INTERVJU: Stipe Božić INTERVJUIRALA: Ivana Vuković 13. svibnja 2013. godine Rekli ste za Everest da je planina na kojoj ste doživjeli svoje najsretnije, ali i najtužnije trenutke života. To je zato što sam kada sam odlazio tamo išao kao outsider. Niko nije računao da ću se popeti, a nisam ni ja gajio pretjerane iluzije. E onda kad sam se popeo, to je za mene bila ekstaza veselja, sreće i suza radosnica. Jer u to vrijeme mi smo se popeli po zapadnom grebenu, po kojem se nitko prije nije mogao popeti, a bilo je pokušaja. Ni poslije se nitko više nije popeo. Bilo je dvadeset pokušaja nakon našega, a bilo je i nesreća. I našao sam se na vrhu, na krovu svijeta. Osamdesetčetvrti čovjek, čini mi se. To je zaista bio uspjeh kojeg nikako nisam mogao očekivati. A osim toga, to je bio san mnogih mojih prijatelja, koji su se bavili alpinizmom. Oni su godinama prije mene pokušavali otići malo dalje, recimo u Ande. O Himalajama nisu mogli ni misliti jer je to tada za njih bilo predaleko. I kada sam ja sve to doživio u tih par minuta, zaista sam se osjećao veličanstveno. Svejedno sam tada morao biti oprezan jer vrh je samo pola utakmice, prvo poluvrijeme. Ono drugo poluvrijeme koje nas čeka, silaz, često je mnogo dramatičnije i opasnije. To je zato jer smo nakon vrha umorniji i u drugom dijelu dana vrijeme se kvari. Osim toga, čovjek nije anatomski baš dobro građen za silaske. Jer oči su mu tu gore i kad gleda dolje u dubinu te bira put - to mu je malo nezgodnije. Zato smo u silasku bili prisiljeni zanoćiti jednu noć na otvorenom. To mi zovemo bivak, kada se noći bez opreme za spavanje na otvorenom. Bivakirati na 8300 metara nadmorske visine u to vrijeme se smatralo nemogućim. Malo ih je do tada preživjelo. Možda jedan ili dva čovjeka. Bilo je slabo vrijeme i noć, međutim mi smo to uspjeli. Preživjeli smo. Ali, sutradan, kad smo nas trojica, Stane Belak Šrauf iz Slovenije, Ang Phu iz Nepala i ja, nastavili silaziti te kad smo zapravo došli na lakši teren gdje smo susreli prijatelje što su nam došli pomoći iz nižeg logora, Ang Phu se okliznuo. Pao je na leđa pri čemu mu je odmah ispao cepin i nije se uspio zaustavit. Pao je nekih 2000 metara niže na ledenjak Rongbuk i poginuo. To je srušilo sve ono što sam prije, kao u nekoj euforiji ili pijanstvu od uspjeha, osjećao. Sve se odjedanput srušilo i više mi nikakav uspjeh nije bio važan. Takvi su me događaji kasnije uglavnom pratili na svim velikim vrhovima Himalaja. I onda sam spoznao da nikakav uspjeh nije važan naspram takve tragedije. I zato smatram da je to i zlosretna planina i zlosretni vrh za mene. Čitala sam da ste s njegovom obitelji ostali u kontaktu. Jest, Ang Phu je imao sina, mislim da je tada bio star tri godine, i naravno da smo ostali u kontaktu. Svaki put kad bih dolazio u dolinu Khumbu ispod Everesta, a bio sam dosta puta, susretao sam se s njegovom obitelji. Pa onda, dok su mu mama i otac bili živi i njih smo posjećivali. Njegovog sina Mingmu ja i prijatelj Viki Grošelj pomagali smo u njegovom školovanju. On je išao na školovanje u Indiju za budističkog svećenika i završio je visoke škole. Sada je on čak i profesor, učitelj budizma. Dolazio je i ovdje u Split, a bio je u ovom muzeju također. Super. Zove se Mingma Norbu. Njegov otac je, kao što rekoh, bio Šerpa Ang Phu. Mingma je trenutno učitelj u jednoj školi u Nepalu gdje predaje budizam. A recite, u koliko ste onda ukupno navrata Vi bili članom ekspedicija na Himalaje? Pa u ovom dijelu nepalskih Himalaja sam bio više od 20 puta. Bio sam još i u pakistanskom dijelu što se zove Karakorum, to je nastavak gorskog lanca Himalaja na kojega se još zapadnije nastavlja Hindukush. Znači, u Himalajama sam bio više od 20 puta i u Karakorumu 6 puta te jednom u Hindukushu. Tako da ovaj nepalski i tibetanski dio Himalaja, od 1 najistočnijeg „osamtisućnjaka“ Kangchenjunge, preko Everesta, Lhotsea pa sve ovamo do Annapurne i Dhaulagirija vrlo dobro poznam, skoro kao ove naše planine tu kod nas, recimo Biokovo i Velebit. Znači, od '79. godine ste čest gost na Himalajama. 1975. godine sam prvi put išao u Hindukush, kako smo već rekli, najzapadnije veliko azijsko gorje, u Afganistanu. Tamo, na granici Afganistana i Pakistana, penjali smo se na najviši afganistanski vrh, Noshaq, 7492 metra. Iz Splita smo putovali s tri automobila, kombija. Tada se vozilo preko splitske rive. Vozila su se kvarila pa smo u podnožje Noshaqa došli nakon mjesec dana putovanja, jedva. I popeli smo se. To je bilo naše prvo visokogorsko iskustvo i uspjeh, pogotovo jer smo bili svi iz Splita. Mosoraška ekipa? E, mosoraši, tako je. Nakon mjesec dana putovanja dobili smo priliku popeti se vrlo visoko i to je zaista bilo dragocjeno novo iskustvo. Nakon toga je meni bilo lakše uskočiti u sljedeće državne ekspedicije, jer sam stekao iskustvo na velikoj visini. Dakle znalo se da mogu funkcionirati na velikim visinama, što je vrlo bitno. Jer ne može se svaki čovjek aklimatizirati na veliku nadmorsku visinu. To mi je pomoglo da se uključim u ekspediciju na Everest koja se vrlo temeljito pripremala. Ta se ekspedicija pripremala od '75. pa sve do '79. i bilo je nekoliko izbornih krugova. Najprije su napravili raspis nakon čega je izabrano sto alpinista. U drugom se krugu broj smanjio na 50, pa onda nas je na kraju ostalo 24. Pripreme su bile vrlo rigorozne. Morali smo biti fizički vrlo spremni i potpuno zdravi. Dobili smo i program penjačkih priprema, pa smo morali ispenjati popriličan broj teških smjerova određene težine u visokim stijenama i uz to smo morali savladati određeni broj vrhova na velikim visinama zimi i ljeti. Rekli ste da ste u tim posjetima vidjeli da se sama planina mijenja iz puta u put, da su neki ledenjaci smanjili svoj opseg. Planine se mijenjaju. Ledenjaci pogotovo. Vidimo to naročito na fotografijama koje su snimljene početkom prošlog stoljeća. Vidi se kako se ledenjaci povlače, kopne. Svaki sljedeći put kad dođeš na isto mjesto vidiš da je ledenjak malo drukčiji, da se malo povukao, ali to nije u našim rukama. To je geološka mijena koja se stoljećima i milenijima događa. Neki od tih ledenjaka bili su nekoć toliko visoki i bogati ledom da se preko prijevoja moglo prteći s karavanom jakova, iz Tibeta u Nepal i obrnuto. Sad to više nije moguće. Ali istodobno radi topljenja leda neki drugi uvjeti su se promijenili pa je ponegdje postalo manje opasno. Od prvih osvajanja Himalaje do