close

Enter

Log in using OpenID

183-184

embedDownload
60. Zagrebački festival | 60. rođendan Zlatka Tanodija | 50. glazbena tribina
Opatija | 50. rođendan Sanje Drakulić i Srećka Bradića | 40 godina diskografije
Zrinka Tutića | 30 godina stvaralaštva Tomislava Uhlika | 15 godina Gudačkog
kvarteta Rucner | 15 godina grupe Elemental | 1.Međunarodna autorska
kreativna konferencija (MAKK) u Zagrebu
ISSN 1330–4747
NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 183/184 | prosinac 2013. | CIJENA 22 kn
Sretan Božić i nova 2014. godina!
15 godina
Elementala
Tvornica kulture Zagreb 16. studenog 2013.
(tekst na str. 40-41)
Nadamo se da će vam novi broj
uljepšati božićne blagdane i ulazak u
novu, sretnu 2014. godinu.
A
J
N
A
R
R
Jana Haluza
2
Antun Tomislav Šaban i Mitko Čatalbašev
fakulteta, koja je iznijela komparativni pregled tarifa u zemljama srednje i
istočne Europe, i glavni tajnik HDS–a,
Antun Tomislav Šaban, koji je u svojstvu dopredsjednika ECSA–e i člana
Upravnog odbora vijeća glazbenih autora CIAM–a iznio svoj pogled na sustave kolektivne zaštite i njihov odnos
Polemika o
demantijima
U
prošlom broju Cantusa, kolega Srzić najprije odapinje otrovne
strijele, ali se odmah
potom povlači i ne
želi dalje polemizirati.
U međuvremenu Dubrovački simfonijski orkestar ide tragom ostalih hrvatskih
izvođačkih tijela i veselo djeluje bez šefa–
dirigenta ili umjetničkog ravnatelja. Takva
smo mi zemlja, uskoro ćemo igrati jedini
na svijetu i nogomet bez trenera. Moram
nažalost priznati da ni to nije lošije od nekompetentnog šefa–dirigenta. Onog koji,
ne bi li sačuvao svoju stolicu, spremno
podupire bolesno lažljive pothvate svojeg
ravnatelja. Kako slika govori više od riječi,
prosljeđujem fotografije snimljene na spominjanom koncertu Dubrovačkog simfonijskog orkestra u Washingtonu, od kojih
najviše govori slika publike. A o kompetentnom vođenju izvođačkih tijela u Hrvatskoj
rado bih polemizirao! (Mladen Tarbuk)
s autorima. Ovogodišnjim seminarom
obilježena je i deseta obljetnica utemeljenja regionalnog ureda CISAC–a za
srednju i istočnu Europu u Budimpešti,
s kojim Hrvatsko društvo skladatelja i
služba Zaštite autorskih muzičkih prava od početka blisko i uspješno surađuju. (HDS)
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
V
I
BROJ 182, LISTOPAD 2013.
za nas je vrhunac stvaralačke
godine: jesenski mjeseci uvijek su za naše skladatelje najproduktivnije doba, o čemu
svjedoči ispunjenost naših
stranica. Teško da ćemo u
jednom broju imati toliko popraćenih događaja, međunarodnih i hrvatskih tribina, festivala ili autorskih
koncerata: u ovom broju naći ćete
osvrte na jubilarni 60. Zagrebački
festival, jubilarnu 50. Glazbenu tribinu Opatija, obljetničke autorske
koncerte Tomislava Uhlika, Srećka
Bradića, Zlatka Tanodija, Sanje Drakulić… Uz to, govorimo o, ili dajemo
riječ, našim istaknutim članovima
koji su priznanjima ili zaokruženim
stvaralačkim opusima obilježili naš
glazbeni krajolik: skladatelji Zrinko Tutić (četrdeset godina njegove
diskografije) i Arsen Dedić (pedeset
godina solističke karijere) te muzikologinja dr. sc. Zdenka Weber
(Nagrada Josip Andreis HDS–a). U
svjetlu pristupa naše zemlje Europskoj uniji intenzivira se angažman u
povezivanju naših članova sa svjetskim udrugama i trendovima, pa
tako se niz probranih hrvatskih autora pridružuje CISAC–ovoj inicijativi
Program veleposlanika i sudjeluje u
međunarodnom podizanju svijesti
o potrebama umjetnika u današnjem digitalnom okruženju, dok naši
predstavnici predvode CISAC–ov
10. regionalni seminar u Budimpešti.
Vrhunac je takvih težnji HDS ZAMP–
ova ključna uloga u priređivanju 1.
Međunarodne autorske kreativne
konferencije u Zagrebu (MAKK,
9. — 11. prosinca) koja je dodatno
učvrstila vodeći položaj naše zemlje
u regiji u pogledu regulacije Zakona o autorskim i srodnim pravima.
Upravo u tom kontekstu, u prvom
su planu ovoga broja prvi koncert
Zlatana Stipišića Gibbonija u Beogradu, kao i posljednji zagrebački
nastup sve popularnijeg bosanskohercegovačkog benda Dubioza
Kolektiv. Od »općih tema« ne propustite saznati što znači uspjeti na
području pop–glazbe u Hrvatskoj,
te zašto glazbeni producent Srđan
Sekulović Skansi neprestano ulaže
u sebe, plaćajući skupe seminare
kod najvećih svjetskih stručnjaka.
eć desetu godinu
u Budimpešti se
održava regionalni
seminar autorskih
društava
srednje
i istočne Europe.
Djelatnici HDS–ZAMP–a redovito sudjeluju na tom događaju koji okuplja
stručnjake i profesionalce s područja
autorskih prava iz bivših socijalističkih
zemalja, od Slovenije i Češke, do Rusije
i srednjoazijskih republika. Ove je jeseni seminar održan 27. i 28. studenoga
na temu dobrog upravljanja društvima
za kolektivno ostvarivanje prava, te
njihov odnos s mjerodavnim državnim
tijelima. U dvorani mađarskog društva
ARTISJUS okupilo se više od stotinu
sudionika — predstavnika pedesetak
društava s područja glazbe, literature
i filma, državnih tijela, međunarodnih
udruga i znanstvenih ustanova. Od
dvanaest predavača bilo je čak dvoje iz
Hrvatske: dr. sc. Romana Matanovac,
profesorica sa zagrebačkog Pravnog
G
i
Dragi čitatelji Cantusa,
A
Riječ urednice
Hrvatski stručnjaci na 10. regionalnom
seminaru CISAC–a u Budimpešti
E
UVODNIK
Hrvatsko društvo skladatelja raspisuje 2. prosinca 2013.
NATJEČAJ
za potporu produkcije hrvatske glazbe u inozemstvu
I. Hrvatsko društvo skladatelja
(dalje: HDS) Natječajem podupire aktivnosti hrvatskih skladatelja,
svojih članova, na međunarodnoj
glazbenoj sceni ili tržištu.
ili poštom, na adresu: Hrvatsko
društvo skladatelja, Berislavićeva
9, 10 000 Zagreb. Svi materijali čuvat će se najviše 15 dana nakon
objave rezultata.
II. Cilj Natječaja je povećati konkurentnost glazbenih djela i produkcije hrvatskih autora u međunarodnom i globalnom kontekstu,
čime bi na kvalitetan način ostvarili dodatnu prepoznatljivost svoje zemlje, njezine kulture, glazbe
i identiteta. Natječajem se podupire i promiče glazbeno stvaralaštvo svih žanrova na način kojim se
stimulira kvaliteta i izvrsnost. Projekti koji se prijavljuju moraju biti
osmišljeni za prezentaciju na međunarodnoj sceni ili tržištu, iz čega
se isključuju zemlje regije (Slovenija, BiH, Srbija, Kosovo, Crna
Gora, Makedonija).
V. Materijali svakako moraju sadržavati dokumentaciju iz kojih su
razvidni kontakti sa stranim partnerima: izvođačima, producentima, diskografima i slično. Također
moraju sadržavati kvalitetne audio
ili notne zapise,
III. Natjecati se mogu isključivo redoviti članovi HDS–a koji taj status imaju dulje od pet godina i
koje HDS i njegova Služba ZAMP
putem punomoći zastupaju u cijelom svijetu. Natjecatelji također
moraju biti državljani Republike
Hrvatske sa stalnim prebivalištem
u RH, koji su prije pristupanja Natječaju ostvarili prepoznatljivu
umjetničku karijeru u RH.
IV. Natjecatelji su dužni podnijeti HDS–u detaljan umjetnički, organizacijski i financijski opis projekta za koji traže sufinanciranje,
zaključno s 13. siječnja 2014. godine, s naznakom »Za međunarodni natječaj« na urudžbeni zapisnik
VI. HDS može uvjetovati dodjelu
potpore određenim izmjenama u
projektu, suradnjom u medijskom
predstavljanju, te odgovarajućom
promocijom važnosti zaštite autorskog prava, HDS–a ili ZAMP–
a u projektu.
VII. Potpora iznosi najviše 150.000
kuna, namijenjena je jednom projektu i nedjeljiva je. Udio HDS–a
u financiranju projekta ne može
biti veći od 50%. HDS pridržava pravo da potporu ne dodijeli.
HDS će od dobitnika potpore tražiti financijsku i programsku dokumentaciju o utrošku dobivenih
sredstava.
VIII. Odluku o dobitnicima potpore
donijet će Predsjedništvo HDS–a
na prijedlog Stručnog povjerenstva sastavljenog od istaknutih
skladatelja i drugih umjetnika odgovarajućeg područja, najkasnije do 29. siječnja 2014. godine, o
čemu će javnost biti obaviještena
putem interneta.
3
Gibonni prvi put u Beogradu, Kombank Arena, 25. 10. 2013.
Kad emocije poprskaju brodolomnike
T
D
Piše: Petar Popović
a se ne lažemo, on
je sinonim onoga
što nam svima negdje duboko nedostaje. Fali nam taj
šlager s emocijama
i u dosluhu s vremenom. Civiliziran,
dobro napravljen i vrhunski izveden.
To Srbi nemaju, kao što Hrvatima, čini
se, nedostaju naši narodnjaci, oni kafanski, najprizemniji, kojih smo odavno
siti i rado bih da ih se odreknemo, a nikako nam ne polazi za rukom. Gladni
smo i jedni i drugi onoga što nemamo,
ali se ustežemo da to glasno priznamo.
Zato nas povremeno zadese emotivni
udesi. Zapravo, htio bih da kažem koju
o Zlatanu, sinu šjora Ljube Stipišića,
poznatijem kao Gibonni.
Bilješka o piscu: Petar Popović, za prijatelje (ali i sve one koji malo dulje prate pop–glazbu) Peca, živa je legenda
srpskog i nekada jugoslavenskog novinarstva, kako mu najčešće tepaju na
internetskim stranicama ako uguglate
njegovo ime. Pisac, novinski, televizijski i diskografski urednik, promotor rocka. Sebe najradije naziva jednostavno
rock–novinarom i reći će: Moja starost
(rođen je 12. srpnja 1949., nap. ur.) lepša
je zbog privilegije da sretnem i razgovaram s puno čudaka koji su darom bogatili život naše generacije. I čija sam neka
razmišljanja preneo čitaocima. »I približio
im njihovu glazbu«, dodao bih, kao što
to čini i ovaj put u svojem nadahnutom
osvrtu na prvo Gibonnijevo gostovanje u
Beogradu.
Lucidan i neposredan
G
lazbenih čudotvoraca
poput Zlatana Stipišića sve
je manje. Odajem mu duboko
poštovanje jer mi je u vremenu
prijevara i obmana pomogao da
ponovo poželim biti vjernik.
4
Njegov se koncert s razlogom čekao
dugo. Gibonni je jedini stvorio ozbiljnu regionalnu karijeru s reperkusijama. Veći se kantautor od njega nije
oglasio na zajedničkim prostorima u
posljednja dva desetljeća. A opet, nikada nije gostovao u Beogradu. U vremenima kad se u svim državama bivše Jugoslavije pozicionirala velika zbrka što bi se moglo smatrati modernim
mainstreamom, upravo je on u toj srednjoj struji koja je iskrila između isključivosti etno muzike i »rocka za ugodno starenje«, tijekom solističke karijere napravio najviše najboljeg. U svojem je stvaralaštvu pomirio nepomirljivosti lokalnog i svjetskog, te publici
širokog pejzaža ponudio glazbu koje
se nikad i nigdje ne treba odreći. Čudesnom dosljednošću stvaranja, lucidan i neposredan unutarnji poetski Stipišićev svijet, bez lažnog filozofiranja i
mudrijašenja, bez usiljenih pouka i poruka, s čednim osjećanjem djetinjstva
u osjetilu, mladićstvom u odrastanju,
roditeljstvom u zrenju, spasilačkom
Noinom arkom ljepote i dobrote, vjere, nade i ljubavi uplovio je u nas same,
u našu privatnu Oceaniju čije obale je
izmišljao i kotirao, a o kojima smo mi
kontinentalci dugo maštali. Na pozornici ga nisam vidio punih dvadeset pet
godina. Do glavnog grada Srbije stizao
je dugo preko Vojvodine. Prije dvije jeseni u Novom Sadu je rekao: U Beograd ću kako treba ili nikad neću doći...
Tako i bi.
Panorama emocija
Pogasi svjetlo unutar pune, najveće,
prijestolničke koncertne dvorane i pjesmom Mirakul istog trena uvede svoj
prvi ovdašnji nastup u čudesnu atmosferu. Vidjevši to, i slušajući kako se
more publike talasa u muzici, odmah
mi nešto sijevnu kroz glavu. Taj dolje pod reflektorima, zasut tolikom ljubavlju prisutnih, taj Gibonni je kao Vukas, kao Beara, kao Smoje, kao Matošić, kao Runjić, kao Jerković, kao Oliver, kao Slišković, kao glasovi klape
Cambi. Za sve njih pojedinačno ovdje
odavno živi uzdah divljenja — majstor
s mora.
Njegov teren je nepredvidiva panorama emocija. Baš u tom prostoru muzikom, toplinom i porukama tvori nježnu
liturgiju, podsjećajući na biblijsku istinu da su ljubav i trpeljivost nužni ako
želimo, uprkos svemu, ostati zdravi.
Spaja duhovno i pučko, stvara od novobeogradske Arene istovremeno katedralu, trg i kafanu, na način i s mjerom koja ga izdiže iznad svake usporedbe. Opkoljena aureolom posvećenosti i slane magije iz koje se rodila ne
samo Gibonnijeva glazba nego i scenska umjetnost, sve je to više nego duhovna hrana!
Ona se može osjetiti čak i kad se ne
mogu do kraja racionalno shvatiti lomne niti pjesama, metafore i brojne literarne skice. Najviše djeluje i plemeni
istinitošću i postojanošću svojeg uzvišenog tona.
Jezgroviti tragovi njegova autorskog
jezika, u rasutom poretku pjesama,
kriju bezbroj tajnih vještina, ne ostajući nikad bez snažnih unutarnjih tonaliteta. Zahvaljujući vrsnim muzičarima koji ga prate, Gibonnijev koncert
u svakoj pjesmi dobiva glazbenu pozadinu koja cjelokupni nastup vodi prema višim sferama. U gotovo tri sata, to
je pun krug od Mirakula do Mirakula i,
ako me pamćenje služi, dvadeset sedam pjesama koje predstavljaju presjek impozantne karijere, uključujući
najnoviju englesku ploču 20th Century
Man. Redaju se zborske svečanosti:
Činim pravu stvar, Ovo mi je škola, Zamoli me (Možda ti je ispod časti), U ljubav vjere nemam, Libar, Ne odustajem,
Tajna vještina, Hodaj, Anđeo u tebi, Slavim ove dane što si tu, Ljudi, zviri i beštimje, Budi moja voda, Žeđam, Došlo
vrime da se pomirim sa svitom, Oprosti,
Zlatne godine, Tempera, Posoljeni zrak,
Povedi me, Cesarica sve do Vrata moje
sestre...
Trijumf rijetkog talenta
Ima ljudi među zvijezdama pozornice
koji te dobrotom zanesu, pa se osjetiš
ispunjeniji i bogatiji upravo zbog prisutnosti posebne predanosti i plemenitosti. Onda si, bar dok traje ta čarolija, prinuđen da budeš i sam bolji nego
što znaš da jesi. Zato kada kažem koncert za pamćenje, uvijek mislim na pobjedu emocija i plemenitosti u produkcijski vrhunskom programu. Kad Gibonni pjeva, u svom je svijetu, u zavičaju brodolomnika i poeta. Tek na trenutke gleda u publiku, ali uglavnom
zatvorenih očiju bježi u pore svojih pjesama. On ne ruši glasom (samo piva da
ga ne pojide mrak), ali zato uvijek zna
od svojih nedostataka, okružen doista
vrhunskim suradnicima (markantni vokal Tea Brajčića) i sjajnim gostima, napraviti dodatnu prednost: Maya Azucena, Damir Urban, Vlatko Stefanovski,
Steve Stivens, Zbor londonske gospel
zajednice... Njegov je koncert, jedno-
stavno, u nerazmjeru sa stvarnošću u
kojoj živimo. To nije zvučna i vizualna
iluzija, već trijumf rijetkog talenta, dugog rada i skupe investicije nekoga tko
iz uvjerenja ulaže u ono u što vjeruje i
što voli.
Kralj glam rocka i električni ratnik
Marc Bolan 1973. godine dominirao je
top–listama (20th Century Boy) pjevajući o rockenrolleru, novom Robinu Hoodu, koji ubada kao pčela, juri kao auto i
želi biti dečko 20. vijeka. Petnaest godina poslije veliki Ray Davies, autor fantastičnog opusa grupe Kinks, odgovorio mu je (20th Century Man) da ga ni
majka ne razumije što to radi na rubu
ludila. On, čovjek 20. stoljeća, koji ne
želi to ovdje i sada da bude. Poslije svega imamo, izmaknutog na distancu od
četiri desetljeća, Gibonnija (20th Century Man) sa senzibilitetom dovoljno
zrelim i profesionalno zapakiranim da
se u 21. stoljeću osjeća ponosno kao
dio velike pustolovine, ne zaboravljajući da su on i njegova glazba skup svih
nevjerojatnih iskustava prošlog stoljeća. Koliko u svojem radu Gibonni kao
Čovjek dvadesetog vijeka hrabro spaja zvuk svojeg dalmatinskog zavičaja s
modernim tokovima popularne glazbe,
toliko taj autor fine prašine na stihovima i arija što obilježavaju vrijeme, istovremeno simbolizira stav da bez kompleksa valja ljubiti domaće a pritom
ne mrziti tuđe niti se odreći vrijednosti zbog kojih je davno, radoznao i čist,
ušao u glazbu.
Glazba djeluje na raspoloženje, zdravlje, na sve. Postoje mnoge pjesme koje
te kad si loše znaju vratiti u život. To je
čudo glazbe. Upravo je tako rekao nedavno otišli Lou Reed. A taj gad, život,
ponekad me unutarnjim vodičem za
brodolomnike i anđele promatrače tjera da dodam: Na prostoru mojeg jezika
i mojih osjećanja, muzičkih čudotvoraca poput Zlatana Stipišića sve je manje. Odajem mu duboko poštovanje jer
mi je u vremenu prijevara i obmana pomogao da ponovo poželim biti vjernik.
BOJAN HOHNJEC
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
B
aš u prostoru emocija,
Gibonni muzikom,
toplinom i porukama tvori
nježnu liturgiju, podsjećajući
na biblijsku istinu da su
ljubav i trpeljivost nužni ako
želimo, uprkos svemu, ostati
zdravi.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
o nije zvučna i vizualna iluzija,
već trijumf rijetkog talenta, dugog
rada i skupe investicije nekoga tko iz
uvjerenja ulaže u ono u što vjeruje i što
voli.
U stvaralaštvu je pomirio nepomirljivosti lokalnog i svjetskog te publici širokog pejzaža ponudio glazbu koje se nikad i nigdje ne treba odreći.
5
TRIBINE
50. Zagrebački festival
Uspješna 1. Međunarodna autorska kreativna konferencija u Zagrebu, 9. — 11. prosinca 2013.
Svečanost dodjele priznanja, 5. studenoga u klubu Matis (Matica iseljenika)
Autorstvo i kreativnost — snaga za 21. stoljeće
Najzaslužnijima u šezdeset godina
Zagrebačkog festivala
Suradnja udruga: HDS ZAMP–a, Instituta hrvatske glazbe, Hrvatskoga društva za autorsko pravo i Adria MC–a.
Anastazija Vržina
Među šezdeset govornika,
na konferenciji
su bila mnoga
javnosti dobro
poznata imena. Pozdravnim su je govorima otvorili skladatelj i
zamjenik ministrice kulture Berislav Šipuš i ravnateljica DZIV–a
Ljiljana Kuterovac. Izvrsno
predavanje o
novostima u
tretmanu autorskih djela
u zakonodavstvu Europske
unije održao je Patrick Ager, glavni tajnik ECSA–e (Europskog saveza skladatelja), a jedna od zvijezda konferencije bila je i Marie–Françoise Marais,
direktorica francuskog HADOPI–a, tamošnje vladine agencije za borbu protiv online piratstva. Ona je sudionicima
Dino Šaran, Tonči Huljić i Zoran Predin
bila pravi međunarodni skup. Predavači i sudionici okruglih stolova pristigli su
iz zemalja članica Europske unije: Austrije, Francuske, Poljske, Slovenije, ali i
iz regije — Srbije, Bosne i Hercegovine
i Crne Gore. 6
I
Marie–Françoise Marais, direktorica francuskog HADOPI–a
ljić, Zoran Predin, Dino Šaran, Dragan
Brajović, Želimir Babogredac,Tomo In
der Muehlen, Igor Geržina, Phat Phillie,
Ela Radić, Silvije Varga, Nikola Vrdoljak,
Ivan Brezak Brkan, Eddy i Dus, Neno
Belan, Massimo i brojni drugi. Svi su
oni zainteresirani za priznavanje doprinosa kreativnih pojedinaca i udruga
nacionalnoj kulturi i gospodarstvu.
Hrvatski autori — veleposlanici CISAC–a
hrvatski autori uključili su se u novopokrenutu međunarodnu inicijativu CISAC–a pod nazivom Program veleposlanika. Ideja inicijative jest okupiti skupinu priznatih autora koji bi bili voljni poduprijeti i
uključiti se u promotivne aktivnosti CISAC–a, na dobrobit šire kreativne zajednice. CISAC konstantno djeluje na polju širenja međunarodne prepoznatljivosti i predstavljanja autora i njihovih društava.
Bivši predsjednici CISAC–a, Robin Gibb i Hervé di Rosa, uspješno su utjecali
na političare u mnogim zemljama, a to iskustvo pokazalo je ne samo nužnost
da se autori uključe u djelovanje CISAC–a nego je potenciralo i donošenje
sljedećeg koraka: Programa veleposlanika. Na poziv HDS–a i HDS ZAMP–a,
inicijativi su se rado odazvali hrvatski skladatelji različitih naraštaja i glazbenih
žanrova. Oni će se pridružiti kampanji podizanja svijesti o potrebama umjetnika u današnjem digitalnom okruženju te važnosti sustava kolektivne zaštite
autorskih prava. Davanjem izjava ili stavljanjem svojeg potpisa na zajedničke
rezolucije, oni će, kao dio velike svjetske skupine uglednih autora, pomoći
kampanji u ostvarenju njezine svrhe. Veleposlanici će djelovati prema potrebi
te će imati punu potporu HDS ZAMP–ova i CISAC–ova tima. U predsjedničkom mandatu francuskog skladatelja Jean–Michela Jarrea, u Program
CISAC–ovih veleposlanika od hrvatskih skladatelja zasad su se uključili Alfi
Kabiljo, Ante Pecotić, Arsen Dedić, Boris Đurđević, Dubravko Detoni, Frano
Parać, Hrvoje Hegedušić, Husein Hasanefendić, Krešimir Seletković, Miroslav Buljan, Mladen Tarbuk, Neno Belan, Pavle Dešpalj, Rajko Dujmić, Tamara Obrovac, Zlatan Stipišić Gibonni, Zrinko Tutić i Zoran Juranić. Tamara
Obrovac, priznata hrvatska kantautorica i jazz glazbenica, a odnedavno i
veleposlanica CISAC–a, rado se odazvala pozivu društva te je inicijativu pozdravila ovim riječima: Uvažavanje mišljenja, stavova i specifičnosti svih zemalja pripadnica globalne zajednice autora, čini mi se pozitivnim potezom,
usmjerenim većoj povezanosti i usklađenosti te zajednice. Za mene funkcija
ambasadorice CISAC–a znači priliku da još bolje upoznam odnos autora i
njihovih prava na globalnom planu, te pridonesem sa svim ostalim hrvatskim
ambasadorima još aktivnijem uključenju Hrvatske u globalnu zajednicu autora. (HDS)
eti dan u studenome
imao je neuobičajeno
toplu večer, barem u
zagrebačkom klubu
Matis pokraj Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Svečanost Hrvatskog
društva skladatelja kojom je obilježeno
šezdeset godina Zagrebačkog festivala
razgalila je srca i ugrijala duše mnogobrojnih velikana i diva hrvatske popularne glazbe. Bila je to prigoda da se na
jednom mjestu okupe neki od zaslužnih ljudi iz povijesti našeg najdugovječnijeg festivala: od skladatelja, od kojih
sve i počinje, do izvođača, aranžera i
direktora festivala.
Uzdasi za izgubljenim
vremenom
Nisu ostali zaboravljeni ni ostali bez kojih nema niti jedne velike glazbene ma-
ali njihove su pjesme ostale.
kumentarnog filma iz serije Zanimanje — skladatelj koju u koprodukciji s
HRT–om pokreće HDS. Film urednice
Jane Haluze te je večeri i pretpremijerno prikazan, a maestro Ljubo je i u filmu
i tijekom ovacija okupljenih nakon filma
oduševljavao izjavama i entuzijazmom,
neuništivim šarmom »stare škole«.
Dio večeri u kojemu su po priznanja
dolazili sami dobitnici — tridesetero
njih — bio je, naravno, mnogo veseliji. Ponovni susret sa starim znancima
razveselio je mnoge. Tereza Kesovija nije dugo vidjela Đelu Jusića, Zdenka Kovačiček i Radojka Šverko oduševljeno su pljeskale Marku
Novoselu, Hrvoju Hegedušiću i Dragi Dikliću; Gabi Novak je pozdravila sve i ispričala
Arsena zbog izostanka, a i Zdenka Vučković preuzela je zahvalnicu i za supruga Krešimira Oblaka kojega
su zdravstvene tegobe spriječile u dolasku. Maja Perfiljeva,
zaslužna za neke od
najljepših tekstova domaće glazbe, bila je
ganuta pljeskom koji
K
ako je čitano ime za imenom,
okupljeni su uzdisali
prisjećajući se prošlih vremena i
velikih uspjeha.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Doprinosi kreativaca
Treba čuvati delikatne, osjetljive autore koji nemaju sposobnost zarađivanja novca, rekao je u videoporuci veliki
skladatelj Arsen Dedić, koji je bio među
najčešće citiranim sudionicima konferencije. Svjetski poznati književnik Miljenko Jergović osvrnuo se na pitanje
naknade autorima za posudbu knjiga u
javnim knjižnicama i zaželio svima koji
stoje na braniku autorskih prava puno
uspjeha u budućnosti i vedrine u pristupu — jer nas samo ona može spasiti.
U velikom skupu kreativaca i kulturnih
poduzetnika sudjelovali su i Hrvoje Hribar, Damir Urban, Miro Gavran, Vinko
Brešan, Neven Frangeš, Ante Pecotić,
Seid Serdarević, Hrvoje Krstulović, Paolo Sfeci, Nikola Francetić, Tonči Hu-
P
Piše: Milan Majerović Stilinović
Anastazija Vržina
U žarištu izlaganja i rasprava bila je trenutačna pozicija autora i umjetnika te
rad njihovih udruga reguliran Zakonom
o autorskim i srodnim pravima i drugim
pravnim aktima. O temama kao što su
turbulentna gospodarska situacija, izazovi interneta i digitalnog doba ili potreba za sustavnom edukacijom najmlađe
generacije o autorskim i srodnim pravima, raspravljali su domaći i inozemni
pravni stručnjaci, ali i skladatelji, filmski
redatelji, književnici, izvođači, diskografi, glazbeni publisheri, novinari, medijski djelatnici, nakladnici knjiga, organizatori festivala, filmski distributeri, voditelji digitalnih servisa koji publici nude
legalan pristup autorskim djelima i drugi predstavnici kreativnih industrija.
Uz probuđene uspomene, svi su uzvanici ponijeli i poklon HDS–a, kompilaciju 60 godina Zagrebačkog festivala,
glazbeni vremeplov od 121 pjesme na šest CD–ova.
Publika — nagrađeni i njihovi poklonici
Osim uspomena, uzvanici su ponijeli
i poklon HDS–a, kompilaciju 60 godina Zagrebačkog festivala. Taj glazbeni
vremeplov od 121 pjesme na šest CD–
ova donosi pregled festivalske raznolikosti i inovativnosti koji je festivalu, kako
kažu autori kompilacije Croatia Recordsa — Želimir Babogredac i Zlatko Turkalj: ...dugi niz godina osigurao publiku,
diskografski uspjeh i, što je najvažnije,
pjesme koje čine naše najveće glazbe-
Radojka Šverko
no bogatstvo kad je u pitanju zabavna, pop i šlager glazba, te jedinstvena zagrebačka scena — zagrebačka
šansona.
Nagradu prima i legenda HRT–a, spiker i voditelj Ljubo Jelčić
nifestacije: fotografi, televizijski voditelji
i voditeljice, redatelji i urednici… Predsjednik HDS–a Zoran Juranić i glavni
tajnik Antun Tomislav Šaban te su večeri dodijelili priznanja članovima obitelji ili nasljednicima dvadeset zaslužnih
pojedinaca koji više nisu s nama, ali su
ostavili trajan trag u povijesti festivala.
Kako je čitano ime za imenom, okupljeni su uzdisali prisjećajući se prošlih vremena i velikih uspjeha. Ljudi više nema,
su joj iz publike uputili Alfi Kabiljo, Pero
Gotovac, Stjepan Mihaljinec, Zrinko Tutić i ostali velikani i velikanke — jer spomenuli smo samo neke od okupljenih.
Anastazija Vržina
U
žarištu izlaganja i rasprava
bila je trenutačna pozicija
autora i umjetnika te rad njihovih
udruga reguliran Zakonom o
autorskim i srodnim pravima i
drugim pravnim aktima.
Zanimljive teme
iznijela francuska iskustva u zaštiti autorskih djela na internetu, rekavši kako
se u svojoj karijeri borila za prava umjetnika i kako joj je drago vidjeti da i u Hrvatskoj ima mnogo onih koji rade isto.
Anastazija Vržina
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
eđunarodna
autorska kreativna konferencija, pod sloganom Autorstvo
i kreativnost —
snaga za 21. stoljeće, uspješno je održana u Zagrebu od 9. do 11. prosinca
2013. S više od tristo registriranih sudionika, konferencija je, kao plod suradnje udruga: Instituta hrvatske glazbe
(IHG), Hrvatskoga društva za autorsko
pravo (HDAP — ALAI) i Adria MC–a,
Konferencija je održana pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i CISAC–a (Međunarodne organizacije
društava autora i skladatelja), uz potporu Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo (DZIV), Pravnog fakulteta u Zagrebu i veleposlanstva Republike Francuske u Zagrebu. Glavni partner konferencije bilo je Hrvatsko društvo skladatelja i njegova stručna služba
Zaštite autorskih muzičkih prava HDS
ZAMP.
Anastazija Vržina
M
Piše: Milan Majerović Stilinović
Šarm »stare škole«
Ipak, jedan je čovjek te večeri bio posebno istaknut: Ljubo Kuntarić prvi je
pobjednik Zagrebačkog festivala, onog
iz 1953. Zato je i glavni lik prvog do-
Prigoda za susret starih kolega i prijatelja
7
Jubilej kao TV šou
Publika je mogla posvjedočiti bogatoj riznici kvalitetne domaće pop–glazbe i zapitati se gdje je ta glazba danas u odnosu na 1964., 1972. ili 1980.
J
Piše: Josip Radić
ubilarni, šezdeseti rođendan
Zagrebfesta
proslavljen je u formi
televizijskog šoa, a gledatelji su 28. listopada
2013. na koncertu u
HRT–ovu Studiju Anton Marti i 8. studenoga na 2. programu HTV–a imali
prigode poslušati sedamnaest skladbi
koje su obilježile bogatu povijest toga
festivala. Pjesme su izvodili dijelom
originalni izvođači, a dijelom mlade
snage, no u svakom slučaju, žiriju
nije bilo lako odabrati skladbe koje će
predstaviti presjek svih djela izvedenih
na festivalu koji je, nota bene, dvije godine mlađi od onoga u San Remu te
dvije godine stariji od Eurosonga. Na
samom otvaranju, Marko Tolja i Damir
Kedžo podsjetili su nas na rane godine
festivala, izvevši Ta tvoja ruka mala i Još
samo večeras.
Original ili remake?
Novi fosili
sili opravdali najavu voditelja Voje Šiljka
kako se radi o hrvatskoj inačici legendarne ABBE. I zaista, njihov istoimeni album iz 1978. može poslužiti kao
kajdanka domaće pop–glazbe i obavezno štivo za sve mlade skladatelje i
aranžere.
Da se poveo za primjerom Josipe Lisac, te je večeri Oliver Dragojević od
Ključa života mogao napraviti sjajan
komad soul balade s odjecima Otisa
Reddinga, a ovako smo dobili standardnu verziju kakvu stari morski vuk inače izvodi na svojim koncertima. Generacije odrasle uz Zagrebfest osamdesetih došle su na svoje izvedbom Zorice Kondže i velikim reunion nastupom
Ljiljane Nikolovske i Magazina. Simpatična Lile prisutnošću i glasom pokazala je koliko je današnji Magazin, nažalost, daleko od njezina Magazina,
pop–pogona koji je itekako imao »štofa« za izvoz.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
60. Zagrebački festival
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
8
Šezdeset godina Zagrebfesta, 28. listopada 2013. u Studiju A nton Marti HTV–a, 8. studenoga na 2. programu HTV–a
Alan Bjelinski: pssst, gudači, pjeva Arsen!
Faktografski propusti
Tu se već postavilo pitanje jesu li izvedbe na slavljeničkom izdanju trebale biti
tek faksimili s istovjetnim aranžmanima ili možda neka nova, hrabrija čitanja
evergreena Zagrebfesta? Tolja i Kedžo
svoje su otpjevali korektno, kao i Neno
Belan koji je, uz akustičnu gitaru, usnu
harmoniku i prikladni šezdesetosmaški styling, izveo trubadurski klasik Stari Pjer. Ipak, jedan od vrhunaca televizijskog prijenosa bio je nastup Josipe
Lisac koja se, ne mareći za televizijska ograničenja, odlučila na radikalnu
obradu svojeg hita iz 1972. Dok razmišljam o nama. Praćena uigranim bendom i nadahnutom fretless bas–gitarom, njezina se pjesma iz festivalskog
aranžmana preobrazila u ambijentalni
blues/trip hop kojim bi se danas rado
podičila i inozemna imena poput Massive Attacka ili Björk. Bravo za Josipu!
Inače, televizijska je snimka koncerta sadržavala i arhivske materijale koji
su obogatili cijelu proslavu, no scenaristima priredbe potkrale su se i neke
faktografske greške, pa neka barem
ovi ispisani reci upozore na to da, primjerice, Zdenko Runjić na festivalu nije
debitirao 1968. nego 1963., uz napomenu da je za Ključ života napisao i
glazbu i tekst, premda je svojedobno
stihove potpisao kao Nena Labić (njegov povremeni pseudonim), ali ne i kao
N. Larić, kako je u televizijskom šou navedeno. Također, red je navesti i prave autore pjesama Da te ne volim (R.
Dujmić/D. Volarić: Dea, ne Rea) i Piši mi
(T. Huljić/N. Ninčević, a ne V. Huljić) te
napomenuti kako Utorak u izvedbi Petra Graše i Daleko, duet Borisa Novkovića i Kemala Montena, nisu odabrane
kao pobjedničke, već kao reprezentativne skladbe iz razdoblja revijalnog karaktera Zagrebfesta.
Arsen Dedić i Tereza Kesovija, veterani Zagrebfesta, otpjevali su svoje festivalske uspješnice (Djevojka za jedan
dan i Stare ljubavi) praćeni ansamblom
HRT–a koji je, i to treba napomenuti, cijelu večer uspješno vodio maestro
Alan Bjelinski. Pjesma Sanjam Indexa
iz 1972. činila se previše »bjelačkom«
za soul senzibilitet Marija Huljeva, dok
su izvedbom Da te ne volim Novi fo-
Sve u svemu, jubilej Zagrebfesta proslavljen je dostojno, prisjećajući se svojih velikana kojih više nema i slaveći one
koji su još s nama. Publika je mogla posvjedočiti bogatoj riznici kvalitetne domaće pop–glazbe i zapitati se gdje je
ta glazba danas u odnosu na 1964.,
1972. ili 1980. Možda nam putokaz ponudi već sljedeće izdanje Zagrebfesta
u siječnju.
Josipa Lisac
J
esu li izvedbe na ovom
slavljeničkom izdanju
trebale biti tek faksimili s
istovjetnim aranžmanima
ili možda neka nova,
hrabrija čitanja evergreena
Zagrebfesta?
Damir Kedžo
Marko Tolja
Melita Hrengek i Vojo Šiljak
9
Koncerti Zbora HRT–a te pijanista Pavice Gvozdić i Vladimira Krpana
5 0 . G l a z b e n a t r i b i n a O p a t i j a , o d 7. d o 10 . s t u d e n o g a 2 0 13 .
50. Glazbena tribina Opatija
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
10
vogodišnja je 50.
jubilarna Glazbena
tribina Opatija svojim programom,
po izboru dvojice
umjetničkih voditelja, Silvija Foretića i Vanje Lisaka,
što se tiče koncertnog programa
izvedenog u dvorani Hotela Imperial,
donijela jednu od mogućih programskih retrospektiva — usredotočila se
na starija djela, već izvođena na Tribini, i to isključivo hrvatskih skladatelja.
Ljepota hrvatskoga
Svojim koncertom Tribinu je otvorio Zbor Hrvatske radiotelevizije, pod
vodstvom šefa–dirigenta Tončija Bilića (četvrtak, 7. studenoga u 20 sati).
Zbor je izveo svoja repertoarna djela,
neke od najreprezentativnijih skladbi
hrvatske glazbe za zbor. Njihova razina izvođenja standardno je vrlo visoka, posebno kad se radi o hrvatskoj
glazbi. Još jedanput su nam, premda
im se možda i može prigovoriti poneka nesavršenost u izvedbi, omogućili
da iznova, a dojmovi su uvijek jači pri
živoj izvedbi, osjetimo ljepotu ponekih suzvučja koja izviru iz nečeg što je
specifično hrvatsko, iz te osobite vokalnosti, koja u rukopisu odabranih
skladatelja svakako nosi i kvalitete
dostojne svjetskog repertoara. Jedino što toj glazbi priječi da to i postane
jest hrvatski jezik, odnosno razumijevanje teksta o kojemu ovisi velik dio
dojma za onoga koji sluša. Tu se u
prvom redu radi o — možemo to slobodno reći — remek–djelu zborske
literature, madrigalima za djevojački zbor i obligatne instrumente Petra
Bergama, Spiriti eccelenti, koji nose
cijelu paletu raspoloženja, prenose unutarnji svijet žene, melankoliju i
oporost otočnog svijeta, koji dopire iz
stihova velodrveničke pjesnikinje Marine Čapalije. Ženskom dijelu zbora u
toj skladbi pridružio se niz odličnih instrumentalista: Rudolf Homen, Marko Bobičanec, Dario Golčić, Ivana
Bilić, Marko Mihajlović i Boris Žuvela.
Rog obilja
Još jedna izvrsna skladba iz roga
obilja stvaralaštva Igora Kuljerića jest
Galeotova pesan, također dio repertoara ovoga ansambla. Bio je tu
i Ubu, Marka Ruždjaka, skladba koju
ovaj put možda i nismo čuli u najsjajnijoj izvedbi, ali svejedno se nametnuo originalan i beskrajno kreativan način Ruždjakova razmišljanja,
u skladbi koja je stvorena od sasvim
originalnog glazbenog materijala,
tonske i glasovne sirovine koju Ruždjak slaže u izmišljen, a opet sasvim
komunikativan i neposredan glazbeni jezik. Svojem programu Zbor je pridodao ovim koncertom jednu novu
skladbu, inače i najrecentnije nastalu u programu ovogodišnje Opatijske tribine — to je motet Daniel Milka
Kelemena, za dvozborje, na biblijske
motive, skladan prepoznatljivim rukopisom skladateljskog barda 2008.
godine, a praizveden godinu poslije.
Zbor HRT–a i Tonči Bilić
Pavica Gvozdić
Entuzijastična čitanja
Baš kao što je Zbor odabrao u svojem programu repertoarna, antologijska djela za zbor 20. stoljeća, uz
iznimku novijeg Kelemenova djela, tako su i na svojem zajedničkom
koncertu s antologijskim izborom poslijepodne drugoga dana Tribine (petak, 8. studenoga u 16 sati) nastupili
pijanisti Pavica Gvozdić i Vladimir Krpan. Doživjeli smo ih kao tandem koji
iskustvom, znanjem, velikim majstorstvom svojeg instrumenta i, unatoč
poznim godinama, velikom i iskrenom srčanošću, može mnogo toga
pokazati i prenijeti mlađima. Ponajprije u pristupu glazbi 20. stoljeća,
odnosno suvremenoj hrvatskoj glazbi. Čuli smo djela za koja su velikim
dijelom baš oni zaslužni što su nam
»u uhu« i koja
su preko njihova entuzijastičnog čitanja ušla
u standardni suvremeni repertoar. Pavica Gvozdić odsvirala je
Tri preludija Davorina Kempfa,
Jubilus Ive Josipovića, Sonnant
Stanka Horvata,
Četiri studije Borisa Papandopula, a Vladimir
Krpan Treću sonatu Borisa Papandopula, Mikrosuitu Natka
Devčića te Prvu
sonatu Stjepana
Šuleka.
Otac i kći Krpan: pijanisti Vladimir i Katarina
Zbor HRT i maestro Tonči Bilić
Svečano otvaranje memorijalne sobe L. von Matačića u Rijeci prvoga dana
Tribine uveličao je ansambl Antiphonus
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
O
Piše: Zrinka Matić
Anastazija Vržina
Blagodati antologija
J
edino što toj hrvatskoj zborskoj antologiji priječi da
postane međunarodni repertoar jest hrvatski jezik,
odnosno razumijevanje teksta o kojemu ovisi velik dio dojma
za onoga koji sluša.
Pola stoljeća u svakom je pogledu respektabilno razdoblje
Jubilarni su događaj umjetnički osmislili skladatelji Silvio Foretić i Vanja Lisak, nositelj programa bilo je Hrvatsko društvo skladatelja uz organizacijsku pomoć Cantusa d.o.o.
5 0 . G l a z b e n a t r i b i n a O p a t i j a , o d 7. d o 10 . s t u d e n o g a 2 0 13 .
50. Glazbena tribina Opatija
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
12
akon gotovo
cjelodnevnog
putovanja autobusom od
Beča do Opatije, uspjelo mi je
8. studenoga stići na večernji koncert Zagrebačkih solista. Dakle,
propustila sam svečano otvorenje
sa Zborom HRT–a pod ravnanjem
šefa–dirigenta Tončija Bilića, a nisam stigla čuti ni naše pijanističke
veterane Pavicu Gvozdić i Vladimira Krpana. Pa ipak, dvodnevni se
boravak u Opatiji itekako isplatio
jer je bilo moguće doživjeti nastupe
Zagrebačkih solista, sjajnog jazz
sastava Borne Šercara, Zagrebačkog kvarteta, biti na izvedbi opere
Svijetleći grad Ive Lhotke Kalinskog
u HNK–u Ivana pl. Zajca u Rijeci te
čuti nadahnute džezističke improvizacije našeg uglednog pijanista
Matije Dedića. Doista, za 50. Glazbenu tribinu Opatija, koju su kao
jubilarni događaj umjetnički osmislili Silvio Foretić i Vanja Lisak, čiji
je nositelj programa bilo Hrvatsko
društvo skladatelja uz organizacijsku pomoć Cantusa d.o.o., pripremljeni su vrijedni koncertni projekti i
jedan glazbeno–scenski, u čijem je
središtu bilo isključivo stvaralaštvo
eminentnih hrvatskih skladatelja.
Retrospektiva
stvaralaštva
Pola stoljeća susreta skladatelja,
muzikologa, izvođača, studenata,
glazbenih kritičara i inih za suvremenu glazbu zainteresiranih slušatelja respektabilno je razdoblje. Ne-
što starijima u dobrom su sjećanju
događanja iz vremena kada je Tribina u Opatiji još imala jugoslavenski predznak i kada su se oko nje
okupljali glazbeni djelatnici s cijelog
područja bivše Jugoslavije. S tim je
pobudama sjećanja u programskoj
knjižici 50. Glazbene tribine Opatija zacijelo i tiskan Pozdravni govor
sudionicima 1. Jugoslavenske muzičke tribine, Opatija, 1964. godine,
iz pera Branimira Sakača. Raspa-
a i kao svojevrsna retrospektiva hrvatskog glazbenog stvaralaštva u
proteklih pedeset godina, ovogodišnja jubilarna 50. Glazbena tribina Opatija okupila skladateljska
imena čije stvaralaštvo obilježava
drugu polovicu 20. stoljeća. Jednako su tako pozvani i solisti i ansambli čija je dugovječnost najbolje
jamstvo za vrhunsku kvalitetu hrvatskog izvođačkog umijeća u tom
razdoblju.
Izložba »Šetnja kroz prošlih 50«
autorice Petre Pavić postavljena
je u Vili Angiolini
dom nekadašnje višenacionalne
države nestala je i potreba da se na
hrvatskom terenu, u biseru hrvatskog turizma, susrećemo s glazbenim predstavnicima iz drugih,
danas kao i Republika Hrvatska
samostalnih država. Dakako, treba
imati na umu i tribine koje su održavane u Puli, ali povratkom u Opatiju još se znakovitije ustanovila koncentriranost na hrvatsko glazbeno
stvaralaštvo i na hrvatske soliste i
ansamble. Upravo je u tom smislu,
ma rođenja Giuseppea Verdija i Richarda Wagnera te se doista moglo uživati u sjajnim improvizacijama na dobro
poznate operne teme. Ugodu je donijela i džezistička obrada teme Bersinih Sunčanih polja i završno Šercarovo
Kolo, pa je to u cijelosti bio nastup kojim su glazbenici potvrdili svoju visoku
tehničku i nadahnutu improvizacijsku
spremnost.
Zagrebački kvartet odlučio se iz svojeg bogatog repertoara hrvatske glazbe izvesti Doppio (1968.) Branimira Sakača, Song (1981.) Igora Kuljerića, Gudački kvartet (1990.) Frane Paraća i
Zaboravljene muzike (1981.) Dubravka
Detonija. Dakle, skladbe koje od Sakačeve »zvukovne prostornosti«, preko Kuljerićeva »tragalaštva za sofisticiranim oblikom europske tradicije« i
Paraćevih »intimno proživljenih meditacija« do Detonijeve »pregršti neurotično ispremiješanih odlomaka« otkrivaju
kontinuitet bavljenja gudačkim kvartetom kao mogućnošću, kao što je jednom rečeno, »razgovora četiriju inteligentnih osoba«. Doista, našim skladateljima ne manjka invencije, promišljenosti i svježih ideja i njihova glazba
obiluje bogatom razrađenošću koju su
violinisti Sergej Evseev i Davor Philips,
violist Hrvoje Philips i violončelist Martin Jordan iznosili preciznim poštivanjem zapisa, ali i primjernom dozom
glazbeničkog razumijevanja i potrebne
muzikalne nadgradnje. Tako se svako
od izvedenih djela ističe kao svojevrsni,
uvriježeno rečeno, antologijski primjerak vrste i dokaz razvijene tradicije gudačkih kvarteta u hrvatskoj glazbi.
Igra apsurda
Matija Dedić održao je recital neposredno nakon premijere opere Svijetleći grad na
sceni HNK–a u Rijeci, u scenografskom rješenju kolege Borne Šercara
Polet mladog duha
Povijesnu videoteku pripremili su dr. sc. Nikša Gligo i Seadeta Midžić, uz potporu
Marije Sarage
ji u Zagrebu. Fribecov Lamento za
gudače iz 1967. godine, skladba
koju su Zagrebački solisti praizveli
1969. na MBZ–u i iste godine izveli na Tribini u Opatiji, antologijski je
primjer hrvatskog avangardističkog
promišljanja na putu emancipacije
zvukovnosti gudača i slobodnog
tretiranja njihovih tehničkih danosti.
Daljnje kretanje prema »bogatstvu
zvukovne posvudnosti«, prema
koncentriranoj disciplini ovladavanja svijetlim i tamnim stranama
gustih namaza gudačke voluminoznosti predstavlja samo godinu
dana mlađa, dakle iz 1968. godine,
Malecova Lumina za dvanaest gudača i magnetofonsku vrpcu, koju
smo čuli nakon Horvatovih Četiriju
stavaka za gudače, nastalih 1959.
godine. U tom je slijedu naime
upravo Horvatova glazba bila otklon prema optimističnijem zvučanju, kao iskaz opijenosti zvukom s
više samozatajnosti. I na kraju Dedićev Concerto grosso za gudače
iz 1986. godine, pokretljivost i polet
mladoga duha koji spaja udaljene
svjetove i donosi glazbu barokne
motoričnosti i melodijske inventiv-
Program koncerta Zagrebačkih
solista znakovito je dakle obuhvatio
skladbe Krešimira Fribeca i Stanka Horvata, doajena hrvatske glazbe 20. stoljeća koji više nisu živi,
Ive Maleca, hrvatske »perjanice«
na svjetskom planu, i Srđana Dedića, autora koji potvrđuje najbolje
tradicije hrvatskog skladateljstva,
budući da je kompoziciju diplomirao 1989. godine u razredu Stanka Horvata na Muzičkoj akademi-
nosti. Zagrebački solisti iskazali su
se kao vrsni interpreti i njihove su
izvedbe u cijelosti odgovarale zahtjevima odabranih partitura.
