Ande i J Nakon Kilimađara tražili smo neku višu planinu i odluka je

Ande i J Nakon Kilimađara tražili smo neku višu planinu i odluka je pala na Ande na najviši vrh Akonkagvu 6962m. Cijela 1986 g bila je rezervirana za pripreme.Počeo sam već u veljači .Nekoliko desetaka krugova oko Borika bila je prava uživancija.No ove godine već na startu nešto je puknulo u nozi , tetiva je natekla i ja sam smanjio broj krugova i intenzitet priprema.Za prvi svibanj odabrali smo uzdužno forsiranje Velebita. Plan je bio prvi preći od Zavižana preko Alana do Oštarija.Znali smo da je Velebit pod snijegom no to je samo davalo draž našoj nakani.Taj dan kad smo se spremali na Zavižan prasnula je atomska centrala u Černobilu te je Zagreb izgledao sablasno pust.Ukrcali smo se u autobus sa dosta šarolikom opremom.Ja sam imao skije lauferice, Germa je imao skije za turno skijanje ,Pufica je imala krplje ,a ni ostali nisu bili ujednačeni. Kako je vani sijalo sunce drugi putnici su nas začuđeno gledali kamo smo se mi to spremili budući su se oni spremili za kupanje.Nekako smo se dovukli do Oltara i krenuli veselo prema Zavižanu. Kod lugarske kučice , na mjestu gdje je sada uprava parka , dočekao nas je snijeg.Bilo je lijepo vreme, ugažena staza i bez problema smo stigli na Zavižan .Tu nas je razdragano dočekao domar Ante Vukušić i nekoliko domicilnih planinara.Nakon kratkog odmora odlučili smo osvojiti jedan od obližnjih vrhova.Domar nas je upozorio da budemo brzi , da dolazi nevrijeme i da se brzo vratimo. Tako je i bilo.Tek što smo se vratili u dom spustila se snježna oluja sa orkanskim vjetrom i veličanstvenom grmljavinom.Što su vani uvjeti bili gori raspoloženje ekipe u domu bilo je sve bolje.Čini mi se da smo pronnašli i novi recept za palačinke bez mlijeka.U jednom trenutku grom je zapalio električnu razvodnu ploču no ni to nas nije sputalo u radosti.Sve je bilo nekako uzvišeno, čarobno , bajkovito ,fascinantno nešto što je ukazivalo na događaj koji mi u tom trenutku nismo razumjeli.Kako je WC bio vani bio je pravi pothvat otići do njega i vratiti se.Meni je probleme radila bura koja koja nije dozvoljavala WC papiru da mirno legne na svoje mjesto već ga je stalno vraćala nazad.No to nije bilo ništa prema jednom planinaru kojem je bura zalupila vrata , a čavao za odložit robu mu se zabio u čelo.Odlučeno je da svtko ko ide na WC mora imati asistenta, kako bi preživjeli do jutra. Jutro se ukazalo u svoj svojoj ljepoti.Kristalni odraz novog snijega bliještao je oko doma.Cijela panorama bila je okićena novim snijegom .Domar nas je nagovarao da odustanemo od svog nauma , no ništa nas nije moglo odgovoriti od našeg plana.Pogotovo kad je čuo da sam samo ja prošao Premužičevu stazu i to po ljetu.Stradat će te , igubit će te se , poginut će te no Velebit je tu noć već uzeo žrtve.Krenuli smo puni volje sa skijama, laufericama, krpljama, derezama i ostalom opremom.Kako je palo 30‐tak centimetara novog snijega markacije su bile dosta sakrivene, a i staza nije bila u cijelosti uređena.Tamo gdje nismo vidjeli markaciju hodali smo široko i znalo se dogoditi da kad se naslonite na stijenu ispod ruke osvane markacija.Po dubokom snijegu, sa slabim markacijama trebalo nam je 5‐6 sati do Rosijeve kolibe.Koliba je imala vrata i oštećenu peć.Podjelili smo se u komisije i krenuli u obnovu kolibe i pripremu večere.Jedna komisija bila je zadužena da pronalazi suho korjenje i grane i da ih sa litice baca na kamenje kako bi se granje usitnilo, druga komisija spremala je na plamenicima večeru ,a treća je bila zadužena za rekonstrukciju peći. Tu komisiju predvodio sam ja.Iz konzerve gulaša ispraznili smo sadržaj, limenku razvili u koristan komad lima, savinuli prema oštećenju na peći i sa ilovačom koju smo iskopali ispod snijega zaljepili za peć.Peć se prestala dimit, poslagali smo vreće za spavanje na pod i prionuli zasluženoj večeri. U međuvremenu netko je prolio čaj po svim vrećama tako da smo morali prije spavanja osušiti i vreće.