Filip Škiljan, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb Nacionalne

Filip Škiljan, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb
Nacionalne manjine u hrvatskoj Baranji između čekića i nakovnja – slučaj baranjskih
Nijemaca
Sažetak: Autor u tekstu na temelju literature,objavljenih materijala iz Državnog zavoda za statistiku, intervjua s
pripadnicima njemačke nacionalne manjine i na temelju pisanih svjedočanstava donosi informacije o položaju
njemačke nacionalne manjine, tzv. podunavskih Švaba, u Baranji tijekom dvadesetog stoljeća. Posebano se bavi
pitanjem protjerivanja Nijemaca iz Baranje nakon Drugog svjetskog rata.
Summary: In Baranja region live five nationalities: Croats, Serbs, Roma, Hungarians and Germans. Before
WWII Germans lived in absolute majorance in Beli Manastir, Karanac, Popovac and Jagodnjak. Author brings
pieces of information about German national minority in Baranja based on interviews and researching in
archives and institutes. Author especially brings new informations about suffering of Germans in Yugoslavia
after WWII.
Ključne riječi: Nijemci; Baranja; dvadeseto stoljeće; usmena povijest
Key words: Germans, Baranja, 20th century, oral history
Tijekom prošlosti baranjski teritorij je više puta mijenjao stanovništvo. Hrvati i Mađari od 10.
do 16. stoljeća čine najveći broj stanovnika srednjovjekovne Baranje. Nakon Velikog bečkog
rata koji se vodio između 1683. i 1699. godine na prostore Baranje naseljavaju se ponovo
Mađari, Srbi i Hrvati, a uz njih dolazi i novo njemačko stanovništvo nakon 1720. U
današnjem hrvatskom dijelu Baranje, na primjer, 1724. godine bilo 36,4% Mađara, 31,3%
Hrvata, 23,1% Srba i 9,2% Nijemaca. Nakon 1918. srpska vojska je okupirala Baranju, a
razgraničenje između Mađarske i Jugoslavije u Baranji provedeno je odredbama Trianonskog
sporazuma. Nakon Prvog svjetskog rata počinje naseljavanje Baranje novim stanovništvom.
Međunarodnim mirovnim ugovorima priznato je pravo Nijemcima, Mađarima i drugima u
novostvorenoj Kraljevini SHS da se u roku od dvije godine odluče žele li ostati u Kraljevini
SHS ili optirati u matičnu državu. Iz Mađarske u Hrvatsku optiraju Srbi koji se naseljavaju u
neka baranjska naselja. Dolazi i do kolonizacije baranjskih naselja iz siromašnih dijelova
Hrvatske. U Baranju je u tom periodu kolonizirano sveukupno oko 4000 osoba, odnosno oko
1000 obitelji, a najveći dio bili su Srbi iz mađarskog dijela Baranje i tzv. solunski dobrovoljci.
Baranja je 1922. godine priključena Novosadskoj oblasti iako je prirodno gravitirala Osijeku.
Godine 1929. formiranjem banovina, Baranja je priključena Dunavskoj banovini, a Osijek je
ostao unutar Savske banovine. Uspostavom NDH područje Baranje potpalo je pod Mađarsku.
Nakon sloma Hortijeva režima i zauzimanja Baranje od strane NOV Jugoslavije Baranja je
pripojena Hrvatskoj. Nakon rata dolazi do velikog egzodusa baranjskih Nijemaca i
naseljavanja novog stanovništva u nekadašnja njemačka sela. Između 1946. i 1948 u Baranju
je kolonizirano 8.204 doseljenika, odnosno 1946 obitelji. Tako je u Baranju kolonizirano oko
7.200 Hrvata, 600 Srba i 200 Slovenaca. 1
1
Podatke o prošlosti Baranje vidi u: P. Šašlin, Stanovništvo Baranje, obilježja i procesi, Samobor 2005.; Tri
stoljeća Belja, Osijek 1986; M. Klemenčić, A. Milardović, J. Vrbošić, Činjenice o hvatskoj Baranji, Osijek
1995.
Intervjui s Nijemcima u Baranji
U svojem sam istraživanju pokušao ustanoviti kako su se osjećali pripadnici njemačke
nacionalne manjine na području hrvatske Baranje u dvadesetom stoljeću. Istraživanje je
najvećim dijelom zasnovano na metodi usmene povijesti, odnosno na razgovorima vođenim s
pripadnicima njemačke nacionalne manjine koji su rođeni između 1931. i 1956. godine. 2
Nijemci u Baranji 3
Nijemci su u Baranju, prostor između Dunava i Drave, stigli početkom 18. stoljeća. Njemačko
stanovništvo najprije je nastanjeno na posjed Belje, koje je Eugen Savojski dobio za vojničke
zasluge od carske komore u Beču. Razlog njihova doseljavanja leži u politici bečkog dvora
koji je imao interes za sirovine i agrarne proizvode iz panonskog dijela Monarhije. Politika
bečkog dvora poticala je razvoj manufaktura, te je početkom 18. stoljeća porastao interes za
prehrambene proizvode i sirovine, osobito pšenicu, meso, vino i drva. Čista njemačka naselja
u Baranji bila su Čeminac, Petlovac, Grabovac i Kozarac, apsolutnu većinu Nijemci su imali u
Belom Manastiru, Jagodnjaku i Popovcu te Karancu, dok su relativnu većinu imali u Dardi.
