LJEVICA – UVJETI REPRODUKCIJE zarez, xv /361, 20. lipnja 2013. 19 Raskorak analize i akcije Marko Kostanić D inamika razvoja globalne ekonomske krize bila je u prvim godinama njenog izbijanja popraćena komentarima o ponovnom usponu ljevice. Medijska se matrica pritom iscrpljivala u kombinaciji estetike prosvjednih gibanja i statistike rasta prodaje Marxovog Kapitala ili Komunističkog manifesta. Oprezniji komentatori su se zadržavali na opaskama o kriznom periodu kao fertilnom za ljevicu i početku kraja neoliberalne hegemonije i dosadašnjeg razvojnog modela. No u momentu kad se financijska kriza sanacijom bankarskog sustava javnim novcem transformirala u krizu javnog duga i kad su vladajuće klase uspjele nametnuti figuru rastrošne države kao središnji motiv objašnjavanja uzroka krize popraćen tzv. mjerama štednje kao univerzalnim lijekom očito je postalo da je osim svjetske ekonomije i ljevica u krizi. A oprezniji komentatori su se prebacili na fašističke tendencije kao izgledniji ishod političke dinamike krize socijalne reprodukcije. Ali, ako pažljivije promotrimo status i društvenu snagu ljevice, ograničimo se na europski prostor, u zadnjih tridesetak godina, nezadrživ pohod kapitala i neuspjeh ozbiljnijeg lijevog odgovora ne bi nas trebao nimalo čuditi. Izvojevana pobjeda kapitala u političkim borbama krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih za posljedicu nije imala samo ideološku stabilizaciju kapitalističkog načina proizvodnje već i devastaciju ljevičarske infrastrukture i organizacijskih obrazaca. Kriza je ljevicu zatekla u nefunkcionalnom kolopletu raspršenih malih radikalnih organizacija i partija bez gotovo ikakve političke relevantnosti, pacificiranih NGO-ova specijaliziranih za izolirane društvene fenomene, socijaldemokratskih partija u završnom činu svojih revizionističkih putanja i sindikata udobno smještenih na trosjedu socijalnog dijaloga. Ipak, ako je ljevica dočekala krizu spremna u nekom pogledu, to je bio kategorijalni i interpretativni aparat. Ma koliko dugogodišnji proces akademizacije i kulturalizacije ljevice bio snažan, intelektualna reakcija, i to u čitavom spektru čak i konkurentskih eksplanatornih modela, bila je na zavidnoj razini. Fundamenti marksističke teorije opremljeni poznavanjem specifičnosti suvremenih režima akumulacije poput financijalizacije nisu se našli u epistemološkom raskoraku suočeni s krizom, naprotiv. S druge strane zadnjih nekoliko godina smo svjedoci čitavog niza pobuna i prosvjeda koji se protive ekspanziji neoliberalnih mjera kao odgovora na krizu i zahtijevaju potpuno drukčije politike i razvojne modele, tj. zahtijevaju nadilaženje kapitalističkog načina proizvodnje. Dakle, ljevica posjeduje analitički kapacitet, bijes obespravljenih nije zanemariv, ali kontraudar izostaje. Gdje se nalazi osnovni problemi i kako ih treba početi rješavati? Zašto izostaje kontraudar? Ljevica ne oskudijeva u historijsko-materijalističkim analizama kapitalističkog načina proizvodnje i društvenih formacija, ali često oskudijeva u historijsko-materijalističkim analizama vlastite povijesti i društvene relevantnosti u tim formacijama. Nastanak klasne svijesti i formiranje političkog subjekta pretpostavlja određene materijalne uvjete. Ne postoji ništa neminovno ni mehanički izvodivo u realizaciji društvene transformacije radničke klase kao strukturne klase u procesu proizvodnje u radničku klasu kao politički subjekt. ‘’Samo se čeka kad će’’ jer historijski zakoni to nalažu nije najproduktivnija pozicija za ljevicu. Neće ako se ne krene u organizacijski rad. Preventivna gesta prije kretanja u taj rad suspenzija je sektaških rasprava o ahistoriziranim organizacijskim modelima dvadesetostoljetnog razvoja ljevice iz perspektive revolucionarne autentičnosti. Ali to ne znači da ne treba proučavati te organizacijske modele i prikloniti se perspektivi građenja nove nove nove (po tko zna već koji put) ljevice koja se odriče svih iskustava iz prošlosti i pokušava stasati na nevinim nogama. U tom se proučavanju Rad u najamnom odnosu i rad na reproduktivnom planu u kućanstvu ne ostavljaju puno vremena za političku aktivaciju koliko god entuzijazam bio snažan prvenstveno treba usmjeriti na političke, ekonomske i društvene okolnosti i kontekste na koje je određeno organizacijsko rješenje bilo odgovor. Druga gesta, kojoj je i ovaj temat skroman doprinos, ispitivanje je stanja na terenu iz perspektive materijalnih i ideoloških uvjeta političkog rada na ljevici. Odnosno ispitivanja uvjeta društvene reprodukcije političke radne snage. Spomenuti paralelni suživot lijeve analize i spontanih protesta u velikoj većini susreta ne rezultiraju priželjkivanim političkim učincima. Lekcija koju možemo naučiti je sljedeća: koherencija ekonomske ili društvene analize ili predloženog političkog programa ne proizlazi jedino iz unutarnje logike ili epistemološke ispravnosti već i iz društvene vidljivosti i političke snage aktera koji stoji iza analize ili programa. Iz te perspektive treba sagledavati i beskonačne rasprave o revoluciji i reformi i odagnavati ih iz moralističke sfere. Kao što je u nedavnom intervjuu SkriptiTV nepopularno naglasio britanski marksist Richard Seymour – svi smo mi reformisti danas. Ne zato što vjerujemo da se kapitalizam može reformirati u smjeru općeg blagostanja ili da ga se može nadići postepenim uvjeravanjem političkih protivnika već zato jer se iz trenutne društvene i političke pozicije ljevice (još) ne mogu činiti pomaci koji bi imali revolucionarni karakter u smislu svojeg političkog i društvenog efekta. Koherencija političkog programa koji kao krajnji cilj pretpostavlja fundamentalnu promjenu društvenih odnosa adekvatnost dinamike između kratkoročne i dugoročne strategije ne može tražiti u aproksimaciji revolucionarne autentičnosti već u procjeni konkretnog organizacijskog rada. Pritom se ne radi o mnogo puta kritiziranoj strategiji čekanja zrelog trenutka jer političko djelovanje po definiciji sadržava određenu dozu voluntarizma već o perspektivi koja ne zaobilazi ishodišno mjesto svakog lijevog djelovanja – materijalističku analizu. U ovom slučaju vlastite društvene i političke pozicije. Balansiranje najamnog i političkog rada Većina prosvjednih mobilizacija kojima smo svjedočili u kriznom periodu nije uspjela osigurati političku stabilnost, odnosno kontinuitet djelovanja i institucionalnu reprodukciju kolektivnog pamćenja. Stabilnost se stvara kroz izgradnju infrastrukture i organizaciju društvene reprodukcije političke radne snage koja se ne može osigurati akumulacijom političkog entuzijazma. Iako je entuzijazam nužan preduvjet političkog djelovanja oslanjanje na njegovo širenje među pojedincima opasno pleše na granici metodološkog individualizma i teorije racionalnog (lijevog) izbora kao agitacijske i mobilizacijske strategije. Politički rad je također rad i iziskuje vrijeme. Rad u najamnom odnosu i rad na reproduktivnom planu u kućanstvu ne ostavljaju puno vremena za političku aktivaciju koliko god entuzijazam bio snažan. Slučaj primjerice i rasprostranjenog kreditnog opterećenja stvar zaoštrava još više. To nas neminovno dovodi do nužnosti plaćenog političkog rada i mehanizama kojima bi novac bio osiguran i svih političkih implikacija koje različiti mehanizmi nose sa sobom. Neki od problema koje plaćeni politički rad nosi sa sobom (pa tako i ovaj uređivanja i pisanja temata koji financira njemačka politička fondacija) vežu se uz problem unutarorganizacijske i opće demokracije na ljevici (ona/j koji je aktivniji/a nužno je i upućeniji u zbivanja na terenu i višak znanja koristi kao neoboriv argument u demokratskoj proceduri, odnosno taj višak tendira k institucionalizaciji) i birokratizacije u slučaju stvaranja jaza između “profesionalnih” aktivista i političara i baze, odnosno demobilizacije i transferiranja rada na predstavnike. No, ti problemi nisu nerješivi, postoje adekvatni obrasci demokratske kontrole i demokratizacije režima reprodukcije, ali ne smijemo zaboraviti da ni ljevica ne djeluje u historijskom vakuumu, odnosno da i akteri na ljevici su produkt kapitalističke podjele rada i da suspenzija te podjele nije kratkoročan proces. Borba protiv tih tendencija je stalan izazov. Osim, kako navodi Richard Seymour, ako ne želimo funkcionirati kao “mala, mobilno, adaptabilna grupa teorijskih i praktičnih vođa koja funkcionira kao autsorsing tvrtka za ljevičarske proteste i preuzima teret teoretiziranja i organiziranja pojedinog pokreta”. Osiguravanje masovne baze koja je ključna za relevantno političko djelovanje pretpostavlja infrastrukturu (prostor, distribucija informacija, interveniranje i pružanje političke pomoći u konkretnim situacijama) koja osim neposrednih učinaka i osigurava spomenutu koherenciju političkih programa. Plauzibilnost lijevih programa za šire društvene slojeve koje kapitalistička podjela rada i pravna regulacija političke participacije ostavlja van arene donošenja političkih odluka ne postiže se kombinacijom lijepih obećanja i suvislih analiza već konkretnom materijalnom podrškom i infrastrukturom koja jamči održivost političkih ideja. Upravo u tom ispražnjenom prostoru danas (i od ljevice i od socijalne države) svoje su mjesto našle partitokratske-klijentelističke mreže. Osvajanje i demokratizacija tog prostora nužan su preduvjet djelovanja i epistemološkog oboružavanja širih slojeva. Vrzino kolo koje Marx spominje u citatu iz 48. glave, sedmog odjeljka, trećeg toma Kapitala – “U kapital - profit, ili još bolje: kapital - kamata, zemlja - zemljišna renta, rad - najamnina, u ovom ekonomskom trojstvu kao jedinstvu sastavnih delova vrednosti i bogatstva uopšte s njegovim izvorima, usavršena je mistifikacija kapitalističkog načina proizvodnje, postvarenje društvenih odnosa, neposredna sraslost materijalnih odnosa proizvodnje s njihovom istorijsko-socijalnom određenošću: začarani, izvrnuti i na glavu postavljeni svet gde Monsieur le Capital i Madame la Terre, kao socijalni karakteri i istovremeno neposredno kao čiste stvari, vode vrzino kolo.” – može se obuzdati jedino u kombinaciji postepenog mijenjanja materijalnih odnosa i intelektualnog dešifriranja. Znamo onu o idejama i materijalnim silama. LJEVICA – UVJETI REPRODUKCIJE zarez, xv /361, 20. lipnja 2013. 20 Zanimanje: revolucionar/ka Staro sportsko pitanje spora "profesionalizam ili amaterizam" još je uvijek boljka ljevice koja se nastoji samoodržati Nikola Vukobratović K ada su krajem devetnaestog stoljeća nastajali moderni sportovi, jedna od najpopularnijih igara tadašnje Engleske, centra industrijske proizvodnje svijeta, bio je ragbi. Upravo tada, međutim, došlo je do nikad prevladanog raskola u tom sportu na “rugby union” i “rugby league”. U trenutku raskola, sukob se nije ticao pravila igre, veličine terena, oblika lopte ni bilo kojeg drugog pitanja koja su se redovito pojavljivala prilikom pokušaja kodificiranja sportova. Pitanje spora bilo je smije li se igrače plaćati za igranje utakmica ili bavljenje sportom treba ostati isključivo razonoda. Suprotno situaciji u kojoj smo danas, borba protiv profesionalizacije ragbija nije bila borba za vraćanje sporta navijačima – sporta koji je preoteo kapital ne mareći za tradicije kluba, dostupnost utakmica i emocije navijača prema klubu. Podjela u ragbiju bila je prije svega klasni konflikt u kojem su upravo pristalice “uniona”, pripadnici južnoengleske buržoaske omladine, zagovarali beskompromisni amaterizam, dok su pristalice “leaguea”, radnici sa sjevera Engleske, zahtijevali kompenzaciju za igranje. Zagovor amaterizma nije proizlazio iz težnje da se sport učini što “narodnijim”, nego dapače, da ozbiljno bavljenje sportom ostane privilegija dokone visoke klase. Radnički klubovi sjeverne Engleske shvatili su da je njihovim igračina teže dostići igračku razinu njihovih buržoaskih “kolega” ako treniraju i igraju uz puno radno vrijeme, a još im je teže osigurati vlastitu egzistenciju ako propuštaju cijeli dan na poslu bez naknade u slučaju dalekih gostovanja. Ukratko, oni koji se bave sportom uz regularni posao teže se nose sa zahtjevima sporta od onih kojima je to jedina dnevna aktivnost. Amaterizam u politici Ono što vrijedi za sport, načelno vrijedi i za politiku. Oni koji se politikom mogu baviti cijelo radno vrijeme imaju većih izgleda da postignu dobre rezultate od onih koji za tu aktivnost “love vrijeme sa strane”. Ali dok ragbi može biti jednako zabavan bilo da ga igramo