close

Enter

Log in using OpenID

61137 Dvanaestorica rev2.indd

embedDownload
I.
DUH
LJETO GODINE 97. POSLIJE V.
PET GODINA NAKON PADA PRVE KOLONIJE
Sjetite se mene kada odem,
Daleko odem u zemlju tišine.
– Christina Rossetti,
Sjetite se
1.
SIROTIŠTE REDA SESTARA,
KERRVILLE, TEKSAS
Nakon večere i večernje molitve, i kupanja ako je bila noć kupanja, i zatim konačnih pregovora da se zaključi dan (Molimo te, sestro, možemo li
malo dulje ostati budni? Molimo te, još jednu priču?), kad su djeca napokon usnula i sve se sasvim utišalo, Amy ih je promatrala. Nije bilo pravila protiv toga; sve su se sestre naviknule na njezina noćna lutanja. Poput
priviđenja hodala je od tihe sobe do tihe sobe, klizeći gore-dolje između
redova kreveta u kojima su ležala djeca, dok su im lica i tijela počivala s
povjerenjem. Najstarijima je bilo trinaest godina, približavala su se rubu
zrelosti, najmlađa su bila još djetešca. Svako je došlo sa svojom pričom,
uvijek tužnom. Mnoga su djeca bila humanoidni patuljci koje su u sirotištu ostavili roditelji ne mogavši plaćati porez, druga žrtve još okrutnijih
okolnosti: majke umrle pri porođaju, ili neudane i nesposobne podnijeti
sramotu; očevi iščeznuli u mračnu podzemlju grada ili odvedeni izvan
zidina. Djevojčice će stupiti u red, posvećujući dane molitvi, kontemplaciji i brizi o djeci kakva su i same bile, dok će dječaci postati vojnicima, članovima Ekspedicijske satnije, polažući zavjet drukčije, ali nimalo
manje obvezujuće naravi. Ali u svojim snovima oni su djeca – još djeca,
pomislila je Amy.
Njezino je djetinjstvo bilo veoma daleko sjećanje, povijesna apstrakcija, a ipak, dok je promatrala usnulu djecu kojoj su snovi zaigrano sijevali
kroz dremljive oči, osjećala se bliže tomu – vremenu kad je i sama bila
tek maleno biće na svijetu, ne sluteći što je čeka na predugom putovanju
kroz život. Vrijeme je bilo prostranstvo unutar nje, previše godina da bi
ih međusobno razlikovala. Možda je zbog toga lutala između njih: činila
je to da bi se sjetila.
Calebov je krevet čuvala da bude posljednji, jer on će je čekati. Mali
Caleb, iako više nije bio djetešce nego dječak od pet godina, žilav i sna-
18
žan kao što su to bila sva djeca, pun iznenađenja, humora i zapanjujuće
istine. Od majke je naslijedio visoke jagodične kosti i maslinastu put njezina klana; od oca netremičan pogled, mračnu začuđenost i grubu crnu
kiku, kratko ostriženu, koja je u prisnom govoru kolonije bila poznata kao
„Jaxonova kosa”. Fizičko stapanje, kao slagalica sastavljena od komadića
njegova plemena. Amy ih je vidjela u njegovim očima. Bio je Mausami;
bio je Theo; bio je samo on sam.
– Pričaj mi o njima.
Uvijek, svake noći, isti obred. Bilo je to kao da dječak nije mogao zaspati bez posjeta prošlosti koje se nije sjećao. Amy je zauzela svoj uobičajeni položaj na rubu njegova krevetca. Mršavo dječačko tijelo jedva se
naziralo ispod pokrivača; oko njih dvadesetero usnule djece, zbor tišine.
– No – počela je. – Da vidimo. Tvoja je majka bila vrlo lijepa.
– Ratnica.
– Da – odgovorila je Amy sa smiješkom – lijepa ratnica. Duge crne
kose sapete u ratničku pletenicu.
– Tako se mogla služiti lukom.
– Točno. Ali najviše od svega bila je jogunasta. Znaš li što znači jogunasta? Rekla sam ti prije.
– Tvrdoglava?
– Da. Ali na dobar način. Ako ti kažem da prije večere opereš ruke, a
ti odbiješ to učiniti, to nije dobro. To je loša vrsta tvrdoglavosti. Pokušavam ti reći da je tvoja majka uvijek radila ono što je mislila da je pravo.
– Zbog toga je imala mene. – Usredotočio se na riječi. –– Jer je bilo
pravo... donijeti svjetlost na svijet.
– Dobro. Sjećaš se. Zauvijek zapamti da si ti sjajna svjetlost, Calebe.
Dječakovo je lice prelila topla sreća. – Sada mi pričaj o Theu. O mojem ocu.
– O tvojem ocu?
– Mooolim te.
Nasmijala se. – Onda u redu. O tvojem ocu. Prije svega, bio je vrlo
hrabar. Hrabar muškarac. Jako je volio tvoju majku.
– Ali tužan.
– Istina je, bio je tužan. Ali zbog toga je bio tako hrabar, znaš. Jer je
učinio najhrabriju stvar na svijetu. Znaš li koju?
– Imao je nadu.
19
– Da. Imao je nadu kad se činilo da je više nema. I to moraš zauvijek
zapamtiti. – Nagnula se i poljubila ga u čelo, vlažno od dječje topline. –
No, kasno je. Vrijeme za spavanje. Sutra je novi dan.
– Jesu li me oni... voljeli?
Amy je bila zatečena. Nije ju zateklo pitanje, pitao ju je to u mnogim
prigodama tražeći potvrdu, nego njegov nesiguran ton. – Naravno, Calebe. To sam ti rekla toliko puta. Jako su te voljeli. I dalje te vole.
– Zato što su na nebesima.
– Tako je.
– Gdje smo svi mi zajedno, zauvijek. To je mjesto kamo ide duša. –
Pogledao je u stranu, zatim nastavio: – Kažu da si ti vrlo stara.