Ženski dio ekipe žalio se na napor i umor i predlagao da sutra odustanemo od transverziranja prema Oštarijama.Taj problem ćemo rješavati sutra.Zaspali smo u miru i tišini ko u najluksuznijem hotelu. Drugi dan ponovilo se kao i prethodni.Netaknuta ljepota Velebita zavijena u novi snježni pokrivač ispunjavala je naša srca, dušu i .......Opet nam je trebalo 5‐6 sati tumaranja po snijegom prekrivenoj stazi do planinarskog skloništa na Alanu. Nekako je duša puna kad vidiš da prvi hodaš po netaknutoj prirodi.To me je malo podsjetilo i na sex.Raspremili smo se u domu , večerali i na našu žalost ili sreću vidjeli da je neka druga ekipa otišla u pravcu Oštarija.Naš je plan izgubio čar netaknutosti pa uz ženske žalopojke o umoru odlučismo da ovdje prekinemo našu avanturu. Ujutro po sunčanom vremenu lagano smo se po kolskom putu spustili u civilizaciju.Na magistali nas je napao neki mještanin kako smo mogli ostaviti ljude da se smrznu.Naime za vrijeme našeg boravka u domu na Zavižanu ,za vrijeme one strašne oluje jedna obitelj iz Zagreba krenula je prema domu na Zavižanu. Otac, mati i dvoje djece.Snažna bura i snježno nereme oduzeli su snagu ocu obitelji i on je legao nekoliko stotina metara ispred doma.Žena je svatila da neće moći spasiti i djecu i muža iz snježne mećave te je poslala djecu nazad u lugarsku kolibu na Sići.Ona je ostala uz muža i kad je muž umro krenula prema djeci ali nije stigla.Zalutala je u snježnom beskraju.Slijedeće jutro vojnik koji je tuda patrolirao budući je na Velebitu bila vojna baza čuo je plač djece i prvi prišao u pomoć.Pokrenuta je gorska služba spašavanja i jedna ekipa je iz doma krenula prema Siči , a jedna iz Siće prema domu.Sastali su se ali tijela nisu našli.Pomnim pretraživanjem našli su na oba tijela pokrivena novim snijegom.Zato mi se ona veče u domu činila tako čudesnom. Sa magistrale spustili smo se do prvih kuća, kad tamo Tičak iz Bjelovara.Saznali smo šta se zbilo, ispričali što smo znali i polako nazad u Bjelovar Kako bi bili sigurni u svoj uspjeh na Andama informacije o Akonkagvi potražili smo u Sloveniji u Radovljici kod dvojce alpinista koji su prešli Ande uzduž ne silazeči sa grebena, hraneći se ostacima silnih ekspedicija koje onuda prolaze.Za naš plan čuli su i Crnogorci pa su oni crpili te informacije od nas. Slijedilo je traženje najpovoljnijeg leta za Buenos Aires.Iz Francuske su nam poslali katalog Nouvo Frontiers .To nam se učinila najpovoljnija ponuda.Imali su predstavništvo u Munchenu pa sam ja s kumom Verešom krenuo u rezervaciju karata.Primila nas je gospođa Nimfius.Sve nam je bilo jasno osim onog dijela u kojem se govori da taj dan kad se vraćamo nema leta za Munchen pa možemo nadoplatiti preko Frankfurta ili na njihov račun prespavati u Madridu u hotelu A kategorije.Kum je to krivo preveo ,ali ja sam znao da to mora biti u našu korist.Nakon nekoliko dana kum nas je kroz mečavu i zatrpane ceste odpeljao u Munchen kad su stali svi vlakovi i autobusi.Za razliku od Kilimađara broj planinara se