Izbori u „bosanskom loncu“ Tijana Dmitrović, Ivan Lovrenović, Žarko Papić Inicijativa za bolju i humaniju inkluziju Sarajevo, oktobar 2014. 1 1. Ima li dna propadanju BiH? U periodu od prethodnih opštih izbora 2010. godine BiH se politički, ekonomski i socijalno „koprcala“ u krizi tonući sve dublje. Beskrajne politikantske manipulacije sa stalnim promjenama „koalicija“ na vlasti dirigovali su čelnici SDP-a. Zastoj u procesu EU integracija bio je potpun, sa direktnim posljedicama na finansijsku podršku EU zemlji. U tim uslovima nije se mogao riješiti nijedan od realnih ekonomskih i socijalnih problema. Siromaštvo je raslo i može se procijeniti da je doseglo 27% stanovništva ispod apsolutne linije siromaštva, što je oko 1.000.000 stanovnika. Realni BDP BiH u 2013. je bio manji nego 2008. godine. Ubrzano je rastao spoljni i unutrašnji dug, čime se finansira nesrazmjerno velika javna potrošnja (samo plate i materijalni troškovi u javnom sektoru čine oko 20% BDP-a BiH). Nezadovoljstvo stanovništva je raslo, da bi u februaru 2014. dovelo do masovnih protesta građana u velikim gradovima. Veoma sofisticirane sistemske manipulacije vladajućih partija su „amortizovale“ socijalni bunt, insistirajući na nasilju te preuzimajući, formalno, retoriku protesta.1 Poplave iz maja 2014. pokazale su potpunu nesposobnost vlasti da efikasno interveniše i značajno su uticale na pad BDP-a i porast siromaštva u BiH u 2014. U tim uslovima bilo je logično očekivati izborni poraz vladajućih partija te ozbiljne promjene na političkoj sceni u BiH. U složenoj strukturi države nisu se mogle očekivati dramatično pozitivne promjene već samo „početak početka promjena.“ Zašto se to nije desilo? 2. Predizborni „programi“ i kampanje – iz šupljeg u prazno Predizborne programe vodećih partija karakterišu formalizmi i neobaveznost u ciljevima koji su, po pravilu, uopšteni. Ako i postoje kvantifikacije ciljeva, onda su one propagandistički nerealne (npr. 100.000 novih radnih mjesta). Primjetna je kontradiktornost u ekonomskim programima koji često „lijevi centar“ vide kao nemoguću kombinaciju neoliberalne i komandne ekonomije sa naglašenom ulogom države. Kada je riječ o velikim političkim temama, na primjer promjenama Ustava ili Izbornog zakona BiH, koncepti su suprotstavljeni - od onih koji vuku na centralizam i unitarizam do onih koji idu od decentralizacije do separatizma u nekom od oblika. Vladajućim partijama je jasno da programe (posebno one koji imaju više tomova i stotina stranica) niko ne čita niti ih ozbiljno shvata. Zato se valjda u opšteprihvaćenom žargonu riječ „programi“ skoro i ne spominje, govori se o „obećanjima“ („ludom radovanja“, što bi narod rekao). Same kampanje su takođe bile formalne, izgleda da niko nije očekivao da će one imati veliki uticaj. Dominirala je kritika „onih drugih“, po mnogo čemu su bile prljave, a o pozitivnim programima skoro da nije bilo riječi (sem u obliku „obećanja“). Kampanje je karakterisala i parafraza nerodne uzrečice „ko o čemu, političari o borbi protiv korupcije“. Može se ocijeniti da su se stvarne kampanje zasnivale na nevidljivim aktivnostima osiguravanja glasova iz javnog sektora te vidljivom akcentu na nacionalnim i religijskim pitanjima. To je, nažalost, dalo dobre rezultate za nacionalne i, do tada, vladajuće partije. 1 Vidi: Kazaz, E. Papić, Ž. Dmitrović, T. „Politička, ekonomska i socijalna kriza u BiH 2014/2015: Protesti u BiH – Čemu vodi vlast „gušenjem“ zahtjeva i energije građana?