LIBERTINE Mali kompendijum socio-kulturnih utisaka Podgorica 2014 PRIMITIVIZAM I ANTITRADICIJA autor: Maja Bakić „Napretku čovječanstva svugdje smeta neograničena vlast običaja, jer se ona svugdje protivi njegovoj težnji za nečim boljim nego što je sam običaj, a ta težnja se zove ili duh slobode ili duh napretka i boljitka.“ (Džon Stjuart Mil) Isto je. Od kad znam za sebe. Samo što ranije nismo imali internet. Dvadeset godina robijamo jednom sistemu, koji opet samo nastavak jedne starije priče, pa je ova nastavak još jedne, pa tako sve do drevnih vremena… To je priča jednog malog svijeta klišea i kalupa, priča ograničenih vidika, simplifikovane stvarnosti, pasivnog prilagođavanja i konformizma, lažnosti, primitivizma. To je priča straha i neslobode. Ljudi su naučeni na strah i to je jedini princip koji funcioniše. A gdje ima straha, tu nema ljubavi, tu nema slobode. Kako i za koga proizvesti promjene, pomjeranja u stepenima svijesti? Možda je avangardnom duhu suđeno da iščezne u poretku totalitarne primitivne kulture, možda je zaista nemoguće da i jedna intelektualna manjina preživi, možda zaista ne postoji građanska civilizacija u Crnoj Gori i u tom slučaju nema transformacije, ima samo ponavaljanja (za one kojima se posreći) ili potonuća. Ali… Ako vjerujemo u optimističniji scenario, onda nam je neophodan kulturni katalizator. Osviješćena bića. Alternativna kultura. Avangardni duh. Dominantna sužanjaska svijest, naravno teško da će izuzetak dozvoliti kao moguć. Ona će osuditi svaki iskorak u mišljenju, svaki čin koji će joj se podnijeti kao ogledalo sebe same. Ona će se okomiti na nas, braneći se svim njenim velikim riječima: tradicija, porodica, čojstvo, junaštvo… Iza tih riječi krije sva njena izopačenost i lažnost, njen primitivizam, njena mitomanija, njen edipalno-mizogini karakter. Treba isplesti mrežu nove kulture. Osloboditi se leševa svojih očeva, što bi rekao Apoliner. Osloboditi ulice i trgove za umjetnost. Biti dovoljno drzak i arogatan spram inkvizicije jedne tvrdokorne javnosti. Izboriti slobodu različitosti! „Mi nismo vaši neprijatelji Mi hoćemo za sebe prostrana i neobična područja Gde se tajna rascvetana nudi onom ko hoće da je bere“ (Gijom Apoliner) PATRIJARHAT I PARADA PONOSA autor: Vuk Jaredić Izvinite što neću pisati ovaj tekst sa rečenicama prepunim “hermeneutičke hiperinflacije”. Izvinite što neću pominjati Mišela Fukoa. Izvinite što uopšte i pišem ovaj tekst a nisam oficijelni queer teoretičar ili feministica. Izvinite i što nisam ultra kul post bitnik wanna be Bukovski. BUDVANSKI PRIDE “U svrhu odbrane napadnutog ega duh palanke odobrava i promoviše agresiju. Agresija je jedno od primarnih stanja palanačkog duha.” “Duh palanke duh je zatvorenog, izolovanog društva, koje se ne razvija. Stagnacija je osnova palanačkog duha. Duh palanke inicijalno je suprotan filozofiji razvoja.” (Radomir Konstantinović) Da li jedan Aleksandar Veliki bio bolestan? Da li su Sokrat i Platon bili bolesni? Da li su Mikelanđelo i Leonardo bili bolesni? Svi ovi ljudi su bili su pripadnici LGBT populacije. Radije bih pio kaficu sa Oskarom Vajldom nego sa nekim od primitivaca koji su nedužne građane, učesnike budvanskog Pride-a gađali kamenjem. Isti mentalni sklop koji je gađao mirne učesnike Parade Ponosa je spalio jednog Đordana Bruna, ubio čuvenu matematičarku Hipatiju (ubili su je “divni” hrišćani koji su školjkama strgli meso sa njenih kostiju po naređenju Ćirila, Aleksandijskog Patrijarha – sigurno predhodna inkarnacija Rista Radovića, a koji je jedan od doktora i otaca crkve, kako katoličke tako i pravoslavne) i spalio milione nedužnih žena kao vještice. Sa jedne strane imate Vajlda, Koktoa… Sa druge varvare. Budvanski Pride je još jednom pokazao licimjerstvo Crnogoraca. Budva – grad prepun droge, prostitucije, kriminala… Nema godine a da u njoj neko ne bude ubijen snajperom. I to očigledno stanovnicima Budve ne smeta. Kao što im vjerovatno ne smetaju ni polugole plesačice, turbo folk, leskovački roštilj? A ponajmanje im izgleda smeta to što je njihov grad arhitektonski maligni tumor. A kako bi sistemu vrijednosti koji baštini arhetip kriminalca i sponzoruše (eufemistički naziv za prostitutku) tako nešto moglo da smeta? Jer uveče pada u turbo trans udovice čuvenog ratnog zločinca, a sljedećeg jutra kamenuje osobe različite seksualne orijentacije. Zamislite paradoks, da u odbranu porodičnih vrijednosti staju osobe čije ćerke, sestre, drugarice izlaze obučene kao prostitutke, s planom kako će u separeu nekog mafijaša u Top Hilu ili Trokaderu šmrknuti liniju kokaina i kako će se pojebati na haubi njegovog novog poršea. Važno je da su potom osvještali ulice, “očistili grad od pedera”, ali nijesu od krvavih para, “kontroverznih biznismena” i zgrada na pjenu od jada. MIZOGINA PRIRODA PATRIJARHATA “Duh palanke operiše isključivo sa stereotipima koje crpi iz tradicionalizma. U okviru ovog duha rodni stereotipi se svode na par osnovnih karakteristika: profil muškarca profil je ratnika, hranitelja, branitelja ženske i nacionalne časti (u palanačkom svetu žena se izjednačuje sa teritorijom), a profil žene je isključivo pasivni i reproduktivni. Žena je predstavnik muškarčeve časti, ako ga izneveri, on ovim činom postaje demaskuliniziran, odnosno učinjen impotentnim.” “Duh palanke u osnovi je pornografski, iako seksualnost javno osuđuje.” (Radomir Konstantinović) Svi znamo za fenomen “virdžine”, žene koja preuzima ulogu muškarca. Ovakav vid travestije prisutan je u mnogim patrijahalnim društvima i to upravo prikazuje jasnu mizoginu suštinu patrijarhata. Žena koja postaje muškarac je vise nego dobrodošla – a šta je sa muškarcem koji želi postati žena!? Postoji još jedna važna dimenzija kada je u pitanju koncept “virdžine”, a to je lišenost seksualnog zadovoljstva. Za patrijarhat je jedino prihvatljiva žena lišena orgazmatičkog zadovoljstva, kastrirana žena, ženski evnuh. Patrijarhat umjesto erosa slavi tanatos.To je tanatička priroda patrijarhata koja veliča smrt, a ne život. Zato je u našem društvu centralni ritual upravo ritual sahranjivanja. A onda sve te žene, vrani gavranovi, dovijeka u crnini. Zašto? Da što više inhibiraju radost, sreću, zadovoljstvo, a nadasve seksualnost. Od LGBT populacije čini mi se da je ovo prvo slovo najprihvatljivije za patrijarhat. Nekako izgleda da su lezbijke uvijek mnogo prihvatljivije od gejeva. (U prilog tome je obilje lezbijskih scena u porno filmovima namjenjenim heteroseksualnoj populaciji.) Poljubac Britni Spirs i Madone bio je na nivou jeftine “kurir” senzacije i njega su imitirale mnoge domaće folk zvijezde, a sve ovo nije suštinski uzburkalo strasti naše javnosti. A onda se desio poljubac između dva muškarca u spotu koji promoviše prava LGBT populacije i imali smo čitavu lavinu nezadovoljstva i fizički napad na aktere spota. Očigledno da patrijarhat ne prašta poigravanje sa “ muškošću” jer stereotipi se moraju održati po svaku cijenu. Crnogorsko selo, mjesto gdje nije bilo elementarnih higijenskih uslova, gdje su se djeca proizvodila kao radna snaga, a žena je posmatrana kao mašina za rađanje – proizvodnju radne/vojne snage, izvorište je crnogorske neslobode i inhibitornih procesa. Žene na selu, vrani gavrani, žrtve su jedne mizogine, smrtoholičarske (ne)kulture koja je stvorila društvo sa odsustvom radosti, gdje se na žensku seksualnost gleda kao na nešto negativno, u najmanju ruku prljavo. Jednom prilikom jedan od bivših pripadnika crnogorskog establišmenta je izjavio kako je žena u Crnoj Gori tradicionalno bila poštovana. Kakva besmislica! Uvijek se tako licemjerno i namjerno potencira kult majke i sestre, a ne supruge, ne ljubavnice, već se potencira ona uloga žene koja je lišena njene seksualnosti. Zapravo govorimo o kastriranoj ženi, ženskom evnuhu i takva žena je jedino prihvatljiva za kulturu