close

Enter

Log in using OpenID

- Svjetlo riječi

embedDownload
PETNAESTA OBLJETNICA SMRTI FRA VJEKE ĆURIĆA (1957-1998)
Pravi bosanski ujak
Fra Vjeko je umro
mučeničkom smrću prije
petnaest godina, ali svojim
ljudskim, kršćanskim i
franjevačkim životom ostaje
zauvijek nadahnuće i uzor
 Piše: Pero VREBAC
F
ra Vjeko je kao član Franjevačke
provincije Bosne Srebrene bio jedan od 29 misionara dobrovoljaca koje je generalni ministar Reda manje
braće, fra John Vaughn, poslao u Afriku
u povodu 800. obljetnice rođenja sv. Franje (1182-1982) s ciljem da daruju mladu
afričku Crkvu franjevačkom duhovnošću
i da odgoje prve afričke franjevce u istočnom dijelu afričkog kontinenta gdje franjevaca do tada nije bilo.
Misionar. Nakon tečaja francuskog jezika u Parizu (1982/3) i zajedničke misijske priprave u Rimu, fra Vjeko je 1983.
otišao u Ruandu. Živio je u Kivumuu, tek
osnovanoj župi, s još trojicom franjevaca,
dvojicom Talijana, fra Anselmom i fra Giacomom, i Belgijancem fra Raulom. Fra
Anselmo je bio gvardijan, fra Raul je radio
u pastoralu kao župnik, a fra Giacomo je
bio odgovoran za promicanje zvanja.
Prvi i ponajteži izazov s kojim se fra
Vjeko susreo na početku bio je lokalni jezik
kinyarwanda. Završio je tromjesečni tečaj
jezika u glavnom gradu Kigaliju, ali to je
bio tek početak učenja tog najtežeg bantu
jezika. Zahvaljujući daru komunikacije i
velikoj upornosti uspio je ovladati lokalnim
jezikom tako dobro da se mogao s Ruanđanima šaliti što su oni jako cijenili. Učeći jezik zanimao se za ruandsku tradiciju i
običaje. Svojom veselošću i neposrednošću
plijenio je ljude i uskoro je postao vrlo blizak i drag jednostavnom puku.
Nesuđeni liječnik. Družeći se s običnim ljudima u Kivumuu zapazio je veli-
ke probleme s kojima su se nosili: razne
bolesti od kojih je veliki dio populacije
umirao, posebice malarija i AIDS (HIV).
Neishranjenost na svakom koraku, naročito kod djece, jasno se raspoznavala po
žućkastoj boji kose i izrazito nabreklim
trbuščićima. Tad se rodila ideja kod fra
Vjeke da studira medicinu na Sveučilištu
Butare (Ruanda) kako bi ljudima mogao
djelotvornije pomoći.
Za studij medicine, kao svećenik-redovnik, trebao je dobiti dozvolu iz Rima.
Za to je bio zadužen fra Giacomo Bini,
ondašnji vikar Provincije, koji je isposlovao pismenu dozvolu. Međutim, fra Vjeku nisu primili na studij medicine pod
izgovorom da je stranac. Njega to nije
zbunilo. Fra Giacomo je radio s mladima
i već su se neki počeli zanimati za franjevački način života. Fra Vjeko je pomagao
fra Giacomu u radu s mladima, kao i fra
Raulu u župi Kivumu.
Odgojitelj. Kad je prva skupina afričkih mladića jasno izrazila želju da bi željeli
postati franjevci, braća su zamolila fra Vjeku da bude odgojitelj u postulaturi. On je
s prvom četvoricom postulanata: Georgesom, Kizitom, Cyrilom i Leandrom otišao
u mjesto Nyina w’Imana (Majka Božja), u
filijalu župe Byumba, na sjeveru Ruande.
Naselili su se pokraj male trošne crkvice.
Komunikativan i snalažljiv kakav je bio,
otkrio je da u ruandskoj kulturi postoji
i ovaj običaj: kad se momci žele oženiti
moraju pokazati da su dozreli za obiteljski
život. Zato svaki sebi mora izgraditi kuću
kako bi dokazali da su zreli i odgovorni.
Tako je fra Vjeko oduševio svoje postulante da su oni u nekoliko tjedana
sagradili sebi kuću postulature od tradicionalnog materijala: kolaca udarenih u
zemlju, povezanih suhim usukanim bananinim lišćem i zidovima oblijepljenim blatom iznutra i izvana. Kad je u ljeto 1985.
završio s njima postulaturu i oni započeli
novicijat s fra Giacomom, došao je na odmor u domovinu. Pričao mi je s radošću
svoja prva afrička iskustva. Osjećao sam
koliko je zavolio svoje “gāre”, kako je odmilja zvao Ruanđane.
Graditelj. Godinu dana kasnije, kad se
fra Raul vratio u Zair, fra Vjeko ga je zamijenio u župi Kivumu. Župna crkva je bila mala
i u ruševnom stanju. Stoga je fra Vjeko započeo akciju prikupljanja sredstava za gradnju
nove župne crkve. Pripremajući vjernike za
tu veliku akciju fra Vjeko je sve dublje ulazio
u komunikaciju s ljudima i njihovo međusobno povjerenje i suradnja su rasli. Organizirao ih je da ispeku ciglu i iskopaju temelje
za crkvu. Nakon dvije godine zajedničkog
mukotrpnog rada sagrađena je župna crkva,
siječanj 2013. Svjetlo riječi 39
sr39-41.indd 39
21.12.2012 16:03:44
FRA VJEKO ĆURIĆ
ured i prostorije za katehezu. Ohrabreni tim
iskustvima i župnim zajedništvom koje je
sve više raslo, sagradili su još mnoga zdanja
od vitalne važnosti za cijelu župu.
Među prvim važnim pothvatima urađen je javni vodovod, te napravljena ambulanta koju vode ruandske sestre franjevke,
a koja je vremenom prerasla u pravu bolnicu. Fra Vjeko je zapazio da se nakupci
jako brzo bogate kupujući osnovne živežne
namirnice, kao što je grah, nakon berbe da
bi to kao sjeme prodavali znatno skuplje u
vrijeme sjetve. Zato je sa svojim župljanima
sagradio veliki silos za grah i višak su mogli
prodati u to spremište odakle su ga uvijek
mogli otkupiti po istoj cijeni po kojoj su ga
i prodali. Ljudi su bili jako zahvalni za tu financijsku sigurnost, dok su nakupci bijesni
zaobilazili župu Kivumu.