Muzikalna nadgradnja
Noćni termin s Jazzianom Croaticom Borne Šercara, sastavom
u kojemu sudjeluju Vojkan Jocić,
saksofon, Zvjezdan Ružić, glasovir,
Tihomir Hojsak, kontrabas i Borna
Šercar, bubnjevi, na vrlo je duhovit
način odao počast 200. obljetnica-
Papandopulu u
spomen
S
vake se godine opatijska Tribina održava
u podnožju brijega na
kojemu počiva jedan
od najvećih hrvatskih
skladatelja 20. stoljeća. Sudionici Tribine slobodno vrijeme uglavnom provode u šetnjama uz
more i gotovo da se nitko ne zaputi na
grob Borisa Papandopula. I ove bi godine bilo tako da nismo u Povijesnoj
videoteci, što su je priredili Seadeta
Midžić i Nikša Gligo, vidjeli emisiju iz
1991. godine. U njoj, između ostalog,
Stota obljetnica rođenja Ive Lhotke Kalinskog bila je svakako dobar povod da
se izradi suvremena rekonstrukcija njegove »muzičke farse zatočenika apsurda«, kako stoji u podnaslovu njegove
jednočine opere Svijetleći grad. Stanko Juzbašić izradio je rekonstrukciju
partiture djela koje je bilo praizvedeno 1967. godine u HNK–u u Zagrebu,
a suvremena je izvedba osigurana u
koprodukciji HDS–a, Glazbene tribine
Opatija, HNK–a Ivana pl. Zajca Rijeka
i Kulture promjene Studentskog centra
u Zagrebu — Teatar &TD, sve na inicijativu mezzosopranistice Nataše Antoniazzo. Izvedbu 9. studenoga redateljski je pripremila Saša Broz, likovno
rješenje scenografije dao je Borna Šercar, kostime je osmislila Manuela Paladin Šabanović, koreograf je bio Ronald Savković, oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak, a izvedbom je ravnala
Nada Matošević Orešković. Prvi susret
s glazbom Svijetlećeg grada u prvi plan
najviše stavlja orkestralni dio, vrlo gusta i harmonijski slobodna orkestralna
rješenja nerijetko vrlo suptilne zvukovnosti, na koja se glasovi solista nastavljaju pomalo kao »strana tijela«, kao željena »igra apsurda« čiji je parlando (libreto Petar Šegedin) teško prohodan
i ne uvijek razumljiv. U tome su glavni
solisti: bariton Robert Kolar (Jaki), tenor
Sergej Kiselev (Mršavi) i mezzosopranistica Nataša Antoniazzo (Žena u žutoj
haljini) s dosta napora nadglasavali orkestar i jedino je u tome uspješan bio
Robert Kolar. Sadržaj je gotovo manje važan, pa je redateljica Saša Broz
nedvojbeno bila pred dosta teškim zadatkom. Pa ipak, zahvaljujući veselim
bojama i oblicima kostima, Šercarovoj
dobro smišljenoj scenografiji i razigraSeadeta Midžić govori pokraj groba
u koji je tek desetak dana prije pokopan Papandopulo. To je ponukalo
muzikološki dvojac — Marijanu Pintar
i mene — da odemo na njegov grob.
nim zboristima, cijela igra postaje zabavna i lako gledljiva. Teško je vjerovati da će Svijetleći grad postati repertoarna predstava, možda u kombinaciji s još nekom od Lhotkinih jednočinki, ali predstavu ponuđenu pratiteljima
50. Glazbene tribine Opatija moguće
je ocijeniti uspješnom, i to upravo zbog
dobro ostvarenog vizualnog i orkestralnog dijela, a bilo je i pohvalno sjetiti se
skladatelja koji nije prezao pred izazovima glazbene scene.
Kako dalje?
A
ko smo iskustveno na
ovogodišnjoj Tribini utvrdili
gradivo o stvaralaštvu hrvatskih
skladatelja, od kojih mnogi više
i nisu među nama, možda će
iduće godine više pozornosti biti
posvećeno mlađima.
U velikom gledalištu riječke Opere u
noćnom je terminu nastupio jazz pija- datelja od kojih mnogi više i nisu među
nist Matija Dedić, čije je jednosatno mu- nama, možda će iduće godine više poziciranje djelovalo vrlo smirujuće, inven- zornosti biti posvećeno mlađima?
tivno u obradama i tehničkoj realizaciji.
Time je 50. Glazbena
tribina Opatija, spojivši različite glazbene
žanrove, okupivši vrsne glazbenike i predstavivši vrijedna djela
hrvatske glazbe druge polovice 20. stoljeća na pohvalan način
ispunila svoju slavljeničku godinu. Dakako, a to je pitanje bilo
postavljeno i u sklopu popratnih Povijesnih videoteka koje su
vodili muzikolozi Seadeta Midžić i Nikša
Gligo, ostaje otvoreno pitanje kako dalje.
Ako smo iskustveno
na ovogodišnjoj Tribini Zagrebački solisti i Zoran Juranić
utvrdili gradivo o stvaralaštvu hrvatskih skla-
No potraga za točnom lokacijom nije
bila jednostavna. Pitale smo stariju generaciju sudionika Tribine, ali nitko nije
znao odgovor. Srećom, postoje oni
koji uvijek sve znaju — recepcionari.
Nakon što nam
je ljubazni recepcionar hotela Imperijal
objasnio poziciju Papandopulova groba na
opatijskom groblju, bez problema smo ga
pronašle; nalazi
se u polju lijevo
od kapelice, u
četvrtom redu,
odmah uz put.
Posljednje počivalište Borisa Papandopula na opatijskome groblju
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
N
Piše: dr. sc. Zdenka Weber
S velikim poštovanjem zapalile smo
jedinu svijeću koju smo mogle te kišne nedjelje kupiti u Opatiji i posvetile je
svima koji dijele posljednje počivalište
uz Papandopula: pjevačicama Maji
Strozzi–Pečić i Jani Pulevi, Borisovoj
majci te supruzi, kao i Maji Papandopulo, koja se strastvenom predanošću
skrbila za očev opus. Posjet prekrasnom groblju, koje posve odražava
otmjeni stil Opatije, nadahnuo nas je
na promišljanje o tome čuvamo li u
dovoljnoj mjeri spomen na naše najzaslužnije glazbenike. Istina je, Tribina
služi prije svega da se čuje glazba i da
se o njoj raspravlja, ali odavanje počasti Papandopulu moglo bi joj dati novu
dimenziju. (Nada Bezić)
13
A utorski koncerti č lanova H D S – a
A utorski koncerti č lanova H D S – a
Dvorana Hrvatskog društva skladatelja, 17. listopada 2013.
Trideset godina djelovanja Tomislava Uhlika, 13. listopada 2013. u Studiju Bajsić HRT–a
Cvijet šaronski
Obljetnica uz tamburaše
Autorski koncert splitske skladateljice Olje Jelaske
14
O
Piše: Ana Vidić
n je autor koji svoju
glazbu radi s lakoćom, kao dirigent
izvodi je ležerno, ali
sa strašću. Tomislav
Uhlik — skladatelj,
dirigent, aranžer, profesor na Akademiji u Zagrebu i dugogodišnji suradnik i
veliki prijatelj našega orkestra. Tim je riječima maestro Siniša Leopold otvorio
autorski koncert Tomislava Uhlika 13.
listopada 2013., ujedno i prvi u novoj
sezoni Tamburaškog orkestra HRT–a u
Studiju Zvonimir Bajsić na HRT–u. Pred
brojnim posjetiteljima, uz prijatelje i goste, i na pozornici i u publici, Tomislav
Uhlik, na svojem slavljeničkom koncertu nastupio je u dvostrukoj ulozi — kao
autor i kao dirigent. Osim Tamburaškog orkestra HRT–a s kojim surađuje
više od dvadeset godina, za izvedbu
izabranog programa — mahom skladbi koje se temelje na tradiciji, folklornoj
i umjetničkoj — izabrao je nekolicinu
vrsnih umjetnika za koje ga osim suradnje veže i prijateljstvo: sopranisticu
Lidiju Horvat Dunjko, baritona Miroslava Živkovića, violinista Antuna Stašića,
klarinetista Brunu Philippa te članove
Ansambla narodnih plesova i pjesama
Hrvatske LADO — ansambla u kojem
je i počeo glazbeničku karijeru.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
akav mini koncert autorskog
tipa odličan je model koji
bismo rado i češće viđali i slušali
u skladateljskom »kućnom«
prostoru u Berislavićevoj ulici.
Ante Topić
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
T
prostorijama Hrvatskog društva
skladatelja,
takoreći u kućnom
s k l a d ate l j s ko m
prostoru, održan je
u večernjim satima 17. listopada
skroman ali intenzivan nastup
troje hrvatskih
glazbenika koji
su
predstavili
mali niz skladbi Olje Jelaske,
povezanih imaginacijom Mediterana i njegovih
sjevernih i južnih
obala.
Autoru je dovoljno
da stvori djelo
i nakon njega
neko novo, ali i
djela trebaju biti
predstavljena
drugima, izvedena javno i u
širem auditoriju,
i to iz niza razloga od kojih je Olja Jelaska zahvalna publici i prijateljima: Srebrenki Poljak, Davorki Horvat i Danijelu Martinoviću
možda
čan put do ostvarenja izvedbi i svaki je
Trio u kadenzi
nama ipak najvažniji takav pokušaj i dobrodošao i zanimljiv.
Tim skladbama pripadaju Lahor blagi i
onaj da znamo što
tri pjesme Cvijet šaronski na stihove iz
i kako rade naši
Liričarka i kantilenistica
Pjesme nad pjesmama i biblijskih pjesuvremenici. Da
ih bolje upo- Večer na kojoj je Olja Jelaska (1967.) sama, dok je međuskladba Miris cedra
znajemo i time predstavila svoje četiri skladbe naslov- libanonskog, predstavljena prvi put javobogaćujemo i ljena je Cvijet šaronski, usmjeravajući no u izvedbi pijanistice Srebrenke Ponjihov i vlastiti naša očekivanja prema pradavnim, bi- ljak, snažno upotpunila taj patinirani
profesionalni blijskim ozračjima. Tako je podsjetila na okvir solo pjesme koja je ozbiljna poput
život. Briga svojedobno iznenađenje kad je i Mar- lieda i meka poput canzone. Davorka
za
takvu ko Ruždjak, njezin profesor kompozici- Horvat je sopranistica koja osjeća mevrstu pred- je izvodio skladbu Tvoj i moj Libanon na lodiku i poruku pjesme pa je njezina
s t a v l j a n j a Muzičkom biennalu Zagreb, na stihove izvedba bila odlično donesena, premnovih
ili Halila Džubrana. Time se dogodila lije- da je možda manjkalo uvježbanosti u
skorašnjih pa podudarnost: mlada skladateljica u pripremi zajedničkog muziciranja, poskladbi na- svojem je učitelju našla maštu i kapa- sebice kad je u pitanju bio trio u kadenših autora citet da slijedi i razvija svoja nagnuća. I zi (Cvijet šaronski je pisan za sopran,
postoji,
i sama Mediteranka, Olja Jelaska već se klarinet i klavir).
takve se pri- više puta dokazala kao liričarka i kanNa putu za Sion za klavir solo je skladredbe događa- tilenistica. Vjerojatno bi Hatze da je živ
ba koju bismo rado čuli s repertoara
ju, ali autorima bio sklon takvom izričaju koji se, iako
naših pijanista kako bi zaživjela u razlip r e d s t o j i modernistički, pouzdaje u melodijski tičitim doživljajnim i stilskim opredjeljenjim u - jek i pjev. Ili pak Ivo Parać u svojem inma. Nosi naboj koji bi se moglo višestrumentalnom komornom opusu koji struko iskoristiti, gotovo da bi se i jazz–
je uvijek u prozračnom tkivu bio sebi pijanisti mogli u njoj ogledati.
dostatan, pomalo izvan konteksta
epohe i vremena nastanka.
Takav mini koncert autorskog tipa odličan je model koji bismo rado i češće
viđali i slušali u skladateljskom »kućnom« prostoru u Berislavićevoj ulici. Jer
kad bi se našlo više onih koji bi pomogli
skladateljima da nose svoje breme izolacije i tišine, glazba bi bila bliža publici i
glazbenim stručnjacima, a time bi i sustvarala vlastiti kontekst.
Ante Topić
U
Piše: Đurđa Otržan
Pred brojnim posjetiteljima, uz prijatelje i goste, i na pozornici i u publici, Uhlik je na svojem slavljeničkom koncertu
nastupio u dvostrukoj ulozi — kao autor i kao dirigent.
Tomislav Uhlik i Tamburaški orkestar HRT–a uz goste u Studiju Bajsić
Osim u LADU, Tomislav Uhlik djelovao
je i u Zagrebačkom gradskom kazalištu
Komedija, gostovao u HNK–u u Zagrebu i Osijeku, vodio Mješoviti pjevački
zbor Lira, te povremeno ravnao i Simfonijskim orkestrima HRT–a te OSRH–
a. Uz to, redoviti je profesor na Odsjeku
za glazbenu kulturu Muzičke akademije u Zagrebu. U njegovu je opusu više
od stotinu djela za razne ansamble, od
amaterskih zborova, tamburaških i harmonikaških orkestara, preko komornih
sastava, sve do simfonijskog i simfonijskog puhačkog orkestra, s posebnim
naglaskom na folklorne utjecaje. Posezanje u raznolike izvore nadahnuća
bilo je tako vidljivo u skladbama slavljeničkog programa, kao što su Život
na sjeveru, Neozbiljne varijacije, Tartufada, Kač, Poslijepodne jednog Straussa, Kvintarijada, Randevu sa šjor’ Ivom,
Vse se okreče, Cucek, Lijepoj našoj,
Zadnja popevka i Svatovska koleda.
Našlo se mjesta i za praizvedbe dviju novih skladbi: Valcer za tamburaški
orkestar, te Koncertni stavak za violinu,
klarinet i tambure.
Tomislav Fačini sve češće sklada
O
sim što je ravnao programom drugog ovosezonskog koncerta u ciklusu Sfumato Zbora
HRT–a, 19. studenoga 2013. u Muzeju Mimara, Tomislav Fačini napisao je za tu prigodu i
novo djelo, i to upravo na poticaj Zbora HRT–a. Iskusan dirigent raznolikih interesa te dokazani tumač ranog i suvremenog vokalnog repertoara, što se u posljednje vrijeme na najbolji način očituje u domaćim i međunarodnim uspjesima vokalnog ansambla Antiphonus u kojem
sudjeluje i kao izvođač i kao umjetnički voditelj, Tomislav Fačini znalački prepoznaje i kreira
vokalne doživljaje. Pridruživši tim vještinama i one vrsnog aranžera i skladatelja, u mješovitom sastavu Zbora
HRT–a prepoznao je idealnog tumača svoje nove skladbe — uglazbljenja marijanske himne Ave maris stella
(Zdravo zvijezdo mora). Tekst himne, uvršten u Božanski časoslov, spaja litanijske zazive i molbe oblikovane
u sedam strofa s po četiri stiha i 24 sloga, a svojom ritmičnošću i skladom, ali i osobitim sadržajem, tijekom
povijesti pokazao se kao izuzetno inspirativan predložak za uglazbljivanje. Iako se kao gregorijanski napjev
himna pjevala na nekoliko različitih melodija, jedna među njima postala je dio Rimskog obreda i kao takva čest
temelj niza skladbi, pa tako i dio Fačinijeva uglazbljenja. Spajanjem povijesnog naslijeđa himne Ave maris stella i
njezinih manifestacija u hrvatskoj sakralnoj tradiciji, skladba se, kako je sam autor ukazao, temelji na responzorijalnom ili pak propletenom sljubljivanju gregorijanskog korala i dvije teme koje predstavljaju kvarnerski, odnosno
dalmatinski tip glagoljaškog pjevanja, uz citat napjeva Zdravo morska zvizdo mila s Bola na Braču. Aludirajući na
specifičnu hrvatsku crkvenu povijest, Tomislav Fačini hrvatski je zborski repertoar obogatio skladbom osobita
suzvučja, prepoznatljiva na lokalnoj razini i komunikativna u širim okvirima. (AV)
15
A utorski koncerti č lanova H D S – a
Uz autorski koncert Srećka Bradića u povodu 50. rođendana, održan u Muzeju Mimara u Zagrebu, 6. studenoga 2013.
Nenametljivo nadmetanje
Glazbena građa pojedinačnih »nadmetajućih« dionica za supstancijalnost je zvukovnog identiteta Bradićevih
skladbi jednako bitna kao i »sveukupnost« tih dionica — pri čemu je »sveukupnost« neupitno veća od zbroja
sastavnica
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
ad već tradicija Hrvatskog društva skladatelja
da u suradnji s Cantusom priređuje obljetničke koncerte u čast
svojih članova, dvosjekli
je mač. S jedne strane, tako se u središte pozornosti stavljaju pojedini skladateljski opusi, koje unutar standardne
koncertne produkcije nije moguće
sagledati u njihovoj ako već ne cjelini,
onda barem u reprezentativnom presjeku. Nasuprot tome, takvi koncerti su
svojevrsna jednokratna »getoizacija«,
pa i (pozitivna?) »diskriminacija«, koja
ponekad može nanijeti više štete nego
koristi. K tome, s obzirom na logističke i/ili financijske danosti, spomenuti
reprezentativni presjek često ostaje
A
ko bismo i mogli reći da
su u Bradićevu opusu
»najreprezentativnije« orkestralne
skladbe, njegova su komorna djela
ipak svojevrsni »komprimirani«
paradigmatski primjeri njegove
skladateljske estetike
Zagrebački solisti
16
željenim ali neostvarivim idealom, koji
se, suočen s (iz)vanjskim uvjetovanostima, na kraju svede na izbor (često
sve samo ne reprezentativan) djela koja
je u danom trenutku moguće izvesti s
raspoloživim (čak ne nužno i raspoloženim) izvodilačkim snagama.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
S
Piše: Trpimir Matasović
Stazis osobnoga stila
Sve to, naravno, vrijedi i za koncert
održan 6. studenoga 2013. u zagrebačkom Muzeju Mimara u povodu pedesetog rođendana skladatelja Srećka
Bradića. Srećom (svjesnom ili nesvjesnom), pronicavošću priređivača i/ili
skladatelja, navedene zamke u ovom
su konkretnom slučaju ipak donekle
izbjegnute. Jer, ako bismo i mogli reći
(premda bi se i o tome dalo raspravljati)
da su u Bradićevu opusu »najreprezentativnije« orkestralne skladbe, njegova
su komorna djela (pa i ona predstavljena ovom prigodom) ipak svojevrsni
»komprimirani« (možda čak i »sublimirani«) paradigmatski primjeri njegove
skladateljske estetike.
Tu je estetiku u uvodnom tekstu u programskoj knjižici koncerta akademik
Nikša Gligo sažeo u rečenici: Osobni
stil u Bradićevoj glazbi određen je njegovim specifičnim poimanjem i tretiranjem zvuka, funkcionalizacijom toga
zvuka (koncertantnim ili kvazi koncertantnim) nadmetanjem. Ovdje je potrebno usredotočiti se na dva elementa: »osobnost« i »(kvazi)koncertantnu
funkcionalizaciju zvuka«.
Bradićeva skladateljska
»osobnost« uvjetovana je
primarno — ne i isključivo — dvama elementima.
Prvi je činjenica da je skladateljski put počeo relativno kasno; zato je na početku — s obzirom na već
formiranu osobnu »osobnost« — i ona skladateljska u osnovnim naznakama također bila već formirana, stoga je i cijeli njegov opus u osnovnim crtama (ali ne i u detaljima!)
primjer svojevrsnog stvaralačkog stazisa. Drugi je
element — studij u klasi
Stanka Horvata, od kojega je Bradić (kao i većina
Horvatovih studenata) bašti-
Giorgio Surian i Lana Bradić
nio ne samo temeljit skladateljski zanat
nego i sklonost elementima (glazbenim
i izvanglazbenim) koji se nalaze na pola
puta između »tradicije« i »avangarde«,
oprimjerene poglavito u opusima autora takozvane poljske škole. Nipošto
ne treba, na »osobnoj« razini, zanemariti i podatak (razvidan iz u programskoj knjižici objavljenog popisa Bradićevih djela) da autor stvara primarno
iz umjetničke potrebe, pa tako između
pojedinih opusa postoje čak i višegodišnje lakune, nasuprot nekim produktivnijim fazama.
(Kvazi)koncertantnost
Kad je pak riječ o »funkcionaliziciji zvuka (koncertantnim ili kvazi koncertantnim) nadmetanjem«, riječ je uistinu o
okosnici Bradićeva skladateljskog rukopisa, premda valja odmah napomenuti kako se ta »(kvazi)koncertantnost«
pojavljuje u različitim i raznolikim oblicima. Među djelima izvedenima na jubilarnom koncertu, to je najočitije (i »najdoslovnije«) provedeno u Šestom zagrebačkom koncertu — Concertu
da chiesa, skladbi koja jest obilježena
»koncertantnošću« baroknoga tipa, ali
uz niz znakovitih odmaka. Stoga je, u
smislu Bradićeva odnosa prema »koncertantnosti«, na jubilarnom koncertu
reprezentativnija praizvedena Sinfonietta za gudače. U njoj, naime, nisu uspostavljeni hijerarhijski odnosi između
»solista« (u jednini ili množini) i »ansambla«, nego je riječ o svojevrsnom »skupnom nadmetanju«, u kojem je glazbe-
na građa pojedinačnih »nadmetajućih«
dionica za supstancijalnost zvukovnog
identiteta skladbe jednako bitna kao i
»sveukupnost« tih dionica — pri čemu
je »sveukupnost« neupitno veća od
zbroja svojih sastavnica.
Na zvukovno »manjem« planu, isto
vrijedi za (također ovom prilikom praizvedene) dvije Etide za klavir, u kojima su »melodije« izložene »napadima« i »ometanjima« tek naizgled nesupstancijalne glazbene građe. Bît tih
djela, međutim, proizlazi upravo iz tog
»nadmetanja« u kojem prividno primarna glazbena građa novi identitet pronalazi upravo u sukobu sa »sporednim«
sadržajima.
Suradnja u iskrenosti
Na jubilarnom koncertu Srećka Bradića izvedene su i tri njegove pjesme (od
kojih je jedna i praizvedena) koje su naizgled u proturječju s dosad izrečenim
tezama o »koncertantnom« karakteru
Bradićeva skladateljstva. Pa ipak, ako
i nema izravnog »nadmetanja«, očito je
supostojanje različitih slojeva glazbenih i izvanglazbenih sadržaja. Odabrani pjesnički tekstovi Željka Grabarevića
i Rabîndranâtha Tagorea nisu uglazbljeni »deskriptivno« — umjesto toga,
glazbom se »oslikava« općenita »ugođajnost« cjeline, bez potrebe za »reagiranjem« na pojedine trenutke u tekstovima. U sâmoj pak glazbi, protok vokalne dionice kao da se razvija posve neovisno o glasovirskoj — glas i glasovir
Sestre Martina Zadro i Lana Bradić
glazbeno žive u svijetu vlastitih idioma,
pa bi se gotovo moglo zamisliti da je riječ o dvjema različitim skladbama (doduše, istog izvanglazbenog nadahnuća) koje su »slučajno« izvedene simultano, a ne konsekutivno. Ali, ponovno,
i ovdje je riječ o »sveukupnosti« koja je
veća od zbroja svojih sastavnica.
A kad je riječ o temeljnim sastavnicama Bradićeve glazbe, svakako treba
spomenuti i interprete. Bradić,
naime, često sklada za točno
određene stalne suradnike —
troje među njima pritom su (pomalo, ali ne previše pretjerano
rečeno) njegove trajne »muze«
— pijanisti Lana Bradić i Damir
Gregurić te sopranistica Martina
Zadro (redoslijed je abecedni,
ne hijerarhijski). Toj skupini svakako valja pridodati i, također
na ovom koncertu prisutne, Zagrebačke soliste, ansambl s kojim je Bradić višekratno kvalitetno surađivao, kao i bas–baritona Giorgia Suriana koji je dosad rijetko
izvodio suvremenu glazbu. I upravo na
toj razini umjetničke bliskosti skladate-
lja i interpreta, treba potražiti još jedan
ključ za (iš)čit(av)anje umjetničke osobnosti toga autora. Ako mu je, naime,
sâmom najvažnije da se njegova glazba doživi kao »iskrena«, onda je nužno
da ta iskrenost bude posredovana jednako iskrenim interpretima. A Srećko
Bradić ima sreću da ima upravo takve
interprete.
Srećko Bradić i Damir Gregurić —
legendarni tandem
Srećko Bradić s plaketom Nagrade HDS–a Boris Papandopulo
17
A utorski koncerti č lanova H D S – a
Anastazija Vržina
Neuobičajeni počeci
A počelo je dosta neuobičajeno,
svirkom u vokalno–instrumentalnom sastavu Fantomi još 1968.
godine, potom utemeljenjem jazz
grupe Opus X 1974., sudjelovanjem u mnogim drugim sastavima kao i suradnjom s ansamblom
ACEZANTEZ. Tanodijev životopis
navodi da su mu učitelji bili prof.
Margita Matz (glasovir u srednjoj
glazbenoj školi) i prof. Milo Cipra
(kompozicija na Muzičkoj akademiji). Elektroničke instrumente, kako
sam ističe, otkrivao je u zabavnoj i
jazz glazbi, najprije električni klavir,
a potom orgulje i sintetizator. Sva
stečena znanja, ali i iskustva, prepliću se kroz njegov opus gotovo
naizmjence pa je tako moguće zamijetiti kako je u kronološkom popisu djela kao prvo navedena Klasična tema iz 1973. godine s primjedbom elektronika, da bi uslijedilo
nekoliko klasičnih skladbi koje nisu
izvedene. U nastavku popisa prepliću se Tanodijevi najrazličitiji autorski interesi u kojima će uz ostalo
biti zastupljena i pop–glazba, šansona, zabavna pjesma, ali i Himna
policije iz 1992. godine!
Komunikativna
informacija
Već je iz popisa skladbi razvidna
Tanodijeva ekstrovertirana znatiželja spram različitosti žanrova i njihovih karakteristika, a nju je bilo moguće prepoznati i u odabiru rasporeda za slavljenički koncert. Kao
rijetko kada u takvim prigodama,
koncert se učinio čak i prekratkim,
nipošto kao retrospektiva ili presjek
stvaralaštva, tek kao izvanredno
komunikativna informacija o autoru koji zavređuje češće pojavljivanje na našim koncertnim podijima.
Dramaturški odlično posložen ras-
Mnogi mladi došli su poduprijeti omiljenog profesora
Katarina Krpan
18
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Uz projekcije ulomaka filma Četverored i rock–opere Crna kraljica, autorovu glazbu izvodili su i »živi«
interpreti na sceni: plesačica Aleksandra Mišić,
bas–klarinetist Ratko Vojtek, pijanistica Katarina
Krpan i sopranistica Lidija Horvat.
Z
latko Tanodi, skladatelj,
pedagog,
urednik, producent,
aranžer... obilježio je
60. rođendan koncertom primijenjene
i elektroničke glazbe 19. studenoga u Malom Lisinskom u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i
Cantusa d.o.o. Uz prigodnu riječ
glavnog tajnika Društva Antuna
Tomislava Šabana koji je, među
ostalim, pročitao i čestitku predsjednika Republike Ive Josipovića,
svečanost je, osim dakako sadržaja, obilježila i brojna mlada publika.
Takav odaziv čini mi se znakovitim
jer su mladi i mlađi očito znali kamo
su došli i što mogu očekivati, pogotovo zato što Zlatko Tanodi slovi
kao jedan od najomiljenijih profesora Muzičke akademije u Zagrebu.
Onima koji pak nisu studenti (današnji ili bivši), Tanodi je znan kao
jedan od najsvestranijih hrvatskih
glazbenika koji skladateljski opus
niže već puna četiri desetljeća,
a onaj izvođački datira i nekoliko
godina prije. Danas se Zlatka Ta-
nodija možda najviše percipira kao
jednog od vodećih autora elektroničke glazbe, no njegovo je stvaralaštvo jedno od najraznovrsnijih u
suvremenoj hrvatskoj glazbi i seže
od solističke, komorne i orkestralne
klasične i jazz glazbe, do vokalne,
vokalno–instrumentalne, mjuzikla,
kazališne i filmske do glazbe za
dječje radioigre. U brojkama to je
doista velik opus koji broji više od
stotinu skladbi te gotovo dvostruko
više aranžmana. Impresivno!
Slavljenik za laptopom
pored počeo je s glazbenom scenom
i filmskom glazbom iz koje je odabrana snažna i dramatična glazba iz nepravedno marginaliziranog filma Četverored redatelja Jakova Sedlara. S
istim redateljem skladatelj je surađivao i u stvaranju dramskih predstava
Krađa Marijina kipa i Macbeth u Hrvatskom narodnom kazalištu, od kojih je glazba za Shakespearovu krvavu dramu svakako jedna od najdojmljivijih u hrvatskom kazalištu novijeg
doba.
Videofragmenti iz glazbene legende
Crna kraljica iz 1994. godine prisjetili
su na vremena kada je kazalište Komedija ispisivalo nove stranice svojeg glazbenog repertoara. Puna dva
desetljeća nakon Gubec–bega, praizvedena je u Velikom Lisinskom Tanodijeva Crna kraljica na libreto i u režiji Ivice Krajača. Nije ponovila uspjeh
Gupca (kao što se to nije dogodilo ni
s Gričkom vješticom koja je praizvedena u međuvremenu), no bilo bi vrijedno reinterpretirati je danas, možda
ne tako spektakularno kao na praizvedbi, nego u nekom scenski komornijem obliku, to više što novih djela toga žanra više nema te su u Komediji zamijenjena inozemnim mjuziklima i inim glazbeno–scenskim
tvorbama. Uostalom, i muzikologinja
dr. sc. Irena Paulus (KAZALIŠTE. hr.,
21. travnja 2013.) ističe: Crnoj kraljici
u devedesetima se najviše zamjeralo da je nije izveo orkestar, no u ratno
je vrijeme imati orkestar na sceni bilo
financijski neizvedivo. S druge strane, matrica koju je osmislio i realizirao
skladatelj Tanodi idejno je vrlo zanimljiva. Sada je to glazba koja više ne
donosi rock–stvarnost, nego prenosi sasvim drukčiju i mnogo okrutniju
stvarnost koja se metaforički preslikala u staru legendu iz petnaestog stoljeća. Prvi dio te glazbeno–scenske
prezentacije Tanodijeva opusa završen je ulomkom Albina sjećanja iz neizvedenog TV baleta Dom Bernarde
Albe za koji je libreto, prema drami F.
G. Lorce, napisala Ksenija Savin. Uz
glazbu s vrpce nastupila je Aleksan-
dra Mišić, članica Zagrebačkog plesnog ansambla u koreografiji Snježane Abramović Milković.
Misa za mrtve
Toj bi skupini svakako valjalo pridodati još i djelo kojim je koncert efektno
okončan, a to je Requiem za sopran i
Kymu iz 2007. godine. Najprije blaga
reminiscencija, flashback citata izvedenih skladbi, a potom Misa za mrtve, duboko osjećajna, čak potresna,
u bogato nijansiranoj izvedbi sjajne Lidije Horvat i koreografiji Mateje Pučko
Petković. Talent za sceničnost u elektroničkom ruhu Zlatka Tanodija neupitan je i snažan.
I napokon dvije skladbe za dva posve
različita glazbala. Najprije Klavirske
etide iz 2002. godine, tematski posvećene pojedinim tehničkim zadanostima koje je majstorski izvela Katarina Krpan. Ponovno jedan drukčiji
Tanodi, ovaj put u klasičnom ruhu, ali
na izrazito autorski način.
O
nima koji nisu studenti (današnji
ili bivši), Tanodi je znan kao jedan
od najsvestranijih hrvatskih glazbenika
koji skladateljski opus niže već puna
četiri desetljeća.
I, dakako, Air za bas–klarinet i elektroniku, uz neponovljivog Ratka Vojteka koji je djelo i praizveo 1997. godine. Akustički instrument htio bi zvučati kao da je elektronički, a elektronički instrumenti bi što vjernije htjeli
oponašati one akustike. No na kraju, sve su to titraji u zraku, ništa drugo osim — air. Mogući su i drugi putovi asocijacija (npr. gradnja, povijest,
putovi novca itd.) komentira autor. Pa
ako su mogući drugi putovi asocijacija, Air sam doživjela kao igru, interakciju živog i neživog a uvijek radosnog
i, što je najvažnije, silno komunikativnog. Zacijelo najbolje tumačenje misli
koju je Zlatko Tanodi izrekao u tekstu
S elektroničkom glazbom kasnimo
50 godina Dejane Marunović (Hrvatsko slovo, 2001.):
Ako zvuk, po definiciji, podrazumijeva
izvor zvuka, medij kojim se prenosi i
do slušatelja, tada glazba bez publike ne postoji.
Anastazija Vržina
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Glazba
bez
publike
ne
postoji
Piše: Jagoda Martinčević
Anastazija Vržina
Koncert uz 60. rođendan Zlatka Tanodija, 19. studenoga 2013. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog
Aleksandra Mišić, članica Zagrebačkog plesnog ansambla, izvela je ulomak skladateljeva TV baleta
Dom Bernarde Albe
19
A utorski koncerti č lanova H D S – a
Autorski koncert Sanje Drakulić u povodu 50.
rođendana, održan 12. prosinca 2013. u HGZ–u
Koncert je u svakoj skladbi mijenjao i izvođače
(više njih), vrste ansambala i orkestara, solista,
instrumenata (klavir, orgulje, harfa, glasovi itd.),
riječju, obilje koje je srećom programska knjižica
sređeno ponudila za praćenje.
S
Piše: Đurđa Otržan
pola godine zakašnjenja, 12. prosinca
u dvorani HGZ–a,
skladateljica
Sanja
Drakulić proslavila je
pedeseti rođendan,
svečanim koncertom uz obilje glazbe
i brojne glazbenike.
D
Kako je usidrena u glazbi, živeći i radeći za svoju umjetnost, njezin je ži-
isciplina stvaralačkog poriva
u najnestalnijoj od svih
umjetnosti.
votni put istodobno i poetski životopis. Od pijanistice, učenice Pavice
Gvozdić, do studentice, skladateljice,
glazbene aktivistice, pedagoginje,
stručne publicistice do svjetske putnice spremne da prihvati nove ljude,
sredine i iskustva.
Kapetanica broda
20
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Kormilar
polifonih
monologa
U knjižici objavljenoj u povodu svečanog koncerta, publika je mogla meditirati na raznovrstan i bogat opus
prepun zanimljivih težnji, izbora glazbala i sastava, ansambala, literarnih
afiniteta, budući da je objavljen i popis svih njezinih skladbi do sada, tiskanih ili objavljenih na nosačima
zvuka. Isto tako je tiskan i opis njezina rada, kao i detaljan program koncerta koji je bio to važniji što je odudarao od tipskih koncerata s jednim
izvođačem ili nekoliko njih; ovaj je u
svakoj skladbi mijenjao i izvođače
Sanji je prof. Pavica Gvozdić vječni uzor i nadahnuće
(više njih), vrste ansambala i orkestara, solista, instrumenata (klavir, orgulje, harfa, glasovi itd.), riječju, obilje
koje je srećom programska knjižica
sređeno ponudila za praćenje.
No Sanja Drakulić nije čovjek administracije, upravo je najdalje od nečega što bi zaustavljalo, ukonačivalo ili katalogiziralo. Ona je kapetanica
broda koji neprestano plovi i vidi, bira
i budi nove krajolike. Po svojstvima i
stilu potpuna ekspresionistica, u stanju je svaki novi vidik ponuditi izvana, samim odabirom medija i glazbenom strukturom, tako da nema neistraženih unutarnjih pitanja. Predana strukturalnom jeziku, takva poetika suglasna je s vizualnim i grafičkim
umjetnostima, jer se svaka skladba
Sanje Drakulić može poimati poput
samosvojne zvukovne instalacije, a
isto tako i primijeniti kao nadogradnja nekoj suvremenoj likovnoj instalaciji. Moguće je sklopiti prizor likovne izložbe u čijem prostoru odzvanjaju snimke njezinih skladbi, posebice
onih sa svečanog koncerta, recimo
Sedmo nebo za orgulje solo (Elizabeta Zalović).
Duo Krasnitsky
ra koji pokazuje put kojim valja ići i koji
sam zastupa.
Sanja Drakulić čestita Lidiji Horvat
Vokalni triptih
Koncert je otvorila dojmljiva skladba
praizvedena 2008. u crkvi Sv. Franje
u Puli, Ne budite ljubav moju (Zbor
HRT–a, T. Bilić) i nastavila se još jednom zborskom a cappella skladbom
Svet (Komorni zbor MA, J. Ostojić).
Stihovne inspiracije, udaljene jedna
od druge epohama i kulturnim slojevima, izviru iz moralnih korijena ljudstva , a dolaze i primaju se lako, kao
i razumijevanje kojim ih skladateljica uglazbljuje. Od starog ka novom,
mogli bismo naznačiti nastup trećeg
zbora Zagrebačkih dječaka u skladbi Put, ali s istom vedrinom kormila-
S
laveći svoj pedeseti
rođendan, Sanja Drakulić
ga je uokvirila istinom i
ljubavlju svetih riječi, poput
kormilara koji želi jedino nove
krajolike.
Nakon tog vokalnog polifonog triptiha,
s povremenim solima koji lebde ponad
valova ostalih dionica, drugi dio prvog
dijela koncerta pripao je instrumentima
s tipkama, kao stalnom osloncu skladateljičina glazbenog mišljenja. Uvažena legenda hrvatskog pijanizma Pavica
Gvozdić odsvirala je Sanjin Pleter, demonstrirajući zreli uvid u klavirski zapis skladbe i nijansirajući bogato i bujno melodičko tkivo, tako da nije ostalo
malo mogućnosti za neko kvalitativno
„novo« čitanje skladbe, premda se nikada ne može nijedan zapis iscrpiti jednom izvedbom ma kako vrhunska bila,
jer ona uvijek ostaje projekcija individualnog imaginativnog svijeta.
Spoj istoka i zapada
Cantus Ansambl
Nakon već spomenutog Sedmog neba
za orgulje, skladbe koja je možda najbliža onome što bismo danas nazvali modernim, prvi je dio koncerta okrunila izvrsna izvedba skladbe United We
Stand, Divided We Fall za dva klavira,
Julije i Konstantina Krasnickog. U njoj
je sažeta nit poetike Sanje Drakulić,
kada se iz jednog vala
u drugi prenosi pokretljivost, a pronalazi nova
dinamika kretanja, bilo
ritmom, bilo gestikulacijom ideje, putujemo s
pouzdanjem kamo god
nas vodi i odbacujući
već viđeno, povodimo
se za nadolazećim. Tu je
i najvidljivija karakteristika njezina stila da je narator, ma kako osamljen
bio u monologu, okru- Zagrebački dječaci i Jasenka Ostojić
žen mnoštvom glasova
ispunila su drugi dio večeri: tamburaškoji se oko njega roje,
u jarkim bojama, iskreno, bez ulagiva- ki, komorni i harmonikaški orkestar koji
nja, slažući se s naratorom ili odlaze- su latentno dali naslutiti i onaj dio opući od njega. Spoj istočnog stila, s po- sa Sanje Drakulić za velike orkestre, od
jedincem uronjenim u svijet oko sebe, kojih ne mogu a da ne spomenem Klai zapadnog stila s pojedincem koji se virski koncert Oaza za klavir i orkestar.
predstavlja svijetu oko sebe, čini Sanju
Tako smo čuli Idilu za tamburaški orDrakulić iznimnom ali i prepoznatljivom,
kestar na narodne stihove (KUD Gaj,
bolje reći, zapamtljivom, u vrijeme njeK. Račić) sa solisticom Lidijom Horvat,
zina naraštaja kao skladateljice koja je
Jabuku razdora, koncert za harfu i komogla stvarati u razdoblju stvaralačke
morni ansambl (Ansambl Cantus, I. J.
slobode koja nije ukalupljivala u stilove
Skender) sa solisticom Dianom Grubiili političke diktate, i skladateljice koja je
šić Ćiković, te Noli tangere za harmoniu tu slobodu krenula punim jedrima.
kaški orkestar (OKUD Istra, D. Bužleta),
Tri različita instrumentalna ansambla čime je zaokružen distih cijelog koncer-
ta: od prvog naslova Ne budite ljubav
moju dok sama ne bude htjela do Ne
diraj me jer još nisam uzašao Ocu. Slaveći pedeseti rođendan, Sanja Drakulić ga je uokvirila istinom i ljubavlju svetih riječi, poput kormilara koji želi jedino
nove krajolike, a za to mu je potrebno
stalno moliti za milostivo nebo i dobro
more. Petar Bergamo imao bi razumijevanja za taj iskaz stvaralačke poetike
jer je i on još kao mlad znao da Navigare necesse est. Iako Sanja nije bodulka, kao skladateljica nosi istu disciplinu
stvaralačkog poriva u najnestalnijoj od
svih umjetnosti.
21
Dr. sc. Zdenka Weber, dobitnica Nagrade Josip Andreis HDS–a za doprinos na području muzikologije i glazbene
publicistike za 2012. godinu
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Treba
znati
čitati
ono
čega
nema u
tekstu
Hrvatska muzikologinja, glazbena kritičarka,
predavačica, pedagoginja i diplomatkinja,
nagrađena je za knjigu U zagrljaju glazbe, u
zajedničkoj nakladi Koncertnog ureda Varaždin,
varaždinskog ogranka Matice hrvatske i
varaždinske tiskare TIVA.
vatsku glazbu poznavala i studijem sve
više istraživala, ali mogu reći da sam
barem svojim kolegama uspjela približiti glazbu hrvatskih skladatelja, jer smo
tjedno imali zajednička predavanja i
svaki od nas je morao izvješćivati o stadiju u kojemu se nalazi sa svojim istraživanjima. Svakako mogu reći da sam i
sama mnogo naučila o drugim glazbama, jer smo bili međunarodna doktorantska grupa.
Doktorirali ste na glazbenom impresionizmu. Kako definirate taj skladateljski
stil i koliko je imao odjeka kod hrvatskih
skladatelja?
Naslov moje doktorske disertacije bio
je Prijem glazbe Claudea Debussya u
Hrvatskoj, 1918.–1940. a doktorat sam
obranila 13. svibnja 1985. godine. Taj
»trinaesti« mi se nekako pokazao kao
prilično nesretan broj, ali to je svakako
druga priča i o njoj ne namjeravam govoriti. Vezano pak uz glazbeni impresionizam, najprije sam vrlo detaljno proučavala Debussyjev život i stvaralaštvo
i sve što se u Francuskoj događalo oko
O
d svih dvadeset osam
država Europske
unije, jedino Republika
Hrvatska još nema svoj
Kulturni institut.
Dr. sc. Zdenka Weber ove je godine uredila i prvu cjelovitu monografiju Milke Trnine
Razgovarala: Jana Haluza
S
tudij muzikologije
je nužan, potrebno
je znanje i obrazovanje,
ali nije uvijek dovoljno
jamstvo da se zna i pisati,
ocjenjivati i relevantno
javno iznositi svoje
mišljenje.
22
Kako ste »završili« u svojem pozivu —
muzikologiji i djelovanju u pozadini
stvaranja glazbe same?
Budući da sam u rodnom Varaždinu
maturirala na gimnaziji i srednjoj muzičkoj školi s glavnim predmetom klavirom, odlazak na studij u Zagreb se
podrazumijevao. Kako su mi dobro išli
strani jezici i za to sam bila najviše zainteresirana, upisala sam studij engleskog i njemačkog jezika s pripadajućim
književnostima na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ali nedostajala mi je glazba, iako se za studij klavira nisam osjećala pozvanom. Dakle,
pokojni profesor Josip Andreis, kojega
sam poznavala preko Muzičke omladine Varaždina i Hrvatske u kojima sam
već tada godinama bila aktivna, upozorio me je da će ujesen 1970. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu
biti otvoren studij muzikologije. Otišla sam na prijemni ispit i bila primljena.
Tako pripadam prvoj generaciji diplomiranih zagrebačkih muzikologa. Sada
sam nagrađena Nagradom Josip An-
dreis Hrvatskog društva skladatelja, što
mi je drago jer me je moj bivši profesor i animirao za taj studij, što se sada,
dugoročno, pokazalo eto i vrlo uspješnim. Dakako, mi muzikolozi djelujemo
»u pozadini glazbe«, ali ako svoj posao
obavljamo savjesno i požrtvovno, itekako pridonosimo glazbi i njezinu ugledu i pravome mjestu u društvu u cjelini.
Što je to Hrvatska!?
Koliko je studij u inozemstvu, na uglednoj Sorbonni, promijenio pogled na hrvatsku glazbu?
Rekla bih da mi je drago što sam završila sve tri studijske grupe: engleski,
njemački i muzikologiju i što sam se
odlučila upravo za kandidiranje za stipendiju francuske vlade jer sam tako,
prije svega, bila u mogućnosti završiti i učenje francuskog jezika na Civilisation française na pariškoj Sorbonni.
Došla sam u Pariz ujesen 1978. godine
i imala sreću da me je u svoj razred pri-
mila i postala mi mentorica prof. Édith
Weber, danas umirovljena profesorica na Odsjeku za muzikologiju Sveučilišta Sorbonne–Paris IV. Vrlo smo se
brzo dogovorile o temi, jer sam voljela
glazbu Claudea Debussyja, neka sam
djela i svirala u srednjoj muzičkoj školi,
a onda se pokazalo da bi bilo vrlo zanimljivo istražiti prijem njegove glazbe
u Hrvatskoj. Kada smo u studentskoj
referadi prijavljivale temu, bilo mi je postavljeno pitanje — A što je to Hrvatska?! Zbilja, bilo je to u razdoblju bivše Jugoslavije, ali kada sam objasnila
da dolazim iz Hrvatske i da me jedino
zanimaju hrvatsko–francuski glazbeni
doticaji, tema je bila bez pogovora prihvaćena. Danas mogu slobodno reći
da sam bila prva na Sorbonni koja je
upisala muzikološku temu s hrvatskim
predznakom, a na prvi zajednički sat
donijela sam svojim kolegama zemljopisnu kartu da vide gdje je to i čuju što
je to Hrvatska. O promjeni pogleda na
hrvatsku glazbu s moje strane ne znam
što bih točno odgovorila, jer ja sam hr-
fin de sièclea, tog kulturološki izuzetno
zanimljivog razdoblja s prijelaza 19. u
20. stoljeće. Čitala sam svakodnevno u
Nacionalnoj knjižnici u Parizu vrlo bogatu literaturu, kako bih doista upoznala sva mišljenja o glazbenom impresionizmu kao stilu. Naime, poznato je da
naziv dolazi iz slikarstva, pa sam imala mogućnosti vidjeti pariške izložbe s
djelima impresionista, upoznati pjesništvo simbolizma, riječju — uglavnom
sve što je iniciralo i proslavilo taj umjetnički smjer. Poznato je da je Debussy
bio prije svega vagnerijanac, ali onda
je krenuo drugim putem, jer nije želio
skladati prema Wagneru, nego nakon
Wagnera! Dakle, trebao je pronaći nova
rješenja koja će u prvi plan staviti francusku senzibilnost, ostvariti glazbu koja
će odgovarati njegovim traženjima slobode, užitka i svega karakterističnog za
galski duh. Zato je Debussy izučavao
izvaneuropsku, napose javansku glazbu, poticaje nalazio kod ruskih skladatelja i uopće nastojao stvarati glazbu
koja će biti tajanstvena matematika čiji
elementi sudjeluju u Beskonačnome.
Jer, kako je sam govorio: Glazba je odgovorna za pokret voda, za igru lûkova
koje opisuje promjenjivi vjetrić, ništa
nije muzikalnije od zalaska sunca! Tako
je Debussy na početku Novoga, svega što je otvorilo vrata glazbi 20. stoljeća i zato je on tako važan i nezaobilazan. Što se pak tiče odjeka kod hrvatskih skladatelja, nisam tražila epigone, obradila sam odsjaje stila u djelima
Dragana Plamenca i Božidara Kunca
kao »preuzeti impresionizam«, ali sam
tražila poticaje koje su naši skladatelji
nalazili u hrvatskoj, osobito u međimurskoj narodnoj glazbi, budući da je tu riječ o pentatonici i modalnoj glazbi, te
sam sabrala mnogo toga što su mi govorili danas već pokojni hrvatski skladatelji Rudolf Matz, Boris Papandopulo, Ivan Brkanović, Bruno Bjelinski, Ivo
Lhotka Kalinski i Natko Devčić.
Mjesto u svijetu
Dugo ste živjeli u Parizu i Berlinu. Jesmo
li svjesni sebe u širem europskom kontekstu što se glazbe tiče? Što iz našeg
glazbenog stvaralaštva u tim velikim
gospodarskim i kulturnim središtima
najviše privlači pozornost?
Životni me je put doista vodio Europom. Studirala sam nakon zagrebačke diplome u Beču, zatim u Parizu, u
nekoliko sam navrata bila na studijskim
boravcima u Berlinu, zatim sam pet godina radila u Njemačkoj operi i nakon
toga u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu, a sada sam pri Veleposlanstvu u Beču. Kao muzikologinja sudjelovala sam na brojnim znanstvenim skupovima diljem Europe, bila
sam gostujuća profesorica u Poljskoj i
Španjolskoj, s Njemačkom operom gostovala sam u Japanu i Finskoj, mogla
sam dakle i izravno upoznati mnoga
kulturna središta. Što se nas tiče, mislim da smo svjesni sebe u širem europskom kontekstu, naši su skladatelji
još od davnina odlazili na studij u inozemstvo, od sredine 20. stoljeća imamo Muzički biennale Zagreb, razvili su se različiti mediji i naši su suvremeni skladatelji i glazbenici, koji oduvijek izvode najširi svjetski repertoar,
dobro informirani. Međutim, svakako
je premalo poznata i prisutna hrvatska
glazba u Europi, da ne kažem u svijetu. U prvim je desetljećima 20. stoljeća prodor učinio primjerice Josip Štolcer Slavenski, između svjetskih ratova
Europu je zanimao hrvatski nacionalni
smjer pa je bio izvođen Gotovčev Ero
s onoga svijeta na brojnim opernim pozornicima ili pak baleti Frana Lhotke,
poslije su se afirmirali Milko Kelemen
u SR Njemačkoj i Ivo Malec u Francuskoj, ali sve je to za naše bogato glaz-
beno stvaralaštvo premalo. Razlozi su
nedvojbeno vrlo kompleksni i svakako
komplicirani te bi ih trebalo znanstveno proučiti i analizirati. Međutim, sada
se osamostaljenjem Republike Hrvatske i ulaskom u Europsku uniju otvaraju nove mogućnosti. Vjerujem da hrvatska glazba dobiva nove prigode. Ali
na njezinoj afirmaciji moramo najviše
raditi sami. Vjerujem da smo dovoljno
uvjereni u vrijednosti te glazbe i na svakome je, na našim glazbenicima, solistima i ansamblima kada nastupaju u
inozemstvu, kao i na nama muzikolozima kada pišemo i kada je to objavljivano na stranim jezicima, da tako svi radimo na promicanju hrvatske glazbe. U
Beču smo 1. srpnja 2013. imali svečani
koncert u povodu ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i Zagrebačka
filharmonija izvela je Sambu da camera Ive Josipovića. Svi su bili oduševljeni djelom, ali i činjenicom da Hrvatska
ima predsjednika koji je skladatelj »ozbiljne« glazbe. Pa, hajdemo svi zajedno naprijed!
S kakvim ste očekivanjima prihvatili
funkciju ministra savjetnika pri Veleposlanstvu RH u Austriji i na čemu radite u
kulturnoj razmjeni dviju zemalja?
Ovo mi je drugi diplomatski mandat,
nakon Berlina sada sam u Beču, pa
mogu reći da sam u oba slučaja u važnim glazbenim središtima. Biti diplomat
zadužen za kulturu je nešto poput liječnika opće prakse. Mora se biti pomalo
»stručnjak« za sva područja i doista nije
lako. U Beču mi je mandat još naporniji,
naši umjetnici svih struka kontinuirano
dolaze, blizu smo, imamo mnogo toga
podudarnoga iz zajedničke povijesti,
Austrijanci nas primaju doista »otvorenih ruku« i mogućnosti su znatne. Dakako, posebno mi je drago što sam u
mandatu kada je veleposlanik u Beču
Nj. E. Gordan Bakota koji ima veliko razumijevanje za kulturu. Samo, od svih
dvadeset osam država Europske unije, jedino Republika Hrvatska još nema
svoj Kulturni institut, a to znači da gotovo cijeli posao obavlja samo jedna
osoba.
