Isus je rekao: »Spoznajte ono što vam je vidljivo,
i ono što je skriveno od vas postat će vam jasnije.
Jer ne postoji ništa skriveno što neće postati otkriveno.«
— EVANĐELJE PO TOMI
»Ovaj mit o Kristu dobro nam je posluţio.« —
PAPA
LEO
X.
PROLOG
PARIZ, FRANCUSKA SIJEĈANJ 1308.
J A C Q U E S D E M O L A Y traţio je smrt, ali znao je da spasenje nikad neće biti ponuđeno. Bio je
dvadeset i drugi majstor siromašnih prijatelja-vojnika Krista i hrama Salomona, religioznog reda
koji se sastaje u Boţje ime već dvije stotine godina. No, u posljednja tri mjeseca, on, kao još pet
stotina njegove braće, zatočenici su Filipa IV., francuskog kralja.
»Diţi se«, Guillaume Imbert naredio je s vrata.
De Molay ostao je leţati na krevetu.
»Drzak si, čak i kad si suočen s vlastitom propašću«, rekao je Imbert. »Arogancija je jedino što mi
je ostalo.«
Imbert je bio vragolast muškarac s konjskim licem koje je, primjećivao je de Molay, bilo bešćutno
poput kipa. Bio je francuski vrhovni inkvizitor i osobni ispovjednik Filipa IV., što je značilo da mu
kralj u potpunosti vjeruje. No, de Molay se mnogo puta pitao što je, osim boli, moglo donijeti radost duši ovog dominikanca. Ali dobro je znao što ga smeta. »Neću učiniti ništa što ti ţeliš.«
»Već si učinio više nego što misliš.«
To je bila istina, a de Molay je još jednom prokleo svoju slabost. Imber-tove torture u danima
nakon uhićenja 13. listopada bile su brutalne, a mnoga braća priznala su svoja nedjela. De Molay je
napravio bolnu grimasu kad se sjetio vlastitih priznanja - kako su oni koji su primljeni u Red
zanijekali Gospodina Isusa Krista i pljunuli na kriţ u znak prezira prema Njemu. De Molay je čak
bio toliko slomljen da je napisao pismo u kojem poziva braću na priznavanje, kao što je i on učinio,
i velika većina ga je poslušala.
No, prije nekoliko dana, izaslanici Njegovog Veličanstva, Klementa V, konačno su stigli u Pariz.
Bilo je poznato da je Klement Filipov lutak, što je razlog zašto je de Molay prošlog ljeta u
Francusku donio zlatnike i dvanaest
tovarnih konja natovarenih srebrom, Ukoliko nešto krene po zlu, taj se novac trebao iskoristiti za
kupovanje kraljeve naklonosti. Ali podcijenio je Filipa. Kralj nije iudio za parcijalnim davanjima.
Ţelio je ive ito Red posjeduje. Stoga su Izmišljane optuţbe o herezi 1 tisuće templara uhićene u
jednom danu. Papinim Izaslanicima de Molay je rekao o mučenjima i javno opovrgnuo tvoje
priznanje, za Ito Je znao da će uzrokovati odmazdu. Stoga je rekao: »Pretpostavljam da je Filip
trenutno zabrinut da njegov papa nije beskičmenjak.«
»Vrijeđanje onoga u čijem »te ropstvu nije mudro«, odgovorio je Imbert.
»A Ito hi bilo mudro?«
»Učinili ono što ţeli.«
»A kako bih tada odgovarao svome Bogu?«
»Tvoj Bog te čeka, kao i svakog drugog templara, da mu odgovaraš.« Imbert je govorio
uobičajenim metalnim glasom koji nije odavao ni tračak osjećaja.
De Molay nije ţelio daljnju raspravu. U protekla tri mjeseca pretrpio je neprekidna ispitivanja i
besanicu. Stavljan je u okove, stopala su mu mazana mašću i drţana uz plamen, tijelo rastezano
preko okvira. Ĉak je bio prisiljen promatrati dok su pijani tamničari mučili druge templare, od
kojih su velika većina bili obični poljoprivrednici, diplomati, računovođe, zanatlije, moreplovci i
sluţbenici. Sramio se onoga što je bio prisiljen reći i nije htio pruţati daljnje informacije. Leţao je
na smrdljivom krevetu i nadao se da će njegov tamničar otići.
Imbert je pokazao rukom, a dva straţara provukla su se kroz vrata i podignula de Molayja u
uspravan poloţaj.
»Dovedite ga«, naredio je Imbert.
De Molay je uhićen u pariškom hramu i tamo je drţan od prošlog listopada. Visoka tvrđava s
četiri ugaone kule bila je sjedište templara - novčani centar - koji nije imao mučionicu. Imbert je
improvizirao, pretvarajući kapelicu u mjesto nezamislive patnje - koju je de Molay često
proţivljavao u posljednja tri mjeseca.
De Molayja su dovukli u kapelicu i stavili u sredinu crno-bijelo popločanog poda. Mnogobrojnoj
braći zaţeljena je dobrodošlica u Red ispod ovog zvjezdanog svoda.
»Rečeno mi je«, rekao je Imbert, »da ste ovdje provodili svoje najsvetije ceremonije.« Francuz,
odjeven u crnu haljinu, odšetao je do jedne strane dugačke prostorije, u blizinu izrezbarenog
spremnika koji je de Molay dobro poznavao. »Proučio sam sadrţaj ovog kovčega. U njemu je
ljudska lubanja, dvije bedrene kosti i bijeli mrtvački pokrov. Zanimljivo, zar ne?«
Nije namjeravao išta reći. Umjesto toga, razmišljao je o riječima koje je morao izgovoriti svaki
kandidat u trenutku pristupanja Redu. Trpjet ću sve što je ugodno Bogu.
»Mnogi od tvoje braće rekli su nam kako koristite ove predmete.« Imbert je odmahnuo glavom.
»Kako je odvratan postao tvoj Red.«
Dovoljno je slušao. »Odgovarat ću samo tvom papi, kao sluga sa slugom Boţjim. Samo on nam
moţe suditi.«
»Tvoj papa podloţan je mom gospodaru. Neće te on spasiti.«
To je bila istina. Papinski izaslanici jasno su rekli da će prenijeti de Mola-yjevo opovrgavanje
priznanja, ali sumnjali su da će to promijeniti templarsku sudbinu.
»Skinite ga«, naredio je Imbert.
Radne halje koje je nosio od dana uhićenja strgnute su s njegovog tijela. Nije bio tuţan što ih više
nema, budući da je prljava tkanina smrdjela po izmetu i urinu. No Pravilo je zabranjivalo bilo
kojem bratu da obnaţi tijelo. Znao je da Inkvizicija voli vidjeti svoje ţrtve nage — bez ponosa —
pa si je govorio da ne ustukne zbog Imbertovog poniţavajućeg čina. Njegovo pedesetšestogodišnje tijelo još uvijek je dobro izgledalo. Kao i ostala braća vitezovi, brinuo se za sebe.
Stajao je uspravno, zadrţavajući dostojanstvo, i mirno upitao: »Zašto moram biti poniţavan?«
»Kako to misliš?« pitanje je bilo puno nevjerice.
»Ovo mjesto je mjesto štovanja, a ti me ipak obnaţuješ i gledaš moju golotinju, znajući koliko
braća ne odobravaju takve postupke.«
Imbert je posegnuo prema dolje, otvorio poklopac kovčega i izvadio dugu istkanu tkaninu. »Deset
optuţbi podignuto je protiv tvog voljenog Reda.«
De Molay ih je sve znao. Od ignoriranja sakramenata, do štovanja idola, profitiranja na
nemoralnim radnjama, do odobravanja homoseksualnosti.
»Ona koja me se najviše tiče«, rekao je Imbert, »vaš je zahtjev da svaki brat zaniječe da je Krist naš
Gospodin i da pljune i izgazi pravedni kriţ. Jedan od vaše braće čak nam je rekao kako bi neki
pišali po liku našeg Gospodina Isusa na kriţu. Je li to istina?«
»To pitajte tog brata.«
»Naţalost, nije uspio izdrţati iskušenje.«
De Molay nije odgovorio.
»Moj kralj i Njegovo Visočanstvo bili su više uzrujani zbog te jedne optuţbe nego zbog svih
ostalih. Sigurno, kao čovjek rođen u Crkvi, moţeš razumjeti njihov bijes zbog tvog nijekanja Krista
kao našeg Spasitelja?«
»Moja ţelja je govoriti samo sa svojim papom.«
Imbert je pokazao rukom, a dvojica straţara okovali su oba de Molayjeva zapešća, a zatim
zakoračili unatrag i rastegnuti njegove ruke bez imalo paţnje prema njegovim izmučenim
mišićima. Imbert je ispod halje izvukao bič s više krajeva. Oni su zveckali, a de Molay je vidio
kako je na svakom kraju privezana kost,
Imbert je zamahnuo bičem ispod uzdignutih ruku i preko de Molayjevih golih leda. Tijelom je
proparala bol i zatim nestala, ostavljajući iza sebe oštrinu koja nije Jenjavala. Prije nego što se tijelo
imalo mogućnost oporaviti, stigao je još jedan udarac, pa još jedan. De Molay nije htio Imbertu
pruţiti to zadovoljstvo, uli bol ga Je nadvladala i zaurlao je u agoniji.
»Nećeš se valjda ti izrugivati Inkviziciji«, izjavio je Imbert.
De Molay je pokušao srediti osjećaje. Bio jc posramljen što je vrisnuo.
Buljio je u uljaste oči svog inkvizitora i čekao što slijedi.
Imbert ga je pogledao. »Odričeš se našeg Spasitelja, kaţeš da je on bio običan čovjek, a ne sin
Boţji? Ţeliš oskvrnuti pravi kriţ? Dobro. Vidjet ćeš kako jc trpjeti kriţ.«
Bičevanje se nastavilo - po njegovim leđima, straţnjici, nogama. Krv je štrcala dok su koščati
vrhovi kidali koţu.
Sve oko njega se zamračilo.
Imbert je prestao s udarcima. »Okrunite majstora«, viknuo je.
De Molay Je podigao glavu 1 pokušao izoštriti pogled. Vidio je nešto poput okruglog komada
crnog ţeljeza. Na rubovima su bili postavljeni čavli, vrhovima okrenutim prema unutra i nadolje.
Imbert je prišao. »Okusi što je naš Gospodin trpio. Gospodin Isus Krist kojeg ste ti i tvoja braća
zanijekali.«
Kruna je nabijena na njegovu lubanju i pričvršćena udarcima. Ĉavli su prodrli kroz koţu, a krv jc
potekla iz rana, natapajući njegovu masnu kosu.
Imbert Je bacio bič u stranu. »Dovedite ga.«
De Molayja su odvukli preko kapelice do visokih drvenih vrata koja su nekoć vodila do njegovog
privatnog stana. Donijeli su stolicu i podigli ga na nju, Jedan od straţara ga je uspravio, dok je
drugi spremno čekao u slučaju otporu, ali on je bio preslab za ikakav otpor.
Okovi su skinuti.
Imbert je straţaru pruţio tri čavla.
»Desnu ruku na vrh«, naredio je Imbert, »kao što smo dogovorili.« Ruku su mu ispruţili iznad
glave. Straţar je prišao bliţe i de Molay je ugledao čekić.
Shvatio je što namjeravaju učiniti. Dragi Boţe.
Osjetio je kako ga ruka hvata za zapešće, a vrh čavla pritišće uz njegovo znojno meso. Gledao je
zamah čekića i začuo udarac metala o metal. Ĉavao mu je probio zapešće, i on je vrisnuo. »Jesi li
pronašao vene?« Imbert je upitao straţara. »Zaobišao sam ih.« »Dobro. Ne smije iskrvariti.«
De Molay se kao mladi brat borio u Svetoj Zemlji kad je Red bio u posljednjoj obrani kod Acrea.
Prisjetio se kako mač prodire kroz meso. Duboko. Snaţno. Trajno. Ali čavao u zapešću bio je još
gori.
Lijevu ruku su povukli uvis pod kutom i drugi čavao probili kroz zapešće. Ugrizao se za jezik,
pokušavajući se suzdrţati, ali u agoniji je čvrsto stisnuo zube. Krv mu je ispunila usta, progutao je.
Imbert je izbio stolicu ispod njega i cijela teţina de Molayjevog dvome-tarskog tijela visjela je na
kostima njegovog zapešća, pogotovo desne ruke, dok je kut lijeve ruke povlačio desnu do točke
prijeloma. Nešto mu je puklo u ramenu, a bol protutnjala mozgom.
Jedan od straţara zgrabio mu je desnu nogu i proučavao meso. Imbert je očigledno paţljivo
proučavao točke umetanja, mjesta na kojima ima malo sjecišta vena. Lijeva noga je zatim
provučena iza desne i obje su prikucane na vrata jednim čavlom.
De Molay više nije mogao ni vrištati.
Imbert je proučavao urađeni posao. »Malo krvi. Vrlo dobro.« Zakoračio je unatrag. »Kao što je naš
Gospodin i Spasitelj patio, tako ćeš i ti. S jednom razlikom.«
Sada je de Molay shvatio zašto su odabrali vrata. Imbert je polako zanji-hao vrata na šarkama,
otvarajući ih, a zatim naglo zatvarajući.
De Molayjevo tijelo njihalo se na iščašenim zglobovima njegovih ramena, osovljeno na čavlima.
Nikada nije mogao zamisliti takvu agoniju.
»Kao i stol za mučenje«, rekao je Imbert, »na kojem se bol moţe nanositi u fazama. Ovo isto ima
element kontrole. Mogu ti dopustiti da visiš. Mogu te njihati na šarkama. Ili mogu napraviti ono
što si upravo iskusio, što je najgore od svega.«
Svijet oko njega gubio se i ponovno vraćao, jedva je mogao disati. Grčevi su obuzeli svaki njegov
mišić. Srce mu je divlje kucalo. Znoj mu se slijevao s čela i osjećao je kao da gori od vrućice, tijelo
mu je bilo uţarena vatra.
»Izruguješ li se i sada Inkviziciji?« upitao je Imbert.
Htio je reći Imbertu da mrzi Crkvu zbog ovoga što čini. Slabi papa pod kontrolom bankrotiranog
francuskog vladara nekako je uspio srušiti najveću religioznu organizaciju ikada poznatu.
Petnaest tisuća braće raštrkanih diljem Europe. Devet tisuća imanja. Bratstvo koje je nekoć vladalo
Svetom Zemljom odrţalo se dvije stotine godina. Siromašni prijatelji-vojnici Krista i hrama
Salomona bili su srţ svega što je dobro. Ali uspjeh je potaknuo ljubomoru a kao majstor je trebao u
potpunosti shvatiti političke oluje koje su bješnjele oko njega. Trebao je biti fleksibilniji, podatniji,
manje prostodušan. Hvali Bogu da Je predvidio neke stvari koje su se već dogodile i poduzeo
mjere predostroţnosti. Filip IV. nikad neće vidjeti jednu uncu templarskog alata i srebra.
A on nikad neće vidjeti najveće blago od svih.
De Molay je prikupio posljednje atome snage i podigao glavu. Imbert je jasno vidio da ţeli
progovoriti i pribliţio se.
»Neka li proklet«, prošaptao je. »Proklet bio ti i svi koji pomaţu tvoje paklene ciljeve.«
Glava mu je klonula na prsa. čuo je kako Imbert urla da zanjišu vrata, ali bol je bila toliko snaţna 1
probijala njegov mozak iz toliko smjerova da je malo što osjetio,
Spuštali su ga. Koliko dugo je visio, nije znao, ali opuštanje udova nije primijetio, mišići su mu
odavno obamrli. Nosili su ga neko vrijeme, a tada je shvatio da je ponovna u svojoj ćeliji.
Zatočenici su ga polegli na madrac, a dok mu )e tijelo propadalo u mekane nabore, nosnice je
ispunio poznati smrad. Glava mu je bila uzdignuta na jastuk, a ruke ispruţene uz tijelo.
»Rekli su mi«, tiho je rekao Imbert, »da kad u Red primate novog brata, kandidata omotate oko
ramena u laneni mrtvački pokrov. To je kao simboliku umiranja, a zatim uskrsavanje u novi ţivot
kao templar. I ti ćeš isto sad imati tu čast. Ispod tebe sam stavio mrtvački pokrov iz kovčega u
kapelici.« Imbert je posegnuo i omotao dugačko platno u obliku riblje kosti preko de Moluyjevih
nogu, niz njegovo vlaţno tijelo. Nije ništa vidio od tkanine. »Rekli su mi da je ovu tkaninu koristio
Red u Svetoj Zemlji, a zatim je ovdje omatan oko svakog pariškog početnika. Sad si i ti ponovno
rođen«, izrugivao se Imbert, »Lezi ovdje i razmišljaj o svojim grijesima. Vratit ću se.«
De Molay je bio preslab da odgovori. Znao je da je Imbertu vjerojatno naređeno da ga ne ubije, ali
također je shvatio da se nitko neće pobrinuti za njega. Nastavio je mirno leţati. Otupjelost je
polako jenjavala, pretvarajući se u intenzivnu bol. Srce mu je još uvijek snaţno udaralo i jako se
znojio. Rekao je samom sebi da se mora umiriti i razmišljati o lijepim stvarima. Jedna koja mu se
stalno vraćala je pomisao na ono što njegovi tamničari ţele znati više od svega. On je bio jedini
ţivi čovjek koji je još uvijek znao. Takav je bio način Reda. Jedan majstor prenosio je znanje na
drugog na način da samo taj sljedeći zna. Naţalost, zbog nenadanog uhićenja i brisanja cijelog
Reda, ovaj put će prenošenje tajne morati biti izvršeno na drukčiji način. Neće dopustiti Filipu ili
Crkvi da pobijedi. Saznat će ono što on zna tek kad odluči da to trebaju saznati. Kako je ono pisalo
u Psalmima? Jezik ti je britva nabrušena, spletkaru.
Ali tada se prisjetio još jednog retka iz Biblije, retka koji je njegovom izmučenom tijelu donekle
donio utjehu. I tako, dok je leţao omotan u mrtvačko platno, dok je njegovo tijelo izbacivalo krv i
znoj, pomislio je na knjigu Ponovljenog zakona.
Pusti me da ih uništim i njihovo ime izbrišem pod nebesima.
PRVI DIO
01.
KOPENHAGEN, DANSKA
UTORAK, 22. LIPNJA, SADAŠNJOST
14:50
C O T T O N M A L O N E uočio je noţ istovremeno kad i Stephanie Nel-le. Sjedio je za stolom
ispred kafića Nikolaj, udobno zavaljen u bijeloj pletenoj stolici. Nedjeljno poslijepodne bilo je
ugodno, a Hojbro Plads, popularni danski trg koji se prostirao ispred njega, bio je ispunjen
ljudima. U kafiću je kao i obično bilo uţurbano - atmosfera grozničava - a on je posljednjih pola
sata čekao Stephanie.
Ona je sićušna ţena, u ranim šezdesetim, premda nikad ne priznaje svoje godine - na osobnom
kartonu kojeg je Malone jednom vidio u odjelu pravosuđa, u rubrici datuma rođenja podrugljivo
je pisalo N/A1. Nema traţenih podataka. Njezina tamna kosa išarana je srebrnim valovima, a
smeđe oči istovremeno nude suosjećajan pogled jednog slobodnog uma te vatreni tuţiteljski
bljesak. Dva predsjednika pokušala su joj dati mjesto drţavnog pravobranitelja, ali oba puta je
odbila ponudu. Jedan pravobranitelj snaţno je lobirao da je otpuste - naročito nakon što ju je FBI
angaţirao da ga istraţi - ali Bijela kuća odbila je tu zamisao budući da je, između ostalog,
Stephanie Nelle bila vrlo poštena.
Upravo suprotno, muškarac s noţem bio je nizak i nabijen, uskog lica i kratke kose. Nešto jezivo
naziralo se na njegovom istočnoeuropskom licu — odbačenost koja je Malonea brinula više od
svjetlucave oštrice - a bio je leţerno odjeven u traperice i krvavo-crvenu jaknu.
Malone se podigao sa stolice, promatrajući i dalje Stephanie.
Htio ju je upozoriti, no bila je predaleko, a bilo je i prebučno. Na trenutak ju je izgubio iz
vidokruga iza jedne od modernističkih skulptura koje su bile načičkane po Hojbro Pladsu.
Skulptura je predstavljala opsceno debelu Ţenu koja gola leţi na trbuhu, dok njezini nametljivi
guzovi strše kao gole vjetrovite planine. Kad se Stephanie pojavila s druge strane bronce,
muškarac s noţem prišao je bliţe i Malone je vidio kako reţe remen prebačen preko njezinog
lijevog ramena, povlači koţnu torbicu i gura Stephanie na kameni pod.
Ţena je vrisnula i nastalo je komešanje kad je primijećen lopov koji maše noţem.
Crvena jakna je uţurbano krenula dalje s torbicom u ruci, gurajući ramenima ljude s putanje.
Nekoliko njih je uzvratilo udarac. Lopov je skrenuo ulijevo, oko još jednog brončanog kipa i
konačno se dao u trk. Izgleda da ide prema Kobmagergade, pješačkoj stazi koja krivuda sjeverno,
dalje od Hojbro Pladsa, i još dublje u trgovačko središte grada.
Malone se odgurnuo od stola, odlučan presresti napadača prije nego što pobjegne, no na putu mu
se našao niz parkiranih bicikala. Potrčao je oko bicikala i brzo krenuo dalje, zaobilazeći fontanu
prije nego što se bacio na svoj plijen.
Obojica su pali na čvrst kamen. Crvena jakna primila je dobar dio udarca, a Malone je odmah
shvatio da je njegov suparnik vrlo mišićav. Crvena jakna, nesputan, okrenuo se i koljenom udario
Malonea u trbuh.
Malone je naglo ispustio dah, dok mu se u trbuhu sve zatreslo.
Crvena jakna skočila je na noge i potrčala uz Kobmagergade.
Malone je ustao, ali odmah se morao pognuti i nekoliko puta teškim naporom plitko udahnuti.
Prokletstvo. Nije bio u formi.
Pribrao se i nastavio potjeru za plijenom koji je sada imao petnaestak metara prednosti. Malone
nije vidio noţ tijekom njihove borbe, ali dok je nastavio trčati uz ulicu između trgovina, primijetio
je da muškarac još uvijek čvrsto drţi koţnu torbu. Prsa su mu gorjela, ali smanjivao je udaljenost.
Crvena jakna istrgnula je kolica sa cvijećem iz ruku suhonjavog starca, to su bila jedna od
mnogobrojnih kolica nanizanih uz Hojbro Plads i Kobma-gergade. Malone je mrzio prodavače koji
su rado blokirali ulaz u njegovu knjiţaru, naročito subotom. Crvena jakna gurnula je kolica niz
popločenu ulicu prema Maloneu. Malone nije dopustio da kolica nastave put - previše je ljudi bilo
na ulici, uključujući i djecu - bacio se udesno, uhvatio kolica i zadrţao ih.
Pogledao je iza sebe i vidio Stephanie kako dolazi iza ugla na Kobma-gergade, zajedno s
policajcem. Bili su gotovo pola nogometnog igrališta iza njega, a on nije imao vremena za čekanje.
Malone je potrčao dalje, pitajući se kamo je muškarac krenuo. Moţda je ostavio vozilo ili ga vozač
čeka na mjestu gdje se ulica Kobmagergade spaja s još jednim prometnim kopenhaškim trgom,
Hauser Pladsom. Nadao se da tomu nije tako. To je mjesto bilo prometna noćna mora, i to veća od
mreţe pješačkih prolaza koji oblikuju trgovačku meku poznatu kao Stroget. Bedra su ga boljela od
neočekivane vjeţbe, mišići su se jedva prisjećali mornaričkih i pravosudnih dana. Nakon godine
dana dobrovoljnog umirovljenja, prijašnji poslodavac ne bi bio zadovoljan njegovim dnevnim
reţimom vjeţbanja.
Ispred njega se nazirao Okrugli toranj, čvrsto spojen na Crkvu Svetog Trojstva kao termosica uz
putnu torbicu. Krupna cilindrična građevina uzdizala se na devet katova. Danski kralj Christian
IV. podigao ga je 1642., a simbol njegove vladavine - pozlaćeni broj 4 okruţen slovom c' - svjetlucao je na mračnom ciglenom zdanju. Pet ulica kriţalo se oko Okruglog tornja, a Crvena jakna
mogla je odabrati bilo koju od njih za bijeg.
Pojavili su se policijski automobili.
Jedan je uz škripu stao uz juţnu stranu Okruglog tornja. Drugi je pristigao iz niţeg dijela
Kobmagergade, blokirajući put prema sjeveru. Crvena jakna sad je bila okruţena na trgu ispred
Okruglog tornja. Oklijevao je, kao da procjenjuje situaciju, a zatim pobjegao udesno i nestao
unutar Okruglog tornja.
Što to budala radi? Iz tornja nije bilo izlaza, osim ulaznih vrata. Moţda Crvena jakna to ne zna.
Malone je dotrčao do ulaza. Poznavao je muškarca za blagajnom. Norveţanin je proveo mnoge
sate u Maloneovoj knjiţari. Engleska knjiţevnost bila je njegova strast.
»Arne, kamo je otišao onaj muškarac?« pitao je na danskom, hvatajući dah.
»Protrčao je uz mene a da nije platio.« »Je li netko tamo gore?« »Stariji bračni par.«
Nije bilo ni lifta ni stepenica koje bi vodili do vrha. Umjesto njih, spiralni bedem vijugao je prema
vrhu tornja, izvorno ugrađen kako bi nezgrapni astronomski instrumenti sedamnaestog stoljeća
mogli biti podignuti. Mjesni turistički vodiči vole pripovijedati da je Rus Petar Veliki jednom na
konju odjahao skroz do vrha dok ga je carica pratila u kočiji.
Malone je čuo odjeke koraka iznad sebe. Odmahnuo je vidjevši što ga čeka. »Reci policajcima da
smo gore.«
Počeo je trčati.
Na pola puta uz spiralni nagib prošao je uz vrata koja vode prema Velikoj dvorani. Stakleni ulaz
bio je zaključan, a svjetla ugašena. Ukrašeni dvostruki prozori protezali su se uz vanjske zidove
tornja, ali na svakome su bile čelične rešetke. Ponovno je osluhnuo i još uvijek ga čuo iznad sebe.
Nastavio je trčati, disanje mu je postajalo sve glasnije i teţe. Usporio je kad je prošao
srednjovjekovni uređaj za ucrtavanje planeta pričvršćen visoko na zidu. Znao je da je izlaz na
krovnu platformu udaljen samo nekoliko metara, iza posljednjeg zavoja rampe.
Više nije čuo korake.
Prišuljao se naprijed i kročio kroz ulazni luk. Opservatorij osmerokutnog oblika - ne iz vremena
Christiana IV. već novijeg datuma - uzdizao se iz središta, okruţen širokom terasom.
S njegove lijeve strane, dekorativna čelična ograda okruţivala jc opservatorij, a njezin jedini ulaz
bio je zaključan lancem. S desne strane, ţeljezna ograda obrubljivala je vanjski rub tornja. Ispod
niske ograde nazirali su se crveni krovovi i zeleni tornjevi.
Krenuo je oko platforme i pronašao starca na podu. Iza tijela, Crvena jakna stajao je s noţem na
grlu starije ţene, rukom oko njezinih prsa. Izgledala je kao da ţeli vrištati, ali strah joj je zagušio
glas.
»Budite mirni«, rekao joj je Malone na danskom.
Proučavao je Crvenu jaknu. Onaj jezivi pogled još uvijek se vidio u tamnim, gotovo tuţnim očima.
Grašci znoja svjetlucali su na jarkom suncu. Sve je govorilo da Malone ne smije prilaziti bliţe.
Koraci odozdo najavljivali su da će policija stići za nekoliko trenutaka.
»Kako bi bilo da se malo ohladiš?« upitao je, ovaj put na engleskom.
Vidio je da ga muškarac razumije, ali noţ je još uvijek bio na istom mjestu. Pogled Crvene jakne
stalno je bjeţao prema nebu. Nije bio siguran u sebe, što je zabrinjavalo Malonea. Očajni ljudi
uvijek vuku očajničke poteze.
»Spusti noţ. Policija dolazi. Nemaš izlaza.«
Crvena jakna ponovno je pogledao u nebo, a zatim se usredotočio na Malonea. U njega kao da je
buljila sama neodlučnost. Kakva je ovo situacija? Kradljivac koji bjeţi na vrh tridesetmetarskog
tornja bez mogućnosti bijega?
Koraci su postajali sve glasniji. »Policija je ovdje.«
Crvena jakna pribliţio se kovanoj ogradi, ali zadrţao čvrsti stisak oko starice. Malone je osjećao da
ga ultimatum mora potaknuti na nekakvu odluku pa je ponovno pojasnio situaciju. »Nemaš
izlaza.«
Crvena jakna čvršće je stisnuo ţenina prsa teturajući unatrag, sad čvrsto priljubljen uz vanjsku
ogradu. Između njega i njegovog taoca stajao je samo zrak.
U očima je nestalo panike i odjednom ga je preplavio nenadani mir. Gurne staricu naprijed, a
Malone ju uhvati prije nego što je izgubila ravnoteţu. Crvena jakna se prekriţi i sa Stephanienom
torbicom u ruci nagne preko ograde, te uzvikne - »beauseant« - a zatim povuče noţ preko svog
grla dok je padao prema ulici.
Ţena je vrištala u trenutku kad se policija pojavila na vratima.
Malone ju je ispustio i potrčao prema ogradi.
Crvena jakna leţala je ispruţena na pločniku tridesetak metara niţe.
Okrenuo se i pogledao prema nebu. Iznad jarbola na vrhu opservatorija, danski Dannebrog— bijeli
kriţ na crvenoj zastavi - opušteno je visio u zraku.
U što je to muškarac gledao? I zašto je skočio?
Ponovno je pogledao prema dolje i vidio Stephanie kako se laktovima probija kroz gomilu.
Njezina koţna torbica leţala je pola metra od mrtvog čovjeka. Promatrao je kako je podiţe s
pločnika i nestaje. Pratio ju je pogledom dok se probijala između ljudi i ţurnim korakom
udaljavala niz jednu od ulica koje vode od Okruglog tornja, dalje, ne okrećući se, prema uţurbanom Strogetu.
Odmahnuo je na njezin ţurni odlazak i promrmljao: »Što se događa, dovraga?«
19.
S T E P H A N I E J E B I L A potresena. Nakon dvadeset i šest godini rada u odjelu pravosuđa, od
kojih je posljednjih petnaest provela na čelu Magelanske zaklade, naučila je da ako nešto ima četiri
noge, surlu i miriši po kikirikiju, onda je to slon. Ne treba mu stavljati veliki znak na torzo. Isto
tako je znala da muškarac u crvenoj jakni nije bio kradljivac torbica.
On je bio nešto sasvim drugo.
A to znači da je netko znao što ona radi.
Vidjela je kako lopov skače s tornja - prvi put je bila svjedok umiranja. Godinama je slušala kako
njezini agenti govore o tome, ali duboki jaz dijelio je čitanje izvještaja od promatranja umiranja.
Tijelo je udarilo u popločani trg uz mučan tupi zvuk. Je li skočio? Ili ga je Malone gurnuo preko
ograde? Je li došlo do borbe? Je li nešto rekao prije nego što je skočio?
Došla je u Dansku zbog jednog jedinog razloga i odlučila je kako će za svog boravka posjetiti
Malonea. Prije dosta godina on je bio jedan od prvih dvanaest izabranika za Magelansku zakladu.
Poznavala je Maloneovog oca i pratila ustrajni napredak njegovog sina, zadovoljna što je prihvatio
njezinu ponudu i prešao iz mornaričkog odvjetničkog ureda u pravosuđe. S vremenom je postao
njezin najbolji agent. Rastuţila se kad joj je prošle godine rekao da podnosi ostavku.
Od tada ga nije vidjela, premda su nekoliko puta telefonski razgovarali. Kad je potrčao za
lopovom, primijetila je kako je njegovo visoko tijelo i dalje mišićavo, a kosa gusta i valovita,
ţućkastosmeđa, slična kamenim zgradama koje su ih okruţivale. U dvanaest godina koliko je
radio za nju, uvijek je bio iskren i pouzdan, što ga je učinilo dobrim strastvenim operativcem, i
osobom od povjerenja. Zapravo, on joj je bio više od zaposlenika.
Bio je prijatelj.
Ali to nije značilo da ţeli njegovo uplitanje u svoj posao. Trčanje za muškarcem u crvenoj jakni
bilo je tipično za Malonea, ali također je predstavljalo problem. Posjetiti ga sada značilo bi da mora
odgovoriti na određena pitanja. Pitanja na koja nije imala nikakvu namjeru odgovoriti.
Vrijeme za druţenje sa starim prijateljem pričekat će neku drugu priliku.
M A L O N E S E S P U S T I O S Okruglog tornja i krenuo za Stephanie. Dok je silazio s krova,
liječnici su zbrinjavali stariji bračni par. Starac je bio potresen od udarca u glavu, ali činilo se da će
biti sve u redu. Ţena je i dalje histerizirala i čuo je jednog od bolničara kako govori da je potrebna
hitna pomoć.
Tijelo Crvene jakne još uvijek je leţalo na pločniku, ispod blijedog ţutog platna, dok je policija bila
zauzeta rastjeravanjem gomile s mjesta događaja. Polako se probijajući kroz gomilu, Malone je
vidio kako se platno podiţe, a policijski fotograf kreće na posao.
Lopov si je očito prerezao grkljan. Krvavi noţ leţao je manje od metra udaljenosti od ruke savijene
pod neprirodnim kutom. Krv je tekla iz porezo-tine na vratu, nakupljajući se u tamne lokve u
utore između kamena pločnika. Lubanja je bila smrskana i udubljena, torzo zdrobljen, noge
izvrnute kao da u njima nema kostiju. Policija je rekla Maloneu da se ne udaljava - ţele njegovu
izjavu - no u ovom trenutku trebao je pronaći Stephanie.
Izišao je iz znatiţeljne gomile i pogledao prema nebu, na kojem je kasno poslijepodnevno sunce
sjalo u punom blještavilu. Nije bilo ni oblačka. Ovo će sigurno biti odlična noć za promatranje
zvijezda, no nitko neće posjetiti opservatorij na vrhu Okruglog tornja. Toranj je za danas zatvoren,
jer je jedan muškarac upravo s njega skočio u smrt.
Što je bilo tom čovjeku?
Maloneove misli bile su isprepletenene znatiţeljom i strahom. Znao je da bi se morao vratiti u
svoju knjiţaru i zaboraviti na Stephanie Nelle i sve što ona radi. Njezin posao više ga se nije ticao.
No istovremeno je znao da to nije ono što će se dogoditi.
Ono što se događalo, bilo je nešto jako loše.
Uočio je Stephanie pedeset metara niţe niz ulicu Vestergade, još jednu od dugih ulica u mreţi
kopenhaškog trgovačkog središta. Uţurbano je koračala, neustrašivo, a zatim je naglo skrenula
udesno i nestala u jednoj od zgrada.
Potrčao je naprijed i vidio natpis Hansenov antikvarijat. Vlasnik te knjiţara bio je jedan od rijetkih
u gradu koji nije bio prijateljski raspoloţen.
Peter Hansen nije volio strance, naročito Amerikance, a čak je pokušavao spriječiti Maloneovo
uključenje u Društvo danskih antiknih knjiţara. Na svu sreću, njegovo neprijateljstvo nije bilo
zarazno.
Stari instinkti stali su se vraćati, osjećaji i osjetila koja su bila u mirovanju od njegovog
umirovljenja prošle godine. Osjećaji koji mu se nisu sviđali. Oni koji su ga uvijek tjerali da ide
dalje.
Stao je podalje od prednjih vrata i vidio Stephanie kako razgovara s Hansenom. Njih dvoje
povukli su se dublje u trgovinu koja jc ispunjavala prizemlje trokatnice. Znao je raspored, budući
da je protekle godine proučavao knjiţare u Kopenhagenu. Gotovo sve su bile ogledalo nordijske
čistoće, organiziranih po temama, paţljivo sloţenih knjiga. No, Hansen je bio zbrčkan tip.
Eklektičan spoj starog i novog - uglavnom novog, budući da je nevoljko plaćao visoke iznose za
privatne kolekcije.
Malone se ušuljao u tamni prostor i nadao se da ga nitko od zaposlenih neće dozvati. U nekoliko
navrata je večerao s Hansenovom voditeljicom i tada je saznao da Hansenu baš nije omiljen. Na
svu sreću, nje trenutno nije bilo, a samo desetak kupaca pregledavalo je police. Brzo je krenuo
prema straţnjem dijelu gdje je znao za mnoštvo udubljenja ispunjenih policama. Nije se osjećao
ugodno nakon svega, Stephanie ga je samo nazvala i rekla da je u gradu na nekoliko sati i htjela se
pozdraviti - ali to je bilo prije Crvene jakne. I bio je vraški znatiţeljan zbog čega je taj muškarac
ţelio umrijeti.
Stephanieno ponašanje nije ga iznenađivalo. Uvijek je zadrţavala puno toga za sebe, ponekad i
previše, što je uzrokovalo česte sukobe. Jedno je biti siguran u uredu u Atlanti i raditi za
računalom, a sasvim drugo na terenu. Dobre odluke nikad nije moguće donijeti bez dobre
informacije.
Uočio je Stephanie i Hansena unutar male prostorije bez prozora, koju je Hansen koristio kao
ured. Malone ga je posjetio još dok se pokušavao sprijateljiti s idiotom. Hansen je bio podeblji
muškarac čiji se podugački nos nadvijao nad sivkastim brkovima. Praveći se da čita, Malone se
smjestio iza niza prenatrpanih polica.
»Zašto ste zbog ovoga prevalili toliki put?« govorio je Hansen uobičajeno odrješito i grleno.
»Znate li za draţbu Roskilde?«
Odgovorila je protupitanjem, tipično za Stephanie.
»Cesto odlazim. Ima dosta knjiga na prodaju.«
I Malone je također znao za tu draţbu. Roskilde se nalazio trideset minuta zapadno od
Kopenhagena. Antikvari iz grada sastajali su se svaka tri mjeseca na druţili koja je okupljala
kupce iz čitave Europe. Dva mjeseca nakon što je otvorio knjiţaru, Malone je na tom mjestu
zaradio gotovo dvije stotine tisuća eura za četiri knjige koje je uspio pronaći na nekoj nepoznatoj
Ĉeškoj draţbi. Ta sredstva su učinila manje stresnim njegovu preobrazbu iz vladinog zaposlenika
u neovisnog poduzetnika. No, također su potaknuli Ljubomoru. Peter Hansen nije krio svoju
zavist.
»Trebam knjigu o kojoj smo govorili. Večeras. Rekli ste da ćete je kupiti bez problema«, rekla je
Stephanie glasom naviknutim da izdaje naređenja.
Hansen se nacerio. »Amerikanci. Svi ste isti. Svijet se okreće oko vas.«
»Moj suprug je rekao da ste vi osoba koje moţe pronaći ono što drugi ne mogu. Knjiga koju ţelim
već je pronađena. Od vas traţim samo da je kupite.«
»Knjiga će biti prodana onome tko najviše ponudi.«
Malone se trznuo, Stephanie nije poznavala opasne vode u kojima je zaplivala. Prvo pravilo
pregovora je ne davati do znanja koliko vam je stalo do nekog predmeta.
»To je nepoznata knjiga do koje nikome nije stalo«, rekla je.
»Vama je očigledno stalo, što znači da će biti i drugih.«
»Osigurajte da mi budemo oni koji će ponuditi najviše.«
»Zašto je ta knjiga toliko vaţna? Nikad nisam čuo za nju. Autor je potpuno nepoznat.«
»Jeste li sumnjali u motive mog supruga?« »Što sad to znači?«
»Da to nije vaš problem. Nabavite knjigu i platit ću vam dogovorenu naknadu.«
»Zašto je sami ne kupite?«
»Nemam namjeru opravdavati vam se.«
»S vašim je suprugom bilo puno ugodnije raditi.«
»On je mrtav.«
Iako je izjava izrečena bezosjećajno, zavladao je trenutak tišine. »Hoćemo li zajedno putovati u
Roskilde?« upita Hansen, očigledno shvaćajući kako od nje neće ništa saznati. »Tamo ću se sastati
s vama.« »Jedva čekam.«
Stephanie je ţurno izišla iz ureda, a Malone se priljubio dublje među police dok je prolazila. Ĉuo je
kako se zatvaraju vrata Hansenovog ureda i iskoristio priliku da se dugačkim koracima vrati
prema prednjem ulazu.
Stephanie je izišla iz mračne trgovine i skrenula lijevo. Malone je čekao, a zatim polako zakoračio
naprijed i vidio kako bivša šefica krivuda između poslijepodnevnih kupaca prema Okruglom
tornju.
Pričekao je i krenuo za njom.
Nijednom se nije okrenula. Izgledala je potpuno nesvjesna da bi itko mogao biti zainteresiran za
ono što ona radi. Ali trebala je biti, naročito nakon onoga što joj se dogodilo s Crvenom jaknom.
Pitao se kako to da nije podigla obrambene mehanizme. Istina, nije bila terenski operativac, ali nije
bila ni glupa.
Kod Okruglog tornja nastavila je hodati ravno, umjesto da skrene prema Hojbro Pladsu gdje se
nalazila Maloneova knjiţara. Tri ulice poslije, nestala je u hotelu d'Angleterre.
Promatrao je kako ulazi.
Bio je povrijeđen što je odlučila kupiti knjigu u Danskoj, a nije zatraţila da joj pomogne. Bilo je
jasno da ga ne ţeli uključiti. Zapravo, nakon događaja kod Okruglog tornja, bilo je očito da ne ţeli
ni razgovarati s njim.
Pogledao je na sat. Prošlo je pola pet. Draţba počinje u šest, a Roskilde je udaljen dobrih sat
vremena. Nije planirao sudjelovati na draţbi, ali sad se sve promijenilo. Stephanie se čudnovato
ponašala. A onaj poznati glas duboko u njegovoj glavi, onaj isti glas koji ga je odrţao ţivim kroz
dvanaest godina kao vladinog operativca, rekao mu je da će ga ona trebati.
03.
SAMOSTAN DES FONTAINES
FRANCUSKI PIRINEJI
17:00
S E N E S C H A L J E kleknuo uz krevet da utješi umirućeg majstora. Tjednima je molio da do
ovoga ne dođe. No, ovaj starac, koji je mudro vladao Redom dvadeset i osam godina, uskoro će
naći zasluţeni mir sa svojim precima na nebu. Na ţalost, ţrvanj fizičkog svijeta se nastavlja, što je
zgraţavalo njegovog posilnog.
Soba je bila prostrana, drveni i kameni zidovi netaknuti vremenom, samo su jelove stropne grede
potamnjele od vremena. Samo je prozor, kao neko tmurno oko, narušavao vanjski zid i uokvirivao
ljepotu slapa zamućenog sivom planinom. U uglovima prostorije, tama je postajala sve gušća.
Seneschal je posegnuo za starčevom rukom. Njegov stisak bio je hladan i vlaţan. »Moţete li me
čuti, majstore?« upita na francuskom.
Umorne oči su se otvorile. »Još sam ovdje. Ali ne zadugo.«
Slične izjave čuo je i od drugih u posljednjim satima i pitao se je li se tijelo jednostavno izmorilo,
nedostaje li mu energije da potakne pluća na disanje i rad srca. Smrt je konačno osvajala mjesta na
kojima je ţivot nekad bujao. Snaţnije mu je stisnuo ruku. »Nedostajat ćete mi.«
Na tankim usnama pojavio se smiješak. »Dobro si mi sluţio, kao što sam i pretpostavljao. Zato
sam te i odabrao.«
»U narednim danima bit će mnogo sukoba.«
»Spreman si. Pobrinuo sam se.«
On je bio seneschal, niţi samo od majstora. Brzo se uzdizao na ljestvici, za neke sasvim prebrzo, a
samo čvrsto majstorovo vodstvo zatomljivalo je nezadovoljstvo. No, smrt će uskoro uzeti
njegovog zaštitnika i on je strahovao da će uslijediti otvorena pobuna.
»Nema jamstva da ću vas naslijediti.«
»Nemoj se podcjenjivati.« »Poštujem snagu naših suparnika.«
Nastala je tišina, omogućavajući ševama i kosovima da objave svoju na-zočnost s druge strane
prozora. Promatrao je majstora. Starac je bio odjeven u plave haljine posute zlatnim zvijezdama.
Iako su mu crte lica bile izraţenije bliskom smrću, starčevo vitko tijelo i dalje je bilo jedro. Sijeda
brada bila je duga i neodrzavana, ruke i noge skvrčene artritisom, ali oči su i dalje sjale. Dvadeset i
osam godina liderstva mnogočemu je naučilo ovog starog ratnika. Moţda najvaţnija lekcija bilo je
izraţavanje učtivosti, čak i u suočavanju sa smrću.
Liječnik je potvrdio rak prije više mjeseci. Kao što Pravilnik obvezuje, dopušteno je da se bolest
nesmetano razvija, kao prirodna posljedica Boţjih djela. Braća su tijekom stoljeća također trpjeli i
bilo je nezamislivo da majstor okalja tradiciju.
»Kad bih bar mogao omirisati kapljice vode u zraku«, prošaptao je starac.
Seneschal je pogledao prema prozoru. Kapci iz šesnaestog stoljeća bili su otvoreni, dopuštajući
ulaz slatkoj aromi mokrog kamena i raskošnom zelenilu. Poput mjehurićastog tenora u daljini se
čuo vodeni šum. »Vaša soba je savršeno mjesto za to.«
»To je jedan od razloga zašto sam htio biti majstor.«
Nasmiješio se, znajući da se starac šali. Pročitao je Kronike i saznao da se njegov mentor uzdizao
zbog sposobnosti da prilagodljivošću genija prihvati svaku sretnu okolnost. Njegova vladavina
bila je vladavina mira, koja će uskoro biti završena.
»Trebao bih se pomoliti za tvoju dušu«, rekao je seneschal.
»Ima vremena. Umjesto toga, moraš se pripremiti.«
»Za što?«
»Za konklavu. Prikupi svoje glasove. Budi pripravan. Nemoj dopustiti svojim neprijateljima da se
grupiraju. Zapamti čemu sam te učio.« Hrapav glas bio je slab, ali se u tonu još osjećala čvrstina.
»Nisam siguran da ţelim biti majstor.«
»Ţeliš.«
Njegov prijatelj dobro ga je poznavao. Skromnost je zahtijevala od njega izbjegavanje odore, ali
više od svega je htio biti majstor.
Osjeti kako njegova ruka drhti. Nakon nekoliko plitkih udaha starac je povratio snagu.
»Pripremio sam poruku. Tamo je, na stolu.«
Znao je da će duţnost sljedećeg majstora biti proučavanje tog dokumenta.
»Duţnost mora biti izvršena«, rekao je majstor. »Kao što je to činjeno od Početka.«
Seneschal nije ţelio slušati o duţnosti. Više su ga brinuli osjećaji. Pogledao je po sobi u kojoj se
nalazio samo krevet, molitvenik ispred drvenog kriţa, tri stolice zaštićene starim tapiserijskim
jastucima, pisaći stol i dva stara mramorna kipa u zidnim nišama. Postojalo je vrijeme kad je
prostorija bila ispunjena španjolskom koţom, porculanom Delfi, engleskim namještajem. No,
oholost je odavno iskorijenjena iz naravi Reda.
Kao i iz njegove.
Starac je teško gutao zrak.
Buljio je u muškarca koji leţi u neugodnom, bolesnom snu. Majstor je prikupio snagu, nekoliko
puta trepnuo i zatim rekao: »Ne još, stari prijatelju. Ali uskoro.«
28.
R OSKILDE
18:15
M A L O N E J E P R I Ĉ E K A O početak draţbe prije nego što je ušao u dvoranu. Dobro je
poznavao raspored i znao da nadmetanje neće početi prije šest i dvadeset, budući da je prije toga
trebalo registrirati kupce i potpisati ugovore s prodavačima prije nego što ikakav novac moţe
promijeni vlasnike.
Roskilde je bio drevni grad smješten uz uzak slanovodni fjord. Osnovali su ga Vikinzi, sve do
petnaestog stoljeća bio je glavni grad Danske, a i dan danas je zračio kraljevskom otmjenošću.
Draţba se odrţavala u centru, blizu Domkirke, u zgradi pored nekad postolarskog Skomagergade.
Prodaja knjiga u Danskoj tretirala se kao oblik umjetnosti. Pisana riječ bila je nacionalno priznata,
čemu se Malone, kao strastveni bibliofil, oduvijek divio. Knjige koje su nekoć jednostavno bile
njegov hobi, bijeg od pritiska njegove riskantne karijere, sada su postale njegov ţivot.
Primijetio je Petera Hansena i Stephanie u prednjem dijelu prostorije i odlučio ostati straga, iza
jednog od kamenih stupova koji su podrţavali zas-vođen strop. Nije imao namjeru nadmetati se,
tako da nije bilo vaţno vidi li ga draţbovatelj ili ne.
Knjige su dolazile i odlazile, neke su postizale respektabilne iznose u krunama. Primijetio je kako
se Peter Hansen uskomešao kad se pojavio sljedeći predmet.
»Perres Gravees du Languedoc, Eugena Stubleina. Tiskano 1887.«, objavio je draţbovatelj. »Mjesna
povijest, uobičajena za ovo razdoblje, tiskana u nekoliko stotina primjeraka, dio nedavno stečenog
vlasništva. Knjiga je u vrlo dobrom sranju, uvezena u koţu, bez oznaka, izuzetno kvalitetno
otiskana, dio reproduciran u katalogu. Iako to obično ne činimo, svezak nam se učinio draţesnim
pa smo pomislili da bi mogao pobuditi interes. Imamo li početnu ponudu?«
Tri ponude su brzo izrečene, sve niske, posljednja na četiri stotine kruna. Malone je brzo
izračunao. Šezdeset dolara. Hansen je zatim dao ponudu na osam stotina. Medu potencijalnim
kupcima nije bilo daljnjih ponuda, sve dok jedan od predstavnika, koji je telefonski surađivao s
onima koji nisu mogli prisustvovati, nije dao ponudu od tisuću kruna.
Hansen je bio zbunjen neočekivanim izazovom, naročito od telefonskog kupca, pa je podigao
ponudu na tisuću i pedeset. Ĉovjek na telefonu uzvratio je udarac sa dvije tisuće. U nadmetanje se
uključio i treći kupac. Usklici su se nastavili sve dok ponuda nije skočila na devet tisuća kruna.
Drugi su počeli shvaćati da moţda postoji nešto u toj knjizi. Sljedeća minuta intenzivnog
nadmetanja završila je Hansenovom ponudom od dvadeset i četiri tisuće kruna.
Više od četiri tisuće dolara.
Malone je znao da Stephanie ima plaću drţavne sluţbenice, negdje između sedamdeset i
osamdeset tisuća dolara godišnje. Suprug je umro prije nekoliko godina i ostavio joj neka sredstva,
ali sigurno nije bila ni bogatašica ni kolekcionarka knjiga. Pitao se zašto daje takav iznos za
nepoznati putopisni dnevnik. Ljudi su donosili pune kutije takvih knjiga u njegovu trgovinu,
uglavnom iz devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća, kada su osobne bilješke o udaljenim
mjestima bile vrlo popularne. Većina takvih knjiga pisana je kićasto i mahom su bile bezvrijedne. ,
Ova je očigledno bila iznimka.
»Pedeset tisuća kruna«, objavio je telefonski predstavnik.
Dvostruko više od posljednje Hansenove ponude.
Glave su se zanjihale, a kad se Stephanie okrenula prema telefonima, Malone se povukao iza
stupa. Provirio je iza ugla i promatrao razgovor Stephanie i Hansena, a zatim se okrenuo prema
draţbovatelj u. Prošao je trenutak tišine, u kojem je Hansen razmatrao svoj idući potez, iako je bilo
jasno da naredbe dolaze od Stephanie.
Odmahnula je.
»Predmet je prodan telefonskom kupcu za pedeset tisuća kruna.«
Draţbovatelj je uzeo knjigu s izloţbenog stalka i najavio petnaestminut-nu stanku. Malone je znao
da kuća ţeli pogledati Pierres Gravees du Langu-eloc kako bi saznala što u njoj vrijedi više od osam
tisuća dolara. Znao je da su trgovci u Roskildeu oštroumni i nenavikli da im blago promakne
ispred nosa. No, očigledno ovaj put jest.
Stajao je priljubljen uz stup dok su Stephanie i Hansen ostali u blizini svojih stolica. Broj poznatih
lica ispunio je predvorje, a on se nadao da ga nitko neće dozvati. Većina se ionako polako kretala
prema suprotnom uglu. i osvjeţavajućim napitcima. Primijetio je kako dva muškarca prilaze
Stephanie. Obojica su bili zdepasti, kratko ošišani, odjeveni u beţ hlače i majice s okruglim
izrezom ispod širokih ţućkastosmedih jakni. Kad se jedan od njih sagnuo da bi se rukovao sa
Stephanie, Malone je primijetio karakterističnu izbočinu uz muškarčevu kraljeţnicu.
Nakon kratke rasprave, muškarci su se povukli. Razgovor se činio prijateljski, i dok je Hansen
polako milio prema besplatnom pivu, Stephanie je prišla jednom od posrednika, kratko
porazgovarala, a zatim kroz pobočna vrata izašla iz dvorane.
Malone je krenuo ravno prema tom istom posredniku, Gregosu, mršavom Dancu kojeg je dobro
poznavao.
»Cotton, uvijek mi je drago vidjeti te.«
»Znaš mene, uvijek budan na mogućnost povoljne kupovine.« Gregos se nasmijao. »To je ovdje
teško pronaći.« »Izgleda da je onaj posljednji predmet bio iznenađenje.« »Mislio sam da će moţda
doseći pet stotina kruna; Ali pedeset tisuća? Nevjerojatno.«
»Znaš li moţda zašto?«
Gregos je odmahnuo glavom. »Nemam pojma.«
Malone je pokazao prema bočnim vratima. »Ţena s kojim si upravo razgovarao, kamo je otišla?«
Posrednik ga je znalački pogledao. »Zainteresiran si za nju?« »Ne na taj način. Ali da, zainteresiran
sam.«
Malone je bio miljenik ove draţbovaonice unatrag nekoliko mjeseci, kad je pomogao pronaći
ćudljivog prodavača koji je ponudio tri toma Jane Eyre, oko 1847., za koje se na kraju uspostavilo
da su ukradeni.
Kad je policija zaplijenila knjige od novog kupca, draţbovaonica mu je morala vratiti svaku krunu,
ali prodavač je već unovčio njihov ček. Malone je usluţno pronašao muškarca u Engleskoj i vratio
im novac. Na taj način je stekao zahvalne prijatelje u svom novom domu.
»Pitala me za Domkirke, gdje se nalazi. Naročito kapelica Christiana IV.«
»Je li rekla zašto?«
Gregos je odmahnuo glavom. »Rekla je samo da će do tamo prošetati.«
Srdačno je stisnuo muškarčevu ruku. U dlan je stavio novčanicu od tisuću kruna. Primijetio je
Gregosovu zahvalnost i nonšalantno spremanje novčanice u dţep. Draţbovaonica nije dobro
gledala na napojnice.
»Još samo jedno pitanje«, rekao je. »Tko je bio telefonski kupac koji je dao najviše za onu knjigu?«
»Kao sto znas, Cotton, ta informacija je strogo povjerljiva.«
»Kao što ti znaš, mrzim pravila. Poznajem li kupca?«
»On je vlasnik zgrade koju ti unajmljuješ u Kopenhagenu.«
Gotovo se nasmiješio. Henrik Thorvaldsen. Trebao je znati.
Draţba je ponovno počinjala. Dok su kupci zauzimali svoja mjesta, krenuo je prema ulazu i
primijetio kako Peter Hansen sjeda na svoje mjesto. Izašao je na prohladnu dansku večer, a iako je
bilo gotovo osam sati, ljetno nebo i dalje je bilo obasjano zagasito crvenom bojom zalazećeg sunca.
Nekoliko ulica dalje u polumraku se nazirala katedrala od crvene cigle, Domkirke, mjesto gdje su
pokopavali dansko plemstvo još od trinaestog stoljeća.
Što je Stephanie radila ovdje?
Baš je htio krenuti, kad su mu prišla dvojica muškaraca. Jedan je nešto čvrsto pritisnuo uz njegova
leda.
»Polako i mirno, gospodine Malone ili ću vas ovdje ustrijeliti«, šapnuo mu je glas u uho.
Bacio je pogled lijevo i desno.
Oba muškarca s kojima je Stephanie razgovarala u predvorju stajala su mu bočno. Na njihovim
licima vidio je onaj isti uznemireni pogled koji je nekoliko sati ranije vidio na licu Crvene jakne.
33.
S T E P H A N I E J E U Š L A U Domkirke. Muškarac s draţbe rekao je da je zgradu vrlo
jednostavno pronaći i bio je u pravu. Ogromno zdanje od cigle, preveliko za grad koji ga okruţuje,
dominiralo je večernjim nebom.
Unutar grandiozne zgrade vidjela su se proširenja, kapelice i trijemovi, nadsvodene visokim
stropom iznad kojih su se uzdizali prozori od obojenog stakla, dajući drevnim zidovima nebesku
prozračnost. Uvidjela je da katedrala više nije katolička - po dekoracijama vjerojatno luteranska,
ako ne griješi - s arhitekturom koja zrači karakteristično francuskim stilom.
Osjećala je bijes zbog izgubljene knjige. Mislila je da cijena neće biti viša od tri stotine kruna, nekih
pedeset dolara. Umjesto toga, neki nepoznati kupac platio je više od osam tisuća dolara za
nevaţan zapis o juţnoj Francuskoj napisan prije više od stotinu godina.
Netko je ponovno znao njezin posao.
Moţda je to osoba koja je čeka? Dva muškarca koji su joj prišli nakon draţbe rekli su da će joj sve
biti objašnjeno, ako jednostavno odšeta do katedrale i pronađe kapelicu Christiana IV. Pomislila je
koliko je ta šetnja glupa, ali kakvog je izbora imala? Njezino vrijeme bilo je ograničeno, a posao
koji mora učiniti velik.
Pratila je upute koje je dobila i prošla oko predsoblja. Ispred glavnog oltara upravo se odrţavala
sluţba. Pedesetak osoba klečalo je u redovima. Glazba orgulja odzvanjala je metalnim vibracijama.
Pronašla je kapelicu Christiana IV. i ušla kroz ornamentirane čelične rešetke.
Tamo ju je čekao nizak muškarac sa slamnatom, čelično sivom kosom koja je leţala kao kapa. Imao
je grubo, svjeţe obrijano lice, svijetle pamučne hlače ispod košulje otkopčanog gornjeg dugmeta.
Koţna jakna prekrivala je njegova debela prsa, a njegov pogled bio je hladan i sumnjičav. Moţda
je osjetio njezinu nelagodu, jer se izraz odjednom smekšao nabacivši očaravajući osmijeh.
»Gospođice Nelle, tako mi je drago da ste ovdje.« »Kako znate tko sam ja?«
»Bio sam dobro upoznat s radom vašeg supruga. Bio je veliki znanstvenik u nekoliko područja
koja me zanimaju.«
»Kojim područjima? Moj suprug bavio se mnogim temama.«
»Rennes-le-Chateau je ono što me najviše zanima. Njegov rad o takozvanoj velikoj tajni tog grada i
zemlji koja ga okruţuje.«
»Jeste li vi osoba koja me upravo pobila na draţbi?«
Podigao je ruke, hineći predaju. »Nisam ja, ali zato sam traţio ovaj razgovor s vama. Imao sam
predstavnika koji se nadmetao ali sam - baš kao i vi — bio iznenađen krajnjom postignutom
cijenom.«
Trebao joj je trenutak za razmišljanje pa je šetala po kraljevskoj grobnici. Predivne mramorne
zidove prekrivale su goleme slike izrađene sloţenom realističnom tehnikom. Pet ukrašenih ljesova
nalazilo se u središtu, ispod ogromnog zasvodenog stropa.
Muškarac je pokazao prema ljesovima. »Christian IV. smatran je najvećim danskim kraljem. Kao
Henrik VIII. u Engleskoj, Francis II. u Francuskoj i Petar Veliki u Rusiji. On je fundamentalno
promijenio ovu zemlju. Njegov trag vidljiv je posvuda.«
Nije bila zainteresirana za poduku iz povijesti. »Sto ţelite?«
»Dopustite da vam nešto pokaţem.«
Zakoračio je prema metalnim rešetkama na ulazu u kapelicu. Pratila ga je.
»Legenda kaţe da je sam davao napravio ove čelične rešetke. Obrada je nevjerojatna. Sadrţi
monograme kralja i kraljice i mnoštvo fantastičnih bića. Ali pogledajte paţljivo ovdje pri dnu.«
Vidjela je riječi urezbarene u dekorativni metal.
»Piše«, rekao je, »Caspar Fincke bin ich gennant, dieser Arbeit binn ich be-kannt. Caspar Fincke moje je
ime, ovom djelu dugujem svoju slavu.« Okrenula se prema njemu. »Što ţelite reći?«
»Na vrhu okruglog tornja u Kopenhagenu, oko njegovog ruba, nalazi se druga metalna ograda. I
nju je Fincke dizajnirao. Ta ograda je niska, da bi se moglo vidjeti gradske krovove, ali također
omogućuje jednostavan skok.«
Shvatila je poruku. »Muškarac koji je danas skočio radio je za vas?«
Kimnuo je potvrdno.
»Zašto je umro?«
»Kristovi vojnici sigurno vode Boţje bitke, ne plašeći se grijeha od ubijanja neprijatelja, niti
opasnosti vlastite smrti.« »Sam se ubio.«
»Kad smrt treba dati ili primiti, u tome nema zločina, već mnogo slave.« »Vi zaista ne znate
odgovoriti na pitanje.«
Nasmiješio se. »Samo sam citirao slavnog teologa, koji je te riječi zapisao prije osam stotina
godina. Sv. Bernard od Clairvauxa.« »Tko ste vi?«
»Zašto me nc biste zvali Bernard?« »Što ţelite?«
»Dvije stvari. Prvo, knjigu koju smo oboje izgubili na draţbi. Ali shvaćam da mi to nc moţete
pruţiti. 1 drugo, ono što moţete. Poslano vam je prije mjesec dana.«
Zadrţala je hladni izraz lica. Ovo je uistinu bio čovjek koji zna njezin posao. »A što je to?«
»Ah, testiranje. Nastojite provjeriti moj kredibilitet. U redu. U paketu koji vam je poslan nalazio se
dnevnik koji je pripadao vašem suprugu -osobne bilješke koje je vodio sve do svoje prerane smrti.
Jesam li prošao?«
Nije odgovorila.
»Ţelim taj dnevnik.«
»Zašto vam je on toliko vaţan?«
»Mnogi su vašeg supruga nazivali čudakom. Drukčijim. Novim valom. Akademska zajednica
ismijavala ga je, a novinari su mu se rugali. Ja sam rekao da je briljantan. Vidio je stvari koje drugi
nikad nisu primjećivali.
Pogledajte što je postigao. S Rennes-le-Chateau je stvorio cijelu modernu atrakciju. Njegova knjiga
bila je prva koja ponovno pobudila interes za čuda tog mjesta. Prodao je pet milijuna primjeraka u
cijelom svijetu. Fantastičan uspjeh.«
»Moj suprug prodao je mnogo knjiga.«
»Ĉetrnaest, ako se ne varam, ali nijedna nije bila toliko snaţna kao njegova prva, Blago kod Rennesle-Chdteau. Zahvaljujući njemu, danas postoje tisuće svezaka napisanih na tu temu.«
»Zašto mislite da ja imam suprugov dnevnik?«
»Oboje znamo da bih ga već imao, da se nije upleo Cotton Malone. Vjerujem da je nekoć radio za
vas.« »Što je radio za mene?«
Izgledao je kao da shvaća njezine daljnje izazove. »Vi radite na Odjelu pravosuđa Sjedinjenih
Američkih Drţava i voditeljica ste Magelanske zaklade. Dvanaest odvjetnika, svaki vaš izbor, koji
pod vašim jedinstvenim vodstvom obavljaju, nazovimo to tako, osjetljive zadatke. Cotton Malone
jc više godina radio za vas. Rano prošle godine otišao je u mirovinu i sad je vlasnik knjiţare u
Kopenhagenu. Da moj podanik nije poduzeo neprimjerene radnje, uţivali biste u laganom ručku s
gospodinom Maloneom, pozdravili se s njim i krenuli ovamo na aukciju, što je ujedno i glavni cilj
vašeg dolaska u Dansku.«
Vrijeme za pretvaranje je završilo. »Za koga radite?«
»Za sebe.«
»Sumnjam.«
»Zašto biste sumnjali?«
»To su godine iskustva.«
Ponovno se nasmijao, što ju je iritiralo. »Molim vas biljeţnicu.« »Nemam je. Nakon današnjeg
dana, shvatila sam da treba zaštitu.« »Ima li je Peter Hansen?« Nije odgovorila.
»Ne. Pretpostavljam da mi ništa ne biste priznali.«
»Naš razgovor je završen.« Okrenula se prema otvorenim vratima i ţurno izašla. S desne strane,
prema glavnim ulaznim vratima, primijetila je još dvojicu muškaraca s kratkom kosom - ne one
iste iz draţbovaonice - ali odmah je znala od koga primaju naredbe.
Pogledala je prema muškarcu koji se nije zvao Bernard.
»Kao i moj suradnik danas na Okruglom tornju, ni vi nemate kamo.«
»Jebi se.«
Naglo je skrenula ulijevo i poţurila dublje u katedralu.
38.
M A L O N E J E procijenio situaciju. Stajao je na javnom mjestu, odmah uz vrlo prometnu ulicu.
Ljudi su ulazili i izlazili iz draţbovaonice, dok su drugi čekali da im posluga doveze automobile s
obliţnjeg parkirališta. Bilo je očigledno da njegovo nadzor nije prošao neprimijećen, proklinjao je
samog sebe što nije bio paţljiviji. Shvatio je da, usprkos izrečenim prijetnjama, dvojica muškaraca
neće riskirati da ih otkriju. Ovdje su da bi ga zadrţali, a ne eliminirali. Moţda je njihov zadatak bio
omogućiti dovoljno vremena onome što se događa sa Stephanie u katedrali, što god to bilo.
To je značilo da mora reagirati.
Promatrao je kako posjetitelji izlaze iz draţbovaonice.
Jedan od njih, krakati Danac, bio je vlasnik knjiţare u Strogetu, u blizini Petera Hansena.
Promatrao je kako posluga dovozi muškarčev automobil.
»Vagn«, uzviknuo je Malone, odmičući se od pištolja prislonjenog na njegova leđa.
Prijatelj je začuo njegov glas i okrenuo se.
»Cotton, kako si?« odgovorio je muškarac na danskom.
Malone je hladno odšetao prema automobilu i pogledao iza sebe dok je kratko ošišani muškarac
uţurbano skrivao oruţje ispod jakne. Uhvatio ga je nespremnog, što je samo potvrđivalo ono što je
već i mislio. Ovi tipovi bili su amateri. Bio je spreman kladiti se da čak ni ne govore danski.
»Mogu li te zamoliti za prijevoz do Kopenhagena?« upitao je.
»Naravno. Imamo mjesta. Uđi.«
Posegnuo je za vratima automobila. »Hvala ti. Moj prijevoz odlučio je ostati ovdje još neko
vrijeme, a ja se moram vratiti kući.«
Zalupio je vratima, mahnuo kroz prozor i promatrao zbunjena lica dvojice muškaraca dok se
automobil udaljavao.
"Ništa te danas nije zainteresiralo?« upitao je Vagn.
Okrenuo se prema vozaču. »Baš ništa.«
»Ni mene. Odlučili smo otići ranije i večerati.«
Malone je pogledao suputnicu. Još jedan muškarac sjedio je naprijed. Mije ih poznavao pa se
odlučio upoznati. Automobil se polako probijao kroz zakrčene, uske ulice Roskildea prema
autocesti za Kopenhagen.
Uočio je dva tornja i bakreni krov katedrale. »Vagn, moţeš li me ostaviti ovdje? Moram još neko
vrijeme ostati.«
»Siguran si?«
»Upravo sam se sjetio da nešto moram obaviti.«
S T E P H A N I E J E K R E N U L A UZ glavnu dvoranu crkve ulazeći sve dublje u katedralu. S
druge strane masivnih stupova s desne strane, misa je još uvijek trajala. Njezine niske potpetice
odzvanjale su od poliranog kamena, no zahvaljujući glasnim orguljama, samo ona ih je čula. Put
pred njom vodio je iza glavnog oltara, a niz poluzidova i nadgrobnih ploča odvajao je natkriveni
hodnik od zbora.
Pogledala je iza sebe i vidjela da joj prilazi Bernard, drugu dvojicu više nije vidjela. Shvatila je da
će se uskoro vraćati prema glavnom izlazu crkve, samo s druge strane zgrade. Po prvi put je u
potpunosti shvatila rizike kroz koje su prolazili njezini agenti. Nikad nije radila na terenu - to nije
bio njezin posao — ali ovo nije bio sluţbeni zadatak. Ovo je bilo osobno, sluţbeno je bila na
odmoru. Nitko nije znao da je otputovala u Dansku, nitko osim Cottona Malonea. Uzevši u obzir
njezinu trenutnu situaciju, ta anonimnost postala je problematična.
Pratila je krivinu hodnika.
Njezin progonitelj zadrţao se na diskretnoj udaljenosti, očito svjestan da nema kamo pobjeći.
Prošla je niz kamenih stepenica koje su ponirale prema drugoj strani kapelice i u tom trenutku
vidjela, petnaest metara ispred, drugu dvojicu muškaraca koji su se pojavili u straţnjem
predvorju, blokirajući joj izlaz iz crkve. Iza nje, Bernard je nastavio prilaziti. S lijeve strane nalazila
se još jedna grobnica, na njoj je pisalo Kapelica mudraca.
Jurnula je unutra.
Dvije kamene kripte leţale su između briljantno dekoriranih zidova. Obje su podsjećala na rimske
hramove. Povukla se prema udaljenijem. Tada ju je uhvatila panika.
Bila je u stupici.
M A L O N E J E U L A G A N O M trku došao do katedrale i glavnog ulaza. Sa svoje desne strane
primijetio je dvojicu muškaraca - nabijeni, kratke kose, jednostavno odjeveni - slični dvojici kojima
je upravo pobjegao. Odlučio je ne riskirati i posegnuo ispod jakne za automatskom Berettom,
standardnim oruţjem svih agenata Magelanske zaklade. Bilo mu je dopušteno da zadrţi oruţje
kad je otišao u mirovinu, a nekako ga je uspio prokri-jumčariti u Dansku, no posjedovanje oruţja
u ovoj zemlji bilo je ilegalno.
Dlanom je obuhvatio rukohvat, prstom obuhvatio okidač i izvukao pištolj, skrivajući ga bedrom.
Već više od godinu dana nije drţao oruţje u ruci. Mislio je da je to osjećaj iz njegove prošlosti koji
mu ne nedostaje. Ali muškarac koji je skočio u smrt učinio ga je paţljivim pa je došao pripremljen.
Radio je ono što dobri agenti rade, a to je i bio jedan od razloga zašto je on nosio bjesove prijatelja,
a ne oni njegov.
Dvojica muškaraca stajala su leđima okrenuta njemu, ruku opuštenih uz strane tijela, praznih
šaka. Gromoglasna glazba orgulja prekrila je njegov dolazak. Prišao im je blizu i upitao:
»Prometna večer, momci?«
Obojica su se okrenula, a on im je pokazao pištolj. »Budimo kulturni.«
Preko ramena jednog od muškaraca primijetio je još jednog muškarca, tridesetak metara niz krilo,
kako leţerno hoda prema njima. Vidio je kako muškarac poseţe pod koţnu jaknu. Malone nije
čekao što će se dogoditi, već se bacio ulijevo u prazan red klupa. Začuo se prasak koji je nadglasao
orgulje, a metak se zabio u drvenu klupu ispred njega.
Vidio jc kako druga dvojica muškaraca poseţu za oruţjem.
Iz opruţenog poloţaja ispalio je dva metka. Pucnji su odjeknuli katedralom, prekidajući melodiju
orgulja. Jedan od muškaraca je pao, drugi je pobjegao. Malone se podigao na koljena i začuo tri
nova praska. Ponovno se sagnuo u trenutku kad se još nekoliko metaka ţarilo u drvo oko njega.
Još dva puta je zapucao u smjeru samotnog revolveraša.
Orgulje sti utihnulo.
Ljudi su shvatili Što se događa. Gomila se počela izlijevati iz redova uz mjesto na kojem sc Malone
skrivao, traţeći sigurnost u izlazu kroz straţnja vrat«. Iskoristio jc nemir da proviri iznad klupe i
vidio je muškarca u koţnoj jakni kako stoji u blizini jedne od bočnih kapelica.
»Stephanie«, uzviknuo je, nadglasavajući meteţ.
Nije bilo odgovora.
»Stephanie. Cotton ovdje. Javi se.« I dalje nije bilo odgovora.
Potrbuške je otpuzao naprijed, pronašao suprotno krilo i ustao. Put ispred njega vodio je na
suprotnu stranu. Stupovi koji su bili poredani uz prolaz oteţat će mogućnost da ga pogode, a
zatim će ga zbor u potpunosti zakloniti. Potrčao je naprijed.
S T E P H A N I E J E Ĉ U L A kako je Malone doziva. Hvala Bogu što se nikad nije brinuo za svoja
posla. Još uvijek je bila u Kapelici mudraca, skrivena iza crne mramorne grobnice. Ĉula je
pucnjeve i shvatila da Malone radi sve što moţe, ali je brojčano nadjačan. Trebala mu je pomoći,
ali od kakve bi mu ona mogla biti koristi? Nije imala nikakvo oruţje. Barem mu je morala dojaviti
da je u redu. Ali prije nego što je mogla odgovoriti, kroz još jednu ukrašenu metalnu rešetku
spazila je Bernarda, s pištoljem u ruci.
Strah joj je obuzeo mišiće, a neprepoznatljiva panika sledila svijest.
Ušao je u kapelicu.
M A L O N E J E D O Š A O do zbora. Ljudi su još uvijek bjeţali iz crkve histeričnih glasova. Netko
je sigurno pozvao policiju. Mora samo zadrţati napadače dok ne stigne pomoć.
Zaokruţio je oko natkrivenog prolaza i vidio kako jedan od muškaraca pomaţe drugome da izađe
kroz straţnja vrata. Napadač nije bio u vidokrugu.
To ga je zabrinulo.
Usporio je i stavio pištolj u pripravan poloţaj.
S T E P H A N I E S E ukočila. Bernard je bio udaljen manje od deset metara.
»Znam da si ovdje«, rekao je dubokim, grlenim glasom. »Tvoj spasitelj je stigao pa se nemam
vremena obračunati s tobom. Znaš što ţelim. Vidjet ćemo se ponovno.«
Plan nije bio primamljivo.
»I vaš suprug je također bio nerazuman. Prije jedanaest godina dali smo mu istu ponudu za
dnevnik, a on ju je odbio.«
Te riječi su je zaboljele. Znala je da mora ostati nečujna, ali nije mogla. Ne sada. »Što vi znate o
mom suprugu?«
»Dovoljno. Ostanimo na tome.«
Ĉula je kako odlazi.
M A L O N E J E primijetio Koţnu jaknu kako izlazi iz jedne od bočnih kapelica.
»Stani«, viknuo je.
Muškarac se naglo okrenuo i potegnuo pištolj.
Malone se bacio prema stepenicama koji su vodile u drugu prostoriju koja je stršila iz katedrale i
zakotrljao se niz nekoliko kamenih stepenica. Tri metka udarila su u zidove iznad njega.
Malone je potrčao uz stepenice, spreman uzvratiti paljbu, ali Koţna jakna je već bio trideset
metara udaljen, u trku prema straţnjem predvorju. Išao je prema drugoj strani crkve.
Malone je ustao i potrčao naprijed.
»Stephanie«, viknuo je.
»Ovdje sam, Clotton.«
Vitlio je bivšu selicu kako se podiţe u udaljenom kutu kapelice. Hodala je prema njemu,
skamenjeni izraz se proširio njezinim smirenim licem. Ispred crkve su se začulc sirene.
»Predlaţem da odemo odavde«, rekao je. »Sigurno će biti mnogih pitanja, a čini mi se da ne bi
ţeljela odgovoriti ni na jedno.« »U pravu si.« Prošla je mimo njega.
U trenutku kad je htio predloţiti da krenu prema jednom od drugih izlaza, glavna vrata širom su
se otvorila i uniformirani policajci nahrupili su unutra, još uvijek je drţao pištolj u ruci, što su
odmah primijetili.
Stali su kao ukopani i podigli automatske pištolje.
On i Stephanie ostali su na mjestu.
»Hen til den landskaub! Nu!«, začula se naredba. Leţite! Odmah! »Što ţele od nas?« upitala je
Stephanie.
Malone je bacio pištolj i spustio se na koljena. »Ništa dobro.«
45.
R A Y M O N D D E R O Q U E F O R T stajao je ispred katedrale, iza znatiţeljnika, promatrajući
dramu u tijeku. On i njegova dva suradnika nestali su u mreţi sjenki gustog drveća s druge strane
trga. Uspio je izaći kroz bočna vrata i povući se u trenutku kad je policija provalila kroz prednji
ulaz. Izgleda da ga nitko nije primijetio. Policija će se, barem privremeno, usredotočiti na
Stephanie Nelle i Cottona Malonea. Proći će neko vrijeme prije nego što očevici opišu druge
muškarce s pištoljima. Upoznat s ovakvim situacijama, znao je da hladne glave uvijek pobjeđuju.
Rekao je samom sebi da se opusti. Njegovi ljudi moraju znati da je on još uvijek ovdje.
Prednja strana ciglene katedrale svjetlucala je pulsirajućim crvenim i bijelim svjetlima. Stiglo je još
policajaca, a on se čudio da ih gradić veličine Ros-kildea ima toliko. Sve više ljudi dolazilo je s
obliţnjeg glavnog trga. Cijeli prizor ubrzano je postajao kaotičan. Što je bilo savršeno. Uvijek
unutar kaosa postoji velika sloboda kretanja, pod uvjetom da je on taj koji kontrolira kaos.
Okrenuo se prema dvojici koja su s njim bila u crkvi. »Jesi li ozlijeđen?« upitao je onoga koji je
upucan.
Muškarac jc rastvorio jaknu i pokazao mu pancirnu košulju koja se pokazala svrsishodna. »Samo
sam natučen.«
Vidio je kako se iz gomile pojavljuju dvojica koje je bio poslao na draţbu. Putem radio uređaja
dojavili su kako Stephanie Nelle nije pobijedila u nadmetanju. Naredio im jc da se vrate. Mislio je
da će je moţda zastrašiti, ali njegova nastojanja su propala. Još gore, privukao je veliku pozornost.
No, za to je mogao zahvaliti Coltonu Maloneu. Njegovi ljudi primijetili su Malonea na draţbi pa
su dobili upute da ga zadrţe dok on ne razgovara sa Stephanie Nelle.
Bilo je očigledno da ni taj pothvat nije uspio.
Dvojica su mu prišla, a jedan od njih je rekao: »Izgubili smo Malonea.«
»Pronašao sum ga.«
»Vrlo je snalaţljiv. Ima petlju.«
Znao je da je to istina. Provjerio je Cottona Malonea nakon što je saznao da će ga Stephanie Nelle
posjetiti u Danskoj. Budući da je Malone mogao biti dio njezinog plana, htio je znati o njemu sve
što je bilo moguće.
Njegovo pravo ime bilo je Harold Earl Malone. Imao je četrdeset i šest godina, rođen u američkoj
drţavi Georgiji. Majka je rodom iz Georgije, a otac profesionalni vojnik, apsolvent sveučilišta
Annapolis, kasnije mornarički zapovjednik sve dok mu podmornica nije potonula, kada je Malone
imao deset godina.
Sin je krenuo očevim stopama, upisao Mornaričku akademiju i diplomirao kao treći u generaciji.
Primljen je u pilotsku školu i nakon nekog vremena postigao dovoljan uspjeh da pohađa program
poduke za borbenog pilota. Zanimljivo, usred obuke naglo je zatraţio premještaj i primljen je na
pravno sveučilište Georgetown, koje je završio uz istovremeni rad u Pentagonu. Nakon diplome,
prebačen je u odjel vojnih odvjetnika gdje je idućih devet godina proveo kao stoţerni odvjetnik.
Prije trinaest godina, premješten je u Ured pravosuđa i novonastali odjel Magelanske zaklade pod
vodstvom Stephanie Nelle. Tamo je ostao do prošle godine, kad je otišao u mirovinu kao viši
zapovjednik.
Sto se tiče privatnog ţivota, Malone je bio razveden, a njegov četrnaestogodišnji sin ţivio je s
njegovom bivšom suprugom u Georgiji. Odmah nakon odlaska u mirovinu, Malone je napustio
Ameriku i preselio se u Kopenhagen. Potvrđeni je ljubitelj knjiga i rođeni katolik, ali nema
naznaka da je pretjerano religiozan. Prilično tečno govori nekoliko jezika, nema nikakvih poznatih
ovisnosti ili fobija, naklonjen je ekstremnoj samomotivaciji i opse-sivnoj posvećenosti. Također
ima eidetsko pamćenje. Sve u svemu, bio je osoba koju bi Roquefort radije imao u svojoj sluţbi
nego kao protivnika.
Posljednjih nekoliko minuta to je i potvrdilo.
Omjer od tri prema jedan nije smetao Maloneu, naročito kad je mislio da je Stephanie Nelle u
opasnosti.
Nekoliko sati ranije, de Roquefortov mladi podanik demonstrirao je vjernost i hrabrost, iako je
mladić nepromišljeno reagirao ukravši torbicu Stephanie Nelle. Trebao je pričekati da završi posjet
s Cottonom Maloneom, kad bude na putu natrag prema svom hotelu, sama i ranjiva. Moţda mu je
pokušavao ugoditi, znajući koliko je njihov zadatak vaţan. Moţda je sve bilo pitanje nestrpljenja.
Ali, kad su ga stjerali u kut u Okruglom tornju, mladić je ispravno odabrao smrt radije nego
uhićenje. Šteta, ali takav je bio proces učenja. Oni koji su imali mudrost i sposobnost uspijevali su.
Svi ostali bili su eliminirani.
A7
Okrenuo se prema jednom od svojih podanika i upitao: »Jesi li saznao tko je bio najveći ponuđač
za knjigu?«
Mladić je potvrdno kimnuo. »Trebao sam podmititi člana osoblja s tisuću kruna.«
Nije ga zanimala cijena nečije slabosti. »Ime?«
»Henrik Thorvaldsen.«
Mobitel u njegovom dţepu počeo je vibrirati. Njegov zamjenik je znao da je zauzet, tako da je
poziv sigurno morao biti vaţan. Javio se na mobitel. »Bliţi se čas«, izgovorio je glas. »Koliko?«
»U sljedećih nekoliko sati.« To je bio neočekivani bonus.
»Moram te pitati«, rekao je u slušalicu. »Postoji čovjek. Henrik Thorvaldsen. Bogati Danac, ţivi u
Kopenhagenu. Znam pojedinosti, ali ţelim znati sve o njemu u roku od sat vremena. Nazovi me
kad budeš imao te podatke.«
Prekinuo je vezu i ponovno se okrenuo prema svojim podređenima.
»Vraćamo se kući. Ali prije toga, imamo još dva zadatka koja moramo izvršiti prije zore.«
08.
M A L O N E I S T E P H A N I E prebačeni su u policijsku zgradu u predgrađu Roskildea. Putem
nisu razgovarali, dovoljno pametni da drţe jezik za zubima. Malone je u potpunosti shvaćao kako
Stephanien dolazak u Dansku nema nikakve veze s Magelanskom zakladom. Stephanie nikad nije
radila na terenu. Ona je bila na samom vrhu piramide - svi su je izvještavali u Atlanti. Uz to, kad
ga je prošli tjedan nazvala da bi mu rekla kako ţeli svratiti i pozdraviti ga, jasno je naglasila da
dolazi u Europu na odmor. Kakav odmor!, pomislio je, dok su ih ostavljali same u jarko osvijetljenoj sobi bez prozora.
»Da ne zaboravim, kava u kafiću Nikolaj bila je odlična«, rekao je. »Popio sam i tvoju. Naravno,
nakon što sam ganjao muškarca do vrha Okruglog tornja i promatrao ga kako skače.«
Nije odgovarala.
»Vidio sam kako podiţeš torbicu s ulice. Jesi li primijetila mrtvaca koji je leţao uz nju? Moţda i
nisi. Kao da si bila u velikoj ţurbi.« »Dosta, Cotton«, rekla je tonom koji je poznavao. »Više ne
radim za tebe.« »Zašto si onda ovdje?«
»Baš sam se to pitao dok sam bio u katedrali, ali kiša metaka me omela u razmišljanju.«
Prije nego što je mogla nastaviti, vrata su se otvorila i ušao je visoki muškarac s crvenkastoplavom
kosom i blijedosmeđim očima. Bio je to policijski inspektor iz Roskildea koji ih je doveo iz
katedrale, a u ruci je drţao Ma-loneovu Berettu.
»Nazvao sam onaj broj, kako što ste me i traţili«, rekao je gledajući u Stephanie. »Američko
veleposlanstvo potvrđuje vaš identitet i status pri Uredu pravosuđa. Ĉekam obavijest iz vašeg
glavnog ureda da vidim što ću s vama.« Okrenuo se. »Vi, gospodine Malone, ste u drukčijoj
situaciji. Nalazite se u Danskoj na privremenom boravku kao trgovac.« Pokazao je pištolj.
»Naši zakoni ne dopuštaju nošenje oruţja, a da ne govorim o njihovom korištenju u našoj
nacionalnoj katedrali - štoviše, mjestu svjetske ostavštine.«
»Volim kršiti samo najvaţnije zakone«, rekao je, ne dopuštajući da pomisli kako ga je ukorio.
»Volim humor, gospodine Malone. Ali ovo je ozbiljna stvar. Ne za mene, već za vas.«
»Jesu li svjedoci spomenuli da su tamo bila tri druga muškarca koji su započeli pucnjavu?«
»Imamo opise. Ali sumnjam da su još uvijek u ovom kraju. Za razliku od njih, vi ste ovdje.«
»Inspektore«, rekla je Stephanie. »Situacija koja se razvila nastala je mojom krivnjom, ne krivnjom
gospodina Malonea.« Dobacila mu je prijekoran pogled. »Gospodin Malone nekoć je radio za
mene. Pomislio je da trebam njegovu pomoć.«
»Kaţete da do pucnjave ne bi došlo da nije bilo uplitanja gospodina Malonea?«
»Ne, nikako. Samo kaţem da je situacija izmakla kontroli, ne krivnjom gospodina Malonea.«
Inspektor je razmotrio njezinu izjavu s očiglednom nevjericom. Malone se pitao što to Stephanie
radi. Laganje nije bilo nešto u čemu je dobra, ali odlučio je ne suprotstavljati se pred inspektorom.
»Jeste li bili u katedrali na sluţbenom zadatku vlade Sjedinjenih Američkih Drţava?« upitao je
inspektor.
»To vam ne mogu reći. Shvatit ćete me.«
»Vaš posao uključuje aktivnosti o kojima se ne smije raspravljati? Mislio sam da ste pravnica,«
»Jesam. Ali moja jedinica često je uključena u istrage od velike vaţnosti za nacionalnu sigurnost.
Zapravo, to je glavni razlog zašto postojimo.«
Inspektor nije izgledao zadivljeno. »Na kakvom ste zadatku u Danskoj, gospođice Nelle?«
»Došla sam posjetiti gospodina Malonea. Nisam ga vidjela više od godinu dana.«
»To je bila vaša jedina svrha?«
»Zašto ne bismo pričekali odgovor glavnog ureda?«
»Pravo je čudo što nitko nije bio ozlijeđen u onoj zbrci. Oštećeno je nekoliko vrijednih kipova, ali
nitko nije ozlijeđen.«
»Ustrijelio sam jednog od napadača«, rekao je Malone.
»Ako i jeste, nije prokrvario.«
Što je značilo da su imali pancirne košulje. Ekipa je došla pripremljena, ali za što?
»Koliko ćete dugo ostati u Danskoj?« inspektor je upitao Stephanie. »Sutra odlazim.«
Vrata su se otvorila, a uniformirani policajac dodao je inspektoru list papira. Muškarac je pročitao,
a zatim rekao: »Očigledno imate prijatelje na visokim poloţajima, gospođice Nelle. Moji nadređeni
kaţu da vas pustim i da vas ništa dalje ne pitam.«
Stephanie je krenula prema vratima.
I Malone je ustao. »Spominje li taj papir i mene?«
»I vas također trebam pustiti.«
Malone je posegnuo za pištoljem. Muškarac ga nije pruţio. »Nemam nikakvih uputa da vam
moram vratiti oruţje.« Nije se ţelio prepirati. S tim problemom će se suočiti kasnije. Za sada bi
morao razgovarati sa Stephanie. Brzo ju je pronašao.
Naglo se okrenula prema njemu, strogog izraza lica. »Cotton, cijenim što si učinio u katedrali, ali
saslušaj me dobro. Ne miješaj se u moje poslove.«
»Nemaš pojma što radiš. U katedrali si nepripremljena ušetala ravno u stupicu. Ona trojica
pokušala su te ubiti.'«
»Zašto me onda nisu ubili? Imali su mnoštvo prilika prije nego što si ti stigao.«
»To otvara daljnja pitanja.«
»Zar nemaš dovoljno posla u svojoj knjiţari?«
»I previše.«
»Onda mu se posveti. Kad si prošle godine dao ostavku, jasno si mi rekao kako si umoran da
stalno pucaju na tebe. Ako se ne varam, rekao si da ti tvoj novi danski dobročinitelj nudi ţivot
kakav si oduvijek htio. Odlazi i uţivaj u njemu.«
»Ti si ta koja me nazvala i rekla da ţeli svratiti.« »I to je bila loša ideja.«
»Ono danas nije bio kradljivac ţenskih torbica.« »Ne miješaj se.«
»Duguješ mi to. Spasio sam ti glavu.« »Nitko te to nije traţio.« »Stephanie...«
»K vragu, Cotton. Neću ponavljati. Ako nastaviš, neću imati izbora i morat ću poduzeti nešto.«
Sad se uzrujao. »A što planiraš učiniti?«
»Tvoj danski prijatelj nema sve veze. I ja mogu postići određene stvari.« »Probaj«, odvratio joj je
sve bjesniji.
Ali nije odgovorila. Umjesto toga, okrenula se i udaljila brzim korakom.
Htio je krenuti za njom i završiti ono što su započeli, ali shvatio je da je u pravu. Ovo nije bio
njegov problem. A za jednu noć je uzrokovao dovoljno problema.
Vrijeme je da krenem kući.
09.
COPENHAGEN
10:30
D E R O Q U E F O R T S E pribliţavao knjiţari. Pješačka zona ispred trgovine bila je pusta. Većina
kafića i restorana u ovom području bila je udaljena nekoliko ulica, ovaj dio Strogeta bio je zatvoren
za večeras. Nakon što obavi preostale zadatke, planirao je napustiti Dansku. Njegov opis, kao i
opisi njegova dva suradnika, do sad su vjerojatno dobiveni od svjedoka u katedrali. Bilo je vaţno
da se ne zadrţavaju dulje nego što je potrebno.
Iz Roskildea je doveo sa sobom svu četvoricu podređenih u namjeri da nadgledaju svaki detalj
njihovog djelovanja. Bilo je dosta improvizacije za jedan dan, a to je danas kod Okruglog tornja
jedan platio ţivotom. Nije ţelio još nekoga izgubiti. Dvojica su već kontrolirala straţnji ulaz u
knjiţaru. Druga dvojica su bila uz njega. Na gornjem katu vidjela su se upaljena svjetla.
Dobro.
On i vlasnik trebaju razgovarati.
M A L O N E J E zgrabio Pepsi iz hladnjaka i sišao niz stepenice do prizemlja. Knjiţara je
ispunjavala cijelu zgradu, prvi kat za knjige i klijente, druga dva za skladište i na četvrtom mali
stan koji je on nazivao domom.
Navikao se na skučeni ţivotni prostor, uţivao je u njemu više nego u dvije stotine i pedeset
četvornih metara koje je nekoć posjedovao u sjevernoj At-lanti. Od prošlogodišnje prodaje te kuće
ostalo mu je šezdeset tisuća dolara koje je investirao u novi ţivot. Ţivot koji mu je ponudio, kao
što je Stephanie ranije rekla, njegov novi danski dobročinitelj, čudnovati čovječuljak Henrik
Thorvaldsen.
Prije četrnaest mjeseci potpuni stranac, a danas njegov najbolji prijatelj.
Od samog početka, taj omaleni starac vidio je u mlađemu nešto što Malone nikad nije zasigurno
znao. Njihov prvi sastanak u Atlanti jednog kišnog četvrtka navečer bio je sudbinski. Stephanie je
inzistirala da uzme mjesec dana odmora nakon suđenja trojici optuţenika u Mexico Cityju što je međunarodno krijumčarenje droge, egzekucija jednog od voditelja Agencije za borbu protiv
droge, ujedno i osobnog prijatelja predsjednika Sjedinjenih Američkih Drţava - dovelo do pravog
pokolja. Na putu u sudnicu nakon stanke za ručak, Malone se našao u unakrsnoj vatri, potpuno
nevezanoj sa suđenjem, ali koju je pokušavao spriječiti. Kući je stigao s ranom od metka na lijevom
ramenu. Konačni ishod vatrenog okršaja: sedmero mrtvih, devetero ozlijeđenih, a jedan od mrtvih
bio je mladi danski diplomat po imenu Cai Thorvaldsen.
»Došao sam osobno razgovarati s vama«, rekao je Henrik Thorvaldsen.
Sjedili su u Maloneovoj blagovaonici. Rame ga je boljelo kao sam vrag. Nije ni pitao kako ga je
Thorvaldsen pronašao ili kako je stariji muškarac znao da on razumije danski.
»Moj sin mi je bio vrlo dragocjen«, rekao je Thorvaldsen. »Kad je ušao u diplomatski kor, bio sam
oduševljen. Traţio je premještaj u Mexico City. Htio je proučavati Azteke. Jednog dana mogao je
postati dragocjen član Parlamenta. Drţavnik.«
Kovitlac prvih dojmova jurio je Maloneovom sviješću. Thorvaldsen je očigledno bio iz plemenite
loze, zračio je otmjenošću, istovremeno elegantan i opušten. Ali ta uglađenost bila je u snaţnom
kontrastu s njegovim deformiranim tijelom. Kraljeţnica mu je bila izvijena u grotesknom preuveličavanju i potpuno kruta, u obliku čaplje. Grubo lice govorilo je o ţivotnom vijeku nemogućih
izbora. Udubine oko očiju prošarane borama kao dubokim usjeklinama. Ruke i noge prekrivene
staračkim pjegama i razgra-natim venama. Kositrena kosa gusta i razbarušena, kao i obrve.
Srebrni pramenovi bez sjaja starcu su davali uzbuđen izgled. Samo su mu oči bile strastvene.
Sivoplave, čudnovato bistre, s mrenom u obliku zvijezde.
»Došao sam upoznati čovjeka koji je ubio ubojicu mog sina.«
»Zašto?« pitao je.
»Da vam zahvalim.«
»Mogli ste me i nazvati.«
»Više volim gledati osobu s kojom razgovaram.« »Trenutno bih radije bio sam.« »Ĉuo sam da ste
zamalo poginuli.«
Slegnuo je ramenima.
»I da dajete otkaz na poslu. Povlačite se s poloţaja. Umirovljujete iz vojske.« »Jako ste dobro
informirani.« »Znanje je najveće od svih luksuza.«
Nije bio impresioniran. »Hvala vam na vašoj zahvalnosti. Imam rupu od metka u ramenu koja
pulsira. Budući da ste rekli što ste htjeli, moţete li sada otići?«
Thorvaldsen se nije pomaknuo s kauča. Jednostavno je pogledom prošao po blagovaonici i
okolnim sobama vidljivim kroz otvoreni luk. Svaki zid bio je ispunjen knjigama. Kuća je izgleda
kao skladište polica s knjigama.
»I ja ih volim«, rekao je gost. »Moj dom je isto prepun knjiga. Skupljam ih cijeli ţivot.«
Osjetio je kako ovaj muškarac, šezdesetogodišnjak, ima smisla za grandiozno taktiziranje. Dok mu
je otvarao vrata, primijetio je da je stigao limuzinom. Htio je znati: »Kako ste znali da govorim
danski?«
»Govorite nekoliko jezika. Bio sam ponosan kad sam saznao da je moj materinski jezik jedan od
njih.«
Nije odgovorio, ali zar je zaista i očekivao odgovor?
»Vaše eidetsko pamćenje sigurno je blagoslov. Moje pamćenje s godinama je sve slabije. Jedva se
više ičega mogu sjetiti.«
Sumnjao je u to. »Sto ţelite?«
»Jeste li razmišljali o svojoj budućnosti?«
Pokazao je rukom po sobi. »Planirao sam otvoriti antikvarijat. Imam puno toga što mogu prodati.«
»Odlična ideja. Baš prodajem jedan, ako ga ţelite.«
Odlučio je igrati njegovu igru. Što moţe izgubiti? Ali neki sjaj u očima starca rekao mu je da se
njegov posjetitelj ne šali.
Tvrde, grube ruke pretraţivale su dţepove sakoa i Thorvaldsen je izvadio posjetnicu i stavio je na
kauč.
»Moj privatni broj. Ako ste zainteresirani, nazovite me.«
Starac je ustao.
On je ostao sjediti. »Zašto mislite da sam zainteresiran?« »Zainteresirani ste, gospodine Malone.«
Nije mu se svidjela njegova drskost, naročito jer je starac bio u pravu. Thorvaldsen je polako
krenuo prema ulaznim vratima.
»Gdje je ta knjiţara?« pitao je, proklinjući sam sebe što je uopće zvučao zainteresirano.
»U Kopenhagenu. Gdje bi drugdje bila?«
Sjeća se da je čekao tri dana prije nego što je nazvao. Ideja ţivota u Europi oduvijek mu se sviđala.
Je li i Thorvaldsen to znao? Nikad nije mislio da će mu ţivot s druge strane oceana postati
mogućnost. Bio je vladin profesionalac. Rođen i odgojen kao Amerikanac. Ali to je bilo prije
Mexico Cityja. Prije sedmero mrtvih i devetero ranjenih.
Još uvijek je vidio lice svoje otuđene supruge dan nakon što je nazvao Kopenhagen.
»Slaţem se. Dosta smo bili razdvojeni, Cotton, vrijeme je da se razvedemo.« Izjava je izrečena
hladnoćom parničnog odvjetnika, što je zaista i bila. »Imaš li nekoga?« upitao je, ne mareći.
»Nije da to ima ikakve veze, ali imam. K vragu, Cotton, razdvojeni smo već" pet godina. Sigurna
sam da ni ti nisi ţivio u celibatu čitavo vrijeme.« »Imaš pravo. Vrijeme je.« »Zar zaista odlaziš u
mirovinu?« »Već jesam. Od jučer.«
Zatresla je glavom, kao u trenucima kad je Gary trebao majčinski savjet. »Hoćeš li ikad biti
zadovoljan? Mornarica, zrakoplovna škola, pravna škola, mornarički odvjetnici, Magelanska
zaklada. A sad iznenadno umirovljenje. Što je sljedeće?«
Nikad mu se nije svidio njezin poniţavajući ton. »Selim se u Dansku.« Lice joj je bilo bezizraţajno.
Mogao je reći da se seli na Mjesec. »Što zapravo traţiš?«
»Dosta mi je toga da pucaju na mene.« »Otkada? Ti oboţavaš Magelansku zakladu.« »Vrijeme je
da odrastem.«
Nasmiješila se. »I smatraš da će odlazak u Dansku postići to čudo?« Nije imao nikakvu namjeru
objašnjavati svoje postupke. Nije joj stalo. Nije ni htio drukčije. »Trebam razgovarati s Garyjem.«
»Zašto?«
»Ţelim znati slaţe li se.«
»Od kad tebe brine što mi mislimo?«
»On je razlog zašto sam otišao u mirovinu. Ţelio sam da ima oca...« »To su sranja, Cotton. Otišao
si u mirovinu zbog sebe. Ne koristi tog dječaka kao izgovor. Što god planiraš, radiš to zbog sebe,
ne zbog njega.« »Ne trebam tebe da mi govoriš što ja mislim.«
»Tko će ti onda to reći? Bili smo u braku dosta godina. Misliš li da je bilo jednostavno čekati te da
se vratiš tko zna odakle? Pitati se hoćeš li biti u mrtvačkoj vreći? Ja sam platila tu cijenu, Cotton.. I
Gary isto. Ali taj dječak te voli. Ne, on te oboţava, i to bezuvjetno. I ti i ja znamo što će reći, budući
da jasnije razmišlja od nas oboje. Uz sve naše zajedničke neuspjehe, on je bio uspjeh.«
Ponovno je bila u pravu.
»Slušaj, Cotton. Razlog zašto se seliš na drugu stranu oceana je tvoja stvar. Ali ako te to čini
sretnim, učini to. Samo nemoj da Gary bude izgovor. Zadnje što mu treba je nezadovoljan roditelj
koji se mota oko njega i pokušava nadoknaditi vlastito tuţno djetinjstvo.«
»Zar me baš moraš vrijeđati?«
»Ne moram. Ali moram reći istinu, to i sam znaš.«
Buljio je po zamračenoj knjiţnici. Ništa dobro nikad nije proizišlo iz razmišljanja o Pam. Njezina
mrţnja sezala je duboko i unatrag petnaest godina, kad je još bio drski zastavnik. Nije joj bio
vjeran i ona je to znala. Bili su na bračnom savjetovanju i odlučili spašavati brak, ali deset godina
kasnije vratio se sa zadatka i nije je našao u kući. Unajmila je kuću na drugoj strani Atlante za sebe
i Garyja, uzevši samo ono što im je bilo potrebno. Iz poruke je saznao novu adresu i da je njihov
brak svršen. Objektivno i hladno, tako v je to radila Pam. No, zanimljivo, nije odmah zatraţila
razvod. Umjesto toga su jednostavno ţivjeli odvojeno, ostali u uljudnim odnosima i razgovarali
samo kad je to bilo potrebno zbog Garyja.
No, došlo je vrijeme da se učine neke odluke - ţivotne odluke.
I tako je odlučio dati otkaz na poslu, povući se s poloţaja, razvrgnuti brak, prodati kuću i napustiti
Ameriku, sve u toku jednog dugog, uţasnog, usamljenog, iscrpljujućeg ali ispunjavaućeg tjedna.
Pogledao je na sat. Zaista bi trebao Garyju poslati e-mail. Komunicirali su barem jednom dnevno,
a u Atlanti je još uvijek bilo kasno poslijepodne. Njegov sin treba doći u Kopenhagen za tri tjedna
kako bi zajedno proveli mjesec dana. Isto su učinili i prošlog ljeta, i on se tome radovao.
Sukob sa Stephanie još uvijek ga je zabrinjavao. Naivnost poput njezine već je viđao kod agenata
koji su, iako svjesni rizika, odlučili ignorirati sve znakove. Što im je stalno govorio? Govori, radi,
propovijedaj, viči, ali nikad, apsolutno nikad ne vjeruj u vlastite laţi. Bio je to dobar savjet kojeg bi
trebala prihvatiti. Nije imala pojma što radi. No, je li on bio drukčiji? Ţene mu nisu bile jača strana.
Iako je pola svog ţivota proveo s Pam, nikad je uistinu nije upoznao. Kako bi onda mogao shvatiti
Stephanie? Trebao bi se drţati dalje od njezinih poslova. Nakon svega, ipak se radi o njenom
ţivotu.
Ali nešto mu nije davalo mira.
S dvanaest je godina shvatio da je rođen s eidetskim pamćenjem. ~Ne fotografskim, kao što filmovi i
knjige prikazuju, već jednostavno s izuzetnom sposobnošću reprodukcije detalja koje je većina
zaboravljala. To mu je pomoglo prilikom učenja pa je jezike svladavao s lakoćom, premda su ga
pokušaji pronalaska jedinstvenog detalja ponekad iritirali.
Recimo kao sada.
10.
D E R O Q U E F O R T J E otvorio ulazna vrata i ušao u knjiţaru. Dvojica muškaraca pošla su za
njim. Druga dvojica ostala su kako bi nadzirali ulicu.
Šuljali su se uz zamračene police prema straţnjem dijelu pretrpanog prizemlja i krenuli uz uske
stepenice. Nikakav zvuk nije odavao njihovu prisutnost. Na gornjem katu, de Roquefort je
zakoračio kroz otvorena vrata u osvijetljeni stan. Peter Hansen bio je udobno smješten u stolici i
čitao, pivo na stolu pokraj njega, cigareta zapaljena u pepeljari.
Iznenađenje je preplavilo lice vlasnika knjiţare. »Što radite ovdje?« rekao je Hansen na
francuskom.
»Dogovorili smo se.«
Vlasnik je naglo skočio na noge. »Pobijeni smo boljom ponudom. Što sam mogao učiniti?«
»Rekao si mi da neće biti nikakvih problema.« Njegovi suradnici pomakli su se prema udaljenom
zidu sobe, blizu prozora. On je ostao na vratima.
»Knjiga je prodana za pedeset tisuća kruna. Nevjerojatna cijena«, rekao je Hansen.
»Tko je dao bolju ponudu?«
»Draţbovaonica ne ţeli dati takve informacije.«
De Roquefort se pitao smatra li ga Hansen budalom. »Platio sam ti da osiguraš da Stephanie Nelle
bude kupac.«
»I trudio sam se. Ali nitko mi nije rekao da će knjiga postići toliku cijenu. Ostao sam ukorak s
ponudama, ali ona mi je rekla da prestanem. Biste li platili više od pedeset tisuća kruna?«
»Platio bih koliko god je potrebno.«
»Vi niste bili tamo, a ona nije bila toliko odlučna.« Hansen se malo opustio, prvobitno iznenađenje
zamijenila je arogancija koju je de Roquefort s teškoćom ignorirao. »Osim toga, što tu knjigu čini
toliko vrijednom?«
Pogledom je prešao preko skučene prostorije, koja je smrdjela na alkohol i nikotin. Stotine knjiga
leţalo je razbacano između naslaganih novina i časopisa. Pitao se kako itko moţe ţivjeti u
ovakvom meteţu.
»Reci ti meni.«
Hansen je slegnuo ramenima. »Nemam pojma. Nije mi rekla zašto je ţeli.«
De Roquefort je gubio strpljenje. »Znam tko je dao veću ponudu.« »Kako?«
»Kao što i sam dobro znaš, djelatnici u draţbovaonici su potkupljivi. Gospođica Nellc kontaktirala
te da posreduješ za nju. Ja sam te kontaktirao da osiguraš da ona dobije tu knjigu kako bih mogao
dobiti kopiju prije nego što je predaš njoj. A zatim si ti sam dogovorio posredovanje telefonskog
kupca.«
Hansen se nasmiješio. »Dosta vam je dugo trebalo da to shvatite.«
»Zapravo, trebalo mi je samo nekoliko trenutaka, otkad sam informiran.«
»Budući da je knjiga sad u mojem vlasništvu, a Stephanie Nelle više nije faktor, koliko vam ta
knjiga vrijedi?«
»Ne vrijedi mi ništa.«
Pokazao je rukom, a dvojica suradnika zgrabila su Hansena za ruke. De Roquefort je zario šaku u
trbuh vlasnika knjiţare. Hansen je ostao bez daha, nagnuo se unaprijed i ostao uzdignut na
rukama i nogama.
»Htio sam da Stephanie Nelle dobije knjigu, nakon što je ja kopiram«, rekao je de Roquefort.
»Samo sam te za to platio. Ni za što više. U jednom trenutku bio si mi od neke koristi. Sad više
nisi.«
»Imam... knjigu.«
Slegnuo je ramenima. »To je laţ. Znam točno gdje je knjiga.« Hansen je odmahnuo glavom.
»Nećete... je... dobiti.« »U krivu si. Zapravo, vrlo ću je jednostavno dobiti.«
M A L o N J E U K L J U Ĉ I O fluorescentna svjetla iznad povijesnog dijela knjiţaro. Knjige svih
oblika, veličina i boja preplavljivale su crne lakirane police. Sjetio se jednog sveska koji je
primijetio prije nekoliko tjedana. Kupio ga je, zajedno s nekoliko drugih povijesnih zapisa iz
sredine dvadesetog stoljeća, od Talijana koji je smatrao da njegova roba vrijedi puno više nego što
je Malone bio spreman platiti. Većim prodavača nije shvaćala daje vrijednost faktor ţelje, rijetkosti
i jedinstvenosti. Starost nije nuţno bila vama budući da je, baš kao i u dvadeset i prvom stoljeću, i
tada tiskano mnogo smeća.
Sjetio se da je prodao nekoliko njegovih knjiga, ali nadao se da je jedna još uvijek ovdje. Nije se
mogao sjetiti da ju je prodao, iako je to mogao učiniti jedan od njegovih djelatnika. Na sreću,
knjiga je i dalje stajala u drugom redu od dna, točno tamo gdje ju je ostavio.
Nije bilo košuljice preko platnenih korica, koje su nekoć sigurno bile zi-gasito zelene boje, a sada
izblijedjele do svijetle boje limete. Stranice knjige bile su tanke poput maramice, pozlaćenih
rubova i prekrivene ukrasima. Naslov je još uvijek bio čitljiv, napisan ukrašenim zlatnim slovima.
Vitezovi hrama Salomona.
Izdanje je bilo tiskano 1922., a kad ju je prvi put vidio, Malone se zainteresirao budući da su
templari bili tema o kojoj je vrlo malo čitao. Znao je da su bili više od svećenika, više kao religiozni
ratnici — duhovna specijalna borbena jedinica. Ali njegov prilično jednostavan koncept temeljio se
na muškarcima odjevenim u bijelo s velikim crvenim kriţevima na prsima. Holivudski stereotip,
zasigurno. Sjetio se kako je bio fasciniran kad ju je prolistao.
Ponio je knjigu do jedne od nekoliko fotelja koje su bile razbacane po trgovini, udobno se smjestio
u mekane naborei počeo čitati. Polako je počeo slagati saţetak.
Do 1118., kršćani su ponovno uspostavili kontrolu nad Svetom Zemljom. Prvi kriţarski rat bio je
veličanstven uspjeh. Muslimani su bili pokoreni ali ne i potjerani, iako je njihova zemlja konfiscirana a
gradovi osvojeni. Umjesto toga, ostali su na periferijama novih kršćanskih kraljevstava, stvarajući probleme
svima koji su putovali prema Svetoj Zemlji.
Sigurno hodočašće do svetih mjesta bilo je jedan od razloga Kriţarskih ratova, a cestarine glavni izvor
prihoda novog kršćanskog kraljevstva u Jeruzalemu. Hodočasnici su stizali u Svetu Zemlju iz dana u dan,
dolazeći sami, po dvoje, u grupama, a ponekad i kao čitave zajednice. Naţalost, putovi koji su vodili u
Jeruzalem i iz njega nisu bili sigurni. Muslimani su čekali u zasjedama, razbojnici slobodno tumarali, čak su
i kršćanski vojnici bili opasnost jer je za njih pljačka bila uobičajen izvor prihoda.
Kada je vitez iz Champagnea, Hugh de Payens, s osmoricom drugih osnovao novi pokret, viteški svećenički
red braće posvećen pruzmju sigurnog prolaza hodočasnicima, ideja je prihvaćena uz sveopk odobravanje.
Baldwin II. koji je vladao Jeruzalemom, pruţio je novim redu utočište u dţamiji alAqsa, mjestu za koje su
kršćani vjerovdi da je nekoć bilo bivši hram kralja Salomona, tako da je novi red preuzeo ime svog sjedišta:
Siromašni prijatelji-vojnici Krista i hranu Salomona u Jeruzalemu.
Bratstvo je isprva bilo malobrojno. Svaki vitez zakleo se na siromaštvo, čistoću i poslušnost. Ništa nisu
osobno posjedovali. Sva njihova zemaljska dobra postala su vlasništvo Reda. Ţivjeli su jednostavno i
objedovali u tišini. Šišali su se na kratko, ali su puštali brade. Od milostinje su skupljali hranu i odjeću, a su
Augustinje bio primjer. Simbol Reda bio je poseban: dva viteza koji jašu na jednom konju —jasna aluzija na
vrijeme kad si vitezovi nisu mogli priuštiti vlastitog konja.
Religiozni red boraca u srednjovjekovnoj svijesti nije bio kontradiktoran. Naprotiv, novi Red bio je
prihvatljiv religijski i Jizički. Njegovo stvaranje riješilo je i još jedan problem — problem spremnih boraca
— budući su postojali borci od povjerenja.
Do 1128., bratstvo se proširilo, pronalazeći snaţnu političku podršku. Europski prinčevi i crkveni velikani
darivali su zemlju, novac i dobra. Papa je konačno priznao Red, a uskoro su Vitezovi templari postali jedina
stalna vojska u Svetoj Zemlji.
Vodeni su strogim Pravilnikom od 686 zakona. Lov je bio zabranjen. Nije bilo lutrije, sokolarenja ili
kockanja. Uvjeţbavali su saţeto pričanje bez smijeha. Svako ukrašavanje je bilo zabranjeno. Spavali su s
upaljenim svjetlima, odjeveni u košulje, prsluke i hlače, spremni za borbu.
Majstor je bio apsolutni vladar. Ispod njega su bili seneschali, koji su obnašali ulogu zamjenika i savjetnika.
Zapovjednici su vodili trupe M vrijeme bitke. Servient! na latinskom, sergenti na francuskom, bili su
zanatlije, radnici i djelatnici koji su podrţavali braću vitezove i činili temelj Reda. Papinskim dekretom iz
1148., svaki vitez nosio je crveni simbol kriţa s četiri jednake ruke, proširene na krajevima, ig.nad bijelog
pbitna. Bila je to prva disciplinirana, opremljena i regulirana vojska od vremena Rimljana. Braća vitezovi
sudjelovali su u svakom sljedećem Kriţarskom ratu, prvi koji su ulazili u bitku, posljednji koji su iz nje
odlazili, nikada robovi. Vjerovali su da će njihova sluţba Redu očistiti njihov dug prema nebu i, tijekom
dvije stotine godina stalnog ratovanja, dvadeset tisuća templara postalo je mučenicima umirući na bojnom
polju.
Godine 1139. Papinska bula stavila je Red pod papinsku kontrolu, stoje Redu omogućilo slobodan rad po
cijelom kršćanskom svijetu, bez ikakvog uplitanja vladara. Bio je to čin bez presedana i, kako je Red
ostvarivao sve veću političku i ekonomsku snagu, brzo se obogatio. Kraljevi i patrijarsi ostavljali su im
ogromne iznose u svojim oporukama. Zajmovi su davani barunima i trgovcima uz obećanje da će njihove
kuće, zemlja, vinogradi i vrtovi biti prepušteni Redu nakon njihove smrti. Hodočasnicima je ponuđen
siguran prijevoz do Svete Zemlje i natrag u zamjenu za izdašne donacije. Početkom četrnaestog stoljeća
templari su se uzdigli na razinu Genovesea, Lombar-da, čak i Zidova kao nadzornika valuta. Kraljevi
Francuske i Engleske drţali su svoja blaga u trezorima Reda. Čak su i muslimani poslovali s njima.
Pariški hram Reda postao je središte svjetskog novčanog trţišta. Organizacija je polako prerasla u financijski
i vojni kompleks sposoban podrţavati i regulirati sam sebe. U konačnici su sve templarske nekretnine, nekih
devet tisuća imanja, bili izuzete od oporezivanja, što je dovelo do sukoba s mjesnim klerom budući da su
njihove crkve patile dok su templarske zemlje doţivljavale procvat. Konkurencija drugih Redova, naročito
Vitezova Bolničara, samo je pojačavala tenzije.
Tijekom dvanaestog i trinaestog stoljeća, kontrola Svete Zemlje njihala se između kršćana i Arapa. Dolazak
Saladina, kao muslimanskog vladara, donio je Arapima prvog velikog vojskovođu, a kršćanski Jeruzalem
konačno je pao 1187. U kaosu koji je uslijedio, templari su svoje aktivnosti ograničili na Acre, utvrđeno
utočište u blizini Sredozemlja. Sljedećih stotinu godina ţivotarili su u Svetoj Zemlji, ali proţivljavali
procvat u Europi, gdje su osnovali široku mreţu crkava, samostana i gospodarstava. Kad je Acre pao 1291.,
Red je izgubio i posljednje sjedište u Svetoj Zemlji i svrhu svog postojanja.
Vlastito kruto pridrţavanje tajnosti, koje je isprva izdvajalo templare, na kraju je potaknulo klevete.
Francuski kralj Filip IV. 1307. je, bacivši oko na ogroman templarski imetak, uhitio mnogu braću. Drugi
vladari pratili su njegov primjer. Uslijedilo je sedam godina suđenja i optuţbi. Klement V. sluţbeno je
razvrgnuo Red 1312. Konačni udarac stigao je 18. oţujka 1314., kad je posljednji majstor, Jacques de Molay,
spaljen na lomači.
Malone je nastavio čitati. Nešto ga je još uvijek kopkalo - nešto što je nedavno pročitao kad je po
prvi put letimično listao knjigu. Površno prelazeći preko stranica, čitao je kako je prije gušenja
1307. Red postao vrlo iskusan u brodogradnji, graditeljstvu, uzgoju ţivotinja, poljoprivredi i,
najvaţnije, financijama. Dok je crkva zabranjivala znanstvene eksperimente, templari sa učili od
svojih neprijatelja, Arapa, čija je kultura poticala samostalno razmišljanje. Templari su također
prikrili ogromnu količinu imovine, baš kao što i mnoge banke rasprostranjuju svoj imetak među
brojnim trezorima. Ĉak je postojao i često citirani citat iz srednjovjekovne Francuske koji je
prikladno opisivao pretjerano likvidne templare i njihov nenadani nestanak:
Braća, majstori templari,
koji su bili puni svega i obilovali
zlatom i srebrom i svim bogatstvom.
Gdje su? Kako su prošli?
Tko je imao takvu snagu da se nitko
nije usudio uzimati od njih, nitko toliko smion:
uvijek kupujući, nikad nisu prodali.
Povijest nije blagonaklono gledala na Red. Iako su plijenili maštu pjesnika i ljetopisaca — Vitezovi
Grala bili su templari, kao što su bili i demonski antiheroji u Ivanhoeu - Kriţarski ratovi poprimili
su etiketu europske agresije i imperijalizma, a templari postali sastavni dio njihovog brutalnog
fanatizma.
Malone je nastavio čitati knjigu dok nije pronašao redak kojeg se prisjetio iz prvog čitanja. Znao je
da je tu negdje. Pamćenje ga nikad nije iznevjerilo. Na bojnom su polju, stajalo je, templari uvijek
imali istaknut uspravni stijeg podijeljen na dvije kocke - crne koje predstavljaju grijeh koji su braća
vitezovi ostavili iza sebe i bijele koje simboliziraju njihov novi ţivot unutar Reda. Zastava je imala
francuski natpis koji je značio uzvišeno, plemenito, veličanstveno stanje. Izraz je također sluţio
kao borbeni poklik Reda.
Beauseant. Budi veličanstven.
Točno ono što je Crvena jakna rekao dok je skakao s Okruglog tornja. Što se sad to događa?
U njemu se pobudila stara motivacija. Osjećaji za koje je mislio da ih je potpuno izgubio. Dobri
agenti istovremeno su znatiţeljni i paţljivi. Zaborav ijednog od ta dva atributa vodi u katastrofalni
propust. Prije mnogo godina napravio je takvu pogrešku, na jednom od svojih prvih zadataka.
Njegovu nepromišljenost ţivotom je platio unajmljeni operativne. To nije bila posljednja osoba za čiju se smrt osjećao odgovornim, ali bila je prva i nikad nije zaboravio svoj nemar.
Stephanie je bila u neprilici. Nije bilo sumnje. Naredila mu je da se kloni njezinog posla, tako da bi
daljnji razgovori s njom bili beskorisni. Moţda mu Peter Hansen moţe pruţiti neke informacije.
Pogledao je na sat. Kasno je, ali Hansen je bio poznata noćna ptica i vjerojatno je još uvijek budan.