Drugi veliki problem u Ruandi jest brdovito zemljište. To je predivna zemlja s
tisuću brežuljaka. Štogod da se posije, kad
udare obilne kiše voda to odnese. Zato je
fra Vjeko na okolnom brežuljku sa župljanima iskopao terase s kanalima za vodu
s unutarnje strane pa se dobilo puno na
obradivoj površini, a kiša više nije mogla ugrožavati sjetvu. To se pokazalo kao
pravo rješenje protiv poplave a donosilo
je znatno veći urod. Takav način terasaste
zemljoradnje u brdovitim predjelima jest
proročko iznašašće koje bi moglo preporoditi Ruandu. Fra Vjeko se s jednakom
ljubavlju brinuo i za tri osnovne škole. U
svakoj od njih sagradio je nove učionice
gdje su djeca mogla udobno sjediti u klupama i u miru učiti.
Pastoralac. Fra Vjeko je bio otvorenog
duha za nove poticaje. Podijelio sam s njim
neka iskustva u radu s djecom u Zenici,
posebice s dječjih misa. On se oduševio,
razgovarao s katehetama i uveo nedjeljom
dječju misu. Svake srijede okupljao je skupinu svirača, pjevača i čitača kako bi pripremio s njima liturgiju za dječju nedjeljnu
misu. Nakon nekoliko mjeseci rada crkva
je bila prepuna djece iz osnovnih škola.
Sami su dirigirali, bubnjali, pjevali, čitali i
molili spontano molitve vjernika.
Jedne zgode slučajno je prolazio pokraj crkve msgr. Thadee, biskup kabgayski
i svratio k braći da ih pozdravi. Fra Vjeko
ga je zamolio da predsjeda misom za djecu. Ostao je zadivljen u prepunoj crkvi djece, jako dobro pripremljenom liturgijom
i vladanjem djece koja su tako kreativno
sudjelovala u misnim odgovorima, molitvi,
pjesmi, sviranju i plesu. Sutradan je napisao u biskupijskom glasilu članak o svom
iskustvu pod naslovom Čudo u Kivumuu
u kojem je pozvao svoje svećenike i kate-
hete da dođu u župu Kivumu i vide kako
franjevci rade s djecom da se ugledaju na
njihov pastoralni rad pa da bi i oni nešto
slično poduzeli u svojim župama.
Hranitelj. Videći fra Vjekine vrline i
sposobnosti, kabgayski biskup ga je imenovao ekonomom svoje biskupije, ali je
fra Vjeko i dalje služio kao župnik u Kivumuu. A onda je u Ruandi 3. listopada 1990.
započeo rat koji je završio strašnim genocidom u travnju 1994. To je bilo vrijeme
progona i terora većinskog Hutu plemena
nad manjinskim Tutsi. Tisuće protjeranih
Tutsi obitelji sklanjale su se u župu Kivumu tražeći zaštitu kod franjevaca. Fra
Vjeko je svojom izvanrednom hrabrošću,
domišljatošću, humorom i savršenim poznavanjem lokalnog kinyarwanda jezika i
običaja uspio podmititi vojnike na cesti i
proveo prognanike do biskupskog dvorišta u Kabgayu.
Prehraniti tolike mase naroda bio je veliki problem. Fra Vjeko je preko apostolskog
nuncija u Burundiju organizirao skupljanje
graha, krumpira i banana (za kuhanje), te
je dvaput tjedno išao u Burundi po hranu
velikim kamionom kojim je on upravljao.
Svaki put je morao proći i do pedeset barijera s vojskom i u jednom i u drugom smjeru
izlažući se u svakom trenutku smrtnoj opasnosti. Na svakom punktu morao je podmićivati vojnike da ga puste. Dok je većina
stranih misionara napustila Ruandu zbog
ratnih opasnosti, fra Vjeko je ostao uz ruandski narod. Nije se brinuo za svoj život, nego
za gladne ljude da bi preživjeli.
Na strani ugroženih. Kako su se
umnažali pokolji nad manjinskim plemenom među kojima su stradali i svećenici
i redovnici i časne sestre, fra Vjeki je bilo
jasno da mora nešto poduzeti. Riskirao je
opet svoj život vežući daske ispod kamiona na kojima bi ljudi ležali i tako ih krišom
prebacivao u Burundi. Na taj način spasio
ih je veliki broj od sigurne smrti.
Nakon završetka rata fra Vjeko je imenovan kapelanom u pokrajinskom zatvoru
Gitarama. Na prostoru za oko pet stotina
zatvorenika nove vlasti Tutsi zatvorile su
preko pet tisuća osoba u užasnim uvjetima: bez osnovnih sanitarija, vani na vrelom suncu i kiši. Zatvorenike su hranile
njihove obitelji koje često same nisu imale
što jesti. Mnogi zatvorenici su umirali od
zaraznih bolesti, gangrene, gladi i terora.
Fra Vjeko je čekao dozvolu da uđe u zatvor od novog Ministarstva sigurnosti preko
godinu dana. Kad je konačno ušao s liječničkom ekipom dragovoljaca ostao je šokiran:
živi ljudi raspadali su se u ranama, gnoju i
smradu pred njegovim očima. Pričao mi je
kako je svaki put povraćao od muke nakon
povratka iz zatvora. Strpljivim radom za nekoliko mjeseci fra Vjeko je uspio sa sve većom ekipom dragovoljaca ublažiti smrtnost
i preko apostolskog nuncija u Ruandi isposlovati dozvolu da proširi prostor zatvora i
napravi pedesetak česmi s pitkom vodom,
isto toliko tuševa i wc-a. Zbog toga su ga iz
vojnog vrha napadali što njihovim neprijateljima pravi uvjete u zatvoru bolje nego što
ovi časnici imaju kod svojih kuća.
Pomiritelj. Kad su se, nakon rata, tisuće
obitelji plemena Hutu vratile iz izbjeglištva
u Ruandu, zatekli su pripadnike plemena
Tutsi u svojim kućama i na svojim posjedima. To je stvaralo velike i trajne napetosti.
Fra Vjeko je smislio plan. On je svojom genijalnom umješnošću privolio vođe i jednih
i drugih da zajedno porade na najbezbolnijem rješenju tako što će zajedno izgraditi
nove kuće na državnom zemljištu.
Njegov je plan naišao na veliku financijsku potporu u Caritasu milanske nadbiskupije u Italiji. Uz njihovu pomoć fra
Vjeko je izgradio nekoliko tisuća obiteljskih kuća za povratnike. Novcem Caritasa
kupovao je materijal za gradnju, a cijelu
izgradnju vodili su dragovoljci iz oba plemena. Fra Vjeko mi je s oduševljenjem
pričao kako se nada da ono što zajedno
grade više nema šanse da sruše, jer gradeći kuće jedni drugima oni rastu u procesu
pomirenja i tako zajedno učvršćuju mir.
