close

Enter

Log in using OpenID

2 preventeen - narko-ne

embedDownload
sadrzaj
Dajana Mišković, BA socijalnog rada
Svjetlo i mrak nisu suprotnosti jer, gdje god je svjetlo,
mrak ne može biti...............................................................................4
Slađan Tomić, Srednjoškolski centar, Pale
Amatersko vs akademsko/profesionalno novinarstvo...........7
Marijana Remić, Srednja strukovna Škola Fojnica - Kiseljak,
Hotelijerstvo i turizam
Adna Bajraktarević, Prva gimnazija, Zenica
O kolektivnom mamurluku, jednoj glupoj mušici i koječemu
drugom (ili hronologija jedne generacije).................................20
Belma Jaganjac, Medicinska škola, Zenica
Crveno..................................................................................................21
Anela Pašalić, Prva gimnazija, Zenica
Pastelne boje......................................................................................21
Nermana Suša, MŠS Hazim Šabanović, Visoko
Jesam li kriva što odrastam?.........................................................22
Emira Beganović, MSŠ Nordbat 2, Vareš..................................22
Sve se promijenilo, al’ nije sad da mi nedostaje,
to je sve samo odrastanje.................................................................9
Na kraju................................................................................................22
Dajana Mišković, BA socijalnog rada
Slađan Tomić, Srednjoškolski centar, Pale
Djevojke su pronalazili na igrankama,
ne na društvenim mrežama...........................................................10
Običaji se (ne)mijenjaju...................................................................23
Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo
Dobrodošao, o živote!......................................................................12
Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo
U Nigdjezemskoj nigdje pameti....................................................13
Barbara Kustura, Ekonomski fakultet, Zenica
Lopov koji nam je “ukrao” djetinjstvo i život.............................14
Nermana Suša, MŠS Hazim Šabanović, Visoko
Samo prijatelji, nikada ljubavnici ................................................15
Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo
Bajka koju idiot priča.......................................................................15
Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo
Elmedina Tirić, Mašinski fakultet, Sarajevo
Porez na Šund?..................................................................................24
Jasmila Talić, MA psihologije, Sarajevo
Out of box - zauvijek.........................................................................25
Lejla Džinić, Srednja škola Pere Zečevića, Odžak
Ne može!..............................................................................................26
Aleksandar Vidović, Doboj, Ugostiteljska i trgovinska skola
Seminari - poučno i zabavno?.......................................................27
Tarik Kovač, Vareš, Građevinski fakultet, Sarajevo
O levaćenju i sličnim disciplinama..............................................28
Dino Živojević, Elektrotehnički fakultet, Sarajevo
Otpor je sloboda................................................................................16
Sukob izmedu generacija je uvijek postojao, ali postoje li
razlozi za to?........................................................................................29
Jovana Đurić, FMK, Psihologija, Beograd
Jasmina Kokić, Filozofski fakultet, Sarajevo, Psihologija
Ud’ri šakom od sto............................................................................18
Projekt veza Sarajevo-Beograd.....................................................30
Elmedina Tirić, Mašinski fakultet, Sarajevo ............................19
Tarik Kovač, Građevinski fakultet, Sarajevo
Moda pedesetih.................................................................................19
Ima neka tajna veza..........................................................................31
IMPRESUM
Urednički tim: Tarik Kovač, Dajana Mišković, Jasmila Talić
Dizajn i DTP: Selma Fočo – TRIPTIH Design studio, Sarajevo
Redakcija: Adna Bajraktarević, Emira Beganović, Lejla
Džinić, Jovana Đurić, Lejla Ibrulj, Belma Jaganjac, Jasmina
Kokić, Barbara Kustura, , Anela Pašalić, Marijana Remić,
Nermana Suša, Slađan Tomić, Elmedina Tirić, Aleksandar
Vidović, Dino Živojević
PREVENTIVNI MAGAZIN ZA MLADE / ISSN 1840-2461 /
DECEMBAR/ PROSINAC 2014. / GODINA VIII. / BROJ 27.
Ilustracije: Milica Čajević, Melisa Haćimić, (crteži), arhiva UG
NARKO-NE, last-copy internet, deviantart.com, piccsy.com
Lektorica: Irena Ljevak
Projekt-koordinatorica: Andrea Mijatović
Nositelji projekta: UG NARKO-NE, HKO Kruh sv. Ante
2
preventeen
kontaktirajte nas:
Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE
Josipa Vancaša 21/2, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Tel./Fax: +387 (0)33 223-285 |E-mail: [email protected] ba | www. narkone. org | www. preventeen. ba
Facebook: Časopis Preventeen
Ne tako davno postojala je jedna kuća i jedno ognjište oko
kojeg su se okupljali svi ukućani, a znalo je biti i po petnaest duša. Domaćin kuće je bio poštovan, njegova se riječ i
naredba izvršavala bez pogovora i sa poštovanjem. Znalo se
svačije mjesto i svačiji zadatak i kao da nije postojao sukob
generacija, ili se za taj pojam tada nije ni znalo. U današnje
vrijeme često se čuje taj izraz. Zbog toga smo i odlučili da to
bude tema ovog broja Preventeena.
Postići zajednički dogovor među pripadnicima različitih generacija, nije jednostavno. Šta je, zapravo, sukob generacija?
Je li to samo jaz između nekad i sad, “onog” i “ovog” vremena? Je li težak proces odrastanja i šta nam roditelji brane?
Kako je bilo u “njihovo” vrijeme, a kako je u “naše”?! Jesmo
li “zarobljenici” moderne tehnologije? Ovo su samo neka od
pitanja na koja ćete naći odgovore u ovom broju. Toliko toga
na jednom mjestu! J
Svi imamo svoje vrijeme. Naši djedovi i bake, naši roditelji
imali su svoje vrijeme, a mi, današnji mladi, imamo naše.
Recimo da vam neko danas pokloni 86.400 KM i kaže da ih
sve morate potrošiti u 24 sata. Šta biste prvo kupili ili platili?
Biste li ih donirali? Dobro razmislite šta biste! Vjerujte mi na
riječ, vi danas imate tih 86 400 KM, ali pretvorenih u sekunde.
To je vrijeme koje imate u 24 sata, da ga potrošite... Vi odlučujete kako! J Kroz Intervju broja ćete uvidjeli da je jedino
vrijeme koje imamo ono danas – jučer je prošlo, a sutra je
neizvjesno.
Moje vrijeme u Preventeenu je počelo davne 2006. J Tada
je Preventeen bio jedna mala sjemenka koja je tek trebala
izrasti u biljku. Trebalo je mnogo njege, ljubavi i pažnje, dopisnika/ica, suradnika/ica, tekstova, izvora... J
Pratila sam čitav taj razvoj i rast posljednjih 27 brojeva. Prvo
kao dopisnica, a zatim kao članica Uredničkog tima. Čini mi
se da se sjećam svakog broja, pa čak i svakog teksta, posebno
onoga čija je tema bila Punoljetstvo u čast mog 18. rođendana. Mnogo toga smo prošli u posljednjih osam godina! Kad
malo bolje razmislim, Preventeen i ja smo rasli zajedno: toliko
dugo smo “skupa” da sam se identifikovala s njim. Svaki novi
broj koji izađe ponosno držim u rukama jer sam svjesna kako
je to moje djelo, ne doslovno, ali moj trud i zalaganje se vidi,
služi mi na čast, i ne samo meni nego i današnjim generacijama i svima onima koji dolaze poslije mene. J
Kažu: “Na mlađima svijet ostaje!”, tako i ja mlađima prepuštam i ostavljam Preventeen. Vrijeme je da se oprostimo i krenemo, svako svojim putem. Razlog za to je moj odlazak u Njemačku na deset mjeseci. Idem Nijemcima prenijeti sve svoje
znanje, iskustvo i pružiti im svu svoju ljubav koju nesebično
dijelim sa svim dopisnicima/cama – oni mogu potvrditi.
Ipak, nemojte misliti da ću vas napustiti definitivno! Već u
sljedećem broju ću s vama podijeliti utiske za Naše strane, a
možda (ko zna?) budem o njima pisala u nastavcima čitavu
sljedeću godinu? J
Vaša najdraža urednica,
Dajana
preventeen
3
svjetlo i mrak nisu suprotnosti
jer, gdje god je svjetlo, mrak
ne moze biti
Dajana Mišković, BA socijalnog rada
Saša Ristić, umjetnik čiji je cilj potaknuti gledatelje na razmišljanje, na čuđenje ili nasmijati ih; osnivač i predsjednik
Udruženja Srce puno osmijeha.
Nakon što sam upalila diktafon Saša je pozdravio sve čitatelje Preventeena i izrekao uvodne riječi: Dobar dan. Samo
da vas upoznamo sa situacijom. Malo nam je oblačno ovdje,
ali uspjeli smo da dobijemo stol u maloj baštici. Nadam se
da neće biti kiše. Naša reporterka se ovdje skupila k’o čvarak
jer je skinula jaknu, malo je hladno, ali nadam se da to neće
uticati na kvalitet njenih pitanja i da ću ja moći da na sva odgovorim onako kako bi trebalo.
Saša, za početak, reci mi šta je Srce puno osmijeha?
Reakcije ljudi na ime Srce puno osmijeha uvijek su pozitivne
i praćene komentarima da je to baš lijepo ime, a i ja se slažem da je predivno. Moja prva supruga Sanja i ja smo 1998.
godine počeli raditi sa jednom grupom, internacionalno.
Cilj je bio usrećiti djecu pripremajući i izvodeći predstave za
njih. Najprije smo im se pridružili i pomagali prilikom prevođenja, pripremi ili izvedbi, a nakon nekog vremena odlučili
smo okupiti domaću ekipu. Pripremili smo program koji je
u potpunosti bio na našem jeziku: pjesmice, skečeve, predstave i sve ostalo... To je, čini mi se, bilo 1999. godine. Tada je
nastalo to ime - Srce puno osmijeha - kao izraz naše želje da
srce svih onih s kojima dolazimo u susret bude puno osmijeha. Počeci su i za nas bili neobični, puni promjena. Nismo ni
pomišljali da ćemo se u životu baviti time. Zapravo, nikad to
nisam ni pomislio jer sam inžinjer telekomunikacija i odbojkaš, to su moje kvalifikacije. Ipak, taj novi angažman je jednostavno nešto što je promijenilo moj život i samo “izašlo na
vidjelo”. Sve je bilo organizovano kao neformalna grupa dosta dugo. To nam je dalo slobodu i mogli smo raditi šta smo
željeli, a prije 3-4 godine registrovali smo Udruženje građana
koje sada ima ime Udruženje građana Srce puno osmijeha.
Kako ste se “probili” na tržište?
Bilo je vrlo lako. U principu, tih godina potreba za radom sa
djecom je bila ogromna. Poslijeratno stanje. Djeca su zaboravila smijati se, igrati se... Mi smo kroz interaktivne predstave vrlo lako dolazili do publike. Predstave su bile besplatne
u većini slučajeva. Vrlo brzo pročulo se šta radimo i na koji
način pomažemo. Poslije rata je to trebalo, pošto smo mi
ljudska bića spoj fizičkog i duhovnog. Obje te komponente
se moraju zadovoljiti. Dosta ljudi je uvozilo hranu, odjeću,
4
preventeen
potrepštine, gradile su se kuće
i sve to, a Šahim je uvijek
bio hadžija. Time out.
Šahime, Šahimeee,
staniii! I ode mi sugovornik u pola
intervjua da se
pozdravi. Upoznala sam i ja Šahima
J i nakon što su
se ispričali, Saša nastavlja: Vidiš, čovjek
doktorir’o ba!
Eh, gdje smo mi stali?
To je u biti to. Srce puno osmijeha je želja da svojim življenjem
i radom postignem da drugi budu nasmijani.
Sale, osim tebe nikad nisam upoznala nekog klauna. Šta
je zapravo klaun i je li teško to biti?
Ne, ne, ne! Klaun je klaun. Moje klaunovstvo je u stvari samo
želja da se lakše dođe do situacije i do djeteta, mada ne
samo djeteta, jer ja interakciju kao klaun imam i sa roditeljima i sa svima koji dolaze na predstave. A klaunovi, to je
sad druga priča... Klaunovi mogu biti različiti, mogu biti cirkuski, ovi – oni... Ljudi moraju završavati akademije bi bili
pravi, profesionalni klaunovi. E to ja nisam! Ja sam klaun
amater koji je u nekom liku našao sebe, taj klaun se našao
u Saletu i jednostavno je isplivao. Isto tako, niotkuda, kao
neka vrsta dvojne ličnosti, kao da sam se pronašao u tome.
Recimo, u jednoj situaciji sam morao glumiti klauna - GLUMITI KLAUNA?! – sav sam se ukočio, nisam znao, našminkan
ili nenašminkan, ne pravim razliku i ponašam se isto jer ja
jednostavno ne glumim klauna - ja to jesam.
Je li teško nasmijati djecu?
Ne, djecu je najlakše nasmijati. Ona su jednostavna, otvorena... Ona će te sa jednom pjesmicom, sa jednom igrom, sa
nekim balončićem prihvatiti i krenuti za tobom. Iako je bilo
teških situacija, kad sam u svom radu dolazio u situaciju da
radim sa djecom koja su bolesna ili koja imaju poteškoće u
razvoju, ipak mislim da su djeca kao djeca veoma jednostavna. Uvijek svima kažem: Veći je problem roditelja. Njih treba
malo više nasmijati. Zato njima pristupam na drugačiji način. Pokušavam vidjeti šta je njihov interes, pronaći u tome
metu koju želim pogoditi... Probam koristiti humor kroz situaciju u kojoj se nalazim i iz nje crpim inspiraciju. Naravno, to
puno ovisi od sagovornika. Ako vidim da oni reaguju, onda
to ide samo dalje i dalje i dalje... Treba tu i malo psihologije,
treba puno ljubavi i strpljenja...
Spomenuo si da si radio sa bolesnom djecom. Je li njih i
njihove roditelje teško nasmijati?
Vidi, ja to gledam po sebi. Kad nisam sretan, tražim neki
izlaz, nešto... Je li to “klikanje” po kompjuteru bez ikakvog
smisla ili neki drugi način, da ne reklamiram sad svoje probleme puno (smijeh), svako ih od nas ima, važno je pronaći
nešto da bi se sakrio iza svog problema, zar ne? Sad je pitanje, naravno, u kakvom si okruženju. 100% sam siguran
da će djeca i mladi koji rastu u pozitivnom okruženju imati
manju mogućnost da krenu lošim putem, iako ni tada to
nije nemoguće. Svakome od nas je moguće i niko do nas ne
može reći: “E, ja to nikad ne bih!”, jer nikad ne znaš u kakvu
ćeš situaciju doći, stvarno ne znaš. Ne možeš reći ni za šta:
“Eto, ja ne bih!”, jer život je život. On nije jednostavan. Nekad
Saša Ristić
Znaš, mala djeca ovise o roditeljima. Njihovo opšte stanje,
pogotovo kada je dijete bolesno, ovisi od toga kako se roditelj
nosi s tim. Ako on ima pozitivno razmišljanje o svemu tome,
koliko god situacija bila teška, i to dijete jednostavno bude
sretnije. Već pet godina idem u posjetu Pedijatrijskoj klinici
na Jezeru, gdje ima dosta bolesne djece. Kada se pred njima
pojavi klaun koji im se nasmije, otpjeva pjesmicu ili napravi
balon, većina djece ima pozitivnu reakciju. E, sad, ako dijete
trpi bol, tada je vrlo teško. Međutim, davno sam prestao očekivati da ću svakoga nasmijati. Moj cilj je da budem uz njih.
Ako moje prisustvo pomogne i učini dobro – super. Ako ne,
moram živjeti s tim i dalje. Važno je dati svoj maksimum, bilo
šta da radimo, i znati da ne možemo uvijek uticati na rezultate onoga što radimo. Znaš i sama, i ti radiš sa ljudima i znaš
kako to ide. Radiš sa dušom, daješ, daješ i daješ i taj plod će
možda kasnije roditi, možda rezultat nećeš vidjeti odmah, dijete ga neće pokazati, ali upamti: Ne možeš pogriješiti kada
radiš dobro i pomažeš nekome, ne možeš pogriješiti ako si
došao sa željom da pomogneš – ti si već pomogao.
Imat’ ću ja materijala za pisanje. J “Lajkam” kako razmišljaš pa mi reci kako bi animirao mlade koji imaju dosta
problema i u riziku su da krenu “lošim” putem?
Dakle, tvoja najveća motivacija je pomoći drugima?
Pa da! Mislim da smo kao ljudska bića predodređeni da
pomažemo. Jednostavno, da je trebao biti jedan čovjek na
svijetu, bio bi jedan. Međutim, rođeni smo u nekoj zajednici i
non-stop smo u nekoj interakciji: jesu li to naši roditelji, naša
braća i sestre, rođaci, škola, sportski klub, firma... Mi smo
non-stop u interakciji sa drugim ljudskim bićem. Znači, ne
govorim o tome kako treba ići na kliniku i pomagati djeci,
ja govorim o životu. Sada, nas dvoje ovdje sjedimo i razmjenjujemo energiju. Ja se hranim od tvoje, ti od moje energije,
i tako je. Danas, kad krenemo odavde, otiđimo nasmijaniji i
sretniji.
