STATUS magazin za političku kulturu i društvena pitanja
broj 14, proljeće 2010.
Nakladnik: Udruga građana “Dijalog” Mostar, Franjevačka 16, 88000 Mostar
Za nakladnika: Josip Blažević, [email protected]
Uredništvo: Alen Kristić, Eldar Sarajlić, Ivan Vukoja
Urednik broja: Alen Kristić
Grafičko oblikovanje: Dijalog
e-mail adresa uredništva: [email protected]
Internet: www.status.ba
ISSN: 1512 – 8679
Tisak: Logotip, Široki Brijeg
Objavljivanje ovoga broja financijski su pomogli:
Fondacija za izdavaštvo FBiH
Vlada RH
Ljubuški kulturni centar
Ova publikacija ne predstavlja stavove donatora.
02b.tzkth
UVODNIK
Alen Kristić: Čemu Status?......................................................................................................................................................................4
UVOD U TEMU BROJA
E-mail polemika članova Uredništva........................................................................................................................................................11
Eldar Sarajlić: Grupna prava i problem konzistentnosti..................................................................................................................27
Ivan Vukoja: Liberalni etnonacionalizam i multikulturalno građanstvo nasuprot liberalnom fundamentalizmu
i mitu o etnokulturnoj neutralnosti.........................................................................................................................................................30
Alen Kristić: Potraga za vjerodostojnim pripadanjem.......................................................................................................................49
TEMA BROJA: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Faruk Borić: Bošnjaci u Saboru: Odiseja 2010...................................................................................................................................56
Srećko M. Džaja: Bosna i Hercegovina kao politička kategorija kroz povijest..............................................................................63
Željko Ivanković: Hrvatska književnost u BiH prema cjelini hrvatske književnosti i cjelini (moguće) bh. književnosti..............73
Alen Kristić: II. svjetski rat u sutješkoj samostanskoj kronici: Prema redefiniranju identiteta katolika-Hrvata u BiH..............80
Dubravko Lovrenović: Godina 1900. – godina 2010. (Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima)................................101
Ivo Lučić: Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi........................................................................................................107
fra Luka Markešić: Politička i moralna tragedija hrvatskog naroda BiH.....................................................................................137
Nino Raspudić: Prijedlog novih kategorija za određivanje političkog pozicioniranja u RH, onkraj podjele lijevo-desno...........145
Entoni Šeperić: Hrvatski “Id” bez “entiteta”.....................................................................................................................................148
Ugo Vlaisavljević: Tri nacije kao tri ratne naracije..........................................................................................................................152
Željko Vukić: Građani biraju novi ustav BiH – Znanstvena kritika daytonske države i prijedlog novog ustrojstva...............161
TEOLOŠKI KLASICI U SARAJEVU
Alen Kristić: Oslobođenje počinitelja položeno je u ruke žrtava...................................................................................................168
Jurgen Moltmann: Božja patnja i Božja budućnost – O rođenju nade u iskustvima trpljenja..................................................171
Jurgen Moltmann: Božje ime je pravednost – Božja pravda za žrtve i počinitelje grijeha........................................................177
Alen Kristić: Svjetski etos: “kućni red” globaliziranog svijeta.........................................................................................................181
Hans Küng: Svjetski etos za svjetsku politiku...................................................................................................................................185
Hans Küng: Svjetski etos i gospodarstvo...........................................................................................................................................191
REAGIRANJA
Mladen Ančić: Ima li smisla raspravljati sa “zvjezdoznancima”.....................................................................................................198
Darko Periša: Odgovor na vrludave komentare oportunog intelektualca....................................................................................205
Hans Kung: Pet godina Benedikta XVI. – povijesni gubitak povjerenja........................................................................................207
DOSSIER IRANSKA AMBASADA.........................................................................................................................................................210
MEDIJI I DEMOKRATIZACIJA
Adisa Busuladžić: Kad se slobodni mediji razgoropade: Mediji i politika sile u BiH..................................................................248
IZAZOV POMIRENJA
Ivan Lasić: Pomirenje i vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini....................................................................................................256
Nicolass Moll: Francusko-njemačko pomirenje i Balkan: motivacija, a ne model....................................................................264
UMJETNOST
Segor Hadžagić: Portret: Haneke.......................................................................................................................................................276
Dragan Komadina: Festivali: Messijanstvo – You Mustafić Have It..........................................................................................281
Oana Ciobanu: Rusija anno zero – Od černuhe do trash naturalizma..........................................................................................284
FILOZOFIJA
Mile Lasić: Sekularni “papa” – povodom 80. rođendana Jürgena Habermasa.............................................................................290
S DRUŠTVENIH MARGINA
Mira Bogdanović: Disidenti Druge Jugoslavije................................................................................................................................296
Mile Lasić: O Romima............................................................................................................................................................................315
Iva Simčić: Transformacija mitskog govora u tekst popularne kulture: mit o dr. Dabiću............................................................321
NAŠE STARINE
Radoslav Dodig: Perun na Prenju, Veles na Veleži..........................................................................................................................330
PRIKAZI....................................................................................................................................................................................339
Uvodnik
Čemu Status?
Nadam se da se iz obimnog, raznovrsnog i bogatog sadržaja novog broja
Statusa jasno razaznaje trajno nastojanje da Status ostane i bude prije svega
društveno angažirani časopis, usmjeren, dakle, u konačnici ne na neobvezujuće
akademske rasprave samozadovoljnih i samodostatnih intelektualaca nego na
odgovorna promišljanja koja će biti makar mali doprinos procesima društvenopolitičke preobrazbe našeg postratnog i tranzicijskog društva
Alen Kristić
Što je sve, uz probleme s kojima je suočena sva naša domaća
periodika, uzrokovalo tako dugo čekanje na 14. broj Statusa,
dijelom se da razaznati i iz polemičke prepiske urednika Statusa (Sarajlić – Vukoja – Kristić). Upravo se u toj polemici
oblikovala i središnja tema ovoga broja Statusa – Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija – ali ta
je polemika ujedno na jedinstven način iznova raskrila odsudne probleme društveno-političke zbilje BiH. Polemika je
na koncu okrunjena osvrtom sva tri urednika na tijek i sadržaj polemike.
Nadam se da se iz obimnog, raznovrsnog i bogatog sadržaja
novog broja Statusa jasno razaznaje trajno nastojanje da Status ostane i bude prije svega društveno angažirani časopis,
usmjeren, dakle, u konačnici ne na neobvezujuće akademske rasprave samozadovoljnih i samodostatnih intelektualaca nego na odgovorna promišljanja koja će biti makar mali
doprinos procesima društveno-političke preobrazbe našeg
postratnog i tranzicijskog društva. U svijesti o jedinstvenosti
društveno-političkoga BiH razvilo se tako postupno, i ne bez
lomova, i ono jedinstveno samoga Statusa.
Dramatično, ponekad razočaravajuće, ali u konačnici obogaćujuće iskustvo priprave ovog broja Statusa – od uredničke polemičke prepiske do (pokušaja) angažiranja autora,
što su nerijetko pratile i polemike, pa čak i ideološko etiketiranje samoga Statusa, bez hrabrosti i dobre volje da se
vlastiti stavovi o spornosti Statusa argumentirano iznesu u
samome Statusu za što su pojedini potencijalni autori Statusa ljubazno bili zamoljeni – potaklo me je da ovaj Uvodnik (zlo)upotrijebim da u svoje vlastito ime kao jedan od
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
urednika Statusa pojasnim što za mene znači to jedinstveno
Statusa.
To je prije svega duboko uvjerenje da se društveno-politička
preobrazba našeg društva ne može dogoditi bez (nenasilnog)
dijaloga, i to dijaloga u koji će biti uključeni po mogućnosti
nositelji svih (ili makar onih odsudnih) svjetonazorskih, religijskih, društvenih, kulturnih, političkih… programa, dakako, pod uvjetom da ti stavovi budu argumentirani, dakle,
da uza sav polemički naboj budu oslobođeni ideološkog fanatizma i isključivosti koja umjesto argumentima operira
ideološkim inkriminacijama, s nadom da će se utemeljenost
(logička, povijesna…) tih argumenata provjeravati u daljnjoj
polemici / dijalogu zastupnika različitih stavova.
Zapravo, to uvjerenje je omogućilo i postojanje uredničkog
sastava Statusa kakav danas jest, a koji nipošto nije, kako
mnogi usidreni u predrasude o Statusu misle, skup svjetonazorskih, ideoloških, političkih… istomišljenika. Naprotiv,
a to posvjedočuje i polemička prepiska urednika, riječ je o
tri čovjeka različitih (a ponekad i sasvim oprečnih!) svjetonazora, ideoloških i političkih orijentacija, uvjerenih da je
upravo zato dijalog među njima osobno smislen, ali i da je
bez takvog dijaloga na općedruštvenoj razini budućnost našeg društva zapečaćena.
Dakle, na pozadini podijeljenog društva kakvo bosanskohercegovačko zasigurno jest, jedinstveno Statusa meni se prvenstveno nameće kao nastojanje da se iz te podijeljenosti (u
svim njezinim oblicima: nacionalnim, religijskim, političkim,
ekonomskim, regionalnim, unutarnacionalnim…) iskorači, i
Uvodnik
to za početak makar tako što će se pojedincima iz različitih
ugodnih i sigurnih (ideoloških, svjetonazorskih, političkih,
misaonih…) “rovova” i “bastiona”, kao nositeljima određenih za društveno-političku zbilju relevantnih i djelatnih stavova, kao izazov ponuditi slobodan prostor da u istom časopisu zajedno s vlastitim oponentima i neistomišljenicima
zajedno pišu promišljajući zbilju oko sebe bez cenzure, ali i
potrebe za autocenzurom. Naravno, bez iluzije da se preko
noći među njima može dogoditi dijalog u punom smislu te
riječi, ali s uvjerenjem da je početak svakog autentičnog dijaloga upravo mogućnost takvog “monološkog zajedništva”, a
opet, s uvijek mogućim pozitivnim učincima na čitatelje koji
imaju rijetku priliku čitati neistomišljenike između istih korica, što je, makar mali doprinos oblikovanju dijaloške kulture u nas, s otvorenošću da i sami autori oprečnih stavova,
postupno uđu u kritičko-polemički dijalog koji nikoga ne bi
smio ostaviti istim.
Dakako, to ne znači nipošto i nikakvo, pogotovo ne etičko
relativiziranje različitih stavova (je li potrebno isticati k tomu
da ujedno urednici Statusa ne dijele automatski stavove autora Statusa?), ali znači iznova duboko uvjerenje da do društveno-političke preobrazbe društva ne može doći ukoliko se
u dijalog ne uključe čak i nositelji, po našoj ili općeusvojenoj
procjeni, čak pogubnih stavova.
Kako opravdati to možda zbunjujuće i uznemirujuće uvjerenje da valja dijalogizirati i s nositeljima pogubnih stavova?
Odgovor se može ponuditi iz različitih perspektiva: sociološke, filozofske, religijske…
No, meni se prije svega nameće slika, duboko usječena u
moje pamćenje, povezana uz kršćanskog (pobliže protestantskog) mirotvorca Franka Buchmana, bez čijeg je angažmana pomirenje između Nijemaca i Francuza nakon II.
svjetskog rata nezamislivo, a time i Europska unija (uostalom, upravo je on upoznao i povezao tvorce Europske unije
Adenauera i Shumana).
Naime, organizacija Moralno oboružanje (MRA), čiji je utemeljitelj Buchman, organizirala je poslije II. svjetskog rata
seminare i konferencije o pomirenju i moralnoj obnovi Europe, prvenstveno u švicarskom planinskom gradiću Cauxu,
u kojem sam imao sreću biti. Nazočan na jednom takvom
susretu 1947., Buchman je kriknuo: Gdje su vam Nijemci?
Nikad nećete ponovo izgraditi Europu bez Nijemaca!!! Nasreću, Caux je nakon toga krika postao mjesto gdje su se
po prvi puta nakon II. svjetskog rata oči u oči susretali Nijemci i Francuzi, i nitko u tome susretu, dakako, nije ostajao
nepromijenjen.
Proganjan tim krikom našao sam se i u Statusu, uvjeren da se
društveno-politička zbilja ne može preobraziti ako nećemo
stupiti i u dijalog s nositeljima (i pristalicama) po nama pogubnih (pa čak i zločinačkih) stavova, projekata, programa…
gdje se, dakako, ne radi o relativiziranju istine, krivnje, gri-
jeha, odgovornosti… nego u konačnici intelektualnom (i
vjerničkom!) odgovornom razlikovanju između, da iskoristim religijski diskurs, “greške” i “grešnika”, pri čemu “grešku”
valja bezuvjetno osuditi, a s “grešnikom”, svemu unatoč, dijalogizirati u vjeri u trajnu mogućnost ljudske preobrazbe,
obraćenja, otvaranja očiju, promjene stava, a sve to s trajnim
rizikom da usred dijaloga možda otkrijemo kako smo istinski “grešnici” zapravo mi, ili makar spoznamo neke vlastite
“greške” i vlastitu suodgovornost za “greške grešnika”. Umjesto toga zahtjevnog dijaloga, skopčanog i s razočarenjem s
nerijetko potvrđenom ljudskom ustrajnošću u sljepilu zla,
bez kojeg usprkos tome doista nema društveno-političkog
ozdravljenja, osuditi bezuvjetno i konačno “grešnika” kao i
“grešku”, i ne pomislivši da smo zapravo možda mi “grešnici”
ili ne zapitati se makar o vlastitoj sukrivnji za “greške grešnika”, znači izdati ne samo poziv intelektualaca ili vjerničke
vrednote nego i samu ljudskost! Obratno, ustrajati u tome
dijalogu, svim razočaranjima i umorima unatoč, znači ustrajati u vjeri u sačuvanu iskru ljudskosti (i božanskoga) u svakome čovjeku, pa i u neprijatelju (ili čak zločincu).
Uostalom, zašto drugoga ne kušamo ispričati kao sebe spram
vlastitog grijeha / zla, pozivajući se na nehotičnu zabludu ili
nešto zlokobno u nama, nego ga naprosto okrutno poistovjećujemo s njegovim grijehom / zlom?
Ne mogu a da ne posegnem i za par misli velikog kršćanskog
(pobliže katoličkog) mistika Thomasa Mertona koje mi često padaju na pamet promatrajući političku, ali i akademsku,
nerijetko u službi oboljele političnosti, pozornicu BiH: “…
Tako nikada ne vidimo jedinu istinu koja nas hoće pomoći
da počinjemo rješavati naše etičke i političke probleme: da
smo svi manje ili više neispravni, da smo svi pogrešivi, svi
ograničeni i smetani svojim pomiješanim razlozima, svojom
samo-obmanom, svojom pohlepom, svojom takozvanom
krepošću i svojom težnjom nasrtljivosti i pretvaranju.
U svojem zabacivanju da prihvatimo djelomično tuđe dobre
nakane i s njima surađujemo (dakako razborito i predano
prema neizbježivoj nesavršenosti uspjeha) mi nesvjesno izdajemo svoju vlastitu zlobu, svoju vlastitu netrpeljivost, svoj
vlastiti manjak realizma, svoju vlastitu etičku i političku
brbljavost.
Možda bi na koncu prvog stvarnog koraka prema miru moglo biti zbiljsko prihvaćanje činjenice da su naši politički ideali možda u velikom razmjeru varke i umišljanja uz koje smo
prionuli iz razloga koji nisu uvijek savršeno pošteni: da smo
radi toga spriječeni da vidimo neko dobro i neku praktičnost u političkim idealima svojih neprijatelja – koji mogu,
dakako, biti na mnogo načina čak varljiviji i nepošteniji nego
naši.
Nećemo nikada nigdje dobiti, ako ne možemo prihvatiti činjenicu da je politička znanost zapleten čvor dobrih i zlih
motiva u kojima, možda, prevladava zlo, ali gdje se mora
neprestano i ustrajno nadati da se može naći i nešto malo
dobra.
status, broj 14, proljeće 2010.
Uvodnik
Ali netko će reći: Ako jednom priznamo da svi imamo jednako krivo, odmah će sva politička djelatnost biti paralizirana. Možemo jedino tada raditi kada pretpostavimo da
smo u pravu. Naprotiv, vjerujem da temelj valjane političke
djelatnosti može jedino biti priznanje da pravo rješenje svih
naših problema nije pristupačno samo jednoj izoliranoj
stranci ni narodnosti, nego da svi moramo nadoći na to radeći zajedno.”
Sve do sada rečeno konkretizirao bih na jednom primjeru,
podsjećajući prije toga da je prvotno zacrtana tema za 14.
broj Statusa bila Hrvatsko pitanje u BiH – pogledi iznutra.
identiteta katolika-Hrvata u BiH, a opet, dakako, bez iluzije da se ti stavovi mogu (ili trebaju) pomiriti, pogotovu ne
preko noći i uz relativiziranje istine, no, uvjeren sam da bi
takav dijalog oči u oči otupio makar u nekim pojedincima na
svim stranama onu ideološku mržnju i isključivost koju sebi
ne možemo priznati, a takvi bi potom bili ključni za proces redefiniranje identiteta katolika-Hrvata u BiH jer bi im
polemički dijalog oči u oči postupno pružao mogućnost za
sadržaje autentičnog dijaloga: otkriti protivnikovu istinu…
uvidjeti da nismo poznavali istinu drugoga… otkriti i prepoznati našu vlastitu odgovornost za konflikt… prikazati nepravdu… dati konkretne prijedloge… (J. i H. Goss Mayr)
S radošću sam dočekao objavljivanje uistinu poticajnog i
korisnog zbornika “Hrvati u BiH: Ustavni položaj, kulturni
razvoj i nacionalni identitet” (Pravni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu / Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo, Zagreb, 2010.) nastao kao plod istoimenog znanstvenog skupa
održanog u Zagrebu 4. studenog 2009. Da ne budem krivo
razumljen, spomenut ću uzgred da se u tome Zborniku nalazi i moj prilog.
A jedinstveno Statusa sastoji se upravo u svjesno izabranom
konceptu odnosno zagovaranju i prakticiranju takvog polemičkog dijaloga, i to ne samo kad je riječ o Hrvatskom pitanju u BiH već u bilo kojoj društveno-politički relevantnoj
temi. Naravno, mjera u kojoj Status u tome uspijeva uvjetovana je ne samo angažmanom urednika Statusa nego i brojem autora spremnih da stupe u takav dijalog, prepoznajući
njegovu važnost i Status kao povjerenja dostojno mjesto za
vođenje takvog dijaloga.
Nema sumnje da taj Zbornik predstavlja važan korak naprijed u ispunjavanju preduvjeta i davanja smjernica za redefiniranje identiteta katolika-Hrvata u BiH sučeljenih s biološkim nestankom, napose nakon nacionalističkog ludila 90-ih
godina prošlog stoljeća, a za što u konačnici ključnu odgovornost, po meni (a na to upućuje i općeljudska mudrost),
snose sami katolici-Hrvati u BiH, jer svačija propast u konačnici izlazi iz njega samoga.
Na koncu ovog promišljanja ukazao bih na neke od temata
iz ovog broja Statusa.
No, prema mojem mišljenju, taj Zbornik (odnosno znanstveni skup), a niti Zbornici (odnosno znanstveni skupovi)
istoga koncepta u smislu autora / autorskih stavova, nisu,
ma koliko korisni bili, dostatni za provođenje životno nužnog redefiniranja identiteta katolika-Hrvata u BiH.
Razlog tomu je jednostavan: u njemu su zastupljeni isključivo autori, pojednostavljeno (!!!) kazano, sličnih i jednakih
stavova i glede krivaca (političkih, religijskih…) među Hrvatima za katastrofalno stanje katolika-Hrvata u BiH i glede
smjera u kojem se može i treba prevladati to katastrofalno
stanje odnosno na koji bi se način trebalo izvršiti redefiniranje identiteta katolika-Hrvata u BiH.
Ne umjesto toga nego uz to (i više od toga!) potrebni su nam
znanstveni skupovi ili naprosto forumi (pisani ili usmeni)
na kojima će o navedenom oči u oči polemički dijalogizirati
nositelji svih prije rata, u ratu i u poraću djelatnih, onih u
centru moći i onih na margini, društveno-političkih opcija,
sila, vizija među katolicima-Hrvatima u BiH i Hrvatskoj…, i
to neovisno o tome, ili još bolje, baš zbog toga, jer se nositelji
nekih od tih opcija međusobno smatraju ključnim krivcima
za katastrofalno stanje katolika-Hrvata u BiH.
Uvjeren sam da bez takvog kritičko-polemičkog dijaloga ne
može doći do, iznova kažem, životno nužnog redefiniranja
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Pored već spomenute uredničke polemičke prepiske kao
Uvoda u temu broja (Sarajlić – Vukoja – Kristić) i središnjeg
temata 14. broja Statusa – Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija – s prilozima, među ostalim,
Srećka M. Džaje, Dubravka Lovrenovića, Ive Lučića, Luke
Markešića, Nine Raspudića, Uge Vlaisavljevića, Faruka Borića, Željka Ivankovića, Entonija Šeperića…, tu je temat Teološki “klasici” u Sarajevu. Pored dva intervjua s dvojicom
vodećih živućih kršćanska teologa Hansa Künga i Jürgena
Moltmanna, donosimo i po dva njihova za našu domaću
društveno-političku zbilju višestruko poučna i izazovna predavanja (od toga tri održana u Sarajevu!), i to po prvi puta
prevedena i objavljena.
Temat pod naslovom Dosje Iranske ambasade posvećen je
rijetko viđenom diplomatskom, kulturnom i književno- intelektualnom skandalu odnosno napadu Odjela za štampu
dotične ambasade u Sarajevu na književnika Željka Ivankovića, i to zbog njegovog eseja Fundamentalizam: redukcija
ideja za apsolutizaciju vlasti iz knjige Tetoviranje identiteta,
prvotno objavljenog u Statusu.
Temat pod naslovom Izazov pomirenja donosi dva zanimljiva teksta koji pitanje pomirenja propituju u bosanskohercegovačkom kontekstu, i to kako u potrazi za pogodnim
modelima pomirenja za BiH i regiju (Nicolas Moll) tako i
potvrđujući empirijskim istraživanjem nepostojanje razrađenih modela pomirenja i sustavnog obrazovanja za pomirenje unutar institucija tradicionalnih religijskih zajednica u
BiH (Ivan Lasić).
Temat S društvenih margina nudi tri iznimno zanimljiva
teksta, i to o disidentima Druge Jugoslavije (Mira Bogdano-
Uvodnik
vić), Romima (Mile Lasić) i transformaciji mitskog govora u
tekst popularne kulture na primjeru mita o dr. Dabiću (Iva
Simčić).
izdavačkog poduhvata nakladničke kuće Synopsis (Sarajevo):
početak objavljivanja prestižnog međunarodnoga teološkog
časopisa “Concilium” i na hrvatskom jeziku.
Uz zanimljive tekstove u tematima Filozofija, Umjetnost,
Mediji i demokratizacija, Naše starine i već ustaljenoj rubrici Reagiranja na koncu Statusa donosimo niz prikaza
novih knjiga i časopisa obilježenih nadasve društveno-političkom angažiranošću. Za ovu priliku skrećem pozornost
na knjigu našeg urednika Eldara Sarajlića Kultura kulture:
etnicitet, postmodernost i politika, drugu knjigu po redu u
Dijalogovoj biblioteci Status, kao i na kod nas jedinstvenoga
Na koncu, novi broj Statusa povjeravamo Vama, poštovane
čitateljice i čitatelji, s nadom da će njegov sadržaj pridonijeti začinjanju i osnaživanju pozitivnih društveno-političkih procesa u nama i oko nas, ali i potaknuti mnoge od Vas
da kao autori ostanu i postanu suradnici Statusa, ne na posljednjem mjestu osvrćući se i u duhu polemičkog dijaloga
na tekstove dostupne u ovom dugo očekivanom 14. broju
Statusa.
status, broj 14, proljeće 2010.
UVOD U
TEMU BROJA
Uvod u temu broja
U pripremi 14. broja Statusa dogodila su
se određena neslaganja i nesporazumi
među članovima uredništva. Iz toga
se razvila pisana polemika u kojoj su
sudjelovali Alen Kristić, Eldar Sarajlić i
Ivan Vukoja. Neslaganja i nesporazumi
pojavili su se glede određivanja teme
broja. Kristićev i Vukojin prijedlog za
temu broja bio je Hrvatsko pitanje u BiH
– pogledi iznutra. Kristić je kao glavni
urednik broja bio napisao cirkularni dopis
u kojem je potencijalnim suradnicima
htio pojasniti razloge zašto je izabrana
upravo ta tema, te im ponuditi nekoliko
tematskih cjelina s natuknicama kako bi
im ilustrirao što bi sve tekstovi unutar
teme broja mogli uzeti u razmatranje.
Eldar Sarajlić, treći član uredništva,
nije se slagao s odabirom teme, niti sa
sadržajem cirkularnog dopisa. To svoje
neslaganje izrazio je u pisanom obliku
i tako otvorio spomenutu polemiku.
Na kraju smo se složili da temu broja
djelomično preoblikujemo i nazovemo:
Unutarnacionalni / Unutaretnički dijalog:
potreba ili iluzija. Pred zaključivanje broja
dogovorili smo da našu polemiku skupa s
Kristićevim cirkularnim pismom objavimo
kao uvod temi broja, te da svatko od nas
napiše i osvrt na spomenutu polemiku.
Uredništvo
10
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Uvod u temu broja
E-mail Alena Kristića upućen Eldaru Sarajliću, 30. 9. 2009.
Dragi Eldare!
Šaljem ti u prilogu pismo koje sam sastavio i namjeravam poslati suradnicima za
glavni broj Statusa. Žao mi je što to nismo mogli komentirati zajedno. No, bez tvoje
suglasnosti, naravno, nećemo to slati. Uglavnom, riječ je o tome da u nekim narednim
brojevima – to smo nekako ljetos i nedavno dogovarali Vukoja i ja – damo prostor za
otvaranje dijaloga unutar pojedinih nacionalnih zajednica u BiH gledom na sve žarišne
probleme. Započeli bismo evo s Hrvatima. Naredni bi bio o Bošnjacima pa valjda onda i
o Srbima. A sve od postavke da je jedan od preduvjeta dijaloga među zajednicama (bilo
kojim) dijalog u njima samima. Pogledaj pa mi javi. I svakako da ovih dana pijemo
kavu da dogovorimo o drugim tematima. Molim te samo da mi do sutra navečer javiš jesi
li suglasan pa da to ja razašaljem. Oprosti što je ispalo ovako, ali eto problemi s
vremenom, da usuglasimo susret. No, mislim da je ovo na liniji dosadašnjeg rada. Živio, druže!!!
Prilog
Poštovani!
Svjesni višestruke podijeljenosti i nefunkcionalnosti bosanskohercegovačkog društva u dosadašnjih 13 brojeva Statusa
pokušali smo ponuditi prostor za slobodno i kritičko tematiziranje društveno-političkih problema i izazova, nerijetko i
onih zaobilaženih u javnom diskursu, a u svrhu demokratske konsolidacije odnosno stvaranja pluralnog i harmoničnog
društva BiH, ali na jedan specifičan “statusovski” način: svjesno potičući na angažman u istom časopisu autore ne samo
različitih nego posvema oprečnih mišljenja kako bi prvenstveno pružili mogućnost čitatelju da se u njemu dogodi “dijalog”
na osnovi tih i takvih promišljanja, ali i da autori izazvani različitim stavovima uđu u međusobni dijalog / polemiku u narednim brojevima kako bi se u tom procesu, ne bez strasti, bistrili pojmovi i moguće korigirali stavovi.
Svjesni da nezaobilaznu kariku u prevladavanju različitih oblika podijeljenosti i nefunkcionalnosti bosanskohercegovačkog društva, predstavlja dijalog u etnonacionalnim zajednicama BiH, neovisno što one izvana izgledaju monolitno, opredijelili smo se da neke od narednih brojeva Statusa posvetimo prvenstveno pružanju prostora za otvaranje dijaloga u
pojedinim etnonacionalnim zajednicama BiH. Nipošto slučajno, Status broj 14 želimo posvetiti bosanskohercegovačkim
Hrvatima odnosno njegova glavna tema bit će Hrvatsko pitanje u BiH – pogledi iznutra.
Riječ je o zajednici koja je u više pogleda najslabija, ali unatoč tome ili upravo zbog toga bi u društveno-političkim previranjima / promjenama mogla odigrati presudnu ulogu do čega ne dolazi, između ostaloga, i zbog odsuća konstruktivnog
dijaloga među samim bosanskohercegovačkim Hrvatima.
Dakle, želja nam je da Status ovaj put prvenstveno posluži kao slobodni prostor svima onima koji žele progovoriti o društvenoj, kulturnoj, religijskoj i političkoj poziciji i ulozi Hrvata u BiH; naravno, uz uvažavanje, tematiziranje i kritičku analizu različitih unutarhrvatskih pogleda na značajna društveno-politička pitanja u BiH, a u svrhu intelektualne, političke,
religijske i ekonomske racionalizacije među Hrvatima u BiH: za dobro samih Hrvata BiH, ali i svih drugih građana i zajednica u njoj.
Prema tome, želja nam je da u slijedećem broju Statusa dobijemo niz konkretnih, pronicljivih, izazovnih, polemičkih, a
nipošto načelnih unutarhrvatskih komparativnih analiza glede žarišnih društveno-političkih izazova (pitanje identiteta,
nacionalnog interesa, politike / a, ustavnih promjena i ustavnog uređenja…) kako bi se u duhu racionalnosti moguće iskristalizirale različite svjetonazorske, društvene, političke, ekonomske i religijske opcije među Hrvatima BiH, te na osnovi
toga otvorio prostor, iznova u duhu racionalnosti, za detektiranje onoga u čemu se one razlikuje i što im je, ako ga ima,
zajednički sadržilac.
Vama se obraćamo upravo zbog toga sa željom da svojim radovima sudjelujete u začetku toga dijaloga na stranicama Statusa, potaknuti ne samo činjenicom da na različite načine pripadate zajednici bosanskohercegovačkih Hrvata nego i zbog
toga što ste se o stanju i perspektivama te zajednice već javno više puta očitovali.
status, broj 14, proljeće 2010.
11
Uvod u temu broja
Zamolili bismo Vas da nam svoju suradnju s nazivom teme potvrdite ili pismeno otkažete do 5. listopada, a svoje gotove radove pošaljete do 1. prosinca tekuće godine i to na e-mail adresu. Dodatna pitanja možete postaviti na istu e-mail adresu.
Napominjemo da ćemo i nekolicini autora iz BiH koji pripadaju drugim etnonacionalnim zajednicama ponuditi da izreknu
svoja promišljanja na navedenu temu kako bismo ipak pogled iznutra nadopunili s nekoliko pogleda izvana.
U nastavku ovog dopisa ponudit ćemo Vam nekoliko tematskih cjelina s natuknicama s kojima Vas ne želimo tematski
ograničiti nego Vam naprosto pripomoći u odabiru teme za novi broj Statusa:
1. Pitanje identiteta Hrvata u BiH
•
•
•
•
drama nastanka i razvoja identiteta Hrvata u BiH s obzirom na sadašnje društveno-političke probleme i izazove;
odnos političkog, religijskog i kulturnog kao i građanskog u identitetu Hrvata u BiH;
(pre)oblikovanje identiteta Hrvata u BiH u razdoblju 1992.-2009. godine;
narav identiteta Hrvata u BiH danas s obzirom na različitu narav grupnih identiteta u predmoderni, moderni i postmoderni, s konsekvencama za življenje političkog i religijskog Hrvata u BiH;
• pogled na oblikovanje identiteta Hrvata u BiH kroz demografski rast / pad;
• (ako postoje) tematiziranje identitetskih razlika između Hrvata u Bosni i Hercegovini, njihova sadržaja, povijesne
uvjetovanosti, konsekvenci za življenje političkog, religijskog, ekonomskog, kulturnog među Hrvatima u BiH;
• identitet Hrvata BiH spram identiteta ostalih u BiH.
2. Pitanje hrvatskog nacionalnog interesa u BiH i hrvatska politika u BiH
• definiranje hrvatskog nacionalnog interesa u BiH, uključujući njegovu kompatibilnost s nacionalnim interesima
drugih;
• tko je legitimiran određivati što je hrvatski nacionalni interes odnosno na koji se način / procese ta često ideološka
zakrpa može sadržajno popuniti na konstruktivan način;
• postoji li danas hrvatska politika ili samo hrvatsko političarenje usmjereno na puko čuvanje vlasti;
• analiza paradigmi hrvatske politike odnosno hrvatskih političkih projekata u BiH od 1992. do 2009. godine, s osvrtom
na konsekvence za budućnost Hrvata u BiH;
• analiza odnosa hrvatske politike u BiH spram Zagreba od 1992. do 2009., s osvrtom na konsekvence za budućnost
Hrvata u BiH, kao i političkih napetosti među Hrvatima (ako ih je bilo ili ima) na relaciji Mostar – Sarajevo;
• hrvatska politika i pitanje suvereniteta i konstitutivnosti u BiH;
• je li moguća hrvatska politika (ako je nema) koja bi bila u stanju posrednički promijeniti političku klimu u BiH i tko
bi bili njezini nositelji, moderna politika suradnje, približavanja i kompromisa, politika koja uvijek iznova spaja konkretne interese i etička načela;
• konkretni plodovi hrvatske politike u BiH od 1992. godine do danas za Hrvate u BiH: politički, ekonomski, kulturni,
demografski, psihološki…
3. Ustavne promjene i društveno-politički modeli za BiH
•
•
•
•
•
•
•
•
12
Hrvati u BiH i Dayton;
Hrvati u BiH i Washingtonski sporazum;
Hrvati u BiH i Herceg-Bosna;
Hrvati (i hrvatska politika / e) spram federalizacije, kantonizacije, konsocijacije, unitarizacije i disolucije BiH;
Hrvati i dvoentitetsko uređenje;
Hrvati: metodologija i kriteriji ustavnih promjena u BiH;
Hrvati i treći entitet?
uloga civilnog društva i nevladinog sektora (hrvatskih subjekata) glede ustavnih promjena.
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Uvod u temu broja
4. Katolička crkva u BiH
• uloga nekad i sada Katoličke crkve u BiH za identitet bosanskohercegovačkih Hrvata, s uvažavanjem različitosti unutar Katoličke crkve s obzirom na rješavanje društveno-političkih pitanja (biskupijski svećenici – fratri; određene biskupije i biskupi; bosanski – hercegovački fratri);
• odnos Katoličke crkve u BiH spram hrvatske politike u BiH napose od 1992. do danas: tutorstvo, dodvoravanje ili
kritička opozicija?;
• doprinos / zakazanje Katoličke crkve u BiH s obzirom na međureligijski dijalog, konkretnije procesa ozdravljenja
bosanskohercegovačkog društva (suočavanje s krivnjom iz rata, zlopamćenje / čišćenje pamćenja, religijsko-politički
nacionalizam, socijalnu pravdu…);
• nužnost / mogućnost pokretanja kritičkog preispitivanja ključnih likova crkvene memorije u BiH i određenih pobožnosti ili hodočasničkih mjesta s obzirom na dosadašnju i moguće buduću političko-ideološku zloupotrebu;
• samokritika i sučeljavanje Katoličke crkve s krivnjom i zakazanjima (ako ih ima) tijekom posljednjeg rata;
• katolički tisak u BiH: kritička analiza, napose s obzirom na izazove za Hrvate u BiH danas;
• katolička Crkva u BiH i ustavne promijene: analiza prijedloga od ranije do danas (BK BiH i drugo).
5. Međunarodna zajednica i Hrvati u BiH (međusobno neuvažavanje, predrasude, zaobilaženja, mogućnost nametanja i preuzimanja inicijative od strane hrvatske politike kao ozbiljnog partnera…)
6. Hrvati u BiH i Hrvatska (politički, ekonomski, kulturno, napose u razdoblju 1992. do danas)
7. Hrvatski intelektualci, kulturnjaci u BiH (HKD Napredak, Matica…), školstvo: odvažan društveni angažman,
ravnodušnost ili poslušničko asistiranje prevladavajućim političkim strujanjima
8. Hrvati i mediji u BiH
• Hrvati i javni RTV servis, uključujući pitanje trećeg kanala;
• “hrvatski” mediji: kritička analiza izvještavanja, napose glede akutnih društveno-političkih problema.
E-mail / odgovor Eldara Sarajlića upućen Alenu Kristiću i Ivanu Vukoji, 1. 10. 2009.
Dragi Alene, Biću iskren, kao i uvijek. Pročitavši ovo što ste napisali, malo mi se zavrtilo u glavi
od enormnog broja spominjanja riječi “Hrvati” u tekstu. Iako dobro znaš da sam fleksibilan po pitanju tema i da smatram da su sva društvena pitanja podložna znanstvenoj analizi, jednostavno se ne mogu saglasiti s ovim što predlažete. Razlozi su slijedeći: 1) Protivim se parcelizaciji bh. političkog prostora na etničke odijeljenosti u
razmatranju alternativa postojećim problemima. Mislim da su problemi Hrvata u
BiH u isto vrijeme i problemi Srba i Bošnjaka, ali i obratno. Dok to može biti
legitimna perspektiva političara, mislim da to nikako ne bi trebalo da bude
perspektiva analitičara, jer negira sam znanstven pristup, ideologizira ga u korist
etnonacionalizma. Mislim da bi u tom smislu uloga Statusa bila regresivna, protivna
propitivanju i dekonstruisanju postojećih okvira politike u BiH. Ne želite valjda autore
angažovati kao “profesionalne Hrvate”? Mora da se šalite... 2) Mislim da foruma za unutaretnički dijalog ima i previše i da ničim nećemo doprinijeti
ako i Status učinimo jednim od takvih foruma, čak štaviše, samo ćemo umanjiti njegovu
dekonstruktivnu vrijednost koju je dosada izgradio.
status, broj 14, proljeće 2010.
13
Uvod u temu broja
3) Mislim da ima mnogo pametnijih i urgentnijih tema čije tretiranje može imati mnogo
konkretnije efekte po kvalitet života stanovnika BiH od konstantnog vrtenja u krug oko
pitanja etničke konsolidacije. Pobogu, pa zar pored pitanja a) dugoročne ekonomske politike; b) obrazovnog sistema; c) stanja u oblasti naučnog razvoja; d) socijalne nejednakosti i mogućnosti socijalnih nemira; e) zaštite okoliša; f) bh. diplomatije; g) ravnopravnosti spolova i patrijarhalizma; h) politike državljanstva; j) regionalne kulturne
integracije; k) politike sjećanja; m) medija i politike; n) političke uloge sindikata,
mi i dalje moramo forsirati pitanja i probleme s kojima već 15 godina političke elite
manipulišu masama i zemlju drže u permanentnom stanju haosa? Upravo forsiranjem takvih
tema u prvi plan zapostavljaju se one mnogo značajnije za kvalitet života svih nas u
ovoj zemlji, poput ovih koje sam upravo pobrojao, ali i mnoge druge. Trubljenjem o etnonacionalnom dijalogu (a baj d vej, tu ni “D” od dijaloga nema, to su samo međusobno suprotstavljeni monolozi) mi održavamo s-anje u kojem arhitekt može biti ministar sigurnosti, a ortoped saobraćaja i komunikacija, a čitavo društvo u nevjerovatnom haosu. 4) Prosto mi je nevjerovatno da, kao analitičari ovog društva, predlažete ovo što ste
napisali. Ovo mi liči na ideološku izvedbu u režiji najkonzervativnijeg etnonacionalizma
koji nema sposobnost promatranja realnosti izvan zadatih okvira. Da je prijedlog došao
ispred HDZ-a 1990 bilo bi mi razumljivo, ali iskreno, nisam ovo očekivao od nekoga ko
dijeli moje mišljenje o progresivnoj ulozi Statusa u bh. društvu, ulozi koja bi trebala
da širi, a ne sužava granice razumijevanja, kako smo često zajedno došli do zaključka. 5) Ovaj prijedlog, po mom mišljenju nema ništa progresivno, njegov jedini cilj je
homogenizacija etničkih kolektiva po nekoj pretpostavljenoj “intelektualnoj” liniji: što
se tiče ljudi koje, pretpostavljam smatrate bošnjačkim autorima (poput Ćurka, Mujkića,
Haverića, Abazovića), sasvim sam siguran da niko od njih ne bi pristao da “kao Bosnjak”
piše o bošnjačkim temama. Pobogu, pa slanje dopisa određenim autorima “kao Hrvatima”
je čisti esencijalizam, da ne kažem rasizam: odakle vama pravo da vi odredite ko je
Hrvat i ko može biti adekvatan učesnik unutarhrvatske debate (ili unutarbošnjačke ili
unutarsrpske)? Ja sam ubijeđen da bismo izgubili ozbiljne autore i da bismo bili ovisni
o političarima ili politiziranim pseudoautorima koji ne posjeduju stvarni kvalitet. Ja
prvi ne pišem kao Bošnjak, već kao Eldar Sarajlić i ne dopuštam da bilo ko drugi osim
mene odredi moj identitet. Mislim da i većina vrijednih i kvalitetnih autora razmišlja
na sličan način.
I na kraju, 6) mislim da nije fer da me kao člana uredništva dovodite pred svršen čin
s ovim prijedlogom, bez da smo o njemu prethodno razgovarali. Ako zaista želite da
nastavite u ovom smjeru, ja ću se povući iz Statusa, pa ga vi etnonacionalizirajte
do mile volje. Zaista sam neugodno iznenađen i zatečen nečim što sam mislio da je
daleko ispod našeg uredničkog intelekta i analitičkog digniteta. Meni je navrh glave
pozitivističkog diskursa o interesima kolektivnih tijela Srba, Hrvata i Bošnjaka u
svakodnevnom životu, ne pada mi napamet da takve idiotarije reproduciram u nečemu što
sam mislio da je intelektualni i znanstveni angažman.
Pozdrav, Eldar
E-mail / odgovor I. Vukoje upućen E. Sarajliću (proslijeđen i A. Kristiću), 2. 10. 2009.
Dragi Eldare,
Premda si pismo naslovio na Alena, smatram da je u jednakoj mjeri i meni upućeno, pa ću
i ja odgovoriti na njega. No, prije nego pokušam napisati što mislim o razlozima i stavovima iz tvoga pisma, želim istaknuti nekoliko uvodnih napomena:
1) Drago mi je što si iskren, odnosno, što si ono napisao i poslao nama dvojici. Mislim
da ova naša prijepiska/rasprava započeta tvojim pismom ima smisla samo ako iskreno i bez
14
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Uvod u temu broja
ustručavanja kažemo jedni drugima što mislimo – bez obzira koliko ponekad naši stavovi/
mišljenja drugima bili (ne)simpatični ili (ne)prihvatljivi.
2) Iskrenost podrazumijeva i dobre namjere. Ja, na žalost, još uvijek mogu biti povrijeđen nečijim izjavama i stavovima/mišljenjima, ali ako vjerujem da su u podlozi dobre namjere, lako i brzo izlazim na kraj sa svojom povrijeđenošću i to ni malo ne može promijeniti moj privatni/ljudski odnos prema toj osobi. Vjerujem da nas sva trojica međusobno
imamo dobre namjere u svemu što pišemo, govorimo i radimo. Da ne mislim tako ne bih sve
ovo ni pisao.
3) Također, da bi ova prijepiska imala smisla nužno je da svatko iskreno pokuša razumjeti onog drugog, da pokuša razumjeti (u diltajevskom smislu) poziciju i situaciju iz
koje nastupa i polazi onaj drugi – osobito kada se ne slažemo sa sadržajem njegovih
stavova. I da smo, u skladu s novim uvidom nastalim kroz razumijevanje pozicije onog
drugog, spremni više ili manje korigirati vlastite stavove.
4) Nijedna tema nije sama po sebi dobra ili loša, korisna ili nekorisna, zanimljiva ili
dosadna već je takvom čini stil i sadržaj napisanog/izrečenog. Isto tako, čisto deklarativno zauzimanje stavova o bilo kojem teorijskom/analitičkom pitanju za mene je izraz
teorijskog sektašenja i intelektualne impotentnosti.
5) Predlažem da se nakon ove prijepiske čim prije nađemo na jednom višesatnom druženju
(kava/ručak/večera) i onda još jednom u živo raspravimo sve ove teme i odlučimo što i
kako s novim brojem.
In medias res (Ispod odgovora I. Vukoje na 6 razloga E. Sarajlića (markirani tekst), zbog uštede prostora i izbjegavanja
ponavljanja teksta, nalazi se
Sarajlićev odgovor na odgovor I. Vukoje)
ELDAR
SARAJLIĆ: 1) Protivim se parcelizaciji bh. političkog prostora na etničke
odijeljenosti u razmatranju alternativa postojećim problemima. Mislim da su problemi
Hrvata u BiH u isto vrijeme i problemi Srba i Bošnjaka, ali i obratno. Dok to može
biti legitimna perspektiva političara, mislim da to nikako ne bi trebalo da bude
perspektiva analitičara, jer negira sam znanstven pristup, ideologizira ga u korist
etnonacionalizma. Mislim da bi u tom smislu uloga Statusa bila regresivna, protivna
propitivanju i dekonstruisanju postojećih okvira politike u BiH. Ne želite valjda autore
angažovati kao “profesionalne Hrvate”? Mora da se šalite...
IVAN VUKOJA: Etničke odijeljenosti, kako ih nazivaš, društvena su i politička činjenica
ovoga društva i ove države. Više od 2/3 pripadnika ovog društva i države sebe percipira
unutar granica etničke odijeljenosti. Nije mi jasno kako analitičko bavljenje tako
značajnim društvenim činjenicama i fenomenima može negirati znanstveni pristup ili ga
pak ideologizirati. Upravo suprotno, ja mislim da je neznanstveno ideologiziranje ne
uvažavati te činjenice i ne baviti se njima. Koliko ja znam (analitičko-pozitivistička)
znanost bavi se objašnjenjima konkretnih pojedinačnih fenomena (a ne apstraktnih načela
i deklarativnih određenja), dakle objašnjenjem (ne vrjednovanjem) konkretne društvene/
političke/kulturne pozicije, recimo, Hrvata u postdejtonskoj BiH. Bavi se dakle
specifičnošću te pozicije, zatim tu poziciju komparativnom analizom dovodi u vezu sa
specifičnošću društvenih/kulturnih/političkih pozicija, recimo, Srba i Bošnjaka. Zatim
sve to stavlja u kontekst... itd. itd. Tek na takvim uvidima i analizama mogu se onda
graditi i određeni prijedlozi ili smjernice za rješavanje nekih problema – ja to zovem
konceptualizacija stvarnosti. Krenuti od protivljenja, negiranja ili propisivanja “kako
bi stvari trebale izgledati” po meni je ideologizacija stvarnosti.
Zašto nekoga tko se u nacionalnom smislu samoodređuje kao Hrvat i piše o “hrvatskom
pitanju” etiketiraš kao “profesionalnog Hrvata”? Evo ja sam jedan od takvih. Zar stvarno
misliš da sam ja “profesionalni Hrvat”?
ELDAR SARAJLIĆ: To što se većina ljudi u ovoj zemlji percipira unutar etničkih
odijeljenosti ne znači da analiza društva mora nužno poći od tih kategorija. Etničke
odijeljenosti, kao i koncept etniciteta, jesu historijski i kontekstualno uslovljene
status, broj 14, proljeće 2010.
15
Uvod u temu broja
društvene kategorije ispod kojih vrlo često prebivaju drugačiji interesi. Ja sam za to
da se etnicitet promatra kao takva, dakle društveno, politički i ekonomski uslovljena
kategorija, a ne isključivo kao neka kulturološka konstanta, jer to onemogućuje
adekvatnu analizu društva i propisivanje potencijalnih normativnih “lijekova”. Pri
tome, ja ne mislim da etnonacionalno pitanje treba zanemariti, već jednostavno otvoriti
oči mnogo šire i etnonacionalnost situirati unutar širih društvenih fenomena i tako
ga analizirati. Meni je ovaj vaš prijedlog apsolutno nesociološki, jer uzima zdravo
za gotovo: a) postojanje jedinstvenog kolektivnog etničkog tijela, tretira ga kao
organizam; kao i b) postojanje intelektualne elite tog tijela (kao njegove glave) koja
ima određivati kuda to tijelo mora da ide.
Izvini, ali to nije analitička sociologija, to je preskriptivna ideologija. S druge
strane, ja nikako ne propisujem kako bi stvari trebale izgledati, već isključivo kako
jedan časopis koji pretenduje na ozbiljnu društvenu analizu ne bi trebao uokvirivati
određene teme, jer upravo takvo uokvirivanje onda proizvodi propisivanje drugog reda
– etničko propisivanje. Pa vaš prijedlog upravo propisuje postojanje etničkih zajednica
kao odvojenih tijela, kao i pravila da su samo “hrvatski autori” prozvani da analiziraju
stanje Hrvata u BiH, te da je unutaretnički dijalog nešto što ovoj zemlji zaista treba.
Dajte, molim vas, ima li šta regresivnije u ovom trenutku od toga? “Profesionalni Hrvat”
etiketiram tako jer mi tako zvuči pozivanje autora da kao Hrvati diskutuju o hrvatskim
pitanjima. Mislim da je to nametanje jedne autistične pozicije na autorski rad. Ako
je nečiji identitet osnovni kriterij učestvovanja u debati, od te debate nema nikakve
društvene vrijednosti, to je antiintelektualizam. Ako ti sebe vidiš kao “hvatskog
autora”, to je tvoja stvar i tvoje pravo, ali ja mislim da to nema veze sa sociološkom
analizom i da je uspostavljanje sistema u kojem će autori biti primarno identificirani
kao pripadnici etničkih kolektiva apsolutno regresivno.
ELDAR SARAJLIĆ: 2) Mislim da foruma za unutaretnički dijalog ima i previše i da ničim
nećemo doprinijeti ako i Status učinimo jednim od takvih foruma, čak štaviše, samo ćemo
umanjiti njegovu dekonstruktivnu vrijednost koju je dosada izgradio.
IVAN VUKOJA: Uopće se ne slažem. Mislim da ih ima premalo (ako ih uopće ima) – mislim na
konstruktivan unutaretnički/unutarnacionalni dijalag, a ne na unutaretnička ideološkostranačko-klijentelistička prepucavanja. I zašto stalno Srbe, Hrvate i Bošnjake svodiš
na etnije, kada su i po Ustavu BiH to nacije. Ne misliš mi valjda osporiti pravo da
ne samo u etničkom, nego i u nacionalnom smislu budem Hrvat? I zašto misliš da Status
ima samo dekonstruktivnu vrijednost. Ja mislim da ima i (re)konstruktivnu i formativnu
vrijednost.
ELDAR SARAJLIĆ: Kategorija kao što je “unutaretnički dijalog” u društvenoj znanosti ne
postoji. To je prvenstveno političko-ideološka kategorija jer pretpostavlja jedinstvo
grupe kao osnovu dijaloga. Sociologija taj fenomen treba posmatrati izvana, a ne
iznutra. Ono što ti predlažeš je da to posmatramo iznutra, i u tome je moj problem. Ja
ne želim biti urednik u časopisu koji će ideološko-političku perspektivu predstavljati
kao sociološku.
Nikoga ja ne svodim na bilo šta, tebe pogotovu, budi šta želiš. Moje nazivanje Hrvata,
Srba i Bošnjaka u BiH etnijama proizlazi iz mog analitičkog stava, a taj je da je nacija
kolektivitet koji pruža legitimitet određenoj državi (kao naciji-državi), a etnička grupa
kolektivitet koji stoji iza određenog shvatanja kulturnog identiteta.
Kada je u pitanju etnička priča, mislim da Status treba imati upravo dekonstruktivnu,
a ne rekonstruktivnu i formativnu vrijednost. Svaki pozitivistički odnos prema pitanju
etničkog identiteta samo nanosi dodatnu vodu na mlin postojećoj političkoj eliti koja
zemlju vodi u propast.
ELDAR SARAJLIĆ: 3) Mislim da ima mnogo pametnijih i urgentnijih tema čije tretiranje
može imati mnogo konkretnije efekte po kvalitet života stanovnika BiH od konstantnog
vrtenja u krug oko pitanja etničke konsolidacije. Pobogu, pa zar pored pitanja a)
dugoročne ekonomske politike; b) obrazovnog sistema; c) stanja u oblasti naučnog
16
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Uvod u temu broja
razvoja; d) socijalne nejednakosti i mogućnosti socijalnih nemira; e) zaštite
okoliša; f) bh. diplomatije; g) ravnopravnosti spolova i patrijarhalizma; h) politike
državljanstva; j) regionalne kulturne integracije; k) politike sjećanja; m) medija i
politike; n) političke uloge sindikata, mi i dalje moramo forsirati pitanja i probleme
s kojima već 15 godina političke elite manipulišu masama i zemlju drže u permanentnom
stanju haosa? Upravo forsiranjem takvih tema u prvi plan zapostavljaju se one mnogo
značajnije za kvalitet života svih nas u ovoj zemlji, poput ovih koje sam upravo
pobrojao, ali i mnoge druge. Trubljenjem o etnonacionalnom dijalogu (a baj d vej, tu ni
“D” od dijaloga nema, to su samo međusobno suprotstavljeni monolozi) mi održavamo s-anje
u kojem arhitekt može biti ministar sigurnosti, a ortoped saobraćaja i komunikacija, a
čitavo društvo u nevjerovatnom haosu. IVAN VUKOJA: Ako je bravar mogao biti doživotni predsjednik i uz to i maršal, ne vidim
razloga zašto arhitekta ne bi mogao biti ministar sigurosti (šala:))) Vjeruj mi da ja
(dijelom) razumijem tvoju ljudsku i građansku (pa i bošnjačko-bosansku) frustraciju
postojećim stanjem u društvu i državi. Ne samo razumijem nego i dijelim. I mislim da u
toj frustraciji leži ključ cijelog ovog našeg “problema i nerazumijevanja” (ono našeg,
mislim na moj, tvoj i Alenov). Svaki dobronamjeran i normalan član ovoga društva kada
zdravorazumski promatra postojeću situaciju mora tako ili slično reagirati. I u tome
i jeste problem, u zdravorazumskom. Zato što zdravorazumski u ovom slučaju znaci:
naivno, površno i dekontekstualizirano promatrati konkretnu društvenu situaciju.
Zdravorazumsko mišljenje nije ni povijesno, ni političko, ni filozofsko, ni religijsko
mišljenje. Suvremena društveno-političku stvarnost nemoguće je zdravorazumski objasniti.
Zdravorazumsko deklarativno zalaganje za “Bosnu kao normalnu državu u kojoj ćemo svi
biti jednaki” bez uvažavanja svih složenosti i specifičnosti ovog društva/države je odraz
ili dubinskog nerazumijevanja društva i države u kojoj živimo, ili pak čista ideološka
floskula u službi većinskog bošnjačko-bosanskog nacionalizma. Moram se ponoviti i kazati
da ja kao društveni analitičar (sociolog) smatram da je (među)nacionalno pitanje ključni
problem ovog društva i države. Taj problem ja niti proizvodim, niti priželjkujem
– ja ga samo nastojim dijagnosticirati, objasniti i ponuditi neka rješenja za koja
smatram da taj problem mogu optimalno riješiti. I mislim da sve dok se ne pronađe za
sve etnije-nacije teoretski i institucionalno, formalno i sadržajno prihvatljiv model
uređenja i organizacije društva i države, dotle će i sve ostale teme koje spominješ
biti samo “pomoćna sredstva liječenja” koja ne mogu dovesti do dugoročnog i stabilnog
ozdravljenja. Dakle, nismo mi izabrali/nametnuli temu već je “tema izabrala nas” –
nametnula se svojom važnošću i aktualnošću. Ili je mozga osnovni problem u “enormnom
broju spominjanja riječi “Hrvati”?
ELDAR SARAJLIĆ: Mislim da si u ovom komentaru sada otkrio svoje razumijevanje Statusa
koje se kosi sa onim što sam ja mislio da nam je zajedničko. Prvo, o kakvom ti “zdravom
razumu” govoriš? Ja nisam upotrebljavao tu kategoriju, već sam naveo pregršt konkretnih
tema (koje možeš opisati kao “zdravorazumske”, ali i ne moraš – ja nisam) koje su mnogo
značajnije po kvalitet života ljudi u ovoj zemlji od etnonacionalne konsolidacije.
O “Bosni kao normalnoj državi” ja nikada nisam pisao, niti sam upotrebljavao takve
kategorije jer vrlo dobro znam kakva se ideologija iza njih krije (to je u suštini ista
ona ideologija koja tvrdi da je BiH kao jedinstvena država nemoguća). Tako da nemaš
potrebe meni o tome govoriti, niti mi imputirati takve tvrdnje. Drugo, upravo činjenica
da je etnonacionalizam glavni problem ovog društva nameće svjesnim i odgovornim
analitičarima obavezu da u svojim analizama ne preuzimaju etnonacionalističke obrasce
mišljenja i promatranja realnosti, te da pokušaju ukazati da je upravo etnonacionalizam
razlog što je čitavo društvo u raspadu. Rješenje nije popuštanje etnonacionalnim
zahtjevima (što očito ti predlažeš svojim pozivanjem na dodatnu etničku konsolidaciju)
već njihova dekonstrukcija. Srbija i Hrvatska su se konsolidirale etnički (“očistivši”
se od “manjina”), pa ih to ne čini funkcionalnim državama u kojima nema istih problema
kao kod nas. Treće, i ključno – tvrdnja da je “tema odabrala nas” je stavljanje
Statusa u funkciju etnonacionalizma kao ideologije. Hvala, ja u tome ne želim da
učestvujem. Ja želim da biram teme i perspektivu njihovog tumačenja, a ne da teme
nameću svoju perspektivu na moje tumačenje. Opet ponavljam, to nije sociologija, to je
etnonacionalizam. Ako mislis da je unutaretnički dijalog ono što treba BiH, izvini, ali
ti nisi sociolog, vec političar presvučen u analitičara (a Craig Calhoun je takve već
status, broj 14, proljeće 2010.
17
Uvod u temu broja
davno opisao). I četvrto, molim te ne nameći svoje viđenje mog identiteta
ove diskusije. To što se ja zovem Eldar Sarajlić ne znači da sam Bošnjak,
tako izjašnjavam. Kada se ja izjasnim ovako ili onako, onda me tretiraj u
izjašnjenjem, a ne prije. Moja frustracija sa stanjem u ovom društvu nema
privatnim identitetom.
na karakter
niti da se
skladu s tim
veze s mojim
ELDAR SARAJLIĆ: 4) Prosto mi je nevjerovatno da, kao analitičari ovog društva,
predlažete ovo što ste napisali. Ovo mi liči na ideološku izvedbu u režiji
najkonzervativnijeg etnonacionalizma koji nema sposobnost promatranja realnosti izvan
zadatih okvira. Da je prijedlog došao ispred HDZ-a 1990 bilo bi mi razumljivo, ali
iskreno, nisam ovo očekivao od nekoga ko dijeli moje mišljenje o progresivnoj ulozi
Statusa u bh. društvu, ulozi koja bi trebala da širi, a ne sužava granice razumijevanja,
kako smo često zajedno došli do zaključka. IVAN VUKOJA: I mene su malo iznenadili stavovi/razmišljanja u tvome pismu. Nisam
očekivao da će tvoje čitanje “onog što smo napisali” biti pročitano u tako jakom
ideološkom ključu. Mislim da je puno vise ideologije bilo u tvome čitanju nego u samom
tekstu, ili pak u našim stavovima/namjerama. Iz načina kako si na njega reagirao meni se
čini da ti nisi bio u stanju izići iz svoje ideološke matrice. Ja sam mislio ozbiljno
kada sam govorio da Status nije i ne treba biti glasilo “kluba istomišljenika”. Što
se tiče sužavanja i širenja granica razumijevanja, mislim da je osnovni (logički i
praktički) preduvjet širenja granica razumijevanja otvaranje prema drugom i drugačijem,
pokušaj razumijevanja tog drugog kroz dijalog i uvažavanje – ma koliko se s njim
ne slagali. U “klubu istomišljenika” može doći samo do širenja granica gluposti i
ideologizacije. Pored toga što tu poziciju dozivljavam kao intelektualno sektašenje, ti
cijelo vrijeme nastupaš i s pozicije “istine, progresa, superiornosti”. Postkolonijalne
studije su davno pokazale da je “kulturni rasizam” (nastupanje s pozicije više/
nadmoćnije kulture ili svjetonazora) korijen svih ostalih rasizama i da se u pravilu
koristi za opravdavanje raznih oblika eksploatacije “onih drugih koje treba (obično
silom) privesti superiornijoj teoriji, kulturi, političkoj opciji”. I kakav problem ti
imaš s HDZ-om 1990. Oni su samo jedna sličica u bh. političkom mozaiku. I svo njihovo
dosadašnje djelovanje je legalno i legitimno. Ne misliš valjda da bi ih trebalo ukinuti,
zabraniti im rad zato što su po tvome sudu “etnonacionalisti” pa ih protjerati na Goli
otok ili u Sibir (a kad su etnonacionalisti sigurno su i klerofašisti, pa ih ne treba
žaliti). Naravno, nije ovdje bitan HDZ 1990 već tvoj odnos prema onima s kojima ne
dijeliš svjetonazorske i političke stavove. Možeš se ne slagati s njima, ali im ne možeš
osporavati pravo na postojanje, ne možeš ih kao društveni analitičar ignorirati zato
što ti se ne sviđaju. Možes, ali ne bi trebao.
ELDAR SARAJLIĆ: Da, sjajno, sad ja ispadoh ideološki indoktriniran pozivajući na
sociološko i kontekstualno promatranje etniciteta, nasuprot tebi koji si čist od
ideologije i zasnivaš svoje stavove na “realnosti”. Ma daj... Ja sasvim dobro razumijem
činjenicu (i s njom se duboko slažem) da ne postoji ne-ideoloski pogled na svijet.
Svaka perspektiva podrazumijeva postojanje određene ideologije koja ju uslovljava. Ja
ne bježim od toga i priznajem: ja sam zastupnik određene ideologije. A ta ideologija
je ideologija nečeg što bih ja nazvao lijevi liberalizam i moji stavovi proizlaze
iz takve vrijednosne matrice. Ti, međutim, polaziš sa stanovišta da si ideološki
čist i da samo posmatraš “realnost”, ne uviđajući da je i koncept “realnosti” kojeg
zastupaš također proizvod svojevrsne ideologije. Tu ideologiju ja nazivam konzervativni
etnonacionalizam, jer su vrijednosti na kojima tvoji argumenti počivaju očito u skladu
sa vrijednostima etnonacionalizma: neupitno postojanje etničke grupe kao tijela, nužnost
uređenja društava u skladu s etničkim kategorijama, teritorijalno razgraničenje etničkih
grupa... itd. Skoro sve što si dosad i napisao u Statusu reflektuje ove vrijednosti.
To nije “realnost”, već samo jedan od mogućih opisa svijeta koji nas okružuje, a koji
je sebi dao pravo da se titulira “realnim” i objektivnim. Ja dakle, ne bježim od
ideologije, već tvrdim da je ideologija koju ja zastupam mnogo humanija, pravednija i
sposobnija obezbijediti bolji život građanima jedne zajednice. Ideologija koju ti, očito
zastupaš, nije u stanju proizvesti niti humaniji, niti pravedniji, a niti funkcionalniji
18
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Uvod u temu broja
okvir za život građanima ove zemlje: posljednjih 15 godina povijesti na Balkanu to
potvrđuje. I da, ja imam superioran stav spram HDZ-a 1990 i ponosim se tim. Niti jedna
postkolonijalna studija koje spominješ ne može vrijednosti koje ja držim ispravnima
dovesti na isti nivo sa onima koje zastupaju stranke i političari poput HDZ-a 1990 (gdje
spadaju i SDA, SBiH, SDS, HDZ, SNSD i mnogi drugi, sasvim sigurno). ELDAR SARAJLIĆ: 5) Ovaj prijedlog, po mom mišljenju nema ništa progresivno,
njegov jedini cilj je homogenizacija etničkih kolektiva po nekoj pretpostavljenoj
“intelektualnoj” liniji: što se tiče ljudi koje, pretpostavljam smatrate bošnjačkim
autorima (poput Ćurka, Mujkića, Haverića, Abazovića), sasvim sam siguran da niko od
njih ne bi pristao da “kao Bosnjak” piše o bošnjačkim temama. Pobogu, pa slanje dopisa
određenim autorima “kao Hrvatima” je čisti esencijalizam, da ne kažem rasizam: odakle
vama pravo da vi odredite ko je Hrvat i ko može biti adekvatan učesnik unutarhrvatske
debate (ili unutarbošnjačke ili unutarsrpske)? Ja sam ubijeđen da bismo izgubili
ozbiljne autore i da bismo bili ovisni o političarima ili politiziranim pseudoautorima
koji ne posjeduju stvarni kvalitet. Ja prvi ne pišem kao Bošnjak, već kao Eldar Sarajlić
i ne dopuštam da bilo ko drugi osim mene odredi moj identitet. Mislim da i većina
vrijednih i kvalitetnih autora razmišlja na sličan način.
IVAN VUKOJA: Ako se ne varam, ti si jednom bio na nekom znanstvenom skupu o islamu,
negdje u Engleskoj. Po kojem kriteriju su te organizatori odabrali i pozvali? Po datumu
rođenja, broju cipela ili po tome što si musliman, što živiš u muslimanskom okruženju,
što imaš osobne i društvene kontakte s islamom, što se u svom znanstveno-publicističkom
radu, među ostalim, baviš i tim temama, što te te teme zanimaju, tiču te se i stalo ti
je da daš svoj autorski i ljudski doprinos razumijevanju i artikuliranju te tematike.
Zamisli znanstveni skup o islamu na kojem ne bi bilo ni jednog muslimana niti autora
koji se ranije bavio tom tematikom? I smijemo li ljude koji su organizirali taj skup i
autore koji su na njemu sudjelovali zbog toga smatrati islamistima, fundamentalistima,
nazadnjacima i konzervativcima? Smijemo li pretpostaviti da su oni, zapravo, produžena
ruka Al`Kaide? I kako si ti sudjelovao na tom skupu: kao musliman, kao profesionalni
musliman, kao stručnjak za islam ili kao Eldar Sarajlić? Ili neka kombinacija? Ili si
im demonstrativno s govornice poručio da ti ni po koju cijenu nećeš “kao musliman”
sudjelovati u raspravama o islamu i položaju muslimana u Europi? Valjda je najbolje da
o tome, na Grenlandu, raspravljaju hindusi i homoseksualci. Ili si im poručio da se o
tome nema što raspravljati jer su problemi muslimana u isto vrijeme i problemi kršćana,
hindusa, zaratustrijanaca, rastafarijanaca, taoista itd. Ili si im poručio: kakva
muslimanska prava kad postoje ljudska i građanska prava, ili si poručio prestanite biti
muslimani i budite ljudi i građani pa nećete imati nikakvih problema (baj d vej Marx je
nešto slično poručivao Židovima – možda to i nije tako lose :) Ako je netko, recimo, član Hrvatskog narodnog vijeća, ili, recimo napiše knjigu Bosanski
Hrvati, ti ne bi pretpostavio da je čovjek možda Hrvat i ne bi se sjetio pozvati ga
da nešto napiše o Hrvatskom pitanju u BiH? Ili je, pozvati člana Hrvatskog narodnog
vijeća na skup o Hrvatima, za tebe esencijalizam, da ne kažem rasizam? Ne znam kako si
nadošao na to da mi određujemo tko je Hrvat? Mi samo uvažavamo ono kako se netko već
ranije samoodredio – bilo da je o tome pisao ili javno govorio. I, naravno, uzimamo sebi
pravo (kao i svaki organizatori ili urednici nečega) da procijenimo tko bi mogao biti
“adekvatan učesnik unutarhrvatske debate”. Jesi li kada Ćiri Blaževiću predbacio otkud
mu pravo da on određuje ko je adekvatan da igra za nogometnu reprezentaciju BiH? Zašto
neki bacač kladiva ne bi igrao umjesto Džeke, pa obojica su sportaši.
ELDAR SARAJLIĆ: Ja sam u Englesku pozvan da govorim od muslimanima isključivo zato što
sam o tome pisao, a ljudi koji su organizovali okrugli stol to su čitali. Da su htjeli,
mogli su pozvati mnogo uglednije, obrazovanije i iskusnije “muslimanske autore” iz BiH
od mene, ali nisu. Za razliku od vašeg prijedloga, u njihovom pismu nije stajalo da
me, kao muslimana iz BiH, pozivaju da učestvujem na okruglom stolu. Bili su dovoljno
pristojni da ne nagađaju o mom identitetu, već su me zvali zato što su čitali moje
prethodne radove i mislili da imam šta pametno reći. Ono što vi ovim pismom pokušavate
ustvari i jeste identično primjeru koji si sam naveo, a čega izgleda nisi svjestan: pa
status, broj 14, proljeće 2010.
19
Uvod u temu broja
upravo pozivanje da autori kao Hrvati pišu o Hrvatima jeste jednako kao kada bi Ćiro
Blažević zvao nekoga da igra samo zato što je Bošnjak, ili kada bi bošnjacki bacač
kladiva išao da igra fudbal umjesto Džeke samo zato što je i on Bošnjak. Šta je to drugo
do “profesionalno hrvatstvo”? Ako Ćiro u reprezentaciju, pored Bošnjaka stavlja i Srbe
i Hrvate koji dobro igraju, onda biste i vi trebali pismo poslati i Srbima i Bošnjacima
iz BiH koji bi imali šta pametno reći o položaju Hrvata u BiH. Kao i u fudbalu, tako i u
društvenoj znanosti, kada se etnički identitet uzme kao osnovni kriterij učešća u debati
(ili utakmici) rezultati su uvijek porazni – drugim riječima, reprezentacija uvijek
izgubi. ELDAR SARAJLIĆ: I na kraju, 6) mislim da nije fer da me kao člana uredništva dovodite
pred svršen čin s ovim prijedlogom, bez da smo o njemu prethodno razgovarali. Ako
zaista želite da nastavite u ovom smjeru, ja ću se povući iz Statusa, pa ga vi
etnonacionalizirajte do mile volje. Zaista sam neugodno iznenađen i zatečen nečim što
sam mislio da je daleko ispod našeg uredničkog intelekta i analitičkog digniteta. Meni
je navrh glave pozitivističkog diskursa o interesima kolektivnih tijela Srba, Hrvata i
Bošnjaka u svakodnevnom životu, ne pada mi napamet da takve idiotarije reproduciram u
nečemu što sam mislio da je intelektualni i znanstveni angažman.
IVAN VUKOJA: I sam si rekao da je ovo prijedlog, kako te prijedlog može dovesti
pred svršen čin. Osim toga, mjesecima se ne javljaš – kada si zadnji put “kao član
uredništva” samoinicijativno pitao u kojoj smo fazi s novim brojem? I kada si bio glavni
urednik, od 10 razgovora ja sam tebe zvao 8 puta, ti mene 2 puta. STVARNO se ne ljutim na
to, niti prigovaram, samo ti napominjem jer me “vučeš za jezik”.
Osim toga, ti i ja smo već imali određena sporenja i neslaganja oko nekih pitanja (Komšić
i slično), ali ja ni jednog trenutka nisam pomislio da bi to moglo narušiti naše privatne
odnose niti da bih zbog toga trebao prekinuti suradnju s tobom. Čak štoviše, podržao sam
tvoje pravo da se ne slažeš sa mnom, ohrabrio te da objaviš članak u Statusu i ponudio ti da
budeš član uredništva, a potom i glavni urednik. A ti sada na prijedlog jedne teme koja ti
se ne sviđa (iz problematičnih razloga i neuvjerljivih argumenata), prijetiš povlačenjem
i ono što radimo nazivaš idiotarijama. Da nisi malo prećero?
U duhu Statusa tvoja reakcija je trebala biti: ok, ja se s vama i tom temom apsolutno
ne slažem i o tom neslaganju ću napisati tekst u kojem ću vas “masakrirati”, taj tekst
ćemo objaviti u idućem broju, skupa s temom koju osporavam. Za mene bi navedena reakcija
bila izraz tvoga poštovanja i prema nama i prema Statusu, ovako si, po mome sudu, malo
podbacio i pucao u grm u kojem nema zeca – bezveze trošiš metke. Zapravo, mislim da nije
bilo bezveze. Dapače, mislim da je jako važno i korisno za sve nas što si ono napisao
i otvorio unutarstatusovsku diskusiju o ideji, sadržaju, profilu i svrsi Statusa. Stoga
predlažem da sva trojica još neko vrijeme razmišljamo o ovoj problematici (ako netko
želi pismeno reagirati na moju reakciju – bujrum, što se mene tiče) pa da se onda idući
tjedan nađemo na kakvoj kavi/ručku/večeri i kao odrasli i tolerantni ljudi još jednom
uživo raspravimo ovu problematiku. Veselim se tom susretu i mislim da on itekako ima
smisla.
ELDAR SARAJLIĆ: Ivane, nemoj sad da se natežemo ko je koga zvao – prošli broj je,
složićeš se sa mnom, bio jedan od boljih brojeva, i ja sam kao glavni urednik tog broja
dao sve od sebe. Nikad nisam imao problema sa tretiranjem raznih tema, ali jednostavno
mislim da je više dosta toga da se vrtimo u krug oko etničke konsolidacije i sličnih
pitanja. Pa skoro svaki tvoj prijedlog ide u tom pravcu. Izvini, ali stvarno se pitam da
nemaš neku skrivenu agendu za Status, ili da si odgovoran prema finansijerima iz Hrvatske
da konstantno guraš priču u pravcu konsocijacije, trećeg entiteta i slično. Nemoj se
ljutiti što ovo kažem, ali zaista se ne sjećam kada sam od tebe čuo neki prijedlog za
temu koji prevazilazi ovu matricu. Pa, pobogu, BiH je puna društvenih tema o kojima se
mogu napisati sjajni tekstovi, ne moramo se uvijek vrtiti oko toga, prezasićeno je sve
etnonacionalizmom i etničkim pričama od kojih niko, osim političke elite, nema nikakve
koristi. A osim toga, mislim da je to direktan put koji vodi ka uništavanju Statusa.
Svesti ćemo se na platformu političkog prepucavanja različitih etnonacionalista i
zanemariti sociološki pristup u potpunosti. Nema dijaloga sa etnonacionalizmom, to je
samo monolog, pa zar to nije više jasno i pticama na grani? 20
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Uvod u temu broja
E-mail A. Kristića upućen E. Sarajliću i I. Vukoji, 5. 10. 2009.
Dragi Eldare / Ivane!
I.
Vi ste se i prije našeg susreta zahuktali u pisanju pa red je i da ja nešto napišem,
iako me sve ovo što sam pročitao uvjerava u jednu stvar: da se pod hitno moramo susresti
i dobro zasjesti da bismo ovo raspravili.
Pokušao sam pažljivo pročitati više puta pismena i jednoga i drugoga te sam uvjeren, ako
bi se ovo nastavilo bez susreta oči u oči, moglo bi se otegnuti unedogled: na svaki stav
može se odgovoriti protustavom.
II.
Meni se sada nameće pitanje osnovnog povjerenja: Možemo li vjerovati jedni drugima da
smo ovu temu izabrali (odnosno ja sam je nakon par razgovora i promišljanja prihvatio
kao važniju od nekih drugih) iz temeljno dobrih nakana za cjelokupnu BiH kao što su
valjda izabrane i sve druge teme.
Ako se oko toga ne možemo usuglasiti, daljnja rasprava je uzaludna. (Samo da istaknem,
izgleda da si u zadnjem dopisu Eldare ipak previdio da je osim pogleda iznutra predviđen
i pogled izvana, dakle, angažman i nekih drugih autora, koji nisu “profesionalni
Hrvati”)
III.
Sada bih mogao izgubiti par sati provocirajući i odgovarajući na vaše argumente za
ili protiv. Ne da mi se jer će te onda vi odgovarati na to meni i od toga ništa.
Jednostavno, moramo se vidjeti.
No, ipak postavio bih nekoliko provokativnih pitanja / napomena:
- Tko kaže ili kako može tvrditi i znati da bi ovaj broj Statusa poslužio etničkoj
konsolidaciji Hrvata? Veliki, ako ne veći broj autora pisao bi izravno protiv toga,
pa i protiv etnonacionalizma per se. U to nema sumnje! A opet, zašto bi svaka
konsolidacija morala biti nešto po sebi zlo, pa i etnička, neovisno kako razumijevali
etničko / nacionalno? A ako ćemo pobjeći dijalogu o Hrvatima ili među Hrvatima u BiH,
opravdavajući to bilo kakvim argumentima, zar ne dajemo odsudni doprinos održavanju
konsolidacije kakva je na djelu ne samo među Hrvatima, nego i Bošnjacima ili Srbima
danas u BiH: zasnovanoj na gluposti, nekulturi, političko-ekonomsko-religijskom
kriminalu, uskoći duha naprosto. Nije li i ovaj broj Statusa mogao i trebao biti prostor
da se makar malo uzdrma takva konsolidacija?
Moja osobna nakana pristupa ovoj temi izraz je upravo protesta protiv takve
konsolidacije među Hrvatima i pokretanja procesa individualizacije / racionalizacije
u svim područjima života među Hrvatima BiH. (i ovoj se rečenici može teorijski
prigovoriti, ne žive naravno oni izolirano od drugih, ali postoje neke strukture,
institucije, političke, kulturne, ekonomske koje su ovako ili onako “hrvatske”.
može li ih se uopće promijeniti, dovesti u pitanje, prodrmati drugačije bez onoga
što je unutarhvatski dijalog ma kako se to moglo teorijski okarakterizirati ili
diskvalificirati)
- Kod Vas se zamjećuju različita teorijska polazišta. Ne mislim da je polazište Ivana
konzervativni nacionalizam, kako ti tvrdiš Eldare, a ti Eldare kažeš da je tvoje
polazište lijevi
liberalizam. Evo da ja lupim poluozbiljno moje je polazište kršćanskog socijalizma. Tko
kaže da se upravo različita teorijska polazišta / ideološka ne bi pokazala i kod autora
koji bi pisali u Statusu bilo kao oni “iznutra” i “izvana”? Zar to i nije bio jedan
od ciljeva? Da se pokažu, da se izreknu, da se izjasne, makar monološki? Koliko je to
potrebno ne pokazuje li upravo ovo naše iznenađenje različitim reakcijama na ovu temu,
nas u uredništvu? Zar to ne bi bilo korisno za čitatelje? Da se neki dijalog dogodi
upravo u njima?
- Ja duboko vjerujem da je veliki problem kod nas u BiH umijeće pripadanja. Ne vjerujem
u utapanje u kolektiv (etnički, nacionalni), ali niti u pojedinca bez pripadanja nekim
zajednicama / kolektivima. Negdje iz tog uvjerenja ja sam i ovu temu vidio važnom:
status, broj 14, proljeće 2010.
21
Uvod u temu broja
da se tematizira umijeće pripadanja. Kako u BiH biti Hrvat ma što to bilo: etnički,
nacionalno, kulturno. Kako to biti s drugima i za druge! Kako to “biti Hrvat” – ma
kako se nekome od toga dizala kosa na glavi, to neki ljudi jesu i žele biti i bit će
– oplemeniti ljudskim, kršćanskim i drugim elementima. Mora li se to baš biti na štetu
ljudskosti, onoga biti čovjek. Kako pustiti drugoga da bude Hrvat na drugačiji način?
Ili da to uopće ne bude, da mu to bude svejedno?
Može li se slobodno, kritički i s odmakom, pripadati.
U tome smislu mislim da si se ti Eldare isključivo usredotočio na negativne (objektivne
/ stvarne) posljedice ovakve teme previđajući one pozitivne. Ja sam pristao na ovu temu
naprosto iz uvjerenja da mora postojati negdje mjesto i prostor da se tematiziraju i
protresu neka pitanja ne razmišljajući toliko o nekim teorijskim polazištima, a to su
sva pitanja iz natuknica ispod dopisa.
I neka doista jesu sociološka, neka jesu politička, neka jesu religijska.
Primjerice: Tu se potiču autori da se propita odnos Katoličke crkve prema pitanju
religijsko-političkog nacionalizma među Hrvatima u BiH. Kako bih ja bio sretan da to
isto pokrene neko u SPC-u u BiH i sumnjam da bih ga nazvao konzervativnim nacionalistom
pa čak da i to jest moram ga kao takvog uvažiti i s njim dijalogizirati. Ako je
etnonacionalizam zlo po sebi (a i to je ponuđeno kao tema za raspravu), hoće li ga se
nadvladati zabacujući dijalog s njim? Nije li to argument njemu u korist?
Ili da se argumentirano analiziraju sa svih aspekata od etičkog pa dalje sve paradigme
hrvatske politike (ma što bila, ili ako je uopće ima) u BiH od 1992. do danas? Je li to
suvišno? Je li to u svrhu konsolidacije? Je li to ispod dostojanstva Statusa? Ili mu je
to na čast?
- Istina je da svi mi u Bosni i Hercegovini dijelimo iste probleme, ali ja vjerujem
duboko da svi ti problemi u različitim skupinama, zajednicama, kolektivitetima
(mišljenim organski li ne), ali koje ipak stvarno egzistiraju imaju specifičnosti
(pozitivne i negativne) i da je bitno i to analizirati. S druge strane vjerujem da
svatko ima neko blago / prednosti za ponuditi za zajedničko prevladavanje tih problema..
Negdje je u podnožju naredne teme Statusa bila upravo ta nakana!
Evo primjerice: religijski nacionalizam u katoličkoj tradiciji / zajednici u BiH:
drugačiji je on, unatoč svim sličnostima, onom u pravoslavlju ili islamu, pa je i
hrvatski političko-religijski nacionalizam drugačiji. Ali možda niti jedna zajednica
u BiH nema toliki kulturni-povijesni-teološki / religijski potencijal za njegovo
prevladavanje i metodologiju koja bi mogla pomoći i drugima. Vrijedno je to analize pa
makar se pokazalo suprotno. U tome smislu je po svim osnovama važan i bitan dijalog među
Hrvatima / katolicima (kako god bili mišljeni: organski ili kao izmišljene zajednica) i
to ne protiv drugih nego i za druge.
Možda jest žalosno i tragično da za to trenutno i nema drugog mjesta osim Statusa (a
isto stoji i s Bošnjacima ili Srbima), ali to je samo odraz tragičnosti življenja u
BiH. Uostalom, kako god bila tema postavljena parcijalno ona na koncu i ne bi, vjerujem
ispala, takva! Ima mjesta i potrebe i za parcijalni pristup i za cjeloviti kad je u
pitanju bilo koji problem pa i problem BiH. I ne mora to značiti automatski pristajanje
na neku logiku (primjerice mišljenja po etnonacionalnoj podijeljenosti). To će uvijek
u konačnici ovisiti o autoru. I mislim da bi se Eldare iznenadio koliko bi autora
razmišljalo u smjeru u kojem misliš ti, ali bilo bi važno i da to reknu upravo kao
Hrvati (na bilo koji način) ili dok pišu o temi Hrvati u BiH (bilo po kojoj osnovi).
- Možda je moj dopis krivo intoniran / postavljen. Ali ne vidim problem da netko piše,
malo mi je tu zbunjujuća tvoja stidljivost Eldare glede identiteta, kao Hrvat, kao
katolik, kao stanovnik Bosne i Hercegovine. Kako da pišem, ne znam što pisao, ako neću,
čak i nesvjesno pisati: kao rođeni Sarajlija, odrastao u Varešu, kao kulturno Hrvat,
religijski kao katolik, ako ćemo brojati krvna zrnca moja situacija je drugačija, a
sve to obojeno onim Bosna i Hercegovina, više Bosna nego Hercegovina, naprosto kao
čovjek, ali bez svega ovog drugog to je puka apstrakcija, a ništa nije ubilačkije od
apstrakcije. Ne vjerujem u apstraktni kozmopolitizam. Treba mi zavičaj i sve drugo. Mogu
biti sam i baš zato umijem pripadati. Jer pripadam umijem biti sam. Kad bismo mi to
znali spojiti u BiH!
Mislim da takav upit, ma kako mogao biti nespretan, nikoga ne bi uvrijedio. Ako je
načisto s onim što jest, naravno! I nije to neko mahanje značkom nego eto nešto što i
nismo uglavnom birali pa smo ili zabacili ili osobno oblikovali.
Da zaključim:
22
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Uvod u temu broja
Neovisno o Vašim teorijskim raspredanjima: Mislim da je tema važna, da će je neki čak
iskoristiti u smislu pred kojim zazire Eldar, ali da će većina autora ići drugim putem.
Čak i ako neće, važno je dokumentirati, ako ništa za povijest, stanje kakvo sada jest.
Tema je postavljena da je sve otvoreno čak i to postoje li ti Hrvati, ta hrvatska
politika, što je etnonacionalizam, postoje li etnonacionalne zajednice. Mislim da je to
bitno.
Evo, sada nešto gledam primjerice doktorsku disertaciju D. Abazovića: Bošnjaci odnosno
bosanski muslimani između desekularizacije i sekularizacije. Neovisno o parcijalnom
pristupu visoko je znanstvena, analitična, bogata, sjajna. I važna za cjeloviti pogled
na BiH.
U tome smislu bio je zamišljen i predviđen i naredni broj Statusa. Ne kao poligon za
konsolidaciju Hrvata ovako ili onako nego kao zrcalo u kojem će Hrvati (ma što to bilo)
pogledati sebe, ali i kao zrcalo u kojem će drugi pogledati Hrvate: i to racionalno,
argumentirano, analitički, realno i to sve moguće opcije, stavove, polazišta. pa i ona
od kojih nam se kosa diže na glavi. I što je bitno: možda će se u tome zrcalu drug
prepoznati lakše nego u svome vlastitome i to sebi priznati: jer istina je, Eldare, da
dijelimo iste probleme, uz sve razlike.. Ali važne su i te razlike. Ponekad staviti
naglasak na to je važno! Možda sada to izgleda ovako ili onako, ali nije tako.
I vraćam se na osnovno pitanje: Možemo li povjerovati jedni drugima da je i ova tema
mišljena čestito iz krajnje pozitivnih motiva??
E-mail I. Vukoje, 9. 10. 2009.
Dragi Eldare / Alene,
S malim kašnjenjem zbog prezauzetosti ostalim obvezama, nastavljam našu malu prijepisku.
Krenut ću najprije od svojih dojmova na vaše reakcije/komentare. Kronološki.
1. Eldarov odgovor na moje komentare
Misleći da sam svojim komentarima, ipak, malo omekšao popriličnu krutost i isključivost
Eldarove reakcije na dopis povodom prijedloga za temu broja, iznenadio me još veći
stupanj isključivosti i rekao bih gotovo spremnosti na svađu koje sam doživio u
Eldarovom odgovoru na moje komentare (ne tvrdim da je moj doživljaj objektivan i da je
Eldar to stvarno upisao u tekst, govorim samo o svom osobnom/subjektivnom dojmu).
Promišljajući i odmjeravajući trebam li uopće na to reagirati, i ako trebam, pitajući se
kako, dobio sam (skupa s Eldarom) i Alenov prilog raspravi.
2. Alenov prilog raspravi
Čitajući Alenov prilog bio sam skoro pa oduševljen sadržajem i stilom njegovog priloga,
odnosno odmjerenošću, dobronamjernošću i beskonfliktnošću njegovih stavova. Do te mjere
da sam se posramio nekih svojih olako izrečenih kvalifikacija u mojem komentaru na
Eldarovu reakciju. Mislio sam da je time naša e-mail prijepiska završena, odnosno da će
se rasprava u prijateljskom ozračju nastaviti na višesatnom sastanku/kavi/ručku/večeri
o kojem je u više navrata bilo riječi. Zatim je uslijedio Alenov poziv da predložimo
mjesto i vrijeme sastanka.
3. Eldarov odgovor na Alenov prijedlog o sastanku
Kako to obično u životu biva, nakon svojevrsne očaranosti, slijedila je razočaranost
Eldarovim odgovorom. Citiram ga:
status, broj 14, proljeće 2010.
23
Uvod u temu broja
Ja bih mogao slijedeći vikend, ovaj ne mogu... Mogu slijedeće sedmice, u radnim
danima, ponedjeljak ili petak, ali ne više od dva sata.
E.
Pročitavši to, bio sam tužan, razočaran, i htio sam jednostavno dići ruke od svega.
Nakon par dana, odlučio sam, ipak, reagirati i još jednom pokušati pojasniti svoja
mišljenja, stavove i namjere. Premda svjestan, uzimajući u obzir Eldarov hladni i
arogantni odgovor na poziv za druženje, da to i nema nekog smisla ukoliko više ne
postoji osnovno povjerenje o kojem je Alen govorio.
4. Nastavak
Pokušavajući sistematizirati mnoštvo objašnjenja, argumenata i primjera koje sam tim
povodom htio napisati, sjetio sam se teksta Nevena Sesardića objavljenog u Statusu broj
9, i ponovno ga pročitao. Tekst se zove “Liberalizam i njegove nevolje s nacionalizmom”
i mislim da govori upravo o onome o čemu se Eldar i ja sporimo. Sesardićeva promišljanja
u tom tekstu toliko su mi bliska da bih ga bez imalo dvojbe mogao uvrstiti u svoj
autorski i urednički manifest – potpisujem svaku riječ. U zaključku tog teksta piše:
Moguće je da su nacije, kako glasi proslavljena fraza Benedicta Andersona, “zamišljene
zajednice”. No, često, a ne rijetko, nacionalni se sukobi tiču zbiljskih, ne samo
zamišljenih problema. Ti se problemi tipično teže prepoznaju od ružnih izvanjskih
karakteristika etničkih sukoba (kao što su mržnja među skupinama, masovna kršenja
ljudskih prava, ratni zločini itd.). Zbog toga razloga, upravo su liberali ti koji
bi, zbog svoje niske tolerancije prema kršenjima temeljnih sloboda i individualnih
prava, trebali poslušati savjet da u ovom kontekstu razmišljaju oprezno i polako.
Ne započinjite odmah sa automatskom osudom nacionalizma i sa pokušajima umanjivanja
važnosti etničkih veza. Možete promašiti krucijalni dio jedne vrlo komplicirane priče,
a vaše dobronamjerne intervencije, koje su utemeljene na toj nepotpunoj slici, na
koncu mogu dovesti do pojačanja postojećih frustracija kod onih koji osjećaju da je
grana već savijena do svojih krajnjih mogućnosti (prema poznatoj metafori Fridricha
Schillera). Ako zagrebete ispod površine, i pogledate dublje, mogli biste otkriti
da se, ispod svih tih neprijatnih prizora erupcija nacionalističkog nezadovoljstva,
kriju neka legitimna kolektivna osjećanja nepravde.
Dakle, moja urednička vizija jest da je Status časopis koji se, među ostalim, treba baviti
ZBILJSKIM problemima bh. društva i države. Zato što su ti ZBILJSKI problemi doveli do rata
u bivšoj Jugoslaviji, zato što ti ZBILJSKI problemi u BiH još uvijek nisu primjereno niti
teorijsko-sociološko-politološki objašnjeni, niti politički i institucionalno riješeni. I
zato što će ti ZBILJSKI problemi, ako ih ne riješimo mirnim i demokratskim putem uskoro
dovesti do novih sukoba i rata. Negiranje tih ZBILJSKIH problema i njihovo teorijsko
ignoriranja nužno u sebi sadrži i dio odgovornosti za kasnija događanja. Ili da još
malo citiram Sesardića: onaj koji silom drži poklopac zatvorenim, dok u loncu sve ključa,
ne može kriviti druge za izbijanje eksplozije.
Razlog više za odabir takvih ZBILJSKIH problema za temu broja Statusa je i to što
se ti problemi tipično teže prepoznaju, i jer su kao takvi intelektualno-teorijski
izazovniji od pukog zdravorazumskog lamentiranja nad ružnim izvanjskim karakteristikama
etničkih/nacionalnih sukoba. U okvirima gore spomenute uredničke vizije birao sam,
predlagao i prihvaćao sve dosadašnje teme brojeva Statusa, pa tako i ovu posljednju
o unutarhrvatskom dijalogu. Temu zbog koje si me ti Eldare proglasio konzervativnim
nacionalistom. Slažem se s tvojom tvrdnjom jedino pod uvjetom da i Nevena Sesardića
smatraš konzervativnim nacionalistom. Dopusti mi još jednom citirati Sesardića: Moja
poanta je sljedeća: ako je znanstvenik čak i njegova ugleda (misli na britanskog filozofa
Jonathan Glovera – m.o.) sklon predrasudi (o nacionalizmu – m.o.), to najbolje ukazuje
na ozbiljnost situacije i urgentnu potrebu da se o njoj diskutira. Parafrazirajući,
ako je Eldar kao mlad, pametan, obrazovan i dobronamjeran čovjek sklon stvaranju onako
snažnih predrasuda o naciji i nacionalnom pitanju, možete misliti kakvi su, po tom
pitanju, na primjer deklarirani “sarajevski antifašisti” ili “borci za građansku Bosnu”.
24
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Uvod u temu broja
I možete misliti kakav dijalog su oni u stanju ostvariti s “profesionalnim Hrvatima” ili
“čuvarima Republike Srpske”. Tragičan primjer takvog dijaloga imali smo priliku prije
par dana vidjeti na ulicama Širokog Brijega, a njegov nastavak na Facebook-u kroz grupe
“Hoćemo rat protiv ustaša” i “Gazi balije”.
Moji “politički” motivi, dakle, i za pokretanje Statusa i za bavljenje
ZBILJSKIM problemima su isključivo u domeni izbjegavanja sukoba, harmonizacije
bosanskohercegovačkog društva i dugoročne konsolidacije države BiH. Svjestan da ima više
“istina” i “vizija” BiH, a ne samo jedna, smatram da je za dugoročnu stabilnost nužno
uspostaviti kvalitetan i konstruktivan dijalog među predstavnicima tih “istina i vizija”
kako bi se pronašao zajednički društveno-politički okvir koji je relativno prihvatljiv
za sve glavne aktere na bh. društveno-političkoj pozornici. Osnovnu “političku” svrhu
Statusa vidim u konceptualnom konstruiranju tog novog zajedničkog okvira, odnosno,
u kreiranju novog društveno-političkog narativa unutar kojeg je taj okvir moguć. Ako mi
kao suradnici Statusa i kao svojevrsna intelektualna i društvena elita ove zemlje nismo
to u stanju napraviti unutar jednog časopisa, onda ne vjerujem u pozitivan ishod niti
na političkoj razini. I upravo u toj činjenici leži i naša odgovornost za budućnost ove
zemlje.
Dragi Eldare, sasvim iskreno i dobronamjerno, bez imalo ironije i dociranja, preporučam
ti da Sesardićev tekst na miru i polako pročitaš. Siguran sam da će ti to čitanje pomoći
da bolje razumiješ i svoje i moje stavove iznesene u ovoj prijepisci. Također, vjerujem
da ćeš bolje razumjeti i situaciju u BiH, premda Sesardić u tekstu koristi jugoslavenski
primjer.
Bez obzira na ova “prepucavanja”, što se mene tiče, ponuda za sastanak i dalje stoji (pa
makar i na dva sata), kao i ponuda za suradnju u Statusu – u punom opsegu, i kao autor i
kao urednik. Eldare, ja duboko cijenim tvoj dosadašnji i autorski i urednički doprinos
Statusu. Stvarno to mislim i bilo bi mi jako drago da nastavimo suradnju u kojem god
obliku ti želiš i izabereš. Isto tako, razumjet ću i ako ti, iz nekih svojih razloga,
odlučiš prekinuti tu suradnju. Što god odlučio, želim ti svako dobro svakoga dana i u
svakom pogledu :))) I tebi isto Alene.
Srdačno,
Ivan
E-mail E. Sarajlića, 9. 10. 2009.
Biću (relativno) kratak, a nastavićemo na sastanku, nadam se.
Prvo, nisam hladan i arogantan, jednostavno nemam, nažalost, vremena za duge sastanke
(imam dva nova posla, prijavu doktorata preda mnom... itd.) – to govorim jer znam da nam
treba pola dana, najmanje, da se izdogovaramo oko Statusa. Možemo se skontati eventualno
narednog vikenda, ili nakon njega, da se nađemo kod Gojka na ručku (na pola puta) pa da
to tako odradimo.
Drugo, Ivane, čitao sam Sesardića, ali nije mi promijenio mišljenje, zato što sam,
između ostalog čitao i Nenada Dimitrijevića (koji je, slično kao i U. Vlaisavljević
pokazao da nacionalizmi u SFRJ ipak nisu bili poklopljeni u loncu pa zato eksplodirali,
već generirani i pospješeni određenim društvenim praksama i normama koje nisu nužno bile
smatrane, niti titulirane, kao nacionalističke – što je slično onome što se dešava sada
u BiH), ali i mnoge druge autore koji se bave sličnim temama (recimo D. Jović) – nemoj
da se sad pravim pametan i da ti nabrajam njih gomilu koji su pokazali na konkretnim
slučajevima kako se etnonacionalizam ukorjenjuje u društvo (izvini, ali mi ne možeš
kao autoritet navoditi samo Nevena Sesardića, a da ne znaš da su o svemu ovome što ti
sad govoriš pisali i R. Brubaker, C. Calhoun, D. Horrowitz, M. Castells... itd). Ja
sam čitao i Sesardića i njih, i na osnovu i jednih i drugih, kreirao sam svoj stav.
Vjeruj mi na riječ da je sve ovo što si ti napisao u povodu ove prepiske objašnjeno u
djelima barem dvojice od njih – Calhouna i Brubakera. Da si pročitao, bilo bi ti jasno.
status, broj 14, proljeće 2010.
25
Uvod u temu broja
Ovako, to mi ne zvuči kao ozbiljna sociološka zamjerka, jer je zasnovana na selektivnom
navođenju određenih intelektualnih autoriteta i bukvalnom shvatanju Andersonove
hipoteze.
Treće i posljednje, ja nisam potpuno izgubio povjerenje, ali ono je poljuljano zbog
razloga koji sam naveo u prošlom e-mailu, a sad ponavljam: Ivane, ne sjećam se kada sam
od tebe čuo prijedlog za temu Statusa koja nije na tragu konsocijacijskog uređenja BiH
i vrijednosti koje idu uz to. Dosada sam, zaista, vjerovao u tvoju dobronamjernost;
oprosti, ali sada, nakon već trećeg (koliko se mogu sjetiti) prijedloga koji ide u istom
smjeru, sumnjam u to. Pobogu, pa odmah nakon broja posvećenog konsocijaciji (br. 9), ti
si za br. 13 predlagao temu “BiH kao Švicarska, Belgija... itd” (što je u suštini isto),
pa sam te ja odgovorio i predložio da to stavimo kao stalnu rubriku, a da tematiziramo
nešto drugo. Nakon toga, evo sad i ovaj unutaretnički dijalog, koji opet slijedi ista
načela. Jebiga, i ja sam socijal-liberal, kao što već rekoh, pa ne insistiram da
silujemo Status temama kako bi liberalizam bio sjajan za BiH, već insistiram da se
ponudi što širi okvir, pa da autori diskutuju (uostalom, nikad nismo ni imali čitav broj
posvećen liberalizmu u BiH – kao što smo imali za konsocijaciju – niti sam ja to ikad
predložio). Zašto prvo ne otvorimo debatu da li nama u BiH uopšte treba unutaretnički
dijalog, ko da ga vodi (politička elita? intelektualci?) i šta nam on može donijeti,
pa onda da vidimo da li je to nešto što može imati pozitivan uticaj na bh. društvo.
Ja mislim da je naša urednička uloga da se, koliko god možemo, izdignemo iznad ličnih
preferencija i stvari posmatramo iz ptičje perspektive. Ako ti ne predlažeš ništa drugo
osim jedne te iste priče, izvini ali to nije uređivanje, to je promovisanje.
Ja sam svjestan da ovo što govorim možda zvuči ružno, ali izvoli pa me razuvjeri. Nije
mi namjera da zakuhavam odnose među nama, niti da ugrožavam razvoj Statusa, ali zaista
imam problem sa ovakvim razvojem stvari. Danas sam rekao i Alenu, ako bismo htjeli da
budemo ravnopravni i zastupimo sva tri unutaretnička dijaloga, to znači da bismo se, s
obzirom na dinamiku izlaženja, naredne dvije-tri godine bavili time. Ja mislim da je to
užas i da ćemo totalno izgubiti na kvalitetu i značaju.
Na kraju, moj žestoku reakciju na sve ovo shvatite kao intelektualno neslaganje, a ne
moju zlonamjernost. Nadam se da se ubrzo vidimo i ovo prodiskutujemo uz pivu i janjetinu.
Pozdrav, Eldar
26
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Uvod u temu broja
Grupna prava i
problem konzistentnosti
Jedna od ključnih stvari koje zamjeram svom uredničkom kolegi u Statusu jeste
veoma uzak argumentativni front koji indicira da su ideje i vrijednosti koje
nudi uslovljenje određenim ideološko-političkim projektom, a ne željom da se
razumiju problemi Bosne i Hercegovine i ponude ideje za njihovo rješavanje
Eldar Sarajlić
Površan pogled na e-mail prepisku između članova Statusove redakcije indiciraće da su razlike u argumentaciji u
skladu linijama postojećih podjela u političkoj teoriji, na liberale s jedne i komunitarijance s druge strane. Liberali,
grubo kazano, insistiraju na jednakim pravima za sve, dok
se komunitarijanci zalažu za grupno diferencirana, odnosno
nejednaka prava dodijeljena različitim grupama, s krajnjim
ciljem boljeg balansiranja, odnosno izjednačavanja prava
pripadnika različitih grupacija u jednom društvu. Ta podjela, opet, reflektuje i strukturnu razliku između brige za
individualne s jedne i grupne slobode s druge strane. Liberali se zalažu za individualnu autonomiju, a komunitarijanci
za kulturnu determiniranost članova modernog društva. To
je vidljivo i iz same prepiske. Ivan Vukoja mene apriorno situira u određen socio-kulturni obrazac, pretpostavljajući o
mom identitetu na osnovama mog imena, eventualnog porijekla, mjesta rođenja i slično, dok ja insistiram na vlastitoj autonomiji da odredim svoj identitet. Njemu je stalo da
o Bosni i Hercegovini uvijek govori kroz prizmu “etnonacionalnog pitanja”, dok ja mislim da postoje i mnoge druge
perspektive i problemi vrijedni naše analitičke pažnje. No,
pažljivije promatranje ponuđenih argumenata u korist isključive etničke analize bh. društva pokazaće da postoji
određena nekonzistentnost u zagovaranju grupnih prava
u Bosni i Hercegovini. Upravo ova nekonzistentnost ukazuje na ono što sam ja posumnjao da je ishodište tih argumenata – ideološko-politički, a ne analitički interes za određene probleme i pitanja uređenja Bosne i Hercegovine.
Ukratko ću izložiti šta mislim i na taj način zaokružiti svoj
dio pomenute prepiske.
Naime, klasični liberalizam, sa svojim naglaskom na individualnoj autonomiji i jednakim pravima za sve, u posljednjih
tridesetak godina je pretrpio značajnu, ali i zasluženu kritiku.
Jednaka prava u povijesno, kulturno i religijski raznolikim
društvima zapada su veoma često bila tek oblandom dominacije najjače društvene skupine, obično bijelih, kršćanskih,
sijedih muškaraca koji su isticanjem političke jednakosti svih
ustvari samo betonirali vlastitu vladavinu. Najbolji primjer
su društva s poviješću robovlasništva i rasne segregacije.
Prekidom segregacije, recimo u Južnoj Africi, obezbijeđena
je politička sloboda i jednakost stanovnika crne i bijele kože.
To međutim nikako ne znači da su mogućnosti ostvarenja te
slobode i jednakosti iste za sve. Bijelo stanovništvo, zahvaljujući dugogodišnjoj dominaciji i eksploataciji crnog stanovništva, razvilo je vlastitu sposobnost iskorištavanja društvenih potencijala mnogo više nego što je to u mogućnosti
bilo moguće za crnce. Školovaniji, bogatiji i utjecajniji bijelci
u takvoj konstelaciji se nalaze u mnogo boljoj prilici da iskoriste zvaničnu društvenu i političku jednakost te perpetuiraju svoju dominaciju nad crncima. Dakle, pravičan ishod
nastojanja da se obezbijedi puna politička i društvena jednakost u takvim kontekstima bi trebao da uključi i određene
norme i politike koje će stvoriti vremenski ograničenu nejednakost i historijski podređenoj povijesnoj zajednici
dodijeliti preferencijalan status. Danas su takve prakse
prisutne u mnogim zapadnim zemljama, poput SAD i Kanade u kojima domorodačko stanovništvo uživa određene
privilegije nedostupne bijeloj većini, kao što su izuzeće od
poreza, preferencije pri zapošljavanju, obrazovanju i slično.
Razlog i opravdanje takvih praksi nalazi se u refleksivnom
status, broj 14, proljeće 2010.
27
Uvod u temu broja
liberalnom pristupu problemima društvene pravde koji odnos različitih grupa ljudi i njihovih težnji za pravdu postavlja
u realan historijski kontekst i nudi pravične norme i prakse
kao polazne osnove ostvarivanja društvene jednakosti.
Dakle, želim jasno kazati da je klasičan liberalistički naglasak na jednakim pravima za sve u društvima sa složenom poviješću veoma često štetan, te da su grupno diferencirana prava sasvim legitiman (ja bih rekao i liberalan)
način ispravljanja nepravdi i stvaranja boljeg i slobodnijeg
društva.
No, da li to u kontekstu Bosne i Hercegovine znači da bismo i mi trebali zagovarati uspostavljanje ili daljnje produbljivanje takvih praksi, koje bi postojećim socio-kulturnim
grupama dodijelile diferencirana prava, poput ekskluzivnog
glasanja na izborima, pravo etnonacionalnog veta ili stvaranje isključivih društvenih i kulturnih sfera interakcije, kao
što je upravo i prijedlog o uspostavljanju normiranog unutaretničkog dijaloga kao osnove demokratskog razvoja? Moj
odgovor na to pitanje je odričan i vjerujem da se on može
braniti i na osnovama upravo one ideologije (ili teorije) za
koju se misli da obezbjeđuje legitimitet komunitarnim zahtjevima. Naime, ja smatram da i sama logika diferenciranih grupnih prava u kontekstu Bosne i Hercegovine pruža
dovoljno argumenata protiv postojećeg komunitarno-konsocijacijskog uređenja zemlje, te poziva na razmišljanje o
drugačijim (no, sasvim sigurno, liberalnim) modelima uspostavljanja pravičnog društva. A evo i kako.
Uzmimo za primjer jednu od poznatijih kritičarki liberalizma slijepog na razlike, Iris Marion Young i postavimo
postojeće bh. odnose u njen teorijski obrazac. Naime, ono što
ona zagovara kao odgovor na slijepi liberalizam koji primjenom jednakosti prema svima ne prepoznaje nepravdu, jeste
takozvano “diferencirano građanstvo” (differentiated citizenship), koncept uključenja u zajednički politički okvir
koji omogućuje iskazivanje i uvažavanje posebnosti različitih društvenih grupa kroz primjenu diferenciranog (dakle,
nejednakog) pristupa potrebama tih grupa. Pretpostavimo
da je to minimalan cilj bh. komunitarijanaca, uspostavljanje
(odnosno produbljivanje nečega što već imamo) diferenciranih društvenih i političkih praksi koje će biti namijenjene
akomodiranju interesa i željenih prava posebnih etnokulturnih grupacija u zajedničkom okviru Bosne i Hercegovine
kao države. Iako se za njen teorijski pristup može reći da se
nalazi u okvirima liberalne teorije, koncept diferenciranog
građanstva je blizak komunitarizmu utoliko što se najviše
odnosi na grupe determinirane kulturnom razlikom, te u
tom smislu ga postavljam u kontekst tvrdnji Ivana Vukoje.
No, da bi bilo osnove za primjenu principa diferenciranog
građanstva, u društvu mora postojati određeni stepen nepravednog odnosa prema nekoj od grupacija, odnosno mora
Iris M. Young, ‘Polity and Group Difference: A Critique of the Ideal of
Universal Citizenship’ in Debates in Contemporary Political Philosophy,
(ed) Derek Matravers and Jon Pike, Routledge: London and New York,
2003, str. 226.
28
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
postojati opresija. Youngova daje nekoliko parametara za
procjenu postojanja opresije u određenom društvu.
Dakle, možemo reći da grupa trpi opresiju ukoliko:
•
•
•
•
•
plodove njihovog rada uzimaju drugi, bez recipročnog
odnosa drugih prema njima (eksploatacija);
je isključena iz učešća u dominantnim društvenim aktivnostima, što se u našem društvu najčešće odnosi na
rad (marginalizacija);
njeni članovi žive i rade pod autoritetom drugih te imaju
malo ili nimalo autonomije i samoupravljanja (nemoć);
njeni članovi trpe stereotipizaciju i njihovo stanje je nevidljivo u širem društvenom kontekstu, te imaju malo
prilika i publike za iskazivanje njihove perspektive i socijalnog iskustva (kulturni imperijalizam);
članovi grupe trpe nasumično nasilje i zlostavljanje motivirano grupnom mržnjom.
Ukoliko ove parametre postavimo u kontekst zagovaranja diferenciranog građanstva za tri glavne etničke grupe
u Bosni i Hercegovini vidjećemo da ne postoje osnove ni
po jednom od ovih parametara da se bilo kojoj od tih
grupa u totalu dodijeljuje bilo kakav specijalan status
u odnosu na ostale. Iako se eksploatacija, marginalizacija
i kulturni imperijalizam dešavaju pojedincima srpske, bošnjačke ili hrvatske pripadnosti, do toga dolazi uglavnom u
slučajevima manjinskog povratka, kada se te individue nađu
na teritoriji dominacije neke druge grupe. No, u totalu, niti
jedna od grupa se ne nalazi u podređenom položaju u odnosu na ostale, prevashodno zbog postojeće etnoteritorijalne podjele i logike većinske dominacije na određenim dijelovima teritorija Bosne i Hercegovine. Tamo gdje dolazi do
diskriminacije, ona je po pravilu individualna a ne grupna,
i uzrokovana je upravo činjenicom da su grupna prava (koja
uključuju dominaciju na određenom teritoriju) važnija od
individualnih. Stoga bi daljnje produbljivanje principa diferenciranog građanstva (što je u slučaju Ivana Vukoje, pretpostavljam, uspostavljanje trećeg, hrvatskog entiteta) bilo
irelevantno u kontekstu zaštite prava Hrvata u Maglaju, Banjaluci ili Trebinju, jer bi ona i dalje bila sistematski kršena
logikom većinske teritorijalne vladavine (dok bi situacija, recimo, u Ljubuškom za Hrvate bila ista kao i danas). Osim
ako u paketu s idejom uspostavljanja još jednog entiteta ne
bi išao i još jedan val “humanog preseljenja” naroda, što iz
pozicije stanovnika većinske etno-teritorije možda zvuči kao
prihvatljiva homogenizacijska praksa, ali je sasvim zastrašujuća iz manjinske (a i svake istinski humane) perspektive.
No, ono gdje se nekonzistentnost takvog zalaganja ukazuje
u svom ideološkom svjetlu jeste upravo činjenica da bi princip diferenciranog građanstva bio blagotvoran za Bosnu i
Hercegovinu ukoliko bi se njegova primjena produbila i na
druge grupe u Bosni i Hercegovini koje sasvim sigurno trpe
diskriminaciju. I tu ne mislim samo na Jevreje ili Rome već
i na mnoge druge, sasvim legitimne društvene (pa zašto ne
i kulturne) grupacije, poput žena, queer osoba, invalida i
mnogih drugih zapostavljenih manjinskih skupina čija su
Uvod u temu broja
prava u oblasti rada, zastupljenosti, stereotipa i nasilja sistematski zapostavljena i kršena na svakodnevnoj osnovi. Istinska briga za diferenciran društveni pristup grupama koje
trpe dominaciju većine bi morao da uključi i ove kategorije
te da ponudi konzistentan i logičan prijedlog uspostavljanja
pravednijeg društva u BiH. No, to se ne dešava niti se može
desiti upravo zbog preovladavajućeg etnoteritorijalnog vlasništva nad Bosnom i Hercegovinom od strane Bošnjaka,
Srba i Hrvata koji na svojim dijelovima teritorije primjenjuju
upravo onu praksu nediferenciranih prava koju iz pretpostavljenje manjinske pozicije kritikuju bh. komunitaristi, poput Ivana Vukoje. U sklopu takvog pristupa je i nastojanje
da se govori o isključivim etničkim interesima i politikama
iznutra, bez trunke refleksivnosti i razumijevanja ne samo
kategorija koje se nude u formi argumenata, već i konteksta njihove društvene egzistencije. Upravo zbog činjenice
da se ugradnja i zagovaranje diferenciranog građanstva
i grupnih prava zaustavljaju na granicama dominantnih
etničkih identiteta u BiH, možemo reći da su njihovo razumijevanje i primjena uslovljeni postojećim etnopolitičkim projektima a ne brigom za manjinska prava građana Bosne i Hercegovine. Vukoji i ostalim komunitaristima će možda to zvučati paradoksalno, ali iz ovih činjenica
proizlazi da se u Bosni i Hercegovini nikada neće ostvariti
zadovoljavajući nivo grupnih prava ukoliko ona budu čvrsto
vezana za teritorijalizirane etnonacionalne grupe i njihova
prava u BiH. Upravo postojeći etnopolitički projekti u ovoj
zemlji se najviše i protive diferenciranom građanstvu, a to
je vidljivo na svakoj od većinskih etno-teritorija u BiH na
kojima važe principi načelne jednakosti a primjenjuje se sistematsko zanemarivanje svih oblika manjinskog identiteta,
od etničkih do seksualnih. Svaki od tri dominirajuća etnoteritorija u BiH su minijaturne nacije-države u kojima važi
načelo većinske vladavine i nediferenciranog, majoritarizacijskog i hegemonističkog građanstva. Svako produbljivanje
te vladavine (pa makar to značilo i podjelu FBiH na još dva
etnička entiteta) smanjuje mogućnost uspostave pravičnog i
refleksivnog građanstva u kojem će biti prostora za sve njegove manjinske pozicije.
Na kraju, ipak, mislim da je debatiranje urednika Statusa i
objavljivanje te e-mail prepiske korisna stvar po sam Status
ali i Bosnu i Hercegovinu u kojoj manjka argumentiranog dijaloga ili polemike. Ne mogu a da ne primijetim da je upravo
čin debatiranja i objavljivanja te debate u ovakvoj formi
istinski deliberativan, te samim tim koristan i za karakter
političko-teorijskih argumenata koje ja nastojim predstaviti
u svojim tekstovima. Ovaj zaokružujući doprinos toj debati
je, za razliku od same prepiske, morao djelomično imati teorijski karakter, zbog same činjenice da su pitanja o kojima
smo raspravljali već duže vrijeme dio debata u političkoj teoriji o kojima se, za razliku od užih politoloških krugova u
BiH, malo zna. Za korisno i uspješno polemisanje o problemima grupno diferenciranih prava potrebno je barem površno poznavati osnovne kategorije kao i implikacije njihove
primjene u konkretnom društvenom kontekstu. Svako parcijalno pozivanje na jedan dio literature koji koristi određe-
nim argumentima je u startu osuđeno na propast, ne samo
zbog toga što je politička teorija bogata i razvijena oblast te
svakom argumentu možete pronaći i kontraargument te samim tim obesmisliti nastavak plodne diskusije, već i zbog
činjenice da su problemi s kojima se suočavamo složeni te
iziskuju mnogo refleksivniji i komparativniji pristup. Ukoliko ćemo ostati u okvirima društvene analize i racionalnih
argumenata koji se pozivaju na znanost, jednostavno moramo izići iz ušančenih obrazaca koji su ukorijenjeni u našim trenutnim političkim preferencijama i njima prilagođenim analitičkim diskursima. Konkretnije, trebamo prestati
da se vrtimo oko kategorija koje odgovaraju određenim političkim projektima, što mislim da je slučaj sa kolegom Vukojom i njegovim permanentnim kruženjem oko obrazaca
i argumenata autora poput Mirjane Kasapović, pa evo i u
diskusiji spomenutog Nevena Sesardića. Svakako, radi se
o značajnim autorima i vrijednim teoretskim i komparativnim doprinosima političkoj znanosti, no priča tu ne prestaje.
Valja ići i dalje te o problemima koje nastojimo znanstveno
objasniti čitati i kod drugih autora te uvažavati i drugačije
poglede na slične stvari. Stoga, jedna od ključnih stvari koje
zamjeram svom uredničkom kolegi u Statusu jeste veoma
uzak argumentativni front koji indicira da su ideje i vrijednosti koje nudi uslovljenje određenim ideološko-političkim projektom, a ne željom da se razumiju problemi Bosne
i Hercegovine i ponude ideje za njihovo rješavanje. Ukoliko
Status pa i on sam budu nastavili da idu istim tokom te da
slijede iste obrasce argumentacije koji ne prevazilaze horizont tvrdnji Mirjane Kasapović, bojim se da se izlažu opasnosti da postanu dosadni, a samim tim i irelevantni. Status je, pionirski i hrabro, otvorio vrata diskusiji o konsocijacijskoj demokratiji u BiH, obogativši našu javnu sferu jednom zdravom i argumentiranom debatom, no vrijeme je da
idemo dalje i bavimo se mnogim drugim društvenim i političkim problemima koji vape za analizom i debatiranjem.
Samo tako, jedan časopis poput Statusa može odgovoriti na
izazove svog vremena i biti ispred uskih okvira praktične politike u Bosni i Hercegovini.
Dok za sebe mogu reći da sam, u teorijskom smislu, blizak
liberalnim argumentima, ponajviše jer se koristim literaturom i autorima liberalne provenijencije (poput Seyle Benhabib i Briana Barryja, recimo), opisati Ivana Vukoju kao
komunitarijanca je u velikoj mjeri stvar slobodne interpretacije, a ne njegovih teorijskih preferencija, jer se on ne koristi
argumentima niti diskutira autore komunitarističkog profila
u političkoj teoriji (što ću ja kasnije i kritikovati kao nepoznavanje osnovnih kategorija debate). No, uzeo sam slobodu
da njegove tvrdnje i argumente, kako iz ove debate tako i
iz ranijih tekstova, postavim u određeni političko-teorijski
okvir, a najprikladniji se ukazao komunitarizam. Time njegovim argumentima, na neki način, činim i uslugu, jer ih pokušavam shvatiti i kao izraz njegove intelektualne pozicije, a
ne pukog političko-ideološkog marketinga. No, na kraju ću
ipak zaključiti da se ne radi o suštinskom poznavanju kategorija ove debate i brizi za dobrobit bh. manjina, već o nastojanju da se promoviše određeni politički projekt.
status, broj 14, proljeće 2010.
29
Uvod u temu broja
Liberalni etnonacionalizam
i multikulturalno građanstvo
nasuprot liberalnom
fundamentalizmu i mitu o
etnokulturnoj neutralnosti
Ako Sarajlićevo mišljenje nije u suprotnosti s elementarnim zakonima logike,
moramo zaključiti da je pretpostavka o nepostojanju hrvatske nacije kao
interiorizirana kategorija implicitno prisutna u njegovom mišljenju. Stoga ovdje
još jednom želim ponoviti i naglasiti tvrdnju da se uzrok Sarajlićevih problema
s činjenicama i logikom nalazi u ideološko-vrijednosnim kategorijama koje je u
tolikoj mjeri interiorizirao da i ne primjećuje kada ih nekritički i nelogički uvodi u
svoju analizu
Ivan Vukoja
Svaka životna situacija stavlja pred čovjekov duh stvaralački zadatak.
Nikolaj Berđajev, Filozofija nejednakosti
Uvod
U pripremi 14. broja Statusa dogodila su se određena neslaganja i nesporazumi među članovima uredništva. Iz toga se
razvila pisana polemika koju se u integralnom obliku može
pronaći na stranicama već spomenutog 14. broja. U polemici
su sudjelovali Alen Kristić, Eldar Sarajlić i moja malenkost.
Polemika se razvila oko određivanja teme broja. Kristićev i
moj prijedlog je bio da tema broja bude: Hrvatsko pitanje u
BiH – pogledi iznutra. Ovaj tekst, jednim svojim dijelom, nastavak je te polemike. Pored toga u tekstu se bavim i ranijom
polemikom koju smo, povodom izbora Željka Komšića za
30
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
hrvatskog člana predsjedništva BiH, Eldar Sarajlić i ja imali
na stranicama Statusa i Pulsa demokratije. Imajući u vidu da
je dijelove te polemike Eldar Sarajlić u međuvremenu uvrstio u svoju knjigu Kultura kulture: etnicitet, postmodernost i
politika, te činjenicu da se spomenuta problematika izravno
dotiče sporne teme broja, činilo mi se logičnim i potrebnim i
toj polemici posvetiti dio teksta.
Eldar SARAJLIĆ: “Kultura kulture: etnicitet, postmodernost i politika”,
Dijalog – biblioteka Status, Mostar, 2010.
Uvod u temu broja
Kako smo i zašto stvarali Status
Jedan od razloga neslaganja glede spomenute teme broja između Eldara Sarajlića i mene, kako je to primijetio i treći
član uredništva Alen Kristić, vjerojatno leži u činjenici što
kao društveni analitičari imamo različita teorijska polazišta,
te u skladu s tim različitim polazištima različito tumačimo
i vrjednujemo određene društvene fenomene i procese. Po
vlastitom iskazu Sarajlić se svrstao u teorijsko-ideološkopolitološke okvire onoga što sam imenuje kao lijevi liberalizam. Ja se u spomenutoj polemici nisam izjašnjavao o vlastitoj teorijsko-konceptualnoj matrici, ali me je zauzvrat E. Sarajlić počastio s nekoliko ideološko-karakteroloških etiketa
i ustvrdio da sam: konzervativni etnonacionalist i političar
presvučen u analitičara. Pored toga je neke Kristićeve i moje
stavove i formulacije dovodio u vezu s esencijalizmom i “gotovo rasizmom”, govorio o antiintelektualizmu i izražavao
sumnju glede mojih možebitnih skrivenih “agendi prema finansijerima iz Hrvatske”.
Pripisujući dijelom ovo Sarajlićevo gađanje velikim riječima
i teškim pojmovima njegovom polemičkom zanosu, odnosno, mladalačkom i intelektualnom pretjerivanju, priznajem
da ovu tipično sarajevsku nepodnošljivu lakoću etiketiranja
(političkih) neistomišljenika nisam baš najozbiljnije shvaćao
– sve dok nisam pročitao njegovu knjigu Kultura kulture –
etnicitet, postmodernost i politika (Sarajlić, 2010). Pročitavši
tu knjigu shvatio da su Eldarovi teorijski obzori mnogo širi,
sustavniji i konzistentniji nego što mi se do tada činilo. Ali, i
pored svega toga unutar tih obzora prepoznavao sam odsustvo smisla za relevantnost društvenih činjenica, raskorak
između naučenih definicija i njihove primjene u (analitičkoj) praksi, te sukladno tome sklonost prema ideologizaciji (društveno konstruirane) stvarnosti. Ove pojmove i
(pr)ocjene ću u nastavku teksta pokušati barem djelomično
objasniti, argumentirati i potkrijepiti primjerima. Pored
toga, odmah želim naglasiti svijest o tome da stil i sadržaj
moje argumentacije u ovome tekstu mogu biti protumačeni
kao privatiziranje prostora javne polemike i nametanje svojevrsnog egocentričnog diskursa. U svim dosadašnjim javnim nastupima nastojao sam govoriti i pisati o teorijskim
i logičkim načelima, društvenim fenomenima, procesima,
mehanizmima, strukturama i obrascima ne spuštajući se na
razinu osobnog, privatnog, intimnog i karakternog. Ipak, s
obzirom da je ova polemika na svim razinama protkana i
uvjetovana identitetskim problemima i politikama, određenu dozu privatiziranja i subjektiviziranja diskursa rasprave
smatram opravdanom i potrebnom.
Prva tvrdnja Sarajlićeve polemike na koju se želim ovdje
osvrnuti tiče se svrhe i teorijsko-vrijednosno-sadržajnog
profila samog Statusa, odnosno problematiziranja mojih
uredničkih namjera i ciljeva. Osnovna zamjerka upućena
Svi citati u ovome tekstu za koje nije u fusnomatama naveden izvor, preuzeti su iz uredničke polemike Kristić-Sarajlić-Vukoja objavljene kao uvod
temi broja Statusa broj 14.
je mojoj navodnoj pristranosti pri odabiru tema kojima će
se Status baviti. Prigovoreno mi je da favoriziram konsocijacijske teme: “Ivane, ja se ne sjećam kada sam od tebe čuo
prijedlog za temu Statusa koja nije na tragu konsocijacijskog
uređenja BiH i vrijednosti koje idu uz to”, odnosno da “guram priču” u pravcu konsocijacije, trećeg entiteta i etnonacionalne konsolidacije. Premda sam na ove zamjerke većim
dijelom odgovorio u dijelu polemike u kojem govorim o Sesardićevom tekstu i “zbiljskim” problemima koje sam u Statusu nastojao tematizirati, te motivima takvog odabira, ipak
imam potrebu za dodatnim pojašnjenjima vlastite autorske i
glavnouredničke pozicije.
Argumenti za opovrgavanje Sarajlićeve tvrdnje o mojoj
pristranosti i “guranju priče” u smjeru koji navodno meni
odgovara mogu se, među ostalim, pronaći jednostavnom
analizom sadržaja dosadašnjih (tema) brojeva. Istina je da
sam u prvih dvanaest brojeva samostalno birao temu broja
i suradnike koji bi o toj temi trebali pisati. No činjenica je
da smo u okviru svake teme broja imali tekstove koji temu
broja razumijevaju i tumače s različitih teorijsko-ideološkopolitoloških stajališta. I svaka tema bila je i u samom nazivu
postavljena tako da sugerira višeznačna tumačenja i različite
perspektive promatranja. Navedimo teme: Kruži li bauk Jugoslavije Bosnom i Hercegovinom, Rat u BiH – uzroci i posljedice, Jak razlog za (ne)biti (za)jedno – pitanje bh. identiteta, (Post)Daytonska BiH – što (ne)bi trebalo promijeniti,
Odnos građanskog i nacionalnog u BiH, Društvene i političke
elite u BiH, Bosna i(li) Hercegovina – što im (ni)je zajedničko,
Ustavne promjene u BiH i konsocijacijski modeli, Civilno
društvo i demokratski pluralizam, Religijski fundamentalizam i politički ekstremizam, Bog i(li) evolucija, Međunarodna zajednica i BiH.
Ako pretpostavimo da sam ja kao autor-urednik o svakoj od
tih tema imao izgrađen i profiliran teorijsko-ideološko-politološki stav, i ako bi se taj stav dao jasno odrediti i opisati
ne samo za mene već i za sve ostale autore teme broja, odgovorno tvrdim da bi analiza sadržaja pokazala da se minimalno 50% autora ne slaže s mojim stavovima, odnosno da
ih osporava i opovrgava. Za drugih 50% pretpostavljam kako
bi analiza pokazala da se s pola njih relativno (ne)slažem,
a da tek jedna četvrtina autora više-manje dijeli moja teorijsko-ideološko-politološka stajališta i (pr)ocjene. Dakle,
kao glavni urednik i urednik teme broja od recimo 12 autora ja sam birao 6 autora koji se sa mnom ne slažu, 3 koji
se relativno (ne)slažu i 3 koji se slažu s mojim stajalištima i
(pr)ocjenama.
Ako istu metodu primijenimo i na broj 13 kojega E. Sarajlić
potpisuje kao glavni urednik i urednik teme broja uvjeren
sam da bi dobili puno veći postotak autora koji s E. Sarajlićem dijele teorijsko-ideološko-politološki okvir nego što je
to bilo u slučajevima kada sam ja bio urednik. Pored toga, E.
Naravno ovo je bila samo jedna načelno-hipotetska analiza. U praksi se
vrlo rijetko događalo da urednik uspije dobiti sve tekstove i autore koje je
status, broj 14, proljeće 2010.
31
Uvod u temu broja
Sarajlić je u broju 11 potpuno samostalno priredio i uredio
temat o deliberativnoj demokraciji u sklopu kojeg je objavio svoj i tekst Seyle Benhabib, te vlastiti razgovor/intervju
s Nerzukom Ćurkom i Asimom Mujkićem. Dakle, koristio
se samo tekstovima i autorima za koje možemo reći da dijele njegov teorijsko-konceptualni okvir i politički uklon.
Dodajmo tome i činjenicu da kao urednik, u cjelokupnoj
dosadašnjoj suradnji, niti jedan prijedlog koji je došao od E.
Sarajlića, a ticao se određene teme, ili određenog autora, nisam odbio. Na moj prijedlog i moju uredničku inicijativu,
E. Sarajlić je svojevremeno pokušao doći i do Nenada Filipovića, koji je u to vrijeme bio jedan od najeksponiranijih
kritičara Statusa, i ponuditi mu da napiše tekst za Status u
kojem, ako želi, potpuno slobodno može iznijeti sve svoje
stavove glede Statusa, njegove uređivačke politike, urednika,
autora i tema. Stoga Sarajlićevu tezu da sam kao urednik bio
ideološki pristran i gurao priču u smjeru koji je meni odgovarao smatram u potpunosti neutemeljenom. Ovdje želim
spomenuti i činjenicu da pored toga što E. Sarajlića smatram
izuzetno kvalitetnim autorom i suradnikom, dodatni razlog
da ga pozovem u uredništvo i povremeno mu prepustim i
poziciju glavnog urednika bila je upravo činjenica da E. Sarajlić i ja ne dijelimo zajednički teorijsko-ideološki-politološki okvir i svjetonazor. Barem ne na deklarativnoj razini.
Uvjeren sam da je na nekim drugim razinama suglasnost između naših svjetonazora mnogo veća nego što bi se površnim zaključivanjem o ovoj polemici moglo zaključiti. Ali, tu
temu ostavljam za neke druge tekstove. U ovom ću se baviti
našim razlikama i neslaganjima.
Ako bi i stajala tvrdnja da kao glavni urednik forsiram određene teme, zasigurno ne stoji da pri tom svojim potencijalnim istomišljenicima dajem više prostora i time u neravnopravan položaj dovodim one autore koji imaju stajališta
oprečna mojima. Upravo suprotno, istina je da kao urednik
više prostora dajem onima s kojima se ne slažem. Time se
otvara logično pitanje kako to mislim pogurati priču u meni
željenom smjeru kada sam u guranje uključio više onih koji
guraju u smjeru suprotnom mojemu. I neka E. Sarajlić u prilog svojoj tezi pokuša navesti barem još jedan časopis u BiH
u kojem se toliki broj autora “ne slaže” sa stavovima glavnog
urednika. Uvjeren sam da takav slučaj neće uspjeti pronaći
jer smatram da je uređivačka politika koju sam kao urednik
postavio i provodio u Statusu gotovo unikatna ne samo u
BiH nego i široj regiji.
Vratimo se samim temama, odnosno, načinu i razlozima
njihovog odabira. Izgleda da E. Sarajlić tu vidi ključni argument za prigovore i optužbe koje mi upućuje. Njemu naime smeta što smo A. Kristić i ja kao temu broja predložili
Hrvatsko pitanje u BiH – pogledi iznutra. Priznajem da je
onaj dodatak pogledi iznutra prilično nespretno stavljen,
planirao, tako da je svaki broj u određenoj mjeri proizvod prilagodbe raspoloživim autorskim resursima. Ali, načelno govoreći, moj urednički stav
(u svim brojevima) je bio pokušati dobiti što šarolikiji sastav autora i međusobno suprotstavljenih autorskih stajališta.
32
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
odnosno, da kao takav može sugerirati da je riječ o isključivo unutarnacionalnom dijalogu. To bi posljedično moglo
značiti da o tome mogu pisati samo autori koji prihvaćaju
takvu vrstu identiteta, odnosno, da o hrvatskom pitanju u
BiH mogu pisati samo Hrvati. Priznajem da bi se to onda
moglo tumačiti i kao nametanje određene perspektive na
moguća tumačenja, odnosno nametanje autistične pozicije
na autorski rad, a takvo što uistinu nije u duhu a do sada nije
bilo ni u slovu Statusa. Moglo bi se, dakle, tako protumačiti,
ali i ne mora. Nije nužno. Ja ga, recimo, tako nisam shvatio
niti sam, kao netko tko je sudjelovao u njegovom kreiranju,
to u njega “upisao”. Onako formulirana tema broja nastala
je kroz nekoliko razgovora koje smo svojevremeno A. Kristić i ja, uz kavu i kolače, imali u sarajevskom caffe restoranu
Metropolis. S obzirom da nemamo ideoloških predrasuda
prema bilo kojem od svojih identiteta, o različitim temama
razgovarali smo kao prijatelji, kao urednici Statusa, kao Hrvati, kao građani BiH, kao rozenkrojcer i (katolički) teolog,
kao Mostarac ljubuških korijena i Sarajlija porijeklom iz
Vareša, ali i vrlo često kao (regionalno-kulturološki) Hercegovac i (regionalno-kulturološki) Bosanac. U tim razgovorima i analizama, među ostalim temama, doticali smo se i
pitanja Hrvata u BiH kao problema kojeg osjećamo na vlastitoj identitetskoj koži. Pitanja kojeg obojica doživljavamo
ne samo izvanjsko-analitički nego i iznutra, identitetski.
I nismo to doživljavali ni razumijevali kao da smo se time
stavili u funkciju “etnonacionalizma kao ideologije”. Upravo
suprotno, mislili smo da time snižavamo ideološki i autoritarni potencijal etnonacionalizma. Unutaretnički, odnosno
unutarnacionalni dijalog smatrali smo sredstvom koje može
dovosti do slabljenja onoga što W. Kymlicka naziva “unutrašnja ograničenja”. Unutrašnja ograničenja su zahtjevi koje
skupina/etnija/nacija preko svojih elita i institucija nastoji
nametnuti vlastitim pripadnicima. A to u sebi uvijek nosi
opasnost od ugnjetavanja pojedinaca, odnosno, ograničavanja temeljnih građanskih i političkih sloboda pripadnika
grupe/etnije/nacije. Takva pozicija “unutrašnjeg ograničavanja” ne samo da nam načelno nije prihvatljiva, nego smo
obojica više puta izravno bili na udaru takvih praksi ograničavanja. Pored toga, smatrali smo i smatramo da unutaretnički dijalog može poslužiti i otvaranju etnije/nacije prema
drugim etnijama/nacijama, odnosno, uspostavljanju međuetničkog i međunacionalnog dijaloga i razumijevanja. A sve
to u perspektivi može značiti izgradnju zdravijeg i harmoničnijeg društva i stabilnije države.
U tim razgovorima smo se složili da bi za Hrvate u BiH općenito, a za Hercegovce i Bosance ponaosob, kao i za ostale narode i građane i BiH u cjelini, bilo dobro kada bi se među Hrvatima (kao i među Srbima, Bošnjacima i političkim Bosancima) dogodio jedan otvoren i konstruktivan dijalog i kada bi
Kada dolazim u Sarajevo, ako imam vremena, u pravilu se javim i A. Kristiću i E. Sarajliću. Ponekad se dogodi da se sva trojica nađemo negdje na
piću, ponekad se zbog njihovih obaveza i termina najprije nađem s jednim
od njih, pa onda malo kasnije s drugim. U spomenutom razdoblju druženja
u Metropolisu E. Sarajlić je često bivao zauzet ili je izbivao iz Sarajeva.
Uvod u temu broja
kroz proces slabljenja unutarnjih etnonacionalističkih ograničenja i međunacionalnih sukoba ušli u proces unutarnje
diferencijacije i idejno-interesnog a ne klijentelističko-ideološkog povezivanja (i unutar same etnije/nacije i izvan nje),
kao što je to bilo u većini slučajeva do sada. Mislili smo kako
je dobro da i možebitne sličnosti i razlike među Hrvatima u
Bosni i Hercegovini postanu očitije, kao i da bude razvidno
kakve tko vizije, poglede i stavove na ulogu i mjesto Hrvata
i hrvatstva u BiH ima i zastupa. U isto vrijeme smo nastojali
biti potpuno analitički otvoreni i urednički neutralni za sve
moguće varijante (ne)bivanja Hrvatom od integralnog hrvatstva s hercegovačkim predznakom do integralnog (građansko-političkog) bosanstva s negiranjem Hercegovine.
Od političkog katolicizma i kroatizacije, preko hercegovinizacije do bosnizacije i natrag, i lijevo i desno, i uzduž i poprijeko. Netko to može nazivati etničkom konsolidacijom,
ali u našim promišljanjima ta tema u sebi je imala i još uvijek
ima potencijal za nešto društveno pozitivno, progresivno i
korisno ne samo za Hrvate u BiH, nego i za BiH u cjelini.
Etnonacionalizam nismo, dakle, ideološki osuđivali i odbacivali za račun apstraktnog (kvazi)univerzalizma i građanskog nacionalizma, već smo ga promatrali kao društvenu i
političku činjenicu koja ima izuzetno veliki utjecaj na mnoge
sfere bosanskohercegovačkog društva i države BiH. U tom
smislu, pojmovima etnički identitet i etnička konsolidacija
nismo nužno pripisivali ni pozitivni ni negativni predznak.
S druge strane, za E. Sarajlića je svaki oblik etnonacionalnog
identiteta nešto po sebi loše, negativno i nepoželjno. “Svaki
pozitivistički odnos prema pitanju etničkog identiteta samo
nanosi dodatnu vodu na mlin postojećoj političkoj eliti koja
zemlju vodi u propast.” On misli da se etnonacionalizme ne
treba (ne može) liberalizirati i demokratizirati: “Nema dijaloga sa etnonacionalizmom, to je samo monolog, pa zar to
nije više jasno i pticama na grani?”, nego ih treba dekonstruirati. “Rješenje nije popuštanje etnonacionalim zahtjevima
(što očito ti predlažeš svojim pozivanjem na dodatnu etničku konsolidaciju) već njihova dekonstrukcija.” Smatram
da prethodne formulacije E. Sarajlića pokazuju da on pitanjima etničkog identiteta i fenomenu (etno)nacionalizma
pristupa iz ideološko-političke perspektive a ne analitički i
vrijednosno neutralne znanstvene pozicije na koju se povremeno poziva. “Kategorija kao sto je “unutaretnički dijalog”
u društvenoj znanosti ne postoji. To je prvenstveno političko-ideološka kategorija jer pretpostavlja jedinstvo grupe
kao osnovu dijaloga.” Nejasno mi je zašto “unutaretnički
dijalog” pretpostavlja jedinstvo grupe kao osnovu dijaloga.
Ako je neka grupa unutar sebe jedinstvena onda nema ni
mogućnosti ni potrebe za dijalogom. Unutaretnički dijalog
je moguć i potreban ako postoji svijest o posebnosti etničke
grupe i pretpostavljeno ili stvarno nejedinstvo unutar nje.
Po mome sudu, mnogo manje ideologije ima u činjenici da
A. Kristić i ja pretpostavljamo posebnost određene (etničke
ili nacionalne) grupe kao osnovu dijaloga, odnosno pretpostavljamo da kao zasebni etnonacionalni entitet uopće postoji nešto takvo kao što su Hrvati u BiH i da unutar tako
pretpostavljenog grupnog identiteta ne vlada jedinstvo te je
stoga moguć dijalog, nego u spomenutim izjavama E. Sarajlića. Moj autorsko-urednički stav jest da je unutaretnički i
unutarnacionalni dijalog u Bosni i Hercegovini ne samo moguć nego i potreban, i da je, na žalost, Status jedno od rijetkih mjesta gdje bi njegovo vođenje imalo smisla. Jer upravo
Status, kako to u uvodniku broja 13 piše i sam E. Sarajlić,
svojim habitusom utjelovljuje duh demokratske deliberacije
u najboljem smislu, stvarajući prostor kao genuinu javnu
sferu u kojoj snaga argumenata – a ne argument identiteta
– ima priliku upravljati raspravom o ključnim društvenim i
političkim problemima za zajednicu. Problemi i pitanja individualnih, grupnih i kolektivnih identiteta i prava, mišljenja sam, spadaju u kategoriju ključnih društvenih i političkih
problema za bosanskohercegovačku zajednicu. Pitanje odnosa građanskog i (etno)nacionalnog, razni oblici grupnodiferenciranih (manjinskih) prava, nacionalno i međunacionalno pitanje također su teme iz spomenute ključne kategorije kojima se Status intenzivno do sada bavio, te na osnovu
toga i stekao status promicatelja društveno-političkog pluralizma i otvorenosti za dijalog s drugima i drukčijima i unutar
i izvan kolektiva kojima pripadamo. Upravo taj habitus i takav simbolički kapital mogao je i može biti jamstvo da će se
i unutaretnički dijalog na stranicama Statusa voditi u duhu
snage argumenata a ne argumenata izvedenih iz činjenice
pukog (primordijalnog) pripadanja određenim skupinama i
identitetima. Činjenica da određeni autori o identitetskim
problemima i politikama govore s pozicije zajedničkog (etničko-nacionalnog) identiteta a pri tom te probleme različito
tumače, dodatno naglašava snagu argumenata nasuprot demagoškim i antiliberalnim pozivanjima na identitetski fundamentalizam i njegovu ugroženost. Imajući sve to u vidu,
ostaje nam pokušati odgovoriti na pitanje kako je i zašto
E. Sarajlić u našem prijedlogu vidio sve ono što je u svojoj polemici naveo. Odgovore na ova pitanja pokušat ćemo
pronaći u njegovoj već spominjanoj knjizi Kultura kulture:
etnicitet, postmodernost i politika.
Ideološko-politički fundamentalizam
U prvom poglavlju knjige naslovljenom Šta, zašto, kako?, E.
Sarajlić objašnjava što je bit problematike kojom se u knjizi
namjerava baviti.
“Osnovni problem koji se u ovom istraživanju prepoznaje jeste prvenstveno preovladavajući politički status
etniciteta u savremenom globalnom društvu ali i Bosni
i Hercegovini, te njegova sklonost generiranju društvenih
sukoba. Iako je o toj temi u posljednjih deset i više godina
napisan veliki broj knjiga i studija, pitanja u vezi s etničkim identitetom i dalje ostaju otvorena i tek djelimično
odgovorena. Posebno se to odnosi na Bosnu i Hercegovinu, zemlju kojom već skoro dva desetljeća nakon etničkog konflikta vladaju politički koncepti zasnovani na et Eldar SARAJLIĆ: “Izazov demokratije, Status i političko”, Status broj 13,
Mostar, jesen/zima 2008., str. 7.
status, broj 14, proljeće 2010.
33
Uvod u temu broja
ničkom identitetu te u kojoj status etniciteta u javnoj sferi
varira između dva ekstrema: apsolutnog štovanja kao
ultimativnog društvenog resursa s jedne, i denunciranja
kao predmoderne prakse s druge strane.”
Navedeni ulomak, skupa s uvodnim poglavljem knjige, smatram izuzetno bitnim za razumijevanje polemike koja je povod ovome tekstu, odnosno, za razumijevanje vrijednosnih
pozicija s kojih E. Sarajlić nastupa kako u spomenutoj polemici tako i tumačenju određenih konkretnih društveno-političkih fenomena u Bosni i Hercegovini kojima se u knjizi
bavi. Ako usporedimo tvrdnje iznijete u ovom ulomku, sa
Sarajlićevim tvrdnjama i stavovima iznesenim u polemici i
u ostatku knjige možemo primijetiti značajan vrijednosnoznačenjski raskorak između tih tvrdnji i stavova, odnosno,
svojevrsnu diskrepanciju između naučenih definicija i njihove primjene u (analitičkoj) praksi, kako sam to naznačio u
uvodnom dijelu teksta.
E. Sarajlić u navedenom ulomku tvrdi da pitanja u vezi s etničkim identitetom i dalje ostaju otvorena i tek djelimično
odgovorena. Ako je tome tako, kako je onda moguće da je
Sarajliću u onolikoj mjeri zasmetala tema broja koja se bavi
problemima i pitanjima u vezi s etničkim identitetom za
koja i sam tvrdi da su i dalje otvorena i tek djelomično odgovorena. I pri tom naglašava “Posebno se to odnosi na Bosnu i Hercegovinu”. I k tome još dodaje da je etnicitet kao
politička kategorija dominantna karakteristika društvenopolitičkih odnosa ne samo u Bosni i Hercegovini nego i suvremenom globalnom društvu općenito. Što više, etnicitet
karakterizira kao društveni proizvod globalnog doba i prvu
najavu dvadeset i prvog stoljeća kao stoljeća identiteta. E.
Sarajlić, dakle, tvrdi da identitetska pitanja u tolikoj mjeri
dominiraju suvremenim društvima da se stoljeće u kojem
živimo može nazvati stoljećem identiteta, te posebno naglašava važnost i aktualnost toga pitanja u Bosni i Hercegovini.
A paralelno s time se protivi temi Hrvatsko pitanje u BiH
– pogledi iznutra koja ta ista globalno bitna pitanja postavlja
i otvara u društveno-političkom okviru za kojeg i sam tvrdi
da su tamo posebno bitna i aktualna. Kako razumjeti i čime
objasniti ovo protuslovlje? Sarajlić bi mogao kazati da za
njega nije sporno bavljenje etničkim (nacionalnim) identitetima kao takvim, već da mu smeta onaj dodatak pogledi
iznutra jer to znači nametanje određene perspektive na tumačenje fenomena kojim se tema ima baviti. Ali, to ponovno
ne bi bilo u suglasju s nekim stavovima izrečenim u našoj
uredničkoj polemici. Slijedeći citat iz te polemike to zorno
pokazuje.
“Mislim da ima mnogo pametnijih i urgentnijih tema
čije tretiranje može imati mnogo konkretnije efekte po
kvalitet života svih stanovnika BiH (uključujući i Hrvate)
od konstantnog vrtenja u krug oko pitanja etničke konsolidacije. Pobogu, pa zar pored pitanja a) dugoročne
ekonomske politike; b) obrazovnog sistema; c) stanja u
SARAJLIĆ: “Kultura kulture: …”, str. 19.
34
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
oblasti naučnog razvoja; d) socijalne nejednakosti i mogućnosti socijalnih nemira; e) zaštite okoliša; f) bh. diplomatije; g) rodne ravnopravnosti i patrijarhalizma; h)
politike državljanstva; j) regionalne kulturne integracije; k) politike sjećanja; m) medija i politike; n) političke
uloge sindikata mi i dalje moramo forsirati pitanja i probleme s kojima već 15 godina političke elite manipulisu
masama i zemlju drže u permanentnom stanju haosa?
Upravo forsiranjem takvih tema u prvi plan zapostavljaju
se one mnogo značajnije za kvalitet života svih nas u ovoj
zemlji, poput ovih koje sam upravo pobrojao, ali i mnoge
druge.”
E. Sarajlić napiše cijelu knjigu o etnicitetu kao etno-političkom identitetu, u istoj toj knjizi taj fenomen proglasi najznačajnijom karakteristikom suvremenih društava s posebnim
naglaskom na Bosnu i Hercegovinu, a u isto vrijeme u našoj
polemici tvrdi “da ima mnogo pametnijih i urgentnijih tema
čije tretiranje može imati mnogo konkretnije efekte po kvalitet života stanovnika BiH od konstantnog vrćenja u krug oko
