POVRATAK S ONE STRANE

POVRATAK
S ONE
STRANE
Ana Malenica
Harša - Bregana 2013.
Nakladnik
Harša vl. Alen Šilobod
Harša alternativna online knjižara
Ante Starčevića 15, 10432 Bregana
Tel. 01/3376-137 Web: www. harsa. hr
Email: harsa@harsa. hr
Urednik
Alen Šilobod
Lektura
Grupa lektora
Dizajn korice
Vladaart Design
Prijelom i slog
OpenDesign Studio, Beograd
+381 63 344 334
Tisak
Tisak dovršen u ožujku 2013. g.
Naklada
200 komada
ISBN 978-953-7907-06-8
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem
Knjigu sa ljubavlju i blagoslovom posvećujem ispunjenju moje karmičke veze sa mojom majkom i mojim prijateljem Zuhdijom.
Zahvaljujem se za pomoć prvim osobama, koje su bile uz mene,
kada sam otišla u komu, mom prijatelju Zuhdiji, mojoj kćerki Srni i
mojoj prijateljici Branki.
Zahvaljujem se za molitve i podršku svim mojim prijateljima i
prijateljicama.
Isto tako se zahvaljujem spasiocima iz hitne pomoći, koji su me oživljavali u stanu, vatrogascima koji su me nosili do kola hitne pomoći, kao i ljekarskoj ekipi, koja me je preuzela na odjelu za reanimaciju UKC u Ljubljani.
Hvala i svim drugim zdravstvenim djelatnicima koji su se brinuli o
meni za vrijeme liječenja.
SADRŽAJ
MOJA DUŠA NA RASKRŠČU. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
1. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
2. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
3. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18
4. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
5. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
6. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
7. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
8. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
9. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53
10. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61
11. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74
12. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80
13. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 88
14. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98
15. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104
16. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 116
17. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127
18. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134
19. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143
20. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157
21. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166
22. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173
23. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178
24. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186
25. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196
26. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206
27. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 216
28. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 224
29. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237
30. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 244
31. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 253
32. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 260
MOJA DUŠA NA RASKRŠČU
1.
2
6. studeni 2012. g. ostati će zapisan u mom životu, kao dan
koji je promijenio moj život iz temelja. Nije ostavio ispisane redove tuge i sreće samo na mom životnom kalendaru,
nego je pored sreće, što sam se vratila nazad, ostavio i traume kod
ljudi koji su sa mnom porodično, karmično ili sudbinski povezani.
To je vrijeme, koje i oni nikada neće zaboraviti.
Bez obzira što sam više od pola dana bila pri punoj svijesti i
obavljala normalno svoje obaveze, niti jednog detalja iz tog dana se
ne sjećam. Zašto je netko kao „namjerno izbrisao” taj dio događanja, mi je još uvijek nepoznato. Možda jer je tokom tog dana neka
viša sila bila zabavljena pripremom scenarija, tako da se operacija
koja se trebala dogoditi, izvede savršeno i bez greške.
Kada kažem bez greške, mislim na dvije stvari: jedna je, da sam
na drugoj strani za koju mnogi sumnjaju da zaista postoji, doživjela energije koje su uravnotežile moju svjesnost o životu i druga, da
sam se vratila „zdravog” Mozga, koji još trebam, da mogu živjeti u
ovom svijetu.
Tog dana se moje Srce zaustavilo iz razloga o kojima medicinska struka ima svoje mišljenje, ali liječnici zapravo ne znaju konkretan razlog zašto se to dogodilo i zašto se moje srce zaustavilo.
7
Svaki od uzroka koje navodi medicina je moguć i mnogim ljudima
se zbog tih razloga Srce zaista i zaustavi.
Vjerujem i medicinskim statistikama koje kažu da se srce iz nepoznatih razloga zaustavi i to se dogodi u jedan do dva primjera na
tisuću stanovnika.
Bolesnika je moguće spasiti samo ako pomoć stigne najkasnije pet minuta nakon zatajenja, inače nastupi konačna smrt. Poslije tog roka moždane stanice počnu propadati, jer ostanu bez krvi.
Tako sam se našla na spisku onih koji su imali sreću da prežive. Ja sam otišla, doživjela tamo što sam trebala i vratila se uz blagoslov Kozmosa nazad.
Možda to sa medicinskog gledišta nije razumljivo, ali bilo je
tako, kao što pripovijedam.
Da vjerujem medicini pokazuje i činjenica da sam zahvalna cijeloj medicinskoj ekipi, što su napravili nemoguće i zadržali me na
životu. Isto tako sam odlučila, da ću se strogo pridržavati njihovih
instrukcija i savjeta, što se tiče održavanja mog fizičkog zdravlja.
Međutim, ja sam i astrologinja i imam svoje vlastito mišljenje,
koje nije identično konvencionalnoj medicini, ali ipak ima nešto
zajedničko i sa njihovim stajalištem.
To je kao priča o vrču koji je na jednoj strani poslikan sa tulipanima, a na drugoj strani sa ružama. Ja vidim ruže, jer je ta strana okrenuta prema meni, a medicina govori o tulipanima, jer je ta
strana okrenuta prema njima.
Željela sam napraviti jednu televizijsku emisiju o tome kako se
sve dogodilo. Namjena je bila prije svega, da ljudi saznaju kako djeluju na terenu ekipe koje pomažu ljudima, kada se nešto tako do8
godi. Koliko je važno da pomoć stigne kratkovremeno i kako da se
ponašaju oni ljudi koji se nađu blizu bolesnika.
Nažalost, naišla sam na otpor, kao da bi njihova znanost bila
time ugrožena. Neki su već na samu riječ astrologija imali kandže
kao pantere, da i sada kada se toga sjetim, osjećam kako je pucala moja koža, kada su zagrebli po mojoj energiji i ostavili krvave
tragove.
Da Kozmos nije htio da se ja vratim, nikakva medicina ne bi
mogla ništa učiniti. Netko će možda ove moje riječi krivo protumačiti, reći će da ne poštujem dovoljno znanje liječnika, što sigurno nije točno. Ovom prilikom, kao što sam mnogo puta ponovila,
moje duboko poštovanje liječnicima, medicinskim sestrama, laborantima, fizioterapeutima, higijeničarkama i svim drugim zdravstvenim radnicima, koji su sudjelovali u procesu moga liječenja.
Svaka im čast.
Ne sjećam se niti kakvo je bilo vrijeme tog dana niti ni jednog
trenutka u periodu od šest sati ujutro, kada sam obično ustajala i
odlazila sa psom u šetnju, pa do 18, 30h uvečer, kada sam postala svjesna same sebe, u dubokoj komi u Kliničkoj bolnici u Ljubljani. Sve što pišem u vezi tog dana do uvečer je ono što su mi drugi
ispričali.
Oko 11h tog dana me pozvala prijateljica Branka, liječnica, da
me obavijesti, da se već vratila sa putovanja i dogovarale smo kada
ćemo se taj dan vidjeti. Požalila sam joj se, da se ne osjećam baš
dobro. Oko 12h sam još uvijek bila za računalom i odgovarala na
elektronsku poštu prijatelju.
Vjerojatno se moje stanje pogoršavalo, jer sam oko 12, 30h pozvala kolegicu koja radi pored studija gdje imam astrološko savje9
tovanje i zamolila je, da me ispriča klijentici, sa kojom sam imala
dogovorenu seansu u 14h. Rekla sam joj da se ne osjećam dobro i
da neću doći.
Oko 14h sam ponovno pozvala prijateljicu Branku i zamolila je
da pozove mog prijatelja Zuhdiju i kola hitne pomoći, jer se nisam
osjećala dobro i jer sam osjećala bol u grudima.
U Centru za hitnu pomoć su imali zabilježen poziv u 14. 14h
minuta i kola hitne pomoći su stigla za samo 9 minuta, makar je
u pitanju udaljenost od 5-6 kilometara i to kroz centar grada, u
vrijeme kada je promet frekventan. Osim toga, moja je prijateljica greškom dala pogrešan broj zgrade, onako kako joj je moj prijatelj rekao.
Uspjela sam čak pozvati i svoju mlađu kćer Srnu, kojoj sam
samo uspjela reći „srce” i ništa više. Vjerojatno je bol već bila prejaka i više nisam mogla govoriti.
Istovremeno su stigla kola hitne pomoći i članovi spasilačke
ekipe su otišli u zgradu 138, koja se na sreću nalazi odmah pored
zgrade 140, u kojoj sam se ja nalazila.
Ja sam imala još toliko snage, da sam uspjela preko portafona otvoriti ulazna vrata mom prijatelju. Kada je ušao u stan, pitao
me da li se mogu presvući, jer sam bila obučena u trenirku. Nisam
uspjela, već sam samo odmahnula rukom i dala mu karticu zdravstvenog osiguranja. To je bilo zadnje što sam uspjela učiniti prije
nego što sam pala u komu.
Prijatelj je kroz prozor vidio da su stigla kola hitne pomoći i da
su spasioci otišli u susjedni blok, kako je bilo javljeno u hitnu pomoć. Zato je poslao moju kćerku, koja je isto tako stigla u rekor10
dnom roku, da ih dovede na pravu adresu. Stigla je i moja prijateljica i zajedničkim snagama su me počeli oživljavati, dok nisu stigli
spasioci i nastavili svoj posao.
Poslije sat vremena truda su uspjeli, da me dovedu u takvo stanje u kojem su me mogli transportirati u bolnicu.
S obzirom da je u našoj zgradi lift premalen, morali su pozvati vatrogasce, tako su me pješke odnijeli sa petog kata do kola hitne pomoći.
Sada vidite za što su sve osposobljeni vatrogasci i gdje sve može
‘goriti’.
11
2.
M
oje sjećanje počinje oko 18: 30 h, kada sam čula glas
profesora, koji je obavio fantastičan posao „čišćenja”
mog srca. Profesor je izašao u hodnik gdje su čekali
moja kćerka i moj prijatelj, da im kaže kakvo je moje stanje.
„Netko”, tko me preuzeo na drugoj strani, htio je i pobrinuo se,
da sam mogla čuti profesorove riječi, makar sam bila u dubokoj
komi. Taj glas me pitao da li želim čuti razgovor između profesora
i mojih bližnjih. Odgovorila sam potvrdno.
„Učinili smo sve što smo mogli, čak i više od toga. Imala je sreću, da su na terenu bili najbolji ljudi, da su stigli u rekordnom roku
i da je sve napravljeno besprijekorno. Da li će se probuditi je sada
ovisno samo o njoj. Ako se i probudi, ne mogu vam reći kakve će
biti posljedice”, rekao je profesor.
„Želiš li se vratiti nazad u onaj drugi svijet i nastaviti tamo gdje
si stala?” – pitao me glas.
Ponovo sam potvrdila i pitala sam taj glas gdje se nalazim i što
se dogodilo.
„Ovdje kod mene si na sigurnom. Ovdje ti se ništa loše ne može
dogoditi. Tvoje tijelo se nalazi na odjelu koji se zove CIM, gdje oživljavaju ljude kada dožive zastoj srca.” – rekao je glas.
„Zašto se to dogodilo?” – pitala sam glas.
„Bilo ti je teško, nestalo ti je snage, zato si otišla. Ako se želiš vratiti, ja ću ti to omogućiti. Budeš li se odlučila za povratak, moram
te upozoriti, da će ti biti još teže. Tamo te čeka onaj zadnji dio puta
12
koji ćeš morati proći i koji će biti najteži u tvom životu. Sada imaš
priliku, da ga zaustaviš i ostaneš ovdje kod nas. Ono što trebaš završiti, moći ćeš lakše odraditi u nekom drugom životu, kada zemaljski svijet bude u boljem stanju” – rekao je glas.
Dok sam slušala taj glas, vidjela sam svoju djecu, mog Zuhdiju, sestru, braću, prijatelje i sve one ljude kojima sam koristila svojim savjetima i učenjima. Vidjela sam sve ono što sam započela i što
samo ja mogu završiti, jer sam ja i započela.
„Molim te, pomozi mi, da se vratim” – rekla sam.
Tog trenutka sam osjetila, da je moje tijelo oživjelo, kao da sam
zaplivala u toploj vodi. Sjetila sam se da mi je zadnjih dana bilo
jako hladno. Uvijek kada me bilo strah, osjećala sam hladnoću i
voljela sam ležati u toploj vodi.
„Duša se vratila u tvoje tijelo.” – rekao je glas. Htjela sam pitati gdje je moja Duša bila do tog vremena, ali je moja druga misao
koja se javila, preusmjerila moje pitanje. Pokušala sam se sjetiti od
kuda poznajem taj glas.
Osjećaj mira, sreće, miline i sigurnosti, da sam na pravom mjestu i da mi se ništa više loše ne može dogoditi. To se ne zaboravlja
i tog trenutka sam sigurna, da je ta moja svjesnost nekome spasila život.
Ponovno je netko „uključio mikrofon” i čula sam razgovor na
hodniku: „Probudit će se, ona je jaka” – odgovorio je moj prijatelj.
Ali kada je ušao, da me samo na trenutak vidi i kada me vidio
priključenu na sve one aparate, u njegovim očima vidjela sam očaj.
Dotaknuo je moje lice, koje je bilo hladno, kao i cijelo moje tijelo. Moj Mozak je registrirao, da je Zuhdiju, bez obzira na njegove
13
hrabre riječi, zapravo strah da se neću probuditi, jer je registrirao
impulse iz mog Mozga.
Tog trenutka niti ja nisam bila još uvijek sigurna da se zaista želim vratiti, bez obzira što sam svog vodiča molila za pomoć pri povratku nazad. Sjećanja i iskustva na sve prepreke preko kojih sam
prolazila u životu su bila bolna i polako su se počela vraćati u moj
Mozak. Ostala su prisutna cijelo vrijeme dok sam bila na drugoj
strani, makar nisu imala moć da me muče.
Moja Duša je već bila u mom tijelu, a svaka suza kao i svaki
smijeh je ostao zabilježen, u Mozgu i u mojoj Duši, kao i u Srcu.
Onog trenutka, kada je moja Duša postala svjesna što je uzrok
Zuhdijinog straha, priključila se na drugu frekvenciju, koja se prenijela na Zuhdijin Mozak. Njegova sljedeća misao više nije bio
strah da li ću se probuditi, nego odluka i pitanje kako će se brinuti
o meni, ako bih se probudila oštećena.
Za one koji znaju malo više o kretanju planeta, tog je dana Mjesec bio u znaku Bika, a Sunce u znaku Strijelca. U zviježđu Škorpiona se nalazilo mnogo planeta: Venera, Saturn, Merkur i moj Sjeverni mjesečev čvor. U mom natalnom horoskopu imam točku sreće i
Mars u znaku Škorpiona.
Kada sam se vratila nazad u ovaj svijet, mnogi su me pitali, da
li sam znala, da mi se tako nešto moglo dogoditi. Naravno da sam
znala. Kažu da sam dobra astrologinja i mnogim mojim klijentima
sam sa svojim savjetovanjem pomogla, da su lakše preživjeli mnoge situacije vezane i za zdravlje i ostala područja života. Bilo bi zaista čudno da ne poznajem svoj horoskop, makar kažu da liječnik
sam sebe nikada ne liječi ili da je „kovačeva kobila bosa„.
14
Naravno da sam mjesecima očekivala da će me dobro „stresti”,
ali nisam se previše opterećivala što se sve može dogoditi.
Već od listopada 2010. g. kada se Saturn prvi puta susreo sa mojim natalnim Saturnom, počela sam razmišljati kakvu inventuru
ćemo napraviti ja i moj veliki učitelj.
Svaki čovjek koji normalno dočeka starost, prolazi kroz tu
školu.
Kada sam si napravila solarni horoskop, krajem svibnja 2012.
g. sve je ukazivalo da će najveći problem u tom solarnom periodu, znači između svibnja 2012. i svibnja 2013. g. biti moje fizičko
zdravlje.
Moja priroda Blizanca tako djeluje, da mi se uvijek žuri i da radim stotinu stvari istovremeno. Sve što je bilo jučer, je za mene već
bilo kasno. Trčala sam po stepenicama gore i dolje, spavala nekoliko sati dnevno i ustajala dva sata prije, da sam mogla raditi 26 sati.
Na mom ramenu je bilo mjesta za sve one koji su plakali, uvijek
sam se pretvarala da sam jača, nego što uistinu jesam, mislila sam
da sam neuništiva i da ću uvijek biti mlada i jaka.
Četrnaest dana prije nego je moje Srce reklo „sada je dosta”,
svaku sam noć u snu dobila posjetu moje majke, koja je umrla 1995.
g. Dolazila je u moj san lijepa, mlada, nasmijana i svojim toplim rukama uzimala moje lice među svoje dlanove i milovala me. Gledala
me svojim velikim zelenim očima i razgovarala sa mnom o mnogim stvarima. Kada smo se u snu, pred zoru rastajale, često mi je
rekla, da se moram pobrinuti za svoju mlađu sestru.
Nisu to bili obični snovi niti sam ja o njima razmišljala u simbolici snova. I ja i majka smo bile u tim noćnim susretima tako žive,
15
od krvi i mesa i naše riječi su mi još dugo poslije buđenja, tokom
cijelog dana, odzvanjale u ušima. Nije bilo potrebno da razmišljam
o dubljem značenju tih snova, jer sam znala, da me te poruke pripremaju za nešto što će imati veliki utjecaj na moj budući život i
što će ga promijeniti za sva vremena. Povezujući snove i astrološku sliku u mom horoskopu, znala sam da je to samo najava događaja i početak nekih posebnih iskustava, što sigurno nije dano svima da dožive.
U nekoliko navrata sam preko Skype-a te snove spomenula
mojoj sestri i rekla sam joj, da će vjerojatno netko od nas petero
djece, koliko nas je naša majka rodila, umrijeti.
„Najviše šansi imam ja, jer između svih nas, ja imam „najprimjereniju” astrološku sliku za takav kraj” – govorila sam svojoj
sestri.
I mom dragom prijatelju Zuhdiji sam spominjala te snove, ali
s obzirom da on nije volio takve razgovore, nismo ih mnogo komentirali. Sa njim razgovaram o svemu što mi se dogodi, o čemu i
kako razmišljam, čak i o stvarima koje ga mnogo ne zanimaju ili ih
ne razumije. On je toliko uglađen i strpljiv da me sasluša, ponekad
odgovori nekim komentarom, ali najvažnije je da se nađe u pravom trenutku, na pravom mjestu, kada ga trebam. Često sam imala priliku uvjeriti se koliko ima razvijenu intuiciju i često sam znala dobiti mudar savjet od njega na osnovu njegovih predosjećanja.
Da je baš on bio prvi koji me vidio kako padam u komu, ima duboko značenje za nas oboje i zbog toga, nije želio slušati razgovor o
mojim snovima.
25. studenog, jedan dan prije kobnog događaja, razgovarala
sam sa drugom prijateljicom liječnicom Alenkom i pitala je za sa16
vjet u vezi sa boli koju sam povremeno osjećala u prsima. Odgovorila mi je da možda ta bol i nije tako nevina i dogovorile smo se, da
mi se 28. studenog napravi snimak EKG i ovisno od toga što bi taj
nalaz pokazao, poduzeli bi određene mjere.
S obzirom da zna koliko mi znači Astrologija, pitala me što
kažu moji planeti. Nisam joj rekla da me strah onoga što vidim
u svom horoskopu, jer bi sigurno inzistirala da odmah odem na
urgenciju.
Očito su moje Srce i viša sila imale drugačiji dogovor, jer je moje
Srce odlučilo da se zaustavi onda kada je to njemu odgovaralo.
17
3.
K
ao astrologinja sam se tokom četrdeset godina radnog
iskustva, analizirajući horoskope mojih klijenata, susrela sa mnogo teških i manje teških sudbina. Čula sam
mnoge tužne priče, vrlo često sam se čak i rasplakala, dok sam se
pripremala za seansu, gledajući u natalnu kartu neke osobe. Ražalostilo me kada sam vidjela koliko u horoskopu ima patnje, koju će
osoba teško moći izbjeći. Plakala sam, jer sam vidjela koliko problema neke od tih osoba u životu čeka i pri tome se pitala kakav stav
da zauzmem pri tumačenju. Da li da osobi kažem što će sve teškog
morati podnijeti u svom životu, što je neprijatnog čeka ili da joj
mudro prešutim ono pri čemu zvijezde nisu bile darežljive? Da je
ne upozoravam na sva teška iskušenja i prepustim je njezinoj sudbini, da joj ne spominjem ono što joj može najviše zagorčati život.
Ranije mi je najteže od svega bila svjesnost, da smo ja kao astrologinja i ta osoba bile nemoćne da bilo što učinimo, što bi ublažilo tok životnih događaja. Teško je mijenjati ono što je Kozmos
već markirao kao trasu i onda bez milosti traži ispunjenje onoga
što je zacrtano. Ali, unatoč toj svjesnosti, od prvih početaka bavljenja astrologijom, vjerovala sam da postoje i čuda i u dnu mog
Srca osjećala, da će mi jednog dana uspjeti otkriti formulu pomoću koje će mi uspjeti više pomoći svojim savjetom. Nisam očekivala da bih mojim znanjem mogla spriječiti sve teškoće, ali sam željela bar preusmjeriti i ublažiti teške prognoze, koje su zapisane u nekom horoskopu.
Kada sam sanjala o tome da će mi kao astrologinji uspjeti učiniti nešto više, nego nekim drugim astrolozima, vjerovala sam da
18
i Kozmos umije prirediti iznenađenje onda kada najmanje očekujemo. Ponekad sam razmišljala da Kozmos nikada ne natovari
više tereta na nečija ramena, nego su ta ramena sposobna ponijeti.
Moja majka je govorila da Bog nikada ne objesi križ na leđa slabom,
sebičnom i zločestom čovjeku, jer bi ga on odmah odbacio. Govorila je i da poštenost i dobrotu čovjeka prepoznaš po tome koliko je
sposoban trpljenja podnijeti i koliko ga uistinu nosi.
Ali sam zato oduvijek, a i sada sam, bila skeptična slušajući komentare nekih učitelja pozitivnog razmišljanja, da je svaki čovjek
sposoban postići veliki uspjeh, obogatiti se i živjeti sretno već samo
time da ima vruću želju da se to dogodi. Poznam nekoliko osoba,
koje su toliko pozitivne u svojim razmišljanjima, koje nikada ne
čuješ da se žale niti zbog siromaštva niti bolesti, a gledano očima
prosječnog čovjeka, žive u pomanjkanju svega.
Moj odgovor kao astrologinje na to je, da je zaista moguće ako
i ostali elementi u njegovom horoskopu to podupiru i ako su mu
„vile udomiteljice” namijenile samo sretne trenutke. Nažalost, kroz
svoja iskustva sam se naučila, da je naša Sudbina ili Karma određena našim rođenjem i ma koliko se trudili, ne možemo izbjeći one
kardinalne momente u našim životima preko kojih je naša Sudbina povezana sa prošlim životima. Na isti način je povezana i prenosi se i u buduće živote, ako se ciklus ne uspije završiti u sadašnjem životu.
Zato sam u takvim slučajevima čekala da mi osoba sama postavi konkretna pitanja na koja sam odgovorila i tu praksu još uvijek držim, da odgovorim onoliko koliko je osoba sposobna u tom
trenutku shvatiti i prihvatiti. Ukoliko je osoba svjesna svoje tuge i
tjeskobe, onda je astrologu mnogo lakše ugrijati njezinu dušu sa
19
nekim dobrim aspektom, koji sigurno postoji u svakom horoskopu. Jer tamo gdje je tuga, tamo je i radost. Za ono što napuni dušu
osamljenošću i sa patnjom, dobar astrolog će pronaći i za to lijek.
Na osnovu kretanja planeta se može izračunati kada će se upaliti vatra koja će ugrijati hladnoću koja se uvukla u dušu. Može se
pronaći u tom horoskopu period kada će nekome uspjeti dozvati smijeh, kada će nečije riječi iscijediti tugu i zašećeriti gorki napitak. Dobar astrolog to umije, jer dobar astrolog osjeća svog klijenta
i zna kako, kada i koliko mu treba reći.
Istina je, da se većina planeta ne kreće tako brzo kao Mjesec,
Sunce, Venera i Merkur i da u životu ljudi, spori planeti umiju godinama stvarati patnje za koje se ponekad čini da im nema kraja.
Ali i u takvim primjerima, astrolog može svojom energijom otvoriti prozor kroz koji će ući svjetlost i donijeti rješenje, onda kada se
zatvore vrata iza kojih čekaju sretniji dani.
20
4.
A
nalizirajući događaje koji su se dogodili u mom životu
unazad 60 godina, romanopisac bi našao materijala za 3
romana. Uspona i padova za 3 obična života, ali isto toliko i sretnih i veličanstvenih trenutaka koje pamtim ja i Nebesa. Pri
tome ne mislim samo na sreću što sam preživjela infarkt, što moje
srce još uvijek kuca i što ponovno ovaj život dijelim sa toliko dobrih, neponovljivo magičnih i toplih ljudi, toplijih čak i od Sunca.
Sunce je jedno, ali daleko, a svi ljudi iz svih krugova oko mog srca
su tu i griju me svaki dan.
Gledajući moj horoskop, neki astrolozi su rekli, da je „savršeno” dijete i da sam dijete sreće, a drugi bi se pitali „zar se to može
preživjeti„.
Ali, sve to nije ništa u usporedbi s tim da sam imala sreću da
mi se dogodilo čudo. Za nekoga nesreća, a za mene sreća, jer imala
sam priliku vidjeti i onaj drugi svijet, za nas nevidljiv dok smo na
ovoj strani, a zapravo veoma istinit i stvaran, kada shvatiš odakle
zapravo dolazimo.
Bilo je svega i svašta u mom životu. Nije moja muka najgora, sigurno ima mnogo gorih i težih. Tako sam razmišljala i ranije, prije nego što sam doživjela infarkt. Sjećam se dobro, da me ponekad
čak bilo i sram spominjati moje probleme, kada sam vidjela nekog
mladog čovjeka u invalidskim kolicima. U jednom periodu mog
života, kada su se počele događati vrlo teške stvari, koje su zapisane u mom horoskopu i na koje zaista nisam mogla utjecati, kada mi
je bilo teško, otišla bih u zavod za rehabilitaciju. Tamo sam vidjela
21
mnoge mlade ljude, invalide zbog paralize i drugih mišićnih oboljenja. Gledala sam ih nasmijane i sretne, unatoč činjenici da nikada neće prohodati i da će cijeli svoj život biti vezani za invalidska
kolica.
Što god da mi se dogodi, danas, sutra ili bilo kada u budućnosti, sada sam sretna, da sam se vratila u ovaj naš svijet. Ja još uvijek ne znam koji je bio glavni razlog, jer ih je više, da sam se vratila. Ne znam koji od tih razloga će biti onaj koji će odlučiti, da ostanem i da se borim da završim ono što je moja moralna obaveza, vezana za zemaljske zakone i moju porodičnu karmu ili da se borim
za ono što je vezano za kolektivnu karmu.
Od mog povratka i ponovnog uključivanja u svakodnevni život imam i dalje redovne posjete moje majke, ali ne razgovaramo
mnogo oko onoga što se događalo tamo. Više razgovaramo o onome što bih trebala učiniti u budućnosti, ukoliko se odlučim, da nastavim svoj put u ovoj inkarnaciji. Moja majka pokušava u meni
razvijati i održavati snagu, koja postoji u osnovi i moje „kozmičke
kapsule” u koju ću se promijeniti, kada budem spremna za taj čin.
Ta snaga miruje već nekoliko stoljeća i u svakom od prošlih života sam već nešto odradila. Najvažnije od svega je ovaj moj sadašnji
život. Da ima u meni snage, da ga završim valjano i dobro, dobila
sam dokaz na drugoj strani.
Isto tako sam shvatila koliko još ima strahova u meni, koji vladaju nad mojom sviješću i sa kojima se još uvijek učim živjeti.
Obje, moja majka i ja, svjesne smo da je za rasplet događaja kakav je bio, bila osnova moj natalni horoskop, iz kojeg svaki astrolog može pročitati da sam ja bila izabrana za izvršitelja, ne samo
22
porodične Karme, nego dati veliki doprinos i za izvršenje kolektivne karme.
Način života kakav sam vodila i moj cjeloviti odnos prije svega prema sebi i posljedično prema ljudima sa kojima sam bila povezana je bilo sve drugo, samo ne ono što bi ja zaista morala raditi, da bih ispunila svoje poslanstvo i završila jedan od mojih prošlih života onako kako je trebalo. Takav završetak života bi sigurno
moje Srce ispunilo zlatom i biserima, a ne pijeskom koji se godinama iz pijeska pretvorio u težak kamen, koji mi je ležao na dnu Srca.
Za takvo poslanstvo koje mi je bilo namijenjeno, bilo je potrebno imati Mjesec u horoskopu barem u znaku Lava ili Ovna i nikako u znaku Djevice. Ona se uvijek boji, sakriva i osjeća krivom za
nešto što nije učinila, a još manje da je odgovorna za nešto što su
drugi učinili. Boljelo me jer su u Africi umirala djeca od gladi, jer
je bio rat u Vijetnamu, gledajući znojna lica lučkih radnika, moje
prijatelje iz razreda jer su bili siromašno odjeveni, jer je starija gospođa iz zgrade gdje smo stanovali, bila nepokretna. Na svakom koraku su me pratile situacije koje su me žalostile i svakodnevno sam
patila sa svima onima koji su bili ugroženi na bilo koji način.
Isto tako ne bih smjela imati ukliještenu kraljevsku kombinaciju Jupitera, Merkura i Venere u 10. kući u opoziciji sa isto tako ukliještenim Marsom i točkom sreće u 4. kući natalnog horoskopa.
Morala bih se družiti sa bogatim i uglednim ljudima i prihvatiti istinu, da ću najlakše pomoći siromašnima ako budem imala na
svojoj strani ljude koji u svojim rukama imaju moć, a ja sam radila
uvijek sve obratno. Borila sam se protiv onih koji imaju moć i štitila one koji su ugroženi.
23
Vrlo rano, u mojoj 19. godini, susrela sam se sa Astrologijom i
sa njom ostala vjenčana cijeli moj život i taj brak će trajati, sve dok
nas smrt ne rastavi.
Kada spominjem zlato i bisere, ne mislim o materijalnoj strani života, nego o činjenici da ja živim na planetu gdje odnose među
ljudima mjerimo novcem.
Mene osobno najviše usrećuje kada dijelim onima koji nemaju, pa radilo se to o novcu, odjeći, ljubavi, radu, njezi i svemu onome što netko tog trenutka treba. Nije teško davati kada se ima, ali je
teško davati onda kada niti sam nemaš. Tada se u meni, pored boli
što ne mogu dati i pomoći, uvijek pridruživao i osjećaj moje vlastite nemoći i očaja što ne mogu izmijeniti ovaj svijet. Da bi bio bolji i pravedniji.
Znamo moja majka i ja, moj Anđeo VoTeMa (Volim Te Majko),
da je za moj povratak postojao opravdan i jak razlog i da ova priča
nije još završena. Jedan od tih razloga je i moje poslanstvo, da učinim sve ono što do sada nisam učinila, da bi ovaj svijet bio bolji.
Da nije bilo tih razloga, ja se ne bih vratila, jer sam već bila previše
umorna od borbe, koja nije donosila prave rezultate. Svijet se kretao u smjeru koji nije bio pravi i prožeo me strah, što nas sve čeka u
skorijoj budućnosti.
Ova 2013. godina će za mene, kada govorimo o fizičkom zdravlju, biti veoma teška i prepuna nepredviđenih iskušenja. Bez obzira
što god se bude događalo u meni i oko mene, znam da je to nastavak lekcije koja je započela 26. studenog 2012. g.
i da je to cijena koju moram „platiti”, da bih mogla ostvariti
ono što je u meni spavalo stoljećima.
24
Ja još uvijek vjerujem da je Sudbina predodređena i da se neki
glavni događaji ne mogu promijeniti, jer su vezani i za Sudbine drugih ljudi koji su sa nama povezani. Na silu mijenjati tokove Sudbine, znači rušiti sklad između ljudi i Kozmosa. To ne znači da se ne trebamo truditi po svojim najboljim mogućnostima, da
popravimo kvalitetu kako svog tako i kvalitete života ljudi koji su
sa nama povezani. Ali jedno je sigurno, nikada nećemo pogriješiti ako budemo vjerovali da je ljubav najjača i najsnažnija sila i jedina koja može mijenjati naš planet i koja nas može jače povezati sa
onim što postoji gore iznad nas, što nazivamo Kozmosom.
Ovo su vremena, kada svatko na našem planetu mora pronaći
svoj put i svoje mjesto koje mu pripada. Ma gdje god da se u nekom
trenutku nalazimo i koliko god da smo udaljeni geografski od mjesta gdje je naš put počeo, viša sila će se na svoj način pobrinuti da
se vratimo na taj put i da ga završimo tamo, onako kako nam je to
markirano ili suđeno.
Nekada sam u horoskopima mojih klijenata vidjela teške prognoze i često sam se pitala, što još trebam naučiti, da dobijem pravo da vodim dijalog sa Kozmosom, da bih mogla ublažiti neke patnje. Činilo mi se kako nije pravedno da mi je Kozmos dao dar da
znam prepoznati bol, patnju, nesreću, ali mi nije dao barem malo
više sposobnosti ili moći da to ublažim. Razmišljala sam kako za
sve postoji alternativa, treba biti uporan i stalno tražiti, moliti, klečati, patiti, ali prije svega biti sposoban ljubiti bezuvjetno.
Još mi nije sve jasno, hoću li imati snage da završim svoje poslanstvo u onom dijelu za kojeg sam znala i prije hodočašća, da je
težak.
25
Kada sam mojoj majci, dok sam bila na drugoj strani, kao i
sada kada me posjeti u snu, postavljala pitanja kako će se sve završiti, nisam dobila nikakav odgovor.
Da li ću morati otići na još jedno hodočašće ili će mi se to razotkriti na neki drugi način, ne znam. Ono što znam jest da se u
jednom od 18 stupova koji se nalaze oko mog Srca nalazi mudrost
i odgovor, koliko i što mi je dano i namijenjeno.
Da li će mi kao astrologinji biti omogućeno da se barem u nekim slučajevima „pogađam” sa Zvijezdama, kada je u pitanju moja
pomoć pri rješavanju pitanja vezanih za više dobro pojedinca ili
grupe ljudi.
Pravo svakog od nas je da ima mogućnost odlučiti se za prijevremeni povratak u svoj kozmički dom i prepustiti izvršenje svog
poslanstva u nekom drugom životu, ako ustanovi da mu je zadatak
u ovom sadašnjem životu pretežak.
Osobno sam bila u toj situaciji kada se moje srce zaustavilo.
26
5.
S
ada je za mene sve lakše kada znam da tamo gdje sam bila
i kuda odlaze sve Duše, nitko nije osamljen kao na ovoj
strani. Stanje u koje prelaze Duše je stanje više svijesti. Takvo stanje omogućava da sretneš i ljude koji ostaju na ovoj strani u
ovakvom stanju, kao i ljude koje si znao i ranije , a koji su već prije
tebe napustili ovaj svijet.
Ne znam da li mi je bilo lakše ili ne, razumjeti neka stanja, jer
sam i prije hodočašća ponekad razmišljala kako bi to bilo kada
umrem i što bi se događalo poslije moje smrti u životima moje djece, moje sestre, braće i svih ljudi koje volim i koji su sastavni dio
mog sadašnjeg života. Koliko bi im nedostajala, kao i oni meni, da
li bi moj odlazak mnogo utjecao na njihovu kvalitetu života i slična pitanja.
Sada mi je mogućnost da se brzo vratim u onaj drugi svijet veoma bliska, čak i mila. Kada se sjetim riječi kardiologa, koji mi kaže
da ću cijeli život morati piti određenu količinu lijekova, zapitam se
kako ću se naviknuti živjeti na takav način. U drugom svijetu takvih obaveza ne bih imala. Sve te promjene na fizičkom tijelu ostaju
na ovoj strani. Zdravstvene promjene koje se dogode u fizičkom tijelu u vrijeme trajanja jednog života i koje medicina naziva nasljednim bolestima, budu zabilježene na Duši, ali nikada nemaju niti
ulogu niti moć da stvaraju fizičku bol takvog tipa, koji osjećamo
ovdje. Takvu fizičku bol poznajemo samo u ovom svijetu.
27
Majka mi je objasnila da se fizička bol, koja nije bila izliječena
i zaustavljena za vrijeme dok smo živi, odnosno u vrijeme određenog života, prenaša u neki budući život, odnosno zabilježi se u kozmičkoj kapsuli koja odlazi na drugu stranu i koju više ne poznajemo pod imenom koje smo nosili u bilo kojem životu. U takvom latentnom stanju ta manifestacija miruje toliko dugo dok se ne stvore uvjeti za ponovno rađanje čovjeka. Kada će se to dogoditi, zavisi
od brzine kretanja planeta, zvijezda i drugih svemirskih tijela i na
to čovjek ne može utjecati.
Ne mogu reći da se sada osjećam jako dobro. Osjećam se iscrpljeno, slabo i polako se navikavam na izmijenjen način života.
Najteže je to da svi problemi koji su me mučili prije odlaska na hodočašće, su još uvijek prisutni, a moje fizičke sposobnosti su svedene na trećinu.
Možda su zbog toga i moja sjećanja toliko ljepša i čarobnija. Na
drugoj strani nije bilo niti financijskih problema, niti žalosti i nemoći što ne mogu pomoći mnogim članovima moje porodice onoliko koliko bih htjela. Na drugoj sam strani bila mirna i zaštićena,
imala sam moju majku VoTeMa, koja me držala stalno na toplom i
nudila mi osjećaj jedne ispunjene i ostvarene čežnje.
Osim osjećaja ispunjenje čežnje koja mi nedostaje, trenutno mi
veliki problem stvara i fizička bol, koja je u mom Srcu prisutna. Pogotovo u ovom periodu kada je mnogo vlage u zraku, kada pada ili
kiša ili snijeg, moje izmučeno Srce osjećam kao spužvu koju neprestano naizmjenično stisneš snažno, pa onda brzo pustiš i ta neprijatna podmukla bol se ponekad ponavlja satima. U takvim trenucima mi stvara napor čak i čitanje, umaraju me posjete i razgovori.
28
Tada ne mogu niti pisati, jer me sjedenje za računalom iscrpljuje toliko kao nekad kada sam trčala nekoliko kilometara.
Ali unatoč svemu tome, nezamislivo mi je teško kada pomislim, da bi u slučaju da se odlučim brzo otići u onaj drugi svijet,
ostala bez djece.
To saznanje, koliko smo mi majke vezane za svoju djecu, mi je
jako pomoglo da se izgladi karmički spor između mene i moje majke. Pomoglo mi je da shvatim kolika je bila njezina bol zbog rastanka i tada se zastidim koliko puta sam joj nanijela bol misleći da me
ne voli.
Jače nego što me na trenutak zaboli Srce, zaboli me misao da
bih otišla nazad svojevoljno, jer sam svjesna da bi trebalo dugo vremena proći, da i moja djeca dođu poslije mene. Bez obzira što je
dvoje moje djece udaljeno od mene nekoliko stotina do nekoliko
tisuća kilometara, za sada još uvijek imam mogućnost da sjednem
na avion ili automobil i odem u posjetu, da ih vidim i da ih zagrlim. U takvim trenucima se zastidim misli da bih zamijenila moju
trenutnu fizičku slabost i bol za ugodnost boravka u drugom svijetu, po cijenu da izgubim mogućnost fizičkog kontakta sa djecom.
Ako se to dogodi „samo od sebe”, onda je to nešto sasvim drugo. Normalno je da roditelji umiru prvi i to je jedan prirodni ciklus,
koji je karakterističan za ljudski rod.
Pričala mi je moja majka, da se u vremenu kada je bila živa, često na daljinu povezivala energetski sa mnom, s obzirom da smo
nas dvije živjele na udaljenosti od nekoliko stotina kilometara. Često je osjećala moju tugu i moj strah i u tim trenucima se povezivala
sa mojom emocijom. Ponekad je bila i fizički toliko blizu mene, da
me mogla dotaknuti. S obzirom na stanje moje svijesti, odnosno na
29
stanje mog Mozga, ja sam je sprječavala da to i učini. Zbog toga me
nije mogla niti zagrliti niti uspostaviti bilo kakav fizički kontakt.
Da možeš komunicirati sa oba svijeta, obje osobe koje se žele
povezati između sebe moraju biti na istoj energetskoj razini. Moraju poznavati gesla (passworde) za ulazak u određene programe, koji
su kod čovjeka koji živi u ovom svijetu zabilježeni u Mozgu, a kod
Duša na onoj drugoj strani u „kozmičkim kapsulama„. Izgledaju
kao valovi, koji se slobodno gibaju i dio su cjelokupnog prostora u
kojem se nalaze istovremeno kao samostalne čestice koje su čvrsto
povezane između sebe.
Bez obzira što su energije na drugoj strani slobodno gibajuće i
neograničene vremenski, za razliku od onoga što imamo na ovoj
strani, tamo postoje i pravila kojih se moraju držati i poštivati svi
sudionici zajednice.
Nisam doživjela cijeli i kompletan ciklus, jer se nisam odlučila
da ostanem. Tako nisam upoznala određeni protokol kroz koji bih
morala proći, da bih mogla preuzeti drugu energijsku formaciju za
koju sam zbog svog elipsastog oblika, u mom fondu znanja i riječi
pronašla izraz kozmičke kapsule.
Duša koja se odluči za taj put, odmah napušta svoje fizičko boravište iz kojeg dolazi i uklapa se u proces transformacije. Ja se nisam odlučila za taj proces.
Tokom cijelog dana, 26. studenog 2012. g. , moja je Duša bila na
raskršću između dva svijeta i njome je upravljala moja majka. Gdje
je čuvala moju Dušu, još uvijek ne znam.
30
Duša je u ovom životu, u ovakvom obliku naših fizičkih tijela,
desna ruka Mozga, njegov glasnik, sekretar, povjerenik. Ona je ta
koja prenosi naredbe Mozga dalje, do Srca.
31
6.
A
ko govorimo o hijerarhiji u toj savršenoj napravljenoj
tvorevini koju imenujemo čovjek, onda je Duša na najvišem nivou u toj instituciji i ona je zapravo ta koja je
najvažnija. Ona je jača i zna više od Mozga. U Mozgu postoje milijuni programa sa kojima Mozak zapravo ne zna što bi učinio.
Duša je ta koja poznaje gesla za sve programe koji se nalaze u
Mozgu, a koji su važni za jedan ljudski vijek ili život koji se trenutno odvija. A kakav je taj život, što sve je potrebno odraditi i u kom
vremenskom razdoblju se može pročitati iz natalnog horoskopa.
Zbog toga je jako važno koliko astrolog poznaje svoj zanat, kao i i
to koliko je kvalitetna usluga nekog drugog djelatnika.
Ako imate sportski auto onda sigurno neće biti dobro da vam
ga održava mehaničar koji popravlja motore ili bicikle.
Postoje i programi koji su vezani i za prošle živote i iskustva
kroz koja je Duša prolazila ranije. Nije obavezno da Duša mora
sve poznavati, pogotovo ako ta informacija i to iskustvo ne bi bilo
usklađeno sa drugim elementima u aktualnom životnom ciklusu.
Ne događa se vrlo često da je Duši pristup do takvih informacija
zaključan, ali kada se to i dogodi, sigurno postoje opravdani i jaki
razlozi za to.
Ima jedna poučna priča o dva dječaka koja lijepo ilustrira tu teoriju o zaključavanju informacija, programa u mozgu do kojih ponekad niti Duša nema pristupa.
32
Oba dječaka su se rodila u istom selu. Jedan od njih se rodio
bogatim roditeljima, zdrav, pametan, veseo. Što god je dotaknuo,
pretvarao je u zlato, bogato se oženio, imao mnogobrojno potomstvo i bio svuda veoma cijenjen i poštovan. Bez obzira na svoje veliko bogatstvo, nije bio niti ohol niti škrt i ljudi su ga voljeli i cijenili zbog darežljivosti i zbog toga što je pravedno i pravilno postupao
sa svojim slugama i siromasima.
Drugi dječak, koji se rodio siromašnom i neukom seljaku nije
imao niti noge niti ruke.
Prvi je umro bogati dječak u dubokoj starosti. Kada je došao
pred Svevišnjeg, duboko mu se poklonio i zahvalio mu za sve dobro koje mu je bilo dano u životu.
„Ali, imam jednu primjedbu, ako mi dozvoliš, da ti kažem, o
Svevišnji.” – rekao starac.
„Reci mi, što je to što mi zamjeraš.” – odgovorio je Svevišnji.
„Zašto si meni dao sve najbolje što postoji i što jedan čovjek
može dobiti, a onom jadnom dječaku si sve uzeo. Čak si mu uzeo
i noge i ruke. Zar nisi mogao uzeti pola od moga dobra i dati siromašnom dječaku?„
Svevišnji je toplo pogledao starca i odgovorio:
„Da mu nisam uzeo noge i ruke, on bi postao najveći zločinac„.
Već sam prije spomenula da sam se mnoge godine intenzivno
bavila istraživanjem gdje se skriva odgovor, da je astrologu moguće otkriti način kako otključati određene informacije i time pomoći čovjeku, da lakše proživi svoj život.
33
Da je Duša najjači element koji postoji u čovjeku i da kao takva poznaje sve tajne i ima pristup svim informacijama od Mozga
do malog nokta, saznala sam na drugoj strani. U kakvom je odnosu sa Srcem i Mozgom, saznala sam na drugoj strani dok sam bila
u komi. Duša u čovjeku nije samo predstavnik Kozmosa i član koji
povezuje čovjeka sa Kozmosom.
Nije samo Mikrokozmos, kao dio velikog Makrokozmosa.
Duša je isto što i Bog, Svevišnji. Snaga koja može upravljati našim
životima, može djelovati individualno ili grupno i kolektivno.
Na drugoj strani sam saznala i to da postoje neki primjeri kada
Kozmos zaključa neku informaciju, tj. Duša ne želi ili nema mogućnosti uvida u taj program koji se nalazi u Mozgu, da ne bi svojim posredovanjem učinila štetu.
To se dogodilo i meni na dan 26. studenog 2012. Bilo je nešto
što se dogodilo noću, misao koju sam prerano otkrila i koja bi unijela nemir u moj i tako već nemiran i turbulentan život. Zbog toga
se Kozmos pobrinuo za preventivne mjere i zbog zaključane informacije se ne sjećam ničeg zemaljskog na taj dan. Sudeći po informacijama drugih, dio dana sam bila „pri punoj svijesti” i nema nikakve sumnje da sam obavljala i određene radnje vezane za moj
svakodnevni život.
S obzirom da sam skoro od rođenja patila od nesanice, najbolje sam ideje uvijek dobivala ležeći u tami i slijedeći misli koje su se
često okretale turbo brzinom. Ponekad sam ih odmah zapisala, jer
sam pod jastukom uvijek imala olovku i papir, a ponekad tek ujutro kada sam ustala. Nove ideje sam uvijek provjeravala na svom
vlastitom horoskopu ili na horoskopu neke druge osobe, ukoliko
34
sam primila u snu ili budnom stanju neku informaciju koja je bila
vezanu za tu drugu osobu.
Odgovore vezane za sva događanja oko zaustavljanja mog Srca,
dobivala sam od svoje majke u vremenu poslije 18, 30h, dakle u vrijeme koje se medicinskog stanovišta naziva koma.
Onog trenutka kada neka Duša već prijeđe na drugu stranu,
kada se transformira i kada „dobije status” kozmičke kapsule, ona
može komunicirati i sa Dušom, koja se priprema za odlazak, može
joj savjetovati i pomagati joj, da se transfer obavi što bezbolnije. U
takvom odnosu je kozmička kapsula jača od Duše koja se priprema
za odlazak i kozmička kapsula je ta koja može zaustaviti djelatnosti koje se odvijaju između Mozga, Duše i Srca. Uvjet da se to dogodi je, ne samo međusobna energijska povezanost između kozmičke
kapsule i Duše koja se priprema za transfer, nego mora biti usklađena i sa trenutnim položajem i kretanjem planeta, zvijezda i ostalih svemirskih tijela.
Kada sam se vratila nazad iz bolnice, na mom radnom stolu
sam našla listove papira ispisane raznim izračunima vezanim za
arapske točke (računanje dana smrti), položaj Marsa i Mjeseca u
mom horoskopu.
To su sigurno podaci od 26. studenog, jer slijedeći moju pedantnost koju mi omogućava moj Mjesec u znaku Djevice, svaku noć
prije nego pođem na počinak, počistim svoj radni stol. Arhiviram
korisne podatke, a one druge papiriće ispisane mojim ružnim rukopisom, koje ne uspijem dešifrirati, bacim u koš. To znači, da sam
to jutro tražila odgovore na pitanja vezana za utjecaje planete Uran,
koja se od lipnja 2010. g. nalazi u zviježđu Ovna i u mojoj natalnoj karti tranzitira 9. kuću koja predstavlja više razine naše svijesti.
35
Ne treba biti neki veliki stručnjak za astrologiju, da znaš da su i
Ovan i Uran simboli revolucije. Kada god se nađu zajedno, donesu
velike promjene. Trenutna planetarna konstelacija je takva, da sigurno neće ostaviti nikoga od nas nepromijenjenoga.
U te zadnje dvije godine, bilo je mnogo situacija kada su mi se
otvarale određene slike i ideje, ponekad tako nerazumljive, čak i lucidne, o kojima se naravno nisam usuđivala razgovarati sa drugim
ljudima. Krećući se kroz zviježđe Ovna, Uran je probudio čovjeku podsvijest i počeo mijenjati odnos prema duhovnosti. Ali isto
tako se stvorilo i mnogo ljudi koji su postali još netolerantniji prema onima koji stvari vide drugačije.
Moja Duša je bila prisutna u mom fizičkom tijelu kroz cijelo
vrijeme moje kome i sve informacije o kojima pišem, sam izmjenjivala preko svoje majke, mog Anđela VoTeMa.
„To se ne događa bilo kome” – rekla mi je moja majka.
„Čime sam to zaslužila?” – upitala sam je.
„Preslaba su tvoja ramena, za sav teret koji si preuzela. Sada imaš
priliku da zaustaviš kočije u kojima si prevažala i što je bilo potrebno i što nije bilo potrebno. Došlo je vrijeme da napraviš ono što zaista želiš. Kada se budeš vratila, nikada više neće biti isto. Kada to
budeš shvatila, saznat ćeš i što trebaš uraditi. A svoje iskustvo prenesi samo onima koji te budu htjeli čuti.” Takav savjet mi je dala
moja majka.
Evo mog savjeta, vama koji ga želite čuti:
Prije nego bilo što zaželite, pokušajte zaustaviti vaš Mozak i na
trenutak pogledajte malo dublje u svoju Dušu i svoje Srce. Možda
nije potrebno ništa zaželjeti, jer to već imate.
36
Vrijedne stvari nisu zapakirane u velike kutije, niti su vidljive
običnim očima. Možda je tog trenutka potrebno samo da se zahvalite vašem Srcu koje radi za vas i vašoj Duši, koja se brine za
vaše više dobro.
Želim vam da vas ništa ne zaboli, jer tek onda kada nas neki od
organa zaboli, shvatimo što su prave želje.
37
7.
S
vatko od nas ima predstavu i o samom sebi i o svijetu oko
sebe u skladu sa onim što svatko od nas donese sa sobom
na ovaj naš zemaljski svijet. Ono što donesemo sa sobom
je poslano iz Kozmosa i snimljeno je u našem Mozgu. Isto tako kao
što postoji u Kozmosu jedno veliko računalo, tako i svaki čovjek
ima u svom Mozgu ugrađeno svoje računalo, koje je cijelo vrijeme
dok živimo, povezano sa velikim Kozmičkim računalom.
Čovjek i Kozmos su povezani jednako kao što su povezani čovjekov Mozak, Srce i Duša. Snimak programa koji su snimljeni u
ljudskom Mozgu je moguće pročitati iz dokumenta koji se zove
horoskop ili natalna karta i koja je isto tako snimljena i u velikom
Kozmičkom računalu. Astrolog umije pročitati te zapise i objasniti čime nas je veliki Kozmos opremio, kada nas je poslao na putovanje na Zemlju.
Ono što je svakome od nas namijenjeno, nitko nam ne može
uzeti niti nam može dati što nam nije namijenjeno. Tu privilegiju
da nas daruje ili nas uči nešto što je vezano za više razine razumijevanja života, nema nitko osim sile koja vlada nad svime što postoji
na Zemlji, a to je Kozmos.
Toliko koliko je ljudi na našem planetu, toliko je i različitih mišljenja i nikad ne možemo reći da je neko mišljenje važnije od drugog. Ali postoji nešto drugo što utječe da se nečije mišljenje usvoji kao važnije. Postoji Kozmos koji je sastavljen iz velikog broja svemirskih tijela, planeta i zvijezda, koji svojim utjecajima obilježavaju svakog čovjeka. Da li je to pravedno i pravilno je teško ocijeni38
ti, gledano iz ugla nas Zemljana. Ali iz stanovišta Kozmosa je sama
jedna pravda i jedna pravilnost, koja je zajednička svima nama i
namijenjena svima nama.
Nikada ne možemo misao koja se porodila u tuđoj glavi uzeti
i prisvojiti za svoju, netko ne može našu misao uzeti i prisvojiti je
za svoju. Možemo je citirati, možemo je ukrasti, ali izvor iz kojeg
je nikla, program u kojem je bila kreirana, nikada ne možemo izmijeniti. To je isto kao i horoskop, koji kada je jednom stvoren, takav je za sva vremena i pripada samo onome kome je bio namijenjen. Na sreću ili nesreću čovjeka, nad tim pravilima i privilegijama vlada samo jedna i jedina sila, koja se nikada oko tih pravila ne
pogađa sa čovjekom.
Možemo je nazivati bilo kakvim imenima, vjerovati da zaista
postoji ili sumnjati da ne postoji, ništa ne mijenja stvari. Ona je tu
oko nas, u nama, pripada svima i svakome i što god ljudi uradili,
ona je ta koja sve zabilježi po ključu koji samo ona poznaje i nikada
svoje tajne do kraja ne odaje čovjeku.
Ponekad se ta čudesna i neukrotiva sila čak i poigra sa čovjekom. Pusti mu na volju, da se razvije na sve četiri strane zemaljskog svijeta, iskušavajući njegovo strpljenje i njegovu pamet. Pusti
ga da leti, da pliva, da hoda, da uzima, čak mu ponekad da mogućnost da do neke mjere mijenja i kontrolira svijest i svjesnost, kako
svoju tako i drugih ljudi.
Ali kada dođe do one točke, da čovjek pokuša tu silu nadvladati, savladati ili zloupotrijebiti, onda ta sila pokaže svoju snagu i svoju moć. Bez riječi, bez upozorenja, samo stavi nekoliko točkica na
kraj rečenice koju je čovjek započeo, uvjeren da je dobio svoju priliku i da ima kontrolu nad situacijom.
39
Rasplet situacije koji tome slijedi čovjek ne saznaje, niti odakle je ta snaga došla, a još manje uspije razumjeti da mu kao čovjeku zapravo nije bila dana bilo kakva mogućnost, da bi to spriječio.
Mnogo je puta čovjek to doživio i uvijek mu je jedina mogućnost
koju je imao na raspolaganju bila zgroženo promatrati teške posljedice događaja koje je sam izazvao želeći uzeti nešto što prelazi njegova ovlaštenja.