patrijarhata. Jednostavno, patrijarhat koji ima totalitarnu prirodu u ženskoj seksualnosti vidi opasnost, jer nije u stanju da prihvati bilo što što ne može kontrolisati (iz istih razloga imali smo progon „vještica“ od strane inkvizicije i puritanskih zilota). Zanimljivo je da upravo u patrijahalnim i ruralnim sredinama imamo pravu eksploziju pojave sponzoruša. Umjesto nekadašnjeg bračnog (kupoprodajnog) ugovora karakterističnog za klasični patrijarhat, u neopatrijarhatu se ženska seksualnost prodaje i to za gaćice, vaučer, vožnju mercedesom, bmw-om. KONTROLORI “Život je rutinski život, siguran onom sigurnošću koju nudi rutina” (Radomir Konstantinović) Suština je sljedeća. Većina ljudi ne teži sreći, još manje slobodi, već teže lažnom osjećaju sigurnosti. Zato je najveći broj religija statičan i dogmatski (naročito judaizam, hrišćanstvo i islam). Ljudi teže uprošćenom principu, crno na bijelo, “1+1=2”. Da li je u pitanju vjerska dogma, naučni zakoni (koji su veoma krhki i diskutabilni) ili politička ideologija, sve jedno, ali je važno da ljudi imaju neki sistem koji im daje lažni osjećaj sigurnosti. Sve što oni ne mogu da kontrolišu za njih predstavlja opasnost. Zato je patrijarhat mizogin, jer se ženska seksualnost ne može kontrolisati. Patrijarhat je eklatantan primjer kontrolorske svijesti. A sve što narušava njihove ustaljene šablone za njih predstavlja opasnost, tako je i sa homoseksualizmom. Oni (kontrolori) proganjaju uvjek ono što je drugačije, različito od onog na što su navikli i što im daje lažni osjećaj sigurnosti. Kontrolori zapravo teže programu, jer su suštinski roboti, koji žele stvoriti svijet zasnovan na programu i izjvesnosti. To znači da su kontrolori zapravo printovi bez duše koji pošto poto hoće da stvore sigurnost u materijalnom. Vjerujem takođe da postoje oni pojedinci koji za razliku od mene imaju negativno mišljenje o Paradi Ponosa, ne zato što su kontrolori, već zato što im je muka od onih koji isključivo promovišu ljudska prava zbog profita. U vezi sa ovim mislim da je dobro da se objasni razlika između starih, tradicionalnih, “muških” metoda kontrole i novih, sofisticiranih, “ženskih” metoda kontrole. “Muški” metodi su npr. paljenje na lomači, zatvaranje, prebijanje… Eksponenti ovakvih metoda kontrole u tranzicionim društvima poput našeg su pripadnici službe, raznih kriminalnih organizacija itd. Za razliku od “muških” metoda kontrole imamo “ženske” metode kontrole, koji dominiraju u zapadnim društvima. U ovim društvima, nema potrebe da se neko prebija ili ubija, već se jednostavno etiketira kao lud, nepodoban, ekstremista… To je lijevi puritanizam koji nije ništa manje opasan od desnog puritanizma. Eksponenti tih novih metoda kotrole su razni psiholozi, socijalni radnici, psihijatri… U Crnoj Gori će svakako novi metodi kontrole substituisati stare prije nego li u Iranu, ali svakako kasnije nego u Belgiji. Sa seksualnošću se opasno manipuliše. Ona se u tradicionalnom patrijarhatu namjerno inhibirala, a sada se nemilosrdno komercijalizuje. Čitavo potrošačko društvo je zasnovano na manipulaciji sa seksualnošću. Koncept sakralne seksualnosti doveden je do nestanka. (Treba razumjeti i to da je kontrolorska agenda veoma heterogena i ponekad nam se čini da se radi o antagonističkim konceptima, a zapravo svi ti koncepti dolaze iz iste kuhinje. Cilj je jasan, uzeti našu energiju!) Ali svi koji su slobodoumni u Crnoj Gori prvo se moraju jednom za sva vremena obračunati sa starim, primitivnim metodama kontrole (a to je u slučaju Crne Gore patrijarhat), imajući u vidu jasnu opasnost od novih, sofisticiranih vidova kontrole. Tužno je da radimo nešto samo zato što su tako rekli NATO i EU (super pater familiasi). LGBT prava trebamo da podržimo jer je to naprosto ispravno. KOMUNIZAM I PATRIJARHAT U doba komunizma konstantno je postojao sukob između retrogradnih snaga sa jedne strane i liberalnih sa druge. Tito je oscilirao između ova dva pola. (Mislim da je njemu lično liberalni koncept bio bliži, ali je morao da pravi kompromise sa retrogradnim snagama.) Ove retrogradne snage su imale snažno uporište među Crnogorcima, stanovništvom iz Hercegovine, Like, Korduna, jednom rjećju kod dinaroida. Oni su ti koji su prigrlili komunizam jer je dolazio od super pater familijasa – Rusije. Pravoslavlje je zamjenjeno komunizmom, matrica je ostala ista, kao što će ostati ista kada se komunizam bude zamijenio pravoslavljem 1989. To se desilo kod nas, to se desilo i u Rusiji, gdje njihov pater familias vodi homofobnu politiku, zatvara, hapsi neistomišljenike, sve pod geslom zaštite tradicionalnih vrijednosti i interesa Rusije, dok čitavo rudno i energetsko blago prepušta interesima “međunarodnog kapitala”. Jasno je da je najveći broj visokog klera radio za komunističke službe bezbjednosti. Osamdesetih godina liberalne tendencije su došle do svog vrhunca. Patrijarhat se osjetio ugroženim, komunizam je zamjenjen šovinizmom i vjerskim ekstremizmom, i počeo je progon.1989 trijumfuju retrogradne, konzervativne snage, liberalne snage su poražene.Eklatantan primjer su tužne sudbine Sonje Savić i pripadnika grupe EKV. Upravo je generacija kojoj su pripadali oni, prva generacija koja je odrasla u kakvom takvom izobilju. To je generacija koja je trebalo da iznese promjenu. Umjesto toga brutalno je uništena. 400.000 mladih, obrazovanih ljudi napušta ove prostore, a oni koji ostaju završavaju na ratištu, mnogi su uništeni kroz narkomaniju i AIDS, koji im je smišljeno nametnut. Dolazi do migratornih promjena po drugi put. Ponovo kao i 1945 godine u urbane sredine dolazi ruralno stanovništvo. Počinje ludilo 90ih, TV Palma, pornografija, sponzoruše, “žestoki momci”, ratni zločinci, i naravno crkva koja sve ovo blagosilja. Neopatrijarhat 90-ih je i dalje dominantan na balkanskim prostorima. Ko su eksponenti ovog neopatrijarhata? Kriminalci, novopečeni biznismeni (da li zapravo govorimo o istom?), kvazi elita koja skače na ojkanje cece, mece i ostale dece po raznim folkotekama i drugim „glamuroznim“ mjestima, kao što smo rekli u slučaju „kraljice Mediterana“ – Budve. Poznaćete ih po skupim kolima i njihovim pratiljama sponzorušama (kao što takođe rekoh: eufemistički naziv za prostitutku), koje obično tzv. modeling koriste kao paravan za prostituisanje po evropskim metropolama. Upravo je ova primitivna (ne)kultura neopatrijarhata stvorila od naših gradova petkom i subotom veče svojevrstan „butik mesa“. Zanimljivo je da su ovi eksponenti neopatrijarhata često navodno religiozni, da idu u crkvu, a kako je jedan moj prijatelj dobro primjetio, što je veći krst u kolima to je veći grijeh na njihovoj duši. Jasno je da je u devedesetim godinama došlo do substitucije komunističke ideologije sa vjerskim fundamentalizmom i nacionalšovinizmom i do svojevrsne klerikalizacije društva. Ova pojava nije samo vezana za Balkan. Primjera radi, u Rusiji je takođe došlo do gotovo identičnih procesa, pa se tako umjetnici progone u pravom inkvizitorskom maniru, doduše više ne zbog nepodobnosti sa komunističkom ideologijom, već po instrukcijama pravoslavnog klera. Dakle, jasno je da su osobe koje su bacale kamenje na mirne učesnike Budvanskog Pride-a i koje su demolirale Podgoricu za vrijeme prvog Podgoričkog Pride-a relikt 90ih. AMFI „Nema sveta izvan duha palanke. Samo on, koji ispoveda religiju zatvorenosti, religiju u kojoj je vrhovni bog ovaj bog jedinstva...