“. IBHI, juni 2014. 2 3. Šta se desilo na izborima 12. oktobra? Postoji opšti konsenzus da bilo kakva značajna politička promjena zavisi od velike izlaznosti građana na izbore. Politička promjena bi značila smjenu vladajućih političkih partija. Kako bi se razumio problem, potrebno je osmotriti „realni“ politički sistem u BiH, prirodu i strukturu vladajućih partija. Jednostavno rečeno, to nisu političke organizacije u uobičajenom demokratskom smislu, nemaju definisane programe, koncepte i političku orijentaciju. Bolje bi se uklopile u definiciju interesnih grupa koje su organizovane slično kao karteli sa „kumom“ koji autokratski vlada „svojom partijom“. Nakon izbora, političke stranke dijele „izborni kolač“, dijele upravljačke pozicije na različitim nivoima vlada, javnih kompanija, itd. (kojih je oko 25.000). U drugoj rundi ta podjela se odražava kroz zapošljavanje „partijskih vojnika“ na različitim pozicijama, od službenika do vozača. Javni sektor u BiH (administracija, obrazovanje, zdravstvo) zapošljava oko 194.000 osoba, javne kompanije (od opštinskog do svih drugih nivoa) upošljavaju oko 38.000 osoba, što zajedno čini oko 232.000 uposlenika/glasača. Veliki dio njih je glasao za trenutno vladajuće stranke, ne zbog dobrih političkih programa, nego zbog toga što su im dale zaposlenje koje ne bi voljeli da izgube ako „neki novi“ dođu na vlast. Naravno, oni su uticali i na glasanje svojih porodica i prijatelja. Ako razmotrimo i značajan broj privatnih firmi koje rade za kompanije u javnom sektoru, približavamo se broju od milion glasova koji čine najveći dio „odbrambenog zida“ trenutno vladajućih stranaka. Uobičajena izlaznost na izbore u BiH je oko 55% svih registrovanih glasača. To uključuje i već opisanu „partijsku vojsku“. Prema tome, vladajuće stranke mogu da računaju na to da će se njihovo učešće u vlasti samo blago smanjiti ili povećati. Od registrovanih birača u BiH (njih 3.278.908) 55% je 1.803.399 birača. Dakle, manjina je van uposlenih u javnom sektoru i od njih zavisnih. Da bi se postigla ozbiljna promjena, oko 65% svih registrovanih glasača u BiH moralo je glasati na izborima: mladi, siromašni i nezaposleni. U tom slučaju bi glasalo 2.131.290 birača te bi većina bila van javnog sektora. Na izborima 12. oktobra 2014. izašlo je oko 54% glasača, manje nego 2010. godine, što znači da su biračkim tijelima dominirali „ovisnici“ o javnom sektoru. To je bio preduslov za pobjedu vladajućih partija. Samo je SDP BiH izgubio 2/3 svog biračkog tijela, što se moglo i očekivati s obzirom na prozirne manipulacije „koalicijama“ i ogoljenu borbu za fotelje. 4. Šta je istina? Istina je ono što niko ne želi da čuje Među komentarima i analizama ishoda izbora 2014. pojavljuje se, u raznim varijacijama, jedno kritičko promišljanje naročito karakteristično za autore lijeve orijentacije s naglašenim antinacionalističkim diskursom (i, može se reći, tradicionalno sklone SDP-u BiH), koje isijava neprikrivenu ljutnju na birače, na „narod“, koji je, eto, ponovo glasao za „vlastite grobare“. Nešto uljuđenija varijanta toga stajališta, pak, govori kako su, da bi se to promijenilo, „potrebna desetljeća rada u obrazovnom sustavu i kulturi, jak lijevi pokret i potpuno sekulariziranje društva koje će odstraniti religijske zajednice iz javnih institucija i s mjesta