na livadi sa susjedima ili na stadionu pred tisućama ljudi, “amaterizam” u politici može dalekosežno imati vrlo negativne posljedice po radničku klasu. Uz nedostupnost kapitala i sredstava komunikacije, nedostatak obrazovanja i infrastrukture, radnici u klasnu borbu ulaze s još jednim hendikepom – nedostatkom kadrova, jer oni koji rade za nadnicu trebaju naći vremena da se bave politikom. Ovaj nedostatak “radne snage” predstavlja izvjestan paradoks za uvjerljivo najbrojniju klasu, ali djelomično svakako doprinosi neprestanom zaostajanju u kvaliteti kadrova u odnosu na klasnog neprijatelja. Također, ovaj fenomen objašnjava i neobičnu činjenicu da su se u počecima radničkom politikom bavili uglavnom buržuji i aristokrati. “Utopijski socijalisti” kao što su Saint-Simon ili Robert Owen, svoje utopije su skicirali (ili pokušali ostvarivati) kao kombinaciju hobija i filantropskog poduhvata na koji su trošili svoja davno ranije akumulirana bogatstva. I puno poslije njihovih još uvijek uvelike moralistički motiviranih pokušaja, “radnički pokret” je uvelike ovisio o onima kojima je vrijeme za borbu protiv klasnog društva bilo jedna od privilegija njihove klasne pozicije. Tako je i ambiciozna “Prva internacionala”, službeno nazvana Međunarodno udruženje radnika, na svojim kongresima okupljala većinom potomke buržuja, razočarane liberale i globtrotere, često pomalo boemske tipove koji su se izdržavali kombinacijom obiteljskog nasljeđa i onog što bismo danas zvali prekarnim intelektualnim radom. Tijekom svoje karijere kao političkih aktivista i revolucionara, slavni par Marx-Engels nikad nije propuštao beskompromisno Oni koji se politikom mogu baviti cijelo radno vrijeme imaju većih izgleda da postignu dobre rezultate od onih koji za tu aktivnost "love vrijeme sa strane" inzistirati na klasnoj, nasuprot moralističkoj motivaciji za socijalizam, što je bilo u očitom kontrastu prema njihovom vlastitom klasnom porijeklu. Tu činjenicu nisu ni sami propustili gotovo ironično komentirati u Manifestu: “Kao što je nekad jedan dio plemstva prešao na stranu buržoazije, tako sada jedan dio buržoazije prelazi na stranu proletarijata, a naročito jedan dio buržuja-ideologa, koji su se uzdigli do teoretskog razumijevanja cjelokupnog povijesnog kretanja”. “Profesionalni” revolucionari No, ipak, bilo bi nepravedno radnički pokret devetnaestog stoljeća svoditi na “buržuje-ideologe”. Već prilikom osnivanja Prve internacionale u njoj su sudjelovali predstavnici pravih organizacija radničke klase. Tada već razvijeni engleski sindikalni pokret imao je iza sebe više organiziranih štrajkova i pokušaja koordinacije radnika različitih sektora. Iako su engleski sindikati odbijali postati članovi Internacionale, postojali su stalni kontakti. Prednosti organiziranog klasnog djelovanja su brojne zbog čega je sindikalno organiziranje dugo bilo zabranjeno i opet to postaje zastrašujućom brzinom i intenzitetom. Jedna od ključnih prednosti jest posjedovanje kase solidarnosti, koja omogućuje radnicima u štrajku da prežive bez plaće na temelju prikupljenih sredstava. Dakle, redovito prikupljanje sredstava omogućuje radničkoj klasi da privremeno izađu iz zavisnosti prema kapitalu kako bi zauzela strateški povoljniju poziciju u klasnom sukobu. Prema kraju devetnaestog stoljeća infrastruktura radničkog pokreta daleko je nadrasla sindikalnu kasu pa je tadašnja socijaldemokracija (svaka sličnost sa suvremenim istoimenim pojavama sasvim je slučajna) stvorila kulturne, sportske, stambene i druge institucije zajednice; organizacije ekonomske, kao i političke borbe. Sve to omogućilo je i obrazovanje i uzdržavanje kadrova, a socijaldemokratski političari uskoro su postali ravnopravni “predstavnici birača” u mnogim parlamentarnim zemljama Europe. Implikacije takvog razvoja su dakako višeznačne, jedan od ključnih problema predstavlja birokratizacija, a iako je radnička klasa sasvim sigurno platila skupu cijenu za prepuštanje vodstva pokreta svojim političarima, ipak se problem preobražaja socijaldemokratskih pokreta u liberalne stranke nažalost ne može svesti samo na problem nedostatka demokracije unutar radničkog pokreta. Konkurentski koncept koji je postao dominantan na europskom istoku i bivšim kolonijama kao koncept organizacije “profesionalnih revolucionara” podrazumijeva postojanje kadrova koji “rade za partiju”, tj. ne rade nigdje drugdje nego sve svoje vrijeme posvećuju organiziranju drugih. Takvi kadrovi dio su šireg koncepta konspirativne organizacije (Lenjinovog) koji je kritiziran kao model sličniji onima romantičnih liberalnih zavjerenika u carskoj Rusiji devetnaestog stoljeća, nego radničkom pokretu. Također, pojavile su se alternativne interpretacije koje dovode u pitanje je li riječ o revolucionarnima koji rade za plaću ili je riječ o revolucionarnima po profesiji, tj. po zvanju, dakle onima koji kao svoj poziv vide posvećivanje života revolucionarnom radu. Vjerojatnije je ipak da uspješnost jednog modela manje ovisi o autentičnim interpretacijama Lenjina, a više o konkretnoj situaciji u kojoj je primjenjivan. Čini se da je model konspirativne organizacije s profesionalnim kadrovima bio uspješan u Rusiji (a neuspješan negdje drugdje) jer očito daje određenu stratešku prednost u situaciji otvorene represije te također otvara neke mogućnosti koje su u povijesti znale biti iskorištavane kao što su recimo posjedovanje oružja ili financiranje “socijalizacijom imovine klasnog neprijatelja”, npr. pljačkom banke. Drugim riječima, primjena ovog ili onog modela organizacije, a samim time i odnosa prema kadrovima i financiranju, nije pitanje “autentičnosti” nečijeg revolucionarnog angažmana (kako to često romantiziraju rasprave na ljevici), nego pitanje strateškog promišljanja u političkoj borbi. Primjer Turske i Njemačke Zbog toga oblici konspirativnih organizacija i preživljavaju u područjima gdje pružaju stratešku prednost za revolucionarni pokret. Jedan od najboljih primjera za to je suvremena Turska. Osnovna arhitektura Turske Republike u velikoj mjeri je izgrađena za vrijeme vojne hunte i otvoreno orijentirana gušenju disidentskih elemenata. U situaciji otvorenog terora, u kojoj se samo članstvo u ilegalnoj organizaciji kažnjava višegodišnjom zatvorskom kaznom, konspiracija se čini kao razuman izbor. Međutim, treba primijetiti kako konspirativan rad zahtijeva znatno više vremena: organiziranje sastanka pa čak i svakodnevna komunikacija postaje zahtjevan posao, što dodatno pojačava potrebu za profesionalnim kadrovima. Orijentacija prema profesionalnim kadrovima nije dakle toliko posljedica pristajanja uz ovu ili onu “tradiciju”, koliko uz iskustvo represije. Naposljetku, jedan od najvećih i najutjecajnijih ljevičarskih pokreta u povijesti Turske bila je široka i labavo strukturirana platforma oko časopisa Revolucionarni put (“Devrimci Yol”). Nasuprot konceptu konspirativne organizacije, Dev-Yol je odbacio ne samo kadrove, nego i članstvo u strogom smislu riječi. Ova je organizacija sa stotinama tisuća pristalica čak uspostavila vlast u crnomorskom gradu Fatsa u kojem je umjesto uobičajenih institucija uspostavila vlast tijela neposredne demokracije. Međutim, to je ujedno bila je posljednja organizacija u Turskoj koja je primijenila takvu strategiju, nakon što je desetkovana u puču 1980. i neposredno nakon njega. LJEVICA – UVJETI REPRODUKCIJE zarez, xv /361, 20. lipnja 2013. 21 Primjena ovog ili onog modela organizacije, a samim time i odnosa prema kadrovima i financiranju, nije pitanje "autentičnosti" nečijeg revolucionarnog angažmana, nego pitanje strateškog promišljanja u političkoj borbi Izravno iskustvo drugačijih pokušaja vjerojatno je najodgovornije za raširenost profesionalizma na turskoj ljevici. Dakako, uzdržavanje profesionalnih revolucionara, čak i ako osobno imaju asketskih sklonosti, zahtijeva prilična sredstva. Sve to stavlja veliki teret na ostalo članstvo koji tako može doći u situaciju da više participira u uzdržavanju organizacije, nego u političkom radu. Tu u pomoć priskaču druge grane pokreta, kao na primjer legalna publikacija, glazbeni sastav, klub, kafić ili kebabdžinica, sve dakako formalno nepovezane s bilo kakvom političkom djelatnošću. Međutim, organizacijsko uzdržavanje ne mora se nužno svoditi na “financiranje”. Zanimljiva kombinacija faktora: relativno nedavnih migracija sa sela u velegradove i višedesetljetna tradicija borbene ljevice dovela je do pojave fenomena “revolucionarne obitelji”, tj. tradicionalno povezane obitelji u kojoj oblici pritisaka prema članovima pospješuju njihovu politizaciju. Obaveza pomaganja političke organizacije se obiteljski nasljeđuje, a od organizacije se očekuje da, kao neobični član proširene obitelji, šalje delegacije na vjenčanja i druge proslave. Riječ je o vrlo zanimljivom prisvajanju jedne tradicionalne institucije kojoj se u načelu ljevica protivi. Turska je također zemlja s tradicionalno velikom emigracijom. S obzirom na višedesetljetnu represiju i tri puča izravno usmjerena protiv ljevice ne treba čuditi kako politički disidenti predstavljaju relativno visok postotak emigranata. Anegdota koji kruži među Turcima (i Kurdima) u emigraciji kaže kako je migranta iz Dersima (regije u središnjoj Anadoliji poznatoj po antisistemskom raspoloženju) jedan od njegovih novih njemačkih susjeda pitao je li veći Dersim ili Turska (jer je toliko ljudi poznavao iz Dersima). Ovi “gastarbajteri” koji su zapravo političke izbjeglice predstavljaju još jedan važan izvor sredstava, a razvijenost infrastrukture turske ljevice u pojedinim gradovima posebno na zapadu Njemačke često je na znatno višoj razini nego one njemačkih organizacija. To međutim nije jedina razlika. Za početak, odabir karijere “profesionalnog revolucionara” znatno je lakši u Njemačkoj, budući da ne zahtijeva nikakvu razvijenu infrastrukturu ljevice. Iznos državne socijalne pomoći za nezaposlene je sasvim dovoljan da omogući skroman život onome tko se odluči da svoje radno vrijeme posveti aktivnostima koje poslodavci nisu skloni honorirati. To doduše vrijedi samo za državljane SR Njemačke koji nipošto ne čine cjelokupnu aktivističku bazu njemačke ljevice. Tako da ilegalni i legalni prekarni rad još uvijek igra veliku ulogu u reprodukciji aktivističke radne snage. Osim uzdržavanja osoba, njemačke država otvara i velike mogućnosti za projektno financiranje, a još su značajniji fondovi koje drže određene političke stranke, sindikati, umjetničke organizacije ili studentski zborovi. Dakako, korištenje sredstava namijenjenih izvannastavnim aktivnostima studenata za financiranje npr. kampanje protiv njemačke vojne intervencije u stranim zemljama predstavlja u najboljem slučaju “sivu zonu”, ali prešutni pristanak države na to moguće je vidjeti i kao kompromis kojim izbjegava korištenje ilegalnijih sredstava popularnih sedamdesetih. Samoodržanje pokreta Ako je doista riječ o određenom kompromisu, onda je lako zamisliti i da ti izvori financiranja jednog dana nestanu, jednostranom odlukom nadležnih institucija. Ta mogućnost postavlja pred pokret zadatak samoodrživosti. Svijest o nužnosti podupiranja važnih projekata i racionalnog raspolaganja dostupnim sredstvima u svakodnevnom životu ovdje je od presudnog značaja. Tako recimo modeli zajedničkog stanovanja aktivista, bilo da se radi o skvotovima (okupiranim praznim prostorima), haus-projektima (svojevrsnim stambenim zadrugama) ili pak običnim unajmljenim stanovima, mogu biti višestruko korisni. S jedne strane olakšavaju pristup stambenom prostoru, jednom od ključnih faktora u reprodukciji radne snage, a s druge stvaraju prostore kolektivnog stanovanja i političkog rada s demokratskim mehanizmima odlučivanja. Stambeni prostor kao politički kolektiv ujedno ima veću odgovornost prema sceni pa će na primjer politički stan kupiti pretplatu na sve ljevičarske novine u regiji i time doprinijeti njihovom održanju. Politički prostori se ne ograničavaju samo na stambene prostore, već gotovo svako mjesto ima i knjižaru, kafić ili info-shop koji je prepoznat kao “lijevo” mjesto. Mnogi politički klubovi funkcioniraju tako da osim prostora za tribine ili predavanja političkim grupama prepuštaju i šank ili kuhinju. Tako odabir mjesta za ručanje ili večernji izlazak također postaje pokazatelj političke svijesti, a odgovorno trošenje osobnih sredstava omogućava održanje infrastrukture scene. Prema procjenama aktivista, tulumi predstavljaju najvažniji izvor sredstava njemačke ljevice. Međutim, kao i mnogi drugi mehanizmi samoodržanja, oni pretpostavljaju određenu političku “kulturu” odgovornosti, ne na temelju supkulturne pripadnosti, nego na temelju svjesne političke odluke. Tulum solidarnosti može funkcionirati samo ako ljudi dolaze da kupe ulaznicu ili na ručak u klub baš zato što će na taj način sredstva “reciklirati” natrag na scenu. Da se vratimo na polemiku oko Lenjina, samoodržanje ljevice zahtijeva obje interpretacije: revolucionare po zvanju, tj. revolucionarnom ponašanju u svakodnevnom životu, da bi moglo osigurati profesionalne revolucionare, tj. reprodukciju radne snage na ljevici. LJEVICA – UVJETI REPRODUKCIJE zarez, xv /361, 20. lipnja 2013. 