Kako možemo druge animirati da rade slične stvari?
To je odlično pitanje! Ne mogu nikoga natjerati, ali mogu
uraditi najbolje što ja mogu, a neko to može prepoznati ili
ne mora. Opet vam kažem, treba samo vjerovati da je dobro uraditi dobro i u situaciji u kojoj jesmo unositi pozitivnu
energiju. Doći će i rezultat...
Kako animiraš svoje volontere/ke?
Ne želim da neko bude samo volonter. Volim da mi bude i
prijatelj, zna moju ženu i moju djecu te bude svjestan kako to
nije samo forma već da zna suštinu onoga šta radimo jer bez
nje sve vrlo brzo propada. Ako je u pitanju samo forma - da
neko dobije potvrdu da je volontirao ili ako će se fotografirati
na Klinici sa djetetom i dobiti 6.000 “lajkova”, mislim.. To nije
ono što mi radimo. Mi volimo da ljudi znaju da je neko išao
volontirati sa nama jer ja ne mogu sam. Moram imati nekoga ko će biti sa mnom i pomagati mi, ali isto tako više volim
imati jednu osobu koja će biti stvarno tu zato što želi nego
imati 101 koja će biti tu samo da bi se provrtjela i slično.
je težak, nepredvidiv. Objasnit ću ti slikovito. To je otprilike
slika između svijetla i mraka: gdje god je svijetlo, mrak ne
može da bude. Svi imamo naše mrakove i strahove, ali kada
uključimo svjetlo u svom životu, oni nestaju. Zato vjerujem
da je dobra stvar uvijek se truditi biti pozitivan. Evo ti klasični
primjer! Kada ti kažem: “Daj, napiši mi svojih deset dobrih i
deset loših osobina!” Ti ćeš onih deset loših napisati brzo,
preventeen
5
a za onih deset dobrih ćeš se zapitati: “Šta je moja dobra
osobina?” Mi smo u principu negativni, najviše prema sebi
jer sebe najbolje poznajemo, ali to je život. Čovjek je takav.
Imat će i dobrih i loših osobina. Ipak, ne trebaš isticati svoje brige, probleme ili bol. Ako si napravila glupost, traži nek’
ti se oprosti! Ako te neko povrijedio, oprosti mu, bez obzira
na sve! Ti moraš ići dalje, a tvoje je hoćeš li otići nasmijan
ili tužan, ohrabren ili utučen. Niko osim nas samih ne može
promijeniti naše mišljenje. Prednost je što nam je Bog dao
mogućnost jedne misli u jednom trenutku, ona može biti
negativna ili pozitivna, ali niko je ne može izabrati osim nas
samih. Tako je to. Kažeš sebi: “O.K., napravio si grešku. Svi
je napravimo. Nastavljam! Ne postoji niko ko nije pogriješio
bar jednom u životu!”
Saša Ristić i ekipa
I, praktično, ja sam ovdje, sad, sjedim s tobom onakav kakav
jesam, i proizvod sam svih svojih odluka, i dobrih i loših. Ne
bih bio ovo što jesam bez svih tih odluka. Mogu “razbijati glavu” zašto je nešto bilo i šta bi bilo kad bi bilo, ali nema koristi.
Danas, danas što misliš da trebaš uraditi, uradi! I gledaj da
to uradiš dobro, pošteno i pozitivno. Prošlost i budućnost?!
ramo biti prvi, moramo biti najbolji, moramo ovo, moramo
ono... I sve mora biti sad! Nema vremena da se nešto formira. Ne! Sad i odmah: 2.000 KM platu, najbolje auto!... Pa ljudi
moji, ne može tako, to mora ići polako. Mora se polako zaraditi. Mora se naučiti da imamo odgovornost. Mladi moraju
to proći. Svi smo morali, prije ili kasnije. Svako od nas ko je
odrastao morao je prvo biti mlad, zar ne? Mladi trebaju imati
interakciju, upoznavati druge ljude, otvoriti se za njih, slušati
ih, probati naći svoj način djelovanja... Problem je kod nas
i u školovanju i što se svi nameću, a najčešće roditelji. Primjerice, pokušavam nametnuti odgovore, pa čak i ako su
ispravni, ne pružam priliku svojoj djeci da ih sama pronađu.
Znači, mi koji radimo sa mladima moramo biti svjesni da ne
trebamo odlučivati umjesto njih već ih voditi da oni sami donesu odluku, kakva god ona bila. Naravno, željeli bismo da
ona bude ispravna, ali poslije se vraćamo na onu pitanje: Šta
je pravilna odluka? Morao sam napraviti i pravilne i nepravilne izbore da bih bio ono što sam sad. Dakle, važno je ne
suditi po tome kako je to završilo nego ići dalje, praviti sljedeći korak koji će kasnije, u konačnici, dovesti do sretnijeg
društva. A društvo kao ovakvo je samo skup ljudi! Ako imamo ljude koji su pozitivni, imat ćemo pozitivno društvo. Ako
imamo ljude koji su negativni, vrlo je jednostavno zaključiti
šta ćemo imati. Možemo svi kukati kako ne valja ovo, kako
ne valja ono, ali šta radimo da to promijenimo? Znači, ako
dođeš i kažeš da ne valjaju država ili politika, O.K. Međutim,
šta si ti uradila da bude bolje?
A volontiranje kao prilika tim mladim ljudima?
O tome se radi! Ponuditi priliku mladima da se nađu u nečemu što vole i da to obavljaju kroz taj segment interakcije. Šta
god odlučili da rade u životu, morat će imati interakciju, bez
obzira školuju li se, imaju li još 30 kolega, na fakultetu, isto...
Onda u braku, u porodici, uvijek imaš ljude oko sebe. Mislim
da je dobro mladima pružiti priliku za upoznavanje drugih
ljudi i oni će raditi odlične stvari.
Prošlost je završena, budućnost ne znamo. Jedino što imamo je ovo danas. Nas dvoje ovdje sjedimo i to je jedino što
sad u ovom trenutku imamo. Ne znamo šta će se desiti u
sljedećem. Principi ne postoje, ni vrijeme, to je samo iluzija.
Znači, mi ustvari živimo samo ono što imamo sad. Nema tu
velike pameti.
Je l’ to tvoja poruka drugima?
Da, to je poruka za svakoga od nas: da razmisli malo kako
smo stvoreni da pomažemo, stvoreni smo da radimo dobro,
stvoreni smo da imamo interakciju sa ljudima. To je toliko
jednostavno. Danas ulazimo u neke stvari za koje nismo sigurni da će funkcionisati, osjećamo se pod pritiskom, mo-
6
preventeen
Mi imamo mogućnost da im pomognemo u godinama kada
im je potrebna pomoć baš te prirode, da imaju nekoga u
koga imaju povjerenje, a ko ih neće gurati nego voditi primjerom, idejom, pozitivom, da bi se oni “prikačili”... A kad se
prikače: jedno, drugo... Naime, za mlade je karakterističan taj
“lavinski efekt”. Ako se jednoj osobi svidjelo, ona će odmah
to prenijeti u svom okruženju: “Aaa, bilo je dobro, haj’mo,
hajmo!” I ona odmah privuče druge, naročito ako je to istinski osjetila. Svi ono što volimo vrlo lijepo prezentujemo nekome drugom. Ljudi mogu osjetiti naše oduševljenje, to se
ne može isfolirati. Ljudi osjete, a kada osjete, lakše će i poći
za nekim. I mi pođosmo, ali ne tako brzo. Isključili smo diktafon i nastavili pričati o životu. Možda ovaj tekst čak bude i
u nastavcima. J|
amatersko vs akademsko/
profesionalno novinarstvo
Slađan Tomić,
Srednjoškolski centar, Pale
Novinarstvo je nekada bilo vrlo cijenjeno
zanimanje, a ljudi koji su se bavili novinarstvom – novinari bili su cijenjeni skoro
poput sudija i advokata. Nekada, sada ne.
Trenutno su sve češći fizički i verbalni napadi na novinare. Novinarska etika i objektivnost kao da su se skrile iza džepa nekog
tajkuna, političara, moćnika..., koji izdvaja ne
tako male svote novca za režimsko izvještavanje
medija.
Svakim danom sve je veći broj elektronskih medija. Da demokratija nije samo sloboda govora već i govor mržnje
dokazuju pojedini portali čiji tekstovi ili komentari čitalaca
ispod njih obiluju govorom mržnje. Dopušta li uređivačka
politika takvo stanje kako bi privukla pažnju čitalaca ili ne
poznaje novinarske kodekse ili, jednostavno, ne postoje
obrazovani novinari u takvim redakcijama?
Odgovore na ova, ali i mnoga druga pitanja, s naglaskom
na suštinsku razliku između amaterskog i akademskog novinarstva, daće nam Almir Šećkanović i Benjamin Hasagić.
Kakvo je bilo stanje u medijima, a kakva globalna slika o
novinarstvu kada ste se odlučili baviti tim poslom?
A onda se pojavi osuda jer su društvo
i druge profesije uvijek više osuđivale
nego razumijevale novinarski posao.
Već sam spominjao ignorisanje standarda i normi, što je nerijetko razlog generalizacije pa od mnogih ljudi čujemo
rečenice: Svi novinari su korumpirani! Svi
novinari lažu! Autori tih tvrdnji na malom uzorku stvaraju sliku o svim novinarima i novinarstvu.
Tek rijetki se trude razumjeti novinarstvo i uslove u kojima
rade novinari.
Možete li napraviti paralelu između amaterskog i profesionalnog novinarstva? Šta je suštinska razlika?
Almir: Smatram da novinarstvo ne trpi podjelu na amatersko i profesionalno. Važan je odnos novinara prema svom
poslu i publici, amaterski ili profesionalan. U prilog tome
treba nabrojati odlike novinara koji ima profesionalan odnos, kako bi se vidjelo šta nedostaje kolegi sa druge strane.
Pa, krenimo redom! Profesionalan odnos podrazumijeva
postojanje činjenica kao osnova svakog teksta. Bez njih se
dovodimo u sferu nagađanja, kleveta i laži. Profesionalan
odnos podrazumijeva i postojanje šest ključnih odgovo-
Benjamin Hasagić
Almir: Stanje u novinarstvu uvijek je vezano uz jednu riječ –
neizvjesnost! Tako je bilo prije deset godina, kada sam počinjao svoj novinarski put, a tako je i danas. Ništa se značajno
nije promijenilo.
stalnim pritiskom, što nerijetko utiče i na njihov odnos prema poslu te dovodi do ignorisanja nekih profesionalnih standarda i
normi.
Pogledajmo primjer štampe. Ona je i danas u utrci za većim
tiražom koji joj garantuje opstanak. Ukoliko izgubi tu bitku,
izvjestan je nestanak pojedinog medija. Novinari su pod
Benjamin Hasagić
Rođen je u Zenici 1996. Osnovnu školu
završio je u Maglaju, gdje i živi, dok je srednju muzičku školu pohađao u Zenici. Muzičar
općeg smjera i solo pjevanja. Odličan učenik.
Nastupao je na raznim festivalima širom
bivše Jugoslavije i osvajao prestižne nagrade.
Osnivač
Jugoslavenske
Radio-televizije,
počevši od 2012. godine, kada je i utemeljena ideja. Trenutno je angažovan na spomenutoj radio-televiziji koja će svoju premijeru
uskoro doživjeti na TV-ekranima i radioprijemnicima.
preventeen
7
Almir Šećkanović
Almir Šećkanović
Almir Šećkanović je planning producer programa na Al Jazeeri Balkans. Radio je u bh.
dnevnom listu Oslobođenje i magazinu BH
Dani.
Da li je pluralizacija medija preduslov za razvoj demokratskog društva ili je ona, ipak, mač sa dvije oštrice?
ra na pitanja: ko, šta, kada, gdje, zašto i kako (5W+H). Naša
publika zaslužuje te odgovore, a mi bez njih nemamo priču.
Profesionalan odnos zahtjeva postojanje izvora informacija te zaštitu i poštivanje tog izvora u skladu sa esnafskim
pravilima. Znam da se tzv. amatersko novinarstvo najčešće
veže za mlade novinare, odnosno one koji se nisu afirmisali
u ozbiljnim redakcijama. To je pogrešno, jer i mladi novinar
ne smije imati amaterski pristup. I on, baš kao i njegov stariji
kolega, odnosno tzv. profesionalac, ima svoju publiku koja
od njega očekuje sve vrijednosti profesionalnog odnosa, od
provjerene informacije do ključnih odgovora. Može li amaterski novinar biti dobar, profesionalan i objektivan prenosilac informacija kao profesionalni novinar?
Benjamin: Novinar sam po sebi danas može biti svako. Najveća razlika je u tome što se, naravno, vijesti razlikuju prema
klasifikaciji. Dosta je danas samoprozvanih novinara koji se
najviše bave “žutom štampom”. Međutim, malo je kako amaterskih tako i novinara sa stečenim obrazovanjem, koji prenose objektivne i tačne informacije. Ipak, postoji dosta ljudi koji,
iako nisu završili predviđene fakultete za to, ili su još mladi,
kao ja u ovom slučaju, znaju prenijeti informacije i prepoznati
pravu informaciju koja zanima određeno podneblje.
Ti se baviš novinarstvom, a pohađaš srednju muzičku
školu, to nisu srodna područja. Odakle ljubav prema novinarstvu?
Benjamin: Iako muzika i novinarstvo nisu srodne nauke,
smatram da obrazovan muzičar mora imati dozu novinarstva u sebi, ne zato što želi nego zato što mu je tako nametnuto. Sama ljubav prema novinarstvu rodila se dosta rano.
Bukvalno, od malih nogu. Uvijek sam imitirao poznate voditelje vijesti i stajao za stolom i ponavljao njihove riječi sa
TV-ekrana. Dosta godina kasnije, odnosno prije dvije godine,
odlučio sam baviti se novinarstvom, a za godinu kasnije to
predznanje prenijeti na fakultet.
8
preventeen
Almir: Smatram da je pluralizacija medija, posebno u zemljama poput Bosne i Hercegovine, od izuzetne važnosti.
Mediji imaju veliku ulogu u obnovi društva, posebno postkonfliktnog, kakvo je naše. Znali su to i predstavnici međunarodne zajednice kada su u prvim godinama nakon rata u
BiH osnovali na desetine medija kako bi na temelju pluralizacije radili na demokratskom razvoju društva. Slični projekti
su vođeni i u susjednim zemljama, prije svega u Hrvatskoj i
na Kosovu.
Mediji često krše sva medijska pravila, krše i pravila Regulatorne agencije za komunikacije... Zašto?
Almir: Bosna i Hercegovina je zemlja sa najboljom medijskom regulativom na području jugoistočne Evrope. Većina
naših zakona i medijskih pravila prepisana je iz zemalja zapadne Evrope. No, dok se kod njih ti zakoni i provode, kod
nas se sa njima eksperimentiše. U praksi su česti slučajevi
odstupanja od zakonske regulative. Svjedoci smo da se
RAK-ove kazne često smanjuju do iznosa koji je prihvatljiv
medijskoj kući, a sve kako bi se bar nešto naplatilo!? Česti su
i politički uticaji na odluke državnih agencija kakva je RAK,
odnosno politička intervencija kada je u pitanju kažnjavanje
pogodnih medija. Kao posljedica toga dolazi do svojevrsne
poplave kršenja pravila RAK-a i sličnih institucija. Prekršitelj
zna da su u praksi kazne blage, a nerijetko i vrlo spore.
Dok Almir smatra da je RAK najodgovorniji za slobodu medija
koja, ne tako rijetko, prelazi granice slobode i dolazi do granica huškanja, govora mržnje, režimskog izvještavanja, Benjamin tvrdi da su za nekorektno izvještavanje krivi sami novinari. Bilo kako bilo, i Almir i Benjamin su potvrdili da dobar
novinar nije onaj iza čijeg imena stoji diploma nego onaj čije
ime stoji ispod kvalitetnih i profesionalno napsianih tekstova.
Šta je najveći razlog za pluralizaciju govora mržnje u elektronskim medijima iako postoje brze, jednostavne i efektne reakcije za sankcionisanje komentara u kojima se on
pojavljuje?
Almir: Govor mržnje na web-portalima je pod stalnom
kontrolom policijskih agencija u BiH. Većina MUP-ova ima
posebna odjeljenja za takve istrage, a često i provode akcije. Prema informacijama iz FUP-a, ova policijska agencija
mjesečno zatraži informacije o porijeklu nekoliko stotina
komentara na web-portalima u BiH. Većinom je riječ o komentarima koji se mogu povezati sa krivičnim djelima poput
širenja rasne, vjerske ili nacionalne mržnje. Pravo je pitanje
zašto se mrzimo na internetu i sakriveni iza lažnih imena?
Mislim da odgovor trebaju dati sociolozi, možda čak i psiholozi. Mediji su tu nemoćni, sve dok je ovakvo (ne)uređenje
interneta kao novog medija.
Ko je krivac za dopuštanje govora mržnje u elektronskim
medijima?