na kojima se odlučuje o budućnosti zemlje“. Krajnje logičke konzekvencije prigovora i žalopojki ovoga tipa mogle bi se ovako izraziti: treba promijeniti narod, ovaj koji imamo nije politički dorastao niti je svjestan vlastitih potreba i interesa, a sredstva kojima bi se to postiglo jesu neka vrst pedagoško-ideološkoga inženjeringa na dugu stazu i korjenita promjena karaktera i fizionomije društva. Ako i zanemarimo prosvjetiteljsku aroganciju kojom je obojen ovaj diskurs i zadržimo se samo na hladnoj analitičkoj prosudbi, u njemu je nemoguće ne primijetiti dva krupna paradoksa koji ga čine sociopolitički i analitički neupotrebljivim. Kod prvoga paradoksa radi se o logički zatvorenom krugu: da bi se pojavila i postala djelotvornom društveno-politička snaga koja bi bila nosilac ovoga „plemenitog inženjeringa“ kao sredstva za 3 preobrazbu naroda, ona bi morala izrasti iz tog istoga naroda i biti politički inaugurirana njegovim glasovima, kao autentični izraz njegove volje. Ali, kako to od njega očekivati kad on, eto, više voli „vlastite grobare“! Druga mogućnost je nametanje, bilo nekom vrstom revolucionarnoga prevrata i uzimanja vlasti od strane samoproglašenog revolucionarno-prosvjetiteljskog subjekta, bilo intervencijom „stranog faktora“. Da je i jedno i drugo iluzorno i nemoguće, odnosno iskustveno i povijesno kompromitirano i neprihvatljivo, valjda bi danas trebalo biti jasno svakome. Drugi paradoks odvodi nas u malu historijsku reminiscenciju. Od 1945. do prvih višestranačkih izbora 1990. u Jugoslaviji je na djelu bila upravo onakva praksa kakvu zaziva gore citirani autor: „desetljeća rada u obrazovnom sustavu i kulturi, jak lijevi pokret i potpuno sekulariziranje društva koje će odstraniti religijske zajednice iz javnih institucija i s mjesta na kojima se odlučuje o budućnosti zemlje“. Dakle, manje-više cijele su tri generacije, kroz gotovo pola stoljeća, pedagoški, ideološki, politički, vrednosno formirane u tom lijevom prosvjetiteljsko-emancipatorskom sistemu (nota bene, nedemokratskom i monističkom, nametnutom revolucionarnim putom). Najmlađi glasači na izborima 1990. rođeni su 1972. godine, u doba punoga procvata tog sistema, te su u obrazovno-civilizacijskom i ideološko-političkom pogledu oblikovani potpuno u njegovim koordinatama. A dobro je poznato što se dogodilo, kako su pripadnici svih tih generacija u Bosni i Hercegovini (uostalom, i u cijeloj Jugoslaviji) izabrali, kada su 1990. godine po prvi put nakon svih tih desetljeća dobili priliku da biraju između dojučerašnjih „emancipatora“ (sada nominalno reformiranih komunista) i nacionalista snažno spregnutih s „pripadajućim“ vjerskim zajednicama! Zbog njihove eklatantnosti, uvijek je svrsishodno podsjetiti na te brojke i procente. Po popisu stanovništva koji je proveden 1991. (nepunu godinu dana nakon izbora) u Bosni i Hercegovini je živjelo 4,377.033 stanovnika, od toga Muslimana 1,898.963 (43,3847 %), Srba 1,365.093 (31,1876 %), Hrvata 759.906 (17,3612 %), te Jugoslavena 242.032 (5,5296 %) i Bosanaca 10.727 (0,2451 %). Za izbore 1990. bilo je upisano 3.033.921 građana s pravom glasa. Izlaznost bila je ogromna: 77,5% za Vijeće građana i 81,6% za Vijeće općina. Trijumf nacionalnih stranaka, muslimanske, srpske i hrvatske (koje do tada nisu imale nikakvu političku ni parlamentarnu tradiciju, niti su imale kakav suvisao politički, ekonomski, razvojni program) bio