Mučenik. U subotu navečer, 31. siječnja
1998. god. u Kigaliju, glavnom gradu
Ruande, fra Vjeko je ubijen u autu. Nasilno
je prekinut jedan život u naponu snage, u
41. godini. Nasilno su prekinuta i sva dobra
djela koja je činio svima bez razlike na plemensku pripadnost u njihovim najvećim
životnim potrebama. Položio je svoj mladi
život gradeći živu Crkvu Božju tamo gdje
je najranjivija, na području plemenske netrpeljivosti – tribalizma. Fra Vjeko je umro
mučeničkom smrću prije petnaest godina,
ali svojim ljudskim, kršćanskim i franjevačkim životom ostaje zauvijek nadahnuće
i uzor – pravi bosanski ujak. 
40 Svjetlo riječi siječanj 2013.
sr39-41.indd 40
21.12.2012 16:03:55
1957-1998.
Afrički Schindler
Fra Vjeko je bio pravi
bosanski ujak koji je znao
živjeti sa svojim narodom i
nije ga ostavio kada mu je
bio najpotrebniji i zato
ga se svi sjećaju
 Piše: Ivica PERIĆ
U
z sav franjevački rad koji je činio
kao fratar kada je došao rat fra
Vjeko je jako puno radio na spašavanju i pomoći ugroženima. Od samoga početka rata do kraja ostao je s narodom. Bio
je jako hrabar i ponosan na svoj franjevački
poziv, ali se često puta osjećao nemoćan i
ostavljen u tom metežu. Nije mu bilo lako
pa se smijao kada je govorio da bi za one koji
su preživjeli rat i pokolj trebalo uvesti one liječnike bez granica, ali psihijatre.
U početku rata, kada je počeo metež i
kada se nitko nije snašao i razumio situaciju, on je shvatio i odmah se dao na posao da
pomogne što može više. Kad je počeo pokolj
tražio je od biskupa da mu napišu pismo da
može u ime Ruandske katoličke crkve skupljati pomoć potrebnima što su i učinili tri
pokojna biskupa koja su u to vrijeme bili
u Kabgayu. Biskup iz Byumbe i Kigalija te
biskup iz Kabgayija (sva trojica su ubijena
pred kraj od vojske sadašnje...).
S tim pismom on je otišao u Bujumburu (glavni grad Burundija) gdje je uspostavio kontakt s nuncijem i od tada mu je
jako puno pomagao Rim s novcem kako
bi mogao podmićivati na barikadama i
spašavati druge, nabavljati hranu i druge
potrebne stvari kako bi osobe u kampovima mogle preživjeti. Trebalo je prehranjivati izbjeglice tri mjeseca i zamislite koliko
je trebalo hrane, deka i drugih odjevnih
predmeta. Uz to treba znati da je samo u
biskupiji u Kabgayu bilo oko 40.000 (četrdeset tisuća!) izbjeglica te mnogih iz drugih mjesta. Uspio ih je prehraniti.
Tako je on samo putovao iz Bujumbure za Kabgayi, sjedište biskupije 11 km
udaljeno od Kivumua. Podijelio bi hranu
u Kivumuu, rekao bi misu za narod i onda
ponovno na put. Tako mi je pričao kada je
bio pozvan u Vatikan da malo predstavi situaciju. Na povratku je dobio kofer novaca
za posao koji je radio da se tada dobro preplašio da mu tko ne bi uzeo novce i stalno
se okretao da vidi da ga tko ne prati...
Puno je ljudi izveo iz Ruande na sigurno: biskupa, svećenika, redovnika i sestara
kao i civila i samo u jednom konvoju je
izveo sve sestre klarise a onda s iznajmljenim avionom ih “odbacio” za Ugandu gdje
su provele oko mjesec dana kod sestara
klarisa a odatle su otišle za Italiju gdje su
provele oko dvije godine (bilo ih je više
od dvadeset). On im je također popravio
samostan koji je bio devastiran kako bi se
mogle vratiti.
U šestom mjesecu 1994. godine (pokolj je počeo 7. travnja i trajao je 100
dana) proveo je kardinala Rogera Etchegaraya koji je došao u Ruandu da pokuša
dogovoriti mir. Treba znati da je on prije
dolaska kardinala morao proći obje zaraćene strane i dogovoriti sastanke da ne bi
nitko stvarao probleme kada bi prolazili.
Prošao je jednom stranom Ruande (stranu koju je držala vojska Ruande) i izašao
iz Ruande na zapadu te prošao kroz Kongo i Ugandu. Prenoćili su kod biskupa u
Kabaleu u Ugandi gdje sam ih ja susreo.
Prespavali smo u biskupiji, a sutra je nastavio put za Ruandu gdje su ušli sa sjevera
i prošli stranom koju su držali pobunjenici. Druga misija Etchegeraya je bila da
smijene biskupa iz Kabale, koji je, Tutsi po
plemenu, sve novce biskupije potrošio na
podršku pobunjenika što se i dogodilo već
nakon par mjeseci.
Pričao mi je kako je na barikadama vidio
i svećenika koju su bili odjeveni u ratnička
odijela. Išao je u Kanadu u ime Ruandske
vlade da pregovara hoće li vojska UN-a
ostati u Ruandi. Dogovoreno je da ne ostaje.
Nazvan je afričkim Oscarom Schindlerom.
Poslije rata je postao ekonom biskupije
te je jako puno radio na pomoći povratnicima, popravio je oko 14.000 kuća, veliki
broj crkava i samostana te obnovo biskupijsku bolnicu i dr. Obnovio je biskupiju,
osposobio štampariju, stolariju i dr., a što
je najvažnije, spasio je puno ljudi koji su
bili ugroženi.
Jednom prilikom, kada sam bio kod
njega, budi me on oko dva sata poslije
ponoći da vozim nekoga u bolnicu. Vidio
sam da momak ima tri rupe od metaka
na lijevoj strani stomaka (kaže mi on da
je ustrijeljen od vladinih vojnika koji su
“harali” okolo navodno tražeći koljače).
Pitam ga: “Fra Vjeko, što ako ovi saznaju
da je ustrijeljeni Hutu i da si ga ti dovez’o u
bolnicu?” Kaže on meni: “Brate, ja pomažem čovjeku kojem je potrebna pomoć.”
U svim projektima mu je jako puno
pomagao Franziskaner Mission iz Werla, Biskupska konferencija Kanade i papa
Ivan Pavao II. koji je poslao 1.600.000 dolara da se uradi sirotište Nazaret. Fra Vjeko je bio pravi bosanski ujak koji je znao
živjeti sa svojim narodom i nije ga ostavio
kada mu je bio najpotrebniji i zato ga se
svi sjećaju. Živio je za svoj narod. Zalagao
se i duhovno i materijalno za narod. 
siječanj 2013. Svjetlo riječi 41
sr39-41.indd 41
21.12.2012 16:04:05
RAZGOVOR
domaćica
Samo vjera u Boga.