“ “Misticizam srpskog nacizma je ”krstaški”, ratnički, u stilu “odbrane” Hrista od marksističkog Anti-hrista, misticizam Dimitrija Ljotića koji je svoje kvislinške falange hteo da vidi i prikaže kao falange sreednjovekovnih svećenika Hrista.” (Radomir Konstantinović) I naravno opet imamo crnomantijaša Amfija, koji po ko zna koji put bljuje čisti fašizam. Poput Sarumana novog doba čije horde čudovišta su početkom 90-ih godina išle da pale džamije i katedrale, a danas se zabavljaju premlaćivanjem pripadnika LGBT populacije, slobodoumnih pojedinaca i razbijanjem uličnog mobilijara. Pa taj čovjek je blagosiljao ratne zločince poput Karađžića i Arkana! Ovaj crveni vladika (jer UDBA je UDBA) je vojnim helikopterom instalirao limenu kantu na vrh Rumije i na taj način htio da poništi viševjekovni multikonfesionalni i multinacionalni sklad koji postoji u barskoj regiji i čitavoj Crnoj Gori. Zapravo kao da je time prosto rečeno: “pišam se ja vama na vaša multi-kulti sranja i pišam se na predhrišćansku tradiciju Crne Gore”. Jer ne zaboravite da se na vrhu Rumije nalazi drevni tumul. Kad smo kod Sarumana, primijetitie Amfijevu terminologiju, sa izrazima poput “muželožništvo”. Da li je to jezik Tolkinove srednje zemlje, nekakav kvazi srednjevjekovni crkvijanski jezik? Da se vratimo srednjem vijeku i crnomagijskom činu kada je nakon prvog Podgoričkog Pride-a organizovana nekakva litija za “čast, obraz, svetinju braka i rađanje djece”. Tom nazovi litijom Amfi je htio da poništi rezultat koji je Podgorički Pride postigao u promjeni “psihogravitacionog polja” našeg grada. Amfi je htio, poput psa mužijaka, da na podgoričkim ulicama obilježi svoju teritoriju. A gdje je Amfi da brani porodicu kada znamo da je svaka peta žena u Crnoj Gori žrtva fizičkog ili seksualnog nasilja, da je svako treće dijete žrtva fizičkog nasilja? Crkva ima običaj da govori protiv abortusa, kao stalo im je do nerođene djece. (A gdje su bili 90-ih da dignu glas protiv sramnog rata, nego su ga zdušno podržavali?) Ma nije njima stalo do nerođene djece, njima je stalo da kontrolišu žensko tijelo (čitaj hram). Crkva time pokazuje da je ona stožer kulture patrijarhata, kontrolorske svijesti i istinski emiter mizoginije. PODGORIČKI PRIDE Subota, dvadeseti oktobar dvijehiljadetrinaeste. U nekoj ljepšoj budućnosti biće to lijepa istorija. U mom ličnom univerzumu svakako jeste, jer sam se sjetio. Sjetio sam se moje prabake koja je kao djevojčica pobjegla iz carske Rusije, koja mi je pričala kako je namjerno morala da sebi pravi žuljeve na rukama da je ne bi strijeljali boljševici (e to su oni koji instaliraše crvene vladike, odnosno je sistem instalirao i jedne i druge), prabake koja je čitavog života govorila da je građanin svijeta. Sjetio sam se njenog muža – svoga prađeda, koji je bio književni kritičar (kasnije predsjednik SANU i upravnik JDP-a), čovjek koji nije bio komunista, već ljevičar, slobodoumnih pogleda, borac protiv klerofašizma, kojeg je Gestapo uhapsio i poslao na Banjicu, a poslije u Dahau, koji je imao 40 kila kada su ga oslobodili iz Dahaua, koji je bio jedan od inicijatora gradnje Njegoševog mauzoleja (onog isog kojeg Amfi želi da sruši i vjerovatno da instalira još jednu limenu trafiku poput one na Rumiji). Sjetio sam se njegove ćerke – svoje bake, koja je došla iz Beograda da me podiže i vaspitava, koja je nakon okupacije Beograda pošla u ilegalu, a onda u partizane, koja mi je pričala kako su gestapovci uhapsili moga prađeda i još jednog komšiju priveli zato što je bio mason, o tome kako su nedićevci (podsjetiću da je ovom zločincu parastos držao patrijarh Pavle lično) organizovali antimasonsku izložbu u kući njihovih prijatelja gdje je nekad bila loža i gdje se moja baka kao djevojčica igrala, o tome kako su gestapovci odvodili u smrt njihove komšije Jevreje samo zato što su druge vjere i nacije. Sjetio sam se njene ćerke – svoje majke, koja je uvijek tvrdila i sada tvrdi da je građanin svijeta, koja je u školskoj klupi u Beogradu imala i Palestince i crnce, i Jevreje i Hrvate i Muslimane, koja je tek u Crnoj Gori vidjela vjersku i nacionalnu netrpeljivost kada se npr. narodni heroj odrekao svoje ćerke zato što se udala za muslimana (toliko o crnogorskom palanačkom čojstvu), koja me je uvijek učila da budem slobodan čovjek, bez predrasuda. Sjetio sam se sebe, kako sam 1992. godine na popisu, kada sam imao 11 godina, izjavio da sam po nacionalnosti Evropljanin, a po vjeroispovjesti budista (samo da znate više nisam budista :-). Sjetih se… “Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunista. Zatim su došli po Jevreje, a ja se nisam pobunio jer nisam bio Jevrejin. Zatim su došli po sindikalce, a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalac. Zatim su došli po katolike, a ja se nisam pobunio jer sam bio protestant. Zatim su došli po mene, ali tada više nikoga nije bilo da se pobuni.” (Ova poema Martina Niemöllera ima više verzija.) Sjetih se, popih kaficu, pročitah novine, a onda smo Maja i ja sigurnim korakom krenuli ka Paradi Ponosa i hodali sa nadom u ljepši i slobodniji svijet. PREDSTAVLJAMO… www.muf.com.hr Nedavno se pojavio sajt za feminističku kritiku popularne kulture pod nazivom MUF. Kako kažu urednice, cilj im je iz feminističke perspektive pisati o popularnoj kulturi te ženskoj popularnoj kulturi pristupati kao pojavi koja može i treba imati širu kulturnu vrijednost.za feminističku kulturu. U okviru MUF-a će se govoriti o feminizmu i feminizmima na mnogo načina i dati prostora različitim iskustvima i temama. MUF čine Asja Bakić, Maša Grdešić, Barbara Pleić Tomić i Lana Pukanić. Vizuelno i tematski sajt zbilja nudi jedno autentično i za naše prilike posve novo iskustvo. Ono što će vam na prvi mah privući pažnju su i kategorije među kojima su: književnost, pop, tv/film, vivisekcija, porno. Za ovu priliku, Libertine prenosi tekst Asje Bakić iz rubrike Porno. Pornografski odnosi Pornografski film je poznat po lošoj karakterizacija likova i još gorim dijalozima. Zbog toga što je gluma u pornografiji svedena na minimum, gledatelji/ce često nisu u stanju razdvojiti glumice od uloga koje one u pornografskim filmovima igraju. Ukratko, izjednačavaju glumice s poslom koji obavljaju, odnosno, s „banalnim“ poslom jebanja, što često dovodi do toga da se karijera u pornografiji smatra prostitucijom. Ne čudi, stoga, što je većini puno zanimljivije razgovarati o nekorištenju kondoma u pornografskim scenama, nego ozbiljnije analizirati sam pornografski žanr. Kad smo već kod kondoma i prostitucije, da odmah razriješimo stvar: ako ne razlikujemo porno glumice od prostitutki, onda ne možemo shvatiti bitnu razliku između ograničenog broja seksualnih partnera, odnosno, kolega glumaca s kojima glumice surađuju i nasumičnih mušterija od kojih prostitutke naplaćuju svoje usluge. Da, i porno glumice i prostitutke zarađuju jebanjem. Ali nije svako jebanje isto. Da je seks uvijek jedan te isti, pornografije ne bi ni bilo. Jasno je, naravno, zašto u pornjavi nema dobrih dijaloga. S obzirom da većina pornića danas spada u gonzo kategoriju, scenariji nisu potrebni, a bez scenarija nema dublje karakterizacije likova, zbog čega su uloge u pornićima izrazito plošne, a razgovori svedeni na minimum. Pornografija glumicama i glumcima dodjeljuje vrlo ograničen broj uloga, koje su uslijed stalnog ponavljanja postale nezaobilazno mjesto pornografskog žanra. Bez obzira koliko pojedini glumci popularni i poznati bili, ni oni ne mogu redefinirati uloge koje su im dane. Isti je, uostalom, slučaj i s drugim filmskim žanrovima, ne samo s pornografijom: svaki ima svoja pravila i vlastite obrasce. Pornografija katalogizira čitav niz seksualnih afiniteta i fetiša koristeći dehumanizirane likove svedene na njihovu društvenu funkciju. Ukratko, pornjava poopćuje osobno seksualno iskustvo i gradi tipove s kojima se može povezati veći broj ljudi, pa tako imamo tip odrasle žene koja se ševi s mlađim dečkima, bejbisiterice, učiteljice, tip susjeda, tatinog prijatelja, brata, medicinske sestre, te čitav niz tipično pornografskih odnosa u koje se kao gledatelji možemo (uvjetno rečeno) projicirati. Jedan od tih tipova je, između ostalog, i lik prostitutke. Pornografska industrija prisvaja, dakle, fantaziju pojedinca o plaćenom seksu kao i bilo koju drugu