Najveći broj Nijemaca bilo je 1900. u Dardi (1339) i Čemincu (1338), a 1910. u Jagodnjaku
(1155) i Petlovcu (927). Nakon Prvog svjetskog rata dolazi do iseljavanja Nijemaca iz
Baranje, ali ne u većem broju. Među Švabama je bilo malo velikih zemljoposjednika, pa je
njihov udio u fondu oduzete zemlje bio relativno malen. 4 U Kraljevini Jugoslaviji za njemački
kao materinji jezik izjasnilo se 499.969 stanovnika. 5 Nakon kapitulacije Kraljevine
Jugoslavije Baranju su okupirali Mađari, a u prosincu 1941. pripojili su je Mađarskoj. Tako su
se Nijemci iz Baranje uključili u Narodni savez Nijemaca u Mađarskoj. Nakon pada Hortijeva
režima u ožujku 1944. godine Njemačka je okupirala Mađarsku, pa time i Baranju. U jesen
1944., nakon zauzimanja Bačke i Banata od strane Jugoslavenske vojske i Crvene armije,
dolazi do teških sukoba između njemačke vojske i NOV Jugoslavije, odnosno Crvene armije,
baš na baranjskom tlu. Bitke će se ponoviti i u ožujku 1945., kada će Nijemci ponovo zauzeti
2
Moji kazivači su bili: Oskar Keller, 1939.g., Beli Manastir; Jovan Folk, 1946.g., Beli Manastir; Jasna Štalman,
1955.g., Osijek; Boris Mandrić, 1956.g., Širine; Petar Merda, 1933.g., Beli Manastir i Anka Katić, rođ.
Jäger,1931.g., Branjin Vrh. Posebno se zahvaljujem gospodinu Oskaru Kelleru koji je organizirao kazivače 7.
prosinca 2013. godine u Belom Manastiru.
3
O Nijemcima u Baranji pisano je u hrvatskoj literaturi na nekoliko mjesta: V. Geiger, »Hrvatska Baranja u
podunavskošvapskoj historiografiji i publicistici. Prilog baranjskoj bibliografiji« u: Godišnjak Ogranka Matice
hrvatske Beli Manastir, sv. 2 (2005), 131-136; J. Franz, »Sakralna baština njemačkih sela u Baranji« u:
Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice (2006), 185-190; D. Božić – Bogović, »Vjerski život njemačkog
stanovništva u južnoj Baranji krajem 18. stoljeća« u: Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice (2009.), 209218; D. Varga, »Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju« u: Godišnjak Njemačke narodnosne
zajednice (2009.), 285-327; D. Osonjački, »Selo broji 441 dušu« u: Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice
(2010.), 363-374; V. Geiger, »Žrtvoslov Nijemaca hrvatske Baranje. Drugi svjetski rat i poraće« u: Scrinia
slavonica, sv. 11 (2011), 259-354.
4
V. Geiger, Nestanak Folksdojčera, Zagreb 1997., 17.
5
V. Geiger, Nestanak Folksdojčera, Zagreb 1997., 20.
Baranju. Krajem 1944. godine, s primicanjem fronte Slavoniji, dolazi do organiziranog
masovnog iseljavanja (od strane njemačkih vlasti) Nijemaca u Njemačku. 6 Čini se da je
prema procjenama istraživača ove problematike oko 110.000 Folksdojčera evakuirano iz
NDH. Oslobođenje je na području u sastavu NDH dočekalo svega 30.000 Nijemaca. 7 Na
području Banata, Bačke i Baranje uvedeno je izvanredno stanje 17. listopada 1944. Takvo
stanje će potrajati do 27. siječnja 1945., kada je ukinuta Vojna uprava za Banat, Bačku i
Baranju. Sam Josip Broz Tito objasnio je da je ta odluka donesena zbog »isterivanja
Nemaca«.
Odluka AVNOJ-a od 21. studenog 1944. godine otežava stanje Nijemaca na
području Jugoslavije. Naime tom odlukom sva imovina državljana Reicha i osoba njemačke
narodnosti koji su se nalazili na području Jugoslavije (osim onih koji su se borili u jedinicama
NOV-a ili su podanici neutralnih država, a nisu se držali neprijateljski tijekom rata) prelazi u
vlasništvo države. 8 Nijemcima u Jugoslaviji je na taj način oduzeto 97.720 posjeda koji su se
prostirali na 637.093 hektara. Od toga je na području Hrvatske oduzeto 20.457 posjeda
površine 120.977 hektara. 9 Njemačka nacionalna manjina svedena je na taj način, iz najveće
nacionalne manjine u predratnoj Jugoslaviji, na beznačajnu nacionalnu manjinu. Čini se da je,
prema istraživanjima Vladimira Geigera između travnja 1941. i ožujka 1948. ubijeno između
9.000 i 10.000 Nijemaca na području Hrvatske. Kolektivna osveta nad baranjskim Nijemcima
bila je iznimno rigorozna. Prvi poslijeratni popis stanovništva u Baranji pokazuje da je 1948.
ondje bilo svega 4.494 Nijemca (najveći broj Nijemaca u tom popisu u Hrvatskoj imala je
upravo bivša općina Beli Manastir, a najveći broj Nijemaca u Hrvatskoj naselje Kneževi
Vinogradi (njih 1562) 10 ), a naredni popisi ukazuju na još veće smanjenje broja Nijemaca.
Vladimir Geiger je proveo vrlo pomno istraživanje te je sastavljanjem poimeničnog popisa
ustanovio da je u Baranji život izgubilo najmanje 1.414 Nijemaca, i to najviše iz Popovca
(njih 353). 11
Naredna tablica svjedoči o egzodusu baranjskih Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata 12 :
Godina
1880.
Broj Nijemaca
Ukupan
Baranje
12.658 (28,3% stanovništva 44.792
broj
stanovnika
6
V. Geiger, Nestanak folksdojčera, Zagreb 1997, 28.
V. Geiger, Nestanak Folksdojčera, Zagreb 1997., 85.
8
V. Geiger, Nestanak folksdojčera, Zagreb 1997, 31.
9
A. Laušić, »Iz povijesti folksdojčera i njihova egzodusa na tlu Jugoslavije« u: Migracijske teme, god. 7 (1991),
sv. 2, 188, 190.