– Tko to kaže, Calebe?
– Ne znam. – Lagano je slegnuo ramenima, omotan pokrivačima kao
čahurom. – Svatko. Druge sestre. Čuo sam ih kako govore.
O toj se stvar nikada prije nije govorilo. Koliko je Amy bila svjesna,
samo je sestra Peg znala priču.
– No – rekla je pribravši se – starija sam nego ti, toliko znam. Dovoljno
stara da ti kažem da je vrijeme za spavanje.
– Katkad ih vidim.
Ta ju je primjedba iznenadila. – Calebe? Kako ih vidiš?
Ali dječak nije gledao u nju; pogled mu je bio okrenut prema vlastitoj
nutrini. – Noću. Kad spavam.
– Kad sanjaš, hoćeš reći.
Dječak na to nije imao odgovora. Dotaknula mu je podlakticu ispod
pokrivača. – Sve je u redu, Calebe. Možeš mi reći kad budeš spreman.
– To nije isto. To nije kao san. – Pogled mu se susreo s njezinim očima. – I tebe vidim, Amy.
– Mene?
– Ali drukčija si. Ne ovakva kao što si sad.
Čekala je da još nešto kaže, no nije. Kako drukčija?
– Nedostaju mi – rekao je dječak.
Kimnula je, zadovoljna na trenutak što su prestali razgovarati o tome.
– Znam da ti nedostaju. I ponovno ćeš ih vidjeti. Ali zasad imaš mene.
Imaš strica Petera. On će se uskoro vratiti, to znaš.
– S... Ekspedicijskom satnijom. – Odlučan izraz obasjao je dječakovo
lice. – Kad odrastem, želim biti vojnik kao stric Peter.
20
Amy ga je opet poljubila u čelo i ustala da pođe. – Ako to želiš biti,
onda ćeš to i biti. A sada, spavaj.
– Amy?
– Molim, Calebe?
– Je li tebe itko tako volio?
Stojeći kraj dječakova kreveta, osjetila je kako je preplavljuju uspomene.
Sjetila se proljetne noći, vrtuljka koji se okreće, i okusa šećera u prahu; i
jezera i kolibe u šumi i dodira krupne šake koja je drži za ruku. Suze su
joj stisnule grlo.
– Vjerujem da su me voljeli. Nadam se da jesu.
– Voli li te stric Peter?
Namrštila se od zapanjenosti. – Zašto to pitaš, Calebe?
– Ne znam. – Opet je slegnuo ramenima, od male nelagode. – Zbog
načina na koji te gleda. Uvijek se smiješi.
– Dobro. – Trudila se što je više mogla da ništa ne pokaže. Uspijeva li joj?
– Mislim da se smiješi jer je sretan što te vidi. A sada, spavaj. Obećavaš li?
Zastenjao je očima. – Obećavam.
Napolju se odozgor slijevalo svjetlo: nije to bila posvemašnja sjajnost kao
u Koloniji – Kerrville je bio uistinu prevelik za to – nego prije neka vrsta
oklijevajućeg sumraka, na rubovima ga je obasjavala kruna zvijezda. Amy
se iskrala iz dvorišta, držeći se sjena. Podno zida otkrila je ljestve. Nije se
trudila prikriti svoje penjanje; na vrhu ju je dočekao stražar, plećat muškarac srednjih godina s puškom preko prsiju.
– Kamo si krenula?
Ali to je bilo sve što je kazao. Dok ga je svladavao san, Amy mu je položila tijelo na uzak nogostup, naslonivši ga na bedem s puškom u krilu.
Kad se probudi, toga će se djelomice sjećati kao halucinacije. Djevojka?
Jedna od sestara, u gruboj sivoj halji Reda? Možda se neće sam od sebe
probuditi nego će ga naći neki njegov drug i odvući odande zato što je
zaspao na stražarskom mjestu. Nekoliko dana u ograđenom prostoru, ali
ništa ozbiljno, u svakom slučaju, nitko mu neće vjerovati.
Spustila se nogostupom do puste promatračnice.
Ophodnje su prolazile svakih deset minuta; to je bilo sve što je vidjela.
Svjetiljke su prolijevale zrake dolje na tlo poput blistave tekućine.
21
Sklopivši oči, Amy je pročistila um i usmjerila misli prema okolici, šaljući ih da se krile iznad polja.
– Dođite mi.
– Dođite mi dođite mi dođite mi.
Došli su, klizeći iz crnine. Najprije jedan pa još jedan pa još jedan,
tvoreći blještavu falangu i čučeći uz rubove sjena. A ona je u pameti čula
glasove, vazda glasove, glasove i pitanja.
Tko sam ja?
Čekala je.
Tko sam ja tko sam ja tko sam ja?
Koliko joj je nedostajao. Wolgast, onaj koji ju je volio. Gdje si? pomislila je, a srce ju je boljelo od osamljenosti, iz noći u noć, ljuto je osjećala
njegovu odsutnost otkad se u njoj počela događati ta nova stvar. Zašto si
me ostavio samu? Ali Wolgast nije bio nigdje, ni u vjetru ni na nebu ni u
zvuku Zemljine polagane vrtnje. Otišao je onaj čovjek koji je bio.
Tko sam ja tko sam ja tko sam ja tko sam ja tko sam ja tko sam ja?
Čekala je koliko se usudila ostati. Minute su otkucavale. Zatim koraci,
na nogostupu, prilazeći sve bliže: straža.
– Vi ste ja – rekla im je. – Vi ste ja. Sada odlazite.
Raspršili su se u tami.
2.