seksualnu fantaziju i time figuru prostitutke izjednačava s onom obiteljske liječnice ili stjuardese. No, dok s jedne strane pornografska industrija radi na tome da svojom tipologizacijom obuhvati što veći broj seksualnih situacija i uloga u kojima bi se anonimni gledatelji željeli naći, s druge pokušava unovčiti prepoznatljiva glumačka imena koja te situacije uprizoruju. U istoj pornografskoj sceni, dakle, mogu postojati dvije suprotnosti: potpuno apstrahirani seksualni odnosi i vrlo partikularna tjelesna obilježja pojedinih glumica, odnosno, glumaca. Izvor uzbuđenja može biti, i često jest dvostruk: tu smo zbog posve depersonaliziranih seksualnih radnji, ali i glumice koju jako volimo (recimo Rite Faltoyano i njezog madeža na lijevoj sisi). U kontekstu pornografije, posebno su zanimljive glumice poput Sashe Grey, koje razumiju njezin emancipatorski potencijal. Grey je, na primjer, i na mainstream sceni uvijek nastupala pod istim, pornografskim imenom, čime je javnosti jasno stavila do znanja kako afilijaciju s porno industrijom ne smatra degradirajućom. Mislim da je njezin najveći doprinos pornografiji, ali i feminizmu, taj što je bila vrlo rječita za vrijeme seksa, dakle, što je eksplicitno izražavala ono što od partnera očekuje i što je osobno ispunjenje doživljavala upravo kroz vlastitu mazohističku seksualnu praksu. Sasha je svjesno prepuštala kontrolu drugima, ali samo u seksu: feministkinja može biti submisivna u krevetu, ali ne i izvan njega. Osim različitih vrsta zanimanja, pornografija asimilira i društvene odnose moći koji iz njih proizlaze, o čemu primjer Sashe Grey odlično govori. Nemoguće je govoriti o pornografiji a da se ne dotaknemo ključnih pojmova dominacije i submisivnosti. Ona te odnose teatralizira, koristi njihovu seksualnu komponentu za vlastitu korist. Postoje i tipično pornografske kulise koje pomažu da se spomenuti odnosi razviju i da se njihov seksualni potencijal realizira. U tom smislu, korištenje pornografije nalikuje korištenju rječnika: treba točno znati što se traži i pod kojim slovom. Da bismo, na primjer, analizirale pojmove poput duple penetracije, queeninga, međurasnog ili grupnog seksa, moramo razumjeti kontekst koji im pornografija daje i odnose na čijoj su podlozi nastali. Pornografska je scena uvijek značenjski slojevita, iako se na prvi pogled ne čini takvom. No da bi se ti slojevi uočili, da bi se podvrgnuli feminističkom čitanju, potrebno je prihvatiti pornografiju kao žanr koji ima svoje obrasce i zakonitosti. Bez toga, sav je trud da o njoj kritički razmišljamo – uzaludan. HAKIM BEJ: TEMPORARNA AUTONOMNA ZONA (TAZ) Dug život stanovnicima privremenih autonomnih zona, fanzinašima i networkerima iz bilo kojeg vremena i bilo kojeg mjesta. Očekujući revoluciju Što se dogodilo s anarhističkim snom, sa državom bez države, sa komunom, sa trajno autonomnom zonom, sa slobodnim društvom, sa slobodnom "kulturom"? Zar moramo napustiti ovu nadu u zamjenu za nekakav egzistencijalistički "acte gratuit"? Nije bit promijeniti svijest, već promijeniti svijet. Prihvaćam ovo kao jednu točnu kritiku. Ali ipak bih želio navesti dva zapažanja u obranu onoga što sam rekao; prvo, revolucija još nije uspjela ostvariti taj san. Vizija se rađa u trenutku podizanja revolucije - ali čim "Revolucija" trijumfira, država se vrati, a san i ideal su prevareni. Nisam napustio nadu ili samo očekivanje promjene - ali nemam povjerenja u riječ "Revolucija". Drugo, ako i zamjenimo revolucionarni pristup sa konceptom "ustanka koji se rađa spontano u anarhističkoj kulturi" naša posebna povijesna situacija nije povoljna za jedan tako opširan poduhvat. Sada ne bi proizašlo apsolutno ništa osim lakoumne pogibelji iz frontalnog sudara sa državom, megakorporacijom informacije, carstvom Spektakla i Prividnosti. Njezine su puške uperene protiv nas, dok naš mršavi arsenal ne nalazi ništa u što ciljati, osim u jedan rigidni vakuum, u jednog Demona sposobnog da ugasi svaku iskru u elektroplazmi informacije, u jedno društvo kapitulacije dominirano likom policajca i očaravajućim okom ekrana TV-a. Ukratko, ne pokušavamo prodati TAZ kao svrhu samoj sebi, koja bi zauzela mjesto svim drugim oblicima organizacije, taktike i ciljeva. Preporučamo je jer može postići kvalitetu koja je usporediva sa ustankom bez da nužno dovede do nasilja i smrti. TAZ je kao pobuna, koja ne dolazi u direktan okršaj s državom, gerilska operacija koja oslobađa jedno područje (vremena, teritorija, imaginacije) i zatim nestaje kako bi se ponovno pojavila na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu, prije nego što je država uspije uništiti... S obzirom na to da je država primarno i u većoj mjeri okupirana Prividom nego Materijom, TAZ može "okupirati" ta područja ilegalno i nastaviti sa svojim "prazničkim" ciljem na duže vrijeme u relativnom miru. Možda su neke male TAZ potrajale i čitave živote jer su prošle nezapaženo - kao hillbillies (tako se nazivaju stanovnici dalekih ruralnih i močvarnih komuna na Jugu SAD-a) enklave - jer se nikada nisu ukrstile sa Spektaklom, niti su se ikada pojavile izvan onog realnog života koji je nevidljiv agentima Privida. Babilon shvaća svoje apstrakcije kao realnost; točnije "unutar" granica ove greške TAZ može započeti svoju egzistenciju. Započeti TAZ može zahtjevati taktike nasilja i obrane, ali njezina najjača snaga je njena nevidljivost - država je ne može prepoznati jer Povijest o njoj nema definiciju. Čim je TAZ imenovana (predstavljena) mora nestati, nestati će ostavljajući iza sebe praznu ljušturu, samo kako bi se mogla ponovno pojaviti na nekom drugom mjestu, još jednom nevidljiva jer je neobjašnjiva u pojmovima Spektakla. Zato jer je TAZ savršena taktika za doba u kojem je država sveprisutna i svemoćna, mada istovremeno puna pukotina i praznina. Zato jer je TAZ mikrokozmos onog "anarhističkog sna" slobodne kulture ne mogu pomisliti na bolju taktiku za ostvarenje cilja, dok se istovremeno može eksperimentirati nekim od njezinih blagodati sada i ovdje. U biti, realizam traži od nas ne samo da prestanemo čekati "Revoluciju" već i da je prestanemo željeti. "Pobuna", da - koliko god je češće moguće, i pod ciljem nasilja. Grč Prividne Države biti će "spektakularan", ali u većini slučajeva najbolja i najradikalnija taktika biti će odbijanje uplitanja u spektakularno nasilje, "povlačenje" iz područja privida, nestajanje. TAZ je tabor ontoloških ratnika: udariti i pobjeći, održati čitavo pleme u pokretu, mada se radilo samo o podacima u Mreži. TAZ mora biti sposobna za obranu; ali kako "napad" tako i "obrana" morali bi, ako je moguće, umaknuti nasilju države, koje nije više "značajno" nasilje. Napad je usmjeren na strukture kontrole, esencijalno na ideje; obrana je "nevidljivost", borilačka vještina, "neranjivost". "Mašina Nomadskog Rata" osvaja bez da bude primjećena i kreće prije nego što se mapa upotpuni novim podacima. Za budućnost - samo onaj tko je Autonoman može "planirati" autonomiju, organizirati je, stvarati je. To je djelovanje koje računa samo na vlastite snage. Prvi korak je u nekom smislu sličan Satoriju - realizacija da TAZ započne sa jednostavnim aktom realizacije. Psihopatologija svakodnevnog života Koncepcija o TAZ se rađa prvenstveno iz kritike Revolucije i poštivanja Ustanka. Prva etiketira drugu kao neuspjeh; ali za nas "ustanak" predstavlja zanimljiviju mogućnost od standarda psihologije oslobađanja, od svih "uspjeha" građanskih, komunističkih i fašističkih revolucija. Druga proizvodna snaga koja stoji iza TAZ rađa se iz povijesnog razvoja kojeg nazivam "zatvaranje mape". Zadnji komad Zemlje koji nije bio u vlasništvu nacije/države progutan je 1899. Ovo je prvo stoljeće bez "nepoznate zemlje", bez granice. Nacionalnost je najviši princip svjetskog vladanja - nijedan komadić kamena u Južnim morima ne može ostati