danas planina se dijelom komercijalizirala, što je zasigurno utjecalo na lokalno stanovništvo. Jeste li Vi doživjeli i uočili neke promjene? Kako ne! Do prvog puta kad smo mi išli prema Mount Everestu vrlo se malo ekspedicija popelo. Ja sam bio 84. čovjek na vrhu. Vrlo je malo ljudi posjećivalo taj kraj. Kroz dolinu Khumbu koja vodi prema Everestu gotovo da niste mogli ništa kupiti. Sve ste morali ponijeti sa sobom jer ti ljudi su imali taman toliko, ili možda malo manje, koliko im treba. Znači, ako bi vam netko dao jedan krumpir ili jaje, onda on ne bi imao za svoju obitelj. Bilo se je vrlo teško tada snalaziti. Logistika je u početku bila vrlo važna. U početku nismo mogli naći toliko Šerpa koliko nam je trebalo za nošenje naše opreme jer su oni bili zaposleni na svojim poljima. Spavali smo u njihovim, takoreć, štalama na koje bi oni brže bolje, kad bi vidjeli da je to neka korist, stavili natpis HOTEL. Istjerali bi jakove nakon čega bi unutra smjestili nas. Međutim, to se sada znatno promijenilo. Danas imate na putu prema najvišoj planini svijeta super luksuzne hotele. Ima jedan hotel na dva dana udaljen od baze u podnožju Everesta, u Lobuche-u, kojeg je izgradio moj prijatelj Tashi Jangbu u kojem spavanje košta sto eura. 2 Tashi se obogatio organizirajući ekspedicije i trekinge. U tom hotelu imate toplu vodu i sve moguće luksuze kao što bi imali negdje u Alpama. U tom hotelu imate pristup internetu i signal za mobitel. Možete popiti pivo ili vino. Mi svojedobno nismo mogli popiti pivo nigdje izvan Kathmandua, samo je čaj postojao. I sjećam se da je čaj koštao jednu rupiju. Međutim, sada je pivo jednako skupo kao tu kod nas, na rivi. Stvari se mijenjaju jer mnogo više ljudi dolazi radi uspona na Everest. Više od 5000 ljudi se u međuvremenu popelo na Mount Everest. A samo radi pogleda na najvišu planinu svijeta dolazi ih tko zna koliko. Stotine tisuća godišnje ih pješači do podnožja Mount Everesta. Tako je nastala posebna vrsta turizma koja se zove treking. Osim toga i ekspedicionizam se komercijalizirao. Primjerice, ako možete platiti od 50 000 do 100 000 dolara, ovisno o kvaliteti usluge, specijalizirana agencija će vas odvesti na Mount Everest. Dat će vam kisik već od podnožja i pratiti vas, kuhati vam hranu, dizati vam šatore, a vi se samo imate uhvatiti za uže koje je rastegnuto od podnožja pa do samoga vrha. Po tom užetu lagano se osiguravate i koračate prema gore koliko vam vaša kondicija dozvoljava. Penjanje se znači komercijaliziralo. Kakav je Vaš stav prema tome? Pa ja mislim da se to ne može zaustaviti. To bi bilo kao da bi mi zabranimo penjanje na Mount Blanc ili na naše dinarske planine jer prije tamo nitko nije dolazio osim pastira ili lovaca pa zato i dalje smiju samo pastiri i lovci. Vremena se mijenjaju. I to će se, naravno, u srazmjeru s promjenama, nekako i urediti. Nekako će se izorganizirati da to bude poštenije, bolje, da se i ekologija poštiva. Sad je to popriličan đumbus i neorganiziranost. U proljeće 2013. godine se dogodio incident dvojici vrhunskih penjača, koji bi se, medijskim jezikom, mogli nazvati superzvijezdama. Šerpe iz komercijalne ekspedicije su ih skoro ubili. Ueli Steck i Simone Moro bili su napadnuti od stotinjak Šerpa iz razloga što su se usudili slobodno penjati, bez znanja Šerpa. Takvi incidenti sigurno nikome ne služe na čast, pogotovo to ubija pustolovni duh i zatomljuje istraživački izazov te ograničava osjećaj slobode kretanja. Naglasili ste da se alpinizam promijenio od sedamdesetih godina naovamo, pa tako i pitanja penjačke etike. Pa tu se najviše pokazalo na ovom incidentu. Ova dvojica penjača su pioniri kao što su nekad bili Hillary, Mallory ili Reinhold Messner, ljudi koji su prvi jurišali prema krovu svijeta. Ueli i Simone su htjeli napravit nešto novo, znači popeti se bez pomoći Šerpa, bez kisika, što brže. Oni su zapravo predvodnici i uzor sadašnjim i budućim naraštajima penjača. Zato jer oni krče nove putove i pomiču granice. Ali u ovom slučaju njihov entuzijazam se sudario s komercijalnom komponentom i tu je nestalo etike. Mislim da treba poštivati svakog koji se penje i na najmanju planinu, pa i ljude koji za to plate, ali ta gomila ima svoju ustroj i etiku te im ne ide u prilog, recimo, to što se neko prošeta pored njih, ono s rukama u džepu, takoreći, dok se oni muče pri svakom koraku. Pri tome se njihovim vodičima ruši ugled. Tako da će se ta etika u budućnosti sigurno još više raslojiti. Doći će mnogi, takozvani alpinisti, pogotovo na poznatijim destinacijama kao što je Everest, i po svaku cijenu se htjeti popeti na vrh misleći da ih to sljeduje jer su skupo platili. Šerpe će ih na kratko uže vezati i vući dajući im usput kisik i hranu sve do vrha. Opet, s druge strane bit će onih koji su spremni tražiti nove izazove u Himalajama. Pa kako tko voli. Pa kako tko voli. Iznenadila sam se podatkom da ima na Himalaji puno smeća. Ima smeća u srazmjeru s brojem ljudi koji gore dođe. Jer gdje god dođe čovjek, on proizvodi smeće. Što je bogatiji više smeća za sobom ostavlja. Normalno, kad netko dovede tisuću ljudi 3 u planinu, ti ljudi moraju negdje vršiti malu i veliku nuždu, a o ambalaži da i ne govorimo. E sad je pitanje civiliziranosti kako će se to riješiti. Mi iz povijesti znamo da se nekada po europskim ulicama uriniralo i vršila nužda … Tko je imao zahod prije 100 godina ovdje u Splitu? Dioklecijanovi podrumi bili su puni izmeta. Slično se događa i gore na Himalajama. Trenutno to nije tako strašna količina i nešto se ipak poduzima na zbrinjavanju smeća. Trenutno na ledenjaku Khumbu, u baznom logoru, imaju WC-e gdje se nužda vrši u plastičnim bačvama, a kad se bačve napune zatvore ih pa ih nosači nose dolje, u dolinu. Bilo je i pokušaja sa kemijskim WC-ima ali se nisu dobro pokazali. Veliki problem su i flaše s kisikom koje ostaju na velikoj visini, uglavnom na južnom sedlu, na 8000 metara, odakle ih je teško donijeti dolje. Ali kako su Šerpe sve sposobnije i ima ih sve više na planini te kako te flaše imaju i neku cijenu na tržištu i tome će se stati na kraj, slično kao s plastičnom pet ambalažom u Hrvatskoj. Problem je i s ljudskim tijelima jer mnogi su se penjači smrzli, umrli i ostali na planini. Trenutno je nemoguće ta tijela spustiti odozgo. Nema nikakve tehnike s kojom bi se to dalo uraditi. Helikopter ne može na tu visinu a ljudima je to posve nemoguće izvesti s jednostavnim