STO DVADESET KILOMETARA JUŽNO OD ROSWELLA, NOVI MEKSIKO
Jedne tople rujanske večeri, mnogo kilometara i tjedana od doma, poručnica Alicia Donadio – Alicia od Noževa, Novostvorena, posvojena kći
velikoga Nilesa Coffeeja, izviđačica i streljačica Drugih ekspedicijskih
snaga Republike Teksas, krštena i zakleta – probudila se osjetivši okus
krvi u vjetru.
Bilo joj je dvadeset sedam godina, visoka sto šezdeset sedam centimetara, snažnih ramena i bokova, riđe kose ostrižene vrlo kratko. Njezine oči,
koje su nekada bile samo plave, blistale su narančastim preljevom, poput
22
dviju žeravica. Putovala je s malo opreme, bez ičega nepotrebna. Na nogama sandale od gruba platna s nitima od vulkanizirane gume; traperice
izlizane na koljenima i stražnjici; pamučni džemper s odrezanim rukavima radi brzine. Na gornjem dijelu tijela nosila je sprijeda par kožnatih
redenika ukriž sa šest čeličnih noževa u koricama, njezin zaštitni znak; na
leđima, ovješen o traku od čvrste konoplje, samostrijel. Poluautomatski
Browning 45 s devet metaka u okviru, njezino oružje u krajnjoj nuždi,
bio joj je u futroli na bedru.
Osam plus jedan, tako se govorilo. Osam za virale, jedan za sebe. Osam
plus jedan, i gotovo.
Gradu je bilo ime Carlsbad. Godine su učinile svoje, pomele su ga poput divovske metle. Ali neke su građevine još preostale: prazne ljušture
kuća, trošna spremišta, smiren i urušen dokaz protjecanja vremena. Provela je dan počivajući u hladu benzinske crpke čija je metalna nadstrešnica
još nekako stajala, probudila se u sumrak radi lova. Naciljala je mužjaka
samostrijelom, hitac kroz grlo, zatim ga je oderala i ispekla nad vatrom
od suha granja, čupkajući vlaknasto meso s njegovih stegna dok je vatra
pucketala ispod njega.
Nije joj se nikamo žurilo.
Bila je žena pravilâ, obredâ. Ne bi ubila virala dok spava; ne bi se poslužila pištoljem ako je to mogla izbjeći; pištolji su glasni i površni i nevrijedni zadatka. Smicala ih je nožem, hitro, ili samostrijelom, precizno i
bez žaljenja, i uvijek s milosrdnim blagoslovom u srcu. Govorila je: „Šaljem
vas doma, braćo i sestre, oslobađam vas tamnice vašeg postojanja.” A kad
bi ubijanje bilo obavljeno, i ona imala oružje isukano iz njegova staništa,
dodirnula bi drškom noža najprije svoje čelo i potom grudi, glavu i srce,
posvećujući oslobođenje tih stvorenja s nadom da nju, kad stigne onaj dan,
neće izdati hrabrost i da će sama biti oslobođena.
Pričekala je da padne noć, utrnula je plamenove svoje vatre, i krenula.
Danima je putovala širokom ravnicom s nizinskim grmljem. Na jugu i
zapadu uzdizali su se sjenoviti obrisi planina, poput pleća što sa sebe stresaju dno doline. Da je Alicia ikada vidjela more, mogla je pomisliti: Eto što
je ovo mjesto, more. Dno velikoga, kopnenog oceana, a planine, šupljikave
od špilja, umrtvljene od vremena, to su ostaci divovskoga grebena iz doba
kad su nezamisliva čudovišta lutala zemljom i valovima.
Gdje ste noćas? mislila je. Gdje se skrivate, braćo i sestre po krvi?
23
Bila je žena od tri života, dva prijašnja i jedan potonji. U prvom prijašnjem bila je samo mala djevojčica. Svijet se sastojao od teturavih spodoba i
bljeskavih svjetala, prolazio je kroza nju kao povjetarac kroz njezinu kosu,
i ništa joj nije govorio. Imala je osam godina one noći kad ju je Pukovnik
izveo izvan zidina Kolonije i ostavio je bez ičega, čak i bez noža. Sjedila
je pod drvetom i proplakala cijelu noć, a kad ju je zateklo jutarnje sunce,
bila je drukčija, promijenila se; nije više bilo djevojčice koja je bila. Vidiš
li? upitao ju je Pukovnik, kleknuvši ispred nje dok je sjedila u prašini. Nije
ju htio zagrliti da je utješi nego ju je jednostavno promatrao, poput vojnika. Razumiješ li sada? I razumjela je; uistinu je razumjela.
Ništa nije značio njezin život, puka slučajnost njezina postojanja; ona
ga se odrekla. Toga je dana položila zavjet.
Ali to je bilo davno. Bila je dijete, zatim žena, zatim što? Treća Alicia,
Novostvorena, ni viral ni čovjek nego nekako oboje. Spoj, slitina, razdijeljeno biće. Putovala je među viralima kao nevidljiv duh, samo djelomice
poput njih, sablast njihovim sablastima. U njezinim je žilama kolao virus,
ali uravnotežen s drugim virusom, uzetim od Amy, Djevojčice iz Nigdine;
iz jedne od dvanaest bočica u laboratoriju u Koloradu, dok je druge uništila
sama Amy, bacivši ih u oganj. Amyna joj je krv spasila život, ali na neki
način i nije. Stvorila je nju, poručnicu Aliciju Donadio, izviđačicu i streljačicu Ekspedicijske satnije, jedino biće takve vrste u cijelu živom svijetu.
Bilo je trenutaka, mnogo trenutaka, cijelo vrijeme, kad ni sama Alicia
nije mogla točno reći što je.
Došla je do neke straćare. Bila je puna pukotina i rupa, dopola potonula u pijesak, s kosim metalnim krovom.
Osjetila je nešto.
Bilo joj je čudno, nikada se takvo što nije dogodilo. Virus joj nije dao
tu moć, imala ju je samo Amy. Alicia je bila jang za Amyn jin, obdarena
tjelesnom snagom i brzinom virala, ali iskopčana iz nevidljive mreže koja
ih je povezivala, misao uz misao.