slobodan, nijedna daleka dolina, čak niti Mjesec i planeti. Ovo je apoteoza "teritorijalnog gangsterizma". Nijedan kvadratni centimetar Zemlje ne postoji bez policije i poreza... u teoriji. "Mapa" je apstraktna politička mreža, divovska prevara koja se mora poštovati pod vodstvom "iskusne" države, dok za većinu nas mapa postaje ne više "Otok kornjače" već "SAD". I baš zato jer je apstrakcija mapa ne može pokriti Zemlju sa točnošću 1:1. Unutar složenosti modernog zemljopisa mapa može vidjeti samo dimenzionalne mreže. Sakriveni beskraji među naborima bježe ravnalu. Mapa nije točna; mapa ne može biti točna. Tako je Revolucija zatvorena, ali Ustanak otvoren. Za sada koncentrirajmo našu snagu u privremena "pojačanja napetosti", izbjegavajući sva zaplitanja s "trajnim rješenjima". I mapa je zatvorena, ali autonomna zona je otvorena. Metaforički se razvija unutar dimenzija nevidljivih kartografiji kontrole. I ovdje bi morali navesti koncept psihotopologije (i topografije) kao alternativne "znanosti" nasuprot onoj znanosti ideoloških utvrđivanja i izrađivanja karata države i "psihičkom imperijalizmu". Samo psihotopografija može crtati mape jer samo je ljudski um opskrbljen dovoljnom složenošću za oblikovanje realnosti. Ali mapa 1:1 ne može "kontrolirati" vlastiti teritorij jer je virtualno identična s njim. Može biti samo upotrebljena za "sugeriranje", za neku vrstu usmjeravanja prema određenim karakteristikama. Tražimo "prostore" (zemljopisne, socijalne, kulturne, imaginarne) koji imaju potencijal razvijati se kao TAZ - i tražimo vrijeme u kojem su ti prostori relativno otvoreni, da li zbog nemarnosti države ili pak zbog nekog drugog razloga. Psihotopologija je umjetnost rabdomantije za potencijalni TAZ. *** "Plemenska okupljanja" u stilu 60-ih, šumske enklave eko-sabotera, idiličan Beltane neo-pagana (starokeltski magični praznik koji po našem kalendaru pada na 1. 5.), anarhističke konferencije, gay faery društva... Harlemske zabave iz 20-ih, noćni klubovi, gozbe, stari slobodarski piknici - moramo shvatiti da su ovo već "oslobođene zone" ili barem potencijalne TAZ. Da li su otvorene samo za par prijatelja, kao večera, ili tisućama slavljenika, kao Be-In, zabava je uvijek otvorena jer nije "naručena"; može biti planirana, ali samo ako se ne dogodi može se reći da nije uspjela. Element spontanosti je osnovan. Bit zabave: lice-u-lice, grupa ljudi usmjerava vlastite snage prema realizaciji zajedničkih želja, bilo to jesti i veseliti se, plesati, pričati, ili možda erotsko zadovoljstvo, ili pak zajedničko stvaranje umjetničkog djela, doživljaj pravog zanosa radosti - ukratko "ujedinjenje egoista" (kako je to rekao Stirner) u svojem najobičnijem obliku - ili po Kropotkinovim riječima, osnovni biološki poticaj prema "uzajamnoj pomoći". (Ovdje bi se trebali podsjetiti i na ekonomiju viška od Bataillea i na njegovu teoriju kulture potlachea -> obred nativnih Amerikanaca, a posebno plemena sa Sjeverozapadne obale, gdje su aristokrati/vođe uništavali ili poklanjali vlastita bogatstva u razmetanju moći i imućnosti.) Bitno u označavanju realnosti TAZ je koncept psihičkog nomadizma (ili kako ga mi šaljivo nazivamo "kozmopolitizam bez korijena"). Aspekte ovog fenomena diskutirali su Deleuze i Guattari u "Nomadologija i Ratni stroj", Lyotard u "Driftworks" i razni autori u broju "Oasis" od Semiotext(e). Upotrebljavamo termin "psihički nomadizam", "nomadologija" itd. jednostavno zato da bi skupili sve te koncepte u jedan jedini fleksibilan kompleks koji bi trebao biti izučavan zbog postizanja TAZ. "Smrt Boga", na neke načine i decentralizacija čitavog "Europskog" projekta donijelo je post-ideološku viziju svijeta, multiperspektivnu, sposobnu da se kreće "raskorijenjena" od filozofije plemenskog mita, od prirodne znanosti do Taoizma sposobna po prvi puta da vidi predmet s raznih strana, pogled na drugačiji svijet koji je potpuno različit. Ali takva vizija je postignuta pod cijenu življenja u dobu gdje su brzina i "fetišizam robe" stvorili tiransko lažno kulturno ujedinjenje koje nastoji odstraniti svaku kulturnu različitost i individualnost, prema tome "jedno mjesto vrijedi drugo". Ovakav paradoks stvara "cigane", psihičke putnike tjerane željom ili radoznalošću, lutalice s malo lojalnosti (faktički nelojalni prema "Europskom projektu" koji je izgubio svu svoju vitalnost i žar), nevezane za bilo kakvo posebno vrijeme ili mjesto, u potrazi za različitošću i avanturom... Ovaj opis pokriva ne samo klase umjetnika i intelektualca, već i emigracijske radnike, izbjeglice, "beskućnike", turiste, kulturu kampera i pokretnih kuća - pa čak i osoba koje putuju "Mrežom", a da možda nikada ne napuštaju svoju sobu (ili oni kao Thoreau "koji su mnogo putovali Concordom"); i na kraju ubraja sve, sve nas koji živimo putem naših automobila, naših praznika, naših TVa, knjiga, filmova, promjena posla, promjena "stilova života", religija, prehrane, itd. Psihički nomadizam kao taktika, koju Deleuze i Guattari metaforički nazivaju "Ratni stroj", pomiče paradoks iz pasivnog stanja u aktivno, a možda čak i u "nasilno". Zadnje agonije posmrtnog kreveta "Boga" dugo su najavljivane - u obliku kapitalizma, fašizma i komunizma npr. - tako da ima još mnogo "kreativne destrukcije" koju će izvesti post-Bakunjin-post-Nietzsche komandosi ili apaches (bukvalno "neprijatelji") starog konsenzusa. Ovi nomadi prakticiraju "pljačku", oni su gusari, virusi, imaju potrebu i želju za TAZom, kampovi crnih šatora pod zvijezdama pustinje, interzone, oaze-utvrde sakrivene duž tajnih karavana, "oslobođeni" dijelovi džungle i ravnica, zabranjena područja, crna tržišta i podzemni bazari. Ovi nomadi obilježavaju svoje puteve sa čudnim zvijezdama koje mogu biti svjetleće grupe podataka u cyberspaceu ili možda halucinacije. Napraviti mapu teritorija, na njoj napraviti mapu političke promjene, iznad nje mapu "Mreže", pogotovo onu protumreže za svojom enfazom tajnih protoka informacija i logistike i napokon iznad svih mapu 1:1 - mapu kreativne imaginacije, estetike i vrijednosti. I takva mapa počinje živjeti, animirana neočekivanim vihorima i iznenadnim povećanjima energije, svjetlosnim koagulacijama, tajnim tunelima, iznenađenjima. *** Muzika kao organizacioni princip Makhnova Ukrajina i anarhistička Španjolska bile su stvorene da traju i bez obzira na stalne ratne zahtjeve obje su uspjele samo do jedne određene točke: vremenski nisu trajale dugo, ali bile su organizirane sa uspjehom i mogle su opstati da nije bilo vanjske agresije. Zato ću se među eksperimentima iz perioda između 2 rata koncentrirati na mahnitu Riječku Republiku koja je mnogo manje poznata i nije planirana da traje. Gabriele D'Annunzio, dekadentni pjesnik, umjetnik, muzičar, esteta, ženskaroš, smioni aeronautički pionir, vrač, genije, prekršioc kodeksa džentlmena, izašao je iz 1. svjetskog rata kao heroj sa malom vojskom koju je on predvodio, po imenu "Arditi". U nedostatku avantura odlučio je oteti Rijeku Jugoslaviji i pokloniti je Italiji. Nakon nekromantskog ceremonijala na groblju u Veneciji sa svojom ljubavnicom, krenuo je u osvajanje Rijeke u čemu je uspio bez imalo problema. Međutim Italija je odbila njegovu velikodušnu ponudu. Prvi Ministar nazvao ga je budalom. Srdit, D'Annunzio odlučuje proglasiti neovisnost i vidjeti koliko dugo može opstati. On i jedan od njegovih anarhističkih prijatelja napisali su Ustav kojim se proglašava "muzika kao centralni princip države". Mornarica (formirana od dezertera i mornarskih anarhosindikalista iz Milana) nazvala se "Uskoci", u sjećanje na davno nestale gusare koji su običavali naseljavati lokalne otoke daleko od obale i pljačkati mletačke i otomanske brodove. Moderni Uskoci realizirali su nekoliko zapanjujućih poduhvata: nekoliko bogatih talijanskih trgovačkih brodova iznenada su dali budućnost republici - novac u blagajnama! Umjetnici, boemi, avanturisti, anarhisti (D'Annunzio se dopisivao s Malatestom), bjegunci i izbjeglice bez državljanstva, homoseksualci militantni dandy (uniforma je bila crna sa lubanjom - kasnije inspiracija SS trupama) i nastrani reformisti svake vrste (pa čak i budisti, teosofisti i vedantisti) počeli su stizati masovno u Rijeku. Zabava nije nikada prestajala. D'Annunzio je svako jutro čitao poeziju i proglase sa balkona, svaku večer koncert, zatim vatromet - u tome se sastojala čitava aktivnost vlade. 