pitanja etničke konsolidacije”. Među ostalim, ovo je očit primjer raskoraka između naučenih definicija i njihove primjene u (analitičkoj) praksi, kao i primjer odsustva smisla za relevantnost društvenih činjenica. Jer kako drukčije
razumjeti tvrdnju da su za kvalitetu života stanovnika Bosne
i Hercegovine u kojoj “već skoro dva desetljeća nakon etničkog konflikta vladaju politički koncepti zasnovani na etničkom identitetu”, i u kojoj “već 15 godina političke elite manipuliraju masama i zemlju drže u permanentnom kaosu”,
od pitanja etničke konsolidacije i etnonacionalnog dijaloga
mnogo važnija pitanja zaštite okoliša, bh. diplomacije i političke uloge sindikata. Moglo bi se onda postaviti i pitanje
zašto E. Sarajlić svoju knjigu nije posvetio tim za njega bitnim i gorućim pitanjima bosanskohercegovačkog društva
i države. Ili, zašto nije postavio hipotezu da političke elite
identitetskim (etničkim, nacionalnim) pitanjima mogu manipulirati masama između ostalog i zato što se društvene i
intelektualne elite tih etničkih i nacionalnih zajednica nisu
tim pitanjima dovoljno, primjereno i učinkovito bavile.
Lijevo-liberalno normativno teoretiziranje i ideološko moraliziranje o tim pitanjima, koji su do sada dominirali analitičkim diskursom u Bosni i Hercegovini, očito ne donosi bitno
pozitivne učinke jer već 15 godina političke elite manipuliraju masama i zemlju drže u permanentnom kaosu. Rješenje
nije niti u pokušajima ukidanja i izvanjske dekonstrukcije etnonacionalnih identiteta jer takve pojave osim što su nelegalne, nelegitimne i totalitarne, uvijek za posljedicu imaju
pružanja otpora onih na koje se te totalitarne prakse primjenjuju i jačanje onoga što su htjele ukinuti. Liberalni fundamentalizam izražen krilaticom “jedan čovjek jedan glas” u
multietničkim i višenacionalnim država u pravilu vodi jačanju konzervativnog etnonacionalizma i separatizma kod manjinskih nacija, te hegemonističkih i velikonacionalnih težnji
kod pripadnika većinske nacije. Mišljenja sam da je jedan
od putova koji mogu dovesti do društveno-političke normalizacije i harmonizacije u Bosni i Hercegovini jest upravo
Uvod u temu broja
unutaretnički dijalog, unutarnja diferencijacija i liberalizacija pojedinih etničkih/nacionalnih zajednica. U složenim,
višenacionalnim društvima i državama taj proces društvene
i političke liberalizacije etnonacionalizma i izgradnje multikulturalnog građanstva nije moguć ako u njemu aktivno ne
sudjeluju predstavnici društvenih i intelektualnih elita toga
naroda/nacije. Stoga bi, po mome sudu, ukoliko takve društvene i intelektualne elite postoje trebalo poticati te iste elite
i davati im prostora i mogućnosti da se bave vlastitim etničkim i nacionalnim problemima i pitanjima, a ukoliko ne
postoje, trebalo bi raditi na njihovom formiranju i izgradnji.
To je i bio jedan od ciljeva koji smo htjeli postići otvaranjem
teme unutaretničkog/unutarnacionalnog dijaloga.
Pitanje je dakle, zašto E. Sarajlić nije postavio hipotezu da
hrvatske (srpske, bošnjačke) političke elite koristeći nacionalno pitanje mogu manipulirati masama upravo zato što se
hrvatske (srpske, bošnjačke) društvene i intelektualne elite
nisu tim pitanjima dovoljno, primjereno i učinkovito bavile.
Moj odgovor je: zato jer je u polemici nastupao s pozicija
ideološko-političkog (lijevo-liberalnog) fundamentalizma
čija je bitna odlika pokušaj denunciranja i delegitimiziranje političkih neistomišljenika. E. Sarajliću je naime sporna
sama činjenica ili pak mogućnost da postoji nešto takvo kao
hrvatske društvene i intelektualne elite jer to po njemu:
“uzima zdravo za gotovo: a) postojanje jedinstvenog kolektivnog etničkog tijela, tretira ga kao organizam; kao
i b) postojanje intelektualne elite tog tijela (kao njegove
glave) koja ima određivati kuda to tijelo mora da ide.”
I pri tom se E. Sarajlić protiv takvog organicističkog poimanja društvene stvarnosti kao bori, a ja kao na tim kategorijama baziram svoje stavove. Mislim da takvom borbom više
proizvodi i jača društvenu stvarnost protiv koje se bori nego
što je dekonstruira, i da je u ovome primjeru ponovno riječ
o već spominjanoj diskrepanciji između naučenih definicija
i njihove primjene u (analitičkoj) praksi.
Što se pak mene i mojih “tretiranja” društvene stvarnosti
tiče, ne samo da u društvenim znanostima i fenomenima nikada nisam bilo što uzimao zdravo za gotovo, nego sam u
više navrata isticao svoju analitičku perspektivu koja se bazira na aksiomu da je cjelokupna društvena zbilja u kojoj živimo zapravo socijalno konstruirani simbolički univerzum,
i da je svaki društveni fenomen u biti jedan društveno-povijesni konstrukt, bilo da je riječ o državi, naciji, etniji, ustavu,
zakonu, moralu, svjetonazoru, kulturi, umjetnosti, ili pak
određenoj politici, ideologiji ili (društvenoj) teoriji. Stoga
smatram da u društvenim znanostima ne postoje apsolutne
kategorije, nema konačnih i neupitnih znanstvenih istina
i pozicija, pa tako ni konačnih i neupitnih “analitičkih stavova”. Nikada nisam govorio ni pisao o “realnosti” kao takvoj
niti etničkom tijelu kao organizmu. Ja samo govorim i pišem
o društvenim činjenicama, fenomenima i procesima, te kao
(povremeni) društveni analitičar, ali i kao sudionik a time
i sukreator određenih društvenih pojava nudim svoje razu-
mijevanje i objašnjenje tih fenomena. Potpuno svjestan da
su svi moji uvidi i stavovi glede određenih društvenih činjenica relativni i partikularni, odnosno uvjetovani određenim
društveno-kulturno-političko-povijesnim spletom okolnosti
i kao takvi podložni preispitivanju i promjenama. I stvarno
ne vidim što je u tome sporno.
Uz pogled izvana i s visoka, držim da se o identitetskim kao
etničkim i nacionalnim pitanjima može i treba govoriti i iznutra. Ukoliko E. Sarajlić to ne vidi bojim se da je krivo shvatio
neke od osnovnih pojmova i fenomena kojima se u knjizi
bavi. Jer multikulturalne teorije i prakse, i njima srodne postmoderne teorije i politike identiteta i razlike se zasnivaju na
činjenici da pripadnici različitih društvenih skupina imaju
pravo i legitimitet u društveno-političkom životu sudjelovati upravo kao pripadnici određenih kolektivnih identiteta.
To bi u prijevodu značilo da se, na primjer, homoseksualci
imaju pravo kao homoseksualci boriti za homoseksualna
prava. A kako bi drukčije i mogli, i kako bi drukčije ta prava
i mogla postojati i imati smisla, ako ne bi bilo deklariranih
homoseksualaca (spremnih boriti se za svoja prava)? To bi
također značilo i da o pitanjima i problemima homoseksualizma mogu i smiju govoriti i pisati i deklarirani homoseksualci, ili da o pitanjima i problemima islama u Europi mogu i
smiju govoriti i pisati europljani koji prakticiraju islam, ili da
u teorijsko-politološkoj raspravi o hrvatskom pitanju u BiH
smiju sudjelovati i analitičari koji sebe kulturološki i politički
smatraju Hrvatima.
Analitički stavovi i društvene činjenice
Možda je problem u Hrvatima, odnosno, Sarajlićevom odnosu prema Hrvatima i hrvatstvu..
“Pročitavši ovo što ste napisali, malo mi se zavrtilo u
glavi od enormnog broja spominjanja riječi “Hrvati” u
tekstu.”
Ako i jeste, mislim da taj odnos nije izraz bilo kakvog osobnog i emocionalnog animoziteta prema Hrvatima kao etničkoj skupini ili narodu, niti prema bilo kojem pojedincu koji
tom kolektivu pripada. Za bolje razumijevanje toga odnosa
poslužit ćemo se terminom “benignog nemara”. Taj se termin
u okvirima multikulturalizma i “politike različitosti” koristi
za opisivanje pozicije liberalne neutralnosti i nepristranosti
spram različitih identiteta i socijetalnih kultura u pojedinom
društvu. Tako bi se, primjerice, liberalna politika “benignog
nemara” prema homoseksualnim osobama mogla opisati
kao stav “Nije me briga što ti radiš u svojoj spavaćoj sobi, to
je tvoja privatna stvar. Samo nemoj s tih pozicija nastupati u
javnosti”. U skladu s prethodno izrečenim, možemo kazati
da E. Sarajlić prema Hrvatima (i Srbima, a dijelom i prema
Bošnjacima) nastupa s pozicije benignog političkog nemara.
On kao da želi reći “Nije me briga kojem etničkom/kulturnom identitetu pripadate, to je vaša privatna stvar. Samo nemojte s tih pozicija nastupati u političkom životu”.
status, broj 14, proljeće 2010.
35
Uvod u temu broja
Ali, u skladu s postmodernim teorijama identiteta i razlike
mnoge društvene skupine i pojedinci od društva i države zahtijevaju mnogo otvoreniji i aktivniji stav prema posebnim
identitetima i grupno-diferenciranim pravima. Taj stav bi se
mogao izraziti kao “Pozdravljam i odobravam tvoju različitost. Pozdravljam i odobravam tvoje pravo da pripadaš određenom kolektivnom identitetu. Pozdravljam i podržavam
tvoje zahtjeve da taj identitet i na njemu bazirana grupno-diferencirana prava budu javno i institucionalno priznata i podržana. Pozdravljam i podržavam mogućnost da pripadnost
određenom identitetu bude legitimna sastavnica tvoga javnog i političkog djelovanja”. Ovisno o vrsti i načinu određenja
prema ovako artikuliranom zahtjevu “aktivnog priznavanja i
podržavanja” , skupina zagovaratelja “benignog nemara”, uz
one koji i pored tog zahtjeva ustrajavaju na pozicijama neutralnosti, dijeli se na barem još dvije nove podskupine. One
koji (iznervirani tako formuliranim zahtjevom) napuštaju
poziciju benignog nemara i nastupaju s pozicija manje ili više
otvorenog osporavanja i suprotstavljanja, i one koji s pozicije benignog nemara prelaze na pozicije aktivnog podržavanja. Po analogiji s prethodnim primjerom, mogli bi kazati da
E. Sarajlić napušta poziciju neutralnosti spram identitetskih
prava i politika koju je iskazao u knjizi “Kultura kulture: etnicitet, postmodernost i politika”, te u spomenutoj uredničkoj
polemici pokazuje ozbiljne znakove etnofobije. U njegovom
ideološko-konceptualnom sklopu hrvatstvo može biti prisutno samo kao etno-kulturna dimenzija nečijeg identiteta,
ali nikako i kao politička dimenzija.
“Moje nazivanje Hrvata, Srba i Bosnjaka u BiH etnijama
proizilazi iz mog analitickog stava, a taj je da je nacija
kolektivitet koji pruza legitimitet odredjenoj drzavi, a etnicka grupa kolektivitet koji stoji iza odredjenog shvatanja kulturnog identiteta.”
Ova tvrdnja nudi nekoliko zanimljivih zaključaka o Sarajlićevim politološkim i posljedično političkim stavovima. Kao
prvo, iz ove tvrdnje se može zaključiti da on državu (Bosnu i
Hercegovinu) zamišlja kao isključivo građansko-nacionalnu
državu odnosno jednonacionalnu državu. Time, između
ostalog, negira višenacionalni karakter Bosne i Hercegovine
iskazan na zasjedanju ZAVNOBIH-a, izražen poznatom formulacijom da je BiH i srpska, i hrvatska i muslimanska. Također, negira i postojeći Ustav Bosne i Hercegovine u kojem
je također izražen i zajamčen višenacionalni karakter Bosne
i Hercegovine izražen formulacijom “Bošnjaci, Hrvati i Srbi,
kao konstitutivni narodi (zajedno sa ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine”. I ZAVNOBIH i Ustav govore o Srbima, Hrvatima i
Muslimanima/Bošnjacima kao političkim i nacionalnim
kategorijama, kao nositeljima suvereniteta, konstitutivnosti i legitimiteta Bosne i Hercegovine, a ne kao kolektivitetima koji stoje iza određenog shvaćanja kulturnog
identiteta. Pored toga, takvim stavom negira i rezultate popisa stanovništva u BiH iz ožujka 1991. godine u kojem se
92,06% građana Bosne i Hercegovine u nacionalnom smislu samoodredilo kao pripadnici srpske, hrvatske ili musli-
36
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
manske nacije. Pored toga, postotak ukupnog broja građana
koji su se nacionalno samoodredili iznosi 98,45%, a postotak onih koji se nisu nacionalno izjasnili iznosi 0,33% (Ostali
0,40%, Regionalno 0,01%, Nepoznato 0,81%). Dakle, 98,45%
građana kao slobodnih i autonomnih individua je slobodno
i svjesno izrazilo i potvrdilo svoj nacionalni identitet, a tek
njih 0,33% se nije htjelo izjasniti o svojoj pripadnosti određenom nacionalnom kolektivu. Dodajmo tome i činjenicu
da su na prvim slobodnim izborima u Bosni i Hercegovini u
prosincu 1990. godine tri vodeće nacionalne stranke (SDA,
SDS i HDZ) u republičkom Parlamentu osvojile ukupno
84% zastupničkih mandata (sedam ostalih parlamentarnih
stranaka osvojilo je 15,8% mandata – neke od tih stranaka su
također bile nacionalne stranke), u Vijeću općina osvojile su
čak 95% zastupničkih mjesta, a u Vijeću građana 75%.
Moglo bi se dakle reći da Sarajlić društvenoj stvarnosti koju
pokušava objasniti ne prilazi uvažavajući društvene činjenice tipa popisa stanovništva, Ustava, političkih stranaka,
rezultata izbora, itd., niti značenja koje društveno-politički
akteri pridaju svojim društveno-političkim akcijama i identitetima, nego stvarnost nastoji protumačiti i proizvesti u
skladu sa svojim analitičkim stavom. Time se taj stav, neovisno o pozivanju na znanstveno-analitičku utemeljenost,
nužno pokazuje kao ideološki stav – ne samo tumačenje
nego i kreiranje stvarnosti.
Sarajlićev analitički stav koji čim se javno iskaže postaje i
(društveno-)politički stav, otvara i neka druga pitanja. Na
primjer, postoji li mogućnost da etnička grupa koja stoji
iza određenog shvaćanja kulturnog identiteta određenim
društveno-političkim procedurama i postupcima postane
nacija? Je li legitimna težnja određene etnije (odnosno, njezinih etničkih elita) da postane nacija, odnosno, kolektivitet koji pruža legitimitet određenoj državi. Ako netko ima
stav da ta težnja nije legitimna, onda time, između ostalog,
izravno negira “pravo naroda na samoodređenje”. To bi značilo da, na primjer, Kurdi, Palestinci i Hrvati u BiH nemaju
pravo biti nacija, odnosno, nemaju pravo na vlastitu državu,
ili barem nacionalni političko-institucionalni subjektivitet u
okviru postojećih država u kojima žive. To bi također značilo da višenacionalne države nemaju legitimitet i da ih
u skladu s takvim analitičkim stavom treba pretvoriti
u unitarne (jedno)nacionalne države. Ali kako, kada nas
bliža povijest na ovim prostorima uči da se jednom formirani nacionalni identiteti ne mogu dokinuti ni diktaturom ni
genocidom.
I Ustav i ZAVNOBIH i popis stanovništva iz 1991. godine,
i “pravo naroda na samoodređenje” su društveno-političkohistorijske činjenice, odnosno, društveno-politički konstrukti, i kao takvi nisu apsolutno obvezujući, niti trajni i nepromjenjivi. Stoga je sasvim legitiman Sarajlićev analitički
stav o nacijama i etničkim grupama, kao što je i legitimno
političko djelovanje zasnovano na takvom stavu. Ali je, isto
tako, legitiman i stav/cilj određenih etnonacionalnih elita
(ili etničkih poduzetnika, kao ih naziva E. Sarajlić) koje za
Uvod u temu broja
svoje etnije žele zadobiti (ili u slučaju Bosne i Hercegovine
žele potvrditi i realizirati) status nacije. Negirati legitimitet takvih nastojanja značilo bi negirati samu bit politike i
političkog.
Ali, činjenica legitimnosti cilja ne znači i da su sva sredstva
za ostvarivanje tog cilja legitimna i dopuštena. I to, ponovno,
jednako vrijedi i za analitičare/političare koji dijele Sarajlićeve stavove i ciljeve, kao i za one analitičare/političare koji
smatraju da etnije imaju pravo postati nacije i nositelji državnog legitimiteta i suvereniteta. I jedni i drugi mogu pokušati nelegitimnim sredstvima ostvariti legitimne ciljeve. U
grupu nelegitimnih sredstava svakako spada i osporavanje
legitimiteta političkim neistomišljenicima. Činjenica da
su politički ciljevi ove dvije navedene skupine međusobno
suprotstavljeni i da se na neki način međusobno isključuju
ne oduzima legitimitet ni jednoj ni drugoj skupini ukoliko
se u ostvarivanju svojih ciljeva koriste legitimnim i legalnim
demokratskim procedurama i praksama.
Osnovno obilježje demokracije upravo i jest u međusobnom
suprotstavljanju različitih političkih opcija u okvirima od
sviju zainteresiranih strana prihvaćenih pravila i procedura
političke borbe. Može se kazati da je politički pluralizam bit
demokracije kao specifične političke prakse. S time da, a to
ovdje treba posebno naglasiti, politički pluralizam podrazumijeva da su sve legitimne političke opcije unutar demokratskog društva i države nužno partikularne, odnosno, da niti
jedna legitimna politička opcija nema pravo prema drugoj
legitimnoj političkoj opciji nastupati s univerzalističkih pozicija i time negirati njezin društveno-politički legitimitet.
Priklanjajući se Sarajlićevom načinu definiranja, kategoriziranja i etiketiranja kompleksnih društvenih pojava, procesa
i aktera takve pojave u kojima predstavnici jedne političke
(ili politološko-ideološke) opcije svoje parcijalne vrijednosti, stavove, interese i ciljeve žele prikazati kao univerzalno
važeće za sve članove društva i evolucijski superiorne opcijama njihovih političkih (ideoloških) neistomišljenika nazivam praksama ideološko-političkog fundamentalizma,
odnosno ideološko-političkim jednoumljem čiji cilj nije
širenje horizonata istine nego ideološka diskvalifikacija
političkih neistomišljenika koja vodi u totalitarizam, te
uzrokuje otpor i nasilje.
Slučaj Komšić
Povodom izbora Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva BiH, Eldar Sarajlić i ja polemizirali smo na stranicama Statusa i Pulsa demokratije. Imajući u vidu da je dijelove te polemike Eldar Sarajlić u međuvremenu uvrstio u
svoju knjigu Kultur kulture: etnicitet, postmodernost i politika, te činjenicu da se spomenuta problematika izravno do Pojmovi političkog fundamentalizma i ideološko-političkog jednoumlja
u bliskoj su korelaciji s totalitarnim društvenim praksama ideologizacije
stvarnosti . Vidi Ivan VUKOJA: “Treći entitet – uvod u podjelu ili stabilizaciju države”, Status broj 13, Mostar, zima 2007, str. 144-153.
tiče sporne teme broja, činilo mi se logičnim i potrebnim u
ovome tekstu osvrnuti se i na tu polemiku..
Moja osnovna teza u spomenutim tekstovima je glasila: Ako
su Hrvati konstitutivan narod u BiH, a Željko Komšić nije
izabran glasovima Hrvata, onda njegov izbor za hrvatskog
člana predsjedništva nije legitiman. S obzirom da se analizom izbornih rezultata s velikom vjerojatnošću ustanovilo
da Željko Komšić nije bio izabran većinskim glasovima Hrvata, ja sam taj izbor smatrao nelegitimnim. Isto mislim i
danas.
S druge strane, E. Sarajlić nije vidio ništa sporno i nelegitimno u izboru Željka Komšića, nego je što više taj društvenopolitički fenomen smatrao revolucionarnim pozitivnim pomakom u okvirima bosanskohercegovačkog politiziranja. On
je u tome vidio činjenicu trenscendiranja etničkih razlika,
i u polemici s osporavateljima legitimiteta spomenutog izbora zastupao tezu da argumenti osporavatelja nisu bili zasnovani na gorljivoj želji da se poštuju demokratski obrasci
uspostavljeni ustavnim ili drugim zakonskim aranžmanima
ili na analitici s demokratskih pozicija pretpostavljene otvorenosti nediskriminirajućeg društva, već na jednom kulturološki strogo determiniranom shvatanju bosanskohercegovačke zbilje.
U prethodnom citatu sadržana je i osnovna hipoteza Sarajlićeve knjige koja pojam etniciteta smješta u kontekst postmodernih teorija i društveno-političkih praksi, te etnicitet
tumači kao “politički konstituiranu kulturnu razliku, kao
društveni proizvod globalnog doba i prvu najavu dvadeset
prvog stoljeća kao stoljeća identiteta”.10 Razvijajući tu hipotezu Sarajlić dolazi i do pojma kultura kulture za kojeg
kaže:
“Kulturom kulture će se tako označiti cirkularan proces
proizvodnje kulturne razlike kao ideološko-legitimacijskog mehanizma koji društvenim i političkim konceptima zasnovanim na primatu kulturnog nad političkim i simboličkog nad konkretnim dodjeljuje vrhunsku
moć.”11
Prije nego se upustio u dokazivanje normativne nejasnosti i
inkonzistentnosti stavova koje zastupam u tekstu o Komšiću,
E. Sarajlić se pozabavio određenim logičko-hipotetskim pitanjima. Polazeći od toga da se problem u tvrdnjama osporavatelja legitimiteta Komšićevog izbora nalazi u činjenici
eksluzivističkog tumačenja značenjskog sadržaja onoga što se
označava “Hrvatima”, Sarajlić postavlja slijedeća pitanja:
Ivan VUKOJA: “O legitimitetu: koga predstavljaju predstavnici”, Puls demokratije, Sarajevo, studeni 2006., http://www.pulsdemokratije.net/index.
php?a=detail&l=bs&id=138
SARAJLIĆ: “Kultura kulture: …”, str. 243.
10 Isto, str. 18.
11 Isto, str. 20.
status, broj 14, proljeće 2010.
37
Uvod u temu broja
“Razumijevajući dakle pretpostavke da je osim značajnog
broja Bošnjaka i Srba, i jedan određeni dio Hrvata ipak
glasao za Željka Komšića, pitanje glasi: po kojim osnovama se onda na jedan ekskluzivistički način da ustvrditi da “Željko Komšić nije izabran glasovima Hrvata”? U
skladu s tim – na osnovu čega se onim Hrvatima koji su
to učinili oduzima pravo slobodnog izražavanja njihovog
identiteta? Da li je glas dat Željku Komšiću predstavljao
svojevrstan čin političke autodekroatizacije?”12
Ova pitanja su itekako zanimljiva i simptomatična za sadržaj cijelog ovog teksta pa bi se njima valjalo malo detaljnije
pozabaviti. Kao prvo, E. Sarajlić ovdje eksplicite potvrđuje
(za njega pretpostavku, a za sve koji to žele utvrditi) činjenicu da je značajan broj Bošnjaka i Srba glasovao za Željka
Komšića. Također tvrdi (ili se barem načelno slaže s pretpostavkom) da je i određeni dio Hrvata ipak glasovao za Željka
Komšića, te postavlja pitanje na koje je odgovor, kojeg on
nije htio proizvesti, sadržan u samom pitanju. Time još jednom pokazuje da ima problema s odnosom naučenih definicija i specifične društvene stvarnosti na koje te definicije primjenjuje. Odgovor na prvo pitanje “po kojim osnovama se
onda na jedan ekskluzivistički način da ustvrditi da “Željko
Komšić nije izabran glasovima Hrvata”?”je činjenica – koju
i sam E. Sarajlić priznaje – da je u strukturi glasova koje je
Željko Komšić dobio bio značajan broj glasova koje su mu
dali Bošnjaci i Srbi, i da je tek jedan određeni dio glasova
dobio od Hrvata. To implicira dva logička zaključka i oba
ne idu u prilog Sarajlićevoj hipotezi. Prvi je, da su za Željka
Komšića glasovali samo Hrvati, dakle ako bismo mu oduzeli
glasove Bošnjaka (i Srba) a ostavili glasove Hrvata koji su za
njega glasovali, Željko Komšić ne bi bio izabran za hrvatskog
člana predsjedništva, odnosno, većinom ukupnog broja hrvatskih glasova bio bi izabran neki drugi kandidat. Ako bismo zbrojili sve glasove koje je Željko Komšić dobio i unutar
tako pretpostavljene cjeline napravili strukturu glasova po
nacionalnoj pripadnosti, došli bismo i do drugog zaključka
da ni u toj varijanti Željko Komšić nije izabran većinskim
hrvatskim glasovima jer je u strukturi glasova koje je dobio
zbroj bošnjačkih (i srpskih) glasova nadmašio broj hrvatskih
glasova. Stoga se niti u jednoj od tih varijanti ne može tvrditi
da je Željko Komšić izabran većinskim glasovima Hrvata.
U skladu s prethodnim pitanjem, nastavlja svoju elaboraciju i pita se “na osnovu čega se onim Hrvatima koji su ipak
glasovali za Željka Komšića oduzima pravo slobodnog izražavanja njihovog (hrvatskog) identiteta?” I, “da li je glas dat
Željku Komšiću predstavljao svojevrstan čin političke autodekroatizacije?” Na ta pitanja logički najprimjerenije je
odgovoriti protupitanjem: pa tko to i kako Hrvatima koji su
glasovali za Komšića oduzima pravo slobodnog izražavanja
njihovog hrvatskog identiteta? Ja sigurno ne. Jer u činjenici
da je određen broj Hrvata ipak glasova za Komšića ne vidim
ništa sporno niti glede njihovog identiteta niti glede njihovih izbornih preferencija. Nije sporna ni činjenice što je Komšić član SDP-a. I da je bio član bilo koje druge stranke, a
da je pri tom izabran na način na koji je izabran Komšić, za
mene bi njegov izbor bio nelegitiman. Također, nije sporna
ni činjenica je li Komšić Hrvat ili nije. Sporno je što su neki
drugi kandidati za hrvatskog člana predsjedništva dobili više
hrvatskih glasova nego što je dobio Željko Komšić. Stoga je
njegov izbor za hrvatskog člana predsjedništva za mene nelegitiman. Pored toga, sporno je i da za hrvatskog člana
predsjedništva glasuju oni koji nisu Hrvati. Zapravo, to
je glavni problem a “fenomen Komšić” je samo njegova
posljedica. Jer kako sam to u tekstu o legitimitetu i naveo
“Ono što je u ovom slučaju jedino važno jeste da Hrvati kao
politički narod trebaju imati pravo i mogućnost izabrati
svoje predstavnike.” a ne da pripadnici druga dva politička
naroda biraju hrvatskog predstavnika, odnosno da hrvatski
predstavnik bude izabran političkom voljom Bošnjaka, Srba
(il)i ostalih.
Za razliku od nekih drugih iskaza u kojima osporava mogućnost i činjenicu da nešto takvo kao politički Hrvati u Bosni i Hercegovini uopće može i treba postojati, E. Sarajlić u
ovim pitanjima pokazuje određenu dozu uvažavanja i brige
za poziciju hrvatstva i Hrvata. Ipak, želeći se obračunati sa
svojim političkim neistomišljenicima i ostati vjeran vlastitim ideološko-politološkim pozicijama on ta pitanja svjesno
ironizira očekujući i da kao takva idu u prilog njegovoj argumentaciji, ali izgleda da je time sebi napravio medvjeđu
uslugu.
U slučaju izbora Željka Komšića to pravo hrvatske samobitnosti i suverenosti nije ispoštovano. Sugeriranje pri tom
da bih ja kao osporavatelj Komšićevog izbornog legitimiteta mogao pomisliti da su Hrvati koji su glasovali za Željka
Komšića tim činom postali manji Hrvati ili da to predstavljao svojevrstan čin njihove političke autodekroatizacije je
samo jeftina insinuacija koju s indignacijom odbacujem. Jer
kao što sam u tekstu o legitimitetu i naveo “društveno-politički kolektiv je nositelj suvereniteta, a ne oni koji taj kolektiv
predstavljaju”.13 Dakle, nije Željko Komšić niti bilo koji drugi
kandidat koji se kandidirao ili će se kandidirati za hrvatskog
člana Predsjedništva nositelj hrvatskog suvereniteta niti je
vrhovni označitelj hrvatstva tako da bi glasovanje upravo za
njega a ne nekog drugog kandidata imalo biti kriterij nečijeg bivanja (političkim) Hrvatom. Što više, za mene i moju
politološku poziciju potpuno je nevažno je li Željko Komšić
Hrvat ili nije, i potpuno je ne važno tko je kandidat za hrvatskog člana predsjedništva. Važna je samo činjenica tko
ga je birao i izabrao. S moga stajališta sasvim je legitimno
da Hrvati kao svoga predstavnika izaberu nekoga tko nije
(etnički) Hrvat, ali nije legitimno da oni koji nisu Hrvati izaberu hrvatskog predstavnika, bez obzira je li taj predstavnik
(etnički) Hrvat ili ne. Važna je, dakle, samo činjenica tko je
12 Isto, str. 244.
13 Ivan VUKOJA: “O legitimitetu – koga predstavljaju predstavnici”, Puls
demokratije, Sarajevo, studeni 2006., http://www.pulsdemokratije.net/index.php?a=detail&l=bs&id=138
38
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Uvod u temu broja
određenog predstavnika izabrao i time na njega prenio dio
svoga suvereniteta. Ili, kako sam to već pisao: “Ovlasti na hrvatskog predstavnika mogu prenijeti samo Hrvati. Predstavnik predstavlja one koji su ga izabrali. Ako ga nisu izabrali
Hrvati, onda on nije hrvatski predstavnik nego predstavnik
onih koji su ga izabrali. Treba li predsjedništvo imati hrvatskog člana ili ne, drugo je pitanje, ali ako on jeste hrvatski
predstavnik, onda bi ga morali izabrati Hrvati, a ne Bošnjaci
ili Srbi.” 14
Tvrdnja da su Komšića izabrali građani Bosne i Hercegovine
koji ne pristaju na etničke podjele i tako po E. Sarajliću transcendirali etničke razlike – nije logična, niti legitimna. Kako
mogu građani koji ne pristaju na etničke podjele pristati na
to da između tri nacionalna predstavnika biraju jednog (hrvatskog) nacionalnog predstavnika – nema logike. Osim ako
taj izabrani predstavnik zapravo i nije (hrvatski) nacionalni
predstavnik. U tom slučaju on onda ne bi trebao nositi (hrvatski) nacionalni predznak. To bi pak značilo da Srbi i Bošnjaci imaju svog nacionalnog predstavnika u Predsjedništvu
BiH, a da Hrvati nemaju. Iz prethodnog bi se onda moglo (i
može) zaključiti da Hrvati u BiH nisu u ravnopravnom položaju sa Srbima i Bošnjacima. To da se Hrvati nalaze u neravnopravnom položaju u odnosu na Bošnjake i Srbe nije samo
formalno-logička hipoteza nego i sociološko-politološki dokaziva i mjerljiva društveno-politička činjenica. Osnovna
pogreška svih lijevo-liberalnih teorijsko-političkih opcija
koje podržavaju izbor Željka Komšića je u tome što ne priznaju i uvažavaju činjenicu da je taj izbor s jedne strane izraz
i potvrda hrvatske neravnopravnosti u BiH, a s druge strane
proizvođenje i produbljivanje te neravnopravnosti.
Sasvim je legitimno demokratskim putem osporavati
ustavnu i zakonsku odredbu da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine čine tri člana iz reda tri konstitutivna naroda, i zalagati se za opciju da, recimo, Bosna i Hercegovina ima jednog člana predsjedništva, odnosno jednog predsjednika. Ali
ako su ustavne i zakonske odredba takve kakve jesu, onda
bi oni koji se s tim odredbama ne slažu trebali u praksi bojkotirati njihovu provedbu i iskoristiti sva legalna i legitimna
demokratska sredstva da se te odredbe promjene, a ne zloupotrebljavati ih na štetu najmalobrojnijeg naroda. Stoga
“građanski” izbor Željka Komšića nije legitimna opcija. Ako
pokušamo odgovoriti zašto su se kao “građani” odlučili birati baš hrvatskog predstavnika, a ne, na primjer, bošnjačkog, shvatit ćemo da ta tvrdnja, kao ni čin onih koji su to napravili, nije ni moralna. Pri tom, “sama činjenica postojanja
mogućnosti da predstavnike jedne političke skupine biraju
predstavnici neke druge političke skupine podriva same temelje predstavničke demokracije i dovodi u pitanje legitimnost cjelokupnog političkog sustava.”15
Postoji li hrvatska nacija?
Stvari su prilično jasne i jednostavne kada baratamo konkretnim fenomenima, odnosno društvenim činjenicama, a
Hrvati kao politički narod ili nacija u Bosni i Hercegovini
neosporno je – jesu društvena činjenica. Među ostalim, to
je jasno izraženo i u Ustavu BiH i u Izbornom zakonu BiH.
Problemi nastaju kada društveno-političku stvarnost počnemo mjeriti normativnim kategorijama ne oslanjajući se
i referirajući pri tom na društvene činjenice nego na naučene definicije, teorijsko-ideološke obrasce i normativne
konstrukcije.
Polazeći od takvih definicija, obrazaca i konstrukcija a zanemarujući ono na što bi se te definicije, obrasci i konstrukcije
trebali oslanjati i referirati – a to je specifična društveno-politička stvarnost i provjerljive i mjerljive društvene činjenice
– E. Sarajlić u mome tekstu O legitimitetu vidi određene
normativne nejasnoće. I tvrdi da “Prvi korak normativne
nejasnosti …predstavlja inverzija pojmova demosa i ethnosa
kao normativnih okvira koji određuju karakter naroda…”16
Nakon dva citata iz moga teksta kojima je nastojao pokazati kako narod najprije shvaćam kao demos a tek nekoliko
redaka kasnije nudim etničko razumijevanje kategorije naroda, E. Sarajlić se upušta u elaboraciju svoje hipoteze i dokazivanje moje normativne inkonzistentnosti. I još k tome
u istom analitičkom zanosu raskrinkava nedemokratski potencijal konsocijacijske hipoteze. Ova elaboracija je u tolikoj
mjeri zanimljiva i simptomatična da zavrjeđuje biti sustavno
razložena i protumačena.
“Nekonzistentnost argumenata koji u ovom slučaju negiraju legitimitet izbora Željka Komšića pokazuje se najbolje ukoliko uporedimo normativne kategorije eksplicirane teorijskim konstrukcijama sa vrijednosnim tvrdnjama da ga “nisu izabrali Hrvati” kao determinisani kolektivni subjekt suvereniteta koji ima o tome ekskluzivno
odlučivati.”17
To jesu li Komšića ili nisu izabrali Hrvati nije vrijednosna
tvrdnja nego društvena činjenica. Vrijednosna tvrdnja bila bi
tvrditi da je nešto dobro ili pozitivno, odnosno, da je loše ili
negativno to nešto što se dogodilo ili će se dogoditi. Iako se
to ne može sa stotpostotnom točnošću utvrditi, jer glasački
listić ne sadrži mogućnost niti obvezu nacionalnog izjašnjavanja birača, postoje procedure i tehnike kojima se u granicama dopustive statističke vjerojatnosti može utvrditi nacionalna struktura birača koji su svoj glas dali Željku Komšiću.
Naravno, pod uvjetom da Hrvati kao determinisani kolektivni subjekt suvereniteta koji ima o tome ekskluzivno odlučivati uopće postoje u BiH i da nas zanima utvrditi to činjenično stanje. Ako prihvatimo, dakle, da takvi Hrvati postoje
i da onda kao takvi imaju ekskluzivno pravo birati vlastitog
predstavnika onda je sasvim logično i opravdano pitati se
14 Isto
16 SARAJLIĆ: “Kultura kulture: …, str. 244.
15 Isto
17 Isto, str. 246.
status, broj 14, proljeće 2010.
39
Uvod u temu broja
je li Hrvatima takvo nešto i omogućeno, te zahtijevati da se
utvrdi stvarno činjenično stanje. Ukoliko to činjenično stanje nije moguće utvrditi a mogućnost zlouporabe toga prava
je u potpunosti izvjesna, onda je nužno ukazati na neregularnost takvih uvjeta i zahtijevati ili poništenje takvih izbora
ili izmjenu izbornog zakona odnosno izbornih procedura
koje omogućavaju takvu vrstu zlouporabe. Odnosno, ukoliko nije moguće utvrditi jesu li Željka Komšića kao hrvatskog člana predsjedništva izabrali Hrvati a mogućnost da su
ga izabrali Bošnjaci (ili neki drugi ne-Hrvati) je u potpunosti
izvjesna, onda su izbori za hrvatskog člana predsjedništva
potpuno besmisleni. Naprosto ne bi smjelo biti moguće da
Bošnjaci mogu izabrati hrvatskog člana predsjedništva
jer takav slučaj je, između ostalog, i terminski i logički
proturječan.
Kada se držimo društvenih činjenica, i poštujemo elementarne zakone logike i naizgled zamršeni fenomeni postaju
prilično jasni i jednostavni. Korijen Sarajlićevog problema s
činjenicama i logikom je upravo u onome što meni predbacuje, a to su vrijednosno-ideološke kategorije koje je u tolikoj mjeri interiorizirao da i ne primjećuje kada ih nekritički
i nelogički uvodi u svoju analizu. Sarajlićev je interiorizirani
ideološko-vrijednosni stav, kada je spomenuta tematika u
pitanju, da je izbor Željka Komšića pozitivan fenomen kojeg treba podržati i opravdati. Ili, njegovim riječima kazano
izbor Komšića za hrvatskog člana predsjedništva je revolucionarni pozitivni pomak u okvirima bosanskohercegovačkog
politiziranja. Dakle, moja tvrdnja je bila da je izbor Željka
Komšića za hrvatskog člana predsjedništva nelegitiman zato
jer ga većinom glasova nisu izabrali Hrvati, a Sarajlićeva da
je izbor Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva
revolucionarni pozitivni pomak u okvirima bosanskohercegovačkog politiziranja zato jer je izraz trenscendiranja etničkih razlika. Mislim da nije teško zaključiti koja je od dvije
prethodne tvrdnje logičko-analitički a koja vrijednosnoideološki stav.
Vrijednosno-analitički stav da bi za Bosnu i Hercegovinu
bilo bolje da svi građani biraju jednog predsjednika, umjesto dosadašnje prakse biranja tri nacionalna predstavnika
u tročlano predsjedništvo, bio bi sasvim legitiman kada bi
Sarajlić prethodno ustvrdio da izbor Željka Komšića u ovakvim okolnostima, barem zbog moguće ako ne i dokazive izborne manipulacije, (barem dijelom) nije bio legitiman. Ali
ne samo da to ne tvrdi nego se još dublje zapliće u logičke,
pojmovne i činjenične proturječnosti i time pokazuje mjeru
vlastite ideološke indoktriniranosti.
“Koliki je nesrazmjer ova dva reda, u istom tekstu korištenih argumenata pokazuje i potencijalno eksperimentiranje sa iskazanim varijablama u realnom vremenu:
naime, ukoliko u praksi – hipotetički, dakako – primjenimo kategoriju iskazanu u tekstu, po kojoj je “... neotuđivo pravo pojedinca da samostalno i slobodno odlučuje
kojem društveno-političkom entitetu želi pripadati, odnosno koji točno društveno-politički entitet želi konsti-
40
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
tuirati ...” te u skladu s čim je “...neotuđivo pravo svakog
pojedinca ... da samostalno izabere kojem od postojećih
političkih naroda želi pripadati, ili da sa skupinom istomišljenika, u okvirima demokratske procedure, radi na
konstituiranju novog političkog naroda” postavlja se sasvim logično pitanje šta sprečava bilo koje individue u
datoj društveno-političkoj zajednici (u ovom slučaju je
to entitet Federacije BiH) da, ukoliko to žele, samostalno
odluče da konstituišu hrvatsku naciju?”18
Na Sarajlićevo logično pitanje “šta sprečava bilo koje individue u datoj društveno-političkoj zajednici (u ovom slučaju
je to entitet Federacije BiH) da, ukoliko to žele, samostalno
odluče da konstituišu hrvatsku naciju?” postoji samo jedan
jednostavan praktičan odgovor: činjenica da je hrvatska
nacija već konstituirana. Hrvatska nacija već postoji u datoj društveno-političkoj zajednici (u ovom slučaju je to entitet
Federacije BiH). Kako bilo tko može konstituirati nešto što
već postoji? To naprosto logički, a ni hipotetički nije moguće. Sarajlićevo hipotetičko-logičko pitanje imalo bi smisla samo pod pretpostavkom da hrvatska nacija ne postoji
u datoj društveno-političkoj zajednici. Ali ta pretpostavka
u njegovoj hipotetičko-logičkoj vratolomiji nije eksplicitno
prisutna. Ako Sarajlićevo mišljenje nije u suprotnosti s elementarnim zakonima logike, moramo zaključiti da je pretpostavka o nepostojanju hrvatske nacije kao interiorizirana
kategorija implicitno prisutna u njegovom mišljenju. Stoga
ovdje još jednom želim ponoviti i naglasiti tvrdnju da se
uzrok Sarajlićevih problema s činjenicama i logikom nalazi u ideološko-vrijednosnim kategorijama koje je u tolikoj
mjeri interiorizirao da i ne primjećuje kada ih nekritički i
nelogički uvodi u svoju analizu. Slijede novi primjeri u prilog
takvoj tvrdnji.
“Drugim riječima, ukoliko je organizirani skup individua, kao “društveno-politički kolektiv nosilac suvereniteta” šta sprečava sve članove one grupe individua koji su
u Željku Komšiću kao hrvatskom članu Predsjedništva
prepoznale vlastiti grupni interes, da za sebe utvrde da
su Hrvati?”19
Najispravniji odgovor na prethodno pitanje bio bi: ništa –
osim etičnosti i(li) činjenica. Ta tvrdnja imala bi smisla, bila
bi iskrena i etična jedino ako bi joj stvarni akteri tog događaja pridavali takvo značenje. Naime, ako bi netko za sebe
iskreno i dobronamjerno ustvrdio da je za Željka Komšića
kao hrvatskog člana predsjedništva glasovao da bi utemeljio,
izrazio ili potvrdio svoj hrvatski identitet i unaprijedio hrvatski nacionalni interes u Bosni i Hercegovini imao bi moralni legitimitet za takvu gestu. Sama činjenica da se netko
u etnonacionalnom smislu smatra Bošnjakom ili Srbinom, a
glasuje za hrvatskog člana predsjedništva u najmanju ruku
nije etički legitimna. A činjenicu da bi netko takav etički neprihvatljiv čin htio naknadno opravdati lažnom izjavom da
18 Isto
19 Isto
Uvod u temu broja
je to napravio zato što se smatra hrvatom, svatko tko ima
barem malo morala, političke kulture i socijalne osjetljivosti
morao bi tu tvrdnju okarakterizirati kao laž i manipulaciju.
Isto ono što vrijedi za Bošnjake koji su glasovali za Komšića kao hrvatskog člana predsjedništva vrijedi i za one koji
su za Komšića glasovali kao “građani” Bosne i Hercegovine.
Ako je taj izbor, po njihovom vlastitom iskrenom nahođenju, bio čin njihove inicijacije u političko hrvatstvo, onda je
taj čin barem moralno prihvatljiv. Ako ćemo biti iskreni, i
Sarajlić i ja, kao i svi koji su iole upućeni u bosanskohercegovačku recentnu društveno-političku stvarnost, znamo da
je takvih slučajeva, ako ih je uopće bilo, bilo jako jako malo.
U Sarajlićevom slučaju dvojbe zapravo i nema jer tvrdi da je
taj izbor bio izraz trenscendiranja etničkih razlika, a ne bilo
kakav oblik afirmacije političkog hrvatsva. Čak što više, čin
svih onih koji su kao ne-Hrvati glasovali za Komšića kao hrvatskog člana predsjedništva može se bez imalo sumnje okarakterizirati kao nelegitiman i nemoralan izraz osporavanja i
negacije političkog hrvatstva.
Pored elaborirane formalno-logičke i subjektivno-etičke razine, Komšićev izbor ima i formalno-činjeničnu i praktičnopolitičku razinu. I na tim razinama, podrobnijom analizom
Sarajlićevi argumenti i hipoteze ponovno se u većoj mjeri
pokazuju kao vrijednosno-ideološki konstrkuti nego na analizi konkretno-specifičnih društvenih činjenica zasnovana
konceptualizacija stvarnosti.
“Ukoliko je pripadnost nacionalnom kolektivitetu stvar
ličnog izbora – a sasvim je sigurno da na to upućuju prvi
navodi – postavlja se pitanje kako je onda uopšte moguće
uvtrditi ko zaista, u političko-grupnom smislu čini skup
individua koje su dale glas Željku Komšiću i ko je ta instanca koja ima pravo odlučiti o njihovom nacionalnom
– kao političkom – identitetu i karakteru, kako ponaosob
tako i grupno? Ukoliko je nacija politička činjenica koja
se uspostavlja kao “nadindividualno zajedništvo” putem
izbora, s kojim se pravom onda uopšte da odlučno kazati i uvrditi da oni koji su glasali za Željka Komšić nisu
Hrvati?”20
Analizu prethodnog ulomka Sarajlićevog teksta, odnosno
hipotetsko-logičkih pitanja u njemu postavljenih, kao i od
autora pitanja impliciranih odgovora u njima prisutnih, započet ćemo primjerom u kojem se jasnije može sagledati
odgovor na Sarajlićeva pitanja. Stvar postaje jasnija ako pojam “Hrvat” u prethodnim pitanjima zamijenimo recimo
pojmom “član SDP-a BiH”. Parafrazirajući Sarajlićeva pitanja možemo kazati, ukoliko je pripadnost političkoj stranci
stvar osobnog izbora – a sasvim je sigurno da na to upućuju
i moji i Sarajlićevi navodi – postavlja se pitanje kako je onda
uopće moguće utvrditi tko zaista, u političko-grupnom smislu čini skup individua koje su dale glas Zlatku Lagumdžiji
i tko je ta instanca koja ima pravo odlučiti o njihovom stranačkom – kao političkom – identitetu i karakteru, kako ponaosob tako i grupno?
20 Isto
Odgovor je ponovno jasan i jednostavan: nadležna stranačka
tijela SDP-a BiH koja svoj legitimitet zasnivaju na Statutu
stranke, formalnom članstvu u stranci i odlukama nadležnih stranačkih tijela. Konfuznost u Sarajlićevim pitanjima,
među ostalim, posljedica je njegovog potencijalnog eksperimentiranja sa iskazanim varijablama u realnom vremenu.
Naime, Sarajlić ne pravi ili ne vidi razliku, između utemeljiteljskih činova, akata i odluka s jedne strane, i funkcioniranja već utemeljene i formalno-pravno registrirane stranke s
postojećim i novopridošlim članstvom, s druge strane. Kao
ni njihovu međusobnu uvjetovanost i povezanost. Jer da vidi
bilo bi mu jasno da političke stranke imaju svoje utemeljiteljske akte, svoja tijela i institucije, svoje članove koji imaju
specifična prava i obaveze.
Prije nego se neka stranka utemelji ili osnuje kod određenog
broja ljudi mora postojati svijest o sebi kao nositelju posebnog političkog profila/identiteta/svjetonazora/interesa, te
svijest o potrebi formalnog udruživanja sa skupinom svojih političkih istomišljenika. Nakon toga slijede dogovori i
pripreme oko svojevrsne utemeljiteljsko-izborne skupštine,
koja glasovanjem svojih članova i izborima za nadležna stranačka tijela zadobiva status pravne i političke činjenica i uspostavlja se kao nadindividualno zajedništvo svojih članova.
Jednom kada je uspostavljena kao formalno-pravni subjekt i
politička činjenica stranka prelazi u drugu fazu rada i funkcioniranja u skladu sa stranačkim statutom i odlukama nadležnih stranačkih tijela. I sve je jasno, tko je član tko nije,
kako se postaje ili prestaje biti član. Koja su prava i obaveze
članova, tko i kako bira a tko je i kako izabran.
Analogan princip vrijedi i kod uspostavljanja nacije. Prije
formaliziranja stanja kod određenog broja ljudi mora postojati svijest o sebi kao pripadnicima posebne nacionalne
skupine. Nakon toga slijede određene društveno-političke
aktivnosti i zakonske procedure kojima ta skupina nastoji
formalno-pravno zadobiti i zadržati status nacije. Tako su na
primjer, Odlukom CKSK BiH iz veljače 1968., te Ustavnim
amandmanima iz 1971. godine Muslimani postali, odnosno,
priznati kao nacija, a popisom stanovništva iz 1971. te 1981.
i 1991. godine i kasnijim demokratskim izborima potvrđeni
kao nacija. U tom kontekstu odgovor na Sarajlićevo pitanje
tko je ta instanca koja ima pravo odlučiti o njihovom nacionalnom – kao političkom – identitetu i karakteru, je prilično
jasan: nadležna državna tijela i institucije koje svoj legitimitet zasnivaju na Ustavu BiH, važećim zakonskim aktima i
odlukama nadležnih tijela i institucija.
Konceptualizacija ili ideologizacija
stvarnosti
Ono što je Sarajlić zapravo htio problematizirati svojim pitanjem, a njegovom nespretnom konstrukcijom nije uspio
formulirati na način da pitanje sugerira odgovor koji ide u
prilog njegovoj hipotezi, sadržano je u prvom dijelu, odnosno samoj pretpostavci na kojoj se pitanje gradi. Sarajlić je
status, broj 14, proljeće 2010.
41
Uvod u temu broja
pitanjem zapravo htio problematizirati (moju) tezu da je
pripadnost određenom nacionalnom kolektivitetu stvar
osobnog izbora, odnosno da svaki pojedinac ima pravo sam
odrediti kojem nacionalnom kao političkom kolektivitetu
želi pripadati. Sarajlić je htio dokazati moju inkonzistentnost u razumijevanju i primjeni te teze. Pri tom se pozivao na pojmove demosa i ethnosa, odnosno, nacije i naroda.
Osnovna dilema glede navedenih pojmovnih parova svodi se
na “pitanje zasnivanja kolektivnog identiteta ljudskih zajednica”, i može se izraziti pitanjem “da li su etnički i nacionalni
identiteti izvorni (primordijalni) ili konstruirani fenomeni”.
21
Odnosno, primordijalističke teorije kažu da je etnicitet
trajna povijesno-kulturna kategorija, dakle da postoji prije
nego je formuliran u jeziku društvene znanosti, a instrumentalistička ili konstruktivistička teorija tvrdi da se radi o
društvenom i političkom konstruktu , odnosno svojevrsnoj
manipulaciji sličnostima i razlikama u ljudskoj kulturi, svojstvenoj modernom dobu i njemu inherentnom političkom
diskursu.22 U raščlambi i tumačenju fenomena etniciteta Sarajlić se koristi multiparadigmatskim pristupom i uvodi pojmovne kategorije “Etnicitet po sebi – deskripcijska paradigma”, “Etnicitet za sebe – askripcijska paradigma” i “Etnicitet
po sebi i za sebe – preskripcijska paradigma”
Sarajlić tvrdi da ja u tekstu naciju najprije tumačim kao “konstruirani fenomen”, odnosno, političku činjenicu koja se uspostavlja kao “nadindividualno zajedništvo” putem izbora,
a da je malo kasnije shvaćam kao izvornu (primordijalnu,
kulturno-biološku) kategoriju koja ima konstitutivno prvenstvo u odnosu na individuu. Sarajlić se pri tom postavlja
kao zagovornik čistog liberalizma koji tvrdi da je individua
uvijek moralno i konstitutivno važnija od zajednice i tumači
moju poziciju kao inkonzistentnu. I time ponovno zapada
u svojevrsno proturječje s politološkim iskazima i stavovima iznesenim u onim dijelovima knjige u kojima se bavi
načelnim i fakultativnim razmatranjima etniciteta. Naime,
ako moju analitičku poziciju shvati kao izraz preskripcijske
paradigme etniciteta, dakle paradigme koja etnicitet razumijeva kao društvenu pojavu “po sebi” i “za sebe” onda u
mojem iskazu nema nekonzistentnosti, odnosno, tako shvaćena, moja analitička pozicija je konzistentno primijenjena
preskripcijska paradigma. Jer, kako i sam u knjizi navodi: “…
mnoga antropološka tumačenja su, kako tvrdi Marcus Banks
doprinijela ne prevazilaženju primordijalističkih paradigmi,
već stanovitom združivanju primordijalizma i konstruktivizma pri čemu je stvorena nova, preskripcijska paradigma
etniciteta koja je potvrdila i znanstveno legitimirala stvoreni
(etno)politički status quo.”23
Sustavna analiza i tumačenje politoloških termina koje Sarajlić koristi u knjizi, odnosno analiza i tumačenje njegovih
politoloških i analitičkih stavova na njima izgrađenih, nadi21 Edin ŠARČEVIĆ: “Dejtonski Ustav: karakteristike i problemi”, Status
broj 13, Mostar, zima 2007., str. 165.
lazi mogućnosti i svrhu ovoga teksta. Navedenim primjerima htio sam pokazati samo određena protuslovlja između
naučenih definicija i njihove (analitičke) primjene kada su u
pitanju stavovi izneseni u knjizi i našoj polemici, ali i kada
normativne kategorije u knjizi primjenjuje na analizu i tumačenje konkretnih društveno-političkih fenomena u BiH.
To je i razlog zašto svojevrsnu kompleksnost i hermetičnost
Sarajlićevog stila pisanja povremeno pojednostavljujem i
tumačim analogijama. U svrhu boljeg razumijevanja fenomena o kojem je riječ, kao i razumijevanja logike na kojoj Sarajlić gradi svoja pitanja-argumente takav pristup koristim i
na slijedećem primjeru.
“Ukoliko je nacija politička činjenica koja se uspostavlja
kao “nadindividualno zajedništvo” putem izbora, s kojim
se pravom onda uopšte da odlučno kazati i uvrditi da oni
koji su glasali za Željka Komšić nisu Hrvati?”24
Na što bi SDP BiH kao stranka ličio kada bi svaki izbori za
predsjednika stranke bili ujedno čin utemeljenja nadindividualne stranačke posebnosti, te u isto vrijeme simbolička
inicijacija u esdepeovsko članstvo? To bi značilo da se prije
svakih takvih izbora sva stranačka tijela trebaju raspustiti, svi
interni akti i zakoni obezvrijediti i da svim članovima treba
biti opozvano članstvo što je potpuni logički, formalnopravni i političko-praktični nonsens. “Nadindividualno zajedništvo” se kao već postojeće činom izbora za predsjednika stranke potvrđuje i izražava, i kao takvo omogućeno
je, dakle, samo onima koji već i zaista jesu članovi stranke,
koji ispunjavaju formalno-pravne uvjete za aktivno članstvo.
Ne može netko tko nije član SDP-a doći s ulice i zahtijevati
da glasuje na unutarstranačkim predsjedničkim izborima uz
objašnjenje da će njegovo glasovanje biti čin uspostavljanja
njegovog esdepeovskog identiteta (kao što su to mogli tvrditi članovi-utemeljitelji) i čin (novog) utemeljenja SDP-a
BiH. SDP BiH već postoji, kao što postoji jasna procedura
o tome kako se postaje (novi) član SDP-a. Dakle, svaki potencijalni član SDP-a prije nego zadobije mogućnost i pravo
glasovanja za izbor članova u stranačka tijela mora najprije
proći proceduru učlanjenja u SDP.
Uzimajući u obzir prethodno izrečena metodološka upozorenja, možemo kazati da ono što vrijedi za SDP BIH i njezino članstvo, po analogiji može vrijediti i za Hrvate u BiH.
Hrvati kao nacija postoje u Bosni i Hercegovini. Hrvati kao
politički subjekt, kao nacija su ustavna kategorija u Bosni i
Hercegovini. Izbor hrvatskog člana predsjedništva nije bio
utemeljiteljski čin uspostavaljanja nadindividualne političko-nacionalne hrvatske posebnosti, nego čin obnavljanja i potvrde te političko-nacionalne posebnosti. Legitimno
pravo sudjelovanja u tom simboličko-praktičnom činu dakle
mogu imati samo oni koji već na neki način jesu članovi tog
nadindividualnog hrvatskog zajedništva. Oni koji to nisu a
željeli bi postati moraju proći proceduru primanja u članstvo, odnosno, moraju biti u stanju formalno-pravno doka-
22 SARAJLIĆ: “Kultura kulture: …”, str. 43.
23 Isto, str.73.
42
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
24 Isto, str. 246.
Uvod u temu broja
zati svoj status člana. I to načelo formalno-pravnog dokazivanja članstva vrijedi za sve oblike nadindividualnog zajedništva i za svakoga člana ponaosob. U protivnom kategorija
formalnog nadindividualnog zajedništva i članstva u njemu
nema nikakva ni logičkog ni praktičnog smisla.
“Očito je, dakle, da se radi o jednoj normativnoj inkonzistentnosti koja ukazuje na prožetost date argumentacije
snažnim kulturnim determinizmom, koji – kao politički
fundamentalizam – izjednačava pojmove ethnosa (kao
svojevrsne kulturne esencije identiteta) sa ključnim pojmovima politike kao javne prakse.”25
Očito je dakle da se u Sarajlićevom slučaju radi o, u tekstu već
spominjanom, analitičkom stavu “da je nacija je kolektivitet
koji pruža legitimitet određenoj državi (kao naciji-državi), a
etnička grupa kolektivitet koji stoji iza određenog shvatanja
kulturnog identiteta”. Taj stav ukazuje na prožetost date argumentacije snažnim političkim determinizmom, koji – kao
liberalni fundamentalizam – promatra pojam demosa (kao
svojevrsne političke esencije identiteta) kao kategoriju nesumjerljivu pojmu ethnosa (kao svojevrsne kulturne esencije
identiteta).
“Po tom tumačenju, samo one individue koje podržavaju
određeni politički projekat koji jasno utvrđuje kulturnu
razliku imaju pravo biti smatrane dijelom ‘naše’ etničke
zajednice – ali i obratno, članovi ‘naše’ zajednice, ukoliko
žele biti smatrani takvim, moraju podržati samo jedan,
strogo određen politički projekat i njime determiniranu
kulturnu razliku. Ovakva tumačenja su u suštini antipolitička, upravo jer insistiraju da “... među historijskim
suverenostima prepoznamo one koje bi bile ‘prirodnije’
od drugih, to znači iznova smještati politiku u prirodni
ako ne i božanski poredak; misliti da neke od njih imaju
‘pravo’ da se uspostave znači smatrati da politika više
ne pripada bitku, već trebanju” (Haverić, 2006: 249). Instanca koja odlučuje o ovom ‘trebanju’, odnosno o onome
“mora-moći-biti” (Dimitrijević) politike komunističkopartijske avangardnosti biva dakle sama etnopolitička
partija kao nova povijesna avangarda koja slijedi distopijski nalog dekonstrukcije ‘artificijelnih’ političkih projekata na ‘realnu’ osnovu kulturno definirane egzistencije.
Upravo u ovoj tački može se jasno odrediti ideološki –
kao u suštini antidemokratski – karakter cijelog sistema
koji etničku elitu, postvarenu kroz djelovanje najjačih etničkih partija, postavlja na ključnu poziciju društvenog
funkcioniranja; sistem koji ovim akterima dozvoljava da
sami određuju isključive identitete građana (državljana)
vlastite zemlje i političkim sredstvima definišu kulturne
granice – umjesto da građanima, kao zrelim i neovisnim
individuama dopusti izbor individualnog identiteta i kolektivne kulturne afilijacije – i ne može se opisati nikako
drugačije do hegemonijskim. Jer, “[z]ašto bi individualna
potraga za autentičnim sebstvom bila podređena borbi
25 Isto, str. 246-247.
bilo kojeg od ovih kolektiviteta, ukoliko ne postoji nekakav ontološki ili hijerarhijski poredak grupa kojima
individua pripada?” (Benhabib, 2002: 53). U jednom
ovakvom slučaju jasno je da se radi o fenomenu ranije
naznačenom kao kulturni fundamentalizam – odnosno
o ideološkom svođenju političke stvarnosti na njene isključive i nesamjerljive kulturne osnove.”26
Kao i do sada, Sarajlićeve analize kada ostaju na normativnoj
i načelnoj razini doimaju se znanstveno-teorijski uvjerljivim
i konzistentnim. Ipak, kada ih smjestimo u konkretan društveno-politički okvir i suočimo s činjenicama uočavamo
njihovu teorijsku a osobito praktičnu problematičnost. Naime, postavlja se pitanje kako je moguće da “etničke elite”
imaju toliku moć nad građanima kao “zrelim i neovisnim
individuama”. Za razliku od politike komunističko-partijske
avangardnosti, na koju se Sarajlić poziva u tumačenju antidemokratskog i hegemonijskog karaktera političkog sustava
zasnovanog na uvažavanju etničkih kao kulturno-političkih
razlika, etnopolitički sustav dopušta mogućnost demokratskog preispitivanja vlastitih pozicija (i na unutarnjem planu
– na razini same etnije, i na vanjskom planu – u okvirima šire
državne zajednice). Etnopolitički sustav nije jednopartijski sustav. Prevedeno u konkretne bosanskohercegovačke
okvire to znači da je svim građanima u BiH omogućeno
pravo slobodnog političkog (samo)organiziranja i sudjelovanja na izborima. Formalno-pravno i praktički je moguće
da recimo SDP BiH osvoji većinu glasova na svim razinama
vlasti u Bosni i Hercegovini, ta da samostalno ili u koaliciji s
nekim drugim strankama pristupi izmjeni postojećih Ustava
i ustavno-pravno ustroji Bosni i Hercegovinu kao unitarnu
građansku republiku s jednim predsjednikom i samo dvije
razine vlasti: državnom i općinskom. Također je moguće da
SDP BiH ili neka druga stranka, organizacija ili institucija
zatraži referendum na kojem će se građani kao “zrele i neovisne individue” izjasniti o ustavno-pravnom ustroju države u kojoj žive. Građani kao “zrele i neovisne individue”
imaju dakle širok spektar mogućnost artikulirati i osigurati
vlastitu društveno-političku poziciju. Gdje je onda problem?
Možda u građanima koji žele da se njihove etničke posebnosti uvažavaju i tretiraju kao kulturno-političke posebnosti
(a da je takvih građana više od 85% potvrđuju rezultati svih
dosadašnjih izbora na svim razinama u BiH od 1990. do danas). I što u tom slučaju napraviti? Takve građane smatrati
građanima drugog reda, te im reducirati ili oduzeti pravo
glasa? Ili možda primijeniti politiku komunističko-partijske
avangardnosti i uvesti “diktaturu liberalnog građanstva” .
Naravno, samo kao prelazni oblik dok pod utjecajem države
i “građanskih lijevo-liberalnih elita” svi građani ne zadovolje
od strane države propisane kriterije “zrelih i neovisnih individua” te “diktaturu građanstva” u svijetloj budućnosti zamjene liberalnim bosanskohercegovačkim rajem u kojem će
svaki muškarac i žena biti u prvom redu građanin i građanka
a onda po vlastitoj potrebi i izboru dopodne hrvat/ica, poslijepodne bošnjak/inja, navečer srbin/srpkinja a cijelo vrijeme
26 Isto, str. 247.
status, broj 14, proljeće 2010.
43
Uvod u temu broja
zapravo integralni Bosanac i Hercegovac, to jest, Bosanka i
Hercegovka.
Problematičnost Sarajlićevih iskaza o ugroženosti “građanske opcije” postaje još očitija ako uzmemo u obzir stvarnu
društveno-političku poziciju lijevo-liberalnih elita i liberalno-građanskih hipoteza zasnovanih na principu “jedan
čovjek jedan glas”. Provjerljiva i mjerljiva društveno-politička
činjenica je da se među glavnim osporavateljima “konsocijacijskih hipoteza”, odnosno zagovarateljima “građanskih hipoteza” uz pripadnike lijevo-liberalnih politološko-političkih opcija rame uz rame nalaze vodstva svih relevantnih
bošnjačkih nacionalnih stranaka i institucija, te vodstvo
Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Imajući to u
vidu, možemo kazati da ova široka “koalicija za građansku
Bosnu i Hercegovinu” kontrolira najvažnije poluge moći
na razini države, a osobito na razini Federacije BiH. Na
razini države, od tri člana kolektivnog predsjedništva, ta
“koalicija” ima svoja dva člana, nekoliko ministarstava uključujući i Ministarstvo vanjskih poslova. Na razini Federacije
kontrolira Vladu federacije, većinu federalnih ministarstva
i institucija i sve županije u kojima Hrvati ne čine demografsku većinu. Situacija je još drastičnija ako pogledamo
javno-medijsku scenu u glavnom gradu države Bosne i Hercegovine. “Građanska opcija” u Sarajevu ima izrazitu javnu
i medijsku dominaciju nad etnopolitičkim ili konsocijacijskim opcijama. Ne postoji niti jedan značajniji medij u Sarajevu (bilo da je riječ o televizijskim kućama, radijskim postajama, tjednim ili dnevnim novinama, Internet portalima,
ili stručno-znanstvenim publikacijama i časopisima) koji se
deklarativno ne zalaže za “građansku opciju”, odnosno, koji
nije negativistički određen prema “konsocijacijskim hipotezama”, a federalističke tipa “trećeg entiteta” da i ne spominjemo. Ta “građanska opcija” toliko se favorizira u javnomedijskom diskursu u Sarajevu da je bez pretjerivanja moguće govoriti o ideološko-političkom jednoumlju koje vlada
u tom diskursu.27 U svemu tome pripadnici lijevo-liberalnih
elita imaju itekako privilegiranu poziciju, društveno-političku moć i utjecaj. Jedan dio ima namještenje na državnim
fakultetima28, ili u nekoj od državnih institucija, agencija,
27 Sličnu ocjenu 2006. godine, kada je ta monopolistička situacija bila još
drastičnija, iznio je i Vahidin Preljević: “Odmah da se ogradim: ovdje se ne
želim baviti “desnim” tzv. nacionalnim intelektualnim elitama, ne zbog toga
što se o njima ne bi imalo šta reći, već zbog toga što su one u posljednjih
pet-šest godina, barem u Federaciji BiH, medijski i kulturnopolitički potpuno inferiorne. One ne predstavljaju nikakvu alternativu “lijevim” medijskim intelektualcima, već i zbog predteorijskog stanja u kojem se nalaze.
Politička moć koju su jedno vrijeme imali nije mogla nadoknaditi apsolutnu
teorijsku neuravnoteženost i odsustvo profiliranog kulturno(političko)g
modela. Njihovu trenutnu ulogu u formiranju diskurzivnih polja u bh. kulturnom prostoru stoga možemo ocijeniti kao minornu.” – Vahidin PRELJEVIĆ: “Nestalni subjekt bosanskohercegovačke kritike”, Status broj 10,
Mostar, 2006., str. 212.
U tom kontekstu, uz dozu literarnog pretjerivanja, mostarsko-hercegovački
književnik Veselin Gatalo voli kazati da je u Sarajevu na djelu ideološko
čišćenje.
28 Posebno je simptomatična situacija na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Gotovo je nezamislivo da bi se bilo koji nastavnik (a vjerojatno ni student) o “konsocijacijskoj hipotezi” mogao pozitivno odrediti u bilo kakvom
44
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
službi, dio je zaposlen na javnim (državnim) medijima, dio
u utjecajnim privatnim medijima, a dio je izravno stranački
i politički aktivan. Dodamo li tome i različite oblike pomoći
i podržavanja od strane institucija, organizacija i predstavnika međunarodne zajednice, te članstva u raznim domaćim i stranim nevladinim organizacijama, odborima, komisijama, žirijima i slično, čini se opravdanim kazati da građanske lijevo-liberalne elite i lijevi medijski intelektualci ne
samo da imaju dominantnu ulogu u formiranju diskurzivnih
polja u bh. društvenom, kulturnom a dijelom i političkom
prostoru, nego utjelovljuju značajan dio društveno-političke
moći sustava kojeg navodno osporavaju i kritiziraju.
Imajući sve to u vidu, Sarajlićeva i po drugim osnovama
neutemeljena optužba da ja kao urednik zloupotrebljavam
Status da bih favorizirao “konsocijacijske hipoteze i modele”
bez pretjerivanja se može okarakterizirati kao deplasirana i
licemjerna.
***
“Jer kako potvrđuje sličan slučaj koji se desio pri izboru
ranijeg kolektivnog predstavnika Hrvata u predsjedništvu BiH, ono što je u kontekstu izbora Željka Komšića
predstavljalo problem nije proceduralne kao demokratske već identitetske (kao kulturne i antidemokratske)
prirode – da je istim putem izabrana osoba čije su etnoidentitetske obale mnogo jasnije definirane nego je to bio
slučaj u Ž. Komšića, vrlo je vjerovatno da se slični iskazi
osporavanja legitimiteta ne bi uopšte ni pojavili. Iz ovoga
slijedi da su upravo identitetski – a ne demokratski (kao
normativni) – razlozi predstavljali osnovu teorijskih te
političkih prigovora regularnosti i pravednosti pomenutog izbora. To potvrđuje i činjenicu da se, u okvirima
tako definirane politike, etnička transcendencija u političkom polju razumijeva kao vrhunska povreda moralnog poretka.”29
Sarajlićev gornji iskaz, barem kada je moj tekst O legitimitetu u pitanju, naprosto ne odgovara istini zasnovanoj na činjenicama koje sam u tekstu iznio. O proceduralnim i identitetskim problemima Komšićevog izbora sam već pisao i
u ovome tekstu, tako da se na to nemam potrebu dodatno
osvrtati. Kao zaključak mogu samo kazati da ja legitimitet
komšićevog izbora osporavam zbog nelegitimnosti prakse
izbora (dakle proceduralnih razloga), a ne zbog nelegitimnosti njegove političke opcije ili identitetske odrednice. S
druge strane, Sarajlić cijelo vrijeme u polemici osporava legitimitet određenim politološko-političkim opcijama neovisno o tome koriste li se te opcije u ostvarivanju svojih ciljeva
legitimnim i demokratskim sredstvima ili ne. U tome leži i
osnovna razlika između naših pristupa tumačenju konkretjavnom ili medijskom istupu. Stječe se dojam da je više ideološko-političkog
pluralizma na spomenutom fakultetu bilo u prethodnom jednopartijskom i
totalitarnom sustavu nego što ga ima danas.
29 Isto, str. 247-248.
Uvod u temu broja
nih bosanskohercegovačkih društveno-političkih fenomena,
pa i fenomena Komšić. Svoj pristup bih okarakterizirao kao
“konceptualizaciju stvarnosti”, a Sarajlićev kao “ideologizaciju stvarnosti” zasnovanu na lažnouniverzalističkim principima – premda dopuštam mogućnost i da je obrnut slučaj u
pitanju, a da ja toga nisam svjestan.
Konsocijacijska nasuprot
liberalnoj paradigmi
“Upravo iz tih razloga se može kazati da ‘konsocijacijska hipoteza’ koja se iznosi u formi prijedloga za normativno reguliranje političke stvarnosti Bosne i Hercegovine, predstavlja izdanak prakse političke konstrukcije
kulturne razlike, koja argumentaciju gradi na distopijskom razumijevanju političkog čiju nesvodivu osnovu
sačinjava etno-kulturni identitet. Ona se, kao znanstvena
paradigma, legitimira diskurzivnom i simboličkom prevlašću etničkih označitelja u javnom polju, te na njima
zasnovanom političkom djelovanju. Konsocijacijska paradigma tako predstavlja normativno utjelovljenje kulturne razlike, njen ultimativni analitički i preksriptivni
iskaz koji se u kontekstu društava razorenih uslijed etničkih (kao kulturnih) konflikata može ponuditi. Ona se,
u kontekstu Bosne i Hercegovine, stoga više treba shvatiti kao konkretan ideološki nego objektivan znanstveni
prijedlog (Mujkić, 2008), iza kojeg ne stoji princip proširenja horizonta ljudskih sloboda, već težnja za svojevrsnom kulturnom kontrakcijom te realiziranjem određenog političkog projekta. Tim više jer je, kao politički
model, u najvećoj mjeri zavisna od politike etničke elite,
na čijem diskurzivnom ali i praktičnom djelovanju ona
gradi svoj normativni autoritet. Na taj način, ‘konsocijacijska hipoteza’ za Bosnu i Hercegovinu, kao novi normativni diskurs, ne samo da legitimira postojeći etnički
(i etno- konstitucionalni) poredak, već i postavlja osnove
za permanentnu perpetuaciju etničkih podjela u zemlji i
njihovu projekciju u političku budućnost. Iako se protivi
modernim konceptima liberalnodemokratskog uređenja
društava u kojima bi na mjestu etničke vrhunila etička
jednakost (Mujkić), te koristi dominantno komunitarni
diskurs zasnovan na postmodernoj delegitimaciji liberalnih formi kao hegemonije nadmoćnih kulturnih zajednica, konsocijacijska paradigma u kontekstu vlastite
konačne realizacije ipak utjelovljuje i hegemonističko
naslijeđe same moderne, jer vodi teritorijalnoustavnom
konstituiranju zasebitih etničkih zajednica kao minijaturnih nacija-država sa jednim dominantnim kulturnim
obrascem – nacionalnom kulturom preovladavajućeg
ethnosa. Na taj način, Kymlickin “mit o etnokulturnoj
neutralnosti” kao hegemonijski i asimilacijski mehanizam nacionalnog liberalizma – kojeg konsocijacijska
paradigma ugrađuje u svoju argumentaciju protivljenja
svakoj verziji liberalizma – nanovo se proizvodi na nivou pretpostavljenih etničkih jedinica. Ogoljena od dubioznih argumenata o ‘realnosti’ i ‘dubokim podjelama’
koje karakterišu povijesno bivstvo Bosne i Hercegovine,
konsocijacijska paradigma se ukazuje kao puki proizvod
vojno-političke moći.”30
Kao uvod u osvrt na Sarajlićevo tumačenje “konsocijacijske
hipoteze” izneseno u citiranom poglavlju, mogla bi poslužiti anegdota vezana uz Hegela i jedan njegov spis o orbitama planeta. Kada mu je netko prigovorio da se ono što je
napisao ne slaže s činjenicama, Hegel je navodno odgovorio: “Tim gore po činjenice”. Po analogiji s prethodnim primjerom i Sarajlić bi na prigovor da se njegove politološke
analize ne slažu s činjenicama mogao odgovoriti: “Tim gore
po činjenice.” Dok je u slučaju velikog filozofa idealizma to
samo jedna zgodna dosjetka, u Sarajlićevom slučaju posljedice njegove ideološki kontaminirane “lakoće teoretiziranja
i etiketiranja” u uistinu visokom znanstveno-teorijskom registru mogu imati itekako pogubne utjecaje po činjenice. A
činjenice u Sarajlićevom slučaju smo mi, narodi i građani
ove države, odnosno konkretni društveno-politički entiteti
i realiteti u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini.
Jer, ako se iz tog visokog politološkog registra spustimo na
razinu konkretnog prijedloga za novo ustavno-pravno određenje i institucionalno uređenje Bosne i Hercegovine, Sarajlićev prijedlog može se svesti na slijedeći ideološko-politološko-politički stav: Bosna i Hercegovina treba biti uređena na strogim liberalnim načelima (prosta nacija-država,
princip “jedan čovjek jedan glas” i vladavina proste parlamentarne većine) bez bilo kakvih konsocijacijskih mehanizama artikulacije i zaštite etničkih kao kolektivno-političkih
prava. Što bi značila i kako bi izgledala primjena toga stava
na trenutnu društveno-političku realnost (činjenice) u Bosni i Hercegovini? Poznavateljima društveno-političke situacije u Bosni i Hercegovini je očito da bi takvo ukidanje
kolektivno-političkih identiteta i prava moralo biti nasilno
jer su društveni akteri na koje bi se ta primjena imala odnositi višekratno izrazili svoje duboko političko protivljenje
takvim konceptima, te stoga takvo ukidanje ne bi bilo niti
legalno (ustavno) niti legitimno (moralno). Dakle, primjena
toga stava u sebe bi uključivala antidemokratske, nasilne i
totalitarne metode koje bi za posljedicu imale otpor nacionalno-politički samosvjesnih aktera i radikalizaciju ukupne
društveno-političke situacije.
Sarajlić je izgleda toga svjestan, pa u knjizi ne nudi nikakve
konkretne prijedloge institucionalnog preustroja postojećeg
bosanskohercegovačkog modela, nego ostaje na načelno-teorijskim razmatranjima. Na toj razini njegova razmatranja i
teorijski koncepti za mene su u većini slučajeva u potpunosti
prihvatljivi. Čak što više, smatram da bi (njegov) koncept
političke deliberacije mogao biti izvrsna nadgradnja dosljedno provedenom konsocijacijsko-federalističkom
modelu tri entiteta plus Sarajevo kao državni distrikt.
Jer kako i sam tvrdi: “politička deliberacija predstavlja kompleksan i dugoročan društveni proces, a ne recept rješenja
30 Isto, str. 249.
status, broj 14, proljeće 2010.
45
Uvod u temu broja
nagomilane socijalne i političke problematike”.31 To je osobito naglašeno kada su u pitanju višenacionalne države kao
što je Bosna i Hercegovina. U takvim državama, po mojem
mišljenju, nužno je najprije institucionalno riješiti međunacionalne odnose kroz dosljednu primjenu konsocijacijskofederalističkih praksi na razini države,32 a zatim na razini
(civilnog) društva kroz deliberativne prakse zasnovane na
refleksivnom i dinamičnom razumijevanju ljudskih i političkih identiteta slabiti komunitarnu hegemoniju etno-kulturno-političkih identiteta, te jačati poziciju i utjecaj multikulturalnih liberalno-građanskih identiteta i opcija.
***
U spominjanoj uredničkoj polemici E. Sarajlić je napisao:
“Etničke odijeljenosti, kao i koncept etniciteta, jesu historijski i kontekstualno uslovljene društvene kategorije
ispod kojih vrlo često prebivaju drugačiji interesi. Ja sam
za to da se etnicitet promatra kao takva, dakle društveno,
politički i ekonomski uslovljena kategorija, a ne isključivo kao neka kulturološka konstanta, jer to onemogućuje adekvatnu analizu društva i propisivanje potencijalnih normativnih “lijekova”.”
Premda opet imamo slučaj da Sarajlić u razgovorima deklarativno zastupa jedne stavove a u praksi provodi druge jer
se niti u polemici niti u svojoj knjizi ne bavi etnicitetom kao
društveno, politički, ekonomski, historijski i kontekstualno
uvjetovanom kategorijom nego etnicitet promatra i tumači
isključivo u normativno-ideološkom registru i ključu, ne možemo se ne složiti s ovim njegovim izjavama. Uz nadopunu
da ono što vrijedi za koncept etnicitet vrijedi i za “konsocijacijske hipoteze (i modele društveno-političkog uređenja)”,
kao i za “liberalno-građanske hipoteze (i modele društvenopolitičkog uređenja)”. Dakle, i etnicitet, i konsocijacija i liberalizam (kao i njihovi zagovaratelji i osporavatelji) su
historijski i kontekstualno uvjetovane kategorije ispod
kojih vrlo često prebivaju drukčiji interesi od onih javno deklariranih i treba ih promatrati kao društveno, politički i ekonomski uvjetovane kategorije, a ne isključivo kao neke kulturološke ili znanstveno-teorijske konstante i univerzalije,
jer to onemogućava adekvatnu analizu konkretnog društva
i propisivanje normativnih “lijekova” čija stvarna svrha nije
stvaranje utopijske ideal-tipske zajednice nego harmonizacija i stabilizacija postojećih društvenih struktura.
O “konsocijacijskim hipotezama” je već dosta bilo govora
na stranicama Statusa. Ugo Vlaisavljević, jedan od recenzenata Sarajlićeve knjige, u svojoj je recenziji naveo: “Kao da
31 Isto, str. 275.
32 Jer kako tvrdi John McGarry: “Konsocijativne prakse, posebice na razini
federalne vlade, su po mojem mišljenju nužne za uspjeh višenacionalnog federalizma. Bez toga, centar postaje eksluzivitet dominantne skupine, i malo
je poticaja manjini da prigrli federaciju, čak i ako ona ima određenu samoupravu.” (John McGARRY: “Federalizam (federacija) kao metoda reguliranja
etničkih sukoba”, Status broj 10, jesen 2006., Mostar, str. 66.)
46
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
je čitava knjiga napisana da bi se jednom napokon razjasnili
argumenti u domaćoj raspravi o konsocijaciji i konačno na
nju stavila točka.” Mišljenja sam da niti Sarajlićeva knjiga niti
rasprave o konsocijaciji koje su se vodile na stranicama Statusa nisu još stavile točku na tu raspravu (i vjerujem da će se
i Vlaisavljević i Sarajlić složiti s tim mišljenjem). Bez obzira
čak, ima li ideološki ili objektivno-znanstveni karakter, rasprava o konsocijaciji i federalizmu i dalje je vrlo aktualna
i značajna za Bosnu i Hercegovinu i za sve njene narode i
građane. Tim više jer ta rasprava nije posljedica znanstveničkih interesa određenih autora nego izraz žive društvenopolitičke stvarnosti bosanskohercegovačkog društva i države. Neupitna društveno-politička činjenica je da u Bosni
i Hercegovini postoje tri etnije/naroda/nacije i ako ćemo u
bilo kojem obliku uvažiti činjenicu da im kao takvima pripadaju i određena kolektivna prava nužno ćemo završiti u
raspravi o tome ne treba li nam konsocijacija, nego koji konsocijacijski model je najprikladnije primijeniti u Bosni i Hercegovini koja i petnaest godina nakon rata funkcionira kao
“podijeljeno društvo i nestabilna država”. Očito je da ovakva
nedovršena (pseudo)konsocijacija, ili, javašluk konsocijacija
kako je naziva Mile Lasić,33 ne funkcionira između ostalog
(a možda i ponajprije) zbog lošeg rješenja srednje razine
vlasti (dva entiteta za tri naroda) i zbog činjenice da bošnjačke i “građanske” društveno-političke elite odbijaju
dosljedno i odgovorno prihvatiti i primijeniti konsocijacijska načela. Odgovorno prihvaćanje konsocijacijskih načela i njihova dosljedna primjena od strane svih bitnih društveno-političkih aktera mnogo bi više doprinijeli stabilizaciji
društva i države nego pokušaji njihovog načelno-teorijskog
i praktično-političkog osporavanja u konkretnim bosanskohercegovačkim okolnostima. Jer kao što sam u spomenutoj
raspravi u Danima i naveo: “smatram da – u konkretnoj bosanskohercegovačkoj situaciji – konsocijacijski modeli ne
esencijaliziraju etnonacionalizam, nego upravo suprotno,
stvaraju realne društveno-političke pretpostavke za proces
demokratizacije i liberalizacije etnonacionalnih koncepata,
pogoduju razvoju civilnog društva i političkoj artikulaciji
multikulturalnog građanstva, te, što je u ovom trenutku
možda i najvažnije osiguravaju legitimitet i opstojnost višenacionalne države Bosne i Hercegovine.”34
Za kraj ću parafrazirati Sarajlićev citat i pokazati da se na
jednako uvjerljiv način kako je bila protumačena “konsocijacijska hipoteza” može protumačiti i “liberalna hipoteza”,
dakle kao hipoteza koja se većoj mjeri treba shvatiti kao ideološki nego objektivan znanstveni prijedlog.
Upravo iz tih razloga se može kazati da ‘liberalna hipoteza’ kada se iznosi u formi prijedloga za normativno reguliranje političke stvarnosti Bosne i Hercegovine, predstavlja izraz ideološke konstrukcije mita o etnokulturnoj
33 Mile Lasić: “Tunjizam i bh. konsocijacija”, www.depo.ba, ožujak 2010.,
– http://68.171.213.156/_blog/?p=973
34 Konsocijacijski modeli uređenja države – spas ili krah Bosne i Hercegovine, Status broj 10, Mostar, jesen 2006., str. 201.
Uvod u temu broja
neutralnosti, koja argumentaciju gradi na utopijskom razumijevanju političkog čiju nesvodivu osnovu sačinjava
apstraktni građanski identitet. Ona se, kao znanstvena
paradigma, legitimira diskurzivnom i simboličkom prevlašću građanskih označitelja u javnom polju suvremenih
demokratskih nacija-država i međunarodne zajednice
kao konglomerata parcijalnih interesa tih istih nacijadržava, te na njima zasnovanom političkom djelovanju.
Liberalna paradigma tako predstavlja normativno utjelovljenje mita o etnokulturnoj neutralnosti, njegov ultimativni analitički i preksriptivni iskaz koji se u kontekstu
društava razorenih uslijed etničkih (kao kulturnih) konflikata predstavlja kao znanstveno-evolucijski naprednije
rješenje. Liberalna paradigma se stoga, u kontekstu Bosne
i Hercegovine, više treba shvatiti kao konkretan ideološki
nego objektivan znanstveni prijedlog, iza kojeg deklarativno stoji princip proširenja horizonta ljudskih sloboda,
ali koji se u primjeni pokazuje kao legitimacijska ideologija kojom dominantna etnička grupa osigurava i opravdava vlastitu hegemonističku poziciju. Tim više jer je, kao
politička opcija, liberalna paradigma u Bosni i Hercegovini s jedne strane ovisna o dotoku simboličkog i financijskog kapitala iz spomenutih nacija-država i njihovih
međunarodnih konglomerata, a s druge strane, ovisna
o (veliko)bošnjačkoj politici koja joj je na raspolaganje
stavila određene društveno-političke i institucionalne
resurse na kojima ta opcija i gradi svoj praktični autoritet i društveno-političku moć. Na taj način, ‘liberalna
hipoteza’ za Bosnu i Hercegovinu, kao novi normativni
diskurs, ne samo da negira postmodernim diskursom legitimirana etnopolitička i multikulturalna načela, već i
postavlja osnove za permanentnu perpetuaciju etničkih
kao političkih i vojnih sukoba u zemlji i njihovu projekciju
u političku budućnost. Iako se poziva na moderne koncepte liberalnodemokratskog uređenja društava u kojima
bi na mjestu etničke vrhunila etička jednakost, te javno
koristi dominantno individualistički diskurs zasnovan
na kvaziuniverzalističkoj delegitimaciji konsocijacijskih
formi, liberalna paradigma u kontekstu vlastite konačne
realizacije utjelovljuje hegemonističko naslijeđe moderne,
jer vodi teritorijalnoustavnom konstituiranju nacije-države s jednim dominantnim kulturnim obrascem – nacionalnom kulturom prevladavajućeg ethnosa ili temeljnog naroda. Na taj način, potvrđuje Kymlickin tezu da je
“mit o etnokulturnoj neutralnosti” zapravo hegemonijski
i asimilacijski mehanizam građanskog (političkog) nacionalizma – mit kojeg liberalna paradigma ugrađuje u
svoju argumentaciju protivljenja svakoj verziji konsocijacije. Ogoljena od dubioznih argumenata o “univerzalnosti” ‘neutralnosti’ i ‘znanstvenosti’ kojima samodopadno
karakterizira vlastita načela, liberalna paradigma se
ukazuje kao ideološko-hegemonijski supstrat mita o etnokulturnoj neutralnosti. Mita čijom dekonstrukcijom se
dolazi do jasnog uvida da su čak i “najgrađanskiji” i “najpolitičkiji” nacionalizmi također “identitetski”, “etnički”,
“kulturni” i “jezični”.
Umjesto zaključka
U ideološkom smislu BiH je kompleksna država. Osnovna
ideološka podjela tiče se odnosa prema građanskom i nacionalnom. S jedne strane imamo nacionalne koncepte i ideologije bazirane na ethnosu, a s druge građanske koncepte i
ideologije bazirane na demosu – etnonacionalizam nasuprot
građanskom(političkom) nacionalizmu. Da ne bi skliznuo u
nedemokratski i neliberalni etnofundamentalizam i šovinizam, ili da bi se iz njega izvukao ako se tamo već nalazi, etnonacionalizmu u BiH je nužno određeno usuglašavanje s
liberalno-eglitarističkim teorijama i praksama i zagovaranje
principa etnokulturne pravde. Time bi etnonacionalizam
poprimio odlike demokratskog i liberalnog nacionalizma,
te poticao razvoj multikulturalnog građanstva. Optimalan
društveno-politički okvir za takvu liberalno-demokratsku
egzistenciju etnonacionalizma osiguravaju konsocijacijski
modeli i aranžmani.
Da ne bi skliznuo u ideološko-politički fundamentalizam i
pseudoreligijski patriotizam (bosanski esencijalizam), ili da
bi se iz njega izvukao ako se tamo već nalazi, građanskom
nacionalizmu u BiH je nužno određeno usuglašavanje s principima etnokulturne pravde, grupno-diferenciranih prava i
multikulturnog građanstva što u konačnici vodi odbacivanju ideje proste nacije-države i prihvaćanju konsocijacijskih
hipoteza kao optimalnih modela rješavanja etnokulturne i
nacionalne složenosti Bosne i Hercegovine.
Dodatna opasnost za građanski nacionalizam nalazi se u
mogućnosti njegove instrumentalizacije od strane većinskog, bošnjačkog etnonacionalizma. Tu instrumentalizaciju
moguće je izbjeći na dva načina. Prvi je da većinski bošnjački
etnonacionalizam odustane od instrumentalizacije građanskog nacionalizma, odnosno, odustane od velikobošnjačke
etnonacionalističke matrice te se otvoreno počne zalagati za
principe etnokulturne pravde i dosljednu primjenu konsocijacijskih modela i aranžmana. Drugi je način da građanski
nacionalizam odustane od zahtjeva za doslovnom primjenom načela liberalnog fundamentalizma i apstraktnog egalitarizma, odnosno, odustane od “mita o etnokulturnoj neutralnosti” i prihvati konsocijacijsku paradigmu kako je to u
prethodnom poglavlju i navedeno.
Građanski nacionalizam, kao partikularan društveno-politički fenomen u BiH, nema društveno-politički niti kulturno-simbolički kapital dostatan za ozbiljniju realizaciju
vlastitih političkih koncepata i opcija. Ono što ga čini potencijalno moćnim je njegova (strateško-politička) sprega
s većinskim, bošnjačkim etnonacionalizmom na izgradnji
“bosanske nacije”. Isto tako, bošnjački etnonacionalizam bez
sprege s građanskim nacionalizmom nema društveno-politički niti kulturno-simbolički kapital dostatan za realizaciju velikobošnjačke etnonacionalističke matrice. Tek strateško-politička sprega u okviru koncepta “bosanske nacije”
u kojoj (veliko)bošnjački etnonacionalizam funkcionira kao
društveno-kulturno-politička baza a građanski naciona-
status, broj 14, proljeće 2010.
47
Uvod u temu broja
lizam kao teorijsko-simbolička nadgradnja ima određeni
društveno-politički potencijal za pokušaj dokidanja etnokulturnog kao političkog odnosno nacionalnog pluralizma
u Bosni i Hercegovini i pretvaranja Bosne i Hercegovine u
prostu naciju-državu s Bošnjacima kao temeljnim narodom
i bošnjačkom etnokulturom kao dominantnim državno-kulturnim obrascem.
bi se smatrati nedemokratskim. Ali, isto tako, svaki pokušaj
ideološke diskvalifikacije konsocijacijskih i federalističkih
hipoteza, te pluralističkih etnonacionalnih koncepata koji
se pridržavaju liberalno-demokratskih načela i procedura
multikulturalnog građanstva, treba smatrati nelegitimnom
i totalitarnom društvenom pojavom i praksom.
Bez obzira na vrijednosna određenja prema takvoj sprezi i
takvim pokušajima, ne smije i ne može se osporiti legitimitet
ni takvim društveno-političkim opcijama kao što je stvaranje i izgradnja državne “bosanske nacije”. Naravno, sve dok
se te opcije u realizaciji svojih ciljeva koriste legalnim i legitimnim demokratskim sredstvima i procedurama. Svako
stajalište koje bi osporilo legitimitet ovakvoj opciji trebalo
Sud o ispravnosti i poželjnosti pojedinih društveno-političkih opcija i njihov status na društveno-političkoj pozornici
u konačnici bi trebali određivati rezultati slobodnih i demokratskih izbora, odnosno rezultati referendumskih izjašnjavanja građana kao slobodnih i autonomnih individua sposobnih odlučivati o vlastitim političkim potrebama, ciljevima i interesima.
48
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Uvod u temu broja
Potraga za vjerodostojnim
pripadanjem
Dobro je i zbog predrasuda o Statusu kao časopisu da se raskrilo da u njegovom
uredništvu vlada idejna i svjetonazorska pluralnost, a meni osobno i jest
posebna čast i iskustvo raditi u takvom uredništvu što je iznova rijetkost ili čak
jedinstvenost u BiH
Alen Kristić
Na pozadini prepiske urednikâ Statusa (Vukoja – Sarajlić
– Kristić), koja ne svjedoči samo o porođajnim bolovima u
kojima je nastao ovaj broj Statusa (vjerojatno nijedan prethodni nije mučnije nastajao!) nego i odražava probleme s
kojima je suočeno naše bosanskohercegovačko društvo, zapravo, suvremena društva uopće, pokušat ću skrenuti pažnju
na neke, po meni, odsudne točke s obzirom na vjerodostojni
dijalog (odnosno polemiku) kao jedini primjeren način prevladavanja društveno-političkih problema u svijetu, ali i kod
nas u BiH, ma kako to iluzorno moglo zvučati.
No, prije toga još jednom želim iznijeti svoj stav o opravdanosti posvećivanja jednog broja Statusa temi Hrvatsko
pitanje u BiH – pogledi iznutra (u njoj se trebao propitati
ustavni položaj Hrvata u BiH, paradigme hrvatske politike
u BiH, napose od 90-ih godina prošlog stoljeća do danas,
paradigme kulturnog, religijskog i nacionalnog identiteta
Hrvata u BiH, odnos vjerskog i nacionalnog, odnos Zagreba
spram BiH i Hrvata u BiH...), a koja se tijekom uredničke
polemike uslijed konstruktivnih prigovora i prijedloga Sarajlića, na koncu transformirala u temu Unutarnacionalni /
unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija, sadržavajući u sebi
implicitno i prvotno zacrtanu temu.
Bez suvišnog problematiziranja, kao argument za bezuvjetnu potrebu promišljanja sveukupnog položaja Hrvata
u BiH (uzroka toga položaja i perspektiva da se taj položaj
prevlada!) navest ću kao ilustrativan primjer samo jedan poprilično siguran statistički podatak koji oslikava pogubne
razmjere demografskog stagniranja Hrvata u BiH: od 1991.
do danas broj Hrvata u BiH umanjio se za 40 procenata, uz
tendenciju daljnjeg smanjenja (uz to valja pripomenuti da
se sveukupni broj stanovnika u BiH umanjio u istom razdoblju za oko 12 procenata što iznosi oko pola milijuna
stanovnika).
Smije li se, imajući taj “hladni” statistički podatak na umu,
dovesti u pitanje postavljanje teme o Hrvatima u BiH, jer
taj podatak više od bilo čega govori o nužnoj životnoj potrebi kritičkog sučeljavanja Hrvata iz BiH sa samima sobom
odnosno s različitim konceptima svoga vjerskoga, nacionalnoga, kulturnoga i naposljetku političkoga jer je iz navedenog statističkog podatka jasno da će egzistencija Hrvata u
BiH bez skorog redefiniranja njihovog identiteta, što nitko
umjesto njih samih ne može učiniti, uminuti, a nije naodmet istaći da će time uminuti i onakva Bosna i Hercegovina
kakve su “puna usta” mnogima iz međunarodne zajednice,
ali i iz BiH.
Zapravo, Hrvati u BiH (no, nije drugačije u biti niti s ostalim
narodima BiH) trebaju novu “politiku” identiteta koje nema
bez poštenog odnosa prema vlastitoj prošlosti iz kojeg jedino
može, uz pomoć autonomne, a ne ideologizirane znanosti,
izniknuti novi identitet kao plod evolucije (kulturne, vjerske,
nacionalne, moralne, političke…), kako o tome na općoj razini piše Mile Lasić u svojoj knjizi o Europskoj uniji.
Na pozadini takvih promišljanja rodila se ideja da se jedan
broj Statusa posveti “hrvatskom pitanju u BiH”, ali ne – i na
to ne bih nikada pristao! – u smislu da se to pitanje može
status, broj 14, proljeće 2010.
49
Uvod u temu broja
promatrati izolirano od drugih pitanja u BiH (usuda ostalih
naroda ili uopće religijskih, socijalnih, obrazovnih... pitanja)
ili da o njemu isključivo mogu ili smiju promišljati Hrvati.
Naprotiv, tema je ustrojena u svijesti da je usud / identitet
Hrvata usko i neraskidivo povezan s usudom / identitetom
Bošnjaka i Srba u BiH (ti se usudi i identiteti međusobno
prožimaju i (pre)oblikuju), te su se s radošću o toj temi očekivala i promišljanja uvjetno nazvana “izvana”.
Uz to, svjesno smo željeli za suradnike dobiti autore koji simbolično predstavljaju / artikuliraju različite i do posvemašnje
opreke suprotstavljene stavove o položaju Hrvata u BiH odnosno o uzrocima takvog položaja i načinima kako da se taj
položaj poboljša. Opet, svjesni da do redefiniranja identiteta
Hrvata u BiH ne može doći bez uključivanja u dijalog / polemiku nositelja svih tih stavova, ma što netko od nas mislio o
tim pojedinim stavovima ili njihovim nositeljima.
A sve to naposljetku u želji da na osnovi autentičnog i konstruktivnog unutarnacionalnog / unutaretničkog bosanskohercegovački Hrvati što konstruktivnije sudjeluju ili čak
predvode sve oblike dijaloga nužne za poboljšanje sveukupne situacije u BiH.
Toliko o tome!
Sada bih istaknuo, kao što rekoh, nekoliko točki bitnih za
društveno-politički dijalog / polemiku u BiH (kojeg zapravo
još uvijek nema!) a koje se, po meni, razaznaju na pozadini
uredničke prepiske.
1. Dijalog bez autocenzure: U uredničkoj prepisci za mene
je bilo značajno – tako sam to doživio! – da su sudionici u
polemiku svjesno (vjerojatno ponekada i zbog “povišenih
emocija”) ušli bez autocenzure raskrivajući svoje stavove
bez zadrške (ne opterećujući se time što će na to sugovornik
reći ili pomisliti), što je rijetkost u našem bosanskohercegovačkom društvu, gdje pored cenzure vlada još pogubnija autocenzura, koja se korijeni u financijskoj ovisnosti, konformizmu ili osobnoj nesigurnosti sve do kukavičluka, a koja u
biti podrazumijeva prezir sugovornika i manjak poštovanja
spram sebe samoga.
Zapravo, dijalog i jest smišljen samo ukoliko se pokaže da
nismo istomišljenici što po sebi uopće nije nešto zlo nego
očekivani odraz idejne i svjetonazorske pluralnosti kako u
svijetu tako i u BiH. Dobro je i zbog predrasuda o Statusu
kao časopisu da se raskrilo da u njegovom uredništvu vlada
idejna i svjetonazorska pluralnost, a meni osobno i jest posebna čast i iskustvo raditi u takvom uredništvu što je iznova
rijetkost ili čak jedinstvenost u BiH.
Nadalje, značajno je da urednička polemika, uza sve muke,
nije okončala prekidom komunikacije (i suradnje) nego se
potvrdila istina svakog autentičnog dijaloga: “Dijalog je razgovor čovjeka s čovjekom o bitnim interesima čovjeka radi
50
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
njega samoga” (V. Bajsić), dakle, dijalog u konačnici uvijek
traži samoga čovjeka koji je uvijek više od bilo koje doktrine
(političke, vjerske…) koju zastupa, u autentičnom dijalogu,
dakle, nije riječ o grčevitoj obrani doktrina nego o priznavanju konkretnog čovjeka, o proboju do njega kao jedinstvenog ljudskog bića, o traženju raspoložive ljudskosti u njemu
(Ž. Mardešić), a tek se s te točke zadobiva spoznaja o relativnosti svih doktrina što je sljedeća odsudna točka za autentičan i konstruktivan dijalog.
2. Bez političko-ideološkog fanatizma: Živimo nažalost u
ideološki, a ne u racionalno integriranom društvu (T. Haverić) u kojem vrijede “ideološke inkriminacije”, a ne “racionalni argumenti”. Znak je to da kod nas još uvijek vlada pomamno političko idolotvorstvo i idolopoklonstvo, odnosno
politički fanatizam zasnovan na doktrini da “je apsolutno
dobro utjelovljeno u nekom određenom poretku odnosa”
(Sejmon L. Frank), ovisno o stavu pojedinca, u socijalizmu,
demokraciji, komunizmu…
Posljedica toga je zagrižena mržnja i prezir između ljudi
koji zagovaraju različite društvene poretke (odnosno političke programe) što za sobom vuče bezuvjetni razlaz. Nije
teško zaključiti da se iza te fanatične mržnje kod (izmanipulirane) većine zapravo krije hladnoća skepticizma, ravnodušnost, sumnja i nevjerovanje u sebe i da upravo ta politička fanatična mržnja, bilo da zagovara idolopoklonstvo
kulta “desnog” ili “kulta” lijevoga, bilo idolopoklonstvo kulta
“pojedinačnog” ili kulta “kolektivnog”, priječi zbiljski dijalog
i napredak kao posljedicu preobrazbe društveno-političke
zbilje.
A kod (demagoške) elitističke manjine, koja instrumentalizira “gomilu” u smjeru političkog fanatizma, naravno, ideologiziranje / idolizacija pojedinog društvenog poretka ili
političkog programa samo je krinka za zgrtanje bogatstva:
“Velike se ideologije pretvaraju u mala trgovišta. Jer upravo
u sjeni uzvišenih ideja najuspješnije se obrće novac i rastu zarade. To je dakako neki arhetip, a ne slučajnost.” (Ž.
Mardešić).
Dakle, kod nositelja političko-ideološkog fanatizma, bilo
koje provenijencije, nacionalističke ili građanske, svejedno
je, u konačnici posla imamo sa srebroljupcima i trgovcima,
i tek s tim uvidom dokučuje se razlog zašto su njima teorijske ideje važnije od konkretnih ljudi: u igri je materijalno
bogatstvo!
Ukoliko želimo bilo kakav napredak u BiH, moramo raskinuti s političkim fanatizmom i raskrinkati njegove nositelje
odnosno povratiti relativnost svim društvenim porecima i
političkim programima kao zemaljskim nužnostima bez kojih se ne može. Svi su društveni poreci i politički programi –
naravno, bez izjednačavanja njihove konkretne učinkovitosti
– relativna sredstva života, ni u jednome od njih nema apsolutnog dobra i apsolutne istine. Dakle, “ne možemo vjerovati
ni u kakav apsolutni društveni poredak društvenog ustroja,
Uvod u temu broja
ne možemo se klanjati nikakvim političkim formama i doktrinama…” (Sejmon L. Frank), a u protivnome ubrojit ćemo
se među one koji su želeći dobro činili zlo, i tražeći pravdu,
nalazili nepravdu.
Usvojiti tu spoznaju praktično ne znači zapasti u političku
ravnodušnost nego naprotiv djelovanje u području političkog racionalizirati u smjeru modernog razumijevanja politike oslobođene bilo kojeg svjetonazora, pogotovu religijskog: “Modernitet nam je nepovratno otkrio, u svoj svojoj
jednostavnosti, kako politika nije nešto nemoralno ili lukavstvom prekriveno zlo nego je posljedica ljudske iskustvene
spoznaje da su korisnije nagodbe između ljudi – pa i s popuštanjem na vlastitu štetu – nego iscrpljujući ratnički sukobi
ideologija koji obično vode do istrebljenja.” (Ž. Mardešić).
Prema tome, ni u BiH neće biti napretka uopće pa niti u raspravi o njezinom ustroju (odnosno Ustavu) sve dok se ti
prividni razgovori budu odvijali na matrici političkog fanatizma (apsolutizacije pojedinih rješenja) odnosno bolesne
svjetonazorske političnosti (Ž. Mardešić) koju prakticiraju
demagoški srebroljupci i trgovci već jedino ukoliko akteri
tih pregovora postanu ljudi (kako doći do toga preokreta
ključno je pitanje!) koji će u svim rješenjima (društvenim porecima / političkim programima od građanskih do konsocijacijskih modela) pristupiti u svijesti o njihovoj relativnosti,
o tome da su to tek oruđa s kojima mi možemo i trebamo
upravljati, pa čak vršiti njihovo preoblikovanje i nove konstrukcije sukladno našoj jedinstvenoj povijesnoj situaciji,
a ne da ta oruđa, kao idoli, upravljaju nama i od nas traže
ljudske žrtve. A koliko je malo racionalnosti, a koliko puno
političkog fanatizma čak i u krugu intelektualaca, mogu primjerice posvjedočiti i žustre rasprave o konsocijaciji koje su
se većim dijelom odigravale i na stranicama Statusa.
Možda se prepiska urednika Statusa može – makar je ja tako
doživljavam – promatrati i kao mučna borba da se iskorači
iz zamki političkog fanatizma i otvoreno progovori ili makar bez zadrške izlože vlastiti stavovi o mogućem uređenju
BiH, ali pri tome ostati sa sviješću o relativnosti svake opcije,
što otvara mogućnost da se krene u potragu za posve novim
oblikom uređenja, a zbivanja u svijetu nam zapravo i pokazuju da se čovječanstvo po svemu sudeći upravo nalazi pred
tim izazovom.
3. Proširiti horizonte: Uza sve specifičnosti BiH, prije svega
imajući na umu posljednji rat i trajno odsuće moderne na
našim prostorima, dobro je naše unutarnje probleme promatrati i u kontekstu činjenice da se cijeli svijet nalazi zapravo u “dobu identitetskih raskola” (A. Maalouf).
Zapravo, u svakom kutku svijeta sve se jasnije pokazuje da
čovječanstvo više nije u stanju “upravljati svojom raznolikošću” (A. Maalouf) što bi podrazumijevalo oblikovanje zajedničkih vrijednosti, osmišljavanje zajedničke budućnosti,
spremnost zajedničkog odupiranja narastajućim opasnostima, što su – zar ne? – i središnji problemi bosanskohercegovačkog društva.
S pravom Maalouf zapaža u svojoj knjizi “Poremećenost svijeta” da se danas (nije li tako i u BiH?) sve postojeće forme
upravljanja ljudskom raznolikošću, pa i one političke, pokazuju manjkavim i neodgovarajućim spram nove situacije globaliziranog svijeta u kojem više nema “stranaca” (dostatno se
prisjetiti trenutačnih problema Europe s muslimanskim useljeničkim zajednicama iz različitih zemalja Afrike, Azije… ili
stanja kršćanskih zajednica u muslimanskim zemljama…).
No, ne stajući na toj konstataciji, Maalouf postavlja pitanje
nismo li možda došli do točke kada odgovor ne leži niti u
jednom od starih društveno-političkih oblika nego moramo
naprosto izumiti novi svjesni specifičnosti i jedinstvenosti
onoga danas. Ne nudeći konkretan model, a svjestan da će
morati biti suptilniji i profinjeniji od svih dosadašnjih, Maalouf ipak ističe da će morati izbjeći dvije do sada činjene pogubne greške: svjesno previđati fizičke i kulturne razlike (što
može biti i način održavanja vjekovnih nepravdi) ili ostati
samo pri tim razlikama odnosno ne vidjeti osobu i njezinu
jedinstvenost pa je tako smatrati zavisnim bićem koje pripada zajednici kao što kmet pripada zemlji.
Uvjeren sam da bi i za nas u BiH naše probleme oko političkog ustroja zemlje rasterećujuće i od pomoći bilo, ne gubeći
iz vida našu specifičnu situaciju, promatrati sve u tom širem
kontekstu.
Štoviše, aktualna rasprava o ustroju BiH dala bi se smjestiti
i u jedan opći filozofsko-sociološki problem nikada prevladane problematike općeg i posebnog (s mogućnošću nasilja
općeg ali i nasilja pojedinačnog) odnosno dijalektike pojedinca i kolektiviteta (vrijednosti pojedinca i potrebe zajedništva). Čak bi se povijest mogla promatrati kao lutanje čovječanstva u smislu smjena kolektivističkih i individualističkih epoha.
No, specifičnost BiH svakako jest, unatoč povijesnim mijenama, trajna supremacija kolektivnog nad pojedinačnim.
Pitanje je kako to pogubno stanje prevladati a ne zapasti ili u
stvarnu supremaciju pojedinačnog ili prividnu supremaciju
pojedinačnog ispod koje će se i dalje skrivati supremacija
kolektivnog.
4. Evolucija ili revolucija: Trajnu supremaciju kolektivnog
nad pojedinačnim na našem području (bilo da se ta supremacija ostvarivala na matrici religijskog, nacionalnog ili
klasnog) omogućila je činjenica da se kod nas modernitet
nikada nije ukorijenio, a priječile su ga vjerske tradicije i monarhistička vladavina, potom komunistička, a u naše dane
nacionalistička ideologija.
Unatoč mijeni ideologija, ostajali smo u istom mentalitetu,
onom kolektivističkom, što i jest objašnjenje kako su lako
okorjeli komunisti (boljševici!) tako lako postali zagriženi
nacionalisti, glumeći ujedno i religijsko obraćenje, dakako,
zbog političkih koristi.
status, broj 14, proljeće 2010.
51
Uvod u temu broja
No, iako je naša povijest obilježena supremacijom kolektivnog, našim kolektivitetima (nacionalno-religijskim) nikada
nije pošlo za rukom, upravo zbog odsuća moderne, ozbiljiti
paradigmu međusobnog odnosa u duhu partnerstva i suradnje (racionalnosti i pragmatizma!) nego su uzaludno svoje
interese kušali ozbiljiti na štetu drugoga ostajući zatočenicima pogubne paradigme dominacije. Zato se s pravom o
našem području može govoriti o području trajne sukobljenosti kolektiviteta (izmjenične dominacije ovisno o trenutnoj političkoj situaciji) što je porodilo to da su to u biti frustrirani i neurotični kolektiviteti koji na konkretne probleme
ne reagiraju racionalno nego iracionalno (emotivno, otuđenjem od zbilje, apatijom, agresijom...) što je lakše ali i sasvim
pogubno.
Zapravo, na naše kolektivitete u većoj ili manjoj mjeri mogao bi se primijeniti opis A. Maaloufa da su to dugo ubijani kolektivi / identiteti koji lako postaju ubilački kolektivi
/ identiteti o čemu svjedoči i posljednji rat. Zato su i oblici
našega pripadanju kolektivitetu (nacionalnom, religijskom,
zavičajnom…) oboljeli.
Nažalost, kroz povijest nijedna uvjetno kazano međunarodna sila / zajednica od Osmanskog Carstva preko Austrougarske do Europske unije i SAD-a nije smogla snage odnosno nije imala interesa tome problemu pristupiti na suptilan
i profinjen način. Svim je tim pristupima (svojevrsnim čak
oblicima konsocijacije) do onoga na kojem se temelji Ustav
dejtonske BiH zajedničko “posvećenje komunitarizma” iza
kojeg se kao primarna briga međunarodnih čimbenika krije
vlastita stabilnost, a nipošto demokracija, makar je jasno,
ističe Maalouf, “da je kompromitiranje vlastite moralne vjerodostojnosti na duži rok kompromitiranje vlastite sigurnosti, stabilnosti i napretka.”
tičkog prava) nije u prijekom prijelazu u ono što simbolizira
(čisti) građanski liberalizam (zapravo i Haverić je svjestan da
ne postoji politička volja ili snaga koja bi provela taj revolucionarni prijelaz, a za određene aktere, među njima, dakako,
Haverić nije, taj zahtjev predstavlja sredstvo za njihove unitarističke ciljeve).
Vjerujem da se životno nužni iskorak iz etnokracije odnosno supremacije kolektivnog kod nas (dakle, bez svođenja
kolektivnih prava na individualna, i obratno, u korist individualnih prava u slučaju sučeljenosti individualnih i kolektivnih prava…) može dogoditi samo evolutivno, dakle, korak
po korak, i to prije svega kroz kulturu (ukoliko se izvuče iz
uloge poslušnika aktualnih politika) jer za to još uvijek nema
političke volje / snage koju može ozbiljiti tek kultura oblikujući novu političku kulturu.
Evolutivan pristup razložan je i zbog makar još dvije već
spomenute činjenice: pred nama su neurotično-frustrirani
kolektiviteti i niti jedan politički oblik naprosto nametnut
izvana neće funkcionirati ukoliko ne izraste iznutra jer ćemo
ga naprosto deklarativno prihvaćati a praktično licemjerno
opovrgavati, a upravo tu činjenicu ne uviđaju ili ne žele uvidjeti međunarodni čimbenici.
Dakle, prvenstveno kroz kulturu, koja će oblikovati i novu
političku kulturu, valjalo bi izmišljati one političke oblike
koji bi razgrađivali postupno supremaciju kolektivnog (“posvećenog komunitarizma”)u korist individualnog, no u tim
istim političkim oblicima čuvati zbog frustriranosti naših
kolektiviteta (strah od ugroženosti…) stanovite mehanizme
koji bi doista štitili prava (politička i kulturna) pojedinog,
napose manjinskog kolektiviteta, liječeći kroz povijest nagomilane frustracije i neuroze.
U tome smislu u dobroj mjeri su, po meni, točne analize koje
u svojoj knjizi “I vrapci na grani” nudi T. Haverić kritizirajući Europu i SAD što su nam, kako bi rekao Maalouf, uvezle
svoj otrovni poklon “posvećenja komunitarizma” (no, bolje
bi možda bilo reći da su u bitnome potvrdila ranije postojeće, a drugom ideologijom zaodjenute posvete kolektivnog,
što je tim gore, jer su se sve te posvete pokazale pogubnim),
ne zaboravljajući istaknuti da su EU / SAD ujedno time kao
političke partnere prihvatili zle politike i političare, počevši
od srpskih nacionalsocijalista što je dalo krila i ostalima.
U pravu je, po meni, Haverić i kad tvrdi da je konstrukcija
greška Zapada bila i u tome da su kod nas prije trajnog osiguranja i neopozive zaštite individualnih prava (do toga se
nije uopće stiglo!) pristupili osiguranju kolektivnih prava (pa
čak ni u tome nisu bili dosljedni što svjedoči prije svega slučaj Hrvata u BiH) pa se pred našim očima danas odvija paradoks da “stotine hiljada ljudi kao pojedinci lišeni elementarnih prava čovjeka” vode ili slušaju “rasprave o njihovim
kolektivnim pravima”.
Bio bi to neki suptilni put između krajnosti komunitarizma
odnosno etnokracije koju sada živimo, ali bez prijekog (iluzornog) i kontraproduktivnog zagovaranja individualističkih
krajnosti koje može (no, i ne mora) u sebi sadržavati (čisti)
građanski liberalizam, ne na posljednjem mjestu u zaboravu
da je čovjek biće zajedništva: “Individualizam je zakovao čovjeka u samome sebi i u formama kojim je čovjek sebe odijelio od drugih ljudi i svijeta.” (N. Berđajev). Put je to možda
koji bi izrodio sasvim novi politički oblik uređenja!
No, po meni, donekle različito od vizije T. Haverića, izlaz iz
etnokracije (etničkog identiteta kao isključivog izvora poli-
Ostane li naš mentalitet isti, prožet prije svega žudnjom za
dominacijom, svejedno je koje su političke forme ustrojene,
52
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
No, možda treba ići još korak dalje što će ujedno značiti i
povratak na početak ovoga promišljanja!
5. Duh a ne forme: Ne bismo smjeli zaboraviti, a upravo to
se kod nas događa, da ne mogu forme nego tek duh osigurati
poboljšanje situacije: “Ne treba vjerovati u spasonosnost političkih formi, demokratskih ili monarhijskih. Spašava samo
duh, koji izgrađuje svoje nove forme. Za novo vino, nužni su
novi mjehovi”. (N. Berđajev)
Uvod u temu broja
one će biti izobličene tim pogubnim mentalitetom. Bez promjene mentaliteta odnosno moralnog ozdravljenja, forme
su uzaludne! A tome iznova može pridonijeti kultura u najširem mogućem značenju te riječi, a prvi korak bi trebalo
činiti u smjeru konsolidacije sasvim razgrađenog povjerenja
ne samo između pojedinih kolektiviteta kod nas (nacionalnih, političkih, religijskih…) nego i u svakom pojedinom od
tih kolektiviteta.
No, središnja zadaća ipak bi bila preobrazba našeg načina
pripadanja (askeza pripadanja) što je preduvjet mogućnosti
redefiniranja identiteta (religijskog, političkog, kulturnog…),
i to od prevladavajućeg pripadanja kolektivitetima u smislu
utapanja u grupnoj svijesti uz gubitak osobne slobode i savjesti (regresija u animalno uslijed prepuštanja animalnim
automatizmima grupnog ponašanja) u smjeru pripadanja s
kritičko-slobodarskim odmakom. Samo nam odraslo i zrelo
pripadanje, umjesto infantilnog i ovisničkog pripadanja,
omogućuje ne samo odvažnost za kritički stav spram grupnog zastranjenja grupe kojoj pripadamo nego i kreativnu
slobodu da na pozadini iskustava i zbilje redefiniramo interese, potrebe… naprosto, identitet svoje grupe. Dakle, potrebna nam je racionalizacija grupnog ponašanja, religijski
kazano božjom milošću prosvijetljeno odnosno pokršteno
grupno ponašanje (V. Bajsić). Dakle, to je odupiranje prekomjernom identificiranju s grupom što je po sebi već zlo.
Ukoliko bi se dogodio pomak na području umijeća pripadanja lakše bi bilo prevladati nepovjerenje između i u kolektivitetima pa potom i pronaći odgovarajuće političke i kulturne
forme za upravljanje našim razlikama u smjeru obogaćenja.
Kao što sam već istaknuo, to je prije svega zadaća kulture,
a u nju se ubraja i religija, jer bi upravo religijske zajednice
ukoliko bi se odrekle biološko-političke religioznosti (logike
čopora) mogle pomoći zbližavanju postojećih (prirodnih)
grupa oslobađajući ih od grupnih frustracija i neuroza, ali
i podsjećajući ljude na relativnost svih (prirodnih) grupa
spram jedne jedine grupe u koju spadaju svi ljudi: čovječanstva ili, religijski kazano, grupe djece Božje što je ustvari cjelokupno čovječanstvo sa svom stvorenom prirodom.
Zapravo bi vjernici trebali biti primjer oslobađajuće preobrazbe sputavajućih spona (prirodnih) grupa (nacije, obitelji, stranke…) tako što će konkretnim ponašanjem pokazivati da im temeljni izvor ponašanja, temeljna identifikacija,
temeljna motivacija, temeljna egzistencijalna sigurnost neće
biti grupa (obiteljska, nacionalna, crkvena…) nego nebeski
Otac / Majka svih ljudi, biće apsolutne slobode ponad svake
uvjetovanosti ljudskim zlom.
status, broj 14, proljeće 2010.
53
TEMA BROJA:
Unutarnacionalni / unutaretnički
dijalog: potreba ili iluzija
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Bošnjaci u Saboru:
Odiseja 2010.
Ovdje ćemo pokušati, ne pretendirajući na konačne odgovore,
kontekstualizirati mjesto i vrijeme Sabora kao takvog, i postaviti pitanja
koja smatramo odlučujućim za potvrđivanje hipoteza: Bošnjački sabor
je nepotreban, kako sada, tako i u doglednom vremenu, jer takvim
institucionalnim organiziranjem Bošnjaci kao jedna od etnija, navodno
najzainteresiraniji za opstanak Bosne i Hercegovine kao države, odašiljaju
poruku (urbi et orbi) kako nemaju povjerenja u institucije te države i načine na
koje mogu štititi individualna i kolektivna prava
Faruk Borić
Čini se da je Tarik Haverić bio upravu kada je, parafraziram,
ustvrdio kako su domaće političke elite, misleći pritom ponajprije na vlasti u Sarajevu, na svakom raskršću odabirala
pogrešan put, u svakoj prilici odabirala gore rješenje, dodatno otežavajući stanje i pogoršavajući situaciju (I vrapci
na grani, Rabic, 2009.).
Tako na pitanje: Da li će biti održan bošnjački sabor, drugi ili
treći po redu – u tome se ne slažu ni inicijatori – sumoran
odgovor glasi: Naravno da – da! Zašto bi ljudi koji se svim
silama trude da se samovaspostave kao vrhovni zastupnici
i zaštitnici interesa Bošnjaka propustili priliku koja im se,
zbog političkog, idejno/ideološkog, medijskog, općedruštvenog stanja nudi i, organizirajući, ili pokušavajući organizirati
Bošnjačko sijelo (A. Mujkić, Pregled, Fakultet političkih nauka, 2009.), pljunuli spram pravne države u korist bošnjačkog pašaluka, dakle idejnog formaliziranja podjele Bosne i
Hercegovine na teritorijalno-interesne sfere političkih elita
koje jedva čekaju intelektualno pokriće za svoje nakane.
Dugo sam, priznajem, izbjegavao i riječ ubosti glede ove
teme. Mnijah da će se s vremenom iskristalisati da je riječ
o partikularnim interesima pojedinaca, staračkim bubicama
marginaliziranih ličnosti i pojava, prolaznom proljetnom
56
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
hiru izraslom iz lične (i kolektivne) frustracije koje proizlazi
iz percepcije neriješenog statusa jednog od etnokolektiviteta
– stanje etnoduha koje se pokušava nametnuti kao stalna
percepcija u svakom od tri naroda u Bosni i Hercegovini.
S obzirom da me vrijeme demantovalo, a posljednje javno
izrečene informacije nagovještavaju plemensko okupljanje
za kraj marta (M. Filipović, Dnevni avaz), što, uz uobičajenu
studentsku grešku, može značiti da će saborovanje koincidirati s početkom predizborne kampanje, jedne od najvažnijim u Bosni i Hercegovini ikada dosad, smatram svojom
građanskom dužnosti da kažem nekoliko promišljanja na
(samo)zadatu temu.
Dvostruka je sreća pa moju lošu procjenu nisu dijelili brojni
umovi, vokacijom i iskustvom kompetentniji od mene, koji
su javno dekonstruirali konstrukcije vinovnika i zahtjevatelja novog Bošnjačkog sabora, kroz stručne radove, novinske
napise, istraživačke tekstove i feljtone, ali i pišući o drugim
pojavama koje se kontekstualno uklapaju u tragediju radnog
naslova Bošnjaci u Saboru: Odiseja 2010. Utabani put umnogome olakšava svaki intelektualni napor, ali, istovremeno,
zahtijeva originalnost, ili, barem, pokušaj scaniranja stanja
danas, kada je, nakon zimske pauze i hiberniranja, ideja boš-
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
njačkog sabora opet probila kao zraka zubatog sunca kroz
olovne oblake islamofobije, bošnjakofobije i kakvih već fobija koje služe kao odskočna daska za dizanje naroda prvo
na sabor, a potom na, valjda, ustanak.
Dvije su, dakle, škole mišljenja, koje se račvaju oko same potrebe saborovanja. Inicijatori aktivnosti jesu Muhamed Tunjo Filipović, penzionirani profesor Filozofskog fakulteta u
Sarajevu, bivši disident Stranke demokratske akcije, utemeljitelj Muslimanske bošnjačke organizacije sa Adilom Zulfikarpašićem, zatim neovisni intelektualac, diplomata za vrijeme vladavine Alije Izetbegovića, potom utemeljitelj Liberalne bošnjačke organizacije..., danas, kako smo rekli, akademik u mirovini i, povremeni kolumnist više novina. Ideje o
potrebi bošnjačkog sabora najviše je plasirao kroz intervjue i
autorske tekstove u Dnevnom avazu, novini u vlasništvu utemeljitelja Stranke za bolju budućnost Fahrudina Radončića.
Zapravo je, nekako s jeseni, ideja o ulasku medijskog magnata u politiku koincidirala sa zahtjevima Filipovića da se
umni Bošnjaci okupe i dogovore da (tad i sad) aktuelni lideri
stranaka – Sulejman Tihić, Haris Silajdžić i Zlatko Lagumdžija – nisu dorasli trenutku i situaciji. Također, Filipović je
bio među prvim koji je, u skladu s uređivačkom politikom
Dnevnog avaza, osudio odluku Evropske komisije da Bosni i
Hercegovini ne dodijeli uvjetni Bijeli Schengen – kako je to
učinjeno u slučaju Crne Gore, Srbije i Makedonije, optužujući institucije Bruxellesa za – islamofobiju. Tom momentu
ćemo se vratiti kasnije, ovdje smo dužni da, pored Filipovića, spomenemo još neke zagovornike i aktiviste spremne
da rade na stvari: Fatmir Alispahić, kolumnista više medija u
BiH, koji svoje stavove u posljednje vrijeme najviše iznosi u
selefijskom časopisu Saff; Nedžad Mulabegović, čelni čovjek
Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, nevladine organizacije koja je idejni pokrovitelj saborovanja, zatim braća
Džemaludin i Nedžad Latić, nekadašnji osnivači, članovi i
simpatizeri Stranke demokratske akcije, zatim idejni tvorci
propalih nacionalnim medijskih projekata – sedmičnjaka
Ljiljan i Bošnjačke radio-televizije, koji se danas, ponajviše,
javno pojavljuju kroz novinska izdanja pomenutog SBB-ovca
Fahrudina Radončića.
S druge strane, sabor su, u samom startu, kao nepoželjan,
lažan izraz narodne volje, grešku i srljanje u magle okupljanja, odustajanje od Države u korist Nacije, skrivanje ličnih
ili možebitno uskostranačkih, iza nacionalnih interesa, dakle, na razne načine, kritizirali Zija Dizdarević, Enver Kazaz,
Šaćir Filandra, Dino Abazović, Senadin Lavić, Asim Mujkić,
Vildana Selimbegović, Omer Ibrahimagić, Ćazim Sadiković,
Emir Suljagić, itd. Dakle, široka plejada lijevih, liberalih ali i
intelektualaca koji se više mogu svrstati u desni centar. Oni
su svoje stavove, pored stručnih listova, prezentirali i kroz
BH Dane, Nezavisne novine i Oslobođenje, čiji je urednik i
potpisnik ovih redova.
Simplificiranje bi, doista, bilo reći kako je riječ o medijskom
taborovanju za i protiv sabora, i sve svesti na nivo nekakve
tajkunsko-stranačke klasterske borbe, u kojoj je sve što do-
lazi sa druge strane apriorno osuđeno i prokazano, dok je
ono što je s ovu stranu rova – dobro, poželjno, prihvatljivo.
Mislim da se na taj način ne dotičemo merituma. Dapače,
politika ko puca – svi pucaju, vodi u postmodernističku relativizaciju, i svaki stav nepovratno legitimira kao ideološki
obuhvaćen.
Bez obzira, ili baš zbog toga, ovdje ćemo pokušati, ne pretendirajući na konačne odgovore, kontekstualizirati mjesto i
vrijeme Sabora kao takvog, i postaviti pitanja koja smatramo
odlučujućim za potvrđivanje hipoteza: Bošnjački sabor je
nepotreban, kako sada, tako i u doglednom vremenu, jer takvim institucionalnim organiziranjem Bošnjaci kao jedna od
etnija, navodno najzainteresiraniji za opstanak Bosne i Hercegovine kao države, odašiljaju poruku (urbi et orbi) kako
nemaju povjerenja u institucije te države i načine na koje
mogu štititi individualna i kolektivna prava. Organiziranjem
bošnjačkog sabora, dalje, Bošnjaci nedvosmisleno legitimiraju etnopolitiku kao jedinu moguću i poželjnu. Također, organizatori Bošnjačkog sabora trasiraju put za antievropsku
političku praksu i daju taj alat u ruke nove partije-pokreta
na bosanskohercegovačkom nebu, ne razmišljajući o posljedicama, ne mareći za njih ili, možda, upravo, kalkulirajući s
posljedicama kao poželjnim – podjelom Bosne i Hercegovine – danas na interesne sfere, sutra na etničke državice. Na
kraju, organiziranje bošnjačkog sabora, umjesto ka Evropskoj uniji, vodi Bošnjake na put izolacije, dalje radikalizacije,
na kojem će politička elita moći birati između ciprizacije i
palestinizacije Bosne i Hercegovine.
Povjerenje u državu i rastakanje
minimuma državnog sukusa
U svim javnim (pr)oglasima koji su upućivali potencijalni
organizatori sabora, niti u jednom momentu nije provejao,
a kamoli zagrmio glas da su bošnjačke elite, danas, ogrezle
u korupciji. Vremenska odrednica danas, zapravo, može se
odnositi na cijelu postdejtonsku Bosnu gledanu kroz vizuru
elite – bošnjačke, pa čak (ili pogotovo, svejedno), na period
kada su simpatije svjetske javnosti, materijalizirane i kroz pomoć raznih i različitih država, od šiitskog Irana, preko sunitske Saudijske Arabije, do Sjedinjenih Američkih Država, bile
usmjerene na vladu u Sarajevu, i njenog stvarnog prvog čovjeka, Aliju Izetbegovića, koji je držao konce i civilne i vojne
vlasti u svojim rukama. Da ovaj tekst ne bi bio suhoparno
nabrajanje činjenica i konkluzija zasnovanih na novinskim
napisima, poslužimo se tek riječima samog Izetbegovića da
je odbrana Republike Bosne i Hercegovine koštala oko deset milijardi dolara (ili maraka, u zavisnosti od izvora), te da
nikada nije sačinjena nikakva revizija utroška tih sredstava.
Treba, u tom kontekstu, napomenuti i da je prošle godine
formirana državna komisija u čijem sastavu sjede članovi
svih parlamentarnih stranaka, i koja za cilj, 2010., ima ispitati ratne i poslijeratne tokove doniranog novca. To je generacijski posao, za čiji uspjeh treba osigurati i političku i
logističku podršku, i već sada mogu izraziti sumnju da nalazi
status, broj 14, proljeće 2010.
57
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
mogu biti konačni i obavezujući. Tek, kao u prethodnim, sizifovskim slučajevima, mediji će imati materijala za pisanje.
Treba, pritom, reći kako neki od najbogatijih i najtujecajnijih
ljudi u bošnjačkom korpusu bili su u direktnoj vezi sa tokovima inostranog novca usmjerenog ka Sarajevu, bilo da je
riječ o legalnim organima vlasti ili paralelnim strukturama.
Vratimo se vremenu današnjem. Edhem Bičakčić, Nedžad
Branković, dva su federalna premijera – a na entitetskom nivou koncentrirana je najveća vlast, time i novac – trenutno se
procesuiraju pred sudovima zbog malverzacija sa državnim
novcem. Razvojna banka Federacije, osmišljena kao nositelj
zamaha eventualnog progresa entiteta koji je 2008. imao 6,2
milijardi GDP-a, institucija je koja je predmet istrage Tužiteljstva Kantona Sarajevo. Njen direktor, Ramiz Džaferović,
istražuje se jer je javni novac, između ostalim, dodjeljivao
firmama koje su bile predmet revizije njegove privatne revizorske kuće. Jednokratna pomoć dodjeljivana je lokalnim
institucijama, poput Medžlisa Islamske zajednice Bosanski
Šamac, odakle je porijeklom predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić, čovjek koji je, po priznanju
Ramiza Džaferovića, ispunio želju potonjem da postane
inokosni organ Razvojne banke Federacije BiH na jednom
privatnom sijelu (Intervju Ramiza Džaferovića, Dani, 2008.).
Fabrika duhana Sarajevo, firma u manjinskom vlasništvu Federacije BiH, godinama (od 2007.) ne uplaćuje državi dio od
dividendi, ali ulaže u hotel u Srebrenici, čije radove izvodi
firma u kojoj je direktor, do šest mjeseci prije imenovanja
u Nadzorni odbor FDS-a, bio Dževad Mahmutović, inače
predsjednik Regionalnog odbora SDA za Srednje Podrinje.
Primjera ima mnogo, i treba samo prelistati novine koje se
usude kazati da elemenata za korupciju ima napretek. I šta
se dešava?
Svako ko se usudi progovoriti o korupciji, istraživati istu, bilo
u institucijama sistema, bilo kao pripadnik četvrtog staleža,
biva proskribiran kao otpadnik od vjere, islamofob, strani
agent... repertoar atribucija je šarolik.
Šaćir Filandra, donedavni čelnik Bošnjačke zajednice kulture
Preporod, još u januaru 2009., pišući o možebitnom održavanju bošnjačkog sabora, ovako je pisao: “Umjesto odluka
sabora nama, Bošnjacima, treba primjena zakona. Umjesto
sazivanja sabora i biranja nacionalnoga lidera treba jačati demokratski karakter institucija političkog sistema, treba same
bošnjačke stranke demokratizirati i lišiti autoritarnog duha
njihovih vječitih i nezamjenjivih vođa koji guše svaku pamet, kreaciju i inicijativu.
Umjesto sazivanja sabora, slikanja i međusobnog dodvoravanja marginaliziranih i automarginaliziranih intelektualaca, treba pozvati tri policije – Kriminalističku, Finansijsku
i Sudsku – te Poresku upravu i Tužilaštvo i od njih zahtijevati da rade svoj posao”. (Nezavisne novine)
Najglasniji zagovornici ideje bošnjačkog sabora, kao i oni
koji daju medijski prostor za njegovu promociju kao Meke
58
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
budućeg bošnjačkog političkog bivstvovanja, svim silama se
trude da dezavuiraju svaku pomisao na istrage koje mogu
obuhvatiti dio pomenutih slučajeva, ili se ne osvrću na iste,
ne tretiraju ih kao stvarnost.
Krivična odgovornost u Bošnjaka
U javnom diskursu u Bosni i Hercegovini već su izrečene
strašne kvalifikacije koje, po mišljenju ovog autora, i još nekih od njega umnijih ljudi, mirišu na fašizam. Takva je izjava
premijera Republike Srpske Milorada Dodika, da Republici
Srpskoj (kao nekakvom fizičkom entitetu, što li) neće suditi
sudije muslimani. Nedugo nakon te izjave, desio se slučaj
bošnjačkih šema, koje su prikazale tokove novca i utjecajne
ljude iz reda bošnjačkog naroda – vjerske, političke lidere,
ekonomske lobiste i utjecajne pojedince – koja je izazvala
strahovitu reakciju unutar Islamske zajednice i pojedinih
medija, jer se, po tim reakcijama, Bošnjacima (kao kolektivitetu) nameće krivična odgovornost. Eventualne istrage
finansijskog, organiziranog i privrednog kriminala kontekstualziran je i relativiziran činjenicom nečijeg vjerskog i nacionalnog opredjeljenja. Bošnjacima, hoće se reći, ne može
suditi, a prethodno niti ih se može istraživati, procesuirati,
niko ko nije musliman, pravovjeran Bošnjak – niko kome
ateste ne dodjeli nakon rata nikla vjersko-političko-medijska
elita od dvjestotinjak familija, po oligarijskoj recepturi prepisanoj iz najbližeg susjedstva. Pošto je krug uzak, ne može
se očekivati da oligarhijska etnokracija samu sebe kritički
poništi, poruka je jasna.
Još jednom poslušajmo Filandru: “Ekonomska stagnacija, da
ne kažemo nazadovanje Bošnjaka u odnosu na druge bosanskohercegovačke narode, nije kvantitativno mjerljiva, ali je
vidna. To što nema stranih investicija i što nije provedena
valjana i poštena privatizacija nisu krivi ni rat, ni Srbi, ni
Hrvati”.
Jednoipodecenijska tranzicija, dakle, donijela je sa sobom
sve negativne pojave koje su se dešavale u zemljama bivšeg
komunističkog lagera. Činjenica da je Bosna i Hercegovina
višenacionalna država, sa tri poslijeratne elite, koje su se u
međuvremenu izvještile da bez pušaka i bajoneta drže, višemanje uspješno, nacione u kolektivnom strahu, ima dvosnažan efekat: Prvo, prisustvo međunarodnog faktora je toliko
snažno da omogućava, raznim kanalima (recimo, famozni
OHR-ov Antikorupcioni tim) posmatranje svih tranzicijskih procesa kroz prizmu od političkih elita neovisnih institucija, agencija koje se bore da postanu profesionalne, i
mediji, koji nisu dio elitističke strukture, imaju informacije o
brojnim nepravilnostima. Drugo, tripartitnost bosanskohercegovačke elite onemogućava da u građanstvu, kao jednom
tijelu, teku procesi suočavanja sa korumpiranošću vlastitih
elita, kao što su triježnjenje glede vlastitih elita prolazile nacije/države. Da budemo cinični, čak se i u državama koje su
davno, iz historijskih, geostrateških i inih razloga – Italija
je, recimo, blizak primjer, taj proces nije odvijao na civili-
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
zacijski poželjan način: Berlusconi je poučak iskorištavanja
slabosti liberalne demokracije kao najmanje lošeg političkog
sistema).
U stanju u kakvom se nalazi bošnjačka elita – interesno
raspolućena, do na zadebljanim rukama uprljanih lakata,
inicijativa da se saboruje o stanju nacije i zamišljaju donje
granice tolerancije spram ostala dva konstitutivna naroda,
izgleda kao infantilna želja debelog dječaka s praćkom u ruci
da mokri gdje mu se stigne, makar to bio i susjedov vrtni
patuljak.
Bezočnu korupmiranost i latentni (da li?) nacionalizam, prepoznat je od struktura i poluga međunarodne politike u i
oko BiH. Sarajevo, kao Kanton, primjer je nepotizma, korupcije, i s njima povezanog šovenstva, u kojem, u zamišljenoj raspodjeli snaga, dogovorno, ne participiraju predstavnici srpskih i hrvatskih, similarnih i komplementarnih,
etnopolitika. Šta imamo na sonu? Jednonacionalnu baštu,
vjeronaučku oazu formalnog islama (po Bolonji, reklo bi se),
snažnjenje nacionalnog bića – a sve to uz strogu kontrolu
podjele javnih funkcija, tokova javnog novca, itd, isl. Sarajevo je, u tom smislu, palo na ispitu, bez obzira na objektivne okolnosti nastale 1995., kada su i utičnice iz stanova
na Grbavici odlazile sa svojim stanarima u neizvjesnu budućnost. Nedostatak strategije ili ispunjavanje upravo takve
strategije, svejedno, dovelo je do toga da donosioci odluka u
Bruxellesu, Washintgonu, New Yorku, gdje bilo, shvate kakvu Bosnu i Hercegovinu želi poslijeratna bošnjačka elita:
Dovoljno je bilo pogledati kroz prozor Bijele kuće na obali
Miljacke!
I šta onda, zapravo, žele zagovaratelji sabora bošnjačkog?
Odgovor je jasan.
Etnopolitika kao sudbina
S kolektivnim pravima autor ovog teksta, skromno priznaje,
stoji nešto slabije. Naprosto, kao zagovornik liberalno-demokratske opcije lijeve provenijencije, ne mogu dokučiti
koje to ljudsko pravo, dosljedno i sistemski aplicirano kroz
mehanizme države, uz uvažavanje nečega što se zove specifikum Bosne i Hercegovine kroz institucije civilnog društva,
ne može zaštititi bez dodatnog, etnopolitički zasnovanog
partikulariteta koje vapi za javnim (samo)dokazivanjem.
Ako, dalje, postoji potreba za kolektivnom zaštitom, mnijem
da je treba legislativom formalizirati kroz sindikalna udruženja barem u istoj mjeri kao i kroz političke partije koje svoju
snagu crpe iz etničkog i žele da ga postave na pijedestal vrhunaravnosti. Naravno, dopuštam da griješim, ali se, naprosto, ne osjećam nimalo zaštićenijim kao nositelj imena koje
ima orijentalni prizvuk pred prethodno pomenutom koruptivno-tranzicijskom umreženom elitnom strukturom koja
vlada (i) u moje ime.
Ovdje ću se pozvati na već pomenuti rad Asima Mujkića, pišući o Bošnjačkom saboru iz 1993., i mogućnosti ponovnog
zasjedanja, progovorio ponešto i o ovom aspektu: “Ma kako
ga pravdali, svaki isključivi etnički partikularizam i Bošnjaka
i Srba i Hrvata pokazuje se krajnje opasnim za te narode jer
rezultira u gubitku upravo onog što su svojim partikularističkim nacionalizmom htjeli zaštititi – kulturni i politički
identitet svog etničkog kolektiva. Dok se bosanski Srbi i
Hrvati u tim procesima etničkog mobiliziranja programski
utapaju u identitetske kulturne i političke artikulacije ‘svojih
matica’, Bošnjaci, eventualnim gubitkom cjelovitog državnog okvira identitetski se zgušnjavaju na kulturne i političke
dimenzije islama koji je po svojoj prirodi, vidjeli smo, anacionalan. Tako su suštinski ciljevi ‘buđenja nacionalne svijesti’ s početka devedesetih godina XX stoljeća u krajnjem
anti-nacionalni i sebeponištavajući, uzaludni, i ako se imaju
u vidu počinjeni zločini i razaranja, tragično besmisleni”.
I još: “Princip etnonacionalnog političkog organiziranja (kolektivnog određenja) sadrži paradoks po kojem zasnivanje
jedne multietničke političke zajednice na striktnom etničkom principu može značiti samo jedno – isključenje drugih, njihovu diskriminaciju pa čak i negaciju. Etničnost ne
može poslužiti kao općeniti okvir za konstituciju političke
zajednice, pogotovo ne multietničke zajednice, jer u jednom
takvom kontekstu etnonacionalističkog rekonstruiranja
multietničke političke zajednice, ne može se biti etničan u
nekom općenitom smislu. Zato je odnos etnopolitičke države prema etniji samo etnički pa je njegovo ‘izdavanje’ za
‘državno kao općenito’ licemjerno. Odnosno jedini način da
se općenitost postigne, i u tome je tajna djelomičnog komunističkog uspjeha u BiH, je da se bude pod zastavom, da parafraziram Slavoja Žižeka, anonimnog građanstva republike.
Samo u jednom takvom općenitom okviru etničnost u svom
punom smislu koji je uvijek partikularistički, mogla bi imati
svoje mjesto u izgradnji te političke zajednice, istovremeno
emancipirajući građanina, a ne obrnuto za što su se zalagale
sve tri etnonacionalističke stranke u svojoj anti-komunističkoj platformi koja ih je, ustvari, jedino povezivala 1990.”
Ono što ja, ako se ima išta dodati na Mujkićeve precizne detekcije, mogu dodati, jeste da je svaka potreba da se Bošnjaci
na nekom skupu, saboru, zdrugu, odrede o krucijalnim političkim pitanjima, jednaka, ako ne i gora po Bosnu i Hercegovinu, raspisivanju referenduma etnički (još uvijek, i, k tomu,
pored srpskog nacionalnog projekta, zaslugom bošnjačkih
etnonacionalista) homogene Republike Srpske o pitanjima
koje zadiru u pitanje dejtonskog (ma kako skaredno bilo)
ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine.
Opasnost da legitimitet bošnjačkom saborovanju – što je još
uvijek daleko od obistinjavanja – daju političke partije koje
okupljaju 50 posto plus jedan glas Bošnjaka, značilo bi konačno delegitimiranje građanina Bosne i Hercegovine kao
eventualnog političkog subjekta i mogućeg kovača vlastite
sudbine. Ovdje, da se razumijemo, ne mislim na neki transnacionalni identitet koji znači nekakvu buduću Herceg-bosansku naciju, čiji pripadnik bi obožavao neke nove simbole.
Mislim na mogućnost učestvovanja, makar i u ovoj već u
status, broj 14, proljeće 2010.
59
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
velikoj mjeri etnički određenoj politici i onih politika koje
svoju snagu ne crpe iz vjerskog i etničkog. Ta vrsta zahtijeva
već je stidljivo, nekad i ironično, bila osmišljena u zahtjevu
da, ako Hrvati polažu legitimno pravo da imaju entitet sa hrvatskom većinom, zašto oni koji se ne osjećaju ni Hrvatima,
ni Bošnjacima, ni Srbima, ili se ne osjećaju tako primarno,
ne bi imali svoj entitet? Presuda Suda za ljudska prava u
Strasbourgu dodatno je označila našu ustavnu strukturu kao
diskriminirajuću. Ili, ako dovedemo do kraja princip regionalnog određenja kao primarnog: Može li Krajina, možda,
progovoriti jednim glasom, od Grahova do Bosanskog Novog i zahtijevati da bude jedinstven (konsocijacijski) entitet?
Nudim teme za razmišljanje, a politička praksa je tu da i o
tome progovori. A ne vidim da nekakav etno-sabor, čak i da
hoće, može ponuditi odgovore. Ali može mnogo toga dodatno iskomplicirati.
Antievropski put
Da je Evropa stara kurva, čuli smo nebrojeno puta. Oni su
ti koji su nas (Bošnjake, Bosance, muslimane...) ostavili na
cjedilu samo zato što smo to što jesmo (Bošnjaci, muslimani). Ne želim ulaziti u istinitost ove percepcije, jer, kao
i svaka kolektivna percepcija i njena eventualna antiteza, i
ova se može odabirom historijskih fakata, kao da je u pitanju švedski stol, neselektivno, dakle, i braniti i napadati. Mit
o islamofobiji kao mainstream filozofiji u Evropi još se nije
uokvirio. Islamofobija je činjenica, kako u Evropi tako i na
Balkanu, i o njoj bi što šta imao reći Davor Marko, koji je
dosad napravio najobjektivnije istraživanje na južnoslavenskom jezičkom prostoru (Zar na Zapadu postoji neki drugi
Bog?, 2009.). No, ovdje bih želio napraviti jedan mini casestudy, te promisliti reakcije strukture koja je zakotrljala strasti i pokušala osnažiti mit o takvoj Evropi, jer je riječ o istoj
onoj strukturi, odnosno ličnostima koji žele plemenski žrec
za sebe. Nazovimo slučaj, iako nije prvi te vrste, hladnim tušem iz Bruxellesa.
U maju 2009. godine, Srbija, Crna Gora i Makedonija
uvjetno su, od Evropske komisije, dobile bijelu schengensku
listu. Albanija i Bosna i Hercegovina nisu. Birokratski aparat Evropske unije podnio je donosiocima političkih odluka
u glavnom gradu EU-a izvještaj koji je kazao kako BiH nije
učinila dovoljno ni u jednom od četiri bloka iz Mape puta
za liberalizaciju viznog režima. Riječ je o, više-manje, tehničkim pitanjima za koje nije bilo političkog konsenzusa jer
su, uglavnom, bile potrebne određene promjene sistema u
Bosni i Hercegovini koje su udarale u živac elite Milorada
Dodika jer su značile uspostavljanje novih državnih institucija, prenošenje nadležnosti sa entiteta na državu, konkretiziranje političkih dogovora za koje se pretpostavljalo da će
ostati mrtvo slovo na papiru, itd, isl.
Reakcija protona i neutrona ideje bošnjačkog bila je – emocionalni krš. “Islamofobija, Evropa je ponovno izdala Bošnjake, kavez (kafez, po S. Haliloviću i Dž. Jahiću), zarobljeni,
60
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
urota protiv Bošnjaka, muslimana”... Svoje su negodovanje,
pored intelektualaca i ponekih političara, koji su, nesumnjivo, prednjačili, iskazivale boračke udruge, izbjeglice, žrtve genocida, čak i pojedini diplomate u mirovini, očigledno