Pa ipak, zar nije spojena? Zar ne osjeća nešto? Osjeća li njih? Neko
zujanje u korijenu svoje lubanje, i tiho šuštanje u mozgu, jedva čujno poput riječi:
Tko sam ja? Tko sam ja tko sam ja tko sam ja tko sam ja...?
Bilo ih je troje. Sve su bile žene, nekada. I još više: Alicia je osjetila –
kako je to bilo moguće? – da je u svakoj ležala jedinstvena jezgra pamćenja.
24
Ruka koja zatvara prozor, i šum kiše. Ptica svijetlih boja pjeva u krletki.
Pogled s praga polumračne sobe i dvoje malene djece, dječak i djevojčica,
spavaju u krevetcima. Alicia je primila sve te vizije kao da su bile njezine,
njihove prizore i zvukove i mirise i emocije, mješavinu čista postojanja
poput triju vatara što plamte u njoj. Na trenutak su je zarobile, u nijemu
strahopoštovanju, te uspomene na izgubljeni svijet. Svijet iz Vremena prije.
Ali nešto drugo. Svaku od tih uspomena obavijao je mrtvački pokrov
tame, prostran i nemilosrdan. Od toga je Alicia protrnula do srži kosti.
Alicia se pitala što je to, ali tada je spoznala: san stvora po imenu Martínez. Julia Martíneza iz El Pasa u Teksasu, desetog od Dvanaestorice,
osuđenog na smrt zbog ubojstva mirovnog časnika. Onoga kojega je Alicia došla pronaći.
U Martínezovu snu on je zauvijek silovao ženu po imenu Louise – ime
je bilo napisano vitičastim slovima na džepu ženine bluze – dok ju je istodobno gušio električnim kabelom.
Vrata straćare visjela su nakrivo na zahrđalim šarkama. Tijesna prostorija: Aliciji bi draže bilo više mjesta, osobito s troje njih. Došuljala se
naprijed, slijedeći vršak samostrijela, i ušla u straćaru.
Dva su virala visjela naglavce s krovnih greda, treći je čučao u kutu,
glasno mljackajući komad mesa. Upravo su se bili najeli antilope; sasušeni
ostaci ležali su naokolo po podu, dlake i kosti i koža. Virali su bili omamljeni nakon hranjenja, nisu primijetili njezin ulazak.
– Dobra večer, gospođe.
Prvoga je samostrijelom skinula s rogova. Tup udar, zatim kmečanje,
naglo zagušeno, i njegovo je tijelo tresnulo na pod. Preostala su se dva
sada razbudila; drugi je olabavio stisak na gredama, prinio koljena prsima
i dočekao se na šape s pandžama, okrenut leđima. Ispustivši samostrijel,
Alicia je izvukla nož i s jednim jedinim glatkim pokretom hitnula ga u
trećega, koji je bio ustao da joj se suprotstavi.
Dva su pala, još jedan.
Trebalo je to biti lako. Odjedanput nije bilo. Dok je Alicia izvlačila
drugi nož, posljednji se viral okrenuo i tresnuo je po ruci tako snažno da
je nož odletio spiralno u mrak. Prije nego što joj je stvorenje moglo zadati drugi udarac, Alicia se bacila na tlo i otkotrljala; kad je ustala s novim
nožem u ruci, virala više nije bilo.
Sranje.
25
Zgrabila je samostrijel s poda, umetnula novu strijelu i jurnula van.
Gdje li je, kvragu? Dva brza koračaja i Alicia se bacila na krov straćare,
spustivši se s treskom. Brzo je pregledala okolinu. Ništa, nikakva znaka.
Zatim se viral našao iza nje. Zamka, shvatila je Alicia; morao se prikriti
ležeći u razini krova na drugom kraju. Dvije su se stvari dogodile istodobno. Alicia se zavrtjela na petama, ciljajući instinktivno samostrijelom; i uz
zvuk pucanja drveta i paranja metala, krov je pod njom popustio.
Pala je potrbuške na pod straćare, a viral je tresnuo vrh nje. Nije imala
samostrijel. Alicia bi bila trgnula nož, ali obje su joj ruke sada bile zauzete
u pat-poziciji dok je držala virala na udaljenosti dužine ruku. Lijevo i desno
pa opet lijevo trzao je glavom taj stvor, škljocajući raljama prema Alicijinu grkljanu. Nesmiljena snaga sukobljena s nepomičnim ciljem: koliko
je to dugo moglo potrajati? Djeca u krevetcima, pomislila je Alicia. Viral
je bio jedan od njih. To je bila žena koja je kroz otvorena vrata zurila u
usnulu djecu. Razmišljaj o djeci, pomislila je Alicia, i tada je to izgovorila:
– Razmišljaj o djeci.
Viral se smrznuo. Lice mu je poprimilo čeznutljiv izraz. U kratkom
času – ne dulje od pola sekunde – njihove su se oči u mraku susrele i zadržale pogled. Mary, pomislila je Alicia. Tebi je ime Mary. Njezina je
ruka posegnula za nožem. Šaljem te doma, sestro Mary, pomislila je Alicia.
Oslobađam te tamnice tvojega postojanja. I kretnjom uvis zabola je oštricu,
od vrha do drška, u bolnu točku.
Alicia je odkotrljala truplo. Drugi su ležali gdje su pali. Pokupila je
noževe i strijelu iz prvih dvaju, obrisala ih, zatim kleknula kraj tijela posljednjega. Nakon takva čina Alicia obično nije osjećala ništa osim neodređene praznine; sada ju je iznenadilo kad je otkrila da joj se ruke tresu.
Kako je znala? Jer je znala; s apsolutnom jasnoćom znala je da je onoj ženi
bilo ime Mary.