22 Pitanja organizacije Pred sindikatima se nalazi izazov da iznađu nove načina organiziranja i pružanja solidarnosti koji bi mogli dovesti do promjene nabolje analizom uspješnih praksi radničke borbe Jovica Lončar Militantnost, u bilo kojem području ljudske aktivnosti, iziskuje iznimnu dozu velikodušnosti: jednostavni egoizam izoliranja u uzvišenu poziciju nekovrsnog svetog čudovišta ne funkcionira. Vjerujem da politički angažman bilo koje vrste u velikoj mjeri zahtijeva moralnu odgovornost. — Augusto Roa Bastos 1. Učinci političkoideološkog okvira Političko-ideološki okvir presudno utječe na djelovanje radničkih organizacija u smislu da zadaje gabarite i značajno sužava raspoloživa sredstva borbe. U trenutku kada je logika profita, kompetitivnosti i slobodnog tržišta postala dominantnom ideologijom, ranija načela samoorganiziranja, preraspodjele i solidarnosti su potisnuta na marginu, a socijalističko društveno uređenje razmontirano i stavljeno izvan zakona. Bilo kakvo pozivanje na u novoj normalnosti odbačena načela, značilo je automatsku diskvalifikaciju i poraz prije nego je borba i počela. Važno je naglasiti da je samoupravljački sistem sa sobom nosio mnoga prava koja su se smatrala samorazumljivim. Jedno od tih prava je i pravo na štrajk. Koliko pravo na štrajk nije samorazumljivo, nego je presudno određeno pravnom regulacijom najbolje govori sadašnja situacija u Hrvatskoj u kojoj pravo na organizaciju štrajka imaju samo sindikati, ali ne i sindikalno neorganizirani radnici. Sindikati prema zakonu nemaju pravo na politički štrajk, znači štrajk koji ne bi bio motiviran isključivo ekonomskim razlozima iz domene radnog prava. Posljedice takve regulative jesu da sindikati nisu u poziciji organizirati političke štrajkove što u konačnici znači da se kapaciteti za takav oblik djelatnosti neće niti razvijati. To znači da društveno najorganiziranija snaga – što sindikati s preko 300 000 sindikalno organiziranih radnika nedvojbeno jesu – zakonski nema pravo utjecati na društveno-političke tokove. Radnici u situacijama koje se mogu okarakterizirati kao “podnošljive” – a podnošljivo znači da radno mjesto postoji i da plaća dolazi s ne više od par mjeseci zakašnjenja ma koliko ona iznosila – nemaju nikakve osnove za utjecaj na sustav odlučivanja, bilo da je u pitanju organizacija radnog procesa bilo da se radi o odlukama na razini društva. Čuđenju zašto nema češćih radničkih akcija u firmama koje dobro stoje nema mjesta: pravni okvir je tako posložen da se bilo kakav oblik radničke akcije spriječi prije nego je i počeo, a ako ipak počne, onda ga se drakonski kažnjava kao što je bio slučaj prilikom nedavnog štrajka u Croatia Airlinesu čija je uprava bila spremna i na nezakonite otkaze samo da uguši bunt radnica. Naravno, pravna regulativa je samo oruđe vladajuće ideološke formacije što je važno prepoznati da bi se moglo pravilno ocijeniti neka kretanja i dosege unutar društva. Poslužimo se primjerom: često se navodi problem nestanka ili opadanja solidarnosti unutar društva što se među ostalim posebno plastično ocrtava kod radničkih akcija. Dominantan je model da se u akcije ide nekoordinirano, da se ne postavljaju zajednički zahtjevi, da se ne dijele resursi itd. Nad ovom pojavom se onda zdvaja iz pozicija politike mentaliteta, a da se ne pokušava ući u srž problema. A srž problema je relativno jednostavna: za solidarnost trebaju odgovarajući uvjeti među kojima su presudni znanje i iskustvo radničkog organiziranja. Očekivati da će se radnici, neovisno o tome jesu li ili nisu organizirani u sindikat, moći suprotstaviti napadu kapitala, a da ti organizacijski kapaciteti nisu unaprijed razvijeni potpuno je iluzorna. Akcijska spremnost organizacije je nešto što ne nastaje bez dugotrajnog rada veće skupine ljudi koji su naučili prelaziti preko vlastitih neslaganja i razlika zbog zajedničkog cilja. Važno je naglasiti da ozbiljne organizacije ne nastaju okupljanjem istomišljenika nego širenjem baze u cilju stjecanja potrebnih kapaciteta. Ako se organizacija želi učiniti sposobnom da odgovori na izazove nadmoćnijeg protivnika – što je u borbi za radnička prava ili transformaciju društva uvijek slučaj – onda se politika malih razlika mora staviti sa strane kako bi se pronašao model u kojemu bi se iz svakoga izvuklo ono u čemu je najbolji/najbolja i u čemu bi najviše mogao/la doprinijeti zajedničkom cilju. 2. Idejna borba Ideološku normalnost postojećeg sistema treba napasti na razini idejne borbe. Postojeći okvir se mora probiti provođenjem analiza koje će ponuditi alternativni pristup promišljanju društvenih procesa i povratkom istisnutih ideja kao što su samoorganiziranje, solidarnost, preraspodjela, demokratizacija ekonomske sfere itd. Za širenje navedenog pristupa nužno je koristiti postojeće kapacitete i infrastrukturu koji se trenutno ne koriste ili čije je korištenje namjerno zapriječeno. Teritorijalna organizacija u vidu područnih ureda, financijska nezavisnost temeljena na prihodima od članarina, dobra povezanost s međunarodnim radničkim organizacijama, izdavanje sindikalne periodike, iskustvo uspješnih borbi iz prošlosti – kapaciteti su koje sindikalni pokret ima, ali ih slabo koristi. Radnički medij u kombinaciji s mogućnošću distribucije velikom broju sindikalno organiziranih bio bi dobar početak za generiranje znanja koje će se moći koristiti u svrhu edukacije, povezivanja i organiziranja. Nepostojanje idejnog sklopa koji bi mogao konkurirati dominirajućem sistemu, nepostojanje znanstvenoistraživačkih institucija koje bi analizirale i bile podrška stvaranju planova djelovanja, izostanak medija koji bi se bavili radničkom tematikom faktori su koji su odredili krajnje defanzivno djelovanje radničke klase u proteklih dvadesetak godina. Ono što ćete čuti od sindikalaca koji su najviše radili na terenu i organizirali istinsku borbu jest da se dobilo puno bitaka, ali da se rat konstantno gubi; a gubi se jer unatoč mnoštvu objektivnih slabosti sindikata pravi problem nije na razini sindikalne strategije nego na nivou formiranja ekonomsko-političke alternative na kojoj bi se onda mogla zasnovati i nova sindikalna strategija. Sektor koji bi po logici podjele posla trebao biti najaktivniji u formuliranju novog idejnog sklopa najviše je i zakazao, odnosno pokazao da nije tu da propituje i kritizira nego da legitimira odnose moći. Govorimo naravno o akademskom pogonu jer govoriti o neuspjehu radnika i sindikata, a da se ne konstatira odgovornost akademske zajednice znači ostati na pola puta. Ali, naravno ni to nije sve. Ono što je ipak presudno oblikovalo djelovanje i sindikata i akademije u Hrvatskoj je položaj periferne ekonomije koja ima malo manevarskog prostora za samostalno djelovanje koje ne bi bilo diktirano od strane političko-ekonomskog centra. To je situacija koja se ulaskom u Evropsku uniju neće popraviti što nas dovodi do pitanja stvaranja prekograničnih savezništava koja su nužan preduvjet za ozbiljan odgovor na trenutnu ofenzivu kapitala. Na žalost, periferna pozicija nam ne ostavlja velike mogućnosti utjecaja na zbivanja u zemljama evropskog centra. Ono što ipak ostavlja mogućnost utjecaja i o čemu se mora početi ozbiljno razmišljati jest umrežavanje na razini periferije. Da bi do takvog povezivanja došlo, nužno je osvijestiti da problemi u kojima se nalazi radnička klasa u različitim balkanskim zemljama proistječu iz istog tranzicijskog korijena restauracije kapitalizma i da kao mogući odgovor treba aktivirati neka zaboravljena ili potisnuta znanja i organizacijske prakse iz zajedničke socijalističke prošlosti. Analize koje će se baviti snimanjem postojećeg stanja, pronalaziti sličnosti i razlike među različitim zemljama te promovirati uspješna rješenja su od neprocjenjive važnosti. Kakav tip institucija je nužan da bi se takav tip analize, odnosno znanja, proizveo, ostaje otvoreno pitanje, ali da ga bez toga nikakvog umrežavanja neće biti posljednjih 20 godina je najbolji dokaz. 3. Strateška zrelost Pri ocjeni proteklih borbi i dosega mora se imati u vidu skučenost manevarskog prostora i oskudnost oruđa koja su bila na raspolaganju. Najprije treba shvatiti zašto se koristilo metode koje se koristilo, a onda iz toga treba učiti. Na korištenje zakonskih mogućnosti kako bi se izbjeglo automatsku diskvalifikaciju mora se gledati kao na taktičku osviještenost i stratešku zrelost, a ne kao jalov pokušaj da se nešto napravi u okviru postojećeg sistema. Osnivati udruge malih dioničara i braniti radnička prava preko vlasničkih prava je kroz najveći dio tranzicije bila ne samo jedna od rijetkih mogućnosti koje su bile na raspolaganju, nego često i najbolja mogućnost u danim okolnostima. Pozivanje na nepovredivost vlasništva i privatizacijsku korupciju, a da se javno ne problematizira vlasništvo i korupciju kao pljačku, imalo je svoje jasne razloge i taktičke uloge te je stoga proučavanje povijesti radničkih borbi i organiziranja presudno ako se u budućnosti želi iz obrane prijeći u napad.1 Odsustvo strateške zrelosti pri procjeni metoda i borbe je često vodilo ka diskvalifikaciji određenih nastojanja kao nedovoljno radikalnih i samim time promašenih. Na taj način se, u samom startu, rezalo svaku mogućnost gradnje potencijalno uspješnih savezništava. Činjenica da trenutno u Hrvatskoj postoje dvije firme, ivanečka Itas Prvomajska i zagrebačko Jedinstvo, koje su radnici izborili i sačuvali kroz žestoku borbu, a koje na “mala vrata” unatoč postojećem zakonodavnom okviru vraćaju samoupravljačke prakse i pri tome uspješno posluju je dokaz da se i u krajnje nepovoljnim uvjetima moglo puno ako se znalo kako. Takav tip uspješnog iskustva mora biti sastavni dio svake analize prošlih događaja i plana za buduće organiziranje. Pitanje kako se stvara baza je od presudne važnosti. Ono što se često izostavlja iz vida je temeljno uvažavanje drugog čovjeka. Ljude se treba pitati što misle, koji su LJEVICA – UVJETI REPRODUKCIJE zarez, xv /361, 20. lipnja 2013. 23 Analize, znanje, strategije se razvijaju u stalnoj interakciji različitih segmenata društva, a ne u izoliranim grupama koje smatraju da postoje radikalne mase koje samo čekaju savršen plan problemi, prijedlozi se moraju uvažavati, a postupak donošenja odluka mora biti široko utemeljen, a ne diktiran od bilo kakve uske elite. Presudna stvar je uvijek izgradnja povjerenja. Dobra analiza ili model punu snagu zadobivaju tek onda kada su odnosi povjerenja uspostavljeni. Jedan od važnih momenata strateške zrelosti je i pravilna procjena vlastitih snaga u smislu izvedivosti zacrtanih ciljeva. Ono što se često događalo jest da se bez većeg otpora prepuštalo postojeće organizacije i institucije vladajućoj oligarhiji kako bi se probalo graditi od početka nešto novo i bolje. Organizirati novu studentsku organizaciju, sindikat ili političku partiju nije lako jer obično znači izgradnju infrastrukture od nule. Svaki takav projekt mora imati na umu da do prvih rezultata neće doći tako brzo i da će proces biti sve samo ne lagan. U takvom okruženju je od izuzetne važnosti razmišljati o mogućnosti preuzimanja postojeće infrastrukture koju bi se onda stavilo u pogon. U tom smislu izgradnja bilo kakve političke organizacije, a da se nije obavilo korake na stvaranju nužne infrastrukture čak i nakon početnih uspjeha (primjer Laburista na parlamentarnim izborima 2011.) brzo dovodi do otrežnjenja (Laburisti na izborima za Europarlament i lokalnim izborima 2013.). Izgradnja i povezivanja točkastog otpora je ono što može dovesti do stvaranja složenije strukture koja će imati legitimaciju i snagu. To znači da se analize, znanje, strategije razvijaju u stalnoj interakciji različitih segmenata društva, a ne u izoliranim grupama koje smatraju da postoje radikalne mase koje samo čekaju savršen plan. Širenje baze i stvaranje programa pravednijeg društva moraju biti strane iste medalje ako se želi razviti ozbiljna društvena snaga. 