Benjamin: Za govor mržnje u elektronskim medijima krivi
su prezenteri samih vijesti. Naime, vijesti treba prenijeti na
odgovarajući način svim društvenim grupama, istovremeno
zadržavajući njihovu srž i pravu informaciju. Naravno, veliku
ulogu ima i politika. Iako je neminovno da se neke informacije moraju prenijeti, ma kakve god bile, postoji adekvatan
način na koji se to radi.
I mi, kao čitaoci i posmatrači, ne treba da sudimo medij. On
je tu samo da prenese ono što je aktulelno, odnosno što je
u žiži javnosti. Treba da sudimo one koji su u vrhu ili, u zavisnosti one koji su takvu vijest učinile takvom kakva ona jeste.
Nažalost, sam primjer loših vijesti nije samo u BiH nego bilo
gdje. Loša vijest se širi brže nego dobra.
Šta je, prema vašem mišljenju, najvažnije u novinarstvu i
šta svaki novinar mora znati?
Marijana Remić, Srednja
strukovna Škola Fojnica - Kiseljak, Hotelijerstvo i turizam
Svatko od nas iskusio je čari
djetinjstva i adolescencije, ali
čini se da odrastanje nikad
nije bilo pred većim izazovima
i iskušenjima nego danas. Kompjuteri, internet, nasilje, ovisnosti,
tempo današnjeg života i obitelj
koja pokušava očuvati stabilnost postavljaju pred dijete i adolescenta nove zahtjeve na koje ono
samo teško može odgovoriti. Sposobnosti djeteta i adolescenta mnogo su manje u odnosu na odrasle pa oni i manje
složene životne okolnosti mogu procijeniti kao ugrožavajuće i stresne.
Pedagoginja Morena Bešlić-Bojo
Benjamin: Uređivačka politika je najvažnija u novinarstvu.
Svaki novinar mora sam sebi postaviti standarde kojih će
se držati. Također, novinar mora znati osnove novinarstva
i prezentacije vijesti. U to svakako spadaju odgovori na: ko,
šta, kada, gdje, zašto i kako. Nakon što novinar zaista tačno
odgovori na takva pitanja, prava vijest će biti i ispravno prezentovana. Osim toga, važno je istaknuti tačne informacije,
novosti, akteulnosti itd.
sve se promijenilo, al’
nije sad da mi nedostaje,
to je sve samo odrastanje
Almir: Odgovornost je najvažniji dio novinarstva. Svako od
nas je odgovoran za napisanu ili izgovorenu riječ. Zbog toga
je bitno da prvo dobro provjerimo informacije pa tek onda
da ih objavimo. Neka poruka za kraj bude: bolje je biti tačan
nego biti prvi.|
Adolescenti prepoznaju roditeljska pravila i nastoje ih oslabiti ili prekršiti, ne uvijek zbog neslaganja već zbog nužnog
odupiranja autoritetima koji su nedjeljiv dio odrastanja. Roditelji često odrastanje doživljavaju kao bolnu separaciju,
a na pitanje zašto je tako odgovorila nam je pedagoginja i
psihologinja srednje škole Ivan Goran Kovačić u Kiseljaku
Morena Bešlić-Bojo.
Roditelji mogu biti povrijeđeni sve većom važnošću koju adolescent pridaje odnosima s vršnjacima i potrebom za privatnošću te se osjećati odbačeno. U očima roditelja dijete u pravilu
ostaje dijete. Čak i u obitelji u kojoj ima truda, najčešće ne po-
preventeen
9
stoji mogućnost da se komunikacija održi na razini ravnopravnih odraslih osoba, da se odluke donose zajednički, pri čemu
se svačije mišljenje podjednako uvažava. Stare navike, podsvijest i potisnuti dijelovi osobnosti znatno će to otežati. Međutim,
adolescentima su i dalje potrebni potpora i usmjeravanje roditelja. Oni moraju imati na umu da je odvajanje njihove djece
normalan dio odrastanja. Koliko god da im bude teško što ih
više njihova djeca ne trebaju da ih nahrane, presvuku ili nešto
slično, u razdoblju adolescencije im trebaju kao potpora.
U razdoblju sazrijevanja u svim obiteljima ima konflikata koji
nastaju zbog nesklada između želja mladih i stavova roditelja. Međutim, treba li sukobe između roditelja i mladih doživljavati tragično? I na ovo pitanje dobili smo odgovor:
Mladi u doba adolescencije počinju razvijati vlastiti identitet
i oblikovati mišljenja neovisna od roditeljskih. Tada propituju
i roditeljski autoritet i njihove stavove te uviđaju da roditelji
nisu uvijek u pravu. Dolazi do češćih sukoba između roditelja
i adolescenata, uzrokovanih nesuglasicama oko obiteljskih
odnosa, svakodnevnih obaveza, škole, džeparca, izgleda, izlazaka... Međutim, sukobi između roditelja i mladih nisu i ne trebaju biti tragedija. Bez obzira na česte, gotovo svakodnevne
svađe između roditelja i adolescenata, postojeći sukob može
se promatrati kao prijelazna faza iz djetinjstva u odgovornost i
samostalnost odrasle dobi te predstavlja jedan vrlo važan dio
normalnog procesa odrastanja. Dakle, mlada osoba oblikuje svoju ličnost, a sukobi su važni za razvoj njezinog osobnog
identiteta, kazala je pedagoginja Morena.
Važno je spomenuti i da su prijateljstva važan dio adolescencije. To mladima omogućava da svijet koji ih okružuje i sebe
same sagledavaju očima bliske i sebi slične osobe. Također,
roditelji moraju biti svjesni da će njihov utjecaj na određena
područja života njihove djece oslabiti i da će biti nadomješten utjecajem vršnjaka. Ipak, trebaju biti sretni jer njihova
djeca postaju osobe koje idu vlastitim putem, a ono što im
treba upravo je njihova potpora. Naime, u tempu današnjeg
života potrebno je da imamo nekoga tko će nam pomoći da
usporimo, uhvatimo dah, zagledamo se u sebe i novi, snažni,
svijetu damo najbolje od sebe.|
10 preventeen
djevojke su
pronalazili na
igrankama, ne
na drustvenim
mrezama
Dajana Mišković, BA socijalnog rada
U narodu važi nepisano pravilo da generacije koje su “prošle
svoje” kritikuju one čije vrijeme tek dolazi, često zaboravljajući kakvim su sve porocima i ispadima bile sklone u mlađim danima. Neki to zovu “sukob generacija”, a sociolozi
su prema rođenju generacije podijelili na: veterane, baby
boom, generacije X, Y i Z.
Veterani (1922-1945): Osnovne vrijednosti tzv. generacije veterana čiji su pripadnici rođeni u dekadama koje su obilježili
ekonomska kriza i Drugi svjetski rat su: poštovanje autoriteta
i pridržavanje pravila i discipline. Kažu da je ovakva disciplinovanost proizvod toga što su svijetom u kojem su odrastali
upravljale “velike vođe” i da su naučeni da trpe i slušaju. Njihova društvena aktivnost odvijala se putem telefona sa čuvenim rotirajućim brojčanicima ili starim dobrim načinom
zvanim – “licem u lice”.
Baby boom generacija (1946-1964): Iako su rođeni nakon
Drugog svjetskog rata u općoj atmosferi siromaštva, osnovne vrijednosti ove generacije su optimizam i angažovanost.
Ne čudi, ako se uzme u obzir činjenica da poslije rata možda
nije bilo novca, ali je bilo nade! Muškarci iz generacije veterana ostavili su puške, našli srodne žene koje su se mahom
posvetile domaćinstvu i nastao je pravi baby boom! Društvenu aktivnost “baby boomera” najbolje definiše rečenica:
Ostanimo u kontaktu telefonom!, uz obavezni dodatak: Zovite
me u bilo koje doba dana! Pripadnike ove generacije i danas
(kada su društvene mreže na sasvim drugačiji način povezale svijet) zateći ćete kako sastanče u gradskoj kafani. Idoli ove generacije su: The Beatles, Bob Dylan, Rolling Stones,
književnik Allen Ginsberg i borba za seksualno oslobađanje
i građansku slobodu. Interesuju ih misticizam, nove religije i
egzotični opijati.
Generacija X (1965-1980): Pripadnici generacije X odrastali
su u atmosferi opće dekadencije, ali i polarizacije oličene u
sukobu Istoka i Zapada. Ime im je dao fotograf Robert Capa,
čuven po svojim fotoesejima, opisujući ovu generaciju kao
nešto još uvijek nepoznato! Rastrzana između tradicionalizma (koji su im nametnuli roditelji) i novih (prilično progresivnih) kretanja, ova generacija je u mnogo čemu ostala na
pola puta. Tipični predstavnici generacije X su: nezreli muškarci koji nikako ne žele odrasti i žene koje su sve uspješnije
u svom poslu te nemaju slobodnog vremena ni za sebe ni za
svoju porodicu.
Pripadnike ove generacije zovu i MTV poklonicima. Oni se
dive stvaralaštvu Quentina Tarantina i Stevena Soderbergha, slušaju metal, punk, u nešto “blažoj” varijani novi talas, synth-pop, grunge i angažovani hip-hop. Više vole “živu
svirku” od nelegalno skinute muzike, sjećaju se kaseta, a veći
dio vremena proveli su slušajući CD-ove. Interesuje ih sve što
se tiče teme disfunkcionalne porodice, diskutabilne seksualne orijentacije, korištenja “modernih” narkotika i tehnologija, školskog nasilja i toga kako miran otići na HIV testiranje.
tivni. Dakle, za razliku od prethodne generacije oni su skloniji timskoj igri i svjesni su toga da su uvijek samo dio igre, a
ne centar svijeta. Pripadnici ove generacije hoće sve sada i
odmah! Karakteriše ih visoki stepen konzumerizma, visoko
obrazovanje i sjajno poznavanje tehnologije.
Interesantno je, međutim, da njihova ovisnost o tehnologiju
nimalo ne umanjuje njihovu sposobnost komunikacije. Zabrinuti su zbog svjetskog terorizma, prenaseljenosti planete,
opšte finansijske krize... Religiozniji su od svojih roditelja, ali
su im brakovi neuspješniji.
Razlog je jednostavan – srljaju u veze jer nemaju strpljenja
za traženje idealne srodne duše. Ipak, činjenica je da ova generacija sazrijeva sporije od prethodnih zadržavajući se što
dulje pod roditeljskim krovom, zbog čega ih se naziva i Petar
Pan generacijom. Već su pokazali da imaju hrabrosti podići
glas i prezentirati svoje ideje, a realizaciju još iščekujemo.
Z generacija (2001 – ?): Još uvijek su nepoznati podaci o osnovnim vrijednostima i društvenim aktivnostima ove generacije. Ono što se zna jest njihov interaktivni stil. On je opisan
kao “digitalni urođenici”. Ipak smo mi generacija koja mora
da ih kritikuje. Došao je red i na nas! Prva generacija koja ne
poznaje život bez interneta i virtualnog svijeta je generacija
Z. Upravo zbog toga često ih se oslovljava i kao i-Generacija,
net generacija ili tiha generacija. To će se, naravno, odraziti i
na njihovom ponašanju.
Oni se ne sjećaju vremena prije digitalizacije, a sukladno s
novim tehnologijama odvijaju se njihovo obrazovanje, odgoj, ali i zabava. Sve je manje dječaka koji “nabijaju” loptu
po igralištu, curice više ne preskaču “laštik”, a sve je manje
i djece koja čitaju knjige. Čovječe ne ljuti se, i karte više nisu
in, danas su najpopularnije računalne društvene igre. Nema
više dopisivanja na školskom satu preko papirića, za to postoje: Facebook, chat, mobiteli…
Milenijumska Y generacija (1981-2001): Černobil, raspad
komunizma, ekspanzija AIDS-a, ratovi na Balkanu, u Iraku,
Afganistanu, drastično ubrzan razvoj tehnologije... Ovako otprilike izgleda atmosfera u kojoj je rasla generacija Y. Naziv
su jednostavno dobili nasljeđujući generaciju X (po abecedi). Njihova društvena aktivnost odvija se preko interneta,
telefona sa kamerama, mailova. Sve koriste u isto vrijeme,
a multitasking im je “prirodno stanje stvari”, baš kao i život
u virtualnom svijetu. Tehnologija im je do te mjere sastavni
dio života da im je za kratko vrijeme postala nužno sredstvo
komunikacije. Gledaju satelitsku televiziju, čitaju elektronske
medije i isključivo nagrađene književnike.
Također gledaju aktuelne (mahom 3D) filmove, igraju Battlefield, i slušaju instant-hitove koje su nezakonito skinuli sa
interneta, bez vezivanja za filmske ili muzičke idole (kao što
su to činili njihovi roditelji). Interaktivni stil im je – participa-
Ova generacija htjet će sve sada i odmah. Karakterizirat će ih
i sve veći konzumerizam, visoko obrazovanje te tehnologija
kao statusni simbol i sastavni dio života.
Pitanje je hoće li njihove socijalne vještine biti osiromašene
zbog dominantne online komunikacije. Neki stručnjaci smatraju kako će biti riječ o drugačijoj socijalnoj komunikaciji,
nikako o njenom nedostatku. Međutim, zbog prevelike dostupnosti informacija, ali i recesijskog vremena u kojem su
rođeni, mnogi stručnjaci pribojavaju se kako ova djeca neće
imati pravo bezbrižno djetinjstvo te da će prebrzo odrasti.
Ipak, svi su složni u jednom: ova generacija donijet će promjene na bolje! Posvećeni radu i obrazovanju djelovat će za
dobrobit zajednice, a sve rasne, spolne i kulturne predrasude trebale bi iščeznuti upravo s njima.
Činjenice o generaciji Z temelje se, naravno, samo na pretpostavkama, a kakva će ova generacija zapravo biti saznat
ćemo tek za desetak godina, kada postanu zrela radna snaga.|
preventeen 11
dobrodosao, o zivote!
Jasmila Talić, ma psihologije, sarajevo
Umri i postani. Rekao bi Goethe.
Rekao bi neki sufija iz davnih
vremena. Rekla bih ja. Oni.
Vi. Je li dovoljno samo postojati, životariti, pokoren
pravilima života koji su
nam nametnuli? Ili zbaciti
fantazmogariju kao zmija
plašt, pogledati Životu u
lice i reći: Ja stižem. Jeste li
ikada bili nesigurni ko je to
Ja koje stiže i klizi i škripi kroz
Život? Kriza identiteta?
Možda niste čuli za psihologa Erika
Eriksona, ali upravo on se bavio teorijom identiteta i stadijima razvoja kroz koji prolazimo tokom života. A ko je to
on i trebamo li mu dati za pravo da nam kaže kako je to biti
izgubljen? On je uvijek bio drugačiji od drugih. Nepoznatog
porijekla. Živio u nekoliko porodica, što je nametnulo pitanje vlastitog identiteta. Zato je odlučio sam sebe definirati
kad je odrastao pa je promijenio svoje prezime u Erikson, što
je trebalo značiti “svoj vlastiti sin”. Naravno, njegova odluka
nije doslovna uputa, ali iz njegovog iskustva može se mnogo
shvatiti o tome kako je to ne znati koja je tvoja tačna uloga i
pravac u životu, i kamo ići.
Ova osjećanja narušavanja kontinuiteta Ja dešavaju se u
tranzicijskim periodima života, najčešće u adolescenciji. Tra-
ganje za ličnim identitetom težak je i neizvjestan put ispunjen lutanjima i sumnjama, eksperimentisanjem mnoštvom
uloga i ponašanja te vrijednosti i stavova. Naravno, nije svaka kriza identiteta nezdrava. Često kriza vodi višem stepenu
psihosocijalne integracije. Ipak, može se desiti da osoba
razvije i negativni identitet, kada vidi sebe kao bezvrijednu,
opasnu ili zlu. To se dešava u specifičnim situacijama, kada
iz osvete prema prezahtjevnim ili poznatim roditeljima, iz
očajanja, bira identitet zasnovan na svim ulogama koje su joj
u kritičnim fazama razvoja predstavljane kao najnepoželjnije. Ako se kriza formiranja identiteta razriješi pozitivno, osoba
iz nje izlazi kao samosvjesna, stabilna i jedinstvena ličnost
te je spremna za iduću fazu razvoja - intimnost. Dvije osobe
mogu razviti bliskost ukoliko imaju čvrsto i koherentno Ja.
Kriza je normalna stvar u životu svakog čovjeka. Nekima se
dogodi odmah na početku života, nekima mnogo kasnije,
kada shvate da se ne nalaze na mjestu na kojem su htjeli
biti. Erikson je smatrao da ti ljudi na neki način imaju sreću,
jer imaju priliku koju drugi nemaju – priliku za ponovno rođenje. Ljudi koji se rode i odmah nađu svoje mjesto u svemiru su “jednom rođeni”, dok su ovi drugi kojima to malo teže
ide “rođeni dva puta”. Prvo rođenje je ono stvarno. Drugo
rođenje je simboličko: pronalazak identiteta kojem često
prethode patnja i zbunjenost. Drugorođenima je teže, ali
uspiju li proći kroz tu fazu, često u svijetu ostave veći trag od
onih koji nisu imali priliku “drugog rođenja”.