Miševi u podrumu
Nagrađena knjiga U zagrljaju glazbe
zbirka je vaših tekstova na području
glazbene kritike i s drugih znanstvenih
i stručnih područja kojima ste se u proteklih četrdeset godina bavili. Kako ste
birali tekstove za objavu?
Imala sam sreću da je moj pokojni otac
vrlo uredno skupljao moje tekstove, a
ja sam ga bila naučila da upisuje točno izvor i datum, pa sam tako mogla
dosta brzo prikupiti građu i izabrati. U
proteklih sam četrdeset godina objavila više od tri tisuće tekstova, ali su svi
moji tekstovi za Hrvatski radio nažalost zauvijek izgubljeni, jer su mi ih pojeli miševi u podrumu, u koji sam ih bila
I
mala sam sreću da je
moj pokojni otac vrlo
uredno skupljao moje
tekstove, a ja sam ga bila
naučila da upisuje točno
izvor i datum, pa sam tako
mogla dosta brzo prikupiti
građu i izabrati.
spremila prije odlaska u Berlin. U svakom slučaju, izbor je uglavnom moj, a
određenu mi je pomoć pružio i urednik
izdanja, dr. Janko Pavetić. Željela sam
ponajprije kao glazbena kritičarka dati
presjek glazbenog života u Zagrebu i
šire u Hrvatskoj koji sam vrlo intenzivno pratila, posebno pak kad je riječ o
mojim tekstovima o Varaždinskim baroknim večerima, dala sam im više prostora jer je i izdavač knjige u Varaždinu.
Zato se na ovom mjestu mogu i pohvaliti da sam za 2012. godinu dobila Nagradu grada Varaždina. Osim kritika,
skupila sam i razgovore s uglednicima
iz hrvatskoga glazbenog života, eseje koje sam pisala u Berlinu kada sam
bila dramaturginja Orkestra Njemačke
opere, a sada su na jednom mjestu i
moji stručni i znanstveni radovi koji se
nalaze u raznim hrvatskim i inozemnim
zbornicima.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
N agrade H D S – a
Kao glazbena kritičarka bili ste niz godina angažirani za Vjesnik koji više ne postoji. U kakvom je stanju glazbena kritika u Hrvatskoj danas?
Kad sam pisala za Vjesnik, imala sam
na raspolaganju potreban prostor i
osvrti na koncerte mogli su biti opsežniji i time argumentiraniji. Dnevni listovi
koji danas izlaze, glazbenoj kritici daju
mali, gotovo nikakav prostor. Osobno
još redovito pišem za Hrvatsko slovo i
za Cantus kada za to postoji tema, pa
mogu biti zadovoljna jer ni u tim glasilima nisam ograničena prostorom. Na
pitanje mi međutim nije lako odgovoriti, osim iznošenjem vlastitog iskustva, a
to je da treba biti pošten prema radu
izvođača i autora i najprije cijeniti uloženi trud, nadarenost i znanje. Uvijek sam
bila protiv »kritizerstva« i isticanja onoga što je možda bilo lošije. Trudila sam
se argumentirano isticati pozitivno i vrijedno. Naime, tekstove treba znati čitati, posebno ono čega nema u tekstu!
Studij muzikologije je nužan, potrebno je znanje i obrazovanje, ali nije uvijek dovoljno jamstvo da se zna i pisati, ocjenjivati i relevantno javno iznositi
svoje mišljenje.
23
Eksperiment
prethodi
stvaralaštvu
Plakat za festival Dani nove glazbe Split 2013.
Gordan Tudor i Ivan Batoš
24
A
ko bismo i poželjeli
ustuknuti pred novim
glazbenim izazovima čiji je
tek djelićak predstavljen na
ovogodišnjim Danima Nove
glazbe, ne smijemo posustati jer
hvalevrijedna inicijativa toga
kruga zavređuje opstanak.
Mladi splitski skladatelji s
međunarodnim karijerama,
Mirela Ivičević i Gordan Tudor,
uspješno predstavljaju svojem
gradu duh novog zvuka
G
Piše: Ivana Tomić Ferić
ovoriti o glazbi danas, o suvremenoj, novoj glazbi, s htijenjem da barem na trenutak
unesemo osvježavajući dašak reda, svojevrsna je pustolovina, put u ono nepoznato
duha suvremenog glazbenika–stvaraoca, koji
nad golemim bogatstvom zvukovnoga svijeta,
suočen s riskantnom svemogućnošću zvučnog
materijala i svake zvukovne misaonosti, neprekidno istražuje i eksperimentira. Jer, glazba danas više nije kobno razapeta između »sklada«i
»nesklada«, harmonije i disharmonije. Proces
opredjeljenja je, čini se, završen... Disharmonija
određuje ljudsko biće, vlada svijetom, pa tako i
onim zvukovnim. Ton se rastvara i zgušnjava u
šum, u nabijene komplekse zvukova koji dobivaju individualnost i postoje sami po sebi. No isti
taj svijet ne vjeruje u glazbu koju sam stvara, panično od nje okreće glavu, kao da će u škripanju
žica i bučnim šumovima elektroakustičkih tvorevina otkriti sliku vlastitoga, razjedinjenog i disharmoničnog bića. Upravo razbijajući predrasude
o slobodno improviziranoj i/ili eksperimentalnoj
glazbi kao nepristupačnom, nerazumljivom i samodostatnom muziciranju, Gordan Tudor, jedan
od najboljih hrvatskih saksofonista, pokrenuo je
(sa skladateljicom Mirelom Ivičević) festival Dani
Nove glazbe s ciljem promicanja suvremenoga
glazbenog stvaralaštva za koje u Splitu do tada
nije bilo mjesta. Danas, uz suorganizacijsku potporu Udruge mladih akademskih glazbenika,
nakon sedamnaest koncerata te devedeset devet premijerno izvedenih glazbenih djela, doista
se možemo nakloniti Tudorovim nastojanjima,
sa željom da ustraje u svojoj misiji i naporima
da slušatelje približi duhu novoga zvuka, tome
jedinom tumaču postojanja glazbe u današnjem
svijetu.
Slikari zvukom
Ovogodišnje izdanje predstavilo je široku paletu glazbenih pristupa koji su
obilježili drugu polovicu 20. stoljeća,
kao i najrecentnija glazbena ostvarenja
hrvatskih i inozemnih glazbenih umjetnika, uvrstivši Split u krug gradova koji
prate eksperimentalne glazbene trendove koji impliciraju karakteristike novog. Eksperiment prethodi stvaralaštvu, stvaralaštvo ukida i apsorbira eksperiment, on je nov kao stvaralački
postupak, a zahvaljujući svojoj nepredvidivosti i neočekivanosti, može pružiti
ishod u kojem se pojavljuje novo. Upravo to novo odjeknulo je u svoj punoći i
snazi na završnoj večeri festivala Nove
glazbe koja je ugostila mađarskog
skladatelja, soundpaintera Gryllusa Samua i splitski soundpainting orkestar,
mlade glazbenike okupljene u svrhu
istraživanja uzbudljivog, univerzalnog
znakovnog jezika za live kompoziciju.
Riječ je, dakle, o soundpainting jeziku
namijenjenom glazbenicima, plesačima, glumcima i vizualnim umjetnicima
koji je 1974. koncipirao i do danas razvija američki skladatelj Walter Thompson. Soundpainting jezik obuhvaća
više od tisuću dvjesto znakova koje,
gestama ruku i tijela daje »real time–
skladatelj«— soundpainter, indicirajući
tako vrstu specifičnog i/ili aleatoričkog
materijala koji se očekuje od izvođača. Geste kojima se koristi soundpainter temelje se na četiri osnovna pitanja
— tko, što, kako i kada. Neke od njih
vrlo precizno upućuju na ono što treba
izvesti, dok druge ukazuju na određene
stilove, žanrove, aleatoričke koncepte,
improvizaciju, poziciju na sceni/u prostoru, rekvizite i sl. Soundpainting zahtijeva od izvođača odmak od poznatog
i predvidivog te posvetu svakom kreativnom aktu bez znanja o tome kamo
vodi. Jednako uzbudljiv i nepredvidiv
je i za samog skladatelja soundpaintera koji, bez obzira na to je li od ansambla dobio očekivani ili neočekivani zvuk/reakciju, uvijek sklada s onim
što se dogodi u danom trenutku. Rezultat su dinamični dijalozi skladatelja i
članova ansambla, zapravo spontane
real–time skladbe kojima smo, pod Samuovim vodstvom, svjedočili u inspirativnom prostoru gotičke dvorane Papalićeve palače. Bio je to interaktivni, edukativno–koncertni projekt u kojem su
svi prisutni (i glazbenici i publika) iščitavali Samuove geste, zvučno uobličavali
njegove glazbene ideje i vizije, sudjelujući u kreiranju live skladbi.
Detoni i Ruždjak
Domaću glazbenu produkciju na ovogodišnjem festivalu predstavili su već
na prvoj koncertnoj večeri održanoj u
foajeu HNK–a Split članovi Zagreb Trija (Danijel Detoni, glasovir; Martin Draušnik, violina; Pavle Zajcev, violončelo). Osim duboko transcendentalnog
zvučnog svijeta latvijskog skladatelja
Pēterisa Vasksa, s pravom jednog od
najprominentnijih živućih skladatelja s
baltičkog područja, taj, u interpretativnom smislu, vrlo dojmljiv i kompaktan
komorni sastav izveo je djela dvojice
hrvatskih autora — Detonija i Ruždjaka. Skladbu za klavir, violinu i violončelo Zovu me Tryor napisao je Dubravko
Detoni na poticaj Trija Orlando u Dubrovniku 1996. godine, a isto je djelo
i praizvedeno na skladateljevu rođendanskom koncertu, 22. veljače 1997.
Sastoji se od dvadeset sedam povezanih ulomaka raznolikog tonskog odjeka u kojima se, između ostaloga, iskušavaju rađanje, postojanje i raspršivanje markantnih polifonijskih fragmenata
uporno praćenih djelotvornim homofonijskim mrljama, simultanost i postupna razdvojenost melodijsko–ritmičkih pomaka uvijek drukčijih intervalskih
raspona, trajnost suprotstavljanja harmonije melodiji, nadigravanje nesličnih naglasaka, oponašanje vokalnoga
sloga gotovo parodijski postavljenim
instrumentalnim zvukovljem te pojava
raznorodnih glissanda »kao sjećanja
na svjetlosne odjeke prasaka svih prirodnih početaka i zaglavlja«. Recepcijski zanimljivo Detonijevo suprotstavljanje grubo dramatskih i suzdržano lirskih glazbenih trenutaka, članovi Zagreb Trija izveli su virtuozno, u čvrstoj
međusobnoj komunikaciji i s izrazitom
dozom umjetničkog temperamenta i
uživljenosti. O posljednjem djelu Marka
Ruždjaka s naslovom Vedute, posvećenom hrvatskom muzikologu, akademiku i skladateljevu prijatelju Nikši Gligu, malo se zna. Poslovično štedljiv na
riječima, autor je skladbu 2011. predao
violončelistu Pavlu Zajcevu, voditelju
Zagrebačkog klavirskog trija, tek sa zagonetnom molbom da s praizvedbom
pričekaju do sljedeće godine. Tako je
došlo do posmrtne izvedbe skladbe na
Dubrovačkim ljetnim igrama 2012. godine. Ruždjakove misli o skladbi ostat
će nam nepoznate, no u njoj se jasno
ocrtavaju sve odlike skladateljeva autentičnog glazbenog stila — iznimna
preciznost pri raspoređivanju glazbenih parametara u cjelinu, pri čemu ekspresivni naboj djela nije rezultat subjektivne odluke, već logični rezultat
osluškivanja potencijala glazbenog
materijala. Ruždjakovo desetominutno
poigravanje kratkim motivima i zvukovima triju glazbala pronašlo je vjernog
tumača u, do detalja razrađenoj i razgovijetnoj izvedbi, Zagreb Trija.
Pticopjev
Druga festivalska večer u Muzeju grada
Splita ugostila je flautisticu Lauru Levai
Aksin, rođenu Subotičanku, koja je nakon studija flaute u Novom Sadu obrazovanje, a zatim i karijeru nastavila u
Francuskoj, nastupajući kao solistica te
članica brojnih ansambala za stariju i
novu glazbu. Tijekom vremena, profilirala se u vrsnu interpretkinju djela su-
vremene flautističke glazbene literature pa su se na splitskom koncertu našli
primjeri najzanimljivijih, ali i najzahtjevnijih pristupa flauti iz pera velikana glazbe
20. stoljeća — od onih Luciana Berija
i Karlheinza Stockhausena do prvaka
avantpopa Jacoba Ter Veldhuisa.
Umjetnica je predstavila i djelo mladog
hrvatskog skladatelja Tibora Szirovicze
naslova Birdsong za flautu i elektroniku, praizvedeno u rujnu 2012. na festivalu Ascoli Piceno u Italiji. Riječ je o
dvostavačnoj skladbi inspiriranoj neobičnim snom o Archaeopteryxu — najstarijoj poznatoj ptici. Unatoč poznatom opisu toga stvorenja, skladateljeva ptica je stvorena u podsvjesnom
trenutku i zato se razlikuje. Prvi stavak
prikazuje kretanje zbunjene i znatiželjne ptice koja pokušava letjeti kroz pusti prostor, čudeći se vlastitim nezgrapnim pokretima. U drugom, karakteriziranom pojavom elektronike, ptica ulazi u magičnu šumu te svojom pojavom
izaziva kaos... Ostvaruje interakcije s
ostalim bićima i proživljava intenzivna
emocionalna stanja. Kako ističe skladatelj, »pticopjev opisuje specifičnu situaciju u kojoj individua ispituje odnos
s okolinom analitičkim pristupom, utvrđujući odnose prema toj okolini«. Gotovo jednosatni nastup Laure Levai Aksin
proveo nas je cijelom paletom različitih
ugođajnosti u kojima nije nedostajalo
privlačnih melodičnih linija, profinjene
muzikalnosti i tehničke dotjeranosti. Uz
kreativnu primjenu efekata, matrica i videa te kompjutersko–semplerske tehnologije, umjetnica je suvereno, razigrano, ritmički besprijekorno, čas silovito, a čas sofisticirano, razotkrila nove
pristupe i interpretativne dosege svojeg
instrumenta.
Kvartet Papandopulo
Uvijek s tom magičnom dozom optimizma i glazbeničke energije što prosijavaju iz umjetničkih predanja Kvarteta saksofona Papandopulo (Nikola
Fabijanić, Gordan Tudor, Goran Jurković, Tomislav Žužak) bivamo podjednako privučeni, zagolicani, usredotočeni. Njihovo sviranje privlači i kada u
prvi plan ističu intelektualne, u izvjesnoj
mjeri racionalne glazbene odnose, kao
i kada posežu za nekonvencionalnijim glazbenim programom koji u svojevrsnoj relaksaciji nalazi svoj smisao.
Tako su nam i ovaj put, u sklopu treće festivalske koncertne večeri, predstavili svu raznolikost suvremenog hrvatskog glazbenog stvaralaštva posebno skladbe u kojima se pronalaze
elementi crossovera — od već proslavljenih Šest krokija Borisa Papandopula
do najnovijeg djela mlade hrvatske jazz
glazbenice i skladateljice Lane Janjanin. O skladbi Goldspell Mirele Ivičević,
o bogatstvu njezine glazbene asocijativnosti i o neposrednosti njezine glazbene imaginacije već smo pisali prigodom predstavljanja ovogodišnjeg MAG
festivala. Hrvatska praizvedba dogodila se, međutim, s djelom Pid oblackom
Lane Janjanin koja glazbeničku karijeru gradi na razmeđu jazza i suvremene umjetničke glazbe. Obojena pluralističkom estetikom, skladba je nastala
2013., najprije za gudački kvartet, a zatim je aranžirana i za kvartet saksofona. Riječ je o šest varijacija na istoimenu ukrajinsku narodnu pjesmu u kojoj
se razotkriva široka lepeza ugođajnosti i ocrtava sva raznolikost skladateljičinih glazbenih utjecaja — od neonacionalnog/folklornog, ekspresionističkog pa do vrlo naglašenih elemenata jazza. Neozbiljne (božićne) varijacije
Mladena Tarbuka donose prilično inventivno glazbeno poigravanje motivima božićnog napjeva Narodi nam se,
dok Saxophonia Sande Majurec ezoteričnošću strukture i sažetošću izraza
podsjeća na aforističnost Webernova
stila. Skladba Piece for Amy Tene Ivane Borić, skladateljice u čiji su glazbeni izričaj utkani elementi postmodernizma (korištenje citata, glazbeni humor te
propitivanje barijera između tzv. popularne i umjetničke glazbe), napisana je
2012. na narudžbu Kvarteta Papandopulo. Radi se o jednostavačnoj skladbi,
svojevrsnom hommageu pjevačici Amy
Winehouse. Okosnicu skladbe čini središnji dio u kojem se citira pjesma Love
is a losing game, čiju glavnu temu iznosi alt–saksofon. Najveću naklonost publike dobila je efektna skladba (auto)ironičnog naziva Melankonija gegen rakija Margarete Ferek–Petrić koja kombinira moderne instrumentalne tehnike i
klasične estetike s narodnom glazbom
Balkana i Orijenta. Skladba je posvećena austrijskom jazz–kvartetu saksofona PHOEN koji ju je 2012. praizveo u
bečkom jazz–klubu Porgy&Bess. Ferek–Petrić je pokušala uz humorističan pristup povezati glazbene svjetove jazza, Balkana i izvodilačkih tehnika suvremene glazbe uz maksimalno
iskorištavanje instrumentalnih boja i s
dovoljno prostora za improvizaciju. Privlačnost i čistoća interpretativnog kazivanja predstavljenih djela darovali su
nam uvjerljive, neposrednošću i neopterećenošću ispunjene, a istodobno
duboko proživljene trenutke nadahnute glazbom.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
5. Dani Nove glazbe Split 24. — 30. studenoga 2013.
Ako bismo i poželjeli ustuknuti pred novim glazbenim izazovima čiji je tek djelićak predstavljen na ovogodišnjim Danima Nove glazbe, ne smijemo posustati. Jer hvalevrijedna inicijativa Gordana Tudora i njegova kruga zavređuje
opstati, ne samo zbog dosadašnjih postignuća nego i zato što je umjetnost,
kao stvaralački čin, uvijek i slutnja mogućeg pa joj valja ostaviti užitak u naporu da ga dosegne. Napokon, tvrdi Jaspers, »ono što je bezvremeno
samo je preko suvremene stvarnosti
dostupno, samo prihvaćajući vrijeme
mi dospijevamo onamo gdje se svako
vrijeme briše«.
25
Epizode iz života jednog umjetnika
U središte projekta Mirela Ivičević stavila je složenu mrežu međuljudskih odnosa i unutarnjih dvojbi koje prate
umjetnika.
G
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Piše: Ivana Jurenec
lavni program trećeg međunarodnog
festivala razvojnog
kazališta Ganz novi
ganz ganz novi festival održao se od 14.
do 22. rujna ove godine u prostorijama
Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu. Publici su predstavljene nove
predstave, radionice, instalacije, koncerti, performansi... ukratko, sve ono
što spaja suvremene načine kreativnog izražavanja (tehnologiju, film, svjetlo i dr.) koji umjetnicima omogućuju da
izraze doživljaj sebe i svijeta.
Planet 8
Svoj doživljaj svijeta mlada je hrvatska skladateljica Mirela Ivičević izrazila u scenskoj suiti za ansambl i (samo)
refleksiju Planet 8, premijerno predstavljenoj u ponedjeljak, 16. rujna u polukružnoj dvorani &TD–a. O Planetu 8
alias Operaciji Neptun autorica kaže
kako je to dijete miješanog braka kritičkog i zvučnog doživljaja svijeta. ...Služi
se svime što vidi i čuje, tolerantan, ne
cenzurira. Ne štedi, preispituje sve što
mu dođe pod ruku... Taj svijet... istovre-
meno je zrcalo ne uvijek idealne stvarnosti, ali i neiscrpnog izvora mogućnosti njezina preoblikovanja. U tih je nekoliko riječi sažeto, a i vrlo precizno opisano o čemu se u projektu radi. Pa krenimo redom.
Dijete miješanog braka
Kao dijete miješanog braka, performans je donio doživljaj svijeta različitim zvukovima — od onih najprimitivnijih sa samog početka (kad članica
ansambla s dozom znatiželje, ali i čuđenja promatra kako se od uništenog
cvijeća može napraviti jednostavna
udaraljka) pa do onih složenijih, koji
zahtijevaju sudjelovanje elektronike te
raznih vrsta akustičkih instrumenata
(puhaćeg, gudaćeg, udaraljkaškog te
ljudskog glasa). Taj je zvučni doživljaj
svijeta ujedno i njegov kritički doživljaj, i to ne samo svijeta nego i njegovih protagonista — u širem i užem smislu. Na vrlo duhovit i pomalo (auto)ironičan način skladateljica je pružila kritiku svega što čini dio jedne glazbene
predstave, a nije glazba sama.
Tolerancija prije svega
Mnogo je tu onoga što se čuje, a još
više onoga što se vidi. Mirela Ivičević
ništa nije štedjela, preispitala je sve
što joj je došlo pod ruku. Učinila je to,
dakako, na tolerantan način, jer smo
danas prisiljeni mnogo toga tolerirati, čime prisiljavamo druge na (uglavnom) istu vrstu tolerancije. Često čujemo kritike na račun showova koji iz
redova onih koji se bave tzv. ozbiljnom
glazbom stvaraju hiperprodukciju instant–zvjezdica i koji su rijetko svjesni
toga da ti isti često stvaraju još degutantnije i besmislenije showove. Mirela je (svjesna i prvog i drugog) izvela
show koji je poslužio kao promišljena
necenzurirana kritika. Kao takva, ona
je bila »istodobno zrcalo ne uvijek idealne stvarnosti, ali i neiscrpnog izvora
mogućnosti njezina preoblikovanja«.
Da bismo stvarnost preoblikovali, potrebno je sanjati. Sanjati se može glazbom, kako nas uči povijest. U više je
navrata Mirelino sanjanje bilo slično onome Hectora Berlioza u njegovu općepoznatom fantastičnom simfonijskom ostvarenju. Kao da se cijela Mirelina suita može opisati kao niz
epizoda iz života jednog umjetnika, pri
čemu je umjetnik krovni pojam više različitih supstancija glazbene umjetno-
sti. U središte je Mirela Ivičević stavila
složenu mrežu međuljudskih odnosa i
unutarnjih dvojbi koje u pripremi i realizaciji nekog koncerta prate umjetnika. Njih su izvrsno predočili »glavna zvijezda showa«sopranistica Marija Lešaja te »manje bitni članovi orkestra«— udaraljkašica Kaja Farszky,
saksofonist Goran Jurković te violinistica Dunja Kobas, koja se okušala
i u vokalnom izrazu, sa silnom željom
da okusi barem djelić slave koja inače
prati primadone.
Kritika kritike
Svatko tko se bavi umjetnošću susreće se s kritikom. Koju važnost ona
ima u »preoblikovanju ne uvijek idealne stvarnosti«jednog glazbenika, Mirela je najbolje pokazala kreirajući sâm
kraj performansa kao nadasve pronicavu »kritiku kritike«. Kao i sve genijalne stvari u životu, ona se svakodnevno
pruža nadohvat ruke, možda bi bolje
bilo reći, nadohvat oka. Ne znam hoće
li itko poželjeti komentirati ovaj članak, no znam da ga je Mirelin projekt
komentirao.
Bila je to pljuska njegovim zadnjim
riječima — »ovaj članak još nije
komentiran«.
Ansambl Simply Brass, Kanarski otoci, Kanada, Nebersdorf…
Promicatelj hrvatske glazbe za limene puhače u svijetu
O
Piše: Ana Vidić
snovan prije sedam
godina, kvintet Simply Brass ulaže znatan trud u promidžbu
hrvatskog stvaralaštva, potičući obogaćivanje domaćeg repertoara skladbama za svoj sastav. Trubači Tomica
Rukljić i Rudolf Homen, hornist Hrvoje
Pintarić i trombonist Alan Bošnjak, redom diplomanti zagrebačke Muzičke
akademije, danas priznati glazbenici
naše scene, uz Joea Kaplowitza na
tubi, svestranog glazbenika školovanog
u SAD–u, kao gorljivi promicatelji glazbe
za puhaće limene instrumente, nailaze
stoga na znatan odaziv naših skladatelja čija djela izvode ne samo na svojem
redovitom koncertnom ciklusu u Maloj
dvorani Vatroslava Lisinskog nego i kao
gosti i suradnici drugih sastava.
Suradnja s Prohaskom
Jedan od rezultata tih nastojanja je album Camminate, objavljen još 2010. godine s djelima hrvatskih autora, među
kojima je i Miljenko Prohaska sa skladbom U arboretumu. Riječ je o skladbi koju je kvintet iste godine izveo u ciklusu Kućnih koncerata iz Salona Očić,
prvi put u prostoru za koji je izvorno na-
pisana, što je ujedno označilo početak
plodne suradnje članova kvinteta s Miljenkom Prohaskom: nadahnut njihovom
okretnošću u interpretaciji jazza i klasike, od tada je napisao nekoliko skladbi
upravo za njih, a i svoju glasovitu Intimu
obradio je tako da je mogu svirati uz vibrafon. Jedna od posljednjih skladbi koju
je posvetio članovima kvinteta je Koncert
za Simply Brass i big band — klasično
koncipiran koncert koji je ansambl, u
ulozi solista, praizveo uz Jazz orkestar
HRT–a 20. ožujka 2013. u Studiju Zvonimir Bajsić na koncertu posvećenom novim skladbama hrvatskih autora.
Već u srpnju Koncert je doživio još jednu izvedbu: članovi kvinteta uvrstili su
ga na program nastupa na Međunarodnom trubačkom festivalu u Maspalomasu na Gran Canariji, i to u sklopu svečane završne večeri kad su nastupili uz Big
band Gran Canarije. Na istome festivalu, nekoliko dana prije, 24. srpnja, održali
su i samostalan koncert kojim je ponovno dominirala glazba Miljenka Prohaske:
publika u Kulturnom centru San Fernando de Maspalomas mogla je čuti njegove Un Petit Blues za brass kvintet i Hand
Rummy Bop u kojoj im se pridružio klarinetist Radovan Cavallin, ali i Dvije rijeke
za brass kvintet, međimurskim i podravskim folklorom obojenu skladbu Dalibora Grubačevića (skladba je praizvedena na spomenutom koncertu u Salonu
Očić 2010. i danas je stalni dio reperto-
Na Svjetskim
danima nove
glazbe ISCM–a
praizvedena mini
opera Mirele
Ivičević
Martina Kenji
U
Kaja Farszky
26
Marija Lešaja se uživjela u skladateljsku poetiku Mirele Ivičević
Skenderova praizvedba
Novu prigodu za predstavljanje u inozemstvu, i to radom kvinteta Simply
Brass, hrvatska glazba dobila je početkom listopada; još 2011. godine članovi
ansambla predstavili su se na Juilliard
School of Music u New Yorku, dakako izvedbama djela hrvatskih skladatelja, ali i praizvedbom skladbe Balkanika
koju je američki skladatelj Eric Ewazen
napisao upravo za njih, da bi ove godine, na poziv pročelnika Odjela za limene puhače Sveučilišta Laval u Quebecu u Kanadi, Jamesa C. Lebensa, nastavili promociju Hrvatske u Sjevernoj
Americi. Osim što su održali majstorski
tečaj sa studentima iz komornog muziciranja, gostovali u udarnom terminu
radijskog programa CBC–a te odradili
intervju za dnevni list Le Soleil, Simply
Brass su 3. listopada održali i koncert
na Sveučilištu Laval, predstavivši brojnim posjetiteljima glazbu Davora Grubačevića (Dvije rijeke), Ive Josipovića
Pijanist Berislav
Arlavi s hrvatskom
glazbom u Danskoj
MEĐUNARODNI
USPJESI
sklopu
Svjetskih
dana nove glazbe
ISCM–a (Međunarodnog društva za
suvremenu glazbu),
koji su se održavali
između 4. i 14. studenoga 2013. u Slovačkoj i Austriji, 14. studenoga u bečkom
Palais Kabelwerku u produkciji bečke
operne kuće Sirene Operntheater praizvedene su četiri nove komorne opere.
Nova petnaestominutna operna djela u
režiji Kristine Tornquist dio su originalnog
projekta Gäste/GATES u suradnji Sirene
s ISCM–om te festivalom Wien Modern,
austrijskim domaćinom ovogodišnjih
Svjetskih dane nove glazbe. U jednom
od četiri tandema libretist/skladatelj,
našla se i mlada hrvatska skladateljica
Mirela Ivičević koja je na libretto Poljaka
ara kvinteta) te tradicijsku makedonsku
pjesmu Jovano, Jovanke u obradi Alana Bošnjaka za brass kvintet. Uz to su
članovi kvinteta tom prigodom praizveli
skladbu Simply CG za trubu i brass kvintet Španjolca Gonzala Díaza Yerra, posvećenu upravo njima (solo trubu svirao
je Sebastián Gil Armas, ujedno umjetnički ravnatelj Festivala).
Petmaestominutna opera Karousell Mirele
Ivičević
Radeka Knappa skladala mini operu Karussell, pisanu za troje vokalnih solista i
šest instrumenata. Nakon jednočinke
Za tri lipe praizvedene na Biennalu 2007.
te nedavno praizvedenog glazbenog
teatra Planet 8 u Teatru ITD, Ivičević se
ponovno dokazuje kao skladateljica s
dobrim osjećajem za vokalne dionice i
izvrsnim smislom za glazbenu dramatiku. Vrlo dobra izvedba svih sudionika,
u kojoj se scenskim nastupom posebno
istaknuo bariton Johann Leutgeb, oduševila je do posljednjeg mjesta ispunjen
Kabelwerk. Može se samo poželjeti da
taj uspjeli projekt suvremenog glazbenog teatra vidi i hrvatska publika, napose
ona u Mirelinu rodnom Splitu. (HDS)
G
lazbenik u čijem djelovanju stvaralaštvo
hrvatskih autora zauzima posebno mjesto, pijanist Berislav
Arlavi, nakon nastupa u Francuskoj, Austriji i Nizozemskoj,
u studenome ove godine gostovao je
i u Danskoj, ostvarivši dva recitala —
14. studenoga u Kopenhagenu, te 15.
studenoga u Jyllingeu. Obilježavajući
ulazak Hrvatske u Europsku uniju, veleposlanstvo Republike Hrvatske u Kraljevini Danskoj, u suradnji s Institutom
za prekokulturne i regionalne studije
Humanističkog fakulteta Sveučilišta u
Kopenhagenu, te uz potporu Službe za
javnu diplomaciju Ministarstva vanjskih
i europskih poslova , organiziralo je seminar pod nazivom Hrvatski jezik, status
i djelovanje kroz vrijeme, čiji je dio bio i
nastup Berislava Arlavija. Cjelovečernji
recital, uz djela Franza Liszta, Frédérica
Chopina i Claudea Debussyja, sadržavao je i Sedam bagatela Brune Bjelinskog te Drugu sonatu za klavir Stjepana
Šuleka — djela koja su već postala stalni
dio Arlavijeva repertoara; Bjelinskijevih
(Csárdás), Miljenka Prohaske (Un Petit
Blues) te Ewazenovu Balkaniku koja je
ove godine u Bostonu objavljena i kao
partitura u izdanju Theodore Presser
Company.
Niz ovogodišnjih gostovanja zaključuje
nastup 10. studenoga na tradicionalnoj manifestaciji gradišćanskih Hrvata
u Nebersdorfu / Šuševu — Šara jesen
— u čemu im je potporu pružio Koncertni ured Varaždin. Uz ostalo, na program nastupa uvrstili su Dvije rijeke D.
Grubačevića i novu skladbu Ivana Josipa Skendera — četverostavačnu Saxbrass
Suite. Riječ
je o skladbi koju su
samo nekoliko dana prije, 27. listopada, članovi kvinteta uz gošću
na alt–saksofonu Petru Horvat,
praizveli u
sklopu svojega redovitog ciklusa u
Članovi ansambla Simply Brass
Lisinskom.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Planet 8 Mirele Ivičević na Ganz novom ganz ganz novom festivalu u Zagrebu
Sedam bagatela tako je i zabilježio na
CD–u Klavirska glazba Brune Bjelinskog
u izdanju Cantusa (2010.). Isti program,
dan poslije, čula je i publika u dvorani
Laden u Jyllingeu, na koncertu koji je također organiziralo veleposlanstvo u suradnji s Hrvatskom kulturnom udrugom
u Danskoj i župom Jyllinge, a znakovito
je da je upravo nastupima Berislava Arlavija zaključen ciklus aktivnosti iz domene
javne diplomacije kojima je ove godine
obilježen ulazak Hrvatske u Europsku
uniju. (AV)
Berislav Arlavi
27
Nove skladbe za
violončelo i klavir
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Violončelistica Dora Kuzmin Maković uputila narudžbe
mladim skladateljima (Frano Đurović, Ivan Josip
Skender, Gordan Tudor, Bruno Vlahek i Ivana Kiš).
Piše: Ivana Jurenec
P
ohvalno je kad se mladi
interpreti izvan bijenalskih i
opatijskih dana ohrabre održati
koncert s praizvedbama djela
hrvatskih autora.
U
istinu je pohvalno kad se mladi
interpreti
izvan
bijenalskih i opatijskih dana ohrabre
održati koncert s
praizvedbama djela hrvatskih autora, i
to unutar ciklusa Zagrebački umjetnici
zagrebačkoj publici, inače orijentiranog
na repertoarni kanon. Tako je 24. listopada zagrebačka publika mogla upoznati čak pet novih skladbi za violončelo i klavir, zahvaljujući inicijativi mlade
violončelistice Dore Kuzmin Maković.
Na njezin su poticaj naši skladatelji
mlađe generacije: Frano Đurović, Ivan
Josip Skender, Gordan Tudor, Bruno
Vlahek i Ivana Kiš prenijeli svoju inspiraciju na notni papir, obogativši hrvatsku
literaturu za komorni duo violončela i
klavira.
Različitost
rukopisa
Petra Gilming i Dora Kuzmin Maković
28
Kao pijanističku suradnicu, Kuzmin je pozvala Petru Gilming,
koja je zadatku odgovorila vrlo pouzdano i kvalitetno. Obje
su glazbenice pokazale da su snažne individualne umjetničke
osobnosti. To ih nije
omelo da istodobno
besprijekorno usklade sviranje na aspektu svih odrednica koje
čine izvedbu. Zahvaljujući takvoj interpretaciji, u prvi plan došle su nove skladbe.
Praizvedena djela nesumnjivo su pokazala
da su, kao i interpretkinje, i njihovi autori
umjetničke osobnosti,
no odrednica »snažne individualne« pritom je mnogo diskutabilnija. Jedina snažnija poveznica među
navedenim skladatelji-
ma je dob. Potječući iz različitih skladateljskih škola, stvaralaštvo su kanalizirali u različitim smjerovima, što je koncert i potvrdio.
Djelo radi djela
Glazbenice su raspored odabrale tako
da tvori svojevrsni crescendo. Najprije
su izvele Sonatu za violončelo i klavir,
čija je dva stavka (Largo ma non molto
rubato i Allegro con brio) Frano Đurović izgradio na sekvenci motiva, čiji razvoj nije dosegao zaokruženost pa je
skladba ostavljala dojam nedorečenosti. Glavnu je ulogu povjerio dionici violončela, koje tematski materijal donosi
mikropromjenama u zvuku, ostvarene
ponajviše artikulacijom, ali i samom prirodom instrumenta. Ispitujući akustičke osnove tona, Đurović je dominirajućoj dionici violončela povjerio ponavljanje istog tona na različitim žicama, koje
je, dakako, svaki put zvučalo jednako
intonacijski, no ne i interpretativno. Pritom se nismo mogli oteti dojmu da je
dublje promišljanje o odabiru skladateljskih postupaka i njihovu oblikovanju kod autora izostalo, što je rezultiralo
osrednjim djelom radi djela, vrlo udaljenog od larpurlartističkog shvaćanja.
Skenderova Studija
prolaznosti
Po karakteru, sasvim je suprotna bila
Skenderova jednostavačna Studija
prolaznosti. Dosljedan svojem skladateljskom izričaju, ostvario je umjetnički
solidnu skladbu, blisku neoklasicizmu s
natruhama impresionističkih harmonija
i ritmike jazza. Njezin se sanjarski karakter temelji na izmjeni plošnosti, čime
se autor u više navrata približio idiomu
filmske glazbe. O djelu je autor zapisao da njime postavlja pitanje slušatelju, izvođačima, a ponajviše sebi — što
ostaje nakon protoka vremena, a što
odmah zaboravljamo. Izgrađujući djelo od nekoliko naizgled različitih, no pomnijim slušanjem zapravo srodnih ploha, Skender kao da odgovara da nakon protoka vremena ostaju emocije i
naša razmišljanja zarobljena u njima.
Odlični Tudor i Vlahek
Treće praizvedeno djelo te večeri bio
je Tudorov Pièce brève za koji skladatelj kaže da se u njemu sve vrti oko jednog disonantnog akorda u klaviru koji
violončelo privlači i odbija te da skladba time opisuje odnos ljubavi i mržnje
koji često nalazimo u komornoj glazbi.
Na inovativan i nadasve zanimljiv način,
Tudor je ostvario djelo čija će ga kvaliteta zasigurno zadržati na repertoaru,
nadasve uspjelo djelo koje ima razvoj,
unutarnju logiku i dinamiku glazbenog
materijala. Isto je, ali sasvim drugim postupcima ostvario Bruno Vlahek u najkraćoj novoj skladbi te večeri, koncertnoj etidi za violončelo i klavir, naziva
Fanfare. Dionici violončela namijenio
je niz brzih pasaža etidnog tipa, dok je
klavir imao akordički slog harmonija u
stilu impresionizma, koje su koketirale
s folklorizmom i glazbom u starim načinima. Bruno Vlahek pokazao je da,
osim talenta, za razliku od nekih drugih naših skladatelja, ima i mjeru te zna
kada skladbu treba završiti a da se ona
ne pretvori u predugi, dosadni bućku-
REAGIRANJA
Reakcija na ispravak netočnih navoda u tekstu Glazbeno–poetsko putovanje kroz Marulićev život Ivane Jurenec iz
182. broja časopisa Cantus, listopad 2013.
Nismo falsificirali srednjovjekovlje
Cilj projekta nije bio rekonstruirati glazbu iz Marulićeva doba, a poetske i glazbene slike treba shvatiti kao ugođajne
P
Piše: Marin Kapor Kaporelo
K
ao pijanističku
suradnicu, Kuzmin
je pozvala Petru Gilming,
koja je zadatku odgovorila
vrlo pouzdano i kvalitetno.
Obje su glazbenice
pokazale da su snažne
individualne umjetničke
osobnosti.
riš. Iz gradnje djela moglo se jasno čuti
da su Tudor i Vlahek i sami interpreti te
da skladanju pristupaju (i) kao izvođači,
ali i kao publika. Prepoznali su to i slušatelji, koji su se, kad je riječ o koncertima s programom hrvatskih skladatelja,
»tradicionalno«odazvali u malom broju.
(Zašto je tako, u ovome tekstu nećemo
raspravljati, jer je to tema koja zahtijeva
mnogo više prostora.)
Zaboravljeno pismo
Drugi je dio koncerta počeo posljednjom praizvedbom te večeri, u kojoj se
violončelistici i pijanistici pridružio recitator Adam Končić. On je pročitao tekstualni predložak Pisma koje je Ray J.
zaboravio ostaviti, što je ujedno naslov
djela Ivane Kiš, naše skladateljice koja
živi i radi u Izraelu. Poput Vlaheka, i ona
je oba instrumenta tretirala ravnopravno, a u zajedničkom su dijalogu Dora
Kuzmin Maković i Petra Gilming publici predstavile razrađenu igru motiva.
Ona je imala unutarnji rast, no nedostajalo joj je konciznosti izraza. Glazbenice su hrvatski program odlučile upotpuniti Sonatom za violončelo i klavir u
C–duru, op. 119 Sergeja Prokofjeva,
što je zapravo bilo nepotrebno, jer bi
program praizvedbi i više nego dobro
funkcionirao sâm za sebe.
išem ne samo osobno
kao autor projekta Priča o Marku Maruliću
nego i u ime vokalnog
sastava Cantores Maruli u kojemu pjevam
kao prvi tenor. U dijelu teksta s podnaslovom Falsifikat povijesti autorica
je netočno obrazložila glazbeni obrazac projekta, a samim podnaslovom
sugerirala da sam kao autor projekta
nekakav falsifikator povijesti, kao i to
da je Blaženko Juračić (splitski skladatelj, docent na Umjetničkoj akademiji u
Splitu) nekakav pseudoklapski obrađivač koji falsificira srednjovjekovnu
glazbu.
Što se tiče povijesti i konteksta Marulićeva života, treba reći da je u osam
poglavlja ispričana priča o Maruliću
putem njegovih književnih ostvarenja,
ali i djela njegovih suvremenika, poput
Frane Božičevića, koji mu je bio prijatelj i biograf. Uvidom u sinopsis programa razvidno je da nije donesen nijedan falsificiran ili netočan povijesni podatak o Maruliću i njegovu životu. Cilj
projekta nije bio rekonstruirati glazbeni život Splita ili Hrvatske iz Marulićeva
doba. Poetske i glazbene (vokalne i instrumentalne) slike treba najprije shvatiti kao ugođajne, a ne kao autentični
glazbeni zapis. U analizi autorica spominje da je maestro Juračić obradio renesansne motete, što nije točno. Naime, od polifonih moteta u programu se
nalazi djelo Tomása Luisa de Victorije, Ave Maria, za četveroglasni sastav.
Tonskom ugodbom i načinom interpretacije nastojali smo se približiti tom vremenu. Drugi je primjer homofoni motet
(gotovo plesnog prizvuka) Andrije Motovunjanina, Senza te, sacra regina, koji
smo »posudili« iz bogate arhive našeg
poznatog zbora Brodosplit koji vodi
maestro Vlado Sunko, a također se
radi o četveroglasnoj skladbi za muški sastav.
Kad završava srednji
vijek?
Netočno je potom da smo »srednjovjekovnu glazbu izvodili u četveroglasnom
akordičkom slogu na način klapskog
pjevanja«. Naime, možemo postaviti pitanje kada završava srednji vijek?
Prema većini literature,
to se događa padom
Carigrada (1453.), otkrićem Novog svijeta
(1492.) ili rođenjem Karla
V. (1500.). Dakle, De Victoriju ne možemo smatrati srednjovjekovnim
skladateljem, a usudio
bih se reći, ni Andriju Motovunjanina. Kao
srednjovjekovnu glazbu
ne možemo promatrati čak ni glagoljaške napjeve. Netočan je navod
»da je izvedba sve stavljala pod isti nazivnik«.
Očito je da je glazbeno
ruho projekta podijeljeno na pet stilskih krugova: gregorijansko pjevanje (od korizmenog
himna Vexilla regis do
antifone Ave Maria) prema hrvatskom glagoljaškom pjevanju (obra- Vokalni kvartet Cantores Maruli 12. srpnja u Rotondi sv. Trojstva unutar Crkve sv. Donata u Zadru
đeni izvorni napjevi iz okojedinačna ljepota i spretnost glasova. U što ni maestro Kuljerić nije mogao, niti
lice Splita), potom bugarštice (pjesme
hvarskih ribara otkrivene u zapisu slav- klapskom pjevanju glasovi se umnaža- želio uzmaknuti od navedenih izvora u
noga hrvatskog pjesnika i erudita Pe- ju zbog postizanja kolorističkih efekata, Glazbi za starocrkveno pučko prikazatra Hektorovića) i renesansna polifoni- a repertoar je vezan samo uz svjetov- nje. U istom broju Cantusa muzikologija (djela predstavnika renesansnog stila ne obrađene napjeve ili one skladane nja Katarina Livljanić (koja je, usput res europskog i hrvatskog tla iz pera već u tom, pa čak i šlagerskom i starograd- čeno, bila na koncertu koji je predmet
spomenutih De Victorije i Motovunjani- skom duhu. U daljnjem tekstu autorica ove kritike) kaže: »Sjećam se da mi je
na). Programom se daje obol očuvanju donosi prosudbu (koja nije sporna) o nakon jednog koncerta u Francuskoj
baštine domaćih autora, pa središnje glagoljaškim napjevima: »Harmonizaci- prišao jedan gospodin i rekao: Pa tu
mjesto zauzima suvremena skladba ja i njihova interpretacija uvelike je pod- ste vi i nešto svoje dali! Kao da je to
hrvatskog autora Igora Kuljerića, Glaz- sjećala na izvedbu klapskog pjevanja«, nešto sramotno. Nakon toga, prestala
ba za starocrkveno pučko prikazanje u ali nakon daljnje analize poentira: »Tasam govoriti o rekonstrukcijama, otvoosam stavaka (1989.) za muški zbor a kva interpretacija može dovesti jedino
cappella (u načelu četveroglasno) koja do bezrazložnog falsifikata povijesti, a reno pišem da je riječ o glazbi koju sam
je nastala upravo kao sinteza jednogla- ne njezina prožimanja sa sadašnjošću.« priredila na temelju starih izvora.« Glesnih srednjovjekovnih gregorijanskih Taj navod, kao i zaključak, potpuno su dajući samo osnovne crte bogate bionapjeva, višeglasja bizantske proveni- netočni. Pokušat ću odgovoriti protupi- grafije maestra Blaženka Juračića (dijencije, glagoljaškog pjevanja i doma- tanjem: Jesmo li trebali pjevati bugar- plomirao na Umjetničkoj akademiji u
štice i glagoljske napjeve jednoglasno, Splitu, stekao magisterij iz kompozicije
ćeg folklora srednje Dalmacije.
kako ih je možebitno puk pjevao? U ra- i proglašen maestrom crkvene glazbe
znim krajevima postojali su različiti obli- na Pontificium Institutum Musicae SaNismo klapa, ali ne
ci glagoljanja, tako da je ono negdje ui- crae u Rimu), uvjeren sam da ima pravo
pjevamo ni jednoglasno
stinu bilo jednoglasno, ponegdje dvo- na tu glazbenu rekonstrukciju koja se
Vokalni sastav Cantores Maruli nikada glasno ili troglasno. Iz tog pjevanja ra- naslanja na melodiku Dalmacije. Podnije težio biti klapa niti je njegovao klap- zvilo se poslije i svjetovno pjevanje jer sjećam da neslužbena himna Dalmaciski (pri)zvuk koji se danas bez obzira na su upravo pučki pjevači, kako sam sa- je, Dalmatino povišću pritrujena, dolanaslijeđe i izvor iz glagoljaškog, tj. crkve- znao iz jednog razgovora s maestrom
zi iz jednog starog glagoljaškog napjenog i paracrkvenog pjevanja, promet- Ljubom Stipišićem Delmatom, »prvo u
nuo u nešto sasvim drugo. U vokalnom crkvi pjevali neki napjev nebeskoj majci va. Zaključno, sve navedene autoričine
kvartetu komornog zborskog zvuka i Mariji, a onda sa sličnim napjevom do- premise su pogrešne, kao i zaključak o
kulture pjevanja koja se upravo doka- lazili pod prozor svojoj djevojci Mariji u falsifikatu povijesti kojim se daje neistizuje širinom stilskog repertoara, njegu- serenadu«. Dakle, u obradama jedno- nit, iznimno uvredljiv pečat predanom
je se solistički glazbeni izričaj, u koje- glasnih izvornika ne možemo pobje- istraživačko–umjetničkom radu sastamu do izražaja ne dolazi fuzija, već po- ći od melodike Dalmacije, upravo kao va Cantores Maruli.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Večer praizvedbi, 24. listopada 2013. u Hrvatskom
glazbenom zavodu
29
Vjerna promicateljica hrvatskog
glazbenog stvaralaštva
N
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Uz mnoga hrvatska djela na programima koncerata i nagradu za najbolju izvedbu u sklopu Natjecanja Livadić, od
prošle godine uvedeno je i međunarodno skladateljsko natjecanje NEW NOTE
N
Piše: Bojana Plećaš Kalebota
a 2. natjecanju NEW NOTE
druga nagrada pripala je
mladom slovenskom skladatelju
Davidu Veberu, a treća ruskoj
skladateljici Eleni Samarini, dok
prva nije dodijeljena.
akon mnogobrojnih ljetnih festivala,
početak
tekuće
koncertne sezone
ponovno su obilježila dva jesenska,
43. Varaždinske barokne večeri i pet
godina mlađa Samoborska glazbena
jesen. I dok je program prvospomenutoga festivala, ove jeseni ostvarenog u
suradnji s Ruskom Federacijom, određen samim nazivom i ponajprije usmjeren na stvaralaštvo jedne epohe, Samoborska glazbena jesen zahvaljujući
širim okvirima programske koncepcije
kojoj je vjerna posljednjega desetljeća,
ipak ostavlja više prostora i slobode za
manevriranje. Ono što je i ove godine
ostalo nepromijenjeno jest cijeli spektar
atraktivnih koncerata i popratnih sadržaja koji su nesumnjivo oplemenili jesensku kulturnu ponudu, privukavši tih
dana u već prohladni Samobor mnoge
znatiželjnike, pa i znatan broj pripadnika
mlađe generacije.
Bez prve nagrade
Trideset osmo izdanje uvijek vedrog i
osvježavajućeg Festivala, svečano je
28. rujna otvorila izvedba Mozartove
Velike mise za sole, zbor, orkestar i orgulje u c–molu, KV 427, pod ravnanjem
Vladimira Kranjčevića i uz Simfonijski
30
Slovenska violinistica Tanja Sonc i kontrabasist
Nikša Bobetko (Cantus Ansambl)
snih glazbenika: pijanista Joséa Gallarda, violinista Gernota Süssmutha i Linusa Rotha, violista Rumena Cvetkova
i violončelistice Jelene Očić, Gudačkog
seksteta Münchenske filharmonije, violončelistice Monike Leskovar, mezzosopranistice Renate Pokupić uz Hrvatski barokni ansambl te mladih glazbenika, prošlogodišnjih laureata Natjecanja Ferdo Livadić, violinistice Tanje
Sonc i pijanista Krešimira Starčevića te
solista, Komornog zbora Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu i Samoborskih gudača, pod ravnanjem Jasenke Ostojić. Uz koncertni dio festivalskoga programa, u Samoboru se
održavao sada već ustaljeni IvanaBilicMarimbaWeek, s radionicama, majstorskim tečajevima i nastupima vodećih udaraljkaša današnjice, među
kojima i Kaia Strobela, Tatiane Koleve,
Erica Sammuta, same Ivane Bilić i drugih. Jedno od osvježenja festivala koje
mu je nesumnjivo dalo dodatnu težinu
i proširilo djelokrug na međunarodnu
skladateljsku scenu, drugu godinu zaredom bilo je Međunarodno skladateljsko natjecanje NEW NOTE na kojemu
je druga nagrada pripala mladom slovenskom skladatelju Davidu Veberu, a
treća ruskoj skladateljici Eleni Samarini,
dok prva nije dodijeljena.