je potpun, i pojedinačno i u trojnoj koaliciji. K tomu, vjerno je odražavao brojčanu i procentualnu realnost triju nacionalnih zajednica u Bosni i Hercegovini. Ukupno, SDA je osvojila 35,85 % glasova ili 86 poslanika, SDS 30% glasova ili 72 poslanika, HDZ 18,35% glasova ili 44 poslanika, dok je sedam ostalih parlamentarnih stranaka zajedno osvojilo 15,8% glasova ili 24 poslanika. U Vijeću građana nacionalne stranke zajedno osvojile su 75% mandata, a u Vijeću općina čak 95% mandata. O uzrocima i razlozima takvoga ishoda izbora 1990. ispisane su hiljade stranica analiza, nalaza i tumačenja, opisa tadašnjega političkog i socijalnog konteksta i klime, i nema potrebe ponavljati ih. No, valja apostrofirati jedan psihopolitički (P. Sloterdijk) moment, koji je u Bosni i Hercegovini, uza sve druge i drukčije motive glasačkih odluka, često presudan, a u svim tim analizama mu se poklanja najmanja pažnja. Riječ je o činjenici koja je notorna, ali koja se rado ignorira, naročito u krugu gorespomenutih tumača koji se uvijek iznova iščuđavaju kako je moguće da „narod glasa za vlastite grobare“. Ta činjenica spada u red onih koje historičari i kulturolozi poznaju pod pojmom procesa dugoga trajanja, a možemo ju nazvati bazičnom strukturom bosanskohercegovačkoga društva, i sastoji se u višestoljetnom, transhistorijskom su-postojanju triju etnoreligijskih zajednica, koje su – što je od ogromne važnosti – u moderno doba, a osobito oštro diferencirano i jasno od rata 1992-95, definitivno oblikovane kao političke nacije. Taj amalgam – spregnutost političkoga i religijskoga kolektivnog i to u tri paralelna varijeteta koji dijele isti zemaljsko-državni prostor – historijska je konstanta Bosne i Hercegovine, 4 koja, kako vidimo, svoju psihopolitičku snagu nije nimalo izgubila ni u modernitetu XX stoljeća, pa ni u ideološkoj „retorti“ polustoljetnoga internacionalističkog i ateističkog sistema i režima. Zatim je došao krvavi rat 1992-95, koji je vođen pod naglašeno etnoreligijskim izgovorima i parolama, a za njim dejtonsko uređenje države koje je ustavnopolitički i administrativno institucionaliziralo i okamenilo etnički ratio. A sve se to smješta i u svjetski kontekst početka XXI stoljeća, koji globalno uzevši karakterizira kolaps lijevih ideologija i „crvenoga imperija“ te svojevrsni comeback religijsko-političkoga faktora: neposustali američki imperijalizam, nemoć i nedostatak političkog identiteta Evropske unije, strašna drama muslimanskoga svijeta, novi zapleti na Istoku (Rusija, Ukrajina...), na pomolu nova verzija hladnoga rata Istoka i Zapada, itd, itsl. Ovdje je umjesno osvijetliti jednu inače rijetko uočavanu pojavu, na prvi pogled paradoksalnu, da je prethodni političko-ideološki sistem u sebi dobrim dijelom sačuvao podlogu vjerničkoga i podaničkog mentaliteta, koji uvijek iznova priželjkuje autoritet umjesto slobodnoga građanina. Deklarativno odbacujuću vjeru, pojedinac u tom sistemu zapravo nije pristupao nikakvom uistinu sekulariziranom i demokratiziranom društvu, nego je, praktično, jednu vjeru zamjenjivao drugom. Taj sistem, osobito u svojoj prvoj epohi (ali strogo gledajući i do samoga svog kraja) u jednom specifičnom smislu i sam je bio religiozni, ili barem parareligiozni sistem. On, doduše, jest odbacio stare religije/etnokonfesije a njihove institucije radikalno lišio moći i odvojio od države, ali je napravio novi savez između