emocionalno skrhani činjenicom da građani države u kojoj
se desio, jedini nakon Drugog svjetskog rata sudskom odlukom verificirani genocid, neće moći putovati za razliku od
komšija, a poglavito građana onih država čiji su sunarodnjaci učestvovali u genocidu u Srebrenici. Države koja Ratka
Mladića još uvijek nije izručila.
Surova istina jeste da su se mnogi među regularnim, prosječnim Bošnjacima, upalili upravo na činjenicu da će stanovnici
Aranđelovca, Kraljeva i Kragujevca moći slobodno da landaraju po pariškim noćnim klubovima, sve sa šajkačom na
glavi zadevajući žaklinama cenera u dekolte. Još je većom
morom, koja je dizana na n-tu razinu, predstavljana činjenica da je komšija iz preostalih mješovitih čaršija u Bosni i
Hercegovini, koji je posjedovao rodni list ili državljanstvo R
Srbije, mogao da, govorilo se, to isto čini. Ubrzo je organizirana i akcija sakupljanja potpisa po gradovima pod ratnom
kontrolom Armije RBiH, akademik Muhamed Filipović je
vodio kolo historijskog presjeka zločina nad muslimanima u
Evropi, a poglavito Bošnjacima...
Na sakupljanje recikliranog bijesa u vidu potpisa za oslobađanje bosanskih muslimana od evropskog ropstva vratit ću
se nešto kasnije u ovoj tekstu. Ovdje bih samo želio napomenuti nekoliko vrlo bitnih fakata koji ruše ovu matricu koja
kao da je napravljena na primitivnom kompjuterskom softwareu tipa ZX Spectrum:
•
Bosna i Hercegovina u maju 2009. NIJE bila ispunila
skoro ništa od uvjeta koji su joj bili ispostavljeni dvije
godine ranije.
•
Krivicu su snosili predstavnici partija na vlasti, poglavito reprezenti stranke Milorada Dodika.
•
Zbog koalicionih političkih naguravanja, nikome nije
bilo u interesu, niti je iko imao strategije da prije Hladnog tuša iz Bruxellesa godinu i pol dana inzistira na
detektiranju krivca i krivice, prije je, mnijem, preovladavalo mišljenje da će nama biti progledano kroz prste,
jer ipak smo mi slučaj sui generis. (taj scenarij nije se
desio tada, ali se dešavao prije – recimo, primljeni smo
uz uslov 2002. u Vijeće Evrope, a ni osam godina kasnije
nismo ispunili obećano, zbog čega i trpimo posljedice)
•
Prosječan Bošnjak iz Malgaja, Cazina, Brčkog ili Stoca
nije poludio zato što je i dalje onemogućen da putuje
diljem Evrope i sa ushićenjem gleda štokholmske mostove, nego zato što je njegov prezimenjak iz Pančeva,
Nikšića ili Kumanova to mogao da učini.
•
Prosječan Makedonac, Srbijanac i Crnogorac kojem se
u maju 2009. otvorila mogućnost da, ispostavit će se, u
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
decembru 2009. može uzdisati nad štokholmsim mostovima, to ne radi, jer radi u firmi u kojoj kasne plate
više od tri mjeseca.
•
Prosječan Bošnjak iz Maglaja, Cazina, Brčkog ili Stoca,
da je dobio mogućnost kada i njegove kolege iz susjednih zemalja, također bi gledao štokholske mostove na
razglednicama, nikako ne uživo.
•
Natprosječan – u financijskom i još ponekom smislu
– građanin Maglaja, Nikšića ili Pančeva, ako je imao
materijalne mogućnosti, i prije je putovao po Londonu,
Rimu i, već sada bagateliziranom Stockholmu.
•
Ista je stvar s kolegama iz bh. gradova koje posjeduju,
pored bh., i srbijanski pasoš.
•
Nakon što su dobili odbijenicu iz Bruxellesa, domaći
političari su počeli da rade svoj posao i ispunjavaju
obaveze iz Mape puta za liberalizaciju viznog režima.
Ubrzo je, do jeseni 2009., po ispunjenim obavezama,
BiH prestigla Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju.
•
Birokratski aparat Evropske komisije nije bio spreman
da najesen pošalje novu rundu eksperata, čekali su da
okončaju s već otpočetim paketom zemalja JI Balkana.
Šta će biti dalje – u ovom momentu teško je procijeniti, jer je
u međuvremenu na snagu stupio Lisabonski sporazum, koji
podrazumijeva nešto dužu proceduru u Evropskom parlamentu i Vijeću ministara, no za pretpostaviti je da, nakon
što evropski birokrate, koji se ne daju kupiti za po kila kahve i kilo kocke, detektiraju ostvareni napredak i ispunjenje
svih uslova, BiH stupi u režim Bijelog Schengena, veselju ne
bude nikad kraja među više puta spomenutim građanima
Maglaja, Cazina, Brčkog i Stoca.
Te građane Maglaja, Cazina, Brčkog i Stoca organizatori
bošnjačkog sabora željeli su uvjeriti da ih Evropa – tačnije,
evropska birokratska neman mrzi zato što su muslimani, autothoni bijeli muslimani evropskog porijekla.
Ljude, razapete između tranzicije, recesije i nacionalnog
identiteta pokušalo se hinjski uvjeriti da se, prije nego domaći tajkuni, politički licemjeri i vjerski mešetari – cijeli civilizirani svijet okomio protiv njih.
Nakon što je jek antievropskog vala prošao, došlo je do spajanja medijskog pokroviteljskog saborskog izričaja, sa konkretnim političkim planom i programom. To ovaploćenje,
dakle, nastaje, u momentu kada je bošnjačka javnost senzibilizirana na kontraevropskim zasadama, i kojoj se nudi da na,
tada zamišljenom, svebošnjačkom saboru, legitimira novog
lidera. Ideja o tom okupljanju, pažljiviji promatrači će uočiti, koincidira sa najavama osnutka nove stranke. Zapravo,
u programskom tekstu, Muhamed Filipović, najavljuje kako
se na bošnjačkom saboru treba otarasiti starih lidera, a treba
ustoličiti/ izabrati novi. U tom kontekstu, reisul-ulema
Islamske zajednice u BiH, Mustafa ef. Cerić, koji je, inače,
prije četiri godine otvoreno nudio predsjedniku Stranke za
Bosnu i Hercegovinu Harisu Silajdžiću da napiše novi ustav,
sada otvoreno zaziva da između onog koji je više vjernik a
manje sposoban i onog koji je manje vjernik a više sposoban,
Bošnjaci – muslimani odaberu ovog drugog.
Ne želeći, ni po koju cijenu, ulaziti u odbranu bilo kojeg od
postojećih političara kojima je moj ummet dao glas, činjenica da je Stranka za bolju budućnost Fahrudina Radončića
na površinu isplivala na ovako jasnoj, antievropskoj zasadi,
nudeći intelektualni i vjerski formativni okvir koji koincidira sa isplivavanjem tzv. bošnjačkih shema u javnost preko
istog medijskog koncerna, isijavajući latentno, letalno i fabricirano – po potrebi i po ukusu, antisrpstvo, antihrvatstvo,
antibosanstvo i antievropejstvo, gađajući se pritom na domaćem i stranom terenu otrovnim raketama islamofobije,
pokazuje u kakvom je zatrovanom kontekstu buknula ideja
bošnjačkog sabora.
U međuvremenu, tu negdje sa otvorenom borbom koju je
mecena bošnjačkog sabora, vlasnik medijskog koncerna i
političke partije, vodio sa samim sobom, odnosno boreći se
za naklonost SBB-u Dnevnog avaza i ostalih Avazovih izdanja, desile su se neke bitne pojavnosti koje su poremetile
tok bošnjačkog saborovanja. Riječ je o činjenici da je u Radončiću, kao organizatoru iz sjene, dobar dio kritičke javnosti prepoznao i determinirao opasnost, te je stoga uslijedio
kontraudar. U tom javno-medijskom srazu, Radončić je uspio ispaliti nekoliko antidemokratskih verbalizama i poteza
koji su njegovu političku filozofiju (sic!), a samim tim i ideju
bošnjačkog sabora, potpuno diskreditirali. Riječ je, dakle, o
slučaju Duška Jurišić, čiju smjenu je, sada je to očigledno,
barem piscu ovih redova, isposlovao Radončić, a nakon što
je objavila nekoliko televizijskih priloga (elektronski medij je
čudo) o Razvojnoj banci FBiH i kreditima koje je ovaj tajkun
i neimar dobio na račun poreskih obveznika.
Radončić se, potom, gostujući na radio Kalmanu, jednom
od targetiranih komerijcalnih medija koji uživaju naklonost
tradicionalnijih bošnjačkih masa, obratio, parafrazirajući, riječima kako postoji gospođa iz manjinskog naroda, koja radi
na javnom servisu, da je njemu (Radončiću, ne manjinskom
narodu, ma koji on bio) drago što ona radi na javnom servisu, ali da ona ne smije zadirati u pitanja koja se tiču “njegova naroda” i “njegove Islamske zajednice”, “njegove vjere”.
Ovaj potez, kao fašistički, šovinistički, ili barem s natruhama
jednog od ove dvije pojave, detektirali su predstavnici civilnog sektora, medija, političkih partija, i prije nenaklonjenih
Radončiću. Iako piscu ovih redova ni do danas nije jasno da
li je kod Radončića u pitanju iskorištavanje nacionalizma u
lične svrhe – slijedom čega je on zakoračio u šovinizam i
fašizam ne prepoznajući zamišljenu granicu koja postoji između pomenutih pojava, ili je on istinski uvjeren u baljezgarije koje javno izriče – apologetika koja je na stranicama
status, broj 14, proljeće 2010.
61
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Radončićevih medija nastupila povodom i nakon osuda njegova istupa – doduše, iz krugova koji se ne mogu folderizirati kao nositelji svebošnjačkog samodeterminiranja i esencijaliziranja bošnjačke politike, definitivno ulaze u okvir najgore apologetike takve, dakle fašističke, politike.
Crna čizma maočizma
Mecena bošnjačkog sabora u međuvremenu se morao pozabaviti takvim efemerijama. Civilni sektor, ili barem ono
što je od njega o(p)stalo a da nije kupljen birokratsko-projektantskim uzusima, uz, dakako, pomoć medija, natjerao
je ideju bošnjačkog sabora, htjela-ne htjela – na prezimljavanje. Ono što je zamišljeno, po mom ličnom stavu, kao
intrada za vaspostavljenje onog koji će zamijeniti one koji
su usput zabrljali, ili sjećanje na njih (Z. Grebo, u intervjuu
V. Selimbegović, Oslobođenje, 2010.), Aliju Izetbegovića i
Harisa Silajdžića, prolongiralo se na početak predizborne
kampanje, ili njen kulminatorni dio, svejedno. Stoga, tek
stidljivo, zbog čega je i ovaj tekst doživio nekoliko suštinskih
promjena, akademik Muhamed Filipović, najavljuje, sa stranica Dnevnog avaza, dolazak na proljeće. Planovi su pomalo
poremećeni, ali su oni još uvijek tu. Mali zmaj crpi svoj život
– koji, znaju Bakir, Šaja i ostala raja. Možda i S. Tihić, koji,
pristajući da drži sponu preko R. Džaferovića, omiljenog donora javnim parama Radončića, a time i Filipovićevog sijela,
pristaje da bude “sve što hoće” crna čizma maočizma.
Radikalizacija koja se sprema ummetu, barem se autoru
ovog teksta tako čini, ima jasne obrise. Intelektualna šutnja,
kukavičluk da se odredi spram bilo koje od u tekstu prokazanih pojava, u momentu koji je, više od svih, vjerovatno,
pripremio T. Haverić, u zamku vlastite destruktivne pozicije
koju je samodeterminirao F. Radončić, u situaciji kada su intelektualne vrednote pale toliko nisko da, nakon caugth in
the act, corpus delicti prostitucije kvaziintelektualaca kakvi
su Bajro Golić, Fuad Saltaga i Zdravko Lučić, imamo intelektualnu prostituciju na djelu, reagirati i pokopati bošnjački
sabor i na fašizmu, ksenofobiji, evropofobiji, retrogradnosti
svake vrste zasnovanoj politici, predstavlja, da budem pretenciozan, dužnost.
U protivnom, ono što je navedeno u hipotezi, ciprizacija ili
palestinizacija, alternativa je koja se nameće. A znajući dosege kurentnih intelektualnih slojeva, i tu će se izabrati gora
varijanta.
Vrijedi li truda?
Faruk Borić (Bihać, 1978.) završio je Fakultet političkih nauka u Sarajevu, Odsjek žurnalistika. Trenutno pohađa poslijediplomski studij na istom fakultetu. Radi kao urednik u Oslobođenju.
62
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Bosna i Hercegovina
kao politička kategorija
kroz povijest
Politička povijest BiH nije tekla kao jedan kontinuum koji bi iz jednog stanja
prelazio u drugo nošen dinamikom vlastitoga unutarnjeg društvenog i
kulturnog razvitka. Umjesto toga je BiH tijekom svoje povijesti dobivala
radikalne političke i demografske udare izvana, koji su ovu zemlju duboko
raslojili. Ta raslojenost silno otežava uspostavu BiH kao moderne demokratske
države, jer nijedna od postojećih političkih tradicija kroz koje je BiH dosada
prošla nije usidrena ni emocionalno ni memorijski u današnje cjelokupno
bh. pučanstvo. Budućnost BiH se ne može graditi na iluziji o njezinoj
tisućugodišnjoj državnosti, nego na stvarnom poznavanju i uvažavanju njezine
izlomljene prošlosti i sadašnjosti i na izboru političkog modela koji bi odgovarao
njezinoj stvarnosti
Srećko M. Džaja
Na Okruglom stolu održanom u Budimpešti od 25. – 27.
rujna 1998. bošnjački intelektualac i političar Rusmir Mahmutćehajić u zaključnom dijelu svoga izlaganja rekao je i
ovo:
“U osnovi je netočna i česta tvrdnja o BiH kao multikulturnoj zemlji. Naprotiv, BiH je kulturno, povijesno, politički i jezično homogenija od ijednoga svoga susjeda,
te je moguće govoriti o multikulturnom sadržaju Srbije,
čak Hrvatske, ali ne i Bosne i Hercegovine. Od njene najzapadnije do njene najistočnije točke, od najsjevernije do
najjužnije, nema nikakve bitne razlike u jeziku. Ni najbolji antropolog na svijetu neće prepoznati nikakvu antropološku razliku među bosansko-hercegovačkim ljudima
ma kako oni sebe imenovali.”
Tekst izlaganja pod naslovom Put u rat objavljen u RAT U HRVATSKOJ I
BOSNI I HERCEGOVINI 1991-1995, 1999., str. 161-179, citat 177.
Tom svojom tezom o homogenosti BiH Mahmutćehajić
se, dakako, htio suprotstaviti separatizmu na srpskoj i dijelom i na hrvatskoj strani, koji je tijekom rata dobio sasvim jasne obrise, a daytonskom konstrukcijom BiH kao
države s dva entiteta, odnosno s uspostavom BošnjačkoHrvatske Federacije i Republike Srpske kao zasebnih entiteta u studenom 1995. i međunarodno priznanje.
Daytonsko uređenje BiH otvorilo je diskurs koji na drastičan način demantira ne samo Mahmutćehajićevo odnosno
bošnjačko viđenje BiH kao homogene društvene zajednice,
nego ukazuje i na sve veće međusobno političko udaljavanje
bh. različitih identiteta.
Kako se to vidi iz Mahmutćehajićeva citata – a moglo bi se
od takvih i sličnih citata bošnjačkih autora sastaviti duga li O tome v. MELČIĆ 2007., str. 432-452.
status, broj 14, proljeće 2010.
63
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
sta – daytonska BiH je kost u grlu bošnjačkih intelektualaca
odnosno negacija njihove vizije BiH kao homogene države.
Ali s daytonskom BiH nisu zadovoljna ni ostala dva kontrahenta – bh. Srbi i bh. Hrvati. Bh. Srbi željeli bi svoj entitet
potpuno odcijepiti od BiH, a bh. Hrvati doživljavaju daytonsko uređenje kao luđačku košulju koju međunarodni predstavnici sad stežu sad rastežu.
Kasapović, što bi bilo najnormalnija stvar u jednoj demokratskoj sredini. Dobiva se dojam da su bošnjački sudionici
svojim prešućivanjem te studije pokušali suzbiti otvaranje
Pandorine kutije i konsocijacijski model što brže staviti ad
acta. Ni sudionici-simpatizeri konsocijacijskog modela nisu
spomenuli analize i argumentaciju Mirjane Kasapović, vjerojatno iz taktičkih razloga, da ih se naime ne bi proglasilo
epigonima zagrebačke profesorice.
Intelektualna kontroverza
oko uređenja BiH kao države
Taj pokušaj prešućivanja jedne vrlo ozbiljne studije ubrzo se
pokazao naivnim, jer je u pitanju brizantna problematika. U
daljnjem diskursu bošnjačka strana je prešla u frontalni napad na Mirjanu Kasapović i njezinu studiju.
Deset godina nakon Daytona stanje stvari je temeljito analizirala profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu
Mirjana Kasapović, porijeklom iz Vareša, u svojoj studiji Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država i
ujedno svratila pozornost na tzv. konsocijacijski model suvremenih demokratskih država kao što su Belgija, Kanada,
Nizozemska, Austrija i Švicarska, kao prikladnu paralelu za
prevladavanje Daytona i uređenje BiH kao suvremene demokratske države. Jer, kako nas informiraju politolozi, konsocijacijski model je “ne samo optimalni oblik demokracije
za duboko podijeljena društva, nego i jedino moguće rješenje za većinu duboko podijeljenih društava” (tako Arend Lijphart; cit. str. 66). Svoj pledoaje za izgradnju BiH kao konsocijacijske države Mirjana Kasapović u zaključnom razmišljanju obrazložila je sljedećom konstatacijom:
“U Bosni i Hercegovini očito nije izgrađen zajednički
politički identitet svih nacionalnih zajednica. Nema zajedničkog doživljaja povijesti, zajedničke religije i jedinstvene kulture koje bi mogle biti njegovo izvorište kao
što je to u nacionalnim državama. Nema ni velikih događaja u povijesti koji bi mogli povezati pripadnike različitih etničkih i kulturnih zajednica i biti izvorište zajedničkoga političkog identiteta kao u nekim višenacionalnim
državama. Nema nijednoga velikoga događaja u povijesti
Bosne i Hercegovine koji tri glavne vjerske i etničke skupine doživljavaju jednako” (str. 199-200).
Ta rasprava, dakako, nije ostala nezapažena, nego je digla na
noge bh. bošnjačke intelektualce, a među bh. hrvatskim intelektualcima probudila nadu, da bi se BiH izgradnjom konsocijacijskog modela, metaforički rečeno, udaljila od Cipra
i Libanona, a približila političkim sustavima Belgije, Nizozemske i Švicarske.
Diskurs je iznio na svjetlo dana ne samo različite političke
stavove, nego i različite intelektualne kvalitete, kako je to zaključila Mirjana Kasapović u svojoj replici:
“Sudbina [njezine] knjige potvrđuje njezinu temeljnu
postavku: Bosna i Hercegovina je etnički duboko podijeljeno društvo u kojemu nema ni političkoga ni, kako
se vidi, intelektualnog konsenzusa o temeljima državne
zajednice i političkog sustava.“
Primijetiti je da bošnjačka strana problemu Bosne kao države
prilazi idealistički, naime problematiku promatra isključivo
kao pitanje opredjeljena za najjednostavnji i najljepši model
“jedan čovjek – jedan glas” među modelima koji su prisutni
na politološkom tržištu. Drugim riječima, problematiku države promatra odvojeno od stvarnog društvenog i povijesnog konteksta te govori o boljim i lošijim, a ne o mogućim
i utopijskim modelima. Gdje se pokaže uključivanje društvenoga i povijesnog konteksta neizbježivim, onda se bh.
rastrganu društvenu i povijesnu stvarnost idealizira, odnosno BiH proglašava homogenom i harmoničnom zemljom,
kako je to naznačeno u uvodnom citatu. Prema bošnjačkom
viđenju stvari sva tragedija BiH dolazi izvana, u najnovije
vrijeme prije svega od srpskog i hrvatskog nacionalizma odnosno fašizma, a onda i od međunarodnih imperijalista. Uz
isticanje navodne harmoničnosti i homogenosti bosanskog
svijeta uključuje se i ideja Bosne kao države s tisućugodišnjim kontinuitetom, koju su ozbiljno ugrozili tek srpski i hrvatski nacionalizam.
To bi bio aktualni politički i politološki kontekst historiografskog osvrta na bosansku državnost odnosno na BiH kao
političku kategoriju kroz povijest.
Protiv konsocijacijskog modela među bošnjačkim intelektualcima posebno su oštrili svoja pera Asim Mujkić i Nezruk Ćurak, a sarajevski tjednik Dani organizirao je 20. srpnja 2006. okrugli stol, na kojemu su protivnici i zagovornici
konsocijacijskog modela ukrstili svoje stavove. Upadno je,
da niti moderator niti ijedan drugi sudionik toga okruglog
stola nije ni spomenuo gore spomenutu studiju Mirjane
Mirjana Kasapović: Metodološki problemi kritike konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini, Status br. 12, zima 2007., str. 136-143, cit.
136.
KASAPOVIĆ 2005. Usp. moju recenziju objavljenu u Gordogan [Zagreb]
br. #7-9/51-53, proljeće-jesen 2005., str. 130-131.
Ovakva predodžba o bosanskoj državnosti provlači se kroz argumentaciju
Nezruka Ćurka; v. ĆURAK 2002., str. 48-49, 67, 72, 123, 150, 176; Status
br. 11, proljeće 2007., str.63; usp. gore citiranu repliku Mirjane Kasapović,
Status br. 12, str. 139.
64
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tekstovi sudionika Okruglog stola objavljeni su najprije u sarajevskim
Danima od 4. i 11. kolovoza 2006., te ponovno u mostarskom časopisu Status br. 10, jesen 2006., str. 190-201.
Status br. 11, proljeće 2007., str. 53-65; br. 12, zima 2007., str. 136-175.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
U svojoj povijesti BiH je kao društvena, kulturna i politička
kategorija prošla kroz nekoliko razdoblja, koja se međusobno daju jasno razlikovati: to su kršćansko srednjovjekovlje, islamsko-osmanlijsko doba, austro-ugarsko konstitucionalističko razdoblje, zatim dva desetljeća nacionalističkog
jugoslavizma Prve Jugoslavije, kratka cezura fašističke NDH
i konačno komunistički jugoslavizam Druge Jugoslavije, koji
je našao svoj kraj u krvavim međuetničkim ratovima, etničkim čišćenjima i daytonskom diktatu.
Bosanska srednjovjekovna država
Povijesna svjedočanstva o Bosni, njezinim granicama i političkom položaju do pol. 12. st. tako su malobrojna, da ih
se može na prste prebrojati, a njihovi iskazi tako oskudni
da je povijesno znanje o starodrevnoj Bosni ostalo više ili
manje u domeni špekulacija. U tome su najdalje išli na hrvatskoj strani hercegovački franjevac fra Dominik Mandić,
a na bošnjačkoj Muhamed Hadžijahić. Dok Mandić polemizira sa srpskom historiografijom i ističe hrvatski karakter srednjovjekovne Bosne, dotle Hadžijahić, u klimi koja je
nastala nakon što je BiH u komunističkoj Jugoslaviji konstituirana kao federalna jugoslavenska republika, ranu srednjovjekovnu Bosnu prikazuje kao političku tvorevinu stariju i
od Srbije i od Hrvatske. U sličnom su se pravcu u svojim
historiografskim radovima kretali Anto Babić i Nada Klaić,
a u suvremenoj bošnjačkoj publicistici Hadžijahićeve spekulacije stilizirane su u mit o starodrevnosti Bošnjaka na prostorima BiH više od četiri tisuće godina.10
Od polovice 12. st. pa do osmanskog osvojenja 1463. historiografija raspolaže sačuvanim povijesnim podacima, koji
Bosnu svrstavaju u sustav srednjovjekovnih država. Doba
srednjovjekovne državnosti Bosne može se periodizirati u
dvije faze: razdoblje do 1377. g., kada je Bosna postala kraljevstvo, i razdoblje Bosanskog Kraljevstva od 1377. do 1463.
g. U oba razdoblja srednjovjekovna Bosna se nalazila u političkoj sferi ugarskih kraljeva, ali stupanj ovisnosti bosanskih
vladara o ugarskim kraljevima nije lako točnije odrediti. Čini
se da su ugarski pritisci u prvoj fazi bili prilično jaki, ali su im
se bosanski vladari ipak uspijevali odupirati, tako da Bosna
nije nikada ovisila o ugarskim kraljevima u onom stupnju
u kojemu je ovisila npr. Hrvatska, koja se od 1102. nalazila
u personalnoj uniji s Ugarskom (odatle historiografska kovanica hrvatsko-ugarski kralj). Neovisnost Bosne posebno
ističu zastupnici teze o srednjovjekovnoj Bosni kao zemlji
bogumila – među njima na osobit način hrvatski književnik Miroslav Krleža te većina bošnjačkih intelektualaca – ali,
kako je to već spomenuto, i povjesničari Anto Babić i Nada
Klaić11.
MANDIĆ 1960., str. 47-80.
HADŽIJAHIĆ 2004.
10 IMAMOVIĆ 1995., str. 129. Iz bošnjačke bogumilizatorske publicistike
i historiografije treba izdvojiti radove dvojice ozbiljnih bošnjačkih medijevista Emira Filipovića i Esada Kurtovića, koji bosanskom srednovjekovlju
pristupaju bez ideoloških predrasuda i znanstveno kompetentno.
11 KLAIĆ 1989.
Uvažavajući stručnost povjesničara Babića i Klaićke, ipak se
dobiva dojam da i oni pretjeruju s naglašavanjem neovisnosti bosanskih vladara. Kao pouzdano možemo konstatirati
sljedeće: bosanski vladari prvog razdoblja nosili su titulu banus i dux (uz ostalo i Statut Grada Dubrovnika od god. 1272.
titulira bosanskoga vladara titulom dux, a raškog titulom
rex12), što ukazuje ipak na stanovitu ovisnost Bosne o Archiregnum Hungaricum, kako moderna historiografija naziva
sustav srednjovjekovnih vazalnih odnosa, u kojemu su ugarski kraljevi nastupali kao sizereni i bosanskih vladara.
Bez obzira na stupanj ovisnosti o ugarskim kraljevima od
12. st. pa dalje, “zemljica Bosna” se u 10. st. prema zapisima bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta (905
– 959) prostirala oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne
do iza Vranduka. Za bana Kulina (oko 1170 – oko 1204)
proširila se na područja istočno do Drine, zapadno do Grmeča, a na sjeveru do oblasti Usore, Soli i Donjih Krajeva.
Nakon vlasti Bribiraca nad Bosnom koncem 13. i početkom
14. st. a u vrijeme Stjepana II. Kontromanića (1314 – 1353)
u sustav srednjovjekovne bosanske države došli su banati
Usora i Soli, zatim Tropolje Duvno-Livno-Glamoč – zvano
i Zapadne Strane ili Završje –, Krajina od ušća Neretve do
Omiša, od 1326. po prvi put Hum ili Zahumlje, te od 1329.
Polimlje. Nasljednik Stjepana II. Kotromanića njegov sinovac Tvrtko I. (ban 1353. – 1377, kralj 1377 – 1391), u prvom
razdoblju svoje vladavine kao ban “po milosti Božjoj i gospodara našega kralja Ludovika” [I.] najprije je uspostavio svoja
sizerenska prava nad pobunjenim oblasnim gospodarima
u srednjovjekovnoj bosanskoj feudalnoj podjeli na oblasti,
da bi onda prešao na osvajanja Bosni susjednih područja:
1373. diobom zemalja srpskog župana Nikole Altomanovića
Tvrko stječe područja između Drine i Lima, zatim Trebinje,
Konavle i Dračevicu. Nakon smrti kralja Ludovika I. 1382.
uključuje se u politička previranja u Hrvatskoj, pa 1385. postaje gospodarom Kotora, 1390. Splita, Trogira i Šibenika,
zatim Knina, Zemunika kraj Zadra te otoka Brača i Hvara.
U međuvremenu odnosno nakon učvršćenja svoje vlasti u
Bosni i Humu, u Zapadnim Stranama, Donjim Krajima oko
Sane, Usori, Soli i Podrinju Tvrtko I. daje jači oblik svome
srednjovjekovnom suverenitetu krunidbom za kralja 1377.
Zbog oskudnosti sačuvanih povijesnih podataka u historiografiji je već dugo prisutna kontroverza o porijeklu bosanske krune, koronatoru prvog bosanskog kralja i mjestu
krunidbe. U sačuvanim poveljama Tvrtko se titulira kao
“milošću Božjom kralj Raške, Bosne i Primorja” (tj. Humske
zemlje). Zbog oskudnog tradiranja čina krunidbe u narativnim izvorima, prije svega u “Kraljevstvu Slavena” Mavra Orbinija, kontaminiran je srednjovjekovni bosanski toponim
Mile u današnjim Arnautovićima kod Visokog sa srpskim
Mileševom, pa se dugo povlačila teza o Tvrtkovom krunjenju srpskom krunom u srpskom Mileševu. U međuvremenu
12 Statut Grada Dubrovnika sastavljen 1272., Dubrovnik, 2002. (dvojezično
izdanje – latinski original s hrvatskim prijevodom), knj. III, pogl. LVI..
status, broj 14, proljeće 2010.
65
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
su seriozna historiografija i arheologija nedvojebeno pokazale da se Tvrtko krunio najprije za bosanskoga kralja u Milama kod Visokog, a kada se i gdje krunio za srpskog kralja,
ostaje otvoren problem.
Što se tiče osobe koja je krunila Tvrtka I., Dubravko Lovrenović učinio je tezu vrlo plauzibilnom, da je koronator
Tvrtka I. bio “pravi gospodin episkop Crkve bosanske”.13
Ali i nakon uzdizanja srednjovjekovne Bosne na stupanj kraljevstva, ugarski kraljevi su i dalje nastupali prema bosanskim
kraljevima kao prema svojim vazalima. Ugarskim pritiscima
sa sjevera i sve većem pritisku Osmanlija s istoka pokušali
su se bosanski kraljevi oduprijeti naslanjanjem na Veneciju
i na Rimsku kuriju. Približavanje Rimskoj kuriji rezultirat će
krunidbom zadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića
1461. u Jajcu papinskom krunom – dakle krunom najvišega
ranga u tadašnjem europskom sustavu. Ali taj će čin samo
ubrzati propast srednjovjekovne bosanske države.14
Prema tome srednjovjekovna Bosna dosegla je svoj zenit u
vrijeme vladavine Tvrtka I.: proširila se i na nebosanska područja i postala kraljevstvo.
Postavlja se pitanje, kakve su bile i koliko čvrste njezine političke institucije i kakvu je političku svijest imala tadašnja
bosanska elita – plemstvo i kler?
Ugledni srpski medijevisti Mihailo Dinić i Sima Ćirković
zastupali su tezu da je srednjovjekovna Bosna uz instituciju
kralja imala i instituciju feudalnog sabora u kojemu su sudjelovali svi plemići. A da se nakon Tvrtkove smrti Bosansko
Kraljevstvo nije raspalo, nego pretvorilo u feudalnu konfederaciju po njihovu mišljenju treba zahvaliti osjećaju njezine
političke klase za potrebom zajedničke države.15
Američki povjesničar John Fine, koji je 60-ih godina 20.
st.kao stipendist jugoslavenske vlade proučavao Crkvu bosansku i o tome napisao dosada najopširniju monografiju16,
na Dinićevu i Ćirkovićevu tezu osvrće se kritički na sljedeći
način:
“Ja sam već prije iznio svoje sumnje na prihvatljivost
takvog gledanja [Dinićeva i Ćirkovićeva] na bosansku
13 Cijelu kontroverzu oko bosanske krune najpotpunije je prikazao LOVRENOVIĆ 2006., str. 614-632.
14 O tome LOVRENOVIĆ 2006., str. 328-348.
15 DINIĆ 1955; ĆIRKOVIĆ 1974.
16 FINE 1975., 2005., 2007. Prvo (1975) i drugo englesko izdanje (2007)
su sadržajno identični, provedene su samo “kozmetičke” promjene i stranice se ne poklapaju. Moja recenzija 1. izdanja pod naslovom Fineova interpretacija bosanske srednjovjekovne konfesionalne povijesti u: Povijesnoteološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine
održan 24. i 25. listopada 1978. u Sarajevu, Sarajevo 1979, str. 52-59. Moja
recenzija 2. engleskog izdanja (2007) u časopisu Südost-Forschungen 67
(2008), str. 57-61. Prijevod ovoga djela objavljen 2005. na današnjem bosanskom (bošnjačkom) jeziku nije uvijek pouzdan; ima ispuštenih dijelova
u pojedinim rečenicama a historiografska terminologija u prijevodu mjestimično nije točna.
66
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
stvarnost. Vjerujem da sabor ne reflektira jedinstvo nego
slabost centralne vlasti; kralj i suviše slab da nametne
svoj autoritet, nije imao drugog izbora negoli da sazove
vodeće velikaše na sastanak da bi dobio njihovu suglasnost u važnim pitanjima, a to je značilo garancije da će
određene akcije za njih biti prihvatljive i da ne će izazvati
pobunu. Isto tako kralj nije bio u stanju provesti u djelo
neku odluku bez djelotvorne pomoći barem jednoga ili
dvojice velmoža. Sabor nije bio stalna ustanova i nema
dokaza da je imao stalno članstvo.
Ipak kada je trebalo donijeti neku odluku o nekom važnijem pitanju (a takvih je pitanja tijekom ovih trideset
godina [nakon smrti Tvrtka I.] bilo više) kralj bi sazvao
najutjecajnije i najmoćnije ljude u državi, da pitanje
pretresu.
Zato ne začuđuje da na većini ovih stanaka sudjeluju iste
osobe. Dinić govori o velikašima koji su imali „pravo“
kralja birati i s prijestolja skidati. Ali tu se ne radi o „pravima“ u pravnom smislu, nego o faktičnom odnosu
snaga. Ako bi se trojica ili više moćnih velikaša složili da
svrgnu kralja, imali su moć da to i urade. Ako je ikada postojala država u kojoj su „prava“ i „ugovori“ malo značili,
a gruba sila i stvarna snaga sve, onda je to bila srednjovjekovna Bosna u razdoblju nakon Tvrtkove smrti. Velikaši
kada su smatrali da je nešto u njihovu vlastitom interesu,
nastupali su i djelovali zajednički. Inače je svaki od njih
radio za sebe, pa sve što je bivalo u interesu bosanske
države bila je čista slučajnost. Stoga se nakon Tvrtkove
smrti država nije raspala, jer su pojedini moćni velikaši
smatrali da je kooperacija u njihovu vlastitom interesu.
Time je „država“ opstala, ali su njezino jedinstvo i snaga
bili iluzorni, jer podijeljene regije nije držao na okupu
kraljev autoritet (ili neka druga centralna institucija). A
kada bi se nekolicina velikaša umjesto kooperacije odlučila odcijepiti ili uskratiti lojalnost, kralj ih nije mogao u
tome spriječiti.
Kako to ističe profesor Babić, regionalizam je u Bosni tijekom srednjega vijeka ostao snažan, išao na ruku velikaškim separatističkim aspiracijama i sprječavao razvoj
osjećaja za državno jedinstvo i tradiciju „Bosne“. Ban je
vladao župom Bosnom (tj. centralnom oblasti) i povremeno je uspijevao silom nametnuti svoj autoritet drugim oblastima. Ali je svaka od tih oblasti zadržala vlastite
tradicije, koje su uvijek ostale važnije negoli koncept jedinstvene države. I svaki put kada su ove oblasti (Donji
Kraji, Hum, Soli, Usora) i njihovi gospodari imali priliku
otrgnuti se od centralne države, to su i učinili. Brdoviti
zemljovid pogodovao je lokalizmu i lokalnim tradicijama. A činjenica postojanja triju konfesionalnih zajednica [Bosanske crkve, Katoličke crkve te Srpske pravoslavne crkve u istočnoj Hercegovini] umjesto jedinstvene
nacionalne religije, koja bi povezivala zasebne entitete,
pogodovala je separatizmu.“17
17 FINE 2007., str. 174-175. Nešto drukčiji prijevod ovoga odlomka u FINE
2005., str. 219-220.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Ne samo u slučaju bosanskog srednjovjekovnog stanka,
nego i u slučaju Bosanske crkve Fine pledira za vrlo malen
ili nikakav utjecaj institucija u srednjovjekovnoj Bosni. Što
se tiče Fineove teze o nikakvu utjecaju Crkve bosanske na
srednjovjekovno bosansko seljaštvo odnosno o indiferentnosti toga seljaštva prema Crkvama uopće, nije teško pokazati da je ta teza harmonizirala sa službenom atmosferom
komunističke Jugoslavije, u kojoj je Fine obavio svoja istraživanja, ali ne i s duhom srednjovjekovlja. A što se tiče institucije kralja i feudalnog sabora u srednjovjekovnoj Bosni,
Fine pokazuje sličnu tendenciju, pa nije na odmet svratiti
pozornost na preciznije formuliranu tezu Pave Anđelića, do
koje je on došao poznajući Dinićevo i Ćirkovićevo, ali ne i
Fineovo shvaćanje.
Umjesto bosanskog stanka na kojemu je prema Diniću i Ćirkoviću sudjelovalo cjelokupno, dakle i niže plemstvo, Anđelić sustavno demonstrira da je bosanski stanak bio “zbor velikaša, kolegijum – barones regni Bosnae, koji je predstavljao
ne samo poseban stalež u feudalnoj hijerarhiji nego je kao
cjelina sačinjavao državno vijeće, najviši organ vlasti u bosanskoj državi”, dakle viši i od kralja. “To državno vijeće ili
zbor velikaša nije isto što i sabor”, pa se postavlja pitanje je
li srednjovjekovna Bosna uopće imala feudalni sabor, nego
samo državno vijeće ili zbor velikaša.18
Gotovo u isto vrijeme kada Fine i Anđelić o bosanskom
stanku još se rezolutnije izjasnila Nada Klaić:
“Nakon svestrane obrade ustanove stanka u Bosni u XIV
i XV st. nedvoumno proizlazi da srednjovjekovna Bosna
ne poznaje sabor kao stalešku organizaciju plemstva, dakle sabor koji se povezuje s vladarem protiv velikaša. Takav razvitak je i razumljiv s obzirom na to da je kraljevska vlast i vlast kraljevskih banova kao najviših njegovih
činovnika u Bosni neznatna ili nikakva, pa se plemstvo
ondje jednostavno ne može vratiti pod kraljevsku vlast.
Zato banovi i kasnije kraljevi u Bosni održavaju doduše
sabore, ali će oni do nestanka bosanske države ostati državne, a ne plemićke ustanove.”19
Iz svega ovoga slijedi, kada je riječ o srednjovjekovnim bosanskim institucijama, da za istraživače ima još dosta posla.20
Na ovom mjestu treba podcrtati, da se Bosna nije razvila u
jedinstvenu državu nego u jednu feudalnu konfederaciju s
regionalnim specifičnostima, ali se pri tome ipak nije raspala, nego je postala plijen osmanskog osvojenja kao i druge
susjedne zemlje.
Postavimo li pitanje legitimacije vlasti u srednjovjekovnoj
Bosni, može se kratko odgovoriti, da se ona na isti način le-
gitimirala kao i ostale srednjovjekovne kršćanske države. U
praksi je vladao princip vlasništva nad zemljom, 21 a bosanski
su se vladari u svojim poveljama jednako kao i ostali kršćanski vladari pozivali na Presveto Trojstvo, a ne na neku bogumilsku predodžbu o dvama metafizičkim počelima.
Bosna i Hercegovina u sastavu
Osmanskog Carstva
Od prvog zabilježenog upada Osmanlija 1386. g. u Bosnu
pa do osvojenja tada hrvatskog grada Bihaća 1592. dogodile
su se temeljite demografske, etničke, konfesionalne, kulturološke i, dakako, političke promjene na tlu današnje BiH.
Zbrisane su srednjovjekovne političke institucije, a crkvene
potisnute na rub; socijalna i konfesionalna struktura pučanstva stubokom se promijenila. Srednjovjekovna Bosna je redefinirana u političkim kategorijama Osmanskog Carstva.
Izuzmemo li oskudne i često neprecizne zapise franjevačkih ljetopisa, koji su kasnije napisani, u memoriju novog bh.
pučanstva od bosanskog srednjovjekovlja nije unišlo gotovo
ništa. Historiografija bh. muslimana počet će se interesirati
za srednjovjekovnu Bosnu tek nakon austro-ugarske okupacije. “Prvi Bošnjak [musliman] koji je prikazao predosmansko vrijeme Bosne“, i to vrlo nebulozno, bio je bošnjački
kroničar Salih Sidki Hadžihuseinović (1825. – 1888.), nazvan Muvekkit, jer se bavio islamskim kalendarom.22 Nakon
osvojenja pojedinih dijelova BiH Osmanlije su ih organizirali
u sandžake, kojima su po potrebi pripajali i susjedne nebosanske teritorije. Bosanski sandžak je osnovan 1463. nakon
osvojenja centralne Bosne, Hercegovački 1470., Zvornički
sastavljen od dijelova istočne Bosne i zapadne Srbije između
1478. i 1483., Kliški sandžak sastavljen od dijelova zapadne
BiH i susjedne Dalmacije 1537. Nakon što su Osmanlije proširili svoju vlast na Liku i Slavoniju, tamo su osnovali nove
sandžake. Svi novoosnivani sandžaci pripajani su najprije
Rumelijskom ejaletu ili pašaluku, koji je do 1541. g. narastao
na preko 30 sandžaka. Tada je osnovan Budimski ejalet odnosno beglerbegluk ili pašaluk. Do 1580. Bosanski, Hercegovački i Kliški sandžak ostali su u sastavu Rumelijskog ejaleta, a Zvornički sandžak bio je pripojen Budimskom ejaletu.
1580. osnovan je napokon Bosanski ejalet ili pašaluk izdvajanjem Bosanskog, Hercegovačkog, Kliškog, Pakračkog i Krčkog sandžaka iz Rumelijskog ejaleta, te Zvorničkog i Požeškog sandžaka iz Budimskog ejaleta i njihovim pripajanjem
novoosnovanom Bosanskom ejaletu. Središnji sandžak Bosanskog ejaleta postao je Bosanski sandžak. Tijekom 17. st.
Osmansko Carstvo je imalo preko 20 ejaleta. 1864. ejaleti su
preimenovani u vilajete.23
18 ANĐELIĆ 1976.
19 KLAIĆ 1976., str. 651. Kurziv autoričin.
20 Poticajna zapažanja o tom problemu utemeljena na pažljivom čitanju
izvora nudi Mladen Ančić u tekstu Politička struktura kasnosrednjovjekovne Bosne u ANČIĆ 2001., str. 9-88. Još brojnije podatke i precizna zapažanja o političkom sustavu srednjovjekovne bosanske države sadrži monografija KURTOVIĆ 2009..
21 Staatslexikon Bd.V, natuknice: Staat i Verfassung.
22 MUVEKKIT I., 1999., str. XII. Danas nakon više od 100 godina bošnjačka
biblioteka o srednjovjekovnoj Bosni postala je gotovo nepregledna i najvećim dijelom je usmjerena prema kultu mita o bosanskom bogumilstvu.
23 ŠABANOVIĆ 1959.
status, broj 14, proljeće 2010.
67
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Bosanski ejalet je u 17. st. obuhvaćao veća područja negoli
Bosansko Kraljevstvo u vrijeme vladavine kralja Tvrtka I,
a bošnjački povjesničari rado govore o “specifičnom društveno-političkom i državno-pravnom stanju Bosne u
Osmanskom Carstvu”,24 naglašavajući pritom privilegiran
položaj, domaće porijeklo i povezanost bh. muslimana s navodnim srednjovjekovnim bosanskim bogumilstvom.
Na takve opise osmanske Bosne može se primijetiti sljedeće: U državno-pravnom pogledu Bosanski ejalet se nije
ni u čemu razlikovao od ostalih ejaleta Carstva, dakle nije
imao svojstva zasebne državnosti kao što je to imala srednjovjekovna Bosna, nego je bio samo jedna od brojnih administrativnih pokrajina najvišega ranga unutar Osmanskog Carstva. Govor o specifičnostima Bosanskog ejaleta
odnosi se na uspoređivanje s ostalim ejaletima. Zadatak je
osmanistike da te specifičnosti učini što transparentnijima.
A što se tiče uspoređivanja Bosanskog ejaleta sa srednjovjekovnim Bosanskim Kraljevstvom treba istaknuti da nijedna
bosanska srednjovjekovna institucija nije preuzeta u model
osmanske države i da osmanska vlast svoju legitimaciju nije
izvodila iz kontinuiteta sa srednjovjekovnom Bosnom nego
iz islamskih principa.
Od početka 19. st. pod pritiskom europskih sila u osmansko
zakonodavstvo prokapljuju elementi europskog sekulariziranog konstitucionalizma. Ti tanzimat-i hayriye (korisne,
blagoslovljene reforme) počinju se uvoditi u Bosanski ejalet
polovicom 19. st. Njima se u pravnom i političkom životu
načelno počinju izjednačavati kršćani i ostali nemuslimani
s muslimanima, ali u praksi uvijek tako da je bila osigurana
muslimanska prevlast. Osim toga najveći dio ovih reformi
ostao je sve do konca osmanske vlasti u BiH deklarativno
slovo na papiru, i to prije svega zbog otpora reformama domaćega muslimanskog pučanstva.25
S razdobljem uvođenja tanzimata u BiH bošnjačka historiografija datira početke nastanka ideologije integralnog
bošnjaštva i povezuje tu pojavu posebno s valijom Šerifom
Osmanom Topal-pašom između 1861 – 1869.26 Rano preminuli bošnjački povjesničar Ibrahim Tepić tome je dao sljedeću formulaciju:
“Paralelno sa zavođenjem tanzimata u Bosni je lansirana ideja o integralnom bošnjaštvu, koju će od vremena
Omer-paše Latasa provoditi centralna vlast, a u koju
se dobro uklapalo rasuđivanje jednog broja franjevaca
o istorijskom kontinuitu sa srednjim vijekom. Koncepcija koja se pojavila na stranicama “Bosanskog vjestnika”
24 O tome u sažetku Avdo SUĆESKA, Osnovne osobenosti položaja Bosne u
osmansko-turskoj državi, u: ISTINA O BOSNI I HERCEGOVINI. Činjenice
iz istorije BiH, Sarajevo, 1991., str. 29-41, cit. 31.
25 O tome ALIČIĆ 1983., posebno str. 54-60, 70, 103, 133, 167-175. U sažetku Ibrahim TEPIĆ, Položaj Bosne i Hercegovine u Osmanskom carstvu
u vrijeme provođenja tanzimatskih reformi, u: ISTINA O BOSNI I HERCEGOVINI. Činjenice iz istorije BiH, Sarajevo, 1991., str. 43-50.
26 IMAMOVIĆ 1998., str. 376-383.
68
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
(1866) pripadala je Osman-paši, a očito je nastala na
osnovu pomnih izučavanja. Ona se temelji na tvrdnji
da postoji jedan bosanski narod, koji, mada vezan za
osmansku državu, posjeduje svoje narodne osobenosti,
genetički i istorijski vezan za Bosnu.”27
Za tvrdnju da se Osman-pašino integralno bošnjaštvo temeljilo na pomnim proučavanjima još nisu prezentirani dokazi,
a što se tiče povezivanja toga bošnjaštva s bošnjaštvom nekolicine bosanskih franjevaca te kasnijim bošnjaštvom Benjámina Kalláya (1839 – 1903) , treba istaknuti sljedeće: 1.
Osman-pašina BiH bez obzira na stupanj autonomije čvrsto
je zatvorena u granice i politički sustav Osmanog carstva.28
2. Za razliku od toga bošnjaštvo bosanskih franjevaca, dakako, s izrazitom reminiscencijom na bosansko srednjovjekovlje. budućnost Bosne gledalo je u svakom slučaju izvan
Osmanskog Carstva. Spisi glavnog pobornika toga bošnjaštva fra Ante Kneževića (1834 – 1889), pisani pod pseudonimom u doba tanzimata, nose izrazit antiosmanski naboj.29
U kojoj se mjeri franjevačko bošnjaštvo uklapalo u koncept
jedne zajedničke južnoslavenske države ili pak insistiralo
na bosanskoj samostalnosti, moglo bi se o tim nijansama
među franjevcima govoriti, na primjer o bošanjaštvu Ivana
Frane Jukića (1818 -1857) i bošnjaštvu fra Ante Kneževića.
3. Kalláyevo bošnjaštvo također reflektira srednjovjekovnu
Bosnu, ali kao vazalnu ugarsku zemlju, da bi je izoliralo od
južnoslavenskog susjedstva i pretvorilo u corpus separatum
odnosno posjed Austro-Ugarske Monarhije. Prema tome,
sva ta tri tipa bošnjaštva -osmansko, franjevačko i kalláyevsko – imaju zajedničko ime ali različite političke ciljeve.
Današnje bošnjaštvo bh. muslimana napaja se iz svih tih
izvora. Kada i kako je pojedini izvor, posebno potraga za
srednjovjekovnim korijenima bošnjačkog identiteta, preuzet u bošnjačku historiografiju tema je za sebe. Temelji te
historiografije položeni su u austro-ugarskom razdoblju, pri
čemu treba posebno naglasiti političku podršku Benjámina
Kalláya, čiju će dalekosežnost gro bh. muslimana tek kasnije
shvatiti. 30
Bosna i Hercegovina corpus separatum
Austro-Ugarske Monarhije
Što se tiče političkog statusa BiH u austro-ugarskom razdoblju, došlo je do zaokreta koji nije bio tako radikalan ni populacijski ni politički kao što se to dogodilo pod osmanskom
vladavinom. Austro-Ugarska je na Berlinskom kongresu dobila međunarodni mandat “da okupira i upravlja provinci27 Ibrahim TEPIĆ, Položaj Bosne i Hercegovine u Osmanskom carstvu u
vrijeme provođenja tanzimatskih reformi, u: ISTINA O BOSNI I HERCEGOVINI. Činjenice iz istorije BiH, Sarajevo, 1991., str. 43-50, cit. 48, kurziv
autorov.
28 Usp, REDŽIĆ 2000., str. 122.
29 O tome KOVAČIĆ 1976.
30 O tome DŽAJA 2002., str. 209-220, 228-229.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
jama Bosnom i Hercegovinom”. Ali je zbog ogorčenog otpora domaćega muslimanskog pučanstva Austro-Ugarska
uz velike vojne gubitke morala osvojiti BiH.
U svojoj politici prema BiH dvojna Monarhija se nije držala preuzetih međunarodnih obveza, ali se nije ponašala ni
kao osvajač kojemu je sve dopušteno. Provodila je tehničku
i pravnu modernizaciju BiH vodeći računa – svakako radi
vlastite koristi – o zatečenom stanju. Dobrim dijelom preuzela je tanzimatski sustav, u duhu konstitucionalizma dalje
ga razvila i dala mu europsko obličje, koje se nije poklapalo
s predodžbama nijedne tadašnje bh. etnije.31 Posebno treba
istaknuti da je provela ravnopravnost bh. konfesija kakve
nije bilo ni prije ni poslije toga. Srpskim i hrvatskim nacionalnim i nacionalističkim zahtjevima suprotstavljala se ne
samo birokratskim i policijskim mjerama, nego i pokušajem
uvođenja kalláyevskog integralnog bošnjaštva, koje su Srbi i
Hrvati doživljavali kao nacionalno ugnjetavanje, a bh. muslimani zbog svoje emocionalne sraslosti s islamom i Osmanskim Carstvom još nisu bili u stanju prepoznati kao svoju
modernu političku identifikaciju.32
Dosadašnja kritika austro-ugarske politike u BiH bila je najvećim dijelom inspirirana parcijalnim nacionalnim i konfesionalnim interesima viđenja stvari, pa prema tome jednostrana. Ovdje treba istaknuti da je Austro-Ugarska upravo
zbog svoje dualističke strukture, koja je silno otežavala integriranje okupiranih pokrajina u tkivo Monarhije, odškrinula
vrata vlastitoj modernoj državnosti BiH. Jer dualistički karakter Monarhije nije dopuštao integriranje BiH ni u jedan
od dvaju dijelova Monarhije, pa su preostale dvije mogućnosti: podjela BiH ili njezino ustrojstvo kao corpus separatum
Monarhije. Bilo je špekulacija i o podjeli BiH33, ali do toga
nije došlo, nego je BiH sve do propasti Monarhije ostala corpus separatum ili – ako bismo se izrazili današnjim vokabularom – treći entitet dvojne Monarhije s posebnim, dakako
ograničenim pravnim i političkim statusom.
Ono što treba ovdje naglasiti jest činjenica da je AustroUgarska nakon 1908. provedene aneksije počela uvoditi elemente parlamentarizma. Bilo je to još daleko od političke
demokracije, ali je time postavljen parlamentarni okvir za
razvoj demokratske svijesti među bh. etnijama. Taj proces
je prekinut hitcima Mlade Bosne u Sarajevu na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, koji su otvorili vrata Prvom
svjetskom ratu.
31 O tome opširnije IMAMOVIĆ 1976., str. 36-181. Sažeto Ibrahim TEPIĆ, Državnopravni i politički položaj BiH za vrijeme austrougarske vladavine 1878-1914., u: ISTINA O BOSNI I HERCEGOVINI. Činjenice iz istorije BiH, Sarajevo, 1991., str. 51-60.
Bosna i Hercegovina u jugoslavističkim
političkim modelima
Nakon Prvog svjetskog rata u kojemu se raspala AustroUgarska Monarhija BiH se našla najprije u okvirima provizorne Države Slovenaca, Hrvata i Srba, koja je bila sastavljena od južnoslavenskih dijelova propale Monarhije. Ta se
država samo nakon mjesec dana svoga postojanja ujedinila
1. prosinca 1918. s Kraljevinom Srbijom u novu državu pod
imenom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, u Vidovdanskom ustavu od 1921. pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata
i Slovenaca. Napokon uvođenjem Šestojanuarske diktature
nova država 1929. dobiva ime Jugoslavija.34
Prva jugoslavenska država je bila podignuta na dvjema polugama: 1. na ideologemu o troimenom ili troplemenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca i 2. na pravnim i političkim
tradicijama Kraljevine Srbije. Sve što nije počivalo na tim
polugama proglašavano je tuđinskim i štetnim, pa je to trebalo što brže razgraditi i zamijeniti političkim i kulturnim
predodžbama srpskoga naroda. Dakako, takvo polazište na
prostorima s različitim tradicijama vodilo je u međusobne
sukobe i na koncu konca u propast jugoslavenske države.
Ideologem najprije o dvoimenom narodu Srba i Hrvata,
a onda o troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca – o
kojemu do dana današnjega nije napisana nijedna sustavna
studija – postao je kamen spoticanja. Slovenci i Hrvati su
pod tim shvaćali tri naroda i u skladu s takvim shvaćanjem
novu zajedničku državu zamišljali kao tročlanu federaciju, a
Srbi su govorili o troplemenom narodu i sve poduzimali da
državu što prije unitariziraju.35
Članom 95 Vidovdanskog centralističkog ustava, dizajniranog prema ustavu Kraljevine Srbije iz 1903. g., predviđeni
su dokidanje dotadašnjih povijesno-političkih pokrajina i
nova podjela cjelokupnog državnog područja, a na temelju
zakona donesenog 26. travnja 1922. g. država je do 1925. g.
izdijeljena na 33 upravne oblasti.
BiH tada nije bila faktično raskomadana nego je snagom
ustavnog člana 135 njezinih šest okruga iz austro-ugarskog
vremena (Sarajevo, Mostar, Tuzla, Travnik, Banja Luka i
Bihać) pretvoreno u šest oblasti nove države. To je bio varljiv ustupak bh. muslimanskim političarima, koji su svojim
glasovima pomogli izglasavanje Vidovdanskog centralističkog ustava. Između 1918. i 1924. g. austro-ugarska BiH je
pravno-politički degradirana i redizajnirana u srpskom
duhu. Uklonjeno je ne samo političko i kulturno znakovlje
koje je podsjećalo na austro-ugarsku prisutnost – natpisi na
njemačkom i mađarskom jeziku, nazivi ulica i sl. – nego i
amblemi koji su se naslanjali na bosansko srednjovjekovlje,
kao što su grb i zastava, a činovnički aparat na svim vodećima mjestima zamijenjen Srbima iz Srbije.
32 DŽAJA 2002., str. 194-220.
34 MATKOVIĆ 1998., str. 46-83.
33 ĐAKOVIĆ 1980. Usp. DŽAJA 2002., str. 229.
35 DŽAJA 2004., str. 18-21.
status, broj 14, proljeće 2010.
69
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Nakon uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. država je
podijeljena na devet banovina, pri čemu je BiH ovoga puta
raskomadana na četiri banovine, u koje su unišli bh. i nebosansko-hercegovački teritoriji. Uvođenje diktature krizu
države još je više zaoštrilo i dovelo do atentata na kralja
Aleksandra 1934. u Marseilleu. Izlaz iz krize tražen je i dalje u okviru ideologoma o troimenom narodu, odnosno federaliziranju države kao tročlane federacije Srba, Hrvata i
Slovenaca. Gotovo nijedan od projekata ni na srpskoj ni na
hrvatskoj strani nije predviđao status BiH kao zasebne federalne jedinice,36 nego je u njima BiH bila podijeljena na
ovaj ili onaj način. Labavim hrvatsko-srpskim sporazumom
1939. uspostavljena je Banovina Hrvatska, u koju je uključeno 13 bh. kotareva, a 40 ostalih bh. kotareva ostalo je i
dalje predmetom rasprava između Srba i Hrvata. Zahtjevi za
autonomnim statusom BiH dolazili su od bh. muslimanskih
političara, a tu opciju podržavali su i komunisti, prije svega
zbog toga što su bili u principu protiv svakog “buržujskog
rješenja”.37
Nakon razantnog sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju
1941. g. BiH se našla unutar marionetske Mussolinijeve i
Hitlerove Nezavisne Države Hrvatske. Time se, dakako,
promijenio ideološki, ali ne i pravno-politički status BiH;
jugoslavenska podjela na banovine odnosno od 1939. na
Banovinu Hrvatsku, Dravsku banovinu (Sloveniju) i Srpske
zemlje zamijenjena je u NDH podjelom na velike župe. Od
ukupno 22 velike župe u NDH teritorij BiH se našao u 10 velikih župa; od toga se polovica nalazila isključivo unutar bh.
granica (Vrhbosna, Lašva i Glaž, Usora i Soli, Sana i Luka, te
Pliva i Rama), a 5 ostalih bile su sastavljene od bh. i nebosanskohercegovačkih teritorija.38
Tijekom Drugog svjetskog rata već prije sloma NDH komunisti su u Bihaću i Jajcu započeli s izgradnjom nove, komunističke Jugoslavije. U tim procesima BiH će ipak dobiti status
jedne od šest federalnih republika, a bh. Muslimani biti priznati kao jedan od šest jugoslavenskih naroda.
Procedure s BiH nisu tekle glatko, posebno procedura s priznanjem bh. Muslimana kao šestog jugoslavenskog i trećeg
bh. naroda. S uspostavom BiH kao zasebne jugoslavenske
republike išlo je brže negoli s priznanjem bh. muslimana kao
šestog jugoslavenskog naroda, tako da je BiH već u prvom
jugoslavenskom ustavu od 1946. definirana kao jedna od
šest jugoslavenskih republika.
Dramatičnije i duže je teklo priznanja bh. muslimana kao
zasebnog naroda, tako da je taj proces završen tek koncem
60-ih godina 20. st., kada je Titova Jugoslavija dosegla svoj
vrhunac i počela pokazivati znakove raspadanja.39
36 Izuzetak je o tome nacrt jedne grupe zagrebačkih intelektualaca, koji su
u svojim razmišljanjima 1937. g. o rekonstrukciji ustavnog uređenja Jugoslavije predviđali mogućnost BiH kao jedne od federalnih jedinica. O tome
BOBAN 1989., str. 156, 168, 172.
37 DŽAJA 2004., str. 182-188.
U političkim diskursima nakon raspada Titove Jugoslavije
na bošnjačkoj strani rado se ukazuje na politički status koji je
BiH dobila u Drugoj Jugoslaviji odlukama AVNOJ-a u Jajcu
i ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu i taj status uspoređuje
s državnopravnim dometima koje BiH dosegla u srednjem
vijeku.40
Na deklarativnoj razini komunističke proklamacije o ravnopravnosti svih bh. etničkih grupa bile su uzorne. Skepsa i
odbojnost prema komunističkom modelu BiH izranja kada
se prijeđe na komunističke političke procedure i legitimaciju
njihove vlasti.41 Komunističke političke procedure,42 bile su
samo verbalno demokratske, jer je njima komunistički vrh
manipulirao i kriminalizirao svaku drugu alternativu komunističkom poretku stvari, kako to zorno pokazuje sudbna
političkih stranaka koje su pokazale spremnost na političku
suradnju s komunistima. Te su stranke – na pr. Hrvatsku seljačku stranku – pomoću svojih agenata komunisti iznutra
rastočili, a njihove političke prvake uklonili iz političkog života klevetama, optužbama i zatvorima.43
Isto tako i legitimacija komunističke vlasti bila je samo prividno demokratska. Izbori su organizirani kao manipulirane
masovne manifestacije, koje su imale potvrditi ono što je već
zapisano u komunističkoj ideologiji. U tome pogledu legitimacija komunističke vlasti razlikuje se kako od tradicionalnih metafizičkih legitimacija “po milosti Božjoj” tako i od
modernih demokratskih legitimacija koje počivaju na načelu
slobode, odnosno na uspostavljanju konsenzusa između pojedinih grupacija transparentnim demokratskim procedurama. Za razliku od obaju ovih modela komunistička legitimacija počiva na utopijskom idealu besklasnog društva. U
ime toga ideala sve dosadašnje komunističke arkadije bile su
represivni politički sustavi, na čijim tradicijama se ne može
ni graditi ni legitimirati demokratska politička sadašnjost i
budućnost.
Zaključak
Iz ovoga je pregleda uočljivo da politička povijest BiH nije
tekla kao jedan kontinuum koji bi iz jednog stanja prelazio u
drugo nošen dinamikom vlastitoga unutarnjeg društvenog i
kulturnog razvitka. Umjesto toga je BiH tijekom svoje povijesti dobivala radikalne političke i demografske udare izvana,
koji su ovu zemlju duboko raslojili. Ta raslojenost silno otežava uspostavu BiH kao moderne demokratske države, jer
nijedna od postojećih političkih tradicija kroz koje je BiH
dosada prošla nije usidrena ni emocionalno ni memorijski
u današnje cjelokupno bh. pučanstvo. Budućnost BiH se ne
može graditi na iluziji o njezinoj tisućugodišnjoj državnosti, nego na stvarnom poznavanju i uvažavanju njezine izlo40 OKRUGLI STO 1993, str. 23-25.
38 MATKOVIĆ 1994., str. 70-72.
41 O komunističkim političkim procedurama REDŽIĆ 2000., str. 162-166.
39 DŽAJA 2004., str. 232-235, 262-271. Usp. raspravu o bosanskom grbu i
zastavi FILIPOVIĆ 2008.
43 O tome RADELIĆ 1996.
70
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
42 KASAPOVIĆ 2005., str. 166-168.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
mljene prošlosti i sadašnjosti i na izboru političkog modela
koji bi odgovarao njezinoj stvarnosti. Pritom ipak ima jedna
konstanta koja se provlači kroz bh. povijest a koju se ne bi
smjelo zanemariti. BiH je naime usprkos svih mijena kojima
je kroz svoju povijest bila izložena – ostala povijesni krajolik,
tj. prostor koji je bio izloženi dramatičnim promjenama, ali
je sačuvao svoje ime i geo-političke obrise.44
Indikativno je u tome pogledu, da nakon komadanja BiH
u Prvoj Jugoslaviji Đorđe Pejanović u svome prikazu obrazovnog stanja nije mogao zaobići ovu činjenicu. Pejanovićev
prikaz nosi naime naslov Stanovništvo, školstvo i pismenost
u krajevima bivše Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1939.).
Dakle, iako “bivša”, ipak BiH kao geopolitički prostor. Hoće
li BiH radikalizacijom daytonske konstrukcije opet postati
bivša – otvoreno je pitanje. Dayton je odškrinuo vrata i takvoj opciji. Ta se opcija intelektualnim i drugim prisilama
može doduše odgađati, ali ne i zauvijek staviti ad acta, kako
to zorno pokazuje tragičan konac Jugoslavije, u kojoj su brutalno gaženi identitet i slobode pojedinaca i grupa. Da se isto
ne bi jednom dogodilo i s BiH, zdrava alternativa ne leži u
unitarizaciji BiH nego upravo u izgradnji takvog konsocijacijskog modela, koji bi bio izraz međusobnog konsenzusa i
štitio individualni i grupni identitet i slobodu svih bh. građana. A to znači međusobno priznanje i uvažavanje grupnih
identiteta a ne redukciju bh. državljana samo na individualne građane.
Dr. Srećko M. Džaja (1936.), suradnik Instituta za
povijest istočne i jugoistočne Europe Sveučilišta u
Münchenu.
Izbor iz literature:
ALIČIĆ 1983, Ahmed S.: Uređenje Bosanskog ejaleta od
1789. do 1878. godine, Sarajevo .
ANČIĆ 2001, Mladen: Na rubu Zapada. Tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, Zagreb: Hrvatski institut za povijest. =
Biblioteka Hrvatska povjesnica. Monografije i studije III/12.
ANĐELIĆ 1976, Pavao: Barones Regni i državno vijeće srednjovjekovne Bosne, Prilozi Instituta za istoriju Sarajevo, 1112, 1975-1976, str. 29-48.
BOBAN 1989, Ljubo: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 2,
Zagreb.
ĆIRKOVIĆ 1974, Sima: Rusaška gospoda, Istorijski časopis
[Beograd], 21, 1974, str. 5-17.
ĆURAK 2002, Nezruk: Politika kao sudbina. Slučaj Bosna:
postmodernistički ogled o perifernoj zemlji, Sarajevo: Fakultet političkih nauka.
DINIĆ 1955, Mihailo: Državni Sabor srednjovjekovne Bosne, Beograd.
DŽAJA 2002, Srećko M.: Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918). Inteligencija između tradicije i
ideologije, prijevod s njemačkog, Mostar-Zagreb: ZIRAL.
DŽAJA 2004, Srećko M.: Politička realnost jugoslavenstva
(1918-1991). S posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu.
Prijevod s njemačkog, Sarajevo-Zagreb: Svjetlo riječi.
ĐAKOVIĆ 1980, Luka: Položaj Bosne i Hercegovine u austrougarskim koncepcijama rješenja jugoslavenskog pitanja
1914-1918, Tuzla.
FABER 1979, Karl-Georg, Geschichtslandschaft – Région
Historique – Section in History. Ein Beitrag zur vergleichenden Wissenschaftsgeschichte. Saeculum 30 (1979), str.
4-21.
FILIPOVIĆ 2008, Emir O.: Grb i zastava Bosne i Hercegovine u 20. st., Bosna Franciscana 28, Sarajevo 2008, str.
103-126.
FINE 1975, John V[an] A[ntwerps] Jr.: The Bosnian Church:
A New Interpretation. A Study of the Bosnian Church and
Its Place in State and Society from the 13th to 15th Centuries,
New York-London: East European Monographs 10.
44 O historiografskoj kategoriji povijesni krajolik FABER 1979.
FINE 2005, John V. A. Jr.: Bosanska Crkva: Studija o Bosanskoj crkvi, njenom mjestu u državi i društvu od 13. do 15.
stoljeća. Prijevod: Tatjana Praštalo. Sarajevo: Bosanski kulturni centar.
status, broj 14, proljeće 2010.
71
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
FINE 2007, John: The Bosnian Church. Its Place in State
and Society from the Thirteenth to the Fifteenth Century. A
New Interpretation, London; SAQI in association with The
Bosnian Instute.
HADŽIJAHIĆ 2004, Muhamed: Povijest Bosne u IX i X stoljeću, Sarajevo.
IMAMOVIĆ 1995, Enver: Korjeni Bosne i bosanstva,
Sarajevo.
IMAMOVIĆ 1976, Mustafa: Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914. Sarajevo: Svjetlost, 1. izd. 1976 [2. izd. 1997].
IMAMOVIĆ 1998, Mustafa: Historija Bošnjak, 2. izd. Sarajevo:Bošnjačka zajednica kulture Preporod 1998.
ISTINA O BOSNI I HERCEGOVINI. Činjenice iz istorije
BiH, Sarajevo: Altermedia i Narodna i Univerzitetska biblioteka BiH 1991.
KASAPOVIĆ 2005, Mirjana. Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Zagreb: Politička kultura.
KLAIĆ 1976, Nada Povijest Hrvata u razvijenom srednjem
vijeku, 1. izd. Zagreb 1976.
KLAIĆ 1989, Nada: Srednjovjekovna Bosna. Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe 1377. g., 1. izd.
Zagreb 1989.
KOVAČIĆ 1976, Anto Slavko: Antun Knežević. Njegovi pogledi na povijest Bosne i njezine probleme u drugoj polovici
19. stoljeća (Pars disssertationis), Sarajevo.
KURTOVIĆ 2009, Esad: Veliki vojvoda bosanski Sandalj
Hranić Kosača, Sarajevo: Institut za istoriju. – Historijske
monografije 4.
LOVRENOVIĆ 2006, Dubravko: Na klizištu povijest (sveta
kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463, ZagrebSarajevo: Synopsis.
72
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
MANDIĆ 1960, Dominik: Bosna i Hercegovina. Povjesnokritička istraživanja. Svezak prvi: Državna i vjerska pripadnost srednjovječne Bosne i Hercegovine, Chicago.
MATKOVIĆ 1994, Hrvoje: Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb.
MATKOVIĆ 1998, Hrvoje: Povijest Jugoslavije (1918-1991).
Hrvatski pogled, Zagreb.
MELČIĆ 2007, Dunja (Hrsg.): Der Jugoslawien-Krieg. Handbuch zu Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen. 2., aktualisierte und erweiterte Auflage [1. Aufl. 1999]. Wiesbaden: VS Verlag für Sozialwissenschaften.
MUVEKKIT I – II, 1999, Salih Sidki Hadžihuseinović: Povijest Bosne [Tarih-i Bosna], Knj. I-II. S turskog preveli Abdulah Polimac et al., Sarajevo: El-Kalem 1999.
OKRUGLI STO 1993; “Problemi državnopravnog položaja
i uređenja Bosne i Hercegovine 1878-1945” (Sarajevo, 17.
novembar 1993), Sarajevo: ANUBiH. Naučne komunikacije
35. 1994.
RADELIĆ 1996, Zdenko: Hrvatska seljačka stranka 1941.
– 1950., Zagreb.
RAT U HRVATSKOJ I BOSNI I HERCEGOVINI 1991-1995.,
Zagreb-Sarajevo 1999. Uredili Branka Magaš i Ivo Žanić.
REDŽIĆ 2000, Enver: Sto godina muslimanske politike u tezama i kontroverzama istorijske nauke. Geneza ideje bosanske, bošnjačke nacije, Sarajevo: ANUBiH Institut za istoriju
2000.
Staatslexikon Bd. V, 1989. – STAATSLEXIKON. Recht,
Wirtschaft, Gesellschaft. Hrsg. von der Görres-Gesellschaft,
7., völlig neu bearbeitete Auflage, 5. Band, Freiburg-Basel.
Wien: Herder 1989.
Status. Magazin za političku kulturu i društvena pitanja, br.
11 i 12, Mostar 2007.
ŠABANOVIĆ 1959, Hazim: Bosanski pašaluk. Postanak i
upravna podjela, Sarajevo, 1. izd. 1959.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Hrvatska književnost u
BiH prema cjelini hrvatske
književnosti i cjelini (moguće)
bh. književnosti
Stvar se (re)integracije hrvatske književnosti, kako rekosmo, počela postupno
mijenjati s tzv. prvim demokratskim izborima, odnosno s početkom raspada
i definitivnim povijesnim nestankom Jugoslavije. Dakle i s definitivnom
razgradnjom, dezintegracijom bosanskohercegovačke književnosti, ma što
to danas, naknadno odčitavano, značilo. Ne želim vjerovati kako je prvo
(integracija hrvatske književnosti) bilo moguće tek naporedo s drugim
(dezintegracija bh. književnosti), jer ovdje ne važi ona metafora “dok jednom ne
smrkne, drugom ne svane”, budući da ta dva procesa nisu nužno uvjetovana
Željko Ivanković
I.
Očito je da se nalazimo u novim vremenima kada treba
iznova osvijestiti i osvijetliti i temeljne pojmove kojima operiramo i, osobito, relacije koje danas ima smisla iznova propitkivati (i) hrvatski književnik u BiH, makar sâm i ne bio
književno-povijesno i književno-teorijski posve i do kraja
osviješten. Dok je na neki način dramatično konstituiranje nove hrvatske književnosti ušlo u mirne vode, barem iz
perspektive središta, razumijevanje te iste književnosti na
margini čini se da je još uvijek dramatično difuzno. S druge
strane, pozicija Bosne i Hercegovine, kao još jedne od zemalja u kojoj su Hrvati konstitutivan narod, a njihov jezik, kultura i književnost dio integralne hrvatske kulture, književnosti i jezika; naravno, i te iste hrvatske kulture, književnosti i
jezika u integralnosti BiH i njezinih jezika, kultura i književnosti, a po svemu i neke (moguće?) bosanskohercegovačke
književnosti ili barem književnosti bosanskohercegovačke
interkulturalne zajednice, kako bi to imenovao Enver Kazaz
(Neprijatelj ili susjed u kući), nešto je što se još ima i smisla i
potrebe ozbiljnije promišljati. Dapače, nužno bi bilo promišljati! I posve sam siguran, s obzirom na društveni ambijent,
da će taj problem još dugo stajati otvorenim... Prožimanja
koja su već ranije definirana u integritetu Hrvatstva kao hrvatski tronožac (miteleuropska, mediteranska i orijentalna
ukotvljenost hrvatske kulture, književnosti i jezika), na neki
način su ekvivalentna bosanskohercegovačkom tronošcu,
koji je kulturalno, nacionalno i religijski (bošnjački, hrvatski,
srpski) postavljen, utemeljen, dakle i konstitutivno podijeljen. Sve te konstituante hrvatskog i(li) bosanskohercegovačkog integriteta dodatno su multiplicirane, barem u mjeri u
kojoj se o njima neprestano izbjegavalo govoriti, pa makar i
samo kao o različitostima u nekakvom ideološki zadanom
jedinstvu.
status, broj 14, proljeće 2010.
73
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Njihovo novo promišljanje ili otvaranje njihova promišljanja uopće, nešto je na što ćemo se morati pokušati naviknuti
i vjerojatno s vremenom i davati odgovore. Prožimanja su
prejaka čak i kad su nehotična, pa dakle i jedva vidljiva, ali
njihova recepcija: povijesna, društvena, teorijska, fenomenološka... danas već dobrano zaostaje.
I dok hrvatska književnost u svom integralnom obujmu
barem nema više terminološko-odredbenih nedoumica,
književnost(i) u BiH i s tim muku muči/e. Može li se više
uopće govoriti o pojmu “bosanskohercegovačka književnost” ili ovo treba razumijevati u pluralu? Mora li se govoriti
isključivo “o književnostima u BiH” (hrvatskoj, srpskoj i bošnjačkoj)... Ili je bolje, nepretencioznije, govoriti o interkulturalnoj književnoj zajednici u BiH, što je zamjena za nekadašnji nes(p)retni izraz “književnost naroda i narodnosti Bosne
i Hercegovine” (je li, primjerice, moguće reći književnost
“njemačkog naroda”?!), koja bi priznajući njezinu kompozitnost, multilateralnost, pluralnost, izbjegla prejak osjećaj
“unitarnosti”, ma što to značilo ili neutralizirala osjećaj skupnoga do kojega danas vjerojatno nikome nije.
Ne mislim rješavati probleme, ne osjećam se za taj posao ni
sposobnim, tj. dovoljno kvalificiranim, niti pak od bilo koga
delegiranim. No, želim ih propitkivati, jer otvorim li barem
za sebe na kvalitetan način neka od brojnih pitanja i dilema,
čini mi se da sam već time dovoljno blizu razumijevanju
problemâ koji nipošto nisu ni mali, ni jednostavni, dakako
i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu. A svjestan sam
da je već i imenovanje problemâ velik i važan posao. Živeći u
žiži tih problema tolike godine, ufam se da sam ih sposoban
u dobroj mjeri barem taksativno pobrojati i time ukazati na
svu njihovu kompleksnost koja se mora imati u vidu, pa ma
kad i ma kako se budu rješavali.
II.
Hrvatska je književnost u svom historijskom integritetu valjda rijetko kad tako snažno živjela svoju unutarnju podijeljenost i necjelovitost kao u vremenu između 1945. i 1990. godine, kad je bila snažno ideološki kontrolirana. Ne samo da
je tada po prvi put u svojoj povijesti bila rezolutno i ekskluzivno podijeljena na tzv. lijevu i desnu, gdje su desnu njezinu
struju činili što pisci tzv. kršćanske/katoličke inspiracije što
oni tzv. građanske orijentacije, pa su samim tim bili potisnuti
iz službenih tokova te književnosti (unutarnja emigracija),
dobila i svoju vanjsku, političku, a ustvari “neprijateljsku”
emigraciju, kako je ona (službeno) ideološki bila imenovana
na fonu sličnih promišljanja iza tzv. “željezne zavjese”. Uza
sve to, hrvatska je književnost, prešutno (autorestrikcijom)
ili tihim diktatom iz političkih centara moći svedena na granice NR/SR Hrvatske, pa su za nju prestali postojati Hrvati i
njihova književnost u Gradišću, južnoj Mađarskoj, Rumunjskoj, Italiji, te po istom mehanizmu autocenzure i u Vojvodini (bunjevački Hrvati) ili u Bosni i Hercegovini, a kamoli
oni iz emigracije stvorene nakon 1945. Ta, ne-neprijateljska
“emigracija” i unutarjugoslavenska disperzija (književnost
74
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Hrvata u BiH i Vojvodini, ponajprije) te književnosti bila je
pod trajnom ideološkom suspekcijom vezanom za mogući
integrizam, kao tobožnji oblik i izraz (veliko)nacionalizma.
Tako se, nažalost, u korpus hrvatske književnosti moglo ući
i ulazilo samo mjestom stanovanja (makar i privremenog!), a
to je najčešće značilo preko Zagreba. Otuda je hrvatska književnost iz Bosne i Hercegovine završila u tzv. integralnoj hrvatskoj književnosti negdje s Kranjčevićem (rođen u Hrvatskoj; živio, umro i sahranjen u BiH), A. B. Šimićem (rođen
u Hercegovini), Šopom (rođen u Bosni) ili u najboljem, novijem slučaju Perom Budakom (rođenim u Hercegovini), te
nešto svježijim “slučajevima”: Tomislavom Ladanom ili Stjepanom Čuićem (rođenima u Bosni), Veselkom Tenžerom ili
Stojanom Vučićevićem (Hercegovcima). Svako “upisivanje u
hrvatsku književnost” nakon toga značilo je imperativno biti
“na licu mjesta”, što je konkretno značilo preseliti u Socijalističku Republiku Hrvatsku ili makar doći u nju studirati.
Tako se događao paradoks da u hrvatsku književnost budu
“prisvojeni” Irfan Horozović ili Džemaludin Alić, koji su se
studijem ili poslom zakratko našli u Zagrebu, Alija Isaković
bez ikakva razloga, ali ne npr. i stvarni hrvatski pisci Veselko
Koroman, Anđelko Vuletić ili Vitomir Lukić, kod kojih je
mjesto stanovanja bilo izvan granica NR/SR Hrvatske.
Jasno je da su posljedice Drugog svjetskog rata na hrvatskom
nacionalnom korpusu ostavile brojne frustracije i traume,
čak teško zalječive ožiljke, ponajsnažnije vidljive na demografskom, gospodarskom, političkom ili kulturnom planu,
ali kako me ovdje zanima jedino književnost i njezin osnovni
medij, jezik, to želim ukazati na neke od zakonomjernih pojava koje su i potakle ovaj tekst i razmišljanje o fenomenu
odnosa hrvatske književnosti kao cjeline, prema BiH kao zemlji u kojoj su hrvatski narod, njegov jezik i književnost, ma
što to politički danas značilo, ipak bili i ostali integralni dio
svekolikog Hrvatstva, dakle i onog kulturološkog, jezičnog i
književnog.
Daleko bi nas odvelo cjelovito istraživanje fenomena mimoilaženja hrvatske književne komponente iz BiH u cjelini
hrvatske književnosti do vremena jugoslavenskih ratova devedesetih godina i raspada bivše zajedničke države, pa se
zato opredjeljujem za tretiranje tog segmenta u samo dva,
po mom uvjerenju osnovna, a tako razvidna i ilustrativna
plana kao što su antologijsko-panoramski pregledi hrvatske
književnosti i književno-povijesno tretiranje te književnosti.
Ovdje reprezentativnim držim doista reprezentativne, u nakani, izbore Pet stoljeća hrvatske književnosti i antologije poezije tipa Zlatne knjige hrvatskog pjesništva i sl., te povijesne
preglede te književnosti tipa Frangešove Povijesti hrvatske
književnosti ili Viskovićeva pregleda hrvatske književnosti u
Enciklopediji Jugoslavije.
U prestižnu ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti živi su
pisci iz BiH mogli ući samo ako bi pristali na ponižavajući
odnos središta prema margini (metropolitanski tretman
periferije, provincije), dakako po modelu domaći i stranci.
Dakle, nisu ulazili! Edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
bila je zatvorena za bh. pisce, jer od pisaca živih i aktivnih u
drugoj polovici XX. stoljeća niti jedan jedini nije dobio mjesto u toj prestižnoj antologijsko-panoramskoj ediciji. Unutra
su kao rođeni Bosanci ili Hercegovci, koji doduše tada žive
u Zagrebu, samo Novak Simić koji je dobio knjigu ili Pero
Budak i Fadil Hadžić primjerice, koji polove jednu knjigu. A
spominjem samo ona najvažnija imena (abecednim redom)
bosanskohercegovačkih hrvatskih književnika: V. Čerkez, I.
Kordić, V. Koroman, I. Ladin, V. Lukić, M. Marjanović, N.
Martić, V. Pavlović, M. Suško, otac i kći Zvonimir i Anastazija Šubić, te A. Vuletić.
To, dakako, ne znači da je za sve njih ili svakoga od njih bilo
mjesta unutra, tim više što unutra nije bilo mjesta ni za jednog Ivu Andrića, barem onim dijelom kojim je on i hrvatski
pisac, ali su morali biti promišljani u cjelini hrvatske književnosti na dostojanstven(iji) način.
Što se, pak, tiče antologija, pa i one krajnje “sklone” piscima
iz BiH, odnosno spremne na cjelovitu valorizaciju vrijednosti, valja istaknuti da će Janko Bubalo, Lucijan Kordić,
Anđelko Vuletić, Veselko Koroman, Vladimir Pavlović, Nikola Martić, Vinko Grubišić, Šito Š. Ćorić ući tek u četvrto
prošireno izdanje Zlatne knjige hrvatskog pjesništva, Vlatka
Pavletića (NZMH, Zagreb, 1991.), no ni tada unutra neće
biti mjesta za npr. Iliju Ladina, Marija Suška, Ivana Kordića,
a da o mlađima od njih i ne govorimo. Antologijski izbor
trojca Mihalić – Pupačić – Šoljan (Znanje, Zagreb, 1966.)
nema niti jednog jedinog recentnog bosanskohercegovačkog pjesnika, premda su tu pjesnici rođeni do 1941. godine!
Nema ih ni Jedna antologija hrvatske poratne poezije Igora
Mandića (Drainac, Prokuplje – Znanje, Zagreb, 1987.), niti
neka druga. Ne postoje!
U Enciklopediji Jugoslavije, knj. 5, Hrv. – Janj., JLZ Miroslav
Krleža, Zagreb, 1988., u natuknici Hrvati, VI. Književnost,
naći ćemo da u BiH ima hrvatskih pisaca vrijednih barem
enciklopedijskog spomena. Tamo čitamo: “Poeziju pišu još
i Joja Ricov (1929), Ilija Ladin (1929), Petar Gudelj (1933),
V. Koroman (1934) i Vladimir Pavlović (1935) i dr.” (str. 81).
(Otkud tu Gudelj???) To piše tako neobvezno kao da je (poeziju!) pišu u slobodno vrijeme ili kao nekakav hobi. Moglo
je tako stajati i “a nedjeljom idu na utakmice ili u ribolov i ...”
Pogledajmo i ovu “napomenu”: “A. Vuletić (1933) plodan je
pjesnik i prozaik. Zanimaju ga u poeziji granični problemi
ljudske egzistencije, u prozi se uglavnom bavi krizom etičnosti, raskolom između ideala i njihove realizacije.” (str. 82)
Pjesnici su malo bolje prošli, tj. više ih je spomenuto. Među
pjesnicima koji prve knjige objavljuju 60-ih i 70-ih godina
izdvajaju se još, pa će autor nabrojati među inima i: Marija
Suška, Gojka Sušca (u Zagrebu), Nikolu Martića (u Splitu),
Ivana Kordića, Milu Pešordu, Željka Ivankovića i Milu Stojića, premda i Džemaludina Alića!? (str. 85)
Među povjesničarima književnosti naći ćemo samo Matu
Lončara, Ivana Krtalića i Vinka Brešića, a među teatrolozima J. Lešića. Da, baš tako i toliko. (str. 87)
Autor teksta je izvanredno informirani i k tomu još naklonjeni nam Velimir Visković. Kad smo jednom prigodom, još
prije rata, razgovarali o ovome i ja ga pitao a zašto nigdje
nema ni spomena o npr. Vitomiru Lukiću ili Mirku Marjanoviću kao proznim piscima, i uz to mu govorio o Lukiću kao
sjajnom pripovjedaču, iskreno mi je rekao da nije znao da su
Hrvati. (To, da ne budemo posve nepravedni prema Viskoviću, dakako, govori i o tim piscima!) Čak: “Mislio sam da su
Srbi!?” Naravno, govorim samo o mjeri (ne)informiranosti
zagrebačkog intelektualnog kruga, njegovoj ignoranciji, kakva se nikad nije mogla, ni slučajno, dogoditi Beogradu i
njegovim integralistima, pa čak i kad Vuletićev, Lukićev ili,
osobito, Marjanovićev jezik nisu bili ne samo hrvatski, nego
počesto ni “zapadna varijanta” srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika.
U knjizi Ivo Frangeš: Povijest hrvatske književnosti, NZMH,
Zagreb – Cankarjeva založba, Zagreb – Ljubljana 1987. uzalud je tražiti ijedno ime pisca iz BiH, a da ne stanuje, da ne
živi u tadašnjoj SR Hrvatskoj, a i to ponajprije u Zagrebu.
Mjesto stanovanja je određivalo i piščevu i Frangešovu i sadašnjost i povijest! Novak Simić, braća Antun Branko i Stanislav Šimić, te Nikola Šop su unutra jer su živjeli u Zagrebu.
Ostalih nema ni slučajno, jer su s onu stranu i republičke i
Frangešove mentalne granice. Premda bi ovdje imalo smisla
govoriti i o njegovoj (i uopće njihovoj!) građanskoj hrabrosti
tih godina!
Koliko je ovo bio dugo i dramatično življen problem u BiH
pokazuje najposlije i pismo Veselka Koromana Je li to neka
politika? iz zagrebačkog Vjesnika od 17. II. 1990. (usp. V. Koroman: Potraga za cjelinom, Zagreb, 1996., str. 131-132 ) u
kojemu on i za sebe i za nas druge iz BiH traži “svoje mjesto
u svojoj književnosti”...
III.
Posebna je priča hrvatska književnost u BiH ili hrvatska sastavnica književnosti u BiH ili bosanskohercegovačke književnosti od Drugog svjetskog rata do devedesetih godina
prošloga stoljeća. Kad kažem ovdje dvojno ime te književnosti (književnost u BiH i bosanskohercegovačka književnost),
zapravo iznova otvaram (nikad riješen) problem imenovanja
nečega što se susreće i u pluralu kao bosanskohercegovačke
književnosti (tri su!) i kao književnost ili književnosti u BiH,
što svakako znači pluralnost, kompozitnost, multilateralnost. Dakle, svu različitost i diferenciranost tih književnosti,
ali i jednu nedvojbenu cjelinu, ne samo geopolitičke uniformnosti, nego svakako i nesporne bliskosti svjetova i duha
te/tih književnosti. Može se o tom tzv. zajedničkom duhu te
književnosti govoriti naširoko još od vremena dolaska Austro-Ugarske i pojave prvih književnika-civila u toj književnosti, ali posve ozbiljno i svakako s mnogo argumenata tek
od vremena Prve, pa Druge Jugoslavije kad duhovni prostor
Bosne i Hercegovine počinje, uza sve raznolikosti jezičnih,
poetičkih, kulturoloških, antropoloških i drugih razlika, di-
status, broj 14, proljeće 2010.
75
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
sati i jednim osobenim (zajedničkim ili barem međusobno
sličnim) duhom.
Kako bismo to približili nekoj općerazumljivoj razini ukazat ćemo, dakako pojednostavljeno, na evidentne primjere
što nam ih nudi “pripovjedačka Bosna” (Jovan Kršić), gdje
je literarno teško i(li) u pojedinim slučajevima, gotovo nemoguće (strancu pogotovo!) identificirati, dakle i diferencirati nacionalni valeur kod Srbina Svetozara Ćorovića, Muslimana Hasana Kikića, Srbina Novaka Simića, Hrvata Ive
Andrića, Hrvata Zvonimira Šubića, gdje su svi bosanskohercegovački književnici, a pritom Srbin Simić i Musliman Kikić pripadaju i hrvatskoj književnosti, a Hrvat Andrić i Srbin
Ćorović i srpskoj. U poeziji bi to ilustrirao primjer Srbina
Alekse Šantića koga bi se sporadično moglo identificirati i
kao pisca muslimanskog kulturnog kruga, gotovo na način
na koji bi to bili i hrvatski pjesnici Musa Ćazim Ćatić ili Salih Alić, a pritom su Ćatić ili Alić mnogom poezijom bliži
hrvatskim pjesnicima Matošu ili Ujeviću nego bi bili pjesnicima islamskog kulturnoga kruga iz koga potječu.
Naime, ovim pobrajanjem, koje nužno u sebi sadrži redukcionizam, želimo ukazati na jednu vrstu zajedničkog duha tog
svijeta, koji ne može uspostaviti oštre rezove i raslojiti svijet
literature po nacionalnim šavovima, slojevima niti jezikom,
niti motivima, a nerijetko ni samo imenom pisca i njegovim
nacionalnim porijeklom.
Ta će se osobenost poglavito iskazati u vrijeme snažno ideologizirane anacionalne politike Druge Jugoslavije kad je i
imenima, a osobito književnim stvaralaštvom, jezikom ili
motivikom bilo teško diferencirati poeziju i prozu u njezinoj “nacionalnoj izvedbi”. Stoga se i događalo, kako je gore
spomenuto, da Velimir Visković, urednik u Leksikografskom
zavodu u Zagrebu, ne zna da su Vitomir Lukić ili Mirko
Marjanović hrvatski pisci iz BiH. Ne samo zbog imenâ i prezimenâ koja nose, nego ni po motivima ni po jeziku kojim su
pisali, a koji je bio neka vrsta bosanske verzije srpskohrvatskog, koji će se tek poslije, od neke dobi, moći i smjeti zvati i
zapadna varijanta ili hrvatskosrpski. Naime, donijet će to, tu
promjenu, tek vrijeme poslije čuvenoga Mostarskog savjetovanja (listopada 1973.), nakon koga će biti moguće malo
ozbiljnije promišljati i poziciju Hrvata, njihove kulture, književnosti i jezika u BiH.
Tada će se naime, početi otvorenije ili manje stidljivo otkrivati i ono što se danas nominira kao starija hrvatska književna tradicija u BiH, a koja će podrazumijevati dominantno pisce-franjevce.
Može se reći da je i ta promjena počela 1973. kad su objavljena u tri sveska Sabrana djela Ivana Franje Jukića u biblioteci kulturnoga nasljeđa sarajevske izdavačke kuće Svjetlost.
U toj će biblioteci, također u tri toma, pred rat, 1991. biti
tiskana Izabrana djela Grge Martića. Tu, u istoj biblioteci,
valja spomenuti i Hrestomatiju starije bosanske književnosti
Herte Kune (1974.), Jezik “Bosanskog prijatelja” Herte Kune
76
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
(1983.), te Jezik Ivana Bandulavića Darije Gabrić-Bagarić
(1989.), ali i, kod istog izdavača, lektirno izdanje knjige Književnost bosanskih franjevaca Ivana Lovrenovića (1982.).
Bili su to, s ove se distance može reći, snažni znaci već započetih promjena, otvaranja, određenih kulturoloških sloboda
ili tek i samo priznavanja dijela postojeće, a predugo potiskivane povijesne i aktualne realnosti.
U biblioteci kulturnoga nasljeđa druge sarajevske izdavačke
kuće, Veselin Masleša, bit će u relativno kratkom roku objavljena djela Filipa Lastrića: Pregled starina bosanske provincije
(1977.), Bone Benića: Ljetopis sutješkog samostana (1979.),
Nikole Lašvanina: Ljetopis (1981.), Marijana Bogdanovića:
Ljetopis kreševskog samostana (1984.), te Jake Baltića: Godišnjak od dogadjaja i promine vrimena u Bosni 1754-1882
(1991.).
Dakako, to ne znači da do tada nije bilo ovdje-ondje vrijednih i zanimljivih knjiga unutar onoga što znači afirmaciju
kulturnog rada bosanskih franjevaca ili hrvatske kulturne i
povijesne baštine u BiH (Herta Kuna: Jezik Filipa Laštrića,
Sarajevo, 1967.; Ivan Franjo Jukić. Dokumentarna građa, Sarajevo, 1970.; Srećko M. Džaja: Katolici u Bosni i zapadnoj
Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb, 1971.),
no njezino moderno utemeljenje ipak se vezuje uz tzv. civilno izdavaštvo i jednu vrstu njezina sustavnog tretiranja,
što je potvrdilo bitnu promjenu političke, društvene i kulturne paradigme, gdje je takvo što desetljeća prije bilo nezamislivo ili jedva zamislivo, osim u franjevačkim periodičnim
publikacijama.
Ovamo bi išli i vrijedni “civilni” zbornici posvećeni franjevačkim velikanima Grgi Martiću (1973.), Matiji Divkoviću
(1982.), Antunu Kneževiću (1991.), te monografske studije
“unutarcrkvenih izdavača” npr. Andrije Zirduma Filip Lastrić – Oćevac 1700-1783. (Zagreb, 1982.), Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882-1982. (Visoko, 1983.) ili
zbornik Fra Josip Markušić (Zagreb, 1982.).
Svemu valja pridodati i uvrštavanje djela bosanskih franjevaca u prestižnu biblioteku Pet stoljeća hrvatske književnosti
(usp. knj. 11 i 19) u Zagrebu (1972. i 1973.), te u Bosanskohercegovačku književnu hrestomatiju I-III (Sarajevo, 1971.1974.). Na ovom je fonu i Koromanova antologija hrvatskog
pjesništva tiskana u zagrebačkom časopisu Forum tek 1990.,
nakon desetljećâ uzaludnih pokušaja da bude objavljena u
BiH ili Hrvatskoj, a koja već naslovom markira i sugerira (“od
Lovre Sitovića...”) svoju utemeljenost. Poslije će ta markacija
biti i uz prozu i dramu (“od Matije Divkovića...”), a ta će utemeljenost hrvatske književnosti u BiH u franjevačku, što će
reći crkvenu tradiciju, socijalističkom sustavu biti kao teško
prihvatljiva povijesna istina i trajno opstruirana uz, dakako,
separatno (separatizam! nacionalizam!) prezentiranje, što se
tada u BiH nije moglo tolerirati.
Osim uz franjevce, ta nominacija hrvatskog književnika i hrvatske književne tradicije u BiH dopuštat će se i davno pokoj-
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
nim piscima (dakle, ne i Iliji Jakovljeviću!) kao što su Kranjčević ili Šimić, ali recentni pisci (pa i oni najugledniji, tipa
Šopa!) jedva da će se moći takvima identificirati, osim što
bi ih drugi nerijetko tretirali “ustašama” kad bi u svojim djelima pisali izvan “u BiH uobičajenog” (kako se to govorilo!), a
ustvari nakon Drugog svjetskog rata uvezenog i nametanog
leksika. Iz osobnog iskustva mogu svjedočiti da sam bio prepoznavan kao “ustaša” jer sam pisao kruh, zrak, općina, vlak,
tisuća..., a glagole rabio u njihovu obliku na –irati. A kako
je tek prije mene bilo, najinstruktivnije je to provjeriti kod
Koromana (Potraga za cjelinom, Zagreb, 1996., str. 35-90 ) i
na njegovu slučaju, zbog čega je, kao proskribiran, i u Drugoj
Jugoslaviji, kažimo tu bizarnost, bio/postao član neke akademije znanosti i umjetnosti valjda i jedini u svijetu (dopisni,
JAZU) s pozicije lektora u izdavačkoj kući Svjetlost.
U BiH u vrijeme Druge Jugoslavije, gdje je posebno težak bio
položaj Hrvata, sve do pada Rankovića, kako se to političkim
kvalifikacijama voli govoriti, jedva da je bilo književnika koji
su nominacijom bili Hrvati (dakle ne hrvatski književnici,
nego književnici Hrvati) ili koji su se takvima smjeli očitovati sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća kad su to
neki od njih skupo platili.
Zanimljivo je i veoma ilustrativno da Panorama savremene
bosanskohercegovačke poezije (autora Riste Trifkovića) iz
1961., posvećena 20. godišnjici ustanka koja ima 14 autora,
ima samo jednog, nominalno, pjesnika Hrvata (Vladimira
Čerkeza) i jednog hrvatskog pjesnika iz islamskoga kulturnog kruga (Maka Dizdara) i to mjereno, današnjim, tj. naknadnim parametrima. Pitanje je koji su i kakav nacionalni
osjećaj ti autori mogli imati tada i jesu li ga uopće mogli ili
smjeli iskazivati. Antologija poslijeranog bosanskohercegovačkog pjesništva iz 1989. Josipa Ostija od 60 zastupljenih
pjesnika imat će 13+1 pjesnika Hrvata (13 Hrvata, s Ivom
Andrićem, koji je tada kotirao jedino u srpskoj književnosti)
i jednog iz islamskoga kulturnog kruga (Maka Dizdara), koji
tada već biva odčitavan i kao muslimanski pisac.
njem u drugi plan N. Martića, S. Bašića i samo zakratko M.
Marjanovića, na javnu će scenu stupiti nova generacija, “nekompromitirana” generacija, generacija bez hipoteke 1971.,
premda ne i nesuspektna (I. Ladin, V. Pavlović, I. Kordić, I.
Lovrenović...), koja će, zajedno sa spomenutim “unutarnjim
disidentima” obilježiti vjerojatno najplodnije i najuspješnije
razdoblje hrvatske književnosti u BiH.
Uz naraslu bujicu prezentiranja starije hrvatske književnosti, posebno franjevačke, na što sam ukazao, počet će se praviti i panoramski izbori i antologije bosanskohercegovačke
književnosti, koji će pokazati dramatičan nedostatak/manjak hrvatskih pisaca, a što će potvrditi Koromanove teze iz
časopisa “Život” spočetka sedamdesetih, pa će vrijeme koje
dolazi od sedamdestih do devedestih radikalno (ne bez tihe
partijske akcije ili barem nijemog odobravanja!) promijeniti
sliku te književnosti u korist književnika Hrvata. No i tada će
biti nemoguće prezentirati samo hrvatsku poeziju ili prozu,
samo hrvatsku književnost u BiH, a što je godinama nastojao Veselko Koroman sa svojim, tek devedestih godina objelodanjenim, panoramskim prikazima, budući da se takvo što
smatralo ideološkom diverzijom protiv vladajućeg ideološki
normiranog “bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti”, “vlasti radničke klase” i “samoupravnog socijalizma”, te
“ugleda nesvrstane Jugoslavije u svijetu”.
Pravi bosanskohercegovački politički, književni, kulturni
tronožac počet će se uspostavljati tek sredinom sedamdesetih godina nakon što su se bosanskohercegovački pisci
snažnije afirmirali na jugoslavenskom prostoru, i nakon što
je izrasla jedna ozbiljna generacija muslimanskih pisaca, neovisno o tome što su ponajznačajniji od njih (npr. Mak Dizdar i Meša Selimović) i dalje optirali za hrvatsku ili srpsku
književnost.
Nakon tih ranih sedamdesetih, tj. nakon Hrvatskoga proljeća koje su skupo platili i hrvatski pisci u BiH, nakon što
je jedne drastično sklonila s javne scene, svemoćna je Partija
otvorila vrata drugima, demonstrirajući tako da ona nema
ništa protiv Hrvata. Dapače!
Afirmaciji toga pridonijeli su veliki kulturni projekti: ponajprije kontroverzni enciklopedijski separat Bosna i Hercegovina iz II. izdanja Enciklopedije Jugoslavije, a potom i projekt
Svjetlosti objavljen 1984/85. pod imenom Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga,
gdje je svoje izbore iz djela dobilo (današnjim odčitavanjem)
i 16-17 hrvatskih pisaca, te najposlije projekt Veselina Masleše iz 1990. Dječija književnost naroda i narodnosti BiH u
20 knjiga s jedva četiri-pet hrvatskih pisaca za djecu.
Kao Hrvati tada nominalno fungiraju svi koji imaju “katolička” imena, pa tako i “naturalizirani” Hrvati (jer su po
ključu, imenima “pokrivali” hrvatska mjesta!) ili oni s nespornom partizanskom prošlošću kao što je bio Nika Milićević (pisac bez knjige, govorilo se), a za neke od njih se neće ni
znati da su Hrvati (jer su bili anacionalni ili Sarajlije i Jugoslaveni!) do samog njihova kraja. Nakon stradanja Koromana i
Lukića kao najuglednijih imena toga doba među hrvatskim
književnicima (Vuletić je uvijek nekako uspijevao izbjeći
progon!?), prestanka nekih pisaca muslimanskog kulturnog
kruga da se izjašnjavaju kao Hrvati, velikim demografskim
pokretima Hrvata prema Hrvatskoj, te povlačenjem ili gura-
Nacionalno odčitavanje književnosti unutar BiH postalo
je moguće tek s prvim znacima političke demokratizacije
bivše zajedničke zemlje, ali će Koroman tek u zimu 1990.
i to u zagrebačkom Forumu moći objaviti svoju antologiju
hrvatske poezije BiH od Sitovića do danas. A Sarajevo tek
1990./1991. (Svjetlost) dobiva svoje nacionalne, premda integralno nacionalne antologije hrvatske, muslimanske i srpske poezije XX. stoljeća/vijeka, koje sačinjavaju Mile Stojić,
Enes Duraković i Stevan Tontić, ali i integralnu antologiju
Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine (dakle, ne bosanskohercegovačko!), gdje se po prvi put cjelovitije prezentira i hrvatsko pjesništvo iz Bosne i Hercegovine. Tada će, tek 1991.,
status, broj 14, proljeće 2010.
77
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
postati po prvi put moguć i projekt muslimanske književnosti: Muslimanska književnost XX vijeka u 25 knjiga. Sve će
se to, potom, temeljito razložiti u velikim projektima sarajevskog Alefa 1995.-2000. u slučaju muslimanske/bošnjačke,
te nešto manjim Koromanovim antologijsko-panoramskim
pregledima hrvatske književnosti u BiH, kad cijela stvar ide
nepovratno k nacionalnim separacijama, disolucijama koje
će se još jedino moći odčitavati u komparativnim studijama,
a koje će ovaj prostor prepoznavati kao interkulturalnu zajednicu BiH ili štokavskoga jezika ili četiriju jednorodnih
(generički istovjetnih) jezika ili... kako već.
IV.
Stvar se (re)integracije hrvatske književnosti, kako rekosmo,
počela postupno mijenjati s tzv. prvim demokratskim izborima, odnosno s početkom raspada i definitivnim povijesnim
nestankom Jugoslavije. Dakle i s definitivnom razgradnjom,
dezintegracijom bosanskohercegovačke književnosti, ma što
to danas, naknadno odčitavano, značilo. Ne želim vjerovati
kako je prvo (integracija hrvatske književnosti) bilo moguće
tek naporedo s drugim (dezintegracija bh. književnosti), jer
ovdje ne važi ona metafora “dok jednom ne smrkne, drugom
ne svane”, budući da ta dva procesa nisu nužno uvjetovana.
Riječ je, dakle, o vremenu kad se urušava prethodni, ideološki, i ipak unitaristički sustav i kad se otvara prostor sloboda ili barem jedne posve drukčije paradigme Tad prestaje
i famozna tzv. “hrvatska šutnja”, što je dugo bila metafora,
politička kvalifikacija onoga što se Hrvatskoj dogodilo nakon partijsko-policijskih progona u Hrvatskoj poslije Hrvatskoga proljeća, a koja je potpuno prekrila hrvatski politički i (ovdje – osobito) kulturni prostor. Moglo bi se ovdje
s mnogo prava tu “hrvatsku šutnju” (osobito imajući u vidu
njezinu dugotrajnost!) imenovati i kukavičlukom. Nedostatkom građanske hrabrosti kod onih koji su je više od ostalih
trebali demonstrirati. Čini se da bi takvo imenovanje bilo
preciznije osobito nakon laganog liberaliziranja jugoslavenskog prostora početkom osamdesetih. No bilo kako bilo, i
taj će fenomen postupno blijedjeti i nestajat će dah (unitarističkog) terora i uzmicati duh “hrvatske šutnje”, no ne odmah s tim i stvarna nezaintersiranost ili (samo)nametnuta
(ne)informiranost u stvarima kulture i književnosti Hrvata
izvan SR Hrvatske. (Ona je i dan danas snažno naglašena
u nekim zagrebačkim književnim krugovima.) Jer, svjesni
smo toga da nije najednom bilo lako ispravljati desetljetna
neznanja i nezanimanja (pogotovu njihovu arogantnu ignoranciju koja na svoj način traje od davnašnjeg slučaja s Ivom
Andrićem do suvremenog slučaja s Miljenkom Jergovićem)
za ono što jest hrvatski nacionalni, kulturalni, jezični ili književni korpus u BiH, tim prije što se ušlo u turbulentna ratna
vremena i nevjerojatno nerazumijevanje cjeline hrvatskoga
pitanja skopčanog s onim u BiH.
Trebalo je mnogo vremena i truda da se razbiju neke ideološki “tvrde glave”, ali i najobičniji strahovi, te slučajna i ho-
78
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
timična neznanja, da se prestane samoljubivo gledati u sebe
ili podanički prema Zapadu ili Beogradu, da bi se s novim
nacionalnim buđenjem, premda nerijetko vulgarno neoromantičarskim, probudio interes za hrvatstvo i izvan Hrvatske. Pritom ne mislim na ikakvo posebno hrvatstvo, nego
tek obično, “nulto” hrvatstvo, hrvatstvo kao niz identitarnih
činjenica. I ništa više i ništa manje. I tad se stvar počela mijenjati. “Proradila” je iznova Matica hrvatska, obnovljeno
je Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Crkva se počela
snažnije integrativno oglašavati, nestajale su podjele na “domovinsku” i “iseljenu” Hrvatsku. Netko se sjetio da je i BiH
hrvatska zemlja. (Namjerno neću o onima koji su politički
sve krivo postavljali, tretirajući BiH kao dijasporu i slično s
ukupnim ratnim posljedicama po BiH, nego jedino i samo
o – kulturi, jeziku i književnosti. Niti o onima u kulturi, jeziku i književnosti koji su bosanskohercegovačko hrvatstvo,
i na tom polju, počeli rigidno integralizirati, tj. unitarizirati,
nasilu potirati sve njegove razlike, dakle identitarne osobenosti, njegovo bogatstvo u razlikama, gdje se ni hrvatski autori iz BiH ne mogu amnestirati od udvorništva tom
uniformnom integralizmu.) Dobili smo novo izdanje Pavletićeve Zlatne knjige hrvatskoga pjesništva (četvrto, 1991.),
Kočanovu Skupljenu baštinu (1993.), Erasmusovo izdanje
Bosanski franjevci (1994.), Čegec-Mićanovićevu panoramu
hrvatskog pjesništva osamdesetih i devedesetih (Quorum,
1995.), pa sve do Mrkonjićeve antologije Međaši (2004.) ili
posljednje u nizu, iznenađujuće arogantne, Stamaćeve antologije (2007.), a k tomu i Novakovu Povijest hrvatske književnosti (2003. i 2004.). Nastavljeno je izdavanje iznimno važnog Hrvatskog biografskog leksikona, dobili smo dvosveščani
Hrvatski leksikon (1996.-1997.), Leksikon hrvatskoga jezika i
književnosti dvojca Samardžija-Selak (2001.),Vujićevu Opću
i nacionalnu enciklopediju (2005.-2007.) i najposlije Hrvatsku enciklopediju (1999.-2009.). Sve odreda impresivni projekti koji su pokazali da se ipak nešto mijenja u recepciji i
prezentiranju hrvatskih (kulturoloških) posebnosti u BiH
unutar nekakvog integralnog hrvatstva, hrvatske kulture i
književnosti. Ujedno je drastično povećan broj objavljenih
knjiga hrvatskih autora iz BiH kod hrvatskih izdavača, te njihova prisutnost u hrvatskoj periodici i sl. Taj je fenomen donekle generirao i rat u BiH, te naglo naraslo zanimanje svijeta za ono što dolazi iz BiH (naglašavam ovdje važnu ulogu
Nenada Popovića i njegove izdavačke kuće Durieux), gdje
Hrvatska i da je htjela nije mogla stajati sasvim po strani.
Svemu tome treba pribrojati i ono što su uradili hrvatski pisci
iz BiH za predstavljanje samih sebe, osobito pak nakon rasula nekadašnjih integrirajućih institucija, te institucionaliziranja separatnih, nerijetko supstitucijskih projekata, pa čak,
zašto i to ne reći, separatističkog institucionaliziranja unutar
de(kon)strukcije stare i izgradnje nove društvene i političke
paradigme u BiH. Važan su tu posao, važne “predradnje”,
naknadno to odčitavamo, učinile i inače sporodjelujuće biobibliografije (I. Alilović, V. Koroman, A. S. Kovačić), te Koromanove antologije hrvatske poezije (1990., 1996.), proze
(1995.) i najposlije drame (2008.) u BiH. Njih slijede izbori i
antologije tipa Nisam mrtav samo sam zemlju zagrlio (HKD
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Napredak, Mostar, 1995.) ili Mnogoglasje. Suvremeno hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine (Osvit, Mostar, 2000.)... A
cijeloj će stvari svakako značajan pečat dati i Lovrenovićeva
nadasve kapitalna edicija Iz Bosne Srebrene, edicija Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, koliko god
da je nekompetentno postavljena, da se u mnogim segmentima uglavnom šlampavo realizira, i da je nadasve “na dugu
štapu”, te Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine, čiji je
prvi svezak nedavno objavljen u BiH.
Ipak, cijeli ovaj problem, problem odnosâ unutar cjeline hrvatske književnosti, problem razumijevanja cjeline hrvatske
književnosti u BiH kao njezina “corpus separatuma”, te, s obzirom na prethodno, mogućnost (nove) integralne bosanskohercegovačke književnosti ili književnosti u BiH, još nije
definitivno otklonjen, ako je uopće i blizu takvom nečemu.
Problem je, ili preciznije, problemi su, čini mi se, tek i samo
prepoznati, moguće donekle i identificirani, ili se ovakvim,
kao što je ovo moje razmišljanje, tek praktično (su)otvaraju...
No, još nije blizu vrijeme da bi se institucionalno (unutar
inače trome i danas jedva kompetentne akademske zajednice!) počeli promišljati. Naime, do skupova tipa već spomenutog Mostarskog savjetovanja iz 1973., koliko god ono
bilo snažno ideološki markirano (a koje nije?) treba narasti i
društvena i pojedinačna svijest brojnih aktera. Da je to tako
pokazao je ne baš uspješan, premda u htijenju pretenciozan
mostarski skup o hrvatskom jeziku (17. listopada 2003.).
tarhrvatski problem. A unutarbosanskohercegovački hrvatski problem je posebna priča, priča za sebe. Priča koja čeka
na svoje ozbiljenje na relaciji što je ne samo simbolički znači
odnos Mostar – Sarajevo, a koja je nerijetko više opterećena političko-interesnim razlikama nego bi se to u toj sferi
moglo i pretpostaviti. Nerijetko čak ideološki dramatičnijim problemima nego su nekoć postojali na relaciji Beograd
– Zagreb.
Željko Ivanković (Vareš, 1954.), književnik, književni kritičar i prevoditelj. Živi i radi u Sarajevu.
Do tada će najozbiljnije pitanje, sudeći po evidentnim praksama, biti ono, nipošto nevažno, odnosa središta i margine.
Međutim, i to će se pitanje tek morati ozbiljno otvoriti. Prije
toga bi ga odgovorni ponajprije trebali prepoznati. Na jednako tako ozbiljan način morat će se promišljati i moguća ili
realna integriranost, integrativnost fenomena što se sad tako
neprecizno ili možda prvi put precizno (?) imenuje kao književnost u BiH. Znalci književnosti, hrvatske uopće, potom
hrvatske književnosti u BiH, i najposlije – bosanskohercegovačkih književnosti jasno identificiraju granice problema, no
(još uvijek) ne mnogo više od toga. Tako, primjerice, Hrvati
iz Zagreba problem vide na jedan način, Hrvati iz Sarajeva
na drugi, ali nije drukčije (drukčije po različitosti!) ni kad se
na cijeli problem gleda iz perspektive Splita, Osijeka ili, pak,
Mostara. Bit će da mnogi taj problem, dakako s različitim
odčitavanjima, vide ili doživljavaju kao zagrebački i to, dakako karikiram, u okviru granica, tj. krajnjih odredišta zagrebačkog tramvajskog prometa (ZET-a). Službeni književni
Zagreb (č. establishment!), čini se mnogima, hrvatsku književnost ne vidi i ne prepoznaje izvan Zagreba, izvan granica
što ih čini remiza i krajnja odredišta tramvaja. A pisci izvan
središta to vide kao diskriminaciju prouzročenu ponajprije
bahato uzgajanom neinformiranošću, nezainteresiranošću,
dakle nečitanjem, pa i kod onih koji kritičkim pogledom dobace (čak!) i do Osijeka ili Splita i Dubrovnika. A piscima iz
BiH se s mnogo razloga čini da službeni književni Zagreb (č.
establishment!) i dalje jedva pogledom prebaci preko Une,
Save ili Dinare... No, sad se barem o tim stvarima može pisati bez ideološke zadrške i sad su one (te stvari) samo unu-
status, broj 14, proljeće 2010.
79
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
II. svjetski rat u sutješkoj
samostanskoj kronici:
Prema redefiniranju identiteta
katolika-Hrvata u BiH
Krajnje je vrijeme da se umjesto nekritičkog obranaštva i viktimizacijskog
mentaliteta u lokalnoj Crkvi kad je u pitanju razdoblje II. svjetskog rata pristupi
kritičkom propitivanju prošlosti u čemu bez sumnje važno mjesto zauzima
istraživanje samostanskih i župskih kronika iz toga razdoblja, uključujući kritičko
istraživanje cjelokupne arhivske građe u župama i samostanima iz tog perioda
Alen Kristić
Za razliku od predmodernog (plemenskog) razumijevanja
identiteta kao zauvijek dane i nepromjenjive veličine, polazna pretpostavka ovog promišljanja razumijevanje je osobnog i kolektivnog identiteta kao procesualne, klizajuće, promjenjive i hibridizirajuće tvorevine. Dakle, uza svu ovisnost
o naslijeđenom (tradiciji), bilo da je riječ o pojedincu ili kolektivu, svaki je identitet povijesni, a time i relativno-privremeni i ljudski konstrukt (dinamičko-kreativni odnos pojedinca ili grupe spram tradicije).
nam ne samo bosanskohercegovačka nego i svjetska društveno-politička zbilja odsudno obilježena upravo “identitetskim raskolima” (Amin Maalouf), što svjedoči o nemoći
mnogih pojedinaca i kolektiva da na konstruktivan način redefiniraju vlastiti, u pravilu ranjeni identitet.
Štoviše, identitet se tu ne razumijeva kao plod jedne jedine
pripadnosti već kao plod ispreplitanja i preklapanja raznolikih pripadnosti među kojima bi primat, kao svojevrsni
etički regulativ, posjedovala pripadnost ljudskoj zajednici
(ljudskost), pri čemu više pripadnosti jamči ne samo bogatiji
nego i životniji identitet.
Međutim, odgađanje redefiniranja identiteta, pogotovu ranjenog, unatoč povijesnim katastrofama (političkim, demografskim, ekonomskim, etičkim…), pogubno je jer, ovisno o
povijesno-političkim konstelacijama, okončava u destrukciji
drugoga i(li) samodestrukciji.
Životnost identiteta ipak je prije svega usko povezana sa sposobnošću da se sučelice konkretnim povijesnim iskustvima
i izazovima sam identitet uvijek iznova redefinira kao uvijek
otvorena i nikada dovršena zbilja. Pouku o tome na jedinstven način pruža povijest židovskog naroda.
No, koliko je životno nužan proces (neprestanog) redefiniranja identiteta i na osobnoj i na kolektivnoj razini svjedoči
80
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
To je manje začuđujuće ukoliko se na umu ima da redefiniranje identiteta zahtijeva u prvom redu pošten odnos prema
vlastitoj prošlosti, pri čemu ključna uloga pripada od ideologije oslobođenoj znanosti, napose historiografiji.
Neodgodivost redefiniranja identiteta sjajno dočarava Amin
Maalouf uspoređujući identitet s leopardom čija žrtva čovjek postaje bilo da ga pušta na miru bilo da ga progoni, pogotovu ako je uz to leopard i ranjen. Jedini spas je kroćenje
leoparda odnosno kroćenje identiteta što i nije ništa do redefiniranje identiteta u svjetlu kritičkog samopropitivanja.
Bogat i životan identitet uvijek iznova treba osvajati, napose
nakon povijesno-političkih katastrofa (a čak i nakon pozitivnih promjena).
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Dakle, u sučeljavanju s frustracijama (osobnim ili grupnim,
svejedno je), izazvanim povijesno-političkim katastrofama,
od pomoći je samo ratio (trezvena, čestita i beskompromisna analiza stvarnih problema), a nipošto puke emotivne reakcije (agresija, apatija, fantazije, otuđenost od stvarnosti),
što je zapravo regresija u bestijalno stanje i na razini pojedinca i na razini grupe, a sve to opet u svijesti i na tragu općeljudske mudrosti da svačija propast u konačnici dolazi iz
njega samoga.
Uz to, posebice kad je u pitanju grupni identitet, tijekom
procesa redefiniranju identiteta grupe odnosno oblikovanja
nove “politike” identiteta u polemički dijalog, bez relativiziranja pitanja istine, treba dovesti različite memorije (zapravo, njihove nositelje) jer se upravo na njima začinju različiti koncepti nacionalnoga, religijskoga, kulturnoga… na
čemu u konačnici počiva grupni identitet. U tome smislu,
presudno je prevladati biološko pamćenje – lukavo i selektivno pamćenje sebi i svojima u korist (Željko Mardešić) –
na čijoj se matrici razvija zlopamćenje i mitska svijest kojom
se hrane bolesni oblici političnosti obilježeni “pohlepom za
prošlošću” (Željko Ivanković).
Redefiniranja identiteta, dakle, nema bez ozdravljenja povijesne memorije (čišćenje pamćenja) odnosno polemičkog
dijaloga različitih memorija unutar jedne grupe što za sve
različite memorije podjednako podrazumijeva obvezu uviđanja, priznavanja i iskrenog kajanja, čak traženja oproštenja, za vlastite krivnje i zla počinjena u prošlosti odnosno
krivnje i zla počinjena u ime onih ideologija na kojima se
zasniva dotična memorija.
Sve rečeno na poseban način vrijedi za bosanskohercegovačke Hrvate, a da je tome tako, dostatno je čak podsjetiti
samo na stravičnu demografsku stagnaciju Hrvata u BiH,
tog ionako najmalobrojnijeg bosanskohercegovačkog naroda, od 90-ih godina prošlog stoljeća do danas, i to s tendencijom daljnjeg pogoršanja: broj im se umanjio za čak 40
procenata!
Kao mali doprinos, ali i provokativnu pozadinu (!) životno
nužnog procesa potrage za ključnim točkama redefiniranja
identiteta bosanskohercegovačkih katolika-Hrvata nudim
sutješku samostansku kroniku, odnosno njezin dio koji se
odnosi na II. svjetski rat, dakako, s višestrukim razlozima:
a) Jer (ne samo za njih!) za Hrvate u BiH, kao i Hrvate uopće,
II. svjetski rat još uvijek predstavlja povijesno razdoblje kojemu manjka objektivna procjena odnosno ideološki nepristrano pravno-etičko vrednovanje žrtava i zločinaca, pa se
Za takvo korištenje odnosno čitanje sutješke samostanske kronike potakao me prvenstveno tekst Dubravka Lovrenovića Hrvati u BiH: Između banovinske i zvizdovićevsko-jukićevsko-kneževićevske paradigme - Svehrvatski
kenotaf (objavljen u Pogledima, subotnjem dodatku Oslobođenja od 15.
svibnja 2010. godine) kao i zbornik na koji se taj tekst dijelom referira Hrvati u BiH: Ustavni položaj, kulturni razvoj i nacionalni identitet (Centar za
demokraciju i pravo Miko Tripalo / Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
Zagreb 2010).
upravo u različitim memorijama toga razdoblja uvelike korijene oprečne, čak i u posljednjem ratu djelatne, paradigme
katoličanstva odnosno hrvatstva Hrvata u BiH, ali i u Hrvatskoj. Koliko razdoblje II. svjetskog rata još uvijek predstavlja vruće željezo, dostatno kazuju uvijek žive rasprave
oko komemoracija žrtava Jasenovca i Bleiburga, dva simbolička mjesta u koje je sabijena sva silina nepomirene i različito upamćene prošlosti II. svjetskog rata, dakle, ne samo
između različitih naroda nego i u okrilju jednoga naroda, u
ovom slučaju hrvatskog. Navedeno se paradigmatično aktualiziralo i u posljednjim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. No, bez pomirenja različitih memorija II. svjetskog rata
nemoguće je konstruktivno i budućnosti usmjereno redefiniranje identiteta bosanskohercegovačkih i Hrvata uopće
(to isto naravno vrijedi i za posljednji rat!).
b) Sutješka samostanska (franjevačka!) kronika kao pozadina
nije izabrana samo zato jer je riječ o dosada neobjavljenom
rukopisu nego i u svijesti da se nacionalni identitet Hrvata u
BiH oblikovao zapravo na matrici od ranije postojećeg konfesionalnog (katoličkog) identiteta, i to franjevačke provenijencije prvenstveno, pa je jasno da do konstruktivnog redefiniranja cjelokupnog (nacionalnog, političkog, kulturnog…)
identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata u BiH ne može
doći bez konstruktivnog redefiniranja katoličke pripadnosti
u čemu ključnu ulogu mora preuzeti Katolička crkva.
c) Tome je dodatno pridonijelo uvjerenje da mala i intimna
povijest predstavlja zanemareno oruđe za uzdrmavanje i rušenje velikih i službenih povijesti, podatnijih za ideologizaciju, a svojevrsna mala i intimna povijest jest i sutješka samostanska kronika II. svjetskog rata, ispisivana iz perspektive margine: geografski, jer je riječ o onodobnoj Juglosaviji
i to Kraljevoj Sutjesci, smještenoj u bosanskohercegovačkim
zabitima; politički, jer je pisac kronike bosanski franjevac,
unatoč nadprosječnom obrazovanju, bez zbiljske političke
moći. Uz to, uvjeren sam da mala i intimna povijest, otpornija na ideologizaciju, u sebi krije potencijal i za lakše polemičko-kritičko približavanje oprečnih koncepata nacionalnoga, religijskoga, kulturnoga…
Struktura kronike
U sutješkoj samostanskoj kronici – riječ je o velikoj, ručno
ispisanoj bilježnici s tvrdim koricama formata 24 x 39 cm
– pronalazim 33 stranice posvećene razdoblju II. svjetskog rata, točnije vremenskom periodu od 1937. do 1943.
godine, i to od 128. do 161. stranice, koje su također ručno
numerirane (na gornjem vrhu stranice u sredini arapskim
brojevima).
Pristup sutješkoj samostanskoj kronici II. svjetskog rata imao sam kao sudionik znanstvenog skupa Stoljeća Kraljeve Sutjeske (17-18. listopada 2008.
godine), a to je bilo prvo pristupanje tome rukopisu s nakanom da ga se
predoči javnosti. Cjeloviti prikaz kronike bit će objavljen u zborniku spomenutog znanstvenog skupa, a u ovom promišljanju tek dijelovi od ključne
važnosti za problem redefiniranja identiteta katolika-Hrvata u BiH.
status, broj 14, proljeće 2010.
81
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Kroničarska svjedočanstva zabilježena tijekom II. svjetskog
rata odnose se na različita političko-društveno-vjerska i nadasve vojna zbivanja – svjetska, domaća (u Kraljevini Jugoslaviji, a potom u NDH-a), provincijska, lokalna (područje
Kraljeve Sutjeske, uključujući napose Vareš, Visoko i Kakanj) ali i na osobne piščeve doživljaje.
Budući da je za vrijeme II. svjetskog rata pisanje sutješke samostanske kronike započinjano i okončavano u dva navrata
– u oba slučaja, mada s različitim samostanskim funkcijama,
pisac kronike bio je fra Arkanđeo Grgić – ona se opravdano
može podijeliti na dva dijela.
Prvi dio kronike, posvećen vremenskom razdoblju od 1937.
godine do travnja 1942. godine, obuhvaća 22 stranice, od
128. do 150., što je 2/3 onoga što je u samostanskoj kronici
posvećeno II. svjetskom ratu, a te stranice je fra Arkanđeo
Grgić ispisivao kao sutješki gvardijan, župnik i kroničar.
Drugi dio kronike, posvećen vremenskom razdoblju od
1942. do konca 1943. godine, obuhvaća 11 stranica, od 150.
do 161., što je 1/3 onoga što je u samostanskoj kronici posvećeno II. svjetskom ratu, a te stranice je fra Arkanđeo Grgić ispisivao kao sutješki kapelan.
O kroničaru
Fra Arkanđeo (Mijo) Grgić rođen je 25. rujna 1889. godine u
Visokom od oca Mate, financijskog službenika, i majke Kate,
rođene Vincetić. Osnovnu školu pohađao je u Visokom,
Breškama, Tuzli i Šamcu, a gimnaziju je započeo i završio
u Visokom. Novicijat će započeti 14. srpnja 1906, a svečane
zavjete položiti 15. srpnja 1909. u Gučoj Gori. Teološki studij započeo je u Livnu (1907-1908), a okončao u Sarajevu
(1909-1911). Za svećenika je zaređen u Sarajevu 28. siječnja
1912. godine.
Kao kapelan djelovao je: 1912-1914 u Varešu; 1943-1945 u
Kraljevoj Sutjesci; 1945-1946 u Vitezu; 1946-1949 na Plehanu; 1960-1972 u Đakovici na Kosovu;
Za vrijeme I. svjetskog rata (1914-1918) vršio je službu vojnog svećenika na austrijsko-talijanskoj fronti.
Kao župnik djelovao je: 1918-1937. u Beogradu, Ulicama i
Tuzli; 1937-1942. u Kraljevoj Sutjesci, obnašajući ujedno i
službu gvardijana; 1942-1943. u Zoviku; 1950-1957. u Lištanima i Bučićima; Ostavio je traga i u obrazovnom i u izdavačkom radu
Provincije.
Kao profesor visočke gimnazije godinu dana predavao je
njemački i grčki jezika (1918), a kao profesor sarajevske
Usp. Krešo Aždajić, In memoriam fra Arkanđelu Grgiću, u: Bosna Srebrena, XXVI(1975) 2, str. 41-42.
Usp. Isto.
82
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
franjevačke teologije također godinu dana pravo i crkvenu
povijest (1918-1919). Gotovo 10 godina bio je urednik Glasnika sv. Ante, a bio je značajan suradnik u više časopisa: Kalendaru sv. Ante, Jugoslavenskom listu, Glasniku Katoličke
crkve u Beogradu, Hrvatskoj straži i Seljačkim novinama.
Razdoblje takozvane mirovine, od 1972. godine do 3. veljače
1975. godine, kad će se okončati njegov zemaljski život, fra
Arkanđeo Grgić provest će u Kraljevoj Sutjesci. Pokopan je
u dobi od 86. godina iza crvke svetog Ive Krstitelja prema
groblju u Kraljevoj Sutjesci.
No, važno je istaknuti da je fra Arkanđeo Grgić, osobnost
koja se nije dala uklopiti niti u jedan sistem, žestoka temperamenta i spremnosti da uvijek izrekne istinu, kako ju je
on vidio i osjećao, iz političkih razloga dva puta bio uhićen i
osuđen na zatvorsku kaznu u Zenici: prvi puta od 1948. do
1949. godine, a drugi puta od 1957. do 1959. godine.
Prvi dio kronike (1937-1942)
Prvi zapis u sutješkoj samostanskoj kronici ispisan rukom
fra Arkanđela Grgića odnosi se na 1937. godinu. No, jasno je
da o toj godini, kao i uopće o razdoblju između 1937. i 1941.
godine, Grgić piše naknadno i po sjećanju.
Iako je nemoguće utvrditi kada je točno nastao taj zapis, sigurno je da je to poslije siječnja 1939. godine. Tada je preminuo samostanski kroničar fra Arkanđeo Brković koji zbog
bolesti nije mogao ispunjavati svoju kroničarsku zadaću.
Preuzevši tu zadaću, fra Arkanđeo Grgić se prvo posvetio
prikazu razdoblja koje Brković nije kroničarski obradio. Stupanj iscrpnosti kronike ukazuje da je to vjerojatno bilo početkom 1941. godine.
1937.
Godini 1937. Grgić posvećuje dvije stranice kronike pod
znakovitim naslovom Komešanje u Europi 1937. god., a središnje mjesto zauzima opis nepravednog i ponižavajućeg
položaja Njemačke nakon Versajskog mira kao i opis uspona
Njemačke nakon Hitlerova osvajanja vlasti, s neskrivenim
simpatijama za Njemačku:
Usp. Stjepan Pavić, Sveta ludost – Fra Arkanđeo Grgić: Visoko 1889 –
Kraljeva Sutjeska 1975, u: Svjetlo riječi, XXV(2007)290, str. 33.
Prema tome u Kraljevoj Sutjesci boravio je čak u tri navrata: a) kao župnik
i gvardijan (1937-1942), kad piše prvi dio samostanske kronike II. svjetskog
rata; b) kao kapelan (1943-1945), kad piše drugi dio samostanske kronike II.
svjetskog rata; c) kao umirovljenik (1972-1975).
Usp. Krešo Aždajić, In memoriam fra Arkanđelu Grgiću, str. 42. Pored
navedenih mjesta o fra Arkanđelu Grgić pogledati: Hrkač S. Serafin, Grgić Fra Arkanđeo, u: Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882-1922,
Franjevačka klasična gimnazija, Visoko 1983, str. 129; Fra Arkanđeo Grgić,
u: Vrhbosna, (1975)1/2, str. 50; Julijan Jelinić, Bio-bibliografija franjevaca
Bosne Srebreničke (I), Zagreb 1925, str. 109-110.
Usp. Isto.
Kronika, str. 128.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Njemačkoj su oduzete sve prekomorske kolonije i neke pogranične pokrajine, a sama Njemačka je “Versaillskim mirom” bila potpuno obespravljena i razoružana i nametnuta
joj ogromna ratna kontribucija i otšteta u novcu i naravi
(“reparacije”). Pod tim teretom zapala je Njemačka u veliku
ekonomsku oskudicu. Nastala je t. zv. inflacija. Njemački
novac je izgubio novac [vrijednost, napomena A. K.] u tolikoj mjeri, da se napr. za jedno pismo plaćalo po 3 milijuna
maraka. Prirodno je, da je to ponosni njemački narod teško
podnosio i nastojo da se tog stanja oslobodi. God. 1933. došo
je u Njemačkoj na vlast vođa Nacional-Socijalističke stranke
Adolf Hitler. Odmah iza ovoga nastupa na vlast otkazao je
pobjednicima (Francuskoj, Engleskoj, Belgiji i Jugoslaviji)
plaćanje reparacija. Kao represalije na to pokušala je Francuska da zajedno s Engleskom zaposjedne najbogatiji industrijski kraj Njemačke t. zv. Rursko područje. No ta se operacija nije pokazala uspješnom. Žilavom borbom i ustrajnošću
njemačkog radništva u Ruhru taj je pothvat doživio potpuni
fiasko i Francuzi i Englezi su morali to područje isprazniti.
Međutim Nijemci su pošli i dalje i tražili da se ukinu klauzule versajskog mira, koje su po njemački narod sramotne
i da im se povrate otete kolonije. U isto vrijeme počeo se
njemački narod potajno oružati i ekonomski pripravljati za
budući rat, za koji su znali, da ima neminovno doći. Osobito
je to naoružanje postalo intenzivno od god. 1936.10
sa znakovitim zaključkom koji se tiče odnosa između Hrvata
i Srba14:
Pored toga, Grgić skreće pažnju na izbijanje građanskog rata
u Španjolskoj, pri čemu se već dobrano nazire njegov izbor
u onodobnom ideološkom uzavrelom sukobu triju integrizama – katoličkog, liberalnog i komunističkog: 11 Kronika, str. 129.
14 U prilog ispravnosti kroničarskog prikaza i procjene zbivanja vezanih
uz Konkordat govori i stanovište koje o tim zbivanjima zastupa suvremeni
povjesničar Srećko M. Džaja: “U međuvremenu su pregovori o konkordatu
bili nastavljeni i prekidani prije nego je konačni tekst, napokon, 25. srpnja 1935. mogao biti potpisan. Ali sada je SPC, čija je patološka odbojnost
prema katoličanstvu ponekad prelazila sve granice i režim nolens volens
prisiljavala na zahvate, nastupila sa žestokom kampanjom u parlamentu
protiv ratifikacije konkordata. Najeksponiraniju ulogu u toj kampanji preuzeo je srpski episkopat (Sveti arhijerejski sabor) s patrijarhom Varnavom na
čelu. On je umro u noći 23. srpnja 1937. kad je Narodna skupština glasovala
o konkordatu (166 glasova za i 128 protiv), pod sumnjom da je otrovan.
Svim srpsko-pravoslavnim poslanicima i senatorima, koji su bili spremni
glasovati za konkordat prijetila je Episkopska skupština ekskomunikacijom.
Osim toga, bile su organizirane ulične demonstracije koje su dovele do krvavih sukoba s policijom (krvava litija 19. srpnja 1937. u Beogradu). U tako
napetom ozračju vlada se nije usudila ratificirati konkordat u senatu; otkazala ga je. Neuspjeh konkordatskog projekta nije rezultirao samo dubokom
ogorčenošću u katoličkom taboru, nego je doveo do daljnjeg slabljenja političkog sustava; to je išlo na ruku onim snagama koje su željele drukčiju ili
nikakvu Jugoslaviju. To su prije svih drugih bili Hrvati. Tim je njihova nacionalna homogenizacija pod neprijepornim političkim vodstvom Vladka
Mačeka dobila novi zamah. Sada je preobrazba države ili odjeljenje od Jugoslavije za Hrvate bilo samo pitanje vremena. Što se tiče SPC, obrazlagalo je
crkveno vodstvo svoje krajnje odbojno držanje protiv konkordata tvrdnjom
da priznati privilegiji Katoličkoj crkvi vrijeđaju jednakopravnost priznatih
vjerskih zajednica, a osim toga i upozorenjem na vlastite povijesne zasluge
za srpski narod i jugoslavensku državu. A zapravo SPC nije trebala biti zabrinuta za jednakopravnost, nego je strahovala od izjednačavanja međunarodno organizirane Katoličke crkve sa samom sobom. Za vrijeme kampanje
protiv konkordata, rekao je, naime, patrijarh Varnava u svojoj uskrsnoj propovijedi 1937. između ostaloga: ‘Svetosavska srpska crkva i njeni pastiri ne
dolaze kao neka crkvena država, ili inostrana, crkvena država, koja bi imala
svoje političke osvajačke snove, svoju diplomatiju, svoju političku vještinu,
svoje posebne političke, finansiske, privredne, gimnastičke i kulturne ustanove i koja bi bila država nad državama i država u državi.’” (Srećko M. Džaja,
Politička realnost jugoslavenstva, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb, 2004,, str.
64-65)
12 Kronika, str. 129.
15 Kronika, str. 130.
13 Kronika, str. 130.
16 Kronika, str. 130-131.
U to vrijeme buknuo je u Španjolskoj građanski rat. Boljševička Rusija uspjela je da preko svojih emisara sruši monarhiju i kralj Alfonzo XIII. ukloni se iz zemlje. U zemlji na
to nastade strahovlada i rušenje crkava i proganjanje svih
desničarskih elemenata. Narod pod generalom Frankom podigne 17. VIII. 1937. oružan ustanak, koji i danas sve žešće
bjesni.11 1938.
Napominjući da je godina 1938. protekla u grozničavom naoružavanju i pripravama svih država za svjetski rat koji je
bio neizbježan12, Grgić središnju pozornost posvećuje domaćem događaju koji pada u to doba, a koji imenuje, ističući ga zasebnim naslovom, kako slijedi: takozvana glasovita
Borba proti Konkordata13.
Nakon što je Beogradska Vlada, prema fra Arkanđelu Grgiću, pravo uvidila da bez uređenih odnošaja s Katoličkom
Crkvom nema mira u državi, sklopila je ugovor (konkordat)
sa Svetom stolicom. Ali ratificiranje tog ugovora u beogradskoj skupštini osujećeno je, o čemu fra Arkanđeo piše ovako,
10 Kronika, str. 128-129.
No Grčko-istočna takozvana srpsko-pravoslavna Crkva sa
svojim patrijarhom zloglasnim Varnavom podigla je među
srpskim narodom takovu bjesomučnu hajku da je došlo na
beogradskim ulicama do krvavih demonstracija. Osobito se
kod tih demonstracija uz grko-istočno sveštenstvo i vladike
istako bivši ministar vjera Dr. Voja Janjić. Pod pritiskom
ulice i pravoslavne crkve povuko je ministar-predsjednik Dr.
Milan Stojadinović ispred Skupštine svoj zakonski prijedlog o
Konkordatu, a jaz je između Hrvata i Srba, dotično između
katolika i pravoslavnih postao još veći. Vođa Hrvata bio je
u to doba Dr. Vlatko Maček, a u beogradskoj Vladi sjedio
je u to vrijeme i Dr. Antun Korošec, katolički svećenik i vođa
Slovenaca.15
Pod pritiskom vanjskih događaja i na zahtjev princa Pavla
regenta, mjesto predsjednika Vlade dr. Milana Stojadinovića
zauzeo je ministar socijalne politike Dragiša Cevetković čija
nastojanja Grgić, zaključujući govor o 1938. godini, ovako
opisuje:
Kako se svud unaokolo nebo sve više zamračivalo i napetost
među velikim narodima bivala sve veća, to je novi ministar
poduzeo sve da dođe do sporazuma s Hrvatima.16
status, broj 14, proljeće 2010.
83
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
1939.
Glavni događaj u domaćoj politici predstavljen je pod naslovom tzv. Sporazum s Hrvatima. Potpisan 26. kolovoza 1939.
na Bledu, između beogradske Vlade te regenta princa Pavla s
jedne strane i predstavnika dr. Vlatka Mačeka s druge strane,
doveo je do osnivanja Banovine Hrvatske, s prvim banom dr.
Ivicom Subašićem. O tom sporazumu, kao i osnivanju Banovine Hrvatske, Grgić otvoreno izražava sumnju17:
Bila je to senzacija prvog reda kad je Dr. Maček stupio u Beograd. Banovina Hrvatska dobila je ko tobože i neku financijsku i administrativnu i prosvjetnu samostalnost, ali sve to
nije bilo ono što su rodoljubna srca očekivala. A i velik dio
Hrvata ostao je izvan granica te Banovine. Naš Visočki kotar
ostao je u sklopu Drinske banovine.18
Naznačivši sukob između Njemačke i Poljske u kolovozu
1939. oko grada Danziga – Njemačka ga je željela natrag od
Poljske – Grgić nas ovim riječima uvodi u događaj koji naziva Novi Svjetski rat19:
Kad Poljska, potaknuta od Engleska i Francuske, nije na to
pristala, navijestila joj je Njemačka rat. Dne. 30. kolovoza
1939. provalila je njemačka vojska sa svih strana u Poljsku. U
najkrvavijim bitkama Poljska je kroz 17 dana strvena i okupirana i podijeljena između Njemačke i Rusije. Slijedeći dan
navijestile su Francuska i Engleska rat Njemačkoj i tako je
prvim danom rujna nastao novi Novi Svjetski rat koji još i
17 Značajno je zamijetiti da su kroničareve sumnje glede srpsko-hrvatskog
sporazumu iz 1939. utemeljene. Riječ je bila o prijelaznom rješenju koje
nakon uvođenja diktature i oktroiranog ustava iz 1931. godine i nije moglo
značiti mnogo, a osim toga je na dan objavljivanja Sporazuma (26. kolovoza
1939) raspušten i parlament tako da je taj provizorijski Sporazum vrijedio
do konačnog sloma Prve Jugoslavije 1941. godine. O tome slijedeće kaže suvremeni povjesničar Srećko M. Džaja: “’Srpsko-hrvatski’ sporazum iz 1939.
nije ipak doveo do bilo kakve političke stabilizacije, i to ne samo zbog sve
snažnijeg opkoljavanja od strane osovinskih sila Njemačke i Italije. Sporazum je još više bio prijeporan zašto što se zahtjevi i interesi različitih političkih grupacija nisu uzimali ozbiljno ili su se međusobno sukobljavali. U fazi
pregovaranja razmišljalo se, doduše, o različitim modelima federalizacije
– između ostalog i o podjeli države prema povijesno-političkim pokrajinama iz vremena prije osnivanja Jugoslavije 1918. – ali na koncu postignuti
sporazum, upravo kao i svi drugi politički akti Prve Jugoslavije, temeljio se
na ideologiji troimenoga naroda Srba, Hvata i Slovenaca, no sada ne više s
naglaskom na jedinstvu (jednoga troplemenskog naroda), nego na trojstvu
(triju različitih naroda). Politika, koja se u jugoslavenskom društvu vodila
od 1939. do 1941., koncentrirala se na preobrazbu centralističke u trijalističku Jugoslaviju koja je trebala biti sastavljena iz triju slijedećih jedinica:
Hrvatske banovine, Srpskih zemalja i Slovenske banovine. Srpska je strana
jednostavno ignorirala makedonsko, kosovsko-albansko i crnogorsko pitanje, dok se hrvatska strana u toj točki držala po strani. Suprotno tome, nije
ni hrvatska ni srpska strana dovodila u pitanje Dravsku odn. Slovensku banovinu kao ni identitet slovenskog naroda. Međutim, žestoka se prepirka
rasplamsala između Srba i Hrvata oko povlačenja granice kroz Vojvodinu,
Srijem, dijelove Hrvatske i, prije svega, kroz Bosnu i Hercegovinu. Ono što
je za Hrvate bilo premalo, za Srbe je bilo previše. Bosna i Hercegovina i
identitet Bosanskih Muslimana postali su jabukom razdora srpsko-hrvatskih odnosna i neuralgičnom točkom jugoslavenske države uopće. (Srećko
M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, str. 40-41).
18 Kronika, str. 131.
19 Kronika, str. 132.
84
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
danas traje. Čarkanja i manje bitke na francuskoj istočnoj
granici traju sve do konca godine. 20
Nakon opisa dramatičnih događanja u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, koja bi se uvjetno mogla okarakterizirati čak i “pobunom”, a čiji će plod biti kapitul, Grgić donosi
popis nove provincijske uprave: Na provinc. kapitulu, koji je pod takvim okolnostima uz vrlo
napete duhove održan dne 12. XII. 1939. u Sarajevu izabrano
je novo starješinstvo provincije kako slijedi:
Provincijal: fra Anđeo Dr. Kajić, župnik iz Livna.
Kustos: fra Augustin Malić, župnik iz Brešaka.
Definitori: fra Miron Kozinović, konzultor banj. biskupa.
fra Silvo Franjković, župnik iz Bugojna.
fra Kazimir Ivić, profesor.
fra Gavro Gavranić, profesor.
Tajnik i ekonom provincije posto je fra Miroljub Pervan.21
Potom nas, pridajući tom Kapitulu, izniman povijesni značaj22, Grgić upoznaje s njegovim glavnim postignućima:
Na tom velevažnom i historijskom Kapitulu, koji je kao
neka raskrsnica dvaju vjekova, stvoreni su neki vrlo važni
zaključci:
Stvoren je novi Statut za naukovne zavode. Date su smjernice za ekonomsku reorganizaciju provincije i štatuta za
studije.23
Konstatiravši okupaciju Francuske od strane Njemačke u lipnju 1940. godine i potisnuće engleske vojske s europskog kopna, fra Arkanđeo Grgić iznova očituje svoju skepsu24 spram
20 Kronika, str. 132.
21 Kronika, str. 133.
22 Kasnije će se pokazati da će tome Kapitulu pripasti povijesni značaj i
zbog ponašanja i stavova koje je novoizabrana uprava zauzela glede događanja u NDH-a, prvenstveno zločina koje je počinila ustaška diktatura.
23 Kronika, str. 133-134.
24 Da bi ukazao na različita ideološka i politička stanovišta unutar bosanske franjevačke provincije, na nekim ću mjestima poglede fra Arkanđela
Grgića usporediti s pogledima fra Joze Markušića, ratnog gvardijana i kroničara franjevačkog samostana u Jajcu, a poslijeratnog provincijala Bosne
Srebrene, i to tri puta. Tako će fra Jozo Markušić na drugačiji način od fra
Arkanđela Grgića izraziti svoje nezadovoljstvo s obzirom na sporazum iz
1939, i to prije nego će do njega doći, a imajući u vidu pogibeljnost podjelu
Bosne, kako će to izraziti u pismu upućenom prijatelju T. Alaupoviću, tada
ministru u vladi SHS: “Ustani i ne daj da se dijeli Bosna, u ostalo se slabo
razumijem – nije ni Hrvat, ni Srbin, ni Sloven koji dopusti da se krti zemlja
Bosna. Ona cjelokupna jedini je pouzdani vezioc rukoveti koji su bogomodređene da budu jedna državna cjelina, jedan snop. Koja rukovet ispane,
nju ne kupi kućna čeljad, jer je to uvijek firaunska nafaka. Kud se inače, pa
po strašnoj našoj ne daj Bože sudbini, Bosna razdijeli, tuda će udariti pukotina cjeline, kao šeper posred kuće i ognjišta. I na koncu konca ako nas
razdijele bit će opet: udri Jovo nanovo, jer je to narod čija je duša dijelom
isprepletena, a dijelom u zemlju zakopana.” (Navod preuzet iz: Petar Jeleč,
Ne dajte da se dijeli Bosna, str. 64)
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
osnutka “Banovine Hrvatske”, iako je o tome već govorio25:
No ta tvorevina nije se pokazala sposobnom za život i nastavila je latentna opozicija u krilu hrv. naroda koja je sabotirala cijeli državni rad.26
Sada fra Arkanđeo Grgić, kronološki gledano, neočekivano
počinje govoriti o 1941. godini, pod naslovom Propast Jugoslavije i osnutak nove Nezavisne Države Hrvatske27, preskočivši govor o 1940. godini, što se da objasniti činjenicom na
koju je i ranije ukazano.
1940. / 1941.
Grgić izvještava o posljedicama pristupa Jugoslavije k “Trojnom paktu” 28, kao ploda jugoslavenske vojno-političke bezizlazne situacije i želje zemalja “Osi” da na Balkanu imaju
čistu situaciju:
Nastalo je opće olakšanje kod cijelog osobito Hrvatskog naroda, jer je tim bila bar za dogledno vrijeme otklonjena pogibelj rata, koji je ozbiljno prijetio.29
No, olakšanje zbog pristupa k “Trojnom paktu” nije dugo
potrajalo jer se dogodilo nešto, prema Grgićevim riječima,
neočekivano, a na što su pristali i neki politički predstavnici
Hrvata:
Par dana iza potpisa pakta sazvao je srpsko-pravoslavni patrijara Gavrilo Došić arhijerejski sabor srpsko-pravoslavne
crkve. Na tom famoznom saboru zaključeno je da vlast u
državi ima preuzeti malodobni kralj Petar II. Karađorđević.
U vezi s nekim časnicima vazduhoplovnog puka u Beogradu
proveo je general Dušan Simović državni puč, prisilio princa
Pavla i Vladu Dragiše Cvetkovića na ostavku, a sam u ime
malodobnog kralja Petra II. preuzeo diktatorsku vlast u dr25 Kao dokaz ispravnosti kroničareva zaključka, makar je sam kroničar isključivo okrenut pravu hrvatske etnije u Prvoj Jugoslaviji, još jednom navodim riječi suvremenog povjesničara Srećka M. Džaje: “Nevoljko zaključeni
Sporazum 1939. godine nije nudio stabilnu političku perspektivu, između
ostaloga i zašto što se vodilo računa samo o hrvatskim, srpskim i slovenskim interesima, dok interesi drugih etnija, osobito Bosanskih Muslimana
uopće nisu bili uzeti u obzir. Sporazum je s mnogih strana bio osporavan.”
(Srećko M. Džaja, Politička realnost Jugoslavenstva, str. 291).
26 Kronika, str. 134.
27 Kronika, str. 134.
28 O tome će ovako povjesničar Srećko M. Džaja: “Nakon iznuđenog pristupa Jugoslavije 25. ožujka 1941. Trojnom paktu, izveli su srpski oficiri
puč protiv jugoslavenske vlade 27. ožujka poslije ponoći. U ranim satima
istog dana uslijedile su oduševljene masovne demonstracije Srba na beogradskim ulicama protiv pristupa Paktu – dobar povod Hitleru za napad
na Jugoslaviju. To se dogodilo bez objave rata. U jutarnjim satima 6. travnja započeli su njemački zrakoplovi s masivnim bombardiranjem glavnoga
grada, Beograda.” (Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, str.
79) Na drugom će mjestu Džaja o tome nadodati: “Do dana današnjega historiografija nije mogla potpuno razjasniti jesu li oni u ovom pothvatu poslužili samo kao instrument britanske špijunaže ili je njihov stvarni cilj bio
oboriti uglavljeni sporazum iz 1939. i tako torpedirati federalizaciju države.”
(Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, str. 291)
29 Kronika, str. 134-135.
žavi. Najžalosnije je kod toga bilo to, što su i službeni predstavnici Hrvata (Dr. Vlad. Maček i drugovi) stupili u tu prevratničku vladu.30
Sve to je, zaključit će Grgić, značilo ništa drugo nego rat31:
Sve se to dogodilo u noći između 27. i 28. ožujka god. 1941.
U Beogradu i po Srbiji nastao je delirium oduševljenja nad