Elementarne katastrofe nisu tokom tisućljeća i stoljeća naučile ljude da se zapitaju, da smo upravo mi ljudi ti koji su odgovorni
za to, da se priroda odaziva na takav način i da postoji jednostavno
objašnjenje zašto se to događa. Što je to, što nam sprječava da se konačno ne zapitamo, da nije možda pomanjkanje ljubavi, poštenosti
i dobrote ono što ruši ravnotežu između dva svijeta.
Stupanj obrazovanja, klasni razred iz kojeg dolazimo, materijalno stanje, vjera ili politička pripadnost sigurno nisu faktori koji
oblikuju naše shvaćanje svijeta niti svjesnost o onome tko smo i
što zapravo jesmo. Velika je sreća za čovječanstvo, da čovjek kao
čovjek pojedinac ili kao predstavnik naroda nema mogućnost, da
odlučuje o procesima svijesti i svjesnosti življenja i da do sada još
nikada nije imao u svojim rukama moć odlučivanja o stvaranju života i prestanku života kao dijelu ciklusa u koji smo uključeni svi
koji smo jednom rođeni.
Izgleda, da je već od postanka svijeta, čovjeku lakše uspijevalo pronaći način kako nasilno prekinuti nečiji životni ciklus nego
taj ciklus produžiti. Možda trebam reći, da je čovjek kroz povijest
naše civilizacije jako brzo pronalazio načine kako ubijati ljude, ali
me ta riječ tako boli i zato kažem, prekinuti život, da bih ublažila
surovost i krutost tog čina.
40
Sjećam se svojih razmišljanja još iz djetinjstva kako ne postoji
nikakva razlika između čina kada se zakolje kokoš ili čovjek. Vidjela sam kako se zakolje kokoš, ali nikada nisam vidjela kako se ubija čovjek. Već unaprijed se zahvaljujem Kozmosu, da me nikada ne
dovede u situaciju, da to doživim.
Odrastala sam u porodici u kojoj se je jelo meso i riba. I ja sam
jela i meso i ribu unatoč razmišljanju, da je za to čime sam se ja
hranila, netko morao umrijeti. Bila su to vremena (prije 50 godina)
kada je vegetarijanski i veganski način prehranjivanja bio rijedak.
Povrće i voće su liječnici savjetovali bolesnicima.
To je još jedno područje života, gdje mi još uvijek nije sve nabolje jasno, što je pravilno i što nije pravilno.
Bez obzira što sam jela meso, nikada nisam mogla narezati
svježe, krvavo meso, sve do svoje skoro pedesete godine, dok me
neki događaji nisu primorali da to činim. Nisam čak mogla biti
prisutna, kada je netko rezao meso, jer sam imala čudne i bolne
asocijacije. A onda kada sam to morala učiniti, pravo je čudo da si
nisam odrezala prst, jer sam uvijek okretala glavu na drugu stranu,
dok sam rezala meso.
I od astroloških analiza sam često došla do zaključka, da su
osobe koje su imale snažne aspekte (u kvadratima) Marsa u vatrenim znacima, imale izražene osobine grubosti i nasilja. Mnogima sam savjetovala, da pokušaju izmijeniti način prehrane, da
jedu manje crvenog mesa i da jedu više povrća, voća i mliječnih
proizvoda.
S obzirom da nerijetko k meni dolaze klijenti jednom i više
puta, imam priliku pratiti promjene na bolje ili lošije poslije mog
savjetovanja u cijeloj porodici kroz duži period. Jedna od mojih
41
stalnih stranki, čiji je muž bio jedan od onih sa jakim utjecajem
planeta Marsa, koji je sve porodične probleme rješavao batinama,
tukao je nju i djecu. Kroz period od nekoliko mjeseci klijentica mi
se pohvalila, da se odnos njezinog muža prema njima izmijenio iz
temelja od kad je liječnik mužu zabranio svinjetinu i većinu mesnih proizvoda. Kada je žena promijenila način prehrane i iz svakodnevnog jelovnika izbacila meso, za doručak, ručak i večeru, u
njihov dom se ponovno vratio mir i sloga.
Nije to bio samo jedan primjer u mojoj praksi. Među mojim
istraživanjima, imala sam više od deset primjera, da su osobe sa jakim vatrenim elementima i jakim planetom Mars postajali drugačiji i blaži u ponašanju, kada su izbacili ili smanjili mesne proizvode iz svoje prehrane. I baš kada sam mislila da bi ta moja istraživanja mogla postati dio prakse za savjetovanje, kako rješavati porodične konflikte kada je u pitanje nasilje, dobila sam na analizu
nekoliko osoba koje su bili vegetarijanci, koji su imali Mars u vodenim ili zemljanim znacima, ali su unatoč tome, u svom ponašanju prema porodici i drugim ljudima pokazivali visok stupanj
agresivnosti.
U svakom slučaju, to je područje u astrologiji za mene ostajalo
otvoreno i kada sam razmišljala što ću sve raditi kada budem imala više vremena, bilo je na spisku i istraživanje koliko način prehranjivanja može utjecati na izmjenu karakternih osobina pojedinca.
Nekada sam mislila, poslije mnogih osobnih iskustava kao
astrologinja, kao i iskustava drugih ljudi vezanih upravo za navike
da jedu određenu hranu, da je moguće izmijeniti njihove karakterne osobine ako izmijene način prehrane.
42
Da je moguće ublažiti surovost kod neke osobe, ako prestane
jesti meso i da ta osoba može postati mekanija, iskrenija, toplija i
bolja. Istovremeno su drugi primjeri to negirali i tako moja dilema
nije bila riješena.
Da li se netko kome je agresija zacrtana u njegovoj natalnoj
karti, ukoliko promijeni način prehranjivanja, recimo da prestane
jesti meso, može zaista izmijeniti?
To je vjerojatno isto problematično pitanje kao i to da li se dobar čovjek rađa ili se dobar čovjek postane zavisno od sredine u kojoj raste? Da li se zločest čovjek rodi ili ga lošim napravi okolina u
kojoj živi? Ako ta teorija da je okolina u kojoj živimo jedina odgovorna za to kakvi smo i kakvi ćemo karakterno postati, onda je sasvim jasno da nam Astrologija ničemu ne služi.
Ja sam još kao dijete, dok nisam znala ni što je Astrologija niti
Astronomija, imala veoma veliko poštovanje prema zvijezdama i
prema nebu i svaki puta kada sam pogledala prema Suncu, osjećala sam ponos, da mi je omogućeno i dozvoljeno da ga gledam i da
se njegovi zraci dotiču moga tijela.
Tople sunčeve zrake sam uvijek osjećala kao milovanje. Sve dok
nisam postala meta podsmijehivanja u svojoj okolini, zbog mojih
izjava da je moj dom gore na nebu i da će moji doći po mene, otvoreno sam govorila o mojim rođacima sa Neba.
Zbog nečeg što je snimljeno u mom Mozgu, bez predznanja
pridobivenih određenim obrazovanjem na zemaljskom nivou, filozofski sam usvojila teoriju, da su za formiranje karaktera čovjeka najodgovorniji utjecaji nebeskih tijela i da su zvijezde i planete
zapravo najodgovornije kada govorimo i o mogućnostima izmjene čovjekove svijesti.
43
Kada se dogodi da se čovjek razboli, da neki organ oboli, onda
nam liječnik između ostalog savjetuje da promijenimo i način prehrane. Dijetom uspijemo popraviti stanje bolesti, ali tijelo ipak ne
uspijemo vratiti u prvobitno stanje.
Uvijek sam toj teoriji pridruživala i ostale faktore kao što su način ishrane, odgoj, vrijeme u kojem je osoba rođena, država i društveni sustav kao i ono što nam je Kozmos u velikoj mjeri poklonio
i nagradio nas, a to je slobodna volja.
Isto tako ću uvijek dati svoj glas za tvrdnju da je obaveza svakog čovjeka da nikada ne zaboravi i da se uvijek pokloni velikom
Kozmosu i prizna ga za svog vladara. Da nikada niti ne pomisli, a
pogotovo ne da pokuša, da bi tu silu podredio sebi i preuzeo njegovu suverenost.
Zbog nečega što je snimljeno u mom Mozgu, a što je predmet
međusobne povezanosti i komunikacije između mog Mozga, moje
Duše i mog Srca uz podršku svih ostalih dijelova moga tijela na
jednoj strani i velikog Kozmosa na drugoj strani, dobila sam priliku da djelomično vidim i doživim što se događa na drugoj strani.
Nikada nisam sumnjala, da postoji ta druga strana naših života, ali
kako se to odvija tamo, sada mi je mnogo jasnije.
Ta viša sila koja mi je to omogućila, me istovremeno nagradila
time, da sam tamo bila u najboljim, najmekšim i najnježnijim rukama koje postoje na našem planetu, a to su ruke naših majki. Nije
to bila odšteta za to što sam u periodu odrastanja često čeznula za
majčinim zagrljajem.
Upravo ta čežnja koja me pratila kroz djetinjstvo, istovremeno
me učila, kada mi je bilo najteže da zagrlim samu sebe, da zagrlim
44
ljude oko sebe. Pripremila me, ovo čudesno i nezaboravno hodočašće dogodilo se uz njezinu prisutnost.
45
8.
O
čito je, da je problem koliko i na koji način ishrana
utječe na karakter čovjeka i kvalitetu njegovog života.
Problem je bio mnogo dublje usađen i prisutan u mom
Mozgu nego što sam toga bila svjesna dok sam bila na zemaljskoj
strani.
Bez obzira što sam nekoliko posljednjih godina mog života
mnogo vremena provodila u porodičnoj trgovini za zdravu hranu,
nisam bila svjesna da su sve ostale djelatnosti sa kojima sam se bavila, zapravo bile u sjeni mog bavljenja zdravom hranom.
Nije bila u pitanju samo organizacija rada u trgovini, traženje načina kako financijski preživjeti u vremenu kada je ekonomska kriza koja je vladala u Sloveniji, većinu ljudi prisilila da se hrane nezdravom i štetnom hranom. Astrološki gledano, ako imam u
mom horoskopu Jupiter u znaku Bika, onda je normalno, naravno gledajući i sve ostale elemente moje natalne karte, očekivati da
su kupci koji su dolazili u trgovinu da kupuju zdrave proizvode po
preporuci liječnika, bili idealne energije koje su se lijepile na mene
iz više razloga.
Jedan od njih je bio i moje suosjećanje za siromašne, jer su obično obolijevale starije osobe sa malim mirovinama ili osobe sa niskim dohocima. Tako sam često osobama, posebno onim starijim, „izmišljala” dodatna sniženja cijena proizvoda, kada sam vidjela kako prebrojavaju u starom, izguljenom novčaniku, ne eure
iz papira, nego sitne kovanice. Često mi je prodavačica rekla, kada
sam se „umiješala”, odobravala dodatna sniženja, da nije čudno da
46
trgovina ne posluje dobro, ako ja sve prodam pod nabavnom cijenom ili poklonim.
Ako zastoj srca izaziva i stres, kako kaže medicina, onda je sigurno da je često moj srčani mišić bio potresen činjenicom da nisam imala toliko novaca, da sam mogla svim onim staricama, bolesnim i siromašnim koji su ušli u trgovinu, pokloniti suhe brusnice, čaj od koprive, avokado, konopljino ulje, reishi gljive i sve
one proizvode koji bi im olakšale bolest i one koje im je liječnik
preporučio.
Medicinska definicija kaže da je to najteži poremećaj svijesti i
da se bolesnika ne može probuditi. Bolesnik u komi ne reagira na
vanjske podražaje, čak niti na najjače bolove i jedino su prisutne
osnovne vitalne funkcije kao što su disanje i krvotok.
Ne mogu objasniti, ali sam sigurna da je miris hrane koji sam
namirisala, kada se neka od tih medicinskih sestara nagnula nad
mene da mi ubrizga lijek i izvrši neki drugu intervenciju, ostao zauvijek registriran u nekom mom moždanom centru zbog razloga koji trebam ozbiljno shvatiti. Čak sam sigurna da bih određenu
osobu, koja se brinula o mojoj njezi, da je sada sretnem, prepoznala upravo po mirisu hrane, koju je taj dan pojela.
Tada sam naprezala mozak, da bih progovorila sa tom osobom
na našem zemaljskom jeziku i citirala joj ono što je Hipokrat rekao: „Hrana treba da bude zdravlje i zdravlje treba da bude hrana” .
Kada sam pokušavala učiniti nešto ili reći nešto što nije bilo „u
planu” ili nije bilo dobro za mene, uvijek su bile ruke moje majke
na mom licu.
47
Tako mi je dala do znanja, da nije moja odgovornost što će se sa
tom ili tim osobama dogoditi niti taj dan, niti u njihovoj budućnosti. Moj boravak na drugoj strani je imao zadatak da mi pomogne,
da se moj osjećaj kolektivne krivice ublaži i svede na takav nivo, da
ne ugrožava kvalitetu mog svakodnevnog života.
Mnoga moja razmišljanja su se izmijenila od kako sam neko
vrijeme provela u komi ili na onoj drugoj strani. Sada mi je jasnije
što je to što pri čovjeku usporava procese transformacije i kako je
moguće spriječiti, da se ljudski mozak ne zarazi sa virusima gadosti, pokvarenosti i otrovima zlobe, zavisti, ljubomore.
Kako ću to prenijeti ljudima nije ovisno od toga da li me strah,
što bi ljudi pomislili o mom mentalnom zdravlju. Tog straha je
nestalo.
Ono što me više brine je to da me netko ne uvuče u dijalog u
vezi sa emocijama, slikama, doživljajima i znanju koje sam dobila
u vrijeme mog hodočašća, a za koje nemam niti fizičkih niti „naučnih” dokaza.
Željela bih živjeti u miru sa okolinom kao što živim sama sa sobom. Imam određenih zemaljskih problema, koji su rješivi u određenom vremenskom periodu i da sa svojim sljedećim odlaskom nikoga ne ugrozim.
Željela bih da sačuvam ovaj mir koji sam uspjela pridobiti na
drugoj strani i na koji me stalno upozorava moja majka, moj Anđeo VoTeMa, kao najveću dragocjenost koju sam primila na dar.
Jedan od razloga koji je godinama opterećivao moje Srce je
urođeni osjećaj krivice (Mjesec u znaku Djevice u 2. kući mog horoskopa). Nisam se znala distancirati od siromašnih, bolesnih, bes48
poslenih i gladnih. Nijedan moj osmijeh nije mogao proći bez osjećaja, da baš tog trenutka na nekoj drugoj strani grada ili brda netko
plače i da se ne zapitam kako bih mu mogla pomoći.
Mnogima sam pronašla način kako da nađu svoj mir i sreću,
a za sebe sam najradije preuzimala ulogu žrtve koja mora na svoja leđa preuzeti onaj najteži teret. Na nekoj razini sam bila svjesna,
da je to područje mojih emocija problematično i da i sama trebam
pomoć. Bilo je trenutaka kada sam čvrsto odlučila, da ću od nekog
određenog datuma, koji sam astrološki izračunala promijeniti životnu filozofiju iz temelja. Prvo pravilo na tom spisku je bilo da ću
prestati brinuti se o svima koji imaju probleme, jer to nije moja odgovornost što na našem planetu imamo toliko bijednih, gladnih,
bolesnih i prognanih.
Osim tog osjećaja krivice bilo je još uzroka koji su ranjavali
moje tužno i puno ožiljaka Srce. Ali boravak na drugoj strani i uz
pomoć moje drage majke, ja sam u periodu mog hodočašća uspjela sastaviti zlatne niti u mome Srcu, na kojima za sada počiva više
mira.
Taj mir je za sada ograđen okvirom, koji me štiti od osjećaja da
sam ja odgovorna za svu bijedu ovoga svijeta. Ono što me pokušala naučiti je to da sam ja odgovorna samo za posljedice kojima sam
ja stvorila uzroke.
Kozmička kapsula u kojoj se nalazi Duša moje majke je mogla
održavati i jačati mir u mom Srcu, dok sam bila na drugoj strani.
Svjesna sam i toga, sada kada sam se vratila, da može štititi moj mir
samo određeno vrijeme i do određenog intenziteta.
Moja Duša sada živi u zemaljskom svijetu, gdje utjecaj moje
majke nema apsolutne kontrole. Moje najjače, a zapravo i jedino
49
oružje je to koliko sam sposobna osjećati bezuvjetnu ljubav prema sebi samoj i prema svemu što me okružuje. Ta mogućnost nije
samo moja privilegija. To važi za sve ljude na našem planetu i za sve
djelatnosti kojima se ljudi bavimo i za sve događaje koje svojim mislima, riječima i djelima produciramo.
Ako izgubim ovaj mir onda neće proći dugo vremena i ja ću se
ponovno vratiti na onu drugu stranu, gdje me čeka moja majka i
tada bi to vjerojatno bilo zauvijek.
Jasno mi je i to, da sve ono što postoji u Mozgu, naša Duša prenosi do naših Srca. Jasno mi je kako se odvijaju ti procesi i zašto sve
ovisi od kretanja planeta, zvijezda i drugih svemirskih tijela.
Nije to znanje koje sam dobila, jer sam slušala razgovore od
strane nekih osoba koje su se nalazile u mojoj blizini dok sam bila
u komi.
Zdravstveno osoblje koje je fantastično osposobljeno za medicinsku pomoć ne žele niti imaju vremena razmišljati o postojanju
Duše, o kapsulama, o energetskim kontaktima, o Anđelima i drugim bićima.
Za njih postoji naučna medicina, dokazana i poduprta velikom
znanošću. O toj temi, da postoji mogućnost ili opasnost, da se tokom 2013. g. zauvijek vratim na drugu stranu, razgovarala sam sa
mojom majkom, mojim Anđelom VoTeMa još dok sam bila na njezinoj strani. O tome razgovaramo i sada, prilikom njezinih posjeta u moje snove.
Ali isto tako ne mogu, a da se ne konzultiram astrološki sa svojom natalnom kartom i svojim solarnim horoskopom za 2013. godinu. Nije u pitanju niti strah niti odsutnost želje da bih živjela.
50
I ja sam dio ovog planeta i nitko od nas sa kime zajednički dijelim ovo vrijeme i ove trenutke, neće moći izbjeći duhovnu transformaciju koja će nas podići na višu frekvenciju ili će nas ostaviti
još dugo vremena u mraku. Da se podignemo na višu dimenziju je
samo jedan uvjet, a to je LJUBAV.
Bilo je trenutaka dok sam bila u komi, da su osobe koje su se
nalazile u prostoriji gdje sam ležala, vodile razgovore koji nisu bili
vezani samo za moje zdravstveno stanje. Razgovarali su o materijalnoj krizi u Sloveniji i drugim zemljama, o problemima zbog otpuštanja radnika, o niskim plaćama. Veoma rijetko sam čula smijeh, radosne vijesti i pozitivne prognoze. Svaki puta sam jednim dijelom svog Mozga zamirisala njihov strah i istog trenutka se upalila crvena lampica, koja me „tjerala” da se uključim u njihov razgovor. Htjela sam im reći, da ne postoji razlog za strah od budućnosti, ako umiju pogledati u svoje Srce, ne u moje ili Srce nekih drugih bolesnika. Na dnu svakog Srca je spremljena čista i bezuvjetna
ljubav, kao najjača energija koja postoji i koja pokreće cijeli Kozmos.
U takvim trenucima moja Duša kao da nije ni postojala niti bila
umiješana u reakcije koje su se događale u mom Mozgu. U situacijama kada se govorilo o mom liječenju, Mozak je pozivao Dušu
i davao joj određeni zadatak ili poruku da je prenese do Srca. Svaku komunikaciju između Mozga i Srca, koja se odvijala preko Duše,
kao „poštara” je kontrolirala moja majka, moj Anđeo VoTeMa.
Ukoliko su informacije koje je moj Mozak slao bile pozitivne i
radosne, cenzura moje majke je dozvolila prolaz. Ako su informacije bile sumnjive i žalosne, komunikacija je bila zaustavljena, a informacija vraćena svom izvoru, Mozgu na korekciju.
51
Ponekad sam se čak ne samo nasmijala, nego i zabavljala gledajući i prateći moju majku kako budno bdije nad svim što se sa
mnom događalo. Tako smo si bile blizu, kao u onom periodu kada
me nosila u svojoj utrobi. Ako je netko od zdravstvenog osoblja
koje se brinulo o meni u vrijeme dok sam bila u komi, promatrao
moje lice, sigurna sam da bi opazili blaženost koja je povremeno
obasjala moje obraze. Bili su to trenuci kada sam bila sretna i zaštićena u svjesnosti, da mi se ništa loše više ne može dogoditi, jer se
moja majka o meni tako lijepo i nježno brine.
52
9.
D
ok ovo pišem, sjedim u toploj sobi u stanu koji se zagrijava centralnim grijanjem i zahvaljujem se životu
što mi je darovao takvu sreću, da nisam prisiljena biti
vani na 3 stupnja ispod nule, koliko je trenutna temperatura zraka
u Ljubljani. Koliko je prošlo milijuna godina, da je čovjek napredovao od skupljanja granja, loženja vatre i grijanja u nekoj pećini,
a koliki je tek napredak kada je riječ o visokim tehnološkim dostignućima na svim ostalim područjima života.
Unatoč tome, ne smijem niti pomisliti koliko je na ovom planetu ljudi koji su bez krova nad glavom, gladni i bolesni. Je li i to znak
tehnoloških dostignuća?
Da li se prvi čovjek rodio sa ljubavlju u Srcu, pa ju je zamijenio za potrebom da živi udobnije ili se rodio sa željom da bi tu ljubav našao. Ljubav tražimo u Srcu, u Duši, ali vrlo često tamo je ne
nalazimo.
Možda je trebao Kozmos čovjeku dodati neki drugi, rezervni
organ kao alternativu, kada izgubi osjećaj što se smije i što se ne
smije, što je pravedno i što je pravilno.
Očito je, barem u ovom vremenu kroz koje prolazimo, da kada
je u pitanju naša svijest i svjesnost, da je bezuvjetna ljubav prema
svemu što je živo, jedina spona koja spaja svjetove koji postoje u
Kozmosu, jako sporo prodire u ljudske Mozgove.
53
Pravilno i pravedno bi bilo da svakog od nas koji imamo Srce,
zaboli činjenica da se mnogi ljudi smrzavaju i gladuju dok se drugi kupaju u izobilju.
Pravilno bi bilo da svakoga od nas zaboli Srce, što ne možemo
učiniti nešto više, da barem nekoliko njih bez doma utoplimo, ali
ne samo za neko vrijeme, nego trajno.
Doći će i to vrijeme, kako kaže moja majka, kada će moje Srce
ojačati, te mi uspije ostvariti želju da sagradim kuću za beskućnike. Ta potreba da radim za više dobro svih ljudi je osnova mog
horoskopa.
Nikako nije bilo pravilno sa moje strane što sam tu potrebu pomiješala sa osjećajem krivice, da sam upravo ja kriva za bijedu ljudi oko mene. Kada sam izgubila krov nad glavom, bila sam samo
jedna osoba više na spisku. Ono što sam ja izgubila razmišljajući
da time izravnam karmu, bilo je pogrešno tumačenje karme, jer taj
moj izgubljeni krov nad glavom nije dobio onaj beskućnik, nego
onaj drugi, koji ima svega previše i koji se kupa u izobilju.
Možda bi bilo dobro, kada bi se svakome od nas ponekad Srce
zaustavilo samo toliko da omogući čovjeku da dublje pogleda u
svoje vlastito Srce. Poslije takvih iskustava se vraćamo promijenjeni i hrabriji. To naravno mogu govoriti samo u svoje ime i nikako
u ime drugih koji su imali slična iskustva. Ja sam „progledala” i taj
duboki pogled u unutrašnjost mog Srca omogućio mi je da shvatim, da sam dugo godina bila na pogrešnoj cesti po kojoj sam godinama hodala na koljenima, misleći da ću time riješiti bijedu.
Vjerujem da ima mnogo ljudi koji su bili u komatoznom stanju i da su vraćajući se nazad u zemaljski svijet, donijeli određena
znanja koja bi bila korisna, da se izmijene sa ljudima na ovoj stra54
ni svijeta, da ih nije strah reakcija ljudi iz okoline, da ih ne proglase ludima.
Nikada nisam bila u nekom naučnom ili astronautičkom centru, osim što sam ga vidjela na filmu, ali kada se dogodilo da sam
u studenom 2012. zbog infarkta bila na odjelu za oživljavanje i reanimaciju u kliničkoj bolnici u Ljubljani, kada sam se budila iz
kome, onaj drugi svijet u kome sam bila nekoliko dana, odjednom
je nestao.
Kao da se dignula neka pregrada koja je dijelila moju svijest na
dva dijela. Jedan dio mog Mozga se odazivao na događaje na onoj
strani, a ovaj drugi dio koji je prije kome bio naviknut na ovakav
način života i razmišljanja, se automatski počeo ponašati u skladu
sa onim što mu je bilo od ranije poznato.
Na onoj drugoj strani sam bila okružena energijama, Dušama
oblika kozmičkih kapsula i plazmi. Tamo sam se kretala među scenama koje smo naviknuti vidjeti na filmu i koje nazivamo znanstvenom fantastikom.
Uz pomoć moje majke mi je uspijevalo, da sam mnogo događanja na drugoj strani zapamtila, ali kada su prvi „zraci zemaljske svjetlosti” ušli u moj Mozak i podigli pregradu, prvo što sam
se upitala, vidjevši sve one aparate oko sebe na koje sam bila priključena, kako je došlo do toga, da li se nalazim na snimanju filma
Avatar, negdje u Svemiru. Takva je bila moja svjesnost povratka iz
onog drugog svijeta.
Nažalost, svjesnost o svijesti čovjeka sigurno nije slijedila toj
visokoj tehnologiji razvoja na području medicine, koja je i meni
pomogla, da su mi spasili život i da sam se vratila među žive. Ne
55
treba sumnjati, kakva su razmišljanja ljudi kada gledaju filmove
žanra Avatar.
Koliko god govorimo i hvalimo se koliko smo dostigli u svom
razvoju, moje iskustvo hodočašća mi je pokazalo da smo još jako
daleko od onoga što vjerojatno poznaju neke druge civilizacije. Sigurno je da mi ‘mali’ ljudi nemamo pristup do mnogih stvari koje
su poznate kao tajne velikih sila i da se mnoga dostignuća objavljuju široj javnosti i sa deset godišnjim zakašnjenjem.
Ali ono što sam ja doživjela u vrijeme dok sam bila u stanju
kome sam zapamtila uz pomoć moje majke.
Sve to se događalo pod kontrolom više sile i bilo vođeno sa strane dimenzije o čijim širinama čovjek još uvijek skoro ništa ne zna.
Komunicirajući sa mojom majkom, mojim Anđelom VoTeMa postavila sam i pitanje, da li je pametnije i korisnije za mene da o tome
što sam doživjela sve prepričam ili jednostavno prešutim.
Obje smo zaključile da ispričam sve što sam doživjela i da prepustim svakom pojedincu da sam, ovisno od stanja njegove vlastite svijesti, izrazi svoje mišljenje.
Kao astrologinja vjerujem da će u ovom Uranovom ciklusu
kretanja kroz zviježđe Ovna, u koje je ušao 2010. g. i u kome će se
nalaziti do 2018. g. mnoge scene koje sam ja vidjela i doživjela biti
razumljive za većinu ljudi. Postat će razumljive barem za one ljude
koji su otvorenog duha i koji dopuštaju mogućnost da nam je Kozmos, bez obzira kako beskrajan, dalek i velik nam se činio, tako blizu nas, zapravo u svakom od nas. Svaki čovjek je fenomen i kreacija Kozmosa.
56
Sve dok ne budemo tako razmišljali, ne možemo govoriti o visokom duhovnom nivou, koji je suvremeni čovjek postigao. Bojim
se, da je čovjek ostao na nižoj razini razvoja nego na početku svog
postanka.
Tehnološki razvoj je sigurno donio mnoge koristi čovječanstvu, koje su utjecale na kvalitetu života, ali što je to u čovjeku što
ga sprječava da kada pronađe nešto više i bolje, istovremeno počinje razmišljati kako da to zloupotrijebi.
Da nije te negativne čovjekove potrebe, ne bi bilo toliko otvorenih pitanja, da li je čovječanstvo zaista napredovalo penjući se
po stepenicama tehnološkog razvoja ili se zapravo sve više udaljavalo od sebe samoga. To udaljavanje sam osobno često puta osjetila u svom ranijem životu, a pogotovo sam to osjetila od kada sam
se poslije mog hodočašća vratila nazad među svoje zemaljske ljude.
Da me ne bi pogrešno razumjeli, moja zahvalnost medicini i
svim ljudima iz zdravstvenih krugova je bezgranična, ali ja isto
tako moram spomenuti i detaljno ispričati i onu drugu duhovnu
vezu koja čovjeka povezuje sa nekom višom silom, sa kojom se „velika nauka ” ne bavi dovoljno. Ono što pojedine osobe doživljavaju
u nekim situacijama, kao što je uostalom i ovo što sam ja doživjela, nije niti vidljivo, slušno niti opipljivo našim osjetilima kao što su
vid, sluh, njuh ili dodir.
Osobno sam obavila interna istraživanja vezana za astrološke
znakove u kojima su rođene osobe koje su bile povezane sa mnom
preko mog liječenja. Mene kao astrologinju etika obavezuje da nikada ne spominjem imena mojih klijenata. Moja najveća reklama
bi bila da sam na nekoj socijalnoj mreži objavila fotografije sa mojim klijentima. Naravno da je to posljednje što bih ikada učinila i
57
da ne postoji nikakav novac na ovom planetu radi kojeg bih neku
informaciju zloupotrijebila.
Bez obzira što nas ljudi itekako trebaju, veoma rijetki će priznati da su potražili savjet kod astrologa. Čak i posjet psihologu ili
psihijatru je nešto što se radije prešuti, a posjet astrologu nije nešto
čime se ljudi hvale drugima.
Sa istim problemom sam se susrela kada sam počela istraživati kada su rođene osobe koje su spašavale moj život. Nije bila u pitanju samo radoznalost mene kao astrologinje. Nije sigurno u pitanju placebo efekt. Ali isto tako sam i očekivala, u slučaju da me
„strese”, koje bi mi energije trebale i mogle biti korisne.
Toplo se zahvaljujem osobama koje su bile otvorena duha i koje
su mi povjerile svoje podatke o rođenju. Naravno, da me i u ovom
slučaju osim etike obavezuje i duboka zahvalnost prema tim osobama, ali jedno ipak smijem reći, ne da bih nekoga povrijedila ili
učinila bilo kome što nažao. Sa mojim energijama su bile snažno
povezane energije osoba rođenih u znacima Škorpiona, Bika, Strijelca, Ovna i Raka.
Kozmos ima svoja pravila i nikada nijedna znanost neće moći
toliko prodrijeti u tu mudrost, da bi te energije podredila interesima ljudi. Već nekoliko desetljeća govorim da je najveća snaga, snaga ljudske misli i da se na tome temelje sva čuda koja se dogode.
Kada se misli povežu u pozitivan krug, onda je moguće učiniti sve
ono što je ponekad teško i zamisliti.
Ta teorija je osnova mog projekta koji sam započela 2010. g. Jedan od razloga što sam odlučila da se za još izvjesno vrijeme vratim u ovaj svijet je i potreba da izvedem do kraja ono u što tako
duboko vjerujem. Vjerujem u moć čovjekove misli kada se udru58
ži za više dobro svih ljudi. Ta misao mora biti čista, bez mrlja materijalizma i mora se temeljiti na bezuvjetnoj ljubavi čovjeka prema čovjeku.
Svi neprestano pričamo i pišemo o tome da je cijeli svijet u krizi, materijalnoj, privrednoj, političkoj, socijalnoj, kulturnoj. Nema
područja života koje nije napadnuto i nema nikoga tko ne osjeća
da se približava trenutak, kada će doći do „eksplozije” koja će nas
probuditi.
I ne samo probuditi, nego će nas prisiliti da vjerujemo u
čuda. Jedno od tih „čuda” je i ovo moje putovanje koje nazivam
hodočašćem.
Rješenja se traže na sve strane, a da riješimo svu tu krizu, trebali bi malo novaca i mnogo dobre volje. Zatvoriti krug koji postoji
od postanka svijeta i koji nije tako teško sastaviti. To je ono što zovemo slobodna volja, koja nam je dana.
Moju zahvalnost ne umanjuje činjenica da liječnici, profesori
i medicinski stručnjaci sa naučnim titulama ne žele da im spomenem ime kada je u pitanju moje liječenje, ali ja i Kozmos znamo, da
se to dogodilo i da je samo pitanje vremena kada će se ovakva iskustva početi događati svakodnevno i drugim ljudima.
Dolazi vrijeme drugačijih viđenja i doživljaja energija.
U vremenu koje sam provela u komi, živjela sam u svom Mozgu na isti način kako je moj Mozak sudjelovao sa energijom u obliku kozmičke kapsule u koju se pretvorila Duša moje majke poslije
njezine smrti i koja se uključila u „spašavanje” vitalnog dijela moje
energije. Tamo djeluju drugačiji zakoni i drugačije su raspoređene
59
dimenzije. Nisu kozmičke energije one koje čovjeku zatvaraju pristup do naših energija.
Naša slobodna volja o kojoj toliko pričamo je onaj član koji je
odgovoran kad se odlučujemo za nešto što je osnova čovjekove
greške, a to je ljubav prema svemu što postoji oko nas. Činjenica da
se na osnovu svoje slobodne volje ne odlučujemo, da nam potreba
po bezuvjetnoj ljubavi postane osnovna dimenzija života je jedini
uzrok koji sprječava da se kozmičke energije povežu sa zemaljskim.
Kako da ja dokažem ovu moju tvrdnju, ako na ovoj strani nemam sugovornika koji to razumije? Možda bi ljudi koji to ne razumiju, trebali se zapitati što je potrebno učiniti da bi se stupanj razumijevanja povećao, a ne jednostavno reći ” ne, to nije moguće„.
Svi mi koji smo prošli kroz neko takvo iskustvo imamo isto
tako pravo, da kažemo svima onima koji sumnjaju u naš doživljaj,
da oni nama dokažu da se nama to nije dogodilo. Ako nam već ne
mogu vjerovati da postoji i drugi svijet, jer nemamo „pravih” dokaza, onda bi bilo ispravno da nam daju na raspolaganje i čvrste
dokaze da tog svijeta nema.
60
10.
S
jećam se priče starice iz jednog sela iz Bosne, koja je bila stara skoro 90 godina, kada sam ja bila stara desetak godina.
Bila je to nepismena žena, koja nikada nije nikuda putovala iz svog sela, niti je imala bilo kakve kontakte sa „obrazovanim”
svijetom.
Pričala nam je o svojim snovima, koje je imala još u svom djetinjstvu. Vidjela je kako su po nebu letjele željezne ptice i bacale željezna jaja koja su ubijala ljude. Pričala je o ljudima koji nekad preko
žice razgovaraju međusobno na velikim razdaljinama. Pričala je o
malim kutijicama koje ljudi drže na ušima i razgovaraju. Pričala je
o kutijama u kojima sjede ljudi koji pjevaju i pričaju.
Pričala je o ljudima koji imaju izbuljene oči kao velike žabe i
usta toliko velika, da mogu progutati kokoš.
Ljudi koji su slušali njezine priče su bili i sami priprosti i nisu
imali niti naučnih znanja niti naučnih titula. Slušali smo je sa zanimanjem, nitko joj se nije smijao niti izrugivao niti sumnjao u istinitost njezinih riječi.
Vjerojatno bi bilo drugačije, da su tada među slušaocima bili
„obrazovani” ljudi sa znanjima koja su za to vrijeme važila za akademski status. Razvila bi se diskusija bez kraja, koja bi možda na
kraju završila i sa međusobnom svađom oko toga što je istina i što
je izmišljotina. Slijedeći moja životna iskustva, većina obrazovanih
bi za bakinu priču tražila naučne dokaze. Gdje su dokazi za nešto
što je baka vidjela, da će se tek dogoditi kroz pedesetak godina.
61
Ta bakica je umrla kroz nekoliko godina i ja sigurno nisam jedina koja je još među živima koja se sjeća, da je jedna nepismena
starica dugo godina najavljivala dolazak televizije, mobitela, Interneta i svih blagodati naše visoke tehnologije modernog doba.
Što bi mediji danas učinili sa takvim pričama, bolje je da ne
razmišljam. Što bi rekla „velika nauka”, još je teže pitanje. Veliki i
pametni svijet se bavi traženjem rješenja za velike probleme koji su
se toliko razmnožili, da će prvo ugušiti one koji su ih stvorili.
Onako kako sam prije pedeset godina sa pažnjom slušala onu
baku i vjerovala svakoj njezinoj riječi, mada tada nisam sve razumjela, tako i danas ne razumijem sve što sam vidjela na drugoj strani dok sam bila u komi. Tada nisam imala pojma, da će kutijica na
ušima biti mobitel, a sada isto tako ne znam, da li će se neke stvari
koje sam vidjela i doživjela dogoditi na ovom svijetu najkasnije do
2019. g. kada bude Uran napuštao zviježđe Ovna, a Kiron se pripremo da uplovi u njega ili će se dogoditi kada Pluton bude ulazio u
zviježđe Vodenjaka 1923. g.
Ne razumijem na koju frekvenciju sam bila priključena, ali
zahvaljujući Bogu, Kozmosu, Anđelima, porodici, prijateljima i
čak i nepoznatim ljudima koji su molili svatko na svoj način cijelo vrijeme dok sam bila u komi, moja Duša je bila u mom Srcu u
mom Mozgu i preko moje krvi se pretakala po cijelom mom tijelu. Zbog toga je svaka pora mog astralnog polja ostala neoštećena
i moje Srce je nastavilo kucati ne samo u mojim grudima nego i u
Kozmosu.
Dogodilo mi se, da sam sjedeći u čekaonici ambulante za srčane bolesnike, slušala komentar starijeg gospodina koji je susjedima
pripovijedao, da ga je u trenutku kada mu se Srce zaustavilo, po62
sjetio Isus i rekao mu da će sve biti u redu. S obzirom da sam sjedila na drugoj strani, imala sam priliku promatrati lica slušaoca gospodinove priče. Izraz lica i lijevog susjeda i desne susjede izražavali su sumnju u gospodinovo mentalno zdravlje. Kada je gospodin
bio prozvan i kada je ušao u ordinaciju na pregled, u isti glas su oba
susjeda glasno izrekla svoje mišljenje, da se ponekad poslije takvih
bolesti ljudima poremeti zdrava pamet.
Htjela sam se umiješati i postaviti se na stranu gospodina koji je
na drugoj strani sreo Isusa, ali sam ipak progutala knedlu, jer sam
ustanovila da mojom primjedbom ne bih ništa popravila, nego bih
stvorila još sumnju i u moje duševno zdravlje.
Nikome ne smijemo osporavati pravo na svijest o sebi i svoje
viđenje samoga sebe. Sva ta viđenja su i prava i istinita. Jedino što
pri tome nije pravo i što nije istinito su sumnje u vjerovanje pojedinaca u vlastita shvaćanja, doživljaje i inspiracije. Svoje doživljaje i
svoja mišljenja ljudi izražavamo preko razgovora, pisanja ili nekog
drugog oblika komunikacije.
Tko je taj, koji može biti arbitar, da sudi o pravilnosti definicije što je istinito i vjerodostojno. Tko je taj koji poznaje prave odgovore na pitanja, odakle smo došli, kuda idemo, zašto smo tu i odgovore na još mnoga pitanja kao što su „zašto je ovo ili ono” i isto toliko pravih i vjerodostojnih odgovora koji počinju riječima kao ” to
je bilo zbog toga i zato…”
U ovoj knjizi ja vam pričam moje iskustvo koje sam ja doživjela onako kako ja to umijem izraziti svojim priprostim riječima. Cijelo vrijeme dok sam bila tamo, u onom drugom dijelu svijeta, jedan dio mojih misli je želio da sve zapamtim. Znala sam dok sam
bila tamo, kao što znam i sada, da sam koristeći neki mehanizam
63
koji je ugrađen u mom Mozgu, zaključala informaciju, da ništa ne
smijem zaboraviti.
Postoji neki snažan i opravdan razlog, koji sam vidjela u svom
horoskopu nekoliko mjeseci ranije, da će doći do neke teže promjene na fizičkom tijelu i pitala sam se u kakvom obliku će se to „nešto što se mi priprema i što neće biti baš prijatno” izraziti i pokazati.
Previše dobro poznajem astrologiju, da ne bih opazila kako se
planeti u tranzitu pripremaju. Gledajući moje tranzite, nije bilo jednostavno biti optimista i pretvarati se, da se baš ništa neće dogoditi.
Znali su moj Mozak, moja Duša i moje Srce, zašto se to dogodilo i zašto se dogodilo upravo onako kako se dogodilo.
Moj Mozak je znao da je moje Srce umorno i da za svoje svakodnevne obaveze crpi svoje zadnje moći, a neka druga vibracija
i emocija, jača od svega, znala je da je stigao pravi trenutak, da se
karmični tokovi dovedu u red.
Zato je viša sila dozvolila mojoj majci da me na neko vrijeme
pozove k sebi i da se svi naši karmički računi „srede” za najviše dobro svih nas koji smo uključeni u taj karmički ciklus. Sve se poklopilo, kao kazaljke na satu, kada otkuca podne. Nije bilo drugog izbora, nije se moglo dogoditi drugačije: Srce se moralo zaustaviti.
Samo čista i sveta emocija ima takvu moć i u pravom trenutku
dati signal, preko kojeg me pozvala i preko kojeg mi je pomogla zaključati informaciju, da zapamtim onoliko koliko je potrebno, a da
time ne ugrozim kvalitetu mog života. Ne znam čime sam to zaslužila, da li u ovom ili nekom od prošlih života, da i dalje živim u
svom zemaljskom okolišu i da se moj Mozak odaziva u skladu sa
pravilima koje trenutno važe kao normalne.
64
Sigurno je, da sam imala sreću, da su sve vitalne funkcije ostale u normalnom stanju, što je sigurno zasluga i medicine i dobro
osposobljenih liječnika. U vrijeme ležanja u bolnici srela sam se sa
osobom, koja je kao i ja imala infarkt, ali nažalost, ona nije imala
takvu sreću kao što sam imala ja. Kod te osobe su ostale trajne posljedice oštećenja mozga, jer je pomoć stigla prekasno.
Da li je u pitanju samo sreća?
Da li je u pitanju prisutnost osobe koja ti je namijenjena, koja te
sačekala na drugoj strani i bila tvoj pratilac toliko dugo, da je kriza prošla?
Na ta pitanja nema odgovora, ma koliko se pravili pametni. To
je ono što nikada ne možemo saznati do kraja. Jedino što je točno,
kada uspoređujem svoj slučaj i slučaj osobe kod koje su ostale posljedice je ta da se kod nje nešto nije poklopilo u pravo vrijeme, ne
onako kako se poklope kazaljke na satu, da otkucaju podne.
Ima slučajeva, kao što je bio moj, kada se sastavi prava ekipa,
koja savršeno završi neki posao. I u onom slučaju čovjeka koji nije
imao toliko sreće kao ja, su bili na poslu veliki stručnjaci i majstori
svog posla, ali u njegovom slučaju to nije bilo dovoljno.
Nešto je nedostajalo, nešto što velika nauka ne da ne umije
objasniti, nego iz nekih zapravo smiješnih razloga odmiče od takvih objašnjenja. Šta vrijedi da je netko savršen stručnjak i da radi
u ekipi gdje su svi zapravo savršeni stručnjaci, ako njihove energije
međusobno nisu usklađene, ako nisu kompatibilne.
Ponavljam, da je zahvaljujući stručnosti liječnika i blagoslovu
Kozmosa moj Mozak ostao zdrav, makar ponekad netko i posum-
65
nja u moje mentalno zdravlje, kao u slučaju gospodina, koji se susreo sa Isusom.
Osobno osjećam i znam, da poslije povratka većina programa
koji su snimljeni u mom Mozgu sada jasnije djeluju što je za mene
od izuzetne važnosti i što moram debelo podvući crvenom olovkom kada govorim o mom boravku na drugoj strani i o svemu što
sam vidjela i doživjela, jest moja zahvalnost mojoj majci koja je cijelo vrijeme brinula o meni.
Samo ja i majka pored velikog Kozmosa možemo razumjeti
dublje značenje tog događanja. Trebala me imati uza sebe, da me
nauči ono što me nije mogla naučiti za vrijeme svog života na ovoj
drugoj strani gdje sam ja sada. Ne radi se o tome da to nije željela
za vrijeme svog života. I tada je bila njezina najveća i želja i potreba
da me ima uza sebe. Kaže poslovica „Čovjek sanja, a Bog određuje„.
Svi koji su poznavali moju majku znaju i za priču da čim je saznala da je trudna, počela je govoriti da je treće dijete koje je nosila pod srcem djevojčica. Pričali su mi da je taj period trudnoće bio
najsretnije vrijeme u njezinom životu. To su bile poslijeratne godine, kada se hrana dijelila na „točkice„. Moja majka je mjesečno sljedovanje hrane zamijenila za haljinicu za curicu, koju je nosila pod
srcem. Bila je to 1952. g. kada nije još bilo ultrazvuka na osnovu kojeg je ginekolog ustanovio spol bebe.
Onda se dogodi, da ono što si najviše želio i volio odvojiš od
sebe.
To je naša svetost, mene i moje majke. To je ono što će jednog
dana, kada se budu Zvijezde opet postavile onako kako to bude trebalo, aktivirati, da će se roditi fenomen Kozmosa, jedna beba, u čijem horoskopu će biti napisana i ova priča. Priča o majci i kćerki,
66
koje su za pet zemaljskih dana doživjele više sreće nego netko za
50 godina.
Kada bih trebala dati egzaktan odgovor zašto želim ispričati
svoju priču, onda je to isti odgovor koji imam i na pitanje zašto sam
neke druge stvari u svom životu ranije učinila ili što me je sprječavalo, da neke stvari nisam učinila. Sada znam, da će Astrologija i
dalje biti područje moga rada i da ću se i dalje truditi, da svojim savjetima pomognem onima, koji moje pomoći budu potrebni.
Ali kako sada znam kako je i na onoj drugoj strani i tko sve
može da nas tamo čeka, mogu kao astrologinja dati i neki savjet
više. Svi znamo da je ljudski vijek ograničen. Rok trajanja života se
može pročitati iz natalne karte, makar astrolozi to ne vole tumačiti.
Sada za sebe znam tko će me sačekati i kada sljedeći puta krenem
na drugu stranu. Svi drugi ljudi, kada dođe vrijeme njihove smrti,
imaju nekoga tko ih sačeka. Poslije mog hodočašća uspijevam pronaći element iz kojeg se može pročitati iz natalne karte, kako će teći
postupak uključivanja u drugi život.
Kada sam „došla k sebi” i kada sam počela normalno razgovarati, pokušala sam ispričati što se tamo događalo, no ubrzo sam
shvatila da moje riječi ne padaju baš na „plodno tlo” i da postoji
sumnja, da li je sa mnom baš sve kako treba. Pokušala sam ispričati
osobama koje me jako vole, koje su otvorene za alternativu i koje su
pomogle svojim molitvama, da sam se vratila nazad zdrave pameti.
Unatoč tome, bile su pomalo rezervirane slušajući moju ispovijest. To samo potvrđuje koliko smo mi ljudi na neki način, htjeli
mi to ili ne, žrtve predrasuda i „službenih” teorija o smrti, bolesti i
tome što se događa sa tijelom i dušom poslije smrti.
67
Što bi tek pomislile one osobe, koje ne vjeruju da postoji bilo
što drugo osim materijalnog svijeta, da sam im pričala o „mojoj
odiseji sa majkom” koja je mrtva već više od 20 godina. Za neke
moje prijatelje su svi oni koji pričaju o Anđelima, Nebesima i Bogu,
blago rečeno „nenormalni„.
Najnormalnije i najbrže je moje pravo stanje shvatila moja mlađa kćer Srna. Liječnicu koja me je preuzela na odjelu za intenzivnu
njegu i koja je davala informacije o mom zdravstvenom stanju je
pitala: „Da li vas je mama pitala kada ste rođeni?” Liječnica se nasmijala i potvrdila, da je to bilo prvo što sam je upitala, kada su me
premjestili na njezin odjel.
„Onda je sa mojom mamom sve u redu”, ustanovila je Srna.
Bez obzira na mišljenja drugih ljudi, jedno je sigurno: nisam se
vratila ista. Nešto se izmijenilo. Što je to, još mi u potpunosti nije
jasno, a pitanje je da li će mi biti dozvoljeno, da mi bude dok sam u
ovom svijetu jasno do kraja ono što mi je bilo najavljeno, da će se
dogoditi.
Da li je za moj daljnji normalan život uopće potrebno, da bih
znala objasniti i drugima ono što tamo postoji. Da li ću imati potrebu postepeno „otključavati” informacije i posredovati ih onim
osobama kome će biti namijenjene ili ću ih ostaviti neka miruju.
Ono što je tamo pripada tamo, a ja sam sada opet ovdje i važnije je da mi bude jasno i da razumijem što mi se ovdje događa.
Ono što mi je sada potpuno jasno, da me sada više nije strah, da
bi moje duševno zdravlje bilo ugroženo zbog svjesnosti onoga što
sam tamo vidjela i doživjela. Nemam niti potrebu da bih znala nešto više od onoga, što trenutno znam.
68
Razlika je i u vremenu u kojem živim sada i u vremenu u kojem sam živjela ranije. Imala sam neki svoj svijet, koji je bio samo
moj, ali isto tako je stalno bio prisutan strah, da bi ljudi mogli otkriti taj moj svijet i ozlijediti ga mišlju, riječju ili djelom. Bila je neprestano prisutna i potreba i želja, da bih znala više o tom svijetu,
da bih prodrla dublje u taj svijet i postala dio tog svijeta, ne samo
kao promatrač.
Posebno sam imala želju znati barem onoliko koliko sam mislila da drugi ljudi znaju više od mene, jer su se ti ljudi usudili govoriti o tome. Mislila sam, ako budem znala barem onoliko koliko
oni znaju, uspjet ću sačuvati svoj mali, skriveni svijet neoštećenim,
ali sve ono o čemu su govorili oni ljudi za koje sam mislila da znaju
jako mnogo o duhovnom dijelu čovjeka, rijetko su spominjali ono
što sam ja u svom malom, sakrivenom svijetu čuvala.
Ali bilo je još nešto, što se nikada prije ne bih usudila reći, a
sada me više nije strah. Da sam još prije mnogo godina, prije nego
sam upoznala ljude sa velikim duhovnim znanjima, shvatila da su
najvrijednije i najdragocjenije osobine koje čovjek ima zapravo sakrivene među siromašnim, ružnim, jadnim, propalim, bolesnim,
odbačenim i osramoćenim osobama.
Shvatila sam da Kozmos ima svoje duboke razloge, da me slao
tamo gdje je bol i patnja, jer tamo ljudi koji nemaju osjećaja za bol i
patnju, vrlo rijetko, a najčešće nikad, ne svraćaju. Suosjećati sa bolesnim, gladnim i ugroženim ljudima je privilegija ljudi koji imaju
otvoreno Srce i Dušu. To se ne može naučiti, takav se čovjek rađa.
Upoznala sam mnogo dobrih ljudi, ali sam isto tako upoznala
i mnogo slabih i zlobnih ljudi, koji čine zlo, ne da bi imali pravi ra69
zlog za svoja zlodjela. Ima nešto, što ja kao astrologinja razumijem,
ali teško kao čovjek prihvaćam.
Za ljude koji nemaju dobrote u sebi, ljudi otvorenog srca predstavljaju crvenu krpu za bika u areni.
Imaju potrebu da unište dobrotu u onome tko je posjeduje, jer
ih podsjeća na njihov vlastiti nedostatak. Zbog takvih osoba je dobrota sakrivena na mjestima i u ljudima gdje zlobni ne zalaze. Zbog
takvih ljudi i negativnih energija koje plasiraju u atmosferu, Kozmos ima uvijek „pripremljene” pakete za ljude, koje im šalje u periodima kada se planeti postave u takav položaj koji je obavezan i
koji omogućuje održavanje ravnoteže u sistemu koji je zasnovan na
osi „dobro-loše„.
U takvim razdobljima je cjelokupno čovječanstvo, i dobri i loši,
postavljen pred teška iskušenja i ispite koji pozitivno mogu riješiti
samo dobrota i ljubav.
Prije hodočašća, odgovore na neka pitanja jednostavno nisam
imala niti sam znala objasniti zašto sam neke stvari učinila drugačije nego neki drugi ljudi. Ranije, dok sam bila mlađa mi se činilo, kako osobe koje o sebi sve znaju i koje umiju sve objasniti, lakše
i jednostavnije žive. Dok sam slušala objašnjenja pojedinih osoba,
koje imaju odgovore na sva pitanja čvrsto uvjereni u istinitost i vjerodostojnost svih svojih tvrdnji i dokazivanja, divila sam se njihovoj hrabrosti da budu ono što jesu.
Ja jednostavno nisam znala tko sam niti od kuda sam. Stalno
mi se činilo da ne spadam u sredinu gdje sam živjela, zato mi je
bilo najbliže da se uvijek postavim na stranu onih koji su ugroženi,
koje napadaju, koje ismijavaju ili koji su uvijek rekli nešto pogrešno.
70
Sada je drugačije. Sada mi je sve jasnije i tko sam i što moram
uraditi. Jasno mi je prije svega, da je moj horoskop moj život i da nikada i na nikakav način ne mogu živjeti nečiji život. Isto tako nitko
ne može živjeti moj život, jer je samo meni namijenjen.
Ono što mi je bilo jasno i prije toga, kada mi je zbog prestanka
rada Srca bio omogućen izlet na onu „drugu stranu svijeta”, je bila
zlata vrijedna činjenica, da sam još od malih nogu prihvatila, da su
bolna iskustva moja jedina šansa, da dođem do neke više mudrosti.
Možda sam zbog toga davala utisak da sam veselija nego što
sam zapravo po prirodi, da sam neustrašiva, a u biti me bilo svega
strah. Kada gledam nazad, pitam se, kako mi je uspijevalo u većini
slučajeva spretno sakriti svoje mnogobrojne strahove.
Sigurno je, da se i zbog poznavanja astrologije svrstavam među
sretnije, jer mi je baš poznavanje astrologije pomoglo, da budem
otvorenija, te prihvaćam drugačija tumačenja i uzroke i posljedice
iskustava drugih ljudi, na koje ponekad okolina gleda kao na one
koji su malo „otkačeni„.
Rijetko sam dolazila u situaciju gdje sam sumnjala da je nešto
što je netko drugi doživio nemoguće ili neistinito. Još rjeđe sam
bila u situaciji da sam za nekog pomislila, da s njegovim Mozgom
nešto nije u redu, ako je iznosio svoje vlastito iskustvo koje u praksi baš nije bilo uobičajeno i odstupalo je od klišeja koji su bili prihvaćeni kao normalni.
Dapače, uvijek sam branila autore takvih neobičnih događaja, vjerojatno najviše iz poštovanja prema njihovoj hrabrosti, što se
usuđuju ispričati svoja iskustva i da se ne obaziru previše na one
druge koji im se podsmjehuju ili izruguju. A možda sam to činila
71
ne zato što sam bila hrabra, niti zato što sam bila dobra, nego prije svega zbog toga, jer sam željela i mene netko na takav način štiti.