Da ima Bog i živit
po onim zapovjedima.
Ima svak deset zapovjedi.
Pa eto tude sve.
To je baš lako
 Razgovarao i snimio: Miroslav JONJIĆ
P
etnaesta obljetnica smrti fra Vjeke
Ćurića bila je povod za razgovor s
njegovim roditeljima, preciznije s
njegovom majkom Anom Ćurić. Fra Vjekini roditelji, Petar (1932) i Ana (1934) žive u
župi Osova, u selu Lupoglav. Unatoč mno-
gim životnim nevoljama, starosti i Petrovoj
bolesti, uvijek su radosni. U svakom susretu osmijeh je na licu. Puni vjere i pouzdanja
u Božju dobrotu rado sa svakim govore o
onim lijepim, ali i manje lijepim pa i tužnim i teškim životnim iskustvima.
� Ano, Vi ste dugo u braku s Petrom.
Kako je započela vaša veza. Gdje ste se
upoznali? Kako ste se upoznali i kako je
sve to bilo u vaše vrijeme?
To je bilo na jednom pjeru. Ja se nisam
još niskim nikad sastala nego mi jedno u
drugo gledali čitavu večer. I on kreno i ja
neću da idem šnjim, a on kaže onom mom
društvu de isturite je malo pozada pa da
bi išla šnjim. One mene izgurale, ma hajde bona šta se muhaš, hajde bona malo
šnjim, pa hajde bona to je dobar momak,
pametan, bogat i svašta one meni. Ma ne
zanima mene nikako. Ništa mene ne zanima. Jedva sam ja šnjim malo išla i onda
kažem eto hajde sad dobro je. I on kaže
ja odlazim ujutru u vojsku, hoćemo li se
dopisivat. Ja odmahnula rukom, et ako
hoćeš. I otišo on i iz vojske mi slao pisma.
Ta je večer bila prvo upoznavanje. I slao
mi pisma. Kad dođe na odsustvo uvijek mi
je dolazio. Drugo odsustvo opet dolazio. I
tako, a on meni bio u glavi. Ja sam imala
puno momaka. On meni bio uvijek u glavi otkako smo ono prvi put bili zajedno. I
kad je posve došo, a mene moji ugovarali
za nekog drugog.
Brak smo sačuvali uz molitvu. Ja sam
za ljubav se molila kad god sam mogla.
Poslije vjenčanja molila se Bogu i ja sam
kontaktirala s Isusom do dan danas. Ovako mu pričam šta želim. I želila mušku
djecu, Bog mi dao sve. Jednoć poželila curicu, žensko i bilo. To vam je živa istina.
Ja sam to pričala, znaju to neki. Od djece
nismo bježali pa kad bi bilo i dvaestero. Ja
sam tako mislila. Bog dao šestero. Bili uvijek zdravi, nije nam ništa falilo, nismo išli
doktoru do sedamdeset godina. Nijedno.
42 Svjetlo riječi siječanj 2013.
sr42-45.indd 42
24.12.2012 15:20:48
FRA VJEKO ĆURIĆ 1957-1998.
Petar je djecu i mene volio da nije nikad zagalamio ni na kog, nikad. Ovo drugo bolest sad i drukčiji smo bezbel, al ja
mogu i sad njemu sve, sjetim se kakav je
bio dobar. Ja u noći njega pokrivam, probudim se sto puta pa eto ako šta mu treba
da mu uslužim kamo li u danu sve što mu
treba. Ne žalim, ne daj Bože da umre prije,
da, ja ne žalim ni na što da mu nisam učinila, jer smo se toliko volili. Zna to svatko.
Djecu sam učila očenaš, zdravomariju i
slavaocu dok su još tepali. Vodim na spavanje, svako djete prvo izmoli zamnom
očenaš, zdravomariju sve po jednu riječ i
onda na spavanje. Meni je važnije što ih je
svjet poštivo. I njija i Petra. To mi je ostalo
za uspomenu. Ne može bit ljepša.
Nek se nitko ne ženi i ne udaje ako se
ne vole ono neizmjerno. Nema drukčije.
Neće bit u životu ništa ljepo ako se ne vole.
Ono u pravom smislu. Ja se ne bi udala da
nisam onolko, ma da mi ga je samo gledat.
Tolko je to privlačilo nešto i tako je uvjek
bilo. Da smo mi jednako znali zamislit, na
stotine pute. Pa Petre ti meni ote iz usta,
ja sad tila tebi to reć, a on rekne, ti meni
ote iz usta. Kad nešto naumimo, neki plan
slično, stotine puta smo mi isto zamislili i
izrekli. Isto, isto Bože ti fala. Ja sam u svemu otpočetka upoznala, vjerovala sam u
Boga, al sam upoznala kroz život da Bog
sve to vodi kako on oće i to sam primjetila
u svemu. Zato sam se Bogu priporučavala,
šta god je bilo. A mladima bi preporučila
da se samo obraćaju Bogu za svaku pomoć. Imat će koristi. Ništa više. Dosta.
� Danas živite sami u kući kao i prvih
dana svog zajedničkog života. Djeca su
otišla svojim putevima. Ljudi su govorili
mala djeca mala briga, velika djeca velika briga. Kako Vi gledate na to, je li se
više sad brinete za svoju djecu ili kad su
bili mali?
Imam šestero dice i nije mi bila nikakva briga. Štogod sam im govorila to je
bilo tako. Nikakve brige, samo moja briga
bila kod Boga, što Bog da. Što sam želila
on mi davo. Želila da budu pravi vjernici
prvo i onda da budu dobri. Bili su, svako
ih falio živ, i djecu i Petra. Ja ne znam za
mene, samo znam za njija. Ja kud god Petar, Petar, Petar. U Žepče muslimani isto.
Oni su sve radili kako smo mi tjeli osim što
nismo nikad Vjeki pokojnom rekli, nismo
ni jednom djetu, ajde u pratre, nego sam
želila da oće u pratre. Ja u sebi, a da oće
Bog dat da jedan od njija bude pratar, svećenik. Tako sam kao pričala u sebi. Nisam
molila, nije se imalo ni vremena. Uvečer
kad sve sradim, zadrjema se. Uzmi molitvu, zadrjemamo. Zajednička je bila uvjek.
Fra Ilija pokojni je pričo kako je ustavio
konja, slušo kako se mi slatko molimo.
A mi uglas. Naučila ih da uglas. To ječi u
kući. I tako da je to spašavalo i brak, ljubav
i djecu da su pravi do dan danas. Nismo
se nikad svađali, moja djeca kolko znam
da nisu još niskim u zavadi, ni zamjerili.