Tako nas roman Jamesa Joycea Portret umjetnika u mladosti, roman koji je “objektivni prikaz jedne subjektivne svijesti u razvoju”, vodi kroz razvoj piščevog alter-ega, Stephena
Dedalusa. Dedalus svoj puni razvoj doživljava kada se oslobađa uticaja porodice za koju je previše vezan, religije i strahova, kada doživljava ljubav i povredu i bol i grijeh te kada
se oslobađa malograđanskog shvaćanja irskog patriotizma.
Odlučuje naći svoj put. U posljednjem poglavlju Stephen je
student koji pokušava postati umjetnik, ali se neprekidno
sukobljava sa mnogim malograđanskim uticajima i shvaćanjima. Ipak, uspijeva. Uspijeva naći svoj vlastiti put i slobodu
bivstvovanja. Uspijeva zbaciti laži i norme i okove, nakon teške borbe, zbunjenosti i krize. Uspijeva! Kreće na Put i kaže:
Dobrodošao, o Živote! Idem da se po milioniti put susretnem
sa stvarnošću iskustva i da u kovačnici svoje duše iskujem nestvorenu savjest svog naroda.
Umri i postani. Nije lahko, znam. Znao je i Erikson. Znao je
i Joyce. Ipak, možda, kad se ponovo rodimo, okupani svjetlošću postojanja u ponovnom postojanju, možda ćemo
tad prigrliti Život još snažnije i željeti voljeti. Željeti znati. Bez
fantazmogarija. Okruženi ogledalima, bez straha i pomisli
o laži i maskama i pravilima i očekivanjima. Samo Istina. I
življenje.|
12 preventeen
u nigdjezemskoj
nigdje pameti
Lejla Ibrulj,
Prirodno-matematički fakultet, Sarajevo
Negdje sam načula misao da, kada jednom odrasteš, nema
povratka. Naglasak na jednom, naglasak na povratak, a zašto? Zar čovjek odraste samo jednom i zar se nikada ne vrati
svojim dječjim mislima? Čitav život odrastamo i nikada, zaista nikada nećemo odrasti “do kraja”, ali neki se i ne približe
kraju odrastanja, neki za sebe nikada neće moći reći da su
odrasli, bar malo. U ljudskoj prirodi je da, dok je još dijete,
sebe smatra odraslim i želi biti “veliki”. Međutim, nije nam u
opisu “radnog mjesta” da, kada konačno postanemo veliki
i naiđemo na raznorazne obveze, trčimo mami da nas ona
“vadi” iz problema. Također, kada uradimo nešto što nije u
skladu sa nastalom situacijom ili gadno zabrljamo, a smatramo se odraslima, mama neće doći da nas štipne za obraz
i kaže: Nema veze, još si mali, naučit ćeš. Kada?
Bajka o Petru Panu ne sadrži samo fikcijske nego i stvarne
likove koje srećemo na ulicama, pijemo kavu sa njima ili još
gore - u vezi smo s njima. Tip gradskog momka, potpuno sređenog, bez briga i pameti, srećemo vrlo, vrlo često. Ti momci
su glavne “dase” u društvu, nemaju problema, nije ih briga je
li vedro ili oblačno, izgledaju kao grom, a iznutra su onaj tek
nastali kontakt pred strujni udar. I što onda sa njima? Godinama se provlače kroz društvo i dogurali su do 21. vijeka kao
veliki, a opet mali! I dalje misle da znaju sve, a žive u nekom
svom Maštokraju, nekoj Nigdjezemskoj bez imalo pameti.
Svaki taj Petar Pan zna što želi, a to je sloboda, doslovno rečeno. Ništa ih ne sputava u tome. Do svog cilja dolaze odlučno i sigurno, zanemarujući pri tome sve oko sebe. Budući
da živimo u nekom ludom vaktu pa nam i ono nenormalno
postaje normalno, današnje seke “lože se” na takve filmske
priče. To “Petra Pana” čini još atraktivnijim.
ju, a on opet po svome, i njemu
je dobro. Ne žele oni obaveze,
djecu, brak, pelene i slično, to nije
oblik slobode kakav njih privlači. Povest ćete on do oblaka
i nazad, da vidiš zvijezde, vile i čarobni prah. Baš u trenutku
dok mu na oblacima pričaš o ljubavi, zajedničkom životu,
vjerujem, “sasvim slučajno”, mora te spustiti na zemlju jer,
znaš, oblaci su za maštanje, tamo on pripada, a te tvoje
željice neka ostanu ispod kreveta, u mraku, dok ne shvatiš
da je bolje ostati zauvijek dijete nego postati odrasla osoba.
Za njega su one Babaroge ispod kreveta bile i ostale baš te
tvoje željice, to odrastanje. Zato će on radije noću biti vani
na krilima sna nego u krevetu, kao ti, strahovati od strašne
Baboroge, moja Wendy! Netko je negdje rekao da je odrastanje zamka pa se ta parola provukla kroz uši slušatelja,
neprimjetno, ali je ostala u pamćenju. Danas, možda zbog
toga, a možda zbog neke desete stvari, imamo omladinu
koja “fura fazon” starijih jer je cool biti buntovan, pa hajde
da sa 12 godina budemo veliki! No, šta je sa ovim već “naraslim”? Neću reci “odraslim”, jer to nisu, čast malobrojnim izuzecima. Neki bi rekli: Odrastao je, iskusniji, pametniji... Možda. Kod njih nema bunta?! Ma ima, kako nema! Oni “narasli”
furaju fazon pubertetlija pa, umjesto da sa 30-tak godina
budu neovisni, ovisni su o mami, sekama, izlascima i provodu. Kako koje stoljeće prolazi, uloge se mijenjaju. Plašim
se da zakon kruženja i predavanje energije nisu dobili nove
uloge? Možda je sve otišlo u drugom smjeru! Poremetila se
ravnoteža pa su likovi iz bajki postali stvarni. Sve mi se čini
da bismo, kada bismo se nekako izdvojili iz ove dimenzije i
sa strane promatrali svijet, uživo gledali neke nove “klince”
kako parodiraju bajke.|
Možda bi se takvi momci i spustili na zemlju da nemaju uz
sebe, i to svaki, po jednu Wendy i Zvončicu. Mirna i povučena
Wendy, zaljubljena do ušiju, spremna na sve, pa čak i da mu
izigrava majku, pokušava ga opametiti, a i sama se na kraju
uplete u mrežu i svaku noć čeka kada će se na prozoru pojaviti on da je povede na krilima snova daleko od stvarnosti,
problema, u samo njihov raj, a njega nema, pa nema. Gdje
bi mogao biti? S društvom, igra igrice, pije pivo i zna da će ga,
kada god se vrati, Wendy čekati, ne želeći odrasti, samo zbog
njega. A Zvončica? Šta je sa njom? To je onaj tip seka koje
hoće sve konce u svojim rukama pa se zaljube u ovako neodraslog bracu. Tada svim silama pokušavaju da mu naređu-
preventeen 13
lopov koji nam je “ukrao”
djetinjstvo i zivot
Barbara Kustura,
ekonomski fakultet, zenica
PPoboljšanje u zdravstvu, lagodniji i luksuzniji život, olakšana komunikacija, a s druge strane pak zakržljala socijalizacija... Koliko toga nam je tehnologija u posljednjih 50 godina
donijela, ne može se ni nabrojati u jednoj običnoj kolumni.
Koliko nam nedostaju druženje, izlasci, šetnje i slično, svako
zna po sebi. Gledamo se preko Skypea, razgovaramo satima
preko Vibera, gubimo vrijeme listajući naslovnicu Facea, lajkamo, komentiramo, dijelimo poveznice i naravno – dopisujemo se. No, neka nama dobrog, “starog” Facea. Čujemo
se sa ljudima koji nam nisu blizu, pratimo što se događa u
životu naših prijatelja od kojih nas dijeli daljina, saznajemo
za humanitarne akcije pa pomažemo i sl. Tehnologija je super ukoliko se koristi u prave svrhe, a propast ako se koristi
na pogrešan način. Najmlađe generacije se neće sjećati starih televizora, mobitela i sličnih stvari. Doduše, mi živimo u
divnoj Bosni, gdje je rjeđi primjer napredne tehnologije nego
zastarjele. No, nama bolje i ne treba. Svatko ima pravo na
odabir, a bira naravno u skladu sa mogućnostima. Koliko
god smo tehnološki napredovali, toliko nam je i život postao
“skuplji”. Sjećam se vremena kada nam za igru nisu trebale
ni skupocjene igračke ni neke druge gluposti. Dovoljno je
bilo probuditi se, doručkovati i otrčati na vrata najbližem
prijatelju pa sa njim zajedno ići po ostatak družine. Proces
“okupljanja” ekipe bi trajao oko 15 minuta, a onda bi poče-
14 preventeen
la prava zabava. Trčanje,
igra Žmire, nogomet
na najbližoj livadi i još
mnogo zabavnih igara.
Postojalo je mnogo različitih igara, mislim, različitih
inačica jedne igre i po tome
se prepoznavalo iz kojeg ste
kvarta. A danas... Djeca od sedam,
osam godina otvaraju Facebook profile i igraju “igrice” satima dok jadni, prezauzeti roditelji, kojima je od previše obaveza najlakše dijete poslati za računar, ne kažu: Dosta! Prije
djeci nije bio problem istrčati napolje, isprljati se, tu i tamo
“zaraditi” koju ogrebotinu. Naprotiv, roditelji su se čudili ako
bismo kući došli čisti i bez i jedne ogrebotine.
Kada dođe zima, nije postojalo ništa ljepše od grudvanja sa
vršnjacima, pravljenja Snješka Bijelića i građenja “bunkera”.
Danas je većini djece ta zabava uskraćena, nisu je nikada doživjeli. Ipak, nisu samo djeca kriva. Imam neki čudan osjećaj
da i roditelji imaju veliku ulogu u tome. Ma sigurna sam da
imaju! I dandanas, iako vrlo rijetko, viđam djecu pred svojom
zgradom: dječake kako trče za loptom, a djevojčice kako se
igraju lutkicama i preskaču “lastiku”. Doduše, u tim “igricama
za djevojčice” imale smo uloge i za muškarce pa se nismo
previše ni razdvajali niti stvarali međusobni jaz. Bit je u tome
da roditelji moraju poticati socijaliziranje svoje djece. Koliko
god razmišljam, ne mogu nikako smetnuti sa uma koliko je
tehnologija promijenila školu i proces školovanja. Nekada
se lektiru spremalo tako što se sjelo i pročitalo knjigu. Danas
se lektire spremaju tako što ukucamo naslov knjige na Google, pročitamo kratak sadržaj i glumimo da znamo o čemu
se radi. I prijateljstva između odraslih su bila drugačija. Više
se odlazilo na izlete, češće se moglo prošetati gradom, dok
se danas većina komunikacije svodi na virtualno druženje.
Opet ću napomenuti koliko je to super u slučaju kada želimo pričati sa osobom koja nam je daleko, ali nije razumljivo da sa prijateljem koji živi u zgradi do naše razgovaramo
satima preko Vibera, a nemamo vremena izaći u park, sjesti
na klupu i ispričati se kako treba. Prije nismo bili pretrpani
poslom i imali smo vremena za sebe i druge. Danas nemamo vremena ni za sebe, a kamoli za druge. Tehnologija je
trebala olakšati život, ali mislim da ga je u velikom dijelu i zakomplicirala. Na kraju, “utakmica” tehnologija nekada protiv
tehnologije danas još uvijek nije gotova, a rezultat je, kada se
zbroje sve prednosti i mane, neriješen. Svi dobro znamo da
je izjednačen rezultat najzanimljiviji i najneizvjesniji. Ostaje
nam još samo da vidimo što nam donosi sutra.|
samo prijatelji,
nikada ljubavnici
Nermana Suša, MŠS HAzim šabanović, visoko
Prijateljstvo ili ljubav? Vrlo često pitanje na koja obično dobivamo različite odgovore.
Razgovarajući s ljudima možemo uočiti i generacijske razlike, shodno vremenu u kojem živimo i
generacijama sa kojima razgovaramo. Iskustvo, teorija
i praksa... Generacijski pogledi... Različite sredine...
Sve to su aspekti mogućeg
razmatranja naše teme.
Seksualna privlačnost je
prva i najveća prijetnja muško-ženskim prijateljstvima. U
praksi su ovakvi odnosi mogući.
Smatram da u zrelijoj dobi, kada već
prerastemo fazu zaljubljivanja i traženja partnera, imamo
mogućnost iskrenog prijateljskog odnosa, u svom izlaganju
navodi prof. soc. Mediha Čehajić.
Iz nešto opuštenije sredine dolazi u grad prepun diskutovanja KO I SA KIM! Naravno, sredina i teorija drugačije određuju. Manja sredina, poput Visokog, reći će za muškarca i djevojku koji šetaju gradom kako su u ljubavnoj vezi: Ma kakvi
su oni prijatelji? Nema toga danas! B. B. (17)
S druge strane, navest ću nešto veću sredinu, Mostar, gdje
takvih razmišljanja ima sve manje.
Vjerujem u takve odnose. Mi u Mostaru uvijek imamo grupe
djevojaka i muškaraca koji se druže kao krvno vezani. I uvijek
smo raja. Nikada nas niko neće doživjeti kao da smo u ljubavnoj vezi. Sanjin Salčin
Teorija je dokazala da muško-ženska prijateljstva ne postoje, kako je to samo mit. Američki psiholog Adrian F. Word
je proveo analizu i istraživanje o ovoj kontraverznoj temi te
zaključio da su prijateljstva između dva različita spola mit,
nemoguća.
Uvijek sa jedne strane postoji seksualna tenzija. Možda je
samo dobro skrivena, ali postoji. U jednom trenutku će se roditi ljubav. Možda u pogrešnom trenutku. Možda privremeno.
Možda prekasno, a možda zauvijek. Čehajić Mediha
Amir Pulić je Visočanin koji je pet godina živio u Mostaru. On
je bio svjedok jaza među sredinama.
U Visokom uopšte nisam imao ženskog društva. Jednostavno je takva sredina. Nemoguća za takve poduhvate. Sve se
promijenilo kad sam otišao u Mostar. Tamo sam prvi put doživio obično, čisto jaranstvo. Tamo je sve normalno. Teško je
diskutovati o toj temi. Nekako mi se čini da uvijek jedna strana
očekuje više. Mada, Mostar je sredina koja je malo opuštenija.
Tamo često važi i ona: “No relationship - No emotion. Just friends with a benefits.”|
bajka koju
idiot prica
Lejla Ibrulj, Prirodno-matematički
fakultet, Sarajevo
Što se dogodi kada odraslima pričate bajku: Bio jednom jedan...? Hoće li vas shvatiti ozbiljno ili se okrenuti i otići?
Predstava Bajka koju idiot priča počinje zanimljivim monologom u kojem se krije suština predstave i jedna velika istina.
Htjeli smo da vam ispričamo jednu bajku. Htjeli smo je početi
sa “bio jednom jedan…” Ali nije bio… i nije bio samo jedan.
Jer je živio ovdje. A ovdje ne možeš biti. Moraju te prvo svrstati.
U ove, ili one. Njihove, ili naše. Moraš znati da li mučeš, ili mekećeš? Da li laješ, ili blejiš? I uvijek moraš znati koja ti je omiljena boja. Jer, ne daj Bože, da je ona druga! Ta ne valja. Tako da
vam ovdje ne možemo ispričati bajku. Nemoguće je. A, opet,
preventeen 15
moramo. Htjeli smo je ispričati hrabro, iskreno i maštovito, a
onda su nam rekli da ovdje nema budžeta za takve stvari. Da
vam ovdje ne možemo ispričati bajku. Nemoguće je, a opet
moramo. (Vedran Fajković, dramaturg)
Teatar je magično mjesto gdje su glumci, prerušeni u “idiote”, uspjeli ispričati bajku. A znate li koga predstavljaju ti “idioti”? Razne ideologije, svjetonazore, božanstva....
Momak koji je, igrom slučaja, preminuo i otišao na “onaj svijet”, a vi ga nazovite onako kako želite, gubi svoj identitet. Susreće se s Bogom koji ga pokušava nagovoriti da se priključi
njegovoj stranci uz obećanje da će imati sve uvjete za dobar
život. Na onom svijetu? Dat će mu ime koje je zvučno, NAŠE,
a ne NJIHOVO. Susreće Karla Marxa, Adolfa Hitlera, Malog
princa, Ludog Šeširdžiju, sekretaricu koja ga pokušava razvrstati i predstavnicu “noćnog života”... Da, on dolazi u susret
sa svima njima, a odlazi li s nekim od njih, saznat ćete. Znate
što se krije iza ovako “zvučnih imena”, kakve ideje, kakva povijest i kakvi idioti? Svi oni žele da mladić pristane na njihova
pravila, da zaboravi tko je i prihvati nametnutu i iskrivljenu
varijantu sebe i svojih svjetonazora, da se podčini. Njegova
borba traje do samoga kraja, a rezultat je neočekivan. On
bira da bude NITKO ili NIKO ili NIKO, uglavnom, ne boji se
NIKOG i zato ga smatraju ludim.