Godinama sam zanimanje za Astrologiju spretno skrivala iz
više razloga, jer sam se bavila „ozbiljnim” poslom i željela i htjela
biti onakva kakvom su me drugi ne samo željeli vidjeti, nego i biti
onakva, na kakvu bi bili ponosni.
Tamo, na onoj drugoj strani, gdje se bilježi što smo učinili dobro i što smo učinili loše i što nismo smjeli učiniti, moja olakšavajuća okolnost je sigurno bila ta, da sam ja za svakoga, čak i za one
koji su mi učinili štetu ili zlo, pokušala pronaći opravdanje za njihove postupke.
Nisam nikada osjetila zavist ili zlobu niti potrebu da bi se osvetila za zlo, koje mi je bilo učinjeno.
A upravo to, ono što nam sigurno uvijek donosi pozitivne bodove, kada se nađemo u situaciji da ne znamo kako postupiti, da
li zbog nedostatka iskustva, znanja ili nekog drugog nepoznatog
uzroka, je vjera u ljubav.
Ljudi pišu zakone i dogovaraju pravila kako živjeti u zajednici
i nikada ta pravila nisu jednako dobra za one koji ta pravila pišu i
za one kojima su ta pravila namijenjena. Sigurno nećemo pogriješiti ako potražimo odgovore među starim naukama i drevnim mudrostima. Ono što valja i što je dobro, nikada ne može izgubiti vrijednost, kao što niti pravo zlato nikada ne može zahrđati.
Kada sam među očima koje su me na drugoj strani milo pogledale, srela oči mog oca, koga u ovom zemaljskom svijetu pamtim
kao tvrdoglavog, ali poštenog i mudrog čovjeka, samo smo se nasmijali jednog drugom.
72
Kada bih znala ispričati, da to doživite, kako se tamo lijepo nasmijati, a glasovi se ne čuju. Kako je tamo sve kako treba i valja, čak
i ono što ovdje ne valja. Ali, kada se o tome priča na onoj strani, sve
se izgladi i sve izgleda drugačije.
„Čujem često, da me spominješ. Da kažeš svojoj sestri, da je isto
tako tvrdoglava kao i ja.” – Otac mi je rekao i tako se smijao, da su
se sve oči okrenule prema nama, uživajući u našoj sreći.
„A da li čuješ i kada kažem, da si mi rekao, da je biser u blatu, još
uvijek biser, a da nečist smrdi i kada ga zapakiraš i namirišeš najboljim parfemom” – ja mu na to odgovorih.
Tada se je još jače smijao. Bio je jako zadovoljan što me vidi i što
zna, da ću kada se vratim početi živjeti svoj život onakav kakav jest.
73
11.
N
e znam da li je u ovom našem svijetu moguće razviti
neka znanja, koja na onoj drugoj strani izgledaju tako
jednostavna i „normalna„.
Ma koliko imali znanja o psihologiji, sociologiji, filozofiji ili
bilo kojoj drugoj nauci koja se bavi znanjima o ljudima i međusobnim odnosima, nikada ne možemo znati koliko nekoga uistinu boli, da li se radi o boli u fizičkom tijelu ili u Duši. Ali zato uvijek znamo sami za sebe koliko nas zaista boli, ono što nas zaboli i u
fizičkom tijelu i u Duši.
Da li je razlog samo u tome što, kada odlazimo tamo nismo
više „napravljeni” od krvi i mesa. Da li je razlog, što smo ovdje ljudi tako „pametni”, kada je u pitanju netko drugi. Oni koji su tamo
nemaju potrebu biti pametniji jedni od drugih, jer su svi pametni.
Da li bi bilo isto, kad bi i u ovom svijetu bili kao leptiri, kao šarene
loptice, „kozmičke kapsule”, koje isto tako imaju svoju bol, ali način kako ih „boli” se odvija drugačije. Tamo je i bol kao molitva i
blagoslov. Nema praznih i glupih savjeta koji ništa niti ne rješavaju niti pomažu.
Zato nikada ne recimo nikome „ma nije to ništa strašno”, ako
nam se netko požali na svoju bol. Saslušajmo ga sa pažnjom i suosjećanjem i dajmo mu podršku prije svega u mislima i tek onda u
riječima.
Manji je grijeh sigurno ako želimo nekoga utješiti, ako samo kimnemo glavom i šutimo, nego ako izgovaramo prazne riječi, koje
nemaju nikakve veze sa našom Dušom ili našim Srcem. Ima mno74
go stvari, misli i stvaralaštva, koja su jako važna za kvalitetu ljudskih odnosa, a o kojima mali broj ljudi razmišlja.
Čak sam uvjerena, da o tom stvaralaštvu razmišljaju oni ljudi koji imaju jako malo znanja koja se stječu obrazovanjem, koje se
poštuje u ovom našem modernom društvu.
Radosno je bilo moje Srce i prije hodočašća, a tek sada, kada je
očišćeno svih strahova, kada sam se susretala sa „malim ljudima”
velikih Srca u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, Makedoniji, Srbiji, Maroku i Španjolskoj.
Gdje god sam bila i gdje god živjela, bila sam uvijek na strani
onih koji su bili ugroženi ili ponižavani. U Sloveniji sam se borila za Čefure, u Španjolskoj za emigrante iz Maroka, Perua, Bolivije,
Meksika ili Argentine. Čak i kada nisam znala njihov jezik, međusobno su se sporazumijevala i govorila naša Srca.
Ti „mali” ljudi, koje viši društveni slojevi nisu niti opažali, niti
se o njima mnogo brinuli, su imali Srca veća od autobusa. Ja sam ih
voljela, i njihove probleme i boli doživljavala kao svoje. Nisam razmišljala da na tu moju potrebu da im pomažem ne gledaju baš svi
dobronamjerno, često sam išla glavom kroz zid i često razbila glavu ili dobila i nešto veće udarce nego što je samo pokoja čvrga.
Kada je trebalo, stavljala sam šešir na glavu i bisere oko vrata,
oblačila „uniformu” da sam mogla otvoriti neka vrata, koja se inače nisu otvarala kada sam dolazila u skromnoj odjeći. Među tim
ljudima ja sam sazrijela i zaslužila da je ostala zabilježena kod Boga
i kod Kozmosa moja ljubav prema njima i moja duboka unutarnja
potreba, da učinim nešto dobro za njih.
75
Gdje god sam mogla, kada sam imala i najmanju mogućnost
dati materijalnu, fizičku ili moralnu podršku, bez razmišljanja da li
ću sebi stvoriti neprijatnosti i neugodnosti, ja sam stavljala na vagu
svoju riječ, glavu ili rame.
Dok sam ležala na odjelu za reanimaciju, nisam više čula kucanje mog oslabljenog Srca, jer mojoj Duši u tim trenucima nije bilo
više omogućeno da komunicira sa Srcem. Moju Dušu je tada, dok
je bila u nekom međuprostoru, držala moja majka i grijala je, da se
ne ohladi. Za neku situaciju, kada smo izloženi nekom teškom naporu, kaže jedna narodna poslovica ” duša mi je bila u nosu„.
Time se želi reći, da si na izmaku snage, jer kažu da kada umremo, Duša zadnja napušta tijelo. Sada razumijem vezu između Duša
bez obzira da li borave u nekom fizičkom tijelu u ovom našem svijetu ili su „kozmičke” kapsule na onoj drugoj strani.
Nije to nešto što je moja privilegija. To se sazna, kada prijeđeš
onu barijeru, koja dijeli i povezuje dva svijeta. Ono što je jednom
stvoreno, ostaje za sva vremena.
Veza između mene i moje majke postojala je, postoji i dok bude
svijeta i vijeka, postojat će sveta vibracija između mene i nje. Bio je
to period zemaljskog života, dok smo ovdje još bile obje prisutne i
kada smo živjele na neusklađenim frekvencijama.
Tada su naša Srca bila jako daleko jedno od drugog, jer su između nas bili neraščišćeni karmički odnosi još iz vremena nekoliko
stoljeća nazad. Ali odnos između majke i djeteta je isti odnos kao
između čovjeka i Kozmosa. Zbog bezuvjetne ljubavi je moja majka
pronašla način, kako da me prati, da me štiti. Duboka i iskrena ljubav će uvijek pronaći mogućnost da bude u blizini one osobe kojoj
76
je namijenjena. Mene je moja majka pratila kao Anđeo VoTeMa još
mnogo godina prije nego smo se srele na mom hodočašću.
Jedan od razloga zbog kojeg mi je bilo omogućeno hodočašće
je i taj da smo dobile priliku, da u miru pronađemo put do dimenzije iz koje smo potekle. Kada se budem ponovno odlučila napustiti
ovaj svijet, bit će to povratak kući. Tamo su naša Srca spojena i kucaju na istoj frekvenciji.
Kada se neko Srce zaustavi, kažu da osoba umre. Duša je svjetlost koja osvjetljava i Mozak i Srce i sve druge organe. Bez obzira što Duša osvjetljava i Mozak, ima jedno malo dugmence koje u
Mozgu pali tu svjetlost. Kada se Srce zaustavi, to je čin kada Mozak pošalje preko svog glasnika Duše informaciju da je kraj. To je
posljednja naredba koju Duša obavi za potrebe čovječjeg Mozga.
Ono što je pomoglo mojoj majci da ugrije moju Dušu, da ne
„izađe na nos”, kada ju je moj Mozak poslao na zadnje putovanje do
moga Srca, bile su molitve ljudi, meni znanih, a mnogih i neznanih.
Samo nekoliko mojih prijatelja je dobilo fizičku informaciju, da se
moje Srce zaustavilo. Oni su odmah, spontano, iz bola i straha što
će se sa mnom dogoditi, počeli moliti i paliti svijeće.
Izgovorene riječi i molitve tih prijatelja, koji su saznali i odmah
počeli moliti za moje zdravlje, su na valovima ljubavi bežičnim putem zaplivale preko brda, preko mora, preko granica i Neba i probudile impulse, instinkte i emocije kod mojih prijatelja u čijim sam
mislima bila i ostala zapisana kao topla, mekana i kao njihova.
Većina ih u tom trenutku nije znala ni gdje sam, a još manje
što mi se dogodilo. Oni su samo osjetili impuls i instinkt, sjetili su
se mene sa toplom misli, sa toplim sjećanjem i uspomenom. Sve te
misli su počele, da se udružuju i počele su putovati, onako kako se
77
roje pčele, kako se skupljaju lastavice kada u jesen počinju putovati prema jugu.
To je osnova međuljudskih odnosa. Tako se gradi život, to su
bedemi ljudskih odnosa.
Vibracije i milovanje tih molitava sam osjećala u svom Srcu
mimo svih uobičajenih pravila kako surađuju Mozak, Duša i Srce.
Molitve mog Zuhdije, moje djece, mojih prijatelja, znanih i neznanih ljudi, su već tkale novo zlatno tkivo u mom Srcu, kada je moj
Mozak preko svog glasnika Duše poslao poruku, da je došao kraj i
da se Srce mora zaustaviti.
Tople ruke moje majke su neko vrijeme zadržale moju Dušu u
svojim rukama, grijale je isto onako, kako je u svojim rukama držala moje sićušno tjelešce kada me rodila. Kada ju je dovoljno zagrijala i ojačala, vratila je nazad moju Dušu Mozgu sa porukom, da
se taj zadatak da se moje Srce zauvijek zaustavi, ne može izvršiti.
Cijelo to vrijeme, dok su energije vibrirale i molitve ljudi iz različitih krajeva svijeta se međusobno udruživale, jačalo je moje
Srce. Istovremeno je moja majka zajedno sa Dušom, milovala ljubavlju i rukama moje Srce. Poznavala sam to milovanje iz snova
koji su počeli 14 dana prije infarkta, znači 12. studenog. Tada sam
to milovanje prvi puta osjetila, na isti takav način i nikada prije nešto slično nisam doživjela.
Milovala je mene moja majka i ranije, zadnjih godina, kada je
povremeno dolazila u moje snove. Na isti način je uzimala moje
lice među svoje dlanove, duboko me gledala u oči i svaki puta mi
uz milovanje dala neki savjet ili mi na poseban način izrekla želju
u vezi nečega. Makar je bila izražena kao želja i zvučala kao zamolba, zapravo je to bio na poseban način izrečen zadatak kojeg je bilo
78
potrebno izvršiti, da bi sve ispalo kako treba i da bi se „podmirili”
moji i naši karmički dugovi.
Ali nije milovanje, uvijek samo milovanje. Nekad je milovanje strast, nekad nježnost, nekad podrška, nekad poruka. Milovanje moje majke je bila vibracija, kao lahor, kao ljekoviti melem, kao
eliksir, kao božanski dodir koji vraća život.
U svakom snu, zadnjih 14 dana sam vidjela lik svoje majke, kao
mladu, lijepu ženu milog, otmjenog lica, kestenjaste kose sa zlatnim protkanim vlasima i zelenih očiju.
Kada je liječnik oko 18 sati po Zemaljskom vremenu rekao
mom prijatelju Zuhdiji: „Mi smo učinili sve što smo znali i što medicina može učiniti. Spasilačka ekipa je sve učinila najprofesionalnije i najbrže što je mogla. Što će se sada dogoditi, da li će se probuditi i kakve će biti posljedice, ako se probudi, ovisno je samo od
Ane, tj. mene, a to ćemo znati kroz 24 sata.”
Istovremeno, dok sam slušala liječnikove riječi, vidjela sam i lijepu glavu moje majke, koja me gledala. Kao što je teško objasniti
kako sam mogla čuti liječnikov glas na takvoj udaljenosti i da sam
bila pri punoj svijesti, jer sam se nalazila na drugom kraju hodnika i u drugoj prostoriji, a liječnik na drugom kraju, tako je teško
objasniti na kakav način je moja majka „dobila” oblik fizičkog tijela, kada je bila uz mene. Ona je već bila u dimenziji „kozmičke kapsule”, a ja sam bila i ostala u zemaljskoj dimenziji.
79
12.
K
ada je kao pjesma zažuborio glas, koji se nije čuo glasom,
ponovo je uspostavljena komunikacija između Mozga,
Duše i Srca i tu počinje moje sjećanje na taj dan. Najbolji
izraz kojim mogu izraziti protok tih informacija je „valovanje” koje
se tog trenutka uspostavilo i odvijalo se paralelno u oba svijeta.
Tako se odvijala naša međusobna komunikacija cijelo vrijeme,
sve dok se nisam vratila nazad.
Glas koji sam čula je bio glas mog anđela VoTeMa. Poznavala
sam taj glas, sjećala sam ga se od ranije, jer sam ga povremeno, u raznim prilikama čula i slušala, cijelog mog života. Tog trenutka, slušajući liječnikove riječi i slušajući glas mog Anđela VoTeMa i gledajući moju majku sam shvatila, tko je uistinu moj Anđeo VoTeMa.
Tada sam ga prvi puta jasno vidjela i doživjela.
Nemam priliku razgovarati uživo sa svim osobama koje su se o
meni brinule u stanju kome, jer zbog zaštite podataka to je zabranjeno, osim ako bi me te osobe same potražile i dobrovoljno sudjelovale u mom istraživanju. Nažalost sam u nekim mojim pokušajima bila tužno iznenađena strahom nekih osoba, da bi mogle imati neprijatnosti na poslu, ako bi previše „pričale„. Neka mi Kozmos
oprosti i prenese moju dobronamjernost tamo gdje treba, jer on sigurno zna da ničim ne bih željela nikome nauditi. Jedino sam ih
htjela pitati kako se moje fizičko tijelo odazivalo u nekim trenucima, koji su bili za mene na drugoj strani emocionalno izuzetno
važni i stresni.
80
Jedan od takvih trenutaka je bila i spoznaja tko se sve godine
„sakrivao” iza glasa mog Anđela VoTeMa. Vjerojatno sam upravo
tog trenutka bila najspremnija i najsposobnija to prihvatiti. Bilo je
to kao čin krštenja sa svetom vodom iz rijeke Jordan.
Možda bi u nekoj drugoj prilici sve bilo šokantno, ali tada su
energije cijelog Kozmosa bile skupa pod vodstvom neke sile koja
sve drži u svojim rukama, jedine sile koja sve može i kojoj je sve
jasno.
Nešto veliko i snažno je bilo na mojoj strani i sigurna sam, da
nikada nisam bila, niti ću biti tako blizu nekoj svetosti, kao što sam
bila tada.
Kada sada unazad razmišljam o VoTeMa , zapravo nikada nisam bila „zainteresirana” niti mi je bilo potrebno znati tko je on zapravo. Lik koji se pojavljivao u mojoj glavi, u snovima, kroz igru ili
kroz brigu.
U tim mojim dječjim godinama nije se baš mnogo govorilo o
Anđelima. Kao da u tom razdoblju mog djetinjstva i mladosti ljudi
nisu toliko trebali pomoć svojih Anđela.
Možda i zbog toga, jer su ljudi između sebe mnogo razgovarali o različitim stvarima. Povjeravali su se jedni drugima bez straha
da će ih prijatelji izdati i zloupotrijebiti njihovo povjerenje. Tada je
najnormalnija stvar na svijetu bila da su si ljudi između pomagali,
da su dijelili i dobro i loše. Družili su se slaveći rođendane, imendane, godišnjice, rođenja djece i krštenja, odlaske sinova u vojsku,
mature i diplome.
Jednom riječju, uvijek je bilo razloga za slavlje.
81
Kada je netko u zgradi pekao kolače, svaka je porodica dobila
tanjurić slatkiša da ih proba. To je značilo da je uvijek bilo najmanje 11 malih tanjura u kruženju. Nitko nije bio opterećen time da je
danas dobio tanjurić kolača i da mora odmah vratiti uslugu. Svatko je dao ono što je imao i kada je imao.
Zbog toga vjerojatno Anđeli nisu imali toliko posla oko svojih ljudi, ali unatoč tome sam sigurna, da smo svi imali svog Anđela. Sigurna sam i to, da su i Anđeli bili u to vrijeme zadovoljniji, ne zato jer su imali manje posla, nego jer su svi ljudi bili vedriji i sretniji.
Moram spomenuti dvije iskrice o kojima sam razmišljala dok
sam bila u komi. Jedna je povezana za običaj da smo sa susjedima
dijelili kolače i priču, da su Slovenci kao narod, posebno iz Gorenjske regije, poznati kao škrti. To nije istina. Kada sam se doselila u
Ljubljanu, moja susjeda Gorenjka mi je ne samo svakog Božića ispekla orehnjaču, nego i svake nedjelje donijela tanjur nekih kolača. Ne sjećam se koja je od nas dvije prva počela takvu razmjenu,
ali nije ni važno. Važno je spomenuti da smo bili jako dobri prijatelji, da jedni bez drugih nismo mnogo toga pojeli i da smo se družili kao jedna porodica.
Druga misao je vezana za pogrešne informacije, da u vrijeme
socijalističke Jugoslavije ljudima nije bilo dozvoljeno da idu u Crkvu, da krste djecu i da djecu odgajaju u katoličkom duhu. Moja
porodica nije bila član komunističke partije i ja sam bila krštena
i dobila sam sve svete sakramente koje katolička vjera obavezuje
unatoč tome što nisam bila među prvima na listi priljubljenosti
kod svećenika.
82
Sigurna sam da su čak i one djevojčice i dječaci čiji su roditelji
bili u komunističkoj Partiji i koji nisu bili kršteni, imali svoje Anđele. Bog i Kozmos nemaju niti predrasuda niti ih zanima politička opredijeljenost.
Ne znam za drugu djecu, ali moj Anđeo je uvijek bio pored
mene. Nekad sam slušala njegov glas, nekada je on slušao moj glas,
ali nikada nisam bila znatiželjna, da bih saznala kako izgleda. Anđeli su Anđeli i nije mi bilo važno kako izgledaju niti sam mogla
zamišljati Anđela nikako drugačije.
Zašto mi tada nije bilo važno, kako izgleda moj Anđeo VoTeMa ima isti uzrok kao i činjenica, da sam se na onoj drugoj strani,
gdje sam se „borila” za život, razmišljala o susjedima sa kojima smo
dijelili kolače i o tome da li smo u Jugoslaviji išli u crkvu, umjesto
da sam se brinula da što prije ozdravim.
To su sigurno dvije od mnogih tema, koje su zabilježene u
mom Mozgu i koje će imati veliku važnost u mom budućem životu na ovoj strani.
To sve spada u moje obaveze, vezane za kolektivnu karmu. Sigurno je da se moje Srce neće više zaustaviti prije nego učinim mnogo više nego do sada, da međuljudski odnosi postanu bolji i da ljubav prema čovjeku postane dio borbe za više dobro čovječanstva.
Sada kada sve unazad analiziram i dok ovo pišem, ne vidim
niti čujem mog Anđela VoTema , makar bih voljela da me sada pomiluje. Ali znam sigurno, da je tu blizu mene. Ima običaj da se tako
ponekad pritaji.
Često sam razmišljala kako su izgledale recimo moje tete, dok
su bile mlade, a nikada nisam razmišljala kako je izgledala moja
83
majka dok je bila mlada, dok me još nije rodila. Kada sam imala
u glavi „sastavljenu” sliku mojih teta, kako su izgledale u mladosti,
potražila sam njihove slike iz tog perioda i ustanovila da su slike
bile identične onima koje sam ja „stvorila” u svojoj glavi.
Takvu igru sam igrala i sa drugim ljudima i događajima koji
nisu bili za mene tako važni. Koji je bio razlog, da nikada nisam
pokušala saznati kako izgledaju ili kako su izgledale dvije osobe,
koje su bile za mene ne samo izuzetno važne, nego su predstavljale
esenciju mog bića: moj Anđeo VoTeMa i moja majka?
Nisam bila previše zainteresirana za slike Anđela, niti kada ih
je svećenik spominjao u nekoj biblijskoj priči.
Čak sam i molitvu o nekom Anđelu čuvaru molila prije spavanja, ali nisam htjela saznati pravu istinu o mom Anđelu VoTeMa.
Svi drugi Anđeli su na jednoj strani, a moj Anđeo VoTeMa je samo
na mojoj strani.
Nikada neću saznati kako bi se moj život razvijao, da sam se suočila sa činjenicom da me je moja majka cijeli moj život pratila na
svoj anđeoski način. Možda je to bila naša igra, da smo se obje pretvarale, da ne znamo o čemu se radi?
Ne mogu riječima izraziti moje emocije, da bi barem približno shvatili koliki je moj osjećaj sreće, što sam doživjela tu spoznaju.
Nitko osim mene ne može preuzeti moj doživljaj, a pogotovo ga ne
može doživjeti na moj način. Ali pokušajte vjerovati, da imam toliko sreće u mom Srcu od tada, kada sam se suočila sa istinom, da
bih se odmah vratila tamo, gdje biva moj Anđeo VoTeMa, kada na
ovoj zemaljskoj strani ne bih imala obaveze koje moram ispuniti.
84
Danas na svakom koraku susrećemo slike i likove anđela, mnogo knjiga je napisano o njima, svakodnevno čujem za neku novu
radionicu kako stupiti u kontakt sa anđelima, poklanjamo anđeoske karte, svuda oko nas su oglasi o medijima koji nas povezuju sa
anđelima.
Sve to me veseli i svaku informaciju koju primim, pošaljem i ja
uz moj blagoslov dalje. Što nas je više, lakše ćemo razumjeti iskustva koja se događaju svakodnevno. Anđeli su među nama, prate
nas na svakom koraku, slijede naše misli, olakšavaju nam život i
zbližavaju nas sa silom koja radi u više dobro čovječanstva.
Za mene je bilo značajno, da sam svaku osobu ili stvar koju nisam poznavala ili upoznala ranije, uvijek vizualizirala u stotinu varijanti sve do vremena dok tu osobu nisam uživo srela i upoznala.
Najviše me radovalo i zabavljalo, kada sam ustanovila, da je neka
od mojih varijanti koje sam kreirala u svojoj glavi, odgovarala onome što sam kasnije vidjela i uživo.
Ali u slučaju koji je za mene bio i više nego važan, nije bilo ni
traga znatiželje koja je inače uobičajena za Blizance. S obzirom da
nisam odrastala uz moju majku, ona je za mene imala mnogo veće
značenje nego sve ostalo u mom životu.
Moj Anđeo nije bio plod dječje mašte, niti je bio bijeg osamljene djevojčice u neki izmišljeni svijet. Moj Anđeo je bio stvaran, kao
što je bila stvarna svaka ptica, koja se pojavljivala tamo gdje bi je
ljudi najmanje očekivali i čiji sam let imala običaj pratiti sve dok je
moje oko uspjelo slijediti.
Ali kao što su neobjašnjive i neke druge životne situacije za koje
nekada kažemo da su slučajnosti, tako su bili opravdani razlozi zašto nisam htjela istraživati kako izgleda moj Anđeo VoTeMa . Za85
što nisam vidjela sličnost u boji glasa mog Anđela i moje majke,
kada me počela posjećivati u snu poslije svoje smrti 1995. g. ?
U trenutku kada sam bila na drugoj strani i kada sam čula glas
VoTeMa, nisam ga povezivala sa onim glasom koji sam poznavala
iz onog meni znanog vremena. Makar je to bio glas koji nije govorio onako kako sam bila naviknuta slušati ga u ovom životu, znala sam o kome se radi. U tom trenutku nije bilo potrebno ništa govoriti. A ako je netko trebao govoriti, onda sam nešto ja trebala reći.
Kao da je to bila obaveza, koju sam trebala obaviti, ali nije mi
išlo od ruke. Bila sam više nego smušena, ne samo zbog bolesti
nego i zbog sveg novog sa čim sam se morala suočiti. Bio je to susret koji je povezivao nekoliko različitih generacija, koje su dobile svoju karmičku mogućnost da se otvoreni krug, koji se prenosio
kroz stoljeća, konačno zatvori.
Tamo nitko ne govori, a onaj glas liječnika je bio iz onog drugog zemaljskog života. Neka viša sila se pobrinula za to, da smo to
čuli i ja i moja majka VoTeMa koja je znala, da bi meni mnogo značilo da se nešto kaže. Na drugoj strani su bili svi moji dragi, moji
zemaljci, koji su bili jako zabrinuti za mene.
Ne trebam posebno isticati, da znam da je zapravo moja draga
majka, moja draga VoTeMa, izrekla one riječi umirenja kroz usta
liječnika.
Znam nešto što ne mogu dokazati, što se i kako se događalo,
a najvažnije je to što znam, da se za sve to pobrinula moja majka
VoTeMa.
86
Ja sam bila na raskršću između dva svijeta, gdje je samo netko
tko pripada „kozmičkim kapsulama” mogao učiniti nešto više, ako
je imao čvrst razlog.
Jedan od razloga koje Kozmos uvažava, je kada dođe do zatvaranja karmičkog kruga.
Nije bilo sjećanja na ništa drugo što nije bilo u skladu sa višim
Kozmičkim ciljem. Nije bilo Mozga za kojeg sam bila navikla da
postoji i da objasni na zemaljski način. Moj Mozak koji je u ovom
svijetu uvijek nešto mljeo i samljeo, koji mi je nekad čak i smetao, jer nikad nije mirovao i jer je razmišljao o stotinu stvari, bio
je utišan.
Na drugoj strani, moj Mozak kao takav nije postojao. Tek onda,
kada se dogodio dodir ruku moje majke, pojavila se iskra, koja je
upalila vatru. Milovanje, mekano, toplo, kao kada se vratiš promrzao iz neke duge šetnje, pa se uvališ u kadu tople vode i uživaš kao
kralj.
Kada sam osjetila mekane dlanove koji su obuhvatili moje lice,
zelene oči koje su se spustile kao dva velika smaragda, kao dvije velike suze koje su kapnule na moje zatvorene kapke i podvukle se ispod njih, da su se spojile sa mojim zelenim očima.
Htjela sam reći nešto kao „A to si ti. Ti si VoTeMa. Pa ja sam
znala.” Ništa nisam rekla niti na moj niti na njezin način, ne zbog
toga što se tamo ne govori, nego zato jer se sve zna. Čak i ono što nikad nisi znao, saznaš jer netko je tamo, koji zna što je potrebno reći,
da bi bio pravovremeno obaviješten.
87
13.
K
ada sam saznala tko je moj Anđeo, razumjela sam zašto
je moja majka 14 dana prije mog putovanja u drugi svijet dolazila svaku noć u moje snove. To je bilo vrijeme potrebno da se naše energije povežu i postave na pravu frekvenciju.
To je isto kao kada pozoveš stručnjaka da međusobno poveže nekoliko kompjutera, da bi svi djelovali na isti način i upotrebljavali
iste programe.
Zlatne vlasi u njezinoj kosi su bile iste one niti koje su molitve
tkale i tako jačale tkivo u mom oslabljenom srcu. Zlatne vlasi u kosi
moje majke su spona preko koje sam ja i sada povezana sa njom,
mojom majkom, mojim Anđelom VoTeMa.
Preko te spone sam mogla kroz njene oči, ne samo osjećati,
nego i vidjeti oči ljudi koji su molili za mene. Znam da su svi ljudi
koji su tada molili, u tim trenucima osjećali samo potrebu da mole
i ne znajući da mole za Anu. Možda se neki od njih čak nisu niti sjećali neke Ane iz Slovenije, koja je jednom za njih nesebično založila svoju ljubav.
Ali ja sada, poslije mog hodočašća, znam da je moja ljubav koju
sam uvijek izrazila bezuvjetno, nesebično i široko otvorenog Srca
postavila na stranu onih koji su trebali pomoć, bila moj „joker” koji
sam iskoristila onda kada je trebalo mom Srcu dati dodatnog goriva, da proradi.
Da li se može dokazati ili čime se može dokazati, da su molili baš za mene, a ne za nekog drugog, kojima je možda bila još potrebnija molitva. Većina ljudi nisu obaviještena nikakvim sredstvi88
ma informiranja, jer za to nisu imali osnovnih uvjeta. Mnogi od
njih su živjeli u siromašnim marokanskim selima, i bez elektrike,
a da ne govorimo o Internetu. Mnogi od njih su bili predaleko, da
bi mogli čuti molitve onih mojih prijatelja koji su molili u Ljubljani,
kada su saznali da se moje Srce zaustavilo.
Ali nemojte sumnjati u to, da postoje istine koje su veoma stvarne, potrebne i korisne. Zato su nažalost stvarne sumnje u ovo ili u
ono, jednom riječju u sve ono što odstupa od „konkretnog znanja”,
pa tako i ovo što ja pišem.
Kada pričam o tome kako sam ležeći u dubokoj komi, čula molitve mojih prijatelja, neki sumnjaju u moju zdravu pamet. Vjerujte
mi, takve sumnje ne čine time grijeh meni, jer ja sam to što jesam,
ali su i oni koji sumnjaju ono što jesu.
Njima su potrebne njihove sumnje, a ja svoju odraslost dokazujem time što se više automatski ne vezujem na njihove potrebe.
Sumnjajući, oni stvaraju grijeh, koji ima karmički karakter i ostavljaju tragove koji će se bilježiti toliko dugo, dok ne budu izbrisani
nekim događajem, koji će u nekom kritičnom trenutku odlučivati o njihovoj sudbini ili sudbini ljudi koji su sa njima povezani. Dok
sumnjaš u misli, riječi i djela, stvaraš grijeh, koji se može aktivirati
baš u trenutku, kada viša sila odlučuje, da li se nečiji život zaustavlja ili se nastavlja.
Ja i osobe koje su prošle slično iskustvo i koje vjeruju u moć kolektivne molitve, osjećamo na isti način kao i Kozmos, da su molitve koje su bile upućene meni, došle iz svih velikih Srca i da su tog
trenutka bile namijenjene samo meni. To će ostati zabilježeno zlatnim slovima, koja nikada neće izblijediti i koje su zabilježene baš
tamo gdje moraju biti zabilježene.
89
Ono što je jedino važno je to da će iz tog istog izvora opet poteći molitve za nekoga kome budu potrebne, onako kako su potekle
za mene kada je to trebalo.
Molitve pripadaju istom izvoru kao i Ljubav, a sumnje pripadaju istom izvoru kao i naši uzorci ponašanja. Ljubav postoji ili ne
postoji. Ljubav ne možemo steći tokom godina, kao što steknemo
neko obrazovanje.
Ali uzorak ponašanja je vezan za naš odgoj i slobodnu volju, da
se odlučimo da li ćemo poštivati ljudsko dostojanstvo, pravila koje
međusobno dogovorimo i da ćemo uvijek i na svakom mjestu pokušati učiniti maksimalno koliko smo sposobni, da damo svoj doprinos za više dobro čovječanstva.
Jer kada Ljubav putuje, nema granica, ne treba nikakvih obavještenja, ni sms poruka, ni elektronske pošte. Kada je Ljubav zaslužena Ljubavlju, onda se ona na isti način vraća i daruje. Ona
prolazi bežičnim kanalima, ona teče suzama, potocima, oceanima,
ona pada kišom i snježnim pahuljama.
Među svim tim ljudima i prijateljima velikih srca koji su molili za moj povratak na Zemlju, naučila sam se mudrosti o kojoj pišem i u ovoj knjizi. Pišem to vama dobrim ljudima koji ćete osjetiti kako moje Srce sada ponovno kuca i kako je radosno. Iako možda ne umijem napisati dovoljno jasno, da bi razumjeli ono što sam
doživjela.
Ono što smijem i što vam hoću reći, molim vas budite mekani i dobronamjerni prema meni i zbog vas i zbog mene. Nikada ne
možemo znati, kada će netko od vas morati proći kroz neka vrata,
za koja i ne znate da postoje. Ja sam otišla kroz ta vrata i kroz ista
90
vrata sam se vratila. Čip koji otvara ta vrata je napravljen od molitve, ljubavi i dobrote.
Jedna od stvari koju nikada ne možemo izbrisati niti negirati,
jer to bude prvo zapisano negdje gore među Zvijezdama, je postojanje onih osoba koje nam je rodila naša majka, a to su naša braća
i naše sestre. Bez obzira da li smo sa njima u dobrim ili lošim odnosima, da li se njima ponosimo ili ih se stidimo, da li ih poznajemo ili ih ne poznajemo, oni ostaju zapisani za sva vremena i u svim
svjetovima. Oni sudjeluju u svim događanjima vezanim za naše i
njihove živote kroz sva vremena. Možda bi trebalo upotrijebiti pojam „reinkarnacija” jer je ta riječ već prisutna u svakodnevnom zemaljskom načinu komunikacije i razmišljanja što je život.
Duše braće i sestara su stvorene i ostaju kao vječni bedemi koji
čuvaju sve četiri strane svijeta:
Istok, Zapad, Sjever i Jug. Kada govorimo o nekoj lokaciji koja
nije ni točno na Sjeveru ni točno na Zapadu ili niti točno na Jugu
niti na Istoku, onda spominjemo sjeverozapad , sjeveroistok, jugozapad ili jugoistok. To nema takve važnosti niti spada u ono što
sam napisala, kada spominjem vječne bedeme. Frekvencija povezuje ta četiri bedema toliko čvrsto, da nešto između nije potrebno.
Treba poštivati i cijeniti ono što nazivamo sestrinskim i bratskim odnosom i obavezno je pokušati uraditi za njih više nego za
ostale ljude. Ali to ne znači da uvijek moraš svoju braću i sestre voljeti više nego neke druge ljude sa kojima nisi u krvnom srodstvu.
To su oni programi koji postoje u Mozgu, ali nisu uvijek vezani
samo za ovaj, trenutni, aktualni život.
Možda se u tom programu nalazi faza ili neka druga snimljena situacija, gdje je taj instinkt nekada u nekom prošlom životu na91
pravio nešto loše, ružno ili zlobno. Pod utjecajem nekog od planeta
koji trenutno aktiviraju taj aspekt, aktivira se neko geslo i traži od
situacije da se osveti ili vrati zub za zub. Zato postoje zaštitni elementi, neka zaključana informacija koja je naslonjena na ta četiri
bedema, na Sjever, Jug, Istok i Zapad.
Ono što sam ja doživjela u paralelnom svijetu je materijal koji
je bio snimljen i spremljen i ranije kao i sada u mom Mozgu. Taj
materijal ili ti sadržaji se preko moje Duše povezuju sa mojim Srcem i ostalim organima u mom tijelu. Ja mogu govoriti o sebi i ne
mogu generalizirati za sve ostale ljude koji su imali slična iskustva.
Moji tjelesni organi su povezani određenim sadržajima koji prolaze kanalima do mog Srca. Ti sadržaji nikako nisu identični sa sadržajima u kanalima bilo kojeg drugog čovjeka, isto tako kao što ne
postoje dva identična horoskopa.
Već sam napisala da sam ja jedna priprosta žena i opisujem događaj svojim riječima i u skladu sa mojim stanjem svijesti. Nije me
više niti strah niti sram, da nemam nekog znanja koje velika nauka priznaje i što ne umijem nekim mudrijim i pametnijim riječima
ispričati moj boravak na drugoj strani.
U prilog moje svjesnosti ta četiri bedema, te četiri strane svijeta, navest ću jedan primjer iz moje astrološke prakse. Da se taj događaj završio dobro na sreću svih osoba koje su bile u to upletene,
nisam saznala u ovom svijetu nego tamo na drugoj strani u vrijeme mog hodočašća.
To je jedan od dokaza, da se oni događaji koji imaju istinitu vrijednost za našu svijest, duboko usidre u našem Mozgu, a da toga
nismo niti svjesni.
92
Tek onda kada prijeđemo barijeru između dva svijeta, registriraju se elementi koji oblikuju i uključuju se u našu karmu.
Kroz moju astrološku praksu, susrela sam se sa ženom u čijoj
natalnoj karti je bilo jasno označeno, da ima brata s kojim ima neriješen karmički odnos. Žena je to kategorički negirala i tek poslije mojih dodatnih pitanja i podpitanja mi je čak prilično ljutito rekla, da je taj brat za nju već davno umro za sva vremena. Bez obzira što je moja klijentica bila veoma nezadovoljna mojim komentarima, ja sam joj podvukla, da gledano iz astrološkog aspekta, njezin brat je bio u pravu, kada je tražio svoj dio nasljeđa zbog kojeg
su se posvađali.
Dodala sam i to, da bi bilo i pravilno i pravedno, da potraži
svog brata i da ga zamoli za oprost zbog ružnih riječi koje mu je izgovorila kada su se posljednji puta sreli na sudu. Tada mi se činilo
ispravno i obavezno s moje strane, kao njene savjetnice, da sam joj
do kraja, iskreno iznijela svoje mišljenje. Nije to bio lagan zadatak,
pogotovo zato što žena nije došla po savjet u vezi svog brata.
Razlog njezine posjete je bila bolest. Žena je već nekoliko godina bila bolesna od teškog oblika raka kostiju. Analizirajući njezinu natalnu kartu, shvatila sam u čemu je stvar, da je tu možda
uzrok bolesti u porodičnoj karmi. Više nego teško mi je bilo objasniti ženi da je možda rak kostiju od čega je bolovala, tijesno povezan sa konfliktom koji se dogodio nekoliko desetljeća unazad između nje i njezinog brata.
Liječnici, onkolozi su napravili sve što su znali i što je medicina sposobna učiniti, a rak je i dalje napredovao. U sebi sam osjećala, da sam pravilno procijenila situaciju i da bih morala oštrije nastupiti i ženu usmjeriti, da unatoč starim zamjerama, potraži brata.
93
Da to nisam uradila na takav način, bojala sam se da još uvijek nemam pravog znanja o karmičkoj astrologiji i zato sam prestala ženi objašnjavati principe na kojima djeluju zakoni Kozmosa.
Nije to bilo prvi puta da me strah, kojem nisam znala porijeklo, spriječio da pokažem svoje znanje koje sam zapravo posjedovala tada, kao što ga imam i danas. Kada smo završile naš sastanak, imala sam gorak ukus u ustima, a vjerojatno je i žena otišla od
mene razočarana, jer nije dobila onakav savjet kakav je očekivala.
Mnogo puta sam se sjetila baš te žene, ali me nešto sprječavalo, da sam stupila s njom u ponovni kontakt i da sam provjerila da
li je išta pokušala učiniti u smjeru, da se što prije pomiri sa svojim
bratom. Da li je to učinila ili nije, nisam saznala, jer nikada kasnije
u zemaljskom svijetu tu ženu nisam više srela.
Kada sam bila u onom drugom svijetu, srela sam sve osobe koje
poznajem i koje sam upoznala tokom cijelog svog života, a kojih sigurno nije bilo malo. Ove sam 2012. g. proslavila 60. rođendan i
možete zamisliti koliko osoba sam srela tokom toliko godina, s obzirom na to da imam u svom horoskopu Sunce u 11. kući. Mnoge
od njih koje sam tamo srela, sam već bila pomalo i zaboravila, ali
kada sam ih vidjela na onoj strani, jako sam se razveselila našem
susretu, isto kao što su i oni bili sretni.
Astrolozi kažu, da smo tamo gdje imamo Sunce u horoskopu
„sunčani„.
11. kuća u našem horoskopu predstavlja područje u kojem dobivamo odgovore i na pitanja u vezi naših prijatelja: koliko ih imamo, u kakvom smo odnosu sa njima, koliko su nam vjerni i mi njima. Saznajemo i to da li smo škrti ili darežljivi i koliko smo spremni žrtvovati se za naše prijatelje.
94
S obzirom, da ja imam Sunce u 11. kući mog horoskopa, znači da ja imam mnogo prijatelja koje volim i koji vole mene. Prijatelji daju smisao mom životu i vrata mog doma su uvijek otvorena za
ljude. Moja kuća je i kuća svih mojih prijatelja, koji se ne moraju najavljivati da bi me posjetili. Oni jednostavno mogu doći i sa mnom
podijeliti i postelju i ono što je na stolu.
Na onoj drugoj strani sam se srela i sa osobama koje sam poznavala, a koje su u međuvremenu umrle. Ženu koja je bila posvađana sa svojim bratom sam srela među osobama koje nisu više
među živima. Kaže jedna poslovica, da su naše oči ogledalo Duše.
Srela sam oči te žene i dala mi je misao, da se zahvaljuje na mojoj
pomoći, tada kada je bila kod mene na astrologiji. Pročitala sam u
njezinim očima, da mi je bila zahvalna na savjetu. Srela se sa svojim
bratom i izgladili su sporni događaj. Ubrzo poslije pomirenja, žena
je ozdravila od raka i mnogo godina kasnije je umrla od starosti.
Moj odlazak u onaj drugi svijet sam doživjela kao dar Kozmosa, kao svetost i kao čast. Zato u ovoj svojoj ispovijesti koristim
izraz „hodočašće” i kao zahvalnost prema svima koje sam tamo
srela i koje ću sigurno ponovno sresti jednog dana. Oni znaju za
ovo što ja pišem, oni to vide, a ja osjećam i ovog trenutka, da mi
odobravaju što sam odlučila da napišem knjigu.
Između naša dva svijeta, veoma je tanka pregrada. Kroz njihove oči, oni nas i vide i čuju, ali ne mogu tu barijeru prijeći, jer stanje
naše svijesti nije doraslo njihovoj svijesti.
Među nama ljudima ima nekih koji vide kroz te opne i koji
mogu komunicirati sa svim Dušama sa druge strane. Glavni razlog što to ne uspijeva većini ljudi je pomanjkanju međusobne bezuvjetne ljubavi, dobrote i velikodušnosti.
95
Kada sam pitala moju dragu majku, mog Anđela VoTeMa, da
li da ispričam svoj doživljaj, naš doživljaj, pomilovala me milo i ponovo spustila dvije suze ispod mojih spuštenih očnih kapaka. Čula
je Duša, čulo je Srce i snimilo se u Mozgu.
„Nikada ti nije bilo lako, ali si već rano naučila, da samo preko
boli dobivaš ono što ti zaista pripada. Sada je došlo vrijeme, da budeš ono što jesi. Ne plaši se više niti sebe niti ljudi oko sebe. Kada
ti bude preteško, ja ću biti uvijek kraj tebe. Ne zaboravi, da smo se
srele, kada te ponovno posjetio tvoj veliki Učitelj Saturn.” – rekla
mi je moja majka.
Prije mog hodočašća sigurno se ne bih usudila o tome pričati tako otvoreno i jasno zbog straha da me ljudi u mojoj okolini ne
proglase „prolupalom„. Već se to u prošlosti ponekad događalo, pa
sam se obično na vrijeme povukla nazad, kada sam ustanovila da
sam previše pričala i da sam se previše približila vrućoj temi, koja
izaziva kod nekih podsmijeh, a kod drugih čuđenje ili zgražanje. U
svakom slučaju, nije bilo preporučljivo spominjati niti Anđele niti
Astrologiju, ako si želio dobiti neki ozbiljan posao.
Da li možete zamisliti, kako je to izgledalo prije 40 godina,
kada se netko prijavio na razgovor za neki ozbiljan posao. Komisija koja je odlučivala o izboru kandidata se na osnovi priložene dokumentacije jednoglasno odlučila, da ta osoba odgovara uvjetima,
koji su se zahtijevali i bila je primljena na posao.
Kada je kandidat primio rješenje o prijemu na posao, predložio je vođi kadrovske službe, da nastupi prvi dan na posao na dan
10. ožujka, a nikako 7. ožujka, kako je to određeno u rješenju o primanju na posao.
Zašto, pitao je vođa kadrovske službe.
96
„Desetog ožujka će biti Mjesec u fiksnom znaku Bika, što je dobro za početak novog posla.” – odgovorio je kandidat za posao.
Rasplet događaja zamislite sami. Bez obzira što bi osoba koja
je bila primljena taj posao obavljala savršeno dobro i što su toga
bili svjesni i vođa kadrovske službe, kao i komisija koja ga je izabrala, jedini i najteži razlog koji nije bio na strani te osobe je bila
otvorenost prema duhovnosti. Spominjanjem Mjeseca su se vrata zatvorila.
To je bio moj vlastiti primjer.
97
14.
K
ada sam prije mnogo godina od prijatelja Muslimana iz
Maroka čula za drugi sveti nauk, savez između majke i
djeteta, to je na mene ostavilo dubok dojam. To su samo
neke od mudrih misli i nauka, koje sam čula od tih priprostih ljudi.
Koristim svaku priliku da citiram njihove riječi i navedem primjere kako oni u praksi rješavaju primjere na kojima mi iz „civiliziranih” europskih država stvaramo razorene brakove, rasturene
porodice, alkoholičare, ovisnike od droge, depresivne i nezadovoljne građane, koji nemaju nikakvog pravog cilja u životu.
Savez između majke i djeteta sam na mojoj ljestvici poštovanja
prirodnih zakona stavila na prvo mjesto i nauk vezan za braću i sestre na drugo mjesto. Bila sam sigurna, da sam oba nauka u potpunosti razumjela.
Ali tek poslije hodočašća sam shvatila u potpunosti što je savez
između majke i djece. Taj savez je zapravo samo dio mudrosti života koja je potrebna, da bi mogli živjeti usklađeno sa zakonima Univerzuma. Moja neprocjenjiva baština, koju sam donijela u ovaj svijet su savjeti milovanja i smaragdnih suza ispod mojih očnih vjeđa, koje mi je dala za sretan povratak u zemaljski život moja draga
majka, moj dragi Anđeo VoTeMa.
Zbog moje svjesnosti koliko je to bogatstvo za mene, tu mudrost navodim kao nešto najdraže što mi se u zemaljskom životu dogodilo, osim rođenja troje moje djece. Te mudrosti su postale moja zakletva, da sve dane mog života koje proživim na Zemlji,
proživim u zahvalnosti što moje Srce kuca i da pokušam svoje zna98
nje prenijeti svima koji ga budu potrebni ili budu htjeli čuti. Čak i
onima koji to neće niti htjeti niti moći razumjeti, neću zamjeriti.
Dapače, i njih ću uvijek blagosloviti u svojim mislima.
Moja majka VoTeMa mi je pokazala i naučila me kako da u horoskopu pronađem i vidim šest krugova, koji postoje oko srca svakog čovjeka.
- u prvom krugu našega Srca je naše jastvo, mi sami kao osobnost, naša svijest, naša povezanost sa Mozgom, naša povezanost sa
Dušom i sve ono što spada k njima
- u drugom krugu je ono što mi sami stvorimo i rodimo i sve
ono što je s tim povezano. To su naša djeca, bez obzira da li ih rađa
žena iz svoje utrobe ili ih u njenoj utrobi oplodi muškarac. Za Svemir su muškarci i žene jednako vrijedni. Osobe koje ne stvore svoj
plod, ostvare neku drugu kozmičku vezu sa djetetom, koje mu je
namijenjeno u nekom drugom životu.
•
u trećem krugu je ono što je rodila naša majka. To su naše sestre i naša braća i sve ono što je sa njima u vezi. Tu spadaju i njihova djeca koja im se rađaju. Ukoliko osoba nema svoje braće i
sestara, ostvaruje se neka druga karmička veza, koja mu je namijenjena u nekom drugom životu.
•
u četvrtom krugu su osobe koje ti voliš, a nije obavezno da one
vole tebe. To su osobe s kojima ti imaš karmički dug i iz tog naslova moraš za njih učiniti nešto dobro u skladu sa izvorom i
porijeklom tog karmičkog duga.
•
u petom krugu su osobe koje vole tebe, a nije obavezno da ti
njih voliš. To su osobe koje imaju karmički dug prema tebi i
99
koje moraju za tebe učiniti nešto dobro u skladu sa izvorom i
porijeklom tog karmičkog duga.
•
u šestom krugu su osobe preko kojih se učimo mudrosti, da bi
bili što pravilniji i pravedniji u ispunjavanju i poštivanju svih
obaveza koje proizlaze iz zadataka vezanih za prvih pet krugova. U taj šesti krug spadaju rituali i običaji koji ljudi između
sebe dogovore i zakoni koji reguliraju međusobne odnose između ljudi i svega što je živo na našoj Zemlji.
U zadnjem krugu je smješteno mnogo toga, što se ne može
strogo svrstati po grupama. Gledajući sa strane, ti nesvrstani i neraspoređeni elementi mogu davati utisak kaosa i ličiti kao rogovi
u vreći. Upravo ta nesvrstanost predstavlja smisao koji predstavlja
viši nivo razumijevanja.
Tu su smještene osobe sa kojima imamo neriješene karmičke
dugove iz mnogih prošlih života i sa kojima imamo malo mogućnosti izgladiti i završiti sporna pitanja. Obično smo s njima tijesno
povezani i do kraja ovog života se sa njima neprestano susrećemo
i sudaramo preko situacija, koje ne možemo niti izbjeći, a niti ih je
moguće zaključiti.
U tom šestom krugu su smješteni i naši poroci, naša zloba, ovisnosti od međusobnih odnosa, laži, spletke, prijevare, izdaje. Na
nerazriješene karmičke konflikte se često, zapravo najčešće odazivamo negativnim emocijama, mislima i djelima. Upravo u tom
krugu se stalno nešto događa, što u naše živote unosi nemir, žalost
i nezadovoljstvo.
Svi krugovi oko našeg srca su podjednako važni i trebamo se
svima posvetiti sa punom pažnjom. Ipak postoje razlike koje ne
100
možemo izbjeći niti možemo istim mjerilima ocijeniti način kako
reagirati na određenu situaciju.
I tu postoje prioriteti na koje čovjek nema utjecaja, bez obzira što imamo slobodnu volju. Ranije, prije hodočašća, dopuštala
sam mogućnost te slobodne volje u granicama horoskopa i u onim
područjima koja su strogo vezana za zakone koje uređuje Kozmos.
Sada, poslije povratka, počela sam vjerovati u nepogrešivost
Kozmosa i u konstantu koja nedostaje čovjeku, a u Kozmosu postoji milijune godina, tako snažna, da ću se boriti, da nađem način
da postane nova religija.
Tako je za mene nekako najsvetiji savez između majke i svega
što se oplodi u njenoj utrobi i što majka rodi. Taj sveti savez vrijedi za djecu koju jedna majka rodi, znači za braću i sestre i njihovu majku. Može se majka zbog raznih uzroka i razloga odreći svog
djeteta, može ga dati u posvojenje, može ga zatajiti, ali nikada ni u
širinu, niti visinu, dužinu niti dubinu, nikada se ne može izbrisati,
da je to dijete jednom izraslo u njezinoj utrobi.
Kada pogledam unazad 30, 40, 50 i više godina, vidim da je
moja svjesnost, što zapravo jest ovaj naš zemaljski svijet, bila najbliža onom periodu ranog djetinjstva, kada smo se kao djeca na cvjetnu nedjelju umivali u cvijeću.
Zašto se ne umivamo u cvijeću cijeli život?
Zašto mijenjamo običaje vezane za promjene društvenog ustroja, osobnosti koje nam nameću svoju volju i svoje ideje. U Kozmosu
toga nema. Nemire nam najviše stvara potreba da se stalno mora
nešto događati, nešto mijenjati, kao program na televiziji. Ako bi
gledali iste emisije, malo ljudi bi gledalo televiziju.
101
Kada bi imali znanje da poštujemo svete saveze, koji su sadržani u tih 6 krugova i 18 stupova oko našeg Srca, onda ne bi bilo nemira u čovjeku. Ako ne bi bilo nemira, onda bi bio mir u nama i
svatko od nas bi mogao da čuje i samog sebe i ljude oko sebe. Kada
se naučimo čuti sebe, možemo sigurno osjetiti i čuti zvukove Kozmosa i svega onoga što je u tom Kozmosu prisutno.
I prije mog hodočašća sam ponekad uspjela, čak u ovoj mojoj
60-oj godini kada me uhvatio neki nemir ili strah, povući se u moj
skriveni, dječji svijet. U tom svijetu sam znala protrčati livadama
u mojim sjećanjima. Tada bih ponovno čula glas nekoga, koji me
uvijek pratio u dobru i zlu, u žalosti i veselju. Njemu sam uvijek sve
mogla reći, on se nikada nije smijao mojim pitanjima, koja bi se
nekom drugom činila glupim, niti sumnjao u ono što sam vidjela, čula ili namirisala. Nisam ga nikad vidjela, ali mi to nije smetalo, bio je moj najbolji prijatelj.
O njemu nisam nikome pričala, jer nije bilo potrebe za tim.
Unatoč mnogim prijateljima, ne znam da li bi itko mogao shvatiti i zamisliti mog Anđela. Baš je oko mog Anđela bilo sve zagonetno. Sam se pojavio, sam mi je rekao, da je moj Anđeo i da mu je ime
VoTeMa. To je ono nešto, što nikada čovjeku neće biti dano da razumije, zašto se nešto dogodi ovako, a ne drugačije.
Bilo je trenutaka, kada se djeca vole pohvaliti nečim što druga
djeca nemaju, nečim što nas bar na trenutak podigne na prvo mjesto. Ja i moj Anđeo VoTeMa smo se tako voljeli, da bi on sigurno
napravio neko čudo, možda se čak i pokazao u svom pravom obliku, da sam ja to od njega zatražila, ali nisam. Htjela sam ga imati
samo za sebe. On je bio moja sestra i moja braća, moji roditelji i sve
102
ono za čim sa čeznula. Zbog toga nikada nisam dozvolila, da bih
ga sa nekim dijelila.
Postoje na našem planetu vidoviti ljudi i osobe koje imaju neobične sposobnosti pogleda u budućnost i prošlost. Upoznala sam
neke osobe koje vide tvoj život skoro u detalje, bila sam kod osoba koje su mi napravile regresije u kojima sam prepoznala mnogobrojne svoje živote, za koje imam žive i vjerodostojne dokaze u
ovom životu.
Ali nikada još nisam srela nikoga tko ima moć, da spriječi nešto što je nekome namijenjeno.
103
15.