tim aktom, a po svim hrvatskim krajevima nastalo je opće
potištenje i zabrinutost. Jer su svi znali, da to znači otkaz
ugovora s Njemačkom i Italijom i priklanjanje Engleskoj i
Americi – da to jednostavno znači – rat.32
Događaji koji su uslijedili, potvrdili su Grgićev zaključak o
ratu kao neminovnoj posljedici otkaza ugovora s Njemačkom i Italijom:
Od toga časa događaji se razvijaju filmskom brzinom. Na 6.
travnja u 6 sati ujutro baš na Cvjetnu nedjelju navijestila je
Njemačka Jugoslaviji rat. Pol sata iza toga bio je bombardiran Beograd i porušen. Ist. dan ujutro bombardiran je aerodrom u Rajlovcu. Na Veliku Subotu (12. IV) kao i na sam
Uskrs (13. IV. 41) bombardirano je iz zraka Sarajevo. Drugi
dan Uskrsa bombardirano je Visoko.33
Grgić potom konstatira da je 15. IV. 1941. potpisana kapitulacija jugoslavenske vojske te da je već na 10. IV. 1941. preko
Radio-Zagreba od strane generala Slavka Kvaternika u ime
Poglavnika Dra Ante Pavelića proglašen osnutak slobodne34
“Nezavisne Države Hrvatske”35.
Kao i u drugim hrvatskim krajevima u to je doba i u Kraljevoj Sutjesci neko vrijeme kao posada boravila njemačka
vojska:
U našoj okolini bila je jedna kumpanija njemačke vojske raspoređena po kućama u Čatićima. Jedne nedjelje dolazili su u
Sutjesku u crkvu, gdje su imali pjevanu sv. misu s propovjeđu
na njemačkom jeziku. Propovijed je imao gvardijan samostana o. fra. Arkanđeo Grgić. Njemački vojnici pokazali su
svuda veliku disciplinu i čestitost. Ništa nisu rekvirirali, nego
su sve pošteno plaćali.36
30 Kronika, str. 135.
31 Posve oprečno će se o tome u kronici jajačkoga samostana primjerice
izjasniti fra Josip Markušić što nam već daje nazrijeti političko-ideološki
pluralizam Bosne Srebrene: “Svi smo voljeli mir, ali ne mir vezanog čovjeka
koji je izgubio slobodu, poštenje, čast i poštovanje u svijetu, nego mir među
slobodnim narodima ili onima koji se bore za slobodu; mir među junacima
kako kaže narodna pjesma.” (Navod preuzet iz: Dubravko Lovrenović (i al.),
Jajce – Središte i margina povijesti i ljepote, Društvo za zaštitu kulturno-povijesnih i prirodnih vrijednosti grada Jajce, Jajce, 2008., str. 75).
32 Kronika, str. 135.
33 Kronika, str. 135.
34 Zarad kasnijeg kritičkog osvrta na kroniku i kroničara značajno je već
sada uočiti da fra Arkanđeo Grgić NDH-a doživljava slobodnom zemljom,
makar je od početka bilo jasno da je riječ o marionetskoj državi koja je nastala milošću Hitlera i Mussolonija pa i nije čudo da je bila izgrađena na
rasističkim osnovama kao i na ideologiji vođe. (Usp. Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, str. 80-81)
35 Kronika, str. 136.
36 Kronika, str. 136.
status, broj 14, proljeće 2010.
85
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Ipak će u nastavku, izgleda naknadno, ali istim rukopisom,
nešto sitnijim slovima i bez komentara biti nadodano37:
Pri koncu kroničarskog zapisa o 1941. godini Grgić se vraća
važnim domaćim događajima:
Opustošili su u Sutjesci Solomonovu magazu. trgovac
- židov38
Kod nas u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, posebno za naš uži
kraj – Sutjeska – Vareš – Vijaka – najznačajniji je događaj
pojava četnika-partizana-komunista.44 Četnici-partizani
s planine Okruglice provalili su u okolicu Vareša i zauzeli
skoro sva sela oko Vareša: Višnjiće, Mir – Pržiće – Dikniće.
Osobito su stradali stanovnici sela Mir koji su se oprli s oružjem u ruci. Iza 6 tjedana robovanja oslobodile su ustaške čete
taj kraj od četničke najezde. Otale su Ustaše preko Zvijezde
prodrle u Oćeviju i Vijaku, pa i ta mjesta oslobodili od četnika. Dva dana prije Božića (22. XII. 41.) došli su četnici i
na Borovicu, tu su razoružali šumara. Župnik preč. Alfonzo
Čolić pravovremeno je izmakao u Sutjesku. Odatle je preselio u Vareš, tu se nastanio i odatle služi svoju župu Borovicu,
koja je još i sada ostavljena na milost i nemilost četnika.
Nova država značila je ubrzo i novo platežno sredstvo, što
Grgić pomno opisuje, ali i mnogo dublje promjene o kojima
Grgić također piše, ne komentirajući ih:
Odmah po osnutku Nez. Države Hrvatske zabranjeno je na
cijelom hrv. području ćirilica, otpušteni su svi srpski-pravoslavne vjere činovnici i namještenici, a svi Srbi stavljeni pod
pasku. Viđeniji Srbi su za svaku sigurnost internirani većinom po koncentracionim logorima.39
U opisu zbivanja na rusko-njemačkom bojištu – od provale
njemačke vojske u Rusiju dne 22. lipnja 1941. do borbi oko
Lenjingrada (Petrograda) – izdvaja se značenjem bremenita
rečenica, u kojoj iznova zorno odzvanja, ako ne posvemašnju pripadnost, onda zasigurno iznimna blizina Grgića katoličkom integrizmu, crkvenom ideološkom odgovoru na
izazov moderne (liberalizam, demokraciju i socijalizam)40:
Svi se mi molimo Bogu, da saveznicima uspije likvidirati sovjetsku silu. Jer kad bi Sovjeti pobijedili hrvatskom narodu
nebi bilo više mjesta na zemlji.41
Potom će nas Grgić pod naslovom Designirani hrvatski
kralj42 izvijestiti o koracima koje je Poglavnik poduzeo da
opet uspostavi krunu kralja Zvonimira:
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, da i vanjskim načinom manifestira nezavisnost i suverenost svoje države uspostavio je opet krunu kralja Zvonimira.
Posebno odaslanstvo s Poglavnikom na čelu otišlo je u Rim
caru i kralju Vitoriju Emanuelu i zamolilo ga, da jednog
princa iz talijanske kraljevske kuće “Savoja” designira za hrvatskog kralja.
Župnik iz Vijake vlč. Berislav Lovrić boravio je sve do oslobođenja Vijake u Varešu.45 Svjedočanstvo kronike o 1941. godine okončava u nešto
mirnijem, božićnim duhom prožetim tonovima:
Božić smo sproveli iako u strahu ipak mirno. Stražu oko naše
crkve za vrijeme božićnih praznika držali su ustaški vojnici,
koji su za vrijeme božićnih praznika došli iz Sarajeva kući.
Bilo ih je oko 60 mladih momaka.46
1942.
Istaknuvši da je najznačajniji događaj u domaćoj politici
otvorenje Hrvatskog Državnog Sabora (22. I. 1942.) – u
povodu prvog zasjedanja govor je održao Poglavnik – Grgić se okreće domaćim prilikama, započinjući tvrdnjom da
naše krajeve više nego vanjska politika muči pitanje kruha i
četnika47:
40 Koliko je u to doba u crkvenim krugovima bila uvriježena ideološka
omraza spram komunističke ideologije, jedna od središnjih sastavnica katoličkog integrizma, govore i riječi koje je glede mogućeg sukoba Rusije i
Njemačke proti Milanu Iliću uputio fra Josip Markušić, ali s posve oprečnim zaključkom, što iznova svjedoči o ideološko-političkom pluralizmu
Bosne Srebrene, o čemu će kasnije biti više govora: “Milane! Nikoga nisam
mrzio kao Sovjetsku Rusiju. Ali ako ona zarati s Nijemcima, svaki dan ću
se na svome klečalu moliti Bogu za njezinu pobjedu.” (Navod preuzet iz:
Dubravko Lovrenović (i al.), Jajce – Središte i margina povijesti i ljepote,
str. 75).
44 Nerazlikovanje između četnika, partizana i komunista kod fra Arkanđela Grgića u tom povijesnom trenutku ne treba izazivati čuđenje jer će se
jasna linija razdvajanja između četnika i komunistički vođenih partizana
uspostaviti tek početkom studenog 1941. godine, a u nekim krajevima i
daleko kasnije. Sukob između komunistički vođenih partizana i četnika, u
Prvoj Jugoslaviji oruđa u rukama srpskih vlastodržaca za prljave poslove,
bit će prvenstveno ideološke prirode, jer će komunisti zarana krenuti u
ostvarivanje revolucije po sovjetskom uzoru, još u prosincu 1941, a četnici će, preuzevši velikosrpsku ideologiju, ostati jedina vojna potpora jugoslavenskoj vladi u egzilu, usmjerenoj uspostavi kraljevske Jugoslavije: “Pod
tim okolnostima pretvarala se jugoslavenska résistence sve više u ideološku
borbu između četnika i partizana, pri čemu je svaka strana nastojala isključiti konkurente, preuzeti vodstvo i pokretu otpora nametnuti vlastiti ideološki korzet. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja između Josipa Broza
Tita i Draže Mihailovića da bi se došlo do razumijevanja, konačno su četnici
i komunisti postali otvoreni neprijatelji kojima je bilo više stalo do uzajamnog istrebljenja nego do djelotvornog suzbijanja okupacijskih sila. Obje
su strane razmišljale o tome da će se okupatori ionako povući kad rat bude
odlučen na velikim bojištima, a sebi su postavili za glavni cilj uništenje unutarnjih neprijatelja. To je vjerojatno pozadina masivne kolaboracije četnika
s njemačkom a osobito talijanskom okupacijskom silom.” (Srećko M. Džaja,
Politička realnost jugoslavenstva, str. 97)
41 Kronika, str. 138.
45 Kronika, str. 143-144.
42 Kronika, str. 138.
46 Kronika, str. 144.
43 Kronika, str. 138.
47 Kronika, str. 146.
Talijanski kralj designiro je zato Vojvodu od Spoleta.43
37 I ovdje je zarad kasnijeg kritičkog osvrta na kroniku i kroničara značajno
već sada uočiti da fra Arkanđeo Grgić bilježi taj događaj, makar bez kritičkog odmaka u obliku osobnog i osuđujućeg komentara.
38 Kronika, str. 136.
39 Kronika, str. 137.
86
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
U našim krajevima je nestalo hrane, a općinska je aprovizacija kao i uopće cijela državna opskrbna organizacija potpuno zatajila. Kroz tri gladna zimska mjeseca dobili su ljudi
od aprovizacije po 4 kg kukuruza i zobi po osobi. Razvila se
[tu se nalazi jedna nečitka riječ, napomena A. K. ] trgovina
sa živežnim namirnicama. Pšenica se plaća po 50 i 60 Kn
kilogram, kukuruz po 35 i 40 Kuna, a kukuruzno brašno i po
45 Kuna. Obični grah je po 45 Kuna na pazaru. Razmjerno
prema tome poskupili su i ostali živežni artikli. Šećera, ulja
dobije se vrlo teško i to pod skupe pare. Ljudi s torbama na
leđima hodaju naokolo, da gdje dobiju bar koju kilu zobi, da
se prehrane. Ima kuća u kojima se već mjesecima jede samo
zob.
Radne snage teško je dobiti. Sve ode ili u vojsku ili u Ustaše
ili u legionare ili na rad u Njemačku i u domaće rudnike. Za
novac neće niko da radi, nego traži hranu i živežne namirnice. Šta ćete kad je mast izašla na 300 Kuna, pa ni uz tu
se cijenu ne može dobiti. Obično goveđe meso je po 60 i 70
Kn kg! Stoga se ljudi osobito po gradovima a i po svim krajevima jako pate. Na hiljade ljudi ide u sjeverne krajeve Bosne
i preko Broda u Slavoniju i muško i žensko – da donese koju
kilu hrane. Pošto je privatna prodaja hrane zakonom zabranjena doživljavaju ljudi kod toga neugodna iznenađenja. Za
skupe novce kupljenu hranu otimaju im ustaške straže i milicioneri. Ljudi nastoje da se spase podmićivanjem i tako se razvila korupcija, kakova se odavno ne pamti i koja neće nikako
pridonijeti konsolidaciji naše mlade države. Ta oskudica i te
nevolje navode vodu na mlin domaćim revolucionarima.48
Značajno je spomenuti da je to jedino mjesto na kojem Grgić izriče otvorenu kritiku stanja u NDH-a, ali niti tu ne dovodeći u pitanje samu NDH.
Nakon Grgić objašnjava tko su to četnici49, kako kaže, kraj
oskudice i gladi naša druga i najveća nevolja50:
Ostatci bivše srpske vojske – većinom bivši oficiri, učitelji,
socijalistički agitatori odmetnuli su se u planine i počeli “četovati” t. j. napadati sve javne ustanove i vojsku, da izazovu u
državi nered i pobunu. Taj iz početka čisto nacionalni – srpski – pokret izrabile su potajne komunističke organizacije u
svrhu postignuća svojih ciljeva – opće sovjetske revolucije.
Iza kako je 22. VI. 1941. Sovjetska Rusija stupila u rat pozvala je sve svoje idejne pristaše po cijelom svijetu, da i oni
stupe u akciju i pomognu ostvariti sovjetski ideal – pobjedu
proletarijata nad kapitalizmom. Tome pozivu odazvale su se
i kod nas svi tajni i otvoreni privrženici Sovjetske Rusije t. j.
članovi bivših “neutralnih sindikata” i socijalističkih organizacija, koji su bili poznati pod imenom “crveni”.
dosta i srpskih seljaka, koji su s koga bilo razloga bili nezadovoljni s novim stanjem i nadali se, da će pomoću “jake Rusije” opet napostaviti staro stanje i svoj privilegirani položaj i
formirani su odredi, bataljoni, čete, kojima zapovjedaju bivši
jugoslavenski časnici, učitelji ili istaknutiji komunistički prvaci. Znak im je peterokraka crvena zvijezda na rukavu i na
kapi (šajkača ili šubara). Na raznim mjestima Bosne i Hercegovine imaju svoja uporišta, odakle šalju svoje manje ili veće
čete na razne strane. U našem kraju najvažnije im je uporište u planini Okruglici i Zvijezdi oko Vareša. Odatle između
Pajtova hana i Dabravina preko Planinice, Slavina, Liješnice,
Kopjara, Nažbilja, Lipnice, Vukanovića, Brnjica održavaju
vezu sa svojim sumišljenicima oko Zenice i dalje Maglaja.
Na toj strani glavno im uporište kod manastira u Ozrenu.
Kod Zenice logor im je bio u selima Bunjevo – Dračići. A
kad im je taj raskopan prenijeli su ga u Bijelovode i selo
Osredak zapadno od našeg sela Vukanovića. Od početka g.
1942. tim putem neprestano prolaze i odsjedaju u pojedinim
selima. Od naše župe osobito od njih pate sela Kopjari, Nažbilj (tursko selo), Lipnica i Vukanovići. Tu i tamo zalete se i
u Ratanj, ali rjeđe.51
O proslavi prve godišnjice postojanja NDH-a u Kraljevoj Sutjesci Grgić ostavlja ovaj zapis:
Dne 10. IV. 1942. po cijeloj je državi na vrlo svečan način
proslavljena prva godišnjica uspostave Nezavisne Države
Hrvatske. U mjestu je uoči toga dana držana bakljada s lampionima. Prigodni govor iza bakljade održao je u Domu ‘Bobovac’ gvardijan o. fra Arkanđeo Grgić. Sutradan je u crkvi
bila Zahvalnica, a iza toga je na “pijesku” posađena Spomen-lipa. Na svečanoj akademiji iza toga u Domu svečano
spomen slovo o značenju toga dana održao je učitelj Ivica
Breljaković.52
Drugi dio kronike (1942-1944)
O tome kada i zašto je došlo do prekida u pisanju samostanske kronike kao i o tome kada i pod kojim uvjetima dolazi do
nastavka njezinog ispisivanja, progovara sam fra Arkanđeo
Grgić na listinama sutješke kronike:
K tima su pridružili i ostali nezadovoljni elementi, koji nisu
bili zadovoljno s novim poretkom u državi. Među tima ima
osobito mnogo željezničara, učitelja, srpskih šovena, tako
zv. dobrovoljaca, kojima su oduzete zemlje. Isto tako ima
Ja fra Arkanđeo Grgić, bivši gvardian ovoga samostana i pisac ove kronologije premješten sam bio u mjesecu svibnju
1942. g. na našu župu Zovik i tamo otišao 27. V. 1942. Ovu
kronologiu ostavio sam svom nasljedniku, novom župniku
fra Anđelu Mutiću, da ju on nastavi voditi. Sticajem okolnosti, koje ću ti dragi čitatelju dole niže izpripoviedati iza
godinu i po dana opet sam se vratio u Sutjesku i dobio nalog
da opet vodim kronologiu. Vidim da ju kroz vrieme moje
odsutnosti nije nitko vodio, pa ću pokušati, da bar u glavnom pobilježim domaće i strane događaje, koji su se kroz
ovo vrieme događali. A događali su se sudbonosni događaji i
po svietu i po domovini i po Provinciji.53
48 Kronika, str. 146-147.
51 Kronika, str. 147-148.
49 Pogledati napomenu pod rednim brojem 99.
52 Kronika, str. 149-150.
50 Kronika, str. 146.
53 Kronika, str. 150.
status, broj 14, proljeće 2010.
87
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
1942.
S pogledom unatrag, fra Arkanđeo Grgić od siječnja 1944.
godine, kako će u više navrata naglasiti, počinje bilježiti
odsudne događaje iz 1942. godine, a kreće od zbivanja U
Provinciji54:
General Reda izaslao je svoga izaslanika, fra Karla Nolu,
gvardiana samostana u Splitu (Dobri), da obađe provinciu i sazove Kapitul i izabere novo starješinstvo provincije.
Premda su prilike po Bosni bile razrovane, a saobraćajni putevi radi četnika i partizana nesigurni, mnogopoštovani je s
mnogo ljubavi obišao Provinciu i sazvao Kapitul u Sarajevu
na 27. VIII. 1942.
Na tom Kapitulu Provincie izabrano je novo starješinstvo
Provincie kako sliedi:
Provincial: fra Krunoslav Misilo, dosada profesor i upravitelj
našeg đačkog konvikta u Visokom
Kustod: fra Ljudevit Zloušić, direktor gimnazije
Definitori: fra Miroslav Džaja
fra Tomislav Ostojić
fra Krunoslav Ladan
Dr. fra Euduard Žilić, koji je zadnji i ekonom Prov.
Za tajnika uzeo je mnogop. prov. fra Nikolu Fišića, a tajnikom Provincie izabran je Dr. fra Vitomir Jeličić.55
Jer se okrenulo protiv krutog “centralizma”, za novo provincijsko starješinstvo fra Arkanđeo Grgić nalazi kao i uvijek
suzdržane, ali ipak riječi pohvale56:
Novo starješinstvo je također uvidilo nezgodu i nesavremenost krutog ‘centralizma’ koga je bezobzirno bio počeo
provoditi prijašnji režim Provincie i prouzrokovao mnogo
trzavica u Provinciji. Obazirući se na stoljetne tradicije i mudrim popuštanjem i taktom unio je novi provincial znatno
smirenje među inače razdražene duhove tako da se naskoro
opazilo vidno olakšanje po svim stranama Provincie.57
Grgić se, među ostalim, okreće političkim zbivanjima u domovini, dajući nam već na samom početku do znanja – U
tom razdoblju događale su se po pojedinim dielovima Provincije teške stvari58:
Šest partizanskih brigada pod vodstvom čuvenog “Tita” (Josipa Broza) provalilo je iz Crnegore u Hercegovinu. Talianska vojska (II. armata) koja je tobože u svrhu zaštite držala
okupiranim veći dio Hercegovine i skoro cielu Dalmaciju propustila je te čete da nesmetano harače po Hrvatskoj. Kao bu54 Kronika, str. 150.
55 Kronika, str. 150-151.
jica prohujale su našim krajevima Hercegovine, Dalmacije i
Zapadne Bosne. Okupirale su cieli kraj od Bihaća, pa preko
Livna i Duvna sve skoro do Mostara.59
Tragičnim zbivanjima izdvaja se Rama gdje je, nakon paljevine crkve, ubijen gvardijan fra Julijan Jurković, a na smrt
osuđen i strijeljan fra Viktor Slišković:
Okupirali su Ramu i naš samostan oštetili a crkvu zapalili.
Izgorila je do temelja, a s njom i bogato crkveno ruho i krasna knjižnica. Gvardijana fra Juliana Jurkovića su ubili. Crkvu su zapalili oko 13. i 14. srpnja 1942. god. Dva mjeseca iza
toga osudili su na smrt i strieljali i fra Viktora Sliškovića, koji
je ostao na garištu samostana.
Tom zgodom zapalili su i crkvu na Suhom polju (Zlosela)
kod Kupresa. Okupirali su i Gornji Vakuf sa okolnim župama. Mnogu su svećenici morali bježati ili se sakrivati po
šumama. Iz kupreškog kraja se pred odmetnicima izselilo do
5000 ljudi.60
Ali tragičnih zbivanja nije bila pošteđena niti Srednja
Bosna:
Istočna i srednja Bosna bila je od takovih nesreća dosada
očuvana. No ni nju neće mimoići gorki kalež progonstva.
Koncem god. 1942. napali su partizani i osvojili Jajce. Isto
tako je od njih zauzet Bihać. Dolaze još neprovjerene viesti
da su naši tamošnji fratri fra Viktor Šakić, fra Bosiljko Ljevar
i fra Marian Jakovljević zarobljeni i odvedeni nekud u Liku.
No srećom se te viesti nisu obistinile.
Samostan u Gučoj gori bio je u žarištu borbi, te je do temelja oplaćkan. Partizani su bili poveli sa sobom gvardiana fra
Ivu Markovića, vikara fra Franu Strukara i brajkovačkog župnika fra Zorislava Čolića. No sva trojica su se hvala Bogu
iza tri dana povratila kući.
Braća u Fojnici su s izgradnjom novog diela samostana toliko
uznapredovali, da su se o Božiću mogli smjestiti u kuhinji,
blagovaoni, a i podrum je uređen.
Koncem godine oplaćkan je od odmetnika fra Lade Fišić, župnik u Ovčarevu. I župski stan u Kotor Varošu bio je oplaćkan. U cielom tom kraju od Jajca do Kotor-Varoša i Guče
gore vođene su teške borbe s partizanima.61
Što se tiče političkih zbivanja u domovini, Grgić ukazuje na
predavanje ministra unutarnjih poslova NDH-a Mladena
Lorkovića, priloženo samostanskoj kronici, ali toga priloga
u kronici sada ne zatičemo:
56 Značajno je zapaziti da se fra Arkanđeo Grgić ne osvrće na ponašanje
niti prošle niti ove uprave Provincije spram NDH-a, iako su oba starješinstva spram nje imala kritički stav.
59 Kronika, str. 152.
57 Kronika, str. 150.
60 Kronika, str. 152.
58 Kronika, str. 152.
61 Kronika, str. 152-153.
88
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
U političkim prilikama u domovini imalo bi se mnogo toga
napisati. No pošto bi me to odvelo predaleko, to na ovom
mjestu u prilogu stavljam izcrpno predavanje ministra unutarnjih poslova Dra Mladena Lorkovića, što ga je, pred stotinama najodličnijih slušatelja dne 14. I. 1944. održao u Hrvatskoj Sabornici u Zagrebu. U tom su predavanju detaljno
prikazane sve makinacije i perfidno držanje talijanske vlade
i talijanske vojske prema “savezničkoj” Hrvatskoj Državi. Potomci će se čuditi, kako se uopće u takovim prilikama mogla
ikako i održati Nez. Hrvatska Drž.62
U vrijeme kapitulacije Italije nalazilo se oko 200.000 Talijana na teritoriju Hrvatske, a do 500.000 momaka na području Balkana. Naše i njemačke čete energično su ustale, da
te čete što prije razoružaju. Nastali su užurbani pokreti četa
prema obali i prema otocima. Talijanske su čete po pojedinim garnizonama razoružane, no uspjelo im mnogo oružja
pripustiti partizanima i četnicima, koji su se tim još više osilili. Zauzeli su ponovno Livno, Jajce, Kupres, Bugojno, Gor.
Vakuf. Ugrozili su Travnik, a o Miholjdanu zauzeli Tuzlu i
počinili dosta zla.65 1943.
Posebno vrijedna i zanimljiva dva su kroničarska zapisa, jedan o posjeti partizana, a drugi o posjeti četnika Sutjesci,
pri čemu je značajno zamijetiti kako sada Grgić, za razliku
od ranijih godina, pravi jasnu razliku između partizana i
četnika.
Kao veliko razočarenje među svjetskim vojno-političkim
zbivanjima 1943. godine za fra Arkanđela Grgića izdvaja se
Izdaja i kapitulacija Italije, dotično Savojske dinastije 8. IV.
1943. godine63, što odaje i opsežan opis tog događaja i posljedica koje je polučio:
Još na 25. VII. 1943. oboren je bio Mussolini na sjednici Velikog Fašističkog Vieća i odpušten iz vlade, a predsjedništvo talijanske vlade povjereno maršalu Badoglin. U isto vrieme počeli su tajni pregovori talijanske vlade o kapitulaciji i posebnom miru Italije sa saveznicima, dok su se njemačke divizije
daleko dolje na jugu borile za slobodu Italije. Plan je bio, da
se ciela njemačka vojska ufati u stupicu i zarobi. Na 8. IX. 43.
podpisao je kralj Viktor Emanuel protokol o kapitulaciji Italije, a u isto vrieme izkrcale su se brojne američke i engleske
čete u zalivu Salerna južno od Napulja, da u zajednici s talijanskom vojskom zaprieče Niemcima uzmak prema sjeveru.
Okretnosti i budnoj pažnji njemačkog vodstva ima se zahvaliti da nije do toga došlo. Munjevitim zahvatom na svim važnim točkama uspjelo je po cieloj Italiji razoružati talijansku
vojsku, brzom i energičnom akcijom na juriš je zauzet Rim, a
prema izkrcanim i iznenađenim Englezima i Amerikancima
postavljen je sjeverno od Napulja snažan front, o koji oni i
danas dok ovo pišem siečanj 1944. zube lome. U srednjoj i
sjevernoj Italiji uzpostavljena je nova talijanska republika
pod vodstvom Mussollinia, koga su Niemci, na nezapamćen
način pomoću padobranaca oslobili iz zatvora. I na toj jurišnoj fronti bitke traju nesmiljenom žestinom dalje, ali udruženim Englezima i Amerikancima uspijeva samo uz velike
žrtve puževim korakom ići napried, premda imaju ogromnu
nadmoć i u ljudstvu i u materialu, a neprestano dovlače i
nova pojačanja. Glavna njemačka linija nalazi se na rijeci
Padu, a to je vrlo, vrlo daleko.
U toku tih borbi Rim je više puta bombardiran. Sv. Otac papa
nalazi se u vrlo teškom položaju, premda je Vatikanski Grad
do sada bio pošteđen od direktnog bombardiranja.64
Da je kapitulacija Italije imala posljedice i za područje Hrvatske, fra Grgić ne propušta zapisati:
Posjeta partizana dogodila se upravo na blagdan sv. Petra i
Pavla (26. lipnja 1943.):
O Petrovu danu jedna velika [nedostaje riječ značenja skupina ili jedinica napomena A. K.] partizana, koja je uzmicala
s Kozare-planine probila se preko Fojnice do Visokog. Obašavši Visoko pošli su na Podlugove, gdje su spalili stanicu.
Druga grupa pošla je na Dobrinje i redom palila stanice sve
do Lašve. Napali su na Kakanj, zauzeli i oplaćakali i razrušili
rudnik i mnogo zla počinili. Preko Teševa sišli su i u Sutjesku, gdje su ubili jednog oružnika – Ahmeda. Samostanu
nisu nikakva zla počinili, nego su samo tražili brašna i dato
im 70 kg pšenična brašna. Tom zgodom zaposjeli su bili sva
sela sutješke župe, pošto ih je bilo jako mnogo. U Čatićima
ubili su gostioničara Antelju Duspara, kad je pokušao da
motorom uteče. Otišli su dalje preko Borovice i Vukanovića
valjda prema Olovu i Konjuh-planini.66
A posjeta četnika dogodila se na blagdan sv. Elizabete (19.
studenog 1943.):
Još gora zla nego partizani nanosili su narodu zloglasni četnici. To su bili pravi profesionalni pljaćkaši i razbojnici. Na
sv. Elizabetu (19. XI. 43.) došli su četnici u Sutjesku i plaćkali
po selu. Iz samostana zahtievali su i odnieli 400 kg kukuruza
– došli poslije podne s konjima u dvorište samostana, natovarili žito i otjerali. Tom zgodom su osobito teško oplaćkali
selo Seoce i otjerali sve do čega došli i volove i pšenicu i grah
i orahe i pekmez i med i – osobito – odielo. Ljudi su ostali
tako rekuć goli. Ko kad su ih stotine cielu noć rovile po selu,
tovarili na stotine konja i gonili. Nastao je jauk i plač i po tom
selu i po cieloj župi.67
Opisani događaji, kojih je vjerojatno bilo daleko više, oslikavaju ono što je Grgića navelo na slijedeće riječi:
62 Kronika, str. 153.
65 Kronika, str. 156.
63 Kronika, 155.
66 Kronika, 156-157.
64 Kronika, str. 155-156.
67 Kronika, str. 157.
status, broj 14, proljeće 2010.
89
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Nevolja je velika i strava nastala među svietom, jer nitko nije
bio siguran, da će živ i zdrav svanuti. Naoružane rulje provaljivale su po noći u sela, plienili po kućama, odnosili do čega
su god došli, mal odvodili i muškarce odvodili sa sobom.68
U tom ratnom vihoru nestat će, krivnjom partizana, i župnik
iz Ljubunčića fra Viktor Baltić i kateheta tuzlanske gimnazije
vlč. Drago Dujmušić, a po svemu sudeći, izričaj “početkom
ove godine” odnosi se na 1944. jer je to vremenski trenutak
kad Grgić u kroniku bilježi zbivanja iz 1943. godine:
Početkom ove godine odveli su bili sa sobom župnika iz Ljubunčića fra Viktora Baltića. Vodali su ga sa sobom i držali u
zatvoru. Najposlije mu se izgubio trag i do danas se za njega
nezna ništa. Po svoj prilici je poginuo.
U Tuzli su uz ostale Hrvate strieljali i katehetu gimnazije
Dra Dragu Dujmišića, svjetovnog svećenika, dočim je župnik
Dr fra Srećko Perić za vremena izmakao.69
Potom nas Grgić upoznaje sa svojim župnikovanjem u Zoviku, pobliže s tri bijega od partizana u kojima se oslikava
Grgićev pripovjedački dar, ali i u kolikim je razmjerima proganjanje katoličkog klera od strane partizana bilo nadahnuto
ne samo sumnjom ili dokazima o podržavanju i suradnji s
ustaškim ili njemačkim režimom, nego nadasve ideološkom
sukobljenošću katoličkog i komunističkog integrizma, što je
partizanskim progonima i likvidacijama svećenika, ali i obostranom zaziranju, davalo poseban naboj, ustrajnost i zagriženosti, koja je nerijetko poprimala oznake ludila karakterističnog za dualističku borbu mišljenja, makar je istodobno
veliki broj pripadnika katoličkog klera aktivno podupirao
NOB-u, a neki su pri tome kao žrtve ustaša, četnika ili njemačko-talijanskih snaga čak izgubili život.70
Ovdje donosimo opis prvog Grgićeva bijega iz svibnja 1943:
Ja fra Arkanđeo Grgić, koji pišem ovu tužnu historiju bio
sam župnik u Zoviku – 18 km – južno od Brčkog. Živio sam
dosta mirno sa svojim narodom sve do 30. V. 43.Toga jutra
oko 2 h – bila je nedjelja – napadne mi na kuću jedna rulja
od 40 ljudi. Čim su kuću obkolili i ponamjestili straže navalili su uz silnu buku na glavna vrata da ih sruše. Odmah
sam to oćutio i skočio iz kreveta. Kad sam otvorio prozor, da
vidim šta je, sasuli su u me vatru iz pušaka. Nisam se smeo,
nego sam i sam prihvatio za pušku i pucao u mrak. Međutim
su glavna vrata bila provaljena i navalili su na vrata od predsoblja. Vidio sam, da ću im pasti živ u ruke; odvrnuo sam
ručnu bombu i bacio kroz prozor, a onda odmah za njom
skočio s puškom s prozora – visina oko 4 m! – Kad sam skočio s tri su strane na me pucali, ali su gađali previsoko. I ja
sam pucao iz svoje puške i nisam dao k sebi. Ugrabio sam
68 Kronika, str. 157.
69 Kronika, str. 157.
70 O tome pogledati: Ćiril Petešić, Katoličko svećenstvo u NOB-u (19411945), VPA, Zagreb 1982.
90
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
zgodan momenat i utekao između njih niz brdo putem na
prielaz kod Jerkova dućana. Tu je bila dvostruka njihova
straža, ali me je Bog proveo kroz njih, da me nisu dočekali.
Tom zgodom teško je ranjen oružn. narednik Karlo Oreški,
koga sam na mjestu ispovjedio. Narednik je isti dan umro.
Istom zgodom teško je bio ranjen i ustaški rojnik Tunja
Galušić, otac našeg gimnazialca Blaža Golušića-Zečevića,
a brat našeg profesora fra Serafina Zečevića. Zanimat ćete
čitatelju, da sam istu dvojicu ispovjedio bez habita samo u
košulji i gaćama držeći pušku u ruci, jer su partizani bili u
neposrednoj blizini. S prozora sam skočio bez odiela, jer ga
nisam imao kada obući.
Oni su međutim provalili u stan i oplaćkali sve što su mogli
ponieti. Odnieli su mi i moje redovničko odielo tako da su
mi seljaci morali posuditi gunjić i čakšire da ne hodam go. U
zoru su otišli s plienom, ali biesni da im je parok izmakao. U
crkvu nisu dirali.
Vratio sam se kući i zvonio na Zdravo Marijo. Kuću sam našao razvaljenu i oplaćkanu, svu izrešetanu kuglama.71
Doživljaje iz Zovika i povratak u Sutjesku Grgić zaključuje
ovim riječima:
Pošto sam bio zazoran partizanima i bio im u oku zamolio
sam oca provinciala da me razrieši dužnosti župnika u Zoviku. O. provincial je udovoljio mojoj želji i imenovao u Zovik novog župnika fra Alojzija Šandrka, koji je o Božiću otišao u taj kraj, a ja evo kao, vikar, organista, kapelan i – protokolista i chronologus domus nastavljam pisati događaje ovih
vremena vama potomcima za uspomenu.72
Potom u kronici bilježi još jednog fratra, žrtvu partizanske
vojske:
U prosincu ove godine dođe viest, da su partizani u Livnu
uhvatili i strieljali podhumskog župnika fra Bonu Grebenarevića. Viest se nažalost potvrdila.
Sve do konca ovog mjeseca nalazila se u partizanskoj okupaciji mjesta: Livno, Jajce, Fojnica, Kreševo, Busovača, a u
zadnje vrieme palo im je u ruke i Bugojno i Kupres.73
Spominjući II. zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu u prosincu 1943.
godine, Grgić ne spominje nazočnost nekih bosansko-jajačkih fratara (fra Josipa Markušića i fra Bone Ostojića, koji je
također bio vijećnik i narodni poslanik na Trećem zasjedanju ZVNOBIH-a u travnju 1945. godine), a nama ostaje nepoznanicom je li mu to uopće i bilo poznato74:
71 Kronika, str. 157-158.
72 Kronika, str. 160.
73 Kronika, str. 160.
74 O važnosti II. zasjedanja AVNOJ-a ovako će Srećko M. Džaja: “Osim
toga, Drugi AVNOJ je uspostavio provizornu vladu pod imenom Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) i postavio skretnice za institucionalnu izgradnju nove države. U skladu s tim donijeta su dva zaključka od
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Na 29. XI. 43. osnovao je partizanski maršal Tito u Jajcu i
partizansku vladu (Nacionalni Komitet) i partizansko nacionalno vieće kao neku vrstu partizanskog parlamenta. No
baš u mjesecu prosincu te godine iza likvidacije Talijana počela je snažna akcija njemačkih i hrvatskih četa proti partizanima. U akciji prema partizanskim viestima sudjeluje oko
6 njemačkih divizija, a među njima i naša hrvatska legija sa
ruskog fronta i SS-trupe. Za kratko vrieme oslobođeno je
Livno, Kupres, Bugojno, Jajce, Tuzla i ostali krajevi. Baš na
sam Badnjak prošla je i kroz Sutjesku njemačka vojska i božićevala u Vukanovićima i Borovici.75
Naglasivši da je godina 1943. završila u znaku najžešćih borbi
i na Rusiji i u Italiji i kod kuće76, fra Arkanđeo Grgić nas upoznaje s nekim samostanskim zbivanjima, ali i s nekim partizanskim vojnim akcijama (paljenje željezare u Varešu, nanošenje štete rudniku u Kaknju i rušenje mostova preko Bosne)
što fra Arkanđeo Grgić kritizira jer je tim akcijama ugrožen
i oštećen prije svega ionako siromašan narod:
U samostanu je ove godine popravljena štala, nova betonska brana električne centrale stavljena u pogon i popravljeno
mnogo toga. Godina je liepo rodila, zima je dosta blaga –
iako je strašna skupoća – kod nas se skoro ne bi znao za rat
da nije ovih unutarnjih nemira. Partizani su zapalili željezaru u Varešu, u Kaknju nanieli rudniku grdne štete, magazine oplaćkali – a od tih ustanova živi na hiljade naroda ovog
kraja. Sva tri drvena mosta na rijeci Bosni, koja su vezala
Sutjesku i sve ove krajeve s Visokim, spaljena su. Željezničke
stanice popaljene, a željeznički mostovi porušeni. A sve je to
služilo siromašnom narodu, da mu olakša život.77
Posljednja vijest iz 1943. godine, koja se tiče same bosanske
franjevačke provincije, ujedno je i posljednja vijest koju je
fra Arkanđeo Grgić zapisao u sutješkoj samostanskoj kronici
II. svjetskog rata:
U god. 1943. ostavili su Red i Provinciju i apostatirali naši
inače uvaženi teološki profesori Dr. Emil Orozović i Dr. fra
Stanko Vujica. Razloge istupa iz Reda i apostazije osobito
kod fra Vujice ne možemo nikako psihološki protumačiti, a
kamoli još opravdati. Šteta za neumrle duše! Srećom, svojim
odlaskom nisu uzvitlali velike prašine u javnosti niti je to
previše zapaženo u javnosti.78
Posljednja rečenica sutješke kronike II. svjetskog rata zavrjeđuje posebnu pažnju jer u njoj kao da je ipak sadržana
sva ljudska mudrost i ljudsko iskustvo o prolaznosti svih
ratova i političko-ideoloških projekata, koliko god se kitili
povijesnog domašaja: razvlaštenje vlade u egzilu kao i suspenzija povratka
kralja do narodne odluke nakon završetka rata.” (Srećko M. Džaja, Politička
realnost jugoslavenstva, str. 104.)
75 Kronika, str. 160.
božanskim pridjevima vječnosti i besmrtnosti, i nepobjedivosti života, unatoč svim ratovima, pa i smrti unatoč, kao
vrhunskom simbolu besmisla, koliko god taj život bio krhak
i loman:
Život teče dalje svojim tokom.79
Ispod te rečenice nalazi se, istina, još naslov Godina 1944.80,
ispisan rukom fra Arkanđela Grgića, ali više nema niti jednoga kroničarskog zapisa.
O razlozima naglog prestanaka pisanja kronike ostaje nam
zasada samo nagađati.
Možda je razlog naprosto u dramatičnim događanjima 1944.
i 1945. i to u smjeru suprotnom od očekivanja fra Arkanđela
Grgića? Ili u različitim stavovima fratara u samostanu spram
događanja koja će dokrajčiti postojanje NDH i okončati II.
svjetski rat?
Možda se s prestankom pisanja kronike moglo izbjeći da je
netko potegne kao optužujući materijal protiv sutjeških fratara pa je tako i učinjeno?
Teško da pauza u pisanju kronike od 20 godina nema veze i s
nametnutom šutnjom u novoj Titovoj Jugoslaviji s obzirom
na komunističke zločine počinjene tijekom II. svjetskog rata
a napose na njegovom koncu u pobjedničkom zanosu?
A opet, možda se iza svega krije, nešto sasvim drugo: lijenost ili bolest redovnika zaduženog za pisanje kronike, kako
se to znalo često događati; ta o tome nam svjedoči i sam fra
Arkanđeo Grgić koji je kao kroničar više pisao “za drugima”
nego u miru stvarao kroničarske zapise o trenutačnim događanjima oko sebe.
Ka kritičkom čitanju kronike
Nemoguće je pravo razumjeti i pravo prosuditi sutješku samostansku kroniku II. svjetskog rata i samog kroničara tog
mračnog razdoblja svjetske povijesti – ne smije se zaboraviti koliko je u kronici kao književnoj vrsti važan, ako ne i
presudan subjektivni činitelj – bez uvažavanja kroničareve
trostruke pozadine: ideološke (uzavreli ideološki sukob katoličkog, liberalnog i komunističkog integrizma), povijesnopolitičke (nacionalno-politički sukob Hrvata i Srba u Prvoj
Jugoslaviji i Drugi svjetski rat) i crkvene, poglavito bosansko-franjevačke (Katolička crkva i Bosna Srebrena u II. svjetskom ratu odnosno u NDH) – jer je riječ o zbiljama koje
su odsudno odredile osobne stavove fra Arkanđela Grgića
odnosno vizuru kroz koju je pristupao zbivanjima oko sebe
dok je izabirao na koja će od tih zbivanja sačuvati pisano sjećanje u kronici, svejedno prilagao uz njih osobne komentare
ili ne.
76 Kronika, str. 160.
77 Kronika, str. 160-161.
79 Kronika, str. 161.
78 Kronika, str. 161.
80 Kronika, str. 161.
status, broj 14, proljeće 2010.
91
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Pored toga, važno je na umu imati još nekoliko činjenica.
Čitajući kritički sutješku kroniku II. svjetskog rata, stupamo
na još uvijek uvelike povijesno neobrađeno polje: Katolička
crkva i Bosna Srebrena u NDH.
To poziva na oprez i izbjegavanje davanja općih i definitivnih
sudova, što bi odavalo srozavanje u već postojeća pojednostavljena antagonističko-ideologizirana viđenja toga temata,
jer će i samo kritičko čitanje sutješke kronike otvoriti više
pitanja nego što će na njih dati odgovor.
Kritičko čitanje sutješke kronike bit će, dakle, obilježeno osobinom svakog povijesnog prikaza odnosno privremenošću.
Naprosto, za cjelovitu sliku o Katoličkoj crkvi i Bosni Srebrenoj u NDH potrebno je obraditi još mnogo arhivske građe
kao što je i za cjelovitu sliku lika fra Arkanđela Grgića potrebno učiniti još cjelokupni niz koraka u smjeru popunjavanja praznina u njegovoj biografiji.
Ne smije se zaboraviti da je pred nama samo sutješka kronika kao jedan fragment onoga što je bio i kako je razmišljao
kroničar, što ostavlja otvorenim pitanjem jesu li se i u kojoj
mjeri u ostatku njegova života pojedini stavovi mijenjali. Ne
raspolažemo, dakle, još uvijek cjelovitim uvidom u život fra
Arkanđela Grgića pa niti pisanim ili usmenim svjedočanstvima nakon II. svjetskog rata koja bi nam raskrila njegova
naknadne stavove o tome mračnom razdoblju, izuzev činjenice da je dva puta bio u zatvoru nakon 1945. kao politički
osuđenik.
Potrebujemo, dakle, nešto poput političko-ideološke biografije fra Arkanđela Grgića.
Bilo bi, nadalje, nepravedno stavove kroničara iznijete u sutješkoj kronici naprosto suditi vrijednosnim mjerilima našega vremena, primjerice stupnjem senzibiliteta za ljudska
prava ili odnosom Crkve prema svijetu kako se oblikovao
tijekom i nakon II. vatikanskog koncila, što opet kroničara
ne oslobađa opravdane kritike za pojedina stajališta.
Uznik katoličkog integrizma
Pristajanje fra Arkanđela Grgića uz Njemačku, posljedično
tome Frankovu Španjolsku i Mussolinijevu Italiju, koje prožima cjelokupnu sutješku kroniku II. svjetskog rata, pa čak i
njezine posljednje dijelove ispisivane 1944. godine, korijeni
se u katoličkom integrizmu, što je izravno skopčano i s nekritičkim pristajanjem fra Arkanđela Grgića uz NDH.
Pristajanje uz Njemačku na jedinstven način oslikava vapaj
fra Arkanđela Grgića zabilježen u kronici u osvrtu na ruskonjemački rat 1941. godine:
Svi se mi molimo Bogu, da saveznicima uspije likvidirati sovjetsku silu. Jer kad bi Sovjeti pobijedili hrvatskom narodu
nebi bilo više mjesta na zemlji.81
81 Kronika, str. 138.
92
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Kao utemeljenje iznesene tvrdnje može poslužiti podsjećanje na to što je to katolički integrizam.
Samostojno vladanje Crkve svijetom u srednjem vijeku ne
začuđuje jer je u srednjovjekovnoj kršćanskoj civilizaciji
društvo bilo religijsko, a religija društvena. Ali kad je to srednjovjekovno razdoblje prohujalo, Crkva je u nositeljima novog svjetovnog poretka, nadahnutim prosvjetiteljstvom, pozitivizmom, liberalizmom, socijalizmom, demokratizmom
i znanošću, ali i izvornom kršćanskom baštinom, započela
gledati zaklete neprijatelje jer su radikalno dovodili u pitanje
nadasve crkvenu vladavinu nad svijetom.
Između Crkve i modernog svijeta u nastanku, mladog moderniteta, začeo se ogorčen sukob, na obje strane u dualističkoj maniri: u drugom je Zlo, a u meni Dobro. Prvi odgovor
Crkve na modernitet bio je upravo katolički integrizam82,
a na našim prostorima vezan je uz krčkog biskupa Antuna
Mahniča i utemeljenje Hrvatskog katoličkog pokreta. Kao i
svaki ideolog katolizicma, Mahnič je nastojao katoličku ideju
(svjetonazor) podignuti na razinu društvenog poretka.83
Katolički integrizam ogledao se u radikalnom zabacivanju
svih vrijednosti novovjekovnog svijeta koje će tek tijekom
II. vatikanskog koncila konačno i nedvosmisleno biti iznova
prepoznate i priznate kao kršćanske vrijednosti: ljudska
prava, religijska sloboda, autonomija svjetovnog i duhovnog (odvojenost države i Crkve), socijalna pravda i demokracija. To zabacivanje pratilo je povlačenje, čak bijeg Crkve
u prošlost kao način nijekanja moderniteta što je za sobom
povlačilo idealiziranje prošlosti i protivljenje promjenama i
napretku. U Crkvi je zaživjela nostalgija za prednostima katolika iz ancien régimea, uvjerenje da je politička podrška
bolji jamac budućnosti od dobrote Isusa iz Nazareta. Savez
sklopljen s ancien régimeom u obrani prošlosti pred novošću, ojačao je u Crkvi njezinu konstantinovsku tradiciju odnosno nostalgiju za svjetovnom moći.84
82 Nakon što je došlo do zastoja u ozbiljenju programa II. vatikanskog koncila u čijem središtu je bio zahtjev za dijalogom Crkve s modernim svijetom,
a što je praktično značilo i osudu katoličkog integrizma, posljednjih godina
je i to ne samo kod nas sve bjelodaniji katolički fundamentalizam, koji oslonjen na baštinu katoličkog integrizma, predstavlja suvremenu reakciju na
modernitet nekih crkvenih krugova protivnih duhu i nakanama II. vatikanskog koncila. Umjesto nijekanja moderniteta bijegom u prošlost, kako je
to kušao katolički integrizam, katolički fundamentalizam stupa u otvoreno
sučeljavanje s modernitetom u sadašnjosti s jednim jedinim ciljem, posvemašnjom pobjedom nad njim. Kao što je katolički integrizam odveo Crkvu
u pragmatično-političke saveze s autoritarnim fašističkim i nacističkim režimima, tako je katolički fundamentalizam kod nas umnogome odgurao
Crkvu u pragmatično-politički savez s nacionalističko-političkim snagama
s hrvatskim nacionalnim predznakom (jednako kao što je došlo do saveza
između pravoslavnog fundamentalizma i srpskih političko-nacionalističkih
snaga te islamskog fundamentalizma i bošnjačkih političko-nacionalističkih snaga) tijekom ratova 90-ih godina prošlog stoljeća koji su okončali
postojanje Druge Jugoslavije, a o pogubnosti toga saveza snažno svjedoči
sutješka samostanska kronika posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini.
83 O tome pogledati: Mario Strecha, Katoličko hrvatstvo – Počeci katoličkog katolicizma u banskoj Hrvatskoj (1897.-1904.), BARBAT, Zagreb 1997.
84 Usp. Željko Mardešić, Ideološki katolicizam u Hrvatskoj, u: Željko Mardešić, Rascjep u svetome, KS, Zagreb 2007, str. 795-814.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Osuda protestantske reformacije, prvog nositelja moderne s
kojim se Crkva sukobila jer je reformacija bila okrenuta protiv crkvene konstantinovske tradicije, zatvorila je Crkvi gotovo sve do II. vatikanskog koncila put do čisto evanđeoske
poruke. Osuda liberalizma zaslužna je da je Crkva tragično
dugo bila zatvorena za prihvaćanje demokracije kao i teološkog pitanja slobode jer je liberalizam zagovarao slobodu
ispovijedanja vjere i odvajanje države i Crkve. Osuda komunizma zapriječila je Crkvi da raspozna društvenu ali i teološku važnost zahtjeva za socijalnom pravdom u društvu.
Ostavši slijepa za činjenicu da su je i reformacija i liberalizam
i komunizam, unatoč svojim krajnostima, pozivale na povratak evanđeoskim izvorima, Crkva je učinila jedino što joj
je i preostajalo. Udarila je putem priklanjanja malim autoritarnim porecima kroz što se očitovala nostalgija za moćnim
katoličkim državama ancien régimea predmodernosti.85
Vrhunac tog procesa zbio se upravo između dvaju svjetskih
ratova u Europi: nedemokratski vođa Antonio de Oliviera
Salazar u Portugalu uživao je podršku Crkve, španjolski general Francisko Franco čak je htio obnoviti katoličku državu
konstantinovske tradicije, talijanski vlastodržac Benito Mussolini dao se na početku svog političkog angažmana upravljati napucima crkvenog društvenog nauka, većina francuskih biskupa davala je podršku fašističkom poretku Péteina
u Francuskoj, uostalom Adolf Hitler nikada ne bi došao na
vlast u Njemačkoj bez glasova njemačkih katolika čemu je
odsudno pridonijelo sklapanje konkordata između Vatikana
i Njemačke, kojem je kumovao vatikanski državni tajnik kardinal Pacelli, budući papa Pio XII, jer je sklapanje tog konkordata slovilo kao veliko uvažavanje Hitlera.86
Ustrašena komunističkom ideologijom, a zaslijepljena nostalgijom za svjetovnom vlašću, Crkva se rastrgana između
opasnosti komunizma i nacional-socijalizma ipak radije u
prvi mah tragično priklonila nacističkim i fašističkim pokretima, ne uviđajući da rasni determinizam za razliku od klasnog predstavlja vrhunski oblik dehumanizacije, a što svoje
85 Usp. Željko Mardešić, Crkva između dviju oprečnih nostalgija, u: Crkva
u svijetu, 36(2001)2, str. 127-152.
86 Istine zarad, važno je podsjetiti da je onodobni papa Pio XI. bio otvoreni neprijatelj nacizma o čemu svjedoči okružnica Mit brennender Sorge
(Gorljivom brigom) iz 1937. godine, a isti je papa spremao i encikliku protiv
rasizma i antisemitizma. No, upravo će njegov nasljednik kardinal Pacelli
kao papa Pio XII. “uladičiti” te enciklike i kao posljednji neprijeporni predstavnik srednjovjekovne protureformacijsko-antimodernističke paradigme
kršćanstva (nadati se tome!), ustrašen komunizmom još od mladosti i obilježen autoritarno-antidemokratskim duhom, omogućiti pragmatičko-antikomunistički savez s totalitarnim nacizmom. Samo je tako razumljiv izostanak prosvjeda Pia XII. protiv nürnberških rasnih zakona (1935), pogroma
u “Kristalnoj noći” (1938), protiv talijanskog napada na Etiopiju (1936) kao
i na Albaniju (1939), protiv izbijanja II. svjetskog rata i protiv progona Židova. Ustrajavajući u šutnji o holokaustu, makar će se tek na Božić 1944.
izjasniti za ljudska prava i demokraciju, ustrajat će i u ideološko-paranoičnom antikomunizmu, tako da će naći za potrebno nakon II. svjetskog rata
izopćiti sve članove komunističke partije na svijetu iz Crkve, ali ne i “katolike” Hitlera, Himmlera, Goebbelsa i Bormanna, ne na zadnjem mjestu
zbog prijetnje da će komunisti zadobiti vlast u Italiji. (Usp. Hans Küng, Katolička crkva – Kratka povijest, Alfa, Zagreb 2007, str. 215-227)
tragove nalazi i danas u crkvenom antikomunizmu, rasprostranjenom i kod nas.87
Imajući sve to na umu, ne začuđuje odviše da je fra Arkanđeo Grgić, kao dijete svoga vremena, bio duboko obilježen
katoličkim integrizmom i to napose crkvenim antikomunizmom koji ga je nagnao da u Njemačkoj i Italiji vidi saveznike
uz koje Katolička crkva, hrvatski narod i NDH jedino mogu
imati budućnost.
Uostalom, za pretpostaviti je s velikom izvjesnošću da je
upravo u duhu, više ili manje krutog katoličkog integrizma
fra Arkanđeo Grgić odgajan i obrazovan, prvo kao sjemeništarac, a potom kao bogoslov, a u skladu s njim je, što svjedoči
i kronika, živio i djelovao kao svećenik, pa i kao kroničar.
Značajno je istaknuti da strah od komunističkog integrizma,
zbog kojeg se ipak nije smjela zabaciti ideja socijalne pravde,
u crkvenim krugovima nije bio bez temelja, o čemu svjedoči
i fra Arkanđeo Grgić u kronici spominjući neke od fratara
koje su tijekom II. svjetskog rata pobili partizani, a njih je
upravo zbog ideološkog naboja općenito bilo više od onih
koje su pobili čak i četnici88.
Upravo je ideološki naboj komunizma (i liberalizma) priječio da se unutar Crkve potvrde snage koje su u komunizmu,
liberalizmu i demokraciji, unatoč nekim krajnostima, razaznavale nešto od izvrne kršćanske baštine kao što je socijalna
pravda ili sloboda vjerovanja. Anticrkveno i antireligiozno
držanje uopće većine socijalista nije dopustio da veći značaj
poluče kršćanski socijalni pokreti, katoličke ili protestantske
provenijencije svejedno, a opet tada u Crkvi rasprostranjeno
uvjerenje da socijalno pitanje ne predstavlja niti crkvenu niti
87 O tragičnosti i dalekosežnosti tog previda Crkve izgleda da nitko nije
tako jasno progovorio kao Nikolaj Berdjajev: “Rasna je teorija, i s kršćanskog i s čisto ljudskog gledišta, puno gora nego klasna teorija, u njoj je dehumanizacija puno dublja. U klasnoj teoriji marksizma čovjek se, ako je
pripadnik buržoaske klase koja je osuđena na smrt, može ipak spasiti izmjenom svijesti, on može prihvatiti marksističku ideologiju, postati komunist,
čak i narodni komesar. U rasnoj teoriji nema spasa. Ako si Židov ili crnac,
tebe nikakva izmjena svijesti, nikakva vjerovanja ili uvjerenja ne mogu spasiti, ti si propao. Ako Židov postane kršćanin, toga neće spasiti. Neće se spasiti ni ako postane nacional-socijalist. Ne može, naime, čovjek koji to nije
postati istinski germanski ‘arijac’, kao što onaj koji to nije ne može postati
Židov. Oni se kao takvi mogu samo roditi. Usud krvi pritišće čovjeka. To je
apsolutni determinizam i fatalizam. Ali, kršćanstvo je religija slobode duha,
ono ne trpi fatalizam ni determinizam. Klasni determinizam je relativan
u poređenju s rasnim i zbog toga posljednji predstavlja puno dublji oblik
dehumanizacije. Da i ne govorimo o tome da je s kršćanskog gledišta hitlerizam opasniji nego komunizam, jer se komunizam, kao neprijatelj svake
religije, izravno i otvoreno bori protiv kršćanstva, dok hitlerizam nasilnički
traži unutarnju deformaciju kršćanstva, izmjenjujući sama kršćanska vjerovanja u korist rasne teorije i diktature Trećega Reicha.” (Nikolaj Berdjajev,
Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu, Verbum, Split 2007, str. 78-79.)
88 U protestnom će pastirskom pismu katoličkog episkopata, predvođenog
Stepincem, iz 20. rujna 1945. godine, pri spomenu sustavnog proganjanja
Katoličke crkve od strane komunista biti navedene slijedeće brojke: 501
progonjen svećenik, a od toga 204 umorena; 169 zatvoreno, a 89 nestao;
umorstvo 19 svećeničkih kandidata, tri redovnika brata i četiri redovnice;
A jasno je da se za sve ne može dokazati da su bili članovi ustaša, a kamoli
ratni zločinci! (Usp. Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, str.
110).
status, broj 14, proljeće 2010.
93
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
teološku zadaću, anticrkvenost i antireligioznost socijalista
samo je utvrđivalo i produbljivalo.89
Na djelu je zapravo bio začarani krug sukoba oprečnih ideologija čije su se zle krajnosti međusobno hranile. U strahu
od jedne zle ideologije nerijetko su se cjelokupne zajednice,
crkvene i političke, ali i pojedinci, priklanjali drugoj zloj
ideologiji.
Upravo u tome je i bila sadržana tragika vremena u kojem je
fra Arkanđeo Grgić živio, a koju nije do kraja znao i mogao
prevladati, barem nas na to upućuje sutješka kronika koju je
ispisao, dok pitanje o revidiranju njegova stava prema nacističkoj Njemačkoj, fašizmu i nacizmu uopće, nakon 1945.
ostaje otvorenim, a ne treba zaboraviti da je do toga otriježnjenja i sam vrh Katoličke crkve u Rimu došao mučno i
prilično kasno, a drugačije nije bilo niti s prvacima Katoličke
crkve u Hrvatskoj i BiH, s tim da se u slučaju nekih o tome
otrežnjenu uopće i ne može govoriti, čak niti djelomično,
primjerice u slučaju biskupa Šarića koji je 1945. s njemačkoustaškim snagama pobjegao iz Sarajeva.
Dakle, u fra Arkanđelu Grgiću ogleda se pokleknuće cjelokupne Katoličke crkve “lažnoj alternativi” pod kojom je književnik Manes Spreber mislio na uvjerenje: “S Hitlerom (mutatis mutandis: Mussolinijem, Pavelićem, Tiszom, Horthyjem,
Antonescuom…), ako ne želite da pobjedi komunizam.”90
Unatoč tome, važno je zapaziti da je fra Arkanđelu Grgiću,
koliko nam to daje naslutiti kronika i dostupna svjedočanstva njegove subraće u povodu njegove smrti, pošlo za rukom u svakodnevnom životu sačuvati odmak od ideološkog
ludila tog zlokobnog vremena, dostatan za vjernost osnovnim ljudskim i vjerničkim normama, o čemu će za malo vremena biti više govora.
Ali da je bilo fratara koji su od prve, čak unatoč antikomunizmu, prozreli da na kršćanstvo veća opasnost vreba od nacizma i fašizma nego od komunizma91, bit će dostatno podsjetiti iznova na stav fra Joze Markušića glede njemačko-sovjetskog sukoba:
89 Usp. Reinhard Frieling, Put ekumenske misli, Teološki fakultet “Matija
Vlačić Ilirik, Zagreb 2009, str. 239-241.
90 Navod preuzet iz: Anna Maria Grünfelder, Crkva i katolici Nezavisne
Države Hrvatske (NDH) spram SHOI: Između interesa Crvke i prava čovjeka, u: Svenka Savić i Rebeka Jadranka Anić (ur.), Rodna perspektiva u
međureligijskom dijalogu u XXI veku, Futura publikacije, Novi Sad 2009,
str. 129.
91 Bilo je takvih čak i među njemačkim kršćanima. Podsjećam na evangeličkog pastora Dietricha Bonhoeffera i isusovca Alfreda Delpa. Obojica su
iz ljudskih i kršćanskih razloga bili ne samo protiv nacističkog režima nego
su djelatno sudjelovali i u njemačkom pokretu otpora. Nakon neuspjelog
atentata na Hitlera obojica su i ubijeni od strane nacističkog režima pred
sami konac II. svjetskog rata. O tome šire pogledati: Alen Kristić, Alfred
Delp – Mistik zemlje, u: Svjetlo riječi, XXVII(2009)318, str. 45-47; Alen Kristić, Nadilaženje prirodnog – iz kršćanskog poimanja nacionalnog, u: Alen
Kristić, Religija i moć, Rabic, Sarajevo 2009, str. 272-294; Alen Kristić, Dietrich Bonhoeffer – Za svijet odgovorno kršćanstvo, u: Ivan Šarčević (ur.),
Priprava puta – 25 godina Svjetla riječi, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb 2008,
str. 278-282).
94
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Milane! Nikoga nisam mrzio kao Sovjetsku Rusiju. Ali ako
ona zarati s Nijemcima, svaki dan ću se na svome klečalu
moliti Bogu za njezinu pobjedu.92
Međutim, pristajanje fra Arkanđela Grgića uz Njemačku, a
potom još više olakšanje zbog propasti Prve Jugoslavije i radosno pristajanje uz novonastalu NDH, što je bilo obilježje
ne samo fra Arkanđela Grgića nego većine hrvatskog naroda
i katoličkog klera, valja razumijevati ne samo na pozadini
katoličkog integrizma nego i na pozadini političko-nacionalnih sukoba Srba i Hrvata u Prvoj Jugoslaviji93.
Razočarenje Prvom Jugoslavijom
Iskustvo agresivne mađarizacije i germanizacije u propaloj
Austrougarskoj bio je odsudan da hrvatski političari i katolički kler pristanu na ujedinjenje Južnih Slavena u zajedničku
državu. Ali upravljanjem u Kraljevini SHS-a – osnovanoj
1918. a od 1929. zvanoj Jugoslavija – ubrzo su se razočarali.
U podnožju toga razočarenja krio se trajni sukob dviju
oprečnih politika, hrvatske koja je, zasnovana na decentraliziranoj i pluralističkoj koncepciji, smjerala decentraliziranoj
vlasti u Kraljevini SHS, koja će poštivati suverenitet i samoodređenje konstitutivnih naroda, i srpske koja je, zasnovana
na unitarističkom i centralističkom konceptu, svu vlast željela imati u svojim rukama.
Srpska politička elita u tom se političko-nacionalnom sukobu oslanjala na velikosrpsku ideologiju prema kojoj u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini živi samo jedan i to srpski
narod (pleme) triju konfesija: pravoslavni, katolički i muslimanski Srbi. Ne priznajući zbilju kakvom jest, srpska politička elita je vođena velikosrpskom ideologijom pokušala
nemoguće, provesti promjenu nacionalne svijesti koja se
oblikovala već u 19. stoljeću i to prvenstveno kod Hrvata, što
će opet zaludu pokušavati kod Srba provesti ustaški režim
na području NDH. Svaki novi poraz u tome projektu rađao
je frustracijom, a svaka nova frustracija većom agresivnošću, čemu je vrhunac bilo uvođenje diktature srpskog kralja
Aleksandra Karađorđevića.
Srpska hegemonistička politika – trajno gušenje hrvatskih
nacionalnih sloboda (asimilacijom ili eliminacijom), ubojstvo hrvatskih parlamentaraca u Beogradu u lipnju 1928. i
92 Navod preuzet iz: Dubravko Lovrenović (i al.), Jajce – Središte i margina
povijesti i ljepote, str. 75.
93 Da je to bio i kulturni, čak donekle civilizacijski, pa i svojevrsni religijski sukob zapaža Ivan Supek, govoreći o Kraljevini SHS koja se na koncu
pojavila kao ostvarenje najsmjelijih velikosrpskih težnji : “Bivši turski pašaluk, koji nije dozreo do urbane civilizacije, nego zadržao uglavnom ruralnu
tradiciju, zavladao je najedanput zapadnim zemljama koje su prošle kroz
humanizam, prosvjetiteljstvo i građanski liberalizam te podigle kulturne i
pravne ustanove. Razlike između istoka, dugo pod turskom okupacijom, i
zapada, dugo dijela Srednje Europe, zaoštravale su se i oprečnim crkvama.
Srpski nacionalizam ostaje vezan s pravoslavljem, dok je Radićev pokret slijedio prosvjetiteljstvo odvajajući crkvu od države ili politike.” (Ivan Supek,
Tragom duha kroz divljinu, Profil, Zagreb 2006, str. 35-36).
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
blokiranje ratificiranja Konkordata s Jugoslavijom 1938.–
umnogome predstavljaju ne samo uzrok nastanka i razvoja
ustaškog pokreta Ante Pavelića nego i radikalno otuđenje
Hrvata od Prva Jugoslavije koju više nisu doživljavali svojom
i u kojoj su mogli biti zadržani još samo silom.94
Imajući to na umu, lakše je razumjeti nepobitnu činjenicu
da je Katolička crkva pozdravila formiranje NDH i to kao
ostvarenje stoljetnog hrvatskog sna. Nova država je u prvi
mah prihvaćena s oduševljenjem i velikom nadom, ali i do
kraja nekritički, jer kao problem uopće nije zamijećena činjenica da iza te države stoje hrvatski ekstremisti i to potpomognuti njemačkim nacistima i talijanskim fašistima.95
Istina je, također, da je u Katoličkoj crkvi do bolnog otriježnjena došlo veoma brzo nakon uspostave NDH, makar u
njezinom vrhu, ali to nikada nije polučilo bezuvjetnim zabacivanjem te nove državne tvorevine nego su od strane hrvatskog episkopata poduzimani uzaludni pokušaji da se ta
državna tvorevina sačuva nakon sloma nacističkog i ustaškog režima.96
Sažeto, katoličkom kleru, gledano u cjelini, u NDH tijekom
Drugog svjetskog rata nedostajala je politička jasnoća i mudrost, ništa manje, iznova gledano u cjelini, dosljednost
evanđeoskim zahtjevima: Etička konkretnost evanđelja nagrđivana je u nedopustivoj mjeri apstraktnim i načelnim govorom, u početku zbog nacionalne ushićenosti hrvatskom
državom, a kasnije zbog očuvanja institucionalne sigurnosti
i političko-diplomatske korektnosti Crkve.
U velikoj se mjeri, iznova, u fra Arkanđelu Grgiću odnosno
sutješkoj kronici II. svjetskog rata ogleda opći stav Katoličke
crkve prema NDH, ali s jednom presudnom razlikom.
Razočaran Prvom Jugoslavijom, što odaju i stranice sutješke
kronike, fra Arkanđeo Grgić izvještava o osnivanju “Nezavisne Države Hrvatske”97, te se ubrzo razaznaje da je doživljava svojom i uz nju sasvim staje, kao i Katolička crkva u
NDH u času njezina formiranja.
Iz redaka kronike jasno je, potom, da fra Arkanđeo Grgić
NDH doista doživljava kao slobodnu i suverenu zemlju98,
te da za njega ne predstavlja problem što iza te zemlje stoje
hrvatski ekstremisti, oslonjeni na nacističku Njemačku i fašističku Italiju, što je, iznova, sasvim na liniji općih stavova
Katoličke crkve u NDH, nadasve u času njezina osnivanja.
a uvidjeti to, značilo je istodobno uvidjeti da takva država
dugoročno nema budućnosti, ne na zadnjem mjestu jer je izgrađena na antihumanističkim i antikršćanskim temeljima.
Za fra Arkanđela Grgića ne predstavlja, nadalje, nepoznanicu da se u novoj hrvatskoj državi uvode i važe rasistički i
diskriminacijski zakoni prema Židovima i Srbima. Premda
o tome piše u kronici, spram tih zakona ne zauzima nikakav
pa niti kritički stav.
Tako će u kronici zabilježiti da su u travnju 1941. njemački
vojnici opustošili magazu jednog židovskog trgovca99, a nešto detaljnije navest će zakone koji će u tek osnovanoj NDH
pogoditi Srbe, spominjući čak i “koncetracione logore”,
osnovane tobože “za svaku sigurnost”, što je bez sumnje
odjek onodobne ustaške propagande:
Odmah po osnutku Nez. Države Hrvatske zabranjeno je na
cijelom hrv. području ćirilica, otpušteni su svi srpski-pravoslavne vjere činovnici i namještenici, a svi Srbi stavljeni pod
pasku. Viđeniji Srbi su za svaku sigurnost internirani većinom po koncentracionim logorima.100
No, ne treba zaboraviti da je to bilo poznato i daleko bolje
informiranom vrhu Katoličke crkve u NDH, ali to nije bilo
dostatno da tadašnja hrvatska biskupska konferencija takve
zakone jasno osudi kao nehumane i nekršćanske: niti tijekom prve sjednice biskupske konferencije u NDH u lipnju
1941. niti tijekom druge sjednice u studenom 1941. kad su
progoni Židova i Srba već bili u odmakloj fazi.101 A teško je
pronaći riječi da se opiše mjera tragičnosti da je taj isti vrh
Katoličke crkve u NDH odnosno sam Stepinac istodobno
našao za primjereno da vlast NDH pohvali zbog borbe protiv psovke, pobačaja i bijele kuge, dakle, zala neusporedivo
manjih od rasističkih i diskriminirajućih zakona ustaškog
režima.102
Na to se naslanja još jedna karakteristika fra Arkanđela Grgića, ovjekovječena na stranicama sutješke kronike, koja
je na liniji općeg stava Katoličke crkve spram događanja u
NDH.
U zasljepljujućoj nacionalnoj ushićenosti novom državom
previđana je nepobitna činjenica da je to bila marionetska
država izgrađena po načelu vođe i na rasističkim temeljima,
Riječ je ne samo o teoretskoj osudi zla komunizma nego i o
dokumentiranju zločina počinjenih u ime komunističke ideologije što je po sebi ispravno, ali kod fra Arkanđela Grgića
ne nalazimo niti teoretsku osudu zla nacionalizma (fašizma
i nacizma) niti svjedočanstvo o zločinima počinjenim u ime
te ideologije, makar ostaje otvoreno pitanje koliko je fra Arkanđeo Grgić o tim zločinima dok je pisao kroniku bio informiran ili koliko je bio spreman povjerovati u istinitost tih
informacija.
94 Usp. Petar Jeleč, Katolička crkva i osnivanje NDH, str. 56.
99 Usp. Kronika, str. 136.
95 Usp. Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva, str. 115-116.
96 Usp. Petar Jeleč, Katolička crkva i osnivanje NDH, str. 56-57.
97 Usp. Kronika, str. 136.
98 Usp. Kronika, str. 136 i 138.
100 Kronika, str. 137.
101 Usp. Petra Jeleč, Katolička crkva i osnivanje NDH, str. 56.
102 Usp. Anna Maria Grünfelder, Crkva i katolici Nezavisne Države Hrvatske (NDH) spram SHOI: Između interesa Crkve i prava čovjeka, str. 114.
status, broj 14, proljeće 2010.
95
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Podsjetimo: fra Arkanđeo Grgić na stranicama kronike bilježi primjerice ubojstvo ramskog gvardijana fra Juliana Jurkovića i strijeljanje fra Viktora Sliškovića na zgarištu ramskog samostana 1942103, odvođenje i nestanak župnika iz
Ljubunčića fra Viktora Baltića početkom 1943104, ubojstvo
gimnazijskog katehete u Tuzli dr. Drage Dujmušića105 te strijeljanje podhumskog župnika fra Bone Grebenarović u prosincu 1943106.
No, i sam kao župnik progonjen u više navrata u Zoviku od
partizana, što detaljno opisuje u kronici, fra Arkanđeo Grgić
ne ostavlja pisanog traga kritičkog propitivanja o tome postoji li na Crkvi uopće krivnje za tako ogorčene i nerijetko
smrću zapečaćene progone kako je to primjerice učinio fra
Frano Lipovac: “Ima i na nama krivice. Ne čudim se, što pale
crkve i ubijaju svećenike. Mi ne znamo zlatne one sredine. Ja
nikada nijesam krio svoga hrvatstva, ali sam uvijek bio svima
sve, jer smo božji apostoli…”107
Prema tome, fra Arkanđeo Grgić do kraja dijeli nekritičko
pristajanje i oduševljenje državnom tvorevinom NDH s Katoličkom crkvom u NDH u času njezina formiranja.
Međutim, dok je u Katoličkoj crkvi u NDH umnogome to
oduševljenje postupno jenjavalo uz pojavu različitih oblika
otvorene kritike, istina nikada u vidu definitivne osude i raskida, tako nešto kod fra Arkanđela Grgića odnosno u sutješkoj kronici ne nalazimo.
Njegov stav spram NDH, koliko nam daje naslutiti sutješka
kronika, uopće nije doživio kritičku evoluciju, a ta činjenica
tim više čini zanimljivim pitanjem je li do te evolucije i u kojoj mjeri došlo kod fra Arkanđela Grgića nakon sloma NDH.
Iz kronike saznajemo da fra Arkanđeo Grgić drži svečani govor na proslavi prve godišnjice NDH u Kraljevoj Sutjesci108
kao i to da je uz Njemačku i NDH nepoljuljano i u sječenju
1944.
Jedino mjesto gdje fra Arkanđeo Grgić kritički progovara o
stanju NDH ne tiče se same NDH nego raširene korupcije
koja je nastala uslijed otimanja hrane ustaških stražara i milicionera od naroda prisiljenog da ih podmićuje što ide u korist “domaćim revolucionarima” i ometa “konsolidaciju naše
mlade države”109, napisat će fra Arkanđeo Grgić. Kao glavnog krivca za ugroženo opstojanje NDH fra Arkanđeo Grgić
će navesti 1944. jedino “makinacije i perfidno držanje talijanske vlade i talijanske vojske” spram savezničke NDH.110
Dakle, u okviru sutješke kronike, ostavljajući otvorenim pitanje o stavu fra Arkanđela Grgića nakon 1945, da se ustanoviti žar, dosljednost i odrješitost uperena protiv komunističke ideologije i nekritičko poistovjećivanje s NDH, a time
i ideologijom koja je stajala iza NDH. To što je nakon 1945.
fra Arkanđeo Grgić dospio u zatvor kao politički zatvorenik
daje naslutiti da u odrješitosti protiv komunističke ideologije nije popustio, ali nam samo po sebi ne govori ništa o
njegovom stavu spram NDH nakon 1945.
Sve rečeno treba ipak nadopuniti jednim važnim
zapažanjem.
Unatoč nekritičkom pristajanju uz NDH, kod fra Arkanđela Grgića odnosno u sutješkoj kronici II. svjetskog rata ne
nalazimo traga antisemitizmu kojim je u to doba obilovao
katolički tisak, primjerice Katolički tjednik u Sarajevu, ali
se takvih tekstova moglo naći i u Kalendaru sv. Ante, niti
veličanje i oduševljenosti NDH i Pavelićem u maniri koja
je krasila sarajevskog biskupa Šarića, a koja je graničila s
obožavanjem.
Dakle, makar kod fra Arkanđela Grgića na nalazimo jasne i
oštre osude zločina počinjenih od strane režima NDH kao
kod fra Joze Markušića ili kod biskupa Alojzija Mišića, s tim
da ostaje pitanje koliko je s njima bio upoznat dok je pisao
sutješku kroniku i koliko je vijesti o njima držao vjerodostojnim, ako je do njih došao, što je gotovo sigurno, ne nalazimo govor mržnje koji bi takve zločine opravdavao ili na
njih poticao.
Umjesto toga, na više mjesta u kronici osjeća se senzibilnost
fra Arkanđela Grgića za konkretne nevolje “običnih” ljudi u
vihoru rata, makar iza njih opet iznova stajali samo četnici
i partizani. Tako će pisati primjerice o oskudici, gladi, skupoći koja pritišće narod111, o vječitom strahu i neizvjesnosti
kojoj je narod izručen112, te vojnim akcijama partizana kao
što su paljenje željezare u Varešu, napad na rudnik u Kaknju,
rušenje pruga i mostova preko Bosne, što život siromašnog
naroda još više otežava113.
Dakle, koliko god bilo opravdano govoriti o promašajima
fra Arkanđela Grgića na razini političko-ideoloških izbora
tijekom II. svjetskog rata, a to, vidjeli smo, vrijedi i za cjelokupnu Katoličku crkvu u NDH, napose u času formiranja
NDH, to kod njega nije dovelo do ideološke opijenosti koja
bi polučila izdajom ljudskosti u konkretnom svakodnevnom
životu kako to naznačuju listine sutješke kronike II. svjetskog rata, ali i dostupna svjedočanstva njegove subraće.
103 Usp. Kronika, str. 152.
104 Usp. Kronika, str. 157.
105 Usp. Kronika, str. 157.
106 Usp. Kronika, str. 157.
107 Navod preuzet iz: Petar Jeleč, Ne dajte da se dijeli Bosna, str. 65.
108 Usp. Kronika, str. 149-150.
111 Usp. Kronika, str. 137.
109 Usp. Kronika, str. 146-147.
112 Usp. Kronika, str. 139.
110 Usp. Kronika, str. 153.
113 Usp. Kronika, str. 160-161.
96
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
U okrilju Bosne Srebrene
Diferenciranom pogledu na sutješku kroniku II. svjetskog
rata bez sumnje će doprinijeti i smještanje fra Arkanđela
Grgića u kontekst same provincije Bosne Srebrene kad je u
pitanju stav prema NDH.
Kao i drugdje na području NDH, i u bosanskoj franjevačkoj
provinciji nemoguće je govoriti o jedinstvenom stavu bosanskih franjevaca spram NDH, jer su pojedini franjevci zauzimali nerijetko i sasvim oprečne stavove, tako da su jedni bili
radikalno proustaški raspoloženi, dok su drugi čak izravno
pomagali partizane, često i protivno ideološkim uvjerenjima,
ali zbog dobrobiti naroda, ne na zadnjem mjestu uviđajući
razmjere zločina koje su činili nacisti, ustaše i četnici.
No, o jedinstvenosti i dosljednosti moguće je govoriti kad je
u pitanju uprava bosanske franjevačke provincije odnosno
stajališta dvaju ratnih provincijala fra Anđela Kaića (19391941) i fra Krune Misila (1942-1945).
Oba su se tijekom II. svjetskog rata dosljedno držala instrukcija dobivenih 24. srpnja 1941, od vrhovne uprave franjevačkog reda iz Rima, upućenoj svim franjevačkim zajednicama
u NDH, u kojoj se, između ostalog zahtijevalo da nijedan
franjevac ne smije biti član ustaškog pokreta, uplitati se u
svjetovne i političke poslove, imati udjela u progonima Srba
i Židova, dok su posebice poglavari pozvani učiniti sve kod
vodećih ljudi da se spriječe osvete, progoni i pljačka Srba,
a svi franjevci pred narodnim masama i državnim vlastima
dužni su koliko mogu uzeti u zaštitu progonjene Srbe i
Židove.
Taj se rimski dokument zapravo pozivao na zaključke sastanka hrvatskih franjevačkih provincijala u Zagrebu (1012. lipnja 1941). U svakom slučaju, tako jasan dokument tijekom Drugog svjetskog rata nije izdala niti jedna crkvena
institucija!114
O izboru oba ratna provincijala u sutješkoj kronici fra Arkanđeo Grgić progovara i to pohvalno115, ne izričući niti
jednu kritičku riječ s obzirom na njihovo ponašanje spram
NDH, a to isto ne čini niti kada progovara o smrti biskupa
Mišića, oštrog kritičara ustaških zločina116. Sve to, unatoč činjenici da se i u siječnju 1944, ispisujući sutješku kroniku, fra
Arkanđeo Grgić i dalje nekritički poistovjećuje s NDH.
Tim više je to značajno zapaziti ako se ima u vidu i postojanje lista proustaški orijentiranih bosanskih franjevaca Neda
– List za jedinstvenu orientaciju bos. Franjevaca u kojem se
upravi franjevačke provincije konstantno prigovaralo zbog
manjka nacionalne osviještenosti i nedovoljne ljubavi spram
hrvatskog naroda, NDH i Pavelića.117
114 Usp. Petar Jeleč, Franjevačka provincija Bosna Srebrena, str. 58.
115 Usp. Kronika, str. 133-134 i 150-151.
Zgodno je mjesto za istaknuti kako je političko-ideološki
pluralizam vladao i u samom sutješkom samostanu, a ako je
to pretjerano reći, onda zasigurno pluralizam u praktičnom
odnosu spram tada djelatnim političko-vojnim snagama u
još postojećoj NDH.
Poznato je da je sutješki gvardijan fra Srećko Franjkić, rodom iz Vijake kod Vareša, u razdoblju 1944-1945, dakle, u
vrijeme dok je fra Arkanđeo Grgić kao kapelan i kroničar po
drugi puta bio u Kraljevoj Sutjesci, ujedno bio predsjednik
Općinskog odbora narodnooslobodilačkog fronta.118 A član
prvog ilegalnog NOO-a u Varešu, dakle, župi u sklopu sutješkog samostana, bio je vareški župnik fra Miroslav Milošević, rodom iz Vareša.119
Dakle, ništa nam iz sutješke kronike ne daje za pravo da zaključimo kako je fra Arkanđeo Grgić pripadao radikalnim
proustaški orijentiranim bosanskim franjevcima. Kronika
nadaje zaključak da je, unatoč nekritičkom pristajanju uz
NDH, poštivao ne samo obje ratne provincijske uprave nego
i da se držao njihova ključnog propisa koji je bosanskim franjevcima zabranjivao sudjelovati u ustaškom pokretu odnosno administrativno-političkim strukturama NDH. Ka kritičkoj historiografiji
Preostaje odgovoriti na pitanje je li se isplatilo baviti dijelom
sutješke samostanske kronike koji se tiče II. svjetskog rata.
Odgovor na to pitanje je bez bilo kakve sumnje potvrdan.
Iako se po opsegu i kvaliteti sadržaja zasigurno ne može
mjeriti s nekim drugim samostanskim kronikama iz toga
razdoblja, kao što je ona jajačka, čemu je uzrok više u izvanjskim okolnostima nego u osobnosti kroničara, na sutješkoj
kronici II. svjetskog rata jasno se pokazuje koliko bi blagotvorno bilo istraživati i komparirati samostanske, ali i župske
franjevačke kronike iz tog razdoblja, i to ne samo kao neprocjenjiv doprinos obogaćivanju lokalnih odnosno zavičajnih
povijesti.
Nema sumnje da bi svaka od njih na sebi svojstven način,
kao što to čini i sutješka kronika, pridonijela stajanju u kraj
manipulacijama s poviješću tog mračnog razdoblja svjetske,
ali i naše domaće povijesti, čak i ako u njima, kao u sutješkoj
kronici, prevladava selektivno pamćenje, uvjetovano dijelom
ideološkim pozicijama autora, a dijelom, zasigurno, komunikacijskim blokadama i specifičnošću geografsko smještaja
autora, a opet bez govora mržnje.
U taj bi se projekt trebalo odvažno upustiti – a danas postoji i institucija čije bi to pozvanje prvenstveno trebalo biti,
116 Usp. Kronika, str. 149.
118 O tome šire pogledati: Ćiril Petešić, Katoličko svećenstvo u NOB-u
1941-1945, VPA Zagreb, 1982, str. 168-172.
117 Usp. Petar Jeleč, Franjevačka provincija Bosna Srebrena, str. 59.
119 Usp. Isto, str. 206.
status, broj 14, proljeće 2010.
97
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
a to je Povijesni institut Bosne Srebrene – onkraj bilo kakve
bojazni da bi to narušilo ugled Bosne Srebrene ili Katoličke
crkve uopće. Istina, čak i kad je bolna, ipak u konačnici uvijek oslobađa, ne na zadnjem mjestu ponavljanja pogreški iz
prošlosti.
Krajnje je vrijeme da se umjesto nekritičkog obranaštva i viktimizacijskog mentaliteta u lokalnoj Crkvi kad je u pitanju
razdoblje II. svjetskog rata pristupi kritičkom propitivanju
prošlosti u čemu bez sumnje važno mjesto zauzima istraživanje samostanskih i župskih kronika iz toga razdoblja,
uključujući kritičko istraživanje cjelokupne arhivske građe u
župama i samostanima iz tog perioda.
Već sama sutješka kronika, dakako, na sebi svojstven način, raskriva laž ne samo komunističke i velikosrpske historiografije, koja, pojednostavljujući odnos Katoličke crkve i
ustaškog režima, pokušava dokazati tezu da je se Katolička
crkva u tome razdoblju pokazala kao zločinačka institucija,
nego i laž klerikalno-nacionalističke hrvatske historiografije,
koja po cijenu iskrivljavanja istine kuša dokazati, također neodrživu tezu da je Katolička crkva kroz to razdoblje prošla
etički uspravna i neokrnjena, naprosto bez bilo kakve odgovornosti za počinjene zločine.
Istaknut ću u tome smislu samo ono što mi se čini odsudnim, a to smjera onome što se rijetko da vidjeti u velikim
i službenim povijestima, a puno češće u malim i intimnim
povijestima, kakve se ispisuju na stranicama samostanskih
i župskih kronika: Zbiljski život i zbiljski ljudi nikada nisu
crno-bijeli što poručuju sve ideologije pa i ideologizirani
povijesni prikazi nego su uvijek smješteni negdje na bogatoj skali isprepletenih nijansi dobra i zla, što nikoga ne lišava osobne odgovornosti, a tek se poneki nađu na krajnjim
rubovima te skale kao utjelovljenje zaprepašćujuće ljudske
slabosti pred zlom ili zadivljujuće ljudske sposobnosti za dobro. Zato male i intimne povijesti i predstavljaju dugo zanemarivano oruđe za uzdrmavanje i rušenje velikih i službenih
povijesti koje su uvijek podatnije za ideologizaciju.
Tako spram komunističke i velikosrpske historiografije:
Onkraj toga što svjedoči o nekim komunističkim zločinima,
fra Arkanđeo Grgić i sutješka kronika II. svjetskog rata pokazuju da teorijski promašaj u smislu priklanjanja nacističko-fašističkoj ideologiji (mutatis mutandis: ustaškoj), što
se može razumjeti u spletu niza povijesnih uvjetovanosti, ali
ne i opravdati, nije uvijek morao i značio praktično zakazanje u svakodnevnom životu što bi od takvog pojedinca (ili
čak zajednica) pukim determinizmom činilo ratnog zločinca
(ili zločinačku instituciju). A upravo na toj postavci, krajnje
ideološkoj, inzistira komunistička i velikosrpska historiografija, a na toj matrici su vršeni i veliki komunistički zločini na
koncu II. svjetskog rata, bez bilo kakve diferencijacije među
zarobljenicima, jer za to niti jedna ideologija nije spremna
niti sposobna.
Spram klerikalno-nacionalističke hrvatske historiografije: Fra Arkanđeo Grgić i sutješka kronika II. svjetskog rata
98
magazin za političku kulturu i društvena pitanja
sjajno pokazuju koliko je opravdan zahtjev da se Katolička
crkva u našim krajevima konačno suoči s vlastitim zabludama i pogreškama tijekom Drugog svjetskog rata i to prvo
na teorijskog razini – Kako je moguće da je Katolička crkva tako dugo bila na strani totalno antihumanističke i antikršćanske nacističko-fašističke odnosno ustaške ideologije
(obračun s katoličkim integrizmom / fundamentalizmom,
religijsko-političkim nacionalizmom i jalovim antikomunizmom) – a potom na praktičnoj razini suočiti se s nizom
kompromisa s nacističko-ustaškim režimom – Koji su to
motivi Katoličku crkvu nagnali na te kompromise odnosno
je li za Crkvu preči neki nacionalni / nacionalistički projekt,
institucionalna sigurnost, diplomatsko-politička korektnost
ili beskompromisna zaštita nevinih žrtava, neovisno o njihovoj vjerskoj ili ideološkoj postavci?
To bi konkretno značilo da Crkva prestane isključivo govoriti o komunističkim zločinima i konačno, bez uvijanja i
glumljenja, osudi zlo nacionalizma i to nadasve u vlastitim
redovima. Jer kompromisi s nacionalizmom, pokazao je to i
posljednji rat, u Crkvi umrtvljuju etičku konkretnost evanđelja te čine da Crkva često ostaje nijema pred prolivenom
krvlju nevinih, što je u velikoj mjeri bio slučaj i s Crkvom tijekom II. svjetskog rata, jer su njezinu čast ipak spašavali odvažni pojedinci, iskoračujući odvažno iz okvira i držanja institucije, držanja koje se, istina, može ocijeniti na političkodiplomatskoj razini vještim taktičkim potezima, ali evanđeoski i ljudski gledano, takvo držanje bez sumnje predstavlja
duboko zakazanje.
Vjernost evanđelju, ljudskosti naprosto, mora biti preča od
nacionalne oduševljenosti ovim ili onim, pa čak i državom,
kao i od političke korektnosti i institucionalne sigurnosti
Crkve.
Zato se ipak u konačnici pred nama iz prošlosti kao “domaća”
mjera kršćanstvenosti i ljudskosti ne pomalja niti biskup
Šarić, čija oduševljenost ustaškim režimom nije poznavala
granice, niti Stepinac, koji se protiv nacizma i fašizma nije
dosljedno i jasno borio od početka kao protiv komunizma,
pa niti kroničar sutješke samostanske kronike fra Arkanđeo
Grgić, u kojem se uvelike ogledaju prevladavajući i službeni
stavovi onodobne Katoličke crkve na našim prostorima,
nego primjerice hrvatski pisac Ilija Jakovljević.
Taj čovjek spada u rijetke koji su u tim graničnim vremenima
do kraja izmakli zamci kolektivističko-ideološkog ludila, nacističke ili komunističke provenijencije podjednako. Uostalom, zato jer je posjedovao najstrašnije znanje – JA sam mjerilo svijeta, niotkuda nikakav popust ne mogu pribaviti za
MOJ postupak – kako je to zapazio Ivan Lovrenović.
Uvijek stavljajući konkretnog čovjeka ispred bilo koje ideje /
ideologije, bačen u dramu pojedinca i kolektiva, Ilija Jakovljević je iskusio tamne bezdane obiju diktatura, ustaške i komunističke, ne mogavši upravo zbog imperativa ljudskosti
pristati na suradnju niti s jednom od njih. Cijena toga bio
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
je prvo boravak u ustaškom logoru u Staroj Gradišci (19411942)120 a potom, makar je bio u partizanima, u zatvoru
Druge Jugoslavije 1948. gdje je i ubijen, a javnosti servirana
priča o navodnom samoubojstvu.
Ne priliči li takva proročka odvažnost i institucionalnoj Crkvi kod nas, umjesto svjetovno-političke logike, barem dok
se poziva na Isusa iz Nazareta?
(Neke) ključne točke za redefiniranje
identiteta katolika-Hrvata u BiH
Na koncu ovog promišljanja, a na pozadini svega rečenog,
želio bih, onkraj zablude da mogu ponuditi cjelovite i sveobuhvatne odgovore, skrenuti pažnju makar na neke ključne
točke za redefiniranje identiteta katolika-Hrvata u BiH, nadajući se tako potaknuti životno nužan kritičko-polemički
dijalog posvećen tome, a cilj bi mu bio novi, dakle, zreo i samostojan, u BiH ukorijenjen identitet, i to u svakom pogledu:
kulturnom, političkom, religijskom, državotvornom…
a) Redefiniranje katoličke sastavnice identiteta: Kao preduvjet redefiniranja identiteta katolika-Hrvata pred nas
izranja nužnost preobrazbe (našeg) razumijevanja i življenja
katoličkoga, i to od pretkoncilskog katoličkog integrizma i
poslijekoncilskog katoličkog fundamentalizma – jednom riječju političkog katolicizma – u smjeru evanđeoskog katolicizma kakav zagovara i zahtijeva II. vatikanski koncil.
Upravo je pretkoncilski katolički integrizam Katoličku crkvu
na svjetskoj razini odveo u pragmatično-političke saveze s
autoritarnim fašističkim i nacističkim režimima (a kod nas
i u nekritičko pristajanje uz NDH-a!), a njegov slijednik,
poslijekoncilski katolički fundamentalizam našu je lokalnu
Crkvu izručio u ruke nacionalističko-političkim snagama
hrvatske provenijencije 90-ih godina prošlog stoljeća, pokazavši iznova kako ushićenost državnošću tako lako u nama
potamnjuje (ili čak poništava) ono izvorno kršćansko.
Za razliku od političkog katolicizma, obilježenog odsutnošću radosti življenja, dijaloga i povjerenja u slobodu (Željko
Mardešić), pod hitno nam je potreban koncilski obnovljeni
katolicizam, koji umjesto ideološke sukobljenosti s modernom (protestantskom reformom, liberalizmom i komunizmom), usvaja novovjekovne vrijednosti, prepoznajući u
njima izvorno kršćanske vrijednosti koja su, kojeg li paradoksa, morale iseliti iz Crkve, i to: služenje svijetu umjesto
konstantinovske vizije svjetovno moćne i trijumfalističke
Crkve (protestantska reforma), demokraciju, slobodu ispovijedanja vjere i nevjere, odvajanje države i Crkve (liberalizam) i socijalnu pravdu u društvu (komunizam).
120 O tom razdoblju svjedoče Jakovljevići rukopisi čiji pronalazak predstavlja jedan od najvažnijih događaja moderne hrvatske književnosti (Ivan
Lovrenović,) a objavljeni su pod slijedećim naslovom: Ilija Jakovljević, Konclogor na Savi, Konzor, Zagreb 1999.
Jedino oslanjajući se na obnovljeni koncilski katolicizam
(evanđeoski i istodobno moderni), lokalna bi Crkva, pomirujući u sebi zavađane crkvene povijesti, odsudno mogla
pridonijeti redefiniranju sveobuhvatnog identiteta katolikaHrvata BiH u smislu konačnog prijelaza iz predmoderne u
modernu, što bi istom omogućilo i razvijanje laičke inteligencije, političkih stranaka europskog tipa, srednjeg društvenog
sloja i zrelih kulturnih institucija među katolicima-Hrvatima
BiH (Dubravko Lovrenović), dakle, svih onih čimbenika koji
bi, s Crkvom, ponijele teret redefiniranja identiteta.
b) Redefiniranje stava prema NDH-a: Koliko je važan redefiniran koncept katoličkoga, pokazuje se već kod potrebe
redefiniranja stava prema NDH-a. Bez koncilskog koncepta
katoličkoga nemoguće je provesti beskompromisno distanciranje i osudu tog projekta, suprotstavljenog ne samo temeljnim kršćanskim već i ljudskim vrijednostima, a taj bi
proces katarze morao i započeti upravo u crkvenim krugovima, i to u smjeru ne deklarativne promjene (što smo imali
prilike i čuti!) već doista duboke mentalitetske promjene.
c) Redefiniranje stava prema antifašizmu i komunizmu:
Na redefiniran stav prema NDH-a, nadovezuje se potreba
redefiniranja stava prema antifašizmu i komunizmu.
Zabrinjava da je sadašnji protukomunizam, rasprostranjen
uvelike i u crkvenim krugovima, komunističkiji od samoga
komunizma. Uzrok tome, pored političke probitačnosti i
stranačke uvjerljivosti, pronicljivo pronalazi Željko Mardešić: “Možda baš takav protukomunizam izveden na bojovno
komunistički način najbolje skriva sve one brojne komuniste
što su preko noći prešli u tabor nacionalista, htijući sebe ne
samo dobro zaštiti nego ostati i dalje na vodećim mjestima
u društvu.”
U svakom slučaju, onkraj bilo koje ideologičnosti koja se
ogleda u isključivosti i fanatizmu, i uza sve osude komunizma kao ideologije, valja nam usvojiti socijalnu pravdu
kao nužni ugaoni kamen bilo kojeg političkog programa i
društvenog poretka ubuduće.
Zapravo, samo se bez ideologičnosti mogu pravo prosuditi
ne samo žrtve komunističke ideologije tijekom i nakon II.
svjetskog rata nego i sudjelovanje katoličkog klera, pa i mnogih bosansko-hercegovačkih franjevaca, u onome što se nazivalo NOB-a.
Naravno, stradanje katoličkog klera (i civila) od strane partizana, o čemu iscrpno piše i Grgić, ne da se (i ne bi se smjelo)
opravdavati, no istodobno se uvijek iznova mora postavljati
i trezveno odgovarati na pitanje što je navodilo katoličke
klerike na podržavanje i suradnju s nacističkim i ustaškim
režimom, dakle, režimima nespojivim s temeljnim vrijednostima kršćanstva i ljudskosti, ne zaboravljajući, dakako, sve
skupa stavljati i u kontekst ideološke sukobljenosti katoličkog i komunističkog integrizma, što je partizanskim progonima i likvidacijama svećenika, ali i obostranom zaziranju,
status, broj 14, proljeće 2010.
99
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
davalo poseban naboj, ustrajnost i zagriženost, koja je nerijetko poprimala oznake ludila karakterističnog za dualističku borbu mišljenja.
S druge strane nepravedno je katoličke klerike koji su podržavali ili čak aktivno sudjelovali u NOB-u proglašavati naprosto izdajnicima svoga naroda (i Crkve), nepravedno stavljajući znak jednakosti između antifašizma i komunizma, te
na osnovi toga izvoditi zaključak da su takvi klerici, poput
primjerice fra Joze Markušića ili fra Bone Ostoje, bili pristalice komunizma kao ideologije.
Time se zapravo zaboravljaju neupitne povijesne činjenice
o kojima, među ostalim, svjedoči i Ivan Supek: postojanje
antifašizma u pučkoj fronti i prije II. svjetskog rata (radićevština, Krležin Pečat…), što je KPJ, doista, vješto iskoristila, i
političkih razilaženja među partizanima od samoga početka
rata, ali i ranije (sukob na ljevici), i to s dva žarišta: Zagrebu
i Beogradu. Dok demokratičniji komunisti oko Hebranga u
Zagrebu pozivaju na općenarodnu obranu, u Beogradu Tito,
okružen boljševicima, poziva na revoluciju.
Dakle, samo na pozadini tih razlikovanja moguće je ispravno
razumjeti otkuda katolički klerici uz NOB, dakle, ne kao izdaju naroda (i Crkve) nego doista čin ljudske i kršćanske
odgovornosti, ali i razumjeti što se na koncu zbilo s partizanskim pokretom u kojem je, napose od 1943, potpuno
prevladala boljševička struja, koja zapravo i stoji iza ratnih
i poratnih zločina komunizma kao ideologije, u koje se, bez
sumnje, ubraja i Bleiburg.
Jednako tako, tek je na pozadini već spomenutog razlikovanja između nacizma i komunizma kao dviju zlih ideologija
(Nikolaj Berdjajev!), kao i transformacija samoga komunizma nakon 1945. u smjeru ideološkog popuštanja, moguće ispravno razumjeti dijalog između pojedinih katoličkih
teologa (Bajsić, Mardešić, Turčinović….) i marksista, traženja modusa suradnje s državom pojedinih ili udruženih katoličkih klerika (primjerice u udruženju “Dobri pastir), dakle, iznova ne kao izdaju naroda (i Crkve), nego odgovornu
brigu za konkretne povjerene ljude (katoličko-hrvatski puk,
svećenike…), ali i ispunjenje temeljne kršćanske zadaće, koja
nije ideološki obračun s neprijateljem (komunistima!) nego
dijalog kao potraga raspoložive ljudskosti u drugima, što se
doista i događalo, u iskrenom dijalogu nekih marksista kojima je bilo stalo do transformacije komunizma (odnosno
socijalizma) i kršćana. Zapravo, tek se nakon pada komunizma pokazalo koliko smo bili bolji neprijatelji komunista
nego istinski kršćani!
Uostalom, II. je vatikanski koncil, kao skup koji utjelovljuje
vrhovni autoritet u Katoličkoj crkvi, potvrdio takva nastojanja i stavove kao evanđeoski i ljudski odgovorna.
d) Redefiniranje stava prema Srbima: Uvažavajući iskustvo Prve i Druge Jugoslavije, pa i posljednjeg rata, identitet
katolika-Hrvata morao bi konačno iskoračiti iz pogubnog
100 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
stava političkog oponašanja velikosrpske ideologije, bilo u
kojoj trenutnoj političkoj odori da jest (kraljevska diktatura,
jugounitarizam, miloševićizam...). Umjesto toga, a samo to
može jamčiti bolju budućnost, valjalo bi posegnuti ne samo
za nekim zaboravljenim političkim konceptima, primjerice
onim Stjepana Radića, nego i stvarati sasvim nove u znaku
kreativnosti i inicijative kako bi vlastiti identitet gradili ne
na neprijateljstvu i mržnji, u ovome slučaju prema Srbima,
nego na povijesno, geografski, kulturno, ekonomski… gledano nužnoj međusobnoj suradnji odnosno tolikoj povijesnoj blizini i isprepletenosti da je uspjeh jednih nemoguć
bez uspjeha drugih.
e) Redefiniranje stava prema pojedinim povijesnim
osobnostima (paralelizam pripadanja): Grgićev primjer
poučava nas potrebi sasvim novog pristupa pojedinim povijesnim osobnostima. Da razumijemo o čemu je riječ, može
nam možda pomoći razlikovanje između visoke i pučke kulture koju je uveo Ivan Lovrenović govoreći o BiH. Dok je
visoka kultura obilježena krajnjim stupnjem izolacije (doktrinarna zatvorenost, ideološka isključivost….), pučka je kultura obilježena prožimanjem i dijalogom između različitih
kultura.
Primjer Grgića opominje nas da od njegove (teoretske) doktrinarne zatvorenosti i ideološke isključivosti, posredovanih
visokom kulturom, ne zaključujemo automatski da isti modus ponašanja slijedi i u svakodnevnici, mjestu pučke kulture, jer se i kod Grgića kao pojedinca, ponavlja paradoks
karakterističan za BiH na koji je ukazao Lovrenović: sačuvana svjedočanstva o Grgiću, pa i njegovi kroničarski zapisi,
suglasni su da u svakodnevnici nije bio čovjek doktrinarne
zatvorenosti i ideološke isključivosti!
Navedeno zasigurno može biti od pomoći u trezvenijem pristupu proučavanja povijesnih osobnosti, napose u burnim
vremenima kakvo je bilo razdoblje II. svjetskog rata.
Alen Kristić (Sarajevo, 1977.) završio je Filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Osim teologijom, bavi se sociologijom religije i komparativnom religiologijom. Prevodi s njemačkog. Živi i radi u Sarajevu.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Godina 1900. – godina 2010.
(Stoljeće hrvatskih lutanja
poznatim putevima)
Hrvati se danas u BiH nalaze pred sljedećom alternativom: i dalje slijediti
put integralnoga hrvatstva koji se, povijesno gledano, pokazao političkom
stranputicom sa završetkom u slijepoj ulici Bleiburga, ili racionalno prići
drugom rješenju koji znači konstruktivan raskid s poviješću uz radikalnu
promjenu političke i psihosocijalne paradigme
Dubravko Lovrenović
Mala nacija može nestati i ona to zna.
Milan Kundera
Jedna o drugoj međusobno neovisne, tri recentne medijske
refleksije pružaju vjernu sliku današnjeg stanja b-h Hrvata,
kao što otkrivaju povijesne uzroke toga stanja. Prvu iznosi
intervju kardinala Vinka Puljića objavljen u Oslobođenju
10. II., drugu kardinalova propovijed istoga dana održana
na misi u Krašiću povodom 50. obljetnice smrti nadbiskupa
zagrebačkog Alojzija Stepinca, treću pak tekst dr. Bože Goluže pod naslovom “Zajednička povijest” tiskan u “Crkvi na
kamenu” (prosinac, 2009.).
Pri svemu tome u vidu treba imati dinamiku procesa čiji žrvanj od 1990. do 2010. – dakle pune dvije decenije – melje
narode i pojedince radikalno mijenjajući ne samo etničku
kartu ove zemlje nego i odnose između etnija i pojedinaca.
Jasno je nakon svega jedno: Bosna i Hercegovina više nikad
neće biti ni slična onoj iz 1990. i s tom se činjenicom moraju
suočiti svi: Katolička crkva, hrvatske kulturne i obrazovne
institucije, političke stranke, pojedinci: svi koji tom narodu
i sebi žele dobro. Postavlja se pitanje: da li oni to stvarno i
čine, a ako čine onda na koji način?
Pitanje promjene paradigme: ili – ili
Ukratko: Hrvati se danas u BiH nalaze pred sljedećom alternativom: i dalje slijediti put integralnoga hrvatstva koji se,
povijesno gledano, pokazao političkom stranputicom sa završetkom u slijepoj ulici Bleiburga, ili racionalno prići drugom rješenju koji znači konstruktivan raskid s poviješću uz
radikalnu promjenu političke i psihosocijalne paradigme?
Nakon one iz Drugog svjetskog rata (1941-1945) koja je
svoje krvavo finale doživjela na Bleiburgu, kasnije duž “križnih puteva”, druga povijesna havarija integralnog hrvatstva
u BiH (1992-1995), koja se preko Hrvata tragično prelomila
u minulom ratu i još uvijek se prelama, aktualizira pitanje
izbora: ustrajavanje na proto-modelu integralnog katoličkog
hrvatstva “patentiranog” u političkom okviru Austro-Ugarske (1878-1918) koje, po balkanskoj logici razumijevanja
društvene stvarnosti, Hrvate kao najmalobrojnije, dovodi
na sami rub biološke održivosti i neprestano drži otvorena
vrata za iseljavanje ili, pak, radikalnu promjenu paradigme
status, broj 14, proljeće 2010. 101
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
što znači zamjenu staroga modela za novi, korespondentnim
s novim društvenim okolnostima ali i s vlastitom poviješću.
Promjena u ime nove ukorijenjenosti! Pod paradigmom podrazumijevamo “cjelovitu konstelaciju uvjerenja, vrijednosti
i načina postupanja itd., koje dijele članovi stanovite zajednice.” Dakle, promijeniti paradigmu ne znači tek mijenjati
političare ili ih udruživati u kolektivniji, jedinstveniji organ
iste politike, nego promijeniti sve ono što sačinjava nečiji
identitet, što je ekvivalent vjerničkom poimanju “obraćenja”.
Od te vrste raskida – jasno je i vrapcima na grani – neće
međutim biti ništa.
Viktimizacija i neučinkovita
dobronamjernost
Da je to tako govori intervju kardinala Puljića. Naričući nad
zlom sudbinom Hrvata, za što su prema njemu odgovorni
drugi, uzoriti će nadpastir između ostalog kazati: “Ovim putem želim pozvati Hrvate iz Posavine da ne budu kukavice te
da svoju očevinu tako lako ne napuštaju jer time postaju izdajice svoga roda i naroda i preziru suze, krv i znoj kojim su
njihovi očevi natapali tu grudu. Želimo biti vrijedni potomci
svojih slavnih predaka.” Ne nalazim ni jednoga valjanog razloga da Oslobođenje od 12. februara hvali kardinala za njegovu izjavu o zavičaju, precima i koječemu. Za to se palac ne
podiže uvis, u pitanju su tlapnje i zavodljive utopije. Ne kažem da je u pitanju zla namjera, skloniji sam tvrditi da se radi
o jednom, za sva vremena napisanom i naizust naučenom
govoru – govoru struktura, o onoj vrsti djelovanja koje se
svodi na “dobru namjeru” bez ozbiljnijeg sagledavanja stvari
i bez djelovanja koje uključuje praktični učinak.
Ova viktimizirajuća osuda ljudi kao žrtava velikodržavnih,
crkveno-političkih integralnih hrvatskih utopija, koje kršćanstvo svode na političku religiju, stvari ogoljuje do kosti jer postaje bjelodanim da nadpastir vrhbosanski računa
s tim da će suze, krv i znoj ljude zadržati u Bosni i Hercegovini. Deplasirano je međutim – deplasirano i kontraproduktivno – pozivati se na te pojmove jer upravo zato što ljudima
nije do suza, krvi i znoja nego do života, većina je tom logikom za obitavalište izabrala Hrvatsku i odkorjenjivanje po
bijelom svijetu.
U Hrvatskoj pak – to kardinal i svi pastiri znaju – dočekat će
ih biskupi i svećenici te iste Crkve, Crkve u Hrvata, i objeručke prigrliti ne toliko iz solidarnosti koliko zbog popunjavanja vidljivih etničkih praznina. Budući da stvari u Hrvatskoj polako dolaze na svoje, i da se kroz sudske procese
kriminaliziranom političkom gremiju otkriva sva mizerija
državotvorne i patriotske obmane, ljudi će sami zaključiti da
ne vrijedi uludo “gubiti glave”.
Umjesto viktimizirajuće patetike posavskom bi i drugom
Hrvatu kardinal trebao objasniti razliku između države i domovine – egzistencijalnih kategorija među kojima je upravo
velikom zaslugom i podrškom Crkve u Hrvata odavno došlo
102 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
do kobne zamjene – trebao bi mu objasniti da se “povampirio” ponajprije zato što je cijelu tu svoju “slavnu” povijest
proživio teroriziran, lišen pravde i istine, tako da je i sam postao sličan svojim dojučerašnjim tlačiteljima. Imalo bi zato
smisla sa crkvenih propovjedaonica ljudima posvijestiti definiciju Ernesta Renana o naciji kao “velikoj solidarnoj zajednici, nošenoj osjećanjem žrtvovanja, koje se podnijelo, i
žrtvovanja koje se još može podnijeti... Zajednička slava u
prošlosti, zajednička volja u sadašnjosti, imati izvršiti nešto
zajednički Veliko i to još i htjeti izvršiti – to su bitne pretpostavke da se bude narod.” Umjesto da ih se žigoše kukavicama i izdajnicima tim istim Hrvatima trebalo bi približiti
jednostavnu istinu da je nacionalizam taj koji proizvodi naciju kako je to 1983. konstatirao britanski socijalni antropolog Ernst Gellner.
Umjesto što ga se drži prikovanog za jedan necrkveni
(upravo duhu katoličanstva strani) pojam kakav je nacija,
posavskom bi i inom Hrvatu trebalo objasniti surovu logiku povijesnih i aktualnih zbivanja u kojima je, rukovodeći
se najgrubljom pragmom, nakon što je hrvatska politika u
BiH napravila teške “materijalne” greške, tzv. Međunarodna
zajednica Hrvate žrtvovala zarad nesigurnog mira u vlastitoj kući. Mira koji zavisi od toliko međusobno prepletenih
i uvjetovanih faktora geopolitičke i gospodarske naravi da
mu u svakom trenutku prijeti kolaps. Unutar tih koordinata
– trebalo bi kazati sluđenim ljudima – Hrvati bi, koristeći
sva raspoloživa demokratska sredstva, dosljednom političkom borbom morali izboriti pravo na dostojanstven život,
ali ne tako što će tajkunski mešetari i dioničari hrvatstva s
torbama punim para poreznih obveznika kupovati ljubav
od jednih do drugih izbora i od jednih do drugih crkvenih
vrata. Ima li ikog da prevrne trgovačke stolove u Hramu?
Ne bi se smjelo pri tome zaboraviti inače svima znanu, ali
upravo iz crkvenih krugova potiskivanu istinu, o tome tko
je i prije 1995. Posavinu izručio Miloševiću. Umjesto toga iz
istih se krugova Tuđmana predstavlja kao “tvorca” hrvatske
države, što nije ništa drugo nego vulgarizirana verzija biblijske prispodobe o “Postanku”. Obiteljski patrijarh i djeca uz
koljeno patrijarhovo! Još više “otac domovine” koji je preko
pola milijuna “svoje” djece humano izjurio iz vlastitih kuća.
Dajte, gospodo, dajte već jednom tom narodu pravu šansu
da odraste, ne vrijedi mu pripovijedati integralističke “Markove konake” i prodavati vjeru “za svjetovnu čorbu od leće”
(J. B. Metz).
Trebao bi, i morao osim toga, upravo uzoriti kardinal, umjesto da ih preklinje i proklinje, posavskim Hrvatima objasniti
otkud to da – “živi zakopani” – u svojoj vlastitoj domovini
i državi žive kao hrvatska dijaspora i kako to da ova “ludost
dvoličnosti” koju nisu smislili ni Srbi ni Bošnjaci, još manje
masoni i liberali, a protiv koje se Crkva u Hrvata nikad nije
istinski pobunila, uopće dobije svoje pravo građanstva. Otkud Hrvatima – kad je već riječ o “rodnoj grudi” – “rezervna
domovina” kao da je domovina automobilska guma pa kad
otkaže jedna zamijeni se drugom? A da su “živi zakopani”
– to jesu – ali ruševinama integralnih tlapnji i čudo je da su
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
još uvijek živi, poput onog momka na Haitiju kojeg su otkopali živoga mjesec dana nakon zemljotresa.
Konačno: o čemu se ovdje zapravo radi? Pođemo li od toga
da se “mudrost ne sastoji u preciznom opisu događaja nego
u razumijevanju zašto su stvari onakve kakve jesu” (A. Vučković) odgovor će se “nacrtati” sam od sebe. U potrazi za tim
odgovorom polazimo od stanja u Katoličkoj crkvi kao cjelini, u kojoj od tri natjecateljske paradigme – neoskolastičke,
transcedentalno-idealističke i postidealističke – još prevladava neoskolastička paradigma. Paradigma godine 1900. paradigma je godine 2010.
Zakovana kongresna paradigma:
integralizam (antijugoslavenstvo i
antibosanstvo)
Ako se to zna postat će jasne suvremene refleksije događaja
koji se od 3. do 5. IX. 1900. pod naslovom Prvi hrvatski katolički kongres ili sastanak odigrao u Zagrebu, kao što će postati jasnije da je odgovor iz intervjua kardinala Puljića napisan upravo tada. Kongres je okupio oko 2000 sudionika iz
svih hrvatskih biskupija među kojima i onih iz BiH. U proglasu upućenom hrvatskoj katoličkoj javnosti kaže se: ”Hrvati katolici! Kroz više godina morao se boriti hrvatski narod i za svoj opstanak i za kršćansku prosvjetu. Obranio je i
jedno i drugo, jer je crpao neslomljivost volje i svoju snagu iz
nepresahnjivoga vrela Kristove nauke i blagoslova te pomoći
nasljednika sv. Petra. Ali u nejednakoj borbi sa mnogima i
jačima neprijateljima zaostali su Hrvati kulturno i materijalno za drugim narodima. Hrvati katolici! Uskladimo i mi
sav naš napredak u suglasju s Božjom objavom, nastojmo i
mi pod zastavom križa svojski oko toga, da nam narod ne
nastrada.” Iz Kongresa je proisteklo osam rezolucija – smjernica za rad i angažman katolika u društvu.
Posebno zapažen bio je nastup sarajevskoga nadbiskupa Josipa Štadlera. U jednom od svojih domoljubnih govora istaknuo je nadbiskup da ”treba svaku grudu zemlje u našoj domovini, da sva domovinska prava, da jezik svoj štujemo, ljubimo, branimo upravo zato, što je to volja Isusova, od kojega
sve to imamo”. Jednu od svojih osnovnih teza – da su bosanskohercegovački katolici nacionalni Hrvati – nadbiskup je
formulirao na sljedeći način: ”Mi smo Hrvati i katolici, i to
hoćemo da budemo. I zato se sastadosmo, da to pred cijelim svijetom izjavimo, od kojega nam mnogi ne daju, da se
zovemo Hrvati, a drugi nam hoće da krate, da smo katolici.
Mi smo jedno i drugo.” Trećega dana, na svečanom banketu,
izrekao je Štadler svoju ključnu političku misao koja će postati idejom vodiljom integralnog katoličkog hrvatstva: ”Želim da se što prije Bosna i Hercegovina sjedini s materom zemljom.” Na ovu njegovu izjavu uslijedio je prigovor austrougarskog, katoličkog cara. Taj prigovor – kojega li paradoksa
– nakon 110 godina aktualan je i danas. Razlika nije samo u
tome što više nema cara, nego nema gotovo nikoga da prigovori. Crkvena hijerarhija – od tada do danas – ponaša se
u duhu izreke koja se pripisuje sv. Ignaciju Lojoli: ”Moramo
uvijek biti spremni vjerovati da ono što nam izgleda bijelo je
ustvari crno, ako crkvena hijerarhija tako odluči.”
Uza sve druge pokazatelje povijesne, vjerske i sociopsihološke naravi to pokazuje da je nacionalno hrvatstvo odnjihano u kolijevci austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom. Jedna integralna nacionalna ideologija, konfesionalne naravi, u tom je vremenu slijedila trag politike i rezultirala – moderno rečeno – implementacijom nacionalnog
hrvatstva na tlo orijentalnog bosanskog katoličanstva.
Sve ono ključno što se na crkvenoj i političkoj ravni od tada
do danas događalo s Hrvatima u Bosni i Hercegovini odjek
je tada zacrtanog crkvenog koncepta nacije. Pokazuje se
naime da nakon sloma Austro-Ugarske, s obzirom na višekratnu promjenu političkog okvira u kojemu se (1918-1992)
našla BiH, povijesna logika integralnog katoličkog hrvatstva
zapada u procijep. Umjesto da sa svakom političkom promjenom redefinira vlastitu poziciju, što znači i nacionalni
koncept, Katolička crkva u BiH ustrajavala je na jakom emocionalnom vezivanju za povijesnu prošlost, početka datiranog uspostavom redovite crkvene hijerarhije 1881, te na
onom tako olakom povezivanju političkih (nacionalnih)
fraza s Isusom Kristom i Bogom. Povijesni put što ga je od
tada do danas prošao pojam nacionalnog hrvatstva može se
sažeti u sljedeći “pojmovni niz”: od austrougarskog, preko
antijugoslavenskog do antibosanskog hrvatstva. Prefiks
“anti” (p)ostao mu je konstantom jer je kasniji politički razvoj u biti predstavljao negaciju njegova izvornog političkog
okvira. Iz te duboke, naslijeđene podvojenosti, ono nikad
nije uspjelo isplivati na površinu života ostajući mu trajno
suprotstavljeno, bolje rečeno, nastojeći život podrediti sebi.
Ta činjenica otkriva povijesnu statičnost integralnog hrvatstva kao pojma crkvene provenijencije. Pojednostavljeno rečeno: u ime crkvenog (nacionalnog) jedinstva “pobrisano” je
iz memorije tog “jedinstva” manje-više sve ono što se imenom i sadržajem nije dalo uklopiti u integralnu ideologiju
konfesionalne naravi. Preciznije: “stradalo” je, kao nehrvatski (remetilački) faktor, bosansko katoličanstvo osmanske
epohe (1463-1878) a bosansko srednjovjekovlje, koliko u crkvenim toliko u izvancrkvenim krugovima, podvrgnuto je
postupku mitske kroatizacije. Kako tada – tako i danas. To
govori da u mentalnom pogledu godina 1900. u Katoličkoj
crkvi BiH još uvijek traje. Budućnost je u ponavljanju prošlosti. Teško bi bilo barem taksativno pobrojiti sve ono što se
na temelju ove ukopanosti u jedan događaj i jedan programski dokument događalo tokom 110 godina – tokom jedne
“polarne” crkvene godine. Mentalitet je nadživio generacije,
ali je ostavio i pukotine vidljive kod bosanskih fratara rascijepljenih između vlastite bosanske tradicije koju se ne može
izbrisati iz kolektivnoga sjećanja i integralnoga hrvatstva
koje nameće svoj unitarni kôd.
Rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995) na ovaj je proces integralizacije stavio (još jednu) točku. Bilo je pojedinaca i
status, broj 14, proljeće 2010. 103
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
političkih stranaka koji su pokušali ponuditi jednu zdraviju
opciju. Ona, međutim, upravo u crkvenim krugovima nikad nije naišla na institucionalnu podršku. Nekolicina usamljenih iznimki to samo potvrđuje. Trijumfirao je, sa svim
svojim pogubnim posljedicama, Katolički kongres iz 1900,
štadlerovski pastirski mentalitet stjerivanja b-h Hrvata pod
skute “matere” Hrvatske.
Tim duhom protkana je i kardinalova propovijed u Krašiću.
Govoreći o “ostavštini duha” i potrebi da se pred suvremenom “agresijom relativizma... obnovi osjećaj za sveto” kardinal se osvrnuo na komunističke metode kojima se željelo zatrovati i uništiti vjeru. U tom kontekstu našao je za potrebno
ukazati na “udruženje” (“Dobri pastir”) kojem se nadbiskup
Stepinac energično protivio, ali ne tako što je bio protiv
svećenika nego zato što je želio “zastupati vjerska načela,
ne prodati se, ne izdati Crkvu.” Pod geslom – ostati vjeran
Bogu, Crkvi i svome narodu – svoj vlastiti odnos prema Stepincu ilustrirao je kardinal riječima: “Govorim kao biskup
koji je prošao iskušenja rata, napada, prijetnji, ucjena, i blaženik mi je bio uzor.”
Ostavljajući po strani viktimistički diskurs kardinalov – uzoriti, čini se, ni jednu ključnu misao ne može izgovoriti osim iz
pozicije žrtve – nadpastir vrhbosanski nije propustio priliku
da udruženje “Dobri pastir” suprotstavi Stepincu stavljajući
ga u kontekst odstupanja od “vjerskih načela”, “prodaje” i “izdaje Crkve.” Upravo to – nečastan udar(ac) na časne ljude
i institucije iste mjesne Katoličke crkve čiji je on poglavar
– po tko zna koji put govori o redukcionističkom razumijevanju povijesti Crkve i vjere uzoritoga kardinala koji, referirajući se na “hrvatski narod”, ne nađe baš ni jednog valjanog
razloga da u svoju propovijed unese barem neki pozitivan
primjer vezan za zemlju i biskupiju svojega stolovanja. Jedan
– pa izdajnički! A toga što se tiče poznata je argumentacija
pokojnoga fra Ignacija Gavrana. Ne tako davno, ovaj je časni franjevac, odgovarajući na objede o “Dobrom pastiru”,
objašnjavao jednom čuvaru integralnog “ćudoređa” osnovni
logički postulat: “A nije jednako B.” Ako kardinalu ne valja
ni fra Ignacije, ne znam tko valja? Sudeći po tome kako do
neukusa reklamira (viktimizira) samoga sebe, kardinalu se
dopada jedino kardinal. Nalazi li međutim kardinal u svojim i postupcima svojih svećenika ikakvo pitanje o kakvoj se
“suradnji” velikoga dijela Katoličke crkve, Crkve u Hrvata, s
Tuđmanovom vlašću radi(lo) i je li to “narodna” vlast? I koja
je to vlast “humano” selila svoje? Ali, Bog je na našoj strani:
“Bog i Hrvati”! Izdvojili smo sebe, izabrani narod, iz povijesti
čovječanstva, iz povijesti spasenja, ali na tragično groteskan
način.
Mitske konstrukcije
integralnoga hrvatstva
Dok kardinalovi govori – nadahnuti žrtveničkom misijom
integralnoga hrvatstva – u biti odražavaju koliko zakasnio
toliko politički nedomišljen i realno neučinkovit pokušaj da
se ljude zadrži ondje gdje im se ne otvara nikakva životna
perspektiva, tekst dr. Goluže u mostarskoj “Crkvi na kamenu” reprezentira neke od zabluda slične političke i nacionalizirane katoličke religije koja stvara neprijateljske slike i
barijere protiv drugih: 1. Ideju matične države (“matere zemlje”), 2. Naciju kao zajednicu jezika i krvi, 3. Hrvatski karakter bosanskog srednjovjekovlja i demonizaciju islama.
Slijedeći postulate jedne integralne nacionalne ideologije
ove je mitske konstrukcije uvjerljivim nastojala učiniti historiografija i time im podariti znanstvenu vjerodostojnost.
Kako to izgleda kada se one posreduju širemu čitateljstvu
pokazuje navedeni tekst.
Kao da se upravo vratio s Prvog hrvatskog katoličkog kongresa dr. Goluža kaže da “ovdašnje Hrvate ponajviše smeta
i boli činjenica da su ih i sadašnje političke nomenklature i
strukture matične države Hrvatske odbacile...” (Ostavljamo
po strani pitanje koga su to stvarno Hrvatska i Crkva u Hrvata odbacile i ima li u Golužinom popisu Hrvata iz Posavine!) Odbacile – a što drugo jer fikcija “matičnosti” ne predstavlja realnu političku kategoriju – kao da Hrvatska može
voditi politiku – najpragmatičniji od svih bjelosvjetskih poslova – prema recepturi crkvenih kongresa s početka XX.
stoljeća. Sve da se protiv ideje “matičnosti” svojevremeno
nije pobunio austrougarski car, kompromitirala ju je povijest
i to počevši od iliraca i Starčevića, preko Radića i Mačeka
do Tuđmana. Izuzme li se opskurna ustaška epizoda (19411945) Hrvatska nikad, od srednjeg vijeka do danas, nije
uspjela inkorporirati Bosnu i Hercegovinu a s njom i Hrvate
u svoj politički okvir. Ako dakle politički kriterij kao najvažniji otpada, ostaje upitati se: koji to još – gospodarski, kulturološki, demografski i ini pokazatelji – mogu posvjedočiti
u korist “matičnosti”? Što to Hrvatska, u svakoj od ovih kategorija, uopće može ponuditi da opravda status “matičnosti”: ono što je središnje, glavno, oko čega se nešto skuplja ili
od čega što potječe; matične kuće, središnjice, kako imenicu
“matica” definira Anićev Rječnik hrvatskoga jezika. Pođe li
se od svih ovih značenja prije će biti da se “matičnost” Hrvatske, u sklopu povijesnih okolnosti, potvrđivala crpeći iz
katoličko-hrvatskoga etno-rezervoara Bosne i Hercegovine.
Malo, isuviše malo, da opravda “matičnost” opisanu u navedenom Rječniku. Uzme li se još pri tome u obzir da pridjev
“matični” ide uz “knjigu rođenih”, a da “matične knjige” b-h
Hrvata nisu nastale i nisu pohranjene u Hrvatskoj, eto još
jednog razloga da posumnjamo u “matičnost” dr. Goluže,
“matičnost” koja datira iz jednog programskog dokumenta
Katoličke crkve 1900.
Polazeći od “matičnosti” kao provjerene povijesne činjenice, dr. Goluža zamjera aktualnoj Hrvatskoj što nije, za ra-
104 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
zliku od Rusije i Srbije koje podržavaju b-h Srbe, i Turske
koja najavljuje come-back na Balkan i favorizira Bošnjake,
zaštitnički prigrlila b-h Hrvate. Da je, kaže dr. Goluža, “Hrvatska ‘pognula glavu’ ostavljajući Hrvate u BiH na milost i
nemilost vlastite političke nemoći pred moćnim političkim
protivnicima i ‘partnerima’ u rješavanju b-h političke krize.”
Pa dr. Goluža, gdje Vam je logika, a da ne pitam za ikakve
vjerničko-teološke kriterije u vašem bavljenju političkom historijom i suvremenim pitanjima? Zar ćete jednu malu, do
grla zaduženu Hrvatsku koju ne zadužiše ni Srbi, ni Rusi,
ni Turci ni Bošnjaci, nego hrvatski sinovi i “tvorci”, uspoređivati s regionalnim i svjetskim silama – članicama Vijeća
sigurnosti UN-a? Grijeh na moju dušu, ali to ni u trenucima
najhrvatskijih nadahnuća u stanju ne bi bio ni Duh Sveti.
Uostalom zar Vas treba podsjećati da je kardinalu Puljiću, u
ime hrvatskog naroda, pastirski štap uručio jedan ovdašnji
hrvatski političar i na taj način izravno uspostavio patronatstvo nad Crkvom. Ako može on u ime Hrvata, zašto to ne
bi mogli drugi u ime Srba i Bošnjaka? U čemu je razlika?
“Samo” u tome što ti drugi posjeduju realnu geopolitičku i
ekonomsku moć.
Nasuprot neobranjive teze o “matičnosti” primjerenijom se
čini teza o “metropoli”: matičnoj zemlji u odnosu prema kolonijama, te “metropoliji”: sjedištu i djelokrugu rada i časti
metropolita kako to objašnjava Anićev Rječnik. I gle paradoksa: upravo od kada je Katolička crkva u BiH 1881. dobila
svoju “metropoliju” – Vrhbosansku nadbiskupiju – započinje, i do danas traje, njezino podlaganje mitskoj “matici”. To
je samo ponavljanje jednom već “viđenog”, tj. neuspjele latinizacije Bosanske slavenske biskupije koja je sredinom XIII.
st. tu istu biskupiju trebala reorganizirati u duhu clunyjevske
reforme, a što se na koncu nošeno na valu brahijalne sile i
diplomatskih spletki izvrglo u svoju suštu suprotnost rezultirajući nastankom Crkve bosanske kao autokefalne “metropole” umjesto katoličke biskupije i bosanskim šizmatičkim
kršćanstvom umjesto katoličanstva.
Šta se zapravo dogodilo? Nakon što je bosansko plemstvo
pružilo snažan otpor njezinoj latinizaciji sjedište Bosanske
biskupije izmješteno je iz Bosne u Đakovo čime je Bosanska
biskupija “utopljena” u crkveno-političke strukture “svete
krune” Ugarskog kraljevstva. Bolje rečeno, uspjeh je ostvaren, ali po visoku cijenu da se cijela nova infrastruktura u
liku ugarskih latinskih dominikanaca nije uspjela zgrijati i
zaživjeti ondje gdje joj je to bilo namijenjeno – u Bosni. Ono
što je katoličanstvo Bosanske banovine trebalo regenerirati
i reformirati u duhu programa univerzalne crkve pokazalo
se kao “nadgrobno slovo, kojim je završen jedan dugi period
teškog i uzaludnog rada.” Sve to – mutatis mutandis – nakon stoljeća u kojima je Katolička crkva u BiH ostala lišena
biskupa i biskupije (1252-1881) ponovilo se i još se ponavlja
s Vrhbosanskom nadbiskupijom. Kao što je bosanski biskup,
Mađar Ponsa, sredinom XIII. stoljeća na temelju patronatskog prava ugarskih kraljeva svoje sjedište iz Bosne prenio
u Đakovo, na temelju tog istog prava bečki je dvor 1881. u
Rimu isposlovao imenovanje biskupa Štadlera. Nakon se-
disvakancije duže od 6. stoljeća nastavio je Štadler ondje
gdje je Ponsa stao. Sjedište izvan sebe generacije plaćaju mišljenjem izvan sebe.
Lamentira dr. Goluža: “Čudna je i teška naša narodna sudbina: svi imaju zajedničku povijest i zajedničke interese, čak
i preko sedam mora i sedam gora, samo Hrvati razdvojeni
umjetnom graničnom crtom, kao da nemaju ništa zajedničkog, premda su iste krvi, jezika, duhovnosti i kulture, a ne
samo povijesti.”
Zagonetno je da dr. Goluža ponovno gubi iz vida vlastito zapadanje u logičku kontradikciju. Ona povijest koju on vidi
kao “zajedničku povijest i zajedničke interese” rezultat je
njegova crkveno-nacionalnoga romantizma, a “zajednička
krv” – hrvatska povijesna krvna grupa (!) – pad je u nekrofiliju. Ostaje nedokučivo kako dr. Goluža, upravo sada kada
Hrvatska zarad legitimnih vlastitih interesa Zakonom o prebivalištu želi riješiti dvojnu poziciju hrvatskih građana porijeklom iz BiH, ne vidi da to niti je bilo “jedno” niti “jedno”
jest – u političkom smislu prije svega. To što su bosanski
i hercegovački katolici – od konca XIX. st. nacionalni Hrvati – stoljećima punili Hrvatsku istisnuti iz svoje domovine
s “jednim” nije u izravnoj vezi. Osim toga, povijesno iskustvo govori da su u oba navrata – 1941-1945. i nakon 1991.
– kada je Zagreb predstavljao političku “metropolu” bosanskih i hercegovačkih Hrvata ti isti Hrvati tu iluziju skupo
platili. O jeziku pak, o duhovnosti i kulturi – uzimajući u
obzir sve sličnosti, o pojmovima s jedne i druge strane rijeke
Save formiranim u dijametralno različitim povijesnim okolnostima – toliko je svjedočanstava da ih se na “jedno” svesti
može samo nasilno. A čemu to? Testirajmo, uostalom, poznavanje orijentalizama zagorskoga Hrvata bez kojih je jezik
bosanskoga Hrvata teško zamisliv, također i obratno, progovorimo bosanskom Hrvatu iz Kraljeve Sutjeske jezikom Hrvatskoga zagorja. Trebat će nam prevodioci. Nije u pitanju
“umjetna granična crta”, radi se o dubljim povijesnim zakonomjernostima. Dijalektika identiteta mnogo je složenija a
da bi se mogla svesti na proizvoljni zbir zatrpanih “istina”.
Zašto toliko plača nad nejedinstvom “svete” nacije ako iza dr.
Golužinih riječi ima više frustracije što otac domovine napokon nije “prisajedinio” Hercegovinu matičnoj državi, ako
ima više antibosanskoga hrvatstva nego nacionalne brige za
Hrvate u BiH, više uske lokalne sebičnosti nego vizije polifoničnoga i otvorenoga nacionalnog identiteta, više prirodne,
biološke religioznosti nego kršćanske solidarnosti.
Konačno, tvrdi dr. Goluža da se odigrala “nasilna i perfidna
islamizacija i zator hrvatskoga katoličkog naroda na prostoru
srednjovjekovne Bosne i Humske Zemlje.” Ako jest u pravu
kada ukazuje na megalomanske unitarne ambicije nosilaca
ideologije “temeljnoga naroda”, kako to kreiraju i serviraju
bošnjački mitolozi, za njegovo kroatiziranje bosanskog srednjovjekovlja i demonizaciju islama opravdanje se ne može
naći. Danas, naime, već postoji obimna historiografska literatura koja tezi o hrvatskom karakteru bosanskog i hum-
status, broj 14, proljeće 2010. 105
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
skog srednjovjekovlja izmiče tlo pod nogama i znanstveno
je čini irelevantnom. Tko hoće – može znati! Dovoljno je
samo baciti pogled na jedan od vitraila sarajevske katedrale
podignute 1889. i pročitati: “Darovali Bošnjaci grada Sarajeva.” Ili prelistati hercegovački časopis “Osvit” u osvit Prvog
katoličkog kongresa. Hrvatski politički demos u Bosni i Hercegovini još je i tada bio tek u fazi nastanka. Konverzija, na
drugoj strani, daleko je kompleksniji proces da bi se svela na
“silu i perfidiju”. Prije će biti da se radi o natjecateljskom diskursu monoteističkih religija od kojih svaka polaže pravo na
apsolutnu istinu. Opće je naime mjesto u povijesti konverzija da se slabijega prevjeravalo i ruiniralo a upravo to činili
su španjolski konkvistadori u južnoj Americi. Vjerodostojno
svjedočanstvo o tom procesu lišenom kršćanskog milosrđa
ostavio je dominikanac Antonio de Montesinos preteča teologije oslobođenja. Religioznu kritiku sustava “encomienda”,
piše Alen Kristić u Svjetlu riječi, filipiku protiv konkvistadora, izgovorio je 1511. u Santo Domingu propovijedajući
na 4. nedjelju Došašća: “Svi se vi nalazite u stanju smrtnog
grijeha. U njemu živite i umirete zbog okrutnosti i tiranije
kojom gospodarite nad ovim nevinim ljudima. Kojim pravom i po čijoj pravici držite Indijance u ovako okrutnom i
strašnom ropstvu? Kojom vlašću vodite gnusne ratove protiv ovih ljudi koji su miroljubivo živjeli na svojoj zemlji? Kako
možete ponižavati i iscrpljivati Indijance koje silite na prekomjeran rad, uskraćujući im hranu i liječenje, one koje ne
pobiste jer za vas dan za danom kopaju zlato? Ne brinete se
da budu poučeni o Bogu Stvoritelju da bi potom bili kršteni!
Zar i Indijanci nisu ljudi? Ta zar nemaju razumske duše i
osjećaje? Niste li zapali u dubok san? No, u jedno budite sigurni! U tom stanju u kojem se nalazite ne možete više biti
spašeni jer ste kao oni koji zabacuju vjeru u Isusa Krista.”
Za dodatne informacije vidjeti: Bartolomé de Las Casas, Kratko izvješće o
uništenju Indija, Globus, Zagreb, 1982.
106 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Danas južnoamerikanci katolici Španjolsku zovu: “Majka
Španjolska”. Konkvistadore ne spominju.
“Vječno sada”
Započela je i traje, više od jednoga stoljeća, godina 1900.
Donijela je, i još uvijek donosi, prije svega zbog višekratno
izmijenjenih političkih okolnosti, unutarcrkvene omraze,
taloge neprečišćenih emocija i neizmirenih računa, naplavine isključivosti, olujne osvetničke nagone, maglovite predodžbe, romantičarske zablude, političku iracionalnost,
očite nelogičnosti, osakaćene pojmove, “sveti” gnjev u ime
selektivnoga evanđelja političke religije.
Hrvati ostaju nacija sa “dušom crkve”, ali Crkve koja okreće
glavu od moderniteta i nasušne potrebe da se ide ukorak s
vremenom. Potrebe koja vjerničkom puku treba omogućiti
da samostalno formulira svoje političke interese zasnovane
koliko na autentičnim povijesnim toliko na aktualnim pokazateljima i odnosima mikro i makro naravi. Vođeni takvom
Crkvom Hrvati ostaju “narod prostora” duboko zavađen sa
našim jedinim i “vječnim sada” (P. Tillich).
Propast tvoja iz tebe Jeruzaleme!
Dubravko Lovrenović (Jajce, 1956.), povjesniar,
docent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Što je (bila) Bosna i
Hercegovina i tko smo (bili) mi
U radu su navedeni razlozi i uvjeti nastanka moderne državnosti Bosne i
Hercegovine. Autor uspoređuje deklaraciju Zemaljskoga antifašističkog vijeća
narodnog oslobođenja BiH s kasnijim ustavnim definicijama, analizira položaj
i odnose konstitutivnih naroda u BiH. Posebnu pozornost pridaje hrvatskoj
političkoj i društvenoj eliti, njezinom odnosu prema svome narodu i vlasti, te
uopće stanju i odnosu političkih elita u BiH. Autor analizira položaj Hrvata
u BiH te njihov odnos prema Republici Hrvatskoj. Uspoređuje ga s odnosom
Hrvatske prema BiH i tamošnjim Hrvatima. Objašnjava razliku između naroda
(etničke skupine) i nacije te modernih i postmodernih shvaćanja identiteta. U
radu su prikazani brojni podatci i izjave bošnjačkih dužnosnika koji oslikavaju
njihove političke ciljeve, odnos prema Hrvatima i hrvatsku poziciju u Federaciji
Bosne i Hercegovine
Ivo Lučić
Pozdravljam vas katoličkim pozdravom ‘Hvaljen Isus’
i našim borbenim pozdravom ‘Smrt fašizmu-Sloboda narodu’!
fra Bono Ostojić
25. siječnja 1950. u Sarajevu, pri otvaranju utemeljiteljske sjednice Udruženja katoličkih svećenika
“Dobri pastir”
Hrvati i hrvatstvo u Hrvatskoj i
Bosni i Hercegovini
Nema općeprihvaćene definicije naroda i nacije, ponajprije
zbog različitih shvaćanja o tomu što je narod, a što nacija,
ali i zbog mnoštva načina (samo)identifikacije pripadnika
nekog naroda odnosno nacije. U različitim situacijama to
mogu biti jezik, tradicija, teritorij ili religija, a nekada je to
pripadnost političkoj zajednici, što se preklapa s definicijom
nacije po kojoj je nacija politički narod, znači narod koji je
stvorio (ili želi stvoriti) svoju državu. Da bi narod bio nacija
mora imati samosvijest odnosno svijest o jedinstvenosti i samobitnosti u odnosu na druge i osjećaj solidarnosti koji iz te
svijesti proizlazi. Postoje i drukčije definicije i sve one uglavnom ovise o političkoj tradiciji, stajalištima i interesima. U
političkoj teoriji postkolonijalnih država nacija je definirana
kao zajednica državljana jedne države i to zajednica koju
je upravo ta država izgradila. Sjedinjene Američke Države
(SAD) su stvorile i stvaraju američku naciju a ne obrnuto.
Australija je izgradila Australce i još uvijek ih gradi. Istoga
dana kada useljenik iz Kine, Indije, Hrvatske ili Slovačke
status, broj 14, proljeće 2010. 107
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
dobije australsko državljanstvo on postaje Australac. To je
njegov jedini priznati politički identitet. U Europi su, ovisno
o povijesno-političkoj genezi, najčešće narodi (nacije) stvorili države, iako ima i drukčijih primjera. Massimo d’Azeglio
je svojevremeno rekao “Stvorili smo Italiju sada trebamo
stvoriti Talijane”. Posebnost istočne i jugoistočne Europe je
što su tamo mnogi oblici državnosti: republike, autonomne
oblasti, pokrajine i slično nasta(ja)li odlukama komunističkih partija u skladu s partijskim interesima i marksističkim
poimanjem nacionalnog pitanja. U jugoslavenskoj marksističkoj teoriji bilo je zastupljeno mišljenje da je stvaranje državne nacije znak nedostatka osnovnih prava i sloboda, te
da proces izjednačavanja koji provodi “etatizirana država”
ukida osnovna ljudska prava i svaku pretpostavku političke
slobode. Tako se politički sustav pretvara u totalitarnu cjelinu u kojoj se dokida razlika između države i građanina, odnosno države i nacije kao dva različita podsustava.
Moderna državnost BiH utemeljena je studenome 1943.,
na zasjedanju ZAVNOBiH-a u tijekom Drugoga svjetskog
rata. Bosnu i Hercegovinu su konstituirali jugoslavenski,
pretežno srpski komunisti, u skladu sa svojim političkim i
nacionalnim interesom. To što je BiH imala i određene povijesne pretpostavke moglo je pomoći ili poslužiti u obrazloženju njezinog stvaranja, a nikako nije moglo biti presudno
za njega. BiH se osamostalila temeljem rezultata referenduma održanog u veljači/ožujku 1992. Tada je to bilo u interesu (uglavnom) muslimanske i hrvatske, a suprotno interesima srpske političke elite. Dakle, ne postoji nikakva mitska,
božanska, prastara Bosna i Hercegovina (Ur – Bosna) koja
je stvorila svoje narode kako to znaju reći bosanski nacionalisti. A upravo su takve izjave davali mnogi od njih, pa i
dvojica muslimansko-bošnjačkih vođa iz različitih vremena
i sustava: Hamdija Pozderac i Sulejman Tihić. Po njihovom
tumačenju BiH je starija a time i važnija od svojih naroda.
Po toj logici i prav(il)u starine vrijedila bi i (d Azeglijevska)
Zvonko LEROTIĆ, Nacija, Teorijska istraživanja društvenog temelja i izgradnje nacija, Globus, Zagreb, 1984., 54.
Ivan LOVRENOVIĆ, “Iluzija o Ur – Bosni”, Status, broj 10., jesen 2006.,
179.-180.
“Starija pripadnost BiH, nego nacijama”, Oslobođenje, 28. 2. 1992., 3. Izjava
Hamdije Pozderca objavljena je pred referendum. Njezin najvažniji dio
glasi: “Od izvanredne je, naime, važnosti činjenica da je Bosna i Hercegovina znatno prije konstituisana kao zemlja nego što su (se) narodi koji u njoj
žive konstituisali u srpsku, hrvatsku i muslimansku naciju. Starija je, dakle,
pripadnost stanovnika naše republike Bosni i Hercegovini kao istorijskoj
tvorevini nago što je pripadnost nacijama kojim danas pripadaju”. Vidjeti:
“Starija pripadnost BiH, nego nacijama”, Oslobođenje, 28. 2. 1992., 3. Ovu
tezu preuzeo je veći broj bošnjačkih nacionalnih djelatnika, ali i pokoji hrvatski, srpski ili ostali, koji su u službi većinskog nacionalizma. Usporediti:
Kasim I. BEGIĆ, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog
sporazuma (1991.-1996.), Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997., 44.
“Državnost BiH je starija od njezinih naroda”, Slobodna Dalmacija, 25.
11. 2003., 7. Nekadašnji član Predsjedništva BiH Sulejman Tihić, parafrazirajući Hamdiju Pozderca, rekao je: “Državnost BiH je starija od njezinih
naroda i prema tome neupitna.” Pozderac i Tihić zagovaraju unitarističku i
nacionalističku tezu po kojoj je BiH time što se “prije konstituirala” (a nije),
starija i važnija od naroda i građana koji u njoj žive. Teorija po kojoj su građani u službi države, a ne obrnutu daleko je od suvremenosti i demokracije,
a vrlo blizu je nečemu za što smo vjerovali da je daleko iza nas.
108 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
teza po kojoj je “Bosna i Hercegovina nastala prije nego Hrvati, Srbi i Bošnjaci-muslimani”, pa sada samo treba “stvoriti Bosance”, odnosno bosansku naciju. Ovdje Hercegovina
i Hercegovci već smetaju. Neovisno o različitim teorijskim
postavkama i polazištima nacionalizam pretvara narod u
naciju i nacionalizam je to što želi graditi, gradi ili je izgradio
(nacionalnu) državu.
Hrvatsku naciju i samostalnu Republiku Hrvatsku (RH) kao
nacionalnu državu hrvatskog naroda izgradili su hrvatski
nacionalisti. Oni su je i obranili i proglasili njezinu samostalnost. Onoga momenta kada je država stvorena i učvršćena,
nacionalizam je ostvaren i time je izgubio smisao i snagu.
S druge strane, protiv samostalne Hrvatske borio se veliki
dio njezinih građana srpske narodnosti. Uglavnom se radi o
srpskim nacionalistima koji su htjeli očuvati (Jugoslaviju) ili
stvoriti (Republiku Srpsku Krajinu) svoju državu. Koliko god
su Hrvati htjeli svoju državu isto toliko Srbi, koji su stoljećima živjeli s Hrvatima unutar raznih carstava, kraljevstava,
pa čak i u jugoslavenskoj federalnoj jedinici Hrvatskoj nisu
htjeli prihvatiti ideju da žive u neovisnoj hrvatskoj državi.
Republiku Hrvatsku nije htjela ni većina hrvatskih Jugoslavena koji su u najvećem broju pripadali skupini odnarođenih komunista ili nacionalnih, odnosno nacionalističkih Jugoslavena. Prihvatili su je tek kada je Hrvatska postala politička i pravna činjenica uz obrazloženje da su legalisti i uz
očekivanje društvenog položaja koji im u njoj “pripada”. To
što su prihvatili hrvatsko državljanstvo i u tom smislu nacionalnost ne znači da su prihvatili i hrvatsku tradiciju, jezik,
običaje, religiju ili jednom riječju hrvatsku narodnu kulturu.
Hrvatska je (ako ne jedina) sigurno rijetka zemlja u kojoj za
ministra ili visokog državnog dužnosnika možemo čuti “pohvalu” kako je “prohrvatski” orijentiran.
Hrvatskim Jugoslavenima, ili (njima draže) Jugoslavenima
u Hrvatskoj; kako jugoslavenskim nacionalistima, anacionalnim komunistima, tako i njihovim idejnim i političkim
slijednicima i saveznicima i danas smeta hrvatstvo u Hrvatskoj. Ostvarenje političkog cilja i stvaranje nacionalne države dovelo je i do nužnog razočaranja nacionalnih romantika. Činjenica postojanja nacionalne države, a zatim globalizacija, (post)modernost i liberalni kapitalizam, doveli su
hrvatski nacionalizam u RH do banalnosti. Nema više relevantne društvene snage koja bi danas artikulirala i zastupala
opći hrvatski nacionalni interes. Odatle i nerazumijevanje
hrvatske elite iz RH, pa čak i (bivših) hrvatskih nacionalista za položaj Hrvata u BiH i njihov nacionalizam. Činjenica
je da je i dobar dio hrvatskog nacionalizma u BiH potrošen
stvaranjem RH. On se sada manifestira tek u jedva čujnom
zahtjevu za nacionalnom ravnopravnošću. Nitko relevantan ne spominje više mitsku granicu na Drini. Iz pozicije
ostvarenog nacionalizma RH i anacionalnosti velikog dijela
njezine elite teško je razumjeti Hrvate iz BiH. Oni opet ne
shvaćaju “antihrvatstvo” političkog Zagreba i njegovo nerazumijevanje njihove pozicije, posebno ako je gledaju iz perspektive (koju oni shvaćaju jedinom ispravnom) integralnog
hrvatstva. Očekivali su da će njihov doprinos u stvaranju hr-
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
vatske države biti barem poštovan ako već ne i honoriran.
Naprotiv, osjećaju da su njihovi doprinosi hrvatskoj kulturi
i žrtve koje su kroz povijest dali na oltar hrvatstva nepriznati. Posebno se to odnosi na žrtve u zadnjem ratu na koji
su sjećanja još živa. Takvom osjećaju naročito je pridonijelo
nekoliko elemenata koji su dobili veliki publicitet u javnosti:
lažno svjedočenje Stjepana Mesića na suđenju generalu Tihomiru Blaškiću, njegove lažne optužbe protiv hrvatske politike i hrvatskih dužnosnika u BiH, šovinističke izjave protiv
Hrvata iz Hercegovine, ali i činjenica da je nakon toga Mesić
dva puta izabran za predsjednika RH. U tom smislu vrlo zanimljiv je jedan novinski citat iz sarajevskog lista Hrvatska
sloga objavljen u svibnju 1921. godine koji glasi:
“Zagrebačkih antihrvatskih listova ne čitam iz načela.
Mogu, biva, da shvatim i da oprostim svaki porok, svaki,
ali ne mogu da pojmim ni da oprostim jedno: cinično
pljuvanje na svoj narod.”
Osjećaj prevarenosti Hrvatima u BiH pojačavaju i izjave nekih državnih dužnosnika RH koji u medijima dobivaju “pohvale” da su upravo oni “ukinuli Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu” (HRHB), ili se ponose podvalom Hrvatima u
BiH sadržanoj u “konfederaciji Republike Hrvatske i Federacije BiH (F BiH)” i “dostignućima” iz Daytonskog sporazuma. Čak i oni Hrvati u BiH koji imaju državljanstvo RH su
na različite načine diskriminirani i nisu njezini punopravni
građani. Obrazloženje za to je da ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Oni pak koji žive u Hrvatskoj i plaćaju poraz suočeni
su s “optužbama” da nisu rođeni u Hrvatskoj. S takvom “manom” moraju se nositi čak i oni koji su rođeni u Primorskoj
banovini, Banovini Hrvatskoj ili Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH). Jer, “računaju se” samo granice bivše Socijalističke Republike (SR) Hrvatske odnosno njezine izravne političke nasljednice današnje RH. Za razliku od Hrvata rođenih izvan RH, abolirani dužnosnici i vojnici odmetnute RSK
imaju sva prava, a zbog “pozitivne diskriminacije” i više od
toga. Njima su zajamčena sva manjinska prava koja uključuju i potpunu zaštitu identiteta.
Što je bila Bosna i Hercegovina
unutar SFRJ
Često se može čuti definicija, gotovo formula Bosne i Hercegovine koja je zapisana u studenome 1943. godine u Rezoluciji ZAVNOBiH-a. Tamo piše da BiH nije “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska nego i srpska i muslimanska i hrvatska”. Mnogi i danas rado citiraju tu lepršavu formulaciju ne
vodeći računa o kontekstu njezinoga nastanka, kao i činjenici da se život uvijek bitno razlikuje od rezolucija, a najviše
od onih koje u sebi sadrže pravednost i plemenitost. Posebno