Ovako ispričana bajka odraz je krize identiteta u samoj Bosni i Hercegovini, ali i šire. Posljedica je užasne prošlosti koja
proganja i nas mlade koji tada nismo ni imali identitet. Čim
dođeš na ovaj svijet moraju te svrstati, pokazati gdje je tvoje mjesto i do kojeg drveta je tvoj teritorij. Jeste li znali da
je čovjekov DNK sličan DNK-u gliste, banane, čimpanze...?
Gledaj kolika je razlika, a mi se i dalje međusobno dijelimo
na “naše” i “njihove”, dijelimo se na temelju religije, imena...
Ovakva situacija je kriva za stagnaciju Bosne i Hercegovine,
za nemogućnost napretka, a glavni junak ove predstave je
odraz stanja države kojoj se identitet nameće konstantno
i koja se godinama razvlači na tri dijela te gubi svoj stvarni
značaj. Svi ovi likovi zapravo su odraz svega lošeg što nas je
razaralo i još uvijek razara. Teatar je divno mjesto u kojem
možete biti nitko, biti “ostali” i biti sretni. Kome je još sreću
u životu donijelo izjašnjavanje na papiru i svrstavanje u grupe? Zašto se ne može odabrati jedinstvo i zajedništvo? Zašto
svoje svjetonazore i religiju ne možemo mirno nositi u sebi i
činiti dobro ljudima oko koji nas okružuju? Bajka koju idiot
priča je sve ovo i još mnogo više. Doživjeti ju uživo i pustiti
da njezin magični duh prođe kroz vas i razbije sliku o stanju
ove države i cijelog svijeta, poseban je osjećaj. Pogledati istini u oči na smiješan način, biti dio te magije i vidjeti da i ova
bajka može imati koliko-toliko sretan kraj, divan je osjećaj.
Izađete bogatiji za iskustvo, zreliji, pametniji, izađete kao bolji čovjek koji je svjestan svega lošeg i kao pojedinac spreman
boriti se protiv svih predrasuda.|
16 preventeen
otpor
Jasmila Talić, ma psihologije, sarajevo
Priliku da saznam nešto o izgubljenoj generaciji 90-ih iskoristila sam kroz intervju sa 24-godišnjim dramaturgom i dramatičarom iz Hrvatske Dinom Pešut. Dinina drama Pritisci
moje generacije predstavlja vapaj generacije koja je odrasla
u tranzicijskim godinama i koja ne može naći svoje mjesto u
društvu bez ideala. Ipak, Dino nam otkriva više o relativnoj
slobodi i mogućnosti otpora istoj.
Tvoj dramski tekst Pritisci moje generacije nastao je u
toku studija, prilikom vježbe pisanja adaptacije na priču
Yoko Ogawe. Kako se dogodio dalji razvoj tvoje ideje i zašto si odlučio pisati baš na ovu temu?
To mi sada izgleda kao da se dogodilo prije deset godina.
Imao sam veliki otklon od te priče pa sam odlučio pisati nešto svoje. Djelovalo mi je logično da napravim inverziju i da
se pitam koliko je lako od tankoćudnosti doći do frustracije.
Polako mi se rastvarala djevojka koju zaista muči sve samo
kada počinje uviđati da većina odluka nisu njene i da se u razvijenom kapitalizmu još uvijek nije dovoljno, da tako kažem,
zezala. Mentor Tomislav Zajec mi je pustio da istražujem i
odstupam od zadatka i tako sam dobio prostor proniknuti i u
vlastitu poetiku, preokupacije i neke zadatosti zanata.
Znam da te često pitaju za poziciju ženskog lika u tvom
dramskom tekstu, i ti to smatraš simptomatičnim. S razlogom. Možeš li mi reći šta je to što ovom djelu ipak ne
bi donio nijedan muški lik (društveno uvjetovano rečeno
“muški lik”)?
Povijest drame, ali i umjetnosti, bila je nemilosrdna prema
ženama, stvorivši binarnu tipologiju ili svetica-kurva ili supruga-majka. Mi još uvijek živimo u patrijarhalnim društvima
u kojima muškarac može biti buntovnik, vođa pokreta otpora, službenik ili što poželi. Dakako, ima pravo na frustraciju i
prigovaranje i razna odgađanja. Uviđam to po sebi. Djevojke
još uvijek odgajamo kao trpeće subjekte i njihovo prigovaranje ili bunt pripisujemo debinimin fantilizacijama pa je
to tako ili PMS ili “ženska priroda”. Ona mi je došla sama od
sebe i stvorio sam joj zaista nemilosrdne uvjete, kako emotivne tako i financijske. Za potrebe ove priče trebao mi je
snažni ženski lik, mlada djevojka te njezin košmar i dvojbe o
kojima će rijetko čuti na TV-u ili u javnoj raspravi. Naime, što
ako njoj i nije neka mistika naći frajera ili ako nema preveliki
problem s genetskom zadatosti poput celulita? E, onda se
ne razlikuje od muškarca, zar ne?
Ona, junakinja drame, svjesna je kako joj mladost prolazi,
a ostalo joj je niz uputa kako će živjeti, što ipak rezultira
je sloboda
Dino Pešut
ja, ali ona je neminovna kao i protok vremena. Mladima će
prestati padati kiša kad puste da pubertet napravi svoje, da
se okruže nekim super frendovima, nešto svi skupa zabriju i
tako krenu dalje i pritom se odlično zabave.
Pisanje je prostor tvog otpora, ali ne i autorefleksije. Zašto?
Pisanje drame je javni čin. Za razliku od drugih formi, drama
je tu da bude predstavljena skupu ljudi koji odu u kazalište.
Stoga, da otpor, autorefleksija svijeta, ali ne moj dnevnik. To
pripada u srednju ladicu na mom radnom stolu. Drama je
uspostavljanje jednog svijeta koji će se stvoriti u kazalištu
pred grupom ljudi. Moj zadatak je pred njih postaviti problem, sugerirati rješenja, ali nikako odgovore, i iskreno se
nadam nekome pomoći. Otpor je sloboda i divno je što ima
mnoge oblike. Nekima je to na Twitteru, nekima u noćnom
klubu, nekome u knjižnici. To je prostor u kojemu možemo
razmijeniti ideje, pomoći jedan drugome i promijeniti kako
sebe tako i fragmente svijeta oko nas.
Na početku si svog književnog puta. Koliko je teško mladim piscima uključiti se u književni život?
razbijanjem porculanskog bića. Jesu li današnji mladi sa
25 godina zaista prezreli, i je li sloboda relativna, a mogućnost izbora uvjetovana?
To su pravila kapitalizma koja u nekim razvijenim ekonomijama i jesu i nisu očigledna. U našim sustavima ona su samo
frustrirajuća. Jest, smatram da je sloboda relativna, da
imamo izbora, ali nam opcije zadaje netko ili nešto. Sve što
smo mogli prekrojili smo u set tržišnih utrka na 100 metara s
preprekama. Mislim da je klincima mlađima od mene triput
teže jer stasaju u dubokoj recesiji gdje je ugušena i posljednja ideja na deili nekih grandioznih pubertetskih ideja. No, iz
toga mogu nastati predivne i vrlo kreativne stvari. Iskreno se
nadam da će se to uskoro dogoditi.
Prostor Njenog stanovanja je uronjen u plitku vodu, i likovi su u čizmama. Je li to izravna asocijacija na Njenu
izjavu da u Njenom svijetu ne prestaje padati kiša. Šta
mladi mogu učiniti da prestane padati kiša u njihovim
svjetovima?
Zapravo, ja gotovo da i nemam književnih ambicija. Kazališni sam čovjek pa sam tako i drame počeo pisati kao dio tog
paketa. Mislim da je svim mladima teško uključiti se u bilo
što što će im platiti stanarinu pa traže utočište u “Danskama”
i “Njemačkama”. Ja sam imao mnogo sreće i nekih istinski
divnih pojedinaca koji su mi pomogli da uđem u kazalište i
tamo pronađem i sreću i osjećaj korisnosti. Kako je rekla Ana
Karić u jednom trenutku, kazalište radiš zbog ljudi, nekoliko
divnih suradnika te publike koja dolazi svaku večer, kasnonoćnih razbijanja glave i realno rješavanja tuđih problema
kroz sebe.|
Kazalište je divno jer netko kaže da stalno pada kiša i cijela
publika osjeti atmosferu koja ju prati. Mladi moraju znati da
su posebni po tome što su mladi. Ukoliko se previše slažu sa
svojim roditeljima u stavovima ili svjetonazoru, to vjerojatno
ukazuje da su nešto preskočili. Na ovim prostorima mi još
nismo vidjeli prirodni proces koji se zove smjena generaci-
preventeen 17
ud’ri sakom od sto
Jovana Đurić, FMK, Psihologija, Beograd
Ponekad nam je teško zamisliti da su
se nekada stvari odvijale drugačije od onoga što nam je danas svakodnevnica i uobičajena pojava. Danas smo to
što jesmo zahvaljujući promjenama koje su se postepeno dešavale i mijenjale
društvo, zajednice i njihove
stavove o različitim temama. Želim sa vama podijeliti
sopstveni pokušaj sumiranja
istorije žene. U antičkoj Grčkoj
žene su smatrane manje vrijednima i
njihova jedina zasluga bila je rađati kršne sinove koji bi išli u
vojsku. Njihova edukacija je bila potpuno zanemarena. Bilo
je neophodno da savladaju osnovna znanja, čisto da bi mogle voditi domaćinstvo, dok su za muškarce obezbjeđivali
tadašnje velike mislioce poput Sokrata, Platona i mnogih
drugih koji su ih intelektualno razvijali. Jedini izuzetak bio je
Egipat, u kojem su se žene izuzetno cijenile.
Pojavom religije uloga žene je još više pala. One su većim
dio istorije zbog inkvizicije bile neosnovano kažnjavane za
takozvana vještičarenja. Bile su spaljivane, mučene i vješane
svakodnevno. Jedan period tog doba žene su imale i određenu satnicu za boravak vani, nakon koje bi bile hapšene i
optuživane za bludničenje, a onda bi opet slijedila mučenja.
Nakon Francuske revolucije popravio se i položaj žena. Počele su da se zauzimaju za sebe i za svoja prava, da se zalažu za svoje obrazovanje. Neshvatljivo mi je da se stavke
navedene u ljudskim pravima nisu odnosile na žene. Bilo
je potrebno da se napravi novi dokument koji bi propisao
poštivanje prava žena. Zar žene nisu ljudi? I dandanas žena
je definisana kao slabiji pol koji ekonomski zavisi od muškog dijela porodice. Međutim, svijest se podigla i možemo
da obezbjedimo sebi i obrazovanje i relativnu ekonomsku
nezavisnost. Pitanje je koliko smo i danas zaštićene? Iako
imamo pravo da šetamo kad god želimo, niko nam ne garantuje da nas neko neće i napasti. Imamo pravo da radimo,
ali će nas pitati: “A koji su Vam planovi za budućnost?”, ili u
prevodu: ako planiraš trudnoću, nećeš dobiti posao. Imamo
pravo da se bavimo politikom, ali smijemo li otvoreno reći
svoje mišljenje u sali prepunoj muškaraca? Možemo i pokazati svoju seksualnost, ali ona će biti osuđivana i praćena
nepristojnim komentarima. Sve nam se ovo možda čini apstraktno i udaljeno od nas, misleći da se to dešava daleko od
nas, a zapravo je bliže nego što mislimo. Bakina prijateljica
mi kaže: “A da, mogli smo da idemo na igranke, ali nakon
što oribamo najprljaviju sobu u kući, a onda već padne noć.
Tada ne smijemo da idemo nigdje. Fakultet sam htjela da
upišem, moja želja je uvijek bila medicina, ali novac je bio
problem, kao i većini porodica. Više se ulagalo u obrazovanje muške djece. Bilo je nezamislivo da ja kao žensko dijete
učim za doktora. Udala sam se za čovjeka kojeg sam vidjela
triput u životu. Prije toga me je zaprosio dečko kojeg sam
mnogo voljela, a i on je volio mene. Međutim, majka je zaprijetila da će se objesiti ako odem sa njim.”
Generacije naših majki su možda imale malo bolje perspektive, obrazovanje im je bilo obezbjeđeno ukoliko je to moglo
biti finansijski prihvatljivo, imale su svakako više i slobode pri
odabiru partnera, mada je i to zavisilo od porodice do porodice, odnosno od običaja sredine.
I tu smo onda mi, školujemo se, idemo na fakultete, imamo
momke, donekle i slobodu, i skoro sve što poželimo: odjeću,
hranu, izlaske... Uglavnom ne moramo raditi da bismo dodatno zaradile, ali nemamo ono najvažnije, a to je bezbjednost.
Sve u svemu, još uvijek možemo biti zahvalne jer ne živimo u
nekom drugom periodu. Ipak, to ne treba da nas zaustavi u
pokušaju mijenjanja svijeta. Moramo nastaviti da ga poboljšavamo i napredujemo kao ljudska rasa.
Ako uporedimo naše bake, majke i nas lično, možemo sa
sigurnošću reći da smo se razlikovale u mnogim spektrima života, poput obrazovanja, sklapanja brakova, rada i sl.
Ipak, isto tako možemo tvrditi da sve želimo slobodu (i ne,
ne mislim na slobodu hajcanja po klubovima do pet ujutro).
Slobodu trebamo obezbijediti i našim kćerkama: da sigurno
šetaju u bilo koje doba dana, da imaju adekvatno obrazovanje koje će biti prihvaćeno, da se bave čime žele, da se udaju
za one koje ih vole i poštuju i smatraju intelektualno ravnopravnim. To je život koji svi želimo da živimo i treba da bude
dostupan svima.|
18 preventeen
moda pedesetih
Elmedina Tirić,
mašinski fakultet,
sarajevo
Nakon Drugog svjetskog rata
visoka moda vraća se na velika vrata. Klasičan pop i klasičan
izgled polako su ustupili mjesto
rock and rollu i Christian Dioru. Revolucija je bila na pomolu. Najznačajnija novost koju su pedesete
donijele je pojava tinejdžerske mode. Do tada su se djevojke
oblačile u stilu svojih majki, kao da su se natjecale koja će
izgledati starije. Popularnost dama u tridesetim i četrdesetim
godinama postepeno je nestajala pred tinejdžerskom te su
se one trudile izgledati što mlađe. Taj svjetonazor je aktualan i danas u drugoj deceniji dvadeset i prvog stoljeća. Pod
utjecajem filma, televizije, časopisa i muzičkih rock-zvijezda,
mladi vrlo brzo prihvaćaju stil koji će pripadati samo njima i
jasno ih odvojiti od stila njihovih roditelja. Posebno je to vidljivo kod djevojaka. Struk i bista su bili u centru pažnje u obje
siluete – one tanke u obliku olovke i one pri kojoj je suknja
bila široka – “u gloknu”, dužine do polovine lista. Obje siluete
bile su vrlo ženstvene i privlačne. Suknje “u gloknu” su iziskivale ne samo mnogo materijala već i žipone koji su se uglavnom šili od najlona, materijala koji je uvelike osvajao i žensku i mušku modnu scenu. Christian Dior je odvažno ušao
na postratnu modnu pistu krajem četrdesetih, sa elegantnim
modelima, ne žaleći skupe materijale. Rodio se new look!
Ponekad je za njegovu kreaciju bilo potrebno utrošiti nekoliko desetina metara materijala, što je bio njegov odgovor
na oskudicu ratnih vremena, kada se štedjelo na svemu pa
i na materijalima za odjeću. Žene su nakon bezlične odjeće,
nalik na vojnu, čeznule za glamurom, a Dior im je ispunjavao
modne snove sa velikim zadovoljstvom na obostranu radost.
Proslavio se munjevitom brzinom. Bio je zaista na pravom
mjestu u pravo vrijeme te je imao osjećaj za trenutak i želje
ljepšeg pola. Polovinom pedesetih Coco Chanel je ponovo
otvorila svoju modnu kuću te je počela proizvoditi već legendarne i lako prepoznatljive Chanel kostime od tvida krupnog
tkanja. Svedenih linija, bez kragne, uske suknje, postavljen
čistom svilom uz poznati Chanel lanac ušao je u historiju kao
kostim za sva vremena. Yves Saint Laurent (Diorov učenik)
samostalno ulazi na modnu scenu sa “trapez-haljinom” koja
je dočekana sa velikim oduševljenjem jer su se dame već pomalo umorile od steznika i uske odjeće koja je ograničavala
kretanje. U trapez-haljini sloboda pokreta dolazi do punog
izražaja i milioni žena su konačno u njoj počeli uživati. Na
samom kraju pedesetih pojavljuje se “imperatorski” ili “grčki
stil” koji je posebno bio popularan među tinejdžerima. Stil
je dobio ime po imperatorskim haljinama iz starijih stoljeća,
kada se struk pomjerao na gore, do ispod samih grudi, odakle su tkanine slobodno padale. Na kraju pedesetih prestaje
šivanje po mjeri, a konfekcija ulazi na velika vrata. Ženama
je mnogo privlačnije bilo ući u trgovinu i prema svojoj mjeri
i ukusu kupiti ono što im se sviđa nego kupovati materijale i
ići na probe kod krojača/ica. Vrhunski modni kreatori shvaćaju tu potrebu i vrlo brzo se prilagođavaju novom trendu
masovne proizvodnje za velike robne kuće. Danas, u vrijeme
avangarde i ekstravagancije, postoje ljudi koji njeguju modu
pedesetih. Jedna od njih je i modna blogerica Dragana Subotić. U razgovoru s njom saznali smo koje čari nam nude
pedesete.