4. Problemi radničkog organiziranja Temeljni problem današnjeg sindikalnog organiziranja leži u kadrovskoj potkapacitiranosti i otuđenosti vodstva od članova koje se uglavnom ne traži ništa doli da uplate članarinu. Ne postoji ideja stvaranja unutarogranizacijske komunikacije, protoka ideja, uvažavanja mišljenja i potreba baze. Umjesto toga zahtjevi članstva se ignoriraju, situacija na terenu se ne poznaje i uslijed toga, čak kada financije nisu problem, ne postoji – riječima glavnog tajnika Novog sindikata Tomislava Kiša – ključna pretpostavka sindikalnog djelovanja, a to je akcijska spremnost. Akcijska spremnost se očituje na nekoliko razina. Primarno se radi o želji da se štiti interese vlastitog članstva. Potom da se komunicira s članstvom i uvažava njihove potrebe i zahtjeve. Iz toga proizlazi najvažnije: sposobnost i volja stupanja u radikalne akcije poput štrajkova, blokada i zauzimanja pogona. No tome valja pridodati još jedan sastojak akcijske spremnosti: želja da se pomogne i onima koji nisu članovi. Tu dolazimo do ključnog problema današnjeg radničkog organiziranja: kako pomoći onima koji rade u najtežim uvjetima i onima koji su nezaposleni? Problem koji se općenitije može postaviti kao podvojenost sindikalnog organiziranja na javni i privatni sektor. Sindikalno organiziranje u privatnom sektoru je svedeno na minimum, a radnička prava su nepostojeća. To naravno stvara podjele između radnika koje vladajuća elita dodatno potpiruje. Nužno je da se shvati da se stvari neće mijenjati smanjivanjem prava radnicima u javnom sektoru nego jedino tako da se preostali sindikalni kapaciteti koji se nalaze gotovo isključivo u tom istom javnom sektoru usmjere na organiziranje svih radnika, prvenstveno onih koji se nalaze u najtežoj situaciji. Ali to se neće dogoditi samo od sebe, nego tek kao proizvod analize postojećeg stanja i otklanjanja uzroka koji koče povezivanje radnika preko sektorskih granica. Sindikat funkcionira od članarina svoga članstva i stoga je čak i uz prisutnost želje da se probleme rješava na širem društvenom planu često teško preusmjeriti sredstva na rad s ljudima koji nisu članovi i za koje – pogotovo u slučaju dugotrajne nezaposlenosti ili prekarnog rada – nema velikog izgleda da bi mogli postati članovima. Ono što mora biti jasno jest da se ne može govoriti o ozbiljnoj radničkoj organizaciji dok se ne iznađe modele uključivanja onih koji trpe najjače izrabljivanje. Dva su temeljna preduvjeta da bi se takvo uključivanje dogodilo: kadrovsko kapacitiranje sindikata i financijska sredstva. I jedno i drugo će teško doći od samih sindikata čiji su prihodi sve manji, a nedostatak kompetentnih ljudi sve veći. Tome valja pridodati i pravni okvir koji sprečava samoorganiziranje nezaposlenih i prekarnih koji ne mogu osnovati sindikat i koji se nemaju od čega financirati. Je li odgovor na ovaj problem povezivanje dva do sada uglavnom razdvojena segmenta civilnog društva, samofinanciranog (tj. sindikata) i projektno financiranog (tj. nevladinih organizacija) pokazat će vrijeme. Ali da neki oblici komplementarnosti postoje i da bi se preklapanjem određenih kapaciteta kao i intenziviranjem suradnje ova dva krila istog društvenog sektora moglo iskoračiti prema do sada nepokrivenim područjima čini se opravdanim za pretpostaviti. Kada govorimo o proteklim sindikalnim borbama kao neiskorištenim kapacitetima koje bi trebalo aktivirati i na kojima bi trebalo učiti svakako treba istaknuti strategiju stjecanja uže i šire legitimacije u borbi protiv privatizacije tvornice Samostalnog sindikata energetike, kemije i nemetala kutinske Petrokemije. Uža legitimacija je potpora direktno uključenih, znači radnika firme, neovisno o sindikalnoj organiziranosti, dok je šira legitimacija potpora lokalne zajednice. O užoj legitimaciji su sindikalne elite rijetko vodile računa, često minirajući pokušaje ljudi koji su savjesno obavljali svoj sindikalni posao kao što je bio slučaj s povjerenikom za Grad Zagreb Mariom Ivekovićem ili povjerenikom za Sjeverozapadnu Hrvatsku Sinišom Miličićem koji su dobili otkaze u najstarijoj i najvećoj sindikalnoj konfederaciji Savez samostalnih sindikata Hrvatske. Šira legitimacija je potpora lokalne zajednice, a to je nešto što nije lako postići. Kutinski EKN je uspio oboje. Kroz 15 godina trajanja kampanje za obranu državnog vlasništva nad tvornicom od države koja ga se želi odreći, podrška izražena na tvorničkim referendumima se obično kreće oko 90 posto s izlaznošću koja doseže i do 80 posto svih radnika. Važnost podrške lokalne zajednice je prepoznata od samog početka – tj. od 1998. godine kad se uspjelo ishoditi podršku svih lokalnih stranaka, pri čemu se desilo i danas nezamislivo otkazivanje poslušnosti lokalnog HDZ-a stranačkoj centrali, veliki skup podrške na kojem je sudjelovalo više od 2/3 građana Kutine – do danas kada Petrokemijina sindikalna podružnica organizira najveći dio kutinskih radnika: od radnika gradskog vrtića, lokalnog sportskog centra, trgovačkog centra itd. Prava tragedija radničkog organiziranja leži u činjenici da su sindikalne strukture na primjeru kutinskog iskustva naučile malo do ništa. 5. Kako do preokreta? Prvi preduvjet moguće promjene jest pronalaženje pozitivnih primjera organiziranja koje treba analizirati kako bi se pronašle možebitne poveznice kao i specifičnosti. Ljude koji su uspjeli organizirati uspješan otpor treba dovesti u poziciju da dopru do šireg kruga ljudi jer oni svojim iskustvom mogu pomoći onima kojima borba tek predstoji. Popularizacijom uspješnih slučajeva se preokreće i javno mnijenje što opet pozitivno utječe na mogućnost buduće šire organizacije otpora. Razbijanje postojećih predrasuda, neznanja, pojednostavljenih objašnjenja i uvođenje alternativnog idejnog sklopa je sljedeći zadatak. Možda najbolji primjer jest pitanje solidarnosti nad kojim se desecima godina rone suze kao da slom solidarnosti predstavlja elementarnu nepogodu, a ne društveni proces koji se pod određenim uvjetima relativno jednostavno može preokrenuti 2. Ono na čemu će cijeli proces testirati svoju snagu jest sposobnost umrežavanja, aktiviranja postojeće i izgradnji nove infrastrukture. Proces u kojem je svaki čovjek bitan. Bilješke: 1 Za širu obradu navedenog pitanja konzultirati knjigu Gorana Musića: Radnička klasa Srbije u tranziciji 1988-2013. Knjiga je dostupna na: http://www.rosalux.rs/userfiles/files/Goran_Music_ Radnicka_klasa_Srbije.pdf 2 O tome više u intervjuu s čelnicima Novog sindikata Mariom Ivekovićem i Tomislavom Kišem objavljenom u Zarezu broj 343 od 11. listopada 2012. LJEVICA – UVJETI REPRODUKCIJE zarez, xv /361, 20. lipnja 2013. 24 Nepodnošljiva lakoća društvene reprodukcije Kontradikcije razvojne putanje feminističke teorije i prakse u kontekstu dinamike kapitalističkog tržišta rada i formiranja lijevih programa Dora Levačić K ao i niz drugih društvenih pokreta 1960-ih, feministički pokret je od radikalnog pokreta sa širokom društvenom bazom pretvoren u identitetsku politiku. Tu preobrazbu Nancy Fraser naziva preoznačavanjem zahtjeva drugog vala feminizma, koji su se od sistemske kritike kapitalizma i patrijarhata suzili na promatranje pravednosti isključivo kroz priznavanje identiteta te na taj način poslužili legitimaciji neoliberalnih reformi. U postsocijalističkom kontekstu, događa se sličan proces preoznačavanja tokom 1990-ih kada feminizam postaje dijelom “civilnog društva”. Kao što je primijetila Ellen Meiksins Wood, u Istočnoj Europi se koncept civilnog društva prema potrebi semantički prostire od obrane političkih prava i kulturnih sloboda sve do marketizacije postkomunističkih privreda i restauracije kapitalizma. Tržište se tako kroz pojam civilnog društva stopilo s pojmovima poput političkih i intelektualnih sloboda te se stoga pojavljuje kao nedvojbeno poželjan cilj, čime je svaka kritika antidemokratskog karaktera ekonomske tranzicije onemogućena. Ženski pokret na ularu Takvo stanje preslikava se i na nevladine organizacije koje u najboljoj varijanti nude palijativna rješenja za probleme kojima se bave, pristupajući im kao međusobno nepovezanim pojavama čiji se potencijalno zajednički uzroci ne traže niti propituju. U lošijoj varijanti, provode se “treninzi” na kojima se politički neinformirane građane educira o procesima koji su shvaćeni kao neminovni – primjerice o pridruživanju Europskoj uniji – čime se stvara dojam da ključni problemi ne leže drugdje do u političkoj neinformiranosti građana kao jedinoj prepreci na putu društvenim promjenama. Time nevladine organizacije postaju nekom vrstom edukativno-humanitarnih institucija koje, održavajući privid zastupljenosti interesa građana, ustvari imaju depolitizirajući efekt apsorpcije potencijalno ambicioznijih aktivističkih projekata. Nevladine organizacije specijalizirane za ženska prava usmjeravaju se na niz važnih pitanja poput nasilja nad ženama i traffickinga, ali redovito ostavljaju po strani analizu šireg društvenog konteksta geneze tih i drugih manifestacija rodne nejednakosti. Djelomično objašnjenje za izostanak takve analize nalazi se u financijskoj ovisnosti o državi i vanjskim donatorima koja dovodi nevladine organizacije u neravnopravan i ovisnički odnos u kojemu se feminizam “pripitomljava”1. Pored nevladinih organizacija, brojne vladine i parlamentarne ustanove bave se ravnopravnošću spolova te se uglavnom, u tradiciji liberalnog feminizma, koncentriraju na legislativne promjene u okviru zadanih društveno-ekonomskih postavki, zbog čega njihova slaba uspješnost nikoga ne treba čuditi. Tako na feminističkoj aktivističkoj i medijskoj sceni iz opticaja nestaju pojmovi poput spolne podjele rada, društvene reprodukcije ili dvostruke opresije žena, a nastupaju ideje o usklađivanju obitelji i karijere, fleksibilizaciji, “leanin” strategiji, staklenom stropu, ženskom poduzetništvu, kvotama za žene na izbornim listama i slično. Medijska reprezentacija feminizma sve više nalikuje priručniku za uklanjanje seksizma na interpersonalnoj razini, uglavnom na relaciji između poslodavca i zaposlenice čija je uzlazna karijera sputana seksističkim ponašanjem muških kolega. Recept za rješenje problema svodi se na ukazivanje poslodavcima kako nije u redu diskriminirati žene, ili u još gorem Potrebno je shvatiti da će feminizam ostati politički irelevantan za većinu žena sve dok nastavi ignorirati pojam klase i spolne podjele rada slučaju, na self-help literaturu koja apelira na promjenu stava samih žena koje se moraju hrabro izboriti za svoje mjesto u muškom korporativnom svijetu.2 Žene i tranzicija Istovremeno, socijalno-ekonomska prava prolaze vlastitu “tranziciju”, što je moguće pratiti primjerice usporedbom ustava SFRJ s onima novonastalih samostalnih država – od pozitivne uloge države u osiguravanju uvjeta za ostvarivanje ustavnih prava (na obrazovanje, zdravlje, stanovanje, ali prije svega na rad) do naglaska na ljudskim pravima uz preobrazbu socijalne politike.3 Primjena neoliberalnih mjera na zemlju europske periferije (otvaranje ekonomije, deregulacija, privatizacija, politika aprecirane valute koja pogoduje uvozu) dovodi do deindustrijalizacije i masovnog gubitka radnih mjesta. Posljedično pregovaračka pozicija rada slabi i raste uslužni sektor kojeg karakteriziraju nesigurna i slabo plaćena radna mjesta, a unutar kojega se žene zapošljavaju po puno većoj stopi od muškaraca. Širenjem kapitalističkih odnosa na područja koja su ih dotad bila uglavnom pošteđena (poput obrazovanja, zdravstvenog i mirovinskog sustava) i smanjenjem financiranja javnih servisa, nekoć javno dostupne i financirane usluge postepeno se pretvaraju u pitanje osobne investicije. U sklopu financijske liberalizacije u zemlje periferije stiže priljev financijskih proizvoda poput hipotekarnih i potrošačkih kredita koji rezultiraju visokim rastom zaduženosti kućanstava. Proces financijalizacije kućanstava na razne načine (primjerice osnivanjem mirovinskih i drugih investicijskih fondova te spomenutom komercijalizacijom javnih službi i institucija) donosi neposrednu uključenost kućanstava u događanja na financijskim tržištima što ima za posljedicu očekivanje od radne snage da postane menadžerom vlastitih rizika za što ona nije, niti bi trebala biti, sposobna.4 Odgovornost za ekonomsku