velik je raskorak između takvih rezolucija i totalitarne vlasti.
Komunisti su poratnim terorom i strahovladom u BiH vrlo
brzo Rezoluciju lišili svake plemenitosti i prokazali je kao cinizam na razini Kočićevog junaka Davida Štrpca koji je svojevremeno pred austro-ugarskim sudom cinično ustvrdio da
njiva nije “ni Davidova, ni carska, ni spahijska”. Slijedom toga
moglo bi se reći da BiH od 1945. do 1990. nije bila “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska” nego komunistička, odnosno Titova! To potvrđuje i još uvijek prisutan “Titoizam” u
BiH. U novinskom prilogu kojim je obilježena 22. godišnjica
Brozove smrti istaknut je naslov “BiH je bila Titova svojta”, a
kao ilustracija postavljen je grafit “Tito je Bog”.10 Unatoč Rezoluciji, na zasjedanju ZAVNOBiH-a su višekratno isticane
“posebne zasluge” srpskog naroda i njegova “vodeća uloga”,11
a prvi predsjednik tog Vijeća bio je Vojislav Kecmanović, liječnik iz obitelji pravoslavnih svećenika.12
Tako je uspostavljena simbolična veza ZAVNOBiH-a sa
srpskom tradicijom i srpskim narodom. Što je značila “vodeća uloga” srpskog naroda vidjelo se po završetku rata
kada je muslimanima uskraćena mogućnost nacionalnog
izjašnjavanja (kao Muslimani), a Hrvati su dobili status
treće(razredno)ga naroda.13 Svaka artikulacija hrvatstva
poistovjećena je s ustaštvom, a na prostorima nastanjenim
ZAVNOBiH dokumenti 1943-1944., IP Veselin Masleša, Sarajevo, 1968.,
73.
10 “BiH je Titova svojta”, Oslobođenje (Pogled), 4. 5. 2002., 6.-7. Kao Titov
nasljednik ili “novi Tito” u dijelu bh “titoističke” javnosti percipiran je SDPov član Predsjedništva BiH Željko Komšić. U istom dnevnom listu tekst o
proslavi na Sutjesci ilustriran je transparentom na kojem se nalaze Josip
Broz i Željko Komšić. Ispod Brozove slike piše “Gdje ja stadoh” i “Narodni
heroj”, a ispod Komšićeve “Ti produži” i “Zlatni ljiljan”. Vidjeti: Oslobođenje,
15. 6. 2009., 5. Oni koji su živjeli u Sarajevu, Mostaru i drugim većim gradovima BiH mogu se prisjetiti i zakletve “Tita mi”, koja je bila vrlo popularna
među “Titovim pionirima i omladincima”. Tito je nekima doista (bio) Bog.
11 ZAVNOBiH, dokumenti, 1968., 183.-188. O posebnoj ulozi, prvenstvu i
posebnim zaslugama srpskog naroda govorili su Đuro Pucar, Rodoljub Čolaković, Avdo Humo, Edvard Kardelj i drugi.
http://globus.jutarnji.hr/hrvatska/ja-sam-srusio-herceg-bosnu-i-vratiosrbe (16. 3. 2010.)
12 Milivoj RODIĆ, Knežica u Knešpolju, Grafomark, Laktaši, 2005., 65. i
430. Otac Vojislava Kecmanovića Ilija bio je pravoslavni svećenik, a brat
Dušan Kecmanović također je bio svećenik. Kada su se srpski interesi, odnosno “današnje osobenosti i potrebe” promijenili i kada je stvorena Republika Srpska koja je poništila odluke ZAVNOBiH-a, unuk Dušana Kecmanovića Nenad Kecmanović je opisao BiH kao “nemoguću državu”. Vidjeti:
Nenad KECMANOVIĆ, Nemoguća država Bosna i Hercegovina, Filip Višnjić, Beograd, 2007.
Mate GRANIĆ, Vanjski poslovi iza kulisa politike, Algoritam, Zagreb,
2005., 95.-96.
13 Enver REDŽIĆ, Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu, OKO,
Sarajevo, 1998., 453.
Miroslav TUĐMAN, Vrijeme krivokletnika, Detecta, Zagreb, 2006.
Glasilo Hrvatske zajednice list Hrvat (slijednik pravaško-milinovačke Hrvatske države) prenio je 19. svibnja 1921. komentar iz lista Hrvatska sloga
glasila Hrvatske težačke stranke (HTS) koji je izlazio u Sarajevu.
status, broj 14, proljeće 2010. 109
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
većinskim hrvatskim stanovništvom, kao što je zapadni dio
Hercegovine, sustavno je provođena represija, iz nje izvedena negacija identiteta a konačan učinak bilo je društveno
i gospodarsko uništenje. Ni muslimani nisu, u skladu s Rezolucijom, priznati kao nacija, nego im je “dopušteno” da
se opredijele što žele biti po nacionalnosti. Pri tome se računalo da će narod poći za muslimanskim komunističkim
vodstvom, koje se uglavnom izjašnjavalo pripadnicima srpske nacionalnosti.14
Zauzvrat, muslimani su bili amnestirani od ustaštva koje je
ostavljeno u nasljeđe Hrvatima-katolicima. Komunističko
vodstvo konstituiralo je jugoslavensku federalnu jedinicu
Bosnu i Hercegovinu kao “rezultat današnjih osobenosti i
potreba”, odnosno kao politički interes, a ne “povijesnu datost”. Moša Pijade,15 Rodoljub Čolaković,16 Todo Kurtović17 i
drugi komunistički ideolozi i funkcionari govorili su o Bosni i Hercegovini kao “posebnoj republici” koja nije nacionalna država ni jednoga naroda. BiH je po njihovom mišljenju “zdravo vezivno tkivo bratske zajednice ravnopravnih
naroda i narodnosti Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije”. Tvrdili su da BiH nije moguće podijeliti jer “u
njoj živi u nerazrušivoj izmiješanosti dio srpskog i dio hrvatskog naroda, dok treći dio stanovništva sačinjavaju muslimani slovenskog porijekla, koji su primili islam i koji sebe
obilježavaju po vjerskoj pripadnosti, a u velikoj većini nacionalno nisu opredijeljeni”. Naglašavali su i opasnost od pokušaja stvaranja neke posebne bosanske nacije i smatrali da
će ona nužno biti antisrpska i antihrvatska, jer će po logici
tražiti cijelu BiH za sebe.18 Bosna i Hercegovina je konstituirana voljom, “vodećom ulogom” i interesom srpskog naroda
koji je dominirao partizanskim komunističkim pokretom
u Jugoslaviji, a posebno u BiH te ratne 1943. godine. Smisao njezinog stvaranja bio je u jačanju Jugoslavije, rušenju
NDH, pridobivanju muslimana na svoju stranu, onemogućavanju obnavljanja ili stvaranja održive hrvatske federalne
jedinice (Banovina Hrvatska) i kontinuitet srpskog etničkog
prostora. BiH je prije svega zamišljena i realizirana kao izraz
srpskih nacionalnih interesa. Stvorena je da bi što više učvrstila novu federativnu Jugoslaviju. Srpski politički interes
bila je Jugoslavija. Srbi kao “žrtve i pobjednici” u ratu nisu se
htjeli vratiti na poziciju iz 1939. i priznati Banovinu Hrvatsku. Unitarna Jugoslavija nije bila moguća, zato su formirane
federalne jedinice pri čemu je srpski etno-nacionalni interes
14 O poratnom nacionalnom izjašnjavanju jugoslavenske komunističke
elite vidjeti Ko je ko u Jugoslaviji, Sedma sila, Beograd, 1957.
15 “Govor člana Politbiroa CK KPJ druga Moše Pijade”, Osnivački kongres
Komunističke partije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1950., 13.-15.
16 “Zašto je Bosna i Hercegovina federalna jedinica”, Oslobođenje, 9. april
1945., broj 29., 2.
17 Noel MALCOLM, Povijest Bosne-kratki pogled, Erasmus, Novi liber,
Dani, Zagreb, Sarajevo, 1995., 267.
18 Todo KURTOVIĆ, “Amandmani i državnost republike”, Komunisti i nacionalne slobode, NIŠP Oslobođenje, 1975., 604. Ovaj problem iscrpno je
obradio Salim Ćerić u potpuno prešućenoj knjizi O jugoslovenstvu i bosanstvu, NIP Oslobođenje, Sarajevo. Datum nije naveden, a knjiga je vjerojatno
objavljena 1971. godine.
110 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
i prostor zaštićen načelom konstitutivnosti. Srbi su bili jedini konstitutivan narod u SR Srbiji, jedan od dva (kasnije
tri) konstitutivna naroda u BiH i jedan od dva konstitutivna
naroda u SR Hrvatskoj.
Odnosi unutar jugoslavenske federacije doveli su i do promjena u BiH. Politički zaokret u pravcu usklađivanja stvarnih odnosa u društvu s definicijom BiH iz Rezolucije ZAVNOBiH-a započeo je šezdesetih godina XX. stoljeća, kada
je, barem formalno, promijenjen položaj BiH kao i njezinih
naroda. Josip Broz je na proširenoj sjednici Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije (IK
CK SKJ) u ožujku 1962. upozorio na jačanje nacionalizma te
je rekao: “Valjda nećemo upotrijebiti Armiju da nam čuva
naše unutrašnje jedinstvo. Komunistička partija je faktor
koji treba da to radi”. Dodao je da republike nemaju razloga
bojati se za nacionalne i druge interese, jer “Mi smo tu”. Kardelj je tada upozorio da u “borbi protiv nacionalizma, partikularizma i šovinizma”, ne bi trebalo “pod firmom antirepublikanizma i lažnog jugoslavenstva”, afirmirati jedan drugi
nacionalizam.19 Radilo se o afirmaciji srpskog nacionalizma,
centralizma i unitarizma maskiranog u jugoslavenstvo. Politika kakvu je javno zagovarao Kardelj ugrađena je u ustavne
odredbe 1963., a dodatno je legitimirana na Osmom kongresu SKJ održanom u prosincu 1964.20
Republike nisu imale pravo same artikulirati nacionalnu politiku. To je mogao samo Politbiro, odnosno Broz i vrh Partije. Međutim, političke blokade i neuspjele reforme dovele
su u pitanje i samu opstojnost federacije. Jedna od mjera
za jačanje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
(SFRJ) bila je i promjena politike u SR BiH. Promjena se zasnivala na obuzdavanju srpskog nacionalizma, smanjenju
represije prema Hrvatima i njihovoj integraciji u društvo
te konačno priznanju muslimana kao nacije.21 Josip Broz je
inzistirao na “punom identitetu” i samostalnoj poziciji BiH,
objašnjavajući da je ona “centar Jugoslavije” i kao takva važna
za stabilnost države.22 Odlukom CK SK BiH u siječnju, odnosno svibnju 1968. vjersko-narodnosna (etnička) zajednica
muslimana postala je zajednica Muslimana u nacionalnom
smislu.23 To je potvrđeno ustavnim amandmanima i verificirano na popisu stanovništva 1971. godine. Muslimani su
na popisu 1971. u većini prihvatili novi nacionalni identitet pa se 39,6% stanovništva SR BiH izjasnilo Muslimanima.
19 Početak kraja SFRJ, Stenogram i drugi prateći dokumenti proširene sjednice Izvršnog komiteta CK SKJ održane 14.-16. marta 1962. godine, Izvori za
istoriju Jugoslavije (SRJ), Beograd, 1998., 100.-261.
20 Osmi Kongres Saveza komunista Jugoslavije, Kultura, Beograd, 1964.,
37.-42.
21 Dušan BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing,
Zagreb 1999., 577.-578.
22 “Intervju dr. Dušan Bilandžić; Ulica nas razdvaja”, Danas, 6. 9. 1988.,
10.-12.
23 Iva LUČIĆ, “Stavovi Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije
o nacionalnom identitetu bosanskih Muslimana/Bošnjaka, Između afirmacije, negacije i konfesionalne artikulacije”, Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka, Institut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2009., 97.-115.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Srba je bilo 37,6%, Hrvata 20,6% i Jugoslavena 5%.24 Reforme
započete šezdesetih i događaji s početka sedamdesetih, dali
su rezultate u ustavnim amandmanima i konačno su potvrđene Ustavom iz 1974. Socijalistička Federativna Republika
Jugoslavija definirana je kao savezna država, “zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika”, a republike su postale “države zasnovane na suverenosti naroda i na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih
radnih ljudi”.25
Prema Ustavu SR BiH iz 1974. godine, radnička klasa, radni
ljudi i narodi Bosne i Hercegovine – Srbi, Muslimani, Hrvati
i pripadnici drugih naroda i narodnosti nakon što su u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji “uspostavili” revolucionarnu, narodnu i demokratsku vlast, “stvorili” su Narodnu Republiku Bosnu i Hercegovinu u okviru
Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Očito da nije
BiH stvorila svoje narode, već su narodi, a u biti KPJ stvorili
BiH. Narodna Republika je 1963. postala Socijalistička Republika, a definirana je kao “socijalistička demokratska država
i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih
ljudi i građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana,
Srba i Hrvata, pripadnika drugih naroda i narodnosti koji
u njoj žive…” Naznačeno je također da je SR BiH u sastavu
SFRJ te je zajamčena “ravnopravnost naroda i narodnosti i
njihovih pripadnika” i to na sljedeći način: “Narodima Bosne
i Hercegovine – Hrvatima, Muslimanima i Srbima i pripadnicima drugih naroda i narodnosti obezbjeđuju se uslovi za
afirmaciju nacionalnih vrijednosti, za slobodno ispoljavanje
nacionalnih osobenosti u skladu sa potrebama zajedničkog
života, socijalističkog razvitka i učvršćenje bratstva i jedinstva, kao i srazmjerna zastupljenost u skupštinama društveno političkih zajednica”.26
Već sami (srpski) jezik Ustava pokazuje da od “slobodnog
ispoljavanja nacionalnih osobenosti”, barem kada se o Hrvatima radi, nema ništa. Donošenjem Ustava iz 1974. ubrzan
je proces izgradnje institucija, uvezivanja općina i centralizacije vlasti što je započelo krajem šezdesetih godina, a zvalo
se “konstituiranjem Republike”.27 Ustav iz 1974. nastao je kao
rezultat i posljedica dugogodišnje krize i nefunkcioniranja
sustava. On nije riješio krizu, ali je postavio nove odnose koji
su mogli funkcionirati neko vrijeme, barem dok je bio živ
Josip Broz, neprijeporan arbitar i (uz SKJ i Jugoslavensku narodnu armiju) glavni integrativni faktor SFRJ. Srbijanska politička elita je još 1975. iskazala nezadovoljstvo ustavnim položajem. Predsjedništvo SR Srbije osnovalo je radnu grupu
24 Stanovništvo Bosne i Hercegovine, narodnosni sastav po naseljima, Zagreb, travanj 1995., 9.
25 Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije sa amandmanima
I do XLVIII i Ustavnim zakonom za sprovođenje amandmana, čl. 1. do 3.,
str. 25.
26 Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine s Ustavnim amandmanima I-LVIII, NIO Službeni list SR BiH, Sarajevo, 1989., Osnovna načela, str. 7. i čl. 1.-3., str. 28.-29.
27 Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, knjiga 2., Institut za istoriju u Sarajevu, NIŠRO Oslobođenje, Sarajevo, 1990., 197.-198.
za izradu materijala koji će poslužiti kao osnova za raspravu
o “ustavnom konstituiranju Republike”. Dvije godine kasnije,
izrađen je materijal pod nazivom Socijalistička Republika
Srbija i autonomne pokrajine u njenom sastavu, ustavni položaj i praksa. Materijal poznat i kao “Plava knjiga” ostao je
nepoznat široj javnosti.28
Tek smrću Josipa Broza u svibnju 1980. politički odnosi i
stanje u društvu značajno se mijenjaju. Dolazi do masovnih
demonstracija Albanaca na Kosovu, a u Srbiji se sve glasnije
iznosi nezadovoljstvo općim položajem Srba u jugoslavenskoj federaciji, statusom pokrajina, kao i konfederalnim obilježjima SFRJ. Nakon što su nacionalistički orijentirani srpski intelektualci uzburkali javnost kritikom komunističkog
režima iznesenom 1986. u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), došlo je do promjena u partijskom vrhu.29 Na čelo SK Srbije 1987. godine došao je Slobodan Milošević.30 Koristeći političku moć čelnog čovjeka
Partije preuzeo je nacionalističku retoriku te se nametnuo
srpskim nacionalistima. Milošević je postao nacionalni vođa
spreman riješiti srpsko pitanje tako što će “svi Srbi živjeti u
jednoj državi”. U ljeto 1988. godine u Srbiji su organizirani
masovni mitinzi podrške “jedinstvenoj Jugoslaviji” i “jedinstvenoj Srbiji” kojima je novo srbijansko partijsko vodstvo
osiguravalo legitimitet za svoju politiku. Na mitinzima su
kritizirani i prozivani Miloševićevi protivnici. Najčešće ih se
pitalo “gdje ime je baza?” Jednim takvim mitingom, nazvanim i “jogurt revolucija”, srušeno je u listopadu 1988. vodstvo Socijalističke autonomne pokrajine (SAP) Vojvodine.31
Milošević je vojvođanske događaje opisao kao “eskalaciju
bratstva, gneva i jugoslovenstva” i tvrdio da se “dogodio narod”. 32 Nije mu bilo važno što se “dogodio”, odnosno, kako
je to netko tada napisao, “oteo” samo srpski narod. On je i
onako bio “temeljni narod” koji je stvorio Jugoslaviju. Takvo
jugoslavenstvo, a još više “narodni” odnosno srpski nacionalistički gnjev srušio je i crnogorsko vodstvo. Parole “hoćemo
oružje” i “hoćemo Ruse” prijetile su i ostalim republičkim
komunističkim vodstvima, ali i Federaciji.33
AVNOJ-evska konstrukcija Jugoslavije počela se urušavati.
Republički komunistički etatizmi postavljali su obranu. Da
28 Predsjedništvo Socijalističke Republike Srbije, Radna grupa, Strogo poverljivo, Socijalistička Republika Srbija i autonomne pokrajine u njenom sastavu, ustavni položaj i praksa, Beograd, 11. marta 1977. godine.
29 Kosta MIHAILOVIĆ, Vasilije KRESTIĆ, “Memorandum SANU” pod
udarima politike, Borba, Beograd, 2002., 141.-188.
30 VIII sednica CK SK Srbije; nulta tačka “narodnog pokreta”, Službeni glasnik, Statusteam, Beograd, 2007.
31 “Novi Sad iz sata u sat”, Danas, 11. 10. 1988., 7.-9.
32 Slobodan MILOŠEVIĆ, Godine raspleta, BIGZ, Beograd 1989.,
318-320.
33 Sabrina P. RAMET, Tri Jugoslavije; izgradnja države i izazov legitimacije 1918.-2005., Golden marketing-Tehnička knjiga, 2009., Zagreb, 432.
Na mitingu održanom u Nikšiću 18. rujna 1988. uzvikivane su parole “Hoćemo oružje”, odnosno “Hoćemo Ruse”. Kasnije je objašnjavano da se nije
uzvikivalo “Hoćemo Ruse”, odnosno Sovjete, nego “Hoćemo gusle”. Javnost
se dugo “zabavljala” interpretacijama nikšićkih parola. Vidjeti: “Gusle, a ne
Ruse”, Danas, 27. 9. 1988., 53.
status, broj 14, proljeće 2010. 111
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
bi ojačali svoje pozicije i osigurali legitimitet tražili su “bazu”,
poticali “svoje” nacionalizme i stavljali se na čelo “ugroženih nacionalnih interesa”, naravno u onoj mjeri u kojoj je
to bilo moguće. Nacionalno homogeno slovensko partijsko
vodstvo usprotivilo se Miloševiću i pokušajima redefiniranja
ustavno-pravnih odnosa u SFRJ. Skupina slovenskih intelektualaca izradila je Slovenski nacionalni program koji je u veljači 1987. objavljen u Novoj Reviji. Za “čuvare Jugoslavije”
bio je to signal da Slovenija ide ka odcjepljenju.34 Slovenski
komunisti bili su jedini spremni i sposobni parirati srbijanskoj eliti, a njihov sukob razarao je Jugoslaviju. Bitna pretpostavka neovisne slovenske politike bila je u činjenici da Srbi
nisu bili konstitutivan narod u Sloveniji, što znači da je ona
bila izvan njihovog “etničkog” interesa. Drugi važan argument koji je davao političku snagu slovenskim komunistima
bio je taj što su oni bili “čuvari” masovnih grobnica, odnosno
vlasnici dokaza o najvećem poslijeratnom zločinu u Europi.
Hrvatsko partijsko vodstvo opterećeno srpskim kompleksom, nakon iskustva “Karađorđeva” iz 1971. i dugih godina
“hrvatske šutnje”, oprezno je laviralo između svih opcija, nastojeći se održati na vlasti i izići iz krize sa što manje štete.
Svako protivljenje srpskim zahtjevima te spominjanje hrvatstva i hrvatskih interesa u Beogradu (a i u Zagrebu) je
označavano ustaštvom. Tako je i notorni komunist i Jugoslaven Stipe Šuvar nakon stvaranja tzv “neprincipijelne koalicije” i rušenja Miloševićevog čovjeka Dušana Čkrebića na
Sedamnaestoj sjednici CK SKJ u listopadu 1988., percipiran
i označen u srbijanskoj javnosti kao ustaša. Isto se nešto kasnije dogodilo i predsjedniku hrvatskih komunista Ivici Račanu. Za razliku od njih bosansko-hercegovački kadar i tadašnji predsjednik Saveznoga izvršnog vijeća (SIV) odnosno
jugoslavenske vlade, Branko Mikulić glasovao je za Čkrebića
i još se, po vlastitom priznanju, punim imenom i prezimenom potpisao na glasački listić.35 Time nije sačuvao poziciju,
jer Miloševiću nije trebao niti mu je mogao vjerovati. Naprotiv, još jednom je obznanio nepromjenjivost, vezanost
za dogmatsku partijsku struju i neupotrebljivost za vrijeme
koje je dolazilo. Skupština SR Srbije izglasala je 28. ožujka
1989. promjene Ustava kojima je Vojvodini i Kosovu oduzet
status konstitutivnih jedinica jugoslavenske federacije.36
Ustavom SR Srbije iz 1990. srbijansko vodstvo preuzelo je i
tri glavne nadležnosti federacije u međunarodnim odnosima
i to u obrani, državnoj sigurnosti i međunarodnim odnosima.37 Time je narušena jugoslavenska federalna konstrukcija izgrađena na partijskom kompromisu i konsenzusu uz
odlučujuću ulogu i arbitražu Josipa Broza. Veliki “Jugoslaveni” srušili su tzv. “Titovu Jugoslaviju” vjerojatno i ne sluteći da je nekakva druga(čija) teško i bila moguća. SR BiH su
34 S. P. RAMET, Tri Jugoslavije, 2009., 390.
35 “Vlada na plenumu”, Danas, 25. 10. 1988., 14.-15.
36 D. BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, 1999., 758.
37 Davor MARIJAN, Slom Titove armije; JNA i raspad Jugoslavije 1987.1992., Golden marketing – Tehnička knjiga – Hrvatski institut za povijest,
Zagreb, 2008., 352.
112 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
potresale afere koje su po svemu sudeći i izazivane kako bi
se onemogućili otpori beogradskoj politici. Jedan za drugim
padali su “jaki ljudi” Partije. Poseban problem komunistima
u SR BiH bila je nacionalna heterogenost i nemogućnost
upotrebe naroda za suprotstavljanje Miloševićevoj agresivnoj politici ili definiranju svoje autentične politike. Pitanje
legitimiteta za njih je bilo preteško. Srbi su u velikom broju
zadržali osjećaj “prvenstva” i “posebnih zasluga” za jugoslavensku državu. SR BiH je za njih bila samo administrativni
dio Jugoslavije koja je bila njihov primarni nacionalni i politički interes. Uglavnom su podržavali Miloševićevu politiku
redefiniranja odnosa i učvršćenja Federacije, s uvjerenjem
da je potrebno ispraviti “nepravilnosti” nastale kao posljedica “antisrpske politike” koja je, prema njihovom mišljenju,
jedno vrijeme vođena u Jugoslaviji. Muslimani su većinom
prihvatili jugoslavenstvo kao svoj nacionalni interes, a Broza
i SKJ smatrali su zaslužnim za uspostavu BiH kao jugoslavenske federalne jedinice i priznanje muslimanske nacije.
Miloševiću i srpskom nacionalizmu mogli su oprezno parirati principijelnim jugoslavenstvom i pozivanjem na “Titove
tekovine”. Što je u javnost više izbijala četnička ikonografija,
to je po obrascu iz Drugoga svjetskog rata muslimanska elita
više isticala privrženost Brozu i njegovoj viziji Jugoslavije.
Izgledalo je kao da se sve vraća na početak, postavljeni su
već viđeni politički obrasci koji su gotovo oživjeli slike i odnose iz Drugoga svjetskog rata i poraća, no ovaj put sve je po
običaju nalikovalo na farsu.
Vodeći računa o ukupnoj politici SKJ, ali i o specifičnosti nacionalno heterogenog članstva, vodstvo SK BiH pozivalo je
svoje članstvo i narod(e) BiH na očuvanje federativne Jugoslavije, ali i na cjelovitost BiH unutar nje. Bila je to nemoguća misija. Raspad SKJ odvijao se istovremeno s raspadom
komunističkog sustava u Europi. Kada su u siječnju 1990.
Slovenci napustili XIV. kongres SKJ, a vodstvo Saveza komunista Hrvatske (SKH) odbilo sudjelovati u radu “krnjeg”
kongresa, bilo je jasno da se Partija raspala, čak i u BiH. “Mi”
već odavno nismo bili tu! Nakon smrti Josipa Broza i raspada SKJ zadnji integrativni element jugoslavenske zajednice ostala je JNA. Ustav je i onako više bio ideološka fikcija
nego djelotvoran pravni akt. Poslije skoro tri desetljeća opet
je postalo aktualno ono Brozovo pitanje, zapravo prijetnja:
“Valjda nećemo upotrijebiti Armiju da nam čuva naše unutrašnje jedinstvo!?”
Danas znamo da je Armija upotrijebljena, ali se pokazalo da
nije mogla sačuvati ni svoje, a kamo li partijsko i državno
jedinstvo. Nakon Brozove smrti raspali su se i Partija i Armija. Sveto partijsko trojstvo s transparenata: Tito, Partija i
Armija prestali su postojati, a s njima i Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, država bez legitimiteta. Nestankom Jugoslavije nestale su i “današnje osobenosti i potrebe”
čega je rezultat bilo stvaranje Bosne i Hercegovine. Izmiješanost Hrvata i Srba nije više bila “nerazrušiva”. Urušavale
su se sve konstrukcije čiji je legitimitet bio upitan, pa tako i
Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Tko su i što su bili Hrvati
u Bosni i Hercegovini
Kakva je uloga Hrvata u tom procesu i u bosansko-hercegovačkoj stvarnosti uopće? Hrvatsku poziciju i snagu hrvatske
politike u Bosni i Hercegovini dobro oslikava već zaboravljeno mišljenje civilnog adlatusa Isidora Benka iz 1911. godine. Odgovarajući na primjedbe ministra Istvána Buriána
o pristajanju Hrvatske katoličke udruge i Hrvatske narodne
zajednice uz svepravašku organizaciju s trijalističkim programom, Benko je napisao kako taj idealistički program ne
ometa suradnju vlade s hrvatskim političarima jer oni “vode
računa o postojećem stanju i podupiru vladu”. Dodao je i to
da ne treba vršiti na njih pritisak i izazivati “veliko uzbuđenje”,
jer je sasvim svejedno prihvaćaju li Hrvati pravaški program
ili ne, kada “oni i onako nemaju mogućnosti da ga provedu
u život”.38 Ta konstatacija i činjenica da su Srbi i muslimani
u to vrijeme imali po jednu stranku u Saboru, a Hrvati kao
najmalobrojniji dvije jasno oslikavaju hrvatski položaj u BiH
početkom dvadesetoga stoljeća. Dodajmo tome i ponašanje hrvatske političke elite pa će slika biti još jasnija. Naime,
stvaranjem Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca nekolicina
članova i dužnosnika Hrvatske narodne zajednice: Tugomir
Alaupović, Stjepan Kukrić, Đuro Džamonja, Stanko Pavičić
i dr. Vladimir Čaldarević pristupili su Jugoslavenskoj demokratskoj stranci, te su u travnju 1919. javno istakli da ne žele
biti tretirani kao predstavnici bosansko-hercegovačkih Hrvata, nego predstavnici “cijelog troimenog jednog naroda”.39
Kasnije se pokazalo da je odricanje od hrvatstva i isticanje
južnoslavenskog sinkretizma (slavenstva, jugoslavenstva,
nacionalnog bosanstva…) karakteristika dijela hrvatske
elite. To je u drugom, nacionalnom dijelu hrvatske elite i u
narodu uglavnom tumačeno kao odnarođenje i hvatanje u
tuđe kolo. Tragična epizoda iz Drugoga svjetskog rata, osjećaj i nametanje krivnje još više su pospješili procese odnarođenja hrvatske elite. Istovremeno su komunistički zločini
i teror onemogućili veliki dio hrvatskog naroda da prihvati
novu vlast. Prema procjenama Vladimira Žerjavića i Bogoljuba Kočovića, u Drugome svjetskom ratu stradalo je oko
316.000 stanovnika Bosne i Hercegovine.40 Taj broj je vjerojatno i veći, ali ćemo koristiti navedene procjene u nedostatku boljih i preciznijih.41 Prema nacionalnoj strukturi
stradalo je oko 164.000 Srba, oko 64.000 Hrvata, oko 75.000
38 Mirjana GROSS, “Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 1878.
do 1914.”, Historijski zbornik, XIX.-XX., Zagreb, 1966.-1967., 51. Benkova
ocjena utjecaja i mogućnosti, ali i ponašanja hrvatske politike u Bosni i Hercegovini ostala je aktualna i stoljeće kasnije. Usporediti: Ranko PEJIĆ, Ideja
o jugoslovenskom zajedništvu u Bosni i Hercegovini, Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva Istočno sarajevo, 2005., 134.-151.
39 Nusret ŠEHIĆ, Bosna i Hercegovina 1918-1925. – privredni i politički
razvoj, Institut za istoriju Sarajevo, Sarajevo, 1991., 125.-126.
40 Vladimir ŽERJAVIĆ, Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Jugoslavensko viktimološko društvo, Zagreb, 1989., 115.-117.
41 Jerca VODUŠEK STARIČ, “Kako se čistila Jugoslavija”, Gordogan, broj
4-5., Zagreb, ljeto-jesen 2004., 45. Starič je utvrdila znatno veći broj žrtava
u Sloveniji nego je to izračunao Žerjavić.
Muslimana i oko 9.000 Židova iz Bosne i Hercegovine.42 U
Hercegovini, odnosno u tri južne “hercegovačke” županije
Federacije BiH stradalo je oko 23.000 Hrvata. Veliki dio njih
su ubili komunisti poslije rata. Tako je ubijeno oko 4.500 Hrvata iz samo dvije hercegovačke općine Ljubuškog i Širokog
Brijega. Ubijen je svaki treći muškarac, a prosjek starosti bio
je oko 23 godine. S prostora Posavine stradalo je oko 10.000,
a u 19 općina središnje Bosne oko 3.060 Hrvata. Za ostale
koji su stradali nisu provedena istraživanja i nema pouzdanih podataka.43
Različit intenzitet stradanja i nerazmjerna količina prolivene
krvi uvjetovali su i različit odnos prema komunističkoj vlasti. Tome je pridonijelo i ponašanje KPJ koja je budno pratila
ponašanje rodbine (potomaka) ubijenih “neprijatelja” i tretirala ih kao politički nepodobne i sumnjive elemente. Cijeli
život pratile su ih “karakteristike” nepodobnih likova iz obitelji “narodnih neprijatelja”. Pričalo se da je nekom Hrvatu iz
Hercegovine u “karakteristici” odnosno ocjeni podobnosti
koja je u nadležnim komitetima pisana za svakog državljanina SFRJ pisalo: “U ustašama mu nije bio niko jer nije imao
ko”. Hrvati u Bosni i Hercegovini bili su najslabije integrirani
i u “socijalističku stvarnost” i često su socijalističku Jugoslaviju doživljavali kao silom nametnut konstrukt protivan njihovim interesima. U takvim projekcijama i SR Bosna i Hercegovina je bila tek umanjena i rigidna verzija iste te tvorevine. Puno je lakše bilo proglasiti i nametnuti politički okvir
nego unutar njega izgraditi društvo. Hrvati su konstantno
iseljavali iz SR BiH tako da su unatoč velikom prirodnom
prirastu spali sa 24 % stanovništva koliko ih je bilo 1948. na
17 % koliko ih je popisano 1991. godine. Dodatni problem
bio je u tome što je iseljavao najvitalniji i najsposobniji dio
stanovništva. To je onemogućilo stvaranje kritične intelektualne mase sposobne odgovoriti na izazove vremena. Tijekom 1972. godine, neposredno pred donošenje novog
Ustava koji je bitno odredio sudbinu Jugoslavije, ali i BiH,
u članstvu SKJ u BiH bilo je 73.612 ili 53,45 % Srba, 41.901
ili 30,43 % Muslimana i 15.259 ili 11,08 % Hrvata. Kako je
po popisu iz 1971. u BiH živjelo 772.491 Hrvata, znači da
je u članstvu SKJ bilo tek 1,9 % od ukupnog broja Hrvata u
BiH. Muslimana je bilo 2,8 %, a Srba 5,4 % u članstvu SKJ.44
Ili jednostavnije rečeno, od sto članova SKJ u BiH jedanaestorica su bili Hrvati, a od sto Hrvata u BiH samo su dvojica
bila u Partiji.
Osim slabe uključenosti u socijalističko društvo, specifičan
hrvatski problem u BiH bila je negativna selekcija partijskog
kadra, odnosno njegov specifičan odnos negacije hrvatstva
42 Vladimir ŽERJAVIĆ, “Demografski i ratni gubitci Hrvatske u Drugom
svjetskom ratu i poraću”, Bleiburg 1945.-1995., Hrvatska matica iseljenika,
Zagreb, 2000., 81. Usporediti s istraživanjem Bogoljuba Kočovića i komentarima Slavka Goldsteina, strana XIII.-XVI.
43 Ivica LUČIĆ, Sigurnosna politika Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine 1945.-1990., Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, Zagreb, 2005., 242.-247.
44 Mirsad D. ABAZOVIĆ, Kadrovski rat za BiH, Savez logoraša BiH, Sarajevo, 1999., 226.-228.
status, broj 14, proljeće 2010. 113
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
što je rezultiralo “nedostatkom baze”. Uslijed toga je došlo
do dubokog jaza između većine hrvatskog naroda i “njegove” partijske elite. Malobrojno hrvatsko partijsko članstvo
i vodstvo u BiH nije moglo računati s okupljanjem naroda i
potvrdom legitimiteta vlasti kako je taj legitimitet shvaćan
u komunizmu. Partijski aparatčiki su se do te mjere udaljili
od naroda iz koga su potekli da nisu imali nikakav utjecaj
niti mogućnost artikulacije njegovih (nacionalnih) interesa.
Pokazala se opravdanom kritika koju je hrvatskim komunistima u Sarajevu u srpnju 1970. uputio Todo Kurtović rekavši da nije zadovoljan sa stanjem u kulturi, posebno kada
se tiče ravnopravnosti upotrebe jezika. Naglasio je kako ga
brine “što Hrvati komunisti ne dižu glas”. Malobrojni Hrvati
komunisti u Bosni i Hercegovini ne samo da zbog jezika i
kulture nisu “dizali glas”, nego su i sami uglavnom koristili
srpski (srpsko-hrvatski) jezik, čime su iskazivali svoj otklon
od hrvatstva odnosno “nacionalizma”. Kurtović se čudio “nekim komunistima Hrvatima” koji su pitali “po čemu su oni
Hrvati”. Upozorio je da je takva “čistoća i principijelnost” odnosno negiranje pripadnosti naciji štetna, jer bi značila “bježanje i odvajanje od naroda”.45
Kurtovićeva “briga za Hrvate” pomalo podsjeća na današnju
Dodikovu brigu za “hrvatska prava”. Ipak, dogodilo se ono
što je Kurtović predviđao; najprije su se hrvatski komunisti
odrekli pripadnosti hrvatskoj kulturi i naciji, a onda je prvom prilikom narod njima odrekao punomoć za zastupanje.
Tako su Hrvati u BiH ostali bez vodstva koje je moglo na
strateškoj razini promišljati nacionalne interese. Ono lokalnih partijaca koji su iz čisto karijerističkih razloga “raščistili
s religijom” i hrvatstvom nisu imali nikakvu društvenu težinu i uglavnom su bili teško kompromitirani. Hrvatski kadrovi u BiH često su svoju privrženost Partiji i Jugoslaviji
dokazivali “otkrivanjem” nacionalizma u svojim redovima,
a često su i sami konstruirali afere i iznosili optužbe koje
su neke njihove sunarodnjake koštale dugogodišnje robije
a njima su osiguravale uloge “beskompromisnih boraca za
bratstvo i jedinstvo”. Hrvati koji su se doticali hrvatske nacionalne politike i nacionalnih interesa skupo su to plaćali.
Brzo su bivali zatvarani, suđeni ili na drugi način uklonjeni
s javne scene. Možemo navesti primjer profesora mostarske Gimnazije Ivana Alilovića i njegovo suđenje u Mostaru,
odnosno slučaj sedmorice hrvatskih književnika iz Sarajeva
(Veselko Koroman, Vitomir Lukić i ostali) koji su polemizirali s predstavnicima vlasti oko (ne)zastupljenosti hrvatskog
jezika i kulture u Bosni i Hercegovini.46
Naime, hrvatski nacionalni pokret s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih imao je odjeka i među Hrvatima u BiH,
naročito u pograničnim mjestima. Hrvatski mediji, posebno
45 Todo KURTOVIĆ, Komunisti i nacionalne slobode, NIŠP Oslobođenje,
Sarajevo, 1975., 589.-590.
46 Ivica LUČIĆ, “Upotreba kulture u stvaranju i očuvanju nacionalnih
identiteta u Bosni i Hercegovini od 1945. do 2005.” Ustavno-pravni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, pravni status, jezik, mediji, obrazovanje,
kultura, Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost, Sveučilište u Mostaru,
Mostar, 2006., 351.-372.
114 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Hrvatski tjednik, rad ogranaka Matice hrvatske iz susjednih
dalmatinskih općina, kao i studenti koji su studirali u Zagrebu sve više su poticali Hrvate u BiH da “dignu glas” i postave pitanje položaja u kulturi i politici. Počelo je od običnih stvari, tražene su promjene službenih natpisa, njihovo
prevođenje na hrvatski jezik, pisanje latinicom i slično.47
Komunistička vlast u SR BiH reagirala je represijom. Predsjednik CK SK BiH Branko Mikulić obišao je koncem veljače
1970. s grupom visokih partijskih dužnosnika nekoliko hercegovačkih općina. U izvješću o obilasku najavili su borbu
protiv nacionalističkih pojava, a to su: “aktivnost Matice
hrvatske, Udruženja slobodnih pisaca” i slično.48 Početkom
rujna 1970., Mostar je posjetio Josip Broz. On je u prigodnu
govoru naglasio štetnost djelovanja nacionalista i šovinista
te pohvalio Mostar zbog energična proganjanja neprijatelja.
Nakon tog govora Ivan Alilović, koji je bio optužen za prikupljanje (službenih) statističkih podataka o (ne)zastupljenosti
hrvatskog jezika i kulture te hrvatskih kadrova u BiH, osuđen je na tri godine strogog zatvora.49 Takve rigorozne mjere
i represiju vlasti Branko Mikulić je podržao komentarom “da
borbu treba voditi tako da njihovi nosioci izgore u njenoj
vatri”? U nastupu za TV Sarajevo 16. kolovoza 1971. to je
pobliže objasnio: “Treba identifikovati sve one koji su, na
bilo koji način, protiv politike ravnopravnosti, bratstva i jedinstva naroda. Treba razobličiti njihove idejne i političke
pozicije i tako ih izolovati i dotući kao crve. To treba činiti
znajući da je riječ o otpadnicima, o intrigantima, o zlim ljudima.”50 Hrvati uključeni u SK BiH ne samo da nisu “dizali
glas” u zaštitu hrvatstva, čemu se svojevremeno “čudio”
Todo Kurtović, nego su one koji su dizali glas bili spremni
“dotući kao crve”.
Začuđujuće je kako su komunistička svijest, retorika i osjećaj
“budnosti” preživjela komunistički sustav, te kako je postkomunističkim strukturama još uvijek važno da Hrvati u BiH
ne “dignu glas”. Novinar (i urednik) Jutarnjeg lista Mladen
Pleše napisao je tekst o “hrvatskoj desnici”, odnosno najavljenim predsjedničkim kandidaturama Miroslava Tuđmana
i Andrije Hebranga. Pleše je upozorio da se Europa “boji”
njihove kandidature, odnosno pobjede na izborima, jer bi to
47 Republički sekretarijat za unutrašnje poslove SR Hrvatske izradio je u
travnju 1972. godine Izvještaj o kontroli zakonitosti rada Matice Hrvatske,
koji je naknadno objavljen. Vidjeti: Izvještaj o kontroli zakonitosti rada Matice Hrvatske, Matica Hrvatska, 2002.
48 CK SK BiH, Informacija o posjeti opštinama: Lištica, Posušje, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Gacko i Nevesinje, 1970., 4-5.
49 Okružni sud u Mostaru, broj K-79/70., Mostar, 4. 9. 1970. Potpis, predsjednik vijeća Ćamil Memić. U presudi je navedeno kako je u autobusu od
Mostara do Gruda govorio pred Milom Višticom da je tijekom školovanja
doživljavao mnoge neugodnosti, samo zato što je Hrvat, da je ravnatelju
škole u kojoj je radio Mirzi Muštoviću, a koji ga je kao radnika šikanirao,
rekao da ne može u isto vrijeme biti Musliman i Srbin, kako se ovaj izjašnjavao, te da je u prostorijama knjižare Matice hrvatske u Mostaru pred svjedokom Stojanom Bošnjakom hvalio knjigu Ivana Meštrovića Uspomene na
političke ljude i događaje, kritizirajući komentar za koji je rekao kako ga je
pisala “srpska inteligencija ili klika” da bi umanjila značaj knjige.
50 Branko MIKULIĆ, Za što a protiv čega, NIŠP Oslobođenje, Sarajevo,
1975., 104.-105.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
moglo izazvati niz loših posljedica. Jedna od njih je toliko
“teška” da Pleše na nju posebno upozorava: “Glas će sasvim
sigurno dignuti i Hrvati u BiH koji će progovoriti o svom
statusu u toj državi”.51 Nevjerojatno je da netko u Europi, u
21. stoljeću smatra da je nedopustivo, neprihvatljivo, čak i
opasno ako Hrvati u BiH (ili bilo tko i bilo gdje) “dignu glas
i progovore o svome statusu”. Ova rečenica oslikava stanje
svijesti i politiku dijela hrvatske (post)komunističke ljevice
prema Hrvatima u BiH.
Dobri pastiri i prešućena braća
Važno je utvrditi način na koji je KPJ provodila diferencijaciju među Hrvatima i unutar hrvatske zajednice u BiH
stvarala političku elitu. Među Hrvatima u BiH bio je mali
broj ideološki opredijeljenih komunista. Nije ih bilo puno ni
među ustanicima odnosno partizanima sve do jeseni 1943.
godine. Komunističkom-partizanskom pokretu uglavnom
su pristupali na prostorima koji bi partizani zauzeli. Zato
su hrvatski komunistički kadrovi, ako ih i možemo tako nazvati, bili inferiorni kroz čitavo vrijeme komunističke vlasti i
nemoćni da uspostave vezu sa “svojim” narodom i tako osiguraju kakav takav legitimitet. To su u vrijeme raspada komunističkog sustava, a naročito nakon promjena i izbijanja
rata 1991. pokušali nadomjestiti obznanjivanjem i jačanjem
veza s jednim dijelom Katoličke crkve u BiH koji je desetljećima surađivao s vlašću. Naime, komunistička vlast je u
siječnju 1950. preko Uprave državne bezbjednosti (UDB-e)
osnovala Udruženje katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine
“Dobri pastir”.52 U ovom tekstu nećemo raspravljati o razlozima nastanka i karakteru tog udruženja. Postoje mnogi razlozi za i protiv. Samo ćemo konstatirati da “ugled” članova
Udruženja i slijednika njihove politike nakon propasti komunističkog sustava nije (bio) dostatan za katoličku niti za
nacionalnu legitimaciju.53
Nepotrebno je danas objašnjavati okolnosti i razloge osnivanja Udruženja, kao što je i besmisleno veličati tu epizodu u
životu Crkve kao nešto veličanstveno i jedino ispravno. Bilo
je to vrijeme sile i terora u kojem se tražila mogućnost i način opstanka. Atmosferu koja je vladala u vrijeme osnivanja
Udruženja katoličkih svećenika “Dobri pastir” oslikava i pozdrav predsjednika inicijativnog odbora fra Bone Ostojića54
kojim je otvorio osnivački skup: “Pozdravljam vas katoličkim pozdravom ‘Hvaljen Isus’ i našim borbenim pozdravom
51 “Europa se boji Andrije Hebranga”, Jutarnji list, 4. srpnja 2009., 72.-73.
52 Jure KRIŠTO, Korisne budale, svjesni suradnici ili mudri manipulatori?
Udruženje katoličkih svećenika BiH “Dobri pastir”, Fra Ferdo Vlašić, vizionar i patnik. Spomenica, ur. fra Robert Jolić, fra Gabrijel Mioč i Marija
Vukadin, Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2005., 81.-101.; objavljeno, zajedno s
polemikama s nekolicinom bosanskih franjevaca, u: Riječ je o Bosni, Golden
marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 315-347.
53 Ivo LUČIĆ, “Komunistički progoni Katoličke crkve u BiH (1945.-1990.)”,
Fra Ferdo Vlašić vizionar i patnik; Spomenica u povodu desete obljetnice
smrti (1995.-2005.), Naša ognjišta, Tomislavgrad, 2005., 62.-66.
54 O fra Boni Ostojiću vidjeti: Svjetlo riječi, ožujak 2010., 66.
‘Smrt fašizmu-Sloboda narodu’”.55 Ostaje otvoreno pitanje
dokle se mora(lo) ići? U tom smislu zanimljiv je i Ostojićev
osvrt na Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a u časopisu Dobri
pastir, u kojem kaže:
“Riječi druga Tita ostavile su na nas najdublji utisak, a
njihova završna misao bila je: borba se nastavlja do konačne pobjede. Osim referata druga Tita moju posebnu
pažnju privukao je referat druga Marka, koji je, kako sam
odmah u početku zapazio, imao zadatak da nam svima
objasni, kakvu je ulogu odigrala u borbi Komunistička
partija. Slušam, snebivam se i sam sebe pitam: “Zar nisi
znao, koliko je jaka i kako organizovana Komunistička
partija Jugoslavije? Doživio si i vidio toliko štrajkova u
Zenici, preskakivao iz vagona u vagon bježeći pred žandarskim kundacima, svojim očima si gledao borbu radnika za veći komad kruha, a nisi ni tada ni poslije nastojao doznati i shvatiti, koja i kakva organizacija vodi
to radništvo, a ako si uglavnom nešto i znao, sigurno je,
da nisi ni slutio, koliko je njezina nauka, ideologija već
osvojila radničke mase”. Iz riječi druga Marka morao je
svatko, htio ili ne htio povući zaključak: njemačkoj sili
i oružju a u vrijeme kad je u zemlji bilo gotovo sve obezglavljeno, suprotstavila se i narod digla na ustanak dobro organizirana Komunistička partija.”56
Za one koji ne znaju, “drug Marko” je bio Aleksandar Ranković, srbijanski komunist, osnivač Odjeljenja zaštite naroda
(OZN-a), koje je kasnije preimenovano u Upravu državne
bezbjednosti (UDB-a), odnosno Službu državne bezbjednosti (SDB). Ranković je poslije Broza bio najmoćniji čovjek
KPJ te poslije njega i najodgovorniji za ubojstva većine od
55 bosanskih57 i 66 hercegovačkih franjevaca,58 ubijenih tijekom Drugoga svjetskog rata i poslije njegova završetka.
Služba koju je “drug Marko” osnovao u svibnju 1944., osim
što je poubijala većinu od 121 fratra i 63 dijecezanska svećenika, zatvarala je i sudila za vrijeme komunističke vlasti 89
hercegovačkih i još neutvrđen broj bosanskih fratara.59 Neutvrđen, jer onaj progonjeni dio franjevaca Bosne Srebrene
nije mogao o tome govoriti, a “dobri pastiri” su o tome šutjeli
i još uvijek šute. Niti su pitali niti pitaju “gdje su im braća”. Jer
o položaju Katoličke crkve u SR BiH ne govore pojedinačni
hvalospjevi “drugu Marku” nego sudbine i životi svećenika,
te statistike i dosjei političke policije koju je “drug Marko”
osnovao. Da fra Bono Ostojić nije bio u dubokoj starosti i da
je bio imalo važniji i utjecajniji mogao je u jesen 1966. poli55 Dobri Pastir, Glasilo Udruženja katoličkih svećenika Narodne Republike
Bosne i Hercegovine, broj 1.-2., februar-mart 1950., Sarajevo, 1950., 9.
56 Fra Bono Ostojić, “Moje sjećanje na II. zasjedanje AVNOJ-a”, Dobri pastir, svezak I.-IV., Udruženje katoličkih svećenika NR Bosne i Hercegovine,
Sarajevo, 1955., 274.-275.
57 Marijan KARAULA, Žrtve i mučenici, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1999.,
12.-17.
58 Bazilije PANDŽIĆ, Hercegovački franjevci; sedam stoljeća s narodom,
ZIRAL, Mostar, Zagreb, 2001., 214.-224.
59 “Tablični pregled franjevaca s podatcima o presudi i odrobijanoj kazni”,
Politički zatvorenik (Zagreb), prosinac 2008., 20.-27.
status, broj 14, proljeće 2010. 115
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
tički “zglajzati” kao Rankovićevac, baš kao što je svojevremeno Vlado Šoljić smijenjen s mjesta ministra obrane FBiH
zajedno sa svojim zamjenikom Hasanom Čengićem zbog
“suradnje s Iranom”.
U evidenciji dosjea Službe državne bezbjednosti Republičkog
sekretarijata unutrašnjih poslova (SDB RSUP-a) BiH koje su
vodili od 1945. do 1991. nalazi se ukupno 301 dosje operativnih obrada po “kleru”. Od toga su u 213 dosjea (70,76%)
obuhvaćeni katolički svećenici. U 49 slučajeva (16,27%)
obuhvaćeni su muslimanski vjerski službenici, a u 39 dosjea
(12,95%) srpsko-pravoslavni svećenici.60 To pokazuje da je
Katolička crkva bila predmet najvećeg interesa i progona
KPJ/SKJ, odnosno SDB-a SR BiH i da je smatrana najopasnijim neprijateljem jugoslavenskog komunističkog režima.
Posebno ako imamo na umu da je Katolička crkva obuhvaćala tek oko 20 posto stanovništva SR BiH.61
Slično je bilo i sa statističkim pokazateljima drugih obrada.
Hrvata je bilo daleko najviše među pripadnicima tzv. “neprijateljske emigracije”, ali i u odnosu na postotak stanovništva
i među “unutrašnjim neprijateljem” kojega su predstavljali
nacionalisti, kleronacionalisti, građanska desnica, anarholiberali itd. Borci za “hrvatsku stvar” u BiH skupo su plaćali
svoj angažman, riskirali su da budu “dotučeni kao crvi”. U
isto vrijeme, Hrvati koji su služili komunističkom režimu,
kao i oni koji danas služe bošnjačko-muslimanskom nacionalizmu (bili) su dobro plaćeni. U novcu, elitnim stanovima, namještenjem članova obitelji u diplomaciji ili državnim službama, raznim privilegijama, društvenom utjecaju i
“ugledu” koji su uživali sudjelujući u vlasti koja je ostavljala
ili ostavlja dojam vječnog trajanja. Kada režimu više nisu
trebali odbacio ih je bez milosti. Tako su krajem 1988. i početkom 1989. smijenjeni ili su podnijeli ostavke gotovo svi
važniji hrvatski komunisti u BiH. Otkriveno je da su korumpirani, da su oni ili članovi obitelji vlasnici kuća u Neumu,
korisnici privilegiranih kredita i sl. Suputnici su postali suvišni i maknuti su s puta.62
Ima li razlike između Hrvatske (republikanske) seljačke stranke i komunista
Nije Udruga katoličkih svećenika jedina organizacija koju
je osnovala KPJ, odnosno njezina politička policija UDBa. Zanimljiva je jedna epizoda iz poratnog vremena, kao i
uloga dijela hrvatske političke elite u njoj. KPJ je u BiH nastojala u poraću privući na svoju stranu u “narodnu frontu”
i Hrvate te se tako legitimirati pred međunarodnom javnošću. Bilo je to vrijeme taktiziranja i izgradnje tzv. “narodne
demokracije”. Kako je većina Hrvata bila povezana s Hrvat60 Mirsad D. ABAZOVIĆ, Kadrovski rat za BiH (1945.-1991.), Savez logoraša BiH, CID, Sarajevo, 1999., 162. i 351.-352. Abazović je krivo zbrojio i
naveo 291 dosje, umjesto 301dosjea.
61 I. LUČIĆ, “Komunistički progoni Katoličke crkve u BiH”, 2005., 79.-80.
62 “Najbolji se kvare najgore”, Danas, 8. 11. 1988., 18.-19.
116 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
skom seljačkom strankom (HSS), komunisti su na teritoriju
pod svojom kontrolom osnovali Hrvatsku republikansku
seljačku stranku (HRSS). Isticali su “republikanstvo” i tobožnje Radićevo nasljeđe “novoga” HSS-a, istovremeno nastojeći što više ocrniti legalnog predsjednika HSS-a Vladka
Mačeka koji im je bio izravni idejni i politički protivnik.
Glavna skupština HRSS-a održana je u Zagrebu 16. rujna
1945., ali KPJ nije bila zadovoljna brojem nazočnih, ni njihovim političkim raspoloženjem. Bilo je očito da je nakon
uhićenja većine lidera HSS-a stranka bila tek suputnik KPJ s
ograničenim rokom trajanja. U isto vrijeme većina Hrvata s
pravom je vjerovala da su HRSS-ovci u stvari komunisti i da
je njihova izborna lista još jedna lista KPJ.63
HRSS je prokazan kao suputnik KPJ i nije prihvaćen među
Hrvatima u BiH. Iz Općinskog povjereništva KPJ za Kočerin stiglo je 12. svibnja 1945. izvješće Sreskom komitetu
KPJ Mostar, u kojem piše kako povjereništvo održava stalne
konferencije pred narodom i “prikazuje stanje u društvu naročito ističe stanje mira, te raskrinkava neprijatelje kao i reakciju. Mačeka i druge povezuje s kraljem i velikosrpskom
reakcijom, a u cilju propagiranja slavenstva populariziraju
braću Radiće i njihove političke stavove.” U izvješću piše da
narod ne prihvaća komunistički tisak i da je neprijateljska
propaganda svugdje, osim u jednom selu jača od komunističke. Navedeno je kako na terenu općine Kočerin nama
niti jednog člana Partije, postoje dva kandidata, ali oni nisu
zreli za prijem.64
Partijska ćelija iz susjednog Posušja izvijestila je OK KPJ za
Hercegovinu o sastanku održanom 22. listopada 1945. naglašavajući da se na terenu još uvijek osjećaju posljedice neprijateljskih parola da ne treba izići na izbore. Narod je zadovoljan što je predložen domaći čovjek dr. Tune Ramljak,
ali ima i onih koji su povezani s klerom i rade za dr. Cvitana
Spuževića, a Ramljaka prikazuju kao komunistu s kojim se
narod ne slaže. U izvješću također piše: “Spužević se povezao sa fratrom i najreakcionarnijim elementima iz ove sredine, odnosno sa starim politikantima za koje se može reći
da sa nama stoje na ratnoj nozi. Mi smo u dosadašnjem našem radu preduzeli sve potrebne mjere da bi Antu Ramljaka
što više popularisali, na taj način što se koristimo objašnjavajući (ga) kao domorodca, a ujedno da Posušje nije nikada od
svog postanka imalo poslanika zašto im se je danas pružila
prilika i mogućnost.”65 Uzalud, Ramljak kao ni komunistička
propaganda nisu bili prihvaćeni od većine naroda.
Jedan od visokih partijskih funkcionara i šef OZN-e za BiH
Uglješa Danilović opisao je u svojim ratnim bilješkama poli63 Zdenko RADELIĆ, Hrvatska seljačka stranka 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., 147.-172.
64 Arhiv Hercegovine (AH) Mostar, SK KPM/K-VII-1, Zapisnici sa sastanaka ćelija KPJ iz 1945., Opštinsko povjereništvo KPJ za Kočerin, 21. 5.
1945., Izvješće Sreskom Komitetu KPJ Mostar.
65 AH Mostar, SK KP Po/K1-Ia-1, SK KPJ Posušje, Izvješće OK KPJ za Hercegovinu Mostar, 23. 10. 1945.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
tičku situaciju u sjevernoj Hercegovini i dijelu središnje Bosne u svibnju 1944. Navodi da u prozorskom kotaru nema
uglednijih Hrvata koji bi se politički angažirali na “našoj
strani”, situacija u konjičkom kotaru identična je kao i u prozorskom, dok u bugojanskom kotaru muslimanske mase
puno više špekuliraju. Danilović pojašnjava:
“Kad naše snage kontrolišu ovaj teren pokazuju se kao
naši prijatelji. Kad dođu ustaše onda sarađuju s njima. Na
mobilizaciju je bio vrlo slab odaziv, tek u najnovije vrijeme uspjelo je nešto da se mobiliše iz okoline Gor(njeg)
Vakufa. Postoje veze i uticaj sarajevske čaršije i propagira
se stvaranje ‘Zelenog kadra’, tj. izbjegavanje da uđu ni u
našu ni u neprijateljsku vojsku. Hrvatske mase u ovom
srezu još u većoj mjeri neprijateljski (su) raspoložene od
onih u prozorskom srezu. Postoji veliki uticaj ustaša na
ove mase. Posle VI. Ofanzive preko 800 otišlo ih je u neprijateljsku vojsku. Selestin, član SKOJ-a, prebjegao (je)
na stranu neprijatelja. On ima priličnog uticaja na mase.
Mikulić, bivši poslanik HSS, član ZAVNOBiH-a ostao je
uz nas, ali ne pokazuje veliku aktivnost.”66
Kako je pobjeda komunista bila izglednija i spomenuti Jure
Mikulić se sve više aktivirao dajući kao zastupnik HSS-a legitimitet Partiji. Tko je u stvari stajao iza osnivanja HRSSa vidimo iz Zapisnika sa sastanka OZN-e, odnosno šefova
Drugih otsjeka okružnih odjeljenja i referenata za građanske stranke, vjere i sekte održanom u Sarajevu 4. prosinca
1945. godine. U Odjeljenju OZN-e za BiH, navedeno je kako
su osnovani inicijativni odbori HRSS-a, u koje su ušli “dobri ljudi”. Dalje je rečeno: “Radi se na formiranju okružnog
odbora HRSS, za okrug Mostar. Kler za njih kaže da su to
komunistički odbori.”67 Nije HRSS-a bila jedina organizacija preko koje je KPJ (odnosno OZN-a) pokušavala privući
hrvatsko stanovništvo na izbore i uopće u Narodnu Frontu.
Pokušavali su i preko Hrvatskog kulturnog društva Napredak, te preko HRSS-ovske kulturno prosvjetne organizacije
Seljačka sloga.68 Nakon izbora, odnosno nakon što su upotrijebljene sve ove organizacije su ugašene.
Vratimo se sada u bližu prošlost. U travnju 1993. godine u
Sarajevu je (opet) osnovana Hrvatska seljačka stranka BiH.
U opisu nastanka stranke piše da su “hrvatski intelektualci
koji su ostali živjeti u Sarajevu, okupljeni oko Katoličke crkve” osnovali Hrvatsku seljačku stranku Bosne i Hercegovine.
Piše i da je program stranke istovjetan političkom programu
Hrvatske seljačke stranke koja je utemeljena prije 100 godina, a stranka se oslanja na “humanistički nauk braće Radića, slijedi tradicijske vrijednosti hrvatskoga narodnog ži66 Arhiv BiH (ABiH), Sarajevo, fond CK SK BiH, Uglješa Danilović-Prepis
rukopisnih zabilješki, 358 stranica., broj 1., 36.
67 OZN-a za Bosnu i Hercegovinu, Zapisnik sa sastanka šefova Drugih otsjeka, okružnih odjeljenja i referenata za građanske stranke, vjere i sekte, 4.
XII. 1945., 2. Preslika u posjedu autora.
68 Husnija KAMBEROVIĆ, Prema modernom društvu, Bosna i Hercegovina od 1945. do 1953. godine, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj,
2000., 43.-46.
vota, rada, ljudskih prava, morala, poštenja i vjere u Boga”.69
Dogovor o osnivanju stranke postignut je u kući Branka Mikulića, nekada najmoćnijeg čovjeka u BiH i Jugoslaviji, visokog partijskog funkcionara, bivšeg predsjednika CK SK BiH,
jugoslavenskog premijera i sina Jure Mikulića ranije spomenutog HSS-ovca koji je prešao komunistima. Jure je nakon
propasti HSS-a postao komunist, a Branko se nakon afere i
izbacivanja iz Partije okrenuo HSS-u. Krug se zatvorio. Statut HSS-a BiH pisali su: bivši član CK SK BiH Hrvoje Ištuk,
visoki dužnosnik SDB-a BiH Jozo Jozić i pripadnik vojne sigurnosti Armije BiH Stanko Slišković.70 Na čelo kantonalnog odbora HSS-a za Sarajevo izabran je Darvin Lisica bivši
oficir Organa bezbednosti JNA (kolokvijalno KOS-a). Za
predsjednika HSS-a izabran je dr. Ivo Komšić koji je za prvih
izbora u studenome 1990. bio član CK SK BiH i njihov kandidat za člana Predsjedništva BiH.71 Tada Komšić nije bio
izabran u Predsjedništvo, ali je zbog angažmana u osnivanju
HSS-a i zbog politike koju je vodio ipak nagrađen mjestom
u Predsjedništvu BiH. Voljom Alije Izetbegovića i formalnom Odlukom “Ratnog Predsjedništva BiH” Ivo Komšić je
u jeku hrvatsko-muslimanskih sukoba 20. listopada 1993.
postavljen u Predsjedništvo BiH zajedno sa Stjepanom Kljuićem (koji je na to mjesto dao ostavku u studenome 1992.)
umjesto neposlušnih i nepodobnih Franje Borasa i Mire
Lasića.72 Jedna od prvih odluka “Ratnog Predsjedništva”
nakon njihovog dolaska bilo je razoružavanje i reorganizacija brigade HVO Kralj Tvrtko u Sarajevu te razoružavanje
ostalih brigada HVO koje su već bile pod zapovjedništvom
Glavnog štaba Armije BiH i koje je bilo moguće razoružati
i raspustiti.73
Opet Udruženje mimo naroda
Hrvatska seljačka stranka i “hrvatski intelektualci koji su
ostali živjeti u Sarajevu…” udruženi u Hrvatski koordinacijski odbor (HKO) organizirali su 6. veljače 1994. u Sarajevu Prvi opći sabor Hrvata u BiH. Sabor je pripreman u
prostorijama Hrvatskog kulturnog društva (HKD) Napredak, a značajnu potporu dale su međunarodne organizacije UNPROFOR i UNHCR koje su organizirale prijevoz iz
Frankfurta, Zagreba i Splita u Sarajevo. Uvodno izlaganje na
Saboru podnio je (predsjednik HSS-a) dr. Ivo Komšić koji je
konstatirao da je hrvatski narod “dobrim dijelom ostavljen ili
zaveden” te je iznio želju javnosti: “da nas identificiraju s našom Katoličkom crkvom koja je bila i ostala moralni stožer
69 Ivan MARKEŠIĆ, Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu, HNV BiH,
Sinopsis, Sarajevo-Zagreb, 2004., 103.-104.
70 Ivo KOMŠIĆ, Preživljena zemlja, tko je, kada i gdje dijelio BiH, Prometej, Zagreb, 2006., 140.
71 Zoran TOMIĆ i Nevenko HERCEG, Izbori u Bosni i Hercegovini, Sveučilište u Mostaru, Mostar, 1999., 72.
72 Franjo BORAS, Bosansko-hercegovački kaos 1990.-1996., Matica hrvatska, Mostar 2006., 153.-157.
73 “Hrvati Sarajeva su se u ratu zbog ove postrojbe osjećali zaštićenima”,
Večernji list, 31. 3. 2010., 13. Usporediti: http://www.nsf-journal.hr/issues/
v8_n3/pdf/003%20Dokumenti.pdf
status, broj 14, proljeće 2010. 117
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
hrvatskoga naroda te oslonac i jamac njegova opstanka na
ovomu tlu”.74 Izabrano je i Hrvatsko narodno vijeće (HNV)
BiH kao izvršno tijelo Sabora, a za predsjednika je izabran
Ivo Komšić.75
Dva dana kasnije, u Livnu je održana sjednica Zastupničkog
doma Hrvatske Republike Herceg Bosna (HRHB) na kojoj
je njezin predsjednik Mate Boban podnio ostavku, a naslijedilo ga je Predsjedničko vijeće na čije čelo je izabran Krešimir Zubak.76 Oba skupa donijela su svoje deklaracije koje su
odražavale političku i životnu poziciju onih koji su ih donosili. Ona u Livnu odražavala je položaj ljudi koji vladaju prostorom na kojem se nalaze i koji traže teritorijalizaciju kroz
održanje HRHB, ne dovodeći u pitanje vanjske granice BiH.
Deklaracija izglasana u Sarajevu bila je odraz tragične situacije u kojoj su se našli Hrvati u Sarajevu i dijelovima BiH. U
njoj je naglašena “državna cjelovitost BiH kao vitalni interes
hrvatskog naroda”. Oba skupa pozivali su se na legitimitet i
“volju naroda”. Činjenica je da su svi sudionici skupa u Livnu
s pravom glasa bili zastupnici izabrani na izborima 1990.,
dok su u Sarajevu samo rijetki sudionici skupa imali tu vrstu
legitimiteta. Što je hrvatski narod, odnosno glasač mislio o
svemu tome, pokazao je već na prvim poratnim izborima
1996. godine. Glasove je dao HDZ BiH. Za člana Predsjedništva izabran je Krešimir Zubak, dok je Komšić dobio svega
oko 10% hrvatskih glasova, a HSS tek 4 općinska vijećnika
u čitavoj BiH i ni jednoga zastupnika u Skupštini Federacije
BiH.77
Komšić i HSS nisu izdržali prvu demokratsku provjeru. Komšić je za gubitak izbora 1990, 1996, 1997. i 2000, optužio
Katoličku crkvu, podjednako redovitu hijerarhiju i franjevce.
Ustvrdio je da Katolička crkva i u Bosni i u Hercegovini podržava HDZ. Komšić je nabrojao tek nekoliko, po njegovom
sudu “časnih izuzetaka”, kakvi su fra Luka Markešić, pokojni
fra Ljubo Lucić, fra Mile Babić, fra Ivo Marković…To je očito
taj dio Katoličke crkve kojem su bili bliski “hrvatski intelektualci koji su ostali živjeti u Sarajevu…” HDZ je dobio povjerenje i Hrvata u Sarajevu u kojem su oni, kao i ostali građani,
uistinu preživjeli teške patnje pokazujući dostojanstvo vrijedno divljenja. Kao što poštovanje i divljenje zaslužuju i svi
oni koji su javnim radom ili na bilo koji način dali svoj doprinos za njihov opstanak, politička i ljudska prava. Pa tako i
mnogi aktivisti i članovi HSS-a.
Razočaran u nespremnost Katoličke crkve da se (za njegov
račun) obračuna s HDZ-om kao i gotovo plebiscitarnom
podrškom hrvatskog naroda u BiH toj istoj stranci, Ivo Ko-
mšić se “vratio” u Centralni komitet odnosno Glavni odbor
Partije koja je na Desetom kongresu promijenila ime u SK
BiH SDP, a malo kasnije u SDP.78 U životopisu Ive Komšića
objavljenom u monografiji HNV-a ne piše da je bio član CK
SK BiH, ali piše da je “jedan od osnivača i prvi predsjednik
HSS BiH 1993. godine”, “jedan od organizatora Prvoga općeg sabora Hrvata BiH”, te “prvi predsjednik HNV” i kao takav “jedan od idejnih tvoraca Washingtonskih sporazuma”.
Poslije tog slijedi rečenica: “Nakon političkog rascjepa SDP
BiH, na Drugom kongresu 2002., s grupom istomišljenika
osniva novu socijaldemokratsku stranku pod imenom Socijal-demokratska unija BiH”.79 Pisac životopisa (vjerojatno
sam Komšić) ne objašnjava na koji je način Komšić iz HSS-a
BiH, kojega je osnovao i bio mu predsjednik, došao u SDP
koji se rascijepio? Izgleda da Komšić nije ni napuštao SDP
čitavo vrijeme dok je bio na čelu HSS-a. Po toj logici, sastavu
osnivača i po analogiji s onom starijom poratnom H(R)SSovom epizodom možemo zaključiti da je HSS opet bio samo
neuspješan suputnik SDP-a.
Stranačkog angažmana i izbornog poraza pošteđen je tajnik
HNV-a fra Luka Markešić kojemu je (kao i ostalim svećenicima) kardinal Vinko Puljić zabranio političko djelovanje.
Nerealizirani političar Markešić u stilu komunističkog komesara optužio je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ)
da je “zločinačka i fašistička organizacija”.80 Markešić je
stranku koja je tada okupljala oko 90% hrvatskog naroda u
BiH i sav taj narod označio “fašistima”, a sebi je zauzvrat priskrbio titulu “antifašiste”. Time je legitimirao borbu protiv zla
fašizma i fašista koji zaslužuju sve što ih snađe, a “antifašiste”
je amnestirao od bilo kakve odgovornosti. Sličnu retoriku,
kada je u pitanju HDZ BiH, koristi i mostarski muftija Seid
Smajkić, i njemu je politika HDZ-a genocidna i fašistička.81
Oni ovakvim optužbama i (dis)kvalifikacijama pokušavaju
svoje političke protivnike prikazati kao “fašiste”, kao opće zlo
i legitimirati sve oblike borbe protiv njih. Istovremeno samoproglašeni “antifašisti” veličaju svoje “antifašističke” žrtve i prikrivaju zlodjela svoje “antifašističke” strane.82
Komunisti su sve svoje protivnike proglašavali fašistima.
Čak je i Solženjicin nakon otkrića gulaga od sovjetske vlasti
proglašen fašistom. Što je danas antifašizam? Možda stupanj
demokratičnosti koji se potvrđuje spremnošću prihvaćanja
postojanja legitimnih interesa i perspektiva i mimo one kojoj
sami pripadamo. Ako bi bilo tako, onda se pozicija antifašiste stiče vlastitim profiliranjem kroz odnos prema zločinu,
kako prema onome koji je počinjen prema našoj zajednici
78 http://www.bhdani.com/arhiva/166/inter.htm (12. 3. 2010.)
74 I. MARKEŠIĆ, Kako smo sačuvali BiH, 2004., 102.-147.
79 I. MARKEŠIĆ, Kako smo sačuvali BiH, 2004., 466.-467.
75 ISTI, 161.-163.
80 http://www.bhdani.com/arhiva/193/intervju.shtml (14. 3. 2010.)
76 Miroslav TUĐMAN, Istina o Bosni i Hercegovini; dokumenti, 1991.1995., Slovo M, Zagreb, 2005., 519.-522. Usporediti: “Hrvati nisu uzrok
rata”, Kronologija rata; Agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (s naglaskom na stradanja Hrvata u BiH) 1989.-1998., Hrvatski informativni centar, Slovo, Zagreb, 1998., 347.
81 “Hoće li međunarodna zajednica osuditi izjave mostarskog muftije”,
Dnevni list (Mostar), 25. lipnja 2003., 7. Usporediti: “Politika HDZ-a je genocidna i fašistička”, Dnevni list , 2. srpnja 2003., 7. i “Mostarski muftija
priziva prošlost”, Dnevni list, 3. srpnja 2003., 7.
77 Z. TOMIĆ i N. HERCEG, 1999., 146.-180.
118 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
82 Ivan LOVRENOVIĆ, “Antifašizmom do nacionalne dominacije”, Dani,
16. 5. 2008., 22.-23.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
ili našem svjetonazoru, tako i prema zločinu koji je počinjen
od strane naših sunarodnjaka ili političkih istomišljenika.
Tada taj demokratski antifašizam po definiciji isključuje bilo
koji oblik totalitarizma i opravdanje bilo kakvoga i bilo čijega
zločina. On je emancipiran od svoga predloška (fašizma) i
nije (više) zarobljen samim fašizmom. On nije sam po sebi
apsolutno dobro, koje se suprotstavlja apsolutnom zlu. Jer
ako dobro definiramo kao apsolutno dobro, a zlo kao apsolutno zlo, onda logika takve bipolarne orijentacije zahtijeva
da se (apsolutno) zlo iskorijeni svim mogućim sredstvima.
Tada je zlo definirano pojmom neprijatelj odnosno fašist, a
pod taj pojam onda potpada sve što je protivno Markešiću,
Smajkiću, njihovim interesima i ciljevima.
U Sarajevu je 7. veljače 1998. održan Drugi sabor Hrvatskoga
narodnog vijeća Bosne i Hercegovine. Na njemu su bili prisutni i čelnici oporbenih stranaka iz Republike Hrvatske, veleposlanici Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Makedonije, te zamjenik Visokog predstavnika američki general Jacques Klein. Veleposlanik Republike Hrvatske odbio je doći,
kao i biskupi iz BiH. Isti dan održana je i sjednica Glavnog
odbora SDP-a BiH, što je u dijelu medija shvaćeno kao poticanje i povezivanje oporbe u BiH. Za predsjednika HNV-a
opet je izabran Ivo Komšić. Na saborima i sjednicama HNV
žestoko je kritizirana HDZ (u RH i BiH) a okupljana je sva
hrvatska oporba HDZ–ovoj vlasti, od političara, do intelektualaca i novinara, kako iz BiH tako i iz RH. Gosti HNV-a
u to vrijeme bili su: Radimir Čačić, Slavko Goldstein, Stjepan Mesić, Ozren Žunec, Mika Tripalo…Međutim, ubrzo
se više nije znalo što je to HNV. Rat je prošao, a nisu više bili
spremni izići na izbore i provjeriti legitimitet, pa su ostali
neka vrsta ratnog relikta, građanske udruge i(li) parapolitičke organizacije. U srpnju 2002. HNV je promijenio status
i Statut i postao “nevladina organizacija, odnosno Udruženje
Hrvatsko narodno vijeće u Bosni i Hercegovini koje se ubrzo
povezalo sa Asocijacijom nezavisnih intelektualaca KRUG
99, Srpskim građanskim vijećem BiH (SGVBiH) i Vijećem
kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI).83 Prirodu ove
“suradnje” određuje upravo karakter VKBI koja je radikalna
bošnjačka nacionalistička organizacija, a ostale im služe
uglavnom kao “suputnici” i “multinacionalni” privjesci kojima legitimiraju svoja stajališta.84
Predsjednik HNV (i službeno) je postao fra Luka (Mirko)
Markešić čime je barem donekle zadovoljio neostvarene političke ambicije. On je za loš položaj Hrvata u BiH optužio
Tuđmana i Miloševića (što je omiljena mantra VKBI), pozdravio je izbornu pobjedu SDP-ovca Ive Josipovića, a bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića nazvao “čovjekom Božje providnosti”.85 Politički i svjetonazor83 Ivan MARKEŠIĆ, Kako smo sačuvali BiH, 2004., 281.-286.
84 Ivo LUČIĆ, “Osobni osvrt na razvoj i stanje elita u Bosni i Hercegovini”,
Status, broj 7., ožujak-travanj, 2007., 85.
85
http://209.85.129.132/search?q=cache:bkP13-pZwFYJ:www.sabahba.com/intervju/123-intervju-sa-fra-luka-markei.html+luka+marke%C5%
A1i%C4%87&cd=6&hl=hr&ct=clnk&gl=hr (14. 3. 2010.)
ski profil fra Markešića može se pročitati iz dijela njegovog
intervjua koji je dao u veljači 2010. Markešić je tada rekao:
“Bosna, zajedno s Hercegovinom, opstat će usprkos svojim neprijateljima, jer s njom je slično kao s istinom: ona
nikad ne pobjeđuje, ali neprijatelji njezini izumiru! Ali,
da ne bude tamni vilajet, BiH traži i poziva svoje građane
i narode da više vole i rade na izgradnji ove svoje majkezemlje, od koje nemaju ni bolje ni ljepše u svijetu. Naša je
zajednička nada i solidarnost drugih ljudi i naroda u cijelom svijetu koji su spremni pomoći i nadvladati njezine
neprijatelje izvana i unutra BiH. Konačno, BiH je djelo
Božje, postoji po Božjoj providnosti u povijesti svijeta,
koju uzdržava i vodi po svom nama dokraja skrivenom
planu sam Bog. Konačno, ovakav moj stav je utemeljen
dakle na vjeri i nadi u Boga koji se brine za nas, ljubi
nas i oslobađa od zala u našim povijesnim stradanjima!
Zato, kad me pitaju, ponekad s prigovorom, kako i zašto
se tako bavim politikom, odgovaram s iskrenim uvjerenjem: bavim se tako politikom iz vjere u Boga!”86
Ovakva izjava katoličkog svećenika u kojoj političku tvorevinu, odnosno društveni konstrukt proglašava “djelom Božjim” bila bi svugdje u bivšoj Jugoslaviji (i većem dijelu Europe) proglašena očitim klerikalizmom. Kao što bi i nazivanje države “svojom majkom-zemljom” bio izvrstan primjer
nacionalističke retorike, da se ne radi o politički poželjnim i
društveno prihvatljivim izjavama. Naime, da je Markešić rekao da je njegova majka-zemlja Hrvatska bio bi izopćen kao
nacionalist, čak i fašist, a da je rekao kako je Hrvatska “djeloBožje” ili da je hrvatski narod “Božji narod” bio bi prokazan kao klerikalac ili možda klerofašist. Takvom bi mu onda
onemogućavali i spočitavali svako oglašavanje u javnosti, a
ne tolerirali i podržavali njegov politički rad, pokušaj kandidature na izborima i vođenje HNV-a. Za bosansko-hercegovačku (i hrvatsku) lijevu i bošnjačku nacionalističku javnost
fra Luka Markešić nije klerikalac i nacionalist nego je domoljub i “narodni svećenik”. Baš kao što su za komunizma “narodni svećenici” bili aktivisti “Dobrog pastira”. Ili, kao što je
nekada u jednom drugom kontekstu “narodni svećenik” bio
biskup Antun Mahnić, jedan od najvećih zagovornika jugoslavenstva među hrvatskim katolicima. Mahnić je u jednom
tekstu u rujnu 1919. veličajući nastanak nove države napisao: “Osvanu nam veliki dan, a na nebu nam se ukaza znak
s natpisom HSS. Narode moj, u ovom ćeš znaku pobijediti!
Hrvati, Srbi, Slovenci! Božja je volja, da ostanete na vijeke
nerazdruživo ujedinjeni.”87 U međuvremenu je Bog promijenio volju ili je Hrvatima, Srbima i Slovencima dosadilo zajedništvo, u svakom slučaju zajednica se dva puta raspadala
i konačno raspala.
Markešić je nedostatak legitimiteta da govori u ime Hrvata
“nadoknađivao” druženjem s donedavnim predsjednikom
86
http://www.sabah-ba.com/intervju/123-intervju-sa-fra-luka-markei.
html (14. 3. 2010.)
87 Navedeno prema: Zlatko MATIJEVIĆ, Lučonoše ili herostrati?, Erasmus
naklada, Zagreb, 2006., 116.
status, broj 14, proljeće 2010. 119
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
RH Stjepanom Mesićem. Kako je Mesić u vrijeme svoga
predsjednikovanja pokazivao i jedan poseban antihercegovački i antihadezeovski naboj bio je rado viđen gost u Sarajevu. Na predavanju koje je u veljači 2009. održao na Fakultetu političkih nauka, jednome od važnih središta bošnjačkog nacionalizma, Mesić je po tko zna koji put poručio
Hrvatima u BiH da im je glavni grad Sarajevo i rekao “Hrvatima nećemo pomagati na račun BiH”. Za takva stajališta
dobio je zahvalnicu HNV.88 Prije dolaska u Sarajevo Mesić
je boravio u Bihaću. Tamošnji gradonačelnik SDP-ovac Lipovača mu je rekao da su “ovako dočekivali samo rahmetli
Tita”,89 a već smo naveli da je Tito bio “bosanska svojta”, odnosno Bog u koga su se mnogi kleli. Nije ni čudo da fra Luki
Markešiću ne treba legitimitet od naroda kada ima nalog od
Boga boriti se protiv vanjskih i unutarnjih neprijatelja i štititi
“Titovu svojtu”, “djelo Božje, majku-zemlju” Bosnu i Hercegovinu. Markešić sa sigurnošću poznavatelja Božjih planova
tvrdi da će “Bosna zajedno s Hercegovinom” opstati “usprkos neprijatelju”. Novo je u njegovoj politici to “zajedništvo”
s Hercegovinom. Do sada su Hercegovci bili (njegovi) glavni
protivnici. Tvrdio je da “bosanski Hrvati zamjeraju Hercegovcima egoizam, jer hercegovačka politika na iritirajući način otpisuje dvije trećine sunarodnjaka u ostatku države”.90
Nešto ranije u polemici s fra Miroslavom Mandićem oko
Hrvatskog narodnog sabora održanog u Novom Travniku,
Markešić je napisao da HDZ “ustanči” po Bosni, kako bi sačuvao svoje nepravedne stečevine u Hercegovini, te da će
sve to tutnjanje završiti u “hercegovačkom pašaluku, točnije
u Grudama, odakle je i počelo.”91 Demantira ga to što su se
Hrvati politički podijelili po različitim (najčešće interesnim)
osnovama, ali ne (ideološki i) regionalno. HDZ BiH ima podjednako glasača u svim krajevima BiH u kojima žive Hrvati,
baš kao i HDZ 1990. Isto tako HSS/NHI s politikom koja
više gotovo nema veze s onim Komšićevim HSS-om ima
članstvo i glasače i u Bosni i u Hercegovini.
Ali, možda se i tu nešto promijeni? Fra Ivan Šarčević je započeo javno zagovarati podjelu Hrvata u BiH po regionalnoj
pripadnosti na političke Bosance i političke Hercegovce. On
je u ožujku 2010. u kolumni “Opijum za narod” koju piše za
sarajevsko Oslobođenje napisao:
“Ma, nije u pitanju samo katastrofalni izgon bosanskih
Hrvata iz svoje zemlje, agresivnim putem ili “humanim”
deložiranjem, nego unutarhrvatska neravnopravnost. I
to traje više od stoljeća. Ali nikada kao zadnjih dvadeset godina “stožerna” hrvatska politika nije bili toliko
protiv Bosne i bosanskih Hrvata. Naravno, za to su krivi
Tuđman i hercegovački političari Hrvati, ali i “politički
88 “Hrvatima nećemo pomagati na račun BiH”, Dnevni avaz, 28. veljače
2009., 2.
89 “Rekao sam Mesiću da smo ovako dočekivali samo rahmetli Tita”, Dnevni
avaz, Sarajevo, 28. veljače 2009., 11.
Hercegovci” (I. Bubalo) – oni bosanski Hrvati koji su se
odazvali nacionalnom zovu Herceg-Bosne i koji danas
tako pokorno služe Čoviću i antibosanskom političkom
kontinuitetu. Ništa se u hrvatskoj politici u BiH neće
promijeniti dok se ne promijeni odnos prema Bosni i
bosanskim Hrvatima, dok se ne uspostavi stvarna ravnopravnost, prvo između bosanskih i hercegovačkih Hrvata. Tek onda ima smisla govor o ravnopravnosti Hrvata
s drugim narodima. To će se dogoditi samo ako se sami
bosanski Hrvati, počevši od Livna i Rame, preko srednje
Bosne, do Orašja, napokon samostalno politički organiziraju, što u konačnici podrazumijeva razdruživanje s
Čovićem i sa svima koji žele hrvatsku federalnu jedinicu
od Neretve do Gruda na što se jedino i odnosi Čovićev
zahtjev za ustavnom ravnopravnosti.”92
Šarčeviću su za sudbinu bosanskih Hrvata i za njihovu “unutarhrvatsku neravnopravnost” najviše krivi “Tuđman i hercegovački političari Hrvati”, a onda i “politički Hercegovci”.
To su Hrvati iz Bosne koji ne dijele Šarčevićeva/bosanska
politička uvjerenja. Šarčević zagovara političko organiziranje i “razdruživanje” bosanskih Hrvata s Čovićem i “sa svima
koji žele hrvatsku federalnu jedinicu od Neretve do Gruda”.
Čak je postavio i granicu razdruživanja ispod Livna i Rame
– južnih samostana bosanske franjevačke provincije. Ako je
suditi po prethodnom Šarčevićevom političkom projektu,
kao što je bila Demokratska alternativa Rame (DAR), teško
da će demokratskim putem postaviti i učvrstiti južne granice. Ali, kako uopće nazvati poistovjećenje granica franjevačke provincije s političkim granicama? Gellner započinje
knjigu o naciji i nacionalizmu definicijom po kojoj je nacionalizam “prije svega političko načelo koje tvrdi da politička i
nacionalna jedinica trebaju biti istovjetne”.93 Kakvo je tek političko načelo po kojem politička jedinica (zajednica) i provincijska jedinica franjevačkog reda trebaju biti istovjetne.
To se u doba osmanskog miletskog sustava zvalo redodržava. A ona se širila kako se širilo carstvo. Političko bosanstvo nesumnjivo je povezano s nacionalnim bosanstvom.
Vrijeme će pokazati je li ono u funkciji obnove koncepta
redodržave i kakva će mu biti sudbina. Šarčevićev tekst je
vjerojatno samo najava bosanskog političkog organiziranja.
Možemo ih očekivati sve više.
Kritike prema Hercegovini i optužbe protiv Hercegovaca
dolaze i s drugih strana. Predsjednik Hrvatskog kulturnog
društva Napredak iz Sarajeva katolički svećenik Franjo
Topić ustvrdio je da sav politički život u BiH vode Hercegovci, te kako je “puno ljudi u Hercegovini za politiku priključenja Hrvatskoj”.94 Ovakva paušalna i neargumentirana
(dis)kvalifikacija pokazuje više jedan obrazac dodvoravanja
i dokazivanja patriotizma političkom Sarajevu, nego ocjenu
92 http://www.rama.co.ba/html/novosti.html#antibosanski (31. 3. 2010.)
90 “Neka se crkva ugleda na Feral”, Feral Tribune, Split, 31. 3. 2001., 10-11.
93 Ernest GELLNER, Nacije i nacionalizam, Politička kultura, Zagreb,
1998., 21.
91 “Od križa i oltara do provincijala i kardinala”, Svjetlo riječi, siječanj, 2001.,
63.
94 “Prvo ukinuti Federaciju, a tek onda republiku Srpsku”, Oslobođenje, 15.
6. 2005., 26. Tekst prenesen iz Jutarnjeg lista (Zagreb).
120 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
realnog stanja. Radi se o komunističkom nasljeđu, tipičnom
primjeru prokazivanja “neprijatelja” i dokazivanja svoje političke ispravnosti. Topić se upravo u tom stilu žestoko obračunao i s Hrvatima u SAD i Kanadi koje je optužio da “ne
poštuju bosanska obilježja”. Na povratku u Sarajevo svratio
je do predsjednika RH Stipe Mesića u Zagreb, uručio mu
“Veliku plaketu” i zatražio njegovu podršku. Mesić je zauzvrat naglasio kako je “važno da se pošalje nedvosmislena poruka Hrvatima u BiH da je njihova zemlja BiH, a glavni grad
Sarajevo”.95
Nakon puta po Americi i lekcije iz geografije dobivene u Zagrebu Topić se vratio u glavni grad Sarajevo s pričama o teškoj borbi protiv “vanjskih neprijatelja” pa i tamo osigurao
potporu. Ne samo potporu, nego ga je muslimansko-bošnjačka stranka (plus Ivica Šarić, Desnica Radivojević i Josip
Jurišić) SDA kandidirala za gradonačelnika Sarajeva, što je
Topića oduševilo, ali je “čekao službenu ponudu”. Kada je
shvatio da mu SDA nudi nešto što ne može i ne misli ispuniti, jer je to mjesto pripadalo SDP-u (koji je hrvatsku kvotu
ispunio s “hrvatskim” članom Predsjedništva BiH Željkom
Komšićem), Topić je odustao od gradonačelničkog mjesta
uz slijedeće obrazloženje:
“Čim sam dobio službenu kandidaturu ja sam je odbio,
jer to ne bih mogao prihvatiti. Bez obzira što mi kao svećeniku to nije kompatibilno, i da nije toga crkvenog propisa, nikad to ne bih prihvatio iako visoko cijenim funkciju prvog čovjeka i to glavnog grada. Naravno da sam
počašćen što je stranka SDA izabrala za kandidata moju
malenkost. Zahvaljujem g. Tihiću i svima onima koji su
mi htjeli povjeriti ovu visoku i značajnu funkciju u gradu
Sarajevu. Ova kandidatura je ujedno priznanje Crkvi i
svećenicima, Napretku i svima koji mi pomažu u radu
i koji podržavaju moju orijentaciju”, kaže u svom pismu
prof. Topić dok naglašava da je najvažnija činjenica da
osim drugih, 90% anketiranih bošnjačkih građana Sarajeva podržava njegovu kandidaturu za gradonačelnika, a
posebno je bila glasna “udruga taksista” što je i novinare
HTV iznenadilo.”96
Ne bi se novinari HTV-a iznenadili “glasnoj podršci taksista”
Topićevom ulasku u kadrovsku strukturu SDA da malo bolje poznaju mentalitet čaršije, ili da su barem čitali bosanske
franjevačke kronike. Naime, Nikola Lašvanin piše kako su
se 1736. godine poturčila dvojica kršćana iz Fojnice, nakon
čega se više dana kršćani nisu usudili pojaviti na ulici jer “s
njima iđaše mloštvo turskih brezposlenika, s bubnji i sviralam, ne samo po sokaci od varoša nego jošter izpod manastira. I gdi koga sritu od uha krstjanskoga, psuju, pogrđuju,
kuće lupaju i govore: ‘hoćeš/li/se poturčit?’”.97
95 “Nećemo se odreći Bosne i Hercegovine” i “Priznanje za unapređenje
odnosa”, Oslobođenje, 15. 12. 2006., 11.
96 http://www.studio88.ba/bh/38/bih/11630 (17. 3. 2010.)
97 Nikola LAŠVANIN, Ljetopis, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2003., 208.
Bilo bi naivno pomisliti da don Franjo Topić ne poznaje čaršijski mentalitet i da ne zna stvarnu “težinu” ponude gradonačelničkog mjesta. Zna on to dobro, ali dobro i prodaje
priču onima koji je ne znaju. Samo tjedan nakon što je “odbio” ponudu za gradonačelnika, Topić je 13. studenoga 2008.
posjetio “kolegu” zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Zamolio ga je za pomoć pri “povratku imovine” i za
proračunsku potporu programima Napretka. A kao važnu
pretpostavku i razlog za to istaknuo je i “činjenicu da potpora koja mu je iskazana kroz kandidaturu za sarajevskog
gradonačelnika pokazuje da su građani Sarajeva voljni prihvatiti Hrvata, svećenika za gradonačelnika, a to je velika
dobit, dodao je, i za BiH i za njezinu budućnost”.98
Računajući da najveća dobit ipak pripada njemu, Topić je
svratio i u Vladu Republike Hrvatske gdje je ponovio priču
o svojoj “kandidaturi” i svojoj važnosti za budućnost BiH i
tamošnjih Hrvata, te opet zamolio proračunsku potporu. I
uspio je, u proračunu RH za 2009. godinu Napretku je izdvojeno milijun kuna, a iznos nije umanjio ni prvi rebalans
u ožujku iste godine.99 Za razliku od don Franje Topića, od
njegove “orijenta(liza)cije” i odnosa prema centrima moći,
kardinal i vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić je izjavio “Od
Zagreba nas ponekad boli glava”,100 a pozivajući hrvatske političare na jedinstvo rekao je “Ovo nije ono Sarajevo”.101 Nije
iz jednostavnog razloga što je samo tijekom 2007. i 2008. godine iz Sarajeva iselilo 500 hrvatskih-katoličkih obitelji.102
Karakteristično je za Markešića, Komšića, Topića i ostale
opisane “predstavnike hrvatstva” u BiH da svoju ekskluzivnu poziciju ne mogu, niti žele legitimirati na izborima.
Po uzoru na komunističku avangardu oni nepristajanje naroda uz njihove ideje pravdaju tvrdnjama da je narod “zaveden, obmanut, zaluđen, zapušten, nezreo…”, a njima kao
“istinskim humanistima, antifašistima, intelektualcima i vizionarima, poznavateljima narodne duše i pravih narodnih
interesa” pripada povijesna uloga izvesti narod iz zablude i
privesti ga njegovoj povijesnoj ulozi. Njima nije trebala i ne
treba legitimacija izbora ili barem masovnog okupljanja naroda, oni crpe legitimitet iz ispravnog stava i usklađenosti
s idejama i politikom centara moći. Vjerni ranijim idejama,
tek su povremeno navlačili nacionalne odore i lažno se predstavljali kao zastupnici i zaštitnici hrvatskih interesa. U nacionalnu politiku unijeli su ideje i navike koje su u značajnoj
mjeri spriječile artikulaciju i afirmaciju hrvatskog nacional98 http://www1.zagreb.hr/mms/06_sluzbeni_posjeti_delegacija/ostalo/Topic.html (17. 3. 2009.)
99 Sabor Republike Hrvatske, Odbor za Hrvate izvan Republike Hrvatske,
Prijedlog izmjena i dopuna Državnog proračuna Republike Hrvatske za
2009. godinu; materijali za 14. sjednicu Odbora, Zagreb, 27. ožujka 2009.,
3.
100 “Od Zagreba nas ponekad boli glava”, Večernji list, 24.-26. prosinca
2002., 5.
101 “Ovo nije ono Sarajevo”, Oslobođenje, 13. kolovoza 2008., 5.
102 “Hrvati iz Sarajeva sele u Hercegovinu”, Dnevni list, 14. veljače 2009.,
16. Usporediti: “Hrvati cure iz BiH”, Dnevni avaz, 21. veljače 2009., 5. i “U
Sarajevu smo nula”, Dani, 27. veljače 2009., 32.-34.
status, broj 14, proljeće 2010. 121
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
nog interesa u Bosni i Hercegovini. Opterećeni starim misaonim obrascima nastavili su s politikom podržavanja centralističke vlasti i podilaženja većinskom nacionalizmu, politikom samo-optuživanja (traženja, isticanja i osude “svoga”
nacionalizma) i odricanja od nacionalnog identiteta i političkog subjektiviteta. Njihovo ponašanje nije utemeljeno
samo na odsustvu osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu
i negaciji identiteta, nego i na iskustvu da je takva politika
“najbolja”, odnosno najisplativija. Iskustvo im je govori(lo)
da je služenje tuđem nacionalizmu (za njih osobno) puno
isplativije i korisnije nego zalaganje za nacionalne interese
hrvatskoga naroda.
Drugi dio komunističkih kadrova koji se ubacio u hrvatsku
nacionalnu politiku počeo je radikalno hrvatovati, čime je
nastojao izbrisati ili barem “popraviti” svoju prošlost i prikazati se suprotnim od onoga što su bili prethodnih godina.
Takvo ponašanje karakteristično za konvertite nanijelo je
veliku štetu hrvatskoj nacionalnoj politici, a tu se može tražiti i uzrok mnogih (među)nacionalnih nesporazuma i sukoba u BiH. Reklo bi se na prvi pogled da ove dvije grupacije
(radikalni Hrvati i anacionalni “Hrvati”) nemaju nikakvog
dodira. Ali, nije tako, upravo je fascinantna povezanost hrvatskih neokomunista i titoista koji se vole nazivati antifašistima (ne zato što slijede ideju antifašizma, već zato što je to
najjednostavniji način diskvalifikacije političkih protivnika)
i hrvatskih radikala najčešće povezanih s Hrvatskom strankom prava (HSP), a koji su često koketirali s ustaštvom i fašizmom. Vrhunac te uvjetno rečeno fašističko-antifašističke
simbioze sadržan je u izjavi člana Predsjedništva BiH Željka
Komšića, kojega je predložila Socijaldemokratska partija
BiH (SDP), a izabrali uglavnom Bošnjaci-muslimani, da će u
svome uredu držati sliku Josipa Broza i Blaža Kraljevića ubijenog čelnika HSP-a i Hrvatskih obrambenih snaga (HOS),
jer su se obojica “borili za BiH”.103 Gotovo svaki njihov pristaša zakleti će se da se Broz borio za komunizam i Jugoslaviju, a Kraljević za Hrvatsku do Drine. Zna to vjerojatno
i Komšić koji je htio pomiriti svoju antifašističku poziciju i
hrvatsku ulogu. Kao što je svojevremeno i fra Bono Ostojić s pozdravom “Hvaljen Isus i smrt fašizmu” htio pomiriti
svoju katoličku poziciju i antifašističku ulogu koja mu je
dodijeljena.
Politički položaj Hrvata u
Bosni i Hercegovini
posebno je naglašeno nakon odluke Ustavnog suda BiH od
1. srpnja 2000., kada je uvedeno ustavno načelo “konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju BiH”. Pokušajem uvođenja ovog potpuno ispravnog i plemenitog načela Hrvati
u Federaciji BiH su razvlašteni i izloženi stalnom nadglasavanju i radikalnom smanjenju utjecaja. Za donošenje ove i
ovakve odluke veliku ulogu sebi pripisuje upravo HNV. U
svojevrsnoj monografiji HNV tiskanoj pod nazivom “Kako
smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu”, u tekstu ilustriranom
fotografijama članova Vijeća sa predsjednikom Republike
Hrvatske (i autorom knjige “Kako smo srušili Jugoslaviju”
odnosno “Kako je srušena Jugoslavija”) Stjepanom Mesićem, te Zlatkom Tomčićem i Ivicom Račanom piše: “Zahvaljujući ustrajnim lobiranjima predstavnika Katoličke crkve,
HNV BiH, HSS BiH kod predstavnika međunarodne zajednice, uspjelo se ipak postići da njihova tri i dva bošnjačka
predstavnika donesu Odluku o konstitutivnosti”. Naime, dva
suca Hrvata i dva suca Srbina odbili su glasati za odluku na
koju je Markešić toliko ponosan.105
Dakle, bošnjački suci su uz pomoć stranih sudaca nametnuli svoju volju Hrvatima i Srbima, a u tome su “lobirajući”
sudjelovali HNV i HSS. Da bi svemu dali još veću težinu i
“legitimitet” zaogrnuli su se habitom fratra Markešića, odnosno lažnom tvrdnjom da je u “lobiranju” sudjelovala i Katolička crkva. Uglavnom, svi oni nisu se potrudili osigurati
mehanizme po kojima bi (prije ili nakon odluke Ustavnog
suda BiH) Hrvati kao konstitutivni narod mogli zaštititi vitalne nacionalne interese u BiH. Ovako Vlada Federacije
BiH redovito preglasava hrvatske ministre, a oni povremeno
napuštaju sjednicu kako bi sačuvali minimum samopoštovanja i stvorili barem privid brige za nacionalne interese.
Istovremeno, Bošnjacima-muslimanima omogućen je poseban status u Mostaru. Paddy Ashdown nametnuo je 28.
siječnja 2004. Statut Grada Mostara po kojem bez obzira na
broj glasača i glasova nijedan od konstitutivnih naroda ne
može imati više od 15 vijećnika (čl. 16.). Statutom je uspostavljen i institut zaštite vitalnih nacionalnih interesa (čl. 34.
i 35.). Ovakav Statut donesen je da bi “onemogućio hrvatsku
dominaciju” Mostarom. Tako područje jugozapad sa 25.000
glasača većinom Hrvata daje tri mandata u Gradsko vijeće,
isto kao područje jugoistok sa oko 5.000 glasača većinom
Bošnjaka-muslimana.106
Unatoč razjedinjenosti, neslozi i nemoći hrvatskih političkih
stranaka u BiH, sve one pa čak i fra Luka Markešić, odnosno
HNV104 slažu se u konstataciji da su Hrvati u toj zemlji obespravljeni, te da im prijeti politički, a zatim i biološki nestanak. Nepostojanje mehanizama zaštite nacionalnih interesa
Takav način zaštite nacionalnih interesa bio bi za pozdraviti
da je Visoki predstavnik i na razini Federacije, odnosno na
državnoj razini donio slična pravila. Ovako je lišio Hrvate
vlasti u jedinom većem gradu u Bosni i Hercegovini, u kojem
su u većini. Nepostojanje i onemogućavanje stvaranja hrvatskog medijskog prostora onemogućava artikulaciju političkih interesa, kao i profiliranje kadrova. O teškom političkom
i uopće društvenom položaju Hrvata svjedoče brojne insti-
103 http://gucagora.com/modules/news/article.php?storyid=493 (14. 3.
2010.)
105 Ivan MARKEŠIĆ, Kako smo sačuvali Bosnu i Hercegovinu”, HNV BiH,
Sinopsis, Sarajevo-Zagreb, 2004., 245.-349.
104 “HNV o uređenju BiH; neravnopravni položaj hrvatskog naroda u BiH”,
Svjetlo riječi, ožujak 2010., 30.-31.
106
http://www.ohr.int/decisions/mo-hncantdec/default.asp?content_
id=31708 (23. 11. 2008.)
122 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
tucije i njihove ocjene: Ocjena predsjednika Hrvatskog sabora nakon posjete BiH u listopadu 2004.; Brojni Zaključci i
apeli političkih stranaka Hrvata u BiH koje sudjeluju u vlasti (HDZ BiH i HDZ 1990.); Zaključak Predsjedništva HSSa BiH od 1. i 2. lipnja 2008.; Zaključci znanstvenog skupa
pod nazivom Ustavno pravni položaj Hrvata u BiH-pravni
status, jezik, mediji, obrazovanje, kultura, održanog 27. i
28. listopada 2005. u Neumu; Zaključak Upravnog vijeća
Hrvatskog intelektualnog zbora (HIZ) u BiH od 28. siječnja
2008.; Zaključak sudionika skupa Hrvati i rat u BiH 1991.1995., od 27. ožujka 2008., na kojem su sudjelovali gotovo
svi tadašnji hrvatski sudionici političkih zbivanja u BiH, kao
i brojni drugi zaključci i ocjene. Svi oni kažu da Hrvati nisu
ravnopravni Srbima i Bošnjacima-muslimanima u BiH, te
da je hrvatski suverenitet u BiH samo mrtvo slovo na papiru. Komisija biskupske konferencije BiH Justitia et pax je
u godišnjem izvješću o stanju ljudskih prava u BiH u 2009.
godini iznijela konstataciju da su Hrvati neravnopravni i da
im je nametnutim odlukama (Visokog predstavnika) oduzet
status konstitutivnoga naroda.107
(Ne)prirodni saveznici
Urušavanjem komunističkog sustava u Europi došlo je do
raspada višenacionalnih tvorevina, pa tako i do raspada SFRJ,
ali i međunacionalne krize i oružanih sukoba u SR Hrvatskoj
i SR Bosni i Hercegovini. Temelj sukoba bio je prije svega u
suprotstavljenim političkim voljama predstavnika srpskoga
naroda da očuva Jugoslaviju i da svi Srbi žive u jednoj državi,
te hrvatskoga naroda da ostvari punu suverenost i neovisnost. Sve to, potaknuto slovensko – srpskim sukobom i razlazom, uzrokovalo je bezizglednost opstanka socijalističke
Jugoslavije. Hrvatski narod u Republici Hrvatskoj izjasnio se
u svibnju 1991. referendumom za neovisnost (izišlo 83 % birača, od kojih je 94% glasalo za neovisnost), a srpska manjina
u Hrvatskoj, uz pomoć političkog vodstva Srbije i ostataka
jugoslavenskih saveznih institucija, prihvatila se nelegalnih
sredstava za ostvarenje legitimnih političkih ciljeva te je posegla za odcjepljenjem i etničkim čišćenjem dijelova teritorija Republike Hrvatske.108
Referendum se spremao i u Bosni i Hercegovini. Problem
je bio u tome što srpski zastupnici nisu prihvaćali referendum ni u kom obliku, a muslimanski zastupnici su definirali
referendumsko pitanje na način koji je pretpostavljao BiH
kao unitarnu centraliziranu republiku. Hrvatski zastupnici
u Skupštini BiH bili su najgorljiviji zagovornici suverene
Bosne i Hercegovine, ali su istovremeno od muslimanskog
vodstva tražili određene koncesije i jamstva zaštite svoga
identiteta i svojih prava. Vodstvo muslimanskog naroda koje
107 “Hrvati su već izgubili položaj konstitutivnog naroda u BiH”, Večernji
list, 27. 3. 2010., 4.
108 “Na referendumu za samostalnost Hrvatske 94,17% građana”, Kronologija rata; Agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (s naglaskom na
stradanja Hrvata u BiH) 1989.-1998., Hrvatski informativni centar, Slovo,
Zagreb, 1998., 58.
je (bilo) najbrojnije u BiH nije pristalo na promjenu referendumskog pitanja (Livanjsko pitanje), ali je Hrvatima zajamčilo ravnopravnost, konstitutivnost i suverenost. Predsjednik Predsjedništva BiH i tada već priznati politički i vjerski
vođa muslimanskog naroda Alija Izetbegović je u Sarajevu je
25. veljače 1992. po povratku s pregovora iz Lisabona zakazao zatvorenu proširenu sjednicu Glavnog odbora SDA na
kojoj je izvijestio nazočne o rezultatima pregovora i upozorio ih na važnost predstojećeg referenduma. Ustvrdio je da
će referendum propasti ukoliko ga ne prihvati hrvatska zajednica. Izetbegović je rekao da su Hrvati nakon sporazuma
u Lisabonu pristali na referendum i objasnio:
“Mislim da smo ovim sada gore, ovim uslovnim pristankom, mislim da smo hrvatski element dobili za referendum. Oni hoće sada da glasaju jer se nadaju da će u toj
Bosni i Hercegovini dobiti nekakvu suverenost, nekakva
nacionalna priznanja, nekakve regije itd. jer je to dio ove
saglasnosti.” 109
Ova Izetbegovićeva izjava pored toga što je simptomatična
i za mnoge kasnije odnose i dogovore Hrvata i MuslimanaBošnjaka u kojima je muslimansko-bošnjačko vodstvo deklarativno davalo “uslovni pristanak”, a nakon toga radilo
suprotno od onoga na što je pristalo, zorno pokazuje i to
da referendum nije imao “građanski” nego “nacionalni” karakter. Kada predsjednik muslimanske stranke (i to stožerne
stranke svih Muslimana na prostoru Jugoslavije) na Glavnom odboru svoje stranke kaže “mislim da smo hrvatski element dobili za referendum”, onda je jasno da se pod tim “mi”
misli na Muslimane a ne na (apstraktne) građane BiH. Dodamo li tome i sintagmu “hrvatski element” očito je da su se
na referendumu izjašnjavali narodi a ne (apstraktni) građani
kako se to u sarajevskim političkim i medijskim krugovima
nastoji prikazati.
Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, zajedno s muslimanskim, izjasnio se na referendumu za neovisnu Bosnu i
Hercegovinu. Referendum je održan 29. veljače i 1. ožujka
1992. Nešto manje od dvije trećine (64 %) stanovnika SR
BiH, uglavnom Muslimana i Hrvata izišlo je na referendum,
a od tog broja, barem prema službenim rezultatima, 99 %
njih glasalo je za neovisnost i samostalnost države. Hrvati
su glasali za neovisnu BiH. Ona je bila njihov interes i nisu
htjeli ostati u krnjoj Jugoslaviji. To je, međutim, bio i interes
Republike Hrvatske s obzirom na činjenicu da bi opstanak
krnje Jugoslavije značio i opstanak i ostanak u toj Jugoslaviji i
Republike Srpske Krajine. U konačnici, na opstanak u takvoj
Jugoslaviji bila bi prisiljena i Republika Hrvatska. Međutim,
Izetbegović je svojim kasnijim postupcima pokazao da je
prevario Hrvate kada je u pitanju njihova konstitutivnost
koja se očituje u Ustavu, odnosno unutarnjem ustroju BiH.
Izetbegović je tražio od “građana BiH” da ne prihvate “etničku podjelu BiH” objašnjavajući da je on pristao na spora109 “Lisabonska tajna Alije Izetbegovića, Dani (Sarajevo), broj 560., 7.
ožujka 2008., 30.-32.
status, broj 14, proljeće 2010. 123
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
zum jer je to od njega tražila “međunarodna zajednica” kao
uvjet za priznanje BiH. Za njega je to bila samo taktika kako
bi se dobilo priznanje, a njegova je strategija “jedinstvena”
– centralizirana BiH.110 Na referendumu 1992. godine Srbi
su preglasani, a Hrvati su prevareni.
Izetbegović i dominantni dio bošnjačko-muslimanske elite
nastojao je različitim taktikama ostvariti svoj strateški cilj i
pretvoriti cijelu BiH u svoju nacionalnu državu, odnosno u
centraliziranu državu u kojoj će oni držati ili barem kontrolirati sve poluge vlasti. Ta nastojanja najjasnije su manifestirali imenovanjem svoga jezika u bosanski, preimenovanjem
muslimanske nacije u bošnjačku i negiranjem hrvatskog (i
srpskog) nacionalnog identiteta u korist izgradnje “bosanske nacije”. Bosansku naciju danas zagovaraju najveći bošnjačko-muslimanski autoriteti, a ta ideja postala je i dio
službene politike Izetbegovićeve Stranke demokratske akcije
(SDA).111 Time se najveći dio bošnjačko-muslimanske elite u
potpunosti odrekao formulacije iz Rezolucije ZAVNOBiHa, odnosno poništio je njezine glavne postavke. Pošto je Narodna Skupština Republike Srpske 20. srpnja 1993. donijela
Odluku o proglašenju nevažećim odluka donesenih na zasjedanju ZAVNOBiH-a,112 Hrvati su formalno ali i paradoksalno ostali jedini titulari suvereniteta BiH koji nisu doveli u
pitanje Rezoluciju ZAVNOBiH-a, a hrvatski politički predstavnici i danas 2010. kao i te 1992. godine traže “nekakvu
suverenost, nekakva nacionalna priznanja, nekakve regije…”
jer je to dio njihove suglasnosti za neovisnu Bosne i Hercegovine. Traže, ali ih još uvijek ne nalaze. Dijelom zbog vlastite političke nezrelosti i nemoći, djelom zbog spleta međunarodnih okolnosti, a najvećim djelom jer su im MuslimaniBošnjaci kao brojčano i politički nadmoćni to pravo najprije
taktički izigravali, a onda i otvoreno uskraćivali i negirali.
Pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, uz pomoć Srbije, Srba iz Bosne
i Hercegovine, te centralističkih jugoslavenskih snaga (prije
svega JNA), započeli su rat protiv samobitnosti i ustavnog
poretka Republike Hrvatske. U tom ratu korišten je i teritorij BiH a u njemu su sudjelovali i brojni oficiri JNA muslimanske nacionalnosti. Predsjednik Republike Hrvatske
i hrvatsko vodstvo višekratno su pozivali “cjelokupan hrvatski narod”, “iseljenu i domovinsku Hrvatsku”, a posebno
Hrvate u BiH da stanu “u obranu mlade hrvatske demokracije”. Iseljeni Hrvati i Hrvati iz BiH odazvali su se pozivu na
nacionalno i političko zajedništvo. Značajan broj Hrvata iz
BiH i iseljeništva prijavio se dragovoljno u postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova (MUP-a) i Zbora narodne garde
(ZNG-a). Hrvati u Bosni i Hercegovini (Polog, Ljubuški, Šujica...) stali su pred tenkove JNA koji su krenuli prema Splitu.
Blokirani su vojni konvoji u središnjoj Bosni. Brojni hrvatski dužnosnici prikupljali su materijalnu pomoć iz iseljene
Hrvatske od iseljenika koji su velikom većinom podrijetlom
110 M. TUĐMAN, Istina o Bosni i Hercegovini; 2005., 141. i 715.
111 Ivo LUČIĆ, “Politička i medijska revizija prošlosti u Bosni i Hercegovini”, Status broj 11., proljeće 2007., 227.
112 Službeni glasnik Republike Srpske, broj 11., Sarajevo, 23. jula 1993., 1.
124 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
(rođenjem) iz Bosne i Hercegovine. Republika Hrvatska
obranjena je upravo jedinstvom hrvatskog naroda, usprkos
činjenici da se veliki dio njezinih građana srpske nacionalnosti pobunio i oružjem ustao protiv nje.
U borbi za samostalnu Republiku Hrvatsku sudjelovao je i
veliki broj Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Kako onih koji su
živjeli i žive u BiH, tako i onih koji su živjeli (ili su čak i rođeni) u Zagrebu ili drugdje u Republici Hrvatskoj. Sjetimo se
tek prvih žrtava: Ravena Josipa Čuvala koji je ubijen 2. srpnja
1991. ispred zagrebačke vojarne koja se tada zvala “Maršal
Tito”, legendarnog Blage Zadre i njegovih sinova, ili četvorice poginulih sinova Kate Šoljić u Vukovaru. Možemo spomenuti i Nikolu Džaltu iz Rame koji je poginuo 3. kolovoza
1991. na Kruševu kod Zadra kao prvi pripadnik IV. brigade
Hrvatske vojske i mnogih drugih čija žrtva nije ništa manja
time što su možda manje poznati javnosti. Nakon što su Srbi
iz BiH ratovali protiv Hrvatske, pobunili su se i protiv najavljene samostalnosti Bosne i Hercegovine koji se zasnivao
na konstitutivnosti tri naroda. Zauzeli su oko 70 % teritorija
BiH i očistili ga od nesrpskih naroda. Hrvati iz BiH poučeni
iskustvom iz Hrvatske na vrijeme su organizirali obranu i
uz pomoć Muslimana održali dio teritorija BiH na kojima
se moglo organizirati život i obranu. Nakon niza neuspjelih
mirovnih pregovora i neuspješnih akcija protiv srpske vojske muslimansko političko vodstvo odlučilo se na rat s Hrvatima za teritorij koji su (zajednički ili sami) kontrolirali.
Taj sukob uzrokovao je teške žrtve, brojne zločine i moralni
krah obiju strana. Osim toga, doveo je u pitanje i sam karakter rata u BiH. Hrvatsko-muslimanski sukob Hrvatima nije
trebao. Oni su imali teritorij i uspostavljenu vlast, zato su i
prihvaćali svaki mirovni plan. Muslimani su ovim sukobom
konsolidirali i nacionalizirali, a dijelom i islamizirali vojsku,
povećali teritorij pod svojom kontrolom, stekli izgubljeno
samopouzdanje i dovršili proces nacionalnog konstituiranja.
Rat je bio potvrda (novog konstrukta) njihovog identiteta,
samospoznaja je postignuta čvrstim markiranjem (oba) neprijatelja, a kroz masovna stradanja izgrađen je i jak osjećaj
solidarnosti. U ratu je iskovana bošnjačka nacija. Ponovno je
uspostavljen strateški odnos ekvidistance prema Hrvatima
i Srbima.
Vlasti Republike Hrvatske umiješale su se sredinom 1993. u
rat između Hrvata i Muslimana. To miješanje nije bilo, kako
se to često želi prikazati u svrhu okupacije ili odcjepljenja
dijela teritorija BiH, nego u svrhu utjecaja na Hrvate kako bi
se zaustavio rat. Bila je to američka inicijativa, a pod američkim pokroviteljstvom potpisan je u ožujku 1994. Washingtonski sporazum, a zatim i Okvirni sporazum o Federaciji
BiH. Odatle svi oni zrakoplovi koji su u veljači 1994. dovozili
sudionike Prvoga općeg hrvatskog sabora u Sarajevo. Stvorena je federacija između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, u
koju su unijeli teritorije koje su kontrolirali. Ostali dio BiH
kontrolirali su Srbi. Istovremeno je izrađen i Nacrt prethodnog sporazuma o konfederaciji između RH i Federacije BiH.
Uvjete pregovora diktirala je i vodila diplomacija Republike
Hrvatske. Predsjednik Tuđman je u “obraćanju naciji” 3.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
ožujka 1994. rekao: “Hrvati trebaju shvatiti da je takvo rješenje povijesno nužno i svrhovito, radi održanja hrvatstva u
Bosni, a i radi zaštite strateških interesa hrvatske države.”113
Ovaj sporazum bio je najprije u funkciji “zaštite strateških interesa hrvatske države”, a tek onda “radi održanja hrvatstva u
Bosni”. Sporazum kojim su se Hrvati u BiH odrekli suvereniteta a posredno i vlasti na teritoriju kojega su dotad kontrolirali bio je preduvjet za oslobodilačke akcije hrvatskih snaga
koje su započele u jesen 1994. godine u BiH. Pobunjenička
Republika Srpska Krajina u Hrvatskoj napadnuta je preko
teritorija BiH i uz pomoć Hrvata iz BiH. Hrvatska vojska
je nakon Splitskog sporazuma potpisanog s muslimanskobošnjačkim čelništvom u srpnju 1995. započela operacije za
okruženje i slamanje Krajine preko teritorija BiH. Najvažniji saveznik Hrvatske vojske bilo je Hrvatsko vijeće obrane
s kojim je nakratko i formalno činila pobjedničke Hrvatske
snage. Više od četrnaest godina poslije rata, odnosno poslije
potpisanog mirovnog sporazuma u Daytonu Bosna i Hercegovina je nestabilna država nesposobna za samostalno funkcioniranje i opstanak.
Glavni problem Bosne i Hercegovine ostaje nedostatak legitimiteta države, nepostojanje političkog konsenzusa oko
njezinoga ustroja, odnosno neriješeno nacionalno pitanje koje je i bilo jedan od glavnih uzroka rata. Dok srpsko
političko vodstvo nastoji očuvati i učvrstiti Republiku Srpsku kao svoj entitet, bošnjačko političko vodstvo pokušava
potpuno potisnuti hrvatske zahtjeve za (ravno)pravnošću i
različitim metodama i taktikama nastoji Federaciju Bosne
i Hercegovine pretvoriti u svoj nacionalni entitet. Ona im
uz to služi i kao poligon za eventualni konačni obračun sa
Srbima, te pretvaranje čitave Bosne i Hercegovine u svoju
nacionalnu državu. Upravo to je i bio politički, a i ratni cilj
bošnjačko-muslimanskog političkog vodstva. Veliki dio bošnjačke elite deklarativno se zalaže za demokraciju, liberalizam i antifašizam, dok stvarno rade na političkoj eliminaciji
i dovršetku etničkog čišćenja Hrvata iz Bosne i Hercegovine.
Osnovne postavke njihove politike zasnivaju se na sljedećim
tezama: 1.) Bošnjaci su temeljni narod Bosne (i Hercegovine
– koju negiraju, jer im dvočlano ime otežava identifikaciju s
čitavom državom). 2.) Bosna je država Bošnjaka, kao što je
Republika Hrvatska država Hrvata, a Republika Srbija država Srba. Onima kojima se ne sviđa “njihova” Bosna i koji je
“ne vole” poručuju da sele iz nje.114
Bošnjačka nacionalna(istička) elita traži utemeljenje u prošlosti za mobilizaciju svoga naroda i legitimizaciju svojih
nacionalnih(ističkih) zahtjeva. Radi toga permanentno krivotvori povijest Bosne i Hercegovine. Forsiranje teza o tobožnjem “tisućljetnom kontinuitetu bosanske državnosti”, “ilirskom i bogumilskom podrijetlu” Bošnjaka, “superiornosti
islama” u odnosu na ostale religije, “humanosti i savršenstvu
113 M. TUĐMAN, Istina o BiH, 2005., 528.-555.
114 Ivo LUČIĆ, “Legitimitet između mita i zakona”, Status, broj 9., proljeće
2006., 108., 114.
Osmanskog carstva”, genetskoj dobroti i civilizacijskoj nadmoći Bošnjaka-muslimana, koji su kroz čitavu povijest bili
žrtva “zlih susjeda”, koji su opet prema njihovom tumačenju “genetski zli”: inkvizitori, kolaboracionisti, fašisti i slično,
pokušavaju konstruirati bolju prošlost. Isto tako, stalnim naglašavanjem svojih stradanja i tuđih zločina u prošlom ratu
nastoje homogenizirati svoje stanovništvo i pridobiti naklonost međunarodne zajednice u postupku izrade novih
ustavnih rješenja za Bosnu i Hercegovinu.115
Bošnjački nacionalni djelatnici često prikrivaju nacionalističke težnje za svojom nacionalnom-unitarnom i centralističkom državom tobožnjim liberalnim političkim teorijama
i formom tobožnje “normalne”, “građanske”, “jeftine” i “funkcionalne” države. Sve to može se pročitati iz jedne rečenice
reisa Mustafe Cerića koji kaže: “Država Bosna i Hercegovina
treba imati jednog predsjednika, jedan parlament, jednu policiju, jednu vojsku, jedan sistem obrazovanja kao što je to u
svim evropskim zemljama”.116 Ono što nije rečeno a što nužno
iz rečenoga proizlazi je i to da država Bosna i Hercegovina
treba imati jednu naciju. A za to treba uništiti dvije davno
formirane nacije, nije teško pogoditi koje dvije. Pošto srpska politička elita kroz institucije Republike Srpske uspješno
brani dostignuta politička prava, bošnjački nacionalisti sve
više vrše pritisak na Hrvate u Federaciji BiH kako bi u potpunosti ovladali tim entitetom i što više državnim institucijama. Najbolji primjer lažne “građanske” a u biti otvorene
nacionalističke politike bošnjačkih socijaldemokrata SDP-a
je izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva
BiH. Za razliku od Ive (Komšića) Željko Komšić je izabran
na izborima i ima kakav- takav legalitet, ali od legitimiteta
njegove funkcije nema ništa. Pogotovo što je i sam izjavljivao
da on nije hrvatski član Predsjedništva, nego da on zastupa
“sve građane BiH”, te da čak i ne govori hrvatskim nego bosanskim jezikom. SDP nije istakao kandidata za bošnjačkomuslimanskog člana Predsjedništva, ali jeste za hrvatskog.
Komšić je izabran bošnjačko-muslimanskim glasovima i s
manje od 10 % glasova Hrvata iz BiH.117 Njegov mandat bliži
se kraju, a BiH nije nimalo stabilnija niti su međunacionalni
odnosi bolji nego su bili prije četiri godine, naprotiv.
Hrvatski zastupnici u Skupštini BiH sudjelovali su u izglasavanju Odluke o referendumu, a hrvatska politička i društvena elita osigurala je njegovu uspješnu provedbu pri čemu
nisu birana sredstva. Unatoč tomu, optuženi su za podjelu i
razbijanje BiH. Hrvati su u konačnici i najveća žrtva rata u
BiH, ali kako bi otklonili svoju odgovornost i odgovornost
svoje vojske za počinjene zločine, bošnjačko-muslimanski političari optužuju hrvatsku politiku, a u tome im po115 Ivo LUČIĆ, “Politička i medijska revizija prošlosti u Bosni i Hercegovini”, Status, broj 11., proljeće 2007., 226.-237.
116 I. LOVRENOVIĆ, “Iluzija o Ur-Bosni”, 2006., 179.
117 “Hrvat u Predsjedništvu bi bio predstavnik Bošnjaka!”, Oslobođenje, 3.
kolovoza 2006., 4.-5. Usporediti: “Komšićev izbor je znak da Ustav treba
mijenjati”, Oslobođenje, 14. listopada 2006., 3. “Komšić je dobio 17 glasova,
a Jović čak 490”, Večernji list, 17. listopada 2006., 14.
status, broj 14, proljeće 2010. 125
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
mažu i neki “hrvatski” suputnici s tezom kako su “Tuđman
i HDZ” protjerali Hrvate iz RS-a i “pozvali ih” iz središnje
Bosne. Krivci su čak i oni koji su nesretnim ljudima osigurali
prihvat. Posebno su krivi ako je taj prihvat bio toliko dobar
da su ljudi izbjegli od rata ostali na prostoru gdje se osjećaju sigurnim. Na taj način “tužitelji” amnestiraju srpsku i
bošnjačko-muslimansku politiku i vojsku. Hrvati su krivi za
stradanja drugih, ali i za svoja stradanja. Ovakvo tumačenje
ratnih događaja podsjeća na onu morbidnu tezu kako su na
Bleburškom polju i “križnim putovima” i onako stradali “zločinci”, te da je za sve kriv Pavelić koji ih je tamo “poveo”. Neki
obrasci teško se mijenjaju. Ali, sukobi između Hrvata i Bošnjaka-muslimana po pravilu su započinjali u mjestima gdje
su Muslimani (odnosno Armija BiH) bili nadmoćni i odatle
su se širili dalje. Sukobi su se iz središnje Bosne, preko Konjica proširili u Hercegovinu, a ne obrnuto, pa ne stoji teza
da su ih Hrvati (u Hercegovini) izazivali i započinjali.118
Zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi u
Ahmićima i Stupnom Dolu, zatvaranje i protjerivanje Bošnjaka u Stocu, Čapljini, zapadnom dijelu Mostara i Ljubuškom, privukli su veliku i opravdanu pozornost politike, medija i međunarodnog Tribunala u Haagu, ali je neprihvatljivo
da su i šesnaest godina nakon bošnjačko-hrvatskih sukoba,
ostali nerasvijetljeni i nekažnjeni zločini nad Hrvatima u
Grabovici, Trusini, Jablanici, istočnom dijelu Mostara, Bugojnu, Zenici, Varešu, Kaknju, Travniku, itd. Pogotovu što
se većina Bošnjaka-muslimana vratila u Stolac i Čapljinu,
dok se Hrvati rijetko i teško vraćaju u Bugojno i Travnik i na
druga mjesta u kojima su Bošnjaci-muslimani u većini i koja
su bila pod kontrolom Armije BiH.
Teroristički napadi na Hrvate u BiH
Bošnjački nacionalisti različitim metodama sprječavaju povratak i potiču iseljavanje Hrvata iz BiH. Vrhunac pritiska
su teroristički napadi. Dok bosansko-hercegovačke vlasti,
uz pomoć međunarodne zajednice, čine iznimne napore
da vrate Bošnjake-muslimane i osiguraju im uvjete za život
u mjestima iz kojih su protjerani ili su ih napustili, Hrvati
koji su se unatoč politici istih tih vlasti uspjeli vratiti u svoje
domove izloženi su stalnim prijetnjama i napadima. Navesti ćemo dio napada na hrvatske povratnike i dužnosnike u
BiH. Još u ožujku 1995. pripadnici Vojne policije 502. brigade Petoga korpusa Armije BiH oteli su generala HVO-a
Vladu Šantića koji nikada nije pronađen. Policajac Željko
Ljubić ubijen je na dužnosti snajperskih hitcem iz istočnog
dijela Mostara 6. siječnja 1996. dok je stajao na bulevaru (nekadašnjoj liniji sukoba) na zapadnoj strani grada. Ubojica
nije pronađen. Tijekom 1997. godine ubijeno je 6 a ranjeno
7 Hrvata povratnika u središnjoj Bosni. Tako je 15. veljače
1997. u svojoj kući u Šipoviku ubijen Fabijan Babić (72), a
pred kućom njegovog sina Vlade postavljene su tri protu118 Davor MARIJAN, “Bosna i Hercegovina 1991.-1995.-u godinama nesvršenog rata”, Status, boj 3., svibanj/lipanj 2004., 98.-110.
126 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
tenkovske mine. Dana 28. veljače silovana je starica Marija
Medić (90). Dana 30. kolovoza 1997. ubijeni su Luka Jezerčić i njegov sin Pero iz sela Nula pored Travnika, te Ivica
Domić, također iz Nula. Prilikom dolaska svetoga oca Pape
u BiH 12. travnja 1997. godine, otkriven je eksploziv ispod
jednog mosta na Miljacki. Eksploziv je bio namijenjen hrvatskim-katoličkim hodočasnicima. Eksploziv je otkriven i u
blizini RTV BiH, na pravcu kojim je Papa prošao. U Mostaru
je 18. rujna 1997. godine Ahmed Zuhair Handala, pripadnik
odreda Armije BiH El Mudžahid, aktivirao auto-bombu postavljenu u stambenom kvartu. U eksploziji je jedna osoba
poginula, a 43 osobe su povrijeđene. Zuhairu je omogućen
bijeg, te je izbjegao suđenje.
U Travniku je 12. lipnja 1998. godine ubijen policajac povratnik Perica Bilić, a 31. srpnja 1998. godine ubijen je policajac
Ante Valjan. Dana 16. ožujka 1999. eksplodirala je postavljena eksplozivna naprava pod automobilom Joze Leutara
zamjenika ministra unutarnjih poslova F BiH, koji je nešto
kasnije podlegao ranama. Koncem travnja i početkom svibnja 2002. godine SFOR je pronašao 120 tona minobacačkih
i drugih projektila uskladištenih i sakrivenih u istočnom dijelu Mostara.119 U Bugojanskom naselju Vrbanja 16. rujna
2002. godine pod nerazjašnjenim okolnostima poginula je
18-godišnja Valentina Lučić. U Mostaru je 14. studenog
2002. godine uhićen Emir Hadžić, osumnjičen pored ostalog
i za postavljanje eksplozivnih naprava u Hercegovini. Jedna
njegova postavljena ručna bomba ubila je staricu u Mostaru.
Na katolički Badnji dan 24. prosinca 2002. godine Muarem
Topalović ubio je troje i ranio jednoga člana obitelji Anđelić
u njihovoj kući, selu Kostajnica u općini Konjic. Brojni su
i neriješeni slučajevi napada na katolička groblja i sakralne
objekte u središnjoj Bosni i u Sarajevu. 120
Novi val napada na Hrvate u BiH započeo je tijekom 2008.
godine. U noći 21. siječnja 2008. Alija Glavinić (34) iz Sarajeva s još jednim pomagačem provalio je u kuću i napao
provincijala franjevačke Provincije Bosne Srebrene fra Miju
Džolana. Napadač je nedostupan policiji. Fra Mijo Džolan je
dao izjavu da napad nije imao vjersku i nacionalnu pozadinu.
Malo kasnije, 5. veljače 2008. u Sarajevu je ubijen šesnaestogodišnji učenik Katoličkog srednjoškolskog centra Denis
Mrnjavac. Ubojice su trojica Bošnjaka. Opet je naglašeno
da ubojstvo nema nacionalnu niti vjersku pozadinu. Čak su
neke političke stranke i udruge organizirale prosvjede protiv aktualne vlasti. Bila je to dobra prilika za postavljanjem
zahtjeva za “funkcionalnijom” i “normalnijom” državom.
Oni koji potiču ovakva događanja očekuju da će isprepadani i ugroženi Hrvati u Sarajevu i središnjoj Bosni pristati
na takve zahtjeve i odustati od političkog subjektiviteta. Oni
pak koji im u tome pomažu ustvrdit će da Hrvati u Sarajevu (i BiH) nisu ni na koji način ugroženi, te da im politička
119 “Projektile uskladištili Hasan i Halid Čengić te Safet Oručević”, Večernji
list, 12. lipnja 2002., 3.
120 O svemu vidjeti više u knjizi: Esad HEĆIMOVIĆ, Garibi, Fondacija
Sina, Zenica, 2006.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
prava ni ne trebaju, jer “Hrvati dobro žive u Austriji, a tamo
nemaju nikakva politička prava. Takvim izjavama odmažu
Hrvatima, ali jačaju svoju ulogu compradorea – kolonijalnog upravitelja ili po domaću šefa mileta. U veljači 2008. uz
uvrede i nacionalističke povike, huligani su napali imovinu
Franjevačkog međunarodnog studentskog centra na Kovačićima u Sarajevu. Fratri su prisiljeni angažirati zaštitare i
tražiti policijsku zaštitu.121
Antihrvatsko raspoloženje među Bošnjacima-muslimanima
kulminiralo je u lipnju 2008., nakon nogometne utakmice
između Hrvatske i Turske. Tada, 20. lipnja 2008. desetine tisuća Bošnjaka-muslimana slavili su pobjedu reprezentacije
Turske, ali u isto vrijeme i poraz Hrvatske. U Sarajevu su tisuće navijača došli pred katoličku Katedralu, gdje su uzvikivali Tekbire, vikali “Ovo je Bosna” i “Ovo je Turska”, te “Gazi
ustaše”.122 U istočnom dijelu Mostara navijači su vikali “Ovo
je Turska”, “Bit će Zagreb turska mahala” i “Gazi ustaše”.123
Slično je bilo i u Zenici, te u drugim mjestima. Najteže je bilo
u Bugojnu, gradu odakle je protjerano gotovo cjelokupno
hrvatsko stanovništvo. Od predratnih 16.700 Hrvata, vratilo se tek njih oko 5.000. Povratak je sustavno opstruiran od
bošnjačkih vlasti, a otežava ga i neriješena situacija s ratnim
zločinima nad bugojanskim Hrvatima od strane bošnjačkomuslimanske Armije BiH, kao i ne otkrivanje sudbine-tijela
nestalih Hrvata. Te noći, 20. lipnja 2008., skupina oko 2.000
mladića Bošnjaka, navijača Turske, demolirala je tri ugostiteljska objekte u vlasništvu Hrvata, uz poklike: “Gazi, gazi
Ustaše!”, te cijeli asortiman vjerskih i ratnih pokliča…Hrvati
zatočeni u lokalima na koje je osuta kanonada kamenica satima su čekali da bi mogli otići kući. Takvo raspirivanje vjerske i nacionalne mržnje te pucanje iz automatskog vatrenog
oružja i neshvatljiv, gotovo nevjerojatan, izljev mržnje protiv
Hrvata je zastrašujući i prijeteći!
Nije trebalo dugo čekati da se prijetnje i ostvare. U trgovačkom centru FIS u Vitezu, u vlasništvu Hrvata Pere Gudelja
je 9. listopada 2008. godine, malo iza podne, eksplodirala
eksplozivna naprava. U eksploziji je ubijen zaštitar Zvonko
Barbić (28), teško je ranjen Josip Šarić (28), dok su tri osobe
lakše ranjene. Uhićeni su Suvad Džidić, Amir Ibrahimi i Admir Ahmetspahić zvani Usama, kod kojega je pronađen i samoubilački pojas. Ravnatelj Uprave policije FBiH Zlatko Miletić izjavio je da su policija i tužilaštvo na tragu terorističkoj grupi.124 Policija je uhitila dvojicu pripadnika radikalnog
121 “Svećenici; Sarajevski franjevci traže policijsku zaštitu”, Večernji list, 15.
2. 2008., 5.
122 http://www.youtube.com/watch?v=4Iz14Y6fC6E&eurl (23. 11. 2008.)
Na snimci se vidi samo dio atmosfere.
http://www.youtube.com/watch?v=WnSZoj8sQWE&feature=related.
(23. 11. 2008.)
http://www.youtube.com/watch?v=py_sqMw2qGM&feature=related
(23. 11. 2008.)
vehabijskog (selefijskog) pokreta koji su u subotu 22. studenoga 2008. zvonili kod župnika crkve Presvetog trojstva
u Novom Sarajevu, od kojega su tražili da im otvori jer im
“smeta crkveno zvono”.125 Kardinal Vinko Puljić je za posjete
SAD-u u veljači 2009., izjavio da rijetko govori o vehabijama
jer “brzo dobije prijeteća pisma”.126
U kom pravcu se situacija odvija pokazuje i tragičan slučaj
divljanja navijača Sarajeva (Horde zla) u Širokom Brijegu 4.
listopada 2009. i ubojstva jednog njihovog navijača. Da to
nije samo sukob “navijača” pokazuje i reakcija vlasti. Dopredsjednik F BiH Mirsad Kebo došao je u Široki Brijeg i
“oslobodio” pritvorene huligane iz Sarajeva. Za to vrijeme u
Sarajevu (glavnom gradu kojem se Hrvati trebaju okrenuti)
održavane su demonstracije koje su završene tek kada je
izvršena ta svojevrsna “razmjena zarobljenika”. Nakon medijskog rata u kojem su “Horde zla” imale na raspolaganju
infrastrukturu “javnih medija” sa sjedištem u Sarajevu, demonstracije su održane i u Širokom Brijegu. Osumnjičeni
za ubojstvo navijača je (uz pomoć policije) pobjegao, pravni
sustav se raspao.127 Sukobi “navijača” postali su pravilo. Do
obračuna navijača iz Mostara i Sarajeva došlo je kada su se
na proputovanju sreli u Konjicu 17. ožujka 2010. Huligani su
teško ozlijedili vozača (61 god.) jednog kombija.128 Sukobi
niskog intenziteta se nastavljaju. Mržnje, frustracija i poticatelja ne nedostaje, a i ratnika po svemu sudeći neće faliti.
Politika koja stvara mržnju
Ovi napadi nisu slučajni nego su rezultat jedne (sve manje)
prikrivene ideje i (sve više otvorene) politike. Lako možemo
utvrditi da ih mnogi bošnjački dužnosnici potiču svojim javnim istupima. Član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić, nakon eksplozije autobombe u Mostaru, izjavio kako su to Hrvati sami sebi postavili. Nakon terorističkog napada na doministra Jozu Leutara, tadašnji član Predsjedništva BiH Alija
Izetbegović je rekao da su to napravili “njihovi ekstremisti”,
ili “naše budale”. Nakon paljenja božićnih jaslica od grupe
muslimana u Mostaru u prosincu 2002., službenik Ureda
visokog predstavnika (OHR-a) izjavio je kako je to sigurno
napravio “neki pijani Hrvat”. Tadašnji ministar MUP-a Federacije BiH Ramo Masleša je nakon ubojstva i ranjavanja obitelji Anđelić izjavio kako pozadina ubojstva nisu vjerski, niti
nacionalni odnosi čime je u startu pokušao prikriti stvarne
motive zločine i zločinca.
Već duže vrijeme, a posebno nakon smrti bošnjačkog političkog vođe Alije Izetbegovića, glavnu riječ u definiranju
125 http://www.rtvfbih.ba/loc/template.wbsp?wbf_id=37&ID=20373
(24. 11. 2008.)
126 “Govorim o vehabijama, pa dobijem prijeteće pismo”, Večernji list, 5.
veljače 2009., 3.
123 http://www.youtube.com/watch?v=iUU4CdCGAo4&feature=related
(23. 11. 2008.) Opsežna reportaža u tjedniku Dani (Sarajevo) broj 576., od
27. lipnja 2008.
127 “Kakva je medijska slika Hercegovine, tko je stvara i što njome želi
postići”, Večernji list, 17. 10. 2009., 40.-41. http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/
horde-zla-napadom-na-nas-grad-opravdale-svoje-ime.html (19. 3. 2009.)
124 “Pokret selefija planira teroristički napad u BiH”, Večernji list, 23. 11.
2008., 3.
128 “Sukobili se Horde zla i Ultrasi; scene iz Konjica podsjećale na one iz
Širokog Brijega”, Večernji list, 18. 3. 2010., 24.-25.
status, broj 14, proljeće 2010. 127
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
bošnjačko-muslimanske politike preuzeo je njihov vjerski
vođa reisu-l-ulema Mustafa Cerić kome u osmišljavanju nacionalno-vjerske politike pomaže i niz bošnjačkih političara
i intelektualaca. Podsjetimo se samo nekih izjava koje je u
zadnje vrijeme dao Mustafa Cerić, a koje vrlo dobro oslikavaju namjere muslimansko-bošnjačke elite. Na proslavi
469. godišnjice Husrev-begove medrese, održanoj 6. siječnja
2006., Cerić je rekao da su “našu državu” bitno obilježile “tri
ličnosti i datuma” i da ih se “uvijek trebamo sjećati”. Zatim
ih je pobrojao: “To je 1463. godina, kada je Mehmed el Fatih
donio islam u Bosnu. Drugi je 8. januar 1537. godine kada
je Gazi Husrev-beg ustanovio medresu, a treći 1992. kada
je Alija Izetbegović zajedno s nama i s dobitnikom nagrade
ustanovio nezavisnu državu BiH.” Reis se zatim obratio Harisu Silajdžiću bivšem učeniku medrese, dobitniku nagrade
koja je dodijeljena za afirmaciju ugleda imena i škole, riječima: “Harise, imaš našu podršku da BiH nema entiteta već
da bude cjelovita država. Imaš podršku da napišeš ustav po
kojem ćete se sjećati generacije kao što se sjećamo sultana
Fatiha i Gazi Husrev-bega”.129 Prilikom otvaranja džamije u
Rogatici 2. rujna 2006., Cerić je rekao: “Ovako kad vas vidim, ne mogu da prepoznam koji je Bošnjak, a koji Turčin,
jer svi ste isti kao da vas je jedna majka rodila. Ovdje moramo biti jedno, ne možemo dvoje i zato predlažem da svi
mi ovdje budemo Turci. Nas ovdje zovu Turcima, mi vičemo
da nismo i sve što više vičemo da nismo, oni sve više viču
da jesmo. I mi jesmo Turci, po našem povijesnom sjećanju,
povijesnom određenju, identitetu islama koji su nam Turci
donijeli. Ali mi smo i Bošnjaci.130
“Nas Bošnjaka u svijetu ima 8 miliona – četiri miliona je u
Turskoj, dva miliona je rasuto po svijetu i dva miliona je ovdje u našoj domovini. Mi se moramo početi brinuti o sebi.”
(Mostar, 16. rujna 2006.). “Bosna je matična zemlja svih Bošnjaka i mi imamo pravo na svoju državu, a Zapad nam zbog
naše prošlosti ne može davati moralne lekcije. Zato čvrsto
vjerujem da će doći vrijeme kad će i kod nas vrijediti pravilo
jedan čovjek – jedan glas.” (Bosansko-američki islamski centar u Detroitu, 30. listopada 2007.). “Molim vas da prenesete
poruku svome narodu: Turska je naša mati, tako je bilo i tako
će i ostati”. (2008.)
Jedan od najeksponiranijih bošnjačkih nacionalista ali i član
Akademije nauka i umjetnosti (ANU) BiH Muhamed Filipović je 16. studenoga 2006., na predstavljanju svoje knjige Bosanski duh lebdi nad Bosnom, rekao: “Neka mi neko dokaže
da su ikakvi Hrvati u Bosni postojali prije 19. stoljeća!”.131
Drugi bošnjački akademik-nacionalist Abdulah Sidran je u
srpnju 2007. izjavio: “Na Federalnoj televiziji govori se proustaškim jezikom”.132 Predsjedavajući Predsjedništva BiH Ha-
ris Silajdžić je u svibnju 2008., u govoru pred Središtem za
strateške i međunarodne studije (CSIS) u Washingtonu, zagovarajući unitarni ustroj BiH, izjavio da u BiH postoji “jedan
jezik koji ima tri imena”.133 U sklopu turneje po Sjedinjenim
Američkim Državama koja je održana u svibnju prethodne
2007. godine Silajdžić je posjetio i predstavnike franjevačke
misije u New Yorku. U vijesti koja je potom objavljena piše
da je “na sastanku koji je održan u hrvatskoj katoličkoj crkvi na Manhattanu” bio i fra Ivo Marković “dokazani zagovornik ideje suživota i mira među svim građanima Bosne i
Hercegovine”.134
Suživot je svakako lakši ako se građani ne dijele na tri nacije
i ako govore jednim jezikom. Tako je fra Marko Oršolić u
jednom intervjuu Oslobođenju rekao: “Čitateljicama i čitateljima Oslobođenja bih preporučio da pokrenu inicijativu za
ukidanjem ustavne odredbe o tri zvanična jezika u BiH. Mi
u Bosni i Hercegovini govorimo bh. jezikom, kojeg različito
nazivamo, ali se, kada želimo, odlično razumijemo.”135 Oršolić je bio tajnik Udruženja “Dobri pastir” i spada među onaj
dio bosanskih fratara koji su (bili) jako bliski komunističkoj
vlasti. U biti radi se o parafrazi poznate teze o jednom narodu s tri plemena i jednom jeziku s tri naziva koja je bila aktualna za Kraljevine Jugoslavije i koja se sve češće spominje
u krugovima bošnjačko-bosanskih nacionalista i unitarista.
U tom smislu zanimljivo je vidjeti što je o jeziku u BiH mislio jedan drugi fratar, u jednom drugom vremenu. Fra Grga
Martić je u Kreševu 28. studenoga 1894. pisao Anti Tresiću
Pavičiću da je u Sarajevu pokrenut list Nada koji uređuju
Kranjčević, Milaković i Alaupović, te da su sve riješili samo
je neizvjesno “kako će krstiti jezik.” I onda Martić navodi:
“Hrvatski jim se neda, Srbski nesmiju, a Bosanskoga i nema
jer iz zemlje jezici neniču…”136 Sve da i govorimo istim jezikom, očito je da se jako dugo loše razumijemo.
Tko kome prijeti ratom i
je li strijela odapeta
Alija Izetbegović je u rujnu 1990. godine na skupu Stranke
demokratske akcije (SDA) u Velikoj Kladuši rekao da će Muslimani “braniti oružjem Bosnu”, te da je izbor sveden na
dvije mogućnosti: “građanska republika ili građanski rat”.137
je osudio hrvatski dio bh javnosti. Sidran je inače dao čitav niz sličnih nacionalističkih i šovinističkih antihrvatskih izjava, ali to mu ne onemogućava
pojavljivanje na HRT i to u udarnom terminu sa statusom zvijezde. Slikovit
je Sidranov tekst “Omča od velikog slova” objavljen u europskom tjednom
izdanju lista Oslobođenje, 18.-24. lipnja 1993.
133 “Haris Silajdžić: U BiH postoji jedan jezik”, Večernji list (Zagreb-bh
izdanje), 25. svibnja 2008., 5. Usporediti: “Negodovanje zbog Silajdžićeve
izjave”, Oslobođenje (Sarajevo), 26. 5. 2008., 1.-2.
129 “Ef. Cerić: Podržavamo sve koji se bore da BiH ne bude podijeljena po
vjeri i naciji”, Dnevni avaz, (Sarajevo), 7. 1. 2006., 3.
134 “Silajdžić se susreo s franjevcima u New Yorku”, Večernji list, 23. 5.
2007., 2.
130
http://www.gorazde-x.com/index.php/deavanja-mainmenu-2/21ostale-opstine/536-ezan-u-rogatici-nakon-14-godina (23. 11. 2008.)
135 “Intervju: Zloduh se skriva iza tradicionalne šutnje”, Oslobođenje (POGLEDI), 12. travnja 2008., str. 30.-31.
131 Ivan LOVRENOVIĆ, “Odakle Hrvati u Bosni”, Dani, broj 493., 24.
11. 2006., 24.-27.
136 Maja GALIĆ, Hrvatske prilike u dopisivanju Ante Tresića Pavičića, Matica hrvatska, Split, 1995., 138.-139.
132 http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac392.nsf/AllWebDocs/U_Sarajevu_vise_akademika_nego_Hrvata (9. 3. 2010.) Sidranovu izjavu žestoko
137 “Građanska republika ili građanski rat”, Stranke programi ličnosti, Oslobođenje, Sarajevo, listopad 1990., 20.
128 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
U veljači 1991. godine u Skupštini BiH rekao je da bi on “zbog
suverene Bosne žrtvovao mir, a da ne bi zbog mira žrtvovao
suverenu Bosnu”.138 Na sjednici Skupštine u listopadu 1991.
Izetbegović je rekao da se “suverenosti BiH nećemo odreći,
pa šta bilo”. Odgovorio mu je Radovan Karadžić rekavši da
je zalaganje za suverenost BiH zalaganje za odcjepljenje od
Jugoslavije te je prijeteći upozorio: “Ovako se može zapaliti
oganj građanskog rata u kome će nestati i građani i narodi i
gradovi ove BiH.”139 Karadžić je tijekom rasprave rekao da
on i SDS ne kreiraju nego tumače volju srpskog naroda. Da
srpski narod hoće ostati u Jugoslaviji, a oni koji ga žele silom
odvesti iz Jugoslavije vode Bosnu i Hercegovinu u pakao, a
muslimanski narod možda u nestanak, “jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje”. Odgovorio
mu je opet Izetbegović, koji je rekao da izrečene prijetnje ne
služe na čast srpskom narodu, te da muslimanski narod neće
nestati. Dodao je kako poručuje građanima Bosne i Hercegovine da ne strahuju jer on ima pouzdane informacije da
rata neće biti, jer je za rat potrebno dvoje.140 Ali, dvoje je već
ratovalo; Srbi i Hrvati. Ravno i hrvatska sela oko njega već su
bila uništena, a stanovništvo pobijeno ili protjerano. Treći je
mislio da to nije njegov rat.
Rat se i nakon mirovnog sporazuma koristi kao važan politički argument u BiH, i to najčešće upravo u Sarajevu i od
bošnjačkih političara. U siječnju 2009. nakon Prudskog sporazuma, Haris Silajdžić se derao na Tihića i počeo spominjati nove sukobe Bošnjaka i Hrvata, ukoliko sporni dogovor trojke doista zaživi. “S ovim se žele izazvati novi sukobi
Hrvata i Bošnjaka”, mišljenja je Silajdžić, koji je vjerojatno
mislio na ratne sukobe jer je i pričao o tome kako je on branio BiH dok su svi ostali bili po strani. Nije propustio dodati
da nikada neće pristati na ideje u kojima se Mostar spominje
kao stolni grad.141
Procjene iz SAD iz siječnja 2009. upozoravaju! Iako navode
kako je riječ rat možda pretjerana, vjeruju kako je u takvoj
situaciji gotovo nemoguće izbjeći javne nemire i pobunu, a
prema njihovom mišljenju u Washingtonu se boje upravo
toga, jer je, tvrde situacija u Bosni danas nestabilnija nego
prije 10 godine. Ravnatelj projekta Novih europskih demokracija pri Centru za strateške i međunarodne studije i jedan
od sudionika cjelodnevne konferencije o budućnosti BiH
u Washingtonu Janusz Bugajski izjavio je za Glas Amerike
da bi uz političku nestabilnost BiH trenutno teška ekonomska situacija mogla dovesti do nereda. Donald Hays, bivši
zamjenik visokog predstavnika u BiH, istaknuo je kako ta138 Magnetofonska snimka Četvrte zajedničke sjednice oba vijeća Skupštine SR BiH, održane 27. 2. 1991., 35/1. ŽA, 21/6. i 41/1. kr. Usporediti:
“Vukovi nisu pojeli Crvenkapicu”, Muslimanski glas, 5. 3. 1991., 5. Magnetofonska snimka, 50/4. TO., 60/3-60/4.
139 Magnetofonska snimka, 58/4., 58/5 i 59/1., 61/2., 62/1. SO
140 Magnetofonska snimka, 88/3. do 89/2. AG, 89/3. do 90/4. Vidjeti objavljen i autoriziran (prepravljen) tekst: “Muslimanski narod neće nestati”, Muslimanski glas, 18. listopada 1991., 2.
141 http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/7310/Silajdzic-se-derao-na-Tihicai-prizivao-novi-rat.html (16. 3. 2010.)
mošnji građani moraju imati na umu da vrijeme ne stoji, budućnost je u prvome redu u njihovim rukama, a tek nakon
toga u rukama EU-a. James Lyon iz Vijeća za politiku demokratizacije, naveo je da u BiH postoje znaci upozorenja
da bi neka vrsta sukoba mogla biti bliža nego što neki misle,
prenosi Glas Amerike. Nakon 13 godina intenzivnih međunarodnih napora u BiH, provođenje reformi može se nazvati
neuspjehom, vlada je uvelike nefunkcionalna i vođena etničkim imperativima, neki su od komentara s konferencije iz
Washingtona, koji međunarodnoj zajednici zamjera da ne
poriču ozbiljnost situacije.142
U veljači 2009. Sulejman Tihić upozorio je da će se situacija
u BiH nakon Mostara “ponovo zaoštriti i krenuti nadolje”.
Prudski proces bio je put izlaska iz krize, a prema Tihićevom
mišljenju, propašću posljednjeg sastanka zatvorena su vrata
rješavanja problema. “Tenzije, nažalost, rastu. Vratit ćemo
se na vrijeme prije Pruda, u vrijeme nacionalističke retorike
gdje nema dijaloga. Takva situacija sigurno ne rješava probleme i otežava ispunjavanje uvjeta za članstvo u EU. Hoće
li to dovesti do sukoba, uključujući i ratne, teško je prognozirati. Mislim da je bolje ukazati na sve te zabrinutosti”, zaključio je Tihić. Negirao je da je njemačkoj agenciji DPA
izjavio kako su “ostale samo opcije rata ako se ne postigne
dogovor”.143 Potpredsjednik SDU Ivo Komšić ustvrdio je 6.
lipnja 2009. da nedavne izjave bivšeg američkog veleposlanika Willijama Montgomerija predstavljaju “prizivanje novog rata u BiH”. Komšić je rekao: “Neka gospodin preuzme
odgovornost za to. U ovoj državi ima dovoljno onih koji bi
poveli novi rat”.144
Predsjednik SDA BiH Sulejman Tihić je izjavio 28. lipnja
2009. da do ukidanja OHR-a ne treba doći dok ne bude završena ustavna reforma, jer u suprotnom može doći i do sukoba. “Ta reforma trebalo bi da omogući da ključne institucije BiH funkcioniraju bez prisustva OHR-a”, rekao je Tihić
novinarima nakon večerašnjeg sastanka u Sarajevu. Tijekom
sastanka sa izaslanstvom američkog Kongresa, Tihić je ukazao na, kako je rekao, opasnost da pri sadašnjem stanju, u
koliko se desi da se zatvori OHR, lako može doći do određenih podjela i blokada, kao i sukoba čiji karakter, kako je
naveo, nije moguće predvidjeti. Tihić je rekao da je pozvao
SAD da se uključe i pomognu realizaciju ustavne reforme u
BiH, tim prije, jer su SAD bile jedan od tvoraca Daytonskog
sporazuma.145
Glavni urednik tjednika Dani Senad Pećanin je 27. rujna
2009. u otvorenom pismu Miroslavu Lajčaku napisao: “Gospodine Lajčak, molim Vas da ne živite u iluziji da je državu
142 http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/amerika-strahuje-od-rata-u-bih.html
(16. 3. 2010.)
143 http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/10997/Tihic-ne-iskljucuje-novirat-u-BiH.html (16. 3. 2010.)
144 http://www.monitor.ba/index.php?option=com_content&task=view&
id=16855&Itemid=2n (16. 3. 2010.)
145 http://s1.euroblic.info/?p=2181 (16. 3. 2010.)
status, broj 14, proljeće 2010. 129
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Bosnu i Hercegovinu moguće pokušati rasparčati bez strašnih masovnih zločina i uz krajnje neizvjestan ishod i posljedice. Koliko god Vam se bosanskohercegovački patrioti