Izvukla je nož i dodirnula drškom glavu i srce. Hvala ti, Mary, što me
nisi ubila prije nego što je moj zadatak bio obavljen. Nadam se da si sada sa
svojim malenima.
Maryne su oči bile otvorene, zurile su u ništavilo. Alicia ih je zatvorila
vršcima prstiju. Ne bi bilo dobro da je ostavi gdje je bila. Alicia je podignula tijelo u naručje i iznijela ga iz straćare. Bila je izašla mjesečeva ljuska
i okupala krajolik svojim sjajem, prozirnom tamom. Ali Mary nije trebala
mjesečinu. Stotinu godina noćnoga neba bilo je dosta, pomislila je Alicia
26
i položila ženu na komad čistine gdje će je, kad svane jutro, naći sunce i
u vjetar baciti njezin prah.
Alicia se počela penjati.
Noć i dan su prošli. Bila je sad u planinama, uspinjući se uza suho
korito potoka kroz uzak tjesnac. Ovdje je jače osjećala virale: kročila je
prema nečemu. Mary, pomislila je, što si mi pokušavala reći?
Bila je gotovo zora u času kad je dosegnula vrh grebena, kad je obzor daleko odskočio. Ispod nje, u tami poharanoj vjetrom, odmatalo se
dno doline, bez ikakva društva osim zvijezda. Alicia je znala da je moguće prepoznati oblike u njihovu naoko proizvoljnu poretku, obrise ljudi
i životinja, ali nikada to nije naučila činiti. Izgledale su joj tek kao da su
slučajno razbacane, kao da su svake noći zvijezde iznova hitnute na nebo.
Tada je vidjela: razjapljeno ždrijelo mrkline, smješteno u udubini poput zdjele. Otvor je bio visok trideset i više metara. Kružne klupe, kao u
amfiteatru, izrezane iz kamenita lica planine, bile su smještene u ustima
špilje. Šišmiši su prolijetali nebom.
To su bila vrata u pakao.
Ti si dolje, zar ne? pomislila je Alicia i nasmiješila se. Kučkin sine, našla sam te.
II.
PODLOŽNIK
PROLJEĆE
GODINA NULTA
Sada je pravo vještičje doba noći,
kad groblja zijevaju i sam pakao izdiše
pošast na ovaj svijet.
– Shakespeare,
Hamlet
3.
POLICIJSKA POSTAJA U DENVERU
Dosje 193874
Distrikt 6
Prijepis razgovora s Lilom Beatrice Kyle
Razgovor vodila istražiteljica Rita Chernow
3. svibnja u 4.17 ujutro
rc: Neka se zapiše da je ispitanica u potpunosti bila upozorena na svoja
prava i da je odbila odvjetnika nazočna ovom razgovoru. Ispitivanje je
vodila istražiteljica Rita Chernow, Policijska postaja u Denveru, Distrikt 6. Vrijeme je četiri sata i sedamnaest minuta ujutro. Dr. Kyle,
biste li htjeli kazati svoje puno ime?
lk: Lila Beatrice Kyle.
rc: I vi ste ortopedski kirurg u Općoj bolnici u Denveru, je li to točno?
lk: Da.
rc: Znate li zašto ste ovdje?
lk: Nešto se dogodilo u bolnici. Željeli ste mi postaviti neka pitanja. Kakva je ovo soba? Nije mi poznata.
rc: Nalazimo se u policijskoj postaji, dr. Kyle.
lk: Prijeti li mi opasnost?
rc: O tome smo već govorili, sjećate se? Samo pokušavamo razumjeti što
se noćas dogodilo na Odjelu za hitnu službu. Znam da ste uzbuđeni.
Imam samo nekoliko pitanja za vas.
lk: Na meni ima krvi. Zašto je na meni krv?
rc: Sjećate li se što se dogodilo na Odjelu za hitnu službu, dr. Kyle?
lk: Tako sam umorna. Zašto sam tako umorna?
rc: Možemo li vam što ponuditi? Možda kavu?
lk: Ne smijem piti kavu. Trudna sam.
rc: Onda vodu? Hoćete li malo vode?
lk: U redu.
30
(PREKID.)
rc: Idemo ispočetka. Noćas ste radili na hitnom odjelu, je li to točno?
lk: Ne, bila sam na katu.
rc: U koje doba?
lk: Nisam sigurna. Oko jedan ujutro. Zvali su me preko pozivnika.
rc: Zašto su vas zvali?
lk: Bila sam dežurni ortoped. Imali su pacijenta sa slomljenim zapešćem.
rc: I je li taj pacijent bio gospodin Letourneau?
lk: Mislim da jest, da.
rc: Što su vam drugo rekli o njemu?
lk: Prije nego što sam sišla u prizemlje, hoćete reći?
rc: Da.
lk: Imao je nekakav životinjski ugriz.
rc: Poput psećega ugriza?
lk: Pretpostavljam da je tako. Nisu rekli.
rc: Nešto drugo?
lk: Imao je jaku groznicu. Povraćao je.
rc: I to je sve što su vam rekli?
lk: Da.
rc: I što ste vidjeli kad ste stigli na hitni odjel?
lk: Bio je u trećem krevetu. Bilo je samo još dvoje-troje drugih pacijenata.
Uobičajeni nedjeljni mir.
rc: Koliko je sati bilo otprilike?
lk: Jedan i petnaest, jedan i trideset.
rc: I jeste li pregledali gospodina Letourneaua?
lk: Nisam.
rc: Dopustite mi da preoblikujem pitanje. Jeste li vidjeli pacijenta?