osipao tako da smo pošli troje ;moja žena Dina, ja i Xhevat Goga vodič sa Prokletija. Iz Munchena smo odletjeli u Madrid gdje smo se ukrcali u veliki Boing 747 Iberia te krenuli prema Buenos Airesu . Po dolasku u grad nismo gubili vrijeme i odmah smo se uputili prema Mendozi na granici s Čileom.Tamo smo obavili formalnosti i krenuli prema Akonkagvi, najvišem vrhu Anda.Ishodišna točka je Puento del Inca 2760m gdje prolazi Panamericana.Rance smo natrpali na mule i konje i nekoliko dana smo šetali između kampova Confluencia 3300m, Plaza de Mulas 4370m, Berlin 5933m i Nido de Condores 5434m.Tako smo se aklimatizirali. Ujutro se popnemo do jednog kampa, složimo šatore i odmorimo.Popodne dio stvari odnesemo u viši kamp te se vratimo .U kampu Berlin, naveče pred zalazak sunca koji je na Andama fantastičan začuo se zvuk violine i majstor je održao koncert jedno pola sata.Pošto je bila temperatura ‐20 C svi smo bili zavučeni u šatore ,a zvuk violine probijao je sve najlone ravnomjerno.U kampu Nido de Condores 5434m ustvrdili smo da smo ostali bez plamenika.Naime naš dječji plamenik nije radio na tim visinama tako da nismo mogli topiti snijeg i pripremiti vodu za završni uspon.Neznam zašto ali to nas nije jako zabrinjavalo.Bog je vidio da smo brižni i sutradan je osvanuo topao i sunčan dan.Krenuli smo rano , sunce je držalo prihvatljivu temperaturu i odmicali smo dobrim tempom. Prošli smo logor Indepedencia na visini 6230m i ukazao se sipar Canaleta 6600 m .Kako onda 1987 g štapovi za hodanje nisu bili u modi cepin nije puno pomagao i na svaka dva koraka jedan sam otklizao nazad. Taj omjer se sve više smanjivao dok nisam došao do omjera jedan napred jedan nazad.Tu sam stao i moj uspon na Akonkagvu je završio.Prošao je jedan Brazilac i ponudio pomoć no ja sam uzeo gutljaj zelenog vitaminskog napitka i to je bilo sve.Rekao sam ženi neka nastavi s njim do vrha još tih 300 metra no ona je rekla s tobom sam došla s tobom ću se i vratiti.Imao sam ja u rancu i bocu viskija.On se ne smrzava na tim visinama.Gotovo bez svijesti počeli smo se spuštati nazad.Čak sam u jednom trenutku pomislio da sam zalutao i da ću se morati vratiti.Na svu sreću odnekle su se na putu našli neki planinari i prateći njih izašao sam na pravi put.Na nekih 6000 m smo našli Xhevata koji je tu negdje odustao.Nekako smo se dovukli do Berline prespavali i spustili u Plaza de Mulas.Tu smo sreli Crnogorce koji su crpili informacije od nas i koji su kasnili iza nas dva tri dana.Oni su bili prava ekspedicija , sa doktorom i kuharom i sa plaćenim putem.Odnekud su iskrsnula i dva Makedonca. Zvali su Xhevata da se vrati s njima na vrh. Oni su bili dio makedonskog tima od prije nekoliko godina koji su penjali vrh ali ga nisu ispenjali. To su prešutjeli , objavili su da su se popeli i osvojili velike Makedonske nagrade za hrabrost.Kad se sramota otkrila njih dvojca su se odlučilia vratiti na Akonkagvu i pokušati ponovo.Kasnije smo saznali da im je to i uspjelo no uz velike žrtve.Došli su u nevrijeme i smrzli su im se prsti na rukama i nogama . Ondašnja ambasada u Buenos Airesu im je organizirala let za Milano gdje su najbolji kirurzi za smrzotine.U to vrijeme mi smo uživali u Puento del Inca 2760 m u hotelu i toplicama . Naime pored hotela iz stijena izvire topla voda.Tu smo radili i neke nedopuštene stvari budući da je žena prethodnih desetak dana bila stalno obučena u troje hlača.Crnogorcima smo dali alpinističku opremu da deponiraju u ambasadi u Buenos Airesu jer