sredstvima. Ali to opet nije tako zabrinjavajuće kao što mediji izvješćuju, uostalom riječ je o neželjenom otpadu na samo jednoj ili dvije planine. Ostale su čiste kao šta su uvijek bile. Osim toga, ionako će sve to led i vrijeme progutati, kao što guta sve. Kad govorimo o komercijalizaciji, Vi ste sigurno u dvojnoj poziciji prilikom bilježenja Vaših podviga fotografijom ili kamerom jer ste na taj način zasigurno pridonijeli toj komercijalizaciji. Jest sigurno. Međutim, ja stalno govorim kako su to za mene stalne dvojbe, dileme. Jesam li učinio dobro što sam, recimo, nešto zabilježio, donio kući neku fotografiju, priču za novine ili za televiziju. Međutim, ja ipak mislim da ako netko donese poštenu priču da mu se može oprostiti. Jer prodor u neke divlje krajeve nitko ne može zaustaviti. Neko drugi će doći. Osim toga, ako se vratimo u povijest, recimo u vrijeme Marka Pola, i pogledamo što bi bilo njegovo putovanje bez priče. Kakva bi bila uopće povijest da Marko Polo nije svoje doživljaje ispričao svom zatvorskom "cimeru" Rustichelliju i da Porfirogenet te Ibn Battuta nisu objavili svoje zapise. I to je jedna stvar. Druga stvar je - vi možete ne znam kakvo bogatstvo steći u novcu ili materijalu a opet sve će to nestati. Imamo u svijetu raznih iskopina ili ostataka civilizacija o kojima se vrlo malo zna zato jer nedostaje priča. U ovom slučaju najveće je bogatstvo nekog putopisca ili alpiniste priča. Priča je jedino što će ostat iza nas, čak iza ove palače, kad se ona jednom sruši, ostat će priča o jednom caru i svemu što je kasnije slijedilo. I da se o tome još više u povijesti pisalo priča bi bila nekako šira i bogatija. Zato mislim da u mom slučaju, kad naiđem na priču, onda je moram zabilježiti. Rekli ste da ste još od prvog susreta s Everestom imali osjećaj da je planina prožeta svetošću, odnosno rekli ste da su sve, ili gotovo sve planine svete. Na što ste mislili? To je u iskonu čovjeka, nije li? Zato je u svim mitovima i legendama zapisano da su planine prvo kopno koje je izašlo iz mora. U biblijskom Postanku, kao i u prijašnjim mitovima, u Gilgamešu primjerice, slično kao i na raznim drugim krajevima svijeta, mogu se naći mitovi o postanku. Svugdje je kostur priče sličan. Tako je i s mnogim svjetskim mitovima o Potopu. Zašto je to tako? Zato što čovjek, kad stane ispred planine, i kad se on počne mjeriti s tom planinom, zaista osjeti njezinu veličinu i svoju malenkost. Planina, dok stojite pod njom, zaista izgleda kao neke ljestve prema nebu, Bogu. I kada još k tome uzmeš prirodne pojave: gromove, oluje, lavine i slično, razumljivo je da je to za čovjeka velika prirodna opasnost koja izaziva strahopoštovanje. Zato su sve drevne priče i legende učile ljude da ne idu gore u planinu jer je tamo opasno. I zato je razumljivo da su sve religije svoje bogove stavljale na vrhove planina a neki su i same planine smatrali za bogove. Mnogi alpinisti koji dobiju poriv 4 popeti se na neku planinu nju više ne gledaju kao objekt nego kao nekakvo biće, sa svojim osobinama, vrlinama i manama. Penjač gleda kako se ona, planina, ponaša, mijenja i on stoga s njom počne nekako komunicirati. Radi toga razumijem zašto čovjek, pogotovo u prošlosti, planine smatra svetima. Ali i vi, kad se dižete gore, pa još ako ste učili, čitali grčke i hinduske legende, znadete da ni Zeus niti hinduski bogovi nisu dozvoljavali ni jednom smrtniku približiti se vrhu Olimpa ili Kailasha, jer kad bi se neki smrtnik i približio on bi postao bog što bogovima ne bi nikako bilo po volji. I tako mi je ta misao nekako stalno na pameti, pogotovo kad sam slušao mnoge priče i legende lokalnog stanovništva. A te priče možda više utječu na čovjeka nego ono što pročitamo, nakon toga još se više pojačava osjećaj svetosti visokih planina. Da zaista ima nešto na njima, u njima. Možemo Zeusu pridružit našeg Peruna. Nadomak Splita imamo ne planinu, nego mosorsku kosu koja nosi ime praslavenskog boga Peruna. Mi je nismo odredili kao planinu, međutim za onoga koji živi ispod nje zaista je velika, imponira mu visina. I same osobine boga Peruna su kao i kod Šive i Zeusa. Oni imaju slično oružje, slične osobine i tako dalje, i normalno je da su prvi stanovnici tih krajeva, vjerojatno još i prije nego su došli Slaveni stavili Peruna gore. Na najistaknutije mjesto. Pa i danas nama imponira kad se koji put popnemo na njega. I prekrasan je pogled s Peruna. Da, da. A u tom smislu se i na Himalaji kod lokalnog stanovništva promijenila percepcija svetosti planine budući da su smatrali da na određene vrhove čovjek nikad ne smije zakoračiti, pa opet se polako i to mijenja. Prvi istraživači i prvi alpinisti morali su obećati da neće stati na samo tjeme neke planine jer je ona božanstvo. Da se ne bi, ne daj bože, nešto ili neka nesreća dogodila. Jer za njih su to sveta i zabranjena mjesta. A ima i praktičnih razloga za to. Ona, planina, obećava ciklus plodnosti. Jer gore su snjegovi, pogotovo kad govorimo o Kangchenjungi, trećem po visini vrhu na svijetu. Njezino ime to također govori: Kangchenjunga - Riznica pet snjegova. Snjegovi ciklično osiguravaju vodu koja redovito natapa njihova plodna polja. I ako bi se to moglo poremetiti, pa dođe suša radi toga što tamo neki stranac uznemirava njihove bogove to nije poželjno. Tako su prvi alpinisti, koji su stigli pod Kangchenjungu, morali obećati da neće stati na sami vrh nakon čega su dobili dozvolu lokalnih vlasti. Na sreću ima još vrhova, kao što su Kailash ili Machapuchare, koji radi svetosti nisu ispenjani i za koje se, svi koji volimo planine, slažemo da tako mora i ostati. Mislim da je, bez obzira jesi li religiozan ili ne, u našim mislima i našem srcu, bitno imati neko čisto uzvišeno mjesto gdje nitko nije ugazio ili se pomokrio. Sigurno pričinja zadovoljstvo da postoje dijelovi koji nisu dotaknuti. Sigurno! Jest. Tako je. Rekli ste da vas je planina najviše naučila životu u dolini. Prvo, čovjek u planinu nosi sve svoje osobine koje inače ima u gradu, znači karakter. Ako si nagao, onda ćeš gore bit još nagliji, ako si miran, smirit ćeš se još više. Svaka vaša kretnja ili radnja koju gore izvodite je funkcionalna. Ona je vrlo izražena. Recimo, ako niste skuhali čaj, nema čaja. Ako neko nije zabio klin, nema se za što prihvatiti. Znači u planini nema lažiranja. Razvija se posebna etika dok ste u planini. U gradu, u nekoj urbanoj sredini, možete živjeti cijeli život i