10
T. Hengl, »Njemačka etnička skupina /zajednica u Hrvatskoj prema popisima stanovništva (1880. – 2001.)« u:
Godišnjak njemačke narodnosne zajednice 2004., 222-223.
11
V. Geiger, »Žrtvoslov Nijemaca hrvatske Baranje. Drugi svjetski rat i poraće« u: Scrinia slavonica 11 (2011),
259-354.
12
Tablica je preuzeta iz P. Šašlin, Stanovništvo Baranje, obilježja i procesi, Samobor 2005., 83.
7
1921.
1948.
1953.
1961.
1971.
1981.
1991.
2001.
2011.
Baranje)
15.976 (32,5%)
4.494 (8,4%)
3.228 (6,3%)
1.392 (2,5%)
773 (1,4%)
410 (0,8%)
433 (0,8%)
449 (1,1%)
347 (0,88%) 13
49.171
53.502
50.866
56.088
56.322
53.409
54.265
42.663
39.420
Čini se da su nakon Drugog svjetskog rata, a posebno nakon 1948. godine, Nijemci u Baranji
kao i u čitavoj Hrvatskoj svedeni na minornu nacionalnu manjinu. Svakako je činjenica da je
jedan dio Nijemaca stvarno iselio u Njemačku nakon Drugog svjetskog rata. Jedan dio njih
iselio je pedesetih godina, pa to razjašnjava smanjenje njihova broja u međupopisnom
razdoblju 1953. – 1961. Također je evidentno da se jedan dio Nijemaca odlučio izjasniti kao
Mađari ili Hrvati, a uvođenjem rubrike Jugoslaveni velik broj njih izjasnio se i na taj način. U
miješanim brakovima Nijemci su također nestajali asimilacijom. Broj Nijemaca i udio u
ukupnom broju stanovnika Baranje ponešto je porastao nakon stvaranja neovisne Hrvatske
(1991.), odnosno nakon stvaranja bolje klime za njemačku nacionalnu manjinu.
Informacije o podrijetlu baranjskih Nijemaca
Sjećanja na dolazak predaka iz današnje Njemačke prisutna je kod svih kazivača te
predstavljaju svakako dio vlastita identiteta. Dakako, u vrijeme dolaska njihovih predaka ideja
o zajedničkom etničkom identitetu nije bila izgrađena, pa je doseljenike najviše sjedinjavalo
zajedničko jezično i kulturno razlikovanje od naroda s kojima su živjeli u susjedstvu. 14
Najveći broj Nijemaca doselio je iz Bavarske, Hessena, Pfalza, Lotaringije, Saara i Sudeta, a
jedan dio i iz Schwabenlanda, pa su po toj pokrajini Nijemci u Baranji, Banatu, Bačkoj,
Slavoniji i Srijemu dobili i ime Švabe. Švabama su ih ponajčešće zvali domicilni Hrvati i
Srbi. 15
Oskar Keller iz Belog Manastira kazuje kako su njegovi došli iz današnje Švicarske. Tu kod
nas (misli u Baranju, op.a.) je dolazila sirotinja, ljudi koji su tražili novi život. Nijemci koji su
došli doživljavali su ovaj kraj kao zavičaj, a Njemačku kao otadžbinu. Dakle, s Njemačkom je
postojala emotivna povezanost. Priče o samom dolasku postoje kod svih kazivača. Oskar
13
U gradu Belom Manastiru bilo je prema popisu iz 2011. godine 85 Nijemaca, u općini Bilje 59 Nijemaca, u
općini Čeminac 27 Nijemaca, u općini Darda 38 Nijemaca, u općini Draž 21 Nijemac, u općini jagodnjak 8
Nijemaca, u općini Kneževi Vinogradi 84 Nijemca, u općini Petlovac 9 Nijemaca i u općini Popovac 16
Nijemaca.
14
V. Geiger, Nestanak Folksdojčera, Zagreb 1997., 13.
15
V. Geiger, Nestanak Folksdojčera, Zagreb 1997., 9.
Keller kazuje kako je njegov prapradjed došao brodom.. Došao je brodom rekom Dunav iz
Ulma. Retki su bili oni koji su dolazili kolima. Jedan od centara za iskrcavanje bio je Apatin.
Apatin je bio ribarsko selo dok nisu došli Nijemci. Dakle, putovanje rijekom bilo je sasvim
sigurno najekonomičnije i omogućivalo je relativno brz dolazak na odredište. Kod svih je
kazivača vidljiv ponos zbog njemačkog podrijetla, a taj je ponos još izraženiji zbog golgote
koju su Nijemci prošli u dvadesetom stoljeću.