Prepoznatljivi i sada već neodvojivi dio
Samoborske glazbene jeseni, Međunarodno natjecanje mladih glazbenika Ferdo Livadić protekle je jeseni
doživjelo jubilarno, deseto izdanje. U samoborskoj Galeriji Prica
tako se u dva natjecateljska poslijepodneva
publici i ocjenjivačkome
sudu (kojim je predsjedao maestro Vladimir
Kranjčević, a činili su ga
Krešimir Seletković, Ivana Kocelj, Zlatko Madžar
i Branimir Pofuk) predstavilo osam mladih solista i komornih sastava,
iskazavši sviračko umiHarmonikaški Duo Furioso: Nikolina Furić i Mirko Jevtović
jeće programima satkanim od skladbi po vlastitom izboru, uz obvezno
orkestar i Zbor Hrvatske radiotelevizije, sopranistice Lidiju Horvat Dunjko i djelo hrvatskoga autora. Prema mišljeMoniku Cerovčec, tenora Domagoja nju članova ocjenjivačkoga suda, u jaDorotića i basa Giorgia Suriana. Sve koj konkurenciji odreda izvrsnih mladih
do 12. listopada nizali su se nastupi vr- glazbenika, najbolji su dojam ostavili pi-
janist Aljoša Jurinić, kojemu je dodijeljena Nagrada Ferdo Livadić, i trombonist
Ivan Mučić koji je, zahvaljujući uvjerljivoj
izvedbi Šulekove Sonate za trombon i
klavir — Vox Gabrieli, zaslužio Nagradu Grada Samobora za najbolju izvedbu djela hrvatskog autora. Aljoša Jurinić, koji je prema obrazloženju ocjenjivačkoga suda pokazao sjajnu tehničku pripremljenost, profinjenost tona u
svim dinamikama, perfektno vođenje
dionica i sugestivnost interpretacije, na
sljedećem će izdanju Festivala praizvesti novu skladbu za klavir i komorni orkestar skladatelja Dubravka Detonija,
a nastupit će i s Cantus Ansamblom u
sklopu ciklusa u Maloj dvorani Lisinski
te na Osorskim glazbenim večerima.
U čast 15. obljetnice Gudačkog kvarteta Rucner i 35. obljetnice
umjetničkog rada njihovih voditelja i osnivača, bračnog para Rucner
Brkanovićev Andante Samoboru s
kao posveta
ljubavlju
Koncert Jesen iz ciklusa Četiri godišnja doba, 30. listopada 2013. u
dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda
U
Piše: Bojana Plećaš Kalebota
natoč poteškoćama koje nisu
ostavile netaknutima ni kulturu,
pa slijedom toga, ni glazbenu
umjetnost, glazbenici su očito odlučili svu svoju kreativnu
energiju usmjeriti na ono što
najbolje znaju — na aktivno muziciranje. Jedan
od primjera koji potkrepljuju navedeno nesumnjivo
Večer laureata
Priznanja kao poticaj za daljnji umjetnički rast i usavršavanje, laureatima su
uručena uoči koncerta prošlogodišnje
pobjednice Natjecanja Ferdo Livadić,
slovenske violinistice Tanje Sonc, u župnoj crkvi Sv. Anastazije, 8. listopada
2013. Mlada glazbenica iza koje stoji neupitan trud, uz solističke izvedbe
nekoliko skladbi kojima se predstavila
s pijanisticom Boženom Hrup, tom je
prigodom ostvarila skladnu suradnju s
gudačima Cantus Ansambla, praizvevši pokretnu Etidu za violinu i gudački kvintet Anđelka Klobučara, skladanu na narudžbu Samoborske glazbene jeseni posebno za tu prigodu. Djelo
sažetoga opsega i izričaja, svojim karakterom zorno ocrtava naslov i ozračje skladbe koja plijeni jednostavnošću,
stavljajući u prvi plan tehnički aspekt,
kontrastnost i gustoću glazbenoga
materijala.
Osvježenje i zanimljivost desetog izdanja Međunarodnog natjecanja Ferdo Livadić bile su i dvije praizvedbe
skladbi hrvatskih autora koje su mladi
glazbenici uvrstili u svoje recitale, kontemplativna Molitva Damira Bužlete, u
predanoj i uigranoj izvedbi virtuoznog
harmonikaškog Dua Furioso, Nikoline Furić i Mirka Jevtovića, te dopadljivi Ginger Blues Ivana Josipa Skendera, koji je šarmantno predstavila Špela Mastnak na vibrafonu, kao dodatne
nijanse u raskošnom spektru boja još
jednog uspjelog izdanja Samoborske
glazbene jeseni.
Autorski koncert Krešimira Hercega 3.
prosinca 2013. u Galeriji Prica u Samoboru
Željko Brkanović i Gudački kvartet Rucner u HGZ–u
je područje komorne glazbe koje je na domaćoj
glazbenoj sceni posljednjih nekoliko koncertnih
sezona doživjelo svojevrstan procvat, podjednako
među pripadnicima zrelijeg kao i mlađeg naraštaja
reproduktivaca. Odraz toga je i veći broj koncerata
i ciklusa komorne glazbe, kao i aktivnih gudačkih
kvarteta, među kojima oni »stariji« već imaju prokušane recepte za privlačenje nove, ali i zadržavanje
postojeće publike. Jedan od tih kvarteta je i Gudački kvartet Rucner koji je 30. listopada 2013. u Hrvatskom glazbenom zavodu koncertom posvećenim
Liginoj zajednici pacijenata oboljelih od raka Sveti
Juraj, otvorio svoju jedanaestu sezonu ciklusa Četiri
godišnja doba, u godini u kojoj obilježava petnaest
godina postojanja Kvarteta, a njegovi utemeljitelji,
bračni par Snježana i Dragan Rucner, slave i trideset pet godina umjetničkog rada. Iako su se dionice
prvih dviju violina proteklih godina mijenjale pa su
sada u sastavu Dunja Bontek i Ana Paula Kna-
pić–Franković, Gudački kvartet Rucner zadržao je
prepoznatljivu programsku koncepciju zasnovanu
na praizvedbama djela hrvatskih skladatelja, ugošćavanju renomiranih, ali i mlađih glazbenika te na
obilježavanju važnih obljetnica. Sve to obično je
dodatno obogaćeno pokojom simpatičnom obradom, s kojom čini mješavinu koja, iako ponekad
nema očitu poveznicu, nesumnjivo privlači širi krug
publike na koncerte Kvarteta.
Svečarska praizvedba
Prvi dio svojega jesenskog
koncerta na kojem je ugostio sopranisticu Vedranu Šimić, tenora Domagoja Dorotića i harfisticu Mariju Mlinar,
a koji je počeo izvedbom Šestog gudačkog kvarteta Josipa Mihovila Stratika, Gudački kvartet Rucner u cijelosti je
posvetio hrvatskoj glazbi. Trostavačno ostvarenje pročišćenoga, jednostavnog izričaja
karakterističnog za pretklasično razdoblje, glazbenicima je
poslužilo kao zagrijavanje za
praizvedbu koja je uslijedila.
Bio je to Andante za gudački kvartet Željka Brkanovića,
skladan 2013. godine i posvećen Kvartetu Rucner u povodu petnaeste obljetnice njegova djelovanja i tri i pol desetljeća zajedničkog umjetničkog
rada Snježane i Dragana Rucnera, kao temelja Kvarteta koji
su tijekom godina oplemenjivali vrsni violinisti. Prema riječima samog skladatelja, namjera mu je bila kroz svoje djelo taj temelj pretočiti
u koral zasnovan na gregorijanskom koralu iznad
kojega se dograđuju ostale dionice. Sinergija glazbenika i toga dojmljivoga, moglo bi se reći, lirskoga
ostvarenja, ispunjenog variranjem početnoga tematskog materijala i pokretnijim srednjim dijelom,
rezultirala je smirujućim ozračjem koje je obavilo Hrvatski glazbeni zavod.
Prvi dio večeri, u cijelosti posvećen hrvatskom glazbenom stvaralaštvu, upotpunile su dopadljive Tri
dječje pjesme, op. 56 Dore Pejačević, iz 1921., na
stihove Jovana Jovanovića Zmaja: Majčica, moj anđeo, Dijete i baka te Mali Radojica, koje smo čuli u
obradi Radovana Tarbuka i u nepretencioznoj suradnji sopranistice Vedrane Šimić, harfistice Marije
Mlinar i Gudačkog kvarteta Rucner, kao svojevrsni
uvod u operno–operetni nastavak koncerta ispunjen popularnim arijama Giuseppea Verdija i Franza Lehára.
Izvedena skladateljeva djela pisana
za Gudački kvartet Rucner u petnaest
godina djelovanja ansambla
S
Piše: Zvonko Šeb
kladatelj, aranžer i pijanist Krešimir Herceg u svojem je rodnom Samoboru 3.
prosinca priredio autorski koncert na
kojem je iz bogatog autorskog opusa
izdvojio dio vezan uz višegodišnju suradnju s Gudačkim kvartetom Rucner. Podsjetivši mnogobrojnu publiku u Galeriji Prica da je svoju
glazbenu karijeru počeo prije gotovo šezdeset godina
upravo u Samoboru, kod Piloša (u današnjoj vili Tonšetić), Herceg je biranim riječima i kronološki poredanim
skladbama ukratko elaborirao što i kada ga je povezalo
s Rucnerima i ponukalo na stvaranje opusa u kojemu
su uz Gudački kvartet istaknuto mjesto našli i svjetski
glasoviti virtuozi na bandoneonu i harmonici, Amerikanac Antonio Peter Soave i njegov Šarm harmonike.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Samoborska glazbena jesen , 28. rujna — 12. listopada 2013.
Koncertna je večer otvorena skladbom Promotion Party za koju u trenutku njezina nastanka još nitko najvjerojatnije nije ni slutio da će u godinama koje dolaze, sa
skladbama koje je posvetio Rucnerima i bračnom paru
Soave (Rucner Tango, Soave Tango), Herceg postaviti okvire Božanstvene suite (Suita Divina), u koju je do
danas uvrstio još šest stavaka koje je majstorski aranžirao Stjepan Mihaljinec. Publika je posebno toplo pozdravila Victorious Rhapsody u kojemu se kao solist uz
Antonija Petera Soavea predstavio i pijanist Danijel Detoni, a ništa manje oduševljenje nije izazvala ni skladba
Mady’s Dance, valcer posvećen Mady Soave, u kojem
je uz Kvartet Rucner gospođa Soave solo dionicama
vrlo dojmljivo dočarala šarm francuskog muziciranja na
harmonici. Dio koncerta ispunile su Hercegove džezističke skladbe za koje je tekst napisala britanska pjevačica i skladateljica Sally Night. Izvela ih je Dunja Skopljanac Peroš uz pratnju jazz–kvarteta (Antonio Peter Soave, Krešimir Herceg, Davor Črnigoj i Boris Ciglenečki).
Autorski koncert Krešimira Hercega u Samoboru
31
U povodu trideset godina umjetničkog djelovanja Ivana Žana
Kantautorica te profesorica engleskog i ruskog jezika Dunja Knebl
Dvadeset godina među nama
Prvi javni nastup umjetnica je održala 16. travnja 1993. u zagrebačkom KIC–u.
Autor koji je nakon radnog vijeka provedenog u inozemstvu, mahom na njemačkom govornom području, otišao
živjeti na otok Pag, u rodnu Novalju.
U
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Razgovarala: Karolina Rugle
nedjelju, 22. rujna
2013., u crkvi Bezgrešnog Srca Marijina na zagrebačkom Jordanovcu
svečanim je koncertom obilježena trideseta obljetnica
skladateljskog djelovanja Ivana Žana.
Tom su prilikom izvedena skladateljeva
Težnja vlastitom
C
rpio sam snagu na izvorima
liturgijskog i, rekao bih čak,
tradicijskog (dalmatinska glazba),
ali sam preuzeo »europske«
harmonije i pokušao to sjediniti.
Žan i glazbenici Mario Penzar, Joško Lešaja, Nikša Radovanović i Ivica Trubić
32
programa i ovog obljetničkog koncerta. Pod ravnanjem samoga maestra,
te Josipa degl’ Ivellija, na koncertu su
nastupili zbor župe Sv. Pavla i zbor
crkve Sveta Mati Slobode uz soliste
Vitomira Marofa, Ivicu Trubića,
Željku Martić, Vinka Maroevića,
Joška Lešaju i Božu Župića. Za
orguljama je bio Mario Penzar. Nakon
koncerta kratko smo razgovarali s
maestrom Žanom o njegovu životnom i
stvaralačkom putu.
djela nastajala od 1987. do danas. Taj
osobiti promicatelj hrvatske liturgijske
i zborske glazbe, s otoka Paga, koji
je veći dio svojega umjetničkog života proveo u inozemstvu, hrvatskoj je
glazbenoj publici uglavnom poznat s
festivala Cro Patria i Pasionska baština.
U sklopu ovogodišnjeg programa Pasionske baštine imali smo prilike čuti praizvedbu njegova oratorija za sole, zbor
i orgulje Put križa, koji je bio dijelom
Iza vas je zanimljivo i bogato razdoblje
glazbenog stvaralaštva. Što je ponajviše
obilježilo skladateljski, ali i vaš osobni
put ovih prvih trideset godina u svijetu
glazbe?
Od proteklih trideset godina proveo
sam šesnaest u Njemačkoj, sedam u
Austriji, točnije u Beču, a sedam u Hrvatskoj. To je razdoblje bilo obilježeno
skladateljskim radom, zborskim dirigiranjem, ali i pedagoškim radom, ondje sam i predavao. Zapravo je u prvom planu bio skladateljski rad. Osim
toga, obrađivao sam napjeve i pisao
aranžmane za njemačke orkestre, to
sam izvodio u Bochumu, u Mannheimu i diljem Njemačke. Ono što je domaće, izvorno, hrvatsko, ono što sam
vidio kao »vlastitost«hrvatske glazbe, to
sam prenio i na svoje skladateljsko djelovanje i izvan Hrvatske, osuvremenivši
to europskim tonalnim izrazom.
Kao jedan od naših eksteritorijalnih
skladatelja, zasigurno ste obilježeni
okolinama u kojima ste djelovali i glazbenim obrazovanjem izvan Hrvatske.
Koji su to skladateljski uzori za koje biste danas mogli reći da su bili osnova
vaših prvih skladateljskih koraka, jeste
li i poslije imali kakve uzore? Što je najviše utjecalo na formiranje vašeg skladateljskog jezika?
Kad sam počinjao, detaljno sam analizirao opuse Haydna i Mozarta, a poslije su mi puno značile analize Brahmsovih stavaka, mnogo sam iz toga
naučio. No kad sam došao na studij
u Beč, na studij kompozicije, pokušao
sam se maknuti od toga, priklonio sam
se ponajprije skladatelju Albanu Bergu kao uzoru. Ipak, nisam ostao na
tome, nego sam razvio vlastiti stil, tzv.
slobodnu tonalnost. To je poslije i sni-
Pogled »izvana«
Vidim da se radi, piše se. Zamjećujem
da i stariji kolege, kolege moje generacije prate svjetska zbivanja, prije svega putem Muzičkog biennala Zagreb,
i to je za svaku pohvalu. Treba istaknuti i Cantus Ansambl, koji uspješno radi
na tom polju. Prisutni smo izvodeći djela hrvatskih skladatelja, ali i stranih. Međutim, vidim da pokušavamo i na taj
način pristupiti Europi, pa se preuzimaju drugi i drugačiji izrazi i stilovi, nastaju
djela u drugim medijima, elektronička
glazba i slično. Razvijaju se usporedno
i ovdašnji skladateljski tijekovi, ali se koriste i stilovi, načini i suvremene tehnike »izvana«.
Izvori snage
Vi ste, pak, u svojem dosadašnjem opusu pisali za tradicionalni izvođački korpus, a velik dio glazbe oslanja se na liturgijske tekstove i Bibliju. Koje mjesto
religiozna tematika ima u vašem stvaralaštvu, jesu li se njoj na neki način priklonili i prilagodili vaši skladateljsko–
tehnički postupci ili se zapravo pokazala kao domena koja nudi idealne glazbene forme upravo za vaš glazbeni izraz?
Ona je izvor iz kojeg crpim snagu. Ipak,
oratorijska glazba mi je možda najbliža. Osjećam se kao oratorijski skladatelj, možda ne bih smio reći da mi
je to najjači dio skladateljskog rada,
ali me ta glazba nekako najviše oduševljava. Crpio sam snagu na izvorima liturgijskog i, rekao bih čak, tradicijskog (dalmatinska glazba), ali sam
preuzeo »europske« harmonije i pokušao to sjediniti. Za mene je simfonijski orkestar vrhunac glazbenog
Ž
ivotni put kantautorice
i predstavljačice etno
pjesama ili bolje reći
hrvatske world music
dive, nije počeo njezinim
glazbenim školovanjem
od malih nogu i nastupima po zborovima, crkvama, ‘prvom pljesku’ i sličnim
manifestacijama. Dunja je ljubav prema
glazbi stjecala zahvaljujući prije svega
roditeljskoj ljubavi, obiteljskom naslijeđu i
obitelji kojoj je glazba bila dio njih samih.
S mamine strane su i braća i sestre svirali i pjevali pa nije ni čudo što je dio tog
zadovoljstva i vještine prešao na Dunju.
mano, zabilježeno je na gramofonskoj
ploči. Tako sam se, dakle, udaljio od
bečke škole, od bečke slobodne tonalnosti i opet sam se vratio svojem »domaćem« izrazu, tako da je moj stil sada
zapravo — tonalni stil. Dakle, pokušaj
je bio malo izaći iz okvira u avangardu,
ali sam se ipak na kraju vratio. Tradicija je jaka.
Ne znam jeste li bili u mogućnosti pratiti
hrvatsko glazbeno stvaralaštvo i koliko
poznajete trenutačnu hrvatsku skladateljsku scenu, kakvim vam se čini sadašnje stanje u suvremenoj hrvatskoj
glazbi i glazbenom životu?
Piše: Dubravko Jagatić
Put prema glazbi
Skladatelj Ivan Žan pratio je svoj obljetnički
koncert iz publike
izraza, bez obzira na glazbeni jezik.
Ostvarili ste mnoge uspješne suradnje s
crkvama kao organizatorima, ali i s nizom zborova i nekima od glasovitih pjevačkih solista u Hrvatskoj. Kako pronalazite suradnike za svoje projekte?
Mnogo sam radio u Beču, ali i ovdje.
Uvijek sam koristio puno zborova, surađujući sa zborovima iz crkava u Zagrebu, komornim opernim zborom iz
Splita, nastojeći zborski zvuk obogatiti solistima Opere HNK–a u Zagrebu i
Splitu. Nije uvijek lako dobiti umjetnike
s kojima želite surađivati, s obzirom na
zauzetost svih naših pjevača, no uglavnom uspijevam.
Pripreme za operu
Koji su vaši planovi, ideje za nastanak
novih djela?
Još se nisam okušao u opernom stvaralaštvu. No još davno, za moje bečke faze, pisao sam, tj. počeo sam raditi na jednoj operi pod naslovom Marija
Magdalena. Ona je pisana nešto drukčijim glazbenim jezikom, suvremenim,
korak dalje od ovog klasičnog izraza.
Tu sam koristio još veći orkestar. No
još nisam našao libretista koji bi mi pomogao doći do kraja. Nadam se da ću
u Zagrebu naći dobrog suradnika koji
će mi pomoći da uz suvremeni pristup
realiziramo operu koja ne bi bila duga,
samo sat vremena, ali bih jedino inzistirao na suvremenom načinu oblikovanja
opernog tkiva.
Istodobno, zahvaljujući poslu kojim su
se bavili njezini roditelji, Dunja Knebl
odrastala je u Americi, Rusiji i Indoneziji. Na sva ta tri ključna mjesta, važna za
njezino formiranje kao osobe i umjetnice, glazba je bila dio svakodnevnog
života, a kultura tih zemalja samo mamac da uroni u vlastito glazbeno naslijeđe. Nakon što joj je engleski i ruski
postao svakodnevni razgovorni jezik,
te se potpuno kao profesorica engleskog i ruskog jezika posvetila prevođenju, ali uz neizbježan utjecaj i ljubav prema glazbi, Dunja je shvatila da unatoč
iskustvu i ljubavi prema glazbi, o hrvatskoj glazbenoj baštini zna zapravo vrlo
malo. Jedan od prvih kontakata bio je
susret s notnim zapisom Pučke popijevke iz Međimurja Florijana Andrašeca, hrvatskog pučkog pjesnika koji je
između dva svjetska rata bio desna
ruka dr. Vinka Žganca — jednog od
najvećih hrvatskih melografa, muzikologa, etnomuzikologa, zapisivača narodnih pjesama, plesova i običaja iz
Međimurja. Bio je i orguljaš, zborovođa
i kapelnik limene glazbe te je svirao niz
instrumenata, no za Dunju je ipak najvažnije bilo to što je zahvaljujući njemu
ostala zaljubljena u međimurske pjesme i napjeve. I onda je počela njezina glazbena pustolovina. Krenula je u
istraživanje starih i zaboravljenih i malo
poznatih hrvatskih tradicijskih pjesama.
Močvarni laboratorij
Bilo joj je tek četrdeset pet godina kad
je upoznala te pjesme i počela ih pjevati za sebe i svoje uže društvo. Prvi javni nastup održala je 16. travnja 1993.
u zagrebačkom KIC–u. Malo–pomalo,
i prvi album bio je neminovan. Godine
1994. izdaje debitantski album Čuješ,
golob, čuješ na kojem su se našle njezine interpretacije međimurskih narodnih pjesama. Što je više istraživala, to je
bilo više materijala za nova izdanja. Album ...jer bez tebe nema mene snimila
je 1996. i već dvije godine poslije, u vrijeme najveće ekspanzije world musica
u Hrvatskoj (zahvaljujući tada vrlo aktivnoj grupi Legen i Mojmiru Novakoviću,
Lidiji Bajuk, Dariju Marušiću i drugima)
objavila i Croatian folk songs from Međimurje (1998.). Već u prvih nekoliko godina, Dunja Knebl postala je sinonim za
hrvatsku etno glazbu i čuvarica hrvatske autohtone glazbene baštine. U tih
dvadeset godina objavila je dvanaest
albuma i održala nebrojeno mnogo nastupa. Posvetivši se u cijelosti i strastveno etno glazbi, moglo se očekivati da
će njezine pjesme odletjeti i preko granica Hrvatske. Jedno od priznanja koje
je dobila za svoj rad svakako je i uvrštavanje u cijenjenu britansku enciklopediju world music glazbe Rough guide to
world music te osvajanje Porina 2008.
za Kite i kitice, najbolji album etno glazbe. Sve to vrijeme, osim istraživanja i interpretiranja zaboravljenih hrvatskih pjesama, Dunja je nesebično pomagala
brojnim mladim glazbenicima i kantautorima. Tako je u sklopu kluba Močvara
osnovala i, sad već glasoviti, Močvarni
laboratorij u kojemu su nastupali upravo ti mladi kantautori i ljubitelji melodija,
pjesama i zvuka koji ne trešti svakodnevno kroz eter, tvoreći zvučni čep prema glazbi koja se stvara iz ljubavi, a ne
zbog novca.
Kololira — bend i
instrument
I koliko god je punih dvadeset godina Dunja pjevala, svirala i snimala, toliko je možda tek sada najnovijim albumom doživjela svojevrsno otkrivenje jer je našla prateći bend s kojim
je ‘kliknula’; snimili su najnoviji album
Tamo doli. To je izdanje koje je s grupom Kololira predstavila na ovogodišnjem Ethnoambient festivalu u Solinu
i nastupom oduševila inozemne goste
i izvođače, zbog čega su joj i posvetili
primjerenu pozornost u uglednom britanskom glazbenom world music magazinu fRoots.
Sam album Tamo doli snimljen je u
studiju Kramasonik uz sudjelovanje
Hrvoja Nikšića kao snimatelja, producenta, ali i instrumentalista (u dvije
je pjesme gostovao svojim mellotronom). U miksanje i produciranje uključeni su i ostali članovi Kololire koji su
ove godine već sudjelovali na dva me-
đunarodna festivala gdje su dobili sjajne kritike. No Dunja ne bi bila Dunja da
iza nje i njezina novog albuma ne stoji neka zanimljiva priča. Ova se odnosi
na samo ime benda Kololira. Kololira
je novom albumu dala karakterističan
zvuk jer se radi o instrumentu koji se
nije prije svirao u Hrvatskoj, a koji se
na engleskom naziva hurdy gurdy. Naime, prema istraživanju etnomuzikologa, kololira se još u doba srednjeg vijeka koristila kao instrument u mnogim
europskim zemljama, a nema nikakvih
tragova o tome da se svirala u Hrvatskoj. Bend se odmah suočio s činjenicom da treba dati naziv instrumentu koji bi bio u duhu hrvatskog jezika.
Nakon zajedničkog rada na stvaranju
novog naziva, usvojena je riječ kololira,
kao adekvatan izraz koji opisuje sam
instrument (kolo+lira), ali i kao izraz sličan onome koji se koristi u nekim europskim zemljama.
B
ilo joj je tek četrdeset
pet godina kad
je upoznala hrvatske
tradicijske pjesme i počela
ih pjevati za sebe i svoje
uže društvo.
je da hrvatska glazbena baština ne
ostane uskraćena za neizmjerno
glazbeno
blago.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Oratorijski skladatelj
Karijera kojoj se treba
nakloniti
Međutim, nije samo kololira zaslužna
za posebnost zvuka. Tu je i harmonika
svirana tako da s kololirom stvara dojam kao da svira cijeli orkestar. To se
pokazalo fantastičnom ‘kulisom’ za tajanstvene stare zaboravljene pjesme iz
raznih krajeva pretežito kontinentalne
Hrvatske koje su oduvijek bile osnova
Dunjinih albuma. Posebnost je i način
na koji zvuče pjesme kad se u pjevanju udruže svi članovi benda. Unisono
pjevanje bilo je karakteristično za neka
prijašnja vremena, pa čak i pravilo kad
su u pitanju popijevke iz Međimurja. Takav način pjevanja sličniji je onome tipičnom prije stotinjak godina. »Ljudi bi
se okupili i pjevali onako kako im je bilo
prirodno«, vole istaknuti sami članovi Kololire. Bez nekih priprema i uvježbavanja, pjevalo se grupno na raznim
okupljanjima jer je to bio način komunikacije, druženja, zabave.
Početkom mjeseca studenoga 2013.
godine, Dunja Knebl je s pratećom grupom Kololira održala koncertnu promociju novog albuma Tamo doli te prigodno, na sceni kluba Močvara, pred
okupljenom publikom obilježila prvih
dvadeset godina izuzetno bogate i zanimljive karijere, kojoj se treba nakloniti, baš kao i umjetnici bez koje bi ostale zaboravljene, zapuštene i izgubljene
stotine pjesama koje su pjevali naši stari. Kako to zvuči apsurdno u današnje
vrijeme kad se milijuni pjesama mogu
pronaći samo jednim klikom miša. Dunjin entuzijazam i ljubav prema autohtonim pjesmama i napjevima pomogao
Dunja Knebl
33
16. Chansonfest, 15. studenoga 2013. u Gradskom kazalištu Komedija
Anastazija Vržina
Neprijeporna kvaliteta
U
Anastazija Vržina
proteklih je šesnaest
godina Chansonfest
opravdao svoje postojanje
i dokazao kako u Zagrebu
i cijeloj Hrvatskoj postoji
potreba za glazbenim
žanrom koji traži i glazbeni i
intelektualni angažman svih
sudionika: autora, umjetnika
izvođača i publike.
34
D
Piše: Danijela–Ana Morić
Nina Romić
Ibrica Jusić
a je publika itekako
željna glazbenog
događaja kakav je
Chansonfest, dokazuje još jedno
izdanje toga hvalevrijednog festivala. Ovogodišnji 16.
međunarodni festival šansone Chansonfest i ovaj put je ponudio mnogo
glazbenog materijala neprijeporne
kvalitete, lijepog ugođaja i dobrog, pozitivnog ozračja. U do posljednjeg mjesta ispunjenom zagrebačkom kazalištu
Komedija istinski se uživalo u odabranim skladbama u izvođenju iskusnih,
šarmantnih i novih, mlađih izvođača.
Ugodno iznenađenje bila je skupina
Pavel, koja je otvorila festivalsku večer skladbom Dobro je da sam bivši.
Dojmljiv nastup imala je mlada Jana
Fabijanić s pjesmom Arsena Dedića i
Stipice Kalogjere Ali noću. Ništa manje
zanimljiv nastup na šansonijerskoj pozornici nisu imale ni Sandra Bagarić s
pjesmom Masline (stihovi Vesna Parun)
te Ivana Majcan sa skladbom Jedan
mali cvijet. Osim njih, festivalskom pozornicom prodefilirali su sjajni Dražen
Žanko, Andrea Baković, Željko Toth,
Bernard Ivan Hruška, Boris Petrov, Igor
Brešan, Luka Udjbinac i Nina Romić.
Oduševljeno gledateljstvo posebno je
dugim pljeskom nagradilo glazbene
‘veterane’ Zrinka Tutića, Hrvoja Hegedušića, Miru Ungara, gosta iz Slovenije
Ladu Leskovara, Kostadinku Velkovsku te Ibricu Jusića (čiji je dolazak na
pozornicu s vjernim pratiteljem, psom
Bondom u trenutku osvojio simpatije
prisutnih). Aranžmani svih skladbi bili
su vrlo dopadljivi, jasni i tečni, na zadovoljstvo publike i glazbenika, a sve su
pjesme (što je posebnost i vrijednost
ovog festivala!) izvedene uživo uz pratnju festivalskog orkestra pod ravnanjem Josipa Cvitanovića.
U publici su, kao i dosadašnjih godina, sjedili brojni glazbenici koji su došli
poduprijeti svoje kolege i Chansonfest
(među ostalima i Tereza Kesovija, Radojka Šverko, Gabi Novak, Maja Blagdan). Uživao je ondje i gradonačelnik
Zagreba Milan Bandić. Festivalska večer proletjela je u trenu — uz red skladbi, red duhovitih dosjetki i najava uvijek
odličnog i šarmantnog voditelja Voje
Šiljka. Večer je začinila i zatvorila Ksenija Erker koja je s pjesmom Ive Jagnjića i Predraga Martinjaka Ne mogu ti to
oprostiti u osebujnom emotivnom nastupu raznježila prisutne. Valja spomenuti da se festival održao pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Gradskog poglavarstva
grada Zagreba, Gradskog ureda za kulturu i Studija Dva M.
Sandra Bagarić
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Mladost i iskustvo stopili su se u programu jedne festivalske večeri i iznenadili izvrsnim novim šansonijerskim repertoarom
Vojina molitva
Kako je na početku večeri u svojem
simpatičnom stilu Vojo Šiljak zamolio publiku da se »pomoli« da ovogodišnje pjesme napokon prihvate glazbeni urednici i da zažive u eteru domaćih radiopostaja, vjerujemo da će
se to i ostvariti. Ovaj festival to svakako zaslužuje, budući da svake godine
nudi sve bolji program, skladbe koje
bi mogle postati evergrini. Svoj ugled
Chansonfest gradi na kvaliteti stiha i
interpretaciji s »puno duše”. Njegujući šansonu kao glazbeni izričaj (s velikim uspjehom kod struke i u javnosti), u
proteklih je šesnaest godina opravdao
svoje postojanje i dokazao kako u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj postoji potreba
za glazbenim žanrom koji traži i glazbeni i intelektualni angažman svih sudionika: autora, umjetnika izvođača i publike. Pokazao je da postoji potreba za
organiziranjem i opstankom takve specifične glazbene večeri koja zasigurno
neće osvanuti kao prva vijest na stranicama senzacionalističkih listova, ali će
ostati u kolektivnoj memoriji kao događaj kojim se možemo s pravom dičiti.
Kostadinka Velkovska
35
Oliver Dragojević u Lisinskom (15. — 17. studenoga 2013.)
Dobrotu ti svakom daj...
S brigom o očuvanju važnosti dječje pjesme i njezine edukativne funkcije u središtu pozornosti, HDF se profilirao
kao središnji promicatelj glazbe među najmlađima.
P
oput svojih odraslih kolega
na nekim drugim glazbenim
festivalima, i ovi maleni solisti,
kvarteti i zborovi bavili su se
najpopularnijom svevremenskom
temom, pitajući se: Što je to ljubav.
P
oznati i omiljeni lik iz
pripovjetke Ivane Brlić Mažuranić, šegrt
Hlapić, čije Čudnovate zgode ove godine
slave stotu obljetnicu,
uz svoju prijateljicu Gitu te voditeljicu
Uršulu Tolj, bio je jedan od domaćina
možda najveselijeg i najzabavnijeg događaja koji je ove godine ugostila Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog u
Zagrebu.
»Plesnjak« najmlađih
Djeca svih dobnih skupina ispunila su
Hrvatski dječji festival
36
S
Tri koncertne večeri zaredom, naslova More u Lisinskom, bile su rasprodane tjednima unaprijed.
Piše: Danijela–Ana Morić
u godinu okuplja dvadesetak najboljih
dječjih zborova iz cijele Hrvatske, tisuće dječjih skladbi i koreografija predstavljene su uvijek brojnoj publici na zajedničkim koncertima. S brigom o očuvanju važnosti dječje pjesme i njezine
edukativne funkcije u središtu pozornosti, Hrvatski dječji festival profilirao se
kao središnji promicatelj glazbe među
najmlađima koji nudi vrlo dobar početni impuls za kasnije bavljenje glazbom
u glazbenim školama i raznim dječjim ansamblima. Odabranih dvadeset
izvođačkih skupina nerijetko okuplja
upravo one najmlađe, male glazbenice
i glazbenike u dobi ključnoj za »upija-
likim glazbenim stilovima i izrazima, od
klasičnih dječjih pjesmica, preko pop–
aranžmana i tema, do melodijskih hip–
hop balada koje progovaraju o mnogim
temama, pa čak i o ekološkoj svijesti.
Poput svojih odraslih kolega na nekim
drugim glazbenim festivalima, i ovi maleni solisti, kvarteti i zborovi bavili su se
najpopularnijom svevremenskom temom, pitajući se Što je to ljubav.
Kreativni divertimento
Osim glazbenog dijela, Festival ima i
»širu« umjetničku ambiciju, pa su djeca osnovnih škola bila pozvana poslati svoje likovne i literarne uratke na natječaj,
a neki od njih mogli su
se pogledati i pročitati
toga dana u Lisinskom.
Osim dvadeset likovnih radova okupljenih i
odabranih na likovnom
natječaju Divertimento,
u konkurenciji sto sedamdeset pjesama pristiglih iz trinaest županija, odabrani su najbolji uratci mladih pjesnikinja i pjesnika, koji su zatim tiskani u jubilarnom,
20. zborniku Hrvatskog
dječjeg festivala. U suradnji s izdavačkom kućom Cantus, Festival
prate i izdanja notnih
materijala i nosača zvuka, koji su dosad prenijeli tisuće glasića malenih zborskih pjevača iz
cijele Hrvatske i mnogo zanimljivih skladbi za
djecu svih uzrasta.
Večer je završila zajedničkim nastupom svih
ansambala okupljenih u
veliki festivalski zbor koji
je izveo himnu FestivaPriznanje skladatelju zaslužnom za doprinos dječjoj glazbi ove je godine dobio Arsen
Dedić.
la, Stih i nota, sto divota,
skladatelja Pere Gotovdvoranu, foaje i međuprostore Lisinca te tako zaokružili uspješnu obljetničskog u nedjelju, 24. studenoga. Počeo nje« pozitivnih vrijednosti i razvijanje in- ku proslavu Hrvatskog dječjeg festivaje 20. Hrvatski dječji festival. Opušte- teresa za bavljenje umjetnošću.
la. Svim mladim sudionicima Festivala,
no i veselo ozračje u dvorani ostavilo je Repertoar koncerta činile su dječje kao i slušateljima, cijelo je događanje
dojam pravog »plesnjaka« najmlađih, a skladbe mnogobrojnih autora iz cijele nesumnjivo pobudilo zanimanje za kreentuzijazam i angažman voditelja dječ- zemlje, a neke od njih imaju potenci- ativno umjetničko izražavanje, a odrajih skupina zaista nije ništa manje im- jal postati pravim hitovima, što je plje- slima u publici mali izvođači zasigurno
presivan. U dvadeset godina kontinui- skom i potporom potvrdila i brojna pu- su dali dozu pozitivne energije za nadoranog održavanja festivala koji iz godine blika. Riječ je o zaista različitim i razno- lazeći tjedan.
tri rasprodana koncerta
tjednima unaprijed, pravom pomamom za ulaznicama, malo se tko danas
može pohvaliti. Velikan
hrvatske glazbene scene,
Oliver Dragojević, nastupima u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog svojim
je poklonicima priredio pravi glazbeni
praznik. Naravno, to i nije neko iznenađenje, budući da je svaka Oliverova predstava posebna i na neki način
drugačija. Njegovi dupkom puni zagrebački koncerti za pamćenje nazvani su
More u Lisinskom. Zadnji od tri počeo
je pjesmom Vela Luka, što je odmah
raspjevalo dobro raspoloženu publiku,
a kad se na trećoj skladbi Skalinada
pojavila grupa Dupini (koja s Oliverom
svira već dvadeset godina), ozračje se
počelo zagrijavati. U trosatnoj glazbenoj čaroliji istinski je uživala publika svih
naraštaja. U ‘zbornom’ pjevanju refrena svi su ga pratili od početka do kraja
koncerta, a kad su počeli prvi taktovi
Nadaline, dvorana se digla na noge.
Oliver ih je zadržao na nogama i na
sljedećoj pjesmi U ljubav vjere nemam
(te i sam zaplesao), a onda je nastavio
s »mirnijim« repertoarom jer se, kako je
kazao, »umorio«. Nastavio je pjesmama Kad mi dođeš ti, Konfidenca... Publika je jednako uživala u kultnim skladbama poput Oprosti mi, pape, Moj lipi
anđele, Magdalena, ali i onim novijeg
datuma, s njegova aktualnog albuma
Tišina mora, poput pjesama Moje lipo,
U mom zagrljaju, S tobom, jubavi... Posebno se publike dojmila, kako je to
Oliver najavio, »novoosnovana« klapa
Gerijatrija (Oliver i članovi banda Dupini)
koji su a cappella otpjevali prelijepu pjesmu Nemoj da me kuneš.
Morski vuk
Koncerti su protekli u prisnoj atmosferi,
prožeti (na samo njemu svojstven, duhovit i šarmantan način) komunikacijom
s publikom. Nerijetko se usred pjesama znao prolomiti pljesak odobravanja
i oduševljenja. Nenadmašnog »starog
morskog vuka« pratio je i Gudački ansambl iz Zagreba kojim je dirigirao Alan
Bjelinski, a kao pojačanje bendu Dupini
pridružio se Jan Ivelić na bubnjevima te
Dražen Bogdanović na saksofonu. Da
ugođaj bude jedinstven i veličanstven,
Oliver je ugostio svoje prijatelje i suradnike: Tedija Spalata, gitarista Elvisa Stanića te zbor Izvor. S puno ljubavi i duše,
kao i uvijek do sada, pjevačka je legenda prepoznatljivim glasom i interpretacijom dotaknula srca svih u Lisinskom.
Dobro ozvučenje i minimalni scenski
efekti pridonijeli su toj glazbenoj poslastici. Održavajući do samog kraja kvalitetu na vrhunskoj razini, Oliver je pokazao da ima još mnogo toga dati ljudima
koji ga slušaju i vole.
Vikend za sjećanje
S
vevremenskim
skladbama i šarmom
ovaj pjevač godinama
opstaje i ostaje kao
neprijeporna glazbena
veličina.
Svevremenskim skladbama i šarmom
ovaj pjevač godinama opstaje i ostaje kao neprijeporna glazbena veličina.
Svojom je glazbenom vizijom i notama
(uz jednostavnost, originalnost i talentiranost) konzumentima glazbe pružao
i pruža samo radost i emotivno ispunjenje. Premda ga mnogi često doživljavaju kao predstavnika dalmatinske
pop–skladbe, bliske šansoni, iza njegovih neospornih uspjeha krije se savršeni
oblik skladne
simbioze nekoliko glazbenih
idioma. Oliver ih
(ne robujući i ne
podilazeći trendovima) već desetljećima spaja
u prepoznatljiv
glazbeni izričaj
blizak različitim
generacijama.
Vikend ispunjen
pjesmom i dobrim vibracijama ostat će u
dugom sjećanju
onim sretnicima koji su imali prilike uživati u
njemu.
Oliver u Velikoj dvorani Lisinski
Drugi koncert ovosezonskog ciklusa Jazz.hr, 20. studenoga 2013. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog
S
Ernie Watts Quartet u spomen na Miru Križića
lavni američki saksofonist Ernie Watts nastupio je 20. studenoga
2013. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, na drugom koncertu
ovosezonskog ciklusa Jazz.hr. Odlukom organizatora (HDS/Lisinski) taj je koncert bio posvećen jazz zaljubljeniku, novinaru, piscu i
voditelju kultnih tribina Miri Križiću koji je preminuo 19. studenoga.
Nastupivši sa svojim kvartetom u kojem već godinama sviraju pijanist Christof Saenger, kontrabasist Rudi Engel i bubnjar Heinrich Koebberling,
Watts je oduševio publiku u do posljednjeg mjesta ispunjenoj dvorani. U izvedbama uglavnom vlastitih skladbi — osebujnih ostvarenja — pokazao se kao vrsni
izvođač moćna, bogata, zaokružena zvuka. Osim što su uigrana družina, glazbenici su tijekom cijeloga koncerta morali biti usredotočeni na njegove nestašluke.
Naime, Watts se tijekom sola okretao prema njima, izazivao ih na dvoboje, poticao
da daju sve od sebe. Oduševio je kao improvizator, svirajući uz pratnju ili bez nje,
ili pak samo uz jednog suradnika kojega bi odabrao u trenutku. Oni su spremno
prihvaćali njegove izazove i upuštali se s njim u međuigru, koja bi ponekad prerastala u kolektivne improvizacije. Svirao je mainstream pristupom s tek povremenim
diskretnim izletima u free improvizacije koje je posebice dobro začinio citatima, primjerice temama standarda Nature Boy ili St. Thomas. Istodobno i ugledni glazbeni
pedagog, Ernie Watts je dan poslije koncerta u dvorani HDS–a održao uspješnu
glazbenu radionicu za napredne saksofoniste. (HDS)
Anastazija Vržina
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Piše: Karolina Rugle
Praznik glazbe
Livio Andrijić
Jubilarni 20. Hrvatski dječji festival, 24. studenoga 2013. u KD Vatroslava Lisinskog
Ernie Watts Quartet u Maloj dvorani Lisinski
37
Festival Jazz.hr/jesen, od 21. do 24. listopada 2013. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog
Jesen s okusom vrhunskog jazza
U organizaciji HDS–a i KD Lisinski festival i pod novim vodstvom (Davor Hrvoj) zadržava visoku razinu.
Festival je otvorio Lee Konitz, legendarni američki alt–saksofonist i jedan
od glavnih predstavnika tzv. cool jazza.
Konitzu je tom prigodom uručena nagrada Porin za posebna dostignuća
u jazz glazbi, koju mu je u ime Instituta hrvatske glazbe predao priznati hrvatski jazz pijanist i glazbeni pedagog
Neven Frangeš. Konitz je nastupio u
duu s pijanistom Danom Tepferom, ko-
alanfordovsku aluziju, što je publika s
veseljem prihvatila. Večeras ćemo svirati standarde, a vi ćete pogađati nazive skladbi, duhovito je najavio. Zvučalo je kao uvertira u zanimljivu večer, što
je i bila.
Koncert je otvoren izvedbom koju je u
svojem stilu interpretirao dugim melodičkim linijama, no zadržavajući formu
i sklad, iz čega se jasno naziralo odakle dolazi epitet cool. Nije se dugo tre-
certnih entuzijasta, no impresionirala je
lakoća kojom je uspostavljao povezanost s auditorijem.
Svojih pet minuta dobio je i Dan Tepfer.
Izveo je jednu od Bachovih Goldberg
varijacija. Perfektno otkrivanje klasične
naobrazbe, kao i podatak da Dan ima i
diplomu iz astrofizike, navodi na zaključak da za pijaninom sjedi samozatajni genijalac. U tom se trenutku moglo
reći da je Tepfer Konitzu preoteo šou,
što su prisutni popratili oduševljenjem i
gromoglasnim pljeskom.
Jazz legenda koncert je završila skladbom Kary’s Trance, ali je ipak bila primorana vratiti se na bis, zaključivši tako
zaista posebnu večer u Lisinskom.
No Dan Tepfer je, ponesen dobrom
atmosferom, zasvirao i poslije na jam
sessionu u Vip Clubu s hrvatskim jazz
glazbenicima, ali ne glasovir, nego kontrabas, čime je također impresionirao
prisutne.
Urbana putovanja
Anastazija Vržina
Drugog dana Jazz.hr/jesen festivala
nastupio je sve utjecajniji kvartet kubanskog pijanista Aruána Ortiza koji
čine iskusni glazbenici: Rez Abbasi na
gitari, John Hébert na kontrabasu te
bubnjar Eric McPherson. Ortiz se tim
projektom poprilično odmaknuo od
svojih afro–kubanskih korijena te uplovio u vode modernog, konceptualnog,
pa i free jazza, kojim stvara zvučnu kulisu za putovanje kroz urbane krajolike.
Praizvedba Papandopulovog Capriccia za violinu solo i jazz kvartet
38
niziraju Hrvatsko društvo skladatelja i
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, zadržati razinu koju je postavio
prethodnik, pa možda i podići letvicu
više. Svakako su najavljivana imena
obećavala sinergiju audio–vizualnih
užitaka, dok ugodan ambijent i perfektna akustika Male dvorane Lisinski
omogućuju da se tako nešto i ostvari.
jega se generacijski uredno može svrstati u kategoriju Konitzova unuka, no
iako je iskustvom možda zaostajao za
»starim liscem«, virtuoznosti mu sigurno nije nedostajalo. Izašavši na pozornicu, dvojica glazbenika podsjećala su
na djeda i unuka u turističkom obilasku
grada, a iznimno raspoloženi Konitz lucidnim je pošalicama samo potvrđivao
balo čekati ni na tečaj improvizacije
za publiku koja je mumljajući prethodno odsvirani ton na saksofonu davala zvučnu kulisu. Na takvu organsku
podlogu glazbenici su se uključili melodičkim varijacijama, pa se generirala
pomalo hipnotička atmosfera. Je li tim
činom Konitz doista uspio očarati publiku, ostat će predmet rasprava kon-
Njegova vizija »urbanog« poprilično se
poklapa s iskustvima radnog čovjeka
koji se svakodnevno susreće s pustolovinama gradskog prometa. Komešanje, borba s vremenom, vizure pročelja koje se nižu jedna za drugom, konstantni protok krvnih zrnaca žilama grada... dinamična je to i uzburkana slika
koja se prenosi i na izvedbu, a navedene motive savršeno prikazuje prva
predstavljena skladba Orbiting, s istoimenog zadnjeg albuma. Pritom dolazi
do izražaja umijeće bubnjara McPhersona, čak toliko da bi se moglo reći da
je zapravo on vođa grupe koji određuje
smjer, tempo i kretanje same skladbe,
dok ostali glazbenici samo upotpunjuju melodičnu strukturu. Grupa je automatski uplovila u sljedeću skladbu, pa
je tako izvedba trajala dulje od dvadeset minuta.
Uslijedio je hommage utjecajnom američkom jazz trubaču Donu Cherryju interpretacijom njegove skladbe Open
or Close, te epohalna The Arabesques of
the Geometric Rose, nastala kao dio Ortizova projekta Music & Arhitecture u kojoj je posebno zanimljiva bila igra Ortiza za električnim
orguljama i bubnjara McPhersona, kao i sekvenca tijekom koje je gitarist Abbasi posebnim efektima preuzeo ulogu pijanista.
Opravdana perfekcija
Trećeg dana festivala zagrebačka je publika
u sklopu festivala Jazz.hr/jesen mogla vidjeti
čovjeka kojeg višestruko krasi epitet najboljeg:
najbolji jazz umjetnik, najbolji pijanist, najbolji
trio, najbolji album... sve to prema priznanjima
uglednih časopisa i udruga. Vijay Iyer zaista
je svestrana osoba, što je evidentno kad se
prouči njegova prošlost i edukacija. Naime, diplomirao je matematiku i fiziku, a ipak je vrhunski glazbenik, većinom samouk za glasovirom, dok je vještinu brusio možda na najbolji
mogući način — praksom. Te se večeri tražilo mjesto više u Maloj dvorani KD Lisinski, jer
je Vijay nastupao sa svojim hvaljenim trijom,
koji uz njega čine Stephan Crump na kontrabasu i Marcus Gilmore za bubnjevima, inače
unuk slavnog Roya Haynesa. Vijay je u dva
sata svirke, u što su bila uključena i dva izlaska na bis, predstavio glazbu s recentnih izdanja svojega trija, kao i neke nove skladbe,
a zanimljivost je bila skladba posvećena detroitskom pioniru techno žanra minimal, Robertu Hoodu, u čemu se ponovno očitovala
polivalentnost toga glazbenika, jer tko bi i pomislio da poznaje taj poprilično underground
žanr glazbe?
Izvedene skladbe odlikuju se relativno stabilnom strukturom, pa čak i elementima popa i
rocka, što njihov jazz čini radiofoničnim, čemu
posebice pridonosi genijalni bubnjar Gilmore.
Iako mu je samo dvadeset sedam godina, Gilmore pokazuje zadivljujuću virtuoznost, te uz
klasične i moderne improvizirane jazz ritmove,
često uključuje i one, nazovimo ih signature,
osmišljene vjerojatno baš za određene sklad-
be, što je jedan od elemenata koji taj trio
čini posebnim.
Koliko se glazbenici nisu štedjeli pokazala je i košulja basista Crumpa koja je
nakon završetka svirke bila potpuno
mokra, a da je publika dvoranu napustila i više nego zadovoljna bilo je
očito iz reda koji se stvorio pred stolićem postavljenim u predvorju, za
kojim je Vijay prodavao svoje albume i strpljivo ih potpisivao.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
akon što je Davor
Hrvoj preuzeo štafetnu palicu od dotadašnjeg voditelja
Antuna Tomislava
Šabana, dalo se
naslutiti kako će već tradicionalni festival Jazz.hr/jesen, koji zajednički orga-
Porin za Konitza
Nearer my jazz to
thee
Zadnje večeri festivala nastupio je kvartet gitarista Darka
Jurkovića — Charlieja koji je
udružio snage s gudačima: vrsnim hrvatskim violinistom Goranom Končarom i njegovom
kćeri, violončelisticom Ljerkom. Gudače u jazzu nemamo prilike često vidjeti, ali to
je jedan od razloga zanimljivosti te grupe. Ostali su
članovi pijanist Zvjezdan
Ružić, kontrabasist Henry
Radanović i bubnjar Kruno Levačić. Razlog okupljanja tih glazbenika je dosad neizvedeni Capriccio
za violinu solo i jazz kvartet
Borisa Papandopula, kojim
je počeo koncert. Nakon prilično klasične točke, uslijedio
je obrat u obliku funky ritmova, melodične glazbe koja bi se
uredno mogla zavrtjeti i po radiopostajama. U sljedećem programu publika je dobila lijepu mješavinu jazz, brazilskih pa i pop–izričaja,
a koncert je završen prigodnom Nearer, My God, To Thee, poznatom iz
filma Titanik.