vlasti, države i ideologije, koja je praktično funkcionirala kao državna religija, s komunističkom partijom kao „crkvom” te ideologije. O sekularizaciji u evropskom smislu tu nije moglo biti ni govora, jer takva sekularizacija znači, prije svega, razvoj tolerancije, emancipaciju individue, pluralizam mišljenja i svjetonazora, postojanje građanskoga života između države i religijske institucije, oslobađanje i osamostaljivanje državnih, društvenih, znanstvenih, obrazovnih i kulturnih ustanova i djelatnosti od utjecaja struktura u čijim je rukama moć u kombinaciji vlasti i ideologije. Na taj način je sistem sačuvao konzerviranom strukturu vjerničkoga mentaliteta, i to favorizirajući njegove lošije psihološke, moralne i socijalne komponente: ketman, kolektivizam, podaništvo, vjerovanje iz straha, prazni ritualizam, obavezu javnog deklariranja „vjere”... Moglo bi se, barem kao radna hipoteza, i time objasniti masovna pojava da je nakon odlaska komunističkoga sistema u Bosni i Hercegovini najedanput nestalo ateista i religiozno indiferentnih, a javna se scena dupkom napunila deklariranim vjernicima! Takav oblik vjerništva i ispovijedanja vjere zasniva se na strahu a ne na „ljubavi prema bogu”, na interesu a ne na istini, na ustoličavanju autoriteta vlasti i podanika a ne slobodnoga građanina. U takvom kontekstu neminovno se u Bosni i Hercegovini obnavlja i stupa na scenu još jedna historijska psihopolitička konstanta. Na literaran način ingeniozno ju je opisao Andrić u Travničkoj hronici, na usta mladoga Francuza Defosea, kad govori o bosanskim „vjerama“: „Kako je mogućno da se ova zemlja smiri i sredi i da primi bar onoliko civilizacije koliko njeni najbliži susedi imaju, kad je narod u njoj podvojen kao nigde u Evropi? Četiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi živite pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnog života daleko, u tuđem svetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki, Jerusalimu ili sam bog zna gde, samo ne onde gde se rađa i umire. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od tri ostale vere, a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih je od netrpeljivosti načinila najveću vrlinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca.“ A suvremeni bosanskohercegovački historičar S. Džaja o istome fenomenu piše još 1982. godine ovako: „U bosansko su se tlo (u XVI stoljeću – op. a.) već 5 duboko spustili obronci triju velikih civilizacija Mediterana: zapadnoevropski u formi katolicizma, bizantski u formi pravoslavlja i islamski u formi osmanske države. Ova nam je činjenica do banalnosti poznata, ali ne i sve posljedice koje su proistekle iz tog povijesnog sklopa i na kojima je izgrađen naš današnji zajednički i posebni identitet. Naime, identitet svih nas, koji smo rođeni u ovoj zemlji, vrlo je dijalektičan. Svi smo mi Bosanci, ali je naše bosanstvo više varijabla negoli konstanta, s obzirom na našu civilizacijsku pripadnost. Mislim da uzroke tome fenomenu treba tražiti prije svega u činjenici da su sve tri civilizacije u Bosni unesene izrazito političkim putem i u razmjerno brzom tempu (...), i da su Bosanci svih triju varijanata ostali u trajnom višestrukom kontaktu i sponama sa svojim izvanbosanskim duhovnim i političkim središtima.