činili nijemim i neorganiziranim, nemojte misliti da će dozvoliti ono što nije uspjelo ni mnogo snažnijim agresorima
iz susjedstva kojima je, žmirenjem pred njihovim zločinima i
kršenjem međunarodnog prava, duže od tri i po godine, asistirao Zapad”.146 U listopadu 2009. lider SDA Sulejman Tihić
zatražio je jačanje državne razine, ali je uoči sastanka katastrofično izjavio: “Ostane li ovako, nije pitanje hoće li doći
do sukoba, nego kada će doći”.147 Valja posebno istaći jednu
prijetnju ratom koja je upućena sunarodnjacima. Fra Mirko
Filipović polemizirajući s jednim hrvatskim “novinarom” iz
Hercegovine oko “hrvatskog entiteta” piše: “Tek usput pripominjem da ne zaboravite pročitati u novinama što Vam
se iz glavnog stožera SNSD-a nudi za republiku. Malo brate!
A i za to malo morat ćete se potući malo s Bošnjacima malo
s Hrvatima. Sa Srbima – rekli ste već – nemate neriješenih
pitanja”.148
Hoće li doći do novoga rata u BiH i tko će s kim i protiv
koga ratovati ne znamo, ali možemo vidjeti tko rat priziva i
ratom prijeti. Kao što možemo lako utvrditi i tko proizvodi
nesigurnost i unosi strah među Hrvate, ali i druge narode
i građane u BiH. Bošnjačka elita jasno daje do znanja da je
spremna opet ratovati za ostvarenje svojih političkih ciljeva,
a frustracija, mržnje i ratnog potencijala ima dovoljno na
svim stranama. Nakon iskustva koje imamo i nakon ovoga
što je nabrojano nitko neće moći reći da nije znao. Večernji
list je u veljači 2009., objavio tekst pod naslovom “Bošnjačko
– hrvatski hladni rat”.149 Da “rat” ne ostane u bosansko-hercegovačkim (eventualno još i hrvatsko-srpsko-turskim)
okvirima pobrinuo se Odjel za štampu Ambasade Islamske
Republike Iran u Sarajevu, koji je vrlo neumjesno i u svakom
smislu neprihvatljivo reagirao na pisanje hrvatskog književnika Željka Ivankovića.150 Reakciju Odjela osudili su mnogi
domaći i strani javni djelatnici, a Ivanković je objavio tekst
pod znakovitim naslovom “Strijela je odapeta.”151
Pritisak na politiku i gospodarsku
osnovicu Hrvata iz BiH
Za povratak izbjeglih i o(p)stanak Hrvata u BiH nužna je
materijalna podloga. Kako nemaju institucije, Hrvati dobivaju najmanje pomoći. Dio bošnjačkih dužnosnika izravno
ruši hrvatsku gospodarsku poziciju, a time i ugrožava egzistenciju Hrvata u BiH. Od one čuvene (od HNV-a i HSS146 http://www.svevijesti.ba/content/view/13007/215 (16. 3. 2010.)
147 http://dijaspora.info/index.php?option=com_content&task=view&id=
16576&Itemid=36 (16. 3. 2010.)
148 “Ne želim biti ničiji kvisling”, Svjetlo riječi, lipanj 2007., 4. Izgleda da bi
oko Šarčevićeve “južne granice” moglo biti i rata. Barem ako je suditi po
Filipovićevoj prijetnji. Vidjeti: bilješka br. 92.
149 “Bošnjačko – hrvatski hladni rat”, Večernji list, 2. 2. 2009., 10. -11.
150 “Nevješt napad na Islam”, Oslobođenje, 19. lipnja 2009., 12.-13.
151 “Strijela je odapeta”, Oslobođenje, 21. lipnja 2009., 10.
130 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
a “izlobirane”) odluke Ustavnog suda BiH hrvatski ministri
nemaju mogućnost reagirati. Ministar industrije, energetike
i rudarstva u Vladi FBiH i dužnosnik Silajdžićeve stranke
za BiH Vahid Hećo je na sastanku s radnicima Petrola u
ožujku 2006. izjavio: “Da se ja pitam Hrvatima i Srbima ne
bih prodao ni trafiku”. Ova izjava izraz je politike gospodarskog uništenja Hrvata u BiH koju provodi bošnjačko-muslimansko političko vodstvo, u tome mu pomažu predstavnici
“međunarodne zajednice” što god da to značilo. U cilju takve politike stalna je kompromitacija hrvatskih firmi, ali i
hrvatskih dužnosnika. Inspekcije i policija Federacije BiH
kontinuirano traži pogreške i kriminal kod hrvatskih tvrtki i
dužnosnika. Posebno grub bio je upad SFOR-a i specijalaca
iz Sarajeva u prostorije MUP-a Hercegovačko-neretvanske
županije u Mostaru 14. listopada 1999. godine.152
Najteži slučaj kršenja pravnih normi, ljudskih prava i same
logike slučaj je uhićenja šestorice Hrvata zbog tobožnjeg sudjelovanja u ubojstvu doministra Joze Leutara, koji su oslobođeni optužbi nakon dvije godine provedene u zatvoru.
Svjetski poznat je i upad snaga SFOR-a u prostorije Hercegovačke banke izveden u travnju 2001., nakon čega je banka
uništena, a da nikada nije iznesen niti jedan dokaz o pretpostavljenim nezakonitostima. Uništeno je i Hercegovina
osiguranje.
Upad u sjedište policije Hercegovačko-neretvanske županije
ponovljen je 12. siječnja 2006.153 A onda i u svibnju 2007.,
kada su spektakularnom akcijom federalnih specijalaca s crnim kapuljačama na glavama uhićena trojica Hrvata čelnih
ljudi Vlade i MUP-a Hercegovačko-neretvanske županije:
premijer, ministar i komesar.154 Znakovit je i upad u prostorije Zavoda za zdravstvo Hercegovačko-neretvanske županije. Upad policije i financijske inspekcije u tu instituciju
obrazložen je riječima da se radi o instituciji koja je “bliska
s hrvatskom politikom”.155 Upad federalne policije i agenata
Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA-e) u prostorije
Elektroprivrede HZHB i pretres stanova dvojice direktora
tog poduzeća u listopadu 2008. očigledan je primjer nepotrebne, ali i opasne demonstracije sile.156 Hrvatsko gospodarstvo u BiH je gotovo uništeno, a razvoj i prosperitet Hrvata dugoročno onemogućen. Rat je nastavljen političkim
sredstvima. Ratni ciljevi davno su postavljeni i još uvijek se
provode. Značajan dio bošnjačke elite računa na dominaciju
u Federaciji BiH i iseljavanje Hrvata iz zemlje. Vjeruju da će
onoga momenta kada ih (Bošnjaka-muslimana) bude više
od polovine ukupnog stanovništva BiH, imati bitno drukčiju
152 http://ns1.vjesnik.com/pdf/1999%5C10%5C15%5C01A1.PDF (24. 11.
2008.)
153 http://www.vjesnik.hr/pdf/2006%5C01%5C13%5C10A10.PDF (24. 11.
2008.)
154 “Uhićeni premijer, ministar i komesar”, Večernji list, 23. svibnja 2007.,
1.-3. Usporediti: “Desant na Mostar”, Oslobođenje, 25. svibnja 2007., 7.
155 http://www.studio88.ba/bh/30/mo/?tpl=174 (24. 11. 2008.)
156 http://www.monitor.ba/index.php?option=com_content&task=view&
id=14715&Itemid=2 (24. 11. 2008.)
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
poziciju i da će moći nametati rješenja koja im odgovaraju,
odnosno ostvariti svoju nacionalnu državu.
Statistički podatci i procjene
Stvaran položaj Hrvata u BiH bolje oslikava statistika nego
bilo čije i bilo kakve izjave. Po prvom popisu stanovništva
održanom poslije Drugog svjetskog rata 1948. godine, Bosna
i Hercegovina je imala 2.564.308 stanovnika. Od tog broja
bilo je 614.123 ili 23,9% Hrvata, 788.403 ili 30,7% neopredijeljenih-muslimana i 1.135.147 ili 44,3% Srba. Prema zadnjem popisu iz 1991. koji je izvršen neposredni nakon propasti komunističke vladavine Bosna i Hercegovina je imala
4.377.033 stanovnika. Od tog broja bilo je 760.852 ili 17,4%
Hrvata, 1.902.956 ili 43,5% Muslimana, 1.366.104 ili 31,2%
Srba i 242.682 ili 5,5% Jugoslavena.157 Prema posljednjim
procjenama u BiH je 2006. ukupno živjelo oko 3.843.000 stanovnika, među kojima je između 450.000 i 500.000 Hrvata,
dok se broj Srba i Bošnjaka-muslimana nije bitno promijenio.158 Za ovakvo stanje bošnjačka, ali i dominantna bosansko-hercegovačka politička elita, optužuje tobože “pogrešnu
hrvatsku politiku”, čija su žrtva Hrvati. Ali, kada se razmotre
činjenice, postaje jasno da je to izlika za prikrivanje zločina
nad Hrvatima i opravdanje za daljnje uskraćivanje njihovih
prava. Jer, Hrvati i dalje napuštaju Sarajevo i Federaciju BiH.
Prema podatcima iz travnja 2010., iz Vrhbosanske nadbiskupije godišnje ode 3.000 katolika Hrvata.159
Po posljednjim istraživanjima, u ratu od 1991. do 1995. godine poginulo je oko 100.000 građana BiH. Među njima je
i sljedeći broj ubijenih, poginulih i nestalih Hrvata: U postrojbama HVO-a i HOS-a poginulo je 7.000 Hrvata, u Armiji BiH 436, u JNA i VRS 38, te u Hrvatskoj vojsci (HV)
oko 3.000 Hrvata iz BiH. Poginulo je i 2.136 hrvatskih civila
(U sukobu Armije BiH i HVO-a muslimanske snage ubile
su 930 odraslih hrvatskih civila i 121 dijete, odnosno ukupno 1.051 hrvatskog civila). Prema podatcima i poimeničnom popisu Istraživačko dokumentacijskog centra iz Sarajeva u ratu 1991.-1995. ubijeno je i(li) nestalo 7.762 Hrvata
iz BiH.160 Prema istraživanjima novinara i publiciste Ivice
Mlivončića u ratu od 1991. do 1995. na cijelom prostoru
bivše Jugoslavije ukupno je poginulo 12.637 Hrvata iz Bosne
i Hercegovine.161
vlasti su tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba uspostavili
331 logor i zatvor, u kojima je bilo zatvoreno 14.444 logoraša
ili zatvorenika od čega su 10.346 bili civili, a 4.098 vojnici.
Od toga broja 632 logoraša i zatvorenika su ubijena, a njih
50 okrutno je pogubljeno na ritualan način.162 Objavljivanje
knjige s ovim podatcima jako je važna jer je mnoge u BiH
“iznenadila”. Tako je npr. reisu-l-ulema Mustafa Cerić oštro
napao hrvatskog člana Predsjedništva BiH Ivu Miru Jovića
koji je tada u govoru spomenuo “samo” 40 logora za Hrvate.
Cerić je rekao da se radi “o lažnoj izjavi te da Jović mora odgovarati za širenje laži”.163
Prema istraživanjima Caritasa Biskupske konferencije BiH
iz 1999. godine, a koji se oslanjaju na tadašnje podatke Ministarstva socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica Federacije BiH, od ukupnoga broja Hrvata iz 1991. godine protjerano je oko 312.000 što predstavlja ravnih 43,5%. S područja,
koja su tijekom rata bila pod nadzorom Bošnjaka, protjerano je 170.000 Hrvata a iz Republike Srpske 142.000. Na
području BiH prognano je 430.000 (31,7%) Srba i 485.400
(25,8%) Bošnjaka-muslimana. Istovremeno je s područja
koje je bilo pod kontrolom Hrvata, protjerano 112.000 ljudi
što od ukupnog broja prognanika iz cijele BiH iznosi 9,12%.
Istovremeno, s područja pod srpskom vlašću protjerano
je 586.400 ljudi, što predstavlja čak 47,7% od sveukupnoga
broja prognanika, dok je iz krajeva pod vlašću Bošnjaka protjerano 529.000 ljudi što iznosi 43,10% od broja svih prognanika. Cjelovit statistički prikaz tragedije ima se tek onda
kad se gornjim brojkama prognanih doda informacija o raseljenim osobama. Naime, zbog različitih razloga, koje se ne
može svrstati pod pojam izravnoga progona, svoje domove
moralo je napustiti, osim onih prognanih, još 154.000 Hrvata, još 356.000 Bošnjaka i 217.000 Srba. Jednako tako, treba
spomenuti i kategoriju “ostalih”, kojih je u BiH 1991. godine
bilo čak 347.121 jer tragedija nije zaobišla ni njih. Vrlo lako
je uočiti da je među stradalnicima najveći broj Bošnjaka. Slijede potom Srbi a onda Hrvati. Međutim, kad se zbroje svi
koji su morali napustiti dom i zavičaj pa ih se izrazi u postotku u odnosu na ukupan broj pripadnika vlastitoga naroda, ipak su opet najviše stradali Hrvati. Naime, bilo da su
prognani bilo da su raseljeni, stradalo je čak 61,24% Hrvata u
odnosu na njihov ukupan broj iz 1991. godine. Istovremeno,
ako se računa na isti način, stradalo je 44,24% Srba, 47,36%
Muslimana te 44,94% pripadnika “ostalih” naroda.164
Još nije poznat broj Hrvata zatvaranih u logorima i zatvorima srpske vojske. Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne
157 Stanovništvo Bosne i Hercegovine, narodnosni sastav po naseljima, Zagreb, travanj 1995., 9.
158 “Koliko je Hrvata danas u BiH?”, Crkva na kamenu, broj 10., listopad
2008., 17.
159 “Iz Vrhbosanske nadbiskupije godišnje ode 3000 katolika, najmanji broj
živi u Derventi”, Večernji list, 29. ožujka 2010., 5.
160 “Ubijeni i nestali Hrvati iz Bosne i Hercegovine 1991.-1995.”, Svjetlo
riječi (posebno izdanje), kolovoz 2008., 10.
162 Ivica MLIVONČIĆ, Muslimanski logori za Hrvate u Bosni i Hercegovini, Naša ognjišta, Mostar, 2008., 249.
161 Ivica MLIVONČIĆ, “Izravni demografski gubitci b-h Hrvata u ratnim
sukobima 1991.-1995. (4.)”, Naša ognjišta (Tomislavgrad), ožujak 2008.,
22.-23.
164 Prema istraživanju i podatcima dr. Tome Vukšića. Analiza kod autora.
163 “Cerić nikad čuo za hrvatske logoraše”, Slobodna Dalmacija, 12. 5.
2006., 12.-13.
status, broj 14, proljeće 2010. 131
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Što je Republika Hrvatska i
što su njoj Hrvati u Bosni i Hercegovini
Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske ukazuju na
“tisućljetnost nacionalne samobitnosti i državne opstojnosti hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima”. Stjecajem
povijesnih okolnosti, jedan značajan dio hrvatskoga naroda
ostajao je kroz (različita) duga razdoblja, izvan granica hrvatske države. Devetnaesto i dvadeseto stoljeće obilježeni su
raspadom imperija i stvaranjem nacionalnih država. Nakon
okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske
Monarhije, te nakon stvaranja Države SHS, Kraljevine SHS/
Jugoslavije, najveći dio hrvatskoga povijesnog i etničkog teritorija objedinjen je unutar jedne države. Kao pokušaj rješavanja “hrvatskog pitanja” unutar Kraljevine Jugoslavije 1939.
godine proglašena je Banovina Hrvatska koja je obuhvaćala
većinu hrvatskoga etničkog prostora unutar Kraljevine, a
kojom je “obnovljena hrvatska državna samobitnost”. Ustav
Republike Hrvatske navodi da su temelji državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata uspostavljeni (nasuprot proglašenju NDH) odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH-a).165
Ustav ne navodi da je Narodna Republika Hrvatska bila dio
Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), kasnije
Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (određeno
odlukama AVNOJ-a), te da je unutar cijeloga političko-povijesnoga konteksta dio narodne suverenosti sadržan i u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH-a). Bio je to “zalog”
dijela hrvatskog povijesnog i etničkog teritorija za učvršćenje
FNR Jugoslavije i “konačno rješenje nacionalnog pitanja”.
U Ustavu RH piše da je pobjedom u Domovinskom ratu
(1991.-1995.) hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za “uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.”166 Svi
oni koji su sudjelovali u ratu ili nešto znaju o ratu mogu posvjedočiti što je Hercegovina značila za Dalmaciju tijekom
1991., odnosno što su Hrvati u BiH značili za Hrvatsku tijekom oslobodilačkih akcija 1995. Bez njih ne bi bilo pobjede.
Rat u Republici Hrvatskoj završio je vojnim slomom Republike Srpske Krajine i mirnom reintegracijom istočne Slavonije. Rat u BiH završio je mirovnim sporazumom u Daytonu
u SAD. Tamo je u studenome i prosincu 1995. donesen čitav
niz sporazuma koji se kolokvijalno zovu Daytonskim sporazumom, a čiji je aneks 4. ujedno i Ustav BiH. Po tom Ustavu
opet je određeno da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi “konstitutivni
narodi” BiH koji uz građane i “ostale” određuju da će BiH
biti država koja se sastoji od dva teritorijalno-politička entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske.167 Predsjednik F BiH
i predstavnik Hrvata iz BiH Krešimir Zubak odbio je potpi165 Ustav Republike Hrvatske, Informator, Zagreb, 1991., 15.-16.
166 http://www.sabor.hr/fgs.axd?id=1849 (8. 3. 2010.)
167 M. TUĐMAN, Istina o BiH, 2005., 669.-682.
132 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
sati ovakav sporazum, s obrazloženjem da je on u suprotnosti s Ustavom F BiH i Washingtonskim sporazumom, pa
ga je umjesto njega potpisao dr. Jadranko Prlić. Ovaj Ustav
naknadno su verificirali Skupština F BiH i Skupština RS, ali
ne i Skupština BiH.
Ustav Republike Hrvatske određuje da se Republika Hrvatska ustanovljuje “kao nacionalna država hrvatskog naroda
i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba,
Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske
narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.”
Republika Hrvatska kao nacionalna država hrvatskoga naroda u članku 10. svoga Ustava propisuje: “Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave
u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom. Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita
skrb i zaštita Republike Hrvatske.”168 Kao nacionalna država
hrvatskog naroda Republika Hrvatska je omogućila svim
Hrvatima koji to žele stjecanje državljanstva. Tu mogućnost
iskoristio je veliki broj Hrvata, ali i značajan broj BošnjakaMuslimana u BiH.
Odnos Republike Hrvatske i Hrvata u BiH u razdoblju od
1996. do 2000. zasnivao se uglavnom na osobnim odnosima i vezama uspostavljenim u ratnim okolnostima i zajedničkoj obrani. Malo što je bilo institucionalizirano. Nakon
smrti predsjednika Tuđmana i promjene stranke na vlasti u
siječnju 2000. godine došlo je i do radikalne promjene u odnosu prema Hrvatima iz BiH, ali i prema samoj Hrvatskoj.
Prethodna vlast je u javnosti kriminalizirana, uklonjeni su
simboli koji su ukazivali na događaje iz vremena stvaranja
države. Promijenjen je datum koji se slavi kao Dan državnosti, ukinuta funkcija Oltara domovine na Medvedgradu.
Smijenjeni su i uklonjeni iz javnog života ljudi koji su i simbolično predstavljali novu, samosvjesnu Hrvatsku bez kompleksa. Umjesto toga afirmirana je “Hrvatska s petokrakom”
i svim opterećenjima iz prošlosti. Nekadašnja oporba Tuđmanu i HDZ-u često je iznosila optužbe zbog “krive politike prema BiH” nastojeći ga (ih) diskvalificirati tobožnjom
(su)odgovornošću za sve što se u BiH događalo. U tome su
im pomagali i srpski, odnosno bošnjačko-muslimanski nacionalisti, srpsko-jugoslavenski lobiji i predstavnici “međunarodne zajednice”. Svi su oni na taj način promicali svoje interese. Oni koji nisu mogli prežaliti Jugoslaviju nisu mogli ni
oprostiti Hrvatima iz Bosne i Hercegovine ulogu u procesu
stvaranja neovisne Republike Hrvatske.169
Na sve to nadovezao se i odnos dijela društvene elite formirane unutar Socijalističke Republike Hrvatske kao druš168 Ustav Republike Hrvatske, Informator, Zagreb, 1991., 16.-18.
169 Ivo LUČIĆ, “Karađorđevo, politički mit ili dogovor”, Časopis za suvremenu povijest, God. 35./2003., Br. 1. Hrvatski institut za povijest, Zagreb
2003., 7.-36.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
tveno-političke zajednice u sklopu SFRJ prema dijelu hrvatskog naroda koji nije živio i ne živi unutar nje. Njihovi postupci ukazuju na uvjerenje da demokratski krajnje sumnjive
političke deklaracije i odluke ZAVNOH-a, ZAVNOBiH-a i
AVNOJ-a mogu poništiti sedimentirano naslijeđe povijesne
tradicije, iz čega izvode zaključak da je kategorija “poreznih
obveznika” važnija od kategorije hrvatskog naroda. Iz svega
toga izbija apsurdna zamisao da se nacija može proglasiti dekretom, a identitet mijenjati u skladu s poreznim razredom.
Vrijeme će na to dati odgovor, ali zabrinjavajuća je pojava
nejednakosti državljana Republike Hrvatske i njihova podjela na one koji u njoj žive i one koji u njoj ne žive. Rezultat
zadnjih desetak godina hrvatske politike je sustavno i kontinuirano razbijanje hrvatskog identiteta, te političkog subjektiviteta Hrvata u BiH. Niz prava koja su Hrvati u BiH imali
po Washingtonskom i Daytonskom sporazumu su dokinuta,
i to tobože zbog jačanja države BiH. Na sve ove procese hrvatske vlasti u BiH nisu bile u stanju reagirati na odgovarajući način, a vlasti Republike Hrvatske najčešće nisu uopće
politički reagirale. Bili su potpuno zaokupljeni ispunjenjem
uvjeta za ulazak u Europsku uniju i vjerovali su da je europska politička orijentacija dostatna za rješavanje svih nacionalnih i uopće političkih pitanja u regiji. Ipak, ne može se
zanemariti značajna materijalna pomoć koju je Republika
Hrvatska pružila i s kojom su Hrvati u BiH uspjeli izgraditi neke životno važne infrastrukturne objekte. Posebno je
važna inicijativa i angažman saborskog Odbora za Hrvate
izvan Hrvatske na izradi strategije odnosa RH i Hrvata izvan
Hrvatske, kao i zakona koji je već u saborskoj proceduri. Na
taj način se napokon odnos Republike Hrvatske i hrvatskog
naroda izvan nje, pa i Hrvata u BiH institucionalizira. Ali,
kako god bilo Hrvati u BiH moraju sami artikulirati svoje
nacionalne interese i ciljeve te postaviti svoju politiku kojom
će ih (pokušati) ostvariti.
Jesu li Hrvati nacija s dušom Crkve
i sjedištem izvan sebe
Jedinstvom hrvatskoga naroda stvorena je i obranjena Republika Hrvatska. Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu ostvarili
svoje političke ciljeve, nisu potvrdili i osigurali svoju konstitutivnost i suverenost koja je ostala na razini rezolucije. Bez
obzira na legitimnost, ni jedna ni druga deklaracija s dvaju
hrvatskih sabora u BiH iz 1994. godine nisu ostvarene. Nije
sačuvana HR HB, niti je stvorena hrvatska federalna jedinica
(entitet) koja bi omogućila Hrvatima očuvanje kulturnog i
političkog identiteta i opstanka u BiH. Nije se održala, odnosno obnovila ni jedinstvena centralizirana, eventualno kantonizirana BiH u kojoj bi Hrvati (na čitavom teritoriju) bili
suvereni. Izbori provedeni 1996./97. te 1998. godine u BiH
potvrdili su legitimitet HDZ BiH koji više nije bio u stanju
izboriti ravnopravnost Hrvata u BiH. Silaskom Gojka Šuška
i Franje Tuđmana s političke scene, te događajima s Petog
sabora HDZ-a BiH u svibnju 1998., kada je grupa vojnih logističara, ratnih liferanata te pohlepnih i neodgovornih političara praktično izvela puč u stranci, došlo je do podjela i
čistki od kojih se ta stranka više nikada nije oporavila. Napravljeno je previše pogrešaka; od uspostave Hrvatske samouprave (po uzoru na Palestince), raspuštanja vojske, do
toleriranja kriminala, korupcije i nepotizma. Do kakvih je
strukturalnih promjena došlo unutar HDZ i hrvatske politike u BiH pokazuje činjenica da se HDZ podijelio na dva
HDZ-a, te da je većina ljudi iz vodstva tih stranaka 1990. godine u vrijeme stvaranja HDZ-a bila jako daleko od hrvatske
politike. Najčešće na suprotnoj strani. Ako tome pridodamo
marginalnu poziciju HSS/Nova hrvatska inicijativa (NHI),
neprepoznatljivu i smušenu politiku HSP-a, te poduzetničku
obiteljsku stranku mesoprerađivača Lijanovića, onda je vidljivo da Hrvati u BiH nemaju velike šanse ni (re)definirati, a
kamo li ostvariti svoje političke ciljeve.
Raspadom jedinstvene političke organizacije Hrvati u BiH
izgubili su priliku za nastavak izgradnje jedinstvenoga političkog identiteta. Sada se njegovi različiti regionalni i interesni dijelovi sukobljavaju. Dio hrvatske elite bez legitimiteta
nastoji svesti taj sukob na hercegovačku i bosansku politiku,
što (za sada) ne uspijevaju Naime, hercegovački dio hrvatskog korpusa uz veći dio bosanskog zalagao se (i borio) za
političko hrvatstvo, dok jedan manji, ali glasan dio okupljen
uglavnom u Sarajevu buni se protiv tog političkog ili kako ga
oni nazivaju “integralnog hrvatstva” i propagira “integralno
bosanstvo”. To je bosanstvo u političkom, a ne zavičajnom
smislu i ono se nameće kao politički prihvatljiva alternativa i
protuteža političkom odnosno “integralnom hrvatstvu”. Što
je zapravo političko ili integralno bosanstvo? To je upravo
ono što su Hrvatima svojevremeno nudili Alija Izetbegović, Mustafa Cerić i brojni drugi bošnjačko-muslimanski
dužnosnici.
Takvo bosanstvo se može očitati i iz jedne nespretne izjave
bivšeg njemačkog veleposlanika Michaela Schmuka da je jedan od najvažnijih ciljeva ustavne reforme “od BiH stvoriti
naciju”.170 Kako i koju naciju? I što s postojećim nacijama?
Hoćemo li proglasiti da ih nema? Hoćemo li reći da je BiH
starija i važnija od svojih nacija, da je djelo Božje – ius Divinum. Ili ćemo preuzeti neku od bezbrojnih teorija o naciji
(koja nam odgovara) od nekog nn-a, iz neke prekomorske
zemlje i kojom ćemo onda “znanstveno dokazati” kako u
BiH zapravo i nema nikakvih nacija i da smo svi Bosanci. Da
ne bi bilo zabune o kakvom se tu bosanstvu radi pobrinuo
se novinar Oslobođenja Erol Avdović. Izvješćujući o nekom
skupu održanom u Washingtonu na temu BiH Avdović piše
kako se već stotinjak godina mnogi Bosanci “pretvaraju u
Hrvate i Srbe”, te upozorava na “kaos” koji bi nastao kada bi
se pravoslavni Albanci “proglasili” Grcima, a Albanci katolici se “proglasili” Talijanima ili Hrvatima. Doista, bilo bi to
stvarno nepraktično. Bolje bi bilo sve ih zajedno proglasiti
Bosancima. Ali, nema Centralnog komiteta, niti ima te prosvijećene sile koja bi bila u stanju proglašavati nacije i uređivati države po željama nacionalista (i bh liberala). Avdović
170 “Michael Schmunk, U Bosni i Hercegovini treba stvoriti jednu naciju”,
Večernji list, 16. 8. 2007., 4.
status, broj 14, proljeće 2010. 133
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
će vjerojatno odbiti optužbu da je nacionalist. Ali, on je to
po definiciji i to onoj Gellnerovoj koja je gotovo općeprihvaćena da nacionalizam nije afirmacija postojeće nacije, nego
je nacionalizam “izmišljanje nacije tamo gdje ona ne postoji”,
pa makar to bilo u funkciji borbe protiv “kaosa” kao što je
u bosanskom slučaju. Pošto Avdović zna da više nema komiteta za proglašavanje nacija, našao je i zamjensko rješenje: “neki bi domaći srpski ili hrvatski veliki pisac, trebao već
uzviknuti: Ma, ja sam samo Bosanac!”171
I nije dugo Avdović čekao svoga pisca. U istim novinama
– Oslobođenju izišao je članak Dubravka Lovrenovića Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima; godina 1900. godina 2010.172 Opisujući genezu stvaranja moderne hrvatske
nacije, odnosno nastanka hrvatskog nacionalizma u BiH, te
nabrajajući sve njegove neuspjehe i zablude Lovrenović navodi alternativu za koju i sam kaže da od nje nema ništa, ali
ipak!? To je “raskid s poviješću uz radikalnu promjenu političke i psihosocijalne paradigme” te “promjenu svega onoga
što sačinjava identitet u ime nove ukorijenjenosti”. Lovrenović tvrdi da je “nacionalno hrvatstvo odnjihano u kolijevci
austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom” pri čemu
posebnu važnost daje Prvom hrvatskom katoličkom kongresu održanom u Zagrebu u rujnu 1900. godine. Navodi da
je kao “žrtva hrvatstva” iz kolektivne memorije pobrisano
sve ono što se nije dalo uklopiti u “integralnu ideologiju
konfesionalne naravi”, odnosno “stradalo je bosansko katoličanstvo osmanske epohe”. Lovrenović opisuje put kojim je
prošlo “nacionalno hrvatstvo” u BiH; “od austro-ugarskog,
preko antijugoslavenskog do antibosanskog” hrvatstva i zaključuje da je “stvoren mentalitet” koji je nadživio generacije
ali je “ostavio i pukotine vidljive kod bosanskih fratara rascijepljenih između vlastite bosanske tradicije” i “integralnog
hrvatstva” koje nameće svoj “unitarni kod”. Svaki nacionalizam je unitaran, kako hrvatski, tako i srpski i bošnjački, a
najunitarniji su državni nacionalizmi kao što su jugoslavenstvo i bosanstvo; nadnacionalizmi, integralizmi koji negiraju
postojeće povijesne identitete. Zato je i logično da je nacionalno hrvatstvo antijugoslavensko i antibosansko, kao što su
i nacionalno jugoslavenstvo i bosanstvo antihrvatski. Teza o
“austro-ugarskom hrvatstvu” recidiv je jugoslavenske antiaustro-ugarske, ali i njezine antihrvatske ideologije i politike.
Usporediva je s teorijama o vatikansko-kominternovskoj antisrpskoj zavjeri.
Pored Tuđmana kojega je okrivio za sva zla koja su se Hrvatima u BiH dogodila i koji je po Lovrenoviću “pola milijuna
svoje djece humano izjurio iz svojih kuća”, glavni negativci u
njegovom tekstu su trojica nadbiskupa: Josip Stadler, Alojzije
Stepinac i Vinko Puljić. Stadlerova “krivica” je u samoj ideji
da su bosansko-hercegovački katolici nacionalni Hrvati. Stepinčeva “krivica” je u borbi za jedinstvo Crkve i žestoko protivljenje organiziranju svećeničkog udruženja “Dobri pastir”,
a Puljićeva što je ponovio i podržao Stepinčeva stajališta o
“Dobrom pastiru”, kao i njegovo geslo “ostati vjeran Bogu,
Crkvi i svome narodu”. Ovo geslo bitno se razlikuje od gesla jednog bosanskog fratra “Vjeran Bogu vjeran Bosni”. U
tom geslu Crkva i “svoj narod” su isključeni. Lovrenović navodi da je problem s Crkvom u tome što ima “sjedište izvan
sebe”. Slično je tvrdio i Josip Broz kada je tražio od Stepinca
da se malo “odmakne od Vatikana” ili da proglasi “hrvatsku
crkvu” na što će ga komunisti “do oblaka uzdići”. Stepinac to
nije prihvatio, komunisti su ga zatvorili i sudili, a Katolička
crkva ga je uzdigla puno više od komunističkih oblaka, čak
do blaženstva.
Što se katoličkog naroda u BiH tiče on je po Lovrenoviću
i onako (bio) “bošnjački”, za što nudi i dokaz: “Dovoljno je
samo baciti pogled na jedan od vitraila sarajevske katedrale
podignute 1889. i pročitati: Darovali Bošnjaci grada Sarajeva”. Dovoljno je i baciti pogled u literaturu i vidjeti da je
to vrijeme uprave Benjamina Kállaya kada su hrvatsko ime i
obilježja bili zabranjeni, a sve to zbog režimskog “proglašenja” i pokušaja izgradnje bošnjačke nacije. (Ni) tada to nije
uspjelo iako su neki “Bošnjaci grada Sarajeva” darovali katedralu vitrailima. Prije će biti da je to bio režimski dar čije je
funkcija bila baš u bošnjačenju sarajevskih katolika (Hrvata).
Očito je nacionalno hrvatstvo “njihano” i izvan “kolijevke
austro-ugarskog režima”, kao što je bošnjaštvo njihano (i) u
toj “kolijevci”. Tek za usporedbu valjalo bi “baciti pogled” u
Svaštenjak fra Anđela Nuića, koji je završen 1895. godine rečenicom “Živila Hrvatska”.173
Nacionalno oblikovanje katolika u BiH dio je procesa modernizacije i suvišno je žaliti za onim što oni nisu postali. To
žalovanje podsjeća na Gellnerovo tumačenje marksističke
teorije “pogrešne adrese” po kojoj su duh povijesti ili ljudska savjest učinili strašnu glupost. Jer poruka buđenja bila je
poslana klasama a ne nacijama, pa je dužnost revolucionara
uvjeriti pogrešnog primatelja da tu poruku i gorljivost koju
ona nosi preda pravom primatelju.174 Tako je i Lovrenović
postavio teoriju po kojoj je bosansko-hercegovačkim katolicima poslana poruka bosanskog nacionaliziranja, a onda su
Austro-ugarska, Stadler, Stepinac, Tuđman… prenijeli krivu
poruku, pa su bosanski katolici zbog krive poruke postali
Hrvati. Sada je dužnost “velikog hrvatskog pisca” da ispravi
pogrešku krivotvoritelja poruke, ali i da vrati sve ono što je
izbrisano iz kolektivne memorije, posebno katoličanstvo
osmanske epohe. Jer bi nas onda takvo katoličanstvo vratilo na početak modernizacijske priče i mogli bismo ispraviti
“povijesnu pogrešku” nastalu zbog kriv(otvoren)e poruke.
171 “Amerika u Bosni treba pomagati – Bosance”, Oslobođenje (Pogledi), 11.
travnja 2009., 37. Ernest GELLNER, Nacije i nacionalizam, Politička kultura, Zagreb, 1998. Usporediti: Benedict ANDERSON, Nacija zamišljena
zajednica; razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma, Školska knjiga,
Zagreb, 1990.
173 Fra Anđeo Nuić; život i djelo, U prigodi 160 obljetnice rođenja (1850.2010.), Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM, Recipe, Mostar, 2010., 136.
172 “Stoljeće hrvatskih lutanja poznatim putevima; godina 1900. godina
2010.”, Oslobođenje (Pogledi), 20. veljače 2010., 25.-27.
174 Ernest GELLNER; Nacije i nacionalizam, Politička kultura, Zagreb,
1998., 149.
134 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Dok se problem izgradnje modernog identiteta svodio na pitanje kako ga konstruirati i održati, problem postmodernog
identiteta sadržan je u pitanju kako izbjeći fiksni identitet
i ostaviti što veći broj mogućnosti.175 Dakle, nije potrebno
ispravljati “pogreške povijesti” i “vraćati se” u predmoderni
identitet bosanskog katoličanstva osmanskog tipa. Što se
uklapa u koncept obnove redodržave o čemu je pisao fra
Ivan Šarčević. Danas je potpuno prihvatljivo u isto vrijeme
biti Hrvat, a biti i Bosanac. Ili još šire, moguće je istovremeno
biti Ljubušak, Hercegovac, Hrvat, Europljanin…i još uz to
imati državljanstvo dvije ili više država. Inzistirati na samo
jednom identitetu i još pri tome nametati taj identitet drugima koji ga ne osjećaju svojim dio je totalitarnog nasljeđa,
ali i radikalnog nacionalizma. Odaziva li se to Lovrenović
zahtjevima sredine u kojoj živi i radi, a koje je izrazio Avdović, ili tek znanstvenički žali za svim povijesnim prilikama
u kojima je propušteno “proglašavanje” bosanske ili bošnjačke nacije svih bosanskih (a valjda i hercegovačkih) katolika, pravoslavnih i muslimana. Stječe se dojam da umjesto
postmoderne slojevitosti identiteta Lovrenović “priželjkuje”
vraćanje kotača povijesti unatrag i “predlaže” predmoderno
“vraćanje” bosanskom katoličanstvu osmanske epohe i moderno “pretvaranje” Hrvata u političke Bosance!? Baš kao što
su to tražili ili traže: Izetbegović, Zulfikarpašić, Cerić, Filipović, Sidran, Avdović…U Sarajevu već odavno imamo “Hrvate po potrebi” i nacionaliste nepostojeće nacije, koju (još
uvijek) nema tko proglasiti.
U nacionalnom bosansko – bošnjačkom kontekstu “integralno hrvatstvo” određuje se kao političko hrvatstvo koje
podrazumijeva jedan i jedinstven hrvatski nacionalni politički okvir. Ono se predstavlja kao težnja Hrvata u BiH da
se većinski hrvatski krajevi u BiH ili cijela BiH priključe Republici Hrvatskoj. Dakle, kao neka vrsta velikohrvatskog državnog projekta. Odnosno, ono se shvaća kao negiranje činjenica da je BiH država i bosansko-hercegovačkih Hrvata,
te se osuđuje kao nekakva hrvatska-hercegovačka protudržavna rabota. Hrvati u (Bosni i) Hercegovini ničim ne pokazuju da (na taj način) žele biti “integralni Hrvati”, odnosno
Hrvati povezani u jednu političku zajednicu s Republikom
Hrvatskom, nego žele biti politički Hrvati unutar BiH. Tako
ni zalaganje za hrvatski entitet unutar BiH nije nikakvo “integralno hrvatstvo”, nego legitimna (svakako ne i jedina) artikulacija političkog hrvatstva u BiH.
Oni kojima smeta artikulacija političkog (nacionalnog) hrvatstva u BiH, ili se žele odreći svog političkog subjektiviteta – hrvatstva (što je legitimno), kao što su to neki radili i
u Kraljevini Jugoslaviji i u SR BiH, nastoje diskreditirati sve
one koji se za njega zalažu (što nije legitimno) optužbama
za “integralno hrvatstvo”. U međuvremenu ne libe se zauzeti
ministarska i druga dužnosnička mjesta koja po Ustavu (ili
po nacionalnom ključu) pripadaju Hrvatima. Mogu oni biti
neko vrijeme i Hrvati ako se baš mora. Ukoliko bi unutar hrvatskog korpusa bili prihvaćeni zahtjevi za jačanjem političkog “bosanstva” na račun hrvatstva, kao i pokušaji stvaranja
175 Thomas Hylland ERIKSEN, Etnicitet i nacionalizam, XX vek, Beograd,
2004., 243. (Hylland citira Baumana).
bosanske (nad)nacije, oni bi nužno vodili do podjele hrvatstva u BiH. Jer, nacionalno hrvatstvo se (više) ne može zamijeniti nacionalnim bosanstvom, posebno ne u Hercegovini,
jer nacionalno ili integralno bosanstvo Hrvatima u Hercegovini negira dva identiteta: nacionalni i zavičajni (regionalni),
za razliku od “integralnog hrvatstva” koje u današnjim okvirima donekle “potiskuje” samo njihovu zavičajno-kulturnu
specifičnost. Zato je u Hercegovini kao alternativa “integralnom” odnosno političkom hrvatstvu moguće jedino jačanje regionalnog identiteta u skladu s ukupnom političkom
“hercegovinizacijom” Hrvata u BiH, kako se to od nedavno
čuje.176 Do tada će u BiH živjeti Hrvati, Srbi, Bošnjaci i ostali
– kako god oni sebe zvali.
Vratimo se malo na početke BiH da vidimo kako su o kulturnom “integralizmu”, o vezi Hrvata iz BiH sa Zagrebom
razmišljali oni koji su je uspostavili kao jugoslavensku federalnu jedinicu. Rodoljub Čolaković je u članku Zašto je Bosna i Hercegovina federalna jedinica, objavljenom u travnju
1945. napisao:
“Poučeni dugogodišnjim iskustvom, sinovi Bosne i Hercegovine stali su na ovo gledište: da Bosna i Hercegovina
nije ni srpska ni hrvatska, nego da je i srpska i hrvatska,
a osim toga i muslimanska, – svih onih koji u njenim
granicama žive. Zato se Bosna i Hercegovina nije mogla cijepati, jer bi to značilo cijepati jednu cjelinu čvrsto
povezanu, cjelinu koja je dugo vremena živjela samostalnim životom. Podijeliti je po nacionalnim pripadnostima bilo je nemoguće, jer Srbi i Hrvati žive izmiješani
na čitavoj teritoriji od Like do Drine. Otuda je riješeno
da Bosna i Hercegovina bude federalna jedinica izjednačena sa ostalim federalnim jedinicama Jugoslavije. Na taj
način nađeno je najsrećnije rješenje koje će zadovoljiti
narode Bosne i Hercegovine i učvrstiti našu zajedničku
domovinu. Pristalice narodno – oslobodilačkog pokreta
Bosne i Hercegovine svjesni su da je samo jaka Jugoslavija garancija za njihovu budućnost i bezbjednost. Oni
smatraju da će ovako rješenje pitanja Bosne i Hercegovine učvrstiti novu Jugoslaviju upravo zbog toga, što će
se njegovanje bratskih odnosa između Srba i Hrvata u
Bosni i Hercegovini, prije svega, odraziti i na odnos Srba
i Hrvata u Jugoslaviji, na odnos dviju osnovnih nacija u
Jugoslaviji.”
Pokazalo se da rješenje i nije bilo baš “najsrećnije”, nije “zadovoljilo” narode BiH i nije “učvrstilo” novu Jugoslaviju. Ali
je činjenica da je raspadom “jake Jugoslavije” došlo i do raspada BiH, s tim što se unutar BiH promijenio odnos među
nacijama pa više nisu Hrvati i Srbi ostali “osnovne nacije”
kao što je to bilo u SFRJ, nego su u BiH to postali MuslimaniBošnjaci i Srbi. Osim toga od “bratskih odnosa” nije bilo ništa, a Hrvati i Srbi su se vrlo “uspješno” i nimalo “bratski”
podijelili. Pred kraj članka Rodoljub Čolaković je napisao:
“Niko Srbima Bosne i Hercegovine ne može osporiti
pravo, niko i ne misli da im ospori to pravo da u Beogradu gledaju centar srpske kulture i da ostvare svoje
176 “Trijumf Bandićizma”, Dani, 15. siječnja 2010., 20.-21.
status, broj 14, proljeće 2010. 135
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
kulturno jedinstvo, da se tu, na srpskoj kulturi, napajaju
i dobijaju podstreka za rad u svojoj užoj otadžbini. Isto
tako niko ne misli da zabrani Hrvatima Bosne i Hercegovine da gledaju na Zagreb i da se napajaju svojom hrvatskom kulturom.”177
Jasno je da oni koji su stvarali SR Bosnu i Hercegovinu radi
“dobrobiti dviju osnovnih nacija u Jugoslaviji” nisu imali namjeru prekidati “napajanje” kulturom iz njihovih kulturnih
centara. Ali situacija se vremenom mijenjala. Politička borba
prenesena je na područje kulture i identiteta. Nakon političkih afera i (među)nacionalnih trvenja oko Deklaracije o
nazivu i položaju hrvatskog jezika, Predloga za razmišljanje
i Bosanskog duha u književnosti, komunistički lideri su shvatili važnost kulture u političkom životu i (pre)oblikovanju
identiteta, pa su preuzeli inicijativu. Na Petom kongresu SK
BiH održanom 1969. godine glavna tema bila je “potreba
izlaska SR Bosne i Hercegovine iz kulturne zaostalosti, koja
uvjetuje i ekonomsku, te svaku drugu zaostalost”. U tom
smislu organizirane su brojne kulturne manifestacije, od kojih su poznatije: Oktobarski dani kulture u Sarajevu, Sarajevski dani poezije, Šantićevi, Kikićevi, Andrićevi i Šimićevi
susreti, Slovo Gorčina u Stocu, Trebinjske večeri poezije i
slično. Posebno je afirmirana muslimanska kultura čime se
htjela učvrstiti tek priznata muslimanska nacija. Kao vrhunac partijskog angažmana u Sarajevu je koncem 1974. održan i Prvi bosanskohercegovački sabor kulture.178
Ove manifestacije bile su u funkciji provedbe zacrtane politike Saveza komunista i učvršćenju njegove “vodeće” pozicije u društvu. Jačanjem bosansko-hercegovačkog etatizma
republička elita je “prekinula napajanje” iz Zagreba i Beograda, nastojeći pretvoriti Sarajevo u kulturni centar “bosansko-hercegovačkih naroda i građana”, ali i iskonstruirati
jednu posebnu, jedinstvenu bosansko-hercegovačku socijalističko-samoupravnu kulturu. U tom konstruktu, kako
smo već naveli, nije bilo puno mjesta za hrvatsku kulturu
i nimalo za hrvatski politički subjektivitet. Nema ga ni danas, dostatno je jedno kulturno društvo koje će održavati
folklornu razinu hrvatske kulture i jedno Udruženje koje će
u ime Hrvata iznositi ispravna politička stajališta i davati legitimitet SDP-ovom, tobože hrvatskom članu Predsjedništva BiH. Nema političke snage niti institucija u BiH koje su u
stanju očuvati jedinstven identitet Hrvata u BiH. Nekolicina
javnih medija na hrvatskom jeziku više je u štrajku nego što
radi. Sveučilište u Mostaru jedva preživljava. Pokušaj stvaranja TV kanala na hrvatskom jeziku bošnjački zastupnici
u državnom Parlamentu zaustavili su pozivanjem na nacionalni interes.179 Isto su uradili i u Hercegovačko-neretvanskoj županiji pri pokušaju preuzimanja Hercegovačke televizije. Dakle, Bošnjacima je nacionalni interes da Hrvati
nemaju TV kanal na svome jeziku, odnosno da ne funkci177 “Zašto je Bosna i Hercegovina federalna jedinica”, Oslobođenje, 9. april
1945., broj 29., 2.
178 Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, II., 1990., 204.
179 “Hrvati traže svoj kanal unutar BHT-a”, Oslobođenje, 16. svibnja 2008.,
3. Usporediti: “Hrvatski kanal opet na Ustavnom sudu”, Oslobođenje, 17.
svibnja 2008., 4.
136 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
onira Hercegovačka televizija u Mostaru. Možda je i to dio
politike po kojoj u BiH i postoji samo jedan jezik bosanski,
a intencija je da se “uspostavi” ili “proglasi” samo jedna nacija ona bosanska. Teško je temeljem iznesenog ne zaključiti
kako je bošnjačkoj (možda i ne samo bošnjačkoj) političkoj
eliti nacionalni interes da u BiH nema političkih Hrvata. U
ostvarenju tog cilja značajan doprinos daju suputnici bošnjačko-bosanske politike, nedorasla i neodgovorna hrvatska
politička elita, državna politika Republike Hrvatske i Visoki
(i manje visoki) predstavnici međunarodne zajednice.
Zaključak
Hrvati su u prošlom ratu gotovo u potpunosti protjerani iz
Republike Srpske, dok su u Federaciji BiH marginalizirani i
obespravljeni pa se ona sve više pretvara u bošnjački entitet.
Proces povratka je gotovo potpuno obustavljen, posebno u
Republiku Srpsku, a iseljavanje iz Federacije BiH se nastavlja.
Zabrinjavajuće su izjave mržnje i negiranja hrvatskog identiteta u Federaciji BiH. One dolaze od javno eksponiranih i
u bošnjačko-muslimanskom dijelu javnosti uglednih osoba.
Takve izjave potiču stvaranje klime sukoba i terora. Evidentna politička neravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini
stvara kod njih osjećaj ugroženosti i besperspektivnosti. Taj
osjećaj kod Hrvata u BiH je stvaran, opravdan i utemeljen na
brojnim činjenicama, od kojih su neke ovdje i navedene. Nepostojanje institucija onemogućava odgovarajuću akciju ili
zaštitu. Nedostatak medija onemogućava političko profiliranje, odabir kadrova, stvaranje javnosti i demokratizaciju hrvatske zajednice. Unutar zajednice dolazi do sukoba, podjela,
zatvaranja u interesne grupe, nepovjerenja prema svemu što
dolazi izvan zajednice i dramatičnog iseljavanja. Takvo stanje potpomažu nasilne akcije i pritisak konstruktora “nove
stvarnosti” koji ne jenjava. Značajan problem ukupnom rješavanju međunacionalnih odnosa i ustavnog uređenja BiH
predstavlja i dio “hrvatske” elite koja se služi hrvatstvom po
potrebi. U skladu sa zahtjevima sredine u kojoj žive oni svoje
hrvatstvo negiraju propagirajući političko bosanstvo, ili ga
pak ističu kao opće i jedino ispravno hrvatstvo u BiH. Na
taj način svoje partikularne interese predstavlja kao univerzalne, opće bosansko-hercegovačke ili opće hrvatske. Ukoliko ovakva situacija potraje, brzo će doći do točke s koje više
ništa neće biti moguće popraviti. U tom slučaju Hrvati će
prestati biti politički faktor u BiH i o(p)stati će tek u Hercegovini i dijelom u enklavama, a Bošnjaci i Srbi u potpunosti
će vladati nad dva suprotstavljena entiteta. Tada više neće
biti niti jednoga razloga koji bi spriječio njihovo razdvajanje
i definitivni kraj Bosne i Hercegovine. Dakle, sudbina BiH
ovisi (i) o sudbini hrvatske zajednice u njoj. Moguće rješenje
nazire se u Kreševskoj deklaraciji hrvatskih stranačkih vođa
i prudskom (Odžak) sporazumu trojice predsjednika najvećih nacionalnih stranaka iz BiH.
Ivo Lučić (Ljubuški, 1962.), radi na Hrvatskom institutu za povijest i predaje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Politička i moralna tragedija
hrvatskog naroda BiH
Umjesto ideologijskih obmana i opsjena o nacionalnom jedinstvu i tobožnjem
općem nacionalnom interesu, koji je uvijek samo uski interes jedne politike,
stranke, režima, Hrvati u Bosni i Hercegovini morali bi u novo stoljeće unići s
definitivno prevladanom dihotomijom između Bosne i Hercegovine i Hrvatske,
između svojega bosanstva i hrvatstva, između svoje religijske i svoje etničke
pripadnosti, po jednostavnoj, neideologijskoj, jedinoj demokratski ovjerenoj
formuli: politički identitet ili državnost - bosanskohercegovačka, etničkokulturni identitet ili nacija – hrvatska, vjera ili vjerska zajednica – katolička, ili
bilo koja druga, odnosno svjetonazor, prema načelu modernog svijeta o slobodi
mišljenja, savjesti i vjere
Fra Luka Markešić
Deran tlači narod moj. O narode moj, vladaoci te tvoji zavode i raskapaju put kojim hodiš (Izaija: 3, 11- 12).
Čujte, dakle, ovo, narode ludi i bezumni: oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju (Jeremija: 5, 21-22).
Ovako govori Bog Gospod: Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj (Ezekijel 37, 12).
Uvod
Zamoljen sam da u ovom broju Statusa koje obrađuje temu
Unutaretnički / Unutarnacionalni dijalog: potreba ili iluzija
sudjelujem svojim prilogom o sadašnjem stanju Hrvata BiH,
i to upravo radi same teme dijaloga, u kojemu se nikada ne
odustaje od razgovora u traženja istinitog i pravednog rješenja problema i u tragičnoj situaciji postojanja. Mislio sam,
naime, i sad još više mislim, da hrvatski narod doživljava već
dulje vrijeme svoju političku i moralnu tragediju. Štoviše,
taj starodrevni narod stoji pred opasnošću gubitka ne samo
svoga identiteta nego i svojeg fizičkog postojanja u budućoj
povijesti BiH. Jer, kao što je poznato, dosadašnjom pogrešnom politikom, pod vodstvom stranke HDZ BiH, hrvatski
narod je izgubio oko polovice demografskog broja ljudi i
sve više gubi svoju samosvijest o sebi, svojem nacionalnom
identitetu i političkom biću konstitutivnog naroda u BiH.
To je nešto slično gubljenju dostojanstva čovjeka, što, nažalost, kao da ovaj narod uopće ne pogađa, gledajući njegovu slijepu privrženost svom političkom vodstvu kao svom
grobaru. Za vrijeme rata između Hrvata i Bošnjaka u BiH,
godine 1993., govorio sam da pripremam nadgrobni govor
svom hrvatskom narodu BiH. Potom sam zaustavljanjem
toga rata pohranio taj govor, koji očito treba opet izvaditi iz
privatne arhive i objaviti uz smrtovnicu pokojnog naroda.
Hoće li nam ovaj dijalog nešto pomoći, teško je vjerovati,
ali valja u duhu kršćanske nade pokušati nadajući se i protiv
nade, kako je apostol Pavao govorio kršćanima u rimskom
carstvu, čija se nada ipak nije iznevjerila. Valja pokušati u
smislu gesla nepopravljivih optimista: budimo realni, učinimo ono što je nemoguće!
status, broj 14, proljeće 2010. 137
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Identitet Hrvata u BiH!?
S ovim pitanjem počinjem, ne samo zato što mi je ono postavljeno kao prvo od uredništva Statusa nego i zbog aktualnosti pitanja identiteta Hrvata BiH poslije prošlih izbora za
predsjednika Hrvatske, izbora između dvaju suprotno postavljenih kandidata Ive Josipovića i Milana Bandića.
Analizom tih izbora dolazi se do nekih koliko zanimljivih
toliko tragičnih zapažanja. Ovi izbori, kako pišu uvaženi komentatori, pokazuju slijedeće trendove:
1. hercegovinizaciju svih Hrvata u BiH, od Gruda do Orašja
i od Bihaća do Tuzle, premda su Hrvati u BiH po svom
identitetu različito obilježeni zavičajnim ili regionalnim
oznakama;
2. prihvaćanje nametnute odrednice Hrvatima BiH kao dijaspori hrvatskog naroda u jedinoj domovini Hrvatskoj,
premda većina onih koji nisu izašli na izbore (dvije trećina)
to može poreći;
3. poricanje svojeg političkog statusa kao konstitutivnog političkog naroda u BiH, premda iste dvije trećine Hrvata koje
nisu izašle na izbore to može demantirati;
4. suprotnost političkog opredjeljenja Hrvata Hrvatske i BiH
izborom posve različitih kandidata za predsjednika Hrvatske, u kojem većina za Bandića (oko 94%) i manjina za Josipovića (oko 6%) glasova prestaje biti važna, ako se zna da je
glasovala samo jedna trećina Hrvata i da su većina onih koji
nisu izašli na izbore skloniji Josipoviću negoli Bandiću;
5. potvrda kontinutiteta pogrešne politike Tuđmana, Šuška i
Bobana prema Hrvatima BiH u prihvaćanju Bandićeve politike o trećem entitetu kao podjeli BiH.
Bandićeva pobjeda u BiH je zapravo Pirova, lažna pobjeda,
koja donosi više štete nego koristi pobjedniku i onima koji
su za njega glasovali, pa i za cijeli hrvatski narod u BiH. Ona
naime pokazuje očito političku, moralnu i vjersku manipulativnost Hrvata BiH, njihovu nezrelost, neodgovornost
i opću dezorijentaciju. Štoviše, oni se na taj način i getoiziraju u sebi, izoliraju od drugih, odvajajući se i od većine
Hrvata u Hrvatskoj. Lažnost te pobjede vidi se također iz
toga što je za Bandića glasalo samo oko trećina potencijalnih glasača. Dvije trećine, pak, nije uopće glasalo, i oni
bi vjerojatno glasali prije za Josipovića negoli za Bandića,
čija je izborna propaganda okupila uglavnom sve njegove
vjer(e)nike, pa i nacionalističke dijelove Katoličke crkve, posebno u Hercegovini.
Nakon ovih konstatacija, koje je nemoguće razumno opovrgavati bilo kakvim razlozima, nemoguće je uopće govoriti
o jednom identitetu Hrvata u BiH. Naime, hrvatski narod
je bio raspršen na cijelom teritoriju BiH i njegov identitet
je bio obilježen posebno zavičajima ili regijama u kojima je
138 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
stoljećima živio i radio. Zato je posve pogrešno htjeti sve te
različitosti poklopiti oznakom jednog zavičaja ili regije, pod
parolom jedinstva svih Hrvata, kao što to sada žele izvjesni politički mešetari iz Hercegovine, potpomognuti čak od
određenih crkvenih ličnosti ili krugova. Ovdje ću navesti
kao primjer moj rodni zavičaj i regiju Rame, koja je uvijek,
sve do socijalističko-komunističke podjele BiH po srezovima, pripadala području Bosne, a ne Hercegovine, sve od
srednjovjekovne, preko osmanske, austrougarske i staro-jugoslavenskog perioda povijesti Bosne i Hercegovine. I sada
su se našli neki hercegovački vele-učenjaci koji, ostajući
vjerni svojoj poznatoj socijalističko-komunističkoj prošlosti,
svim propagandnim sredstvima “pokrštavaju“ bosanske Hrvate u Hercegovce i prevode bosanske krajeve Rame, Duvna,
Livna, sve do Grahova i Drvara, u Hercegovinu. Hrvate, pak,
iz udaljenijih područja, koje ne mogu tako prisvajati, prisiljavaju takozvanim “humanim preseljavanjem” iz njihovih
stoljetnih zavičaja u hercegovačka Šuškova i Bobanova sela.
Kakva gnusnost političkog projekta kojim se uništava identitet i dostojanstvo ne samo Hrvata u Bosni nego i onih u Hercegovini, kojima se drsko nameće takva sramota i grjehota.
Zar se zaboravilo stradanje tih Hrvata u prošlosti, posebno
za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata, uglavnom radi krivice i pogrešaka zlokobnih vođa i njihovih zlih projekata!?
Ipak, uza sva stradanja i probleme koje je hrvatski narod
BiH doživio zadnja dva desetljeća, kada je i njegov identitet
u svojoj različitosti jedinstva doveden u pitanje, valja pokrenuti nove inicijative za izgradnju BiH i bolji položaj Hrvata
zajedno sa svim drugim ljudima i narodima u ovoj državi.
Pogodan čas za to je također politička promjena u Hrvatskoj, koji nas potiče na opravdani optimizam i traži pojačano
zauzimanje za drugačiju viziju na svim područjima života
ljudi i naroda u jednoj državi kao što je BiH.
Daytonska BiH – problemi i rješenja?
Kao što je poznato, Daytonska BiH je plod politike Slobodana
Miloševića i Franje Tuđmana sa svojim zločinačkim projektom o podjeli BiH, koja je započela u Karađorđevu, završila
u Daytonu, te provođena od njihovih vjernih sljedbenika kao
što su bili Radovan Karadžić i Mate Boban, sve do današnjih
vođa Milorada Dodika i Dragana Čovića. Da je to aktualno i
danas pokazuje se i u opasnom djelovanje Milorada Dodika,
po uzoru na svoga političkog vožda Slobodana Miloševića.
Gospodin Stjepan Mesić, časni predsjednik Hrvatske, dobro
to zna i pamti, te želi na vrijeme spriječiti ratnu avanturu
novoga apokaliptičnog ratnika, koji sada vodi specijalni ili
psihološki rat prije otpočinjanja oružanog rata, kako je to
činio Slobodan Milošević prije njega u otpočinjanju rata u
bivšoj Jugoslaviji, Reakcija, pak, sa strane zaštitnika Milorada Dodika i njegovih opasnih priprema za novi rat, djeluju
kao hajka lopova iz one priče koji, da bi sebe sakrili, viču na
nevinoga čovjeka – drž’te lopova! No, njihova hajka zapravo
još više otkriva njihove prikrivene zlonamjere.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Po Daytonskom sporazumu hrvatski narod u BiH je postao
briga hrvatske države, koja se u svom ustavu obvezuje da
bude zaštitnica Hrvata u BiH. Međutim, u tome se gleda
uglavnom ostvarivati svoje interese preko leđa Hrvata u BiH,
sada kao i vrijeme ratova 1991-1995. Ili, još točnije rečeno,
hrvatski politički krug HDZ-a vodi brigu o Hrvatima u BiH
tako kao da su oni maloljetni ili nesposobni sami o sebi voditi brigu, te su zato pod njihovim skrbništvom. Politika pak
hrvatskoga naroda u BiH je bila i ostala u rukama trgovaca i
provodadžija nacionalnih interesa za svoje sebične individualne interese, a ne rade za opće dobro Hrvata BiH. Nažalost,
velikim dijelom je sam taj narod kriv za svoju takvu sadašnju
povijesnu nedoraslost i zlokobnost. Ali, kod svih naroda u
BiH i nemoguće je raditi samo za svoje interese bez uzajamnog rada na zajedničkim interesima svih ljudi i naroda u
BiH. Zato je slična ili ista situacija i s drugim konstitutivnim
narodima, Bošnjacima i Srbima, kao i brojnim nacionalnim
manjinama (oko dvadeset).
Tako se nastavlja začarani krug odnosa između počinitelja
zla i njihovih žrtava bez vidljivih znakova proviđenja i oslobođenja. Već 15 godina traje blokada u provođenju Daytonskoga mirovnoga sporazuma i izgradnje države BiH. Za to
je sigurno glavni razlog nepostojanje političke volje kod političkih vođa pojedinih naroda unutar same BiH, ali i izvan
nje u opstrukcijama susjednih država i međunarodne zajednice. U to spada i idejni projekt samog daytonskog sporazuma i ustava BiH, kao neke vrste kvara u konstrukciji. Takav se projekt opet u svojoj entitetskoj primjeni krivo tumači
i pogrešno provodi, kako pokazuje očiti primjer usklađenog
osporavanje konstitutivnosti Hrvata i Bošnjaka u Republici
srpskoj, a Srba u Federaciji BiH. Time ovi konstitutivni narodi postaju istodobno nacionalne manjine u tuđem entitetu
te iste države, što je do sada neviđeno i logički i pravno apsurdno zdravom razumu u svakoj normalnoj pravnoj državi
u svijetu.
Sadašnje tragično stanje Daytonske BiH, posebno tragediju
Hrvata u njoj, može se ovako prikazati:
Bosna i Hercegovina je Daytonskim sporazumom dobila
novu ustavnu strukturu. Država je formirana od dva nesimetrična entiteta, jedan entitet je centraliziran i jednonacionalan (RS), drugi je decentraliziran kao federacija kantona
i dvonacionalan entitet (F BiH).
Međutim, u izgradnji te ustavne strukture BiH, koja je sama
po sebi i kao idejni projekt nesavršena i nedovršena, vladajuće stranke vrše opstrukciju i onemogućavaju cjelovito provođenje Daytonskog sporazuma.
Građani BiH, kao pripadnici naroda koji su po Daytonskom
Ustavu BiH konstitutivni, postali su neravnopravni i svedeni
na nacionalne manjine u takvim entitetima. Kao građani,
pak, oni su obespravljeni jer su entiteti etnički utemeljeni
i praktično se tako provodi izgradnja državnih struktura u
kojima pojedini ljudi, nacionalne manjine i konstitutivni na-
rodi ne mogu ostvarivati ono što trebaju biti, živeći u istini,
pravdi, slobodi i miru.
Na taj način je nemoguće ostvarivati vlastiti identitet života,
koji po svojoj definiciji znači: Da se vanjsko vođenje života
poistovjećuje s unutarnjom biti čovjeka. Kako je još davno
starogrčki pjesnik Pindar kazao, identitet znači: Postani što
jesi! Našim današnjim jezikom reklo bi se: ostvarenje sebe
i odbacivanje svih samootuđenja. U kršćanskom pak smislu znači: ostvarenje vlastitog individualiteta kao originalne
ideje Božjeg stvaranja svakog čovjeka kao osobe s vlastitim
dostojanstvom i prirodnim ljudskim pravima, koji mu pripadaju već po tome što je čovjek Božje stvorenje. Kako, međutim, živjeti svoj identitet i ostvarivati svoja prirodna ili bogomdana ljudska prava u takvom društvenom sustavu što ga
nameće Daytonski sporazum i ustav!?
Provođenje i dogradnja
Daytonskoga sporazuma
Budući da je Daytonski sporazum nastao u ratu i imao kao
glavni cilj zaustaviti rat, valja prihvatiti sve njegove nedostatke na putu ostvarivanja toga cilja postizanju mira kao
glavnog općeg dobra svih ljudi i naroda BiH. Zato probleme
treba rješavati ponajprije cjelovitim provođenjem Daytonskoga sporazuma i dogradnjom ondje gdje je to potrebno
radi dalje izgradnje BiH kao suverene, demokratske, pravne
i sekularne države, kako to omogućuje i traži sam taj sporazum. Tomu pogoduju i vanjski faktori – osobito demokratske promjene u Republici Hrvatskoj nakon tuđmanovskog
perioda i kraja političkog monopola njegova HDZ-a. U tom
smislu hrvatski narod u BiH treba imati svoj politički program, koji uključuje njegovu kulturnu, gospodarsku i religioznu dimenziju života, radi ostvarenja svoga identiteta zajedno s identitetima drugih naroda različitih od svoga identiteta u državi BiH O svakom od tih pitanja valja, kako slijedi
u ovom tekstu, ozbiljno razmišljati i odlučivati se moralno
slobodno i odgovorno radi svog opstanka i uloge u izgradnji
BiH, znajući da na njih nema gotovih odgovora kao savršenih rješenja.
a) Politika
Politička suverenost hrvatskoga naroda u BiH, kao i drugih
naroda u njoj, može se postići samo cjelovitom provedbom
Daytonskoga sporazuma i dogradnjom toga sporazuma radi
bolje i brže izgradnje pravne države u kojoj će svi ljudi i narodi biti konstitutivni i jednakopravni na cijelom teritoriju i
u svim državnim institucijama države.
Kamen temeljac za to predstavlja, dakle, primjena odredbe o
konstitutivnosti naroda iz Ustava BiH na ustave RS i F BiH.
Konstitutivnost je, također, pretpostavka dosljedne provedbe Aneksa 7. o povratku svih ljudi na svoje ognjište, bez
čega nema pravednog i trajnog mira u BiH, niti ustavne
jednakopravnosti.
status, broj 14, proljeće 2010. 139
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Dogradnjom Daytonskoga sporazuma treba, pak, izvršiti
kantonizaciju na cijelom teritoriju BiH, prevladati nesimetričnost entiteta i ukupnu državnu strukturu svesti na dva
ili tri nivoa, kao najuspješniji evropski model. To će ne samo
smanjiti javnu potrošnju koja sada iznosi neodrživih 62%
društvenog bruto proizvoda, nego će i politički definitivno
otkloniti nade i zahtjeve za podjelom BiH. Takvom uređenju države najbolje odgovara formiranje samoodrživih kantona na cijelom prostoru i njihova federalizacija u cjelovitu
državu.
b) Gospodarstvo
Gospodarstvo BiH treba biti uređeno prema dostignućima
ekonomske znanosti i politike u suvremenom svijetu. Posebno mjesto u procesu prevladavanja teškog ekonomskog
stanja u BiH, a to znači i u stvaranju stabilnih političkih odnosa u cijeloj regiji, predstavljaju gospodarske veze RH i
BiH. Gospodarska podrška povratka Hrvata u BiH u njihova
predratna prebivališta traži radikalnu promjenu. Ranija hrvatska vlast je novcem hrvatskih poreskih obveznika pravila
Bobanova i Šuškova sela i druga fantomska graničarska naselja u BiH kako bi spriječila povratak srednjobosanskih Hrvata u svoja mjesta i načinila od njih humano preseljene i
usrećene Hrvate. Takve investicije su direktan akt protiv povratka Hrvata onamo gdje su nekada živjeli. Pri tome je potpuno ostavljeno po strani pitanje što će ti ljudi raditi osim
spavanja u novoizgrađenim spavaonicama. Novi pristup
traži da se investira u povratak kući i istovremeno otvaraju
radna mjesta za povratnike kroz aktivnosti hrvatskih poduzeća. Također, nova hrvatska vlast mora otvoriti realne mogućnosti povratku hrvatskih Srba u njihove domove kako bi
se omogućio povratak bosanskih Hrvata u RS.
c) Kultura
Današnja BiH je u svom socijalnom i političkom nastajanju,
sama još bez stabilnog identiteta, s konstitutivnim narodima
koji i sami prolaze groznicu potvrde ili obrane identiteta. A
u BiH su svi procesi, dobri i loši, uvijek i nužno u interakciji. Zato Hrvati BiH ne mogu aktivno i produktivno stvarati svoju budućnost ako puninom svojega političkog angažmana ne budu pripadali tom procesu i toj interakciji, na
principu jednakih prava i obveza.
Živeći tisuću godina u Bosni i Hercegovini, Hrvati su svoju
etničku i kulturnu povijest tijesno isprepleli sa svima drugima, s kojima žive. Stvorili su u tim procesima dugoga trajanja markantne vlastite izražajne forme i kulturne strukture,
odnjegovali neke vlastite kontinuitete, po kojima su stekli i
zaseban identitet, u visokom stupnju interferentan s ostalim bosanskim kulturnim identitetima, a nezamjenljiv s bilo
kojim drugim. Suvremena politička praksa u razvijenoj za-
140 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
padnoj civilizaciji takve mikro-identitete afirmira i štiti kao
najveću vrijednost, odmah pokraj ljudskih prava. Svaki rigidni unitaristički koncept na takve kulturne identitete djeluje uništavajuće.
Umjesto ideologijskih obmana i opsjena o nacionalnom jedinstvu i tobožnjem općem nacionalnom interesu, koji je
uvijek samo uski interes jedne politike, stranke, režima, Hrvati u Bosni i Hercegovini morali bi u novo stoljeće unići s
definitivno prevladanom dihotomijom između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, između svojega bosanstva i hrvatstva,
između svoje religijske i svoje etničke pripadnosti, po jednostavnoj, neideologijskoj, jedinoj demokratski ovjerenoj
formuli: politički identitet ili državnost – bosanskohercegovačka, etničko-kulturni identitet ili nacija – hrvatska, vjera
ili vjerska zajednica – katolička, ili bilo koja druga, odnosno
svjetonazor, prema načelu modernog svijeta o slobodi mišljenja, savjesti i vjere.
Dakako, ono što se tu kaže o Hrvatima može se jednako primijeniti i na druge narode, jer se samo u zajedništvu i dijalogu svih građana i naroda može stvarati BiH kao suvremena
demokratska i pravna država.
d) Vjerske zajednice
Vjerske zajednice su najsrodnije kulturnim zajednicama ili
specifičnim udrugama civilnog društva (“sui generis”); one
su autonomne u svom životu i djelovanju, te imaju posebno
ulogu izgradnje odnosa Boga i čovjeka, odnosno duhovne
dimenzije čovjeka i ljudskog društva u cjelini. Iako su država
i Crkva različite po svom podrijetlu i cilju, te je Crkva odvojena od države, njihovi međusobni odnosi ne smiju biti
neprijateljski, nego partnerski i prijateljski, posebno u zajedničkom radu za mir kao djelo pravde i solidarnosti u svijetu. Na žalost, vjerske zajednice u BiH još nisu svjesne svoje
uloge u društvu i državi, pozitivne i negativne, u prošlosti i
sadašnjosti, bez čega ne mogu vršiti svoju vjersku ulogu ni
u budućnosti BiH. Zato je potrebno da se one same preispitaju i obnove u sebi, kako bi mogli pozitivno sudjelovati
s drugim društvenim zajednicama i pojedincima u izgradnji nove demokratske i slobodne BiH. Stručnjaci za vjerska
pitanja, prije svega poglavari vjerskih zajednica – kardinal
i reis, biskupi i svećenici, muftije i imami – nisu stručnjaci
i za svjetovna pitanja kao što je politika, niti su kompetentni za rješavanje problema iz tog područja stvarnosti, Razumljivo je onda što redovno pogriješe kada se miješaju u
područja stvarnosti koju ne poznaju. Ali, neshvatljivo je što
ustrajavaju u svom neznanju kao i u poslovima za koje nisu
stručnjaci i kompetentni ljudi, kao što pokazuje sadašnji slučaj pogrešne propagande crkvenih poglavara za Bandića u
Hrvatskoj, gdje su se vjernici-svjetovnjaci pokazali mnogo
stručniji, kompetentniji i odgovorniji od njih za svjetovna i
politička pitanja. Zato je pogrešno teološki kazati da je Katolička crkva glasala za Bandića, jer je ta Crkva po svojim
vjernicima-laicima bila vjerski dosljedna socijalnom nauku
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Crkve, kako naučava Drugi vatikanski sabor u svojoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu i pape u socijalnim enciklikama i drugim spisima, koji su s pravom autonomno, po
savjesti i političkoj odgovornosti, većinom glasali za Josipovića, makar protivno otvorenoj sugestiji i nagovoru njihovih
crkvenih poglavara. Sigurno poučljiv primjer za ovu i za sve
druge vjerske zajednice.
e) Uloga Katoličke crkve u reintegraciji BiH
Valja ovdje također posebno govoriti o djelovanju Katoličke
crkve u političkim prilikama od početka raspada bivše Jugoslavije, agresivnog rata i stradanja ljudi i naroda u BiH, te
u razdoblju od početka Daytonskog sporazuma do danas.
Prema brojnim dokumentima, koji o tome svjedoče, mogu
se vidjeti jasna načela i odredbe za praktično djelovanje poglavara i vjernika Katoličke crkve u tom razdoblju. Međutim, što se tiče provođenja tih načela i odredbi, iako teško,
mogu se dati sljedeći pouzdani zaključci:
1. Katolička crkva, univerzalna i mjesna, preko svojih viših
poglavara, iznosila je teoretski kršćansko-crkvena načela o
sudjelovanju katolika u politici, što se tiče njihova vjerskog
ponašanju u ratu i prihvaćanja pravednog rješenja za priznanje i izgradnju države BiH, kao što se vidi iz ovdje iznesenih
dokumenata.
2. Dio viših i nižih poglavara i članova crkve zauzimao se
teoretski i praktično za izgradnju BiH kao suverene, demokratske i pravne države triju konstitutivnih naroda i brojnih
nacionalnih manjina, njihovu ravnopravnost na cijelom teritoriju i uključivanje u euroatlantsku integraciju države u
duhu katoličkog socijalnog nauka i univerzalne crkvene politike Pape, Svete stolice i Vatikana.
Međutim, dio viših i nižih crkvenih poglavara, protivno
javno obznanjenim stavovima mjesne i univerzalne crkve,
djelovao je teoretski i praktično za ostvarenje plana podjele
BiH bez obzira na zločine koji su se time činili, od etničkog
čišćenja do genocida, i to se toleriralo bez primjene opravdanih sankcija prema njima.
3. Članovi mjesne crkve, koja bi trebala biti kritičko-oslobađajući proročki glas, bili su velikim dijelom zarobljeni
navedenom pogrešnom politikom i nacionalističkom ideologijom. Dio crkvenih poglavara i vjernika bio je naime
stvarno zatrovan grijehom mržnje, nacionalizma, šovinizma
i rasizma. To se očitovalo posebno priklanjanjem teoretski i
praktično na izborima ekstremističkom krilu politike HDZ i
nacionalističkim projektima te stranke u Hrvatskoj i BiH.
4. U prosuđivanju političkih događaja i posebno ratnih zločina i zločinaca oni su bili redovno jednostrani: zločine i zločince drugih su se imenovali posebno i konkretno, a zločine
i zločince svojih se relativiziralo ili nijekalo, navodeći ih općenito ili zajedno s drugima, kao na primjer: svi su činili zlo-
čine, pa i naši s njima zajedno, ali nikada to nisu bili oni sami
ili konkretno određeni ljudi kao zločinci.
5. Dio viših i nižih crkvenih poglavara u mjesnoj crkvi Hrvatske i BiH prihvatio je također pogrešnu politiku iseljavanja i
stavio se u službu progonstva katolika Hrvata iz BiH pod geslom “humanog preseljavanja“ iz BiH u napuštena područja
Hrvatske, te u sprječavanju povratka prognanih, izbjeglih i
raseljenih, u njihova rodna mjesta i zavičaje. Pritom se davanjem humanitarne pomoći prognanicima, često i lažnim
obećanjima, zaustavljalo provođenje održivog povratka, koji
je prije svega politička, a ne humanitarna dužnost države i
međunarodne zajednice.
6. Koliko je takvo osobno djelovanje pojedinaca kao članova
crkve, na svim razinama, od viših poglavara do običnih vjernika, bilo pozitivno, a koliko negativno, u integrativnim i dezintegrativnim procesima rata i poslije njega sve do danas,
kakav je posebno bio odnos između njihovih riječi i djela,
stvar je nepristrane i pravedne znanstvene i teološke prosudbe. I ovdje naime treba polaziti od osobe kao pojedinog
čovjeka u prosudbi odgovornosti u dobru i zli. Pritom valja
imati u vidu također specifičnost života i ograničene mogućnosti djelovanja crkve u politici, koja je po sebi samostalna, slobodna i odgovorna djelatnost svakog čovjeka kao
političkog bića. Konačno, samo istina u ljubavi nas spašava i
oslobađa od sadašnjih i budućih opasnosti zla kao što je rat
i vodi miru među ljudima i narodima u pravdi i slobodi kod
nas i u cijelom svijetu.
Promjena Daytonske u
Evropsku Bosnu i Hercegovinu
Cilj provođenja i dogradnje Daytonskog sporazuma jest takva izgradnja BiH, kojom će ona postati Evropska Bosna i
Hercegovina. Da bi to bilo, potrebno je da njezino unutarnje
uređenje odgovara kriterijima demokratskih država Evrope
i svijeta. Na taj način jedino može postati i članica Evropske
Unije kao zajednice evropskih država. U tom smislu valja,
kako slijedi, izvršiti promjenu Daytonske u Evropsku BiH:
Ponajprije, valja konstatirati: Daytonski sporazum, po kojem
je formirana Daytonska BiH, zaustavio je rat, ali nije zaustavio onu politiku koja je bila uzrok rata u BiH.
Nažalost, ta politika i dalje postoji i djeluje: to je politika
podjele i uništenja BiH kao suverene, nezavisne i cjelovite
države. I dok se ne zaustavi, odnosno ne porazi ta politika,
nema ni trajnoga i pravednoga mira u BiH, pa ni u cijeloj
regiji Balkana.
Zato je doista potrebno pristupiti dogradnji Daytonskog sporazuma, počevši od samog ustava, kao aneksa 4 toga Sporazuma. Možda je daytonski ustav, kao dio cjeline daytonskog
sporazuma, i bio nužan i koristan za zaustavljanje rata u
BiH, ali nije doveo promjeni politike koja je povela rat i dalje
status, broj 14, proljeće 2010. 141
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
ga potiče specijalnom propagandom. Tako je postao kočnicom mjesto da bude poticaj daljem razvoju izgradnje BiH
kao jedne samostalne i suverene europske države. To otvoreno potvrđuju i neki od tvoraca daytonskog sporazuma i
njegova ustava, kako je izjavio Richarde Holbrooke. Tomu se
pridružila i skupina 24 evropskih političara i uglednih ličnosti sa svojom inicijativom o “daljnjoj nadgradnji” daytonskog
sporazuma o BiH (Tadeusz Mazowiecky, Hans Koschnik,
Bronislav Gjermek, Doris Pack, Philippe Morillon…). Među
njima su, dakle, i oni kojima je ova zemlja dobro poznata, jer
su bili u njoj za vrijeme rata ili neposredno nakon njega, te
je tim vjerodostojniji i značajniji njihov stav. Ali, kao da se
sve to obija u gluhe uši odgovornih u Međunarodnoj zajednici za provođenje Daytonskog sporazuma i njegova ustava,
opravdavajući to nepostojanjem političke volje unutar samih naroda u BiH, kako se to očito izražava u njihovim sadašnjim političkim nacionalnim partijama na vlasti. Tako se
nalazimo u zatvorenom krugu bosansko-hercegovačke političke stvarnosti iz kojega je nemoguće izaći bez prihvaćanja
novih ideja i projekata o izgradnji države BiH.
Promjena Daytonske u Evropsku BiH moguća je samo dograđivanjem Daytonskog sporazuma i promjenom ustava
kao idejnog projekta i konstitucije po kojem se može graditi
zgrada države na čvrstim i sigurnim temeljima.
Promjena Ustava BiH
Promjena ustava BiH je neophodna ako se hoće graditi
evropska BiH kao suverena, demokratska, pravna i sekularna država. Iako je naime uvodni tekst ustava prihvatljiv s
njegovim idejnim stavovima (vidi dolje tekst u Napomeni),
neprihvatljivo je ono što nakon toga u tom ustavu slijedi:
a) nepravda o entitetskoj podjeli BiH, te stav o nadležnosti
države BiH nad entitetima i kantonima (usp. Čl. I, 1-7);
b) neravnopravnost i diskriminaciju ljudi i naroda na cijelom
teritoriju BiH, što onemogućuje posebno povratak izbjeglicama i raseljenim osobama (usp. Čl. II, 1-8).
Zato je potrebno da se u javnoj raspravi o budućem ustavu
poštuju ne samo politički interesi nego i moralna načela, te
radi postizanja zdravog diferenciranog kompromisa i trajnog mira zemlje prihvatiti sljedeće stavove:
Izgradnju pravne i demokratske države BiH: Ustav BiH treba
graditi pravnu i demokratsku državu kao evropsku BiH, koja
osigurava život, dom, rad, vlasništvo, te rješava individualne
i socijalne probleme od mladih do starih žitelja zemlje, bez
obzira na njihovu nacionalnu, kulturnu i vjersku raznolikost,
kako je izraženo jasno već u Deklaraciji prvoga Sabora Hrvata BiH u Sarajevu, 6. 2. 1994. To znači izgradnju države na
temelju pravde, bez koje ona postaje “razbojnička družina“
(Augustin), te je prije lli kasnije osuđena na propast. Radi
toga sam protiv tro-entitetske podjele BiH na nacionalistič-
142 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
koj osnovi, kako se želi postići sada nekim novim srpsko-hrvatskim nagodbenjaštvom dvojice protiv trećega, na korist
vlastite štete, u političkim likovima M. Dodika i D. Čovića.
Stvaranjem trećeg entiteta za Hrvate u BiH:
a) legalizira se već izvedeno moralno i politički nedopustivo
etničko čišćenje Hrvata u RS;
b) provodi se novo etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i Srba
iz onih entiteta BiH koji bi pripadali drugim narodima;
c) priprema nestanak Hrvata iz novoformiranog hrvatskog
entiteta novim tzv. “humanim preseljavanjem“ u Hrvatsku
ili diljem svijeta.
Formiranjem trećeg entiteta u raznim dijelovima BiH takozvanim diskontinuitetom teritorija samo je još jedno lažno
obećanje bez ikakvog stvarnog pokrića, ako nije opet političko lukavstvo manipuliranja narodom. To bi bilo, zapravo,
ponovno provođenje podjele, opasnost nemira i novih ratnih sukoba koji bi vodili uništenju ljudi, naroda i države BiH.
Pa, je li moguće drukčije nego novim nasiljem, odnosno zločinima sličnim onim u Ahmićima, Grabovici ili Srebrenici,
napraviti novu podjelu mješovitih kantona, Srednje-bosanskog, Hercegovačko-neretvanskog, i drugih sličnih kantona
u Federaciji!? Bi li onda značila podjela sada kantonalno uređene Federacije na dva entiteta stvaranje čisto nacionalnih
entiteta na tom području kao što je sada srpski entitet RS?!
Bože, sačuvaj! Daytonski sporazum ne znači samo prestanak
rata i nastavak dalje teritorijalne podjele zemlje po nacionalističkoj ideologiji, nego izgradnja BiH s evropskim profilom
pravne države kao jedinstva u raznovrsnosti političkog, nacionalnog, kulturnog i vjerskog uređenja, s ravnopravnošću
triju konstitutivnih naroda i svih oko dvadeset nacionalnih
manjina na cijelom teritoriju države BiH.
2. Provođenje održivog povratka: Ustav treba jasno i odlučno
odrediti stav prema prognanicima prošlog rata, odnosno
izbjeglicama i raseljenim osobama, kojim bi se onemogućilo
neprovođenje i opstrukcija održivog povratka prognanika,
bilo izbjeglih ili raseljenih, u BiH. Doista, nema mogućnosti
njihovom održivom povratku bez izgradnje pravne države
koja štiti ljudska i narodna prava, bez priznanja konstitutivnosti naroda, bez obnove gospodarstva, bez poštivanja zajedništva i različitosti kulture i obrazovanja. Razumljivo je,
naime, da ni Bošnjaci, ni Hrvati, ni Srbi ne mogu prihvatiti
život neravnopravnosti pod isključivom vlašću ili dominacijom drugoga naroda. A bez toga postaje neuspješan i propao
konačno cijeli Daytonski sporazum.
Radi toga je potrebno posebno da se omogući održivi povratak Hrvata u Bosansku Posavinu, kao i Bošnjaka u istočnu i
Srba u zapadnu Bosnu.
3. Poštivanje konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju
BiH: Ustav treba ugraditi odluku Ustavnog suda BiH o kon-
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
stitutivnosti naroda iz godine 2000., jer je ta konstitutivnost
naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba – neporeciva povijesna
stvarnost BiH. Zato se ona mora urediti tako da je svaki od
tih naroda prisutan i ravnopravan na cijelom teritoriju BiH
kao multietničke države, poštujući jednako sve nacionalne
manjine u njoj.
Istodobno treba garantirati i ravnopravnost unutar pojedinih naroda: Hrvati u većim dijelovima BiH bili bi naime diskriminirani unutra samog hrvatskog nacionalnog korpusa
ako bi stvaranje trećeg entiteta bilo samo na teritoriju Hercegovine i područja zapadne Bosne (Prozor, Livno, Duvno,
Kupres…), a slično tako i Bošnjaci i Srbi bili diskriminirani
unutar svojeg nacionalnog korpusa ako bi znatan dio bio
izvan njihovih nacionalnih entiteta.
4. Izgradnju gospodarskog sustava: Ustav treba imati jedan
gospodarski sustav na cijelom teritoriju, te se povezati posebno s drugim državama ovoga regiona, te drugim državama svijeta u ovoj eri globalizacije. Na taj način može samo
čuvati i graditi vlastiti gospodarski prosperitet.
5. Identitet i zajedništvo kulture i obrazovanja: Ustav treba
potaknuti izgradnju kulture i obrazovanja, koji su osobito
značajni za izgradnju vlastitog identiteta naroda u suvremenom pluralističkom svijetu. Potrebno je, naime, s jedne
strane, čuvati svoju kulturu i vrednote u njoj, a s druge
strane izgrađivati zajedništvo s kulturama i vrednotama
drugih. Suprotno tomu je anticivilizacijsko i protiv-odgojno
obrazovanje djece kao što je model – dvije škole pod jednim
krovom.
Novo regionalno
uređenje društva i države
Ja sam za novo regionalno ili kantonalno uređenje društva
i države. Uvjeren sam da bi regionalizacija ili kantonizacija
cijele BiH, a ne samo jednog dijela, kao što je sada u Federaciji BiH, kako je predlagao još u jeku rata Sabor Hrvata u Sarajevu, 6. veljače 1994., mogla jedino ukloniti neprijateljstvo
i ratove među ljudima i narodima ove zemlje i stvoriti pravedni mir kao temelj i cilj države BiH. Tako se jedino uklanja
i osjećaj postojeće ugroženosti, zbog opasanosti asimilacije
ili dominacije, i to ne samo pojedinaca i nacionalnih manjina
nego i samih konstitutivnih naroda – Srba u FBiH, a Bošnjaka i Hrvata u RS – kao i diskriminacije unutar njihovih
nacionalnih korpusa. Regije ili kantoni ne bi bili kao sadašnji
kantoni u Federaciji, pogotovo ne kao sadašnji entiteti, neke
vrste države u državi, nego društveno-političke jedinice podređene državi i njezinim demokratskim parlamentarnim,
izvršnim i sudskim organima vlasti. Po tom uređenju Bosanska Posavina, kao i druga područja zemlje, npr. Istočna
Bosna, kojima je nanesena nepravda i izvršen zločin, kao što
je u Srebrenici i drugdje, mogu biti posebne regionalne jedinice unutar BiH. Tada bi bilo moguće ispraviti učinjenu
im tešku nepravdu, ukloniti veliko zlo podjele zemlje na sa-
dašnje entitete i kantone, te stvoriti novo uređenje države
na temelju pravde ravnopravnosti ljudi i naroda, bez čega je
nemoguć mir i neodrživa sama država. Dao Bog da i mi jednom mognemo doživjeti državu BiH utemeljenu na pravdi
te radost mira kao plod pravde (pax opus justitiae)! Treba,
dakle, izgrađivati istodobno državu BiH i unutarnje uređenje te države po svim kriterijima međunarodnog državnog
prava, kojim se postiže pravda i ravnopravnost, odnosno
ljudska prava svih građana i naroda BiH.
Napomena:
Prema samom uvodu (prolegomena), polazište i cilj Daytonskoga ustava glasi ovako:
Zasnovano na poštivanju ljudskog digniteta, slobode i jednakosti, posvećeni miru, pravdi, toleranciji i pomirenju,
uvjereni da demokratske strukture vlasti i pravični postupci najbolje stvaraju mirne odnose unutar pluralističkog
društva,
u želji da promoviraju opću dobrobit i ekonomski razvoj kroz
zaštitu privatnog vlasništva i promociju tržišne ekonomije,
vođeni principima i svrhama Povelje Ujedinjenih naroda,
opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku
nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu s međunarodnim
pravom,
odlučni da osiguraju puno poštovanje međunarodnog humanitarnog prava, inspirirani Univerzalnom deklaracijom o
ljudskim pravima, međunarodnim ugovorima o građanskim
i političkim pravima i o ekonomskim, društvenim i kulturnim pravima, i Deklaracijom o pravima lica koja pripadaju
nacionalnim, etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama, kao i
drugim instrumentima ljudskih prava,
podsjećajući na Osnovne principe dogovorene u Ženevi, 8. 9.
1995. godine, i u New Yorku, 26. 9. 1995. godine,
Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konstitutivni narodi (zajedno s
drugima) i građani Bosne i Hercegovine ovdje određuju daje
Ustav Bosne i Hercegovine kako slijedi: …(postojeći tekst
ustava).
Zaključak
Na temelju gornjeg prikaza o tragičnom stanju hrvatskog
naroda u BiH, mogu se na kraju ukratko iznijeti sljedeći
stavovi:
Daytonski sporazum treba dorađivati i mijenjati prema kriterijima pravde i međunarodnog prava, kojim se postiže ravnopravnost ljudi i naroda u suverenoj, demokratskoj, pravnoj i sekularnoj državi BiH.
Nema konstitutivnosti naroda bez ostvarenja povratka, niti
ima povratka bez provođenja konstitutivnosti!
Nema ustavne ravnopravnosti povratničke populacije i održivog povratka bez konstitutivnosti naroda! To je ostvare-
status, broj 14, proljeće 2010. 143
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
nje načela o ljudskim pravima – individualnim i socijalnim
– pojedinaca i etničkih zajednica kao naroda.
Treba poduzeti sve političke, zakonske i stručne mjere i aktivnosti kako bi se ustavi kantona FBiH i RS uskladili s amandmanima na ustav BiH o konstitutivnosti naroda i time osigurala ravnopravnost, te omogućio i ostvario održivi povratak svih ljudi i naroda BiH.
Protuustavno ponašanje u obliku opstrukcije ili javne protivnosti podliježe zakonskim mjerama i potrebno je primijeniti odgovarajuće sankcija za sve prekršitelje ustavnih načela
i državnih odluka.
Povratak izbjeglica i raseljenih osoba traje sve dok se ne
ostvari održivi povratak. Svako sprječavanje povratka je
protivno osnovnim ljudskim pravima na sigurnost života u
baštini svojih predaka, u svom zavičaju i domovini, te kao
takvo podliježe zakonskim sankcijama države i međunarodnog prava.
I nekoliko priznatih misli, koje nam mogu biti inspiracija za
sadašnji i budući rad na izgradnji BiH kao suverene, demokratske, pravne i sekularne države i hrvatskog naroda u njoj
kao konstitutivnog i ravnopravnog naroda u njoj zajedno sa
svim drugim ljudima i narodima:
Sloboda se ne poklanja, ona se osvaja uvijek kroz znoj, patnju i žrtve: “Ne smijemo očekivati da ćemo iz despotizma
u slobodu biti preneseni u krevetu od perja” (Jefferson,
državnik).
144 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Uznemiravanja i ugroženost ne dolazi nama i našima samo
od drugih, nego prije svega od nas samih: “Ako pomnije ispitamo, vidjet ćemo da je glavni razlog svakog uznemirivanja u
tome što nitko samoga sebe ne optužuje” (Dorotej, monah).
Političko, kulturno i gospodarsko zajedništvo ne postiže se
defetizmom nego civilnom kuražom: “Što je to što je čak i
divljaku predmet najvećeg divljenja? Čovjek, koji se ne preplaši, koji ne strahuje, dakle ne uzmiče pred opasnostima, a
ujedno savršeno promišljeno i odlučno prilazi poslu” (Kant,
filozof).
Nema identiteta bez alterniteta: “Svatko mora smatrati
svoga bližnjega, ne izuzevši nikoga, kao ‘drugoga samoga
sebe’ (alterum seipsum), u prvom redu vodeći brigu o njegovu životu i o sredstvima koja su mu potrebna za dostojan
život, da ne nasljeduje onoga bogataša koji nije vodio nikakve brige o siromašnom Lazaru” (2. vat. sabor, GS).
Prema tome, za izgradnju BiH i ostvarenje ustavne reforme
prema gornjim postavkama potreban nam je novi polet,
treba se još aktivnije zauzeti za to, jer – “umiješati se – jedino je realno” (H. Böll).
Fra Luka Markešić (Proslap, 1937.), čelnik Hrvatskog narodnog vijeća i profesor Franjevačke bogoslovije u Sarajevu.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Prijedlog novih kategorija
za određivanje političkog
pozicioniranja u RH, onkraj
podjele lijevo-desno
(Nema više lijevo desno)
Insistiranje na uporabi političkih pojmova iz pretprošlog stoljeća, nakon
svih tehnoloških, ekonomskih, političkih, društvenih promjena do kojih je u
međuvremenu došlo pokazuje se sve besmislenijim
Nino Raspudić
Pojmovi ljevice i desnice u cijelom demokratskom svijetu, a
pogotovo na politički konfuznoj i dezorijentiranoj sceni kao
što je ona u Republici Hrvatskoj već odavno se pokazuju kao
neprecizne i neupotrebljive kategorije za određivanje ideološke i političke pozicije. Doživio sam i sam da me se etiketira i kao desničara i kao ljevičara, a da nisam u međuvremenu mijenjao stajališta. Vrhunac te papazjanije bio je na
nedavnoj večeri kada me je jedan sugovornik u šali nazvao
desničarom, a drugi se umoran od besmislenih naklapanja
uhvatio za glavu i glasno upitao: “Pa dokle će se u Hrvatskoj svakog Jugoslavena apriori nazivati ljevičarom?”. Insistiranje na uporabi političkih pojmova iz pretprošlog stoljeća,
nakon svih tehnoloških, ekonomskih, političkih, društvenih
promjena do kojih je u međuvremenu došlo pokazuje se sve
besmislenijim. Odnos rada i kapitala, države i ekonomskog
sektora, nacionalnog i globalnog, centra i periferije, kontrakulture i službene kulture itd. korjenito se promijenio.
Neki skupovi vrijednosti koji su ranije samorazumljivo bili
zajedno na jednom polu danas su suprotstavljeni i obratno.
U Hrvatskoj je tobože lijeva vlast predvođena SDP-om za
četiri godine vlasti, ekonomski gledano, radila desničarski
posao reduciranja radničkih prava za volju penetracije stranog kapitala. SDP-u izrazito skloni, navodno lijevi mediji,
već godinama brutalno promiče ideologiju liberalnog kapitalizma, pišući pamflete protiv hrvatskih radnika kao neradnika, uvijek kada zaprijete štrajkovi. Istovremeno HDZ-ova
“desna vlada” provodila je socijalističku politiku subvencioniranja sve i svakoga za volju socijalnog mira. Istovremeno,
ugledni ekonomisti upozoravaju da je jaka nacionalna država (uobičajeno desna vrijednost) s jasnom nacionalnom
ekonomskom strategijom jedina obrana hrvatskog radnika
i vrijednosti njegovog rada (što je do sada samorazumljivo
bila lijeva vrijednost). Što je danas u hrvatskoj lijeva kultura?
Provincijski inferiorno prenošenje “underground” kulture sa
zapada u Hrvatsku, elitizam potomaka privilegirane klase
iz bivšeg režima koji se rugaju siromašnom krezubom puku
što konzumira, s njihovog stanovišta rafiniranih potrošača
masovne kulture, niže glazbene sadržaje? Zašto bi se “ljevičar” bavio pandama i gej pravima, više nego radnicima koji
sve više glasaju za “desnicu”? Neki kažu da se hrvatski ljevi-
status, broj 14, proljeće 2010. 145
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
čar prepoznaje po tome što podržava bošnjačke desničare.
Uglavnom, protimba lijevo-desno danas više ne govori ništa,
i samo zamagljuje političku panoramu.
Umjesto jednodimenzionalne osi lijevo-desno stoga predlažem trodimenzionalnu, unutar koje bi se politička orijentacija određivala prema tri razine:
Prva se tiče nacionalne političke pozicije, na jednom kraju
su politički Hrvati, a drugom Jugoslaveni. Politički Hrvati
imaju izražen hrvatski državotvorni osjećaj, smatraju da hrvatski narod ima pravo, i povijesnu obvezu, stvoriti i održati
svoju nacionalnu državu u kojoj će sam odlučivati o svojoj
sudbini. Na drugom kraju su oni koji su suprotstavljeni ili su
ravnodušni prema hrvatskom državnom projektu, premda
su većinom etnički Hrvati. U prošlosti su uglavnom bili politički Jugoslaveni, dok su danas deklarativno veliki Europejci,
teže regionalnom povezivanju, anacionalni su. Označit ćemo
tu opreku kao H-J, tj. Hrvati-Jugoslaveni.
Druga dimenzija se tiče vrijednosti koje propitujemo u svakodnevnom životu (pitanje pobačaja, eutanazije, dekriminalizacije lakih droga, gay brakova, spolnog odgoja i sl.).
Na jednom polu bi bili konzervativni ili tradicionalni, a na
drugom permisivni ili liberalni građani. Označit ćemo ovu
opreku kao T-P, tradicionalni-permisivni.
Treća se odnosi na odnos prema radu i kapitalu. Na jednoj
strani su socijalno osjetljivi, a na drugoj su oni na strani liberalnog kapitalizma. Opreku označavam kao S-K.
Kombiniranjem ove tri osi: Hrvati-Jugoslaveni, Tradicionalni-Permisivni, Socijalni-Kapitalisti, dobiva se osam mogućih kombinacija: HTS, HTK, HPS, HPK, JTS, JTK, JPK,
JPS, koje ćemo ukratko prokomentirati.
JTS (Jugoslaven, Tradicionalan, Socijalan; skraćeno Jutes). Jutes je vrsta u izumiranju. Njezin najčistiji predstavnik
je subnorovac. On je nepokolebljiv politički Jugoslaven. Tradicionalan je (svojevremeno je šišao čupavce, tukao pedere
promicao red i disciplinu), socijalno je osjetljiv. Jutes je danas politički, ekonomski i kulturno potpuno irelevantan. Za
koju godinu će iščeznuti.
JPS (Jugoslaven, Permisivan, Socijalan; skraćeno Jupes).
Jupes je Jutesov naivniji, nesposobniji ideološki (uglavnom
i doslovno) potomak. On je, ovisno o godini rođenja odrastao na Novom valu, Poletu, Radiju 101, Feralu... Tranzicijski
je gubitnik, za razliku od svog uspješnijeg brata iz sljedeće
kategorije. Nostalgično živi na proizvodima jugoslavenske
masovne kulture iz osamdesetih ili kasnijim proizvodima iz
“regiona”. Usput je upio liberalno-hedonističke kapitalističkog zapada, no frustriran je što ih, zbog neimaštine, ne može
konzumirati koliko bi želio. Za sve svoje nedaće okrivljuje
Hercegovce, Tuđmana i tajkune.
146 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
JPK (Jugoslaven, Permisivan, Kapitalist; skraćeno Jupek). Jupek je vladar današnje Hrvatske. On je figura koja
drži političku, ekonomsku, medijsku, i kulturnu moć. Jupek
je Jutesov uspješni, pametniji sin koji se na vrijeme s Marxa
i Lenjina prebacio na Poppera i Soroša. Najčišće primjerke
nalazimo u korporaciji EPH i ideologiji koju ta kuća promiče. Jupek je danas europejac, svjestan potrebe regionalnog pristupa, rafinirani hedonist, poznavatelj londonskih japanskih restorana, oštar kritizer Katoličke Crkve i hrvatske
lijene radničke klase. Jupek iskorištava glupljeg mlađeg brata
Jupesa, čiju je podršku do nedavno bezrezervno dobivao, no
rascjep između njih na osi S-K počinje bivati sve veći. Socijalno osjetljivi Jupes počinje uviđati da ga je Jupek vukao za
nos (v. borba zagrebačkih studentskih prosvjednika protiv
Jutarnjeg lista, ili kako portal h-alter kritizira gospodarsko
vijeće predsjednika Josipovića kao desno, jer je sastavljeno
samo od poslodavaca bez predstavnika sindikata itd).
JTK (Jugoslaven, Tradicionalan, Kapitalist; skraćeno Jutek). Jutek je samo teorijska kombinacija, u praksi ne postoji.
Komunistička vlast je nakon 1945 zbrisala staru građansku
klasu, među njima i projugoslavenske hrvatske kapitaliste,
potencijalne djedove, zbog spleta povijesnih okolnosti, nepostojećeg Juteka.
HTK (Hrvat, Tradicionalan, Kapitalist; skraćeno Hatek).
Hatek je politička orijentacija koju je promicala službena hrvatska politika devedesetih godina 20. stoljeća. Istovremeno
i obrazac pod kojim se skrivalo najviše licemjera. Hatek je
lik poput Jure Radića ili Ivice Mudrinića. Nakon 1999. godine Hatek uglavnom pasivno slijedi jupekovsku matricu.
Sanaderština je najplastičniji primjer te devijacije. Hatek se
dosada svodio na lažno domoljublje i lažni tradicionalizam
compradora u službi stranog kapitala.
HTS (Hrvat, Tradicionalan, Socijalan; skraćeno Hates).
Hates je najveći Jupekov protivnik i dugoročno najveća prijetnja jupekovskoj hegemoniji iz razloga što su JPK i HTS
suprotstavljeni na sve tri razine (nacionalnoj, vrijednosnoj
i socijalnoj). Između Jupeka i Hatesa će se voditi velika ideološka i kulturna borba oko umova i duša zadnje dvije kategorije (Hapes i Hatek) u koje spada velika većina mladih
u današnjoj Hrvatskoj. Hates potencijalnog saveznika sve
izglednije može tražiti i u Jupesu, i to na području obrane
radničkih prava nasuprot stranog kapitala – čiji je predstavnik Jupek.
HPS (Hrvat, Permisivan, Socijalan; skraćeno Hapes).
Najčešće je pripadnik generacije odrasle nakon osamostaljenja Hrvatske. Stasao je na komercijalnim televizijama, usred
potrošačkog društva i liberalnog hedonizma.
HPK (Hrvat, Permisivan, Kapitalist; skraćeno Hapek).
Sličan Hapesu, s tom razlikom što nije socijalno osjetljiv već
je na liniji liberalnog kapitalizma.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Radi preciznosti ovog kategorijalnog aparata mogu se dodatno uvesti i iste oznake napisane malim slovima, što bi
označavalo umjerenu tendenciju u označenom smjeru. Npr.
“S” bi značilo “izrazito socijalno osjetljiv”, dok bi “s” značilo
umjerenu socijalnu osjetljivost. Time se omogućuju i brojne
dodatne potkategorije. Npr. HtS bi označavalo poziciju koja
spaja izrazito izraženo političko hrvatstvo, umjereno zastupanje tradicionalnih vrijednosti i snažnu socijalnu osjetljivost itd.
Grafički bi to izgledalo ovako:
Osoba
h
t
s
Osoba A
5
9
3
Osoba B
6
5
8
Osoba C
8
7
2
Osoba D
6
3
2
Osoba E
1
5
1
Osoba F
2
4
5
Osoba G
3
3
9
Osoba H
6
8
9
12
Socijala
10
Osoba G
Osoba H
8 Osoba B
Osoba F
0
2
4
6
4
Tradicija
6
8
10
Osoba A
Osoba D
2
Osoba C
Osoba E
0
Prema ovom kategorijalnom aparatu stara podjela lijevodesno podsjeća na crno-bijeli televizor u vrijeme digitalnog
signala.
Nino Raspudić (Mostar, 1975.), na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju i talijanistiku, a zatim magistrirao i doktorirao. Na
Odsjeku za talijanistiku istog fakulteta radi kao
znanstveni novak/viši asistent.
status, broj 14, proljeće 2010. 147
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Hrvatski “Id” bez “entiteta”
“Treći put” u politici bosanskohercegovačkih Hrvata podrazumijevao bi, prije
i iznad svega, izričitu i neposrednu političku opredijeljenost u korist izgradnje
Bosne i Hercegovine kao zajedničkog prostora unutar zajedničkih granica,
kao i odustajanje od manipulacije strahom od drugoga u prilog zamamljivom
primordijalnom shvaćanju “čistog” nacionaliteta – onog oduvijek prisutnog,
zauvijek zadanog i jedino mogućeg načina kolektivnog postojanja
Entoni Šeperić
Noć se spustila, svjetiljke se pale. Ali ne među utješnim zidovima, zidovima koji štite; ne: oko nas je
nepregledna praznina tame. Samo vlastitom rukom štitimo sav plamen koji imamo!
Vlado Gotovac
Bosna i Hercegovina je politički, ali i na svaki drugi način,
duboko razjedinjena zemlja. Dok jedni u tome traže razlog
podozrivosti i uzdržljivosti, postoje i oni drugi, koji probleme vlastite domovine još uvijek nastoje doživjeti kao priliku za suživot i izgradnju zajedničke budućnosti, makar se
ta budućnost morala sada shvaćati i krajnje institucionalno,
dakle bez dubljega uporišta u postojećoj mreži društvenih
odnosa. Baš kao što je pogrešno one prve potkazivati radi
suzdržanosti, tako ni potonje ne treba razuvjeravati u njihovoj očitoj naivnosti. Uistinu, promotre li se razlike tih stajališta u svjetlu političkoga pragmatizma, riječ je o dvama
političkim držanjima koja u velikoj mjeri karakteriziraju
krajnosti identitetskih politika u Bosni i Hercegovini, ali i na
njima zasnovanih političkih djelovanja. To je ujedno i nutarnja logika svakog statusa quo – one prljave politikantske logike koja, za račun unaprijed izvučene koristi iz sračunatosti
uzajamnog isključenja, ogađuje i ono malo političke nade i
smisla u nama.
Ukoliko se usporede sa preostalim dvama konstitutivnim
narodima, bosanskohercegovački Hrvati, što se ovdje nastoji
pobliže istražiti i sagledati, predstavljaju značajnu iznimku
u smislu te identitetsko-političke binarnosti; štoviše, kazat
će se da je ta “politička razrokost”, bez obzira shvaća li se
ona samo i isključivo u duhu međuhrvatskih ideologijskosvjetonazorskih razlika, najpogubnija i najrazornija za po-
148 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
litički opstanak i prosperitet Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Sapletena vlastitom neriješenošću između zahtjeva političke
integracije i dezintegracije, hrvatska politika u Bosni i Hercegovini, točnije politika bosanskohercegovačkih Hrvata,
sve je udaljenija od mogućnosti jedinstvene (čitaj: jednoznačne) artikulacije vlastitoga političkog identiteta u kontekstu strukturalne destruktivnosti dejtonskih rješenja. S
druge strane, prizivajući k svijesti dugoročno razorne posljedice svakog hrvatskog jednoumlja i ideologijsko-vrijednosnih isključivosti, teško da bi takav razvitak uopće trebalo
priželjkivati.
Kada je riječ o nama samima, čini se da je, makar u političkom smislu, već sve rečeno i u više navrata ponovljeno. Od
svojih početaka do danas, nažalost, politika bosanskohercegovačkih Hrvata nije bila u stanju pružiti nedvosmislen
i upotrebljiv odgovor na dva ključna identitetska, pa time i
politička pitanja. Prvo, što to mi, bosanskohercegovački Hrvati, imamo zajedničko s Hrvatima Zagreba, Sydneya, Chicaga, Bunje, Gradišća, vojvođanskih sela ili Boke Kotorske.
Drugo, čime se to mi, bosanskohercegovački Hrvati, razlikujemo od naših komšija Srba i Bošnjaka s kojima dijelimo
ovo malo jadne i čemerne ilirske Helvecije, kako našu zemlju nazva Ivan Frano Jukić u svom Zemljopisu. Ne baveći
se posebno niti jednom u slijedu propuštenih mogućnosti,
razumnu i politički osviještenu čovjeku posve je jasno da je
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
– zahvaljujući krajnjoj besramnosti kako onih iznutra, tako
i onih izvana – politika bosanskohercegovačkih Hrvata danas svedena na posve marginalnu pojavu, ali pojavu koja se
unatoč tome – što se tek ima pokazati politički pogubnim!
– još uvijek pothranjuje umišljajem vlastite političke moći i
značaja. Stoga odmah treba istjerati na čistac: ukoliko nas
okolnosti tzv. travanjskog i butmirskog paketa nisu u tome
do kraja razuvjerile, triježnjenje bi moglo nastupiti naglo,
pakleno bolno i bez mogućnosti odstupnice.
Tko je kriv za takvo stanje? Ili, tko je za njega najzaslužniji? – najčešće su postavljana pitanja. Svakako da odgovori,
ukoliko se već ne žele unaprijed naturati na temelju logike
postojećih međuhrvatskih razmimoilaženja, zahtijevaju trijeznu analizu. Promatrano isključivo stranački, posve je jasno da odgovornost za takvo stanje snose podvodači masa
i mešetari svehrvatske sluđenosti u političkim strankama
s hrvatskim nacionalnim predznakom. Ukoliko već nismo
podlegli blaženstvu negativnoga identiteta, koji krivnju za
vlastite propuste i promašaje traži isključivo u drugima, logiku prethodne tvrdnje moguće je braniti i čisto političkim
razlogom, jer od onih kojima je u političkom smislu bilo više
povjereno, više će se i zahtijevati. Pored toga, odgovornost
svakako dijele i oni tihi, smjerni hrvatski uglednici, dušobrižnici i pismoznanci, kojih se životna radost iscrpljuje tek
u uspaljenom potkazivanju svih hrvatskih “nehrvata građanske opcije”, kako se u pojedinim hrvatskim krugovima
ocrnjuju oni koji drugačije misle. S druge strane, među potkazivanima je zavladala strast jednake jakosti, tako da je sve
ono što bi se s razlogom i moglo spočitati, istom doživljeno
kao grožnja političkom interesu s ove strane Ivan-planine,
a potom raskriveno i odbačeno manirom jednako žestoke
isključivosti.
Ma što netko mislio o tome, teško da će takve jednostrane
ocjene – posve neovisno o tome u kolikoj mjeri one bile očite,
istinite i nepobitne – pomoći u poboljšanju općenito jadnog
političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Nadalje,
čini se da među nama samima nema dostatnoga broja onih
koji su ozbiljno ožalošćeni (ili – Bože, oprosti – uvrijeđeni)
sviješću da brojčano najmanji konstitutivni narod u Bosni i
Hercegovini – i to ne uvijek bez vlastite zasluge! – nosi stigmu naroda koji zasigurno nije uzrok svim problemima,
ali naroda čiji frustrirani politički identitet, kao i na njemu
zasnovana konkretna politička djelovanja, doprinose općoj
klimi nestabilnosti, pogoduju rastu nepovjerenja i nesnošljivosti, koketiraju sa osjećajima krajnjeg političkog defetizma
i posjeduju gotovo nezajažljivu opčinjenost u prokazivanju
krivaca svih naših krivnja.
Zaigrana zvučnošću vlastite kuknjave, koja se u posljednje
vrijeme nastoji iskazati zahtjevom “pravičnosti” u ideji zasebnoga hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini – pa čak i
neovisno o tome može li se takav zahtjev osporavati na temelju etičko-moralnih ili kakvih drugih argumenata mimo
navedenog načela – kao da se sva hrvatska politička kreativnost slila i iscrpila u zahtjevu čije su mogućnosti za nas već
odavno potrošene, ponajprije zahvaljujući besramnom politikantstvu onih koji se izdaju za zastupnike “hrvatskih nacionalnih interesa”, a u stvarnosti su tek odnarođeni politički
ološ i pojava vrijedna svakog prijekora i gnušanja. Bijedu našega političkog stanja zasjenjuje još jedino perfidnost i beskrupuloznost tih narodnih plaćenika koji, zarad ugodnosti
trenutnog probitka i u korist vlastitih sračunatih istina, marljivo skupljaju Judine škude naših vlastitih sluđenosti. Eto,
to je cijena “svehrvatskog jedinstva” koju pristajemo platiti
svaki put kada potiho oslobađamo svoje opravdane i umišljene strahove, dok naše prljave misli i razočarenja “odrađuju” politički podobni i bogougodni, koji krčme našu dobro unovčenu bijedu različitim rodbinjenjem i tazbinjenjem,
a najmanje iskrenim radom i istinskim zalaganjem.
Dok stojimo tako nijemo opijeni i pogleda zakovanog u “maticu zemlju”, iznad koje sunce kao da uvijek jače i toplije sja,
uljuljkujemo se u neku vrst političke umilnosti, koja ne samo
da Hrvate nastoji lišiti neugodne zahtjevnosti života s drugima i drukčijima, već i zraka kojim dišu, životnoga razloga
i smisla, vlastite zavičajnosti i identiteta. Ukoliko već ne priželjkujemo sudbinu, primjerice, bokeljskih Hrvata (kojih
je danas na broj manje nego li radosne djece u kakvoj zagrebačkoj uličici, i čiji se život svodi na čast jednoga sveca i
zaslužnu povijest jednog folklorno-pomorskog udruženja),
posljednji je trenutak za triježnjenje od te karakteristične
“nesebeznalosti”, koja je posljedica gotovo psihotične raspolućenosti vlastitoga identiteta.
Bez htijenja da se ovdje bavim pojedinostima, jer bi važnost
problema i osobna posvećenost analizi ugušili i ono malo jasnoće i čitkosti koje nastojim zadržati, neprijeporno je nešto
dublje i presudno u toj identitetskoj raspolućenosti i političkom nesnalaženju bosanskohercegovačkih Hrvata. Naime,
da su tom povijesnom procesu odnarođivanja bosanskohercegovačkih Hrvata od vlastite grude i zavičaja kumovali i
različiti “svehrvatski” projekti, kušao sam već ranije ocrtati
jednom epizodom katoličke obnove u Bosni i Hercegovini.
Bilo kako bilo, nesporna je činjenica da korijene naše političke sluđenosti treba tražiti u, prema svemu sudeći, prijelomnom, pred-emancipacijskom razdoblju bosanskohercegovačke povijesti, dakle na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Jer upravo će s dolaskom austrijske vlasti, a osobito nakon
imenovanja novoga sarajevskoga nadbiskupa Josipa Stadlera
i novoga vrhbosanskog kaptola, među bosanskim katolicima
doći do prvog značajnijeg razilaženja u prosudbama političkih zbivanja u Bosni i Hercegovini općenito, kao i do prvih
znakova mijene u temeljnom stavu o crkveno-pastoralnim,
kulturnim i političkim pitanjima od važnosti za katolički
puk.
Ne nasjedajući na povremeno veoma zagrijane argumente
i podvale s obiju strana, svakako da je ta permanentna napetost i sukob između bosanskih franjevaca i vrhbosanskog
ordinarijata igrala i još uvijek igra veoma važnu ulogu u othranjivanju političke infantilnosti bosanskohercegovačkih
Hrvata. Unatoč očitim manjkavostima na strani bosanskih
status, broj 14, proljeće 2010. 149
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
franjevaca, ipak se može reći da je prevladavajuća tendencija
vrhbosanskoga ordinarijata, koji je u političkom smislu nerijetko nastupao s protufranjevačkih pozicija, smjerala k tome
da pod svaku cijenu koncentrira i političku moć, odnosno da
preuzme kontrolu nad političkim idejama katoličkoga puka
u Bosni i Hercegovini. Od takva “oltarskog priležništva” i
općenite klerikalizacije politike bosanskohercegovačkih Hrvata – čemu do današnjega dana možemo naći dovoljno jasnih i nedvojbenih potvrda –štetnija je još samo mahnitost
hrvatskog političkog liberalizma, koji iz ravnodušja vlastite
snošljivosti ni u čemu ne nalazi dostojna takmaca.
Imajući u vidu povremena i redovito zakašnjela kritička
promišljanja Crkve, sadržana ponajprije u dokumentima Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, odnosno u dokumentima njezine komisije Justitia et Pax, zamjetni su određeni pomaci u smjeru zagovaranja nekoga “trećeg puta” u
politici bosanskohercegovačkih Hrvata, iako još uvijek nije
jasno koliko se tu kukavičkih jaja nastoji podmetnuti s obiju
strana – od strane onog nepopravljivog i neobraćenog katoličkog integralizma, koji prigodu vlastitog probitka uvijek
traži u svjetovnoj moći organiziranog svetog s pretenzijom
kontrole svih područja društvenog života, kao i od strane
onoga obudovjela katoličkog ljevičarenja, koje je bez dubljega uporišta u najboljim zasadama katoličkog socijalnog
nauka i redovito želi ostati izvan svakog konkretnog političkog zalaganja.
Vratimo li se još uvijek neriješenom pitanju političkog identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata, čemu se još imamo
nadati? Ukoliko već nije vjerojatno niti je, pak, poželjno
očekivati mogućnost svehrvatskog političkog konsenzusa u
Bosni i Hercegovini, kakve su mogućnosti i koje su pretpostavke nekog “trećega puta” u politici bosanskohercegovačkih Hrvata? Koje bi to, makar u političkom smislu, trebale
biti osnovne značajke takvoga puta? Bez želje za iscrpnošću
u razradi konkretnog političkog programa – što svakako
treba ostaviti za neku drugu prigodu – “treći put” u politici
bosanskohercegovačkih Hrvata podrazumijevao bi, prije i
iznad svega, izričitu i neposrednu političku opredijeljenost
u korist izgradnje Bosne i Hercegovine kao zajedničkog prostora unutar zajedničkih granica, kao i odustajanje od manipulacije strahom od drugoga u prilog zamamljivom primordijalnom shvaćanju “čistog” nacionaliteta – onog oduvijek
prisutnog, zauvijek zadanog i jedino mogućeg načina kolektivnog postojanja.
Time bi trebali biti obuhvaćeni i vrlo jasni zahtjevi za denacionalizacijom vjere i desakralizacijom konkretnog političkog
djelovanja, bez opasnosti skliznuća u uskogrudnosti vlastitoga mišljenja, oholost ili forsiranu ugroženost. Nadalje, bilo
bi neophodno izvršiti zaokret konkretnog političkog djelovanja od temeljnih zasada i naslijeđenih oblika “kartel demokracije”, koja živi jedino od zlorabljenja zahtjeva političke
akomodacije i supkulturne autonomije u okolnostima složenoga društva, a u praksi se očituje kao stremljenje ka getoizaciji i supkulturnom začahurivanju. Taj zahtjev proizlazi
150 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
isključivo iz nastojanja sadašnjih hrvatskih političkih elita da
političko biće vlastitoga naroda organiziraju na način koji ne
samo da omogućuje veći stupanj političke kontrole, već nastoji priskrbiti monopol nad političkim sredstvima akomodacije. Takvi i slični zahtjevi za kontrolom svih elemenata
društvenog života bosanskohercegovačkih Hrvata plod su
želje za legitimizacijom vlastite pozicije moći, a nikako nisu
odraz stvarnog političkog stanja Hrvata u Bosni i Hercegovini. To je samo protega politike laži i opsjenjivanja, nastavak
politike “papirnatog hrvatstva”, dakle, one političke taktike
koja se pod krinkom legitimnog zahtjeva jednakopravnosti s
drugima, zahvaljujući ponajprije uskogrudnostima stranačkih i osobnih foteljaških mešetarenja, redovito promeće u
najveću praktičnu nejednakost.
U tom svjetlu treba promatrati i potrebu obnovljenog odnosa prema vlastitoj državi, kao i zavičajnu pripadnost kao
primarni kontekst tradicijske vjere Hrvata u Bosni i Hercegovini. Razlika u odnosu spram prevladavajuće kulture, ukoliko ona uopće i postoji, ne smije se degenerirati u bijeg iz te
kulture, već mora postati načinom da se razlika živi unutar
nje. Ne bi li, primjerice, ista odlučnost i energija kojom bosanskohercegovački Hrvati tako žučno ističu centrifugalnu
strukturu vlastitog osjećaja pripadnosti zemlji i zavičaju mogla biti dovoljna da se hibridnost tog identiteta prigrli s onu
stranu izolacionističke distance bez pripadanja ili, pak, destruktivnog pripadanja bez distance? Ustrajavanje na poštivanju razlike smisleno je tek u okolnostima života s drugima
i drukčijima – iz tog temeljnog uvjerenja treba crpsti snagu
za konkretna politička djelovanja.
Bez pretenzija da ovo izlaganje preraste u prolegomenu novog političkog programa, jedno je posve izvjesno. Naime,
kada bi uopće bilo izgleda ili naznake nekoga “trećeg puta”
u politici bosanskohercegovačkih Hrvata, moralo bi se najprije iskreno razračunati sa zabludama koje proizlaze iz prvoga i drugoga puta, a napose sa traumatičnim iskustvima
pretrpljenog i počinjenog nasilja. Taj problem dodatno je
produbljen u kontekstu u kojem uvijek treba računati sa
izvjesnošću bolesnih zahtjeva političke homogenosti, a na
štetu svakog proporcionalnog političkog sustava kao pretpostavke mirnog suživota u podijeljenim društvima, osobito
u slučajevima kada osjećaj posebnosti vlastitog identiteta višestruko nadilazi osjećaj zajedništva s drugima.
Naposljetku, moralna je obveza i politička odgovornost bosanskohercegovačkih Hrvata da se – ne zbog ulagivanja, lažnog dodvoravanja ili politike nezamjeranja spram drugih,
već zbog vlastita dobra i mirne budućnosti svoga potomstva
– odlučno i nedvosmisleno zauzmu za depolitizaciju vlastitoga kriminala, jer će jedino tako biti moguća i dekriminalizacija njihove politike. Ukoliko do toga ne dođe, na koji će
se način politika bosanskohercegovačkih Hrvata suočiti sa
zahtjevnošću vlastitog argumenta pravičnosti, ili kako će se
ona solidarizirati sa žrtvama nepravdi u svjetlu vlastitih čežnji, ako još uvijek želi zavijati s vladajućim vukovima? Stoga
je nepotkupljivost i nepopustljivost u smislu razračunavanja
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
s vlastitim kriminalom koji poništava svaku vjerodostojnost
političkih zahtjeva bosanskohercegovačkih Hrvata jedna od
ključnih pretpostavki za uspješnost politike “trećega puta”.
Naprotiv, ne učiniti takvo što, značilo bi, u posve određenom smislu, ne samo negiranje temeljnoga i pozitivnoga
smisla politike, već i krajnji protucivilizacijski ustupak u korist vlastite štete.
Entoni Šeperić (Sarajevo, 1977.) diplomirao je katoličku teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Polaznik je licencijata iz fundamentalne
teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu. Aktivno djeluje na području
uspostave pomirenja i međureligijskog mirotvornog rada.
status, broj 14, proljeće 2010. 151
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Tri nacije kao tri ratne naracije
Postojanje tri etničke nacije u Bosni i Hercegovini podrazumijeva tri velike
naracije na snazi i opticaju u javnom mnijenju. U ratnim pričama koje se
neumorno prepričavaju, prošlost ove zemlje se vidi na tri različita načina. Iako
se u tim pričama često opisuju isti događaji, isti junaci, te mnoge stvari koje se
podudaraju, pričaju se tri različite kolektivne sudbine
Ugo Vlaisavljević
Dva načina na koji se
komunistički režim stropoštao
Kao i sve zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije, BiH se
ne uklapa u slavnu epiku o pobjedi civilnog društva nad “totalitarnom komunističkom državom” u Istočnoj Evropi. Za
razliku od nekih država Sovjetskog bloka, u ovim zemljama
nije došlo do “baršunaste revolucije” nego do krvavog ratnog
sukoba. Događaj pada komunizma se odigrao u užasu masovnih krvoprolića u kojima je jedna nacija bila smrtni neprijatelj druge, a ne u drami rušenja birokratske vlasti kroz
jačanje samosvijesti društva o uskraćenim političkim i građanskim slobodama. Iako je i u južnoslavenskim zemljama
bunt civilnog društva mogao biti shvaćen kao glavni pokretač promjena, najbolji primjer je Slovenija 80-ih godina, ipak
je borba za neovisnu nacionalnu državu prevagnula kao daleko snažniji motiv. Tako se onda može objasniti zašto je veliki broj članova komunističke vladajuće elite ostao na vlasti
i nakon propasti realnog socijalizma i čak predvodio narod
u pokretu za svrgavanje nedemokratske vlasti. Upravo je
borba za državu, plebiscitarno usvojeni prioritet onoga što
bismo mogli nazvati državnim razlogom, podredila civilno
društvo i tipične ciljeve njegovog samooslobođenja militantnim ciljevima zagrižene nacionalističke politike. Stvaranje
nacionalne države se ispostavilo kao sveti cilj politike, koja
se u dramatičnom momentu oružanog konflikta predstavila
kao politika kolektivnog preživljavanja, pa je civilno društvo u nastajanju bilo preko noći usisano u militantno tijelo
naroda. Čini se da je za razumijevanja novijeg političkog i
društvenog konteksta regije binarna opozicija civilno/militantno nadodređujuća za sve važnije fenomene. Ona će nam
poslužiti kao orijentir u našem retrospektivnom osvrtu na
proteklih dvadesetak godina.
152 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Istina je, dakle, da je tematika civilnog društva, nakon rušenja Berlinskog zida, uvedena u opticaj kao povlašten način
gledanja na taj događaj. Ali to nije i jedina perspektiva za
čitavu Istočnu Evropu. Trebalo bi razlikovati dva principijelna načina na koji je propao realno postojeći socijalizam: sa
ratom i bez rata. Na jednom kraju istočnog dijela kontinenta
smo mogli vidjeti međusobne obračune naoružanih naroda,
a na drugom ustanak civilnog društva. Na jednom kraju su
se države rušile i gradile, a na drugom su države jačale u njihovom simboličko-pravnom kapacitetu osiguravanja legalnih prava i sloboda.
Presudna politička borba je, prema jednom modelu, podrazumijevala sređivanje računa sa državnim neprijateljima, a
prema drugom, sa neprijateljima društva. Nasuprot pacifizirajućoj civilnoj politici stajala je goropadna militantna politika. Glavni ishod prve politike bilo je reintegrirano društvo
i država ojačanog demokratskog legitimiteta, a kod druge
politike je to bilo stvaranje od jednog “društva”, koje se nikako nije moglo dovoljno integrirati, više uzorno integriranih “zajednica”.
I upravu tu se pojavljuje deficit jednako prisutan prije kao i
poslije pada komunizma. On bi se mogao označiti kao deficit
civilnog društva, a koji se u kontrastu sa povijesnim diskontinuitetom obilježenim propašću jednog i gradnjom drugog
režima, pokazuje kao konstitutivan za državne zajednice
Zapadnog Balkana. Taj deficit na posebno upečatljiv način
dolazi do izražaja u slučaju Bosne i Hercegovine, ali tako da
baca razjašnjavajuće svjetlo i na političku i društvenu stvarnost drugih zemalja u regiji.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Etno-politika kao dominantni
oblik politike u regiji
Ako je principijelni nosilac “baršunaste revolucije” bilo civilno društvo, ko je onda nosilac “krvavih revolucija” jugoistočne Evrope? To je dakako etnička zajednica koja sebe
opaža kao zrelu i samosvjesnu modernu naciju. U Bosni i
Hercegovini postoje tri takve etničke nacije: Bošnjaci, Hrvati
i Srbi. Raspad Jugoslavije je od strane takvih političkih subjekata shvaćen kao proces nacionalnog oslobođenja iz prisilne
državne zajednice iskušane kao “tamnica naroda”. Ono što
su građani Federalne države kao civilno društvo mogli pokrenuti i u mnogim aspektima i pokrenuli kao borbu protiv
“totalitarne države” pod zastavom ljudskih prava i temeljnih
sloboda, ubrzo je pretumačeno i preuzeto od novih nacionalnih elita kao njihov vlastiti razlog političkog angažmana i
pretvoreno u glavni povod za nacionalno-oslobodilački rat.
Ipak, pretpostavka takve mogućnosti preuzimanja jeste dakako slabost jugoslavenskog civilnog društva, pa čak i upitna
egzistencija tog društva kao društva. U doba kada se u svim
novim postjugoslavenskim državama novija povijest redeskribira kao milenijska povijest čiji su glavni akteri etničke
zajednica, mnogi sumnjaju da je jugoslavensko društvo bilo
išta više od konglomerata etnija.
Ako je ostalo otvoreno pitanje da li je ovo društvo postojalo
i ako jeste u kojemu stupnju integriranosti je to onda bilo,
sasvim je izvjesno da je propast zajedničke države pretpostavljala konačnu dezintegraciju tog društva. Ipak, skloni
smo da vjerujemo da se nakon sloma komunističke ideologije moglo uočiti nešto kao kriza kolektivnog identiteta čak i
pod pretpostavkom da prethodni režim za svoje građanstvo
nije imao ništa drugo nego mehanički zbir konstitutivnih etnija. U svakom slučaju je period polustoljetnog zajedništva
“zbratimljenih naroda” imao dovoljno utjecaja na njih da je
trebalo ideološki snažno preformulirati bazičnu formu etnonacionalnog identiteta. Vladajuća etno-nacionalistička ideologija je u duhu perenijalističkog samoshvaćanja na samorazumljiv način odbacivala svaku pomisao o nekoj dubljoj
metamorfozi kolektivnog identiteta, svodeći dugu prošlost
međusobnih kulturnih i socijalnih interakcija lokalnih naroda na jednostavan izraz stoljetnog opadanja nacionalne
samosvijesti pod podmuklim utjecajem asimilacije u okrilju suviše bliske koegzistencije sa etničkim strancima iz
susjedstva, najprije u Prvoj, a onda i u Drugoj Jugoslaviji.
Kao krunski dokaz takvom gledištu je poslužila činjenica o
burnom buđenju nacionalne svijesti nakon što je popustila
ideološka stega titoizma ili, što dolazi na isto, da je upravo
buđenje ove svijesti izazvalo kraj ovog režima. U svakom
slučaju su propast jedne ideologije proleterskog internacionalizma, u lokalnom okviru protumačene kao državna politika etničke koegzistencije, i prodor etničkog separatizma
dva simultana, tijesno povezana fenomena.
O pojmu redeskripcije vidi R. Rorty, Contingency, irony, and solidarity,
Cambridhe University Press, 1989.
Cf. Na primjer Neven Sesardić, “Liberalizam i njegove nevolje s nacionalizmom”. Status 9, Mostar, 2006, str.20-25.
kojem se ideološki veoma inzistiralo, ono što stoji u osnovi
začuđujuće netrpeljivosti i mržnje s kojom se ovdje sručio
komunizam.
Rat kao nova paradigma
u interpretaciji stvarnosti
Pretpostavimo li da državna politika fabricira etničke identitete, onda ćemo našu pažnju usmjeriti na to kako se realizira
ova državno-politička produkcija etničkog. Kada je riječ o
Bosni i Hercegovini, onda se dva najvažnija sloja konstitucije
aktualnog etničkog identiteta vezana uz jučerašnji komunistički režim i današnji režim zasnovan na Daytonskom mirovnom sporazumu. Međutim, takav veliki utjecaj politike
moguć je prije svega zato što je u lokalnom kontekstu svaka
vladajuća politika ustvari politika kolektivnog identiteta, tj.
etnopolitika. Onda je najvažnije pitanje kako to da su sve
vladajuće politike koje su na scenu stupile u doba modernosti po svojoj suštini etno-politike. Čini se da odgovor na to
pitanje leži u konstitutivnoj ulozi rata za svaku politiku koja
je stekla pristanak većine naroda.
Ništa važno ne možemo znati o državnim politikama regije
ako ne uvidimo njihovu vezu sa ratom. To su u načelu pobjedonosne ratne politike. One su kreirane u ratu i svoje tumačenje društvene i kulturne stvarnosti, svoju naraciju o historijskoj prošlosti i svoje buduće programe zasnivaju na iskustvu velikih bitaka i masovnih stradanja iz posljednjeg rata.
Moderna povijest Bosne i Hercegovine je relativno kratka,
ona počinje u 19. stoljeću sa propadanjem Otomanskog carstva i priključenjem Austrougarskoj monarhiji. To je povijest
čiji su najvažniji događaji nacionalno-oslobodilački ratovi i
oružane pobune protiv strane imperijalne vlasti. Domaća
politika uvijek počinje kao poslijeratna oslobodilačka politika omogućena oružanim svrgavanjem neke strane vlasti.
Nema sumnje da je u burnoj povijesti Balkana rat obilježio
svaki prijelomni trenutak: stvaranje i propast država, kraljevina i imperija; nastanak i nestanak novih ideologija i ekonomija; kulturne preporode i propadanja; usvajanje i gubitak
religija, vjerovanja i običaja itd.
U tom pogledu novija povijest se bitno ne razlikuje od dalje
prošlosti. Aktualni nacionalizam crpi svu svoju moć i privlačnu snagu iz rata koji je izbio nakon okončanja “realno
postojećeg socijalizma”. Vladavina komunističke ideologije
bila je rezultat velike pobjede ali i velikih patnji u prethodnom ratu. Takozvana Prva Jugoslavija sa počecima industrijskog kapitalizma stvorena je nakon Prvog svjetskog rata na
ruševinama velikih imperija. Bosna i Hercegovina je ušla u
modernu povijest sa ulaskom austrougarskih trupa na njenu
teritorije.
Nije dovoljno reći da je prošlost balkanske regije obilježena
mnogim ratovima i da je to svakako ostavilo duboke poslje Cf. o tome Fethi Benslama, “Identitet i izvlaštenost”, Forum Bosnae 18,
Sarajevo, 2002.
status, broj 14, proljeće 2010. 153
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
dice na politički, društveni i kulturni život naroda koji tu obitavaju. Pritom se ipak najčešće previđa konstitutivna uloga
rata za mnoge najvažnije aspekte mirnodopskog života ovih
naroda. Treba dovoljno ozbiljno uzeti činjenicu da se nakon
svakog balkanskog rata mijenjaju temeljni obrasci kulture,
politike i društva, a tako i kolektivnog identiteta. Ne samo da
su promjene političkih režima u novijoj povijesti proizvod
rata nego su tako nastale i nove gramatike i standardni jezici,
novi književni kanoni i književne stvarnosti, nove historiografije i načini njihovog pisanja i izlaganja, nove ideologije,
novi moralni obrasci, novi muzeji i arhivi itd. Upravo je u
kolektivnom iskustvu ratne stvarnosti i pokušaju njene vjerodostojne interpretacije potrebno vidjeti promjenu paradigme razumijevanja same te ratne stvarnosti, ali i svake poslijeratne stvarnosti (kulturne, političke, jezičke itd).
U Balkanskim ratovima, uostalom kao i drugdje u svijetu,
ne treba vidjeti samo oružani konflikt nego i dramatičan socijalni i kulturni preobražaj. Tvrditi takvo nešto nipošto ne
znači umanjivati strahote rata niti opovrgavati njegov destruktivni karakter. Ne treba previdjeti da malim narodim
ove regije svaki rat, ne samo svjetski nego i lokalni, uzima
najveće žrtve i donosi najstrašniju opasnost: opasnost potpunog istrebljenja. Dovoljno je podsjetiti na posljednji rat i
na genocid u Srebrenici. Bosna i Hercegovina je bila poprište najvećih bitaka i najveća stradanja u partizanskom otporu u Drugom svjetskom ratu. Ogromno kulturno značenje rata upravo dolazi iz dramatičnog kolektivnog iskustva
nepojmljivih strahota i čudesnog nadvladavanja najveće
opasnosti: nestanka čitavog naroda sa lica zemlje. U svijesti
ovdašnjih ljudi to značenje rata se priznaje i slavi kao ratna
pobjeda, kao velika počast herojima i kao velika zahvalnost
žrtvama. Epika pretvara rat u nešto veličanstveno. Užasni
rat čini čitavu kulturu epskom. Prema toj epici koja se naslanja na milenijsko kolektivno pamćenje o uzastopnim velikim valovima imperijalnih osvajanja, rat je uvijek prikazan
kao neravnopravna borba dobra i zla, kao hrabri, ali često
uzaludni otpor malog miroljubivog naroda pred ogromnom
silom nemilosrdnog agresora. I velike žrtve i velika junaštva
nalažu čuvanje sjećanja na ratnu prošlost. Epska glorifikacija
rata opisuje ukazivanje najvećeg dobra, zajedničkog dobra
čitavog naroda, pred iskušenjem najvećeg zla, koje dolazi od
nekog drugog, uistinu stranog naroda.
Tri naroda kao tri korpusa ratnih priča
Etnički identitet, kako se povijesno oblikuje u lokalnom
kontekstu, jeste ovo “zajedničko dobro”, spleteno od velikih podviga i stradanja, koje su ukazuje u ratnoj kataklizmi.
Ovaj identitet se gradi i čuva kao pamćenje jednog kolektiva o svojim najvećim iskušenjima u kontinuiranoj borbi
Ovdje ukazujem na analogiju sa sociologijom znanosti Thomasa Kuhna i
njegovim shvaćanjem uloge paradigmi.
O vezi kolektivnog sopstva i zajedničkog dobra vidi Charles Taylor,
Sources of the Self. The Making of the Modern Identity, Cambridge University Press, 1989.
154 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
za opstanak. Usvojiti etnički identitet znači participirati u
transgeneracijskom prenošenju izvjesne naracije, u stvari
velikog narativnog korpusa u kojem jedno “mi” pripovijeda
kako je usprkos dramatičnim zapletima uspjelo da ostane to
što je oduvijek bilo. Ratna priča je, dakako, povlašteni oblik
ove naracije u kojoj se tka etnički identitet. Pripadati jednoj
etničkoj zajednici znači učestvovati u pričanju ratnih priča
makar na jednoj od tri narativne instance: kao slušatelj (onaj
kojem je adresirana priča, jer se radi o njegovim srodnicima
i precima), kao autorizirani pripovjedač (kao svjedok događaja ili kao nekadašnji adresirani slušatelj) ili čak kao sam
junak priče.
Postojanje tri etničke nacije u Bosni i Hercegovini podrazumijeva tri velike naracije na snazi i opticaju u javnom mnijenju. U ratnim pričama koje se neumorno prepričavaju,
prošlost ove zemlje se vidi na tri različita načina. Iako se u
tim pričama često opisuju isti događaji, isti junaci, te mnoge
stvari koje se podudaraju, pričaju se tri različite kolektivne
sudbine. Ako ništa drugo, očuvanje etničkog identiteta nalaže da ono “mi” koje je nosilac narativne radnje ne bude
poistovjećeno sa nekim drugim “mi”. Pripovjedno “mi” sadašnjosti ima obavezu da čuva ratničko “mi” prošlosti živim
i djelatnim. A ovo prošlo “mi”, sačuvano na taj način u kolektivnom pamćenju, osigurava postojanost i čvrstinu aktualnog “mi” sadašnje etničke zajednice.
U zajedničkoj domovini kakva je Bosna i Hercegovina u kojoj sve tri etnije ne samo da žive svoju vlastitu sudbinu nego
stoljećima na mnogo načina dijele i zajedničku sudbinu, a
lako se međusobno razumiju kao da govore istim jezikom,
ispričati ratnu priču a da to bude dio konstitutivne etničke
naracije, svjedočanstvo o sudbini etničke zajednice kojoj pripada pripovjedač te priče, podrazumijeva uvažavanje izvjesnog narativnog koda i kanona pripovijedanja. Etničko ime
je tu svakako najvažniji element osiguranja etno-narativne
posebnosti. Etnonim je krucijalni marker etničkog identiteta. Tri etnije postoje i opstaju kroz dugu povijest zahvaljujući tome što su iz generacije u generaciju novorođeni dobivali imena iz kanoniziranih repertoara tri odvojene familije
vlastitih imena.
Narativne instance (slušatelj, pripovjedač i junak) unaprijed
su doznačene jednoj skupini koja se imenuje iz jednog skupa
vlastitih imena. Samo tako može naracija biti konstitutivna
za etnički identitet. No, odakle dolaze etnonimi i kako su se
uopće mogli razdijeliti u tri odvojena skupa? Vlastita imena
koja su rezervirana za tri narativne instance crpu se iz rezervoara osobnih vjerskih imena. Prije nego što su postali Hrvati, Srbi i Bošnjaci, stanovnici ove zemlje su se ponajprije
O narativnoj pragmatici kao načinu prenošenja etničkog identiteta vidi
J.-F. Lyotard, Le Postmoderne expliqué aux enfants, Correspondance 19821985, Galilée, 2005.
Vidi o tome Homi Bhabha, Nation and Narration, Routledge, 1990.
Cf. Ugo Vlaisavljević, Rat kao najveći kulturni događaj, Mauna-Fe, Sarajevo, 2007, str. 95 i dalje.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
razlikovali kao katolici, pravoslavci i muslimani. Vjeroispovijest je direktno nametala različite klase osobnih imena, a
preko njih, kroz generacije, u značajnoj mjeri i prezimena.
Na taj način je vjerska pripadnost s vremenom omogućila
etniciziranje vjerske skupine, a to je onaj proces koji povezuje ratne priče, kao priče o sudbini jedne skupine, sa određenim skupom vlastitih imena. Krivo je vjerovati da vjerska
skupina sama po sebi već predstavlja etničku skupinu, iako
se to može nekom učiniti da je slučaj u BiH. Osvrnemo li se
na druge primjere u svijetu, vidjet ćemo da etnije u pravilu
uspijevaju sačuvati različite vjerske skupine u svome okrilju. Međutim, u ovom dijelu svijeta su veliki vojni pohodi i
dramatične smjene imperijalnih vlasti najprije donijeli ovdašnjem stanovništvu njihove različite religije, a potom ih
opet od jedne do druge vlasti stavljali kao vjerske skupine
u različit položaj, priređujući im tako često sasvim zasebne
sudbine. Isprva je kolektivni pripovjedač ratnih priča bila
vjerska skupina koja je pričala o teškoj sudbini svoje vjere, ali
je upravo naracija o zajedničkoj sudbini pričana onima kojih
se ta sudbina tiče, osigurana posebnom familijom vlastitih
imena, neprimjetno ali neumitno etnicizirala ovu skupinu i
pretvorila je u jedan zaseban etnos.
Za svaku etničku skupinu uopće postoje dvije opasnosti njenog konačnog iščeznuća: eksterminacija i asimilacija.10 Jednu
donosi rat, a drugu mir. Za male narode Balkana ne zna se
šta je bilo pogubnije: brojni ratovi ili periodi mira koji su sve
do novijeg doba podrazumijevali inkorporaciju pobijeđenog
naroda u državni poredak, u jezik i kulturu, pa i u ogromno
demografsko tijelo moćnog osvajača. Nije pretjerano reći da
je za ove narode mir čak mogao biti opasniji od rata, jer je
donosio prijetnju perfidne simboličke eksterminacije kroz
postupno i dugotrajno usvajanje svagda impresivne imperijalne kulture. Asimilacija bi završila u identifikaciji gotovo
čitave lokalne skupine s jednim “mi” druge nacije/naracije,
sa sudbinom jednog velikog naroda. Pretpostavka toga jeste
usvajanje osobnih imena koji markiraju tu naciju/naraciju, a
u drevno vrijeme to je podrazumijevalo vjersku konverziju.
Sada razumijemo zašto je strah od kolektivnog nestanka u
dugoj tradiciji junačke epike, kao konstitutivnog identitarnog diskursa, najčešće imenovan kao strah da se ne izgubi
ime i ne promjeni vjera. To je očiti već znak etničke samosvijesti na djelu – upravo stoga što je to strah od asimilacije. Ali
i znak da je etničko još gotovo sasvim uronjeno u supstancu
vjerskog. Tek će gradnja moderne nacije u dovoljnoj mjeri
etnicizirati bosanskohercegovačke vjerske skupine: bile su
potrebne moderne državne i političke institucije da bi se fabriciralo ono etničko neophodno, kako tvrdi Balibar, da bi
nacija imala dovoljno tvrdu i trajnu jezgru.
Tri etničke skupine u Bosni i Hercegovini su tri velike naracije o stoljetnim pokušajima njihove eksterminacije i asimi10 O opasnosti iščeznuća čitavog jednog naroda, koju donosi asimilacija
vidi: Raymond H. C. Teske, Jr. and Bardin H. Nelson, “Acculturation and
Assimilation: A Clarification”, American Ethnologist 1, No. 2, 1974, str.
351-367.
lacije. Stranac koji se nađe u ovoj zemlji često će imati priliku
da čuje od ovdašnjih ljudi jadikovke o ugroženosti etničke
skupine kojoj oni pripadaju. Danas kada je već mnogo godina prošlo od rata teško će mu biti da povjeruje u to. Ali
zatečen pred slijepom uvjerenošću tih ljudi možda će pomisliti da je posljednji rat i mogao počeo zato što je većina ljudi
povjerovala u tu ugroženost.
Stvar je u tome što je etnička zajednica uistinu zajednica
preživljavanja: riječ je o ratnom akteru koji je jedva izmakao svome istrebljenju i koji nakon rata nastoji da gaji što
življe sjećanje na rat da bi se na taj način borio protiv asimilacije u miru, a i da bi što spremnije dočekao novi rat. Etnička zajednica je zajednica pamćenja koju ratne priče drže
na okupu. Tipično etničko stanje neke zajednice jeste stanje
vojne mobiliziranosti potaknute jasnim sjećanjem na protekli rat (svaki važniji politički stav u javnosti je izrečen pod
znakom memento belli). Shodno tome, moglo bi se reći da
je i multietničko društvo titovskog socijalizma bilo u etničkom stanju, kako smo ga upravo definirali. Kroz čitavu svoju
polustoljetnu povijest ovaj režim je držao svoje građane u
“vanrednom stanju”.11 I postdaytonska Bosna je, bez sumnje,
građanstvo u vanrednom stanju.
Neprijatelj iz prethodnog rata
No, ko je to doista jučer ugrožavao višeetnički grozd titovskog društva, a danas bosanskohercegovačke etničke zajednice? Najkraći odgovor glasi da je to u oba slučaja bio “neprijatelj iz prethodnog rata”. Ako taj neprijatelj još dugo nakon
rata ne bi bio djelatan, niko ne bi slušao ratne priče, pa bi
naracija ostala bez treće instance, životno zainteresiranog
slušatelja, a to će reći bez transgeneracijskog prijenosa. Narativna entropija smrtno ugrožava postojanje etničke nacije.
Njeno vitalno stanje jeste stanje ugroženosti. Stalno bdijuća
svijest o prisustvu neprijatelja jeste ono što čini ratne priče
stvarnim, a ratne priče sa svoje strane treba da proizvedu
takvu svijest. Ne zna se šta je važnije za vođe nacije, njene
utjecajne političare i ideologe: da pričaju ratne priče ili da
posvuda otkrivaju podmukle neprijatelje koji vrebaju.
Koliko je važan “neprijatelj iz prethodnog rata” možemo
otkriti usporednom analizom prethodnog jugoslavenskog i
sadašnjeg bosanskohercegovačkog režima. Riječ je o neprijatelju koji je konstitutivan za etnički identitet onih koji su
napadnuti. Stoga i taj neprijatelj ima amblem etničkog identiteta. U Drugom svjetskom ratu je to bio nacist Nijemac,