O suživotu nacija u Baranji
Baranja, kao što smo vidjeli iz prethodnog teksta, bila je multietnički prostor. Suživot brojnih
nacija koje su se ovdje u različitim vremenima naselile bilo je prirodno stanje stvari sve do
početka Drugog svjetskog rata. O tome suživotu govore moji kazivači:
Oskar Keller se prisjeća kako su svi Baranjci morali znati sva tri jezika (mađarski, njemački i
hrvatski (srpski). Neznanje jednog od ta tri jezika bilo je nešto što je bilo sramotno. Anka
Katić rođena Jäger kazuje: Znala sam osim njemačkog i mađarski i hrvatski. Nije Baranjac
onaj koji ne zna sva tri jezika. Kako je tko počeo pričati kojim jezikom, tako smo mi pričali
tim jezikom. O suživotu u Baranji govori i jedna sličica iz predratnog Jagodnjaka: Jagodnjak
je bilo švapsko-srpsko mesto. Pravoslavna crkva bila je u Švapskom sokaku. Kad je bila
crkvena slava, do crkve se išlo kroz Švapski sokak. Nijemci su navečer pred slavu ili ujutro
uredili sokak. Čak su i metnuli kukuruzovinu kada je padala kiša. Također je običaj bio da se
pripadnici drugih vjeroispovijesti i nacija međusobno posjećuju kada je bio neki blagdan. Ako
je gazda bio Srbin, išlo se kod njega i govorilo srpski. Uvek se govorilo jezikom domaćina,
kazuje Oskar Keller. Za tim žalim jer jedan deo toga pamtim. Ipak, iako je bilo mnogo
mješovitih brakova, čini se da hrvatsko-srpkih ili kako Baranjci kažu šokačko-srpskih brakova
nije bilo mnogo. Dobri međuljudski odnosi u Baranji bili su prisutni i kod drugih
nacionalnosti, a djelomično su pokvareni dolaskom Drugog svjetskog rata. Ipak, i danas stari
Baranjci vole pokazati kako suživot među nacijama nije nestao. Tako pokazuje i epizoda iz
Karanca, gdje je prema riječima Oskara Kellera jedan stari Srbin prišao Njemici nakon
posljednjeg rata i rekao joj: Ej Ema gde si, ajmo malo švabetati, pa da se ovi ovde (misleći na
novodoseljene stanovnike Karanca, op.a.) malo čude. Prema riječima Kellera, govorio je
švapski baranjski perfektno.
Drugi svjetski rat i odnos prema Nijemcima
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća dolazi do razvijanja nacizma u Njemačkoj. To je imalo
snažan utjecaj na Nijemce koji su živjeli izvan granica Trećeg Reicha. Iako Nijemci u
Jugoslaviji vrlo često nisu bili članovi nacističke stranke, čini se da je, kako se rat približivao,
bilo sve više onih koji su simpatizirali nacizam i Hitlera. U Belom Manastiru je bilo većinsko
njemačko stanovništvo. Anka Katić rođena Jäger iz Branjinog Vrha kazuje kako je Nemcima
u Baranji bilo drago zbog Hitlera. Išla sam u Hitler Jugend i dobila sam značku. Tata mi je
zabranio da i dalje idem i da me dalje zovu. Petar Merda iz Belog Manastira rođen 1933.
godine se prisjeća kako njegova obitelj nije bila u Kulturbundu. Kulturbund nije bio samo
kulturni centar. Mi nismo bili u Kulturbundu jer je otac bio teško bolestan 1939. godine, a bili
smo i zanatlije (stolari) pa nismo smeli gledati na naciju. Tata me terao u crkvu nedeljom, a
na cesti maršira Hitler Jugend u uniformama i meni krivo što ne idem s njima! Imali su
kukaste križeve i noževe, marširali su ulicama i pevali nemačke pesme. Oni koji su bili uz njih
imali su obilježene kuće sa znakom V. Mi nismo dali, ali su nam ipak kuću označili, pa je
baba to prefarbala. Dakle, evidentno je da je jedan dio Nijemaca prije rata bio antifašistički
raspoložen dok su drugi, vjerujući u njemačku pobjedu, pristajali uz Hitlera. Ipak, možda je
najveći bio postotak onih koji nisu bili zainteresirani za politiku i kojima je interes bio da
prežive u teškim vremenima ekonomske krize.
Godine 1941. Baranja je potpala pod Mađarsku. Nijemci koji su živjeli u Baranji, kao i ostali
Nijemci koji su živjeli izvan granica Trećeg Reicha u satelitskim zemljama, našli su se u
povlaštenom položaju. Oskar Keller, čiji je djed rođen u Tenji i koji je rat proveo u Tenji,
prisjeća se kako je za vrijeme rata njegov djed kao Nijemac bio u nekoj vrsti civilne zaštite.
Budući da je bio uvjereni pacifist nikada nije nosio pušku s nabojima niti je hapsio one koje bi
ulovio da noću prolaze naseljem. U Baranji su brojni Nijemci bili mobilizirani u mađarsku
vojsku. Neki su se dobrovoljno javljali u Wermacht. Tako se otac Jasne Štalman, nakon što je
služio u kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci, vratio u Baranju i prijavio u Wermacht. Bio je
raspoređen na sjeverni front u Finsku, gdje je čuvao ruske zarobljenike. Stric Petra Merde bio
je mobiliziran u mađarsku vojsku te je bio poslan na ruski front, da bi poslije, pod kraj rata,
prešao u partizane. Merda kaže da je bilo dosta i onih koji su se javljali u SS jedinice. Brat
Anke Katić rođene Jäger bio je u njemačkoj vojsci. Dakle, većina muškaraca u Baranji koji su
bili vojno sposobni bili su mobilizirani u neku od vojski.
Kraj rata i poraće (slučaj Nijemaca)
Kao što smo već napomenuli, na Nijemce u Jugoslaviji 1944. godine primijenjena je
kvalifikacija tzv. kolektivne krivnje. Bez obzira na činjenicu što je veći dio Nijemaca u ratu
bio apolitičan, odnosno što je jedan dio njih bio čak i antifašistički raspoložen, u vremenu
kraja rata i u poratnim godinama njemačka nacionalna manjina prolazila je tešku golgotu u
Jugoslaviji i u Baranji. Svi kazivači s kojima su vođeni razgovori kao središnju temu svojih
sjećanja i razmišljanja u tim razgovorima ističu upravo pitanje stradanja u periodu kraja rata i
poraća. Golgota Oskara Kellera osobito je strašna jer je on kao malen dječak bio zatočenik
logora u Valpovu. Keller u svojim pisanim sjećanjima navodi: »Godina 1943 već je dobro
nagovještavala kakav će biti konačni ishod rata. Bila je to naznaka teških dana za Nijemce
bez obzira na to kakvi su bili ljudi, pa je činjenica da je netko bio pošten i dobronamjeran,
protivnik nacizma kao ideologije ili je naprosto žena, dijete ili nemoćni starac bila nevažna.