“ Sve ovo govori da je za razumijevanje i tumačenje ponašanja birača, koje se često naziva „iracionalnim“ i „nerazumnim“, nedovoljna prizemna logika i socijalni determinizam („gladni i izvarani, a glasaju za iste“), te da je u produbljenijim analitičkim uvidima potrebno imati na umu psihopolitičke osnove takvoga ponašanja. Prosvjetiteljska i lijevo-građanska arogancija, pak, najslabiji je analitički alat u ovome poslu, jer ona ne operira sa stvarnošću kakva jest i s narodom kakav jest, nego s vlastitim priželjkivanjima i iluzijama. Slikovito govoreći, kada se prije izbora na ulicama Sarajeva naslušate žestokih grdnji na adresu SDA i Bakira Izetbegovića od građana koji u neku ruku mogu predstavljati relevantan „uzorak“ (taksisti, trgovci, pijačni prodavači, prolaznici, „majstori raznih zanata“ što vam ulaze u kuću...), a kada se na izborima, vjerojatno i glasovima tih istih građana, SDA i Izetbegović trijumfalno vrate na političku scenu, umjesto da se okomimo na te birače kao „licemjere“ i „nedorasle“, politički „shizofrene“, bilo bi korisnije i tačnije pokušati razumjeti njihov postupak pred glasačkom kutijom kao refleks duboke neizvjesnosti i nesigurnosti, kao izraz potrebe za identifikacijom koja daleko nadilazi konkretne životne okolnosti i prizemnu logiku socijalne svakodnevnice. Sličan obrazac vrijedi i za birače iz drugih nacionalnih zajednice, s tim da svaka od njih ima vlastite specifičnosti, i ne mogu se mehanički izjednačavati. Postoji, ipak, stanovita razlika između Federacije BiH i Republike Srpske; u potonjoj se birači ne moraju opredjeljivati po nacionalnoj osnovi jer su sve stranke i svi kandidati jednako nacionalno „pravovjerni“, pa je tu riječ o čistoj političkointeresnoj borbi i natjecanju. Ovo je, u stvari, razlika u vrsti političkoga života između dvaju entiteta. Republika Srpska je u nacionalnom smislu homogena, gotovo sasvim jednonacionalna, u administrativnom pogledu ustrojena unitarno i centralistički, i to su okolnosti koje više pogoduju pojavi političkoga pluralizma, nego što je to moguće u višenacionalnoj i kantonalno ustrojenoj Federaciji BiH, u kojoj, k tome, još uvijek nije politički produktivno riješena i smirena bošnjačkohrvatska tenzija. 5. Šta će biti, biće Relativni pobjednici izbora su SDA (Stranka demokratske akcije), SNSD (Savez nezavisnih socijaldemokrata) i HDZ (Hrvatska demokratska zajednica), značajan napredak su ostvarili DF (Demokratska fronta) i SBB (stranka za bolju budućnost), SDP (Socijaldemokratska partija) BiH je teško poražen a ni SBiH (Stranka za BiH)nije bolje prošla. U opštem smislu, veliki povratak nacionalnih stranaka znači „desno skretanje“ političkog spektra u BiH. Istorija, nažalost, pokazuje redovnost te pojave jačanja desnice kada raste siromaštvo i besperspektivnost, a ne postoji stvarna socijaldemokratija ili alternativa lijevog centra. Počinju pregovori oko budućih koalicija, uz opšte zaklinjanje da stabilnu vlast treba što prije formirati. Ovdje riječ stabilnost treba uslovno shvatiti, uglavnom se misli na matematičku stabilnost, tj. većinu u parlamentima koju obezbjeđuje koalicija nezavisno od programskih razlika između njenih članica. Prihvaćena je ideja da relativni pobjednici (SDA, SNSD i HDZ) trebaju da formiraju koaliciju na što 6 više nivoa vlasti. U prilog tome navodi se da one imaju puni legalitet i legitimitet u svojim nacijama te će se lakše dogovoriti oko važnih pitanja. Bilo bi lijepo da je moguće. Takva, moguća, matematička koalicija u troglavlju SDA-HDZ-SNSD