Ćutili smo sve ono što smo želili. Tako je
to Bog tio. Ne mogu djeca bit iznimna ako
se ne uče dok pužu... Ako se odgaja otkad
propuže odgojit će svako. Djeca su rođena
ista. Ja nikad ne mogu zamislit da su naša
djeca rođena drugačija. Sva su djeca ista i
ne znaju ništa dok im roditelji ne utisnu
šta žele i štaoće. To treba otpočetka. Ja to
znam. Tako sam radila i uspilo. Meni je
uspilo, fala Bogu. Da nam je bilo najteže
ono kad su otišli, poženili se. Ma to je,
nema više smijanja, nema razonodi, nema
šta. A dragi Bože, dok je pokojni Vjeko
bio u Visokom, a i kod kuće, nikad u nas
nije bilo da se mi ne smijemo od njega.
On je li na vrata ha-ha-ha. Ne može, Bože
mi oprosti, reć faljen Isus, prvo ha-ha-ha,
pa onda rekne faljen Isus. Pa opet mi svi
⎾Nek se nitko ne ženi i
ne udaje ako se ne vole
ono neizmjerno. Nema
drukčije. Neće bit u životu
ništa ljepo ako se ne vole.
Ono u pravom smislu. Ja
se ne bi udala da nisam
onolko, ma da mi ga je
samo gledat⏌
uglas. Tako on uvjek. On je se na vratima
vanjskim znao smijat dok mi vamo jedva
čujemo. A Bože mili, bila jednom moja
zava ovdje. Mi smo sjele, smijali se, smijali, a on nikad prestat. Kad ne može uzme
zraka pa ponovo. A mi, nas dvi, nevo meni
ovo naškodi.
� Našim ljudima još uvijek je posebna
radost pa i čast kad im dijete odluči ići u
fratre. I jedno vaše dijete je donijelo tu
odluku. To je bio Vjeko. Kako ste Vi doživjeli njegovu odluku da ide u fratre?
Pa to mi je bila želja, al nikad nismo
nagovarali nijedno. Nek svojom voljom
odluče ako oće, džaba je. Kad sam mogla poklonit najstarije djete meni je, jel
to smješno, jel to grjeh reć, meni je dragi
Bog moro učinit ovo sad. Kad je on otišo
u Visoko, on to nije krio. On se sotim dičio. Ja sam to primjetila da on hoće ić, on
jedva čeka da to doživi. Bože mili, kako je
bilo meni kad je on otišo u Visoko iz naše
kuće, kako bi ja njega nagovarala da ide
kad znam da će mi sve falit.
� Djeca su uvijek sklona nestašlucima.
To zna bit vrlo zanimljivo i simpatično.
Kakav je Vjeko bio kao dijete, a kasnije
i kao student? Je li se kao dijete razlikovao od svoje braće i ostale djece?
Ne znam ja. Od braće jest. On je od
sve djece različit bio i ja kud god krenem
reknem eto vam Vjeko njega slušajte mjesto mene. Oni su njega slušali ko mene. A
on je bio postrog ko i ja nad njima, jer je
bio stariji od njija. Kad je bio ovdje u školi,
bio je izvanredan od naše djece, a u školi
su ga djeca odma izabrali za predsjednika
razreda. A reko nam učitelj, musliman iz
Žepča, ovo je djete ostalo u uspomeni kad
je završio školu ovdje u Osovi. Kaže, jedino
mi je to djete ostalo u uspomeni, on meni
priča u čaršiji. Kaže, on je mene posmatro cjelo vrjeme i kad sam završio prijde
on meni i kaže, pružio ruku, pozdravi se i
kaže ja sam Vjekoslav Ćurić, Petra, što god
vam bude trebalo ja sam na raspolaganju.
A zar je on to znao reć njemu i mi se čudili. Otkud mu to. Nismo znali predstavit
se ni mi tada. Nije bilo predstavljanja ono
u selu. Nije niko znao, možda neki školovani znao predstavljat se, a da se on nolišni
predstavi, prvi razred. Priča taj učitelj meni
kad se djeca pobiju pa meni prijave on ne
da reć nije onaj kriv, nije onaj, ma kakvi nije
nijedan kriv i on to ne da, ne more podnjet da ja nekog okrivim. Tako je uvjek bio
ljubazan prema svakim. Odviše ono, nema
mjere kolko je on svakog volio.
A svaki dan je moro otić crkvi, a ja ne
znam kad je bio u Osovi u školi, jer je škola
siječanj 2013. Svjetlo riječi 43
sr42-45.indd 43
21.12.2012 16:47:14
FRA VJEKO ĆURIĆ
i crkva blizu, kad je on išo i šta je ne znam...
Jednoć mu zabranili, reko Vjeko nema više
ić, ima posla, trebamo radit. Dobro, on se
odma složi. I doveo fra Iliju Piplicu sutradan. Što si mu juče zabranila, pita fra Ilija. Pa reko fra Ilija on meni može već radit
svašta. Nemoj mu više branit kad on to voli
i pusti ga nek radi šta voli. Dobro, rad vas
nek bude. Eto neću mu više branit. I svaki
dan išo, al nije se on zadržavo.
U Visokom kad je bio i kad dojde,
odma traktor i radi. Jednom fra Perica Vidić, što slike radi, svrati se nama i on zagrlio Vjeku, idu iz naše kuće, Vjeko se ote,
a kaže on Vjeko, para, para. Pokvarit će
para. A Vjeko kaže ovo je kruh svagdanji.
I kako je on znao ovako nešto odgovorit.
A oni naišli i vidili da je on s traktorom,
ili je došo odnekle ili je bio na traktoru, to
sam zaboravila. I on njemu kaže, može ga
pitat ko god oće, sigurno je upamtio, Vjeko, para kvari. Kaže on njemu ovo je kruh
svagdanji, a nije para. On je išo u Njemačku. Na feriju u Visokom oće ić radit da zaradi. Kaže mi, mama ja bi išo radit nešto
da vam sredim makar banju da imate, a ja
da se mogu obuć da ne tražim u Visokom
od njija. Ova kuća je bila samo pokrivena.
Petru je bio oduzet pasoš. Kažem ja,Vjeko,
pokoj mu duši, ne vole profesori nemoj
ti to, ne vole oni da se ide. Mama, ja ću
donjet vama potvrdu. I donjeo. Sad ko je
njemu dao, provincijal, tko je njemu glavni, ima potpis i štembilj, odobraju. I on je
išo jedno dvaput ili je triput na feriju... U
mene sestra i zet bili u Njemačkoj pa on
kod njija stanovo i radio.
� Nakon studija na Franjevačkoj teolo-
giji u Sarajevu fra Vjeko je odlučio poći
u misije. Kad ste Vi saznali za njegovu
odluku da želi ići u misije, kako ste reagirali na tu njegovu odluku?