biti strašna faca te biti vrlo visoko na društvenoj ljestvici vrijednosti, kao što su političari recimo. Mnogi prelijevaju iz šupljeg u prazno ili, kako se ono kaže, mlate praznu 5 slamu. Gore na planini zna se zašto ste došli i stoga vas to praktički dovodi do toga da naučite lučiti korisno od nekorisnoga, što je opasno a što nije. I kada se vratite kući te stanete pred neki problem, odjednom shvatite kako je to ništa naspram, recimo, preživljavanja noći bez opreme za spavanje, znači bivaka negdje na 8000 metara nadmorske visine. Meni je tako smiješan neki političar dok ga slušam i zato često pomislim, što ga ja moram slušati i što mi on ima kazati. Mogao bi mi sve to reći u dvije riječi, a te dvije riječi bi se vrlo brzo ogolile nakon nekog vremena. I zato recimo, to bivanje u planinama je iskustvo koje me sve više uči jednostavnosti života u dolini, jer mi smo i bili takvi, naši preci su bili takvi. Oni ako nisu posijali, nije niklo! A sada ne moraš posijat, a niknut će. Svejedno ja sam odgojen u civilizaciji i zato moram, kao svi drugi, živjeti u društvu. Kad odem tamo u divljinu i vratim se to mi pomaže. Unatoč svemu, dogodi se pokoji put da i ovdje, u sredini gdje živim, i sam padnem u iskušenje. Recimo uhvati me neki političar, koji mi je inače i dobar prijatelj, i pita me i pita: „hoćeš li biti političar, ti bi mogao uspjeti u politici jer si poznat.“ Na sreću, do sada evo odolijevam. Maknete se u planinu i dođete sebi. Tako je. Evo baš za posljednje lokalne izbore bilo je sa svih strana ponuda. E, oćeš bit župan, gradonačelnik, prije toga su me pokušavali nagovoriti da se kandidiram za Sabor… A ja sam svaki put rekao: kako ću ja ić u planine? Kako ću ić u Nepal? Meni su prišnija putovanja! Osim toga, šta bi ja s vama radio? Ali možda ovom gradu nedostaje netko Vašeg duha i Vaše racionalnosti. Možda nedostaje, ali u današnje vrijeme političke kaljuže ja ne bih mogao mnogo uraditi. Drukčije je bilo početkom 90-tih godina kada je trebalo svoje znanje stavit na raspolaganje i dati nešto za svoju domovinu jer se trebalo branit. Tada sam ja vrlo rado skočio i pomogao u obrani od agresije. Čak sam i bio uz HDZ-u jer je sam se preko njih uključio u obranu. Ja sam znao nešto o planinama gdje su se počele odvijati ratne aktivnosti. Znao sam mnogo o dinarskom gorju što je na početku rata bilo važno. Na sreću to je prošlo. Politika me ne zanima i puno više ću dati ako nešto napišem, nešto snimim ili ako rečem neku lijepu riječ. Koristit ću društvu više nego da sjedim u Saboru i natežem se sa nekima koji bi me napadali ili bi ja njih morao napadati. Vijest o Domovinskom ratu Vas je zatekla upravo na Himalaji. Zapravo, ja nisam vjerovao da će rat početi. Bio sam pacifist i nepopravljivi optimist. Mislim da pesimisti i ne idu u planine. Uglavnom, '91. godine sam sa Slovencima otišao na treći po visini vrh svijeta, Kangchenjungu. Prvog svibnja smo se popeli na vrh na kojem sam razvio hrvatsku zastavu, naravno. To je bilo vrijeme velikog nacionalnog zanosa i euforije. Prvi put hrvatska zastava na Himalajama. Slovenci još nisu ni imali svoju sadašnju zastavu jer njihov parlament nije još bio odlučio kakva će biti. I onda kad smo došli na vrh, Slovenac Viki Grošelj, koji je bio sa mnom na vrhu, samo je otparao onu petokraku i to je bila slovenska zastava. Imam to i na slikama. A zapravo je bila ruska. Na Kangchenjungi se također dogodila tragedija koja me je također poprilično uzdrmala. Poginulo je dvoje naših prijatelja, drugova, Marija Frantar i Jože Rožman. Zaista je to za mene bilo vrijeme puno naboja i neizvjesnosti. Kad smo došli kući, ja sam još uvijek mislio da rata neće biti. Međutim, dogodila se u međuvremenu ta Banovina, dogodili su se napadi gore po Slavoniji i na kraju Kijevo. Nakon dolaska iz Nepala čak sam s obitelji otišao na Brač, na ljetovanje. Kćeri Iva i Maja su bile još malene, dvije i četiri godine su tek imale. Mislio sam, sad ću se malo s njima odmarati. Isključiti se, bez obzira na sve bližu tutnjavu topova. Međutim, stalno sam imao tranzistor na uhu i slušao kako napadaju Vukovar, kako padaju granate sve bliže, po Sinju, Vrlici... Nakon trećeg dana govorim ja mojoj suprugi Veri, idemo mi kući. I otišli smo umalo prije pomorske 6 blokade. Drugog dana po dolasku u Split odlučio sam kako nešto moram poduzeti. Uto je JNA napala i spalila Kijevo. Odmah sam sutradan dobio priliku otići u Kijevo kao snimatelj. Imao sam priliku sresti pukovnika Mladića. Napravio sam i razgovor s njime i nekako ga uspio nagovoriti da napravimo snimke spaljenog Kijeva. Ti su se snimci istog dana, onako nemontirani, prikazali na našoj Hrvatskoj televiziji. Sutradan je došla obavijest da je dio izbjeglih mještana otišao s borcima na jug, preko Kozjaka, a da se drugi dio od 15-ak branitelja izvlači preko Dinare na sjeveru. U međuvremenu su počeli pregovori s JNA. Pukovnik Mladić je rekao Manoliću da će ih propustiti kroz te tamo neke linije ako naši polože oružje. Naši su borci računali ako predaju oružje Mladićevi vojnici će ih uhapsit i zato se su radije krili u Dinari. Onda su iz splitskoga Kriznoga stožera zvali mene i pitali bi li ih ja možda pokušao naći u toj divljini. Skupio sam ekipu prijatelja iz GSS-a i još čini mi se tri Kijevljana koji su bili u policiji, i mi smo otišli, preko Kamenskog u bosanskohercegovačko selo Rujane. Našli smo ih i izveli tamo na bosansku stranu jer u Bosni još nije počeo rat. I tako sam ušao u rat. Formirali smo Planinsko diverzantski vod Kijevo sastavljen od članova GSS-a i mještana Kijeva. Bio sam s njima dok me nije ranilo, '92. godine u veljači. Ranjavanje me izbacilo iz stroja, kako se to kaže a rat nekako ustalio, jedinica koju smo formirali, se kasnije razvijala i bez mene. Tako da sam ja koncem '92. godine, otišao iz vojske i počeo se baviti ponovo alpinizmom. I vratili ste se pacizifmu. E, vratio sam se Himalajama. Smatrate li da alpinizam razvija duh pacifizma? Sigurno da razvija duh pacifizma, ipak nakon svega često se pitam jesam li u to potpuno uvjeren. Lako je biti pacifist u miru. Ali kad počnu padati bombe, pa sad imaš djecu, pa imaš prijatelje, obitelj, pa neka bomba padne blizu, zatim uzbune i nervoza zbog neizvjesnosti, onda se zaista zamisliš nad svojim pacifističkim uvjerenjima. Pri tome nemaš puno strana kud bi se sklonio, nemaš srednje strane. Teško je tada biti pacifist. Ako si u takvim prilikama