Jesenski Jazz.
hr festival je završio, ali nastavlja se ciklus
Jazz hr–a, pa
nas iduće godine očekuju Black
Coffee,
John
Hollenbeck Large Ensemble te
Geri Allen Solo,
imena koja svakako valja čuti
uživo.
Anastazija Vržina
N
Piše: Tomislav Vuković
Aruan Ortiz i Davor Hrvoj
Lee Konitz
39
Tri sata neumorne svirke, gusto češljanje kroz sve elementarne Elementalove hitove, bez popuštanja intenziteta,
bez poštede, bez lickanja i brige o razmazanoj maskari… I Venera i Mars te su večeri rekli — U redu je!
K
Piše: Martina Validžić
oja zmija od reda! Nije to
tek zmija, to je anakonda!,
komentirali smo prijatelj i
ja dok smo se nakon polusatne potrage za slobodnim parkingom u cijelom
bloku približavali Tvornici kulture i čudili se
dugačkoj koloni ljudi koja je strpljivo čekala
da uđe u koncertni prostor. Sjajan kadar, baš
za Save as folder, posebice zato što sličnih
dugo nije bilo. Publika razjedinjena u generacijama i vizualnom identitetu bila je ujedinjena u mišljenju — Elemental su zaslužili takvu
masovnu pozornost!
Krcata Tvornica
Tri sata neumorne svirke, gusto češljanje
kroz sve elementarne Elementalove hitove,
bez popuštanja inteziteta, bez poštede, bez
lickanja i brige o razmazanoj maskari, sve,
baš sve su se zvijezde na nebu, izrazit ću se
astrološki, složile da 16. studenoga bude njihov dan. I Venera i Mars te su večeri rekli —
U redu je!
Već je i sama Remi u brojnim intervjuima
uoči koncerta vizionarski izjavila da će to
biti vrhunac njihove karijere. Iako mislim da
bi Tvornica, i da nije bilo tih brojnih intervjua,
koje zvijezde danas moraju odraditi kako bi
se usadili u kolektivnu svijest, bila kao šipak
pun koštica! Svirku je otvorio Neustrašivi, superherojski singl sa zadnjeg albuma U redu
je, koji su ujedno predstavili na slavljeničkom
koncertu. Simbolična je ta pjesma i sjajan
uvod u priču o žilavom zagrebačkom bendu
koji se nije pokorio medijskim postulatima i
pravilima ponašanja. Neustrašivo kroče dalje
po hrvatskom glazbenom nebu, na kojem tu i
tamo iskoči koji nepovoljni Saturn. No nemaju se uistinu čega više bojati. Dokazali su se.
Zna ih cijela regija
Prošli su put od kvartovskih hip–hopera koji
su se skupljali na klupicama, bacali rime, snimali demo–snimke u dječjim sobama, dok su
starci kunjali s druge strane zida i molili redatelja gore da im se djeca prime knjige, do
benda koji danas uživo zvuči tako da im i najveće picajzle ne mogu naći mane.
Godine 1998. bili su još trojac; nastupali su s
DJ–em, Oli do boli mu je ime. Danas su pravi pravcati bend; Shotu i Remi pridružilo se
još njih petero, zatim ih se još nekoliko izmijenjalo i danas je to postava u sastavu: Mirela Priselac Remi i Luka Tralić Shot u napadu, a u obrani Erol Zejnilović na gitari, Davor
Zanoški na klavijaturama, Konrad Lovrenčić
na basu, Ivan Vodopijec na bubnjevima i Vida
Manestar kao prateći vokal. Nanizali su već
šest studijskih albuma, odsvirali koncerata i koncerata, što klupskih, što dvoranskih
i festivalskih, zna ih cijela regija. Obožavatelja im ne nedostaje, od onih koji su ih voljeli u početnoj hip–hop fazi, pa do onih koji
su se priključili kad su odustali od nastupa
s matricama te taj hip–hop požestili, dodali
mu električne gitare, posolili reggaeom, začinili funkom.
Mirela Priselac Remi zaslužuje posebno po-
O
glavlje. Možete je voljeti ili ne voljeti — što je
opet odlika svih velikih ljudi: biti osporavan
ili omiljen. E pa, ta djevojka je iznimna. Iako
će mnogi žanrovski čistunci skočiti na zadnje
noge, reći ću da je Remi trenutačno najveća
rock–heroina u Hrvata. Ona to svakako nikad
za sebe ne bi rekla, za razliku od nekih koje
se time hvale kao da su rock i sve što ide s
tim kupile jučer u supermarketu. Po svojem
stavu i dojmu, stilu života, nepopustljivosti
— ona je rock’n’roll 21. stoljeća! Glasnogovornica vječno mladih žena, drska, pametna,
obrazovana, jezičava taman koliko treba, a
neodoljivoga osmijeha. Ona ne treba dekolte i umjetne trepavice, a dečki ipak sline za
njom. Čak i kad joj pobjegne poneka psovka.
A to opet ublaži Luka Tralić Shot, pravi kavalir koji je dami prepustio dominaciju, iako se
njegova riječ uvijek čuje.
Onima kojima je Remi i cijeli Elemental poznat samo iz prepucavanja s Huljić music
royalty ne znaju što propuštaju. Uporni su i
trude se, rade na svojoj glazbi i na sebi, napreduju, razvijaju se, idu prema gore... glazbena karijera kakva se samo poželjeti može.
Čak su se i odlučili napokon niz od desetak
koncerata po cijeloj regiji nazvati turnejom.
A jasno vam je da je toga u petnaest godina
bilo podosta. Vikendi su rezervirani za svirke,
a tjedan za probe... spartanski je to način života, no zato rezultata ima. Baš kao što je u
jednom intervjuu Remi sjajno podvukla crtu:
Odustajemo u životu od nekih luksuza kako u
svojoj glazbi ne bismo radili ustupke i kako bi
ona ostala ono što treba biti.
Bez obzira, vrijeme je za darove. Elemental,
sretan rođendan!
d kvartovskih hip–hopera koji su se
skupljali na klupicama, bacali rime, snimali
demo–snimke u dječjim sobama, dok su starci
kunjali s druge strane zida i molili redatelja gore
da im se djeca prime knjige, do benda koji danas
uživo zvuči tako da im i najveće picajzle ne mogu
naći mane.
40
Remi u akciji
Anastazija Vržina
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Elemental
15 godina
eustrašivo
kroče dalje po
hrvatskom glazbenom
nebu, na kojem tu
i tamo iskoči koji
nepovoljni Saturn.
No nemaju se uistinu
čega više bojati.
Dokazali su se.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
N
Tvornica kulture Zagreb, 16. studenoga 2013.
41
»Pozitivan koncert«, 30. studenoga 2013., Dom sportova u Zagrebu
Glazba i solidarnost
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
U organizaciji HUHIV–a (Hrvatske udruge za borbu protiv HIV–a) i agencije LAA
»Pozitivan koncert« trenutačno je jedini glazbeni događaj
u Hrvatskoj pop–rock prizvuka, koji već ima obilježje tradicionalnog: u devet godina postojanja ne samo da se održao
nego je postao jedna od najvažnijih glazbenih manifestacija kod
nas, ne samo po veličini nego i
po važnosti te sadržaju, odnosno poruci koju odašilje. »Pozitivan koncert« organizira HUHIV
(Hrvatska udruga za borbu protiv HIV–a) i agencija LAA kako bi
obilježili Svjetski dan borbe protiv AIDS–a te pozitivnom glazbenom porukom pomogli osobama koje žive s HIV–om ili hepatitisom u rješavanju problema
koji se odnose na medicinsku
i socijalnu skrb, pravnu pomoć, te ujedno educirali mlade
i opću populaciju o tim bolestima, kao i o diskriminaciji koja je
s tim bolestima povezana. Nevjerojatan rast zanimanja javnosti za taj događaj pokazao je da
je ideja prepoznata, prihvaćena
i poduprta.
Izvođači koji se od prvog koncerta 2005. spremno odazivaju uglavnom su iznimno jaka,
čak najveća domaća imena različitih žanrova, što samo potvrđuje podupiranje i prihvaćanje različitosti. Bilo je tu i inozemnih gostiju, ali događaj prije
svega okuplja domaću glazbenu scenu. Neki od izvođača koji
su nastupali tijekom godina bili
su i Svadbas, Elemental, Massimo, Vatra, Pips,Chips & Videoclips, Let 3, Hladno pivo,
TBF, Hugh Cornwell, Laibach,
Stereo MCs, Dubioza kolektiv...
Od manjih zagrebačkih prostora poput prvotne Tvornice kulture i poslije KD Dražen Petrović,
»Pozitivan koncert« se prije tri
godine zbog velikog zanimanja
javnosti preselio u veliku dvoranu Doma sportova koja je svake godine bila dupkom puna, pa
tako i ove.
Pozitivno ozračje
42
Anastazija Vržina
Goran Bare & Majke
S.A.R.S.
Quasarr
Iz godine u godinu svjedočimo iznimnoj atmosferi i pozitivi među publikom i izvođačima
koja je sasvim u skladu s nazivom koncerta — pozitivna i
opuštena, publika je ujedinjena
u ljubavi prema prije svega domaćoj glazbi, ali i u solidarnosti i prihvaćanju. Pet sati izvrsne
svirke i ove je godine odjekivalo iz Doma sportova. Na rasprodanom koncertu nastupili su i višestruko nagrađivani, Porinima
ovjenčani autori i izvođači: česti
gosti »Pozitivnih koncerata« Damir Urban & 4, te nove zvijezde
Pozitivnog, rock–legende Goran
Bare & Majke. No sve je počelo, točno poput urice, riječkim
predstavnikom indie rock–pop
scene, grupom Quasarr, koja
je izvrsno zagrijala nadolazeću publiku u dvoranu. Prikazali
su se tako kvalitetnom svirkom
i vokalnom izvedbom da je dosta publike, koja se poslovično
okuplja u hodnicima dvorana uz
čašicu »ćakulanja« i pića, odlučilo ipak ući u dvoranu i provjeriti
»što to tamo praši«.
Zajednička priča
Nakon Quasarra, na scenu je
stupio regionalni gost: izuzetno
jako ime srpske glazbene scene
— S.A.R.S. koji je ne tako davno, ove godine triput zaredom,
rasprodao naš kultni klub KSET
u Zagrebu. Ako je Quasarr odlično zagrijao na početku koncerta, pravi »raspašoj« nastao
je već sa S.A.R.S.–om — križanac rocka, popa, nekog oblika world musica (na tragu Manu
Chaa) i naravno balkanskog štiha glazbe u koji čudno ali efektno umiksavaju harmoniku —
povratna vibracija publike nije se
stišavala, nastalo je opće usijanje. I onda nešto sasvim drugačije i čak dosta žešće — Urban
& 4 su nakon početnih problema s uštimavanjem zvuka, jednostavno krenuli nekim drugim
smjerom i pokazali kako izgleda
kada petero ljudi funkcionira kao
jedan s pozornice, stopi se s
onih nekoliko tisuća ispod i oko
nje i nastane zajednička priča,
snažna i neraskidiva. Urban je
također bio najrazgovorljiviji od
izvođača: iskoristio je priliku da
kaže i nešto prigodno — upozorio je na stigmatizaciju oboljelih
od AIDS–a i rekao nekoliko vrlo
suptilnih riječi o netom održanom referendumu.
Za kraj i spektakl večeri pobrinuo se Goran Bare uz svoje
Majke. Pjesme iz bogate riznice benda publiku su pretvorile
u prateći zbor, koji se na kraju
teško pomirio sa završetkom još
jednog superuspješnog »Pozitivnog koncerta«. Iako je glazba bila najvažniji i najjači element događaja, kristalno je jasno da su namjena i cilj svima
itekako važni, gotovo kao i sama
glazba. Nije floskula da glazba
može mijenjati svijet. Možda ga
ne može trajno promijeniti, ali ga
može promijeniti barem na nekoliko sati, na jedan dan.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Piše: Anastazija Vržina
43
Škola bez
učenika
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Intervju s autorom serijala Zvonimirom Varošancem
T
Razgovarala: Martina Validžić
elevizija, dokumentarci i
glazba, »sveto trojstvo«
Zvonimira Varošanca,
za prijatelje Zvonka,
oduvijek je u njegovu životu bilo povezano najčvršćim tkanjem. Na HRT–u iz današnje
perspektive kao da radi oduvijek: počeo
je, kako je to prije bivalo kad su novinari poletarci u pitanju, u gradskoj rubrici.
Potom su ga bacili u politiku, koja ga je
zanimala, ali danas je sretan što se uspio iz toga izvući. Kako bi inače nanizao
toliko uspješnih glazbenih emisija, koje
mnogi čitatelji ovih redaka još uvijek dobro pamte. Najsvježiji primjer za koji svi
televizijski i glazbeni kritičari, ali i pasivni
promatrači, imaju samo riječi hvale jest
i nedavno emitirani serijal o Zagrebačkoj
školi šansone, naslovljen pjesmom Arsena Dedića Takvim sjajem može sjati. I
sam glazbenik i skladatelj, koji će rijetko
u javnosti zasvirati gitaru, sve je te pjesme imao od djetinjstva
u uhu, zato je i
odluka o sedam epizoda o našim
šansonijerima bila
potpuno
logična.
Već na
p o č etk u
našeg
razgovora
iznosi što je
sve prethodilo pokretanju ciklusa:
Možemo samo stati i reći: Bože, je l’ to
moguće?
Moderato cantabile
Puno je to biografija, pjesama, glazbenih sudbina koje ste morali apsolvirati...
je li bilo teško pronaći sve te pjesme?
Još sam prije deset–dvanaest godina
predložio da radim dokumentarac o Zagrebačkoj školi šansone, no tada to nije
izazvalo nikakvu reakciju, pa sam predložio to i drugoj i trećoj generaciji urednika i svi su me redom odbili. Po tome
sam vrlo blizak svojim protagonistima
iz serijala koji su i sami bili odbijani. No
nisam odustajao, znao sam da će doći
taj trenutak. Jednom sam prilikom prije
tri godine, sjedeći u restoranu s Ninoslavom Lovčevićem, tadašnjim urednikom
Dokumentarnog programa, rekao kako
su me svi redom odbili, a on mi je rekao:
»Dođi sutra k meni.« Od tad je sve strelovito krenulo. Potom se u to umiješao Miljenko Bukovčan, koji je isto godište kao
i ja i koji također voli tu vrstu glazbu, a i
radio je dvije emisije o Dragi Britviću, što
je inače bila moja velika ambicija. Sve se
poklopilo; Miljenko je tada zagrizao i zajedno smo krenuli u to.
Rekao bih da mi je beskrajno drago što
sam potrošio tisuće i tisuće sati u pregledu naše arhive, materijala je bilo 5:1,
pjesama je u fono obliku na stolu bilo
2500. Najprije sam radio selekciju od
prvih petsto, onda sve uže. To pokazuje koliko sam to ozbiljno postavio, jer je
to ozbiljna ekipa. To su ljudi s kojima se
ne bih igrao, jer zaslužuju i više od toga
što sam ja napravio. Na pola puta sam
zamalo odustao od serijala, zato što nisam uspio u arhivi naći neke od notornih
pjesama. Bio je vrlo velik zadatak da ono
najbolje izađe van. Taj me zadatak umalo skršio. Sedam mjeseci tražio sam Moderato cantabile, htio sam cijeli serijal početi s tim, jer je to jedna od pjesama na
koju se cijeli serijal referira. Ta je intertekstualnost u šansoni bitna, o tom nisam ni
stigao progovoriti. Nismo htjeli zamarati
ljude teorijom, mislio sam da je najbolje
da oni sami govore dok su još živi i zdravi. Htio sam pitku, mirnu seriju, bez teorije. Za teoriju i komparaciju ima vremena.
Kako ste se pripremali za snimanje?
Kako ste odredili smjer serijala?
Koliko ste morali vagati što će sve ići u
serijal a što ne?
Povijest bolesti je duga. Imao sam ambiciju napraviti paralelu između strane
šansone, francuske, i talijanske kancone, i onog što se kod nas događalo. Svi
mi, studenti Filozofskog fakulteta, bolujemo malo od komparatistike. Ja sam sve
pročitao o francuskoj šansoni. Govorim
francuski, pa sam čitao na francuskom,
o tome pisao kao glazbeni kritičar u Studentskom listu i u Večernjem listu, a i dok
sam kao jedan od urednika radio Crno–
bijelo u boji, uvijek sam forsirao rubriku
šansone. No došlo je na red pitanje prava. Pokazalo se da sve te inserte za svaku pjesmu Jacquesa Brela možemo zaboraviti, stajalo bi previše novca. Rekao
sam: Još bolje; hajdemo se baviti samo
našima, ali ćemo se u tekstu osvrnuti
na strance, tako da nisam bio dužan to
predočavati.
Najpažljiviji sam bio s osobnim podacima ili s onima koje sadrže malo »gorkoga«, ali nisam htio napraviti »gorku seriju«. Unatoč svim tim silnim zabranama, to je sretna generacija. Unatoč odbijanjima, prije nego zabranama. Arsen
ima nešto zabrana, nešto diskriminacije,
ali više je tu bilo odbijanja, nego velikog
suprotstavljanja. To je sretna generacija
koja je doživjela priznanje u najboljim godinama. Svi pjevači koji su bili šansonijeri prošli su zagrebačku školu šlagera i
kad bi imali pjesmu koja nije bila klasični
šlager, ulazila je u večer slobodnih formi
na Zagrebfestu, da bi 1964. počeli i sa
šansonom, a to su mahom bile odbijene
pjesme ili su postigle vrlo malu nakladu.
Moderato cantabile nitko nije htio, danas
se to čini čudnim, Trešnjevačka balada nije bila nagrađena, Zadnji fijaker nije
prošao ni u finale. To su tzv. pjesme »sa
sporim paljenjem«.
– Kad već volite komparirati, gdje je Zagrebačka škola šansone u odnosu na
francusku šansonu ili pak talijansku
kanconu?
44
Gino Paoli koji je bio vrlo blizak sa Sergiom Endrigom, svi su oni dolazili ovamo...
Ako sve zbrojimo, taj čovjek ima više stotina pjesama, filmsku glazbu, glazbu za
teatar...
Apsolutno u vrhu! To u jednom od nastavaka, mislim da je to šesti ili peti, govori Alfi Kabiljo. Rekao je da nije jezične
prepreke, da bi Arsen Dedić, Hrvoje Hegedušić, Zvonko Špišić i ostali bili sam
vrh, a i jesu. Arsen Dedić, koji je često
kontaktirao s inozemstvom, čiji je kum
Definicija šansone
Jesu li šansonijeri bili velike zvijezde?
Svi su bili velike zvijezde, ali ne zbog
šansone, nego zbog šlagera. Zanimljivo je da Gabi u svojem repertoaru ima
više šlagera, ali te šansone koje je pjevala od Još uvijek Ivice Krajača do Pusti
me da spavam su pjesme koje će ostati.
Pa Vino i gitare… e, sad, tu uvijek postoji
rasprava što jest šansona a što nije, tu je
vrlo tanka granica.
Koja je vaša definicija šansone?
Sjajan tekst koji ima poetsku vrijednost,
dobra glazba koja vrlo dobro prati tekst,
metrika, dikcija i sjajna interpretacija, I
naravno, dobar aranžman koji može
pomoći, ali i odmoći. Tu su dvije škole.
Jedni slijede Peru Gotovca koji je i sam
bio aranžer i skladatelj te je tvrdio da je
aranžman nevjerojatno bitan pa su onda
i od male pjesme uspijevali napraviti veliku, kao što je Celuloidni pajac s kojom
je Ibrica Jusić pobijedio na Zagrebfestu.
Vrlo jednostavna pjesmica koja je u svojem aranžmanu odskočila. No ima i drugih primjera: u serijalu Gabi Novak kaže
da joj se sviđaju one pjesme koje su točno aranžirane, ni previše ni premalo,
koje ostavljaju dovoljno prostora pjevaču, da ga ne zatrpaju. Aranžman je poput odjeće — ako je lijepa žena ružno
odjevena, primijetit ćete da je lijepa, ali
isto tako da je došlo do nesklada.
Želja za uspjehom
Postoji li netko među mlađom generacijom tko bi mogao ponoviti takav uspjeh?
To je pitanje koje mene zaokuplja već
dugo, pa smo tako i jedan nastavak naslovili Škola bez učenika. Odgovor je već
tu. Ne teži se ostaviti neki trag, teži se
prodaji i preživljavanju. Kvaliteta se dogodi više slučajno nego namjerno. Kod
ove se generacije osjećala želja da se
uspije — svi su bili školovani, nitko tu nije
bio slučajno, sjajni su to glazbenici. Morate znati da je Arsen pisao najrazličitije
tipove tekstova: od Vratija se Šime koju
potpisuje pseudonimom Igor Krimov do
Kud plovi ovaj brod koju je potpisao kao
Luka Juras.
Vjerojatno vam je onda bilo logično serijal nazvati po Arsenovoj pjesmi?
Da, htio sam reći da to sjaji... kao što
kažu njegovi stihovi: Takvim sjajem može
sjati samo što je prošlo sad, što ne može
da se vrati, što je bilo tko zna kad.
Kad ste završili seriju, koliko ste je puta
pregledali?
Puno puta, tu mi je uvelike pomoglo
iskustvo Miljenka Bukovčana koji je koautor i redatelj niza dokumentarnih projekata. Jako dobar promatrač. Kad bi
osjetio da negdje dolazi do zamora ili da
nešto nije jasno, da neka epizoda štuca,
tu je njegovo iskustvo bilo dragocjeno.
Jako dobra montažerka, Vlatka Zadro,
nije ništa znala o šansoni, ali je na kraju
iz posla izašla kao ljubiteljica šansone. To
mi je bio cilj.
Što vas sad zaokuplja?
Vjerojatno ću raditi dalmatinsku šansonu, ali prije toga idem u arhivu.
Pop–scena danas
Što znači uspjeti u Hrvatskoj?
Uloga diskografskih kuća doživjela je velike promjene unatrag samo nekoliko godina jer su glazbenici shvatili da
dostupna tehnologija više nije znanstvena fantastika i da doista svatko može sam napraviti sve, potrudi li se dovoljno.
K
Piše: Dubravko Jagatić
ad govorimo o popularnoj
glazbi,
što zapravo znači
uspjeti u Hrvatskoj?
Nekada se uspjeh
mjerio brojem prodanih singlica i albuma. Brojem osvojenih nagrada na festivalima. Nastupom
na televiziji i naslovnicama magazina. U
tadašnjem medijskom prostoru, mnogo manjem nego danas — istodobno
državi znatno većoj nego danas! — kad
smo slušali jedan program radija i gledali jedan televizijski kanal ili dva, te čitali tjednik Studio i informirali se iz prvih
glazbenih magazina, uspjeh je bio vidljiv
u tren oka. Danas je situacija u odnosu
na to vrijeme gotovo neopisiva.
Oko sto pedeset radiopostaja, brojni
magazini, novine i tjednici, cijeli niz lokalnih televizija, četiri programa nacionalne televizije, Nova TV i RTL sa svojim
dodatnim kanalima, internet, društvene mreže… Trebalo bi biti lakše uspjeti.
Međutim, dospjeti do publike danas je
mnogo teže, iako su alati spretniji i pristupačniji. Ma koliko bio smanjen medijski prostor nekada, toliko je bilo lakše
pokazati se i dokazati publici koja gotovo da nije imala izbora osim gledati ili
ne gledati, odnosno slušati ili ne slušati. Povrh svega, tržište je bilo veće i uz
takvu medijsku potporu, prodaja je bila
uspješnija i uspjeh veći. Ukratko, vremena su se promijenila. Mladi glazbenik danas ima prigodu skladati, otpjevati pjesmu, snimiti je, sam je producirati i snimiti spot te se predstaviti publici na društvenim mrežama. I to sve za
gotovo nula kuna, a da pritom možda
ostvari popularnost o kakvoj nije ni sanjao. Načelno mu više ne treba ni diskografska kuća. Navodno je dovoljno
biti dobar pa će te publika sigurno uočiti. To su priče koje su nekada držale
vodu jer smo danas zatrpani stotinama
pjesama i izvođača, a publika ih teško
odabire sve dok joj netko ne kaže što
da sluša i zašto. A dobrih i odličnih i jednako tako nevjerojatno talentiranih ima
na sve strane. Samo je pitanje što žele i
koliko su daleko spremni ići.
PR agencije došle su na svoje jer mogu
uz prikladnu zaradu na svaki dopušten
i nedopušten način pomoći tim istim
mladim glazbenicima da dođu do publike koju će oni pripremiti, uvjeravajući je da je netko od njih nova zvijezda.
Bez obzira na talent, na vještinu i na realnu kvalitetu. Na žalost, to je najmanje
važno. Uostalom, to vrijedi i za proizvode koje svakodnevno kupujemo u trgovinama — zbog reklama, a ne zbog deklaracija i vrijednosti.
Tko su zapravo danas uspješni glazbenici u Hrvatskoj? Oni koji prodaju barem
deset tisuća albuma? (Takvih je iznimno
malo i više su zvijezde prošlosti nego
sadašnjosti.) Oni koji pune velike dvorane i stadione? Oni koje vidimo svakodnevno u medijima? Ili oni čije pjesme
znamo napamet i uvijek ih rado zapjevamo kad čujemo neki njihov hit na radiju. Velik je broj pjevačica i pjevača koji
su dotaknuli slavu i osjetili popularnost,
ali jednako tako brzo i pali i nestali sa
scene. S druge strane, sasvim pristojan
broj zvijezda nalazi se na sceni više od
trideset godina i neskriveno se iz dana
u dan trudi zadržati svoj položaj, ma kakav on u ovom trenutku bio. Na žalost,
kad danas govorimo o uspjehu, govorimo o zaradi, a mnogo manje o kvaliteti, odnosno umjetnosti stvaranja glazbe bez obzira na profitabilnu vrijednost.
Zaboravljena vještina koju je potisnula
neoliberalna politika kapitalizma u kojoj
za sve postoji cijena i sve se može kupiti i prodati. Uloga diskografskih kuća
doživjela je velike promjene unatrag
samo nekoliko godina jer su glazbenici
shvatili da dostupna tehnologija više nije
znanstvena fantastika i da doista svatko može sam napraviti sve, potrudi li se
dovoljno. Upravo zato, uspjeh je danas
potpuno nova kategorija koju je prilično
teško definirati. Je li uspjeh zarada, popularnost, slava ili kvaliteta i vještina koja
se cijeni? Na žalost, vrlo često su to razdvojeni pojmovi jer nečija popularnost
ne znači istodobno i zaradu, dok nečija
zarada zbog popularnosti istodobno ne
podrazumijeva kvalitetu, da bi pak s treće strane nečija popularnost i kvaliteta
ostale uskraćene za zaradu.
Menadžer je tata i mama
Ako ostavimo po strani sve prepreke i
otegotne okolnosti i usredotočimo se na
potencijalni uspjeh, evo što bi jedan prosječni mladi bend trebao učiniti da barem na početku osjeti da je uspio. Snimanje demo materijala se podrazumijeva (danas zvuče gotovo kao finalni proizvod za eter i slušatelje), no nakon potencijalnog hita, prikladnog barem za
većinu domaćih i regionalnih radiopostaja (tržište je tržište ma kako ga mi zvali, a
prednost sličnog jezika, melosa i menta-
liteta je prilika koja se ne propušta), predstoji mukotrpan rad u pogledu PR–a,
posla koji danas pretežito obavljaju diskografske kuće za svoje klijente, tj. glazbenike. Bez menadžera, put do uspjeha
gotovo je nezamisliv (kao uostalom i bez
agenta u inozemstvu). Kao što je mnogim glazbenicima poznato, od glazbe se
danas vrlo teško živi (ako niste već odavno ostvarili slavu i na račun nje vam gotovo svakodnevno stiže novac). Drugim
riječima, ako imate neki drugi posao,
zbog osnovnog izvora prihoda posvetiti se radu na vlastitoj promociji gotovo
je nemoguća misija. Upravo je zato menadžer i tata i mama svakog benda pa
ako je dobar, osigurat će svojim klijentima da misle i stvaraju glazbu u idealnim
uvjetima, ne razmišljajući o svim problemima koji su pred njim(a). Nakon sređivanja zaštite autorskih prava, publishinga, potencijalnih medijskih pokrovitelja
i sponzora, slijedi lobiranje na svih sto
pedeset radiopostaja u Hrvatskoj i jednako toliko u ostatku regije, povlačenje
za rukav novinara u tiskanim medijima i
na portalima, svakodnevni rad na društvenim mrežama i na webu, snimanje
spota i fotografija za promociju, dogovaranje nastupa i gostovanja u medijima. Intervjui, istupi i televizijski nastupi.
Ne treba zaboraviti ni posao tiskanja albuma i distribucije, bez obzira na to radi
li se o besplatnom downloadu ili o fizičkom izdanju. Ili što bi se reklo današnjim
estradno–medijskim rječnikom — stvaranje hypea. Naravno, za sve nabrojeno
potreban je novac ili nevjerojatan entuzijazam i vjera u uspjeh. O originalnom
glazbenom izrazu i karizmi da i ne govorimo. Ako nakon takve koordinirane akcije nema nikakvih rezultata, jasno je da
nema ni uspjeha, a nema li uspjeha, teško da ima i budućnosti za te glazbenike. Bez singla na top–ljestvicama, spota
na YouTubeu i televizijama, gostovanja u
eteru, intervjua u tiskovinama i na portalima, pojavljivanja na raznim događajima
i promocijama — ukratko dizanja hypea
— nemoguće je uspjeti. Lokalni uspjeh
tek je prvi korak koji mami osmijeh na
lice, ne dopuštajući akteru da govori o
tome. Uspjeh treba znati ostvariti, a još
je teže zadržati ga.
Glazba ne poznaje
granice
Međutim, lokalna sredina više nije dovoljna da bi se izmjerio uspjeh. Scena je
jedna jedina, i to globalna; stoga se valja
orijentirati upravo na globalno tržište. Ako
već postoji tehnologija i ako smo umre-
ženi diljem svijeta, čemu se ograničiti na
tržište od siromašna četiri milijuna ako je
možda četiri milijuna broj potencijalnih
kupaca na europskom ili američkom tržištu. Razmišljajući na sličan način, prije
nekog je vremena hrvatski saksofonist
Igor Geržina odustao od domaćeg tržišta, lokalnih diskografa i krenuo goloruk
u osvajanje globalnog tržišta. Rezultat
— iznad svih očekivanja! Njegov talent
i vještinu sviranja saksofona u niši smooth jazza, u Hrvatskoj je priznavao tek
vrlo mali broj lokalnih zaljubljenika u jazz i
taj je specifični zvuk bio dovoljan okidač
(osim već tradicionalnih problema na
svakom koraku prosječnog stanovnika
Hrvatske) da krene na veće tržište. Nakon slanja svojeg albuma Metropolis na
specijalizirane radiopostaje diljem svijeta,
Geržina se,
kao rijetko
tko u Hrvatskoj danas, može
pohvaliti da
su njegove skladbe
emitirane
na više od
stotinu radiopostaja u svijetu (Europa,
SAD, Kanada, Australija…) uz nebrojeno mnogo pozitivnih kritika iz pera glazbenih kritičara i glazbenih urednika s gotovo svih
kontinenata. Valja tome dodati da Geržina nastupa u ožujku 2014. godine na
Smooth jazz festivalu u Los Angelesu.
Dakako, uz objavljen album na prodaju
putem online glazbenih servisa (Amazon, iTunes, cdBaby itd.) njegova je glazba dostupna diljem svijeta i svatko je u
svakom trenutku može kupiti. Konkurencija je, očekivano, golema, ali ako je netko doista dobar na globalnoj sceni i zna
se izboriti za svoje mjesto, uspjeh mora
doći. Svakako valja istaknuti da Geržina
nije osamljen primjer, te da je glazbenika
koji razmišljaju na sličan način sve više.
A što znači uspjeti u Hrvatskoj? Neka
uspjeh u Hrvatskoj bude prvi korak i škola za uspjeh izvan Hrvatske, jer tko uspije u Hrvatskoj i ostvari sve nabrojeno,
ostvario je temelj i prošao tešku školu
preživljavanja i priprema za globalno tržište. Glazba ne poznaje, niti je poznavala,
niti će ikada poznavati granice, a uspjeh
je relativna stvar!
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Uz HTV–ov serijal Takvim sjajem može sjati o
Zagrebačkoj školi šansone
45
Što je meni
Ibrica Jusić?
D
tekstopisaca); približiti vrijeme kada je
takozvana Zagrebačka škola šansone
uspješno penetrirala svojim estetskim,
profesionalno–stručnim i prije svega
nadarenim stvaranjem u našu popularnu kulturu. (Toj spontano nastaloj grupaciji već mitsku egidu nadjenuo je neki
anonimni novinar!)
Tragom jedne izgubljene datoteke
Piše: Pero Gotovac
ogodi se tako, dakako vrlo često, da
‘surfamo’ vlastitim
‘hardom’ te naiđemo na koješta što
se »izgubilo” u velikoj količini fajlova utipkanih u tipkovnicu osobnog računala. Koliko je novih
riječi i kovanica što se svakodnevno
»iskuju”, u namjeri da se nekako
prevedu s engleskog jezika,
čiji eto prijevod koristi pojedincima koji nisu imali
prigodu pobliže upoznati
taj jezik naše novije svakodnevice (?). O tempora,
o mores, to su nas učili i u
realki, kad smo dogurali do
petoga razreda gimnazije. A moja generacija je kao ratna (onoga Prvog,
odnosno Drugoga svjetskog, za razliku
od ovog zadnjeg našeg, što ga nazivamo Domovinskim)…
Bože, što nam se obogatio vokabular, kad se toliko različitih i brojnih eventa zbiva u našem najnovijem reality–
showu… (Ni sam ne znam jesam li to
ispravno napisao!?)
No ja po svom starom običaju odlutah
od osnovne teme o kojoj sam želio kazati dvije–tri riječi.
Odsjaj vremena
Tekst koji sam pronašao, mislim da nije
nezanimljiv. On je opis ili bolje rečeno
odsjaj, evokacija nekih vremena kad je
u Zagrebu stasala jedna grupa glazbenika koja je popularnoj glazbi pokušavala (i uspijevala!) davati određeni dignitet. Kad ne bi bilo tako, možda ovi reci,
inače vrlo osobno vezani uz taj svojevrsni kolektivni pristup glazbi upućenoj na literarni stih (to nam je bila zamisao, želja i cilj), ne bi imali potrebnu
zanimljivost i aktualnost. Stoga sam ih
ponudio urednici da ih pokuša uvrstiti
na stranice našega Cantusa, koji je u
krajnjoj liniji ipak — naš list.
Možda vam uspijem oslikati ozračje i
okruženje u kojemu je djelovala skupina tih zagrebačkih autora (skladatelja i
Rekoh, tekst je subjektivan i odnosi se
samo na neke pojedince iz spomenute grupe nadarenih i neobično samozatajnih umjetnika. U svakom pogledu
zreli, provocirani dilemama i sumnjama,
pokušavali su stihom i glazbom podijeliti sa svojom publikom dio svojih životnih opservacija. Vrijeme je pokazalo da su njihove težnje bile na pravom
putu. Rekao bih, sretna generacija, posve zadovoljna svojim opusom, potvrđenim i do danas sačuvanim, svjedoči
o istinski nadahnutom razdoblju domaće popularne glazbe. Ovom prigodom
spominjem samo jednoga među njima:
Ibricu Jusića!
Ibričine skaline
Ne pamtim više je li zazvonio telefon,
mobitel, faks (što li?!) ili je stigao neki
mail uz svakodnevnu poštu. Pisma danas više nitko ne piše. Poštanski sandučići prepuni su šarenih prospekata
svih boja u prvorazrednom »koloru«,
a poštari, oni pravi, koji stižu s velikom
torbom preko ramena, redovito nose
ili račune ili porezne obavijesti. Pokoja dopisnica ili razglednica s božićnom
ili uskrsnom čestitkom pomalo je rijetkost, a turistička razglednica prijatelja
stiže jedino ako je poslana iz inozemstva. (Nikad nisam znao šalje li se ona
zbog primatelja ili pošiljatelja!)
Javlja se Ibrica. Već navikao na to da
se pojavi svako malo, izgovaram gotovo rutinski: … a gdje si, jesi li živ…?
Dakako, znam kuda se kreće, što radi i
kako radi. Pratim mu putove umjetničkog djelovanja i nastupa. Neumoran,
sveprisutan na mjestima okupljanja javnih osoba i na stranicama tiska. Pitam
za Arčija, jer ne pitati za njegova vjernog suputnika bio bi grijeh. Dobro je,
njeguje ga i mazi. Prijatelja se ne zaboravlja! A Arči je više od toga!
Često sam razmišljao o fenomenu Ibrice Jusića. Osobi, na koju sam bio upozoren davnih dana jedne tople ljetne
večeri u Dubrovniku. Bijaše još gotovo
dječak koji je sjedio na vrhu stuba pred
portalom crkve u uzanoj uličici. Dakako, s gitarom u rukama.
Ibrica Jusić i Pero Gotovac
46
Danas, taj isti već odrastao dječak ima
u tom istom Dubrovniku obnovljene te
iste skaline, pa i danas tamo sjedne na
topao kamen u toploj noći s gitarom u
rukama. Pjeva! Pjeva stih pjesnika, stih
uglazbljen rukom skladatelja, njegovih
prijatelja i poklonika, ali i rukom vlastite
skladateljske mašte i inspiracije. Postao
je već svojevrsna »institucija«.
Dubrovnik se ne
može zamisliti bez
Orlandova stupa,
bez Porporele ili
Zelenaca na uzvišenu tornju odakle
otkucavaju sate.
Ne bih se začudio
da se te stube jednoga dana prozovu Ibričine skaline.
Kaže da mu prijatelji pripremaju
monografiju. Prošlo je mnogo godina otkako javno
djeluje kao pjevač,
njegujući uporno i
dosljedno glazbeni oblik što se naziva šansonom. (No
nije sada bitno, niti
je trenutak da se
elaborira i analizira
sva njegova umjetnička dosljednost
i razvojna krivulja
što je neprestano Pero Gotovac i Ibrica Jusić
težila vrhuncu koji je
i, najblaže rečeno,
hrpa crnih »piknji« ispisanih na petocrdosegao.) O tome se vjerojatno može tju notnoga papira.
podosta naći na stranicama ove publikacije, koje su marni urednici skupili Daljnji pozivi na suradnju u kazališnim
i pripremili kao prilog u povodu prosla- projektima, uvjetovani njegovim sveva njegovih raznih obljetnica uspješnog stranim potvrđivanjem, uslijedili su u
javnog umjetničkog rada. Uostalom, gotovo legendarnim predstavama Dubrovačkih ljetnih igara: Život i smrt kramanifestum non eget probatione.
lja Eduarda II. (Brecht), Aretej i Kristofor
Zove me zbog toga te me moli da mu Kolumbo (Krleža) itd. Ne samo da su
tom prigodom nešto napišem. Rekoh potvrdili naše suradničke uspjehe nego
da sam već pisao o našim počecima su i kazališni songovi, koji su postali resuradnje pa mi je pomalo teško: vrije- dovitim repertoarom Ibričinih nastupa,
me je poodmaklo, a i bojim se da se ne i dalje živjeli i izvan kazališne pozornibih ponavljao. Kao uvijek, šarmantno ce. Čini mi se da bih ovom prigodom
duhovit, izrekao je kratko Samo ti piši!
trebao istaknuti još jednu komponentu
Ibričine umjetničke funkcije u koju sam
Pjevačko–skladateljska
se uvjerio. Obljubljen redovito od mlade
suradnja
generacije koja ga je pratila na estradnom putu, imao sam prilike vidjeti školPa eto, pokušat ću što je moguće kra- ske bilježnice s ispisanim stihovima
će. U glazbenom umijeću bilo kojega Shakespearea, Krleže i Brechta, kao
žanra, a posebice kod pjevane riječi, i stihove pjesnika koje je pjevao i prepojam umjetničke suradnje od bitne nosio mladom auditoriju. Posebno one
je važnosti. Bez pjesničkog stiha ne bi kazališnog izvorišta koje se nisu nalazibilo glazbenog tkiva koje na neki na- le na zvučnim zapisima.
čin dopunjava željenu literarnu poruku, ali isto tako izvedbeno–reprodukTrubadurska funkcija
tivna komponenta skladbe (ne računajući prateće »aranžerske« intervencije) Sama činjenica proizašla iz te njegove
ima podjednaku važnost, a nju u ovom trubadurske funkcije (da tako kažem),
slučaju bez sumnje nosi pjevač–inter- učinila mi se posebno uzbudljivom i
pret. On stvara svojevrsni most između važnom. Ta mlađarija pamtila je i biljeautora i publike kojoj je ta poruka i na- žila svaki stih i svaku riječ, isključivo slumijenjena. Možda trenutačno navodim šajući ga. Do tada sam vjerovao u njeopćepoznate stvari, no u slučaju žanra govu moć izražaja, ali tada sam povjeo kojemu je riječ, one se čine poseb- rovao i u neke druge mogućnosti njeno bitne. Dijelili smo tri puta zaredom gova rada. Očito je djelovao kulturološod 1968. do 1970. radost pobjednika ki, da ne kažemo edukativno.
na Večerima šansone festivala Zagreb:
Celuloidni pajac, Još uvijek ne znam Pretpostavljam da je naše druženje na
neke važne stvari i Mačka. Drugim ri- istom ili sličnom poslu ostavljalo uzaječima, moje ispisane partiture bez tu- jamnog iskustvenog traga. Tu smo se
mačenja Ibričinih izvedaba ostale bi tek bez mnogo riječi podupirali, znajući i
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
U povodu HTV–ova serijala Takvim sjajem može sjati ( Zagrebačka škola šansone)
P
jeva stih pjesnika, stih
uglazbljen rukom skladatelja,
njegovih prijatelja i poklonika,
ali i rukom vlastite skladateljske
mašte i inspiracije. Postao je već
svojevrsna »institucija».
osjećajući svrhu i ciljeve istorodnih pobuda i želja.
Odgovor na samom sebi postavljeno
pitanje u naslovu ovih pribilježbi gotovo da me dovelo u nedoumicu: Da, što
je meni Ibrica Jusić? Prije svega glazbenik zavidnih izvedbenih mogućnosti
i potencijala, s posebnom nadarenošću misaonog shvaćanja poetike koju
prenosi pjevanim žanrom. (Ne spominjem profesionalnu instrumentalnu i vokalnu perfekciju kao nužni uvjet za posao kojim se bavi.) Bez njega bi i moja
skladateljska maštanja bila nepotpuna;
zasigurno ne bi postigla željeni i zamišljeni cilj. On je meni i dragi dugogodišnji prijatelj te dragi kućni gost, kad se
povremeno nakon životnih stranputica
ponovno sretnemo i pokušavamo i nadalje nalaziti iste umjetničke i ostale ideale. Bilo je lijepo družiti se u proteklim
vremenima dok nam obojici nisu »prvi
snjegovi« ukrasili kosu. 47
Arsen
i stare
pjesme
M
Piše: Arsen Oremović
Arsen Oremović, novinar,
esejist i kolumnist, filmski
i rock–kritičar, odnedavno
nogi s Arsenom
kao scenarist i redatelj
Dedićem imaju
dokumentarca U braku
neku svoju priču,
sa švicarcem dobitnik
neki svoj odnos
nagrade Sarajevo film
prema njemu,
festivala 2013. »za najbolji
koji je počeo
film na temu ljudskih
prije ili poslije, na ovaj ili onaj način, ali
prava«, iz posve osobnog moj traje doslovno od rođenja. Naime,
kuta osvrnuo se na punih ja sam dobio ime prema njemu.
sedamdeset pet godina
svojeg imenjaka, velikog
Arsena Dedića i pedeset
godina njegove solističke
karijere.
S
tihovi njegova
Posljednjeg tanga u
Đevrskama najbliže su
što se ova sredina na bilo
kojem umjetničkom polju
približila najvećemu —
Felliniju.
48
Arsen i rock–generacija
Za nekoga tko je stasao iz punka i novoga vala, Arsen je, u vrlo površnoj slici, mogao djelovati kao netko tko pred-
stavlja srednju struju, međutim, to je govorilo isključivo o krajnjoj neupućenosti promatrača. Oduševljenje koje sam
poslije razvio prema Arsenovoj pojavi,
potpuno dokazuje tvrdnju Igora Mandića koji 1983. godine, dakle točno u
vrijeme kojem pridajem formativnu ulogu na moje biće, kaže: Mada su današnje mlade generacije više opsjednute poezijom i glazbom svojih vršnjaka, mladića i djevojaka koji u razmjerima
jedne rock i punk kulture na njih bitno
utječu, više je nego sigurno (za onoga koji se zna osvrnuti), da je brešu za
njih probio upravo Dedićev individualizam. Živi sam dokaz da je tome tako.
Arsena Dedića ne držimo rokerom, niti
ga se takvim ikada smatralo, ali po svojem djelovanju i iskričavosti bio je veći
uzor rokerima nego mnogi koji se time
vole busati u prsa. Uostalom, njegov
dvostruki album Homo volans (1973.),
bogata i nadahnuta riznica stilski najrazličitijih bisera, osobito uzmemo li kontekst onodobnih zbivanja u rocku na području ex–YU, pripada (i) tom korpusu.
Ispada da nepotrebno tražim Dedićevo
mjesto u rocku, da je to suvišno s obzirom na to da je sasvim dovoljno učinio
za razvoj domaće šansone, šlagera, zabavne i pop pjesme, ali samo želim istaknuti utjecaj transcendirajućeg Arsenova opusa na razne skupine, pa i na onu
ideološki najzatvoreniju zajednicu kakva
je (uz jazzere) rokerska. Uostalom, načitali smo se tekstova o Arsenovoj veličini
u njegovim primarnim područjima glazbenog djelovanja, pa mogu samo ponoviti da su od kraja 1950–ih do sredine
1970–ih hrvatski šlager i šansona nosili svjetske krojeve, kako literarno, tako i
glazbeno, a Arsen je i u tako jakoj konkurenciji bio sam vrh. Ali to već znamo,
manje se vrte teze (da do kraja razotkrijem svoje senzacionalističke nakane) da
Arsena koliko treba shvaćati šansonijerom toliko mu zbog individualizma pripadaju i epiteti rokera,
pankera, pa i repera (narušenim
ritmičkim izgovaranjima stihova u
Staroj pjesmi i Ti se smiješ, zbog
viška slogova, danas može, priznajem nategnuto, zazvučati reperski i glazbeno).
Kužili smo svijet
Kao pjesniku i osobi, Arsenu me
uvijek posebno privlačio njegov
smisao za humor, ali ne bilo kakav. Nije od onih koji stalno u društvu moraju ostavljati dojam vicmahera, on je jednostavno hodajuća
ideja satiričke šansone, ponekad i
lascivne. Otkako sam prvi put, prije gotovo dvadeset godina, zakoračio u Dobrotvorov dom u Haulikovoj ulici da bismo napravili naš
prvi intervju, imao sam puno prilika upoznavati taj duh uživo. Iz
nekog je razloga i on osjetio naklonost prema meni, pa me često propuštao u svoju blizinu bez
nekih većih službenih povoda,
što sam dakako uvijek doživljavao kao posebnu čast. Osobito i
zato što sam i za neku svoju sklonost (satiričkom) radu, skromnom
u svakom pogledu u odnosu na
slavnoga imenjaka, od Arsena
znao dobivati uvažavanje, barem
deklarativno.
Često prepričavam događaj koji
mi se posebno usjekao u sjećanje jer živopisno opisuje njegovu istodobnu kompleksnost
i jednostavnost, svojstvenu najvećim intelektualcima koji nemaju potrebu nikome se dokazivati. Razgovarali smo o francuskim
filmovima, obojica smo ljubitelji Godarda, Truffauta i općenito
novovalovaca, o filmskoj glazbi
kod nas i u svijetu... Rekao bi drugi veliki pjesnik i skladatelj, Džoni,
kužili smo svijet. U tom se trenutku na ekranu njegova televizora
prikazivao nekakav trećerazredni strani film u kojem je zgodna
cura stala za rulet u kasinu u Monaku. Na to je Arsen skočio: Znaš
što, Arsene? — Što, Arsene? —
Vidiš, mi filozofiramo, a pametni se ljudi zabavljaju... Pogledaj
nju. Ona ti je sva životna filozofija!
Upravo takva poniranja s poetskih
visina u svakodnevnu jednostavnost ili geg, s Godarda na dobru
žensku, osjećamo u njegovim stihovima, kao što su Završit ću i ja
kao Howard Hughes/ mrak četrdesetih, na radiju blues/ završit ću
točno kao Howard Hughes/ ili po
domaću kao — Franjo Kluz ili primjerice Ja ne mogu biti ni svetac
ni monah/ meni su najbolje — koje
daju odmah. Naravno takve, uvjetno rečeno, zezalice samo su dio
izuzetno bogatog pjesničkog opusa. Arsen Dedić svjestan je vlastite veličine i to mu omogućava da
bude opušten, što rezultira briljantno inteligentnim, često humorističnim, pa i ciničnim stihovima.
Stihovi njegova Posljednjeg tanga u Đevrskama najbliže su što se
ova sredina na bilo kojem umjetničkom polju približila najvećemu
— Felliniju.
Odjavna rola?
Širina Arsenova opusa traži određenu podlogu: estetsku, ali i emocionalnu, životnu. Naravno da za
razumijevanje zakučastosti Stare
pjesme ili fatalizma Ni ti, ni ja treba
imati određena životna, konkretnije ljubavna iskustva. Arsen Dedić vrlo je rijedak pjesnik koji ima
sposobnost uočiti i pjesnički uobličiti one životne trenutke, začine
ili kamenje koji nas vuku na dno,
koje obični smrtnici, kada im usfali riječi i znanja da opišu te teško izrecive međuprostore života nazivaju ono nešto. Obeshrabruje da se na Arsenovu primjeru
ogleda priča o nama samima. Još
je Veselko Tenžera zapisao da je
pojavom Arsena ova sredina bila
dobila pregovarača između Poezije i Masa. Arsen je to odavna
prestao biti, ali promijenili smo se
mi, naime masa, a ne Arsen. Arsenov je opus glazbeno i literarno
danas jednako uzbudljiv kao prije
trideset–četrdeset godina. Jednako je bio plodan u stvaranju evergreena od 1991. do danas, kao
što je bio u svojem zlatnom dobu.
No društvo se promijenilo, a Arsenove pjesme ostale su kao relikt
nekog idealnog ili idealnijeg Zagreba, urbanijih sredina i životnih
preokupacija. Pariz je imao naglašenu romantiziranu ulogu u filmovima francuskih novovalovaca,
Zagreb se tome najviše približio u
pjesmama Arsena, Špišića i drugih šansonijera. Nije samozavaravanje ako novi svijet oko sebe i
neke »stare pjesme« — vjekovne
odnose između spolova, borbe s
profesijama, budalama... — uljepšano ili jasnije gledamo kroz leće
ili naočale Arsenovih pjesama. To
je svrha umjetnosti — puniti promatrača ne nužno objektivističko–matematičkim izračunima.
Prilikom jednog od naših posljednjih susreta pitao sam ga kako je.
U svojem je stilu odgovorio: Ide
mi odjavna rola, sad sam negdje
oko maske. Pa, Arsene, nije kasno
zaželjeti Ti sretan 75. rođendan, i
ovako, gotovo pola godine poslije,
neka ta odjavna rola bude kao u
današnjim holivudskim filmovima,
u kojima se ona toliko otegne da
joj ne vidite kraja.