su se oni vraćali ,a mi smo za svoje novce išli u život. Granica između Čilea i Argentine proteže se uz najviše vrhove.Tu smo negdje prešli u Čile i spustili se u Valparaizo odnosno Vina del Mar.Prvo smo javili u Bjelovar jednu tužnu vjest da se nismo popeli i jednu radosnu vijest da smo živi.Iznajmili smo apartman na 7 dana i uživali u suncu , Tihom oceanu i hrani.Kad nam je bilo dosta odmora zaputili smo se autobusom u pustinju Atakamu.Sa panamericane se kod grada Antofagasta skreće u pustinju u gradove Calama i San Pedro de Atacama.U Calami smo odsjeli u hotelu Lican Antai,nekako me ime hotela vuklo na ličan Ante.U gradu je postojao i Club Yugoslavo gdje su se mogli dobiti čevapčići i ražnjići.Kažu da je Atacama najsuše mjesto na svijetu gdje ima mjesta kamo kiša nije pala stotinama godina.Tu smo nezaobilazno morali posjetiti Valle de la Luna Dolinu mjeseca koji se diči čuvenim lunarnim pejzažom.Kad se vozite tim predjelima imate osjećaj da se nalazite na Mjesecu.Isto tako nezaobilazno turističko mjesto je i El tatio (djed) polje gejzira unutar Andi na visini 4200m. Na 80 mjesta , 80 gejzira kulja u zrak vodu 85° C do visine 7m . Okolo gejzira postoje ostaci bazena sa kojim je netko pokušao razviti privrednu djelatnost. Vrijeme nas tjera dalje .Moramo ići da obiđemo što više znamenitosti. Došli smo do Arica‐e ,graničnog grada do Perua.Ulazmo u Peru i odmah na granici nas policajac upozorava da moramo otvoriti četvero očiju kako nas nebi opljačkali.Nekako smo se dovukli do jezera Titicaca na visini 3821 m .Kao da smo došli u neku drugu civilizaciju.Na jezeru ploveći umjetni otoci od trske na kojima živi pleme Uru, a i otoci se zovu po njima Uros.Sve je od trske, otoci, kuće, čamci.Ovdje se živi kao prije tisuću godina i malo više. Normalno je da su nas na željezničkoj stanici gdje smo čekali vlak za Cusco opljačkali. Uzeli su nam borbeni ranac sa fotoaparatom.Pretražujući okolinu ne bi li našli ranac našli smo u košu za smeće nekoliko njemačkih putovnica koji su isto nastradali kao mi. Slijedeća postaja je Cusco.Cusco je stari grad, bivša predstolnica Maja .Sve odmjereno, grad za uživati u potrazi za starinama kojih je bezbroj u tom gradu.Jedan od najimpesivnijih događaja kojih se sjećam iz tog grada zbio se za vrijeme ručka. Hrana je bila evropska no u pol ručka prišli su nam muzičari ,opkolili nas ,njih negdje 8 i za par dolara svirali izvorne andske pjesme . To je trajalo jedno pola sata ,a mi smo ko kraljevi uživali u jelu, piću i muzici s Anda.Njih osam a nas troje, tko će to više doživjeti. Cusco je i ishodišni grad za Machu Pichu.Odavde vozi brdska željeznica i probija se dolinom rijeke Urubambe. Željeznička stanica Machu Pichu nalazi se par sto metara ispod drevnog naselja.No organiziran je autobusni prijevoz tako da tu nije bilo problema.Još i sada teče pitka voda kroz kanale koji su izmrežali cijeli grad.I nitko nema brojila.Na jednoj stijeni isklesana trodimenzionalna karta Machu Pichu‐a, tu je i hram sunca, soba s tri prozora, kondorov hram i ljame koje čuvaju ovaj usnuli grad. Ustvari ljame su malo zakasnile budući je američki arheolog koji je otkrio Matchu Pitchu opljačkao sve što se moglo ponijeti.Nakon cjelodnevnog izleta vraćamo se nazad vlakom u Cusco. Kad smo bili neposredno iznad Cusca u noći vlak se zaustavio,svjetla su pogašena i začula se muzika s Anda.Cusco je ko na dlanu svjetlio u svoj svojoj ljepoti.Plan našeg putovanja bio je bez plana.Koji god autobus , vlak ili avion uhvatimo taj će