pacifist, nisi na strani onih koji pate, a ja sam uvijek na strani ugroženih. Pacifizam, na žalost, nije zaustavio ni jednu bombu ili metak. U tim uvjetima čovjek se htio ili ne htio mora nekako odrediti. Osim toga, ja sam izabrao braniti svoje područje i svoju obitelj. Kao i golema većina građana Hrvatske bio sam uvjeren kako smo svirepo napadnuti na pragu naših domova. Bombe su padale i po Splitu a da ne govorimo o Dubrovniku, Zadru, Šibeniku i nesretnom Vukovaru. Ja sam smatrao da mi nikoga ne napadamo, možda oni imaju neku svoju drugu teoriju. A recite, u dva navrata ste bivakirali na nadmorskoj visini iznad 8000 metara, što je stvarno ekstremno. Da, da. To su možda najopasniji trenuci koje ste doživjeli u svojoj dosadašnjoj alpinističkoj karijeri. Ja sebi uopće ne mogu predstaviti kako izgleda, kakav je osjećaj bivakirati na toj nadmorskoj visini. Pokušat ću ti otprilike objasniti. Pokušaj jednu večer sjesti negdje u park, nemoj daleko, na klupu, onako kako si se zatekla i pokušaj tako dočekati jutro. Sama, bez krova nad glavom. Kad se čovjek nađe vani, na otvorenom, bez svog doma, bez krova nad glavom, bez sigurnosti - to je strašno. A to je ništa prema onomu šta se događa na 8000 metara pri temperaturi od -30 stupnjeva celzijusa. Dobro, mi jesmo spremni na to fizički i psihički, imamo i neko iskustvo pa znamo da se to može izdržati. Ali zaista je to dilema koja dugo traje, drama koja traje cijelu noć. Nije to drama koju opisuju kako gledaš smrti u oči ili trenutak neopisivog straha, 7 nego te to polako jede. Čovjek tada gubi tjelesnu toplinu, hvata ga euforija, počinju se priviđati stvari i događaji kojih nema i javlja se pospanost što je najopasnije. Pospanost je znak gubitka tjelesne topline, hipotermije, nakon čega nastupa takozvana bijela smrt, najljepša od svih jer se tijelom širi osjećaj topline i ugode. Zato zaista moraš biti vrlo oprezan i vrlo, kako mi kažemo navijen da to sve prebrodiš, ako to možeš prebroditi. U tim trenutcima sve se životne funkcije nekako umire, hiberniraju na minimalnoj funkciji. Važno je da misliš samo na očuvanje topline, recimo u nogama. Tučeš zato nogom o nogu, ruke staviš negdje pod pazuh da ti se ne smrznu, gibaš se i dršćeš. Važno je paziti na drugoga, da on ne bi možda zaspao pa ga zato ponekad gurneš da se razbudi. Pa pogledaš na sat, koliko je vremena prošlo, što je vrlo bitno. Sat je vrlo bitan. I kako vrijeme tada teče, sporo ili…? Vrijeme teče vrlo sporo, ali kad gledaš na sat, onda ipak imaš jednu mjeru sebe naspram dužine noći. Onda računaš, „uuu ako sam ja preživio dva sata, pa ovako kako se osjećam, ma mogu još dva“. Malo po malo i onda prođe ponoć, nakon toga računaš koliko je ostalo do zore. U 4 i 30 se počinje svanjivati. Računaš i boriš se s vremenom i samim sobom sve dok to ne prevladaš. A recite mi, doživjeli ste u određenom trenutku i halucinacije. Pa ja nisam baš previše doživljavao halucinacije koje drugi alpinisti često opisuju. Bilo je to samo jednom na povratku s Everesta 1989. godine i toga se jedva sjećam. Nisam doživljavao prisutstvo trećeg čovjeka o kojem ostali Himalajci nerijetko pričaju. Čuo sam kako govore da su vidjeli svog dvojnika ili nekog kako prolazi pokraj njih. Ja sam se nekako više povlačio u sebe i nastojao ne misliti ni o čemu i paziti na najbitnije radnje. Nekada sam, naravno, za vrijeme dugih hladnih noći mislio na suprugu, kćerke i sina ali bi me to počelo nositi u nekom drugom smjeru i slabiti izdržljivost. Dakle, u planini samo planina. Da, da. Znači, nikada niste imali problema s hipoksijom? Svatko ima jedan latentni oblik hipoksije. Čim dođeš iznad 3500 metara nadmorske visine, počinješ osjećati, pogotovu u početku, da teže hodaš, brže se umoriš, zaboli te glava koji put, apetit ti oslabi i patiš od nesanice. Ali ja sam imao sreću da sam se vrlo brzo mogao aklimatizirati. Sve sam vrlo dobro podnosio. Dok se neki drugi uopće nisu mogli aklimatizirati. Iako svi imamo iste uvjete tijekom uspona. 50% ljudi se, po mome saznanju, ne može nikako aklimatizirati. Od toga se 30% aklimatiziraju znatno sporije i do određene visine, a neki se uopće ne mogu aklimatizirati. Iznad 7500 metara za nikoga nema aklimatizacije nego se ide na neku vrst rezerve ili s dodatnim kisikom. I koliko čovjek dugo može boraviti na visini iznad 7500 metara? Aklimatizacija ne traje dugo. Nakon dva mjeseca boravka na velikim visinama tijelo polako slabi i aklimatizacija opada, bez obzira na dužinu boravaka i aktivnostima na visini. Nakon toga moraš sići u dolinu, na oporavak, jer gore, u tim uvjetima, organizam stalno slabi. Ipak kad ponovo dođeš lakše ti je. Svejedno se ponovo moraš aklimatizirati jer izgubiš prethodnu aklimatizaciju, doduše ne kao prvi put ali izgubi se. Bili ste u selu u kojem je posljednji put viđen jeti i vidjeli ste njegov skalp, kako izgleda? Vidio sam skalp i šaku. Izgleda kao skalp od gorile. Čuo sam da su ga slali radi verifikacije i istraživanja u neki znanstveni muzej u Velikoj Britaniji i čini se kako bi to zaista mogao biti 8 skalp od neke takve kreature kao što je jeti. Mnoge su priče i legende vezane uz jetija. On se često pojavljuje u himalajskim pričama i ponekad uzima mlade djevice, a vjeruje se da je jedna od reinkarnacija boga Šive. Rekli ste da se u Nepalu osjećate kao kod kuće, s obzirom na višekratne posjete. Prvi susret mi je nezaboravan. Sve je bilo drukčije od onoga što sam do tada vidio, kao da sam došao u novi svijet. A i jesam bio došao u novi svijet po svemu. Boje, mirisi, jezik, sve, sve je bilo drukčije. Arhitektura, kultura, sve. Međutim, iako novo, sve skupa bilo mi je vrlo prihvatljivo i kao od nekud poznato. Zanimalo me je da što više upoznam i naučim od te kulture, čak i jezik. Zato svaki put kad bi došao u Nepal nešto sam novo saznao, istraživao, a onda sam poslije stekao mnogo prijatelja. Toliko prijatelja imam u Nepalu da mi je jednako kao da dođem u Ljubljanu ili Zagreb. A kad bih izbrojio dane koje sam proveo u Kathmanduu, onda bi to bio grad u kojem sam nakon Splita najviše živio. Iz knjiga koje ste napisali čini mi se da Vam je filozofija budizma dosta bliska. Ako govorimo o filozofiji - jest. Zato što ona ima jednu smirenost i praktičnu životnu školu koja je prihvatljiva od najnižeg do najvišeg staleža. Ta škola ljude uči da spoznaju samog sebe i svoju patnju, nakon čega će vidjeti i uzrok te patnje pa će je tako moći prevazići. Vrlo