koji se ukazao kao imperijalni neprijatelj koji lokalnim etnijama prijeti istrebljenjem. Velika ugroženost svih etničkih
skupina Prve Jugoslavije dovela je do snažne međuetničke
solidarnosti. Zajednički herojski otpor u narodnooslobodilačkom ratu pružio je mogućnost da se kod svih etnija stvori
naracija u kojoj se pripovijeda o zajedničkoj sudbini. O juna11 O “vanrednom stanju” vidi G. Agamben, The State of Exception, University of Chicago P ress, 2005.
status, broj 14, proljeće 2010. 155
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
cima partizanskog pokreta koji su porijeklom iz svih jugoslavenskih etnija moglo se pričati tako da mjesta pripovjedača i
slušatelja nisu ekskluzivno rezervirana ni za jednu etniju.
Opasnom stranom neprijatelju, pravom strancu kakav je
Nijemac, duguje se dakle stvarnost međuetničkog bratstva.
Famozna krilatica “bratstvo i jedinstvo” nije tek Titova domišljata ideološka formula nego prilično vjerodostojan opis
poslijeratne multietničke stvarnosti, makar samo prvih godina nakon rata. Budući da je etnička zajednica po definiciji
bratska zajednica, međuetničko bratstvo iskovano u otporu
stranom agresoru pokazuje da su sami temelji socijalističkog
društva prvobitno bili etnički. Istinski stranac, onaj koji ne
govori lokalne jezike (Nijemac je onaj koji je “nijem”), približio je “domaće strance” u čvrsti zagrljaj bratske zajednice.
Važno je ovdje sagledati ulogu politike, koja se već etablirala kao djelatnost modernih političkih institucija i ideoloških pokreta. Kao što je to karakteristično za tzv. treći svijet, relativno kratko moderno doba je u ovom dijelu svijeta
shvaćeno kao doba samooslobođenja naroda kroz ustanke i
oslobodilačke ratove. Poslijeratna vladajuća politika je u takvom kontekstu ona politička opcija koja je bila u stanju da
masama ponudi najprihvatljiviju interpretaciju svega onoga
što se dešavalo u ratu. S obzirom na najvažniji ulog takve
politike, a to je tumačenje ratne sudbine dane etničke zajednice, ona se mora pojaviti kao politika etničkog identiteta, tj. kao etno-politika. Dakle, iako predstavlja modernu
političku ideologiju, titovski komunizam je također obavio
zadaću koju zahtjeva drevni etnicizam: ljekovitu etničku
reinterpretaciju konfliktne društvene stvarnosti.12 Ta politika je stekla široku narodnu podršku, jer je u okviru svog
prosvjetiteljskog, emancipatorskog projekta mogla dovoljno
uvjerljivo objasniti hitlerovski imperijalizam kao posljedicu
klasne borbe, a istovremeno ponuditi najprivlačniji oblik
međuetničkog pomirenja. Kada se bivše socijalističko “društvo” naknadno sagleda iz perspektive etnopolitike, a tome
pomaže njen suvremeni procvat, pa tako pojavi kao složena
(kvazi)etnija, onda jasno izlazi na vidjelo povijesni kontinuitet etnopolitike.13
Politika kao pripovijedanje ratnih priča
Posebno se mogu analizirati predmoderni etnopolitički aspekti involvirani u titoističkoj političkoj modernosti. Nit
vodilje takve analize svakako bi bila funkcija ratne priče u
političkom diskursu. Vjerujemo da je toj priči pripadala najvažnija funkcija: funkcija legitimiranja političkog poretka.
Rukovodioci socijalističkog poretka su se pred prigovorom
o uskraćenim slobodnim izborima na kojima bi se pred biračima tek mogla provjeriti legitimnost vlasti pozivali na
12 Anthony Smith, The Ethnic Origins of Nations, Blackwell, Oxford, 1986,
str. 56.
13 Vidi o tome moj ogled “Yugoslav Communism and After: The Continuity of Ethnopolitics”, Identities – Journal for Politics, Gender and Culture,
Vol. 2, No. 2, Skopje, 2003, str. 13.
156 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
mnogo važniji izbor koji je u ratu ovjeren ustankom nenaoružanog naroda i ovjeren krvlju njegovih heroja. Prolivena
krv partizana je postavila sveto u temelje režima, pa je već
i sama sumnja u pristanak naroda smatrana svetogrđem i
stoga nemilosrdno osuđivana. Iz istog izvora je crpljen i karizmatski legitimitet partijskih i državnih vođa: visoko pozicionirani funkcionari u miru su regrutirani iz redova vojnih
čelnika i odlikovanih vojnika u ratu. I mnogo godina nakon
rata, praktično sve do propasti komunizma, ratne priče su
bile važan i nezamjenljiv dio javnih političkih govora, pogotovo onih održanih u presudnim trenucima povijesti: kada
je trebalo pokrenuti ustavne, političke i ekonomske reforme,
intervenirati u međunarodnoj politici, smijeniti političke
protivnike itd.
Nije stoga pretjerano reći da je jugoslavenski socijalizam trajao onoliko dugo koliko su ratne priče djelovale očaravajuće
na većinu naroda. Snaga uvjerljivosti ovih priča je bila direktno proporcionalna težini novih ratnih prijetnji. Socijalizam je suštinski ovisio o trudu i učinkovitosti vanjskog i
unutarnjeg neprijatelja. Ono što su bili neuspjesi ekonomske reforme 60-ih i 70-ih godina za emancipatorsku politiku radničke klase, koja je obećala blagostanje za sviju, to
je bila politika evropskog detanta za politiku koja je uistinu
držala građane Socijalističke Jugoslavije na okupu: za politiku etničkog identiteta. Teško je znati šta je više doprinijelo
propasti poretka: sve snažnija unutarnja ekonomska kriza ili
sve slabiji vanjski neprijatelj. Naizgled paradoksalno, osnaživanje demokratskih kapaciteta poretka, o čemu svjedoči
otvaranje granica i veoma uspješno pokretanje turističke industrije (pri čemu je promjeni image-a neprijatelja najviše
doprinio masovan dolazak njemačkih turista na jadransku
obalu), direktno je potkopalo etnopolitičke temelje poretka.
Tada je na vidjelo izašao deficit građanskog identiteta, jer je
popuštanje autoritativne stege vodilo produbljivanju razlika
među građanima u vidu sve izraženijeg etničkog pluralizma.
Štaviše, građanska integracija koju je obećala komunistička
ideologija upravo je zakazala na pravcu koji je anticipiran
kao najpouzdaniji i najvažniji. Naime, jugoslavensko međuetničko bratstvo je imalo svoju glavnu osovinu: srpskohrvatsko bratstvo, i to na temelju najveće jezične bliskosti
ovih dviju etnija i njihovog statusa glavnih aktera federalnog
državnog ugovora. Upravo tu, u međuetničkoj relaciji koja
je imala najveće izglede građanske integracije, pojavili su se
inherentni etnički limiti integracije. To su limiti koje je nalagao i osiguravao neprekoračivi prag asimilacije. Kao što je to
pokazao opijajući nacionalizam Hrvatskog proljeća početkom 70-ih, nesumnjivi uspjeh građanske integracije, u tačci
kada se rodila prijetnja da se Hrvati i Srbi etnički više ne razlikuju, pokrenuo je mehanizme etničke razdiobe. Možda bi
se mogla braniti hipoteza, s obzirom na zasnivajuću ulogu
etnopolitike, da je daleko uznapredovali proces oblikovanja
jugoslavenskog građanskog identiteta doveo do raspada zajedničke države.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Rat u Bosni i Hercegovini
Posljednji rat koji je opustošio Bosnu i Hercegovinu, s kojim je pao komunizam i raspala se Jugoslavija, imao je presudno drukčiji etnički karakter. Tome ratu, doduše, ni ovaj
put nije nedostajao “genuini stranac” iz prethodnog rata
– sve zaraćene strane su iznosile dokaze o njegovoj podršci
protivniku – ali to je principijelno, po svojim glavnim akterima, bio rat između lokalnih etničkih skupina. Mjesto pravoga stranca sada je zauzela figura neprijatelja kao “domaćeg
stranca”. Nema sumnje da je rat učinio da bosanskohercegovačke etnije u velikoj mjeri postanu jedna drugoj strane,
o čemu svjedoči velika poslijeratna “etnička distanca”, ali je
također važno primijetiti da je upravo prije rata, iznenadnim
otkrivanjem strane (etničke) kulture kod susjeda, bila ispunjena jedna od glavnih pretpostavki za pokretanje krvavog
konflikta.
O gubitku povjerenja u komunistički režim i njegovu ideologiju ne bi se moglo ni govoriti a da oficijelna interpretacija
Narodno-oslobodilačkog rata nije izgubila svoj kredibilitet
u masama.
Kada imamo u vidu konstitutivnu ulogu ratne naracije, onda
nam je lako objasniti zašto su izgledi za slom režima izazvali krizu etabliranog etničkog identiteta, a onda i urgentni
potrebu njegove modifikacije (reinterpretacije). Ono što se
najčešće imenuje kao plamen etno-nacionalizma koji je buknuo u jugoslavenskom javnom mnijenju krajem 80-ih godina nije ustvari ništa drugo nego izraz brojnih ideoloških
pokušaja udovoljavanja ovom imperativu žurne prepravke
kolektivnog identiteta, ali ovaj put kroz njegovo separatno
učvršćivanje i osiguravanje.
Zašto je gubitak bratske bliskosti morao voditi međusobnoj
konfrontaciji etničkih skupina? Prije svega zato što je taj gubitak u masama porodio uvjerenje da ove skupine ne mogu
živjeti u istoj političkoj zajednici. Vidjeli smo da je zasnivajuća pretpostavka jugoslavenske političke zajednice bilo
otkriće međuetničke bliskosti i to u njenoj krajnjoj formi
“bratstva i jedinstva” u kojoj se briše razlika između međuetničkog i unutaretničkog, između unutarnjih i vanjskih etničkih relacija. Drugi razlog leži u tome što etno-nacionalizam, koji nadomješta ideologiju titoizma, ima za svoj primarni cilj da definira etnije kao moderne političke zajednice:
nacije. Iako moderni politički pokreti nacionalnog buđenja
datiraju u jugoslavenskim zemljama barem od 19. stoljeća,
suvremeni etno-nacionalizam uvjerava svoje pristalice da
lokalne “zajednice sudbine” još uvijek ostaju etnije, a to će
reći nedovoljno konstituirani subjekti modernog političkog
života, dok god su s drugima u bratskoj političkoj zajednici.
Zato je s propašću komunizma odmah objavljen početak
nemilosrdne borbe svake etničke skupine za svoju nacijudržavu. Naravno da je to za Bosnu i Hercegovinu – kao etnički složenu zemlju koja prema povelji ZAVNOBiH-a iz
1943. godine “nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska,
nego i srpska i muslimanska i hrvatska” – imalo najtragičnije
posljedice. Ovdje je borba etničkih skupina za svoje vlastite
državne političke zajednice postala borba za teritorije kroz
akcije “etničkog čišćenja” čiji vrhunac je svakako srebrenički
genocid.
Mnogi strani promatrači posljednjeg ratnog sukoba bili su
zapanjeni pred činjenicom “ponavljanja povijesti”. Činilo se,
pogotovo preteći medijski prikaz rata, da se ponovo vode
bitke iz Drugog svjetskog rata, samo što je izostala izvanjska intervencija glavnog neprijatelja. To je možda posljedica
odbacivanja komunističke interpretacije ovog rata, što je podrazumijevalo iščeznuće Nijemaca kao neprijatelja. Sada su
se umjesto njih pojavili njihovi domaći kolaboracionisti kao
glavni akteri. Pogubna reinterpretacija koja pretvara bratski
susjedni narod u naciste današnjice bi možda bila nezamisliva bez duge vladavine ideologije koja je kao najvažnije tumačenje nacizma ponudila njegovo etničko tumačenje. Tako
je nastavljena tradicija po kojoj je politički neprijatelj definiran kao etnički, a etnički “značajni Drugi” je sa svoje strane
definiran kao najopasniji politički protivnik. Pritom definicija najvećeg zla također ostaje preuzeta iz prethodne ratne
naracije – ono se i dalje imenuje kao nacizam ili fašizam
– pa se smrtni neprijatelji vide kao (nekadašnji) kolaboracionisti. Takva definicija nalaže i opravdava potpunu dehumanizaciju neprijatelja, pa je onda u borbi protiv njega sve
dopušteno: i najveća zvjerstva neće nauditi ljudskosti onog
koji se suprotstavlja Nečovjeku.14
U lokalnom kontekstu etnički identitet jasno pokazuje svoju
relacionu prirodu.15 Ratna etno-politika u kojoj se ovaj konstituira otkriva ga kao identitet u kontrastu sa neprijateljevim etničkim identitetom. Rat sa novim neprijateljem zasigurno donosi metamorfozu dotadašnjeg identiteta, s obzirom da je poslijeratni etnički identitet prije svega ne-identitet glavnog ratnog neprijatelja. U otporu Titovih partizana,
uzmemo li samo bosanskohercegovačke etničke zajednice,
Hrvati, Srbi i muslimani su se identificirali kao anti-fašisti
ne-Nijemci (što je onda omogućilo njihovo bratsko zbližavanje). U ratu iz 90-ih Bošnjaci-Muslimani su se pojavili kao
ne-Srbi i ne-Hrvati, Hrvati kao ne-Srbi i ne-Bošnjaci, a Srbi
kao ne-Bošnjaci i ne-Hrvati.
S druge strane, priroda etničkog identiteta nalaže njegovanje iluzije o njegovom milenijskom trajanju. Taj paradoksalni dvostruki zahtjev za metamorfozom i permanentnošću
identiteta pomiruje se u takvoj vrsti narativne strategije pri
obradi posljednjeg rata da se polazeći od njegove interpretacije reinterpretira stvarnost svih prethodnih ratova. Pritom je posebno važna reinterpretacija pretposljednjeg rata
u svjetlu onog posljednjeg, jer se ustvari upravo u toj reinterpretaciji na odlučan način uklanja opasnost dvostrukog
etničkog identiteta i pomiruje neophodna metamorfoza sa
neophodnim održanjem kontinuiteta identiteta.
14 Cf. Ugo Vlaisavljević, “Die Politik des Wissens und des Nichtwissens”,
u: W. Benedek, Otto König, Ch. Promitzer (Hg.), Menschenrechte in Bosnien und Herzegowina: Wissenschaft und Praxis, Böhlau Verlag Wien, Köln,
Weimar, 1999, str. 285-308.
15 Cf. Ph. Poutignat and J. Streiff-Fenart, Théories de l’ethnicité, suivi de Les
groupes ethniques et leurs frontières de F. Barth, Paris, PUF, Paris,1995.
status, broj 14, proljeće 2010. 157
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Veliki imperij u malom tijelu etnije
Kako sada vladajuća etnopolitika, koja se pojavljuje kao matrica gotovo svih utjecajnijih političkih gledišta, objašnjava
lokalno međuetničko neprijateljstvo? Tako što se sklonost
drugih ka zlu, njihova skrivena ili neskrivena volja za istrebljenjem svojih susjeda, tumači upravo kolaboracionističkim opredjeljenjem: ratnim savezom kojeg su oni nekada
sklopili sa istinski stranim neprijateljem, sa nekim imperijem. Ako je veza između etničke stranosti i neprijateljstva
za etnopolitiku prirodna i neraskidiva, to je zbog stoljetnog
kolektivnog iskustva s velikim imperijima. Stranost koja se
odjednom prepoznaje u etničkom identitetu susjedne zajednice, stranost koja tu zajednicu čini neprijateljskom, dolazi
od neočekivanog izranjanja na površinu kulturnog naslijeđa
stečenog pod asimilacijskim utjecajem nekog imperija. Kolaboracionizam i asimilacija su dva lica, ono ratno i ono mirnodopsko, prisustva imperija na ovom tlu, koje etnopolitika
jednih prepoznaje kod drugih, a što ih jedne za druge čini
“domaćim strancima”. Prava priroda etniciteta se u “banalnom nacionalizmu” svakodnevnice prozire kao duboki tragovi strane kulture u mentalitetu i običajima susjeda, kao
izvjesno duhovno srodstvo koje ih još veže uz nekada moćnog zavojevača. Istina je da svaka etnička skupina sada veliča svoje imperijalno naslijeđe i u njemu istovremeno prepoznaje svoju autentičnu kulturu. “Naša kultura” i susjedna
etnička kultura se razlikuju kao “dobra” i “loša” imperijalna
uprava u “našem kolektivnom pamćenju”. Požar etno-nacionalizma koji je zahvatio regiju nakon pada komunizma,
a koji je ustvari burni učinak grozničave rekonstrukcije etničkog bića do jučer zbratimljenih jugoslavenskih nacija,
producirao je čudnovatu stvarnost simultanog postojanja u
kolektivnom pamćenju nekadašnjih imperijalnih uprava: Bizanta, Otomanskog imperija, Austrougarske monarhije, pa i
Jugoslavenske federacije. Rad na invenciji etničke tradicije,
kojeg je naložilo postkomunističko doba, snažno je revitalizirao i postojeće i fiktivne sedimente davnih asimilacijskih
procesa. Male nacije su tako ustvari ponovo posegnule za
svojom milenijskom strategijom etničkog preživljavanja: talozi asimilacije koja je predstavlja smrtnu opasnost u prošlom imperijalnom režimu, postaju moćno oružje simboličkog otpora prema novim naletima asimilacije koju sprovodi
tekući imperijalni režim, pri čemu ona do jučer strana kultura postaje danas autentično našom (umjesto da predstavlja prijetnju, postaje spas).16
Tako male etnije imaju ogromna kulturna tijela, jer su u sebi
interiorizirale nekadašnje velike imperije. Treba imati na
umu da su ovu interiorizaciju izvršili borbeni kolektivi, akteri (prethodnog) rata, u svrhu svoga preživljavanja. Ovdje se
dakle velike, svjetske kulture i civilizacije pojavljuju kao konstitutivni materijal etničkog identiteta, kao neiscrpne riznice
“mit-simbol” kompleksa.17 Najupadljivija razlika između da16 U. Vlaisavljević, “The War Constitution of the Small Nations of the Balkans, or ‘Who is to be reconciled in Bosnia and Herzegovina?’ “ Transeuropéennes, Paris, No 14/15, 1998/99, str. 125-141.
17 Anthony D. Smith, op. cit.
158 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
našnjih konstitutivnih bosanskohercegovačkih nacija jeste
razlika u vjeroispovijesti, pa se najvažnije “zajedničko dobro” etnija pojavljuje kao “religijsko dobro”. Međutim, etniciziranje religijskog opredjeljenja moguće je samo ako se religija ukaže kao religijska kultura, kao izvjestan svjetonazor,
moral, običajnost itd. A u zaleđu ove kulture stoji najmanje jedna bivša imperijalna kultura. Tako se etnije ne samo
međusobno razlikuju nego, po samoj repulzivnoj sili svoga
identiteta, jedna drugoj suprotstavljaju kao nekada jedan
imperij drugome – i to često usprkos moralnim nalozima iz
svojih svetih spisa koje drže za povelje svoga identiteta.
Izgledi za pomirenje
Mogu li se onda lokalne etničke skupine ikada pomiriti? Nije
li u sam njihov identitet upisano to da su kolektivni ratni akteri? Može li se za njih ikada rat okončati, ako asimilacija
koju donosi mir nije manje opasna od samog ratnog uništenja? Tim više je ta mogućnost neizvjesna ako znamo da se
lokalne etničke skupine suprotstavljaju asimilaciji upravo
kao ratni akteri. Jer one su se suprotstavljale teškim iskušenjima asimilacije u višestoljetnim vladavinama stranaca tako
što su brižljivo čuvale usponu na izgubljeni rat koji je i doveo
strane zavojevače u njihovu zemlju. Kolektivno pamćenje je
prije svega pamćenje o posljednjem ratu, a gaji se iz nužde
preživljavanja. Predati zaboravu posljednji rat znači za zajednicu pamćenja jednom za svagda izgubiti svoj etnički
identitet. Ako je svrha pomirenja pacifikacija onih koji se
mire, a što bi jedino i moglo donijeti pravi mir bez zaraćenih strana, nije li onda pomirenje ozbiljna prijetnja samom
etničkom karakteru lokalnih etničkih skupina – koje su sebe
svjesne, da ne zaboravimo, kao modernih nacija?
Ali nije li pretjerivanje toliko sumnjati u pomirenje onih
koji su do jučer živjeli u “zbratimljenoj zajednici” ili, što je
još važnije, čiji je suživot na tlu Bosne i Hercegovine trajao
stoljećima? Međutim, pri glorifikaciji stoljetnog suživota, za
koju se može naći puno dobrih razloga, ne treba previdjeti
gvozdene okvire imperijalnih poredaka koji su se smjenjivali jedan za drugim. Suživot je predugo bio postojanje jednih pokraj drugih u vojnim režimima došljaka. Takvi režimi
su ustvari i porodili ili makar presudno oblikovali etničke
skupine u onom obliku kakav danas imaju, jer su različite
vjerske skupine postavljali u različit položaj prema vlasti i
državi. Ne čudi onda što suvremene etničke nacije, svaka za
sebe, reinterpretiraju, a u svojoj kolektivnoj imaginaciji, i rekonstruiraju, raspoloživim materijalima “mit-simbol” kompleksa, neki prošli imperijalni režim kao svoj vlastiti kulturni
i politički poredak.
Nije li onda jedini istinski oblik pomirenja ponudio titoizam
koji je kao ideologija nastupio sa prilično radikalnim odbacivanjem imperijalnog naslijeđa uopće? Za takvo nešto je
trebalo uistinu veoma loše i za sve etničke skupine dovoljno
uvjerljivo iskustvo sa nekim osvajačkim imperijem, što je
hitlerizam jamačno i pružio. Komunizam je kao revolucionarni oslobodilački pokret strasno propagirao anti-impe-
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
rijalizam. Tako se međuetnička blizina nije ostvarila samo
na bojnom polju i u revolucionarnoj ideologiji nego i u etnokulturnoj ravni: etničko je sada, makar je to bila relativno
kratkotrajna iluzija, kod svih zbratimljenih naroda postalo
razdvojeno od svoje pozadinske imperijalne kulture.
Odmah nakon Drugog svjetskog rata južnoslavenske etničke skupine koje su stoljećima živjele pod različitim imperijalnim režimima našle su se jedne prema drugima u nečuvenoj blizini, naizgled bez prevelikog povijesnog bremena
pretrpljenih asimilacija, ali u blizini koja je iznijela na vidjelo
veliku oskudicu u njihovim “izvornim” etničkim kulturama.
Njihov praslavenski, predimperijalni, ustvari predpovijesni
pra-etnicitet (Uretnicität) – na kojeg su se također pozivali
komunistički ideolozi međuetničkog bratstva – pokazao se
suviše praznim i apstraktnim, bez supstancijalnog kulturnog sadržaja. Svaki ozbiljniji pokušaj oslobađanja od asimilacijskih tekovina imperijalne povijesti je svakako bio jalov
posao. Nije onda iznenađujuće što su se nakon pada komunizma čule žalopojke o Titovom dobu u kojem je bio nametnut lažni etnički identitet.
Pa ipak, u tom dobu nije bio samo međuetnički mir nego i
pomirenje u svom uzornom obliku bratstva. Međutim, ako
se takvo pomirenje uzme kao poželjan oblik pomirenja za
današnje doba onda se ono čini bezizglednim. Naime ne
smijemo previdjeti činjenicu da ono što je jučer izgledalo
kao pomirenje, da je to bilo pomirenje unutar čvrstog vojnog saveza ili, radije, jednog jedinstvenog ratnog aktera (Titovih partizana). Danas pomirenje aktera rata ne može biti
po modelu okrupnjenog ratnog aktera: multietničke soldateske. Titoizam nije gradio svoje socijalističko društvo kao
civilno. Ali bi se možda moglo tvrditi da je stvorio pretpostavke za takvo društvo povezujući etničke skupine u “zbratimljenu zajednicu”. Međutim, upravo je proces pacifikacije
militantnog društva kao ratnog saveza etničkih skupina i
postupno pretvaranja etničkog u civilno odvelo ratobornoj
podjeli društva.
Šta danas najviše stoji na putu pomirenja? Čini se da željeno
pomirenje ima sasvim uzak manevarski prostor. Ono nipošto ne smije predaleko otići. Lokalne etničke nacije ne bi dopustile svoje vraćanje u krilo nekadašnje bratske zajednicu.
Čuvanje etničke posebnosti nalaže da etničke skupine moraju ostati jedna drugoj strane u emfatičnom smislu riječi. A
stranost kod ovih zajednica kao osebujnih ratnih aktera već
podrazumijeva neprijateljski stav prema onima koji su strani.
Budući da su sada kao nikada prije u povijesti zadobile lik interioriziranih imperijalnih kultura, svako njihovo preveliko
političko i kulturno međusobno približavanje bi pokrenulo
okidače koji zvone na uzbunu pred opasnošću asimilacije.
Kako drukčije da shvatimo pomirenje ako ne kao dokinuće
ratnog karaktera zajednice? Ali to bi u lokalnom kontekstu
vodilo ukidanju njene etničke biti. Ako pomirenje ne može
donijeti pacifikaciju militantnog tijela etničke skupine, da li
je to onda uopće pomirenje koje odgovara svome pojmu?
Glavna prepreka pomirenju nije nekakva ideološka magla
koju treba ukloniti. Nisu lokalne etničke skupine jedna drugoj strane jer su podlegle iluziji etno-nacionalizma. Glavna
teškoća za postizanje miroljubive koegzistencije sastoji
se u tome što se poslijeratna etnička i međuetnička stvarnost ne konstruira na osnovu ideologije kao nekog privida
stvarnosti nego na osnovu naracije o posljednjem ratu, koja
hoće da bude vjerodostojan opis stvarnosti svih stvarnosti:
stvarnosti rata.18 U epistemološkom vokabularu izraženo,
ratna naracija se prikazuje kao nesumnjivo “verificirani
etno-nacionalizam”.
Reducirani princip nacionalnosti
Princip nacionalnosti19 je nadahnuo i napajao snage koje su
dovele do raspada Jugoslavije i ne čudi da je bio uzdignut u
glavni princip legitimiteta u procesu gradnje postjugoslavenskih političkih jedinica. Budući da je ovaj princip bio ustvari
shvaćen kao princip monoetničke nacionalnosti, a to znači
reduciran na princip etniciteta, čini se da je opravdano govoriti o novijoj poslijeratnoj povijesti Zapadnog Balkana kao
o dobu etnopolitike. Prije nego kao neku posebnu politiku,
etnopolitiku bi trebalo tumačiti kao interpretativni kôd koji
je na djelu u gotovo svim dominantnim političkim strujama
i orijentacijama. Kao što smo vidjeli, etnopolitka se pokazuje
kao stroj za proizvodnju ratnih priča u kojima se svaka poslijeratna stvarnost predstavlja kao upamćena ratna stvarnost.
Reducirani princip nacionalnosti, usvojen kao vrhovni princip tumačenja političke i društvene stvarnosti, leži u osnovi
danas uvriježenog shvaćanja da moderna povijest Balkana,
u kojoj su se jedan za drugim smjenjivali narodnooslobodilački ratovi, nije ništa drugo nego postupno ostvarenje “teleologije povijesti” (Husserl) čija je posljednja svrha monoetnička nacionalna država. Ova država je krajnje postignuće
prošlih ustanaka i ratova, protu-asimilacijskih otpora i kulturnih preporoda. Svrha povijesti jeste kraj strane vlasti, a
to je za etnopolitiku konačni bijeg iz velikog tijela imperija.
Najmanje dva ili tri imperija su se pokazala kao glavni akteri ostvarenja ovog kraja narodno-oslobodilačke povijesti.
Za sve secesionističke nacionalizme koji su doveli do kraja
Jugoslavije, ova federalna socijalistička država je bila oličenje nametnute strane vlasti. A Evropska unija, podržana od
SAD, se pokazala kao prvi “imperij” koja uvažava i čak podržava temeljno stremljenje lokalne etnopolitike: jednu etničku skupinu u jednoj državi.
Junačka epika oslobođenja, koja predstavlja glavnu potku
svih historijskih objašnjenja u dobu etnopolitike, uvijek referira na imperije, pripovijedajući nam priče o brojnim utjelovljenjima u državne, vojne, kulturne (itd.) poretke osvajača
18 O konceptu ratne stvarnosti kao “posljednjoj stvarnost” vidi U.
Vlaisavljević, “South Slav Identity and the Ultimate War-Reality”, in: D. I.
Bjelić and O. Savić (eds.) , Balkan as Metaphor. Between Globalization and
Fragmentation, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, England, 2002, str. 191-208.
19 Vidi o tome David Miller, On Nationality, Clarendon Press, Oxford,
1995.
status, broj 14, proljeće 2010. 159
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
i kasnija izbavljenja iz njih. Tekući epski kanon, koji bi po
definiciji trebao da u jedan narativni korpus uključi zgode
i peripetije svih važnijih ratnih priča iz prošlosti, postavlja
kao napokon završenu slavnu kroniku o tome kako je “naš
narod” uspio da se iščupa iz gvozdenog zagrljaja brojnih imperija, pa i onog posljednjeg, komunističkog.
posvećena politika nije sebi mogla priuštiti opoziciju. Politički protivnik je morao i u miru biti tretiran kao “narodni
neprijatelj”, pa je bilo opravdano koristiti sva sredstva njegovog eliminiranja. Etnopolitika jeste ono što titovsku politiku
čini politikom prijatelja-neprijatelja (C. Schmitt), jer je neprijatelj definiran kao etnički Drugi, kao Stranac.
Ako je raspad Jugoslavije proveden po nalogu principa nacionalnosti, jer je ovaj uzet kao glavni princip državnog legitimiteta, onda se može pretpostaviti da je razlog propasti jednog poretka i stvaranja novih jedan te isti razlog. Hoćemo
li reći da nedostatak legitimiteta “totalitarnog” jednopartijskog režima van svake sumnje? Sve do svojih posljednjih
dana ovaj režim nije nikada upriličio slobodne građanske izbore na kojima bi provjerio svoj legitimitet, a kada su se ovi
izbori jednom napokon desili, režim je propao. Međutim,
može se također tvrditi da je provjeru svog legitimiteta na
takvim izborima ovaj režim dopustio kada ga je već na drastičan način počeo da gubi. Odluka o izborima bila je znak
fatalne slabosti jedne druge vrste legitimiteta koja dugo vremena nije trebala izbornu provjeru.
Međutim, ono što je u doba postkomunističke “tranzicije”
važnije primijetiti jeste kontinuitet etnopolitike, koji je između ostalog uočljiv i povodom pitanja legitimiteta politike na vlasti. I ova novija poslijeratna politika nastoji ostati
sankrosanktna i sačuvati pređašnji oblik legitimiteta usprkos i ponad “racionalno-pravnog legitimiteta” (M. Weber)
slobodnih višepartijskih izbora. Kako nas neprestano uvjeravaju političari na vlasti, svejedno o kojem lokalnom političkom režimu da govorimo, upravo poginuli borci i civilne
žrtve posljednjeg rata ne bi dozvolili da se vladajuća politika
radikalno pacifizira i da izgubi svoju etno-nacionalnu bit.
Treba razmotriti politički utjecaj unija veterana i manipulacije političara na vlasti njihovim interesima u postkonfliktnim zonama bivše Jugoslavije da bi se otkrili drevni predpolitički mehanizmi legitimacije režima.
Ritualu ubacivanja kuglica u kutije kojeg su ismijavali, komunistički ideolozi su suprotstavili ratni izbor za kojeg se
sudbinski odlučio gotovo čitav narod. Titova politika je pobjedonosna politika koju su ogromne žrtve učinile svetom.
To je politika koja je prošla najteži test svoje provjere i dobila
pristalice koje su za nju bile spremne dati svoj život. Takva
160 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Ugo Vlaisavljević (Visoko, 1957.), izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje
predaje ontologiju i epistemologiju. Poznat je i kao
prevoditelj novije filozofske literature.
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Građani biraju novi ustav BiH
Znanstvena kritika daytonske
države i prijedlog novog
ustrojstva
U naivnoj težnji da se rekonstruira famozna multietničnost u BiH, umjetno su
konstruirani kantoni u Federaciji, i posvuda su uvođeni principi razmjernosti
i pariteta za ustrojstva svih glavnih državnih institucija; kao i konsenzus, i
kvalificirane većine, i pravo veta. “Takvim ustavnim aranžmanima stvoren
je najsloženiji politički sustav u Europi… ustrojen prema 14 ustava… u
kojem se odluke donose u 14 zakonodavnih tijela, u 14 vlada i u više od 200
ministarstava na pet razina organizacije: državnoj, entitetskoj, kantonalnoj,
distriktskoj i općinskoj”
Željko Vukić
Savezna ili propala Bosna i
Hercegovina?
Analiza stanja
Crvena nit u već nepreglednom mnoštvu znanstenih i političkih analiza državne tvorbe Bosne i Hercegovine je teza
o slaboj i nemogućoj (propaloj) državi, iz jednostavnog razloga jer “ne postoji temeljni konsenzus konstitutivnih etničkih skupina o državnoj zajednici”, koji možda “nije moguće ni stvoriti” (Kasapović, 2005/15). U posljednje vrijeme,
ne samo siromaštvo, nezaposlenost i društvena nebriga o socijalno ugroženim, karakteriziraju bosansko-hercegovačko
društvo, nego i porast svih vrsta kriminala, mita i korupcije učvršćuju BiH na skoro samom vrhu ljestvice gorućih
međunarodnih problema. Međutim, za razliku od drugih
“slabih i propalih država: Somalije, Haitija, Ruande, Konga,
Istočnog Timora” i dr. političko nedonošče – država Bosna
i Hercegovina – kreirana je u kuhinjama velikih sila, prije
svega američke administracije i Kontaktne skupine, upravljana i “dorađivana” od visokih predstavnika međunarodne
zajednice kao protektorat. Suodgovornost svjetskih političkih čimbenika koji nisu razumjeli ili su pogrešno razumljeli
jedan od najkrvavijih ratova novije povijesti vođen na tlu
BiH, trenutno je od manje važnosti, imajući na umu nesreću
i siromaštvo triju satjeranih naroda u “luđačku košulju” dejtonske nefunkcionirajuće države.
Daytonski mirovni sporazum, kao genijalni zahvat američkog pregovaračkog tima na čelu s Richardom Holbrookom okončao je rat i masovno ubijanje civila, i u mučnom
kompromisu smrtno zaraćenih strana, iznjedrio komplicirani ustav za međunarodno već priznatu državu, definitivno
koncipirao Federaciju Muslimana i Hrvata i uklopio je u
konfederaciju s Republikom Srpskom. Znanstvenoteorijska
argumentacija za mogućnost jedne takove državne tvorbe,
status, broj 14, proljeće 2010. 161
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
poznata u politologiji kao Teorija konsocijacije, Nizozemaca
Arenda Lijpharta, predviđala je razne konsocijacijske aranžmane među političkim elitama, koje su trebale dovesti do
demokratske i ekonomski zdrave države. Petnaest godina kasnije, Federacija je gospodarski u kolapsu, državni proračun
pred slomom, kantoni ne funkciniraju, socijalni nemiri su u
razbuktavanju, a Republika Srpska tone u korupcija i secesionizam. I to sve usprkos protektoratskom bđenju plejade visokih predstavnika međunarodne zajednice (od 1998. s vrlo
velikim “bonskim ovlastima”), milijardama međunarodne
financijske pomoći, kao i mnoštvu savjetodavnih čimbenika
koji su preplavili zemlju i aktivno se uključili u diskurzivni
rat za ispravnu implementaciju dejtonskih nacrta.
Konsocijacija i(li) federalizam
Više je nego začudno da je krupnu politološku dilemu –
novi ustroj rascijepljene države – američka administracija
pokušala riješiti manjkom klasične federativnosti i obiljem
konsocijacijskih aranžmana, ignorirajući tako svoja vlastita
dragocijena povijesna iskustva. Koncipirati BiH kao konfederalnu (dvoentitetsku) državu neravnopravnih članica,
a slaviti američku demokraciju kao svijetli primjer ravnopravnosti svih članica u federaciji, bazirano je zasigurno na
nekim drugim mjerilima. Kome je više nego njima poznata
važnost pobjede federalista nad konfederalistima u američkom građanskom ratu, kad su definitivno za današnju supersilu, učvršćeni temelji snažnoj demokraciji i funkcionalnoj
državi. Pored podjele vlasti na egzekutivu i legislativu, potvrđen je klasični federalistički zahvat, uvijek problematične,
vertilkalne podjele vlasti izmedju saveza i federalnih članica,
što je bilo, a i danas je, od enormne važnosti za funkcioniranje političkog sustava (van Beyme, 2007/41).
Također i kreatori povijesnog švicarskog ustava su 1948, po
uzoru na američki ustav, kreirali klasični federalni sustav
jednakopravnih članica i uveli ravnopravni dvodomni parlament, nadilazeći tako nefunkcionalni asimetrični konfederalizam, čime su stvorili temelje najuspješnijeg europskog
društva.
Američko ustavno načelo – da svaka nova članica u federaciji ima jednaka prava s ostalima – (od enormne važnosti
za državnu stabilnost), potpuno je ignorirano u koncipiranju
državne tvorbe BiH, i najmanjoj članici – Hrvatskoj republici Herceg-Bosni – dodijeljena marginalna uloga u kompliciranoj (od Muslimana predominiranoj) Federaciji, a srpska članica – Republika Srpska – uzdignuta je na pijedestal
entiteta (države u državi).
Analizom temeljnih zakona dejtonske BiH može se uočiti
mnoštvo politoloških rješenja, tipičnih za teoriju konsocijacijskih aranžmana, u kojima je omogućeno političkim
elitama da se učahure u svoje segmente i da vrlo uspješno
zadovoljavaju svoje vlastite egoizme. Akceptirane teritorijalne autonomije, od strane kreatora Dejtonskog ustava, na
162 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
način da je dobio više onaj tko je više i tražio – bez obzira
na jednakopravnost – vodili su u konfederalnost i asimetričnost. Osim toga, u naivnoj težnji da se rekonstruira famozna multietničnost u BiH, umjetno su konstruirani kantoni
u Federaciji, i posvuda su uvođeni principi razmjernosti i
pariteta za ustrojstva svih glavnih državnih institucija; kao
i konsenzus, i kvalificirane većine, i pravo veta. “Takvim
ustavnim aranžmanima stvoren je najsloženiji politički sustav u Europi… ustrojen prema 14 ustava… u kojem se odluke donose u 14 zakonodavnih tijela, u 14 vlada i u više od
200 ministarstava na pet razina organizacije: državnoj, entitetskoj, kantonalnoj, distriktskoj i općinskoj.” (Kasapović,
2005/156) Ovakav ustroj izložen je već duže vrijeme žestokim medijskim i znanstenim kritikama, i okrivljuje ga se kao
generatora i unitarističkih i separatističkih tendencija. Taj
najsloženiji Gordijski čvor europske politike trenutno je vrlo
veliki diplomatski izazov i ako se blagovremeno ne razriješi
nije isključeno da će “BiH biti suočena s iredentizmom. Ili
mogućim raspadom.” (Žepić, 2008/20)
Odlučujuće je dakle pitanje (ako je već odlučeno od velikih
sila da BiH mora ostati jedna politička cjelina) – kako urediti bosanskohercegovačku državu da stvarno funkcionira?
U dihotomnoj tipologiji demokraskih političkih sustava, po
vodećom politologu podijeljenih društava, Lijphartu, većinska je demokracija za višenacionalnu državu neprikladna
– u obzir može doći samo konsocijacijska demokracija.
Po toj teoriji, uz autonomiju segmenata (koja je u BiH 1995.
bila očita), a koju su teoretičari federalizma već davno prije
evaluirali, Lijphart stavlja drugo glavno načelo uspješnosti
demokrcije u podijeljenom društvu – stvaranje velike koalicije, kao i dva sekundarna načela: razmjernost i manjiski
veto. (Lijphart, 1984). Studirajući uspješne pluralističke demokracije (Nizozemske, Švicarske, Belgije, Austrije, Kanade
i dr.), on uočava uspješnost velikih koalicija političkih stranaka, tj. akomodaciju političkih elita i njihov vodeći princip:
amicabilis compositio (prijateljski dogovor), i kao politološko otkriće pokušao ga je znanstveno uopćiti i primjenjivati u novim demokracijama podijeljenih društava. S tim se,
od samog početka, nikako nije slagao osnivač konsocijacijske
(konkordancijske) teorije Nijemac Gerhard Lehmbruch, po
kojemu su šanse Lijphartovih “institutional engineeringa” u
novim zemljama često minimalne, jer su politička kultura
i politička strategije aktera u konkordancijskim demokracijama “kontigentni rezultat povijesnog sazrijevajućeg
procesa”. (Lehmbruch, 2003/12).
Dakle, razmjerna podjela vlasti u uspješnim demokracijama
u obliku velike koalicije svih najvažnijih segmenata pluralnog društva samo su iznimne sekvence višedecenijskih i
višestoljetnih demokracija, i ne daju se u novim zemljama
tehnički “iskonstruirati”. Političke elite (najvažnije za taj tip
demokracije), koje trebaju premošćavati rascijepe među segmentima i svojom suradnjom održavati zajednicu, u BiH
su svakako najsporniji element u demokratskom projektu:
bh. elite su na brzinu sročene, egoistične i bez potpore masa.
Duge su im liste korupcijskih skandala i procesa (u svim
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
trima etnijama); premnogo se desilo političkih obmana i laži
u zadnjih dvadesetak godina s njihovih strana.
Švicarska politička elita stoljećima je izgrađivala svoje akomodacijske aranžmane, a čak – čitavo stoljeće – moderna je
federacija izgrađivana većinski i konsenzusno – do velike
koalicije 1943. Nizozemska politička elita stvara veliku koaliciju tek 1917, a Austrija 1945. Stoga je znanstveno postaviti
tezu da su za prve stadije mladih demokracija svojstveniji
oblici konsenzusne demokracije (podjele i disperzije vlasti), koja nije ograničena samo na stvaranje velike koalicije
– kao što je u konsocijacijskoj demokraciji – nego obuhvaća
sve druge oblike višestranačkih vlada. Ako postoji autonomija segmenata (jedna društvena skupina samostalno uredjuje vlastite poslove, poglavito na području obrazovanja i
kulture), onda za savezne probleme nije nužna velika koalicija, nego je dostatno da se problemi rješavaju konsenzusom
(pregovarački), uz stalno postojanje političke oporbe – čiji
je zadatak – kontrolna i inovacijska funkcija. Također je
nužno inovacijskim snagama trasirati mogućnost stvaranja
poslijeizborne koalicije. (U Švicarskoj je mogućnost učestalih referenduma prilika svakoj vrsti oporbe da dođe do pozicije; u Njemačkoj i Austriji za oporbeni stav važna je mogućnost raspada velike koalicije i stvaranja nove minimalne
koalicije; kao uostalom i u Belgiji i Kanadi.)
Osim organiziranih oporbi za novu demokraciju ključno
je postojanje što više građana-demokrata kritički nastrojenih spram političkih dužnosnika, a kojima je maksimalno
omogućeno direktno djelovanje. Jedan od najvažnijih načina
konsultiranja baze, kako to vodeći politolozi naglašavaju, su
izbori, tj. sam “izborni dizajn”: kako pretočiti volju birača
u politički mandat. Razmjerni izborni sustav omogućava
puno preslikavanje izbornih rezultata u zastupnike, a centripetalistički potencira većinske izborne sustave s preferencijskim glasovanjem. Dejtonski ustav uveo je vrlo kompliciran
razmjerni izborni sustav za BiH, koji je isključivao izborne
pragove i podjelu zemlje na izborne jedinice. Neuspjeh je
bio zagarantiran, i nakon nekoliko godina visoki predstavnik Wolfgang Petritsch dizajnira izbore sasma drukčije, u
želji da pospješi funkcioniranje federacije: i to kažnjavanjem
najmanjeg federalnog člana – a forsiranjem najvećeg. Neke
stranke su imale prag od pet posto, a neke (potrebne novom
sustavu) ulazile s jedan posto dobivenih glasova. I po preporuci OESS-a, a da bi ukinuo pravo veta manjem narodu u
Domu naroda, Petritsch mijenja i način biranja zastupnika,
otvarajući mogućnost da veća nacija može manjoj birati političke predstavnike. Tako je polučio pobunu obespravljenih.
Najmanja nacija je proglasila samoupravu i dovela do blokade sustava.
Prijedlog narednih izbora!
Kritički analizirajući mnoštvo najrazličitijih napisa i prijedloga za razrješenje zapadnobalkanskog čvora, a iščekujući
eventualni dogovor domaćih čelnika (koji postaje sve više
balkanska parodija), postaje očito da rješenje može biti samo
u konstruktivnom angažiranju međunarodne zajednice (i to
prije svega nove američke administracije i novog visokog
predstavnika Valentina Inzka), a uz maksimalnu podršku
demokratskih građana, koji se moraju uvući u ovaj sudbonosni proces. I kao što je već jednom izborni zakon upadljivo mijenjan na štetu građana-demokrata, tako bi za iduće
opće izbore 2010. mogao od strane visokog predstavnika biti
i promijenjen na dobrobit svih, tj. za unapređenje demokracije građana i naroda. Izbori bi se proveli početkom godine
samo za Saveznu skupštinu oba doma: Zastupnički dom s
200 direktno biranih zastupnika i Dom naroda (federalnih
članica) s direktno biranim 51 zastupnikom. Skupština s
oba ravnopravna doma imala bi prvenstveni zadatak: kreirati i proglasiti ustav savezne države, a potom izabrati
premijera i predsjednika s dvojicom dopresjednika. Naredni
zadatak je raspisivanje izbora za srednju razinu na osnovi
Ustava koji je je konsenzusno kreiran i proglašen.
Da bi izbori za Zastupnički dom bili što direktniji, potrebno
je da ima onoliko izbornih jedinica koliko i općina, s tim
što bi veće općine imale proporcionalno i više zastupnika
– naravno biranih u razmjernom sustavu, a da bi Dom bio
dovoljno imun na manipulacije, potrebno je da ima i dovoljnu veličinu (broj od 200 se u Švicarskoj pokazao skoro
kao magičan).
Budući da uspješna BiH može biti samo federalna, a ključni
čimbenik federacije je Zastupničkom domu ravnopravni
Dom naroda (velekantona), koji bi za prve ustavotvorne
izbore trebao biti direktan – na način da većinske bošnjačke
općine biraju svojih 17 predstavnika, srpske općine (RS) svojih 17, a hrvatske svojih 17 – s izbornim jedinicama veličine
velikih općina ili više susjednih manjih općina.
Cijelo predizborno vrijeme (a tako bi se i birali zastupnici),
bilo bi u znaku traženja i usuglašavanja novog optimalnog
ustrojstva savezne države. Koplja bi se lomila i lome se oko
nekoliko vrlo aktualnih modela koji se kreiraju u raznim kuhinjama i s raznim intencijama.
Već je prije nekoliko godina vlada Norveške preko Centra
za sigurnosne studije u Sarajevu pokušavala pripremiti model ustavnih promjena, slično kao i Američki centar za mir.
Ostalo se samo na konstruktivnom pokušaju. Venecijanska
komisija (koju u najnovije vrijeme potencira i američki Kongres) u svojim analizama dala je preporuku BiH o jačanju
državnih (saveznih) institucija, što je naravno od iznimne
važnosti, ali se ni blizu nije upustila u znanstveno kreiranje
srednje razine, bez koje nema uspješnog funkcioniranja simetrične višenacionalne federacije.
status, broj 14, proljeće 2010. 163
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
Četiri aktualna modela – i prijedlog
konstruktivnog – petog
Kako god budu izvedeni naredni izbori, sigurno će biti u
znaku – ili kreiranja i usvajanja – ili samo usvajanja novog
Ustava države, čiji gradjani već dugo vapiju za pravnom državom i sigurnim okriljem Nato-a i Europske unije. (Raspad
zasad, otkad su se velike sile iznova zainteresirale za ovaj
problem je manje vjerojatan.)
Četiri modela su aktualna u politološkom i političkom diskursu: model unitarne građanske države, model kantonalne
države, model regionalizacije i model tri republike (Žepić,
2008/194). Model unitarne države (jedan čovjek – jedan
glas) – svojstven samo jednonacionalnim zemljama – kao
funkcionalno rješenje je utopija bošnjačkih političara i teoretičara (Mujkić, Status11/63) i slobodna fantazma zapadnih čimbenika – alergičnih na bilo kakve etničke podjele.
Taj model ne podrazumijeva nikakvu srednju razinu između
općine i države, a temelji se na dominaciji građanskog i ignoranciji nacionalnog, što je za BiH neprocijenjiva pogreška.
Uvesti unitarizam u zemlju u kojoj još uvijek ne postoji niti
jedan povijesni događaj od zajedničke važnosti, niti ijedan
zajednički blagdan, niti čak zajednički novogodišnji Djed
Mraz (Božićnjak) za dječje vrtiće. Konsocijacija Lijphardovskog tipa u ovoj varijanti dobila bi povijesnu dimenziju jalovih orijentalističkih manipulacija.
Drugi, model kantoniziranja cijele Bosne i Hercegovine,
naizgled vrlo ekskluzivan (prije svega zbog švicarske uspješnosti), sve je manje u diskusijama, jer – već primjenjivan u
Federaciji – zbog ogromne administracije i skupe države
iskazuje se vrlo neefikasnim. Taj model podrazumijeva i razbijanje Republike Srpske u više kantona, čemu se srpski političari svim silama opiru. (Radmanović/Nezavisne novine,
15. 5. 2009.)
Model regionalizirane države – podrazumijeva ukidanje
entiteta i kantona, i favorizira ekonomske regije kao središnje razine vlasti – postaje sve aktualniji za bošnjačku politiku, djelimično hrvatske političke stranke (i Crkvu u Hrvata), kao i važne čimbenike u međunarodnoj politici. Ovaj
model (vrlo rastezljiv), u svojoj osnovnoj varijanti je samo
kompliciraniji nastavak unitarnog modela, jer u svojoj
osnovi ne podrazumijeva stvarnu autonomiju segmenata,
nego samo administrativnu upravu po naređenju iz centra.
Čak i takova varijanta dovela bi do blokade sustava jer bi u
regijama opet vladale – regije.
U varijanti da regije ne budu samo jedinice lokalne samouprave, nego da imaju zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast,
stvorilo bi se umjesto jednog kriznog sustava – tri – ili četiri – ili pet. Dominantna nacionalna središta s jakim nacionalnim strankama dominirali bi svoju regiju služeći se svim
sredstvima (dovoljno je samo proučiti kako “multietničko”
Sarajevo uvažava prava građana hrvatske i srpske nacionalnosti). Mir i prosperitet, u tako umjetno stvorenim regijama
164 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
od posvađanih naroda, jedino bi mogli na duge staze (i to
samo djelimično) omogućavati jake međunarodne policijske
i vojne snage s jakom financijskom podrškom.
Model tri republike podrazumijeva republike kao središnju razinu vlasti, tj. opstanak Republike Srpske i pretvorbu
Federacije u Bošnjačku republiku i Hrvatsku republiku. Neporeciva je pravna i politološka argumentacija ovom modelu, jer u odnosu na prethodna tri, konačno proklamira
simetrični status triju ravnopravnih nacija (koje su to bile
i povijesno, i prije rata, i u ratu, i u Daytonu), i to na bazi
preglednosti i pravičnosti (Žepić, 2008/221). Ali, budući
da republike (tj. entiteti) najčešće podrazumijevaju sve bitne
elemente državne strukture (vojsku, policiju, sudstvo, vanjsku politiku, entitetsko glasovanje…) kreira se konfederalni
sustav triju entiteta i time stvara stalna viruletnost blokada
i separatizama. Naravno da se lako opozvati na ekstenziju
političkih pojmova, pokazivati na drugačije značenje pojmova i dokazivati da su mnogi politički relevantni pojmovi
bez znanstvene konzistentnosti: Švicarska se zove konfederacija, a važi za primjer klasične federacije, Kanton Ženeva
nema predznak “Kanton” nego se zove Republic Geneve,
Bavarska nije “savezna zemlja” kao ostale, nego se zove Freistaat Bayern itd. Za BiH i žučnu raspravu o njezinoj srednjoj
razini upadljiva je manjkavost potencirati stvaranje trećeg
entiteta, tj. tri republike, a istovremeno se zalagati za dovoljno jaku saveznu razinu klasičnog federalnog tipa, državu
sposobnu za euroatlaske asocijacije – kako zbog konsekvetnosti u pojmovima tako i u popularizaciji novog ustroja, bez
opterećenih nazivlja.
Model peti, Savezna država s tri (vele)kantona (Vukić,
2007) ima sličnosti s prethodnim, ali se razlikuje od njega jasnom i racionalnom usuglašenošću savezne i srednje razine,
definiranim kompetencijama kantonalnih premijera i saveznog premijera, počasnih ovlasti predsjednika i njegovih dopresjednika, a prije svega principom izvornodemokratskog
formiranja (vele)kantona i to – tako da općine u sadašnjem
sastavu (kao i novoformirane) referendumom izjašnjavaju
svoju pripadnost određenom nacionalnom kantonu. Manjinske nacije u velikim gradovima imale bi umjesto, uobičajene kulturne autonomije, i mogućnost izborne jedinice
za kantonalnu razinu, što bi potisnulo potrebu za stvaranjem distrikta od glavnog grada. Premijer Savezne države
po ovom modelu bio bi biran po indirektnom modelu biranja njegovih (i njemu koaliranih) zastupnika (elektora) za
Saveznu skupštinu, kao predsjednik u SAD-u; imao bi velike
ovlasti, ali bi morao “vladati” “europski” uz stalnu potporu
Parlamenta, i morao bi cijelo vrijeme imati barem natpolovičnu većinu u svim trima kantonalnim skupštinama, tj.
u nacionalnim klubovima Doma naroda. Svaku blokadu u
Domu naroda mogao bi riješiti direktnim zastupanjem svoje
ideje u dotičnim kantonalnim skupštinama, ili zahtjevom
kod Ustavnog suda, a koji bi najčešće – raspisujući referendum – riješavao blokadu. Iz kojeg god naroda bio, savezni
premijer bi morao imati za zamjenike i ministre predstavnike iz drugih naroda. Po principu paritetnosti, ako je iza-
Tema broja: Unutarnacionalni / unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija
bran premijer iz jednog naroda, predsjednik Zastupničkog
doma bio bi iz drugog naroda, a predsjednik Doma naroda
iz trećeg. Predsjednik države, kao i njegovi zamjenici imali
bi rotirajuću funkciju, kao i predsjednici Ustavnog suda.
Ali što je najvažnije za ovaj model: on posjeduje sustavnu
preglednost za sve društvene čimbenike, on ima optimalnu
direktnost građana-glasača za sve tri razine državnog su-
stava. Osim toga, on može riješiti dilemu: kakav sustav potrebuje Bosna i Hercegovina na najizvorniji demokratski
način.
Željko Vukić (Tolisa, 1956.), studirao slavistiku,
germanistiku i politologiju: u Beogradu, Zagrebu i
Zürichu. Dvadeset godina živi u Zürichu gdje završava doktorat iz novije germanistike i specijalizira
politološko polje zapadnog Balkana.
Shema: Savezna država Bosna i Hercegovina
PREDSJEDNIK
DVA DOPREDSJEDNIKA
SAVEZNI PREMIJER
SAVEZNA VLADA
SAVEZNI PARLAMENT
DOM KANTONA
51 IZASLANIK
17 + 17 +17
ZASTUPNIČKI DOM
200 ZASTUPNIKA
KANTONALNI PREMIJER
KANTONALNA VLADA
KANTONALNI PREMIJER
KANTONALNA VLADA
KANTONALNI PREMIJER
KANTONALNA VLADA
KANTONALNI SABOR
HRVATSKIH OPĆINA
70 ZASTUPNIKA
KANTONALNA SKUPŠTINA
BOŠNJAČKIH OPĆINA
120 ZASTUPNIKA
KANTONALNA SKUPŠTINA
SRPSKIH OPŠTINA (RS)
100 ZASTUPNIKA
HRVATSKE OPĆINE
BOŠNJAČKE OPĆINE
SRPSKE OPŠTINE
Literatura:
Lijphart, Arend (1984). Democracies: Patterns of Majoritarian and Consensus Government in Twenty-One Countries.
New Haven i London: Yale University Press.
Ančić, Mladen (2007). Jedan čovjek –jedan glas ili “hodte
nami vi na viru”. Mostar: Status 12.
Linder, Wolf (2005). Schweizerische Demokratie. Bern, Stuttgart, Wien:Verlag Haupt
Abromeit, Heidrun und Stoiber, Michael (2006). Demokratien im Fergleich. Wiesbaden:VS Verlag fuer
Sozialwissenschaften
Mujkić, Asim (2007). Treći entitet (II) “Bauk” liberalne demokratije kruži Bosnom. Mostar: Status 12.
Calic, Marie-Janine (1996). Krieg und Frieden in BosnienHerzegowina. Frankfurt am Main: Suhrkamp
Clinton, Bill (2004). Mein Leben. Berlin: Econ
Obama, Barack (2007). Hoffnung wagen. Muenchen:
Riemann
Von Beyme, Klaus (2007). Foederalismus und regionales
Bewusstsein. Muenchen: Beck
Sarajevo:
Vukić, Željko (2007). Srednja razina – tri kantona. Mostar:
Status 12. www.terratolis.com
Kasapović, Mirjana (2005). Bosna i Hercegovina podijeljeno
društvo i nestabilna država. Zagreb: Politička kultura.
Vukoja, Ivan (2007). Treći entitet – Uvod u podjelu ili stabilizaciju države. Mostar: Status12
Lehmbruch, Gerhard (2003). Verhandlungsdemokratie. Wiesbaden: Westdeutscher Verlag.
Žepic, Božo (2008). Kritika politike. Mostar: Matica hrvatska Mostar.
Holbrooke,
Šahinpašić
Richard
(1998).
Završiti
rat.
status, broj 14, proljeće 2010. 165
TEOLOŠKI KLASICI
U SARAJEVU
Teološki klasici u Sarajevu
Oslobođenje počinitelja
položeno je u ruke žrtava
Jürgen Moltmann rođen je 1926. u Njemačkoj. Najznačajniji je živući
evangelički teolog. Svoju je teologiju ispisivao u sjeni Auschwitza značajno
pridonijevši suočavanju njemačkog naroda, a napose njemačkih kršćana s
krivnjom za strahote Drugog svjetskog rata. Radeći na približavanju teologije
današnjoj kulturi i čovjeku, kao i oslobođenju teologije od svake natruhe
ideologije, surađivao je s egzistencijalističkim i marksističkim filozofima,
posebice s Ernstom Blochom. Dao je odsudne poticaje za razvoje nove političke
teologije i teologije oslobođenja, a u novije vrijeme razvoju ekološke teologije.
Dva najznačajnija djela Teologija nade i Raspeti Bog prevedena su mu i na
hrvatski jezik
Razgovor Alena Kristića s Jürgenom Moltmannom objavljen u Pogledima, subotnjem
dodatku Oslobođenja, 28. ožujka 2009. godine
Kristić: Što je teologija? Ideološka zakrpa za političkoreligijske moćnike? Utočište za bojažljive bjegunce od
društveno-političke odgovornosti? Znanost “opasna” za
neljudskost u svim područjima života?
Moltmann: Teologija je razum vjere, a vjera je život u Božjoj istini. Teologija je utješna i oslobađajuća znanost jer “u
Riječi bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima.” (Iv 1,4). Kao
što je svjetlo neprijatelj tame, tako je istina opasnost za laži,
a ljubav prema životu kraj želje za ubijanjem. U tom pogledu
je teologija “opasna” znanost.
Kristić: Čudom ste preživjeli stravično bombardiranje
rodnog grada Hamburga 1943. Mobilizirani ste u njemačku vojsku. Bili ratni zarobljenik u logorima Belgije i
Škotske. Koliko je to utjecalo da postanete teolog, a koliko oblikovalo Vašu teologiju?
Moltmann: Potječem iz sekularne obitelji. Vjera i Crkva
su mi bile posve daleko. Sa 16 godina bio sam 1943. pozvan
u vojsku sa svojim školskim razredom. Dospio sam u protuzračnu bateriju. Tu sam preživio vatrenu oluju koja je u
168 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
srpnju 1943. razorila Hamburg. 40 000 mrtvih, djece i žena.
U tim noćima po prvi sam put zavapio za Bogom: “Gdje je
Bog?” U zarobljeništvu sam po prvi put čitao Bibliju, a kad
sam došao do Isusovog samrtničkog krika “Bože moj, zašto
si me ostavio?” osjetio sam se razumljenim, da me je Bog
tražio i našao. Isus Krist: To je Božja nazočnost u napuštenosti od Boga. Bog sudjeluje u našim patnjama i preuzima
na sebe naše boli. To rano iskustvo obilježilo je moj život, a
i moju teologiju.
Kristić: Vašu knjigu “Raspeti Bog” nazivaju “teologijom poslije Auschwitza”? Što znači to da ste teologiju
ispisivali u sjeni Auschwitza? Mi također imamo svoje
“Auschwitze”: Vukovar, Srebrenicu, Sarajevo... Kako odgovorno govoriti o Bogu nakon Vukovara, Srebrenice ili
Sarajevo?
Moltmann: Pohodio sam 1961. ostatke logora smrti Majdanek kraj Lublina. Htio sam propasti u zemlju od stida i
srama. Vidio sam mrtve kako mi prilaze i postavljaju mi pitanja. Od tada vjerujem u uskrsnuće mrtvih. Ono što mo-
Teološki klasici u Sarajevu
žemo mi, moja generacija nakon Auschwitza, govoriti o
Bogu ovisi o onome što su učenici naviještali o Bogu poslije
Isusove smrti u napuštenosti od Boga. Uskrsnuće je jedini
božanski odgovor na Isusovu smrt. Za mene teologija u Njemačkoj “nakon Auschwitza” predstavlja duboku teologiju
križa u svjetlu velike teologije uskrsnuća.
Kristić: U knjizi “Raspeti Bog” govorite o tome da Bog
pati. Pojasnite nam to! Što to znači za žrtve, a što za zločince? Kakav je u perspektivi Vaše teologije odnos između istine na jednoj strani i pomirenja i opraštanja na
drugoj strani, odnosno zločinca i žrtva? Je li moguć zagrljaj zločinca i žrtve?
Moltmann: Vjerujem da moramo na sasvim nov način
proniknuti u odnos “zločinca i njegovih žrtava”. Naš je pravni
sustav jednostrano usredotočen na počinitelja: Silovatelj dobije 3 – 5 godina zatvora i potom je slobodan, a žrtva pati cijelog života. Počinitelj biva kažnjen zbog svog nedjela, ali ne
i osuđen na davanje zadovoljštine. Kršćanske Crkve i njihovo
dušobrižništvo također su jednostrano usredotočene na počinitelja: Za počinitelja raspolažemo sakramentom pokore,
a za žrtve – ničim. Ako priznaju krivnju, zločincima grijesi
bivaju oprošteni, a za terapijom za žrtve još uvijek tragamo.
Naša kršćanska tradicija poznaje “opravdanje grešnika”, ali
ne i opravdanje žrtava, milost za pokajničke počinitelje, ali
nikakvu pravednost za one “što podnose nasilje”, kako to
kažu Psalmi. A Bog, o kojem govori Biblija, ne opravdava
ipak samo grešnike nego prvo stvara pravo za ponižene i povrijeđene, nemoćne “udovice i siročad”.
Kako će zločinci umaknuti iz laži, koja ih uništava, u istinu,
koja ih spašava? Pokajanjem. A od čega se sastoji obraćenje? Započinje priznanjem krivnje pred Bogom i pred žrtvama (confessio oris). Nastavlja se u zaokretu od smrti i
povratku životu (contritio cordis). Obraćenje na koncu dovodi do praktične zadovoljštine, u mjeri u kojoj je to moguće, a to znači: do novog zajedništva sa žrtvama (satisfactio
operum).
Kako će žrtve zla uteći iz patnje, koja ih uništava, u život,
koji ih ljubi? Njihovo uskrsnuće iz poniženja u život započinje jadikovanjem, optužbom, iskazivanjem boli i bijesa.
Za to trebaju ljude koji će ih slušati i sudjelovati u njihovom
patnjama. Župnici su naučili slušati pri ispovijedanju. Ali
tko sluša nijeme krike i tihe optužbe? Tko započinje govoriti o njima? Drugi korak predstavlja oslobađanje od boli i
opravdavanje patnika. Tada će biti moguće sursum corda,
uzdizanje srca k Boga, i uskrsnuće djece Božje iz muka. Na
koncu može nastati nadmoć žrtava (suverenitet) nad kukavnim robovima zla. Oslobođenje počinitelja tada je položeno
u rukama žrtava. Možda će novo zajedništvo žrtava i počinitelja započeti na grobištima mrtvih, ako se izmiješaju suze
pokajanja sa suzama tuge u nadi u Boga, koji će jednom izbrisati sve suze.
Moj učenik Miroslav Volf napisao je dobru knjigu pod naslovom “Isključenje i zagrljaj”. Njega Hrvata, jednoć sam upitao,
bi li mogao “zagrliti” srpskog četnika? Naravno, to ne mora
istog trena biti zagrljaj. Bilo bi ipak dostatno, ako počinitelj
pred žrtvama padne na koljena kako je to zastupnički za sve
Nijemce učinio Willy Brandt pred spomenikom žrtava geta
u Varšavi.
Kristić: Križ je za Vas temelj i kritika kršćanske teologije. Kod nas se ratuje pod religijskim i s religijskim simbolima. Križ je, kao i drugi religijski simboli, često znak
podjele, političke pobjede neprijatelja, zastrašivanja, prkosa... Što križ Vama simbolizira? Kako očuvati religijske simbole od zlouporabe?
Moltmann: Na početku se kršćanstva nalaze dva križa. Jedan je pravi križ, drugi je simbol. Jedan je križ užasna sprava
za mučenje, drugi je križ iz imperatorova sna. Jedan je bio
namijenjen za žrtve nasilja, drugi za nasilnog osvajača. Jedan
je križ bio pun krvi i suza, drugi je bio prazan. Prvi je stajao
na Golgoti i na njemu je umro Isus, drugi je bio pobjedonosni san cara Konstantina iz 312. Što povezuje drugi križ
s prvim?
Kad je car Konstantin u noći ugledao križ i začuo glas “In
hoc signo vinces!” – “U tom ćeš znaku pobijediti!”, dao je
naslikati križ na štitovima svojih vojnika. Pobjedišvi u bitki
na Milvijskom mostu, osvojio je Rim. Taj je simbol – a ne
Golgota – početak kršćanskog imperija koji je htio za Krista
osvojiti svijet. Svetac kršćanskog imperija postao je sv. Juraj,
koji ubija zmaja, dok je anđeo kršćanskog imperija postao
Mihael, koji na nebu ubija đavolskog zmaja. “Zmaj” je bio
smatran neprijateljem Božjim i neprijateljem carstva. Križevi za vojne zasluge su Konstantinovi križevi: željezni križ,
križ sv. Juraja, križ pobjede. Te križeve vidimo na zastavama
kršćanskih nacija.
Tko vjeruje u Krista i tko samo njega nasljeduje u svom životu, korača putem nenasilja i putem mira. On ne pobjeđuje
svoje neprijatelje, nego svladava neprijateljstvo u samome
sebi, a prema mogućnosti i u drugima. On ne postaje neprijatelj svoga neprijatelja, nego nastoji oko inteligentne ljubavi
prema neprijatelju, oko omogućavanja zajedničkog života.
Đavolji krug mržnje i protumržnje, nasilja i protunasilja,
vodi u smrt. Može ga se nadvladati samo ljubavlju prema životu, prema zajedničkom životu. Nikad nema prave vjera u
Krista bez poslušnog nasljedovanja Krista u osobnom i političkom životu. Krista se ne spoznaje samo razumom i srcem
nego i življenjem života.
Kristić: Doživjeli ste strahotu Hitlerove nacional-socijalističke diktature. Kako je to utjecalo na Vaše promišljanje odnosa kršćanskog i nacionalnog, religijskog i
nacionalnog identiteta uopće? Kako gledate na religijski
nacionalizam, a upravo to je “istočni grijeh” religija kod
nas, jedinstvo političke i religijske oholosti, sebičnosti,
samodostatnosti?
Moltmann: Zaista sam u svojoj mladosti u nacističkoj Njemačkoj upoznao “religijski nacionalizam”. Kad bismo pjevali
pjesmu “Sveta otadžbino, tvoji se sinovi oko tebe u opasnostima okupljaju…”, uvijek bi me hvatala religijska jeza. Nakon
što sam pri koncu rata vidio da je u ime te “svete otadžbine”
proliveno krvi do koljena, ona je za mene izgubila svaki sjaj
svetosti. Njemačka je mjesto na kojem živim i vjerujem, ali
nikakva svetinja, za koju živim i u koju vjerujem. Kad se
danas suočim s religijskim nacionalizmom, sprječavam ga.
status, broj 14, proljeće 2010. 169
Teološki klasici u Sarajevu
Nije u crkvama mjesto nacionalnim zastavama. Prava kršćanska Crkva ekumenski je univerzalna i katolička. Ona
zato mora probijati granice nacionale uskoće. Što više bude
znala da je povezana i obvezana “cjelokupnim kršćanstvom
na zemlji”, to će snažnije prekoračivati i svoje vlastite konfesionalne granice. “Politička i religijska oholost” bezbožna je,
a pojavljuje se, kako kaže poslovica, “prije pada”, te zato i jest
opasna za život.
Kristić: U sferi političkog, religije su kod nas zarobljene
nacionalnom i stranačkom uskoćom. Što je po Vama politički aspekt kršćanske poruke i kako se vjerodostojno
ozbiljuje u društvu. Kakav politički angažman priliči religijskim institucijama? Ima li treći put onkraj apolitičnosti i robovanja nacionalno-stranačkoj uskoći?
Moltmann: “Politički aspekt” kršćanstva ravna se prema
životu i poruci Isusa Krista i prema Bogu, koji je uskrisio
Raspetog. Isusova poruka o kraljevstvu Božjem upućena je
siromašnim i obespravljenim, a ne bogatašima i umišljenim
pravednicima. Isus je otvorio kraljevstvo nebesko siromašnima. Za njih je postao siromašan. Pravo Božje naviještao
je poniženima i povrijeđenima. Bio je pogubljen kao buntovnik. Tješio je tužne i uzeo je na sebe njihove patnje. Kršćanska etika je etika života i socijalne pravde, kad se ravna
prema Isusovom Govoru na gori. Kršćanska je teologije “teologija oslobođenja”, kad se ravna prema Isusovom poslanju.
Ne može se biti kršćani niti apolitično niti nacionalistički.
Kultura života je politička i univerzalna. Ona je naša budućnost. U protivnom nam prijeti univerzalna smrt.
Kristić: Kao teolog bili ste u dijalogu s ateističkim misliteljima, primjerice E. Blochom. Danas je kod nas političko-društvena prednost biti vjernik, kao nekoć u komunizmu nevjernik. Čak se čuje javno od religijskih vođa
da su ljudskost i moral nemogući bez vjere. Je li to istina?
Ima li dobrote, ljudskosti i nade bez vjere u Boga? Kako
to da je nihilizma i beznađa često više među vjernicima
nego nevjernicima? Ima li temelja za suradnju vjernika i
nevjernika u društvu oko općeg dobra?
Moltmann: Naravno, dobrota i ljudskost su mogući i bez
vjere i bez crkve. Bogu hvala! U protivnom odavno već ne bi
bilo ljudskog svijeta. Božji Duh djeluje i po dobrim djelima
nevjernika i po dobrim djelima vjernika različite vjere od
naše. “Za sve što je dobro, istinito i lijepo, zahvaljujte”, potiče
kršćane apostol Pavao. U borbi protiv suvremenih opasnosti
koje prijete čovječanstvu trebamo suradnju svih ljudi dobre
volje. Kako bismo drugačije mogli nadvladati klimatske katastrofe, terorizam, financijske i gospodarske krize? Kako bismo drugačije mogli pomoći osiromašenim narodima Trećeg svijeta?
Temelj suradnje vidim u ozbiljenju ljudskih prava za svakog čovjeka i prava prirode za sva dobra stvorenja. U Ujedinjenim narodima već nastaje zajednički ethos i zajednički
pravni kanon. Svrha svakog međureligijskog dijalog je suglasje u zajedničkom djelovanju s obzirom na zajedničke
opasnosti koje prijete svijetu. U protivnom bi bio suvišan.
Preživjet ćemo jedino zajedno ili uopće nećemo preživjeti.
170 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Svi partikularni interesi moraju biti podređeni interesu zajedničkog preživljavanja.
Kristić: Što je i odakle izvire kršćanska nada? Religijska
nada uopće? Nešto ekskluzivno, samo za vjernike, neku
nacionalnu ili religijsku skupinu? Društveno-politički
opijum spravljen u religijskim laboratorijima? Punomoć
za fundamentalističko nasilno uspostavljanje zemaljske
teokracije?
Moltmann: Kršćanska nada je nada u kraljevstvo Božjeg za budućnost i nada u uskrsnuće za vječnost. Zadugo je
nada u vječnost potiskivala povijesnu nadu u napredak, prepustivši je sekularnim misliocima i ateistima. U novom vijeku je povijesna vjera u napredak ispunjena nadom sa svoje
strane potiskivala nadu u vječnost, proglasivši je “opijumom
za narod”. Obje je bilo pogrešno, jer “Bog nade” nosi Isusovu
poruku o približavajućem kraljevstvu Božjem za siromašne,
obespravljene, bolesne i djecu nakon Isusova uskrsnuća iz
smrti na križu. Obratno, nada u uskrsnuće uperena protiv
smrti postaje osnova nade u napredak usmjeren približavajućem kraljevstvu Božjem na zemlji. Kraljevstvo Božjem anticipiramo, kad se zalažemo za pravednost i mir na zemlji,
jer iščekujemo “novu zemlju na kojoj će prebivati pravednost”. Ne padamo u očajanje zbog razočaranja, zbog protuslovlja i zbog protivljenja, jer vjerujemo u uskrsnuće iz
smrti. Kraljevstvo Božje, kojem se nadamo, otvoreno je za
sve ljude. Uskrsli Krist je predvodnik cjelokupnog novog čovječanstva. Krist nikoga ne isključuje, nego poziva sve. Bog
će učiniti, ništa manje, nego “sve novo” (Otk 21,5).
Kristić: Prema Bibliji Bog nam često govori preko stranaca. Ugostivši strance, neki kao Abraham, ugostiše
Boga. Što bi u tome smislu Europa mogla naučiti od stranaca, napose muslimana, razapetih između osjećaja “biti
u tuđini” i “biti kod kuće”? Što bi ti stranci, prihvaćajući
Europu kao novi dom, mogli naučiti od Europe? Nije li to
unatoč sukobima i mukama providonosan susret za obje
strane? Kakvo bi mjesto BiH mogla zauzeti u tom burnom susretu i prožimanju?
Moltmann: Bosna i Hercegovina i grad Sarajevo bili su
nekoć uzor miroljubivog međureligijskog društva u Europi.
Potom su došli okrutni balkanski ratovi devedesetih godina
prošlog stoljeća. Proširio se strah od multireligijskog i multikulturalnog društva. Hoće li možda Berlin postati slijedeće
Sarajevo? – pitali su se zabrinuto mnogi ljudi u Berlinu. Pod
zaštitom EU-e i NATO-a u Bosni i Hercegovini, a posebno
u Sarajevu, iznova postoji šansa da se iznova iznađe multietnički, multikulturalni i multireligijski suživot i pruži za uzor
Europi. Ako to uspije, zemlja i grad Sarajevo bit će blagoslov
i uzor za Europu. Sa zabrinutošću i s nadama mnogi ljudi
gledaju na ono što se zbiva u Vašoj zemlji i Vašem gradu.
Što se tiče “tuđinaca” i “stranaca”, istina je da smo glede miroljubivog i pravednog društvo budućnosti još svi “tuđinci”
i “stranci”, da još nismo doma. “Domovina ljudskog identiteta” leži još uvijek pred nama, kako je to s pravom rekao
Ernst Bloch.
Teološki klasici u Sarajevu
Božja patnja i Božja budućnost
O rođenju nade u iskustvima
trpljenja
U raspetom Kristu Bog sam je žrtva među žrtvama. Zbog toga se pomirenje
počinitelja posvjedočuje preko žrtava. Žrtve imaju dugo sjećanje, jer tragovi
trpljenja su duboko u dušama i često također ukopani u njihova tijela.
Počinitelji imaju uvijek kratko sjećanje. Oni ne znaju i ne žele znati što su
učinili. Zato su počinitelji upućeni na žrtve, ako žele iz smrti doći u život
Predavanje održano na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu 31. ožujka 2009. Uredništvo
Statusa na ustupljenom predavanju zahvaljuje dekanu Franjevačke teologije prof. dr.
fra Mili Babiću
Jürgen Moltmann
Ovim bih predavanjem želio predstaviti svoju biografiju teološki i svoju teologiju biografski.
Kristova nada je meni u mojoj mladosti spasila život. Ona
je ispunjavala do danas moj život s energijama božanskog
Duha. Ona mi omogućuje da pozdravljam svako novo jutro,
koje doživim, s radošću za Božji dolazak.
Božja budućnost me je uvijek fascinirala, jer je ona bila i jest
za mene “široki prostor” slobode za život.
Krist je došao, Krist je sada ovdje, Krist će doći, to znači za
mene:
Ti postaješ slobodan, ti si slobodan i “free at last, at last free”,
kako to s riječima jednog spiritualsa stoji na grobu Martina
Luthera Kinga, koji je ubijen 4. travnja 1968.
U svršetku – početak
Početak moga traženja Boga poklopio se sa strašnim svršetkom moga zavičajnog grada Hamburga 1943. Ja sam takoreći “preživjeli iz Sodome i Gomore”.
Ova primjedba nije nikakva religiozna poezija, nego bolna
realnost. Kad god me ovo sjećanje prepadne, spopadnu
me ponovno strah i drhtanje. Potječem iz sekularne obitelji učitelja i nastavnika iz Hamburga. Religija i teologija bile
su mi posve daleke. Htio sam studirati matematiku i fiziku.
Max Planck i Albert Einstein su bili junaci moje mladosti.
Kada sam imao 16 godina, bio sam prekomandiran sa svojim razredom u protuavionsku bateriju u unutrašnjem dijelu
Hamburga. U posljednjem tjednu srpnja 1943. bio je Hamburg uništen u vatrenoj oluji “Operation Gomorrha”, kako je
glasila kodna riječ engleske Royal Airforce. Bomba, koja je
rastrgala školskog prijatelja pored mene, poštedjela je mene
na nepojmljiv način. U onoj noći masovnog umiranja prvi
put sam u svom životu vikao Bogu: Moj Bože, gdje si Ti?
Gdje je Bog?
Postoji još jedno drugo osobno iskustvo, koje ne zaboravljam: Pripadam generaciji u Njemačkoj u kojoj se dogodio
“Auschwitz”. Ne mogu pogledati natrag na one zločine iz
historijske distance. Ja sam živio tada i bio sam na drugoj
strani, iako nisam aktivno sudjelovao u razbojničkoj Hitle-
status, broj 14, proljeće 2010. 171
Teološki klasici u Sarajevu
rovoj diktaturi. Išao sam 1961. s izdavačima “Njemačkopoljskih svezaka” kroz ostatke logora smrti Majdanek kod
Lublina i najradije bih tada od stida i sramote potonuo u zemlju. Što se dogodilo tamo? Što je bilo to: krivnja ili grijeh,
zločin ili radikalno zlo, ili nešto, što se ne može shvatiti tradicionalnim teološkim pojmovima? Ubijati, ubijati, ubijati...,
ova uništavajuća diktatura Ništavila bila je za mene pomračenje Boga. Uništavanja, čiji sam svjedok postao na jedan i
drugi način, protežu se ne samo na ljude, na žrtve i počinitelje, nego sežu za mene do dubina božanstva. Krik umirućih
žrtava onih masovnih uništavanja za pravednošću postao je
za mene Božjim pitanjem.
To je bilo govoreno iz duše. Kasnije sam čitao Markovo
evanđelje i kada sam došao do Isusova smrtnog krika: “Bože
moj, zašto si me ostavio?”, tada sam znao sa sigurnošću: Tu
je jedan koji tebe razumije, i počeo sam razumijevati Isusa
napadnutog od Boga, jer sam osjećao da on mene razumije.
Za vrijeme trogodišnjeg ratnog zarobljeništva u Škotskoj i
Engleskoj tragao sam za odgovorom. Svaka noć je bila hrvanje s Bogom kao Jakovljeva borba s anđelom na rijeci Jabok. To je bilo hrvanje s tamnom stranom Boga, s njegovim sakrivenim licem i s Božjim Ne, koje smo podnijeli u
ratu i u bijedi zarobljeništva. Izmakli smo smrti u ratu, ali na
svakoga, koji je preživio, dolazile su stotine mrtvih. Utekli
smo infernu, ali smo sjedili iza bodljikave žice i izgubili svoje
nade. Otišao sam u rat s lijepim njemačkim pjesmama od
Goethea i Schillera i s visokim idealima njemačke filozofije.
Ipak su oni u bijedi logora izgubili svoje čari. Moj se unutrašnji svijet srušio. Povukao sam natrag svoje krvareće srce iza
oklopa nedodirljivosti i ravnodušnosti. To je bilo unutrašnje
ropstvo duše, koje može pridoći vanjskom ropstvu. Može se
postati ravnodušan i apatičan, da se više ništa ne osjeća, niti
radost niti bol. Ali tada se ne živi više, ukrutiš se kod živog
tijela.
Kristova napuštenost od Boga na križu mi je pokazala, gdje
je Bog prisutan, gdje je Bog bio u onim noćima vatrene oluje
u Hamburgu i gdje će biti kod mene, što god me bude snašlo,
i to me nije napustilo do danas.
Obrat od ovog svršetka ka novom početku došao je za mene
preko triju stvari: preko cvjetajuće trešnje, preko ljubaznosti
škotskih radnika i njihovih obitelji – i preko Biblije.
U svibnju 1945. morali smo izgurati kola iz bijednog logora
u Belgiji. Činio sam to nijemo i bezvoljno i tada sam iznenada zastao pred ovom trešnjom u najljepšem cvatu. Pogledao me je puni život. Bio sam slomljen skoro do bez svijesti,
ali sam osjetio ponovno prvu iskru života u sebi.
U Škotskoj smo radili u cestogradnji zajedno sa Škotima.
Oni su nas oslovljavali imenima, iako smo na leđima svojih kaputića nosili ipak samo brojeve, i oni su susretali svoje
ranije neprijatelje s po sebi razumljivom gostoljubivošću
i ljudskom solidarnošću, koja je mene duboko postiđivala.
Oni su nas iz skamenjenih figura ponovno učinili ljudima,
koji su se mogli smijati.
Tada sam dobio na dar Bibliju od engleskog vojnog kapelana. Nisam znao što sam trebao s njome početi. Ali sam
navečer čitao najprije psalme tužbalice Starog zavjeta i kada
sam došao do 39. psalma, bio sam pogođen:
“Zamukoh, zanijemjeh i bol mi postade gorča,
život je moj kao ništa pred tobom...
Čuj moju molitvu i vapaje mi poslušaj,
jer ja sam pridošlica pred tobom kao svi oci moji.”
172 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Krist – prijatelj u tuđini, koji je napustio sve da traži napuštene. Krist – koji me vodi svojim putem u uskrsnuće i život. Stekao sam ponovno životnu hrabrost. Obuzimala me
polagano, ali sigurno nada u puni život. Čuo sam ponovno
tonove, gledao ponovno boje, osjećao sam ponovno snage
života.
Time je započelo moje uskrsnuće u život. Nakon godina
Božje zamračenosti izašlo je sunce za mene. Našao sam skriveno Božje Da, koje se sigurno krije u svakom Božjem Ne.
Vratio sam se 1948. iz zarobljeništva, sa “šepajućim kukom”
doduše kao Jakov nakon svoje noćne borbe s Božjim anđelom na rijeci Jabok, ali “blagoslovljen” kao on, jer sam osjetio
“svjetleće lice” Božje, pošto sam tako dugo trpio pod njegovim “skrivenim licem”.
Tri su iskustva iz onog vremena mene obilježila trajno:
- U svakom svršetku je skriven novi početak. Ako Ti njega
tražiš, on će naći Tebe.
- Stekne li se hrabrost nade u depresivnim situacijama, tada
ponovno počinju boljeti sjećanja, ali bol je bolji od rezignacije, jer je on znak života, a rezignacija je znak umiranja.
- Božanski glas, koji sam čuo preko Isusa, govori mi svakodnevno: “Izbavit će te iz ždrijela tjeskobe u široki prostor, gdje
nema više nikakve nevolje” (Job 36,16).
Nisam doživio Boga nikada kao tlačenje i otuđenje, nego
uvijek kao ovaj široki prostor slobode, u kojem se može
udahnuti i ustati.
Time napuštam ono osobno i okrećem se Božjoj patnji (pasiji), koja nam je svima zajednička.
Božja patnja
U središtu kršćanske vjere stoji jedna povijest: povijest patnje. To se mora uzeti posve doslovno, tj. u dvostrukom smislu riječi patnja: Isusova povijest je povijest strastvene ljubavi. Ona je time i upravo zbog toga istodobno postala i povijest smrtne agonije.
U središtu kršćanske vjere stoji trpljenje strastvenog Krista.
Povijest patnje ima ovu aktivnu i ovu pasivnu stranu.
Teološki klasici u Sarajevu
U ranijim vremenima često se previđalo Kristovu strast, koja
ga je odvela u trpljenje. Čovjek boli postao je tada uzorom
nijeme predanosti tužnoj sudbini.
Danas se naprotiv rado previđa trpljenje, koje pripada svakoj velikoj strasti. Željelo bi se postati sretnim čovjekom bez
želja i potisnuti trpljenje. Umrtvljuje se bol i lišava se sebe
osjećaja i postaje se apatičan. Život bez strasti ljubavi postaje
siromašan.
Radi čega je Bog ovo Kristovo trpljenje uzeo na sebe? Koji
smisao ima događanje na Golgoti za samog Boga?
Na ovo pitanje postoje dva odgovora:
a) da bude s nama u našem trpljenju i da bude s nama u našim bolima, dakle: Božja solidarnost s nama;
b) da bude za nas u našoj krivnji, da nas oslobodi od njezina
tereta, dakle: Božje zastupništvo za nas.
a) Kristologija solidarnosti: Krist naš brat
Evanđelja pričaju Kristovu povijest patnje kao povijest sve
dublje Kristove kenoze. Himan Filipljanima sažima ovaj put
poniženja ovako:
“Oplijenio je samog sebe,
uzeo lik sluge...
ponizio samog sebe
i postao poslušan
do smrti na križu” (Fil 2).
Ako Bog ide tamo kamo Krist ide, ako je Bog sam bio u Kristu, tada Krist donosi zajedništvo s Bogom onima koji sebe
ponižavaju i “pljačkaju” kao on sam. Kristov križ stoji između bezbrojnih križeva, koji obrubljuju putove moćnika
i nasilnika, od Spartaka do koncentracijskih logora pa i do
izgladnjelih i “nestalih” u Latinskoj Americi.
Patnje Kristove (pathemata tou Christou) nisu isključivo
samo njegove patnje, nego su uključivo i naše patnje i patnje
ovoga vremena. Njegov križ stoji bratski između naših križeva kao znak toga da Bog sam sudjeluje u našim patnjama
i da naše bolove tovari na sebe. “Trpeći Čovječji sin” tako je
jako postao jedan od nas da su bezbrojni i bezimeni, mučeni i napušteni ljudi njegova braća i sestre. To je bio događaj
obraćenje 59-godišnjeg nadbiskupa Oscara Arnulfa Romera
u San Salvadoru: “U razapetima povijesti njemu je bio prisutan raspeti Bog... U očima siromašnih i potlačenih svoga
naroda vidio je iznakaženo Božje lice” (Jon Sobrino).
Krist je ušao u ovo poniženje i u ovu napuštenost da postane
brat poniženih i napuštenih i da im donese Božju ljubav. On
ne pomaže preko nadnaravnih čarolija, nego snagom svoga
trpljenja preko svojih rana, “i po njegovim ranama smo spašeni” (Iz 53,5). “Samo trpeći Bog može pomoći”, pisao je
Dietrich Bonhoeffer u svojoj smrtnoj sobici. Bog pomaže
najprije po svoj kompasiji, po svom sutrpljenju. Bog Isusa
Krista je solidarni Bog žrtava i patnika. Bog nas ne napušta,
On nas nosi.
b) Kristologija zastupništva: Krist Otkupitelj
Od početka je kršćanska zajednica u Kristovoj patnji vidjela zastupničku božansku zadovoljštinu za grijehe svijeta.
Prema slici “trpećeg Božjeg sluge” iz Izaije 52 vidjelo se u
Kristu Sina Božjeg koji pomiruje po svom zastupničkom trpljenju. Kako se to treba razumjeti? Jesu li krivnja i zadovoljština uopće nužne? Vjerujem da su one to. Simon Wiesenthal izvješćuje u svojoj knjizi “Suncokret” da je on kao
zatvorenik koncentracijskog logora bio pozvan da dođe do
kreveta umirućeg SS-čovjeka, koji je njemu, Židovu, htio ispovjediti da je sudjelovao u masovnim strijeljanjima Židova,
kako bi ga zamolio za oproštenje. Wiesenthal je mogao saslušati ispovijed ubojice, ali mu nije mogao oprostiti, jer u
ime mrtvih žrtava ne može nijedan čovjek oprostiti njihovim ubojicama.
Iz ove povijesti postaje jasno da je zadovoljština potrebna da
bi se moglo živjeti s takvim teretom krivnje. Krivac ne može
živjeti bez oproštenja krivnje, jer gubi svako samopoštovanje. Oproštenje krivnje ne postoji ipak bez zadovoljštine.
Ali zadovoljština nije nikakva ljudska mogućnost, jer se dogođena nepravda ne može “ponovno učiniti dobrom” ni po
čemu ljudskom. Je li zadovoljština za ljudsku krivnju tada
jedna božanska mogućnost?
U kulturama mnogih naroda zadovoljština se tražila u žrtvovanju životinja, koje trebaju ublažiti srdžbu bogova, koja
je nastala zbog nepravde ljudi. Drukčije u Izraelu: U Starom
zavjetu postojala je također žrtva pomirnica. To je bio tzv.
“grešni jarac”, kojega Bog uspostavlja, time se grijesi naroda
prenose na njega polaganjem ruku i on ih nosi u pustinju
i tako oduzima od naroda. “Grešni jarac” se ne nudi Bogu
da ublaži njegovu srdžbu, nego sam Bog uspostavlja “grešnog jarca” da pomiri sa sobom narod koji je skrivio. Postojali su također u Salomonovu hramu takvi pomirbeni rituali.
Prema viđenju proroka Izaije (poglavlje 53) Bog će poslati
novog “Božjeg slugu”, koji će nositi grijehe naroda. Uvijek
je to u Bibliji sam Bog, koji “nosi” grijehe naroda i tako čini
pomirenje. Bog je onaj koji zastupnički trpi “za nas” i “za
mnoge”. Bog sam je Bog koji izmiruje (daje zadovoljštinu).
Kako se to događa? Događa se tako da je Bog ljudsku krivnje
pretvorio u svoje trpljenje, tako što “nosi” ljudsku krivnju.
Prema Novom zavjetu Krist ne postaje samo bratom žrtava,
nego i onim koji prinosi pomirnicu za počinitelje. “Ti nosiš
trpljenje svijeta”, to vrijedi za žrtve. “Ti nosiš grijeh svijeta”,
to vrijedi za počinitelje. Dok ovaj svijet postoji, Bog ne podnosi samo povijest trpljenja svijeta, nego i povijest nepravde
ljudi. U raspetom Kristu Bog sam je žrtva među žrtvama.
status, broj 14, proljeće 2010. 173
Teološki klasici u Sarajevu
Zbog toga se pomirenje počinitelja posvjedočuje preko žrtava. Žrtve imaju dugo sjećanje, jer tragovi trpljenja su duboko u dušama i često također ukopani u njihova tijela. Počinitelji imaju uvijek kratko sjećanje. Oni ne znaju i ne žele
znati što su učinili. Zato su počinitelji upućeni na žrtve, ako
žele iz smrti doći u život. Oni nalaze pomirenje tek kada uče
spoznavati sebe očima svojih žrtava. Raspeti Krist je “predan radi naših grijeha” (Rim 4,25). Ranije se to predočavalo
kao žrtva ili kao otkupni novac, koji Krist donosi da otkupi
ljude. To danas predočavamo personalno. Krist je umro ne
za pojedine grijehe, nego za nas grešnike. On nosi nas s našim grijesima, tako što nas podnosi iz ljubavi. Naposljetku:
U tome da je Krist “za nas”, postaje očito da je “Bog za nas”
(Rim 8,32). On razrješuje okove, kojima nas krivnja veže za
prošlost, i čini nas slobodnim za budućnost pravednosti.
Trostruki Božji dolazak
Ne tek kršćanski Novi zavjet, već židovski Stari zavjet je
usmjeren na Božji dolazak svome narodu, svome čovječanstvu i svojoj zemlji. Ako se narod osjeća u tuđini napuštenim
od Boga i daleko od obećane zemlje, tada viče, kako tužaljka
pokazuje, prema Bogu: Ustani, Gospodine, podigni svoje
lice i dođi! Ako osjeća Božji dolazak, tada mora pripraviti
put Bogu: “Podignite vrata, nadvratnike svoje, držite se dveri
vječne, da uniđe Kralj slave” (Ps 24,7). Ako iskusi tada punu
prisutnost dolazećeg Boga, tada narod pleše i pjeva pred
njim i slavi njegovu ljepotu.
Oba Zavjeta su jedan pored drugog svjedočanstvo nade u
Boga, onako kako su Izrael i Crkva naroda zajednice nade
u svijetu. Živimo u Božjem adventu. Vjera nam omogućuje
povjerenje u Boga i nada nam omogućuje budnost i budi sva
naša osjetila za ono što dolazi.
Preuzimam sada stari nauk o trostrukoj Kristovoj parusiji da
ispričam koja sam životna iskustva imao s time:
On je došao u tijelu – on dolazi u Duhu – on će doći u slavi.
a) Bog je nama došao u Isusu Kristu
Kršćanska nada u budućnost temelji se na čvrstom povijesnom sjećanju. To je posadašnjenje Božjeg Krista koji je došao u ovaj svijet. On je time naš život učinio svojim životom
i našu zemlju s njezinim bezbrojnim grobnim poljima pretvorio u zemlju nade. To razlikuje nadu kršćanstva od svih
drugih snova o budućnosti ili strahova od budućnosti, o kojima danas čujemo.
Ali tko je Krist za nas danas?
Ne želim razvijati nikakvu kristološku dogmu, nego ponovno govoriti osobno. U onim godinama rata i zarobljeništva Isus Krist mi se približio, kada sam tražio Boga i kada
nisam našao nikakav odgovor. Tako sam preko Krista došao
174 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
do povjerenja u Boga, i to je doista istinito kada kažem: Bez
Krista bih postao ateist. Jer iz iskustva ljudske povijesti ili iz
promatranja prirode ne bih u onim godinama došao na ideju
da postoji jedan Bog i upravo tek ne na ideju da je ovaj Bog
ljubav i da on misli dobro s nama. Počeo sam radi Krista vjerovati u Boga. To znači točnije: Počeo sam vjerovati u Kristova Boga kojega je on oslovljavao tako intimno kao ABBA,
kao dragi Bog, i čije carstvo je on navješćivao siromasima
kao “ono koje se približilo”. Kada god mislim na Krista, tada
osjećam ovu Božju blizinu i ovu širinu njegova carstva.
Prva slika, u kojoj me je susreo Krist, bila je slika napadnutog, zarobljenog, izmučenog Krista i Krista koji na križu Rimljana viče prema Bogu. Osjećao sam da me je on razumio
kao prijatelj, koji tvoju sudbinu dijeli s tobom. Krist je išao
putem koji vodi u trpljenje i u napuštenost od Boga da traži
napuštene i da postane njihov brat. To me je pogodilo također toliko osobno: Bog je napustio svoga Krista, da tako dođe
meni u moju napuštenost i da me nađe. Otkrio sam, dakle,
nešto od svoje sudbine, s kojom nisam bio gotov, u njegovoj
sudbini i nešto od njegove prisutnosti u mom životu. Postoji
srednjovjekovna slika koja je tada često stajala na mome pisaćem stolu. Ona pokazuje Krista koji dolazi u pakao i tamo
otvara vrata. Jedan od izgubljenih dolazi k njemu i pokazuje
svojim prstom na samoga sebe, kao da je htio reći: I Ti dolaziš k meni! Tko sam ja zapravo? Tada dolazi kretanje u ovu
sliku i u uzajamno spoznavanje.
Krist pomaže, Krist spašava. Ali on ne pomaže svojom nadmoću, nego svojom solidarnošću s nama u našoj nemoći.
“Po njegovim ranama smo iscijeljeni” (poglavlje 53). Bog
pomaže uvijek najprije svojim sutrpljenjem: I u paklu napuštenosti od Boga si ti (Ps 139,8). Od ovog zajedništva supatećeg Boga ne može nas nikakva patnja i nikakav pakao više
odvojiti.
b) Bog nam dolazi u Duhu
Kršćanska nada u budućnost temelji se u promatranju Krista
i u iskustvu Božjeg Duha koji čini živim. Ne sjećamo se samo
Kristove povijesti i ne čekamo samo na Božju budućnost, mi
iskusujemo također danas već “snage budućeg svijeta” (Heb
6,5), to su životne energije Svetog Duha.
Ali tko je “Sveti Duh”?
Za mene je Sveti Duh Duh života, koji čini živim sve što
dodirne: Božja vitalna prisutnost u svijetu. Dar i prisutnost
ovog Božjeg Duha je ono najveće i najčudesnije što se može
dogoditi nama osobno, našoj ljudskoj zajednici, svim živim
bićima i ovoj Zemlji. Jer u Svetom Duhu nije prisutan bilo
koji od mnogih dobrih ili zlih duhova, nego Bog sam, stvaralački i živi, otkupljujući i spašavajući Bog. Gdje je Duh, tu
je Bog prisutan na poseban način, ne na način svoje opće
sveprisutnosti, nego na način svoje samoobjave. I gdje Bog
objavljuje samog sebe, tu on također saopćuje samog sebe.
Stvaralačke energije njegova vječnog života preplavljuju i
Teološki klasici u Sarajevu
prožimaju naš smrtni život i čine ga iznutra posve živim.
Gdje osjetimo Božjeg Duha, tu iskusimo Boga. – Kako?
Preko našeg življenog života. Mi iskusujemo iscijeljeni i cijeli, ljubljeni i ljubeći život. Iskusujemo ga ne samo kao novu
duhovnost srca ili kao novu teologiju glave, nego sa svim našim osjetilima kao novu vitalnost života. Mi osjećamo i kušamo, čujemo i osjećamo miris i gledamo naš život u Bogu i
Boga u našem životu, tako kako se to u 1 Iv 1,1-2 kaže:
“Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim,
što razmotrismo i ruke naše opipaše: Riječ života,
i život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo i navješćujemo vam
Život koji je vječan.”
Postoje mnoga imena za ovaj Duh života, jer postoje mnoga
različita iskustva života. Za mene su imena: Tješitelj (Paraklet) i Izvor života (fons vitae) najljepša.
U Kristovoj zajednici iskusujemo ove životne snage božanskog Duha. Tko je zato postao tužan i ravnodušan i ne osjeća
više u sebi nikakvu životnost, neka se okrene Kristu i iskusit
će novu vitalnost Božjeg Duha. Za mene se ona sastoji u novoj osjetilnosti života i u širokom Božjem prostoru života.
Onako kako se u velikoj žalosti ugase naša osjetila i mi ne
vidimo više nikakve boje, ne čujemo više nikakve tonove
i ništa nam više ne prija i mi se ukrutimo kod živog tijela,
tako se u dahu Božje ljubavi ponovno otvaraju naša osjetila,
vidimo ponovno ovaj šareni svijet, čujemo ponovno melodije, dobivamo ponovno okus i osjećamo ponovno osjećaje.
Zahvaća nas veliko potvrđivanje života, potvrđivanje života
božanskog Duha života.
Ali za razvoj ovog novog života trebamo i široki životni
prostor.
“Ti stavljaš moje noge na široki prostor”, kaže Psalam 31,9.
Ovaj široki prostor je prisutnost beskonačnog Boga, koji
obuhvaća naš konačni život sa svih strana (Ps 139,5). Ako nas
božanska prisutnost obuhvaća sa svih strana, tada možemo
svoj konačni život razvijati slobodno na sve strane. Možemo
se kretati u Bogu i stanovati u Bogu. Bog nije samo osoba,
koju možemo osloviti, nego i prostor u kojem možemo razvijati svoj život. Jedno od tajnih Božjih imena prema židovskoj tradiciji je ime MAKOM, prostor. Mi ljudi dajemo sebi
životni prostor uzajamno, kada se otvaramo jedni drugima
u ljubavi i prijateljstvu i kada dopuštamo da drugi sudjeluju
u našem životu. Bez takvih slobodnih prostora u življenju
jedni s drugima ne postoji nikakva osobna sloboda. Ljubav
daje prostor slobodi i omogućuje joj vrijeme. Gdje iskusujemo takve slobodne prostore, tu iskusujemo prisutnost
Božju među nama.
naziva u Rim 15,13. Bog nije Vječni, koji tu jest i koji je tu bio
i koji će tu doći, nego onaj “koji tu dolazi” (Otk 1,4). On nam
dolazi ususret iz svoje budućnosti. Zato široki horizont budućnosti nije nešto, što još pridolazi kršćanstvu, nego njegov
bitni element. Vjerovati znači živjeti u prisutnosti uskrsnulog Krista i ispružati se prema njegovu dolazećem carstvu
“kako na nebu tako i na zemlji”. Živimo u očekivanju njegova
dolaska. Nad nama svijetli zvijezda obećanja. Božje obećanje je kao zvijezda Danica koja najavljuje novi dan, dan Božji.
“Noć poodmače, dan se približi”, tako opisuje Pavao kršćanski osjećaj vremena (Rim 13,12).
Koja budućnost može ispuniti Božja obećanja, naše nade i
očekivanja Zemlje? Bog dolazi da s ljudima “stanuje” na svojoj zemlji. Cijelo će stvorenje postati tada Božjim hramom.
Objava to opisuje u slici o “nebeskom Jeruzalemu”, koji silazi
na zemlju. Za ovu kozmičku šehina Božju mora se stvoriti
sve novo i pripremiti. Tada će biti sve suze obrisane, ni boli
ni jauka više neće biti te smrti više neće biti (Otk 21,5). Kada
je božansko u svemu zemaljskom i kada je sve zemaljsko u
božanskom, tada Božja ljepota dovodi sve stvari do sjaja. To
je dovršenje povijesti nade čovječanstva i dovršenje stvorenja, jer je sve stvoreno prema onom, što je “u početku” stvoreno: nebo i zemlja, svjetlo i život, biljke i životinje i ljudi
također.
Prema Drugoj Petrovoj poslanici 3,12 trebamo “čekati i žuriti u Gospodnju budućnost”. To zvuči kao protuslovlje, ali
nije nikakvo protuslovlje. Prevedimo to u naše iskustvo i u
naš jezik.
Čekati: To znači ne prilagođavati se stanjima nepravde i ne
priznavati moći faktičnog, jer se zna da nešto može biti bolje i da dolazi drugo. Čekati znači ne rezignirati nikada i ne
napuštati samoga sebe. Moći čekati – to je umijeće nade.
Strpljivost je krepost nade. Čekati znači živjeti u napetoj pozornosti dok dođe čas ispunjenja. Moći čekati, to je vjernost
obećanoj budućnosti. “Gospodine, Bože naš, gospodarile su
nama osim tebe druge moći, ali mi se ipak sjećamo jedino
tebe i ime tvoje slavimo”, govorio je to zarobljeni narod u
babilonskom sužanjstvu (Iz 26,13).
c) Bog nam dolazi u slavi
Žuriti: Time je pak mišljeno prekoračiti postojeću stvarnost
i anticipirati budućnost novog Božjeg svijeta svakim korakom i svakim djelom. Svakim djelom pravde pripremamo
put novoj zemlji, na kojoj stanuje pravednost. Pribavimo li
neko pravo onima, koji podnose nasilje, tada svijetli Božja
budućnost u njihov svijet. Zauzmemo li se za “udovice i
sirote”, tada dolazi nešto istine u naš svijet. Zemlja uzdiše
pod nepravdom i nasiljem kojim pljačkamo njezina blaga i
životne energije. Zemlja čeka na svoje pravo. “Žurimo” ususret “Gospodnjoj budućnosti”, kada anticipiramo onu pravednost u kojoj treba nastati “nova zemlja”.
Osobno sam upoznao vjeru u Krista kao veliku nadu. Jer
Bog, kojega je Krist pokazao, jest “Bog nade”, kako ga Pavao
Čekati i žuriti, to znači odupirati se i anticipirati. Time posvećujemo život i postajemo sigurni u Božju budućnost.
status, broj 14, proljeće 2010. 175
Teološki klasici u Sarajevu
Gdje danas trebamo hrabrost nade
a) Ljubav prema životu i prevladavanje smrtnih sila
Nada u Božju budućnost budit će ljubav prema životu njegova stvorenja. Ipak je nakon 2. svjetskog rata pisao Albert
Camus: “Tajna je Europe da ona više ne ljubi život.” Tada
smo se navikli na masovno umiranje i također danas nas ne
uzbuđuju vijesti o “ubijanju” na Bliskom istoku. Napuštamo
ljude, koji su očito sklopili “savez sa smrću”, jer su izgubili
svaku nadu u život. Samo strastvena ljubav prema životu
svijeta može razbiti njihovo očajanje i tromost njihovih srca
i cinizam našeg duha.
Kroz svjetske religije puše danas manje vjetar mira, nego radije bura terora i čežnje za smrću na jednoj strani i strahova
od propasti svijeta i nebeskih snova o udaljavanju od svijeta
na drugoj strani. Ako svjetske religije žele služiti životu svijeta, moraju najprije same postati sposobne za mir. Islam se
mora osloboditi od apokaliptičkog terora samoubojica koji
proizvode masovnu smrt. To sam islam mora.
Kršćanska vjera mora nadvladati apokaliptiku propasti svijeta armagedon-ratnika i Great-Rapture-snove fundamentalista. Samo prava vjera u Krista može to. Oni koji stvarno
vjeruju ustrajni su i ostaju vjerni Božjoj zemlji. Oni očekuju
Božje carstvo “kako na nebu tako i na zemlji”. Zato nisu ravnodušni prema sudbini ove zemlje koja je natopljena krvlju.
Oni slijede Krista koji je radi života svijeta došao u ovaj svijet. “U njemu je bio život i život je svjetlo svijeta (Iv 1,4). S
Kristom je vječni život već došao u ovaj svijet žalosti. Zato
su vjernici “ljudi koji prosvjeduju protiv smrti” (Christoph
Blumhardt).
b) Trebamo hrabrost za ovu zemlju da ne bismo organizam zemlje, koja je naš zavičaj, prepustili razaranju
Biosfera plavog planeta Zemlja je naš životni prostor. Ali je
širenje moderne civilizacije odavno dostiglo “granice rasta”
i počinje razarati životne uvjete organizma Zemlje. Ovo nepromišljeno moderno razaranje prirode ima svoje najdublje
uzroke u poremećenom odnosu modernih ljudi prema prirodi. Osjećamo se kao stranci i gosti na Zemlji i još nismo
našli svoje mjesto i svoju ulogu u Zemljinu domaćinstvu.
Zemlja je za nas materijal za izgradnju ljudske civilizacije,
ali ne zavičaj, u koji se moramo integrirati ako želimo preživjeti. Moderna nam antropologija pokazuje otuđenog čovjeka koji želi učiniti sebe gospodarom i vlasnikom prirode
(Descartes). Religiozna nijekanja svijeta djeluju ustrajno.
“Dragi Bože, učini me pobožnim, da dođem u nebo”, mole
176 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
kršćanska djeca. Ako treba nebo postati naš vječni zavičaj,
onda možemo biti ravnodušni prema Zemlji, jer mi smo doista ovdje samo kratko vrijeme. Nismo li mi ljudi ipak “zemaljska stvorenja” (Post 2,7)? Nije li Krist rođen na ovoj Zemlji? Nije li njegov križ stajao na ovoj Zemlji? Ne čekamo li
na “novu Zemlju, na kojoj stanuje pravednost” (2Pet 3,13).
Nada u novo stvaranje svih stvari uključuje nadu u novu Zemlju. Mi ćemo s ovom nadom biti spremni ljubiti ovu zemlju
kao same sebe i poštivati je kao Božje stvorenje koje stvara
život. Mi ćemo, dakle, iscijeliti – koliko je to moguće – njoj
zadate štete. Ova zemlja može živjeti bez nas i živjela je milijune godina, ali mi ne možemo živjeti bez zemlje. Moramo
se, dakle, integrirati u njezine životne uvjete i ne smijemo je
podčiniti našoj civilizaciji.
c) Međureligijski dijalog treba služiti životu
Međureligijski dijalog je važan. Po njemu se postaje razborit
i vjerojatno i mudar, jer se spoznaje drugog i u drugom svoje
vlastito. Ali po ovom dijalogu nije još nitko postao kršćanin.
On doista nema za cilj obraćenje drugog, jer bi tada bio završen. Nema nikakvog vanjskog cilja, put je cilj. Upoznaje
se u dijalogu, razgrađuje svoje predrasude i svoje slike o neprijatelju i dolazi do mirnog zajedničkog življenja u uzajamnom priznanju i poštovanju. Međureligijski dijalog je ipak
posve konzervativan program. Religijske zajednice ostaju
ono što jesu i žive u “pomirenoj različitosti”. One se odriču
misije i obraćanja drugih i raduju se dostojanstvu svojih razlika. Ali se mora razlikovati između ovog izravnog dijaloga
i neizravnog dijaloga. Neizravni dijalog o socijalnim i političkim, etičkim i ekološkim pitanjima, koja se tiču svih ljudi,
veoma je plodan i vodi dalje. Susrećemo se na “Dan Zemlje”
ili na “Dan mira” i tražimo zajedničke putove iz svjetskih
opasnosti.
Ljubav prema zajedničkom životu proizlazi iz ovih iskustava
dijaloga i stavlja ih u veći okvir nade u Božju budućnost. Bog
šalje svoga stvaralačkog Duha u ovaj krhki svijet da ga oživi.
Duh života se “izlijeva na svako tijelo” da ispuni sa životnim energijama ljude, životinje, biljke i samu Zemlju. To su
“snage budućeg svijeta” (Heb 6,5). Ne smije se ovo ljubljenje
života ograničiti na religiozna područja. Radi se o cijelom
životu, zajedničkom životu i životu Zemlje. Misija glasi: “Život se pojavio i svjedočimo vam život koji je vječan” (1 Iv
1,2). Ljubav je poziv na ovaj život, s kojim Božja budućnost
počinje na Zemlji.
S njemačkog preveo Roman Karlović
Teološki klasici u Sarajevu
Božje ime je pravednost
Božja pravda za žrtve i
počinitelje grijeha
U Božjim očima beznačajni ljudi su najvažniji. Njegov Otac započinje
kraljevstvo Božje na marginama društva, a ne u višim slojevima. Sin čovječji
je došao da nađe ono što je izgubljeno. “Izgubljeni” su njegova prva ljubav.
“Posljednji” nisu beznačajni, već su oni “prvi”. Na taj je način Isus Krist potpuno
preokrenuo vrijednosni sustav našega društva
Nedugo nakon posjete BiH u ožujku 2009., prof. Moltmann ovo predavanje poslao je
članu uredništva Statusa Alenu Kristiću sa željom da ono bude prevedeno i objavljeno na našem jeziku, dakako, ako ocijenimo da je ono korisno s obzirom na izazove s
kojim je suočeno bh. društvo nakon rata. Više nego uvjereni da je to tako, priredili smo
ga za ovaj broj Statusa, zahvalni na inicijativi prof. Moltmanna
Jürgen Moltmann
Koreju sam prvi puta posjetio 1975. Pozvao me profesor
Pong Nang Park, kojega sam upoznao u Svjetskom savezu
Reformiranih crkava. Prvo sam predavanje održao na fakultetu Hankuk. Naslov predavanja bio je: “Nada u borbi naroda.” Bilo je to poglavlje iz političke teologije. U to vrijeme
Koreja je bila pod vojnom diktaturom generala Chung-Hee
Parka. Stoga i ne čudi što me je pratila KCIA. Za njih je
tema mog predavanja bila opasna. U gostinjskoj kući Sveučilišta Yonsei susreo sam se s Nam-Dong Suhom, a profesor
Byun-Mu Ahn me dočekao na fakultetu Hankuk sa studentima koji su bili tek pušteni iz zatvora. Stigao sam u središte
minjung teologije koja je tek nastajala. Na fotografiji iz tog
razdoblja nalazi se nesretni student koji je bio optužen za
špijuniranje za Sjevernu Koreju i osuđen na smrt. Na sudu
se branio mojom Teologijom nade koja je bila tek prevedena
na korejski jezik. Kasnije je pomilovan i danas živi u Japanu.
Korejska središnja obavještajna služba. (nap. prev.)
Vlada je u ožujku 1975. otpustila jedanaest profesora, od
toga četiri teologa. Budući predsjednik države, Dae-Jung
Kim, nalazio se u zatvoru, a pjesnik Chi-Ha Kim sjedio je
u samici i čekao smrtnu presudu. Prije dvije godine susreli
smo se u Frankfurtu gdje smo vodili vrlo uzbudljiv javni dijalog. Dakle, takva je bila situacija u Koreji prilikom moga
prvog posjeta: zemlja Trećeg svijeta pod vojnom diktaturom
i brutalnom eksploatacijom radnika i stočara, a kršćani koji
su se pridružili svom narodu, ugnjetavanim minjung*, protestirali su i oduprli se ugnjetavanju i tlačenju. Naučio sam
voljeti ovu zemlju i njezin narod, a kršćanima sam se divio
zbog otpora.
Kada sam prvi put došao, rečeno mi je da su Billyja Grahama,
tijekom njegove evangelističke kampanje, majke zatočenih
Minjung je korejska riječ koju je teško prevesti, no u biti označava ugnjetavane pojedince ili skupine: politički, ekonomski, sociološki, kulturalno ili
vjerski. (nap. prev.)
status, broj 14, proljeće 2010. 177
Teološki klasici u Sarajevu
zamolile da se javno moli njihove sinove, što nije prihvatio
kako ne bi riskirao kampanju. Taj je potez u to vrijeme bio
razočaravajući. Stoga sam sretan što je vlč. Yonggi Cho 2005.
godinu nazvao “godinom aktivnog društvenog otkupljenja”
te je izrazio žaljenje što je njegovo poslanje bilo previše
usmjereno na dušu, a istovremeno zanemarivalo “državnu
politiku”. Cjelovito Evanđelje usmjereno je na cjelokupni život, a otkupljenje uključuje čitavu pateću zemlju.
To je vjerojatno bio moj posljednji posjet Koreji. S mojih 83
godine mogu zaželjeti, ali ne i obećati: “Auf Wiederehen”.
Slušajući korejsku minjung teologiju i latinoameričku teologiju oslobođenja, odjednom sam postao svjestan jednostranosti tradicionalne kršćanske duhovnosti i teologije. Uvijek
smo usmjereni prema grešnicima, zločincima. Katolici imaju
sakrament pokajanja za zločince, a protestanti imaju nauk o
opravdanju za grešnike. No, gdje su žrtve zlodjela? Gdje je
opravdanje za žrtve grijeha? Gdje svoja prava pronalaze oni
koji moraju trpjeti nepravdu i nasilje? Bave li se kršćanske
crkve samo otkupljenjem krivaca, a ne slušaju tužaljke nevinih žrtava? Vjerujem da se moramo okrenuti i započeti s
opravdanjem žrtava grijeha jer se u njihovim rukama nalaze
ključevi za oslobođenje robova grijeha. Prema svjedočanstvu Staroga zavjeta, Božja pravednost je kreativna, prvenstveno pravda koja iscjeljuje i podiže žrtve, a onda, također,
i pravda koja opravdava zlotvore i pomiruje grešnike. Božja
je pravda uvijek društveni čin u nepravednome svijetu u kojemu se na jednoj strani nalaze robovi grijeha, a na drugoj
žrtve grijeha, ovdje ugnjetavači, ondje ugnjetavani, ovdje
pobjednici, a ondje gubitnici. Opravdanje jednih i drugih nikada nije individualističko i nikada nije ograničeno na spasenje duše. To nije stvar između mene i Boga. Konačni cilj
Božje stvaralačke pravde u ovome svijetu nije ništa drugo do
“nova zemlja, gdje pravednost prebiva” (2 Petr 3,13).
Vapaj za pravdom
a) Žrtve: Gdje danas možemo čuti vapaj za pravdom? Ne
čujemo ga od zločinaca ili krivaca, moćnika i pobjednika,
već od žrtava nepravde i nasilja i onih koji su osiromašeni
i bolesni zbog ekonomske nepravde. Postoji stara izreka,
“Šutnja naroda presuda je tiranima”. U svijetu zaista postoji
tihi vapaj Bogu i vapaj za pravdom. Tko ima uši da čuje, čut
će ga. Oko nas, na zemlji, postoji i uzdah naših ugnjetavanih
bližnjih. Možemo ga osjetiti. A postoji i krik onih koji umiru
na mjestima koje je i Bog napustio. Onaj tko se sjeća Isusovog smrtnog vapaja, taj ima otvorene uši. Postoji bol koju
treba predati silama zla, bespomoćnosti, beznadnosti i napuštenosti od Boga. Mi stariji sjećamo se bolnih vapaja žrtava masovnih umorstava u 20. stoljeću. Danas u novinama
i na televiziji vidimo ogroman broj izgladnjelih. Znamo brojeve, ali ne možemo vidjeti lica iza tih brojeva, a ona optužuju našu ravnodušnost.
Vapaj za pravdom ne nastaje samo zbog velikih zločina protiv čovječnosti, već i zbog prirodnih katastrofa u prenaselje-
178 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
nim područjima Azije: tsunamiji, cikloni i potresi uzimaju
tisuće života. Gdje je Bog? Je li pošten “slučaj” (Zufall) u kojemu jedni umru, a drugi prežive. “Sudbina” je slijepa, a žrtve
katastrofa muči pitanje: Je li Bog pravedan? Gdje je Bog?
b) Zločinci: Drugi vapaj za Bogom i pravdom vapaj je zločinaca kada postanu svjesni onoga što su učinili. Kad izrabljuju žrtve, ugnjetavaju ih i omalovažavaju, postaju dobrovoljni robovi zla. Osjećaju se slobodni i moćni, ali zapravo
postaju robovima zle sile: Rade ono što se od njih traži ili
zahtijeva, ili to naprosto rade zbog svog profita. Oni također
postaju žrtvama zla, no drukčije od patećih žrtava zla. Oni
postaju aktivni robovi zla. Opterećuju sami sebe krivnjom i
ulaze u vražji krug zla iz kojega nema izlaza. Možemo li čuti
vapaj zločinaca Bogu i vapaj za pravdom? Ne. No, čujemo
njihov vapaj protiv Boga i njihovu pobunu protiv pravde:
“Nadam se da nema Boga” – rekao je časnik mome ocu na
ruskom frontu 1944. u Drugom svjetskom ratu – “jer ako
ima Boga i njegovog suda, Nijemce nakon rata čeka strašna
sudbina zbog njihovog masovnog ubijanja Židova.”
Baš kao što žrtve grijeha za pravdom vape iz svoje bijede,
robovi grijeha se bune protiv Boga: Ne smije biti pravde po
kojoj ćemo biti osuđeni zbog onoga što smo učinili.
c) Sustavi: “Wir wären gut anstatt so roh/doch die Verhältnisse, die sind nicht so” (Bertolt Brecht): “Bili bismo dobri,
a ne tako surovi, ali postojeći odnosi nisu takve“. Uistinu, ne
iskušavamo zlo samo individualno, kao zločinci ili žrtve, već
i u našim društvenim, političkim i ekonomskim situacijama
u kojima se nalazimo i gdje se naše djelovanje i ponašanje
prilagođava. Danas, u našim kasnim kapitalističkim društvima, egzistiramo u strukturama u kojima bogati postaju
još bogatiji, a siromašni još siromašniji. To se ne događa
samo u Latinskoj Americi, već i u Njemačkoj koja ima poprilično dobar sustav socijalnog osiguranja. Zašto je to tako?
Jer egzistiramo u natjecateljskom društvu u kojemu su pobjednici odvojeni od gubitnika, “a pobjednik uzima sve”. Živimo u političkom sustavu u kojemu su moćni odvojeni od
nemoćnih. “Sigurnost” je postala pitanje prostog puka; bogati si mogu priuštiti život u “ograđenim zajednicama” koje
kontrolira politika privatne sigurnosti, a siromašni žive u
slamovima u kojima su izloženi svim vrstama nasilja. U ljudskom svijetu djeluju nepravedne strukture, kao i nepravedne
strukture između ljudskoga i prirodnoga svijeta. Svake godine sve više biljnih i životinjskih vrsta nestaje s naše zemlje.
U našim ekonomskim i socijalnim sustavima vladaju sile zla.
To su sile smrti, a ne života. One su nepravedne, a nas koji
živimo i radimo u tim strukturama, čine krivcima. Nije stvar
u zlu koje činimo, već puno više u dobru koje ne činimo, a
koje nas okrivljuje. Življenjem u sustavima nepravde i nasilja, također živimo i daleko od živoga Boga. Nepravda vapi
k nebu.
Moramo li se prilagoditi ovim sustavima nepravde? Ima li
smisla buniti se? Vjerujem da je čovjek stvorio ekonomske
i društvene strukture u kojima moramo živjeti i stoga ih on
Teološki klasici u Sarajevu
može i mijenjati. One nisu usud koji moramo prihvatiti. Čak
se i Niniva mogla pokajati i promijeniti svoj način života,
što nam poručuje priča o Joni. Svi smo mi “Niniva“ i čujemo
proročke glasove. Trebamo odgovoriti; “Da, možemo“.
“O Bože, ti sunce pravednosti, pojavi se!”
Ove riječi iz himna Johna Wesleya veoma jasno opisuju pojam Božje pravde u Starome zavjetu. Ovaj pojam ne bi trebalo brkati sa starorimskim pojmom pravde. Tamo je na djelu
bila iustitia distributiva: kazna za zlo, nagrada za dobro. U
Starom zavjetu Bog Izraelov stvara pravdu, žrtvama pribavlja njihova prava, a zločince opravdava. Božja pravda predstavlja njegovu vjernost njegovom savezu s ljudima i njegovom stvaranju. Kao što je oslobodio svoj narod od nepravde
i ugnjetavanja u Egiptu, tako će onima koji trpe nepravdu i
nasilje donijeti pravdu (Ps 146,7; 103,6), gdje god da se nalazili. Siročad i udovice primaju pravdu, gdje god se nalazili.
A onaj tko postane žrtvom zla, može moliti: “Spasi me po
svojoj pravdi”. U Starome zavjetu nema proturječja između
pravde i milosti. Pravda je milost, a milost je opravdanje.
Budući da je ovo bilo temeljno Izraelovo iskustvo Boga, ono
također određuje i Izraelovu nadu za sve narode i za čitavu
zemlju. Obećani će Mesija “suditi po pravdi ubogima i sud
prav izricat bijednima na zemlji” (Iz 11,4). Mesija će donijeti pravednost narodima i pravedno će suditi zemlji (Ps 96).
Tamo gdje je stvaralački Duh izliven na zemlju, “u pustinji
će se nastaniti pravo, i pravda će prebivati u voćnjaku. Mir
će biti djelo pravde” (Iz 32,16-17). Prorok Malahija Boga je
nazvao “suncem pravde” (3,20)
Ovo poimanje iscjeljiteljske, spasonosne i oslobađajuće pravednosti dolazi iz Babilona, a ne iz Egipta ili Rima. U Mezopotamiji je kralj bio istovremeno i sudac i, kao predstavnik
boga-sunca Šamaša, izvršitelj božanske pravde. Ova božanska pravda predstavlja, poput sijanja sunca, kozmički poredak zemlje i čitavog života. Ujutro se božja pravednost pojavljuje sa Suncem te zemlju i narod vodi putovima pravednosti. Neka osoba je pravedna ako on ili ona živi pravedno.
Pravedan se život također može pripisati i biljkama i životinjama koje žive po ritmu sunčeva svjetla. Ovdje sud ima
pozitivno značenje “podizanja”, davanja života i iscjeljenja.
Suditi ne znači kazniti, već podići, opravdati i iscijeliti. Kralj
mora paziti da jaki ne povrijede slabe i da siročad i udovice
prežive. Samo kada to imamo na umu, možemo razumjeti
zašto se ljudi u Starome zavjetu nisu bojali Božjega suda, već
su ga radosno pozdravljali: “Bog će suditi svijetu u pravdi”
(Ps 96). I kao što je Isus rekao: “Sunce njegovo izlazi nad
zlima i dobrima” (Mt 5,45).
lizirane (minjung) odnosno na žrtve, a ne na robove grijeha.
Isus je propovijedao evanđelje o kraljevstvu Božjem za siromašne i donio iscjeljenje bolesnima (Lk 4,18-19). Kao što
je donio iscjeljiteljsku moć Duha Svetoga bolesnima, tako je
donio i opravdavajuću pravednost Boga onima koji trpe nepravdu i nasilje.
Put Isusove muke i smrti na križu bio je put u bijedu žrtava
i onih koje je Bog napustio. Isus je na ovome putu žrtvama
donio Božju prisutnost.
Ovo nazivamo kristologijom solidarnosti. Isus Krist je s
nama u našoj bijedi, Bog je s nama – s nama: napuštenima
od Boga i bezbožnima. Pripovijest o Isusovoj muci njegov je
put k još dubljem sebepredanju. Svoju je ljubav pružio bolesnima i žrtvama, a na kraju je i sam postao žrtvom rimske
politike moći te je umro na rimskom križu. Izgleda da su
mu bespomoćni bili važni, a da su isključeni bili pozvani od
Boga, kao što tvrde blaženstva iz Govora na gori. U Božjim
očima beznačajni ljudi su najvažniji. Njegov Otac započinje
kraljevstvo Božje na marginama društva, a ne u višim slojevima. Sin čovječji je došao da nađe ono što je izgubljeno.
“Izgubljeni” su njegova prva ljubav. “Posljednji” nisu beznačajni, već su oni “prvi”. Na taj je način Isus Krist potpuno
preokrenuo vrijednosni sustav našega društva.
Bog ide kamo Isus ide, Bog je u Kristu, što govori i naziv
“Sin Božji”. Ako je ovo točno, Isus je na svom putu u patnju
i smrt donio Božju prisutnost onima koji prebivaju u sjeni
križa. Njegov se križ nalazi među brojnim križevima koje su
postavili moćni i nasilni u ljudskoj povijesti, od Spartakova
ustanka u starome Rimu, preko logora smrti njemačke nacističke diktature, do “nestalih” u suvremenim vojnim diktaturama. Isus je došao onima koji su napušteni i od Boga i od
ljudi, kako bi postao božanskim bratom napuštenih i izbavio
ih iz njihove bijede. “Samo Bog koji pati može pomoći”, napisao je Dietrich Bonhoeffer u svojoj ćeliji smrti, s pogledom
na Raspetoga. Bilo je to i iskustvo obraćenja 59-godišnjeg
biskupa Oscara Arnulfa Romera u San Salvadoru: “U očima
siromašnih i ugnjetavanih u svome naroda otkrio je unakažen lik Raspetoga”, kako je izvijestio Jon Sobrino.
Krist je na sebe uzeo poniženje i patnju kako bi mogao postati bratom poniženih, a trpeći donio im je Božju prihvaćajući prisutnost. Ovo za mnoge predstavlja osobnu utjehu, o
čemu govori engleski himan:
“And when the human hearts are breaking
Under sorrows iron rod,
Then there is the selfsame aching
Deep within the heart of God”
Isus Krist: Objava Božje pravednosti u
svijetu žrtava i zločinaca
“A kad željezna batina
srca ljudska gorčinom bije
tad ista se takva gorčina
u Božjem srcu krije.”
a) Krist sa žrtvama: Prema sinoptičkim evanđeljima, Isusov
prvi pogled bio je usmjeren na bolesne, siromašne, margina-
Prepjevao Željko Ivanković. (nap. ur.)
status, broj 14, proljeće 2010. 179
Teološki klasici u Sarajevu
Božja pravednost je usmjerena prema žrtvama, jer je sam
Sin Božji postao žrtvom. To je kršćanski odgovor na pitanje:
Gdje je Bog?
Imamo ovaj sakrament pokajanja ili bolje: oslobođenja za
krivce, ali nemamo sakrament oslobođenja za žrtve. Dopustite mi da predložim sljedeće:
b) Krist za zločince: Ovo je kristologija pomirenja: Krist
je umro za grešnike, Krist je njihov izbavitelj. Od najranijeg
doba kršćani su u Kristovoj muci vidjeli zastupničku božansku patnju za izbavljenje grešnika. Na tragu modela trpećeg
sluge u Izaiji 53, smatrali su da je Krist patio za pomirenje
svijeta. Je li nužna zastupnička patnja? Kako se ona događa?
1. Žrtve moraju izaći iz svoje potištenosti i poniženosti. Moramo im dati prostora da isplaču ono što su propatili, moramo otvoriti uši za njihove priče. Svećenici uče kako da
slušaju ispovijed grešnika, ali svi mi moramo naučiti slušati
ispovijed žrtve. Možda će trebati neko vrijeme da im se jezik
oslobodi i da oslobode svoja bolna sjećanja. No, govorenje je
prvi korak ka istini, a istina će osloboditi žrtve.
Bez oproštenja grijeha, krivac ne može živjeti, jer pogleda
li se Božjim očima, izgubit će cjelokupno samopoštovanje
i identitet. No, bez zadovoljštine nema oproštenja grijeha.
Međutim, ljudska bića ne mogu postići zadovoljštinu jer se
zlo koje su počinili ne može poništiti “dobrim” ljudskim djelima. Samo Bog može pomiriti krivce s njihovom prošlosti.
Kako? “Pateći sluga” uklanja grijehe svog naroda, “noseći”
njegove grijehe. Uzimajući i noseći grijehe svijeta, Bog preobražava njegovu agresiju u svoju patnju, pružajući mu novi
početak novoga života. Krist je patio “za nas” i “njegovim
smo ranama iscijeljeni”.
Krist je brat žrtvama i izbavitelj krivaca. On, takoreći, na
jednom ramenu nosi “patnje svijeta”, a na drugom “grijehe
svijeta”. U svjetlu njegova križa nastaje nova zajednica za žrtve i zločince, za žrtve grijeha i robove grijeha.
I jedna i druga Kristova strana čine cjelinu, ali nisu jednake.
Žrtve imaju dugo pamćenje, jer su tragovi patnje duboko
usječeni u njihove duše, a često i na njihovim tijelima. Ljudi
koji su počinili nepravdu uvijek imaju samo kratko pamćenje. Ne znaju što su učinili, jer to ne žele znati. Oni ovise o
sjećanju žrtava ako zaista žele vidjeti tko oni doista jesu i ako
žele biti pomireni. Moraju naučiti gledati same sebe očima
svojih žrtava.
Za grešnika imamo sakrament pokajanja. Sastoji se od tri
koraka:
1. Postajući svjesni patnje žrtava, zločinci priznaju svoje
pravo stanje. Prvi korak uvijek predstavlja korak u svjetlo
istine, a to je bolno. Ako želimo ući u svjetlo istine, moramo
čuti životne priče naših žrtava. U Njemačkoj još uvijek slušamo priče preživjelih iz nacističkih koncentracionih i logora
smrti. U bivšim socijalističkim zemljama trebaju se otvoriti
arhivi tajne policije. Istina se mora objelodaniti. Samo će nas
istina osloboditi.
2. Drugi korak predstavlja promjena uma i obraćenje čitavoga životnog usmjerenja. To uključuje raskidanje sa zakonima i propisima sustava koji proizvodi nepravdu i nasilje
nad slabijima narodima i nad zemljom.
3. Naposljetku, zločinci uspostavljaju odnos sa svojim bivšim žrtvama kad učine sve što mogu da poprave štetu koju
su im nanijeli. Ova odšteta je posljedica izbavljenja iz prisile
zla i grijeha. Moja je zemlja još uvijek sretna kada daje odštetu za patnje žrtava Drugoga svjetskog rata.
180 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
2. Drugi korak predstavlja podizanje potištenih srdaca Bogu,
izdizanje iz poniženja i stajanje na svoje noge s novim samopoštovanjem. Žrtve su također potrebite obraćenja, no
to nije bolno obraćenje od krivnje, već radosno obraćenje
od patnje. To je uskrsnuće u život, iskustvo ljubavi za život
nakon njegova uništenja.
3. Treći bi korak mogao biti oprost počiniteljima zla i pružanje novog zajedništva s njima. U konačnici, žrtve u svojim rukama imaju ključeve oproštenja, a to su ključevi neba
i ključevi s kojima se otvara pakao u kojemu se nalaze i zločinci i robovi grijeha. Prvi bi korak mogao biti to da prema
njima osjetimo sažaljenje. Zločinci su se pokušali igrati Boga,
a postali su robovi pohlepe i mržnje. Oproštenje grijeha je
božansko pravo žrtava i izraz njihove suverenosti. Niti jedna
žrtva ne bi trebala propustiti ovaj oslobađajući čin. Oproštenje grijeha oslobađa žrtve od mržnje i tuge, a grešnika od
okova krivnje.
Konačni sud: Svitanje Božje pravednosti
Dopustite mi da ukratko priču privedem kraju:
- Što god smo naučili o Posljednjem sudu,
- Što god mislili o spašenima i prokletima,
- Čemu god se nadali na nebu ili strahovali u paklu,
ne smijemo zaboraviti zemlju,[koju poziva] Ps 96:
“Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!
Neka huči more i što je u njemu!
Nek’ se raduje polje i što je na njemu,
neka klikće šumsko drveće
pred Jahvom, jer dolazi,
jer dolazi suditi zemlji.
Sudit će svijetu u pravdi
I narodima u istini svojoj”.
Pa s velikim iščekivanjem i puni radosti zapjevajmo:
“Pojavi se ti, sunce pravednosti, zasjaj u naše vrijeme.”
S engleskog preveo Zoran Grozdanov
Teološki klasici u Sarajevu
Svjetski etos: “kućni red”
globaliziranog svijeta
Hans Küng rođen je 1928. godine u Švicarskoj. Jedan je od najznačajnijih
teologa, filozofa i etičara suvremenog doba. Studirao je teologiju i filozofiju
na Sveučilištu Gregoriana u Rimu, a doktorirao na Sveučilištu Sorbonna u
Parizu 1957. godine. Predsjednik je Zaklade za svjetski etos u Tübingenu. Od
1960. do 1996. bio je profesor ekumenske teologije i direktor Instituta za
ekumenska istraživanja Sveučilišta u Tübingenu. Od 1962. do 1965. bio je
službeni teološki savjetnik na II. vatikanskom koncilu. Zbog suprostavaljanja
dogmi o papinskoj nepogrešivosti Vatikan mu je 1979. povukao dozvolu za
crkveno naučavanje. Kao tvorac ideje o svjetskom etosu bio je sastavljač
Deklaracije za svjetski etos Parlamenta svjetskih religija koja je donesena
1993. u Chicagu kao i nacrta Opće deklaracije o ljudskim dužnostima koju je
1997. proglasio Interaction Council
Objavljeno u Pogledima, subotnjem dodatku Oslobođenja, 9. svibnja 2009. godine
Kristić: Poštovani prof. Küng, molim Vas, objasnite našim čitateljima što je to projekt svjetskog etosa i što je
jednog katoličkog teologa dovelo do te ideje?
Küng: Kao sustavni teolog polazio sam u svojim znanstveno-religijski orijentiranim radovima više od pitanja vjere
(“dogmatika”), a ne od pitanja etosa (“moral”). Ali tijekom
vremena uvidio sam da, usprkos svim “dogmatskim” razlikama između religija, koje se ne mogu dokinuti, već postoji
bitno zajedništvo u etosu, koje može biti temelj za svjetski
etos. Prije svega dva temeljna principa za humani etos: Sa
svakim čovjekom – bilo muškarcem ili ženom, bijelim ili
obojenim, bogatim ili siromašnim, mladim ili starim – treba
ljudski, a ne neljudski postupati. Zlatno pravilo – nalazimo
ga već kod rabina Hillela dvadeset godina prije Kristova ro-
đenja, i pola tisućljeća ranije kod Konfucija: Što ti ne želiš da
se tebi čini, to ti također ne čini drugima!
Tako sam tada, početkom 90-tih godina, bio u svakom pogledu dobro pripremljen preuzeti zadaće pred kojima bih
nekoliko godina ranije bez sumnje ustuknuo: Pripremanje
“Deklaracije o svjetskoj etici” za Parlament svjetskih religija
u Chicagu 1993. i četiri godine kasnije nacrta za “Deklaraciju
ljudskih obveza” InterAction Councila, gremija nekadašnjih
šefova država i vlada pod predsjedanjem nekadašnjeg saveznog kancelara Helmuta Schmidta.
Na osnovi dvaju temeljnih principa humanosti u tim se dokumentima nalaze one četiri neopozive zapovijedi s kojima
su suglasne velike religijske i filozofske tradicije:
status, broj 14, proljeće 2010. 181
Teološki klasici u Sarajevu
Poštuj život! Iskonska zapovijed: Ne ubij! U današnjem vremenu shvaćena je kao obveza na kulturu nenasilja i strahopoštovanja pred svakim životom (uključivši životinje i
biljke); Djeluj pravedno i pošteno! Iskonska zapovijed: Ne
ukradi! Danas je shvaćena kao obveza na kulturu solidarnosti i pravednog ekonomskog poretka; Govori i djeluj istinito!
Iskonska zapovijed: Ne laži! Shvaćena je danas kao obveza
na kulturu tolerancije i života u istinitosti; Poštujte i ljubite
jedni druge! Iskonska zapovijed: Ne zloupotrijebi spolnost!
Danas je shvaćena kao obveza na kulturu ravnopravnosti i
partnerstva muškarca i žene;
Projekt svjetskog etosa stoji u službi svjetskog razumijevanja između religija s ciljem zajedničkog etosa čovječanstva
koji ne treba zamijeniti religije. Etos jest i ostaje samo jedna
dimenzija unutar pojedine religije i između religija. Dakle:
nikakva jedinstvena religija, također nikakva koktel-religija i
nikakav nadomjestak religije etosom. Iskusio sam: nepokolebljiva postojanost u vlastitoj vjeri i neograničena sposobnost dijaloga prema ljudima drugih vjera komplementarne
su kreposti.
Kristić: Zašto nam je potreban svjetski etos?
Küng: Upravo je u razdoblju globalizacije apsolutno nužan
globalni etos. Jer globalizacija gospodarstva, tehnologije i
komunikacija vodi i do globalizacije problema po čitavom
svijetu s prijetnjom da nas nadvladaju: problemi u području
ekologije, atomske i genetske tehnologije, ali i u globaliziranim zločinima i terorizmu. U jednom takvom vremenu
hitno je potrebno da globalizacija gospodarstva, tehnologije
i komunikacija bude poduprijeta globalizacijom etosa. Drugim riječima: globalizacija treba globalni etos, i to ne kao
dopunsko opterećenje nego kao temelj i pomoć za ljude, za
civilno društvo.
Neki su za 21. stoljeće prorekli “sukob kultura”. Nasuprot
tome mi predočavamo našu posve drugačije oblikovanu
viziju budućnosti; ne naprosto optimistični ideal, nego realističnu viziju nade: Religije i kulture svijeta, u suradnji s
ljudima dobre volje, mogu pomoći da se izbjegne takav sukob pod pretpostavkom da ozbilje slijedeće uvide: Nema
mira među nacijama bez mira među religijama. Nema mira
među religijama bez dijaloga između religija. Nema dijaloga
između religija bez globalnih etičkih mjerila. Nema preživljavanja našeg globusa u miru i pravednosti bez nove paradigme međunarodnih odnosa na temelju globalnih etičkih
standarda.
Kristić: Je li projekt svjetskog etosa otvoren za suradnju vjernika i nevjernika odnosno je li uopće moguć moralan ljudski život bez vjere u Boga?
Küng: Vjernici moraju priznati da je i bez religije moguć
moralan život. Ima dostatnih biografsko-psiholoških razloga zašto se prosvijećeni suvremenici žele odreći religije
koja se srozavala do mračnjaštva, praznovjerja, zaglupljiva-
182 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
nja naroda i “opijuma”. Ne da se empirijski poreći da nereligiozni ljudi faktično i bez religije raspolažu temeljnim etičkim
orijentacijama i vode moralan život, čak da su u povijesti
nerijetko nereligiozni pružali uzor novog smisla za ljudsko
dostojanstvo i zalagali se često više nego religiozni za zrelost, slobodu savijesti, religijsku slobodu i preostala ljudska
prava. Ne da se antropološki poreći da su mnogi nereligiozni
ljudi razvili i posjeduju načelne ciljeve i prioritete, vrijednosti i norme, ideale i modele, kriterije za ispravno i pogrešno.
Ne da se filozofski opovrgnuti da čovjeku kao razumskom
biću pripada zbiljska ljudska autonomija koja mu omogućuje i bez vjere u Boga ozbiljiti temeljno povjerenje u zbilju
i preuzeti odgovornost u svijetu: odgovornost za sebe i za
svijet.
U korist zajedničkog svjetskog etosa nužna je koalicija vjernika i nevjernika (deista, ateista i agnostika) u obostranom
poštivanju. Jer s vjernicima se uvjereno mogu zalagati i nevjernici protiv svakog trivijalnog nihilizma, protiv difuznog
cinizma i socijalne hladnoće: da se ubuduće više ne ignorira kao do sada temeljno pravo svih ljudi na čovjeka dostojan život, nego da se ono sve više ozbiljuje; da se jaz između
bogatih i siromašnih zemalja ne uvećava; da se ne povećava
broj slamova u sirotinjskim četvrtima Četvrtog svijeta; da
ekološke katastrofe i međunarodne migracije ne umanje
postignuti nivo blagostanja; da postane moguće svjetsko
društvo bez rata u kojem će polagano biti dokinuta materijalna nejednakost uz pomoć podizanja životnog standarda
siromašnih.
Kristić: Spomenuli ste Deklaraciju ljudskih odgovornosti. Kakav je odnos između prava i odgovornosti?
Küng: Deklaracija ljudskih odgovornosti podupire i jača
Deklaraciju ljudskih prava pod etičkim kutom gledanja.
Bilo bi naravno pogrešno misliti da pravno važenje ljudskih
prava ovisi o zbiljskom izvršavanju odgovornosti. Ljudska se
prava ne mogu razumijevati kao nagrada za ljudsko dobro
vladanje. To znači praktično da bi do uživanja prava došli
samo oni koji se na temelju ispunjenja svojih dužnosti prema
društvu dokažu kao pravno dostojni. Takva jedna apsurdna
ideja bila bi jasan napad na bezuvjetno dostojanstvo ljudske
osobe koje samo čini preduvjet za prava kao i odgovornosti.
Nitko nije tvrdio ili to neće činiti da određene ljudske odgovornosti moraju biti unaprijed ispunjene od pojedinca ili
neke zajednice prije nego se mogu iskoristiti ljudska prava.
Ona su dana s ljudskom osobom, ali ta osoba ima uvijek istodobno prava i odgovornosti: Sa svim je ljudskim pravima per
definitionem neposredno povezana odgovornost da ih se
poštuje. Prava i odgovornosti mogu se doduše jedna od drugih jasno razlikovati, ali se ne mogu jedna od drugih rastavljati. Njihov se odnos mora opisati na diferenciran način. Pri
tome se ne radi o količinama koje bi se izvana mogle dodati
ili oduzeti nego o dvije, jedna na drugu upućene, dimenzije
biti čovjeka u individualnom i socijalnom području.
Nema prava bez odgovornosti! Ova želja po sebi nije nikako
nova, nego se vraća unatrag u “vrijeme utemeljenja” ljud-
Teološki klasici u Sarajevu
skih prava. Već je u raspravi o ljudskim pravima francuskog
revolucionarnog parlamenta u godini 1789. bio postavljen
zahtjev: Ako se proglasi Deklaracija ljudskih prava, treba je
kombinirati s Deklaracijom ljudskih odgovornosti. Inače će
naposljetku svi posjedovati samo prava, koja će uzajamno
izigravati, i nitko više neće znati za odgovornosti bez kojih
prava ne mogu funkcionirati. Gotovo polovica revolucionarnog parlamenta koja je glasovala za Deklaraciju ljudskih
prava, glasovala je i za proglašenje ljudskih odgovornosti.
Ovo pitanje ostalo je za ubuduće predmetom rasprave.
Živimo u velikoj mjeri u društvu u kojem odveć često pojedine skupine ustrajavaju pri svojim pravima protiv prava
drugih ne priznajući vlastite odgovornosti. Uzrok tome nije
u kodificiranju ljudskih prava kao takvih nego u određenim
s tim povezanim pogrešnim ravojima. To je u svijesti mnogi
ljudi dovelo do prevage prava nad odgovornostima. Umjesto
težnje za kulturom ljudskih prava često se mora konstantirati nekultura zahtjeva za pravima pri čemu se prezire namjera ljudskih prava. Nužna ravnoteža slobode, jednakosti,
bratstva/sestrinstva (sudioništva) nije naprosto dana, nego
se mora uvijek iznova ostvarivati. Na koncu živimo bez
sumnje u “društvu zahtjeva” koje se često predstavlja kao
“drušvo zahtjeva za pravima”, točnije kao “društvo sporenja
oko prava”. Tako država postaje “sudačka država”. Ne zahtijeva li ovo jednu novu usredotočenost na odgovornosti prije
svega u našim ustavno uređenim državama sa svim njihovim opravdanim ustrajavnjem na pravima?
Usprkos UN-ovoj Deklaraciji ljudskih prava iz 1948. suočeni smo sa stvarnošću zlih povređivanja ljudskih prava širom svijeta. To pokazuje da očitovanje ili tumačenje ljudskih
prava udara u prazno posvuda tamo gdje ljudi, prije svega
moćnici, u odnosu prema ljudskim pravima zauzimaju neki
od sljedećih stavova: Ignoriraju ih (“Što me se to tiče?”), zanemaruju ih (“Moram zastupati samo interese svoje firme.”),
ne opažaju ih (“Zato postoje crkvene i institucije za pružanje
pomoći.”) ili na lažan način izjavljuju da su ih već ispunili
(“Mi, vlada, rukovodstvo firme činimo već u skladu s mogućnostima naše najbolje”.)
“Slabost ljudskih prava” nije utemeljena u samom konceptu,
nego u nedostatnoj političkoj i moralnoj volji onih koji su
odgovorni za njihovo provođenje. Jasno kazano: etički poticaj i motivacija za prihvaćanje odgovornosti nužni su za
djelotvorno provođenje ljudskih prava.
Kristić: Koje stare paradigme svjetske politike kritizira, a koju kao novu i prikladnu za budućnost zagovara
svjetski etos?
Küng: Nova paradigma načelno kaže: umjesto novovjekovne nacionalne politike interesa, moći i prestiža, politika
regionalnog pomirenja, razumijevanja i približavanja. To u
konkretnom političkom djelovanju iziskuje umjesto prijašnje konfrontacije, nasilja i odmazde uzajamnu suradnju, dogovor, usklađivanje interesa i integraciju.
Nacionalna, etnička i religijska različitost ne smije se više
načelno shvaćati kao prijetnja nego kao moguće obogaćenje.
Dok je stara paradigma uvijek pretpostavljala neprijatelja,
čak smrtnog neprijatelja, nova paradigma više ne treba nikakvog neprijatelja, ali svakako konkurente a često i protivnike,
koji se ipak prihvaćaju kao partneri. Umjesto vojnog sučeljavanja nastupa gospodarsko natjecanje. Pokazalo se naime da
se nacionalno blagostanje trajno ne unaprjeđuje ratom nego
samo mirom, ne jedni protiv ili pored drugih, nego jedni s
drugima. Kako se sada postojeći različiti interesi zadovoljavaju u zajedništvu, moguća je politika koja više nije igra
s nultim zbrojem u kojoj jedan pobjeđuje na račun drugog
nego igra s pozitivnim zbrojem u kojoj svi pobjeđuju.
Takva politika etike odgovornosti podrazumijeva dakle
srednji put između nemoralne realne politike i moralizirajuće idealne politike.
Za novu paradigmu međunarodnih odnosa nije prikladna
puka etika uspjeha realnih političara za koju politički cilj
“posvećuje” sva sredstva, čak i nemoralna kao laži, obmanu,
izdaju, političko ubojstvo i rat. Iznad morala ne stoje ni diplomacija ni tajna služba ni policija. Takav makijavelizam,
koji od Machiavellija preuzima prije svega nemoralne savjete, donio je narodima beskrajno puno bola, krvi i suza.
Unatoč tomu, za novu paradigmu međunarodnih odnosa
isto tako nije prikladna ni puka etika uvjerenja idealističkih
političara (nalaze se naročito u crkvama) za koju su dovoljna
moralna motivacija i dobar cilj, ali koja odveć malo razmišlja o stvarnim odnosima moći i interesnom položaju, konkretnoj provedivosti i mogućim negativnim posljedicama.
Ne radi se samo o motivima nego i o rezultatima. Stoga politička etika usmjerena prema namjerama treba nadopunu
etike usmjerene prema rezultatima.
Za novu paradigmu međunarodnih odnosa prikladna je
samo ona etika odgovornosti koja pretpostavlja nazore i
uvjerenja, ali također propituje realistično o predvidivim posljedicama, čak posebno o nenamjernim teškim usputnim
posljedicama određene politike. Prema tome, istinski realisti nisu upravo “tvrdolinijaši bivše Bushove administracije”
nego oni koji su u stanju analizirati koliko je moguće sadašnje i buduće prijetnje kojima su narodi doista izloženi.
Umijeće politike u postmodernoj paradigmi sastoji se u
tome da se uvjerljivo povežu politička kalkulacija i etička
prosudba te da se to iznova pokušava baš u svakoj novoj situaciji. Dakle – u bilo kojoj političkoj stranci – treći put odgovornog razuma: ni neodgovorni makijavelizam i libertinizam ni nerealistični moralizam i utopizam.
Kristić: Koje stare paradigme svjetskog gospodarstva
kritizira, a koju kao novu i prikladnu za budućnost zagovara svjetski etos?
Küng: Za novi svjetski gospodarstveni poredak nije uporabljiva samo etika nazora ideal-ekonomista, kojima je dosta-
status, broj 14, proljeće 2010. 183
Teološki klasici u Sarajevu
tan čisto ćudoredan poriv i dobra svrha (pravednost, ljubav,
istina), ali koji ne razmišljaju o zadanim ekonomskim zakonitostima i njihovoj stvarnoj provedivosti. Jedna takva idealno-ekonomska etika uvjerenja običava načelno ili barem
u pojedinim slučajevima težnju prema dobitku unaprijed
obezvrijediti kao nemoralnu. Protiv toga treba reći: podizati