biti dobar. Graničnu liniju između Perua i Čilea prešli smo pješke.Normalno je da smo bili sumljivi. Najsumnjiviji je bio moj ranac.Carinici i policija su se uzvrpoljili i zahtjevali da nešto potpišem.Meni se nije išlo u zatvor i nisam htio potpisati.Na kraju se ustanovilo da bi trebao potpisati da država Čile uzima komad suhog pljesnivog mesa kojeg su našli u mom rancu.Bez zatvora.U Arici ima aerodrom gdje smo ušli u avion za Santiago i za Južni pol.Iako je to bila naša ruta mi smo izašli u Santijagu budući smo namjeravali posjetiti južni pol sa Argentinske strane(figa čitaj u nastavku).Posjetili smo le Palais de la Moneda kazalište gdje je tragično završio Aljende.Ipak sam ja navijao za njega. Naš autobus bez voznog reda prevezao nas je u Argentinu u Bariloče u Patagoniju.To mjesto gotovo je kopija Bleda.Prekrasno jezero okruženo sa svih strana visokim planinama.Prošetali smo se malo da vidimo gdje ćemo spavati i gdje ćemo jesti.Stvari su se malo pobrkale.Iza gostionice Mosor bila je birtija Dalmacija , lijevo su bile oštarije Triglav i Bled. Kao da smo doma.Uđosmo u Triglav (i dalje govorimo o Bariloche o Argentini).Dva slovenca burno su rasparavljala o skijašima ,a ovaj stariji nikako da se sjeti ko je onaj drugi osim Roka Petrovića.Sjeli smo za stol , naručili argentinski biftek i nešto za piti.Bilo mi je žao slovenca kako se patio da se sjeti drugog skijaša pa sam preko stola doviknuo Križaj Bojan.Da ,da Bojan Križaj potvrdio je stari slovenac.Tek tada je shvatio da smo ih sve razumjeli što su pričali.Kad su čuli da smo prije mjesec dana došli iz Hrvatske ,a oni su ovdije od 1947 godine naglo su napustili lokal bez da su popili svoje naručeno piće.U to je došao i biftek koji se sa svih strana prelijevao preko velikog tanjura.Radi tog bifteka mi je draga Madona i Dont cray Argentina.Otišli smo u turističku agenciju da rezerviramo karte za Ushua za južni pol no ništa od toga . Avion je jutros odletio a slijedeći leti tek za osam dana.Možete letjeti i iz Čilea kao da nas je zafrkavala službenica u agenciji.No dogodilo se nešto što je promjenilo moj a vjerujem i vaš život.Kad već ne možemo na južni pol informirali smo se za let u Buenos Aires.Gospođa koja je radila u nekom kontejneru na rubu šume, pogledala je u neku televiziju i rekla da imamo tri leta za danas i tri leta za sutra.Avion u jutro je pun , u podne ima 8 mjesta ,a večernji je poluprazan.Za sutra ima mjesta u svim avionima.Gledao sam u tu televiziju i čudio se otkud ona vuče te podatke i to iz šume ispod visokih planina,skoro s grane.Kako su ih stigli prije prebrojati. Zakleo sam se sebi da ću kad se vratim nazad kupiti tu PC tehnologiju.Bilo je to ipak 1987 godine.Vrijeme prvih XT‐a računala.Nismo otišli u Buenos Aires već na izlet u Punta Norte na obali Atlantskog oceana.Ovdje je velika kolonija morskih lavova, morskih slonova, pingvina i bezbroj drugih životinjskih vrsta.Kažu da se u ožujku mogu vidjeti orke kitovi ubojice kako plove uz obalu i namjerno se nasukavaju loveći bebe morskih slonova.Taj detalj nismo vidjeli ali to je razlog da se vratimo ponovo. Nakon još nekoliko argentinskih bifteka u Bariloche‐u krenusmo avionom bez voznog reda u kojem je bilo 5 slobodnih mjesta prema Buenos Airesu.Doviđenja Bariloche, doviđanja argentinskom Bledu ,doviđanja Argentinskoj Švicarskoj kako zovu taj kraj. U Buenos Airesu smo se zadržali koji dan i pokušali uhvatiti njegov ritam.