(STANKA.)
rc: Dr. Kyle?
lk: Oprostite, koje je bilo pitanje?
rc: Jeste li noćas vidjeli gospodina Letourneaua na Odjelu hitne službe?
lk: Da. I Mark je bio ondje.
rc: Spominjete li dr. Marka Shina?
lk: On je primio pacijenta. Jeste li s njim razgovarali?
rc: Dr. Shin je mrtav, dr. Kyle. On je bio jedna od žrtava.
lk: (nečujno)
31
rc: Možete li govoriti glasnije?
lk: Samo sam... Ne znam. Oprostite, što ste htjeli doznati?
rc: Što mi možete reći o gospodinu Letourneauu? Kako je izgledao?
lk: Izgledao?
rc: Da. Je li bio budan?
lk: Bio je budan.
rc: Što ste drugo primijetili?
lk: Bio je dezorijentiran. Razdražen. Imao je čudnu boju.
rc: Što hoćete reći?
(STANKA.)
lk: Moram poći u kupaonicu.
rc: Najprije prođimo neka pitanja. Znam da ste umorni. Obećavam da
ću vas izvući odavde što brže budem mogla.
lk: Imate li djece, istražiteljice Chernow?
rc: Oprostite?
lk: Imate li djece? Bila sam samo znatiželjna.
rc: Da, imam dva dječaka.
lk: Koliko su stari? Ako vam ne smeta što pitam.
rc: Pet i sedam. Imam samo još nekoliko pitanja za vas. Mislite li da ste
sposobni za to?
lk: Ali kladim se da pokušavate dobiti djevojčicu, zar ne? Vjerujte mi,
nema ničega boljeg nego imati vlastitu djevojčicu.
rc: Zasad se usredotočimo na gospodina Letourneaua, hoće li to biti u
redu? Rekli ste da je bio nemiran. Možete li to objasniti?
lk: Objasniti?
rc: Da. Što je radio?
lk: Stvarao je nekakvu čudnu buku.
rc: Možete li to opisati?
lk: Bio je to škljocav zvuk, u njegovu grlu. Stenjao je. Činilo se da trpi
velike bolove.
rc: Jesu li mu dali što protiv bolova?
lk: Bili su mu dali Tramadol. Mislim da je bio Tramadol.
rc: Tko je još bio ondje osim dr. Shina?
(STANKA.)
rc: Dr. Kyle? Tko je još bio ondje kad ste pregledavali gospodina Letourneaua?
32
lk: Jedna od sestara. Pokušavala ga je umiriti. Bio je vrlo uzbuđen.
rc: Još tko?
lk: Ne sjećam se. Jedan bolničar? Ne, dva.
rc: Što se tada dogodilo?
lk: Počeo je napadati.
rc: Pacijent je imao napadaj, hoćete reći?
lk: Da.
rc: Što ste tada učinili?
lk: Gdje je moj suprug?
rc: U hodniku. Došao je s vama. Zar se ne sjećate?
lk: Brad je ovdje?
rc: Oprostite. Tko je Brad?
lk: Moj suprug. Brad Wolgast. On radi za FBI. Možda ga poznajete?
rc: Dr. Kyle, zbunjena sam. Čovjek koji je došao s vama zove se David
Centre. Zar on nije vaš suprug?
(STANKA.)
rc: Dr. Kyle? Razumijete li što vas pitam?
lk: Naravno, David je moj suprug. Kako je čudno to što kažete. Odakle
sva ova krv? Jesam li doživjela nesreću?
rc: Niste, dr. Kyle. Bili ste u bolnici. O tome govorimo. Prije tri sata, na
Odjelu hitne službe ubijeno je devet osoba. Pokušavamo doznati kako
se to dogodilo.
(STANKA.)
lk: Gledalo je u mene. Zašto je gledalo samo u mene?
rc: Što je gledalo u vas, dr. Kyle?
lk: Bilo je užasno.
rc: Što je to bilo?
lk: Najprije je ubilo sestru. Bilo je toliko krvi. Kao more.
rc: Govorite li o gospodinu Letourneauu? Je li on ubio sestru? Morate
biti jasni.
lk: Žedna sam. Mogu li dobiti još vode?
rc: Začas ćete je dobiti. Kako je gospodin Letourneau ubio sestru?
lk: Dogodilo se tako brzo. Kako se itko može tako brzo kretati?
rc: Morate se usredotočiti, dr. Kyle. Što je gospodin Letourneau uporabio
da ubije sestru? Je li to bilo neko oružje?
lk: Neko oružje? Ne sjećam se nikakva oružja.
33
rc: Kako je onda to učinio?
(STANKA.)
rc: Dr. Kyle?
lk: Nisam se mogla pomaknuti. Ono je samo... gledalo u mene.
rc: Nešto je gledalo u vas? Je li još tko bio u prostoriji?
lk: Poslužilo se ustima. Tako je to učinilo.
rc: Hoćete reći da je gospodin Letourneau ugrizao sestru?
(STANKA.)
lk: Ja sam noseća, znate. Rodit ću dijete.
rc: To vidim, dr. Kyle. Znam da je to vrlo naporno.
lk: Moram se odmarati. Želim poći doma.
rc: Pokušat ćemo vas odvesti odavde što brže budemo mogli. Samo da
razjasnimo: izjavljujete li da je gospodin Letourneau ugrizao sestru?
lk: Je li ona dobro?
rc: Odrubljena joj je glava, dr. Kyle. Vi ste držali njezino tijelo kad smo
vas našli. Zar se ne sjećate?
lk: (nečujno)
rc: Možete li glasnije govoriti, molim vas?
lk: Ne razumijem što želite. Zašto mi postavljate ta pitanja?
rc: Jer ste bili ondje. Vi ste jedini svjedok. Noćas ste vidjeli kako je ubijeno devet osoba. Bile su rastrgane, dr. Kyle.
lk: (nečujno)
rc: Dr. Kyle?
lk: One oči. Bilo je kao da sam gledala u pakao. Kao da zauvijek padam
u tamu. Vjerujete li u pakao, istražiteljice?
rc: Čije oči?
lk: Ono nije bilo ljudsko biće. Nije moglo biti ljudsko biće.
rc: Govorite li i dalje o gospodinu Letourneauu?
lk: Ne mogu o tome razmišljati. Moram razmišljati o svojem čedu.
rc: Što ste vidjeli? Recite mi što ste vidjeli.
lk: Želim poći doma. Ne želim više razgovarati o tome. Nemojte me prisiljavati na to.
rc: Što je ubilo one ljude, dr. Kyle?