i socijalnu sigurnost se tako sa zajednice prebacuje na razinu pojedinca, obitelji i civilnog društva, a hrvatska ekonomska struka se usuglasila oko nužnosti smanjenja socijalne potrošnje i preusmjeravanja socijalne politike na potrebe najugroženijih skupina – riječima Vjerana Katunarića, “socijalni troškovi svodili bi se gotovo isključivo na javne kuhinje i ubožnice, kao u nekom novoobnovljenom srednjovjekovnom krajoliku”.5 Osim što sve navedeno ima reperkusije na ženski društveni položaj, potrebno je dodatno naglasiti i eroziju specifično ženskih socijalnih prava ostvarenih u prethodnome sustavu, poput porodiljne naknade u punom iznosu plaće, zajamčenog zapošljavanja na radnom mjestu na kojemu je žena radila prije odlaska na porodiljni dopust i slično. Na području rada pojavljuje se trend prebacivanja poslovnog rizika na stranu radnika, odnosno širenje shvaćanja prema kojemu su radnici odgovorni za svoju (ne) fleksibilnost i dužni su se pobrinuti za vlastitu zapošljivost na vječno promjenjivom tržištu rada. Iako nesigurna, zaposlenja kojima takve politike rezultiraju pogađaju i muški i ženski dio radne snage, žene su nedvojbeno u lošijoj poziciji zbog ionako rodno neegalitarne strukture tržišta rada. Skicirani presjek te strukture izgledao bi otprilike ovako: stopa ekonomske aktivnosti i stopa zaposlenosti među ženama daleko su niže nego među muškarcima (u 2011. godini zabilježeno je 39 posto ekonomski aktivnih žena i 53 posto muškaraca, 34 posto zaposlenih žena i 46 posto zaposlenih muškaraca 6). Tržište rada je segregirano prema spolu – većina žena koncentrirana je u samo pet grana djelatnosti unutar uslužnog sektora (trgovina, obrazovanje, prerađivačka industrija, zdravstvo te javna uprava i obrana te obvezno socijalno osiguranje). Unutar pojedinih sektora djelatnosti žene su nadzastupljene upravo na hijerarhijski nižim, lošije plaćenim pozicijama. Na europskoj razini udio žena u kategoriji slabo plaćenih radnika iznosi čak 77 posto.7 Prema najnovijim podacima, prosječni rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj iznosi 10 posto, ali aktivacijom najosnovnije statističke pismenosti (kada se ne gleda prosjek, već rodni jaz u plaćama ponderiran udjelom žena u sektorima djelatnosti) dolazi se do uvida da je taj jaz gotovo dvostruko veći te da njegov rast korespondira rastu udjela žena u pojedinom sektoru djelatnosti. Također, žene su nadzastupljene u part-time poslovima i zaposlenjima na određeno vrijeme. Hrvatska nije daleko odmakla u statističkom praćenju neplaćenog kućanskog rada, ali prema jedinom anketnom istraživanju te teme na reprezentativnom uzorku, žene u 80 posto slučajeva uvijek ili puno češće od partnera obavljaju većinu svakodnevnih kućanskih aktivnosti.8 Često se događa da istraživanja o ženskom položaju na tržištu rada naglašavaju postojane ekonomske nejednakosti između žena i muškaraca, ali zanemaruju strukturnu povezanost plaćenog i neplaćenog rada te završavaju zaključkom o nužnosti fleksibilizacije i uključivanja žena na tržište rada u nestandardnim oblicima zapošljavanja. Drugim riječima, postoji ozbiljan deficit istraživačkih pristupa koji nastoje LJEVICA – UVJETI REPRODUKCIJE zarez, xv /361, 20. lipnja 2013. 25 U ime ahistorijskog koncepta obitelji zaboravlja se da smještanje reprodukcije u privatno kućanstvo kao njezin organizacijski okvir predstavlja proces koji se nije odvijao u historijskom vakuumu obuhvatiti sve navedene manifestacije suvislim teorijskim okvirom iz kojeg bi mogao proizaći kritički stav o navedenim mjerama. Proizvodnja znanja Zahvaljujući političkom utjecaju drugog vala feminizma, od kasnih 1960-ih programi ženskih (kasnije rodnih) studija ulaze na sveučilišta diljem SAD-a i Zapadne Europe. Akademizacija donosi feminizmu sličnu sudbinu kao i zapadnom marksizmu, odnosno odmak od ekonomskih tema prema kulturnoj teoriji. Pogled na popis kolegija bilo kojeg Women’s studies programa odagnat će nadu u akademsko polje kao izvor moguće reartikulacije tema koje je otvorio drugi val feminizma. Koncept patrijarhata, čija je eksplanatorna snaga nekoć dolazila iz nužnog povezivanja sa spolnom podjelom rada, danas se uglavnom definira kao transhistorijska dominacija muškaraca koju je moguće ispraviti mjerama bihevioralnog tipa. Sociologija, koja ima barem fragmentarnu tradiciju bavljenja pitanjem društvene podređenosti žena, uglavnom se (očekivano) zadovoljila proglašenjem fluidnog postindustrijskog i postpatrijarhalnog društvenog poretka. Čak i u slučaju empirijskih istraživanja naznaka svake obuhvatne teorije je odstranjena – temeljna pitanja spolne podjele rada i društvene reprodukcije se zaobilaze kao ostaci naivnog, uglavnom napuštenog, makrodeterminističkog pogleda na društvenu stvarnost. Tako se dogodilo da se temama ženskog položaja na tržištu rada najviše počela baviti ekonomska struka, koja je u analizu uvela metodološki individualizam i pojmove poput oportunitetnih troškova te ljudskog, socijalnog i erotskog kapitala. Prevladavajući okvir neoklasične ekonomske teorije objašnjava primjerice rodne razlike u plaćama i rodnu segregaciju na tržištu rada individualnim razlikama u opskrbljenosti ljudskim kapitalom, ne uzimajući u obzir objektivna ekonomska ograničenja kojima je tržište rada prožeto. Koncept “ljudskog kapitala” briše antagonizam između vlasnika sredstava za proizvodnju i onih koji posjeduju samo vlastitu radnu snagu, pripisujući i jednoj i drugoj strani osobine investitora koji nastoji maksimizirati korist ulaganjem u vlastitu tržišnu ponudu. Iako neoklasična analiza rodnih nejednakosti može funkcionirati na deskriptivnoj razini (pa tako primjerice može objasniti da dio rodnih razlika u plaćama leži u tome što je sudjelovanje žena u radnoj snazi diskontinuirano), nemogućnošću da smjesti te deskriptivne rezultate u širi kontekst dovodi do univerzaliziranja historijskih specifičnosti. Unutarnja konzistentnost i zdravorazumska jednostavnost neoklasičnih modela odraz su performativnosti ekonomske znanosti, odnosno njezine sposobnosti da sudjeluje u stvaranju objekta vlastitog proučavanja. Marx je davno upozoravao na pogrešku projekcije u prošlost ili u “univerzalnu ljudsku prirodu” onih karakteristika koje ljudi izražavaju u sadašnjici – pojedinac za kojega je prirodno uključiti se u tržišno natjecanje i nastojati maksimizirati vlastitu korist proizvod je građanskog društva, specifične povijesne epohe. To možemo proširiti i na pogreške suvremenih ekonomskih analiza rodnih nejednakosti – umjesto rezultatom historijskih procesa poput transformacije načina akumulacije kapitala, radničkih borbi ili njihovog izostanka, položaj žena na tržištu rada smatra se odrazom individualnih aspiracija i sposobnosti. S druge strane, razvijena je svijest o tome da postoji nešto što se najčešće naziva “društvenom diskriminacijom” žena, pri čemu se primjerice misli na nejednak tretman žena prilikom zapošljavanja. Kao što je rečeno, “diskriminacija” se tretira kao da je riječ o problemu na međuljudskoj, a ne sistemskoj razini i tako otvara epistemološki bezdan psihologizacije pri izradi konkretnih strategija za borbu protiv diskriminacije žena, poput ranije spomenutih priručnika sa savjetima za poslodavce. Na taj se način sav aktivistički angažman preusmjerava u pojave poput neumjesnih pitanja koja poslodavci postavljaju ženama prilikom zapošljavanja, što dovodi do banalizacije problema ženskog položaja na tržištu rada koji zahtijeva puno kompleksniju obradu, dok temelj za samu diskriminaciju žena prilikom zapošljavanja ostaje nerazjašnjen. Ono što se u svijesti poslodavca pojavljuje kao rizik od zapošljavanja radnice koja će potencijalno neko vrijeme izbivati iz radne snage ne može se tumačiti kao samonikli subjektivni stav, već se nužno mora dovesti u vezu sa sustavom proizvodnje u kojemu svako oslanjanje na usluge socijalne države, pa i u slučaju trudnoće, dobiva predznak parazitizma. Nakon toga je nužno otići korak dalje i prepoznati jednu od temeljnih kontradikcija takvog sustava proizvodnje - njegovo oslanjanje na velik dio reprodukcije radne snage koji se obavlja besplatno. Historizacija obitelji Teoretiziranje rodnih razlika tradicionalno je podatan materijal za upisivanje ahistorijskih ideala koji rezoniraju u common senseu – obiteljska svakodnevica doživljava se kao proizvod međusobnog dogovora i racionalnih odluka ekonomskih aktera. Kućanstvo ili takozvana privatna sfera, prema klasičnoj liberalnoj predodžbi, izuzeta je iz društveno-ekonomskih mehanizama. U ime ahistorijskog koncepta obitelji zaboravlja se da smještanje reprodukcije u privatno kućanstvo kao njezin organizacijski okvir predstavlja proces koji se nije odvijao u historijskom vakuumu. Naprotiv, drastično sužavanje funkcija kućanstva slijedi iz procesa sve veće diferencijacije društvenih djelatnosti i dovodi do ovisnosti kućanstva u obavljanju njegovih funkcija o ostalim dijelovima društveno-ekonomske strukture. S napretkom tržišnih odnosa kućanstvo sve više ovisi o tržištu roba i financijskim tržištima (i obrnuto), čiji je opipljivi rezultat ranije spomenuta zaduženost kućanstava koja prati proces financijske liberalizacije. Za razumijevanje monetarnih tokova uopće, nužno je prekinuti s razdvajanjem novca i roda kao analitičkih kategorija te shvatiti funkciju društvene konstrukcije u podlozi diferencijacije tržišnih i netržišnih odnosa. Stoga je za analizu i promjenu društvenog položaja žena u cjelini ključno prepoznati da iza “bučne oblasti razmjene” nije skrivena samo proizvodnja, već i reprodukcija radne snage. Njezin organizacijski oblik nije posljedica pojedinačne slobodne volje i racionalne alokacije resursa u svrhu postizanja željenih ciljeva, već je usklađen i prilagođen režimu akumulacije kapitala. Riječima Anđelke Milić, “(...) ono što uslovljava takvu organizaciju je činjenica da je kapital zainteresovan samo za upotrebu radne snage, pa stoga sve što je u vezi s njenom proizvodnjom i održavanjem prepušta privatnom staranju pojedinaca.”9 Način proizvodnje čini strukturalni okvir u kojemu su neki oblici reprodukcije poticani i samim time vjerojatniji, a drugi su isključeni. Primjerice, zajednička kućanstva s kolektivnim vlasništvom nad ekonomskim resursima i zajedničkom brigom o djeci onemogućena su pravnim i institucionalnim okvirom privatnog vlasništva i pojedinačne odgovornosti te pripadajućim oblicima stambene i obiteljske organizacije. Argument kako je neplaćeni kućanski rad sve ravnomjernije raspodijeljen među partnerima u ekonomski naprednim zemljama često se temelji na navodnoj spremnosti urbanih muškaraca da uklope brigu o djeci u svoj lifestyle, ne uvažavajući pritom faktore koji posreduju ovu vezu, poput dostupnosti usluga socijalne države ili komodifikacije njegovateljskog rada koji na taj način postaje dostupan obiteljima koje su to u stanju priuštiti. Rania Antonopoulos objašnjava kako stupanj razvijenosti ekonomije utječe na trajanje i raspodjelu vremena između plaćenog i neplaćenog rada te kako je infrastruktura javnog sektora najvažniji faktor u alokaciji vremena između mnoštva neplaćenih aktivnosti u kućanstvu. Primjerice javna i svima dostupna zdravstvena skrb te briga o djeci i starijima smanjuju količinu vremena potrebnu za brigu o obitelji/kućanstvu.10 Kao što ističe Silvia Federici, neplaćeni rad zbog svojeg neodgodivog i repetitivnog karaktera nikad neće postati prekaran, ali ostaje otvorenim pitanjem tko će ga i unutar kojeg društvenog uređenja obavljati. Smanjenje opsega neplaćenog kućanskog rada ne treba očekivati kao spontanu nuspojavu ekonomskog napretka bez nastojanja u smjeru njegove socijalizacije. Upravo zbog zaborava pitanja društvene reprodukcije radne snage, uspjesi feminističkog pokreta (uglavnom u proširenju ženskih prava) ne uspijevaju promijeniti LJEVICA – UVJETI REPRODUKCIJE materijalne uvjete koji uzrokuju probleme protiv kojih su te političke borbe i usmjerene. Na empirijskoj razini, brojni dokazi nejednakog položaja žena i muškaraca na globalnom tržištu rada ukazuju na granicu do koje sežu reforme radnog zakonodavstva “u korist žena” – u trenutku kada se pokaže da žene zaostaju za muškarcima u nekome od vidljivih indikatora ekonomske uključenosti, primjerice u stopi ekonomske aktivnosti, donose se odluke koje potiču njihovo uključivanje u tržište rada, ali uvijek u onome obliku koji ne zadire u izvantržišne rodne odnose. Budući da se zaobilazi baviti temeljnim pitanjem spolne podjele