18 mjeseci kasnije, kada su vino i novac nestali, a talijanska flota "napokon" stigla i ispalila nekoliko projektila na gradsku vijećnicu nitko nije imao energije za obranu. D'Annunzio se, kao i mnogi talijanski anarhisti, kasnije okrenuo fašizmu sam Mussolini (bivši sindikalist) zaveo je pjesnika na tom putu. Kad je D'Annunzio shvatio grešku bilo je prekasno, bio je prestar i bolestan. Ali Duce je ipak izazvao njegovu smrt - gurnut je s balkona. Što se Rijeke tiče, iako joj je nedostajala "ozbiljnost" slobodne Ukrajine ili Barcelone, ona nas vjerojatno može naučiti više o nekim aspektima našeg istraživanja. Bila je, na neki način, zadnja od gusarskih utopija (ili jedini moderan primjer), ili na drugačiji način možda, prva moderna TAZ. Rad Hakima Beja „Esopus Wars“ iz 2010.godine Hakim Bej (rođen kao Peter Lamborn Wilson u Njujorku 1945.) je politički publicista, pisac i pesnik, najpoznatiji po svom konceptu privremenih autonomnih zona (еngl. Temporary Autonomous Zones, skraćeno TAZ) zasnovanom na piratskim utopijama, koji je snažno uticao na savremeni skvoterski pokret i pokret ilegalnih žurki početkom 1990-ih godina. Urednik je izdavačke kuće Autonomedia iz Njujorka. Pisanje Hakima Beja ne spada u neku određenu teorijsku školu niti akademsku disciplinu, a on sam ga naziva “poetskim terorizmom”. Hakima Beja često nazivaju “postmodernim anarhistom”, prvenstveno zbog njegovog nesistematskog načina pisanja, a on o sebi ponekad govori kao o “postsituacionističkom anarhisti”. Za njega, anarhista je osoba posvećena maksimizovanju društvenih odnosa u kojima nema vlasti, a vlast je prema njemu, “strukturirani odnos među ljudima u kojem je moć nejednako raspodijeljena tako da je kreativni život jednog redukovan u korist drugog”. Vlast se, dakle, može javiti i u veoma malim socijalnim jedinicama kao što je porodica, ili “neformalnim” kao što je slučajan susret komšija na ulici, dok se ne mora javiti u puno većim grupama poput pobunjene gomile ili ljudi zajedničkog hobija. Šta je T.A.Z.? Sam autor, po sopstvenom priznanju, uzdržava se od izvođenja definicije uvjeren da je Temporarna Autonomna Zona samoobjašnjavalačka i da se kao takva može razumeti samo činom koji nešto što naliči poetskoj maštariji pretvara u nomadski tabor kreativne intenzifikacije svakodnevnog života. T.A.Z. je poput kristala i kojem se reflektuju anarhističke slobodne republike, piratske utopije Kariba, mistički anarhizam daoizma i sufizma, šamanizam paleolitskih lovaca-sakupljača, Ničeove dionizijske svetkovine, nadrealističko traganje za čudesnim u banalnom, situacionistička psihopatologija svakodnevnog života, Delezova i Gatarijeva nomadologija, gerilske taktike umjetničke samotaže, sajberpank mitologija i hakerska kontrakultura… Kao ekstatična ekstrapolacija ideje o uspostavljanju mikrozona autonomne kulture i priručnik taktika kulturnog ometanja, T.A.Z. je odmah po svom objavljivanju postala kultnom knjigom različitih samoorganizovanih grupa i pojedinaca koje su u njoj prepoznale vitalni manifest “uradi-to-sam” životne filozofije. Weird Shit : DMT & Me Ljubaznošću našeg prijatelja, za Libertine prenosimo jedan od njegovih tekstova sa bloga http://blog.b92.net/blog/116410/docsumann/ Ovaj tekst je logičan i prirodan nastavak predhodnog weird shit bloga - i on predstavlja opis mog ličnog iskustva sa dmt-jem. Čisto da se ogradim u startu, ovo nije nikakvo propagiranje korišćenja halucinogena (daleko od toga), već opis jednog nesvakidašnjeg spiritualnog doživljaja, koji je temeljito protresao sva moja filozofska i metafizička promišljanja o svijetu u kojem živimo, o samom životu i nama samima. Jednostavno, nakon njega, nemoguće je na isti način gledati na stvari ... Sve je počelo kao ugodna roštilj-sedeljka u jednoj renoviranoj starinskoj kamenoj kući (negdje :)) u podbrđu Bokokotorskog zaliva. Mirno, izolovano mjesto, na vrhu uskog strmog puta, velika terasa sa širokim pogledom na zaliv, okolo jedino šuma i kamen ... Ugođaj samo takav. Drug koji je inače bio i organizator tog okupljanja mi je najavio da će se tu pojaviti čovjek s tim neobičnim prahom o čijem čudesnom dejstvu mi je ranije već puno pričao. Ispostavilo se da što god da vam kažu o dmt-ju, nisu u stanju ni približno da vam predstave o čemu se zapravo radi. To je valjda usud i ovog teksta :) Ručak je bio odličan, dok su ostali "bucali" meso, ja sam se ugostio sa četiri vrste šumskih pečuraka, zahvaljujući dr Zuri, čiji gostujući tekst o gljivama ovom prilikom najavljujem na svom narednom blogu ... Poslije ručka smo prešli na domaće vino, a nakon što je sunce krenulo da zalazi, uvukli smo se u kuću, jer je napolju postalo prilično hladnjikavo. Uskoro, ključni lik u priči se pojavio i nakon izvjesnog vremena provedenog u druženju uz piće, vatru iz kamina i atmosferičnu elektronsku muziku, pozvao me da odemo u sobu na spratu iznad. Kao osoba koja ima veliko iskustvo sa kanabisom, i koja je u mladosti eksperimentisala sa izmjenjenim stanjima svjesti, skroz samouvjeren u svoju osvjedočenu psihičku stabilnosti, bio sam više nego ubjeđen da ništa spektakularno, već neviđeno, ne može da mi se desi. Možda, eventualno, neka sitnija specifična neobičnost vrijedna pažnje. Prostorija na spratu je bila veoma prijatna, prostrana i prozračna; kombinacija bijelih i kamenih zidova, sa drvenim podom, par bijelih fotelja i kaučom, policama sa knjigama i jednim romboidno šarenim ćilimom nasred sobe. Jedino, zaklonjeno svjetlo je dopiralo sa vrha stepeništa koje je vodilo u potkrovlje i sa dna onog uz koje smo se upravo popeli. Dobio sam uputstvo kako samo treba da se koncentrišem na uvlačenje dima iz lule, koju je on upravo punio pepelom, koji služi kao oslonac glavnog "punjenja" i kako je ujedno neophodno da vam lulu pridržava neko drugi, jer sam "odlazak" nastupa prilično brzo i iznenada, tako da u suprotnom postoji realna opasnost da se izgorite. Ok, stavio sam lulu u usta, usresređen na plamen upaljača koji je on prinosio njenom ložištu, povukao dim, jednom jako, zatim drugi, treći put ... a onda je uokolo počelo da se smrkava, sama lula je odjednom bila zamjenjena onom bijelom 3D mrežom kompjuterskog modelovanja, koja je zatim krenula i sama da iščezava, dok su joj samo čvorišta i dalje svjetlucala, polako trnući u okolnoj tami. Jedino se žar iz lule još jasno crvenio kao da lebdi sam u prostoru ... a zatim se čuo taj karakteristični zvuk - vibrirajućeg zvrujanja koji se sve više ubrzavao i pojačavao ... i onda, odjednom BUM! Kao da sam odnekud začuo "Evo nas!" ili "Tu smo!" i ja sam se odjednom, potpuno zatečen, našao sa one strane. Obreo sam se u jednom posve fantastičnom okruženju. Nepojmljivom. Nisu to bile deformacije postojeće stvarnosti, izmjenjene boje , iščašeni oblici, iskrivljeni zvuci ... ne, SVE je bilo potpuno drugačije ... neuporedivo s bilo kojim meni poznatim prizorom, a i ja sam sam bio sasvim "drugi".... i nisam bio sam (iako u sobi više nije bilo nikoga (uvodničar se nakon što je vidio da je inicijacija dobro prošla, povukao ... mada, iskreno govoreći, ni ja više nisam bio u toj sobi :)). Ono što sam vidio (potpuno nesvjestan prelaza koji se maloprije odigrao) nisu bila nikakva vizuelna zamagljenja, izmješane razmazane boje, neartikulisani oblici ... Naprotiv, geometrija je bila nevjerovatno složena, precizna