Dovoljno je bilo biti Nijemac da bi bio obilježen.« Njemačke su vlasti zbog toga na zapad
evakuirale velik broj obitelji njemačkog podrijetla koje su se nalazile na prostorima satelitskih
država. Tako je i obitelj Oskara Kellera napustila Tenje i otišla u Njemačku. Oskarova majka
bila je Mađarica te je, budući da njegovog oca nije bilo, preuzela potpunu brigu za svoju djecu
i muževljeve roditelje. Budući da su muževljevi roditelji bili smješteni na drugoj lokaciji, u
Austriji, Oskarova majka im se uskoro pridružila s djecom. Kada je došao kraj rata,
Međunarodni Crveni križ je objavio da se svi izbjeglice mogu vratiti svojim kućama. »Mnogi
su se ponadali, među njima i mi, da je konačno nevoljama i patnji došao kraj. Slijedio je
povratak kućama. Sa kolodvora u Linzu ispratili su nas naši udomitelji i nasmijani vojnici. No
kada smo stigli u Zagreb, vojnici koji su nas dočekali nisu bili nasmijani. Izveli su nas na
peron pored reda stolova na koje smo morali predati sve vrijedne stvari – novac, nakit,
zlatninu... « Jugoslavenske vasti odlučile su pristigle Nijemce predati Rusima u Mađarskoj.
Budući da ih Rusi nisu prihvatili, slijedilo je pješačenje kroz Podravinu i Slavoniju. »Naša
familija uvijek je bila na samom čelu kolone u prvim redovima. Mama je nosila mlađeg brata
i ono nešto što nam je ostalo u jednom koferu, baka i djeda nešto svoje sirotinje u pinklu,
strina svog malog sinčića, a ja sam hodao držeći se za maminu suknju da ne zaostanem.«
Keller se prisjeća kako su stigli do logora u Krndiji, gdje je jedan dio Nijemaca ostao.
Također je zapisao i slučaj kada je njegova majka zastala da se odmori, a jedan od stražara
koji su pratili kolonu joj je zaprijetio pištoljem ako ne nastavi odmah hodati. Spasio ih je
komandant koji je stražaru rekao da spremi oružje i pusti ženu da se odmori. Kellerova obitelj
bila je smještena u radni logor Valpovo. Bio je to prostor ograđen žicom sa desetak baraka u
kojima su logoraši bili smješteni na ležajevima od dasaka na dva nivoa. Oskar se ovdje
razbolio i lebdio između života i smrti gotovo dvanaest mjeseci. Prebolio je ospice, upalu
pluća i tifus. Oskarova majka brinula je o njemu izlazeći uz pomoć stražara iz logora i
nabavljajući u Valpovu hranu i namirnice za svojeg sina. Svi koji bi se razboljeli završavali su
u posebnoj baraki koja je zapravo bila baraka iiz koje je put vodio na valpovačko groblje, pa
su je logoraši zvali šajz baraka. Činjenica da je Oskarova majka Mađarica, kao i činjenica da
se nekoliko Belomanastiraca zauzelo za nju i njezinu obitelj, pomogla je da Oskar, njegova
majka i njegov brat budu pušteni iz logora. U logoru u Valpovu samo je u razdoblju između
svibnja 1945. i ožujka 1946. prema zapisima daljskog župnika Petra Fišera, koji je ondje
boravio kao logoraš, umrlo ili ubijeno 826 osoba od kojih 73 djece do 7 godina. 16 Prema
sjećanju Višnje Kifer, svi koji su izišli iz logora Valpovo na slobodu, a koji su tražili svoju
imovinu koja je već bila useljena od drugih osoba, završili bi ponovo u logoru. 17 Osim toga,
jedan dio Nijemaca koji su se vratili kućama jugoslavenske su vlasti pokušale prebaciti u
Austriju i Njemačku, ali malokoji transport je bio prihvaćen. Oni koji nisu prihvaćeni
privremeno su smještani u radne logore.
I drugi Nijemci nisu ništa bolje prošli. Petar Merda se prisjeća odlaska Nijemaca iz Baranje
1944. Švabe su otišli na kolima, kao indijanci na filmovima, u jesen 1944. Namješaj je ostao,
porculan su zakopali nadajući se da će se vratiti. Neke su stvari sakrivali tako što su prezidali
podrume. Kada je u Beogradu donesena odluka da su svi Nijemci neprijatelji otjerali su nas u
logor. Mati i djed su ostali u Baranji. Prababu i nas djecu odveli su u Mitvar pokraj
Grabovca. Bili smo tamo oko mjesec dana. Poslije su nas prebacili u Gakovo. Tamo smo
pješice išli. Kada sam gledao Vukovar i kolone vidio sam sebe. Stric koji je bio partizan
došao je po nas u logor i vratio nas kući.
Anka Katić rođena Jäger prisjeća se kako je sve vrijednosti njezina majka sakrila u Branjin
Vrh. Prilikom odvođenja u logor ona nije bila kod kuće tako da se uspjela spasiti.
Zahvaljujući hrvatskoj obtelji Mali, kod koje se skrivala tijekom 1945. i 1946., Anka se
spasila od logora, dok su majka, sestra, brat i otac bili u logorima.. Međutim, u tome periodu
nije smjela izlaziti na ulicu. Majka i sestra su bile u logoru u Podunavlju (Mitvar) 18 , brat je
kao njemački ratni zarobljenik bio u Sbiru, a otac je bio zatočen u borskim rudnicima u Srbji.