V
ezano za 6. krug oko srca i karmu koja se prenosi iz jednog života u drugi, navodim iz svoje astrološke prakse jedan zanimljiv primjer veze između muškarca i žene. Sreli su se mladi, zaljubili, vjenčali, dobili 4 djece, stvorili poslovni imperij i na materijalnom području napravili „bum” i osigurali svoju
porodicu za nekoliko generacija.
Od samog početka veze, unatoč tome što su osjećali ljubav jedno prema drugom, nisu mogli postići ni jedan dogovor u kojem bi
oboje imali isto mišljenje, bilo za odgoj djece ili poslove.
Da nije bila u pitanju karmička obaveza u kojoj je bilo određeno, da oboje postanu i u ovom životu bogati, sa komunikacijom
kakva je bila njihova, svi bi gladovali. Bio je to odnos kao dva roba
i dva gospodara. Prepirali su se oko poslovnih odluka, oko prijevoza djece u školu, zbog izvanškolskih aktivnosti svoje djece, gdje
će provesti godišnji odmor, što će se kuhati, jednom riječju, svaka
stvar je bila razlog za svađu.
I kada nije bilo nikakvog razloga, oni su ga izmislili, da su se
mogli posvađati.
Za takav odnos je unatoč svemu što se događalo, trebalo imati mnogo mudrosti, strpljenja i znanja i zajedno proživjeti skoro 15 godina. Kada su došli k meni po savjet, već su bili u fazi razvoda, obje strane naoružane za pravi rat, prije svega zbog podjele imovine.
104
Još uvijek su živjeli u istoj kući, razgovarali međusobno preko
odvjetnika i preko osoblja u poduzeću, sjedili zajedno sa djecom za
istim stolom , bez riječi i sa ružnim pogledima.
Odvjetnici i jedne i druge strane su preuzeli igru u svoje ruke,
bez pokušaja da ih pomire, jer su u cijeloj situaciji vidjeli samo svoju materijalnu korist. Prvo me posjetila žena i poslije nekoliko sati
napornog razgovora smo zajedničkim snagama uspjele uspostaviti povjerljiv odnos, pa je žena počela govoriti o svojim problemima
iskreno i bez pretvaranja. Predložila sam joj da me posjeti i njezin
muž, što je ona panično odbila.„Vi ne poznate mog muža” – mi je
rekla. „To bi bio njegov najveći adut, da dokaže moju nesposobnost
i da mi uzme i zadnji euro i djecu„.
Analizirajući porodičnu karmu, došla sam do spoznaje da je jedan od glavnih razloga koji im stvara problem, mjerenje međusobnih moći. Bio je to nastavak procesa i međusobne borbe i rivalstva
koja su počela u jednom prošlom životu.
Tada su se kao dva brata borila prvo za naklonost njihovog oca
i svaki od dječaka je htio pokazati da je bolji od onog drugog, sa željom da bi baš njega otac više volio. Po očevoj smrti nisu više niti
komunicirali i kao dva najveća neprijatelja su se natjecali tko će biti
bogatiji.
Unatoč tako slabom odnosu, jedan su drugog branili, ukoliko
bi neka treća strana napadala jednog od njih. Umrli su i jedan i
drugi žaleći što nisu uspjeli živjeti i družiti se kao braća.
Da su potražili mudrog učitelja koji bi obavio ulogu koju je trebao obaviti njihov otac, koji to na žalost nije umio, odnos između
dva brata nikada ne bi bio perfektan, ali bi bio korektan i civilizi105
ran. Na taj način bi prenijeli u neki budući život manje konflikata i
olakšali rješavanje porodične krize žene o kojoj vam pišem.
U Kozmosu se sve neprestano kreće. Svaki planet se giba po
svojoj zacrtanoj orbiti milijune godina i njihovi utjecaji aktiviraju
sve događaje i na našoj planeti. Nikada se ne dogodi ništa slučajno
i nepredviđeno. Zbog tih zakona su se te dvije bratske energije ponovno srele u ovom životu u takvom obliku, koji im je pružao najviše mogućnosti da izglade karmički konflikt.
Kozmos sigurno nije pogriješio što im je dodijelio ulogu muškarca i žene. U takvom odnosu su se susreli sa svim onim područjima života koja su dana čovjeku: međusobna ljubav prema ženi,
odnosno muškarcu, ljubav i briga prema djeci, ambicije, strpljivost,
odanost, poštenje, marljivost.
S obzirom na konflikte iz prošlih života, taj bračni par je svemu više posvećivao pažnju osim činjenici da ih je spojila ljubav i da
bi baš iz tog razloga pokušali naći rješenje, koje bi bilo za više dobro cijele porodice.
Moj prvi savjet, kada sam proučila natalne karte svih članova
porodice je bio, da moja klijentica i njezin suprug zaustave sve aktivnosti oko razvoda i da se pokušaju bez savjeta i prisutnosti odvjetnika dogovoriti. Da sve svoje poslove fizički podijele na dvije
jedinice i da svaki od njih samostalno upravlja svojim poduzećem.
„Muškarac i žena se mogu razvesti, ali otac i majka uvijek će
ostati roditelji zajedničke djece. Kao žena vi imate pravo i pomisliti
i reći nešto ružno vašem mužu, ali kao majka, vi nikada ne smijete
niti pomisliti niti reći ni jednu ružnu riječ ocu vaše djece.
106
Ako budete strategiju borbe za vas i za djecu zasnivali na opraštanju i ljubavi, koja postoji u vašem srcu, onda će Kozmos napraviti najbolje što je za sve vas. Zaboravite na vaše snove, kakav je taj
brak trebao biti, jer to nikada nije niti bio, niti će u ovom životu biti.
Neke stvari ćete morati prenijeti u buduće živote i rješavati na neki
drugi način” – rekla sam ženi, makar sam znala, da je čula samo
ono što je tog trenutka željela čuti.
Niti malo nisam bila uvrijeđena kada mi je žena odgovorila, da
„takvo moje filozofiranje neće riješiti njezine probleme i da će ipak
sve prepustiti advokatu„.
Često se sjetim Einsteinove izreke, da je ego veći tamo gdje je
manje znanja.
Na drugim područjima života i rada i moj ego ponekad „zakuha”, ali kada je u pitanju Astrologija, osjećam se suvereno i čvrsto
stojim za onim što vidim, bez obzira što me nekada strah, da idem
do kraja i kažem sve ono što zaista i vidim.
Svatko ima pravo na svoje mišljenje, a astrolog koji poznaje svoj
rad isto tako mora procijeniti koliko smije reći i nikada ne smije
osjetiti uvrijeđenost ako netko ne prihvaća njegovo razmišljanje.
Na taj način lijepi na svoj duhovni disk ne samo svoje nezadovoljstvo, nego i nezadovoljstvo svog klijenta. Na isti način djeluje i
princip koji vlada između bilo kojeg drugog iscjelitelja i njegovog
pacijenta.
„Najbolje je, da još jedanput pokušate razgovarati, bez miješanja trećih lica. Ako vam je to preteško, onda napišite mužu toplo
pismo, bez predbacivanja i pranja prljavog rublja, koje se nakupilo
tokom 15 godina braka.
107
Na taj način ćete izbjeći svađu, koja bi s obzirom na trenutno
raspoloženje, mogla planuti i prije nego završite što mu želite reći.
Predložite mu, da se za neko vrijeme razdvojite fizički, ali da briga i skrb oko odgoja djece ostanu još uvijek zajedničke obaveze. Jedan od vas neka preuzme obaveze prijevoza i „taxiranja” dječaka
na sportske i kulturne djelatnosti, a drugi za djevojčice.” – bio je
moj slijedeći savjet.
S obzirom da su imali mogućnost stanovati na različitim lokacijama, predložila sam da se muž odmah odseli iz zajedničkog
doma, dok se na nauče razgovarati na „sobnoj temperaturi” i dok
ne shvate što će im sam sudski razvod donijeti i koliko će im štete nanijeti, koju neće moći popraviti niti u ovom niti u budućem
životu.
Gledajući horoskop njezina muža, ustanovila sam da gospodin već ima drugu vezu, drugu ženu sa kojom ima tajni odnos već
dugo godina i za koju njegova bračna družica ne zna.
S obzirom da je moja klijentica na pitanje da li je njezin suprug
ikada imao bilo kakvu drugu vezu, kategorički odgovorila negativno, niti ja nisam željela otvarati to područje.
Spominjanje neke žene u životu njezinog muža bi značilo samo
dodavanje slame blizu vatre, koja se već i bez toga počela pretvarati
u veliki požar. Suprug je još uvijek spretno sakrivao svoju želju da
se oslobodi bračnog jarma, ne samo kada je u pitanju žena, nego
čak i kada je išlo za djecu. Bio je obojen ratničkim bojama kao Indijanci prije velikog ratnog pohoda i spreman da materijalno uzme
sve što može i, zbog ega, joj uzme čak i djecu, bez obzira što mu nije
bilo jasno kako bi sa njima izašao na kraj.
108
Nekoliko mjeseci poslije susreta s tom ženom, pozvao me moj
dobar prijatelj i klijent sa molbom da pod hitno primim njegovog
poslovnog partnera, koji treba pomoć.
Po njegovim riječima ta osoba se nalazi na velikoj životnoj prekretnici i treba mu razgovor sa nekim, da mu malo osvijetli put kojim se kreće.
„Gospodin treba nekoga tko bi mu dao „pametan” savjet, a da
nije ni odvjetnik niti psiholog, netko mekan, koji na sve probleme
gleda drugačije i iz druge dimenzije”, rekao mi je prijatelj.
Istovremeno me upozorio da ne budem previše osjetljiva na
komentare, jer dotična osoba sve što nije nauka, pa tako i astrologe,
stavlja u isti koš gatara.
Moj način rada je da uvijek analiziram pored natalne karte
osobe koja moli izradu horoskopa, još četiri druga horoskopa, koji
su povezani sa centralnom osobom.
Na taj način uspijem istražiti i dobiti uvid u porodičnu karmu, za koju smatram da predstavlja jedan važan element koji utječe na naš život. Kada mi je gospodin poslao po mailu svoje podatke i podatke ostalih članova porodice, bila sam više nego iznenađena, kada sam vidjela da je riječ o suprugu žene koja je bila u procesu razvoda.
Sa gospodinom smo izmijenili nekoliko pisama pa smo dogovorili termin za susret kao i to, da sam pristala analizirati ne samo
5 datuma, nego još i dva dodatna. Želio je analizu za svoju zakonsku suprugu (taj podatak me obradovao, jer je to značilo da se još
uvijek nisu službeno razveli), djecu kao i za ženu sa kojom je imao
dugogodišnji ljubavni odnos.
109
Došao je gospodin, dominantnog izgleda i ponašanja koje je
govorilo, da je to osoba koja je naviknuta da svi slušaju njegove
komande.
U mojoj praksi je, da ja prva klijentu ukratko predstavim njegov horoskop i da na taj način počnemo graditi most našeg međusobnog povjerenja. U njegovom primjeru sam zamolila njega, da
mi u nekoliko rečenica iznese svoje probleme.
Bio je vrlo direktan i jasan. Dao mi je na znanje, da ne zna ništa
o astrologiji i da ga iznenađuje da ljudi, pogotovo oni koji se bave
ozbiljnim poslovima , traže savjete kod gatara kada imaju problema u poslu.
Napomenuo je da se ipak odlučio za posjetu, jer ima visoko mišljenje o svom poslovnom partneru, koji je mene preporučio.
Imala sam na vrhu jezika da mu direktno kažem, da uravnotežen čovjek koji vlada svojim osjećanjima, sluša mišljenje drugih
osoba, ali se odlučuje samo na osnovu svoje zdrave pameti. Makar
sam duboko udahnula, izbrojala do deset, nisam bila pod kontrolom što nije moj običaj i impulzivno sam dozvolila da mi „nadjača”
moj ego i rekla sam mu:
„Ja nisam gatara, a Astrologija je nauka. Narodna poslovica
kaže da u „nevolji vrag i muhe zoblje”, pa tako vrlo često i liječnici specijalisti potraže pomoć nekog alternativnog iscjelitelja, kada
konvencionalna medicina ne pomaže više.„
Nastupila je tišina koju sam ja prekinula pitanjem, koje kao da
mi je netko prišapnuo, intuicija ili moj Anđeo VoTeMa.
„Što vam je najteže u ovom trenutku: što se ne možete odlučiti,
da bi završili priču sa razvodom i počeli živjeti sa vašom prijatelji110
com ili ono što vas čini nemirnim je zapravo činjenica da vam nedostaju, ne samo djeca, nego čak i žena sa kojom ste se neprestano
prepirali?„
Malo koga ne bi iznenadilo toliko pitanja na jednom mjestu, i
to takvih koja vas dotaknu baš u onu točku koja najviše boli. Nije
više nasuprot mene sjedio muškarac koji vlada situacijom u svakom trenutku, nego netko tko je ličio na uspravni ponosni suncokret koji je gledao samo prema nebu i suncu i koji se prelomio i
spržio jer su ga iznenada polili vrelom vodom.
Ispričao mi je istu priču kao i njegova žena, ne svaljujući krivicu na nju.
„Osim kada me nije nervirala, volio sam svoju ženu na način
koji me je neprestano mučio. U nekim trenucima sam bio svjestan,
da među nama nije sve kako bi trebalo biti i da nismo pravi jedno
za drugo. Svaki puta kada sam htio predložiti da se raziđemo, došlo je novo dijete i priča se nastavljala.” – rekao je.
Ono što nisam znala, a što mi je on rekao, da mu je supruga poslije našeg susreta napisala upravo takvo pismo kako sam joj savjetovala. Uspjeli su se skoro sve dogovoriti sami, bez odvjetnika. On
se odselio iz kuće, svatko je preuzeo samostalno vođenje svog poduzeća, podijelili su odgovornost oko odgoja djece. Djeci su objasnili da će izvjesno vrijeme živjeti odvojeno, što je bilo s njihove
strane prihvaćeno kao olakšanje, jer su i djeca već bila umorna od
tog dugogodišnjeg ratovanja.
Izbjegavali su susrete i većinu stvari dogovarali putem Interneta. Razvod je ostao na poziciji „status quo”, što je njegovu dugogodišnju prijateljicu dovodilo do ludila. Pogotovo je bilo sporno što
je tada, kada su djeca boravila kod njega, prijateljica morala otići u
111
svoj stan, jer nije želio da upozna njegovu djecu, niti da djeca znaju
da on živi sa nekom drugom ženom.
Tokom mjeseci odvojenog života, poruke koje je izmjenjivao
sa ženom preko maila, a koje su bile isključivo vezane za dogovore
oko djece, postajale su toplije.
Zbog zadnjeg pisma, koje mu je žena napisala rukom i poslala
poštom, a ne mailom kao obično, povjerio se svom prijatelju.
Ono što ga je najviše ponukalo da se obrati meni za savjet, je
bio prijedlog njegove žene, da bi bilo dobro zbog svih njih da se
sporazumno razvedu. Povukao je iz unutrašnjeg džepa sakoa dvije kuverte i iz jedne od njih izvadio lijepo složeno pismo i pokazao
mi ga je.
Žena mu je između ostalog napisala:
„Još uvijek smo dovoljno mladi, da počnemo svatko na svojoj
strani novi život. Tvojoj prijateljici sigurno nije ugodno da si još
uvijek oženjen sa ženom koja postoji samo na papiru i da si je isključio iz svog života u dane kada si sa djecom. Svi ti želimo sreću i
razvod neće ništa izmijeniti što se tiče ljubavi naše djece prema tebi.
Isto tako ćeš pružiti i meni priliku, da se prestanem nadati nečemu što ne postoji između nas dvoje. I za mene sigurno postoji na
ovom svijetu netko koga mogu usrećiti, kao i on mene.
Sve više razmišljam o riječima jedne žene koja tumači astrologiju, a koja mi je još prije godinu dana rekla, da postoje neke životne priče koje nemaju kraja, koje treba prekinuti ako postanu preteške i kraj takve prenijeti u neki slijedeći život.
Možda je i naša priča jedna među njima„.
112
„Jeste li ženi odgovorili na to pismo?” – pitala sam ga i sama
iznenađena sadržajem pisma.
„Nisam ništa odgovorio, kao što nisam odgovorio niti na prvo
pismo, koje mi je napisala i predlagala da se razdvojimo na neko
vrijeme i razmislimo o tome što je najbolje uraditi.
Tada sam joj samo kratko rekao da se slažem sa svim njezinim
prijedlozima i odselio se.„
„Pa napravite i sada isto. Toliko dugo već živite odvojeno, navikli ste se na tu situaciju, dobro vam ide i priča je završena”, rekla
sam mu.
„Upravo u tome je problem, što ja osjećam da se ta priča ne može
završiti na takav način. Kada sam o svemu dobro razmislio, došao
sam do zaključka, da ja ne želim živjeti sa svojom prijateljicom. Šokiralo me je, da moja žena zna za moju vezu, a pogotovo da i djeca
znaju, a nikada nitko od njih ni jednom gestom mi to nije pokazao.
Onda sam pomislio, da iz mene govori ego i da zbog neke glupe
ljubomore, koju nikada nisam osjećao kada je bila u pitanju moja
žena, ne bih mogao podnijeti da moja žena ima nekog drugog.” –
odgovorio je.
Dugo smo još razgovarali o svemu. Moj astrološki prijedlog
bio je da odgovori na ženino pismo, ne preko maila, nego da joj pošalje rukom napisano pismo. Da joj se zahvali na strpljivosti i da je
pozove na ručak. Da uz čašicu dobrog vina porazgovaraju onako
kako su se nekada, kada im je išlo dobro, znali nasmijati tokom razgovora, da ne otvaraju sporne teme i da se pokušaju neko vrijeme
družiti, kao da se nikada prije nisu poznavali.
113
Sinastrija (usporedni horoskop između dvije osobe) sa njegovom prijateljicom je pokazala, da između njih dvoje postoji velika
seksualna privlačnost, ali isto tako mnogo zapreka koje bi zakomplicirale život za oboje. Polje koje konzultiramo kada postavljamo
pitanje rađanja djece je bilo neotvoreno što bi isto tako moglo stvoriti problem s obzirom da je prijateljica željela imati dijete i s obzirom na razliku u godinama, je još uvijek bila u godinama da može
roditi.
„Pogledajte duboko u svoje srce, onako kako to savjetuje Halil
Džubran - libanonski pjesnik, i ako vidite unutra vašu ženu, onda
budite iskreni i to recite svojoj prijateljici. Tako kako vam je napisala vaša žena da vas moli za šansu da počne novi život, tako i vi dajte
priliku vašoj prijateljici da nađe nekoga tko će joj moći pružiti više”,
rekla sam gospodinu.
„Da li to znači, da ćemo ja i moja žena početi ispočetka.” – pitao je on.
„Ovisi od toga što ćete vidjeti na dnu vašeg srca. Pri tome ne
smijete zaboraviti, da je poštovanje dostojanstva svih ljudi koji su
uključeni u tom ciklusu isto što je i poštivanje zakona karme.” – rekla sam mu.
Neko vrijeme me gledao bez riječi i odgovorio.
„Znam što ću uraditi. Stan koji je moje vlasništvo, koji je bio
moje ljubavno gnijezdo dok sam još živio sa svojom ženom, a u
kome živi moja prijateljica, ću njoj pokloniti. To ću joj pokloniti u
ime toga što mi je poklonila deset godina svoje mladosti.
114
Što se tiče moje porodice, ostat ću još neko vrijeme živjeti odvojeno i pokušati polako uspostaviti pravi porodični odnos sa svojom ženom i djecom„.
„Ne zaboravite, da se čvrsti mostovi grade polako” – rekla sam
mu, ganuta njegovim riječima i očiju punih suza.
Eto zašto volim svoj poziv astrologinje. To je samo jedna od
mnogih priča, gdje karmička astrologija čini čuda.
Moj poziv astrologinje i moje poslanstvo je da to znanje korisno prenesem onima kojima je potrebno. To je isto tako jedan od
razloga što sam otišla na hodočašće i što sam se vratila.
115
16.
O
sim šest krugova oko srca postoji i 18 stupova, kanala
preko kojih je Srce povezano sa svim organima u našem
tijelu. Svaki od tih stupova ima svoje ime, kao i svaki organ našeg tijela.
13 stupova predstavljaju 13 znakova životinjskog zodijaka, koje
kao osnovu upotrebljavamo mi astrolozi pri tumačenju područja astrologije koja se bavi istraživanjem kako planeti utječu na čovjeka, na zdravlje čovjeka i 5 stupova koji predstavljaju 5 osnovnih
elemenata.
Onako kako sam ja vidjela moje vlastito tijelo „iznutra”, ću
možda lakše ispričati koristeći dio onog znanja kojeg sam pridobila kroz područje Astromedicine i preko poznavanja anatomije
ljudskog tijela. Da je na mom mjestu bio liječnik, onda bi sigurno
taj doživljaj opisao drugim izrazima, mesar ili kuhar drugačije, ali
ono što bi svatko od nas imao isto, je osjećaj savršenstva ljudskog
organizma.
Tokom godina se organi istroše ili se dogode stanja i promjene
koje nazivamo bolesti, kada se poruši ravnoteža između stupova.
Prirodna ravnoteža predstavlja stalnu vezu između Mozga, Duše
i Srca i harmoničan protok impulsa koji traju cijelo vrijeme, koje
je namijenjeno roku trajanja nekog fizičkog tijela. Sve promjene se
događaju pod utjecajem sila iz Kozmosa.
Kozmos svako biće koje se rodi, bez težih karmičkih zadataka, opskrbi sa dovoljno uputa, da bez većih komplikacija prođe životni ciklus.
116
„Da li to znači, da bolesti ne postoje, nego ih sami izmišljamo?”
– pitala sam majku.
„Nešto slično tome. Bolest je pogrešno protumačena i izvršena
informacija koja krene kao priča koju iz Mozga prenese Duša do
Srca i zaustavi se u onom stupu, kojem pripada.„
Pod utjecajem planeta aktiviraju se određeni programi u Mozgu. Kada neki planet putuje kroz neko zviježđe, ne znači da će na
sve ljude jednako djelovati.
Aktivirat će se samo program kod onih ljudi kod kojih je to snimljeno u njihovom Mozgu i čiju lozinku poznaje planet koji je u
gibanju.
Životinje imaju, unatoč tome što govorimo da nemaju tako razvijen mozak i da imaju samo instinkt, više smisla i osjećaja za održavanje svoga tijela.
Gledala sam ponekad svog psa i mačku, kako na livadi čupkaju travu. Šalila sam se ponekad, pitajući ih, da nisu postali vegetarijanci. Ali kada sam ustanovila da su im njihove travice pomagale
bolje nego skupi preparati koje sam dobila kod veterinara, shvatila
sam da previše pameti nekada više šteti nego koristi.
Gledala sam mačku, koju je jedan zločesti dječak ranio u nogu,
kako se valja u travi u parku. Kada sam išla pogledati, na mjestu
gdje se valjala je rasla bokvica. Sjetila sam se, da sam u djetinjstvu jednom porezala prst i moja baka u Dalmaciji mi je privezala bokvicu, koja je odmah zaustavila krvarenje i već sljedeći dan je
rana zarasla.
117
Moja majka je u zemaljskom životu bila poznata po svom zanimanju za ljekovita bilja i tu njezinu ljubav prema prirodi smo naslijedili i ja i moja sestra i braća.
Kada mi je objašnjavala sve što je u mom tijelu porušeno, pokazala mi je stup na kojem piše „RAK” i rekla mi da crveni mravi na
svom mravinjaku imaju majčinu dušicu ili timijan, kao zaštitu od
slabih energija i neprijatelja. Razumjela sam poruku. Na svojoj jetri sam vidjela velike mrlje, za koje sam znala i prije da postoje i za
koje mi je liječnik rekao, da su samo kozmetičke prirode i da nikada neće ugroziti moje zdravlje.
„Koliko puta si rekla, za nešto što ti nije bilo pravo, da ti ide na
jetra”, pitala me majka i pokazala mi snimak moje jetre, kada sam
se rodila. Bila je čista, bez ikakvih mrlja. Nije vino napravilo mrlje, nego svaka moja izjava koja je putovala do jetre, onako kako
na nekom pregledniku, recimo u „Google-u” ukucaš karakterističnu riječ i otvore se određeni linkovi. Jer moja izjava „ideš mi na jetra”, nije pronašla drugi link, gdje bi ostala. Zato je i otišla na jetru i
tamo se zaustavila. „Ideš mi na jetra” je bilo jedino prepoznatljivo
i Duša nije imala vremena, da filtrira ispravnost i opravdanost tih
riječi. Nekada kažemo, kada nam je jezik brži od mozga, kao „nisam mislio ništa loše„.
Ali na žalost, riječ samo izvrši zadatak, koji je dobila. Kažu neurolozi, da impuls od mozga do nekog organa putuje brzinom od
200 km na sat.
Sada kako sam se vratila, nikada više mi nitko neće„ići na jetra„.
Rak u astromedicini vlada grudima. Astrološki znak za znak
Raka su dvije dojke. Zato se bolesti pluća, želuca i jetre javljaju kao
posljedice slabog protoka energije između Mozga, Duše i Srca baš
118
preko tog stupa. Po povratku iz bolnice sam počela stavljati majčinu dušicu u svu hranu kao začin. Na proljeće ću si posaditi majčinu
dušicu u korito za cvijeće i žvakati je svježu kao duhan.
Stup, koji povezuje Srce sa leđima i aortama se zove Lav. Astromedicina kaže, da astrološki znak Lava povezuje srce sa žuči, preponama, leđima i arterijama. Kao znak, Lav je simbol Srca, vitalnog organa u tijelu.
Kažu kardiolozi, da Srce ima tako snažne mišiće da može kao
pumpa izbaciti našu krv i više od 10 metara u zrak.
Ako je to točno, onda je ono što sam ja vidjela u mojim grudima, na lijevoj strani, bila samo mala pumpica, koja nije mogla izbaciti niti jedan decimetar krvi u visinu. Ličilo mi je na malo kokošje
srce i pomislila sam da je to jedno od onih srca, koje sam kao dijete
pojela. Od sveg mesa sam mogla pojesti samo kokošje srce.
Od srca prema trbušnom dijelu se spuštala smežurana vena,
koja je mlitavo i bez života visjela obješena na svom stupu, na kojem je pisalo LAV.
„Ništa čudno” – rekla sam majci, po svemu onome što su sve radili sa mojim jadnim Srcem, kopali po njemu i probadali ga žicama, dobro i izgleda.
Ali kada mi je majka vratila sliku mog Srca prije tog „kopanja”
po Srcu, moj dojam bio je još gori. Vidjela sam Srce, puno pijeska
i kamenja, koje je kucalo kao da će svakog trenutka izdahnuti. Vidjela sam kako su svih 18 stupova i svih 6 krugova djelovali jadno,
kao polje žita, voćnjak ili vinograd.
119
Vidjela sam na mjestu gdje je „visjela” smežurana aorta, rašireni dio, koji je bio pun krvi koja je nadirala, kao kada se razlije delta Nila.
„Što je to” – pitala sam majku, a ona mi je rekla:
„Sjeti se. Prije nekoliko godina si govorila da ti još jedno srce
kuca malo niže od onog, koje si imala u grudima.„
Sjetila sam se, da sam u početku se na tu temu, da imam dva
srca samo šalila, ali je tokom vremena kucanje „tog drugog srca”
počelo me uznemiravati, pogotovo kada sam sjedila za računalom.
Zato sam posjetila liječnika, koji mi je napravio ultrazvuk trbušne
šupljine i ustanovio da imam aneurizmu, što je po njegovim riječima bilo bezopasno. Takva pojava je dosta raširena među ljudima,
ali to ne ugrožava zdravlje i normalnu funkciju Srca.
„Ima li još nešto, što trebam znati, zar ne?” – pitala sam majku.
Već sam naučila prepoznavati njezin način razmišljanja. Navodila me da sama potražim odgovore, onako kako dobar učitelj uči
svog studenta. Kada se zaustavila sa objašnjavanjem, htjela je provjeriti koliko poznajem sebe i da se pravilno odlučim kako ću to
novo znanje upotrijebiti, kada se budem vratila u svoj stari svijet.
Bile su još dva razloga, koja su utjecala da je stup, na kojem piše
Lav i koji je zapravo onaj, koji je, osim što djeluje i na druge organe,
„glavni” baš za Srce kao motor koji pokreće sve organe preko cirkulatornog sustava, bio tako u jadnom stanju.
Jedan je bio, da sam se u zadnje dvije godine udebljala za 12 kilograma. Ono što me je podsjećalo na kokošje srce, osim veličine,
bila je i masnoća koju sam vidjela oko mog Srca.
120
Medicina kaže, da svaki kilogram tjelesne težine koji dobijemo,
prisili tijelo da sagradi novih 20 kilometara cesta (autoput, regionalne i seoske ceste) – krvnih sudova koje sastavljaju sitne kapilare,
vene i arterije. To znači, da je moje tijelo moralo sagraditi 240 kilometara krvnih sudova.
To je za moje Srce značilo, da nije moralo osigurati materijal za
gradnju tih cesta, nego kasnije se brinuti i za održavanje tih cesta.
Ali za sve nas koji smo skloni debljanju, za utjehu neka nam služi podatak da taj sistem djeluje i obratno. Ako izgubimo jedan kilogram tjelesne težine, onda tijelo isto tako poruši te ceste, koje mu
više nisu potrebne.
Najteži razlog, koji je utjecao da je tako oslabio stup Lava, je bila
moja česta bol, koju sam osjetila i koja me prožimala od vrha glave
do malog nožnog prsta.
Bila je to bol zbog svih onih koji su imali probleme, koji su patili, bili gladni ili ponižavani. Ne znam koliko puta sam dnevno
izjavila „zaboljelo me Srce”, „boli me Srce” ili „puknut će mi Srce
od tuge„. Svaka ta izjava se lijepila na stup kao trulež koji polako
nagriza stablo i punila moju deltu (aneurizmu) onako kako rijeka
nosi pijesak prema ušću.
Možda ćete i vi koji čitate ovu knjigu, postati pažljiviji, kako
postupate sa svojim mislima. Stanje našeg duha i svih organa u našem tijelu ovisi o tome kako razmišljamo i kako govorimo. Ono što
radimo je tek na trećem mjestu. Naša djela samo nastavljaju štetu,
koju je misao već započela.
Djelo se može odraziti samo na našu užu okolicu i uzrokovati
štetu manjeg opsega, koja se može i zaustaviti. Misao „putuje bežič121
nim kanalima” i priključi se na frekvencije misli ljudi koji žive tisućama kilometara daleko, na drugim kontinentima i podupre proces, koji već postoji. Ako je misao pozitivna, onda se ojača ono što
je korisno za više dobro svih nas, ali ako je misao negativna, onda
podupire ono što šteti ne samo nama, nego i cijelom čovječanstvu.
Ako stup Lava ne radi kako treba, onda ni Mozak ne radi kako
treba. Bez obzira što je Mozak taj koji preko Duše „naređuje” Srcu
da se zaustavi, Srce je ono koje odlučuje, da li će Mozak imati dovoljno krvi, za obavljanje svojih funkcija. Medicina kaže da je gornja vremenska granica samo pet minuta, da je Mozak sposoban
djelovati ukoliko ostane bez protoka krvi. Poslije toga stanice Mozga i svi programi se gase zauvijek.
Koliko puta sam imala samo u zadnjih 20 godina „knedlu u želucu” zato što nisam smjela na glas reći svoje mišljenje, plašeći se
kakve bih posljedice mogla doživjeti.
Koliko puta sam samo pomislila „kako se to ne može samo
prožvakati”, misleći na događaje koji su svaki dan sve više ugrožavali dostojanstvo ljudi.
Koliko sam puta rekla „lako je iz pune guze kakati”, misleći na
one koji su sjedili u svojim dubokim foteljama. Trošeći nemilosrdno novac koji su ukrali malim ljudima, radnicima i sirotinji, dijeleći savjete tim istim malim ljudima o tome kako živjeti, a pri tome su
im svojim postupcima oduzimali sve mogućnosti da bi preživjeli.
Sjetila sam se toga, kada sam vidjela Stup na kojem piše DJEVICA i koji povezuje naše Srce sa probavnim sustavom, crijevima,
slezenom i gušteračom.
122
Medicina kaže da se u našim crijevima nalazi „drugi mozak„.
Ono što sam nekada samo osjećala, gledajući moj probavni sustav
iznutra, vidjela sam ono što liječnici nazivaju unutrašnji živčani sustav. Kažu da čovjek ima više od 100 milijuna neurona koji pokrivaju kao gusta mreža probavni sustav od jednjaka do zadnjeg dijela tijela.
To sigurno neću zaboraviti, kada budem tumačila što znači u
astrologiji Sjeverni i Južni mjesečev čvor ili Zmajeva usta i Zmajev rep. Sve što u tijelo uđe, mora i izaći. Upute o tome kako će se
to događati, sigurno dolaze iz naših misli. Zbog toga je stup Djevice tako snažno upleten u kreiranje našeg načina života. „Reci mi
što jedeš, pa ću znati kakav si čovjek”, je sigurno korisna osnova za
procjenu karaktera čovjeka, kao što je meni kao astrologinji osnova natalna karta.
Moj sin je vegan i veliki borac za prava životinja. „Ne pada jabuka daleko od stabla”, kaže poslovica, a ja bih rekla da smo svi mi
jabuke koje padaju sa istog stabla. Da li smo crni, bijeli, žuti, smeđi ili crveni, svi mi dolazimo iz istog gnijezda, koji se zove Kozmos.
Stup koji povezuje Srce sa glavom se imenuje OVAN. Osim što
svojom energijom podupire i sve ostale stupove, njegova je najjača
povezanost u toj mreži sa stupovima koji predstavljaju pet elemenata: Voda, Zrak, Vatra, Zemlja i Duh (Eter).
Tih pet elemenata su stupovi koji čuvaju sva naša osjetila, a organi koji osjetila „proizvode” se nalaze baš na glavi.
123
Voda predstavlja sluh,
Zrak predstavlja vid,
Duh (Eter) predstavlja njuh,
Zemlja predstavlja okus,
Vatra predstavlja opip.
Mislila sam da dobro poznajem i da znam protumačiti kako
planeti utječu na naše fizičko zdravlje. Mnogo toga su me naučili
moji učitelji, a mnogo toga sam naučila i kroz praksu.
Ali ono što sam naučila tamo, nisam mogla nigdje drugdje naučiti, osim od osobe koja je doživjela takvo iskustvo i koja dobro
poznaje astrologiju. Da sam imala neko zemaljsko predznanje iz
inženjeringa ili agronomije, znala bih ispričati štošta korisnog iz
tog područja.
Kažu da se sve bebe rađaju sa plavim očima zbog pigmenta melanina. Moja majka mi je pokazala da sam ja imala zelene oči od
početka, zbog moje energetske osnove koja je stvorena u planinskom izvoru, gdje je bilo čak i nebo zelene boje.
Novorođene bebe imaju plave oči, jer su i Kozmos i Zemlja plave boje. Čovjek se rađa iz spajanja Zemlje i Kozmosa i oči su dokaz
tog svetog saveza, kao vjenčani list koji donesemo sa sobom. Oči
su ekran računala koji je smješten u našem Mozgu i spojen sa svim
ostalim dijelovima tijela. One bebe koje promijene boju očiju, povezano je sa sadržajima tih programa.
Moj stup Ovna sam svojim načinom života ugrozila nebrojeno puta.
124
Plakanjem sam oslabila stup Vode. Organ koji upravlja našim
sluhom su uši. Voda je najviše prisutna u našem tijelu, jer predstavlja 70 posto našeg tijela i čak 85 posto našeg Mozga je prenosilac
karmičkih i energetskih informacija. Kroz život su me stalno pratili strahovi. Neka znanstvena istraživanja kažu da naše uši izlučuju više voska kada smo uplašeni, kao i da ljudi koji su skloni depresijama imaju problema sa sluhom. Ja sam već sada u fazi da slabije
čujem, ne zbog toga što sam zbog starosti nagluha, nego zbog toga
što me prečesto boli, kada čujem kako ljudi u mojoj okolici pate.
Prečesto sam stiskala zube od nemoći, da promijenim naš svijet i oslabila stup Zemlje.
Zatvarala sam oči pred istinom da je naš svijet bolji nego što zaista i jeste i slabila stup Zraka.
Mnogo puta sam opekla prste, jer sam slamu stavljala preblizu
ognja i time oslabila stup Vatre. Zbog toga sam onda kada sam se
trebala veseliti i smijati, mrštila, ljutila, gledala tužno i ružno.
Ono što jača Stup Vatre je smijeh i veselje. Taj stup predstavlja najjači potporni član stupu Ovna. Gledajući oslabljene stupove Ovna i Vatre, odlučila sam smanjiti stvaranje bora na mom licu.
Kad se nasmijemo, pomaknemo 17 mišića, a kada se ljutimo i mrštimo, pomaknemo 43 mišića.
Najteže sam oslabila stup Duha (Etera), jer nisam umjela prilagoditi svoja očekivanja okolnostima u kojima sam živjela i radila.
Neprestana pitanja koja sam postavljala sebi i ljudima oko sebe su
bila preuranjena i preopasna za one koji su tada imali moć.
125
Nemam dokaza za znanstvenu tvrdnju da je jezik najjači mišić
u tijelu, ali znam sigurno da sam ga ojačala time koliko sam ga vrtjela i okretala i kada je trebalo i kada nije trebalo.
Jedna poslovica kaže „da je jezik u mokrom” i da je zato tako
lako pričati i ono što treba i ono što ne treba.
126
17.
Na sve krugove oko Srca, kao i na svih 18 stupova utječu planeti iz našeg sunčanog sustava.
Merkur, Mjesec i Uran utječu na stup Vodenjaka, Blizanaca,
Djevice i Duha (Etera).
Sunce, Mjesec i Saturn utječu na stup Lava, Zemlje, Duha (Etera) i Vatre.
Venera i Saturn utječu na stup Vage, Bika, Duha (Etera) i Vatre.
Jupiter, Neptun i Venera utječu na stup Riba, Zemlje i Duha
(Etera).
Jupiter, Mars i Pluton utječu na stup Škorpiona, Ovna, Vatre i
Vode.
Saturn, Merkur, Sunce i Jupiter utječu na Strijelca, Jarca i Lava.
Lilit, Venera, Mjesec, Sunce i Neptun utječu na Raka, Lava,
Vage.
Svaki utjecaj određenog planeta ima svoj red i ništa se ne događa bez „konzultacije” kao što se i u medicini na kolegiju dogovaraju između sebe liječnici, specijalisti za pojedine organe, kako će pristupiti liječenju nekog bolesnika.
Na sličan način se dogovaraju i stručnjaci koji vode poduzeća,
gdje je zaposlen veći broj radnika.
Unutar porodice se dogovaraju roditelji i djeca, praveći planove
za sljedeći mjesec ili za bližu budućnost.
127
Bez dogovora se ništa ne može izvesti.
I zakoni Kozmosa funkcioniraju u skladu narodne poslovice
koja kaže „sloga kuću gradi, a nesloga razgrađuje„.
Astromedicina kaže da Mjesec, kao najbrži planet našeg sunčevog sustava, ima izuzetno dobar utjecaj, zapravo umnožen, prije svega na dio tijela kojim vlada ili kada se prolazi kroz zviježđe u
kojem vlada.
Mjesec vlada u znaku Raka.
Ali ako su negativni utjecaji, onda isto tako djeluje umnoženo
negativno.
Gledala sam kako se odazivaju moji organi na utjecaje pojedinih planeta, posebno Mjeseca.
Prvi i drugi dan mog boravka u komi, 26. i 27. studenog, Mjesec je bio u zviježđu Bika. Osjećala sam se sigurno i bezbrižno znajući da se nalazim u sigurnim rukama medicinske ekipe, a pogotovo jer sam imala cijelo vrijeme pored sebe svoju majku, mog Anđela VoTeMa.
28. i 29. studenog se Mjesec promaknuo u zviježđe Blizanaca.
Astrološki znak Blizanaca u svojoj simbolici predstavlja dijete. Ta
dva dana su za mene bila nešto najljepše i najčarobnije u mom životu. Bila sam dijete svoje majke.
Svaki trenutak svog života sam mogla vidjeti, ne samo od rođenja, nego i u periodu dok me majka nosila pod svojim Srcem.
Kada bih mogla to vrijeme prenijeti u ovaj život, onda bi to zaista značilo, da sam postigla najvišu razinu koju je moguće postići
iz saveza Kozmosa i čovjeka.
128
Sreću koju sam tamo osjećala, mogla sam ponijeti sa sobom
samo kao sjećanje, ali ne i kao emociju koju osjetiš prema nečemu
ili nekome u ovoj dimenziji.
Razmišljala sam i o tome kakvo veličanstveno znanje bi to
bilo, kada bih kao astrologinja znala se priključiti na Mozak mojih klijenata i čitati im određene programe, odgovarajući na njihova pitanja.
Ali to mi nije bilo omogućeno niti na onoj strani. To bi značilo da sam za pojam ovog zemaljskog svijeta mrtva, isto onako kako
je mrtva moja majka.
Ono što sam ja mogla doživljavati na drugoj strani je bilo moguće samo posredovanjem moje majke. Ona je bila projekcija mog
Mozga, jer oblik „kozmičke kapsule” u kojem se ona nalazi njoj to
omogućava, ali nije moguće da ja to prenesem na drugu stranu kao
sposobnost, koju mogu koristiti.
30. studenog i 1. prosinca je Mjesec prešao u zviježđe Raka. Približavao se dan mog povratka u svijet. U astrologiji, horoskopski
znak Raka predstavlja porodicu i majku. Pravi dan za rastanak i
moj povratak iz hodočašća.
Pitala sam majku da li i ona osjeća tugu i žalost zbog rastanka.
Gledala su me njena dva smaragdna oka i kada je stisnula moje lice
među svoje dlanove, znala sam da će pod moje vjeđe spustiti dvije suze.
„Kada se budeš vratila, nikada više ništa neće biti kao što je bilo
i prije, pa ni tuga. Ali ovo što nam je ostalo, iskoristimo da još nešto
naučiš. Kada budeš razumjela šest krugova i 18 stupova oko Srca,
mnogo lakše ćeš razumjeti i astrologiju.”
129
Velikodušno Srce ne pravi iznimke niti privilegije niti do jednog organa. Svi organi su povezani u jednu mrežu, koja je slična
križaljci. U Astrologiji je Srce predstavljeno Suncem kao najvišim
organom. Sunce zna da je svaki čovjek minimalizirana slika makrokozmosa i zato se za sve organe jednako brine.
Kozmos ima ista pravila i za Sunce kao i za sve ostale planete i
zvijezde. Niti jedan čovjek nije iznimka, kao ni druga bića koja žive
na našoj planeti.
Ono na što me na rastanku podsjetila moja majka je da ostanem „udata” za astrologiju.
„To je tvoj jedini sretan brak, koji ti je namijenjen. Koliko je bilo
potrebno da saznaš, već si dobila. Ne traži više” – rekla mi je.
U horoskopu je moguće dobiti informacije kako ćemo živjeti,
kakvo je naše zdravlje, kojim bolestima smo skloni, kakvi su naši
intelektualni i kreativni potencijali, način kako volimo i kako nas
drugi vole.
Malo je pitanja na koja dobar astrolog ne može dati odgovor,
vezano za jedan vijek ili sadašnji život, ali ne može se analiza horoskopa napraviti za jedan sat. Ja se divim astrolozima koji kao iz rukava sipaju informacije čim čuju datum rođenja neke osobe. Nekada su astrolozi radili samo za kraljeve. Sigurna sam da i danas unatoč svim sredstvima informiranja i znanjima koja su dostupna svima, pomoć dobrog astrologa je nezamjenjiva na mnogim područjima života, ali o tome u nekoj drugoj mojoj knjizi.
Sunce kao vladar Srca ima svog ambasadora koji je odgovoran
za dobro ili slabo zdravlje. Naravno da tu ulogu u svakom horoskopu vrši drugi planet.
130
U jednom periodu mog bavljenja astrološkom praksom me
veoma zanimala astromedicina od koje sam se kasnije malo odmaknula, možda zbog toga jer je nisam u potpunosti razumjela.
Sada mi je sve mnogo jasnije i to područje astrologije će zajedno
sa karmičkom astrologijom predstavljati osnovicu mog astrološkog savjetovanja.
Sada ne poznajem samo fizičko tijelo, nego i mnogo više, znam
i o onome što ne vidimo i što nazivamo duhovnost, a što je često
predmet mnogih diskusija. Svatko od nas ima neku svoju teoriju i filozofiju. Mnoge nauke i alternativne djelatnosti bave se tom
problematikom.
Sada vidim svoje fizičko tijelo zajedno sa Dušom kao dobro organiziranu državu, koja ima svog predsjednika Sunce, koji se dobro brine o svakom članu svog imperija. Kao što svaki predsjednik
izabire članove svog kabineta, tako i Sunce koje vlada u Srcu, izabere svoju najpovjerljiviju osobu preko koje izvršava i ostvaruje svoje planove i ciljeve.
Astrologija poznaje pojam Hyleg, tj. planet koji je nositelj života
i koji je najbliži rođak Sunca i podznaka. Taj planet uvijek ima u rukama crvenu nit horoskopa, po kojoj se ravnaju svi planeti.
Bez tog vjernog suradnika, samo Sunce ne bi moglo izvršiti
svoje obaveze i ispuniti svoju ulogu veze između Kozmosa i čovjeka.
U mom slučaju je ambasador, odnosno onaj odgovorni i najvjerniji suradnik preko kojeg Sunce upravlja i rukovodi fizičkim tijelom, planet Saturn.
Planet kojeg u Astrologiji nazivamo učitelj-mučitelj i koji vlada horoskopskim znakom Jarca. Dobro je spomenuti i to, da znak
131
Jarca u anti horoskopu nazivamo „gonič robova„. Zaista ima u toj
tvrdnji duboka istina.
Često sam se kroz tih mojih 60 godina odupirala i suprotstavljala njegovom djelovanju i njegovim naredbama. Nije lako surađivati sa Saturnom, ako uopće možemo govoriti o bilo kakvoj suradnji, jer govorimo o planetu koji je pojam autoriteta i vlasti. Za
njega je priznavanje demokracije samo u granicama koje postavlja sam Saturn.
Ali eto, ispalo je tako da sam ja kao zračni znak, a uz to još Blizanac, uvijek tražila načine kako mijenjati tradiciju i ustaljene norme. Često sam vjerovala da stalagmiti i stalaktiti nastaju u toku
jednog kišnog popodneva. Često puta sam „zaboravila” da nikada
ne može biti čovjek snažniji od sile koja ga je stvorila i upravo Saturn je bio taj, koji me je na to najčešće podsjećao.
Trebalo mi je upravo ovo iskustvo, ne da shvatim, nego da prihvatim da nije ta sila u čovjeku, nego izvan njega i da jedino ta sila
ima pregled nad čovječjim životom od početka do kraja. Dobar
astrolog može znati mnogo toga pročitati iz natalne karte, ali unatoč tome su i njegove mogućnosti ograničene.
Čak i kada dobro poznaje karmičku astrologiju, on ima pregled samo nad zadacima i poslanstvima koja su pojedincu zadana
u roku trajanja fizičkog tijela ili nekih od prošlih života. Ali nikada
nema mogućnosti, da bilo što promijeni.
Dobro mi je rekla moja majka.
„Ovo je tvoja velika šansa. Malo kome je bilo dano da završi čak
2 karmička ciklusa i da se sa tim bogatstvom vrati u zemaljsku dimenziju. Cijeni skromnost, molitvu i zahvalnost iznad svega. Te 3
132
osobine Kozmos najviše cijeni. To su zlatne niti koje krase svih šest
krugova i 18 stupova. Bez zlatnih niti ne bi moglo tvoje tijelo izdržati niti tamo odakle si došla, niti ovdje, gdje sam te ja dočekala.”
133
18.
K
ada su me otpustili iz bolnice i poslali me na kućni oporavak, u fazi rekonvalescencije, većinom sam samo spavala, čak i 15 sati dnevno. Liječnici su rekli, da je to dobro,
jer se tako Srce odmaralo.
Pogotovo je to bilo dobro za moje fizičko tijelo, koje sam zadnjih godina crpila do maksimuma radeći i do 20 sati dnevno. Kao
da sam u tim danima spavajući toliko sati dnevno trebala prvo nadoknaditi sve ono vrijeme prije nego se Srce zaustavilo i zbog toga
jer sam prekomjerno radila.
U toj fazi oporavka, ne samo da sam mnogo spavala, nego sam
i mnogo sanjala. Sanjala sam prave snove, onakve kakve sam sanjala kao i prije odlaska na hodočašće. Ostalo vrijeme, kada nisam
spavala, sjedila sam pored prozora i promatrala ljude. Prozor moje
sobe je okrenut prema parku i prema ulazima nekoliko stambenih
zgrada, koje u kvadratu okružuju park. Ponekad sam samo promatrala ljude koji su ulazili i izlazili iz zgrada i nisam htjela čuti njihove glasove. Ponekad sam zatvorenih očiju uključivala svoj sluh i
samo slušala njihove glasove ne pokušavajući razumjeti o čemu su
razgovarali.
Najčešće sam htjela čuti o čemu su razgovarali. Radovala sam
se slušajući njihov smijeh i veselila se njihovoj radosti, jer je to bila
i moja radost. Ali kada sam čula ružnu ili ljutitu riječ, kritike i lupanje vratima, nisu mi samo kroz glavu prolijetale misli, da to nije
ispravno i da nije dobro niti za njih same, niti za sve ljude na našem planetu, nego sam osjećala bol u svom vlastitom Srcu. Počinja134
la sam čak i teže disati i morala sam leći, da se Srce umiri. Nekoliko
puta je bol u prsima i razbijanje Srca bilo tako snažno, da sam morala ubrizgati Nitrolingual kapljice.
Naučila sam se prepoznavati u koje vrijeme se vraćaju sa posla osobe koje su reagirale grublje i u to vrijeme sam se povlačila sa
prozora.
I prije infarkta sam se na sličan način odazivala na reakcije u
mojoj okolini i patila što se među ljudima izmjenjuju ružne riječi i
posljedično dolazi do konflikta, koji osim lošeg raspoloženja izazivaju i razne bolesti. Stalno sam tražila načine kako doći do formule koja bi mogla djelovati kao lijek koji se uzme kao tekućina 3 puta
dnevno po 3 kapljice, koje nas štite od zlih misli i riječi.
Tko če nas naučiti i kako da naučimo, uživati u svakom trenutku svog života, sve dok nam Srca kucaju normalno. Svaka naša ružna misao, riječ i djelo ima dublji odaziv, ne samo za nas lično nego
i za mnoge druge ljude koje ne poznamo, ali su isto tako kao i mi
dio velikog Kozmosa.
Kako da se naučimo poštivati taj naš mali organ, tu našu pumpicu koja stalno radi, koja nikada ne staje i kroz čiji mehanizam
kao kroz filter prođe svaka misao i svaka riječ. Kako da vam napišem, da bi me čuli barem vi koji ćete pročitati ovu knjigu, što je to
najvažnije što je potrebno da učinimo, da bi olakšali rad našeg Srca.
Kojim riječima, da se izrazim da bi me i vi barem djelomično
razumjeli onako kako ja tek sada razumijem svoje Srce.
Gledajući unazad, jedno je sigurno, da duboko žalim što nisam
potražila učitelja, koji bi me naučio što je potrebno najvažnije činiti i kako se ponašati kada je u pitanju naše Srce.
135
Kada bih mogla vratiti sat mog života unazad deset godina, jedna od stvari koju bih promijenila prilikom susreta sa mojim Abrahamom (za pedeseti rođendan) je da bih potražila neku Astrologinju Anu, koja bi me naučila kako da joj se povjerim i ispričam joj
ono što se nisam usudila nikome drugome ranije.
Potražila bih nekoga tko bi meni bio ono što sam ja svojim klijentima, koji me osjete, prepoznaju i u meni nađu ne samo astrologinju, nego i onu frekvenciju na koju se priključe, da se napune,
kada im se isprazne baterije.
Nisu velike tajne one koje zapravo muče čovjeka i iscrpe mu zalihe energije. Najčešće su to obične situacije koje se nisu dogodile
sasvim slučajno, koje smo mogli i predvidjeti i izbjeći, da nas nije
bilo strah. Kažu da su u strahu velike oči i kako sve izgleda jednostavno kada se neka stvar završi.
Ako imamo prijatelja, učitelja ili savjetnika, koji nam zna objasniti porijeklo strahova, onda nas i naša okolina vidi drugačije i
odaziva se na naše potrebe onako, kao što bi mi to željeli ili htjeli.
Velike tajne su uvijek predmet dobre organizacije i uhodanog
mehanizma i namijenjene su određenoj grupi ljudi. Istina je, da
posljedično te tajne utječu i na mnoge ljude i narode.
Ali ono što stvara masovne probleme su zapravo male „nevažne” tajne, koje uzrokuju i stvaraju traume mnogim ljudima. Ti mali
problemi, koji se mogu riješiti bez velikih zahvata, su ti koji utječu
na kvalitetu života prosječnih ljudi, a takvih je najviše na svijetu.
Topla misao stvori toplu riječ, topla riječ stvori toplo djelo.
Kada bi svatko od nas barem jednom tjedno uzeo na sebe obavezu da će u bilo kojoj situaciji gdje se nađe sa dvoje ili više ljudi, koji
136
se između sebe ne poznaju i koji se gledaju ispod oka, prvi započeti razgovor izgovarajući „dobar dan ili „kako ste?”
Pokušajte, pa ćete vidjeti da nije tako jednostavno započeti razgovor recimo u liftu ili u čekaonici u ambulanti. Ali kada to učiniš
nekoliko puta, ustanoviš kako su dvije kratke riječi sposobne rasplesti priču u koju se svi uključe i odjednom svi žele nešto reći. Nikada nećete znati ako ne pokušate, tko baš tamo čeka, da sklopi sa
vama prijateljstvo. Popularnost socijalnih mreža poput Facebooka ili Twiterra najbolji su dokaz koliko su ljudi usamljeni, koliko
su potrebni pažnje i topline. Komunicirati preko Interneta nije isto
kao što je razgovarati i družiti se u živo.
Na onoj drugoj našoj strani, svi razgovaraju sa svima, svi se
druže i dijele između sebe sjećanja iz prošlih života jednako kao
svoje emocije ili brige za njihove ljude koji žive na našoj strani. Ja se
ne znam drugačije izraziti, nego reći „oni razgovaraju”, da bi me razumjeli. Milijuni ljudi, za koje mi je moja majka rekla, da je to oblik
života koji se zove „kozmička kapsula” lebde kao male meduze.
Svaka od tih „kapsula” ima dva oka kao dva ekrana po kojima sam
ja prepoznavala moje žive prijatelje i one koji su već umrli, moje
pretke i sve ono što sam htjela znati. Ne čuje se živa riječ, nema
buke, nema zvukova na koje sam navikla na ovoj strani. Kada sam
se vratila nazad povezujući način života u ovom svijetu i ono što se
događa na drugoj strani, mislim da nas put transformacije kojim je
čovječanstvo krenulo vodi u jedan oblik drugačije međusobne komunikacije. To je sinteza druženja i povezivanja ljudi između sebe
preko Interneta i druženja uživo.
„Kozmička kapsula” je naša Duša, koja se preoblikuje u takav
oblik malog ekrana i prijeđe u višu frekvenciju. Na toj frekvenci137
ji postoji čista istina, koja upravlja njihovim odnosima. Kada istina
ima tisuću lica, onda je rezultat postojanje zlobe, materijalnih potreba, zavisti, lakomosti i svih emocija koje kvare i ugrožavaju našu
kvalitetu života.