i dosljedna (šta god to tamo značilo), kao u najkompleksnijim arabeskama sa zidova i svodova muslimanskih svetilišta, ili npr. na Ešerovim grafikama, pa sve to zajedno, izmješano i podignuto na n-ti stepen. A svakom, pa i najsitnijem obliku, parčiću te pojavnosti je pripadala posebna iluminantna i intezivna boja. Ipak najupečatljiviji od svega, i pored sve te eksplozije senzualnih šokova, je bio povišen utisak stvarnosti i jasnoće uvida ... Sve je bilo - kristalno preupečatljivo! Kao što rekoh, u prvim trenucima (?) uopšte nisam imao pojma odakle ja tu, čak nisam sebi ni postavljao to pitanje, već sam samo beztjelesno lebdio osmatrajući, dok je moje kretanje (u mjestu) bilo prouzrokovano transformacijama samog prostora u vječitom pokretu. Neki njegovi djelovi su se odmicali, neki rotirali, metarmofozirali ... Svaki naredni kadar je bio zasebna hipertrofirana čulna senzacija, a opet mi je sve to bilo sasvim prirodno na neki način. Uz to, cijelo vrijeme je tekao nemušti dijalog između mene i bića iz tih začudnih sfera. Konstantno sam bio izložen prilivu ogromne količine informacija koje su me spriječavale da mislim o bilo čemu drugom. Moj racio je jednostavno bio zagušen saznavanjem. Bića sa kojima sam komunicirao, u toj fazi, teško da sad mogu suvislo da opišem. Recimo da se, najpribližnije rečeno, radilo o duhovima ili astralnim stvorenjima. Jedino zemaljsko u svemu tome je bio miris dmt-ja koji cijelo vrijeme bio prisutan u pozadini dešavanja. Negdje oko polovine mog boravka tamo (po naknadnoj procjeni) ja sam najzad postao svjestan gdje sam i uslijed čega sam, ustvari, tu gdje jesam. Počeo sam sve oko sebe da osmatram sa mnogo više pažnje i ljubopitljivosti. Kao da mi se povratila individualnost i sopstvena volja. Od tog trenutka komunikaciju sa mnom preuzima jedan džini. Pretpostavljate i sami - krajnje fantastičnog izgleda. Sam naš dijalog, iako i dalje nadrealan, postaje znatno sličniji ovozemaljskoj formi razgovora. Počinjem da dobijam konkretne odgovore na konkratna pitanja. Saznajem i ko sam i gdje sam i zašto pitam to što pitam, i još gomilu neopisivo upečatljivih odgovora ... Njihov smisao me načisto oduševljavao. Imam sam snažnu potrebu da ih sa nekim podjelim, da ih zapišem ... prenesem. I dalje nisam znao da li je bilo nekog pored mene u samoj sobi (još uvijek nisam bio u stanju da vidim na ovu stranu), te sam pokušao da eventualno prisutnom svjedoku doturim ono što mi je upravo otkriveno ... ali gotovo trenutno sam odustao od toga ... samo sam, onako, uz osmjeh, odmahnuo rukom u prazno ( moj prvi tijelesni pokret od početak tripa) ... shvativši da to ne bi imalo nikakvog smisla ... Poslije neodređeno mnogo vremena, vizije su počele da se povlače, moja svjest je polako poprimala svoje ovozemaljsko obličje, a konture prostorije su tiho isplutavale pred mojim očima ... i ja, tad, spontano počinjem da aplaudiram od sreće ... sam u sobi, i dalje sjedeći na onoj istoj fotelji na kojoj je sve počelo, spontano aplaudiram odlazećem kosmičkom cirkusu ... kakva radost i oduševljenje potpuno zatečenog gledaoca. Pramenovi snova su se još kovitlali po uglovima sobe, "stvarnost" je polako povraćala sopstvenu poziciju , a ja sam sav treptao i pulsirao od ushićenja. Fantastično ... fantastučno ... fantastično ... je bila jedina riječ koja mi je padala na um. Nikad nešto ni približno slično nisam iskusio u svom životu. I sve je bilo tako jasno, tako direktno, snažno, nedvosmisleno - TO je TU, tik uz nas, odmah ispod ove varljive opne pojavnosti u koju smo upleteni i zamršeni ... kakav magičan svijet ... kakvo kosmičko otkrovenje ... Tijelo mi je i dalje drhtalo od uzbuđenja, a ja sam lagano ustao i sišao niz stepenice do prizemlja među ostalo društvo. Pogledao sam na sat, od mog odlaska je bilo prošlo tek desetak minuta ... Što se mene tiče mogla je to biti i čitava godina. Dolje su me, između ostalih, čekala nekolicina drugova, koji su, ranije, već jednom prošli kroz sve to, i koji su na moj raspamećeni osmjeh odgovorili osmjehom razumjevanja ... Nije bilo potrebno ništa objašnjavati, ali ja jednostavno nisam mogao a da ih ne udavim sa svojim oduševljenjima :) Poslije smo u toku noći još jednom ponovili seansu ... Ovog puta sam bio spreman ... P.S. Iako sam rekonstrukciju, naročito onostranih dijelova priče, pokušao da izvedem što je moguće vjerodostojnije, sasvim mi je jasno da je to u startu bila nemoguća misija. Pa ako već nisam uspio adekvatno da dočaram raskošnost same vizije, da bar nagasim da autentičnost njenih poruka ne prestaje da me proganja. QUEER ZA SIROMAŠNE TAČKA BLOGSPOT TAČKA KOM animalitet užitka Ispoljavam u zadnje vrijeme čudnu, pekjulijarnu sklonost ka tumačenju 'ljudske prirode' u ključu naturalizma. 'Ljudska priroda' – kad to kažem ne hinim biti nekakav pojmovni realist. To je tek fikcija, nešto kao bizarna kolekcija iliti katalog fetiša. Besramnost, dlake, koža, specifičan ljudski miris, izlučevine, sramni nagoni, lučenje, varenje, rad crijeva, san, sebična briga o potomstvu, sitne pakosti i egoizam, itd. Život je nešto perverzno, nešto ogavno što se dešava u jeftinoj hotelskoj sobi, iza prljavih zavjesa, kao incest ili pijana kopulacija. Život je prepun transgresije. Život je kao pauk kada ga zgaziš nogom, trudna paukica, a iz nje se izmile tisuće malih paukova. Male gadosti što pršte pod cipelom i umnožavaju se. Ljudi se muče. Tijelo je čovjek. Život ljudi je život tijela. Čisti materijalizam je, kako ingeniozno Adorno zamjećuje, uvijek kod momenta leša. Kod truhljenja i raspadanja. Jaki mirisi, dlake, sramote, prljave gaće, sitni instinkti kao seksualitet, ljubav, mržnja, ljubomora, misao da te nikada više neću vidjeti, hajde da to uradimo još jednom prije nego navučem hlače i odem kolima, hajde još jednom dok se ne ispeku kolači, dok se djeca ne vrate iz škole, hajde da seksom prekratimo očaj tijela, da se samoubijemo jebačinom. Život tijela je njeno očajno debelo tijelo, tj. sada djeluje debelo kad leži na bijelom čaršavu i vide se nabori sala. Tijelo koje očajava. Tijelo sebičnosti koje traži zaborav u sekundi prljavog grča. To je nagrada tijela. Tijelo kad se stisne zadovolji se samo na sekund, nedovoljno da prekrije sav očaj života. Zato živimo samo nagonima. Zato bitišemo samo dok se ne zgotovi večera, dok djeca ne dođu iz škole, daj mi još samo 3 sekunde pa ću se javiti na telefon... Stid da sam previše debela, da mi je mali. Sve diše monstruoznošću i prljavštinom tijela. Tijelesa što se bjelasaju kao kosti. Kratka biografija Harija Krozbija priredila: Margarita Davidovic Hari Krozbi (Harry Crosby) bio je reprezent takozvane „izgubljene generacije“ boemskih 20-ih godina prošlog vijeka. On i njegova žena Karis (Caresse) zapostavljeni su u istoriji književnosti jer su smatrani diletantima, frivolnim uljezima u ozbiljnom svijetu književnosti. Ipak, oni su vodili rat protiv represivne okrutnosti društvenih konvencija i puritanskog morala slaveći kreativnost u svim njenim oblicima. Hari Krozbi rođen je 4. juna 1898. godine u jednoj od najbogatijih bankarskih porodica u Novoj Engleskoj, među čijim plavokrvnim precima su i potpisnici Deklaracije nezavisnosti. Odrastavši u bogatstvu i luksuzu, Hari 1917. godine želi da pobjegne od „horora Bostona“ i pridružuje se američkim snagama na Zapadnom frontu, gdje vozi ambulantna kola. Kažu da je samim čudom ostao živ kada su kola pogođena granatom. To iskustvo će u mnogome uticati na njega. Dječak koji je napustio Boston željan avanture, vratio se kao čovjek suštinski mnogo stariji od svoje dvadeset i jedne godine. Sa francuskim ratnim odlikovanjem upisuje se na Harvard. Hari nije volio red i moral rodnog Bostona. Nije volio „bostonske djevice koje su odgajane u aseksualnom okruženju, koje nose platnene gaće i ravne cipele“. Uskoro će i ponovo napustiti taj grad i početi svoj pjesnički život, pun istraživanja, avanture i revolucionarnih ideja. To će se desiti nakon što upozna svoju buduću ženu Meri Felps Džejkob (Mary Phelps Jacob) znanu kao Poli (Polly). Hari je tada imao 22, a Poli 28 godina, brak i dvoje djece.. Kada su se doselili u Pariz, Hari je radio u banci svog rođaka i kuma čuvenog Džeka Morgana (J.P. Morgan, Jr.). Ubrzo su se pridružili pokretu američkih iseljenika čije je mlade živote istrošio rat, znanom kao „izgubljena generacija“. Oboje ih je privukao boemski život umjetnika na Monparnasu. Ali i u tim okvirima, oni su bili priča za sebe. Živjeli su hedonističkim i dekadentnim načinom života što je bio njihov odgovor na cvjetajuću biznis kulturu Njujorka i Bostona. A luksuzan život bio je moguć upravo zahvaljujući bogatstvu Harijeve porodice, kojoj se Hari često obraćao za novac. Jednom prilikom je poslao telegram svom ocu koji je glasio: „Molim te prodaj akcije u vrijednosti od 10,000 dolara. Odlučili smo da živimo ludim i ekstravagantnim životom.