(STANKA.)
rc: Dr. Kyle, jeste li dobro?
(STANKA.)
34
rc: Dr. Kyle?
(STANKA.)
rc: Dr. Kyle?
4.
Bernard Kittridge, poznat kao „Posljednji otpor u Denveru”, shvatio je da
je vrijeme za odlazak onoga jutra kad je nestalo struje.
Pitao se zbog čega je tako dugo trajalo. Ne možeš održavati gradsku
električnu mrežu u pogonu bez ljudi koji će je opsluživati, a koliko je
Kittridge mogao reći s devetnaestoga kata, nijedna ljudska duša u Denveru nije ostala živa.
Što nije značilo da je bio sam.
Proveo je rane sate toga jutra – bilo je jasno, vedro jutro u prvom tjednu lipnja, temperatura oko dvadeset stupnjeva, s izgledima da će se krvožedna čudovišta pojaviti u sumrak – sunčajući se na balkonu penthausa
koji je zauzeo u drugom tjednu krize. Bio je to golem stan, poput palače
u zraku; sama kuhinja bila je veličine Kittridgeova apartmana. Vlasnik
je imao vrlo strog ukus: glatke kožnate garniture za sjedenje koje je bilo
bolje gledati nego na njima sjediti, sjajni podovi od blistava travertina,
male krznene prostirke, stakleni stolovi koji su kanda plutali u prostoru.
Bilo je iznenađujuće jednostavno provaliti unutra. U času kad je Kittridge
donio odluku, pola je grada bilo mrtvo, ili pobjeglo, ili nestalo. Policajci
su odavno bili otišli. Pomišljao je na to da se zabarikadira u jednoj od velikih kuća uz Cherry Creek, ali oslanjajući se na ono što je vidio, poželio
je neko visoko mjesto.
Vlasnik penthausa bio je čovjek kojega je površno poznavao, redovit
kupac u dućanu. Ime mu je bilo Warren Filo. Slučaj je htio da je Warren
došao u dućan dan prije nego što se cijela stvar zahuktala da kupi opremu za lovački izlet u Aljasku. Bio je mlad čovjek, premlad za onoliko
novca koliko ga je imao – novca zgrnutog na Wall Streetu, vjerojatno,
ili u nekom od onih poduzeća što imaju prava intelektualnog vlasništva
nad nekom visokom tehnologijom. Onoga je dana svijet veselo zujao kao
35
i obično, i Kittridge je pomogao Warrenu prenijeti kupljene stvari do automobila. Ferrari, naravno. Stojeći kraj njega, Kittridge je pomislio: Zašto
ne bi jednostavno postavio hvastavu tablicu s natpisom napuhani snob?
To je pitanje moralo biti čitko ispisano na njegovu licu, jer čim je sijevnulo kroz Kittridgeov mozak, Warren se zacrvenio od nelagode. Nije nosio
uobičajeno odijelo, samo traperice i majicu s natpisom Sloan School of
Management. Htio je da Kittridge vidi njegova kola, to je bilo očito, ali
sada kad je dopustio da se to dogodi, shvatio je koliko je bilo glupo razmetati se takvim kolima pred običnim poslovođom u Vanjskom svijetu
koji je vjerojatno zarađivao manje od pedeset tisuća na godinu. (Svota je
zapravo iznosila četrdeset šest tisuća.) Kittridge je dopustio sam sebi da
se tomu nijemo nasmije – stvari koje taj dečko nije znao ispunile bi cijelu
knjigu – i pustio je da prođe trenutak prije nego što će to naglasiti. Znam,
znam, priznao je Warren. Malko je previše. Govorio sam sâm sebi da nikada
neću biti jedan od onih šupaka koji voze Ferrari. Ali iskreno do Boga, trebali
biste osjetiti kako ova kola drže cestu.
Kittridge je skinuo Warrenovu adresu s računa. Do vremena kad se
uselio – Warrenu je po svoj prilici bilo udobno i dobro na Aljaski – jednostavno je trebalo naći pravi ključ u sobici upravitelja zgrade, gurnuti ga
u prorez na ploči dizala i odvesti se do penthausa na osamnaestom katu.
Iskrcao je svoju opremu. Kovčeg na kotačićima s odjećom, tri sanduka
oružja, radio s baterijama na ručno punjenje, dalekozor za noćno promatranje, kutija prve pomoći, boce bjelila, elektrolučni zavarivač za blokiranje vrata na dizalu, njegovo vjerno prijenosno računalo sa satelitskim
tanjurom, sanduk knjiga, te dovoljno hrane i vode za mjesec dana. Pogled
s balkona, koji se pružao duž cijele zapadne strane zgrade, pokrivao je 180
stupnjeva, pružajući se prema Međudržavnoj cesti 25 i denverskom stadionu Mile High. Postavio je kamere s detektorima gibanja na svakom kraju
balkona, jednu da pokriva ulicu, drugu sučelice zgradi na suprotnoj strani
avenije. Smatrao je da će tako dobivati dosta dobrih snimaka, skupi će
mu uređaj zapravo omogućiti ubijanje. Oružje koje je odabrao u tu svrhu
bila je puška Remington 700P, kalibar .338, s ručnim repetiranjem – fina
ravnoteža između točnosti i snage onesposobljavanja, i precizno ciljanje
do tristo metara. Na nju je učvrstio digitalni videoskop s infracrvenim
zrakama. Metu će uočavati služeći se dalekozorom; puška, posađena na
dvonožac na rubu balkona, činit će ostalo.