Život u Buenos Airesu počinje u ponoć.Tada se izlazi na večere i zabavu.Odlučili smo otići na parrilladu.Na ulazu u neki restoran uplatili smo nekih par dolara po osobi i sjeli na preporučeno mjesto.Priloge smo morali uzimati sami ,a bezbrojni kuhari obljetali su nas sa pečenom šunkom na maču, sa pečenim krmenadlom na maču, sa pečenom ribom na maču, sa pečenim pilićima na maču, sa biftecima u platama , sa janjetinom na maču , sa pečenim kobasicama na maču i ostalim delicijama.Trebalo je samo klimnuti glavom i osoblje bi otfikarilo komad mesa sa mača u vaš tanjur.Sve je to bilo uračunato u onih par dolara.Plaćala se samo piva koju je ova hrana zahtjevala u velikim količinama.Večera je trajala do ranih jutarnjih sati ,a kažu da se nesmije večerati poslije 18 sati.Na kraju oči bi još jele ali želudac nije mogao podnijeti tu količinu.Nakon nekoliko dana na autobusnoj stanici u Buenos Airesu koja je dugačka gotovo kilometar potražismo svoj autobus bez voznog reda za Misiones. To je nekako na sjeveroistoku prema Brazilu.Klima je suptropska. Čim izađete iz rijeke nakon kupanja odmah ste suhi.Ovde je nalaze čuveni slapovi Iguazu Falls koji padaju s visine od 82 metra.To je ustvari rijeka Parana.Bilo nam je simpatično vidjeti na ulazu u jedan dućan dva papagaja koji su bili tu umjesto detektora i čuvali su dućan.U Iguazu se nalazi i Brazilski konzulat gdje smo otišli po vize za ulazak u Brazil. Dočekala nas je konzulica u kratkim hlačama i prsluku.Kad je čula da smo iz Jugoslavije rekla je da ćemo čekati vizu 6 mjeseci. Jugoslavija, Angola i Vjetnam su tri države čiji su stanovnici gotovo pa nepoželjni. Ipak kad je vidjela da smo i mi u kratkim hlačama i da smo se uputili na karneval u Rio solidarizirala se s nama i dobili smo vizu preko veze. A grudnjak je bio raskošno pun. Uzeli smo neki kombi koji je vozio iz Iguazu‐a preko Paragvaja do Foz de Iguazu‐a u Brazilu.Za vizu i pasoš nas nitko nije ni pitao.Nisu se htjeli zamarati tim formalnostima.Ipak sutra započinje karneval u Riu i sve ostalo je nevažno. U Paragvaju na ulici možete kupiti sve svjetske proizvode po vrlo niskoj cijeni, to što su sve kopije nema veze. I televizori i satovi i muzika i modne marke. Jedino su dolari pravi.Vozač kombija proglasio je pauzu od 2 sata i ja sam osim te tržnice na otvorenom uspio obići samo mjenjačnicu. Nekako mi se učinilo da bi se oni mogli zaigrati sa cruzadosom koji je bio trenutna valuta u Brazilu.Bio je dugačak red u mjenjačnici i vjerojatno je nešto bilo povoljno. Za dolar su davali 40% više nego li što je bio službeni tečaj u Brazilu.Tako će sve sambe, servejše, hoteli, muzika i klopa u Brazilu za nas troje biti jeftinije 40 %. Osjećat ćemo se ko Kuvajćani u Hrvatskoj.Na knap sam stigao to riješiti i vratiti se u kombi koji nas je prebacio u Foz de Iguazu u Brazilu.Ovdje se nalazi najveća hidrocentala na svijetu i upravo je bila u probnom pogonu.1984 je proradio prvi generator ,a svake godine su dodavali po još 2.Tako sam prisustvovao još jednom važnom događaju u povjesti čovječanstva.Hidrocentala je 18 puta snažnija od nuklearne centrale Krško.Ušli smo u neki dobar autobus kojemu je zadnja stanica Rio de Janeiro. Putovali smo dugo i udobno. Na kraju se ispostavilo da naša filozofija autobus bez voznog reda i nije tako loša budući smo stigli u Rio na dan otvorenja karnevala. Iz autobusa nas je oteo neki taksist bez platiti.On će nas odvesti u super sobu sa malom cijenom.Došli smo u neko naselje , u njihove favele.Soba je imala krov od limenih bačava.Hvala im što nas nisu ubili.Na naše negodovanje