Nije on puno prije o tom govorio. Ili se
bojo da ne bi mi smećali ili da ja neću plakat. On je mene strašno volio, ko ja njega.
Mi smo se volili više neg iko. On je meni
sve bio. Čast Petru, bel sam ga volila. On
je meni bio u životu da sam mogla sve pribrodit. Njegovo ponašanje, njegova djela,
što čujem o njemu, što znam. Pa iza smrti trinest-četrnest godina svako dvje hefte
mi ćemo u novinama o njemu ili će neko
donjet neku ljepu priču o njemu il će svećenik doć pa o njemu pričat il će posjetit
nas rad njega neko il će napisano bit. Uvjek
svako dvje hefte otkako je pogino. Kako ne
bi me utješilo. A bolovala sam, a sve nisam
rad Boga pomislila. Eto ti ga, Bože, kad ti
hoćeš, a meni vamo ne mere bit gore. Uvjek
je bilo trpnje u životu i to kakve, a najviše
me ubijala neljubav. Ja sam i Petar svakog
volili. I danas dan. Ne mere bit isan mrzak
da mi nećemo šnjim govorit, da okrenemo
glavu, da ga mrko pogledam. To mi nismo
mogli pokazat nikad.
Kako neće bit teško. Kad je u svećenike otišo bolovala sam, kamoli tamo. Ode
prikosvjeta. Ja kažem, Petre, ostavit ću vas
sviju, ja odo kod njeg živit. Ja ne mogu bez
njega. Nekako bi se snašli da ja budem kod
njega. I meni propadoše svi planovi. Što se
tiče njega on nije tijo reć ovako unaprijed
neg ono kad je posve trebalo. Nismo mi,
men se čini, znali kad je on išo učit jezik
⎾I meni Bog otada, znaš
šta je bilo, šalje o njemu sve
najljepše iz Afrike. Eno
papira, ima četriipo kile,
ja vagala, što je o njemu
dolazilo. Bože, što tolko
pišu. Odsvakle. I ovde i iz
Hrvatske, ma nema okle
nije. Sve najljepše. Kako
te ne bi utješilo i kako
ti ne bi bilo ljepo. Mene
djela njegova râne i drže.
Ma fala ti, Bože⏌
taj, nego kad je trebo ić onda. I ja uvjek se
strpim. Ja svoje probleme slagala u sebi da
i on ne zna, da se ne sikira. On je znao toliko, koliko ja njega volim. On je zato meni
uzvraćo onakom ljubavi.
� Mnogi bosanski fratri u povijesti su
dali život za druge ljude kao i Vaš fra Vjeko. Tko Vam je javio da je fra Vjeko poginuo i kako ste podnijeli njegovu smrt?
Fra Drago (Perković). Ja sam skočila,
ondje kauč, sećija bila, klekla, derala se,
Bože moj, ja znam da to ne treba. Što Bog
oće, to će bit. Nisam mogla odma se sabrat
nikako, jer sam uvjek sve pridavala Bogu,
a to mi nije bilo drago što sam isplakala
isprva. A Marina, mi se spremamo u crkvu fra Drago došo kazat. Više nit smo išli,
nit smo mogli. On je otišo za misu. Ne bi
mogla ni ušutit. On nam je kazo jer se nismo ni čuli. Onda nas je nazivalo svjeta,
nekolko iz rodbine. Pitaju kako ste i vide
po govoru da smo dobro. Nazivali nas da
vide znamo li. Svjet čuo na radiju, mi nismo. Fala Bogu da nismo. Volim što nam
je on došo kazat. Opet volim bolje. I kad
sam isplakala nekolko dana, steglo mi se u
prsima, onda sam pošla šta ja ovo radim.
Bože, ti ga dao, ti ga uzo. Fala ti na svemu..., a ti meni pomozi da ja mogu ovo
izdržat. I meni Bog otada, znaš šta je bilo,
šalje o njemu sve najljepše iz Afrike. Eno
papira, ima četriipo kile, ja vagala, što je o
njemu dolazilo. Bože, što tolko pišu. Odsvakle. I ovde i iz Hrvatske, ma nema okle
nije. Sve najljepše. Kako te ne bi utješilo i
kako ti ne bi bilo ljepo. Mene djela njegova
râne i drže. Ma fala ti, Bože. Pa ovo doživit ja to ne mogu iskazat, jer uvjek sam
bila, neću ja da se snečim dižem. Neke kukaju o bratu, a u mene sin. To je razlika,
svoje djete i brat. Imam i ja brata koji je
umro od raka, pokoj mu duši, al drukčije
je djete, opet su drukčiji osjećaji i muka. Ja
nikad ne tovarim o Vjeki pokojnom. Zna
se i ispričalo se. Trpi svoj križ i nosi, a ne
drugome natovarit i to, ima svojih problema svak. Kukaju, a da znaju šta se proživi
u životu. Ne zna što nije iksan preživio u
životu. Ma fala Bogu sve se more za ljubav
Božju ako se samo drži vjere.
� Usudio bih se reći da ste Vi u svom
životu proživjeli tri rata. Jedan četrdesetih godina prošlog stoljeća i dva rata
devedesetih godina. Jednog ste bili i
sami svjedoci, a u drugom ratu u Ruandi bio je Vaš sin. Kako ste Vi proživjeli
rat i kako ste doživljavali rat kojeg je bio
svjedok fra Vjeko?
Da ja kažem da smo preživili i onaj
rat četrestprve. Ja sam išla u školu. Gra-
44 Svjetlo riječi siječanj 2013.
sr42-45.indd 44
21.12.2012 16:00:26
1957-1998.
nate, ozgor avioni bombarduju kolonu, a
mi idemo iz škole bježimo, blato do kolina. Ne smijemo asfaltom, bombarduje
se. Kad je prošo rat partizani došli. Idu
po kućama i pljačkaju. I mi deke nosimo
sad u živice, odnjet će i deke. Ne može
ništa ostat. Sve odnesoše. A kaže dobri
bili. Jest ko ne zna. Ja sam pričala mnogim vidjet ćete kakva će bit ova generacija što su ih odgojili partizani kroz škole.
Učili ih da nema Boga, učili ih nemojte
roditelje ćutit, oni ne znaju ništa. Šta oni
znaju da ima Boga, nemojte njija slušat.
Meni je Drago jednom došo iz škole. Pričo im nastavnik nema Boga, mi smo od
majmuna stvoreni. Kažem reci ti njemu
ako si ti, ja nisam pa nek ti dadne ako
oće nulu. Od majmuna, a ljudi Božji. Nisam se nikad bojala. Idem u Slavoniju,
komunizam bio. Pođu protiv vjere, ja se
zauzmem ne dam. Reko izvinite šta ću
vam ja reć, sve petokrakice. Pojdu protiv vjere, reko izvinjavam se ja bi vama
rekla da mene vrjeđa tko protiv vjere
priča. Što meni ne smeta vjera ničija? Ni
komunisti, ni srpska vjera, ni muslimanska, a naša pogotovo. Ako ja vjerujem
što ja moram nekog mrzit. Ja vjerujem
da Boga ima, a ne mora niko drugi. Briga
mene u što vi vjerujete.