Ako nije, probudit će ga.
Odbacio je knjigu i krenuo prema vratima.
67.
» G D J E J E D N E V N I K Larsa Nellea?« upitao je de Roquefort.
Još uvijek u čvrstom stisku dvojice muškaraca, Peter Hansen je pogledao prema njemu. Znao je da
je Hansen nekoć bio blizak suradnik Larsa Nellea. Kad je otkrio da Stephanie Nelle dolazi u
Dansku kako bi sudjelovala na draţbi u Roskildeu, pretpostavio je da bi mogla kontaktirati Petera
Hansena. Stoga je prvi potraţio vlasnika knjiţare.
»Sigurno ti je Stephanie Nelle spomenula suprugov dnevnik.«
Hansen je odmahnuo glavom. »Nije. Ne znam ništa o tome.«
»Dok je Lars Nelle bio ţiv, je li spominjao vođenje dnevnika?«
»Nikad.«
»Razumiješ li svoju situaciju? Nije se dogodilo ono što sam ţelio, a što je još gore, prevario si me.«
»Znam da je Lars pomno vodio bilješke.« Hansenov glas ispunila je rezig-niranost.
»Nastavi.«
Hansen se polako očeličio. »Kad me pustite.«
De Roquefort je budali dopustio malu pobjedu. Dao je znak rukom i muškarci su oslobodili stisak.
Hansen je brzo ispio veliki gutljaj piva i udario kriglom o stol. »Lars je napisao mnoge knjige o
Rennes-le-Chateau. Ideje o izgubljenim pergamentima, skrivenoj geometriji i zagonetkama jamčile
su dobru prodaju.« Hansen se sve više oslobađao. »Aludirao je na svako blago koje se moglo
zamisliti. Zlato Vizigota, templarsko blago, katarski plijen. Uzmi nit i od nje napravi pokrivač, tako je
uvijek govorio.
De Roquefort je znao sve o Rennes-le-Chateau, seocetu na jugu Francuske koje je postojalo još od
vremena Rimljana. Svećenik iz kasnog devetnaestog stoljeća potrošio je ogromne svote novca za
obnovu mjesne crkve. Desetljećima kasnije proširile su se glasine kako je svećenik financirao
obnovu velikim pronađenim blagom. Lars Nelle saznao je za to zanimljivo mjesto
prije trideset godina i pretočio tu priču u knjigu koja je postala međunarodni bestseler.
»Što je bilo zapisano u dnevniku?« upitao je.
»Informacije koje nisu bile u tiskanoj knjizi Larsa Nellea?«
»Rekao sam vam, ne znam ništa o nikakvom dnevniku.« Hansen je zgrabio kriglu i ispio još jedan
gutljaj. »No, poznavajući Larsa, sumnjam da je u tim knjigama svijetu otkrio sve što zna.«
»A što to nije otkrio?«
Lukav smiješak pojavio se na usnama Danca. »Kao da i sami već ne znate. Ali, uvjeravam vas,
nemam pojma. Znam samo ono što sam pročitao u Lar-sovim knjigama.«
»Ne bih ništa pretpostavljao da sam na tvom mjestu.«
Hansena se izjava nije dojmila. »Dakle, recite mi. Što je toliko vaţno u onoj knjizi večeras? Ona čak
ni nema veze s Rennes-le-Chateau.«
»Ona je ključ svega.«
»Kako moţe beznačajna knjiga, stara preko stotinu i pedeset godina, biti ključ svega?«
»Cesto su najjednostavnije stvari najvaţnije.«
Hansen je posegnuo za cigaretom. »Lars je bio čudak. Nikad ga nisam shvatio. Bio je opsjednut
idejom o Rennesu. Oboţavao je to mjesto. Ĉak je tamo kupio kuću. Bio sam kod njega jednom.
Sumorno iskustvo.«
»Je li Lars rekao da je nešto pronašao?«
Hansen ga je ponovno procijenio sumnjičavim pogledom. »Što?« »Ne pravi se pametan. Nisam
raspoloţen za igru.«
»Sigurno znate nešto, inače ne biste bili ovdje.« Hansen se sagnuo i ponovno odloţio cigaretu u
pepeljaru. Ali rukom je nastavio dalje, ravno prema otvorenoj ladici malog stolića. Odjednom se
pojavio pištolj. Jedan od de Roquefortovih ljudi nogom je izbio pištolj iz ruke vlasnika knjiţare.
»To nije bilo pametno«, rekao je Roquefort.
»Idi k vragu«, zareţao je Hansen, trljajući ruku.
Prijamnik na Roquefortovom pojasu zapucketao je i začuo se glas. »Muškarac prilazi.« I trenutak
kasnije. »Malone. Ide ravno prema knjiţari.«
Nije bilo neočekivano, ali moţda je vrijeme za slanje jasnije poruke da se Malone ne miješa.
Pogledao je svoje podređene, koji su krenuli naprijed i ponovno zgrabili Petera Hansena oko ruku.
»Prijevara ima svoju cijenu«, rekao je Roquefort.
»Tko ste vi, dovraga?«
»Netko s kim se nisi trebao poigravati.« De Roquefort je rukom napravio znak kriţa. »Neka
Gospodin bude s tobom.«
M A L O N E J E N A trećem katu ugledao svjetlo. Na ulici ispred Han-senove knjiţare nije bilo
nikoga, samo nekoliko parkiranih automobila uz asfaltiranu ulicu, koji će nestati kad kupci
ponovno nahrupe u ovaj dio pješačke zone Strogeta.
Što je ono Stephanie rekla kad je bila u Hansenovoj knjiţari? Moj suprug je rekao da ste vi osoba koja
moţe pronaći ono što nitko drugi ne moţe. Dakle, Peter Hansen je očigledno povezan s Larsom
Nelleom, a to ranije poznanstvo objašnjava zašto je Stephanie pomoć traţila od Hansena, a ne od
njega. No, to ipak nije odgovaralo na mnoštvo drugih pitanja koja su se Maloneu vrtjela po glavi.
Malone nikad nije upoznao Larsa Nellea. Umro je godinu dana nakon što se Malone pridruţio
Magelanskoj zakladi, u vrijeme kad su se on i Stephanie tek stali upoznavati. No, kasnije je
pročitao sve Nelleove knjige, koje su bile mješavina povijesti, činjenica, izmišljotina i namještenih
slučajnosti. Lars je bio pobornik međunarodne zavjere koji je smatrao da regija juţne Francuske
poznata kao Languedoc čuva nekakvo ogromno blago. To je djelomično bilo i razumljivo.
Područje je dugo vremena bilo zemlja trubadura, dvoraca i ratova, mjesto na kojem je rođena
legenda o Svetom Gralu. Naţalost, djelo Larsa Nellea nije uzrokovalo ozbiljnije znanstveno
razmatranje. Umjesto toga, njegove teorije samo su pobudile maštu modernih pisaca i neovisnih
filmaša koji su obradili njegovu originalnu premisu i u završnici predloţili teorije koje su varirale
od izvanzemaljaca i rimskog plijena, do skrivene biti samog kršćanstva. Ništa, naravno, nikad nije
dokazano ili pronađeno. Ali Malone je bio uvjeren da francuska turistička industrija uţiva u
spekulaciji.
Knjiga koju je Stephanie pokušala kupiti na aukciji Roskilde zvala se Pie-rres Gravees du Languedoc.
Natpisi u kamenu Languedoca. Ĉudan naslov za još čudniju temu. U čemu je bila njezina vaţnost?
Stephanie nikada nije bila impresionirana suprugovim radom. Ta prepirka bila je najveći problem
u njihovom braku i konačno je dovela do kontinentalnog razdvajanja - Lars je ţivio u Francuskoj, a
ona u Americi. Što je onda radila u Danskoj jedanaest godina nakon njegove smrti? I zašto su je
drugi odlučili spriječiti u njezinim nakanama, čak i po cijenu smrti?
Nastavio je hodati i pokušao srediti misli. Znao je da Peteru Hansen u neće biti drago što ga vidi
pa je sam sebi rekao da paţljivo bira riječi. Morao je umiriti idiota i saznati od njega sve što moţe.
Ĉak će mu i platiti, ukoliko bude potrebno.
Nešto je izletjelo iz gornjih prozora Hansenove zgrade.
Pogledao je u trenutku kad je tijelo naglavce izletjelo, okrenulo se u zraku i udarilo u poklopac
motora parkiranog automobila.
Potrčao je naprijed i vidio Petera Hansena. Opipao mu je puis, bio je slabašan.
Začudo, Hansen je otvorio oči. »Ĉuješ li me?« upitao je Hansena. Nije dobio odgovor.
Nešto je fijuknulo pokraj njegove glave i Hansenova prsa su se napela. S drugim fijukom mu se
razletjela lubanja, dok su krv i tetive špricale po njegovoj jakni.
Brzo se okrenuo.
Kod razbijenog prozora tri kata više stajao je muškarac s pištoljem. Isti muškarac u koţnoj jakni
koji je započeo pucnjavu u katedrali, onaj koji je htio napasti Stephanie. U trenutku koji je bio
potreban da ubojica ponovno nanišani, Malone je skočio iza automobila.
Zasula ga je kiša metaka.
Zvuk svakog pucnja bio je prigušen, kao pljesak dlanova. Oruţje s prigušivačem. Jedan od metaka
odbio se od poklopca motora uz Hansena i razbio vjetrobran.
»Gospodine Malone. Ovo vas se ne tiče«, rekao je muškarac odozgo. »Sada me se tiče.«
Nije planirao ostati i raspravljati o toj temi. Sagnuo se i iskoristio parkirane automobile kao zaslon
dok se povlačio niz ulicu.
Kao da netko udara u jastučnicu, začulo se još pucnjeva, koji su pokušavali pronaći put između
metala i stakala.
Dvadeset metara dalje, pogledao je iza sebe. Lice je nestalo s prozora. Ustao je i potrčao, skrivajući
se iza prvog ugla. Zatim je ponovno skrenuo u labirint ulica. Krv mu je tukla u sljepoočicama. Srce
mu je divlje kucalo. Prokletstvo. Ponovno je ušao u igru.
Stao je na trenutak i pohlepno gutao hladan zrak.
Trk koraka dolazio je za njim. Pitao se koliko njegovi progonitelji poznaju Stroget. Pretpostavio je
da ga ne poznaju dovoljno dobro. Iza još jednog ugla našao se okruţen zamračenim trgovinama.
Osjeti napetost u trbuhu. Ponestajalo mu je izbora. Ispred njega je bio jedan od mnogih otvorenih
trgova. Fontana je šumila u sredini. Svi kafići oko trga bili su zatvoreni. Nikoga nije bilo u
vidokrugu. Mjesta za skrivanje bilo je sve manje. S druge strane prostranog otvorenog prostora
uzdizala se crkva. Kroz zatam-njene vitraje prodirala je prigušena svjetlost. Ljeti su sve crkve u
Kopenhagenu otvorene do ponoći. Trebao se negdje sakriti, barem na neko vrijeme. Potrčao je
prema mramornom ulazu. Ulazna brava je škljocnula i otvorila se.
Gurnuo je teška vrata prema unutra, a zatim ih njeţno zatvorio, nadajući se da ga njegovi
progonitelji neće primijetiti.
Raštrkana rasvjetna tijela obasjavala su praznu unutrašnjost. Impresivan oltar i kipovi bacali su
sablasne sjene kroz zagasit zrak. Pretraţio je tamu ispred oltara i primijetio stepenice i blijedu
svjetlost koja je dopirala odozdo. Krenuo je prema svjetlu, niz stepenice. Obavio ga je hladan oblak
zabrinutosti.
Ĉelična vrata na dnu stepenica otvarala su prolaz u široku prostoriju s tri luka i niskim svodom.
Dva kamena sarkofaga na kojima su leţale ogromne ploče izrezbarenog granita stajala su u
sredini. Jedina svjetlost u prostoriji izvirivala je iz sićušne jantarne svjetiljke u blizini malog oltara.
Izgledalo je kao dobro mjesto. Nije se mogao vratiti u svoju knjiţaru. Sigurno su znali gdje ţivi.
Rekao je samom sebi da se umiri, ali trenutno olakšanje prekinuo je zvuk vrata koja su se otvarala
iznad njega. Podigao je pogled prema stropu koji je bio metar od njegove glave.
Zvuk dvostrukih koraka odjeknuo je iznad njega.
Pomaknuo se dublje u sjenu. Ispunila ga je dobro poznata panika koju je svladavao valovima
samokontrole. Trebao je nešto čime se moţe obraniti, pretraţivao je tamu. U apsidi udaljenoj
sedam metara uočio je ţeljezni svijećnjak.
Odšuljao se do njega.
Ukras je bio visok oko metar i pol. Jedna voštana svijeća, široka oko deset centimetara, uzdizala se
iz središta. Izvadio je svijeću i provjerio metalno podnoţje. Bilo je teško. Sa svijećnjakom u ruci, na
vrhovima prstiju prošao je kroz grobnicu i zauzeo poloţaj iza drugog stupa.
Netko je krenuo niz stepenice.
Fokusirao je pogled na tamu s druge strane grobnice, njegovo tijelo bilo je ispunjeno energijom
koja je uvijek u prošlosti razbistravala njegovu svijest.
U podnoţju stepenica pojavila se silueta muškarca. Drţao je pištolj, a prigušivač na kraju cijevi bio
je vidljiv čak i u sjeni. Malone je čvršće obuhvatio ţeljezni svijećnjak i podigao ruku. Muškarac se
kretao prema njemu. Mišići su mu se napeli. U sebi je izbrojao do pet, stisnuo zube i zamahnuo
svijećnjakom, pogodivši muškarca ravno u prsa, odbacujući ga prema jednom od sarkofaga.
Bacio je stalak iz ruke i šakom udario muškarca u vilicu. Pištolj mu je izletio iz ruke i otkotrljao se
preko poda. Njegov napadač je pao.
Traţio je pištolj kad je začuo druge ţurne korake koji silaze u grobnicu. Pronašao je pištolj i
namjestio ga u ruci. Dva metka odzvonila su u njegovom smjeru.
Sa stropa je padala prašina dok su se meci zabijali u kamen. Bacio se iza najbliţeg stupa i uzvratio
paljbu. Prigušeni trzaj poslao je metak kroz tamu. Odbio se od straţnjeg zida.
Drugi napadač se zaustavio iza daljeg sarkofaga.
Sad je bio u klopci.
Između njega i jedinog izlaza nalazio se naoruţan muškarac. Prvi napadač počeo se podizati,
uzdišući od udaraca.
Malone je bio naoruţan, ali izgledi nisu bili na njegovoj strani. Buljio je kroz slabo osvijetljenu
prostoriju i pripremio se. Muškarac koji se podizao s poda odjednom se ponovno srušio. Prošlo je
nekoliko sekundi. Zavladala je tišina.
Iznad sebe je začuo korake. Zatim su se vrata crkve otvorila i zatvorila. Nije se pomicao. Tišina je u
njemu izazivala nemir. Pogledom je pročešljavao tamu. Nitko se nije kretao.
Odlučio je riskirati i polako se prišuljao unaprijed.
Prvi napadač leţao je ispruţen na podu. Drugi muškarac također je mirno leţao. Provjerio je puis
obojice muškaraca. Kuca, ali slabo. Zatim je primijetio nešto na zatiljku jednog od muškaraca.
Sagnuo se i izvukao malenu strelicu, na čijem vrhu je bila centimetar duga igla.
Njegov spasitelj imao je pristup prilično sofisticiranoj opremi.
Muškarci koji su leţali na podu bili su ista dvojica koju je ranije vidio ispred draţbovaonice. Ali
tko ih je onesposobio? Sagnuo se i pokupio oba pištolja, a zatim je pretraţio tijela. Nijedan nije
imao isprave. Jedan je ispod jakne imao prijamnik. Uzeo je prijamnik zajedno sa slušalicom i
mikrofonom.
»Ima li koga?« rekao je u mikrofon.
»A tko si ti?«
»Jesi li ti ista osoba koja je bila u katedrali? Ista osoba koja je ubila Peten Hansena?«
»Djelomično si u pravu.«
Shvitio je da nitko neće previše reći preko otvorenog kanala, ali poruka je bila jasna. »Tvoja ekipa
je poraţena.« »Toje tvoje djelo?« »Tko si ti?«
»To nije bitno za našu raspravu.«
»Na koji način je Peter Hansen postao problem?«
»Mrzim one koji me pokušaju prevariti.«
»Očigledno. Ali netko je uhvatio tvoje momke nespremne. Ne znam tko, ali sviđa mi se.«
Nije bilo odgovora. Pričekao je još trenutak i htio progovoriti, kad je prijamnik zapucketao.
»Nadam se da ćeš iskoristiti sreću i vratiti se prodaji knjiga.«
Drugi prijamnik se isključio.
12.
SAMOSTAN DES FONTAINES
FRANCUSKI PIRINEJI
23:30
S E N E S C H A L S E P R O B U D I O . Zaspao je na stolici pokraj kreveta. Brzi pogled na sat na
noćnom stoliću govorio mu je da je spavao oko sat vremena. Pogledao je na svog bolesnog
majstori. Poznati zvuk teškog disanja je nestao. Pod raštrkanim zrakama umjetnog svjetla koje je
ulazilo s vanjske strane samostana vidio je smrtnu mrenu prevučenu preko starčevih očiju.
Opipao mu je puls.
Majstor je bio mrtav.
Hrabrost ga je napustila dok je kleknuo i izrekao molitvu za pokojnim prijateljem. Rak je
pobijedio. Bitka je svršena. Ali druga bitka, drukčije veličine, uskoro će početi. Preklinjao je
Gospoda da dopusti starčevoj duši ulaz u nebo. Nitko nije više zasluţio spasenje. Sve što zna
naučio je od majstora - osobni porazi i emotivna samoća odavno su ga bacili pod utjecaj starca.
Njegova edukacija bila je brza, a trudio se da nikad ne razočara. Pogreške se mogu tolerirati, dok god
se ne ponavljaju, rečeno mu je samo jednom, budući da se majstor nikad nije ponavljao.
Mnogi od njegove braće doţivljavali su tu izravnost kao aroganciju. Drugi su zamjerali ono što su
tumačili kao njegovo poniţavajuće drţanje. Ali nitko nikada nije stavljao u pitanje njegov
autoritet. Duţnost bratstva bila je poslušnost. Vrijeme za ispitivanje dolazilo je tek u vrijeme
odabira majstora.
A dan koji je pred njim obećavao je baš to.
Šezdeset i sedmi put od osnivanja, od trenutka koji datira s početka dvanaestog stoljeća, jedna
osoba bit će izabrana za majstora. Za šezdeset i šestoricu prije njega, prosječna vladavina trajala je
jedva osamnaest godina, a njihovi doprinosi su varirali od nikakvih do nemjerljivih. Ipak, svaki je
sluţio Redu do svoje smrti. Neki su čak umrli u borbi, ali dani otvorenog ratovanja odavno su
prošli. Današnje bitke su puno suptilnije, a moderna bojna polja mjesta koje oci nikad nisu mogli
ni zamisliti. Sudnice, Internet, knjige, časopisi, novine, sva mjesta koje je Red redovito
provjeravao, osiguravajući sigurnost vlastitih tajni i neprimjetnost postojanja. A svaki majstor, bez
obzira koliko nesposoban bio, uspio je u tom jednom cilju. Senechal je strahovao da će sljedeća
vladavina biti odlučna. Na pomolu je bio rat kojeg je preminuli kontrolirao nevjerojatnom
sposobnošću predviđanja razmišljanja svojih neprijatelja.
U tišini šum vode izvana zvučao je još bliţe. Ljeti su braća često posjećivala vodopade i uţivala u
kupanju u hladnom jezercu. Ţudio je za takvom ugodom, ali shvaćao je da nema vremena.
Odlučio je ne izvijestiti bratstvo o majstorovoj smrti do jutarnje molitve, koja počinje tek za pet
sati. U prošlosti, sastajali bi se na ponoćnu molitvu, ali taj obred je zaboravljen kao i mnogo toga
drugog. Danas je vladao realističniji raspored, koji je prepoznavao vaţnost sna, prilagođen
praktičnom ţivotu dvadeset i prvog, a ne trinaestog stoljeća.
Znao je da se nitko neće usuditi ući u majstorove odaje. Samo on, kao senechal, imao je tu
privilegiju, naročito dok je majstor leţao bolestan. Posegnuo je za pokrivačem i povukao ga preko
starčeva lica.
Nekoliko misli projurilo mu je glavom dok se borio protiv sve veće kušnje. Vladavina je, ako ništa
drugo, ulijevala osjećaj discipline, a bio je ponosan da nikad svjesno nije počinio nijedan prekršaj.
Ali sada su ga prizivali. Razmišljao je o tome čitav dan dok je promatrao prijatelja kako umire. Da
je smrt uzela majstora dok je samostan bio pun aktivnosti, bilo bi nemoguće učiniti ono o čemu je
sada razmišljao. Ali u ovo doba, imao je odriješene ruke, a ovisno o razvoju sutrašnje situacije, ovo
je moţda bila njegova jedina prilika.
Posegnuo je dolje, povukao pokrivač i otvorio plavi ogrtač, razotkrivajući starčeva beţivotna prsa.
Na njima je bio lančić, točno tamo gdje bi trebao biti. Povukao je zlatne karike preko njegove
glave.
Na kraju lančića visio je srebrni ključ.
»Oprosti mi«, šapnuo je dok ga je ponovno pokrivao.
Poţurio je na drugu stranu sobe do renesansnog ormarića potamnjelog od brojnih laštenja. U
njemu je leţao brončani kovčeg ukrašen srebrnim kriţem. Samo je seneschal znao da postoji i
vidio je kako majstor mnogo puta otvara ormarić, iako nikad nije smio proučiti sadrţaj. Odnio je
kovčeg do stola, umetnuo ključ i još jednom molio za oprost.
Traţio je knjigu u koţnatim koricama koju je majstor čuvao već nekoliko godina. Znao jc da se
nalazi u kovčegu, majstor ju je tamo stavio u njegovu prisustvu, ali kad je otvorio poklopac, vidio
je da se unutra nalazi samo krunica, nekoliko papira i molitvenik. Knjige nije bilo.
Njegov strah sada je postao stvarnost. Prije je samo sumnjao, ali sada je znao.
Vratio je kovčeg natrag u ormarić i izišao k sobe.
Samostan-je bio labirint višekatnih krila, dodavanih u različitim stoljećima, arhitektonski
isprepleten da bi stvorio zamršeni kompleks u kojem je danas ţivjelo četiri stotine braće. Tu je bila
obavezna kapelica, impozantno sarnostansko dvorište, radionice, uredi, teretana, zajedničke
higijenske prostorije, kuhinje i zabavišta, glavna zgrada, sakristija, blagovaonica, sobe za
razgovore, ambulanta i impresivna biblioteka. Majstorova soba nalazila se u krilu izgrađenom u
petnaestom stoljeću, okrenutom prema vertikalnoj kamenoj klisuri koja se uzdizala iznad uske
doline. Smještaj za braću nalazio se u blizini, a seneschal je prošao kroz luk vrata koja su vodila u
prostranu osvijetljenu spavaonicu. Pravila su zabranjivala da prostorija ikad bude potpuno u
mraku. Nije primjećivao pokrete, a čuo je samo povremeno hrkanje. Prije nekoliko stoljeća, na
vratima bi stajao straţar. Pitao se je li to običaj koji će trebati oţivjeti?
Tiho se kretao niz široki prolaz, grimizni tepih prekrio je grube kamene ploče. S obje strane
hodnika, slike, skulpture i raštrkani memorijali prisjećali su na povijest samostana. Za razliku od
drugih pirinejskih samostana, iz ovog ništa nije opljačkano za vrijeme Francuske revolucije, tako
da su i umjetnost i poruke preţivjele.
Stigao je do glavnog stubišta i spustio se u prizemlje. Prošao je kroz još nekoliko nadsvođenih
hodnika, pokraj prostorija u kojima su posjetitelje učili o samostanskom ţivotu. Nije bilo puno
pozvanih, nekoliko tisuća svake godine, a taj prihod predstavljao je mali dodatak godišnjim
operativnim troškovima. No, bilo ih je dovoljno da se morala posvetiti pozornost kako bi se
osigurala privatnost braće.
Traţeni ulaz nalazio se na kraju još jednog prizemnog hodnika. Vrata, ukrašena srednjovjekovnim
metalnim ukrasima, bila su širom otvorena, kao i uvijek.
Ušao je u knjiţnicu.
Vrlo malo zbirki moţe se pohvaliti nepoharanošću, a ovi nebrojeni tomovi netaknuti su već punih
sedam stoljeća. Počeli su sa samo nekoliko knjiga, ali kolekcija je rasla od darova, ostavština,
kupovine i, u početku, od pisara koji su radili danonoćno. Obrađivane teme su varirale, ali
uglavnom je teţište bilo na teologiji, filozofiji, logici, povijesti, zakonu, znanosti i glazbi. Izraz
uklesan u beton iznad glavnih vrata bio je prikladan. CLAUSTRUM
SINE ARMARIO EST QUASI CASTRUM SINE ARMAMENTARIO.
Samostan bez knjiţnice je kao tvrđava bez oruţarnice.
Stao je i osluhnuo.
Nikoga nije bilo u blizini.
Sigurnost nije bila velika briga. Osam stotina godina Zakona pokazalo se više nego efikasnim u
zaštiti knjiga. Nijedan brat ne bi se usudio ući bez. dopuštenja. Ali on nije bio brat. On je bio
senechal. Barem još jedan dan.
Prošao je između polica, prema straţnjem dijelu golemog prostora i stao ispred crnih, metalnih
vrata. Provukao je plastičnu karticu preko skenera pričvršćenog na zid. Samo majstor,
zapovjednik, arhivist i on posjedovali sa kartice. Pristup knjigama iza ovih vrata mogao je
dopustiti samo izravno majstor. Ĉak je i arhivist morao dobiti dopuštenje prije ulaza. Unutra su se
nalazile dragocjene knjige, stari rukopisi, vlasnički ugovori, registar članova i, što je najvaţnije,
Kronike, u kojima se nalazila povijest cijelog ţivota Reda. Kao što zapisnici ovjekovječuju
dostignuća britanskog Parlamenta ili Kongresa SAD-a, tako Kronike detaljno opisuju uspjehe i
neuspjehe Reda. Iza njih su ostali pisani dnevnici, mnogi s krhkim koricama i bakrenim kopčama,
a svaki je izgledao kao kovčeţić. Većina podataka danas je prebačena u računala —
omogućavajući jednostavno elektronsko pretraţivanje devet stotina godina stare arhive Reda.
Ušao je, zaobišao slabo osvijetljene police i pronašao kodeks na njegovom predviđenom mjestu.
Mala kvadratna knjiga bila je široka dvadeset i debela nešto više od dva centimetra. Pronašao ju je
prije dvije godine, stranica povezanih u drvene daščice prekrivene uštavljenom telećom koţom.
To nije čak bila ni knjiga, već njezin prethodnik, rani pokušaj zamjene smotanih svitaka koji je
omogućavao pisanje teksta s obje strane.
Paţljivo je otvorio prednju stranicu.
Nije bilo naslova. Latinsko pismo obrubljeno svjetlijim porubom zagasito crvene, zelene i zlatne
boje. U petnaestom stoljeću prepisao ju je jedan od samostanskih pisara. Većina drevnih kodeksa
uništena je tokom povijesti, a njihove stranice korištene su za povezivanje drugih knjiga,
prekrivanje staklenki ili jednostavno za potpalu vatre. Hvala Bogu da je ovaj preţivio. Informacija
koju je sadrţavao bila je neprocjenjiva. Nikad nikome nije rekao što je pronašao unutar kodeksa,
čak ni majstoru, a budući da su mu trebali ti podaci, a bolje prilike od danas neće biti, gurnuo je
knjigu u utore svoje mantije.
Prošao je još jednu policu i pronašao drugi uski svezak. Također pisan rukom, ali u kasnom
devetnaestom stoljeću. Knjiga koja nije pisana za publiku, već kao osobni dnevnik. Moţda će mu
zatrebati. I nju je gurnuo u mantiju.
Zatim je izišao iz knjiţnice, znajući da je računalo koje kontrolira sigurnosna vrata zabiljeţilo
vrijeme njegova posjeta. Magnetske naljepnice koje se nalaze unutar svezaka objavit će iznošenje
obiju knjiga. Nije imao puno izbora jer je postojao samo senzorski izlaz, a uklanjanje naljepnica
moglo bi oštetiti knjige. Ponadao se da u meteţu narednih dana nitko neće pregledavati
registarske zapise na računalu.
Zakon je bio jasan.
Za krađu vlasništva Reda kazna je progonstvo. To je bio rizik koji je preuzeo.
81.
M A L O N E N I J E riskirao, izišao je iz crkve kroz straţnja vrata, iza sakristije. Nije se brinuo za
dva muškarca u nesvijesti. Morao je što prije doći do Stephanie, proklinjao je njezinu osornost.
Muškarac iz katedrale, onaj koji je ubio Petera Hansena, očito ima vlastitih problema. Netko je
sredio dvojicu njegovih suradnika. Malone nije imao pojma tko ili zašto, ali bio je zahvalan. Bijeg
iz te grobnice bio bi poprilično teţak. Ponovno je prokleo samog sebe što se upetljao, ali sada je
bilo prekasno za povlačenje. Bio je u igri — sviđalo mu se to ili ne.
Krenuo je okolnim putem iz Strogeta i konačno prema Kongens Nytor-vu, tipičnom uţurbanom
gradskom trgu okruţenom velikim zgradama. Sva čula bila su mu u stanju maksimalne
pripravnosti. Budno je motrio prate li ga, ali nitko nije bio iza njega. U ovo kasno doba, bilo je
malo ljudi na trgu. Nyhavn, iza istočne strane trga, sa svojom ţivopisnom lučnom promenadom i
visokim, šiljatim krovovima i dalje je uz ţivahnu glazbu ugošćavao na otvorenim terasama.
Poţurio je prema pločniku koji vodi prema hotelu d'Angleterre. Dobro osvijetljena
sedmerokatnica bila je okrenuta prema moru i protezala se čitavim gradskim blokom. Elegantna
zgrada datirala je iz osamnaestog stoljeća, a njezine sobe pamtile su kraljeve, careve i
predsjednike.
Ušao je u predvorje i prošao pokraj recepcije. Tiha melodija dopirala je iz glavnog foajea.
Nekolicina gostiju još uvijek je milila po predvorju. Niz kućnih telefona bio je poredan na
mramornom pultu, s jednog od njih nazvao je sobu Stephanie Nelle. Telefon je tri puta zazvonio
prije nego što je odgovorila.
»Probudi se«, rekao je.
»Ti baš ne čuješ najbolje, zar ne, Cotton?« glas je još uvijek imao onaj isti osoran ton koji je čuo u
Roskildeu. »Peter Hansen je mrtav.« Nastao je trenutak tišine. »Ja sam u sobi šesto deset.«
U Š A O J E u sobu. Stephanie je bila odjevena u ogrtač s hotelskim logotipom. Ispričao joj je sve
što se dogodilo. Tiho je saslušala, baš kao i prijašnjih godina kad joj je podnosio izvještaje. Ali u
njezinom umornom izgledu pročitao je osjećaj poraza, koji je valjda donosio promjenu.
»Hoćeš li mi sada dopustiti da ti pomognem?« upitao je.
Proučavala ga je. Kako joj se mijenjalo raspoloţenje, njezine oči su, primjećivao je, mijenjale boju.
Na određen način podsjećala ga je na majku, iako je Stephanie bila tek dvanaestak godina starija
od njega. Njezin raniji ispadi bijesa nisu bili netipični. Nije voljela pogreške, a mrzila je kad bi
netko istaknuo njezine. Njezin talent nije bio prikupljanje informacija, već analiza i obrada — bila
je sitničavi organizator koji je kovao i planirao prepredenošću leoparda. Mnogo puta je vidio kako
donosi teške odluke bez oklijevanja - i drţavni pravobranitelji i predsjednici oslanjali su se na
njezinu razboritost -pitao se kako trenutan neugodan poloţaj utječe na njezino obično zdravo
razmišljanje.
»Uputila sam ih Hansenu«, promucala je. »U katedrali, nisam ga ispravila kad je pretpostavio da
Hansen moţda ima Larsov dnevnik.« Prepričala mu je razgovor.
»Opisi mi ga.« Nakon kratkog opisa, rekao je: »To je isti tip koji je počeo vatreni okršaj, onaj koji je
ubio Hansena.«
»Skakač s Okruglog tornja radio je za njega. Ţelio je ukrasti moju torbu, u kojoj se nalazi Larsov
dnevnik.«
»Zatim je otišao na istu draţbu, znajući da ćeš ti biti tamo. Tko je znao da ćeš biti tamo?«
»Samo Hansen. Ured zna samo da sam na odmoru. Imam svoj satelitski telefon, ali rekla sam da
me ne ometaju ukoliko se ne radi o izuzetno hitnom slučaju.«
»Gdje si saznala za draţbu?«
»Prije tri tjedna stigao je paket iz Avignona, iz Francuske. U njemu je bila poruka i Larsov
dnevnik.« Zastala je. »Godinama nisam vidjela taj dnevnik.«
Znao je da bi obično ovo bila zabranjena tema. Lars Nelle se ubio prije jedanaest godina, pronađen
je obješen s mosta u juţnoj Francuskoj, s porukom u dţepu na kojoj je jednostavno pisalo
ZBOGOM, STEPHANIE. Za znanstvenika koji je zapisao silne knjige, tako jednostavan pozdrav
zvučao je gotovo uvredljivo. Iako su ona i suprug bili razdvojeni u to vrijeme, Stephanie
je teško podnijela taj gubitak, a Malone se prisjetio kako su mučni bili mjeseci koji su uslijedili.
Nikad nisu govorili o njegovoj smrti, a čak i njezin« spominjanje sada bilo je neobično.
»O čemu se radilo u dnevniku?« upitao je.
»Lars je bio fasciniran tajnama Rennes-le-Chateaua...«
»Znam. Pročitao sam njegove knjige.«
»Nikad mi to nisi rekao.«
»Nikad me nisi pitala.«
Ĉinilo se da osjeća njegovu nervozu. Puno toga se zbilo i nije bilo vremena za čavrljanje.
»Lars je proveo cijeli ţivot u razjašnjavanju teorija o tome što jest ili nije skriveno u i oko Rennesle-Chateaua«, rekla je. »Ali mnoga svoja osobna razmišljanja zapisao je u dnevniku, koji je uvijek
bio s njim. Nakon što je umro, mislila sam da je kod Marka.«
Još jedna loša tema. Mark Nelle je bio povjesničar srednjeg vijeka, obrazovan na Oxfordu,
predavao je na Sveučilištu u Toulouseu, u juţnoj Francuskoj. Prije pet godina poginuo je u
Pirinejima. Lavina. Nikad nisu pronašli njegovo tijelo. Malone je znao da je tragedija još izraţenija
jer Stephanie i njezin sin nisu bili bliski. Bilo je dosta zle krvi u obitelji Nelle, koja ga se nije ticala.
»Taj prokleti dnevnik proganja me poput duha«, rekla je. »Samo je stigao, Larsov rukopis. Na
poruci je pisalo o draţbi i dostupnosti te knjige. Sjećam se da je Lars pričao o njoj, a spominje se i u
dnevniku, tako da sam je odlučila kupiti.«
»A zvona za opasnost nisu ti odjeknula?«
»Zašto? Moj suprug nije bio upleten u moje poslove. Njegov ţivot bio je bezazlena pustolovina za
stvarima koje ne postoje. Kako sam ja trebala znati da su u ovo uključene ubojice?«
»Onaj koji je skočio s Okruglog tornja trebao ti je to jasno dati do znanja. Tada si me trebala
uključiti.«
»Moram ovo završiti sama.«
»Završiti što?«
»Ne znam, Cotton.«
»Zašto je ta knjiga toliko vaţna? Na draţbi sam saznao da se radi o nepoznatoj knjizi koja nema
nikakvu vrijednost. Svi su bili iznenađeni da je tako skupo prodana.«
»Nemam pojma.« Glas joj je ispunila gorčina. »Zaista, ne znam. Prije dva tjedna sam sjela,
pročitala Larsov dnevnik, i moram priznati da sam ostala fascinirana. Stidim se što do prošlog
tjedna nisam pročitala nijednu njegovu knjigu. Kad sam ih pročitala, počela sam osjećati krivnju.
Jedanaest godina distance moţe pruţiti bolji pogled na stvari.« »Što planiraš?«
Odmahnula je glavom. »Ne znam. Kupiti knjigu. Pročitati je i vidjeti što slijedi. Kad sam već ovdje,
ţeljela sam otići u Francusku i provesti nekoliko dana u Larsovoj kući. Tamo već dugo nisam
bila.«
Očigledno se pokušavala pomiriti s duhovima, ali prvo su morali riješiti stvarnost. »Treba ti
pomoć, Stephanie. Ovdje se događa nešto veće, nešto u čemu sam iskusniji.«
»Zar ne vodiš svoju knjiţaru?«
»Moji zaposlenici pobrinut će se za to na nekoliko dana.« Oklijevala je, razmatrajući njegovu
ponudu. »Ti si bio najbolji kojeg sam imala. Još uvijek sam bijesna što si dao ostavka.« »Učinio
sam ono što sam morao.«
Odmahnula je glavom. »Oteo mi te je Henrik Thorvaldsen. Što samo stavlja sol na ranu.«
Prošle godine, kad je otišao u mirovinu i rekao joj da se planira preseliti u Kopenhagen, bila je
sretna zbog njega, sve dok nije saznala da je Thorvaldsen uključen. Karakteristično, nikad nije
objasnila svoje razloge, a on je znao da ne treba pitati.
»Imam još loših vijesti za tebe«, rekao je. »Osoba koja je ponudila više za knjigu. Osoba na
telefonu. Bio je to Henrik.« Uputila mu je preziran pogled. »Radio je s Peterom Hansenom«, rekao
je. »Što te navelo na taj zaključak?«
Rekao joj je što je saznao na draţbi i što mu je muškarac rekao preko pri-jamnika. Mrzim one koji
me ţele prevariti. »Očigledno je Hansen htio izigrati obje strane, a na kraju su obje strane
pobijedile.«
»Pričekaj me vani«, rekla je.
»Zato sam došao. Ti i Henrik trebate razgovarati. Ali moramo paţljivo otići. Oni muškarci su
moţda još uvijek u blizini.« »Odjenut ću se.«
Krenuo je prema vratima. »Gdje je Larsov dnevnik?« Pokazala je prema sefu. »Uzmi ga sa sobom.«
»Je li to mudro?«
»Policija će pronaći Hansenovo tijelo. Neće im trebati dugo da sve povezu. Moramo biti spremni
za pokret.« »Ja mogu izaći na kraj s policijom.«
Okrenuo se prema njoj. »Washington te izvukao iz Roskildea zato što ne znaju što radiš. Siguran
sam da netko u Ministarstvu pravosuđa trenutno to pokušava saznati. Ti mrziš pitanja, a
drţavnom pravobranitelju ne moţeš reći da ide k vragu. Još uvijek nisam siguran što radiš, ali
znam da ne ţeliš o tome. razgovarati. Zato se pakiraj.«
»Ne nedostaje mi tvoja arogancija.«
»I tvoja proljetna vedrina ostavila je moj ţivot nepotpunim. Moţeš li jednom u ţivotu učiniti ono
što traţim od tebe? Na terenu je dovoljno teško i bez glupiranja.«
»Na to me ne trebaš podsjećati.«
»Naravno da trebam.«
Izišao je.
14.
PETAK,
1: 3 0
23. LIPNJA
M A L O N E I S T E P H A N I E napustili su Kopenhagen autocestom 152. Iako je vozio od Rio de
Janeira do Petropolisa i uz Napuljsko more do Amalfija, Malone jedrţao cestu sjeverno od
Helsingora, uz stjenovitu istočnu dansku obalu, jednom od najljepših priobalnih putova. Ribarska
sela, šume uz more, ljetnikovci i siva prostranost Oresunda kombinacija su koja pruţa
bezvremenu veličanstvenost.
Vrijeme je bilo uobičajeno. Kiša nošena snaţnim vjetrom zasipala je vjetrobran. Iza jednog od
manjih ljetnih odmarališta, danas zatvorenog, autocesta je skretala prema unutrašnjosti i
pošumljenoj pustopoljini. Kroz otvorena vrata, iza dvije bijele ladanjske kuće, Malone je pratio
travnati prilaz i parkirao se na šljunčanom dvorištu. Kuća je bila izvorni primjerak danskog
baroka; trokatnica, izgrađena od cigle presvučene pješčenjakom, pokrivena graciozno zakrivljenim
bakrenim krovom. Jedno krilo protezalo se prema unutrašnjosti. Drugo je bilo okrenuto prema
moru.
Poznavao je povijest ove kuće. Zvala se Christiangate, a kuću je prije tri stotine godina izgradio
mudri Thorvaldsen koji je tone bezvrijednog treseta pretvorio u gorivo kako bi proizveo porculan.
U ranom devetnaestom stoljeću, danska kraljica proglasila je tu staklarnicu sluţbenim kraljevskim
dobavljačem, a Adelgate Glasvaerker, s karakterističnim simbolom dva kruga i crtom ispod njih, još
uvijek je vladala Danskom i Europom. Današnji vlasnik konglomerata bio je Henrik Thorvaldsen.
Vrata vile otvorio je podvornik koji nije bio iznenađen što ih vidi. Zanimljivo, budući da je ponoć
prošla, a Thorvaldsen ţivio usamljen poput sove. Uvedeni su u sobu u kojoj su hrastove grede,
oklopi i uljani portreti odavali plemićko podrijetlo. Dugački stol dominirao je prostranom dvoranom - star je četiri stotine godina, Malone se prisjetio da mu je Thorvaldsen jednom rekao.
Površina stola od tamnog javora odraţavala je sjaj koji se
moţe postići samo stoljećima posvećene uporabe. Thorvaldsen je sjedio na jednom kraja, a na
stolu ispred njega nalazio se kolač od naranče i vrući samovar.
»Molim vas, sjednite.«
Thorvaldsen je naizgled teško ustao kratko se nasmiješivši. Njegov pogr-bljeni, artritični trup nije
bio viši od metar i pol, a grba na leđima jedva da je sakrivena pod naborima prevelike norveške
veste. Malone je primijetio bljesak u sjajnim sivim očima. Njegov im prijatelj nešto sprema. Nije
bilo nikakve sumnje.
Malone je pokazao prema kolaču. »Bio si toliko siguran da ćemo doći, da si nam ispekao kolač?«
»Nisam bio siguran hoćete li oboje doći, ali bio sam siguran za tebe.« »Kako to?«
»Kad sam saznao da si bio na draţbi, znao sam da je samo pitanje vremena kad ćeš otkriti moju
upletenost.«
Stephanie je iskoračila. »Ţelim svoju knjigu.«
Thorvaldsen ju je premjerio suzdrţanim pogledom. »Nema nikakvog pozdrava? Drago mi je da
smo se upoznali? Samo, 'Ţelim svoju knjigu.'« »Ne dopadate mi se.«
Thorvaldsen je ponovno sjeo na vrh stola. Malone je primijetio da kolač izgleda primamljivo pa je
sjeo i odrezao komad.
»Ne dopadam vam se?« ponovio je Thorvaldsen. »Ĉudno, uzimajući u obzir da se nikad nismo
upoznali.«
»Ĉula sam ja o vama.«
»Znači li to da Magelanska zaklada ima spis o meni?«
»Vaše ime pojavljuje se na najčudnijim mjestima. Mogli bismo vas nazvati međunarodnom osobom
od interesa.«
Thorvaldsen je napravio grimasu, kao da prolazi kroz neku agoniju pokore. »Smatrate me
teroristom ili kriminalcem.«
»Što ste od toga?«
Danac ju je znatiţeljom pogledao. »Rekli su mi da posjedujete genijalnost smišljanja velikih djela i
industriju kroz koju ih moţete provesti. Ĉudno da ste, uz svu tu sposobnost, tako podbacili kao
supruga i majka.«
Stephaniene oči su se ispunile ozlojeđenošću. »Ne znate vi ništa o meni.«
»Znam da vi i Lars godinama niste ţivjeli zajedno prije nego što je umro. Znam da se niste slagali
u mnogim stvarima. Znam da se vaš sin udaljio od vas.«
Bijes je zarumenio Stephaniene obraze. »Idite k vragu.«
Thorvaldsen se nije obazirao na njezin ukor. »U krivu ste, Stephanie.« »U čemu?«
»U mnogim stvarima. I vrijeme je da saznate istinu.«
D E R O Q U E F O R T J E pronašao vilu točno kako su mu rekli. Kad je saznao tko radi s Peterom
Hansenom na kupovini knjige, njegovom podaniku trebalo je samo pola sata da upotpuni dosje.
Sada je stajao ispred velebne vile najvećeg knjiţnog ponuđača — Heitrika Thorvaldsena — i sve
mu je postalo jasno.
Thorvaldsen je bio jedan od najbogatijih građana u Danskoj, s obiteljskim korijenima koji seţu sve
do Vikinga. Njegov poslovni imetak bio je impresivan. Uz Adelgate Glasvaerker, imao je udjela u
britanskim bankama, poljskim rudnicima, njemačkim tvornicama i europskim transportnim poduzećima. Na kontinentu gdje je stari novac značio milijarde, Thorvaldsen je bio na vrhu popisa
najuspješnijih. Bio je čudak, introvert koji je rijetko napuštao svoje imanje. Njegovi dobrotvorni
prilozi bila su legendarni, naročito prema onima koji su preţivjeli holokaust, antikomunističkim
organizacijama i međunarodnim liječničkim udrugama.
Imao je šezdeset i dvije godine i bio blizak danskoj kraljevskoj obitelji, naročito kraljici. Supruga i
sin su mu umrli, supruga od raka, a sin je ubijen prije više od godinu dana dok je radio u danskom
veleposlanstvu u Mexico Cityju. Muškarac koji je ubio jednog od njegovih ubojica bio je američki
odvjetnik, agent Cotton Malone. Postojala je čak i povezanost s Larsom Nel-leom, iako ne baš
pohvalna, jer su Thorvaldsenu prišivene neke neugodne javne izjave protiv Nelleovog
istraţivanja. Ruţan incident od prije petnaest godina u pariškoj biblioteci Saint-Genevieve, kada
su njih dvojica započeli ţustru i glasnu raspravu, opisan je detaljno u francuskim medijima. Sve to
bi moglo objasniti zašto je Henrik Thorvaldsen bio zainteresiran za ponudu Petera Hansena,
premda ne u potpunosti.
Trebao je saznati sve.
Hladan morski zrak brijao je s crnog Oresunda, a kiša je posustala i pretvorila se u izmaglicu. Dva
podanika stajala su uz njega. Druga dvojica čekala su u automobilu, parkiranom izvan posjeda, još
uvijek mamurni od droge kojom su uspavani. Još uvijek mu nije bilo jasno tko se to upleo. Cijeli
dan nije osjetio da ga netko prati, ali netko je očigledno potajno pratio sve njegove pokrete. Netko
dovoljno sofisticiran da koristi strelice za uspavlji-vanje.
No, najprije Thorvaldsen. Krenuo je preko natopljenog dvorišta prema nizu grmova uz prednju
stranu elegantne kuće. Svjetla su bila upaljena u prizemnoj sobi iz koje se po danu pruţao
spektakularan pogled prema moru. Primijetio je da nema straţara, pasa ili alarmnih sustava.
Ĉudno, ali ne i iznenađujuće.
Prišao je osvijetljenom prozoru. Uočio je automobil parkiran na prilazu i pitao se hoće li mu se
sreća osmjehnuti. Paţljivo je pogledao kroz prozor i vidio Stephanie Nelle i Cottona Malonea u
razgovoru sa starijim muškarcem.
Nasmiješio se. Sreća mu se uistinu osmjehnula.
Mahnuo je i jedan od podanika pruţio mu je najlonsku torbu. Otvorio je zatvarač i izvukao
mikrofon. Paţljivo je pričvrstio gumenu sisaljku u kut vlaţnog prozorskog stakla. Prijamnik
vrhunske tehnologije unutar najlonske torbe sad je mogao primati svaku izrečenu riječ.
Gurnuo je maleni zvučnik u uho.
Prije nego što ih ubije, mora čuti sve što znaju.
» Z A Š T O N E sjednete?« upitao je Thorvaldsen.
»Vrlo ljubazno od vas, Herr Thorvaldsen, ali radije ću stajati«, odrješito je odgovorila Stephanie,
glasom punog prezira.
Thorvaldsen je posegnuo za kavom i napunio šalicu. »Predlaţem vam da me zovete bilo kako,
samo ne herr.« Spustio je samovar. »Gnušam se svih stvari koje su i pribliţno njemačke.«
Malone je promatrao kako Stephanie prihvaća naredbu. Sigurno je, ako je on bio osoba od interesa u
arhivi Magelanske zaklade, znala da su Thorval-dsenov djed, stričevi, tete, bratići i sestrične pali
kao ţrtve nacističke okupacije Danske. Svejedno, očekivao je da će mu napakostiti, ali umjesto
toga je ublaţila pogled. »U redu, onda Henrik.«
Thorvaldsen je stavio ţlicu šećera u šalicu. »Shvatio sam vaš humor.« Promiješao je kavu. »Prije
mnogo vremena sam naučio da se sve stvari mogu riješiti uz šalicu kave. Osoba će vam više reći o
svom privatnom ţivotu nakon dobre šalice kave nego nakon boce šampanjca ili butelje vina.«
Malone je znao da Thorvaldsen voli umiriti slušatelja besmislicama dok procjenjuje situaciju.
Stariji muškarac pijuckao je iz vrele šalice.
»Kao što sam rekao, Stephanie. Vrijeme je da saznate istinu.« Prišla je stolu i sjela preko puta
Malonea. »Svakako, pokušajte uništiti sve moje unaprijed stvorene predodţbe o vama.« »A koje su
to predodţbe?«
»Mogla bih ih neko vrijeme iznositi. Ovo su ona najhitnija. Prije tri godine povezani ste sa
sindikatom za kradu umjetnina s radikalnim izraelskim vezama. Prošle godine uplitali ste se u
njemačke nacionalne izbore, ilegalno opskrbljujući određene kandidate novčanim sredstvima. No,
zbog nekog razloga, ni Nijemci i Izraelci nisu vas htjeli optuţiti.«
Thorvaldsen je napravio nestrpljivu gesta potvrđivanja. »Kriv po svim optuţbama. Te radikalne
izraelske veze, kako ih vi nazivate, to su doseljenici koji smatraju da njihove domove ne bi trebala
rasprodati korumpirana izraelska vlast. Kako bismo pomogli njihovom pokretu, opskrbili smo ih
sredstvima bogatih Arapa koji su preprodavali ukradene umjetnine. Predmete smo jednostavno
ukrali od lopova. Moţda u vašim dokumentima piše da su sva umjetnička djela vraćena njihovim
vlasnicima.«
»Uz naknadu.«
»Istu kakvu bi naplatio bilo koji privatni istraţitelj. Jednostavno smo taj novac usmjerili prema
daljnjim čestitim pothvatima. U tom činu pronalazio sam određenu pravičnost. A što se tiče
njemačkih izbora, financirao sam nekoliko kandidata koji su bili suočeni sa snaţnom opozicijom
radikalne desnice. Uz moju pomoć, oni su pobijedili. Nisam vidio razloga da dopustim fašizmu da
ponovno stvori uporište. Vidite li ga vi?«
»Ono što ste učinili je ilegalno i uzrokovalo je brojne probleme.«
»Ja sam riješio problem. A to je puno više nego što su Amerikanci učinili.«
Stephanie nije bila impresionirana. »Zašto ste se umiješali u moj posao?«
»Na koji način je ovo vaš posao?«
»Vezan je uz ono što je moj suprug radio.«
Thorvaldsen se uozbiljio. »Ne sjećam se da ste imali ikakvog interesa za Larsov rad dok je bio
ţiv.«
Malone je primijetio kritične riječi ne sjećam se, što je značilo da posjeduje veliko znanje o prošlosti
Larsa Nellea. Vrlo nekarakteristično, Stephanie je izgledala kao da ne sluša.
»Ne namjeravam s vama raspravljati o svom privatnom ţivotu. Samo mi recite zašto ste večeras
kupili tu knjigu.«
»Peter Hansen obavijestio me o vašem interesu. Također je rekao da jedan muškarac ţeli da
dobijete tu knjigu, ali tek nakon što on napravi kopiju. Platio je Hansenu kako bi osigurao da će se
to i dogoditi.«
»Je li rekao tko?« upitala je.
Thorvaldsen je odmahnuo glavom.
»Hanscn je mrtav«, rekao je Malone.
»Ne iznenađuje me.« U Thorvaldsenovom glasu nije bilo suosjećajnosti. Malone mu je rekao što se
dogodilo.
»Hansen je bio pohlepan«, rekao je Danac. »Vjerovao je da knjiga ima veliku vrijednost pa je htio
da je tajno kupim kako bi je on mogao ponuditi drugom muškarcu - po određenoj cijeni.«
»Cijeni za koju ste se vi sloţili, budući da ste takav humanitarac.«
Stephanie očigledno nije namjeravala smanjiti napade.
»Hansen i ja samo često poslovali. Rekao mi je što se događa, a ja sam ponudio svoju pomoć. Bio
sam zabrinut da će anonimnog kupca jednostavno potraţiti na drugom mjestu. I ja sam htio da vi
dobijete knjigu, i tako sam pristao na njegove uvjete, ali nisam imao nikakvu namjeru vratiti
knjigu Hansenu.«
»Zar mislite da ću povjerovati...«
»Kako vam se sviđa kolač?« upitao je Thorvaldsen.
Malone je shvatio da njegov prijatelj pokušava u potpunosti preuzeti kontrolu ovog' razgovora.
»Odličan je«, rekao je punih usta.
»Prijeđite na stvar«, naredila je Stephanie. »Na istinu koju trebam saznati.«
»Vaš suprug i ja bili smo bliski prijatelji.«
Stephanieno lice smrknulo se u izraz gađenja. »Lars mi nikad nije ništa rekao o tome.«
»Ako uzmemo u obzir vaše zategnute odnose, to je razumljivo. No, baš kao i u vašem poslu, i u
njegovom je poslu bilo tajni.«
Malone je završio svoj dio kolača i promatrao kako Stephanie razmatra nešto u što očigledno nije
vjerovala.
»Laţete«, konačno je izjavila.
»Mogu vam pokazati pisma koja će dokazati ovo što vam govorim. Lars i ja smo često
komunicirali. Surađivali smo na projektima. Financirao sam njegovo inicijalno istraţivanje i
pomogao mu kad je bio u škripcu. Platio sam za njegovu kuću u Rennes-le-Chateau. Dijelio sam
njegovu strast i bilo mi je drago što mu mogu pomoći.«
»Kakvu strast?« upitala je.
Thorvaldsen ju je procijenio prodornim pogledom. »Vi znate tako malo o njemu. Kajanje vas
sigurno izjeda.« »Nije mi potreban analitičar.«
»Zaista? Došli ste u Dansku kupiti knjigu o kojoj ništa ne znate, a koja setiče rada čovjeka koji je
umro prije više od desetljeća. I vi se ne kajete?« »Licemjerni gade, ţelim tu knjigu.« »Prvo morate
poslušati ono što ću vam reći.« »Poţurite.«
»Larsova prva knjiga bila je veliki hit. Nekoliko milijuna primjeraka prodano je u cijelom svijetu,
iako je prodaja u Americi bila umjerena. Njegovi idući projekti nisu bili tako dobro prihvaćeni, ali
prodavali su se dovoljno da financiraju nove projekte. Lars je smatrao da bi oprečno mišljenje
moglo pomoći u popularizaciji legende o Rennesu. Zato sam financirao nekoliko autora koji su
napisali knjige u kojima je Lars kritiziran, koje su analizirale njegove zaključke o Rennesu i
ukazivale na netočnosti. Jedna knjiga pokrenula je drugu i tako dalje. Neke su bile dobre, neke
loše. Ĉak sam i ja o Lar-su jednom izrekao neke vrlo neugodne komentare. I uskoro, baš kao što je
i htio, rođen je novi ţanr.«
Oči su joj sijevale. »Jeste li vi sišli s uma?«
»Kontroverza stvara publicitet. A Lars nije pisao masovnoj publici, tako da je morao stvoriti
vlastiti publicitet. Nakon nekog vremena, ţanr je počeo ţivjeti vlastitim ţivotom. Rennes-leChateau je prilično popularan. O njemu su napravljene televizijske emisije, posvećeni su mu
časopisi, Internet je pun stranica posvećenih njegovim misterijima. Turizam je glavni izvor
prihoda cijele regije. Zahvaljujući Larsu sam grad je postao industrija.«
Malone je znao da o Rennesu postoje stotine knjiga. Nekoliko polica u njegovoj trgovini bilo je
ispunjeno recikliranim primjercima. Ali trebao je znati: »Henrik, danas su umrle dvije osobe.
Jedan je skočio s Okruglog tornja i prerezao si grlo dok je padao. Drugog su izbacili kroz prozor.
Ovo nije nekakav marketinški trik.«
»Rekao bih da si se danas na Okruglom tornju našao licem u lice s bratom iz templarskih
vitezova.«
»U normalnoj situaciji rekao bih da si lud, ali muškarac je uzviknuo Bea-useant.«
Thorvaldsen je potvrdno kimnuo. »Borbeni templarski poklik. Kada je te riječi izvikivala gomila
vitezova u jurišu, bilo je dovoljno da usadi strah u bilo kojeg neprijatelja.«
Sjetio se što je ranije pročitao u knjizi. »Templari su uništeni 1307. Nema više vitezova.«
»To nije istina, Cotton. Pokušali su ih uništiti, ali papa je odustao od te nakane. Pergament iz
Chinona oslobađa templare svih optuţbi o krivovjerju. Sam Klement V. izdao je tu bulu u tajnosti
1308. Mnogi su mislili da je dokument uništen kad je Napoleon opljačkao Vatikan, ali nedavno je
ponovno pronađen. Ne. Lars je vjerovao da Red još uvijek postoji, a vjerujem i ja.«
»Lars je usvojim knjigama često spominjao templare«, rekao je Malone, »ali ne sjećam se da je ikad
pisao da vjeruje kako oni još uvijek postoje.«
Thorvaldsen je potvrdno kimnuo. »Namjerno. Oni su bili i još uvijek jesu tako velika
kontradikcija. Zavjetno siromašni, no bogati po imetku i znanju. Introspektivni, ali vješti u
svjetskim spoznajama. Redovnici i ratnici. Holivudski stereotip i pravi templari dvije su različite
pojave. Nemojte dopustiti da vas ponese romantika. Oni su brutalna gomila.«
Malone nije bio impresioniran. »Kako su preţivjeli sedam stotina godina, a da nitko za njih ne
zna?«
»Kako insekt ili ţivotinja preţivi u divljini, a da nitko ne zna da postoji? A ipak svakodnevno
pronalazimo nove vrste.«
Ima pravo, pomislio je Malone, premda još uvijek nije bio uvjeren. »Dakle, o čemu se ovdje radi?«
Thorvaldsen se naslonio u stolici. »Lars je traţio templarsko blago.«
»Kakvo blago?«
»Rano u svojoj vladavini, Filip IV. devalvirao je francusku valutu kako bi stimulirao ekonomiju.
Taj je čin bio toliko nepopularan da ga je razjarena gomila pokušala ubiti. Pobjegao je iz palače u
pariški hram i zatraţio templarsku zaštitu. Tada je prvi put uočio bogatstvo Reda. Godinama
kasnije, kad je očajno trebao sredstva, smislio je plan kako bi optuţio Red za krivov-jerstvo.
Zapamtite, bilo kakvo vlasništvo krivovjernika postajalo je imetak drţave. No, nakon uhićenja
1307., Filip je uvidio da su ne samo pariški trezor, već i svi drugi templarski trezori u cijeloj
Francuskoj prazni. Niti jedna unca templarskog blaga nikad nije pronađena.«
»A Lars je mislio da se blago nalazi u Rennes-le-Chateau?« upitao je.
»Ne nuţno tamo, ali negdje u Languedocu«, odgovorio je Henrik. »Postoji dovoljno indicija da
bismo mogli doći do tog zaključka. Ali templari su jako oteţali pronalazak njihovog blaga.«
»A što knjiga koju si kupio večeras ima s tim?« upitao je Malone.
»Eugene Strublein je bio načelnik Fa, sela u blizini Rennesa. Bio je dobro školovan, glazbenik i
astronom amater. Prvo je napisao putopis o cijeloj region ji, a zatim Pierres Gravees du Languedoc.
Natpisi u kamenu Languedoca, neobičnu knjigu koja opisuje nadgrobne spomenike u i oko
Rennesa. Ĉudnovat interes, moram priznati, ali ne i nečuven, juţna Francuska poznata je po
svojim jedinstvenim grobnicama. U knjizi se nalazi crteţ nadgrobnog kamena koji je privukao
Stubleinovu pozornost. Taj je crteţ vrlo vaţan, jer kamen više ne postoji.«
»Mogu li vidjeti to o čemu govoriš?« upitao je Malone.
Thorvaldsen se podigao i teškim korakom krenuo prema obliţnjem stoliću. Vratio se s knjigom
kupljenom na draţbi. »Dostavljena mi je prije sat vremena.«
Malone je otvorio knjigu na označenoj stranici i proučio crteţ.
CT OlT NOBU > AKtS ĐB NEGR* ĐARLCS DAME DHAUPOUL Di B&AJt&tEFORT AC«* DE
80IX AUTE SB£T. ANS DBCBDEE J.B XVII JANVIBR MDCOLXXXI KK^VtCS CATflT PACB
ET
I REOOB
N
<f=i
CfeLLlS
REGIS
ARCS
A AH A E
rn
ttxuxt
»Pod pretpostavkom da je Stubleinova skica točna, Lars je vjerovao da je nadgrobni kamen znak
koji upućuje prema blagu. Lars je godinama traţio tu knjigu. Jedna je trebala biti u Parizu, jer bi
Nacionalna biblioteka trebala imati primjerak svake knjige tiskane u Francuskoj. No, iako se nalazi
na popisu, tamo je nije bilo.«
»Je li Lars bio jedini koji je znao za ovu knjigu?« upitao je Malone.
»Nemam pojma. Većina vjeruje da knjiga ne postoji.«
»Gdje je ovaj primjerak pronađen?«
»Razgovarao sam s draţbovaonicom. Bila je u vlasništvu ţeljezničkog inţenjera koji je gradio trasu
od Carcassonnea juţno do Pirineja. Inţenjer je otišao u mirovinu 1927., a umro je 1946. Knjiga je
bila među stvarima koje su pripadale njegovoj kćeri koja je nedavno umrla. Unuk je knjigu
ponudio na draţbi. Inţenjer je bio zainteresiran za Languedoc, naročito za Rennes, i kod sebe je
imao kolekciju preslika nadgrobnih spomenika.«
Malone nije bio zadovoljan objašnjenjem. »Tko je obavijestio Stephanie o aukciji?«
»To je pitanje za Milijunaša«, odgovorio je Thorvaldsen.
Malone se okrenuo prema Stephanie. »U hotelu si mi rekla da je uz dnevnik stigla i poruka. Imaš li
je?«
Posegnula je u torbicu i izvukla izlizanu koţnatu biljeţnicu. Među njezinim stranicama stajao je
presavijen papir krem boje. Pruţila je papir Malo-neu, koji je pročitao zapis na francuskom.
22. lipnja u Roskildeu, kopija Pierres Gravees du Languedoc bit će ponuđena na draţbi. Vaš suprug
traţio je ovu knjigu. Sada vi imate priliku u nakani koju on nije ispunio. Le bon Dieu soit loue.
Malone je tiho preveo posljednju rečenicu. Neka je slava Bogu. Pogledao je preko stola u
Stephanie. »Što si pomislila, tko je poslao ovu poruku?«
»Netko od Larsovih suradnika. Mislila sam da je neki njegov stari prijatelja poţelio da dobijem
njegov dnevnik, da je pomislio kako bih mogla biti zainteresirana za knjigu.«
»Nakon jedanaest godina?«
»Slaţem se, zvuči čudno. Ali prije tri tjedna nisam puno razmišljala o tome. Kao što sam već rekla,
uvijek sam vjerovala da su Larsovi poslovi bili bezazleni.«
»Zašto ste onda došli?« upitao je Thorvaldsen. »Kao što ste rekli, Henrik, kajem se.«
»I ne ţelim povećavati vašu patnju. Ne poznajem vas, ali poznavao sam Larsa. Bio je dobar čovjek
i njegovi su pothvati, kao što kaţete, bili bezazleni. Ali bez obzira na to, bili su vaţni. Njegova
smrt me rastuţila. Uvijek sam se pitao je li zaista posrijedi samoubojstvo.«
»Ja također«, tiho je rekla. »Pokušala sam na sve načine racionalizirati njegove postupke, ali
duboko u sebi nikad nisam prihvatila da se Lars sam ubio.«
»Što ponajprije objašnjava zašto ste ovdje«, rekao je Henrik.
Malone je shvatio da joj je neugodno pa je njezinim osjećajima omogućio predah. »Mogu li vidjeti
dnevnik?«
Pruţila mu jc biljeţnicu, a on je prelistao stotinjak stranica ispunjenih brojevima, skicama,
simbolima i stranicama pisanog teksta. Zatim je uvjeţbanim okom bibliofila proučio uvez i nešto
mu je privuklo pozornost. »Nedostaju stranice.« »Kako to misliš?«
Pokazao joj je gornji rub. »Pogledaj ovdje. Vidiš ove sitne proreze.« Otvorio je knjigu na jednom
od njih. Vidio se samo djelić originalne stranice na mjestu gdje je bila pričvršćena za korice.
»Odrezana ţiletom. Stalno vodim računa o takvim stvarima. Ništa ne moţe umanjiti kvalitetu
knjige kao stranice koje nedostaju.« Ponovno je proučio knjigu s obje strane i utvrdio da nedostaje
osam stranica.
»Nikad to nisam primijetila«, rekla je.
»Puno toga izmaklo je tvojoj paţnji.«
Rumenilo joj je ispunilo obraze. »Spremna sam priznati da sam zeznula.«
»Cotton«, rekao je Thorvaldsen. »Ovaj bi pothvat mogao imati puno dublje značenje. Templarski
arhiv mogao bi biti dio bilo kojeg blaga. Originalni arhiv Reda čuvan je u Jeruzalemu, a zatim
prebačen u Acre pa konačno na Cipar. Povijest kaţe da je nakon 1312. predan u ruke Vitezova Bolničara, ali nema dokaza da se to ikada zaista dogodilo. Od 1307. do 1314., Filip IV. traţio je te
arhive, ali ništa nije pronašao. Mnogi kaţu da je taj arhiv bio jedna od najvećih zbirki u
srednjovjekovnom svijetu. Zamisli što bi značio pronalazak tih svezaka.«
»Moglo bi to biti najveće knjiţevno otkriće uopće.«
»Rukopisi koje nitko nije vidio od četrnaestog stoljeća, mnogi su sigurno nepoznati. Pomisao na
mogućnost pronalaska takvog blaga, ma koliko izgledi za to bili mali, vrijedna je istraţivanja.«
Malone se sloţio.
Thorvaldsen se okrenuo prema Stephanie. »Što kaţete na primirje? Za Larsa. Siguran sam da vaša
agencija radi s mnogim osobama od interesa kako bi postigla obostrano koristan cilj. Kako bi bilo da
i mi to pokušamo učiniti?«
»Ţelim vidjeti vašu i Larsovu prepisku.«
Kimnuo je. »Moţete ih dobiti.«
Stephanie je pogledala prema Maloneu. »U pravu si, Cottone. Trebam pomoć. Ispričavam se za
svoj prijašnji ton. Mislila sam da ovo mogu riješiti sama. No, budući da smo sada svi šupci,
krenimo u Francusku da vidimo što se nalazi u Larsovoj kući. Već neko vrijeme nisam bila tamo.
Ima nekoliko osoba u Rennes-le-Chateau s kojima moţemo razgovarati. Neki koji su radili s
Larsom. Krenimo otuda.«
»Mogle bi nas pratiti tvoje sjenke«, rekao je.
Nasmiješila se. »Sva sreća što te imam.«
»I ja bih volio poći«, rekao je Thorvaldsen.
Malone se iznenadio. Henrik je vrlo rijetko odlazio iz Danske.
»Ţeliš nas počastiti svojim društvom?«
»Znam dosta o onome što je Lars traţio. Moje znanje moţe vam biti korisno.« Slegnuo je
ramenima. »U redu, što se mene tiče.« »U redu, Henrik«, rekla je Stephanie. »To će nam pruţiti
više vremena da se bolje upoznamo. Očigledno, kao što kaţete, trebam dosta toga naučiti.« »Svi
mi trebamo, Stephanie. Svi.«
D E R O Q U E F O R T se jedva suzdrţao. Njegove sumnje sada su bile potvrđene. Stephanie Nelle
bile je na tragu koji je ostavio njezin suprug. Ona je također bila u posjedu suprugovog dnevnika,
zajedno s knjigom Pie-rres Gravees du Languedoc, vjerojatno jedinom postojećom kopijom. Takav je
bio taj Lars Nelle. Dobar. Predobar. A sada je njegova udovica drţala sve njegove tragove.
Pogriješio je što je vjerovao Peteru Hansenu. No, u tom trenutku, to mu je izgledalo kao pravi
pristup. Neće ponovno napraviti takvu pogrešku. Previše toga je na kocki da bi bilo koji dio
povjerio strancu.
Nastavio je slušati dok su dogovarali planove što će učiniti kad stignu u Rennes-le-Chateau.
Malone i Stephanie sutra će krenuti tamo. Thorvaldsen će im se pridruţiti za nekoliko dana. Kad
je dovoljno čuo, de Roquefort je skinuo mikrofon s prozora i s podanicima se udaljio u sigurni
gusti šumarak.
Večeras više neće biti ubojstava.
Nedostaju neke stranice.
Bit će mu potrebni podaci koji nedostaju iz dnevnika Larsa Nellea. Osoba koja je poslala dnevnik
bila je pametna. Podjela blaga onemogućavala je ishitrene odluke. Bilo je jasno da postoji više
dijelova ove zapletene sla-galice no što je pretpostavljao - s vremenom je otkrivao dijelove.
No, nije vaţno. Jednom kad svi budu u Francuskoj, jednostavno će ih se riješiti.
15.
SAMOSTAN
DES
FONTAINES
8:00
S E N E S C H A L J E S T A J A O ispred oltara i buljio u hrastov lijes. Braća su ulazila u kapelicu,
marširajući u dostojanstvenom nizu. Njihovi zvučni glasovi skladno su pjevali. Melodija je bila
drevna, pjevana na pogrebu svakog majstora od začetka. Latinske riječi govorile su o gubitku, tuzi
i boli. O obnovi se neće još raspravljati. Kasnije će se sastati konklava kako bi odabrala nasljednika.
Zakon je bio jasan. Sunce nije smjelo zaći dva puta bez majstora a on, kao seneschal, mora
osigurati odrţavanje Zakona.
Promatrao je kako i posljednji ulaze i zauzimaju mjesta ispred ulaštenih hrastovih klupa. Svaki
muškarac bio je odjeven u jednostavan crvenkasto-smeđi ogrtač, kapuljače prevučene preko glave.
Vidljive su bile samo ruke, spojene u molitvi.
Crkva je bila u obliku latinskog kriţa s jednim raskriţjem i dva prolaza. Bilo je vrlo malo ukrasa,
ničega što bi moglo omesti svijest u razmatranju nebeskih misterija, ali ipak je izgledala
veličanstveno, sa svodovima i stupovima koji su zračili impresivnom energijom. Braća su se prvi
put ovdje okupila nakon čistke 1307. Oni koji su uspjeli izmaknuti Filipu IV. pobjegli su izvan
gradova i potajno emigrirali na jug. Konačno su se okupili ovdje, sigurni unutar planinske
tvrđave, i utkali se u religiozno društvo, kujući planove, obvezujući se na privrţenost, uvijek se
prisjećajući.
Zatvorio je oči i očekujući da ga glazba. Nije bilo zveckave pratnje, nikakvih orgulja, ničega. Samo
ljudski glasovi, snaţni i prelamajući. Crpio je snagu iz melodije i očeličio se za sate koji su dolazili.
Pjevanje je prestalo. Pustio je da prođe minuta šutnje, a zatim pride lijesu.
»Naš najuzvišeniji i poštovani majstor napustio je ovaj ţivot. Vladaše ovim Redom mudrošću i
pravednošću, sukladno Zakonima, dvadeset i osam godina. Njegovo mjesto sada je pripravljeno u
Kronikama.«
Jedan od muškaraca skinuo je kapuljaču. »Po tom pitanju, izazivam.«
Jeza je protresla seneschala. Zakon je dopuštao svakom bratu pravo prigovora Očekivao je borbu
kasnije, za vrijeme konklave, ali ne za vrijeme pogreba. Seneschal se okrenuo prema prvom redu
klupa i suočio s izazivačem.
Raymond de Roquefort.
Zdepast muškarac s bezizraţajnim licem i osobnošću koja je seneschala uvijek zabrinjavala bio je
brat već trideset godina i uzdigao se do statusa vode, što gaje stavljalo kao trećeg u
zapovjedničkom nizu. U početku, prije više stoljeća, voda je bio vojni zapovjednik Reda, onaj koji
je vitezove vodio u bitku. Sada je bio ministar sigurnosti, zaduţen da Red ostane nepovrije-den.
De Roquefort je obavljao ovu duţnost već gotovo dva desetljeća. On i braća koja su radila pod
njime imali su privilegij dolaska i odlaska iz samostana kad god su htjeli, polaţući račune samo
majstoru, a voda nije skrivao svoj prezir prema sada mrtvom starješini.
»Izreci svoj prigovor«, rekao je seneschal.
»Naš preminuli majstor oslabio je ovaj Red. U njegovoj politici nije bilo hrabrosti. Vrijeme je da
krenemo drugim smjerom.«
De Roquefortove riječi nisu odraţavale nikakve osjećaje, a seneschal je znao kako vođa moţe
elokventnim jezikom maskirati nedjela. De Roquefort je bio fanatik. Muškarci poput njega
stoljećima su Red odrţavali snaţnim, ali majstor je već više puta rekao kako njihova korisnost
jenjava. Drugi se nisu slagali s tim i tako su se pojavile dvije struje - de Roquefort na čelu jedne, a
majstor na čelu druge. Većina bratstva svoj izbor drţala je u tajnosti, kao što je i bio način Reda.
Ali razdoblje između dvije vladavine bilo je vrijeme debate. Slobodne rasprave odlučit će o tome
kako kolektiv ţeli nastaviti dalje.
»Je li to tvoj prigovor?« upitao je seneschal.
»Predugo su braća bila isključena iz procesa odlučivanja. Nije nas se konzultiralo, niti su savjeti
koje smo dali bili poslušani.« »Ovo nije demokracija«, rekao je seneschal.
»Niti ja ne ţelim da to bude. Ali ovo je bratstvo. Utemeljeno na zajedničkim potrebama i ciljevima
zajednice. Svaki od nas zavjetovao je svoj ţivot i imetak. Ne zasluţujemo da nas se ignorira.«
De Roquefortov glas imao je kalkulantski i poniţavajući učinak. Seneschal je primijetio da se nitko
od braće nije usudio pobuniti protiv svetosti prigovora. Na trenutak je poboţnost, tako dugo
prisutna unutar ove kapelice, izgledala okaljano. Kao da je okruţen muškarcima koji imaju drukčije mišljenje i ciljeve. Jedna riječ stalno mu je prolazila kroz glavu.
Pobuna.
»Što bi ţelio da učinimo?« upitao je seneschal.
»Naš majstor ne zasluţuje uobičajeno poštovanje.«
Ostao je čvrst i postavio zahtijevani upit: »Pozivaš li na glasovanje?«
»Da.«
Zakon je zahtijevao glasovanje kad je ono bilo zatraţeno za sve probleme koji su nastali između
dvije vladavine. Bez majstora, vladali su kao cjelina Preostaloj braći, čija lica nije mogao vidjeti,
rekao je: »Neka podignu ruke svi oni koji ţele uskratiti našem majstoru njegovo pravično mjesto u
Kronikama.«
Neke ruke odmah su se podigle. Drugi su oklijevali. Dao im je pune dvije minute koje je Zakon
zahtijevao za donošenje odluke. Zatim ih je prebrajao.
Dvije stotine i devedeset i jedna ruka bila je podignuta.
»Više od zahtijevanih sedamdeset posto slaţe se s prigovorom.« Prikrivao je svoj bijes. »Naš
majstor neće biti upisan u Kronike.« Nije mogao vjerovati da je rekao te riječi. Neka mu njegov
stari prijatelj oprosti. Odmaknuo se od lijesa, natrag prema oltaru. »Budući da nemate poštovanja
prema preminulom majstoru, raspušteni ste. Za sve one koji ţele sudjelovati, ja ću krenuti prema
Dvorani Očeva za jedan sat.«
Braća su jedan po jedan polako izašli, sve dok nije ostao samo de Roquefort. Francuz je prišao
lijesu. Na grubom mu je licu titrala samouvjerenost. »To je cijena koju je platio za kukavičluk.«
Više nije bilo potrebe za pretvaranjem. »Zaţalit ćeš za ovo što si učinio.«
»Učenik se smatra majstorom? Jedva čekam konklavu.«
»Uništit ćeš nas.«
»Uzdići ću nas. Svijet mora znati istinu. Ono što se dogodilo prije svih tih stoljeća bilo je pogrešno,
a sada je vrijeme da ispravimo tu nepravdu.«
Seneschal se nije protivio tom zaključku, ali nešto drugo je bilo sporno. »Nije bilo potrebe
obeščastiti dobrog čovjeka.«
»Dobrog kome? Tebi? Prema meni se odnosio s prezirom.«
»To je puno više nego što si zasluţio.«
Sumoran smiješak pojavio se na de Roquefortovom blijedom licu. »Više nemaš zaštitnika. Sada
smo sami ti i ja.« »Radujem se našoj bitki.«
»I ja.« De Roquefort je zastao. »Trideset posto braće nije me podrţalo. Dopustit ću tebi i njima da
se oprostite od našeg majstora.«
Njegov neprijatelj se okrenuo i gizdavo napustio kapelicu. Seneschal jc čekao dok se vrata ne
zatvore, a zatim poloţio drhtavu ruku na lijes. Mreţa mrţnje, izdaje i fanatičnosti omatala se oko
njega. Ponovno je čuo riječi koje mu je majstor jučer rekao.
Poštujem snagu naših neprijatelja.
Upravo je ušao u sukob s neprijateljem i izgubio.
To nije obećavalo dobar ishod u satima koji su slijedili.
109.
EENNES-LE-CHATEAU, U FRANCUSKOJ
11 : 3 0
I S T O Ĉ N O O D G L A V N E autoceste, nedaleko od Couize, Malone je skrenuo unajmljeni
automobil uz vijugavu strminu. Cesta je pruţala veličanstven pogled na obliţnje ţutosmeđe
breţuljke prepune ljetnih kamenih ruţa, lavande i tamjana. Visoke ruševine tvrđave, nagorjelih
zidova poput sablasnih prstiju, uzdizale su se u daljini. Koliko god je oko sezalo, krajolik je prštao
romantičnom poviješću kada su se vitezovi kao orlovi spuštali na svoj plijen iz utvrđenih visina
kako bi napadali svoje neprijatelje.
On i Stephanie napustili su Kopenhagen oko četiri sata ujutro i odletjeli u Pariz, gdje su uhvatili
prvi let Air Francea prema jugu do Toulousea. Sat vremena kasnije, bili su na zemlji i vozili
jugozapadno prema regiji Langu-edoc.
Na putu mu je Stephanie ispričala o selu koje se nalazilo na pet stotina metara nadmorske visine,
na vrhu sumornog breţuljka uz koji su se sada uspinjali. Gali su bili među prvima koji su
nastanjivali vrh ovog breţuljka, privučeni idejom da mogu vidjeti kilometrima preko prostrane
ravnice rijeke Aude. Ali tek su Vizigoti u petnaestom stoljeću sagradili tvrđavu i prihvatili drevno
keltsko ime za ovu lokaciju — Rhedae, što znači »kočija« - vremenom razvijajući to mjesto u centar
trgovine. Dvije stotine godina kasnije, kad su Vizigote otjerali u Španjolsku, Franci su pretvorili
Pvhedae u svoj kraljevski grad. No, do trinaestog stoljeća se status grada srozao, a u posljednjem
dijelu Albigenškog kriţarskog pohoda je i uništen. Nekoliko bogatih kuća mijenjalo je vlasnike,
Francuze i Španjolce, konačno završivši u rukama jednog od poručnika Simona de Montforta, koji
je postao mjesni barun. Obitelj je ovdje za sebe izgradila dvorac, oko kojeg je nastalo maleno selo,
a ime se nakon nekog vremena promijenilo iz Rhedae u Rennes-le-Chateau. Njihova loza vladala
je tim područjem i gradom do 1781., kada je umro posljednji potomak, Marie d'Hautpoul de
Blanchefort.
»Prije nego što je umrla, govori se da jc predala veliku tajnu«, rekla je Stephanie, »tajnukoju je
njezina obitelj čuvala stoljećima. Nije imala djece, a njezin je suprug umro prije nje. Budući da više
nitko nije ostao, svoju tajnu predala je ispovjedniku, ocu Antoineu Bigou, koji je bio ţupnik
Rennesa.«
Sada, dok je Malone ispred sebe promatrao posljednji zavoj na uskoj cesti, pokušao je zamisliti
kako je tada bilo ţivjeti u ovako zabačenom mjestu. Izolirane nizine pruţale su savršeno sklonište
za bjegunce i nemirne hodočasnike. Bilo je jednostavno shvatiti zašto je ovo područje postalo
tematski park za maštanje, meka za ljubitelje misterija i poklonike novog doba, mjesto gdje pisci s
jedinstvenom vizijom mogu stvoriti reputaciju.
Kao Lars Nelle.
Ispred njih se pojavio grad. Usporio je i polako prošao kroz prolaz uokviren stupovima od
vapnenca. Znak na ulazu je upozoravao FOUILLES INTERESTED. Iskopavanje zabranjeno.
»Morali su postaviti znak protiv kopanja?« upitao je.
Stephanie je potvrdno kimnula. »Prije mnogo godina, ljudi su iskopavali svaki kutak u potrazi za
blagom. Ĉak su koristili i dinamit. Tome se nekako moralo stati na kraj.«
Dnevno svjetlo nestajalo je iza gradskih vrata. Zgrade od vapnenca bile su gusto nanizane, kao
knjige na policama, mnoge sa šiljatim krovovima, debelim vratima i zahrdalim ţeljeznim
verandama. Uska i vijugava glavna ulica krivudala je uz kratak uspon. Ljudi s naprtnjačama i
vodičima Michelin Green milili su uz zidove s obje strane ulice, prolazeći amo-tamo u urednim kolonama. Malone je uočio nekoliko trgovina, knjiţaru i restoran. Uske uličice vodile su od glavne
ulice do nakupina kuća, ali nije ih bilo puno. Cijeli grad imao je manje od pet stotina metara u
presjeku.
»Samo stotinjak ljudi ţivi ovdje kroz cijelu godinu«, rekla je Stephanie. »Iako grad svake godine
posjeti pedeset tisuća ljudi.«
»Lars je imao veliki utjecaj.«
»Više nego što sam ikad shvaćala.«
Pokazala je ispred njih i rekla mu da skrene lijevo. Prošli su pokraj kioska koji su prodavali
krunice, medalje, slike i suvenire posjetiteljima koji su teglili fotoaparate.
»Dolaze autobusima«, rekla je. »Sa ţeljom da povjeruju u nešto nemoguće.«
Nakon još jednog kratkog uspona, parkirao je Peugeot na šljunčanom parkiralištu. Dva autobusa
već su bila tamo, vozači su šetali uokolo i pušili.
Sjedne strane se uzdizao vodotoranj od izlizanog kamena ukrašenog astro-loškim znakom.
»Gomile rano dolaze«, rekla je Stephanie dok su izlazili. »Dolaze vidjeti demaine d'Abbe Santiere.
Svećeničko imanje - ono što je izgradio svim tim misterioznim blagom koje je navodno pronašao.«
Malone je prišao bliţe kamenom zidu koji mu je dosezao do trbuha. Ispod njih, kolaţ polja, šuma,
dolina i kamena, protezao se kilometrima. Srebr-nozeleni breţuljci bili su puni kestena i hrastova.
Provjerio je gdje se nalazi. Velika snijegom prekrivena kapa Pirineja dominirala je juţnim
obzorom. Snaţni vjetar zavijao je sa zapada zagrijan, na sreću, ljetnim suncem.
Pogledao je udesno. Tridesetak metara dalje vidio je neogotički toranj, okrunjen nazubljenim
krovom i okruglom kupolom, koji je krasio korice mnogih knjiga i turističkih brošura. Stajao je na
rubu ponora, sumoran i prkosan, kao da se drţi za stijenu. Dugački vidikovac protezao se s
njegove straţnje strane i zavijao prema stakleniku s čeličnim okvirom, a zatim do još jedne
skupine starih kamenih zgrada, od kojih je svaka bila prekrivena krovom od narančastog crijepa.
Ljudi su šetali uokolo po bedemima, s kamerama u rukama, diveći će dolinama ispod njih.
»Toranj se zove Tour Magdala. Veličanstveno, zar ne?« upitala je Stephanie.
»Izgleda kao da ne pripada ovamo.« »I ja sam oduvijek tako mislila.«
S desne strane Magdale prostirao se ukrašeni vrt koji je vodio do male zgrade u renesansnom stilu
koja je također izgledala kao da je iz nekog drugog kraja.
»Vila Bethanie«, rekla je. »I nju je izgradio Sauniere.«
Ime mu je zaokupilo pozornost. Betanija. »To je biblijsko ime. Iz Svete zemlje. Znači 'kuća s
odgovorom'.«
Potvrdno je kimnula. »Sauniere je smišljao mudra imena.« Pokazala je prema drugim zgradama
iza njih. »Larsova kuća je niz onu uličicu. Prije nego što je posjetimo, moram nešto obaviti. Dok
hodamo, objasnit ću ti što se dogodilo ovdje 1891. Ono što sam pročitala prošli tjedan. Događaj
koji je ovo mjesto vratio natrag iz ništavila.«
Otac Berenger Sauniere razmišljao je o zastrašujućem zadatku koji je pred njim. Crkva Marije Magdalene
bila je izgrađena na vizi-gotskim ruševinama i posvećena 1059. Sada, osam stoljeća kasnije, njezina
unutrašnjost bila je u ruševinama zahvaljujući krovu koji je prokišnjavao kao da ne postoji. Zidovi su se
Ijuštili, temelji se razilazili. Trebat će strpljenja i izdrţljivosti da se obnovi šteta, ali smatrao je daje tican
tom zadatku.
Bio jt velik, mišićav muškarac, širokih ramena, kratko podšišane crne kost Jedna od njegovih simpatičnih
crta lica, bila je crtica na bradi. Dodavala je auru hirovitosti suzdrţanosti njegovih crnih očiju i gustih
obrva. Rođen i odgojen nekoliko kilometara dalje, u selu Mantazels, dobro je poznavao geografiju Corbieresa.
Još je od djetinjstva znao za Rennes-le-Chdteau. Crkva posvećena svetoj Mariji Magdaleni već je
desetljećima u ograničenoj uporabi, a nikad nije ni sanjao da će njezini mnogi problemi jednog dana biti
njegovi.
»Prava zbrka«, rekao mu je Rousett.
Pogledao je zidara. »Slaţem se.«
Drugi zidar, Babou, bio je zauzet podupiranjem zida. Drţavni arhitekt za ovo područje nedavno je predloţio
da se zgrada sruši, ali Sauniere to nikad ne bi dopustio. Nešto u toj staroj crkvi zahtijevalo je da je se spasi.
»Trebat će nam mnogo novca za popravke«, rekao je Rousset.
»Veliku količinu novca.« Rekao je to smiješeći se kako bi starcu dao do znanja da shvaća izazov. »Ali učinit
ćemo ovu kuću dostojnom Gospodina.«
Ono što nije rekao jest da je osiguran veći dio sredstava. Nasljedstvo jednog od njegovih prethodnika ostavilo
mu je šest stotina franaka namijenjenih baš tim radovima. A uspio je uvjeriti gradsko vijeće da mu posudi
dodatnih tisuću i četiri stotine franaka. Ali najveći dio dobio je otkrićem jedne tajne prije pet godina. Tri
tisuće franaka donirala je grofica Chambord, Henrijeva udovica, posljednji burbon-ski nasljednik francuskog
trona. U to je vrijeme Sauniere uspio na sebe svratiti dosta pozornosti antirepublikanskim propovijedima,
koji su u njegovoj ţupi pobuđivali monarhističke osjećaje. Drţava je bjesnila na te komentare, povlačeći
njegovu godišnju plaću i zahtijevajući ostavku. Umjesto toga, biskup ga je suspendirao na devet mjeseci. No,
njegova djela primijetila je grofica koja ga je kontaktirala putem posrednika.
»Gdje ćemo započeti?« upitao je Rousset.
Već je dugo razmišljao o ovom projektu. Prozori s vitrajima odavno su bili zamijenjeni, a novi trijem, iznad
glavnog ulaza, uskoro će biti go totovo. Bilo je očigledno da sjeverni zid, na kojem je trenutno radio Babou,
treba biti popravljen, da treba instalirati novu propovjedaonicu i zamijeniti krov. Ali znao je gdje moraju
početi.
»Počet ćemo s oltarom.«
Na Roussetovom licu bljesnulaje znatilelja.
»Na to je usredotočen narod«, rekao je Sauniere.
»Kako god vi kaţete, oče.«
Svidjelo mu se poštovanje koje mu je pokazao stariji ţupljanin, unatoč njegovoj dobi od trideset i osam
godina. U posljednjih pet godina jako je zavolio Rennes. Bio je blizu kuće i imao mnoštvo mogućnosti za
učenje Biblije i usavršavanje latinskog, grčkog i hebrejskog. Također je uţivao u planinarenju, lovu i
ribolovu. No, bilo je vrijeme da učini nešto konstruktivno.
Prišao je oltaru.
Ploča je bila od bijelog mramora, izdubljena kapljicama vode koje su stoljećima kapale kroz porozni svod.
Leţala je na dva ukrašena stupa, čiji je vanjski dio bio ukrašen vizigotskim kriţevima i grčkim slovima.
»Zamijenit ćemo ploču i stupove«, objavio je.
»Kako, oče?« upitao je Rousset. »Nikada, to nećemo podignuti.«
Pokazao je prema mjestu gdje je stajao Babou. »Uzmite malj. Nema potrebe za suviše paţnje.«
Babou je prinio teški malj i pogledao na zadatak. Tada je, uzdah-nuvši, podigao malj i sjurio ga u središte
oltara. Debela ploča je pukla, ali kamen se nije pomaknuo.
»Iz jednog je komada«, rekao je Babou.
»Ponovno«, rekao je Sauniere entuzijastički.
Nakon još jednog udarca, vapnenac je popustio, a dvije polovice urušile su se jedna prema drugoj između još
uvijek uzdignutih stupova.
»Dovrši«, rekao je.
Dva komada ubrzo su razbijena u komadiće. Sagnuo se. »Odnesimo ovo.«
»Mi ćemo nositi, oče«, rekao je Babou odlaţući malj. » Vi ih stavljajte na hrpu.«
Dvojica muškaraca podigli su velike komade i krenuli prema vratima.
»Odnesi te to na groblje i posloţite. Vjerojatno ćemo ih tamo moći upotrijebiti«, doviknuo je za njima.
Kad su otišli, primijetio je da su oba stupa preţivjela demoliranje. Rukom i obrisao prašinu i krhotine s vrha.
Na drugom je još uvijek stajala krhotina vapnenca, a kad ju je bacio na hrpu, primijetio je na vrhu stupa
plitki utor. Prostor nije bio veći od njegovog dlana, sigurno napravljen za nosač gornjeg dijela, ali unutar
utora je uočio nešto svjetlucavo.
Sagnuo se i paţljivo otpuhnuo prašinu.
Da, nešto je bilo tamo.
Staklena epruveta.
Ne puno duţa od njegova kaţiprsta i samo mah šira, zalivenog vrha u grimizni vosak. Pogledao je paţljivo i
primijetio da se u epruveti nalazi zamotani list papira. Pitao se koliko dugo je ovdje. Nije čuo da je oltar
nedavno obnavljan, tako da je znao daje ovo zacijelo skriveno prije mnogo godina.
Oslobodio je predmet iz njihova skrovišta.
»Ta bočica je početak«, rekla je Stephanie.
Malone je kimnuo. »I ja sam pročitao Larsove knjige. Ali mislio sam da je Sauniere pronašao tri
pergamenta u tom stupu s nekakvom šifriranom porukom.«
Odmahnula je glavom. »To je sve dio mita koji su drugi dodali priči. O tome sam razgovarala s
Larsom. Veći dio mita započeo je krčmar iz Rennesa u pedesetima, u nastojanju da poboljša posao.
Jedna laţ vodila je drugoj. Lars nikad nije smatrao da su ti pergamenti stvarni. Njihov navodni
tekst prepisan je u nebrojenim knjigama, ali nitko ga nikad nije vidio.«
»Zašto je onda pisao o njima?«
»Da bi prodao knjige. Znam da ga je to smetalo, ali ipak je tako učinio. Uvijek je govorio da štogod
Sauniere pronašao, vodi do 1891. i sadrţaja te staklene epruvete. Ali on je bio jedini koji je u to
vjerovao.« Pokazala je prema još jednoj kamenoj zgradi. »Ovo je mjesto gdje je Sauniere ţivio.
Sada se tamo nalazi njegov muzej. Stup s malim utorom izloţen je kako bi ga svi mogli vidjeti.«
Prošli su kiosk oko kojeg je bila okupljena gomila i nastavili uz grubo popločanu ulicu.
»Crkva Marije Magdalene«, rekla je, pokazujući prema romaničkoj zgradi. »Nekoć kapelica
mjesnim svecima. Sada, za nekoliko eura, tu moţete vidjeti veliko stvaralaštvo oca Saunierea.«
»Ne slaţeš se s time?«
Slegnula je ramenima. »Nikad i nisam. U tom je bio problem.«
S desne strane stajala je ruševina dvorca, vanjskih zidova boje blata isušenog na suncu. »Ovo je bio
dvorac Hautpoula«, rekla je. »Pao je pod drţavnu vlast za vrijeme revolucije i otada posve propao
«
Zaobišli su crkvu i prošli ispod kamenih vrata na kojima je bilo nešto što je nalikovalo lubanji i
kostima. Iz sinoć pročitane knjige prisjetio se da se taj simbol pojavljuje na mnogim templarskim
nadgrobnim pločama.
Zemlja s druge strane ulaza bila je prepuna kamenčića. Znao je kako su Francuzi zvali ovaj
prostor. Enclos paroissiaux. Ţupna ograda. Ograđeni prostor bio je tipičan: jedna strana zatvorena
niskim zidom, druga smještena uz crkvu, i ulaz koji je izgledao kao slavoluk pobjede. U groblju se
nalazilo obilje stolnih grobnica, nadgrobnih spomenika i memorijala. Neki od grobova bili su
ukrašeni cvijećem, dok su na mnogima stajale, kao što je običaj u Francuskoj, fotografije
preminulih.
Stephanie je prišla nadgrobnom spomeniku na kojem nije bilo ni cvijeća ni slika, a Malone ju je
pustio da priđe sama. Znao je da je Lars Nelle bio toliko voljen u ovom gradiću da je dobio
povlasticu ukopa na njihovom voljenom crkvenom zemljištu.
Nadgrobni spomenik bio je jednostavan, a na njemu je bilo zabiljeţeno samo ime, datumi i epitaf
SUPRUG, OTAC, ZNANSTVENIK.
Polako je prišao.
»Ni u jednom trenutku nisu razmišljali da ga ne pokopaju ovdje«, promucala je.
Znao je na što misli. Na sveto tlo.
»Tadašnji gradonačelnik rekao je da nema čvrstih dokaza da se sam ubio. On i Lars bili su bliski i
htio je da mu prijatelj ovdje bude pokopan.« »Savršeno mjesto«, odgovorio je.
Patila je, znao je to. Ali zamjećivanje njezine patnje smatrala bi invazijom na svoju privatnost.
»Napravila sam mnogo pogrešaka s Larsom«, rekla je. »Većinu njih platila sam kroz Marka.«
»Brak je teška stvar.« I njegov je propao zbog sebičnosti. »Baš kao i ro-diteljstvo.«
»Uvijek sam smatrala da je Larsova strast smiješna. Ja sam bila drţavna odvjetnica i radila vaţne
stvari. On je bio u potrazi za nemogućim.« »Zašto si onda ovdje?«
Nastavila je gledati u grob. »Shvatila sam da mu dugujem.« »Ili duguješ sebi?«
Okrenula se prema njemu. »Moţda dugujem i njemu i sebi«, rekla je. Napustio je temu.
Stephanie je pokazala prema udaljenom uglu. »Sauniereova ljubavnica pokopana je tamo.«
Malone je znao za ljubavnicu iz Larsovih knjiga. Bila je šesnaest godina mlada od Saunierea, imala
je jedva osamnaest godina, kad je prekinula šešir-dţijski posao i postala Sauniereova domaćica.
Ostala je s njim trideset i jednu godinu, do njegove smrti 1917. Sve što je Sauniere imao ostavio je
njoj, uključujući svu zemlju i bankovne račune, što je onemogućilo pristup bilo kome pa čak i
crkvi. Nastavila je ţivjeti u Rennesu, odijevala se sumorno i čudno se ponašala baš kao i njezina
ţivotna ljubav, sve do svoje smrti 1953.
»Ĉudakinja«, rekla je Stephanie. »Nakon što je Sauniere umro, izjavila je da je njegova ostavština
dovoljna da se cijeli Rennes prehranjuje stotinu godina; sama je pak ţivjela u siromaštvu sve do
smrti.«
»Je li se saznalo zašto?«
»Njezina jedina izjava je bila: ' U to ne smijem dirati'.« »Mislio sam da ne znaš puno o ovome.«
»Nisam ni znala sve do prošlog tjedna. Knjiga i dnevnik su vrlo informativni. Lars je intervjuirao
mnoge mještane.«
»Zvuči kao da su te priče rekla-kazala iz druge ili treće ruke.«
»Za Saunierea je to istina. On je mrtav već duţe vrijeme. Ali njegova ljubavnica ţivjela je do
pedesetih, tako da su sedamdesetih i osamdesetih još uvijek ţivjeli mnogi koji su je poznavali.
Prodala je Vilu Bethanie 1946. No-clu Ĉorbu. On je bio taj koji je vilu pretvorio u hotel - i izmislio
većinu laţni li podataka o Rennesu. Ljubavnica je obećala da će Corbuu odati veliku Sauniereovu
tajnu, ali pred kraj ţivota pretrpjela je moţdani udar i nije mogla komunicirati.«
Hodali su po čvrstom tlu dok su kamenčići škripali pod njihovim koracima.
"I Sauniere je bio ovdje pokopan uz nju, no gradonačelnik je rekao da je grob u opasnosti od
lovaca na blago.« Odmahnula je. »Prije nekoliko godina iskopali su svećenika i premjestili ga u
vrtni mauzolej. Sada ti treba tri cura da bi vidio njegov grob... to je, pretpostavljam, cijena
sigurnosti.«
Njen sarkazam je bio shvatljiv.
Pokazala je prema grobu. »Sjećam se da sam jednom bila ovdje prije mnogo godina. Kad je Lars
prvi put došao u kasnim šezdesetima, na grobu su bila samo dva oronula kriţa, prekrivena
bršljanom. Nitko se nije brinuo za njih. Nikome nijebilo stalo. Sauniere i njegova ljubavnica bili su
potpuno zaboravljeni.«
Ĉelični lanac bio je razapet oko parcele, a svjeţe cvijeće niklo je iz kamenih vaza. Malone je
primijetio jedva čitljiv epitaf.
OVDJE
B E R E N G E R S A U N I ERE
Ţ U P N I S V E Ć E N I K RE N N E S - L E - CH A T E A U A
I 8 5 3. - I 9 I 7.
UMRO 22. SIJEĈNJA 1917. u 64. GODINI
LEŢI
»Negdje sam pročitala da je nadgrobni spomenik bio previše krhak da bi ga preselili«, rekla je.
»Zato su ga ostavili. Ovako turisti mogu više toga vidjeti.« Uočio je i grob ljubavnice. »A ona nije
bila na meti oportunista?« »Očigledno ne, budući da su nju ostavili.« »Nije li njihova veza bila
skandalozna?«
Slegnula je ramenima. »Kakvo god blago Sauniere dobio, dijelio ga je sa svima. Onaj vodotoranj
tamo kod parkirališta? Izgradio ga je za gradske potrebe. Također je popločao ceste, popravljao
kuće, davao zajmove osobama koje su upale u probleme. Opraštali su mu bilo kakve moguće
slabosti. Uz to, nije bilo neobično da u to vrijeme svećenici imaju domaćice. Barem je tako Lars
napisao u jednoj od svojih knjiga.«
Grupa bučnih posjetitelja pojavila se iza ugla i krenula prema grobu.
»Evo ih, dolaze zijati«, rekla je Stephanie s tragom prezira u glasu. »Pitam se bi li se tako ponašali
kod kuće, da su na groblju gdje su pokopani njihovi najmiliji.«
Naprasita gomila prilazila je sve bliţe, a turistički vodič pripovijedao je o ljubavnici. Stephanie se
povukla, a Malone krenuo za njom.
»Ovo je za njih obična atrakcija«, rekla je Stephanie tihim glasom. »Mjesto na kojem je Sauniere
pronašao blago i navodno ugradio u crkvu poruku koja je na neki način vodila do tog blaga. Teško
mi je zamisliti da netko moţe povjerovati u te gluposti.«
»Nije li to ono o čemu je Lars pisao?«
»Donekle. Ali razmisli malo, Cotton. Ĉak i ako je svećenik pronašao blago, zašto bi ostavio kartu
da ga netko drugi pronađe? Sve ovo izgradio je za vrijeme svog ţivota. Zadnje što bi htio je da
netko drugi preuzme njegov posjed.« Odmahnula je. »Sve je to materijal za dobre knjige, a ne
stvarnost.«
Poţelio je nastaviti s pitanjima, ali je primijetio kako joj je pogled odlu-tao prema drugom dijelu
groblja, dalje niz kamene stepenice koje su vodile do hrastova klada koji se uzdizao iznad drugih
grobova. U sjeni stabla uočio je svjeţe iskopan grob ukrašen ţivopisnim buketima i srebrna slova
na nadgrobnom spomeniku nedavno uklesana na glatkoj sivoj pozadini.
Stephanie je krenula prema grobu, a on za njom.
»O, Boţe«, rekla je zabrinuta.
Pročitao je spomenik. ERNST SCOVILLE. Na brzinu je izračunao datume na grobu. Muškarac je
imao sedamdeset i tri godine kad je umro. A umro je prošli tjedan. »Poznavala si ga?« upitao je.
»Razgovarala sam s njim prije tri tjedna. Odmah nakon što sam primila Larsov dnevnik.« I dalje je
promatrala grob. »On je bio jedna od osoba koje su radile s Larsom i jedan od onih s kojima sam
trebala razgovarati.«
»Jesi li mu rekla što planiraš učiniti?«
Polako je kimnula. »Rekla sam mu o draţbi, o knjizi i mom dolasku u Europu.«
Nije mogao vjerovati što čuje. »Rekla si mi da nitko ništa ne zna o tome.« »Lagala sam.«
17.
SAMOSTAN
DES
FONTAINES
13:00
D E R O Q U E F O R T J E bio zadovoljan. Njegovo prvo suočavanje sa seneschalom pretvorilo se u
pravu pobjedu. Samo šestorici majstora je uspješno prigovoreno, a grijesi tih muškaraca varirali su
od krade i kukavičluka, do ţudnje za ţenom, sve starije od nekoliko stoljeća, u desetljećima prije
čistke, kad je bratstvo bilo slabo i kaotično. Naţalost, kazna koja je slijedila zbog prigovora bila je
više simbolična. Vladavina majstora i dalje je bila upisana u Kronikama, pomno upisanih
dostignuća i propusta, ali uz njih bi stajao zapis da su ga njegova braća proglasila nedostojnim
sjećanja.
U posljednjim tjednima njegovi poručnici osigurali su da dvije trećine glasuju i pošalju
seneschalu jasnu poruku. Ta nezasluţna budala treba biti svjesna koliko mu teška borba predstoji.
Istina, uvreda prigovora više ništa nije značila majstoru. On će bez obzira na sve biti poloţen u
grobnicu uz svoje prethodnike. Ne, uskraćivanje je više bio način da se pretpostavljeni nasljednik
spusti na zemlju i da se motiviraju saveznici. Bio je to drevni instrument, stvoren Zakonom, još iz
vremena kad su čast i sjećanje još nešto značili. Ali instrument koji je on uspješno uskrsnuo i
upotrijebio kao početnu salvu u ratu koji bi trebao biti gotov do sumraka.
On će biti sljedeći majstor.
Siromašni prijatelji-vojnici Krista i hrama Salomona postojali su od 1118. Filip IV. iz Francuske,
poznat pod tragično pogrešnim imenom Filip Lijepi, 1307. ih je pokušao iskorijeniti. No, kao i
seneschal, i on je podcijenio svojeg neprijatelja i uspio samo u slanju Reda u podzemlje.
Nekoć su deseci tisuća braće vladali tvrđavama, farmama, hramovima i dvorcima na devet tisuća
imanja raštrkanih po Europi i Svetoj zemlji. Sam pogled na viteza bratstva odjevenog u bijelo s
crvenim kriţem na prsima ulijevao je strah u neprijatelja. Braća su imala imunitet od
ekskomunikacije i nisu trebali plaćati feudalne naknade. Redu je bilo dopušteno zadrţati sav ratni
plijen. Podloţni samo papi, vitezovi templari bili su sami svoja nacija.
Ali već sedam stotina godina nisu vodili bitke. Umjesto toga, Red se povukao u Pirkeje i maskirao
se u tipičnu samostansku zajednicu. Veze s biskupom u Toiilouseu i Perpegnanu su odrţavane, i
izvršavane su sve traţene obveze prema rimskoj crkvi. Nije se radilo ništa što bi privlačilo
pozornost, izdvajalo samostan, ili otvaralo pitanja o onome što se događa unutar samostanskih
zidina. Sva braća dva puta su se zavjetovala. Jednom Crkvi, drugi put bratstvu. Drevni rituali i
dalje su se obavljali, sada pod okriljem tame, iza debelih bedema i čvrsto zatvorenih vrata
samostana.
I sve to za Veliku ostavštinu.
Paradoksalna uzaludnost tog zadatka izazivala je u njemu gnušanje. Red je postojao kako bi
obranio ostavštinu, ali ostavština postoji samo zbog Reda. Nezgodna situacija, u svakom slučaju.
Ali ipak duţnost.
Njegov čitav ţivot bio je tek uvod u sljedećih nekoliko sati. Rođen od nepoznatih roditelja,
odgojen od jezuita u crkvenoj školi u blizini Bordeauxa. U početku su braća uglavnom bili
kriminalci koji su se pokajali, razočarani ljubavnici, otpadnici. Danas su dolazili iz svih slojeva
društva. Sekularni svijet davao je najviše regruta, ali religiozno društvo davalo je istinske vode.
Posljednjih deset majstora imalo je svećeničko obrazovanje. Njegovo je počelo na sveučilištu u
Parizu, a završilo u sjemeništu u Avignonu. Ostao je tamo i nastavio poučavati iduće tri godine,
prije nego što mu je pristupio Red. Tada je prigrlio Zakon s nepokolebljivim entuzijazmom.
Tijekom svojih pedeset i šest godina nikad nije upoznao ţensko tijelo, niti je bio kušan od strane
muškarca. Uzdizanje do ranga vođe, znao je, bio je pokušaj bivšeg majstora da umiri njegovu
ambiciju, moţda je to bila čak i klopka kako bi stvorio dovoljno neprijatelja za onemogućavanje
daljnjeg napredovanja. Ali on je svoj poloţaj mudro iskoristio, stvarao prijatelje, gradio odanost,
prikupljao usluge. Ţivot u samostanu mu je odgovarao. Posljednje desetljeće proveo je
proučavajući Kronike i sad je bio upućen u sve aspekte - dobre i loše - povijesti Reda. Neće se
ponoviti pogreške iz prošlosti. Ţarko je vjerovao da je, u početku, samonametnuta izolacija
bratstva bila ono što je ubrzalo njihovo propadanje. Tajnovitost je na njih bacila auru
sumnjičavosti a odatle je mali korak do optuţivanja. Ovo mora završiti. Sedam siotina godina
tišine treba biti prekinuto.
Vrijeme je došlo.
Zakon je bio jasan.
Drţi se da kad majstor nešto zapovijedi, nema oklijevanja, već da će zapovijed biti izvršena bez odgode, kao
da je došla iz samog neba.
Telefon na njegovom stolu tiho je zazvonio i on podigne slušalicu.
»Naša dva brata u Rennes-le-Chateau«, rekao je njegov podzapovjednik, »izvijestili su da su
Stephanie Nelle i Malone sada tamo. Kao što ste predvidjeli, otišla je ravno na groblje i pronašla
grob Ernsta Scovillea.«
Dobro je poznavati svoje neprijatelje. »Neka naša braća nastave samo motriti, ali neka budu
spremni.«
»Što se tiče one druge stvari koju ste htjeli da provjerimo, još uvijek nemamo pojma tko je napao
braću u Kopenhagenu.«
Mrzio je neuspjeh. »Je li sve spremno za večeras?«
»Bit ćemo spremni.«
»Koliko ih je pratilo seneschala u Dvoranu otaca?«
»Trideset i četiri.«
»Jesu li svi identificirani?«
»Svi do jednog.«
»Svakome od njih bit će pruţena prilika da nam se pridruţi. U suprotnom ćemo se pozabaviti
njima. Pokušajmo postići da nam se većina pridruţi. To ne bi smio biti problem. Malo ih je koji
vole biti na strani gubitnika.«
»Vijećanje počinje u osamnaest sati.«
Barem seneschal obavlja svoje duţnosti, sazivanjem braće na sastanak prije mraka. Vijećanje je bila
jedina varijabla u jednadţbi - procedura posebno smišljena da spriječi manipulaciju - ali procedura
koju je dugo proučavao i očekivao.
»Budi pripravan«, rekao je. »Seneschal će iskoristiti brzinu da stvori meteţ. Tako je i njegov
majstor uspio na izborima.« »Sigurno neće olako prihvatiti poraz.«
»To ni ne očekujem od njega. Zato za njega spremam iznenađenje.«
18.
RENNES-LE- CHATEAU
13:30
M A L O N E I S T E P H A N I E krenuli su uzduţ prometnog seoceta. Još jedan autobus brujao je uz
glavnu ulicu, polako odlazeći prema parkiralištu. Na pola puta, Stephanie je ušla u restoran i
porazgovarala s vlasnikom. Malone je na tanjurima posjetitelja uočio ribu vrlo ukusnog izgleda,
ali je shvatio da će hrana pričekati.
Još je bio bijesan što mu je Stephanie lagala. Ili nije marila ili nije razumjela teţinu situacije.
Odlučni ljudi, spremni ubiti i umrijeti, traţili su nešto od nje. Vidio je takve već mnogo puta, i
znao je da što više informacija bude imao, to su bolji izgledi za uspjeh. Dovoljno je teško bilo
brinuti se za neprijatelja, ali nepovjerenje u saveznika dodatno je kompliciralo situaciju.
Kad je izašla iz restorana, Stephanie je rekla: »Ernsta Scovillea prošlog je tjedna udario automobil
na uobičajenoj jutarnjoj šetnji izvan zidina. Bio je mjesni miljenik. Dugo vremena je ţivio ovdje.«
»Jesu li pronašli automobil?«
»Nije bilo svjedoka. Nema nikakvih tragova.«
»Jesi li poznavala Scovillea?«
Potvrdno je kimnula. »Ali nisam mu baš bila draga. On i ja rijetko smo razgovarali. Uvijek bi
zauzeo Larsovu stranu u našim raspravama.« »Zašto si ga onda nazvala?«
»On je bio jedina osoba koju sam mogla pitati o Larsovom dnevniku. Bio je uljudan, s obzirom da
godinama nismo razgovarali. Ţelio je vidjeti dnevnik. Htjela sam se pomiriti s njim dok sam
ovdje.«
Razmišljao je. Nesuglasice sa suprugom, sinom i suprugovim prijateljima. Izvor njezine krivnje
bio je jasan, ali ono što je htjela napraviti po tom pitanju i dalje je ostajalo u magli.
Mahnula mu je da nastave hodati. »Ţelim provjeriti Ernstovu kuću. Imao je vrlo veliku biblioteku.
Voljela bih vidjeti jesu li knjige još uvijek tamo.« »Je li imao suprugu?«
Odmahnula je glavom. »Samotnjak. Bio bi odličan pustinjak.«
Krenuli su niz jednu od bočnih ulica medu zgradama koje su izgledale kao da su izgrađene za već
odavno mrtve stanare.
»Vjeruješ li da je zaista negdje ovdje skriveno blago?« upitao je.
»Teško je reći, Cotton. Lars je znao reći da je devedeset posto Sauniere-ove priče izmišljeno. Korila
sam ga što trati vrijeme na gluposti. Ali on mi je uvijek uzvraćao da je deset posto priče istinito. To
ga je očaravalo, a u velikoj mjeri i Marka. Ovdje su se prije stotinu godina dogodile neke vrlo
čudne stvari.«
»Ponovno govoriš o Sauniereu?«
Kimnula je potvrdno.
»Ne shvaćam.«
»I meni treba pomoć. Ali mogu ti reći što još znam o Berengeru Sauniereu.«
»Ne mogu napustiti ţupu u kojoj me drţe interesi«, rekao je Sauniere biskupu dok je stajao pred starcem u
episkopskoj palači u Car-cassonneu, trideset i pet kilometara sjeverno od Rennes-le-Chdteaua.
Izbjegavao je taj sastanak mjesecima, po preporukama svog liječnika daje nesposoban putovati zbog bolesti.
Ali biskup je ustrajao, a posljednji zahtjev za audijenciju dostavio je straţar koji je upućen da ga osobno
doprati.
»Ţivite raskošnije od mene«, rekao je biskup. »Ţelim izvještaj 0 izvoru vaših novčanih sredstava, koji su
tako iznenađujući i bitni.«
»Naţalost, traţite od mene jedino što vam ne mogu odati. Veliki grešnici kojima sam, uz Boţju pomoć,
pokazao put pokajanja darovali su znatne iznose. Ne bih htio odati ispovjedne tajne.«
Biskup je razmatrao njegov argument koji je bio dobar i vjerojatno mogao proći.
»Razgovarajmo onda 0 vašem ţivotnom stilu. To nije zaštićeno tajnama ispovjedaonice.«
Glumio je nevinost. »Moj ţivotni stil prilično je skroman.« »To nije ono što sam ja čuo.« »Onda ste čuli
neistine.«
»Da vidimo.« Biskup je otvorio korice debele knjige koja je leţala pred njim. »Dao sam da mi sastave
inventar, vrlo zanimljivo.«
Sauniereu se nije svidio početak. Njegov odnos s bivšim biskupom bio je leţeran, srdačan. Uţivao je veliku
slobodu. Novi biskup bio je potpuna suprotnost.
»Godine 1891. počeli ste obnovu ţupne crkve. Tada ste promijenili prostre, izgradili trijem, ugradili novi
oltar i propovjedaonicu i popravili krov. Cijena, otprilike dvadeset i dvije tisuće franaka. Iduće godine
pobrinuli ste se za vanjske zidove i zamijenili pod crkve. Zatim ste ugradili novu ispovjedaonicu, sedam
stotina franaka, kiparstvo i posuvljanje kriţa, sve izrađeno u Toulouseu kod Giscarda, trideset i dvije tisuće
franaka. Godine 1898. dodali ste škrinju za milodare, četiri stotine franaka. Godine 1900. dodali ste izraditi
bareljef sv. Marije Magdalene, vrlo detaljan, kaţu, postavljen ispred oltara.«
Sauniere je mirno slušao. Očigledno da biskup ima pristup ţupnim knjigama. Prijašnji blagajnik dao je
otkaz prije nekoliko godina, smatrajući kako se njegove duţnosti protive njegovim uvjerenjima. Netko ga je
očigledno pronašao.
»Došao sam ovamo 1902.«, rekao je biskup. »Posljednjih osam godina pokušavam — uzaludno — da dođete
k meni i odgovorite na moje brige. No, u to vrijeme ste vi uspjeli sagraditi Vilu Bethaniju uz crkvu. To je,
kako mi kaţu, burţujska građevina, mješavina stilova, isklesana od kamena. Stakla na zgradi su vitraji, ima
blagovaonicu, dnevni boravak i spavaće sobe za goste. Priličan broj gostiju, kao što čujem. Tamo ih
ugošćujete.«
Komentar je očigledno bio namijenjen izazivanju reakcije, ali nije ništa odgovorio.
»A tu je i Toranj Magdala, vaša neuspjela biblioteka koja se nadvila nad dolinom. Jedan od najboljih
tesarskih radova u okolici, kako čujem.
Sve ovo uz dodatak vašim kolekcijama poštanskih marki i razglednica, koje su ogromne, i čak i neke egzotične
ţivotinje. Sve u iznosu od više tisuća franaka.« Biskup je zatvorio knjigu. »Doprinosi vaše ţupe ne
premašuju dvije stotine i pedeset franaka godišnje. Kako ste uspjeli prikupiti sve to?«
»Kao Što sam rekao, od mnogih privatnih donacija koje ţele vidjeti prosperitet moje ţupe.«
»Uzimali ste naknadu za mise«, objavio je biskup. »Prodavali ste sakramente. VaŠ grijeh je simonija'.
Upozorili su ga da će to biti optuţnici. »Zašto mi prigovarate? Moja je ţupa, kad sam u nju stigao, bila u
bijednom stanju. Nakon svega, obveza je mojih nadleţnih da osiguraju da crkva u Rennes-le-Chateau bude
dostojna vjernika i pristojno boravište za svećenika. Ali već četvrt stoljeća radim, gradim i uljepšavam crkvu
a da nisam traţio ni novčića od biskupije. Čini mi se da bih trebao dobiti vaše pohvale, a ne optuţbe.«
»Koliko kaţete da ste potrošili na sva ta poboljšanja?«
Odlučio je odgovoriti. »Sto devedeset i tri tisuće franaka.«
Biskup se nasmijao. »Oče, to ne bi pokrilo ni namještaj, kipove i vitraje. Prema mojem izračunu, potrošili ste
više od sedamsto tisuća franaka.«
»Nisam upoznat s računovodstvenim praksama, tako da ne mogu reći koji su stvarni troškovi. Jedino što
mogu reći je da stanovnici Rennesa vole svoju crkvu.«
»Sluţbenici kaţu da vi primate sto do sto pedeset poštanskih uplatnica svaki dan. Dolaze iz Belgije, Italije,
Švicarske i iz cijele Francuske. Njihovi iznosi su od pet do četrdeset franaka svaki. Često odlazite u banku u
Couizi, gdje ih pretvarate u gotovinu. Kako to objašnjavate?«
»Moju korespondenciju za mene obavlja domaćica. Ona i otvara i odgovara na bilo kakve upite. To biste
pitanje trebali postaviti njoj.« »Vi se pojavljujete u banci.« Ustrajao je u svojoj priči. »Trebali biste pitati
nju.« »Naţalost, ona ne spada pod moje ovlasti.« Slegnuo je ramenima.
»Oče, uzimate naknadu za mise. Potpuno je jasno, barem meni, da te kuverte koje stiţu u vašu ţupu nisu
pisma dobronamjernika. Ali postoji nešto što me još više uznemiruje.«
Tiho je slušao.
»Izvršio sam obračun. Osim ako vam za mise ne plaćaju basnoslovne iznose — a koliko sam čuo, standardna
cijena među prestupnicima je pedeset centima — trebali biste odrţavati mise dvadeset i četiri sata dnevno
idućih tri stotine godina kako biste nagomilali potrošene iznose. Ne, Oče, uzimanje naknade za mise samo je
paravan koji ste sami smislili kako biste sakrili pravi izvor vašeg blagostanja.«
Ovaj čovjek bio je mudriji nego što je izgledao.