o kategoriji smještaja taksist nas je opet besplatno odvezao do još goreg smještaja.Tu smo se već naljutili i htjeli izaći iz taksija.Ne ne sad će nam pokazati pravi hotel molio je taksist da ostanemo u autu.Došli smo do plaže Ipanema i tamo se smjestili u neboderu za istu cijenu koju su nam nudili u favelama.Imali smo 5 minuta od hotela do Ipaneme.Ipanema je inače plaža do Copacobane. Ovdje si imao što vidjeti, pregršt tangi na crnoj pozadini.Dobro smo pazili na stvari jer se ovdje stalo nešto događa , stalno neko prolazi, trči ,a ima se išto vidjeti što odvlači pažnju. U principu se niko ni ne kupa.Svi se kvase radi velikih valova . Mi smo pokušali biti hrabri ,ali kad je jedan val uhvatio Dinu i ispljnuo ju je na obalu sa grudnjakom u zubima odustali smo od te namjere.Kako smo ipak bili daleko od kuće odmah smo išli čekirati let za povratak kući jer se za 7 dana pribrižavao i taj dan. U gradskom autobusu me upikirala neka mala crnica.Gotovo me probila sa cicama. Rekoh mala to je greška ,ja sam oženjen čovjek i moja žena je par metara od nas, ali moj prijatelj Xhevat je samac i nalazi se iza nas. Crnica se okrenula, otišla do Xhevata i na slijedećoj stanici izašli su van. U vrijeme karnevala na svakom raskršću nalazi se pozornica i na svakoj nastupa druga grupa.Svaka pozornica ima svoju publiku i ne traba ići daleko od hotela.Koliko je tu atraktivnih hostesa da ti se mozak zaledi. Okretao sam se gotovo za svakom jer su bile atraktivne i izazovne sve do prvog slučaja. Kad sam malo bolje pogledao te koje su bile agresivnije i komunikativnije nisu bile divojčine nego travestiti.Bilo mi je dosta golih guzica i velikih cica.Upoznali smo i nekog Rumunja iz New Yorka koji ima curu doktoricu iz Peru‐a.Požalio se da mu ne radi nova muzika , a ima sreću da se u liftu vozi sa dva inžinjera.Otišli smo u njegovu sobu i pokušali riješiti problem .Gramafon se sporo okretao i muzika je zatezala ,a Hulio Inglesias je tužno zavijao. Možete nazvati recepciju da pitate koji je napon u Rio‐u, u Brazilu.Nakon što smo doznali da je napon 11oV prebacili smo svičeve sa 220 V na 110 V i Hulio je opet bio pravi.Za to nas je sutradan častio raskošnim doručkom u nekom mondenom hotelu. Jedan dan otišli smo na sambadrom gdje smo promatrali karnevalsku povorku.Ovdje nije bilo potrebe da im pomažemo, ovdje je bio urnebes. Došao je i dan našeg povratka.Lokalni letovi su jeftini , a međunarodni skupi.Zato smo iz Rio de Janeira odletjeli preko Sao Paola do Foz di Iguazu , tamo pješke prešli granicu i iz Iguazu‐a odletjeli do Buenos Airesa.Ovdje smo u Jugoslavenskoj ambasadi morali dokazivati da je alpinistička oprema koju su ostavili Crnogorci naša. I to smo nekako uspjeli od neljubaznog osoblja. Ušli smo na aerodrom i ukrcali u veliku pticu Iberijin Boing 747 koja nas je prevezla preko Atlantskog oceana do Madrida. Ovaj puta je avion bio dupkom pun.Na aerodromu u Madridu smo se javili u putničku službu koja nas je prevezla u hotel s pet zvjezdica, budući da nema direktan let za Munchen i to je poklon Iberie.Baš su to fini ljudi.Večerali smo u hotelu a kad nam je konobar ponudio crno vino „Cuno“ što je i moj nadimak nije trebao širiti ponudu. Pipe u hotelu bile su pozlaćene ,a naša odjeća neprikladna za hotel te kategorije. Osoblje kao da se izvinjavalo ; oprostite što ste tako zamazani i poderani.Drugo jutro odletjeli smo za Munchen i vlakom za Bjelovar.Devet mjeseci nakon našeg neuspješnog uspona na vrh Andi rodio se naš sin Jug. Vaš taliban