Ovaj rat kad je bio, naši trojica bili
u ratu, a četvrti Antun imo kičmu operisanu pa je on bio povjerenik, stavili
ga. Svaki dan plači dok dojdu. Kad se
okupe ja opet pojdem plakat. Svaki dan
gine iz Lupoglava neko, dok su ratovali
u Žepču. Dva sina u žene poginiše i osto
jedan nesposoban. Jedna žena, jako dobra, svaki dan donosila. Sijala salatu i ja
da platim, ma kakvi. Jagoda, ako malo
ubere, ona će meni donjet. Kako ću ti
vratit? Nikako. Ja sam popisala šta mi je
sve dala da mogu pokazat. E pa ono je
vjernik. Neće onda da njoj vraćaš. Ja njoj
jedino oraha dala. Orah rodio. Jedno vrjeme smo bili u krizi. Da je bilo barem
sto maraka moglo bi bit.
Vjeko je nazivo priko one humanitarne. Imo je vezu šnjima. Pisma imam što
je po nekom slao do nas. Ima njih sedamosam. Znam da je jedno slao priko veze.
Piso je imam brigu za vas, šta je s vama,
a anamo nije on ništa tumačio dok nije
rat završio. Jedino je samo reko kad je
došo iza rata. Fra Marka ja zovnila, i on
bio. Reko kako vam se Vjeko sviđa. Kaže
– vaki je. Kad se fra Marku sviđa onda
znam kaki je. Njemu se lako ne mere
svidit neko da on kaže. Vjeko kaže kad
sam ovde došo ko da nije bilo rata prema
tamo šta je bilo. E to je samo reko, jer nije
tijo da nam puni glave. I mi smo valda
preživli pa nije tijo da kuka. Je li kome
drugom ja ne znam. Bio je sa svećenicima, bezbel. Samo je to reko ovde ko da
nije bio rat. Jest. Našu župu nije dirnulo.
Nije nijedna kuća srušena u našoj župi.
A fra Marko kaže ovo je možda Vjeko
namolio. Jedina župa da nije taknuta. E
ne znam ja. Bog je dao. Išlo se svakog
osmog za mir. Organizirano baš kad je
rat počeo. On nije tijo, al nam je neko
ispričo da je bilo tolko mrtvi da moraš
gazit, da je moro gazit priko mrtvi. A mi
smo vidili, kad smo išli tamo, jednu poljanu. Sve jedno do drugog mrtvo. Vodio
nas Sebastijan misionar. Ajmo da vidite
di je rat najviše bio. Nije on nama kazo
da ćemo vidjet one mrtve. Onda iskopali,
dragi Bože, kolka je to meraja čista. To su
dugački redovi iskopani pa će ih slagat.
Bez sanduka, nako. Ima, bogzna, kolko
redova. Dugačko, nikad kraja. A kad smo
vidili mrtve, nema kraja, leže sve mrtvi.
Nisu još istruli.
� Koliko Vam vjera pomaže u životu?
Što Vi razumijevate pod vjerom?
Mislimo Isusa, stoput sam pročitala
Sveto pismo, što je propovjedo Isus toga
smo se držali. Vjera je to. Propovjedi Isusove, a poslje nastavili u crkvi. Iste propovjedi smo slušali pa smo tili živit po
tom. To nam je bilo glavno. Novi zavjet.
Poklonila sam Sveto pismo nek djeca čitaju. Ja sam to pročitala iks puta i držim do
onog. Ne znam baš sve, ne mogu reć da
sve znam, al znam ono glavno sve ispričat.
Treba vjerovat kroz život. Ako se ti obraćaš Bogu, činiš zakon Božji, Bog će tebi
vraćat u svemu. Meni uzvraćo u svemu. Ja
sam spoznala da ima i ne bi me mogo niko
od tog obratit živ.
� Odgojili ste šestero djece. Što je bilo
važno i čega ste se uvijek držali u odgoju djece i što je uopće bilo važno u
Vašem životu?
Samo vjera, samo vjera u Boga. Da
ima Bog i živit po onim zapovjedima.
Ima svak deset zapovjedi. Pa eto tude
sve. To je baš lako. One zapovjedi, to je
lagano svakom. Ne mora ne znam šta
da daju. Prva ono, druga, treća sve do
deset, sve je obuhvaćeno. Jelda? Nisam
puno molila, samo sam puno vjerovala u
našu vjeru kršćansku, Isusovu, šta je on
propovjedo i propovjedi se držala, svećeničkih propovjedi. To nas je hranilo i
godina dana projde, ako je fina propovjed, ja nju pričam. Upamtim, upamtim,
upamtim. To mi je bilo glavno. A i Petar
je bio ono jako, jako u svemu vjernik.
Prijatan svakom. 
FRA VJEKO ĆURIĆ
misionar
FRA VJEKOSLAV (VJEKO) ĆURIĆ,
sin Petra i Ane r. Jurić, rođen je 1957.
u Lupoglavu kraj Žepča. Bio je član
Franjevačke provincije Sv. Križa Bosne Srebrene. Filozofiju i teologiju
studirao je na Franjevačkoj teologiji
u Sarajevu, a za svećenika je zaređen
1982. u Sarajevu.
Iste godine otišao je u Pariz, radi
pripreme za misijski poziv, a već 16. 8.
1983. dobio je dekret za odlazak u misije u Ruandu. Prema franjevačkom
planu Projekt Afrika, nastojao je naučiti lokalne običaje i plemenske jezike, te naviještati evanđelje na narodnom jeziku. Pomagao je u duhovnim
i materijalnim potrebama lokalnom
stanovništvu. Organizirao je i konvoje humanitarne pomoći.
U Ruandi se 1994. dogodio strašan
genocid između pripadnika plemenâ
Hutu i Tutsi. Gotovo svi svećenici bijelci
napustili su zemlju. Fra Vjeko Ćurić je
ostao. Dok su bili progonjeni Tutsi, fra
Vjeko ih je spašavao, a kad je došlo do
njihove krvave osvete, spašavao je Hutue. Dovozio je hranu izbjeglicama, a
životno ugrožene je prebacivao preko
granice, na sigurnija područja. Zato je
više puta i sam bio u smrtnoj opasnosti
i za vrijeme i nakon rata.
U travnju 1996. dva su ga razbojnika napala želeći ga strijeljati, ali im je
uspio pobjeći. No, nije preživio napad
31. siječnja 1998. godine, kada je ubijen u Kigaliju, glavnom gradu Ruande.