»Imate li odgovor?«
»Ne.
»U tom slučaju, oslobođeni ste vaših duţnosti u Rennesu i smjesta se prijavite u ţupu u Coustoungeu. Uz
to, suspendirani ste, bez prava na drţanje mise ili obavljanje sakramenata u crkvi do daljnjeg.«
»A koliko će dugo ta suspenzija trajati?« upitao je mirnim glasom.
»Dok Duhovni Sud ne čuje vašu ţalbu, za koju sam siguran da ćete je odmah uloţiti.«
»Sauniere je uloţio ţalbu«, rekla je Stephanie, »ţalio se sve do Vatikana, ali umro je 1917. prije
nego što je opravdan. Ali ono što je učinio jest da je napustio crkvu, ali nikad nije napustio Rennes.
Jednostavno je počeo drţati mise u Vili Bethaniji. Mještani su ga oboţavali, tako da su bojkotirali
novog ţupnika. Sjeti se, sva zemlja oko crkve, uključujući i vilu, pripadala je Sau-niereovoj
ljubavnici - bio je mudar - tako da mu crkva ništa nije mogla.«
Malone je htio znati: »Kako je onda platio sve te popravke?«
Nasmiješila se. »To je pitanje na koje su mnogi pokušali odgovoriti, uključujući i mog supruga.«
Prošli su uz još jednu vijugavu uličicu, obrubljenu melankoličnim kućicama, boje mrtvog drveta
oljuštene kore. »Ernst je ţivio malo dalje«, rekla je.
Prišli su staroj zgradi oţivljenoj pastelnim ruţama koje su se penjale uz pergolu od kovanog
ţeljeza. Iznad tri kamene stepenice stajala su upuštena vrata. Malone se popeo i provirio kroz
staklo na vratima. Nije vidio nikakve znakove zapuštenosti. »Kuća izgleda dobro.«
»Ernst je bio opsesivan.«
Provjerio je bravu. Zaključano.
»Voljela bih ući«, rekla je sa ceste.
Pogledao je oko sebe. Sedam metara s lijeve strane ulica je završavala kod vanjskog zida. Iza njega
prostiralo se plavo nebo načičkano pahuljastim oblacima. Nikoga nije bilo u blizini. Okrenuo se i
laktom izbio stakleni prozor. Zatim je posegnuo kroz okno i otključao bravu.
Stephanie je prišla iza njega.
»Poslije tebe«, rekao je.
19.
SAMOSTAN
DES
FONTAINES
14:00
S E N E S C H A L J E G U R N U O ţeljezna vrata od rešetaka i poveo povorku oţalošćenih kroz
drevni slavoluk. Ulaz u podzemnu Dvoranu otaca nalazio se unutar samostanskih zidova, na
kraju dugačkog prolaza gdje je jedna od najstarijih zgrada bila prislonjena uz stijenu. Prije tisuću i
pet stotina godina, redovnici su se okupljali u spiljama unutar stijene, ţiveći u sumornim
udubljenjima. Dolaskom sve većeg broja pokajnika, podignute su prve zgrade. Samostani imaju
tendenciju ili dramatičnog rasta ili propadanja, a ovaj je buknuo građevinskim zanosom koji je
trajalo stoljećima. Vitezovi templari potiho su preuzeli vlasništvo u kasnom trinaestom stoljeću.
Matična kuća reda - maison chevetaine, kao što ju je Zakon nazivao, bila je podignuta prvo u
Jeruzalemu, zatim u Acreu, pa Cipru i konačno je završila ovdje nakon čistke. Nakon nekog
vremena, kompleks je okruţen obrambenim zidinama i tornjevima, a samostan je narastao u jedan
od najvećih u Europi, podignut visoko u Pirinejima, odvojen od svijeta i geografijom i Zakonom.
Ime je dobio po obliţnjoj rijeci, vodopadima i obilnim podzemnim vodama. Abbey des Fontaines:
Samostan izvora.
Spustio se niz uske stepenice uklesane u kamen. Potplat njegovih platnenih sandala klizio je uz
vlaţan kamen. Tamo gdje su uljne baklje nekoć pruţale svjetlost, sad su električne svjetiljke
obasjavale put. Pridruţilo mu se trideset i četvoro braće. Na dnu stepenica, krenuo je dalje dok se
tunel nije otvorio u visoku nadsvođenu prostoriju. Iz središta se uzdizao kameni stup, poput
debla nekog drevnog stabla.
Braća su se polako okupila oko hrastovog lijesa, koji je već bio unesen i poloţen na kameno
podnoţje. Kroz oblake tamjana začulo se melankolično pjevanje.
Seneschal je iskoračio, a pjesma je stala. »Došli smo mu izraziti poštovanje. Pomolimo se«, rekao je
na francuskom.
Tako su i učinili, a zatim su otpjevali pjesmu.
»Naš majstor dobro nas je vodio. Vi, koji ste privrţeni njemu, budite ohrabreni. On bi se ponosio
vama.« Prošao je trenutak tišine. »Što nas očekuje?« jedan brat je tiho upitao.
Vijećanje nije bilo prikladno za Dvoranu otaca, ali s neizvjesnošću koja je lebdjela nad nj ima,
dopustio je nepoštivanje Zakona.
»Nesigurnost«, odgovorio je. »Brat de Roquefort spreman je preuzeti vodstvo. Oni od vas koji
budu odabrani za konklavu morat će naporno raditi kako bi ga zaustavili.«
»On će nas uništiti«, promrmljao je drugi brat.
»Slaţem se«, odgovorio je seneschal. »On vjeruje da nekako moţemo osvetiti sedam stotina godina
stare grijehe. Ĉak i kad bismo mogli, koja je svrha? Preţivjeli srno.«
»Njegovi sljedbenici snaţno pritišću. Oni koji mu se suprotstave bit će kaţnjeni.«
Seneschal je znao da je ovo razlog zašto ih je tako malo došlo u dvoranu. »Naši preci suočavali su
se s mnogim neprijateljima. U Svetoj Zemlji suprotstavili su se Saracenima i časno umrli. Ovdje su
trpjeli mučenje inkvizicije. Naš majstor, de Molay, spaljen je na lomači. Naša je duţnost ostati
vjernima.« Slabe rijeci, znao je, ali trebalo ih je izreći.
»De Roquefort ţeli zaratiti s našim neprijateljima. Jedan od njegovih sljedbenika čak mi je rekao da
im planira uzeti mrtvačko platno.«
Trznuo se. I drugi radikali predlagali su takvo prkošenje, ali svaki majstor uspješno je spriječio
takvu nakanu. »Moramo ga zaustaviti na konklavi. Na sreću, ne moţe kontrolirati izborni proces.«
»Strahujem od njega«, rekao je jedan od braće, a tišina koja je uslijedila davala je do znanja da se i
drugi slaţu.
***
Nakon sat vremena molitve, seneschal je dao signal. Ĉetiri nositelja, odjevena u grimizne haljine,
podigla su lijes majstora.
Okrenuo se i prišao prema dvama stupovima od crvenog kremena koji su obrubljivali Zlatna
vrata. Ime nije označavalo sastav vrata, već ono što je pohranjeno iza njih.
Ĉetrdeset i tri majstora leţali su u vlastitim usjeklinama, locolima, ispod kamenog svoda, poliranog
do visokog sjaja i obojanog tamnoplavom bojom, na kojoj su se zlatne zvijezde presijavale na
svjetlosti. Tijela su se odavno pretvorila u prašinu. Ostale su samo kosti, pohranjene u
kosturnicama na kojima je zapisano majstorovo ime i datumi njegove sluţbe. S desne strane
protezale su se prazne usjekline. Jedna od njih će primiti majstorovo tijelo sljedećih godinu dana.
Tek tada će se brat vratiti kako bi prebacio kosti u kosturnicu. Obred pogreba, koji Red već dugo
odrţava, pripisuje se Zidovima iz Svete zemlje iz vremena Krista.
Nosioci su spustili lijes u predviđenu usjeklinu. Duboki mir ispunio je polutamu.
Misli o njegovom prijatelju prolazile su kroz senesehalovu svijest. Majstor je bio najmlađi sin
bogatog belgijskog trgovca. Crkva ga je privukla bez nekog jasnog razloga - jednostavno nešto što
je morao učiniti. Regrutirao ga je jedan od brojnih putnika Reda, braće koji su ţivjeli po cijelom
svijetu, a koji su imali blagoslov prepoznavanja regruta. Ţivot u samostanu mu je odgovarao. Iako
nije bio visokog reda, na konklavi nakon smrti njegovog prethodnika braća su suglasno izjavila:
»Neka on bude majstor.« Tako je i prisegnuo. Dajem sebe svemogućem Bogu i djevici Mariji za spasenje
svoje duše i tako ću i ţivjeti svoj sveti ţivot kroz sve svoje dane do posljednjeg daha. Seneschal je napravio
isti zavjet.
Dopustio je da mu misli odlutaju u začetke Reda - borbeni ratni poklici, uzdasi ranjene i umiruće
braće, mučenički uzdasi na pokopu onih koji nisu preţivjeli sukob. To je bio templarski put. Prvi
su ulazili, posljednji odlazili. Raymond de Roquefort ţudio je za tim vremenima. Ali zašto? Ispraznost toga pokazala se kad su se Crkva i drţava okrenuli protiv templara u vrijeme Ĉistke, ne
pokazujući nikakvog obzira prema dvije stotine godine vjernoj sluţbi. Jedni su spaljeni na lomači,
drugi mučeni i doţivotno osakaćeni, sve zbog obične pohlepe. Za moderni svijet, vitezovi templari
su legenda. Davno sjećanje. Nitko nije mario postoje li ili ne i stoga bilo kakvo ispravljanje
pogrešnih optuţbi nije imalo nikakvog smisla.
Mrtvi moraju ostati mrtvi.
Ponovno je pogledom prešao preko kamenih škrinja, a zatim otpustio braću — sve osim jednoga.
Svog pomoćnika. Trebao je razgovarati s njim nasamo. Mlađi muškarac je prišao.
»Reci mi, Geoffrey«, počeo je seneschal. »Jeste li ti i majstor spletkarili?«
Njegove tamne oči bljesnule su od iznenađenja. »Kako to mislite?«
»Je li majstor traţio da učiniš nešto za njega u posljednje vrijeme? Hajde, nemoj mi lagati. Njega
više nema, a ja sam ovdje.« Mislio je da će mu njegov viši status omogućiti lakše izvlačenje istine.
»Da, seneschal. Poslao sam poštom dva paketa.«
»Kako je izgledao prvi?«
»Debeo, teţak, poput knjiga. Poslao sam ga dok sam bio u Avignonu, prije više od mjesec dana.«
»A drugi?«
»Poslan u ponedjeljak, iz Perpignana. Pismo.«
»Na koga je pismo bilo naslovljeno?«
»Na Ernsta Scovillea u Rennes-le-Chateau.«
Mladić se brzo prekriţio, a seneschal je uočio zbunjenost i sumnjičavost. »Sto je?«
»Majstor je rekao da ćete me to pitati.« To ga je zainteresiralo.
»Rekao mi je da vam, kad me to upitate, kaţem istinu. Ali također je rekao da vas moram
upozoriti. Mnogi su krenuli putem kojim ćete upravo krenuti, ali nitko nikad nije uspio. Rekao je
da vam poţelim sreću i Boţju pomoć.«
Njegov mentor bio je briljantan čovjek koji je očigledno znao puno više nego što je ikad rekao.
»Također je rekao da morate završiti traganje. To je vaša sudbina. Bez obzira shvaćate li to ili ne.«
Dovoljno je čuo. To je objašnjavalo praznu škrinju u ormaru u majstorovoj sobi. Knjige koju je
traţio više nije bilo. Majstor ju je poslao. Njeţnim odmakom otpustio je pomoćnika. Geoffrey se
naklonio, a zatim poţurio prema Zlatnim vratima.
Nešto mu je palo na pamet. »Ĉekaj. Nikad mi nisi rekao kamo je poslan prvi paket, ona knjiga.«
Geoffrey je stao, okrenuo se, ali ništa nije rekao.
»Zašto mi ne odgovaraš?«
»Nije u redu da govorimo o tome. Ne ovdje. Kad je on tako blizu.« Mladićeve oči pogledavale su
prema lijesu.
»Rekao si da je on htio da znam.«
Nervoza je isijavala iz očiju koje su ga promatrale.
»Reci mi kamo je knjiga poslana.« Iako je već znao, htio je čuti iz njegovih usta.
»U Ameriku. Ţeni, Stephanie Nelle.«
20.
RENNES-LE-CHATEAU
14:30
M A L O N E J E P R E G L E D A V A O unutrašnjost skromne kuće Ernsta Scovillea. Unutarnje
uređenje bila je eklektička kolekcija britanskih antikviteta, španjolske umjetnosti iz dvanaestog
stoljeća i nepoznatih francuskih slika. Procijenio je da ga okruţuje oko tisuću knjiga, većina poţutjelih. mekih korica i nekoliko starih tvrdih uveza. Svaka polica bila je naslonjena uz vanjski zid i
pomno posloţena po tematici i veličini. Stare novine bile su poredane po godinama, kronološkim
redom. Isto tako i periodika. Sve knjige bile su na temu Rennesa, Saunierea, francuske povijesti,
Crkve, templara i Isusa Krista.
»Izgleda da je Scoville bio ljubitelj Biblije«, rekao je, pokazujući prema nizu analitičkih knjiga.
»Proveo je cijeli ţivot proučavajući Novi zavjet. On je bio Larsov biblijski izvor.«
»Ne čini se da je itko pretraţivao ovu kuću.«
»Moţda su to učinili paţljivo.«
»Istina. Ali što su traţili? Što mi traţimo?«
»Ne znam. Sve što znam jest da sam razgovarala sa Scovilleom, a dva tjedna kasnije on je mrtav.«
»Što je mogao znati, zbog čega se isplatilo ubiti ga?«
Slegnula je ramenima. »Naš razgovor je bio ugodan. Zaista sam mislila da je on taj koji je poslao
dnevnik. On i Lars bili su bliski suradnici. Ali on nije ništa znao o dnevniku, iako ga je htio
pročitati.« Prestala je proučavati. »Pogledaj sve ove stvari. Bio je opsjednut.« Odmahnula je
glavom. »Lars i ja svađali smo se oko ovakvih stvari godinama. Uvijek sam mislila da trati svoje
akademske vještine. Bio je dobar povjesničar. Mogao je dobro zarađivati na sveučilištu i izdavati
vjerodostojna istraţivanja. Umjesto toga je odlučio lutati cijelim svijetom, ganjajući sjene.«
»Bio je autor bestselera.«
»Samo prva knjiga je bila bestseler. Novac je bio još jedna od naših stalnih rasprava.«
»Zvučiš kao ţena koja za mnogo čime ţali.«
»Zar ti ne ţališ? Koliko se sjećam, i ti si teško podnio razvod od Pam.«
»Nitko ne voli neuspjeh.«
»Tvoja supruga se barem nije ubila.«
Bila je u pravu.
»Na putu ovamo rekla si da je Lars vjerovao kako je Sauniere pronašao poruku unutar staklene
bočice u stupu. Tko je napisao poruku?«
»U svom dnevniku, Lars je napisao da je to vjerojatno bio jedan od Sau-niereovih prethodnika,
Antoine Bigou, koji je sluţio kao ţupni svećenik za Rennes u zadnjem dijelu osamnaestog stoljeća,
u vrijeme Francuske revolucije. Spomenula sam ga u automobilu. On je bio svećenik kojem je
Marie d'Hautpoul de Blanchefort otkrila obiteljsku tajnu prije smrti.«
»Dakle, Lars je smatrao kako je obiteljska tajna bila zapisana u poruci u bočici?«
»Nije tako jednostavno. Priča je kompliciranija. Marie d'Hautpoul udala se za posljednjeg markiza
de Blancheforta 1732. Loza de Blanchefort ima francusku povijest sve do vremena templara.
Obitelj je sudjelovala i u Kriţarskim ratovima i u Albigenškim ratovima. Jedan od predaka čak je
bio majstor u templarskom redu sredinom dvanaestog stoljeća, a obitelj je stoljećima bila u
posjedu Rennesa i okolnog područja. Kad su templari uhićeni 1307., de Blancheforti su pruţili
utočište mnogim bjeguncima pred ljudima Filipa IV. Govori se, iako nitko to zasigurno ne zna, da
su članovi obitelji de Blanchefort od tada nadalje uvijek bili dio templara.«
»Zvučiš baš kao Henrik. Zar zaista misliš da templari još uvijek postoje?«
»Nemam pojma. Ali stalno mi se vraća nešto što je rekao muškarac u katedrali. Citirao je Sv.
Bernarda iz Clairvauxa, svećenika iz dvanaestog stoljeća koji je bio ključna figura u dolasku
templara na vlast. Pravila sam se kao da ne znam o čemu govori. Ali Lars je puno pisao o njemu.«
Malone se također prisjetio tog imena iz knjige koju je pročitao u Kopenhagenu. Bernard de
Fontaines je bio redovnik u redu cistercita koji je osnovao samostan kod Clairvauxa u dvanaestom
stoljeću. Bio je vodeći mislilac i imao veliki utjecaj unutar Crkve, postajući bliskim savjetnikom
pape In-nocenta II. Njegov ujak bio je jedan od devet izvornih templara, a Bernard je bio taj koji jc
uvjerio Innoccnta II. da templarima omogući korištenje nikad prije dopuštenog Zakona.
»Muškarac u katedrali poznavao je Larsa«, rekla je Stephanie. »Ĉak je dao naslutiti da je
razgovarao s njim o dnevniku, a Lars ga je odbio. Muškarac na Okruglom tornju također je radio
za njega - on je htio da to znam - a taj muškarac je izviknuo borbeni poklik templara prije nego što
je skočio.«
»Sve to bi mogao biti blef da te preplaši.«
»Počinjem sumnjati u to.«
Sloţio se, naročito kad uzme u obzir što je primijetio kad su dolazili s groblja. Ali za sada je to
odučio zadrţati za sebe.
»Lars je u svom dnevniku pisao o tajni de Blancheforta, koja navodno datira iz 1307., u vrijeme
uhićenja templara. Pronašao je veliki broj spomena te takozvane obiteljske obveze u tadašnjim
dokumentima, ali nikad nije pronašao detalje. Očigledno je proveo dosta vremena u mjesnim
samostanima pregledavajući njihove knjiţnice. Ali izgleda da je grob Marie, onaj koji je skiciran u
knjizi koju je Thorvaldsen kupio, ključ svega. Marie je umrla 1781., ali tek 1791. je otac Bigou
podigao nadgrobni spomenik i oznaku iznad njezinih ostataka. Prisjeti se tog vremena. Francuska
revolucija se zakuhavala, a katoličke crkve su uništavane. Bigou je bio protiv republike, tako da je
pobjegao u Španjolsku 1793., gdje je i umro dvije godine kasnije. Nikad se nije vratio u Rennes-leChateau.«
»A što je Lars mislio da je Bigou sakrio unutar te staklene epruvete?«
»Vjerojatno ne samu tajnu de Blancheforta, već način na koji se do nje moţe doći. U dnevniku je
Lars zapisao kako čvrsto vjeruje da Mariein grob sadrţi ključ tajne.«
Počeo je shvaćati. »Zato je knjiga bila toliko vaţna.«
Potvrdno je kimnula. »Sauniere je uništio mnoge grobove u crkvenom dvorištu, vadeći njihove
kosti i stavljajući ih u zajedničku kosturnicu koja još uvijek stoji iza crkve. To objašnjava, kao što je
Lars napisao, zašto danas nema grobova koji datiraju od prije 1885. Mještani su se snaţno pobunili
protiv toga što radi pa mu je gradsko vijeće naredilo da obustavi radove. Grob Marie de
Blanchefort nije iskopan, ali Sauniere je okrhnuo sva slova i simbole s groba. Ono što nije znao jest
da postoji preţivjela skica grobnog kamena, koju je nacrtao gradonačelnik, Eugene Stublein. Lars
je saznao za tu skicu, ali nikad nije mogao pronaći kopiju spomenute knjige.«
»Kako je Lars znao da je Sauniere uništio znakove na grobu?«
»Postoji zapis o uništavanju Marieinog groba u to vrijeme. Nitko tada nije tom činu pridavao puno
značenja, ali tko bi osim Saunierea to mogao učiniti?«
»A Lars je smatrao da sve ovo vodi do blaga?«
»Zapisao je u dnevniku kako misli da je Sauniere dešifrirao poruku koju je otac Bigou ostavio i
pronašao templarsko skrovište, o čemu je rekao samo svojoj ljubavnici, koja je umrla a da nije
nikome odala tajnu.«
»Što si ti planirala učiniti? Upotrijebiti dnevnik i knjigu i ponovno potraţiti skrorište?«
»Ne znam što bih učinila. Samo znam da me nešto ponukalo da dođem, kupim knjigu i malo
pročačkam.« Zastala je. »To mi je također dalo izliku da dođem i neko vrijeme provedem u
njegovoj kući i prisjetim se.«
To je mogio shvatiti. »Zašto si uplela Petera Hansena? Zašto nisi sama kupila knjigu!«
»Još uvijek radim za vladu SAD-a. Mislila sam da će Hansen biti tampon zona. Da se moje ime
neće nigdje pojaviti. Naravno, nisam imala pojma da je sve ovo upleteno.«
Razmislio je o njezinim riječima. »Dakle, Lars je pratio Sauniereove tragove, baš kao što je
Sauniere pratio Bigouove.«
Potvrdno je kimnula. »A izgleda da i netko drugi prati te iste tragove.«
Ponovno je pregledao sobu. »Morat ćemo paţljivo pročešljati, ako se nadamo pronalasku ikakvih
tragova.«
Nešto kod ulaznih vrata privuklo mu je pozornost. Kad su ušli, hrpa omotnica leţala je razbacana
po podu, odgurnuta prema zidu. Očigledno pošta koja je ubačena kroz prorez u vratima. Prišao je
i podigao nekoliko omotnica.
Stephanie je prišla blizu.
»Daj da vidim ovu«, rekla je.
Predao joj je omotnicu krem boje s crnim natpisom. »Poruka koja je stigla s Larsovim dnevnikom
bila je na papiru iste boje, a i rukopis je sličan.« Pronašla je stranicu u torbici i usporedila rukopis.
»Identični su«, izjavila je.
»Siguran sam da nam Scoville neće zamjeriti.« Otvorio je omotnicu. Ispalo je devet listova papira.
Na jednom je listu bila zapisana poruka, istom tintom i rukopisom koji je Stephanie primila.
Ona će doći. Oprosti joj. Dugo si traţio i zasluţuješ vidjeti. Zajedno, to moţe biti moguće. U Avignonu
pronađi Claridona. On ti moţe pokazati put. Ali prendgarde l'Ingenieur.
Ponovno je pročitao posljednji redak - prend garde l'Ingenieur. »Ĉuvaj se inţenjera? Što to znači?«
»Dobro pitanje.«
»Spominje li se inţenjer igdje u dnevniku?« »Ni riječi.«
»Oprosti joj. Očigledno je pošiljalac znao da ti i Scoville niste u dobrim odnosima.«
»To je uznemirujuće. Nisam bila svjesna da itko zna za to.«
Proučio je drugih osam listova papira. »Ovo su stranice iz Larsovog dnevnika. Stranice koje
nedostaju.« Provjerio je poštansku marku na omotnici. Iz Perpignana, na francuskoj obali. Prije pet
dana. »Scoville ovo nikad nije primi«. Stiglo je prekasno.«
»Ernst je ubijen, Cotton. Sada u to ne sumnjam.«
Sloţio se, ali mučilo ga je nešto drugo. Polako je prišao jednom od prozora i oprezno provirio kroz
ţaluzine.
»Moramo otići u Avignon«, rekla je.
Sloţio se, ali dok je pomno promatrao praznu ulicu, uhvatio je tračak onoga što je očekivao.
»Nakon što obavimo jedan poslić«, rekao je.
21.
SAMOSTAN
18 : o o
DES FONTAINES
D E R O Q U E F O R T S E okrenuo prema okupljenima. Braća su rijetko odijevala odore. Zakon je
zahtijevao da se uglavnom odijevaju bez ikakvog obilja i razmetnosti. Ali konklava je zahtijevala
formalnost pa je od svakog člana očekivano da nosi odoru kao znak svog statusa.
Prizor je bio impresivan. Braća vitezovi nosili su bijele vunene plašteve preko kratkih bijelih
mantija ukrašenih grimiznim detaljima. Noge su im bile omotane srebrnim čarapama, glave
bijelim kapuljačama. Na prsima svakog brata stajao je crveni kriţ s četiri jednaka kraka, proširen
na krajevima. Grimizni pojasevi bili su im omotani oko pasa, a tamo gdje je nekoć visio mač, sad
se nalazila lenta koja je vitezove odvajala od obrtnika, poljoprivrednika, stručnjaka, činovnika,
svećenika i pomoćnika, koji su bili slično odjeveni, ali u različitim nijansama zelene, smeđe i crne.
Kler se dodatno razlikovao po bijelim rukavicama.
Kad je vijećanje započelo, Zakon je zahtijevao da voda predvodi postupak. Bio je to način da se
uravnoteţi utjecaj bilo kojeg seneschala koji bi, kao drugi u zapovjednom nizu, vrlo lako mogao
dominirati zasjedanjem.
»Braćo«, pozvao je de Roquefort.
Prostorija je utihnula.
»Ovo je naše vrijeme obnove. Moramo odabrati majstora. Prije nego što počnemo, zamolimo
Gospodina za Njegovo vodstvo u satima koji su pred nama.«
U sjaju brončanih lustera, de Roquefort je promatrao kako braća spuštaju glave. Poziv je izišao
odmah nakon svitanja, a većina onih koji su sluţili izvan samostana stigla je u toku dana. Sastali
su se u gornjoj dvoranipalaisa, ogromne okrugle citadele izgrađene u šesnaestom stoljeću. Bila je
trideset metara visoka, dvadeset metara u promjeru, sa četiri metra debelim zidovima. Nekoć je
sluţila kao posljednja točka obrane samostana, u slučaju napada, ali od rada se pretvorila u
središte sloţenih ceremonija. Uski procijepi popunjeni su vitrajima, ţuta ţbuka na slikamasv.
Martina, Charlemagnea i djevice Marije. Okrugla soba s dvije ograđene galerije s lakoćom je
primila gotovo pet stotina muškaraca, a odlikovala ju je gotovo savršena akustika.
De Roquefort je podigao glavu i pogledao ostala četiri časnika u oči. Zapovjednik, koji je bio i
časnik zaduţen za ljude i blagajnik, bio mu je i prijatelj. De Roquefort je proveo godine njegujući
odnos s tim povučenim muškarcem, nadajući se da će ta nastojanja uskoro uroditi plodom.
Suknar, osoba zaduţena za odjeću i odore Reda, očigledno je već bio spreman podrţati vodu. No,
kapelan, koji je nadzirao sve duhovne aspekte, bio je problematičan. De Roquefort nikad nije od
Venecijanca dobio konkretan odgovor, samo neodređeno generaliziranje očiglednog. A tu je bio i
seneschal, koji je stajao drţeći beauseant, znamenit crno-bijeli stijeg Reda. Izgledao je udobno u
svojoj bijeloj tunici i plaštu, a izvezeni čin na lijevom'ramenu označavao je njegov visoki poloţaj.
Od tog se prizora de Roquefortu podizao ţeludac. Taj čovjek nije imao nikakva prava nositi tu
svetu odoru.
»Braćo, vijeće je sazvano. Vrijeme je da predloţimo konklavu.«
Procedura je bila varljivo jednostavna. Jedno ime izvučeno je iz bubnja u kojem su se nalazila
imena sve braće. Tada je taj čovjek pogledao u ostale i slobodnom voljom izabrao drugoga. Zatim
se ponovno izvlačilo sljedeće ime, pa ponovno jedan slobodan izbor. Procedura se nastavljala dok
nije odabrano deset muškaraca. Sustav je spajao elemente sreće i osobnog angaţmana, uvelike
smanjujući mogućnost organizirane pristranosti. De Roquefort kao voda, kao i seneschal,
automatski su bili uključeni, stvarajući ukupni broj od dvanaest. Bilo je potrebno dvije trećine
glasova da bi se izbor smatrao valjanim.
De Roquefort je promatrao odabir. Po završetku, odabrana su četiri viteza, jedan svećenik,
činovnik, poljoprivrednik, dva obrtnika i radnik. Mnogi od njih bili su njegovi sljedbenici. No
prokleto nasumično biranje omogućilo je i izbor nekolicine čija je odanost bila u najmanju ruku
upitna.
Desetorica je zakoračila unaprijed i raširila se u polukrug.
»Imamo konklavu«, objavio je de Roquefort. »Vijećanje je završeno. Za-počnimo.«
Svaki od braće svukao je kapuljaču, dajući do znanja da rasprava moţe započeti. Konklava nije
bila tajni događaj. Nominacija, rasprava i glasovanje odvijali su se pred cijelim bratstvom. Ali
Zakon je nalagao da se iz gledališta ne smije začuti niti jedan zvuk.
De Roquefort i seneschal zauzeli su svoja mjesta uz ostale. De Roquefort više nije predsjedavao - u
konklavi su sva braća bila jednaka. Jedan od dva-nestorice, stariji vitez s gustom sijedom bradom,
rekao je: »Naš vođa, čovjek
koji je štitio ovaj Red mnoge godine, trebao bi biti naš novi majstor. Stavljam njegovo ime na
raspravu.«
Još se dvoje sloţilo. Ispunjenjem obveze tri glasa, nominacija je prihvaćena.
Drugi među dvanaestoricom, jedan od obrtnika, oruţar, istupio je. »Nisam se slagao s onime što je
učinjeno majstoru. Bio je dobar čovjek i volio je ovaj Red. Nije trebao biti izazvan. Stavljam
seneschala na raspravu.«
Druga dvojica potvrdno su kimnuli u znak slaganja.
De Roquefort je napeto iščekivao. Bojne crte su označene.
Neka rat počne.
Rasprava je ušla u drugi sat. Zakon nije stavljao ograničenje na konklavu, ali zahtijevano je da svi
prisutni moraju stajati. Zamišljeno je da će trajanje rasprave biti ograničeno izdrţljivošću
sudionika. Još nije dan poziv na glasovanje. Svaki od dvanaestorice imao je na to pravo, ali nitko
nije htio izgubiti prednost - to je bio znak slabosti - zato je glasovanje traţeno samo onda kad su
dvije trećine izgledale osigurane.
»Nisam impresioniran onime što planirate«, rekao je seneschalu jedan od članova konklave,
svećenik.
»Nisam znao da nešto planiram.«
»Nastavit ćeš putem koji je zacrtao majstor. Putem prošlosti. Je li to istina ili ne?«
»Ostat ću vjeran svojoj zakletvi, kao što bi i ti trebao, brate.«
»U mojoj zakletvi nije se spominjala slabost«, rekao je svećenik. »Ona od mene ne traţi da budem
nezabrinut svijetom koji ţivotari u neznanju.«
»Stoljećima smo čuvali naše znanje. Zašto bi to htio promijeniti?«
Drugi član konklave je istupio. »Dosta mi je ovog licemjerja. Muka mi je od toga. Pohlepa i
neznanje gotovo su nas uništili. Vrijeme je da uzvratimo istom mjerom.«
»S kojom svrhom?« upitao je seneschal. »Što bismo time postigli?« »Pravdu«, uzviknuo je drugi
vitez, a nekoliko drugih članova konklave se sloţilo.
De Roquefort je odlučio da je vrijeme da se uključi. »Evanđelja kaţu: Neka onaj koji traţi ne prestane
traţiti sve dok ne nade. Kad pronađe što traţi, bit će uznemiren. Kad se uznemiri, bit će zadivljen i vladat će
nad svima.«
Seneschal mu se suprotstavio. »Toma je također rekao: Ako tvoji vođe kaţu, gle, kraljevstvo je na nebu,
tada će ptice nebeske stići tamo prije tebe. A ako ti kaţu, kraljevstvo je u moru, tada će ribe stići tamo prije
tebe.«
»Nikad nećemo nikamo stići ako nastavimo istim putem«, odgovorio je de Roquefort. Glave su se
zanjihale u znak slaganja, ali ne dovoljno njih da bi ponukale glasovanje.
Seneschal je na trenutak oklijevao, a zatim rekao: »Reci nam, vođo. Kakvi su tvoji planovi, u
slučaju da budeš izabran? Moţeš li nam reći?
Ili i ti postupaš kao Isus, otkrivajući tajne samo onima koji su dostojni tih tajni, nikad ne
dopuštajući lijevoj ruci da zna što radi desna?«
Objeručke je prihvatio priliku da kaţe bratstvu što je zamislio. »Isus je također rekao: Nema ništa
skrivenog, što neće biti otkriveno.«
»Što bi ti ohda htio da učinimo?«
Pogledao je po sobi, njegove oči prelazile su od poda do galerije. Ovo je bio njegov trenutak.
»Prisjetite se. Sjetite se Početka. Kad su tisuće braće dale zavjet. Bili su to hrabri ljudi, oni koji su
osvojili Svetu zemlju. U Kronikama se spominje priča jednog garnizona koji je izgubio bitku protiv
Saracena. Nakon bitke, dvije stotine tih vitezova dobilo je ponudu da će im ţivoti biti pošteđeni
ako zaniječu Krista i priklone se islamu. Svaki od njih odlučio je kleknuti pred Muslimanima i biti
pogubljen. To je naša ostavština. Kriţarski ratovi bili su naši kriţarski ratovi.«
Zastao je na trenutak radi boljeg dojma.
»I to je razlog zašto je petak, 13. listopada 1307. - dan toliko sramotan da ga zapadna civilizacija i
dan danas upotrebljava kao simbol zle kobi -tako teţak za prihvaćanje. Tisuće naše braće
nepravedno su uhićene. Jednog dana bili su siromašni prijatelji-vojnici Krista i hrama Salomona,
srţ svega što je dobro, spremni umrijeti za svoju Crkvu, papu i Boga. Idućeg dana optuţeni su kao
krivovjernici. I pod kakvom optuţbom? Da su pljuvali na kriţ, izmjenjivali opscene poljupce,
odrţavali tajne sastanke, štovali mačku, prakticirali sodomiju, klanjali se nekoj bradatoj muškoj
glavi.« Zastao je. »Ni riječi istine nije bilo u tim optuţbama, a ipak su naša braća mučena, a neki su
i podlegli, priznajući laţne optuţbe. Stotinu i dvadeset njih spaljeno je na lomači.«
Ponovno je zastao.
»Naša ostavština je sramota, a u povijesti smo zapisani samo pod znakom sumnje.«
»A što bi ti rekao svijetu?« upitao je seneschal mirnim glasom. »Istinu.«
»A zašto misliš da bi ti vjerovali?« »Neće imati izbora«, rekao je. »Zašto ne?«
»Zato što ću imati dokaze.«
»Zar si pronašao našu Veliku ostavštinu?«
Seneschal gi je dodirivao u jedinu slabu točku, ali nije smio pokazati slabost. »Na dohrat mi je
ruke.«
S galerije su se začuli uzdasi iznenađenja.
Seneschalovo lice ostalo je smireno. »Kaţeš da si pronašao naš izgubljeni arhiv nakon sedam
stoljeća. Jesi li također pronašao i blago koje je skriveno od Filipa Lijepog?«
»I to mi je, također, nadohvat ruke.«
»Odvaţne riječi, vođo.«
Pogledao je prema braći. »Radim na tome već desetljeće. Znakovi su teški, ali uskoro ću biti u
posjedu neporecivih dokaza. Nevaţno je hoće li se njihovo mišljenje promijeniti. Radije, pobjeda
će biti ostvarena dokazivanjem da naša braća nisu krivovjernici, već je svaki od njih svetac.«
Iz gomile se promolio pljesak. De Roquefort je iskoristio trenutak. Rimska crkva nas je raspustila,
tvrdila da smo idolopoklonici, ali sama Crkva štuje svoje idole velikim poganstvom.« Zastao je, a
zatim rekao snaţnim glasom: »Vratit ću mrtvačko platno.«
Opet se začuo aplauz. Glasniji. Trajniji. Bilo je to očigledno kršenje Zakona, ali nitko nije mario.
»Crkva nema pravo na naš pogrebni pokrov«, vikao je de Roquefort nadglasavajući pljesak. »Naš
majstor, Jacques de Molay bio je mučen, izubijan i na kraju spaljen na lomači. A što je on skrivio?
Bio je vjeran sluga svom Bogu i svom papi. Njegova ostavština nije njihova ostavština. To je naša
ostavština. Imamo sredstva kojima moţemo postići taj cilj. Tako će i biti, pod mojim vodstvom.«
Seneschal je zakoračio prema de Roquefortu i pričekao da se aplauz stiša. »Što će biti s onima koji
ne vjeruju u isto što i ti?«
» Tko traţi, naći će, tko kuca, otvorit će mu se.«
»A što je s onima koji odluče ne učiniti to?«
»Evanđelje je vrlo jasno i za taj slučaj. Jao vama kroz koje djeluju zli duhovi.«
»Ti si opasan čovjek.«
»Ne, seneschal, ti si opasan. Došao si k nama kasno i slabog srca. Ne shvaćaš naše potrebe,
priznaješ samo ono što ste ti i tvoj majstor smatrali našim potrebama. Ja sam svoj ţivot predao
ovom Redu. Nitko osim tebe nikad nije sumnjao u moju sposobnost. Uvijek sam se pridrţavao
ideala da ću radije biti slomljen nego savijen.« Okrenuo se od suparnika i rukom pokazao prema
konklavi.
»Dosta. Pozivam na glasovanje.«
Zakon je nalagao da pozivom prestaje rasprava.
»Ja ću prvi glasovati«, rekao je de Roquefort. »Za sebe. Svi oni koji se slaţu, izjasnite se.«
Promatrao je dok su preostala desetorica razmatrala odluku. Šutjeli su za vrijeme njegovog sukoba
sa seneschalom, ali svaki član je slušao s pomnošću koja je odraţavala razumijevanje. De
Roquefortove oči preletjele su preko grupe i usredotočile se na nekoliko onih za koje je smatrao da
su apsolutno privrţeni.
Ruke su se počele podizati.
Jedna. Tri. Ĉetiri. Šest.
Sedam.
Imao je svoje dvije trećine, ali htio je više, zato je pričekao prije nego što je proglasio pobjedu.
Svih desetero glasovalo je za njega. Prostorija je zazvonila od klicanja.
U drevnim vremenima, bio bi podignut na ramena i odnesen u kapelicu, gdje bi bila odrţana misa
u njegovu čast. Slavlje bi bilo odgođeno za kasnije, jedan od rijetkih trenutaka kad se Red predao
slavlju. Ali toga više nije bilo. Umjesto toga, muškarci su izvikivali njegovo ime i braća, koja su
inače ţivjela u svijetu lišenom osjećaja, pokazala su svoje slaganje pljeskanjem. Aplauz se
pretvorio u uzvik beauseant — riječ koja je odzvanjala dvoranom.
Budi veličanstven.
Dok su uzvici dalje odzvanjali, okrenuo se prema seneschalu, koji je još uvijek stajao pokraj njega.
Pogledi su im se susreli i tada mu je dao do znanja da majstorov odabrani nasljednik nije samo
izgubio bitku, već je sad bio u smrtnoj opasnosti.
150.
RENNES-LE
-CHATEAU
11:30
S T E P H A N I E J E Š E T A L A po kući preminulog supruga.
Kuća je izgledala tipično za taj kraj. Ĉvrsti drveni podovi, stropne grede, kameni kamin,
jednostavan namještaj od jelovine. Nije bilo puno prostora, ali dovoljno za dvije spavaće sobe,
blagovaonicu, kupaonicu, kuhinju i radionicu. Lars je oboţavao drvodjelstvo, a već ranije je
primijetila da su sve njegove blanjalice, pile i dlijeta još uvijek tamo, svaki dio alata obješen na
svom zidnom klinu, prekriven finim slojem prašine. Bio je talentiran u radu s bla-njalicom. Još
uvijek ima zdjelice, kutije i svijećnjake koje je izradio od mjesnog drveta.
Tijekom njihovog braka, posjetila ga je samo nekoliko puta. Ona i Mark ţivjeli su u Washingtonu,
a zatim u Atlanti. Lars je uglavnom ostajao u Europi, a posljednje desetljeće proveo je ovdje u
Rennesu. Nisu se pojavljivali bez prethodnog odobrenja. Iako se moţda nisu slagali u većini
drugih stvari, uvijek su bili pristojni. Moţda i prepristojni, puno puta je pomislila.
Uvijek je vjerovala da je Lars kupio kuću novcem koji je zaradio od prve knjige, ali sada je saznala
da mu je Henrik Thorvaldsen pomogao u kupovini. To je baš sličilo na Larsa. Nije puno mario za
novac, a ono što je imao trošio je na putovanja i svoje opsesije. Zadatak plaćanja obiteljskih računa
uvijek je padao na njezina leda. Tek je nedavno uspjela otplatiti kredite korištene za financiranje
Markovog fakulteta i magisterija. Njezin sin nekoliko se puta ponudio da preuzme dug, naročito
nakon zahlađenja odnosa, ali uvijek je to odbijala. Posao svakog roditelja bio je edukacija svoje
djece, a ona je svoj posao shvaćala ozbiljno. Moţda i preozbiljno, počela je vjerovati.
Ona i Lars uopće nisu razgovarali mjesecima prije njegove smrti. Njihov posljednji sastanak bio je
grozan, još jedna svađa oko novca, odgovornosti i obitelji. Jučerašnji pokušaj da ga obrani pred
komentarima Henrika Thorvaldsena zvučao joj je isprazno, ali nije znala da je itko znao istinu o
njezinom bračnom stanju.
Bilo je očigledno da Thorvaldsen jest. Moţda su on i Lars bili bliski. Naţalost, to nikad neće
saznati. To je bio problem samoubojstva - kraj patnje jedne osobe samo je produţavao agoniju
onih koji ostaju iza njih. Tako se htjela osloboditi tog mučnog osjećaja koji je čučao duboko u njoj.
Agonija promašaja, jednom je rekao jedan pisac. Sloţili se.
Obišla je cijelu kuću i ušla u blagovaonicu,sjedajući nasuprot Maloneu, koji je još od večere sjedio i
čitao Larsov dnevnik.
»Suprug ti je bio temeljit istraţivač«, rekao je.
»Veliki dio materijala je tajanstven - baš kao što je i on bio.«
Shvaćao je njezinu frustraciju. »Ţeliš li mi reći zašto se osjećaš odgovornom za njegovo
samoubojstvo?«
Odlučila je dopustiti njegovo uplitanje. Trebala je s nekime porazgovarati o tome.
»Ne osjećam se odgovornom, ali osjećam se upletenom. Oboje smo bili ponosni. I tvrdoglavi. Ja
sam bila u pravosuđu, Mark je odrastao i govorio o tome da se meni dodijeli vlastiti odjel.
Usredotočila sam se na ono za što sam mislila da je vaţno. Lars je učinio isto. Naţalost, nijedno od
nas nije marilo za ono što radi onaj drugi.«
»To je lako sada vidjeti, godinama kasnije. Tada to niste mogli znati.«
»Ali u tome je problem, Cotton. Ja sam ovdje. On nije.« Nije joj bilo lako govoriti o sebi, ali neke je
stvari trebalo reći. »Lars je bio nadareni pisac i dobar istraţivač. Sve one stvari koje sam ti ranije
rekla o Sauniereu i ovom gradu tako su zanimljive. Da sam obratila malo pozornosti na to dok je
bio ţiv, moţda bi još uvijek bio ovdje.« Oklijevala je. »Bio je tako miran čovjek. Nikad nije povisio
glas. Nikad nije rekao ruţnu riječ. Njegovo oruţje bila je tišina. Mogao je tjednima ne izgovoriti
niti riječ. To me izluđivalo.«
»To mogu razumjeti«, rekao je uz smiješak.
»Znam. Imam kratak fitilj. Ni Lars to nikad nije mogao prihvatiti. Konačno smo i on i ja odlučili
kako je najbolje da ţivimo svaki svojim ţivotom. Ni ja ni on nismo ţeljeli razvod.«
»Što govori puno o tome što je mislio o tebi. Duboko u duši.«
»Nikad to nisam vidjela. Vidjela sam samo Marka u sredini. Lars ga je privlačio. Ja imam problem
s izraţavanjem osjećaja. Lars nije bio takav. Uz to, Mark je od oca naslijedio religioznu znatiţelju.
Bili su tako slični. Moj sin je odabrao oca, a ne mene, što je bila odluka na koju sam ga sama natjerala. Thorvaldsen je bio u pravu. Za nekoga tko je tako paţljiv na poslu,
bila sam potpuno nesposobna po pitanju vlastitog ţivota. Prije nego što je Mark umro, nisam
razgovarala s njim tri godine.« Bol te istine duboko ju je potresla. »Moţeš li to vjerovati, Cotton?
Moj sin i ja tri godine nismo progovorili niti jednu riječ.«
»Zbog čega je nastao razdor medu vama?«
»Zauzeo je očevu stranu, tako da sam ja otišla svojim putem, a oni svojim. Mark je ţivio ovdje u
Francuskoj. Ja sam ostala u Americi. Nakon nekog vremena, postalo je jednostavno ignorirati ga.
Nemoj dopustiti da se to ikad dogodi između tebe i Garyja. Učini sve što moraš, ali nikad to nemoj
dopustiti.«
»Upravo sam se odselio sedam tisuća kilometara od njega.« »Ali tvoj sin te oboţava. Ti kilometri
ne znače ništa.« »Ĉesto sam se pitao jesam li učinio pravu stvar.«
»Ti imaš svoj ţivot, Cotton. Radiš stvari na svoj način. Ĉini se da tvoj sin to poštuje, iako je još
mlad. Moj je bio puno stariji i grublji prema meni.«
Pogledao je na sat. »Sunce je zašlo prije dvadeset minuta. Skoro je vrijeme.«
»Kad si prvi put primijetio da nas prate?«
»Ĉim smo stigli. Dva muškarca. Oba slična onima iz katedrale. Pratili su nas na groblje, a zatim po
gradu. I sada su ispred kuće.« »Nema opasnosti da uđu?«
Odmahnuo je glavom. »Ovdje su da nas nadziru.«
»Sad shvaćam zašto si izišao iz Magelanske zaklade. Sva ta zabrinutost. Teško je. Nikad se ne
moţeš opustiti. Bio si u pravu kad si mi rekao ono u Kopenhagenu. Ja nisam terenski agent.«
»Moji problemi počeli su kad mi se uzbuđenje počelo dopadati. Takve stvari mogu te ubiti.«
»Svi mi ţivimo relativno sigurnim ţivotima. Ali imati osobe koje prate svaki tvoj pokret, i
namjeravaju ubiti te? Shvaćam da to moţe postati zamorno. Nakon nekog vremena jednostavno
trebaš pobjeći.«
»Obuka pomaţe u svladavanju straha. Naučiš kako se nositi s nesigurnošću. Ali ti nikad nisi
prošla takvu obuku.« Nasmiješio se. »Ti si samo šef.«
»Nadam se da znaš kako te nikad nisam namjeravala uključiti u ovo.«
»To si mi jasno dala do znanja.«
»Ali drago mi je što si ovdje.«
»Ne bih ovo propustio ni za što na svijetu.«
Nasmiješila se. »Bio si najbolji agent kojeg sam ikad imala.«
»Imao sam najviše sreće. I dovoljno pameti da kaţem kad je dosta.«
»I Peter Hansen i Ernst Scoville su ubijeni.« Zastala je i konačno izrekla ono u što je počela
vjerovati. »Moţda i Lars. Muškarac u katedrali ţelio mi je to dati do znanja. Njegov način da mi
pošalje poruku.«
»To je prilično velik skok u zaključivanju.«
»Znam. Nemam dokaza. Ali osjećam, i iako nisam terenski agent, naučila sam slušati svoje
osjećaje. Ipak, kao što sam i tebi nekoć govorila, ne donosi zaključke na osnovu pretpostavki.
Pronađi činjenice. Cijela ova situacija je bizarna.«
»I ja kaţem. Vitezovi templari. Tajne na nadgrobnim spomenicima. Svećenici koji pronalaze
izgubljeno blago.«
Pogledom je pronašla Markovu sliku na niskom stoliću, nekoliko mjeseci prije nego što je umro.
Lars se mogao prepoznati posvuda na licu mladića. Ista brada s rupicom, iste sjajne oči i tamna
put. Zašto je dopustila da se stvari toliko pogoršaju?
»Ĉudno da je ovdje«, rekao je Malone, uvidjevši što je privuklo njezinu pozornost.
»Ostavila sam je posljednji put kad sam bila ovdje. Prije pet godina. Nedugo nakon lavine.« Teško
je vjerovati da je njezino jedino dijete mrtvo već pet godina. Djeca ne bi smjela umrijeti misleći
kako ih njihovi roditelji ne vole. Za razliku od njezinog otuđenog supruga koji je imao grob, Mark
je leţao zakopan ispod tona pirinejskog snijega nekih pedeset kilometara juţnije. »Moram ovo
završiti«, promrmljala je prema slici, drhtava glasa.
»Još uvijek nisam siguran što je ovo.«
Ni ona nije bila.
Malone je podigao dnevnik. »Barem znamo gdje moţemo pronaći Clari-dona u Avignonu, na što
nas upućuje pismo Ernstu Scovilleu. On je Royce Cla-ridon. O njemu postoji zapis i adresa u
dnevniku. Lars i on bili su prijatelji.«
»Pitala sam se kad ćeš to pronaći.«
»Jesam li još nešto propustio?«
»Teško je reći što je vaţno. Puno je toga zapisano.«
»Moraš mi prestati lagati.«
Očekivala je ukor. »Znam.«
»Ne mogu ti pomoći ako tajiš stvari od mene.«
Shvaćala je. »Što je s istrgnutim stranicama koje je poslao Scovilleu? Ima li što tamo?«
»Ti mi to reci.« Predao joj je osam listova.
Odlučila jeda će joj malo razmišljanja pomoći da odvrati misli s Larsa Marka pa je pregledavala
rukom zapisane odlomke. Većina nije bila od velike vaţnosti, ali bilo je dijelova koji su joj slamali
srce.
... Sauniereje očigledno volio svoju ljubavnicu. Došla je k njemu nakon što se njezina obitelj preselila u
Rennes. Njezin otac i brat bili su iskusni obrtnici, a majka je odrţavala ţupne prostore. To je bilo 1892.,
godinu dana nakon stoje Sauniere započeo mnoge stvari. Kad se njezina obitelj odselila iz Rennesa kako bi se
zaposlila u obliţnjoj tvornici, ona je ostala sa Sauniereom i ţivjela s njim do njegove smrti, dva desetljeća
kasnije. Negdje u tom razdoblju, prebacio je sve što je posjedovao na njezino ime, što je dokaz neupitnog
povjerenja. Bila mu je u potpunosti posvećena, čuvajući njegove tajne trideset i šest godina nakon što je
umro. Zavidim Sauniereu. Bio je muškarac koji je upoznao bezuvjetnu ljubav ţene i uzvratio tu ljubav
bezuvjetnim povjerenjem i poštovanjem. Sudeći po svemu, bio je muškarac kojeg je bih teško zadovoljiti,
netko tko je ţelio postići nešto po čemu će ga pamtiti. Njegova blistava tvorevina u crkvi Marije Magdalene
izgleda kao njegova ostavština. Nema nijedne bilješke da se njegova ljubavnica ikad protivila onome što je
radio. Svi zapisi govore daje bila privrţena ţena koja je podrţavala svog dobrotvora u svemu što je radio.
Sigurno je i medu njima bib nesuglasica, ali na kraju svega, ostala je uz Saunierea sve do dana njegove
smrti, a zatim još gotovo četiri stoljeća. Takva privrţenost mnogo govori. Muškarac moţe postići mnogo uz
podršku ţene koju voli, čak i ako vjeruje da je ono što on radi ludost. Zacijelo je Sauniereova ljubavnica u
više navrata odmahnula glavom u nevjerici kad je vidjela apsurdnost njegovih tvorevina. I Vila Bethanie i
toranj Magdala bili su apsurdni u svom vremenu. Mi nikad nije dopustila da niti kapljica vode padne na
njegov ţar. Voljela ga je dovoljno da mu dopusti da bude ono što treba biti, a ishod toga danas vide tisuće
koji dolaze u Rennes svake godine. To je Sauniereova ostavština. A njezina ostavština je u tome da njegova
još uvijek postoji.
»Zašto si mi dao da pročitam ovo?« rekla je Maloneu kad je završila. »Zato što si to morala
pročitati.«
Odakle su došle sve te aveti? Rennes-le-Chatcau moţda ne skriva nikakvo blago, ali je dom
demona mučitelja.
»Kad sam poštom primila dnevnik i pročitala ga, shvatila sam da nisam bik poštena prema Larsu i
Marku. Oni su vjerovali u ono što su traţili, baš kao što sam i ja vjerovala u svoj posao. Mark mi je
stalno govorio da sam uvijek negativna.« Zastala je, nadajući se da je dahovi slušaju. »Kad sam
pročitala dnevnik, znala sam da sam bila u krivu. Što god Lars traţio, njemu je bilo vaţno, pa je
trebalo biti i meni. To je stvarni razlog mog dolaska, Cotton. Dugujem im to.« Pogledala je prema
njemu umornim očima. »Bog zna da im dugujem. Samo nikad nisam shvatila da su ulozi toliko
visoki.«
Ponovno je pogledao na sat, a zatim prema zamračenim prozorima. »Vrijeme je da saznamo
koliko su visoki. Hoćeš li biti dobro ovdje sama?«
Pribrala se i potvrdno kimnula. »Ja ću svog zadrţavati. Ti se pobrini za dragog.«
157.
M A L O N E J E I Z A Š A O iz kuće kroz prednja vrata, ne skrivajući svoj odlazak. Dvojica su
stajala na uglu ulice u blizini gradskih zidina, odakle su mogli vidjeti kuću Larsa Nellea. Problem
je bio što će, ako ga ţele pratiti, morati proći niz istu napuštenu ulicu. Amateri. Profesionalci bi se
odmah razdvojili. Stali bi svaki na jedan kraj ulice, spremni za pokret u bilo kojem smjeru. Baš kao
i u Roskildeu, ovaj zaključak smanjio je njegovu nervozu. Ali ipak bio je na oprezu, napregnutih
čula, pitajući se tko je toliko zainteresiran za ono sto Stephanie radi.
Je li moguće da se zaista radi o modernim templarima?
Stephaniena priča natjerala ga je na razmišljanje o Garyju. Smrt djeteta zvučala mu je nepojmljivo.
Nije mogao ni zamisliti njezinu tugu. Moţda je trebao ostati u Georgiji nakon što je otišao u
mirovinu, ali Gary za to nije htio ni čuti. Ne brini se za mene, rekao je njegov sin. Posjetit ću te. Sa
svojih četrnaest godina dječak je bio nevjerojatno razborit. Ipak, njegova odluka ga je proganjala,
naročito sada kad je opet riskirao ţivot. I njegov otac, pomislio je, bio je isto takav - umirao je dok
je njegova podmornica tonula u Sjevernom Atlantiku za vrijeme bojne vjeţbe. Malone je imao
deset godina i sjetio se kako teško je njegova majka podnijela taj gubitak. Na pogrebu je čak odbila
primiti sloţenu zastavu koju joj je ponudila počasna straţa. Ali on ju je prihvatio, i od tada je
sloţeni crveno-bijelo-plavi trokut uvijek bio s njim. Bez groba kojeg bi mogao posjetiti, ta zastava
bila je jedini fizički podsjetnik na muškarca kojeg je jedva poznavao.
Stigao je do kraja ulice. Nije se morao osvrtati, znao je da ga jedan od muškaraca prati, dok je
drugi ostao sa Stephanie kod kuće.
Skrenuo je lijevo i krenuo prema posjedu Saunierea.
Rennes očigledno nije bio grad za bučni noćni ţivot. Zaključana vrata i zatvoreni prozori činili su
ulicu. Svi restorani, knjiţara i kiosci bili su zatvoreni. Tama je obavila uličicu u duboku sjenu.
Vjetar je hučao s vanjske strane zidina kao duša patnika. Prizor je sličio Dumasovoj literaturi, kao
da ţivot ovdje govori samo šapatom.
i An
Počeo se uspinjati prema crkvi. Vila Bethanie bila je zatvorena.
Vrt s drvećem iza zgrada bio je osvijetljen polumjesecom kojeg su povremeno prekrivali jureći
oblaci.
Vrata prema crkvenom dvorištu ostala su otvorena, kao što je Stephanie i rekla. Krenuo je ravno
prema njima, znajući da će ga slijediti. Ĉim je prošao vrata, iskoristio je gušći mrak da se sakrije
iza ogromnog brijesta. Provirio je iza sebe i vidio kako progonitelj ulazi u groblje, hodajući sve
brţe. Dok je muškarac prolazio pokraj stabla, Malone ga je zaskočio i udario šakom u trbuh.
Odahnuo je kad je osjetio da muškarac ne nosi zaštitni prsluk. Udario ga je još jednom u bradu,
srušivši ga na do, a zatim ga grubo podigao.
Mlađi je bio nizak, mišićav i glatko obrijan s kratko podšišanom kosom. Bio je zbunjen dok ga je
Malone pretraţivao, ubrzo pronalazeći izbočinu njegovog oruţja. Posegnuo je ispod muškarčeve
jakne i izvukao pištolj. Be-retta Bobcat. Talijanski, maleni poluautomatski pištolj, dizajniran kao
posljednja pričuva za slučaj nuţde. Nekoć je i sam nosio takav. Prislonio je cijev uz vrat muškarca i
čvrsto ga gurnuo uz stablo.
»Ime tvog poslodavca, molim te.«
Nije bilo odgovora.
»Razumiješ li engleski?«
Muškarac je odmahnuo glavom, dok je nastavio s naporom udisati zrak i pokušavao se pribrati.
»Budući da si razumio moje pitanje, razumiješ li ovo?« Povukao je okidač na pištolju.
Napetost je označavala da je mladi muškarac shvatio poruku. »Tvoj poslodavac.«
Začuo se pucanj, a metak je tupo udario u stablo iznad njih. Malone se okrenuo i vidio siluetu
muškarca s puškom u ruci, udaljenog oko trideset i pet metara, smještenog na mjestu gdje se
obrambeni zid spajao sa zidom groblja.
Zatim se začuo još jedan pucanj. Metak se odbio od zemlje nekoliko centimetara od njegovih nogu.
Oslobodio je stisak, a njegov prvi progonitelj jurnuo je sa ţupnog imanja.
Malone je trenutno bio zabrinutiji zbog napadača.
Vidio je da je silueta otišla s platoa, nestajući iza obrambenog zida. Preplavio ga je novi val
energije. S pištoljem u ruci, otrčao je s groblja prema uskom prolazu između Vile Bethanije i crkve.
Zapamtio je raspored ulica. Vrt s drvećem nalazio se iza prolaza, okruţen povišenim zidinama
koje su u obliku slova U zavijale natrag prema tornju Magdala.
Uletio je u vrt i vidio sjenu kako trči preko zidina. Jedini put do njega bio je uz kameno stubište.
Potrčao je prema njemu i grabio po tri stepenice odjednom. Na vrhu mu je rijedak zrak rezao
pluća, a snaţan vjetar nesmetano nasrtao, napadajući njegovo tijelo i usporavajući napredovanje.
Vidio je kako napadač trči ravno prema tornju Magdala. Pomislio je pucati, ali nenadani nalet
vjetra izbacio ga je iz ravnoteţe, odvraćajući ga od te zamisli. Pitao se kamo napadač ide. Nije bilo
nikakvih stepenica prema dolje, a Magdala je zasigurno bila večeras zaključana. S lijeve strane
protezala se ograda od kovanog ţeljeza, iza koje se nalazilo drveće i vrt tri metra niţe. S desne
strane, iza niskog kamenog zidića, zjapila je pet stotina metara duboka provalija. Znao je da će se
u jednom trenutku naći licem u lice s napadačem.
Zaokruţio je terasu, prošao kroz kuću od stakla i kovanog ţeljeza i uočio kako lik ulazi a toranj
Magdala. Stao je.
Nije to očekivao.
Prisjetio se što mu je Stephanie rekla o geometriji zgrade. Oko šest četvornih metara, s okruglim
tornjem u kojem se nalazilo zakrivljeno stubište koje vodi do kao kruna nazubljenog krova.
Sauniere je nekoć u njemu drţao svoju privatnu biblioteku.
Odlučio je kako nema izbora. Potrčao je prema vratima, vidio da je zasun otvoren i prislonio se uz
najbliţi zid. Nogom je odgurnuo tešku drvenu plohu i čekao pucanj.
Ništa.
Riskirao je pogledati i primijetio da je prostorija prazna. Prozori su se protezali duţ dva zida. Nije
bilo namještaja. Nije bilo knjiga. Samo prazne drvene police i dvije tkaninom presvučene klupice.
Kamin izrađen od kamena stajao je u mraku. Tada je shvatio.
Krov.
Prišao je kamenom stubištu. Stepenice su bile kratke i uske. Penjao se u smjeru kazaljke na satu
sve do čeličnih vrata. Probao ih je otvoriti. Ništa. Gurnuo je jače. Vrata su bila zatvorena izvana.
Vrata ispod njega zatvorila su se uz tresak.
Spustio se niz stepenice i otkrio da je jedini drugi izlaz sada također zaključan izvana. Prišao je
fiksiranim prozorima okrenutima prema vrtu s drvećem i vidio crni obris kako skače s terase,
hvata se za debelu granu, a zatim doskače na tlo iznenađujućom okretnošću. Osoba je potrčala
kroz drveće i krenula prema parkiralištu udaljenom oko trideset metara. Istom parkiralištu na
kojem je ranije ostavio Peugeot.
Zakoračio je unatrag i ispalio tri metka u lijevu stranu dvostrukih prozora. Olovno staklo je
popucalo, a zatim u komadima ispalo. Krenuo je naprijed, pištoljem uklanjajući posljednje
krhotine. Doskočio je na klupu ispod prozora i provukao kroz otvor. Do tla je bilo samo oko dva
metra. Skočio je, a zatim potrčao prema parkiralištu.
Kad je izlazio iz vrta, čuo je zvuk motora na visokim okretajima i uočio crnu siluetu na motociklu.
Vozač je napravio krug i izbjegao jedinu ulicu koja vodi van s parkirališta, jureći niz jedan od
bočnih prolaza prema kućama.
Brzo je odlučio iskoristiti skučenost sela i potrčao ulijevo, jureći niz kratku uličicu koja je izbijala
na glavnu ulicu. Pomoglo je što trči nizbrdo, a s desne strane je čuo prilaţenje motocikla. Imat će
samo jednu priliku. Podigao je pištolj i usporio korak.
Kad je motocikl izletio iz uličice, zapucao jedva puta.
Jedan metak je promašio, a drugi je udario u okvir motocikla, izazivajući iskrenje, a zatim se
odbio.
Motocikl je tutnjajući izjurio kroz glavna vrata grada.
Počela su se paliti svjetla. Pucnjevi su sigurno bili neobična pojava u ovim krajevima. Gurnuo je
pištolj pod jaknu i krenuo prema kući Larsa Nellea. Ĉuo je glasove iza sebe. Ljudi su izlazili kako
bi saznali što se događa. Za nekoliko trenutaka ponovno će biti u kući, na sigurnom. Sumnjao je
da su druga dvojica još uvijek u blizini — a ako i jesu, da će predstavljati probleme.
Ali nešto mu nije dalo mira.
Primijetio je nešto kad je promatrao siluetu koja je skočila s terase i otrčala dalje. Nešto u kretanju.
Teško je bilo zasigurno reći, ali bio je prilično siguran. Napadač je bila ţena.
24.
SAMOSTAN
22:00
DES FONTAINES
S E N E S C H A L J E pronašao Geoffreya. U potrazi za svojim pomoćnikom otkad se konklava
raspustila konačno je saznao da se mladić povukao u manju kapelicu u sjevernom krilu, iza
biblioteke, u jedno od mnogih usamljenih mjesta koja je samostan pruţao.
Ušao je u prostoriju koja je bila osvijetljena samo svijećama i vidio Geoffreya kako leţi na podu.
Braća su često leţala prostrta pred boţjim oltarom. U počecima je taj čin označavao poniznost,
demonstraciju neznatnosti pred licem neba, a i dan danas nastavio je sluţiti kao podsjetnik.
»Moramo porazgovarati«, rekao je tiho.
Mladi je suradnik nekoliko trenutaka nastavio mirno leţati, a zatim se polako uzdigao na koljena,
prekriţio i ustao.
»Reci mi točno što ste ti i majstor radili.« Nije bio raspoloţen za stidlji-vost, a na sreću je Geoffrey
izgledao mirniji nego ranije u Dvorani otaca.
»Htio je biti siguran da su one dvije pošiljke poslane poštom.«
»Je li ti rekao zašto?«
»Zašto bi? On je bio majstor. Ja sam samo niţi brat.« »Očigledno ti je vjerovao dovoljno da zatraţi
tvoju pomoć.« »Rekao mi je da ćete mu to zamjeriti.« »Nisam toliko sitničav.« Osjećao je da mladić
zna više. »Reci mi.«
»Ne mogu vam reći.« »Zašto ne?«
»Majstor me uputio da vam odgovorim na pitanje o pošiljkama. Ali ne smijem vam reći ništa
više... dok se druge stvari ne dogode.«
Geoffrey, što se još mora dogoditi? De Roquefort je na vlasti. Ti i ja ćemo uskoro biti sami. Braća se
priklanjaju de Roquefortu. Što se još treba dogoditi?«
»To nije moja odluka.«
»De Roquefort ne smije uspjeti u Velikoj ostaretini. Ĉuo si reakciju za vrijeme konklave. Braća će
ga napustiti ukoliko ne izvrši obećano. Jeste li o tome kovali zavjeru ti i majstor? Je li majstor znao
više nego što je meni rekao?«
Geoffrey je utihnuo, a seneschal je odjednom u svom pomoćniku primijetio zrelost koju nikad
prije nije uvidio. »Sramim se što moram reći da mi je majstor rekao kako će vas voda pobijediti na
konklavi.«
»Što je još rekao?«
»Ništa što vam trenutno mogu otkriti.«
To izmicanje je bilo iritantno. »Naš majstor je bio odličan. Kao što kaţeš, predvidio je što će se
dogoditi. Očigledno je o svemu promislio dovoljno unaprijed da tebe učini svojim prorokom. Reci
mi, što trebam učiniti?« Mo-lećivost u njegovom glasu nije se mogla prikriti.
»Rekao mi je da na to pitanje odgovorim Isusovim odgovorom. Tko god ne mrzi svog oca i majku kao
i ja, ne moţe biti moj sljedbenik.«
Riječi su bile iz Evanđelja po Tomi. Ali što su one značile u ovom kontekstu? Razmislio je o
drugim stvarima koje je Toma napisao. Tko god ne voli svog oca i majku kao i ja, ne moţe biti moj
sljedbenik.
»Također je htio da vas podsjetim da je Isus rekao: »Neka onaj koji traţi ne prestane traţiti dok ne
nade...«
»Kad pronađe što traţi, bit će uznemiren. Kad se uznemiri, bit će zadivljen i vladat će nad svima«, brzo je
dovršio.
»Je li sve što je rekao bilo u zagonetkama?«
Geoffrey nije odgovorio. Mladić je bio puno niţeg ranga od seneschala, njegov put do spoznaje tek
je počinjao. Ĉlanstvo u Redu bio je stalno napredovanje prema punom gnosticizmu - putovanje
koja bi obično zahtijevalo tri godine. Geoffrey je došao u samostan tek prije osamnaest mjeseci iz
doma jezuita u Normandiji, bio je napušten kao dijete i odgojen od svećenika. Majstor ga je odmah
primijetio i zatraţio da bude uključen u sluţbeno osoblje. Seneschal se pitao što ga je ponukalo na
tu ishitrenu odluku, ali starac se samo nasmiješio i rekao: »Nisam napravio ništa drukčije nego što
sam učinio s tobom.«
Stavio je ruku na rame svog pomoćnika. »Ako je majstor odlučio zatraţiti tvoju pomoć, sigurno je
imao visoko mišljenje o tvojim sposobnostima.« Odlučan pogled pojavio se na blijedom licu. »I ja
ga neću iznevjeriti.«
165b
Braća su kretala različitim putovima. Neki su pronašli put u administraciji. Drugi su postali
majstori. Mnogima je bio dovoljan samostan i radili su kao obrtnici i poljoprivrednici. Nekoliko ih
se posvetilo samo religiji. Samo trećina je odabrana za ritezove. Geoffrey je čekao da postane vitez
u sljedećih pet godina, ovisno o njegovom napredovanju. Već je završio nauk i prošao nuţnu
osnovnu obuku. Godina proučavanja Svetog Pisma stajala je pred njim, prije davanja prve
zakletve vjernosti. Kakva šteta, pomislio je seneschal, što bi vrlo lako mogao izgubiti sve za što je
naporno radio.
»Seneschal, što je s Velikom ostavštinom? Moţe li ona biti pronađena, kao što je voda rekao?«
»To nam jejedini spas. De Roquefort je još nema, ali vjerojatno misli da mi znamo. Znamo li?«
»Majstot je govorio o tome.« Riječi su brzo izgovorene, kao da nisu smjele biti.
Ĉekao je nastavak.
»Rekao mi je da je Lars Nelle stigao najbliţe. Rekao je da je Nelleov put ispravan.« Geoffreyevo
blijedo lice titralo je od nervoznog uzbuđenja.
On i majstor mnogo su puta raspravljali o Velikoj ostavštini. Njezini korijeni potječu iz vremena
prije 1307., ali njezino skrovište nakon Ĉistke bilo je način lišavanja Filipa IV. blaga i znanja
templara. U mjesecima prije 13. listopada, Jacques de Molay sakrio je sve što je bilo dragocjeno
Redu. Naţalost, nigdje nije spomenuo mjesto na kojem je sakriveno, a Crna smrt nakon nekog
vremena pokosila je sve koji su išta znali o skrovištu. Jedini putokaz nalazio se u retku zapisanom
u Kronikama 4. lipnja 1307. Koje je najbolje mjesto za skrovište kamenčića? Majstori koji su vladali
nakon tog razdoblja pokušali su riješiti zagonetku i traţili blago sve dok napori nisu postali uzaludni. Ali tek u devetnaestom stoljeću novi su tragovi izišli na vidjelo - otkrili su ih dva ţupnika u
Rennes-le-Chateau. Otac Antoine Bigou i Beren-ger Sauniere. Seneschal je znao da je Lars Nelle
uskrsnuo njihovu nevjerojatnu priču, pišući 1970.-ih knjigu koja je govorila o francuskom seocetu i
navodnoj drevnoj tajni. Sada je spoznaja da je on došao najbliţe, da je njegov put ispravan put, zvučala
gotovo nevjerojatno.
Seneschal je htio nastaviti ispitivanje kad je začuo korake. Okrenuo se u trenutku kad su četvorica
braće vitezova, muškarci koje je poznavao, ušli u kapelicu. De Roquefort ih je pratio, sada odjeven
u bijeli ogrtač majstora.
»Spletkariš, seneschal?« upitao je de Roquefort, sijevajući očima.
»Više ne.« Pitao se čemu ovakvo pokazivanje snage. »Trebate li publiku?«
»Ovdje su zbog tebe. lako se nadam da ovo moţemo napraviti na civiliziran način. Uhićen si.«
»A koja je optuţba?« pitao je, ne pokazujući ni tračak zabrinutosti.
»Kršenje Zakletve.«
»Pojasnite.«
»Pred prikladnim forumom. Ova braća otptatit će te u tvoje odaje, gdje ćeš provesti noć. Sutra ću ti
pronaći prikladniji smještaj. Tvoja zamjena će do tada imati potrebu za tvojim odajama.«
»Kako ljubazno od vas.«
»I ja sam tako mislio. Ali, budi sretan. Ĉelija za pokajanje trebala je biti tvoj dom prije dugo
vremena.«
Znao je za njih. Ništa više od čeličnih kutija, premale za stajanje ili leţanje. Umjesto toga,
zatvorenik je trebao čučati. Nedostatak hrane i vode samo je povećavao agoniju. »Planirate
ponovno koristiti ćelije?«
Vidio je da se de Roquefortu nije svidio prigovor, ali Francuz se samo nasmijao. Vrlo rijetko si je
ovaj demon dopuštao osmijeh. »Moji sljedbenicima razliku od tvojih, vjerni su svojim zakletvama.
Nema potrebe za takvim mjerama.«
»Pomišljam da vjerujete u to.«
»Vidiš, ta drskost je razlog zašto sam ti se suprotstavio. Neki od nas koji su uvjeţbani u disciplini
naše posvećenosti nikad ne bi razgovarali s drugima s tako puno nepoštivanja. Ali ljudi poput
tebe, koji dolaze iz sekularnog svijeta, smatraju da je arogancija prikladna.«
»A lišavanje našeg majstora njegove zasluţene slave je pokazivanje poštovanja?«
»To je cijena koju je platio za svoju aroganciju.«
»On je bio odgojen kao i vi.«
»Što dokazuje da i mi moţemo pogriješiti.«
Bilo mu je dosta prepucavanja s de Roquefortom. Pribrao se i rekao: »Zahtijevam svoje pravo na
tribunal.«
»To ćeš i dobiti. U međuvremenu, bit ćeš u pritvoru.«
De Roquefort je odmahnuo rukom. Ĉetiri brata su istupila, a iako je bio preplašen, odlučio je
krenuti dostojanstveno.
Napustio je kapelicu, okruţen straţarima, ali na vratima je na trenutak oklijevao pogledavajući u
Geoffreya. Mladić je tiho stajao dok su on i de Roquefort razgovarali. Novi majstor bio je tipično
neoprezan s nekim tko je bio toliko mlađi. Proći će mnoge godine prije nego što će Geoffrey moći
predstavljati nekakvu prijetnju. No, seneschal se ipak pitao.
Na Geoffreyjevom licu nije se nazirao ni tračak straha, srama ili nervoze.
Umjesto toga, na njegovom licu bila je kamena odlučnost.
25.
RENNES-LE- CHATEAU
SUBOTA, 24 LIPNJA
-9 : 3 0
M A L O N E J E U G U R A O svoje krupno tijelo u Peugeot. Stephanie je već bila u automobilu.
»Jesi li ikoga vidio?« upitala je.
»Vratila su se naša dva prijatelja od sinoć. Otporna gamad.« »Nema traga djevojci na motociklu?«
Rekao je Stephanie svoje sumnje. »Nisam ih ni očekivao.« »Gdje su dva amigosa?.«
»U crvenom Renaultu na kraju parkirališta, iza vodo tornja. Nemoj se okretati. Ne ţelimo ih
preplašiti.«
Namjestio je vanjsko ogledalo kako bi mogao vidjeti Renault. Turistički autobusi i desetak
automobila već je popunjavalo šljunčano parkiralište. Jučerašnje vedro vrijeme nestalo je, a nebom
su plovili sivi olujni oblaci. Kiša dolazi, i to brzo. Išli su u Avignon, udaljen oko 150 kilometara,
kako bi pronašli Roycea Claridona. Malone je već provjerio kartu i odlučio se za najbolji put kojim
moţe izgubiti pratnju.
Upalio je automobil i polako krenuo iz sela. Kad su prošli gradska vrata i počeli se spuštati niz
krivudavu cestu, primijetio je da ih Renault diskretno prati.
»Kako ih se planiraš riješiti?«
Nasmiješio se. »Na staromodan način.«
»Uvijek planiraj unaprijed, zar ne?«
»Osoba za koju sam nekoć radio naučila me tome.«
Pronašli su autocestu Dl 18 i krenuli prema sjeveru. Karta je pokazivala udaljenost od trideset i pet
kilometara do odvojka za A61, autocestu s naplatom juţno od Carcassonnea koja je vodila
sjeveroistočno do Avignona. Oko deset kilometara dalje, kod Limouxa, autocesta se račvala, jedan
krak prelazio je preko rijeke Aude u Limoux, a drugi je nastavljao dalje prema sjeveru. Odlučio je
da je ovo njegova prilika.
Počela je padati kiša. Isprva pomalo, a zatim sve jače.
Uključio je prednje i straţnje brisače. Cesta ispred njih bila je prazna s obje strane. Subotom ujutro
ovdje očigledno nije bilo prometno.
Renaultova svjeda za maglu probijala su kapljice kiše, putujući istom brzinom kao i oni, čak i malo
brţe. Promatrao je u ogledalu kako Renault pretječe automobil točno iza njih, a zatim ubrzava u
traci paralelno uz Peugeot.
Putnički prozor se spustio i pojavio se pištolj.
»Drţi se«, Malone je rekao Stephanie.
Stisnuo je papučicu gasa i pojurio iza zavoja. Renault je izgubio brzinu i ubacio se u traku iza njih.
»Promjena plana. Naše sjenke postaju agresivnije. Bilo bi dobro da drţiš glavu dolje.«
»Ja sam velika djevojčica. Samo ti vozi.«
Klizio je kroz još jedan zavoj, Renault je prilazio sve bliţe. Gume su teško prianjale uz autocestu.
Asfalt je bio prekriven vodom i površina je iz sekunde u sekundu postajala sve vlaţnija. Ţute crte
nisu bile vidljive, a lokve uz rub ceste jednostavno su napravile vodeni klin.
Metak je probio straţnje staklo.
Staklo se nije rasprsnulo, ali sumnjao je da moţe izdrţati još jedan metak. Počeo je krivudati,
nagađajući krajeve ceste sa svake strane. Primijetio je nadolazeći automobil u suprotnoj traci i
vratio se u svoju.
»Znaš li pucati iz pištolja?« upitao je, ne skidajući oči s ceste.
»Gdje se nalazi?«
»Ispod sjedala. Sinoć sam ga uzeo onom tipu. Magazin je pun. Paţljivo iskoristi svaki metak.
Trebam malo prostora između nas i onih tipova.«
Pronašla je pištolj i spustila prozor. Vidio je kako pruţa ruku, cilja i pet puta opaljuje.
Pucnjevi su postigli ţeljeni učinak. Renault se odmaknuo, ali nije prekinuo potjeru. Proklizao je
kroz još jedan zavoj, pritišćući gas i kočnicu kao što je naučio prije mnogo godina.
Dosta smo glumili lovinu.
Skrenuo je u suprotni trak i naglo zakočio. Gume su zaškripile na mokrom asfaltu. Renault je
projurio pokraj njih u svojoj traci. Otpustio je kočnicu, spustio mjenjač u drugu brzinu i stisnuo
gas do kraja.
Kotači su sezavrtjeli na mjestu, a zatim je automobil pojurio unaprijed.
Mijenjao je brzine sve do pete.
Renault je sad bio ispred njega. Dodao je gas. Sto. Sto dvadeset. Sto četrdeset kilometara na sat.
Cijeli ovaj događaj bio je iznenađujuće okrepljujući. Već neko vrijeme nije bio u ovakvoj akciji.
Naglo je skrenuo u suprotni trak i stao paralelno s Renaultom.
Oba automobila sad su vozila sto i četrdeset na sat relativno ravnim dijelom autoceste. Odjednom
su naletjeli na mali breţuljak, a automobil se odvojio od ceste. Kotači su snaţno udarili kad su
gume ponovno dotaknule natopljeni asfalt. Tijelo mu je poletjelo naprijed pa natrag, protresajući
mu mozak. Pojas ga je zadrţao na mjestu.
»To je bilo zabavno«, rekla je Stephanie.
S njihove lijeve i desne strane protezala su se zelena polja, a priroda je bila more lavande, šparoga
i groţđa. Pogledao je udesno. Jedan od kratko ošišanih tipova izvukao se kroz putnički prozor i
nagnuo preko krova kako bi dobio čistu metu.
»Pucaj u gume«, rekao je Malone Stephanie.
Pripremala se za paljbu u trenutku kad je Malone u Renaultovom voznom traku spazio teretni
kamion. Dovoljno dugo je vozio po europskim dvosmjernim cestama da bi znao kako se, za
razliku od Amerike gdje kamioni jure bjesomučnim brzinama, ovdje kreću brzinom puţa. Nadao
se da će naići na jedan bliţe Limouxu, ali priliku je trebalo iskoristiti onda kad se pojavi. Kamion je
bio tek nekoliko stotina metara ispred njih. Uskoro će naići na njega. Na sreću, cesta pred njim bila
je čista.
»Ĉekaj«, rekao joj je.
Zadrţao je automobil paralelno s Renaultom, ne omogućavajući mu izlaz. Drugi vozač morat će ili
zakočiti, udariti u kamion ili skrenuti udesno na otvoreno polje. Nadao se da će kamion ostati u
svojoj traci, inače će i sam odletjeti u obliţnje polje.
Drugi vozač očigledno je shvatio tri opcije i skrenuo s asfalta.
Malone je projurio uz kamion i dalje niz otvorenu cestu. Pogledao je u retrovizor i shvatio da je
Renault zaglavljen u ţutosmedem blatu.
Vratio se natrag u sjeverni trak i malo opustio. Zadrţao je istu brzinu i nakon nekog vremena
napustio glavnu autocestu, kao što je i planirao, u I.imouxtt.
Stigli su u Avignon poslije jedanaest sati. Kiša je prestala stotinjak klo-metara ranije, a jarko sunce
obasjavalo je šumcvit krajolik i okolne zeletio-zktne breţuljke, kao stranice starog rukopisa.
Srednjovjekovne zidine s tor-njevima okruţivale su grad koji je bio središte kršćanstva gotovo
stotinu godina. Malone je manevrirao Peugeotom kroz labirint uskih uličica podzemne garaţe.
Uspeli su se stepenicama do ulične razine i odmah je primijetio romaničke crkve, uokvirene
suncem opaljenim kućama, s krovovima i zidovima boje prljavog pijeska, jasnog talijanskog stila.
Budud da je bio vikend, izašlo je na tisuće turista, a šarene tende i krošnje drvećakod Place de
l'Horloge zaklanjale su od sunca bučnu gomilu na ručku.
Adresa iz dnevnika Larsa Nellea dovela ih je do jedne od mnogobrojnih uličica. Dok su hodali,
Malone se prisjetio četrnaestog stoljeća, kad su pape zamijenili rimsku rijeku Tiber za francusku
Rajnu i zauzeli veliku palaču na brdu. Avignon je postao utočište heretika. Ţidovi su kupovali
toleranciju umjerenim porezima, kriminalci su ţivjeli nekaţnjeno, kockarnice i bordeli su cvjetali.
Zakon se provodio opušteno, a nakon zalaska sunca moglo je biti opasno po ţivot. Sto je ono
Petrarka napisao? Prebivalište jada. Sve što diše, laţe. Nadao se da su se stvari promijenile u
posljednjih šest stotina godina.
Adresa Roycea Claridona bio je antikvarijat - knjige i namještaj - a prednji izlog bio je ispunjen
svescima Julesa Vernea s početka dvadesetog stoljeća. Malone je bio upoznat sa šarolikim
izdanjima. Vrata su bila zaključana, ali zalijepljena poruka upućivala je da se posao danas odvija
na Cours Jean Jua-res, mjesečnom sajmu knjiga.
Saznali su put do sajma, koji se nalazio odmah do glavnog bulevara. Nesigurni metalni stolići
stajali su načičkani po trgu s posađenim stablima. U plastičnim kutijama leţale su knjige na
francuskom, kao i poneki engleski naslov, uglavnom svesci povezani s filmovima ili televizijom.
Sajam je privlačio potpuno različite vrste posjetitelja. Puno uredno ošišanih frizura, naočala,
suknji, kravata i brada - a nigdje na vidiku nije bilo fotoaparata ili video kamera.
Cestom uz trg sporo su prolazili autobusi puni turista na putu prema Papinskoj palači, tutnjeći
dizel motori ometali su puhački orkestar koji je svirao s druge strane ulice. Limenka Cole
zazvonila je na pločniku, a Malone se trgnuo. Bio je napet.
»Nešto nije u redu?«
»Previše smetnji.«
Polako su prolazili sajmom, njegovo bibliofilsko oko proučavalo je ponuđenu robu. Sve dobre
stvari bile su omotane u najlon. Kartica na vrhu označavala je podrijetlo i cijene knjiga koje su bile
prilično visoke s obzirom
na loš izbor. Jeckn od prodavača uputio ga je prema štandu Roycea Claridona. Pronašli su ga
daleko od ulice. Ţena koja je stajala za štandom bila je niska i punašna, s izbijeljenom plavom
kosom podignutom u punđu. Nosila je naočale, a bilo kakvu atraktivnost pokvarila je cigaretom
koja je visjela iz njezinih usana. Pušenje nije bilo nešto što je Malone ikad smatrao privlačnim.
Proučili su njezine knjige, sve izloţene na klimavom televizijskom stalku. Većina svezaka bila je
raspadnuta. Iznenadio se da itko tako nešto kupuje.
Predstavio se, a zatim i Stephanie. Ţena nije rekla svoje ime, samo je nastavila pušiti.
»Prošli smo uz vašu trgovinu«, rekao je na francuskom. »Danas je zatvorena.« Odriješit ton jasno
je davao do znanja da nije ţeljela biti ometana.
»Ne zanima nas ništa iz knjiţare«, pojasnio je.
»U tom slučaju, izaberite jednu od ovih predivnih knjiga.«
»Zar posao tako loše ide?«
Povukla je još jedan dim. »Uţas.«
»Zašto ste onda ovdje? Zašto danas ne uţivate u prirodi?« Pogledala ga je sumnjičavim pogledom.
»Ne volim pitanja. Naročito od Amerikanaca koji loše govore francuski.«
»Mislio sam da je moj francuski prilično dobar.« »Nije.«
Odlučio je prijeći na stvar. »Traţimo Roycea Claridona.« Nasmijala se. »Tko ga ne traţi?«
»Moţete li nam reći tko ga još traţi?« Ova kučka ga je sve više ţivcirala.
Nije odmah odgovorila. Umjesto toga je pogledala prema paru koji je proučavao njezinu robu.
Puhački orkestar s druge strane ulice započeo je još jednu melodiju. Njezini potencijalni kupci
odšetali su dalje.
»Stalno ih morate paziti«, promrmljala je. »Ukrast će vam sve što stignu.«
»Znate što«, rekao je. »Kupit ću cijeli sanduk ako mi odgovorite na jedno pitanje.«
Ponuda joj se svidjela. »Što ţelite znati?« »Gdje je Royce Claridon?« »Nisam ga vidjela već pet
godina.« »To nije odgovor.«
»Otišao je.« »Kamo je otišao?«
»To su svi odgovori koje ćete dobiti za sanduk knjiga.«
Bilo je jasno da od nje neće ništa više saznati, a nije imao nikakvu namjeru davati joj još novca.
Bacio je novčanicu od pedeset eura na stol i zgrabio svoju kutiju knjiga. »Tvoj odgovor je bio
bezvezan, ali ja ću zadrţati svoj dio pogodbe.«
Odšetao je do otvorene kante za smeće i izvrnuo sadrţaj kutije u,smeće. Zatim je bacio kutiju
natrag na stol.
»Idemo«, rekao je Stephanie. Počeli su odlaziti.
»Hej, Amerikanac!«
»Stao je i okrenuo se.
Ţena je ustala. »To mi se svidjelo.«
Ĉekao je.
»Mnogi vjerovnici traţe Roycea, ali njega je jednostavno naći. Provjerite u umobolnici u
Villeneuve-les-Avignon.« Zavrtjela je ispruţenim kaţiprstom po sljepoočici. »Royce je skrenuo.«
26.
SAMOSTAN
11: 3 0
DES FONTAINES
S E N E S C H A L J E S J E D I O U svojoj odaji. Kratko je spavao protekle noći, razmišljajući o
svojoj dilemi. Dva brata čuvala su straţu pred njegovim vratima, a nitko nije smio ući osim kad su
mu donosili hranu. Nije mu se svidjelo biti u kavezu, iako je barem za sada zatočeništvo bilo
udobno. Njegove odaje nisu bile velike kao majstorove ili vođine, ali bile su privatne, s
kupaonicom i prozorom. Opasnost da se pokuša iskrasti kroz prozor bila je ništavna, pad s druge
strane prozorske klupice bio je gotovo stotinu metara niz glatku stijenu sivog kamena.
Ali sve će se izmijeniti, budući da de Roquefort neće dopustiti da slobodno šeće samostanom.
Vjerojatno će ga zatočiti u jednoj od podzemnih prostorija, sobama za hladno skladištenje hrane.
Savršeno mjesto za izolaciju neprijatelja. Njegovu konačnu sudbinu trenutno nitko nije mogao
predvidjeti.
Stigao je daleko od svojih početaka.
Zakon je bio jasan. Ako netko ţeli napustiti masovni put prokletstva, napustiti svjetovni ţivot i zamijeniti
ga ţivotom u zajednici, nemojte odmah pristati i prihvatiti ga, jer je ovako rekao Sveti Pavao: »Ispitajte dušu
da vidite dolazi li od Boga.« Ako mu sudjelovanje u bratstvu na kraju bude odobreno, pročitajte mu Zakon, i
ako ţeli poštivati pravila Zakona, neka ga braća prime, neka sam izrazi ţelju pred svom braćom i neka učini
taj zahtjev čistog srca.
Sve se tako dogodilo i na kraju je primljen. Svojevoljno je dao zakletvu i radosno sluţio. A sad je
postao zatočenik, laţno optuţen od ambicioznog političara. Slično svojoj drevnoj braći, koji su pali
kao ţrtve gnjusnog Filipa Lijepog. Uvijek je smatrao to ime čudnim. Istina da Lijepi nije imalo
nikakve veze s vladarevim karakterom, jer je francuski kralj bio hladan, tajanstveni čovjek koji je
ţelio zavladati Katoličkom crkvom. Naziv se odnosio na njegov lijepi izgled, na svijetlu kosu i
plave oči. Vanjština je jedna stvar, a unutrašnjost nešto sasvim drugo, baš kao i kod njega samoga,
pomislio je.
Ustao je od stola i šetao po sobi, što je bila navika još sa sveučilišta. Kretanje mu je pomagalo pri
razmišljanju. Na stolu su leţale dvije knjige koje je prije dvije noći uzeo iz knjiţnice. Shvatio je da
bi idućih nekoliko sati mogla biti posljednja prilika da prelista njihove stranice. Jednom kad otkri-
ju njihov nestanak, sigurno će krađa imovine biti dodana popisu optuţbi. A njihova kazna - izgon
- bit će zapravo dobrodošla, premda je znao da njegov neprijatelj neće dopustiti da se tako lako
izvuče.
Posegnuo je za kodeksom iz petnaestog stoljeća, blagom za koje bi svaki muzej na svijetu izdašno
platio da ga moţe izloţiti. Stranice su bile ispisane zaobljenim pismom znanim kao rotonda,
popularnim u tom vremenu, korištenom u učenim rukopisima. Nije bilo puno znakova
interpunkcije, samo dugi redovi teksta koji su popunjavali svaku stranicu od ruba do ruba. Pisar jc
tjednima naporno radio kako bi ga napisao, zatvoren negdje u samostanskoj pisarnici ispred
pisaćeg stola, s perom u ruci, polako zapisujući svako slovo na pergament. Spaljeni dijelovi vidjeli
su se na dijelovima uveza, a kapljice voska na mnogim stranicama, no kodeks je bio u
iznenađujuće dobrom stanju. Jedan od velikih zadataka bilo je očuvanje znanja, a on je imao sreće
što je naišao na ovaj spremnik znanja među tisućama svezaka koji su se nalazili u biblioteci.
Moraš završiti traganje. To je tvoja sudbina. Shvaćao ti to ili ne. To je majstor rekao Geoffreyu. Ali
također mu je rekao: „Mnogi su krenuli putem kojim ćete upravo krenuti, ali nitko nikad nije uspio."
Jesu li znali ono što on zna? Sigurno nisu.
Posegnuo je za drugim sveskom. Tekst je također bio pisan rukom, ali ne pisara. Umjesto toga,
riječi je u studenom 1897. zapisao tadašnji vođa Reda, muškarac koji je bio u izravnom kontaktu s
ocem Jean-Antoine-Mauriceom Gclisom, ţupnim svećenikom sela Coustausa, koje je također
leţalo u dolini rijeke Aude, nedaleko od Rennes-le-Chateaua. Sreća je što su se njih dvojica susreli,
jer je vođa saznao neke vaţne podatke.
Ponovno je sjeo i prelistavao.
Nekoliko odlomaka privuklo mu je pozornost, riječi koje je prvi put sa zanimanjem pročitao prije
tri godine. Ustao je i s knjigom otišao do prozora.
Uzrujao sam se kad sam saznao da je otac Gelis ubijen na dan Svih Sveih. Pronađen je odjeven, u
svećeničkom klobuku, kako leţi na kuhinjskom podu u lokvi vlastite krvi. Njegov sat prestao je kucati u
00:15, uli utvrđeno je daje vrijeme smrti bilo negdje između 3 i 4 ujutro, Pod krinkom biskupskog
predstavnika, razgovarao sam sa ţupljanima i mjesnim pozornikom. Gelis je bio nervozan čovjek, poznat pa
zatvorenim prozorima i navučenim zavjesama čak i ljeti. Nikad nije otvarao vrata svećeničkih prostorija
strancima, a budući da nije bilo tragova nasilnog ulaza, sluţbenici su zaključili kako je otac poznavao svog
napadača.
Gelis je umro u sedamdeset i prvoj godini ţivota. Netko ga je udario zamkom u glavu i dokrajčio sjekirom.
Krvi je bilo posvuda, po podu i stropu, ali među brojnim lokvama krvi nije bilo nijednog traga. To je
zbunjivalo pozornika. Tijelo je namjerno okrenuto na leđa, ruku prekriţenih na prsima, u uobičajenoj pozi za
preminule. U kući je pronađeno šest stotina i tri franka u zlatu i obveznicama, zajedno s još stotinu i šest
franaka. Krađa očigledno nije bila motiv. Jedini predmet koji se smatrao dokazom bio je paket cigaretnih
papirića. Na jednom je pisalo » Viva Angelina.« Ovo je bilo vrlo bitno, budući da Gelis nije bio pušač, a
mrzio je čak i miris duhana.
Po mom mišljenju, istinski motiv ovog zločina pronađen je u svećenikovoj spavaćoj sobi. Tamo je napadač
nasjlno otvorio kovčeg. Dokumenti su i dalje bili unutra, ali nemoguće je reći je li nešto uklonjeno. Kapljice
krvi pronađene su u kovčegu i oko njega. Pozornik je zaključio kako je ubojica nešto traţio, a ja moţda znam
što je to bib.
Dva tjedna prije njegove smrti, sastao sam se s ocem Gelisom. Mjesec dana prije toga, Gelis je komunicirao s
biskupom u Carcas-sonneu. Pojavio sam se na Gelisovim vratima, predstavljajući se kao biskupov
predstavnik i opseţno smo razgovarali o njegovoj zabrinutosti. Na kraju je zatraţio da saslušam njegovu
ispovijed. Budući da nisam svećenik, nisam obvezan zakletvom čuvanja ispovjednih tajni, pa mogu zapisati
što mije rečeno.
Negdje u ljeto 1896., Gelis je otkrio staklenu bočicu u svojoj crkvi. Ogradu zbora trebalo je zamijeniti i, kad
su uklonili drvo, pronađeno je skrovište u kojem se nalazila bočica zatvorena voskom u kojoj je bio komadić
papira, na kojem je pisalo sljedeće:
Y e 5 z NT MGL NY Y R A
V He
o • Mo T + P e C T HP 6 R + A ^ L z
V o U r HR € + V u s T L € &R > * F
L ? OR X F OMs R T V HVG C R K R
R T e u MAe T R + R o A U• s M8 A
>
R I 0 + AOi L U NR Z K MA OX 6 M
T NA F 0 GR Ne o Y + P F L Ć J +
•
K X Vo ? L T K Y l u P • S GT S o r
N 6 V6 A MP e e 5 L e + U ? s M
? NL l € > L 0 t p A V L X V V P
Y V€ K c • T U * G 3 HS MS c • L V>
o UP T B + 6 u V OV + NA wX 5 U
f AT S OĆ F • C T I W * T Y + O
Kriptogram je bio poznata metoda kodiranja u prošlom stoljeću. Rekao mije daje šest godina ranije otac
Sauniere iz Rennes-le-Chd-teau pronašao kriptogram i u svojoj crkvi. Kad smo ih usporedili, bili su
identični. Sauniere je vjerovao daje obje bočice ostavio otac Bigou, koji je sluţio u Rennes-le-Chdteau u
vrijeme Francuske revolucije. U vrijeme Bigoua, crkvu u Coustausu također je opsluţivao svećenik iz
Rennesa. Tako da je Bigou sigurno bio čest posjetitelj Gelisove sadašnje ţupe. Sauniere je također mislio da
postoji veza između krip-tograma i groba Marie d' Hautpoul de Blanchefort, koja je umrla 1781. Abbe Bigou
je bio njezin dušebriţnik i naredioizradu nadgrobnog spomenika i kamena, na kojima je dao uklesati
asortiman jedinstvenih riječi i simbola. Naţalost, Sauniere nije ništa uspio dešifrirati, ali nakon godine dana
rada, Gelis je riješio kriptogram. Rekao mi je da nije bio potpuno iskren sa Sauniereom, smatrajući motive
njegovog suradnika nečistima. Stoga je od svog kolege zatajio rješenje do kojeg je došao.
Otac Gelis je htio da biskup sazna potpuno rješenje, a vjerovao je da taj čin postiţe time što razgovara sa
mnom.
***
Naţalost, vođa nije zapisao što je Gelis tekao. Moţda je informaciju smatrao previše vaţnom da bi
je zapisao ili je moţda i on bio spletkar, baš kao i de Roquefort. Ĉudno, Kronike pišu da je i sam
voda nestao godinu dana kasnije, 1898. Jednog dana je napustio samostan i nikad se nije vratio.
Potraga U njim bila je bezuspješna. No, hvala Bogu što je zapisao kriptogram.
Zvona za misu počela su zvoniti, označavajući podnevno okupljanje. Svi, osim kuhinjskog osoblja,
trebali su se okupiti u kapelici na čitanju Psalama, pjevanju i molitvi do jedan. Odlučio je ovo
vrijeme iskoristiti za vlastitu meditaciju, ali prekinulo ga je tiho kucanje na vratima. Okrenuo se u
trenutku kad je Geoffrey ušao u sobu, noseći pladanj hrane i pića.
»Dobrovoljno sam pristao dostaviti ovo«, rekao je mladi muškarac. »Rekli su mi da ste propustili
doručak. Sigurno ste gladni.« Geoffreyjev glas bio je iznenađujuće lepršav.
Vrata su ostala otvorena i mogao je vidjeti dva straţara koji su stajali vani.
»I njima sam donio piće«, rekao je Geoffrey, pokazujući rukom prema vratima.
»Danas si dareţljiv.«
»Isus je rekao da je prvi aspekt Riječi vjera, drugi ljubav, a treći dobra djela, od toga se sastoji
ţivot.«
Nasmiješio se. »Tako je, prijatelju.« Govorio je ţivahnim glasom zbog dva para naćuljenih ušiju s
druge strane vrata.
»Jeste li dobro?« upitao je Geoffrey.
»Koliko se moţe očekivati.« Prihvatio je pladanj i odloţio ga na stol. »Molio sam se za vas,
seneschal.«
»Moglo bi se reći da više ne posjedujem tu titulu. Sigurno je do sada de Roquefort odabrao
novog.«
Geoffrey je potvrdno kimnuo. »Svog glavnog časnika.« »Jao nama...«
Vidio je kako jedan od muškaraca s druge strane vrata pada na pod. Trenutak kasnije, i tijelo
drugog se opustilo i pridruţilo njegovom partneru na podu. Dva su kaleţa zazvonila i otkotrljala
se niz kameni pod.
»Dugo im je trebalo«, rekao je Geoffrey.
»Što si to učinio?«
»Sredstvo za spavanje. Dao mi ga je liječnik. Bez okusa i mirisa, ali brzog djelovanja. Liječnik je
naš prijatelj. Poručuje ti neka Bog bude s tobom. Sad moramo ići. Majstor je sve pripremio, a moj
zadatak je osigurati da sve bude izvršeno.«
Posegnuo je ispod haljine i izvukao dva pištolja. »Oruţar je također naš prijatelj. Moţda ćete ih
trebati.«
Seneschal je bio uvjeţban u baratanju oruţjem, sve je to bio dio osnovne oblike kroz koju je svaki
brat morao proći. Zgrabio je oruţje. »Napuštamo samostan?«
Geoffrey je potvrdno kimnuo. »To je potrebno kako bismo ispunili naš zadatak.«
"Naš zadatak.«
»Da, seneschal. Dugo vremena sam za ovo pripreman.«
Ĉuo je revnost u njegovom glasu i odjednom se osjetio neprikladnim, premda je bio gotovo deset
godina stariji od Geoffreyja. Ovaj toboţnji mladi brat bio je zreliji nego što se činilo. »Kao što sam
jučer rekao, majstor je dobro izabrao kad je izabrao tebe.«
Geoffrey se nasmiješio. »Mislim da je u oba slučaja dobro izabrao.«
Pronašao je ruksak i brzo u njega natrpao nekoliko toaletnih predmeta, osobnih sitnica i dvije
knjige koje je uzeo iz biblioteke. »Nemam druge odjeće osim mantije.«
»Kupit ćemo drugu odjeću kad izađemo.«
»Imaš novca?«
»Majstor je bio temeljit čovjek.«
Geoffrey je potiho otišao do vrata i pogledao u oba smjera. »Sva braća su na misi. Put do izlaza
trebao bi biti čist.«
Prije nego što je izišao u hodnik za Geoffreyjem, seneschal je još jednom pogledao po svojim
odajama. Najljepše trenutke u svom ţivotu proveo je ovdje i ţalio je što ih mora napustiti. No,
drugi dio njegove svijesti gurao ga je dalje, u nepoznato, prema nekoj istini koju je majstor
očigledno znao.
183.
VILLENEUVE-LES-AVIGNON
12:30
M A L O N E J E P R O U Ĉ A V A O Roycea Claridona. On je bio odjeven u široke hlače od samta
zaprljane nečime što je izgledalo kao tirkizna boja. Šarena sportska majica prekrivala je mršava
muška prsa. Vjerojatno je bio u kasnim pedesetima, štrkljav kao bogomoljka, s prijaznim licem
punim uskih bora. Tamne oči, još prodorne, nisu više jasno odraţavale snagu intelekta. Noge su
mu bile bose i prljave, nokti na rukama neodrţavani, a prosje-da kosa i brada zamršeni. Podvornik
ih je upozorio da Claridon nije pri zdravoj pameti, ali je općenito bezazlen, a gotovo svi unutar
umobolnice su ga izbjegavali.
»Tko ti si?« upitao je Claridon na francuskom, proučavajući ih odsutnim, zbunjenim pogledom.
Sanatorij se nalazio unutar ogromnog dvorca koji je u vlasništvu francuske vlade od vremena
Revolucije. Krila su se protezala od glavne zgrade pod čudnim kutovima. Mnogi nekadašnji saloni
pretvoreni su u sobe za pacijente. Stajali su u solariju, okruţeni dugačkim nizom prozora od
stropa do poda i otvarali pogled na krajolik. Jureći oblaci skrivali su podnevno sunce. Jedan od
podvornika rekao je da Claridon ovdje provodi većinu dana.
»Jeste li vi iz tajnog sjedišta?« upitao je Claridon. »Je li vas majstor poslao? Imam puno informacija
koje mu moram prenijeti.«
Malone je odlučio igrati njegovu igru. »Dolazimo od majstora. Poslao nas je da razgovaramo s
tobom.«
»Konačno. Toliko dugo sam čekao.« Njegove riječi bile su pune uzbuđenja.
Malone je dao signal rukom, a Stephanie se odmaknula. Bilo je očigledno da se ovaj muškarac
smatra templarom, a ţene nisu bile dio bratstva. »Reci mi, brate, što imaš reći. Ispričaj sve.«
Claridon se meškoljio u stolici, a zatim naglo skočio na noge, njišući štrkljavo tijelo naprijed-natrag
na bosim nogama. »Uţasno«, rekao je. »Tako uţasno. Bili smo opkoljeni sa svih strana. Neprijatelji
su bili oko nas dokle god pogled seţe. Imali smo još samo nekoliko strelica, hrana se pokvarila od
vrućine, a vode više nije bilo. Mnogi su podlegli bolestima. Nitko od nas neće još dugo poţivjeti.«
»Zvuči komplicirano. Sto si učinio?«
»Ništa čudnije nismo vidjeli. S druge strane zidina podigla se bijela zastava. Buljili smo jedni u
druge - zbunjenim izrazima govorili smo što je svatko od nas pomislio. Oni ţele razgovarati.«
Malone je poznavao srednjovjekovnu povijest. Pregovori su bili uobičajeni u vrijeme Kriţarskih
ratova. Vojske u pat-poziciji često bi pokušavale ugovoriti uvjete u kojima bi se obje strane mogle
povući i pohvaliti se pobjedom.
»Jeste li se sastali?« upitao je Malone.
Starac je potvrdno kimnuo i podigao četiri prsta. »Svaki put kad bismo izjahali izvan zidina, među
njihovu hordu, toplo su nas primili i rasprava je napredovala. Na kraju smo se uspjeli dogovoriti.«
»Dakle, reci mi. Koja je poruka koju majstor mora saznati?«
Claridon ga je pogledao uznemireno. »Drzak si.«
»Kako to misliš? Imam veliko poštovanje prema tebi, brate. Zato sam ovdje. Brat Lars Nelle rekao
mi je da si ti čovjek kojem mogu vjerovati.«
Izjava je naizgled opteretila njegovu svijest. Tada se na Claridonovom licu pojavio izraz
prisjećanja. »Sjećam ga se. Hrabar ratnik. Borio se časno. Da, da. Sjećam ga se. Brat Lars Nelle.
Neka mu Bog podari mir duši.«
»Zašto to kaţeš?«
»Zar nisi čuo?« Glas mu je bio pun nevjerice. »Umro je u borbi.« »Gdje?«
Claridon je odmahnuo glavom. »To ne znam. Znam samo da je sada s Gospodinom. Odrţali smo
misu za njega i izrekli mnoge molitve.« »Jesi li lomio kruh s bratom Nelleom?« »Mnogo puta.«
»Je li ti ikad govorio o svojoj istrazi?«
Claridon se pomaknuo udesno, ali nastavio gledati u Malonea. »Zašto me to pitaš?«
Nervozan,sićušan muškarac počeo je kruţiti oko njega kao mačka. Odlučio je podići ulog u igri
koju je zamislila muškarčeva rastresena svijest. Primio je ţilavog malog muškarca za dţemper,
podiţući ga s poda. Stephanie je zakoračila prema njemu, ali pogledom joj je dao do znanja da
odstupi.
»Majstor nije zadovoljan«, rekao je. »Uopće nije zadovoljan.«
»Ĉime?« Claridonovo lice oblilo se dubokim rumenilom srama.
»Tobom.«
»Nisam ništa učinio.« »Ne ţeliš odgovoriti na moje pitanje.« »Što ţeliš od mene?« zapanjeno ga je
gledao. »Reci mi o traganju brata Nellea.«
Claridon je odmahivao glavom. »Ne znam ništa. Brat mi se nije povjeravao.«
U oči koje su buljile u njega uvukao se strah, naglašen potpunom zbu-njenošću. Stisak je popustio.
Claridon se povukao prema staklenom zidu i podigao rolu papirnatih ručnika i bočicu sredstva za
staklo. Natopio je ručnik i počeo čistiti stakla na kojima nije bila vidljiva nikakva prljavština.
Okrenuo se prema Stephanie. »Gubimo vrijeme ovdje.«
»Ma da? Kako si došao do tog zaključka?«
»Morao sam pokušati.« Prisjetio se poruke koja je poslana Ernstu Scovil-leu i odlučio se na još
jedan pokušaj. Izvukao je papir iz dţepa i prišao Cla-ridonu. S druge strane stakla, nekoliko
kilometara prema zapadu, uzdizali su se blijedo sivi zidovi Villeneuve-les-Avignona.
»Tamo ţive kardinali«, rekao je Claridon, ne prestajući čišćenje. »Drski prinčevi, svi do jednog.«
Malone je znao da su se kardinali nekoć okupljali u brdima izvan gradskih zidina Avignona i
podizali ljetnikovce kako bi pobjegli od gradske vreve i budnog papinskog oka. Te zgrade, zvane
livrees, do danas su nestale, ali drevni grad je stajao i dalje, još uvijek tih, rustikalni i ruševan.
»Mi smo zaštitnici kardinala«, rekao je Malone, nastavljajući igru pretvaranja.
Claridon je pljunuo na pod. »Kuga ih odnijela.« »Pročitaj ovo.«
Sitan muškarac uzeo je papir i pogledom prešao preko riječi. Na licu mu se pojavio izraz
iznenađenja. »Ništa nisam ukrao od Reda. U to se zakli-njem.« Glas mu je postajao sve glasniji.
»Ova optuţba je laţna. Sa zadovoljstvom ću se zakleti pred svojim Bogom. Nisam ništa ukrao.«
Očigledno je na papiru vidio samo ono stoje htio. Malone mu je uzeo papir.
»Ovo je gubitak vremena, Cotton«, rekla je Stephanie. Claridon mu se pribliţio. »Tko je ova ţena?
Zašto je ovdje?« Gotovo se nasmiješio. »Ona je udovica brata Nellea.« »Nisam znao da je brat bio
oţenjen.«
Prisjetio se nekih stvari koje je pročitao iz templarske knjige preksinoć. »Kao što znaš, mnoga
braća nekoć su bila oţenjena. Ali ona mu je bila nevjerna, tako da je njihov zavjet razvrgnut, a ona
protjerana u ţenski samostan.«
Claridon je odmahnuo glavom. »Izgleda kao teška ţena. Što ona radi ovdje}« »Traţi istinu o svom
suprugu.«
Claridon je pogledao u Stephanie i uperio u nju jedan od svojih grbavih prstiju. »Ti si zla«, vikao je
muškarac. »Brat Nelle traţio je oprost od bratstva zbog tvojih grijeha. Sram te bilo.«
Stephanie je bila dovoljno mudra da jednostavno pogne glavu. »Oprost je jedino što traţim.«
Claridonovo lice postalo je blaţe čuvši njezinu poniznost. »Onda ćeš moj i dobiti, sestro. Idi u
miru.«
Malone je dao znak rukom i oni su krenuli prema vratima. Claridon se vratio u svoju stolicu.
»Ţalosno«, rekla je. »I zastrašujuće. Strašno je izgubiti svijest. Lars je često govorio o toj bolesti i
plašio je se.«
»Zar svi ne strahujemo?« Još uvijek je drţao poruku koju su pronašli u kući Ernsta Scovillea.
Ponovno ju je pogledao i pročitao posljednja tri retka:
U Avignonu pronađi Claridana. On će ti pokazati put. Aliprend garde Tlngenieur.
»Pitam se zašto je pošiljalac mislio da nas Claridon ikamo moţe uputiti?« rekao je. »Nemamo
nikakav trag. Ovaj trag nas moţda vodi u slijepu ulicu.« »Nije istina.«
Riječi su izgovorene na engleskom, a dolazile su s drugog kraja solarija.
Malone se okrenuo u trenutku kad je Royce Claridon ustajao sa stolice. S bradatog lica muškarca
nestao je svaki trag zbunjenosti. »Ja vam mogu pokazati put. A savjet koji je zabiljeţen u toj poruci
treba uzeti k srcu. Ĉuvajte se inţenjera. Inţenjer, i drugi, razlog su zašto se ovdje skrivam.«
188.
SAMOSTAN
DES FONTAINES
S E N E S C H A L J E P R A T I O Geoffreyja niz nadsvođene hodnike. Nadao se da je Geoffreyjeva
procjena točna i da su sva braća u kapelici na podnevnoj molitvi.
Za sada nisu nikoga vidjeli.
Stigli su do palaisa u kojemu je bila gornja dvorana, uredi administracije i javne prostorije. Kada je
u prošlosti samostan bio odvojen od vanjskog svijeta, nitko osim članova Reda nije smio proći
dalje od ovog ulaznog hodnika u prizemlju. Ali kad je turizam procvjetao u dvadesetom stoljeću,
a drugi samostani počeli otvarati svoja vrata, i samostan des Fontaines je slijedio taj primjer kako
ne bi privlačili pozornost. Posjetiteljima su nudili obilaske i informativne sastanke, od kojih su se
mnogi odrţavali u palaisu.
Ušli su u prostrano predvorje. Prozori od grubog zelenkastog stakla bacali su prigušene sunčeve
zrake na crno-bijeli popločani pod. Ogroman drveni kriţ dominirao je jednim zidom, a tapiserija
drugim.
Na ulazu u drugi prolaz, trideset metara s druge strane, stajao je Raymond de Roquefort s
petoricom naoruţane braće.
»Odlazite?« upitao je de Roquefort.
Seneschal je ostao sleden, ali Geoffrey je podigao pištolj" i dva puta zapucao. Muškarci s obje
strane bacili su se na pod dok su se meci odbijali od zidova.
»Onim putem«, rekao je Geoffrey, pokazujući ulijevo prema drugom prolazu. Pokraj njih su
zafijukala dva metka.
Geoffrey je ispalio još jedan metak dok su muškarci zauzimali obrambeni poloţaj unutar prolaza,
u blizini štanda gdje su trgovci nekad izlagali svoje proizvode.
»U redu«, doviknuo je de Roquefort. »Slušam te. Je li krvoproliće potrebno?« »To u potpunosti
ovisi o tebi«, odgovorio je seneschal.
»Mislio sam da je tvoja zakletva sveta. Nije li tvoja duţnost pokoriti se -majstoru? Naredio sam ti
da ostaneš u svojim odajama.« »Jesi li? Zaboravio sam taj dio.«
»Zanimljivo kako se jedni zakoni odnose na tebe, a potpuno drugi na nas ostale. No, čak i uz to,
moţemo li biti razumni?«
Pitao se čemu ovaj izraz uljudnosti. »Što predlaţeš?«
»Pretpostavio sam da ćeš pokušati pobjeći. Podnevna misa izgledala je kao najbolja prilika za tako
nešto pa sam čekao. Kao što vidiš, dobro te poznajem. No, iznenađuje me tvoj saveznik. U njemu
ima hrabrosti i odanosti. Volio bih da mi se obojica pridruţite.«
»I napravimo što?«
»Pomognete nam da ponovno preuzmemo svoju sudbinu, umjesto da nas pokušavate u tome
spriječiti.«
Nešto nije bilo u redu. De Roquefort je filozofirao. Tada ga je pogodilo. Odugovlači.
Naglo se okrenuo.
Petnaest metara dalje, iza ugla, pojavio se naoruţani muškarac. I Geoffrey ga je vidio. Seneschal je
ispalio jedan metak u donji dio muškarčeve mantije. Ĉuo je udarac metala koji para kroz meso i
krik koji je ispustio muškarac koji je padao na kameni pod. Neka mu Bog oprosti. Zakon je branio
povređivanje drugih kršćana. Ali nije imao izbora. Morao je pobjeći iz ovog zatvora.
»Idemo«, rekao je.
Geoffrey je preuzeo vodstvo i pojurili su naprijed, preskačući preko brata koji se zgrčio od bolova.
Skrenuli su iza ugla i nastavili trčati. Iza sebe su začuli korake.
»Nadam se da znaš što radiš«, rekao je Geoffreyju.
Skrenuli su iza još jednog prolaza. Geoffrey je zastao kod odškrinutih vrata. Ušli su unutra, tiho ih
zatvarajući iza sebe. Trenutak kasnije, muškarci su protrčali pokraj njih, a zvuči koraka polako su
nestajali u daljini.
»Hodnik je završavao u dvorani. Neće im dugo trebati da zaključe da nismo tamo«, rekao je.
Izašli su bez daha od uzbuđenja i krenuli prema dvorani. No, umjesto desno na raskršću su
skrenuli lijevo, prema blagovaonici.
Pitao se kako to da pucnjevi nisu uznemirili drugu braću. No, glazba u kapelici uvijek je bila
glasna, utapajući zvukove izvan zidina. Ipak, ako je de Roquefort očekivao njegov bijeg, bilo je
razumno smatrati da ih po samostanu čekaju.
Dugački stolovi i klupe u blagovaonici bili su prazni. Miris kuhanih krumpira i bamije dolazio je
iz kuhinje. U udubini za govornike, metar iznad poda, stajao je brat u mantiji s puškom u ruci.
Seneschal se baci ispod stola, koristeći ruksak za ublaţavanje pada. Geoffrey je potraţio zaklon
ispod drugog stola.
Metak se zabio u debelu hrastovu ploču.
Geoffrey se izvukao ispod stola i okinuo dva puta. Jedan od metaka pronašao je put do napadača.
Muškarac je zateturao i pao na pod. »Ubio si ga?« upitao je seneschal.
»Nadam se da nisam. Mislim da sam ga pogodio u rame.« »Ĉitava ova situacija izmiče kontroli.«
»Sad je prekasno.«
Podigli su se na noge. Muškarci su izletjeli iz kuhinje, odjeveni u hranom zaprljane pregače.
Kuhari. Nisu predstavljali opasnost.
»Vratite se unutra, odmah«, vikao je seneschal, a svi su ga odmah poslušati.
»Seneschal«, rekao je Geoffrey nestrpljivim glasom. »Vodi nas dalje.«
Otišli su iz blagovaonice kroz drugi prolaz. Začuli su glasove i tapkanje koţnih donova po
kamenim podovima. Ranjavanje dvojice braće motivirat će i one najkrotkije medu njihovim
progoniteljima. Seneschal je bio bijesan što je pao u klopku koju mu je pripremio de Roquefort.
Bilo kakvo povjerenje koje je ikad imao, sad je nestalo. Nitko ga više neće slijediti. Proklinjao je
svoju ludost.
Ušli su u krilo sa spavaonicama. Vrata na udaljenom kraju hodnika bila su zatvorena. Geoffrey je
potrčao naprijed i oprobao kvaku. Zaključano.
»Izgleda da su nam opcije ograničene«, rekao je seneschal. »Hajde«, rekao je Geoffrey.
Pojurili su u spavaonicu, veliku ovalnu prostoriju s krevetima na kat koji su u redovima, u
vojničkom stilu, stajali poredani ispod reda uskih prozora.
Iz hodnika se začuo povik. Začuli su se glasovi. Uznemireni. Pribliţavali su im se.
»Nema izlaza«, rekao je.
Stajali su na pola puta niz red praznih kreveta. Iza njih je bio ulaz, kroz koji će uskoro proći
napadači. Ispred njih, kupaonice.
»U kupaonice«, rekao je. »Nadajmo se da će nas proći.«
Geoffrey je potrčao prema straţnjem dijelu gdje su dvoja vrata vodila u odvojene prostorije.
»Ovdje.«
»Ne. Odvojimo se. Ti uđi u jednu. Sakrij se u kabinu i stani na školjku. Ja ću ući u drugu. Ako
budemo tihi, moţda nam se posreći. Osim toga« -oklijevao je, nezadovoljan njihovom situacijom »to nam je jedini izbor.«
D E R O Q U E F O R T je pregledao ranu od metka. Muškarčevo rame je krvarilo. Brat je leţao u
bolovima, ali pokazivao je veličanstvenu samokon-trolu, snaţno se boreći da ne padne u šok.
Postavio je strijelca u dvoranu za blagovanje jer je mislio kako bi seneschal mogao doći dovde. Bio
je u pravu. Podcijenio je odlučnost svojih suparnika. Braća su se zaklela da nikad neće nauditi
drugom bratu. Smatrao ga idealistom koji će biti vjeran zakletvi. No, dva muškarca su sada bila na
putu prema ambulanti. Nadao se da nitko neće morati u bolnicu u Perpignanu ili Mont Louisu. To
bi moglo dovesti do pitanja. Liječnik u samostanu bio je kvalificirani kirurg i na raspolaganju je
imao dobro opremljenu salu za operacije, koja je u prošlosti bila mnogo puta korištena. Ali i
njegove sposobnosti bile su ograničene.
»Odvedite ih liječniku i recite mu da ih ovdje liječi«, naredio je časniku. Provjerio je vrijeme. Još
četrdeset minuta do kraja podnevne molitve.
Prišao mu je još jedan brat. »Vrata na kraju hodnika s druge strane ulaza u spavaonice i dalje su
zaključana, baš kako ste naredili.«
Znao je da se nisu vratili kroz blagovaonicu. Ranjenik nije to spomenuo. To je ostavljalo samo
jednu mogućnost. Posegnuo je za pištoljem.