Rezultati natječaja
za potporu
projekata zabavne
glazbe iz sredstava
naknade za prazne
medije u 2014.
godini
U 2014. godini 450.000 kuna izdvojeno je za
predmetni Natječaj koji je bio otvoren od 28.
listopada do 27. studenoga 2013. godine.
U propisanom roku zaprimljen je sto jedan
prijedlog, koje je obrađivalo povjerenstvo
u sastavu: Siniša Škarica (predsjednik
Povjerenstva), Denis Dumančić i Pero
Kozomara, uz potporu stručne službe
Hrvatskog društva skladatelja.
Povjerenstvo je odabralo i izdvojilo četrdeset
sedam projekta koji će se novčano nagraditi.
Stimulirani su
sljedeći projekti:
Udruga KLUB MUZIKA, Zagreb; Akustika —
Večeri akustičnih nastupa — 12.000 kn
Hrvatski sabor kulture, Zagreb; 47. susret
hrvatskih pjevačkih zborova, Novigrad —
10.000 kn
Hrvatski sabor kulture, Zagreb; 28. susret
hrvatskih puhačkih orkestara, Novi Vinodolski
— 10.000 kn
Hrvatski sabor kulture, Zagreb; 11. susret
hrvatskih malih vokalnih sastava — 5.000 kn
Hrvatski sabor kulture, Zagreb; 21. susret
tamburaških orkestara, Dugo Selo — 5.000 kn
Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo,
Krapina; Festival kajkavskih popevki Krapina
2014. — 10.000 kn
Skalinada, Split; Runjićeve večeri — Split
2014. — 7.000 kn
Spona, Zagreb; Velika rock eksplozija —
15.000 kn
Udruga Mraz, Zabok; HGF Zabok 2014. —
15.000 kn
Hrvatske blues snage, Zagreb; 6th Croatian
blues Challenge Pula — 7.000 kn
Katedra čakavskog sabora, Čavle; Festival
grobnička skala 2014. — 7.000 kn
Studentski centar Zagreb; Muzički salon SC–a
— 5.000 kn
Kulturna udruga mladih CENTAR SCENA,
Varaždin; koncerti i turneja grupe COLD SNAP
u 2014. — 5.000 kn
Renato Metessi, Zagreb; PREČKO FEST 2014.
— 5.000 kn
Autor d.o.o. Zagreb; CMC festival Vodice 2014.
— 20.000 kn
»CROMIDI« Dalibor Pirc, Sisak; proizvodnja i
distribucija MIDI datoteka — 7.000 kn
Udruga »Kanat«, Kastav; Festival čakavske
šansone Čansonfest 2014. — 10.000 kn
»Trade off« d.o.o. Čakovec; Međimurski festival
zabavne glazbe — 7.000 kn
Udruga Vibra, Zagreb; MIMO — Medijski
Inventar Muzičkih Originala — 10.000 kn
Angie 2010. j.d.o.o., Zagreb; DEMO HR —
Mala škola rock’n rolla — 15.000 kn
Udruga BUBAMARA, Vinkovci; Rock Marinfest
(humanitarni festival) — 15.000 kn
U.O. Festival šansone Chansonfest, Zagreb;
Chansonfest 2014. — 15.000 kn
Hrvatski tamburaški savez, Osijek; Festival
hrvatske tamburaške glazbe — 10.000 kn
SIDRA music, Split; »Lastovo otok glazbe« dva
projekta — 10.000 kn
Glazbeni festival, Pitomača; Pjesme Podravine
i podravlja, Pitomača 2014. — 15.000 kn
Građanska prevencija »Osječka škola«, Osijek;
»NEĆU DROGU — glazbom protiv ovisnosti«
— 5.000 kn
Želimir Škarpona, Split; festival Melodije
hrvatskog juga — Opuzen, 2014. — 7.000 kn
Glazbeni festival »Šokačke pisme«, Županja; 9.
festival »Šokačke pisme« — 10.000 kn
Udruga »K.L.U.B.« — Dostava zvuka, Orahovica;
festival »Ferragosto Jam 7« — 10.000 kn
Melody, Kastav; Festival MIK — Melodije Istre i
Kvarnera — 15.000 kn
Art scena, Zaprešić; 7. demo festival — 5.000 kn
Piano d.o.o., Zagreb; »Kreativni glazbeni
kolektiv«, koncerti u klubu Sax — 7.000 kn
Udruga HUK, Knin; 6. Glazbeni festival »Gerilla
Rock and Roll« — 8.000 kn
»Tunel« klub, Metro–Školjić d.o.o., Rijeka; HDS
ZAMP radionice 2014. — 5.000 kn
Rock akademija, Zagreb; Rock akademija —
Festival mladih glazbenika — 5.000 kn
IDM Music d.o.o., Zagreb; digitalna platforma
za medijsku distribuciju glazbenih izdanja —
20.000 kn
Udruga Urban fest Osijek, Osijek; 11. festival
UFO — Urban fest Osijek 2014. — 7.000 kn
Slavonsko tamburaško društvo »Pajo Kolarić«,
Osijek; koncert u povodu 60 godina djelovanja
— 5.000 kn
KOPITO records&videos d.o.o., Kutina; festival
Ethnoambient Salona 2014. — 7.000 kn
Hrvatska glazbena unija, Split; Svjetski dan
glazbe 2014. — 7.000 kn
Dragan Lukić Šegedin — Luky, Split;
multimedijski glazbeni projekt MODRO i
CRVENO (za koncerte) — 10.000 kn
Glazbena udruga »Šibenik koncert«, Šibenik;
17. Večeri dalmatinske šansone Šibenik —
15.000 kn
Hit Records d.o.o., Zagreb; Klapske i večeri
tamburaške glazbe 2014. — 15.000 kn
Goran Karan, Split; »Original — izvedba je
osobnost«, knjiga — 10.000 kn
Centar za kulturu Novi Zagreb; Nova scena u
Novom Zgrebu — 5.000 kn
Udruženje za razvoj kulture URK, Zagreb;
projekt Začarana Močvara u klubu Močvara
— 10.000 kn
Mirko Švenda Žiga, Čakovec; »Najljepša etno
priča iz Hrvatske«, koncerti — 10.000 kn
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Razmišljanja s povodom
Te 1966. godine bilo je još popularnih,
možda i popularnijih pjevača: Ivo Robić
dotad se već nakrcao hitovima, domaćih i stranih, a kad danas promatram,
Arsen Dedić nije još imao ni debitantski album. No bilo je to doba kad se odbrojavanje glazbeničkih karijera nije započinjalo debitantskim albumima, tako
da je Arsen svoju prvu kolekciju pjesama objavio tek 1969. godine (album Čovjek kao ja). Važni su bili singlovi, odnosno u to vrijeme vrlo popularni EP–jevi
s po četiri pjesme, i pojavljivanje na festivalima, pa prema njima određujemo
stvarni početak karijere koja ove godine slavi 50. obljetnicu. Naime, Arsen je
1963. na Zagrebfestu otpjevao Jesenji
dažd skladatelja Milana Lentića, a iste
se godine prvi put predstavio kao kompletni autor na Splitskom festivalu pjesmom Onaj dan. Ipak, ako Ilustrovana
rock enciklopedija 1960.–1997. (ur. Petar
Janjatović) ispravno bilježi povijest, prva
diskografski zabilježena vlastita pjesma
bit će Nevoljen, također iz 1963. godine.
Uvijek sam bio zadovoljan svojim imenom, čijoj specifičnosti pripisujem to da
mi nikada nisu pripisivali nadimke, a u
zrelijim sam godinama počeo postajati i
sve ponosniji na subjekt od kojega sam
ga naslijedio. Najprije sam se zaljubio u
Arsenove stihove i način na koji je govorio kada bih ga uhvatio na TV–u ili radiju,
dok je ljubav prema glazbi došla nešto
kasnije. Ta dva područja Arsenova djelovanja, pjesništvo i glazba, svako je za
sebe toliko veliko da bi utjelovljena u dva
posve različita lika, u oba slučaja opet
govorila o genijalcima.
49
Na svoju ruku
Intervju koji se nije dogodio
R
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Piše: Siniša Škarica
ekao sam sâm sebi:
intervju sa Zrinkom,
to je barem lako! On
elokventan, duhovit,
dominantan; važno
je biti pažljiv medij,
slijediti mu misao, de facto biti zahvalan
zapisničar i to je to! Čista šala!
Z
Trebao je to biti razgovor u povodu projekta Na svoju ruku koji se nije dogodio!
Mislim, razgovor. Projekt jest. Ne volim
izraz »projekt«, ali konačni rezultat (box
rinko me zove da
prokomentiramo njegove stihove
za angažiranu, motivirajuću
pjesmu potaknutu izvješćima o
progonu stanovništva iz Aljmaša,
Erduta, Dalja, Iloka i potresnim
TV slikama prestrašenih,
izbezumljenih lica... Rađa se
himna za sto pedeset glasova: Moja
domovina!
s knjigom i četiri CD–a i DVD–om) mogao bi zaslužiti taj inače preuzetni termin. Vidi li se Zrinko tako, kao osoba
na svoju ruku, ili je to nečiji pogled na
njegovu osobnost? Znamo da se kao
autor opće prakse često znao pozivati na Dedićevu sintagmu pjesnika opće
prakse... Sad je to sasvim svejedno.
Počeci
Kako početi? Pa, kako se to zna reći,
počet ćemo od početka.
50
Banja Luka, 2. ožujka 1955. Rano djetinjstvo, škola, muzika–sport–muzika.
Znam za muzičku: sa šest godina klavir, solfeggio. A sport, rukomet? Tata
je bio komercijalni direktor banjolučke
Vitaminke, predsjednik legendarnog
Borca, višestrukog rukometnog prvaka bivše države i prvaka Europe 1976.
Igrao je rukomet; veza s tim sportom
ostala je čvrsta — ako ništa drugo,
na emocionalnoj osnovi — za RK Zagreb je osamdesetih napisao klupsku
himnu.
Godina je 1973. Zagreb. Studira na
Ekonomskom, na Kennedyjevu trgu.
Svira. Grupa je Selekcija. Sljedeća postaja — Jugoton: Stari kovači, Magle.
(Tada za Jugoton Kundić potpisuje
grupu Hobo Mate Došena, ali to su prilozi za životni Porin Vojina Kundića!) Ništa posebno se nije dogodilo...
Istodobno, počinje pisati za druge,
prva je bila Ksenija Erker sa singlovima Doći će dan sa Zagreba 74 i Reci
mi istinu (strana A, na strani B: Proljeće bez tebe!) Tu je u društvu s velikim
imenima zabavne glazbe, ali sada prije
svega predstavnicima tzv. zagrebačke
škole šansone: s Arsenom, Hegedušićem, kojima će se priključiti i bjelovarski pjesnik Željko Sabol — napisao je
stihove za Doći će dan. To je jedno od
njegovih mnogobrojnih lica: kantautor,
šansonijer? Ili je točnije rečeno — to je
njegovo prvo lice, pravo lice?
Sjećam se, sreo sam ga u tadašnjoj
Marohnićevoj, pokraj Kvatrića. Konac
sedamdesetih. Zrinko, kako si, što se
radi? Odgovor je: Mjuzikl sa Sunčanom Škrinjarić Bajka o maslačku, radi
se, Sina!
Selekcije više nije bilo, ali prirodno, nastavio je kao solist: Nepoznata, tako ću
te zvati, Loša pjesma, U tebi je nešto;
to su tri Zagreba (77/78/79), prije nego
što će dobiti naziv banjalučkog Davida
Bowieja, i to više zbog fizičke sličnosti.
Generacija
Pripada generaciji rođenoj sredinom
pedesetih, generaciji Husa (1954.),
Mate Došena (1953.), Jurice Pađena (1955.), Darka Rundeka (1956.),
Rajka Dujmića (1954.), Jure Stublića
(1954.), Branimira Štulića (1953.), Ivana
Pike Stančića (1953.), Tomislava Ivčića
(1953.) (koji kao i on dolazi u to vrijeme
u Zagreb); Jasenko Houra je klinac, rođen 1960. Potkraj sedamdesetih oni su
na servisu, da upotrijebim taj sportski
termin: Parni valjak, Novi fosili, Aerodrom, Prljavo kazalište, Novi val i Zrinko u ulozi kantautora. Doris se doima
na Zagrebu 81 kao da Dedić susreće
Dire Straits! (Gitaru je svirao Vedran Božić.) Ali status autora–pjevača neće zaživjeti; za širu publiku ostat će poznat
samo po Doris. Unatoč činjenici da je
osamdesetih snimio čak četiri solistička LP–a!
I dalje piše za druge. Je li to neki pričuvni položaj? Za Mišu Kovača za Zagreb 76 Kad jednom odeš, ne vraćaj se
više (Suzy), Ćao i piši mi za Zlatka Pejakovića (Hit leta 77, PGP RTB), a onda
dalje u osamdesetima, dakle usporedno sa solističkim istupima, piše za Fosile, Nedu Ukraden, Srebrna krila, Darka Domijana, Jasnu Zlokić, Neki to vole
vruće, Danijela, češće kao tekstopisac, i vjerojatno je nepravedno što ga
ova kolekcija predstavlja poglavito kao
skladatelja...
Da, tu se moram vratiti na početak:
možda je uistinu na svoju ruku. Pjesniku
je pretpostavio skladatelja, a mnogi su
ga (i ja među njima) prije vidjeli kao pjesnika popa. O tome je nešto na promociji u Berislavićevoj govorio i Enes Kišević. (Njegove mini monodrame na tragu Dedić–Šerbedžijine Ne daj se, Ines:
Dnevne temperature, Ti sutra odlaziš, I
stope se istope.)
Osamdesete
Kad sam s Fosilima 1987. bio u Bruxellesu na Eurosongu, dočekala nas
je zanimljiva srpska ekipa »domaćina«
na čelu s, nekada u Hrvatskoj obljubljenim, sada pokojnim Momom Kaporom i nekadašnjim jugoslavenskim
nogometnim reprezentativcem Vladimirom Petrovićem Pižonom. Kapor je
imao potrebu komplimentirati Fosilima i
zaključio kako je Milena — stihove koje
je Zrinko napisao 1983. — pjesma nad
pjesmama domaće pop–muzike, poetski vrhunac u popularnoj glazbi!
Došla je 1986., Doris Dragović je nakon loših albuma s grupom More Hajde da se mazimo (1983.) i Tigrica (za
Jugodisk, pola albuma napisao je Milutin Popović Zahar) (1985.) prekinula sa
Slobom Kovačevićem, ostala bez pravog oslonca i — javlja se vitez na bijelom konju: Zrinko Tutić. U ožujku i travnju sljedeće 1986. snimljen je album
Željo moja. Napisao je osam od deset
skladbi — prvi takav zahvat nakon njegovih kantautorskih albuma — s naslovnom pjesmom koja je pobjedom u
Prištini odvela Doris, RTV Zagreb i Jugoton na Euroviziju, u norveški Bergen.
Moglo bi se reći da se Zrinku tada
otvorilo: Doris, Massimo — Stranac u
noći (Samo jedan dan, Pruži mi ruku)
(P)1987.; Riječi čarobne (album s dva
covera: Malaguena salerosa, Jedna
suza na tvom licu) (P) 1988.; Željko Bebek — Niko više ne sanja (Sinoć sam
pola kafane popio — tekst: B. Đorđević; Bijela ptica, Da zna zora i — Pjevaj
moj narode (P) 1989. Piše većinu glazbe, a tekstove sve više prepušta Marini Tucaković, Željku Pavičiću, M. D.
Rusu, Alki Vuici. Mislim da se na Bebekovim albumima te 1989. prvi put kao
producent javlja danas sveprisutni Nikša Bratoš.
Reklo bi se da je tim izdanjima stao uz
bok svojem uzoru Đorđu Novkoviću i
Rajku Dujmiću, a u nečemu ih i nadmašio, toliko da već 1989. zajedno i ravnopravno osnivaju produkciju Trio.
Moja domovina
Godina je 1990. Premda 22. siječnja
na 14. izvanrednom kongresu SKJ–a
dolazi do raskola, u Zadru se 3. ožujka
događa Jugovizija. Bilo je to u počast
gradu iz kojeg je dolazila dotad anonimna Riva s kojom su Rajko i Stevo Cvikić godinu prije u Lausanni s Rock me
osvojili Euroviziju. Kao da se ništa ne
događa, muzičari su valjda skloni držati
luster kada se cijela kuća ruši! Javnost
i struka — i televizijska i glazbenička —
složit će se da je to bio najbolje organizirani i najkvalitetniji izbor za jugoslavenskog predstavnika za Eurosong,
koji će se održati 5. svibnja u Zagrebu. U Zadru će pobijediti Zrinkova Hajde da ludujemo (tekst je dao Alki Vuici
— on ga je dotjerao) s Tajči, nenadano
rođenom tinejdžerskom Merylin Monroe yu–popa. Uvjerljivo, sa 114 bodova
ispred drugoplasiranog mladog Novkovića (i Noćne straže) s 61 te Olivera
i Zorice s 58 bodova. (Zagrebački žiri:
Prohaska, Klima i Ksenija Pajić, dao je
pjesmi najmanje bodova!)
Tajči je Tutićev prvi veliki projekt, kad
iz praktički anonimne tinejdžerice Tatjane Matejaš stvara nacionalnu zvijezdu. Istina, bila je proglašena najboljom
debitanticom Zagrebfesta 87, ali osim
festivalske kompilacije (Noć od kristala) te dvije vokalne suradnje s Harijem
P
jesniku je pretpostavio skladatelja, a mnogi su ga (i
ja među njima) prije vidjeli kao pjesnika popa.
Varešanovićem, odnosno grupom Hari
Mata Hari, praktički je bez diskografskoga traga.
E sad, kolovoz je 1991. Rat se više ne
čini tako dalekim (Bit će rata, kažu svi,
pjevao je mladi Boris Novković pet godina prije). Tomislav Ivčić i još uvijek Jugoton (ali bez uobičajenog loga!) promoviraju Stop The War In Croatia. Zrinko me zove da prokomentiramo njegove stihove za angažiranu, motivirajuću
pjesmu potaknutu izvješćima o progonu stanovništva iz Aljmaša, Erduta, Dalja, Iloka i potresnim TV slikama
prestrašenih, izbezumljenih lica... Rađa
se himna za sto pedeset glasova: Moja
domovina!
Tutico
Život ide dalje; i Tajči ide dalje, ona bi
preko noći prekinula svoj zvjezdani put
i otišla u Obećanu zemlju. Zrinko dolazi u moj ured i, ne znam tko je prvi
rekao, ali slažemo se da bi ona mala
crnka iz Splita koja vlada pozornicom u
onom Top Cupu, mogla biti to — nova
Tajči! Problem je međutim u tomu što
joj je Orfej već izdao jedan album i trebalo je vidjeti kako stvari stoje s ugovorom. Naravno, riječ je o Severini. Prvi
put u domaćoj diskografiji jedna tvrtka
otkupljuje izvođački ugovor od druge:
20.000 maraka!
Sa Severinom raste i Tutico. Trio, naime, 1992. odlazi u povijest. Nakon
Zdenka Runjića i njegove Skalinade,
Tutić je prvi koji je podmetnuo leđa i talent u ono što je do tada bilo nezamislivo u diskografiji kad je riječ o izdavaštvu (privatni studiji postojali su još od
sedamdesetih). Na samom početku
dolazi i prvi film Zlatne godine s mlađim
Žmegačem, i što je s diskografske strane još zanimljivije, tu je suradnja s tek
stasalim Zlatanom Stipišićem Gibonnijem. Zlatne godine, naslovna tema filma, praktički je Gibin prvi veliki hit. On
je napisao tekst.
Željko Bebek i Doris će otići (...a svemir
miruje), ali u jednom trenutku 1995. bit
će tu ponovno Massimo, Mišo Kovač,
Tereza... Otkriva Divasice, Stampedo.
Godine 1996. priključuje se Crvena
jabuka. No prije toga, već sa Santom
Marijom (Zrinko i Gibonni na Zagrebfestu 92), javlja se nova zvijezda: Maja
Blagdan (na preporuku Zorice Kondže). S Majom će sljedećih godina nanizati Ti si čovjek moj, Bijele ruže, Jedini
moj... sve do Svete ljubavi 1996., kada
će osvojiti i do danas najviše, 4. mjesto
za Hrvatsku na Eurosongu. Ona će mu
postati najpouzdanijom pjevačicom.
Kao da je ta 1996. bila i klimaks Tutica?
Severinina Moja stvar s munchovim
Krikom na omotu i s rokerskijim zvukom bila je narodu korak previše nakon Trave zelene, a Djevojku sa sela
1998. spasit će brončani nogometaši,
izdignuvši je do vlastite himne. Da stvar
bude bolja, došlo je do loma u Croatia Recordsu. Odlaze Lilić, Kundić, šef
prodaje Marinko Glibo, buduća Cantusova šefica Mirjana Matić i moja malenkost u Orfej Hrvatske televizije. Ne
vidi se u izmijenjenom okružju CR–a
ili je Tuticov do tada savršen tim tajnica, producenata, urednika, vozača,
dizajnera, tehnike i studijskih majstora
koji je radio ko švicarska urica — unatoč pristigloj Jasni Zlokić i Sanji Doležal te postojanoj Crvenoj jabuci — postao preskup u diskografiji nesklonim
vremenima?
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
U povodu 40 godina diskografije Zrinka Tutića
Prvo poluvrijeme
Pokušao je i s klasikom: Martinom Filjak, Zagrebačkim solistima... sve više
se okreće filmu, biva nagrađivan Zlatnim arenama... vraća se sebi, kantautorstvu, redovito je na Chansonfestu.
Tu je i suradnja s kontroverznim karizmatikom Zlatkom Sudcem. I sve ove
godine, već dvadeset njih, promatra
kako se u životu snalazi još jedno dijete
koje je porodio i s kojim nije blizak koliko bi to trebao biti — Porin. Pri tome ne
mogu ne istaknuti kako nitko u susjedstvu nema takvog glazbenog giganta,
što god kritičari i zavidni (ili zavidni kritičari!) mislili o tome.
A privatni život, obitelj: Karmen, Tea,
Ivan, snaha Martina, unuci. Odlazak tihog čovjeka, brata Damira, koji je također — malo ljudi to zna — bio i pjevač;
snimao je za Jugoton!
Arsena Dedića je u davnom intervjuu
moj novinski uzor–urednik Darko Stuparić, glavni urednik kultnoga Pop
expressa, upitao: Jednom prilikom gotovo si zaurlao preko stranica Poleta.
Mislim da nisam zaboravio taj urlik: Moj
život je postao svačija zemlja. Ali ja se
s time neću pomiriti. Svoju autonomiju
ne dam! Kako izboriš slobodu koja ti je
potrebna kao stvaraocu, intelektualcu,
čovjeku... ili u tome ne uspijevaš? Arsen mu je odgovorio da je već bio blizu poraza kad ga je prenuo Apollinaireov »zov roga« i vratio ga na početak.
(Sjećanja su lovački rogovi čiji zov umire na vjetru.)
Je li to osjetio i Zrinko Tutić, onda na
Porinu 2002., kada je s pozornice zvijezda koju je stvarao javno zaključila
burni završetak njihove suradnje? Je
li i on osjetio koliko lica ima život. Ne
samo njegov. Svačiji. Kako je tada zaključio Dedić, je li i njega prenuo Apollinaireov »zvuk roga« i je li bio spreman
za ponovni početak, kao 1973.? Prošlo
Naslovnica CD–a »Na svoju ruku«
je puno vremena, tu je Muzika zabavna
kao mogući odgovor. Hoće li se probuditi note njegova mjuzikla Majka Božja
Bistrička? Zar ni molitve ne pomažu u
tome?
Da, poznavajući ga, iza njega je tek
prvo poluvrijeme koje — barem što se
diskografije tiče — upravo zaključuje
svojih četrdeset godina!
51
O
sobno bih potpisao i da je
Balkan u Dubiozi dobio svoj
The Clash za 21. stoljeće ili barem
našu inačicu Manu Chaa.
N
Piše: Aleksandar Dragaš
astupala je Dubioza kolektiv po
festivalima u regiji i
Europi i pred većim
brojem gledatelja,
ali rasprodani subotnji koncert u zagrebačkom Domu
sportova pred deset tisuća ljudi njezin
je najveći samostalni koncert. Već je po
tome taj nastup najvažnijeg i jednog od
dva–tri najpopularnija sastava u regiji
bio povijesni, poput svojedobno prvih
rasprodanih samostalnih koncerata
Hladnog piva i TBF–a u Velikoj dvorani Doma sportova. Ono što se vidjelo i
čulo prepričavat će se godinama, jer je
Dubioza kolektiv ukazala na to da nosi
potencijal za proboj u Europu kakav nijedan sastav s Balkana već godinama
nema. Tijekom dvosatnog nastupa Dubioza je djelovala, podsjetiše me na to
njihovi žuto–crni dresovi, kao da je Borussia iz Dortmunda došla do vrha nakrcati mrežu Dinama. Razlika je samo u
tome što Dubioza ne dolazi iz Njemačke, nego iz Bosne i Hercegovine, a sve
ostalo je kao da uspoređujete Bundesligu s HNL–om pa ne čudi što će Dubioza na turneju po Latinskoj Americi,
baš kao svojedobno njezin »mentor”
Manu Chao s kojim dijeli glazbenu platformu i socio–političku agendu.
Od Bosne do
Jamajke
Lava ska, punk, dub i raznih drugih glazbenih stilova, na potezu od Bosne
do Jamajke, prelila je publiku krcatog Doma sportova koja je jedva dočekala da ispusti frustracije
nagomilane ljevicom koja
se »ponavlja k’o pokvarena traka” i desnicom koja
»još samo za onaniju je
šaka”. Hitovi poput Tranzicije, Recesije, Kažu, 1.
maja, Brijuna, Firme ilegal, Vidi, vidi, vidi (ovaj put
bez Saše Lošića), Waltera
(koji bi se stvarno morao
pod hitno vratiti da se današnjim zločincima na****
majke), krasna obrada Ja sjećam se KUD–a
Idijoti s Milom Kekinom
kao gostom i podsjećanjem na Tustu koji nam se
osmjehnuo iz nekog svojeg komunističkog raja te
niza drugih pjesama s posljednja tri albuma, ukazali su na to da je Dubioza u ovom trenutku svjetski relevantna, pa i jača
od Asian Dub Fundationa
Povijesni koncert
IRFAN REDŽOVIĆ
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Lava ska, punk, dub i
raznih drugih glazbenih
stilova, na potezu od
Bosne do Jamajke,
prelila je publiku koja je
jedva dočekala da ispusti
frustracije.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Koncert bosanskohercegovačke grupe Dubioza Kolektiv, 26. listopada
2013. u rasprodanom Domu sportova
O, Bože, pa je l’ ovo moguće!
IRFAN REDŽOVIĆ
na vrhuncu karijere, dok Gogol Bordello u usporedbi s njom izgleda i zvuči tanko.
52
Dubioza na pozornici Doma sportova
Kao balkanski Clash
Pridodajte tomu recepture Beastie
Boysa, Rage Against The Machine,
Specialsa i The Clasha sa Sandiniste kao temelja za glazbeno–politički
»bombardman”, odnosno fascinantnu
usviranost i glazbenu vibrantnost zrelijih članova Dubioze koji instrumentima
kopaju kao Alija Sirotanović lopatom,
kao i skojevsku navalentnost dvojice
bombaški raspoloženih mlađih MC–a,
te spretno uvezivanje bosanskog i engleskog, i dobili ste ekstremno zapaljiv
Molotovljev koktel u kojemu se veselo
i uravnoteženo bućkaju glazbeni idiomi
koliko multikulturalnog Londona i Pariza, toliko i multietničkog Sarajeva. Ako
i nema potrebe mjeriti koliko je danas
nešto mlađa Dubioza jača od starijih
dečki iz TBF–a i Hladnog piva (uostalom, to su braća po oružju i uvjerenju),
nakon ovako impresivnog koncerta
ipak ima smisla zapitati se gdje je granica benda koji — Bogu hvala da se toga
ne srame — ljevičarskim populizmom
i agitpropom može nadahnuti, naelektrizirati i natjerati na bunt jednu zamalo
izgubljenu generaciju koja je u Dubiozi, uza svu stilsku različitost, dobila ono
što je novovalnoj generaciji bila Azra.
Osobno bih potpisao i da je Balkan u
Dubiozi dobio svoj The Clash za 21.
stoljeće ili barem našu inačicu Manu
Chaa, a na SDP–u je da se zapita —
ako Zoran Milanović uopće shvaća
važnost tog zadatka i nužnost povratka njegove stranke iskonskim počelima
ljevice — kako na svoju stranu pridobiti mladu »crvenu” publiku Dubioze koja
u ovom trenutku, za razliku od ideološki potpuno drukčije orijentirane publike
M. P. Thompsona, nema koga izabrati
na biralištu, pa čak ni kamo kanalizirati
svoje nezadovoljstvo i energiju.
53
Četrdesetogodišnji producent Srđan Sekulović Skansi još se dobro sjeća kako je potkraj devedesetih iz Dubrovnika
stigao u Zagreb na studij građevine, bez konkretnog plana, bez opreme i angažmana.
Piše: Toni Volarić
S
kansi je jedan od rijetkih u
svojoj branši koji neprestano
ulaže u sebe, odlazeći na vrhunske
producentske seminare u svijetu.
sao pokojnom Dini Dvorniku, i još neke
radove manje poznatih izvođača.
Dodatna edukacija
Pokušavam otići na najmanje jedan takav seminar godišnje, iako su skupi, pa
se odreknem kupovine nekih dijelova
tehničke opreme koja mi treba. Riječ
je o nekoliko tisuća eura za takav seminar, ali se odricanje isplati jer niti jedna
minuta tih nekoliko dana nije izgubljena. Prigoda je to učiti od najvećih svjetskih majstora i bez te dodatne edukacije, producent jednostavno ne može
svoj posao raditi kako treba, kaže taj
Dubrovčanin koji je doslovno cijeli život
posvetio poslu koji obožava.
Usavršavanje tehnika
Skansi pred pultom
Desetak izabranih provelo je pet dana
u nekoj vrsti izolacije; bili su okruženi
zelenilom i naravno vrhunskom opremom. Radilo se po cijeli dan, sa stankama za ručak i večeru. Mladi su producenti bili koncentrirani samo na savladavanje ili usavršavanje producentskih tehnika. Za Skansija je to bio
nastavak seminara Michaela H. Brauera 2011. godine. Brauer je radio s
Coldplay, Jamesom Morrisonom, The
Kooksima i mnogim drugim zvijezdama. Očito se za Skansija otvaraju vrata
nekih svjetskih studija:
Jedan dan na seminaru protekao bi primjerice u preslušavanju i miksanju pjesme Streets of love Rolling Stonesa.
Satima smo se bavili detaljima produkcijskih zahvata, različitim pristupima...
Ma stvarno sam uživao okružen ljudima koji, kao i ja, izgaraju za svoj posao.
Vječna dvojba o in the box ili out of the
box pristupu trošila nam je svu energiju.
J
Toni Volarić, Skansi i Gobac
54
edan od najpoznatijih
hrvatskih producenata
vratio se pun dojmova
sa seminara producenta Rolling Stonesa iz
Francuske. O kakvom
je prestižnom seminaru riječ dovoljno
govori podatak da je Jack Joseph Puig
producirao pjesme Rolling Stonesa,
The Black Crowesa, grupe No doubt
i mnogih drugih. Budući da je uz aplikaciju i biografiju trebalo priložiti i neke
radove, Skansi je poslao pjesmu Hipnotiziran, koju je praktički sam napi-
Primamljiva ponuda
Nerado priznaje da mu je pri kraju seminara u polusatnoj šetnji tamošnjim
parkom Jack Joseph rekao da je on
najbolji od svih polaznika, pa mu neizravno ponudio da Ilicu zamijeni nekim
od studija Los Angelesa:
Jack me pitao jesam li sretan u Hrvatskoj. Kad je čuo koliko zarađujem po
albumu, nije mogao vjerovati o kakvim
je malim iznosima riječ. Ostao sam zatečen time što me istaknuo, jer znam
da je među polaznicima bilo boljih od
mene, ljudi koji su već radili sa svjetskim bendovima. Moram priznati da nisam znao koliko znam i nisam bio svje-
stan vlastitih mogućnosti.
Put do produkcije
Četrdesetogodišnji producent još se
dobro sjeća kako je potkraj devedesetih iz Dubrovnika stigao u Zagreb na
studij građevine, bez konkretnog plana, bez opreme i angažmana. Znao
je samo da se želi baviti glazbom i da
mu je studij izgovor za dolazak u metropolu. Počeo je raditi reklame za Hrvatsku lutriju s Božidarom Domagojem
Burićem, koji je dosta godina poslije
bio glavni urednik HRT–a. Imao je neki
bend, prijavio se i pobijedio na natjecanju kojim je novog izvođača tražio Zrinko Tutić. Nakon toga bio je kod Tutića
na razgovoru i on ga je usmjerio. Prvu
snimku radio je s Mucom Softićem u
studiju Rokoko i upravo je tada shvatio
da ne želi pjevati nego producirati glazbu. Dobio je ponudu da tonski radi album grupe Tram 11, pa i da producira
album Tonija Cetinskog, ali album nije
izazvao posebnu pozornost medija.
Ipak, sa Songkillersima je napravio dobar posao i postavio neku razinu kvalitete. Teško se tada živjelo, ali su nakon
nekog vremena stvari krenule. Naime,
počeo je raditi s Dinom Dvornikom:
Znate kako je nastala pjesma Hipnotiziran? Satima sam čekao Dinu u studiju.
On bi povremeno nazvao i rekao da još
malo kasni i da ga pričekam. Tko zna
gdje je bio. Iz očaja sam počeo raditi
pjesmu za njega, čak sam je i otpjevao.
Danijela je nekoliko dana poslije čula tu
snimku i odmah ustvrdila da je pjesma
kao stvorena za njezina supruga. Dino
mi je poslije puno puta rekao kako taj hit
potvrđuje da je bolje da tog dana nije
stigao na vrijeme u studio.
Nenadmašni Dino
Dino je bio jedan od najboljih ljudi koje
sam upoznao. Imao je neku vrstu alter
ega, ali meni to nije smetalo. Sjećam se
da je za potrebe snimanja serijala Dvornikovi iz čista mira počeo u studiju na
mene vikati da više ne želi sa mnom
raditi, da nemam pojma i tome slično.
Nije mi bilo jasno o čemu je riječ, psovao je i derao se na mene, čak je i snimateljima bilo čudno što se događa.
Nakon svega prišao mi je onako zbunjenom i objasnio da sam super odglumio i da je sve bilo inscenirano za kamere. Nikada taj čovjek nije ostao dužan, bio je pošten i iskren. Za moj je
ukus bio naš najbolji pjevač, s izvrsnim
rasponom, iako je mrzio stati pred mi-
krofon i sve bi radio samo da ne mora
zapjevati. Nemam dovoljno lijepih riječi
da opišem kako je bio dobar. Ljudi ne
znaju da sam ja napisao »Pelin i med« i
pjesmu »Više ili manje« i to dok sam čekao da napokon dođe u studio. Ali nitko te pjesme nije mogao tako otpjevati.
Novi Psihomodo
Srđan Sekulović Skansi je jedan od
onih koji ne može spavati od nestrpljenja da sjedne u svoj studio u zagrebačkoj Ilici. Budi se i u šest ujutro kako bi
što prije sjeo za pult. Radio je s grupama Gretta, Sane, Ramirez, Pavel, Radio Luksemburg, Quassar, s Josipom
Lisac i još mnogima. Manje je poznato da je radio na dokumentarnim serijalima poput Ludi rimski carevi, Hrvatski
kraljevi i Tajnoviti srednji vijek. Kako kreira zvuk, otkriva nam na primjeru najnovijeg projekta:
Miksam ovih dana novi album Psihomodo popa. Završio sam sve pjesme
i onda sav materijal bacio u smeće. Na
jednoj od pjesama koja sigurno neće
biti singl počeo sam ispočetka istraživati postavke za miksanje. Na to sam
potrošio deset dana, prešao sam u hibridnu varijantu miksa, pa se vratio na
konzolu. Tako sam došao do set upa za
cijeli njihov album. Sreća što na opremi
koju danas imam mogu koristiti sva tri
tipa miksanja, hibridno, konzolno i tzv.
in the box. Članovi banda nisu se mogli načuditi koliko mi vremena treba. Ja
stvarno moram zahvaliti supruzi na strpljenju, bez nje ne bih mogao postići
ništa.
Sam sa sobom
Radi s mladim bendovima, pokušava
im pomoći da se probiju kroz neformalnu medijsku blokadu. Dobio je nekoliko
Porina, ne misli na dulje otići iz Hrvatske, iako, kao što smo rekli, ima ozbiljne i primamljive ponude. Često je sam,
priznaje da razgovara sam sa sobom
satima, stalno pokušava dobiti najbolje
od sebe i opreme, a ne bježi od toga da
u stalnom traženju trenutka u kojem će
prevagnuti intelekt ili intuicija, zna zapasti u emotivna stanja koja rijetko tko
može do kraja razumjeti. Nedavno je
na radiju u automobilu čuo Pelin i med
i preplavio ga je znoj, prošli su ga trnci
kad se prisjetio truda i okolnosti u kojima je pjesma nastajala. Morao je stati na autocesti i pribrati se. Nakon pola
sata krenuo je dalje. U nove izazove.
In memoriam Vinko Coce (1954. — 2013.)
Trogirski slavuj
Povijest hrvatske glazbe poznaje tek rijetke slučajeve pjevača koji su na hrvatskoj glazbenoj sceni imali
prigode okušati se u više stilski različitih glazbenih žanrova i stilova.
U
Piše: dr. sc. Joško Ćaleta
Splitu je 27. listopada 2013.
nakon višemjesečne bitke s
teškom bolešću
preminuo Vinko Coce — trogirski slavuj, trogirski
Pavarotti. Povijest hrvatske glazbe
poznaje tek rijetke slučajeve pjevača
koji su na hrvatskoj glazbenoj sceni
imali prigode okušati se u više stilski
različitih glazbenih žanrova i stilova
(klapsko pjevanje, operno–klasično
zborsko pjevanje, hrvatska zabavna dalmatinska urbana glazba) i u
svakom od njih ostaviti svoj timbar
i prepoznatljiv trag. Lakoća intoniranja jednostavnih, ali i zahtjevnih napjeva, arija, melodija, kao i izuzetna
mediteranska muzikalnost glavne su
karakteristike božanstvenoga pjeva
kojim je Vinko Coce slušatelja na
prvu ostavljao bez daha. Taj prirodni
talent koji samo rijetki naslijede genetskim kodom, a onda i kvalitetno
prezentiraju, do samog kraja krasili
su Vinkovu glazbenu karijeru.
Vinko Coce, rođen 1954. godine u
Trogiru, izdanak je stare trogirske (ciovske) težačke obitelji. Stoljećima su
njegovi preci na ovom prostoru gradili svoj glazbeni izričaj, crkveni i svjetovni, koji je u drugoj polovici 20. stoljeća kulminirao prepoznatljivim glazbeno–stilskim obilježjima poznatim
kao trogirsko klapsko pjevanje. Jedan od glavnih kreatora tog, danas
u svijetu prepoznatljivog, glazbenog
izričaja glas je prvog tenora Vinka
Coce. Tako je zapravo i počela njegova dugogodišnja pjevačka karijera; Vinkova glazbena nadarenost zamijećena je već u osnovnoj školi. S
trinaest godina pridružuje se trogirskoj limenoj glazbi svirajući klarinet,
da bi s petnaest godina i propjevao
— kao tenorin u vokalnom kvintetu
Mali kanti. Pomoglo mu je to što ga
je primijetio stariji brat već etablirane postave legendarne Klape Trogir.
Jedan od razloga koji je klapu održao u gotovo četrdesetogodišnjoj
dominaciji na klapskoj sceni bilo je
redovito regrutiranje iz redova mladih pjevača koji su se mogli iskazati u mlađim pjevačkim kategorijama,
potvrditi se kao pjevači od mire i na
taj način postati njezinim članovima.
Klapa Trogir
Godine 1972. Vinko se pridružuje seniorima koji nastupaju na Omiškom
festivalu u dvije postave: Tamni Trogir i Svijetli Trogir. Bio je to jedan od
zanimljivih projekata tadašnjeg maestra klape, nedavno preminulog
barda dalmatinske tradicijske kulture Ljube Stipišića. U početku, Coce
pjeva dionicu baritona, zatim drugog
tenora. Prvi veliki izlet na klapsku
scenu doživljava 1974. godine kad
na Omiškom festivalu pjeva u novoj postavi klape prvog tenora. Majko, igla i bičvica, koju je Vinko (Buco
kako su ga zvali prijatelji) svojim glasom prostro po omiškoj pjaceti, godinama se prepričavala, a najstariji je pamte kao jedan od posebnih klapskih trenutaka kojih se svaki
pravi klapski pjevač uvijek rado sjeća. Gromoglasan početak najavio je
legendarnu figuru koja će sljedećih
dvadesetak godina uvijek izazivati, nastupom i dobroćudnim nasmiješenim izrazom, ovacije publike na
gotovo svim kontinentima, na brojnim svjetskim scenama, od Pariza
do Berlina, Los Angelesa i Sydneyja
na kojima je klapa nastupala. Njegov
talent vješto je znao iskoristiti svaki
novi voditelj — maestro matičnoga
društva, koji bi njegovim glasom donosio novosti na već prepoznatljivoj
klapskoj sceni. Nakon Stipišića, tu je
maestro Nikola Buble i legendarna
izdanja (Pisme staroga Trogira II i III,
LP Ćale moj, LP Svet’ Ivane o’ moga
Trogira) koja današnjim klapama služe kao pjevačka početnica, standard od kojega polaze i koji poštuju. Pisac ovih redaka imao je čast biti
dijelom te klapske obitelji od 1979.
kao mladi pjevač, a potom i voditelj
(1984.–1989.). U tom razdoblju klapa
se na najbolji način (ponovno zahvaljujući Vinku) okušava u predstavljanju klasičnih i svjetskih vokalnih tradicija (LP Tragurium), a zatim se kultnim albumom Povratak iskonu vraća korijenima.
U solističkom vodama
Istodobno s pjevanjem u klapi, Coce
razvija glazbeni talent u Glazbenoj
školi Josip Hatze u Splitu, na odjelu
solo pjevanja kod prof. Branke Ristić.
Godine 1983. postaje članom profesionalnog mješovitog zbora HNK–a
u Splitu gdje sljedećih pet godina,
usporedno s radom u klapi, pjeva
i tenorske dionice (HNK Split, HNK
Zagreb) kao asistent glavnim tenorskim ulogama. Treći dio njegove sjajne karijere počinje samostalnim nastupima na zabavnoj glazbenoj sceni, ponajprije na Splitskom festivalu
zabavne glazbe, a zatim i na brojnim
drugima (Krk, Korčula, Opuzen). U
Domovinskom ratu nastupa diljem
zemlje i inozemstva na skupovima
prosvjeda protiv rata i potpore braniteljima te na mnogim humanitarnim koncertima. To ga odvaja od suradnje s Klapom Trogir, koja dijelom
i zbog toga prestaje s radom 1995.
godine. Prvim većim estradnim
uspjesima pripomogla je suradnja s
Nenom Ninčevićem i Joškom Banovom. Coce 1993. snima svoj prvi album, Mirno spavaj, ružo moja, koji je
donio i nekoliko hitova, a iste godine
osvaja i Grand Prix na Splitskom festivalu zabavne glazbe pjesmom Sićaš li se lungomare. Godine 1994.
nastupa na Dori s pjesmom Zlato
moje. Uskoro dolazi i nominacija za
Porin, za pjesmu Kora kruha u vinu.
Nagradu doista i dobiva, zajedno s
Klapom Trogir, i to kao priznanje za
rad na polju njegovanja i unapređenja tradicionalnog klapsko–dalmatinskog pjevanja. Zbog uspjelog solističkog angažmana, 2000. godine
postaje članom Hrvatske glazbene unije te dobiva status slobodnog
umjetnika.
Neraskidiva veza
Godine 2002. potiče ponovno okupljanje Trogira te tako nizom velikih
koncerata, glazbenih i tiskovnih izdanja (monografija Povratak iskonu autora Stanka Geića) zajednički obilježavaju četrdeset godina postojanja
klape. Sljedeće, 2003. godine organizira samostalni koncert pod nazivom Vinko i prijatelji koji će postati tradicionalan te kulminirati velikim
koncertima (2008., 2009.) na prepunom poljudskom stadionu, pretvorenima u klapski spektakl Ne damo
te, pismo naša. Iste, 2003. u Trogiru
pokreće u Hrvatskoj jedinstven festival: Prvo međunarodno natjecanje
mladih tenora, koje će se do 2006.
tradicionalno održavati ljeti, uz veliku
medijsku pozornost i pokroviteljstvo
najvećih državnih institucija.
V
ečer nakon
objavljivanja tužne
vijesti, u mnogim su se
hrvatskim gradovima
spontano okupili klapski
pjevači i drugi poklonici
trogirskog slavuja.
arhiv Croatia Recordsa
Producent mora stalno učiti od najboljih
Sjećanja
U laboratoriju glazbene produkcije
Vinko Coce
Dvadesetogodišnje samostalno djelovanje rezultiralo je mnogobrojnim
uspjesima i popularizacijom njegovih
pjesama, što mu je na nacionalnoj
estradnoj sceni osiguralo eminentnu poziciju jednog od najuglednijih
izvođača prepoznatljivoga po odabiru i interpretaciji dalmatinsko–mediteranskog, glazbeno–popularnog
urbanog izričaja. Nekoliko je antologijskih skladbi koje će podsjećati
na njihova prvog interpreta — Da je
meni s tobom kroz Pasike, Vilo moja,
Ribari, Mirno spavaj, ružo moja…
Dokaz tomu je i večer nakon objavljivanja tužne vijesti, kad su se u mnogim hrvatskim gradovima spontano
okupili klapski pjevači i drugi poklonici koji su zapjevali uspješnice uz
čiju se popularnost neraskidivo vezuje ime trogirskog slavuja — Vinka Coce.
55
U
Piše: Davor Hrvoj
Zagrebu je 19. studenoga 2013.
preminuo ugledni kulturni djelatnik
Miro Križić koji je godinama promicao jazz i educirao mnoge generacije. O jazzu je pisao u novinama i
časopisima, priređivao je radijske
emisije te vodio tribine. Rođen je 1930.
godine u Zagrebu. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja usporedno je radio
kao reklamni crtač i fotograf u Oglasnom zavodu Hrvatske. Diplomirao
je povijest umjetnosti na Filozofskom
fakultetu, a 1961. na poziv tadašnjeg
gradonačelnika Većeslava Holjevca počeo je raditi u Skupštini grada Zagreba
kao tajnik za nauku i kulturu, Fondu za
unapređivanje kulturnih djelatnosti, te
kao tajnik Komisija za dodjelu nagrada
Grada Zagreba.
DAVOR HRVOJ
Od rane se mladosti zanimao za glazbu. Prvu diskoteku ploča sa 78 okretaja oformio je još davne 1944., kad je
polazio Glazbenu školu Pavla Markovca. Godinama je predano promicao jazz
glazbu i educirao mnoge generacije. Od
1973. bio je rukovoditelj tribina u Centru za kulturu i informacije, poslije KIC–u,
te u Studentskome centru Sveučilišta u
Zagrebu, kao i predsjednik Komisije za
program i sredstva USIZ–a kulture Grada Zagreba. Od 1980. pa do umirovljenja 1992. bio je
rukovoditelj programskih djelatnosti Muzičke omladine
Hrvatske.
Miro Križić
Križić je od 1956. počeo pisati o glazbi u dnevnim listovima — Narodni list, Vjesnik i drugi — te časopisima —
Studentski list, Telegram, Oko, Mol, Cantus, WAM (uredio je trideset brojeva), Hrvatsko slovo, 15 dana i drugima. Više od četrdeset godina vodio je glazbene tribine
u Zagrebu, ali i drugim gradovima: u Puli, Rijeci, Splitu, Bujama, Grožnjanu, Karlovcu, Sisku, Krapini, Osijeku, Koprivnici i Varaždinu. Od 1964. bio je autor više od
1600 radijskih prikaza i emisija: Portreti i profili, Muzika
bez reda vožnje, Jazz na koncertnom podiju, Glazbeni
vremeplov, Jazz klub, Pjevač tjedna, u suradnji s Nadom
Križić–Vrkljan, Transverzale suvremene glazbe, Muzička
radionica, U svijetu jazza i druge, a surađivao je i u mnogim televizijskim emisijama. Deset godina — pet mandata — bio je aktivni član Programskog savjeta Muzičkog biennala Zagreb i član inicijativnog odbora, a poslije
i predsjedništva Jazz kluba Zagreb HDS–a. U povodu
obilježavanja pedeset godina djelovanja Hrvatske glazbene mladeži, Miri Križiću dodijeljena je Zlatna značka te
organizacije s kojom je bio povezan još od studentskih
dana. Godine 2008. dobio je posebnu plaketu Status
koju dodjeljuje Hrvatska glazbena unija.
56
Svrši stopi moje
D
Piše: Jagoda Martinčević
a je skladao samo motet Svrši stopi moje,
hrvatski skladatelj Krsto Odak bio bi upisan
zlatnim slovima u obitelj
onih naših autora čija
upravo pojedina djela čine hrvatsku glazbenu antologiju tradicije, poput Sacrae
cantiones Ivana Lukačića, Večeri Vatroslava Lisinskog, Notturna Ferde Livadića,
Sunčanih polja Blagoja Berse, Kolede
Jakova Gotovca, Hrvatske mise Borisa
Papandopula…
Nesuđeni teolog iz Siverića nedaleko od
Drniša, rođen 20. ožujka 1888. godine, nakon glazbenog školovanja kod patera Hartmanna u Münchenu i Vítězslava Nováka u
čijoj je klasi i diplomirao u Pragu, od 1922.
do 1961. djeluje kao profesor teorijskih
predmeta i kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U Zagrebu je i umro, 4.
studenoga 1965. godine.
misa op. 34 (prva datira iz 1928.). U najvažnije i najbolje Odakove skladbe ubraja
se Simfonija Jadrana op. 36 iz 1940. (ukupno će napisati četiri simfonije) na tekstove
Vladimira Nazora i Đure Vilovića, djelo programskoga određenja, živopisne ugođajnosti i majstorske instrumentacije. Tim izdvojenim primjerima svakako treba dodati i brojne duhovne skladbe na hrvatskom,
latinskom i staroslavenskom jeziku koje su
ga u poratnom vremenu stajale mnogih
gorkih trenutaka.
Sud (ne)časti
Kao što su danas poznati slučajevi presuda takozvanih sudova časti koji su
Stotinjak djela
Opus toga iznimnog skladatelja s više od
stotinjak djela simfonijske, komorne, koncertantne, zborske, vokalno–solističke,
operne i filmske glazbe osim spomenutog
moteta sadrži još mnogo tvorbi koje pripadaju vrhuncima hrvatskoga skladateljstva
20. stoljeća. I to gotovo na svakom području kojega se dotaknuo, a glavninu najvažnijih djela napisao je između dvadesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća.