Dakle, iz ovih pojedinačnih priča moguće je zaključiti da su Nijemci u Baranji uistinu mnogo
propatili u razdoblju kraja rata i poraća. Oni koji se nisu osjećali krivima vraćali su se svojim
kućama ili su ostajali u svojim kućama ne računajući da bi im se išta moglo dogoditi.
Međutim, zbog fatuma kolektivne krivnje koji je nametnut Nijemcima još za vrijeme Drugog
svjetskog rata svi oni koji su bili Nijemci, odnosno koji su bili bilo u kakvim rodbinskim
odnosima s Nijemcima, smatrani su neprijteljima. Opisi kolona koje su se sastojale od djece,
žena i staraca ukazuju da su životne priče mojih kazivača uistinu nepravedno tragične,
odnosno da je njihov daljnji život bio obilježen činjenicom da su Nijemci.
A kako je bilo živjeti poslije?
16
V. Geiger, Nestanak Folksdojčera, Zagreb 1997., 86-87.
V. Geiger, Nestanak Folksdojčera, Zagreb 1997., 91.
18
Ostali logori za Folksdojčere u Baranji bili su Beli Manastir, Brestovac kod Darde, Branjin Vrh kod Belog
Manastira, Darda, Pusta Dunai kod Darde, Grabovac, Pusta Haliwald, Pusta Jasenovac kod Kneževih Vinograda,
Kamenac kod Belog Manastira, Pusta Lazarfeld, Pusta Mirkovac kod Darde, Pusta Mitvar, Podolje kod Belog
Manastira, Podunavlje kod Belog Manastira, Popovac kod Belog Manastira i Pusta Sokolovac kod Darde. ((V.
Geiger, »Logori za folksdojčere u Hrvatskoj, 1945. – 1947.« u: Časopis za suvremenu povijest, god. 38 (2006.),
br. 3, 1088. )
17
Život nakon proživljenih logora u sredini koja je pojedince osuđivala zbog nacionalne
pripadnosti svakako nije bio lagan. Povratak u normalnu svakodnevicu nakon ljudskih žrtava
unutar pojedinih obitelji, nakon odlaska većine susjeda i potpune promjene etničke strukture
naselja u kojima su živjeli, mojim kazivačima predstavljalo je šokantno iskustvo koje se
prenosilo na mlađe generacije, koje usprkos tome što nisu proživjele Drugi svjetski rat i
poraće nose teško breme vlastitog identiteta i dugotrajne etnomimikrije koja je bila prisutna
godinama nakon poraća, a djelomično opterećuje Nijemce u Baranji i danas. Godinama
poslije rata nije bilo lako nositi njemačka prezimena u Jugoslaviji. Od onih koji su preživjeli i
ostali na području Baranje neki su svoja nacionalna obilježja čuvali nadajući se dolasku boljih
vremena, a njemački su jezik koristili samo u krugu najbližih prijatelja i obitelji, dok su izvan
toga kruga odricali svaku vezu s nijemstvom. 19
Oskar Keller se prisjeća svojih osjećaja nakon povratka u Beli Manastir: Ja sam znao samo
njemački. Mama nas je bremzala da ne govorimo njemački. Pod tom presijom cijelog društva
ja i brat smo praktički zaboravli njemački. Naučili smo mađarski i hrvatski/srpski. Upisao
sam se u školu i mama me je deklalirala kao Mađara. Biti Mađar je bilo manje nezgodno.
Bilo je tada dosta pomađarenih Nijemaca. Kao Mađar sam se vodio do sedamdesetih i do
tada mi se prezime pisalo s jednim L, a tek poslije s dva L. Činjenica jest da se mnogo
Nijemaca u to vrijeme, posebno u Baranji, Bačkoj i Banatu, iskazivalo kao Mađari. Keller je
za takvo što imao i osnovu, za razliku od mnogih drugih njemačkih obitelji koje su
jednostavno preko noći, radi vlastite sigurnosti, postajale mađarske. Treba napomenuti i to da
su Nijemci u Baranji bili u nešto boljem položaju od Nijemaca u Slavoniji koji su ponekad
direktno surađivali s ustašama, odnosno koje su jugoslavenske vlasti mogle optužiti za
suradnju s ustašama, što je bila teža optužba od suradnje s mađarskim kolaboracionistima.
Nakon iseljavanja Nijemaca dolazi do nastanjivanja novog stanovništva. Toga doseljavanja
prisjeća se i Keller. Bio je to vlak bez voznog reda. Dolazili su u Baranju ljudi koji su mislili
da dolaze na med i mlijeko, ali kad su vidjeli da moraju raditi, došlo je do velikih
razočarenja. Osjećali su se prevarenima. Dobili su kuće od Nijemaca gdje ih je sve dočekalo.
Kada su sve potrošili počeli su paliti ograde i tapete iz tih kuća. Među onima koji su došli
nisu bili prvoborci. Jako je bilo mnogo onih koji su u zadnji čas prešli u NOB, a prije su bili
četnici. Zadnji Nijemci koji su otišli iz Baranje to su učinili 1957./1958. godine. Kasnije više
nisu odlazili. Velikom broju Nijemaca nakon povratka iz logora prvo je oduzeta imovina.
19
Na primjeru njemačkog jezika moguće je pratiti uzlaznu i silaznu putanju upotrebe manjinskog jezika. Naime,
budući da je njemački jezik bio obezvrijeđen i omalovažavan nakon Drugog svjetskog rata, on je postepeno
izgubio sva jezična područja, vokabular mu se sužava i na koncu gubi i svoju ishodišnu točku – obitelj.