rada, u praksi takva strategija promicanja “jednakosti” dugoročno proizvodi iste uvjete protiv kojih bi trebala biti usmjerena. Stoga bi, uz prepoznavanje važnosti borbe protiv komodifikacije javnog sektora, aktualne politike usklađivanja obitelji i karijere i uvođenja nestandardnih oblika zaposlenja za žene mogle i trebale predstavljati centralna pitanja feminističke kritike i eventualne mobilizacije. Feminizam i ljevica U opisanoj situaciji postavlja se pitanje mogućnosti feminističkog pokreta koji bi mogao imati učinak na promjenu ženskog položaja u cjelini. Ispostavilo se da feminizam kao izdvojen pokret žena za posebna prava izolirana od konteksta ima vrlo ograničen doseg – s obzirom na to da žene posjeduju sva formalna prava, strategije svojstvene liberalnom feminizmu gube na smislu te su u praksi često kontraproduktivne. Potrebno je shvatiti da će feminizam ostati politički irelevantan za većinu žena sve dok nastavi ignorirati pojam klase i spolne podjele rada, a baviti se problemima poput manjka žena u upravama korporacija. Kako bi na tom planu došlo do promjene, nužno je ponovno aktualizirati teme koje su se pojavile u okviru drugog vala feminizma, ali i učiti na greškama kooptacije radikalnih pokreta. Kao logično poprište artikulacije feminističkog programa stoga se javljaju lijevi pokreti i organizacije koji rade na razvijanju političke strategije kakva nedostaje unutar najvećeg dijela NGO scene i akademskog polja. Unatoč nominalnoj inkluzivnosti, unutar tih pokreta rodni odnosi često su neravnopravni. Uzevši u obzir djelovanje objektivnih prinuda na same aktere tih pokreta, poput rodne podjele u reprodukciji radne snage, očekivati drugačije bilo bi donekle nerealno. No osim u brojčanom omjeru sudionika/ica, rodna nejednakost vidljiva je u podjeli rada na ljevici, pa i u mjestu dodijeljenome feminizmu. Kako primjećuje Anna Očkina na primjeru ruske ljevice, ona se u pravilu ograničava na deklaracije o rodnoj ravnopravnosti i pravima žena11, a to se dodatno može oprimjeriti programom SYRIZA-e koja je samo jednu od svojih četrdeset točaka posvetila ženama, i to u socijaldemokratskoj maniri obećavajući jednake plaće za jednak rad. Feminističke se teme tako pojavljuju, nerijetko uz zamjetnu dozu kolektivne nelagode i smijuljenja, kao dodatak drugim “važnijim” temama, što je Sandra Harding nazvala “add-women-and-stir” pristupom. Sve navedeno rezultira vrlo nezahvalnom pozicijom onih koji/e nastoje iznaći načine kojima bi se pitanja spolne podjele rada i društvene reprodukcije unutar nekog budućeg društvenog pokreta mogla pojaviti kao središnja, a ne usputna. Lijevi pokret bi trebao biti u stanju promišljati “ženske” probleme kao probleme od opće važnosti: pitanja brige za djecu, pobačaja ili nasilja u obitelji nisu problemi specifični za žene, već je za njihovo adekvatno rješenje nužno preusmjeravanje cjelokupne socijalne politike. Zaključno, iako se jedina mogućnost da se feminizmu vrati njegova nekadašnja snaga nalazi u sudjelovanju u širem pokretu, unutar tog istog pokreta feminizam mora imati više od dekorativne uloge. Pierre Bourdieu je u tom smislu udijelio ljevici koristan savjet: “Svojstva spola isto su tako neodvojiva od svojstava klase kao što je žuta boja limuna neodvojiva od njegove kiselosti: klasa se bitno definira mjestom i vrijednošću koje daje dvama spolovima i njihovim društveno konstituiranim dispozicijama.”12 zarez, xv /361, 20. lipnja 2013. 26 Bilješke: 1 Knežević, Đurđa, 2012., Feminizam i ljevica – MAINSTREAMOM UDESNO, u: Kriza, odgovori, levica. Prilozi za jedan kritički diskurs. Jadžić, Miloš; Maljković, Dušan; Veselinović, Ana (ur.) Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe. 2 Za dva primjera tog tipa literature vidi: Frgačić, Gordana, 2012., Zašto smo manje plaćene? Priručnik za žene koje žele više i bolje u poslovnom svijetu u kojem ipak vladaju muškarci. Zagreb: V.B.Z. i Kiyosaki, Kim, 2010., Bogata žena - knjiga o investiranju za žene. Zato što mrzim kad mi se govori što da radim!, Varaždin: Katarina Zrinski. 3 Bačić, Arsen, 2005., Prava izgubljena u tranziciji, u: Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 42, str. 1.-19. 4 Žitko, Mislav, 2010., Ekonomska kriza i financijalizacija: skica marksističke teorije, u: Aktiv 571. 5 Katunarić, Vjeran, 2011., Od egalitarnog sindroma do izvrsnosti: O načinima legitimiranja društvenih nejednakosti, u: Politička misao, god. 48, br. 3, str. 16. 6 Izvor: Izvještaj “Žene i muškarci u Hrvatskoj”. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske, Zagreb, 2013. 7 Kerovec, Nada, 200.3, (Ne)jednakost žena na tržištu rada. Zagreb: Hrvatski zavod za zapošljavanje. 8 Čulig, Benjamin; Kufrin, Krešimir; Landripet, Ivan, 2007., EU + ? -. Odnos građana Hrvatske prema udruživanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, Zagreb: FF-press i Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e. 9 Milić, Anđelka, 1978., Klase i porodica. Sociološki presek stanja i perspektive razvoja savremene porodice, Beograd: Radnička štampa, str. 24. 10 Antonopoulos, Rania, 2009., The unpaid care work - paid work connection, Geneva: International Labour Organization. 11 Очкина, Анна, 2008., Уроки и перспективы феминизма в России. U: Левая политика № 5. 12 Bourdieu, Pierre, 2011., Distinkcija. Društvena kritika suđenja, Zagreb: Antibarbarus, str. 100-101 (korigirani prijevod). LJEVICA – UVJETI REPRODUKCIJE zarez, xv /361, 20. lipnja 2013. 27 Intenzifikacija poraza: Uvjeti i posljedice “zaštićene” reprodukcije Akademski radnici talasaju između neuzbibane svakodnevnice i izleta u otpor ne uviđajući da se niz poraza može prekinuti samo svrstavanjem uz druge društvene subjekte Dean Duda R asprava o društvenoj reprodukciji političke radne snage i materijalnim uvjetima nastanka klasne svijesti na sveučilištu, prigodno sužena na povlašteniji dio aktera u akademskom polju, ako već kreće iz pretpostavljene lijeve pozicije, mora ukalkulirati određenu vrstu inicijalnog proturječja, točnije: političkog iskustva, koje je najjednostavnije opisati odrednicama intenzifikacija i poraz. Obje se mogu zatim prikladno sparivati i koristiti kao deskriptivne sintagme postojećeg stanja: intenzifikacija poraza kao “lokalno” stanje stvari i poraz intenzifikacije kao jedan od mogućih trenutnih lokalnih ishoda. Poraz diskurzivnoanalitičkog otpora Naime, aktualne rasprave o statusu sveučilišta, najčešće tematski zaokupljene položajem sveučilišta u uvjetima neoliberalnog kapitalizma, obrazovanjem kao javnim dobrom ili pak recentnim tretmanom humanističkih znanosti, intenzivirale su se lokalno i globalno do te mjere da je njihova vidljivost obrnuto proporcionalna njihovu političkom učinku pa se na minimumu trezvenosti pojavljuje ključno pitanje: odakle toliki porazi kad se može steći dojam da u akademskom zborskom pjevanju protiv neoliberalnog sveučilišta vlada međunarodno ugođena razina masovnog političkog sklada? I zašto se nigdje, ili nešto mekše: veoma rijetko i ograničeno, ne događa ništa smislenije i jače od diskurzivno-analitičkog otpora? Problem je iznimno važan, ali i jednako tako popularan da se pomalo pretvara u novo epistemološko područje ili pak žanr koji, kao i toliko puta dosad u posljednjoj instanci omogućuje zapravo tek reprodukciju stečenih pozicija i akademskih karijera. S političkog stajališta tako ostaje razmjerno nepomućeni osjećaj intenzifikacije poraza jer je doista teže naći primjer koji bi pokazao da je zaokret moguć. Poraz je, zbilja, možda preteška riječ i bilo bi lakše reći da se prije radi o taktičkom imenovanju trenutnog odnosa snaga iz kojeg bi trebalo osmisliti novu političku agendu u pristupu problemu visokog obrazovanja. Ali procesi prepoznati i jasno opisani već više od desetljeća nisu zaustavljeni, iako su ponegdje možda lokalizirano usporeni. U krajnjoj liniji ne radi se o dijagnosticiranju figure subjekta koji predvodi postojeći proces rastakanja javnog obrazovanja i sljedbi zagovornika neoliberalne reforme, nego o adresatu koji svoje djelovanje i dosadašnje iskustvo može razložno označiti kao poraz (što, naravno, nipošto ne implicira odustajanje), iz toga izvući određenu pouku i proizvesti svrsishodnije političko djelovanje. U tom se okviru, pitanje je li moguće određenu socijalnu sferu urediti suprotno ili barem drukčije od dominantnih uvjeta društvene proizvodnje, koliko god izgledalo promašeno, pojavljuje kao politički poticajno. Dakle, ako problematiku i poziciju načelno uspostavimo dostupnim orijentirima, barem od Alexa Callinicosa (Universities in the Neoliberal World, 2006., usp. hrv. prev. na www.slobodnifilozofski.com) preko, primjerice, Stefana Collinija (What Are Universities For?, 2010.) do Deklaracije o znanosti i visokom obrazovanju (2012.) Akademske solidarnosti, imat ćemo dovoljno orijentira da u različitim aspektima lokalno iskustvo razmotrimo, i problemski i organizacijski, u širem kontekstu. Činjenica je da reformski zahvati odozgo koji su još prije koju godinu izazivali snažne reakcije, danas padaju na posve pripitomljeno i preparirano Kad se procijenilo da stvari postaju “radikalnije” u odnosu na stečene pozicije i liberalnosrednjoklasni habitus, nalazila su se iznimno zanimljiva opravdanja za odustajanje i muk tlo i da gotovo bez reakcije svjedočimo trećem i završnom činu neoliberalnog restrukturiranja sveučilišta, znanosti i visokoškolskog pogona. Promjena: odustajanje i muk Naime, kontekst je naznačen kao paradoksalna pozicija univerziteta u 21. stoljeću: nikad dosad nisu bili tako brojni i važni, a istodobno nikad nisu bili tako nesigurni u smisao svoga postojanja, vlastitu ulogu i mjesto, osobito kad su posrijedi humanističke discipline. Jednako tako, sveučilište nikad nije bilo masovnije (neovisno o cijeni ulaska što je pritom plaćaju studenti), kao što se u našim okolnostima ne pamti takav opseg kadrovske obnove zahvaljujući velikom broju ulaska znanstvenih novaka u sistem. Ta se unutarnja reprodukcija uvelike i paradoksalno odvijala mimo središnjeg društvenog konflikta u posljednjem desetljeću, ali je rijetko kad politički osviještena do točke u kojoj se mogla, kao zlokobno trošenje ljudskog materijala na nekoliko razina, oblikovati u političkog subjekta, čak i posljednjih mjeseci kad je posve jasno da će ubrzo biti izložena učincima reforme pripremljene u autističnom pogonu nominalno socijaldemokratskog upravljanja resorom. Čak i kad se osjetnija (dakle: nipošto masovnija) podrška pružala rubnim pokušajima otpora, upravo zbog izmještenosti iz središnjeg društvenog konflikta, pretpostavimo onog rada i kapitala, stizala je tek do granice ideološkog komfora ili naloga katedarske hijerahije, a kad se procijenilo da stvari postaju “radikalnije” u odnosu na stečene pozicije i liberalno-srednjoklasni habitus, nalazila su se iznimno zanimljiva opravdanja za odustajanje i muk. Unatoč postojanju nekog oblika nesigurnosti, logika polja govori da svako odustajanje znači povratak iz društvene konfliktnosti u relativno neuzbibani, stabilan teritorij vlastite struke, u izvjesnost strukturne pozicije koja se razumije isključivo izvan društvenog konflikta, gotovo kao prirodna pojava. I taj je simptom prema prikladnoj katedarskoj distribuciji i hijerarhiji prisutan kod većine onih koji se u prvom koraku uzbude na riječ “promjena”, i vremenski ograničen, bilo da su im kriteriji kulturno-nacionalistički i vezani uz gubitak identiteta, bilo da se radi o čistoj socijalnoj inerciji i personalnom obrambenom refleksu. Stoga bi se moglo reći da politički (što dijelom svakako znači i društveno-reformski) kapacitet univerziteta u lokalnom kontekstu podsjeća na večernje odnosno noćne izlaske tinejdžera koji se ipak, nakon malo raspojasanijeg manevra, vraćaju u izvjesnost roditeljskog doma ili pak ne izlaze jer te večeri baš nisu nešto raspoloženi, a doma je ionako suho i toplo. Stoga nije čudno da su neoliberalni reformski vjetrovi zatekli akademsku zajednicu kao nedovršen ili svojevrstan hobistički politički subjekt. Kako taj reformski projekt izgleda u završnoj fazi, dakle negdje pred svojim legislativnim dovršenjem, vrijedi se u kontekstu ove rasprave prisjetiti najfrekventnijih medijskih refrena koji su se predstavljali kao kritika, točka prijepora partitokratskih aktera, prisjetimo li se samo primjera tko i kako smije raditi nakon navršene 65. godine života. Očevidno je da je posrijedi stečeno pravo odnosno privilegij, ali stečeno je na stanovit način i