je to slično, naravno, i s kršćanstvom. S obzirom na poimanje planina u toj filozofiji i njihovu mistiku, još uvijek rado o tome učim, čitam i pričam. Ali što se tiče religije nikada nisam imao potrebu prelaska na budizam - pogotovo što je religija vrlo slična. Sami Dalaj Lama, kada sam jednom s njime o tome razgovarao, mi je rekao da je najbolje da čovjek ostane pri svojoj tradicionalnoj vjeri. Jer ako hoćeš živjeti duhovni život svi su putovi koji vode prema nebu ispravni. Razlika je samo u varijantama koje su prilagođene podneblju i uvjetima života. Sve su metode iste ili vrlo slične, svima su oči uprte prema nebu. Sve svoje nade traže gore visoko, iznad njih. I to je dobro, jer čovjek mora imati nadu. To ga uči da ne bude osilan. Nakon što pogleda u nebo nitko ne može kazati: meni niko ništa ne može. Suvremeno zakonodavstvo je proizašlo iz religija. Biblija opisuje kako je Mojsije došao na vrh Sinajske gore gdje mu je Bog gore u ploče uklesao deset zapovijedi, koje su kasnije postale osnova zapadnog zakonodavstva. Možda upoznavanje drugih kultura briše onaj egocentrizam i etnocentrizam. Sigurno! Jer mi smo skloni reći kako je naša Hrvatska najljepša. Jest, to je istina, ako gledamo s patriotskog stajališta. Čovjek mora voljeti svoju zemlju. Najprije svoju obitelj, pa onda zajednicu i zemlju u kojoj živi. Ali isto tako je i dobro vidjeti i ostale krajeve svijeta kako bi kada se vratiš kući mogao uspoređivati. Često slušamo kako smo mi u Hrvatskoj siromašni. Ali otiđimo malo u Pakistan pod gorje Karakorum, ili s druge strane u kinesku pokrajinu Xinjang, ili na primjer u nepalsku Himalaju te dalje na Tibet, pa ćemo vidjeti kako tamo ljudi žive. Kako živi većina stanovništva na Zemlji. Nakon što to vidimo mi bi se mogli svrstati među bogatije narode. Bar u materijalnom pogledu. Jer zapravo su ljudi, u tim ruralnim područjima, čak i bogatiji od nas jer oni raspolažu svojim vremenom i nisu pritisnuti kreditima, niti su sluge raznoraznim društvenim sustavima. Zapadnjačka kultura stvara privid bogatstva. Sve što zaradiš uglavnom brzo potrošiš pa zato još više moraš raditi i stjecati materijalno bogatstvo. Da se vratimo na početak. Od prvog Vašeg susreta s planinom žarko ste željeli poći na planinu s kamerom. Ja sam se nekako usporedno s penjanjem počeo baviti i s fotografijom, pa sam onda od neke svoje sitne zarade kupio prvi fotoaparat. Zatim sam kupio i amatersku filmsku kameru jer sam nakon srednje škole otišao raditi na brod. Otišao sam na more najviše iz razloga da zaradim 9 nešto novaca kako bi kupio opremu za penjanje te filmsku kameru. Na brodu sam bio oko šest mjeseci i kada sam ocijenio da sam dovoljno zaradio - prva luka, Genova, u prvu butigu sportske opreme. Tamo sam kupio sve što mi je za penjanje trebalo. Kad sam se vratio doma mater je poludila što sam se tako rano vratio. Tada se navigavalo najmanje godinu dana. Potom sam, naravno, počeo još intenzivnije penjati a s tom filmskom kamerom sam nešto i snimao. Snimanje je u to vrijeme bilo nezgodno i mukotrpno, jer filmovi su bili skupi a trebalo ih je slati na razvijanje u inozemstvo, zatim je slijedila montaža a trebalo je imati i projektor za prikazivanje. Pusta čuda. Kada smo krenuli na prvu ekspediciju u Hindukush, već je postojala ideja da bi to bilo dobro snimati s boljom kamerom, 16-icom, i kako sam se ja s time najbolje snalazio, onda je mene zapalo snimanje. Zato sam išao u Televiziju Sarajevo kako bi njih privolilo da nam dadu filmove i kameru. Veza nam je bila supruga dr Vedrana Deletisa, Vinka koja je radila kao inženjer na sarajevskoj televiziji. Doktor Deletis je inače naš Hvaranin ali se rodio i živio u Sarajevu. Prijatelji iz Kino kluba Split su me još malo bolje uputili u snimateljske tajne i tako sam ja snimio dokumentarni film Hindukush 75. Slika govori više od stotinu i tisuću riječi i zato je silno važno bilo nastaviti sa snimanjem. To mi je postao drugi izazov, snimati na Himalajama što više i što bolje. Prije polaska na Everest za mene je bilo nemoguće kupiti 16-milimetarsku filmsku kameru, to su bile profesionalne i skupe kamere. Međutim, onda sam saznao kako je jedan poznanik u Rusiji kupio „šesnaesticu“ misleći da je to 8 milimetarska amaterska kamera s kojom će moći snimati svoju obitelj. Ali kad se vratio prodao mi je za sitne novce. Bila je to 16 milimetarska kamera, Kijev. Nije bila pretjerano pouzdana ali je svejedno bilo bolje nego ništa. Nakon toga je bio problem nabaviti filmove. Kod nas su jedino televizija i Jadran film imali filmove. Pokušavao sam preko Slovenaca, s kojima sam se pripremao za Everest, kupiti filmove u Austriji u Grazu ali se to stalno odgađalo pa sam na Nepal otputovao bez filmova. I to je bila storija. O tome bi mogao knjigu napisati! Bio sam totalno van sebe. Ni Everest mi nije značio koliko ti filmovi a nisam ih mogao nabaviti. Ostala je nada da ću ih možda moći nabaviti u Kathmanduu kad tamo stignem. Sve moguće trgovine sam obišao, pogotovo one koje prodaju „second hand“ materijal što ga tamo ostavljaju ekspedicije nakon povratka iz Himalaja. Našao sam nekoliko rola ali im je bio istekao rok. Pokušao sam filmove nabaviti iz Indije ali nije išlo. Čak sam htio otići autobusom u New Delhi i potražiti filmove ali vođa ekspedicije Tone Škarja nije bio za to. Prolazili su dani u Kathmandu i gotovo su se sve skupine penjača uputile prema planini, a ja sam ostao u zadnjoj skupini. Svaki bi dan poslao ili primio neki telegram. Na kraju sam poslao telegram prijatelju Alešu Kunaveru koji je planirao doći u Kathmandu prije našega odlaska. Aleš Kunaver je bio vrlo uspješni himalajski vođa s kojim sam kasnije bio na nekoliko ekspedicija. On je bio uspješan poslovni čovjek, komercijalni direktor Avtomontaže, tvrtke koja je proizvodila autobuse. U telegramu sam mu napisao: „Aleš, molim te nabavi mi 16mm filmove. Barem 1000 metara i donesi ako dolaziš ili ih pošalji.