36
Prve noći, bila je bez vjetra i osvijetljena zrakama mjesečeve četvrti na
izmaku, Kittridge ih je ubio sedmoricu: petoricu na aveniji, jednoga na
krovu sučelice njemu i još jednoga kroz prozor banke na razini ulice. Taj
ga je posljednji proslavio. Taj stvor, ili vampir, ili što god je to bilo – službeni je izraz bio „zaražena osoba” – pogledao je ravno u ciljnik časak prije
nego što ga je Kittridge likvidirao. Kad je to stavio na YouTube, slika je za
nekoliko sati obletjela zemaljsku kuglu; do jutra preuzele su je sve glavne
mreže. Tko je taj čovjek? svatko je htio doznati. Tko je taj neustrašivo-luđački samoubojica, zabarikadiran u nekom denverskom penthausu, što
pruža posljednji otpor?
I tako je nastao njegov nadimak, Posljednji otpor u Denveru.
Od početka je pretpostavljao da je samo pitanje vremena kad će ga
netko isključiti, CIA, NSA ili Domovinska sigurnost. Stvarao je priličan metež. Njemu je u prilog išla činjenica da će taj netko morati doći u
Denver da ga spriječi. Kittridgeovu IP-adresu bilo je praktički nemoguće
otkriti, smetnju je stvarao cijeli lanac anonimnih servera čiji se poredak
mijenjao svake noći. Većinom s druge strane oceana: Rusija, Kina, Indonezija, Izrael, Sudan. U mjestima izvan nesmetanog dosega bilo koje federalne agencije koja bi ga željela spriječiti. Njegov videoblog – dva milijuna
posjeta prvog dana – imao je više od tristo zrcalnih stranica, i stalno ih je
nicalo sve više. Nije prošlo ni tjedan dana, a on je bio pravi svjetski fenomen. Twitter, Facebook, Headshot, Sphere: slike su našle put u eter a da
sam nije prstom maknuo. Samo jedna od internetskih stranica njegovih
obožavatelja imala je više od dva milijuna članova; majice s natpisom Ja
sam Posljednji otpor u Denveru prodavale su se na eBayu kao kolači.
Njegov je otac uvijek govorio: Sine, najvažnija je stvar u životu dati
svoj doprinos. Tko bi pomislio da će Kittridgeov doprinos biti videoblog
s prvih linija apokalipse?
A svijet se ipak okretao. Sunce je i dalje sjalo. Na zapadu su planine slijegale svojim ravnodušnim ramenima na odlazak čovjeka. Neko je
vrijeme bilo mnogo dima – cijeli su blokovi bili spaljeni do temelja – ali
sada se to raspršilo, otkrivajući pustoš sa sablasnom jasnoćom. Noću su
područja mrkline bila poput mrlja u gradu, ali drugdje su svjetla još treperila u tami – žmirkava ulična rasvjeta, benzinske crpke i samoposluge s
izrazitim fluorescentnim sjajem, svjetla na trijemovima ostavljena da gore
do povratka vlasnika. Dok je Kittridge stražario na balkonu, osamnaest
37
katova ispod njega svjetla na semaforima poslušno su se mijenjala od zelenog preko žutog do crvenog, i potom opet zelenog.
Nije bio osamljen. Samoća ga je napustila, odavno. Imao je trideset
četiri godine. Malo teži nego što bi želio biti – s onakvom nogom mučno
mu je bilo održavati težinu – ali svejedno snažan. Bio je nekada oženjen,
prije mnogo godina. Upamtio je to razdoblje života kao dvadeset mjeseci bračnoga blaženstva, s previše seksa, za kojima je slijedio jednak broj
mjeseci vrištanja, optužaba i protuoptužaba, dok cijela stvar nije potonula
kao kamen, i bio je općenito zadovoljan što taj savez nije urodio djecom.
Njegova veza s Denverom nije bila ni sentimentalna ni osobna; pošto je
izašao iz ureda za veterane, jednostavno je ondje sletio. Svi su govorili da
odlikovani veteran ne bi smio imati problema pri nalaženju posla. I možda
je to bila istina. Ali Kittridgeu se nije žurilo. Proveo je dobar dio godine
čitajući – isprva uobičajeno štivo, detektivski i kriminalistički romani,
ali naposljetku je našao put do vrednijih knjiga: Dok sam ležao umirući,
Za kim zvono zvoni, Huckleberry Finn, Veliki Gatsby. Potrošio je cijelih
mjesec dana na Melvillea, probijajući se kroz Moby Dicka. Većinom su to
bile knjige koje je osjećao da mora pročitati, one koje je nekako propustio
u školi, ali iskreno mu se svidjela većina njih. Sjedeći u tišini svoje garsonijere, dok su mu misli bludjele u pričama o drugim životima i vremenima, osjećao se kao da uživa u piću nakon godina žeđi. Čak je bio upisao
nekoliko tečajeva na mjesnom koledžu, dok je danju radio u Vanjskom
svijetu, pa je čitao i pisao sastavke noću ili tijekom stanke za ručak. Bilo
je nečega na stranicama tih knjiga što je na njega djelovalo tako da se bolje osjećao zbog nekih stvari, poput životne splavi za koju se hvatao prije
nego što ga mračne struje sjećanja opet ne speru nizvodno; kad su bivali
vedriji dani, mogao je čak vidjeti sebe kako ide tim putem neko vrijeme.
Malen, ali prihvatljiv život.
I tada, naravno, dogodio se svršetak svijeta.
*
*
*
Onoga jutra kad je nestalo struje, Kittridge je bio završio slanje snimaka
prethodne noći i sjedio je na terasi čitajući Dickensovu Priču o dva grada –
engleski odvjetnik Sydney Carton upravo je bio izjavio vječnu ljubav Lucie
Manette, zaručnici nesretnog idealista Charlesa Darnaya – kad mu je palo
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
0
File Size
1 170 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content