Živeći toliko godina na ovom planetu i baveći se Astrologijom
više od 40 godina, srela sam jako malo ljudi, koji su, kada su ušli u
moj radni kabinet bili svjesni sebe samih i svojih pravih potreba.
Zbog toga nisu bili sposobni reći pravu istinu o svom trenutnom
psihičkom i fizičkom stanju kao niti na pravilan način oblikovati
pitanje u vezi svog problema.
Većina je pokušavala prikazati svoju situaciju boljom nego što
je zaista i bila ili se pokušala prikazati snažnijom osobom nego što
je zaista jeste. Ali moje Srce je osjećalo, gdje su bile pukotine u njihovim Srcima i od kuda je puhao hladni vjetar i prije nego sam
otvarala njihove natalne karte.
I tako sam ja „korak po korak” pronalazila odgovore i načine
kako da im pomognem, da otkriju koji je to najteži kamen, koji im
pritišče Srce.
Učila sam ih da se u pravilno postavljenom pitanju sakriva i
odgovor na to pitanje. Osobno sam se naučila na vlastitim primjerima, da je zdravlje uvijek tamo gdje je i bolest.
Koliko im je to kasnije pomoglo, znaju najbolje moji klijenti, a
znam i ja. Kada su odlazili od mene, na njihovim licima sam vidjela njihova Srca, oslobođena barem djelomično od onog kamenja, koje im je ležalo u Srcu, kada su došli k meni. Moje riječi i naša
udružena energija , zajedničkim snagama uspijeva kamenje ponekad zdrobiti i pretvoriti u prah. Ponekad nam je samo uspjelo odbrusiti oštre rubove na tom kamenju ili barem blokirati taj kamen,
138
da ne raste do trenutka, kada će planetarni utjecaji biti povoljniji i
kada će omogućiti lakši proces izmjena na bolje.
Ja preko astrologije povezujem ljude, netko drugi preko pjesme,
poezije ili slikarstva. Ne može svatko biti astrolog, pjevač, slikar ili
pjesnik, jer se i dobar astrolog rađa, kao što se rađa i dobar slikar ili
pjesnik. Ali svatko od nas bez obzira što obavlja neku funkciju koja
ga čini poznatijim među ljudima, može dati svoj doprinos, tako da
na svakom mjestu i u svakom trenutku pokaže svoju dobru volju,
da se nasmije i kaže neku lijepu riječ nekome koga sretne prvi puta.
Ono što dajemo, to ćemo i dobiti. To je zakon Kozmosa. U drugom
svijetu nema privilegiranih, kao što ih nema niti u Kozmosu.
Navest ću vam primjer iz svakodnevnog života koji se može vidjeti u svakom naselju, selu ili gradu u bilo kojoj državi.
Kada sam odlazila sa mojim psićem u šetnju, nisam bila astrologinja već starija žena iz naselja, poput drugih u susjedstvu koje
također izvode svoje kućne ljubimce u jutarnju ili večernju šetnju.
Već prvo jutro sam ustanovila da ne poznajem ni jednog od
vlasnika šetača svojih pasa. Svakom od njih sam se nasmiješila i
zaželjela ‘’dobro jutro’’. Neki su mi odgovorili, drugi su samo kimnuli glavom, a većina me pogledala iznenađeno i u njihovom pogledu sam pročitala pitanje „zar smo se već negdje sreli ili da li se
poznajemo?”
Ja sam nastavljala sa svojim pozdravljanjem svako jutro i svako
večer. Trebalo mi je malo manje od mjesec dana, da sam se srela sa
svim vlasnicima četveronožnih prijatelja, jer smo naše pse izvodili
u šetnju u različito vrijeme.
139
U tom vremenu smo već toliko napredovali u međusobnim
odnosima, da smo ne samo pozdravljali jedni druge, nego smo već
znali jedni od drugima mnoge pojedinosti o navikama naših pasa
kao i nas samih.
Park u kojem smo se šetali se nalazio pored osnovne škole. Susretala sam dječake i djevojčice različitih uzrasta.
Neki od njih su užurbano hodali, jer su kasnili, drugi su jedva
gledali od pospanosti, a najveći broj je izgledao tako kao da ide u
zatvor, a ne u školu. Malo ih je išlo u grupi, nije se čuo smijeh i zavitlavanje, kao što je to bilo prije 50 godina, kada sam ja pohađala osnovnu školu. Poslije nekoliko dana sam već imala „snimljenu”
sliku školaraca.
Kada sam bila u njihovoj starosti, moja majka je svaki puta
kada sam odlazila od kuće me podsjetila, da ne zaboravim pozdraviti svakoga koga sretnem u zgradi, na stubištu i na ulici. Da ne zaboravim pridržati ulazna vrata ako netko ide iza mene ili da ne ponudim pomoć starijim osobama, da im ponesem košaru ili torbu.
Gledajući tu dječicu, znala sam da je rijetko koga od njih u školu ispratila mama sa toplim riječima i zagrljajem. Svi su nosili ključ
oko vrata i većina njih je viđala svoje roditelje tek uvečer. Gledajući
ih, uvijek me stisnulo oko Srca i pitala sam se, da li smo došli u takvo vrijeme, kada tvrdnja „na mladima svijet ostaje” moramo zamijeniti pitanjem „kako smo vam mogli to učiniti?”
Netko će reći, što se to mene tiče. Moja djeca su odrasla i ne bi
trebalo da se ja o tome brinem.
Unatoč tome sam počela razgovarati sa tom djecom. Ponekom
duhovitom primjedbom na račun kašnjenja, da ga podsjetim da
140
zakopča bundu, jer je hladno ili da kažem, „da je škola dosadna i
da se ponudim, da on ili ona prošeta mog psa, a ja pođem u školu
umjesto njega ili nje.„
U samo jednom tjednu sam sa mojim školarcima postigla takav odnos, da su me ujutro pozdravljali (ali ne i druge šetače), pomilovali mog psića i povjeravali mi svoje mišljenje o učiteljima.
Kada sam bila na hodočašću, tamo sam srela i moje male školarce i moje susjede šetače. Sve ono što predstavlja vrijednost i što je
važno za mene u ovom životu je bilo jednako važno i na onoj strani. U mom Mozgu su se izmjenjivali isti misaoni uzorci i tamo kao
i ovdje. Ja nisam imala „status kozmičke kapsule”, jer je moja Duša
cijelo vrijeme bila u mom tijelu. Ali činjenica da sam već od najranijih godina mog djetinjstva počela otkrivati programe u svom
Mozgu koji povezuju naš svijet sa nekim višim dimenzijama, mi je
bilo omogućeno da na drugačijem energetskom nivou doživim taj
drugi svijet.
U sadržaju tog programa je i moj Anđeo VoTeMa koji me je
vjerno pratio svih godina mog ovozemaljskog života. Zbog istog
razloga mi je bilo omogućeno, da se u proces mog hodočašća i na
onoj strani aktivno uključi moj Anđeo i obavi ulogu prevoditelja
između mene i onog svijeta.
Da nije bilo tako, pitanje je, da li bi se moja Duša imala snage
ili potrebe vratiti nazad? Pitanje je i da li bi programi u mom Mozgu radili u granicama u kakvim su djelovali prije nego se Srce zaustavilo, a još manja mogućnost da su se ti programi čak i produbili i izbistrili.
141
Sve ono što je bilo predmet mojih razmišljanja i aktivnost, što
me je boljelo i ranjavalo moje Srce u ovom svijetu, sam susrela i na
drugoj strani.
Moja razmišljanja su me i tamo vodila u smjeru da ljudski duh
ne može doživjeti evoluciju dok čovječanstvo ne napravi revoluciju u svom odnosu prema čovjeku i dok čovjek ne postane glavna i
jedina osnova društvene zajednice.
142
19.
M
nogo je bilo razloga što sam se vratila nazad, odnosno,
da se nisam odlučila već tada ostati na drugoj strani.
Povratak nije bio lagan, kao što nije bilo jednostavno
uspostaviti ritam svakodnevnog života.
Svi u mojoj okolini od porodice do prijatelja su se trudili olakšati mi rehabilitaciju, ali onaj nateži dio sam morala ipak obaviti
sama.
Zaključila sam, da moram pronaći jak motiv za život. Kada jednom pogledaš na drugu stranu i doživiš mir koji tamo vlada i koji
ispunjava sva tvoja očekivanja, onda je povratak u svijet gdje je svuda oko tebe nemir uistinu pitanje jakog motiva.
Na prvom mjestu su sigurno djeca i moj prijatelj Zuhdija.
Ali nisam mogla zaboraviti niti astrologiju niti moje klijente,
kojima sam pomagala naći put do njihovih vlastitih Srca.
U periodu rehabilitacije sam, kada je bilo vani malo toplije, izlazila u park i gledala roditelje kako se igraju sa svojom djecom. Radosno sam slušala njihov smijeh i napinjala uši da čujem tople riječi,
„pazi, mišiću, da ne padneš; skoči maleni moj; ne zlato na tu stranu„. Kako su te riječi milovale moje srce i vraćale me u djetinjstvo.
Kažu da si dijete sve dok imaš žive roditelje. Moji su već davno otišli na onaj svijet. Po toj teoriji bih ja trebala već izgubiti statut djeteta, prestati biti dijete i konačno odrasti, zar ne? Ali nisam.
I poslije smrti mojih i bioloških roditelja, ja sam se i dalje znala ra143
dovati i sanjati kao dijete. Ali sam isto tako nastavljala često praviti
i greške, kao što ih čine djeca.
Tako sam nekad mislila, kada sam analizirala „post festum”,
što sam trebala napraviti, da bi se neke životne situacije završile bolje, nego što su se završile. Mislila sam, da nisam bila dovoljno dobra i da sam svojim načinom života razočarala svoje roditelje, jer
nisam ispunila njihova očekivanja.
Ali tek tada, kada sam ih ponovo srela na drugoj strani Kozmosa, kada sam osjetila njihov dodir i u njihovim očima vidjela da
me nisu zaboravili, da sam još njihova, kako sam nekada bila, tako
sam ostala za sva vremena. Shvatila sam, da moji roditelji nikada
nisu razmišljali o meni kao osobi koja je njih razočarala, nego kao
o osobi koja možda nije pronašla ono za čim je tragala.
Susret ne samo sa majkom, nego i sa ocem mi je pomogao pri
odluci, da ću kada se budem vratila pokušati, da budem dijete. Da
budem samo dijete, kakva djeca zapravo jesu. Da ne pokušavam
biti onakvo dijete kakvo sam bila u onom periodu mog života kada
sam bila stara između 5 i 15 godina.
Htjela sam biti zrela i ozbiljna i pokušavala obavljati one dužnosti koje spadaju u područje roditelja. Tada sam željela njima
olakšati život, jer mi se činilo, da će biti zadovoljniji sa mnom i da
će me više voljeli.
A to nije niti bilo tako, niti su to od mene očekivali. Voljeli su
oni mene onako kako su znali i koliko su mogli, samo ja to nisam
znala.
Tek sada sam svjesna, da su tada neki programi u mom računalu (Mozgu) bili jako nepravilno usklađeni.
144
Mnogo čega sam se ja sjetila sjedeći na klupi dok sam lovila zrake škrtog siječanskog sunca i gledajući roditelje, kako se igraju sa
svojom djecom.
Tako sam se sjetila, da sam i ja sama ranije, prije hodočašća,
znala biti kritična prema ljudima koji su srdito i ljutito, bijesno lupali vratima. Znala sam biti „pametna” dijeleći savjete što se smije, a što se ne smije.
Ali sa hodočašća sam se vratila izmijenjena. Velika je razlika u
mojim reakcijama nekada, prije bolesti i sada poslije bolesti.
Kada u zgradi živi veliki broj stanara, sigurno dolazi do situacija koje izazovu reakciju koja nije pravilna. Mjesec svakih 4 minute
promijeni položaj i svi, ne samo astrolozi, znamo da Mjesec utječe
i na promjenu raspoloženja ljudi.
Poslovica kaže „sto ljudi, sto ćudi„. Svatko se odazove na neku
situaciju u skladu ne samo sa svojim horoskopom nego i u skladu
sa svojim trenutačnim raspoloženjem. Zaista treba biti mudar, da
u trenutku kada si i sam u „lošoj koži” budeš ljubazan prema nekome, tko se bez razloga dere na tebe, samo zato jer treba ventil, da se
isprazni.
Nekada sigurno nisam zatražila od Kozmosa oprost od grijeha, što sam bila ljuta i kritizirala nekoga tko je u bijesu lupao vratima ili galamio na stubištu. Vjerojatno takvu svoju reakciju nisam
niti osvijestila.
I prije kao i sada u našem stubištu žive isti stanari, koji se često
glasno svađaju, lupaju vratima i razbijaju čaše. Danas je bila jedna
od takvih situacija.
145
Prvo sam osjetila bijes, ali već sljedeći trenutak sam imala u glavi drugu misao.
Odmah sam uspjela osvijestiti, da nije pravilno niti pravedno
sa moje strane, da osuđujem ponašanje svojih susjeda stanara koji
su se ljutili i svađali. Ja ne poznajem njihove razloge za takvo ponašanje i koji su uzroci za takve reakcije i ispade. Jedno je sigurno, da to ne čine zbog toga da bi izazivali moju slabu volju ili drugih stanara.
Čim sam u Kozmos poslala molbu za oprost grijeha, što me
razljutila svađa i buka iz susjednog stana, svađa je prestala, kao da
je netko „odozgo” ugasio radio koji je emitirao glasnu muziku.
Nije to bio jedinstven primjer koji dokazuje koliko je velika razlika u načinu kako sam reagirala ranije i kako se sada odazivam
na određene situacije, a ja sam spadala, po riječima ljudi iz moje
okoline, među osobe koje su tolerantne, koje razumiju više od drugih ljudi. Sada se pitam, da li su me zaista dobro poznavali.
Nekoliko dana poslije povratka iz onog drugog svijeta, posjetila me prijateljica, koja me pitala, da li sam svjesna koji je bio razlog
zašto mi se to dogodilo.
„Dobro pitanje„- rekla sam i gledala je razmišljajući što bih
odgovorila.
Iz ugla medicine postoji jedno objašnjenje, ali iz duhovnog aspekta je to nešto sasvim drugo. Da li je uopće i potrebno znati, odnosno, da li je to i moguće znati. Možda je najbolje na to gledati kao
na iskustvo sastavljeno iz nagrade, opomene i kazne zbog nepoštivanja pravila zapisanih u mom horoskopu.
146
Ovo zadnje, nepoštivanje poslanstva je sigurno jedan od najdubljih razloga. Nisam htjela biti svjesna prisutnosti onih programa u Mozgu koji obrađuju Astrologiju. Plašila sam se upustiti u
istraživanje moje vlastite energetske povezanosti sa Kozmosom, da
bih lakše preko Astrologije ljudima približila njihovu povezanost
sa Univerzumom. Strah me bilo ljudi i njihovih reakcija na moj način razmišljanja. Strah me bilo za materijalnu stranu života. Imala sam iza sebe osim djece još i druge članove porodice, prema kojima sam imala materijalne obaveze. Barem sam ja tako mislila, da
sam ja odgovorna i za živote moje braće i moje sestre.
Često se javio moj Anđeo VoTeMa, koji mi je rekao: „Odluči
se, za tebe će biti osigurano onoliko koliko je potrebno. Ostavi sve
druge poslove i posveti se samo astrologiji i pisanju. To je tvoj put„.
Nije da ga nisam htjela poslušati. Znala sam, da VoTeMa zna
i znala sam da to zna i Kozmos, kako sam žarko željela posvetiti
se samo Astrologiji. Ali snažnije od te želje je bio strah od okoline.
Molila sam svog Anđela da mi pomogne, da se oslobodim straha i
on mi je rekao da je to samo moja slobodna volja.
U nekoliko navrata sam upotrijebila svoju slobodnu volju i ponesena idejom da sam došla do točke zrelosti, da ću slijediti samo
svoju potrebu, uvijek se nešto dogodilo, što me prisililo da se vratim nazad.
Teško za razumjeti, ali istinito. Osjećala sam se nesposobnom
i nepoželjnom. Kao da me nitko u mojoj bližoj okolini nije ozbiljno shvaćao. Da gledam horoskope, da tješim i savjetujem, to je
bilo u redu, ali da na takav način zarađujem za život, to nije bilo
prihvatljivo.
147
Poziv Astrologa nije bio niti na spisku obrtnika, znanstvenika
niti učitelja. Ali unatoč svemu, ja sam poslušala glas svog Anđela i
odlučila slijediti svoj put.
Astrolozi kažu da između 40. i 42. godine je period koji nazivamo, prilika da postanemo „pukovnik ili pokojnik„.
Da bih znala protumačiti kako to uistinu u praksi izgleda i
sama sam morala proći taj put.
Najteži udarci u mom životu su bili u tom periodu. Kažu astrolozi, to je ciklus Urana, koji može značiti „sedam suhih ili sedam
debelih godina„.
Moja karma je zasnovana čak na 3 ciklusa za redom, „sedam
suhih godina„.
Ali o tome ne želim sada pisati, jer još nije vrijeme. Tako mi
kaže i moj Anđeo VoTeMa i Kozmos. Ako u ranijim periodima
svog života nisam slušala savjete svog Anđela i poruke Kozmosa,
sada poslije hodočašća ću se strogo držati onoga, što mi je Kozmos
zaista namijenio. Tako se držim i uzimanja lijekova, makar sam
prije bolesti bila protivnik bilo kakvih proizvoda iz farmaceutske
industrije. Sve što sam dala u svoje tijelo su bili homeopatski i ajurvedski proizvodi.
Mogu samo reći da su me u tom periodu ljudi koje toliko volim
ranjavali, jednostavno, jer su bila takva vremena. Ja sam bila samo
jedna od mnogih, koja je morala ponijeti križ kolektivne karme.
Bila su to zaista ružna i teška vremena i sve što se tada događalo
je jedan od uzroka, da je bilo toliko kamenja u mom Srcu. Ako bih
svoj strah od ljudi prije tog perioda ocijenila sa „10”, onda je tokom
dvadeset godina taj strah porastao na „100„.
148
Ovo što sada osjećam, što je istinito i neizmjenjivo, jest da je
poslije povratka iz onog svijeta sve postalo drugačije. Ja sam postala drugačija, a i mnogi ljudi oko mene su se promijenili, jer sam se
ja promijenila.
Ranije sam mnogo plakala i kada gledam unazad, mislila sam
da su moje suze ispirale tugu koja je često punila moje Srce. Sada
shvaćam, da se moje Srce već rodilo sa puno tuge i da se za svaku
novu tugu, koja je pristizala, trebalo raširiti i povećati ga. Tko zna
koliko bi još naraslo, da se nije na trenutak zaustavilo.
Gledajući moj horoskop unazad, vidim kako sam griješila misleći, da su moje suze spriječile, da se nije i ranije zaustavilo. Koliko
je bilo tužnih događaja u mom životu, koliko samoće, koliko rana
koje nikada nisu zarasle.
A osim toga, oko mene je bilo toliko tužnih ljudi koji su plakali na mom ramenu. Najveći paradoks je bio baš taj, da su skoro svi
oko mene (osim rijetkih prijatelja koji su znali što se sve događa u
mom Srcu) mislili, da ja nemam nikakvih problema, uvijek sam
bila nasmijana. „Duša nema ogledala” – govorila sam.
Ne liječe suze niti rane niti tugu. Smijeh i radost ne samo da liječe rane i žalost, one vraćaju snagu ljudskom Mozgu i oplemenjuju naše misli.
Prve dane povratka iz bolnice, gledajući kroz prozor, pokušala sam zamisliti svoj život u budućnosti. Mnogima sam pomogla i
olakšala život svojim astrološkim savjetima. Čudno bi bilo da ne
bih znala i da me ne bi zanimalo, što se još može događati sa mnom,
ne u daljnjoj budućnosti, nego u kratkom vremenu, u narednim
mjesecima već ove 2013. g.
149
Što me čeka, kakve su mi mogućnosti, što moram uraditi i prije
svega, što još mogu uraditi. Tamo gdje sam bila, sve je mnogo lakše, tamo odlazimo omekšani i olakšani za terete koje imamo na zemaljskoj strani. Neki od tih problema su takve prirode, da se srede već time što neka osoba umre, pa se neki postupci automatski
zaustave.
Ima nekih događaja koje ostavljamo nezavršene iza sebe, koji
se snime na karmičkom disku, pa prođu nekad i stoljeća, da se završe. To su takvi događaji za čije razumijevanje je potrebno imati
mnogo duhovnog znanja, poznavati karmičke zakone uzroka i posljedica, a prije svega treba poznavati tijesnu vezu između čovjeka
i Kozmosa.
Tu je riječ o situacijama i događajima koji „zagorčavaju” život
nekome tko se rodi samo zbog toga da bi završio nešto, za što bi oni
koji ne razumiju zakone uzroka i posljedica rekli: „Ma što mene
briga što je radila moja baka ili tamo neki djed, za koga nisam ni
znao da je postojao„.
Događaj 26. studenog 2011. , koji se meni dogodio, kada se
moje Srce zaustavilo, je bio najavljena posljedica zajedničkog djelovanja planete Plutona i planetoida Kirona.
Ja ne volim puno filozofirati sa astrološkim terminima, jer nismo svi profesionalni astrolozi i ne razumiju svi takva objašnjenja.
Zato ću i sada pokušati što jednostavnije objasniti tu sliku, koja je
odgovorna za odluku programa snimljenog u mom Mozgu, da je
zaustavio moje Srce.
Za one koje zanima malo više podataka, mogu vam reći da
se 26. studenog planet Pluton nalazio na 8. stupnju zviježđa Jarca.
Društvo mu je tada na istom stupnju pravio i planet Mars. Oba za150
jedno su aktivirali u mom natalnom horoskopu planetoid Kiron,
koji se nalazi na 11. stupnju Jarca.
Oba planeta koja sam spomenula spadaju među spore planete i igraju veliku, čak se može reći i odlučujuću ulogu, kada su u pitanju porodične karme i sudbine, koje se prenose iz generacije na
generaciju, tj. povezani su sa sudbinama ljudi kroz više generacija.
U mom horoskopu se nalaze baš na poziciji koja je povezana sa
mojom djecom i mojim fizičkim zdravljem.
Kao što pratim horoskope drugih ljudi, mojih prijatelja i mojih
klijenata, tako sam i tada pratila, a i sada to činim i pratim, kako se
trenutni položaj planeta odaziva na moj život.
Uvijek sam bila svjesna, da moj život niti je bio, niti će biti dok
budem živjela, lagan, pa ipak sam najveći dio mojih dana vjerovala
da imam više snage i da ću izdržati. Bez obzira na sve, bila sam zahvalna životu zbog onih lijepih trenutaka koje mi je dao.
Kada sam pravila analizu horoskopa nekome kome je bila najavljena patnja i odricanje, znala sam reći filozofski: „Bog daje takva iskušenja samo jakim i izabranim osobama„.
Ili ” Bog je imao samo jednog sina, pa mu je dao da trpi patnju,
jer ga je volio. Možda bi vaše trpljenje
patnje trebali shvatiti kao dokaz Božje ljubavi prema vama.”
Tako sam se gledajući kroz prozor, u prosincu 2012. g. sjećala prosinca 1992. g. kada se Kiron nalazio na 23. stupnju Lava i aktivirao mog natalnog Plutona na 19. stupnju. Ta njihova suradnja,
naravno uz asistenciju i drugih planeta, su 20 godina mog života
mijenjali onako kako ne poželiš niti najgorem neprijatelju.
151
Sigurno je uzrok i kroz tih 20 godina, da je polagano sagorijevala ona energija koja pokreće Srce, koja ga povezuje sa šest krugova oko njega i drži stabilno 18 stupova, koji su temelji koji Srce povezuju sa svim organima u našem tijelu.
Što se može očekivati, ako većinu Srca ispuni pepeo, osim da
se zaustavi?
„Da li je moguće na pepelu zapaliti novu vatru?” – pitala sam
svoju majku, mog Anđela VoTeMa, dok je tamo grijala moju Dušu,
sa željom da je neoštećenu vrati nazad u zemaljski svijet.
„Sigurno da je moguće. Kod Boga je sve moguće. Nije taj pepeo odnio vjetar. Kod Boga i iz pepela rastu zlatne žile.” – rekla je
moja majka pokazujući mi kako tog trenutka, molitve mnogih mojih prijatelja tkaju zlatne niti u mom Srcu.
Kada bih bila slikar, pa da nacrtam taj magični spektar boja
koji se miješao sa zlatnim nitima. Tako nešto može napraviti samo
Kozmos i sigurna sam da čovjeku nije dano da to prenese na papir
niti opiše riječima.
Ako bi to nekome uspjelo, onda bi taj ili ta osoba imala istu snagu kao Kozmos.
„Hoće li te zlatne niti ojačati moje Srce toliko, da ću imati hrabrosti, da krenem svojim putem?” – pitala sam majku.
„Zaboraviti nećeš moći, što se događalo u tvom životu. Ništa se
nije dogodilo što ti Astrologija nije već objasnila. Strah neće nestati
u potpunosti, ali ćeš početi prihvaćati sebe drugačije. Nije bilo kraćeg puta i sve što se dogodilo je bilo u skladu sa kretanjem planeta
i dogodilo se onako i onda kada je trebalo.” Tako su mi odgovorile
oči moje majke, dok su me njene ruke nježno milovale.
152
Kozmos ne bi bio Kozmos bez planeta i bez zvijezda. I bez njihove pomoći, ja nikada ne bih doživjela u tih nekoliko dana, dok
sam bila u komi, toliko sreće, družeći se sa svojom majkom.
Upravo zbog dva planeta, tj. zbog Plutona i Kirona, sam ponekad poželjela umrijeti, kada je bol zbog događaja koji su me pratili
kroz život bila prejaka i kada više nisam imala snage.
Nekada sam se znala i ljutiti, a da zapravo ni sama ne znam na
koga bi se sve trebala: na Boga, na Kozmos ili na Sudbinu.
U takvim trenucima sam i ja bila samo jedna od mnogih, koja
se u očaju pitala, do kada i za koga ću morati plaćati dugove i grijehove za nešto, što sigurno nisam učinila u ovom životu.
Pitala sam se, koji planeti i koji elementi u horoskopu mogu
dati odgovor na pitanje, da li je moguće prošlost zamijeniti za
sadašnjost?
Da li je moguće dobiti u životu koji trenutno živimo i nagradu
za dobra djela koje učiniš u ovom životu?
Da je to moguće, onda u mom Srcu sigurno ne bi bilo toliko
kamenja.
Nikada mimo mene nije prošao netko, tko je plakao, da mu ne
bih suze obrisala, nitko nije pokucao na moja vrata, da ih nisam
otvorila i pokušala pomoći da je riješio svoj problem.
Nije se moglo dogoditi, da nisam nahranila gladnog i napojila
žednog, čak i onda kada sam i sama bila gladna i žedna.
Nikada nisam zatajila ni Boga ni čovjeka i niti sam se plašila
stati na stranu onog koga su napadali, čak i onda kada sam i sama
zbog toga dobila po leđima. Ništa nisam radila sa namjerom da za153
radim milost ili da se iskupim od nekog grijeha. Sve što sam radila
bilo je iz duboke ljubavi i za ljubav čovjeka. Najteže mi je bilo shvatiti, zašto onda kada najbolje učinim, dobijem samo još jači udarac.
Bilo je trenutaka, kada sam znala plakati i moliti Boga, da me
pozove k sebi i da one neke teške muke prenese u neki drugi budući život. Takav kakav jest, Kiron se, koji inače treba cijelih 50 godina da se prošeta kroz svih 12 zviježđa, nalazi u mom natalnom horoskopu u kući koja predstavlja našu djecu.
Sada kada me više nije toliko strah, mogu reći da je baš ljubav
prema djeci bila ta koja mi je spriječila, da nekoliko puta nisam odlučila da umrem. U tim trenucima sam uspijevala ući u dio mog
Mozga, gdje se izdaju takve naredbe koje ti omogućavaju da jednostavno odlučiš da uvečer zaspiš i da se ujutro ne probudiš.
Zato sam u trenucima, kada me stisnula muka i kada sam željela da se sve već jednom završi, morala osim duhovne snage upotrijebiti i fizičku silu, te ugušiti potrebu da se sve zaustavi.
Po zakonima uzroka i posljedica, sve ono što je namijenjeno da
ja odradim u ovom životu, automatski bi se prebacilo kao obaveza na moju djecu, ukoliko bih ja svojom voljom prekinula taj karmički ciklus.
Toga smo bile svjesne i ja i moja majka, kada me pitala, da li se
želim vratiti nazad.
Nekada su mi suze donosile olakšanje i jedino zatečene vjeđe
su bile dokaz da sam plakala. Hladni oblozi i malo pudera su zamaskirali tragove suza. Duša i Srce nisu imale ogledalo i nitko nije vidio da sam plakala, a još manje je ljudi u mojoj okolini moglo znati zašto sam plakala.
154
Možda se baš zbog svoje osobne žalosti, u meni razvio senzor,
da sam bila u stanju kod drugih ljudi, koje nisam poznavala, osjetiti zašto su plakali. Događalo se da sam išla cestom i pored mene
je prošla žena ili muškarac i ja sam osjetila da je prethodnu noć ili
dan plakao. Mogla sam osjetiti čak i što je bio uzrok plača: tuga, bol,
žalost, nemoć ili strah da nema više snage ići dalje.
Nisam se zaustavljala da ih utješim, jer sam već imala neka gorka iskustva, kada sam „gurala” nos tamo gdje ne treba.
Kažu ljudi da svako vrijeme nosi svoje breme. Ja to razumijem
kroz svoje vlastito iskustvo. Za istu situaciju i događaj sam u različitom životnom periodu ili situaciji razmišljala drugačije, jer su me
i okolnosti silile u to. Mnogo puta, da sam imala priliku i mogućnost izbora, bih sigurno i postupila drugačije nego što sam postupila. To nešto na što nemamo utjecaja je upravo ono što stvara našu
Sudbinu.
Konkretno mogu govoriti o tuzi, boli, žalosti i drugim razlozima zbog kojih sam plakala. Tada sam mislila da su suze bile zbog
baš onog određenog razloga, jer nisam imala drugog znanja, jer
nisam imala uvid u svoju cjelokupnu individualnu i porodičnu
karmu.
Kada sam se vraćala nazad, moja majka VoTeMa mi je rekla:
„Liječnici će ti dati lijekove i instrukcije, kako da se brineš o
svom fizičkom tijelu, ali ono što povezuje tvoju Dušu sa svim tvojim precima i sa mnom kao dijelom tvoje porodične karme nije u
njihovim rukama. Nije u njihovim rukama niti ono što je vezano
za tvoju individualnu karmu, koja ima ovog trenutka za tvoj život
još veću važnost nego porodična karma. Ali isto tako je samo u
tvojim rukama i ono što je vezano i za druge ljude. Nemaš pravo
155
biti nezadovoljna ili nesretna što nečiji način života ne odgovara
tvojim uzorcima. Ne mora njih boljeti ono što boli i tebe.
Ima stvari koje ne smiješ raditi, dok se tvoj ciklus ne bude završio. Zasada zapamti, da nema više plakanja, sve dok zlatne niti ne
budu dovoljno ojačale tvoje Srce. Suzama si godinama gasila i na
kraju skoro i ugasila vatru svog Srca. Tamo gdje je bila nekada vatra,
možeš je upaliti ponovno tek onda kada budu stvoreni uvjeti za to.
Zasada smo uspjeli očistiti prostor na kojem treba istkati zlatni
tepih, tamo gdje se nekad razlila bistra voda. Po zemaljskim zakonima to „nekada” može da traje i milijunima godina. U Kozmosu
je to drugačije, jer ovdje vrijeme kao dimenzija ne postoji. Kozmos
poznaje samo harmoniju koja povezuje sva nebeska tijela između
sebe, kao i energiju čovjeka i Kozmosa.
To je obavezni dio životnog ciklusa koji povezuje Kozmos i ljude. To se događao oduvijek, od čovjekovog početka, kao što se događa i sada i događat će se dok bude postojao čovjek.
I tebi se to dogodilo. Ti sada imaš svoju priliku i iskoristi je.
Došlo je tvoje vrijeme i zato izbriši one programe koji izazivaju
suze, pa ćeš uskoro moći ne samo prepoznati nego i prihvatiti, da
smijeh i veselje putuju zajedno.„
156
20.
K
ada sam se vratila iz bolnice i kada sam ušla u stan, u
sobu gdje su me spasioci oživljavali, pored mene je bio
moj prijatelj Zuhdija.
Čim sam prestupila prag stana, obuzeo me sličan osjećaj, kao
što sam ga doživjela na onoj drugoj strani, dok sam bila u komatoznom stanju i kada sam se trebala odlučiti na koju stranu ću
krenuti.
Kakav je to osjećaj, nije tako jednostavno objasniti našim riječima, jer su okolnosti događanja smještene i u neko drugo vrijeme,
koje ovdje ne poznajemo kao i u drugačiju okolinu, koja ne nalikuje ničemu što sam ja u svom zemaljskom životu vidjela. Ne mogu
to usporediti niti sa ničim što sam vidjela u nekom filmu ili pročitala kao iskustvo drugih osoba, koje su bile u komi.
Kako da nazovem osjećaj koji je bio prisutan u onom drugom
svijetu i koji mogu približno usporediti sa onim što mislimo kada
za nešto kažemo „jako dobar ugođaj„.
Kao kada se nađeš među ljudima i u situaciji kada su sve energije tako dobro usklađene, a koje je moguće opisati riječima „sve je
kako treba, ništa ne nedostaje i sve je na svom mjestu„.
Kada sam se vratila u ovaj svijet, taj osjećaj je nestao. Dok sam
se oporavljala u bolnici, prvo na odjelu za intenzivnu njegu i kasnije na normalnom odjelu, bilo je momenata, kada je kao iskrica, priskočila prijatna emocija sa druge strane. Ali isto tako brzo kako se
javi, tako isto brzo i nestane.
157
Ako nisam bila spremna na odlazak 26. studenog, na povratak
kući sam bila spremna. Analizirajući situaciju, sve je bilo tako dobro. Vratila sam se kući „živa, zdrava i normalna„. Zar može biti
bolje. Dok smo čekali dizalo, srela sam neke od stanara, koji su mi
čestitali na brzom povratku iz bolnice i pokazali iskrenu radost što
sam opet među njima.
Stanujem u zgradi koja je smještena uz veoma prometnu glavnu ulicu, koja povezuje nekoliko većih naselja-malih gradića iz
okolice Ljubljane, sa centrom grada. S obzirom na veliki broj stanovnika koji žive u tim gradićima, vozila hitne pomoći najmanje
jednom na sat prođu tom cestom sa upaljenom sirenom.
U trenutku kada sam čula zavijanje sirena kola hitne pomoći,
moja glava se pretvorila u računalo koje je „poludjelo”, kojem su se
izmiješali svi programi. Da je bilo moguće vidjeti ekran tog računala, vidjeli bi se čudni znakovi, koji su se miješali sa zvukovima sirene. Sve to je bilo praćeno zvukovima, koji se javljaju kao kada se
pomiješaju frekvencije radio programa i kada se čuje samo zujanje
i treštanje.
U glavi su mi brujali nerazumljivi glasovi, koji su zvučali „svemirski„. Ali kako se zvuk sirene udaljavao, glasovi su se smirivali i
ja sam postepeno uspjela razumijevati glasove i među njima izdvojiti jedan muški glas.
Bio je to glas koji me dozivao dok sam bila u komi: „Nemaš me
kome ostaviti, ” rekao je glas tada.
„Daj mi znak da si me čula i obećaj da ćeš se vratiti„.
Moja ruka se dva puta stisnula, da potvrdi, da sam taj glas čula,
razumjela i odgovorila da ću se vratiti.
158
Unatoč tome što je moja Duša tog trenutka bila u mom tijelu,
ruku je pomakla moja majka, moj Anđeo VoTeMa, jer moje tijelo
nije imalo dovoljno života u sebi za tu kretnju.
Moj Anđeo koji me toliko godina poznavao, pratio, bodrio, tješio, grdio i hrabrio. Tko bolje od njega poznaje koga voli moje Srce,
kome je moje Srce bilo obećano toliko stoljeća unazad.
Bio je to stisak ruke ne samo za Zuhdiju. Bio je to stisak za moju
djecu, sve moje prijatelje, za sve moje drage koji su pomogli, da su
se zlatne niti u novom Srcu počele tkati. Bio je to stisak s kojim je
moja majka poručila Zuhdiji, da ću se vratiti.
Kada se buka u mojoj glavi smirila i kada sam čula glas koji me
je dozivao, ja sam zaplakala. Unatoč upozorenju moje majke, da je
plakanje za mene završeno, nisam mogla da ne zaplačem.
Dobro sam se sjećala tog glasa, ali ne iz onog svijeta koji nazivam hodočašće. Bio je to glas iz nekog drugog doba. Slušajući taj
glas u tom trenutku, u stanu, netko me opomenuo, da su riječi koje
su bile tada izgovorene, pripadale nekoj drugoj osobi. Da su te riječi bile izgovorene nekada davno, u nekoj drugoj prilici.
Ja i moj prijatelj Zuhdija pratimo jedno drugo već 15 godina, ali
tako da smo stalno jedan korak naprijed, pa opet dva nazad. Nas
dvoje smo kao dva raka, koja su krenula, a ne znaju niti kada su krenuti niti zašto su krenuli. Najzagonetnije između ta dva raka je to
što ne znaju niti kuda su krenuli, a još manje kuda bi trebali stići.
U astrologiji, u životinjskom zodijaku, u simbolici znaka, Rak
je najsnažniji pojam straha. Kada pogledamo, i u prirodi je isto. Životinja koja ima kliješta i oklop i unatoč toj svojoj bojnoj opremi,
zaista se kreće korak naprijed, korak nazad.
159
Mnogo sati razmišljanja i analiziranja natalnih karti sebe i
Zuhdijine je iza mene. Ali svaki puta, kada sam već skoro otkrila
što je to što nas veže, otkrijem neki detalj koji mi je „složio” neku
drugu priču.
U jednom periodu našeg poznanstva mi se činilo da smo nas
dvoje dva bića koja su bila programirana, da budu stvorena u nekoj
galaksiji gdje su bića drugačija i gdje život ima drugačiji smisao. Često mi se činilo da je netko informaciju o našem porijeklu zaključao, onako kako su uspavali Trnoružicu, ne znajući tko od nas dvoje je Trnoružica, a tko princ koji će je probuditi.
Nekada sam nas doživljavala kao dva davno odlutala stvora
koja još uvijek traže mjesto gdje da spuste sjeme nekog odnosa, za
koji ne znaju u što bi trebao da izraste.
Nekada sam nas vidjela kao rijeku koja ima samo jedan izvor
i jedno ušće, samo što nikad nisam saznala niti gdje je izvor, niti
gdje je to ušće.
Često smo nas dvoje i razgovarali o tome što smo zapravo jedno drugome. Bili smo skoro blizu trenutka, da bi se čak složili u
mišljenju, da bi trebali konačno učiniti nešto, da napravimo korak
naprijed.
Ali ipak na kraju, kroz sve te godine poznavanja, mi nismo
uspjeli pronaći način, da bi naš odnos definirali. Nismo bili par, nismo bili ljubavnici, nismo imali ni zajedničku djecu ni imovinu.
Samo nekoliko zajedničkih prijatelja.
Dobro nam je išlo kada smo proveli nekoliko dana zajedno, kuhali zajedno i pospremali poslije kuhanja kao dobro uhodani tim.
160
Voljeli smo ista jela i pića, uživali u prirodi. Mogli smo noćima razgovarati i nikada nam nije bilo dosadno.
Bilo je mnogo toga što nas je spajalo, ali bilo je i nešto snažno,
što nas je razdvajalo.
„Napravljeni smo iz različitog tijesta” –rekla sam jednom prilikom i odmah se pokajala. Ne samo zato što sam vidjela bol u njegovim očima, nego sam u trenutku kada sam to izrekla, u mom Srcu
osjetila takvu bol, kao da mi ga je netko mačem probio.
Nitko mene nije bolje poznavao od mog prijatelja Zuhdije i to
sam shvatila baš tog trenutka, kada sam mu rekla da smo napravljeni iz različitog tijesta. Možda su naša tijela sada napravljena iz
drugačijeg tijesta od onog iz kojeg smo bili napravljeni, kada smo
bili prvi puta stvoreni.
Ne samo da smo bili napravljeni iz istog tijesta, nego smo se i
jako voljeli. Bili smo jedno cijelo, raspolovljeno na dvoje. Razdvojila nas je neka viša sila na koju nismo imali utjecaja. Između nas
je jednostavno postojala jedna prepreka, koju je trebalo odstraniti.
Ako slijedim naš sadašnji život, vidim da su se naši životni putovi stalno približavali i udaljavali. Oboje smo se rodili u Bosni. On,
jer su tamo bili njegovi korijeni, a ja zbog toga jer su ratne okolnosti
mog oca odvele u Bosnu. Oboje smo, svatko iz svojih razloga, još
u djetinjstvu napustili Bosnu. Oboje smo došli živjeti u Ljubljanu.
Odlazili smo u isti frizerski salon i često ručali u istom restoranu,
a nismo se upoznali. Jednom prilikom je zbog posla kojim se bavio, bio čak i u mom domu, a ja se toga ne sjećam. Mi smo kao dvije obale rijeke koja krivuda između brda, pa se na jednoj točci toliko suzi, da se obale skoro sastave, da bi se već kroz nekoliko metara opet razdvojile.
161
Ono što je bilo fascinantno između nas dvoje su i okolnosti
kako smo se sreli i da smo od prvog susreta i ostali „zajedno”, makar svako od nas na svojoj obali.
Unatoč tome, naš je odnos uvijek bio nedefiniran, kada smo
trebali jednom drugom u muci, u bolesti, u nestašici vremena ili
novca, bili smo blizu, čak i onda kada smo bili geografski jako
daleko.
Čak i u periodu kada sam se ja za nekoliko godina preselila u
Španjolsku, ostali smo blizu jedan drugom i razgovarali svaki dan,
barem 2 puta dnevno.
Kada sam se vratila nazad u Ljubljanu, moj je prijatelj Zuhdija bio taj koji nam je ustupio svoj stan, dok drugačije nismo riješili
naše porodične probleme.
Dogodilo se prije 4-5 godina, da sam odlučila ponovno se vratiti u Španjolsku, koju osjećam kao svoju drugu domovinu. Da sam
stigla u Andaluziju, koju sam tada bila izabrala za svoj novi dom
u Španjolskoj, morala sam voziti 2500 km. Samo što sam stigla u
Marinaledu, Zuhdija me pozvao i rekao mi da su ga kolima hitne
pomoći pod kisikom odvezli na Golnik (institut za bolesti pluća u
Golniku, Sloveniji) jer mu je voda zalila pluća.
Ostala sam u Marinaledi i Sevilli samo toliko sati da sam se pozdravila sa ljudima koji su mi pomagali u pripremama da si stvorim uvjete za preseljenje u Španjolsku i započnem novi život.
Astrološki gledano, bila je to moja prilika, da nađem mir. Ja
sam je prepoznala i napravila sam sve za to, da je iskoristim. Ali
onog trenutka, kada mi je Zuhdija rekao da se razbolio, za mene
162
nije postojala ni jedna druga varijanta osim da se odmah vratim
nazad.
Astromedicina lijepo tumači da bolest pluća uzrokuje žalost.
Nije bilo sumnje, da je pored i ostalih tjelesnih uzroka i moja odluka da se ponovo i vjerojatno zauvijek preselim u Španjolsku bio jedan od glavnih uzroka za njegovu bolest.
Bila sam svjesna činjenice da ću ako se vratim, propustiti zadnju priliku da si stvorim novi život i okrenem novi list moje životne priče. Kada kažem zadnju priliku, mislim na praktičnu stranu
života. Bez obzira na moje duhovne potrebe, ne mogu nikako zanemariti činjenicu da živim na planetu Zemlja i da su moje potrebe
vezane za način života kojim živi većina ljudi oko mene.
Sredina u kojoj sam tada živjela (Slovenija) i gdje još uvijek živim je zadnjih 25 godina toliko puta zabila nož u moje ranjeno srce
iz razloga koje normalan čovjek teško razumije.
Kada kažem normalan čovjek, onda mislim na osobu koja nije
opterećena niti nacionalizmom niti umišlja da pripada nekoj višoj
rasi samo zato jer je rođena kao Englez, Slovenac ili Nijemac.
Tamo gdje sam otišla, imala sam osigurano radno mjesto i stan
u skupnosti i među ljudima gdje nije bilo privatnog kapitala, gdje
su ljudi cijenili one osobine, koje meni kao osobnosti mnogo znače.
U Marinaledi su građani imali svoje vlastito društveno uređenje, nije bilo besposlenih, socijalni faktor je bio na visokom nivou i
općenito me je sve podsjećalo na period kada sam odrastala. Ono
što je bilo najbolje i najdragocjenije je bio odnos prema čovjeku. U
Marinaledi se poštivalo ljudsko dostojanstvo i svi članovi društva
su se između sebe pomagali i živjeli su dostojanstveni život.
163
Isto tako sam znala kuda se vraćam i da je kriza zahvatila Sloveniju. Svjesno sam odlučila vratiti se u sredinu gdje je bijeda sve
više kucala na vrata mnogih domaćinstava i gdje je već dugo godina unazad bilo zaboravljeno da je čovjek glavna i osnovna jedinica društva.
Nije bilo važno što je sve govorilo u prilog činjenice da trebam
ostati u Španjolskoj i urediti svoj život, ja sam ipak odlučila se vratiti. Nisam se čak niti prethodno naspavala, nego sam ponovno sjela za volan i krenula nazad za Sloveniju.
Moj Zuhdija, moj prijatelj, moj suputnik je bio u bolnici i moje
Srce je znalo da me trebao i da će moj povratak pozitivno djelovati
na njegovo ozdravljenje. Znala sam isto tako da se već i ranije nekoliko puta dogodilo, kada sam željela „pobjeći” od njega, od Sudbine, da je svaki puta „iskrsnulo” nešto slično i moj Zuhdija me „vratio u svoje riječno korito” gdje me imao blizu sebe.
Ali bez obzira na svu moju svjesnost našeg odnosa, poznavanju
astrologije i razumu, ja sam vozila bez prestanka, samo da što prije
stignem. Priuštila sam si samo kraće pauze, da sam za pola sata zadrijemala na nekoj benzinskoj pumpi ili odmaralištu.
Za 4 dana sam provozila malo manje od 5000 kilometara, što je
i za profesionalne vozače previše. Moje Srce je znalo, da je moj prijatelj Zuhdija toga bio vrijedan.
Bilo je bezbroj takvih situacija i sa moje i sa njegove strane, preko kojih smo se zaista potrudili uraditi nešto dobro jedan za drugog. Kada razgovaramo o našoj vezi i druženju nikada ni jednom
od nas nije bilo žao što smo se sreli, niti ono što učinimo jedan za
drugog, a kamoli da bi to nazivali žrtvovanjem.
164
Jedina razlika između nas u razmišljanju je u tome što mene od
prvog dana viša sila, Kozmos neprestano opominje, da moram ići
do kraja i saznati odakle smo potekli i kuda moramo stići. On tim
mojim razmišljanjima ranije nije pridavao nikakvu važnost, makar je često slušao debate o tim temama. Nekada sam mu ja to spominjala, a najčešće je slušao razgovore kada su se prijatelji sakupili i vruće raspravljali o karmi ili drugim našim duhovnim pogledima na svijet.
Činjenica da sam upravo njemu ležala na rukama, kada se moje
Srce zaustavilo, zadnja je poruka u našoj priči, koju smo konačno
oboje razumjeli.
165
21.
P
itala sam mudrije ljude od mene, što je to što nas, mene i
mog Zuhdiju, spaja i što je to što nas razdvaja. Tražila sam
savjet od karmičkog astrologa, svjetski poznate majstorice
channelinga Susan Ashley koja komunicira preko duha Kassandre.
Bila sam i kod vrhunske majstorice intuicije i tarota.
Bila sam kod velikog broja vidovnjaka. Dobivala sam pametne i mudre odgovore, ali ni jedan od tih odgovora nije bio potpun,
niti je zadovoljio moje Srce i moj razum. Uvijek je nedostajalo barem jedno slovo, da bi bila prava riječ, jedna nota, da bi bila prava
melodija, jedna kapljica, da bi bila čaša puna. Nedostajalo je nešto,
što sam ja nosila u svom Srcu, kao privjesak, koji me je ponekad
žuljao, ali bez kojeg nisam niti mogla živjeti niti sam mogla postati ono što zapravo jesam.
Najviše informacija i pomoći sam dobila od Susan Ashley koju
smo posjetili Zuhdija i ja. Posjetili smo je odvojeno i u različitim
vremenskim periodima, jer smo se u vrijeme susreta sa Susan nalazili na različitim stranama svijeta. Svakom od nas je Susan tumačila povezanost naših prošlih života.
Ona nije znala da se nas dvoje u ovom zemaljskom životu poznajemo, ali je poruka za oboje bila ista: moramo ostati zajedno, jer
preko zajedničkog odnosa moramo se naučiti bezuvjetnoj ljubavi
i završiti energetski, kozmički krug u koji smo bili uvedeni nekoliko tisuća godina unazad.
Moja seansa sa Susan se nije čak odvijala niti uživo, nego preko
telefona. Doživjela sam je kao fantastičnu osobu, sa nevjerojatnim
166
ekstra senzornim sposobnostima. O meni nije znala ništa drugo osim imena. Postavljala sam joj pitanja u vezi sebe, svoje djece,
moje sestre, mog Zuhdije i na sva ta pitanja mi je odgovarala jasno i
implicitno. Govorila mi je o događajima za koje sam znala samo ja,
moja majka i moja teta, a obje su već dvadeset godina mrtve.
Način Susaninog rada je takav da se ona poveže sa svojim medijom Kassandrom, ženom koja je živjela u 15. stoljeću. Medij Kasandra se povezala sa kozmičkim programima, koji su snimljeni u
mom Mozgu i pročitala one dijelove koji se odnose na moju energetsku povezanost sa osobama u vezi kojih sam postavljala pitanja.
Govorila mi je o 3 prošla života sa Zuhdijom u kojima smo uvijek
bili razdvojeni od strane neke više sile, a ne našom voljom. Sva tri
života su se odvijala u Islamu i to na području Egipta, Mongolije i
Rusije.
Ono što je najfascinantnije i što tek sada razumijem u potpunosti je vezano za moj sadašnji doživljaj na drugoj strani, za vrijeme koje sam provela u komatoznom stanju, do kojeg je došlo
zbog zastoja srca.
U to vrijeme ja nisam još imala toliko znanja, njezine riječi sam
razumjela u skladu sa svojim tadašnjim stanjem svijesti. Protumačila sam ih i povezala na način koji je odgovarao tadašnjim događajima i okolnostima u kojima sam živjela.
Seansa koju smo imale bila je u vremenu kada je planet Uran
boravio u zviježđu Riba, znači u ožujku 2007. g. Kasandra je u jednom trenutku prekinula seansu i rekla mi da ima poruku od moje
bake, koja je umrla 1921. g.
167
Po riječima osoba koje su se sjećale moje bake i koje su bile još
žive i koje su me vidjele u periodu mog odrastanja, ja joj jako ličim
i imam mnogo zajedničkih osobina sa svojom bakom. Moja baka
je umrla na porodu sa mojom majkom.
Baka mi je preko Kasandre poručila da si kupim najljepšu haljinu koja postoji, kada bude Sunce uplovilo u znak Škorpiona, znači u studenom. Tada sam se, po njezinim riječima, trebala susresti
sa mojom majkom (koja je isto tako bila mrtva već 13 godina) da
mi pokaže mjesto sa zlatnim izvorom i zlatnim nitima iz kojih će
se istkati tepih.
U studenom te godine smo moja sestra i ja započele neki posao,
koji je trebao da nas emocionalno jače poveže i riješi mnoge financijske probleme koji bi cijelu našu porodicu konačno doveli u neko
stabilno stanje.
Sve što se počelo događati od studenog 2007. pa do 2012. g. bilo
je sve drugo, samo ne blagostanje i uspjeh. Ono što je trebalo povezati moju sestru i mene samo nas je još više udaljilo.
Svaki potez koji bi svakom drugom donio profit, nama je donosio propast. Sve čega smo se dotakle, lomilo se i zelene grane su
se sušile. Kod nas bi presušila i rijeka, a ne mali izvor sa kojim smo
počeli.
Kakva bih ja bila astrologinja, koja svojim znanjem i savjetima
pomaže drugima, a da ne razumijem i svoj vlastiti horoskop. Znam
dobro što su mi nebesa namijenila i znam jako dobro kakva je uloga planete Saturn u mom horoskopu.
Ono što ponekad kažemo:
168
„Da sam napravila obratno od onoga što sam napravila, sve bi
bilo drugačije”, samo je bježanje od istine. Slažem se i sa onima koji
pričaju, da je čovjek sam kovač svoje sreće i svoje nesreće. Ima čovjek slobodnu volju, ali ona djeluje samo u okvirima granica koje
su zacrtane u njegovom horoskopu.
Najčešća pitanja vrte se oko novca, zarađivanja, posjedovanja,
trošenja i svega onoga što je povezano sa novcem.
Ja sam često spominjala, čak sam to i napisala u mojoj knjizi „Čovjek vladar svijeta, novac njegov tamničar„; netko se rodi
sa zlatnom lopatom u ustima, a netko sa čačkalicom. Nikada onaj
kome je u horoskopu namijenjena zlatna lopata, neće biti niti bez
posla niti bez krova nad glavom i sve čega se dotakne će pretvarati
u novac. Isto tako nikada niti onaj kome je u horoskopu namijenjena čačkalica, neće postati bogataš, bez obzira koliko mnogo radio i
želio da zaradi više novaca.
Isto „pravilo” važi i za sve druge aspekte u našem horoskopu.
Istovremeno, kada nam Kozmos ponudi mogućnost da učinimo
nešto veliko, dobro, revolucionarno, da izmijenimo svoj život, istovremeno nam postavi i uvjet ili zapreku, koji ne možemo ispuniti
ili preskočiti.
Kao što sam već spomenula u jednom poglavlju, osnovni stup
u mom horoskopu je planet Saturn, moj veliki učitelj. Znala sam
što znači prvi povratak Saturna u životu svakog čovjeka. To je planet koji treba između 28 i 30 godina, da prođe po svojoj orbiti sva
zviježđa u našoj galaksiji. Kada dođe ponovno u isti položaj, kao i
u trenutku našeg rođenja, svako od nas mora napraviti svoju prvu
veliku inventuru u životu. Odbacujemo stare uzorke i usvajamo
nove, sa kojima živimo do naredne inventure kroz 28-30 godina.
169
To je kao da praznimo stare sadržaje iz naših ormara i pravimo
prostor za novu odjeću koju ćemo nositi u periodu od 30. do 60. g.
U simboliku planete Saturn bilježimo i njegovu veliku odgovornost za strah, sigurnost, kako materijalnu tako i duhovnu.
Kada sam prolazila kroz period Saturnove inventure, itekako sam bila svjesna što bih trebala učiniti, kao što sam bila svjesna
svog straha, kako da opstanem sa svim onim teretom, koji se sručio na moja nejaka leđa.