pravo da vam se porodni dopust ne računa u ugovorno (novačko) vrijeme, a opet nije izazvao ni prijeko potreban minimum reakcija kao dobni ograničavajući kriterij. Sa stajališta reprodukcije političke radne snage u nešto drukčijem okviru, ono što se može izgubiti samo su dalekosežne političke posljedice pristanka na vječnu reprodukciju uvjeta u kojima nastaje većinska “struktura osjećaja” da se nešto može izgubiti. Iako izgleda jednostavno čak i kao radni zaključak, aktualno se diferenciranje praktički odvija upravo u toj točki. Možda promjena rakursa i pitanje što se i kako može izboriti predstavlja korak nakon suočenja s osjećajem poraza, ali taj se korak ne može zamišljati isključivo unutar akademskih zidina. Solidarnošću do fronte Izostanak interne solidarnosti, kao deficit mobilizacije i političkog djelovanja, logično se prometnuo u nedostatak izvanjske solidarnosti, što je doslovno prouzročilo dvostruku štetu: društveni procesi prolazili su i prolaze mimo sveučilišta koje ih je, u skladu s opisanim pozicijama i interesima, moglo i nije moralo reflektirati, ovisno o istraživačko-interesnim prioritetima njegovih aktera, akademskim i epistemološkim modama, problemima koji u distribuciji znanja spadaju u širu ili užu struku. Kako sveučilište uglavnom ne zanimaju drugi (osim kao sporadično hladno analitičko polje uspostavljeno na lagodno bezinteresnom subjekt-objekt načelu) koji prolaze isti ili sličan proces transformacije, tako, posve razumljivo, ni druge ne mora odnosno ne zanima sveučilište. Takvo je ponašanje (ili participacija neparticipiranjem) zapravo rad u korist vlastite štete i ima nekoliko ekstenzija, među kojima je medijska dosad bila najizraženija, kako zbog koruptivnih rabota, klanovskih sukoba i navijačko-prokazivačke orkestracije. Medijski prokazano kao zastarjelo, neučinkovito i, osobito “s epohalnog stajališta”, antimodernizacijsko, i to tipičnim radom popularnog krizno-vrištećeg stereotipa “na LJEVICA – UVJETI REPRODUKCIJE državnoj sisi” i reprodukcijom fantazme “poželjnog uspješnog znanstvenika”, sveučilište isprva mijenja upravljački žargon i lekseme samopercepcije, a zatim – zahvaljujući politici i reformskim zahvatima resornog ministarstva – kreće smjerom posve oprečnim od onoga što ga zamišlja lijevi imaginarij, na primjer, u obliku predstavljenom u Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju Akademske solidarnosti. Prostor političkog djelovanja, pa tako i stvaranja priželjkivane fronte, sastoji se isključivo u tome da sveučilište, osim što je razvilo mehanizam rezultatske pokornosti ili povremeni poluartikulirani obrambeni refleks u odnosu na partitokratske strukture, uglavnom tako da im se ponekad službeno, povrijeđeno i bez uspjeha usprotivi kad su posrijedi zakonske reforme ili strah od gubitka stečenih prava – postane svjesno drugih društvenih subjekata i to ponajprije onih s kojima bi moglo podijeliti posljedice iste politike odozgo, dakle, u prvom koraku onih koji čine tzv. javni sektor, a zatim, ili štoviše, istodobno i onih drugih kojima eksploatacija i prekarnost nisu tek prijetnja nego grubi okvir svakodnevnog preživljavanja. Taj korak, međutim, zahtijeva reformirano sveučilište ili barem drukčije pozicionirane aktere sa sveučilišta, a to je moguće, vrijedi ponoviti još jednom, samo ako se dokinu uvjeti u kojima se odvija kontinuirana reprodukcija većinske strukture osjećaja: najprije demokratizacijom odozdo, rastakanjem naslijeđenih organizacijskih hijerarhija, radikalnom kritikom feudalnog mentaliteta svojstvenog akademskom plemstvu – koje zdušno i otporno statusne privilegije prevodi u privatne interese a privatne interese zamagljuje stečenim statusnim privilegijama, socijalnu ekskluzivnost legitimira specifičnim uvjetima rada a specifične uvjete rada socijalnom ekskluzivnošću – i, naravno, besplatnim obrazovanjem. zarez, xv /361, 20. lipnja 2013. 28 Ukratko, taj spomenuti korak vodi osmišljavanju vrijednosnog spektra koji se često naziva politikom intelektualnog rada, i to uvelike u gramšijevskoj perspektivi. U tom smislu taj osjećaj poraza dijagnosticiran na početku možda jest prerana i nervozna dijagnoza trenutnog stanja, možda jest i pretjerana reakcija na tromost i mobilizacijski kapacitet jedne spore formacije, ali prešućivanjem sigurno nećemo izbjeći ili amortizirati njegove učinke. Dakle, da se ne igramo stare igre razlike između optimista i pesimista u čaši vode, ako postojeći odnos snaga baš i nije konkretno poraz, aktivni disbalans kao rezultat političkog autizma odozgo i klasne reprodukcije socijalno-akademskog plemstva, svakako upućuje na potrebu da se, kad je ljevica u pitanju, osmisli drukčije političko djelovanje. Kako sveučilište uglavnom ne zanimaju drugi koji prolaze isti ili sličan proces transformacije, tako, posve razumljivo, ni druge ne mora odnosno ne zanima sveučilište LJEVICA – UVJETI REPRODUKCIJE zarez, xv /361, 20. lipnja 2013. 29 Socijaldemokracija kao prazna gesta Povijesna ironija socijaldemokratskih politika očituje se u činjenici da su bile efektivne jedino u konjukturnoj fazi kapitalističkog ciklusa Hrvoje Štefan U izbornom programu Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena (SKHSDP) iz 1990. godine, dakle na prijelazu u višestranačje i kapitalizam, među početnim odredbama stoji: “(...) stranka više neće programski biti doktrinarno utemeljena politička organizacija. Marksizam prestaje biti jedino teorijsko i ideologijsko odredište. Strogo svjetonazorsko jedinstvo neće više biti presudni činilac povezivanja članova naše partije”.1 Ne naznačuje li takvo službeno odustajanje od doktrinarne kritike političke ekonomije odustajanje od historijskog poimanja kao teorijskog i metodološkog alata za spoznavanje društvenog realiteta i formuliranje političke volje, i ako da, što bi to uopće značilo? Političko djelovanje mora biti ukorijenjeno u poimanju i kritici općih društveno-ekonomskih procesa, mora materijalno i povijesno proizlaziti iz njihove dinamike, a ne biti njihov nijemi i nemoćni promatrač Ispražnjena ljevica Jean Baudrillard još je tamo početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća zaključio da parlamentarni demokratski proces postiže savršeni ekvilibrij kroz potpuno ukidanje društvenih sadržaja i referenci.2 Nominalna politička ljevica i dalje zadržava patos sadržaja (solidarnost, pravednost, jednakost šansi itd.) – ali kao prazne riječi, a ne kao pojmove konzistentno izvedene u njihovom društvenoekonomskom i povijesnom sadržaju. Takva “ispražnjena” politika znači da se u domeni političkog više ne traži istina, sa svim njezinim emancipatornim implikacijama, ali i prinudama, već se na pijedestal demokracije uzdiže sloboda mnijenja kao posveta relativizma i neodlučivosti.3 U tom smislu društveni proces na koji politika utječe također se uspostavlja kao arbitraran i teorijski unaprijed neodlučiv ishod borbe političkih mnijenja i njihove puko izborne demokratske rezultante. Kada u temeljnom dokumentu socijalističke stranke stoji naglasak da više nema jedinstvene doktrine ili pojma oko toga što se u osnovi društveno-ekonomske dinamike zbiva, ostaje pitanje na koji način se uopće u takvoj političkoj organizaciji artikulira politička volja i na čemu se temelji racionalnost ishoda takve artikulacije, naravno u smislu utjecaja na strukturne društveno-ekonomske procese? Naime, ako nema pojmovne kritike političke ekonomije iz koje bi proizašla jedinstvena i koherentna politička orijentacija stranke, naglasak se mora prebaciti na apstraktni diskurs i na puke ishode demokratske procedure. Bez univerzalnosti i jedinstvenosti pojmljene doktrine, kao politički sadržaj ostaje samo pluralitet, partikularitet i relativnost mnijenja. A to zapravo znači da se artikuliranje političke volje u takvoj organizaciji ne zasniva na prihvaćanju valjanosti argumenata i razrješavanju pojmljenih društveno-ekonomskih problema i proturječja, već na čistoj efektivnosti razmjene praznih znakova u kojem je opći zakon gubitak bilo kakve referencijalnosti i povijesnosti. Baudrillard kaže da takva logika označava kraj političke reprezentacije, jer se sve svodi na formalnu strategiju političke igre i natjecanja, gdje je ključ uspjeha u tome da stranke budu što sličnije, a da bi bile što sličnije, ne smiju više reprezentirati nikoga, već jedino same sebe. Za potvrdu navedene Baudrillardove teze dovoljno je proći kroz SDP-ove programske materijale i uočiti kako je riječ o apstraktnom kolažu “lijepih želja”, gdje su od različitih, no politički i ekonomski proturječnih doktrina, uzeti pojedini izolirani i pojmovno neposredovani momenti što “obećavaju puno, a traže i ograničavaju malo”. Recimo, kaže se da je SDP “socijalna stranka koja teži prevladavanju konfliktnih odnosa između rada i vlasništva, na principima socijalne tržišne privrede”, a zatim se kao moto ističe da je SDP “za tržišnu ekonomiju, ali ne i za tržišno društvo”. Diskurzivna strategija u formuliranju takvih konstrukcija svodi se na pravilo da se negativne konotacije pojedinog pojma, kao što je tržište, neutraliziraju s njemu suprotstavljenim pojmom, kao što je društveno ili socijalno. No u takvom izvanjskom i neposredovanom spajanju, pojmovi se pretvaraju u najobičnije arbitrarne oznake, bez reference i unutarnje dijalektičke povezanosti s realnim društvenoekonomskim procesima i njihovim kontradikcijama. Na taj način oni ustvari ništa realno ne objašnjavaju pa time nemaju pretenziju, kroz generiranje i usmjeravanje političke volje, išta mijenjati. Može se reći da takve diskurzivne strategije koje tek razmjenjuju i konotacijski spajaju oznake, s efektom “smisla bez poimanja”, onemogućavaju adekvatno razumijevanje društveno-ekonomske realnosti i imaju za glavni učinak opću depolitizaciju. Politički program SDP-a i općenito socijaldemokratskih stranaka time dobiva funkciju održavanja vladajućih odnosa moći. On ih pojmovno i kritički ne izvodi u njihovoj strukturnoj, konkretno-materijalnoj i povijesnoj dimenziji pa njihove učinke ne zna drugačije objasniti nego apstraktnim, idealističkim i nepovijesnim diskursom o vrijednostima, moralnoj odgovornosti individua ili psihološkim redukcionizmom društvenih fenomena. U političkoj praksi SDP-a, ali i ostalih socijaldemokratskih stranaka, to se proturječje najjasnije pokazuje u činjenici da se dolaskom na vlast provode neoliberalne politike i uspostavlja takav institucionalni okvir koji omogućava kapitalu lakšu eksploataciju onih društvenih klasa i skupina koje SDP nominalno predstavlja. S obzirom da temeljna nemogućnost “prevladavanja konflikta rada i vlasništva (kapitala)” unutar kapitalističkih odnosa proizvodnje, zbog odbacivanja kritike političke ekonomije, nije pojmljena, jaz između izbornog programa i realne političke prakse na vlasti biva posebno razvidan u periodima kapitalističkih kriza, kakva je aktualna. Može se pomalo sarkastično primijetiti da je socijaldemokracija efektivna jedino u konjunkturnoj fazi kapitalističkog ciklusa, kada su potrebe akumulacije kapitala takve da se zapošljavaju do tada nezaposleni i kada se ostvaruju dovoljni viškovi da realna nadnica radnika raste, kada se izdašnije mogu financirati socijalne funkcije države, kulturne potrebe itd. No u periodima kapitalističkih kriza do tada prikrivena i nepojmljena društveno-ekonomska proturječja silovito izbijaju na površinu te pokazuju da je kapital taj koji određuje pravila igre i da tu nema nikakve simetrije i “prevladavanja konflikta između rada i vlasništva”, kako stoji u SDP-ovom programu. U periodu krize, s obzirom da je se uopće adekvatno ne poima, SDP-ovim političarima ne preostaje drugo nego da prihvate naloge kapitala. I to u najboljem slučaju nemoćno sliježući ramenima i govoreći kako se građani trebaju “samo” strpjeti dok ne prođe kriza, a u najgorem otvoreno prihvaćajući agresivni diskurs kojim se odgovornost i objašnjenje za krizu svaljuje na problematičan mentalitet naroda,4 upitne psihološke i moralne karakteristike individua i skupina5 itd. “Mozaičan” politički program “Nepojmovni” karakter SDP ovog službenog programa izražava se i u načinu na koji se isti formulira odnosno u specifičnim modusima artikuliranja političke volje u stranačkoj organizaciji. Kada se politički program svodi na “diskurzivni mozaik” i permutacije praznih oznaka, tada za njegovu izradu i usvajanje nije važna kritička participacija i pojmovno razumijevanje članova stranke. Sve se koncentrira na prilagođavanje programa