Dragana, zašto baš pedesete?
Volim period od dvadesetih do četrdesetih, ali moram priznati da najviše nosim odjeću iz stila pedesetih. Zaljubljena
sam u suknje punog kruga koje je donio new look Christiana
Diora kasnih četrdesetih i početkom pedesetih.
Jesi li ikada razmišljala da promijeniš stil?
Ne, nisam. Tada bih morala i sve ostalo promijeniti. A u vintage odjeći se najbolje osjećam, to sam jednostavno ja.
Kako bi usporedila modu nekad i sad?
Moda danas je mnogo drugačija. Prije su dijelovi odjeće bili
mnogo ženstveniji, ali na lijep i primjeren način. Odjeća je
naglašavala žensku figuru, ali nije otkrivala previše. Damski i
elegantno. Danas je sve više prisutan “minimalistički” stil koji
je često i vulgaran, kao i stil nošenja odjeće koja ustvari jest ili
podsjeća na mušku odjeću, što ne laska ženskoj figuri.
Kako ljudi reagiraju na to da se drukčije oblačiš?
Vrlo pozitivno. Često mi postavljaju zanimljiva pitanja: zašto
baš vintage, kada i kako? Meni se sviđa jer izgledam drugačije.
Koji je najzanimljiviji komentar koji si dobila na svoje odijevanje?
Ima ih stvarno mnogo, ali bilo mi je zanimljivo kada me je jedna gospođa zaustavila i rekla da je ona imala istu suknju kada
je bila mlada. Nakon toga mi je ispričala šta je sve ona nosila.
Haljina bi trebala biti dovoljno uska da pokaže da ste žena i
dovoljno široka da pokaže da ste dama. Edith Head|
Dragana Subotić, modna blogerka
preventeen 19
o kolektivnom mamurluku, jednoj
glupoj musici i kojecemu drugom
(ili hronologija jedne generacije)
Adna Bajraktarević,
Prva gimnazija, zenica
Ja ću jednu kratku s mlijekom, jednu što slađu kafu da što duže i što
slađe srčem oštri očaj i tupu, tupu
dosadu u koju sam upala.
Sam grad kao grad nije ružan.
Ružni su ljudi. Ružne su njihove
navike ili, bolje rečeno, nenavike. Ružna je ta lijenost, mrskoća...
Ružno je to što sve stoji, zalijepljeno
i tako čvrsto ustaljeno, kao preparirano. Da! Preparirani grad u kojem ljudi stoje
sretno zakačeni na svojim mjestima, identično
nepomični toliko godina da je previše teško i previše mučno
da se broji. Preparirane životinje u postholokaustnom društvu koje se, ipak, na opće iznenađenje europske i američke
kvaziprijateljske publike koja plješće razdragano, osmjehuje
poput pajaca, klauna... Nasmijani preparirani klaun.
Zašto učimo nešto što nam ne treba? Ne trebaju nam fizika,
zakoni i matematika... Ne trebamo znati nešto o sebi i o svijetu oko nas. Šta će nam to kad ćemo vjerovatno loše završiti?
E da, naučite me onda, drugovi moji, profesori, direktori, vlade, sindikati i ministarstva, o naučite me kako fino, pedantno oprati i izglancati čašu! Naučite me kako što brže naučiti
narudžbu od gosta. (Ionako sam oduvijek i zauvijek samo
konobar koji prima goste. Primam goste i impresioniram ih,
živim za druge, nikad za sebe. I zato me lijepo naučite kako
što preciznije upamtiti šta drugi žele od mene.) Naučite me
koliko puta isprati krpu i koliko puta zamijeniti vodu u kanti
da bi hodnici i pločice iza mene ostali čisti. A da, zaboravio
20 preventeen
sam da me to ne možete naučiti! Naime, jedino to ne znate.
To vam nedostaje u vašoj velikoj riznici znanja: kako i kada
zamijeniti prljavu vodu? Ipak, svi se mi već dugi niz godina,
dugi niz života gušimo u nečistoj vodi.
Šta misliš da odemo na kafu? Evo, mi s kafe.. Ja bila s njom na
kafi. Kontali smo na kafu. Haj’mo na kafu. Trebala sam na kafu.
Bila na kafi. Odoh na kafu. Na kafi sam. S kafe ja baš sad evo.
Krenuh na kafu.
Rekao bi čovjek da imamo toliko toga da pričamo na tim
kafama! A i imamo, ako ćete iskreno. Raspravljamo o toliko načina samoubistva dok je pijuckamo. Nogama ležerno
dignutim uvis možemo se milijun puta žaliti na stanje u našoj državi, i to tako temeljito, profesionalno i dubokoumno
analizirati dok u rukama držimo tanke cigarete. Ušminkani,
mirisni i sređeni možemo čak i kukati kako nemamo novca
i posla. Na kraju, možemo na tim kafama dobro se, ali baš
ono, ljudski, bosanski odmoriti. Od čega? Pa od silnog odmora! Gledaš ljude svojih godina i jasno ti je sve. Jasno ti je kako
je biti dio generacije, skoro pa vojske mladih ljudi zaglavljenih
u tranziciji dva sebično različita vremena. Samo smo dijelovi
auta na otpadu. Mušica u agdi bajramske baklave, smotano zaglavljena, nesposobna da se izbavi. Slučajno je kušala
agdu, sada je pijana od glukoze. Pijano sretna od sreće u nesreći poima postojanje novog svijeta koji joj je tu, nadohvat
krila. Šećer joj ispunjava nutrinu, agda joj filuje tijelo. Postaje
sve teža, teža od same sebe, guši se u vlastitom užitku. Strast
i agonija se smjenjuju dok napokon ne pobijede nad krhkim
izbezumljenim tijelom. Mušica je sada mrtva, krila su joj raširena u ljepljivoj šećernoj smjesi. Razapeta su ta krila u jednom herojskom aktu: skoro pa revolucionarnom. Mušica je
bila pokusni kunić, dobrovoljac, bila je hrabri volonter za sve
one što dolaze. Bila je Isus svih mušica, najsmjelija od svih,
ali i najgluplja. Mušica - glupi, glupi altruista! Naime, što je
altruizam nego glupost? Je li čovjek, odnosno , generacija...
Eh da! Je li mušica altruista ako se glupira i troši i predaje
se tjelesnome i onome tek iskušanom da bi one nakon nje
znale šta ih čeka? Vitezovi i heroji novog doba su izbačeni,
odmetnici, neuspjeli, uzalud neispravljeni pokušaji. Hrabri su
oni koji iskorače. Ponos su čudaci, greške. Oni su vjetar u leđa
starom drvetu. Nastali su u drugačijem svemiru. Gledajte to
kao televizijsku emisiju. Oni su slučajno upali u kadar, a tu su
da mijenjaju stvari, da podignu uzbunu, da naprave anarhiju.
Oni složno skandiraju: Car je go! Car je go! Car je go!
Koračaju i lupaju, plješću i uzaludno prave buku: između njih
i ljudi je zvučna izolacija - zid obmane i laži. Ne čuje ih niko.
Uzalud borba i uzalud to što je car vražje go! Ma ne bi ih čuli ni
da car umire jer, k vragu, ne vide ni cara, ni šta se s njim događa. Lagano padaju ti vitezovi, padaju i liju brze suze očaja dok
publika lijeno i sporo plače od puke dosade jer, avaj, završen
je reality show.|
crveno
Belma Jaganjac,
medicinska škola, zenica
Želiš da ti kažem šta vidim?
Crveno.
Oči me peku i koža nestaje.
Ostaju mi kosti.
Nemoj me u prah pretvoriti.
Crveno.
Dan je noć.
Noć je dan.
Mi nismo ljudi.
Ko još ovdje priča o ljubavi?
Mi nismo ljudi.
Gdje su snovi?
Ne daj da moji nestanu.
Obuzdaj ih,
nježno kažeš.
Reci mi,
kako zvijer obuzdati.
Ja,
ja više svoja nisam.
Crveno.
Ne daj da nestanemo.
Pablo Picasso, The Weeping Woman (1937)|
pastelne boje
Anela Pašalić, Prva gimnazija, zenica
Mrlje pastelnih boja svuda oko nje. Tankim prstima igra se
bojama i oblicima. Nježnim pokretima kista iscrtava najljepše tonove boja koje sam ikad vidjela. Smireno, polako i tiho
završava svoju naslikanu princezu iz čijih očiju izlazi ljubav šireći se po sobi. Njen osmijeh, i tiho šaputanje njenog baršunastog glasa, koje kao da čujem, već natapa prostor, a meni
privlači pozornost, dok se svaki djelić njenog savršenog tijela jasno ocrtava na pozlaćenoj svjetlosti mjesečine. Osjetim
pozitivno prisustvo najdivnijih tonova plave i ružičaste. Osjećam kako mi obuzimaju tijelo, kao da prelazim u neku novu
dimenziju i lutam po nekom novom i nepoznatom carstvu
boja, nijansi i oblika. Jedini dokaz da sam zaista bila tu je
prigušeni miris lavande koji osjećam u nozdrvama i nakon
povratka u zbilju. Znam, bila sam tamo, tu, upoznala nešto
novo, a tako blisko, čisto i moje. Vidjela sam i nju, pustila joj
da postane dio mene, i da i ja uplovim i postanem dio nje,
dio male lađe koja luta nepredvidivim dubinama mora.
Vidjela sam nju, slikaricu svog vlastitog života.|
preventeen 21
jesam li kriva
sto odrastam?
Nermana Suša, MŠS HAzim šabanović, visoko
Rastem, jačam, sazrijevam... Zašto ljudi to ne razumiju? Kao
da to nije prirodna pojava. Da, ne moraš mi govoriti kako
sam se promijenila, kako nisam ona klinka koja je slinila za
nečim nestvarnim. Brate moj, možda sam shvatila realnost.
Nisi o tome razmišljao? Naravno da nisi. Kako sam to mogla
i pomisliti? Ne moraš reći kako nisam ona jaka cura koju si
upoznao nekada davno, ona cura za koju je Justin Bieber
bio pravi muškarac. Ooo, da, da, sjećam se tih vremena. I
vjerovatno ti zvučim kao neka nana od 70 i kusur godina, ali
je tako. I ja imam prošlost. Jesam li kriva što odrastam, što
spoznajem i mijenjam se? O, molim te, shvaćaš li me? Vjerovatno opet ne. Trebam pravog muškarca koji će znati biti uz
mene kada mi je potreban, a u isto vrijeme kada ga guram
od sebe iz nekog ženskog inata da se vrati, osvrne na mene.
Ja takvoga trebam. Muškarca koji će biti šarmantan u odjelu,
iskren u bolesničkoj postelji, sladak u pidžami, u trenirci, u
svemu. E, takvog ga želim! Onoga za kojeg sam sigurna da je
uz mene, koji će me svaki dan iznova šarmirati, a nemoguće
ga je kupiti novcem. Onoga koji će biti poseban i drugačiji od
drugih. Aha, sada si se pronašao, je li? Znala sam! I sad me
vjerovatno shvaćaš. Pazi da ne bude prekasno! Ja sam dijete
i uvijek ću to biti, samo se znam čvrsto nositi sa životom. To
me čini velikom djevojkom. Zapamti, uvijek ću biti mala djevojčica koja želi da ju neko čvrsto zagrli. Ovaj život je samo
platno koje traži nekoliko kapljica krvi kako bi ostavilo trag
iza sebe, kako bi ti živio. Ja to želim. Ja želim ostaviti malo
svoga napora i svoje krvi kako moje ime ne bi umrlo, kako
bi moja djela živjela, a moje riječi se prepričavale. Pridruži
mi se, o čitaoče, jer i ti to možeš i želiš duboko u srcu, vjeruj
mi.|
Emira Beganović,
msš nordbat 2,
vareš
Šta na kraju da kažem?
Osim jedno umorno
zbogom...
Šta se više može ispraviti?
Kad je sve mreža u koju sam
se zapetljala...
Nošena uraganom,
sanjala bijelu zoru koja će donijeti osmijeh...
Ali umjesto sjajne zore došla je magla,
a ona je u sebi krila strepnju i zebnju.
Polako se navikavam da više nema ničega,
Ni laži, ni istina, ni dugog čekanja...
Ni sunce više ne sija,
njegove zrake su hladne i slute na bolest.
Kupim u ruke krhotine što su ostale iza mene.
Ne, to više nisam ja!
Ni odraz u ogledalu nije više isti.
I onaj leptir što sam ga nacrtala šarenog,
posivio je i odletio...
Gore spavaju, spavaju ulice.
Samo sam ja budna i moje uspomene.
Jedan uzdah je od mene, jedan od njih.
I tako čekamo maglu...
Previše je mali grad za toliko uspomena,
i previše krhko srce za svako sjećanje...
Kad bih mogla vratiti vrijeme,
da ga pustim ispočetka da krene,
opet bih birala iste ljude, iste sjene...
Jednog dana će doći zaborav.
Tada, kupit ću kartu u jednom smjeru.
Ne znam gdje će me odvesti i koliko daleko?
Lutalica sam na vlastitom putu,
stranac u vlastitom životu...
Jednostavno, neki me univerzum izgubio,
a Zemlja primila k sebi,
I sad sam nesretna...
Na kraju ništa nije rečeno,
a toliko riječi potrošeno...
Na kraju krajeva, i kraj je početak...
Zar ne?|
na kraju...
22 preventeen
obicaji se (ne)mijenjaju
Slađan Tomić, srednjoškolski centar pale
Uf, kakva noć! Piće, muzika, ples, stres... Ludi petak!
Čak i najmanji napor vilice, jer sam pokušao zijevati, stvarao
mi je kratkotrajnu, ali bolnu glavobolju. Nevoljno sam vukao
nogu za nogom, a one, kao da su se svađale, želeći da se potuku, sapletale su se. Toga jutra sam zube prao toliko dugo
da sam mogao konkurisati za Ginisov rekord. Mogao sam,
ali nisam se toga, bar ne tada, sjetio. Nisam se ni sjetio da su
toga dana Zadušnice.
Zadušnice, praznik u pravoslavnoj crkvi koji je posvećen mrtvima (upokojenima). Praznuje se uvijek u subotu jer je u bogosluženjima prema crkvenom pravilu subota dan za pomen
svim mučenicima i upokojenima pa se stoga i u bogoslužbenim pjesmama vjernici molitveno obraćaju za spasenje svojih
upokojenih. Različiti su običaji u narodu povodom zadušnih
praznika. U svoj vaseljeni u te se dane moli na svetoj i, na parastosima, prekađivanjem grobova i pomenima za spasenje
svih onih koji usnuše s nadom na “vaskrsenje” i život vječni.
Ušao sam u kuhinju tražeći nešto za jelo, nakon čega sam se
vratio u krevet. Nakon nekoliko koraka stao sam i zatvorio
oči, plašeći se da sam počeo halucinirati. Strah je rastao skupa sa jecajima. Stajao sam zatvorenih očiju. Konfliktna situacija u meni je bila sve veća, strah je navirao poput prekipjelog mlijeka. Sa jedne strane, bilo me strah za psihičko stanje,
a sa druge strane, kojom ne upravljam kao u prvoj, strah od
jecaja. Čiji su jecaji? Šta je to toliko strašno da natjera odraslu
osobu da plače? S obzirom na to da živim sa dvjema sestrama, bakom i dekom, znao sam da je nešto ozbiljno. Sestre
ne plaču tako, njihov plač ne poznaje jecaje samo vrištanje i
odbranu kroz dječije načine plakanja.
je i sahranjena. Baka zbog zdravlja i obaveza nije mogla na
Zadušnice otići na groblje pa smo se dogovorili da to uradim
ja.
Suze su se otimale i, uprkos naporu da ih zadržim, bježale su
niz lice. Nisam mogao izbjeći kajanje za greškom. Iznevjerio
sam prabaku, a ona mene nije nikada. Po povratku iz crkve
baka je i dalje gledala kroz prozor vičući: Fuj! Kako vas nije
stid? U moje vrijeme ovoga nije bilo!
Svašta mi je padalo na pamet pa sam otišao na balkon
gledajući na naselje koje se nalazilo ispod naše zgrade. Na
ogradi koja je dijelila kuće sa zgradom stajao je jedan par,
držeći se za ruke i ljubeći se. Baki je to bilo nedopustivo.
Nasmijao sam se, kao što bi, pretpostavljam, svako od vas.