»Ostani ovdje. Nitko ne smije proći. Ovo ću sam riješiti.«
S E N E S C H A L J E U Š A O U jarko osvijetljenu kupaonicu. Nizovi zahoda i umivaonika od
nehrđajućeg čelika upuštenih u mramorne pultove. Ĉuo je Geoffreyja u sporednoj sobi, kako se
smješta u jednoj od kabina. Stajao je ukočeno i pokušao smiriti ţivce. Još nikad nije bio u ovakvoj
situaciji. Nekoliko puta je duboko udahnuo, a zatim se okrenuo i primio kvaku, od-škrinuo vrata
samo centimetar i provirio. Spavaonica je još uvijek bila prazna.
Moţda je potjera otišla dalje. Samostan je bio isprepleten hodnicima kao mravinjak. Trebat će im
samo nekoliko dragocjenih minuta da pobjegnu. Ponovno je prokleo svoju slabost. Sve te godine
paţljivog razmišljanja i svjesnog planiranja otišle su u nepovrat. Sad je bio bjegunac, s više od
četiri stotine braće koji su mu neprijatelji. Ja jednostavno poštujem snagu naših neprijatelja. To je jučer
rekao svom majstoru. Odmahnuo je glavom. Baš je pokazao poštovanje. Do sada nije učinio ništa
pametno.
Vrati koja vode iz spavaonice širom su se otvorila i u prostoriju je ušao Raymond de Roquefort.
Njegov neprijatelj zaključao je glomaznu bravu na vratima.
I posljednji tračak nade koji je seneschal imao sad je nestao.
Morat će se suočiti s njim ovdje i sada.
De Roquefort je drţao revolver i proučavao sobu, pitajući se gdje bi njegov plijen mogao biti. Nisu
ga uspjeli prevariti. Ali seneschal nije namjeravao riskirati Geoffreyjev ţivot. Morao je privući
pozornost svog progonitelja. Pustio je kvaku i dopustio da se vrata tiho zatvore.
D E R O Q U E F O R T J E primijetio pomak i čuo kad su vrata s hidrauličkim zatvaračem njeţno
udarila u metalni okvir. Fiksirao je straţnji dio spavaonice i jedna od vrata kupaonice.
Bio je u pravu.
Bili su ovdje.
Vrijeme je da okonča ovaj problem.
S E N E S C H A L J E pregledavao kupaonicu. Fluorescentno svjetlo obasjavalo je sve kao usred
bijela dana. Dugo ogledalo iznad umivaonika proširivalo je sobu. Na podu su bile pločice,
zahodske školjke odvojene su mramornim zidovima. Sve je sagrađeno s puno paţnje i namijenjeno
dugoj uporabi.
Brzo je ušao u drugu kabinu i zatvorio vrata. Uspeo se na školjku i nagnuo preko oba zida kako bi
dosegnuo i zaključio vrata prve i treće kabine. Zatim se spustio, još uvijek nogama na školjki, i
nadao se da je de Roquefort zagrizao u mamac.
Trebao je nešto čime mu moţe odvratiti pozornost. Skinuo je nosač toaletnog papira s drţača.
Otvaranje vrata uskomešalo je zrak u kupaonici.
Začuli su se koraci na pločicama.
Stajao je na školjci s pištoljem u ruci i govorio samom sebi da diše polako.
D E R O Q U E F O R T J E uperio automatski pištolj kratke cijevi prema kabinama. Seneschal
je bio ovdje. Znao je to. Ali gdje se nalazi? Usudi li se na trenutak sagnuti i proučiti prorez ispod
kabina? Troja vrata bila su zatvorena, a troja otvorena. Ne.
Odlučio je pucati.
S E N E S C H A L J E razmišljao kako je de Roquefortu potreban samo trenutak da počne pucati pa
je bacio nosač toaletnog papira ispod proreza u prvu kabinu.
Metal se otkotrljao po pločicama.
D E R O Q U E F O R T J E ispalio rafal u prvu kabinu i sandalom gurnuo vrata prema unutra.
Mramorna prašina kovitlala se zrakom. Drugim rafalom uništio je školjku i izbušio zid toaleta.
Voda se razlila po pločicama.
Ali kabina je bila prazna.
T R E N U T A K P R I J E nego što je de Roquefort shvatio svoju pogrešku, seneschal je ispalio dva
hica preko vrha kabine, pogađajući svog neprijatelja ravno u prsa. Pucnjevi su odzvanjali od
zidova, a zvučni valovi pretresali njegov mozak.
Promatrao je kako de Roquefort pada preko mramornog pulta i trza se kao da je šakom udaren u
prsa. Ali primijetio je da nema krvi. Izgledao je više ošamućen nego ranjen. Tada je primijetio
sivoplavu površinu ispod rupa u bijeloj mantiji.
Pancirna košulja.
Ponovno je podigao pištolj i naciljao u glavu.
D E R O Q U E F O R T J E shvatio što namjerava te se otkotrljao s pulta u trenutku kad je metak
izašao iz cijevi. Otklizao je preko mokrog poda, kroz lokve vode, prema vanjskim vratima.
Komadići porculana i kamenčića drobili su se pod njim. Ogledalo je eksplodiralo, raspadajući se
uz odzvanjanje, a zatim se sasulo na pult. Prostor u kupaonici bio je uzak, a njegov suparnik
neočekivano hrabar. Povukao se prema vratima i prošao kroz vrata trenutak prije nego što se
drugi metak odbio od zida iza njega.
S E N E S C H A L J E skočio sa školjke i izletio iz kabine. Polako je krenuo prema vratima i
pripremio se za izlazak. De Roquefort ga zasigurno čeka. Ali neće okolišati. Ne sada. Ovu bitku
dugovao je svom majstoru. Evanđelja su bila jasna. Isus nije došao donijeti mir, nego mač. I on
isto. Očeličio se, podigao pištolj i naglo otvorio vrata.
Prvo što je ugledao bio je Raymond de Roquefort. Zatim je vidio Geof-freyja. Njegov pištolj bio je
čvrsto uperen u majstorov vrat, de Roquefortovo oruţje leţalo je na podu.
29.
VILLENEUVE-LES-AVIGNON
M A L O N E J E B U L J I O U Roycea Claridona i rekao: »Dobar si.«
»Puno sam vjeţbao.« Claridon je pogledao u Stephanie. »Ti si Larsova supruga?«
Potvrdno je kimnula.
»Bio mi je prijatelj i predivan čovjek. Izuzetno pametan. A ipak, tako naivan. Podcijenio je one koji
su mu se suprotstavili.«
Još uvijek su bili sami u solariju, a Claridon je primijetio Maloneovo zanimanje za izlazna vrata.
»Nitko nas neće smetati. Nitko ne ţeli slušati moje blebetanje. Potrudio sam se da postanem veliki
dosadnjaković. Svi se raduju trenutku kad se ovamo povučem svakog dana.«
»Koliko dugo ste ovdje?«
»Pet godina.«
Malone je bio zapanjen. »Zašto?«
Claridon je polako šetao između grmova biljaka u loncima. S druge strane stakla, crni oblaci
zaklanjali su zapadni obzor, a zrake sunca probijale su se kroz pukotine između oblaka kao vatra
iz grotla. »Ima onih koji traţe ono što je Lars traţio. Ne otvoreno, ne privlače paţnju na svoju
istragu, ali oštro se rješavaju onih koji im stanu na put. Stoga sam došao ovamo i pretvarao se da
sam umobolan. Dobro me hrane, brinu se za mene i, što je najvaţnije, ništa ne pitaju. Nisam
suvislo razgovarao, osim sam sa sobom, već pet godina. I mogu vam reći, razgovarati sa samim
sobom nije jako zabavno.«
»Zašto razgovaraš s nama?« upitala je Stephanie.
»Ti si Larsova udovica. Za njega bih učinio sve.« Claridon je uperio prstom. »A ta poruka. Poslao
ju je netko tko zna. Moţda čak i netko od ljudi koje sam spomenuo, koji nikome ne dopuštaju da
im se stoji na putu.«
»Je li im Lars stajao na putu?« upitala je Stephanie.
»Imao sam pristup razmjeni knjiga. Tragao je za mnogim opskurnim spisima.«
Malone je znao da su antikvarijate pretraţivali i sakupljači i istraţivači.
»Nakon nekog vremena, posrali smo prijatelji i počeo sam dijeliti njegovu strast. Ovdje je moj
dom. Moja obitelj ţivjela je ovdje još od srednjeg vijeka. Neki od mojih predaka bili su Katari, koje
su katolici spalili na lomačama. Ali tada. je Lars umro. Tako tuţno. I drugi su umrli nakon njega.
Zato sam došao ovamo.«
»Koji drugi?«
»Vlasnik knjiţare u Sevilleu. Knjiţničar u Marseilleu. Student u Rimu. A da ne spominjem
Marka.«
»Ernst Scoville je također mrtav«, rekla je Stephanie. »Zgaţen automobilom prošlog tjedna,
nedugo nakon što sam razgovarala s njim.«
Claridon se brzo prekriţio. »Oni koji rraţe uistinu moraju platiti cijenu. Reci mi, draga ţeno, znaš
li išta?«
»Imam Larsov dnevnik.«
Pogled zabrinutosti smračio je muškarčevo lice. »Onda ste u smrtnoj opasnosti.«
»Zašto?« upitao je Malone.
»Ovo je strašno«, nastavio je Claridon, brzo izgovarajući riječi. »Prestra-šno. Nije u redu da si i ti
upletena. Izgubila si supruga i sina...« »Što znaš o Marku?«
»Nakon njegove smrti sam došao ovamo.« »Moj sin je umro u lavini.«
»To nije istina. Ubijen je. Baš kao i drugi koje sam spomenuo.« Malone i Stephanie stajali su u
tišini, čekajući čudnovatog malenog muškarca objašnjenje.
»Mark je slijedio tragove koje je njegov otac otkrio godinama ranije. Nije bio tako strastven kao
Lars, i trebale su mu godine da dešifrira Larsove bilješke, ali konačno je u njima pronašao neki
smisao. Otputovao je na jug, u planine, slijedeći tragove, ali nije se nikad vratio. Baš kao ni njegov
otac.«
»Moj suprug se objesio.«
»Znam, draga ţeno. Ali uvijek sam se pitao što se zaista dogodilo.« Stephanie nije ništa rekla, ali
njezina šutnja davala je do znanja da se i ona pitala.
»Rekao si da si došao ovamo kako bi pobjegao od njih. Tko su oni?« upitao je Malone. »Vitezovi
templari?«
Claridon je potvrdno kimnuo. »Imao sam priliku susresti se s njima u dva navrata. Nije bilo
ugodno.«
Malone je na trenutak razmislio o njegovim riječima. Još uvijek je u ruci drţao poruku koja je
poslana Ernstu Scovilleu u Rennes-le-Chateau. Mahnuo je papirom. »Kako nam ti moţeš pokazati
put? Kamo idemo? I tko je taj inţenjer kojeg bismo se trebali čuvati?«
»I ona također traţi ono što je Lars ţelio. Zove se Cassiopeia Vitt.«
»Zna li dobro pucati iz puške?«
»Mnogostruko je talentirana. Pucanje, siguran sam, jedan je od njezinih talenata. Ţivi u Givorsu,
drevnoj tvrđavi. Ona je crnkinja, muslimanka, vrlo bogata. Radi u šumi i ţeli obnoviti dvorac
koristeći isključivo tehnike iz trinaestog stoljeća. Njezin dvorac nalazi se u blizini, a ona osobno
nadzire projekt obnove, nazivajući sebe l'ingeneieur. Inţenjer. Jeste li je upoznali?«
»Mislim da me spasila u Kopenhagenu. Što postavlja pitanje, zašto bi nas netko upozorio da se
čuvamo nje?«
»Njezini motivi su upitni. Traţi ono što je Lars traţio, ali iz drukčijih razloga.«
»A što je to što ona traţi?« pitao je Malone, umoran od zagonetki.
»Ono što su braća iz hrama Salomona ostavila iza sebe prije mnogo godina. Njihovu Veliku
ostavštinu. Ono što je Sauniere otkrio. Ono što braća traţe sva ova stoljeća.«
Malone nije povjerovao ni riječ, ali ponovno je mahnuo papirom. »Uputi nas onda u pravom
smjeru.«
»Nije to tako jednostavno. Put je teţak.«
»Znaš li uopće gdje moramo početi?«
»Ako imate Larsov dnevnik, znate više od mene. Cesto je govorio o svom dnevniku, ali ja ga nikad
nisam pročitao.«
»Također imamo kopiju Pierres Gravees du Languedoc«., rekla je Stephanie. Claridon se zapanjio.
»Nisam vjerovao da ta knjiga postoji.« Posegnula je u torbu i pokazala mu svezak. »Stvarna je.«
»Mogu li vidjeti nadgrobni spomenik?«
Otvorila je stranicu i pokazala mu skicu. Claridon je sa zanimanjem proučavao. Starac se
nasmiješio. »Lars bi bio zadovoljan. Ovo je odlična skica.« »Hoćeš li nam objasniti?« upitao je
Malone.
»Abbe Bigou saznao je tajnu od Marie d'Hautpoul de Blanchefort, neposredno prije nego što je
umrla. Kad je pobjegao iz Francuske 1793., Bigou je shvatio da se više nikad neće vratiti, tako da je
sakrio ono što zna u crkvi
u Rennes-le-Chateau. Tu informacija je godinama kasnije pronašao Sauniere, 1891., u staklenoj
bočici.«
»Znamo sre to«, rekao je Malone. »Što je Bigouova tajna?«
»Ali, znate«, rekao je Claridon. »Dajte da vidim Larsov dnevnik.«
Stephanie mu je predala dnevnik. Uzbuđeno ga je prelistao i pokazao im stranicu.
»Ovaj kriptogram navodno se nalazio u staklenoj bočici.« »Kako znaš?« upitao je Malone. »Da
biste to razumjeli, morate razumjeti Saunierea.« »Naćulili smo uši.«
»Dok je Sauniere bio ţiv, ni riječ nije bila napisana o novcu koji je potrošio na crkvu i druge
zgrade. Nitko izvan Rennesa nije ni znao da postoje. Kad je umro 1917., bio je potpuno
zaboravljen. Njegovi dokumenti i stvari koje je posjedovao bili su ili ukradeni ili uništeni. Godine
1971., njegova ljubavnica prodala je cijelo imanje Noelu Corbuu. Ljubavnica je umrla šest godina
kasnije. Takozvana priča o Sauniereu, o velikom blagu koje je pronašao, prvi put je zapisana 1956.
Mjesne novine, La Depeche du Midi, napisale su tri članka koji navodno iznose pravu istinu. Ali
izvor tih članaka bio je Ĉorbu.«
»Znam to«, rekla je Stephanie. »Sve je preuveličao, potpuno izobličava-jući priču. Nakon toga
pojavili su se drugi članci, a priča je postupno postajala sve nevjerojatnija.«
Claridon je potvrdno kimnuo. »Fikcija je u potpunosti preuzela činjenice.«
»Govoriš li o pergamentima?« upitao je Malone.
»Odličan primjer. Sauniere nikad nije pronašao pergamente u stupu oltara. Nikad. Ĉorbu i drugi
dodali su taj detalj. Nitko nikad nije vidio te pergamente, tekstovi zapisani na njima izdani su u
nebrojenim knjigama, a svaka je tvrdila da tekst navodno skriva nekakvu šifriranu poruku. Sve su
to budalaštine i Lars je to znao.«
»Ali Lars je zapisao tekstove s pergamenata u svoje knjige«, rekao je Malone.
»Razgovarao sam s njim o tome. Uvijek bi mi samo rekao: »Ljudi vole misterije.« Ali znao sam da
mu smeta što je to morao učiniti.«
Malone je bio zbunjen. »Dakle, Sauniereova priča je laţ?«
Claridon je potvrdno kimnuo. »Moderna inačica uglavnom je laţna. Većina napisanih knjiga
također povezuje Saunierea i slike Nicolasa Pous-sina, naročito Pastire Arcadije. Navodno je
Sauniere 1893. odnio dva pergamenta koja je pronašao u Pariz na dešifriranje i, dok je bio tamo,
kupio kopiju te slike zajedno s još dvije, u Louvreu. Navodno su sadrţavale tajne poruke. Problem
s ovom pričom je što u to vrijeme Louvre nije prodavao slike, a nema nikakvih zapisa koji uopće
biljeţe da su Pastiri Arcadije 1893. uopće bili u Louvreu. No, osobe koje su promovirale tu fikciju
nisu se zamarale detaljima. Jednostavno su pretpostavili kako nitko neće provjeravati činjenice i
neko vrijeme bili su u pravu.«
Malone je pokazao prema kriptogramu. »Gdje je Lars ovo pronašao?«
»Ĉorbu je napisao rukopis o Sauniereu.«
Neke od riječi s osam stranica koje su poslane Ernstu Scovilleu prošle su mu kroz glavu. Nešto što
je Lars napisao o ljubavnici. U jednom trenutku rekla je Noelu Corbuu o jednom od Sauniereovih
skrovišta. Čorbu je to zabilježio u rukopisu kojeg sam uspio pronaći.
»Dok je Ĉorbu proveo veliki dio vremena pričajući novinarima izmišljotinu, u svom rukopisu je
prilično vjerodostojno i detaljno opisao istinitu priču, onu koju je saznao od ljubavnice.«
Riječi su i dalje prolazile kroz Maloneovu svijest. Ono stoje Čorbuprona-lao, ako ista, nikad nije
otkrio. Ali obilje informacija koje se nalaze u njegovom rukopisu postavlja pitanje gdje je mogao naučiti
stvari o kojima je pisao.
»Ĉorbu, naravno, nikome nije dopustio da vidi rukopis, budući da istinu nije bila ni pribliţno
toliko očaravajuća kao fikcija. Umro je u kasnim šezdesetima u automobilskoj nesreći, a njegov
rukopis je nestao. Ali Lars ga je pronašao.«
Malone je proučavao redove slova i simbola na kriptogramu.
»Dakle, što je ovo? Nekakva šifra?«
»Šifra vrlo uobičajena za osamnaesto i devetnaesto stoljeće. Nasumična slova i simboli, postavljeni
u tablicu. Negdje u cijelom tom kaosu nalazi se poruka. Saţeta, jednostavna i, za svoje vrijeme,
izuzetno teška za dešifriranje. Ĉak i danas, bez potrebnog ključa.«
»Kako to misliš?«
»Potreban je neki niz brojeva pomoću kojeg se mogu pronaći prava slova za slaganje poruke.
Ponekad, kako bi još više zakukuljili šifru, i početna točka u tablici bila je nasumična.«
»Je li je Lars ikad uspio dešifrirati?« upitala je Stephanie.
Claridon je odmahnuo glavom. »Nije uspijevao. To ga je frustriralo. Tada, u tjednima prije njegove
smrti, mislio je da je pronašao novi trag.«
Malone je gubio strpljenje. »Pretpostavljam da ti nije rekao o čemu se radi.«
»Nije. Takav je bio njegov način.«
»Onda, koji nam je sljedeći potez? Pokaţi nam put.«
»Vratite se ovdje u pet sati, na cestu iza glavne zgrade i čekajte. Ja ću doći k vama.«
»Kako moţeš samo tako otići?«
»Nitko ovdje neće biti ţalostan ako odem.«
Malone i Stephanie razmijenili su poglede. Sigurno se pitala, baš kao i on, je li pametno slijediti
Claridonove upute. Do sada je cijela ova pustolovina bila ispunjena ili opasnim ili paranoičnim
osobama, a da ne spominjemo lude špekulacije. No, nešto se događalo, a ako je htio saznati više
morat će igrati po pravilima koje postavlja čudan čovječuljak koji stoji preko puta.
Ipak, htio je znati: »Kamo idemo?«
Claridon se okrenuo prema prozoru i pokazao prema istoku. U daljini, kilometrima daleko, na
breţuljku iznad Avignona stajala je tvrđava orijentalnog izgleda. Njezin zlatni sjaj isticao se na
istočnom obzoru, a u blješ-tavilu se vidio odraz nekoliko zgrada nabacanih jedna na drugu, svaka
je izvirala iz kamena, prkosno stremeći prema nebu. Baš kao i njezini stanari koji su ovdje ţivjeli
gotovo stotinu godina, kad je sedmero francuskih papa vladalo kršćanskim svijetom iz
unutrašnjosti zidova tvrđave.
»U palais despopes«, rekao je Claridon.
U papinsku palaču.
30.
S E N E S C H A L J E buljio u GeofFreyjeve oči i u njima vidio mrţnju. Nikad u njegovim očima nije
vidio takav izraz.
»Rekao sam našem novom majstoru«, počeo je Geoffrey, gurajući pištolj dublje u de Roquefortovo
grlo, »da bude miran ili ću ga ubiti.«
Seneschal je prišao bliţe i prstom pritisnuo ispod bijele mantije, u zaštitni prsluk. »Da mi nismo
počeli pucati, ti bi to sigurno učinio, zar ne? Zamisao je bila da budemo ubijeni u bijegu. Na taj
način bi se riješio problema. Ja bih bio eliminiran, a ti bi bio spasitelj Reda.«
De Roquefort je šutio.
»Zato si ovamo došao sam. Kako bi završio posao. Vidio sam kad si zaključao vrata od
spavaonica. Nisi ţelio svjedoke.« »Moramo ići«, rekao je Geoffrey.
Shvatio je opasnost tog pothvata, ali sumnjao je da će bilo tko riskirati ţivot majstora. »Kamo
idemo?« »Pokazat ću ti.«
Drţeći pištolj čvrsto uz de Roquefortov vrat, Geoffrey je poveo svog taoca preko spavaonice.
Seneschal je i svoj pištolj drţao u pripravnosti i, kad je stigao do vrata, otključao bravu. U hodniku
je stajalo pet naoruţanih muškaraca.
Kad su vidjeli svog vođu u nevolji, podigli su pištolje, spremni za paljbu. »Spustite oruţje«,
naredio je de Roquefort. Pištolji su i dalje ostali upereni.
»Naređujem vam da spustite oruţje. Ne ţelim nastavak krvoprolića.« Galantna gesta potaknula ih
je da spuste pištolje. »Odmaknite se«, rekao je Geoffrey. Braća su odstupila nekoliko koraka.
C Jcoffrey je pokazao pištoljem i on i de Roquefort istupili su u hodnik. Seneschal ih je slijedio. U
daljini su se začula zvona, označavajući jedan sat.
Podnevna molitva uskoro će završiti, a hodnici će se ponovno ispuniti muškarcima u mmtijama.
»Moramo se poţuriti«, seneschal je jasno dao do znanja.
S taocem u rukama, Geoffrey je poveo put niz hodnik. Seneschal je išao za njim, hodajući polako
unatrag, drţeći na oku petoricu braće.
»Ostaniteovdje«, jasno ih je upozorio seneschal.
»Učinite kako vam je rekao«, doviknuo je de Roquefort dok su zalazili iza ugla.
D E R O Q U E F O R T J E bio znatiţeljan. Kako su planirali pobjeći iz samostana? Što je ono
Geoffrey rekao? Pokazat ću ti? Shvatio je da je jedini način da išta sazna krenuti s njima. Zato je
svojim ljudima naredio da odstupe.
Seneschal ga je dva puta upucao. Da nije bio brz, treći metak zavtšio bi u njegovoj lubanji. Ulozi su
očigledno bili visoki. Njegovi otmičari bili su na zadatku, koji je po njegovom mišljenju imao veze
s njegovim prethodnikom i pitanjem na koje je očajnički trebao saznati odgovore. Putovanje u
Dansku bilo je manje nego uspješno. Do sada nije ništa saznao o Rennes-le-Chateau. I iako je uspio
okaljati čast bivšeg majstora nakon smrti, starac će moţda ipak biti taj koji se posljednji smije.
Također mu se nije sviđala pomisao da su dvojica njegovih ljudi bila ranjena. To nije najbolji način
za početak vladavine. Braća su teţila redu. Kaos je bio znak slabosti. Posljednji put kad je nasilje
ušlo u zidove samostana bilo je kad je pobješnjela gomila pokušala provaliti unutra, za vrijeme
Francuske Revolucije - no, nakon što je nekolicina poginula, ostali su odustali. Samostan je bio
mjesto spokoja i utočišta. Seneschal je pokazao potpuni nedostatak discipline. Neodlučni koji su
prema njemu osjećali neki tračak odanosti, sad će sigurno stati protiv njega uslijed nedopustivog
kršenja Zakona.
Ali, kamo ova dvojica idu?
Nastavili su dalje niz hodnike, prolazeći radionice, biblioteku, daljnje hodnike. Ĉuo je korake iza
njih, petorica su ih pratila, spremni za akciju kad se ukaţe prilika. Ali morat će mu odgovarati ako
se odluče umiješati prije nego što im on dopusti.
Stali su pred vrata s izrezbarenim stupovima i jednostavnom ţeljeznom kvakom.
Majstorova soba.
Njegove odaje.
»Unutra«, rekao je GeofTrey.
»Zašto?« pitao je seneschal. »Bit ćemo u klopci.«
»Molim vas, uđite unutra.«
Seneschal je otvorio vrata, a zatim zaključao bravu nakon što su ušli. De Roquefort je bio zapanjen.
I zaintrigiran.
S E N E S C H A L J E bio zabrinut. Sada su bili zatočeni unutar majstorovih odaja, a jedini izlaz bio
je okrugli prozor ispod kojeg je bio ponor. Grašci znoja pojavili su mu se na čelu. Obrisao je
slankastu vlagu iz očiju.
»Sjedni«, Geoffrey je naredio de Roquefortu, a muškarac je sjeo za stol.
Seneschal je pretraţivao prostoriju. »Vidim da si već promijenio neke stvari.«
Uz zid je bilo nekoliko novih tapeciranih stolica. Stol je stajao na mjestu gdje prije nije bilo ničega.
Prekrivači na krevetu bili su drukčiji, kao i predmeti na stolovima i radnom stolu.
»Ovo je sad moj novi dom«, rekao je de Roquefort.
Primijetio je list papira na radnom stolu, poruku od svog mentora, napisanu nasljedniku,
ostavljenu kao što je Zakon nalagao. Podigao je na pisaćem stroju napisanu stranicu i pročitao.
Misliš li da se ono što ti prosudiš kao neraspadljivo neće raspasti? Polaţeš nadu u svijet, a tvoj bog je ovaj
ţivot. Ne shvaćaš da ćeš biti uništen. Ţiviš u tami i smrti, opijen strašću i ispunjen gorčinom. Svijest ti je
iskrivljena od tihe vatre unutar tebe, a ti uţivaš u trovanju i udaranju svojih neprijatelja. Tama se nadvila
nad tebe i postala tvojom svjetlošću, jer si zamijenio slobodu za suţanjstvo. Nećeš uspjeti, to je jasno.
» Tvoj majstor je smatrao da su reci iz Evanđelja po Tomi prikladni«, rekao je de Roquefort. »A
očigledno je vjerovao kako ću ja, a ne ti, odjenuti bijelu mantiju nakon njegove smrti. Ove riječi
sigurno nisu bile namijenjene njegovom odabrmiku.«
Ne, nisu. Pitao se kako to da je njegov mentor imao tako malo povjerenja u njega, naročito kad ga
je, u satima ptije smrti, ohrabrio u nastojanju da pridobije taj uzvišeni poloţaj.
»Trebao bi ga poslušati«, jasno mu je odgovorio.
»Njegov savjet je savjet slabe duše.«
Na vratima se začulo udaranje. »Majstore? Jeste li unutra?« Osim ukoliko su braća bila spremna
oruţjem provaliti vrata, bilo je malo opasnosti da će se probiti kroz debele grede.
De Roquefort ga je prodorno pogledao.
»Odgovori im«, rekao je seneschal.
»U redu sam. Odstupite.«
Geoffrey se primaknuo prozoru i pogledao prema vodopadu s druge strane klisure.
De Roquefort je prekriţio noge i naslonio se u stolici. »Što mislite ovime postići? Ovo je ludost.«
»Umukni.« Ali seneschal se isto to pitao.
»Majstor je ostavio još uputa«, rekao je Geoffrey s druge strane sobe. On i de Roquefort okrenuli
su se u trenutku kad je Geoffrey posegnuo u svoju mantiju i izvukao kuvertu. »Ovo je njegova
stvarna posljednja poruka.« »Daj mi to«, zatraţio je de Roquefort, ustajući sa stolice. Geoffrey je
uperio pištolj u njega. »Sjedni.«
De Roquefort je ostao na nogama. Geoffrey je napeo obarač i naciljao prema nogama. »Pancirna
košulja neće ti pomoći.« »Ti bi me ubio?« »Osakatio bih te.«
De Roquefort je sjeo. »Imaš hrabrog suradnika«, rekao je seneschalu. »On je brat templar.«
»Šteta što nikad neće doţivjeti polaganje zakletve.« Ako je namjera riječi bila izazvati Geoffreyjevu
reakciju, nisu bile uspješne.
»Nećete izići odavde«, rekao im je de Roquefort.
Seneschal je promatrao svog saveznika. Geoffrey je ponovno buljio kroz prozor, kao da nešto čeka.
»Uţivat ću promatrajući kako vas obojicu kaţnjavaju«, rekao je de Roquefort.
»Rekao sam ti da umukneš«, rekao je senesclial.
»Tvoj majstor je mislio da je jako mudar. Jamam da nije.«
Shvatio je da de Roquefort ima nešto reći. »U redu, prihvatit ću tvoju igru. O čemu je riječ?«
»O Velikoj ostavštini. Ona je izjedala njega i sve prijašnje majstore. Svaki ju je htio pronaći, ali
nitko nije uspio. Tvoj majstor proveo je mnogo vremena istraţujući tu temu, a ovaj mladi prijatelj
mu je u tome pomagao.«
Seneschal je bacio pogled prema Geoffreyu, ali njegov partner nije odvratio pogled s prozora.
Rekao je de Roquefortu: »Mislio sam da si blizu njezinog pronalaska. Tako si barem rekao na
konklavi.«
»Jesam.«
Seneschal mu nije vjerovao.
»Tvoj mladi prijatelj i pokojni majstor bili su prava ekipa. Saznao sam da su nedavno pretraţivali
naše arhive novopronadenom strašću — koja je pobudila moje zanimanje.«
Geoffrey se okrenuo i ţustro prešao preko sobe, gurajući omotnicu natrag u mantiju. »Ništa nećeš
saznati.« Jačina glasa gotovo je prelazila u urlik. »Ono što treba biti pronađeno nije za tebe.«
»Zaista?« upitao je de Roquefort. »A što to treba biti pronađeno?«
»Nema trijumfa za takve kao što si ti. Majstor je bio u pravu. Opijen si vatrom i pun gorčine.«
De Roquefort je promatrao Geoffreyja ozbiljnog izraza lica. »Ti i majstor saznali ste nešto, zar ne?
Znam da si poslao dva paketa poštom, čak znam i kome. Pobrinuo sam se za jednog od primaoca,
a uskoro ću se pobrinuti i za drugog. Još malo pa ću znati sve što ste ti i on znali.«
Geoffrey je zamahnuo rukom, a pištolj koji je drţao udario je u de Ro-quefortovu sljepoočicu.
Majstor je zateturao, ošamućen, a zatim su mu se oči okrenule i srušio se na pod.
»Je li to bilo potrebno?« upitao je seneschal.
»Trebao bi biti sretan što ga nisam ubio. Ali majstor me natjerao da obećam kako neću nauditi ovoj
budali.« »Ti i ja moramo ozbiljno porazgovarati.« »Prvo moramo otići odavde.«
»Nisam siguran da će nam braća u hodniku to dopustiti.«
»Oni neće biti problem.«
Osjetio je nešto. »Ti znaš izlaz odavde?«
Geoffrey se nasmiješio. »Majstor je bio vrlo jasan.«
TREĆI DIO
31.
SAMOSTAN DES FONTAINES
14:05
D E R O Q U E F O R T J E otvorio oči. Jedna strana glave mu je bubnjala. Zakleo se da će brat
Geoffrey platiti za ovaj napad. Ustao se s poda pokušao razbistriti glavu. Ĉuo je panične uzvike s
vanjske strane vrata. Prislonio je rukav na stranu glave i kad ga je odmaknuo, vidio je da je
prekriver krvlju. Ušao je u kupaonicu i navlaţio ručnik vodom, čisteći ranu.
Osnaţio se. Mora djelovati kao da kontrolira situaciju. Polako je prešac preko sobe i otvorio vrata.
»Majstore, jeste li dobro?« upitao je njegov novoimenovani voda.
»Uđi«, rekao je.
Ĉetvorica braće ostala su u hodniku. Znali su da ne smiju ući u odaj< majstora bez dopuštenja.
»Zatvori vrata.« Ĉasnik je poslušao.
»Onesvijestili su me. Koliko dugo ih nema?« »Dvadesetak minuta. Zato smo se i uplašili.« »Kako
to misliš?«
Na licu vode pojavio se zbunjeni izraz. »Tišina. Ništa.«
»A kamo su otišli seneschal i brat Geoffrev?«
»Majstore, oni su bili ovdje, s vama. Mi smo bili vani.«
»Pogledaj oko sebe. Nema ih. Kada su otišli?«
Još zbunjeniji, voda je odgovorio. »Nisu prošli pokraj nas.«
»Kaţeš da ta dvojica nisu izišla kroz ona vrata?«
»Da jesu, ubili bismo ih, kao što ste naredili.«
Glava mu je ponovno počela bubnjati. Podigao je vlaţnu krpu prema glavi i počeo masirati
pulsirajuću čvorugu. Pitao se zašto je Geoffrey došao ravno ovamo.
»Imam novosti iz Rennes-le-Chateaua«, rekao je vođa. Vijest je u njemu pobudila interes.
»Naša dva brata obznanila su svoju prisutnost Maloneu, a on ih je, kao što ste i predvidjeli,
izbjegao na autocesti.«
Ispravno je zaključio kako je najbolji način praćenja Stephanie NelLe i Cottona Malonea navesti ih
da misle kako su se riješili pratnje.
»A osoba koja je sinoć pucala u dvorištu crkve?«
»Pobjegla je na motoru. Naši ljudi promatrali su kako je Malone progoni. Taj incident i napad na
našu braću u Kopenhagenu su očigledno povezani.« Sloţio se. »Znamo li tko stoji iza toga?« »Još
ne.«
To nije ţelio čuti. »A što se dogodilo danas? Kamo su Malone i Nelle otišli?«
»Elektronski uređaj za nadzor koji smo pričvrstili za Maloneov automobil funkcionirao je
savršeno. Otišli su ravno u Avignon. Upravo su napustili sanatorij u kojem je pacijent Royce
Claridon.«
Dobro je znao tko je Claridon i ni na jedan trenutak nije vjerovao da je zaista mentalno bolestan.
Zato je i poradio na izvoru sanatorija. Prije mjesec dana, kad je majstor poslao Geoffreyja u
Avignon da pošalje paket Stephanie Nelle, mislio je da su moţda uspostavili kontakt. Ali Geoffrey
nije posjetio bolnicu. Pretpostavio je da je druga pošiljka, ona koja je poslana Ernstu Sco-villeu u
Rennesu, o kojoj je toliko malo znao, ta koja je uputila Stephanie Nelle i Malonea na Claridona.
Jedno je bilo sigurno. Claridon i Lars Nelle radili su zajedno, a kad je njegov sin pokušao nastaviti
potragu nakon smrti Larsa Nellea, i njemu je pomagao. Majstor je sigurno sve to znao. A sada je
udovica Larsa Nellea otišla ravno do Claridona.
Bilo je vrijeme da se pozabavi ovim problemom.
»Putujem u Avignon za pola sata. Pripremi grupu od četiri brata. Prati elektronski nadzor i
naglasi našim ljudima da ostanu skriveni. Ta oprema ima veliki domet, iskoristite to u našu
prednost.« Ali još uvijek ga je mučio jedan problem, pogledom je prelazio po sobi. »Ostavi me
nasamo, odmah.«
Vođa se naklonio, a zatim izašao iz sobe.
Ustao je, još uvijek mamuran, i pogledom pretraţivao duguljastu prostoriju. Dva su zida bila
kamena, a druga dva od javorovih dasaka, postavljena u simetrične panele. Dekorativni ormar
dominirao je jednim zidom, a na drugim zidovima ladičar, još jedna škrinja, stol i stolice. Pogled
mu je stao kod kamina. To je izgledalo kao najlogičnije mjesto. Znao je da u drevnim vremenima
nijedna soba nije imala samo jedan ulaz i izlaz. U ovoj prostoriji obitavali su majstori još od
šesnaestog stoljeća, a ako se dobro sjeća, kamin je dodan tek u sedamnaestom stoljeću, kad je
zamijenio starije kameno ognjište. U današnje vrijeme je rijetko korišten, budući da je centralno
grijanje provedeno po cijelom samostanu.
Pribliţio se kaminu i proučavao rezbarije, a zatim paţljivo proučio samo ognjište, primjećujući
tanke bijele linije koje su se protezale okomito prema zidu.
Sagnuo se i buljio u čađavo ognjište. Savinuo je ruku i pretraţivao unutrašnjost dimnjaka.
Pronašao ju je.
Staklenu izbočinu.
Pokušao ju je okrenuti, ali ništa se nije pomicalo. Gurnuo je gore, a zatim dolje. Još uvijek ništa.
Zatim ju je povukao i izbočina se pomaknula. Ne puno, moţda centimetar, kad je začuo mehanički
klik. Pustio je izbočinu i osjetio klizavost na prstima. Ulje. Netko je bio pripremljen.
Buljio je u ognjište.
Pojavila se pukotina duţ cijele visine straţnjeg zida. Gurnuo je zid, a kamena vrata otvorila su se
prema unutra. Otvor je bio dovoljno velik da ude pa se na koljenima provukao naprijed. Iza
prolaza se nalazio hodnik visine odraslog čovjeka.
Uspravio se.
Uski hodnik protezao se manje od metra od kamenih stepenica koje su u uskoj spirali zavijale
prema dolje. Nije mogao zaključiti kamo vode. Izgleda da postoje drugi ulazi i izlazi raštrkani po
cijelom samostanu. Bio je voda dvadeset i dvije godine, a nikad nije znao za niti jedan tajni put.
No, majstor je znao. A tako je saznao i Geoffrey.
Šakom je udarao u kameni zid, iskaljujući svoj bijes. Mora pronaći Veliku ostavštinu. Njegova
vladavina ovisi o tom otkriću. Majstor je imao dnevnik Larsa Nellea, što je de Roquefort znao već
mnogo godina, ali nije imao načina kako da dođe do njega. Mislio je da će konačno dobiti mogućnost kad starca više ne bude. No, majstor je predvidio njegov korak i poslao rukopis poštom. A
sada udovica Larsa Nellea i njezin bivši zaposlenik - vladin agent — kontaktiraju Roycea
Claridona. Iz takvog sastanka ništa dobro ne moţe izaći.
Pokušao se smiriti.
Godinama je mukotrpno radio u majstorovoj sjeni. Sada je on bio majstor. Neće dopustiti jednoj
aveti da diktira njegov put.
Nekoliko puta je duboko udahnuo vlaţan zrak i u mislima se vratio na Početak. 1118. poslije
Krista. Sveta Zemlja konačno je oduzeta Saracenima i postavljena su kršćanska kraljevstva, ali još
uvijek je postojala velika opasnost. Devet vitezova se udruţilo i obećalo novom kršćanskom kralju
Jeruzalema da će put u i iz Svete Zemlje biti siguran za hodočasnike. Ali kako je devet
sredovječnih muškaraca, koji su se zakleli na siromaštvo, moglo štititi dugi put od Jaffe do
Jeruzalema, naročito kad su ih na putu čekale stotine razbojnika? Štoviše, u prvih deset godina
postojanja Reda nije bilo novih vitezova, a Kronike Reda ne opisuju nijedan događaj u kojem su
braća pomogla hodočasnicima. Umjesto toga, izvornih devet vitezova bavilo se puno većom
zadaćom. Njihovo sjedište nalazilo se ispod starog hrama, u području u kojem je nekoć bila
konjušnica kralja Salomona. Prostčrija nebrojenih lukova i svodova, tako velika da je u njoj nekada
ţivjelo dvije tisuće ţivotinja. Tamo su pronašli podzemne prolaze koji su stoljećima prije njih
uklesani u kamenu. U mnogima su pronašli biblijske svitke, mirovne ugovore, tekstove o
umjetnosti i znanosti, te puno više o ţidovskoj/egipatskoj ostavštini. I najvaţniji pronalazak od
svih.
Iskopavanje je u potpunosti zaokupilo pozornost tih devet vitezova. Tada su, 1127., natovarili
brodove dragocjenim teretom i zaplovili prema Francuskoj. Ono što su pronašli donijelo im je
slavu, bogatstvo i moćne saveznike. Mnogi su htjeli postati dio njihovog pokreta i, 1128., tek deset
godina nakon osnivanja, papa je templarima dao legalnu autonomiju do tada neviđenu u
zapadnom svijetu.
Sve zbog onoga što su znali.
No, bili su paţljivi s tim znanjem. Samo onima koji su se uzdigli do najviše razine povjereno je to
znanje. Prije mnogo stoljeća, duţnost majstora bila je proslijediti to znanje prije nego što umre. No,
to je bio prije Ĉistke. Nakon toga su majstori uporno traţili, ali bez rezultata.
Ponovno je šakom udario u kamen.
Templari su iskovali svoju sudbinu u zaboravljenim spiljama fanatičnom odlučnošću. On će
učiniti isto. Velika ostavština tu je negdje. Blizu. Znao je to. A odgovori čekaju u Avignonu.
32.
AVIGNON
17:00
M A L O N E J E Z A U S T A V I O Peugeot. Royce Claridon čekao je UZ cestu, juţno od sanatorija,
točno gdje je rekao. Više nije bilo neobrijanog lica, kao ni zamrljane majice i hlača. Lice mu je bilo
svjeţe obrijano, nokt podrezani, a na sebi je imao par traperica i majicu okruglog izreza. Dugački
kosa bila je zalizana i vezana u rep, a hod energičan.
»Dobar je osjećaj riješiti se brade«, rekao je, ulazeći na straţnje sjedalo »Kako bih se pretvarao da
sam templar, trebao sam i izgledati kao templar Znate, nikad se nisu kupali. Zakon je to
zabranjivao. Golotinja nije bila dopuštena među braćom i takve stvari. Moţete li zamisliti kakva je
to bila grupa smrdljivaca.«
Malone je ubacio automobil u prvu i krenuo niz autocestu. Olujni oblaci ispunjavali su nebo.
Očigledno je nevrijeme iz Rennes-le-Chateaua konačno stiglo na istok. U daljini su munje sijevale
iz sve većih oblaka, popraćen« podmuklom grmljavinom. Kiša samo što nije pala. Razmijenio je
poglede sa Stephanie, koja je shvatila da muškarca na straţnjem sjedalu treba ispitati.
Okrenula se prema njemu. »Gospodine Claridon...«
»Zovite me Royce, gospođo.«
»U redu. Royce, moţeš li nam reći malo više o tome o čemu je Lars razmišljao? Vaţno je da ga
shvatimo.« »Vi ne znate?«
»Lars i ja nismo bili bliski u godinama prije njegove smrti. Nije mi se pu no povjeravao. Ali
nedavno sam pročitala njegove knjige i dnevnik.«
»Smijem li pitati, zašto ste onda ovdje? Nema ga već dugo vremena.«
»Recimo samo da mislim da bi Lars htio da netko završi njegov posao.«
»Tu ste u pravu, gospođo. Vaš suprug je bio briljantan znanstvenik. Njegov« teorije su dobro
utemeljene i ja vjerujem da bi bio uspješan. Da je poţivio.«
»Reci mi o tim teorijama.«
»Slijedio je put oca Saunierea. Mudrog svećenika. S jedne strane, nije htio da itko sazna ono što on
zna. S druge, ostavio je mnoge tragove.« Claridon je odmahnuo glavom. »Kaţu da je svojoj
ljubavnici rekao sve, ali ona je umrla a da nije nikome ništa rekla. Prije nego što je umro, Lars je
pomislio da je konačno postigao napredak. Znate li cijelu priču, gospodo? Pravu istinu?«
»Plašim se da je moje znanje ograničeno na ono što je Lars zapisao u svojim knjigama. Ali u
njegovom dnevniku postoje zanimljivi podaci koje nikad nije objavio u knjigama.«
»Mogu li vidjeti te stranice?«
Prelistala je dnevnik, a zatim ga dodala Claridonu. Malone je promatrao u retrovizoru dok je
muškarac zainteresirano čitao. »Kakva čudesa«, rekao je Claridon. »Moţeš li nas prosvijetliti?«
upitala je Stephanie.
»Naravno, gospodo. Kao što sam rekao danas poslije podne, priča koju su o Sauniereu izmislili
Noel Ĉorbu i drugi bila je misteriozna i uzbudljiva. Ali za mene, a i za Larsa, istina je bila još
uzbudljivija.«
Zadovoljan obnovom, Sauniere je pregledavao novi crkveni oltar. Više nije bilo glomaznog mramornog čuda,
stara mramorna ploča sad je bila hrpa kamenja u crkvenom dvorištu, a vizigotski stupovi upotrijebljeni su u
druge svrhe. Novi oltar bio je predivan u svojoj jednostavnosti. Prije tri mjeseca, u lipnju, organizirao je
veličanstvenu sluţbu prve pričesti. Muškarci iz sela nosili su kip Djevice u svečanoj procesiji cijelim
Rennesom, završavajući povorku u crkvi gdje je kip poloţen na jedan od odbačenih stupova u crkvenom
dvorištu. Kako bi posvetio ovaj događaj, dao je urezati POKAJANJE, POKAJANJE na pročelje stupa, da bi
podsjetio ţupljane na poniznost, i MISA 1891., kako bi ovjekovječio godinu njihovog zajedničkog
dostignuća.
Krov crkve konačno je popravljen, vanjski zidovi podzidani. Stara propovjedaonica je izbačena, a nova se već
izrađivala. Uskoro će biti ugrađen pod crno-bijelih pločica, a zatim i nove klupe. No, prije toga, trebalo je
popraviti podlogu na koju će se postavljati pod. Voda koja je sipila sa stropa erodirala je mnoge od temeljnih
kamena. Nekoliko su ih uspjeli podzidati, ali neke je trebalo potpuno zamijeniti.
Osvanulo je kišno, vjetrovito rujansko jutro, tako daje uspio osigurati pomoć šestero ţupljana. Njihov posao
bio je razbijanje nekoliko oštećenih kamenih blokova i ugradnja novih prije nego što za dva tjedna pločice
stignu. Muškarci su radili na tri različite lokacije unutar bogosluzne dvorane. Sauniere je sam radit na
iskrivljenom kamenu ispred stepenica oltara, koji je uvijek bio klimav.
I dalje je bio zbunjen pronalaskom staklene bočice. Kad je rastopio voštani pečat i izvukao smotuljak papira,
nije pronašao poruku već trinaest redova slova i simbola. Kad ih je pokazao ocu Gelisu, svećeniku u
susjednom selu, saznao jt da se radi o kriptogramu, a negdje medu naizgled beznačajnim slovima leţi poruka. Bio je potreban samo matematički ključ za dešifriranje, ali nakon više mjeseci pokušaja, nije bio ništa
bliţi rješavanju zagonetke. Htio je otkriti značenje poruke, kao i razlog zašto je bila sakrivena. Očigledno
daje poruka bila vrlo vaţna. No, bilo je potrebito strpljenje. To je sam sebi ponavljao svake večeri kad bi
ponovno i ponovno bezuspješno traţio odgovore. Ako ništa drugo, zaista je bio strpljiv.
Primio je čekić s kratkom drškom i odlučio vidjeti moţe li razbiti kameni pod. Što budu manji dijelovi, to će
ih biti lakše nositi. Spustio se na koljena i tri puta udario po jednom kraju metar dugačke ploče. Pukotine su
se odmah pojavile po cijeloj duţini. Daljnji udarci pretvorili su pukotine u procijepe.
Bacio je čekić i uzeo čeličnu šipku kako bi oslobodio manje komade. Zatim je gurnuo šipku ispod dugog,
uskog komada i polugom izbacio debeli komad iz leţišta. Nogom gaje pomaknuo u stranu..
Tada je nešto primijetio.
Spustio je čeličnu šipku i prinio uljnu svjetiljku bliţe izloţenom prostoru ispod poda. Posegnuo je unutra,
njeţno obrisao prašinu i uvidio da gleda u šar-ku. Prignuo se i očistio prašinu i ostatke, otkrivajući još
korodiranog ţeljeza, a prsti su mu poţutjeli od hrde.
Oblik je postao jasan.
Vrata.
Koja vode prema dolje. Ali kamo?
Pogledao je oko sebe. Drugi muškarci bili su preokupirani poslom, razgovarajući međusobno. Spustio je
svjetiljku na stranu i mirno vratio komade koje je upravo izvadio natrag u rupu.
»Dobri svećenik nije htio da itko drugi zna što je otkrio«, rekao je Claridon. »Prvo staklenu bočicu,
a sada vrata. Ova crkva bila je puna raznih čuda.«
»Vrata koja vode kamo?« Stephanie je htjela znati.
»To je zanimljiv dio. Lars mi nikad nije sve rekao. Ali sad kad sam pročitao njegov dnevnik,
shvaćam.«
Sauniere je odmaknuo posljednje komade kamena sa ţeljeznih vrata u podu. Crkvena vrata bila su
zaključana, a sunce je već davno zašlo. Cijeli dan je razmišljao o tome što se nalazi ispod vratiju, ali ništa
nije rekao nijednom radniku. Zahvalio im je na radu i objasnio im da se ţeli nekoliko dana odmoriti, tako da
ih neće trebati do sljedećeg tjedna. Čak ni voljenoj ljubavnici nije rekao što je otkrio, samo je nakon večere
rekao kako ţeli provjeriti crkvu prije nego što legne. Kišne kapi bubnjale su po krovu.
Pod svjetlom uljne svjetiljke, odmjeravao je da su ţeljezna metar dugačka i pola metra široka. Bila su u
ravnini poda i nisu imala bravu. Na sreću, okvir je bio od kamena, ali brinuo se za šarke i zbog toga je sa
sobom ponio spremnik ulja za lampu. Nije bib najbolje mazivo, ali u ovako kratko vrijeme nije mogao
pronaći ništa bolje.
Natopio je šarke uljem i nadao se da će čvrsti stisak vremena popustiti. Zatim je uglavio vrh čelične šipke
ispod jedne strane vrata i pokušao ih polugom podići.
Nisu se pomicala.
Upro je snaţnije.
Šarke su počele popuštati.
Pomicao je šipku, oslobađajući zahrđali metal, a zatim dodao još ulja. Nakon nekoliko pokušaja, šarke su
zaškripale, a vrata su se otvorila i stala u mjestu, uperena prema stropu.
Svjetiljkom je posvijetlio u mračan otvor.
Uske stepenice vodile su pet metara niţe do grubog kamenog poda.
Preplavio ga je val uzbuđenja. Od drugih je svećenika čuo priče o stvarima koje su oni pronašli. Većina
predmeta potjecala je iz razdoblja Revolucije kad su crkvenjaci sakrivali relikvije, ikone i dekoracije od
republikanskih pljačkaša. Mnoge crkve Languedoca pale su kao ţrtve pljačke. Ali ova u Rennes-le-Chdteau
bila je u toliko derutnom stanju, da tu nisu imali što uzeti.
Moţda su svi bili u krivu.
Paţljivo je stao na prvu stepenicu i primijetio daje uklesana u kameni temeljac crkve. Sa svjetiljkom u ruci,
polako se spustio, buljeći u pravokutni prostor ispred sebe koji je također bio isklesan u kamenu. Luk je
dijelio prostoriju u dva dijela. Tada je vidio kosti. Vanjski zidovi bili su prepuni udubina veličine pećnice, a
u svakoj su se nalazili ostaci kostura, zajedno s ostacima odjeće, cipela, mačeva i mrtvačkih pokrova.
Posvijetlio je u blizini grobnica i vidio da je svaka obiljeţena uklesanim imenom. Svi su bili d'Hautpouli.
Datumi su bili od šesnaestog do osamnaestog stoljeća. Izbrojao ih je. Dvadeset i tri groba ispunjavala su
grobnicu. Znao je tko su oni. Gospodari Rennesa.
Kovčeg koji je leţao uz čelični kotao iza središnjeg luka privukao mu je pozornost.
Prišao je sa svjetiljkom u ruci, i iznenadio se kad je nešto zasvjetlucalo u tami. Isprva je mislio da ga oči
varaju, ali ubrzo je shvatio daje ono što vidi stvarno. Sagnuo se.
Čelični kotao bio je ispunjen novčićima. Podigao je jedan i vidio da se radi o francuskim zlatnicima, a na
mnogima je stajao datum: 1768. Nije znao puno
o vrijednosti tih zlatnika, ali pretpostavljao je da je znatna. Teško je bilo reći koliko ih je bilo, ali kada je
pokušao podići kotao, nije ga mogao pomaknuti niti jedan milimetar.
Posegnuo je za kovčegom i vidio da brava nije zaključana. Otvorio je poklopac i primijetio daje unutrašnjost
ispunjena sjedne strane koţnim dnevnicima, a s druge strane nekim predmetom omotanim u meku koţu.
Paţljivo je prstom taknuo koţu i zaključio daje, što god se nalazi unutra, mnogobrojno, sitno
1 tvrdo. Spustio je svjetiljku i razmotao gornji sloj koţe.
Ponovno je nešto zablistalo na svjetlu. Dijamanti.
Otvorio je ostatak koţnog pokrova i ostao bez daha. Unutar kovčega se nalazila zbirka dragulja.
Neupitno, republikanski pljačkaši koji su prije stotinu godina zaobišli crkvu u Rennes-le-Chdteau, napravili
su veliku pogrešku. Ili su moţda osoba ili osobe mudro odabrale skrovište.
»Grobnica je postojala«, rekao je Claridon. »U dnevniku koji je u vašem posjedu, upravo sam
pročitao da je Lars pronašao ţupni registar za godine 1694. do 1726. koji spominje tu grobnicu, ali
u registru se ne spominje gdje joj je ulaz. Sauniere je u osobnom dnevniku zapisao da je otkrio
grobnicu. A zatim je unio još jedan zapis. Godina 1891. vodi do vrhunca plodova onoga o čemu se
govori. Lars je uvijek smatrao da je taj unos vrlo vaţan.«
Malone je polako zaustavio automobil uz cestu i okrenuo se prema Cla-ridonu. »Dakle, to zlato i
dragulji bili su Sauniereov izvor prihoda. To je upotrijebio kako bi financirao obnovu crkve?«
Claridon se nasmijao. »U početku. Ali ovdje priči nije kraj.«
Sauniere se uspravio.
Nikad nije vidio tolikog blaga na jednom mjestu. Kakva sreća gaje zadesila. Ali morao ga je izvaditi bez
sumnjičavosti. Da bi to napravio, treba mu vremena. Nitko ne smije pronaći grobnicu.
Sagnuo se, podigao svjetiljku i odlučio da bi trebao početi već večeras. Mogao bi izvaditi zlato i dragulje i
sakriti ih u svojim odajama. Kasnije moţe odlučiti kako da ih pretvori u valutu koju moţe koristiti. Krenuo je
prema stepenicama, još jednom gledajući oko sebe dok je hodao.
Jedna od grobnica privukla mu je pozornost.
Prišao je i primijetio da se u udubini nalazi ţena. Njezina pogrebna haljina leţala je ravno, a od nje su ostale
samo kosti i lubanja. Pribliţio je svjetiljku i pročitao uklesani natpis:
MARIE D HAUTPOUL DE BLANCHEFORT
Znao je tko je grofica. Ona je bila posljednji nasljednik d'Hautpoula. Kad je umrla 1781., njezina obitelj
izgubila je kontrolu nad selom i okolnim zemljištem. Revolucija je desetak godina kasnije zauvijek
eliminirala aristokratsko vlasništvo.
No, uvidio je problem.
Brzo se uspeo do prizemlja crkve. Izašao je, zaključao crkvena vrata i, kroz kišu, poţurio oko zgrade do
ţupnog groblja i među grobove čiji su nadgrobni spomenici izgledali kao da lebde u tami.
Stao je pred onim kojeg je traţio i sagnuo se.
Pod svjetiljkom, pročitao je natpis.
»Marie d'Hautpoul de Blanchefort pokopana je i izvan grobnice«, rekao je Claridon.
»Dva groba za istu ţenu?« upitala je Stephanie. »Očigledno. Ali tijelo je bilo u grobnici.«
Malone se prisjetio što je Stephanie jučer rekla, kako su Sauniere i njegova ljubavnica iskopavali
grobove kod crkvene grobnice, a zatim uništili natpise na nadgrobnom spomeniku grofice.
»Dakle, Sauniere je iskopao grob iza crkve.«
»Lars je vjerovao da jest.«
»I bio je prazan.«
»To nikad nećemo saznati, ali Lars je vjerovao da je tako. A povijest podrţava njegov zaključak.
Ţena grofičinog staleţa nikad ne bi bila pokopana. Bila bi polegnuta u grobnicu, gdje je uistinu i
pronađeno tijelo. Grob izvan crkve bio je nešto potpuno drukčije.«
»Nadgrobni kamen bio je poruka«, rekla je Stephanie. »To znamo. Zato je knjiga Eugenea
Stubleina tako vaţna.«
»Ali, ako ne znate priču o grobnici, grob ne bi izazivao znatiţelju. Samo još jedan spomenik, isti
kao i svi drugi. Abbe Bigou je bio mudar. Sakrio je svoju poruku na očigled svima.«
»A Sauniere ju je otkrio?« upitao je Malone.
»Lars je vjerovao da jest.«
Malone je okrenuo upravljač i vratio automobil natrag na cestu. Vozili su niz posljednji krak
autoceste, a zatim skrenuli na zapad i prešli preko rijeke Rajne. Ispred njih su se uzdizali utvrđeni
zidovi Avignona, s papinskom palačom koja se nadvijala visoko iznad. Malone je skrenuo s
prometne ulice u stari grad, prolazeći glavnim trgom na kojem su ranije posjetili sajam knjiga.
Pronašao je put prema palači i parkirao u istoj podzemnoj garaţi.
»Imam jedno glupo pitanje«, rekao je Malone. »Zašto netko jednostavno ne iskopa ispod crkve u
Rennesu ili upotrijebi zemljani radar kako bi provjerio postoji li grobnica?«
»Mjesne vlasti to ne dopuštaju. Razmislite malo. Ako ništa ne pronađu, što bi se dogodilo s
mistikom? Rennes ţivi od Sauniereove legende. Cijeli Languedoc ima koristi od toga. Posljednje
što itko ţeli je ikakav dokaz. Predobro zarađuju na mitu.«
Malone je posegnuo ispod sjedala i izvadio pištolj koji je ranije uzeo svom napadaču. Provjerio je
magazin. Još tri metka.
»Je li to potrebno?« upitao je Claridon.
»Bolje se osjećam.« Otvorio je vrata i izišao, spremajući pištolj ispod jakne.
»Zašto moramo ići u papinsku palaču?« upitala je Stephanie. »Tamo se nalazi informacija.«
»Moţeš li to objasniti?«
Claridon je otvorio vrata. »Dođi, pokazat ću ti.«
33.
LAVELANET, U FRANCUSKOJ
19:00
S E N E S C H A L J E Z A U S T A V I O automobil u središtu sela. On i Geoffrey okolnim putem su
putovali na sjever posljednjih pet sati. Namjerno su zaobišli veća mjesta, Foix, Quillan i Limoux.
Kao mjesto zaustavljanja odabrali su malo selo smješteno u zaštićenoj dolini, u koje su turisti
rijetko zalazili.
Nakon što su napustili majstorove odaje, izišli su kroz tajne prolaze u blizini glavne kuhinje, kroz
prolaz dobro skriven unutar kamenog zida. Geoffrey je objasnio kako ga je majstor naučio o svim
tim tajnim prolazima koje su u prošlim stoljećima korišteni za bijeg. Posljednjih stotinu godina za
njih su znali samo majstori, a gotovo nikad nisu korišteni.
Kad su izišli, brzo su pronašli garaţu i uzeli jedno od vozila iz samostana. Izišli su kroz glavna
vrata prije nego što su se braća koja rade na automobilima vratila s podnevne molitve. Budući da
je de Roquefort bio u nesvijesti , u svojim odajama, a njegova pratnja čekala pred zaključanim
vratima, dobili su prilično veliku prednost.
»Vrijeme je da porazgovaramo«, rekao je, dajući do znanja da više neće biti odugovlačenja.
»Spreman sam.«
Izišli su iz automobila i otišli do kafića gdje je starija klijentela zauzela vanjske stolove nadsvođene
veličanstvenim brijestovima. Više nisu bili u mantijama, već u odjeći koju su prije sat vremena
kupili u trgovini pokraj puta. Prišao im je konobar i naručili su. Večer je bila topla i ugodna.
»Shvaćaš li što smo učinili tamo?« upitao je. »Upucali smo dva brata.«
»Majstor mi je rekao da će nasilje biti neizbjeţno.«
»Znam od čega bjeţimo, ali kamo bjeţimo?«
Geoffrey je posegnuo u dţep i izvukao omotnicu koju je pokazao de Ro quefortu. »Majstor mi je
rekao da vam ovo dam kad budemo na slobodi.« Primio je omotnicu i otvorio je uz mješavinu
nestrpljenja i straha.
Sine moj, a na mnogo načina sam te smatrao sinom, znao sam da će de Roquefort pobijediti na konklavi, ali
bilo je vaţno da napraviš prigovor. Braća će se toga sjetiti kad tvoje vrijeme uistinu dođe. Za sada, tvoja
sudbina leţi drugdje. Brat Geoffrey bit će tvoj suputnik.
Vjerujem da si prije odlaska iz samostana poduzeo korake da pribaviš dvije knjige koje su ti zaokupljale
pozornost posljednjih nekoliko godina. Da, bio sam svjestan tvog interesa. I ja sam ih također obje pročitao
prije mnogo godina. Krađa imovine Reda ozbiljan je prekršaj Zakona, ali nemojmo na to gledati kao na
kradu, već na posudbu, budući da sam siguran kako ćeš obje knjige vratiti. Informacija koja se u njima
nalazi, zajedno s onime što već znaš, vrlo je vaţna. Naţalost, ona sama nije dovoljna za rješavanje slagalice.
Ova zagonetka ima još dijelova, a to je ono što moraš otkriti. Suprotno od tvoje pomisli, ja ne znam odgovor.
Ali de Roquefortu ne smije biti dopušteno da dođe do Velike ostavštine. On zna puno, uključujući sve ono
što si uspio izvući iz naših zapisa. Nemoj podcijeniti njegovu odlučnost.
Kritično je napuštanje utočišta samostanskog ţivota. Mnogo toga te čeka. Iako ti pišem ove riječi u
posljednjim tjednima svog ţivota, mogu samo pretpostaviti da tvoj odlazak nije protekao nenasilno. Učini
sve što je potrebno kako bi završio svoj zadatak. Majstori su stoljećima ostavljali riječi mudrosti za svoje
nasljednike, uključujući i mog prethodnika. Od svih koji su bili prije mene, samo ti posjeduješ dovoljno
dijelova da sloţiš cijelu slagalicu. Volio bih da sam mogao ispuniti taj cilj s tobom dok sam bio ţiv, ali to mi
nije bilo suđeno. De Roquefort nikad ne bi dopustio da uspijemo. Uz pomoć brata Ge-offreyja, sada ti moţeš
uspjeti. Ţelim ti sreću. Čuvaj sebe i Geoffreyja. Budi strpljiv s mladićem, jer on čini samo ono na što sam ga
obvezao zakletvom.
Seneschal je podigao upitan pogled prema Geoffreyju: »Koliko imaš godina?« »Dvadeset i devet.«
»Nosiš veliku odgovornost za nekoga tko je toliko mlad.«
»Bio sam preplašen kad mi je majstor rekao što očekuje od mene. Nisam ţelio tu duţnost.«
»Zašto mi to nije izravno rekao?«
Geoffrey nije odmah odgovorio. »Majstor mi je rekao da se povlačite od sporova i izbjegavate
sukobe. Vi, još uvijek, ne poznajete sami sebe u potpunosti.«
Povrijedila ga je ta primjedba, ali Geoffreyjev iskren, nevin pogled dao je njegovim riječima veliko
značenje. Bile su istinite. On nikad nije bio taj koji bi izazivao borbu, a izbjegavao je svaku koju je
mogao.
Ali ne ovaj put.
Suočio se s de Roquefortom izravno i bio bi ga ubio da Francuz nije dovoljno brzo reagirao. Ovaj
put namjeravao se boriti. Pročistio je grlo stegnuto osjećajima i upitao: »Što moram učiniti?«
Konobar se vratio s dvije salate, hrskavim kruhom i sirom.
Geoffrey se nasmiješio. »Prvo moramo jesti. Umirem od gladi.«
Uzvratio je osmijeh. »A nakon toga?«
»To nam samo vi moţete reći.«
Odmahnuo je glavom na Geoffreyjevu strastvenu nadu. Zapravo, već je razmislio o njihovom
idućem koraku na putu od samostana prema sjeveru. Ohrabrujuća odlučnost se pojavila kad je
shvatio da postoji samo jedno mjesto na koje mogu otići.
34.
AVIGNON
17:30
M A L O N E J E G L E D A O prema papinskoj palači koja se uzdizala prema nebu oko stotinu
metara ispred njih. On, Stephanie i Claridon sjedili su u kafiću na ţivahnom trgu odmah do
glavnog ulaza. Sjeverni vjetar do lazio je s obliţnje Rajne - mistral kako su ga mještani nazivali - i
nezadrţivo prolazio kroz grad. Malone se prisjetio srednjovjekovne izreke koja je spo minjala
odvratan smrad koji je nekoć ispunjavao ove ulice. Vjetroviti Avignon, s vjetrom odvratan, bez vjetra
otrovan. I kako je ono Petrarka naz vao ovo mjesto? Najsmrdljivije na svijetu.
Iz turističke knjiţice naučio je da je ogromna građevina koja se uzdizala ispred njega, istovremeno
palača, tvrđava i svetište, u stvarnosti bila izgrađe na od dvije zgrade - stare palače koju je
izgradio Papa Benedikt XII., zapo čete 1334., i nove palače koja je podignuta za vrijeme Klementa
VI., završe na 1352. Obje su odraţavale osobnosti njihovih stvaratelja. Stara palača bila je ogledalo
romantičarskog konzervatizma s malo ukrasa, dok se nova palača odlikovala gotičkim ukrasima.
Naţalost, obje zgrade uništene su u vatri i op ljačkane za vrijeme Francuske revolucije, njihove
skulpture uništene i sve freske prebijeljene. 1810. palača je pretvorena u barake. Grad Avignon pre
uzeo je kontrolu nad njom 1906., ali restauracija nije počela sve do šezde setih. Dva krila danas su
kongresni centar, a ostatak grandiozna turistička at rakcija koja nudi samo površni uvid u njezinu
prijašnju slavu.
»Vrijeme je za ulazak«, rekao je Claridon. »Posljednji turistički obilazak počinje za deset minuta.
Moramo se uključiti u tu grupu.«
Malone je ustao. »Što ćemo učiniti?«
Iznad glava začula se grmljavina.
»Abbe Bigou, kojem je Marie d'Hautpoul de Blanchefort povjerila veliku obiteljsku tajnu s
vremena na vrijeme je posjećivao palaču i divio se slikama To je bilo prije Revolucije, i mnoge su
još uvijek bile izloţene. Lars je otkrio da je postojala jedna koju je posebno volio. Kad je Lars
ponovno pronašao kriptogram, također je pronašao povezanost sa slikom.« »Kakvu povezanost?«
upitao je Malone.
»U ţupnom registru za crkvu u Rennes-le-Chateau, na dan kad je napustio Francusku na putu za
Španjolsku 1793., abbe Bigou napravio je završni unos u registar u kojem je napisao, Lisez les Regies
du Caridad.«
Malone je u sebi preveo. Ĉitanje zakona Caridada.
»Sauniere je pronašao taj zapis i kasnije ga sakrio. Na sreću, sam registar nikad nije uništen, a na
kraju ga je pronašao Lars. Očigledno je Sauniere saznao da je Bigou često posjećivao Avignon. U
Sauniereovo vrijeme, u kasnom devetnaestom stoljeću, palača nije bila ništa više od prazne
ljušture. Ali Sauniere je jednostavno mogao saznati da se ovdje nalazila slika u vrijeme Bigo-ua,
Čitanje Zakona Caridada, od Juana de Valdesa Leala.«
»Pretpostavljam da je slika još uvijek unutra?« upitao je Malone, gledajući preko prostranog
dvorišta prema Chapeaux Galou, glavnim vratima palače.
Claridon je odmahnuo. »Odavno je nema. Uništena u vatri prije pedeset godina.«
Ponovno je zagrmjelo.
»Zašto smo onda ovdje?« upitala je Stephanie.
Malone je bacio nekoliko eura na stol i brzo pogledao prema terasi drugog kafića. Dok su svi
odlazili u iščekivanju nadolazeće oluje, jedna ţena sjedila je pod tendom i pijuckala iz šalice.
Pogledao ju je samo na trenutak, dovoljno da primijeti skladno oblikovane crte lica i oči koje su se
isticale. Koţa joj je bila boje kave s mlijekom, a ponašanje graciozno u trenutku kad joj je konobar
donio hranu. Primijetio ju je prije deset minuta, kad su prvi put sjeli, i pitao se.
Sad je vrijeme za test.
Zgrabio je papirnati ubrus sa stola i zguţvao u kuglicu unutar dlana.
»U tom neobjavljenom rukopisu«, govorio je Claridon, »onom kojeg sam spomenuo da je Noel
Ĉorbu napisao o Sauniereu i Rennesu, koji je Lars pronašao, Ĉorbu je pisao o toj slici i znao je da ju
je Bigou spomenuo u ţupnom registru. Ĉorbu je također zapisao da je litografija slike još uvijek u
arhivi palače. Vidio ju je. Tjedan dana prije njegove smrti, Lars je konačno saznao gdje u arhivi.
Trebali smo ući i to provjeriti, ali Lars se nikad nije vratio u Avignon.«
»A nije ti rekao gdje je?« upitao je Malone.
»Ne.«
»U dnevniku se nigdje ne spominje slika«, rekao je Malone. »Pročitao sam je cijelu. Nema ni riječi
o Avignonu.«
»Ako ti Lars nije rekao gdje je litografija, zašto onda ulazimo?« upitala je Stephanie. »Ne znaš ni
gdje traţiti.«
»Rekao mi je vaš sin, dan prije nego što je umro. On i ja trebali smo ući u palaču kad se vrati s
planina. Ali, madame, kako što znate...«
»Ni on se nikada nije vratio.«
Malone je promatrao kako Stephanie pokušava suzdrţati osjećaje. Bila je dobro, ali ne sasvim.
»Zašto nisi išao sam?«
»Mislio sam da je vaţnije ostati ţiv. Zato sam se povukao u instituciju.«
»Umro je u lavini«, pojasnio je Malone. »Nije ubijen.«
»To ne znate. Zapravo«, rekao je Claridon, »ne znate ništa.« Pogledom je prošao po trgu.
»Moramo poţuriti. Vrlo su škakljivi s posljednjim obilas kom. Većina zaposlenika su stariji
stanovnici grada. Mnogi su dobrovoljci Vrata zaključavaju točno u sedam. Nema sigurnosnih
sustava ili alarma unu tar palače. Ništa od stvarne vrijednosti više nije izloţeno unutra, a uz to, sa
mi zidovi pruţaju najveću sigurnost. Odvojit ćemo se od grupe i pričekati da sve utihne.«
Počeli su hodati.
Kapi kiše udarale su u Maloneovo tjeme. Leđima okrenut ţeni, koja bi još uvijek trebala sjediti i
jesti nekih stotinjak metara dalje, otvorio je dlan dopustio mistralu da odnese zguţvani ubrus.
Okrenuo se, hineći da lovi od bjegli papirić koji je skakutao po kamenim pločama. Dok je podizao
od bjegli komadić smeća, bacio je pogled prema kafiću.
Zena više nije sjedila za stolom.
Prilazila im je, polako šetajući prema palači.
D E R O Q U E F O R T J E spustio dalekozor. Stajao je na Rocher des Doms, stijeni Doms,
najslikovitijoj točki u Avignonu. Ljudi su dolazili na ovaj vrhunac još u doba neolita. U vrijeme
papinskog boravka, velika kame na uzvisina korištena je kao prirodni zaklon od uvijek prisutnog
mistrala. Danas je uzvisina, koja se nalazila odmah uz papinsku palaču, sadrţavala predivan park
s jezerima, fontanama, spomenicima i spiljama. Pogled je bio veličanstven. Ĉesto je dolazio ovamo
kad je radio u obliţnjem sjemeništu, u vremenu prije Reda.
Breţuljci i doline protezali su se na zapad i jug. Brza Rajna dubila je svoj put, prolazeći ispod
poznatog Pont St. Benezeta koji je nekoć dijelio rijeku na dva dijela i vodio od papinskog grada do
kraljevskog grada s druge strane. Kada je, 1226., Avignon stao uz grofa iz Toulousea protiv Luja
VIII. u vrijeme Albigenških ratova, francuski kralj srušio je most. Nakon nekog vremena, most je
ponovno izgrađen, a de Roquefort je zamišljao četrnaesto stoljeće kada su kardinali na magarcima
prelazili most do svojih ljetnikovaca u Villeneuve-les-Avignonu. Do šesnaestog stoljeća su kiše i
poplave skratile obnovljeni most na četiri luka, koji nikad više nisu produţeni do druge obale,
tako da građevina i dalje stoji nedovršena. Oduvijek je mislio da je to još jedan propušteni ispit
volje za Avignon. Mjesto kao da je bilo predodređeno da samo djelomično uspije.
»Krenuli su prema palači«, rekao je bratu koji je stajao uz njega. Pogledao je na sat. Gotovo šest
sati. »Koja se u sedam sati zatvara za danas.«
Ponovno je podigao dalekozor prema očima i pogledao pet stotina metara niţe prema trgu.
Elektronski nadzor Maloneovog automobila još uvijek je radio, otkrivajući njihov put do
Villeneuve-les-Avignona, a zatim natrag do Avignona. Očigledno su išli pokupiti Claridona.
De Roquefort se uspeo uz šetalište obrubljeno drvećem koje vodi iz papinske palače i odlučio
čekati ovdje, na vrhu, s kojeg je imao savršen pregled starog grada. Sreća mu se nasmiješila kad su
se Stephanie Nelle i njezina dva suputnika pojavila iz podzemne garaţe odmah ispod njih, a zatim
sjeli u uočljivom vanjskom kafiću.
Spustio je dalekozor.
Mistral je šibao uz njega. Sjeverni vjetar hučao je danas, prelazeći preko uvala, mreškajući rijeku,
gurajući kišne oblake koji su ispunjavali nebo sve bliţe i bliţe.
»Očigledno namjeravaju ostati u palači nakon njezinog zatvaranja. Lars Nell i Claridon su jednom
to već učinili. Imamo li još uvijek ključ od ulaznih vrata?«
»Naš brat ovdje u gradu čuva ga za nas.«
»Uzmi ga.«
Odavno je osigurao način kako ući u palaču kroz katedralu nakon zatvaranja. Arhivi unutar
zidina privlačili su paţnju Larsa Nellea, a samim time i de Roquefortovu pozornost. Dva puta je
slao braću u potragu usred noći, pokušavajući saznati što je to privuklo Larsa Nellea. No, opseg
materijala bio je preopširan i nikad ništa nisu saznali. Moţda će večeras otkriti nešto više.
Namjestio je oči na leće. Iz Maloneove ruke ispao je papirić, promatrao je kako trči za njim.
Zatim su njegove tri mete nestale iz vidokruga.
35.
21:00
J E Z O V I T O S J E Ć A J preplavio je Malonea dok je prolazio neuk rašenim sobama. Na pola
obilaska nečujno su se iskrali i Claridon ih je po veo na gornji kat. Tamo su čekali u tornju, iza
zatvorenih vrata, sve do pola devet, kada su ugasili većinu svjetala u unutrašnjosti i više se nije
čulo nikak vo kretanje. Claridon je očigledno znao proceduru i bio je zadovoljan što je rutina
osoblja ostala ista u posljednjih pet godina.
Labirint praznih hodnika, dugih prolaza i ogoljenih prostorija sad je bio osvijetljen samo
izoliranim područjima slabe svjetlosti. Malone je samo mogao zamisliti kako su prostorije nekoć
bile uređene, zidovi ispunjeni ţivopisnim freskama i tapiserijama, svaka puna uglednih osoba
koje su okupljene ili da bi sluţile ili molile vrhovnog poglavara crkve. Izaslanici od Kana, cara
Konstantinopola, čak i sam Petrarka i Sv. Katarina Sijenska, ţena koja je konačno uvjerila
posljednjeg avinjonskog papu da se vrati u Rim, svi su dolazili ovamo. Povijest je ovdje imala
duboke korijene, a od njih su ostali samo ostaci.
Vani je oluja konačno stigla, a kiša je nemilosrdno bubnjala po krovu, dok je grmljavina tresla
prozorska stakla.
»Ova palača nekoć je bila jednako veličanstvena kao i Vatikan«, prošaptao je Claridon. »Sve je
propalo. Uništeno neznanjem i pohlepom.«
Malone se nije sloţio. »Neki bi rekli da su neznanje i pohlepa bili razlog zašto je uopće
izgrađena.«
»Ah, gospodine Malone, vi ste poznavalac povijesti?«
»Ponešto čitam.«
»Dopustite mi da vam onda.nešto pokaţem.«
Claridon ih je poveo kroz otvorena vrata u druge ruševne sobe, od kojih Je svaka bila označena
pločama s natpisima. Stali su u jednoj prostranoj pra vokutnoj prostoriji na kojoj je stajao natpis
Veliki Tinel, soba nadsvođena drvom presvučenim stropom bačvastog oblika.
»Ovo je bila papinska soba za bankete i mogla je primiti stotine«, rekao je Claridon, dok mu je glas
odzvanjao. »Klement VI. objesio je plavu tkaninu, izvezenu sa zlatnim zvijezdama, preko stropa,
kako bi napravio nebeski svod. Freske su nekoć ukrašavale zidove. Sve je to uništeno u poţaru
1413.«
»I nikad nije obnovljeno?« upitala je Stephanie.
»Pape iz Avignona do tada su otišli, tako da ova palača više nije imala nikakvo značenje.«
Claridon je pokazao prema straţnjem zidu. »Papa bi jeo sam, tamo, na postolju na kojem se
nalazio tron, pod nadstrešnicom ukrašenom grimiznim baršunom i hermelinom. Gosti su sjedili
na drvenim klupama uz zidove - kardinali na istoku, svi ostali na zapadu. Stolovi su bili posloţeni
u obliku slova U, a hrana je posluţivana iz sredine. Sve je bilo vrlo uštogljeno i formalno.«
»Baš kao i ova palača«, rekao je Malone. »Ovo je kao hodanje kroz uništeni grad, čija je duša
bombardiranjem uništena. Svijet sam za sebe.«
»To je i bila zamisao. Francuski kraljevi ţeljeli su da njihovi pape budu udaljeni od svih. Oni su
sami kontrolirali što će papa misliti i raditi, tako da nije bilo potrebe da njihova rezidencija bude
prozračno mjesto. Nijedan od tih papa nikad nije posjetio Rim, budući da bi ih Talijani ubili čim bi
ih vidjeli. Zato su sedmorica muškaraca koji su ovdje sluţili kao pape sagradili vlastitu tvrđavu,
ne postavljajući pitanja francuskom tronu. Svoje ţivote dugovali su kralju, i uţivali u ovom
odmoru - njihovom avinjonskom zatočeništvu, kako se njihovo papinstvo ovdje nazivalo.«
Ulaskom u iduću sobu, prostor je postao puno skučeniji. Soba za pripremu bilo je mjesto na kojem
su se papa i kardinali sastajali na tajnim vijećanjima.
»Ovo je također mjesto na kojem se predstavljala Zlatna Ruţa«, rekao je Claridon. »Bila je to
izrazito arogantna gesta avinjonskih papa. Ĉetvrte nedjelje korizme, papa bi počastio jednu
posebnu osobu, obično plemića, predavanjem zlatne ruţe.«
»Ne slaţeš se s time?« upitala je Stephanie.
»Kristu nisu trebale zlatne ruţe. Zašto bi ih pape trebale? Još samo jedan u nizu svetogrđa kojih je
ovo cijelo mjesto odraz. Klement VI. kupio je cijeli grad od kraljice Joanne od Napulja. Dio
dogovora koji je napravila kako bi dobila oprost za sudioništvo u ubojstvu svog supruga. Stotinu
godina su kriminalci, pustolovi, falsifikatori i krijumčari ovdje izbjegavali pravdu, pod uvjetom da
su iskazali očekivano poštovanje prema papi.«
Kroz još jednu prostoriju, ušli su u sobu na kojoj je pisalo: Pripremna soba. Claridon je upalio niz
svjetala koja su bacala prigušenu svjetlost. Malone je zastao na vratima dovoljno dugo da se
okrene i pogleda kroz prethodnu prostoriju prema Velikom Tinelu. Na zidu je na trenutak
ugledao sjenu, dovoljno da zna da nisu bili sami. Znao je tko je tamo. Visoka, atraktivna, atletski
građena - obojena ţena, kako je Claridon ranije rekao u automobilu. Zena koja ih je pratila u palaču.
«... ovo je mjesto gdje se spajaju stara i nova palača«, Claridon je i dalje pričao. »Iza nas je stara, a
nova je s druge strane ovog prolaza. Ovo je bila radna soba Klementa VI.«
Malone je u turističkoj knjiţici pročitao o Klementu, čovjeku koji je vo lio slike i poeziju, ugodne
zvukove, rijetke ţivotinje i kulturniju ljubav. Ci tiran je kad je rekao, Moji prethodnici nisu znali kako
biti pape, pa je pretvo rio Benediktovu staru tvrđavu u raskošnu palaču. Savršen primjer Klemen
tove materijalne poţude sad ga je okruţivao u obojenim prizorima na zidovi ma bez prozora.
Polja, šikare i potoci, sve pod plavim nebom. Muškarci s mreţama uz zeleni ribnjak prepun štuka.
Britanski španijeli. Mladi plemić i njegov sokol. Dijete na stablu. Trave, ptice, kupači. Zelena i
smeđa boja bile su dominantne, ali narančasta haljina, plava riba i voće na stablima dodavali su
tračke snaţne boje.
»Klement je dao ove freske napraviti 1344. Pronađene su ispod sloja kre ča koji su vojnici nanijeli
kad je ova palača pretvorena u barake u devetna estom stoljeću. Ova soba objašnjava pape iz
Avignona, naročito Klementa VI. Neki su ga čak zvali Klement Veličanstveni. Nije imao nikakav
poziv za religiozan ţivot. Ispunjavanje pokore, poništavanje ekskomunikacija, opraš tanje grijeha,
čak i skraćivanje godina provedenih u čistilištu, kako za mrtve tako i za ţive - sve je bilo na
prodaju. Primjećujete li da nešto nedostaje?«
Malone je ponovno promatrao freske. Scene lova su očigledno bile bijeg od stvarnosti - osobe koje
rade zabavne stvari - s pogledom koji je uzdizao i ponirao, ali nije primjećivao ništa osobito.
Tada ga je pogodilo.
»Gdje je Bog?«
»Imate dobro oko, monsieur.« Claridon je zamahnuo rukom. »Nigdje u cijelom domu Klementa
VI. nema religioznog simbola. Njihov nedostatak govori prilično glasno. Ovo je bila kraljevska
spavaća soba, a ne papina, a ta ko su avinjonski crkveni velikani sebe i vidjeli. Ovo su muškarci
koji su uniš tili templare. Počevši od 1307. s Klementom V, koji je kovao zavjeru zajed no s Filipom
Lijepim, i završivši s Gregurom XI. 1378., ovi korumpirani po jedinci uništili su Red. Lars je uvijek
vjerovao, a i ja se slaţem, da ova sobi dokazuje gdje su bile prave vrijednosti ovih muškaraca.«
»Misliš li da su templari preţivjeli?« upitala je Stephanie.
»Oui. Tamo su negdje. Vidio sam ih. No, gdje se točno nalaze, to ne znam. Ali znam da su tamo
negdje.«
Malone nije mogao zaključiti je li izjava činjenica ili samo pretpostavka nekoga tko je vidio zavjere
tamo gdje ih nije bilo. Znao je samo da ih vreba ţena koja je dovoljno stručna da pošalje metak
iznad njegove glave u deblo drveta, s udaljenosti od pedeset metara, noću, uz vjetar od
sedamdeset kilometara na sat. Moţda je ona bila ta koja mu je spasila koţu u Kopenhagenu. I bila
je stvarna.
»Obavimo ono po što smo došli«, rekao je Malone.
Claridon je ugasio svjetlo. »Slijedite me.«
Prošetali su preko stare palače do sjevernog krila i kongresnog centra. Natpis je obavještavao kako
je graJ nedavno otvorio ovaj prostor kao način prikupljanja sredstava za daljnju obnovu. Bivša
dvorana za konklave, soba blagajnika i veliki podrum opremljeni su redovima stolica, binom i
audiovizualnom opremom. Spustivši se niz stepenice, prošli su pokraj kamenih obličja još
avinjonskih papa.
Claridon je nakon nekog vremena stao ispred čvrstih drvenih vrata i provjerio bravu, koja se
otvorila. »Dobro. Još uvijek je ne zaključavaju noću.«
»Zašto ne?« upitao je Malone.
»Ovdje nema ništa vrijedno, osim informacije, a malo lopova je zainteresirano za to.«
»Zakoračili su u mrkli mrak.
»Ovo je nekoć bila kapelica Benedikta XII., pape koji je zamislio i izgradio veći dio stare palače. U
kasnom devetnaestom stoljeću, ova prostorija i prostorija iznad pretvorene su u ţupni arhiv. I
palača ovdje drţi svoje spise.«
»Svjedost koja je dopirala iz hodnika otkrila je visoku prostoriju ispunjenu policama, red za
redom. Druge su bile poredane uz vanjske zidove, jedan niz vezao se na drugi, okruţen visećim
prolazom s ogradom. Iza polica vidjeli su se prozori s lukovima, čija je zatamnjena stakla stalno
udarala ustrajna kiša.
»Ĉetiri kilometra polica«, rekao je Claridon. »Izdašna količina informacija.« »Ali ti znaš gdje
trebamo traţiti?« upitao je Malone. »Nadam se.«
Claridon je krenuo prema dolje niz središnje stubište. Malone i Stephanie pričekali su dok se
svjetlo nije upalilo nekih petnaest metara dalje. »Ovamo«, dozvao ih je Claridon.
Malone je zatvorio vrata od hodnika i pitao se kako ţena misli neprimije-ćeno ući. Poveo je put
prema svjetlu, gdje su pronašli Claridona kako stoji uz stol za čitanje.
»Sreća za povijest«, rekao je Claridon, »rano u osamnaestom stoljeću napravljena je inventura svih
predmeta iz palače. Tada su, u kasnom devetnaestom stoljeću, napravljene fotografije i crteţi
onoga što je preţivjelo Revoluciju. Lars i ja postali smo dobro upoznati s načinom na koji su
informacije organizirane.«
»A nisi došao potraţiti te informacije nakon Markove smrti zato što si mislio da će te vitezovi
templari ubiti?« upitao je Malone.
»Shvaćam, monsieur, da ne vjerujete u većinu. No, jamčim vam, postupili ste ispravno. Ovi zapisi
stoljećima leţe ovdje, smatrao sam da mogu leţati još malo duţe. Ostati ţivim činilo mi se
vaţnijim.«
»Zašto ste onda sada došli? upitala je Stephanie.
»Prošlo je puno vremena.« Claridon se odmaknuo od stola. »Inventari palače nalaze se oko nas.
Trebat će mi nekoliko minuta da pogledam. Zašto ne sjednete i dopustite mi da vidim mogu li
pronaći ono što traţim?« Iz dţepa je izvukao svjetiljku. »Iz bolnice. Mislio sam da bi nam mogla
zatrebati.«
Malone je izvukao stolicu, kao i Stephanie. Claridon je nestao u tami. Sjeli su i slušali
prekopavanje po knjigama, dok je snop svjetla iz dţepne svjetiljke plesao po svodu iznad njih.
»Ovo je moj suprug radio«, rekla je šapatom. »Skrivao se u nekom zaboravljenom mjestu, traţeći
gluposti.«
Primijetio je zajedljivost u njezinom glasu.
»Dok nam je brak klizio kroz prste. Dok sam ja radila dvadeset sati na dan. On je radio ovo.«
Snaţna grmljavina protresla je i njega i prostoriju.
»Ovo mu je bilo vaţno«, rekao je Malone, prigušujući glas. »A moţda je sve ovo i imalo neke
svrhe.«
»Kakve svrhe, Cotton? Blago? Ako je Sauniere zaista otkrio te dragulje u grobnici, u redu. Takva
sreća ponekad zna zadesiti ljude. Ali u tome nema ništa više. Bigou, Sauniere, Lars, Mark,
Claridon. Sve su to sanjari.«
»Sanjari su mnogo puta promijenili svijet.«
»Ovo je lov u mraku i to lov na nešto što ne postoji.«
Claridon se vratio iz tame i bacio pljesniv registrator na stol. Voda je ostavila mrlje na koricama.
Unutra je bio osam centimetara debela hrpa crno-bijelih fotografija i skica olovkom. »Manje od
pola metra od mjesta za koje mi je Mark rekao. Hvala nebesima što starci koji vode ovo mjesto
gotove nikad ništa ne mijenjaju.«
»Kako ga je Mark pronašao?« upitala je Stephanie.
»Vikendima je znao slijediti tragove. Nije bio toliko posvećen kao njegov otac, ali često je dolazio u
kuću u Rennesu i okušavao se u potrazi. Na sveučilištu u Toulouseu je pronašao neke informacije
o avinjonskim arhivama. Povezao je znakove i mi sad imamo odgovor.«
Malone je raširio sadrţaj po stolu. »Što traţimo?«
»Nikad nisam vidio sliku. Moţemo se samo nadati da je imenovana.«
Počeli su pretraţivati fotografije.
»Evo«, rekao je Claridon s uzbuđenjem u glasu.
Malone se usredotočio na jednu od litografija, crno-bijeli crteţ, obojen vremenom, pohabanih
rubova. Rukom zapisano preko gornjeg dijela slike stajalo je: DON MIGUEL DE MANARA ĈITA
ZAKON CARIDADA.
Na slici je bio starac, rijetke brade i tankih brčića, koji sjedi za stolom odjeven u religioznu odoru.
Sloţeni amblem bio je protkan uz jedan od rukava od lakta do ramena. Lijevom rukom dodirivao
je uspravljenu knjigu, a desna mu je bila ispruţena, dlanom okrenutom prema gore. Pokazivao je
preko ukrašenog stola prema sitnom muškarcu u svećeničkoj haljini koji je sjedio na niskoj stolici s
prstom na usnama, kao da najavljuje tišinu. U krilu manjeg muškarca leţala je otvorena knjiga.
Pod, koji se protezao od jedne strane do druge, bio je išaran kockama, poput šahovskog polja, a na
stolici na kojoj je sjedio sitan muškarac stajao je natpis.
ACABOCE A° DE 1687
»Vrlo zanimljivo«, promrmljao je Claridon. »Pogledajte ovo.«
Malone je pratio Claridonov prst i proučio gornji lijevi dio slike gdje se, u sjeni iza muškarca,
nalazio stol i polica. Na njima je stajala ljudska lubanja.
»Što sve ovo znači?« Malone je upitao Claridona.
»Caridad u prijevodu znači 'milosrđe', a također moţe značiti i ljubav. Crna haljina koju nosi
muškarac za stolom je iz Reda vitezova Calatrave, španjolskog religijskog društva posvećenog
Isusu Kristu. To znam po simbolu na rukavu. Acaboce znači 'ispunjenje'. A° mogla bi biti referenca
za alfu i omegu, prvo i posljednje slovo grčke abecede - početak i svršetak. A lubanja? Nemam
pojma.«
Malone se prisjetio riječi koje je Bigou navodno napisao u ţupnom registru Rennesa prije nego što
je pobjegao iz Francuske u Španjolsku. Pročitaj Zakone Caridada. »Koje to zakone moramo
pročitati?«
Claridon je proučavao crteţ na slabom svjetlu. »Primijeti nešto na čovječuljku na stolici. Pogledaj
njegove cipele. Noge su mu poloţene na crne kocke na podu, jedna dijagonalno okrenuta prema
drugoj.«
»Pod izgleda kao šahovska ploča«, rekla je Stephanie.
»A biskup se kreće dijagonalno, kao što noge i pokazuju.«
»Dakle, manji muškarac je biskup?« upitala je Stephanie.
»Ne«, rekao je Malone, shvaćajući. »U francuskom šahu, biskup je Luda.«
»Igrate li tu igru?« upitao je Claridon.
»Odigrao sam nekoliko partija.«
Claridon je prstom uperio u malog čovjeka na stolici. »Ovo je Mudra Luda, koji očigledno poznaje
tajnu vezanu uz alfu i omegu.« Malone je shvatio. »Tako su zvali Krista.«
»Oui. A kad dodate acaboce, imate 'ispunjenje alfe i omege'. Ispunjenje Krista.«
»Ali što to znači?« pitala je Stephanie. »Madame, mogu li vidjeti Stubleinovu knjigu?«
Pronašla je svezak i pruţila ga Claridonu. »Pogledajmo ponovno nadgrobni spomenik. On i slika
su povezani. Zapamtite, otac Bigou ostavio je oba traga.« Spustio je otvorenu knjigu na stol.
»Morate poznavati povijest da biste razumjeli nadgrobni kamen. Obitelj d'Hautpoul datira sve do
Francuske u dvanaestom stoljeću. Marie se udala za Francoisa d'Hautpoula, posljednjeg plemića,
1732. Jedan od predaka d'Hautpoula napisao je oporuku 1644., koju je sukladno zakonu registrirao
i ostavio s javnim biljeţnikom u Esperazi. No, kad je predak umro, oporuku nisu mogli pronaći.
Zatim, više od stotinu godina nakon njegove smrti, izgubljena oporuka odjednom se pojavila. Kad
ju je Francois d'Hautpoul htio preuzeti, javni biljeţnik mu je rekao: »Za mene ne bi bib mudro da se
razdvojim od dokumenta od tolike vaţnosti.« Francois je umro 1753., a 1780. je oporuka konačno
predana njegovoj udovici, Marie. Zašto? Nitko ne zna. Moţda zato što je, do tada, bila jedini
preostali d'Hautpoul. No, umrla je godinu dana kasnije, a govori se da je oporuku i informaciju
koju je ona sadrţavala predala ocu Bigou kao dio velike obiteljske tajne.«
»I to je Sauniere pronašao u grobnici? Zajedno sa zlatnicima i draguljima?«
Claridon je potvrdno kimnuo. »Ali grobnica je bila skrivena. Lars je uvijek vjerovao da laţni grob
Marie na groblju sadrţi stvarne znakove. Bigou je sigurno smatrao da je tajna koju poznaje
prevelika da je ne bi proslijedio. Bjeţao je iz zemlje, i nikad se neće vratiti, pa je ostavio slagalicu
koja pokazuje put. U automobilu, kad ste mi prvi put pokazali crteţ nadgrobnog spomenika, pale
su mi na pamet mnoge stvari.« Posegnuo je za praznim papirom i olovkom koja je leţala na stolu.
»Sada znam ck je taj kamen put informacija.«
Malone je proučavao slova i simbole na nadgrobnim kamenima.
CT QIT HO0U M AK1E OB HS6R* DARLES DAME D HA« PO Vi D' BLAJtCHEFOftT AGE* DE
801X AUTE S^T. ANS DECEDEE JLR XVtl JAWVIER MDCOLXXXI READIES CATIK PACE
E
' r" \ -.
I MI DDIS ^ C6CUB
pic
Rams
ARCS
A
AE
rn
»Kamen s desne strane leţao je na Marienom grobu i ne sadrţi natpise koje obično moţemo
pronaći na grobovima. Lijeva strana kamena ispisana je na latinskom.« Claridon je na papiru
napisao ET IN PAX. »Prijevod glasi »I u miru«, ali tu ima problema. PAX je nominativ riječi mir, i
gramatički je netočan nakon prijedloga u. Desni redak napisan je na grčkom i nema nikakvo
značenje. No, malo sam razmišljao o tome i konačno pronašao rješenje. Natpis je zapravo na
latinskom, ali napisan grčkim slovima. Kad prevedete znakove na latinsko pismo, E, T, I, N, i A su
u redu. Ali P je zapravo R, a X postaje K, a...«
Claridon je počeo črčkati po papiru, a zatim ispisao završeni prijevod na dnu.
ET IN ARCADIA EGO
»A u Arkadiji ja«, rekao je Malone, prevodeći latinski natpis. »To nema smisla.«
»Točno«, primijetio je Claridon. »Što navodi na zaključak da riječi skrivaju nešto drugo.«
Malone je shvatio. »Anagram?«
»Vrlo uobičajen u vrijeme Bigoua. Nakon svega, sumnjam da bi Bigou ostavio poruku koju je tako
lako dešifrirati.« »Što je s riječima u sredini?« Claridon ih je zapisao na papir.
REDDIS REGIS CELLIS ARCIS
»Reddis znači 'vratiti, nadomjestiti nešto što je prije uzeto'. Ali je također i latinski naziv za
'Rennes'. Regis je genitiv riječi rex, što znači 'kralj'. CelL znači spremište. Arcis u korijenu ima riječ
arx - utočište, tvrđava, utvrda. Mnogo značenja moţe se pridodati svakoj riječi, ali zajedno nemaju
nikakvog smisla. A tu je i strelica koja spaja p-s na vrhu s proe-cum. Nemam pojma što p-s znači.
Proe-cum prevodi se s 'molite se za dolazak'.«
»Kakav je to simbol na dnu?« upitala je Stephanie. »Izgleda kao hobotnica.«
Claridon je odmahnuo glavom. »Pauk, madame. Ali ne razumijem njegovo značenje.«
»Što je s drugim kamenom?« upitao je Malone.
»Desni je stajao uspravno iznad groba i bio je najvidljiviji. Zapamtite, Bigou je sluţio Marie
d'Hautpoul mnogo godina. Bio joj je neobično privrţen i dvije godine je radio da bi napravio ovaj
nadgrobni spomenik. No, gotovo svaki redak zapisa ima pogrešku. Klesari u to vrijeme često su
radili pogreške, ali ovoliko? Nema šanse da bi otac dopustio da se to ostavi.«
»Dakle, pogreške su dio poruke?« upitao je Malone.
»Tako se čini. Pogledaj ovamo. Njezino ime je pogrešno. Nije bila Marie de negre d'Arles dame
d'Haupoul. Bila je Marie de Negri d'Abies d'Hautpoul. Mnoge druge riječi također su skraćene.
Slova su uzdignuta ili spuštena bez očiglednog razloga. Ali pogledajte datum.«
Malone je proučio rimske brojeve.
MDCOLXXXI
»Navodno je to datum njezine smrti. 1681. To je zanemarujući O, budući da u rimskom brojčanom
sustavu nema nule, a nijedan broj nije se označavao slovom O. No, ipak je tu. A Marie je umrla
1781, a ne 1681. Je li O stavljeno kako bi bilo jasno da je Bigou znao da je datum pogrešan? I
njezine godine su pogrešne. Imala je šezdeset osam godina, a ne šezdeset sedam, kao što piše, kad
je umrla.«
Malone je pokazao prema crteţu desnog kamena i rimskim brojevima u donjem uglu. LIXLIXL.
»Pedeset. Devet. Pedeset. Devet. Pedeset.« »Vrlo čudno«, rekao je Claridon.
Malone je ponovno bacio pogled na litografiju. »Ne razumijem kako je ova slika povezana?«
»Radi se o slagalici. Slagalici koja nema jednostavno rješenje.
»Ali bih ipak htio znati njezino rješenje«, rekao je duboki muški glas iz tame.
36.
M A L O N E J E O Ĉ E K I V A O da će im se obratiti ţena, ali ovaj gla nije pripadao njoj. Posegnuo je
za pištoljem.
»Ostanite gdje jeste, gospodine Malone. Oruţje je upereno u vas.«
»To je muškarac iz katedrale«, rekla je Stephanie.
»Rekao sam vam da ćemo se ponovno sresti. A vi, monsieur Claridon Niste bili toliko uvjerljivi u
umobolnici. Ludi? Ne bih baš rekao.«
Malone je promatrao tamu. Sama veličina prostorije onemogućavala j< određivanja smjera odakle
dolazi zvuk. No, primijetio je siluete osoba koj< IU stajale iznad njih, ispod gornjeg reda polica uz
drvenu ogradu.
Nabrojao ih je četiri.
»Impresioniran sam vašim znanjem, monsieur Claridon. Vaši zaključci c nadgrobnim
spomenicima zvuče logično. Uvijek sam vjerovao da se iz tog spomenika puno moţe naučiti. I ja
sam već mnogo puta bio ovdje, pretra lujući ove police. To je tako teţak pothvat. Toliko toga treba
istraţiti. Zah Valjujem vam što ste suzili obim potrage. Čitanje Zakona Caridada. Tko bi pomislio?«
Claridon je rukom napravio znak kriţa, a Malone je primijetio strah u njegovim očima. »Neka nas
Bog štiti.«
»Dajte, monsieur Claridon«, rekao je glas iz tame.
»Moramo li uplitati nebo u ovo?«
»Vi ste Njegovi ratnici«, Claridonov glas je drhtao.
»Što vas dovodi do tog zaključka?«
»Što biste drugo mogli biti?«
»Moţda smo policija? Ne. Ne biste povjerovali u to. Moţda smo avanturisti - istraţivači - baš kao i
vi. Ali ne. Recimo, dakle, u cilju jednostavnosti, da jesmo Njegovi ratnici. Kako vas troje moţete
pomoći nama}«
Nitko mu nije odgovorio.
»Gospođa Nelle ima suprugov dnevnik i knjigu s aukcije. Ona će nam ih dati.«
»Jebi se«, prezirno je odgovorila.
Začuo se prasak koji je nadjačao lupkanje kiše, kao da je netko probušio balon, a metak se odbio
od stola nekoliko centimetara od Stephanie. »Loš odgovor«, rekao je glas. »Daj im knjige«, rekao je
Malone. Stephanie ga je gledala pogledom punim prezira. »Idući pucanj će te ubiti.« »Kako ste
znali?« upitao je glas. »Ja bih to učinio.«
Začuo se smijeh. »Sviđate mi se, gospodine Malone. Profesionalac ste.« Stephanie je posegnula u
torbicu koja joj je visjela preko ramena i izvukla knjigu i dnevnik.
»Bacite ih prema vratima, između polica«, rekao je glas. Učinila je kako joj je rečeno. Pojavila se
silueta i podigla ih.
Malone je u sebi dodao još jednu osobu svom popisu. U arhivu ih je sada bilo najmanje pet.
Osjećao je pištolj zataknut za pojas ispod jakne. Naţalost, nikako ga nije mogao izvući prije nego
što bar jedan od njih stigne ispaliti metak. A u magazinu je imao samo tri metka.
»Vaš suprug, gospodo Nelle, uspio je posloţiti mnoge činjenice, a njegove pretpostavke o
elementima koji su nedostajali uglavnom su bile ispravne. Bio je izrazito mudar.«
»Što zapravo traţite?« upitao je Malone. »Ja sam se pridruţio ovoj grupi tek prije nekoliko dana.«
»Traţimo pravdu, gospodine Malone.«
»Je li potrebno pregaziti starca u Rennes-le-Chateau kako biste postigli pravdu?« Odlučio je
protresti grane i vidjeti što će ispasti. »A tko bi to bio?«
»Ernst Scoville. Radio je s Larsom Nelleom. Sigurno znate za njega?«
»Gospodine Malone, moţda je godina dana mirovine otupila vaše sposobnosti. Nadam se da ste
bili bolji u ispitivanju kad ste bili zaposleni.«
»Budući da ste dobili dnevnik i knjigu, ne biste li trebali poći?«
»Trebam tu litografiju, monsieur Claridon. Budite toliko dobri i predajte je mom suradniku, tamo,
iza stola.«
Claridon to očigledno nije htio učiniti.
Još jedan pucanj začuo se iz prigušenog oruţja, a metak je udario u stol. »Mrzim kad moram
ponavljati.«
Malone je podigao crteţ i pruţio ga Claridonu. »Učini to.«
Drhtavom rukom prihvatio je papir. Claridon je zakoračio nekoliki koraka izvan dometa slabe
svjetiljke. Grom je proparao nebo i zatresao zi dove. Kiša je i dalje snaţno udarala.
Pojavio se novi zvuk.
Začuli su se pucnjevi.
Svjetiljka je eksplodirala u kiši iskrica.
D E R O Q U E F O R T J E čuo pucanj i vidio bljesak iz cijevi u blizini izlaza iz arhive.
Prokletstvo. Još je netko ovdje. U sobi je vladao u potpuni mrak.
»Kreći«, vikao je svojim ljudima na gornjem katu arhive, nadajući se d; znaju što moraju učiniti.
M A L O N E J E S H V A T I O da je netko gađao svjetiljku. Ţena. Pro našla je drugi ulaz.
Dok ih je obavijala tama, zgrabio je Stephanie i bacio je na pod. Nada< se da su i muškarci iznad
njih također uhvaćeni nespremni. Izvukao je pištolj ispod jakne.
Odozdo su se začula još dva pucnja, a meci su natjerali muškarce iznad njih u komešanje. Začuli
su se uţurbani koraci po drvenoj platformi.
Bio je više zabrinut za čovjeka u prizemlju, ali nije ništa čuo iz smjera gdje ga je posljednji put
vidio, niti je čuo išta od Claridona.
Trčanje je prestalo.
»Tko god da jesi«, rekao je muški glas, »moraš li se miješati?« »Mogla bih vas pitati isto pitanje«,
odgovorila je ţena mirnim glasom. »Ovo nije tvoj posao.« »Ne slaţem se.«
»Ti si napala dvojicu moje braće u Kopenhagenu.« »Recimo da sam okončala tvoj napad.«
»Osvetit ću ti se.« »Dođi i uhvati me.«
»Zaustavite je«, viknuo je muškarac.
Crne siluete potrčale su iznad njih. Maloneove oči prilagodile su se na tamu i uočio je stepenice uz
straţnji dio platforme. Dodao je pištolj Stephanie. »Ostani ovdje.« »Kamo ideš?« »Idem uzvratiti
uslugu.«
Sagnuo se i poţurio naprijed, prolazeći između polica. Ĉekao je, a zatim na posljednjoj stepenici
zaskočio muškarca koji se spuštao. Veličina i oblik muškarca podsjetili su ga na Crvenu jaknu, ali
ovaj put je Malone bio spreman. Koljenom je udario muškarca u trbuh, a zatim šakom u potiljak.
Muškarac je beţivotno pao na tlo.
Malone je pretraţivao tamu i začuo trčanje nekoliko polica dalje.
»Ne. Molim vas, ostavite me na miru.«
Claridon.
D E R O Q U E F O R T J E krenuo ravno prema izlaznim vratima iz arhive. Spustio se s platforme i
znao je da će ţena htjeti pobjeći što je brţe moguće, ali njezine mogućnosti bile su ograničene.
Postojao je samo jedan izlaz kroz dvoranu i još jedan, kroz ured kustosa. Na tim vratima stajao je
jedan od njegovih ljudi koji mu je radio vezom upravo dojavio da je sve mirno.
Sad je znao da je ona ista osoba koja se umiješala u Kopenhagenu vjerojatno osoba koja je sinoć
bila u Rennes-le-Chateau. Ta ga je spoznaja poticala. Mora saznati tko je to.
Vrata koja vode iz arhive otvorila su se, a zatim zatvorila. U snopu svjetlosti koji se pojavio iz
dvorane primijetio je par nogu koje su leţale na podu između polica. Potrčao je prema njemu i
otkrio jednog od svojih suradnika u nesvijesti, ubodenog malenom strelicom u vrat. Brat je bio u
prizemlju i on je bio taj koji je pokupio dnevnik, knjigu i litografiju.
Kojih sada nigdje nije bilo.
Prokleta bila.
»Učinite kao što sam naredio«, doviknuo je preostalim ljudima. Potrčao je prema vratima.
Malone je čuo njegovu naredbu i odlučio se vratiti prema Stephanie. Nije imao pojma što je
naredio ljudima, ali pretpostavio je da ima veze s njima i da nije dobro.
Sagnuo se i polako vraćao između polica, prema stolu.
»Stephanie«, šapatom je rekao.
»Ovdje, Cotton.«
Prišao joj je bliţe. Sada je mogao čuti samo kišu. »Mora postojati drug izlaz odavde«, rekla je iz
tame.
Uzeo joj je pištolj iz ruke. »Netko je izišao kroz vrata. Vjerojatno ţena Vidio sam samo sjenu. Drugi
su vjerojatno krenuli za Claridonom i izišli kroz drugi izlaz.«
Vrata su se ponovno otvorila.
»To je on. Odlazi«, rekao je.
Ustali su i potrčali preko arhive. Na vratima je Malone zastao, oslušnuo i provjerio oko sebe, a
zatim ih poveo van.
D E R O Q U E F O R T J E primijetio ţenu kako trči niz dugu galeriju Okrenula se u trku i, ne
usporavajući korak, ispalila metak u njegovom pravcu.
Bacio se na pod, a ona je nestala iza ugla.
Podigao se i potrčao za njom. Prije nego što je ispalila metak, primijetio je dnevnik i knjigu u
njezinoj ruci. Morao ju je zaustaviti.
M A L O N E J E V I D I O muškarca, odjevenog u crne hlače i tamnu dolčevitu, s pištoljem u ruci,
kako skreće iza ugla nekih petnaest metara ispred njega.
»Ovo će biti zanimljivo«, rekao je.
Oboje su potrčali.
D E R O Q U E F O R T J E nastavio potjeru. Ţena je očigledno namjeravala napustiti palaču, a činilo
se da poznaje raspored prostorija. Svako je njezino skretanje bilo ispravno. Spretno se dočepala
onoga po što je došla, pa je pretpostavljao da ni njezin bijeg nije prepušten slučaju.
Prošao je kroz još jedna vrata i ušao u dvoranu s rebrastim stropom. Ţena je već bila na udaljenom
kraju, skretala iza ugla. Potrčao je preko prostorije i vidio široko kameno stubište koje vodi prema
dolje. Veliko Stubište Ĉasti. Nekoć obrubljeno freskama, isprekidano ogradama od kovanog
ţeljeza i obloţeno perzijskim tepisima, stubište je sluţilo za uzvišene i dostojanstvene svećeničke
ceremonije. Rukohvati i zidovi sada su bili goli. Na dnu stubišta, nekih trideset metara niţe, bila je
potpuna tama. Znao je da su dolje izlazna vrata prema dvorištu. Ĉuo je ţenine korake dok je trčala
niz stepenice, ali nije joj mogao razaznati obris.
Odlučio je zapucati.
M A L O N E J E Z A Ĉ U O zvuk kao da čekić uzastopno udara u čavao. Jedan prigušeni pucanj
za drugim. Usporio je tri metra pred vratima.
N A D N U K A O tinta tamnog stubišta začula se škripa šarki. De Roquefort je prepoznao zvuk
otvaranja vrata. Oluja je postajala sve glasnija. Očigledno su njegovi nasumični pucnji promašili.
Ţena je izlazila iz palače. Ĉuo je korake iza sebe i progovorio u mikrofon pričvršćen za košulju.
»Imate li ono što sam traţio?«
»Imamo«, začuo se odgovor kroz slušalicu.
»Nalazim se u Galeriji konklave. Gospodin Malone i gospoda Nelle su iza mene. Pobrinite se za
njih.«
Pojurio je niz stepenice.
M A L O N E J E P R O M A T R A O kako muškarac u dolčeviti napušta prostranu dvoranu koja se
protezala ispred njih. S pištoljem u ruci, potrčao je naprijed, Stephanie odmah iza njega.
Tri naoruţana muškarca pojavila su se iz drugih ulaza u prostoriju i bloki rala im put.
Malone i Stephanie su stali.
»Molim vas, bacite pištolj u stranu«, rekao je jedan od muškaraca. Nikako ih nije mogao sve
onesposobiti prije nego što ubiju ili njega, ili Stephanie, ili oboje. Pustio je da pištolj padne na pod.
Tri muškarca su im prišla. »Što ćemo sada?« upitala je Stephanie. »Otvoren sam za prijedloge.«
»Ništa ne moţete učiniti«, rekao je kratko ošišani muškarac. Mirno su stajali.
»Okrenite se«, začulo se naređenje.
Buljio je u Stephanie. Puno puta je već bio u opasnim situacijama, neko liko puta pucnjavi. Ĉak i
kad bi uspio svladati jednog ili dvojicu, tu je još uvijek bio treći muškarac, a sva trojica su bila
naoruţana.
Udarac je pratio Stephanien vrisak i njezino tijelo srušilo se na pod. Prije nego što je mogao krenuti
prema njoj, Maloneov zatiljak udarilo je nešto tvrdo i sve ispred njega nestalo je u tami.
D E R O Q U E F O R T J E pratio svoj plijen, ţenu koja je trčala preko Place du Palais, brzo
napuštajući prazan trg i vijugajući kroz puste avi njonske ulice. Topla kiša stvarala je gotovo
neprozirnu zavjesu. Odjednom se nebo otvorilo, rasparano golemim bljeskom munje koja je na
trenutak po digla veo tame. Grom je zatresao zrak.
Ostavili su zgrade iza sebe i pribliţili se rijeci.
Znao je da se malo dalje Pont St. Benezet proteze preko Rajne. Kroz oluju je vidio da ţena
pronalazi put ravno prema ulazu na most. Što to radi? Zašto ide tamo? Nije vaţno, treba je
slijediti. Imala je ostatak onoga po što je došao, a nije planirao napustiti Avignon bez knjige i
dnevnika. No ipak, pitao se što kiša radi tim stranicama. Kosa mu je bila slijepljena za glavu, a
odjeća priljubljena uz tijelo.
Uočio je bljesak deset metara ispred sebe kad je ţena ispalila metak u vrata koja vode prema ulazu
na most. Nestala je unutar zgrade.
Pojurio je prema vratima i paţljivo provirio unutra. S desne je strane bila blagajna. Na stolovima s
lijeve strane bili su izloţeni suveniri. Tri obrtna prolaza vodila su prema mostu. Nedovršeni most
odavno je prestao biti bilo što osim turističke atrakcije.
Ţena je bila udaljena oko dvadeset metara, trčeći preko mosta, prema rijeci.
Zatim je nestala.
Poţurio je naprijed i preskočio preko obrtnih prolaza, trčeći za njom.
Na kraju drugog raspona nalazila se gotička kapelica. Ostaci St. Benezeta, koji je izvorno bio
odgovoran za izgradnju mosta, nekoć su bili ovdje pohranjeni. No, relikvije su izgubljene za
vrijeme Revolucije, a ostala je samo kapelica - gotička na vrhu, romanička na dnu. Tamo je nestala
ţena. Niz kameno stubište.
Nebo je proparala još jedna zelenkasta munja.
Obrisao je kapi iz očiju i zastao na gornjoj stepenici.
Tada ju je vidio.
Ne dolje, već na istoj razini, kako trči prema kraju četvrtog raspona, što ju je dovodilo na pola puta
preko rijeke Rajne bez ikakvog izlaza, budući da je rijeka odnijela potporne stupove prije više od
tristo godina. Očigledno je iskoristila stepenice kako bi protrčala ispod kapelice i blokirala bilo
kakvu mogućnost pucanja.
Potrčao je za njom, prolazeći oko kapelice.
Nije htio pucati. Trebao ju je ţivu. Još vaţnije, trebalo mu je ono što nosi. Zapucao joj desno od nje,
pod njezine noge. Stala je i okrenula se prema njemu. Potrčao je naprijed, uperenog pištolja.
Stajala je na kraju četvrtog raspona, ništa osim tame i vode iza nje. Prasak groma protresao je zrak.
Kiša mu se slijevala niz lice. »Tko si ti?« upitao je.
Bila je odjevena u crni uski kombinezon koji je odgovarao tamnoj boji njezina lica. Vitka i
mišićava, prekrivena uskom kapuljačom. Vidjelo joj se samo lice. Drţala je pištolj u lijevoj ruci i
plastičnu vrećicu iz trgovine u desnoj. Ispruţila je vrećicu preko ruba.
»Nemojmo prenagliti«, rekla je.
»Mogao bih te jednostavno ubiti.«
»Postoje dva razloga zašto to nećeš učiniti.«
»Slušam.«
»Prvo, vrećica će pasti u rijeku i ono što zaista ţeliš bit će izgubljeno. I drugo, ja sam kršćanka. Ti
ne ubijaš kršćane.« »Otkud ti znaš što ja radim?«
»Ti si templar, kao i drugi. Dao si zavjet da nećeš nauditi kršćanima.« »Nemam pojma jesi li ti
kršćanka ili nisi.«
»Ostanimo onda pri prvom razlogu. Ubij me, i knjige plivaju u Rajni. Bujica će ih brzo odnijeti.«
»Očigledno traţimo istu stvar.« »Brzo zaključuješ.«
Ruka joj je i dalje stajala ispruţena preko ruba, dok je on razmatrao najbolje mjesto gdje da je
pogodi. No, bila je u pravu - vrećica bi nestala prije nego što bi mogao proći tri metra koja su ih
razdvajala.
»Ĉini mi se da smo u pat poziciji«, rekao je.
»Ne bih rekla.«
Otvorila je šaku i vrećica je nestala u tami. Iskoristila je trenutak izne nadenja da podigne pištolj i
ispali metak, ali de Roquefort se bacio ulijevo na mokar kameni pod. Kad je obrisao kišu iz očiju,
vidio je ţenu kako skače preko ruba.
Ustao je i potrčao do ruba, očekujući pogled na uzburkanu Rajnu koja juri pokraj mosta, ali
umjesto toga je vidio kamenu platformu, dva i pol metra niţe. Bio je to dio potpornog stupa
vanjskog luka. Uočio je kako je ţena povukla vrećicu i nestala ispod mosta.
Oklijevao je samo trenutak, a zatim skočio, dočekujući se na noge.
Njegovi sredovječni zglobovi zatresli su se od udarca.
Motor je zaurlao i vidio je gliser koji je izjurio ispod mosta i punim gasom odjurio na sjever.
Podigao je pištolj kako bi zapucao, ali bljesak i njezinog pištolja dao mu je do znanja da i ona puca.
Ponovno se bacio na mokar kamen.
Brod je nestao iz vidokruga.
Tko je bila ta ţena? Bilo je jasno da ona zna što je on, ali ne i tko je on, budući da ga nije
prepoznala. Također je očigledno shvaćala vaţnost knjige i dnevnika. A što je najhitnije, znala je
svaki njegov potez.
Podigao se na noge i povukao ispod mosta, u zaklon od kiše, tamo gdje je gliser bio usidren.
Također je isplanirala vrlo lukav bijeg. Odlučio se uspeti, koristeći metalne ljestve pričvršćene za
vanjsku stranu mosta, kad mu je nešto u tami privuklo pozornost.
Prignuo se.
Na mokrom kamenu ispod luka leţala je knjiga.
Pribliţio je knjigu očima, napreţući se da vidi što piše na mokrim stranicama, i pročitao nekoliko
riječi. Dnevnik Larsa Nellea. Izgubila ga je tijekom uţurbanog bijega. Nasmiješio se.
On je sada imao u vlasništvu dio slagalice - ne cijelu, ali moţda dovoljno - a znao je točno kako će
saznati ostatak.
37.
M A L O N E J E O T V O R I O oči i pokušao pomaknuti bolan vrat te zaključio kako ništa nije
slomljeno. Otvorenim dlanom masirao je natečene mišiće i ublaţavao nesvjesticu. Pogledao je na
sat. Jedanaest i dvadeset. Bio je u nesvijesti oko sat vremena.
Stephanie je leţala nedaleko od njega. Dopuzao je do nje, podigao joj glavu i njeţno protresao.
Zatreptala je očima i pokušala razbistriti pogled.
»To je boljelo«, promrmljala je.