“ Ludi život podrazumijevao je egzotična putovanja po Afirici i Srednjem Istoku, pilotiranje avionom, trkačke konje, vožnju Bugatija, raskalašne zabave, neobične tetovaže, opijate, kockanje, slobodni brak… radili su sve. I sve ih je to okitilo velom mistike. Hari je bio taj koji je nagovorio Poli da promijeni svoje ime u Karis. Tako su dva imena sada formirala krst oko zajedničkog R, koji su kasnije koristili kao pečat u svojim knjigama. Jedan od Harijevih predloga za novo ime bio je i Klitoris, koji je ipak dodijeljen malom hrtu, a Karisinoj ćerci su objasnili da je to ime jedne grčke boginje. Karis je inače dizajnirala moderni grudnjak, čiji je patent prodala za 1500 dolara Warner Bross korset kompaniji, koja je u naredne tri decenije od njenog izuma zaradila 15 miliona dolara. Krozbijevi su postali poznati po tome što su organizovali male večere u ogromnom krevetu, nakon čega su svi bili pozvani na zajedničko kupanje u velikoj kadi, uz šampanjac. Kasnije su iznajmili kuću u Ermonvilu koju su nazvali „Mlin Sunca“ gdje su priređivali lude zabave čiji su gosti bili ljudi poput Salvadora Dalija. Postoji priča da se tu nalazio bijeli zid na kojem su njihovi gosti ostavljali svoje potpise, pa je, po toj priči, Dali napisao ispod svog imena: američki pisac, dobitnik Pulicerove nagrade. Učesvtovali su u orgijama na čuvenom godišnjem balu Bal des Quatz’ Arts, koji se smatrao najvećom i najluđom zabavom u Parizu u to doba. Jedne godine Karis se pojavila sa tirkiznom perikom u toplesu jašući bebu slona. Motiv bala te godine bio je Inke, pa se Hari pojavio obojan oker crvenom noseći samo parče tkanine oko kukova i orglicu od mrtvih golubova. On je tada bio poznat u Parizu kao kockar i veliki zavodnik, pio je okeane šampanjca, koristio opijum, kokain i hašiš. Nije nosio šešir, i ako je to tadašnja moda nalagala. Nosio je crni karanfil u reveru i lakirao je prste na rukama i nogama. Hari je eksperimentisao sa fotografijom i uvidio njen umjetnički značaj mnogo prije nego što je opšte prihvaćena kao takva. On je saslužan što je Anri Kartije Breson (Henri Cartier-Bresson) napustio slikarstvo i vratio se fotografiji, a danas znamo da je Breson jedan od najuticajnijih fotografa 20 vijeka. Breson je kasnije imao romansu sa Karis. Hari je bio i veliki ljubitelj knjiga, pa je sudbina i htjela da on od svog rođaka naslijedi veliku biblioteku od 7000 knjiga na kojoj bi svaki bibliofil pozavidio. Inače je, za razliku od većine Amerikanaca koji su tada živjeli u Parizu, tečno govorio francuski, tako da mu je to dozvoljavalo da čita Remboa, Bodlera (kome će posvetiti jednu svoju pjesmu) i druge velikane francuske književnosti u izvornom obliku. U to vrijeme, Krozbijevi su pokrenuli malu izdavačku kuću „Black Sun Press“ koja je štampala ograničeni broj kopija ručno rađenih knjiga, štampanih na visoko kvalitetnom papiru. Prvo su počeli sa objavljivanjem svojih knjiga, pa je tako Karis objavila svoje „Krstove zlata“, a zatim Hari svoje „Sonete za Karis“. Knjige su bile prelijepo ilustrovane, a na nekima je radio Alester (Alastair), čuveni njemački umjetnik. Kasnije su osim svojih knjiga objavljivali i djela danas kultnih autora poput Džejmsa Džojsa, Dejvida Herberta Lorensa, Ezre Paund, Ernesta Hemingveja, Harta Krejna, Oskara Vajlda i mnogih drugih pisaca sa kojima su se i družili. Te knjige su nešto najbolje što se u to vrijeme pojavilo na engleskom jeziku u Parizu. Malobrojni primjerci ovih knjiga koji se danas mogu naći među kolekcionarima su veoma vrijedni. Jedan antikvar je čak izjavio da su te knjige literarni ekvivalent Pikasovim ili Brakovim slikama, samo što one vrijede nekoliko hiljada funti, a ne dvadeset miliona. Krozbijevi su, prirodno, pošto su i sami pisali, hjeli da njihove knjige izgledaju savršeno. Ono što je Hari pisao ipak nije stvoreno da bude lako dopadljivo ili dostupno. To vidimo i po trotomnim dnevnicima koji predstavlju pregled njegove ekscentričnosti, entuzijazma, opsesija, poetskih inspiracija i mističnih ruminacija. Njegovo pisanje bilo je avagardno, eksperimanetlano, nadrealno. Poezija Harija Krozbija je jedno sasvim posebno, mistično iskustvo. Pisana je jednostavnim rječnikom, ali nedostižna u svojoj moći. Ima nečeg magijskog u njoj, neke čarobne formule, jer što je više čitate sve više oživljavate svjetove koje opisuje, intenzivne, erotične, drevne i vječne. Ono što je stalno prisutno kao motiv u njegovoj poeziji, a možemo reći i ono što je centar njegove kosmologije je Sunce. „Ispisujem riječ Sunce preko turobnog palimsesta svijeta“ kaže u jednoj pjesmi. On je razvio opsesivnu fascinaciju suncem, tvrdio je da je on „obožavalac sunca u ljubavi i smrti“. O tome govore i sami nazivi njegovi knjiga, pa se tako pored „Soneta za Karis“, „Crvenih skeleta“, „Lude kraljice“ nalaze i „Kočije Sunca“, „Sunce“, „Sjenke Sunca“ itd. Naravno, nije slučajno ni crno sunce u nazivu njegove izdavačke kuće. Često je i u svom potpisu dodavao crtež sunca. Paganski simbol sunca u vidu tetovaže imao je i na jednoj peti, a krst na drugoj. Njegova poezija svakako zaslužuje poseban tekst ili barem jednu prevedenu zbirku na našem jeziku, ali ovdje ćemo pomenuti samo još zbirku „Tranzit Venere“ koja je bila posvećena jednoj od Harijevih ljubavnica, Džozefini Nojes Roš (Josephine Noyes Rotch). On ju je nazivao „najmlađom princezom Sunca“ kao i „princezom vatre“. Upravo sa tom deset godina mlađom djevojkom, takođe slavnih bostonskih predaka, Hari je nađen mrtav 10. decembra 1929. godine u Njujorku. Hari je imao rupu na desnoj sljepoočnici, Džozefina na lijevoj. Pušili su opijum i pili viski. Nije bilo oproštajne poruke. Dan ranije Džozefina je poslala Hariju pjesmu koja se završavala riječima: „Smrt je naš brak“, a posljednje riječi iz Harijevog dnevnika su: „Čovjek nije zaljubljen ako ne poželi da umre sa onim koga voli. Postoji samo jedna sreća a to je voljeti i biti voljen.“ Očigledno je motiv ovog čina bila upravo smrt kao takva, koja je za pjesnika Harija predstavljala umjetničko djelo. Zanimljivo kako se u Harijevoj ekscentričnoj ličnosti, u njegovoj izuzetnoj biografiji ogleda snaga i života i smrti, on je ujedinio antipodne arhetipove. Intenzivno kako je osjećao život, tako je osjetio i smrt i u tome leži jedna nevjerovatna, romantična ljepota. P.S. Harijev prijatelj Hart Krejn izvršio je samoubistvo dvije godine kasnije. Još jedno samoubistvo desilo se 1935. godine a u pitanju je bio Rene Krevel, takođe prijatelj Krozbijevih. Ernest Hemingvej učinio je to 1961. godine. Karis Krozbi je još neko vrijeme nastavila sa objavljivanjem knjiga u okviru Black Sun Press-a. Družila se sa mnogim poznatim ljudima tog vremena kao što su Alen Ginsberg i Skot Ficdžerald. Kažu da je ona naučila Henrija Milera i Anais Nin kako da erotiku stave u riječ. Umrla je u Rimu u svojoj 78-oj godini. www.nvucak.com