Odmah sam se sjetio sopstvene greške - zaboravio sam
otići na groblje. Da li sam pogriješio? Da li je manja vrijednost molitve u crkvi od molitve nad grobom pokojnika? Ili
je to samo nepoštovanje? Da li je odlazak na groblje zaista
najvažniji na Zadušnice ili je i svaki drugi dan podjednako
važan? Možda su zadušnice ljudi izmislili da bi se sretali na
groblju? Ili nešto treće? Ne znam. Kakav god bio odgovor,
vjerovanje je jedno.|
Otvorih oči, a prizor, prizor je bio zastrašujući. Baka je plakala
gledajući kroz prozor našeg stana. Pogled joj je bio usmjeren
na uličicu u kojoj su bile stare drvene šupe bez građevinske
dozvole, nakaradne i nepotrebne. Gledala je i druge dvije
kuće duž ograde koja ih je dijelila od zgrade u kojoj godinama žive isti ljudi. Jedina zgrada u kojoj za mog života niko
nije umro, niko se nije rodio, niti doselio, čak ni iselio. U kući
nije bio niko osim mene i bake. Prišao sam joj i pitao je: “Jesu
li svi živi?”
Nažalost, jesam. Svi su dobro, svi osim mene! Sram te bilo! Voljela te je više nego rođena majka!, jedva je izgovarala riječi
trudeći se da ne zaplače.
Odmah sam znao o čemu se radi. Pustih i ja poneku suzu i
prošaputah: Izvini, otići ću bar u crkvu.
Naš razgovor je prestao i nismo ga ni nastavljali, nikada. Kao
da se to nije ni dogodilo.
Već nekoliko godina bakina majka napustila je ovozemaljski
svijet. S obzirom na to da je rođena i živjela u Rogatici, tamo
preventeen 23
porez na sund?
Elmedina Tirić, vareš
mašinski fakultet, sarajevo
...jednom ga je, baš u vlaku, trideset i neke neki Latif-aga od
Sarajeva do Zagreba gnjavio pričama o turskom vaktu, koji je
bio bolji od austrijskog i o austrijskom, koji je bio bolji od Aleksandrovog, i o tome kako je u nas svaki vakat gori od onog
prije i kako se boji za ovu mladost koja će sigurno još tri vakta
preturiti preko glave. - Miljenko Jergović
Je li zaista ono što je prošlo bilo ljepše ili smo mi samo jedina živa bića koja umiju biti nezadovoljna? Kroz život sam se
uspjela uvjeriti da su prethodno spomenute Miljenkove riječi
poprilično tačne jer poznajem generaciju ljudi koji su zadovoljni, i više od toga, vaktom u kojem su živjeli. Ta generacija
ljudi i danas živi. Iskrenije rečeno, životari...
Rock and roll-generacija. Ljudi koji su stvarali umjetnost sa
nekoliko drhtavih žica. Miladin Šobić. Ljudi koji su smjeli reći
sve što im smeta. Riblja Čorba. Ljudi koji su proricali budućnost. Atomsko sklonište. Ljudi koji su voljeli Jugoslaviju.
Ljudi koji su bez nje ostali. I naposljetku, ljudi koji su ljudi.
Đorđe Balašević.
A danas, djeca sa svojih četrnaest godina izlaze u kafiće u
kojima iz zvučnika čuju riječi poput onih: “Neko će mi noćas
napraviti sina!” Djevojčice sa petnaest godina trče za deset
godina starijim momcima samo zato što u džepu imaju ključeve nekog R8 audija. I onda, jesmo li nezadovoljni ili samo
razumni kada kažemo da je prije bilo bolje? O tome šta misli
o današnjem vremenu, kako je bilo prije i koliko profitabilna
je ljubav razgovarali smo sa vlasnikom kafića Jazz in the House Sašom Đukićem.
Šta mislite o vremenu u kojem živimo?
Ovo danas nije vrijeme već nevrijeme.
Koliko je profitabilno biti vlasnik kafića koji se ne uklapa
u današnje standarde?
24 preventeen
Jazz je osnova moderne muzike. Iz njega su se razvili: blues, soul, funk, a nešto kasnije i rock’n’roll i neki drugi pravci. Profit se nalazi na drugim mjestima (nažalost). Današnje
vrijednosti ili nevrijednosti, zavisi kako ko gleda na te stvari,
u potpunosti se uklapaju sa našim društvom i državom, što
nije slučaj samo na našim prostorima. U kafić dolaze svi koji
žele mir i opuštenu atmosferu, znajući unaprijed šta mogu
čuti i očekivati na tom mjestu.
Kakvo je Vaše mišljenje o današnjim pjevačima i pjevačicama te lokalima gdje se sluša njihova muzika?
O pjevačima novokomponovane muzike ne mislim ništa, s
tim se ne zamaram. Ne slušam i ne shvaćam. Lokali vjerovatno to rade zbog profita. Ne idem na takva mjesta. Različiti su
ukusi, je l’? Mada je moje mišljenje da bi trebali plaćati trostruko veći porez od nas ostalih zbog trovanja, šundovanja
i lošeg utjecaja na omladinu, baš kao što je, u bivšoj nam
DRŽAVI, postojao porez na šund.
Zaista, država bi nam bila znatno naprednija kada bi se naplaćivao porez na šund. Bez obzira, zarobljeni smo u vremenu, ne možemo to promijeniti. Kao što postoje ljudi koji su
nostalgični za prošlim vremenima, tako postoje i ljudi kojima je dobro, ovdje i sad. I postojat će ljudi kojima će se ovo
“naše” vrijeme činiti boljim od njihovog. To je taj lanac nezadovoljstva. Ili razuma. Čudna je to bol, umrijeti od nostalgije
za nečim što nikada nećeš proživjeti. Alessandro Baricco,
Svila|
out of box - zauvijek
Jasmila Talić, ma psihologije, sarajevo
Čitajući Šehićevu Elegiju za Toshibu, i ono daleko Vilnius, koje
je njemu tad sa Toshiba zvučalo tako daleko, nestvarno, vilenjački – srce mi je osjetilo čežnju. Nikad nisam ni pomislila
o Litvaniji. Ni o avanturi. Niti sam slutila da će me ta mala
vilenjačka bajkovita zemlja zarobiti. Upravo sam završavala
fakultet, pišući svoju master tezu, i nalazila sam se u nekoj
međufazi, daljeg traganja za identitetom (šta očekivati od
zaljubljenice u psihologiju?). Predugo sam bila ukalupljena,
u čamotinji očekivanja kako trebam živjeti. Nikad se nisam
upustila u avanturu. I onda, nešto je u meni kliknulo kad sam
vidjela: “Out of Box” – projekt koji se održavao u malenom
mjestašcu Merkiné.
I krenuli smo. Iz Sarajeva sam se zaputila ka Tuzli, gdje sam
se našla sa Arminom. Noć smo proveli kod Sabine, jeli smo
krompir. Otpratila nas je ujutro, u spavaćici, bunovna, a mi
smo nastavili prema Beogradu, gdje nas je čekala Nikolina.
Sve troje smo bili vrlo uzbuđeni, nakon dugo vremena, ili
prvi put – neki od nas su letjeli. Lot Airlines. Do Varšave. Varšava nas je očarala, imali smo nekoliko sati da prostrujimo
gradom jer smo navečer imali noćni autobus za Vilnius.
Magične gljive sa magičnim ljudima
Put od sedam sati bio je mučan, ali kad smo kročili u Vilnius,
nisam prestajala uzdisati. Nikolina i Armin su ostali u velegradskim svjetlima Varšave, i dalje maštajući o njoj, a moja
duša je skakutala, zadivljena uskim uličicama, Old Townom,
katedralama, Gediminas tornjem, radnjama sa nakitom od
baltičkog ćilibara (Vilnius je bio narandžast od tolikog jantara!). Plavokose i crvenokose svijetle žene, lepršave vile, koje
su nas gledale nestvarnim očima, opet su mi stvarale osjećaj bajkovitosti. Nisam znala sanjam li. U bunilu sam i dalje
osjećala silnu nervozu, želudac u grlu, doslovno, zbog susreta sa velikom grupom stranaca. Hoću li biti zbunjena? Moj
engleski? Moja stidljivost? Ljudi? Žilvinās je došao po nas, i
nakratko sam se oprostila od narandžastog snenog Vilniusa. Kombijem smo otruckali do Merkinéa, i kiša se slijevala
niz prozore. Kad smo došli na farmu, tek onda nisam znala
sanjam li. Jezerce, kolibice, cvijeće, drveni stolovi, prostrana
šuma... Zaljubila sam se! Svi strahovi su postepeno iščezli.
Raja iz: Hrvatske, Srbije, Češke, Turske, Makedonije, Albanije.
Radost. Priroda. Kiša. Male sobe i cimerke Bugarkinje. Nema
ormara. Nema peškira. Pogled s prozora na ovce, kokoške,
i roj pčela koje su nas progonile svako jutro. Saitu, Turčinu
bujne kovrdžave kose, pčela se zaplela u uvojak i tu mu dugo
brujala. Svi smo se smijali. Jeli smo za drvenim stolovima,
napolju. Bilo je vrlo hladno. Imala sam jaknu na jakni, i čarape na čarapama. Pas sa farme, Pilkés, uvijek mi se motao
oko nogu, i davala sam mu koščice koje su mi ostajale od piletine. Mazio se. Dani su prolazili, a ja sam bila sve zaljubljenija u prirodu, i u dar da osjećam istinski kontakt sa ljudima.
Brali smo gljive, sa Hanom, Kristinom i Mirekom, kako bismo
im pomogli da se pripreme za češku interkulturalnu večer.
Jesu li to bile magične gljive? Gljive ludila i smijeha? Neću
vam odati, sami prosudite.
Ovce su nas voljele. Pčele zavodile. Ljuljačke plesale s nama.
Teniski tereni skakutali s nama. Hladno jezero nas je čekalo
poslije saune. A balkansko srce je to izdržalo. I pričali smo s
jezerom. I pričala su naša srca. Iako smo iz različitih zemalja.
Različitih kultura. Religija. Ili bez religija. I nikad prije nisam
shvaćala ko sam. I nikad prije nisam to ni željela da znam.
Bosanka u meni se probudila snažno, i širom prigrlila drugo
i drugačije, i sebe, i Prirodu koja nas je spojila.
Ali, i tome je morao doći kraj. Ja sam zaista “izašla iz kutije”, u svakom smislu. Zato Litvaniju nikad neću zaboraviti. Ni
jantar. Ni Vilnius. Ni Merkiné. Ni Antoniju, Andreu, Zoe, Hanu,
Kristinu, Mireka, Olsija, Glejdija, Boška, Nolu, Dijanu, Saita,
Melis, Anu, Ginku, Gianna, Paulinu, Raimondu… Nikad.
I opet. Iz Vilniusa za Varšavu, noćnim autobusom, u kojem
nam je “stjuardesa” dala dekice za noćnu hladnu vožnju.
Imala je plave oči, sjećam se. I ime “Vaida” zakačeno na desnoj strani majice. Pričala je ruski. I pod njenom brigom, stigli
smo opet za Varšavu. Duga je to bila, i hladna, hladna noć.
Imala sam čak četiri para čarapa na nogama, ali nije mi pomagalo. Lot Airlines. Beograd. Razilaženje na tri puta. Nikolina
za Banja Luku. Armin za Tuzlu. Jasmila za Sarajevo. Beogradski autobus “Kondor” i Jasmila sama, sa pitanjima i mislima,
je li sve sanjala. I neke čudne suze u očima, i osjećaj u srcu, da
se nešto prelomilo. Raskol je prestao. Pitanja o identitetu završena. Žudnja za žurbom i krajem puta nije tu. Tu je spoznaja
da su bitni KORACI I ŽIVOT, i pogled na sve što vodi do kraja
tog puta. I sjećanja na Vilnius. Ljude. Bol. Radost. Sadašnjost.
Zatvaram Šehićevu knjigu. Imala sam priliku biti u tom dalekom bajkovitom Vilniusu, i ne slušati o njemu preko Toshiba,
niti preko ovdašnjeg Youtubea ili svemoćnog Googlea. Zaista
je bio tu. Zaista sam bila tu. I oni su bili tu.
Sad im vjerujem. I vječna prijateljstva, susreti u mnogim
drugim dalekim gradovima, koji su stvarni, pod mojim nogama, nastavili su se. Litvanija je napravila procjep u mom
srcu, otvorila me za nova iskustva. Otvorila me za Ljubav. Za
Život.|
preventeen 25
ne moze!
Crtež: Milica Čajević
Lejla Džinić, srednja
škola pere zečevića,
odžak
Vikend mi je pokucao na vrata. Muzika do daske i spremanje za noćni život. Naravno,
od muzike ne čujem ništa
drugo. Svijetli mi mobitel. Sigurno se ON javio. Ali ne, to nije
ON. Opet je to moja mama. O,
Bože, šta sad hoće?
Smanji tu muziku, nemoj da ti ja dolazim!
Tipični scenarij. Nakon pola sata, eto mene na izlasku iz
kuće, kad ono... Kamo?, pita mati. Rekoh joj: Pa rekla sam ti.
U disko. Sa prijateljicama. A ona će meni: Dobro, dobro, samo
ti idi. I pamet u glavu!
Da, da. Tako to obično biva sa nama tinejdžerima. Međutim,
šta se događa kada dobijemo negativan odgovor? Jaoo, pa
ima li išta gore od toga!? Mrzim to!
A šta to roditelji brane?
Kasne izlaske. Zapravo, ne to. Kasne dolaske. J (Indira, 17)
Spavanje do podne. (Aziz, 19)
Hmmm...Piti, pušiti i drogirati se (smijeh). Nema sad tu nekih
ograničenja i mislim da su moji relativno sigurni u mene i
moje prosudbe. Također, trošiti suludo novac, bježati iz škole i
oženiti curu druge vjere. J (Vedran, 18)
Moji roditelji su dovoljno strogi, ali i dovoljno blagi da me ne
drže na lancu. Imam dovoljno slobode da znam šta je dobro,
a šta nije. Sama zabrana dugih izlazaka u maloljetnoj dobi
ostala mi je kao navika. Također, zabrana oblačenja provokativnih stvari, zabrana alkoholnih pića i cigareta i ostalih
štetnih tvari. Htjela bih ovim putem reći da je mnogo toga i
do roditelja te da ne budu prestrogi, ali i da ne popuste da se
djeca “ne otkače” odjednom. U tom slučaju, neke stvari ovise i
od djece. Kako će ona postupiti dalje u ovom okrutnom svijetu, punom nemoralnih ponuda, loših društava... Treba uvijek
slušati svoje roditelje jer nam oni jedini na svijetu žele najbolje.
J (Leila, 18)
A šta roditelji misle?
Postoji određen razlog zašto moje dijete nešto ne smije. Ponekad je razlog jedinica iz nekog predmeta, ponekad nezrelost,
a ponekad je to zbog našeg lošeg iskustva. Naravno, ne želim
da moje dijete pravi iste pogreške kao i ja. (Ana, 38)
Kako starimo, sve više ćemo shvaćati postupke svojih roditelja, a vrhunac shvaćanja bit će kada i sami postanemo roditelji. Kao tinejdžer se ne mogu u potpunosti “staviti u cipele”
svojih roditelja, a ne mogu ni oni u “naše cipele”.
Tetovaža. Moja bolna tačka i dobro poznata rečenica, takoreći šlag na kraju: Dok si pod mojim krovom, to uraditi nećeš!
Potom slijedi i vrlo poznato retoričko pitanje kao višnjica na
sav taj šlag: Je l’ jasno!?
Pa kad mi kaže: U moje vrijeme to tako nije bilo!
Naravno da nije bilo. Kako će biti kad živimo u 21. vijeku, tzv.
suvremenom dobu?!|
26 preventeen
seminari-poucno i zabavno?
Aleksandar Vidović, Doboj, Ugostiteljska i
trgovinska Škola
U BiH već godinama djeluju mnogobrojne nevladine organizacije koje se
bave aktivizmom mladih.
Njihov cilj je mlade ljude
na različite načine obučiti
i pripremiti za životne izazove te im pomoći u ličnom
rastu i razvoju. Uprkos svemu
tome, moramo se zapitati zašto
neki roditelji ne puštaju svoju djecu na
takve poučne aktivnosti. Odgovor sam pokušao dobiti u nekoliko kratkih razgovora. Prva osoba s kojom sam razgovarao
je volonterka Jelena Radojković. Ona već nekoliko godina
volontira u Omladinskoj organizaciji “Šesto čulo” u Doboju.
Šta za tebe predstavlja odlazak na seminar?
Jelena: Odlazak na seminar omogućuje mi da saznam neke
nove stvari, odnosno da unaprijedim znanje u oblastima
koje nisu dostupne u svakodnevnici, pa ni u školi.
Da li su tvoji roditelji bili skeptični kada si prvi put odlazila
na neki seminar?
Jelena: Jesu. Tada su prvi put čuli termine: nevladina
organizacija, trening-seminar i sl. Ipak, objasnila sam im o
čemu je riječ i šta mi to omogućava. Međutim, i dalje su bili
skeptični, ali kada su vidjeli da proširujem znanje, puštali su
me veoma rado.
Potom sam razgovarao sa direktoricom nevladine organizacije.
Da li ste se Vi, kao izvršna direktorica NVO, našli u situaciji
da Vaše volontere roditelji ne puštaju na trening-seminare
u druge gradove?
Admira: Da, naravno. Često se dešavalo da roditelji moje volontere i volonterke sprečavaju odlaziti na ovakve predivne
aktivnosti.