»Ma nemoj«. Pogledao je po prostranoj sobi. Vani je kiša popustila. »Moramo izići odavde.«
»Što je s našim prijateljima?«
»Da su nas htjeli ubiti, bili bismo mrtvi. Mislim da su završili s nama. Imaju dnevnik, knjigu i
Claridona. Mi im nismo potrebni.« Primijetio je pištolj koji je leţao u blizini i pokazao rukom. »Eto
koliko nas opasnima smatraju.«
Stephanie je trljala čelo. »Ovo je bila loša ideja, Cottone. Nisam trebala reagirati na slanje tog
dnevnika. Da nisam nazvala Ernsta Scovillea, vjerojatno bi još bio ţiv. I nikad nisam trebala
uplesti tebe.«
»Ako se ne varam, ja sam inzistirao na tome.« Polako je ustao. »Moramo otići. U neko doba će
ovuda proći čistači. Ne bih htio odgovarati na policijska pitanja.«
Pomogao je Stephanie da stane na noge.
»Hvala ti, Cottone. Za sve. Cijenim to sto si učinio.«
»Zvučiš kao da je ovo gotovo.«
»Za mene jest. Što god su Lars i Mark traţili, morat će pronaći netko drugi. Ja idem kući.«
»A što je s Claridonom?«
»Što ja tu mogu učiniti? Nemamo pojma tko ga je oduzeo ili gdje bi mogao biti. I što bismo rekli
policiji? Vitezovi templari kidnapirali su bolesnika iz mjesne umobolnice? Tko bi u to povjerovao?
Naţalost, morat će se snaći sam.«
»Znamo ime ţene«, rekao je. »Claridon ju je spomenuo, Cassiopeia Vitt. Rekao nam je gdje se
nalazi. U Givorsu. Mogli bismo je pronaći.«
»I što onda? Zahvaliti joj što nam je spasila glave? Mislim da će se i ona morati snaći sama, za što
je više nego sposobna. Kao što si i sam rekao, više nas ne smatraju vaţnima.«
Bila je u pravu.
»Moramo ići kući, Cottone. Ovdje nema više ništa za nas dvoje.« Ponovno je u pravu.
Pronašli su izlaz iz palače i vratili se do unajmljenog automobila. Nakon što su izgubili prvu
pratnju izvan Rennesa, Malone je znao da ih do Avig-nona nisu pratili. Pretpostavio je da su ih
muškarci ili već čekali u gradu, što nije bilo vjerojatno, ili su upotrijebili neku vrstu elektronskog
nadzora. To je značilo da su potjera i pucnji prije nego što je otjerao Renault u blato namješteni
kako bi u njemu izazvali osjećaj sigurnosti.
Uspjelo im je.
Ali sada ih više nisu smatrali igračima u igri koja se nastavljala pa se odlučio vratiti natrag u
Rennes-le-Chateau i tamo provesti noć.
Voţnja je trajala gotovo dva sata, a kroz glavna vrata sela prošli su nešto prije dva ujutro. Svjeţ
povjetarac puhao je preko vrha breţuljka, a Mliječna staza protezala se iznad njih dok su odlazili s
parkirališta. Unutar zidova nije se vidjelo nijedno svjetlo. Ulice su još uvijek bile vlaţne od
jučerašnje kiše.
Malone je bio umoran. »Odmorimo se malo. Krenut ćemo sutra oko podne. Siguran sam da moţeš
uloviti neki let od Pariza do Atlante.«
Kad su stigli, Stephanie je otključala vrata. Malone je ušao, upalio svjetlo u blagovaonici i odmah
primijetio ruksak bačen na stolicu koji nisu ostavili ni on, ni Stephanie.
Posegnuo je za pištoljem zataknutim za pojas.
Krajičkom oka primijetio je kretanje u spavaćoj sobi. Na vratima se pojavio muškarac i uperio
Glock prema njemu.
Malone je podigao svoje oruţje. »Tko si ti, do vraga?«
Muškarac je bio mlad, moţda u tridesetima, s istom kratkom kosom i nabijene grade kakvu je
viđao u izobilju posljednjih nekoliko dana. Lice, iako zgodno, bilo je spremno za borbu - oči su mu
bile kao crne pikule - a oruţjem je vladao samouvjereno. No, Malone je primijetio oklijevanje, kao
da drugi muškarac nije siguran jesu li prijatelji ili neprijatelji.
»Pitao sam te, tko si?«
»Spusti pištolj, Geoffrev«, začuo se glas iz spavaće sobe. »Jeste li sigurni?«
»Molim te.«
Spustio je pištolj. I Malone je spustio svoj. Drugi muškarac pojavio se iz sjene.
Bio je vitak i dobro građen, s kratko ošišanom kestenjastom kosom. I on je drţao pištolj u ruci, a
Maloneu je trebao samo trenutak da prepozna poznatu bradu, boju koţe i njeţne oči s fotografije
koja je još uvijek stajala na stolu s njegove lijeve strane.
Ĉuo je kako je Stephanie uzdahnula.
»Dragi Boţe«, prošaptala je.
I on je bio šokiran.
Ispred njega je stajao Mark Nelle.
S T E P H A N I E S E tresla. Srce joj je divlje udaralo. Na trenutak je sama sebi morala reći da diše.
Njezin sin jedinac stajao je pred njom.
Htjela je potrčati prema njemu, reći mu koliko joj je ţao za sve njihove nesuglasice, koliko joj je
drago što ga vidi. Ali njezini mišići odbijali su poslušnost.
»Majko«, rekao je Mark. »Tvoj sin se vratio iz groba.« Primijetila je hladnoću u njegovom glasu i
odmah osjetila da mu je srce još uvijek tvrdo. »Gdje si bio?« »To je duga priča.«
U njegovom pogledu nije bilo ni tračka suosjećanja. Ĉekala je neko objašnjenje, ali nije rekao ništa.
Malone joj je prišao, stavio ruku na njezino rame i prekinuo neugodnu tišinu. »Sjednimo.«
Osjećala je da je potpuno izvan kontrole, misli su joj bile zbrkane, teškom mukom pokušavala je
svladati nervozu. K vragu, ona je na čelu jedne od najboljih specijalnih jedinica unutar vlade SADa. Svakodnevno se nosila s krizama. Istina, nijedna nije bila na tako osobnoj razini kao ova koja je
sada gleda s druge strane sobe, ali ako je Mark htio da njihov prvi susret bude hladan, neka tako i
bude. Neće mu pruţiti zadovoljstvo da vidi kako njome vladaju osjećaji.
Sjela je i rekla: »U redu, Mark. Ispričaj nam svoju dugu priču.«
Mark Nelle otvorio je oči. Više nije bio dvije tisuće i pet stotina metara visoko u francuskim Pirinejima,
odjeven u cipele sa šiljcima i s planinarskom sjekiri-com u ruci, u planinarenju niz grubu padinu u potrazi
za blagom Berengera Saunierea. Bio je u prostoriji od kamena i drveta, s potamnjelim stropnim gredama.
Muškarac koji je stajao nad njime bio je visok i mršav, sa sivim paperjem umjesto kose i srebrnom bradom
gustom poput vune. Oči muškarca bile su čudne boje purpura kakve nikad prije nije vidio.
»Paţljivo«, rekao je muškarac na engleskom. »Još uvijek si slab.«
»Gdje sam?«
»Na mjestu koje je stoljećima bilo mjesto sigurnosti.« »Ima li to mjesto ime?« »SAMOSTAN des
Fontaines.«
»To je kilometrima daleko od mjesta na kojem sam bio.«
»Dvojica meni podređenih pratili su te i spasili kad te snijeg počeo prekrivati. Rekli su mi daje lavina bila
prilično zastrašujuća.«
Još uvijek je mogao osjetiti planinu kako se trese, a njezin vrh propada kao ogromna katedrala koja se
raspada. Cijeli greben odlomio se iznad njega i snijeg je potekao kao krv iz otvorene rane. Još uvijek je osjećao
zebnju u kostima. Tada se prisjetio kako pada prema naprijed. No, je li dobro čuo muškarca koji stoji iznad
njega?
»Netko me pratio?«
»Ja sam im naredio. Kao što su ponekad pratili i tvog oca.« »Poznavali ste mog oca?«
»Njegove teorije uvijek su me zanimale. Pokušao sam shvatiti njega i ono što zna.«
Pokušao je ustati s kreveta, ali kroz desnu stranu projurila mu je bol poput električnog udara. Ustuknuo je i
primio se za trbuh.
»Imaš slomljena rebra. I ja sam ih jednom slomio, kad sam bio mladić. Boli.«
Ponovno je legao. »Doveli ste me ovamo?«
Starac je potvrdno kimnuo. »Moja su braća uvjeţbana da budu snalaţljivi.« Primijetio je bijelu haljinu i
sandale od špage. »Ovo je samostan?« »Ovo je mjesto koje si traţio.« Nije bio siguran kako da odgovori.
»Ja sam majstor siromašnih prijatelja-vojnika Krista i hrama Salomona. Mi smo templari. Tvoj otac nas je
desetljećima traţio. I ti si nas također traţio. Odlučio sam daje vrijeme konačno došlo.«
»ZA što?«
»To je na tebi da odlučiš. Nadam se da ćeš odlučiti da nam se pridruţiš.« »Zašto bih to učinio?«
» Tvoj ţivot je, ţao mije što to moram reći, u potpunom rasulu. Otac ti ne dostaje više nego što bi ikad
mogao priznati, a on je mrtav već šest godina, majkom nisi u dobrim odnosima, stoje nezamislivo teško. Po
profesiji si učitelj ali time nisi zadovoljan. U nekoliko navrata si pokušao potvrditi ono u što je tvoj otac
vjerovao, ali u tim pothvatima nisi daleko stigao. Zato si i bio u Pir, nejima - u potrazi za razlogom zašto je
otac Sauniere toliko vremena proveo ta mo dok je bio ţiv. Sauniere je nekoć pretraţivao cijelo to područje u
potrazi za nečime. Sigurno si pronašao potvrde za najam konja i kola među Sauniereovim
papirima koji potvrđuju naknade koje je isplatio mjesnim najmodavcima. Za panjujuće je, zar ne, kako si
jedan siromašni svećenik moţe priuštiti luksuz po put privatne kočije s konjem?«
»Što vi znate o mom ocu i majci?«
»Znam puno.«
»Zaista očekujete da povjerujem kako ste vi majstor templara?«
»Mogu shvatiti kako ta tvrdnja moţe biti teška za prihvatiti. I ja sam s tom tvrdnjom imao problema kad su
me braća prvi put kontaktirala prije mnogo go dina. Zato se, za sada, usredotočimo na zacjeljivanje tvojih
ozljeda, i krenimo dalje polako.«
»Ostao sam u krevetu tri tjedna«, rekao je Mark. »Nakon toga je moje kre tanje ograničeno na
određene dijelove samostana, ali majstor i ja često smo razgovarali. Konačno sam pristao naostanak i izrekao zakletvu.«
»Zašto bi učinio tako nešto?« upitala je Stephanie.
»Budimo realistični, majko. Ti i ja nismo progovorili godinama. Tate više nije bilo. Majstor je bio u
pravu. Bio sam u slijepoj ulici. Tata je traţio blago templara, njihove arhive, i same templare.
Trećina onoga što je traţio upra vo je pronašla mene. Htio sam ostati.«
Kako bi umirila sve veću uzrujanost, Stephanie je pustila da joj paţnja odluta prema mlađem
muškarcu koji je stajao iza Marka. Oko njega je zrači la aura svjeţine, ali na njegovom licu je
primijetila zanimanje, kao da ove stvari čuje po prvi put. »Ti se zoveš Geoffrev?« upitala je,
prisjećajući se kako ga je Mark ranije nazvao.
Potvrdno je kimnuo.
»Nisi znao da sam ja Markova majka?«
»Znam malo o ostaloj braći. Takav je Zakon. Nijedan brat ne govori drugima o sebi. Mi smo
bratstvo. Odakle smo došli nema veze s onime što smo sada.«
»Zvuči tako bezlično.«
»Ja to smatram prosvjetljujućim.«
»Geoffrev ti je poslao paket«, rekao je Mark. »Tatin dnevnik. Jesi li ga primila?«
»Zato sam ovdje.«
»Ja sam ga imao na dan kad me zatrpala lavina. Majstor ga je zadrţao kad sam postao brat. Otkrio
sam da ga nema nakon što je umro.«
»Tvoj majstor je mrtav?« rekao je Malone.
»Sad imamo novog vodu«, rekao je Mark. »Ali on je demon.«
Malone je opisao muškarca s kojim su se on i Stephanie sukobili u katedrali Roskilde.
»To je Raymond de Roquefort«, rekao je Mark. »Kako znate za njega?«
»Mi smo stari prijatelji«, rekao je Malone i ispričao im neke detalje nedavnih događaja u
Avignonu.
»Claridon je sigurno zatočenik de Roqueforta«, rekao je Mark. »Neka Bog pomogne Rovceu.«
»Uţasavao se templara«, rekao je Malone.
»Po pitanju tog templara, imao je dobrih razloga.«
»Još uvijek nisi rekao zašto si ostao u samostanu posljednjih pet godina«, rekla je Stephanie.
»Ono što sam traţio bilo je tamo. Majstor mi je postao kao otac. Bio je dobar, njeţan muškarac, pun
samilosti.«
Shvatila je poruku. »Za razliku od mene?«
»Sada nije vrijeme za tu raspravu.«
»A kad bi bilo dobro vrijeme? Mislila sam da si mrtav, Mark. A ti si bio zatvoren u samostanu,
druţeći se s templarima...«
»Vaš sin je bio naš seneschal«, rekao je Geoffrev. »On i majstor dobro su vladali nad nama. Bio je
blagoslov za naš Red.«
»On je bio drugi u zapovjednom lancu?« upitao je Malone. »Kako si tako brzo napredovao?«
»Seneschala odabire majstor. On sam odlučuje tko je kvalificiran«, rekao je Geoffrey. »I dobro je
odabrao.«
Malone se nasmiješio. »Imaš privrţenog suradnika.«
»Geoffrey je duboki izvor informacija, iako nitko od nas od njega ništa neće saznati dok nam on to
nije spreman reći.«
»Ţeliš li objasniti tu izjavu?« upitao je Malone.
Mark je nastavio, pričajući im o događajima u posljednjih četrdeset osam sati. Stephanie je slušala
s mješavinom fascinacije i bijesa. Njezin si govorio je o bratstvu s toliko poštovanja.
»Templari«, rekao je Mark, »su od opskurne šačice devet vitezova, koji s navodno štitili
hodočasnike na putu prema Svetoj Zemlji, postali konglo merat na više kontinenata kojeg
sačinjavaju deseci tisuća braće raštrkanih na devet tisuća imanja. Kraljevi, kraljice i pape bili su im
podloţni. Nitko, sve do Filipa IV. 1307. nije ih uspješno izazvao. Znate li zašto?«
»Zbog njihove vojne snage, pretpostavljam«, rekao je Malone.
Mark je odmahnuo glavom. »Njihova snaga nije bila u moći, već u zna nju. Bili su u posjedu
informacije za koju nitko drugi nije znao.«
Malone je uzdahnuo. »Mark, ne poznajemo se, ali jako je kasno, umoran sam, vrat me kolje od
bolova. Moţemo li preskočiti zagonetke i prijeći na stvar?«
»Dio templarskog blaga bio je nekakav dokaz povezan s Kristom na kriţu. Prostorija je na
trenutak utihnula, dok su razmišljali o tim riječima. »Kakav dokaz?« upitao je Malone.
»Ne znam, ali zove se Velika ostavština. Dokaz je pronađen u Svete Zemlji ispod Jeruzalemskog
hrama, a sakriven je negdje između prvog sto ljeća i 70. poslije Krista, kad je Hram uništen.
Templari su prenijeli dokaz u Francusku i sakrili ga, a njegova lokacija bila je poznata samo
najvišim časni cima. Kad je Jacques de Molay, majstor templara u vrijeme Ĉistke spaljen na lomači
1314., podatak o mjestu dokaza umro je s njime. Filip IV. pokušao je doći do informacije, ali nije
uspio. Tata je vjerovao da su Bigou i Sauniere uspjeli u Rennes-le-Chateau. Bio je uvjeren da je
Sauniere stvarno pronašao skrovište templara.
»I majstor je u to vjerovao«, rekao je Geoffrey.
»Vidite?« Mark je bacio pogled prema prijatelju. »Recite čarobne riječi od njega ćete dobiti
informaciju.«
»Majstor je vrlo jasno rekao da su Bigou i Sauniere bili u pravu«, rekao je Geoffrey.
»U čemu?« upitao je Mark.
»Nije rekao. Samo je rekao da su bili u pravu.«
Mark je pogledao prema njima. »Baš kao i vama, gospodine Malone, meni je već puna kapa
zagonetki.« »Zovi me Cotton.« »Zanimljivo ime. Kako si ga dobio?« »Duga priča. Ispričat ću ti
jednom prilikom.«
»Mark«, rekla je Stephanie, »ne vjeruješ valjda da zaista postoji definitivan dokaz uz Krista na
kriţu? Tvoj otac nikad nije otišao toliko daleko.« »Otkud znaš?« pitanje je bilo ispunjeno
gorčinom. »Znam kako je on...«
»Ne znaš ti ništa, majko. U tom je tvoj problem. Nikad nisi znala ništa o tome što otac misli.
Vjerovala si da je sve što traţi mašta i da uzaludno trati svoj talent. Nikad ga nisi dovoljno voljela
da ga pustiš da bude ono što jest. Mislila si da je bio u potrazi za slavom i blagom. Ne. Bio je u
potrazi za istinom. To je bilo ono što ga je zanimalo.«
Stephanie se sabrala i odlučila ne reagirati na ovaj prijekor.
»Otac je bio ozbiljan znanstvenik. Njegov je rad imao vrijednosti, samo nikad nije otvoreno
govorio o onome što je zaista traţio. Kad je otkrio Rennes-le-Chateau u sedamdesetima i svijetu
ispričao Sauniereovu priču, to je jednostavno bio način da dođe do sredstava. Ono što se tamo
dogodilo ili nije dogodilo izvrsna je priča. Milijuni ljudi uţivali su čitajući o tome, bez obzira na
preuveličavanje. Ti si jedna od rijetkih koja nije.«
»Tvoj otac i ja pokušali smo raditi na našim razlikama.«
»Kako? Tako što si mu govorila da trati svoj ţivot i nanosi obitelji bol? Govoreći mu da je
promašaj?«
»U redu, k vragu, bila sam u krivu!« Glas joj je prerastao u urlik. »Hoćeš li da ponovim? Bila sam
u krivu.« Ustala je, dok ju je očajnička odlučnost ispunjavala snagom. »Zeznula sam. To je ono što
ţeliš čuti? U mojoj svijesti si mrtav već pet godina. A sad si ovdje i sve što ţeliš od mene je
priznanje krivnje. U redu. Da to mogu reći i tvome ocu, rekla bih. Da ga mogu moliti za oprost,
molila bih. Ali ne mogu.« Riječi su tekle kao bujica, ispunjene emocijama. Namjeravala je reći sve
što ima dok još ima hrabrosti. »Došla sam ovamo vidjeti što mogu učiniti. Pokušati nastaviti ono
što ste Lars i ti mislili da je vaţno. To je jedini razlog zašto sam ovdje. Mislila sam da konačno
radim nešto ispravno. Ali nemoj me više napadati tim licemjernim sranjima. I ti si zeznuo. Razlika
između nas je u tome što sam ja nešto naučila u posljednjih pet godina.«
Teško je sjela natrag u stolicu, barem donekle osjećajući olakšanje. No, shvatila je da se jaz među
njima upravo povećao i kroz tijelo su joj prošli trnci.
»Kasno je«, konačno je rekao Malone. »Zašto ne bismo malo odspavali i pozabavili se ovime za
nekoliko sati?«
38.
NEDJELJA, 25. LISTOPADA
SAMOSTAN DES FONTAINES
5: 2 5
D E R O Q U E F O R T J E zalupio vratima iza sebe. Ţeljezo je zazvoni lo uz metalni okvir kao
repetiranje puške, a brava se zaključala.
»Je li sve spremno?« upitao je jednog od suradnika.
»Kao što ste traţili.«
Dobro. Bilo je vrijeme da pokaţe svoju ozbiljnost. Krenuo je niz pod zemni hodnik. Nalazio se tri
kata ispod zemlje, u dijelu samostana koji je prvi put nastanjen prije tisuću godina. Neprestana
gradnja pretvorila je soba koje ga okruţuju u labirint zaboravljenih prostorija, koje su sada
uglavnom
korištene za hladno skladištenje.
Vratio se u samostan prije tri sata s dnevnikom Larsa Nellea i Royceom Claridonom. Gubitak
Pierres Gravees du Languedoc, knjige s aukcije, još uvi jek mu je teško padalo. Mogao se samo nadati
da će mu dnevnik i Claridor pruţiti dovoljno dijelova slagalice koji nedostaju.
I tamnoputa ţena - ona je bila problem.
Njegov svijet bio je isključivo muški, a iskustvo sa ţenama neznatno. Bile su dvije potpuno
različite vrste, u to je bio siguran, ali ţena s kojom se suočio na Pont St. Benezet izgledala je gotovo
kao izvanzemaljka. Ni u jednom tre nutku nije pokazala ni tračak straha, a bila je prepredena
poput lavice. Na vela ga je ravno na most, znajući točno plan bijega. Njezina jedina pogreška bila
je gubitak dnevnika. Morao je saznati tko je ona.
No, prvo mora obaviti druge stvari.
Ušao je u prostoriju nadsvođenu borovim gredama, netaknutim još od vremena Napoleona.
Dugačak stol protezao se sredinom prostorije, a na njemu je leţao Royce Claridon, polegnut na
leđa, ruku i nogu vezanih za čelične šiljke.
»Monsieur Claridon, imam malo vremena, a puno toga trebam od vas. Vaša suradnja učinit će sve
puno jednostavnijim.«
»Što očekujete od mene?« rekao je očajničkim glasom. »Samo istinu.« »Vrlo malo znam.«
»Dajte, nemojmo započinjati laţima.« »Ništa ne znam.«
Slegnuo je ramenima. »Ĉuo sam vas u arhivi. Vi ste izvor informacija.«
»Sve što sam rekao u Avignonu tek mi je tada sinulo.«
De Roquefort je rukom dao znak bratu koji je stajao na drugom kraju sobe. Muškarac je prišao i na
stol stavio otvorenu metalnu posudu. S tri ispruţena prsta, brat je zagrabio ljepljivu bijelu masu.
De Roquefort je skinuo Claridonove cipele i čarape.
Claridon je podigao glavu da bolje vidi. »Što to radite? Što je to?«
»Mast za kuhanje.«
Brat je utrljao mast u Claridonova gola stopala. »Što to radite?«
»Sigurno ste poznavalac povijesti. Kad su templare uhitili 1307., koristili su razna sredstva kako bi
izvukli priznanja. Ĉupali su zube, a prazne duplje čačkali metalnim predmetima. Zabijali su
klinove ispod noktiju. Toplina je korištena na razne maštovite načine. Jedna tehnika uključivala je
stavljanje masti na noge, a zatim izlaganje nauljene koţe plamenu. Stopala su se polako kuhala, a
koţa s njih padala kao dobro pečeno meso s kostiju. Mnoga braća podlegla su toj agoniji. Oni koji
su uspjeli preţivjeti priznali su sve što su ih traţili. Ĉak je i Jacques de Molay podlegao.«
Brat je završio stavljati mast na stopala i napustio prostoriju.
»U našim Kronikama spominje se jedan templar koji je, nakon što su je bio izloţen spaljivanju
nogu i priznao, odnesen pred svoje inkvizitore dok je u ruci drţao vreću s pougljenjenim kostima
stopala. Dopustili su mu da ih zadrţi kao uspomenu na iskušenje. Nije li to bilo lijepo od
inkvizitora?«
Prišao je grijalici na ugljen koja je gorjela u jednom uglu. Naredio je da je upale prije sat vremena,
a ugljen je već bio uţaren do bijele boje.
»Sigurno ste pretpostavili da je svrha ove vatre zagrijavanje prostorije. Moţe biti hladno ispod
zemlje ovdje u planinama. Ali ovu vatru dao sam napraviti samo za vas.«
Dokotrljao je kolica s grijalicom na metar od Claridonovih golih stopala.
»Ideja, kako kaţu, je da toplina bude niska i konstantna. Ne snaţna - jer to prebrzo isparava mast.
Kao i kod odreska, najbolje se peče na maloj vatri.«
Claridon je razrogačio oči.
»Kad su moju braću mučili u četrnaestom stoljeću, mislili su da će Bog osnaţiti nevine kako bi
mogli podnijeti bol, tako da bi samo krivci stvarno priznali. Također - kako prigodno, mogu reći bilo kakvo priznanje dobi veno mučenjem nije se moglo povući. Dakle, jednom kad je osoba
priznala taj predmet je bio završen.«
Gurnuo je grijalicu na tridesetak centimetara od gole koţe.
Claridon je zavrištao.
»Zar već, monsieur? Ništa vam se još nije ni dogodilo. Zar nemate ni kakvu izdrţljivost?« »Što
ţelite?«
»Mnoge stvari. Ali počnimo s pitanjem što je toliko vaţno u Don Miguel de Manara čita Zakone
Caridada.«
»U njoj se nalazi neki ključ koji je povezan s ocem Bigouom i nadgrob nim kamenom Marie
d'Hautpoul de Blanchefort. Lars Nelle je pronašao kriptogram. Vjerovao je da je ključ za rješavanje
kriptograma u slici.« Cla ridon je brzo govorio.
»Sve sam to čuo u arhivi. Ţelim čuti ono što niste rekli.«
»Ništa više ne znam. Molim vas, stopala mi gore.«
»U tome je poanta.« Posegnuo je u mantiju i izvukao dnevnik Larsa Nellea
»Vi ga imate?« rekao je Claridon začuđeno.
»Zašto ste tako iznenađeni?«
»Njegova udovica. Ona ga je imala.«
»Više ga nema.« Pročitao je veći dio dnevnika na putu iz Avignona. Lis tao je dok nije pronašao
kriptogram i okrenuo otvorene stranice prema Cla ridonu. »Je li ovo pronašao Lars Nelle?«
»Oui. Oui.«
»Kako glasi poruka?«
»Ne znam. Zaista, ne znam. Moţete li odmaknuti vatru? Molim vas preklinjem vas. Stopala su mi
u agoniji.«
Odlučio je da bi samilost mogla brţe odvezati jezik. Povukao je kolica tri deset centimetara dalje.
»Hvala vam. Hvala vam.« Claridon je ubrzano disao.
»Nastavite.«
»Lars Nelle pronašao je kriptogram u rukopisu Noela Corbua iz šezdesetih.' »Nitko nikad nije
pronašao taj rukopis.«
»Lars je. Bio je kod svećenika kojem je Ĉorbu povjerio rukopis prije nego što je umro 1968.«
Znao je za Corbua iz izvještaja jednog od svojih prethodnika. I taj voda je bio u potrazi za Velikom
ostavštinom.
»Što znaš o kriptogramu?«
»Sliku spominje i sam abbe Bigou, u ţupnom registratoru, malo prije nego što je pobjegao iz
Francuske u Španjolsku. Lars je vjerovao da je to ključ slagalice. No, umro je prije nego što ga je
uspio dešifrirati.«
De Roquefort nije imao litografiju slike. Ţena ju je uzela, zajedno s knjigom s aukcije. No, to
sigurno nije jedini primjerak slike Čitanje Zakona Ca-ridada. Sad kad je znao što treba traţiti,
pronaći će drugi primjerak.
»A što je sin znao?« Mark Nelle. Koliko je on znao?«
»Ne puno. Bio je nastavnik u Toulouseu. Istraţivao je vikendima iz hobija. Nije bio toliko ozbiljan.
Ali traţio je Sauniereovo skrovište u planinama kad je umro u lavini.«
»Nije umro tada.«
»Naravno da jest. Prije pet godina.«
De Roquefort mu je prišao bliţe. »Mark Nelle ţivio je ovdje, u ovom samostanu, posljednjih pet
godina. Izvučen je iz snijega i doveden ovamo. Naš majstor primio ga je k sebi i učinio ga našim
seneschalom. Također je htio da on postane naš novi majstor. No, zahvaljujući meni, u tome nije
uspio. Mark Nelle pobjegao je iz ovih zidina danas poslijepodne. Posljednjih pet godina
proučavao je naše zapise, traţeći znakove, dok ste se vi sakrivali u mentalnoj instituciji kao ţohar
od svjetla.«
»Govorite gluposti.«
»Govorim istinu. On je bio ovdje, dok ste se vi skrivali u strahu.«
»Plašio sam se vaš i vaše braće. I Lars vas se plašio.«
»Imao je dobrih razloga. Lagao mi je, nekoliko puta, a ja mrzim prijevare. Dao sam mu priliku za
pokajanje, ali umjesto toga odlučio se za još laţi.«
»Vi ste ga objesili s onog mosta, zar ne? Uvijek sam to znao.«
»Bio je nevjernik. Ateist. Vjerujem da shvaćate da ću učiniti sve što je potrebno kako bih postigao
svoj cilj. Nosim bijelu mantiju. Ja sam majstor ovog samostana. Gotovo pet stotina braće čeka moju
naredbu. Naš Zakon je jasan. Naredba majstora je kao naredba samog Krista, jer je Krist taj koji je
rekao kroz Davidova usta, Ob auditu auris obedivit mihi. Poslušao me je čim me je čuo. I to bi trebalo
izazivati strah u vašem srcu.« Mahnuo je dnevnikom. »A sad mi recite što ova slagalica kaţe.«
»Lars je smatrao da ona govori o lokaciji toga što je Sauniere pronašao.«
Posegnuo je za kolicima. »Kunem vam se, noge ću vam pretvoriti u batrlj-ako ne odgovorite na
moje pitanje.«
Claridon je razrogačio oči. »Što moram učiniti kako bih dokazao da sam iskren? Znam samo
djeliće priče. Lars je bio takav. Drţao je sve za sebe. Vi imate njegov dnevnik.«
Element očaja dao je riječima vjerodostojnost. »Još uvijek slušam.«
»Znam da je Sauniere pronašao kriptogram u crkvi u Rennesu kad je mije
njao oltar. Također je pronašao grobnicu u kojoj je saznao da Marie d'Haut-al de Blanchefort nije
pokopana na crkvenom groblju, već ispod crkve.« Sve to je već pročitao u dnevniku, ali ono što je
htio znati je: »Kako je Lars Nelle sve to saznao?« »Pronašao je informacije o grobnici u starim
knjigama otkrivenim na Monfort-Lamauryju, posjedu Simona de Montforta, koji je vrlo detaljno
opisao crkvu u Rennesu. Zatim je pronašao dodatne informacije iz Corbuo-vog rukopisa.«
Gnušao se imena Simona de Montforta - oportunista iz trinaestog stoljeća koji je zapovijedao
Albigenškim kriţarskim pohodom koji je opustošio Ganguedoc u ime Crkve. Da nije bilo njega,
templari bi postigli vlastitu od-vojenu drţavu, koja bi zasigurno spriječila njihov kasniji pad.
Jedina pogreška u ranom postojanju Reda bila je njezina ovisnost o sekularnom zakonu. Zašto su
prvi majstori osjećali toliku potrebu da se povezuju^s viteštvom, nikad mu nije bilo jasno.
»Sauniere je saznao da je njegov prethodnik, abbe Bigou, podigao nadgrobni spomenik Marie
d'Hautpoul. Smatrao je da su njegov natpis, kao i referenca o slici koju je Bigou ostavio u ţupnom
registru, tragovi.«
»Ti tragovi su smiješno očigledni.«
»Ne umovima osamnaestog stoljeća«, rekao je Claridon. »Većina je tada bila nepismena. Tako da
bi i najjednostavnije šifre, čak i same riječi, bile izuzetno efikasne. I, uostalom - ostale su skrivene
cijelo ovo vrijeme.«
Nešto iz Kronika proletjelo je kroz svijest de Roqueforta, iz vremena nakon Ĉistke. Jedini zapisani
trag o lokaciji Velike ostavštine. Gdje je najbolje sakriti kamenčići Odgovor je odjednom postao
očigledan. »Na zemlji«, promrmljao je.
»Što ste rekli?«
Vratio se natrag u stvarnost. »Moţete li se sjetiti što ste vidjeli na slici?« Claridon je potvrdno
kimao glavom. »Oui, monsieur. Svaki detalj.« Što je ovoj budali davalo određenu vrijednost.
»A također imam i crteţ«, rekao je Claridon. Je li ga dobro čuo? »Crteţ nadgrobnog spomenika?«
»Bilješke koje sam napravio u arhivi. Kad su se svjetla ugasila, zgrabio sam papir sa stola.«
Svidjelo mu se što čuje. »Gdje je?« »U mom dţepu.«
Odlučio je napraviti ponudu. »Što kaţete na suradnju? Obojica posjedujemo određeno znanje.
Zašto ne bismo udruţili naša nastojanja?« »Kakvu korist bih ja imao od toga?« »Noge bi vam
ostale čitave, to bi bila prva nagrada.« »Imate pravo, monsieur. Ta ideja mi se sviđa.«
Odlučio je apelirati na ono što je znao da Claridon ţeli. »Mi traţimo Veliku ostavštinu zbog
razloga različitih od tebe. Jednom kad je pronađemo, siguran sam da će vam određena novčana
naknada nadoknaditi trud.« A zatim je postao kristalno jasan. »Uostalom, neću vas pustiti. A ako i
uspijete pobjeći, pronaći ću vas.«
»Izgleda da baš nemam izbora.«
»Znate da su vas ostavili s nama.«
Claridon nije ništa rekao.
»Malone i Stephanie Nelle. Nisu vas ni pokušali spasiti. Radije su spašavali sami sebe. Ĉuo sam
kako ste molili za pomoć u arhivi. I oni su vas čuli. I nisu ništa učinili.« Dopustio je da riječi
sjednu, nadajući se da je ispravno procijenio njegov slab karakter. »Zajedno, monsieur Claridon,
moţemo biti uspješni. Ja imam dnevnik Larsa Nellea i pristup arhivi kakvu ne moţete ni zamisliti.
Vi imate informacije o nadgrobnom spomeniku i znate stvari koje ja ne znam. Obojica ţelimo istu
stvar, otkrijmo je zajedno.«
De Roquefort je zgrabio noţ koji je leţao na stolu između Claridonovih raširenih nogu i prerezao
konopce.
»Dođite, imamo posla.«
39.
RENNES-LE-CHATEAU
10: 4 0
M A L O N E J E P R A T I O Marka dok su prilazili crkvi Svete Marije Magdalene. Tijekom ljeta
tamo se nisu odrţavale mise. Nedjelja je očigledno bila previše popularan dan za turiste, koji su
već šetali izvan crkve, foto-grafirajući i snimajući video kamerama.
»Trebat ćemo ulaznicu«, rekao je Mark. »Ne moţete ući u ovu crkvu besplatno.«
Malone je ušao u Villu Bethanie i stao u kratak red. Kad se vratio, prona-šao je Marka ispred
ograđenog vrta gdje mu je Royce Claridon rekao da je stajao vizigotski stup i kip Djevice. Pročitao
je POKAJANJE, POKAJANJE i MISIJA 1891. uklesane na naličju stupa.
»Notre Dame de Lourdes«, rekao je Mark, pokazujući prema kipu. »Sau-niere je bio očaran
Lourdesom, koje je u to vrijeme bilo najpoznatije mjesto Marijinog ukazanja. Prije Fatime. Htio je
da Rennes postane mjesto hodo-čašća pa je sagradio ovaj vrt i dizajnirao kip i stup.«
Malone je pokazao prema ljudima. »Zelja mu se ispunila.« »Istina. Ali ne zato što je on ţelio.
Nisam siguran da itko ovdje uopće zna da stup nije originalan. To je kopija, postavljena prije više
godina. Original je teško čitljiv. Vrijeme je učinilo svoje. Nalazi se u crkvenom muzeju. Isto vrijedi
za veći dio ovog mjesta. Malo toga je onakvo kakvo je bilo u vrijeme Saunierea.«
Prišli su glavnim vratima crkve. Ispod pozlaćenog timpana Malone je pročitao riječi TERRJBILIS
EST LOCU ISTE. Iz knjige Postanka. Grozno je ovo mjesto. Znao je priču o Jakovu koji je sanjao o
ljestvama kojima putuju anđeli i nakon što se probudio govori - Grozno je ovo mjesto - a zatim
imenuje ono o čemu je sanjao Betel, što znači »Boţja kuća«. Pala mu je na pamet druga misao. »Ali
u Starom zavjetu je Betel postao rival Jeruzalemu kao religioznom središtu.«
»Točno. Još jedan od suptilnih tragova koje je Sauniere ostavio. Unutra ih ima još.«
Spavali su do kasno, a ustali su tek prije pola sata. Stephanie je uzela suprugovu sobu i još uvijek
je bila unutra, iza zatvorenih vrata, kad je Malone predloţio da on i Mark krenu prema crkvi. Htio
je razgovarati s mladićem bez Stephanie i ţelio joj je dati vremena da se ohladi. Znao je da izaziva
bitku i da će se prije ili kasnije njezin sin morati suočiti s njom. No, moţda nije loša ideja pokušati
odgoditi taj neizbjeţan događaj. Geoffrey je htio krenuti s njima, ali Mark mu je rekao da ostane.
Malone je osjetio da i Mark Nelle ţeli s njim razgovarati nasamo.
Ušli su u atrij.
Crkva je imala samo jedan prolaz između klupa i visoki strop. Dočekao ih je odvratan izrezbareni
đavao, pognut nisko, odjeven u zelenu haljinu, s grimasom na licu pod teretom zdjele sa svetom
vodom.
»To je zapravo demon Asmodej, a ne đavao«, rekao je Mark.
»Još jedna poruka?«
»Očigledno ga znate.«
»Ĉuvar tajni, ako se dobro sjećam«.
»Da. Pogledaj ostatak fontane.«
Iznad zdjele sa svetom vodom stajala su četiri anđela, svaki postavljen kao odvojeni dio kriţa.
Ispod njih je pisalo PAR CE SIGNE TU LE VAIN-CRAS. Malone je preveo s francuskog. Ovim
znakom ćete ga pobijediti.
Poznavao je značenje tih riječi. »To je Konstantin rekao kad se prvi put borio protiv svog
suparnika, Maksentija. Prema priči, navodno je vidio kriţ na suncu s tim riječima upisanim ispod
njega.«
»Ali ima jedna razlika.« Mark je pokazao prema urezbarenim slovima.
»U izvornom tekstu nema riječi ga. Samo Ovim znakom ćete pobijediti.«
»Je li to vaţno?«
»Moj otac je otkrio drevnu ţidovsku legendu koja je govorila o tome kako je kralj uspio spriječiti
demone od uplitanja u gradnju Hrama Salomona. Jedan od tih demona, Asmodej, kontroliran je
tako što je morao nositi vodu - jedini element koji je prezirao. Znači, simbolika ove fontane nije
neuobičajena. Ali ono ga u citatu očigledno je dodao Sauniere. Neki kaţu da je ga jednostavno
referenca za činjenicu da uranjanjem prsta u svetu vodu i zatim rađenjem znaka kriţa, što rade
katolici, moţemo pobijediti đavla -njega. Ali drugi su primijetili poloţaj te riječi u francuskom
jeziku. Par ce signe tu le vaincras. Riječ le, 'ga', u francuskom jeziku predstavlja trinaesto i četrnaesto
slovo. 1314.«
Sjetio se što je pročitao u knjizi o templarima. »Godina u kojoj je po gubljen Jacques de Molay«
»Slučajnost?« Mark je slegnuo ramenima.
Dvadesetak ljudi mililo je oko njih, fotografiralo i divilo se šarolikon prizoru koji je vrvio
aluzijama na tajnovitost. Vitraji su se protezali niz vanj ske zidove, ţivopisni od jarkog sunca.
Primijetio je prizore. Marija i Marta u Betaniji. Marija Magdalena susreće uskrslog Krista.
Uskrsnuće Lazara. »Ovo je kao zabavni park za teologe«, prošaptao je. »Moglo bi se i tako reći.«
Mark je pokazao prema crno-bijelom podu ispred oltara. »Ulaz u grobnici je tamo, ispred rešetke
od kovanog ţeljeza, sakriven ispod pločica. Prije neko liko godina neki francuski geolozi izvršili
su tajnu pretragu zgrade pomoći sonara prije nego što su ih mjesne vlasti zaustavile. Rezultati su
pokazali anoma liju ispod površine u području ispod oltara, što je vjerojatno grobnica.« »Nitko
nije probao kopati?«
»Mještani to nikad ne bi dopustili. Toje prerizično za turističku industriju. Nasmiješio se. »Isto to
je jučer rekao Claridon.« Sjeli su u jednu od klupa.
»Jedno je sigurno«, rekao je Mark tihim glasom. »Ovdje nema puta do blaga. Ali Sauniere je
upotrijebio ovu crkvu da ostavi poruku o onome što vjeruje. Sudeći po svemu što sam pročitao o
čovjeku, taj čin odgovara nje govoj drskoj osobnosti.«
Malone je primijeti da ništa oko njega nije suptilno. Pretjerane boje pozlaćivanje kvarili su svaku
ljepotu. Tada mu je nešto drugo postalo jasno Ništa nije bilo dosljedno. Svaki umjetnički izraz, od
kipova do reljefa i pro zora bio je individualan - bez obraćanja paţnje na temu, kao da bi bik kakva
sličnost bila uvredljiva.
Ĉudna nakupina ezoteričkih svetaca ravnodušno je buljila u njega, kao da su i sami posramljeni
svojim blistavim detaljima. Sv. Roko pokazivao je ranjeno bedro. Sv. Germana bacala je pregršt
ruţa iz svoje pregače. Sv. Magdalena drţala je vazu čudnog oblika. Koliko god se trudio, Malone
se nije mogao opustiti. Posjetio je mnoge europske crkve i većina ih je zračila dubokim osjećajem
za vrijeme i povijest. Ova ih je odbijala.
»Sauniere je upravljao svakim djelićem dekoracije«, govorio je Mark. »Ništa nije stavljeno bez
njegovog odobrenja.« Mark je pokazao prema jednom od kipova. »Sv. Antun Padovanski. Njemu
se molimo kad traţimo nešto što je izgubljeno.«
Shvatio je ironiju. »Još jedna poruka?«
»Očigledno. Pogledaj krajnje točke kriţa.«
Rezbarije su počinjale kod propovjedaonice, sedam uz sjeverni zid, još sedam uz juţni zid. Svaka
je bila ţivopisan bareljef koji je prikazivao trenutak Kristova raspeća. Njihova sjajna patina i
animirani detalji izgledali su neprikladno za nešto tako uzvišeno.
»Ĉudni su, zar ne?« upitao je Mark. »Kad su postavljeni 1887., bili su uobičajeni u ovom području.
U Rocamadouru postoji gotovo identičan par. Kuća Giscard u Toulouseu napravila je i jedne i
druge. Svašta se govorilo o tim bareljefima. Poklonici teorije zavjera tvrde da su u njima izvori
masonstva ili su zapravo nekakva karta prema blagu. Ništa od toga nije istina. Ali u njima postoje
poruke.«
Malone je uočio neke zanimljive detalje. Crni dječak rob koji je Pilatu drţao posudu za pranje. Veo
koji je Pilat nosio. Truba koja se oglasila u trenutku kad je Krist pao pod kriţem. Tri srebrna diska
koja lebde iznad površine. Dijete koje se susreće s Kristom, umotano u deku od škotskog tarta-na.
Rimski vojnik koji baca kocku za Kristov ogrtač, a na kocki su vidljivi brojevi tri, četiri i pet.
»Pogledaj četrnaestu postaju«, rekao je Mark pokazujući prema juţnom zidu.
Malone je ustao i krenuo prema prednjem dijelu crkve. Svijeće su treperile ispred oltara i brzo je
primijetio bareljef ispod njih. Zena, Marija Magdalena, pretpostavio je, u suzama, kleči u pećini
ispred kriţa koji je napravljen od dvije grane. U podnoţju grane leţala je lubanja i odmah se sjetio
lubanje s litografije koju je sinoć vidio u Avignonu.
Okrenuo se i proučio prizor posljednjeg poloţaja kriţa, broj 14, koji je pokazivao Kristovo tijelo
kojeg odnose dva muškarca, dok su tri ţene plakale. Iza njih se uzdizao kameni zid iznad kojeg se
vidio puni^mjesec na noćnom nebu.
»Isusa odnose u grob«, prošaptao je Marku, koji je prišao iza njega.
»Prema rimskom zakonu, razapeti čovjek nije se smio pokopati. Takva egzekucija bila je
namijenjena samo onima koji su počinili zločin protiv carstva. Ideja je bila da optuţeni polako
umire na kriţu - nekoliko dana čekajući smrt dok ga svi promatraju, a tijelo je ostavljeno
lešinarima. No, navodno je Pilat odobrio predavanje Kristovog tijela Josipu Arimatejcu kako bi ga
mogli pokopati. Jesi li se ikad pitao zašto?«
»Ne baš.«
»Drugi jesu. Zapamti, Krist je ubijen večer uoči Sabata. Nisu ga smjeli, po zakonu, pokopati nakon
zalaska sunca.« Mark je pokazao prema četrnaestoj postaji. »No, Sauniere je postavio ovaj prikaz,
koji jasno pokazuje da je tijelo odneseno nakon mraka.«
Malone još uvijek nije shvaćao značenje toga.
»Što ako je umjesto odnošenja u grob, Krist bio nošen iz groba, nakon zlaska sunca?« Nije
odgovorio.
»Jeste li upoznati s gnostičkim Evanđeljima?« upitao je Mark. Bio je. Pronađeni su u gornjem toku
Nila 1945. Sedmorica beduinskih nadničara kopala je i pronašla ljudski kostur i zapečaćenu urnu.
Misleći d a drţi zlato, razbili su urnu i pronašli trinaest kodeksa umotanih koţom. Ne kjiga kao što
ih znamo danas, nego njihove bliske prethodnike. Paţljivo za-pisani tekstovi uništenih rubova bili
su na drevnom koptskom jeziku, vjerojatno su ih zapisali svećenici koji su u četvrtom stoljeću
ţivjeli u obliţnjem samostanu. Kodeksi su sadrţavali četrdeset i šest drevnih kršćanskih ru-kopisa,
čiji je sadrţaj datirao iz drugog stoljeća, dok su sami kodeksi bili iz četv rtog stoljeća. Neki su
nakon toga izgubljeni, iskorišteni za potpalu ili bačeni, ali do 1947. ostatak je pribavio mjesni
muzej. Rekao je Marku što zna o tome.
»Odgovor na pitanje zašto su svećenici zakopali kodekse dolazi iz povijesti«, rekao je Mark. »U
četvrtom stoljeću je Atanazije, aleksandrijski biskup, poslao pismo svim crkvama u Egiptu.
Proglasio je da samo dvadeset i Sedam knjiga koje se nalaze u nedavno formuliranom Novom
zavjetu mogu biti smatrane biblijskim.
Sve druge heretičke knjige moraju biti uništene. Nijedan od tih četrdeset i Šest rukopisa iz urne nije
bio usklađen. Tako su svećenici iz pakomijskog samostana odlučili sakriti tih trinaest kodeksa
radije nego da ih unište, moţda čekajući promjenu u crkvenom vodstvu. Naravno, do takve
promjene nikad nije došlo. Umjesto toga, rimsko kršćanstvo doţivjelo je procvat. No, hvala nebesima da su kodeksi preţivjeli. To su gnostička Evanđelja koja poznajemo danas. U jednom,
Petrovom, piše: J dok su govorili o stvarima koje su vidjeli, ponovno su vidjeli tri muškarca kako izlaze iz
grobnice, a dvojica su nosila trećega.«
Malone je ponovno buljio u četrnaestu postaju. Dva muškarca nose trećega. »Gnostička Evanđelja
su neobični tekstovi«, rekao je Mark. »Mnogi znanstvenici sada kaţu da je jedno od njih Tomino
Evanđelje, vjerojatno najbliţe Kristovim stvarnim riječima. Rani kršćani strašno su se plašili
gnostika. Sama riječ dolazi od grčke riječi gnosis, što znači 'znanje'. Gnostici su jednostavno bili
ljudi koji su znali, ali rastuća katolička verzija kršćanstva nakon nekog vremena eliminirala je
gnostičku misao i nauk.« »A templari su je odrţali na ţivotu?«
Mark je potvrdno kimnuo. »Gnostička Evanđelja, i nekoliko drugih koje današnji teolozi nikad
nisu vidjeli, nalaze se u knjiţnici samostana. Templari su bili vrlo širokih nazora po pitanju Biblije.
Mnogo toga moţe se naučiti iz tih takozvanih heretičkih djela.«
»Kako je Sauniere mogao znati išta o tim Evanđeljima? Pronađena su desetljećima nakon njegove
smrti.«
»Moţda je on imao pristup još boljoj informaciji. Pokazat ću ti još nešto.«
Pratio je Marka prema ulazu u crkvu i izišli su na trijem. Iznad vrata se nalazio u kamen uklesan
okvir na kojem su bojom nanesene riječi.
»Pročitaj što piše ispod«, rekao je Mark.
Malone se mučio da raspozna slova. Mnoga su izblijedjela i bilo ih je teško dešifrirati, a natpis je
bio na latinskom.
REGNUM MUNDI ET O M N E M ORNATUM SAECULI CONTEMPSI,
PROPTER AMOREM DOMINI MEI JESU CHRISTI: QUEM VIDI,
QUEM AM AVI, IN QUEM CREDIDI, QUEM DILEXI
»U prijevodu, 'Prezirao sam kraljevstvo ovog svijeta i sve zemaljske ukrase, zbog ljubavi prema
mom Gospodinu Isusu Kristu, kojeg sam vidio, kojeg sam volio, u kojeg sam vjerovao, kojeg sam
štovao'. Na prvi pogled zanimljiva izjava, ali postoje neke primjetne pogreške.« Mark je pokazao
rukom. »Riječi scoeculi, anorem, quen i cremini pogrešno su napisane. Sauniere je potrošio stotinu i
osamdeset franaka za taj klesarski rad i iscrtavanje slova, što je u to vrijeme bila prilično velika
svota. Znamo iznos, jer račun još uvijek postoji. Uloţio je veliki trud kako bi dizajnirao ovaj ulaz,
ali ipak je dopustio da ostave pogrešan nar-pis. Bilo bi jednostavno ispraviti natpis, budući da su
slova samo obojana.« »Moţda nije primijetio.«
»Sauniere? Bio je izuzetno pedantan. Ništa mu nije promaklo.«
Mark ga je poveo dalje od ulaza u trenutku kad je još jedan val posjetitelja ulazio u crkvu. Stali su
ispred vrta s vizigotskim stupom i kipom Djevice.
»Natpis iznad vrata nije biblijski. Nalazi se u čitanju koji je napisao John Tauler u ranom
četrnaestom stoljeću. Ĉitanja su molitve ili pjesme koje su se koristile između čitanja biblijskih
ulomaka, a Tauler je bio vrlo poznat u Sauniereovo vrijeme. Moguće je da se Sauniereu
jednostavno svidjela ta uzrečica. Ali je prilično neobično.«
Malone se sloţio.
»Pogrešno napisane riječi mogle bi baciti svjetlo na razlog zašto je Sauniere uzeo baš tu uzrečicu.
Napisane riječi su quern cremini 'u kojeg sam vjerovao', ali riječ bi trebala biti credidi, no Sauniere je
dopustio pogrešno pisanje. Znači li to moţda da nije vjerovao u Njega? I onda ono najzanimljivije.
Quern vidi. Kojeg sam vidio.«
Malone je odmah shvatio značaj. »Sto god je pronašao dovelo ga je do Krista. Kojeg je vidio.«
»To je i tata mislio, i ja se slaţem. Sauniere nije mogao odoljeti da ne pošalje poruku. Htio je da
svijet zna da on zna, ali gotovo kao da je shvaćao da u njegovo vrijeme to nitko ne bi mogao
razumjeti. I bio je u pravu. Nitko nije. Nitko nije ni primijetio do četrdeset godina nakon njegove
smrti.« Mark je pogledao drevnu crkvu. »Cijela crkva je obrnuta. Postaje kriţnog puta obješene su
na zid obrnuto od bilo koje druge crkve na svijetu. Đavao na vratima - on je suprotno od dobra.«
Zatim je pokazao prema vizigotskom stupu udaljenom nekoliko metara. »Postavljen je naopako.
Pogledaj kriţ i rezbarije na pročelju.«
Malone je proučio pročelje.
»Sauniere je okrenuo stup prije nego što je uklesao riječi Misija 1891 na dnu i Pokajanje, Pokajanje,
na vrhu.«
Malone je uočio slovo V s krugom u središtu u donjem desnom uglu. Nagnuo je glavu i pokušao
dočarati obrnutu sliku. »Alfa i omega?« upitao je. »Neki tako misle. Tata je tako mislio.« »Drugo
ime za Krista.« »Tako je.«
»Zašto je Sauniere naopako okrenuo stup?« »Nitko još nije pronašao dobar razlog.«
Mark se odmaknuo od vrta i dopustio drugima da pohrle fotografirati. Zatim ga je poveo prema
straţnjem dijelu crkve, u kut vrta Kalvarije gdje se nalazila mala pećina.
»I ovo je replika. Za turiste. Drugi svjetski rat uništio je original. Sauniere ju je izgradio kamenjem
koje je donio sa svojih putovanja. On i ljubavnica znali su otići nekamo na nekoliko dana i vratiti
se s naramkom punim kamenja. Ĉudno, zar ne?«
»Ovisno o tome što je još bilo u naramku.«
Mark se nasmiješio. »Jednostavan način da donese malo zlata bez izazivanja sumnjičavosti.«
»Ali Sauniere je bio čudak. Moţda je jednostavno teglio kamenje.« »Svatko tko dođe ovamo je
malo čudan.« »Uključuje li to i tvog oca?«
Mark ga je ozbiljno pogledao. »Nesumnjivo. Bio je opsjednut. Svoj ţivot je podloţio ovom mjestu,
volio je svaki četvorni metar ovog sela. Ovo je bio njegov dom, u svakom pogledu.«
»Ali ne i tvoj?«
»Pokušao sam nastaviti njegov posao. Ali nisam imao njegovu strast. Moţda sam shvatio da je
cijeli pothvat uzaludan.«
»Zašto si se onda zavukao u samostan na pet godina?« '
»Bila mi je potrebna samoća. To je bilo dobro za mene. Ali majstor je imao veće planove. I tako
sam završio ovdje. Bjegunac pred templarima.«
»Što si radio u planinama kad je došlo do lavine?«
Mark mu nije odgovorio.
»Ono isto što tvoja majka sada radi. Pokušavao si se iskupiti za nešto. Samo nisi znao da te netko
promatra.« »Hvala nebesima da jesu.« »Majka ti je povrijeđena.« »Ti i ona radili ste zajedno?«
Primijetio je promjenu teme. »Već dugo vremena. Ona mi je prijateljica.«
»Njoj se teško uvući pod koţu.«
»Pričaj mi o tome. Ali nije neizvedivo. Zaista je povrijeđena. Osjeća krivnju i ţaljenje. Ovo bi za
vas dvoje mogla biti druga prilika.«
»Majka i ja krenuli smo davno različitim putovima. Tako je bilo najbolje za nas oboje.«
»Što onda radiš ovdje?«
»Došao sam u očevu kuću.«
»A kad si stigao vidio si da su u kući tuđe torbe. Obje naše putovnice ostavili smo sa stvarima.
Sigurno si ih pronašao. A ipak si ostao.«
Mark je okrenuo glavu, a Maloneu se to učinilo kao pokušaj prikrivanja sve veće zbunjenosti. Bio
je sličniji majci nego što je htio priznati.
»Imam trideset i osam godina i još uvijek se osjećam kao dječak«, rekao je Mark. »Posljednjih pet
godina ţivio sam u zaštićenoj čahuri samostana vođenoj vrlo strogim Zakonom. Ĉovjek kojeg sam
smatrao ocem bio je dobar prema meni, i vremenom sam se uzdigao na poloţaj vaţniji nego što
sam ikad prije imao.«
»A sad si ipak ovdje. Usred tko zna čega.«
Mark se nasmiješio.
»Ti i tvoja majka morate riješiti probleme.«
Mlađi muškarac stajao je ozbiljnog lica, preokupiran. »Ţena koju si sinoć spomenuo, Cassiopeia
Vitt. Znam za nju. Ona i moj otac svađali su se nekoliko godina. Ne bismo li je trebali pronaći?«
Primijetio je da Mark voli izbjegavati odgovore na pitanja postavljajući nova, baš kao i njegova
majka. »Ovisi. Je li ona prijetnja?«
»Teško je reći. Ĉini se da je uvijek u blizini, a tati se nije sviđala.«
»Ni de Roquefortu se ne sviđa.«
»U to sam siguran.«
»Sinoć, u arhivi, nije se identificirala, a de Roquefort joj nije znao ime. Ako je uhvatio Claridona,
sada zna tko je ona.« »Nije li to njezin problem?« upitao je Mark.
»Dva puta mi je spasila glavu. Trebam je upozoriti. Claridon mi je rekao da ţivi u blizini, u
Givorsu. Tvoja majka i ja odlazimo tamo danas. Mislili smo da je ova pustolovina završila. Ali to
se promijenilo. Moram posjetiti Cassiopeiu Vitt. Mislim da bi bilo najbolje da zasada to učinim
sam.«
»U redu. Mi ćemo čekati ovdje. Sada i sam moram u posjete. Prošlo je pet godina otkad sam
iskazao poštovanje prema svome ocu.«
Mark je krenuo prema ulazu u groblje.
286.
11 : o 5
S T E P H A N I E J E N A T O Ĉ I L A šalicu vruće kave i ponudila još jednu Geoffreyju, ali mladić je
odbio.
»Dopuštena nam je samo jedna šalica dnevno«, objasnio je.
Sjedila je za kuhinjskim stolom. »Je li tvoj cijeli ţivot voden Zakonom?«
»Takav je naš način.«
»Mislila sam da je i tajnovitost vaţna bratstvu. Kako to da tako otvoreno govoriš o tome?«
»Moj majstor, koji je sada s Gospodom, rekao mi je da budem iskren s vama.«
Bila je zbunjena. »Kako je tvoj majstor znao za mene?«
»Pomno je pratio istraţivanja vašeg supruga. To je bilo daleko prije mojeg vremena u samostanu,
ali majstor mi je pričao o tome. On i vaš suprug razgovarali su u nekoliko navrata. Majstor je bio
osoba kojoj se vaš suprug ispovijedao.«
Informacija ju je zapanjila. »Lars je stupio u kontakt s templarima?«
»Zapravo, templari su kontaktirali njega. Moj majstor prišao je vašem suprugu, ali vaš suprug
nikad nije znao da je on templar, nikad mu to nije otkrio. Moţda je smatrao da bi odavanje
okončalo njihovu komunikaciju, ali sigurno je znao.«
»Tvoj majstor zvuči kao zanimljiv muškarac.«
Lice mladića se ozarilo. »Bio je mudrac koji je pokušao činiti dobro za naš Red.«
Prisjetila se njegove obrane Marka prije nekoliko sati. »Je li i moj sin pomogao u tom nastojanju?«
»Zato je i izabran za seneschala.«
»A činjenica da je bio sin Larsa Nellea nije utjecala na taj izbor?« »O tome, gospodo, ne mogu
govoriti. Tek prije nekoliko sati saznao sam tko je seneschal, ovdje, u ovoj kući. Dakle, ne znam.«
»Malo znate jedni o drugima?«
»Vrlo malo, i neki od nas imaju poteškoće zbog toga. Drugi uţivaju u privatnosti. Ali ţivote
provodimo zajedno, kao u zatvoru. Prevelika prisnost mogla bi postati problem. Zato nam Zakon
zabranjuje bilo kakvu intimu s drugima. Drţimo se za sebe, a naša šutnja osnaţena je kroz Boţju
sluţbu.«
»Zvuči teško.«
»To je ţivot koji smo odabrali. No, ova avantura«, zatresao je glavom, »majstor mi je rekao da ću
otkriti mnoge nove stvari. Bio je u pravu.«
Otpila je gutljaj kave. »Tvoj majstor je bio siguran da ćemo se ti i ja stresti?<
»On je poslao dnevnik u nadi da ćete doći. Također je poslao pismo Ernstu Scovilleu, u kojem su
se nalazile stranice dnevnika vezane uz vas. Nadao se da će to povezati vas dvoje. Znao je da vas
Scoville ne voli, to je saznao od vašeg supruga. Ali shvatio je da imate ogromne resurse. Zato je
htio da vas dvoje, zajedno sa seneschalom i sa mnom, pronađete Veliku ostavštinu.«
Prisjetila se tog izraza i njegovog objašnjenja od ranije. »Zar vaš Red zaista smatra da ima više u
priči o Kristu - stvari za koje svijet ne zna?«
»Još nisam dostigao dovoljno visoku razinu obuke da bih mogao odgo voriti na vaše pitanje.
Potrebna su mnoga desetljeća sluţbe prije nego što ću moći saznati ono što Red zaista zna. Ali
smrt, barem meni, i iz onoga što su me do sada naučili izgleda kao jasan kraj. Mnoge tisuće umrle
su na bojnim poljima Svete Zemlje. Nijedan od njih nikad nije uskrsnuo i otišao.«
»Katolička crkva bi ovo što si upravo rekao nazvala herezom.«
»Crkva je institucija koju su stvorili ljudi i koju vode ljudi. Svako više značenje koje se pridodaje
toj instituciji također je tvorevina ljudi.«
Odlučila je izazvati sudbinu. »Sto bih trebala učiniti, Geoffrev?«
»Pomozite sinu.«
»Kako?«
»On mora dovršiti ono što je njegov otac započeo. Raymondu de Ro quefortu ne smijemo
dopustiti da pronađe Veliku ostavštinu. Majstor je bio jasan po tom pitanju. Zato je planirao
unaprijed. Za to me je obučio.«
»Mark me mrzi.«
»On vas voli.«
»Kako bi ti to znao?«
»Majstor mi je rekao.«
»To on nikako nije mogao znati.«
»Moj majstor je znao sve.« Geoffrey je posegnuo u dţep hlača i izvukao zapečaćenu omotnicu.
»Rečeno mi je da vam ovo dam kad smatram da je pravo vrijeme.« Pruţio joj je izguţvanu
omotnicu i ustao. »Seneschal i g. Malone otišli su u crkvu. Ostavit ću vas nasamo.«
Bila mu je zahvalna na tome. Nije znala kakve osjećaje ova poruka moţe izazvati pa je čekala da se
Geoffrey udalji iz blagovaonice, a zatim otvorila omotnicu.
Gospođo Nelle, vi i ja smo stranci, ali čini mi da znam puno o vama, izLarsovih priča. Rekao mi je što mu je
leţalo na duši. Vaš sin je bio drukčiji. On je drţao ono što ga muči u sebi, i vrlo malo dijelio. Samo u
nekoliko navrata sam uspio naučiti neke djeliće, ali njegovi osjećaji nisu bili tako očiti poput očevih. Moţda
je to naslijedio od vas? Nisam sarkastičan. Ono što se sigurno trenutno događa vrlo je ozbiljno. Raymond de
Roquefort je opasan čovjek. Potaknut je sljepilom koje je kroz stoljeća utjecalo na mnoge u našem Redu.
Njegova zaluđenost zamućuje mu vid. Vaš sin borio se protiv njega za vodstvo i izgubio. Naţalost, Mark ne
posjeduje odlučnost koja je potrebna za dovršavanje njegovih bitaka. Lako ih je započeti, još lakše nastaviti,
ali završiti ih je iznimno teško. Njegove bitke s vama. Njegove bitke s de Roquefortom. Bitke s vlastitom
savješću. Sve su to njegovi izazovi. Mislio sam da bi vaše udruţivanje moglo biti odlučujuće za oboje. Ne
poznajem vas, ali vjerujem da vas razumijem. Vaš suprug je mrtav, a toliko toga je ostalo neriješeno. Moţda
će ova potraga konačno razotkriti sva vaša pitanja. Vjerujte sinu, zaboravite na prošlost, mislite samo na
budućnost. To bi uvelike moglo utjecati na uspostavu mira. Moj Red jedinstven je u cijelom kršćanstvu.
Naša vjerovanja su različita, a sve zbog onoga što su izvorna braća naučila i proslijedila dalje. Čini li nas to
manje kršćanima? Ili više kršćanima? Nijedno, po mom mišljenju. Pronalazak Velike ostavštine odgovorit će
na mnoga pitanja, ali plašim se da će ih još više postaviti. Na vama i vašem sinu leţat će odluka da odlučite
što je najbolje ako i kada dođe kritično vrijeme, a nadam se da hoće, jer imam povjerenja u vas oboje.
Dogodilo se uskrsnuće. Ponuđena je druga prilika. Mrtvi su ustali i sad hodaju među vama. Iskoristite ovo
čudo, ali upozoravam vas: Iščistite svijest od svih predrasuda na koje ste se toliko navikli. Otvorite se širim
shvaćanjima, i razlučujte sigurnijim metodama. Jedino tako moţete uspjeti. Neka Gospodin bude s vama.
Niz lice su joj potekle suzu. Ĉudnovat osjećaj, plač. Osjećaj kojeg nije pamtila još od djetinjstva.
Bila je obrazovana i imala iskustvo desetljetnog rada na vrhunskim poloţajima u obavještajnoj
zajednici. Karijeru je provela rješavajući jednu kritičnu situaciju za drugom. Mnogo je puta
donijela odluku između ţivota i smrti. No ništa od toga se nije ovdje moglo primijeniti. Kao da je
napustila svijet dobra i zla, ispravnog i pogrešnog, crnog i bijelog i ušla u područje u kojem
njezine najdublje misli nisu samo bile poznate, već i shvaćene. Taj majstor, muškarac s kojim nikad
nije ni riječ progovorila, izgledao je kao netko tko potpuno shvaća njezinu bol.
Ali bio je u pravu.
Markov povratak bio je uskrsnuće. Veličanstveno čudo s neograničenim mogućnostima.
»Jesu li vas riječi rastuţile?«
Podigla je pogled. Geoffrey je stajao na vratima. Obrisala je suze. »Na neki način. Ali istovremeno,
donose mi radost.«
»Takav je bio majstor. Poznavao je i radost i bol. Iako je prošao kro2 mnogo boli, naročito u
posljednjim danima.«
»Kako je umro?«
»Od raka, preksinoć.«
»Nedostaje li vam?«
»Odrastao sam bez obitelji. Svećenici i redovnice naučili su me o ţivotu, Bili su dobri prema meni,
ali nitko me nikada nije volio. Teško je odrasti bez roditeljske ljubavi.«
Izjava ju je pogodila u srce.
»Majstor mi je pokazao veliku dobrotu, moţda čak i ljubav, ali više od svega, pokazao mi je
povjerenje.« »Onda ga nemoj iznevjeriti.« »Neću.«
Odmahnula je papirom. »Mogu li ovo zadrţati?«
Potvrdno je kimnuo. »Ja sam samo bio dostavljač.«
Malo se sabrala. »Zašto su Mark i Cotton otišli u crkvu?«
»Osjetio sam da seneschal ţeli razgovarati s gospodinom Maloneom.«
Ustala je. »Moţda bismo i mi trebali...«
Na vratima se začulo kucanje. Ukočila se dok joj je pogled jurnuo prema otključanim vratima.
Cotton i Mark bi jednostavno ušli. Vidjela je da se i Geoffrey trznuo i u ruci mu se pojavio pištolj.
Prišla je vratima i pogledala kroz staklo.
Poznato lice gledalo je u nju.
Royce Claridon.
292
D E R O Q U E F O R T J E B I O bijesan. Prije četiri sata je saznao da je, u noći kad je majstor umro,
sigurnosni sustav u arhivi zabiljeţio posjet u 23:51. Seneschal je ostao u arhivu dvanaest minuta i
izašao s dvije knjige. Elektronske trake pričvršćene za svaki svezak identificirale su sveske kao
kodeks iz trinaestog stoljeća koji je dobro poznavao, te izvještaj vode s kraja devetnaestog stoljeća,
koje je također pročitao.
Kad je prije nekoliko sati ispitivao Roycea Claridona, nije mu dao do znanja da je upoznat s
kriptogramom koji se nalazi u dnevniku Larsa Nellea. Takav kriptogram nalazio se i u zapisu
prijašnjeg vode, zajedno s lokacijom na kojoj je zagonetka pronađena - u crkvi oca Gelisa u
Coustausai, nedaleko od Rennes-le-Chateaua. Prisjetio se iz prijašnjeg čitanja da je vođa
razgovarao s Gelisom nedugo prije nego što je svećenik ubijen i saznao da je Sauniere također u
svojoj crkvi pronašao kriptogram. Kad su ih usporedili, kriptogrami su bili identični. Gelis je
očigledno riješio zagonetku i vodi rekao rješenje, ali taj odgovor nije bio zapisan, a nikad nakon
Gelisove smrti nije pronađen. I mjesna policija i vođa sumnjali su da je ubojica traţio nešto u
Gelisovoj torbi. Sigurno Gelisovo rješenje. No, je li ubojica bio Sauniere? Teško je reći. Taj zločin
nikad nije riješen. Ipak, uzevši u obzir ono što de Roquefort zna, svećenika iz Rennesa sigurno
treba uključiti u svaki popis sumnjivih osoba.
A sada je zapis nestao. Moţda ipak nije sve izgubljeno, jer posjeduje dnevnik Larsa Nellea, u
kojem se nalazi Sauniereov kriptogram. No, je li uistinu bio, kao što je vođa zapisao, identičan
Gelisovom? Nije to mogao znati bez dnevnika, koji je sigurno iz nekog razloga odnesen iz arhive.
Prije pet minuta, dok je slušao preko mikrofona zalijepljenog na prozorsko staklo dok su se
Stephanie Nelle i brat Geoffrey povezivali, saznao je kako su Mark Nelle i Cotton Malone krenuli
prema crkvi. Stephanie Nelle čak je i plakala nakon što je pročitala ono što je bivši majstor napisao.
Kako dirljivo! Majstor je pomno planirao unaprijed, a cijela ova situacija vrtoglavom je brzinom
izmicala kontroli. Trebao je snaţno povući uzde i zaustaviti poniranje. Dok se Royce Claridon bavi
osobama u kući Larsa Nellea, on će se pobrinuti za drugu dvojicu.
Odašiljač koji je još uvijek bio pričvršćen za Maloneov unajmljeni automobil otkrio je da su se
Malone i Stephanie Nelle vratili u Rennes iz Avig-nona u ranim jutarnjim satima. Mark Nelle
vjerojatno je došao ovamo ravno iz samostana, što i nije bilo iznenađujuće.
Nakon sinoćnjih događaja sa ţenom na mostu, mislio je da Malone i Stephanie više nisu vaţni,
zato je svojim ljudima naredio da ih samo onesposobe. Ubojstvo aktivnog i bivšeg američkog
operativca sigurno bi privuklo pozornost. Došao je u Avignon kako bi otkrio koje tajne se kriju u
arhivima palače i kako bi uhitio Claridona, a ne privukao zanimanje cijele američke obavještajne
zajednice. Uspio je u sva tri cilja i kao bonus uspio je doći i do dnevnika Larsa Nellea. Sve u
svemu, nije loše za jednu noć. Ĉak je bio spreman i pustiti Marka Nellea i Geoffreyja, budući da su
izvan samostana predstavljali puno manju opasnost. Ali nakon što je saznao za dvije ukradene
knjige, ta strategija se promijenila.
»Na poloţaju smo«, začuo je glas.
»Ostanite mirni dok vas ne pozovem«, prošaptao je u mikrofon za reverom. Poveo je šestoricu
braće sa sobom, koji su sada bili raštrkani po selu stapajući se sa sve većom gomilom nedjeljnih
posjetitelja. Dan je bio vedar, sunčan i tipično vjetrovit. Dok su doline rijeke Aude bile tople i
mirne, vrhovi koji ih okruţuju neprestano su češljani planinskim vjetrovima.
Prošetao je uz glavnu ulicu prema crkvi Marije Magdalene, ni ne pokušavajući prikriti svoj
dolazak.
Htio je da Mark Nelle zna da je ovdje.
M A R K J E S T A J A O nad očevim grobom. Nadgrobni spomenik bic je odrţavan, kao i svi drugi
grobovi jer je groblje danas integralni dio sve veće turističke ponude grada.
Prvih šest godina nakon očeve smrti, osobno se brinuo za grob, posjećujući ga gotovo svakog
vikenda. Također se brinuo i za kuću. Otac je bio vrle popularan među stanovnicima Rennesa,
budući da se s poštovanjem odno sio prema ovom selu i sjećanju na Saunierea. To je moţda bio i
jedan od razloga zašto je njegov otac unio toliko fikcije o Rennesu u svoje knjige. Uveličana
tajnovitost bila je pokretač zarade za cijelu regiju, a pisci koji su po kušali umanjiti njezin
misticizam nisu ovdje bili dobrodošli. Budući da j<
vrlo malo bilo poznato o bilo kojem dijelu priče, postojao je širok prostor za improvizaciju.
Pomoglo je i to što su njegovog oca smatrali osobom koja je tu priču otkrila svijetu, iako je Mark
znao kako je malo poznata francuska knjiga Gerarda de Sede, Le Tresor Maudit> objavljena u
kasnim šezdesetima, bila ono što je zapalilo očevu znatiţelju. Uvijek je mislio da je naslov - Prokleto blago - prikladno, naročito nakon nenadane očeve smrti. Mark je bio tinejdţer kad je prvi put
pročitao očevu knjigu. Ali tek godinama kasnije, kad je bio na postdiplomskom studiju, tešući
svoje znanje srednjovjekovne povijesti i religiozne filozofije, otac mu je rekao o čemu se zaista
radi.
»Srţ kršćanstva leţi u uskrsnuću fizičkih tijela. To je ispunjenje Starozavjetnog obećanja. Ako
kršćani jednog dana ne uskrsnu, njihova vjera je beskorisna. Nedostatak uskrsnuća znači da su sva
Evanđelja laţ — a vjera kršćana samo za ovaj ţivot - jer nakon toga nema ničega. Uskrsnuće je ono
što čini sve što radimo u Kristu vrijedno spomena. Druge religije govore o raju i zagrobnom
ţivotu, ali samo kršćanstvo nudi Boga koji je postao čovjekom, umro za svoje sljedbenike i
uskrsnuo od mrtvih kako bi vladao zauvijek.«
»Razmisli o tome«, rekao mu je otac. »Kršćani mogu imati različita mišljenja o mnogim
predmetima. No, svi se slaţu po pitanju uskrsnuća. Ono je njihova univerzalna konstanta. Isus je
uskrsnuo od mrtvih samo za njih. Smrt je pobijeđena za njih. Krist je ţiv i radi na njihovu spasenju.
Kraljevstvo nebesko čeka na njih, budući da će i oni biti uskrsnuti od mrtvih kako bi zauvijek
ţivjeli s Gospodinom. U svakoj tragediji mogu pronaći smisao, budući da uskrsnuće ostavlja nadu
u budućnost.«
Tada mu je otac postavio pitanje koje ga od tada proganja.
»Što ako se to nikad nije dogodilo? Što ako je Krist jednostavno umro, prah pretvoren u prah?«
Zaista, što ako?
»Pomisli na milijune koji su pobijeni u ime uskrslog Krista. Samo za vrijeme Abigenzinškog rata
petnaest tisuća muškaraca, ţena i djece spaljeno je na lomači samo zbog poricanja nauka o
raspeću. Inkvizicija je pobila još milijune. Kriţarski ratovi u Svetoj Zemlji odnijeli su stotine tisuća
ţivota. Sve u ime takozvanog uskrslog Krista. Pape su stoljećima koristile Kristovu ţrtvu kao
motivaciju za svoje ratnike. Da do uskrsnuća nikad nije došlo, dakle da nije bilo obećanja
zagrobnog ţivota, što misliš, koliko bi tih muškaraca bilo spremno suočiti se sa smrću?«
Odgovor je bio jednostavan. Nijedan.
Što ako zaista nije bilo uskrsnuća?
Mark je upravo proveo pet godina traţeći odgovor na to pitanje unutar Reda za koji je svijet mislio
da je istrijebljen prije sedam stotina godina. No iz njega je izišao isto toliko zbunjen kao kad je prvi
put kročio u samostan
Što je time dobiveno?
Još vaţnije, što je izgubljeno?
Odagnao je zbunjenost iz svoje svijesti i ponovno se usredotočio na očev grob. Sam je naručio
nadgrobni spomenik i nazirao njegovo postavljanje jednog sumornog svibanjskog poslijepodneva.
Oca su pronašli tjedan dana ranije, obješenog s mosta pola sata juţno od Rennesa. Mark je bio kod
kuće u Toulouseu kad ga je policija nazvala. Sjećao se očevog lica kad je identifici rao tijelo — siva
koţa, otvorenih usta, mrtvih očiju. Groteskan prizor za ko jeg se plašio da će zauvijek ostati s njim.
Majka se vratila u Georgiju odmah nakon pogreba. Malo su razgovarali u ta tri dana koje je
provela u Francuskoj. Tada je imao dvadeset i sedam go dina, tek je započinjao na fakultetu u
Toulouseu kao asistent na postdiplom skom studiju, nespreman za ţivot. Pitao se je li danas,
jedanaest godina kas nije, išta bolje pripremljen. Jučer je bio spreman ubiti Raymonda de Roque
forta. Što se dogodilo sa svime što su ga učili? Gdje je bila ona disciplina za koju je smatrao da je
posjeduje? Bilo je lako shvatiti de Roquefortove pog reske - laţan osjećaj duţnosti potican
egoizmom - ali zbunjivale su ga vlas tite slabosti. U rasponu od tri dana prošao je put od
senesehala do bjegun ca. Iz sigurnosti u kaos. Iz svrhovitosti u lutanje.
A zašto?
Osjećao je pritisak pištolja ispod svoje jakne. Sigurnost koju mu je pruţao bila je uznemiravajuća još jedan novi i čudan osjećaj koji mu je dono sio spokoj.
Udaljio se od očevog groba i polako došao do vječnog odmorišta Ernsta Scovillea. Znao je da ga je
povučeni Belgijanac volio. Očigledno je i majstor znao za njega, budući da je Scovilleu prošli
tjedan poslao pismo. Što je ono de Roquefort jučer rekao o tim pošiljkama? Za jednog od primalaca
sam se pobrinuo. Očigledno. Ali što je još rekao? Uskoro ću se pobrinuti i za drugog Njegova majka bila
je u opasnosti. Svi su bili u opasnosti. No nije mogao puno učiniti po tom pitanju. Da ode na
policiju? Nitko im ne bi vjerovao. Samostan je bio na dobrom glasu, a nijedan brat nikad ne bi
progovorio protiv Reda. Sve što bi mogli pronaći je tihi samostan posvećen Bogu. Postojali su
planovi za skrivanje svih predmeta povezanih s bratstvom, a nijedan muškarac unutar samostana
ne bi posrnuo u svojoj duţnosti.
U to je bio siguran.
Ne, bili su prepušteni sami sebi.
M A L O N E J E U V R T U Kalvarije čekao na Markov povratak s groblja. Nije htio ometati nešto
tako osobno, budući daje u potpunosti razumio uznemirene osjećaje koji su ga proţimali. Imao je
samo deset godina kad je njegov otac umro, ali tuga koju je osjetio kad je shvatio da ga više nikad
neće vidjeti nikad nije izblijedjela. Za razliku od Marka, on nije imao groblje koje bi mogao
posjetiti. Grob njegova oca bio je na dnu Sjevernog Atlantika, unutar zdrobljene oplate potopljene
podmornice. Jednom je pokušao pronaći detalje tog događaja, ali cijeli taj slučaj ostao je vojna
tajna.
Njegov otac volio je Mornaricu i Sjedinjene Američke Drţave, bio je domoljub koji je svojevoljno
dao ţivot za svoju domovinu. Ta spoznaja oduvijek je činila Malonea ponosnim. Mark Nelle imao
je sreće. Proveo je mnogo godina sa svojim ocem. Odrasli su upoznavajući jedan drugoga i ţiveći
zajedno. Ali na mnogo načina su on i Mark bili slični. U oba slučaja su im očevi bili posvećeni
poslu. Obojica više nisu postojali. Niti za jednu smrt nisu dobili zadovoljavajuće objašnjenje.
Stajao je ispred Kalvarije i promatrao kako posjetitelji ulaze i izlaze s groblja. Konačno je uočio
Marka kako iza grupe japanskih turista prolazi kroz prednja vrata.
»Ovo je bilo teško«, rekao je Mark dok je prilazio. »Nedostaje mi.«
Odlučio je nastaviti razgovor tamo gdje su stali. »Ti i majka morat ćete se pomiriti.«
»Među nama ima dosta gorkih osjećaja, a pogled na njegov grob samo ih je ponovno vratio u
fokus.«
»Ona ima srce. Istina, okovano je u čelik, ali ipak ga ima.« Mark se nasmiješio. »Ĉini mi se da je
dobro poznaješ.« »Imam iskustva s njom.«
»Trenutno se moramo usredotočiti na ono što je majstor smislio.« »Vas dvoje dobro izbjegavate
razgovore o problemima.« Mark se ponovno nasmiješio. »To nam je u genima.« Bacio je pogled na
sat. »Jedanaest i trideset. Moram krenuti. Ţelim posjetiti Cassiopeiu Vitt prije nego što padne
mrak.« »Nacrtat ću ti kartu. Nije daleko odavde.«
Napustili su vrt Kalvarije i skrenuli na glavnu ulicu. Tridesetak metara ispred njih Malone je
primijetio niskog muškarca grubih crta lica, ruku gur-nutih u dţepove koţne jakne, koji je
marširao ravno prema crkvi.
Primio je Marka za rame. »Imamo društvo.«
Mark je pratio Maloneov pogled i također vidio de Roqueforta.
Malone je brzo procijenio njihove opcije, uočavajući još tri kratko ošišana muškaraca. Dvojica su
stajala ispred Vile Bethanie. Drugi je blokirao uličicu koja vodi prema parkiralištu.
»Imaš li kakvih prijedloga?« upitao je Malone.
Mark je krenuo prema crkvi. »Slijedi me.«
S T E P H A N I E J E otvorila vrata i Royce Claridon ušao je u kuću. »Otkuda si ti došao?« upitala je
pokazujući Geoffreyju da spusti oruţje.
»Sinoć su me odveli iz palače i dovezli me ovamo. Drţali su me zatočenog u stanu dvije ulice
dalje, ali uspio sam im pobjeći.«
»Koliko je braće u selu?« upitao je Geoffrey Claridona.
»Tko si ti?«
»Ovo je Geoffrey«, rekla je, nadajući se da je Geoffrey shvatio da mora odati što je manje moguće.
»Koliko je braće ovdje?« Geoffrey je ponovno pitao. »Ĉetvorica.«
Stephanie je krenula prema kuhinjskom prozoru i pogledala prema ulici. Popločana cesta bila je
pusta u oba smjera. No, bila je zabrinuta za Marka i Malonea. »Gdje su braća?«
»Ne znam. Ĉuo sam kako govore da ste u Larsovoj kući pa sam došao ravno ovamo.«
Nije joj se svidio taj odgovor. »Sinoć ti nismo mogli pomoći. Nismo imali pojma kamo su te odveli.
Onesvijestili su nas kad smo pokušali uhvatiti de Roqueforta i ţenu. Kad smo se ponovno
osvijestili, svi su već otišli.«
Francuz je podigao dlanove. »U redu je, gospodo. Razumijem. Ništa niste mogli učiniti.«
»Je li de Roquefort ovdje?« upitao je Geoffrey.
»Tko?«
»Majstor. Je li ovdje?«
»Nisu govorili nikakva imena.« Claridon se okrenuo prema njoj. »Ali čuo sam kako govore da je
Mark još uvijek ţiv. Je li to istina?«
Potvrdno je kimnula. »On i Cotton otišli su prema crkvi, ali uskoro bi se trebali vratiti.«
»To je čudo. Mislio sam da je zauvijek nestao.«
»I ja također.«
Pogledao je po prostoriji. »Nisam bio u ovoj kući već dugo vremena. Lars i ja proveli smo puno
vremena ovdje.«
Ponudila mu je da sjedne za stol. Geoffrey se smjestio blizu prozora, a Stephanie je primijetila
nervozu u njegovom inače smirenom ponašanju.
»Što ti se dogodilo?« upitala je Claridona.
»Bio sam vezan sve do jutra. Odvezali su me kako bih mogao otići na zahod. Iz kupaonice sam
pobjegao kroz prozor i došao ravno ovamo. Sigurno će me traţiti, ali nisam znao kamo pobjeći.
Prilično je teško izići iz ovog grada, budući da postoji samo jedan ulaz i izlaz.« Claridon se
vrpoljio u stolici. »Mogu li vas zamoliti za malo vode?«
Ustala je i napunila čašu vodom iz slavine. Claridon ju je ispio u jednom gutljaju. Ponovno je
napunila čašu.
»Uţasno sam ih se plašio«, rekao je Claridon.
»Što ţele?« upitala je.
»Traţe svoju Veliku ostavštinu, baš kao i Lars.«
»A što ste im vi rekli?« upitao je Geoffrey, s tragom prijekora u glasu.
»Ništa im nisam rekao, ali vrlo malo su i pitali. Rekli su mi da će me ispitati kasnije danas, nakon
što se pobrinu za nešto drugo. Ali nisu mi rekli o čemu se radi.« Claridon je gledao u nju. »Znate li
vi što od vas ţele?«
»Imaju Larsov dnevnik, knjigu s aukcije i litografiju slike. Što još ţele?«
»Mislim da ţele Marka.«
Te riječi su vidljivo ukočile Geoffreyja.
Htjela je znati: »Što ţele od njega?«
»Nemam pojma, gospođo. Ali pitam se je li išta od ovoga vrijedno krvoprolića.«
»Braća su ginula već gotovo devet stotina godina za ono u što vjeruju«, rekao je Geoffrey. »Ni ovo
nije drukčije.« »Govoriš kao netko iz Reda.« »Samo citiram povijest.«
Claridon je ispijao vodu. »Lars Nelle i ja proučavali smo Red mnogo godina. Ĉitao sam o toj
povijesti o kojoj govoriš.«
»Što si pročitao?« Geoffrey je upitao s čuđenjem u glasu. »Knjige koje su napisale osobe koje ne
znaju ništa. Pisali su o herezi i idolopoklonstvu, ljubljenju jedni drugih u usta, sodomiji i nijekanju
Isusa Krista. Ništa od toga nije istinito. Sve su to samo laţi smišljene kako bi se Red uništio, a
njegovo blago otelo.«
»Sada zaista govoriš kao templar.«
»Govorim kao čovjek koji cijeni pravdu.«
»Zar to nije templar?«
»Zar to ne bi trebali biti svi ljudi?«
Stephanie se nasmiješila. Geoffrey je bio brz.
M A L O N E J E slijedio Marka natrag u crkvu Marije Magdalene. Ţurno su prošli kroz središnji
prolaz, niz devet redova klupa u kojima su sjedili turisti, prema oltaru. Tamo je Mark skrenuo
udesno i ušao u malu prostoriju kroz otvorena vrata. Trojica posjetitelja s kamerama stajala su
unutra.
»Moţete li nas na trenutak ispričati?« upitao ih je Mark na engleskom. »Ja sam iz muzeja, i ova
soba nam treba na nekoliko trenutaka.«
Nitko nije postavljao u pitanje očigledni autoritet, a Mark je njeţno zatvorio vrata iza njih. Malone
je pogledao oko sebe. Prostor je bio prirodno osvijetljen svjetlošću koja je dopirala kroz vitraj. Red
praznih polica dominirao je jednim zidom. Druga tri bila su obloţena drvom. U prostoriji nije bilo
namještaja.
»Ovo je bila sakristija«, rekao je Mark.
De Roquefort je bio udaljen manje od minute, pa je htio znati: »Pretpostavljam da imaš nešto na
umu?«
Mark je prišao policama i prstima potraţio iznad gornje police. »Kao što sam ti rekao, kad je
Sauniere izgradio vrt Kalvarije, napravio je spilju. On i njegova ljubavnica odlazili su u nizinu i
sakupljali kamenje.« Mark je nastavio nešto traţiti. »Vraćali su se s košarama punim kamenja. Evo,
tu.«
Mark je spustio ruku i primio ormar, koji se širom otvorio u prostor bez prozora. »Ovo je bilo
Sauniereovo skrovište. To što je donio sa sobom uz kamenje pohranjivao je ovdje. Vrlo malo ljudi
zna na ovaj dodatak. Sauniere ga je izradio tijekom obnove crkve. Planovi za ovu zgradu, prije
1891., pokazuju ovo kao otvorenu prostoriju.«
Mark je izvukao automatski pištolj ispod jakne.
302KA
»Pričekat ćemo ovdje i vidjeti što se događa.« »Zna li de Roquefort za ovu prostoriju?« »Uskoro
ćemo saznati.«
42.
D E R O Q U E F O R T J E zastao ispred crkre. Ĉudno da su njegove mete ušle unutra. No, nije
vaţno. Uskoro će se osobno pobrinuti za Marka Nellea. Njegovo strpljenje bliţilo se kraju.
Poduzeo je sve mjere predostroţ-nosti i konzultirao se sa svojim časnicima prije nego što je
napustio samostan. Nije ţelio ponoviti pogreške bivšeg majstora. Njegova vladavina barem će
odavati dojam demokracije. Na sreću, jučerašnji bijeg i dva ranjena brata ujedinila su braću na
jedinstvenom putu. Svi su se sloţili da bivši seneschal i njegov suradnik moraju biti kaţnjeni.
Namjeravao im je udovoljiti.
Pogledao je na ulicu.
Gomila se povećala. Topao dan mamio je turiste. Okrenuo se prema bratu koji je stajao pokraj
njega. »Uđi i procijeni situaciju.« Muškarac je potvrdno kimnuo i krenuo.
Poznavao je raspored crkve. Postojao je samo jedan ulaz i izlaz. Svi vitraji bili su fiksirani, tako da
bi ih morali razbiti ako ţele pobjeći kroz njih. Nije vidio nijednog policajca, što je bilo uobičajeno
za Rennes. Ovdje se malo toga događalo, osim trošenja novca. Komercijalizacija mu se gadila. Da
se njega pita, sve turističke posjete samostanu bile bi ukinute. Shvaćao je da bi biskup posumnjao
u takav potez, ali već je odlučio ograničiti pristup na samo nekoliko sati subotom, navodeći kao
razlog potrebu braće za većom samoćom. To bi biskup trebao prihvatiti. Namjeravao je u
potpunosti obnoviti mnoge stare načine, odavno napuštene prakse, rituale koji su nekoć odvajali
templare od svih drugih religioznih redova. A da bi to učinio, vrata samostana trebat će biti
zaključana puno više nego otključana.
Brat kojeg je poslao unutra izišao je iz crkve i krenuo prema njemu.
»Nisu unutra«, rekao je muškarac kad je prišao.
»Kako to misliš?«
»Pretraţio sam dvoranu, sakristiju, ispovjedaonice. Nisu unutra.« To nije htio čuti. »Nema drugog
izlaza.«
»Majstore, nisu unutra.«
Uperio je pogled u crkvu. Razmišljao je o mogućnostima. Zatim je odgovor postao jasan. »Dođi«,
rekao je. »Znam točno gdje su.«
S T E P H A N I E J E slušala Roycea Claridona, ne kao ţena i majka na zadatku koji je vaţan za
njezinu obitelj, već kao voditeljica tajne vladine agencije koja se svakodnevno bavila špijunaţom i
protušpijunaţom. Nešto ovdje nije štimalo. Claridonovo iznenadno pojavljivanje je previše
prikladno. Malo je znala o Raymondu de Roquefortu, ali poznavala ga je dovoljno da zna kako je
Claridonu ili dopušteno da pobjegne ili još gore da je štrklja-vac preko puta u dosluhu s
neprijateljem. U bilo kojem slučaju, mora voditi računa o onome što govori. I Geoffrey je očigledno
osjetio nešto, jer je malo odavao odgovarajući na mnoga pitanja Francuza. Previše je ispitivao za
nekoga tko je upravo imao iskustvo opasno po ţivot.
»Je li ţena koja je sinoć bila u palači Cassiopeia Vitt, l'ingeneur koji se spominje u pismu Ernstu
Scovilleu?« upitala je.
»Pretpostavljam. Ona je kao ţenski davao.«
»Moţda nas je sve spasila.«
»Kako? Uplitala se, kao što je radila i s Larsom.«
»Ţiv si zahvaljujući njezinom uplitanju.«
»Ne, gospodo. Ţiv sam zato što oni ţele informaciju.«
»Pitam se zašto si zapravo ovdje«, rekao je Geoffrey sa svog poloţaja uz prozor. »Nije jednostavno
pobjeći de Roquefortu.«
»Ti si uspio.«
»A kako bi ti to mogao znati?«
»Pričali su o tebi i Marku. Očigledno je došlo do razmjene vatre. Braća su ozlijeđena. Nisu
zadovoljni.«
»Jesu li spomenuli pokušaj našeg ubojstva?«
Nastao je trenutak neugodne tišine.
»Royce«, rekla je Stephanie. »Što još misliš da traţe?«
»Znam samo da im iz arhiva nedostaju dvije knjige. Spomenuli su tako nešto.«
»Maloprije si rekao da nemaš pojma zašto ţele sina gospođe Nelle.« Geof freyjeva izjava bila je
puna sumnji.
»I nemam. Ali znam da ţele dvije knjige koje im nedostaju.«
Stephanie je bacila pogled prema Geoffreyju i na izrazu lica mladića nij< vidjela ni najmanji tračak
priznavanja. Ako su on i Mark uistinu posjedoval knjige koje de Roquefort traţi, u njegovim
očima se ništa nije vidjelo.
»Jučer si mi«, rekao je Claridon, »pokazao Larsov dnevnik i knjigu...«
»Koje su kod de Roqueforta.«
»Ne. Cassiopeia Vitt ukrala ih je sinoć.«
Još jedan novi detalj. Claridon je puno toga znao za čovjeka kojeg su ot mičari navodno ignorirali.
»Dakle, de Roquefort je treba pronaći«, jasno je rekla. »Baš kao i mi.«
»Izgleda, gospođo, da jedna od knjiga koju je Mark uzeo iz njihove arhive također sadrţi
kriptogram. De Roquefort ţeli tu knjigu natrag.«
»Jesi li sve ove podatke čuo iz njihovog razgovora?«
Claridon je potvrdno kimnuo. »Oui. Mislili su da spavam, ali ja sam ih slušao. Jedan od njihovih
vođa, iz vremena Saunierea, pronašao je kripto gram i zapisao ga u knjigu.«
»Mi nemamo nikakve knjige«, rekao je Geoffrey.
»Kako to mislite?« Na licu muškarca očitavalo se iznenađenje.
»Nemamo knjige. Napustili smo samostan u velikoj ţurbi i ništa nismo uzeli sa sobom.«
Claridon je ustao. »Laţeš.«
»Oštre riječi. Moţeš li dokazati svoju tvrdnju?«
»Ti si muškarac iz Reda. Kristov ratnik. Templar. Tvoja zakletva trebala bi biti dovoljna da te
spriječi od laganja.« »A što sprečava tebe?« upitao je Geoffrey.
»Ja ne laţem. Prošao sam kroz teško iskušenje. Skrivao sam se pet godina u umobolnici kako bih
izbjegao templarsko zatočeništvo. Znaš li što su mi htjeli učiniti? Namastiti noge i staviti ih ispred
vruće grijalice. Raskuhati mi koţu s kostiju.«
»Nemamo knjige. De Roquefort hvata vlastitu sjenu.«
»Ali to nije istina. Dva muškarca ubijena su tijekom vašeg bijega i oboji ca su rekla da je Mark sa
sobom imao ruksak.«
Ustuknula je kad je čula tu informaciju.
»A odakle ti to znaš?« upitao je Geoffrey.
Dc Roquefort je ušao u crkvu, u pratnji brata koji je bio unutra. Prošao je kroz središnji prolaz i
ušao u sakristiju. Morao je izraziti divljenje Marku Nelleu. Malo ih je znalo za tajnu sobu u crkvi.
Nije bila dio turističkog obilaska, a samo fanatici Rennesa mogli su imati ikakvu ideju da skriveni
prostor postoji. Ĉesto je smatrao zanimljivim da oni koji su se bavili ovom tematikom nisu više
iskoristili Sauniereov dodatak arhitekturi crkve - tajne prostorije uvijek dodaju osjećaj misterije —
ali postojale su mnoge stvari o crkvi, gradu i cijeloj priči koje se nisu mogle objasniti.
»Kad si prvi put ušao, je li ulaz u ovu prostoriju bio otvoren?«
Brat je odmahnuo glavom i prošaptao. »Zatvoren, majstore.«
Njeţno je zatvorio vrata. »Ne dopuštaj nikome da ude.«
Prišao je ormaru i izvukao pištolj. Nikad nije vidio tajnu prostoriju koja leţi iza polica, ali pročitao
je dovoljno zapisa od bivših voda koji su istraţivali Rennes da zna da skrivena prostorija postoji.
Ako se dobro sjeća, mehanizam za otvaranje nalazi se u gornjem desnom uglu polica.
Posegnuo je rukom i pronašao metalnu polugu.
Znao je da će, čim povuče ručicu, dvojica muškaraca s druge strane biti upozorena, a
pretpostavljao je da su naoruţani. Malone se sigurno mogao braniti, a Mark Nelle pokazao se
osobom koju ne treba podcijeniti.
»Pripremi se«, rekao je.
Brat je izvukao automatski kratkocijevni pištolj i uperio ga prema policama. Povukao je polugu i
brzo se odmaknuo uperenog pištolja, čekajući što će se dogoditi.
Police su se pomaknule dva centimetra i stale.
Ostao je pomaknut skroz udesno i vrhom stopala širom otvorio vrata. Tajna prostorija bila je
prazna.
M A L O N E J E stajao blizu Marka u ispovjedaonici. Ĉekali su unutar tajne prostorije nekoliko
minuta, odakle su mogli vidjeti sakristiju kroz malu špijunsku rupicu strateški postavljenu medu
policama. Mark je promatrao kako je jedan od braće ušao u sakristiju, vidio da je prostorija prazna
i otišao. Pričekali su još nekoliko trenutaka i izišli, promatrajući iza ruba vrata kako brat odlazi iz
crkve. Budući da nisu vidjeli nijednog drugog brata unutar crkve, brzo su prošli do ispovjedaonice
i ušli unutra u trenutku kad su se de Roquefort i brat vraćali.
Mark je točno pretpostavio da Roquefort zna za tajnu prostoriju, ali da svoje znanje neće podijeliti
ni sa kim, osim ako to nije apsolutno nuţno Kad su primijetili da ih de Roquefort čeka ispred
crkve i šalje drugog brata unutra, čekali su samo trenutak prije nego što su promijenili lokacije.
Znali su da će nakon izvještaja de Roquefort odmah zaključiti gdje se skrivaju, Nakon svega,
postojao je samo jedan ulaz i izlaz iz crkve.
»Znaj svoje neprijatelje i znaj sebe«, prošaptao je Mark dok su de Roquefort i njegov podanik
ulazili u sakristiju.
Malone se nasmiješio. »Sun Tzu je bio mudar čovjek.«
Vrata prema sakristiji su se zatvorila.
»Pričekajmo još nekoliko sekundi, a zatim krenimo«, rekao je Mark. »Vani bi ih moglo biti još.«
»Siguran sam da ih ima. Riskirat ćemo. Imam devet metaka.« »Pokušajmo ne ulaziti u razmjenu
vatre, osim ako to nije jedini izbor.« Vrata sakristije i dalje su bila zatvorena. »Moramo krenuti«,
rekao je Malone.
Izišli su iz ispovjedaonice, skrenuli desno i krenuli prema vratima.
S T E P H A N I E J E polako ustala, prišla Geoffreyju i mirno uzela pištolj iz njegove ruke. Zatim
se naglo okrenula, povukla okidač i poletjela una prijed, pritišćući cijev uz Claridonovu lubanju.
»Ti ljigavi mali gade. Radiš za njih.«
Claridon je razrogačio oči. »Ne, gospodo. Kunem se da ne radim.« »Otvori mu košulju«, rekla je.
Geoffrey je razderao gumbe, izlaţući mikrofon zalijepljen za mršava prsa
»Dođite. Brzo. Trebam pomoć«, vikao je Claridon.
Geoffrey je šakom udario Claridona u vilicu i srušio mršavog muškarca na pod. Stephanie se
okrenula, s pištoljem u ruci, i kroz prozor vidjela krat-kokosog muškarca kako trči prema vratima.
Začuo se udarac nogom i vrata su se širom otvorila. Geoffrey je bio spreman.
Stao je s lijeve strane vrata i, u trenutku kad je muškarac uletio, Geoffrey ga je okrenuo. Stephanie
je uočila pištolj u ruci kratkokosog muškarca, ali Geoffrey je spretno zadrţao cijev uperenu prema
dolje, okrenuo se napeti i nogom nabio muškarca uza zid. Ne dopuštajući mu trenutak predaha,
zadao mu je još jedan udarac nogom u trbuh, na što je muškarac jauknuo. Kad se muškarac
presavio, ostavši bez daha, Geoffrey ga je bacio naprijed udarcem u kraljeţnicu.
»Jesu li vas to naučili u samostanu?« upitala je impresionirana.
»To, i više od toga.«
»Bjeţimo odavde.«
»Samo trenutak.«
Geoffrey je istrčao iz kuhinje prema spavaćoj sobi i vratio se s Markovim ruksakom. »Claridon je
bio u pravu. Knjige su kod nas, i ja ne mogu otići bez njih.«
Primijetila je slušalicu na muškarcu kojeg je Geoffrey svladao. »Slušao je Claridona, a sigurno je u
vezi i s drugima.«
»De Roquefort je ovdje«, rekao je Geoffrey uvjereno.
Zgrabila je satelitski telefon s kuhinjskog pulta. »Moramo pronaći Marka i Cottona.«
Geoffrey je prišao otvorenim vratima i paţljivo provirio u oba smjera. »Mislio sam da će do sada
doći još njih.«
Prišla je iza njega. »Moţda su zauzeti u crkvi. Krenut ćemo prema tamo uz vanjski zid, kroz
parkiralište, drţeći se podalje od glavne ulice.« Pruţila mu je pištolj. »Ti čuvaj moja leda.«
Nasmiješio se. »Bit će mi zadovoljstvo, gospodo.«
D E R O Q U E F O R T J E buljio u praznu tajnu sobu. Kamo su mogli otići? Jednostavno nije bilo
drugog mjesta na kojem su se mogli sakriti unutar crkve.
Zalupio je vratima ormara, zatvorivši ih.
Drugi brat sigurno je primijetio trenutak zbunjenosti koji mu je prošao preko lica kad su otkrili da
je skrovište prazno. Odagnao je sumnju iz očiju. »Gdje su, majstore?« upitao je brat.
Razmatrajući odgovor, prišao je prozoru od vitraja i pogledao prema var kroz jedan od prozirnih
dijelova. Vrt Kalvarije ispod njih još uvijek je bio ispunjen posjetiteljima. Zatim je vidio Marka
Nellea i Cottona Malonea kako utrčavaju u vrt i skreću prema groblju.
»Vani su«, mirno je odgovorio, krećući prema vratima sakristije.
M A R K S E N A D A O D A će im trik s tajnom sobom dati dovoljno vremena za bijeg. Nadao se da
je de Roquefort sa sobom poveo samo neko ličinu ljudi. Ali još tri brata čekala su ih vani - jedan na
glavnoj ulici, drugi koji je blokirao put prema parkingu, i treći koji je stajao ispred Vile Betha nije i
sprečavao da vrt s drvećem postane put kojim se moţe pobjeći. De Ro quefort očigledno nije
smatrao groblje mjestom opasnosti, budući da je og rađeno zidom, s provalijom od pet stotina
metara s druge strane. Ali Mark je išao baš u tom smjeru.
Zahvaljivao je nebesima na mnogim kasnonoćnim ekspedicijama koje su on i otac nekoć provodili.
Mještani su se mrštili na ljude koji su posjećivali groblje po noći, ali to je bilo najbolje vrijeme, kako
je njegov otac govorio. I tako su često čeprkali uokolo, traţeći tragove, pokušavajući shvatiti
Saunie rea i njegovo naizgled neobjašnjivo ponašanje. U nekoliko navrata je njiho vo istraţivanje
prekinuto pa su morali improvizirati drugi ulaz u groblje osim prolaza kroz vrata s lubanjom i
kostima.
Vrijeme je da mu to otkriće dobro posluţi.
»Strahujem kako ćemo pobjeći odavde«, rekao je Malone.
»Zastrašujuće je, ali barem nad nama sja sunce. Svaki drugi put kad sam ovamo prolazio, bio je
mrkli mrak.«
Mark je skrenuo desno i sjurio se niz kamene stepenice u niţi dio grob lja. Pedesetak osoba stajalo
je uokolo diveći se spomenicima. Iza zida, nebo bez oblačka imalo je briljantno plavu boju, a vjetar
je zavijao kao ţalosna duša. Vedri dani u Rennesu uvijek su bili vjetroviti, ali zrak na groblju bio je
miran. Crkva i svetište blokirali su najţešće nalete vjetra koji su dolazili s juga i zapada.
Krenuo je ravno prema spomeniku koji je stajao spojen s istočnim zi dom, ispod pokrova
brijestova koji su pokrivali zemlju dugim sjenama. Pri mijetio je da se gomila uglavnom
zadrţavala na gornjoj razini, gdje se nalazo grob Sauniereove ljubavnice. Skočio je na debeli
nadgrobni spomenik i uz-verao se na zid.
»Slijedi me«, rekao je dok je preskakao zid, zakotrljao se jednom i ponovno podigao na noge,
otresajući sa sebe prašinu.
Bacio je pogled iza sebe u trenutku kad je Malone skočio s dva i pol metra visokog zida na usku
stazu.
Stajali su u podnoţju zida, na stjenovitom puteljku malo širem od metra. Rijetka stabla bukva i
borova rasla su na strmoj padini, šibana stalnim vjetrom, grana savinutih i isprepletenih, korijena
uglavljenih između procijepa u stijenama.
Mark je pokazao na lijevu stranu. »Ovaj puteljak prestaje malo dalje naprijed, iza dvorca, i tim
putem ne moţemo nikamo.« Okrenuo se. »Dakle, moramo ići ovim putem. On vodi okolo, do
parkirališta. Tamo se jednostavno moţemo uspeti.«
»Ovdje nema vjetra, ali kad zađemo za onaj ugao...« Malone je pokazao prstom ispred njih.
»Pretpostavljam da će postati vjetrovito.«
»Kao uragan. Ali nemamo izbora.«
43.
D E R O Q U E F O R T J E poveo jednog brata sa sobom kad je ušao u groblje. Ostala trojica
čekala su vani. Mudar potez, to što je Mark Nelle uči nio, kad je iskoristio tajnu sobu kao diverziju.
Vjerojatno su ostali u sobi do voljno dugo da njegova izvidnica iziđe iz crkve. Zatim su se sakrili u
ispo vjedaonici sve dok se on sam nije zatvorio u sakristiju.
Na putu kroz ţupno groblje stao je i mirno pogledom pregledao grobove, ali nije vidio svoj plijen.
Rekao je bratu koji je stajao uz njega da pregleda lije vu stranu, dok je on krenuo udesno, gdje je
pronašao grob Ernsta Scovillea.
Prije četiri mjeseca, kad je prvi put saznao za zanimanje bivšeg majstor za Scovillea, poslao je brata
da nadzire aktivnosti Belgijanca. Kroz prislušni uređaj postavljen u Scovilleovom telefonu, njegov
špijun saznao je za Step hanie Nelle, njezine planove da posjeti Dansku, a nakon toga Francusku, i
njezinu namjeru da pribavi knjigu. Ali kad mu je postalo jasno da Scovilleu udovica Larsa Nellea
nije bila draga, i da ju je samo zavlačio u namjeri da osujeti njezine planove, jureći automobil i
strmine Rennesa riješile su prob lem njegove potencijalne smetnje. Scoville nije bio igrač u partiji
koja se odigravala. Stephanie Nelle je bila igračica i ništa nije smjelo zaustaviti nje zin napredak.
De Roquefort se osobno pozabavio Scovilleovim ubojstvom, ne uključujući nikoga iz samostana,
jer se nije mogao upustiti u objašnja vanje razloga zašto je čisto ubojstvo bilo potrebno.
Brat se vratio sa druge strane groblja i izvijestio: »Ništa.«
Kamo su mogli otići?
Pogled mu je pao na zlatnosivi zid koji je obrubljivao groblje. Prišao je mjestu gdje je zid bio visok
samo do prsa. Rennes se smjestio na sam hrbat planinskog vrha, s padinama strmim poput
piramida s tri strane. Predmeti u nizini ispod njega bili su obavijeni sivkastom izmaglicom koja je
prekri vala ţivopisni krajolik u udolini, kao neki udaljeni liliputanski svijet. Cijela dolina,
autoceste i gradovi izgledali su kao na nekoj auto-karti. Vjetar s druge strane zida udarao ga je u
lice i isušivao oči. Stavio je obje ruke na vrh zida, podigao i prebacio gornji dio tijela preko zida.
Bacio je pogled udesno.
Kamena izbočina bila je prazna. Zatim je pogledao ulijevo i na trenutak vidio Cottona Malonea
kako zalazi sa sjeverne strane zida prema zapadu. Spustio se natrag na tlo.
»Na izbočini su, kreću se prema tornju Magdala. Zaustavi ih. Ja idem na zidine.«
S T E P H A N I E J E V O D I L A dok su ona i Geoffrey bjeţali iz kuće. Suncem okupana cesta tekla je
paralelno sa zapadnim zidom i vodila na sjever prema parkiralištu i dalje prema Sauniereovom
imanju. Geoffrey je bio vidno uzbuđen i, za muškarca koji nije izgledao stariji od kasnih
dvadesetih, nosio se sa situacijom lakoćom profesionalca.
U ovom uglu grada stajale su samo raštrkane kuće. Jele i borovi uzdizali su se prema nebu u
malim grupicama.
Nešto joj je fijuknulo pokraj desnog uha i odbilo se od kamenog zida zgrade ispred nje. Naglo se
okrenula i vidjela kratko ošišanog muškarca iz kuće kako nišani, nekih petnaestak metara iza njih.
Bacila se iza parkiranog automobila u blizini ugla jedne od kuća. Geoffrey se bacio na zemlju,
zakotrljao, a zatim podigao glavu i iz sjedećeg poloţaja ispalio dva hica između raširenih nogu.
Pucanj, koji je zvučao kao petarda, bio je prigušen zavijajućim vjetrom. Jedan od metaka pronašao
je cilj, a muškarac je vrisnuo od boli, primio se za bedro i pao.
»Dobar pogodak«, rekla je.
»Nisam ga mogao ubiti. Dao sam riječ.«
Oboje su ustali i potrčali dalje.
M A L O N E J E S L I J E D I O Marka. Kamena izbočina, isprekidana busenima poţutjele trave,
postajala je sve uţa, a vjetar koji je do sada bio samo smetnja, sada je postao opasnost. Udarao je u
njih orkanskom silinom, a njegovo monotono hučanje utapalo je sve ostale zvukove.
Bili su na zapadnoj strani grada. Visoke stabljike šiblja sa sjeverne stran nestale su. Ispod njih nije
bilo ničeg osim golih stijena, blještavih na snaţ nom poslijepodnevnom suncu, obojanih mrljama
mahovine i trave.
Zidine koje je Malone pretrčao prije dvije noći, u potjeri za Cassiopeion Vitt, uzdizale su se sedam
metara iznad njih. Toranj Magdala nalazio se is pred njih. Mogao je vidjeti ljude na tornju kako se
dive pogledu na udaljeni nizinu. On sam nije bio toliko oduševljen pogledom. Visina je na njegov
mozak utjecala isto kao alkohol - jedna od slabosti koju je uspio sakriti od vladinih psihologa koji
su ga nekoć provjeravali i procjenjivali njegovu sposobnost za izvršavanje duţnosti. Riskirao je
pogled prema dolje. Rijetko raslinje raštrkano je raslo na strmoj padini koja se protezala stotinjak
metara Na dnu padine protezala se uska izbočina, nakon koje se nastavljao još str miji ponor.
Mark je bio tri metra ispred njega. Primijetio je kako baca pogled prema njemu, zatim se okreće i
podiţe pištolj, upirući cijevi prema njemu. »Jesam li nešto pogrešno rekao?« viknuo je.
Vjetar je udarao u Markovu ruku i tresao pištolj. Podigao je drugu ruku kako bi ga umirio. Malone
primijeti njegov pogled i pogleda iza sebe. Vidio je kratko ošišanog muškaraca kako ide ravno
prema njima.
»To je dovoljno daleko, brate«, viknuo je Mark, nadglasavajući vjetar.
Muškarac je u ruci drţao Glock 17, sličan onome u Markovoj ruci.
»Ako podigneš pištolj, pucat ću«, naglasio mu je Mark.
Muškarčeva ruka zastala je u pola pokreta.
Maloneu se nije svidio njegov poloţaj. Pritisnuo se uz zid kako bi omogućio dovoljno prostora za
ovaj dvoboj.
»Ovo nije tvoja bitka, brate. Shvaćam da samo radiš ono što je majstor naredio. Ali ako te
pogodim, čak i u nogu, past ćeš u ponor. Isplati li ti se to?«
»Obvezan sam pratiti majstora.«
»On te vodi u propast. Jesi li ikad razmislio o tome što radiš?«
»To nije moja odgovornost.«
»Ali spasiti vlastiti ţivot jest«, rekao je Mark.
»Bi li pucao u mene, seneschal?«
»Nesumnjivo.«
»Je li to što traţiš dovoljno vaţno da naudiš drugom kršćaninu?«
Malone je promatrao dok je Mark razmišljao o tom pitanju - i pitao se je li hrabrost da učini ono
što treba jednaka odlučnosti koju je primijetio u njegovim očima. I on se suočio sa sličnom
dilemom - nekoliko puta. Pucati u nekoga nikad nije lako. Ali nekada se to jednostavno mora
učiniti.
»Ne, brate. To nije vrijedno ljudskog ţivota.« Mark je spustio pištolj.
Krajičkom oka, Malone je uočio kretanje. Okrenuo se i vidio da drugi muškarac koristi prednost
Markovog poteza. Glock se počeo podizati, dok je druga ruka muškarca poletjela unaprijed kako
bi prihvatila oruţje, sigurno u namjeri stabiliziranja pred pucanj koji će ispaliti.
Ali nikad ga nije ispalio.
Pucanj prigušen vjetrom došao je s Maloneove lijeve strane, a kratko ošišani muškarac poletio je
unatrag, pogođen metkom u prsa. Nije mogao vidjeti nosi li muškarac pancirnu košulju ili ne, ali
to više nije bilo vaţno. Metak mu je poremetio ravnoteţu i nisko, nabijeno tijelo muškarca je
zatetu-ralo. Malone je potrčao prema njemu, pokušavajući ga uhvatiti prije nego što padne, kad je
primijetio pogled iz dva smirena oka. Prisjetio se pogleda Crvene jakne na vrhu Okruglog tornja.
Bio je još samo dva koraka udaljen od njega, ali udar vjetra gurnuo je brata s izbočine, a njegovo
tijelo je kao trupac palo niz strminu.
Ĉuo je vrisak odozgo. Neki od posjetitelja na zidinama očigledno su bili svjedoci muškarčeve
sudbine. Promatrao je kako se tijelo i dalje kotrlja, konačno se zaustavljajući na izbočini daleko
ispod.
Okrenuo se prema Marku, koji je još uvijek drţao ispruţen pištolj.
»U redu si?«
Mark je spustio pištolj. »Nisam baš, ali moramo krenuti.« Sloţio se.
Okrenuli su se i poţurili niz kamenu stazu.
D E R O Q U E F O R T J E potrčao uz stepenice koje su vodile na zidine. Ĉuo je vriske neke ţene i
primijetio uzbuđenje ljudi koji su pohrlili prema zidinama. Pribliţio se i upitao: »Što se dogodilo?«
»Neki čovjek je pao niz liticu. Prilično se dugo kotrljao.«
Progurao se do zida. Kao i u ţupnom groblju, zid je bio gotovo metar širok, zaklanjajući pogled na
dno vanjskog zida.
»Gdje je pao?« upitao je.
»Tamo«, rekao je muškarac, pokazujući prstom.
Pratio je ispruţeni prst i vidio nepomično tijelo u tamnoj jakni, sa svijetlim hlačama, daleko niz
ogoljenu padinu. Znao je tko je to. Prokletstvo.
Poloţio je dlanove na grubi kamen i podigao se na zid. Naslanjajući se na trbuh, prebacio je glavu
preko zida i pogledao ulijevo, gdje je vidio Marka Nellea i Cottona Malonea kako odlaze dalje
prema kratkom usponu koji vodi natrag prema parkiralištu.
Odgurnuo se natrag na pod i krenuo prema stepenicama.
Pritisnuo je tipku GOVOR na radio odašiljaču pričvršćenom za pojas i prošaptao u mikrofon za
reverom. »Dolaze prema vama, na rubu zidina. Zadrţite ih.«
S T E P H A N I E J E Ĉ U L A pucanj. Prasak je zvučao kao da dolazi s druge strane zida. Ali to nije
imalo smisla. Zašto bi itko bio s vanjske strane zida? Ona i Geoffrey bili su tridesetak metara od
parkirališta koje je, primijetila je, bilo prepuno vozila, uključujući i četiri autobusa smještena u
blizini kamenog vodotornja.
Usporili su. Geoffrey je drţao pištolj skriven uz bedro, dok su mirno hodali dalje.
»Tamo«, prošaptao je Geoffrey.
I onda je uočila muškarca. Stajao je uz straţnji prolaz, blokirajući uličicu koja vodi natrag prema
crkvi. Okrenula se i primijetila još jednog kratko ošišanog muškaraca koji im prilazi iz ulice iza
njih.
Zatim je vidjela Marka i Malonea koji su se trčeći pojavili s druge strane zida i preskočili preko
niskog zidića.
Potrčala je prema njima i upitala: »Gdje ste vas dvojica?«
»Bili smo u šetnji«, rekao je Malone.
»Ĉula sam pucnjeve.«
»Ne sada«, rekao je Malone.
»Imamo društvo«, obavijestila ih je, pokazujući prema dvojici muškaraca. Mark je pogledom
procjenjivao situaciju. »De Roquefort je organizirao cijelu ovu akciju. Vrijeme je da krenemo. Ali
nemam ključeve našeg automobila.« »Ja imam od svog automobila«, rekao je Malone. Geoffrey je
pruţio ruksak. »Dobro obavljeno«, rekao je Mark. »Idemo.«
D E R O Q U E F O R T je protrčao pokraj Vile Bedanije, ignorirajući mnoštvo turista koji su se kretali
prema tornju Magdala, rrtu s drvećem i zidinama.
Kod crkve je skrenuo desno.
»Pokušavaju otići automobilom«, začuo je glas u uhu. »Pusti ih«, rekao je.
M A L O N E S E voţnjom unatrag izvukao iz svog parkirnog mjesta i zaobilazeći druge automobile
krenuo prema cestici koja vodi prema glavnoj ulici. Primijetio je da ih kratko ošišani muškarci nisu
pokušali zaustaviti.
To ga je zabrinjavalo.
Ĉinilo se kao da ih navode kao ovce.
Ali kamo?
Polako je prošao niz uličicu, uz kioske sa suvenirima, i skrenuo udesno na glavnu ulicu, puštajući
automobil da bez gasa klizi niz padinu prema glavnim gradskim vratima.
Kad su prošli restoran, gomile su se prorijedile, a ulica raščistila.
Ispred njih, uočio je Raymonda de Roqueforta kako stoji nasred ulice, blokirajući prolaz.
»Ţeli te izazvati«, rekao je Mark sa straţnjeg sjedala.
»Odlično. Mogu igrati igru ţivaca s najboljima.«
Njeţno je nogom pritisnuo gas.
Dijelilo ih je pedesetak metara.
De Roquefort je i dalje stajao kao ukopan.
Malone nigdje nije vidio oruţje. Očigledno je majstor smatrao da je njegova nazočnost dovoljno da
ih zaustavi. Malone je uočio da je cesta iza De Roqueforta prazna, ali odmah iza vrata nalazio se
oštar zavoj. Nadao se da u sljedećih nekoliko sekundi nitko neće izletjeti.
Pritisnuo je gas do daske.
Gume su zagrabile po asfaltu i automobil je pojurio naprijed. Trideset metara.
»Planiraš ga ubiti«, rekla je Stephanie. »Ako budem morao.« Petnaest metara.