teško će se moći usaglasiti oko bilo čega, na primjer reforme FBiH. Već poslije objave zvaničnih rezultata sve su razlike javno „varničile“ te dovele u pitanje ne samo koaliciju nego i mogućnost bilo kakvog jedinstvenog pristupa. Sa druge strane, formiranjem te koalicije, posebno u FBiH, došlo bi do jasne slike šta je pozicija a šta opozicija. U FBiH će situacija biti veoma kompleksna – nedostaje treći koalicioni partner jer SDA i HDZ same ne mogu obezbijediti većinu u Parlamentu FBiH. DF i SBB se drže po strani, SBB neće sa SDA a DF neće bez SBB, dok ne bi ni sa HDZ-om. S obzirom na beskonačne mogućnosti manipulacije i guranja sopstvenih materijalnih interesa, niko se ne bi trebao čuditi ako u FBiH taj treći partner bude SDP sa svojim novim rukovodstvom (Lagumdžija poslije Lagumdžije). Interes je očit, njima treba bar dio od 2.500 – 3.000 rukovodećih pozicija koje pripadaju SDP-u, a „zbrzavanje“ vanrednog kongresa treba omogućiti da se SDP sa novim/starim rukovodstvom uključi u pregovore. U Republici Srpskoj, vladajući SNSD je izgubio podršku značajnog dijela biračkog tijela i sa svojom koalicijom ima veoma tijesnu većinu u Narodnoj skupštini RS, uz „tuđeg“ člana Predsjedništva BiH – Mladena Ivanića (PDP – Partija demokratskog progresa). Slabljenje opozicije tjeraće je na kompromise (što je dobro) i saveze sa partijama van RS (što može da bude rizično i destabilizirajuće, čak i u matematičkom smislu). U narednom, postizbornom periodu u BiH sve je moguće. Već smo se nagledali „neprincipijelnih koalicija“ i borbe kartela koji se lažno predstavljaju kao „političke partije“ za moć i javne resurse. Istovremeno, to znači da se ne može očekivati stabilan oporavak bh. ekonomske i socijalne situacije. Šta se može očekivati? Proces formiranja vlasti (konstituisanje parlamenata i izbor izvršne vlasti) trajaće mnogo duže nego što se želi i čini s obzirom na pobjedničko troglavlje. Niti u idealnim uslovima vlast se neće formirati za 6 mjeseci što je, koliko loše, toliko bolje od formiranja vlasti poslije izbora 2010. Dotle će se vlade u tehničkom mandatu baviti podjelom izbornog plijena (nezavisno od činjenice da je skoro polovina Vlade FBiH tek izašla iz pritvora ili su protiv njih u toku krivični postupci), a institucionalni haos će se nastaviti. Socijalne tenzije će rasti, revolt i bijes gađana će „eksplodirati“, vjerovatno već u proljeće 2015. Ti protesti ne mogu a da ne budu nasilni što je, koliko god bilo loše, logična posljedica nasilja koje političke elite vrše nad svojim „podanicima“. Pitanje je hoće li ti protesti postati demonstracije, da li će sa punom energijom socijalnog bunta te odbrambenim sposobnostima protiv provokatora i politikantskih manipulacija pokazati da vlast nema legitimitet. Dakle, nije pitanje hoće li demonstracija biti i kada će biti, pitanje je hoće li biti dovoljno snažne da iznude vanredne izbore. Osnovni zahtjev demonstracija i pametno rješenje za sve bi bilo stvaranje zakonskih mogućnosti za raspisivanje vanrednih izbora zajedno sa lokalnim 2016. godine. Ovaj dokument je jedan od rezultata projekta „Uticaj na politike socijalnog uključivanja u BiH“ koji podržava Open Society Foundations. Posebno se zahvaljujemo članovima Savjetodavnog odbora IBHI-ja: Sinanu Aliću, Svetlani Cenić, Enveru Kazazu i Miletu Lasiću na izuzetno korisnim idejama i savjetima. Sadržaj dokumenta je odgovornost autora. 7