Ne mogu reći da sam već kod prvog njegovog povratka svjesno krenula putem koji nije bio pravi. Borila sam se sama sa sobom, što da učinim: da poslušam svoju Dušu i prepustim se Kozmosu, da riješi moje probleme ili da postupim onako kako se to
radi „zemaljski„.
Nekoliko mjeseci sam se osjećala kao na pošti. Blokirala sam
poruku koju je moj Mozak preko moje Duše tada poslao u moje
Srce, da se odlučim za pero i Astrologiju i da sve ostale djelatnosti ostavim.
Nije to bila jedina poruka u trenutku prvog povratka Saturna.
Često su poruke putovale i sve su se vraćale nazad pošiljatelju: „neisporučena pošta„. Ali najvažnija je bila ona prva poruka, koju sam
svjesno ne samo vratila nazad pošiljatelju, nego sam je čak pokušala i izbrisati iz svog Mozga.
Kada je otišla prva poruka, ostala sam sama sa dvoje male djece,
bez krova nad glavom, bez zaposlenja i bez sredstava za preživljavanje. Glas moje Duše me upozoravao da se to dogodilo upravo zbog
toga da mi da mogućnost ili da me prisili, da konačno krenem dru-
170
gim putem, da zaboravim „ozbiljne i konkretne” načine zarađivanja novca i da priznam javno da se bavim Astrologijom.
Ali iza onih vrata na kojima piše „strah” i čiji ključ drži baš Saturn, na mene je vrebalo toliko demona straha, da sam se i na samu
pomisao da počnem tražiti bilo kakvu zakonsku osnovu da legaliziram svoj rad, tresla kao prut na vodi.
Ne znam jesam li bila previše ponosna, da bih molila za pomoć porodicu ili sam mislila da nemam pravo da ih opterećujem
svojim problemima, jer sam do tada baš ja bila ta koja je uvijek njima pomagala. Nisam čak htjela moliti za pomoć društvo, čak niti
ono najosnovnije što je pripadalo svakome. U to vrijeme sam živjela u državi u kojoj je socijalna politika bila na visokom nivou i sigurno bih uspjela riješiti neke probleme, kao i sve ostale samohrane majke.
Nisam čak tražila niti plaćanje alimentacije od oca djece, iako
su njegove financijske mogućnosti bile dobre i bez problema bi plaćao određenu sumu, sa kojom bi mogli skromno preživjeti i bez
mog zaposlenja.
Jedna moja kolegica, jako dobra i sposobna astrologinja mi je
rekla da je u cijeloj mojoj priči glavnu ulogu i tada, kao i kasnije u
mom životu, odigrao moj podznak u znaku Lava. Kažu astrolozi
da je u simbolici znaka Lava, „ego trip”, ponos, tvrdoglavost, svojeglavost, čast i dostojanstvo.
Lava nikada nije strah, zar nije on kralj životinja?
Moj strah, koji me spriječio da krenem drugim putem je došao od mog Saturna. U mom horoskopu se Saturn nalazi u znaku
Vage u 3. kući mog horoskopa. To je područje života koje govori o
171
osnovnoj školi, o djetinjstvu, o komunikaciji među ljudima, o pisanju i medijima.
Astrologijom sam se bavila potajno i svoju unutrašnju duboku
potrebu po učenju ljudi sam obavljala tako, da je uvijek netko plakao na mom ramenu i da sam imala servis za savjetovanje koji je
bio otvoren non-stop.
Moj prvi susret sa mojim velikim učiteljem Saturnom prošao je
dobro. Ponudio mi je šansu, prepoznala sam da je moj put učenja
ljudi osnovnim pojmovima o tome kako su čovjek i Kozmos povezani. Ali mi nije omogućio da se ohrabrim i borim, da taj zadatak obavljam javno. Saturn je učitelj, koji nikada ne daje objašnjenja zašto te ruši na ispitu. Kada te ruši na ispitu, on samo šuti, čak
niti glavom ne kimne. Samo prst okrene prema dole, što znači „vidimo se sljedeći put„.
Tako smo se moj Saturn i ja, šutke 30 narednih godina družili,
pitajući se zašto mi je Kozmos dao toliko dobroga na jednoj strani,
a na drugoj strani toliko zapreka?
Zašto nemam snage da to što imam snažno, ne znam iskoristiti?
Zašto se toliko bojim i čega se najviše bojim?
172
22.
T
ako smo moj učitelj i ja trčali moj drugi krug, drugi povratak Saturna i moj ponovni susret sa velikim učiteljem,
u mojoj 60–oj. Pripremala sam se na to, jer trebam konačno smoći hrabrosti da Saturna pogledam u oči i da se suočim i sa
onim drugim područjem mog horoskopa, koji je povezan sa porodičnom karmom.
Kada sam napunila 58 godina, počela sam strepiti da li će mi
dati bilo kakav znak ili će me samo šuteći promatrati i čekati da napravim još koju grešku. U tom periodu čekanja druge inventure,
dogodio se i susret sa mojim prijateljem Zuhdijom.
Bio je to sudar dva svijeta, koji su gledani očima okoline bili
jako različiti. Moje poznavanje astrologije i karmičke dijagnostike
mi je olakšalo da sam razumjela da ta veza ima dublje korijene i da
sam prepoznala način, koji je bio najbolji u tom trenutku. Mnogo
godina sam živjela sama sa djecom i u mojim planovima nije bilo
prostora ni za koga drugoga. Najmanje o čemu sam razmišljala poslije razvoda, da bih pustila u svoj život bilo kojeg muškarca.
Ali k njemu me je vuklo nešto, što nije bilo jednostavno niti razumjeti niti objasniti. Svatko od nas je imao svoje razloge zašto su
većina pitanja ostala neizrečena i neodgovorena.
Znala sam, da je potrebno da čekam strpljivo i da je to jedino i
ispravno i pravilno, ukoliko želim saznati nešto više o našoj energetskoj vezi. Da li će se zaključiti na način koji bi bio dobar za nas
oboje ili ćemo ponovo nanijeti rane jedno drugom?
173
Da li ćemo krenuti u treći Saturnov krug, koji počinje sa 60. godinom i traje do 90. , ne znajući što nas čeka?
Da li ćemo uspjeti zaključiti naš karmički dug ili će nas ponovno viša sila razdvojiti? To bi značilo da bi se kraj naše energetske
veze još jednom prenio u neki budući život.
U jedno sam bila sigurna, a to je da je u tih 15 godina bilo nekoliko prilika, koje su nam bile ponuđene, da bi učinili nešto više na
području zatvaranja „karmičkih” obaveza.
Na duhovnoj razini sam ih prepoznala, ali moj prijatelj Zuhdija tog trenutka nije bio u situaciji da se odazove, unatoč tome što je
iskreno želio učiniti korak naprijed. Uvijek je na scenu stupila ista
viša sila, koja je i mene onemogućavala da krenem naprijed na drugim područjima života.
Tako je stigao i moj drugi susret sa mojim učiteljem Saturnom,
koji je „progovorio” na svoj način. Šutnjom je zaključio naš karmički čvor u stilu narodne poslovice koja kaže : „Ne možemo zajedno,
a ne možemo ni odvojeno„. Pod dirigentskom palicom Saturna se
odvijala operacija, da se moje Srce zaustavilo. Moj učitelj i moj mučitelj, koji iz željeza stvara zlato je na svoj način pomogao i meni i
Zuhdiji, da oboje istovremeno prepoznamo ne samo poruku, nego
i zadatak kojeg je bilo potrebno zaključiti.
Ovo je vrijeme, koje je važno za cjelokupno čovječanstvo. Ja
vam pripovijedam svoju priču i moje iskustvo koje mi je otvorilo
oči. Nadam se, da i svi vi koji ćete pročitati ovu knjigu, prepoznajete svoju veliku šansu, da promijenite svoj život. Uzmite svoj život
u svoje ruke i pokušajte prije svega za sebe učiniti ono što će vam
donijeti mir.
174
Sve što se meni dobro dogodilo ima odraz i za mnoge druge
ljude, bez obzira da li ih poznajem ili ne. Najvrednije od svega je
moja ljubav prema ljudima. Upravo ta ljubav je bila osnova, da doživim hodočašće i da sam uspjela do kraja zaključiti karmičke veze
sa dvoje ljudi koji mi mnogo znače.
Voljeti ljude, osjećati ljubav prema bližnjima i suosjećati sa onima koji trpe i pate, je jedina osnova iz koje se može roditi novi
čovjek.
Zato je tako bezgranična moja zahvalnost za sve molitve mojim prijateljima, svim Anđelima i svim nebeskim tijelima, čije su se
energije udružile u pravom trenutku i na pravom mjestu.
Hvala višoj sili, jer mi nikada ranije nije dozvolila, da sam gledajući svoj horoskop saznala više nego što je trebalo tog trenutka.
Hvala i svima onima čije sam savjete tražila, jer nisu vidjeli moju
i Zuhdijinu sudbinu baš ovakvu kakva jest. Time su mi omogućili da sam dobila šansu, te da je Kozmos uradio onako kako je bilo
najbolje za mene.
Vi koji znate pomalo ili malo više o Astrologiji, znate da je horoskop sastavljen iz 12 kuća i da svaka od tih kuća ima svoju ulogu
i značenje. U zadnjoj, 12. kući, tražimo odgovore na pitanja tko su
naši tajni neprijatelji i događaji na koje ne možemo utjecati.
Ako se u toj kući smjeste neki od teških planeta, to može značiti da dotična osoba ima opasnost susresti se sa događajima na koje
neće moći utjecati svojom voljom.
U mom horoskopu su se smjestila dva vrlo teška planeta, koji
su se pobrinuli da sam morala proći dug, težak i trnjem posut put
175
zbog toga jer sam se u pogrešnom trenutku našla na pogrešnom
mjestu. Da li sam to mogla izbjeći?
„Poslije bitke svi su generali” kaže narodna poslovica i sada je
moguće reći, da je to bilo moguće. Samo Kozmos ili Bog, zna što je
bilo najbolje za mene.
Ja se danas duboko zahvaljujem svima onima koji su se naselili
u toj mojoj 12. kući mog horoskopa, jer kroz svu patnju koju su mi
učinili, iz mene su napravili snažnu i borbenu ženu. Onako
kako je Nietzsche napisao: „Što nas ne ubije, ojača nas„.
Hvala mojoj majci, mom Anđelu VoTeMa, koja mi je pomogla da shvatim i prihvatim što je sve bilo potrebno učiniti, da se otključa zaključana informacija i da se neki od karmičkih krugova
zaključe.
Samo Kozmos zna koliko ljudi će osjetiti na svom vlastitom
primjeru blagoslov, jer se jedan ciklus završio „happy endom„.
To je fenomen koji ne može ostaviti bez nagrade i mnoge druge energije koje su se povezivale sa sudbinom jedne Ane i jednog
Zuhdije u ovom životu. Jednog Muslimana i jedne Katolkinje, jednog muškarca i jedne žene. To nije legenda, to nije priča, to je iskra
koja će upaliti mnoge svijeće i molitve tamo gdje se je nešto zaključalo zbog zlobe i zavisti. Jer Kozmos može mnogo toga oprostiti,
osim pokušaja da se spriječi ljubav između dvije osobe koje se vole.
Moj Zuhdija je imao veoma mudre i dostojanstvene roditelje.
Od njih je čuo i zapamtio mnoge poučne priče, koje u sebi nose duboke i filozofske poruke. Jedna od tih priča govori što se kod Boga
smatra najvećim grijehom koji čovjek može učiniti;
176
Nekoć je živio čovjek koji je bio u mnogim ratovima i bitkama.
Ratujući je ubio 99 ljudi. U starosti odluči potražiti nekog mudrog
čovjeka, da mu pomogne savjetom što da učini, da mu Bog oprosti grijehe. Putujući, zaustavi se da prenoći i upali vatru da se ugrije
i pripremi si večeru. Pored njegovog ognja naiđe čovjek poznat po
svojoj pobožnosti, u velikoj žurbi.
„Zaustavi se i odmori se. Kuda toliko žuriš” – pozove griješnik
pobožnog čovjeka.
„Čuo sam da se u susjednom selu žele vjenčati dvoje mladih različitih vjera, pa žurim to spriječiti i tu vezu pokvariti” – odgovori pobožni čovjek.
Griješnik zagrabi veliki štap i jednim zamahom ubije pobožnog čovjeka i reče:
„Ubio sam ih 99, pa kada već moram u pakao, neka bar ono
dvoje koji se vole budu sretni„.
Istog trenutka se začuo Božji glas iz neba:
„Zato što si ubio onoga koji je htio razdvojiti ljubav, zaradio si
oprost grijeha za svih onih 99 koje si u ratu ubio„.
177
23.
Z
a vrijeme hodočašća, moja je Duša cijelo vrijeme boravila
u mom fizičkom tijelu. Vrijeme koje sam provela u komi,
bila je prilika za mene i moju majku da zatvorimo karmički krug, koji je bio još stariji i teži nego krug koji postoji između mene i Zuhdije.
Zbog trenutka koji je nastupio, kad su se energije Kozmosa uskladile i „poklopile” kao kazaljke na satu, moja majka je, kao
„kozmička kapsula”, imala mogućnost biti moj vodič i svojom energijom povezivati moju Dušu sa oba svijeta.
Svaki puta kada me je moj Zuhdija posjetio i dotakao se mog
lica ili mojih ruku, ja sam u očima moje majke vidjela radost i sreću.
Onakvu sreću, koju ja osjetim u svom Srcu i koja zasvijetli u mojim očima, kada vidim da netko od moje djece ima uza sebe osobu koja je usrećuje.
Sve ostale osobe, koje sam srela na onoj strani, energetskim
sam posredovanjem preko moje majke doživjela u obliku kakav
tamo postoji ili onako u što se pretvorimo kada promijenimo dimenziju. To je ono što nazivam „kozmička kapsula”, koja je slična
staklenim očima koje komuniciraju preko transparentnih ekrana
prekrasnih boja. U takvom obliku sam srela i svog oca, moje djedove i bake, kao i druge ljude koje sam poznavala žive, a koji su umrli.
Jedino sam si majku doživljavala i kao tijelo, kada je svojim mekanim rukama milovala moje obraze.
Majka mi je pomagla da osjetim Zuhdijine misli. Ona se radovala što ćemo poslije mog povratka ja i on zaključiti naš karmički
178
ciklus. Radovala se da ću biti sigurna u njegovim rukama. Da smo
to bili sposobni prepoznati i prihvatiti je sigurno jedan od razloga,
da se moje Srce zaustavilo i da je on bio pored mene i da je on bio
prva osoba, koja je oživljavala moje Srce.
Na određene vremenske intervale, moja majka VoTeMa je
uključivala neke antene, kao kad upališ radio ili digneš slušalicu,
kada zazvoni telefon i ja sam mogla čitati misli nekoga tko je tog
trenutka mislio ili razgovarao o meni.
Ne znam u kojem danu mog komatoznog stanja se to dogodilo,
jer tamo nema mjerenja vremena po našem satu.
U jednom trenutku majka mi je „isključila” pristup Zuhdijinim
mislima, koje mi je prenosila i rekla:
„Vrijeme je da saznaš odakle potiču vaše energije.„
Nekada davno je ono što je trebalo postati naša zajednička rijeka, poniklo iz čistog, planinskog, bistrog izvora, punog života i
nade. U vodi su živjele dvije ribice. Jedna veća, sa zlatnim ljuskama, koje su se svakim zamahom repa ili peraje presijavale u tisuću boja, koja je sanjala da postane sjajnija i od samog sunca i druga
mala plava ribica, koja je sanjala samo o tome da cijeli život ostane
uz zlatnu ribicu u planinskom izvoru.
Bez obzira na oholost zlatne ribice, sunce je svako jutro sa
osmijehom pozdravilo obje ribice. Kada je sunčeva zraka između
lišća obasjala izvor, zlatna riba se pretvarala u zlatni plameni oganj
i cijeli izvor je nalikovao na božansku dugu. Vodu sa tog izvora pile
su ptice i sve šumske životinje.
179
Kada je Sunce obasjalo izvor, sva šumska bića su prestajala piti
vodu i nijema od ushićenja gledala raskoš ljepote i sjaja kojim se dičila zlatna ribica.
Druga, manja ribica nije imala zlatne ljuske i nije izazivala divljenje ostalih životinja, ali je imala prekrasan glas. Divila se ljepoti velike zlatne ribice i stalno se trudila da bi joj bila na usluzi. Kada
nije bilo na pojilištu ptica i životinja koje su se divile ljepoti zlatne
ribice, ona se dosađivala i naređivala maloj ribici da joj pjeva pjesme koje su slavile njezinu ljepotu.
Mala ribica je uživala gledajući kako se ptice i druge šumske životinje dive zlatnoj ribici i tako ju je bezgranično ljubila, da je uvijek prestala pjevati kada je na pojilište došla neka životinja. Zlatna
ribica nije mogla podnijeti da bi netko pohvalio lijepi glas male ribice i zbog toga ona sama ne bi bila u centru pažnje.
Tako je nastala poslovica: šutljiv kao riba, ili nijem kao riba.
Mala ribica, koja je bila majka svih ribica, je osim što je lijepo
pjevala, imala i dar za pripovijedanje. Znala je tisuću i jednu priču, znala je čarobne riječi koje su mogle izliječiti svačiju tugu, slomljenu nogu ili krilo ptice ili udobrovoljiti i omekšati srce svakog
vuka ili lisice.
Zlatna ribica je veselo plivala dok su joj se divili, ali u vrijeme
kada na izvoru nije bilo životinja koje su joj se divile, dosađivala se i tražila od male ribice da zapjeva i svojom pjesmom privuče životinje.
Kada bi životinje došle, mala plava ribica je morala prestati pjevati. Ponekad su životinje htjele i dalje slušati pjesmu i molile su
zlatnu ribicu da nastavi sa pjesmom, uvjereni da ona pjeva. Bilo je
180
normalno očekivati da tako lijep glas ide uz takvu ljepotu. Jednom
prilikom, kada je plava ribica pjevala, na grani susjednog stabla je
sjedila ptica, koja je tajnu raširila među šumskim životinjama.
Istinu o saznanju tko je vlasnik tog lijepog glasa , teško je pogodila zlatnu ribicu i sav bijes istresla je na malu plavu ribicu. Bijesno
je mahala perajama i govorila joj ljutite i uvredljive riječi, okrivljujući je za sramotu pred svim životinjama. Rekla joj je da će uskoro
zaplivati u veliku vodu, gdje dolazi više životinja na pojilište i gdje
će sve očarati svojom ljepotom.
„Hoćeš li i mene uzeti sa sobom” – molila je mala plava ribica.
„Što bih ja s tobom radila u velikom izvoru. Tamo postoje druge
ribe, koje su zabavnije od tebe ”, odgovarala je zlatna ribica.
Što su životinje više pile, voda je sve više izvirala i bila je sve bistrija. Sve dok se jednog dana nije prelila preko vlastite obale i počela se razlijevati po okolnoj travi i lišću, natapajući zemlju i praveći novo dublje korito.
Zlatna ribica se veselila, jer je sve više životinja dolazilo da se
napoji ne samo vode, nego i njezine ljepote. Zlatna ribica je svaki
dan više rasla i bivala sve ljepša. Mala ribica je ostajala ista, šutljiva i
nevidljiva kada su životinje dolazile, a u trenucima dosade više nije
pjevala zlatnoj ribici, nego joj je pripovijedala priče o velikim podvodnim palačama u izvorima i velikim rijekama.
Pričala je o velikim vodama i oceanima koje nikada nije vidjela. Pričala joj je o slavi i častima koje će je tamo dočekati, kada jednog dana tamo otpliva.
Bez obzira koliko su zlatnoj ribici godile tako laskave riječi,
sumnjičavo je pogledala plavu ribicu i rekla joj:
181
„Odakle ti sve to znaš, kada nikada nisi plivala nikuda iz tog
izvora. Ako si to slagala, onda ću te baciti velikom tigru, da te pojede.„
„Ništa nisam slagala. Ja sam to vidjela u snu. Onako kako ljubav
nađe put do ljubavi, tako i voda uvijek nađe put tamo gdje treba. I
ona najmanja kapljica kiše na kraju završi u velikom oceanu, ako to
želi. Ti si tako lijepa i ovaj izvor je za tebe premalen.” – odgovorila je
plava ribica, svjesna da se vrijeme rastanka približilo.
Jedne noći podigao se veliki vjetar, koji je čupao drveće i kamenje. Obje ribice su se podvukle pod korijenje i prestrašene čekale da
se nevrijeme zaustavi.
Iz visoke planine se skotrljala velika stijena i srušila se u izvor.
Golema stijena prepolovila je izvor na dva dijela. Mala plava ribica
je ostala na onoj strani gdje je bila samo mala lokva vode, a zlatna
ribica je ostala na onoj strani gdje je voda izvirala.
Sljedeći dan, kada se oluja smirila, voda je sve više navirala iz
izvora i voda je počela otjecati kroz duboke jarke koji su se poslije oluje stvorili. Vodena stihija je sa sobom odnijela i zlatnu ribicu.
Mala plava ribica je dozivala zlatnu ribicu, ali ona je nije mogla
čuti, jer ju rijeka već odnijela daleko.
Kao što obično i biva u prirodi poslije velike oluje, nebo je još
jasnije i dođe još toplije sunce. Vrućina je brzo isušila i ono malo
vode u kojoj je ležala mala plava ribica, nemoćna da bi otpuzala na
drugu stranu stijene, gdje je voda izvirala.
Na kraju su još ostale samo dvije velike suze male plave ribice. Plakala je od žalosti, ne zato jer je umirala, nego iz straha i brige
što se dogodilo zlatnoj ribici. Plakala je zato jer je znala, da je oho182
lo srce zlatne ribice zapravo ranjivo i da su je svi voljeli samo zbog
njezine ljepote.
Ali kada je bila tužna, nikoga nije bilo u njezinoj blizini da je
utješi. Krivila je sebe, da je nije dovoljno ljubila, da se nije o njoj dovoljno brinula. Ali najgori osjećaj krivice koji je ponijela sa sobom
u smrt je bio taj da se nije dovoljno potrudila, da otpliva zajedno sa
zlatnom ribicom i služi joj do kraja života.
„Kako je završila svoj život zlatna ribica?” – pitala sam svoju
majku.
„Otplivala je preko velikih rijeka, sve do oceana. Živjela je u najljepšim palačama i gdje god je bila, izazivala je divljenje i obožavanje. Ali na dnu njenog nekada oholog srca, slagala se tuga za malom plavom ribicom. Unatoč bogatstvu i obožavanju, često je bila
osamljena i nedostajala joj je pjesma plave ribice i njezine čarobne priče.
Nikada nije saznala što se dogodilo s njenom malom prijateljicom. Umrla je okružena velikom slavom, ali i sa čežnjom u srcu, da
barem još jednom vidi malu plavu ribicu. Unatoč oholosti, na dnu
njenog srca je uspomenu na vrijeme provedeno u malom izvoru
sa malom plavom ribicom, čuvala kao svoju najveću dragocjenost.
Razumjela sam priču, čula sam poruku i odlučila da ću se boriti i da neću umrijeti kao zlatna ribica, u nekoj morskoj palači.
Što je ovih sadašnjih, zemaljskih petnaest godina, u usporedbi
sa stoljećima koja su već prošla.
Istina je da smo moj Zuhdija i ja dvije ribice i svaka od nas je
plivala u svojoj rijeci prošlih života, čisteći svaka svoju karmu.
183
U ovom životu nas dvoje već 15 godina putujemo jednom rijekom, makar svatko od nas na svojoj obali. Naša rijeka krivuda kroz
brda i na svakih nekoliko kilometara se naše obale toliko približe,
da bi se čak mogle i spojiti, ali onda opet iskrsne neka stijena koja
raširi korito i obale se udalje.
Znam da i ja i moj prijatelj Zuhdija, unatoč tome što još uvijek
idemo svatko svojom obalom, nosimo u Srcu čežnju da počnemo
graditi most preko kojeg će jedno od nas prijeći na drugu obalu. I
ta rijeka kao i sve druge, će se uliti u more, ali prije toga ćemo se mi
ne samo sresti na jednoj obali, nego i živjeti zajedno, pod istim krovom, jer upravo to je uvjet da se zaključi naš karmički ciklus.
Kaže poslovica: „imadoh, ne znadoh, izgubih, saznadoh„.
Poruka te poslovice je jako važna ne samo za Zuhdiju, koji je vidjevši me nepokretnu, kako padam u komu, shvatio što ja zapravo
za njega predstavljam i koliko sam mu važna u ovom životu.
Moj Anđeo je znao da je moje hodočašće neizbježna i obavezna prilika za mene, da završim svoj karmički krug koji je povezan
ne samo sa mojom individualnom karmom, nego i sa porodičnom
karmom čiji sam ja nositelj.
Ima još nešto, što je podjednako važno i o čemu bi morali svi
ljudi razmišljati. Kada dolazi do zatvaranja karmičkog kruga neke
osobe, to je istovremeno neizbježna obaveza, za sve osobe koje su
energetski povezane sa astralnim poljem te osobe. Sve te osobe moraju dati svoj doprinos u duhu višega dobra za sve nas i ispuniti
onaj dio obaveza preko kojih smo povezani.
Za moga prijatelja Zuhdiju se u trenutku kada sam „odlazila”
na drugi svijet, ponudila mogućnost da se u njegovom karmičkom
184
disku otključala informacija čežnje koja se stvorila i bila vezana za
druženje zlatne i plave ribice. Bez obzira što smo se nas dvoje kao
energije još mnogo puta u različitim ulogama, vremenima i oblicima susretali, sudjelovali i živjeli, primarno je bilo ono vrijeme koje
smo zajedno proveli u bistrom, planinskom izvoru.
26. 11. 2012. je bio dan kada je Kozmos „odlučio” da je nastupio
veliki trenutak zaključivanja našeg karmičkog ciklusa. To je značilo da se viša sila „potrudila” na svoj način, da on sazna što ja zapravo značim za njega. Upravo iz tog razloga je on bio posljednja osoba koja me vidjela u svjesnom stanju i prva osoba koja me vidjela
kako padam u komu.
U trenutku kada je on to prepoznao, moja majka, moj Anđeo
VoTeMa je dobila zeleno svjetlo za moj povratak u zemaljski svijet.
185
24.
B
ez obzira što je mene moja majka i prije Zuhdijine svjesnosti pitala da li se želim vratiti nazad i da sam to željela, situacija se mogla drugačije završiti.
U slučaju da Zuhdija nije ispunio zadnju točku vezanu za zaključivanje ciklusa, time što je prepoznao moju ulogu u njegovom
životu, ja se ne bih uspjela vratiti.
To bi značilo da bi viša sila još jednom prekinula naš odnos,
kao što se dešavalo u prošlim životima i završetak karmičkog ciklusa prenijela u neki naš drugi budući život.
Mnogo se piše o karmi i sudbini. Mnogo je različitih teorija,
kao uostalom i za mnoge druge pojave i pojmove vezane za duhovno područje čovjeka. Ja sam samo jedna između mnogih ljudi, koja
sam imala mogućnost iskusiti i jednu i drugu stranu života i time
sam dobila priliku da na dublji način razumijem zakone karme.
Sigurno je da je meni lakše povezati i razumjeti što se događalo u drugom svijetu, jer posjedujem određena duhovna znanja koja
sam skupljala i razvijala desetljećima. Bez takvih znanja je skoro
nemoguće razumjeti pojmove kao što su Duša, karma, duhovno
tijelo, psihološki pristup životu i slično.
Ti pojmovi nisu poznati samo meni, nego je to terminologija
koju sam naučila u ovom svijetu koju poznaju i drugi ljudi.
Što se tiče mog doživljaja , teško je prenositi o nečemu što nikada prije nisam niti čula niti vidjela. Meni se još uvijek preko snova
186
pojave pojmovi koje pokušavam imenovati i sigurno je da će me to
pratiti do mog ponovnog odlaska u tu drugu dimenziju.
Ja znam gdje sam bila, što sam vidjela i kakva nova znanja sam
donijela. Da li će to biti prihvatljivo i razumljivo za druge ljude, ne
znam, ne mogu nikada više izmijeniti moj odnos prema drugom
svijetu, da nagađam ili sumnjam o postojanju neke više dimenzije.
U mom primjeru, konvencionalna medicina se nije zanimala niti dok sam bila u komi, niti se sada zanima, što je moja Duša
tamo vidjela. Službena medicina ne priznaje postojanje Duše, a niti
postoje aparati koji bi to registrirali. Za medicinu sam doživjela i
preživjela bolest na organu koji je vitalnog značaja za funkciju ljudskog tijela i tu se priča završava.
U ovom slučaju, kao i u svim sličnim primjerima, medicina
ima ulogu znanstvene institucije kojoj ljudi radije vjeruju nego alternativnim tumačenjima. Kardiolog i ekipa koja me oživljavala
sve do zadnjeg trenutka nije znala da li će moje moždane funkcije ostati zdrave.
To je medicina ustanovila tek onda kada sam se probudila i
kada su liječnici na osnovu pitanja koja su mi postavljali, ustanovili da sam u redu, jer sam znala tko sam, odakle sam, kako se zovem i koliko sam stara.
Na onoj drugoj strani sam znala da je moj Mozak zdrav i na
kakav način komunicira sa Dušom i sa Srcem. U periodu dok sam
bila u komi, nekoliko programa koji su bili u mirovanju u Mozgu,
počeli su se aktivirati i otvarati pod utjecajem planeta Plutona, Kirona, Saturna i Marsa.
187
Ja sam zaista ostala zdravog mozga, barem što se tiče trenutnog
stanja. Ako ne vjerujete, provjerite, pitajte me nešto o astrologiji, tu
sam jaka, a sada znam i još više nego prije. Ako ne budete mahali
glavom dok budete čitali o mom Anđelu VoTeMa i drugim likovima sa kojima sam se družila na drugoj strani, onda ćete zaista posumnjati u moju „zdravu pamet„.
Kada govorimo o duhovnoj strani mog primjera, sigurno je da
bez podrške više sile, bez molitve i bez pomoći moje majke, ja danas ne bih bila tu gdje jesam i ne bih bila u tako stabilnom psihofizičkom stanju. Suze, tuga i plakanje su stanja kroz koja sam prolazila u svojim prošlim životima i koja sada ne koristim, ne zato što
klasična medicina kaže da moram izbjegavati stres.
U ovom sadašnjem, zemaljskom životu moja je obaveza i zadatak, da program koji se koristi za suze i tugu zamijenim programom koji se koristi za istiniti smijeh, veselje, zabavu, radost, spontanost i sreću. Zastoj mog Srca je bila samo jedna od mojih težih
lekcija, koju sam morala svladati, da bih zadovoljila zakone karme koja povezuje mene i majku, mog Zuhdiju i moje poslanstvo u
ovom životu.
Kada govorimo o stanju poslije liječenja, medicina kaže da osoba koja je preživjela miokardni infarkt, kojoj se srce zaustavilo, u
periodu rekonvalescencije mora izbjegavati stres i ne smije se uznemiravati. Suze, plač i žalost se sigurno ubrajaju u stanja koja je potrebno izbjegavati u cilju bržeg ozdravljenja.
Moj Anđeo me godinama pokušao naučiti, da je velika razlika kada se smiješ i kada si dobro raspoložen, jer ta radost dolazi iz
Srca ili se samo pretvaraš, da si dobre volje. Još kao dijete sam počela promatrati i doživljavati ljude oko sebe, ne kroz njihovo trenut188
no raspoloženje, nego kroz ono što sam osjećala da se sakriva ispod
toga. Svaki puta kada sam vidjela žalost na nečijem licu ili osjetila
da je smiješak na licu neke osobe samo maska pod kojom plače, i
sama sam imala potrebu zaplakati i podijeliti s njim tu žalost.
Zbog toga sam se već u prvom Uranovom ciklusu, već prvih sedam godina života odlučila da ću ljudima oko sebe donositi dobru
volju. Ustanovila sam da se ljudi raduju slušajući muziku, kada odlaze u cirkus, kada dobe poklone ili kada pričaju šale. . .
Ne umijem pjevati, nemam niti sluha niti glasa i svojom pjesmom bih lakše rasplakala nego nasmijala ljude. U mom prvom
energetskom obliku, kada sam bila mala, plava ribica, svojoj sam
družici, zlatnoj ribici, ispjevala sve pjesme koje su postojale i ništa
više i nikada više, ni u jednom drugom životu nije bilo prilike, da
bi pjevanje bilo niti moj poziv niti moje poslanstvo.
Moja teta se zgrozila kada sam joj rekla da bih željela kada odrastem biti klaun u cirkusu i nasmijavati ljude. Bez obzira na njezino
mišljenje da je to neozbiljan posao i da se na taj način ne može preživjeti, još uvijek sam uvjerena da bih postala, ako ne već najbolji
klaun, onda bih sigurno postala klaun koji nasmijava ljude plačući.
Isto tako, baveći se tim poslom, daleko bih lakše zarađivala i ispunjavala svoje financijske obaveze prema porodici. Raditi u cirkusu, makar ništa drugo nego hraniti i brinuti se o životinjama, je
jedna od profesija koja se nalazi na spisku poslova koje bi me činile zadovoljnom osobom.
U tim godinama sam bila još premlada da bih zarađivala novac
i ljudima kupovala poklone za neke prigode, kao što su rođendani
ili praznici, ali sam im na svoj dječji način rješavala neke od njihovih problema vezanih za novac.
189
Kada nisam imala drugih mogućnosti, koristila sam dobru volju, osmijeh, lijepu riječ, veselu priča, šalu i riječi utjehe i nade.
Sve što sam nabrojala, o čemu sam počela razmišljati kada sam
bila stara samo sedam godina, razmišljam i sada. Tada sam mislila da ih nije bilo moguće realizirati samo zbog mojih godina. Kako
sam postajala starija, shvaćala sam, da se neke stvari ne mogu ispuniti niti dogoditi drugačije, jer je naš svijet takav, kakav jest.
To je naša stvarnost, da je naš svijet takav kakav jest, zaista potreban evolucije koja je počela još prije 2000 godina, rođenjem
Isusa Krista. Kada će biti i da li će ikada ta evolucija biti završena,
samo Kozmos zna.
Prihvatiti tu istinu je nešto što je cijeli moj život bilo i ostalo
problematično.
Stalno sam tražila načine, kako pomagati, makar sam najčešće
i sama bila ta kojoj je bila potrebna pomoć.
Stalno sam se pretvarala da sam zadovoljnija, nego što sam bila.
Već ujutro sam si stavila masku na lice i trudila se u svojoj okolini
širiti, ako ništa drugo, onda dobru volju.
U svim mojim prošlim životima, za koje sam znala i od ranije,
prije ovog hodočašća, suze su uvijek bile moj najvjerniji pratioc. U
ovom životu sam plakala sa glavom pod jastukom, da me nitko ne
čuje i ne vidi. Definicija kaže da se preko suza oslobađamo hormona i štetnih supstanci koje stvaraju u našem tijelu stresne situacije.
Ja bih rekla da suzama ispiremo karmičke naslage bola i tuge.
Odgovor koliko ćemo suza proliti u jednom životu isto tako možemo potražiti u horoskopu. Kada potražimo odgovore na pitanja
zašto plačemo, zbog koga plačemo, koliko plačemo kao i na koji na190
čin možemo otkloniti uzroke zbog kojih plačemo, naša je ne samo
prilika, nego i obaveza, da više ne lijemo suze.
Kada sam se vratila iz bolnice i kada sam ušla u stan, zaplakala
sam. Kada su prve suze zalile moje lice, zapeklo me, ne samo u očnim dupljama kao da su se upalile vatre, nego je zagorio oganj i u
mojoj glavi i u mom Srcu. Kao da su suze same izazvale požar, baš
zato da bi ga mogle ugasiti.
Tog trenutka sam se sjetila i shvatila što je VoTeMa mislila, kada
me je upozoravala koliko će suze biti opasne za mene, kada se budem vratila.
Rekla mi je da ću suzama aktivirati one karmičke programe, za koje nije predviđeno da se u ovom životu i dalje otvaraju ili
odrađuju.
Razlog zašto ne bih smjela više plakati povezan je i sa činjenicom da su moje suze bile jedan od uzroka što se moje Srce
zaustavilo.
Već sam spomenula, da svaki čovjek ima u svom životnom vijeku neke periode za koje možemo reći da su važni za svakog od nas,
jer su povezani sa kretanjem planeta po njihovim orbitama.
Planet Saturn je taj koji nas uči kroz svaki svoj ciklus od 30 godina kretanja kroz našu galaksiju. Svaki puta kada prođe taj put,
bez obzira da li imamo kakvo znanje o astrologiji ili ne, sve ljude
pozove da naprave inventuru svega što su u tom periodu uradili,
dobro i loše.
Ono što smo uradili dobro, odnosimo sa sobom u novi tridesetogodišnji krug. Što nije bilo dobro i korisno za nas, odbacujemo
kao stare cipele, opraštamo se od starih navika i misaonih uzoraka,
191
koji su nam štetili i tim čišćenjem dobivamo mogućnost da krenemo naprijed bez sjena prošlosti.
Tu pojavu nazivamo Saturnov povratak i događa se svakih 30
godina. Ja sam taj drugi povratak, između 58. i 60. g. doživjela već
krajem 2010. g. znala sam jako dobro koju odjeću i cipele moram izbaciti iz svojih životnih „ormara” i napraviti mjesto za novu odjeću.
Znala sam i kojih misaonih uzoraka se moram riješiti i koje
promjene ću u životu morati napraviti. Ali plašila sam se da ću
ukoliko budem sve to napravila, izazvati nezadovoljstvo i zamjerke kod moje uže i šire porodice. Bilo me strah promjena i sakrivala
sam se iza činjenice da se moram žrtvovati za njih.
„Pretvarajući se” da ne prepoznajem da je stiglo vrijeme da se
one karmičke informacije, kojima je isteklo vrijeme, otvore do kraja, da bi ih kozmički program mogao do kraja zaključati.
Sve sam činila i dalje što nisam smjela: nastavila istim putem,
sa istom ekipom ljudi, sa veselom maskom na licu i plačući noću
pod jastukom.
Suzama sam ponovno sam prekršila zakon Kozmosa, kao što
sam to već i u prošlosti nekoliko puta učinila. Bez „intervencije”
moje majke, moje bi se Srce bilo tada zaustavilo zauvijek.
Kada analiziram svoj horoskop u vrijeme tih nekoliko dana,
koje sam provela u komi na onoj drugoj strani, vidim da je bilo jedino pravilno, da se viša sila, Kozmos umiješao u igru. Samo Kozmos me mogao zaustaviti. Kada je Kozmos ustanovio da ja još uvijek idem istom stazom i da ne poštujem pravila igre koja je postavio Saturn, koji je kao policajac digao svoju tablicu i rekao: ‘’sada je
dosta’’.
192
Kozmički programi, kao i svi drugi sistemi, djeluju tako da
imaju ugrađene sisteme zaštite, koji se uklope automatski, ako im
se korisnici konstantno suprotstavljaju. Kada je došlo vrijeme drugog Saturnovog povratka, to je bilo vrijeme da se prije svega zaključi karmički ciklus između mene i majke kao i između mene i Zuhdije. Saturn ima u svojim rukama ključeve mnogih vrata. Na jednim od tih vrata piše Karma ili Sudbina.
Znala sam da je krajem 2010. g. došlo vrijeme da svoj život promijenim iz temelja, zaustavim sve poslove i kontakte koji to ne podržavaju i koji me sprječavaju, da uzmem život u svoje ruke. Da živim svoj život i da se ne brinem kako će drugi oko mene preživjeti.
Još ne razumijem, što je to u čovjeku što mu zaista ne dozvoljava da učini ono što je potrebno, unatoč tome da zna kakve ga posljedice čekaju, ukoliko napravi suprotno? Kako se izboriti toj sili,
koja istovremeno nudi rješenje problema i postavlja takve zapreke,
koje to onemogućavaju?
Da sam razumjela i da sam umjela uraditi ono što je za mene
najbolje, nitko u mojoj okolini me ne bi niti pokušao uvjeriti niti
spriječiti. Bio je u pitanju samo moj strah, da me ne bi osuđivali
da mislim samo na sebe i da sam egoista. Ponovno sam bila ukliještena u svoj stari uzorak, da kupujem ljubav svojih bližnjih i osjećaj krivice da sam odgovorna za njihove probleme. Ponovo se aktivirao praiskonski strah koji sam odnijela u karmički krug iz doba
„male plave ribice„.
Kada je viša sila ustanovila da svojim strahom ponovno pokušavam zaustaviti protok energija i Kozmos se pobrinuo i maknuo
me iz igre, tako da me privremeno „sklonio na hladno„.
193
Kada sam prestala plakati, oganj se povukao, ali je moje Srce
bilo umorno i moje vjeđe su postale teške. Kao da je svjetlost počela nestajati ne samo iz mojih očiju, nego iz cijelog mog tijela. Tog
trenutka sam odlučila da ću vrijeme koje budem provela na ovoj
strani, pa bilo to jedna, pet ili pedeset godina, pokušati da zaboravim na suze kojima je plakala „mala, plava ribica„.
U onom drugom svijetu, gdje sam bila, nema suza, jer nema
žalosti. Ono što se prelijeva u duginim bojama u „kozmičkim kapsulama ” je bistrina, možda vode, a ne suze.
Sve što se događa i sva komunikacija se odvija preko tih veselih,
iskrivih i razigranih kozmičkih očiju.
Zar nije i u našem fizičkom, zemaljskom tijelu upravo voda vodič informacija?
Zar nisu i naše oči svjetlost u našem zemaljskom svijetu?
Ali u onom svijetu je u kozmičkim očima smijeh, veselje, svetost, harmonija i mir.
Da li je za moje suze bio kriv program u mom Mozgu, koji je
kreirao i slao tužne poruke?
Da li sam toliko ojačala na drugoj strani, da nikada više neću
dozvoliti da moja Duša prenosi tužne naredbe?
Hoću li uspjeti zadržati sjećanja na mir koji sam tamo doživjela
i tim mirom obojiti sadržaje, koji će dati pravi smisao mom životu?
Moja majka i dalje mi dolazi u snove onda kada tuga prijeđe
granicu i kada mi postane teško, miluje moje obraze i ponavlja mi:
„Tvoje oči trebaju postati ekrani na kojima je ispisana riječ smijeh i veselje„.
194
Kaže mi, da učim i druge ljude toj mudrosti, koja nije nova i
koja već postoji toliko dugo, koliko postoji čovjek. Zar ne kažemo i
u ovom našem zemaljskom životu, da su „oči ogledalo duše„.
Sigurno je teže postići takvo stanje duha, nego što je napisati.
Svatko onaj tko se odluči biti dobar i voljeti može tu istinu pročitati u očima ljudi oko sebe i u ovom ili u onom svijetu. Mene je
tome naučila moja majka VoTeMa.
195
25.
M
nogo puta se spominje izraz „duša” i mnogi se bave
tumačenjem tog pojma. Tako sam se i ja prije nego
sam otišla na hodočašće ne samo često, nego se i godinama ranije pitala, što je to u čovjeku što se naziva „dušom„. Toliko više su bila prisutna pitanja i zbog toga jer sam često osjećala,
da me nešto unutar sebe same boli.
Nisam znala gdje se to nalazi, u kojem dijelu moga tijela, ali
znam da me je ponekad tako jako boljelo, da sam mislila da ću
umrijeti, iako nisam znala što to znači umrijeti. Nije to bilo niti u
mojim grudima niti u mojoj glavi. Makar, u godinama kada sam
odrastala, nije baš bilo mnogo organa u mom tijelu koji su me ponekad zaboljeli, da bih tu bol Duše povezivala sa fizičkim tijelom.
Zato nisam iz vlastitog iskustva poznavala simptome kakva
je zapravo bol, kada te neki organ boli. Možda je za mene pojam
Duše i pojam boli imao isto značenje. Ono što je najviše boljelo, nisam mogla pokazati prstom, kao, što sam mogla pokazati ako me
zub bolio.
Ponekad sam čula starije osobe da su rekle da ih Duša boli, da
pate u Duši. Pitala sam ih kako to izgleda kada te boli Duša? Gdje
se nalazi Duša i zašto te boli Duša? Prije nego su mi bilo što odgovorili, iznenađeno su me i začuđeno pogledali, što je značilo: kakvo je to čudno pitanje? I moja pitanja vezana za Dušu su bila iz
one grupe pitanja, koja su ponekad ljude u mojoj okolini više živcirala, nego zabavljala.
196
Jedna prijateljica moje tete rekla mi je da je boli Duša, jer ju je
muž napustio. Susjedu je boljela Duša, jer je imala bolesnu majku, a
moju učiteljicu je boljela Duša, jer nismo dobro uradili domaću zadaću. Neki od njih, koji su mi pokazali gdje ih boli, stavili su ruku
na prsa ili na usta i pri tome mahali glavom što sam ja protumačila
kao „jadna ja i sirota„. Mladić sa drugog kata, koji je igrao vaterpolo, pričao je svima, da ga ne boli toliko rame koje je povrijedio, kao
što ga boli Duša jer su izgubili utakmicu.
Sada tek vidim, da se moja svjesnost da imam Dušu i moje
shvaćanje tog pojma već u starosti od 7 godina počelo vezivati za
neku teoriju, koja se jednako mijenjala onako kako se mijenjalo i
moje tijelo koje je raslo.
Mene je moja Duša boljela, kada sam se sjetila moje majke,
moga oca, moje braće i moje sestrice koja je tek bila rođena. Slična bol se javljala kada sam sa balkona zgrade u kojoj smo stanovali,
gledala umorna lica lučkih radnika, koji su se u kasnim popodnevnim satima vraćali sa posla iz luke.
Boljela me Duša kada su neku djevojčicu ili dječaka udarili ili
mu se izrugivali. Tada sam već otkrila kako osim zuba, mogu boljeti i uši. Netko mi je rekao da je to najjača bol. Kod mene je bilo drugačije. Ono što me najviše boljelo, nisu bile uši. Preboljela sam veliki kašalj i jako me boljelo u prsima, ali ni ta bol nije bila takva bol,
kako je mene boljelo. Tako sam se učila kako boli Duša.
Velika je bila moja sreća, kada sam na polici sa knjigama pronašla veliki anatomski atlas na talijanskom jeziku i kada sam otkrila tijelo muškarca sa svim ucrtanim organima.
Pronašla sam sve organe u ljuskom tijelu, ali Duše nije bilo.
Bilo je navedeno i koji lijek treba uzeti, kada oboli neki organ. Pro197
učavajući atlas, shvatila sam da možeš uzeti tabletu kada te boli zub,
sirup kada te bole pluća zbog kašlja, dobiti injekciju kada te bole
mišići.
Ali kada boli Duša, tu nema lijeka. Naučila sam se prepoznavati kako se ta bol ponašala u mom slučaju. Prvo se ta bol pojavila u
mom Mozgu, onda su mi pritekle suze i na kraju me stisnulo u grudima. Za tu bol nije bilo drugog lijeka, osim da čekaš da bol prođe
sama od sebe.
Kada sam malo odrasla, tražila sam neke konkretne odgovore koji bi zadovoljili radoznalost moje „Duše” i među tumačenjima
različitih religija, kao i filozofa. Kažu da idealnog muškarca žena
nađe ako sastavi osobine 5 različitih muškaraca. Isto važi ako muškarac traži svoju idealnu ženu. Unatoč tome što sam mnogo čitala i proučavala kršćanstvo, islam, kabalu, budizam, nisam nailazila na prave odgovore.
Ni jedna od tih teorija koje sam proučavala, čak niti učenje antičkih filozofa, čija nauka mi je davala najviše odgovora i kojima
sam najviše vjerovala, nisu mi niti približno objasnile ono što sam
ja osjećala u svojoj „Duši„.
Svoju Dušu sam osjećala kao vrlo živu i životvornu, kao neodjeljivi dio moga tijela, koja ne samo da se brine o svemu, nego ima
i više zadatke u vezi drugih ljudi oko mene. Baš zbog te povezanosti sa ljudima oko mene je uvijek ostajalo otvoreno neko pitanje
koje me mučilo, kada je bila Duša u pitanju.
Ponekad sam razmišljala, da bi bilo najbolje da sastavim zajedno sve te teorije koje sam proučavala i da potražim praizvor pojma
Duša, tražeći svoju vlastitu Dušu.
198
Ali gdje da tražim i gdje da nađem praizvor? Možda bih bolje
razumjela, da nisam ništa pročitala što su drugi napisali. Možda
bih tada bolje čula samu sebe.
Jedina stvar u koju sam bila sigurna je ta da postoji samo jedna istina i jedan izvor. Sva ta različita tumačenja potiču od nekog
čovjeka ili ljudi, koji je imao više znanja i iskustva nego drugi ljudi. Sve te teorije kao da su vezane za neki dio planeta, za rasu, boju
kože i geografske uvjete i ne mogu se primijeniti na sve ljude.
A Duša bi morala biti svuda i kod svakog čovjeka napravljena iz
istog tijesta. Jedino dodaci mogu biti različiti, jer su potrebe i zadaci koje ljudi dobe svojim rođenjem različiti. Duša pjesnika sigurno
treba drugačije dodatke za svoje blaženstvo, nego što to treba Duša
drvosječe ili ribara.
Moje zanimanje za koncept Duše se ponovo intenzivno aktiviralo, kada se planet Saturn promaknuo iz zviježđa Djevice u zviježđe Vage i približavao se drugom povratku u mom natalnom horoskopu. Razmišljala sam i shvatila, da imam samo dvije mogućnosti.
Da što prije potražim dobrog učitelja koji će zadovoljiti moju trajnu
čežnju i potrebu po odgovoru što je Duša ili da se na nekoj filozofskoj razini odlučim za definiciju pojma Duše, na isti način kao što
sam se odlučila po pitanju svog vjerskog opredjeljenja. Da se prestanem baviti istraživanjima i da na razini razuma prihvatim nečiju teoriju kao svoju.
Ali s obzirom da poznajem astrologiju i da sam u tom periodu dosta radila i na svom vlastitom horoskopu, ipak nisam mogla
baš tako se oglušiti na drugi povratak Saturna i ignorirati njegovu
simboliku. Tako je pitanje što je Duša bilo otvoreno i neprestano
sam tražila i najmanju mogućnost da bih se što više spustila u sebe
199
samu i da bi se što tijesnije povezala sa svojim Mozgom. Činilo mi
se, da su to moja dva organa, koja će mi dati odgovore.
Nekoj drugoj osobi, koja bi došla k meni na konzultacije, a kada
bi imala moj horoskop, sigurno bih temeljito i naširoko objasnila
da postoji velika opasnost da se fizičko tijelo u roku naredne dvije
godine počne odazivati sa nekom bolešću.
Dalje bi joj savjetovala u cilj da se mogućnost bolesti smanji, da
ta osoba ozbiljno zasuče rukave i sama u sebi, ne samo raščisti neke
duhovne pojmove, nego i sve one zaključke do kojih dođe, provede u djelo. U traženju odgovora bi trebala biti prva stvar da se stavi
točka na svu prošlost, povući se u samoću i pokušati se spojiti se sa
svojim unutrašnjim jastvom.
Ni jedna od dvije mogućnosti o kojima sam razmišljala, nisu
me previše privukle i moja dilema gdje da tražim odgovore o pitanju Duše, bila je samo jedan problem više u koji sam se zapetljavala cijelog života. Sve ono što me zanimalo i što je definitivno na spisku onih obaveza koje predstavljaju moje poslanstvo, istovremeno
je bilo i na spisku tema koje nisu bile u društvu riješene na pravilan i pravedan način.
Kozmos mi je izgleda ugradio programe, koji su se aktivirali
prerano za vrijeme u kojem sam bila rođena. Pored toga me i roda
izgleda greškom ostavila u porodici koja nije mogla razumjeti, a
kamoli slijediti i podupirati moja razmišljanja, jer je u mojoj porodici bilo toliko drugih, važnijih zemaljskih problema koje su morali rješavati.
Različite religije zauzimaju različito stanovište o Duši. Po tim
teorijama mi nije bilo jasno da li da razumijem Dušu kao konkretan koncept vidljiv kao što su vidljivi bubrezi, srce ili mozak ili kao
200
nevidljivi eterični element koji je prisutan u svakom čovjeku, u njegovom fizičkom tijelu, dok je to tijelo živo.
Grčki filozof Aristotel je za Dušu napisao da je samo dio fizičkog tijela čovjeka i da živi samo toliko dugo koliko živi fizičko tijelo, jer je Duša ovisna od njega. Sa svim dužnim poštovanjem velikom Aristotelu, ja nisam nikako mogla prihvatiti njegovu teoriju.
Ja sam pojam Duše shvaćala drugačije i sigurno je da sam imala za osnovu prije svega kako sam ja svoju Dušu osjećala. Da živi
u meni i da ona najbolje može reći o meni kao ličnost koja postoji
baš ovdje i u ovo vrijeme. Da moja Duša sve zna o meni i da samo
ona može objasniti, da sve što učinim, činim po nečijoj naredbi, a
nikako zato što ja to hoću. Da tu moju Dušu vidi, nadzire i stalno
vodi netko tko je odgovoran za sve što se događalo sa Dušom i prije nego što sam se u ovom životu rodila.
Moja velika muka je bila baš to, što sam se stalno trudila kako
bih pronašla način da se približim svojoj Duši i da je upoznam, jer
sam u tome vidjela svoju šansu, da se na taj način približim toj veličanstvenoj sili koja živi izvan mene. Sada vidim, da bi najjednostavniji način bio da se nikada nisam odupirala, da sam samo kimala glavom i da nikada nisam niti željela, niti pokušavala mijenjati ovaj svijet.
A ja sam se stalno bunila, odupirala i uvijek dobivala šamare i
kod onih za koje sam se borila i od onih protiv kojih sam se borila.
Što se tiče Duše, najteže mi je bilo prihvatiti objašnjenje kršćanske vjere, koja priznaje postojanje Duše, ali kaže da o sudbini Duše,
da li će otići u raj ili u pakao poslije smrti, odlučuje Bog. Najbolnije
mi se činilo u toj teoriji, da postoji i čistilište u kojem Duše čekaju
201
na sudnji dan, dok Bog ne odluči da li će otići u raj gdje će živjeti u
blagostanju ili će otići u pakao gdje će vječno trpjeti paklene muke.
Vjerojatno je i svećenik koji me učio vjeronauk imao paklene
muke zbog mojih pitanja, jer me često za kaznu zbog grešnih pitanja stavljao klečati u ugao učionice. Kao da mi je klečanjem i čekanjem na njegovu odluku kada ću smjeti ustati, htio dočarati čistilište. Ja sam za cijelo vrijeme klečanja i razmišljala o tim jadnim Dušama dok čekaju na Božju odluku.
Veselila sam se, jer sam znala da ću poslije klečanja otići svojoj
kući, ali sam se pitala kako to podnose te jadne Duše, koje nemaju
svoje kuće i koje će ovisne od Božjeg raspoloženja ostatak svog života provesti ili u paklu ili u raju.
Bila sam samo radoznalo dijete rođeno u astrološkom znaku
Blizanaca, koje je na svaku tvrdnju koju nisam razumjela, postavilo najmanje deset pitanja i toliko dugo „dosađivala” učitelju ili svećeniku, dok nisam dobila pravi odgovor. Najčešće ga nisam dobila,
barem ne što se tiče svećenika, ali isto tako me nije ni naučilo pameti, da je bolje držati jezik za zubima, nego klečati.
Jedno klečanje sam zaradila jer sam pitala svećenika kako
može biti Duša grešna, ako je na svim svetim slikama prikazana
kao svjetlost koja se širi na sve strane i svim ljudima donosi mir i
blagoslov.