Malone je drţao upravljač ravno i gledao ravno u de Roqueforta, čiji je lik postajao sve veći i veći u
vjetrobranskom staklu. Pripremio se za udarac u tijelo i prisilio ruke da zadrţe upravljač ravno.
Silueta u trku pojavila se s desne strane i gurnula de Roqueforta s auto mobilske putanje.
Projurili su kroz gradska vrata.
D E R O Q U E F O R T J E shvatio što se dogodilo i nije bio sretan. U potpunosti se pripremio
izazvati svog suparnika, spreman za bilo kakav is hod. Ovo uplitanje nije mu bilo drago.
Tada je vidio osobu koja ga je spasila.
Royce Claridon.
»Taj bi vas automobil ubio«, rekao je Claridon.
Gurnuo je muškarca sa sebe i ustao. »To bismo tek vidjeli.« A zatim je pitao ono što ga je zaista
zanimalo: »Jeste li nešto saznali?«
»Otkrili su moju prijevaru i bio sam prisiljen pozvati pomoć.«
Kiptio je od bijesa. Ponovno ništa nije išlo kako treba. No, jedna stvar koja je spašavala situaciju
prošla mu je kroz glavu.
Automobil u kojem su otišli. Maloneov unajmljeni automobil.
Na njemu je još uvijek odašiljač za praćenje.
Barem je znao kamo idu.
44.
M A L O N E J E V O Z I O najbrţe što se usudio niz strmu, vijugavu cestu sve do doline. Tamo je
skrenuo na zapad, prema glavnoj autocesti i kilometar kasnije na jug, prema Pirinejima. »Kamo
idemo?« upitala ga je Stephanie.
»Idemo u posjet Cassiopeji Vitt. Namjeravao sam otići sam, ali mislim da je vrijeme da se svi
upoznamo.« Trebao je nešto da mu svrati misli. »Pričaj mi o njoj«, rekao je Marku.
»Ne znam puno toga. Ĉuo sam da je njezin otac bio bogati španjolski poduzetnik, a majka
muslimanka iz Tanzanije. Briljantan um. Diplomirala je povijest, umjetnosti, religije. Bogatašica.
Naslijedila je mnogo novca, a zaradila još više. Ona i tata mnogo puta su se sukobljavali.«
»Zbog čega?« htio je znati Malone.
»Njezina misija je dokazati kako Krist nije umro na kriţu. Prije dvanaest godina, na religiozni
fanatizam se drukčije gledalo. Ljudi nisu bili toliko zabrinuti talibanima i al Qaedom. Tada je
Izrael bio svjetsko ţarište, a Cassiopeia je uvijek negodovala zbog načina na koji su muslimani
prikazivani kao ekstremisti. Mrzila je kršćansku aroganciju i ţidovske pretpostavke. Otac je znao
reći da ona traga za istinom. Ţeljela je raskrinkati mit i vidjeti koliko su Isus Krist i Muhamed bili
slični. Zajednička stajališta, zajednički interesi. Takve stvari.«
»Nije li to isto što je i tvoj otac htio učiniti?«
»I ja sam mu uvijek to govorio.«
Malone se nasmiješio. »Koliko ima još do dvorca?«
»Manje od sata. Skrećemo prema zapadu za nekoliko kilometara.«
Malone je pogledavao u retrovizore. Još uvijek ih nitko nije pratio. Dobro. Usporio je na ulasku u
grad s natpisom St. Loup. Budući da je nedjelja, sve je bilo zatvoreno osim benzinske crpke i male
trgovine juţno od nje. Skrenuo je na crpku i zaustavio automobil.
»Pričekajte «, rekao je. »Moram se za nešto pobrinuti.«
Malone je skrenuo s autoceste i krenuo automobilom po šljunčanoj cesti. dublje u gustu šumu.
Znak je nagovještavao da - GIVORS - SREDNJOV JEKOVNA AVANTURA U MODERNOM
SVIJETU - leţi manje od ki lometar ispred njih. Putovanje iz Rennesa trajalo je nešto manje od
pedest minuta. Vozili su na zapad veći dio vremena, prolazeći uz ruševinu katarske tvrđave
Monsegur, a zatim skrenuli na jug prema planinama čiji su obronci zaklanjali riječne nizine i
visoko drveće.
Cesta dovoljna za širinu dva automobila bila je dobro odrţavana i nad svođena prolistalim
stablima bukve koja su bacala nestvaran mir svojim du gim sjenama. Ulaz se proširio u proplanak
prekriven kratkom travom. Na polju su bili parkirani raštrkani automobili. Vitki stupovi borova i
jela ob rubljivali su parkiralište. Zaustavio je automobil i svi su izišli. Natpis na francuskom i
engleskom označavao je lokaciju na kojoj se nalaze.
ARHEOLOŠKA LOKACIJA GIVORS DOBRODOŠLI U PROŠLOST.
OVDJE, U GIVORSU, NA LOKACIJI NA KOJOJ JE PRVI
OBITAVAO LUJ IX., GRADI SE DVORAC ISLJUĈIVO
KORIŠTENJEM MATERIJALA I TEHNOLOGIJA KOJE SU BILE
DOSTUPNE GRADITELJIMA IZ TRINAESTOG STOLJEĆA. ZIDANI
TORANJ BIO JE SIMBOL MOĆI GOSPODARA, A DVORAC U
GIVORSU BIO JE DIZAJNIRAN KAO VOJNA TVRĐAVA S DEBELIM
ZIDOVIMA I MNOGIM UGLENIM TORNJEVIMA. OKOLNO
PODRUĈJE PRUŢALO MU JE DOVOLJNO VODE, KAMENA,
ZEMLJE, PIJESKA I DRVETA, MATERIJALA POTREBNIH ZA
NJEGOVU IZGRADNJU RADNICI IZ KAMENOLOMA, KA M E N O
RE Z A Ĉ I , ZIDARI, TESARI, KOVAĈI I LONĈARI TRENUTNO
RADE, ŢIVE I ODIJEVAJU SE ISTO KAO PRIJE SEDAM
STOLJEĆA. PROJEKT JE PRIVATNO FINANCIRAN I PO
TRENUTNIM PROCJENAMA, BIT ĆE POTREBNO TRIDESET
GODINA DA SE ZAVRŠI IZGRADNJA DVORCA. UŢIVAJTE U
VREMENU PROVEDENOM U TRINAESTOM STOLJEĆU.
»Cassiopeia Vitt sve ovo sama financira?« upitao je Malone.
»Srednjovjekovna povijest jedna je od njezinih strasti«, odgovorio je Mark. »Bila je dobro poznata
na fakultetu u Toulouseu.«
Malone je odlučio da će izravan pristup biti najbolji. Sigurno je Vitt očekivala da će je nakon nekog
vremena pronaći. »Gdje ona ţivi?«
Mark je pokazao prema istoku, gdje su grane hrastova i brijestova, zatvorene poput plašta,
zaklanjale još jedan puteljak. »Dvorac je onuda.« »Ovi automobili su od gostiju?« upitao je.
Mark je potvrdno kimnuo. »Nude turističke izlete na građevinske lolacije kako bi prikupili
sredstva za rad. Jednom sam išao, prije mnogo godina, nedugo nakon što su započeli s gradnjom.
Prilično je impresivno to što radi.«
Krenuo je prema puteljku koji vodi do dvorca. »Idemo se pozdraviti s našom domaćicom.«
Hodali su u tišini. U daljini, na strmoj padini, uočio je sumornu ruševinu kamenog tornja čiji su
zidovi bili prekriveni ţućkastom mahovinom. Suhi zrak bio je topao i miran. Ljubičasti vrijesak,
ţutilovka i drugo divlje cvijeće prostirali su se poput tepih s obje strane puteljka. Malone je
zamišljao oruţane sukobe i borbene pokliče kako prije toliko stoljeća odjekuju ovom dolinom u
borili za prevlast. Iznad njih je proletjelo jato kreštavih vrana.
Tridesetak metara niţe ugledao je dvorac. Bio je smješten u zaštićenoj udubini koja je očigledno
omogućavala određenu privatnost. Tamnocrvena cigla i kamen bili su simetrično postavljeni na
četiri kata, obrubljeni bršlja-nom okrunjenim tornjevima i prekriveni kosim popločenim
krovovima. Zelenilo se proširilo preko fasade poput hrđe na metalu. Jedva vidljiv obrambeni
jarak, ispunjen travom i lišćem, okruţivao je dvorac s tri strane. Vitka stabla uzdizala su se sa
straţnje strane, a grmovi podšišane tise straţarili su pri dnu dvorca.
»Kakva kuća!«, rekao je Malone.
»Iz šesnaestog stoljeća«, primijetio je Mark. »Ĉuo sam da je kupila dvorac i okolnu arheološku
lokaciju. Nazvala je ovo mjesto Royal Champagne, po jednoj od konjaničkih jedinica Luja XV.«
Dva automobila bila su parkirana ispred kuće. Noviji model Bendeyja Con-tinentala GT vrijednog oko 160.000 dolara, prisjeti se Malone - i Porsche Roadster, jeftin u usporedbi s prvim.
Tu je bio i motocikl. Malone je prišao motociklu i pogledao straţnju gumu i ispuh. Polirani krom
bio je izgreben.
A on je točno znao kako se to dogodilo.
»Tu sam ga pogodio.«
»Tako je, gospodine Malone.«
Okrenuo se. Ljubazan glas dolazio je s prednjeg trije_ma. Ispred otvorenih prednjih vrata stajala je
visoka ţena, mršava kao šakal, s kestenjastom kosom
do ramena. Njezine crte lica odraţavale su ljepotu lavice koja je podsjećala na egipatsku boginju tanke obrve, visoke jagodice, tupi nos. Koţa joj je bila boje mahagonija, a bila je odjevena s puno
ukusa, u majicu bez rukava s 'V izrezom koja je isticala njezina tamna ramena i svilenu suknju sa
safari uzorkom koja je sezala do koljena. Na nogama je imala koţne sandale. Cijeli komplet bio je
vrlo leţeran, ali elegantan, kao da se spremila za šetnju niz Champs-Elysees.
Nasmiješila mu se. »Očekivala sam vas.« Pogledala ga je u oči, a on je primijetio odlučnost u
dubokim bazenima tih tamnih očiju.
»Zanimljivo, budući da sam tek prije sat vremena odlučio da ću vas posjetiti.«
»O, gospodine Malone. Sigurna sam da sam bila visoko na vašem popisu prioriteta još od prije
dvije večeri, kad ste zapucali na moj motocikl u Rennesu.«
Bio je zaintrigiran. »Zašto ste me zaključali u tornju Magdala?«
»Nadala sam se da ću se tako tiho iskrasti. Ali vi ste se prebrzo oslobodili.«
»Zašto ste uopće pucali na mene?«
»Ništa ne biste naučili razgovarajući s napadnutim.«
Primijetio je melodičan ton njezina glasa, koji je trebao razoruţati protivnika. »Ili moţda niste
htjeli da razgovaram s njim? No, kako bilo, hvala što ste mi spasili glavu u Kopenhagenu.«
Odmahnula je na njegovu zahvalu. »Sigurna sam da biste i sami pronašli izlaz. Ja sam samo
ubrzala postupak.«
Primijetio je kako pogledava preko njegovog ramena. »Mark Nelle. Drago mi je što se konačno
vidimo. Radujem se što vidim da nisi poginuo u onoj lavini.«
»Vidim da se još uvijek uplićeš u tuđe poslove.«
»Ne smatram to uplitanjem. Jednostavno nadzirem napredak onih koji me zanimaju. Kao što je
činio i tvoj otac.« Cassiopeia je prošla uz Malonea i pruţila ruku prema Stephanie. »I drago mi je
što mogu upoznati vas. Dobro sam poznavala vašeg supruga.«
»Koliko sam ja čula, vi i Lars baš niste bili najbolji prijatelji.«
»Ne vjerujem da bi itko to mogao reći.« Cassiopeia je pogledala prema Marku s vragolastim
izrazom na licu. »Jesi li ti majci rekao tako nešto?«
»Ne. Nije on«, rekla je Stephanie. »Royce Claridon mi je to rekao.«
»E, on je čovjek kojeg se valja čuvati. U njegovom slučaju, povjerenje vam moţe donijeti samo
probleme. Upozorila sam Larsa, ali nije me ţelio slušati.«
»U tome se slaţemo«, rekla je Stephanie.
Malone je predstavio Geoffreyja.
»Ti si iz bratstva?« upitala je Cassiopeia.
Geoffrey nije ništa rekao.
»Ne, nisam ni očekivala odgovor. Pa, ipak. Prvi templar kojeg sam upoznala uljudno.«
»To nije istina«, rekao je Geoffrey, pokazujući prema Marku. »Seneschal je također iz bratstva, a
njega ste upoznali prije.«
Malone se pitao čemu takvo rasipanje informacijama. Do sada je mkdić bio prilično škrt na
riječima.
»Seneschal? Sigurna sam da iza toga stoji dobra priča«, rekla je Cassiopeia. »Zašto ne uđete?
Upravo se sprema ručak - vidjevši vas, naloţila sam posluţitelju da postavi dodatni pribor. To su
do sada već sigurno učinili.«
»Odlično«, rekao je Malone. »Umirem od gladi.«
»Hajmo onda. Moramo puno toga raspraviti.«
Ušli su za njom. Malone se divio skupocjenim talijanskim škrinjama, rijetkim viteškim oklopima,
španjolskim nosačima za baklje, Beauvais tapiserijima i flamanskim slikama. Sve je izgledalo kao
prava gozba za poznavatelja.
Pratili su je u prostranu blagovaonicu obrubljenu pozlaćenom koţom. Sunce je ulazilo kroz
uokvirene prozore obrubljene raskošnim kratkim zastorima i ispruţilo raskošne sjene na stol s
bijelim stolnjakom i mramorni pod. Električni luster s dvanaest grana visio je ugašen. Posluga je
postavljala blještavu srebrninu na svako mjesto za stolom.
Ambijent je bio impresivan, no ono što je privuklo Maloneovu pozornost bio je muškarac koji je
sjedio na udaljenom kraju stola.
Ĉasopis Forbes Europe proglasio ga je osmom najbogatijom osobom na kontinentu, a njegova moć i
utjecaj bili su izravno proporcionalni s njegovim milijardama eura. Drţavni vrhovi i kraljevske
obitelji dobro su ga poznavale. Danska kraljica nazivala ga je osobnim prijateljem. Dobrotvorne
udruge diljem svijeta računale na njegovu dareţljivu podršku. U posljednjih godinu dana, Malone
je proveo barem tri dana tjedno u njegovoj kući razgovarajući o knjigama, politici, svijetu, o tome
kako je ţivot sranje. Dolazio je i odlazio s muškarčeva imanja kao član obitelji i u mnogočemu
Malone se osjećao kao da to i jest.
No sada je ozbiljno počeo sumnjati.
Zapravo, osjećao se kao budala.
Ali Henrik Thorvaldsen se samo nasmiješio. »Bilo je već i vrijeme, Cotton. Ĉekam te već dva
dana.«
ĈETVRTI DIO
45.
De Roquefort je sjedio na suvozačkom sjedalu i usredotočio se na GPS ekran. Odašiljač pričvršćen
za Maloneov unajmljeni automobil radio je savršeno, a uređaj je snaţno odašiljao svoju lokaciju.
Jedan od braće je vozio, dok su Claridon i drugi brat sjedili na straţnjem sjedalu. De Roquefort je
još uvijek bio uzrujan Claridonovim uplitanjem u Rennesu. Nije imao nikakvu namjeru umrijeti i
sam bi iskočio, no htio je vidjeti je li Cotton Malone zaista odlučio prijeći preko njega.
Brat koji je pao niz kamenu strminu je umro, ustrijeljen u prsa. Pancirna košulja zaustavila je
metak, ali pad je muškarcu slomio vrat. Na sreću, nitko od njih nije nosio identifikacijske
iskaznice, ali pancirna košulja je predstavljala problem. Takva oprema ukazivala je na
profesionalnost, ali ništa nije povezivalo mrtvaca sa samostanom. Braća su dobro poznavala
Zakon. Ukoliko ijedan od njih umre izvan samostana, njihova tijela ostat će nepoznata. Baš kao i
brat koji je skočio s Okruglog tornja, ţrtva iz Rennesa završit će u mjesnoj mrtvačnici, a njegovi
ostaci nakon nekog vremena pokopat će se u zajedničku grobnicu. No, prije nego što se to dogodi,
procedura je nalagala da majstor pošalje svećenika, koji će preuzeti ostatke u ime crkve, nudeći
kršćanski pokop bez ikakve drţavne naknade. Takvu ponudu još nikad nisu odbili. Na ovaj način,
ne izazivajući nikakvu sumnjičavost, jamčilo se da će brat dobiti pokop kakav je zasluţio.
Nije ţurio s odlaskom iz Rennesa. Prvo je pretraţio kuće Larsa Nellea i Ernsta Scovillea, ali nije
ništa pronašao. Njegovi ljudi izjavili su da je Geoffrey nosio ruksak, kojeg je predao Marku Nelleu
na parkiralištu. U njemu su sigurno dvije ukradene knjige.
»Imate li pojma kamo su otišli?« upitao je Claridon sa straţnjeg sjedala.
Pokazao je prema ekranu. »Uskoro ćemo saznati.«
Nakon ispitivanja ozlijeđenog brata koji je prisluškivao Claridonov razgovor unutar kuće Larsa
Nellea, saznao je da je Geoffrey vrlo malo rekao, očigledno sumnjajući u Claridonove motive.
Pogriješio je što je poslao Cla-ridona. »Uvjerili ste me da moţete pronaći te knjige.«
»Zašto ih trebamo? Imamo dnevnik. Trebali bismo se usredotočiti na dešifriranje onoga što
imamo.«
Moţda, ali kopkala ga je činjenica da je Mark Nelle odabrao ta dva sveska medu tisućama drugih
knjiga u arhivi. »Što ako se u njima nalazi informacija koja nije u dnevniku?«
»Znate li koliko sam ja vidio verzija iste informacije? Ĉitava priča o Ren-nesu niz je proturječnosti,
jedna sloţena na drugu. Dopustite mi da istraţim vaš arhiv. Recite mi što znate i pogledajmo do
čega moţemo doći zajedno.«
Dobra ideja, ali naţalost - suprotno od onoga u što je uvjerio Red - znao je vrlo malo. Računao je
na činjenicu da majstor uvijek ostavlja obaveznu poruku svom nasljedniku, u kojem su
najdragocjenije tajne prenošene s majstora na majstora, kao što je uvijek činjeno od vremena de
Molayja. »Dobit ćete tu priliku. Ali prvo se moram pobrinuti za ovo.«
Ponovno je pomislio na mrtvu braću. Njihove smrti bratstvo će shvatiti kao loš znak. Za religiozno
društvo ustrojeno u disciplini, Red je bio iznenađujuće praznovjeran. Nasilna smrt nije bila
uobičajena, a dogodile su se dvije u nekoliko dana. Njegovo vodstvo moglo bi postati upitno.
Previše, prebrzo, čuo je uzvike. Bio bi prisiljen slušati sve primjedbe od trenutka kad je izazvao
ostavštinu posljednjeg majstora, djelomično zato što je taj muškarac ignorirao ţelje braće.
Pitao je vozača da mu protumači ispis na GPS-u. »Koliko još do njihovog vozila?«
»Dvanaest kilometara.«
Gledao je kroz prozor prema francuskom krajoliku. Nekoć nije bilo nijednog djelića krajolika, na
kojem se negdje na obzoru nije vidio toranj. Do dvanaestog stoljeća, templari su naselili ovo
područje s više od trećine svojih ukupnih imanja. Cijeli Languedoc trebao je postati templarska
drţava. Ĉitao je o takvim planovima u Kronikama. Kako su sve tvrđave, izvidnice, skladišta
namirnica, farme i samostani strateški postavljeni, a svaki povezan nizom odrţavanih cesta. Dvije
stotine godina, snaga bratstva bila je paţljivo odrţavana, a onda Red nije uspio osnovati
vlastelinsko dobro u Svetoj Zemlji, konačno predajući Jeruzalem natrag muslimanima. Plan je bio
uspjeti u tome u Languedocu. Sve je već bilo spremno, kad im je Filip IV. zadao smrtonosan
udarac. Zanimljivo, Rennes-le-Chateau nikad nije spominjan u Kronikama. Grad u svim svojim
prijašnjim inkarnacijama nije igrao nikakvu ulogu u povijesti templara. Postojale su templarske
utvrde u drugim dijelovima nizine Aude, ali ništa u Rhedaeu, kako se u to vrijeme zvao taj vrh. A
sada je to malo seoce izgledalo kao epicentar, a sve to zbog ambicioznog svećenika i znatiţeljnog
američkog znanstvenika.
»Prilazimo automobilu«, rekao je vozač.
Već je prije upozorio na oprez. Trojica koja je doveo u Rennes bila su na putu za samostan, jedan
ranjen Geoffreyjevim metkom. To je bio treći ranjenik, plus dvojica mrtvih. Poslao je obavijest da
ţeli sastanak sa zapovjednicima čim se vrati u samostan, što bi trebalo utišati nezadovoljstvo, no
prvo je morao saznati kamo je otišao njegov plijen.
»Ispred nas«, rekao je vozač. »Pedeset metara.«
Gledao je kroz vjetrobran i čudio se izboru skrovišta Malonea i ostatka društva. Ĉudnovato da su
došli ovamo.
Vozač je zaustavio automobil i svi su izišli. Bili su okruţeni parkiranim automobilima. »Donesi
pokretni uređaj.«
Počeli su hodati i, dvadeset metara kasnije, muškarac koji je drţao pokretni prijamnik izjavio je:
»Ovdje.«
De Roquefort je gledao u vozilo. »Ovo nije automobil u kojem su napustili Rennes.«
»Signal je snaţan.«
Pokazao je rukom. Drugi brat pretraţio je podnoţje automobila i pronašao magnetski odašiljač.
Odmahnuo je glavom i zagledao se u zidove Carcassonea, koji su se uzdizali prema nebu deset
metara ispred njega. Travnato područje ispred njega nekoć je bio obrambeni jarak grada. Sad je
sluţio kao parkiralište za tisuće posjetitelja koji su svakodnevno dolazili vidjeti jedan od
posljednjih utvrđenih gradova iz srednjeg vijeka. Kamenje nagrizeno vremenom stajalo je ovdje
kao i u templarsko vrijeme. Svjedočilo je Albigenškom ratu i mnogim drugim ratovima koji su
uslijedili. Nikad nitko nije provalio kroz te zidine, koje su bile istinski spomenik snage.
Ali mnogo toga bi se moglo reći i o mudrosti.
Poznavao je taj mjesni mit, iz doba kad su jedno kratko vrijeme muslimani nadzirali grad. Nakon
nekog vremena, Franci su stigli sa sjevera i ponovno zauzeli dvorac i, u skladu s njihovim
načinom ratovanja, započeli dugu opsadu. Za vrijeme pokušaja proboja, maurski kralj je ubijen, a
obrana zidina grada pala na njegovu kćer. Ona je mudro stvorila iluziju brojčane nadmoći šaljući
nekolicinu ratnika koje je još imala da trče od tornja do tornja, i pune odjeću mrtvih vojnika
slamom. Na kraju su i jedna i druga strana ostale bez hrane i vode. Kći je naredila da posljednju
krmaču uhvate i nahrane je posljednjom kantom kukuruza. Zatim je bacila krmaču preko zidina.
Ţivotinja je udarila u zemlju, a njezin trbuh se rasprsnuo i iz njega se rasulo zrnje.
Franci su bili zaprepašteni. Nakon tako duge opsade, neprijitelji su očigledno još uvijek imali
toliko hrane da su mogli hraniti svinje. Odlučili su se povući.
Bila je to legenda, uvjeren je, ali svejedno zanimljiva priča o lukavstvu.
I Cotton Malone je pokazao lukavstvo, prebacujući elektronski odašiljač na drugo vozilo.
»Što je?« upitao je Claridon.
»Naveli su nas na pogrešan put.«
»Ovo nije njihov automobil?«
»Ne.« Okrenuo se i krenuo prema vozilu. Kamo su otišli? Tada mu je sinula ideja. Stao je. »Je li
Mark Nelle znao za Cassiopeiu Vitt?«
»Oui«, odgovorio je Claridon. »On i njegov otac razgovarali su o njoj.«
Je li moguće da su tamo otišli? Vitt se u posljednje vrijeme umiješala tri puta, uvijek u Maloneovu
korist. Moţda je u njoj osjetio saveznika.
»Dođite.« Nastavio je prema automobilu.
»Što ćemo sada?«
»Molit ćemo se.«
Claridon nije bio zadovoljan odgovorom. »Za što?« »Da su moji instinkti ispravni.«
333.
Malone je bio bijesan. Henrik Thorvaldsen znao je puno više o svemu, a nije mu rekao apsolutno
ništa. Pokazao je prema Cassiopei. »Ona je jedna od tvojih prijateljica?« »Već dugo je poznajem.«
»Kad je Lars Nelle bio ţiv. Jesi li je poznavao tada?« Thorvaldsen je potvrdno kimnuo. »Je li Lars
znao za vaše poznanstvo?« »Nije.«
»Dakle i njega si izigrao.« Glas mu je bio ispunjen bijesom.
Danac je izgledao kao da pokušava zatomiti obrambene porive. Na kraju krajeva, bio je uhvaćen
na djelu. »Cotton, shvaćam tvoju uzrujanost. Ali čovjek ne moţe uvijek sve odati. Treba iskoristiti
različita stajališta. Siguran sam da si i ti pribjegavao takvim stvarima dok si radio za vladu SADa.«
Nije zagrizao ovaj mamac.
»Cassiopeia je nadzirala Larsa. Znao je za nju, i u njegovim očima ona je bila smetnja. Ali njezin
stvarni posao bio je štititi ga.« »Zašto mu jednostavno to nisi rekao?«
»Lars je bio tvrdoglav čovjek. Bio je jednostavnije da ga Cassiopeia čuva u tajnosti. Naţalost, nije
ga mogla zaštititi od samoga sebe.«
Stephanie je ratoborno zakoračila naprijed. »Sve je upozoravalo na ovo. Upitni motivi, mijenjanje
odanosti, prijevara.«
»Ne slaţem se s tim optuţbama.« Thorvaldsen ju je pogledao ravno u oči. »Naročito nakon što je
Cassiopeia čuvala i vas.«
Malone se morao sloţiti. »Trebao si nam reći.«
»Zašto? Koliko se sjećam, oboje ste odlučili doći u Francusku, naročito ti, Stephanie. Što bih time
postigao? Umjesto toga, osigurao sam da Cassiopeia bude tamo, u slučaju da je zatrebate.«
Malone nije htio prihvatiti tako plitko obrazloţenje. »Prvo, ti, Henrik, mogao si nam reći više o
Raymondu de Roquefortu, kojeg oboje očigledno poznajete. Umjesto toga, uletjeli smo u cijelu
situaciju naslijepo.«
»Malo toga vam moţemo reći«, odgovorila je Cassiopeia. »Dok je Lars bio ţiv, braća su samo
nadgledala. Ni ja nikad nisam kontaktirala s de Roquefor-tom. Upoznala sam ga tek prije nekoliko
dana. Znam o njemu isto koliko i vi.«
»Kako si onda predvidjela njegove poteze u Kopenhagenu?«
»Nisam. Jednostavno sam te slijedila.«
»Nisam primijetio da me pratiš.«
»Dobra sam u svom poslu.«
»Nisi bila toliko dobra u Avignonu. Primijetio sam te u kafiću.«
»I tvoj trik s maramicom? Baciti je kako bi se mogao okrenuti i vidjeti slijedim li vas? Htjela sam da
znaš da sam ovdje. Jednom kad sam vidjela Claridona, znala sam da de Roquefort nije daleko iza
njega. On već godinama promatra Rovcea.«
»Claridon nam je pričao o tebi«, nastavio je Malone, »ali nije te prepoznao u Avignonu.«
»Nikad me nije vidio. Jedino što zna o meni je ono što mu je rekao Lars Nelle.«
»Claridon nikad nije spomenuo tu činjenicu«, rekla je Stephanie.
»Sigurna sam da ima puno toga što je Royce propustio spomenuti. Lars nikad to nije shvatio, ali
Claridon mu je bio veći problem nego što sam ja ikad bila.«
»Moj otac te mrzio«, rekao je Mark s prezirom u glasu.
Cassiopeia ga je pogledala smirenim izrazom lica. »Tvoj otac je bio sjajan čovjek, ali slab u ljudskoj
psihologiji. Njegov pogled na svijet bio je jednostavan. Zavjere koje si sam istraţivao, nezamislive
su. Mnogi su umrli u potrazi za ovim znanjem.«
»Mark«, rekao je Thorvaldsen. »Ono što Cassiopeia kaţe o tvom ocu je istina, uvjeren sam da i
sam shvaćaš.«
»Bio je dobar čovjek koji je vjerovao u ono što radi.«
»Istina je. Ali isto tako je mnogo toga zadrţao za sebe. Nisi znao da smo on i ja bili bliski prijatelji.
Ţalim što se nismo upoznali, ali tvoj otac je ţelio da naši kontakti budu tajni pa sam tu ţelju
poštivao čak i nakon njegove smrti.«
»Mogao si meni reći«, rekla je Stephanie.
»Ne, nisam.«
»Zašto nam onda sve to sada govoriš?«
»Kad ste ti i Cotton napustili Kopenhagen, došao sam ovamo. Shvatio sam da ćete nakon nekog
vremena pronaći Cassiopeiu. To je bio razlog zašto je preksinoć bila u Rennesu - da bi vam
privukla pozornost. Prvo sam namjeravao ostati u pozadini, i vi uopće ne biste znali da smo
povezani. No, predomislio sam se. Sve je otišlo predaleko. Trebate znati istinu i ja sam ovdje da
vam je kaţem.«
»Lijepo od tebe«, rekla je Stephanie.
Malone je buljio u starčeve oči s teškim kapcima. Thorvaldsen je bio u pravu. I on je sam mnogo
puta igrao na obje strane. Baš kao i Stephanie. »Henrik, nisam bio u ovakvoj igri godinama. Otišao
sam zato što je više nisam ţelio igrati. Pravila su loša, izgledi još gori. No, trenutno sam gladan i,
priznajem, znatiţeljan. Dakle, objedujmo, a ti nam ispričaj sve o toj istini koju bismo trebali znati.«
Za ručak je bio pripremljen zec s raţnja s peršinom, timijanom i maţuranom, posluţen sa svjeţim
šparogama, salatom. Za desert crveni ribiz s kremom od vanilije. Dok je jeo, Malone je pokušao
procijeniti situaciju. Njihova domaćica je izgledala smireno, no njezina uljudnost nije ga dojmila.
»Sinoć u palači namjerno si izazvala de Roqueforta«, rekao joj je. »Gdje si to naučila?«
»Samouka. Od oca sam naslijedila hrabrost, a majka me blagoslovila uvidom u svijest muškarca.«
Malone se nasmiješio. »Jednog dana ćeš pogrešno pogoditi.«
»Drago mi je da si zabrinut za moju budućnost. Jesi li i ti ikad pogrešno pogodio7.«
»Mnogo puta i zbog toga su ljudi umirali.« »Je li Henrikov sin na tom popisu?«
Taj niski udarac nije mu se dopao, naročito zato što nije znala ništa o tom događaju. »Kao i ovdje,
ljudima su prenesene krive informacije, što dovode do krivih odluka.«
»Mladić je umro.«
»Cai Thorvaldsen našao se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme«, pojasnila je Stephanie.
»Cotton je u pravu«, rekao je Henrik, prestajući jesti. »Moj sin umro je zato što nije bio upozoren
na opasnost. Cotton je bio tamo i učinio je sve što je mogao.«
»Nisam ni htjela reći da njega treba kriviti«, odgovorila je Cassiopeia. »Samo mi se učinilo da mi
ţeli govoriti kako da radim svoj posao. Jednostavno me zanimalo zna li on raditi svoj. Na kraju
krajeva, ipik je on dao otkaz.«
Thorvaldsen je uzdahnuo. »Moraš joj oprostiti, Cotton. Ona je sjajna, umjetnički nadarena,
cognoscenta u glazbi i sakupljač antikviteta. Ali od oca je naslijedila manjak uljudnosti. Njezina
majka, neka Bog čuva njezinu divnu dušu, bila je puno profinjenija.«
»Henrik se voli smatrati mojim poočimom.«
»Imaš sreće«, rekao je Malone paţljivo je promatrajuti, »da te nisam skinuo s motora one noći u
Rennesu.«
»Nisam očekivala da ćeš tako brzo pobjeći iz tornja Magdala. Sigurna sam da su čuvari prilično
uznemireni zbog razbijenog prozora. Mislim da je to bilo originalno rješenje.«
»Još čekam da čujem o toj istini o kojoj govoriš«, rekla je Stephanie Thor-valdsenu. »U Danskoj si
traţio da budem otvorene svijesti prema tebi i onome što je Lars smatrao vaţnim. Sad vidimo da je
tvoja upletenost veća nego što smo shvaćali. Sigurno shvaćaš zašto smo sumnjičavi.«
Thorvaldsen je spustio viljušku. »U redu. Koliko dobro poznajete Novi zavjet?«
Ĉudno pitanje, pomislio je Malone. Ali znao je da je Stephanie aktivna u katoličkoj vjeri.
»Medu drugim stvarima, sadrţi četiri Evanđelja - Mateja, Marka, Luku i Ivana - koja nam govore o
Isusu Kristu.«
Thorvaldsen je potvrdno kimnuo. »Povijest nam jasno kaţe da je Novi zavjet, kakvog poznajemo
danas, napisan u prva četiri stoljeća nakon Krista, kako bi novonastalu kršćansku poruku učinio
univerzalnom. To je i značenje riječi katolik - 'univerzalan'. Zapamtite, za razliku od današnjice, u
drevnom svijetu su politika i religija bili jedno te isto. Opadanjem poganstva i povlačenjem
ţidovstva unutar sebe, ljudi su počeli traţiti nešto novo. Sljedbenici Isusa, Ţidovi koji su prigrlili
drukčiju perspektivu, oblikovali su vlastitu verziju Riječi, ali to su učinili i Karpokrećani, Eseni,
Naseni i Gnos-tici, kao i stotinu drugih novih sekti. Glavni razlog zašto je katolička preţivjela a
sve druge propale, njezina je sposobnost da vjeru učini univerzalnom. Na Sveto pismo su
postavili takav autoritet da nakon nekog vremena nitko nije mogao sumnjati u njegovu
vjerodostojnost, a da ne bude prozvan heretikom. Ali u Novom zavjetu postoje mnogi problemi.«
Biblija je bila Maloneova omiljena knjiga. Pročitao ju je, kao i mnoge povijesne analize o njoj te bio
je dobro upoznat s njezinim neusklađenostima. Svako Evanđelje bilo je mutna mješavina,
činjenica, glasina, legendi i mitova koje je prošlo kroz nebrojene prijevode, lekture i redakture.
»Sjetite se, novonastala kršćanska crkva nalazila se u rimskom svijetu«, nastavila je Cassiopeia.
»Kako bi privukli sljedbenike, crkveni očevi natjecali su se poganskim a i s vlastitim ţidovskim
vjerovanjem. Morali su se nekako istaknuti pred drugima. Isus je trebao biti više od običnog
proroka.«
Malone je postajao nestrpljiv. »Kakve to veze ima s ovime što se događa ovdje?«
»Zamislite što bi pronalazak Kristovih kostiju značio za kršćanstvo«, rekla je Cassiopeia. »Ta cijela
religija zasnovana je na Kristu koji je umro na kriţu, uskrsnuo i bio uznesen na nebo.«
»To vjerovanje je stvar osobne vjere«, rekao je tiho Geoffrey.
»U pravu je«, rekla je Stephanie. »Definirano je vjerom, na činjenicom.«
Thorvaldsen je odmahnuo glavom. »Uklonimo na trenutak taj element iz jednadţbe, budući da
vjera također eliminira logiku. Razmislite o sljedećem: Ako je Isus postojao, kako bi oni koji su
pisali Novi zavjet znali išta o njegovom ţivotu? Razmotrite jezičnu dilemu. Stari zavjet napisan je
na hebrejskom. Novi zavjet napisan je na grčkom, a bilo kakvi izvorni dokumenti, ukoliko su
uopće postojali, bili bi zapisani na aramejskom. A tu je i pitanje samih izvornih dokumenata.
»Matej i Luka govore o Isusovoj kušnji u pustinji, ali Isus je bio sam kad se to dogodilo. I Isusova
molitva u vrtu Getsemani. Luka kaţe da ju je Krist izrekao nakon što je napustio Petra, Jakova i
Ivana i otišao toliko daleko koliko bi se moglo kamenom dobaciti. Kad se Isus vratio pronašao je
učenike kako spavaju, a odmah nakon toga je uhićen, a zatim razapet. Nema apsolutno nikakvog
spomena o tome da je Isus ikada rekao ijednu riječ o molitvi u vrtu ili kušnji u pustinji. A ipak,
znamo svaki detalj tih događaja. Kako?
Sva Evanđelja govore o bijegu učenika prilikom Isusovog uhićenja - dakle, nijedan od njih nije bio
prisutan - no ipak se u sva četiri Evanđelja detaljno opisuje cijelo raspeće. Odakle detalji? Sve što
su učinili rimski vojnici, Pilat i Šimun? Kako su pisci Evanđelja mogli znati bilo što od toga?
Vjernici bi rekli da su ti podaci došli od boţanske inspiracije. Ali četiri Evanđelja, takozvane Boţje
Riječi, proturječe jedno drugome puno više nego što se slaţu. Zašto bi Bog htio stvoriti konfuziju?«
»Moţda nije na nama da to pitamo«, rekla je Stephanie.
»Ma, molim vas«, odgovorio je Thorvaldsen. »Postoji previše primjera proturječja da bismo ih
mogli jednostavno odbaciti. Pogledajmo neke općenite stvari. Evanđelje po Ivanu spominje puno
više stvari koje druga tri - takozvana sinoptička Evanđelja — potpuno ignoriraju. Ozračje
Ivanovog Evanđelja također je različito, poruka je profinjenija. Ivanovo Evanđelje je kao potpuno
drukčije svjedočanstvo. Ali neke od preciznijih nesuglasica počinju s Matejem i Lukom. Ovo su
jedina dvojica koji išta govore o Isusovom rođenju i rodoslovlju, a čak i oni su proturječni. Matej
kaţe da je Isus bio aristokrat, nasljednik Davidov, iz kraljevske loze. Luka se slaţe s Davidovim
rodoslovljem, ali ukazuje na niţi staleţ.
Marko je krenuo u potpuno drukčijem smjeru i izgradio lik siromašnog stolara.
»Isusovo rođenje također je pisano iz različitih perspektiva. Luka kaţe da su ga posjetili pastiri.
Matej ih naziva mudracima. Luka je rekao da je sveta obitelj ţivjela u Nazaretu i putovala u
Betlehem gdje se porod dogodio u štali. Matej kaţe da je obitelj bila dobrostojeća i da je ţivjela u
Betlehemu, gdje je Isus rođen u kući a ne u štali.
»Ali u samom raspeću se nalaze najveće proturječnosti. Evanđelja se čak ne slaţu ni u datumima.
Ivan kaţe da je to bilo dan prije Pashe, a druga tri kaţu da se događaj zbio dan nakon Pashe. Luka
opisuje Isusa kao krotkog. Kao janje. Matej ga opisuje drukčije - za njega Isus ne donosi mir, već
mač. Ĉak su i posljednje riječi Spasitelja različite. Matej i Marko kaţu da glase: Boze, Boţe, zašto si
me ostavio7. Luka kaţe: Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh. Ivan ih navodi još jednostavnije.
Svršeno je.«
Thorvaldsen je zastao i otpio gutljaj vina.
»A priča o uskrsnuću je proturječna. Svako Evanđelje ima drugi zapis onih koji u ušli u grob što su
tamo pronašli - čak ni dani u tjednu nisu jasni. A što se tiče Isusovog objavljivanja nakon
uskrsnuća - svi zapisi su kontradiktorni. Zar ne mislite da bi Bog donekle uskladio svoju vlastitu
Riječ?«
»Razlike u Evanđeljima tema su tisuća knjiga«, odvratio je Malone.
»Istina«, rekao je Thorvaldsen. »A proturječja su tu od samog početka -uglavnom ignorirana u
drevnim vremenima, budući da su se četiri Evanđelja rijetko pojavljivala zajedno. Umjesto toga:,
individualno su proširena kroz kršćanski svijet - a jedna priča je prolazila bolje na nekim mjestima,
a lošije na drugim. Već sama ta činjenica uvelike objašnjava nastale razlike. Zapamtite, cilj
Evanđelja bio je prikazati da je Isus Mesija prorokovan u Starom zavjetu - a ne dati nepobitnu
biografiju.«
»Nisu li Evanđelja bili samo zapisi onoga što je pričom preneseno na druge generacije?« upitala je
Stephanie. »Ne bismo li očekivali pogreške?«
»To je neupitno«, rekla je Cassiopeia. »Rani kršćani vjerovali su da će se Isus uskoro vratiti i da će
doći kraj svijeta, tako da nisu smatrali potrebnim išta zapisivati. No, nakon pedeset godina,
budući da se Spasitelj još uvijek nije vratio, postalo je vaţno napraviti sjećanje na Isusov ţivot.
Tada je napisano najranije Evanđelje, Markovo. Matejevo i Lukino napisano je nakon toga, negdje
oko 80. poslije Krista. Ivanovo Evanđelje stiglo je mnogo kasnije, krajem prvog stoljeća, što i
objašnjava zašto je toliko različito od druga tri.«
»Da su Evanđelja u potpunosti dosljedna, ne bi li bila još više sumnjiva?« upitao je Malone.
»Ove knjige su više nego nedosljedne«, odgovorio je Thorvaldsen. »One su, doslovno, četiri
različite verzije Boţje Riječi.« »To je sve pitanje vjere«, ponovila je Stephanie.
»Ponovno koristite tu riječ«, odgovorila je Cassiopeia. »Kad god se pojavi problem s biblijskim
tekstom, odgovor je jednostavan. To je stvar vjere. Gospodine Malone, vi ste odvjetnik. Da su
svjedočanstva Mateja, Marka, Luke i Ivana ponuđena na sudu kao dokaz Isusovog postojanja, bi li
ih ijedna porota prihvatila?«
»Naravno, svi oni spominju Isusa.«
»A kad bi taj isti sud trebao donijeti odluku koja od četiri knjige je točna, kako bi presudio?«
Znao je ispravan odgovor. »Sva četiri su točna.«
»Kako biste onda riješili nesuglasice između svjedočanstava?«
Nije odgovorio, jer nije znao što bi rekao.
»Ernst Scoville je jednom uradio istraţivanje«, rekao je Thorvaldsen. »Lars mi je govorio o tome.
Zaključio je da postoji odstupanje od deset do četrdeset posto između Evanđelja Mateja, Marka i
Luke u bilo kojem dijelu koji uspoređujete. Bilo kojem dijelu. A u slučaju Ivanovog, koje nije
jedno od sinoptičkih Evanđelja, postotak je bio puno viši. Dakle, Cassiopeino pitanje je pošteno,
Cotton. Bi li ova četiri svjedočanstva imala ikakvu dokaznu vrijednost, osim zaključka da je Isus
zaista ţivio?«
Nešto ga je natjeralo da kaţe: »Bi li sve nesuglasice mogle biti objašnjene slobodnom
interpretacijom usmene predaje?«*
Thorvaldsen je potvrdio. »To objašnjenje je razumno. Ali ono što zaista objedinjuje njihovo
prihvaćanje je ta ruţna riječ vjera. Vidite, za milijune Evanđelja nisu usmena predaja Ţidova koji
započinju novu vjeru, pa pokušavaju pridobiti obraćenike i prepričavaju svoju verziju. Ne.
Evanđelja su Riječ Boţja, a njihov temelj je uskrsnuće. Ako je njihov Gospodin poslao Svog sina da
umre za njih, a da je on nakon toga fizički uskrsnuo i bio uznesen u nebo - to ih je činilo posebnim
od svih drugih religija koje su se pojavljivale.«
Malone se okrenuo prema Marku. »Vjeruju li templari u ovo?«
»U templarskoj vjeri postoji element gnosticizma. Znanje se prenosi na braću u fazama, a samo
najviši članovi Reda znaju sve. Ali nitko nije došao do tog znanja od gubitka Velike ostavštine za
vrijeme čistke 1307. Svi majstori koji su vladali nakon toga nisu imali pristup arhivi Reda.«
Htio je znati: »Što oni misle o Isusu Kristu danas?«
»Templari jednako gledaju i na Stari i na Novi zavjet. U njihovim očima, ţidovski starozavjetni
proroci vele da su Zidovi propustili prepoznati Mesiju kad je došao, zbog čega je Bog stvorio novi
Izrael u obliku kršćanske crkve da bi zamijenila ţidovski Izrael.«
»Njegova krv je na nama i na našoj djeci«, promrmljao je Malone, citirajući Mateja kad je govorio
o spremnosti Zidova da prihvate tu krivnju.
Thorvaldsen je potvrdio. »Taj citat je već dva tisućljeća razlog ubijanja Ţidova. Što mogu očekivati
od Boga oni koji su odbacili Njegovog vlastitog sina kao Mesiju? Riječi koje je, tko zna zašto,
zapisao neki nepoznati pisac Evanđelja, postale su poziv na ubojstvo.«
»I tako su se kršćani konačno odlučili«, nastavila je Cassiopeia, »odvojiti od te prošlosti. Nazvali
su pola Biblije Starim zavjetom, a drugu polovicu Novim. Jedan dio je bio za Ţidove, a drugi za
kršćane. Dvanaest plemena Izraela iz Starog zavjeta zamijenjeno je s dvanaest apostola u Novom.
Vjerovanja pogana i Zidova prilagođena su i usklađena. Isus je ispunio proročanstva Starog
zavjeta kroz zapise u Novom zavjetu, dokazujući time svoje mesijanstvo. Savršeno sloţen paket —
ispravna poruka, krojena za pravu publiku - sve to je omogućilo kršćanstvu da potpuno zavlada
Zapadom.«
Pojavili su se posluţitelji, a Cassiopeia im je signalizirala da počiste stol. Ĉaše za vino su ponovno
napunjene a na stol je iznesena kava. Dok je posljednji posluţitelj odlazio, Malone je upitao Marka:
»Vjeruju li templari u stvarno Isusovo uskrsnuće?«
»Koji?«
Ĉudno pitanje. Malone je slegnuo ramenima.
»Današnji templari, naravno. Uz nekoliko iznimaka, Red slijedi tradicionalnu katoličku doktrinu.
Neke prilagodbe napravljene su kako bi se uskladili sa Zakonom, što je slučaj sa svim
samostanskim zajednicama. Ali 1307.? Nemam pojma u što su tada vjerovali. Ondašnje kronike su
tajanstvene. Kao što sam rekao, samo najviši časnici unutar Reda mogli su razgovarati o toj temi.
Većina templara bila je nepismena. Ĉak ni Jacques de
Molay nije znao čitati ni pisati. Dakle, samo je nekolicina unutar Reda kontrolirala ono što većina
misli. Naravno, tada jepostojala Velika ostavština pa pretpostavljam da je ono što su vidjeli bilo
dovoljno za vjerovanje.« »A što je ta Velika ostavština?«
»Kad bih barem znao. Ta informacija je izgubljena. Kronike vrlo malo govore o tome.
Pretpostavljam da se radi o dokazu onoga u što je Red vjerovao.« »Je li to ono što traţe?« upitala je
Stephanie.
»Do nedavno nisu uopće traţili. Bilo je malo informacija vezanih uz lo-katiju Velike ostavštine. Ali
majstor je rekao Geoffreyju kako vjeruje da je tata bio na pravom putu.«
»Zašto je de Roquefort tako ţeli?« Malone je upitao Marka.
»Pronalazak Velike ostavštine, ovisno o tome što se tamo nalazi, mogao bi potaknuti ponovno
pojavljivanje Reda na svjetskoj sceni. Ta spoznaja također bi mogla iz temelja promijeniti
kršćanstvo. De Roquefort ţeli osvetu za ono što se dogodilo Redu. Ţeli razotkriti Katoličku crkvu
kao hipokrite i sprati ljagu s imena Reda.«
Malone je bio zbunjen. »Kako to misliš?«
»Jedna od optuţbi podignutih protiv templara 1307. bila je idolopoklon-stvo. Neka vrsta bradate
glave koju je Red navodno štovao. Ništa od toga nikad nije dokazano. No, čak i danas se katolici
redovito mole predmetima, a torinsko platno jedno je od njih.«
Malone se prisjetio što je u jednom od Evanđelja pisalo o Kristovoj smrti - nakon što su ga unijeli
u grobnicu, omotali su ga u platno — simbolika tako sveta da je sljedeći papa naredio da se misa
uvijek drţi iznad lanenog stolnja-ka. Torinsko platno, koji je Mark spomenuo, tkano je u uzorku
riblje kosti, na kojoj je bio lik muškarca - dva metra visokog, s oštrim nosom, vlasima do ramena
razdijeljenima po sredini, bradom, s ranama raspeća na rukama, nogama i glavi te tragovima
bičevanja na leđima.
»Lik na platnu«, rekao je Mark, »nije Krist. To je Jacques de Molay. Uhićen je u listopadu 1307., a u
siječnju 1308. pribijen je na vrata Pariškog hrama na isti način kako je i Krist bio razapet. Izrugivali
su ga zbog nevjerovanja u Isusa kao Spasitelja. Francuski veliki inkvizitor, Guillaume Imbert,
organizirao je takvo mučenje. Nakon toga, de Molay je omotan u laneno platno koje je Red drţao u
Pariškom hramu za uporabu tijekom obreda inicijacije. Danas znamo da su laktoza i krv iz de
Molayjevog traumatiziranog tijela pomiješane s tamjanom u platnu ostavile lik na tkanini. Postoji
čak i moderna kopija. Godine 1981. osoba oboljela od raka u Engleskoj ostavila je sličan otisak
svojih udova na plahtama.«
Malone se prisjetio kasnih 1980.-ih kad je crkva konaćno popustila i dopustila mikroskopsku
analizu i C-14 datiranje Torinskog platna. Rezultati su naveli da nema vidljivih obrisa ili poteza
kistom. Boja se nalazila na lanu. Datiranje je pokazalo da platno nije iz prvog stoljeća, već iz
kasnog trinaestog do sredine četrnaestog stoljeća. No, mnogi su se suprotstavili tim nalazima,
govoreći da je uzorak bio onečišćen ili da se radilo o kasnijem popravku originalne tkanine.
»Lik na platnu odgovara fizičkom opisu de Molavja«, rekao je Mark. »Postoje njegovi opisi u
Kronikama. U vrijeme dok je mučen, kosa mu je narasla, a njegova brada bila je zarasla. Platno u
koji je bilo omotano de Mo-layjevo tijelo iz Pariškog hrama uklonio je jedan od rođaka Geoffreyja
de Charneya. I on sam spaljen je na lomači 1314. zajedno s de Molayjem. Obitelj je zadrţala
tkaninu kao relikviju, a tek kasnije su primijetili da se na njoj ocrtao lik. Platno se prvi put pojavilo
na religioznom medaljonu datiranom iz 1338., a prvi put je izloţeno 1357. Kad je pokazano, ljude
je lik na platnu odmah asocirao na Krista, a obitelj de Charneyja nije učinila ništa kako bi ih
razuvjerila. To se nastavilo sve do kasnog šesnaestog stoljeća, kad je Crkva došla u posjed platna,
proglašavajući ga svetom relikvijom. De Roquefort ţeli ponovno doći u posjed tog platna. On
pripada Redu, a ne Crkvi.«
Thorvaldsen je odmahnuo. »To je ludost.« »To je način na koji on razmišlja.«
Malone je primijetio uzrujan pogled na Stephanienom licu. »Ova biblijska lekcija bila je
fascinantna, Henrik. Ali još uvijek čekam istinu o tome što se ovdje događa.«
Danac se nasmiješio. »Ti zračiš takvom radošću.«
»To moţeš pripisati mojoj vedroj osobnosti.« Izvadila je telefon. »Ţelim ti nešto u potpunosti
pojasniti. Ako ne dobijem neke odgovore u idućih nekoliko minuta, zovem Atlantu. Puna mi je
kapa tog Raymonda de Roque-forta. Objavit ću ovaj mali lov za blagom na sva zvona pa da
završimo s ovom glupošću.«
47.
Malonea je iznenadila Stephaniena izjava. Pitao se kad će doći kraj njezinom strpljenju.
»Ne moţeš to učiniti«, rekao je Mark majci. »Zadnje što nam treba je da se u ovo uplete vlada.«
»Zašto ne?« upitala je Stephanie. »U tom samostanu treba napraviti raciju. Štogod tamo rade,
zasigurno nema veze s religijom.«
»Baš suprotno«, odgovorio je Geoffrey drhtavim glasom. »Na tom mjestu ima puno poniznosti.
Braća su posvećena Gospodinu. Njihovi ţivoti ispunjeni su štovanjem Njega.«
»A u međuvremenu malo učite i o eksplozivima, borbi prsa o prsa i kako pucati iz pištolja. To je
malo proturječno, zar ne?«
»Nije«, izjavio je Thorvaldsen. »Izvorni templari bili su posvećeni Bogu i vrlo dobro uvjeţbana
vojna sila.«
Stephanie očigledno nije bila impresionirana. »Ovo nije trinaesto stoljeće. De Roquefort ima
planove i ima moć da te planove nametne drugima. U današnje doba takve nazivamo teroristima.«
»Nisi se nimalo promijenila«, oštro odvrati Mark.
»Ne, nisam. Još uvijek vjerujem da su problematične tajne organizacije s novcem, oruţjem i
potrebom da se nešto dokaţe. Moj posao je obračunati se s njima.«
»Ovo nije tvoj problem.«
»Zašto me onda tvoj majstor umiješao?«
To je dobro pitanje, pomislio je Malone.
»Nisi ništa shvaćala dok je tata bio ţiv i ništa ne shvaćaš ni sada.« »Zašto mi onda ne pojasniš?«
»Gospodine Malone«, rekla je Cassiopeia ugodnim glasom. »Biste li voljeli vidjeti projekt obnove
dvorca?«
Očigledno je njihova domaćica htjela nasamo razgovarati s njime. I to je bilo u redu - i on je imao
neka pitanja za nju. »Volio bih.«
Cassiopeia je odgurnula stolicu i ustala od stola. »Dopustite da vam pokaţem. To će ostalima dati
priliku 2a razgovor — koji se očigledno mora obaviti. Molim vas, osjećajte se kao koi kuće.
Gospodin Malone i ja brzo ćemo se vratiti.«
Pratio je Cassiopeiu u sunčanom poslijepodnevu. Polako su odšetali niz sje-noviti puteljak, prema
parkiralištu i mjestu građevinskih radova.
»Kad bude gotov«, rekla mu je Cassiopeia, »dvorac iz trinaestog stoljeća stajat će isto onako kao
što je stajao prije sedam stotina godina.«
»Popriličan pothvat.«
»Oboţavam veličanstvene pothvate.«
Ušli su na gradilište kroz široku drvenu ogradu i došli do objekta koji je izgledao kao štala s
kamenim zidovima u kojoj se nalazio moderni informativni centar. Iza zgrade nazirao se miris
prašine, konja i krhotina, gdje se vrzmalo oko stotinjak ljudi.
»Potpuni temelji za okolne zidine su postavljeni, a već je počeo i rad na zapadnom obrambenom
zidu«, rekla je Cassiopeia. »Uskoro ćemo početi izradu ugaonih tornjeva i središnjih zgrada. Ali za
sve to treba vremena. Moraju sami izraditi cigle, kamen, drvo i vezivo točno onako kako je rađeno
prije sedam stotina godina, koristeći iste metode i alate. Ĉak moraju nositi i istu odjeću.«
»Jedu li i istu hranu?«
Nasmiješila se. »Neke moderne iznimke ipak smo napravili.« Provela ga je kroz gradilište do
manje uzvisine, odakle se sve moglo jasno vidjeti.
»Ĉesto dolazim ovamo. Stotinu i dvadeset muškaraca i ţena rade ovdje puno radno vrijeme.«
»Prilično veliki platni popis.«
»Mala cijena da bi svijet vidio povijest.«
»Tvoj nadimak, Ingenieur. Tako te zovu? Inţenjer?«
»Zaposlenici su me tako nazvali. Obučena sam u tehnikama srednjovjekovne gradnje. Dizajnirala
sam cijeli ovaj projekt.«
»Znaš, s jedne strane si arogantna kučka. S druge strane, nekad si vrlo zanimljiva.«
»Shvaćam da je moj komentar za ručkom bio neprimjeren, o onome što se dogodilo s Henrikovim
sinom. Zašto mi nisi uzvratio?« »Zašto? Nisi imala pojma o čemu govoriš.« »Pokušat ću se
suzdrţati od pretpostavki.«
Nasmijao se. »Sumnjam. Nisam tako osjetljiv. Razvio sam debelu koţu prije dosta vremena.
Moraš, da bi preţivio u ovom poslu.« »Ali ti si u mirovini.«
»Nikad ne moţeš otići u mirovinu. Moţeš se samo ponekad maknuti s prve linije bojišnice.«
»Dakle, pomaţeš Stephanie Nelle samo kao prijatelj?« »Zapanjujuće, zar ne?«
»Ne, uopće. Zapravo, to je u potpunosti u skladu s tvojom osobom.« Sad ga je zaintrigirala. »Što ti
znaš o meni?«
»Kad je Henrik zatraţio da se uključim, naučila sam puno o tebi. Imam prijatelje iz tvoje bivše
profesije. Svi su imali vrlo visoko mišljenje.« »Drago mi je da me se sjećaju po dobru.« »Znaš li ti
puno o meni?« upitala je. »Površno.«
»Posjedujem neke čudnovate osobina.« »Onda se ti i Henrik sigurno dobro slaţete.« Nasmiješila
se. »Vidim da ga dobro poznaješ.« »Koliko dugo ga ti poznaješ?«
»Još od djetinjstva. Poznavao je moje roditelje. Prije mnogo godina Henrik mi je pričao o Larsu
Nelleu. Fasciniralo me ono na čemu je radio. Tako sam postala Larsov anđeo zaštitnik, premda me
on smatrao vragom. Naţalost, nisam mu mogla pomoći u posljednjem danu ţivota.«
»Bila si tamo?«
Odmahnula je. »Otputovao je na jug, u planine. Bila sam ovdje kad me Henrik nazvao i rekao mi
da su pronašli tijelo.« »Sam se ubio?«
»Lars je očito bio tuţan čovjek. Uz to i frustriran. Zbog svih tih amatera koji su preuzeli njegov rad
i izvitoperili ga do neprepoznadjivosti. Zagonetka koju je pokušavao riješiti dugo vremena je
ostajala neriješena. Da, moguće je.«
»Od čega si ga štitila?«
»Mnogi su se pokušavali okoristiti njegovim istraţivanjima. Uglavnom ambiciozni lovci za
blagom, oportunisti, a zatim su se pojavili ljudi Ray-monda de Roqueforta. Na sreću, uvijek sam
se uspjela sakriti.
»De Roquefort je sada majstor.«
Namrštila se. »To objašnjava nove pokušaje otkrivanja tajne. Sada su mu na raspolaganju svi
templarski izvori.«
Očigledno nije znala ništa o Marku Nelleu i gdje je ţivio posljednjih pet godina pa joj je to rekao.
Zatim je nastavio: »Mark je izgubio od de Roque-forta u izboru za novog majstora.«
»Znači, ovo medu njima je i osobno?«
»Jednim dijelom zasigurno jest.« Ali ne u potpunosti, pomislio je dok je promatrao konjsku
zapregu kako prilazi prema jednom od poluizgrađenih zidova.
»Posao koji radimo danas je za turiste«, rekla je, primjećujući njegovo zanimanje. »Sve je to dio
predstave. Sutra ćemo se vratiti ozbiljnoj gradnji.«
»Znak ispred gradilišta kaţe da će trebati trideset godina da se završi.«
»Lako moguće.«
Bila je u pravu. Posjedovala je mnogobrojne čudnovate osobine. »Namjerno sam ostavila Larsov
dnevnik kako bi ga de Roquefort pronašao u Avignonu.«
Ta spoznaja ga je iznenadila. »Zašto?«
»Henrik je htio nasamo razgovarati s Nelleovima. Zato smo ovdje. Također je rekao da si ti častan
čovjek. Postoji vrlo malo ljudi kojima vjerujem na ovom svijetu, a Henrik je jedan od njih. Zato ću
prihvatiti njegovu riječ i govoriti o nekim stvarima za koje nitko ne zna.«
Mark je slušao Thorvaldsenova objašnjenja. I njegova majka izgledala je zainteresirano, ali
Geoffrey je jednostavno buljio u stol, jedva trepćući, kao da je u transu.
»Vrijeme je da u potpunosti shvatiš ono u što je Lars vjerovao«, rekao je Henrik Stephanie.
»Suprotno od onoga što si moţda mislila, on nije bio neki luđak u lovu na blago. Nje gova
istraţivanja imala su vrlo ozbiljnu svrhu.«
»Ignorirat ću uvrede, jer ţelim čuti što govoriš.«
Tračak iritacije pojavio se u Thorvaldsenovim očima. »Larsova teorija bila je jednostavna, premda
uistinu nije bila njegova. Ernst Scoville formulirao je veći dio, koji je uključivao novi pogled na
novozavjetna Evanđelja, naročito o njihovim opisima uskrsnuća. Cassiopeia je ranije natuknula
nešto o tome.
Počnimo s Markovim. Njegovo je bilo prvo Evanđelje, napisano oko 70. poslije Krista, i moţda
jedino Evanđelje koje su rani kršćani posjedovali nakon Kristove smrti. Sastoji se od šest stotina i
šezdeset i pet redaka, ali samo osam ih je posvećeno uskrsnuću. Tako fantastičan događaj u
njegovom pisa30fi
nju zasluţio je tako kratko spominjanje. Zašto? Odgovor je jednostavan. Kad je pisano Markovo
Evanđelje, priča o uskrsnuću još nije bila razvijena, a Evanđelje je završeno ne spominjući
činjenicu da su učenici vjerovali kako je Isus uskrsnuo. Umjesto toga, govori o tome kako su
učenici pobjegli. U Markovoj verziji spominju se samo ţene, a one ignoriraju zapovijed da učenicima kaţu da odu u Galileju, gdje će ih dočekati uskrsli Krist. Umjesto toga, ţene su zbunjene i
bjeţe, ne govoreći nikome ono što su vidjele. Nema nikakvih anđela, samo mladić obučen u bijele
haljine koji mirnim glasom objavljuje: Uskrsnuo je. Nema straţara, nema pogrebnog pokrova i
nema uskrslog Gospodina.«
Mark je znao da Thorvaldsen govori istinu. I on je temeljito proučavao Evanđelja.
»Matejevo svjedočanstvo došlo je desetljeće kasnije. Rimljani su do tada razorili Jeruzalem i
uništili hram. Mnogi Zidovi pobjegli su u krajeve pod grčkom kontrolom. Ortodoksni Zidovi, koji
su ostali u Svetoj Zemlji, gledali su na nove ţidovske kršćane kao na problem - isto kakav su bili i
za Rimljane. Između ortodoksnih Zidova i novonastalih ţidovskih kršćana bilo je mnogo
neprijateljstva. Matejevo Evanđelje vjerojatno je napisao jedan od tih nepoznatih ţidovsko
kršćanskih pisaca. Markovo Evanđelje ostavilo je mnoga neodgovorena pitanja pa je Matej
promijenio priču kako bi odgovarala ovom problematičnom razdoblju.
»Sada glasnik koji objavljuje uskrsnuće postaje anđeo. On se spušta uz potres, s licem poput
munje. Straţari padaju pred njime. Kamen je maknut s groba, a na njemu sjedi anđeo. Ţene još
strahuju, ali on se ubrzo pretvara u radost. Za razliku od onih u Markovom zapisu, ţene u ovom
zapisu trče kako bi učenicima rekle što se dogodilo te da i same vide uskrslog Krista. Ovdje je po
prvi put opisan uskrsli Gospodin. I što su na to učinile?«
»Obujmile su mu noge i poklonile mu se«, tiho je odgovorio Mark.
»Kasnije se Isus pojavio pred svojim učenicima i objavio da mu je 'dana sva vlast, nebeska i
zemaljska'. Kaţe im da će uvijek biti s njima.«
»Kakva promjena!«, rekao je Thorvaldsen. »Ţidovski Mesija Isus odjednom je postao Krist
cijelome svijetu. U Mateju je sve toliko ţivopisnije. I s više čudesa. Zatim dolazi Luka, negdje oko
90. poslije Krista. Do tada su ţidovski kršćani napustili judaizam pa je Luka radikalno promijenio
priču o uskrsnuću da bi se prilagodio ovoj promjeni. Ţene su ponovno na grobu, ali ovaj put ga
pronalaze praznog i odlaze to prenijeti učenicima. Petar se vraća i pronalazi samo odbačeni
pogrebni pokrov. Zatim Luka opisuje priču koja se ne pojavljuje nigdje drugdje u Bibliji. Vezana je
uz Isusa koji putuje pod krinkom, susreće se s određenim učenicima, jede s njima i zatim nestaje
nakon što je prepoznat. Postoji i kasniji susret s učenicima gdje oni sumnjaju u njegovo tijelo pa on
ponovno jede s njima i zatim nestaje. I samo u Lukinom Evanđelju pronalazimo priču o Isusovom
uznesenju na nebo. Što se dogodilo? Osjećaj ushićenosti porezan je s uskrslim Kristom.«
Mark je pročitao slične analize Svetog Pisma u templarskom arhivu. Učena braća već stoljećima su
proučavala Riječ, zapisivala pogreške, procjenjivala proturječnosti i postavljala hipoteze o mnogim
nesuglasicama u imenima, datumima, mjestima i događajima.
»Zatim dolazimo do Ivana«, rekao je Thorvaldsen. »Evanđelje koje je pisano najkasnije od
Isusovog ţivota, oko 100. poslije Krista. U ovom Evanđelju postoje tolike promjene, da gotovo
izgleda kao da Ivan govori o potpuno drukčijem Kristu. Nema rođenja u Betlehemu, ovdje je
mjesto Isusovog rođenja Nazaret. Druga tri govore o njegovoj trogodišnjoj sluţbi. Ivan kaţe da je
bila samo jednogodišnja. Posljednja večera u Ivanovom Evanđelju dogodila se dan prije Pashe - a
raspeće na dan kad se klalo pashalno ţrtveno janje. Ovo se razlikuje od drugih Evanđelja. Ivan je
također prebacio čišćenja hrama s dana nakon Cvjetne nedjelje u vrijeme rano u Kristovoj sluţbi.
U Ivanovom Evanđelju, Marija Magdalena sama je otišla na grob i pronašla ga praznog. Nije čak
ni posumnjala na uskrsnuće, već je pomislila da je netko ukrao tijelo. Tek kad se vrati s Petrom i
drugim učenikom, vidi dva anđela. Tad se ti anđeli pretvore u sartiog Isusa.
Pogledajte kako se mijenja ovaj detalj u grobnici. Markov mladić obučen u bijelo postao je Matejev
anđeo u blještavilu, kojeg je Luka proširio na dva anđela, a Ivan ih modificirao u dva anđela koji
se pretvaraju u Krista. I, je li uskrsli Gospodin viđen u vrtu prvog dana u tjednu kao što kršćane
uvijek uče? Marko i Luka kaţu da nije. Matej kaţe da jest. Ivan isprva kaţe da nije, ali ga Marija
Magdalena vidi kasnije. Jasno je što se ovdje događa. S vremenom je uskrsnuće modificirano da
izgleda sve čudesnije, kako bi se prilagodilo svijetu koji se mijenja.«
»Pretpostavljam«, rekla je Stephanie, »da se ne pridrţavate principa nepogrešivosti Biblije.«
»Ništa u Bibliji nije doslovno. To je pripovijest prepuna nesuglasica, a jedini način na koji one
mogu biti objašnjene je uz pomoć vjere. To je moţda prolazilo prije tisuću godina, moţda čak i
prije pet stotina godina, ali takvo objašnjenje danas više nije prihvatljivo. Danas smo znatiţeljni.
Tvoj suprug je postavljao pitanja.«
»I što je to Lars trebao učiniti?«
»Ono nemoguće«, promucao je Mark.
Majka ga je pogledala čudnovatim pogledom shvaćanja. »To ga nikad prije nije zaustavilo.«
Njezin glas bio je tih i smiren, kao da je konačno shvatila istinu koja je dugo leţala skrivena. »Ako
ništa drugo, bio je predivan sanjar.«
»Ali njegovi snovi bili su utemeljeni«, rekao je Mark. »Templari su nekoć znali ono što je tata htio
saznati. Ĉak i danas, čitaju i proučavaju Pisma koja nisu dio Novog zavjeta. Evanđelje po Filipu,
pisma Barnabe, Petrova djela, Poslanicu Apostola, Tajnu Ivanovu knjigu, Marijino Evanđelje,
Didahe. I Evanđelje po Tomi, koje je za njih vjerojatno najtočniji zapis onoga što je Isus zaista
rekao, budući da nije bilo podloţno brojnim prijevodima. Mnogi od ovih takozvanih heretičkih
tekstova otvaraju nove vidike. To je ono što je templare činilo posebnima. Pravi izvor njihove
moći. Ne bogatstvo ili moć, već znanje.«
Malone je stajao u sjeni visokih topola koje su stajale poredane po uzvisini. Ugodan povjetarac
puhao je pokraj njega i ublaţavao sunčeve zrake, podsjećajući ga na jesenje poslijepodne na plaţi.
Ĉekao je da mu Cassiopeia kaţe nešto što nitko drugi nije znao. »Zašto si dopustila de Roquefortu da dođe do knjige Larsa Nellea?«
»Zato što je ona beskorisna.« U njezinim tamnim očima bljesnuo je trag zadovoljstva.
»Mislio sam da sadrţi Larsova osobna razmišljanja. Podatke koje nikad nije objavio. Ključ svega.«
»Dijelovi toga su istiniti, ali to nije ključ. Lars ga je napravio samo zbog templara.«
»Je li Claridon to znao?«
»Vjerojatno ne. Lars je bio tajnovit čovjek. Nikad nije nikome sve rekao. Jednom je rekao da u
njegovom poslu preţivljavaju samo paranoici.« »Kako znaš sve to?«
»Henrik je bio svjestan toga. Lars nikad nije govorio o detaljima, ali rekao je Henriku o svojim
susretima s templarima. Povremeno je čak i vjerovao da govori s majstorom Reda. Razgovarali su
u nekoliko navrata, ali na kraju se pojavio de Roquefort. A on je bio potpuno drukčiji. Agresivniji,
manje tolerantan. I tako je Lars napravio dnevnik na koji se de Roquefort moţe usredotočiti, vrlo
slično Saunicreovom postavljanju pogrešnih tragova.«
»Bi li templarski majstor znao zaovo? Kad je Mark prebačen u samostan, imao je dnevnik kod
sebe. Majstor ga je drţao skrivenog sve do prije mjesec dana, kad ga je poslao Stephanie.«
»Teško je reći. Ali ako je poslao knjigu Stephanie, moguće je da je majstor računao na to da će de
Roquefort ponovno krenuti za njom. Očigledno je htio da Stephanie bude uključena. Ima li boljeg
načina nego da je namami nečim što ne moţe odbiti?«
Mudro, priznao je. I uspješno.
»Majstor je sigurno vjerovao da će Stephanie upotrijebiti znatne resurse koji su joj dostupni kako
bi pomogla u potrazi«, rekla je.
»Nije poznavao Stephanie. Previše je tvrdoglava za to. Prvo će uvijek pokušati sama.
»Ali ti si joj priskočio u pomoć.«
»Baš sam srećković.«
»Ma, nije tako loše. Inače se nikad ne bismo upoznali.« »Kao što sam rekao, baš sam srećković.«
»Shvatit ću to kao kompliment. Inače bi mi mogao povrijediti osjećaje. »Sumnjam da ih je tako
lako povrijediti.«
»Dobro si se drţao u Kopenhagenu«, rekla je. »I ponovno u Roskildeu.« »Bila si u katedrali?«
»Neko vrijeme, ali otišla sam kad je počela paljba. Bilo bi nemoguće da ti pomognem, a da ne
otkrijem svoju nazočnost, a Henrik je htio da to ostane tajna.«
»A što bi bilo da nisam mogao zaustaviti ljude koji su nas napali?« »Ma daj. Ti?« Osmjehnula mu
se. »Reci mi nešto. Jesi li bio iznenađen kad je onaj brat skočio s Okruglog tornja?« »To se ne vida
svaki dan.«
»Ispunio je svoj zavjet. Ako se nađe u klopci, radije će odabrati smrt nego riskirati odavanje Reda.«
»Pretpostavljam da si bila tamo zato što sam Henriku spomenuo da Stephanie dolazi u posjet.«
»Djelomično. Kad sam čula o iznenadnoj smrti Ernsta Scovillea, saznala sam od nekih starijih ljudi
u Rennesu da je razgovarao sa Stephanie i da ona dolazi u Francusku. Svi su oni entuzijasti
Rennesa. Dane provode u igranju šaha i maštanju o Sauniereu. Svaki od njih ţivi san svakog
zagriţenika u zavjere. Scoville se hvalio da je on trebao dobiti Larsov dnevnik. Nije volio
Stephanie, iako joj to nije pokazivao. Očigledno ni on nije bio svjestan da je dnevnik u biti bio
beskoristan. Njegova smrt u meni je izazvala sumnje pa
- sam kontaktirala Henrika i saznala za Stephanien očekivani posjet Danskoj. Odlučili smo da
trebam otići u Dansku.« »A Avignon?«
»Imala sam izvor u umobolnici. Nitko nije vjerovao da je Claridon lud. Varljiv, nepovjerljiv,
oportunist — to sigurno. Ali ne i lud. I tako sam promatrala sve dok se vi niste vratili po
Claridona. Henrik i ja smo znali da se nešto nalazi u arhivu palače, ali nismo znali što. Kao što je
Henrik rekao za ručkom, Mark nikad nije upoznao Henrika. Bilo je puno teţe raditi s Markom
nego s njegovim ocem. Samo je povremeno istraţivao. Moţda je to bio način da odrţi uspomeau
na oca ţivom. Što god pronašao, u potpunosti je drţao za sebe. On i Claridon povezali su se na
neko vrijeme, ali njihov odnos bio je površan. Zatim, kad je Mark nestao u lavini, a Claridon se
povukao u ludnicu, Henrik i ja smo odustali.«
»Sve do sada.«
»Potraga se aktivirala, a ovaj put moţda i imamo kamo ići.« Pričekao je da objasni.
»Imamo knjigu s nadgrobnim kamenom i također imamo Ĉitanje zakona Caridada. Zajedno
bismo mogli otkriti što je Sauniere pronašao, budući da smo prvi koji imaju toliko dijelova
slagalice.«
»A što ćemo učiniti, ako nešto pronađemo?«
»Kao muslimanka? Voljela bih reći svijetu. Kao realna osoba? Ne znam. Povijesna arogancija
kršćanstva izaziva u meni mučninu. Za nju je svaka druga religija tek imitacija. Zapanjujuće,
zaista. Cijela zapadnjačka povijest oblikovana je njezinim ograničenim propisima. Umjetnost,
arhitektura, glazba, pisana djela - čak i samo društvo postalo je sluga kršćanstva. Taj jednostavan
pokret nakon nekog vremena oblikovao je kalup iz kojeg je nastala zapadnjačka civilizacija, a
moţda se sve temelji na laţi. Zar ti ne bi htio znati?«
»Nisam religiozna osoba.«
Njezine tanke usne razvukle su se u još jedan osmijeh. »Ali si znatiţeljna osoba. Henrik stalno
govori o tvojoj hrabrosti i intelektu. Bibliofil, s eidet-skim pamćenjem. Strašna kombinacija.«
»Uz to i kuham.«
Nasmijala se. »Mene ne moţeš prevariti. Pronalazak Velike ostavštine tebi bi puno značilo.«
»Recimo samo da bi to bio vrlo zanimljiv pronalazak.«
»Pošteno. Neka ostane tako. Ali, ako uspijemo, baš me zanima kakva će biti tvoja reakcija.«
»Toliko si uvjerena da postoji nešto što se treba pronaći?«
Rukama je pokazala prema udaljenom obzoru Pirineja. »Tamo je negdje, u to ne sumnjam.
Sauniere ju je pronašao. I mi je moţemo pronaći.«
Stephanie je ponovno razmislili o onome što je Thorvaldsen rekao o Novom zavjetu i jasno izrazila
svojstav:»Biblija nije doslovni dokument.«
Thorvaldsen je odmahnuo glavom. »Mnoge kršćanske vjere imale bi problema s tom izjavom. Za
njih je Biblija Riječ Boţja.
Pogledala je u Marka. »Je li tvoj otac vjerovao da Biblija nije Riječ Boţja? »Puno puta smo
raspravljali na tu temu. Isprva sam vjerovao i suprotstavljao sam mu se. No, kasnije sam počeo
razmišljati kao i on. To je knjiga puna priča. Veličanstvenih priča, dizajniranih kako bi ljude
upućivala na dobar ţivot. A veličanstvenost tih priča još je veća, ako prakticiramo njihove moralne
vrijednosti. Nije nuţno potrebno da je to Riječ Boţja. Dovoljno je da su zapisane riječi
bezvremenska istina.«
»Uzdizanje Krista na razinu boţanstva jednostavno je bio način podizanja vaţnosti poruke«, rekao
je Thorvaldsen. »Nakon što ste pojavila organizirana religija u trećem i četvrtom stoljeću, toliko
toga je dodano priči, da je nemoguće raspoznati što je bilo u biti poruke. Lars je htio sve to
izmijeniti. Htio je otkriti što su templari nekoć posjedovali. Kad je prvi put saznao za Rennes-leChateau prije mnogo godina, odmah je pomislio kako je ono što je Sauniere otkrio zapravo Velika
templarska ostavština. Stoga je svoj ţivot posvetio rješavanju zagonetke Rennesa.«
Stephanie još uvijek nije bila uvjerena. »Zašto misliš da su templari išta sakrili? Nisu li ih vrlo brzo
uhitili? Kako su imali vremena išta sakriti?«
»Bili su spremni«, rekao je Mark. »Kronike su jasne po tom pitanju. Ono što je učinio Filip IV. nije
bilo bez presedana. Stotinu godina kasnije dogodio se incident s Frederickom II., kraljem
Njemačke i Sicilije. 1228. stigao je u Svetu zemlju kao izgnanik, što je značilo da nije mogao voditi
kriţarski rat. Templari i vitezovi-bolničari ostali su odani papi i odbili slijediti Frede-ricka. Samo
su njemački teutonski vitezovi stali uz njega. Konačno je uspostavio mir sa Saracenima, koji je
stvorio podijeljeni Jeruzalem. Brdo Hrama, templarsko sjedište, mirovnim sporazumom dano je
muslimanima. Moţete zamisliti što su templari mislili o njemu. Bio je nemoralan poput Ne-rona i
općenito omraţen. Ĉak je pokušao i oteti majstora Reda. Konačno je napustio Svetu zemlju 1229., a
dok se povlačio prema luci Acre, mještani su na njega bacali izmet. Mrzio je templare zbog njihove
nelojalnosti, a kad se vratio u Siciliju, uhitio je tamošnje i zauzeo njihove posjede. Sve ovo zapisano je u Kronikama.«
»Dakle, Red je bio spreman?« pitao je Thorvaldsen.
»Red je već imao priliku vidjeti, iz prve ruke, što mu jedan neprijateljski vladar moţe učiniti. Filip
IV. bio je sličan. Kao mladić se bio prijavio za članstvo u templarima, ali je odbijen. Cijeli ţivot to je
zamjerao bratstvu. Rano u svojoj vladavini, templari su čak spasili Filipa kad je pokušao obezvrijediti francusku valutu, a ljudi su napravili revolt. Pariški hram ponudio mu je utočište. Nakon
toga, osjećao se duţnikom templara. A vladari nikad nikome ne ţele dugovati. Dakle, da, do
listopada 1307., Red je bio spreman. Naţalost, ništa nije zapisano što nam govori o kakvim
pripremama je riječ.« Markov pogled usredotočio se na Stephanie. »Tata je dao svoj ţivot kako bi
riješio tu tajnu.«
»Volio je istraţivati, zar ne?« rekao je Thorvaldsen.
Iako je odgovarao Dancu, Mark je i dalje promatrao Stephanie. »To je bila jedna od rijetkih stvari
koja ga je radovala. Htio je zadovoljiti i svoju suprugu i sebe. Naţalost, nije uspio postići nijedno.
Zato je digao ruke. Odlučio nas je napustiti.«
»Nikad nisam povjerovala da se ubio«, rekla je sinu.
»Ali to nikad nećemo zasigurno saznati, zar ne?«
»Moţda hoćete«, rekao je Geoffrey. Prvi put od početka razgovora, mladić je podigao pogled od
stola. »Majstor je rekao da ćete moţda saznati istinu o njegovoj smrti.«
»Što znaš o tome?« upitala je.
»Znam samo ono što mi je majstor rekao.«
»Što ti je rekao o mom ocu?« Bijes je preplavio Markovo lice. Stephanie ga nikad nije vidjela da
tako iskaljuje osjećaje prema ikome osim njoj samoj.
»To ćeš sam saznati. Ja ne znam.« Njegov glas je bio čudan, prazan, pomirljiv. »Majstor mi je rekao
da budem paţljiv prema tvojim osjećajima. Jasno mi je dao do znanja da si mi nadređen, i da te
trebam poštovati.«
»Ali čini se da si ti jedina osoba koja zna odgovore«, rekla je Stephanie.
»Ne, gospodo. Ja samo imam natuknice. Odgovori, rekao je majstor, trebaju doći od svih vas.«
361.
Malone je slijedio Cassiopeiu do prostrane dvorane s gredama na stropu i uramljenim zidovima
na kojima su visjele tapiserije koje su prikazivale prsne oklope, mačeve, koplja, kacige i štitove.
Crni mramorni kamin dominirao je dugačkom prostorijom, osvijetljenom blještavim lusterom.
Ostali su im se pridruţili iz blagovaonice i na njihovim licima vidio je ozbiljnost. Stol od
mahagonija stajao je ispod niza prozora s okomitim kamenim stupovima po sredini, a na njemu su
leţale razbacane knjige, papiri i fotografije.
»Vrijeme je da pogledamo moţemo li donijeti neke zaključke«, rekla je Cassiopeia.
»U pravu si«, rekao je Thorvaldsen. »Dnevnik, u svom većem dijelu, nije stvaran. Lars ga je stvorio
kao mamac za templare.«
»Još jedan detalj koji si zgodno izostavio u Kopenhagenu.« Ton Ste-phanienog glasa jasno je
pokazivao njezinu iritiranost.
Thorvaldsen se nije obazirao. »Bilo je vaţno da de Roquefort misli kako je dnevnik stvaran.«
Stephanie se uspravila. »Kučkin sine, mogli smo poginuti pokušavajući ga vratiti.«
»Ali niste. Cassiopeia je pazila na vas oboje.« »I zbog toga je ovo što si napravio u redu?«
»Stephanie, zar nikad nisi zatajila neku informaciju svojim agentima?« rekao je Thorvaldsen.
Šutjela je.
»U pravu je«, rekao je Malone. Naglo se okrenula i pogledala u njega.
»Koliko puta si ti meni rekla samo dio priče? I koliko puta sam se kasnije bunio da sam zbog toga
mogao biti ubijen? A što si na to rekla? Navikni se. Tako je i ovdje, Stephanie. Ne sviđa mi se ovo
ništa više nego tebi, ali navikao sam se.«
»Prekinimo prepirke i pogledajmo moţemo li se sloţiti o tome što je Sauniere pronašao«, rekla je
Cassiopeia.
»Što predlaţeš, gdje da počnemo?« upitao je Mark.
Mislim da bi grob Marie d'Hautpoul de Blanchefort bio odlična polaziš-na točka, jer imamo
Stublainovu knjigu koju je Henrik kupio na draţbi.« Pokazala je prema stolu. »Otvorena je na
stranici sa crteţom.«
Svi su prišli stolu i pogledali crteţ.
»Claridon nam je ovo objašnjavao u Avignonu«, rekao je Malone i ispričao svima o pogrešnom
datumu smrti - 1681. a ne 1781. - rimskom broju - MDCOLXXXI - koji sadrţi nulu, i preostalom
nizu rimskih brojeva -LIXLIXL - uklesanom u donjem desnom uglu.
Mark je zgrabio olovku sa stola i zapisao 1681. i 59, 59, 50 na papiru. »Ovo su ti brojevi u
decimalnom sustavu. Ignoriram nulu u broju 1681. Claridon je u pravu, u rimskim brojevima ne
postoji nula.«
Malone je pokazao prema grčkim slovima na lijevom kamenu. »Claridon je rekao da se radi o
latinskim riječima napisanim grčkim pismom. Prebacio je riječi i dobio Et in arcadia ego. I u
Arkadiji ja. Pretpostavljao je da se radi
0 anagramu, budući da rečenica baš nema smisla.«
Mark je intenzivno proučavao riječi, a zatim pitao Geoffreyja da mu doda ruksak, iz kojeg je
izvukao čvrsto zamotan ručnik. Paţljivo je odmotao sveţanj i otkrio mali kodeks. Stranice su joj
bile preklopljene, a zatim zaši-vene zajedno i uvezene - velum, ako se Malone nije varao. Nikad
nije vidio primjerak koji moţe dotaknuti.
Ovo je iz templarskog arhiva. Pronašao sam je prije nekoliko godina, nedugo nakon što sam
postao seneschal. Napisao ga je 1542. jedan od samostanskih pisara. Radi se o izvanrednoj
reprodukciji rukopisa iz četrnaestog stoljeća, a govori o reformaciji templara nakon čistke.
Također govori o vremenu od prosinca 1306. do svibnja 1307., kad je Jacques de Molay bio u
Francuskoj, a o njegovoj lokaciji se malo znalo.«
Mark je njeţno otvorio drevni svezak i paţljivo okretao stranice dok nije pronašao ono što je
traţio. Malone je uočio latinski tekst zapisan u nizu oblina
1 vitica, svih slova spojenih zajedno perom koje nije bilo podizano s papira.
»Poslušajte ovo.«
Naš majstor, visoko poštovani i privrţeni Jacques de Molay, primio je papinskog izaslanika 6.
lipnja 1306. uz pompu i kurtoaziju rezerviranu visoki staleţ. Poruka je glasila da Njegova
svetost, papa Klement V. zahtijeva nazočnost majstora de Molayja u Francuskoj. Naš majstor
imao je namjeru pokoriti se ovoj naredbi, pripremio se, ali prije napuštanja otoka Cipra, gdje je
Red uspostavio svoje sjedište,
saznaje daje i voda viteškog rda bolničara također pezvan, i odbija naredbu navodeći da treba
osuti sa svojim redom u vrijeme sukoba. Ovo je u našem majstoru izaztalo sumnjičavost te se
$n konzultirao sa svojim časnicima. Njegova petost također je naredila našem majstoru da
putuje bez znakova raspoznavanja i s malom pratnjom. Ovo je postavilo još više pitanja, jir
zašto bi papu bilo briga kako naš majstor putuje zemljom. Tada je majstor primio zanimljiv
dokument pod nazivom De Recuperatioue Terrae Sanctae. O povratu Svete Zemlje. Rukopis je
zapisao jeden od odvjetnika Filipa IV, a opisivao je veliki novi kriţarski pohod kojeg je trebao
voditi kralj-ratnik, u namjeri da ponovno vrati Svetu Zemlju iz ruku nevjernika. Ovaj prijedlog
bio je u potpunoj suprotnosti s planovima našeg Reda, što je dalje zbunilo majstora o pozivu
na kraljevski dvor. Majstor je jasno dao do znanja da nikako ne vjeruje francuskom vladam,
iako bi bilo i ludo i neprikladno da to nepovjerenje izjavi izvan zidova našeg hrama. Budući da
nije bio neoprezan čovjek, i prisjećajući se davne izdaje Fredericka II, majstor je napravio
planove za očuvanje našeg blaga i znanja. Molio se da je u zabludi, ali nije vidio razloga da
ostane nepripremljen. Pozvan je brat Gilbert de Blanchefort i naređeno mu je da unaprijed
odnese blago Hrama. Naš majstor tada je rekao de Blanchefortu: »Mi iz vodstva Reda mogli
bismo biti u opasnosti. Stoga, nitko od nas ne smije znati ono što ti znaš, a ti moraš osigurati da
će ono što ti znaš biti proslijeđeno drugima na prikladan način.« Brat de Blanchefort, budući da
je bio učen čovjek, prihvatio se izvršavanja svog zadatka i u tajnosti sakrio sav imetak Reda.
Ĉetiri brata bili su njegovi pomoćnici, a međusobno su koristili četiri riječi, jednu za svakog od
njih, kao tajni signal. ET IN ARCADIA EGO. Ali te riječi su samo pomiješana prava poruka.
Pravilnim rasporedom tih riječi, dobivamo pravu svrhu njihovog zadatka. ITEGO ARCANA
DEL
»Sakrivam Boţju tajnu«, rekao je Mark, prevodeći posljednji redak. »Anagrami su bili vrlo česti u
četrnaestom stoljeću.« »Dakle, de Molay je bio spreman?« upitao je Malone.
Mark je potvrdio. »Došao je u Francusku sa šezdeset vitezova, stotinu i pedeset tisuća zlatnika i
dvanaest teretnih konja natovarenih srebrom. Znao je da će biti problema. Taj novac trebao je biti
iskorišten za njegovo izbavlji-vanje. Ali netko se nalazio u njegovoj grupi, za kojeg je malo tko
znao. Voda templarskog kontingenta u Languedocu bio je Signeur de Goth. Papa Kle-ment V.,
čovjek koji je pozvao de Molaya, zvao se Bertrand de Goth. Papina majka bila je Ida de
Blanchefort, koja je bila u rodu s Gilbertom de Blan-chefortom. Dakle, de Molay je imao dobre
izvore informacija.«
»To uvijek pomaţe«, rekao je Malone.
»De Molay je također znao nešto o Klementu V. Prije njegovog izbora za papu, Klement se sastao s
Filipom IV. Kralj je papinstvo mogao dati kome god je htio. Prije nego što ga je dao Klementu,
postavio je šest uvjeta. Većina je imala veze s time da Filip mora dobiti što god ţeli, ali šesti uvjet
bio je vezan uz templare. Filip je htio da se Red ukine, a Klement se s time sloţio.«
»Zanimljivi podaci«, rekla je Stephanie, »ali čini mi se da je trenutno puno vaţnije ono što je znao
otac Bigou. On je taj koji je naredio izrađivanje Marieinog nadgrobnog spomenika. Bi li on znao za
vezu između tajne obitelji de Blanchefort i templara?«
»Nesumnjivo«, odgovorio je Thorvaldsen. »Marie d'Hautpoul de Blanchefort sama je Bigou rekla
obiteljsku tajnu. Njezin suprug bio je izravan potomak Gilberta de Blancheforta. Jednom kad je
Red potisnut, a templare počeli spaljivati na lomačama, Gilbert de Blanchefort nikome više ne bi
rekao lokaciju Velike ostavštine. Dakle, ta obiteljska tajna mora biti vezana uz templare. Što bi
drugo moglo biti posrijedi?«
»Kronike govore o kolima natovarenim sijenom koja prolaze francuskim poljima, a svaka su išla
na jug, prema Pirinejima, u pratnji naoruţanih muškaraca prerušenih u seljake. Samo troja kola
nisu sigurno završila putovanje. Naţalost, nigdje se ne spominje njihovo konačno odredište. U
cijelim Kronikama postoji samo jedan trag. Gdje je najbolje sakriti kamenčić?«
»Usred hrpe kamenja«, rekao je Malone.
»To je rekao i naš majstor«, odgovorio je Mark. »Za svijest četrnaestog stoljeća, najočiglednija
lokacija bila bi najsigurnija.«
Malone je ponovno promatrao crteţ nadgrobnog kamena. »Dakle, Bigou je dao napraviti ovaj
kamen koji šifrirano govori da je sakrio Boţje tajne. I on se potrudio da to postavi na javno mjesto.
U čemu je poanta? Što propuštamo?«
Mark je posegnuo u ruksak i izvukao još jedan svezak. »Ovo je izvještaj kojeg je 1897. napisao
vođa Reda. U to vrijeme je istraţivao Saunierea, kad je u obliţnjem selu naišao na drugog
svećenika, oca Gelisa, koji je u svojoj crkvi pronašao kriptogram.«
»Baš kao i Sauniere«, rekla je Stephanie.
»Tako je. Gelis je dešifrirao kriptogram i htio je da biskup zna to što je on saznao. Voda se
pretvarao da je predstavnik biskupa i napravio je kopiju zagonetke, ali odgovor na nju zadriao je
za sebe.«
Mark im je pokazao kriptogram, a Malone je počeo proučavati linije slova i simbola. »Neka vrsta
numeričkog ključa daje rješenje?«
»Nemoguće je probiti šifru bez ključa. Postoje milijarde mogućih kombinacija.«
»Nešto ovakvo nalazilo se i u dnevniku tvog oca«, rekao je. »Znam. Tata je pronašao taj
kriptogram u neobjavljenom rukopisu Noela Corbua.«
»Claridon nam je govorio o tome.«
»Što znači da je sada u posjedu de Roqueforta«, rekla je Stephanie. »No, je li i on dio Larsovog
fiktivnog dnevnika?«
»U sve što je Ĉorbu taknuo treba sumnjati«, jasno je dao do znanja Thorvaldsen. »On je
preuveličao Sauniereovu priču kako bi promovirao svoj prokleti hotel.«
»Ali rukopis koji je napisao«, rekao je Mark, »tata je uvijek vjerovao da u njemu ima istine. Ĉorbu
je bio blizak Sauniereovoj ljubavnici sve do njezine smrti 1953. Mnogi vjeruju da mu je govorila
razne stvari. Zato Ĉorbu nikad nije objavio rukopis. On je bio proturječan njegovoj fiktivnoj
verziji priče.«
»Ali sigurno je kriptogram u dnevniku laţan?« rekao je Thorvaldsen. »To bi bila glavna stvar koju
bi de Roquefort traţio u dnevniku.«
»Nadajmo se«; rekao je Malone, primijetivši kopiju Ĉitanja zakona Cari-dada na stolu. Podigao je
reprodukciju veličine pisma i proučio zapis ispod čovječuljka u svećeničkoj haljini, koji je sjedio na
stolici s prstom na ustima, signalizirajući tišinu.
ACABOCE A°
D E 16 8 1
Nešto nije bilo u redu, u trenu je usporedio sliku s litografijom. Datumi se nisu podudarali.
»Provela sam cijelo jutro učeći o toj slici«, rekla je Cassiopeia. »Pronašla sam je na Internetu. Slika
je uništena u vatri u kasnim 1950.-ima, ali prije toga je bila očišćena i pripremljena za izlaganje.
Tijekom restauratorskog procesa, otkriveno je da je 1687. zapravo 1681. Naravno, litografija je
nacrtana u vrijeme kad je taj datum bio sakriven.«
Stephanie je odmahivala. »Ovo je slagalica bez odgovora. Sve se mijenja iz minute u minutu.«
»Radite točno ono što je majstor htio«, rekao je Geoffrey.
Svi su pogledali prema njemu.
»Rekao je da će sve biti otkriveno kad se ujedinite.«
Malone je bio zbunjen. »Ali tvoj majstor nas je posebno upozorio da se Ĉuvamo inţenjera.«
Geoffrey je pogledao prema Cassiopei. »Trebali bismo je se čuvati.«
»Što to znači?« upitao je Thorvaldsen.
»Njezina rasa borila se protiv templara dva stoljeća.«
»Zapravo, muslimani su razbili braću i poslali ih kući iz Svete Zemlje«, objavila je Cassiopeia. »A
španjolski muslimani drţali su Red u svojim granicama ovdje u Languedocu kad su se templari
pokušali proširiti prema jugu, iza Pirineja. Dakle, tvoj majstor je bio u pravu. Ĉuvajte se
inţenjera.«
»Što bi učinila kad bismo pronašli Veliku ostavštinu?« upitao je Geoffrey.
»Ovisi o tome što pronađemo.«
»U čemu je razlika? Ostavština nije tvoja, bez obzira.«
»Prilično si drzak za običnog templara.«
»Ulozi su veliki, a sada nam najmanje treba tvoja ambicija da dokaţeš da je kršćanstvo laţ.«
»Ne sjećam se da sam ikad rekla da je to moja ambicija.« »Majstor je to znao.«
Cassiopeino lice se izobličilo, prvi put Malone je primijetio njezinu uzru-janost. »Tvoj majstor nije
imao pojma o mojim motivima.«
»A time što ih drţiš u tajnosti«, odgovorio je Geoffrey, »samo potvrđuješ njegove sumnje.«
Cassiopeia se okrenula prema Henriku. »Ovaj mladić mogao bi biti problematičan.«
»Poslao ga je majstor«, rekao je Thorvaldsen. »Ne bismo u njega trebali iumnjati.«
»Izaziva nevolje«, izjavila je Cassiopeia.
»Moţda«, rekao je Mark. »Ali on je dio ovoga, stoga se navikni na njega.« Ostala je mirna i
staloţena. »Vjeruješ li mu?«
»To nije vaţno«, rekao je Mark. »Henrik je u pravu. Majstor mu je vjerov a o , a to je jedino
vaţno. Ĉak i ako dobri brat moţe biti iritantan.«
Cassiopeia nije htjela mješati, ali na obrvama se ucrtala sjena pobune. Malone se nije nuţno
protivio njezinom nagonu.
. Ponovno je obratio pozornost nastol i nastavio buljiti u slike u boji fotografirane u crkvi Marije
Magdalene. Primijetio je vrt s kipom Djevice i riječi MISIJA 1891 i riječi POKAJANJE, POKAJANJE
uklesane u pročelje obrnutog vizigotskog stupa. Listao je kroz povećane slike kriţnog puta,
zastajući na trenutak na desetoj postaji, gdje je rimski vojnik bacao kocku za Kristov ogrtač, a na
kockama su bili vidljivi brojevi tri, četiri i pet. Zatim je ponovno stao na četrnaestoj postaji, koji je
pokazivao dvojicu muškaraca kako pod okriljem noći nose Kristovo tijelo.
Prisjetio se što je Mark rekao u crkvi i ponovno se pitao. Jesu li išli u grob, ili iz njega?
Odmahnuo je glavom. Što se to događa?
49.
De Roquefort je pronašao arheološku lokaciju Givors, jasno naznačenu na karti Michelin, i prišao
joj s određenom paţnjom. Nije htio obznaniti svoju nazočnost. Ĉak ako Malone i društvo nisu
tamo, Cassiopeia Vitt ga moţe prepoznati. Kad su stigli, naredio je vozaču da polako napravi krug
po travnatoj livadi koju su koristili kao parkiralište sve dok nije pronašao Peugeot koji je po boji i
modelu odgovarao onome kojeg se sjećao, s naljepnicom kuće za unajmljivanje na vjetrobranu.
»Evo ih«, rekao je. »Parkiraj.«
Vozač je slijedio upute.
»Malo ću istraţiti«, rekao je dvojici braće i Claridonu. »Pričekajte ovdje« U kasno poslijepodne
krvavo crvena kugla ljetnog sunca već je zalazila preko okolnih zidova od vapnenca. Duboko je
udahnuo, rijetki hladni zrak podsjećao ga je na samostan. Očito, na višoj su nadmorskoj visini.
Primijetio je puteljak u dugim sjenkama drveća i odlučio da je to najbolji smjer. Ali nije se drţao
označenog puta, već je krenuo kroz visoko drveće i polja cvijeća i vrijeska koji su kao na tapiserija
pokrivali ljubičasto tlo. Ovo je nekoć bila templarsko područje. Na vrhu obliţnje uzvisine nalazilo
se jedno od najvećih zapovjedništava na Pirinejima. Na jednoj lokacija radilo se dan i noć
izrađujući oruţje Reda. Znao je da je bilo potrebno veliko umijeće u povezivanju drva, koţe i
metala u štitove koje nije bilo lako probiti. Ali mač je bio istinski prijatelj svakog brata viteza.
Baruni su često voljeli svoje mačeve više od supruga, i trudili se zadrţati isti tijekom cijelog ţivota.
Braća su imala sličnu strast, a Zakon ju je poticao. Ako se od muškarca očekivalo da poloţi svoj
ţivot, najmanje što mu se moglo dati je izbor oruţja. No, templarski mačevi nisu bili poput
barunskih. Nije bilo pozlaćenih korica ili umetnutih bisera. Nije bilo ispupčenja na krajevima
drške u koja su umetali kristale s relikvijama. Braća vitezovi nisu imala potrebu za takvim
talismanima, budući da je njihova snaga dolazila od posvećenosti Bogu i pokornosti Zakonu.
Sudrug im je bio konj, uvijek brz i inteligentan. Svaki vitez dobio je tri ţivotinje, koje je
svakodnevno morao hraniti, timariti i osedlavati. Uzgoj konja bilo je nešto u čemu je Red bio
uspješan, a brzi konji, jahaći konji, odgovarali su vitezovima neviđenom privrţenošću. Jednom
prilikom čitao je o bratu koji se vratio kući iz kriţarskog rata, ni rođeni otac ga nije prepoznao, ali
jest vjerni pastuh.
A uvijek će biti pastuha.
Jahati na mazgi bilo je nezamislivo. Sto je ono rekao jedan vitez? Dajte ţenu ţeni.
Nastavio je hodati. Vlaţan miris grančica i povijenih grana pobudio mu je maštu. Gotovo da je
mogao čuti teška kopita koja su nekoć gazila po njeţnoj mahovini i cvijeću. Pokušao je čuti neke
zvukove, ali cvrčci su ga ometali. Bio je svjestan mogućnosti da naiđe na elektronski nadzor, ali do
sada ništa nije vidio. Nastavio je hodati pored visokih borova, odlazeći sve dalje od puteljka,
dublje u šumu. Postajalo je sve toplije, a na čelu su mu se pojavili grašci znoja. Visoko iznad njega,
kroz pukotine u stijenama zviţdao je vjetar.
Svećenici-ratnici, to je ono što su braća postala.
Svidio mu se taj izraz.
St. Bernard iz Clairvauxa sam je opravdao cijelo postojanje templara glorificirajući ubijanje
nekršćana. Ni smrti, ni umiranje, kad se čini za Krista, nije problematično, već radije zasluţuje
veličanstvenu nagradu. Kristov vojnik ubija sigurno, a umire još sigurnije. Ne nosi se mač bez
svrhe i cilja. On je Boţji instrument za kaţnjavanje onih koji čine zlo i obranu pravednih. Kad
ubije zločinca, to nije ubijanje čovjeka, već ubijanje zla, i kao takav on se smatra Kristovim
legalnim izvršiteljem.
Dobro je poznavao te riječi. Svaki novak morao ih je naučiti. Ponavljao ih je u glavi dok je
promatrao kako umiru Lars Nelle, Ernst Scoville i Peter Hansen. Svi oni bili su heretici. Ljudi koji
su stali na put Redu. Oni koji čine zlo. Sada je imao još nekoliko imena koje bi trebalo dodati tom
popisu. Imena muškaraca i ţena koji su se nalazili u dvorcu koji se upravo pojavio pred njim, iza
drveća, u zaštićenoj kotlini među stijenama.
Saznao je nešto o dvorcu prije nego što je napustio samostan. Nekoć kraljevska rezidencija iz
šesnaestog stoljeća, jedan od mnogih dvoraca Katarine de Medici. Pošteđen je od uništenja tijekom
Revolucije zbog svoje skrive-nosti. Tako je preţivio, kao spomenik renesanse, pitoreskna gomila
kula, tornjeva i strmih krovova. Cassiopeia Vitt očigledno je bila ţena sa zaleđem. Kuće poput ove
zahtijevale su ogromne svote novca, a sumnjao je u turistički obilaske. Ne, ovo je bila privatna
rezidencija jedne samotne duše, koja se već tri puta umiješala u njegov posao. Za koju se treba
pobrinuti.
Ali također je trebao i dvije knjige u posjedu Marka Nellea. Dakle, nepromišljeni potezi nisu
dolazili u obzir.
Noć se brzo spuštala, duboke sjene već su gutale dvorac. Pomišljao je na razne mogućnosti.
Morao je biti siguran da su svi unutra. Njegovo trenutno skrovište bilo je preblizu. Ugledao je
gustu nakupinu bukovih stabala dvije stotine metara dalje, odakle je imao nesmetan pogled na
prednji ulaz.
Pretpostavljao je da očekuju njegov dolazak. Nakon onoga što se dogodilo u kući Larsa Nellea,
sigurno su shvatili da Claridon radi za njega. Ali moţda ga ne očekuju ovako brzo. To je bilo u
redu. Trebao se vratiti u samostan. Njegovi časnici čekaju. Sazvano je vijeće koje zahtijeva njegovu
nazočnost.
Odlučio je ostaviti onu dvojicu u automobilu da nadziru dvorac.
To će za sada biti dovoljno.
Ali on će se vratiti.
50.
2O:OO
Stephanie se nije uspijevala prisjetiti kad su ona i Mark posljednjeg puta sjedili i razgovarali.
Moţda još od vremena kad je bio tinejdţer. Tako duboki jaz se protezao medu njima.
Sad su se povukli u sobu na vrhu jednog od tornjeva dvorca. Prije nego što su sjeli, Mark je širom
otvorio četiri prozora, dopuštajući prohladnom večernjem povjetarcu da ih obgrli.
»Moţda ćeš mi vjerovati, moţda ne, ali svaki dan razmišljam o tebi i tvom ocu. Voljela sam ga. No,
jednom kad je pronašao priču o Rennesu, sve se promijenilo. Ta stvar ga je obuzela. Tada sam mu
to zamjerala.«
»Što mogu i razumjeti. Zaista, mogu. Ne razumijem jedino zašto si ga natjerala da bira između
tebe i onoga što je smatrao vaţnim.«
Njegov oštar glas prolazio je kroz nju, a ona se prisiljavala da ostane mirna. »Na dan kad smo ga
pokopali, znala sam koliko sam bila u krivu. Ali nisam ga više mogla vratiti.«
»Mrzio sam te tog dana.«
»Znam.«
»No, ti si ipak sjela na zrakoplov i ostavila me u Francuskoj.« »Mislila sam da si tako ţelio.«
»Jesam. Ali u posljednjih pet godina imao sam dosta vremena za razmišljanje. Majstor te odabrao,
iako tek sada shvaćam što je htio reći nekim svojim komentarima. U Evanđelju po Tomi, Isus kaţe:
Tko god ne mrzi svog oca i majku kao i ja, ne moţe biti moj učenik. Zatim kaţe: Tko god ne
voli svog oca i majku kao i ja, ne moţe biti moj učenik. Shvaćam te proturječnosti. Mrzio sam te,
majko.«
»A voliš li me također?«
Tišina je obavila sobu i to joj je razdiralo srce.
Konačno je rekao: »Majka si mi.«
»To nije odgovor.« »To je sve što ću reći.«
Njegovo lice, toliko slično Larsovom, bilo je ţivi primjer konfliktnih osjećaja. Nije gurala dalje.
Njezina prilika da išta zahtijeva odavno je prošla.
»Jesi li još uvijek na čelu Magelanske zaklade?« upitao je.
Bilo joj je drago što je promijenio temu. »Koliko znam, jesam. Ali vjerojatno sam taj poloţaj
ugrozila u proteklih nekoliko dana. Cotton i ja nismo baš bili neprimjetni.«
»On mi se čini kao dobar čovjek.«
»Najbolji. Nisam ga htjela uključiti u ovo, ali on je inzistirao. Radio je za mene dugo vrijeme.«
»Dobro je imati takve prijatelje.« »I ti ih imaš.«
»Geoffrev? On je više moj prorok nego prijatelj. Majstor ga je zakleo na vjernost prema meni.
Zašto? Ne znam.«
»Branio bi te svojim ţivotom. Taj dio je jasan.« »Nisam navikao da ljudi polaţu ţivote za mene.«
Prisjetila se što je majstor zapisao u poruci koju joj je poslao, o Markovom nedostatku odlučnosti
da završi svoje bitke. Rekla mu je točno što je majstor napisao. Slušao je u tišini.
»Što bi učinio da si bio izabran za majstora?« upitala je.
»Dio mene sretan je što sam izgubio.«
Bila je zapanjena. »Zašto?«
»Ja sam sveučilišni profesor, a ne voda.«
»Ti si muškarac usred vrlo vaţnog konflikta. Usred nečega što svi drugi ţele riješiti.«
»Majstor je bio u pravu.«
Buljila je u njega neprikrivenom nevjericom. »Tvoj otac bi se sramio da te čuje.« Ĉekala je njegov
izljev bijesa, ali Mark je samo sjedio u tišini, dok je ona slušala cvrčanje insekata izvana.
»Vjerojatno sam danas ubio čovjeka«, rekao je Mark šapatom. »Kako bi se tata osjećao zbog toga?«
Ĉekala je da to spomene. Nije rekao ni riječ o tome što se dogodilo otkad su otišli iz Rennesa.
»Cotton mi je rekao. Nisi imao izbora. Dao si mu izbor, a on te odlučio izazvati.«
»Promatrao sam kako njegovo tijelo pada. Ĉudan je taj osjećaj koji prođe kroz tebe kada spoznaš
da si upravo oduzeo ţivot.«
Ĉekala je njegovo objašnjenje.
»Bilo mi je drago što je okidač povučen jer sam zato ţiv. Ali drugi dio mene bio je uţasnut, zato
što onaj drugi muškarac nije.« »Ţivot je jedan izbor za drugim. On je pogrešno odabrao.« »Ti to
stalno radiš, zar ne? Donosiš takve odluke?« »Svaki dan.«
»Moje srce nije dovoljno hladno za tako nešto.« »A moje jest?« Nije joj se svidjela primjedba. »Nije
li?«
»Radim svoj posao, Mark. Onaj muškarac sam je odabrao svoju sudbinu, ne ti.«
»Ne. De Roquefort mu je odabrao sudbinu. On ga je poslao na tu liticu, znajući da će doći do
sukoba. On je taj koji je donio odluku.«
»I to je problem s tvojim Redom, Mark. Neupitna odanost nije dobra stvar. Nijedna zemlja,
nijedna vojska, nijedan voda koji je ustrajao u takvoj ludosti nije preţivio. Moji agenti sami donose
odluke.«
Prošao je još trenutak napete tišine.
»U pravu si«, konačno je promucao. »Tata bi me se sramio.« Odlučila je riskirati. »Mark, tvog oca
više nema. Već dugo je mrtav. Za mene si i ti bio mrtav pet godina. Ali sada si tu. Zar u tebi nema
mjesta za oprost?« Njezin glas bio je molećiv.
Ustao je sa stolice. »Ne, majko. Nema.«
Izišao je iz sobe.
Malone se sklonio izvan dvorca, pod sjenovitu pergolu obraslu u zelenilo. Samo su insekti
uznemirivali njegov spokoj, dok je promatrao šišmiše kako jure sve tamnijim nebom. Prije nekog
vremena mu je Stephanie rekla kako je poziv iz Atlantu, otkrio kako se Cassiopeie Vitt ne
spominje niti u jednoj antiterorističkoj američkoj bazi podataka. Njezina osobna povijest nije bila
nešto posebno, iako je bila polumuslimanka što je ovih dana, ako ništa drugo, bilo upozoravajuće.
Bila je vlasnica multikonti-nentalnog konglomerata s pariškim sjedištem, koji se bavio širokim
spektrom poslovnih pothvata. Imovina joj je procijenjena na negdje oko milijardu eura. Njezin
otac osnovao je tvrtku, a ona naslijedila kontrolni paket, premda je bila malo uključena u
svakodnevne poslove. Također je bila predsjednica nizozemske fondacije koja je usko surađivala s
Ujedinjenim Narodima, u međunarodnoj borbi protiv AIDS-a i gladi u svijetu, naročito u Africi.
Nijedna strana vlada nije je smatrala opasnom. Ali Malone nije bio toliko siguran.
Nove opasnosti svakog dana pojavljivale su se na najčudnijim mjestima. »Tako si zadubljen u
svoje misli.«
Podigao je pogled i vidio Cassiopeiu koja je stajala iza pergole. Na sebi je imala uski jahaći
komplet koji joj je dobro pristajao. »Zapravo, mislio sam o tebi.« »Polaskana sam.«
»Nemoj.« Pokazao je na njezinu odjeću. »Pitao sam se kamo si otišla.«
»Pokušavam otići na jahanje svake večeri. Pomaţe mi u razmišljanju.«
Ušla je pod pergolu. »Ovo sam dala sagraditi prije mnogo godina, kao podsjetnik na majku. Ona je
oboţavala prirodu.«
Cassiopeia je sjela na klupu nasuprot njemu. Primijetio je da njezin posjet ima svrhu.
»Ranije sam vidjela da sumnjaš u sve ovo. Je li razlog tome tvoje odbijanje izazivanja kršćanske
Biblije?«
Nije baš ţelio razgovarati o tome, ali nije izgledalo kao da će popustiti. »Uopće ne. Razlog je tvoje
izazivanje Biblije. Ĉini se da svatko uključen u ovu potragu nešto ţeli dokazati. Ti, de Roquefort,
Mark, Sauniere, Lars, Stephanie. Ĉak i Geoffrey, koji je u najmanju ruku čudan, ima neki plan.«
»Dopusti barem da ti kaţem nekoliko stvari, moţda ćeš vidjeti da ovo nije osobno. Barem ne što se
mene tiče.«
Sumnjao je, ali je ţelio čuti što će reći.
»Jesi li znao da je u cijeloj pisanoj povijesti u Svetoj zemlji pronađen samo jedan razapeti kostur?«
Nije znao.
»Razapinjanje je bilo strano Ţidovima. Oni su kamenovali, palili, odrub-ljivali glave ili davili.
Mojsijev zakon dopuštao je samo kriminalcima koji su već mrtvi da vise na stablu kao dodatnu
kaznu.«
»Jer onaj koji visi je proklet od Boga«, rekao je, citirajući Ponovljeni zakon.
»Dobro poznaješ Stari zavjet.«
»Imamo mi ponešto kulture i u Georgiji.«
Nasmiješila se. »Ali razapinjanje je bila uobičajena rimska smrtna kazna. Var je u četvrtom stoljeću
prije Krista razapeo više od dvije tisuće ljudi. Flor je u 66. godini poslije Krista ubio gotovo četiri
tisuće. Tit je 70. poslije Krista ubijao pet stotina osoba dnevno. No, samo jedan razapeti kostur je
ikad nađen. To se dogodilo 1968.,sjeverno od Jeruzalema. Kosti su datirale iz prvog stoljeća, što je
uzbudilo mnoge ljude. Ali mrtvac nije bio Isus. Njegovo ime bilo je Yehochanan, visok oko metar i
sedamdeset, dvadeset i četiri do dvadeset i osam godina stir. To znamo iz podataka zapisanih u
njegovoj grobnici. I onda je također privezan za kriţ, a ne pribijen, i nijedna od njegovih nogu nije
slomljena. Razumiješ li vaţnost tog detalja?«
Razumio je. »Na krizu se umiralo od gušenja. Glava bi nakon nekog vremena klonula i došlo je do
pomanjkanja kisika.«
»Razapinjanje je bilo javno poniţavanje. Ţrtve nisu smjele prerano umrijeti. Kako bi odgodili smrt,
iza zdjelice je postavljen komad drveta na koje je ţrtva mogla sjesti, ili ispod nogu na koji se mogla
osloniti. Na ovaj način, osuđenik se mogao podići i udahnuti. Nakon nekoliko dana, ukoliko ţrtva
nije iscrpila snagu, vojnici su prelazili na lomljenje nogu. Tako više nije bilo oslonca. Nakon toga,
smrt je nastupila brzo.«
Prisjetio se Evanđelja. »Razapeta osoba nije smjela oskvrnuti Sabat. Ţidovi su htjeli da tijela Isusa i
dvojice kriminalaca budu pogubljena i spuštena s kriţa prije večeri. Zato je Pilat naredio da slome
noge dvojici kriminalaca.«
Potvrdila je. »Kada dođoše do Isusa i vidješe daje već mrtav, njemu ne prebiše golijeni.« To je iz
Ivanovog Evanđelja. Jesi li se ikad pitao zašto je Isus tako brzo umro? Visio je tek nekoliko sati.
Obično su umirali danima. I zašto mu rimski vojnici svejedno nisu slomili noge, kako bi bili
sigurni da je mrtav? Umjesto toga, Ivan kaţe, proboli su mu bok kopljem i odmah je potekla krv i
voda. Ali Matej, Marko i Luka nikad ne spominju da se ovo dogodilo.«
»Što ţeliš reći?«
»Od svih desetaka tisuća razapetih ljudi, samo jedan kostur je ikad pronađen. Razlog je vrlo
jednostavan. U Isusovo vrijeme, pokop je bio čast. Nije bilo veće strave nego da tvoje tijelo bude
ostavljeno ţivotinjama. Svaka od rimskih smrtnih kazni - paljenje, bacanje zvijerima, razapinjanje imala je jednu zajedničku crtu. Nije bilo tijela za pokapanje. Ţrtve razapinjanja ostavljane su visjeti
dok im ptice nisu ogolile kosti, a ono što je ostalo bacalo se u zajedničku grobnicu. No, sva četiri
Evanđelja slaţu se da je Isus umro u devetom satu, u tri sata poslijepodne, kada je spušten s kriţa i
pokopan.«
Počeo je shvaćati. »Rimljani to ne bi učinili.«
»Ovdje priča postaje komplicirana. Isus je bio osuđen na smrt, ali Sabat je počinjao za nekoliko
sati. Ali ipak je naređeno da bude pogubljen razapinjanjem, jednim od najsporijih načina ubijanja
čovjeka. Kako je itko mogao misliti da će umrijeti prije zalaska sunca? Markovo Evanđelje kaţe da
je čak i Pilat bio iznenađen tako brzom smrću.«
»Ali nije li Isus bio mučen prije nego što je pribijen na kriţ?«
»Isus je bio snaţan muškarac u najboljim godinama svog ţivota. Bio je navikao prevaljivati velike
udaljenosti po velikoj vrućini. Da, bio je izloţen bičevanju. Prema zakonu, morao je dobiti trideset
i devet udaraca bičem. Ali nigdje u Evanđeljima ne piše da je dobio baš toliko udaraca. Nakon
mučenja, očigledno je bio dovoljno snaţan da se obrati svojim optuţiteljima na prkosan način.
Dakle, ima vrlo malo dokaza koji sugeriraju da je bio slab. No, Isus umire tri sata kasnije s da mu
noge nisu polomljene.«
»Proročanstvo iz knjige Izlaska. Ivan ga spominje u svom Evanđelju. Rekao je da su se sve te stvari
dogodile kako bi se ispunilo Sveto Pismo.«
»Izlazak govori o zabranama za vrijeme Pashe i kako nikakvo meso ne smije biti iznošeno iz kuće.
Trebalo je biti pojedeno unutar kuće bez lomljenja kostiju. To nije imalo nikakve veze s Isusom.
Ivanovo spominjanje te knjige slab je pokušaj ostvarivanja kontinuiteta sa Starim zavjetom. Naravno, kao što sam rekla, druga tri Evanđelja nikad nisu spomenula koplje.«
»Pretpostavljam, dakle, da je tvoja poanta da su Evanđelja pogrešna?«
»Nijedna informacija koja se u njima nalazi nema smisla. Proturječe ne samo jedno drugome, već i
povijesti, logici i razumu. Mi bismo trebali vjerovati da je razapeti čovjek, bez polomljenih nogu,
umro za tri sata, a zatim mu je dopušten pogreb. Naravno, s religioznog stajališta to je savršeno
smisleno. Rani teolozi pokušavali su privući sljedbenike. Trebali su podići Isusa iz poloţaja
čovjeka u Krista-Boga. Pisci Evanđelja su pisali na grčkom pa su poznavali svoju helenističku
povijest. Oziris, sudrug grčkog boga Izisa, umro je u u petak, a uskrsnuo je tri dana kasnije. Zašto
ne bi i Krist? Naravno, da bi Krist fizički uskrsnuo od mrtvih, trebali bi imati prepoznatljivo tijelo.