i njegovih nositelja medijskim zahtjevima slike i spektakla (“konstrukciji političkog spektakla”), umjesto na uključivanje što šire baze u proces stranačkog “rada pojma”. Konkretno, to zna i da se o stranačkom programu u SDP-u ne raspravlja kontinuirano, jednakopravno i sukladno nužnosti za sve valjanog pravila diskusije. Programsko naglašavanje važnosti slobode mnijenja te retorički odmak od “demokratskog centralizma” komunističke partije služe samo da bi se otklonili zahtjevi za “pojmovnim” i doktrinarnim utemeljenjem programskog i političkog jedinstva stranke. Participacija i jednakopravna kritička diskusija svih članova niti u SDP-u niti u bivšoj komunističkoj partiji nisu bili osnova za formuliranje političke volje i programa. Programi uvijek dolaze “odozgo”, u obliku općenitih i apstraktnih smjernica na stranačka tijela, da bi manirom “demokratske geste” bili u istom dahu “raspravljeni” i usvojeni. Taj trenutak ili organizirani kratki period “participacije” članstva dešava se u pravilu neposredno pred izbore, gdje se program ujedno raspravi i aklamacijski usvoji, da bi sljedeće četiri godine njegova konkretizacija i pojašnjenje bili prepušteni stranačkim čelnicima. U toj konkretizaciji postaje jasno vidljiv izostanak doktrinarno pojmljene kritike političke ekonomije kada različiti stranački čelnici javno zagovaraju bitno različite i nespojive operativne politike i mjere. Također, bez jedinstvene i univerzalne doktrine nema ni jasnih mjerila etičkih normi koja se iz nje izvode. Pa su tako unutar SDP-a moguće pojave poput Milana Bandića, sve dok imaju izborni legitimitet i dok poštuju proceduru. Naime, dok Milan Bandić nije prekršio stranačku proceduru i kandidirao se za predsjednika države mimo stranačke odluke, u stranci nije postojala čvrsta doktrinarno-etička sankcija koja bi zahtijevala da ga se ranije izbaci ili da se uopće spriječi njegova pojava na tako visokim političkim funkcijama.6 Zato je izbacivanje Milana Bandića iz SDP-a zbog prekršene procedure izraz doktrinarne nemoći i konfuzije, a sve naknadne kritike SDP-ovih čelnika na način njegove vladavine izraz pukog licemjerja. Ipak, ono što se u nedostatku doktrinarne kritike političke ekonomije pokazuje najvećim problemom jest činjenica da bez nje nema teorijske osnove po kojoj će se provesti analiza postojećih materijalnih i povijesnih polazišta i dinamike u koju se misli politički intervenirati. Naime, bez nje nije osigurana analitička poveznica koja će imanentno povezati političke ciljeve sa sredstvima i uvjetima njihova ostvarenja. To je ona već općepoznata kritika da stranke nude prazna obećanja, jer nikada ne konkretiziraju na koji LJEVICA – UVJETI REPRODUKCIJE način ih misle ostvariti. Upravo u toj konkretizaciji na osnovu povijesne i materijalne analize, dakle u objašnjenim operativnim politikama i mjerama te zacrtanim institucionalnim promjenama i predviđenim učincima, krije se odgovor na pitanje jesu li ciljevi realno ostvarivi. No, te konkretizacije ne može nikada ni biti, barem ne u koherentnom obliku, ukoliko ne postoji jedinstvena i univerzalna doktrina na podlozi koje se prvo provodi povijesna analiza, a zatim pojedine parcijalne mjere opravdavaju i procjenjuju. Kada je stranački program tek diskurzivni mozaik raznih apstraktnih momenata proturječnih i/ili međusobno isključivih doktrina, odnosno kada ta proturječja nisu pojmljena u jedinstvenoj i univerzalnoj doktrini, tada ne postoji jasan smjer za praktično djelovanje. A bez jasnog doktrinarno utemeljenog smjera za praktično djelovanje nema niti političkog legitimiteta i uopće političke snage koja bi svjesno utjecala na strukturne društveno-ekonomske procese i time kroz praktično djelovanje realno ukidala njihova proturječja. Utoliko što nema pojmljene i demokratski legitimirane doktrine na podlozi koje se izvode konkretne mjere za upravljanje društveno-ekonomskim procesima, oni se odvijaju takoreći “iza leđa” ljudi. Politička organizacija koja nema jedinstvenu i univerzalnu doktrinu kao okvir djelovanja nema također ni ispunjene uvjete za provođenje pozitivne kadrovske selekcije. Bez pozadinske doktrine izabrane kadrove nije moguće procjenjivati osim po mjerilu izbornog rezultata. No izborni rezultat ne govori ništa jasno o njihovim realnim doprinosima ili promašajima bez stavljanja u kontekst doktrinarne cjeline. Ukoliko nema jedinstvene i univerzalne doktrine na pozadini koje su objašnjeni strukturni društveno-ekonomski procesi, tada nema niti načina da se procijene pozitivni ili negativni učinci na njih. Demokratski izbor u tom slučaju referira prvenstveno na samog sebe. Unutarstranačka proturječja U SDP-u stalno se ističe da je stranka predvodnik u uspostavljanju demokratskih standarda djelovanja. Pod time se zapravo puno više podrazumijeva da stranka nema u svojoj osnovi univerzalnu doktrinu pa dominira sloboda i jednakovrijednost često krajnje proturječnih mnijenja, nego da je stranka svoje unutarstranačke procedure biranja uredila na najdemokratičniji način. Naime, unutarstranačke procedure izbora za stranačke funkcije i za funkcije u tijelima javne vlasti tek su uvjetno demokratične. Predsjednika stranke i regionalnih i lokalnih stranačkih organizacija biraju svi članovi, no ono što je puno važnije, liste za parlamentarna tijela javne vlasti ne određuju po preferencijalnom modelu svi članovi stranke na lokalnim, regionalnim i državnim konvencijama. Time je praktički zadržan predsjednički sistem i autokratske ovlasti u sastavljanju izbornih lista. Kandidati za funkcije u tijelima javne vlasti ne mogu doći na izborne liste ukoliko nisu u milosti ili “krugu povjerenja” predsjednika. Takav autokratski sistem kadrovskog selektiranja, pogotovo bez jedinstvene i univerzalne doktrinarne osnove u podlozi, pogoduje širenju pogubnog fenomena poltronstva i negativne kadrovske selekcije. S time u uskoj svezi je i pitanje materijalnih nagrada odnosno naknada za pojedine političke funkcije, bilo u tijelima javne vlasti ili u samoj stranci. Pored statusa, vrlo izdašne materijalne nagrade možda su ključan motivator za bavljenje politikom. Tim više jer kombinacija nedostajuće doktrinarne osnove i predsjedničkog principa selektiranja za plaćene funkcije, otklanjaju direktnu odgovornost pojedinaca prema demokratskoj bazi, a ujedno osiguravaju vrlo primamljive naknade. S obzirom da izborne i općenito kadrovske liste, pogotovo za one materijalno i statusno najatraktivnije funkcije, de facto sastavlja predsjednik, a stranačka tijela samo potvrđuju, pojedinci koji se nađu na njima odgovornost, lojalnost i osjećaj duga imaju prije svega prema predsjedniku. Na taj način održava se interesna povezanost i autokratski princip vladavine, unatoč uvjetnoj demokratičnosti procedure za izbor predsjednika. Svojevrsna ironija leži u tome da se predsjednik demokratski bira da bi mogao to autokratskije vladati i uopće određivati tko zaslužuje ući u njegov interesni krug lojalnosti i povjerenja. Na tijelima stranke taj isti “krug lojalnosti” se reproducira Bez univerzalnosti i jedinstvenosti pojmljene doktrine, kao politički sadržaj ostaje samo pluralitet, partikularitet i relativnost mnijenja i pojedinci koji su došli na plaćene funkcije zahvaljujući predsjedničkoj milosti pri određivanju lista, sada mu se odužuju podržavajući bezuvjetno njegove prijedloge odluka i ne “talasajući”. Nije potrebna pretjerana pronicljivost da bi se shvatilo kako takav princip poslušnosti prema onome tko te stavio na listu ide u prilog širenju mediokritetstva, jer proceduralno polazi od toga da jedna osoba zna nužno i uvijek bolje od drugih i da je ključno njoj biti poslušan. Sve to pokazuje da proceduralni aspekt demokracije jest bitan, no čak i s ukinućem autokratskih predsjedničkih ovlasti demokratska sloboda mnijenja bez univerzalne i jedinstvene doktrinarne osnove kojom se poimaju društveni procesi ima za rezultat dominaciju partikularne perspektive. Na prvi pogled može se uputiti primjedba da demokratska sloboda mnijenja bez doktrinarne kritike političke ekonomije, upravo jest najviši izraz demokratske doktrine za koju se SDP zalaže. No da je takva doktrina demokracije krajnje apstraktna i partikularna postaje jasno u trenutku kada se shvati da SDP-ovo zalaganje za demokratizaciju u svim društvenim domenama ostaje prazna gesta jer proturječi ostalim temeljnim postavkama iz SDP-ovog programa. Prije svega, proturječi zalaganju za kapitalističku tržišnu ekonomiju. U kapitalizmu sloboda mnijenja za radnike u krajnjoj instanci važi do one granice koju postavi vlasnik kapitala i potrebe akumulacije njegovog kapitala. Iako se SDP principijelno zalaže za demokratizaciju u svim područjima tada se mora zalagati za prevladavanje i ukidanje kapitalističkih odnosa proizvodnje. Ekonomska demokracija ili samoupravljanje kao univerzalna forma odlučivanja na radnom mjestu nije moguća dokle god vlada imperativ akumulacije i klasni antagonizam kapitala i rada. Kapitalistički odnosi proizvodnje strukturno počivaju na asimetriji moći i prava, i u takvom okviru demokracija kao jednakopravnost odlučivanja jednostavno nije moguća. Jedina univerzalna doktrina Sve u svemu, SDP i ostale nominalno socijalističke i socijaldemokratske stranke nemaju drugog puta da doprinesu razrješenju opće krize političkog, nego da izađu iz nepovijesne i relativističke pozicije u kojoj jesu. Političko djelovanje mora biti ukorijenjeno u poimanju i kritici općih društveno-ekonomskih procesa, mora materijalno i povijesno proizlaziti iz njihove dinamike, a ne biti njihov nijemi zarez, xv /361, 20. lipnja 2013. 30 i nemoćni promatrač. Sve to neće biti moguće dok u osnovi političkog djelovanja ne bude jedinstvena i univerzalna doktrina. A jedina takva bila je i dalje ostaje ona marksistička. Marksizam kao doktrina uključuje razne pravce, teorije i interpretacije, i njihova se validnost može u krajnjoj instanci ispitati jedino praksom. No ono što je ključno za sve pravce koji dosljedno primjenjuju dijalektičku metodu jest imanentno usmjerenje ka sintezi ili jedinstvu kao ukinuću proturječja između različitih teorija. Da bi u praktičnom političkom smislu to usmjerenje bilo onemogućeno u totalitarnoj pretenziji, jedni osigurač poštivanje je formalne demokratske procedure. U tome leži istina demokratske doktrine socijaldemokratskih stranaka, no ta istina bez marksizma kao sadržajne teorije društvenih odnosa, pretvara se nužno u laž “prazne” demokratske forme. To je stoga jer jedino marksizam u svim varijantama polazi od klasnog antagonizma kao pokretača društveno-ekonomske i povijesne dinamike i njegovo ukinuće postavlja kao osnovni preduvjet ostvarenja “pune”, dakle ne samo formalne, demokracije. Ostale doktrine odbacuju i antagonistički karakter kapitalističkih društvenih odnosa, nastoje svesti društveni antagonizam na formalno-demokratski agonizam i time promašuju zahvatiti njegovu univerzalnu društvenu dimenziju. Zbog toga one uvijek ostaju u svojoj partikularnosti prazne i podređene njegovoj nespoznatoj moći. Bilješke: 1 Anđelko Milardović, ur., Demokracija, Pan Liber, Osijek; Zagreb; Split, 1999. 2 Jean Baudrillard, Utopia Deffered: Writings from Utopie(1967-1978), Semiotext(e), New York, 2006. 3 Alain Badiou naizgled formalno ispravno postavlja antinomiju između filozofije i demokracije, u smislu nerazrješive opreke između političke istine (pravednosti) kao zahtjeva filozofije i političke slobode kao zahtjeva demokracije pa zaključuje da je “cijena naše slobode, ovdje u zapadnjačkom svijetu, monstruozna nepravednost unutar naših zemalja, a još više izvan njih”. Ipak, antinomija nestaje kada se politička sloboda dijalektički transformira u spoznatu nužnost odnosno materijalistički i povijesno spoznatu političku istinu. http:// blog.dnevnik.hr/vaseljena/2008/11/1625557803/alan-badiou.html 4 http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/vecina-je-spremna-vise-kukatinego-zasukati-rukave-i-raditi---276267.html 5 “Realni sektor jedino čeka državne investicije i o njima ovisi, a ako ne radi za državu, nema dovoljno hrabrosti”, rekao je Linić u izjavi novinarima nakon konferencije” ; http://www.jutarnji.hr/ linic--za-pad-bdp-a-ponajvise-okrivio-realni-sektor/1069609/ 6 http://www.vecernji.hr/zivot/zbornik-radova-vocinu-clanak-45342 Temat priredio Marko Kostanić. Temat je ostvaren u organizaciji Centra za radničke studije uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.
© Copyright 2024 Paperzz