Otac Jasne Štalman ostao je bez najvećeg dijela svoje imovine tako da mu je ostalo svega
jedan hektar zemlje i kuća. Štalman je morao potpisati pod prijetnjom da će mu sve oduzeti i
kćeri nikada nije rekao tko mu je oduzeo 30 jutara njegove zemlje. Poslije rata, od kada je to
bilo moguće, Jasna i njezin otac su se izjašnjavli kao Jugoslaveni. Boris Mandrić rođen 1956.
u Širinama osjećao je čitavo svoje djetinjstvo i mladost neku vrstu stigme zbog činjenice da je
Nijemac. Uvijek su me zezali. Vikali su mi Švabo, Švabo! Ako niste imali neke srpske korijene
onda je bio probem naći posao. Mene i brata mama je uvijek izjašnjavala kao Jugoslavene.
Ti si rođen u Jugoslaviji i dokle god je te države neka tako ostane, a onoga trenutka kada je
ne bude tvoje je da odlučiš što ćeš biti. Obitelj Petra Merde vratila se u Beli Manastir. Ondje
su im oduzeli njihovu veliku kuću i smjestili ih u »straćaru«. Obitelj se nakon povratka iz
logora počela iskazivati kao Mađari. Petar i njegov brat nisu znali ni riječi hrvatskog, odnosno
srpskog jezika budući da su išli u njemačku školu za vrijeme rata. Njihov stric, koji je bio u
partizanima otišao je do ravnatelja lokalne škole i objasnio mu da djeca ne znaju hrvatski i
srpski, na što je ovaj odgovorio da donese njihove svjedodžbe iz njemačke škole koje će im
priznati. Merda se sjeća da su do rata u njegovoj ulici sve kuće bile bile njemačke osim dvije
srpske, tako da nije ni imao s kime razgovarati na hrvatskom jeziku. Odnos drugih učenika
prema njemu i bratu u školi bio je neprijateljski. Mi smo za tu djecu u školi bili fašisti. Svake
sam godine imao popravni iz hrvatskog ili srpskog jezika. Međutim, taj odnos prema
Nijemcima se postepeno mijenjao, kako smatra Merda, odlaskom pojedinaca na rad u
Njemačku. Shvatili su da Švabe znaju raditi, pa je i nama bilo bolje.
Čini se, da su Nijemci koji su se odlučili ostati u Jugoslaviji bili prije svega odlučni u tome da
ne odu iz svojih domova. Većina mojih kazivača svoje šire obitelji su izgubili nakon Drugog
svjetskog rata njihovim odlaskom u Njemačku, nerijetko baš u područje odakle su doselili u
18. stoljeću. Mnogi su izgubili članove obitelji u jugoslavenskim radnim logorima gdje su
umirali iznureni od gladi, teškog rada i bolesti. Činjenica da je većina kazivača koji su rođeni
prije Drugog svjetskog rata, boravila u jugoslavenskim logorima u svojim dječjim godinama
odaje kakav je bio karakter tih logora i karakter vlasti koje su držale logore. Nakon Drugog
svjetskog rata malotko se želio osjećati stigmatiziran u društvu koje je smatralo Nijemce
kolektivno odgovornima za događaje u Drugom svjetskom ratu. Čest je bio slučaj da su
Nijemci skrivali svoj nacionalni identitet upravo zbog toga da budu bolje prihvaćeni u
društvu. Razlog više za izjašnjavanje Jugoslavenima bio je taj što su brojni brakovi koji su
sklopljeni nakon Drugog svjetskog rata uglavnom bili nacionalno mješoviti.
Dolazak novog rata
Osamostaljenje Hrvatske i dolazak novog rata imao je za baranjske Nijemce vrlo velike
posljedice. Naime, nakon osamostaljenja Hrvatske jedan dio općina koje su imale relaitvnu ili
apsolutnu nacionalnu srpsku većinu priključio se SAO Krajini. U općini Beli Manastir 1991.
Bilo je 22.740 Hrvata, 13. 851 Srba, 8.956 Mađara i 8.718 ostalih među kojima je bilo i 433
Nijemaca. 20 Tako se i općina Beli Manastir izdvojila iz Republike Hrvatske i priključila SAO
Istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Sremu unutar kojeg su se nalazile i čitava općina
Vukovar te dijelovi nekadašnjih općina Vinkovci i Osijek. Budući da se to područje oslanjalo
direktno na susjednu Srbiju, bilo je vrlo usko vezano za srpski teritorij i ekonomski i politički.
Pitanje je kako su se u novonastaloj situaciji snašli baranjski Nijemci. Većina njih ostala je u
Baranji. Osjećali su da im je tu mjesto, a starije generacije prenijele su mlađima i neku vrstu
prkosa koji su i oni posjedovali zbog odluke da ostanu nakon Drugog svjetskog rata. Nijemci
su ipak, bez obzira na činjenicu što nisu bili Hrvati, imali problema u novouspostavljenoj para
državi. Jasna Štalman se
prisjeća kako je 1991. godine željela otići u inozemstvo, u
Njemačku, ali kako njezina majka, po nacionalnosti Srpkinja iz Jablanice, nije željela otići.