Kosti koje su ptice ogoljele i koje su nakon toga bačene u zajedničku grobnicu ne bi prolazile. Zato
je trebalo smisliti pogreb.«
»To je Lars Nelle pokušao dokazati? Da Krist nije uskrsnuo od mrtvih?«
Odmahnula je glavom. »Nemam pojma. Jedino što znam je da su templari znali neke stvari. Vaţne
stvari. Dovoljno da pretvore šačicu od devet nepoznatih vitezova u međunarodnu silu. Znanje je
bilo ono što je poticalo njihovo širenje. Znanje koje je Sauniere ponovno otkrio. Ja to ţelim.«
»Kako bi mogao postojati ikakav dokaz, za ili protiv?«
»Mora postojati. Vidio si Sauniereovu crkvu. Ostavio je puno znakova, ali svi pokazuju u jednom
smjeru. Tamo negdje postoji nešto, dovoljno da templari nastave traţiti.«
»Sanjamo.« »Zaista?«
Primijetio je da je večer konačno utonula u tamu, a okolna brda i šuma postali su mračne siluete.
»Imamo društvo«, šapnula muje. Ĉekao je objašnjenje.
»Dok sam jahala, otišla sam uzvisinu. Primijetila sam dvojicu muškaraca. Jednog na sjeveru, a
drugog na jugu. Promatraju nas. De Roquefort vas je brzo pronašao.«
»Nisam ni mislio da će ga trik s odašiljačem dugo zadrţati. Mogao je pretpostaviti da ćemo doći
ovamo. A Claridon mu je sigurno pokazao put. Jesu li te vidjeli?«
»Sumnjam. Bila sam paţljiva.«
»Ovo bi moglo biti škakljivo.«
»De Roquefortu se ţuri. Nestrpljiv je, naročito ako se osjeća prevarenim.« »Misliš na dnevnik?«
»Claridon će shvatiti da je prepun pogrešaka.«
»Ali de Roquefort nas je pronašao. Drţi nas na oku.«
»Sigurno zna malo. Inače, čemu sav ovaj trud? Jednostavno bi upotrijebio svoje resurse i nastavio
potragu sam. Ne, treba nas.«
Ono što je govorila imalo je smisla, kao i sve drugo što je rekla. »Otišla si na jahanje očekujući ih,
zar ne?«
»Mislila sam da nas netko promatra.«
»Jesi li uvijek tako sumnjičava?«
Okrenula se prema njemu. »Samo kad me ljudi ţele povrijediti.« »Pretpostavljam da si već
razmotrila naš idući potez?« »O, da. Imam plan.«
51.
SAMOSTAN DES FONTAINES
PONEDJELJAK, 26. LIPNJA
0:40
De Roquefort je sjedio pred oltarom u glavnoj kapelici odjeven u bijele haljine. Braća su ispunila
redove ispred njega, izgovarajući riječi koje su postojale još od samog Početka. Claridon je bio u
arhivu, pretraţujući dokumente. Dao je upute arhivistu da dopusti maloumnoj budali pristup
svim dokumentima koje ţeli, ali također da ga budno nadzire. Iz Givorsa su izvještavali da su svi
u dvorcu Cassiopeie Vitt otišli na spavanje. Jedan je nadgledao prednji dio kuće, a drugi straţnji.
Za sada više ništa nisu mogli učiniti pa se odučio pobrinuti za druge duţnosti. Novu dušu trebalo
je primiti u Bratstvo.
Prije sedam stotina godina, novak bi trebao biti rođen u odgovarajućoj obitelji, slobodan od
dugova i fizički sposoban za ratovanje. Većina je bila u celibatu, ali oţenjenim muškarcima
dopuštan je počasni status. Kriminalci nisu predstavljali nikakav problem, kao ni
ekskomunicirane osobe. Svima je ponuđeno otkupljenje. Duţnost svakog majstora bila je da
bratstvo raste. Zakon je bio jasan: Ako bilo koji sekularni vitez, ili drugi muškarac, ţeli napustiti
svijet prokletstva i ostaviti ovo stoljeće, nemojte mu uskratiti prijem. Ali riječi svetog Pavla
oblikovale su novi standard inicijacije. Prihvatite dušu, ako dolazi od Boga. A kandidat koji je
klečao pred njim bio je njegov prvi pokušaj da primijeni tu zapovijed. Gnušao se činjenice da
ovako veličanstvena ceremonija mora biti provedena u gluho doba noći iza zaključanih vrata. Ali
takav je bio način Reda. Njegova ostavština, ono što je ţelio da bude zapisano u Kronikama nakon
njegove smrti - bila je povratak svjetlu.
Recitativ je prestao.
Podigao se s hrastove stolice koja je sluţila od začetka Reda kao majstorovo prijestolje.
»Dobri brate«, rekao je kandidatu koji je klečao prednjim, s rukama na Bibliji. »Traţiš veliku stvar.
Od našeg Reda sada vidiš samo fasadu. Ţivimo u ovom sjajnom samostanu, dobro se hranimo.
Imamo odjeću, lijekove, obrazovanje i duhovno ispunjenje. Ali ţivimo pod strogim zapovijedima.
Teško je podloţiti se drugome. Ako ţeliš spavati, moţda će te probuditi. Ako budeš budan, moţe
ti biti naređeno da legneš. Moţda nećeš ţeljeti ići tamo kamo ti je naređeno, ali morat ćeš. Rijetko
ćeš raditi stvari koje ţeliš. Moţeš li podnijeti ove teškoće?«
Muškarac, u svojim kasnim dvadesetima, kose već kratko ošišane i glatko obrijanog blijedog lica,
podigao je pogled i rekao: »Podnijet ću sve što je bogougodno.«
Znao je da je novi kandidat tipičan. Pronašli su ga na sveučilištu prije nekoliko godina, a jedan od
izaslanika Reda nadzirao je njegov napredak, istovremeno proučavajući njegovo obiteljsko stablo i
osobnu povijest. Što manje je bio povezan s drugima, to bolje. Na sreću, svijet je bio pun lutaju-ćih
duša. Nakon nekog vremena, napravljen je izravni kontakt i novak je polako školovan u Zakonu s
pitanjima koja su već stoljećima postavljana svim kandidatima. Je li oţenjen? Zaručen? Je li se ikad
zavjetovao drugoj religioznoj zajednici? Ima li kakvih dugova koje ne moţe platiti? Ima li kakve
skrivene bolesti? Je li u vezi s muškarcem ili ţenom iz bilo kojeg razloga?
»Dobri brate«, rekao je kandidatu. »U našem društvu ne smiješ traţiti bogatstvo, čast ili bilo kakvu
tjelesnu ugodu. Umjesto toga, moraš vršiti tri stvari. Prvo, odreci se grijeha ovog svijeta. Drugo,
sluţi našem Gospodinu. I treće, budi siromašan i ţivi u pokajanju. Hoćeš li obećati Bogu i našoj
Gospi da ćeš u sve dane svog ţivota poštovati majstora ovog hrama? Da ćeš ţivjeti u siromaštvu,
bez osobnog imetka? Da ćeš se pridrţavati običaja ove kuće? Da nećeš napustiti ovaj Red, niti kroz
snagu niti kroz slabost, u lošim vremenima ili dobrim?«
Te riječi korištene su od samog Početka, a de Roquefort se prisjetio kad su izrečene njemu, prije
trideset godina. Još uvijek je osjećao vatru koja se tada rasplamsala u njemu - vatru koja je sada
gorjela kao pobješnjeli poţar. Bilo je vaţno biti templar. To je značilo nešto. A sad je bio odlučan
osigurati da će svaki kandidat koji odjene haljine za vrijeme njegove vladavine shvaćati tu
posvećenost.
Pogledao je u muškarca koji je klečao.
»Što kaţeš, brate?«
»Depar dieu.« U ime Boţje, učinit ću tako.
»Razumiješ li da tvoj ţivot moţe biti ţrtvovan?« A nakon događaja u posljednjih nekoliko dana,
ovaj upit bio je vaţniji.
10A
»Nesumnjivo.«
»A zašto bi dao svoj ţivot za nas?« »Zato što je moj majstor tako naredio.« Točan odgovor. »A bi li
učinio to bez pitanja?« »Postavljati pitanje bilo bi kršenje Zakona. Moja zadaća je slušati.« Pokazao
je rukom prema suknaru, koji je iz drvene škrinje izvukao dugi koso tkani pokrov.
»Ustani«, rekao je kandidatu.
'Mladić je ustao u crnoj vunenoj haljini koja je pokrivala njegov vitki stas.
»Skini odjeću«, rekao je, a haljinu je podignuo preko glave. Ispod haljine, imao je bijelu košulju i
crne hlače.
Suknar je prišao s pokrovom i povukao se u stranu.
»Skinuo si pokrov materijalnog svijeta«, pojasnio je de Roquefort. »Sada te prihvaćamo dijelom
našeg članstva i slavimo tvoje ponovno rođenje kao brata našeg Reda.«
Pokazao je prema suknaru koji ga je omotao. De Roquefort je vidio mnoge odrasle muškarce kako
u ovom trenutku plaču. I sam je obuzdavao osjećaje kad je ta ista tkanina omatana oko njega.
Nitko nije znao koliko je star ovaj pokrov, ali jedan je oduvijek bio u kovčegu inicijacije, još od
Početka. Dobro je poznavao priču o jednom od ranih pokrova. Onom kojim je omotan Jacques de
Molay nakon što je majstor prikovan za vrata u pariškom hramu. De Molay je leţao omotan dva
dana zbog svojih rana, preslab da se uopće pridigne. Dok je leţao, bakterije i kemikalije ostavile su
mrlje na tkanini koje su stvorile prizor koji su pedeset godina kasnije naivni kršćani štovalo kao
Kristovo tijelo.
Uvijek je to smatrao prikladnim.
Majstor templarskih vitezova, vođa navodnog heretičkog reda, postao je model za umjetničko
oblikovanje Kristovog lica.
Gledao je prema okupljenima. »Pred sobom vidite našeg novog brata. On nosi pokrov koji
simbolizira ponovno rođenje. Ovo je trenutak koji smo svi iskusili, koji nas spaja u jedno. Kad ste
me izabrali za majstora, obećao sam novi dan, novi Red, novi smjer. Rekao sam vam da više neće
biti povlaštenih. Obećao sam vam da ću pronaći Veliku ostavštinu.«
Zakoračio je naprijed.
»U našem arhivu, u ovom trenutku nalazi se čovjek koji dovoljno zna. Naţalost, dok naš prijašnji
majstor nije učinio ništa po tom pitanju, drugi, koji nisu iz ovog Reda, cijelo vrijeme su traţili.
Osobno sam pratio njihove napore, promatrao i proučavao njihovo kretanje, čekao na vrijeme kad
ćemo se uključiti u tu potragu.« Zastao je. »To vrijeme je došlo. Imam braću izvan ovih zidova koji
u ovom trenutku već traţe, a drugi od vas će im se priključiti.«
Dok je govorio, dopustio je da mu pogled preleti crkvom i stane na kapelanu. To je bio Talijan
ozbiljnog lica, glavni prelat, pripadnik najvišeg klera koji je Red imao. Kapelan je predvodio
svećenike, oko trećinu braće, muškarce koji su odlučili posvetiti ţivot isključivo Kristu.
Kapelanove riječi imale su teţinu, jer je rijetko govorio. Kad se vijeće sastalo, kapelan je izrazio
zabrinutost zbog nedavnih smrti.
»Krenuli ste prebrzo«, rekao je kapelan.
»Radim ono što Red ţeli.«
»Radite ono što vi ţelite.«
»Zar postoji razlika?«
»Govorite isto kao i prijašnji majstor.«
»Po tom pitanju bio je u pravu. Bio sam poslušan premda se nisam slagao s njim u mnogim
stvarima,.«
Zamjerio je izravnost mlađeg muškarca, naročito pred vijećem, ali znao je da mnogi poštuju
kapelana.
»Što bi ţelio da učinim?«
»Zaštiti njihove ţivote.«
»Braća znaju da su pozvani da daju svoj ţivot.«
»Ovo nije srednji vijek. Nismo u kriţarskom pohodu. Oni su posvećeni Bogu i zakleli su se na
poslušnost vama, kao dokaz njihove posvećenosti. Nemate pravo uzimati njihove ţivote.«
»Namjeravam pronaći Veliku ostavštinu.«
»Zašto? Izdrţali smo bez nje sedam stotina godina. Ona je nebitna.« Bio je zaprepašten.
»Kako moţeš tako nešto reći? To je naše nasljedstvo.« »Kakvo značenje ono moţe imati danas?«
»Naš spas.«
»Već smo spašeni. Svi muškarci ovdje imaju dobre duše.« »Ovaj Red nije zasluţio progonstvo.«
»Mi smo se sami prognali. Zadovoljni smo u progonstvu.« »Ja nisam.«
»Onda je ovo vaša bitka, a ne naša.«
Bijes u njemu je rastao.
»Ne namjeravam dopustiti da me izazoveš.«
»Majstore, prošlo je manje od tjedan dana, a već ste zaboravili odakle ste došli.«
Prodorno je pogledao kapelana, čitajući izraz na njegovom kamenom licu. Razmišljao je ono što je
netgom rekao. Nije namjeravao dopustiti da ga izazove. Velika ostavština mora biti pronađena. A
odgovori leţe kod Roycea Claridona i osoba u dvorcu Cassiopeie Vitt.
Odlučio je ignorirati hladnokrvan pogled kapelana i usredotočio se na gomilu koja je sjedila ispred
njega.
»Braćo. Pomolimo se za uspjeh.«
387.
1 : 00
Malone je bio u Rennesu, hodao je prema crkvi Marije Magdalene, a isti upadljivi detalji dali
su mu onaj neugodan osjećaj. Dvorana je bila prazna, osim usamljenika ispred oltara u crnoj
svećeničkoj odoru. Kad se muškarac okrenuo, lice je izgledalo poznato. Berenger Sauniere.
»Zašto si ovdje?« upitao je Sauniere jezivim glasom. »Ovo je moja crkva. Moje stvorenje. Samo
moje.« »Kako tvoje?«
»Ja sam bio voljan riskirati. Nitko osim mene nije.« »Riskirati što?«
»Oni koji se suprotstave svijetu uvijek su izloţeni riziku.« Tada je primijetio rupu u podu, točno
ispred oltara, i stepenice koje vode u tamu.
»Što je tamo dolje?« upitao je.
»Prvi korak na dugom putu prema istini. Neka Bog blagoslovi sve one koji su štitili tu istinu. Neka
Bog blagoslovi njihovu velikodušnost.«
Crkva se odjednom rasplinula, a on se našao na trgu s posađenim drve-ćem koji se protezao
ispred Američkog veleposlanstva u Mexico Cityju. Ljudi su prolazili uz njega u svim smjerovima,
a zvukovi sirena, škripa guma i motora postajali su sve glasniji.
Tada je začuo pucnjeve.
Dolazili su iz automobila koji se zaustavljaju. Muškarci su izišli. Pucaju u sredovječnu ţenu i
mladog danskog diplomata koji uţivaju u ručku. Marinci koji su štitili veleposlanstvo reagirali su,
no bili su predaleko.
Posegnuo je za svojim pištoljem i zapucao.
Tijela su padala na pločnik. Glava Caija Thorvaldsena eksplodirala je pod mecima. Upucao
jedvojicu koji su započeli krvoproliće, a zatim osjetio kako mu se rame razdire dok je metak
prolazio kroz njega.
Bol mu je pomutila osjećaje.
Krv je potekla iz rane.
Zateturao je, no ipak je ustrijelio napadača. Metak je udario u tamno lice, koje se ponovno
pretvorilo u lice Berengera Saunierea. »Zašto si me ustrijelio?« mirno ga upita Sauniere.
Zidovi crkve ponovno su se pojavili, zajedno s kriţnim putem. Malone primijeti da na jednoj klupi
leţi violina. Na ţicama se nalazi metalna pločica. Sauniere je lebdio do violine i posipao pločicu
pijeskom. Zatim je povukao gudalom preko ţica, dok su oštre note odjekivale, pijesak se počeo
razmještati u vidljiv uzorak.
Sauniere se nasmiješio. »Tamo gdje pločica ne vibrira, pijesak miruje. Promijeni vibraciju i pojavit
će se drukčiji uzorak. Svaki put drukčiji.«
Oţivio je Asmodejev kp s grimasom na licu, a demonski lik izišao je iz fontane sa zdjelom
lebdiorema njemu.
»Ovo mjesto je grozno«, rekao je demon.
»Nisi dobrodošao«, urlao je Sauniere.
»Zašto si me onda uključio?«
Sauniere nije odgovorio. Još jedan lik pojavio se iz tame. Ĉovječuljak u smeđoj svećeničkoj haljini
iz Ĉitanja zakona Caridada. Prst mu je još bio na usnama, signalizirajući tišinu, a sa sobom je
nosio stolicu na kojoj je pisalo ACABOCEA°1681.
Prst se pomaknuo s čovječuljkovih usana koji reče: »Ja sam alfa i omega, početak i svršetak.«
Zatim je nestao.
Pojavila se ţena, skrivenog lica, u tamnoj odjeći. »Poznaješ moj grob«, rekla je.
Marie d'Hautpoul de Blanchefort.
»Strahuješ li od paukova?« upita. »Neće te ozlijediti.«
Na prsima su joj se pojavili rimski brojevi, sjajni poput sunca. LLXLLXL. Ispod simbola se pojavio
pauk. Izgledao je isto kao i na Marienom nadgrobnom kamenu. Između krakova nalazilo se
sedam točaka. Ali dva mjesta bila su prazna. Marie je prstom napravila crtu od svog vrata, preko
prsa, preko blještavih slova do lika pauka. Na mjestu gdje je njezin prst stao pojavila se strelica.
Ista strelica kao ona na nadgrobnom kamenu.
Lebdio je. Dalje od crkve. Kroz zidove, u dvorište, u cvjetni vrt s kipom Djevice na vizigotskom
stupu. Kamen više nije bio oronuo i siv, izlizan godišnjim dobima i vremenom. Umjesto toga
blještale sa riječi POKAJANJE, POKAJANJE i MISIJA 1891.
Ponovno se pojavio Asmodej. Demon reče: »Ovim znakom ćeš ih pokoriti.«
Cai Thorvaldsen leţao je ispred vizigotskog stupa. Ispod njega nalazio se asfalt crven od krvi,
njegovi udovi protezali su se pod čudnim kutovima, poput Crvene jakne iz Okruglog tornja. Oči
ukočene, otvorene, iznenađene.
Začuo je glas. Oštar, jasan, mehanički. Vidio je televizor na kojem brkati muškarac čita vijesti,
govorio o smrti meksičkog odvjetnika i danskog diplomata, navodi da je razlog ubojstava
nepoznat.
I posljedice.
»Sedmero mrtvih, devetero ozlijeđenih.« Malone se probudio.
Ovo nije bio prvi put da sanja o smrti Caija Thorvaldsena, zapravo često je to sanjao, ali nevezano
uz Rennes-le-Chateau. Svijest mu je očigledno bila ispunjena mislima koje nije mogao izbjeći kad
je pokušavao zaspati prije dva sata. Konačno je uspio utonuti u san, ušuškan u jednu od mnogih
soba u dvorcu Cassiopeie Vitt. Jamčila mu je da će njihovi nadziratelji biti spremni ukoliko de
Roquefort odluči napraviti svoj potez tijekom noći. Ali slagao se s njezinom procjenom. Bili su na
sigurnom, barem do sutra.
Stoga je odlučio spavati.
Ali njegov um nastavio je rješavati slagalicu.
Veći dio sna nije uspio zapamtiti, ali prisjetio se posljednjeg dijela - televizijskog voditelja koji je
izvještavao o napadu u Mexico Cityju. Kasnije je saznao da je Cai Thorvaldsen viđao meksičku
odvjetnicu. Bila je čvrsta, neustrašiva dama koja je istraţivala misteriozni kartel. Mjesna policija
saznala je da je ignorirala prijetnje. Policija se nalazila u tom području, ali začudo, nitko nije bio u
blizini u trenutku kad su napadači izišli iz automobila. Ona i mlađi Thorvaldsen sjedili su na klupi
i ručali. Malone je bio u blizini, na putu natrag prema veleposlanstvu, u gradu na zadatku.
Automatskim pištoljem sredio je dva napadača prije nego što su druga dvojica shvatila da je
ovdje. Nikad nije ni vidio trećeg i četvrtog napadača, od kojih je jedan ispalio metak u njegovo
lijevo rame. Prije nego što je pao u nesvijest, uspio je upucati svog napadača, a četvrtog muškarca
sredio je jedan od marinaca iz veleposlanstva.
Ali prije toga su mnogi meci pronašli mnoge mete.
Sedmero mrtvih - devetero ozlijeđenih.
Uspravio se u krevetu.
Upravo je riješio zagonetku Rennesa.
53.
SAMOSTAN DES FONTAINES
1:30
De Roquefort je provukao magnetnu karticu preko senzor-skog čitača, otvarajući elektronsku
bravu. Ušao je u snaţno osvijetljen arhiv i krenuo prema zabranjenim policama gdje je sjedio
Royce Claridon. Na stolu ispred Claridona stajale su hrpe knjiga. Arhivist je sjedio po strani, strpljivo promatrajući kao što mu je i naređeno. Rukom je dao signal muškarcu da se povuče.
»Što si saznao?« upitao je Claridona.
»Materijali na koje ste me uputili vrlo su zanimljivi. Nikad nisam znao za obujam postojanja ovog
Reda poslije Ĉistke 1307.« »Naša povijest je velika.«
»Pronašao sam zapis događaja kad je Jacques de Molay spaljen na lomači. Očigledno su mnoga
braća u Parizu promatrala taj događaj.«
»Otišao je na lomaču 13. oţujka 1314., visoko uzdignute glave i rekao gomili: Priliči ovako
ozbiljnom trenutku, kad je mom ţivotu preostalo još toliko malo vremena, da vam otkrijem
prijevaru koja se prakticirala i progovorim istinu.«
»Naučio si njegove riječi napamet?«
»Njega treba pamtiti.«
»Mnogi povjesničari krive de Molayja za propast Reda. Rekli su da je bio slab i letargičan.«
»A što zapisi koje si pročitao kaţu o njemu?«
»Da je snaţan i odlučan i da je unaprijed planirao prije nego što je otputovao iz Cipra u Francusku
u ljeto 1307. Zapravo je predvidio planove Filipa IV.«
»Naše blago i znanje bili su sigurni. De Molay ih je osigurao.« »Velika ostavština.« Claridon je
odmahnuo glavom. »Braća su osigurala da preţivi. De Molay je osigurao.«
Claridonove oči su bile umorne. Iako je bilo kasno, de Roquefort je najbolje funkcionirao noću.
»Jeste li pročitali posljednje riječi de Molavja?«
»Bog će osvetiti našu smrt. Jad će snaći one koji su nas osudili.«
»Govorio je o Filipu IV. i Klementu V., koji su se urotili protiv njega i našeg Reda. Papa je umro
nakon manje od mjesec dana, a Filip je podlegao sedam mjeseci kasnije. Nijedan od Filipovih
potomaka nije dobio muško potomstvo pa se Capetijanska kraljevska loza sama ugasila. Ĉetiri
stotine i pedeset godina kasnije, za vrijeme Revolucije, francuska kraljevska obitelj zatvorena je,
baš kao i de Molay, u Pariški hram. Kad je giljotina konačno odrubila glavu Luja XVI., čovjek je
gurnuo ruku u lokvu krvi mrtvog kralja i njome pošpricao gomilu, vičući: »Jacques de Molay,
osvećen si.«
»Jedan od vaših?«
»Brat - ushićen tim trenutkom. Bio je tamo kako bi nadzirao eliminaciju francuske monarhije.«
»To vam puno znači, zar ne?«
Nije bio posebno zainteresiran za dijeljenje svojih osjećaja s nepoznatim, ali htio je stvari učiniti
vrlo jasnima. »Ja sam majstor.« »Ne. Tu ima nešto više. Puno više.« »Je li i analiza tvoja
specijalnosti?«
»Stali biste ispred jurećeg automobila, izazivajući Malonea da vas pregazi. Zatim ste bili spremni
spaliti meso s mojih nogu bez saţaljenja.«
»Monsieur Claridon, tisuće moje braće uhićeni su - sve zbog kraljevske pohlepe. Nekoliko stotina
ih je spaljeno na lomači. Ironično je da su ih samo laţi mogle osloboditi. Istina je bila njihova
smrtna presuda, budući da Red nije bio kriv ni za jednu optuţbu podignutu protiv njega. Da. Ovo
je vrlo osobno.«
Claridon je posegnuo za dnevnikom Larsa Nellea. »Imam loše vijesti. Pročitao sam veći dio
Larsovih biljeţaka i nešto nije u redu.« Nije mu se svidjela ta izjava.
»Postoje pogreške. Datumi su pogrešni. Lokacije se razlikuju. Izvori su pogrešno navedeni.
Suptilne promjene, ali vidljive uvjeţbanom oku.«
Naţalost, de Roquefort nije dovoljno poznavao predmet da bi uvidio razliku. Zapravo, nadao se
da će mu dnevnik pojasniti neke stvari. »Radi li se o pogreškama prilikom unošenja?«
»To sam prvo pomislio. A zatim, što sam ih više primjećivao, posumnjao sam u tu ideju. Lars je
bio paţljiv. I sam sam pomogao prikupiti veliki dio informacija koje se nalaze u dnevniku.
Pogreške su namjerne.«
De Roquefort je uzeo dnevnik u ruke i listao dok nije pronašao kriptogram. »A što je s ovime? Je li
ispravan?«
»Nemam načina da to provjerim. Lars mi nikad nije rekao matematičku sekvencu koja rješava
zagonetku.«
Bio je zabrinut. »Kaţeš da je dnevnik beskoristan?«
»Kaţem da u njemu ima pogrešaka. Ĉak i neki od unosa iz Sauniereovog osobnog dnevnika su
pogrešni. Pročitao sam ih sam prije nekog vremena.«
De Roquefort je bio zbunjen. Što se događa? Pomislio je na posljednji dan ţivota Larsa Nellea, i
ono što mu je on rekao.
»Ne bi ništa pronašao, da ti je pred očima.«
Dok je stajao među drvećem, vrijeđao gaje Nelkov stav, ali divio se njegovoj hrabrosti - uzevši
u obzir da je oko vrata starijeg muškarca bilo omotano uze. Nekoliko minuta ranije, promatrao
je kako Amerikanac privezuje konopac za potporni stup mosta, a zatim stavlja omču oko vrata.
Nelle je zatim skočio na kameni zid i počeo buljiti u mračnu rijeku ispod sebe.
Cijeli taj dan je pratio Nellea, pitajući se što rudi u visokim Pirinejima. Obliţnje selo nije
imalo nikakve veze s Rennes-le-Ch&teauom ili bilo kojim njegovim poznatim istraţivanjem.
Sada je već bila gotovo ponoć, a tama je obavila svijet oko njih. Samo ţuborenje vode
uznemirivalo je planinski spokoj.
Izišao je iz raslinja na cestu i prišao mostu.
»Pitao sam se kad ćeš se pokazati«, rekao je Nelle okrenutih leđa. »Pretpostavio sam da će te
uvreda izvući na čistinu.« »Znao si da sam ovdje?«
»Navikao sam se da me braća prate.« Nelle se konačno okrenuo prema njemu i pokazao prema
konopcu oko svog vrata. »Ako ti ne smeta, upravo sam se htio ubiti.« »Očigledno te smrt ne
plaši.« » Umro sam prije mnogo vremena.«
»Zar nemaš straha od svog Boga? On ne dopušta samoubojstvo.« »Koji Bog? Pepeo pepelu, to je
naša sudbina.« »Što ako si u krivu?« »Nisam.«
»A što je s tvojom potragom?«
»Donijela mije samo jad. Uostalom, što tebe briga za moju dušu?« »Nije me briga. Ali tvoja
potraga je već drugo pitanje.« »Promatrate me već dugo vremena. Ĉak je i tvoj majstor osobno
razgovarao sa mnom. Šteta što će Red morati nastaviti potragu bez mojeg vodstva.«
»Bio si svjestan da te pratimo?*
»Naravno. Braća vei mjesecimapokušavaju doći do mogdnevnika.« »Rekli su mi da si čudak.«
»Ja sam mizerija, koji vile jednostavno ne ţeli ţivjeti. Dio mene zali zbog ovoga, Za mojim
sinom, kojeg volim. Za mojom suprugom koja me voli na sebi svojstven naUn. Ali nemam više
ţelje ţivjeti.« »Nema li brţih načina za umiranje?«
Nelle je slegnuo ramenima. »Mrzim pištolje, a sama ideja otrova mi se gnuša. Ne sviđa mi se
ideja da iskrvarim na smrt, tako da sam se odlučio za vješanje.« Slegnuo je ramenima. »Izgleda
mi sebično.«
»Sebično? Reći ću ti što je sebično. Ono što su ljudi napravili meni. Oni vjeruju da Rennes
skriva sve od reinkarnaciju francuske monarhije do izvanzema-Ijaca. Koliko istraţivača je
došlo ovamo sa svojom opremom kako bi oskvrnuli ovu zemlju? Ruše zidove, kopaju rupe,
iskapaju tunele. Ĉak otvaraju grobove i vade leševe. Pisci postavljaju sve moguće lude teorije,
sve u svrhu zarade.«
Pitao se čemu ovaj čudnovat govor pred samoubojstvo.
»Promatrao sam kako mediji drţe seanse i vidovnjaci razgovaraju s mrtvima. Toliko toga je
izmišljeno daje istina postala dosadna. Prisilili su me da napišem one gluposti. Morao sam
prihvatiti njihov fanatizam kako bih prodao knjige. Ljudi su ţeljeli čitati smeće. Smiješno.
Smijem se sam sebi. Sebičan sam? Svi ti idioti trebali bi dobiti taj epitet.«
»A što je istina o Rennesu?« mirno je upitao.
»Siguran sam da bi to volio saznati.«
Odlučio je probati drugi pristup. »Shvaćaš da si moţda jedina osoba koja moţe riješiti
Sauniireovu slagalicu.« »Moţda moţe riješiti? Riješio sam je.«
IVisjetio se kriptograma koji je vidio u izvještaju vođe u arhivu samostana, isti onakav kakav
su u svojim crkvama pronašli otac Gelis i Sauniere, onaj zbog čijeg je rješavanja moţda Gelis
umro.
»Moţeš li mi reći odgovor? U njegovom pitanju gotovo se osjetila molećivost. Bio je to osjećaj
koji mu se nije svidio.
»Isti si kao i svi ostali, u potrazi za jednostavnim odgovorima. Gdje je izazov? Trebale su mi
godine da dešifriram tu kombinaciju.«
»A pretpostavljam da si malo toga zapisao?«
» To ćeš morati sam otkriti.«
»Ti si arogantan čovjek.«
»Ne, ja sam uništen čovjek. Postoji razlika. Vidiš, svi ti oportunisti koji su došli zbog sebe i
otišli praznih ruku nešto su me naučili.« Ĉekao je objašnjenje. »Ništa se ne moţe pronaći.«
»Laţeš.«
Nelle je slegnuo ramenima. »Moţda? Moţda ne.«
Odlučio je ostaviti Larsa Nellea u svome naumu. »Nadam se da ćeš pronaći mir.« Okrenuo se i
počeo odlaziti. » Templaru«, dozvao guje Nelle. Stao je i okrenuo se.
» Učinit ću ti uslugu. Nisi je zasluţio, zato što su mi tvoja braća uzrokovala samo probleme. Ali
tvoj Red nije zasluţio ono što mu se dogodilo. Zato ću ti odati jedan trag. Nešto što ti moţe
pomoći. Nije nigdje zapisano. Ĉak ni u dnevniku. Ti ćeš biti jedini koji ga ima i ako si
pametan, moţda riješiš zagonetku. Imaš li papir i olovku?«
Prišao je zidu, stavio ruke u dţepove i izvukao mali blok i olovku, koje je dao Nelleu. Stariji
muškarac nešto je napisao, a zatim mu dobacio olovku i blok.
»Sretno«, rekao je Nelle.
Zatim je skočio preko ruba. Ĉuo je kako se uţe napinje i oštar zvuk u trenutku kad je vrat
pukao. Pribliţio je blok bliţe očima i pod blijedom mjesečinom pročitao što je zapisao Lars
Nelle.
ZBOGOM STEPHANIE
Nelleova supruga zvala se Stephanie. To nije nikakav trag. Samo posljednji pozdrav njegovoj
supruzi.
Sada više nije bio tako siguran.
Odlučio je da će pronalazak te poruke zajamčiti odluku da se radi o samoubojstvu. Primio je
konopac, povukao leš natrag gore i ugurao papir u dţep Nelleove košulje.
Jesu li riječi zaista bile trag?
»U noći kad je Nelle umro, rekao mi je da je riješio kriptogram i ponudio mi ovo.« Zgrabio je
olovku sa stola i zapisao ZBOGOM STEPHANIE na blok. »Kakvo je to rješenje?« upitao je
Claridon.
»Ne znam. Nisam ni znao da je rješenje, sve do ovog trenutka. Ako je ono što kaţeš istina, da
dnevnik sadrţi namjerne pogreške, to znači je pretpostavljao da ćemo ga pronaći. Traţio sam taj
dnevnik dok je Lars Nelle bio ţiv, a nakon toga kod njegovog sina. Ali Mark Nelle drţao gaje
zaključanog. Zatim, kad se pojavio ovdje, u samostanu, saznao sam daje sa sobom nosio dnevnik
kad ga je zatrpala lavina. Majstor ga je uzeo i drţao pod ključem do prije nekoliko tjedana.«
Prisjetio se navodne pogreške Cassiopeie Vitt u Avignonu. Sada je znao da nije bila riječ o
pogrešci. »U pravu si. Dnevnik je bezvrijedan. Namijenio ga je nama.« Pokazao je prema bloku.
»Ali ove riječi moţda imaju neko značenje.«
»Ili se moţda radi o još jednom laţnom tragu?«
I to je bilo moguće.
Claridon je proučavao riječi s jasno izraţenim interesom. »Sto je točno Lars rekao kad ti je davao
ovo?«
Ponovio mu je točne riječi, završivši s: Odat ću ti mg, ako si pametan, moţda riješiš zagonetku.«
»Sjećam se da mi je Lars jednom nešto spomenuo.« Claridon je traţio po stolu dok nije pronašao
neke presavijene listove papira. »Ovo su bilješke koje sam napravio u Avignonu iz Stubleinove
knjige vezano uz nadgrobni kamen Marie d'Hautpoul. Pogledaj.« Claridon je pokazao prema nizu
rimskih brojeva. MDCOLXXXI. »Ovo je bilo uklesano u kamen, a navodno se radi o datumu
njezine smrti. 1681. I to ne računajući O, budući da takav rimski broj ne postoji. Ali Marie je umrla
1781., ne 1681. A tu je i pogreška u njezinim godinama. Imala je šezdeset i osam godina kad je
umrla, a ne šezdeset i sedam, kao što je zapisano.« Claridon je zgrabio olovku i zapisao 1681, 67 i
ZBOGOM STEPHANIE. »Primjećuješ li nešto?«
Buljio je u zapisane podatke. Ništa se nije isticalo, ali nikad nije bio dobar sa zagonetkama.
»Moraš razmišljati kao čovjek iz osamnaestog stoljeća. Bigou je osoba koja je napravila nadgrobni
kamen. Rješenje bi s jedne strane bilo vrlo jednostavno, a s druge vrlo sloţeno, zbog bezbrojnih
mogućnosti. Rastavi broj 1681 u dva broja - 16 i 81. Jedan plus šest jednako je sedam. Osam plus
jedan jednako je devet. Sedam, devet. Zatim pogledaj broj šezdeset i sedam. Ne moţeš sedam
napisati naopako, ali ako okreneš šesticu, ona postaje devetka, dakle, ponovno sedam, devet.
Izbroji slova u poruci koju ti je Lars ostavio. Sedam za ZBOGOM*. Devet za STEPHANIE. Misliš li
da ti je ostavio trag?«
»Otvori dnevnik na stranicu s kriptogramom i probaj.« Claridon je prelistao kroz stranice i
pronašao crteţ.
U anfllaakom |azlku GOODBYE, 7 ilova.
s X r L M< L C y • R AT ć HO X
mm
t
?
EDS o T +r e c T N6 A + P 6 Z &O F
PLH p HRp A T Dy S T URV A X T
•
FFL
.
nos c X 6 I S &AV HGt < L NHN
AT P
R MAA N R J $ • t 9
.
f
>
V Z e O T UO J I P 5 0 e A L 6 N
;
nna
□an
nas
mm
r c K e Y 1 0 € ) R U X ? wH
Pe
6 V i A L F € N+ L 0 Z 7
+
N Ĉ K O 0 L X AZ VR 4 s R Z
I C € T B + X GA C s € P X VU A
K
> N B W VK T P 1 6 • T i
6 O Ms U U z R V ) r R$ S + C e
.
S X * F X HNMz H• X r 9 c
ran
n
»Postoji nekoliko mogućnosti. Sedam, devet. Devet, sedam. Šesnaest. Jedan, šest. Šest, jedan. Počet
ću s onim najočiglednijim. Sedam, devet.«
Promatrao je kako Claridon broji preko redova slova i simbola, zaustavljajući se na sedmom, pa
devetom slovu, zapisujući slova i simbole koji su se tamo pojavljivali. Kad je završio, pojavio se
niz ITEGOARCANADEI.
»Latinski«, rekao je kad je vidio riječi. »Itego arcana dei.« Preveo je. »Sakrivam tajne Boţje.«
Prokletstvo.
»Ovaj dnevnik je beskoristan«, uzviknuo je. »Nelle je u njega stavio svoju vlastitu zagonetku.«
U tom trenutku mu je druga misao projurila kroz glavu. I zapis koji je napisao voda imao je
kriptogram, onaj koji je dobio od oca Gelisa. Onaj koji je otac navodno riješio. Onaj za kojeg je
voda napisao da je identičan Sau-niereovom.
Morao gaje dobiti.
»Postoji još jedan crteţ u jednoj od knjiga koje se nalaze kod Marka Nellea.« Claridonove oči su
bljesnule. »Pretpostavljam da ćeš doći do njega.« »Kad sunce izađe.«
401,
G I VO R S , FRANCUSKA
1:30
Malone je stajao u salonu. Prostrana prostorija bila je osvijetljena svjetiljkama, a svi su se okupili
oko stola. Sve ih je probudio prije nekoliko minuta.
»Znam odgovor«, rekao im je.
»Na kriptogram?« upitala je Stephanie.
»Mark mi je govorio o Sauniereovom karakteru. Bio je smion i drzak. Slaţem se i s onime što si ti
rekla prije neki dan, Stephanie. Crkva u Rennesu nije putokaz prema blagu. Sauniere nikad ne bi
javno objavljivao takvu informaciju, ali nije mogao odoljeti da barem ne uputi u pravom smjeru.
Da bismo sloţili ovu slagalicu potrebni su mnogi dijelovi. Na sreću, mi imamo većinu njih.«
Posegnuo je za knjigom Pierres Gravees du Languedoc, još uvijek otvorenom na nadgrobnim
spomenicima Marie d'Hautpoul. »Bigou je onaj koji je ostavio prave znakove. Bjeţao je iz
Francuske, znao je da se nikad neće vratiti, pa je sakrio kriptograme u obje crkve i ostavio dva
klesana kamena iznad praznog groba. Tu su pogrešna godina smrti, 1681., pogrešna starost,
šezdeset i sedam, i pogledajte ove rimske brojeve na dnu - LIXLIXL - pedeset, devet, pedeset,
devet, pedeset. Ako ih zbrojite, dobit ćete stotinu i šezdeset i osam. Također je uputio na Ĉitanje
zakona Caridada u ţupnom registru. Zapamtite, u Bigouovo vrijeme datum nije bio skriven.
Dakle, on je vidio 1681., a ne 1687. Tu postoji neki uzorak.«
Pokazao je prema crteţu nadgrobnog kamena.
1U
CT CUT NOSU 1 ARI« Đt N10R« »ARLtS DAMS DHAVPOUl t>« BLANCHEFORT AGE« DC SOJX AKTE
Styt. ANS DECEDEE LE XVII JANVIER MDCOLXXX1 REQU1KS CATIN PACE
»Pogledajte pauka uklesanog na dnu. Sedam točaka namjerno je postavljeno između nogu, a dva
prostora su ostavljena prazna. Zašto nije stavljena točka između svih nogu? Zatim pogledajte što
je Sauniere napravio u vrtu izvan crkve. Uzeo je vizigotski stup, okrenuo ga naopako i uklesao
MISIJA 1891 i POKAJANJE, POKAJANJE na njegovo pročelje. Znam da će ovo zvučati ludo, ali
upravo sam u snu povezao sve navedeno.«
Svi su se nasmiješili, ali ga nitko nije prekinuo.
»Prošle godine, Henrik, kad su Cai i ostali ubijeni u Mexico Cityju - još uvijek često sanjam o tome.
Teško je izbaciti taj prizor iz svijesti. Toga dana bilo je mnogo mrtvih i ranjenih.«
»Sedmero mrtvih. Devetero ranjenih«, promrmljala je Stephanie.
Ista misao odjednom je sinula u svijesti svakog od njih, a u njihovim licima vidio je razumijevanje,
naročito na Markovom.
»Cotton, moţda si u pravu«. Mark je sjeo za stol. »1681. Zbroji prva dva i zadnja dva broja. Sedam,
devet. Ono što je uklesano na stupu - Sauniere ga je okrenuo kako bi poslao poruku. Podigao ga je
1891., ali kad taj datum okrenete naopako dobijete 1681. Stup je okrenut naopako kako bi nas
naveo na pravi smjer. Ponovno sedam i devet.«
»Zatim prebroji slova«, rekao je Malone. »Sedam slova u Misija'. Devet ilova u Pokajanje. To je
više od slučajnosti. A stotinu i šezdeset osam, zbroj rimskih brojeva na nadgrobnom kamenu. Taj
zbroj je tu iz nekog razloga. Dodaj broj jedan šestici i osmici i dobit ćeš sedam i devet. Uzorak je
vidljiv
U anglMkom l u l K u M I S S I O N , 7 ilova; P o k a j a n j a - P a f U l a n o a , 0 ilova
posvuda.« Posegnuo je za fotografijom u boji desete postaje kriţnog puta iz crkve Marije
Magdalene. »Pogledajte ovdje. Prizor u kojem rimski vojnik baca kocku za Kristov ogrtač. Na
stranicama kocke. Tri, četiri i pet. Kad smo Mark i ja bili u crkvi, pitao sam se zašto su odabrani
baš ti brojevi. Mark je rekao da je Sauniere osobno nadgledao svaki detalj koji je ugrađen u tu crk-
vu. Mora postojati razlog zašto je odabrao baš te brojeve. Mislim da je vaţan slijed. Trojka je prva,
pa četvorka, zatim petica. Tri i četiri su sedam, četiri i pet su devet.«
»Dakle, sedam i devet je rješenje kriptograma?« rekla je Cassiopeia. »Postoji samo jedan način da
to saznamo.« Mark je dao znak Geoffreyju, koji mu je dodao ruksak. Paţljivo je otvorio izvještaj
vode i pronašao crteţ.
Y 6 K 5 z T MGL NY Y R A
V He
/
o • MOT + P e C T HP 6 R 4 A + ^ L %
V 0 U P H R € t + P u 5 T L 6 &f > P F
t
L p O R X f O Ms R T V HV6 c R R R
R P e U MAe T R + R o A U• Ma A
R I 0 + A 0 I L U J NR Z KMA Ox M
;
6J 4
T NA F 0 GR N6 0 Y - P F
f
*
K X V o ? l T K Y l P • S GT ? X o r
*
N 6 + V &A MP e S L € + 1 ? S QM
e
/
■
? NL l t > L o t p A P L X V V r
i
Y Ve K C # T S G H s M5 C • L Y 9
o Up T B M+ B L V O V + NA wX U
r
AT S O6 F X » c T J W 0 T Y + O
Zatim je počeo primjenjivati slijed brojeva sedam i devet, krećući se kroz trinaest redova slova i
simbola. Dok je to radio, zapisivao je svako slovo kako ga je pronalazio.
TEMPLIERTRESORENFOUIAULAGUSTOUS
»Francuski«, rekla je Cassiopeia. »Bigouov jezik.« »Vidim.«
Dodao je razmake kako bi poruka imala smisla.
TEMPLIER TRESOR EN FOUI AU LAGOUSTOUS
»Blago templara nalazi se kod lagoustousa«, preveo je Malone. »Što je lagoustous?« upitao je
Henrik.
»Nemam pojma«, rekao je Mark. »Ne sjećam se bilo kakvog spomena takvog mjesta u arhivu
templara.«
»Ţivjela sam u ovom području cijeli ţivot«, rekla je Cassiopeia, »i ne znam za nijedno takvo
mjesto.«
Mark je izgledao frustrirano. »Kronike detaljno govore o tome da su kola nosila Ostavštinu na jug
prema Pirinejima.«
»Zašto bi otac napravio toliko jednostavnu zagonetku?« mirno je upitao Geoffrey.
»U pravu je«, sloţio se Malone. »Bigou je mogao ugraditi zaštitu kako puko rješavanje slijeda ne bi
bilo dovoljno.«
Stephanie je bila zbunjena. »Ja ne bih rekla daje ovo do sada bilo jednostavno.«
»Samo zato što su dijelovi slagalice toliko raštrkani, a neki zauvijek izgubljeni«, rekao je Malone.
»Ali u Bigouovo vrijeme, sve to je postojalo, a on je podigao nadgrobni spomenik na očigled
svima.«
»Ali Bigou se osigurao«, rekao je Mark. »Izvještaj vođe doslovno kaţe da je Gelis pronašao
kriptogram identičan Sauniereovom u svojoj crkvi. U osamnaestom stoljeću, Bigou je sluţio u toj
crkvi, kao i u Rennesu, pa je sakrio znak u obje.«
»Nadajući se da će neka znatiţeljna osoba pronaći jedan od njih«, dodao je Henrik. »I točno to se i
dogodilo.«
»Gelis je zaista riješio zagonetku«, rekao je Mark. »To znamo. Rekao je tako vođi. Također je rekao
da mu je Sauniere sumnjiv. A nekoliko dana kasnije je ubijen.«
»Ubio ga je Sauniere?« upitala je Stephanie.
Mark je slegnuo ramenima. »Nitko ne zna. Ja sam oduvijek mislio da bi vođa mogao biti krivac.
Nestao je iz samostana unutar nekoliko tjedana od Gelisovog ubojstva i namjerno nije zapisao
rješenje kriptograma u svojem izvještaju.«
Malone je pokazao prema papiru. »Sada ga imamo. Ali moramo pronaći što je to lagoustous.«
»To je anagram«, rekla je Cassiopeia.
Mark je potvrdno kimnuo. »Baš kao i onaj na nadgrobnom spomeniku na kojem je Bigou
upotrijebio Et in arcadia ego kao anagram za / tego arcana dei. Mogao je isto napraviti i u ovom
slučaju.«
Cassiopeia je proučavala papir i njezino lice se odjednom ozarilo prepoznavanjem.
»Znaš što piše, zar ne?« upitao je Malone.
»Mislim da znam.« Svi su čekali.
»U desetom stoljeću je bogati barun po imenu Hildemar upoznao čovjeka po imenu Agulous.
Hildemarovoj rodbini nije se svidio utjecaj koji je Agulous imao nad njime i, uz izravno
negodovanje svoje obitelji, Hildemar je predao sav svoj imetak Agulousu, koji je njegov dvorac
pretvorio u samostan kojem se i sam Hildemar pridruţio. Dok su klečali u molitvi unutar kapelice
samostana, Agulousa i Hildemara ubili su Saraceni. Obojica su vremenom postali katolički sveci.
Tamo još uvijek leţi grad. Oko stotinu i pedeset kilometara odavde. St. Agulous.« Posegnula je za
olovkom i pretvorila lagustous u St. Agulous.
»Tamo je bilo templarskih imanja«, rekao je Mark. »Veliko zapovjedništvo, ali više ga nema.«
»Taj dvorac, koji je pretvoren u samostan, još uvijek je tamo«, pojasnila je Cassiopeia.
»Moramo krenuti«, rekao je Henrik.
»To bi mogao biti problem.« Malone je pogledao prema Cassiopei. Nisu drugima rekli za
muškarce koji su ih vani čekali pa je to učinio sada.
»De Roquefort će napraviti potez«, rekao je Mark. »Naša domaćica mu je dopustila da dode to
tatinog dnevnika. Jednom kad sazna da je on bezvrijedan, njegov stav će se promijeniti.«
»Moramo otići odavde neprimijećeni«, rekao je Malone.
»Ima nas puno«, rekao je Henrik. »Otići neprimijećeno zvuči kao pravi izazov.«
Cassiopeia se nasmiješila. »Oboţavam izazove.«
55.
7:30
De Roquefort se probijao kroz šumu visokih borova, a tlo ispod njega presijavalo se od bijelog
vrijeska. Slatkasti miris proţimao je jutarnji zrak. Kamene izbočine crvenog vapnenca koje su ga
okruţivale bile su obavijene izmaglicom. Orao je lebdio kroz maglu, u potrazi za doručkom. On je
svoj pojeo s braćom, a obrok je pojeden u tradicionalnoj tišini, dok su slušali čitanje iz Biblije.
Morao je odati Claridonu priznanje. On je dešifrirao kriptogram korištenjem brojeva sedam i
devet i otključao tajnu. Naţalost, poruka je bila beskorisna. Claridon mu je rekao da je Lars Nelle
pronašao kriptogram unutar neobjavljenog rukopisa Noela Corbua, koji je započeo val fikcije o
Rennesu sredinom dvadesetog stoljeća. Ali je li Nelle promijenio zagonetku ili je to učinio
Sauniere? Je li rješenje zagonetke navelo Larsa Nellea na samoubojstvo? Sav taj trud, a onda kad je
konačno dešifrirao ono što je Sauniere ostavio, nije saznao baš ništa. Što je to Nelle mislio kad je
rekao Ništa se ne moţe pronaći?
Teško je reći.
Ali neka je proklet, ako neće saznati.
Sirena se oglasila u daljini iz smjera dvorca. Radni dan vjerojatno je počinjao. Ispred sebe
primijetio je jednog od svojih straţara. Nazvao je mobitelom odlazeći sjeverno iz samostana i
saznao je da je sve mirno. Kroz stabla je na trenutak ugledao dvorac, udaljen nekoliko stotina
metara, okupan jutarnjim sunčevim zrakama.
Prišao je bratu koji ga je izvijestio da je prije sat vremena u dvorac pješice stigla grupa od jedanaest
muškaraca i ţena. Svi su bili odjeveni u srednjovjekovnu odjeću. U dvorcu su otkad su stigli.
Drugi straţar izvijestio je da je straţnji dio zgrade i dalje tih. Nitko nije ni ušao ni izišao. Prije dva
sata bilo je dosta komešanja u dvorcu - svjetla su se uključila u sobama, osoblje
je bilo aktivno. Sama Cassiopeia Vitt pojavila se u jednom trenutku, otišla do konjušnice i zatim se
vratila.
»Bilo je aktivnosti i oko jedan ujutro«, izvijestio ga je brat. »Svjetla u spavaćim sobama počela su se
paliti, a zatim je osvijetljena soba u prizemlju. Oko sat vremena kasnije, sva svjetla su se ponovno
ugasila. Izgleda kao da su se svi probudili u neko vrijeme, a zatim vratili na spavanje.«
Moţda je njihova noć bila isto toliko puna otkrića kao i njegova. »Ali nitko nije napustio kuću?«
Muškarac je odmahnuo.
Posegnuo je za radio prijamnikom u dţepu i razgovarao s vodom ekipe od deset vitezova koje je
poveo sa sobom. Parkirali su svoja vozila oko kilometar dalje i krenuli kroz šumu prema dvorcu.
Naredio im je da tiho okruţe zgradu i čekaju na njegove upute. Sad dobio potvrdu da su sva
desetorica na poloţajima. Računajući i dvojicu koja su već ovdje i sebe, trinaest naoruţanih
muškaraca — više nego dovoljno da izvrše ovaj zadatak.
Ironično, pomislio je. Braća su ponovno bila u ratu sa Saracenima. Prije sedam stotina godina,
muslimani su pokorili kršćane i ponovno zauzeli Svetu zemlju. Sada se druga muslimanka,
Cassiopeia Vitt, umiješala u poslove Reda.
»Majstore.«
Pozornost mu je skrenuta na prednji ulaz dvorca, odakle su ljudi izlazili, odjeveni u šaroliku
srednjovjekovnu seljačku odjeću. Muškarci u običnim smeđim prekrivačima vezanim konopcem
oko pasa, nogu obavijenih tamnim čarapama, i tankim cipelama. Nekoliko ih je nosilo koţne vrpce
vezane oko noţnog zgloba. Ţene su bile odjevene u duge sive haljine, sa srpovima koji su uz bedra
bili pričvršćeni konopcem od pregače. Slamnati šeširi, kape sa širokim obodom, marame i
kapuljače. Jučer je primijetio kako svi radnici na lokaciji Givors nose autentičnu odjeću, kao dio
zaostalog ozračja koje bi ovo mjesto trebalo izazivati. Nekolicina radnika počela je zbijati dobronamjerne šale dok se grupa okretala i polako krenula prema stazi koja je vodila natrag prema
gradilištu.
»Moţda su imali nekakav sastanak«, rekao je brat koji je stajao uz njega. »Došli su ujutro, a sada se
vraćaju na gradilište.«
Sloţio se. Cassiopeia Vitt osobno je nadgledala projekt Givors, bilo je razumno očekivati da se
radnici osobno nalaze s njom.
»Koliko ih je ušlo?«
»Jedanaest.«
Prebrojao ih je. Isto toliko je i izišlo. Dobro. Vrijeme je za akciju. Podigao je radio prijamnik prema
usnama i rekao: »Krenite.«
»Kakva su nam naređenja?« upitao je glas s druge strane prijamnika. Bilo mu je dosta poigravanja
sa suparnicima.
»Učinite sve što je potrebno kako biste ih zadrţali dok ja ne uđem.«
Ušao je u dvorac kroi kuhinju, ogromnu prostoriju prepunu nehrđaju-ćeg čelika. Petnaest minuta
je prošlo otkad je dao naređenje da zauzmu kuću, a zauzimanje dvorca prošlo je bez ispaljenog
metka. Zapravo, stanari dvorca upravo su doručkovali kad su braća ušla kroz prizemlje. Straţari
na izlazima i ispred prozora blagovaonice uništili su im ikakvu nadu za bijeg.
Bio je zadovoljan. Nije htio privlačiti pozornost.
Dok se kretao sobama,'divio se zidovima prekrivenim ţivopisnim brokat-nim šarama, obojanim
stropovima, izrezbarenim stupovima, staklenim lusterima i namještaju presvučenom raznim
nijansama damaska. Cassiopeia Vitt imala je ukusa.
Pronašao je blagovaonicu i pripremio se za suočavanje s Markom Nel-leom. Druge će ubiti, a
njihova tijela zakopati u šumi, ali Mark Nelle i Geoffrey bit će vraćeni u samostan kako bi bili
podvrgnuti disciplini. Morao je od njih napraviti primjer. Smrt brata u Rennesu mora biti
osvećena.
Prošao je kroz prostrano predsoblje i ušao u blagovaonicu. Braća su napravila krug oko sobe,
izvučenog oruţja. Pogledom je prošao preko dugačkog Stola i pogledao u šest lica.
Nijedno nije poznavao.
Umjesto da vidi Cottona Malonea, Stephanie Nelle, Marka Nellea, Geoffreyja i Cassiopeiu Vitt,
muškarci i ţene okupljeni oko stola bili su nepoznati, svi šestero odjeveni u traperice i majice.
Radnici s gradilišta.
Prokletstvo.
Prošli su mu ravno ispred očiju.
Kontrolirao je bijes koji je ključao u njemu. »Drţite ih ovdje dok se ne vratim«, rekao je jednom od
vitezova.
Izišao je iz kuće i polako krenuo niz drvećem sakriveni puteljak prema parkiralištu. Na njemu je
ovako rano bilo samo nekoliko vozila. Ali unajmljeni Maloneov automobil, koji je bio tamo
parkiran kad je jutros stigao, nestao je.
Odmahnuo je glavom.
Nije znao što će, nije imao pojma kamo su otišli.
Jedan od braće kojeg je ostavio unutar dvorca dotrčao je do njega. Pitao le zašto je muškarac
napustio svoj poloţaj.
»Majstore«, rekao je muškarac. »Jedan od ljudi unutar dvorca rekao mi je da Ih je Cassiopeia Vitt
pozvala da dođu ranije danas, odjeveni u radna odijela.
Šestero njih zamijenilo je odjeću, a Vitt im je svima rekla da uţivaju u doručku.«
Toliko je i sam već shvatio. Što još?
Muškarac mu je pruţio mobitel. »Taj isti zaposlenik rekao je da su ostavili poruku na kojoj je
pisalo da vi dolazite. Kad dođete, trebao vam je dati ovaj mobitel i poruku.«
Odmotao je i pročitao komadić papira.
Odgovor je pronađen. Nazvat ću te prije nego što sunce zade s informacijom. Htio je znati: »Tko
je ovo napisao?«
»Zaposlenik je rekao da se ovo nalazilo s njegovom novom odjećom, zajedno s uputama da to
mora predati izravno vama.« »Kako si onda ti došao do toga?«
»Kad je spomenuo vaše ime, jednostavno sam mu rekao da sam ja vi, i predao mi je sve u ruke.«
Što se ovdje događa? Postoji li izdajica medu njegovim neprijateljima? Očigledno. Budući da nije
imao pojma kamo su otišli, nije baš imao puno izbora.
»Povuci braću i vratite se u samostan.«
56.
10:00
Malone se divio Pirinejima, koji su tako sličili veličanstvenim Alpama. Ovi planinski vrhovi, koji
odvajaju Francusku od Španjolske, kao da su se nastavljaju u nedogled. Svaki oštar vrh bio je
prekriven kapom blještavog snijega. U niţim područjima miješali su se zelene padine i ljubičasti
grebeni. Između vrhunaca leţale su suncem okupane nizine, duboke i zastrašujuće. Prebivalište
Charlemagnea, Franaka, Vizigota i Maura.
Uzeli su dva automobila — njegov Unajmljeni automobil i Cassiopejin Land Rover, parkiran na
gradilištu. Njihov odlazak iz dvorca bio je mudro smišljen - prijevara je očito uspjela, budući da ih
nitko nije pratio i - kad su se dovoljno udaljili, detaljno su pregledali oba automobila imaju li
elektronske odašiljače. Morao je odati priznanje Cassiopeji. Bila je maštovita.
Sat ranije, prije nego što su krenuli prema planinama, stali su i kupili novu Odjeću u trgovačkom
centru izvan Ax-les-Thermes, naprednom turističkom odmaralištu za planinare i skijaše. Njihove
ţivopisne tunike i duge haljine uzrokovale su par čudnih pogleda, ali sada su svi bili odjeveni u
traperice, košulje, planinarske cipele i pernate jakne, spremni na ono što je pred njima.
St. Agulous nalazio se na rubu provalije, pkruţen terasastim breţuljcima, (M kraju uske ceste koja
se poput vadičep uvijala uz oblacima sakriven kla-IMC. Selo, ne puno veće od Rennes-leChateaua, bila je nakupina zgrada od Vremenom izlizanog vapnenca koje su izgledale kao da su
se stopile s kamen o m iza njih.
Malone je stao prije ulaska u grad, skrećući među drveće, niz usku prašn j a v u stazu.
Cassiopeia se zaustavila iza njega. Izišli su na oštar planinski zrak.
»Mislim da nije pametno da svi mi jednostavno uđemo u grad«, rekao je. » O v o mjesto ne
izgleda kao turistički centar.«
»Točno«, rekao je Mark. »Tata je uvijek paţljivo prilazio ovim selima, spustite Geoffreyju i meni
da krenemo. Samo dva muškarca na planina-šnju. To nije neobično za ljeto.«
»Misliš da ja ne bih ostavila dobar dojam?« upitala je Cassiopeia. »Ostavljati dojam nikad nije bio
tvoj problem«, rekao je Malone, nace-rivši se.
»Postići da ljudi zaborave na tvoj dojam, to je pravi problem.« »A tko je tebe proglasio šefom?«
upitala je Cassiopeia. »Ja«, rekao je Thorvaldsen. »Mark poznaje ove planine. Govori jezik. Neka
on i brat idu.«
»Onda, svakako«, rekla je. »Idite.«
Mark je poveo, on i Geoffrey mirno su prošli kroz glavna vrata i ušli na mali trg u sjeni stabala.
Geoffrey je još uvijek nosio ruksak s dvije knjige pa su zaista izgledali kao dvojica planinara u
poslijepodnevnoj šetnji. Golubovi su kruţili iznad isprepletenih krovova od crnih ploča, boreći se
protiv udara vjetra koji je fijukao kroz usjeke, gurajući oblake na sjever preko planina. Iz fontane u
središtu trga tekla je voda, zelena od starosti. Nije bilo nikoga na vidiku.
Popločena ulica koja se protezala s trga bila je dobro odrţavana i odraţavala je razbijene sunčeve
zrake. Tapkanje kopita najavilo je dolazak otrcane koze, koja je nestala niz drugu bočnu uličicu.
Mark se nasmiješio. Kao i tolika mjesta u ovom području, ovo selo nije robovalo vremenu.
Jedini dokaz bilo kakve prijašnje slave dolazio je iz crkve, koja se uzdizala na kraju trga. Niz
dugačkih i uskih stepenica vodio je do vrata iz razdoblja romanike. Sama zgrada odavala je više
gotički dojam, dok je zvonik bio čudnog oktogonalnog oblika koji je odmah privukao Markovu
pozornost. Nije se mogao sjetiti da je ikad vidio nešto slično u ovom području. Veličina i
grandioznost crkve govorila je o izgubljenom prosperitetu i moći.
»Zanimljivo da ovako mali gradić ima tako veliku crkvu«, rekao je Geoffrey.
»Vidio sam i druge kao što je ova. Prije pet stotina godina, ovo je bio uspješan centar trgovine.
Dakle, crkva je bila nuţna.«
Pojavila se mlada ţena. Pjege od sunca davale su joj izgled seljančice. Nasmiješila se, a zatim ušla
u malu trgovinu namirnicama. Samo jedna vrata do trgovine, nalazila se zgrada koja je nalikovala
pošti. Mark se pitao o čudnoj hirovitosti sudbine koja je očigledno sačuvala St. Agulous od
Saracena, Španjolaca, Francuza i Albigenških ratnika.
»Počnimo ovdje«, rekao je, pokazujući prema crkvi. »Moţda nam mjesni svećenik moţe pomoći.«
Ušli su u kompaktnu dvoranu nadsvođenu nebesko plavim, zvijezdama obasutim svodom. Na
čistim kamenim zidovima nije bilo nikakvih kipova. Drveni kriţ visio je iznad jednostavnog
oltara. Istrošene daske, svaka široka barem šezdeset centimetara, vjerojatno tesane prije nekoliko
stoljeća iz okolne srednjovjekovne šume, prekrivale su pod i škripale pod svakim učinjenim
korakom. Za razliku od crkve u Rennesu, koja je bila okićena do opscenih detalja, u ovoj dvorani
vladala je neprirodna tišina.
Mark je primijetio Geoffreyjev interes za strop. Ĉitao mu je misli. Majstor je nosio haljinu nebesko
plave boje sa zlatnim zvijezdama u posljednjim danima ţivota.
»Slučajnost?« upitao je Geoffrey.
»Sumnjam.«
Iz sjene u blizini oltara pojavio se starac. Njegova iskrivljena ramena bila su slabo sakrivena ispod
labave smeđe haljine. Hodao je trzavim, pogrblje-nim korakom koji je Marka podsjećao na lutku
na konopcu.
»Jeste li vi otac?« upitao je muškarca na francuskom.
»Da.«
»Kako se zove ova crkva?« »Kapela St. Agulousa.«
Mark je promatrao kako Geoffrey polako kreće naprijed, dalje od mjesta na kojem su stajali, prema
prvim redovima ispred oltara. »Ovo je tiho mjesto.« »Oni koji ovdje ţive pripadaju samo sebi. Ovo
je uistinu mirno mjesto.« »Koliko dugo ste ovdje?«
»O, tome je već puno godina. Izgleda da nitko drugi ne ţeli sluţiti ovdje. Ali meni se sviđa.«
Mark se prisjetio onoga što je znao. »Ovo područje nekoć je bilo skro-vište španjolskih brigandina,
zar ne? Odlazili su u Španjolsku, terorizirali mještane, pljačkali farme, a zatim se vraćali natrag
preko planina, na sigurno ovdje u Francusku, izvan dosega Španjolaca.«
Svećenik je kimne. »Da bi pljačkali Španjolsku, morali su ţivjeti u Francuskoj. A nijednom nisu
taknuli francuskog građanina. No to je bilo davno.«
Nastavio je proučavati jednostavnu unutrašnjost crkve. Ništa nije upućivalo na to da ova zgrada
čuva neku veliku tajnu.
»Oče«, rekao je. »Jeste li ikad čuli za ime Berenger Sauniere?«
Stariji muškarac razmislio je na trenutak, a zatim odmahnuo glavom.
»Je li to ime koje je itko ikada spomenuo u ovom selu?«
»Nemam običaj prisluškivati razgovore mojih ţupljana.«
»Nisam tako ni mislio. Ali je li to ime koje ste ikada čuli od nekoga?«
Ponovno je odmahnuo glavom.
»Kada je ova crkva sagrađena?«
»Godine 1732. Ali prva zgrada sagrađena je u trinaestom stoljeću. Mnoge su izgrađene nakon
toga. Baš šteta, ali od tih ranih građevina više ništa nije ostalo.«
Pozornost starijeg muškarca okrenula se prema Geoffreyju, koji je još uvijek lunjao oko oltara.
»Smeta li vam?« upitao je Mark. »Što to traţi?«
Dobro pitanje, pomislio je Mark. »Moţda moli i ţeli biti u blizini oltara?« Otac se okrenuo prema
njemu. »Moţda vi baš ne laţete dobro.« Mark je shvatio da je starac puno pametniji nego što
svojim slušateljima daje do znanja. »Zašto mi ne kaţete ono što ţelim znati?« »Pljunuti ste on.«
Borio se da zatomi iznenađenje. »Poznavali ste mog oca?« »Ĉesto je dolazio ovamo. On i ja smo
često razgovarali.« »Je li vam išta rekao?«
Svećenik je odmahnuo glavom. »Dobro ga poznajete.« »Znate li što bih ja trebao učiniti?«
»Tvoj otac mi je rekao da bi trebao znati što ti je činiti ako ikad dospiješ dovde.«
»Znate li da je mrtav?«
»Naravno. Rečeno mi je. Sam si je oduzeo ţivot.« »To ne mora nuţno biti istina.«
»To su samo ţelje. Tvoj otac bio je nesretan čovjek. Došao je ovamo u potrazi, ali naţalost, nije
pronašao ništa. To ga je frustriralo. Kad sam čuo da si je oduzeo ţivot, nisam bio iznenađen. Za
njega na ovoj zemlji nije bilo mira.«
»Razgovarao je s vama o tim stvarima?«
»Mnogo puta.«
»Zašto ste lagali kad sam vas pitao jeste li čuli za Berengera Saunierea?« »Nisam lagao. Nikad
nisam čuo za to ime.« »Moj ga otac nikad nije spomenuo?« »Nikad.«
Pred njim je stajala još jedna zagonetka, frustrirajuća i iritantna poput Geoffreyja, koji je sada
polako koračao prema njima. Crkva oko njega očigledno nije davala nikakve odgovore pa je pitao:
»Što je sa samostanom Hildemar, dvorcem koji je predao Agulousu u desetom stoljeću? Postoji li
još išta od toga?«
»O, da. Te ruševine još uvijek postoje. Gore, u planinama. Nije daleko.« »To više nije samostan?«
»Boţe dragi, ne. Nitko tamo ne ţivi već tri stotine godina.« »Je li moj otac ikad spominjao to
mjesto?«
»Posjećivao ga je često, ali nikad ništa nije pronašao. To ga je samo još više frustriralo.«
Morali su krenuti, ali htio je znati. »Tko je vlasnik ruševina samostana?« »Kupljene su prije mnogo
godina. Neki Danac. Henrik Thorvaldsen.«
PETI DIO
57.
SAMOSTAN
11:40
DES FONTAINES
De Roquefort je preko stola buljio u kapelana. Svećenik ga je čekao kad se vratio u samostan iz
Givorsa. I to mu je odgovaralo. Nakon njihovog jučerašnjeg sukoba i sam je htio razgovarati s
Talijanom.
»Nikad me više nećeš propitivati«, pojasnio je. Imao je autoritet zamijeniti kapelana ukoliko, kao
što Zakon kaţe, uzrokuje probleme ili je više smetnja nego korist.
»Posao mi je biti vaša savjest. Kapelani su na ovaj način sluţili majstorima od Početka.«
Ono što nije rečeno je činjenica da svaka odluka uklanjanja kapelana mora biti odobrena od
čitavog bratstva. A to bi moglo biti teško, budući da je muškarac bio popularan. Stoga je odlučio
malo odstupiti. »Nemoj me izazivati pred braćom.«
»Nisam vas izazivao. Samo sam napomenuo da nam ove smrti svima teško leţi na srcu.«
»Misliš da mom ne leţi?«
»Paţljivo birajte postupke.«
Sjedili su iza zatvorenih vrata, s otvorenim prozorom, a vodopad u daljini čuo se kao tihi šum.
»Takav pristup nas neće nikamo dovesti.«
»Shvaćate li ili ne, ove smrti uzdrmale su vaš autoritet. Već se počelo šuškati, a majstor ste tek
nekoliko dana.«
»Nesklad neću tolerirati.«
Na licu kapelana pojavio se tuţan, ali miran smiješak. »Zvučite baš kao čovjek kojem ste se toliko
protivili. Što se promijenilo? Zar je seneschal toliko utjecao na vas?«
»On više nije seneschal.«
»Naţalost, to je jedino ime po kojem ga poznajem. Vi očigledno znate puno više.«
Pitao se govori li samozatajni Venecijanac istinu. I on je također čuo govorkanje da je kapelan vrlo
zainteresiran za ono što majstor radi. Puno više nego što bi jedan duhovni savjetnik morao biti.
Pitao se priprema li se on za nešto više. Nije li on sam učinio istu stvar prije mnogo godina.
Zapravo, htio je razgovarati o svojoj dilemi, objasniti što se dogodilo, što je znao, pitati ga za
savjet. Ali podijeliti to s bilo kime bila bi ludost. Dovoljno je loše što je morao podijeliti informacije
s Claridonom, ali on barem nije bio dio Reda. Ovaj slučaj bio drukčiji. Ovaj čovjek je mogao postati
neprijatelj. Zato je odlučio izreći ono što je očigledno. »Traţim Veliku ostavštinu i blizu sam toga
da je pronađem.«
»Po cijenu mrtvih.«
»Mnogi su umrli za ono u što vjerujemo«, rekao je podiţući glas. U prva dva stoljeća našeg
postojanja, dvadeset tisuća braće dalo je svoje ţivote. Dvojica koja su sada umrla su nevaţna.«
»Ljudski ţivot danas ima puno veću vrijednost nego tada.« Primijetio je da se kapelanov glas
spustio gotovo do šapata.
»Ne, njegova vrijednost je ista. Ono što se promijenilo je naša privrţenost.«
»Ovo nije rat. Nema nevjernika koji su zauzeli Svetu zemlju. Govorimo o pronalasku nečega što
vrlo vjerojatno ni ne postoji.«
»Bogohuliš.«
»Govorim istinu. I znate da je tako. Mislite da će pronalazak vaše Velike ostavštine sve
promijeniti. Ništa se neće promijeniti. Još uvijek morate dobiti poštovanje.«
»Ako učinim ono što sam obećao, steći ću poštovanje.«
»Jeste li dobro razmislili o ovoj potrazi? Stvar nije tako jednostavna kao što mislite. Problemi koji
proizlaze iz ovoga veći su nego što su bili na Početku. Svijet više nije nepismen i neuk. Morate se
boriti protiv više stvari nego u ono vrijeme. Naţalost, ne postoji nijedan spomen Isusa Krista u
bilo kojem sekularnom grčkom, rimskom ili ţidovskom tekstu. Nijedan spomen u ijednom
knjiţevnom tekstu koji je preţivio. Samo u Novom zavjetu. To je zbroj njegovog postojanja. Zašto?
Vi znate odgovor. Ukoliko je Isus uopće postojao, svoju poruku propovijedao je u zabačenoj
Judeji. Nitko na njega nije obraćao pozornost. Rimljane nije bilo briga za njega, pod uvjetom da ne
podiţe pobune. A Ţidovi su malo toga radili, osim što su se međusobno prepirali, a to je
Rimljanima odgovaralo. Isus je došao i prošao. Bio je nevaţan. A ipak, danas su mu posvećene
milijarde. Kršćanstvo je najrasprostranjenija religija na svijetu. A on je, u svakom smislu, njihov
Mesija. Uskrsli Gospodin.
I ništa što pronađete neće to promijeniti.«
»A što ako su njegove kosti tamo?«
»Kako bismo mogli znati da su to njegove kosti?«
»Kako je onih prvih devet vitezova znalo? I pogledaj što su postigli. Kraljevi i kraljice klanjali su se
njihovoj volji. Kako bi to mogao drukčije objasniti osim onime što su znali?«
»Mislite da su to dijelili s drugima? Što su učinili - pokazali Kristove kosti svakom kralju, svakom
novčanom darovatelju, svakom vjerniku?«
»Nemam pojma što su učinili. Ali kakva god je bila njihova metoda, bila je učinkovita. Ljudi su
hrlili u Red, ţeleći biti dio njega. Sekularna vlast pokušala je pridobiti njegovu naklonost. Zašto se
to ponovno ne bi moglo dogoditi?«
»Moţe se dogoditi. Samo ne na način na koji vi mislite.«
»Izjeda me to. Nakon svega što smo učinili za crkvu. Dvadeset tisuća braće, šest majstora, svi
umrli u obrani Isusa Krista. Ţrtva vitezova-bolničara ne moţe se usporediti. No, ne postoji nijedan
svetac templar, iako ima mnogo kanoniziranih bolničara. Ţelim ispraviti tu nepravdu.«
»Kako to mislite postići?« Kapelan nije čekao odgovor. »Ono što jest, neće se promijeniti.«
Ponovno je pomislio na poruku. ODGOVOR JE PRONAĐEN. A mobitel mu je leţao u dţepu.
NAZVAT ĆU PRIJE ZALASKA SUNCA S INFORMACIJOM. Prstima je lagano dodirivao
izbočinu mobitela u dţepu hlača. Kapelan je i dalje pripovijedao, mrmljajući o »potrazi za ničime«.
Royce Claridon i dalje je istraţivao u arhivu.
Ali kroz svijest mu je prolazila samo jedna misao.
Zašto mobitel ne zvoni?
»Henrik«, urlao je Malone. »Ne mogu ovo više podnijeti.«
Upravo je čuo Markovo objašnjenje da su ruševine obliţnjeg samostana u Thorvaldsenovom
vlasništvu. Stajali su u šumarku, kilometar od St. Agu-lousa, gdje su se parkirali i čekali.
»Cotton, nisam imao pojma da sam vlasnik tog imanja.«
»Očekuješ da u to povjerujemo?« rekla je Stephanie.
»Briga me vjerujete li mi. Nisam znao sve do sad.« »Kako to onda objašnjavaš?« upitao je Malone.
»Ne mogu objasniti. Mogu samo reći da je Lars od mene posudio stotinu i četrdeset tisuća dolara
tri mjeseca prije nego što je umro. Nikad mi nije rekao zašto mu taj novac treba, a ja nikad nisam
pitao.«
»Dao si mu toliko novca, bez ikakvog pitanja?« upitala je Stephanie.
»Trebao mu je i dao sam mu. Vjerovao sam mu.«
»Otac je u gradiću rekao da je kupac kupio posjed od mjesnih vlasti. Rješavali su se tih ruševina,
no imali su vrlo malo zainteresiranih, budući da se nalazi visoko u planinama i u lošem je stanju.
Prodana je na draţbi ovdje u St. Augulousu.« Mark se okrenuo prema Thorvaldsenu. »Vaša
ponuda bila je najviša. Svećenik je poznavao tatu i rekao da on nije bio taj koji je sastavio
ponudu.«
»Onda je Lars zaposlio nekog drugog da ponudi u njegovo ime, zato što to nisam bio ja. Zatim je u
vlasništvo upisao moje ime kako bi sakrio svoj identitet. Lars je bio prilično paranoičan. Da sam ja
bio vlasnik tog posjeda, i da sam bio svjestan toga, rekao bih vam to sinoć.«
»Ne nuţno«, promrmljala je Stephanie.
»Slušaj, Stephanie. Ne plašim se tebe ili bilo koga od vas. Ne moram vam se opravdavati. Ali
smatram vas prijateljima. Da sam zaista bio vlasnik tog posjeda i da sam bio svjestan toga, rekao
bih vam.«
»Pretpostavimo da Henrik govori istinu«, rekla je Cassiopeia. Bila je ne-tično tiha za vrijeme cijele
rasprave. »I krenimo prema gore. Mrak se brzo spušta u planinama. Htjela bih vidjeti što se gore
nalazi.«
Malone se sloţio. »U pravu je. Krenimo. Kasnije se moţemo prepirati oko ovoga.«
Voţnja je trajala petnaestak minuta i zahtijevala čelične ţivce i dobre kočnice. Pratili su
svećenikove upute i nakon nekog vremena pred sobom ugledali ruševni samostan koji je leţao na
orlovskoj visoravni. Njegov urušeni četvrtasti toranj bio je okruţen nemilosrdnom provalijom.
Cesta je završavala oko kilometar od ruševina, a hodanje do gore, uz stazu od sitnog kamenja
prošaranog majčinom dušicom, ispod svoda golemih borova, potrajalo je dodatnih deset minuta.
Ušli su na imanje.
Znakovi zapuštenosti bili su vidljivi posvuda. Debele zidine bile su gole, Malone je prstima prošao
po sivozelenom granitnom škriljevcu. Svaki kamen bio je ravno isklesan iz planine i obrađen
vjernim strpljenjem drevnih ruku. Nekoć velika galerija otvarala se prema nebu, sa stupovima i
potpornjima kojima su godine padalina i sunčeve svjetlosti promijenile boju do
neprepoznatljivosti. Mahovina, narančasti lihen i siva iilava trava prekrivala je tlo, a kameni pod
odavno se pretvorio u pijesak. Zrikavci su glasno svirali svoju pjesmu.
Bilo je teško odrediti poloţaj prostorija, budući da su se krov i većina zidova urušili, ali sobice u
kojima su spavali svećenici bile su jasno vidljive, kao i velika dvorana i druga prostrana soba koja
je mogla biti biblioteka ili pisarnica. Malone je znao da je ţivot ovdje morao biti oskudan, štedljiv i
asketski.
»Odlična ti je ova imovina«, rekao je Henriku.
»Baš sam se i sam divio tome što se sa sto i četrdeset tisuća dolara moglo kupiti prije dvanaest
godina.«
Cassiopeia je izgledala očarano. »Moţete li zamisliti svećenike koji su se bavili poljoprivedom na
ovakvoj zemlji. Ljeta su bila kratka, baš kao i dani. Gotovo da ih moţete čuti kako jednolično
pjevaju.«
»Ovo mjesto svakako je bilo dovoljno usamljeno«, rekao je Thorvaldsen. »Bespuće samo za njih.«
»Zbog nekog razloga Lars je stavio ovaj posjed na tvoje ime«, rekla je Stephanie, » Došao je ovamo
zbog nekog razloga. Nešto se ovdje sigurno nalazi.«
»Moţda«, primijetila je Cassiopeia. »Ali otac je rekao Marku da Lars nije ništa pronašao. Ovo bi
mogla biti samo još jedna u nizu potraga.«
Mark je odmahnuo glavom. »Kriptogram nas se doveo ovamo. Tata je bio ovdje. Nije ništa
pronašao, ali smatrao je daje ovo mjesto dovoljno vaţno da ga kupi. Ovo mora biti pravo mjesto.«
Malone je sjeo na odlomljeni kamen i pogledao u nebo. »Ostalo nam je još moţda pet ili šest
dnevnih sati. Predlaţem da ih dobro iskoristimo. Siguran sam da su noći ovdje prilično hladne.«
»Ponijela sam nešto opreme i alata u Roveru«, rekla je Cassiopeia. »Pretpostavila sam da će
lokacija biti pod zemljom pa sam ponijela reflektore, ručne svjetiljke i mali generator.«
»Ma nisi li ti pravi mali izviđač?«, rekao je Malone.
»Ovdje«, dozvao je Geoffrey.
Malone je pogledao dublje prema urušenom samostanu. Nije primijetio da se Geoffrey odvojio od
grupe.
Svi su krenuli dublje u ruševine i pronašli Geoffreyja ispred ostataka nekadašnjih ulaznih vrata u
romaničkom stilu. Malo je ostalo od njihove izrade, osim blijedih obrisa bikova s ljudskim
glavama, krilatih lavova i motiva palmine grane.
»Crkva«, rekao je Geoffrey. »Isklesali su je iz kamena.«
Malone je uistinu vidio da zidovi koji su se protezali iza vrata nisu bili napravljeni ljudskom
rukom, nego da su dio litice koja se uzdizala iznad nekadašnjeg samostana. »Trebat ćemo ručne
svjetiljke«, rekao je Cassiopeji.
»Ne, nećete«, rekao je Geoffrey. »Ima svjetla unutra.«
Malone je poveo. Negdje u sjeni zujale su pčele. Prašnjave zrake sunca ulazile su kroz otvore
usječene u kamenu pod različitim kutovima. Očigledno su napravljeni kako bi iskoristili sunce
dok se pomiče preko neba. Nešto mu je zapelo za oko. Prišao je blizu jednom od kamenih zidova,
isklesanom u zid, ali sada lišenom bilo kakve dekoracije osim rezbarije oko tri metra iznad njega.
Grb se sastojao od šljema s trakom tkanine koja je padala s obje strane lica. Obrisi lica odavno su se
izlizali, a nos istrošio od vremena, praznih i beţivotnih očiju. Povrh njega nalazila se sfinga. Ispod
njega kameni štit s tri čekića.
»To je templarsko«, rekao je Mark. »Vidio sam isti takav grb u našem samostanu.«
»Što radi ovdje? upitao je Malone.
»Katalonci koji su ţivjeli u ovom području u četrnaestom stoljeću nisu baš voljeli francuskog
kralja. Templare su ovdje prihvatili ljubazno, čak i nakon Ĉistke. To je jedan od razloga zašto je
ovo područje izabrano za izbjeglištvo.«
Glomazni zidovi visoko su se uzdizali u zaobljen svod. Sigurno su freske nekoć sve krasile, ali od
njih nije ostao ni trag. Voda koja je curila kroz porozni kamen odavno je obrisala sve tragove
umjetnosti.
»Izgleda kao spilja«, rekla je Stephanie.
»Više kao tvrđava«, primijetila je Cassiopeia. »Ovo je vrlo vjerojatno bila posljednja crta obrane
samostana.«
Malone je isto to pomislio. »Ali postoji problem.« Pokazao je prema mračnom okolišu. »Nema
drugog izlaza.«
Još nešto mu je privuklo pozornost. Prišao je blizu i usredotočio se na zid, čiji je veći dio bio u
sjeni. Napregnuo je oči. »Da bar imam jednu od onih ručnih svjetiljki.«
Drugi su prišli bliţe.
Tri metra iznad, vidio je blijede tragove slova grubo urezanih u sivi kamen.
»P, R, N, V, I, R«, rekao je na glas.
»Ne«, odgovorila je Cassiopeia. »Ima još. Još jedno I, moţda E i još jedno R.« Napregnuo je oči u
polumraku kako bi protumačio natpis.
PRIER EN VENIR.
Maloneova svijest je prokuhala. Sjetio se riječi u središtu nadgrobnog spomenika Marie
d'Hautpoul. REDDIS REGIS CELLIS ARCIS. Što je ono Claridon rekao o njima u Avignonu?
Reddis znači »vratiti, staviti na mjesto nešto što je prije uzeto.« Regis je genitiv riječi rex, što
znači kralj. Cella^V riječ za spremište. Arcis je genitiv riječi arx - utvrda, tvrđava, cit&dela.
Riječi su tada zvučale beznačajno. Ali moţda ih je samo trebalo razmjestiti.
Spremište, tvrđava, staviti na mjesto nešto što je prije uzeto, kralj.
Dodavanjem nekoliko prijedloga, poruka bi mogla glasiti: U spremištu, u utvrdi-tvrđavi, stavite
na mjesto nešto S T O J E prije uzeto kralju.
I strelica koja je provučena kroz sredinu nadgrobnog spomenika, između riječi, počevši od vrha sa
slovima P-S i završivši riječima PRAE-CUM.
Prae-cum. Latinski za »Molite da dođe«.
Ponovno je pogledao u slova urezana u kamen.
PRIER EN VENIR.
Francuski izraz za »Molite da dođe«.
Nasmiješio se i rekao drugima ono što misli. »Mora se priznati da je taj otac Bigou bio lukav.«
»Ona strelica na nadgrobnom spomeniku«, rekao je Mark, »sigurno ima neko značenje. Nalazi se
u samom središtu, na najvaţnijem mjestu.«
Malone je psihički bio pripravan. Zagledao se u pod. Nestalo je mnogo kamenja kojem je pod bio
popločen, ostatak je bio napuknut i okrhnut. Ali primijetio je uzorak. Niz kvadrata, obrubljen
uskom kamenom crtom, prostirao se od prednje do straţnje strane i s lijeva na desno.
Izbrojao ih je.
U jednom od uokvirenih pravokutnika izbrojao je sedam kamena u širinu, devet kamena u
duljinu. Izbrojao je i drugi kvadrant. Zatim još jedan.
»Pod je oblikovan u nizu sedam, devet«, rekao im je.
Mark i Henrik maknuli su se prema oltaru i sami brojeći. »A od straţnjih vrata do oltara ima devet
kvadranata«, dodao je Mark.
»I sedam u širinu«, rekla je Stephanie, kad je pronašla posljednji kvadrant poda u blizini vanjskog
zida.
»U redu, izgleda da smo na pravom mjestu«, rekao je Malone. Ponovno je počeo razmišljati o
nadgrobnom spomeniku. MOLITE DA DOĐE. Pogledao je prema francuskim riječima urezanim u
kamen, a zatim ponovno u pod. Pčele su i dalje zujale u blizini oltara. »Unesimo one reflektore i
generator. Moramo vidjeti što radimo.«
»Mislim da moramo ostati ovdje preko noći«, rekla je Cassiopeia. »Najbliţi hotel je u Elneu,
udaljenom pedeset kilometara. Trebali bismo ovdje napraviti kamp.«
»Imamo li potrebnu opremu?«, upitao je Malone.
»Dobit ćemo je«, reče. »Elne je prilično velik grad. Moţemo kupiti sve što trebamo bez privlačenja
pozornosti. Ali ja ne ţelim ići.«
Vidio je da ni ostali nisu ţeljeli otići. Uzbuđenje se osjećalo u zraku. I on ga je osjećao. Zagonetka
više nije bila neki apstraktni pojam, potpuno neshvatljiv. Umjesto toga, odgovor je leţao negdje
oko njih. Potpuno suprotno od onoga što je jučer rekao Cassiopeji, ţelio ga je pronaći.
»Idem ja«, rekao je Geoffrey. »Svatko od vas treba ostati i odlučiti što ćemo sljedeće učiniti.
Odluka je na vama, ne na meni.«
»Poštuejmo tvoju ponudu«, rekao je Thorvaldsen.
Cassiopeia je posegnula u dţep i izvukla sveţanj eura. »Trebat ćeš novaca.«
Geoffrey je uzeo novac i nasmiješio se. »Samo dajte popis i vratit ću se prije mraka.«
58.
Malone je ručnom svjetiljkom češljao unutrašnjost crkve pretraţujući kamene zidove za dodatne
tragove. Istovarili su opremu koju je donijela Cassiopeia i unijeli je u samostan. Stephanie i
Cassiopeia bile su vani, namještajući tabor. Henrik se ponudio da će pronaći drvo za ogrjev. On i
Mark vratili su se unutra kako bi vidjeli jesu li nešto propustili.
»Ova crkva prazna je već dugo«, rekao je Mark. »Tri stotine godina, rekao je svećenik iz grada.«
»Sigurno je bila veličanstvena u svoje vrijeme.«
»Ova vrsta konstrukcije nije neuobičajena. Postoje crkve ispod zemlje po cijelom Languedocu. U
Valsu, blizu Carcassonnea, nalazi se jedna od najpoznatijih. U dobrom je stanju. Još uvijek ima
freske. Sve crkve u ovom području bile su oslikane. Takav je bio stil. Naţalost, zahvaljujući
Revoluciji, vrlo je malo te umjetnosti preţivjelo.«
»Ţivot je sigurno bio teţak ovdje gore.«
»Redovnici su bili rijetka sorta. Nisu imali novina, radija, televizije, glazbe, kazališta. Samo
nekoliko knjiga i freske u crkvi kao sredstvo zanosa.«
Malone je nastavio pretraţivati gotovo potpunu tamu koja ga je okruţivala, isprekidanu samo sve
bljeđim svjetlom koje je obasjavalo neke detalje kao da leţe pod dubokim snijegom.
»Moramo pretpostaviti da je kriptogram u vođinom izvještaju autentičan«, rekao je Mark.
»Nemamo nikakvih razloga vjerovati suprotno.«
»Osim činjenice da je vođa nestao nedugo nakon što je zapisao taj izvještaj.«
»Uvijek sam vjerovao da je vođa imao iste teţnje kao i de Roquefort. Mislim da je krenuo za tim
blagom. Sigurno je znao priču o obiteljskoj tajni de Blancheforta. Ta informacija, uz činjenicu da je
otac Bigou moţda znao tajnu, bila je dio Kronika već stoljećima. Mogao je pretpostaviti da je Bigou
ostavio oba kriptograma i da oni vode do Velike ostavštine. Budući da je bio ambiciozan čovjek,
odlučio je sam krenuti po njega.«
»Zašto je onda zapisao kriptogram?«
»Zašto ne? Imao je rješenje koje mu je dao otac Gelis. Nitko drugi nije imao pojma što taj
kriptogram znači. Zašto ne napisati izvještaj i pokazati svom majstoru da naporno radiš?«
»Ako razmišljamo na taj način, voda je mogao ubiti Gelisa i jednostavno se vratiti u samostan i
zapisati što se dogodilo kao način prikrivanja tragova.«
»To je u potpunosti moguće.«
Malone se pribliţio slovima - PRIER EN VENIR - urezanima u zidu. »Ništa drugo ovdje nije
preţivjelo«, promrmljao je.
»Istina. Što je šteta. Ovdje postoje mnoge niše, a u svima njima su sigurno stajali kipovi. U
kombinaciji s freskama, ovo je nekad bilo vrlo ukrašeno mjesto.«
»Kako su onda ove ui riječi uspjele preţivjeti?«
»Jedva su preţivjele.«
»Dovoljno«, rekao je, misleći da je moţda Bigou to i osigurao.
Pomislio je ponovno na nadgrobni spomenik Marie de Blanchefort. Strelica s dva kraka i riječi
PRAE-CUM. Molite da dode. Buljio je u pod koji je bio uzorka sedam-devet. »Ovdje su nekoć
stajale klupe, zar ne?«
»Naravno. Drvene. Odavno su nestale.«
»Ako je Sauniere saznao rješenje kriptograma od Gelisa ili ga je riješio sam...«
»Voda je u svom izvještaju napisao da Gelis nije vjerovao Sauniereu.«
Malone je odmahnuo glavom. »Moţda nas to samo voda upućuje u pogrešnom smjeru. Sauniere je
očigledno zaključio nešto, a da voda za to nije saznao. Pretpostavimo da je pronašao Veliku
ostavštinu. Iz svega što znamo, Sauniere joj se puno puta vraćao. Kad smo bili u Rennesu, pričao
si mi o tome kako su on i njegova ljubavnica odlazili iz grada, a zatim se vraćali s kamenjem za
spilju koju je gradio. Moţda je dolazio ovamo kako bi podigao sredstva iz svoje privatne banket«
»U Sauniereovo vrijeme taj put je bio jednostavan, ţeljeznicom.«
»Dakle, trebao je imati pristup blagu, a istovremeno drţati lokaciju skrivenu.«
Ponovno je pogledao u rezbariju. PRIER EN VENIR. Molite da dođe.
Zatim je kleknuo.
»Ima smisla, ali što vidiš iz tog poloţaja što ne vidiš odavde?« upitao je Mark.
Pogledom je pretraţivao crkvu. Ništa u njoj nije ostalo osim oltara, udaljenog nekih sedam metara.
Kameni pokrov bio je debeo oko osam centimetara, postavljen na pravokutne potpornje isklesane
od granitnih blokova. Izbrojao je blokove u jednom vodoravnom redu. Devet. Zatim ih je izbrojao
okomito. Sedam. Uperio je snop svjetla iz ručne svjetiljke prema kamenju prekrivenom
mahovinom. Debele, krivudave crte cementa još uvijek su bile tu. Pratio je nekoliko crta snopom
svjetla, a zatim uperio snop prema gore, ispod granitne ploče.
I tada je vidio.
Sad je znao.
Nasmiješio se.
Molite da dođe.
Mudro.
De Roquefort nije slušao naklapanja blagajnika. Nešto o proračunu samostana i dotrajalosti.
Samostan se financirao iz zaklade koja je imala milijune eura, sredstva koja su davno pribavljena i
pomno odrţavana kako bi osigurala da Red nikad financijski ne oskudijeva. Samostan je gotovo
mogao odrţavati sam sebe. Njezina polja, farme i pekarnica proizvodile su veći dio njihovih
potreba. Vinarija i mljekara zadovoljavali su veći dio potreba za pićem. A vode je bilo u tolikom
izobilju da su je cijevima vodili u nizinu, gdje je stavljana u boce i prodavana diljem Francuske.
Naravno, trebalo je kupiti puno dodataka jelima i sredstava za odrţavanje. Ali dobit od prodaje
vina i vode, uz naknade koje su plaćali posjetitelji, osiguravala je više nego dovoljno sredstava.
Kakve su to onda priče o dotrajalosti?
»Jesmo li u novčanim potrebama?« prekinuo ga je.
»Naravno da ne, majstore.«
»Zašto mS onda smetaš?«
»Majstor mora biti obaviješten o svim financijskim odlukama.«
Idiot je bio u pravu. Ali nije htio da ga sada smetaju. Ipak, blagajnik bi mogao biti od koristi. »Jesi
li proučio našu financijsku povijest?«
Pitanje ga je uhvatilo nespremnog. »Naravno, majstore. To je nuţan zahtjev za sve koji postaju
blagajnici. Trenutno poučavam one koji su ispod mene.«
»U vrijeme Ĉistke, koliko je bilo naše bogatstvo?«
»Neprocjenjivo. Red je u posjedu imao više od devet tisuća imanja, a jednostavno je nemoguće
procijeniti toliku površinu.«
»A naša likvidna sredstva?«
»Isto, teško je reći. Bilo je zlatnih denara, bizantskih kovanica, zlatnika, drahmi, maraka, zajedno s
predmetima od srebra i zlata. De Molay je došao u Francusku 1306., s dvanaest teretnih konja
natovarenih predmetima od srebra, koji nikad nisu pronađeni. A tu su i predmeti koje smo drţali
na čuvanju.«
Znao je o čemu muškarac govori. Red je uveo koncept bankarskih sefova, čuvajući oporuke i
dragocjene dokumente za dobrostojeće ljude, zajedno s nakitom i drugim osobnim predmetima.
Njihova reputacija i povjerenje bili su besprijekorni, što je omogućilo razvoj usluge diljem
kršćanskog svijeta -sve, naravno, za određenu naknadu.
»Predmeti koji su bili na čuvanju«, rekao je blagajnik, »izgubljeni su za vrijeme Ĉistke. Inventar se
nalazio u našoj arhivi, koja je također nestala. Dakle, ne moţemo ni procijeniti što je bilo u
posjedu. Ali mislim da sa sigurnošću moţemo reći da bi današnja vrijednost bila u milijardama
eura.«
Znao je o kolima sa sijenom koja su četiri odabrana brata odvela na jug i za njihovog vodu,
Gilberta de Blancheforta, koji je dobio uputu da nikome ne kaţe o skrovištu na koje stavlja blago, i
da osigura da znanje koje posjeduje bude proslijeđeno drugima na prikladan način. De
Blanchefort je dobro obavio posao. Sedam stotina godina je prošlo, a lokacija je još uvijek tajna.
Sto je bilo toliko dragocjeno da je Jacques de Molay naredio da se to mora sakriti uz tako sloţene
mjere opreza?
Pokušao je naći odgovor na to pitanje posljednjih trideset godina.
Telefon unutar njegove haljine počeo je vibrirati, što ga je prenulo.
Konačno.
»Što je, majstore?« upitao je blagajnik.
Brzo se pribrao. »Ostavi me nasamo, odmah.«
Muškarac je ustao, naklonio se i povukao. De Roquefort je otklopio mobitel i rekao: »Nadam se da
mi ne tratite vrijeme.« »Kako bi istina ikad mogla biti gubljenje vremena?« Odmah je prepoznao
glas. Geoffrey.
»Zašto bih povjerovao u išta što ti kaţeš?« upitao je.
»Zato što ste vi moj majstor.«
»Tvoja vjernost leţala je s mojim prethodnikom.«
»Dok je on disao, to je bila istina. Ali nakon njegove smrti, moja zakletva bratstvu zahtijeva da
budem privrţen onome koji nosi bijelu haljinu...«
»Ĉak i ako se ne slaţeš s tim čovjekom.«
»Ako se ne varam, i vi ste to radili mnogo godina.«
»Je li napad na tvog majstora dio tvoje privrţenosti?« Nije zaboravio udarac u sljepoočnicu
drškom pištolja prije nego što su Geoffrey i Mark Nelle pobjegli iz samostana.
»Bila je to nuţna demonstracija, zbog seneschala.«
»Gdje si nabavio ovaj mobitel?«
»Dao mi ga je prijašnji majstor. Trebao nam je biti od koristi tijekom našeg izbivanja izvan zidina
samostana. Ali odlučio sam ga drukčije upotrijebiti.«
»Ti i majstor dobro ste sve isplanirali.«
»Bilo mu je vaţno da uspijemo. Zato je poslao dnevnik Stephanie Nelle. Htio ju je uključiti.«
»Dnevnik je beskoristan.«
»I ja sam to saznao. AJi ta vijest za mene je bila novost. Saznao sam je tek jučer.«
Pitao ga je ono što ga je najviše zanimalo. »Jesu li riješili kriptogram? Onaj u vođinom izvještaju?«
»Jesu.«
»Reci mi brate, gdje si sada?«
»U St. Agulousu. U ruševini samostana sjeverno od sela. Nisam daleko od vas.«
»Je li naša Velika ostavština tamo?«
»Svi tragovi vode prema tom mjestu. U ovom trenutku oni rade na pronalasku njezinog skrovišta.
Mene su poslali u Elne u nabavku.«
Počeo je vjerovati muškarcu s druge strane linije. Ali pitao se je li razlog tome njegov očaj ili dobro
prosuđivanje. »Brate, ubit ću te ako je ovo laţ.«
»Ne sumnjam u vašu izjavu. Ubijali ste i prije.«
Znao je da nije trebao, ali morao je pitati. »A koga sam to ubio?«
»Sigurno ste odgovorni za smrt Ernsta Scovillea. Larsa Nellea? To je malo teţe dokazati, barem po
onome što mi je prijašnji majstor ispričao.«
Htio je ispitivati dalje, ali znao je da bi bilo kakvo pokazivanje interesa bilo ništa manje od
prešutnog priznavanja, pa je jednostavno rekao: »Brate, ti si sanjar.«
»Zvali su me i gore od toga.«
»Koji su tvoji motivi?«
»Ţelim biti vitez. Vi ste taj koji odlučuje o tome. U kapeli, prije nekoliko večeri, kad ste uhitili
seneschala jasno ste mi dali do znanja da se to neće dogoditi. Tada sam odlučio da ću krenuti
drugim smjerom - onim koji prijašnji majstor ne bi odobrio. Pristao sam na njihovu igru. Saznao
sam sve što sam mogao. I čekao dok vam nisam mogao ponuditi ono što zaista ţelite. U zamjenu,
traţim samo oprost.«
»Ukoliko je to što govoriš istina, dobit ćeš ga.«
»Uskoro se vraćam do ruševina. Planiraju tamo postaviti tabor i prenoćiti. Već ste vidjeli koliko su
domišljati, kako individualno tako i kao kolektiv. Iako nikad vama ne bih pokušao nametnuti
svoje mišljenje, predlaţem da djelujete odlučno.«
»Jamčim ti, brate. Moj odgovor bit će vrlo odlučan.«
59 .
Malone je ustao i krenuo prema oltaru. Pod snopom svjetlosti primijetio je da ispod gornje ploče
nema cementnog veziva. Potporno kamenje postavljeno u uzorku sedam-devet privuklo mu je
pozornost, a klečanje mu je omogućilo da vidi pukotinu.
Kad je došao do oltara, sagnuo se i pobliţe posvijetlio. »Ova ploča nije pričvršćena.«
»Ne bih ni očekivao«, rekao je Mark. »Gravitacija drţi sve zajedno. Pogledaj kolika je. Kolika je
ova stvar? Osam centimetara debela i dva metra dugačka?«
»Bigou je sakrio svoj kriptogram u stupu oltara u Rennesu. Pitao sam se zašto je odabrao baš to
mjesto kao skrovište. Jedinstveno? Da bi došao do njega, trebao je podignuti ploču dovoljno
visoko da oslobodi iglu koja je oslobađala potporanj, a zatim gurnuti staklenu epruvetu u procijep.
Vrati ploču na mjesto i dobio si odlično skrovište. Ali u pitanju je i nešto više. Odabirom tog
skrovišta, Bigou je slao poruku.« Spustio je svjetiljku na tlo. »Moramo ovo pomaknuti.«
Mark je prišao jednom kraju, a Malone je stao uz drugi. Provjerio je moţe li pomaknuti kamen.
Pomaknuo se, jedva.
»U pravu si«, rekao je. »Samo je poloţen na vrh. Ne vidim nikakvog razloga da ga tetošimo. Gurni
ga na pod.«
Zajedno su pomicali ploču lijevo-desno, a zatim je izbacili iz leţišta dovoljno da se srušila na tlo.
Malone je buljio u pravokutni otvor koji se pojavio pred njima i vidio hrpu naslaganog kamenja.
»Ispunjeno je kamenjem«, rekao je Mark.
Malone je nasmiješio. »Dakako. Izvadimo ih.«
»Zašto?«
»Da si ti Sauniere, i da ne ţeliš da netko nastavi tvojim tragovima, ona kamena ploča dobar je
način spoticanja. Ali ovo kamenje još je bolje. Kao što si mi jučer rekao, moramo razmišljati kao
ljudi prije stotinu godina. Pogledaj oko sebe. Nitko ne bi došao ovamo u potrazi za blagom. Ovo je
samo ruševina.. I tko bi išao rastavljati oltar? Stoji ovdje već stoljećima netaknut. Ali ukoliko se
netko ipak odlučio, zašto ne dodati još jedan sloj obrane?«
Pravokutni prostor uzdizao se oko metar od poda pa su brzo iz njega po-bacali kamenje. Deset
minuta kasnije, komora je bila prazna. Dno je bilo prekriveno zemljom.
Malone je uskočio unutra i učinilo mu se daje osjetio lagano vibriranje. Sagnuo se i prstima
zagrebao po zemlji. Isušeno tlo bilo je kao pustinjski pijesak. Mark je posvijetlio, dok je Malone
šakama odmicao zemlju. Petnaestak centimetara u dubinu, naišao je na nešto. S obje ruke je
iskopao krater promjera trideset centimetara i pronašao drvene daske.
Podigao je pogled i nacerio se. »Nije li lijepo biti u pravu?«
De R o que f o rt je uletio u prostoriju i pogledao u okupljeno vijeće. Ţurno je naredio okupljanje
svih časnika Reda nakon što je završio telefonski poziv s GeofTreyjem.
»Velika ostavština je pronađena«, rekao je.
Zaprepaštenje je preplavilo okupljena lica.
»Bivši seneschal i njegovi saveznici locirali su tajno skrovište. Jedan od braće s njima je kao špijun.
On nas je izvijestio o njihovom uspjehu. Vrijeme je da ponovno preuzmemo svoju ostavštinu.«
»Što predlaţete?« upitao je jedan od njih.
»Uzet ćemo kontingent vitezova i uhititi ih.«
»Još krvoprolića?« upitao je kapelan.
»Ne ukoliko akciju izvedemo paţljivo.«
Kapelan nije bio impresioniran. »Prijašnji seneschal i Geoffrey, koji je očigledno vaš saveznik,
budući da ne znamo ni za jednog drugog brata koji je udruţen s njima, već su ubili dva brata.
Nemamo razloga pretpostaviti da to neće ponoviti.«
Ĉuo je dovoljno. »Kapelane, ovo nije pitanje vjere. Tvoje vodstvo nije potrebno.«
»Sigurnost članova ovog Reda odgovornost je svih nas.«
»Usuđuješ li se reći da ne razmišljam o sigurnosti ovog Reda?« rekao je povišenim glasom.
»Dovodiš li moj autoritet u pitanje? Sumnjaš li u moju odluku? Reci mi, kapekne. Volio bih znati.«
Ako je i uspio zastrašiti Venecijanca, ništa u njegovom izrazu lica to nije odavalo. Umjesto toga,
muškarac je jednostavno odgovorio: »Vi ste moj majstor. Dugujem vam vjernost... bez obzira na
sve.«
Nije mu se svidio njegov drzak ton.
»Ali, majstore«, nastavio je kapelan, »niste li vi sami rekli da bismo svi zajedno trebali donositi
ovako velike odluke?« Nekolicina drugih časnika potvrdno je kimnula. »Niste li rekli bratstvu u
konklavi da ćete zacrtati novi smjer?«
»Kapelane, spremamo se krenuti na najveći zadatak koji je ovaj Red poduzeo u nekoliko stoljeća.
Nemam vremena ulaziti s tobom u raspravu.«
»Mislio sam da je davanje slave našem Gospodinu i Bogu naš najveći zadatak. A to jest pitanje
vjere, o čemu sam kvalificiran govoriti.«
Bilo mu je dosta. »Otpušten si.«
Kapelan se nije pomaknuo. Nitko od braće nije rekao ni riječ. »Ako odmah ne odeš, dat ću te
uhititi i kasnije će te izvesti pred mene radi kaţnjavanja.« Zastao jc na trenutak. »Koje neće biti
ugodno.« Kapelan je ustao i naklonio se. »Odlazim. Po vašoj naredbi.« »Razgovarat ćemo o ovom
kasnije, jamčim ti.«
Ĉekao je da kapelan ode, a zatim rekao drugima. »Već dugo traţimo našu Veliku ostavštinu. Sada
nam je nadohvat ruke. Ono što se nalazi u tom skladištu ne pripada nikome osim nama. Tamo je
naša ostavština. Namjeravam uzeti ono što jc naše. Dvanaest vitezova krenut će sa mnom.
Ostavljam vama da odaberete koji ćc to ljudi biti. Neka vaši odabranici budu potpuno naoruţani i
spremni u dvorani za vjeţbanje za jedan sat.«
MaloneJEdoviknuoStephanie i Cassiopeji da ponesu lopatu koju su istovarili iz Cassiopejinog
Rovera. Pojavile su se zajedno s Henrikom i dok su ulazili u crkvu, Malone im je objasnio što su on
i Mark pronašli.
»Prilično oštroumno«, rekla mu je Cassiopeia.
»I meni se nekad dogodi.«
»Moramo izbaciti ostatak zemlje«, rekla je Stephanie.
»Dodaj mi lopatu.«
Počeo je izbacivati sipku zemlju. Nekoliko minuta kasnije, pod njim su se pojavile tri pocrnjele
drvene daske. Do pola su bile povezane metalnim okovima. Druga polovica sačinjavala je vrata sa
šarkama koja su se otvarala prema gore.
Sagnuo se i polako prstima prolazio preko metala. »Ĉelik je korodirao. Ova šarke su gotove.
Stotinu godina izlaganja vremenu uništilo ih je.« Ustao je i upotrijebio lopatu da okrhne njihove
ostatke.
»Kako to misliš, stotinu godina!« pitala je Stephanie.
»Sauniere je napravio ta vrata«, rekla je Cassiopeia. »Drvo je u prilično dobrom stanju, sigurno nije
stoljećima staro. Izgleda kao da je izblanjano u glatku plohu, što nije karakteristično za
srednjovjekovno drvo. Sauniere je trebao jednostavan ulaz i izlaz. Kad je pronašao ovaj ulaz,
ponovno je sagradio vrata.«
»Slaţem se«, rekao je Malone. »To objašnjava kako je pomicao i onu tešku kamenu ploču.
Pomakao bi je samo do pola, zatim izbacio kamenje iznad vrata, spustio se dolje, a kad je bio gotov
vratio sve na mjesto. JColiko sam uspio saznati o njemu, bio je u dobroj formi. I vraški pametan,
također.«
»Gurnuo je lopatu u procijep na rubu vrata i upotrijebio polugu da izbaci vrata prema gore. Mark
je posegnuo i prihvatio vrata. Malone je bacio lopatu u stranu i zajedno su odvojili vrata od okvira,
otvarajući zjapeću rupu.
Thorvaldsen je buljio u prazninu. »Nevjerojatno. Ovo bi uistinu moglo biti pravo mjesto.«
Stephanie je uperila svjetiljku u otvor. Uz jedan od kamenih zidova stajale su ljestve. »Što misliš?
Hoće li izdrţati?«
»Postoji samo jedan način da saznamo.«
Malone je ispruţio nogu i njeţno prebacio teţinu na prvu prečku. Ljestve su bile izrađene od
debelih greda, za koje se nadao da su još uvijek povezane čavlima. Mogao je vidjeti nekoliko
zahrđalih glavica čavala. Oslonio se jače, pridrţavajući se za vrh oltara u slučaju da nešto popusti.
No, prečka je izdrţala. Stavio je drugu nogu na ljestve i još ih malo ispitao.
»Mislim da će izdrţati.«
»Ja sam lakša«, rekla je Cassiopeia. »Sa zadovoljstvom ću krenuti prva.«
Nasmiješio se. »Ako nemaš ništa protiv, ja ću preuzeti tu čast.«
»Vidiš, bila sam u pravu«, rekla je. »I ti ţeliš ovo.«
Da, ţelio je. Ono što je leţalo ispod dozivalo ga je, kao potraga za rijetkim knjigama po opskurnim
policama. Nikad nisi bio siguran što tamo moţeš pronaći.
Još uvijek rukama drţeći rub oltara, spustio se na drugu prečku. Bile su razdvojene oko dvadeset
centimetara. Brzo je prebacio ruke na vrh ljestava i spustio se još jednu prećku.
»Izgleda da je u redu«, rekao je.
Nastavio se spuštati, paţljivo provjeravajući svaku prečku. Iznad njega, Stephanie i Cassiopeia su
pretraţivale tamu svojim svjetiljkama. Obasjan njihovim svjetiljkama, vidio je da je stigao do dna
ljestava. Idući korak bilo je do. Sve je bilo prekriveno finim šljunkom i kamenjem veličine šake i
lubanje.
»Dobacite mi svjetiljku«, rekao je.
Thorvaldsen mu je bacio jednu od baterijskih svjetiljki. Uhvatio ju je i osvijetlio prostor oko sebe.
Ljestve su se uzdizale oko pet metara od poda do stropa. Vidio je da se izlaz nalazi u središtu
prirodnog hodnika, prolaza kojeg su milijuni godina kiše i otopljenog snijega izdubile u
vapnencu. Znao je da su Pirineji puni spilja i tunela.
»Zašto jednostavno ne skočiš s ljestava?« upitala je Cassiopeia.
»Ovo je previše jednostavno.« Bio je na oprezu zbog jeze koja mu je prolazila niz leda. »Prebacit ću
se na straţnju stranu ljestava. Bacite kamen ravno dolje.« Pomaknuo se izvan dosega.
»Jesi li se maknuo?« upitala je Stephanie.
»Bacaj!«
Kamen je pao kroz otvor. Pratio je njegovu putanju i promatrao kako udara u tlo, a zatim nastavlja
padati.
Zrake svjetla počele su istraţivati mjesto udara.
»Bio si u pravu«, rekla je Cassiopeia. »Ta rupa bila je točno ispod površine, spremna da netko
skoči s ljestava.«
»Baci još nekoliko kamenja oko te točke, dok ne dođemo do čvrstog tla.«
Još četiri kamena pala su i udarila u čvrsto tlo. Znao je gdje moţe doskočiti. Skočio je s ljestava i
upotrijebio svjetiljku da ispita klopku. Rupa je bila velika otprilike kvadratni metar i barem metar
duboka. Posegnuo je unutra i izvukao komadiće drva koji su bili lagano poslagani na površini.
Rubovi su im bili s utorom i perom, daske dovoljno tanke da puknu pod teretom čovjeka, a ipak
dovoljno debele da izdrţe sloj zemlje i šljunka. Na dnu rupe nalazile su se metalne piramide, s
oštrim vrhovima, široke na dnu, spremne probiti neopreznog uljeza. Godine su moţda smanjile
njihov sjaj, ali ne i učinkovitost.
»Sauniere je ovo vrlo ozbiljno shvaćao«, rekao je.
»To bi mogle biti templarske stupice«, rekao je Mark. »Jesu li mjedene?«
»Brončane.«
»Red je bio iskusan u metalurgiji. Mjed, bronca, bakar - sve je korišteno. Crkva je zabranjivala
znanstvene eksperimente pa su takve stvari morali učiti od Arapa.«
»Drvo koje ih je prekrivalo nije staro sedam stotina godina«, rekla je Cassiopeia. »Sauniere je
vjerojatno popravio templarske obrambene mehanizme.«
To nisu bile riječi koje je htio čuti. »Što znači daje ovo vjerojatno prva od mnogih zamki.«
443.
Malone je promatrao kako se Stephanie, Mark i Cassiopeia spuštaju niz ljestve. Thorvaldsen je
ostao na površini, očekujući Geof-freyjev povratak, spreman dodati bilo kakav alat ukoliko bude
potrebno.
»Bio sam ozbiljan kad sam ono rekao«, pojasnio je Mark. »Templari su bili pioniri u postavljanju
stupica. Pročitao sam zapise u Kronikama o tehnikama koje su razvili.«
»Samo drţi oči otvorene«, rekao je Malone. »Ukoliko ţelimo pronaći ono što se ovdje nalazi,
moramo traţiti.«
»Prošlo je tri sata«, rekla je Cassiopeia. »Sunce će zaci za dva sata. Ovdje je i ovako dovoljno
hladno. Noć će biti hladna.«
Jakna ga je dobro grijala, ali rukavice i termo čarape bile bi dobrodošle, a one su se nalazile medu
zalihama koje je Geoffrey nabavljao. Svjetlo koje je dolazilo kroz stropni otvor osvjetljavalo je
prolaz koji se protezao u oba smjera. Bez svjetiljki, Malone je sumnjao da bi mogli vidjeti prst pred
nosom. »Dnevno svjetlo neće nam pomoći. Ovdje smo ovisni o umjetnom osvjetljenju. Trebamo
samo Geoffreyja da se vrati s hranom i toplijom odjećom. Henriče«, doviknuo je. »Javi nam kad se
dobri brat vrati.«
»Ţelim ti siguran lov, Cotton.«
Svijest mu je bila preplavljena mogućnostima. »Što mislite o ovome?« upitao je ostale.
»Ovo bi mogao biti dio horreuma«, rekla je Cassiopeia. »Kad su Rimljani vladali ovim krajevima,
radili su podzemna skladišta za kvarljivu robu. Rana inačica hladnog skladišta. Nekoliko ih je
preţivjelo. Ovo je moţda jedna od njih.«
»A templari su znali za nju?« upitala je Stephanie.
»I oni su ih imali«, rekao je Mark. »Naučili su to od Rimljana. Ono što Cassiopeia kaţe ima smisla.
Kad je de Molay rekao Gilbertu de Blanchefortu da unaprijed odnese blago hrama, moguće je da
je odabrao ovakvo mjesto. Ispod neugledne crkve, u manjem samostanu bez ikakve veze s
Redom.«
Malone je pokazao svjetiljkom pred sebe, a zatim se okrenuo i posvijetlio u drugom pravcu.
»Kojim putem?« »Dobro pitanje«, rekla je Stephanie.
»Ti i Mark krenite onim putem«, rekla je. »Cassiopeia i ja krenut ćemo drugim.« Vidio je da se ni
Marku ni Stephanie nije svidjela njegova odluka. »Nemamo vremena za prepirku. Odustanite.
Obavite svoj posao. Tako bi ti meni rekla, Stephanie.«
Nije se prepirala s njim, »U pravu je. Idemo«, rekla je Marku.
Malone je promatrao kako nestaju u tami.
»Mudro, Malone«, prošaptala je Cassiopeia. »Ali misliš li da je mudro ostaviti njih dvoje same?
Postoje mnogi problemi među njima.«
»Ne postoji ništa bolje od malo napetosti da nauče cijeniti jedno drugoga.« »Vrijedi li to za tebe i
mene?«
Uperio je svjetiljku u njezino lice. »Kreni, pa ćemo saznati.«
De Roquefort i dvanaestero braće prišli su drevnoj ruševini samostana s juga. Izbjegli su selo St.
Agulous i parkirali vozila kilometar dalje u gustoj šumi. Zatim su pješice nastavili kroz krajolik
niskog raslinja i crvenog kamena, prema sve većoj nadmorskoj visini. Znao je da je cijelo ovo
područje magnet za planinare entuzijaste. Zelene padine i ljubičasti usjeci okruţili su ih sa svih
strana, ali staza je bila dobro označena. Vjerojatno su je mjesni pastiri koristili za vođenje ovaca.
Put ih je doveo do kilometar ispod ruševnih zidina i hrpa kamenja koje je nekoć bilo mjesto
štovanja.
Signalizirao je povorci da stane i pogledao na sat. Gotovo je četiri sata. Brat Geoffrey rekao mu je
da će se vratiti na lokaciju u ovo vrijeme. Pogledao je oko sebe. Ruševine su stajale na kamenoj
uzvisini stotinu metara iznad njega. Maloneov unajmljeni automobil bio je parkiran niţe niz
padinu.
»U zaklon medu drveće!« naredio je. »Sakrijte se.«
Nekoliko trenutaka kasnije Land Rover se polako uspeo uz šljunčanu padinu i zaustavio uz
unajmljeni automobil. Vidio je da Geoffrey izlazi s vozačke strane i primijetio da mladić
pogledava oko sebe, ali de Roquefort mu se nije pokazao. Još uvijek nije bio siguran da ovo nije
klopka.
Geoffrey je okolišao kod Land Rovera, a zatim otvorio prtljaţnik i izvadio dvije kutije.
Obuhvaćajući obje, Geoffrey je krenuo puteljkom prema
samostanu. De Roquefort je pričekao da Geoffrey prođe, a zatim hrabro istupio na puteljak i
rekao: »Ĉekao sam te, brate.« Geoffrey se zaustavio i okrenuo.
Hladan znoj oblio je mladićevo blijedo lice. Brat nije ništa rekao, već je jednostavno spustio kutije,
posegnuo ispod jakne i izvukao devetmilimetarski automatski pištolj. De Roquefort je prepoznao
oruţje. Pištolj austrijske izrade bio je jedan od nekoliko modela kojima je bio opremljen arsenal
samostana.
Geoffrey je repetirao. »Onda dovedi svoje ljude i završimo s ovime.«
Neopisiva napetost odagnala je svaku misao iz Maloneove svijesti. Pratio je Cassiopeiu dok su se
centimetar po centimetar kretali kroz podzemni prolaz. Hodnik je bio širok oko dva metra, visok
tri, suhih i na-zubljenih zidova. Pet metara čvrstog tla stajalo je između njega i površine. Uski
prostori nisu mu bili najdraţi. No, Cassiopeia je izgleda bila dobro naoruţana ţivcima. Vidio je
takvu vrstu hrabrosti i prije, u agentima koji su najbolje funkcionirali pod izuzetnim pritiskom.
Budno je pazio na stupice, obraćajući pozornost na šljunak ispred njih. Uvijek je smatrao
smiješnim, kad bi gledao avanturističke filmove, što pokretni dijelovi izrađeni od kamena i
metala, navodno stotine ili tisuće godina stari, još uvijek funkcioniraju kao da su jučer nauljeni.