Drugo klečanje je bilo jer sam Boga optužila za nepravdu i dvoličnost. Bog je veliki, milostiv, sve oprašta i kao svemoguć može
spriječiti ljude da ne griješe. Zašto onda to ne učini?
Treće klečanje je bilo zbog pitanja koliko su veliki raj, pakao i
čistilište, kada toliko ljudi može stati. U vrijeme kada sam bila di202
jete i postavljala takva pitanja, to je bilo prije više od pola stoljeća,
kremiranje nije bilo uobičajeno. Tko zna kakva pitanja bih danas
postavljala.
Četvrto klečanje je bilo jer sam pitala zašto je potrebno tijelo prvo zakopati na groblje. Jednostavnije bi bilo da tijelo odmah
pošaljemo Bogu, jer će to tijelo Bog i tako uzeti k sebi. Bila sam
na nekim sahranama i čula riječi svećenika, da je tijelo pokojnika
izručio Bogu. Bilo bi bolje da se taj Sudnji dan u kojem se odlučuje
kuda će Duša, dogodi već na Zemlji, jer onda ne bi trebalo čistilišta.
Ali unatoč razmimoilaženju u razmišljanju da neke tvrdnje i
teorije Katoličke crkve nisu ispravne, ostala sam vjerna Katoličkoj
vjeri iz poštovanja prema svojim roditeljima i svojim precima. Za
mene je Isusova svijest osnova za moju duboku vjeru u moć zajedničke molitve, koju sam osjetila u vrijeme moje bolesti.
Ono što mi najviše nedostaje u doktrini katoličke vjere je što
se tiče tumačenja pojma Duše, samo jedna izmjena. Da se svaka
Duša kada završi neki svoj put, vraća u pra-izvor gdje se priprema i
čeka, da se ponovo reinkarnira. Da Bog ne kažnjava ljude, nego ih
uči preko zajedničke odgovornosti, jer sve što činimo i doživimo je
neka lekcija iz koje se moramo nešto naučiti.
Proučavala sam i Islam, židovsku kabalu i hinduizam, čitajući knjige i razgovarajući sa ljudima koji su imali potrebno znanje o
tim temama.
Tko zna kakva bi me kazna stigla, da sam takva pitanja postavljala nekom hodži, jer i Islam kao i Katolička vjera nudi varijantu
raja i pakla. Islamska vjera kaže da prilikom rođenja, Alah udahne Dušu čovjeku i ta se združi sa Bogom pod uvjetom da čovjek
živi pošteno i pravedno. Poslije smrti Duša odlazi u posmrtni život,
203
gdje živi u blagoslovu. Što je sa onim Dušama, koje nisu živjele pošteno i koje se nisu združile sa Alahom, nije mi jasno.
Ako Alah udahne Dušu čovjeku prilikom rođenja, to znači da
se već na početku života zna da li će biti pošten ili ne. Zašto Alah
dozvoljava da se rađaju ljudi koji nisu pošteni. Bolje da ne pišem
dalje, jer tko zna što bi mi i sa te strane moglo doletjeti, bez obzira
na moje simpatije prema Islamu.
Po Židovskoj kabali, kao i kod Islama, Duša ulazi u čovjekovo
fizičko tijelo prilikom rođenja. Sastavljena je iz 3 elementa: nižeg,
srednjeg i višeg. Niži, životinjski dio Duše se zove Nefesh, simbolizira i brine se za sve čovjekove osnovne potrebe, od hranjenja do
instinkta za zaštitu.
U srednjem dijelu Duše, koji se zove Ruach, nalaze se svi moralni zakoni i vrijednosti za čast i dostojanstvo. U tom dijelu se
skrivaju i naši poroci. Tim dijelom Duše ponekad haraju svi oni
demoni koji pobjegnu iz Pandorine kutije. Taj dio Duše uči ljude
što se smije i što se ne smije, kako da izbjegnu grijeh i kako da razlikuju dobro od zla. Tim dijelom vlada ljudski ego.
Vjerojatno u tom dijelu kraljuje i smisao za trgovanje i bankarske poslove, koji je tako karakterističan za židovski narod. Najčistiji i najsvetiji dio Duše po Kabali je krovni dio koji se naziva Neshamah i koji povezuje čovjeka sa Bogom. Kada umre čovjekovo tijelo,
niža razina Duše Nefesh se rastopi, srednji dio odlazi u privremeni raj, kojeg kršćanska vjera zove čistilište, da se očisti od učinjenih
grijeha. Neshamah, najčistiji dio Duše, vraća se svom izvoru iz kojeg je pošao, tj. k Bogu.
Za moje prihvaćanje drugih teorija, za mene je najrazumljivije ono koje ima hinduizam, koji kaže da je Duša, koju imenuju
204
„Atman”, dio Boga, kao apsolutne cjeline. U njihovoj svetoj knjizi,
Bhagavad-Giti, spominje se Purushi, koji je dio Boga koji se nikada ne mijenja i nikada ne umire. Dušu krase tri osobine: Sat – istina, Chit – znanje i svjesnost i Anando - blaženost.
205
26.
I
sto tako mnogo toga što se tiče pojma Duša, odgovor je vezan
prije svega na moje vlastito iskustvo, tako ne nalazim ni mnogo zajedničkih točaka sa osobama koje su doživjele kliničku
smrt, bile u komi i imale susrete sa drugim svijetom. To su njihova
iskustva u kojima ja ne mogu prepoznati sebe niti svoj život. Ono
što sam ja doživjela i vidjela je vezano za moj sadašnji život i osobe
koje su imale i imaju kontakt sa mojim sadašnjim životom, kao i sa
vremenima koje nazivamo prošlim životima.
Veliko iskustvo sa mog hodočašća koje mi je pomoglo je razumijevanje definicije „smrti”, a pogotovo potpuni gubitak straha od
smrti. Ne mogu reći da sam i ranije smrt doživljavala kao tragediju i da sam se plašila, jer nisam imala vremena o tome razmišljati, a
samu činjenicu da čovjek umire, povezivala sam prije svega sa sahranama, kao obavezi koju imamo prema ljudima.
Kada sam imala 20 godina, one osobe koje su bile u tridesetoj su mi izgledale stare. Kada sam imala 30, one osobe u četrdesetoj su mi bile stare. Onda sam odjednom promijenila mišljenje
i kada sam čula, da je netko umro u šezdesetoj, komentirala sam,
„zar tako mlad?”
Do ovog zadnjeg iskustva mislila sam da je moje vrijeme neograničeno i da imam još mnogo vremena baviti se razmišljanjima o smrti. Smrt fizičkog tijela je nešto što se dogodi jednom, kao
kada prodaš kuću u kojoj si stanovao dugo godina. Fizičko tijelo je
za mene oduvijek bilo odvojeno od Duše.
206
Razmišljanja o Duši su nešto sasvim drugo i sigurno je da će
traženje odgovora na pitanje da li postoji univerzalna istina i definicije što je to Duša, trajati sve dok ne napustim ovaj naš svijet. Često sam se pitala, kako bi bilo da ponekad ponudim boravak nekoj
drugoj Duši u ovom svom sadašnjem fizičkom tijelu. Kao recimo
kada iznajmiš kuću ili stan. Tko bi se kome prilagođavao. Da li bi
znala pjevati, kada bi u moje tijelo za neko vrijeme se preselila Duša
neke operne pjevačice.
Ima jedna poslovica koja za ljude koji su tvrdoglavi i teški za
komunikaciju, kaže „težak je kao zemlja„. Ne znam, da li se time
misli na Dušu ili na fizičko tijelo neke osobe.
Velika nauka se ne bavi baš mnogo traženjem odgovora, jer je
to jedno od područja koja su za sada nedokažljiva.
Početkom 20. Stoljeća, znanstvenik Duncan MacDougal tvrdio je da je Duša isto kao i tijelo, materija koju je moguće izvagati. Nekoliko ljudi je izvagao prije i poslije smrti i ustanovio da je
razlika bila točno 21 gram. Toliko je po njegovoj teoriji bila teška Duša. Meni je ta teorija zanimljiva samo kao dokaz, da je Duša
„živa” stvar, jer napušta tijelo, kada se zaustavi rad Srca. Ali izvagati
Dušu je isto tako nemoguće kao što nije moguće kupiti u trgovini
kilogram boli ili radosti i nekome to pokloniti za rođendan.
Mnogi ljudi koji su doživjeli komatozna stanja, ničega se ne sjećaju. Razgovarala sam sa ženom koja je u komi provela 3 tjedna i sa
mladićem koga su zbog povrede mozga održavali u umjetnoj komi
2 mjeseca. Niti jedno od njih se ne sjeća ničega što se sa njime događalo, dok su bili bez svijesti. Ali isto tako te dvije osobe i prije komatoznog stanja nisu razmišljali o nekim dubljim razlozima njihovih života.
207
Žena je imala povredu mozga prilikom pada na skijama, a mladić je isto tako imao povredu mozga u prometnoj nesreći sa motorom. Ženu je u životu zanimala samo karijera i novac, a mladića samo motori i zabava. Kakav je ženin horoskop ne znam, jer mi
nije htjela dati svoje podatke.
„Svemir nema nikakve veze sa mojim padom. Nisam dovoljno pazila, to je sve. A što se tiče zvijezda, ja sam u nebesima onda,
kada je dobar burzovni indeks” – objasnila mi je svoje stajalište i
pri tome me gledala pomalo ironično.
Mladićev horoskop sam pogledala, jer mi je dao sve podatke,
bez obzira što je cijelo vrijeme ostavljao utisak površne osobe. Njegova konverzacija je bila takva, da bi svatko pomislio da ga trenutno zanima samo zabava. Od frizure do odjeće, sve je ukazivalo na
razmaženo derište, koje je na tom svijetu samo da troši novac svojih bogatih roditelja. Znala sam, da ću kada budem pogledala njegov horoskop, pronaći što se skriva pod tom maskom. Nisam se
prevarila.
Kada ga budu prošle te „lude godine”, taj mladi čovjek rođen
u znaku Strijelca, dati će veliki doprinos, da ovaj svijet bude bolji. Pokazao je veliko zanimanje za neke moje astrološke primjedbe,
mada se cijelo vrijeme našeg razgovora nestašno smijao, dok su mu
oči iskrile, kao dva ognja.
„Sve je za neko dobro. Ta dva mjeseca su moji starci barem znali
gdje se nalazim. Makar bih više volio, zbog njih, da se to nije dogodilo, niti da se to više nikad ne ponovi.” – rekao mi je.
„Da li vjeruješ u Boga” – pitala sam ga zbog toga, jer sam u njegovom horoskopu pronašla mnogo elemenata koji su na to ukazivali. Odgovorio mi je vrlo spretno, kao pravi Strijelac.
208
„Moja baka i djed vjeruju za cijelu našu porodicu. Dok sam bio
u komi, 3 puta su išli u Međugorje. Svaki puta, kada su se vratili,
moje stanje se popravilo. Baka vjeruje, da je to zbog njezinih molitva i ja se slažem s time, ako je ona zato sretna. Možda ću i ja u njezinim godinama tako razmišljati, pogotovo ako budem imao samo
jednu kćer i jednog unuka. U našoj porodici nismo baš plodni„.
Sve u njegovom horoskopu je odisalo ljubavlju i unatoč tome,
što to nije bila jedina mladićeva nesreća koju je preživio, on, njegovi roditelji, djed i baka su bili povezani kao sretna porodica. Predstavljali su takvu porodicu kakvu sam ja željela imati. Njegova
koma je bila umjetno izazvana i to je vjerojatno bio uzrok, da se
neki programi nisu otvarali.
Što se tiče žene, koja se isto tako ničega nije sjećala, nije me
iznenadilo. Nju sam energetski doživjela kao osobu koja je u ovom
životu imala jako malo duhovnih zadataka. Kao da je ušla na jedna vrata i na druga izašla.
Za razliku od nje, moj život je bio kao labirint. I sam odlazak na
hodočašće je bila jedna od lekcija koje sam morala svladati s obzirom da sam ja nositelj naše porodične karme.
Baš zbog te porodične karme smo moja majka i ja bile odvojene jedna od druge.
Zbog toga me pratila kroz djetinjstvo kao moj Anđeo VoTeMa. Baš zbog takve naše međusobne kozmičke povezanosti imala je pristup mnogim programima koji su snimljeni u mom Mozgu.
Zbog toga je znala geslo s pomoću kojeg je otvarala te programe i pokazala mi veliki broj života u kojima smo bile zajedno u različitim funkcijama i različitom odnosu. Takva komunikacija nije
209
moguća u ovom svijetu. Ali na drugoj strani je sve drugačije, jer
moja je majka bila u dimenziji „kozmičke kapsule”, a pored toga je
bila dio jednog karmičkog kruga, koji je stigao do zadnjeg stupnja.
A ja sam isto tako predstavljala drugu stranu tog karmičkog
kruga, kojem je pripadala moja majka i na dan 26. 11. 2012. g. stigla sam do točke, kada sam dobila mogućnost da se spojimo i da se
krug zatvori.
Karmički krug sa Zuhdijom se istovremeno zatvorio, kao i sa
mojom majkom, bez obzira što ni jedno od nas dvoje nije bilo u dimenziji „kozmičke kapsule”, niti je energija moje majke s njim bila
povezana. Moja majka je u slučaju zatvaranja karmičkog kruga između mene i Zuhdije nastupila kao vezni član. To može biti energija koja postigne razinu ili nivo bezuvjetne ljubavi.
Komunikacija između mene i moje majke nije se odvijala preko
govora. Ona je jednostavno znala što mene zanima, odnosno koje
bi bilo moje naredno pitanje i što bi mene trebalo zanimati. Otvarale su se slike i kronološki se okretale kao na filmskom platnu.
Nije bilo nikakve zabune, da bih ja nešto pogrešno razumjela,
bez obzira što su mnogi događaji iz naših prošlih zajedničkih života, kao i onih mojih prošlih života u kojima nije bilo energije moje
majke, bili vezani za vremenske periode mnogo stoljeća unazad.
Našim rječnikom bih rekla, da je majka telepatski čitala moje
misli ili da je vidovita. Niti jedna od tih tvrdnji nije ona koja može
to stanje i tu komunikaciju vjerodostojno opisati. Možda je najbliže objasniti, kao da sam gledala povijesne filmove u kojima sam
ja igrala glavnu ulogu. Moj lik se mijenjao iz filma u film i makar
sama sebi nisam bila niti malo slična, znala sam da se radi o meni.
210
Moja majka je bila cijelo vrijeme prisutna uz mene i držala je
moje lice između svojih dlanova, koji su me grijali kao najtopliji
zraci sunca, kao vatra u kaminu. Dok sam „putovala” kroz svoje
prošle živote u kojima nismo bile zajedno, moja majka je bila „kozmička kapsula” koja je lebdjela na kratkoj udaljenosti od mene, ali
njeni dlanovi su me i dalje grijali.
Dane koje sam provela u komi, bila sam „zaposlena” puno radno vrijeme. Kada nismo zajedno „gledale stare filmove” sa sadržajima koje nisam poznavala, majka me usmjeravala na drugu stranu, koja je „rezervirana” za osobe koje sudjeluju u mom sadašnjem
životu, koje su žive.
To je izgledalo kao velika arena, u kojoj su na sjedištima bili
razmješteni moji prijatelji, poznanici, ljudi koje sam susretala kroz
posao ili kao osobe koje su svakodnevno ili povremeno prolazile
pored mene, a da im čak niti ime ne znam.
Sa mnogima sam razgovarala isto tako bez izgovorenih riječi,
ako sam imala potrebu da ih nešto pitam. Na neke od njih me majka upozorila, što je bilo korisno, da ih pitam zbog sebe same ili da
im prenesem neku korisnu informaciju, koju prije nisam znala.
Jako sam se trudila da sve zapamtim i često sam prekinula komunikaciju sa svojom majkom ili drugim osobama i molila majku
da mi pomogne da ništa ne zaboravim. Takvu naviku sam imala i
u ovom životu. Nekada sam tako htjela ne zaboraviti snove ili događaje. I kada mi je najviše značilo, obično bih to zaboravljala.
Ta moja želja je bila nešto što moja majka nije odobravala i u
jednom trenutku mi je usmjerila misao na drugu stranu arene, koja
je bila odvojena od mojih ljudi, pokazujući stisnutu gomilu energi211
ja, koje nisu bile obojene. Bile su bezbojne, nije bilo u njima takvog
života, koji predstavlja život kakav sam vidjela u drugim bićima.
„Neke misli i sjećanja nećeš moći ponijeti sa sobom, jer bi time
porušila ne samo svoj sustav, nego i ugrozila energije ljudi koji su
još uvijek među živima i sa kojima si povezana tamo drugačijim nitima, nego u ovom svijetu. Štetu bi nanijela i onim Dušama, koje
su već prešle granicu, koje vidiš na drugoj strani arene, a koje se ne
mogu više vratiti. Takve želje se rađaju iz nezdravih misli i zaboravi da si to ikada pomislila. Koliko bude potrebno, saznat ćeš i bez
pitanja” – rekla je istim glasom, kao što mi je govorio moj Anđeo
VoTema.
Iza tih riječi, kao da nije bilo više moje majke i ja sam tada ponovno osjetila strah, koji sam poznavala na ovoj strani svijeta i koji
se javljao kada sam učinila nešto što je bilo zabranjeno.
Svaku „kozmičku kapsulu” koju sam misaono prizvala, sam i
vidjela, osjetila i prepoznala u onakvoj ulozi kakva je u ovom zemaljskom životu. Makar nisu bile u svom fizičkom tijelu, kakvo
sam poznavala ovdje, mogla sam sa njima razgovarati sa lakoćom i
bez ikakvog napora, o svemu što me zanimalo.
Kada kažem da se sve odvijalo bez napora, uspoređujem sa mojom komunikacijom preko govora kada sam se probudila. U mojim
grudima je bilo isto Srce, koje sam imala i na onoj strani. Medicina ga je već toliko „popravila”, da je radilo skoro normalno, pa ipak
mi je svaka riječ koju sam izgovorila predstavljala napor. A ja sam
samo kratko odgovarala na pitanja vezana za moje zdravlje. Kako
bi se tek loše osjećala i koliko napora bih trebala da sam razgovarala sa osobama, sa kojima nisam imala baš dobru kombinaciju.
212
Sve je bilo kako treba, ništa nije nedostajalo, čak i one teme koje
su obično bile u ovom svijetu konfliktne za razgovor i koje su završile sa prepirkom. Sve što sam htjela znati o nekome i nečemu, se iz
moje misli pretvaralo u taj kozmički oblik. Sve su lebdjele, plivale,
igrale se i bile slobodne.
Grupa energija koju sam vidjela na drugom kraju nisu lebdjele,
jer nisu bile slobodne. Bile su to Duše koje su već otišle iz ovog svijeta, a nisu imale osigurano mjesto u onom svijetu. Prostor na kojem su se nalazile, nije bilo „čistilište” koje spominje kršćanska vjera, niti su to bile duše Nefesh koje spominje Kabala.
Njihov boravak je bio pravi baš na tom mjestu, gdje sam ih ja
vidjela. Kao autobusna ili željeznička stanica na kojoj čekaš autobus ili vlak. Bila je to stanica gdje se čeka, da se neka od planeta iz
Kozmosa koja se kreće po svojoj orbiti u određenom intervalu, zaustavi i „ukrca” one Duše kod kojih aktivira program koji će im
omogućiti odlazak tamo gdje su zapravo raspoređene. Sve što se
događa su stanja bez fizičkih oblika, koje poznajem na ovoj strani.
Onako kako mi je rekla majka, za svaku stvar mora doći pravi trenutak i sve što se izvede prerano ili prekasno ima posljedice ne samo za tebe samog, nego i za cijeli niz energija koje pripadaju istom energetskom krugu. Najveći broj tih energija ne upoznaš, ne sretneš i nemaš pojma da postoje. Ali zato svaka naša misao, koja se rodi u našoj glavi i koja nije u skladu sa kozmičkim zakonima, može aktivirati niz neprijatnih događaja koji imaju dugoročne posljedice.
Ako dođeš prerano na autobusnu stanicu, moraš čekati do
onog vremena, koje je određeno za dolazak autobusa. Ako dođeš
prekasno, bez obzira što imaš kupljenu kartu, autobus je već otišao
213
bez tebe i tvoje sjedište je ostalo prazno. To što se nisi ukrcao, porušio si neki red i sustav. Na sjedište, koje je bilo tebi namijenjeno,
nitko ne bi smio sjesti, jer si ti platio da sjediš na njemu do određene destinacije.
To se dogodilo meni. Nisam se pravovremeno ukrcala na autobus na kojem piše Saturn, kada se 2010. g. zaustavio na mojoj autobusnoj stanici. Jedna od posljedica je i ta da se Srce zaustavilo.
Kaže poslovica da su „nakon bitke svi generali„. Mogu sada
reći da bih se probudila iz kome i da me liječnici nisu uzeli pod
svoje okrilje.
Sigurno nije moja namjera praviti se pametnom i negirati zasluge ljudi koji su dali sve od sebe, da su mi pomogli i Kozmos zna
kolika je moja zahvalnost. Osim toga, živim na ovom planetu sa
ljudima i cijeli svoj život sam podupirala ono što je korisno za čovječanstvo. Ali ono što želim reći je samo to da može čovjek sve
učiniti kako najbolje zna i umije, ali ako to nije usklađeno sa zakonima Kozmosa, neće se ispuniti. Bez obzira da li se radi o dobrim ili lošim događajima. Niti jedna smrt, niti rat ili bilo kakva
elementarna nesreća se ne bi mogle dogoditi, da to nije bilo provedeno, programirano i zabilježeno i u Kozmosu. Moja baka je „zaspala” nekoliko sati poslije poroda sa mojom majkom. Tek poslije
tri dana je njena Duša odlučila napustiti tijelo i Srce se tek tada zaustavilo. Nitko je nije niti pokušavao oživljavati, jer nisu niti znali da je to moguće. Samo su molili za njezinu Dušu, koja je na kraju
ipak odlučila otići zauvijek.
Astrolozi i astronomi znaju kako se i kojom brzinom se kreću
planeti, zvijezde i druga nebeska tijela kroz Kozmos. Astrolozi znaju kako planeti svojim karakteristikama utječu na živote ljudi u do214
brom i u lošem smislu. Dobro je to znati. Pogotovo u ovim vremenima, kada je kvaliteta života čovječanstva pala tako nisko, da nam
čak prijeti povratak na početak, kada je još sve bilo sivo i da počnemo život iz početka.
215
27.
M
oje hodočašće se događalo među Dušama koje pripadaju istom energetskom krugu. Sve što se dogodilo meni, ima odraz i na sve druge energije u tom krugu, ma kako ih nazvali i imenovali. Nekome će biti bliži izraz Duša,
nekome energija, ali svi mislimo i govorimo o istom. Ono što sam
htjela zapamtiti, a nije bilo usklađeno sa pravilima koja te energije povezuju u krug, koji će se jednom zaključiti kada neki planet ili
zvijezda dođu u pravi položaj, moja majka je spriječila.
Da sam poštivala pravila, koja određuje i kojima me učio Saturn, energetski krug, koji nazivamo i karma ili sudbina, zatvorila bih na drugačiji način. Bitno bi bilo samo to, da bi se dva energetska kruga zatvorila. To je bila samo jedna od lekcija, koju sam
tamo dobro naučila. U programu je bilo određeno, da se zatvori jedan krug u kojem imamo glavne uloge ja i moja majka i drugi krug
između mene i Zuhdije. Sve ostale energetske veze koje imam i u
koje sam uključena, sa mojom djecom, sestrom, braćom, prijateljima i svim ostalim ljudima, odvijat će se onako kako je to programirano i nije dobro miješati se u njihovo rješavanje, prije nego budem pozvana.
To je ono na što me moja majka posebno upozorila. Ima mnogo načina na koje se može postići ispunjenje i zatvaranje energetskih krugova, jer je svaki čovjek stvoren iz jednakog tijesta kao što
je cijeli Kozmos. Ako Kozmos ima svoje programe, onda ih ima i
čovjek. Često spominjemo da čovjek ima slobodnu volju i da može
o svemu sam odlučivati. S tim se nisam slagala niti prije ovog zadnjeg iskustva, a sada se još manje slažem sa tvrdnjama da je način
216
kako živim, ovisan o mojoj slobodnoj volji. Svatko tko doživi nešto
slično kao ja, ima sigurno mogućnost da doživi tu drugu dimenziju, projekciju ili taj drugi svijet. Da li će se toga sjećati ili ne, nije
stvar čovjekove slobodne volje, nego programa preko kojeg je čovjekov Mozak, Duša i Srce povezan sa Kozmosom.
Kucnuo je trenutak, da se program u kojem sam sudjelovala zajedno sa drugim sudionicima, otvori da bi se dva energetska kruga završila, i to se dogodilo. Da nisam otišla u izolaciju u listopadu
2010. g. kada je Saturn bio na 8. stupnju zviježđa Vage, bila je moja
slobodna volja. S obzirom da to nisam učinila i da sam nastavila živjeti po starim uzorcima, pustila sam u eter „virus” koji je ometao
djelovanje programa.
Ali kada je kozmički program registrirao, da koristeći svoju
„slobodnu volju”, nisam za dvije godine skoro ništa učinila, da bi
se karmički krug zatvorio, 26. studenog 2012. g. blokirao je moje
računalo. Moja koma je trajala upravo toliko, koliko je Kozmosu
trebalo da završi ono što je trebalo napraviti, da spriječi rušenje
sustava.
Ovako kako mi mjerimo naše vrijeme, sigurno nije usklađeno sa zakonima Kozmosa. Ne može čovjek vratiti kazaljku na nekom instrumentu koji je on sam izmislio i nazvao ga „sat”, i reći da
sada imamo zimsko ili ljetne vrijeme, a da pri tome nije „konzultirao” Kozmos.
Mitološka priča kaže da je čovjek dobio vrijeme onda kada je
Saturn kastrirao Urana i tim činom uništio beskonačnost. Ne možemo tu priču razumjeti kao priču o dvoje mladih koji su se sreli, zavoljeli i živjeli sretno do kraja života. Treba tu priču razumjeti kao još jedan dokaz da čovjek stalno pokušava prevariti Kozmos.
217
Način kako mi mjerimo vrijeme je sigurno jedan od spretnijih čovjekovih pokušaja da postane jači od prirodnih zakona.
Zbog toga je moja majka rekla, „koliko bude potrebno, saznat
ćeš i bez pitanja„. Tumačeći astrologiju, naučila sam se prepoznati stanje duha svojih klijenata i da ne otvaram vrata, dok sam nije
spreman pogledati što se skriva iza njih. Ali na drugim područjima života sam bila često brzopleta, i zbog toga sam imala problema. Bila sam tipičan primjer osobe za koju kažu: „tuče ga njegov
vlastiti jezik„.
Na onim tribinama u areni na kojoj su sjedili moji prijatelji, rođaci, poznanici, suradnici, susjedi kao i ljudi koje još ne poznajem,
ali će imati utjecaja na moju budućnost, vidjela sam mnoge energije i dobila informacije kakva je veza između nekih od tih osoba
i događaja koji će tek slijediti u budućnosti. Zato sam savjet svoje
majke shvatila u istom duhu kako postupam kada tumačim astrologiju: da odgovaram na pitanja. One osobe kojima je u karmičkom programu da prepoznaju što im moram reći, same će doći k
meni i postaviti pitanje na pravi način.
Vjerojatno Kozmos zna bolje od moje majke neke stvari i zato
unatoč njezinom upozorenju da se ne raspitujem previše o stvarima koje bi mi mogle stvoriti neprijatnosti, omogućio mi je da neke
od likova koje sam vidjela na drugoj strani ne zaboravim. Sigurno je da o nekim stvarima neću pričati, ne zbog straha od neke kazne, nego zato što je to povezano sa mojom porodicom. Nisam ispunila njihova očekivanja i upravo zbog činjenice da sam se trudila
biti onakva da bi bili oni zadovoljni, sam porušila kozmički sistem.
Zbog toga sam u ovom životu zatvorila samo dva energetska
kruga, a da sam samu sebe prihvatila takvu kakva jesam, poravna218
la bih još nekoliko krugova više. Na brzinu kretanja nebeskih tijela
ne može se utjecati slobodnom voljom i tako i ja ne mogu uraditi u
60–oj ono što sam trebala u 30-oj godini.
Zato ću neke situacije i bitke ostaviti za buduće živote. Prije hodočašća sam mislila da sve moram završiti, svuda stići, svima pomoći i da ću biti prihvaćena sa više ljubavi ako to sve uradim.
Danas mislim i radim tako da sve ima svoj red i da ništa više ne
trebam uraditi osim onoga što mi dođe ususret. Ako su ta sjemena
počivala stoljećima, neka miruju još 50 godina.
Ali reći ću ono što sam vidjela na drugoj strani da će se dogoditi još za vrijeme mog sadašnjeg života. Vezano je uz moja razmišljanja još od djetinjstva i pisanje prije najmanje 20 godina unazad.
Već kao dijete sam bila kritična u vezi katoličke crkve i tada sam
postavljala pitanja u skladu sa svojim godinama i okolnostima u
kojima sam živjela. Danas su moja razmišljanja prilagođena mojim sadašnjim godinama. Namjena mog hodočašća je i ta da lakše razumijem događaje koji će se dogoditi u narednom desetljeću.
Programi koji su usađeni u ljudskim Mozgovima i preko kojih
je čovjek povezan sa Kozmosom, svakih se nekoliko tisuća godina
moraju uskladiti sa zakonima Kozmosa. Kod zadnjeg usklađivanja
Katolička crkva je odigrala glavnu ulogu. S obzirom da je čovječanstvo došlo do takvog stanja, da je potrebno ponovno usklađivanje, Katolička crkva će ponovno pokušati po istom uzorku izvršiti popravke. Ali kako kaže stara mudrost, da nikada ne mogu krizu riješavati oni koji su je stvorili, Kozmos već ima rješenja koja ne
uključuju Katoličku crkvu, kao programera koji će resetirati našu
civilizaciju.
219
Katolička crkva ima već dugo godina spremne rezervne programe, koji bi trebali pomaknuti kotače ljudske povijesti i svijesti,
ali na način koji bi samo još više učvrstio vlast i oblast kršćanske
vjere.
Katolička crkva tumači da u nekim periodima čovjekove povijesti, Bog šalje neke posebne poruke čovječanstvu i to se naziva
Otkrivenje ili Prosvjetljenje. Crkva priznaje dvije vrste Otkrivenja,
javno i osobno.
Rođenje i Otkrivenje Isusa Krista je sigurno jedan od najsvetijih i najčistijih događaja koji se dogodio u čovjekovoj povijesti. Nažalost, Crkva je njegovo rođenje namijenila prvo sebi, a tek onda i
cijelom čovječanstvu. To je istina, koja je od strane Crkve bila stvorena za sva vremena. Kozmos je Isusa Krista namijenio čovječanstvu kao podršku u procesu evolucije čovjekove svijesti. Katolička
crkva je Isusa „prisvojila”, prije svega za svoje potrebe. Pitanje je što
je sljedeći korak?
Da li crkveni očevi razmišljaju o novom „križarskom ratu” ili o
rođenju novog Mesije, koji će napuniti prazne blagajne?
I kod pojava pojedinačnih Otkrivenja, Crkva je uzela sudjelovanja. Osobna otkrivenja kao i rođenje samog Isusa su prije svega
namijenjena blagostanju ljudi. Ako neka osoba doživi Prosvjetljenje i to njena okolina prepozna, Crkva nema pravo da se u to miješa i uzima si pravo da istražuje i dokazuje vjerodostojnost tog prosvjetljenja. Pojavljivanje takvih energija nije namijenjeno Crkvi,
nego blagostanju ljudi.
Crkva kaže da su osobe koje dožive otkrivenje, obavezne to prihvatiti ukoliko su u njegovu istinitost uvjereni u svojoj dubokoj i
živoj vjeri. Crkva si je tokom stoljeća izborila prava da ona odlu220
čuje da li je netko prosvijetljen. Zbog toga većina ljudi, pogotovo
oni koji uvijek traže dokaze da nešto zaista postoji, prvo čekaju da
Crkva takva otkrivenja potvrdi i te osobe proglasi kao svece i tek
onda počnu i sami vjerovati u njihovo poslanstvo. Zbog toga su
osobe kao što su Sveta Ana, Sveta Terezija, Sveti Anto i drugi, čekale i više desetljeća poslije fizičke smrti, da je Crkva dala svoj „blagoslov” za njihova dobra djela. Većina tih osoba, koje je Crkva kasnije proglasila svetima, onda kada je to crkvenoj politici odgovaralo, tokom svog života bili su progonjeni ne samo od strane ljudi,
nego i same Crkve.
Gdje potražiti odgovore na pitanja, zašto ljudi imaju potrebu
da unište ono što je čisto?
Zašto radije sumnjaju u ono što je čisto i vjeruju onome što je
lažno?
Zašto se odnose ružno prema osobama koje energetski komuniciraju sa raznim svecima, sa Isusom ili Majkom Božjom?
Ja sam kao astrologinja vidjela horoskope nekoliko osoba, koje
su zaista „prosvjetljene”, koje imaju otvorene kanale, koji ih povezuju sa Kozmosom.
Takve osobe imaju u sebi toliko čistog i svete energije i imaju
moć da pomažu i drugim ljudima pri liječenju fizičkog i duhovnog tijela. Većina tih osoba su anonimne, skromne i u svom okolišu naprave mnogo dobrog i nikad ne naplaćuju svoju pomoć. Bez
obzira što njih Katolička crkva nikada neće proglasiti prosvijetljenima, niti svecima, njihova pomoć za ljude u njihovoj okolini je
neizmjerljiva.
221
Ali isto tako sam vidjela i horoskope osoba koje se profesionalno bave iscjeliteljskim radom, koje su veoma poznate i popularne, u čijim horoskopima sam pronašla svega drugog više osim elemenata koji bi bili pokazatelji neke svetosti. U takvim slučajevima
sam se uvijek pitala, da li možda njihove sposobnosti nadmašuju
moje poznavanje astrologije? Možda njihove energije dolaze iz nekih drugih galaksija, a ja sam se učila kako na čovjeka djeluju energije planeta i nebeskih tijela, koje postoje u našoj galaksiji koja se
zove Mliječna staza.
Usuditi ću se reći da sam među mnogobrojnim urađenim horoskopima vidjela veliki broj žena, koje već daju svoj veliki doprinos u procesu mijenjanja ljudske svijesti u skladu sa pravim i istinitim potrebama čovjeka.
Ja sam tu potrebu čovjeka, koja bi trebala postati temelj nove
dimenzije života nazvala ŽENSKI POZITIVIZAM.
Ta nova dimenzija života nije zasnovana na potrebi žene da
diže revoluciju oružjem, jer je takvih revolucija bilo i previše, nego
je nužna potreba čovjeka za duhovnom obnovom.
Ženski pozitivizam nije ni potreba žene da bi dominirala nad
muškarcem ili da bi preuzela kormilo u svoje ruke. Cijeli Kozmos
je jedna velika maternica i već smo zakoračili u vrijeme, kada ćemo
shvatiti našu povezanost sa njegovim beskrajem, kome svatko od
nas pripada.
Na hodočašću sam vidjela ženu koja će pokrenuti ovaj svijet i
koja će duboku potrebu čovjeka, koja se budi pod snažnim utjecajem planeta, početi pretvarati u stvarnost. Svojim programom će
nuditi čovječanstvu mogućnost da pronađe lakše putove do nove
religije i ideologije. To su vrijednosti koje imaju temelje u osnovnim
222
zakonima prirode, da se rađanje i umiranje prihvaća kao nedjeljiva cjelina, koja svakom čovjeku omogućava da živi dostojanstveno.
Ohrabreni njezinim idejama, toj ženi će se pridružiti osim velikog broja žena i veliki broj muškaraca, koji će prepuštati visoke rukovodeće položaje ženama.
Ali isto tako sam vidjela visokog crkvenog dostojanstvenika
koji pokušava „trgovati” sa tom ženom i nuditi joj ulogu novog mesije, koji bi ljudima vratio vjeru u kršćanstvo.
Kada ta žena odbije njihove ponude, njezin život će biti ugrožen.
To će se događati u vrijeme kada planete Neptun i Saturn budu
napustile zviježđe Riba i prešle u zviježđe Ovna.
223
28.
P
oslije nekoliko dana, kada sam se vratila iz bolnice, stigli
su božićni praznici. Provela sam ih sama, sa svojim mislima. Bilo je to prvi puta da nisam pripremila božićnu večeru i ručak, da nije bilo djece niti sam otišla u posjet prijateljima.
Sve pozive sam odbila, jer nisam htjela nikome biti na teret. Većinu dana i noći sam ležala, jer sam se brzo umarala i sve najmanje
aktivnosti kao što su hranjenje i obavljanje osobne higijene mi je
predstavljalo veći napor nego nekada kada sam otišla nekoliko kilometara pješke. Mislila sam da u takvom stanju nisam bila nikome dobro društvo.
Sljedeći dan, na Božić, poslala sam novogodišnje čestitke po
mailu i ugasila mobitel. Da mi je netko rekao još godinu dana ranije, da ću nešto tako učiniti, odgovorila bih mu da je to posljednje što bih ja mogla napraviti. U nekim drugim prošlim vremenima bih učinila sve, da u tim danima ne budem sama, a pogotovo
ne kada sam obećala samoj sebi i prijateljima, da ću kada dođem iz
bolnice, uživati svaki trenutak svog života.
Prije nego što sam zaspala na Badnjak, na trenutak sam osjetila
nježnu bol u Duši, da li zbog nekih starih sjećanja ili zbog toga jer
su me svi osim mog Zuhdije pozivali, da s njima provedem tu večer.
Onda sam ustala i u mraku sam stajala neko vrijeme pored prozora i gledala na drugoj strani parka osvijetljene prozore. Nisam osjetila ni samoću ni tugu.
Osjetila sam spokoj i mir, sama sa sobom. Zar bih mogla biti
sama pored tristo tisuća ljudi koliko ih živi u Ljubljani, pored 2 mi224
lijuna stanovnika u Sloveniji i sedam milijardi ljudi, koji žive na
planetu. Nije više bilo ni brige kako je svoj život završila zlatna ribica, nije bilo tuge što me nije uzela sa sobom.
Kakvo je to olakšanje, kada se oslobodiš tereta koji nosiš
stoljećima!
Kako je veličanstven trenutak, kada se karmički krug spoji i
zatvori.
Na dan kada se čekala Nova godina sam kao i sve noći prije te
novogodišnje, u 21h popila punu zdjelicu svojih lijekova, obukla
svoju lijepu pidžamu i pošla na počinak. Pridružili su mi se moj
vjerni psić Zeus i Kuši, psić moje kćeri i naša zečica Sakura, tražeći
utočište u mojoj postelji. Unatoč buci sa ulice, petardama, raketama i pjesmi, tableta za spavanje je bila jača i ja sam spavala kao beba.
Prije nego što sam zaspala, kao i svaku večer od kako sam se
probudila iz kome, zaželjela sam da me posjeti moja majka, moj
Anđeo VoTeMa. Kada me ispratila nazad u ovaj svijet, rekla mi je:
„Nikad ne zaboravi, da si ti moja radost, moja sreća, moje slavlje.”
Uzela je moje lice među svoje tople dlanove i spustila dvije smaragdne suze pod moje vjeđe.
„Samo ove suze su prave. One druge, koje si prije koristila, su
štetne, kao alkohol” – rekla mi je.
Za nju je alkohol bio nešto najgore, jer su to bile njezine bolne
uspomene na oca.
Ne znam točno što sam očekivala, kada sam se probudila i što
se od toga ostvarilo. Ali ono što sam tamo doživjela se pretvorilo
u Sjećanje ne samo za ovaj život, nego i za one živote u budućnosti.
225
Sjećala sam se da smo razgovarale na mom jeziku, kada je prije mog hodočašća dolazila u moje snove. Prije nego što sam zaspala te novogodišnje noći, pitala sam se kako ćemo razgovarati kada
me sljedeći puta posjeti.
U onom drugom svijetu se ne razgovara, makar se sve zna. U
onom drugom svijetu nemaš svoje tijelo, ali imaš svoje oči, imaš
svoju misao, ali nemaš želja kao što si ih imao prije. Nisu niti potrebe kao ovdje, nemaš potrebu biti nešto drugo, bez obzira što ti
nisi više isti.
Postoje sjećanja na nešto što si bio ranije, koja se jave samo ako
među „kozmičkim kapsulama”, svim očima koje su oko tebe, u nekom trenutku sretneš neki pogled koji baš tebi pripada. Da li ti nešto pripada ili ti ne pripada, znaš po tome što ti bude toplije ili manje toplo kada sretneš oči koje prepoznaš. Kada se pogledi stapaju,
nikada nije hladno. Hladan je bljesak koji se javi kada pogledaš na
drugu stranu, gdje se nalaze druge grupe energija, koje imaju drugačije forme i nemaju oči.
Pitala sam majku zašto čujem njezin glas kada mi dolazi u san,
a tamo u njezinom svijetu nema nikakvih glasova.
„Materijali iz kojih su napravljeni snovi su u programima koji
su snimljeni u Mozgu. Te dimenzije imaju likove, glasove, oblik,
kao televizija. Oni se aktiviraju pod utjecajima planeta i imaju direktan kontakt sa zemaljskim svijetom. U snovima je moguće kao
na filmskom platnu pokazati sve što je bilo od davnina, ako je to
trenutno u programu kretanja nebeskih tijela.
Niti koje povezuju Mozak, Dušu i Srce su napravljene iz drugačijih materijala i to je viša frekvencija. Tu nema filmova ni televizije” – rekla je moja majka.
226
Zaspala sam u sjećanjima i sa željom da me posjeti.
Pred jutro je moj Anđeo VoTeMa , moja majka ušla u moj san.
„Zar si zaboravila što se nalazi u 6. krugu našeg srca? Zašto si
sama noćas.” – pitala me moja majka dok mi je spuštala suze pod
vjeđe.
„Nemoj plakati. I ne zaboravi, da se rođendani slave i zbog prijatelja, to je razlog da se sretnete, kao i doček Nove godine”, rekla je
i otišla.
Kada sam se probudila, cijeli svijet je bio moj. Ništa me više nije
boljelo. Mogla sam poletjeti, kao ptica. Mogla sam zapjevati, potrčati. Sve sam mogla, ali nisam. Ostala sam u krevetu i ležeći na leđima, pogleda uprtog u strop, razmišljala sam o majčinim riječima.
Otkrila sam njihov smisao.
Mi ljudi slavimo datume rođenja, našeg, naše djece, rođaka i
prijatelja. Običaj je među ljudima da se za okrugle rođendane napravi veće slavlje. 60. rođendan je vrijedan slavlja i svi moji prijatelji
su očekivali da ću 31. svibnja 2012. g. napraviti pravu feštu.
„Bio bi red. Pa nemaš 60 godina svaki dan. Baš si nas razočarala”
– bili su samo neki od komentara mojih prijatelja. Samo sam kratko rekla u svoju odbranu:
„Ima još vremena. Do kraja 2012. g. biti će velika fešta.„
Nisam im mogla reći drugo, jer sam imala svoje razloge zašto
nisam napravila slavlje, zapravo bilo je više razloga.
Jedan razlog, koji je postojao, ali sigurno nije bio nepremostiv ,
bio je novac. Kada sam sastavila spisak svih prijatelja, koje sam željela pozvati i kada sam izračunala minimalne troškove za slavlje,
227
dobila sam iznos koji je daleko nadmašio moje tadašnje financijsko stanje.
Toliko sam bliska sa nekoliko mojih prijatelja, da sam mogla
reći istinu i sigurno bi pronašli neko rješenje. Jedno od rješenja je
bilo da zajedničkim snagama sakupimo sredstva. Nekoliko takvih
slavlja smo već organizirali sa dobrovoljnim prilozima, odnosno sa
dogovorom da je svatko od nas umjesto poklona dao dobrovoljni
prilog sa kojim smo platili zabavu.
Jedini i pravi razlog što nije bilo proslave 60. rođendana nisam
mogla nikome reći. Kako reći, da je razlog ogrlica od bisera, koju
sam željela pokloniti sama sebi. Još prije 50 godina sam se zaklela,
da ću na svoj 60. rođendan imati ogrlicu od pravih morskih bisera, sa zlatnom kopčom. Onakvu kakvu je imala žena koja me odgojila, moja teta.
Žena koja me odgajala je bila sestra moje majke, prekrasna žena
u svakom pogledu. Često kažem da je to bila jedina prava dama
koju sam u svom životu srela i uvijek kada se nje sjetim, osjetim potrebu da ustanem i poklonim se uspomeni na nju.
Bila je poznata po svojoj elegantnoj odjeći i gospodskom držanju. Uvijek je bila odjevena kao da mora izaći na modnu pistu. Nju
nikada nisam mogla zateći nespremnu, neuređene kose ili neurednih noktiju. Makar je sve poslove vezane za domaćinstvo sama
obavljala, svi naši susjedi su mislili da ima sluškinju. Svu svoju
odjeću je sama kreirala i šivala. Znala je iz kuhinjske krpe ili običnog stolnjaka sašiti večernju haljinu, koja je plijenila svojom ljepotom i svojim stilom.
228
Nije imala dosta nakita, ali često je oko vrata nosila sitne bijele bisere, koji su na njezinom vitkom vratu izgledali otmjenije i dostojanstvenije nego na vratu bilo koje druge „prave” kraljice.
Prvi puta se udala za potomka stare konavljanske kapetanske
porodice, koji je bio mnogo stariji od nje. Prvih godina braka ju je
obasipao poklonima i u javnosti su bili znani kao idealan par. Što
se sve događalo iza zatvorenih vrata, znala je samo ona. Često sam
je viđala sa modricama na rukama i očiju zatečenih od plača. Poslije devet mučnih godina braka i duge borbe, uspjelo joj je da se
razvede.
Nakit koji nikada nije nosila, bila je ogrlica od pravih morskih
bisera, vjenčani poklon njezinog muža. Ta ogrlica je stajala u svojoj crvenoj baršunastoj kutiji obloženoj bijelom svilom i duboko
gurnuta otraga u ormaru gdje su se čuvali stolnjaci i posteljina koji
su se koristili samo na posebne praznike. Zbog te ogrlice je njezin
muž imao često napade ljubomore, a moja teta nove modrice i još
više tuge u očima. Ona je tu ogrlicu imala samo jednom oko vrata i
to na vjenčanju. Iz nekih nepoznatih razloga, nije ju više nosila, što
je jako ljutilo njezinog muža.
Jednom sam čula kako se povjerila prijateljici, da su ti biseri napravljeni iz sedefa nekih atlantskih školjki, ali su im sjaj i ljepotu
dale suze žena koje su ih nosile oko vrata.
Njezin muž nije održavao bliske odnose sa svojom porodicom
i izbjegavao je susrete sa skoro svim članovima, osim sa jednom sestričnom, sa kojom se družio još iz djetinjstva i koja je moju tetu
jako zavoljela. Jednom nas je posjetila i dok je čekala da se tetin
muž vrati kući je rekla da je vesela, da je konačno jedna sretna žena
došla u familiju. Po njezinoj izjavi su sve žene u njihovoj porodi229
ci bile nesretne. Njegova majka i njegova sestra, kao i njegova prva
žena.
Moja teta je otišla u spavaću sobu i kada se vratila, više nije
imala pulover sa visokim ovratnikom nego dekoltiranu bluzu.
Oko vrata je imala ogrlicu od bisera, koju sam tada prvi puta vidjela. Kada je sestrična ugledala ogrlicu na njezinom vratu, problijedila je i pitala je odakle joj.
„To je moj vjenčani poklon” – odgovorila je teta.
„Ne znam zašto je to učinio, ali te molim da je nikada više ne
staviš na vrat. Očito ti nije rekao da je to bio vjenčani poklon njegove majke, koja je umrla mlada, a sestra i prva žena su izvršile samoubojstvo. Sve tri su na dan svoje smrti nosile tu ogrlicu.
Kada se muž vratio i kada je vidio ogrlicu na vratu svoje žene,
moje tete, nekoliko trenutaka je gledao svoju sestričnu dugim pogledom i tihim glasom upitao: „Jesi li joj uspjela sve ispričati„.
„Onoliko koliko je bilo potrebno i što je bila tvoja dužnost i obaveza.” – odgovorila je njegova sestrična.
Kada je sestrična otišla, tetin muž mi je rekao da izađem iz kuhinje. Znala sam da želi razgovarati sa mojom tetom i da ne želi da
ja čujem razgovor.
Ostala sam u hodniku jer sam se plašila da se ne dogodi nešto loše.
„Zašto si baš danas stavila te proklete bisere, a ništa ne slavimo”
– pitao je glasom koji sam već poznavala. Kada je tako s njom razgovarao iza zatvorenih vrata, moja teta je plakala.
230
„Ja slavim. Moju odluku, da se razvedem” – odgovorila mu je
tako glasno, da su je vjerojatno čuli i u drugoj ulici. Kao da se plašila, da je neće čuti kako treba.
„I da nikada više ne pokušaš da me udariš, jer ćeš inače biti ti,
onaj koji će sljedeći umrijeti u tvojoj porodici” - rekla mu je i taj
dan se iselila iz spavaće sobe.
Moja teta do tog dana nije znala ništa drugo osim da su majka
i sestra rano umrle. Nekoliko godina poslije razvoda je ta ista sestrična poslala pismo mojoj teti. Napisala joj je da je onog trenutka kada je vidjela modrice na ruci i vratu, shvatila da se njezin rođak ništa nije promijenio. I prvu ženu je batinama otjerao u smrt.
Taj dan, kada su se neke čudne energije sudarile, moja teta je
i prije nego je saznala za tajne svoga muža, donijela odluku da će
se razvesti. Pričala je kasnije, da je onog trenutka kada je sestrična
spomenula da je konačno jedna sretna žena ušla u porodicu, netko sjeo pored uha i davao joj savjete što da kaže i kasnije to i učini.
Moja teta je bila, među ljudima koje poznajem, najveći altruista.
Davala je čak i onda kada nije imala i odgajala je svu djecu svojih
sestara i svoga brata. Između svih njih, ja sam najduže ostala kod
nje. Bila je kao majka Terezija. Osim što je bila lijepa i otmjena, bila
je i veoma obrazovana žena na svim područjima svog života. Vjerovala je u čuda i Anđele, makar je to spretno sakrivala.
Svašta ju je zanimalo između alternativnih učenja, čak je dobro
poznavala i astrologiju.
Onog dana, kada sam one bisere vidjela na tetinom vratu, kao
da su mi se usuli jedan po jedan u moju Dušu i tamo zauvijek osta-
231
li, bez obzira što sam se sva naježila slušajući da su ih na vratu imale tri žene, prije nego su umrle.
Svaki puta sam, kada sam bila sama kod kuće, tajno vadila crvenu kutiju iz ormara i stavljala ogrlicu oko vrata. Na mom sitnom
dječjem vratiću je ogrlica prekrila čak i moja ramena, ali ja sam se
osjećala kao kraljica. Osjećala sam se kao da su ti biseri bili samo za
mene stvoreni i da bih ih ja morala uvijek nositi.
Osjećala sam da bi ti biseri, ako bih ih nosila na vratu, vratili i donijeli sreću ne samo meni nego i svim onim ženama, koje su
bile nesretne.
Bila sam opsjednuta ljepotom tih bisera. Privlačili su me kao
magija.
Jednom prilikom se moja teta vratila prije nego što sam očekivala i zatekla me sa ogrlicom.
Nikada ranije je nisam vidjela tako zgroženu i očajnu. Bilo je
toliko očaja u njezinim očima, da nisam imala moći niti da bi me
bilo strah.
„Koliko puta si ih već stavljala na vrat? – pitala je kratko i ne čekavši moj odgovor, završila što je imala reći.
„Nikada više, da se ih nisi dotakla„.
Da li ih je odnio njezin muž, kada se tek poslije deset godina
odselio ili su ostali kod nje, nisam saznala. Moja teta je umrla 1994.
g. i nikada nisam pitala da li su među njezinim stvarima pronašli i
nesretne bisere.
Ne volim nakit, ali volim bisere. Kupovala sam si bisere, jeftine
i malo skuplje. Nekoliko puta sam odlazila u draguljarnicu, sa na232
mjerom da si priuštim prave bisere. Čak sam imala i spreman novac, ali kada sam čula da su ti biseri iz umjetnog uzgoja, više me
nisu zanimali.
Nikada neću zaboraviti onu ogrlicu od bisera koji su rasli iz
školjki u Atlantiku, ali isto tako nisam zaboravila niti užas u očima
moje tete, kada je vidjela svoje bisere na mom vratu.
Svake godine, kada se približavao moj rođendan, ja sam se zaklinjala da ću za sljedeći rođendan otići kod draguljara, izabrati
prave, morske bisere, koji su se rodili sami od sebe, u pravoj školjci, iz kojih će mi napraviti ogrlicu po mjeri za moj vrat, sa lijepom
zlatnom kopčom u obliku slova „A„.
Radije sam nosila imitaciju bisera, nego prave bisere koje
umjetno uzgajaju. Nikada nisam razmišljala zapravo koliko bi mi
trebalo novaca da ispunim tu svoju želju, dok nisam pogledala film
o Margareth Thatcher.
Ona se nikad nije odvajala od svojih bisera, koje je dobila na
dar od svog muža kada je rodila blizance. I ja sam tada na putu od
kina do kuće, zaklela se samoj sebi:
„Ana, za 60. rođendan ćeš si pokloniti prave bisere, koje će naslijediti neka od tvojih kćeri. To će biti biseri koji donose sreću.„
31. svibanj se približavao, ali nije se dogodilo čudo, koje bi mi
napunilo novčanik da kupim bisernu ogrlicu. A bez nje nisam
htjela slaviti 60. rođendan.
To je ono što spada u 6. krug oko srca. Običaji koje treba poštivati. „Bolje da propadne selo nego običaji” govori jedna narodna poslovica.
233
Sada znam, što je bila poruka i što su značile dvije smaragdne
suze koje je na novogodišnju noć pod moje vjeđe spustila moja
draga majka, moj Anđeo VoTeMa.
Ono što predstavlja sadržaj i značenje bilo kojeg kruga oko srca,
to se ne smije rušiti.
Kuda ide ovaj svijet. Dok sam bila dijete imali smo nedjelje i
blagdane, koji su se jako razlikovali od drugih dana u tjednu. Slavili smo rođendane, imendane, svadbe, godišnjice, ispraćaje u vojsku,
proslave diplome, mature, sahrane, godišnjice smrti. Za sve drugo
je moglo ponestati novca, ali za ono što je bilo obavezno, novac se
uvijek našao.
Već u vrijeme kada su običaji u „našem zapadnom, civiliziranom svijetu” počeli nestajati, kada se već pomalo gledalo na te običaje kao na primitivizam, ostat će mi u sjećanju događaj iz Maroka,
koji sam osobno doživjela.
Moji prijatelji iz Marakeša, pripadaju siromašnijem sloju ljudi
a, članovi porodice žive po cijelom Maroku, od sjevera do juga, od
istoka do zapada, u planinama Atlasa, u Sahari i udaljeni su od Marakeša po nekoliko stotina kilometara. U porodici je bila majka starosti 84 g. kada je konačno financijski i duhovno bila zrela, da ode
na hodočašće u Meku.