Već je prvim opusom Sonatom za violinu
i glasovir iz 1922. postigao uspjeh na apsolventskom koncertu u Pragu, osvojivši i
nagradu praškoga Konzervatorija. Samo
nekoliko godina poslije Odakov prvi (od
četiri gudačka kvarteta) 1924. u Zagrebu
praizvodi glasoviti ansambl Amar–Hindemith (violu svira skladatelj Paul Hindemith),
a isti sastav 1927. praizvodi i drugi gudački kvartet, ovaj put na Festivalu komorne
glazbe u Baden–Badenu.
Uspjeh Dorice
Šest godina poslije, 1933., Odak je među
onima koji se na glazbenoj sceni priklanjaju nacionalnom izrazu i sklada najosebujniju hrvatsku operu Dorica pleše, satkanu
isključivo od međimurskog pučkog melosa. Nakon praizvedbenog uspjeha 1934.,
Dorica je tek jedanput obnovljena scenski,
a 1988. izvedena je u koncertnom obliku.
Iznimne su i dvije passacaglie, prva op.
34c za orgulje, a druga op. 35 za gudače
iz 1937./’38. godine. Sjajno je pogođen Krleža u pjesmi Stric–vujc, također iz 1938. U
istoj godini nastaje i druga Staroslavenska
Milottijevi dani 2013. i susret–koncert 4. studenoga 2013. u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Puli
Skladatelj Nello Milotti u pjesmama
istarske zabavne glazbe
Premda se ogledao u gotovo svim područjima glazbenog stvaralaštva, od zborskih, orkestralnih, tradicijskih
i scenskih žanrova, znatan dio njegovih djela pripada zabavnoj glazbi.
U
Piše: Marijan Cukon
sklopu Milottijevih dana 2013.,
posvećenih velikom istarskom
skladatelju,
dirigentu i glazbenom pedagogu, u punoj pulskoj
Gradskoj knjižnici i čitaonici 4. studenoga održan je skup Skladatelj Nello
Milotti u pjesmama istarske zabavne
glazbe. U bogatom i osebujnom
glazbenom opusu, skladatelj Nello
Milotti (Trst, 1927. — Pula, 2011.)
ogledao se u gotovo svim područjima glazbe, od zborske, orkestralne,
instrumentalne do scenske glazbe.
Kako je rekla muzikologinja Danijela
Lovrić, u stvaranju se napajao na
bogatim izvorima istarske narodne
glazbe, a znatan dio njegovih djela
pripada i zabavnoj glazbi.
Vedre i nezaboravne
melodije
Krsto Odak
1945./46. godine progonili mnoge umjetnike Hrvatskoga narodnoga kazališta u
Zagrebu zbog njihova djelovanja u vrijeme NDH (Papandopulo, Matačić, Gotovac
i dr.), tako je manje poznato da je jedan takav sud časti bio i na Muzičkoj akademiji u
Zagrebu u čijoj je komisiji kao predstavnik
studenata sudjelovao i jedan danas u svijetu iznimno uvaženi živući skladatelj. Komisija se osobito okomila na djelovanje profesora Ive Mačeka, Božidara Kunca, Melite
Lorković, Krste Odaka i Stanislava Stražnickog koji se ubrzo nakon dobivene »karakteristike« zajedno sa suprugom bacio
pod vlak. (Dosjei profesora MA dostupni
su u Državnom arhivu.)
Ostali su preživjeli, svatko cijenjen u svojoj profesiji, pitajući se čime su to zaslužili
odiozni biljeg vremena u kojem su se bavili samo glazbom. A Krsto Odak, proglašen nepoćudnim klerikalcem, mogao se
samo tješiti stihom Davidova psalma br. 17
za kojim je posegnuo u motetu Svrši stopi
moje, Davidovom molitvom — Vapaj nevina čovjeka.
Njegove su skladbe put do slušatelja pronalazile na festivalu Melodije Istre i Kvarnera. Na MIK–u je izvedeno više od šezdeset Milottijevih
skladbi, od kojih su mnoge nagradili
i žiri i publika. Već od prvog nastupa
na MIK–u 1965. godine, prva Milottijeva skladba Suvenir, nastala u suradnji s pulskim pjesnikom Boškom
Obradovićem (izvođači Višnja Korbar i Toni Kljaković), dobila je drugu
nagradu publike, a već iduće godine
pjesma Bokaleta (izvođači Ira Kraljić
i Dinko Banić) osvaja prvu nagradu
publike. U vedre i nezaboravne melodije ubrajaju se i Kartulina z Kraljevice, Trsački prošjani, Nebuloza... Paleta melodijskih linija, dodala je
Lovrić, razotkriva glazbenika bogate
glazbene invencije, vješto ukomponirane u različite glazbene forme —
od šlagera, šansone, talijanske kancone do slobodnijih pjesama, a sve
je prožeto istarskim i primorskim melosom koji se temelje na istarskoj ljestvici; tako njegovim pjesmama daju
prepoznatljivost i osebujan kolorit.
Književnik Giacomo Scotti s puno
se emocija prisjetio svojeg prvog susreta s Pulom početkom pedesetih
godina prošloga stoljeća, kad se prvi
put susreo i s maestrom Milottijem, i
to u prostorijama talijanskog Circola gdje ih je, osim zajedničkih ideala, spojila ljubav prema glazbi i umjetnosti. Tako je, uz prisno prijateljstvo, počela njihova plodna suradnja na razini tekstopisac–skladatelj,
koju je posebno označila svojedobno vrlo popularna pjesma Polesana
mia. Nju je Scotti napisao za svoju
tadašnju djevojku, poslije prvu suprugu Mariju. Podsjetio je na to da
je to prva pjesma s područja zabavne glazbe na talijanskom jeziku,
nastala u poslijeratnim godinama u
Puli. Tu je skladbu zatim, razgalivši
brojnu publiku, otpjevao ženski zbor
KUD–a Lino Mariani s dirigenticom
Oriettom Šverko i uz klavirsku pratnju Branka Okmace.
Emotivni vrhunac
No u emotivnom vrhuncu večeri,
ovacije publike izazvao je pjevač
Mirko Cetinski, srčano i bez glazbene
pratnje otpjevavši Milottijevu skladbu Zemljo moje sriće, a nakon toga i
veliku Milottijevu uspješnicu Marafor. Inače, tu pjesmu svojedobno
nisu htjeli uvrstiti na repertoar Melodija Kvarnera zbog talijanskog teksta. Otpjevao sam je na tom festivalu.
Nisam pobijedio, niti dobio nagradu,
ali mi je ta pjesma jedna od najdražih,
kazao je Cetinski. Profesora Milottija upoznao je kao petnaestogodišnji
učenik pulske glazbene škole. Iako
je u školi bilo zabranjeno izvoditi zabavne pjesme, nestašni i nemirni
Mirko ih je pjevao, a njegov talent prvi
je prepoznao upravo Milotti, da bi već
za idućeg školskog odmora počeli,
pokazat će se, višedesetljetnu suradnju. Milotti je bio sinonim za Istru
i svugdje je bio dobro primljen, dodao je Cetinski. Istarska pjevačica Vesna Nežić Ružić kazala je da je maestro Milotti cijelog života bio veliko
razigrano dijete, veseljak koji je jako
volio vedre pjesme, skroman i jednostavan čovjek koji je gajio nevjerojatnu ljubav prema glazbi. Njegov
karakterističan glazbeni izraz s tim
polutonovima zadavao je probleme i
aranžerima, pa i pjevačima, jer je ipak
trebalo savladati istarsku ljestvicu, kazala je. Njezina je suradnja s Milottijem počela 1984. pjesmom Kanat od
vina, a za ovu je prigodu pred pulskom publikom nadahnuto otpjevala njegovu skladbu Violine u noći.
Dr. sc. Ivana Paula Gortan–Carlin s
katedre Čakavskog sabora za glazbu Novigrad rekla je da je Nello Milotti njegovao folklorni izraz svojega
zavičaja, a da se u njegovu opusu mogu pronaći i elementi etna,
M
ilotti je njegovao
folklorni izraz
svojega zavičaja, a
u njegovu se opusu
mogu pronaći elementi
etna, jazza i world
musica, koje na
današnjoj glazbenoj
sceni nastavljaju
Franko Krajcar i grupa
Indivia te skupine Šćike
i Veja.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Godinama je ozbiljno promicao jazz
glazbu i educirao mnoge generacije
U povodu 125 godina rođenja Krste Odaka
Sjećanja
Život ispunjen
jazzom
Sjećanja
Sjećanja
Miro Križić — in memoriam
(1930. — 2013.)
jazza i world musica, koji se danas
mogu čuti u glazbi Franka Krajcara i
Indivie te u grupama Šćike i Veja. Na
kraju je zbor Lastavice iz OŠ Šijana
pod vodstvom profesorice glazbenog odgoja Irene Kuhar Giorgi te uz
gitarističku pratnju Maura Giorgija
otpjevao Milottijevu pjesmu Sunce
ima dva barkuna.
Na skupu posvećenom skladatelju Nellu Milottiju: Mirko Cetinski, Vesna Nežić Ružić, dr. sc. Ivana Paula Gortan–Carlin, Nela
Načinović, Giacomo Scotti i Danijela Lovrić
57
Bertiju s poštovanjem
Na koncertu su nastupili Tamburaški orkestar KUD–a Gaj
Zagreb, Kvartet Sebastian i pijanist Krešimir Starčević.
P
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Piše: Jagoda Martinčević
od pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića u
Kazalištu Komedija 27.
listopada održan je 2.
Glazbeni memorijal Adalbert Marković. U spomen skladatelju, pedagogu i prijatelju, Memorijal je utemeljio
Tamburaški orkestar KUD–a Gaj Zagreb,
na čelu s dirigentom Krešimirom Račićem,
»dušom« projekta nastalog u čast 80. rođendana uglednog glazbenika koji je upravo tamburaškoj glazbi posvetio znatan dio
svojega opusa. Nažalost, prof. Marković
preminuo je u 81. godini 2010. godine, no
Memorijal je ostao, zamišljen bijenalno, na
Tamburaški orkestar KUD-a Gaj Zagreb i članovi
Gudačkog kvarteta Sebastian
radost i korist brojnih poklonika ne samo
našeg popularnog pučkog glazbala nego
i ostvarenja kojima je upravo omiljeni Berti
iznimno obogatio literaturu za tamburaše.
Skrb za struku
Životopis Adalberta Markovića, rođenog
1929. u poznatoj glazbeničkoj obitelji, vrlo
je bogat i raznovrstan. S istim žarom, darom i uvjerenjem podijeljen je između skladanja, pedagogije i skrbi za struku i na svakom je polju djelovanja ostavio trajne vrijednosti. Bio je i dirigent, posebno posvećen
glazbenim amaterima koje je iznimno volio i poštovao, cijenjeni pedagog na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i na Pedagoškom
fakultetu u Osijeku, te niz godina srčano
angažiran kao glavni tajnik te u tri navrata
predsjednik Hrvatskog društva skladatelja. Ratnih godina odigao je nadasve važnu ulogu u razdruživanju s tadašnjim SO58
KOJ–em (Savezom organizacija kompozitora Jugoslavije) i utemeljenjem zaštite autorskih prava u Republici Hrvatskoj. Zbog
tih i drugih zasluga izabran je za počasnog
člana HDS–a, a utemeljena je i Nagrada
s njegovim imenom za doprinos afirmaciji
položaja skladatelja i autorskih prava koju
je ove godine na Memorijalu skladatelju i dirigentu Mladenu Tarbuku uručio glavni tajnik HDS–a Antun Tomislav Šaban.
Skladateljske sklonosti
Sigurno je da će Markovićevi mlađi kolege zdušno nastaviti ono što je on hrabro i
entuzijastički počeo, kao što je sigurno i to
da će njegova glazba (ne samo za tamburaše) i nadalje biti prisutna u hrvatskoj reproduktivi. Ako nitko drugi, za to će se zasigurno brinuti i dalje Krešimir Račić sa svojim tamburašima koji su
na ovaj koncert pozvali i goste kako
bi prikazali širok raspon Markovićevih skladateljskih sklonosti. Tako su
uz Tamburaški orkestar Gaj koji je
izveo skladbe Vukovar u mjesečini, Scherzo grottesco, Na slavonski način i Capriccio, na programu izvedena i djela Suza za glasovir koju je izveo pijanist Krešimir
Starčević te 5 bagatela i 4 minijature za gudački kvartet u interpretaciji Kvarteta Sebastian. U izvedbi
skladbe Ćaskanje za dvije violine i
tamburaški orkestar, tamburašima
su se pridružili violinisti Anđelko Krpan i Saki Kodama, violončelist Zlatko Rucner kao interpret Lirske bagatele te Krešimir Starčević u izvedbi
Notturna za glasovir i tamburaški orkestar.
Fini humor i sjeta
Dvije temeljne značajke Markovićeva autorskoga rukopisa — fini humor i sjeta —
bile su karakteristike i tih odabranih skladbi koje su tek dio bogata Bertijeva opusa.
Dakako, nedostajala je antologijska Četiri razglednice iz staroga Zagreba, no ona
je izvedena na prvom Memorijalu, iako bi
mogla postati i Markovićev zaštitni znak,
kao što bi i iznimno profinjeni ciklus za bariton i simfonijski orkestar Snijeg na Mirogoju možda mogao dobiti i svoju tamburašku inačicu. Najmonumentalnije djelo Markovićeva opusa, oratorij Moj grad, zacijelo
će morati pričekati neku novu zagrebačku
obljetnicu, ali zato u njegovu opusu ima još
dovoljno »štofa« za brojne nadolazeće Memorijale koje je naš uvaženi glazbenik itekako zavrijedio.
Dio ciklusa poetsko–biografskih zapisa o
glazbenicima, koje priprema nakladnik Menart
Kontekstualizacija
lika i djela
Svoju perspektivu, među ostalima,
nude Željko Brodarić Jappa, producent
Trećeg svijeta, Duco i Isabel iz Rundek
Cargo Trija, dramaturginja Pavlica Bajsić
Brazzoduro te etnomuzikologinja Mojca
Piškor.
N
Piše: Josip Radić
isam ljubitelj biografija. To je kao povijest:
počneš jedan rastresiti materijal trpati po
ladicama i na kraju ostane samo laž…, tim
riječima Rundek objašnjava (ili brani?) novo
izdanje iz pera Ante Perkovića Rundek, između — Knjiga o pjesmama. Riječ je, kako
poručuju iz nakladničke kuće Menart, o seriji intimnih, poetskih
zapisa u prvom licu koji će bolje od bilo kakve biografske fikcije ocrtati čovjeka i njegovo
vrijeme. Čovjek u pitanju je,
naravno, Darko Rundek, a
Ante Perković
zapisi su zapravo polagano
otkrivanje fragmenata vreRundek, između
mena u kojem su nastajale
— Knjiga o
njegove pjesme, od prvih zajedničkih ostvarenja tandema
pjesmama
Rundek — Sacher (Sacher je
vukao konce, a Rundek reagiMenart
rao kad bi osjetio da bi osnovna ideja mogla biti ugrožena)
do posljednjih eksperimenata
Rundek Cargo Trija.
Da pojasnim, Perkovićeva
knjiga nije nikakva Rundekova biografija niti je pisana s
tom namjerom; riječ je o doista rastresitom materijalu, literarnim doprinosima Rundekovih suputnika i prolaznika
te kontekstualizaciji lika i djela u odnosu na političke, kulturne i socijalne prilike i neprilike. Svoju perspektivu, među
ostalima, nude Željko Brodarić Jappa, producent Trećeg
svijeta, Duco i Isabel iz Rundek Cargo Trija, dramaturginja Pavlica Bajsić Brazzoduro te etnomuzikologinja Mojca Piškor, prisjećajući se anegdota
ili usputnih detalja, kao što je doručak u pariškom studiju Cargo
Orkestra. Vrijeme i prostor obuhvaćeni knjigom još su širi; od
zagrebačkog Trnja šezdesetih, preko Omladinskog festivala u
Subotici 1980. i Splita 1983., pa sve do međunarodnih voda Jadranskog mora i francuskog Ablona u novom tisućljeću.
Cijelim putovanjem, poput bljeskova se pojavljuju Rundekova
autobiografska tumačenja, nastala u dopisivanju s Perkovićem.
Čitatelj s vremenom dobiva jasniju sliku boemske scene zagrebačkog Novog vala koja se, zanimljivo, ne razlikuje mnogo od
multikulti lonca francuskih umjetničkih imigranata. Jasnija bivaju i načela diskografske industrije nekad i danas, kao i mehanizmi susreta glazbe s ostalim umjetnostima, poput kazališta,
radiodrama i sl. Jasnije je, dakle, mnogo toga, osim nedostižno
uzbudljivog Rundeka i njegovih uzbudljivo nedostižnih pjesama.
Oni će ostati u izmaglici, za neke buduće generacije. I dobro je
da je tako!
Dvojezično, hrvatsko–njemačko monografsko izdanje
Čovjek koji je volio fagot
Autorica s velikom pozornošću slijedi Klepačevu koncertnu karijeru, nastupe, kritike, snimanja, muziciranje u
drugim komornim ansamblima, gostovanja po Europi i Americi, ali i repertoar u kojemu su se do šezdesetih godina
prošloga stoljeća našli »…temeljni koncerti za fagot i orkestar…«
D
raznim ansamblima i podučava u glazbenim školama, sve dok nije počeo
stalno djelovati u ondašnjoj Zagrebačvojezično,
hrvat- koj filharmoniji. Tada se u njegovu žisko–njemačko mo- votu počinju ispreplitati imena i utjecanografsko izdanje ji Fridricha Zauna, velikoga reformatoRudolf Klepač, mu- ra orkestralnog muziciranja u Zagrebu,
zikologinje Bosiljke simbolično, Tita, koji je najvjerojatnije
Perić Kempf (Na- »spasio« njemačkog dirigenta od moklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2013.), žebitnoga progona i time ga »sačuvao«
pripovijest je o glazbeniku koji je živio, za hrvatsku kulturu, te Antonija Janigra,
djelovao, spajao i volio dvije kulture, ključne figure u profiliranju Zagrebačkih
hrvatsku i austrijsku. Put od Varaždi- solista, nekadašnje svjetske atrakcije.
na, bolje rečeno Majerja gdje je rođen, Klepač se upravo u to vrijeme oblikupreko Zagreba do Salzburga, a onda je kao solist, čije umijeće interpretacii cijeloga svijeta, zaokružen je mono- je izaziva divljenje glazbenika, kritike i
grafijom koja se pojavila u godini obi- publike. Zahvaljujući dobrome »glasu«,
Ernst Märzendorfer,
lježavanja stote obljetnice
dirigent Mozarteum
njegova rođenja (1913.).
Bosiljka Perić
orkestra, poziva hrPratile su je izložba Mavatskog fagotista na
Kempf
estro fagota u Muzeju
suradnju, koji 1955.
grada Zagreba i svečani
Monografija
prvi put nastupa na
koncert Zagrebačke filsvečaharmonije, orkestra uz
Rudolf Klepač Salzburškim
nim igrama. Za prvokoji je umjetnik bio istinga fagotista i solista
ski vezan i čijih je davnih
Naklada Jesenski i
Mozarteum orkestra,
dana bio član i solist.
Turk, 2013.
»taj koncert označaVezu s Austrijom u toj je
va početak dugogoprigodi predstavljao diridišnjih umjetničkih
gent Leopold Hager, ne
samo Klepačev prijatelj nego i višego- veza koje će… uspostaviti i održavati
dišnji glazbeni partner, o čemu je u knji- finim balansom između svoga zagrezi posvjedočio sjećanjem na intenzivnu bačkog i salzburškog djelovanja«.
zajedničku suradnju. Najavljujući sva
tri događaja, Austrijski kulturni forum u
Posvete hrvatskih
Zagrebu (uz Ministarstvo kulture Repuskladatelja
blike Hrvatske podupro je objavljivanje
monografije) govorio je o Rudolfu Kle- Autorica s velikom pozornošću slijedi
paču kao o poznatom hrvatsko–austrij- Klepačevu koncertnu karijeru, nastuskom fagotistu, dirigentu i dugogodiš- pe, kritike, snimanja, muziciranje u drunjem profesoru na Mozarteumu, koji je gim komornim ansamblima, gostovakao hrvatski i austrijski državljanin de- nja po Europi i Americi, ali i repertoar
setljećima bio u službi glazbenog vele- u kojemu su se do šezdesetih godina
poslanika između Salzburga i Zagreba. prošloga stoljeća našli »…temeljni koncerti za fagot i orkestar«. Tada počinje
era hrvatske koncertantne literature za
Varaždin i Salzburške
fagot posvećene upravo Rudolfu Klesvečane igre
paču, a tiče se djela Brune BjelinskoKrećući u istraživanje ranih djelovanja ga, Stjepana Šuleka, Milka Kelemena
slavnoga fagotista, sve do smrti 1994. i Borisa Papandopula. To sretno razgodine, Bosiljka Perić Kempf zaokruži- doblje nastavlja se pedagoškim djelola je kroz povijest iznimnoga pojedinca, vanjem na salzburškom Mozarteumu i
među ostalim, i fenomen glazbenoga na Međunarodnoj ljetnoj akademiji MoVaraždina. Autorica je cijelo to podne- zarteum, dijelom i na zagrebačkoj Mublje situirala u mnogim istaknutim po- zičkoj akademiji na kojoj je do 1961. bio
vijesnim činjenicama kako bi osvijetlila prvi profesor fagota, zatim novim cikluprostor u kojemu je iznikao Klepačev sima gostovanja u domovini i na međutalent. Zahvalan i ispunjen umjetnički narodnoj sceni te sjajnim kritikama koje
život dali su sliku o glazbeniku i u ma- su ga pratile do posljednjega koncernje poznatom dijelu karijere, poput jazz tnog nastupa. Nesumnjivo je da je s raepizode netom prije Drugog svjetskog zlogom nosio naslov Mozartova fagotirata ili u poratnom razdoblju kad svira u sta, uz čija se djela vežu njegovi najveći
izvedbeni dosezi.
Piše: Sanja Raca
Rafinirani svijet
muziciranja
Bosiljka Perić Kempf, osim što slijedi
svaku umjetničku postaju Rudolfa Klepača, uz one koje se odnose na mnoge organizacijske pothvate i promicanje veza Zagreba i Salzburga u kojima
je živio, iznosi niz kritičkih analiza njegova instrumentalnoga majstorstva (solističkoga i komornoga), odnosa prema
partiturama, profesiji, kolegama i studentima. Stalno je radio na usavršavanju vlastitih sposobnosti. Sav njegov talent, ogromni radni potencijal i potpuna
profesionalna usredotočenost, koja ga
je činila tako pouzdanim i ugodnim suradnikom, bili su u službi ideala perfekcije autentične glazbene izvedbe. Složenu sliku umjetnika autorica zaokružuje Obiteljskim glazbenim albumom
dajući prostor supruzi, operetnoj primadoni Ruži Cvjetičanin, i sinu, fagotistu Željku Klepaču, koji je diplomirao u
očevoj klasi.
Sjećanja i svjedočanstva kao zaokruženi dio monografije prate sjajnu Klepačevu zvijezdu riječima suvremenika,
onih u Zagrebu i onih u Mozartovu gradu gdje se ukrštavaju svi europski putovi. Svaki od njih izražava duboko poštovanje uspomeni na glazbenika, kako je
to u eseju Čovjek i fagot pjesnički ispripovijedao Zvonimir Berković, dobri duh
i nezaboravljeni promatrač našega
glazbenog života. Ima nas dosta koji
pamtimo obojicu…
Solist, komorni glazbenik, profesor, dirigent i promotor, sastavnice su životne priče o Rudolfu Klepaču čija se monografija pojavljuje uz stotu obljetnicu
njegova rođenja. Ona dokumentirano
u jednakoj mjeri prati hrvatsku i međunarodnu karijeru glazbenika iz Majerja,
kao i kulturu promjena u Hrvatskoj i Austriji. Bosiljka Perić Kempf, uz popis nagrada i priznanja, izbor iz diskografije,
bibliografiju tekstova o slavnome fagotistu, uz literaturu kojom se koristila i galeriju fotografija, izdanju znalački dodaje
CD sa snimkama Mozartova Koncerta
za fagot i orkestar KV 191 i Dieterova
Koncerta za dva fagota i orkestar. U Dieterovu opusu, uglednome tumaču pridružuje se sin Željko. Rudolf Klepač na
prvoj snimci muzicira uz Mozartem orkestar i dirigenta Gerharda Wimbergera, a na drugoj, uz Simfonijski orkestar
HRT–a i Milana Horvata. Izdavač albuma je Cantus. Zahvaljujući zvučnoj dokumentaciji, slika majstorstva toga nenadmašnog interpreta dobila je drugu
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Sjećanja
2. Glazbeni memorijal Adalbert Marković, 27. listopada
2013. u Kazalištu Komedija
K
oncerte za fagot pisali
su Rudolfu Klepaču,
između ostalih, Bruno
Bjelinski, Stjepan Šulek,
Milko Kelemen i Boris
Papandopulo.
dimenziju koja će »svjedoke« s hrvatske i austrijske strane podsjetiti na njegove žive izvedbe, a novoj generaciji
slušatelja dati uvid u rafinirani svijet muziciranja velikog hrvatskog glazbenika.
59
Tajanstveni Osor oplakan vrhunskom duhovnom glazbom
Divno je baviti se glazbom!
Glazbeno–vizualni dokument koji svim budućim korisnicima pruža mogućnost gledanja i slušanja snimki triju
maestralnih ostvarenja hrvatske novovjeke glazbe
Ansambl je od početka usmjeren skladateljima, izvođačima i nadasve publici, kojoj se taj dar poklanja, posebice
najpotrebitijima i najranjivijima: djeci, bolesnima i svima kojima treba pomoć
V
Piše: dr. sc. Zdenka Weber
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
išestruke su prednosti glazbeno–vizualnih izdanja koje
omogućuje suvremena tehnologija
optičkih
diskova,
tzv. DVD–ova (kratica za digital video
disc ili, prema nekima, za digital versatile disc, engleski svestrani digitalni
disk). Naime, kad je riječ o bilježenju
koncertnog događaja, DVD omogućuje da se gledatelj/slušatelj osjeća kao
svjedok stvarnoga čina interpretacije
nekog glazbenog djela i pritom može
vrlo pomno pratiti sve što se, jednako
akustički kao i vizualno, događa na podiju. Novoizašli album s tri DVD–a, koji
su kao izdavači u optjecaj dali Hrvatska
radiotelevizija i Cantus d.o.o., upravo je
takav, rekli bismo povijesni, glazbeno–
vizualni dokument koji svim korisnicima
pruža mogućnost gledanja i slušanja
snimki triju maestralnih ostvarenja hrvatske novovjeke glazbe, Osorskog
rekvijema i Osorskog misterija Borisa
Papandopula te Osorskog plača Berislava Šipuša.
O
stvarenja u kojima se ogleda
skladateljsko majstorstvo
na osnovi glazbenih prauzora i
iskonske inspiracije riječju potekle
s hrvatskoga tla.
Prva integralna izvedba
Na 37. Osorskim glazbenim večerima, festivalu koji od početka osobitu
pozornost posvećuje hrvatskoj glazbi, izvedena su 20., 22. i 24. kolovoza
2012. godine tri navedena ostvarenja,
kao prva integralna izvedba trilogije posvećene Osoru. Te su izvedbe snimljene slikom i tonom kao izuzetno vrijedna
svjedočanstva jedinstvenih glazbeničkih dostignuća u izvođenju novije hrvatske baštine, a sada postaju trajna popudbina za buduće naraštaje, bilo da
će biti riječ o estetskom užitku bilo pak
o mogućoj pedagoškoj namjeni.
60
Petnaest godina Gudačkog kvarteta Rucner obilježeno koncertom i trostrukim albumom
Papandopulo je prva dva dijela trilogije, Osorski rekvijem i Osorski misterij,
skladao na poticaj osnivača i doživotnog ravnatelja Osorskih glazbenih ve-
čeri Daniela Marušića (1931.–2009.), a uz sudjelovanje Cantus Ansambla i Kou planu je bio i nastanak trećega dijela, mornog zbora Ivan Filipović (zborovođa
Osorskog plača. Nažalost, smrću skla- Goran Jerković), pod ravnanjem autora
datelja plan je neminovno propao. Prvi Berislava Šipuša.
dakle dio, Osorski rekvijem, za soliste,
mješoviti zbor, orgulje, sopile, električ- Nažalost te praizvedbe nisu bile sninu gitaru, ansambl udaraljki i recitato- mljene i svakako treba na prvom mjera, na tekstove hrvatske književnosti od stu zahvaliti HRT–u i njegovoj radnoj je14. do 16. stoljeća, praizveden 24. srp- dinici Glazba, čija je rukovoditeljica Ivanja 1977. godine na drugim Osorskim na Kocelj preuzela i umjetničko vodstvo
glazbenim večerima, zaživio je u izved- Osorskih glazbenih večeri, na hvalevrijednom podvigu organiziranja intebi koja je tada odušegralne izvedbe trilogije
vila, u kojoj su sudjelo2012. godine.
Boris
vali sopranistica Cynthia Hansell–Bakić, altiPapandopulo/
U novoj izvedbi Osorstica Nina Čangalović,
Berislav Šipuš
skog rekvijema sudjetenor Noni Žunec, bas
luju novi solisti: sopraAnte Mijač, MješoviOsorska
nistica Marija Kuhar
ti zbor i Simfonijski oraltistica Martina
trilogija (DVD) Šoša,
kestar Radiotelevizije
Gojčeta Silić, tenor DeZagreb, orguljaš Željjan Maksimilijan VrbanHDS/Cantus d.o.o.
ko Marasović, Anđelčić, bas Luciano Bako Ramušćak i Zvonitinić i Joško Ševo kao
mir Stanislav na sopilarecitator, uz Zbor HRT–
ma, Marijan Makar na
a i članove Simfonijelektričnoj gitari i Zlatko
skog orkestra HRT–a
Crnković kao recitator,
pod ravnanjem Mara ravnao je sam autor
ka Letonje. U izvedbi
— Boris PapandopuOsorskog misterija sulo. Na četvrtim Osordjeluju mezzosopraniskim glazbenim večestica Kristina Kolar, terima 10. srpnja 1979.
nor Stjepan Franetogodine praizveden je
vić, bas Siniša Hapač,
jednako veleban drusopranistica Ivana Gagi dio trilogije, Osorski
raj Korpar i bariton Mimisterij, kantata za tri
roslav Živković, te jazz
solista, mješoviti zbor,
pjevačica Lela Kaorgulje i instrumentalni sastav, na tek- plowitz, uz Zbor HRT–a i također člastove Osorsko–hvarske pjesmarice s nove Simfonijskog orkestra HRT–a pod
početka 16. stoljeća i Marka Marulića, ravnanjem Tončija Bilića, dok izvedbu
koje je priredio akademik Nikica Ko- Osorskog plača u instrumentalnom dilumbić. To drugo Papandopulovo ve- jelu osigurava Cantus Ansambl s vokalliko djelo u kojemu obrađuje osorsku nim solistima, sopranisticom Monikom
tematiku izveli su sopranistica Cynthia Cerovčec, altisticom Martinom GojčeHansell–Bakić, tenor Noni Žunec i bas tom Silić, tenorom Domagojem DoAnte Mijač, uz Zbor i orkestar Slovač- rotićem i basom Berislavom Puškarike filharmonije pod ravnanjem Borisa ćem, uz neizostavno sudjelovanje ZboPapandopula.
ra HRT–a, sve pod ravnanjem autora
glazbe Berislava Šipuša.
Na Marušićevu inicijativu
Međutim, uporni Daniel Marušić nije
želio napustiti planirani projekt o nastanku trilogije, a ne samo diptiha, pa
je 2007. godine sakupljenu dokumentaciju, tekstove i glazbenu građu predao Berislavu Šipušu, animirajući ga da
sklada treći dio trilogije. Nastalo je djelo
Osorski plač, za soliste, mješoviti zbor
i komorni ansambl, koje je praizvedeno 20. kolovoza 2009. godine u izvedbi sopranistice Monike Cerovčec (Anjel)
mezzosopranistice Martine Gojčete Silić (Gospa), tenora Domagoja Dorotića (Isus) i basa Gorana Jurića (Ivan),
Visoka razina
Snažan dojam ostavljaju sve tri izvedbe. Solisti su ostvarili dramatski dojmljive interpretacije i teško su moguća
posebna izdvajanja, posebice zato što
je riječ o ponajboljim interpretima specijaliziranima za izvođenje suvremene
glazbe, čiji su glasovi snažni i postojani,
a profesionalni pristup postavljenim zadacima na vrlo visokoj razini. Od sudionika–pjevača osobite podvige ostvaruje i Zbor HRT–a, vokalno tijelo izuzetne discipline i angažmana, čija nas
se predanost u izvedbi vrlo zahtjevnih
zborskih dionica doista dojmila. Jednako je tako i s vrlo jasnom dikcijom,
što se možda uvijek ne podrazumijeva.
I dok Papandopulo u svojim partiturama veća težišta stavlja na vokalni dio,
iako su i instrumentalne intervencije zamjetne i izražajne, Šipušev izričiti senzibilitet za instrumentalno ogleda se primjerice u isticanju reskosti limenih puhača, meditativnosti klavira i osobitoj
pregnantnosti udaraljki. Kad je pak riječ
o vokalnim solistima, Šipuš im zadaje
vrlo kompleksne zadatke koji zahtijevaju posebnu ekspresivnost.
Spomenik glazbe
Kako sva tri teksta spominju Osorane,
njihovu grešnost ali i spasenje, kako
je iznesena duboka proživljenost opakosti smrti, misterij Kristove muke i žrtve na križu i tragika Spasiteljeve Majke pod vječnim simbolom ljudskoga
otkupljenja, a sve na čakavskom srednjovjekovnom jeziku, Osor je, a s njim i
hrvatska za glazbu zainteresirana javnost, novoizašlim DVD–ovima dobio
tri vrijedna audio–vizualna »spomenika« vrhunske glazbe u jednako tako
vrhunskim interpretacijama. Svoj trojici
dirigenata: Marku Letonji, Tončiju Biliću
i Berislavu Šipušu treba stoga čestitati na izuzetno pozorno pripremljenom i
uspješno obavljenom poslu.
Priznanja jednako valja uputiti i redatelju
Danku Volariću, tonskim snimateljima
Krešimiru Baneku, Hrvoju Hanzecu,
Goranu Uzelcu i Zoranu Haraminčiću,
te glazbenom producentu Krešimiru
Seletkoviću, urednici videosnimki Mariji
Ramljak, urednici izdanja Ani Vidić kao
i svim ostalim specijalistima koji su radili
na izradi DVD–a s osorskom trilogijom,
jer dobiven je vrijedan umjetnički proizvod koji, uz snimke, u popratnoj knjižici dvojezično, na hrvatskom i engleskom jeziku (prepjev Nevene Erak na
engleski), može poslužiti ne samo domaćoj nego i međunarodnoj promidžbi
hrvatske glazbe u njezinu stvaralačkom
pogledu i hrvatske glazbene kulture u
njezinu izvođačkom pogledu.
I na kraju, nakladnici HRT i Cantus d.
o. o., za koje potpisuju Goran Radman
i Mirjana Matić, mogu se doista podičiti
izdanjem koje hrvatsku glazbenu baštinu velikih oratorijskih opusa, ostvarenja
u kojima se ogleda skladateljsko majstorstvo na osnovi glazbenih prauzora
i iskonske inspiracije riječju potekle s
hrvatskoga tla, sada daje na prosudbu
budućim slušateljima/gledateljima.
S
Piše: Đurđa Otržan
rijeda, 4. prosinca,
približno je dan kada
Gudački kvartet Rucner već tradicionalno
održava svoj sezonski
koncert Zima. Isto tako
tradicionalno, u HGZ–u se tada osim
koncerta, u vrijeme darivanja, održava
i humanitarna akcija Mala kap u slapu,
kojoj je koncert posvećen. Ove je godine zimski koncert bio uvijen u dvostruki sloj: proslavu petnaestogodišnjice
djelovanja ansambla i predstavljanje
trostrukog nosača zvuka u povodu te
obljetnice.
Uzvišeni sentimenti
U prepunoj i tradicionalno naveliko posjećenoj dvorani HGZ–a u Zagrebu, ta
je večer bila, razumije se, prepuna uzvišenog sentimenta, sve od kad su na
pozornicu stupile male balerine u blagdanskim kostimima, štićenice doma za
djecu bez roditeljske skrbi, pa sve do
završnog all together nastupa zbora
nešto starije djece s prijateljima s estrade i pop–zvijezda. Glavnina tog sentimenta odnosila se na dvjesto dvadesetero djece kojoj je Zaklada Vaša pošta
omogućila da dobiju potporu Croatia
osiguranja. Alen Premužak i Krešimir
Starčević, u ime tih dviju ustanova, sve
su pozvali na koncert zahvale pod geslom: Uspjeti u životu znači znati da je
barem jedan život lakše disao zato što
si Ti živio! Potporu toj težnji dali su i novinari HTV–a: Sanja Mikleušević–Pavić
i Robert Zuber, koji su svojedobno angažirano vodili emisiju s istim ciljem, a
Zuber je posvjedočio svojom životnom
pričom da je to najbolje što možemo
učiniti za bolje društvo i bolju budućnost svih nas.
Zahvale suputnicima
Gudački kvartet Rucner, pak, odužio
se na toj višeslojnoj priredbi svojim trajnim suputnicima i gostima u ansamblu:
Joži Haluzi, Josipu Novoselu, Ivi Kralj,
Sidoniji Lebar, Ani Pauli Knapić, Ivani
Panić Defar, Dunji Bontek, Ani Rucner,
Mariju Rucneru, a napose svojem bliskom suradniku, bandoneonistu Peteru Soaveu s kojim su nebrojeno puta
nastupali i snimili znatan broj skladbi i
nosača zvuka. Uz njega je nastupila i
njegova supruga Mady Soave, za koju
su neke skladbe i napisane. Promociju
trostrukog, obljetničkog nosača zvuka,
preuzeo je na sebe pater familias Dragan Rucner, koji je obiteljski srdačno,
neposredno i toplo predstavio sve snimljene skladbe na novom nosaču zvuka i lijepim riječima zahvalio svima koji
su uz njih tolike godine.
hovih suvremenika. U toj je raznolikosti kvaliteta vidljiva u tome što je autorima i izvođačima zajamčena sloboda
iskaza individualnih posebnosti, zajamčena im je sloboda stvaralačkog izražavanja, kojim dosežu svoju jedinstvenost i omogućavaju uvid u stvaralački
prosede, ukus, težnje i odabir umjetničkog puta.
Živa praksa Gudačkog kvarteta Rucner koja je počela 1998., kao »četiri
asa« Haluza/Novosel/Rucneri, već je
na početku obećavala da se ne radi o Ali ta raznolikost čvrsto stoji zbog onoakademskom preispitiga što je spaja, a to je
vanju gudačkog repervisoka kvaliteta glazbeGudački kvartet
toara, već o pristupu
nih djela, svaki u svom
Rucner
glazbi koji je, slijedeći
izričaju i svaki na svoj
entuzijazam iz nasloneponovljivi način. I
Divno
je
baviti
va, žilu kucavicu upusvaka od njih zavređuje
tio svima koji glazbeni
pozornost.
se glazbom!
život grade: skladateSutonski spjev RubeCantus d.o.o.
ljima, izvođačima i nana Radice, uvažavadasve publici, kojoj se
jući opis samog autotaj dar poklanja, pora i njegovo poniranje
sebno onoj najpotrebiu metamorfoze antičtijoj i najranjivijima: djeke metrike, odaje orici, bolesnima i svima
ginalan, gotovo aristokojima treba pomoć. Iz
telijanski izražaj svojtakvog je pristupa nastava zvuka (u sedam
stalo mnogo narudžbi,
dijelova) da teče, da
pa tako i osamdesetak
iskri, povlači se, da prnovih glazbenih djela.
šti, lebdi, isparava i da
Taj je entuzijazam donastupa voljom. Visoka
taknuo gotovo svakog
umjetnost koja pod prskladatelja u Hrvatskoj
stima gudača postaje
i nikoga nije zaobišao,
poticao je njihov rad koji je to prihva- svima pristupačna i zavodljiva.
ćeniji jer je kvartet praizvodio njihove Gudački kvartet Živka Ključe, Susreskladbe, odmah, i metodično ih bilježio ti na žicama za gitaru i gudački kvartet
za trajnu ostavštinu u glazbeni fond na- Nikše Njirića, Pet vinjeta za tubu i gucionalnog radija.
dački kvartet Josipa Magdića, svjedoče o trajnoj zaigranosti koja je donijela
17 od 80
na svijet neuobičajena djela za skladateljski naraštaj pravovjernih tragača za
Zavirimo li makar i letimično u taj tro- modernom unutar tradicionalnog.
struki nosač zvuka, pred nama se prostire rukovet autora i djela, ali i najrazli- Tu su i pripadnici generacije aktivnih
čitijih izvedbi na našim festivalima i tri- Uhlika, Ruždjaka, Šipuša, Bradića i Šabinama, iz kojih je vidljivo da je tih 16 bana te oni mlađi, Viktorije Čop, Laure
autora, 17 skladbi, 17 praizvedbi (stalni Mjede Čuperjani, koji uz zadovoljstvo
je suradnik Krešimir Herceg zastupljen skladanja za koje znaju da će biti izves dva naslova), vrh ledenog brijega, koji deno i zabilježeno, u suradnji s Rucnebrodi ponad, rekosmo, žive prakse, iz rima mogu ostvariti i neke sporedne
dana u dan, stimulacije živog glazbe- interese.
nog života u Hrvatskoj. Zato je bilo teško urednici Snježani Rucner i autorici
»Uramljene« skladbe
popratnih materijala dr. sc. Zdenki Weber odabirati ono čime bi se predsta- No aromu svim trima nosačima zvuka
vio rad od desetljeća i pol, koji uključuje daju skladbe Cossetta, Makara, Potočmnogo umjetničkih, strukovnih i druš- nika, Šabana… Uronjavanje u folklorno
tvenih elemenata. Rezultat je razina ko- bogatstvo bilo hrvatskih bilo svjetskih
jom nosač zvuka stoji uz bok najboljim regija, stvara bìlo, ritmizira taj podulji trostruki koncert u veliku rapsodiju o
publikacijama te vrste u svijetu.
probuđenim mogućnostima za komorProučimo li objavljene skladbe, vidimo ni iskaz koji ne bi došao sam od sebe.
da je i stilski i generacijski obuhvaćen Koja prilika za nadarene soliste Vojteka,
skladateljski i izvođački svijet naših i nji- Petrinjaka, Philippa, Davorku Horvat i,
D
ragan i Snježana Rucner, na
svojem prostoru za vježbanje
na sjevernim obroncima Zagreba,
kao da su neki ranžirni kolodvor
za svaki glazbeni vlak koji nekamo
ide i ako svrati do njih, zasigurno
će se zaputiti nekim, najčešće
novim putom.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Trostruki DVD s izvedbom Osorske trilogije, oratorijskih djela vezanih za gradić na otoku Cresu
nadasve, Petera Soavea, da punim srcem osjete ravnopravnost predanosti
glazbi uz ostale članove ansambla.
Možemo se nadati da će neke od tih
sada »uramljenih« skladbi zaživjeti i u
drugim izvedbama i da će se uočiti koliko je duhovito i virtuozno složen Kvintet
Antuna Tomislava Šabana, kako je sjetno misteriozan pjev Iz knjige zaboravljenih riječi Berislava Šipuša, bolje reći
kako gotovo u istom emotivnom tonalitetu korespondira s brojnim skladbama
te vrste u Europi, posebice u Skandinaviji i svijetu. Koliko je Cossettova skladba autentično proživljena da se doima
kao jednaka folkloru. Da su Potočnikove Jalše potencijalno svačije dobro za
one koji imaju uho za folklor, kao i Makarova ôda slavonskom folkoru. I dakako, nezaobilazna Godišnja doba Tomislava Uhlika, kojim je stvoren amblem
svih koncertnih sezona Gudačkog
kvarteta Rucner pod istim nazivom.
Ponekad mi se čini da su oni, Dragan
i Snježana Rucner, na svojem prostoru za vježbanje na sjevernim obroncima Zagreba, kao neki ranžirni kolodvor
za svaki glazbeni vlak koji nekamo ide
i ako svrati do njih, zasigurno će se zaputiti nekim, najčešće novim putom.
A oni će mu pribaviti note, raspisati dionice, otputovati na festival, spavati u
štaglju ako treba, praizvesti djelo, staviti ga na repertoar, snimiti za radio ili
televiziju i potom zabilježiti i objaviti na
nosačima zvuka. Pravi tata i mama žive
stvaralačke prakse u Hrvata, jer je »Divno baviti se glazbom!«
61
Glazba koja daje odgovor
Slušajući glazbu Dalibora Paulika, najizravnije saznajemo
o njemu samome, ali i o njegovim najbliskijim suradnicima,
vrsnim pjesnicima, interpretima i aranžerima
N
ulika ishodi iz klasičnoga tipa pjevne melodike. Ona teče mirno i prirodno, zbog čega joj
je balada intimna prijateljica, ali i šansonijerisam poznavateljica naše ski tip napjeva. Čim se dođe do nje (šansozabavne glazbe, ali vje- ne), eto izravne sprege s pjesništvom, što mi
rujem da će mi biti od se za njegovo stvaralaštvo čini vrlo važnim. U
pomoći osobni odnos smislu autorskog partnerstva, a njegovao ga
s Daliborom Paulikom, je na više umjetničkih razina, uz njega su, uz
skladateljem čiji je autorski ostale, Drago Britvić, kojega autoriteti zazivaalbum nedavno objavio diskografski nakladnik ju u hrvatske pjesničke antologije u kojima još
Cantus. Album u naslovu nosi njegovo ime, nije, Zvonimir Golob, koji ondje već jest, pjesnikinja Maja Perfiljeva i pjesnik Milivoj Slavišto je dovoljan znak prepoznaček. Njihove stihove spaja
vanja za iole upućena slušatelja
sa svojom muzikom i daje ju
u hrvatsku popularnu kulturu, i
Dalibor Paulik
dalje u ruke »komunikolozito u njezin kanonski dio u koma«. Na primjer, Vici Vukojemu je melodija zaokupljena
vu, Zdenki Kovačiček, nariječima, njihovim smislom,
ravno, ocu Franji još 1972.
ritmičnošću i, naposljetku, vrina Kajkavskim popevkama
jednošću stiha. Kod Dalibora
s pjesmom Oblaki, inače
Paulika kao skladatelja, smisao
njegovom ulaznicom u svicijeloga »glazbovanja« počiva
jet skladateljstva, i na kraju,
na interpretaciji — onoj koju on
Cantus d.o.o.
Radojki Šverko. Znam oduzvučno prenosi kroz riječ i onoj
vijek da ona pripada skupikoju »njegov« pjevač prenosi
ni prvakinja hrvatske zabavizvedbom. Koliko mi je poznane glazbe, a slušajući je na
to, baš iz svakodnevnoga druovome CD–u, takav komženja, za njega je višesmjerna
pliment lako je potvrditi.
artikulacija bila osnova umjetUpravo njezinim emotivnim
nosti na kojoj je gradio vlastiti
tumačenjem odlične pjeizraz. Kad kažem artikulacija,
sme Meni je ljubav sve (jer
mislim na ukupnost oblikovato jest tumačenje), dajem
nja, na njegov osobni način
prijedlog za buduću antolopoimanja glazbe kao govora,
giju velikih interpretacija hrčija je sastavnica hrvatski jezik
vatskoga zvjezdanog neba,
na kojemu je tu glazbu gradio.
ali također ističem dostojnu
Mogao je to biti književni stanmajstoricu za svladavanje
dard ili pak dijalekt, čak i nematerinski jezik
(engleski) — svaka od potki za njega je impe- umijeća pjevane razgovijetnosti, odnosa prerativno uključivala poštivanje jezika, akcenata, ma riječima i uopće njihova izgovora — pravu
a nadasve vrijednosti stihova. S nelagodom je mentoricu za mlade pjevače klasične i svake
govorio o jeftinim glazbenim kalupima i rima- druge glazbe.
ma, gotovo kao neku vrstu isprike ako bi ga
se ikada identificiralo (pogrešno) s takvim steUkus za aranžere
reotipima komercijaliziranoga dijela hrvatske
zabavne scene.
U glazbene »ovisnosti« Dalibora Paulika, o
stihu i pjesnicima, o pjevačima i glasovima s
karakterom, čini se da treba ubrojiti aranžeIznenadni odlazak
re i njihov visokocijenjeni, vrlo starinski zanat
Radili smo zajedno više godina. U međusob- (ne znam ima li danas nasljednika toga »kanim odnosima, običnu svakodnevicu i zajed- libra«). U svojim pjesama, on se, među ostanički osmosatni uredski »boravak«, jedno vrije- lima, »utjecao« aranžerima: Stipici Kalogjeri,
me čak stol do stola, zamijenila je bliskost dru- Stjepanu Mihaljincu, Zvonku Špišiću, Radanu
ge vrste. To mi je na neki način proširilo vidik Bosneru, Igoru D. Savinu i Alanu Bjelinskom,
prema »dvorištu« u kojemu sam došljakinja, i što govori o vrlo dobrom ukusu. Radeći uvijek
to prilično neuka, a trenutkom kad je Dalibor u bliskom koautorstvu, birao je suradnike po
tako iznenada otišao (22. prosinca 1953. — 6. kvaliteti jer mu je svaka od karika u stvaralačožujka 2012.), uz preslušavanje ovoga CD–a i kom lancu očito bila vrlo važna. Sada su javnjegovih dvadeset opusa, sve je postalo ne- nosti izložene njegove pjesme, njih dvadeset.
kako intenzivnije. Bolje rečeno, njegova glazba Napisao ih je u četrdeset skladateljskih godidala je odgovor što je i tko je bio kao sklada- na. Čini mi se da nisu zamišljene samo kao
telj. Prva privlačna točka jest njegovanje for- presjek stvaralaštva, nego i kao zrcalo »stame balade kao lirsko–narativne pjesme, nela- nja svijesti« zabavne glazbe u Hrvata, i to onih
ke forme zbog kratkoće trajanja i izazova pje- koji drže da je melodija osnova svake pjesme.
sničkog predloška, a onda i stil bel canto, ne u Sa svoje strane, autorski album Dalibora Pausmislu opere kao bell’arte, nego njezine stiliza- lika doživljavam kao HDS–ov emotivni prilog
cije kao »poželjnoga dobra«, kakvo može dati čovjeku koji više nije među nama, kao osmipravi operni sin opernoga oca, koji je odrastao jeh prijateljskom licu jednoga skladatelja čija je
svakodnevica bila zaokupljena (i) nekim druuz kazalište.
gim temama, ali čija je duša, intimno, cijeli život
Drugim riječima, skladateljstvo Dalibora Pa- »pjevala« glazbom.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Piše: Sanja Raca
62
Duša koja
je pjevala
glazbom
Album saksofonista Nikole Fabijanića smješta
hrvatske autore u kontekst svjetskog stvaralaštva
Zrelo doba za saksofon
Naslov albuma, Play time, dolazi od skladbe
Gordana Tudora, skladbe briljantnog kolopleta
iskustava saksofona kao orkestralnog i solističkog
instrumenta koji je asimilirao jazz i blues.