“ Nakon 25 dana boravka u Kathmandu morao sam krenuti na marš prema Everestu. Aleš nije stigao. Hodali smo po etapama, svaki dan otprilike 7 sati. Nakon tri dana hodanja stizali smo u selo Jiri. Ja sam bio u zadnjoj grupi s Vikijem Grošeljom. Bio sam veseo što se konačno približavamo našoj planini. Filmove sam dakako bio otpisao ali svejedno sam ponio kameru misleći da se može dogoditi kakvo čudo. I dogodilo se. Istodobno je ekspedicija imala službenog snimatelja slovenske televizije koji je imao punu bačvu filmova. Ali snimatelj Slavko Vajt nije htio niti čut o tome da mi posudi desetak od njegovih 300 rola. Nije me htio niti pogledat. Nikakav prijedlog nije njemu valjao, ništa. „Kakvi filmovi, šta filmovi, ja san profesionalac, ti si amater“ itd. - ništa! Tog trećeg dana pred Jirijem učinilo mi se da čujem zvuk helikoptera, kao da je sletio u selo prema kojem hodamo. Uskoro ugledah kako prema nama ide neki čovjek zapadnjački odjeven. Bio je to Aleš Kunaver. Izdaleka mi je viknuo. „Ej Stipe, znaš šta san ti donija?“ Nisam se usudio pomisliti na filmove. Aleš je na moju veliku radost donio 700 metara negativa što mi je bilo više nego dovoljno. Ti filmovi su zapravo odredili moj kasniji 10 život. Doduše opet kažem, kamera je bila slaba i često mi je znala zagucati film te napraviti „salatu“, ali svejedno sam snimio te ključne i najdramatičnije trenutke te što je najvažnije vrh. Bez vrha bi cijela priča mnogo manje vrijedila. Ako nemaš vrh na slici pitanje je hoće li ljudi povjerovati da si bio na vrhu, osim toga snimak s vrha dočarava slavlje pobjede. Slično kao u nogometu, kakva bi to utakmica na televiziji bila kad ne bi vidjeli gol. Kad sam donio te filmove kući, normalno da su svi bili sretni, odmah su ih prikazali na svim televizijama. Počeli su i pregovori s rukovodećim ljudima na Slovenskoj televiziji. Oni su se preplašili da možda ću previše tražiti za autorska prava. Ali meni je bilo stalo jedino da dobijem negativ i jednu kopiju. Aleš je bio iskusan pregovarač pa su se na televiziji brzo složili da dobijem ono što sam tražio. Tako sam dobio jednu radnu kopiju i originalni negativ. S kopijom sam kasnije mogao ići po raznim predavanjima, na primjer u dvoranu Lisinski. Ti snimci su meni bili pravo bogatstvo jer sam imao autorsko pravo na njih. Mnogi su ih kasnije tražili i prikazivali. S druge strane nakon uspješnih snimki s Mount Everesta uvijek su me pozivali kao snimatelja i penjača na druge ekspedicije. Bio sam na većini slovenskih Himalajskih ekspedicija od 1979. do 2000. godine. U međuvremenu smo živjeli u drugim državama ali su oni mene stalno zvali. Nedavno sam s njima bio na Damavandu u Iranu. Nakon toga sam se snimanjem počeo baviti ozbiljnije, tako sam jedno vrijeme radio kao slobodnjak, fotograf i snimatelj. Na kraju sam se, pred rat, zaposlio na Hrvatskoj televiziji i to ne kao snimatelj jer nije bilo mjesta, nego kao montažer. Jer sam, u međuvremenu, naučio i montirati. U početku mi je to izgledalo kao promašaj, biti montažer, jer ja sam bio alpinist snimatelj. Plašio sam se dugotrajnog sjedenja u režiji, ali prijatelj i montažer, koji je montažu završio u Pragu, Goran Balov, me hrabrio: „Hajde ovde je mjesto upražnjeno, uostalom naučit ćeš još jedan dio posla“. Goranu sam zahvalan što sam naučio cijeli proces na televiziji: kako se dolazi do filma. Pa čak i onaj organizacijski. I nakon što je rat završio iznio sam ideju za projekt Sedam vrhova, što je prihvaćeno pa sam počeo raditi dokumentarne serije. Od tada sam redatelj posebnih projekata na Hrvatskoj televiziji. To je više nego što sam u početku bavljenja filmom sanjao. Smatrate li da je Vaš režiserski posao određeni odmak (ne u negativnom smislu) od alpinizma? Naglašavali ste da niste željeli da planina ovlada vama jer je to jako opasno. Da jedan cilj čovjeka može dovest u životnu opasnost. To ja kažem svima. Obično uspoređujem Luc Bessonov film Deep Blue u kojem Jean Reno na kraju zaključi da je njemu najljepše dolje u dubinama, toliko dobro da ne mora više izlaziti na površinu i zato ostaje zauvijek duboko pod morem. To je možda pojednostavljeno ali ako se čovjek zaista cijeli preda nečemu, to će ga i uzesti. U ovom slučaju, planina. Svi koji su se previše predali, zanemarili realnost sada i ovdje, su otišli zauvijek. Ja sam uvijek nastojao živiti što normalnije, obiteljskim životom, s prijateljima i baviti se hobijima, fotografijom recimo. Napravit neki film, dobru fotografiju ili izložbu - to je meni bio jednak izazov kao popeti se na planinu. Još uvijek je. Jednako je i s pisanjem za novine, časopise ili knjige. Pogotovo što nisam imao formalno obrazovanje. Zato je odgovornost bila velika jer kad bi negdje pogriješio svi bi rekli: neš ti njega, on ima samo srednju školu, ili on je amater. Slično mi se jednom i dogodilo kad smo 1983. godine nudili tadašnjoj Radio televiziji Zagreb snimanje dokumentarnog filma o splitskoj alpinističkoj ekspediciji na Manaslu. Urednik je tada bio Miroslav Lilić. Ja sam donio jedan film što sam ga montirao od restlova ili bolje reći ostataka materijala s Hindukusha. Dok smo Liliću pokazivali film je počeo pucat na spojevima nakon čega je on rekao kako smo mi amateri a da je on urednik u ozbiljnoj televiziji. Nakon toga više nije htio s nama razgovarati. Volio bih da ovo jednog dana pročita. Ponašao se po tadašnjem političkom obrascu s pozicije moći koju mu je davalo članstvo u Komunističkoj partiji. Tko zna koliko ih je na rukovodećim mjestima isključivo zbog političke podobnosti bez obzira na struku. Nisam ja tada bio toliko loš i toliko amater. Ali 11 jednostavno mi nisu dali povjerenje. Dobro im je došla greška s pucanjem filma da me se otarase iako greška nije imala veze sa mojim snimateljskim radom. Jer za prikazivanje tog filma bio je zadužen tehničar. Nakon svega što sam uradio zadovoljan sam pogotovo stoga što alpinizam nema gledatelje pa s filmovima i fotografijama zapravo pridobivamo našu publiku. Osim toga, to je neposredno svjedočenje iz prve ruke. Priču ne kreira neki reporter koji obično i ne razumije samu bit nego u ovom slučaju akter ima sve u svojim rukama. Može napraviti što god hoće. Dobru priču, što je najvažnije. Je li to odgovoran posao? Ne samo da birate što prikazati, nego i način kako prikazati. Odgovoran, vrlo odgovoran. Iako se čini da možeš montirati što hoćeš i napisat što hoćeš. Ali odgovornost je velika. Zato što su to trajne vrijednosti. Ja sam imao sreću da sam radio filmove, fotografije i tekstove koji ostaju. Znači, koje nisu kao današnja Slobodna Dalmacija, za jedan dan ili Jutarnji s pustim kolumnistima koji se u sve razumiju. Ko će to više ikada pročitati. Ali kad izdaš neku knjigu ili snimiš dokumentarni film koji se po deset puta prikazuje u pet godina, a ako se proda stranim televizijama i ostaje u nekim arhivima, to je ipak neka malo trajnija vrijednost. Osim toga ove kolumne