Da li ste se našli u situaciji da morate roditeljima objasniti
šta su to zapravo trening-seminari i zbog čega bi njihova
djeca trebala učestvovati?
Admira: Da, i to ne jedanput već nekoliko puta! Roditelji uvijek budu skeptični, što je normalno jer se boje. Međutim, nekada to ne bude strah nego jednostavno mišljenje da je riječ
o nečemu političkom, iako smo mi nevladina organizacija,
što često ne mogu shvatiti ispravno. Zbog toga ne dopušraju
djeci da dolaze na ovakve aktivnosti.
A sada da vidimo sta je rekla diplomirana socijalna radnica Vesna Sočković Vukomirović.
Prema Vašem mišljenju, šta je razlog da roditelji mladih volontera sprečavaju svoju djecu da sudjeluju u seminarima?
Vesna: Smatram da djecu ne puštaju zbog dva glavna razloga. Prvi je da većina roditelja i ne zna šta je volonterizam te
smatraju da će, kad je nešto besplatno, njihova djeca u ovo
materijalističko vrijeme pogrešno naučiti, odnosno da će misliti kako se može raditi džabe ili za malo novca. Drugi razlog
je što još uvijek postoji uvriježeno mišljenje da su nevladine
organizacije domaći izdajnici - strani plaćenici koji će njihovu
djecu odvesti na pogrešan put.
Smatrate li da odlasci na seminare mladima mogu pomoći u životu – i zašto?
Vesna: Naravno da seminari mogu pomoći mladima. Zbog
loše ekonomske situacije mladi rijetko putuju, a to je jedan
od načina kako to sebi mogu priuštiti. S druge strane, proširuju svoje vidike, upoznaju drugačije od sebe...
I za kraj, da vidimo kakvi to strahovi prevladavaju kod roditelja čije je dijete volonter.
Zašto ne puštate svoje dijete, koje je volonter, da odlazi na
seminare koji pomažu mladima?
Anonimni roditelj: Prvenstveno, kao pedagog, smatram da
odlazak na takve skupove neće mnogo pomoći u životu i da
je to samo izostajanje iz škole, što ja, naravno, ne odobravam.
Svom djetetu dozvoljavam da volontira u svom rodnom gradu vikendima, iako mu/joj to neće mnogo pomoći, što znam
iz pouzdanih izvora.
Ako smatrate da im takva okupljanja ne mogu pomoći,
zašto ne puštate Vaše dijete da na njima barem upozna
nove ljude?
Anonimni roditelj: Ipak ne. Smatram da moje dijete ima dovoljan broj prijatelja u svom gradu, stoga nema potrebe da
odlazi na takva okupljanja!
Ako ste pažljivo čitali, mogli ste shvatiti da kod nas, nažalost,
još uvijek postoji, kako bismo mi mladi to rekli, “zastarjelost”.
Neke osobe, čak i roditelji, ne shvataju šta uopšte pružaju nevladine organizacije, koja je njihova prednost i zašto bi trebali
puštati svoju djecu na ovakve aktivnosti. Ipak, mi volonteri se
čvrsto nadamo se će se to uskoro promijeniti.|
preventeen 27
o levacenju i slicnim
disciplinama
Tarik Kovač,
građevinski fakultet, sarajevo
Sigurno vam se nekad desilo da ste se rodili ili spletom okolnosti živite u BiH, kako u prošlom tako i u ovom životu? Reinkarnirali biste se u žabu, al’ vam nešto ne ide? Ali ni to nije
sve! Vi ste nezaposleni, beznadežni i tu vašim problemima
nije kraj? Uzeli ste “cvaju” na proteklim izborima i zaokružili
ime sa letka, pogledali u kalendar i vidjeli da su sljedeći izbori i sljedeća “cvaja” tek za dvije godine? Progutali ste knedlu,
ali ne i svarili onu od jučer? Poslije izbora vam svi slogani
izgledaju slično: “Zaboravi rješenja, mi nudimo probleme!”
Došao neki Nijemac u Bosnu i doživi saobraćajnu nesreću.
Mujo saznao za to i hoće da mu da krv. Kad se Nijemac oporavio i izašao iz bolnice stade zahvaljivati Muji. Obeća mu dati
novac, auto, kuću, obeća da će ga voditi u Njemačku... A Mujo
će njemu: “De ti to meni odmah, dok u tebi nije proradila ta
bosanska krv!”
Ima nešto u tom našem nepopravljivom genetskom kodu, il’
je to možda posljedica cjeloživotnog učenja i profiliranja, al’
u jednom pitanju se damo podijeliti u dvije grupe: ili levatiš
il’ si levat.
A šta je nama naša borba dala? Dala nam je pravo i obavezu
da biramo vlastitog “levatnika”, a način na koji bivamo levaćeni u mandatnom periodu je relativno sličan i direktno proporcionalan kvadratu ljudske gluposti i našeg visokog praga
tolerancije na čizmu koja nas gazi. Al’ dobro je, samo nek’
ne tuku!
Bili jednom jedni izbori. Izbori k’o izbori. I mi izabrali. Izabrali
k’o da dva’est godina prepisujemo.
Mjesec dana izborne kampanje ponudio nam je nesaglediv repertoar bosanskohercegovačkog političkog pozorišta.
Gluma za berlinskog “međeda”, scenario se možda i promijenio, al’ je režija ista! I mi po istom... Valjda nam se komad
sviđa pa nek’ je pe’stota epizoda, majka mu stara, mi ćemo
vazda kupovat’ ulaznicu! Al’ za jedno sam se zabrinuo: koje
radno mjesto izabrati od onih 100.000 koja su nam obećana? Slatke li muke!|
28 preventeen
sukob izmedu generacija
je uvijek postojao, ali
postoje li razlozi za to?
Dino Živojević,
elektrotehnički fakultet, sarajevo
Temu kao što je nesaglasnost između pripadnika različitih
generacija je najbolje posmatrati sa obje strane medalje.
Naime, nemoguće je odrediti stranu koja je na bilo koji način
“ispravnija”, jer i jedni i drugi
imaju izvjesne prednosti
i mane. Inače, kada je riječ o bilo kakvom neslaganju, najnemaštovitiji
izlaz iz začaranog kruga
rasprave je korištenje
dobro poznatih i ustaljenih rečenica poput: Ma ne
razumiješ ti to!, koje apsolutno neosnovano ukazuju na
manjak inteligencije, iskustva ili bilo
kojeg drugog ljudskog resursa sagovornika.
Upravo posmatrajući mnoge razgovore između grupe ljudi
koji su u određenom dijelu svog života shvatili da više ne trebaju zamarati mozak učenjem novih stvari i napredovanjem,
jer je njihovo dotadašnje iskustvo više nego dovoljno za
funkcionisanje, i onih koji na osnovu tek stečenih saznanja u
potpunosti shvaćaju kompletan svijet i smisao života, može
se primijetiti nedostatak međusobnog razumijevanja.
Je li moguće da uvijek sve znamo i svi savjeti koje primamo od drugih ljudi su samo suvišno pametovanje?
Činjenica je da svaka nova generacija, zbog napretka društva u tehnološkom ili bilo kojem drugom smislu, ima veću
mogućnost da raspolaže i većom količinom informacija te
obimnijim i temeljitijim znanjem. Ipak, tehnološki napredak
je “mač sa dvije oštrice” kada je u pitanju razvijanje inteligencije svake nove generacije i može izazvati suprotan efekt. Taj
stil života možda najvećim dijelom utiče na razvoj stavova,
pogleda na svijet i slično. Razumljivo je da će onima koji nisu
odrasli u takvom ambijentu, njihovim roditeljima, bakama i
djedovima sve to biti neshvatljivo, ali zar je moguće priznati
to nekome od koga si bar dvostruko stariji? S druge strane,
generacija roditelja ima svoju idealnu sliku života i svijeta,
koja je obično ostala u nekim “zlatnim vremenima”. U svakom slučaju, ne može im se zamjeriti kada se u obzir uzmu
svi negativni efekti koje donosi razvoj društva. “Suhe informacije” kojim raspolažu mladi još uvijek nisu dovoljne da se
izbjegnu glavobolje od čestih “probijanja zidova” u životu.
Za to je potrebno nešto što jedino može doći s vremenom –
iskustvo. To je nepremostivi nedostatak osobe sve dok nosi
epitete “mlad i zelen”.
Problem koji se javlja kao nemogućnost nalaženja zajedničkog jezika među različitim generacijama možda najbolje
opisuje citat engleskog pisca i novinara poznatog pod pseudonimom George Orwell, a on glasi: Svaka generacija zamišlja da je inteligentnija od one prije nje i mudrija nego ona
koja dolazi poslije nje.
Zaključno, ako nekada bude postojala jedinka koja će uvažavati tuđe mišljenje i biti naučena da u ispravnom omjeru
koristi čulo sluha i sposobnost govora, to će vjerovatno biti
novi stadij u evoluciji čovjeka. Tada životne lekcije neće učiti
isključivo iz vlastitih grešaka.|
preventeen 29
projekt veza
sarajevo-beograd
Jasmina Kokić, filozofski
fakultet, sarajevo,
psihologija
Projekt VEZA (Volonterizam
i Edukacija za Zaštitu prava
djece i Aktivizam mladih),
koji su osmislili volonteri i
volonterke UG NARKO-NE iz
Sarajeva, imao je za cilj povezivanje i razmjenu volonterskog iskustva između studenata i studentica iz Sarajeva i Beograda koji rade sa djecom u riziku. Osim
toga, bio je prilika za promoviranje volonterskog rada za
profesionalno usavršavanje i doprinos zaštiti dječijih prava.
U projektu je sudjelovalo deset volontera i volonterki iz Sarajeva te isti broj mladih volontera i volonterki iz Beograda.
Projekt su financirali Fondacija SHL i UG NARKO-NE.
Od 4. do 6. jula u posjeti Sarajevu boravili su volonteri i volonterke iz Beograda. Nakon kahve dobrodošlice te međusobnog upoznavanja i druženja, dogovorene su aktivnosti koje
su i realizirane 5. jula u Službi za prevenciju i zaštitu djece
u riziku KJU Disciplinskog centra i na Vilsonovom šetalištu.
U Službi su održane edukativne radionice za tridesetak djece, dobi od 5 do 15 godina, koja su nerijetko uključena u rad
na ulici kroz prosjačenje te nemaju priliku za školovanje.
Poslije edukativnih radionica i zabave za djecu volonteri i
volonterke uputili su se na Vilsonovo šetalište gdje su dijelili letke želeći promovirati volonterizam i skrenuti pažnju na
jedan od ciljeva rada sa djecom ulice, a to je važnost edukativnog rada sa ovom populacijom te njihova integracija u
redovni proces školovanja. Razgovarajući sa prolaznicima,
volonteri i volonterke su ih uputili kako je davanje novca
djeci na ulici zapravo način na koji se podržava eksploatisanje djece kroz prosjačenje. Od 17. do 19. oktobra volonteri
i volonterke UG NARKO-NE uzvratili su posjetu volonterima
i volonterkama CIM-a u Beogradu i uspješno završili drugu
fazu projekta VEZA. Posjeta Beogradu bila je vrlo korisno
iskustvo. Misija oba grada, odnosno misija volonterizma i
u Beogradu i Sarajevu je ista: pružiti pažnju, ljubav i znanje
djeci koja su u riziku te na taj način pokušati spriječiti prosjačenje. Ono što je prema mojem mišljenju bilo korisno jest
razmjena iskustava u istoj misiji koju imaju. Naime, kolege
30 preventeen
volonteri iz Beograda, osim rada u njihovom Centru za djecu
u riziku “Svratište” , rade i na terenu.
Terenski rad podrazumijeva da volonteri idu u romska naselja i tamo rade s djecom, vode ih i pripremaju za školu,
posebno mališane kojima je to prvo obrazovno iskustvo
(predškolsko obrazovanje). Ipak, terenski rad ne podrazumijeva samo vid instrumentalne pomoći djeci već im omogućava da dožive, osjete i razumiju ambijent u kojem ta djeca
odrastaju. Na taj način postaju iskusniji u pružanju kako instrumentalne tako i emocionalne te socijalne potpore djeci.
Posjeta jednom od naselja u kojem obavljaju terenski rad
jedno je novo i vrlo korisno iskustvo za volontere iz Sarajeva.
Realizacija promoviranja volonterizma i skretanja pažnje na
činjenicu da je davanje novca djeci na ulici zapravo način
na koji se podržava njihovo eksploatisanje kroz prosjačenje,
kako je održano na Vilsonovom šetalištu u Sarajevu, na sličan
način je realizirano i u Beogradu u Knez Mihajlovoj ulici. Realizacija ovog djela projekta je bila na Dan borbe protiv trgovine ljudima tako da smo upoznali ljude koji su došli u Knez
Mihajlovu da obilježe taj dan, razmijenili smo ideje s njima
te se javila ideja da slijedeće godine napravimo sličnu akciju
i u Sarajevu. Osim spomenutih aktivnosti, koje su uspješno
realizirane, volonteri su imali vremena i za obilazak grada te
druženje i zabavu. Posjetili smo Kalemegdan, stari dio grada,
te iskoristili slobodno vrijeme za izlaske. Projekt VEZA je korisno iskustvo jer pruža mogućnost da se vide iste stvari iz drugačijeg ugla, da se razmjeni iskustvo sa kolegama koji rade s
istom populacijom i istom misijom. Nadam se da se nećemo
ovdje zaustaviti i da će se pisati novi projekti i stiecati nova
korisna iskustva. Naravno, sa kolegama u Beogradu mnogi će
ostati u kontaktu, kako prijateljskom tako i profesionalnom,
javit će se nove ideje i planovi za rad u budućnosti.|
ima neka tajna veza
Tarik Kovač, vareš
građevinski fakultet, sarajevo
Ima neka tajna veza između čovjeka i svega onoga što nastaje kao izraz njegove kreativnosti i što postaje njegov lični proizvod. Ta tanka nit kroz vrijeme jača i čovjek zauvijek biva vezan za “svojih ruku djelo”. Iako neću ići toliko daleko i duboko
u te vode, ono što čovjek ostavlja iza sebe jest pokazatelj njegove naravi, njegovih stavova, odnosa prema društvu, okolini i vremenu u kojem živi. Satisfakcija je jedini osjećaj koji je
direktno povezan uz stvaralaštvo, a svi drugi osjećaji ovise od
mnoštva faktora i okoline. Lično zadovoljstvo javlja se samo
onda kada ga produciramo i ovisi samo od nas samih.
Kada prošetam kroz Vareš, gradić koji je svojevrsni vremeplov i simbol nekog davno prošlog vremena, muzej koji živi,
gdje su jučer i sutra isto što i danas, kraj u koji se dolazi samo
sa namjerom i kroz koji ne protiče ni vrijeme ni ljudi, samo
rijeka Stavnja, često i iznova razgledam i prisjećam se neizbrojivih ljudi sa kojima sam nekad i sa kojima još uvijek na
kreativan način obilježavam taj fiktivni protok vremena. Sve
to vidim na različitim mjestima, svaki vidljivi i nevidljivi trag
koji sam sa njima ostavio ostaje kao vječni spomen na jedno
vrijeme, nešto kao fotografija, ali ne ona na kojoj se pozira i
svi su pozvani da se fotografišu, već ona crno-bijela na kojoj
se vidi radnja i sa koje se čita događaj, a likovi i ne primjećuju
da se taj trenutak ovjekovječio.
U misli mi se uplela i u stavu približila moja drugarica Andrea Djaković (18) koja od 2012. godine volontira u IKS-u:
To nisu samo lijepi nego i nezaboravni momenti u ove tri godine. Mislim da više ne mogu zamisliti ljeto bez tog projekta. IKS,
osim što donosi svakodnevnu zabavu i uživanje, omogućava
da steknemo određene vještine ili ih poboljšamo. Drago mi je
što sam naučila mnoge stvari uz IKS i uz ljude u njemu. Ljudi i
prijateljstva su ono što mi pruža zadovoljstvo.
Većina tih događaja i proizvoda našeg aktivizma proizlazi iz
dugogodišnjeg volontiranja u projektu IKS koji se godinama
provodi pod okriljem UG NARKO-NE. Tragovi tih aktivnosti
se vide širom grada, prkoseći vremenu i služeći svrsi i dandanas. Jedna projektna aktivnost bila je pravljenje velikog
šahovskog polja i figura u centru grada. Skoro svake godine
smo i slikali po jednu sliku velikog formata na nekom zidu i
sve te slike i dan-danas stoje, a prva je naslikana još 2007.
godine. Organizirane su i mnoge radionice, a meni najdraža
aktivnosti bila je priprema i izvedba predstave koju smo izveli za širu javnost i kojom smo lokalnu legendu o Anki i Akifu
adaptirali u modernom vremenu i okruženju.
I kao što rekoh, ima neka tajna veza koja će i mene i moje
kolege vječno vezati za naš zajednički rad i kreacije. Uvijek
kada prođem mahalom, iza svakog ćoška imam čega da se
prisjetim i da razmislim dokle smo otišli, šta smo bili i šta
smo postali.|
preventeen 31
Melisa Haćimić-Ljubović, Tehnika Pastel,
slika iz zbirke privatnog projekta
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
1
File Size
1 891 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content