Pokopan je u mjestu Kivumu, u župnoj
crkvi koju je on osobno gradio, skupa
s vjernicima. Sprovod je vodio tadašnji apostolski nuncij u Ruandi, poljski
nadbiskup mons. Juliusz Jacucz.
Dan nakon njegova ubojstva, blaženi papa Ivan Pavao II. spomenuo ga
je u govoru na Trgu sv. Petra u Vatikanu, rekavši: “Fra Vjeko je još jedna
žrtva dodana dugom nizu misionara
koji su svoju ljubav prema Kristu i
afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život.”
siječanj 2013. Svjetlo riječi 45
sr42-45.indd 45
21.12.2012 16:00:36
FRA VJEKO ĆURIĆ
Pun dobrote i radosti
Fra Vjeko je pomagao
ljudima kojima je trebala
hrana, odjeća, deke, bez obzira
na plemensku pripadnost,
tijekom i nakon rata
škole zato što nije mogao platiti školarinu.
Vjeko se zdušno trudio da pomogne učenicima iz siromašnih obitelji.
Tijekom raspusta, dok su se gradile župne i samostanske zgrade, srednjoškolci iz
sela bi dolazili i pomagali u gradnji. I ja sam
bila među njima. Primjerice, nosila bih cigle
ili cement. Gradili smo crkvu, zgrade novicijata i veliku župnu dvoranu. Vjeko je radio
s nama, nosio cigle, vodu i slično. Tijekom
raspusta svi srednjoškolci su radili tamo, pa
bi, kada bismo se vratili u školu, imali pribor
jer nam je Vjeko dao posao. U to doba smo,
 Piše: Fortunate MUKANEZA
O
tac Vjeko je bio jako važan za
Kivumu. Kada su fratri stigli u
Kivumu, u njemu smo odmah
prepoznali miroljubiva čovjeka. Rado se
susretao s djecom i puno je propitivao o
životu mladih i općenito životu siromašnih ljudi. Kad je tek došao bio je još mlad,
a kada bi se susreo s nekim počeo bi ga
ispitivati o životu. Kada je 1983. došao u
Kivumu, meni je bilo 13 godina, bila sam
tek djevojčica, osmi razred osnovne škole. U to doba smo na franjevce gledali kao
na pomalo čudne ljude. Za mene osobno
bilo je čudno vidjeti bijelca kako pozdravlja ljude, razgovara s njima o životu, te
pozdravlja svako dijete. Svakog je pitao:
“Kako se zoveš?... Kako se zoveš?... Kako
se zoveš?...” i “Gdje živiš?” i tako dalje… A
onda, sljedećeg tjedna kad smo ga ponovno vidjeli, sjetio se svih naših imena te je
pozvao djecu da pođu s njime jer je za njih
pripremio igara, pjesama i općenito stvari
za raditi koje usrećuju djecu. Da, tako je
bilo kad sam bila mala djevojčica…
Čestitala sam mu kad je organizirao
misu isključivo za djecu. Crkva je bila prepuna djece! A ponekad su i odrasli htjeli
doći na tu misu, ali bi im on rekao da je to
misa samo za djecu. I išli smo slobodno i
bez problema, i izražavali smo se bez problema. Držala sam ga za ruku, a ponekad
bismo s njim otišli u samostan i tamo bi
nam dao voća i govorio da moramo biti
dobra djeca, učiti i tako uspjeti u životu.
Kad sam bila u srednjoj školi, zajedno
s drugim učenicima, u njemu sam vidjela
jednu veoma brižnu osobu. Nije posjećivao moju srednju školu, koja se nalazila
u Gitarami, no zato jest posjećivao neke
škole oko Gitarame, primjerice u Kabgayiju. U Kabgayiju ima mnogo škola.
Naravno, u Kivumu je bilo mnogo djece
MOLITVA
ZA BEATIFIKACIJU
FRA VJEKE ĆURIĆA
Bože, naš dobri nebeski Oče,
tvoj misionar fra Vjeko Ćurić
naviještao je Radosnu vijest spasenja
narodu Ruande, pomagao mu
u najrazličitijim nevoljama,
spašavao ugrožene u ratnom vihoru,
te je konačno i svoj život dao
žrtvujući se za opće dobro.
Molimo te,
udijeli nam po njegovu zagovoru
milosti koje su nam potrebne
za naš zemaljski život
i za vječno spasenje.
Posebno te molimo za ...
(recite svoju nakanu!),
te da što prije mognemo
fra Vjeku častiti kao blaženika i sveca
Katoličke crkve.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen.
čiji roditelji nisu mogli priuštiti školarinu
ili školski pribor, pa je on mnogim, mnogim učenicima pomogao, bilo da se radi o
školarini ili priboru… Pitao bi ih da dođu,
fotografirao bi ih, a onda tri do četiri mjeseca kasnije pozvao bi roditelje učenika i
dao bi im novac za školarinu. Tako se u
to doba nitko iz Kivumua nije ispisao iz
tako, bili veoma, veoma sretni. Tijekom raspusta organizirao je sastanke za srednjoškolce. Sastajali bismo se i igrali razne igre, i cure
i momci. Ponekad bismo držali priredbe u
velikoj dvorani i ljudi bi dolazili da nas gledaju. Bilo im je drago vidjeti vlastitu djecu
kako glume na sceni. Sve je to, naravno, bilo
u razdoblju prije rata.
Vjeko je bio od velike važnosti za mnoge jer je spasio jako mnogo ljudi tijekom
rata. Pomagao je ljudima da pobjegnu.
Vjeko u crkvi nikad nije pričao o politici,
a mi mladi u njemu nismo vidjeli nikakva
političara, nego samo svećenika čiji posao
je bio da propovijeda.
Tijekom rata bila sam u Kivumuu, a zatim jako kratko u izbjeglištvu. U to doba život
je bio veoma težak. Mnogi ljudi su u Kivumu
dolazili iz drugih krajeva, iz Kigalija i Cyeze,
prolazeći kroz naše mjesto na putu za Kabgayi. Kako su prolazili kroz Kivumu, Vjeko
im je davao hranu, te su nastavljali svoj put
s onime što bi im dao. Čula sam da je Vjeko
pomogao nekim ljudima iz Kigalija da preko
Akanyarua pobjegnu u Burundi. Pomagao je
ljudima kojima je trebala hrana, odjeća, deke,
bez obzira na plemensku pripadnost, tijekom
i nakon rata. Pomagao je ljudima da obnove
kuće, davao im hranu… Bio je pun dobrote,
radosti, brige i neustrašivosti. 
46 Svjetlo riječi siječanj 2013.
sr46.indd 46
21.12.2012 16:53:50
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
0
File Size
481 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content