Kada je uspostavljena srpska vlast 1991., Jasna je imala problema. Kada je Njemačka
priznala Hrvatsku bila sam 4 puta na listi za otkaz. Ali, kako je tata bio ugledan građanin
Belog Manastira, imala sam ljude koji su me čuvali. Svaki od nesrba imao je jednog Srbina
koji ga je čuvao. Ono što je možda najteže shvatiti je odnos hrvatskih vlasti prema Jasni
nakon mirne reintegracije 1997. godine. Odmah sam dobila otkaz zato što sam bila nehrvatica
i zato što sam ostala za vrijeme srpske vlasti. Pitali su me i 1991. i 1997. 'Što nisi otišla sa
svojima?' A koji su to bili njezini, ni ona sama nije znala. Pitanje vlastitog nacionalnog
identiteta onih koji su se osjećali Jugoslavenima u bivšoj državi postavljalo se automatski
nakon raspada Jugoslavije. Mnogi su pitanje nacionalnog identiteta teško rješavali. Jasna
Štalman je to pitanje rješavala duže vrijeme. Bila sam Jugoslavenka jer mi je otac Nijemac, a
mama Srpkinja. Dakle, prvo Jugoslavenka, a potom Baranjka. Države koju volim više nije
bilo, pa sam odlučila da ću biti Njemica. Boris Mandrić je također smatrao ispravnim da je
najbezbolnije prihvatiti naciju države u kojoj si rođen, pa je tako do 1989. bio Jugoslaven.
Međuim, u demokratskim promjenama koje su uslijedile ponovo je postao Nijemac. Njegovi
roditelji su za vrijeme rata ostali u Baranji, ali su kao Nijemci doživljavali neugodnosti te su
trebali biti deložirani, odnosno prisilno iseljeni. Kao i u slučaju Jasne Štalman, iza njih su stali
srpski susjedi koji su ih zaštitili.
20
Popis stanovništva 1991., Narodnsni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Općina Beli Manastir, Zagreb
1992., 48-50.
Još jedna od oznaka destigmatizacije Nijemaca jest osnivanje Udruge Savez Nijemaca i
Austrijanaca te Udruge Podunavskih Švaba u Osijeku i Njemačke narodnosne zajednice u
Zagrebu početkom devedesetih godina.
Čini se, prema iskazima mojih svjedoka, da su Nijemci u Baranji u posljednjih dvadeset
godina doživjeli neku vrstu preobrazbe. Budući da se odnos prema Njemačkoj i Nijemcima od
uspostave demokratske Hrvatske poprilično izmijenio, biti Nijemac u Baranji više nije bilo
nepoželjno. Ipak, valja reći da su se ljudi u Baranji nakon 1997. godine počeli dijeliti na one
koji su ostali za vrijeme srpske vlasti i na one koji su za to vrijeme otišli. Druga je podjela bila
(i nažalost za mnoge ostala) podjela na Hrvate i nehrvate. Dakle, pripadnici njemačke
nacionalne manjine ukoliko su za vrijeme rata bili na području Belog Manastira nisu ni danas
u potpunosti kod svih građana Baranje dobro prihvaćeni. Promjene na bolje su ipak vidljive
zbog vremenskog odmaka i zbog iznimno raznolikog etničkog sastava Baranje, gdje sve
nacije, usprkos međusobnim kulturološkim i jezičnim razlikama žive u koegzistenciji.
Za kraj treba istaknuti jednu misao iz Kellerovog pisanog sjećanja: »I ova moja sjećanja tek
su dijelom moja, a dijelom su to sjećanja na ono što mi je pokojna mama pričala u godinama
poslije. Bile su to priče i prisjećanja u intimi doma jer još dugo nije bilo uputno bti logoraš.
No, na sreću pri tome mama nikada nije u priču unosila mržnju, tako da ja danas mogu živjeti
s tim, svjestan vremena i situacije u kojoj se to događalo.«
Popis literature
Božić – Bogović, D., »Vjerski život njemačkog stanovništva u južnoj Baranji krajem 18.
stoljeća« u: Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice (2009.), 209-218.
Franz, J., »Sakralna baština njemačkih sela u Baranji« u: Godišnjak Njemačke narodnosne
zajednice (2006), 185-190.
Geiger, V., »Logori za folksdojčere u Hrvatskoj, 1945. – 1947.« u: Časopis za suvremenu
povijest, god. 38 (2006.), br. 3, 1081 - 1100.
Geiger, V., »Hrvatska Baranja u podunavskošvapskoj historiografiji i publicistici. Prilog
baranjskoj bibliografiji« u: Godišnjak Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir, sv. 2 (2005),
131-136.
Geiger, V., »Žrtvoslov Nijemaca hrvatske Baranje. Drugi svjetski rat i poraće« u: Scrinia
slavonica, sv. 11 (2011), 259-354.
Geiger, V., Nestanak Folksdojčera, Zagreb 1997.
Hengl, T., »Njemačka etnička skupina /zajednica u Hrvatskoj prema popisima stanovništva
(1880. – 2001.)« u: Godišnjak njemačke narodnosne zajednice 2004., 219-225.
Klemenčić, M., Milardović, A., Vrbošić, J. , Činjenice o hrvatskoj Baranji, Osijek 1995.
Laušić, A., »Iz povijesti folksdojčera i njihova egzodusa na tlu Jugoslavije« u: Migracijske
teme, god. 7 (1991), sv. 2, 183 - 192.
Osonjački, D., »Selo broji 441 dušu« u: Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice (2010.),
363-374.
Popis stanovništva 1991., Narodnsni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Općina Beli
Manastir, Zagreb 1992., 48-50.
Šašlin, P. Stanovništvo Baranje, obilježja i procesi, Samobor 2005.
Tri stoljeća Belja, Osijek 1986.
Varga, D., »Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju« u: Godišnjak Njemačke
narodnosne zajednice (2009.), 285-327.
Kazivači
Oskar Keller, 1939.g., Beli Manastir
Jovan Folk, 1946.g., Beli Manastir
Jasna Štalman, 1955.g., Osijek
Boris Mandrić, 1956.g., Širine
Petar Merda, 1933.g., Beli Manastir
Anka Katić, rođ. Jäger,1931.g., Branjin Vrh

Download Report