Ĉelik i kamen bili su podloţni zraku i vodi, a njihova učinkovitost bila je ograničena. Ali bronca je
bila druga priča. Taj je metal bio trajan, što je i bio razlog zašto je izumljen. Dakle, dodatni oštri
šiljci na dnu dubokih rupa mogli bi biti problem.
Cassiopeia je stala, a zraka njezine svjetiljke usredotočila se na točku tri metra ispred.
»Što je?« upitao je.
»Pogledaj.«
Priključio je svoju zraku njezinoj i vidio.
Stephanie je mrzila zatvorene prostore, ali nije imala nikakvu namjeru na glas izreći svoje
negodovanje, naročito ne svom sinu, koji je i ovako imao loše mišljenje o njoj. Kako bi odvratila
misli od neugode koja ju je obuzela, upitala je: »Kako su vitezovi mogli pohraniti svoje blago ovdje
dolje?«
»Nosili su ga dio po dio. Ništa ih nije moglo zaustaviti, osim uhićenja ili smrti.«
»To je sigurno bio veliki pothvat.« »Vremena su imali napretek.«
Oboje su bili usredotočeni na tlo ispred njih, a Mark je njeţno nogom provjeravao površinu pri
svakom koraku.
»Njihove mjere predostroţnosti sigurno nisu bile sofisticirane«, rekao je Mark. »Ali bile su
učinkovite. Red je imao sefove po cijeloj Europi. Većinu su čuvali straţari, uz pomoć postavljenih
stupica. A ovdje je sama tajnovitost lokacije i nekoliko stupica moralo obaviti isti posao. Posljednje
što bi htjeli bilo je privlačenje pozornosti na ovo mjesto time da se uokolo vrzmaju vitezovi.«
»Tvoj otac bi ovo oboţavao«, morala je reći.
»Znam.«
Njezino svjetlo na trenutak je uhvatilo nešto na zidu prolaza. Primila je Marka za rame i zaustavila
ga. »Pogledaj.« U kamen su bile urezane riječi.
NON NOBIS DOMINE
NON NOBIS SED NOMINE TUO DA GLORIUM
PAUPERS COMMILITONES CHRISTI TEMPLIQUE
SALAMONES
»Što piše?« upitala je.
»'Ne nama, o Gospode, ne nama, već tvojem imenu neka bude slava. Siromašni prijatelji-vojnici
Krista i hrama Salomona.' To je slogan templara.« »Dakle, istina je. Ovo je pravo mjesto.« Mark
nije ništa rekao. »Neka mi Bog oprosti«, prošaptala je.
»Bog nema veze s time. Ĉovjek je stvorio ovu zbrku, čovjek je mora i riješiti.« Zrakom svjetla
pokazao je dublje niz prolaz. »Pogledaj tamo.«
Pogledala je niz osvijetljeni snop i vidjela metalne rešetke - vrata - koja su vodila prema drugom
prolazu.
»Je li tamo sve uskladišteno?« upitala je.
Ne čekajući odgovor, zaobišla ga je i napravila tek nekoliko koraka kad je čula Markov uzvik:
»Ne!«
Zatim joj je tlo nestalo pod nogama.
Malone je promatrao prizor osvijetljen njihovim zajedničkim zrakama. Kostur. Leţao je prostrt na
podu spilje, a ramena, vrat i lubanja bili su prislonjeni uz zid.
»Pridimo bliţe«, rekao je.
Polako su krenuli naprijed, kad je primijetio malo udubljenje u tlu. Primio je Cassiopeju za rame.
»Vidim«, rekla je, zaustavljajući se. »Dugačka je. Proteţe se nekoliko metara.«
»Ove proklete jame bile su potpuno nevidljive u vrijeme kad su postavljene, ali drvo koje se nalazi
ispod dovoljno je oslabilo da ih otkrije.« Prošli su uz udubinu, drţeći se čvrstog tla i prišli kosturu.
»Nije ostalo ništa osim kostiju«, rekla je.
»Pogledaj prsni koš. Rebra. I lice. Razbijeno na nekoliko mjesta. Pao je u ovu klopku. Te ozljede su
od šiljaka.« »Tko je on?«
Nešto mu je privuklo paţnju.
Sagnuo se i pronašao potamnjeli srebrni lančić medu kostima. Podigao ga je. Na dnu lančića
nalazio se medaljon. Stavio ga je na svjetlo. »Templarski pečat. Dva muškarca na jednom konju.
Znak koji predstavlja pojedinačno siromaštvo. Vidio sam skicu ovog simbola u knjizi prije
nekoliko večeri. Kladim se da je ovo voda koji je napisao izvještaj koji koristimo. Nestao je iz
samostana kad je saznao rješenje kriptograma od svećenika Gelisa. Došao je, otkrio rješenje, ali nije
bio paţljiv. Sauniere je vjerojatno pronašao tijelo i jednostavno ga ostavio ovdje.«
»Ali kako je Sauniere bilo što uspio saznati? Kako je on riješio kripto-gram? Mark mi je dopustio
da pročitam taj izvještaj. Prema Gelisovim riječima, Sauniere nije uspio riješiti zagonetku koju je
pronašao u svojoj crkvi, a Gelis je sumnjao u njega pa Sauniereu ništa nije htio reći.«
»Pod pretpostavkom da je ono što je voda napisao istina. Ili Sauniere ili voda ubili su Gelisa kako
bi ga spriječili da ikome kaţe ono što je dešifrirao. Ako je to bio voda, što je vrlo izgledno, tada je
napisao izvještaj jednostavno kako bi pokrio svoje tragove. Na taj način nitko nije mogao pomisliti
da je napustio samostan da bi došao ovamo i sam pronašao Veliku ostavštinu Reda. Kakve veze
ima što je zabiljeţio kriptogram? Nitko ga nije mogao riješiti bez matematičkog slijeda.«
Skrenuo je pozornost s mrtvog muškarca i posvijetlio dalje niz prolaz. »Pogledaj ovo.«
Cassiopeia je ustala i zajedno su osvijetlili kriţ s četiri jednaka kraka, proširena na krajevima,
uklesan u kamenu.
»Simbol kriţa«, rekla je. »Bilo ga je dopušteno nositi samo templarima, zahvaljujući papinskom
dekretu.«
Sjetio se dodatnih stvari koje je pročitao u knjizi templara. »Kriţevi su bili crveni, na bijeloj tkanini
i simbolizirali su volju da mučenički trpe u borbi s nevjernicima.« Svjetiljkom je prošao preko
slova uklesanih iznad kriţa.
PAR CE SEGNE TU LE VAINCRAS
»Pod ovim znakom ćete ga pokoriti«, rekao je prevodeći. »Iste riječi nalaze se i u crkvi u Rennesu,
iznad fontane sa svetom vodom na ulaznim vratima. Sauniere ih je tamo postavio.«
»Konstantinova deklaracija kad se prvi put borio protiv Maksentija. Prije bitke navodno je vidio
kriţ u suncu, a te riječi su blještale ispod kriţa.«
»S jednom razlikom. Mark je rekao da nema riječi ga u izvornoj frazi. Samo riječi Pod ovim
znakom ćete pokoriti.«
»U pravu je.«
Sauniere je dodao riječ le nakon tu. Na trinaestom i četrnaestom mjestu u rečenici. 1314.«
»Godina kad je pogubljen Jacques de Molay.«
»Ĉini se da je Sauniere imao smisla za ironiju u svom simbolizmu, a ideju je dobio ovdje.«
Nastavio je pretraţivati i uvidio da se prolaz završava oko sedam metara dalje. Ali prije kraja,
metalna rešetka zaključana lancem i lokotom blokirala je put koji je vodio u nekom drugom
smjeru.
Cassiopeia ju je također vidjela. »Izgleda da smo je pronašli.«
Iza njih se začula tutnjava i netko je uzviknuo: »Ne!«
Oboje su se okrenuli.
61.
Dr. Roquefort se zaustavio na ulazu u ruševine i signalima naredio ljudima da se rasporede s obje
strane. Mjesto je bilo neugodno tiho. Nije bilo kretanja. Nisu se čuli glasovi. Ništa. Brat Geoffrey
stajao je uz njega. I dalje je sumnjao da ulazi u klopku. Zato je došao dobro naoruţan. Bio je
zadovoljan izborom vitezova koje je vijeće napravilo - ovi muškarci bili su medu najboljima,
iskusni borci neupitne hrabrosti i duhovne moći - a moţda će ih i zatrebati.
Provirio je iza hrpe mahovinom obraslog kamenja, dublje u ruševnu građevinu, iza busena visoke
trave. Sjajna kupola pravog neba iznad njih polako je bljedila kako se sunce povlačilo iza planina.
Uskoro će pasti mrak. Brinulo ga je vrijeme. Ljeti su u Pirinejima oluje i kiša dolazili bez
upozorenja.
Signalizirao je svojim ljudima i krenuo naprijed, penjući se preko groma-da i urušenih dijelova
zidina. Uočio je tabor između tri djelomično podignuta zida. Drvo je bilo naslagano za vatru koja
još nije zapaljena.
»Ja ću ući«, prošaptao je Geoffrey. »Mene očekuju.«
Shvatio je mudrost tog poteza i potvrdno kimnuo.
Geoffrey je smireno iskoračio na otvoreno i prišao taboru. Još uvijek nije bilo nikoga. Zatim je
mladić nestao dublje u ruševinama. Trenutak kasnije, ponovno se pojavio i signalizirao da mogu
doći.
De Roquefort jc rekao svojim ljudima da čekaju, a on sam je iskoračio na otvoreno. Već je dao
svom časniku upute da napadne ukoliko bude potrebno.
»U crkvi je samo Thorvaldsen«, rekao je Geoffrey.
»Kojoj crkvi?«
»Redovnici su izdubili crkvu u kamenu. Otkrili su prolaz ispod oltara koji vodi u pećine. Drugi su
ispod nas, istraţuju. Rekao sam Thorvaldsenu da se vraćam po namirnice.«
Svidjelo mu se to što čuje.
»Volio bih upoznati Henrika Thorvaldsena.«
S pištoljem u ruci, pratio je Geoffreyja u spilju isklesanu u kamenu, koja se doimala poput
tamnice. Thorvaldsen im je bio okrenut leđima, gledajući u kutiju koja je nekoć bila potporni dio
oltara.
Starac se okrenuo kad su se pribliţili.
De Roquefort je podiglo pištolj. »Ni riječ. Ili će ti to biti posljednja.«
Z emlja je propala pod Stephanienim nogama i ona je počela padati u jednu od klopki koje su
toliko pokušavali izbjeći. Gdje joj je bila glava? Kad je vidjela riječi urezane u kamen, a zatim i
metalna vrata koja su samo čekala da ih netko otvori, shvatila je da je njezin suprug bio u pravu.
Zato je neoprezno pohrlila naprijed. Mark ju je pokušao zaustaviti. Ĉula je njegov vrisak, ali bilo je
prekasno. Već je padala.
Ruke je podigla prema stropu, pokušavajući uspostaviti ravnoteţu i pripremila se za sraz s
brončanim šiljcima. Ali tada je osjetila ruku oko svojih prsa i čvrst stisak. Počela je padati unatrag,
prema tlu, ali njezin pad ublaţilo je drugo tijelo.
Trenutak kasnije, nastala je tišina.
»Jesi li dobro?« upitala je silazeći s njega.
Njezin sin ustao je sa šljunčanog da. »Divan je osjećaj kamenja pod leđima.«
Teški koraci začuli su se u tami iza njih, popraćeni s dva nemirna traka svjetlosti. Pojavili su se
Malone i Cassiopeia.
»Što se dogodilo?« upitao je Malone.
»Bila sam nepaţljiva«, rekla je, ustajući i otresajući odjeću.
Malone je svjetiljkom posvijetlio u pravokutnu rupu. »Ovo bi bio krvav pad. Rupa je puna šiljaka i
svi su u dobrom stanju.«
Pribliţila se, pogledala u otvor, a zatim okrenula prema Marku i rekla: »Hvala ti, sine.«
Mark je trljao zatiljak, ublaţujući bolne mišiće. »Nema problema.« »Malone«, rekla je Cassiopeia.
»Pogledaj.«
Stephanie je promatrala dok su Malone i Cassiopeia proučavali templarski slogan kojeg su ona i
Mark pronašli. »Baš sam krenula prema tim vratima, kad mi se ova rupa našla na putu.«
»Dvije rupe«, promrmljao je Malone. »Na oprečnim stranama ovog hodnika.«
»I tamo se nalazi rešetka?« upitao je Malone. »Uz još jedan natpis«
Slušala je dok je Malone pričao što su pronašli.
»Slaţem se s tobom«, rekao je Malone. »Taj kostur je sigurno naš davno izgubljeni voda.« Izvukao
je lančić ispod košulje. »Svi nosimo medaljone. Dobivamo ih prilikom inicijacije.«
»Očigledno su«, rekao je Malone, »templari odlučili dodatno osigurati izglede i razdvojili blago.«
Pokazao je prema klopki u podu. »I učinili su njegov pronalazak pravim izazovom. Vođa je trebao
biti oprezniji.« Malone se okrenuo prema Stephanie. »Kao i mi ostali.«
»Razumjela sam«, rekla je. »Ali, kao što me ti često podsjećaš, ja nisam terenski agent.«
Nasmiješio se njezinom sarkazmu. »Pogledajmo onda što se nalazi iza te rešetke.«
De Roquefort je uperio kratku cijev svog oruţja ravno u namršteno čelo Henrika Thorvaldsena.
»Ĉujem da si ti jedan od najbogatijih ljudi u Europi.«
»Ĉujem da si ti jedan od najambicioznijih prelata u posljednje vrijeme.«
»Ne bi smio slušati Marka Nellea.«
»Nisam. To mi je rekao njegov otac.«
»Njegov otac nije me poznavao.«
»Ne bih rekao. Dovoljno dugo si ga pratio.«
»Što se na kraju pokazalo gubitkom vremena.«
»Jesi li ga zbog toga lakše ubio?«
»Zar to misliš? Da sam ja ubio Larsa Nellea?«
»Njega i Ernsta Scovillea.«
»Ne znaš ti ništa, starce.«
»Znam da si ti problem.« Thorvaldsen je pokazao prema Geoffreyju, »I znam da je on izdajnik
svog prijatelja. I svog Reda.«
De Roquefort je promatrao kako Geoffrey prima tu uvredu. Prezir je obuzeo mladićeve blijede,
sive oči, a onda isto tako brzo nestao.
»Vjeran sam svom majstoru. To je zakletva koju sam dao.«
»Dakle, izdao si nas zbog svoje zakletve?«
»Ne očekujem da to shvatite.« »Ne shvaćam i nikad neću.«
De Roquefort je spustio pištolj, a zatim dozvao svoje ljude. Uletjeli su u crkvu, a on im je dao znak
da budu tihi. Nekoliko signala rukom i odmah su shvatili da šestorica moraju zauzeti poloţaje
ispred ulaza, a druga šestorica se rasporediti po unutrašnjosti.
Malone je zakoračio oko klopke koju je Stephanie razotkrila i prišao metalnoj rešetki. Drugi su ih
slijedili. Primijetio je lokot u obliku srca koji je visio na kraju lanca. »Mjed.« Rukama je prelazio
preko rešetaka. »Ali vrata su od bronce.«
»Lokot i lanac sigurno su iz Sauniereovog vremena«, rekao je Mark. »Mjed je bila rijetka kovina u
srednjem vijeku. Za njegovu izradu bio je potreban cink, a do njega se teško dolazilo.«
»Lokot je coeur-de-brass«, rekla je Cassiopeia. »Nekoć su bili uobičajeni u ovom području, za
zaključavanje lanaca robovima.«
Nitko se nije pokrenuo da otvori vrata, a Malone je znao i zašto. Još se jedna klopka mogla stvoriti.
Cipelom je njeţno uklonio zemlju i šljunak ispod nogu i provjerio tlo. Ĉvrsto. Upotrijebio je
svjetiljku i provjerio vanjski dio vrata. Dvije brončane šarke drţale su desnu stranu vrata.
Posvijetlio je svjetiljkom kroz rešetke. Hodnik s druge strane naglo je skretao udesno metar s
unutarnje strane rešetke i ništa nije vidio iza krivine. Odlično. Provjerio je lanac i lokot. »Mjed je
još uvijek snaţna. Nećemo je moći razbiti udarcima.«
»A da je odreţemo?« pitala je Cassiopeia.
»To bismo mogli. Ali čime?«
»Škarama za ţeljezo koje sam ponijela. Nalaze se u torbi s alatom tamo gore, uz generator.«
»Ja ću otići po njih«, rekao je Mark.
»Ima li koga gore?«
Riječi su odjeknule iz. šupljeg postolja oltara i prenule de Roqueforta. Zatim je brzo shvatio da glas
pripada Marku Nelleu. Thorvaldsen je htio odgovoriti, ali de Roquefort je zgrabio pogrbljenog
starca i rukom mu začepio usta prije nego što je stigao pisnuti. Zatim je signalizirao jednom od
braće, koji je potrčao naprijed i primio opirućeg Danca. Sad je nova ruka prekrivala
Thorvaldsenova usta. Pokazao je prstom i zatočenik je odvučen u udaljeni kut crkve.
»Odgovori mu«, prošaptao je Geoffreyju.
Ovo će biti zanimljiv ispit vjernosti njegovog novonadenog saveznika. Geoffrey je gurnuo pištolj
za poja$ i prišao oltaru. »Ovdje sam.«
»Vratio si se. Dobro. Je li bilo kakvih problema?«
»Nikakvih. Kupio sam sve što je bilo na popisu. Što se događa tamo dolje?«
»Pronašli smo nešto, ali trebamo škare za ţeljezo. Nalaze se u torbi s alatom uz generator.«
Promatrao je kako Geoffrey odlazi do generatora i uzima velike, snaţne škare za ţeljezo.
Što li su to pronašli? .
Geoffrey je dobacio alat.
»Hvala«, odgovorio je Mark Nelle^ »Silaziš?«
»Ostat ću ovdje s Thorvaldsenom i čuvati ovo mjesto. Ne trebamo neke nepozvane goste.«
»Dobro razmišljaš. Gdje je Henrik?«
»Raspakirava ono što sam kupio i priprema tabor za noćenje. Sunce je gotovo zašlo. Idem mu
pomoći.«
»Bilo bi dobro da pripremiš generator i razmotaš kabele za reflektore. Moţda ćemo ih uskoro
trebati.«
»Pobrinut ću se za to.«
Geoffrey je ostao naslonjen još trenutak, a zatim se odmaknuo od oltara i šapnuo: »Otišao je.«
De Roquefort je znao što treba učiniti. »Vrijeme je da preuzmemo vodstvo ove ekspedicije.«
Malone je uhvatio škare za ţeljezo i namjestio oštricu oko mjedenog lanca. Zatim je pritisnuo
drške i promatrao kako oprugom pokretane oštrice prolaze kroz metal kao noţ kroz maslac. Oštar
zvuk objavio je uspjeh, a lanac se uz zveket sloţio na tlu.«
Cassiopeia se sagnula i pokupila ga. »Postoje muzeji u svijetu koji bi ovo jako ţeljeli imati. Sigurna
sam da ih nije mnogo preţivjelo u ovakvom stanju.«
»A mi smo ga upravo prerezali«, rekla je Stephanie.
»Nismo baš imali izbora«, odgovorio je Malone. »Malo smo u ţurbi.« Uperio je svjetiljku kroz
rešetku. »Svi se pomaknite u stranu. Otvorit ću ih polako. Izgleda da je sve čisto, ali nikad se ne
zna.«
Uglavio je škare za ţeljezo u rešetku, a zatim zakoračio natrag i u stranu, koristeći kameni zid kao
zaštitu. Šarke su bile krute pa ih je morao razraditi pomicanjem rešetke naprijed-natrag. Konačno,
vrata su se otvorila.
Upravo je htio ući unutra, kad ga je dozvao glas odozgo.
»Gospodine Malone. Imam Henrika Thorvaldsena. Ţelim da se vi i vaši suradnici popnete gore.
Odmah. Dajem vam minutu, a zatim ću ubiti ovog starca.«
458.
Malone se posljednji uspeo. Kad je sišao s ljestava, vidio je da je u crkvi šest naoruţanih
muškaraca, uz de Roqueforta. Vani sunca više nije bilo. Unutrašnjost je sad bila osvijetljena sjajem
dviju malih logorskih vatrica, čiji je dim hrlio van u noć kroz otvorene pukotine u stropu.
»Gospodine Malone, konačno se upoznajemo«, rekao je Raymond de Roquefort. »Dobro ste se
izvukli u katedrali u Roskildeu.«
»Drago mi je što ste moj oboţavatelj.«
»Kako ste nas pronašli?« upitao je Mark.
»Sigurno ne zahvaljujući onom laţnom dnevniku tvog oca, iako je to bio mudar potez. Govorio je
o očiglednim stvarima i promijenio detalje tek toliko da ih učini bezvrijednima. Kad je monsieur
Claridon dešifrirao krip-togram koji se u njemu nalazi, poruka, naravno, nije bila ni od kakve
pomoći. Rekao nam je da je on sakrio Boţje tajne. Recite mi, budući da ste vi bili tamo dolje, je li
sakrio te tajne?«
»Nismo imali priliku saznati«, rekao je Malone.
»Tada ćemo to morati ispraviti. Ali da odgovorim na vaše pitanje...«
»Geoffrey nas je izdao«, rekao je Thorvaldsen.
Iznenađenje je preplavilo Markovo lice. »Što?«
Malone je već primijetio pištolj u Geoffreyjevoj ruci. »Je li to istina?« »Ja sam brat iz hrama, vjeran
svom majstoru. Učinio sam ono što mi je duţnost.«
»Tvoja duţnost?« urlao je Mark. »Ti laţljivi kučkin sine.« Mark se bacio prema Geoffreyju, ali dva
brata stala su mu na put. Geoffrey je ostao na mjestu. »Poveo si me na cijelu ovu avanturu samo
kako bi de Roquefort mogao pobijediti? Zar ti je toliko značio naš majstor? Vjerovao ti je. Ja sam ti
vjerovao.«
»Znao sam da si ti problem«, izjavila je Cassiopeia. »Sve o tebi upućivalo je na probleme.«
»Barem bi ti to trebala znati«, rekao je de Roquefort, »budući da si ti to uvijek bila meni.
Ostavljajući dnevnik Larsa Nellea da ga pronađem u Avignonu. Mislila si da će me to neko
vrijeme zadrţati. Ali vidiš, mademoiselle, vjernost našeg bratstva ima prioritet. Dakle, sva tvoja
nastojanja bila su uzaludna.« De Roquefort se okrenuo prema Maloneu. »Imam šestoricu ovdje, još
šestoricu vani - i svi se znaju brinuti za sebe. Vi nemate oruţja, barem me je tako izvijestio brat
Geoffrey. Ali, da budemo sigurni.«
De Roquefort je mahnuo i jedan od muškaraca je prvo pretraţio Malo-nea, a zatim i ostale.
»Ti si nazvao samostan kad si otišao u nabavku?« Mark je upitao Geof-freyja. »Pitao sam se kako
to da si se dobrovoljno javio. Nisi me ispuštao iz vida već dva dana.«
Geoffrey je i dalje mirno stajao, samouvjerenog izraza lica.
»Ti si ruţan primjerak čovjeka«, ispljunuo je Mark.
»Slaţem se«, rekao je de Roquefort, a Malone je promatrao kako de Roquefort podiţe pištolj i
ispaljuje tri metka u Geoffreyjeva prsa. Meci su odbacili mladića nekoliko koraka unatrag, a de
Roquefort je završio metkom ispaljenim u glavu.
Geoffreyjevo tijelo srušilo se na tlo. Krv mu je potekla iz rana. Malone se ugrizao za usnu. Ništa
nije mogao učiniti.
Mark je skočio prema de Roquefortu.
Pištolj se okrenuo prema Markovim prsima.
Stao je.
»Napao me u samostanu«, rekao je de Roquefort. »Napad na majstora donosi smrt.«
»Ne već pet stotina godina«, vikao je Mark.
»Bio je izdajica. Izdao je i tebe i mene. Nijednom od nas nije bio ni od kakve koristi. To je opasnost
ţivota špijuna. Sigurno je bio svjestan rizika kojem se izlagao.«
»Znaš li kojem se riziku ti izlaţeš?«
»Ĉudno pitanje od čovjeka koji je ubio brata iz ovog Reda. I taj čin nosi smrtnu kaznu.«
Malone je shvatio da je ovo predstava za druge koji su bili prisutni. De Roquefort je trebao svoje
neprijatelje, barem u ovom trenutku.
»Učinio sam ono što sam morao«, odvratio je Mark.
De Roquefort je povukao okidač automatskog pištolja. »I ja ću isto.«
Stephanie je stala između dvojice muškaraca, tijelom zaklanjajući Markovo. »Hoćeš li ubiti i
mene?«
»Ukoliko bude potrebno.«
»Ali ja sam kršćanka i nisam naudila nijednom bratu.«
»Riječi, draga damo. Prazne riječi.«
Posegnula je i izvukla lančić s medaljonom oko vrata. »Djevica. Ona ide sa mnom kamo god
idem.«
Malone je znao da je de Roquefort ne moţe ubiti. I ona je shvatila teatral-nost i izazvala ga pred
njegovim ljudima. De Roquefort si nije mogao priuštiti da ispadne licemjeran. Bio je
impresioniran. Trebalo je hrabrosti suprotstaviti se napunjenom pištolju. Nije loše za knjiškog
moljca.
De Roquefort je spustio pištolj.
Malone je potrčao prema Geoffreyjevom krvavom tijelu. Jedan od muškaraca podigao je ruku da
ga zaustavi. »Ja bih spustio tu ruku da sam na tvom mjestu«, odbrusio mu je.
»Pusti ga da prođe«, rekao je de Roquefort.
Prišao je tijelu. Henrik je stajao i buljio u leš. Bolan izraz preplavio je njegovo lice, i vidio je nešto
što nije vidio u godinu dana koliko ga je poznavao. Suze.
»Ti i ja spustit ćemo se natrag dolje«, de Roquefort je rekao Marku. »Pokazat ćeš mi što ste
pronašli. Ostali će ostati ovdje.« »Nosi se.«
De Roquefort je slegnuo ramenima i uperio pištolj prema Thorvaldsenu. »On je Ţidov. Na njega se
odnose drukčija pravila.«
»Ne izazivaj ga«, rekao je Malone Marku. »Učini što ti kaţe.« Nadao se da je Mark shvatio da
postoji vrijeme za ustrajnost i vrijeme za predaju.
»U redu. Spustit ćemo se«, rekao je Mark.
»I ja bih volio poći s vama«, rekao je Malone.
»Ne«, odgovorio je de Roquefort. »Ovo je stvar bratstva. Iako nikad nisam smatrao Nellea jednim
od nas, dao je zakletvu, a to nešto vrijedi. Uz to, njegova ekspertiza mogla bi mi zatrebati. Vi biste,
naprotiv, mogli postati problem.«
»Kako znate da Mark neće postati problem?«
»Neće. Inače ćete svi, kršćani ili ne, umrijeti prije nego što se on uspije izvući iz one rupe.«
Mark se spustio niz ljestve, a iza njega i de Roquefort. Pokazao je prstom udesno i upoznao de
Roqueforta s komorom koju su pronašli.
De Roquefort je gurnuo pištolj natrag u futrolu ispod pazuha i uperio svjetiljku ispred sebe. »Ti
vodi. Znaš što će se dogoditi ukoliko bude ikakvih problema.«
Mark je počeo hodati, dodajući svoju svjetiljku de Roquefortovoj zraci. Polako su zaobišli rupu sa
šiljcima u koju je zamalo pala Stephanie. »Domišljato«, rekao je de Roquefort dok je pregledavao
rupu. Pronašli su otvorenu rešetku.
Mark se sjetio Maloneovih riječi o klopkama koje bi se mogle nalaziti dalje i kretao se samo sitnim
koracima. Prolaz iza vrata suţavao se na otprilike metar širine, a zatim naglo skretao udesno.
Nakon manje od metra, ponovno se vraćao ulijevo. Korak po korak, polako se kretao unaprijed.
Kad je skrenuo iza zadnjeg ugla, stao je.
Posvijetlio je ispred sebe i vidio komoru, moţda deset četvornih metara veliku, s visokim
zaobljenim svodom. Cassiopejina je pretpostavka bila točna, ove podzemne prostorije mogle bi
biti rimskog podrijetla. Galerija je bila oblikovana u savršeno skladište, a dok je njegova svjetiljka
raspršivala tamu, pojavilo se mnoštvo čudesa.
Prvo je vidio kipove. Male, ţivopisne komade. Nekoliko ustoličenih 'Djevica s djetetom'.
Pozlaćene svece. Anđele. Biste. Sve postavljeno u ravnim redovima, poput vojnika, uz straţnji zid.
Zatim odsjaj zlata iz pravokutnih kovčega. Nekih presvučenih pločama od bjelokosti, drugih
prekrivenih u mozaike oniksa i zlata. Nekolicina presvučena bakrom i ukrašena štitovima i
religioznim prizorima. Svaki je bio previše dragocjen za jednostavno pohranjivanje. Radilo se o
relikvijskim ljesovima, napravljenim za ostatke svetaca, vjerojatno u ţurbi, nešto u što su mogli
staviti ono što su trebali prenijeti.
Ĉuo je kako de Roquefort skida ruksak koji je nosio na leđima i odjednom je prostorija zasjala
jarkim narančastim svjetlom baterijskog reflektora. De Roquefort mu je dodao jedan. »Ovo će biti
bolje.«
Nije htio surađivati s tim čudovištem, ali znao je da je u pravu. Zgrabio je svjetiljku i krenuli su
svaki na svoju stranu, da vide što se nalazi u prostoriji.
»Prekrij ga«, Geoffreyja.
»Ĉime?« odvratio je.
rekao je Malone jednom od braće, pokazujući na
»Kabeli za reflektore omotani su u plahtu. Mogu upotrijebiti to.« Pokazao je na drugu stranu
crkve, s druge strane upaljenih vatri.
Muškarac je izgledao kao da na trenutak razmatra zahtjev, a zatim odgovorio: »Oui. Učini to.«
Malone je prešao preko neravnog poda i pronašao deku, cijelo vrijeme procjenjujući njihovu
situaciju. Okrenuo se i prekrio Geoffreyjevo tijelo. Tri straţara povukla su se prema drugoj vatri.
Ostala trojica stajala su u blizini izlaza.
»Nije bio izdajica«, prošaptao je Henrik.
Svi su buljili u njega. »Došao je sam i rekao mi da je de Roquefort ovdje. On ga je pozvao. Morao
je. Prijašnji majstor zavjetovao ga je da će jednom kad Ostavština bude pronađena, de Roquefort
biti obaviješten. Nije imao izbora. Nije htio to učiniti, ali vjerovao je starcu. Rekao mi je da
prihvatim igru, molio me za oprost i rekao da će se pobrinuti za mene. Naţalost, nisam mu mogao
vratiti istom mjerom.«
»To je bilo ludo od njega«, rekla je Cassiopeia.
»Moţda«, odgovorio je Thorvaldsen. »Ali njemu je njegova riječ nešto značila.«
»Je li objasnio zašto mu je trebao reći?« promrmljala je Stephanie.
»Samo je rekao da je majstor predvidio sukob između Marka i de Roqu-eforta. Geoffreyjev
zadatak bio je osigurati da do njega dođe.«
»Mark nije dorastao tom čovjeku«, rekao je Malone. »Trebat će mu pomoć.«
»Slaţem se«, dodala je Cassiopeia, govoreći kroz zube, uopće ne mičući usnama.
»Izgledi nam nisu dobri«, rekao je Malone. »Dvanaest naoruţanih muškaraca, a mi goloruki.«
»Ne bih baš tako rekla«, prošaptala je Cassiopeia. Svidio mu se bljesak koji je vidio u njezinim
očima.
Mark je proučavao blago koje ga je okruţivalo. Nikad nije vidio toliko blaga. Relikvijski ljesovi
sadrţavali su mješavinu srebra i zlata, ili u kovanicama ili u sirovim metalnim predmetima. Bilo je
zlatnih denara, srebrnih drahmi, bizantskih kovanica, sve poslagano u uredne redove. I dragulji.
Tri kovčega prepuna grubo obrađenog dragog kamenja. Više nego što je itko mogao zamisliti.
Kaleţi i relikvijske posude privukle su mu pozornost, većina od bjelokosti, stakla, srebra ili
djelomično pozlaćene. Neke su bile obavijene reljefnim figurama i ukrašene dragim kamenjem.
Pitao se čiji ostaci leţe unutra. Za jednu je sigurno znao. Pročitao je urezani natpis i prošaptao: »De
Molay«, dok je buljio u relikvijsku tubu od kamenog kristala. De Roquefort se pribliţio.
Unutar relikvijske posude nalazili su se komadići spaljene kosti. Mark je znao priču. Jacques de
Molay bio je ţiv spaljen na otoku u Seni, u sjeni Notre Dame, vrišteći da je nevin i proklinjući
Filipa IV, koji je bezosjećajno promatrao pogubljenje. Tijekom noći, braća su preplivala rijeku i
prekopala vrući pepeo. Vratili su se plivajući, sa spaljenim kostimi de Molayja medu zubima. Sada
je promatrao jednu od njih.
De Roquefort se prekriţio i promrmljao molitvu. »Pogledaj što su učinili.«
Ali Mark je shvatio nešto što je vaţnije. »Ovo znači da je netko bio na ovom mjestu nakon oţujka
1314. Vjerojatno su se nastavili vraćati sve dok svi nisu umrli. Petero ih je znalo za ovo mjesto.
Crna smrt sigurno ih je uzela sredinom 1300.-ih. Ali nikad nikome nisu rekli, a ovo skladište bilo je
zauvijek izgubljeno.« Na tu pomisao preplavila ga je tuga.
Okrenuo se, a njegova svjetiljka otkrila je kriţeve i kipove od drva poredane uz jedan zid, oko
četrdeset njih, stilova koji su varirali od romaničkog, do njemačkog, bizantinskog, gotičkog. Fizički
detalji bili su toliko savršeni da su gotovo izgledali kao da dišu.
»Ovo je spektakularno«, rekao je de Roquefort.
Količina je bila neizbrojiva. Kamene niše koje su se prostirale uz dva zida bile su prepune. Mark je
detaljno proučio povijest i svrhu srednjovjekovnih rezbarija iz predmeta koji su preţivjeli u
muzejima, ali pred njim se nalazila široka, spektakularna izloţba srednjovjekovne umjetnosti.
S njegove desne strane, na kamenom postolju, primijetio je veliku knjigu. Korice su još uvijek
blještale - zlatni listići, pretpostavio je - i bila je optočena biserima. Netko je očigledno već otvarao
svezak, budući da su ispod nje leţali komadići pergamenta, razbacani poput lišća. Sagnuo se,
pribliţio svjetiljku komadićima i vidio latinicu. Mogao je pročitati djeliće teksta i brzo zaključio da
se radi o knjizi inventara.
De Roquefort je primijetio njegovo zanimanje. »Što to imaš?«
»Inventar. Sauniere ga je vjerojatno pokušao proučiti kad je pronašao ovo mjesto. Ali s
pergamentom treba biti paţljiv.«
»Lopov. To je bio. Ništa nego običan lopov. Nije imao pravo uzeti išta od ovoga.«
»A mi imamo?«
»Ovo je naše. To nam je ostavio sam de Molay. Razapeli su ga na vrata, a ipak im ništa nije rekao.
Njegove kosti su ovdje. Ovo je naše.«.
Markovu pozornost zaokupila je djelomično otvorena škrinja. Posvijetlio je i ugledao još
pergamenta. Polako je otvorio poklopac, koji je pruţao tek mali otpor. Nije se usudio dodirnuti
listove koji su bili naslagani jedan na drugoga. Naprezao se dešifrirati što piše na gornjoj stranici.
Starofrancuski, brzo je zaključio. Pročitao je dovoljno da zaključi kako se radi o oporuci.
»Dokumenti koji su Redu dani na čuvanje. Ova škrinja vjerojatno je prepuna oporuka i ugovora iz
trinaestog i četrnaestog stoljeća.« Odmahivao je glavom. »Do samog kraja, braća su se pobrinula
da njihov zadatak bude izvršen.« Razmotrio je mogućnosti koje su leţale pred njim. »Sto bismo
sve mogli naučiti iz ovih dokumenata?«
»To nije sve«, odjednom je izjavio de Roquefort. »Nema knjiga. Niti jedne. Gdje je znanje?«
»Ovo što vidiš je znanje.«
»Laţeš. Ima još. Gdje je?«
Okrenuo se prema de Roquefortu. »To je sve.«
»Nemoj se praviti. Naša braća sakrila su svoje znanje. I sam to znaš. Filip ga nikad nije pronašao.
Dakle, mora biti ovdje. Vidim to u tvojim očima. Ima još.« De Roquefort je posegnuo za pištoljem i
podignuo cijev prema Markovom čelu. »Reci mi.«
»Radije bih umro.«
»Ali bi li radije pustio da tvoja majka umre? Ili tvoji prijatelji tamo gore? Jer ću njih prve ubiti, dok
ti gledaš. Sve dok ne saznam ono što ţelim znati.«
Mark je razmotrio svoje mogućnosti. Nije da se plašio de Roqueforta -začudo, u njemu nije bilo ni
trunke straha - jednostavno je i sam htio znati. Njegov otac godinama je traţio i ništa nije
pronašao. Što je ono majstor rekao njegovoj majci o njemu? N<? posjeduje odlučnost koja je
potrebna za dovršavanje njegovih bitaka. Gluposti. Rješenje očeve potrage leţalo je nekoliko
koraka dalje.
»U redu. Podi sa mnom.«
O vdje je prilično mračno«, rekao je Malone jednom od braće koji mu je izgledao kao glavni. »Imaš
li što protiv da pokrenemo generator i uključimo reflektore?«
»Ĉekat ćemo da se majstor vrati.«
»Trebat će im svjetlo i tamo dolje, a potrebno je nekoliko minuta da sve pripremimo. Tvoj majstor
moţda neće biti raspoloţen za čekanje u trenutku kad zatraţi svjetlo.« Nadao se da bi ta pomisao
mogla utjecati na muškarčevu odluku. »Sto se moţe dogoditi? Samo ćemo uključiti nekoliko
svjetala.«
»U redu. Moţeš ih uključiti.«
Malone se povukao prema mjestu gdje su ostali stajali. »Nasjeo je. Postavimo ih.«
Stephanie i Malone krenuli su prema jednom nizu, dok su Henrik i Cassiopeia zgrabili drugi niz
reflektora. Komplet se sastojao od šipke s dva halo-gena reflektora na vrhu narančastog tronošca.
Generator je bio mali motor na benzinski pogon. Postavili su tronošce na suprotne krajeve crkve i
uperili reflektore prema gore. Kabeli su spojeni i razvučeni natrag do mjesta na kojem se nalazio
generator, u blizini oltara.
Torba s alatom leţala je uz generator. Cassiopeia je posegnula u torbu kad ju je jedan od straţara
zaustavio.
»Moram povezati strujne kabele. Ne mogu koristiti utičnicu za ovako veliku amperaţu. Trebam
samo jedan odvijač.«
Muškarac je oklijevao, a zatim odmaknuo, drţeći pištolj uz bok, naizgled spreman na sve.
Cassiopeia je posegnula u torbu i paţljivo izvukla odvijač. Uz svjetlost plamena, spojila je kabele
na spojeve na generatoru.
»Provjerimo spojeve na svjetlu«, rekla je Maloneu.
Polako su krenuli prema prvom tronošcu. »Moj pištolj sa strelicama je u torbi s alatom«,
prošaptala je.
»Pretpostavljam da se radi o istim bebicama koje si upotrijebila u Kopenhagenu?«
Drţao je usnice savršeno mirno dok je govorio, poput trbuhozborca. »Brzo djeluju. Treba mi samo
nekoliko sekundi da ih ispalim.« Pipkala je po tronošcu, ne radeći ništa. »Koliko strelica imaš?«
Pravila se kao da je završila ono što radi. »Ĉetiri.« Krenuli su prema drugom tronošcu. »Imamo
šest gostiju.« »Druga dvojica su tvoj problem.«
Stali su kod drugog tronošca. Uzdahnuo je, »Trebat ćemo im na trenutak skrenuti pozornost, kako
bismo ih sve zbunili. Imam ideju.« Prčkala je po straţnjoj strani svjetiljke. »Bilo je i vrijeme.«
468.
Mark je krenuo niz podzemni prolaz, prošavši ljestve, prema mjestu kamo su Malone i
Cassiopeia prvo krenuli. Iz prostora crkve iznad njih nije se naziralo nikakvo svjetlo. Odlazeći iz
prostorije s blagom, uzeo je škare za ţeljezo, pretpostavivši da će i druga rešetka također biti
zaključana lancem. Došli su do riječi urezanih u zidu.
»Ovim znakom ćete ga pokoriti«, rekao je de Roquefort dok je čitao, a zatim je svjetiljkom
pronašao druga vrata. »Je li to to?«
Mark je potvrdno kimnuo i pokazao prema kosturu naslonjenom uz zid. »I on je sam došao
vidjeti.« Objasnio mu je o vođi iz Sauniereovog vremena i medaljonu kojeg je Malone pronašao,
koji je potvrdio njegov identitet.
»Tako mu i treba«, rekao je de Roquefort.
»A ovo što ti radiš je bolje?«
»Ja sam došao u ime braće.«
U području koje je obasjavala njegova svjetiljka, Mark je primijetio lagano udubljenje u zemlji
ispred sebe. Nijemo, zakoračio je oko stupice, prema zidu, izbjegavajući zamku koju de Roquefort
naizgled nije primijetio, budući da mu je pozornost bila usredotočena na kostur. Kad je došao do
vrata, škarama je prerezao još jedan mjedeni lanac. Prisjetio se Maloneovog upozorenja i stao u
stranu dok je otvarao rešetku.
Iza ulaza nalazila su se jednaka dva skretanja. Polako se pomicao naprijed. U zlatnom odsjaju
njegove svjetiljke nije vidio ništa osim kamena.
Skrenuo je za prvi ugao, zatim za drugi. De Roquefort je hodao za njim, a njihove udruţene
svjetiljke obasjale su još jednu galeriju, veću od prve prostorije s blagom.
Prostorija je bila puna postolja raznih veličina i oblika. Na njima su stajale knjige, uredno
posloţene. Stotine svezaka.
Mark je osjetio mučninu u ţelucu kad je shvatio da je većina rukopisa vjerojatno već uništena. Iako
je komora bila hladna i suha, godine su sigurno ostavile trag i na papiru i na tinti. Bilo bi bolje da
su ih pohranili unutar nekog spremnika. Ali braća koja su skrivala ove stvari sigurno nikad nisu
zamislila da nitko do njih neće doći idućih sedam stotina godina.
Prišao je hrpi naslaganih knjiga i proučio korice. Ono što je nekoć sigurno bila pozlata na drvenoj
podlozi potpuno je pocrnilo. Proučio je reljefe Krista i likova za koje je pretpostavio da su Petar i
Pavao. Znao je da su izrađeni od gline i voska i stavljeni ispod pozlate. Talijansko umijeće.
Njemačka domišljatost. Paţljivo je podigao korice i pribliţio svjetlo. Njegove sumnje bile su
potvrđene. Većinu riječi nije mogao pročitati.
»Moţeš li ih pročitati?« upitao je de Roquefort.
Odmahnuo je glavom. »Ovo treba odnijeti u laboratorij. Trebat će ih profesionalno restaurirati. Ne
bismo ih trebali dirati.« »Izgleda da je to netko već učinio.«
Pogledao je u prostor osvijetljen de Roquefortovom svjetiljkom i vidio hrpu knjiga razbacanih po
podu. Komadići i listovi leţali su uokolo kao spaljeni papir u ugasloj vatri.
»Ponovno Sauniere«, rekao je. »Trebat će nam godine da iz ovoga izvučemo išta korisno. Pod
pretpostavkom da postoji nešto što se mora pronaći. Osim povijesne vrijednosti, vjerojatno su
beskorisne.«
»Ovo je naše.«
Pa što, pomislio je. Kakve mi imamo koristi od toga?
Ali kroz svijest su mu prolazile mogućnosti. Sauniere je došao do ovog mjesta. Nesumnjivo.
Prostorija s blagom bila je izvor njegovog bogatstva - trebao se samo s vremena na vrijeme vratiti
ovamo i iznijeti predmete od zlata i srebra. Kovanice nije uzimao, jer bi one mogle izazvati pitanja.
Bankarski sluţbenici ili nadzornici mogli bi zahtijevati dokaze o njihovom podrijetlu. Ali nekovani
predmeti bili bi savršena valuta u ranom dijelu dvadesetog stoljeća, kad su mnoge ekonomije bile
zasnovane na zlatu ili srebru.
No, otac je otišao korak dalje.
Upotrijebio je bogatstvo kako bi napravio crkvu prepunu znakova koji su upućivali prema
nečemu u što je Sauniere očigledno vjerovao. Nešto u što je bio toliko siguran da se šepurio tom
spoznajom. Ovim znakom ćete ga pokoriti. Riječi koje je urezao ne samo ovdje ispod zemlje, nego
i u crkvi u Ren-nesu. Vizualizirao je natpis bojom naslikan iznad ulaza. Prezirao sam kraljevstvo
ovog svijeta i sve zemaljske ukrase, zbog ljubavi prema mom Gospodinu Isusu Kristu, kojeg
sam vidio, kojeg sam volio, u kojeg sam vjerovao, kojeg sam štovao. Nepoznate riječi iz nekog
drevnog molitvenika? Moţda. No, Sauniere ih je namjerno odabrao.
Kojeg sam vidio.
Prošao je svjetiljkom po sobi i proučavao police.
Tada ga je ugledao.
Gdje je najbolje sakriti kamenčić?
Uistinu, gdje?
Malone se vratio do generatora, gdje su stajali Stephanie i Henrik. Cassiopeia je još uvijek »radila«
kod tronošca. Sagnuo se i provjerio ima li goriva u motoru generatora.
»Hoće li ovo čudo biti bučno?« pitao je tihim glasom.
»Moţemo se nadati. Naţalost, ovih dana proizvode prilično tihe uređaje.«
Nije ni dodirnuo torbu s alatom, nije htio privlačiti pozornost. Do sada se nijedan od straţara nije
sjetio pogledati u njezinu unutrašnjost. Očigledno obrambeni trening koji su imali u samostanu i
nije bio na visokoj razini. Ali pitanje je, koliko je efikasan? Naravno, svatko moţe naučiti borbu
prsa o prsa, kako pucati i koristiti oštricu noţa. Ali izbor regruta trebao je biti vrlo ograničen. Broj
osoba koje su rođene za takve stvari nije bio velik.
»Spremni«, rekla je Cassiopeia dovoljno glasno da svi čuju.
»Moram doći do Marka«, šapnula je Stephanie.
»Razumijem«, odgovorio je Malone. »Ali moramo ovo obaviti korak po korak.«
»Misliš li da postoje ikakvi izgledi da ga de Roquefort pusti da iziđe iz te rupe? Pucao je u
Geoffreyja bez oklijevanja.«
Primijetio je njezinu uzrujanost. »Svi smo svjesni situacije«, tiho je rekao. »Samo ostani mirna.«
I on je također htio doći do de Roqueforta. Za Geoffreyja.
»Samo da vratim ovo u torbu s alatom«, rekla je Cassiopeia saginjući se i vraćajući odvijač koji je
koristila natrag u torbu. Ĉetiri straţara stajala su s druge strane crkve, iza jedne od logorskih vatri.
Nitko na njih nije obraćao puno paţnje, jer su bili uvjereni da iz ovog prostora ne mogu pobjeći.
Cassiopeia je ostala čučati, ruku još uvijek u torbi s alatom, i jedva primjetno kimnula Maloneu.
Spremna. Ustao je i glasno rekao: »Sad ćemo upaliti generator.«
Muškarac koji je bio glavni dao mu je znak da proslijedi.
Okrenuo se i šapnuo Stephanie: »Nakon što ga uključim, krenut ćemo prema dvojici koja stoje
zajedno. Ti sredi jednog, ja ću drugog.« »Bit će mi zadovoljstvo.«
Bila je nestrpljiva i to se na njoj vidjelo. »Polako, tigre. Nije to toliko jednostavno koliko misliš.«
»Samo gledaj.«
Mark je prišao jednom od kamenih postolja koje se nalazilo okruţeno tucetom drugih. Primijetio je
nešto. Dok su ploče drugih stajale na raznim stupovima, neki na jednom, neki na dva, ovo postolje
stajalo je na pravokutnom postolju, sličnom oltaru iznad njih. Ono što mu je privuklo pozornost
bio je raspored kamena. Devet kompaktnih četvrtastih blokova jedan do drugoga i sedam u vis.
Sagnuo se i posvijetlio s donje strane. Nije bilo cementnog veziva iznad gornjeg reda kamena. Baš
kao i na oltaru.
»Moramo maknuti ove knjige«, rekao je.
»Rekao si da ih ne smijemo dirati.«
»Vaţnije je ono što se nalazi unutra.«
Spustio je svjetiljku na tlo i zgrabio nekoliko svezaka starih rukopisa. Njihovo pomicanje
uskovitlalo je oblak prašine. Njeţno ih je poloţio na šljunčano tlo. De Roquefort je učinio isto.
Svaki je spustio tri naramka dok nisu ispraznili postolje.
»Trebalo bi kliziti«, rekao je.
Zajedno su primili jedan kraj i ploča se počela pomicati, puno jednostavnije od oltara iznad njih,
budući da je podnoţje bilo upola manje. Gurnuli su je s postolja, a komad vapnenca je pao na tlo i
raspao se u komade. Unutar podnoţja Mark je primijetio još jedan kovčeg, manji, dugačak oko
šezdeset centimetara, širok trideset i četrdesetak centimetara visok. Bio je izrađen od sivog
kamena - vapnenac, ako se nije varao - i bio je u iznenađujuće dobrom stanju.
Zgrabio je svjetiljku i gurnuo je unutar podnoţja. Baš kao što je i mislio, na strani kovčega nalazio
se natpis.
»Ovo je kosturnica«, rekao je de Roquefort. »Piše li čija je?«
Proučio je pismo, zadovoljan što je na aramejskom. Da bi bila autentična, morala je biti. Običaj
polaganja mrtvaca u podzemne grobnice, dok nisu ostale samo suhe kosti, koje bi zatim bile
prikupljene i stavljene u kamene kutije, bio je popularan medu Zidovima u prvom stoljeću. Znao
je da je do danas preţivjelo nekih tisuću kosturnica. No, samo na četvrtini su stajali natpisi koji su
identificirali njihov sadrţaj — što se moţe objasniti činjenicom da je velika većina ljudi u to
vrijeme bila nepismena. Mnoge laţne kosturnice pojavile su se kroz stoljeća - jedna prije nekoliko
godina, za koju su tvrdili da drţi kosti Jakova, Ivanovog polubrata. Drugi test autentičnosti bio bi
vrsta korištenog materijala - vapnenac iz kamenoloma u blizini Jeruzalema — uz stil rezbarija,
mikroskopsko ispitivanje patine i C-14 datiranje.
Aramejski je učio na postdiplomskom studiju. Kompliciran jezik, zamršen razlikom u stilovima,
kolokvijalnim govorom i mnogim pogreškama koje su napravili drevni pisari. Način na koji su
slova urezana također je bio problem. Uglavnom su bila plitko urezana, izgrebena čavlom. U
drugim slučajevima vrlo su nasumično napisana na naličju, poput grafita. A ponekad, kao što je
ovdje slučaj, riječi su ugravirane dlijetom, a slova jasno vidljiva. Iz tog razloga, riječi nije bilo teško
prevesti. Zapravo, već ih je prije vidio. Počeo je čitati s desna na lijevo, kao što je pismo
zahtijevalo, a zatim slova preokrenuo u svojoj svijesti.
YESHUA BAR YEHOSEF
»Isus, sin Josipov«, rekao je, prevodeći. »Njegove kosti?«
»To ćemo tek vidjeti.« Bacio je pogled na poklopac. »Podigni ga.«
De Roquefort je posegnuo i rukama primio ravan poklopac. Počeo ga je pomicati lijevo-desno dok
kamen nije popustio. Zatim je podigao poklopac i poloţio ga uz kosturnicu.
Mark je duboko udahnuo.
Unutar kosturnice leţale su kosti.
Neke su se već pretvorile u prah. Mnoge su još uvijek bile netaknute. Bedrena kost. Goljenica.
Nekoliko rebara. Zdjelica. Nešto što je izgledalo kao prsti, kosti stopala, dijelovi kičme.
I lubanja.
Je li ovo pronašao Sauniere?
Ispod lubanje leţala je mala knjiga u nevjerojatno dobrom stanju, što je bilo i shvatljivo, budući da
je bila zapečaćena unutar kosturnice, a sve zajedno zapečaćeno unutar većeg spremnika. Korice su
bile veličanstvene, presvučene zlatnim listićima i ukrašene dragim kamenjem u obliku kriţa. Krist
je leţao na kriţu, također izrađen od zlata. Oko kriţa se nalazilo još dragog kamenja u nijansama
grimiza, zada i limuna.
Podigao je knjigu i otpuhnuo prašinu i ostatke s korica, a zatim ju je poloţio na rub kosturnice. De
Roquefort se pribliţio, upirući svoju svjetiljku. Otvorio je korice i pročitao incipit, perom zapisan
na latinskom, u tečnom gotičkom pismu bez znakova interpunkcije, tinte koja je bila mješavina
plave i grimizne boje.
OVDJE POĈINJE PRIĈA O PRONALASKU BRAĆE OSNIVAĈA
TOKOM NJIHOVOG ISTRAŢIVANJA BRDA HRAMA KOJE SU
IZVRŠILI U ZIMU 1121 ORIGINAL JE BIO U TAKO LOŠEM
STANJU DA JE PREPISAN TOĈNO ONAKO KAKO JE ZAPISAN
NA JEZIKU KOJEG J E SAMO JEDAN OD NAS MOGAO
RAZUMJETI PO NAREDBI MAJSTORA WILLIAM A DE
C H A R T E R S A D A T U M A 4 L I S T O P A D A 1 2 17 T E K S T J E P R E V E D E N
U RIJEĈI BRAĆE I SAĈUVAN KAKO BI
SVI ZNALI
De Roquefort mu je čitao preko ramena i rekao: »Ova knjiga stavljena je u kosturnicu zbog nekog
razloga.«
Mark se sloţio.
»Pogledajmo što ima dalje.«
»Mislio sam da si ovdje u ime braće. Ne bismo li trebali ovo vratiti u samostan i pročitati pred
svima?«
»Tu odluku ću donijeti nakon što pročitam tekst.«
Pitao se hoće li braća ikad saznati. Ali i on je htio znati, pa je proučio tekst na idućoj stranici i
prepoznao zbrku črčkarija i crtica. »Na aramejskom je. Mogu pročitati samo nekoliko riječi. Taj
jezik ne govori se već više od dvije tisuća godina.«
»Incipitje rekao nešto o prijevodu.«
Paţljivo je podigao stranice i vidio da se aramejski proteţe kroz četiri lista. Zatim je uočio riječi
koje je razumio. RIJEĈI BRACE. Latinski. Uvez je preţivio u odličnom stanju, a površina stranica
bila je boje zrelog pergamenta. I obojana tinta je još uvijek bila jasna. Iznad teksta stajao je naslov.
ŠIMUNOVO SVJEDOĈANSTVO
Počeo je čitati.
64.
Malone je prišao jednom od muškaraca, čovjeku odjevenom poput ostale petorice u traperice i
vuneni kaput. Kapa mu je prekrivala kratku kosu. Još barem šestorica bila su vani - tako je rekao
de Roquefort - ali za njih će se pobrinuti kad srede šestoricu unutar crkve. Tada će barem biti
naoruţan.
Promatrao je kako Stephanie uzima lopatu i razgrće jednu od logorskih vatri, prebacujući
zapaljene komade i pojačavajući vatru. Cassiopeia je još uvijek bila kod generatora s Henrikom,
čekajući da on i Stephanie zauzmu poloţaje.
Okrenuo se prema Cassiopeji i kimnuo. Povukla je konopac za paljenje.
Generator je zakašljao i umro. Povukla je još dva puta i u cilindru je konačno došlo do paljenja, a
motor je počeo duboko brujati. Svjetla na dva tronošca oţivjela su, njihov sjaj postajao je sve veći
kako se voltaţa povećavala. Halogene ţarulje brzo su se zagrijavale, a kondenzacija se počela
uzdizati sa stakala kao izmaglica koja je brzo nestajala.
Malone je vidio da je događaj zaokupio pozornost straţara. Pogreška. Njihova pogreška. Ali trebat
će još nešto napraviti kako bi Cassiopeji dali dovoljno vremena da ispali četiri strelice. Pitao se je li
dobar strijelac, a onda se prisjetio njezine preciznosti u Rennesu.
Generator je nastavio brujati.
Cassiopeia je i dalje čučala, s torbom uz noge, naizgled podešavajući ventile na generatoru.
Svjetla su dosegla najviši sjaj, a straţari su izgubili interes za daljnje promatranje.
U tom trenutku je eksplodirao prvi par ţarulja. Zatim i drugi.
Kao munja sjajan bljesak pretvorio se u oblak dima i u trenutku nestao. Malone je iskoristio tu
sekundu da udari u vilicu brata koji je stajao pokraj njega.
Muškarac je zateturao i pao na pod.
Malone je posegnuo prema njemu i razoruţao ga.
Stephanie je iz vatre pokupila plamteću ţeravicu i okrenula se prema straţaru udaljenom manje
od metra, čija je pozornost bila usredotočena na eksplodirajuća svjetla. »Hej«, doviknula je.
Muškarac se okrenuo u trenutku kad je lopatom bacila ţeravicu. Komad uţarene cjepanice
proletio je zrakom. Straţar je podigao ruku kako bi se zaštitio od projektila, ali drvo gaje pogodilo
ravno u prsa.
Muškarac je vrisnuo, a Stephanie ga je ravnom stranom lopate pogodila u lice.
Malone je promatrao kako Stephanie baca ţeravicu prema straţaru, a zatim ga dokrajčuje
lopatom. Pogledao je prema Cassiopeji koja je smireno drţala zračni pištolj. Već je ispalila jednu
strelicu, budući da su samo trojica stajala. Jedan od preostalih straţara posegnuo je za bedrom.
Drugi se trznuo i rukom krenuo prema leđima. Oba su pala na tlo.
Posljednji od kratko ošišanih muškaraca, onaj koji je stajao kod oltara, vidio je što se događa s
drugom braćom i naglo se okrenuo prema Cassiopeji, koja je bila u čučnju otprilike deset metara
od njega, zračnog pištolja uperenog ravno prema njemu.
Muškarac se bacio iza potpornja oltara.
Strelica je promašila.
Malone je znao da više nema strelica. Proći će samo trenutak prije nego što drugi brat zapuca.
Osjetio je pištolj u svojoj ruci. Nije ga htio upotrijebiti. Pucanj će sigurno privući ne samo de
Roqueforta, već i braću koja se nalaze vani. Potrčao je prema oltaru, odgurnuo dlanovima od
potpornja oltara i, baš u trenutku kad je brat izvirio, izvučenog pištolja, prebacio se i upotrijebio
inerciju tijela kako bi nogom bacio brata na tlo.
»Nije loše«, rekla je Cassiopeia. »Mislio sam da ti nikad ne promašuješ.« »Skočio je u stranu.«
Cassiopeia i Stephanie razoruţavale su ostalu braću.
Henrik se pribliţio i pitao: »Jesi li u redu?«
»Moji refleksi već neko vrijeme nisu bili ovako opterećeni.«
»Drago mi je što još uvijek funkcioniraju.«
»Kako si napravio ono sa svjetlima?« upitao je Henrik.
Malone se nasmiješio. »Samo sam podigao voltaţu. Upali svaki put.« Pogledom je pregledao
crkvu. Nešto nije u redu. Zašto nijedan od braće izvan crkve nije reagirao na eksploziju ţarulja?
»Trebali bismo već imati društvo.«
Cassiopeia i Stephanie prišle su bliţe, naoruţane pištoljima.
»Moţda su vani u ruševinama, bliţe prednjem djelu«, rekla je Stephanie.
Promatrao je izlaz. »Ili moţda uopće ne postoje.«
»Uvjeravam vas, postojali su«, začuo se muški glas izvana.
Muškarac se polako pojavio, lica skrivenog u sjeni.
Malone je podigao pištolje. »A ti si?«
Muškarac je stao uz jednu od vatri. Njegov pogled, iz duboko usađenih ozbiljnih očiju, stao je na
Geoffreyjevom prekrivenom tijelu. »Majstor ga je ubio?« »Bez griţnje savjesti.«
Lice muškaraca se zgrčilo, a usne nešto promrmljale. Molitvu? Zatim je rekao: »Ja sam kapelan
Reda. Brat Geoffrey pozvao je i mene, nakon što je pozvao majstora. Došao sam spriječiti nasilje.
Ali naš dolazak bio je spriječen.«
Malone je spustio pištolj. »Jesi li i ti bio dio onoga što je Geoffrey radio?«
Potvrdno je kimnuo. »On nije htio kontaktirati de Roqueforta, ali bivšem majstoru dao je svoju
riječ.« Njegov glas bio je blag. »Sada je za njega dao i svoj ţivot.«
Malone je htio znati: »Što se događa ovdje?«
»Shvaćam vašu frustraciju.«
»Ne, ne shvaćaš«, rekao je Henrik. »Taj jadni mladić je mrtav.« »I ja tugujem za njim. Sluţio je
ovom redu vrlo časno.« »Zvati de Roqueforta bilo je glupo«, rekla je Cassiopeia. »Sam je dozvao
probleme.«
»U posljednjim mjesecima svog ţivota, naš prijašnji majstor pokrenuo je vrlo kompleksan slijed
događaja. Razgovarao je sa mnom o tome što planira. Rekao mi je tko je naš seneschal i zašto ga je
prihvatio u Red. Rekao mi je i za seneschalovog oca i što leţi pred nama. Zato sam mu se zakleo
na vjernost, kao i brat Geoffrey. Znali smo što se događa. Ali seneschal nije, niti je znao da smo mi
uključeni. Rečeno mi je da se ne uplićem sve dok brat Geoffrey ne zatraţi moju pomoć.«
»Tvoj majstor tamo je dolje s mojim sinom«, rekla je Stephanie. »Cot-ton, moramo sići tamo dolje.«
Ĉuo je nestrpljenje u njezinom glasu.
»Ne moţe biti suţivota između seneschala i de Roqueforta«, rekao je kapelan. »Oni su suprotni
krajevi širokog spektra. Za dobro bratstva, samo jedan od njih smije preţivjeti. Ali moj prijašnji
majstor pitao se moţe li to seneschal učiniti sam.« Kapelan je prodorno gledao u Stephanie. »To je
razlog zašto ste vi ovdje. Vjerovao je da ćete vi seneschalu donijeti snagu.«
Stephanie nije bila raspoloţena za misticizam. »Moj sin mogao bi umrijeti zahvaljujući ovim
glupostima.«
»Već je stoljećima ovaj Red preţivio kroz bitku i konflikte. To je naš način. Prijašnji majstor
jednostavno je natjerao da do sukoba dođe. Znao je da će se de Roquefort i seneschal zaratiti. Ali
htio je da taj rat nešto znači - da nečime završi. Zato ih je obojicu uputio prema Velikoj ostavštini.
Znao je da se nalazi tamo negdje, ali sumnjam da je zaista vjerovao da će je ijedan od njih pronaći.
No, znao je da će svakako doći do sukoba, iz kojeg će samo jedan izići kao pobjednik. Također je
znao da će, ukoliko de Roquefort bude pobjednik, vrlo brzo otuđiti svoje saveznike, što je i učinio.
Smrt dvojice braće teško nam leţi na srcu. Svi se slaţemo da će biti još mrtvih...«
»Cotton«, rekla je Stephanie. »Ja idem.«
Kapelan se nije micao. »Muškarci koji su bili vani su obuzdani. Učinite što morate. Ovdje više neće
biti krvoprolića.«
Malone je čuo i riječi koje muškarac ozbiljnog lica nije izgovorio. A što se tiče prostora ispod nas,
to je sasvim druga priča.
65.
ŠIMUNOVO
SVJEDOĈANSTVO
Nisam ništa govorio, smatrao sam da je bolje za druge da ostavim pisani trag. Ali nitko se nije
javio. Dakle, ovo je pisano kako biste svi znali što se dogodilo.
Isus je proveo mnogo godina šireći svoju poruku kroz zemlje Judeju i Galileju. Bio sam među
prvima od njegovih sljedbenika, ali naš broj je rastao, budući da su mnogi vjerovali da njegove
riječi imaju veliko značenje. Putovali smo s njime, promatrajući kako je olakšavao patnje,
donosio nadu i pobudio nadu u spasenje. Uvijek je bio iskren, bez obzira na dan ili događaj.
Ako gaje gomila hvalila, suočavao se s njima. Okruţen nasiljem, nije pokazivao ni bijes ni
strah. Ono što su drugi mislili o njemu, rekli ili učinili, nikad na njega nije utjecalo. Jednom je
rekao: »Svi mi u sebi imamo lik Boţji, svi smo vrijedni ljubavi, svi moţemo rasti u duhu
Boţjem.« Promatrao sam kako je prihvaćao gu-bavce i nemoralne osobe. Ţene i djecu smatrao
je dragocjenima. Pokazao mije da su svi oni vrijedni ljubavi. Rekao bi: »Bog je naš otac. On se
brine za nas, voli nas i svima nam oprašta. Nijedna ovca nikad se neće izgubiti od tog pastira.
Osjećajte se slobodnima sve reći Bogu, jer tek u takvoj otvorenosti vaše srce moţe pronaći mir.«
Isus me naučio moliti. Govorio je o Bogu, konačnom sudu i kraju vremena. Počeo sam
razmišljati o njemu kao čovjeku koji moţe kontrolirati čak i vjetar i valove, budući daje stajao
toliko iznad nas. Religiozni vođe učili su nas da su bol, bolest i tragedija Boţja kazna, i da
trebamo prihvatiti takvu kaznu uz tugu i pokajanje. Isus je rekao daje to pogrešno i bolesnima
ponudio hrabrost da ozdrave, slabima sposobnost da postaju jaki u duhu, nevjernicima je dao
priliku da vjeruju. Izgledalo je kao da se cijeli svijet otvarao pred njime. Isus je imao cilj, ţivio
je svoj ţivot kako bi ispunio taj cilj, a taj cilj bio je jasan onima od nas koji su ga slijedili.
Ali na svojim putovanjima Isus je stekao neprijatelje. Starješine su ga vidjele kao opasnost.
Nudio je drukčije vrijednosti, nova pravila i prijetio njihovom autoritetu. Bili su zabrinuti da
će, ako oni puste tog Isusa da slobodno hoda i propovijeda, Rim pojačati svoj stisak i
uzrokovati veće patnje svima, a naročito velikom svećeniku koji je slutio onako kako je
odgovaralo Rimu. Tako je taj Isus uhićen za bogohuljenje, a Pilat je naredio da ga se razapne m
kriţu. Bio sam tamo tog dana i Pilat se nije radovao odluci koju je morao učiniti, ali starješine
su zahtijevale pravdu koju im Pilat nije mogao uskratiti.
U Jeruzalemu su Isus i šestorica drugih odvedeni na mjesto na brdu i koţnim remenjem
privezani za kriţ. Kasnije, noge trojice su slomljene, te su oni do večeri podlegli. Još dvojica
umrla su idućeg dana. Isus je ostavljen na kriţu do trećeg dana, kad su konačno i njemu slomili
noge. Nisam odlazio k njemu dok je patio. Ja, i drugi koji su ga slijedili, sakrili smo se,
uplašeni da bismo mi mogli biti sljedeći. Nakon što je umro, Isus je ostavljen na kriţu još šest
dana dok su mu ptice jele meso. Konačno je skinut s kriţa i bačen u iskopanu jamu. Promatrao
sam taj događaj, a zatim preko pustinje pobjegao iz Jeruzalema, zaustavljajući se u Betaniji,
domu Marije zvane Magdalena i njezine sestre Marte. One su poznavale Isusa i bile vrlo
rastuţene njegovom smrću. Bjesnile su na mene stoga nisam branio, što nisam priznao da ga
poznam, što sam pobjegao kad je patio. Pitao sam ih što bi htjele da učinim, a njihov odgovor
bio je jasan. »Pridruţi mu se.« Ali ta misao nikad mi nije pala na pamet. Umjesto toga, svima
koji su me pitali, zanijekao sam Isusa i sve stoje on propovijedao. Napustio sam njihov dom,
vračajući se u Galileju danima kasnije, u okruţje onoga što sam poznavao.
Dvojica koja su putovala s čovjekom Isusom, Jakov i Ivan, također su se vratili u Galileju.
Zajedno smo tugovali nad gubitkom i nastavili naše ţivote kao ribari. Tama koju smo svi
osjećali obuzela je naše ţivote, a vrijćme nije smanjivalo našu bol. Dok smo ribarili na
Galilejskom moru, pričali smo o u Isusu, svemu što je učinio i svemu čemu smo svjedočili. Na
tom istom jezeru smo ga, prije mnogo godina, prvi put upoznali, dok je propovijedao iz našeg
čamca. Sjećanje na njega lebdjelo je posvuda oko nas, što nam je još više oteţavalo bijeg od
tugovanja. Jedne noći, dok se oluja kovitlala nad jezerom, a mi smo na obali sjedili i jeli ribu i
kruh, učinilo mi se kao da vidim Isusa u izmaglici. No, kad sam otplivao prema njemu, shvatio
sam da je to samo vizija u mojoj glavi. Svakog jutra lomili smo kruh i jeli ribu. Prisjećajući se
onoga što je Isus činio, jedan od nas bi blagoslovio kruh i podigao ga na slavu Bogu. Od tog
čina svi smo se bolje osjećali. Jednog dana, Ivan je rekao da ga slomljeni kruh podsjeća na
slomljeno Isusovo tijelo. Nakon toga, svi smo počeli poistovjećivati kruh s tijelom.
Prošlo je četiri mjeseca, kad je jednog dana došao Jakov i podsjetio nas da Tora kaţe kako je
svatko tko je obješen s drva proklet. Rekao sam mu da to ne moţe biti istina za Isusa. To je bio
prvi put da je itko od nas posumnjao u drevne riječi. One se jednostavno nisu mogle
primijeniti na nekoga tko je bio toliko dobar
kao Isus. Kako je pisac, kcjije to prije toliko puno vremena pisao, mogao znati da su svi koji su
obješeni s drveta prokleti? Nije mogao. U bitki između Isusa i drevnih riječi, čovjek Isus izišao
je kao pobjednik.
Tuga nas je i dalje izjedala. Isusa više nije bilo. Njegov glas je utihnuo. Starješine su preţivjele
i njihova poruka je ţivjela dalje. Ne zbog toga što su bili u pravu, već zato što su bili ţivi i dalje
je govorili. Starješine su Isusa. Ali kako je nešto toliko dobro moglo biti pogrešno? Zašto bi
Bog dopustio da takvo dobro nestane?
Ljeto je prošlo i došao jc blagdan posvećenja hrama, vrijeme slavljenja radosti ţetve. Smatrali
smo da je sigurno otputovati u Jeruzalem i sudjelovati. Kad smo stigli, za vrijeme procesije
pred oltarom, iz Psalamaje pročitano da Mesija neće umrijeti, već će ţivjeti i pripovijedati o
Boţjim djelima. Jedan od starješina objavio je da iako je Bog snaţno kaznio Mesiju, nije ga
predao da ga smrt obuzme. Već radije, kamen kojeg su graditelji odbacili postao je zaglavnim
kamenom. U Hramu smo slušali čitanje iz Zaharije, u kojem piše da će jednog dana Gospod
doći i iz Jeruzalema će poteći ţiva voda, a Gospod će kraljevati nad cijelom Zemljom. Tada
sam, jedne večeri, naišao na još jedno čitanje iz Zaharije. Govorio je o izlijevanju iz Davidove
kuće i o duhu milosrđa i molitve. Piše da kad pogledamo na onoga kojeg su proboli, plakat
ćemo za njime kao što se plače za prvorođenim.
Slušajući, pomislio sam na Isusa i ono što mu se dogodilo. Pisac kao da je govorio izravno meni
kad je govorio o Boţjem planu da udari u pastira kako bi se ovce razbjeţale. U tom trenutku me
obuzela ljubav koja me više nikad nije napustila. Te noći otišao sam izvan Jeruzalema, do
mjesta gdje su Rimljani pokopali Isusa. Kleknuo sam nad njegove ostatke i pitao se kako
običan ribar moţe postati izvor sve istine. Visoki svećenici i pisari proglasili su Isusa laţnim.
Ali ja sam znao da su u krivu. Bog nije zahtijevao poslušnost drevnim zakonima kako bi
postigli spasenje. Boţja ljubav bila je bezgranična. Isus je u mnogo navrata to rekao, a
prihvaćajući smrt velikom hrabrošću i dostojanstvom, Isus nam je dao svoju posljednju lekciju.
Gubljenjem ţivota pronalazimo ţivot. Ljubiti znači biti ljubljen.
Više nisam imao sumnji. Tuga je nestala. Zbunjenost je postala jasnoća. Isus nije bio mrtav.
Bio je ţiv. Uskrsnut u meni ţivio je uskrsli Gospodin. Osjetio sam njegovu prisutnost isto
toliko stvarnu kao kad je stajao pokraj mene. Sjetio sam se što mije puno puta rekao. »Šimune,
ako me voliš, čuvat ćeš moje ovce.« Konačno sam znao da ljubljenjem kao što je ljubio on,
svatko moţe spoznati Gospoda. Ako činimo to što je on činio, moći ćemo spoznati Gospoda.
Ţivjeti ţivot kako ga je on ţivio put je do spasenja. Bog je sišao s neba i nastanio se u ovom
čovjeku Isusu, kroz njegova djela i riječi, Gospod se obznanio. Poruka je bila jasna. Brinite se
za one u potrebi, utješite one koji tuguju, prihvatite one koje odbacuju. Ĉinite te stvari i
Gospod će biti zadovoljan. Bog je uzeo ţivot čovjeku Isusu kako bismo to vidjeli. Ja sam
jednostavno bio prvi koji je prihvatio tu istinu. Zadatak mije postao jasan. Poruka mora
nastaviti ţivjeti kroz mene i druge koji u isto vjeruju.
Kada sam rekao Ivanu i Jakovu svoju viziju, i oni su je shvatili. Prije nego što smo napustili
Jeruzalem, vratili smo se na mjesto gdje sam imao viziju i iz zemlje iskopali ostatke čovjeka
Isusa. Uzeli smo ga s nama i pokopali u spilju. Vratili smo se iduće godine i sakupili njegove
kosti. Tada sam zapisao ove riječi, koje sam ostavio s čovjekom Isusom, jer njih dvoje zajedno
sačinjavaju Riječ.
486.
Mark je bio istovremeno zbunjen i zapanjen. Znao je za Šimuna.
Prvo su ga zvali Kefa na aramejskom, zatim Petros, stijena, na grčkom. Konačno je postao Petar i
Evanđelja su objavila da je Krist rekao, Na ovoj stijeni ču izgraditi svoju crkvu.
Svjedočanstvo je bilo prvi drevni zapis koje je ikad pročitao, a da je imalo smisla. Nije bilo
nadnaravnih događaja ili čudesnih ukazanja. Nije bilo djela oprečnih povijesti ili logici. Nije bilo
nedosljednih detalja koja su bacala sumnju na vjerodostojnost. Bilo je to samo svjedočanstvo
jednostavnog ribara o tome kako je bio svjedok velikom čovjeku, čovjeku čija su dobra djela i
lijepe riječi nastavile ţivjeti nakon njegove smrti, dovoljno snaţno da u njemu pobude inspiraciju
da nastavi njegovo djelo.
Šimun sigurno nije posjedovao intelekt ili mogućnost oblikovanja sloţenih religioznih ideja koje
su došle puno kasnije. Njegovo razumijevanje bilo je ograničeno na čovjeka Isusa, kojeg je znao, i
kojeg je Bog uzeo nasilnom smrću. Kako bi spoznao Boga i bio dio Njega, Šimunu je bilo jasno da
se mora ugledati u čovjeka Isusa. Poruka je mogla ţivjeti samo ako on, i oni koji dolaze nakon
njega, u nju udahnu ţivot. Tim jednostavnim činom, smrt nije mogla zadrţati čovjeka Isusa. Do
uskrsnuća će doći. Ne doslovno, već duhovno. A u Šimunovoj svijesti, čovjek Isus i jest uskrsnuo ponovno je bio ţiv - i od tog jedinstvenog trenutka, u jesenjoj noći šest mjeseci nakon pogubljenja
Isusa, rodila se kršćanska crkva.
»Te arogantne budale«, mrmljao je de Roquefort. »Sa svojim grandioznim crkvama i teologijama.
Sve što znaju je pogrešno.«
»Ne, nije.«
»Kako to moţeš reći? Nema nikakvog sloţenog raspeća, nikakve prazne grobnice, anđela koji
objavljuju uskrslog Krista. To su izmišljotine, stvorene od ljudi koji su iz toga htjeli izvući korist.
Ovo svjedočanstvo ima značenje. Sve je počelo kad je jedan čovjek nešto spoznao u svojoj svijesti.
Naš Red
Ana
izbrisan je s lica zemlje, naša braća mučena i ubijana, u ime takozvanog uskrslog Krista.«
»Učinak je bio isti. Crkva je rođena.«
»Zar na jedan trenutak moţeš pomisliti da bi crkva napredovala da je njezina cijela teologija
zasnovana na osobnoj spoznaji jednog običnog čovjeka? Što misliš, koliko bi obraćenika privukli?«
»Ali baš to se i dogodilo. Isus je bio običan čovjek.«
»Kojeg su kasniji ljudi uzdigli u status Boga. I ako je itko izazvao njihovu ustrajnost u tome,
proglašavali su ih hereticima i spaljivali na lomači. Katari su zbrisani s lica zemlje baš ovdje u
Pirinejima, zato što nisu vjerovali.«
»Ti rani crkveni oci učinili su to što su učinili. Morali su preuveličavati kako bi preţivjeli.«
»Ti odobravaš to što su učinili?«
»Već je učinjeno.«
»I mi to sada moţemo okončati.«
Nešto mu je palo na pamet. »Sauniere je zasigurno ovo pročitao.« »I nikome nije rekao.«
»Tako je. Cak je i on uvidio beskorisnost tako nečega.«
»Nije nikome rekao, jer bi izgubio svoje pronađeno blago. On nije imao časti. Bio je lopov.«
»Moţda. Ali informacija je očigledno utjecala na njega. Zato je ostavio mnoge znakove u svojoj
crkvi. Bio je učen čovjek i znao je čitati latinski. Ako je ovo pronašao, a siguran sam da jest, onda je
razumio tekst. No, ipak ga je vratio natrag u skrovište i zaključao vrata iza sebe kad je odlazio.«
Buljio je u kosturnicu. Promatra li kosti čovjeka Isusa? Preplavio ga je val ţalosti kad je shvatio da
su i od njegovog oca ostale samo kosti.
Zatim je pogledao de Roqueforta ravno u oči i pitao ono što je zaista htio znati. »Jesi li ti ubio mog
oca?«
Malone je promatrao kako Stephanie kreće prema ljestvama, s pištoljem jednog od straţara u
ruci. »Ideš nekamo?« »Moţda me mrzi, ali još uvijek je moj sin.«
Shvatio je da mora ići, ali nije imao namjeru pustiti je samu. »Idem s tobom.«
»Radije bih ovo učinila sama.«
»Nije me briga što bi ti radije. Idem s tobom.«
»I ja«, rekla je Cassiopeia.
Henrik ju je zgrabio za ruku. »Me. Pusti ih. Ovo moraju riješiti sami.« »Riješiti što?« zahtijevda je
Cassiopeia.
Kapelan je zakoračio naprijed. »Seneschal i majstor moraju izazvati jedan drugoga. Njegova majka
uključena je iz nekog razloga. Pusti je. Njezina sudbina je tamo dolje, medu njima.«
Stephanie se spustila niz ljestve, a Malone je promatrao odozgo kako skače na jednu stranu,
izbjegavajući jamu. Zatim je krenuo za njom, sa svjetiljkom u jednoj ruci i pištoljem u drugoj.
»Kojim putem?« šapnula je Stephanie.
Prstom joj je pokazao da bude tiho. Zatim je čuo glasove. S lijeve strane, iz pravca prostorije koju
su on i Cassiopeia pronašli. »Onim putem«, jedva čujno je rekao.
Znao je da na putu nema klopki sve do ispred prostorije. Ipak, kretali su se vrlo sporo. Kad je
uočio kostur i riječi urezane na zid, znao je da moraju biti vrlo paţljivi.
Glasovi su postali jasniji.
»Pitao sam te, jesi li ubio mog oca?«, glasno je rekao Mark. »Tvoj otac je bio slabić.« »To nije
odgovor.«
»Bio sam tamo te noći kad si je okončao ţivot. Pratio sam ga do mosta. Razgovarali smo.« Mark je
slušao.
»Bio je frustriran. Bijesan. Riješio je kriptogram, onaj koji je zapisan u njegovom dnevniku, i iz
njega nije saznao ništa. Tvoj otac jednostavno više nije imao snage nastaviti.«
»Ne znaš ti ništa o mom ocu.«
»Baš suprotno. Pratio sam ga godinama. Skakao je s problema na problem, nikad ne rješavajući
niti jedan. To mu je donosilo probleme i u profesionalnom i u osobnom ţivotu.«
»Očigledno je pronašao dovoljno toga da nam pokaţe put dovde.«
»Ne. To su drugi pronašli.«
»Kad se htio objesiti, nisi ga pokušao spriječiti?«
De Roquefort je slegnuo ramenima. »Zašto? Htio je umrijeti, a ja nisam vidio nikakve prednosti u
tome da ga spriječim.« »I tako si se samo okrenuo i pustio ga da umre?« »Nisam se uplitao u nešto
što me se nije ticalo.«
»Kučkin sine!« Zakoračio je prema njemu. De Roquefort je podigao pištolj. Mark je u ruci još
uvijek imao knjigu iz kosturnice. »Hajde! Ubij me.« De Roquefort je ostao hladnokrvan. »Ubio si
brata. Znaš koja je kazna.« »Umro je zbog tebe. Ti si ga poslao.«
»Opet isto. Jedan skup pravila za tebe, a drugi za nas ostale. Ti si povukao obarač.«
»U samoobrani.«
»Spusti knjigu.«
»A što ćeš ti učiniti s njom?«
»Ono što su učinili majstori u Početku. Upotrijebit ću je protiv Rima. Uvijek sam se pitao kako to
da je Red tako brzo napredovao. Kad su nas pape pokušali spojiti s vitezovima bolničarima, uvijek
iznova smo ih u tome spriječili. Sve to zbog te knjige i ovih kostiju. Rimska crkva nije mogla riskirati da njihovo postojanje iziđe u javnost.
»Zamisli što su srednjovjekovne pape mislili kad su saznali da je Kristovo uskrsnuće mit.
Naravno, nisu mogli biti sigurni. To svjedočanstvo moglo je biti isto toliko fiktivno koliko i
Evanđelja. Ipak, riječi tjeraju na razmišljanje, a kosti je teško ignorirati. U to vrijeme pojavile su se
tisuće relikvija. Komadići svetaca ukrašavali su svaku crkvu. Svi su toliko lako povjerovali. Nije
bilo razloga vjerovati da bi ove kosti bile ignorirane. A ovo je bila najveća relikvija od njih svih. I
tako su majstori upotrijebili ono što su znali, i zastrašivanje im je uspjelo.«
»A danas?«
»Baš suprotno od toga. Previše ljudi ne vjeruje ni u što. Za moderan um, u Evanđeljima postoje
mnoga pitanja, a malo odgovora.
S druge strane, ovo svjedočanstvo je sasvim druga stvar. Ono bi imalo smisla velikom broju ljudi.«
»Dakle, ti ćeš biti Filip IV. današnjeg vremena.«
De Roquefort je pljunuo na tlo. »To je moje mišljenje o njemu. On je htio ovo znanje kako bi
kontrolirao crkvu - kako bi je i njegovi nasljednici mogli kontrolirati. Ali platio je svoju pohlepu.
On i cijela njegova obitelj.«
»Zar uopće moţeš pomisliti da ti išta moţeš kontrolirati?«
»Nemam nikakvu ţelju kontrolirati. Ali volio bih vidjeti lica svih tih napuhanih prelata kad budu
pokušali objasniti svjedočanstvo Šimuna Petra. Na kraju krajeva, njegove kosti leţe u srcu
Vatikana. Izgradili su katedralu oko njegovog groba i po njemu nazvali baziliku. On je njihov prvi
svetac, prvi papa. Kako će objasniti njegove riječi? Ne bi li volio čuti njihove pokušaje?«
»Tko kaţe da su to njegove riječi?«
»Tko kaţe da su riječi Mateja, Marka, Luke i Ivana njihove?« »Mijenjati sve moţda nije tako
pametno.«
»Slabić si, kao i tvoj otac. Nemaš petlju za borbu. Ti bi ovo zakopao? I nikome ne bi rekao o tome?
Dopustio bi da Red blijedi u nepoznatosti, okaljan krivokletstvom pohlepnog kralja? Zbog slabića
kao što si ti smo se i našli u ovakvoj situaciji. Ti i tvoj majstor dobro ste si odgovarali. I on je bio
slabić.«
Ĉuo je dovoljno i, bez upozorenja, podigao lijevu ruku u kojoj je drţao svjetiljku, okrećući snop
svjetla tako da je na trenutak zaslijepila de Roquefortove oči. De Roquefort je instinktivno
zaţmirio, a ruka u kojoj je drţao pištolj spustila se u trenutku kad je podigao drugu ruku kojom je
zaklonio oči.
Mark je nogom izbacio pištolj iz de Roquefortove ruke, a zatim istrčao iz prostorije. Pojavio se na
otvorenim vratima, krenuo prema ljestvama, ali napravio je samo nekoliko koraka. Tri metra dalje
vidio je još jedno svjetlo i uočio Malonea i svoju majku.
Iza njega se pojavio de Roquefort.
»Stoj«, začuo je i stao.
De Roquefort mu je prišao bliţe.
Vidio je kako njegova majka podiţe pištolj.
»Sagni se, Mark«, vikala je.
Ali on je ostao stajati.
De Roquefort je sada stajao točno iza njega. Osjetio je cijev pištolja na zatiljku.
»Spusti oruţje«, rekao joj je de Roquefort.
Malone je izvukao pištolj. »Ne moţeš nas oboje ubiti.«
»Ne. Ali mogu ubiti njega.«
Malone je razmotrio mogućnosti. Nije mogao pogoditi de Roqueforta, a da ne pogodi Marka. Ali
zašto je Mark stao? Dopustio je de Roquefortu da ga sustigne.
»Spusti pištolj«, Malone je tiho rekao Stephanie. »Ne.«
»Ja bih učinio to što ti kaţe«, pojasnio je de Roquefort.
Stephanie se nije pomicala. »Svejedno će ga ubiti.«
»Moţda«, rekao je Malone. »Ali nemojmo to izazivati.«
Znala je da je zbog pogrešake izgubila svog sina. Nije htjela da joj ga ponovno netko oduzme.
Proučavala je Markovo lice. Ni tračak straha. Svjetiljkom je osvijetlila knjigu u Markovim rukama.
»Je li to uzrok cijele ove zbrke?«
Mark je potvrdno kimnuo. »Velika ostavština, zajedno s velikom količinom blaga i dokumenata.«
»Je li se isplatilo?« »To nije na meni da kaţem.« »Isplatilo se«, izjavio je de Roquefort.
»I, što sada?« upitao je Malone. »Nemaš izlaza. Tvoji ljudi su svladani.« »Tvoje djelo?«
»Dio. Ali i tvoj kapelan je ovdje s kontingentom vitezova. Ĉini se da je došlo do pobune.«
»To ćemo tek vidjeti«, rekao je de Roquefort. »Reći ću ti ovo još samo jednom, Stephanie Nelle,
spusti pištolj. Kao što je gospodin Malone ispravno primijetio, što mogu izgubiti ubojstvom tvog
sina?«
Malone je još uvijek procjenjivao situaciju, kriţajući razne opcije. Tada je, pod svjetlom Markove
svjetiljke, primijetio nešto. Lagano udubljenje u podu. Jedva primjetno, osim ako znate što traţite.
Još jedna klopka koja se protezala širinom prolaza i duljinom od mjesta gdje je stajao pa sve do
Marka. Vratio je pogled na Marka i u njegovim očima primijetio da i on zna za klopku. Jedva
primjetni pomak glavom dao mu je do znanja zašto je Mark stao. Htio je da de Roquefort krene za
njim. To je bilo nuţno.
Očigledno je došlo vrijeme da se ovo okonča.
Ovdje i sada.
Posegnuo je i istrgnuo pištolj iz Stephanienih ruku. »Što to radiš?« upitala je.
Leđima okrenut de Roquefortu, prošaptao je: »Pod«. Vidio je da je shvatila što je rekao.
Zatim je uočio i njezinu dilemu. »Mudar potez«, rekao mu je de Roquefort.
Stephanie je utihnula, očigledno shvaćajući. Ali sumnjao je da zaista razumije. Usmjerio je
pozornost prema osobama s druge strane prolaza. Riječi koje su bile namijenjene Marku, uputio je
de Roquefortu.
»U redu. Tvoj potez.«
Mark je znao da je stigao njegov trenutak. Majstor je pisao njegovoj majci kako on nema odlučnost
završiti svoje bitke. Bilo ih je lako započeti, još lakše nastaviti, ali uvijek mu ih je bilo teško završiti.
Sve do sada. Njegov majstor oblikovao je pozornicu, a svi sudionici odigrali su svoje uloge.
Vrijeme je za završnicu. Raymond de Roquefort bio je prijetnja. Dva brata bila su mrtva zbog njega
i nitko nije mogao predvidjeti gdje će sve ovo završiti. Nije bilo načina da on i de Roquefort
zajedno ţive unutar Reda. Njegov majstor očigledno je to znao. Zato je jedan od njih morao otići.
Znao je da je korak ispred njega duboki jarak u podu, dna ispunjenog brončanim šiljcima.
Zaslijepljen bijesom i u ţelji da krene dalje, ne mareći ni za što oko sebe, de Roquefort nije ni slutio
tu opasnost. I to je bio način na koji je njegov neprijatelj odlučio primijeniti Zakon. Nije mogao
dopustiti da ţrtva koju su tisuće braće činili sedam stotina godina bude utrošena na aroganciju.
Kad je pročitao Šimunovo svjedočanstvo, konačno je dobio povijesnu potvrdu svog religioznog
skepticizma. Uvijek su ga mučile biblijske kontradikcije i njihova nesuvisla objašnjenja. Religija je,
plašio se, bila alat koji su jedni ljudi koristili kako bi manipulirali drugima. Potreba za odgovorima
koju ima ljudski um, čak i na pitanja koja nemaju odgovore, omogućila je nemogućem da postane
Evanđelje. Na neki način, ljudi su bili utješeni vjerovanjem da smrt nije kraj. Postoji više. Isus je to
navodno dokazao fizički uskrsnuvši i nudeći isto spasenje svima koji vjeruju.
Ali nema ţivota nakon smrti.
Ne doslovno.
Umjesto toga, ono što drugi učine s vašim ţivotom način je na koji moţete nastaviti ţivjeti.
Sjećanjem na stvari koje je čovjek Isus rekao i učinio, šimun Petar shvatio je da je ono u što je
njegov mrtav prijatelj vjerovao uskrsnulo u njemu. Propovijedajući tu poruku, čineći ono što je
Isus činio, postao je put limunovog spasenja. Nitko od nas ne bi smio suditi drugome, samo sebi
samima. Ţivot nije beskonačan. Svi mi imamo jedno određeno vrijeme - a zatim se, baš kao što
dokazuju i kosti u kosturnici, vraćamo u prah.
Mogao se samo nadati da je njegov ţivot nešto značio i da će ga se drugi sjećati po dobru.
Duboko je udahnuo.
I bacio knjigu prema Maloneu, koji ju je uhvatio. »Zašto si to učinio?« upitao je De Roquefort.
Mark je vidio da je Malone shvatio što će učiniti. Odjednom je shvatila i njegova majka.
Primijetio je to u njezinim očima koje su svjetlucale od suza. Htio joj je reći da mu je ţao, da je bio
u krivu. Nije je trebao osuđivati. Izgledalo je kao da mu čita misli i napravila je korak unaprijed,
koji je Malone blokirao rukom.
»Miči mi se s puta, Cotton«, rekla je.
Mark je iskoristio taj trenutak da zakorači korak unaprijed. Tlo je još uvijek bilo tvrdo.
»Kreni«, rekao mu je de Roquefort. »Donesi knjigu natrag.« »Naravno.« Još jedan korak. Još uvijek
čvrsto tlo.
No, umjesto da krene prema Maloneu kao što je de Roquefort naredio, sagnuo se kako bi se
izmaknuo pištolju uperenom u glavu, naglo okrenuo i zario lakat u de Roquefortova rebra.
Muškarčev mišićav torzo bio je čvrst i znao je da se ne moţe mjeriti sa starijim ratnikom. Ali imao
je prednost. U trenutku kad se de Roquefort pripremao za borbu, on je jednostavno rukama
obgrlio prsa drugog muškarca i povukao obojicu naprijed, odraţavajući se nogama od zemlje i
padajući prema podu za koji je znao da neće izdrţati.
Ĉuo je kako njegova majka vrišti N E , A zatim je odjeknuo de Roquefortov pištolj. Gurnuo je ruku
koja je drţala pištolj od sebe, ali nije mogao znati kamo je odletio metak. Snaţno su pali na laţni
pod, a njihova zajednička teţina bila je više nego dovoljna da razbije tanak gornji sloj. De
Roquefort je sigurno očekivao udarac u zemlju, pripremajući tijelo da skoči natrag u akciju. Ali
dok su propadali kroz rupu, Mark je otpustio stisak oko de Roque-fortovog tijela, dopuštajući
šiljcima da punom snagom prodru kroz kraljeţnicu neprijatelja.
S de Roquefortovih usana začulo se uzdah, kad je otvorio usta da bi progovorio. Iz usta je samo
zagrgljala krv.
»Na dan kad si izazvao majstora rekao sam ti da ćeš to zaţaliti«, prošap-tao je Mark. »Tvoja
vladavina je svršena.«
De Roquefort je pokušao progovoriti, ali iz njega je izišao posljednji dah, a krv mu se izlila iz usta.
Zatim se tijelo opustilo. »Jesi li dobro?« upitao je Malone odozgo.
Podigao se. Kad je prebacio teţište, de Roquefortovo tijelo propalo je još dublje na šiljke. Mark je
bio prekriven prašinom i šljunkom. Na ruke se podigao iz jame, a zatim otresao prašinu sa sebe.
»Upravo sam ubio još jednog čovjeka.«
»On je htio ubiti tebe«, rekla je Stephanie. »Nije baš neki razlog, ali je jedini koji imam.«
Suze su potekle niz lice njegove majke. »Mislila sam da sam te ponovno izgubila.«
»Nadao sam se da ću izbjeći šiljke, ali nisam bio siguran hoće li de Roquefort surađivati.«
»Morao si ga ubiti«, rekao je Malone. »On nikada ne bi stao.« »Gdje je završio metak?« upitao je
Mark.
»Prošao je blizu mene«, rekao je Malone. Mahnuo je knjigom. »Traţiš li ovo?« Mark je potvrdno
kimnuo. »Ima još toga.« »Već sam te jednom pitao. Je li se isplatilo?«
Pokazao je prstom natrag prema prolazu. »Pogledajmo zajedno pa mi ti reci.«
496.
SAMOSTAN DES FONTAINES
S R I J E D A , 28. L I P N J A
12:40
Mark je gledao preko okrugle dvorane. Braća su još jednom bila odjevena u formalne odore,
okupljeni na konklavi, pred izborom još jednog majstora. De Roquefort je bio mrtav, sinoć poloţen
u Dvoranu Otaca. Na pogrebu je kapelan izazvao upis sjećanja na de Roqueforta i jednoglasno je
izglasano da se upis odbije. Dok je slušao kapelanov govor, Mark je shvatio da je sve što se
dogodilo u posljednjih nekoliko dana bilo nuţno. Naţalost, ubio je dva muškarca, jednog sa
ţaljenjem, drugog sa zadovoljstvom. Molio je Gospoda za oprost zbog prve smrti, ali osjećao je
samo olakšanje što de Roqueforta više nema.
Sada je kapelan ponovno progovorio, ovaj put pred konklavom.
»Kaţem vam, braćo. Sudbina je bila na djelu ovdje, ali ne na način na koji je naš najnoviji majstor
planirao. Njegov put bio je pogrešan. Naša Velika ostavština vraćena je zbog seneschala. On je bio
izabrani nasljednik našeg prijašnjeg majstora. On je bio taj koji je poslan u potragu. Suočio se s
neprijateljem, stavio našu dobrobit iznad svoje i ispunio ono što su majstori kroz stoljeća
pokušavali.«
Mark je primijetio stotine glava koje potvrdno kimaju. Nikad prije nije na taj način ujedinio sve
muškarce. Ţivio je kao samotnjak još od vremena akademije, vikende je provodio s ocem u
potragama, a zatim i sam. Bila je to jedina avantura koju je poznavao do nekoliko dana unatrag.
Velika ostavština jučer je tiho izvađena iz zemlje i vraćena u samostan. On i Malone osobno su
izvadili kosturnicu, zajedno sa svjedočanstvom. Pokazao je kapelanu što su pronašli i zajedno su
odlučili da će novi majstor odlučiti što će učiniti s time.
Odluka samo što nije donesena.
Ovaj put, Mark nije stajao uz časnike Reda. Bio je samo još jedan od braće pa je mjesto zauzeo
medu masom ozbiljnih lica. Nije bio odabran za člana konklave pa je promatrao s ostalima dok su
dvanaestorica obavljala povjereni zadatak.
»Nije upitno što treba učiniti«, rekao je jedan od članova konklave. »Prijašnji seneschal trebao bi
biti naš majstor Neka bude tako.« Tišina je preplavila prostoriju.
Mark je htio protestirati. Ali Zakon je to zabranjivao, a prekršio je dovoljno stvari iz Zakona za
cijeli ţivot.
»Slaţem se«, rekao je drugi član konklave. Ostala desetorica potvrdno su kimnula.
»Neka tako i bude«, rekao je glasnogovornik. »Onaj koji je bio naš seneschal, sad neka bude naš
majstor.«
Prolomio se pljesak kad je više od četiri stotine braće izrazilo svoje slaganje.
Počeli su jednolično pjevati.
Beauseant.
On više nije bio Mark Nelle. Bio je majstor.
Sve oči bile su uprte u njega. Odvojio se od braće i ušao u krug kojeg su sačinjavali samo članovi
konklave. Gledao je u oči muškaraca kojima se divio. Priključio se Redu jer su mu oni
omogućavali da ispuni ono o čemu je njegov otac sanjao i kako bi pobjegao od majke. Ostao je zato
što je vremenom zavolio i Red i njegovog majstora.
Kroz glavu su mu prošle riječi iz Ivanovog Evanđelja.
Upočetku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga — i Riječ bijaše Bog. Sve je po njoj postalo. U
njoj bijaše ţivot i ţivot bijaše svjetlo ljudima. I svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze. Bijaše
u svijetu, i svijet postade po njemu, a svijet ga ne upozna. K svojima dođe, ali ga njegovi ne
primiše. A svima koji ga primiše, onima koji povjerovaše u njegovo ime, dade vlast da postanu
djeca Boţja.
Šimun Petar prepoznao Ga je i primio, kao i svi oni koji su došli nakon Ši-muna, a njihova tama
postala je svjetlost. Moţda su, zahvaljujući baš tom limunovom shvaćanju, danas svi oni djeca
Boţja. Uzvici su jenjavali.
Pričekao jc da dvorana potpuno utihne.
»Pomislio sam da je moţda vrijeme da odem iz ovog mjesta«, tiho je rekao. »Posljednji dani
postavili su pred mene mnoge teške oduke. Zbog odluka koje sam učinio, smatrao sam da su moji
dani u bratstvu svršeni. Ubio sam jednog od nas i za time ţalim. Ali nisam imao izbora. Ubio sam
i majstora, ali to u meni ne izaziva nikakve osjećaje.« Glas mu je postajao sve snaţniji. »Izazvao je
sve u što vjerujemo. Njegova pohlepa i bahatost značila bi kraj za sve nas. Njega su zanimale samo
njegove potrebe, njegove ţelje, a ne naše.« Snaga je prostrujala kroz njegovo tijelo i ponovno je
začuo riječi svog mentora. Upamti sve što sam te naučio. »Kao vaš majstor, povest ću vas novim
putem. Izići ćemo iz sjene, ali ne zbog osvete ili pravde, nego da u ovom svijetu zauzmemo mjesto
kao Siromašni prijatelji-vojnici Krista i hrama Salo-mona. To je ono što jesmo. To je ono što ćemo
biti. Veliki izazovi stoje pred nama. Siromašni i tlačeni trebaju borce na svojoj strani. Mi moţemo
biti njihovi spasitelji.«
Prisjetio se retka iz Simunovog svjedočanstva. Svi mi u sebi imamo lik Boţji, svi smo vrijedni
ljubavi, svi moţemo rasti u duhu Boţjem. Bio je prvi majstor u posljednjih sedam stotina godina
koji koristi te riječi kao vodilju.
I namjeravao ih je slijediti.
»A sada, dobra braćo, vrijeme je da se oprostimo od brata Geoffreyja, čija je ţrtva učinila ovaj dan
mogućim.«
Malone je bio impresioniran samostanom. On, Stephanie, Henrik i Cassiopeia primljeni su u
samostan i pruţen im je kompletan obilazak. Oni su bili prvi netemplari kojima je ikad
omogućena ta čast. Njihov vodič, kapelan, pokazao im je svaki kutak i strpljivo objasnio njegovu
povijest. Zatim je otišao, obavještavajući im da će uskoro početi konklava. Vratio se prije nekoliko
minuta i odveo ih u kapelicu. Došli su prisustvovati Geof-freyjevom pogrebu, a njihova prisutnost
dopuštena je zbog ključne uloge koju su odigrali u pronalasku Velike ostavštine.
Sjedili su u klupi u prvom redu, odmah ispred oltara. Sama kapela bila je veličanstvena, gotovo
kao katedrala. Mjesto u kojem su se već stoljećima okupljali vitezovi templari. Malone je mogao
osjetiti njihovu prisutnost.
Stephanie je sjedila uz njega, a Henrik i Cassiopeia uz nju. Ĉuo je kako glasno izdiše kad je
pjevanje prestalo, a Mark se pojavio iza oltara. Dok su druga braća nosila crvenosnede haljine i
kapuljače preko glave, on je bio odjeven u bijelu odoru majstora. Malone je posegnuo i primio
njezinu drhtavu ruku. Dobacila mu je smiješak i čvrsto ga stisnula.
Mark je prišao Geoffreyjevom jednostavnom lijesu.
»Ovaj brat dao je svoj ţivot za nas. Odrţao je svoju zakletvu. Zbog tog čina, imat će počast da
bude pokopan u Dvorani Otaca. Prije ovog čina, tamo su pokapani samo majstori. Sada će im se
tamo pridruţiti ovaj heroj.«
Nitko nije rekao ni rijeć.
»Također, prigovor koji je na račun našeg prijašnjeg majstora dao brat de Roquefort se poništava.
Vraća se njegovo počasno mjesto u Kronikama. Oprostimo se sad od našeg brata Geoffreyja. Kroz
njega smo svi mi ponovno rođeni.«
Sluţba je trajala sat vremena, a Malone i ostali pratili su braću pod zemlju u Dvoranu Otaca. Tamo
je lijes poloţen u locolus uz prijašnjeg majstora.
Zatim su napustili samostan i krenuli prema automobilima. Malone je primijetio mir u Marku i
zatopljenje odnosa između njega i majke.
»Što je sljedeće za tebe, Malone?« upitala je Cassiopeia. »Vraćam se prodaji knjiga. Uz to, dolazi mi
sin koji će provesti mjesec dana sa mnom.«
»Sin? Koliko godina ima?«
»Ĉetrnaest, a ponaša se kao da ima trideset. Kompliciran mladić.« Cassiopeia se široko
nasmiješila. »Znači, sliči na oca.« »Više na majku.«
Puno je razmišljao o Garyju u posljednjih nekoliko dana. Vidjevši kako se Stephanie i Mark hrvu u
svojem odnosu sjetio se svojih propusta koje je učinio kao otac. Ali Gary se nikada nije ţalio. Za
razliku od Marka koji je postao pun zamjerki, Gary je bio briljantan u školi, bavio se atletikom i
nijednom se nije bunio, protiv Maloneovog odlaska u Kopenhagen. Umjesto toga, još ga je i
ohrabrivao, shvaćajući da i njegov otac mora pronaći svoju sreću. Malone je osjećao krivnju zbog
te odluke. No, radovao se vremenu koje će provesti sa sinom. Prošle godine proveli su prvo ljeto
zajedno u Europi. Ove godine planirali su proputovati Švedsku, Norvešku i Englesku. Gary je
oboţavao putovanja - još jedna stvar koja im je bila zajednička.
»Dobro ćemo se provesti«, rekao je. 1
Malone, Stephanie i Henrik polazili su automobilom prema Toulouseu kako bi uhvatili let za
Pariz. Odatle će Stephanie nastavili let kući, za Atlan-tu. Malone i Henrik vratit će se natrag u
Kopenhagen. Cassiopeia se pripremala na povratak u dvorac u svom Land Roveru.
Stajala je ispred automobila kad joj je prišao Malone.
Planine su ih okruţivale sa svih strana. Za nekoliko mjeseci, sve oko njih bit će prekriveno
snijegom. Sve je to dio ciklusa. Isto toliko vidljivo u prirodi kao i u ţivotu. Dobro, pa loše, pa
ponovno dobro, pa još lošeg, pa još dobrog. Sjetio se kako je rekao Stephanie prije odlaska u
mirovinu da mu je puna kapa svih tih gluposti. Nasmiješila se njegovoj naivnosti i rekla da dok
god ima ljudi na svijetu, nijedno mjesto neće biti mirno. Igra je svugdje bila ista. Samo su igrači bili
drukčiji.
I to je bilo u redu. Iskustvo prošlog tjedna naučilo ga je da je on jedan od igrača, i da će to uvijek
biti. Ali, ako ga itko pita, reći će im da je prodavač knjiga.
»Ĉuvaj se, Malone«, rekla je. »Više ti neću čuvati leda.«
»Imam osjećaj da ćemo se ponovno sresti.«
Dobacila mu je smiješak. »Nikad ne znaš. Moguće je.«
Vratio se do svog automobila. /
»Što je sa Claridonom?« Malone je upitao Marka.
»Molio nas je za oprost.«
»I ti si mu ga dareţljivo dao.«
Mark se nasmiješio. »Rekao je da je de Roquefort htio spaliti koţu s njegovih tabana, a nekoliko
braće je to i potvrdilo. Ţeli nam se pridruţiti.« Malone se nasmijao. »Jeste li spremni za to?«
»U naše redove su nekoć dolazili puno gori muškarci. Preţivjet ćemo. Gledam na njega kao na
svoju osobnu kaznu.«
Stephanie i Mark su kratko i tiho razgovarali. Već su se prije pozdravili nasamo. Izgledala je
mirno i opušteno. Očigledno je njihovo opraštanje proteklo prijateljski. Malone se radovao zbog
toga. Trebali su se pomiriti.
»Što će biti s kosturnicom i svjedočanstvom?« Malone je upitao Marka. Nije bilo braće oko njih pa
je smatrao sigurnim pokrenuti to pitanje.
»Ostat će zapečaćeno. Svijet je zadovoljan onime u što vjeruje. Ne ţelim to remetiti.«
Malone se sloţio. »Dobra ideja.«
»Ali ovaj Red će se ponovno pojaviti.«
»Tako je«, rekla je Cassiopeia. »Već sam razgovarali s Markom o njihovom uključenju u
dobrotvornu organizaciju koju vodim. Svjetskoj borbi protiv AIDS-a i gladi dobro bi došla
injekcija sredstava, a ovaj Red sada ima mnogo za darovati.«
»Henrik je također počeo lobirati da se uključimo u njegove omiljene dobrotvorne organizacije«,
rekao je Mark. »I ja sam pristao pomoći mu. Tako da će vitezovi templari imati pune ruke posla.
Naše vještine mogu se upotrijebiti u dobre svrhe.«
Pruţio je ruku, koju je Mark srdačno stisnuo. »Vjerujem da su templari u dobrim rukama. Ţelim ti
sreću.«
»I ja tebi, Cotton. I još uvijek bih htio saznati gdje si dobio to ime.«
»Nazovi me jednog dana pa ću ti sve ispričati.«
Ušli su u unajmljeni automobil, s Maloneom za upravljačem. Dok su se smještali i vezali pojaseve,
Stephanie je rekla: »Dugujem ti.« Začuđeno ju je pogledao. »To još nisam čuo od tebe.« »Nemoj se
naviknuti.« Nasmiješio se. »Iskoristi taj dug pametno.« »Da, gospođo.«
Okrenuo je ključ i pokrenuo automobil.
Napomena autora
D ok sam sjedio u kafiću na Hojbro Pladsu, odlučio sam da moj protagonist mora ţivjeti u
Kopenhagenu, uistinu jednom od veličanstvenih gradova svijeta. I tako je Cotton Malone,
prodavač knjiga, postao novi dodatak tom uţurbanom trgu. Također sam proveo dosta vremena u
juţnoj Francuskoj otkrivajući njezinu povijest i razne lokacije koje su toj povijesti pripadale. Veći
dio zapleta pao mi je na pamet dok sam putovao, što je razumljivo kad uzmemo u obzir kvalitete
Danske, Rennes-le-Chateaua i Languedoca. Ali vrijeme je da obrazloţim gdje leţi granica između
činjenica i mašte.
Raspeće Jacquesa de Molayja, kao što je opisano u predgovoru, i mogućnost da je njegov lik
ostavio trag na Torinskom platnu (46. poglavlje), zaključci su Christopherea Knighta i Roberta
Lomasa. Zaintrigirala me ideja koju sam otkrio u njihovom djelu, Drugi Mesija, pa sam njihov
inovativni koncept utkao u svoju priču. Velik dio onoga što su rekli Knight i Lomas -kroz Marka
Nellea u 46. poglavlju — ima smisla i isto tako je u skladu sa svim znanstvenim dokazima o
vremenu iz kojeg potječe koji su prikupljeni o platnu u posljednjih dvadeset godina.
Samostan des Fontaines je izmišljen, ali uglavnom zasnovan na raznim djelićima iz mnogih
putovanja po Pirinejima. Sve lokacije u Danskoj su stvarne. Katedrala u Roskildeu i grobnica
Christiana IV. (5. poglavlje), uistinu su veličanstvene, a pogled s Okruglog tornja u Kopenhagenu
(1. poglavlje) uistinu vas podsjeća na neko drugo stoljeće.
Lik Larsa Nellea sastavljen je od mnogih muškaraca i ţena koji su svoje ţivote posvetili pisanju o
Rennes-le-Chateau. Pročitao sam mnoge izvore, od kojih su neki graničili^ bizarnim, a drugi s
glupošću. No, svaki je na svoj način pruţio jedinstveni pogled u ovo uistinu misteriozno mjesto.
Kad smo već kod toga, treba spomenuti nekoliko stvari:
Knjiga Pierres Gravees du Languedoc, Eugenea Stubleina (prvi put spomenuta u 4. poglavlju) dio
je folklora Rennesa, iako je nitko nikad nije vidio.
Kao što je navedeno u 14. poglavlju, knjiga je upisana u katalog Bibliotheque National* u Parizu,
ali same knjige nema.
Originalnog nadgrobnog spomenika Marie d'Hautpoul de Blanchefort više nema, vjerojatno ga je
uništio sam Sauniere. No, navodno je 25. lipnja 1905. napravljen crteţ tog spomenika, a napravilo
gaje znanstveno društvo koje je tada bilo u posjetu. Crteţ je konačno objavljen 1906. No, danas
postoje barem dvije inačice tog navodnog crteţa pa je teško reći koji od njih je original.
Sve činjenice koje se odnose na obitelj d'Hautpoul i njihovu povezanost s templarima su istinite.
Kao što je opisano u 20. poglavlju, otac Bigou bio je Mariein ispovjednik i uistinu je naredio
postavljanje njezinog nadgrobnog spomenika deset godina nakon njezine smrti. Također je
pobjegao iz Ren-nesa 1793. i nikad se nije vratio. Je li iza sebe zaista ostavio tajne poruke moţemo
samo nagađati (sve je to dio draţi Rennesa), ali mogućnost otvara put za vrlo zanimljivu priču.
Ubojstvo oca Antoinea Gelisa zaista se dogodilo, na način kako je opisano u 26. poglavlju. Gelis je
zaista bio povezan sa Sauniereom, a neki špekuliraju da je Sauniere na neki način bio povezan s
njegovom smrću. No, dokazi takve povezanosti ne postoje, a taj zločin je do dan danas ostao
neriješen.
Nalazi li se grobnica ispod crkve u Rennesu nikad neće biti otkriveno. Kao što je navedeno u 32. i
39. poglavlju, mjesni sluţbenici ne dopuštaju ikakvo istraţivanje. Ali majstori Rennesa negdje su
trebali biti pokopani, a njihova grobnica do danas nije pronađena. Reference koje upućuju na
grobnicu navodno pronađene u ţupnom listu, kao što je spomenuto u 32. poglavlju, istinite su.
Vizigotski stup spomenut u 39. poglavlju postoji i izloţen je u Rennesu. Sauniere je uistinu
okrenuo stup naopako i na njega urezao riječi. Povezanost između 1891 (1681 kad se okrene
naopako) i nadgrobnog kamena Ma-rie d'Hautpoul (i natpis 1681 na njemu) uistinu graniče sa
slučajnošću, ali natpisi zaista postoje. Moţda negdje unutar svega toga zaista postoji poruka.
Sve zgrade i sve što je Sauniere izgradio oko crkve u Rennesu je stvarno. Deseci tisuća posjetitelja
svake godine posjete Sauniereovo imanje. Povezanost 7-9 moja je ideja, zasnovana na
razmišljanjima dok sam proučavao Vizigotski stup, postaje kriţnog puta i razne druge predmete u
i oko crkve u Rennesu. Koliko ja znam, nitko nije pisao o ovoj povezanosti 7 i 9. Moţda će to biti
moj osobni doprinos sagi o Rennesu.
Noel Ĉorbu ţivio je u Rennesu, a njegov udio u stvaranju priča oko tog mjesta vrlo je stvaran (29.
poglavlje). Izvanredna knjiga, Blago Rennes-le-Chdteaua: Rješenje misterije, koju su napisali Bill
Putnam i John Edwin Wood, u detalje opisuje Corbuove izmišljotine. Ĉorbu je uistinu kupio
Sauniereovo imanje od svećenikove ljubavnice u kasnijim godinama. Većina se slaţe da je, ukoliko
je Sauniere išta znao, vjerojatno to podijelio s ljubavnicom. Dio legende (vjerojatno još jedna od
Corbuovih priča) je da je ljubavnica rekla Corbuu istinu prije nego što je umrla 1953. Ali to nikad
nećemo saznati. Ono što znamo jest da je Ĉorbu profitirao na maštanju o Rennesu, i on je 1956. bio
izvor prvih novinskih priča o navodnom blagu. Kao što je navedeno u 29. poglavlju, Ĉorbu je
zaista napisao rukopis o Rennesu, ali te stranice su nestale nakon njegove smrti 1968.
Nakon nekog vremena, legenda o Rennesu ovjekovječena je u knjizi iz 1967., Prokleto blago
Rennes-le-Cbdteaua, Gerarda de Sedea, prihvaćene kao prve knjige na tu temu. U njoj ima puno
fikcije, većina koje je prepričavanje Corbuove originalne priče iz 1956. Konačno je Henry Lincoln,
britanski redatelj, naišao na tu priču i njemu se pripisuje popularizacija Rennesa.
Slika Ĉitanje zakona Caridada, Juan de Valdes Leala, trenutno se nalazi u španjolskoj crkvi Santa
Caridada. Ja sam je prebacio u Francusku, budući da je njezin simbolizam bio neodoljiv. Sukladno
tome, njezino pripadanje priči o Rennesu moja je mašta (34. poglavlje). Papinska palača u
Avignonu dosljedno je opisana, osim što se tiče arhiva, što sam sam smislio.
Kriptogrami su uistinu dio priče o Rennesu. Oni koji se nalaze u ovoj knjizi napravljeni su iz moje
mašte.
Rekonstrukcija dvorca u Givorsu zasnovana je na stvarnom projektu koji se trenutno odvija u
Guedelonu, u Francuskoj, gdje radnici grade dvorac iz trinaestog stoljeća koristeći samo alat i
sirovine iz tog vremena. Pothvat će uistinu trajati desetljećima, a lokacija je otvorena za javnost.
Templari su, naravno, postojali, a njihova povijest je precizno opisana. Njihov Zakon također je
precizno citiran. Pjesma u 10. poglavlju je stvarna, a njezin autor je nepoznat. Sve što je Red
postigao, a što je opisano u ovoj knjizi, istinito je i stoji kao dokaz organizacije koja je očigledno
ţivjela prije svog vremena. Što se tiče izgubljenog blaga i znanja templara, ni jedno ni drugo nije
pronađeno od Ĉistke u listopadu 1307., iako ih je francuski Filip IV. uistinu dugo traţio. Priča o
kolima koja voze prema Pirinejima (48. poglavlje) zasnovana je na drevnim povijesnim
referencama, iako ništa od toga ne moţe biti uzeto kao sigurno.
Naţalost, ne postoje Kronike Reda. No, moţda ti dokumenti čekaju nekog avanturista koji će
jednog dana pronaći izgubljeno templarsko blago. Ceremonija inicijacije iz 51. poglavlja precizno
je reproducirana korištenjem riječi koje je zahtijevao Zakon. Pogrebna ceremonija, opisana u 19.
poglavlju, izmišljena je, iako su Ţidovi iz prvog stoljeća uistinu pokapali svoje mrtve na sličan
način.
Šimunovo Evanđelje plod je moje mašte. No, alternativni koncept načina na koji je Krist moţda
»uskrsnuo« došao je iz odlične knjige, Uskrsnuće, mit ili stvarnost Johna Shelbyja Spongea.
Proturječja između četiri knjige Novog zavjeta vezana uz uskrsnuće (46. poglavlje), izazivaju
znanstvenike već stoljećima. Ĉinjenica da je samo jedan razapeti kostur ikad pronađen (50.
poglavlje) zaista dovodi do pitanja, kao i mnogi komentari i izjave. Jedna od njih posebno, ona
koja se pripisuje Papi Leu X. (1513.-1521.) privukla mi je pozornost. Leo je bio Medici, moćan
muškarac kojeg su podrţavali snaţni saveznici, a vodio je crkvu koja je u to vrijeme suvereno
vladala. Njegova izjava bila je kratka, jednostavna i vrlo čudna za glavu Rimske katoličke crkve.
I zaista, to je bila iskra iz koje je stvorena ova knjiga.
Ovaj mit o Kristu dobro nam je posluţio.
KRAJ
06.03.2010.
Bilješka o piscu
Prve dvije knjige Stevea Berryja, Soba boje jantara i Roma-novoproročanstvo postali su bestseleri.
Njegova treća knjiga, Treća tajna postala je bestseler New York Timesa. Pisac ţivi u obalnom
dijelu drţave Geor-gije, gdje radi kao odvjetnik koji je više puta proputovao Karibe, Meksiko,
Europu i Rusiju. Prava na izdavanje ove knjige izdana su u trideset i dvije zemlje. Trenutno radi
na svom novom trileru. Posjetite njegovu internetsku stranicu www.steveberry.org.

Ovo je djelo plod mašte. Posrijedi je priča o

Studeni

Andrej Ivanuša

Edo PoPović Lomljenje vjetra

FENOMEN KVAZIUČENJAKA - Ehlus

DANAS NIJE UTORAK

str. 17.-24. - Lectorium Rosicrucianum

ovdje - Prelog

K. Pintarić – Ljubav je sve

ivan pernar - mehanika novca

Untitled