ne čitaju djeca, nasreću. Dokumentarne filmove gledaju djeca, starci, sveučilišni profesori, težaci i gotovo sve kategorije stanovništva. Kad imaš tu slojevitost, zaista snosiš odgovornost pa ne smiješ napravit slabo ili barem nastojiš ne napravit neku grešku. Koji Vam je u tom smislu medij najdraži? Šta Vam se čini onako najpogodnije za publiku? Književnost mi je na prvom mjestu, samo što nažalost kod nas sve manje ljudi čita. Zato, da bi se približio ljudima, moraš birati nove medije koji su danas prihvatljiviji. Osim književnosti i fotografije trenutno su mi televizija i internet najvažniji. Internet će možda i progutati klasičnu televiziju jer ćete moći birati program iz cijeloga svijeta i to, kad su u pitanju vijesti, bilo koju bez čekanja da vam između vijesti ubacuju političke ili komercijalne poruke. Raznorazne stranice, blogovi, facebook, twitter, također nisu za zanemariti. Ako vi nešto napišete pa to odjednom vidi tri tisuće ljudi, i dobijete 500 lajkova za neki post to je više nego što se pročita u nekoj dnevnoj novini. U novinama se najviše čitaju naslovi i podnaslovi koji često nemaju veze sa sadržajem, novine tako gube vjerodostojnost i ubijaju same sebe. Na internetu vaš tekst mogu pročitati milijuni ljudi i to ne samo u Dalmaciji, nego u cijelome svijetu. I zaista mislim da internet ima veliku moć i da ga treba ozbiljno shvatiti. U tom smislu da se osvrnemo i na izložbu koju smo pripremili u našem muzeju. Jeste li do sada imali prilike komunicirati s publikom kroz izložbu? Jesam, imao sam izložbe, sjećam se prve, '85. godine koja je bila u Fotoklubu Split. Bilo je vrlo teško organizirati izložbu stoga što sam morao platiti izradu fotografija u inozemstvu jer ovdje nije bilo mogućnosti razvijanja. Da ne govorim o katalogu kojeg mi je u sitotisku napravio prijatelj Zoran Krpetić. Ali izložba je bila vrlo zapažena. Otvorio ju je Tonko Maroević koji je bio napisao i predgovor za moju prvu knjigu. Kasnije sam imao još nekoliko izložbi i to ne samo u Splitu. Sudjelovao sam na mnogim skupnim izložbama i osvajao nagrade. Izložbe su dobre zato što imaš jednu drugu kategoriju, slučajnih posjetitelja, gledatelja, ili onih namjernih kojima na taj način, kroz slike, ne moraš ništa objašnjavati. Svatko u tim fotografijama vidi neku priču. A recite mi, kako objašnjavate da Split nije alpski grad, a iznjedrio je jako puno ljudi koji su se pokazali kao alpinističke svjetske zvijezde? To su bila prva i najčešća pitanja u početku mog bavljenja alpinizmom. Sjećam se prvog predavanja u Lisinskom, nakon Everesta. Pitala me je voditeljica Helga Vlahović. Kako vi to 12 iz Dalmacije s mora, pa u planine? Ja uvijek kažem kako to more, koje je za današnje turiste sinonim za užitke kupanja, udara u neku stijenu ili siku pod Biokovom, Velebitom ili nekom drugom primorskom planinom. Govorim i kako nisu svi Dalmatinci oduvijek živili uz more. Prije Drugoga svjetskoga rata malo se tko i kupao u moru. Radili su gore u poljima, morali su zidati zidove, ići sa stokom po planinama i tako dalje, to je jedno. Tako da je naš gen sigurno razvijen za rad u planini. Drugo, mi smo društvo koje je stvorilo višak slobodnog vremena i to nam hvala Bogu dozvoljava da se malo maknemo okolo i otputujemo, zašto ne. Mi imamo more koje nas povezuje sa cijelim svijetom. Zato možda i volimo putovati i ne vidim razloga zašto ne bi putovali. U jednom intervjuu rekli ste da se osvajajući svjetske vrhove izazov vremenom tupi. S obzirom na to, šta vas motivira? Pa motivira me najviše nešto novo. Nešto što nisam vidio ili gdje nisam bio. Izazivala me ta tajna osvojivosti. Kad bi neki rekli da se nešto ne može ispenjati još više sam se tome posvećivao. Htio sam pokušati može li se i kad bi mi se učinilo da mogu onda sam radio pripreme u tom pravcu te tražio i najsitnije detalje ili pukotine kuda bih mogao proći. To me dosta motiviralo. I naravno, motiviralo me da o tome napravim priču. Jer čovjek koji otiđe nekamo a ne napravi priču, kao da nigdje nije ni bio. Što bi bilo putovanje Marka Pola bez njegovo priče? Da je on nije ispričao svom kolegi Rustichelliju u zatvoru koji je to zapisao na francuskom? Nitko u to vrijeme ne bi znao za Marka Pola ni za mongolskog kana ni za te daleke krajeve. Znači, vrlo bitno je da ono što si doživio ispričaš. I za sami kraj, koja je priča kojom se sada bavite? Radim dvije dokumentarne serije. Završili smo snimanje o letenju nad Hrvatskom. Snimali smo sve vrste letjelica; avione, jedrilice, paraglajdere, baloni, pa helikoptere ... U jesen počinjemo snimati dokumentarno - igranu seriju u četiri nastavka o jednom jedrenjaku koji se 1875. godine na svom putu prema Hong Kongu potopio blizu Australije. Bio je to austrougarski jedrenjak s hrvatskom posadom. Zvao se Bark Stefano. Brod je bio napravljen u Rijeci i u drugoj godini te plovidbe mu se dogodilo da je udario u podvodnu hrid kod North West Cape-a, Australija. U tom brodolomu odmah je poginulo pola posade. Ostala osmorica su se nekako domogla obale. Ali ta obala je pustinja. Na njoj ništa nema, bezvodna je, sami pijesak radi čega su počeli umirati od gladi i žeđi. Neko vrijeme su se hranili s ostacima namirnica koje su doplivale do obale ali kad je to nestalo onda su počeli umirati. Dvojicu preživjelih su pronašli i spasili Aboridžini koji su tuda prolazili loveći školjke. Aboridžini su ih hranili i liječili mjesecima sve dok nisu došli u područje gdje su dolazili mali trgovački brodovi. Jedan od ova dva mornara, Miho Bačić, je pisao bilješke. Kad se on nakon spašavanja vratio u Hrvatsku i donio vijest o tome što se dogodilo, svoje je bilješke pokazao Stjepanu Škurli, svećeniku u kapucinskom samostanu u Dubrovniku koji je sve zapisao na talijanskom. Nakon svega Škurla je dao izraditi zavjetnu sliku, ulje na platnu, prizor spašavanja preživjelih sa Stefana. Unuk Mihe Bačića je na osnovu tih bilješki napisao knjigu o potonuću Stefana. To su jedni od prvih opisa aboridžinskog života iznutra. Miho je zabilježio njihove običaje, riječi i način života što Aboridžini vrlo cijene. Jer Aboridžini su od bijelih došljaka tretirani kao niža vrsta, gotovo kao životinje. Moglo ih se ubiti bez ikakve zakonske odgovornosti. Za potrebe ovog snimanja morat ćemo napravit 3D brod, u računalu. Nakon toga idemo na australske lokacije gdje se nesreća dogodila a pokušat ćemo naći i potomke tih Aboridžina. To će biti dobra priča. 13