V
skim ukusom, dvije su skladbe skladatelja mlađe srednje generacije:
Ivane Kiš (1979.) i Gordana Tudora,
rijeme igre (Play uz skladbu Takashija Yoshimatsua
time) naslov je (1953.), od kojih svaka na svoj način
skladbe skladatelja pruža zaigranost na svojoj razini i u
i saksofonista Gor- svojem stilu. Ivana Kiš, školovana u
dana Tudora (1982.) Nizozemskoj i Andriessenova učenica koja živi i radi
u Izraelu, u skladbi
po kojemu je cijeli
Rozin put kući, na
nosač zvuka NikoNikola Fabijanić
veseo način dočale Fabijanića dobio
rava neveselo stanaziv. Nikola Fabijanje koje poznajemo
nić (1976.) istaknuti
iz društvenih šala
je solist; zagrebački
Croatia Records
kao g. Alzheimera,
đak prof. Dragana
Sremca, kojega je
tj. roza–skleroza ili
zagrebačka publijednostavno zaka dobro upoznala
boravljivost; i kako
na nastupima s
se čuje i doživljava
gotovo svim našim
to stanje kada se
većim orkestraliznenada nađete u
nim ansamblima.
stanju da ne znate
Ovdje ga Croatia
gdje ste i kako se
Records predstavvratiti kući; ukratko,
lja u individualnom
kad se izgubite. No
svjetlu i komornom
ta persiflaža jednog
slogu, uz pratnju
stanja koje u blažim
pijanistice Linde
ili težim oblicima
Mravunac Fabisvaki čovjek pojanić na klaviru i
znaje, pod prstima
čembalu, te gitariNikole Fabijanića
sta Krešimira Bepostaje topla utjeha
deka.
i slijed umirujućih pasaža koje osloSaksofon je odavno već solistički i bađaju slušatelja opasnosti u doživorkestralni instrument gotovo svih ljaju nečeg nepoznatog i prijetećeg.
žanrova glazbe, ali njegova povijest
počinje u doba kad i glazba s poVrijeme za svirku
četka ovog nosača zvuka, s opusom Claudea Debussyja, Mauricea
Play time Gordana Tudora briljantni
Ravela, nekih naših modernista i
Pierrea Maxa Duboisa, čijim Diver- je koloplet iskustava saksofona kao
timentom i počinje odabir skladbi na orkestralnog i solističkog instrumenploči. Trostavačna je skladba još du- ta koji je asimilirao jazz i blues ekboko u strukturi u formi 19. stoljeća, spresiju. Dinamički dobro zamišljeali i izvedbeno duguje svoj virtuozni na i odlično izvedena, osim što je
slog romantičarskim očekivanjima. optimistički zabavna i doista razigraMeđutim, odlično prilagođena re- na, ozbiljna je u svojem odabiru puta
gistrima toga reskog i bujnog pu- kojim se pristupa tako općem pojmu
hačkog instrumenta, divertimento u kao što je igra. Zanimljiva je pričica
besprijekornoj Fabijanićevoj izved- koju prilaže Tudor u knjižici ploče o
bi daje naslutiti zrelost epohe koja nastanku skladbe, što pridonosi prije iznjedrila novo solističko glazba- hvaćanju djela kao pravog sviračkog
lo. Kao na početku ploče, tako i na iskustva u sviranju koje se na mnonjezinu kraju smješteno je djelo Cla- gim jezicima ujedno smatra i igrom.
udea Debussyja, generaciju starijeg
skladatelja od Duboisa, koje je ne Neuobičajeno velika posvećenost
samo sve što i Duboisova skladba legendarnog bas–klarinetista Ratnego je i iznimni primjer shvaćanja ka Vojteka možda nas je ovdje u Hrnajboljih mogućnosti instrumenta vatskoj navikla od puhaćih instru— narativne melodijske linije u stilu menata očekivati više nego inače
rapsodije, tj. pripovijedanja. I u tom i više nego drugdje, međutim, ovaj
smislu nezaobilazno djelo u literatu- nosač zvuka, Fabijanićevo Vrijeme
ri za saksofon. Glavninu repertoara igre pokazuje da i u skladateljskom
nosača zvuka kojim se Nikola Fa- i u izvedbenom smislu saksofon ima
bijanić predstavlja kao moderni so- važno mjesto na hrvatskoj glazbelist, i to hrvatski solist s kozmopolit- noj sceni.
Piše: Đurđa Otržan
Playtime
Luksuzni box set koji predstavlja sva lica poznatog skladatelja, tekstopisca, pjevača, instrumentalista, aranžera i producenta
Uzak format za antologiju
Četiri CD–a i jedan DVD nisu dovoljni da potpuno predstave svestranost Zrinka Tutića
L
Piše: Bojan Mušćet
uksuznom box setu
Na svoju ruku (Croatia
Records) koji predstavlja sva lica Zrinka
Tutića:
skladatelja,
tekstopisca, pjevača,
instrumentalista, aranžera i producenta, vjerojatno je s pravom prišiven termin antologija, no uvjeren sam da četiri CD–a i jedan DVD jednostavno nisu
dovoljni da potpuno reprezentiraju tu
svestranost. Na primjer, jedan je disk
posvećen njegovu izvođačkom opusu,
dok je originalna best of kompilacija iz
1997. Dnevne temperature sadržavala
dva diska. Jedan disk je na antologiji
posvećen njegovoj filmskoj instrumentalnoj glazbi, a svakako bi bilo vrijedno
uvrstiti i glazbene najave koje je realizirao za HRT i koje su objavljene na
Orfejevu CD–u iz 1993. Kad su posrijedi preostala dva diska, na kojima se
nalazi kolekcija hitova koje je skladao
za afirmirane pjevače, očit je prilično
restriktivan pristup, jer izvođača i hitova
koji imaju njegov pečat ima u izobilju.
O pjesmama za djecu ili onima religijskog karaktera da se i ne govori. O
skladbama u kojima sudjeluje isključivo
kao tekstopisac, također. A kad bismo
tom projektu dodali neke live snimke ili
raritetna ostvarenja (npr. duet s Miroslavom Škorom u skladbi Mata), očito
je da je ponuđeni format za antologiju
vrlo uzak.
Upravo zato je urednik izdanja Hrvoje
Markulj imao prilično zahtjevan posao,
a rezultat ipak nije antologija (uostalom,
valjda od Tutića očekujemo još doprinosa vlastitim analima), nego svojevrstan presjek najdojmljivijeg dijela njegova stvaralaštva koje traje četrdeset
godina, otkad je nastupao kao član
benda Selekcija s kojim je objavio singl Stari kovači/Magle. Stoga je Na svoju ruku reprezentativno ostvarenje koje
revalorizira Tutićev doprinos hrvatskome glazbenom korpusu.
Kantautor
Prvi CD sastoji se od kolekcije njegovih autorskih i izvođačkih uspješnica s
četiri solistička albuma (objavljena od
1981. do 1985.) uz pokoji dodatak, kao
što je pjesma Putovanje tamnom polutkom iz istoimenog filma ili Idu dani, idu
godine te Nježno, nježno. Pridodane su
i tri skladbe novijeg datuma, uvodna
Lud od tebe te Nepriznata djeca (u kojima je očito sazrijevanje Tutićeva vokala)
te ne baš dojmljiva verzija pjesme Zlat-
ne godine, s vokalnim partnerom Rajkom Dujmićem. Srećom, na box setu
se nalazi i originalna Gibonnijeva izvedba. Osamnaest pjesama na tom disku odaju Zrinka Tutića kao kantautora
koji vješto pakira šansonu u pop–ambalažu. Pritom neke pjesme ostaju tek
nježni obrisi iskrenoga singer–songwriter pristupa, dok druge imaju sve odlike rasnih hitova, od uvodne uspješnice Doris, preko Starih vukova do pamtljivog dueta s Jadrankom Stojaković u
pjesmi Manuele.
Rasni
hitmejker
na tih pjesma ima status hita, a uključuje i tri skladbe s kojima je Zrinko Tutić vrlo zapaženo prošao na Eurosongovima: Željo moja, Hajde da ludujemo
i Sveta ljubav. Zapravo, tolika količina
raznorodnih hitova (jer Tutić vrlo dobro
zna kako aranžerski i producentski implementirati razlikovne elemente u pojedine skladbe) mogla bi navesti na pomisao da se ne radi o jednom autoru.
Pa ipak, sve pjesme imaju autorski trademark Zrinka Tutića.
Zrinko Tutić
Multimedijski
pristup
Na svoju ruku Drugi CD posvećen je
izvornoj filmskoj glazbi
Upravo u tim pjesmaCroatia Records
koju je Tutić skladao za
ma mogu se nazreti
četiri igrana i jedan dokomponente od kojih
kumentarni film. Njeće poslije biti realizirani
gov »filmski« glazbeni
hitovi i evergreeni izvoopus predstavljen na
đača koji su zastupljedisku (a dvaput je nani na diskovima br. 3 i
građen i Zlatnom are4: Doris Dragović, Tajči,
nom) otkriva nam već
Severina, Maja Blagna prvo preslušavanje
dan, Massimo, Željkako pristup filmskoj
ko Bebek i drugi. Jedglazbi ima malo veze
nostavno, kao i njes hit–stvaralaštvom, ne
gov pobratim iz mnoračunajući alpsku vergih estradnih bitaka,
ziju Severinina hita PaRajko Dujmić (s kojim
loma Nera. Zrinko Tutić
je, uostalom, napisao
očito ima širok skladatemeljnu suvremenu
teljski manevarski prodomoljubnu skladbu
stor i svoju viziju vješto
Moja domovina), Zrinprilagođava platformi
ko Tutić je rasni hitmejkoja zahtijeva zvučnu
ker, što diskovi i dokanadgradnju. Glazbene
zuju. Većina pjesama s
filmske sekvence prita dva diska i danas je
tom vrlo dobro funkcidio regularne ponude
oniraju i izvan celuloidpojedinih hrvatskih ranog konteksta. Na svodijskih postaja, a — ne
računajući pjesme Ksenije Erker — su- ju ruku ima i dva specijalna dodatka.
radnja s ostalim izvođačima nastala je Jedan je DVD s dokumentarcem koji
na institucionalnoj bazi, kao plod čvr- manje sadrži razgovor Siniše Škarice
stih dogovora ili u sklopu njegove pro- i Zrinka Tutića (kako je inače navededucentske kuće Tutico. Upravo je pre- no na ovitku boxa), a više redatelja Todani rad na osmišljavanju kompletnog nija Volarića i njegove snimljene CMC
javnog outputa Doris Dragović, Tajči, emisije Portret. Drugi se odnosi na poSeverine i Maje Blagdan utemeljio pri- najbolje stihove koje je Tutić napisao.
stup studioznijem razvoju karijera ra- Među njima su i pjesme koje će postati evergreeni za Nove fosile — Bilo mi
znih izvođača na ovom podneblju.
je prvi put, Milena. Bogato opremljeKraj osamdesetih, kad je lansirao Ma- na knjižica sadrži tako i taj dio njegova
ssima Savića kao solista, te devedese- stvaralaštva.
te godine prošlog stoljeća, najintenzivnije su autorsko razdoblje Zrinka Tuti- Dakle, posrijedi je sveobuhvatan, mulća, a izbor pjesma iz tog doba raspore- timedijski pristup, ako ne antologijskog
đen je na šest izvođača; svaki je zastu- značaja, a onda svakako važan prepljen s četiri–pet pjesama. Tu su i ranije sjek rada koji uistinu odražava bit Zrinskladbe koje interpretira Ksenija Erker, ka Tutića, skladatelja, tekstopisca i pjejoš nekoliko hitova u izvođenju Miše snika, pjevača i producenta, koji istoKovača, Gorana Karana i Jasne Zlokić dobno govori i o definiranom formiranju
te navedene skladbe Zlatana Stipišića estradnih standarda suvremene hrvatGibonnija i Hrvatskog band aida. Veći- ske popularne glazbe.
T
olika količina raznorodnih
hitova (jer Tutić vrlo
dobro zna kako aranžerski i
producentski implementirati
razlikovne elemente u pojedine
skladbe) mogla bi navesti
na pomisao da se ne radi o
jednom autoru. Pa ipak, sve
pjesme imaju njegov autorski
trademark.
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Autorski album svestranog skladatelja preminulog prošle godine
63
Tamo doli
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Dancing Bear
Novi studijski album Dunje
Knebl Tamo doli nastao je
u suradnji s grupom Kololira i sudeći po onome što
se na njemu nalazi, Dunja
je napokon našla onaj pravi glazbeni izraz za kojim je
tragala prvih dvadeset godina. Iako poznata po akustičnoj gitari i ogoljenom
zvuku i pjesmama, povremeno sklona eksperimentima (Jelen pase na
kojem je Tomo Sombolac odličnom intervencijom uz malo elektronike nadogradio arhaične pjesme), Tamo doli nudi prilično novi/stari zvuk uz koji Dunjin vokal savršeno leži. Naime, Kololiru čine Danijel Maoduš (gitare, glas),
Martin Turšić (kololira, djembe, frame drum, indijaner), Hrvoje Ban (harmonika, alt blok–flauta, frulice, glas) te gosti Hrvoje Sudar (buzuki,
glas) te Hrvoje Nikšić (mellotron), a svi zajedno
čine savršenu zvučnu sliku uz koje njezine pjesme dobivaju novu dimenziju. Uz sve nabrojene instrumente, jasno je da je u pitanju novi, bogatiji zvuk. Na albumu se nalazi trinaest pjesama iz kontinentalne Hrvatske (Međimurje, Hrvatsko zagorje, Podravina, Turopolje, Slavonija).
Najveći dio pjesama je, kao i do sada, rađen
na temelju notnih zapisa i knjiga. Svakako valja
spomenuti i samu kololiru, instrument po kojem
se grupa i nazvala, ali je taj naziv smislila grupa
s Dunjom Knebl. Kololira je novom albumu dala
karakterističan zvuk jer je riječ o instrumentu
koji se u Hrvatskoj nije svirao, a koji se na engleskom naziva hurdy gurdy. U svakom slučaju,
novi album Tamo doli predstavlja Dunju Knebl
u fantastičnom svjetlu, podsjećajući istodobno
na to da se prvih dvadeset godina njezine karijere nije dogodilo slučajno, kao i na to da je novi
album svojevrsni zvukovni rezime prvih dvadeset godina njezine karijere. (Dubravko Jagatić)
Franko Krajcar & Indivia
Rožice
Aquarius Records 64
Zreliji za koncertna iskustva diljem svijeta nakon
dobro im prihvaćenog prvijenca Pensieri iz 2008. te
drugog albuma Indivia iz
2010. godine, istarski multiinstrumentalist
Franko
Krajcar i njegov sastav Indivia nedavno su u izdanju zagrebačkog Aquarius Recordsa objavili novi,
treći studijski album pod nazivom Rožice. Ni tu
nisu napustili svoj osnovni fusion izričaj koji čini
kombinacija tradicijske istarske glazbe i suvremenih world music, jazz i rock–aranžmana, pa
i povremenog balkanskog melosa i ritma. Album otvara Seikilov Skolion, vlastita new age
interpretacija najstarije sačuvane skladbe isklesane na drevnom grčkom nadgrobnom stupu,
a slijedi odličan klavirski Intro Rožice autora Deana Kolića, koji zaslužuje pozornost i onih glazbofila koji su neskloni takvom žanrovskom ‘mik-
sanju’. To je klavirski uvod u naslovni hit Rožice,
a izvjesni komercijalni uspjeh mogla bi ostvariti
i estradna Rodila loza grozda dva. Franko Krajcar, osebujni svirač mnogobrojnih instrumenata (roženice, sopele, flauta, klavijature, saksofon, violina...), i njegov bend privukli su pozornost nakon što su 2010. pjesmom Jobrni je
jobrni osvojili drugo mjesto na Dori, izboru hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije. Slične je
strukture na ovom albumu Ni ney na, dok najsuvremeniji, plesni aranžman donosi pjesma
Osan dan. No da su se autori bez ikakve komercijalne proračunatosti prepustili nadahnutim kreacijama, dokazuju tri mirnije pjesme —
Io parto per L’America, Terra Istria te instrumentalna Smrikva. Zanimljivo su obrađene dvije tradicijske skladbe: Spod mi Raklja sela i rokerski
aranžirana, zarazna Ča je more. Zaključno, riječ
je o prilično netipičnom, ali ugodnom glazbenom putovanju. (Marijan Cukon)
Overflow
Overflow & Miškina
Dallas Records
Ove jeseni Overflow je
objavio prvi album na hrvatskom jeziku. Nije, doduše, pjevač Žika sjeo pa
napisao pjesme na hrvatskom, nego je bend pribjegao praksi uglazbljivanja
hrvatskih pjesnika, u ovom
slučaju stihova Mihovila
Pavleka Miškine. Riječ je
o potezu u skladu s nastojanjima prije koju godinu objavljene pjesničko–
glazbeničke kompilacije Ritam & rif kojom je u
praksi uglazbljivanja hrvatskog pjesništva u međuvremenu najdalje odmaknuo vrbovečki bend
Olovni ples. On je u blues, folk i country–rock
ruho skladno »odjenuo« Matoša, Šenou, Tadijanovića, Šimića i Sudetu. Upravo na tom tragu
je i Overflowova »pankerizacija« Miškine, rođenog 1887. u Đelekovcu pokraj Koprivnice, kojega su ustaše ubili 1942. godine u Jasenovcu
ili Staroj Gradiški. Malo kome bi palo na pamet
zamisliti Miškinu kao autora stihova za punk–
rock pjesme, no njegovu socijalnu i politički angažiranu liriku o teškom životu hrvatskih seljaka, radnika i ratnika u ranom 20. stoljeću nije
nemoguće transponirati u ideale na kojima je
izrastao punk. Dapače, Overflow su taj zahtjevni zadatak na novom albumu — začetom i zatvorenom sintesajzerima — realizirali genijalno.
Primjerice, stihovi Kruha nema, zarade nema,
novaca nema/A znaš, ovrha se sprema/Ovrhovoditelj daće kroji, spremno već redar stoji/
Žena plače, vrišti, redar vrata tišti, uz eksplozivni
punk–rock Overflowa zvuče kao da su napisani jučer, nakon dnevnika u kojem smo odgledali još jedno deložiranje neke hrvatske obitelji
iz jedinog joj doma. Spoj koprivničkih punkera
i starog podravskog pjesnika — u današnjem
carstvu neoliberalnog, svežderskog kapitalizma — tako ispada više nego logičan. (Aleksandar Dragaš)
Vlado Kreslin
Umjesto koga roža cveti
Dallas Records
Kako slovenske pjesme
Vlade Kreslina i njegova
nekadašnjeg rock–benda
»Martin Krpan« nisu u Hrvatskoj zaživjele u mjeri u
kojoj su to uspjele pjesme
Zorana Predina i Lačnog
Franza, napokon smo dočekali »pretežito hrvatski«
Kreslinov album. U nekoliko navrata napisao sam kako je šteta, žalosno,
čak i nacionalna sramota, da Hrvatska nema
niti jednog tako popularnog rock–kantautora
kakvog Slovenija već gotovo dva i pol desetljeća ima u liku, glasu i djelu Vlade Kreslina koji
je uspio nastupom u Kopru »cimnuti« dečke iz
R.E.M.–a, a Chrisa Eckmana do te mjere oduševiti da su The Walkabouts na engleski prepjevali i snimili njegovu Tistu črnu kitaru. Premda
je rabota preplitanja rocka i etna na ovim prostorima često bila sumnjiva i nakaradna, Kreslin
je jedan od rijetkih koji zna kako u istoj skladbi
majstorski i naizgled lako, a često veličanstveno pomiriti dylanovski, pettyjevski i byrdsovski
rock s prekmurskim napjevima očke Milana ili
Beltinšku bandu postaviti kao bliske rođake
američkog The Banda. Nažalost, sve te Vladine kvalitete nisu mnogo značile za hrvatsko tržište na kojemu napokon dočekasmo jedan njegov album — posebno pripremljen za hrvatsku
publiku, uz pomoć prijatelja i suradnika, poput
Rade Šerbedžije i sastava Zapadni kolodvor, Lidije Bajuk s kojom je i prije snimao, Nene Belana, Šajete, Indexa i Parnog valjka koji je još
kasnih osamdesetih preuzeo Kreslinovu To ni
političen song. Umjesto koga roža cveti zgodan
je presjek Kreslinove karijere, ali i efektan novi
album na kojem uz pomoć kolega s ove strane Sutle predstavlja drukčije izvedbe i prepjeve
slovenskoj publici dobro poznatih pjesama poput Danas sam u molu, Preko Mure, preko Drave, Cesta, Pjevaj mi in poj, Nocoj igramo za vas,
Ena pesem, Tista črna kitara, Od višine se zvrti,
naslovne Namesto koga roža cveti i Dekle moje
s Mary Coughlan, uz nekoliko skladbi na izvornom slovenskom jeziku. (Aleksandar Dragaš)
Zoran Predin
Kosa boje srebra
Aquarius Records
U Hrvatskoj odavno najudomaćeniji slovenski izvođač, kantautor Zoran Predin, nakon zajedničkog albuma obrada s pijanistom
Matijom Dedićem, ovih je
dana objavio drugi »hrvatski” album, ovaj put s autorskim skladbama izvorno napisanima na hrvatskom, a samo s jednom obradom — zgodno
izmijenjenom Pitaju me, pitaju Olivera Mandića. Gitarist i multiinstrumentalist Robert Pikl,
harmonikaš Janez Dovč i Goran Krmac, oboružan tubom i elektroničkim ritmičkim podlogama, odveli su Predina prema hibridima tanga, rumbe, sevdaha, sirtakija, havajskog coun-
tryja i šansone. Mogao bi slušatelje donekle podsjetiti ne samo na Gotan Project nego i na ono čega su se početkom
osamdesetih dotakli Grace Jones i nažalost zaboravljeni Wall Of Voodoo, uz putešestvije Lačnog Franza, tek datumski
začetog u sklopu novog vala. Prepoznatljive Predinove romance o ljepšem spolu,
uključivši i san o pokojnoj Margiti Stefanović, uglazbljene su s pretežito zdravom
idejom o glazbeničkom globtroterstvu od
Balkana preko Francuske do Latinske
Amerike. Ta Predinova vrludanja
nisu dojmljiva kao posljednji radovi Darka Rundeka, no kao i u slučaju nedavnog
EP–a Vlade Divljana i Ljetnog kina, čiji bi
prvi zajednički album bilo lijepo dočekati,
uglavnom uspijevaju ostati na strani dobrog ukusa. Svakako iznad ljestvice trenutačno dostupne potpuno izgubljenom
Štuliću, čije recentne obrade vlastitih i narodnih pjesama čak i najdobronamjerniji
fan bivšeg lidera Azre teško može probaviti. (Aleksandar Dragaš)
Razni izvođači
Blues for You — Tribute
to Dražen Buhin Buha
Spona / Croatia Records
Dražen Buhin Buha,
dugogodišnji tajnik
Hrvatske glazbene unije, bio je jedna od onih samozatajnih i skromnih
osoba koje su sposobne okupiti i pokrenuti skupine ljudi koje povezuju zajednički interesi, događaje koji će ostaviti trag u zajednici u
kojoj djeluju, projekte koji će zaživjeti i postati važnima. Između ostalih, osmislio je
i organizirao tradicionalni koncert Tribute
to Damir Dičić, posvećen tom uglednom
hrvatskom jazz glazbeniku, ali i Hrvatske
blues snage, respektabilnu organizaciju
koja je napravila važan pomak na hrvatskoj blues sceni. Zato ne čudi što su se,
nakon što je preminuo 11. veljače 2012.,
blues glazbenici udružili kako bi mu glazbom odali počast. Bilo je tako i 9. listopada ove godine u zagrebačkom klubu
Sax!, na koncertu kojim su predstavili album Blues for You — Tribute to Dražen
Buhin–Buha. Osmišljavanje CD–a olakšao im je sam Buha. Naime, u razdoblju
teške bolesti pisao je pjesme, a kako je
živio blues, one su bile idealne za uglazbljivanje u tom idiomu. Ostvarili su ih Nebojša Buhin, Tomislav Goluban, London
Spradlin, Sunnysidersi, Eduard Jimmy
Matešić, BE HA VE i Mladen Rakas —
uvjerljivo i u duhu blues glazbe, onako
kako bi Buha zaželio. (Davor Hrvoj)
Severina
50 originalnih pjesama
Croatia Records
Četvrta Severinina kompilacija u izdanju
Croatia Recordsa donosi tri diska i pe-
deset pjesama popularne pjevačice iz
razdoblja snimanja
za tu diskografsku
kuću. Posrijedi su
skladbe sa sedam
albuma koji predstavljaju bolji dio njezine karijere, kad je
surađivala sa Zrinkom Tutićem, Đorđem Novkovićem, Zlatanom Stipišićem Gibonnijem, Rajkom
Dujmićem, Dinom Dvornikom i drugim
autorima. U kolopletu skladbi nalaze se
neki neprijeporni hitovi, kao što su Trava
zelena, Djevojka sa sela, Ante i Ja samo
pjevam, ima izvrsnih pop–skladbi poput
Lošićeve Od rođendana do rođendana,
nekoliko dueta, nekoliko obrada i, očekivano, nekoliko pjesama koje su vjerojatno poslužile za popunu do broja pedeset.
Posrijedi je dobrodošlo podsjećanje na
njezinu hit–kolekciju iz devedesetih, kad
se još nije razvila u vodeću hrvatsku folk
pjevačicu. Na kompilaciji tako nema ništa
što se već nije čulo, pa je najveće iznenađenje ovitak dueta Bacharach&Krištofić s
ilustracijom poznatog crtača stripova Dubravka Matakovića, koji je u posljednje
vrijeme poznat i kao vokalni solist punk
grupe Septica. (Bojan Mušćet)
Veselino Jazz Project
Magnetic Whale
Veselino Jazz Project
Član fusion sastava Labyrinth, ali i suradnik mnogobrojnih
poznatih jazz, rock i
pop glazbenika, riječki bas–gitarist sa zagrebačkom adresom
Luka Veselinović snimio je prvi samostalni album, i to u vlastitoj produkciji. Sam je
dizajnirao i omot. Budući da je tijekom
školovanja na uglednoj glazbenoj školi
Berklee u Bostonu ostvario suradnje s nizom mlađih stranih glazbenika, odlučio je
s nekima od njih to i snimiti, dok kao gost
u jednoj izvedbi nastupa riječki pijanist
Zvjezdan Ružić. Glazba na albumu odraz
je Veselinovićevih afiniteta, stilova koje
najviše voli slušati i svirati, kao i istomišljenika s kojima ga je snimio. Na album je
uvrstio vlastite skladbe, ali i obradu poznate pjesme Opatijske Oštarije. One su
odraz njegova karaktera, načina života,
pogleda na svijet. Stilski su raznolike i razigrane. Njegov je fusion otvoren prema
raznim utjecajima, posebice world musica, ali i suvremenih glazbenih trendova u
jazz glazbi. Energičan je, katkad i žestok,
a ujedno nježan i melodičan, što on ističe vokalizama, koristeći se glasom kao
glazbalom. Ni u jednom trenutku ne osjeća se potreba za dokazivanjem, za isticanjem sviračke vještine — glavni je cilj
uvjerljivo predstaviti vlastitu viziju glazbe.
(Davor Hrvoj)
Pjesme koje su proteklih trideset godina
obilježile hrvatsku i regionalnu estradu
Greatest hits pristup
Stotina snimki na pet CD–ova, počevši
od Ljiljane Nikolovske, zaobilazi prve dvije
pjevačice Magazina — Majdu Šoletić i
Mariju Kuzmić
N
Piše: Bojan Mušćet
akon Miše Kovača
i Olivera Dragojevića, Croatia Records u ediciji 100 originalnih pjesama
predstavlja grupu
Magazin. Usput, bilo bi bolje nasloviti je sa 100 originalnih snimki, jer ako
je primjerice Manuela originalna pjesma pisana za Magazin (napisao ju je
Zdenko Runjić), ne može biti originalna
iliti izvorna i za Olivera! Manuela se naime nalazi i na njegovoj kolekciji 100
originalnih pjesama.
Magazin
100
originalnih
pjesama
Croatia Records
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Dunja Knebl & Kololira
Iako danas daleko od dana ponosa
i slave, ekipa iz Magazina još se uvijek čvrsto drži putanje popularnosti.
Hendikep im očito nije bila ni odluka
njihova lidera Tončija Huljića da ga (od
2007.) na pozornici mijenja sin Ivan,
kao ni praksa čestih promjena solistica s nezahvalnom zadaćom da nadmaše svoje prethodnice.
To jedino nije trebala Ljiljana Nikolovska koja je naslijedila Majdu Šoletić, odnosno Mariju Kuzmić. Šoletićka je snimila prve,
nezapažene singlove dok se grupa još zvala Dalmatinski magazin. (Ipak šteta je što se među sto odabranih nije našao i
Huljićev autorski debi, skladba Sjećanja, zabilježena upravo u
toj postavi iz 1981., prije nego će postati jednostavno Magazin.) Marija Kuzmić, pak, bila je vokalistica na prvom albumu
grupe, Slatko stanje, s kojega je lansiran tek ljetni hit Dišpetožo moja mala okrunjen nagradom stručnog žirija Splitskog
festivala 1982.
Tako Majda i Marija nisu ni istaknute na ovitku albuma koji je
priredio Dubravko Mataković, no u kolekciji su zato skladbe
koje ne izvodi samo Magazin; jedna se navodi kao solo pjesma Ljiljane Nikolovske, a druga Igora Cukrova s pridruženim Magazinom, kao i niz očekivanih i neočekivanih vokalnih suradnji s Oliverom, Esmom Redžepovom, Doris, Lidijom
Horvat Dunjko, Škorom i Đorđem Novkovićem, Matom Došenom... Također, odabrane su i tri skladbe koje kao skladatelj nije potpisao Tonči Huljić: za dvije je glazbu skladao Zdenko Runjić, a za treću — gitarist i formativni član grupe Željko
Baričić.
Velik dio kolekcije čine hitovi koji su obilježili hrvatsku estradu od početka osamdesetih do danas, uključujući esencijalne izvedbe Ljiljane Nikolovske, Danijele Martinović i Jelene Rozge, kao i one varijabilne kvalitete nakon Jelenina odlaska — s Ivanom Kovač i aktualnom Andreom Šušnjarom;
od onih za koje vam se može učiniti da su slučajno završile u
repertoaru benda do neupitnih uspješnica, poput Piši, piši mi
ili Suze biserne. Upravo takav pristup (greatest hits) tu kompilaciju s primjerenom kvantitetom (dakle, sto snimki na pet
CD–a!) svrstava u kategoriju glazbenog dokumenta sastava
koji je bitno, kako smo već rekli, obilježio hrvatski (ali i regionalni) estradni prostor.
65
Održala nas je pjesma
S
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
obzirom na turbulentna vremena u
kojima živimo, obilježavanje bilo kojeg
jubileja starijeg od
četvrt stoljeća može
izazvati sumnju. A ako je riječ o
šest desetljeća neke manifestacije,
to gotovo subverzivno zvuči u miljeu koji tako rado voli negirati svoju
prošlost, bez obzira na to je li ona
bolja ili gora. Pa ipak, pjesma nas
je održala, njojzi hvala, takav jubilej
vezan uz glazbenu manifestaciju
može izazvati samo dobre aspekte
nostalgije.
Sloboda autorstva
Zagrebfest obilježava šest desetljeća u slobodi autorstva i
Zagrebfest:
neopterećeno60 godina
sti interpretacije, a poslužio je
Croatia Records
kao role model
ostalim najvažnijim smotrama lakih nota — Opatijskom festivalu
(od 1958.) i Splitskom festivalu
(od 1960.). Zanimljivo je da su ta
tri festivala stekla
najveću važnost
na prostoru bivše
države, a donekle su im parirali
Beogradsko proleće (od 1961.) te
sarajevski Vaš šlager sezone (od
1967.) i festival narodne glazbe Ilidža. Danas su se održali Zagrebfest
i Splitski festival, dok se Ilidža povremeno gasi i opet uskrsava.
Razni izvođači
66
Dva naša najvažnija i najdugovječnija festivala imala su uspona i padova, u nekim godinama njihova je
konkurentnost stvarala evergreene, no svaki od njih ima svoju priču vezanu uz grad čije ime nosi.
Zagrebfest, za razliku od Splitskog
festivala, nije nastao na tradicionalističkim pjesmama koje slave pripadajuće podneblje; reklo bi se
da je to svojevrsni festival urbanoga estradnog zvuka sa šansonom
kao neizbježnim trademarkom. Ne
čudi zato da se festivalski box set
Zagrebfest: 60 godina (Croatia Records) sastoji od šest diskova, pri
čemu su tri diska s pobjedničkim
pjesmama, dva diska s evergreenima i posebnim diskom sa šansonama koji je, zapravo, kvalitativni
vrhunac kompilacije.
Možda su priređivači box seta Želimir Babogredac i Zlatko Turkalj
Turki mogli jednostavno na svakom disku staviti po jedno desetljeće glazbenih uspješnica s festivala,
no to ne bi odražavalo ono najbolje od festivala. Jer, uistinu, posljednjih dvadesetak godina Zagrebfest
nema ni važnost ni kvalitetu svojih
prethodnih godina, što na neki način dokumentiraju i priređivači: posljednja pjesma iz kategorije Pjesme koje se pamte datira iz 1992.,
dok je izdvojeno tek šest pobjednika iz tog stoljeća. Doista, posljednjih dvadeset godina Zagrebfest je
tek poželjna inačica Prvog pljeska,
dvadeset godina prije taj je festival bio u fazi transformacije iz šlageristike i šansona u lakoglazbeni
šou, dok su zlatne godine festivala
one između 1953. i 1973. Upravo
tim je godinama posvećena i prva
relevantna kompilacija toga festivala — Zagrebfest 45 uspješnica
(Perfekt Music/Croatia Records) iz
2003., čime se obilježilo pola stoljeća festivala.
Zagrebfest je počeo 6. prosinca
1953. kao finale natječaja za Izbor
najbolje plesne melodije ‘53., a bio
je posvećen autorima, pa su jedini
interpreti bili Ivo Robić i Rajka Vali.
No svaka sljedeća godina donosi i
više pjevača, ne samo iz Zagreba
nego i iz drugih krajeva Hrvatske i
regije. Na prelasku iz pedesetih u
šezdesete snažan zamah popularnosti festivala daju izravni prijenosi
na radiju i televiziji, kao i gramofonske ploče s festivalskim pjesmama. Od 1962. godine Zagrebfest
potiče skladanje u tzv. slobodnoj
formi, što će rezultirati i zimzelenim
skladbama tvoraca koji čine Školu
zagrebačke šansone. Svi najvažniji pjevači zabavne glazbe prošli su
pozornicama gdje je festival održavan, a pogleda li se, samo ovlaš,
konkurencija pojedinih godina u ta
prva dva desetljeća, mora se priznati da je žiri imao prilično zahtjevan posao. Primjerice, 1964. trijumfirala je Ana Štefok s Baladom,
a iste je godine Ivo Robić otpjevao
Golubove. Godinu poslije Ivo Robić
Punjeta
Dallas Records
Takav jubilej vezan uz glazbenu manifestaciju može izazvati samo dobre
aspekte nostalgije
Piše: Bojan Mušćet
Let 2
pobjeđuje s pjesmom Zbog čega
te volim, a iste godine Stjepan Stanić izvodi Prolazi sve. U tim zlatnim
godinama primjera je mnogo i zacijelo nije bilo teško odabrati skladbe koje su obilježile to razdoblje.
Inače, pogledamo li laureate festivala, prvo ime festivala svakako je
Gabi Novak s osam pobjeda, no
zanimljivo je da je potkraj sedamdesetih, tri godine zaredom trijumfirala Tereza Kesovija.
Šansonijerski pristup
Kad je posrijedi šansonijerski pristup, očito je da su autori rado
uglazbljivali pjesnike, od Vesne
Parun preko Dobriše Cesarića do
Maka Dizdara i Dragutina Tadijanovića. Te skladbe, kao i druge na
šestom CD–u, u svakom su smislu obilježile Zagrebfest, bez obzira na to što nisu pobijedile: Milioner Zvonka Špišića, Moderato
cantabile Arsena Dedića, Parkovi
Tereze Kesovije, Balada iz predgrađa Hrvoja Hegedušića i druge.
Taj CD sadrži i megahit Ivice Percla Stari Pjer, međunarodnu uspješnicu Đorđa Novkovića, atipični hit
Mile Rupčića Kako sam volio Liču
s pamtljivim refrenom Bila je mlada, ličila na brezu, voljela je Arsena, Gabi i Terezu i izvrsnu pjesmu
Jadranke Stojaković Život je jednosmjerna cesta koju je napisao
Đorđe Balašević i koju bi vjerojatno
vrlo rado u svoje repertoare uvrstili
mnogi heroji americane.
Zagrebfest je bio poligon i za rock–
izvođače, pa su tako 1963. kao
prvi VIS ondje nastupile Bijele strijele s hitom Ti si moje proljeće. Nažalost, ta linija nije zastupljena na
box setu, što znači da nema snimki Grupe 220, Belih vrana ili Korni
grupe. No možda za deset godina
doživimo novi box set koji bi uključivao i CD s raritetima i pjesmama
koje su važne prema nekim drugim osnovama, primjerice snimku
Roberta Funčića i Vesne Vrandečić koji su poslije bili u grupi Xenia ili
prvu snimku Tatjane Matejaš Tajči
Noć od kristala.
Baština Zagrebfesta uistinu je velika i zacijelo bi se mogle iznjedriti i
neke dodatne arhivske kompilacije. Jer šezdeset godina suvremene popularne glazbe pod jednim
okriljem mnogo je više od prigodno obilježenog jubileja.
Iako bi čovjek pomislio da više nemaju ideja
pa onda objavljuju svoje
prve demo snimke, Let
3 je objavljivanjem albuma Leta 2 (razdoblje prije nastanka Leta 3) sjajno dao uvid u nastanak
i esenciju grupe. Prve
snimke nastale su sredinom osamdesetih kad je Let 2 tražio svoje
mjesto pod suncem isključivo putem glazbe
i pjesama bez dodatnih scenskih i medijskih
ekscesa. Ukratko, temeljni zvuk riječkih rokera iz kojeg je naknadno nastala sjajna karijera benda koji je obilježio rock–scenu sljedećih
dvadeset i više godina. Na trenutke vrlo sirov
zvuk i loša produkcija istodobno pruža odličnu sliku talenta Damira Martinovića–Mrleta
kao pjesnika i skladatelja koji je sa Zoranom
Prodanovićem–Prljom stvorio grupu. Upravo
taj odmak od vrhunske produkcije i ‘ispeglanog zvuka’ daje draž ovom izdanju i dokazuje da njihov naknadni uspjeh nije bio slučajan.
Ipak su i Mrle i Prlja došli s iskustvom stečenim u prethodnim grupama (Termiti, odnosno Umjetnici ulice) da bi se pronašli u novom
bendu te ponudili sirovu energiju i rock–zvuk
koji je melodijama, bas–dionicama i tekstualnim pristupom potpuno odskakao od prosjeka tadašnje riječke, hrvatske i jugoslavenske
rock–scene. Jednako je zanimljivo čuti kako
su neke pjesme doživjele promjene u ovih
dvadesetak godina te se, na opće oduševljenje njihove publike, zadržale do danas (Sam
u vodi). Album zatvara pjesma Punjeta, potpuno nova pjesma Leta 3, nastala kombinacijom jedne stare pjesme iz tog doba i prerađenog teksta koji je ubačen u današnje vrijeme i provučen kroz suvremenu produkciju te
predstavlja Let 3 kako danas zvuče. U usporedbi s prvim demo snimkama, početak je bio
čak kreativniji i intrigantniji. Kako god, album je
odličan uvid u djelo grupe Let 3 kad su još bili
mali i zvali se Let 2. (Dubravko Jagatić)
Zabranjeno pušenje
Radovi na cesti
besplatni download
Deseti studijski album Zabranjenog pušenja
objavljen je 10. 10. u 10 sati, i to kao besplatni download dostupan istodobno u svim državama bivše Jugoslavije (na internetskim
stranicama grupe). Potez vrijedan pozornosti
kakav si može dopustiti i
priuštiti samo grupa poput Zabranjenog pušenja. Grupa čija reputacija
već trideset godina skuplja samo pohvale, dok
se njihovi koncerti nerijetko proglašavaju koncertima godine. Četiri godine
od posljednjeg albuma Muzej revolucije, Sejo
Sexon i veselo društvo snimili su jedanaest
novih pjesama koje, kao i do sada, kao i na
prethodnom albumu, najveću težinu imaju u
tekstovima. Sejo nastavlja pričati priče iz naroda u pjesničkoj formi, ističući uglavnom smiješnu stranu života na
ovim prostorima, izrugujući se mentalitetu i dovodeći priče često do apsurda.
Album Radovi na cesti ne nudi ništa što
se od Zabranjenog pušenja nije moglo
očekivati ili, drugim riječima, nastavljaju tamo gdje su stali, na veselje svojih
obožavatelja. Istovremeno, koliko god
su novim pjesmama bez sumnje razveselili svoje poklonike, toliko postupno padaju u masu jednoličnih izvođača, premda je novi album ipak primjetno žešći i gitaristički nabrijaniji od
dosadašnjih. Uz sve poštovanje prema
njima i njihovoj karijeri, zamor se osjeti
bez obzira na energiju i veselje koji na
trenutke pršte iz novih pjesama. Ostaje pitanje je li pametno mijenjati dobitnu
formulu koja ih svih ovih trideset godina
drži na životu, no činjenica jest da je vrijeme da ponude nešto veće i važnije od
pjesama koje će se vrtjeti i voljeti možda do sljedećeg izdanja, a onda otići u
zaborav. (Dubravko Jagatić)
Lovely Quinces
EP No room for us
besplatni download
Dok ovo pišem,
Lovely Quinces,
odnosno
Dunja
Ercegović, već je
odradila turneju po
SAD–u i Kanadi.
Naravno, ne radi se
o nastupima u Carnegiju ili Fillmoreu,
iako bi, da je danas studeni 1971.,
LQ ondje nastupala rame uz rame s
Joni, Carole ili Lindom. EP No room
for us objavljen je u rujnu i predstavlja
početni zamah talentirane kantautorice Lovely Quinces. U sjajnih pet pjesama upoznajemo tužnu, ekstatičnu,
ljubomornu, neraspoloženu, napaljenu, zaljubljenu, nostalgičnu Dunju koja
se ne libi ogoljeti se pred slušateljem i
uvesti ga u svoj svijet. Sve je u zanimljivim aranžmanima, uz pratnju akustične
gitare i decentnih pratećih vokala. Dunjin je glas glumački ekspresivan i dinamičan; ne bih se čudio da je ubrzo
vidimo i na kazališnim daskama ili televizijskim ekranima. Kao opći favoriti
EP–ja, same se nameću Wrong house i Mr lonely boy koje se za uho lijepe već na prvo slušanje. Ostale pjesme
malo su slojevitije, pa zahtijevaju dodatnu pozornost. Nije sramota napisati da
se Lovely Quinces ukrcala na vlak koji
predvode Fleet Foxes, First Aid Kit, Civil
Wars i slični izvođači, no ona je zasjela
u vlastiti vagon i, nastavi li ovako, vrlo će
se brzo javiti novi glazbenici inspirirani
upravo zvukom te studentice iz Splita. Domaća scena singer–songwritera
u sve većem je zamahu i buja, između
ostalog i zbog »mjera štednje”: mnogo
je jeftinije objesiti gitaru i stati pred mikrofon nego okupiti bend i mjesecima
ga uvježbavati. Lovely Quinces izdigla
se iznad svih te debitantskim izdanjem
postavila ljestvicu vrlo visoko, za neke
gotovo i nedostižno. Tijekom posjeta
SAD–u, nastupila je, između ostalog, i
u kultnom njujorškom Cafe Wha. Trebam li napisati da su tamo prve nastupe ostvarili i Bob Dylan i Bruce Springsteen?! (Josip Radić)
Goran Rukavina
Promjene
Aquarius Records
Školovani kontrabasist i bas–gitarist Goran Rukavina najpoznatiji je
kao jazz glazbenik, nekad dugogodišnji član HGM
jazz orkestra Zagreb, ali i suradnik mnogobrojnih
jazz glazbenika, ne
samo svojeg naraštaja. Zato je poznavatelje njegove karijere iznenadio njegov prvi album koji s jazzom ima dodir tek u izboru suradnika, iako su svi
odreda svestrani glazbenici. Radi se o
uvjerljivim izvedbama pop–glazbe, što
je ostvario upravo zahvaljujući njima. To
su njegovi dugogodišnji suradnici: udaraljkaš i saksofonist Saša Wozdecky
koji je ujedno i glazbeni producent i snimatelj, bubnjari Janko Novoselić, Branimir Gazdik ili Žiga Kožar, klavijaturisti
Maasej Kovačević ili Zlatan Došlić, gitaristi Elvis Penava ili Elvis Stanić, trubači
Antonio Geček i Zvonimir Bajević, saksofonisti Mario Bočić ili Miha Hawlina,
trombonist Luka Žužić, pjevačica Danijela Večerinović i violinistica Mojca Rukavina. Rukavina je autor svih skladbi
i tekstova te većine aranžmana, a kao
aranžeri sudjelovali su i Luka Žužić i
Zlatan Došlić. Osim što svira bas–gitaru i kontrabas, Rukavina i pjeva. U njegovu pjevačku vještinu dosad smo se
imali priliku uvjeriti tek u rijetkim situacijama, primjerice kad bi ga Boško Petrović u kasne noćne sate u B. P. Clubu
nagovorio da otpjeva nešto u stilu Deana Martina. No ovo je nešto posve drugo — autorski tekstovi na hrvatskom u
posve drukčijem, pop–idiomu, tek povremeno začinjeni rockom ili funkom.
(Davor Hrvoj)
Waveform
Dim Sum
Croatia Records
Nakon
albuma
Waveform iz 2009.,
objavljenog
za
Aquarius Records,
splitski je sastav
Waveform objavio i
drugi, ali za Croatia
Records. U međuvremenu dogodile su se neznatne
promjene u postavi
— bas–gitarista Nenu Miškeca zamijenio je Ante Jurinović, a saksofonist Dra-
žen Bogdanović ovom prigodom svira
tek kao gost u dvije skladbe. Ostali su
članovi: gitarist Miro Alduk, klavijaturist Ivan Božičević i bubnjar Jan Ivelić.
U dvije izvedbe pridružuje im se klavijaturist Kristijan Terzić, jedan od rijetkih hrvatskih glazbenika koji vodi fusion sastav. Naime, upravo je on svirač
koji se sjajno uklapa u glazbeni koncept
Waveforma koji opisuje spoj jazz i rock
glazbe. I na ovom CD–u Alduk je najzastupljeniji autor, a doprinos dvjema
skladbama dao je i Božičević. Riječ je
o djelima u kojima se pozivaju na žanr
pokrenut početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ali svježe i primjereno današnjem glazbenom trenutku. U dobro osmišljenoj glazbenoj priči,
s glavom i repom, izmjenjuju se lijepe
teme i vješta sola, elektronika i akustika, brza tempa i balade, furiozne i smirene izvedbe, sve u cilju kreiranja zanimljivog i uzbudljivog glazbenog ostvarenja. (Davor Hrvoj)
Jazz ExTempore
East & West
33Jazz Records
Ovogodišnji projekt Jazz ExTempore održan od 3.
do 5. studenoga
2013. u Opatiji u
organizaciji udruge Liburnia Jazz,
multiinstrumentalista Elvisa Stanića, potvrdio je vrijednost te manifestacije koja već godinama oduševljava liburnijsku publiku, ali i glazbenike.
Glazbene radionice članova sastava
Zawinul Legacy, ali i završni koncert na
kojem su im se pridružili Stanić i pjevačica Alba Nacinovich, bili su prava poslastica. Nekoliko dana prije Stanić se
vratio s britanske promotivne turneje
albuma East & West koji je sa sastavom Jazz ExTempore snimio u Londonu. Radi se o postavi koja se u Opatiji
okupila 2008. godine i već 2009. snimila CD Round Trip te nastavila s turnejama. Uz Stanića, koji na tom, njihovu drugom CD–u svira akustične i
električne gitare, harmoniku, klavijature, orgulje i mandolinu, u postavi su britanska pijanistica Andrea Vicari, nizozemski kontrabasist Rico de Jeer i bugarski bubnjar Hristo Jotsov. Stanićeve skladbe Breakout i Harvard Street,
kao i njegova obrada narodne Ivan Klakar, savršeno se uklapaju u glazbeni
izraz sastava koji je posvećen proučavanju i spajanju glazbe svijeta, uz isticanje etničkih utjecaja svakog od članova. Bez obzira na to što ih ne izvodi sa stalnim suradnicima, Stanićeve
skladbe i u ovom kontekstu odražavaju njegovu osobnost i prepoznatljiv
skladateljski nagon. Osim što promiču
hrvatsku glazbu u svijetu, te su izvedbe i dokaz da je njegova glazba univerzalna, bliska bilo kojem podneblju.
(Davor Hrvoj)
IZDAVAČI
Hrvat­­­­­­­­­sko društvo
skladate­­­­­­­­­­­­­lja, Zagreb,
Berislavićeva 9,
Cantus d.o.o., Zagreb,
Baruna Trenka 5
ZA IZDAVAČE
Antun Tomislav Šaban
Mirjana Matić
UREDNIŠTVO
Darko Bakić
Marina Ferić Jančić
Milan Majerović-Stilinović
Siniša Škarica
Jana Haluza
(glavna urednica)
LEKTURA
Rosanda Tometić
FOTOGRAFIJA
Anastazija Vržina
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
Svečano izdanje u čast 60. obljetnice našeg najstarijeg festivala urbanog
estradnog zvuka
GRAFIČKO
OBLIKOVANJE
Luka Gusić
TISAK
Studio Flyer,
Aleja Seljačke bune 7a
10090 Zagreb
E–mail: [email protected]
cijena: 22 kuna
(za članove HDS–a
besplatno)
ISSN 1330–4747
CJENIK OGLASA
ZA CANTUS
1/1 CIJELA STRANICA
6.000,00 kn
1/2 STRANICE
3.000,00 kn
1/3 STRANICE
2.000,00 kn
1/4 STRANICE
1.500,00 kn
Cijene oglasa izražene su
bez PDV–a
i ne uključuju dizajn oglasa
Oglasi na vanjskom ovitku
novina navedenih formata
naplaćuju se dodatnih 30%
od izražene cijene
Dodatne informacije
o smještaju oglasa,
posebnim formatima te
pogodnostima uputiti na
[email protected]
67
BROJ 183/184, PROSINAC 2013.
61.
festi
val
18 . 1 . 2 01 4r.eb
ag
Z
r
a
t
n
e
C
t
HY PO Even
n
la
e
B
o
n
e
N
o
im
s
s
a
M
vanna
a
i
n
o
l
o
C
t
s
o
n
s
a
p
o
a
ć
p
O
ić
v
o
k
v
o
N
is
r
o
B
d
e
Leteći odr
ević
č
n
o
R
i
r
a
H
a
r
e
Ž
&
a
l
o
Š
a
Antonij
r
e
n
c
u
R
a
n
A
&
n
a
r
a
Goran K
ki
s
v
o
m
i
h
a
R
n
Kristija
vel
a
P
a
l
o
N
Mario Huljev
no
ti
a
lm
a
D
i
N
e
a
tr
Adas
Belfast food
Sponzor:
eventim.hr
u
av
st
su
m
no
aj
od
pr
u
e
ic
zn
la
U
68
60 ZGBF cantus oglas 1-1.indd 2
12/16/13 9:00 AM
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
16
File Size
5 882 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content