moralne zahtjeve bez bilo kakve ekonomske razumnosti,
dakle bez uzimanja u obzir gospodarstvene zakonitosti, nije
nikakav moral nego moralizam. Slijeđenje vlastitih interesa
i težnja za dobitkom posve su zakoniti, ako ne škode višim
dobrima.
Za novi svjetski gospodarstveni poredak nije prikladna ni
samo etika uspjeha real-ekonomista, po kojima dobit “posvećuje” sva sredstva, u “nuždi” i nemoralna, kao slom povjerenja, laž i prijevaru, i isto tako sve svrhe, također neobuzdanu grabežljivost. Ćudoredno opravdana težnja za
dobiti se ovdje uzdiže u dogmatsko “načelo dobiti” ili čak
“načelo maksimiranja dobiti”. Protiv toga treba reći: zastupati dogmatski ekonomska shvaćanja bez svih etičkih pravila, nije ekonomija neko ekonomski redukcionizam, ekonomizam. Uspjehu ne može ni u kojem slučaju biti pridano
prvenstvo koje pripada etosu. Slijeđenje vlastitih interesa i
svako poduzetničkog djelovanje mora se opravdati, pa i kad
to u određenom slučaju natjecateljskog pritiska može značiti
veliko opterećenje.
Za novi svjetski gospodarstveni poredak prikladan je samo
etos odgovornosti real-ekonomista s idealističkim obzorom.
Takav etos i u gospodarstvu pretpostavlja nazore, ideale i
vrijednosti, ali stvarno pita o predvidivim, posebice o negativnim posljedicama gospodarstvenih odluka i za to preuzima i odgovornost. Odgovorno se gospodarenje u postmodernome vremenu sastoji u uvjerljivom povezivanju gospodarstvene strategije i etičkih prosudbi. Ta nova paradigma
gospodarstvenog etosa opredmećuje se u preisipitivanju
– uza svu opravdanost – gospodarstvenog djelovanja glede
povreda višeg dobra ili vrijednosti, i podnošljivosti s društvom, okolišem i budućnosti. Riječ je dakle o prvenstvu etike
pred tržišno-gospodarstvenom sustavnom logikom.
U pravu je getinski nacionalni ekonomist Helmut Hesse kad
kaže: “Tamo gdje ljudska sebičnost, pohlepa, škrtost oštećuju druge, ili ih čak iskorištava, moraju im biti zapriječeni
putovi. Gdje je moral za to preslab, mora ga se ojačati po-
184 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
retkom tržišnog natjecanja a ćudoredna se pravila trebaju
zaogrnuti državnim zakonima i provesti uz pomoć vlasti.
Moralna se pravila u gospodarstvenom životu probražavaju
i moraju se probražavati. Ipak njihov cilj ostaje isti, naime
zaštiti čovjeka od iskorišćavanja i izrabljivanja od drugih.”
Kristić: Otkud Vaša potreba za memoarima? Za, evo,
knjigom Izborena sloboda: Sjećanja koju smo ovih dana
dobili i na našem jeziku?
Küng: Vlastiti životopis s informacijama iz vlastitog iskustva može pomoći uklanjanju hipoteza, nagađanja i pogrešnih interpretacija, pogotovu što se čovjek u mojoj struci,
manje nego u politici i šoubiznisu, mora plašiti biograf­skih
šarlatana i šakala.
Kod takvog se pripovijedanja mora uvijek ići na povijesnu
istinu, koja neće dopustiti da se zamute činjenice i izmišljotine, fakti i fik­cije.
Kao zatečeni svjedok vremena i kršćanin pokušavam spojiti
inten­zitet doživljaja i jasnoću analize da bih iz sadašnjosti
bolje razumio prošlost. Prikaz doživljenih političkih i suvremenih doga­đaja važniji mi je od svih mogućih privatnosti;
osobna životna iskustva i iskustva kriza pritom nisam izostavljao. Ako se nešto u moja prva četiri desetljeća pojavilo
kao crvena nit, a o tome govori prva knjiga sjećanja, onda je
to bila sloboda: borba za slobodu u naciji i crkvi, u teologiji i
osobnom životu. Izborena sloboda.
Kristić: A vaša druga knjiga memoara? Ona govori o
borbi za Istinu?
Küng: U drugoj se knjizi glavni akcent premještao sve više
sa slobode na istinu. Istinu, koja je, po mom dubokom uvjerenju, samo u istinoljublju smjela i mogla biti priopćavana,
branjena i živ­ljena. Dobro znajući kako sjećanja lako varaju,
potrudio sam se preispitati izvore, što je bilo za preispitati,
a onda sam pojedina poglavlja dao na čitanje i ispravljanje
svjedocima vremena. Glede istinoljublja ću sljedećih godina
biti testiran isto onako kao u proteklima glede slobode.
I kroz borbe i konflikte, dobre i loše dane moje druge polovice života, o čemu svjedoči druga knjiga, moj će život biti
još više ispunjen, postati beskrajno bogat.
Teološki klasici u Sarajevu
Svjetski etos za svjetsku politiku
Neki su politolozi za 21. stoljeće prorekli “sukob civilizacija”. Za razliku od toga,
mi predstavljamo našu drugačije oblikovanu viziju budućnosti; ne naprosto
jedan optimistični ideal, nego jednu realističnu viziju nade: Religije i kulture
svijeta, uz suradnju sa svim ljudima dobre volje, mogu pomoći da se izbjegne
takav sukob, pod pretpostavkom da ozbilje sljedeće uvide:
“Nema mira među nacijama bez mira među religijama.
Nema mira među religijama bez dijaloga između religija.
Nema dijaloga između religija bez globalnih etičkih standarda.
Nema preživljavanja našeg globusa u miru i pravednosti bez nove paradigme
međunarodnih odnosa na temelju globalnih etičkih standarda”
Predavanje održano 14. svibnja 2009. tijekom Međunarodne konferencije Svjetski ethos
za Bosnu i Hercegovinu u hotelu Holiday Inn u Sarajevu
Hans Küng
Nova nada za svjetsku politiku
U veljači 2008. u Süddeutsche Zeitung napisao sam kolumnu sa sljedećim uvodom: “Za svjetsku bi javnost predstavljalo golemo olakšanje kad bi budući predsjednik Sjedinjenih Američkih Država poduzeo temeljnu korekciju kursa u
vanjskoj politici. Svijet ne treba novog ratnog predsjednika
koji će pogrešno usmjerenim vojnim reakcijama na zbiljske
izazove učiniti više štete svijetu od svih drugih državnika od
pada komunizma”.
Ono što se početkom 2008. činilo još sasvim nevjerojatno,
ispunilo se 4. studenog 2008. Otada su svi pravi prijatelji
Amerike presretni jer novi predsjednik Barack Obama nastoji iznova uspostaviti političku i moralnu vjerodostojnost
Sjedinjenih Država. SAD se zasigurno nalaze u ozbiljnoj
konkurenciji s EU-om, Rusijom i uzdižućim gospodarskim
divovima Kinom i Indijom. U velikoj mjeri su posljednjih
sedam godina izgubile svoj status jedine velesile. Prijatelji
Amerike ne žele doživjeti daljnji pad američke “imperije”
kao što je svijet već ranije doživio pad rimske, njemačke,
francuske, engleske i sovjetske imperije. Danas je nadmoćna
većina Amerikanaca uvjerena da je sazrelo vrijeme za “promjenu” (“change”). No, ta promjena mora biti temeljna. Rat
protiv terora doveo je do terora rata:
• Rat u Afganistanu bio je nepotreban i ostavio je SAD
i njezine saveznike bez strategije za povlačenje i nade
da će moći pobijediti talibane, gospodare rata i trgovce
drogom. Problem ne može riješiti uvećanje trupa već
samo pregovori.
• Rat u Iraku, izgrađen na monstruoznim lažima i vođen
protiv međunarodnog prava i kršćanske etike, ostavio je
tu zemlju u političkoj nestabilnosti, teškoj gospodarskoj
situaciji, socijalnoj bijedi i religijskoj rascjepkanosti.
• Izraelska okupacija palestinskih područja od 1967, poduprta od SAD-a uz povredu svih rezolucija UN-a, i neprestano širenje izraelskih naseobina silno su naštetili
moralnoj i političkoj vjerodostojnosti židovske države
poslije holokausta, uvećavši ne samo nesigurnost Izraela nego i bijedu palestinskog naroda.
status, broj 14, proljeće 2010. 185
Teološki klasici u Sarajevu
• Potpuno neopravdana izraelska invazija na Libanon,
sasvim nerazmjerna vojna intervencija u Gazi s više
od 1 300 mrtvih, većinom civila, i hotimično razaranje
infrastrukture i zločini protiv čovječnosti, izvedeni u
sporazumu sa SAD-om i bez učinkovitog protesta Europljana, pridonijeli su daljnjoj destabilizaciji Bliskog
istoka, razljutivši prave prijatelje Izraela.
Barack Obama bi, dakle, trebao ponuditi jednu novu, konstruktivnu politiku: prema Izraelu i islamskom svijetu,
spram Rusije i u odnosu na raketni štit i glede divovskih dugova prema Kini i drugim državama. Jedino će se tako SAD
moći pomiriti sa svijetom i sa samom sobom te pomoći da se
izbjegne sukob kultura. S obzirom na to predsjednik Obama
raspolaže sasvim zbiljskim mogućnostima ukoliko ih jasno
raspozna i htjedne se izboriti protiv lobista različitih usmjerenja. U prvih 100 dana svoje službe već je upozorio da želi
uvesti promjenu kursa u vanjskoj polici, ali i s obzirom na
izazove promjene klime, krize međunarodnog financijskog
sustava i pogubnog stanja budžeta SAD-a.
Konkretno:
• To da se u izraelsko-palestinskom sukobu ne želi angažirati kao njegov prethodnik jednostrano na strani
Izraela;
• To da Rusiju ne želi provocirati nepotrebnim i beskorisnim raketnim štitom u Poljskoj i Češkoj;
• To da trupe u Iraku ne želi zadržati beskonačno;
• To da spram Irana želi primijeniti strategiju “soft
powera” i stupiti u zbiljski dijalog također i sa Sirijom.
Da bi prevladao prilično beznadno desetljeće, novi predsjednik Sjedinjenih Država zbilja treba “odvažnost nade” (to
je naslov Obamine knjige). Dakle, ne više u idealizam preobučenu i umišljenu makijavelističku politiku moći koja je
kontraproduktivna i razorna. Naprotiv, iznova realističnu
vanjsku politiku u suglasju s pravom naroda i globalnim
etičkim standardima. Na taj bi način utjelovio i potpomogao
novu paradigmu međunarodnih odnosa.
U svrhu toga nekoliko promišljanja: prvo o staroj, nadiđenoj
paradigmi međunarodnih odnosa, a nakon toga upravo o toj
novoj paradigmi međunarodnih odnosa koja se već ozbiljuje
na mnogo mjesta.
Nadiđena paradigma međunarodnih odnosa
Američki ministar obrane Donald Rumsfeld podrugljivo
je nazvao Francusku i Njemačku “starom Europom”, jer su
se usprotivile američkom ratu, suprotstavivši joj “novu Europu” Blaira, Berlusconija, Aznara, Kwasniewskoga i drugih.
Naprotiv, ja sam uvjeren da je u slučaju Bushove imperijalističke politike – suprotno velikim mirovnim američkim impulsima – riječ o srozavanju na “staru paradigmu” kobne
europske politike novog vijeka sve do sredine 20. stoljeća.
Podsjećam Vas, moje dame i gospodo, na Vama dobro poznata tri zbiljski simbolična datuma koji ukazuju na po-
186 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
lagan i mukotrpan kraj stare paradigme i ujedno probijanje
nove paradigme međunarodnih odnosa: u najavi (1918),
ozbiljenju (1945) i konačno proboju (1989).
1918: Kraj Prvog svjetskog rata s ishodom od oko 10 milijuna mrtvih. Propast Njemačkog carstva, Habsburškog
carstva, Ruskog carstva, Osmanskog carstva, već ranije Kineskog carstva. Sada su američke trupe na europskom tlu
uz uspon sovjetskog imperija. To je početak kraja eurocentrično-imperijalističke paradigme moderne i početak jedne
nove paradigme, još nedefinirane, ali su je dalekovidni ljudi
ipak uočili. Predložile su je SAD. Sa svojih “14 točki” predsjednik Woodrow Wilson (8. 1. 1918) izložio je u glavnim
točkama svoj mirovni program: “pravedan mir” bez pobijeđenih i “samoodređenje naroda” bez aneksija i zahtjeva za
ratnom odštetom. Ali “Versailles” realpolitičara Clémenceaua i Lloyd Georgea spriječio je ozbiljenje nove paradigme:
umjesto pravednog mira nametnuti mir bez sudjelovanja
pobijeđenih. Posljedice su poznate: fašizam i nacizam (podupiran na Dalekom istoku od japanskog militarizma) katastrofalni su reakcionarni krivi razvoji koji su dva desetljeća
kasnije doveli od Drugog svjetskog rata, goreg od svega što
se do sada dogodilo u ljudskoj povijesti.
1945: Kraj Drugog svjetskog rata s ishodom od oko 50 milijuna mrtvih i više milijuna prognanika. Fašizam i nacizam
uništeni, sovjetski komunizam prema vani jači nego ikada,
ali iznutra zbog staljinističke politike već u političko-gospodarstveno-društvenoj krizi. Opet inicijativa za novu paradigmu proistječe od SAD-a: 1945. osnutak Ujedinjenih
naroda u San Franciscu i sporazum u Bretton Woodsu o novom uređenju svjetskog gospodarstva s osnutkom Međunarodnog valutnog egalizacijskog fonda i Svjetske banke, zatim
Opća deklaracija ljudskih prava 1948, poslije toga američka
gospodarstvena pomoć za obnovu Europe i njezino uključivanje u slobodni trgovinski sustav. Ali staljinizam je svoje
područje utjecaja zatvorio za tu novu paradigmu, dovevši do
podijele svijeta na Istok i Zapad.
1989: Pad Berlinskog zida – simbola neljudskosti, totalitarizma i državnog terorizma. Uspješna nenasilna revolucija
u istočnoj Europi i slom sovjetskog komunizma. Poslije Zaljevskog rata početkom 90-tih godina prošlog stoljeća opet
jedan američki predsjednik, George Bush ml. objavljuje
novu paradigmu, “Novi svjetski poredak” (“A New World
Order”) i s tom krilaticom nailazi na entuzijastičku podršku u svijetu. Ali za razliku od svog prethodnika Wilsona,
predsjednik George Bush ml. nije imao pojma kako bi trebala izgledati ta paradigma u zbunjenosti nazvana vizijom
(“vision thing”). Potom, drugačije nego što je obećano, bez
demokracije u Kuvajtu, bez zahtijeva za demokratizacijom
u Saudijskoj Arabiji i u drugim državama kojima se vlada
autokratski, bez okončanja izraelske okupacije Palestine. A
sve to je plodno tlo za sve oblike arapskog terorizma. A s
obzirom na to postavlja se sada pitanje: Jesmo li u prošlom
desetljeću po treći put, čak definitivno, propustili prigodu za
novu paradigmu?
Teološki klasici u Sarajevu
Ne, nisam uvjeren u to. Unatoč ratovima, pokoljima i rijekama izbjeglica, usprkos Arhipelagu-Gulagu, holokaustu i
atomskoj bombi, ne smiju se ipak u 20. stoljeću previdjeti
neke promijene nabolje. Povrh bezbrojnih veličanstvenih
znanstveno-tehnoloških postignuća, već nakon 1918. mogu
se ozbiljiti pokreti koji se probijaju prema jednoj novoj postmodernoj cjelokupnoj konstelaciji: mirovni pokret, ženski
pokret, ekološki pokret i ekumenski pokret; uobličava se
novo stajalište spram rata i razoružanja, prema partnerstvu
muškarca i žene, spram odnosa ekonomije i ekologija, prema
kršćanskim konfesijama i svjetskim vjerama.
U Europi su propala politička usmjerenja imperijalizma,
nacionalizma i rasizma koja su vladala posljednjih sto godina: Dok afrički, azijski i islamski svijet i dalje određuje
nacionalna politika moći (uvezena iz Europe!), u zapadnoeuropskim zemljama podrijetla imperijalizma, nacionalizma i rasizma, koji su prouzrokovali veliki broj ratova, posebice oba svjetska rata, može se ustanoviti promjena paradigme: napuštanje konfrontacijske nacionalne politike moć
i prestiža, koja je bjelodano propala s oba svjetska rata i koja
se u određenim okolnostima provodi vojnim sredstvima, u
korist novog zajedničkog političkog modela regionalne suradnje i integracije, koja je bila u stanju mirno prevladati stoljetne sukobe. I za Amerikance je to dosada bilo važno: Ishod
je pola stoljeća demokratskog mira ne samo za EU, nego i
za cjelokupno područje OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj, utemeljena 1948. odnosno 1960), dakle, za zapadnjačke industrijske zemlje (pored Europljana,
dakle, i za SAD, Kanadu, Meksiko, Australiju, Novi Zeland i
Japan). Uistinu uspješna promjena paradigme!
Nova paradigma međunarodnih odnosa i
njezine etičke pretpostavke
Dopustite mi da se poslije ovog nužnog i veoma sažetog povijesnog pregleda (“tour d’horizon”) u drugom dijelu mog
predavanja dotaknem temeljnih odrednica nove paradigme
međunarodnih odnosa, koju sam obrazložio u svojim knjigama kao što su “Projekt za svjetski etos” i “Svjetski etos za
svjetsku politiku i svjetsko gospodarstvo”. To nije nikakva
idealistička “utopija” (“bez mjesta”), nego realistično razumljena “vizija” ozbiljena na području EU-a i OCDE-a. Ona
načelno kaže: umjesto novovjekovne nacionalne politike interesa, moći i prestiža, politika regionalnog razumijevanja,
približavanja i pomirenja. To su unatoč svim poteškoćama
egzemplarno pokazale Francuska i Njemačka; procesi su pokrenuti između Njemačke i Poljske kao i Njemačke i Češke,
ali i u Latinskoj Americi. To u konkretnom političkom djelovanju – prije svega na Bliskom istoku, ali i u Afganistanu,
Kašmiru i na Cipru – iziskuje umjesto prijašnjeg sučeljavanja, nasilja i odmazde, uzajamnu suradnju, kompromise i
integraciju.
Već uviđate: Ova nova politička cjelokupna konstelacija
očito pretpostavlja promjenu mentaliteta, koja uvelike nadilazi dnevnu politiku:
• Za to nisu dostatne nove organizacije, već je potreban
novi način mišljenja (“mind-set”).
• Nacionalna, etnička i vjerska različitost ne smiju se više
načelno razumijevati kao prijetnja, nego se moraju smatrati makar mogućim obogaćenjem.
• Dok je mišljenje u staroj paradigmi uvijek pretpostavljalo neprijatelja, čak smrtnog neprijatelja, mišljenje u
novoj paradigmi (kao unutar EU-a) više ne treba nikakvog neprijatelja, ali svakako partnere i konkurente, nerijetko i oponente. Umjesto vojnog sučeljavanja na svim
razinama nastupa gospodarsko natjecanje.
• Pokazalo se naime da se nacionalno blagostanje trajno
ne unaprjeđuje ratom nego samo mirom, ne jedni protiv ili pored drugih, nego jedni s drugima.
• Budući da se (i sada još uvijek postojeći!) različiti interesi zadovoljavaju u zajedništvu i u povezivanju interesa,
moguća je politika koja više ne predstavlja igru sa zbrojem nula, u kojoj jedan pobjeđuje na račun drugog, nego
igru s pozitivnim zbrojem, u kojoj svi pobjeđuju.
Naravno, politika u novoj paradigmi nije postala lakša, već
ostaje – sada dakako nenasilno – “umijeće mogućega”. Ukoliko treba djelovati, ne može se temeljiti na “postmodernističkom” proizvoljnom pluralizmu. Naprotiv, ona pretpostavlja društveni konsenzus s obzirom na određene temeljne vrijednosti, temeljna prava i temeljne dužnosti. Taj
temeljni društveni konsenzus moraju zajedno podupirati
sve društvene skupine, vjernici i nevjernici, pripadnici različitih nacija, religija, filozofija i svjetonazora.
Drugim riječima: Taj društveni konsenzus, koji demokratski sustav ne smije iznuđivati, već ga mora pretpostavljati,
ne podrazumijeva nikakav zajednički etički sustav (“etiku”,
“ethics”). On pretpostavlja zajedničko temeljno pristajanje
na osnovne vrijednosti i mjerila, prava i dužnosti, zajednički
etos (“ethic”), dakle, etos čovječanstva. Svjetski etos (“global ethic”) nije nekakva nova ideologija ili “super-struktura”,
nego povezuje već postojeće i zajedničke religijsko-filozofske resurse čovječanstva. Ne nameće ga se zakonski izvana,
već ga se svjesno prihvaća iznutra.
U tome smislu svjetski etos ne smjera samo na kolektivnu
odgovornost koja moguće rasterećuje pojedinca (kao da su
za određene loše prilike krivi samo “odnosi”, “povijest” i “sustav”). Na poseban način smjera na osobnu odgovornost
svakog pojedinca na njegovom mjestu u društvu i sasvim
posebno na osobnu odgovornost političkih čelnika.
Razumljivo je da pravo podupire slobodno obvezivanje na
zajednički etos, a netko, ovisno o prilikama, sudski može biti
pozvan na odgovornost: u slučaju genocida, zločina protiv
čovječnosti, ratnih zločina i nasilja nad ljudskim pravima. To
se čak u međuvremenu sudski kažnjava pred Međunarod-
status, broj 14, proljeće 2010. 187
Teološki klasici u Sarajevu
nim kaznenim sudom u Den Haagu ukoliko neka ustavna
država nije sposobna ili voljna sudski kazniti počinitelje zločina na svome tlu. Postoje čak glasovi koji misle da pred tim
Kaznenim sudom mjesto nije samo ratnom zločincu kakav
je Slobodan Milošević nego i određenim zapadnjačkim državnicima koji su zametnuli rat u Iraku. S obzirom na to potreban je zapravo svjetskopolitički ispit savjesti.
Svjetskopolitički ispit savjesti
Tri ključne riječi:
1. Istraživanje uzroka: Sva su jednouzročna objašnjenja nedostatna. Ozbiljno treba uzeti u obzir:
a) resantiman Arapa spram Zapada: Rane europskog kolonijalizma i imperijalizma – gotovo cjelokupni islamski
svijet od Maroka do Indonezije nalazio se duže od jednog
stoljeća pod vojnom, gospodarskom i političkom vlašću Engleske, Francuske, Rusije i Nizozemske – nipošto još nisu
ozdravljene;
b) resantiman protiv nazočnosti SAD-a u Perzijskom zaljevu: Napad na islamski bratski narod Iraka i snažna nazočnost američkih trupa na “svetom arapskom tlu” nedaleko od
Meke i Medine predstavljali su za fanatike poput Osama bin
Ladena, prvobitno saveznika kojeg je naoružavala Amerika,
povod za promjenu političkog stava protiv Amerike. Podupiranje nedemokratskih režima, također i u Kuvajtu nakon
Zaljevskog rata, osnažilo je anti-amerikanizam. Trajnu nazočnost stotina tisuća američkih vojnika u zaljevskoj regiji
od rata u Iraku mnogi su muslimani razumjeli kao poniženje
i demonstraciju američke hegemonije;
c) resantiman protiv Izraela kao američkog mostobrana u
arapskom prostoru: preko pedeset godina praktično pristrane “politike posredovanja” SAD-a u korist Izraela (Simon Peres: “52 godine SAD Izraelu nisu odbile niti jednu
želju.”) dopustilo je prije svega Palestincima čiji se položaj
neprestano pogoršava da sumnjaju u časno posredovanje
Sjedinjenih Država za mir. Bliskoistočni sukob u biti nije
teroristički problem nego sukob oko teritorija. Kad poslije
50 godina najzad nije postignuto mirno susjedstvo između
Izraela i za život sposobne palestinske države, moramo uvijek iznova računati na terorističke napade unutar i izvan
regije. Mir zahtijeva popuštanje obiju strana, ali prije svega
jače strane, a to je danas Izrael, s podrškom SAD-a najsnažnija vojna sila na Bliskom Istoku. “Roadmap” kvarteta UN,
SAD, EU i Rusija i izraelsko-palestinska posrednička inicijativa izrađena uz pomoć Švicarske (“Genfer Initiative”) zaslužuju svaku podršku.
2. Nova svijest: Nije posvuda “Afganistan!” Ono što je američki vojni biskup Edwin F. O’Brian rekao vodećim snagama
u politici i vojsci svoje zemlje, možda smijemo reći i mi sebi:
“Vojna pobjeda protiv talibana ne smije nas navesti na ‘iluziju’ da ćemo čitav svijet terorizma moći pobijediti na onaj
188 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
način kako to činimo sada.” I u zapadnjačkim industrijskim
državama poslije rata u Iraku i Afganistanu probija se nova
svijest, u SAD-u, u Izraelu, također i u Europi:
• umjesto pojačavanja spirale nasilja nastojanje oko
de-eskalacije;
• umjesto navikavanja na sukob između Izraela i Palestinaca suodgovornost za rješenje;
• umjesto zapadnjačke pristranosti časno posredovanje;
• umjesto sukobljenosti izgradnja povjerenja na svim
razinama;
• umjesto suzbijanja simptoma liječenje socijalnih i političkih korijena terora;
• umjesto još više milijardi za vojne i policijske ciljeve više
sredstava za poboljšanje socijalnog položaja stanovnika
na Bliskom Istoku i gubitnika globalizacije;
• umjesto rata u Iraku Marshallov plan za Bliski i Srednji
Istok.
3. Svjetski etos: Mnogi su postali svjesni neodgodivosti projekta svjetskog etosa uopće tek na temelju tragedije u SAD-u:
Nema mira među nacijama bez mira među religijama a mira
među religijama bez dijaloga među religijama. Ukoliko do
tog dijaloga ne dođe ili se prekine, alternativa je nasilje: Ako
međusobno ne budemo razgovarali, pucat ćemo jedni na
druge. Da se religija instrumentalizira za političke ciljeve, ne
postoji opasnost samo u islamu, nego i u židovstvu i kršćanstvu, čak i u istočnjačkim religijama (hinduizmu, Kašmir;
budizmu, Šri Lanka). U tom slučaju nastaje vrlo eksplozivna
mješavina religije i politike. Fanatizirana religija promeće se
u opasnost za svjetski mir. Kad se malo spusti prašina uzvitlana uslijed terorističkih i bombaških napada, mora doći do
novog i osnaženog dijaloga. Posvuda se potvrđuje da je poraslo zanimanje za međureligijski dijalog i svjetski etos čak i
u krugovima koji su s obzirom na to bili suzdržani.
U ovom krugu kompetentnih sudionika zasigurno smijem
pretpostavljati temeljno poznavanje onoga što svjetski etos
jest i onoga što nije: Svjetski etos nije nikakav specifično religijski projekt, ali niti specifično politički nego etički projekt.
“Projekt svjetski etos” zapravo izražava da svjetske religije
mogu pridonijeti miru čovječanstva samo ukoliko postanu
svjesne onoga što im je veće sada zajedničko u etosu, dakle,
temeljnog konsenzusa o njihovim vrijednostima i normama.
To je dakako temeljni konsenzus koji mogu podupirati ne
samo vjernici nego i nevjernici. Svjetski etos očito ne podrazumijeva nikakvu novu svjetsku ideologiju niti nekakvu
jedinstvenu svjetsku religiju onkraj svih postojećih religija, a
pogotovu ne nekakvu mješavinu svih religija. Svijet je umoran od ideologija jedinstva, a svjetske religije su glede svoga
razumijevanja vjere i “dogmi”, svojih simbola i obreda, ionako toliko različite da bi “ujedinjenje” bilo besmisleno, a
sinkretistički koktel neprobavljiv. Jednako tako, svjetski etos
ne želi etiku pojedine religije nadomjestiti etičkim minimalizmom. Židovska Tora, kršćanski Govor na gori, muslimanski Kur’an, hinduistička Bhagavadgita, Budini govori, Konfucijeve izreke: sve to ostaje temelj vjere i života, mišljenja i
Teološki klasici u Sarajevu
djelovanja stotina milijuna ljudi. Religije trebaju naglašavati i
držati se svoga (vjerskih učenja, obreda, zajedništva).
Ujedinjeni narodi i svjetski etos
Svjetski etos želi naglasiti ono što je velikim religijama svijeta – budizmu, konfucijanizmu, hinduizmu, židovstvu,
kršćanstvu, islamu – usprkos svim različitostima već sada
zajedničko, i to u odnosu na ljudsko ponašanje, ćudoredne
vrijednosti i temeljna moralna uvjerenja. Drugačije kazano,
ne želi ujednačiti etos. Svjetski etos religije ne svodi na etički
minimalizam, ali svakako pokazuje minimum onoga što
je svjetskim religijama već sada zajedničko u etosu. Nije
usmjeren ni protiv koga, nego poziva sve, vjernike kao i nevjernike, da dobrovoljno usvoje taj etos i djeluju u skladu s
njim.
O dijalogu kultura izrekao sam 9. studenog 2001. (nedugo
nakon 11. rujna!) u New Yorku pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda sljedeću službenu izjavu, koja treba
i ovdje u posljednjem, petom dijelu moga predavanja sažeto
izložiti moju realističnu viziju budućnosti:
A misliti da bi isticanje ljudske odgovornosti oslabilo ljudska
prava, predstavljalo bi opasan nesporazum. Naprotiv, kako
to izražava već temeljni dokument projekta svjetskog etosa,
“Deklaracija za svjetski etos” Parlamenta svjetskih religija od
4. rujna 1993. u Chicagu:
“Podsjećamo na Opću deklaraciju o ljudskim pravima, koju
su Ujedinjeni narodi usvojili 1948. Ono što je ona svečano
proglasila na razini prava, to mi želimo ovdje potvrditi i
produbiti sa stanovišta etosa. Riječ je o potpunom ozbiljenju dostojanstva ljudske osobe, neotuđivoj slobodi, načelnoj
jednakosti svih ljudi i nužne solidarnosti i uzajamne ovisnosti svih ljudi.
Na temelju osobnih životnih iskustava i mučne povijesti
naše planete naučili smo:
• da se samo zakonima, propisima i dogovorima ne može
ozbiljiti pa niti nametnuti jedan bolji svjetski poredak;
• da ozbiljenje mira, pravde i očuvanja Zemlje ovisi o uviđavnosti i spremnosti ljudi da pravedno djeluju;
• da zalaganje za pravdu i slobodu pretpostavlja svijest
o odgovornosti i obvezama pa se stoga moraju osloviti
ljudski um i srce;
• da se pravo ne može trajno održati bez morala pa stoga
nema novog svjetskog poretka bez svjetskog etosa.”
Drugo, često postavljano pitanje glasi: Pa jesu li i muslimani
za svjetski etos? U bazi treba još puno raditi. Smijem ipak
ukazati na ovo: I muslimanski su predstavnici već potpisali
“Deklaraciju za svjetski etos”. A upravo na njemačkom govornom području ovaj je projekt među muslimanima izazvao veliki pozitivni odjek. Na međunarodnom području
su se istaknuti muslimani poput jordanskog princa Hassana
izjasnili za zajedništvo u etičkim standardima i protivljenju
terorizmu. Ta iranski je predsjednik Hatami, koji nažalost
odveć oklijeva u Iranu, na dnevni red UN-a u Generalnoj
skupštini Ujedinjenih naroda još 1998. stavio “Dijalog civilizacija” – kao antitezu “sukobu civilizacija” – koji je 2001.
doveo do iscrpne rezolucije Generalne skupštine za dijalog
kultura, koja je trebala uključivati izričitu “Izradu zajedničkih etičkih standarda”.
“Kao znanstvenik se, svim zaprekama unatoč, već desetljećima zauzimam za unapređenje svjetskog mira kroz dijalog
kultura i religija. Zato me je velikom nadom za budućnost
ispunila činjenica da je ova Skupština na svoj dnevni red stavila ‘Dijalog kultura’.
Sučelice suvremenim stranputicama i smutnjama, mnogi se
ljudi pitaju: Hoće li 21. stoljeće zbilja biti bolje od 20. stoljeća, punog nasilja i ratova? Hoćemo li doista doseći novi
svjetski poredak, jedan bolji svjetski poredak? U 20. smo
stoljeću propustili tri prigode za novi svjetski poredak:
• 1918. poslije Prvog svjetskog rata zbog europske
“realpolitike”,
• 1945. poslije Drugog svjetskog rata zbog staljinizma,
• 1989. poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke i Zaljevskog rata zbog nedostatka vizije.
Naša grupa (“Group of Eminent Persons”) podastire jednu
takvu viziju nove paradigme međunarodnih odnosa koja se
osvrće i na nove aktere na globalnoj pozornici.
U naše se dane religije iznova pojavljuju kao akteri u svjetskoj
politici. Istina je da su religije tijekom povijesti odveć često
pokazivale svoju rušilačku stranu. Poticale su i legitimirale
mržnju, neprijateljstvo, nasilje, čak i ratove. Ali u mnogim
slučajevima poticale su i legitimirale razumijevanje, pomirenje, suradnju i mir. Tijekom posljednjeg desetljeća posvuda
po svijetu nastale su osnažene inicijative međureligijskog dijaloga i suradnje religija.
U tom dijalogu svjetske religije nanovo otkrivaju da njihovi
vlastiti osnovni etički iskazi podupiru i produbljuju one sekularne etičke vrijednosti koje su sadržane u Općoj deklaraciji ljudskih prava. Na Parlamentu svjetskih religija 1993. u
Chicagu više od 200 zastupnika i zastupnica iz svih svjetskih
religija očitovalo je po prvi puta u povijesti svoj konsenzus o
nekim zajedničkim etičkim vrijednostima, standardima i držanjima kao osnovi za svjetski etos, koji je naša grupa stručnjaka potom prihvatila u izvješću za generalnog sekretara i
Generalnu skupštinu Ujedinjenih naroda. Pa što onda predstavlja osnovu za svjetski etos, kako ga mogu dijeliti ljudi iz
svih velikih religija i etičkih tradicija?
Kao prvo, načelo ljudskosti: “Sa svakim čovjekom – bilo
muškarcem ili ženom, bijelim ili obojenim, bogatim ili siromašnim, mladim ili starim – treba ljudski, a ne neljudski postupati.” Još jasnije to je izrečeno u “zlatnom pravilu” uzajamnosti: “Što ne želiš da se tebi čini, ne čini ni ti drugima!”. Ta
se načela razvijaju u četiri područja života, pozivajući svakog
status, broj 14, proljeće 2010. 189
Teološki klasici u Sarajevu
čovjeka, svaku institucija i svaku naciju, da ozbiljno uzmu
svoju odgovornost:
• za kulturu nenasilja i strahopoštovanja pred svakim
životom,
• za kulturu solidarnosti i pravednog ekonomskog
poretka,
• za kulturu tolerancije i života u istinoljubivosti,
• za kulturu ravnopravnosti i partnerstva muškarca i
žene.
Upravo je u razdoblju globalizacije apsolutno nužan jedan
takav globalni etos. Ta globalizacija gospodarstva, tehnologije i komunikacija dovodi i do globalizacije problema na
cijelom svijetu, koji prijete da će nas svladati: problemi u području ekologije, atomske i genske tehnologije, ali također i
globalizirani zločini i terorizam. U jednom takvom vremenu
pod hitno je potrebno da globalizacija etosa podupre globalizaciju gospodarstva, tehnologije i komunikacija. Drugim
riječima: Globalizacija treba globalni etos, ne kao dodatni
teret, nego kao temelj i pomoć za ljude, za civilno društvo.
Neki su politolozi za 21. stoljeće prorekli “sukob civilizacija”.
Za razliku od toga, mi predstavljamo našu drugačije oblikovanu viziju budućnosti; ne naprosto jedan optimistični ideal,
nego jednu realističnu viziju nade: Religije i kulture svijeta,
uz suradnju sa svim ljudima dobre volje, mogu pomoći da se
izbjegne takav sukob, pod pretpostavkom da ozbilje sljedeće
uvide:
“Nema mira među nacijama bez mira među religijama.
Nema mira među religijama bez dijaloga između religija.
Nema dijaloga između religija bez globalnih etičkih
standarda.
Nema preživljavanja našeg globusa u miru i pravednosti bez
nove paradigme međunarodnih odnosa na temelju globalnih etičkih standarda.”
Dolazim do zaključka, moje dame i gospodo. U svom veličanstvenom programatskom Trećem govoru o svjetskom
etosu u prosincu 2003. u Tübingenu tadašnji generalni sekretar UN-a, Kofi Annan izrekao je sljedeće zaključne rečenice, koje i Vama, nakon što sam ih i sam usvojio, želim
darovati za promišljanje:
“Postoje li još univerzalne vrijednosti? Da, postoje, ali ne
smijemo ih smatrati nečim samorazumljivim.
Njih se mora brižno promišljati,
njih se mora braniti,
njih se mora osnaživati.
A mi moramo u samima sebi naći volju da živimo po vrijednostima koje naviještamo – u našem privatnom životu, u
našoj lokalnoj i nacionalnoj zajednici i u svijetu.”
S njemačkog preveo Alen Kristić
Literatura za produbljivanje:
1. Hans Küng, Projekt Weltethos, Piper, München, 1990.
(hrvatsko izdanje: Projekt svjetski etos, Miob, Velika Gorica,
2003);
2. Hans Küng, Weltethos für Weltpolitik und Weltwirtschaft,
Piper, München, 1997; Lizenzausgabe: Wissenschaftliche
Buchgesellschaft, Darmstadt, 1997; Taschenbuchausgabe:
Serie Piper 3080, München, 2000. (hrvatsko izdanje u dvije
knjige: Svjetski ethos za svjetsku politiku, Intercon, Zagreb,
2007; Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo, Intercon, Zagreb, 2007);
3. Hans Küng – Karl-Josef Kuschel (Hg.), Wissenschaft und
Weltethos, Piper, München, 1998; Taschenbuchausgabe: Serie Piper 3247, München, 2001;
4. G. Picco, R. v. Weizsäcker, H. Küng (u.a.), Crossing the Divide. Dialogue among Civilizations, Seton Hall University,
South Orange/NJ, 2001;
190 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Deutsche Ausgabe: Brücken in die Zukunft. Ein Manifest für
den Dialog der Kulturen. Eine Initiative von Kofi Annan, S.
Fischer, Frankfurt, 2001;
5. Hans Küng (Hg.), Dokumentation zum Weltethos, Piper,
München, 2002;
6. Hans Küng, Wozu Weltethos? Religion und Ethik in Zeiten
der Globalisierung (im Gespräch mit Jürgen Hoeren), Herder,
Freiburg 2002, erweiterte Neuauflage 2006;
7. Hans Küng, Erkämpfte Freiheit. Erinnerungen, Piper,
München, 2002. (hrvatsko izdanje: Izborena sloboda: Sjećanja, Ex libris / Synopsis, Rijeka / Zagreb, 2009);
8. Hans Küng – Dieter Senghaas (Hg.), Friedenspolitik. Ethische Grundlagen internationaler Beziehungen, Piper, München ,2003;
9. Hans Küng, Umstrittene Wahrheit. Erinnerungen, Piper,
München, 2007;
Teološki klasici u Sarajevu
Svjetski etos i gospodarstvo
Zakazanje tržišta, institucija ali i morala doziva etička pravila za načelno
opravdano nastojanje za dobiti. Ali etika nije samo šlag na kolaču, nije samo
sporedni dodatak globalnom tržišnom gospodarstvu. Ne, pod hitno nužnu novu
financijsku arhitekturu mora poduprijeti okvirni etički poredak. Fatalnu ljudsku
pohlepu i oholost može se ukrotiti jedino s nekim elementarnim etičkim normama
Predavanje održano 14. svibnja 2009. tijekom Međunarodne konferencije Svjetski ethos
za Bosnu i Hercegovinu u hotelu Holidey Inn u Sarajevu
Hans Küng
Globalizirano gospodarstvo – globalni etos
Uvijek se iznova tvrdi da je svjetska financijska kriza bila
nepredvidiva. No, još 1997. upozorio sam na novo izdanje
svjetske financijske krize i slom gospodarskog poretka iz
[razdoblja] 1929-1933, a u [knjizi] “Svjetski etos za svjetsku
politiku i svjetsko gospodarstvo” (Piper, München 1997) napisao: “Već je i najmanja opaska, primjerice predsjednika
Središnje američke banke Allana Greenspana, početkom
prosinca 1996, da je “nerazumno izobilje” (“irrational exuberance”) dovelo do precjenjivanja financijskih tržišta, bilo
dostatno da uznemirene ulagače na ambicioznim tržištima
dionica Azije, Europe i Amerike natjera na paničnu rasprodaju i urušavanje tečaja. To također pokazuje da se krize koje
idu uz globalizaciju ne smiruju, nego se možda pojačavaju.”
Već tada sam se odvažio na za ekonomiste heretičku pretpostavku da se teorija kaosa može primijeniti i na ekonomiju:
iz najmanjih uzroka mogle bi proizaći razorne posljedice. U
svakom slučaju, nipošto se ne bi moglo isključiti “ponavljanje svjetske financijske krize i sloma svjetskog gospodarskog
poretka iz [razdoblja] 1929-1933”.
H. Küng, Weltethos für Weltpolitik und Weltwirtschaft, München 1997,
str. 292. (hrvatsko izdanje u dvije knjige: Svjetski ethos za svjetsku politiku,
Intercon, Zagreb, 2007.; Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo, Intercon,
Zagreb, 2007.).
Zato sam samo uvjetno iznenađen brzinom i razmjerom događaja prošlih mjeseci. Nekolicina ekonomista, poput nobelovaca Josepha Stiglitza (2001) i Paula Krugmana (2008), čije
kolumne redovito čitam, čak su uvijek iznova upozoravali na
fatalne razvoje.
U međuvremenu se ne nalazimo samo u financijskoj nego
već u svjetskoj gospodarskoj krizi. Protivno mnogim pretpostavkama gospodarskih stručnjaka kriza se ne da ograničiti na financijsko gospodarstvo nego se snažno proširila
na stvarno gospodarstvo; automobilska i kemijska industrija
samo su dva primjera za recesiju. Za razliku od 1929. sada se,
međutim, ne smanjuju krediti nego se novac javno pumpa u
banke i gospodarstvo. No, te će mjere biti uspješne samo ako
se ne budu poduzimale točku po točku i populistički nego
ako se uklope u uvjerljiv cjeloviti koncept, ukoliko se odgovorne državne intervencije povežu s financijskim rasterećenjem građana i uštedama u državnom budžetu. Nesagledivo
zaduženje države – na štetu budućih generacija – nipošto ne
može biti rješenje.
Upozoravajući na konjunkturne pakete, državna jamstva,
premije otpisanih poduzeća, fondove za spašavanje, “Spiegel” od 26. siječnja 2009. objavio je naslovni članak: “Kad je
država zapravo bankrotirala?” A kao odgovor u tekstu može
se pročitati: “Jednom će osvanuti dan plaćanja. Gospodarski spasilački paketi neprekidno poskupljuju, prijeteći da će
financijski prenapregnuti mnoge zemlje. Posljedice će pogoditi svakog građanina. Puzeće obezvređenje novca je neizbježno. Državni bankrot više se neće moći isključiti.”
status, broj 14, proljeće 2010. 191
Teološki klasici u Sarajevu
Nasreću postoje i znaci nade. Pod tim ne mislim samo na
pojeftinjenje nafte i gasa. Važnije mi se čini [ovo]: Nakon
razdoblja djelomično ciničnog maksimiranja dobiti i poslovanja kratkoročno usmjerenog na profit mi se u industrijaliziranim državama možda ipak nalazimo na početku jedne
nove umjerenosti i održivosti. U svakom slučaju, sada se i u
gospodarstvu neprestano zahtijeva etičko djelovanje, dok se
neetičko djelovanje sankcionira. Na mom putovanju uzduž
i poprijeko SAD-a u svrhu održavanja predavanja u studenom 2008. mogao sam vidjeti kako se sada i tamo tuži na
pohlepu za profitom u gospodarstvu i na megalomaniju u
politici. Sada u potpunosti osjećam da mi je za pravo dao
američki predsjednik Obama koji je u svom nastupnom govoru ustvrdio: “Nalazimo se usred krize, to smo u međuvremenu shvatili. Naša je nacija u ratu protiv mreže nasilja i
terora. Naše je gospodarstvo oslabljeno što je posljedica pohlepe i neodgovornosti nekolicine – ali i zato što smo kao
kolektiv propustili donijeti teške odluke i ovu naciju pripremiti za novo vrijeme. Mnogi su izgubili svoju kuću i kućište,
mnoga su radna mjesta propala, poduzeća bankrotirala. Naš
je zdravstveni sistem preskup, naše škole za mnoge nepravedne, a svaki novi dan nam pokazuje jasnije da vrsta i način
na koji upotrebljavamo energiju čini jakim naše neprijatelje
– a planetu dovodi u opasnost. Sve su to simptomi krize koji
se mogu izmjeriti i prikazati u brojevima. To koliko mnogo
slabi naš moral i naše pouzdanje nije lako kvantificirati,
ali nije ništa manje značajno.”
Zakazanje tržišta, institucija ali i morala doziva etička pravila za načelno opravdano nastojanje za dobiti. Ali etika nije
samo šlag na kolaču, nije samo sporedni dodatak globalnom
tržišnom gospodarstvu. Ne, pod hitno nužnu novu financijsku arhitekturu mora poduprijeti okvirni etički poredak.
Fatalnu ljudsku pohlepu i oholost može se ukrotiti jedino s
nekim elementarnim etičkim normama.
U mojoj knjizi, koja je objavljena i na hrvatskom, “Svjetski
etos za svjetsku politiku i svjetsko gospodarstvo” (1997),
podvrgao sam podrobnoj kritici ne samo model države blagostanja (Švedska) nego i model neokapitalizma (SAD), a
zatim sam proveo temeljitu analizu novog gospodarskopolitičkog globalnog koncepta: s jedne strane čisto tržišno
gospodarstvo kao u ekonomskom ultraliberalizmu, zastupanom primjerice od jednog Miltona Friedmana, ili socijalno
tržišno gospodarstvo prema idejama Ludwiga Erharda, koje
pak u novom vremenu u obzir mora uzeti ekologiju i s druge
strane proširiti se globalno. Zato sam se već 1997. s mnogima izjasnio za globalno ekološko-socijalno tržišno gospodarstvo, koje, pak, ukoliko treba funkcionirati, zahtijeva
globalni etos. Svoju načelnu poziciju utemeljio sam u dvije
teze:
Kao prvo, razgraničenje od neekonomske etike nazora
(koju primjerice zastupaju mnogi crkveni ljudi i sindikalisti): “Podizati moralne zahtjeve bez bilo kakve ekonomske racionalnosti, dakle, bez uzimanja u obzir gospodarske
zakonomjernosti, za društvo ne predstavlja nikakav moral,
nego moralizam.”
Isto, str. 316.
192 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Moja druga teza usmjerena je s druge strane protiv beznazorne etike uspjeha (koju posebice zastupaju određeni menadžeri, ali i mnogi ekonomski savjetnici za poduzeća): “Dogmatski zastupati ekonomska poimanja bez svih etičkih
normi, ne predstavlja ekonomiju nego ekonomski redukcionizam, ekonomizam. Uspjehu se nipošto ne može pripisati
primat koji pripada etosu. Slijeđenje vlastitih interesa i svako
poduzetničko djelovanje mora biti etički odgovorno, pa čak
i kad to u konkretnom slučaju natjecateljskog pritiska može
značiti veliko opterećenje.”
Moj je zaključak bio i ostaje: gospodarske strategije i
etičko prosuđivanje treba uvjerljivo povezati. Sada nakon
ovog nužnog razgraničenje od moralizma izričitije o razgraničenje od prevladavajućeg ekonomizma.
Zato:
Kritika neokapitalizma
Očito je da je svjetsko gospodarstvo pod uplivom dakako
neizbježne globalizacije uvelike zapalo u novi model kapitalizma. No, čak će i onaj tko je blagonaklon prema gospodarstvu taj model morati kritizirati zbog njegovih nesocijalnih
posljedica za bezbroj ljudi i njegovog totalnog nedostatka
etičkih standarda. Njih će nadomjestiti tobožnje ekonomske sile koje trebaju djelovati kao “prirodni zakoni”, a često
predstavljaju samo egoistične sile mišljenja. Mnogi čak i u
Njemačkoj iznova posve samorazumljivo govore o tome da
je naš gospodarski sustav “kapitalistički”. Kao da naš specifično njemački (i nasreću u velikoj mjeri i europski) sustav
nije onaj socijalnog tržišnog gospodarstva i kao da riječ
“kapitalizam” za mnoge ljude nije opterećena s isto toliko
mnogo negativnih asocijacija kao što je to za druge riječ “socijalizam”. Ne predstavlja nikakvo čudo da pod tim kapitalističkim predznakom spremnost na prihvaćanje socijalnog
tržišnog gospodarstva u cjelokupnom stanovništvu opada.
Upravo onaj kome je stalo do uspješnog funkcioniranja našeg gospodarstva s obzirom na to neće izbjeći neke kritičke
opaske.
Kad se na primjer drsko laže, da će eto isključivo svjetsko tržište (misli se na tržište SAD-a) odrediti milijunske naknade
menadžerima: Uzima se onoliko koliko se može. A što se tiče
ostalog, blagostanje će samo po sebi “procuriti prema dole”.
Pri tome se istodobno brine za to da što je moguće manje
procuri prema dole, da zarada posloprimaca ako je moguće
stagnira i da se troškovi rada umanje masovnim otpuštanjima ili izmještanjem u jeftinije zemlje. Taj model s jedne
strane zadovoljava investitore ili akcionare i menadžere, ali
ne radnike i zajednicu, ne zadovoljava sve ulagače u poduzeće među koje se ubrajaju čak i suradnici, dobavljači, kupci
i zajednice.
To prije svega vrijedi za primjer SAD-a: Novi šef Središnje
američke banke Ben Bernanke također priznaje da “sve veći
Isto, str. 318.
Teološki klasici u Sarajevu
dio stanovništva osjeća da nema nikakvog udjela u blagodatima američke industrije i trgovine”. Dok u SAD-u i zarada
srednjeg sloja višestruko stagnira, menadžerske se penju do
astronomskih iznosa.
• za zaposlenike i pripravnike koji bi rado radili u jednoj
uglednoj tvrtki;
I tako ja zapravo ne mogu zamisliti da bi u Europi mogao
pobijediti neokapitalistički mentalitet preuzet od SAD-a u
okrilju kojeg jedni zgrću nezarađene milijune a drugi masovno bivaju poslani na ulice bez posla, u okviru kojeg jedni
trebaju posljednji euro dati za porez a veliki poduzetnici “legalno” utajuju milijune poreza. Ne, taj tip nigdje ukorijenjenog, sveznajućeg, arogantnog, za moći i dobiti pohlepnog
menadžera, koji djeluje prema načelu “Namještenici dolje,
burza gore”, ne smije i neće biti model uspjeha za budućnost. I predstavnici poduzeća su, ukoliko žele biti uspješni,
uostalom upućeni na prihvaćanje svojih suradnika i stanovništva. A – naglašavam – relativno malom broju menadžera
prije svega velikih poduzeća, koji su se istaknuli arogancijom, egocentričnošću, gramzivošću i gubitkom osjećaja za
zbilju, nalazi se nasuprot nasreću čak mnoštvo zastupnika
upravo srednjeg sloja, koji su sa svojom sviješću o odgovornosti primjer i svim zaposlenicima za pridržavanje elementarnih etičkih načela. Ne, ne zahtijeva se trenerski kurs za
očito djelotvorno držanje menadžera, nego svijest o etičkim
standardima koji moraju činiti okvir za sve postupke i odluke upravo na razini upravitelja. A eksperimentalne studije čine jasnim da su pošteni ljudi često uspješniji jer im
se daje prednost kao poslovnim partnerima. Ali koje su u
dobu zaoštrene globalne konkurencije, postavit ćete sada
pitanje, moje dame i gospodo, šanse etičkog rukovođenja
poduzećem?
• za financijere, dobavljače i kupce, koji svi skupa nerado
vjeruju ljudima koji nemaju nikakav moralni kredit;
Šanse etičkog rukovođenja poduzećem
Dopustite mi da prvo izreknem [ono] negativno: Što su rizici koji idu skupa s neetičkim rukovođenjem poduzećem? Oni se dugoročno ne isplate i to iz sljedećih razloga:
(1) Prije ili kasnije sukob sa zakonodavstvom prijeti i onima
koji misle kako će uvijek proći nedotaknuti.
(2) U slučaju prijestupa koji se ponavljaju sve glasnijim postaje zov za zakonskim uređenjem na što se potom žale gospodarstvo i banke.
(3) Upravo kreditori nerado daju kredit poduzećima koja
nisu kreditno sposobna, a krediti se često (prema jednom
švicarskom bankaru) odobravaju prema sljedećim kriterijima: u prvom redu karakteru (!), a tek na drugom mjestu sposobnosti (financijskoj snazi), treće jamstvu (okvirni
uvjeti), četvrto kapitalu, peto uvjetima.
(4) Svaka je tvrtka također upućena na više [vrsta] kredita a
ne samo na onaj financijski: Ona potrebuje kredit u smislu
vjerodostojnosti, i to u višestrukom pogledu:
Usp. R. H. Frank, What Price the Moral High Ground?: Ethical Dilemmas
in Competitive Environ­ments, Princeton/NJ. University Press 2004.
• za pučanstvo i mjesnu zajednicu na čiju je dobrovoljnost upućena svaka tvrtka;
• za veliku javnost koja je postala pozorna za problematiku morala i gospodarstva i često gotovo alergično reagira na etički sumnjivo ponašanje zbog čega sebi nijedna firma trajno ne može priuštiti loš ugled;
(5) Zakoni predstavljaju samo izvanjske sankcije, no etos i
nutarnje: “Sudište je postavljeno u čovjekovoj nutrini!” (I.
Kant). Loša savjest ne da se naprosto ukloniti ili potisnuti,
ona skreće pozornost na sebe – pa makar samo u snovima
i uz pomoć lošeg spavanja. Neurotičara, čujem od strane
kompetentnih, ima na razini upravitelja više nego se općenito smatra. Ali koje šanse imate Vi pri etičkom rukovođenju poduzećem sučeljeni s mnogim beskrupuloznim takmacima? Uvjeren sam da je formuliranje i provođenje
etičkih standarda (ili linija vodilja, “Kodeksa ponašanja”)
probitačno.
Koji su to konkretni korisni učinci koji mogu pozitivno utjecati na natjecateljsku sposobnost jednog poduzeća?
(1) Primjena etičkih standarda dugoročno naglašava zacrtane ciljeve. Na taj se način menadžment snažnije usredotočuje na fundamentalne i strateške interese poduzeća. To
donosi izvjesno odvraćanje od užurbane dnevne aktualnosti
i uspješne dugoročne performanse poduzeća.
(2) Etičkim rukovođenjem poduzećem stvara se temelj
stabilnosti i postojanosti poduzeća te klima povjerenja i
opuštenosti.
(3) Stječu se dobri suradnici što je atraktivno za kvalificirano osoblje sa stručnom kao i socijalnom kompetencijom,
a mogu se također razviti dobri odnosi s dobavljačima i kupcima koji rade po sličnim načelima.
(4) Izbjegava se negativno javno mnijenje, rizici ucjenjivosti
i ovisnosti, a uvećavaju šanse društveno-političke prihvaćenosti i pozitivni ugled.
(5) Uz dobar ugled poduzeća i vjerodostojno, dugoročno
priznanje etičkih standarda za očekivati je poboljšano ophođenje s ekološki i politički delikatnim projektima.
(6) Poboljšavaju se pretpostavke za usklađeno i uračunljivo
ponašanje u kulturalnoj i socijalnoj raznolikosti koja je tipična za rad jednog globalnog poduzeća. Uvećava se stabilnost i konzistentnost složenih jedinica koje su – ovisno o
veličini i raznolikosti – uglavnom organizirane decentralizirano, a tako se njima pretežno i upravlja. Na taj se način
Usp. H. Küng (Hrsg.), Globale Unternehmen – globales Ethos, str.
157-160.
status, broj 14, proljeće 2010. 193
Teološki klasici u Sarajevu
raspolaže etičkim temeljem za tako važan “corporate identity”, jednu od pretpostavki za povezanost i lojalnost. Kad
je u pitanju etos, kao što vidite, nipošto nije riječ samo o
“moralnim apelima”. Uslijed neuvažavanja etosa veoma često upravo u gospodarstvu nastaje bolno opterećenje koje
se naposljetku promeće u reformski pritisak, a on opet u
političku snagu. To ne vrijedi samo na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj nego i na globalnoj razini koju ovdje mogu
samo dotaknuti. Makar ću citirati ono što je u Washingtonu
u listopadu 2003. još kao predsjednik Međunarodnog monetarnog fonda izjavio Dr. Horst Köhler, savezni predsjednik
i od utemeljenja Zaklade za svjetski etos član njezinog nadzornog vijeća. U svojoj viziji bolje globalizacije kao jedan od
temeljnih smjerokaza uzima globalni etos: “Dijelim mišljenje Hansa Künga da ne može biti preživljavanja globusa bez
globalne etike. Time on [Küng] ne zagovara naravno neku
novu svjetsku ideologiju nego propagira ‘temeljni konsenzus
glede postojećih obvezujućih vrijednosti, neopozivih vrijednosti i temeljnog osobnog držanja’. Ta etika mora poštovati
ljudska prava, ali posredovati i to da se nasuprot prava nalaze dužnosti. Uostalom, mislim da su najnoviji poslovni
skandali dali za pravo onim vodećim gospodarstvenicima
koji su se vodili time da su etička načela i usmjerenost na
trajni odgoj za vrijednosti sasvim spojivi s profitabilnošću i
konkurencijom.”
Ali postoje li uopće nadindividualne, bezuvjetne, univerzalne norme? Nisu li po svojoj prirodi sve norme vezane uz
kulturu. Postoje li zapravo norme koje nadilaze kulture?
Norme koje nadilaze kulture
Očito je da su sve norme povezane s dotičnom kulturom u
kojoj vrijede, a jasno je i to da poduzeće mora pokazati mnogostruku toleranciju spram različitih običaja. Ali se istodobno ne može previdjeti da određeni elementarni etički
standardi i mjerila ponašanja vrijede posvuda i da javne laži
državnika, očita korupcija državnih službenika ili zloupotreba djece i nasilje nad ženama posvuda nailaze na prezir.
Postoje, dakle, norme koje nadilaze kulture, koje u današnjoj multikulturalnoj situaciji ne vrijede samo za Švicarca ili
Nijemca nego i za Talijana, Turčina i Japanca, ne samo za
kršćanina nego i za muslimana, židova, hindusa, budistu, za
religiozne kao i za nereligiozne ljude. U svim se velikim religijskim i etičkim tradicijama naime odvajkada nalaze, što je
lako dokazati, neki sasvim elementarni etički standardi. Te
su drevne upute u rujnu 1993 u “Deklaraciji za svjetski
etos” Parlamenta svjetskih religija u Chicagu moderno
formulirane, protumačene i primijenjene na konkretne
društvene probleme; one globaliziranom tržišnom gospodarstvu mogu dati humano i socijalno lice: četiri imperativa
ljudskosti koje nalazimo već kod Patanjalija, utemeljitelja
Usp. H. Küng (Hrsg.), Dokumentation zum Weltethos, München/Zürich
2002.
H. Köhler, Orientierungen für eine bessere Globalisierung, unveröffentlichtes Manuskript, Tübingen, 16.10.2003.
194 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
joge, i u budističkom kanonu, u hebrejskoj Bibliji, u Novom
zavjetu kao i u Kur’anu.
1. Imperativ: ne ubijati! S obzirom na ratne žrtve u Afganistanu i u Iraku, sva ubojstva u Izraelu i u područjima koja je
okupirao Izrael, ali i s obzirom na ubojstva učenika u američkim i europskim školama: Zar ne bi bilo ispravno i važno
sjetiti se drevne upute koja se nalazi u svim velikim tradicijama čovječanstva, a koja kaže: Ne ubijati, povređivati, mučiti, zlostavljati, fizički ili psihički, nego imati strahopoštovanje pred svakim životom, s ciljem jedne kulture nenasilja i
strahopoštovanja pred svakim životom.
2. Imperativ: ne krasti! S obzirom na zlo korupcije koje se
poput raka proširilo u gospodarstvu i strankama pa čak i u
znanosti i medicini i s obzirom na nesmetano “samoposluživanje”, delikte članova gospodarske zajednice i umnogome
previsoke zarade na upraviteljskoj razini: Ne bi li bilo prijeko
potrebno požuriti pravila koja se nalaze u svim etičkim i religijskim tradicijama? Ne krasti, ne prakticirati korupciju, ne
ucjenjivati, ne iskorištavati, nego poslovati pravedno i pošteno, s ciljem jedne kulture solidarnosti i pravednog gospodarskog poretka.
Jedan odsjek “Deklaracije za svjetski etos” Parlamenta
svjetskih religija iz 1993. u Chicagu glasi ovako:
“Ali u velikim starim religijskim i etičkim tradicijama čovječanstva nalazimo uputu: Ne smiješ krasti! Ili, kazano pozitivno: Postupaj pravedno i pošteno! Razmislimo iznova o
posljedicama ove drevne upute. Ni jedan čovjek nema pravo
u bilo kojem obliku krasti od drugog čovjeka ili prisvajati
njegovo ili vlasništvo zajednice. Ali i obratno, ni jedan čovjek nema pravo koristiti svoje vlasništvo, ne obazirući se na
potrebe društva i planete Zemlje…
U duhu naših velikih religijskih tradicija biti istinski čovječan znači sljedeće:
• Umjesto da je zloupotrebljavamo u bezobzirnoj borbi za
vlast, gospodarsku i političku moć treba staviti u službu
ljudima. Moramo razvijati duh suosjećanja s patnicima
i voditi posebnu brigu za siromašne, invalide, stare, prognane i usamljene.
• Umjesto čiste težnje za moći i neobuzdane politike
moći u neizbježnoj konkurenciji treba vladati uzajamno poštivanje, razumno usuglašavanje interesa, volja
za posredovanjem i obzirnošću.
• Umjesto nezasitne pohlepe za novcem, isticanjem i potrošnjom treba iznova pronaći smisao za umjerenost i
skromnost. Jer čovjek u pohlepi gubi svoju “dušu”, svoju
slobodu, svoju opuštenost, svoj nutarnji mir, a time i
ono što ga čini čovjekom.”
3. Imperativ: ne lagati! S obzirom na menadžerska krivotvorenja bilanci, sve laži političara i naprosto orvelovska
Teološki klasici u Sarajevu
iskrivljavanja i publicističke manipulacije medijima u kontekstu rata u Iraku: Zar ne bi bilo nužno podsjetiti na drevnu
religijsku i filozofsku uputu? Ne krasti, ne obmanjivati, ne
krivotvoriti, ne manipulirati, ne davati lažno svjedočanstvo,
nego govoriti i djelovati istinoljubivo, s ciljem jedne kulture
tolerancije i života u istinoljubivosti.
4. Imperativ: ne zloupotrebljavati seksualnost! S obzirom
na seksualnu zloupotrebu djece i mladih, čak i od strane
crkvenih ljudi, i svekolikog seksualnog iskorištavanja žena:
Zar ne bi bilo nužno u sjećanje dozvati drevnu uputu koja se
nalazi u svim etičkim i religijskim tradicijama? Ne zloupotrebljavati seksualnost, čovjeku ne oduzimati dostojanstvo,
ponižavati ga, zavoditi ga, nego se uzajamno poštivati i ljubiti, s ciljem jedne kulture ravnopravnosti i partnerstva
muškarca i žene.
Ove su četiri norme koje nadilaze sve kulture i religije elementarne i općenite, ali u Deklaraciji iz Chicaga tako opisane da se ipak ne mogu prekriti šumom kazuističkih propisa. One predstavljaju konkretizaciju dva temeljna načela
ljudskog etosa:
• Kao prvo načela ljudskosti čija konkretna primjena
mijenja radnu klimu u svakom uredu, tvorničkom prostoru, prodavaonici, poduzeću: “Sa svakim čovjekom
– bilo muškarcem ili ženom, bijelim ili obojenim, bogatim ili siromašnim, mladim ili starim – treba postupati
ljudski, a ne neljudski, čak životinjski.”
• Potom zlatno pravilo na koje nailazimo već pet stoljeća
prije Kristova rođenja prvo kod kineskog mudraca Konfucija a potom i u svim drugim tradicijama: “Što ne želiš
da se tebi čini, ne čini ni ti drugima!”. Kao načelo treba ga
primijeniti ne samo na odnos između pojedinaca nego
i na odnos između grupa, organizacija i nacija. Istinsko
zlatno pravilo upravo u današnjoj oštroj konkurencijskoj borbi svakom sudioniku nalaže poštenje. Takav
minimum elementarnih etičkih standarda predstavlja
temeljnu pretpostavku dobrog, ljudskog suživota. To
je ono što se podrazumijeva pod zajedničkim ljudskim
etosom, svjetskim etosom, a što se može naći u velikim tradicijama svih kultura. I. Kant je pravilo ljudskosti i zlatno pravilo formulirao kao kategorički imperativ praktičnog uma: “Djeluj tako da maksima tvoje volje
u svako doba može istodobno važiti kao načelo općeg
zakonodavstva.” Dakle, nije riječ o novoj ideologiji nego
o drevnim mjerilima morala koja se zapostavljaju na
našu vlastitu štetu.
Nije riječ o nadomjestku religije nego o etičkoj baštini čovječanstva koju nose sve velike religije i filozofije, ali podupiru i nereligiozni ljudi. Takve za ljudski suživot korisne putokaze, kolničke branike, znakove neko poduzeće naravno
može samo uvjetno utvrditi ugovorom; mora ih pretpostavljati. Oni se zacijelo samo ograničeno daju zakonski formulirati; čovjek im se mora prepustiti iz nutarnjeg uvjerenja. Je
li neki suradnik u nekom sasvim određenom slučaju pošten,
razrješuje se u srcu pojedinca, a šef to uglavnom uopće ne
može kontrolirati; to ovisi o tome što je temeljno opredjeljenje jednog ili drugog. A na to temeljno opredjeljenje morat će se moći osloniti ne samo šef, nego i kolege i kolegice,
naposljetku zasigurno i kupci i dobavljači – svi ulagači: da
će se oni, na kojem god mjestu bili, pridržavati znaka, da ga
neće prekršiti, da nikoga neće istisnuti, omesti, zbaciti s njegove staze. Zato ovdje kao rezime još kratki zaključni dio
pod naslovom:
Etička kompetencija
Od odgovornog gospodarstvenika – bilo u bankarstvu, industriji, trgovini ili obrtništvu – danas se zahtijeva trostruka
kompetencija, koja, naravno, ovisno o poduzeću, može biti
različite veličine:
• ekonomska kompetencija u pogledu tržišta, poduzeća
i pojedinaca;
• politička kompetencija u pogledu institucija: lokalnih, regionalnih i nacionalnih vlada i međunarodnih
organizacija;
• etička kompetencija u pogledu osobnosti i karaktera.
Poduzetnik mora ne samo razmišljati strateški nego i
pružati uzor onoga što zahtijeva od drugih. Tada će se
moći založiti za to da se pitanje etosa koje kod mnogih
rukovoditelja često postoji samo latentno i difuzno promišlja svjesno. I to u svijesti da i u suvremenom vođenju
poduzeća još uvijek strašno mnogo ovisi o pojedincu,
a naravno i o poslovođi i upravi, kakav će duh vladati u
jednom poduzeću.
Jasno je da onaj tko danas mora upravljati velikim ili malim
poduzećem kroz oluje globalizacije ususret prilično nesigurnoj budućnosti treba mnoštvo tehničkih, financijskih
i organizacijskih informacija i pomoći da bi uvijek iznova
odredio točan položaj i kurs. Međutim, uz sve navigacijske
karte on treba znanje o orijentiranju koje predstavlja nešto
više od čistog poznavanja informacija; ono cjelovitim načinom promatranja čuva pregled i omogućuje realistično
određivanje kursa. A treba i koordinatni sustav: nepromjenjive etičke standarde koji vrijede globalno. No, prije svega
treba pouzdan kompas, nepotkupljivo djelatnu savjesti i u
spajanjima, preuzimanjima, smanjivanjima obujma, izmještavanjima, pogrešnom menadžmentu, koja će na koncu biti
odsudna u važnim odlukama u nemilosrdnoj stvarnosti poslovne svakodnevnice.
Znanje o orijentiranju, etička mjerila i nutarnji kompas:
Sve su to strukturalni elementi etosa – ne etike kao učenje,
nego etosa kao unutarnjeg ćudorednog držanja. Opremljeni
takvim oruđem, ne određujete samo u poduzeću ispravan
kurs, nego u životu uopće. I to uvijek u svijesti da niti jedan
čovjek nije savršen i da nam se svima uvijek iznova potkra-
status, broj 14, proljeće 2010. 195
Teološki klasici u Sarajevu
daju pogreške, ponekad male, možda poneki put i veće. Temeljno etičko držanje može Vam, moje dame i gospodo, pomoći u onome što bi prema Maxu Weberu trebale biti osobine vodećih osobnosti: Strast u smislu objektivnosti, osjećaj
odgovornosti i dobro procjenjivanje.
U cijelom svijetu mnoge su nade u ovo krizno vrijeme
usmjerene na američkog predsjednika Baracka Obamu koji
je svoje predsjedništvo započeo s jednim za političara izvanredno visokim moralnim zahtjevom. Naravno, Obama nije
nikakav mesija, ne može činiti nikakva čuda. A s obzirom
na silno mnoštvo unutarnjih kao i vanjskih političkih problema, s kojima se suočava kao niti jedan američki predsjednika do sada, on nipošto neće moći ispuniti sva očekivanja.
M. Weber, Politik als Beruf, Gesammelte politische Schriften, Tübingen,
5
1988., str. 545 s.
196 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
O njegovim dosadašnjim gospodarsko-političkim planovima ne usuđujem se suditi. Sigurno je međutim da je on
spoznao etičku dimenziju sadašnje gospodarske krize: “Sve
se svodi na vrijednosti: Pripisujemo li mi vrijednost bogatstvu ili radu koji ga stvara?” Bolno opterećenje rađa reformski pritisak koji s Obamom može postati političkom snagom. Sve to pokazuje da je vraćanje zajedničkim etičkim vrijednostima, svjetskom etosu, hitnije nego bilo kad dosada.
S njemačkog preveo Alen Kristić
REAGIRANJA
Reagiranja
Ima li smisla raspravljati sa
“zvjezdoznancima”
To što su A. Mujkić i N. Ćurak bošnjački nacionalisti (za T. Haverića moram
priznati da nisam načistu kako ga i u koju “ladicu smjestiti”) nije problem oko
kojega je počela ova rasprava – ona svoje izvorište ima u komičnoj šaradi
koja je projektu političke konsocijacije suprotstavila namjerno pogrešno
predstavljeni koncept “deliberativne demokracije”, i to kao “učenu masku”
krajnje agresivnoga oblika nacionalizma. Samo to, ništa više i ništa manje!
Kako se u toj raspravi T. Haverić prepoznao i što ga je nagnalo da su nju uključi
to on mora izvesti na čistac sam sa sobom
Mladen Ančić
Rasprave oko modela budućeg političkog uređenja Bosne
i Hercegovine spadaju u onu vrst intelektualne djelatnosti
koja teško može dati bilo kakav relevantan rezultat – sve ono
racionalno što čovjek može osmisliti sjedeći udobno (ili manje udobno) zavaljen u svoju sjedalicu nema gotovo nikakvih šansi biti implementirano u složenoj stvarnosti zemlje
kakva je BiH. Dodatni je problem i činjenica što prije ili poslije te i takve rasprave završe zazivanjem identitetskih problema, a kada se već jednom nađu na tome području onda to
postaje političko i intelektualno “živo blato” iz kojega se više
ne može izvući, čak ni uz pomoć intelektualnih i političkih
“teških dizalica” promatrača sa strane. No, dio tih rasprava
koji se odvijao na stranicama Statusa i Odjeka, a dijelom i na
internetskom portalu Puls demokratije, uglavnom u povodu
knjige Mirjane Kasapović Bosna i Hercegovina: podijeljeno
društvo i nestabilna država, nije stigao čak ni do identitetskih pitanja. Rasprava je, u kojoj smo se našli Asim Mujkić
i Tarik Haverić na jednoj i ja na drugoj strani, zaglavila u
Riječ je o slijedećim tekstovima: Mirjana KASAPOVIĆ, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna država, Zagreb 2005; “Tuneli bez
svjetla” (razgovor Eldara Sarajlića s Nerzukom Ćurkom i Asimom Mujkićem), Status 11/2007; Asim MUJKIĆ, “’Bauk’ liberalne demokratije
kruži Bosnom”, Puls demokratije (http://www.pulsdemokratije.net/index.
198 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
slijepoj ulici elementarnoga nepriznavanja vrijednosti argumenta i jednostavnoga poricanja bilo kakve vrijednosti činjenica. Od takve rasprave zapravo više nema stvarne koristi
– ona može završiti na samo jedan način, kao pissing contest,
odnosno kao dječja igra “tko može dalje dobaciti”.
Kako je uopće rasprava stigla do te točke? Vrlo jednostavno
– i A. Mujkića i T. Haverića je silno naljutilo to što se u
mojemu tekstu pojavio citat iz pjesme Muhameda Hevaija
“Hod’te nami vi na viru” kojim on (po svemu sudeći) poziva
kršćane da napuste svoju vjeru i prijeđu na islam (N.B.: nije
riječ ni o kakvom “političkom projektu, stvaranju “proto-”
ili bilo kakve druge “nacije”, kako to pokušava interpretirati
T. Haverić, već o vjeri). Moje povezivanje toga poziva s (po
php?id=526&l=bs); ISTI, “Ideološki problemi konsocijacijske demokratije
u Bosni i Hercegovini”, Odjek 1(LXI)/2008; Mladen ANČIĆ, “Jedan čovjek
– jedan glas ili “hodte nami vi na viru”, Status 12/2007; ISTI, “Nereflektirani
nacionalizam samoproglašenih liberala”, Status 13/2008; Tarik HAVERIĆ,
“Muke s liberalizmom i konsocijacijom”, Puls demokratije (http://www.
pulsdemokratije.net/index.php?id=950&l=bs); ISTI, “Muke s liberalizmom
i konsocijacijom (II): Niz opštih mjesta o uopštavanju”, Puls demokratije
(http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=1200&l=bs); ISTI, “Tajni
agent Lichtensteina: O slabostima kritike “bošnjačkog liberalizma”, Puls demokratije (http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=1639&l=bs).
Reagiranja
današnjim shvaćanjima beskrajno bezobraznom) mišlju A.
Mujkića da Hrvati i Srbi trebaju ostaviti svoj “etnopolitički
okvir” i prihvatiti (prije svega političku, a onda vremenom
i kulturnu) “bosansku paradigmu” izazvalo je (meni posve
razumljivi) bijes samoga A. Mujkića i (meni posve nerazumljivi) isti takav bijes T. Haverića. Ideja je, međutim, bila
kristalno jasna i razumljiva – nereflektirani nacionalizam (u
tekstu je bilo precizno objašnjeno što podrazumijevam pod
“reflektiranim nacionalizmom” i susljedno je tomu bilo jasno što je onda “nereflektirani nacionalizam”) kojega su u
razgovoru što ga je objavio Status iskazali A. Mujkić i Nerzuk Ćurak počiva na istim misaonim strukturama na kojima
(je) počiva(o) svojedobni vjerski prozelitizam Muhameda
Hevaija (samo to i ništa više i ništa manje).
Da bi stvar postala jednostavnijom (ako je to moguće) još
ću jednom pojasniti što sam mislio i rekao/napisao – “nereflektirani nacionalizam” je ono stajalište po kojemu je pripadnost mojoj “kulturi” (susljedno tomu u sklopu “lokalnog
BiH društvenog znanja” i naciji, kao političkom iskazu toga
kulturnog identiteta) “prirodno” i “normalno” stanje, a svaki
drugi oblik toga (nacionalističkog – N.B.: u mome diskursu,
za razliku od normi samoupravnoga socijalističkog diskursa,
pojam “nacionalistički” nema pejorativno značenje) istog
identiteta kod ljudi s kojima stupam u interakciju smještam
u široku skalu mogućih objašnjenja koja ga delegitimiraju
(on je “izvana nametnut”, on je “neprirodan” ili, u krajnjoj
konsekvenci, iskaz “fašizma”). Na sve je to A. Mujkić bijesno reagirao smatrajući moju karakterizaciju (ali i vrlo slični
stav Mirjane Kasapović) njegovih stavova krajnjim bezobrazlukom i neučtivošću, nazadnjačkim “orijentalizmom” itd.,
a sve stoga jer sam se drznuo ustvrditi da je on bošnjački
nacionalist (susljedno tomu onda i Bošnjak), a on je u stvari
filozof. Isti je argument potegao i T. Haverić te ga je “zavio” u
klasični oblik “kotlinskog filozofiranja” (za neupućena čitatelja: T. Haverić nerijetko u svojim tekstovima Sarajevo zove
“kotlinom”), dodajući u sliku i samoga sebe. Kako sam nesklon “kotlinskom filozofiranju” odgovorit ću jednostavnim
činjenicama:
a/ A. Mujkić je početkom ove godine postao članom Upravnog odbora “Bošnjačke zajednice kulture Preporod”, organizacije čija nacionalistička narav najjasnije proizlazi iz samoga njezina “Ustava”. Nakon toga otpada svaka potreba
za raspravom o tomu je li doista A. Mujkić Bošnjak i je li on
nacionalista (no, gotovo sam siguran da će A. Mujkić ubrzo
do kraja razviti misao, ocrtanu u reakciji na tekst kojim je
prokomentiran njegov novi položaj, prema kojoj “Preporod” zapravo i nije bošnjačko nacionalističko nego bosansko “kulturno društvo otvoreno za sve ljude dobre volje”, pa
Vidi Dani br. 658 od 22. siječnja 2010. godine, nepotpisani tekst “Nije lako
biti građanina etnopolisa”, u rubrici “Bosanski barometar”.
Tekst “Ustava”: http://www.preporod.ba/index.php?option=com_conten
t&view=article&id=28&Itemid=45 (pristup ostvaren 10. veljače 2010.).
Vidi A. MUJKIĆ, “Nije lako biti čitatelj Dana”, Dani br. 660 od od 5. veljače 2010.
onda po svojoj logici A. Mujkić i dalje ne mora biti Bošnjak,
ako takvu tvrdnju iznese “pogrešna” osoba, čak i kada je član
Upravnog odbora organizacije u čijem nazivu postoji odrednica “bošnjački”).
b/ T. Haverić meni zamjera što sam ga “proglasio” Bošnjakom, ali se onda malo dalje hvali kako je “15. maja 2009.
sudjelovao na okruglom stolu ‘Bošnjaci i bošnjaštvo u XXI.
stoljeću’, u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine
Grada Zagreba”. Malo provjere po Internetu i gle čuda – T.
Haverić se ne samo ne vrijeđa, već se time i hvali, kad ga
“Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba” (ako
to nije nacionalistička organizacija, ne znam koja onda jest)
pozove kao Bošnjaka (lista sudionika ne ostavlja baš puno
prostora za razglabanje o kriterijima po kojima su izlagači
pozivani) na “okrugli stol”. Kako je inače red u domaćoj
“nacionalističkoj političkoj kulturi”, on se ljubazno odazove
tome pozivu (bez obzira na to što on tamo govorio), ali kad
jedan kafir napravi istu stvar, e onda je to “druga priča”, onda
je to uvreda, “orijentalizam” i što još ne!
Da se razumijemo – odavno sam prošao tu fazu u kojoj mi
je (u kući usađeno, i u društvenom interakcijama potvrđeno)
hrvatstvo moglo biti “prirodno stanje stvari” (ne znam zašto, ali sve što sam logikom profesije pročitao o “društvenoj
konstrukciji stvarnosti” se nekako ucijepilo u moja shvaćanja svijeta u kojemu živimo). Dakle, to što su A. Mujkić i N.
Ćurak bošnjački nacionalisti (za T. Haverića moram priznati
da nisam načistu kako ga i u koju “ladicu smjestiti”) nije problem oko kojega je počela ova rasprava – ona svoje izvorište
ima u komičnoj šaradi koja je projektu političke konsocijacije suprotstavila namjerno pogrešno predstavljeni koncept
“deliberativne demokracije”, i to kao “učenu masku” krajnje
agresivnoga oblika nacionalizma. Samo to, ništa više i ništa
manje! Kako se u toj raspravi T. Haverić prepoznao i što ga
je nagnalo da su nju uključi to on mora izvesti na čistac sam
sa sobom.
No, kad se već u raspravu upleo, T. Haverić je nastojeći obezvrijediti moje argumente doslovno lagao i na to sam morao
reagirati. Pišući tekst kojim sam reagirao na njegovo uplitanje u raspravu zamijetio sam jednu neobičnu stvar u načinu
na koji on raspravlja – naime, T. Haverić vrlo često dokazuje
kako nije točno ono što njegov sugovornik nije rekao/napisao! Nakon njegova drugog teksta konačno sam shvatio što
nije u redu – T. Haverić ne raspravlja s onim što netko izgovori ili napiše, on raspravlja s onim što njegov sugovornik
misli, a to je rijetko ono što je sugovornik izgovorio/napisao!
http://www.vbnmgz.hr/vbnmgzhr1/Projekti/Program_okruglog_stola_
Bosnjaci_i_bosnjastvo_u_XXI_stoljecu (pristup ostvaren 10. veljače 2010.).
Postoje, naravno, i suptilniji načini djelovanja istih ovakvih nacionalističkih organizacija. Prije nešto više od godinu dana Vijeće srpske nacionalne
manjine grada Zagreba organiziralo je okrugli stol o knjizi Srbi među europskim narodima sad već pokojnog Sime Ćirkovića. Razlike u oblikovanju liste sudionika na dva okrugla stola, način javnog predstavljana ovoga drugog
događaja i još ponešto daju naslovu knjige simboličnu težinu!
status, broj 14, proljeće 2010. 199
Reagiranja
Ne samo to – i sam T. Haverić misli nešto drugo od onoga
što govori/piše. Tako je svojedobno napisao:
Sa stanovišta univerzalnog auditorija, svaki pokušaj oživljenja modela konsocijacijske demokratije je teorijsko
mrtvorođenče: u političkoj filozofiji, argumenti “konsocijacijalista”, koji su u određenoj epohi imali izvjesnu
privlačnost, uspješno su demontirani (čak i A. Lijphart u
svojim Obrascima demokratije, u kojima analizira oblike
vladavine u 36 zemalja, napušta izraz “konsocijacija” u
korist “demokratije konsensusa”).
Kad se pokazalo da konsocijacijski model nije nikakvo “teorijsko mrtvorođenče”, da argumenti nisu “uspješno demontirani”, odnosno da Arendt Lijphart ni u snu nije odustao od
ideje konsocijacije, već ju naprotiv i dalje zastupa i razrađuje, T. Haverić se dosjetio da on to “nije mislio tako”. Prigodno je “zaboravio” laž o Lijphartovu odricanju čak i od
samoga pojma, a onda je tvrdnju o uspješnom demontiranju
i teorijskom mrtvorođenčetu zamijenio iskazima o “ozbiljnom osporavanju” i “povlačenju u nekim važnim dimenzijama” (jer je on zapravo to mislio, samo je izvorno napisao
nešto drugo), pa to sad izgleda ovako:
Da sam zaista htio da se bavim modelom konsocijacijske
demokratije (a ne zloupotrebama zasadâ liberalizma u
polemici oko tog modela), vjerovatno bih iznio sustavniju argumentaciju. I sigurno bih spomenuo da je konsocijacijski model pretrpio ozbiljna osporavanja ne samo
u Trećem svijetu, kako ističe Katunarić upućujući na
Hechtera, već i u samoj Nizozemskoj, osporavanja koja
su doživjela svoj vrhunac s tekstom “Multikulturalna
drama” Paula Scheffera, objavljenim u januaru 2000.
To što je, s onim što je napisao (naravno baveći se konsocijacijskim modelom), uhvaćen u laži on tumači kao moj “puerilni trijumfalizam”, jer za Boga miloga ja sam samo čitao što
je on napisao a nisam vodio računa o tomu što je on mislio!
A da sam doista radi nešto drugo od onoga što piše pokazuje u mnogo primjera, ali ću se zadovoljiti samo jednim. U
prvom nastavku svoga “serijala” kojega pod naslovom Muke
s liberalizmom objavljuje na internetskom portalu Puls demokratije hladno je i trezveno napisao:
Priznajem da moja glavna pobuda nije da dadem prilog
raspravi o konsocijacijskoj demokratiji. Iako je kod pojedinih učesnika mogla stvoriti utisak da sudjeluju u nekoj od velikih intelektualnih debata koje su obilježile XX.
stoljeće s obje strane Atlantika, spomenuta polemika bila
je prije svega nepotrebna.
HAVERIĆ, “Muke ... (I) (bez paginacije).
Iako je, dakle, polemika nepotrebna to T. Haveriću ne smeta
da nastavi objavljivati “serijal” kao prinos toj “nepotrebnoj
polemici” (dosad četiri nastavka, a koliko još to samo Bog
zna) – ne može čovjek a ne odati priznanje autoru koji troši
toliku energiju na nešto “nepotrebno” (a možda je riječ samo
o tomu da T. Haverić nije mislio ono što je napisao).
U drugom se, pak, slučaju T. Haverić sam pobrinuo pokazati
kako to izgleda kad on otkriva što njegov sugovornik stvarno
misli, odnosno kako izgleda kad on “dubinski” čita “iza teksta” i vidi ono što autor takvoga teksta nije napisao, pa to
valja i citirati10:
Čitalac će lako primijetiti da sam prestiliziranu sintagmu
preuzetu iz teksta Mirjane Kasapović stavio u navodnike
(“vidljive … nacionalne intelektualno-političke fronte”),
a da tvrdnja kako Kasapovićeva isključuje svaku mogućnost individualnih pozicija u debati o bosanskohercegovačkom društvu nema navodnika — što je nekako i logično, jer se radi o mom stavu, tj. mojoj ocjeni njezine
ocjene.
Dakle, “dubinsko” čitanje “iza teksta” u jeziku T. Haverića
se naziva “moja ocjena njezine ocjene”. To što je M. Kasapović napisala da su “vidljive fronte” ali nije napisala da su
isključene individualne pozicije ne znači da to nije mislila, a
po logici kojom se koristi T. Haverić to zapravo znači da je
upravo to mislila. Možete vi pisati što god hoćete, ali svoju
misao ne možete sakriti od T. Haverića, iskusnog isljednika
tuđih misli.
Kako, pak, T. Haverić uspijeva razaznati što sam ja mislio
kad sam nešto napisao – odgovor mi je nehotice pružila kolegica Zdenka Janeković Römer, uporabivši (u jednom posve
drugačijem kontekstu) pojam “zvjezdoznanci” za određenu
skupinu naših zajedničkih profesionalnih kolega. T. Haverić
je, dakle, “zvjezdoznanac” – on samo baci pogled na vaše
riječi i uz pomoć zvijezda (ne znam što bi mu inače drugo
moglo pomoći u tome poslu) zna što ste mislili govoreći ili
pišući. Uz pomoć zvijezda (a vjerojatno i iz osobnog iskustva, jer se sličnim poslom bavio, po vlastitom priznanju11,
početkom rata) on zna i da sam ja “kontraobavještajac”. I doista, imao sam ja posla i s hrvatskim izvještajnim službama
(o tome ću pisati za petnaestak godina, ako budem živ i pri
zdravoj pameti), ali ne na način na koji to zamišlja T. Haverić (očito je iskustvo prikupljeno u “Odsjeku” nedovoljno da
doista prepozna pravog obavještajca), ali kao da meni treba
vjerovati kad on iz zvijezda sve zna!
Iz zvijezda (posve sigurno) T. Haverić precizno zna što je
Muhamed Hevai mislio kad je pisao svoju pjesmu “Hod’te
HAVERIĆ, “Tajni agent ... (bez paginacije).
HAVERIĆ, “Muke ... (I). Valja samo pripomenuti da serijal ima u najmanju ruku čudan naslov – prva dva nastavka su naslovljena “Muke s liberalizmom i konsocijacijom”, a druga dva “Muke s liberalizmom”, iako uz njih
brojevi teku kontinuirano od I. do IV. Možda se autor kasno sjetio kako je
u početku objasnio da se ne bavi teorijom konsocijacije, pa ju je onda naknadno izbacio iz naslova!
200 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
10 HAVERIĆ, “Tajni agent ...
11 Kako to veli u svome tekstu “Šehid na čekanju”, Dani 629, 3. srpnja 2009,
bio je postavljen (ni više ni manje) na mjesto načelnika Odsjeka za kreiranje, realizaciju i usmjeravanje propagandno-psiholoških efekata, u Političkoj upravi Glavnog štaba oružanih snaga RBiH.
Reagiranja
nami vi na viru”, pa s doktorskom titulom iz Pariza i s profesorske katedre Pravnoga fakulteta Univerziteta u Zenici,
meni kao studentu docira12:
da se u tom stihu ne radi o pozivu hrišćanima da pređu
na islam. ... (dalje nastavlja u istom duhu samouvjereno)
bavio sam se samo onim stihom koji je on sam (ja, tj. M.
Ančić) stavio u naslov svoga teksta, i samo onim značenjem riječi “vira” koje se nalazi u tom stihu, pokazujući da
tu – dakle, u priloškom izrazu “na viru”, a ne u svim drugim sintagmama – “viru” treba shvatiti kao “povjerenje”.
Što bi to onda značilo – Hevai poziva kršćane da dođu “na
povjerenje” k njemu, popiju (valjda) “kahvu ili čaj” i svak’
onda svojoj kući! Besmisao takva tumačenja suvišno je i komentirati, ali pogledajmo ima li još sličnih misli kod pjesnika
(ili “stihotvoraca”, kako bi rekao T. Haverić) 17. stoljeća. Naravno da ima, pa valja ovdje citirati stihove Hevaijeva nešto
mlađeg suvremenika Hasana Kaimije, koji veli13:
O Hrvati čujte i počujte me
Islamu se prignite, Allahu se dignite
Ne budite din dušmani, prihvatite lijep Kur’han
Svim nam Allah pomogo, a dušmane odmogo
Uopće ne dvojim da će T. Haverić jasno znati i što je Kaimija stvarno mislio kad je ovo napisao (ja sam, pak, u svojoj
neukosti uvjeren da se ovdje radi o onome što se zove “intertekstualnost” i da se Kaimi izravno ili neizravno referira
na Hevaija, ali obzirom da “ne poznajem zvijezde” moje mišljenje ionako ništa ne vrijedi) te da će naći načina da i ove
stihove protumači tako da oni ne znače ono što svi vidimo u
njima. Ali, ostajući i dalje u uvjerenju da povjesničar, čitajući
tekstove preostale iz prošlosti, ima mogućnost rekonstruirati određene misaone sheme i strukture koje se reproduciraju kroz vrijeme i aktiviraju u određenim okolnostima (pa
tako stignu i do A. Mujkića, koji ih prihvati u procesu socijalizacije) ne mogu odoljeti i ne navesti ovdje riječi franjevačkoga ljetopisca Nikole Lašvanina. Na jednome mjestu u
svome tekstu pripovijeda on kako su 1736. godine u njegovu
gradiću Fojnici dvojica katolika primili islam, što je izazvalo
erupciju oduševljenja ali i provalu agresivnoga ponašanja na
strani lokalnoga muslimanskog puka. To je trajalo nekoliko
dana pa ljetopisac veli14:
ne smide se krstjansko čeljade iz kuće pomolit, zašto s
njima (sc. novim muslimanima – op. M.A.) iđaše veliko
mloštvo turskih brezposlenika, s bubnji i sviralam, ne
samo po sokaci od varoša nego jošter izpod manastira. I
gdi koga sritu od uha krstjanskoga, psuju, pogrđuju, kuće
lupaju,
i pri svemu su tomu one koji i sreli pozivali da i oni prime
islam. Toliko o tumačenju Hevaijeva “poziva na viru” i načinu na koji se on ugrađivao u “habitus”, “fond lokalnog društvenog znanja” ili kako god to mogli nazvati.
No, uza svo poznavanje zvijezda ne može T. Haverić a da
opet nešto ne “smulja” – lijepo on meni održi lekciju kako
je on studirao u Zagrebu, pa je tamo kod učenika Mihovila
Kombola (što bi valjda mene trebalo fascinirati) naučio toliko da15:
Uskufija i slične likove smatram predstavnicima ne književnosti nego, u najboljem slučaju, pismenosti jednog
vremena i prostora.
Tako razigran dokazivanjem kako je on čovjek širokih vidika, za razliku od mene natražnjačkog zagovornika “orijentalizirajućeg” govora i nacionalističke uskogrudnosti (gotovo pa “fašist”, a sve sam to valjda pokupio u Sarajevu gdje
sam odrastao i studirao), zaboravio je da je nešto ranije citirao jednoga od “učenika M. Kombola” iz čijih se riječi, dakle
iz onoga što je napisao (doista ne znam što je isti eventualno
govorio na predavanjima) nikako ne može doći do onoga što
je T. Haverić navodno u Zagrebu naučio16. Citirao je, naime,
T. Haverić knjigu K. Georgijevića Hrvatska književnost od
16. do 18. stoljeća u Sjevernoj Hrvatskoj i Bosni te me natjerao da posegnem duboko u ormar za knjige, tamo gdje
se drže stvari koje se čuvaju iz sentimentalnih, a ne praktičnih pobuda (jer baš i nemam puno povjerenja u znanstvene
dosege toga “Kombolova učenika”, a malo niže vidjet ćete i
zašto). Pročitavši posvetu koja me je podsjetila na doba “epistemološke nevinosti” i velikih iščekivanja (ne treba smetnuti s uma – knjiga je objavljena u Zagrebu 1969. i uvijek je
nekako odisala mirisom “zabranjenog voća” iz doba za kojega sam nekad vjerovao da je bilo “herojsko”), otvorim 301
stranicu (onu koju T. Haverić citira) i ostanem zabezeknut
– Kombolov je učenik (a to, naravno, T. Haverić prešućuje)
Hevaijevu pjesmu tumačio isto kao i ja, i to s puno više sigurnosti i samopouzdanja nego ja. I sad ponovno: “Ako laže
Tarik Haverić (a laže), ne laže Krešimir Georgijević”. Dakle,
citirajući K. Georgijevića T. Haverić veli17:
još prije četrdeset godina Krešimir Georgijević je isticao
da se ‘pjesma ... odlikuje vjerskom snošljivošću, toplom
ljubavi prema sunarodnicima druge vjere koji žive u istoj
zemlji’.
15 HAVERIĆ, “Tajni agent ...
13 Citirano prema Dominik MANDIĆ, Etnička povijest Bosne i Hercegovine (Sabrana djela 5), Toronto – Zürich – Roma – Chicago, 423 bilj. 5.
16 K. Georgijević, dakle, veli: “Već od XVII stoljeća razvija se kod muslimana u Bosni i Hercegovini književnost na našem jeziku ... Ova književnost
oslanja se uglavnom na istočnu poeziju ili na našu narodnu poeziju” (Krešimir GEORGIJEVIĆ, Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u Sjevernoj
Hrvatskoj i Bosni, Zagreb 1969, 301 – naglasio M.A.). E sad, je li K. Georgijević doista mislio to što je napisao, ili je možda mislio jedno a napisao
drugo (ono što je navodno T. Haverić naučio od “kao učenik Kombolovih
učenika” u Zagrebu), to može znati samo zvjezdoznanac (ako je tomu doista
tako, onda postaje jasno kako je T. Haverić razvio sposobnost da piše jedno
a misli drugo; poučak: zato ne valja ići na studij u Zagreb)!
14 Fra Nikola LAŠVANIN, Ljetopis, Sarajevo 1981, 173.
17 HAVERIĆ, “Tajni agent ...
12 HAVERIĆ, “Tajni agent ...
status, broj 14, proljeće 2010. 201
Reagiranja
Izvornik otkriva što je “velom zaborava” kroz tri točkice pokušao prikriti vrli polemičar18:
Od njega (sc. Hevajija – op. M.A.) je ostalo nekoliko ilahija, pjesma Poziv na vjeru, u kojoj se obraća kaurima
(kršćanima) i poziva ih da pređu na tursku vjeru ...
Ovdje slijedi navod jedne kitice pjesme, pa se tekst dalje nastavlja rečenicom koju je reproducirao T. Haverić. I sve to
od čovjeka koji svojim oponentima stalno poručuje da se ne
mogu ponašati kao u “samoupravnoj samoposluzi”, jer je valjda to pravo rezervirano samo za njega! Nije puno bolje prošao T. Haverić ni sa smislom onoga što je K. Georgijević napisao – naglasak je tu (ostavimo li po strani predivnu sintagmu “turska vjera”), posve sukladno duhu vremena u kojem
je knjiga nastala (a zato sam ja ovako neuk i skeptičan spram
onoga što tamo piše) na sintagmi “sunarodnici druge vjere”,
odnosno na zamisli da su bosanski muslimani 17. stoljeća
zapravo “Hrvati islamske vjere” (što ne znači da nije bilo i takvih, štogod pojam “Hrvati” u tome dobu podrazumijevao).
Ovaj i ovakav pissing contest mogao bi se nastaviti unedogled, ali koga to zanima i koji je smisao toga (i ovih par sati
potrošenih na gornje retke i “zvjezdoznanstvo” smatram na
kraju stvarnim gubitkom vremena). Ostaje, međutim, u cijeloj ovoj priči ipak i nešto ozbiljnije – T. Haverić je marljiv
zelot, uvjeren da je pravi borac za naprednu liberalnu demokraciju i veliki protivnik natražnjačke (etnopolitičke) konsocijacije, a sve zbog dobrobiti – ali čije? Svoje je napredne
misli on u stanju potkrijepiti stavovima autoriteta političke
filozofije, čvrsto uvjeren kako ti autoriteti otkrivaju univerzalije koje je krajnje jednostavno primijeniti i u BiH, makar
“izvana i oružanim putem”. O tome je čak i knjigu (i to poprilično debelu) napisao, i u njoj lijepo i jasno objašnjava19:
Današnju Evropu ne bi bilo moguće izvesti samo iz povijesti njezinih naroda, iz njihovog međusobnog razdiranja, njihovih sedmogodišnjih, stogodišnjih i svjetskih ratova; promjena se sastojala upravo u tome što su oružjem
i djelomično izvana nametnuta neka osnovna načela političke organizacije društva. ... (Iz toga izvedeno nastavlja
autor na drugom mjestu) Demokratija na Balkanu, kao
i drugdje, ne može nastati spontatno: ona se kao i svaka
druga ideologija, nameće silom ili utuvljuje.
Tome stavu pridružuje T. Haverić i naknadni savjet, naravno
izveden iz filozofskih univerzalija kojima se i inače bavi, što
su i kako trebali raditi vanjski čimbenici u vrijeme rata u
BiH20:
U ovoj studiji uporno ponavljam da je “mir ili pravda?”
vještačka dilema: trebalo je da međunarodna zajednica
sagleda problem u moralnim kategorijama prije nego što
prione na njegovo rješavanje, naime da donese vrednosne sudove o akterima sukoba polazeći od zajedničkog
poželjnog zapadnih demokratija.
Kratko i jasno – vanjska intervencija trebala je biti definirana “pravilno primijenjenim” političko-filozofskim univerzalijama. U tome bi slučaju (o čuda!) kao “zli momci” bili definirani Hrvati i Srbi, a Bošnjaci kao “moralno najjača” snaga
bi dobili zasluženu pomoć vanjskoga svijeta. No, da se oni
ne bi osilili i napustili “put demokratije” smislio je T. Haverić
i provedbeni plan21:
Ustvari, budući da još dugo vremena mogu postojati
samo zavisni mediji, treba izabrati zavisnosti koje su korisne za samu stvar (sc. “napredak demokratije” – op.
M.A.), podržavati i razvijati one medije koji ne bi mogli
preživjeti bez izravne pomoći zapadnih vlada ili njihovih
programa. Zauzvrat oni bi bili obavezani da objavljuju
orijentirane komentare, da donose dogmatske vrednosne
sudove i prate svakodenvna zbivanja s unapred dogovorenim predrasudama (drugim riječima, mediji koji zavise od zapadnih demokratija trebalo bi, povrh objektivnih informacija koje se podrazumijevaju, da šire konkretan politički sadržaj u skladu s kolektivnim poželjnim zapadnih demokratija). Najzad, prestupi “nacionalističkih”
medija trebalo bi da budu sankcionirani kao u zapadnim
demokratijama, umjesto da ih samo “oštro osuđuju” demokratski mediji ili ustanove.
Ostavit ću ovdje po strani cijeli niz zanimljivih pitanja koja se
otvaraju iz razmatranja ove tragikomične utopije: na koji je
način i kako (možda poznavanjem zvijezda, jer očito da suvremenu povijest baš i ne poznaje) T. Haverić stvorio ovako
nakaradnu sliku oblikovanja demokratskih režima u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi; tko bi i zašto plaćao izvedbu
ovako zamišljenog pothvata (teško mogu zamisliti da bi bilo
koji zapadni profesionalni političar ostao ozbiljan nakon predočavanja projekta); tko bi tvorio “Upravni odbor” njegova
projekta i kako bi se u njemu mirili suprotstavljeni interesi;
kako doći do “kolektivno poželjnog zapadnih demokratija”
(možda kroz neki odbor filozofa, koji bi onda, dakako, uključivao i njega); koliko cijeli projekt podsjeća na praksu pokušaja uspostave i reprodukcije “znanstvenog samoupravnog
socijalizma” (teško je pobjeći iz misaonih struktura nastalih
tijekom vrlo uspješne socijalizacije; jednom interiorizirane,
te se strukture teško brišu); i sl. Zanimljivijim mi se čini pitanje otkud i zašto autoru ovako razrađeni plan nasilnoga
nametanja “demokratije” utemeljene na “filozofsko-političkim univerzalijama” i njezina održavanja i reprodukcije kroz
kolektivno “pranje mozga”.
18 Isto, 301.
Odgovor se krije u jednoj vrsti osobne frustracije, odnosno
nemogućnosti T. Haverića da izađe na kraj s pojmom moderne nacije. S jedne strane osjeća on potrebu napisati22
19 Tarik HAVERIĆ, Ethnos i demokratija: Slučaj Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2006, 200 i 222.
21 Isto, 222.
20 Isto, 194.
22 HAVERIĆ, “Tajni agent ... (tekst je bez paginacije).
202 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
Reagiranja
Već više od dvadeset godina pripadam, u najširem smislu
liberalnoj struji, no to nije dovoljno: kao liberal sam zapravo samoproglašen. Zauzvrat, nikad u životu nisam se
izjasnio kao pripadnik neke etnije, dakle ni bošnjačke.
S druge strane, ipak mu je jasno kako nacija tvori sastavni i
nerazdvojni dio (liberalne) političke kulture današnjega “demokratskog Zapada”, što ne može i sam ne uočiti23:
Ta “državotvorna” logika, koja uzima za uzor stoljetne
procese nastanka srednjovjekovnih i predmodernih država kako bi opravdala upotrebu istih sredstava danas,
neumoljiva je dok god se tako shvaćena nacionalna suverenost prihvata kao vrijednost – a to shvatanje nikada
nisu korjenito odbacili na zapadne vlade ni zapadno kritičko mišljenje. Čak i najžešći protivnici srpskog ekspanzionizma pribjegavali su istom tipu argumenta kao i njegovi zagovornici i ideolozi: osamostaljenje Hrvatske nije
se pravdalo nepostojanjem predstavničkog režima u Jugoslaviji, to jest njezinom nedemkratićnošću, već činjenicom da Jugoslavija nije organska nacija, za razliku od
Hrvatske koja je to navodno bila još u srednjem vijeku ...
(ovako u izvorniku – op. M.A.).
Dakle, T. Haverić je očito ljut na predstavnike “zapadnog
kritičkog mišljenja” zato što nisu “raščistili s nacijom” (jer
je, kako je to negdje naučio, “nacionalizam primitivan”),
onako kako je on to uradio, pa sad ne zna što će i kako će
se snaći u tom svijetu koji ga je tako okrutno izdao. Pojednostavljeno rečeno, T. Haverić ne može shvatiti da “ljudi” u
svome praktičnom životu nisu filozofska univerzalija i da su
bitno određeni kulturom, ovdje shvaćenom kao “sve ono što
se ne prenosi genima” (čitatelj će mi oprostiti što u kratkom
roku nisam mogao naći referencu za ovu definiciju do koje,
na žalost, nisam došao sam). Rečeno riječima Marshalla
Sahlinsa24:
Ne može se reći da ljudi samo “preživljavaju”: oni preživljavaju na specifičan način. Razmnožavaju se kao vrlo
određena vrsta ljudi i žena, (pripadajući) društvenim klasama i zajednicama, a ne kao biološki organizmi ili agregati organizama (“populacija”).
Svaka politička filozofija koja ne uvažava ovu notornu činjenicu i ljude na određenom području tretira kao “populaciju” podložnu “pravilnoj primjeni filozofskih univerzalija”
ostaje tek na razini “kotlinske filozofije” (ili, ne daj Bože, u
slučaju kad netko pokuša stvarno primijeniti takve univerzalije, oblikuje se totalitarna država), odnosno nepotrebnog
mudrijašenja. No, cijela ta grozničava intelektualna aktivnost ima i jedan paradoksalni rezultat – kroz negiranje političke relevantnosti postojećih nacija (koje je tek uvjetno, da
bi se izbjegla dublja rasprava, moguće nazvati “organskima),
stiže T. Haverić do pozicije zagriženog nacionaliste nepostojeće i realno (zasad i u dogledno vrijeme) nemoguće “bosanske nacije” (opet tek uvjetno rečeno “građanske”, ili još
bolje “agregatne” nacije). Posljedica je to činjenice da njegov
projekt “pravilne primjene filozofskih univerzalija” (u obliku
idealnoga nacrta liberalne demokracije) nije moguće provesti izvan okvira nacionalne države. Na toj se točki razdvajaju putanje T. Haverića i A. Mujkića, jer dok onaj prvi želi
stvoriti novu naciju u obliku “agregata organizama”, dotle je
onaj drugi mnogo praktičniji i smatra kako tomu cilju može
kao temelj poslužiti današnja bošnjačka nacija kojoj se Srbi
i Hrvati mogu “slobodno pridružiti”, samo neka napuste svoj
etnopolitički okvir!
Uglavnom, zbog nemoći razumijevanja kulturnih ograničenja svijeta u kojem živi (u kojemu, primjerice, on sam napiše
knjigu u kojoj dokaže kako je “najveći živući” lokalni intelektualac, filozof i “borac za nacionalnu stvar”, u stvari običan prevarant25, a to ne poluči nikakav društveni učinak) T.
Haverić ne može razumjeti ni zašto liberalna demokracija u
obliku u kojem je funkcionalna u euro-atlantskom svijetu ne
može biti izravno implantirana u BiH. Kako bi razumio što
bi značilo i kakav bi rezultat dalo potpuno prenošenje institucija liberalne demokracije (između ostaloga onda i načela
“jedan čovjek – jedan glas”) u sredinu u kojoj živi i radi preporučam mu da pročita briljantnu studiju Carla Cipolle o
izvozu europskih satova u Kinu u 16. i 17. stoljeću26. U toj
studiji Cipolla pokazuje da su europske “mehaničke naprave
za mjerenje vremena” u kineskoj kulturi i na carskome dvoru
postale “zvona koja sama udaraju”, jer u kineskoj kulturi vrijeme nije bilo shvaćano na način na koji je shvaćano u onodobnoj zapadnoeuropskoj kulturi pa ga se nije ni mjerilo na
isti način. Stoga su svi satovi kupljeni od europskih trgovaca
bili smješteni u jednu prostoriju carskoga dvora i naštimani
tako da (različito) “zvone” i k tomu još “izvode razna čudesa”
jedan za drugim! Sa svoje strane T. Haverić se već sad i sam
može uvjeriti u to kakve su karikature u kulturnom miljeu u
kojemu živi postale temeljne institucije liberalne demokracije (nikakvo čudo obzirom, primjerice, na činjenicu da bošnjačka politička elita smatra svojim velikim uspjesima i “zaštitom nacionalnoga interesa” nanošenje štete pripadnicima
hrvatske nacije u BiH – sprječavanje otvaranja zasebnog televizijskoga kanala, ili onemogućavanje da oni koji se smatraju Hrvatima sami izaberu svoga političkog predstavnika
u državnom Predsjedništvu; liberalna demokracija kakva
je oblikovana i funkcionalna u onome što obično nazivamo
“razvijeni svijet”, a koja počiva na ideji povjerenja, u takvoj
sredini kakva je BiH nema, bar zasad, nikakvih izgleda).
Kad se odluči raspravljati o tomu kako te institucije “prepraviti/dotjerati” i učiniti pogodnima za sredinu kakva je ona u
kojoj je sam odabrao živjeti (a to je stvarna namjera rasprave
o konsocijaciji), odnosno prestane se ponašati kao “kotlinski
23 HAVERIĆ, Ethnos ..., 240-241.
25 T. HAVERIĆ, Čas lobotomije, Sarajevo 2007.
24 Marshall SAHLINS, “La Pensée Burgeoise: Western Society as Culture”,
u: ISTI, Culture in Practice: Selected Essays, New York 2000, 165.
26 Carlo CIPOLLA, “Le machine del tempo”, u: ISTI, Tecnica, società e cultura, Bologna 1989 (izv. Clocks and culture, London 1967).
status, broj 14, proljeće 2010. 203
Reagiranja
filozof”, možemo nastaviti dijalog. Prvi znaci toga mogli bi
biti, primjerice, odustajnje od obilatoga pozivanja na knjigu
“istanutog hrvatskog sociologa” Vjerana Katunarića – doista
je u pravu T. Haverić kad veli “da (V.) Katunarić ne bi mogao položiti ispit kod strogog profesora Ančića”27. A kako
i bi eventualno mogao položiti ispit na doktorskom studiju
kod “strogog profesora Ančića” ako je u stanju nacionalizam
definirati ovako28:
Nacionalizam nije samo stav koji se zalaže za izgradnju nepremostivih razlika među narodima i na taj način potiče sukobe radije nego komunikaciju i suradnju
s drugima. Nacionalizam je također lokalni oblik ideologije i politike koja pruža utočište nadnacionalnim sustavima moći moderne epohe, socijalizmu i liberalnom
kapitalizmu.
“Strogi profesor Ančić” bi od kandidata na doktorskom studiju zahtijevao elementarno poznavanje različitih definicija
nacionalizma te iz toga proisteklu svijest o postojanju teorijskoga stava po kojemu “narodi”, “nacije” i “nadnacionalni
sustavi” (kako se tim pojmovima ovdje koristi V. Katunarić),
ne postoje bez ideološkoga sklopa nacionalizma. Drugim
rječima, (nesvjesni i naivni) primordijalizam koji “viri” iz
ovako sročene definicije diskvalificira autora za svaku iole
ozbiljniju raspravu, a o tome kako i zašto netko može važiti
za “uglednoga hrvatskog sociologa” s ovakvim primordijalističkim stavovima bit će govora na nekom drugom mjestu i
u drugim okolnostima. Naravno, jasno je meni zašto T. Haveriću treba V. Katunarić – on kao “ugledni hrvatski sociolog” govori o “starim vezama” što su ih, navodno
franjevci na području srednje Bosne gajili među svojim
vjernicima i stanovništvom u duhu toleriranja različitosti i vjerskog ekumenizma29.
Za postojanje toga “duha toleriranja različitosti i vjerskog
ekumenizma u srednjoj Bosni” ne nudi V. Katunarić nikakva dokaza, i to stoga što ih za tako sročenu tvrdnju ne bi
ni mogao naći. O tomu, pak, kakav je tamo “duh” stvarno
vladao govore, međutim, mnogi drugi autori, a ovdje ću navesti stav jednog povjesničara koji po svojim liberalnim stajalištima mora biti blizak T. Haveriću. Riječ je o Ivi Bancu
koji je još 1984. godine, u knjizi koja bila i ostala popularna
i često citirana, svoja razmatranja o “sudbinama, mentalitetima i nevidljivim granicama” na prostoru koji subsumira i
“srednju Bosnu” završio ovako sročenom mišlju30:
– op. M.A.) nisu unapređivale slogu, treba ipak podsjetiti
da je stupanj nesnošljivosti, koja nije uvijek bila izrazita,
koegzistirao s prihvaćanjem raznolikosti, za koju se smatralo da je posve prirodna i, zaista, nepromjenjiva.
Ovo nas onda dovodi do drugog znaka ozbiljnosti u pristupu
problemima koji bi T. Haverić trebao pružiti za nastavak dijaloga. Želi li naime doista ozbiljno o bilo čemu raspravljati,
T. Haverić mora shvatiti da nisu svi njegovi sugovornici studenti Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici koji svome
“učenom” profesoru s doktoratom iz Pariza vjeruju na “časnu Titovu pionirsku riječ”, pa im on svoje apodiktične tvrdnje ne mora dokazivati. Kad on ustvrdi31:
bosansko stanovništvo nije se nikada međusobno razdiralo prije nego što je Bosna postala dio Jugoslavije,
i onda se (nekoliko godina kasnije) pokuša izvući u najmanju ruku neozbiljnim citatom iz djela autora koji o tomu
očigledno, ako i išta, ne zna mnogo, ne može očekivati da
ga se tretira kao ozbiljna sugovornika. Ne vrijedi tu prebacivati lopticu drugom – Mirjana je Kasapović navela i više
nego dosta literature na kojoj temelji svoje zaključke (moram dodati – nijedan moj rad, iako sam i ja o tome pisao), pa
onus probandi spada na onoga tko bez ikakva dokaza tvrdi
suprotno. Žongliranje s pokojim usamljenim citatom izvađenim iz konteksta ne vrijedi tu ama baš ništa. Ono što bi
T. Haverić morao uraditi želi li bilo koga (izvan “kotline”)
uvjeriti u utemeljenost svoga stava bilo bi, bar za početak,
obesnažiti (nasumice i redom kako mi stoji pod rukom na
polici) rezultate do kojih su došli Srećko Džaja, Ivo Banac i
Xavier Bougarel – toga se, gotovo sam siguran, T. Haverić
neće poduhvatiti.
Mladen Ančić (1955.), Odjel za povijest, Sveučilište
u Zadru.
Iako razlike u povijesnim i filozofskim ovisnostima (o imperijalnim supersustavima koji su dijelili rečeni prostor
27 HAVERIĆ, “Tajni agent ...
28 Vjeran KATUNARIĆ, Sporna zajednica: Novije teorije o naciji i nacionalizmu, Zagreb 2003, 10.
29 Isto, 154.
30 Ivo BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji (izv. The National Question in Yugoslavia, 1984), 53.
204 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
31 HAVERIĆ, Ethnos ..., 199.
Reagiranja
Odgovor na vrludave komentare
oportunog intelektualca
Na kraju bih oportunom kritičaru bez izmotavanja poručio, ali ne mojim
hrvatskim “nacional-romantičarskim” jezikom i “etno” narječjem, nego
njegovim materinskim crnogorskim što jezikom što narječjem, sljedeće: časti ti,
bači jopet sokole Vuče Bačanoviću, ali čojski a ne avetinjski, i ako ti nije lijeno
već sjutra i upravo ovđe, jer nijesi ispao ubojita junačina nego rđavi đetić!
Darko Periša
Nedavno je sarajevski povjesničar i novinar Vuk Bačanović, u svojem kratkom osvrtu na prošli broj časopisa Status,
reagirao na moju recenziju druge knjige Historija bosanske
duhovnosti od Muhameda Filipovića. Svoj osvrt počeo je
sljedećim rečenicama: “Novi, trinaesti broj Statusa, do nas,
nažalost, dolazi kao i obično sa zakašnjenjem. Ipak, vrijedilo
je čekati, budući da smo ponovo, kao i obično, u prilici čitati
sjajan izbor tekstova – odnosa poimanja političkih, kulturoloških i društvenih pitanja iz raznih uglova, pa čak i onih
strogo etno-nacionalističkih.” (istaknuo D. P.). Koji su članci
izvrsni, a koji imaju strogo etno-nacionalistički kut poimanja
doznajemo dvije rečenice niže: “Uz odličnu tezu Eldara Dizdarevića o europskoj uniji kao ‘neodlučnom gospodaru Bosne
i Hercegovine’, ili Nermine Mujagić Sterilnost međunarodne
zajednice u BiH, Alena Kristića Ozdravljenjem pamćenja do
pomirenja, Ivana Lasića (Zlo)upotreba religijskih simbola u
(post)ratnoj BiH, nailazimo na anahronističku potragu za
izvorima hrvatskog identiteta u BiH Jure Krište i drugi
dio komentara Darka Periše na Historiju bosanske duhovnosti Muhameda Filipovića, u kojem, pored dobrih opaski,
također nedopustivo priziva hrvatske nacional-romantičarske konstrukcije.” (istaknuo D. P.).
D. PERIŠA, Muhamed Filipović, Historija bosanske duhovnosti. Duhovni
život Ilira i srednjevjekovne Bosne, Status, 13, Mostar, 2008., 211-225.
V. BAČANOVIĆ, Poligon različitih gledišta, Dani, 614, Sarajevo, 20. 3.
2009., 69.
To što je V. Bačanović napravio vrlo usku selekciju i osvrnuo
se na svega šest od ukupno čak 39 većih ili manjih članaka
objavljenih u tom broju Statusa, što mu je izvrsna postavka
od autora koji uopće nije zastupljen (u “stilu” brkanja Karla
Marxa i Karla Maya), što je prilagodio svojem narječju naslov Lasićevog članka i što je kao primjer “strogog etno-nacionalizma” (taj izričaj može odražavati samo današnju sarajevsku perspektivu i, po svoj prilici, podrazumijeva zadrti ili
zatucani nacionalizam iz etnosēla ili etnički čistih gradova,
a Sarajevo je kao daleko od toga) izdvojio samo dva autora
koja je prozvao za hrvatska “anahronistička” i “nacional-romantičarska” stajališta, a oportuno je prešutio sarajevske
autore iza čije se tobožnje liberalne demokracije krije grubi
bošnjački nacionalizam i unitarizam (na koje je upozorio i
s kojima je polemizirao Mladen Ančić), dovoljno govori o
njegovoj isključivosti, pristranosti i površnosti. Iako mu se
neke moje “opaske” čine dobrima, mene i moju recenziju u
konačnici je ipak stavio na gotovo istu razinu s M. Filipovićem i njegovim stvarnim nacionalističko-romantičarskim i
ideološko-propagandnim (zlo)djelima. Međutim, o kojima
je “hrvatskim nacional-romantičarskim konstrukcijama”
u mojoj aktualnoj recenziji konkretno riječ V. Bačanović
se nije izjasnio, jer za to ima pokriće da je dao samo kratak osvrt na dio sadržaja jednog časopisa. Ali, ipak, sasvim
dovoljno dugačak za izravne optužbe i osude na moj račun,
a dodatnu težinu stvara činjenica da su one iznesene u tjednom magazinu Dani koji ima veliku popularnost i nakladu
status, broj 14, proljeće 2010. 205
Reagiranja
u Bosni i Hercegovini. U takvoj se situaciji čitatelji tog tjednika, kojima je sasvim dovoljna Bačanovićeva (činjenicama
nepotkrijepljena) tvrdnja da “nedopustivo prizivam hrvatske
nacional-romantičarske konstrukcije”, mogu sami prepustiti
krilima mašte pa zaključiti da to podrazumijeva ono što jest
najčešće svojstveno hrvatskim nacionalističkim romantičarima: da se Hrvatska prostire do rijeke Drine (iako svaki
uravnoteženi Hrvat shvaća da je priključenje Hrvatskoj čak
onog dijela današnje Bosne na lijevoj strani rijeke Une danas
politički nedosežno, ali i etnički sasvim štetno) ili, sačuvaj
Bože, da su današnji bosanskohercegovački muslimani bilo
kakvi Hrvati, a kamo li cvijeće hrvatskog naroda (mislim na
zajednicu, a ne na pojedinačne slučajeve!).
Iako je V. Bačanović obrazovan povjesničar i spisateljski nadaren novinar (ali očito jako umišljen dok može romane Paola Coelha proglašavati trećerazrednom literaturom), ipak
nije uspio “prizvati” dovoljno povjesničarskog znanja i novinarske hrabrosti za argumentiranu javnu seansu sa mnom
kada je u pitanju moje “nedopušteno prizivanje hrvatskih
nacional-romantičarskih konstrukcija”, a kao prozvani neistomišljenik nisam znao da u Bosni i Hercegovini od nekoga (možda od njega ili uredništva Dana?) trebam tražiti
nekakvo dopuštenje za javno iznošenje svojeg mišljenja, pa
makar ono, možda, bilo pogrješno. S obzirom da sam veliki
protivnik i kritičar bilo kakvog nacionalističkog romantizma
(ali i svake nacionalističke ideologije), prvenstveno onog
koji dolazi iz kruga naroda kojem pripadam (o čemu crno na
bijelo svjedoče odgovarajuće rečenice u mojim tekstovima
dosad objavljenima u časopisu Status), prije će biti da pod
“nedopustivim prizivanjem hrvatskih nacional-romantičarskih konstrukcija” V. Bačanović podrazumijeva bilo kakav
spomen ili vezivanje hrvatskog imena uz Bosnu i Hercegovinu, osim, možda, u “agresorskom” kontekstu. Dakle, slično
njegovom poznatom imenjaku iz 19. st. koji se nije mogao
pomiriti s činjenicom da se katolici štokavskog govora osjećaju Hrvatima.
Očito je V. Bačanović imao potrebu da me, iz nekog razloga,
munjevito obezvrijedi i ozloglasi, nastupajući pri tome lukavo i licemjerno, vjerojatno misleći da će, ako već izbjegava
raspravu, svojim istovremenim neodređenim pohvalama
izbjeći i moju reakciju. Imam dojam i naznake da se objašnjenje takvom postupku krije iza činjenice da je on na Filozofskom fakultetu u Sarajevu polaznik poslijediplomskog
studija povijesti srednjovjekovne Bosne (u Sarajevu se pod
srednjovjekovnom Bosnom svašta podrazumijeva, pa su
drukčiji pogledi onda prvenstveno velikohrvatske nacionalističko-romantičarske konstrukcije!) koji vodi Dubravko
Lovrenović. Upravo je Bačanovićev profesor, mentor i znanstveni i moralni uzor (a taj se odnos dobro ogleda u dužem
novinarskom razgovoru koji je V. Bačanović nedavno vodio
sa svojim guruom) dosta loše prošao s moje strane kada je
pokušao, slično svojem učeniku, prvo me hvaliti, a zatim
obezvrjeđivati povodom moje recenzije prve knjige Historija bosanske duhovnosti. Ne vjerujem da je D. Lovrenović
potaknuo ili nečim uvjetovao V. Bačanovića da prema meni
tako postupi, kao što ne vjerujem da se V. Bačanović svojim
postupkom želio dodvoriti D. Lovrenoviću. (Čak i spomenuti novinarski razgovor ne treba gledati kao Bačanovićevo
dodvoravanje Lovrenoviću, jer treba imati u vidu stalnu potrebu i potragu za temama usko vezanima uz opstanak svakog novinara.) Naprosto je riječ o spontanoj ili podsvjesnoj
reakciji u obliku djetinjasto prizemne osvete onome koji
je povrijedio voljenu osobu sličnog (mo)mentalnog sklopa
uvjetovanog današnjim manjinskim (nacionalnim i, još više,
intelektualnim) statusom u Sarajevu – nekad najglasovitijem
multietničkom, multireligijskom i multikulturalnom europskom gradu (gdje se broj onih koji nisu Bošnjaci muslimani,
ako se ovako nastavi smanjivati, ubrzo neće više izražavati u
sitnim postotcima nego u promilima), a kojem je danas potrebna jaka i dugotrajna “multivitaminska” rehabilitacija ako
mu se želi vratiti stara slava.
Na kraju bih oportunom kritičaru bez izmotavanja poručio,
ali ne mojim hrvatskim “nacional-romantičarskim” jezikom
i “etno” narječjem, nego njegovim materinskim crnogorskim
što jezikom što narječjem, sljedeće: časti ti, bači jopet sokole
Vuče Bačanoviću, ali čojski a ne avetinjski, i ako ti nije lijeno već sjutra i upravo ovđe, jer nijesi ispao ubojita junačina
nego rđavi đetić! Ako nekoga zanima kako znam da je on Crnogorac, odgovor je jednostavan – isto onako kako on zna
da sam ja Hrvat, unatoč mojem prezimenu koje je mnoge
ljude navelo na zaključak da sam Crnogorac. Ili, možda, ja
kao Crnogorac “prizivam hrvatske nacional-romantičarske
konstrukcije”? Kada bih se kojim slučajem time bavio ili to
radio najprije bih krenuo od srednjovjekovne Duklje ili povijesne jezgre današnje Crne Gore, jer njezino je povijesno hrvatstvo puno lakše dokazati nego u slučaju srednjovjekovne
zemljice Bosne (kako ju je jednom riječju opisao Konstantin
Porfirogenet). Jer nisam ja nego je upravo Konstantin Porfirogenet svjedočio o preseljavanju jednog dijela Hrvata iz
Dalmacije u Ilirik koji je tada obuhvaćao Duklju, kao što je i
Pop Dukljanin (ili barski nadbiskup Grgur) svoju Duklju svrstao u Crvenu Hrvatsku, niti sam ja izmislio Hrvate u Boki
kotorskoj i bokeljsku mornaricu. Osim, ako tu mornaricu
nisu stvorili i popunjavali mornari s Lovćena?! Sve u svemu,
vidjet ćemo hoće li V. Bačanoviću kao povjesničaru svanuti
rujna zora i hoće li i na znanstvenom polju u boj kretati kao
u novinarstvu.
Darko Periša (1970.), arheolog trenutno zaposlen
ugovorom na određeno vrijeme kao stručni suradnik-istraživač na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
V. BAČANOVIĆ, Povratak Boga u globalnu politiku, Dani, 626, Sarajevo,
12. 6. 2009., 50-51.
D. LOVRENOVIĆ, Raspadamo se – iznutra, Razgovor vodio: V. Bačanović, Dani, 592, Sarajevo, 17. 10. 2008., 36-39.
206 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
D. PERIŠA, Povodom reakcija na moju recenziju prve knjige Historija
bosanske duhovnosti, Status, 12, Mostar, 2007., 223-229.
Reagiranja
Pet godina Benedikta XVI. –
povijesni gubitak povjerenja
Otvoreno pismo katoličkim biskupima cijelog svijeta
Hans Küng
Poštovani biskupi,
Joseph Ratzinger, sada Benedikt XVI., i ja bili smo od 1962.
do 1965. najmlađi, a sada smo obojica najstariji i jedini još
posve aktivni koncilski teolozi. Svoje sam teološko stvaralačko djelovanje uvijek razumijevao i kao služenje Crkvi.
Stoga vam se na 5. obljetnicu stupanja na službu pape Benedikta obraćam otvorenim pismom, zabrinut za našu Crkvu,
koja se nalazi u najdubljoj krizi povjerenja od vremena reformacije. Nemam druge mogućnosti obratiti vam se.
Veoma sam cijenio to što me papa Benedikt, svoga kritičara, domalo nakon stupanja na službu pozvao na četverosatni razgovor, koji je protekao prijateljski. To mi je tada dalo
nadu da će Joseph Ratzinger, moj raniji kolega sa Sveučilišta u Tübingenu, ipak pronaći put za daljnju obnovu Crkve i
ekumensko sporazumijevanje u duhu Drugoga vatikanskog
koncila.
Moje se nade i nade mnogih angažiranih katolkinja i katolika nažalost nisu ostvarile, a to sam papi Benediktu u našoj
korespondenciji, u nekoliko navrata, dao do znanja. On je,
nedvojbeno, svoje svakodnevne papinske obveze savjesno
ispunjavao, darovavši nam i tri korisne enciklike o vjeri, nadi
i ljubavi. Ali što se tiče velikih izazova našeg vremena, njegov
se pontifikat sve više pokazuje kao pontifikat propuštenih
prilika i neiskorištenih šansi:
• Prokockano je približavanje evangeličkim crkvama: to
uopće nisu crkve u pravom smislu riječi, pa stoga nije
moguće priznavanje njihovih službi i zajedničko euharistijsko slavlje.
• Prokockano je dugotrajno sporazumijevanje sa Židovima: Papa iznova uvodi pretkoncilsku molitvu za pro-
svjetljenje Židova i u Crkvu prima notorne antisemitske
shizmatičke biskupe. Potiče proglašenje blaženim Pija
XII., a židovstvo uzima u obzir samo kao povijesni izvor
kršćanstva, a ne kao opstajuću vjersku zajednicu s vlastitim putom spasenja. Židovi iz cijeloga svijeta negoduju zbog Benediktova kućnog propovjednika tijekom
papinskog bogoslužja na Veliki petak, koji kritiku Pape
uspoređuje s antisemitskim huškanjem.
• Prokockan je dijalog, ispunjen povjerenjem, s muslimanima: simptomatičan je Benediktov “Regensburški govor”, u kojemu, loše savjetovan, karikira islam kao religiju nasilja i neljudskosti, uzrokujući na taj način trajno
nepovjerenje među muslimanima.
• Prokockano je pomirenje s koloniziranim prastanovništvom Latinske Amerike: Papa najozbiljnije tvrdi da su oni
“žarko žudili” za religijom svojih europskih osvajača.
• Prokockana je šansa da se pomogne afričkim narodima:
afirmacijom kontracepcije u borbi protiv prenapučenosti, a u borbi protiv AIDS-a dopuštenjem uporabe
kondoma.
• Prokockana je prigoda za sklapanje mira s modernim
znanostima: nedvosmislenim priznanjem teorije evolucije i diferenciranim potvrđivanjem novih područja
istraživanja, kao što je istraživanje matičnih stanica.
• Prokockana je šansa da se duh Drugoga vatikanskog
koncila napokon i u Vatikanu učini kompasom Katoličke crkve i ubrza njezine reforme.
Posljednja je točka, poštovani biskupi, osobito važna. Ovaj
Papa neprestano relativizira koncilske tekstove, interpreti-
status, broj 14, proljeće 2010. 207
Reagiranja
rajući ih nazadnjački, protiv duha koncilskih otaca. On čak
izričito zauzima stav protiv Ekumenskog koncila, koji prema
katoličkom crkvenom pravu predstavlja najviši autoritet u
Katoličkoj crkvi:
• On je bez preduvjeta u Crkvu primio protupravno,
izvan Katoličke crkve, zaređene biskupe tradicionalističkog “Bratstva Pio X.”, koje ne prihvaća središnje
točke Koncila.
• On svim sredstvima promiče srednjovjekovnu tridentinsku misu i sam povremeno slavi euharistiju na latinskom, leđima okrenut narodu.
• On ne ozbiljuje sporazumijevanje s Anglikanskom crkvom, kako je unaprijed određeno u službenim ekumenskim dokumentima (ARCIC), nego pokušava oženjene anglikanske svećenike namamiti u Rimokatoličku
crkvu uz pomoć odustajanja od obveze celibata.
• On je imenovanjem protukoncilskih pročelnika službi
(Državnog tajništva, Kongregacije za liturgiju i drugih) i
reakcionarnih biskupa u cijelom svijetu osnažio protukoncilske snage u Crkvi.
Izgleda da se papa Benedikt XVI. sve više udaljava od velike
većine crkvenog naroda, koji se ionako sve manje brine za
Rim, a u najboljem slučaju identificira se još s lokalnom zajednicom i lokalnim biskupom.
Znam da i mnogi od vas zbog toga trpe: Rimska kurija Papu
snažno podržava u njegovoj protukoncilskoj politici. Ona
pokušava ugušiti kritiku u episkopatu i Crkvi, a kritičare
diskreditirati svim sredstvima. U Rimu se pokazivanjem raskoši i medijski učinkovitim manifestacijama pokušava demonstrirati snažna Crkva s apsolutističkim “Kristovim zastupnikom”, koji u svojim rukama sjedinjuje zakonodavnu,
izvršnu i sudsku vlast. No, Benediktova se politika restauracije izjalovila. Svi njegovi nastupi, putovanja i dokumenti
nisu u stanju promijeniti mišljenje većine katolika s obzirom
na kontroverzna pitanja, posebice glede seksualnog morala,
ali niti glede rimskog nauka. A čak ni susreti mladih s papom, tijekom kojih papu prije svega posjećuju konzervativne karizmatske skupine, ne mogu niti usporiti istupe iz
Crkve niti probuditi više svećeničkih zvanja.
Upravo ćete vi kao biskupi zbog toga duboko žaliti: Desetine tisuća svećenika je od Koncila, prije svega zbog zakona
o celibatu, napustilo svoju službu. Pomladak svećenika, ali i
redovnika, sestara i braće laika, smanjio se i u pogledu kvantitete i u pogledu kvalitete. Rezignacija i frustracija širi se u
kleru, a trenutačno među najaktivnijim članovima Crkve. U
mnogim vašim biskupijama to vjerojatno izgleda ovako: sve
više praznih crkava, svećeničkih sjemeništa, župnih kuća.
U mnogim se zemljama crkvene zajednice zbog nedostatka
svećenika, često protiv svoje volje, spajaju u divovske “dušobrižničke jedinice”, u kojima su malobrojni svećenici potpuno preopterećeni, a na taj se način hini reforma Crkve.
208 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
A sad se na mnoge kritične razvoje još nadovezuju i u nebo
vapijući skandali: prije svega zlostavljanje na tisuće djece i
mladih od strane klerika u SAD-u, Irskoj, Njemačkoj i drugim zemljama – sve to povezano s jednom do sada neviđenom krizom vodstva i povjerenja. Ne smije se prešutjeti
da je sustavom zataškavanja seksualnih prekršaja, djelatnim diljem svijeta, upravljala rimska Kongregacija za nauk
vjere kardinala Ratzingera (1981.-2005.), u kojoj su već za
Ivana Pavla II. sakupljani takvi slučajevi uz najstrože čuvanje
tajnosti. Još je 18. svibnja 2001. Ratzinger svim biskupima
poslao izričiti dopis o teškim deliktima (“Epistula de delictis gravioribus” / “O osobito teškim deliktima”). U njemu se
slučajevi zlostavljanja stavljaju pod “secretum pontificium”,
čijom povredom čovjek na sebe može navući teške crkvene
kazne. Zato mnogi od nekadašnjeg prefekta i sadašnjeg Pape
s pravom zahtijevaju osobni “mea culpa”. Nažalost, on je propustio priliku za to tijekom Velikog tjedna. Umjesto toga, na
uskrsnu nedjelju dopustio je da dekan kardinalskog zbora
“urbi et orbi” pismeno potvrdi njegovu nevinost.
Posljedice svih tih skandala su razorne za ugled Katoličke
crkve. U međuvremenu su to potvrdili i visokopozicionirani
dužnosnici. Nebrojni besprijekorni i vrlo angažirani dušobrižnici i odgojitelji mladeži trpe zbog paušalne sumnje. Vi,
poštovani biskupi, morate sebi postaviti pitanje kako bi trebala naša Crkva i vaša biskupija krenuti ususret budućnosti.
Ja vam, međutim, ne želim skicirati program reformi; to sam
u više navrata učinio prije i poslije Koncila. Jedino bih vam
želio dati šest prijedloga za koje sam uvjeren da će ih podržati milijuni katolika, bez prava glasa.
1. Ne šutite: Sučelice mnogim teškim neprilikama šutnjom i
sebe činite sukrivcima. Naprotiv, kad određene zakone, naloge i postupke smatrate kontraproduktivnim, vi biste ste to
trebali reći i javno. Ne šaljite u Rim nikakve pismene izjave o
lojalnosti, nego zahtjeve za reforme!
2. Latite se reformi: Mnogi se u Crkvi tuže na Rim, a da sami
ništa ne čine. No, ako danas bogoslužje u nekoj biskupiji ili
zajednici više nije posjećeno, ako je dušobrižništvo nedjelotvorno, otvorenost spram nevolja svijeta ograničena, a ekumenska suradnja minimalna, krivnja se ne može naprosto
prebaciti na Rim. Biskup, svećenik ili laik, svejedno, svatko
neka sam učini nešto za obnovu Crkve u svom većem ili
manjem životnom okruženju. Mnogo toga velikog u zajednicama i cjelokupnoj Crkvi pokrenule su inicijative pojedinaca ili malih skupina. Kao biskupi, vi biste takve inicijative
trebali podupirati i unaprjeđivati, a upravo se sada posvetiti
opravdanim pritužbama vjernika.
3. Postupajte kolegijalno: Poslije žestoke rasprave i protiv
ustrajne kurijalne opozicije, Koncil je dekretom propisao
kolegijalnost pape i biskupa – u smislu Djela apostolskih
prema kojima ni Petar nije djelovao bez apostolskog kolegija.
No, tu su središnju koncilsku odluku pape i Kurija ignorirali
u poslijekoncilskom vremenu. Otkako je papa Pavao VI., već
dvije godine nakon Koncila – bez bilo kakvog savjetovanja s
Reagiranja
episkopatom – objavio encikliku u obranu prijepornog zakona o celibatu, papinska učiteljska služba i politika iznova
se provode u starom nekolegijalnom stilu. Čak se i u liturgiji
papa predstavlja kao autokrat, spram kojeg biskupi, s kojima
se rado okružuje, djeluju kao statisti bez prava i glasa. Zato
biste vi, poštovani biskupi, trebali djelovati ne samo kao pojedinci, nego u zajedništvu s drugim biskupima, svećenicima, crkvenim narodom, muškarcima i ženama.
4. Neograničenu poslušnost dugujete samo Bogu: Svi ste vi
tijekom svečanog biskupskog ređenja položili prisegu neograničene poslušnosti papi. Ali vi također znate da se neograničena poslušnost nikada ne duguje nekom ljudskom
autoritetu, već samo Bogu. Zato ne smijete smatrati da ste
svojom prisegom spriječeni govoriti istinu o sadašnjoj krizi
Crkve, svoje biskupije i svoje zemlje. Sasvim prema primjeru apostola Pavla, koji se Petru “u lice suprotstavio, jer
je zavrijedio osudu!” (Gal 2, 11). Pritisak na rimske autoritete u duhu kršćanskog bratstva može biti legitiman kad ti
autoriteti ne odgovaraju duhu evanđelja i svome poslanju.
Narodni jezik u liturgiji, promjene propisa o miješanim brakovima, afirmaciju tolerancije, demokracije, ljudskih prava,
ekumenskog sporazumijevanja i mnogo toga drugoga bilo je
moguće postići samo pomoću ustrajnog pritiska odozdo.
5. Težite za regionalnim rješenjima: U Vatikanu se često
oglušuju na opravdane zahtjeve episkopata, svećenika i laika. Tim više moramo na mudar način težiti za regionalnim
rješenjima. Osobito osjetljiv problem, za koji vi znate, predstavlja zakon o celibatu, porijeklom iz srednjeg vijeka, koji je
upravo u kontekstu zlostavljačkih skandala s pravom u cijelom svijetu doveden u pitanje. Čini se da je promjena protiv
volje Rima gotovo nemoguća. Usprkos tome, nismo osuđeni
na pasivnost: svećenik koji se nakon zrelog promišljanja misli oženiti ne bi morao automatski odstupiti od svoje službe
ukoliko biskup i zajednica stoje iza njega. Pojedine biskupske konferencije mogle bi prednjačiti s regionalnim rješenjima. No, bolje bi bilo težiti za rješenjem na razini cjelokupne Crkve. Zato:
6. Zahtijevajte Koncil: Kao što je Ekumenski koncil bio potreban za ozbiljenje liturgijske reforme, slobode vjere, ekumenizma i međureligijskog dijaloga, tako je potreban i za
rješenje reformskih problema koji su sada dramatično izbili na površinu. Reformski koncil u Konstanzu u stoljeću
prije reformacije zaključio je da se koncili održavaju svakih
pet godina, što je Rimska kurija, međutim, poništila. Nema
sumnje u to da ona i sada čini sve da spriječi koncil kojeg se
mora pribojavati zbog ograničenja vlastite moći. Odgovornost svih vas je da se izborite za koncil ili makar za reprezentativno okupljanje biskupa.
Sučelice Crkvi u krizi moj je poziv vama, poštovani biskupi,
da upotrijebite svoj biskupski autoritet, koji je Koncil revalorizirao. U ovoj mučnoj situaciji oči su svijeta uprte u vas.
Nebrojni su ljudi izgubili povjerenje u Katoličku crkvu. Da
se to povjerenje iznova zadobije, može pomoći jedino otvoreno i pošteno ophođenje s problemima i dosljedne reforme.
Uza sve poštovanje, molim vas da pridonesete tome; kad je
moguće u suradnji s vašom subraćom biskupima, ali u slučaju nužde i sami u apostolskoj “neustrašivosti” (Dj 4, 29.
31). Podarite svojim vjernicima znak nade i ohrabrenja, a
našoj Crkvi izglede za budućnost.
Pozdravljam vas u zajedništvu kršćanske vjere!
S njemačkog preveli Željko Ivanković i Alen Kristić
status, broj 14, proljeće 2010. 209
DOSSIER
IRANSKA
AMBASADA
Dossier Iranska ambasada
Zašto dossier
iranska ambasada?
Alen Kristić
Sunčeva svjetlost najbolje je raskužno sredstvo!
Kada je u Statusu (broj 11/2007.) objavljen esej Željka Ivankovića Fundamentalizam: Redukcija ideja za apsolutizaciju
vlasti, ništa nije dalo naslutiti da će upravo taj esej 2009. postati povod za rijetko viđeni kulturni, književno-intelektualni, religijski i diplomatski skandal putem kojeg će nam se
iznova raskriti koliko je trajan i snažan refleks cenzure kao
pokušaja sprječavanja istine, isprva sječom misli i ideja, a
ukoliko je moguće i sječom glava koje slobodno misle.
No, krenimo redom!
Gotovo u isto vrijeme kad je objavljen u Statusu, esej Fundamentalizam: Redukcija ideja za apsolutizaciju vlasti objavljen je i u prvom izdanju Ivankovićeve knjige studija i eseja
Tetoviranje identiteta. Po objavljivanju drugog izdanja te
knjige 2009. godine, dnevne su novine Oslobođenje od 10.
svibnja do 4. lipnja 2009. godine u 26 nastavaka feljtonizirale
osam eseja iz te knjige, a među njima se našao i već spomenuti esej.
Iako ne isključivo, taj se esej u velikoj mjeri bavi suvremenom
slikom društveno-političkog prakticiranja islama kako nam
je predočavaju spisatelji/ce iz zemalja islamskog civilizacijskog i kulturnog kruga (Afganistan, Iran, Egipat, Turska...).
Kao što oduvijek vrijedi za spisatelje od duha i dara – oni
ne mogu mirno gledati rađanje i mahnitanje totalitarizama,
neovisno o tome nalazi li se u njihovom podnožju svjetovna
ili religijska ideologija – tako ni spisatelji/ce o kojim se govorilo u eseju Fundamentalizam: Redukcija ideja za apsolutizaciju vlasti nisu stajali nijemo pred zloupotrebom islama
od strane nomenklaturno islamskih totalitarističkih režima.
Naprotiv, ti su spisatelji/ce u svojim djelima otvoreno govorili o onome što se događa s islamom u rukama vlastodržaca
212 magazin za političku kulturu i društvena pitanja
i kakve su društveno-političke posljedice njihova, naravno
jedinoga ispravnog i mjerodavnog tumačenja i implementacije islama, zapravo čiste i posvemašnje ideologizacije islama
u svrhu zaposjedanja i održanja na vlasti.
Nije začuđujuće da su se ti spisatelji/ce potom našli na meti
režima u čiju su „istinu“ dirnuli, jer je uz svaki oblik fundamentalizma, pa tako i onaj islamski, neraskidivo povezano
poricanje slobode govora i neslaganja. No, ujedno, ništa bolje od tih spisatelja/ica nije svijetu razotkrilo u kojoj su mjeri
ti režimi doista represivni: Oponenti ne oponiraju, već dovode vlast dotle da se razotkrije kao represivna (Baudillard).
A Iranska ambasada u Sarajevu zorno će nam pokazati
mjeru ukorijenjenosti političke navade da se niječe ono čega
se ne može otresti i dokle seže strah svakog totalitarizma od
slobode riječi kao svoga smrtnog neprijatelja, jer su, izgleda,
totalitarizmi svih provenijencija odavno shvatili ono o čemu
je govorio još Voltaire: Sloboda govora temelj je svih drugih
sloboda!
Naime, Iranska ambasada u Sarajevu 19. lipnja 2009. godine
izazvat će diplomatski skandal, reagirajući na dvije stranice
Oslobođenja na novinski priređen, uređen i prezentiran esej
Fundamentalizam: Redukcija ideja za apsolutizaciju vlasti.
Zasmetalo im je što je Željko Ivanković u tom eseju otvoreno progovorio o suvremenim književnim svjedočanstvima
o ideologiziranoj praksi islama u većini zemalja islamskog
civilizacijskog i kulturnog kruga, a prije svega nisu mogli
otrpjeti spominjanje svjedočanstva iranske spisateljice Azar
Nafisi, ispisano na stranicama njezine knjige Čitati Lolitu u
Teheranu.
Nakon tog napada strane ambasade na jednog domaćeg
pisca, i to u njegovoj zemlji, brojni su pisci, udruge i asocijacije (iz BiH, Hrvatske, Njemačke i Srbije) stale u obranu
pisca, u obranu njegova prava na slobodu mišljenja, govora
Dossier Iranska ambasada
i stvaralaštva, a protiv nečuvenog diplomatskog
ispada te ambasade. Iznova se potvrdilo: Tko želi
drugome ograničiti slobodu mišljenja, taj dokazuje
vlastitu ograničenost! (M. Kovač).
Svjesni arhetipske prirode slobode govora – Ako
sloboda uopće nešto podrazumijeva, onda podrazumijeva pravo da ljudima kažete što ne žele čuti!
(Orwell) – razmjera kulturnog, književno-intelektualnog, religijskog i diplomatskog skandala,
koji je izazvala Iranska ambasada, ali i otvaranje
problema recepcije literature iz islamskog civilizacijskog kruga na našim prostorima, u dossier
Iranska ambasada skupili smo većinu građe nastale u višemjesečnoj polemici u kojoj su svojim
tekstovima, uz Ivankovića i Iransku ambasadu,
sudjelovali Ivan Lovrenović, Dubravko Lovrenović, Enver Kazaz, Alen Kristić, Miljenko Jergović,
Drago Pilsel, Srđan Dizdarević, Gradimi Gojer,
Boris Pavelić, Marko Vešović, Josip Vričko, Kemal Kurspahić, Ahmed Burić, hrvatski i bosanski
PEN, Radio Slobodna Europa, profesori slavistike
sveučilištâ njemačkoga govornog područja, zagrebački Vijenac, riječki Novi list, beogradska Politika, sarajevski Dani, mostarski Dnevni list...
S drugim dijelom rasprave, koji je izazvao polemički tekst Džemaludina Latića, objavljen u Oslobođenju u dva nastavka (25. i 26. kolovoza 2009.
godine), pod naslovom Moj obračun s njima, a
uperen protiv Josipa Vrička i Željka Ivankovića,
možete se upoznati u netom objavljenoj knjizi
Čitati Ivankovića u Sarajevu (Rabic, Sarajevo,
2010).
Simptomatično je, pripomenimo i to, kako ni Iranska ambasada ni Džemaludin Latić nisu (mogli ili
htjeli?) uvidjeti kako Ivanković u spornom eseju
ne kritizira samo ideološku zloupotrebu islama,
već na jednako oštar i nemilosrdan način i ideologizaciju kršćanstva, ustajući tako zapravo kao
Željko Ivanković
odgovoran intelektualac protiv svake ideologije
– fašističke, komunističke, liberalne... svejedno
je – štoviše spomenuti esej Ivanković i započinje
kritizirajući ideološku zloupotrebu kršćanstva u aktualnoj No, nespremna da se ubode u njezine najsvetije krave, Iranpraksi pape Benedikta XVI., spominjući čak postojanje i se- ska nam je ambasada u Sarajevu čak i tisuće kilometara dakularnog fundamentalizma na Zapadu, dakle, u civilizacij- leko od Irana pružila neprijepornu potvrdu istinitosti riječi
sko-kulturnom krugu kojemu i sam pripada, ispunjavajući iranske nositeljice Nobelove nagrade za mir Shirin Ebadi:
tako opravdan preduvjet kritike praksi i običaja tuđih civi- Religija u Iranu instrument je opravdanja političkih ciljeva
lizacijsko-kulturnih krugova, koju M. Ash definira ovako: vlasti. Svaki put kad politički ciljevi moćnika nešto zahtijeTek kad budemo spremni dopustiti da naše najsvetije krave vaju, nude tumačenje islama prema kojem dotični zakon poubodu u oko, moći ćemo od islamista, Turaka i drugih vjero- tječe iz islamskog prava. Nitko im se nema pravo suprotstadostojno zahtijevati da dopuste isto: Ne živimo u vremenu u viti. Neprijatelji se proglašavaju apostatima. Ako pak moćkojemu bismo trebali postavljati tabue, nego ih rušiti. Mo- nici zakon ne mogu proglasiti uz pomoć islamskog prava, u
igru ulazi “državni razlog” pa kritičari postaju prevratnici.
ramo postupati u skladu s onim što propovijedamo.
status, broj 14, proljeće 2010. 213
Dosssier Iranska ambasada
KRONOLOGIJA SLUČAJA
proljeće 2007. izišao mostarski časopis Status br. 11 s tekstom Fundamentalizam: redukcija ideja za apsolutizaciju
vlasti, zbog čijih se dijelova u feljtonu “oglasila” iranska ambasada u Sarajevu
27. lipnja 2009. mostarski Dnevni list na dvije stranice donosi interview sa Željkom Ivankovićem u povodu napada
Odjela za štampu Ambasade Islamske Republike Iran u Sarajevu na njega
proljeće 2007. izišla u sarajevskoj izdavačkoj kući Rabic
knjiga Tetoviranje identiteta, koja će krajem svibnja i početkom lipnja 2009. dijelom biti feljtonizirana u Oslobođenju
28. lipnja 2009. Oslobođenje donosi reagiranje Envera Kazaza na napad Odjela za štampu Ambasade Islamske Republike Iran u Sarajevu na Željka Ivankovića
10. svibnja – 4. lipnja 2009. sarajevsko Oslobođenje feljtonizira u 26 nastavaka dijelove knjige Tetoviranje identiteta
30. lipnja 2009. Oslobođenje i Dnevni list objavljuju reagiranje Gradimira Gojera u povodu napada iranske ambasade
na književnika Ivankovića
4. lipnja 2009. Željko Ivanković na Društvo pisaca BiH dobio pozivnicu iranske ambasade za manifestaciju obilježavanja obljetnice Iranske revolucije pod naslovom Iranska revolucija je eksplozija svjetlosti, nije se odazvao
19. lipnja 2009. u Oslobođenju na dvije stranice napad
Odjela za štampu Ambasade Islamske Republike Iran u Sarajevu na autora knjige Tetoviranje identiteta
21. lipnja 2009. Željko Ivanković u Oslobođenju objavljuje
odgovor Odjela za štampu Ambasade Islamske Republike
Iran u Sarajevu
23. lipnja 2009. Oslobođenje u rubrici Vijesti donosi reagiranje PEN Centra BiH u povodu napada na književnika
Željka Ivankovića od strane iran

AMCA Toronto 2013 Series: Friday November 8, 2013 Nino Raspudic

Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi

K V I Z Z N A NJ A C R O M I N 2 0 1 1.

DFM 75 preview - DigitalFoto magazin

ZAHTJEV ZA PRIZNAVANJE PRAVA NA JEDNOKRATNU

cijeli dokument u PDF formatu možete pročitati na ovom

“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 62/11

Biografija

Mirovne novosti 16

Vodič za pristup informacijama - Federalno ministarstvo za pitanja

Popis pjesama - duo STEP BY STEP

Bosniska/kroatiska/serbiska

Lingvazin I/1, august 2013. - Institut za bosanski jezik i književnost u

knjiga IV.indd

Tower 5 - Uputstvo (*.pdf) - Plan-B