Prije nego je majka pošla, iz svake porodice je došlo nekoliko
članova da se oprosti od starice, da je blagoslovi i zaželi joj sretan
put. Većina tih rođaka je živjela u gradovima ili selima udaljenim
i po nekoliko stotina kilometara i morali su putovati i po dva dana,
da su stigli do Marakeša.
234
Nitko nije mogao doći samo na pola sata, zaželjeti joj sretan put
i odmah se vratiti nazad.
Staričina porodica je morala sve te rođake ugostiti, nahraniti
ih i smjestiti ih za spavanje. Nisu to bili bogati ljudi, koji su si mogli
priuštiti putovanje avionom i platiti hotel.
Staričino putovanje je trajalo mjesec dana. Kada se vratila, ponovno su rođaci došli da je pozdrave, jer se vratila živa i zdrava i
iskažu joj poštovanje zbog tog svetog obreda. To je značilo i za jednu i za drugu stranu još jedan financijski trošak.
Kada sam ispričala taj primjer nekim mojim prijateljima u Sloveniji, šokirali su me komentari.
„Kakva ludost. Nije čudno što su tako siromašni. Ako nemaš
novca, onda ne radiš takve stvari…„
Pitala sam ih, da li je normalno da se priprema svečani doček
za nekog državnika, kralja, princa, političara, književnika, filmske
zvijezde ili slavnog nogometaša kada stiže u posjetu neke države,
kao i kada se vraćaju.
Svi su se složili da je to normalno i bili čak iznenađeni što uopće uspoređujem te dvije situacije. To su ljudi koji su to zaslužili svojim položajem i svojom osobnošću.
A ja se pitam, zar nije svaki član naše zajednice jednako vrijedan već samo zbog toga jer je čovjek? Zar nije porodica bazna stanica našeg društva?
Zašto postoji narodna poslovica: „Bolje da propadne selo nego
običaj„?
235
Tako sam razmišljala i prije hodočašća, a tek sada kada mi je na
drugoj strani bilo objašnjeno, što znače 6 krugova i 18 stupova oko
srca, vrijeme koje budem provela na Zemlji posvetit ću tome da ljude učim da budu ljudi.
236
29.
O
d kako sam se vratila nazad, moji snovi su postali još
življi, nego što su bili prije nego sam doživjela infarkt.
Svaku noć prije nego zaspim, moja zadnja misao je želja i pitanje, da li će me posjetiti moja majka, moj Anđeo VoTeMa.
Svaki naš susret se završi sa riječima koje u sebi nose duboku poruku ili za mene ili za ljude koje poznajem.
Danas, kada ovo pišem je 10. veljače, rođendan moje tete, majčine sestre, koja me odgajala. Ovi redovi su njoj posvećeni.
Obično moja majka dolazi u moj san pred zoru. Sinoć je bilo
drugačije. Kada sam osjetila tople ruke moje majke, čim se san
uvukao pod moje vjeđe, znala sam da je i to u čast rođendana njezine sestre.
San koji me vraćao u djetinjstvo.
Šetajući livadama, dok je još poljsko cvijeće mirisalo kao najljepši parfem, stalno sam pronalazila neko cvijeće, koje jučer nisam
vidjela i pitala sam se, da li Bog preko noći pravi novo cvijeće i divila se njegovoj mašti. Znala sam, da nije bio razlog da možda taj
novi cvijet nisam primijetila, jer meni kao Blizancu je rijetko nekada nešto promaklo, a pogotovo ne ono što me jako zanimalo.
Kada sam ulazila u šumu, na livadu, na proplanke, u parkove,
zapjevala sam svoju himnu koja je glasila, a da ni sada ne znam
tko ju je napisao: „Gdje je onaj cvijetak plavi, što ga cijela šuma
zna, gdje se skriva, zašto šuti, zar ga što uvrijedih ja. To je još uvi237
jek moja himna, makar se nisam niti potrudila saznati tko je tu pjesmicu napisao.
„Nastavit ćeš pisati” – rekla je moja majka.
Samo jedan dan prije sam pomislila, da za neko vrijeme zaboravim na pisanje i potražim neki drugi posao, unatoč tome što je
moje zdravstveno stanje još uvijek „labavo„.
„Sila zakon mijenja. Račun za struju ne mogu platiti pisanjem”,
odgovorila sam.
„Za tvoje probleme zna i još netko drugi. Piši ono što znaš i što
osjećaš” – rekla je.
Htjela sam nešto reći, ali mi je položila prst na usta i rekla:
„Nemoj se plašiti ljudi. Astrologija je tvoj put. Još ništa nisi napisala o bebama„.
Moja draga majka, kako ona sve zna, a tako malo vremena smo
provele zajedno.
Sve riječi koje sam već napisala i koje i sada pišem su kao rijeka,
koja polako teče i ima samo jedan zadatak: kao potok kroz žubor
ispričati priču o mom hodočašću u onaj dio neba iz kojeg sam se
vratila. Unatoč tome što sam bila tamo, ja ne znam da li svi dolazimo iz istog dijela neba ili opet svatko dolazi iz svog neba. To je
isto kao što i svatko od nas ima svoj horoskop i ne postoje dva ista
horoskopa.
Od uvijek, kako sam svjesna sebe i svog postojanja, imala sam
misao u Srcu i u Glavi, da je rođenje svake bebe – tj. svakog čovjeka, čudo i fenomen stvoreno iz saveza Zemlje i Kozmosa. Rođenje
238
dolazi iz saveza Sunca i Mjeseca. Svako jutro se sunce rađa iz mraka, svakog proljeća prelazi iz tamne zimske hemisfere u novi ciklus.
Upravo taj savez bi trebao biti osnova za sva naša razmišljanja
i odnos prema životu bi se morao graditi upravo iz te točke. Zodijak počinje sa znakom Ovna i završava sa znakom Riba. Ovan vlada glavom, a Ribe stopalima. Tako se i čovjek rađa. Pri porodu prvo
izlazi glava bebe i zadnje nožice.
To je za mene oduvijek bilo, a i sada je fascinantno. Zato sam i
druge bebe već i onda kada sam i sama bila beba, promatrala kao
mala čuda. Bila sam živahno i radoznalo dijete koje nije moglo biti
na miru niti pet minuta. Danas za takvu djecu kažu da su hiperaktivna. Ako je moja teta trebala mir, da nešto uradi i da bude sigurna da neću učiniti neku vragoliju, samo me trebala postaviti blizu
neke bebe. Čak i ako sama nisam bila mnogo starija od malog djeteta, znala sam satima sjediti uz kolijevku ili krevetić te bebe i čuvati je kao vjerno psetance. U mom „društvu” bebe nisu plakale, mirno su spavale, a mame su govorile da djelujem na bebe kao slatka
duda.
Sjetila sam se tih trenutaka, kada je VoTema svojim mekim dlanovima obuhvatila moje lice, onako mekano sam i ja gledala nečije bebe, držeći ih za rukice.
Događalo se, kada sam već bila gospođa u godinama, da je
neka mama prolazila pored mene i da je u kolicima neka beba plakala. Ja sam se sagnula i bebica me samo pogledala i prestala plakati. Kažu mame da su bebama interesantne osobe koje imaju naočale, ali ja sam uvijek znala da nisu naočale ono što privlači bebe,
nego su to moje oči u kojima su bebe vidjele moju Dušu.
239
Druge djevojčice su se radije igrale bebama, onakve kakve su u
moje vrijeme postojale, a mene su privlačile žive bebe.
Tadašnje lutke su bile sa kosom napravljenom od obojene vate,
kao perike iz perioda Luja 14. -og i u mnogim porodicama su sa
svojim raskošnim haljinama sjedile kao ukras na sredini bračnih
kreveta i svojim staklenim očima gledale uvijek u istu točku.
Imala sam i ja jednu lutku, koju smo nazvali Amerikanka, jer
je imala duge noge i ruke. „Takve su sve Amerikanke” – govorio je
moj djed Gracijan, ali to na mene nije ostavilo neki duboki utisak.
Moja ljubav prema „živim” bebama se pročula u našoj ulici i
mame su često molile moju tetu da me pusti da dođem k njima,
ako su njihove bebe plakale, bile bolesne ili nemirne.
Sjećam se, a moja sjećanja s obzirom da već imam 60 godina, sežu do događaja prije čak i više od pola stoljeća, da je netko u
mom ranom djetinjstvu rekao:
„Čovjek nikada neće moći napraviti nešto što samo Bog umije.
Svaka budala i čak svaki onaj kome nije mozak zdrav, može oploditi čovjeka, a najveći znanstvenici, niti najveći umovi ne mogu napraviti tako kompliciran stroj kao što je čovjek.”
Svakakva čuda je već čovjek učinio i svojim tehnološkim dostignućima daleko nadmašio i najveću maštu. Ali svaki novi život,
koji čovjek stvara, stvori ga tako, da spajanjem dva života koja već
postoje, stvara treći život.
O tome sam razmišljala prije 50 godina, a razmišljam i danas.
„Svaki dan ti je jasnije, da se nisi vratila samo radi djece” – na rastanku ove noći rekla mi je moja majka.
240
Vratila sam se i da završim zemaljske stvari koje nisu bile završene i ne treba me više biti strah reći ono što osjećam i što sam vidjela tamo gdje sam bila.
Bila sam pozvana da prenesem poruke, da ovaj svijet nije stvoren da bi bio uništen, nego je stvoren da održava ravnotežu između
svjetova koji u Kozmosu jednakopravno funkcioniraju.
Otišla sam po instrukcije, koje moram prenijeti i drugim ljudima. Otišla sam, da dopunim svoje misli i da ih ispričam i napišem.
Unatoč tome što sam opazila, da čak i neki moji dragi prijatelji, koji su molili Boga za mene da se vratim živa i zdrava, ponekad
pogledaju u stranu, kada spomenem svoje hodočašće, ja ću nastaviti da pišem.
Oko mene je mnogo prosvijetljenih ljudi čiji su Mozgovi otvoreni i za neke druge svjetove. Mnogo je oko mene ljudi koji razumiju da svaki čovjek ima mogućnosti to razumjeti, pod uvjetom da
ne sumnjamo u njihovo postojanje.
I prije mog hodočašća sam imala kontakte sa osobama, koje su
imale vlastita iskustva u vezi toga kakva je veza između čovjeka i
neke druge dimenzije. U komunikaciji sa njima, kada sam im ispričala koga sam sve vidjela tamo na drugoj strani, nije bilo nikakvog
otpora i odmah su razumjeli, što sam im htjela reći.
Svatko od nas ima svoju predstavu o tome što se dogodi kada
umremo. Doživjela sam da je nekoga tko ima i znanja i razumijevanja za energije, poslije našeg razgovora bilo uistinu strah, da se
nešto poremetilo u glavi, jer jedan član njegove porodice boluje od
šizofrenije i neprestano priča o svojoj baki, koja ga liječi i brine se o
njemu dok spava.
241
Zato sam i napisala tu knjigu, zbog ljudi otvorenog uma. Ništa
nisam zaboravila od onoga koliko mi je bilo omogućeno, da vidim
i doživim i nikada to neću zaboraviti. Sada znam kako to izgleda
na drugoj strani i kada budem otišla sljedeći puta, neće biti dileme
da li da se vratim nazad ili ne. Odmah ću se moći uključiti u proces i prilagoditi se ritmu, svjesna da tamo pripadam.
Sada slijedim ono što mi poručuju zvijezde i pokušavam izvršiti onoliko koliko je u mojoj moći. Ovu Saturnovu lekciju sam dobro razumjela.
Prije 26. studenog sam se nekoliko zadnjih mjeseci pitala što će
mi se dogoditi. Kako da astrolog, koji poznaje svoj horoskop, ne razumije, da se može dogoditi da u periodu drugog prolaza Saturna
bude i život. Pogotovo, kada se toliko zemaljskih problema nagomilalo, da sam njihov pritisak osjećaja kao da mi je netko tonu željeza navalio na leđa. Često niti molitve niti meditacije mi nisu bile
dovoljne, da bi mi preusmjerile tamne misli i želju da se sve zaustavi. Bilo je dana, kada su moje misli bile tako mračne, da su na cijeloj liniji probijale onu svijetlu stranu mog karaktera.
Bilo je trenutaka kada sam vidjela izlaz samo u tome da zatvorim oči i zaspim i da se nikada više ne probudim. Istina, nisu to bili
česti trenuci, ali su bili prisutni u takvoj mjeri, da me je na njih podsjetila moja majka, kada me pitala da li sam sigurna da se želim vratiti u zemaljski svijet.
Rekla mi je da je prije nego sam pala u komu, često bila zabrinuta, jer me sa crnim mislima nije poznavala. A ona me najbolje
poznavala od svih ljudi na ovom svijetu. Ona je bila moj Anđeo VoTeMa, koji me pratio cijeli život. Njemu sam najviše dopustila, da je
boravio u mom Srcu.
242
Ne znam, da li bi bilo isto, da sam znala tko je zapravo bio moj
Anđeo. Kada sam pitala moju majku, kako se osjećala, gledajući
kako sam ja desetljećima imala u Duši zamjerku prema njoj, rekla
mi je: „to se nije moglo izbjeći. Ja sam poznavala bezuvjetnu ljubav
još u zemaljskom životu, a ti je tek moraš naučiti.„
Kada nisam znala kako da postupim, uvijek je dolazio anđeo
čuvar, koji mi je davao upute kako da pronađem put. Savjeti su bili
za mene ne samo dragocjeni, nego su polako mijenjali i moj odnos
prema životu. Uz pomoć savjeta mog Anđela čuvara, ja sam iz svog
rječnika izbacila riječi „ne znam, ne mogu i neću.„
Na tom principu sam uspješno upravljala svojom životnom
barkom. Mnogo sam čitala, naročito filozofe, makar ni jedna filozofija me nije preuzela toliko, da bi je slijepo slijedila. Moja osobna
filozofija se naslanjala prije svega na astrologiju i astronomiju.
Temeljila se na razmišljanju, da iz istog razloga postoji sila koja
je stvorila Kozmos kao što je stvorila i Zemlju u tom beskrajnom
Kozmosu.
Mnogi moji strahovi su nestali u vrijeme hodočašća, ali još se
plašim misli zločestih i zlobnih ljudi. Često citiram riječi svog oca,
da „zloban čovjek može napraviti više štete ljudima nego bataljun
vojske.„
243
30.
Ž
ivimo iz dana u dan, svatko na svoj način i po svojim najboljim moćima. Prolazimo kroz različite faze, manje-više
uvjereni da je upravo to što nam se događa, pravi život. A
pored nas prolaze ljude i događaji, koje niti ne opažamo, jer smo toliko obuzeti sami sa sobom i svojim vlastitim događanjima, da i ne
primijetimo da je život i na nekoj drugoj strani. Lijevo i desno od
nas, gore i dolje, na mnogim mjestima gdje nikad ne pogledamo i
ne pomislimo da postoji život.
Možda bi se drugačije odnosili prema životu, da prilikom rođenja ili tokom življenja, shvatimo da naš planet, naša Zemlja nije
neranjiva. Kada doživimo i neko drugo iskustvo, onda je jednostavno shvatiti da je i za nas same važno da mislimo i na probleme
drugih ljudi, a ne samo na naše vlastite.
Živeći ovdje, vidimo se samo u ovoj dimenziji i većinom se vidimo u svojoj veličini. Govorimo jedni o drugima, onaj ili ona je
visoka ili niska, debela ili mršava, crna, plava.
Govorimo o našem planetu kao plavoj točkici u odnosu na beskrajni Kozmos. Ja sam vidjela taj veliki Kozmos. Anđeli su me sačuvali, da je moj Mozak ostao zdrav. Nije mi svejedno, da pomislite da mi nešto fali u glavi, ali ja sam taj veliki Kozmos držala na dlanu, kao ogrlicu iz morskih bisera.
Ovisno od stanja našeg Mozga je, dok smo u ovom svijetu,
kako ćemo doživjeti i onaj drugi svijet i koliko brzo će naša Duša
se uklopiti na novi ritam. Onaj tko ima otvoren Mozak će prepoznati pjesmu Anđela i prihvatit će njegovu pratnju i u ovom svijetu.
244
I kada ode u drugi svijet neće imati problema, da odmah prihvati
njihovu pomoć.
U mom horoskopu se Sunce nalazi u 11. -oj kući i točka sreće u
4. -oj kući. Za one koji znaju manje o astrologiji trebam reći da 11.
kuća predstavlja kolektivizam i altruizam, a 4. kuća predstavlja naš
dom i našu domovinu.
Zato volim svoju domovinu gdje živim, pa da li je to Slovenija,
Hrvatska, Bosna ili Španjolska. Kada sam bila na onoj drugoj strani, osjećala sam Zemlju kao svoju domovinu i razmišljala sam, da
trebam sačuvati svaku misao, svaki dodir onakav kakav je tamo i
koji ne možeš ponijeti sa sobom nazad.
Tako kao što ne možemo odnijeti sa sobom ništa od ovoga
što nas okružuje, tako niti ne možemo ponijeti ništa drugo osim
sjećanja.
Željela sam zagrliti svoj planet i i bilo mi je dano držati na svom
malom dlanu naš planet, moju Zemlju sa svim što ima.
Kažu statistički podaci, da je na Zemlji 500 milijuna km2, 6000
kvadrilijuna tona kamena ili 1000 trilijuna tona vode.
Ali premalo ljudi zna da je ravnoteža svih tih elemenata ovisna
od svakog čovjeka koji živi na Zemlji i od svake Duše koja se rodi i
koja se ponovno vrati na onaj drugi paralelni svijet.
Na svom malom dlanu sam imala i sve što je bilo kroz povijest čovječanstva stvoreno. Sve ratove, bijedu i sjaj, svu tehniku od
magaraca do satelita, sve religije i vjere, sve ljubavi i sve mržnje. Ali
iznad svega je bila ljubav i dobrota. Ali ono što je bilo svuda najjače,
iznad svega je bila ljubav, kao najčistiji i najsvjetliji dragulj.
245
Kada si tamo na onoj strani, sve je moguće ako imaš Srce otvoreno. Moje je Srce bilo otvoreno, ali ne kao mišić koji je kardiolog
čistio, nego zato što je u mom Srcu ljubav za svih 6 krugova i 18 stupova i zato što sve u mom Srcu ima svoje pravo ime. Bez toga, Srce
ne može kucati. Sve mora imati svoje ime. Sve dok imaš glas, dok
Srce kuca si ovdje, na planetu Zemlji. Na drugoj strani kuca jedno
veliko srce Kozmosa, koji ima zakone koji služe svakoj čestici. To je
ono što se mora čovjek naučiti: da svako od nas služi svakoj čestici.
12. 6. 2010. g. planet Uran je prešao iz zviježđa Riba u zviježđe Ovna. U istom periodu je i moj Saturn izvršio svoj drugi povratak u mom horoskopu. Tada sam dobila signal, da sve zlo ovog svijeta, sva zloba i niskosti se mogu ublažiti i uništiti ako bi se svi ljudi povezali preko svojih pozitivnih misli i tako udruženi bi napravili energetski proboj. Umnožili bi svoje energije u dobrom, onako
kako ih često umnože u lošem.
Svaki čovjek ima svoje poslanstvo, ali samo mali broj ljudi postane svjestan toga u periodu svog zemaljskog života, kada se nađe
na višku svoje intelektualne moći. Ja sam rođena za astrologinju i
sve što sam u životu činila bilo je namijenjeno tome.
Meni je, od kako znam za sebe, najmilije bilo gledati u nebo,
sunce i u zvijezde, čak i onda kada je bilo oblačno ili noć bez zvijezda. Ja ljubim astrologiju onako kako ljubim svoju djecu, svoju
domovinu i druge ljude. To je razlog zašto tako dobro poznajem
astrologiju i zašto teče mojim venama.
Ponekad mi je bilo neprijatno, kada su me moji klijenti hvalili
zbog mog znanja i zbog moje pomoći. Kada se moje Srce zaustavilo i kada se vijest raširila po Sloveniji, javljali su se mnogi ljudi koji
su bili moji klijenti i molili za moje zdravlje.
246
Zar može biti veći dokaz da si učinio nešto dobro i da si bio
koristan ljudima? To je za mene ne samo ponos, nego i čast, da se
mogu i dalje baviti astrologijom na isti način kao i do sada.
Nekoliko mjeseci prije nego se moje Srce zaustavilo, bavila
sam se mišlju da počnem učiti ruski jezik i da odem kod poznatog ruskog iscjelitelja A. S. Lazareva kao njegova učenica. Boraveći neko vrijeme među astralnim energijama, shvatila sam da je moj
jedini put kojim se trebam kretati i dalje astrologija i da je moje
znanje karmičke astrologije dovoljno za ono što predstavlja moje
poslanstvo.
To što se dogodilo 26. 11. 2012. g. bilo je samo točka na ” i ” i na
proces koji je oko mog 60. -og rođendana najavljivao zadnju lekciju
iz paketa drugog prijelaza Saturna. Ova je knjiga namijenjena ljudima bez predznanja o astrologiji, zato i ne upotrebljavam mnogo
profesionalnih izraza.
Svaki čovjek ima u sebi dovoljnu dozu intuicije, da može neke
situacije predvidjeti pod uvjetom da nauči slušati sebe.
Sjedeći u čekaonici ambulante, slušala sam ispovijest žene
moje starosti, rođene u znaku Blizanaca, koja je preživjela infarkt, ali nije došlo do zastoja Srca. Desetak dana pred događaj, svaku je noć sanjala ružne snove. Dva dana prije infarkta je impulzivno, bez pravog povoda, odlučila i odrezala dugu kosu, skratila nokte. Ta žena ne poznaje astrologiju, ali je alternativa jako zanima i često posjećuje razne radionice iz područja duhovnosti.
I ja sam nekoliko dana prije svog infarkta skratila kosu na samo
jedan centimetar, odrezala duge nokte i skinula lak. Da sam to uradila, itekako sam bila zahvalna samoj sebi, jer sam tako „uređena”
bila spremnija za sve ono što sam prošla u bolnici.
247
Da je žena iz čekaonice došla kod mene kao klijent, s obzirom
da je rođena u znaku Blizanaca 1952. g. sigurno bih je upozorila na
položaj planeta.
Moj pojačani strah, koji je inače moj vjerni pratilac cijelog života, u tom periodu prije bolesti sam razumjela kao posljedicu trenutne situacije za koju nisam imala rješenje.
Tamo gdje sam bila, nije me bilo strah. Sjećam se da sam željela
zapamtiti taj osjećaj mira i zaštite. Moj cijeli horoskop temelji se na
tome da imam potrebu da se netko o meni brine i da me štiti, a svi
događaji u mom životu su me gurali da sam se ja brinula o drugima. Kao da sam svojom neprestanom brigom za druge neprestano
slala molbe u smislu: evo me tu, brinite se za mene.
Tamo sam se osjećala zaštićenom, bezbrižnom i bez potrebe
da molim da me netko štiti. Onako kako sam već u tekstu napisala, oko mene je bio bedem ljubavi. Sve je bilo jedno i zajedničko, vrijeme, prostor, sva osjetila i sve potrebe. Bez obaveza, bez žurbe, bez sumnje i dokazivanja, a što je bilo najvažnije za mene, nije
bilo straha.
Na taj dan su energije planeta bile snažne kao i svake godine kada je Sunce boravilo i napuštalo znak Škorpiona i odlazilo u
znak Strijelca. Svake godine u periodu Škorpiona ja sam osjećala
snažan kontakt sa smrću isto tako kao što sam period oko mog rođendana, 31. svibnja, uvijek osjećala kao period rađanja, ne samo
mog života nego i budućnosti i drugih ljudi oko mene.
Tamo gdje sam bila, prevladavala je tišina. Nije to tišina koja
muči, nego koja liječi. Nije bila samo zaštita i podrška energije
moje majke, koja je sačuvala neoštećene funkcije mog fizičkog tijela. I druge „kozmičke kapsule” su me podržavale. Razumjela sam
248
da postoji u mojoj Duši dovoljno dobrote, da se mogu vratiti nazad
neoštećena, ako se odlučim za taj korak.
Moja majka me nije tješila da ću moći završiti sve ono što sam
započela, nasuprot tome. Pripremala me je na teškoće.
„Ali ja sam to što jesam. Teško ću živjeti bez nade, da će ono
što činim doprinijeti da ovaj svijet bude bolji.” – ponavljala sam joj,
kao da sam tražila opravdanje za ono što sam ranije radila, često i
u svoju štetu.
Jedna od stvari koju bih željela nastaviti, a koja se za vrijeme
mog života neće završiti je i projekt „zagrli me i kreni dalje„. To je
projekt koji sam zamislila i osnovala još prije 3 godine kao podršku,
da se današnji bolesni društveni sustavi počnu energetski liječiti.
Tu nema brzog reza, jer ono što je u čovjeku bolesno i nezdravo,
nije kao krpa koju ubaciš u stroj i opereš. Ako je materijal kvalitetniji, onda ga možeš oprati više puta, ispeglati ga i složiti lijepo u ormar. Ako je materijal koji je samo za jednokratnu upotrebu, onda
se već u prvom pranju raspadne.
Sa ljudskom misli se ne može tako postupati. One nisu kao
krpa. Ljudsku misao treba njegovati, maziti i omekšati ljubavlju.
Namjena moje knjige nije priča niti nagovaranje u neku teoriju
koja se ne može dokazati. Ova se priča zaista i dogodila i svaka riječ
je istinita. Pamtim sve događaje koji su se odvijali od trenutka kada
su me dovezli u klinički centar. Nije mene život mazio i preko mojih leđa je u toku 60 godina prešlo sve od lokomotive do traktora.
Nikada na zlobu nisam odgovorila zlobom niti osvetom, a mnoge
situacije su bile baš takve, da sam se morala jako potruditi, da sam
ostala vjerna sama sebi.
249
Ljubav nikada ne dolazi izvana u Dušu. Ona je uvijek u Duši.
Ljubav dolazi čovjeku sa Dušom i od njega samog je ovisno, koliko
će biti glasna i da li će se prestati odazivati.
Kretanje planeta i zvijezda u Duši aktiviraju ljubav preko naredbi, koje se nalaze u ljudskom Mozgu.
Ljubav iz naših Duša je stvaralačka sila koja pomaže da se održava ravnoteža, kao most na kojem počivaju dva svijeta: svijet Zemlje i svijet Kozmosa.
Sve što je dolje na zemlji, postoji i gore na nebu. Ono što mi
porušimo, ovdje dolje na zemlji, moraju popravljati naši dvojnici
gore na nebu. Svatko ima svog Anđela i svoje Anđele. Oni se čak
mogu i posuđivati i slati drugim osobama, kao pomoć. Ja sam vidjela mnoge Anđele mojih prijatelja i moje djece, koji su priskočili
u pomoć i drugim osobama, koje su bile sa njima povezane.
Anđeli su vojska koja brani Kozmos od ružnih misli i djela ljudi koji su zatrli svoju ljubav i zatvorili svoje Duše svojim dvojnicima iz Kozmosa.
Što su veća iskušenja i trpljenja na Zemlji, toliko je olakšan posao naših dvojnika u Kozmosu. Moja majka mi je rekla da je i ona
sama često plakala uz mene, prateći kroz koliko teških situacija
sam prolazila na Zemlji. Mnogo puta mi je ponovila da povratak
neće biti lagan i da bi me najradije zadržala uza sebe, kada bi to bila
i moja volja.
Rekla mi je da neću dugo izbivati.
Htjela sam je pitati kada ću se vratiti, ali mi se činilo da je bolje da ne znam.
250
Unatoč tome, znam da to neće biti dugo. Ne tako dugo kako to
na Zemlji računamo. Ali tada ću biti spremna i odlazak neće biti
bolan, kao što je bio ovog puta, niti će biti toliko ljudi uključenih u
taj proces odlaska.
Majka mi je rekla da mi nisu razbijali Dušu na komadiće kao
što se događa sa nekim drugim Dušama, koje ne žele otići. Unatoč
tome što se ja nisam pripremala za odlazak, moja Duša je bila spremna i za odlazak i za povratak.
Bilo je i tada, a pogotovo je sada, dovoljno ljubavi za moju djecu, prijatelje i sve ljude koje sam susretala oko mene.
Majka mi je rekla da moja Duša mora doći bez boli. Da se treba dogoditi tako da zaspim i da u snu prijeđem most koji povezuje
dva svijeta. Tada me neće biti strah.
Ovog puta, kada me srce zaboljelo, bilo me je strah odlaska,
zato sam pozvala pomoć. Znala je to i moja majka i Kozmos, da
nisam još bila spremna, zato se sve dogodilo kao dobro odigrana
predstava.
Moje Srce se vratilo očišćeno od mnogo žalosti. Nestale su izgorjele astro-stanice i napravile mjesto za novu svjetlost.
Tamo gdje sam ja bila, bilo je najviše narančaste, zlatne, ljubičaste i zelene.
Dijelila sam misli sa Dušama svjetlosti i dobila potvrdu o onome što je dobro i što trebam raditi, kao i savjete što ne smijem raditi niti ja niti drugi ljudi.
Na ovoj strani imam vid, sluh, njuh, opip. Imam misli i sjećanja. Unatoč tome, mnoge situacije doživim i protumačim pogrešno, kako svoje, tako i drugih ljudi. Na onoj drugoj strani tih osjeća251
ja nemamo. Ja sam preko majke mogla znati što dolazi iz budućnosti, iz onog što mi nazivamo sutra ili prekosutra. Mogla sam saznati što će se tek dogoditi, što ima zadatak ili ulogu, da meni i drugim
ljudima omogući i olakša odluku.
Za takav nivo svijesti čovjek treba proći put evolucije do kraja.
To je ono što je moja majka govorila, da neću i da ne smijem
zapamtiti.
Stanje svijesti, da možemo znati kakve mogu biti posljedice nekog čina, je za čovjeka opasno, jer bi dovelo do manipulacije. To
je moguće samo za dimenzije u kojoj sam ja bila, gdje nema nikakve materijalnosti, a unatoč tome je sve kako treba i nikome ništa
ne fali.
252
31.
A
ko smo dobronamjerni i ako su naša Duša i naše Srce poravnani na ljubav, onda su sve naše misli, riječi i djela vjerodostojni i usklađeni i sa budućnošću. Nije nam potrebno vidjeti sve detalje u vezi onoga što će se dogoditi sutra, prekosutra ili kroz godinu dana.
Svi ljudi koji su prošli slična iskustva kao i ja, imaju nešto zajedničko, a to je zahvalnost do života i potreba da učine nešto dobro za
ljude. Ali isto tako i osobe koje nisu prošle takvo iskušenje, mogu
uskladiti programe u svom Mozgu sa onim programima koji su
snimljeni u Mozgu ili Mozgovima drugih ljudi, ako se odluče biti
dobri i svoje aktivnosti usmjeriti za više dobro čovječanstva.
One osobe koje nemaju dovoljno ljubavi u svojim programima niti za sebe, a pogotovo ne za druge, imaju jako malo mogućnosti da sačuvaju svoje astralno polje neoštećenim, bilo da dožive
neko iskustvo kao što sam ja ili samo padnu i slome nogu. U kakvom stanju se vraćaš, da li iz kome ili nekog drugog stanja bolesti fizičkog tijela, ovisno je samo od toga na koji način koordiniraš
Mozak, Dušu i Srce.
Ta povezanost je kod mene dobro funkcionirala, jer sam svojim načinom života 60 godina čistila svoje energetske potencijale.
Sigurno sam i ranije u ovom životu željela, da je bilo manje boli i
teških iskušenja.
Ali kada sam bila tamo i kada sam osjetila onaj mir i blagoslov,
nije mi bilo žao nijedne suze ni patnje, ako je to bio uvjet za takvo
blaženstvo. Oko mene su bili likovi moje djece, moje sestre, moje
253
braće, mog Zuhdije i svih mojih prijatelja. Čula sam njihove molitve i osjećala sam njihovu iskrenu brigu i ljubav za mene.
Iznad svega, budno me čuvala moja majka. Osjećala sam kako
me držala na dlanu i cijelo vrijeme čuvala moju budućnost. Kada je
moje tijelo gubilo energiju, moja majka je uzimala moj obraz među
svoje dlanove i kroz moje oči gledala unutar mog tijela.
Kroz moje oči me je gledala kako sam bila beba i ja sam se počinjala ponovno radovati budućnosti. Ponovno sam mogla slijediti svoje misli i želje, da bih to napisala, zabilježila, da ne bih zaboravila. Sjećam se misli koja je bila tada u mojoj svijesti, da su neki pjesnici u trenutku inspiracije pisali svoje pjesme na salvetama u kavanama. Razmišljala sam, kako bi bilo dobro da imam neki papir, da
napišem sve što se događa oko mene, da ne bih zaboravila.
U takve misli bi tada ušla moja majka i smješkajući se, nježno
me pomilovala i rekla:
„A onda bi zaboravila gdje si stavila papirić„.
Kako je ona sve znala. U ovom životu stalno nešto tražim. Gubim ključeve, rukavice, kišobrane.
Zato sam je molila, da mi pronađe neku ladicu u mom Mozgu,
Srcu ili Duši, gdje će stavljati sjećanja, događaje i misli u takvom
obliku da mi koriste kada se vratim.
Kada sam se probudila iz kome, za mene je sve bilo strano prije
svega, jer nisam htjela zaboraviti onaj svijet i htjela sam sve staviti
na papir, da budem sigurna, da će to ostati zabilježeno. To znači, da
sam jako brzo se „preklopila” na svoj zemaljski način razmišljanja.
254
Kada sam prvi puta dobila obrok hrane, kada su me premjestili na odjel intenzivne njege, odmah sam zgrabila listić na kojem je
pisalo moje ime i vrsta hrane – vegetarijanska.
Sve do kraja mog boravka u bolnici sam na tim listićima bilježila svoje misli. I baš onako kako mi je rekla moja majka, da je
moj strah od zaborava, emocija koja blokira moju kreativnost i
spontanost.
Makar mi ne daje znak da je sada tu pored mene, znam da me
sluša i promatra sa svojim smaragdnim očima. Sada imam jasno i
u Mozgu, Duši i Srcu, da je sveta istina što mi je govorila na drugoj strani:
„Kada se vratiš, bit će to privremeno, jer si se tako odlučila. Ali
nikada više se nećeš pitati zašto sam te ostavila, jer te nisam. Pratila sam te i tada dok sam bila u tvom sadašnjem svijetu i štitila koliko je bilo potrebno i koliko sam znala.
Ljepilo koje će zatvoriti naš karmički krug, napravljeno je iz
veselja, smijeha i razdraganosti. Sada te neću nikada više ostaviti. Zato se šali se sa mnom. To je naš godišnji odmor, vrijeme samo
za nas dvije„.
S obzirom da nisam rasla uz svoju majku, ona je za mene cijeli
život imala posebno značenje.
U tih nekoliko dana, moja majka i ja smo proživjele sve ono
što nismo imale u ovom svijetu. Tako je bilo toplo, dobro, milo,
sve kako valja i ništa mi ne bi falilo, da sam ostala tamo sa mojom
majkom.
Kada sam to htjela, majka je svojim rukama obuhvaćala moje
fizičko lice, koje je bilo hladno i preko njezinog dodira je toplina
255
ulazila ne samo u moje lice, nego i u ostale dijelove tijela. Preko očiju mi je rekla da to neću zaboraviti i da ću uvijek dozvati svaku misao. Mogle smo se čak i šaliti i igrati onako kako se igraju mala djeca sa svojim ljubimcima.
Zato, vas koji čitate moje riječi , molim da ne slijedite moje riječi sumnjama ili ne daj Bože pogrdnim riječima, jer na drugoj strani postoji netko tko to bilježi. Ne bilježi se to bilo gdje ili bez reda i
bez veze. Bilježi se to vama i onda kada treba, to se aktivira. Ali isto
tako sve što se događa meni, vama ili bilo kome drugome, ima veze
sa svima nama.
Kada bi ljudi znali kakvu štetu nanosimo jedni drugima, kada
dajemo negativne komentare o nečemu što ne poznajemo dobro i
što se nas zapravo ne tiče. Iznosimo svoja mišljenja o osobama koje
su poznate javnosti zbog svog posla i kojima se piše i što je istina i
što nije istina.
Upravo zbog djelovanja negativne čovječje misli, koja se još
brže sjedinjava nego pozitivna misao, dosta puta se zaustavlja djelovanje osoba koje su stvorene za ulogu lidera.
Koliko mudraca, svetaca i ljudi sa čistim energijama, završi svoj
život kao poniženi i onemogućeni upravo zbog svojih pozitivnih
djela. Poznajem nekoliko takvih primjera iz svoje astrološke prakse čiji je rad bio uništen zbog „javnog” mišljenja, jer su ljudi, čitajući članke, povjerovali u laži.
Upravo to je razlog, da baš oni koji nemaju niti čiste energije nit
dobre namjere dobiju svoju priliku da stanu na čelo naroda, crkvenih institucija ili privrednih korporacija u kojima su zaposleni milijuni radnika.
256
Snaga pozitivne misli kvalitetnog čovjeka, ako je potkrijepljena i ojačana pozitivnim mislima mase ljudi, daje pečat nekom vremenskom periodu ljudske povijesti.
Zato pazite što razmišljate i što govorite. Ako ne možete pozitivno pomisliti, reći i uraditi, onda je bolje da ništa ne pomislite.
Svatko od nas ima svoju viziju događaja i informacija koje
nam nude tokom života preko obrazovanja i učenja. Postoje prave, iskonske, uravnotežene informacije kao što je postojanje Isusa,
Muhameda, Bude i drugih čistih energija, koje su u svim oblicima
i kod svih normalnih ljudi, prihvaćene pozitivno.
Ali isto tako i u današnje vrijeme postoje takve energije, koje
mogu naš svijet učiniti boljim, zato ih podržimo prije svega pravilnom upotrebom naših vlastitih misli.
Zato vam polažem u srce, nemojte kritizirati, nemojte dozvoliti
ružnim mislima da lete, jer ne znate što se može dogoditi i sa čime
i s kim ćete se susreti na drugoj strani. Svaka naša misao, istovremeno kada se događa u našoj glavi, preslikava se i u drugom svijetu.
Ne postoji ni jedna misao koja nema i u drugom svijetu svoje ogledalo ili mjesto gdje se uklapa.
Ono što mi je moja majka rekla, da se neću smjeti sjećati nekih događaja i situacija vezane za ružne i nepravedne misli koje su
bile namijenjene meni i koje sam čula. Nisu svi ljudi koje poznajem
molili za moje zdravlje. Ali ima jedna misao za koju sam sigurna,
da je moja majka namjerno zaboravila „isključiti” mikrofon, da bih
je čula i isto tako nije htjela pritisnuti tipku „izbriši”, da bi se po njezinim riječima toga sjetila, kada tvrdim, da su svi ljudi dobri.
257
Čula sam kako je jedna osoba, koja je vidjela, da me hitna pomoć odvezla, kasnije moju bolest komentirala susjedi sljedećim
riječima:
„Ništa čudno. Nikada joj nije bilo dosta.” Time je mislila na to,
da sam radila i do 20 sati dnevno, zbog toga jer sam „laka za novce„.
Kako je to bilo daleko od istine.
Da je bilo po mome, ja bih živjela u kolibi u šumi, bez struje i
svih prednosti civilizacije. Budila bi se sa pticama i zaspala za zvijezdama. Kada bi netko trebao moju pomoć, posjetio bi me u mojoj tišini i dobio od mene besplatno ono što bi trebao. Ali nažalost,
ja sam morala raditi toliko, jer kotač kapitalizma melje sve po istom
ključu. Da bi bile plaćene sve uplatnice od struje do kredita, ja sam
morala toliko raditi.
Kada sam to čula na drugoj strani, nije me pogodilo. Ali tamo
sam imala svoju majku, koja me štitila, a na ovoj strani se još uvijek
učim, da „prvo pogledam tko mi je rekao, pa tek onda što mi je rekao„. Tako je govorio moj otac.
Kada sam prije nekoliko dana srela osobu koja je izjavila da
sam lakoma na novac, ponovno sam čula njezine riječi, da bih bila
svjesna, prije nego sam je srela, da ih nosim u glavi. Više me iznenadila moja reakcija. I prije nego je ona progovorila, osjetila sam potrebu da joj kažem, da je njezin komentar bio više nego neukusan.
O mrtvima i o onim koji nisu prisutni, se uvijek samo lijepo govori.
„Nije tvoje Srce stvoreno za takve emocije” – čula sam šapat
mog Anđela VoTeMa.
258
Zato sam se toj osobi lijepo zahvalila za njezino pitanje kako se
osjećam i tog trenutka sam osjetila prema njoj ljubav, koju osjetiš
prema nekome s kime suosjećaš zbog njegovih problema.
Ovo što pišem dolazi iz srca, iz onog dijela kojeg čuva moja
majka. Nije me strah za sebe, da bih ja imala kakve negativne posljedice zbog tuđih negativnih misli.
Zaista se brinem za one koji sumnjaju da li je sa mojim Mozgom sve u redu, i za one posljedice koje se mogu njima dogoditi,
kada negativna misao ode u Kozmos. I ako ne razumijete ovo o
čemu sam pisala, onda barem snagom svoga uma dozvolite mogućnost da nešto postoji što čovjeku sprječava da razumije i prihvati u potpunosti nešto što sam nije iskusio.
Sve što je bilo rođeno i stvoreno od nastanka svijeta, svaki čovjek, biljka, životinja, kamen, mineral, čestica zemlje, sve čemu znamo ime ili ne znamo, ali postoji, sve ima svoju namjenu i svoj zadatak. Sve mijenja oblik i prolazi kroz sve moguće faze i kreće se po
zakonima na koje čovjek kao biće koje živi na Zemlji nema utjecaja.
Čak i Duša, koja je najčistiji dio nas, pripada čovjeku samo u
manjem postotku.
Sve ostalo je kao narodno dobro i blago stvoreno kao dio skupnosti u više dobro svih nas. Bilo kojim imenom to blago nazvali, onaj koji ga osjeća zna i kome pripada. Sva imena su dozvoljena,
Bog, Alah, Buda, Sveci, Anđeli. Kako god nazivali tu materiju ili česticu, jedinicu, riječ je o nečemu što je čisto i što se odaziva na svetost i blagoslov.
259
32.
K
ao dijete sam se pitala zašto se ljudi ljute ako nekome kažeš „svinjo jedna”, a ne ljute se ako im se kažeš „ti si moje
malo prase” ili „pile moje„.
Što je više milosti u Duši, to je više toplih riječi na jeziku i mekših dodira u dlanovima. Što je više topline, to smo bliži onom drugom svijetu i onom drugom dijelu naše Duše.
Često sam u ovoj ispovijesti ponovila ime mog Anđela, moje
majke VoTeMa. Možda će se nekome to činiti pretjerano ili nepotrebno, ali je i to kao i sve drugo u životu osobna stvar pojedinca.
Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Za mene osobno bi bilo premalo kada bi cijela knjiga bila ispisana samo njenim imenom.
Nekada sam mislila da mi moja majka nije dala ono što je trebala dok sam odrastala, jer nisam živjela s njom. Desetljećima sam
nosila u svom Srcu zamjerku što me ostavila. Dok sam često u tami,
glave sakrivene pod jastukom, plakala čeznući za njenim zagrljajem, suzama sam gradila kamen ne samo u mom Srcu, nego i u
Srcu moje majke. Tek poslije ovog iskustva, sada znam da je ona
učinila sve što je tada znala da se drugačije nije moglo.
Toliko koliko su važni svih šest krugova oko srca, toliko su važni i svih 18 stupova, koji podupiru srce kao motor koji opskrbljuje
fizičko tijelo. Još uvijek imam mnogo želja. Jedna od njih je sigurno povezana i sa tim da napravim nešto dobro, da sveti savez između majke i djeteta postane važan za ljude kao i da se prepozna nužnost poštovanja prema tom savezu.
260
Htjela bih bar jednom, da dobijem mogućnost da se sretnem sa
nekom osobom koja ima moć odlučivanja, čiji zakoni će se usvajati. Toliko imamo zakona, propisa i normi koje uređuju međusobne odnose među ljudima, ali nažalost nemamo nijedan zakon koji
uređuje najvažnije: savez između neba i zemlje, između Kozmosa
i čovjeka.
Zdravo Društvo na planeti Zemlji će biti onda kada omogući majkama, da se posvete materinstvu od prvog mjeseca začeća,
pa sve do tada dok dijete nije sposobno da obavi osnovne funkcije.
Društvo poznaje sustav, da su majke poslije poroda nekoliko mjeseci kod kuće. Svaka država ima različit period i pozivajući se na
ekonomsku, političku i privrednu krizu, svuda u svijetu pokušavaju smanjiti vrijeme tih dopusta.
Pri tome zaboravljaju da su sve njih, koji o tome odlučuju, rodile njihove majke. Neka se zapitaju da li imaju kamen u srcu baš
zbog toga jer je njihova majka, dok ih je nosila, bila pod stresom,
morala raditi sve drugo i da nije imala mogućnosti uživati u sreći,
jer je u svojoj utrobi nosila fenomen Kozmosa. Dokaz saveza između velikog Univerzuma i Zemlje je samo čovjek. Sve ostalo je proizvod nekog napretka koji je čovjek kroz svoju podsvijest postigao.
Što će nam velika znanost i tehnička dostignuća ako ne prepoznamo ljubav.
Poslije mog hodočašća, želim biti bolja nego prije, davati više
nego sam davala prije, jer sada znam tko sam.
Ne želim više tražiti odgovore na ova ili ona pitanja na koja moj
Mozak nije u stanju dati odgovore. Neću se više pitati od kuda sam
došla. Vidjela sam odakle sam došla i kuda ću se ponovno vratiti, kada budu planeti aktivirali kozmičku kapsulu kojoj pripadam.
261
Sada znam da je moja, kao i obaveza svih ljudi, da se brinem
prvo o sebi, ali ne na sebičan način. Brinuti se o sebi znači, da ne
stvaraš dodatne probleme ljudima koji te vole.
U mom slučaju to znači da poštujem zakone karme i da nikada
više ne dozvolim da me vide napola mrtvu i da sa strahom danima
čekaju, da li ću se probuditi iz kome.
Kada me u snu posjeti moja majka, jedna od mojih molitvi je
vezana da mi pomogne da imam snage da se brinem o sebi, da volim one koje sam rodila, moje troje djece i da uživam ono što mi je
majka rodila, sestru i braću. Da se radujem svojim prijateljima, da
im pomognem kada im je teško ili da samo plačem s njima ako im
ne mogu drugačije pomoći.
A onda, kada ponovno budem spremna otići, da zaspim mirno
i da se ne probudim. I da kada se budu opraštali od mene, da se napravi slavlje, da zasviraju i zapjevaju.
Uvijek sam razgovarala sa ljudima, a sada to činim još više.
Kada upoznaš svoje Srce, onda shvatiš da to Srce nikada ne bi trebalo odrasti. Kada bi odrasli i zadržali ono što smo imali dok smo
bili djeca, onda se u Srcu nikada ne bi mogla stvoriti stijena.
Kažu, kamen na kamen palača, zrno na zrno pogača. Ja danas
kažem, iz zrna pijeska izraste stijena. I nemamo vremena, da shvatimo, kako se to brzo dogodi.
Možda dotakne i vašu Dušu moja navika da svaki dan u 9h i u
21h izgovorim svoju molitvu koja glasi: ’’Za sve one kojima je sada
teško, daj Bože snage, da se izbore za svoje najviše dobro’’.
Mnogi moji prijatelji po cijelom svijetu znaju za tu molitvu i
svatko od nas moli u svom jeziku i na svoj način. Ako znamo kon262
kretno ime osobe kojoj je taj dan podrška potrebna, onda se međusobno povežemo preko telefona i elektronske pošte i taj dan i naredne dane molimo namjenski, spominjući ime te osobe.
To je bilo moje hodočašće. Knjiga je napisana u zahvalnost svima koji su dali svoj doprinos, da sam još uvijek tu, gdje jesam. Sve
što sam napravila dobro, je negdje gore zapisano, ali i sve što sam
napravila loše, je gore zapisano.
U mom srcu je sada jedan drugi svijet i poruke koje moja Duša
prenosi iz Mozga do Srca sada su drugačije.
Nekada mi se stalno žurilo. Kada sam stala na semaforu i kada
sam pritisnula dugme, pa se pokazalo da će se zeleno svjetlo upaliti tek kroz 98 sekundi, postala sam nestrpljiva. Sada me to razveseli. To znači 98 sekundi odmora do sljedećih koraka. A pored toga
se uvijek zaustavi još neka osoba, koja čeka s tobom, pa imaš vremena da popričaš.
Nekada sam odmah uzdahnula, jer je to značilo da ću zakasniti. Odmah sam imala spreman mobitel i čekajući na zeleno svjetlo,
korisno iskoristila to vrijeme čekanja.
Kažu da je vrijeme novac. Cijena našeg vremena je visoka. Ne
znam točno tko je veći tamničar čovjeka, novac ili vrijeme. Znam
samo da je život dragocjen. Život je dar, traje li sto godina ili par
minuta. Čudo je sve dok si živ i dok je Duša u tvom tijelu. I razlog
je za slavlje.
Mnogo je razloga zbog kojih možemo biti sretni, ali istovremeno i svaki taj razlog može biti i razlog za nesreću. Uvijek su nam obje
mogućnosti na raspolaganju. Nemamo uvijek mogućnosti utjecati
na sve faktore, ali uvijek imamo mogućnost da to pokušamo.
263
Da li ćete sumnjati ili vjerovati u ovo što ste pročitali u mojoj
knjizi, stvar je samo vaše odluke. Ako vas je razveselila, onda je to i
moja radost. Ako vas je potakla k razmišljanju o sebi i smislu života,
obogatit ćete i moju mudrost. Ako vas je dovela u neko stanje nezadovoljstva, ja ću to osjetiti i pomolit ću se za vaše dobro.
Osobno se duboko klanjam Kozmosu, jer tu postojim i što
imam mogućnost da i moja energija omogućava njegovo postojanje. Ali isto tako se duboko klanjam i svima vama koji u njemu živite i sa svojom prisutnošću omogućavate da se zadrži ravnoteža
između Zemlje i Kozmosa. Moje više dobro ovisi od stanja vaše
svijesti i vaše više dobro ovisi od stanja moje svijesti.
Svi smo međusobno povezani, kao što je i svaka kapljica kiše
dio velikog oceana. Klanjam se toj višoj sili koja mi je omogućila
da sam postigla takvo stanje svijesti, da u svakom trenutku, kada
zaista to trebam, mogu zatvoriti oči i osjetiti tople ruke moje drage majke VoTeMa.
Danas je svaki dan za mene praznik. Budim se s mišlju kako
sam konačno slobodna. Oblačim najljepše iz svoje garderobe. Sada
dok ovo pišem, zima je i svaki dan stavljam na glavu jedan od svojih šešira.
Pitaju me susjedi na kakvu svečanost idem, jer sam ih prije
stavljala kada sam odlazila u kazalište, koncert ili na neku svečanost. Danas je za mene svaki dan svečanost.
Prije nekoliko dana me moja susjeda srela u dizalu u deset sati
prijepodne i tako me pogledala kao da sam pala sa Marsa, kada
me vidjela sa bijelom šubarom i ovratnikom od polarne lisice i bijelim rukavicama, sa šminkom i nasmijanu. Pozdravila sam je, ra264
dosna što je vidim. Ne znam kakav je odgovor očekivala, kada me
je uljudnosti radi upitala kuda ću:
„na zabavu sa momcima”, odgovorila sam joj. Toliko je bila šokirana, da sam joj, da se ne bi onesvijestila, morala objasniti da odlazim na rehabilitaciju u polikliniku, gdje u grupi nekoliko mladića, za koje sam ja u mojoj 60. -oj „maloljetna”, vozimo bicikl i
vježbamo.
Tada se i ona nasmijala i vidjela sam joj u očima da sam je
obradovala.
Kada su me vozili u bolnicu 26. 11. 2012. g. vidjelo je to mnogo
ljudi, jer su kola hitne pomoći dugo vremena stajala pred zgradom.
Ljudi ponekad ispričaju neku svoju verziju. Tako se šaputalo, da nemam baš sve na svom mjestu.
Istina je, da moram svaki dan popiti punu zdjelicu lijekova,
da održim svoje srce u funkciji. Sa smiješkom kažem, da sam svako malo omamljena, ali ništa zato. Da li ću živjeti godinu, pet ili
dvadeset, hoću da ih proživim, da znam da sam živjela na planeti Zemlji.
Tamo gdje sam bila, bilo mi je ljepše, ali prvo sam bila ovdje i
ovdje stvorila jednu platformu na kojoj žive moja djeca, moja sestra
i moja braća, moj Zuhdija, svi moji prijatelji. Sve ono što se nalazi u
šest krugova i 18 stupova oko mog Srca.
Moje šešire poslije mene neće nitko nositi. Zato ih ja nosim, i
crvene, zelene, smeđe, crne i bijele.
Ja znam da će ova godina za mene biti teška, kao i još nekoliko sljedećih.
265
Što god napravila, Kozmos će ići dalje. Ništa neće stati. Bez obzira da li sam ovdje ili tamo, ja sam jednakopravan dio Kozmosa,
kao i svi vi.
Može se dogoditi da se moje Srce ponovno zaustavi vrlo brzo.
Možda mi se zato tako žurilo, da sam napisala ovu knjigu.
A to se neće dogoditi dok ne završim svoju životnu priču i dok
se ne pobrinem da iza mene ne ostanu nepodmireni računi.
Ako preživim ovu godinu, to će biti znak da će mi Kozmos dati
šansu, da još u ovom životu završim još jedan karmički krug, da još
jedan kamen koji leži na dnu mog Srca izbacim van.
Onda ću ponovno sjesti za računalo i napisati jednu tužnu priču, koja je tužna na isti način kao i mnoge druge tužne priče.
Moja majka, moj Anđeo VoTeMa, u vezi pisanja tužne priče mi
je rekla da zasada to ostavim na čekanju. Ja ću je poslušati.
„O tuzi mogu pisati oni koji se raduju životu, koji se znaju smijati iz srca” – rekla mi je moja majka. Ja se sada učim smijati iz Srca.
Prije nekoliko godina upoznala sam jednog klauna, koji me nasmijao do suza. Ali gledajući u njegove oči, vidjela sam najtužniji pogled.
Nikola Tesla je moj veliki uzor, koga često citiram, pa ću i završiti ovu ispovijest njegovim citatom, jer dio onoga što je on kao
znanstvenik otkrio i napisao, ja sam doživjela na drugoj strani.
„Radim za budućnost”, govorio je, „i suvremenici me neće razumjeti, ali jednoga dana će nadvladati znanstveni zakoni prirode
čije sam tajne otkrio i sve će se izmijeniti, kao dlanom o dlan, sve će
se promijeniti. Nastat će nova era čovječje mudrosti, čije će glavne
266
odlike biti razumijevanje vremena, otkriće izvora beskrajne energije i oblikovanje materije po volji čovjeka. Ljudska svijest će pomaknuti granice života i bit će moguće razgovarati sa dušama umrlih odvojenim od tijela. Ova saznanja dodatno će pomaknuti naše
shvaćanje o razlici života i smrti”.
Jer, kako kaže Tesla, prema saznanju engleskih fizičara Crookesa i Olivera Lodgea, duša je emanacija elektriciteta i u trenutku
smrti izručuje se energija jednaka masi od jedanaest do dvadeset
pet grama, koja se gubi na vagi, trenutno. Duša je električna pojava
koja se može kontrolirati i čije se sve reakcije mogu predvidjeti. Jer,
čovjek je automat kozmičkih sila.„
Kraj.
20. 10h – 13. 02. 2013. g.
Ana Malenica
267