U SLUČAJEVIMA ZLOČINA IZ MRŽNJE NAD LGBT OSOBAMA POSTUPANJE U SLUČAJEVIMA ZLOČINA IZ MRŽNJE NAD LGBT OSOBAMA Lezbijska grupa Kontra Iskorak - Centar za prava seksualnih i rodnih manjina Zagreb, prosinac 2011. Nakladnici Lezbijska grupa Kontra Iskorak - Centar za prava seksualnih i rodnih manjina Urednica Sanja Juras Grafičko oblikovanje i prijelom Zdravko Horvat Zagreb, prosinac 2011. ISBN 978-953-7876-00-5 Pravni tim Iskoraka i Kontre mob: 098 238 308 e-mail: [email protected] Lezbijska grupa Kontra tel./fax.: 01/4573 372 e-mail: [email protected] web: www.kontra.hr Iskorak - Centar za prava seksualnih i rodnih manjina tel.: 01/ 4846 681 fax.: 01/ 4846 996 mob: 095 444 00 40 e-mail: [email protected] web: www.iskorak.org SADRŽAJ 1. Osnovni pojmovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6 2. Zločini iz mržnje nad LGBT osobama. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 3. Karakteristike žrtava zločina iz mržnje motiviranih seksualnom orijentacijom ili rodnim identitetom . . . . . . . . . . . . . . 22 4. Postupanje prema žrtvi zločina iz mržnje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24 5. Sažetak preporuka za policijske službenike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26 1. Osnovni pojmovi Spolna orijentacija (može se pronaći i termin seksualna orijentacija ili spolno opredjeljenje): pojam koji obuhvaća heteroseksualnost, homoseksualnost i biseksualnost. Lezbijka: žena koju emocionalno i seksualno privlače žene. Gej: muškarac kojeg emocionalno i seksualno privlače muškarci (homoseksualni muškarac). Biseksualna osoba: osoba koju emocionalno i seksualno privlače osobe oba spola. Heteroseksualna osoba: osoba koju emocionalno i seksualno privlače osobe suprotnog spola. Rodni identitet podrazumijeva vlastito rodno samodoživljavanje neovisno o spolu koji je pripisan rođenjem; unutarnji osjećaj o vlastitu rodu – muškom, ženskom ili neodređenom. Rodno izražavanje osobitosti su u ponašanju, držanje, odijevanje i sve ostalo čime drugima pokazujemo na koji se način rodno identificiramo. Transrodne osobe sve su osobe čiji rodni identitet nije pripisiv njihovu spolu prema društveno utvrđenim normama. Transeksualne osobe: termin uključuje osobe koje žele i imaju namjeru promijeniti spol, osobe koje su fizički modificirale tijelo kako bi izrazile svoj rodni identitet (uključuje fizičku i/ili hormonalnu terapiju i operaciju) i osobe koje su promijenile spol. Interseksualne osobe: osobe koje su rođene sa spolnim organima i/ili sekundarnim spolnim karakteristikama neodređena spola ili kombiniranim karakteristikama obaju spolova (termin hermafrodit, kao i termin dvospolac, koji se upotrebljavao u prošlosti, u današnje se vrijeme smatraju pogrdnima i netočnima i više se ne upotrebljavaju za interseksualne osobe). Heteroseksizam: pristup po kojem je heteroseksualnost jedini legitimni oblik ljudske seksualnosti te ignorira postojanje drugih seksualnih orijentacija. Homo-/bi-/transfobija: oblik kulturnih i socijalnih predrasuda koje se, na individualnoj osnovi internalizirane, manifestiraju kao strah, averzija, diskriminirajuće ponašanje i nasilje prema osobama koje su homoseksualne ili biseksualne orijentacije, te različita rodnog identiteta, odnosno izražavanja. LGBTI osobe: akronim koji se odnosi na lezbijke (L), gejeve (G), biseksualne osobe (B), transrodne osobe (T) i interseksualne osobe (I). Može se upotrebljavati i bilo koja skraćenica ovog akronima, ovisno o skupini o kojoj se govori; na primjer, LGB za lezbijke, gej i biseksualne osobe, i tako dalje. Zločin iz mržnje: svako kazneno djelo počinjeno prema pojedincu zbog njegove/njezine spolne orijentacije ili rodnog identiteta. Takvo postupanje uzima se kao otegotna 6 okolnost ili se primjenjuje teže kažnjavanje kroz kvalificirane oblike pojedinih kaznenih djela. Kazneni zakon: u vrijeme tiskanja ovog priručnika još je uvijek na snazi Kazneni zakon (NN, br. 110/97). Međutim, cilj je ovog priručnika upoznati policijske službenike s odredbama novog Kaznenog zakona (NN, br. 125/2011), koji je usvojen i ima stupiti na snagu u lipnju 2013. godine, te ih pripremiti za njihovu primjenu. Iz tog razloga priručnik primarno predstavlja odredbe novog Zakona. Također, napominjemo da su svi primjeri presuda za zločine iz mržnje koji se spominju u priručniku suđeni po starom Zakonu. Oni se navode kako bi se policijski službenici bolje upoznali s tipovima kaznenih djela s kojima se mogu susresti u praksi. 2. Zločini iz mržnje nad LGBT osobama Kazneni zakon (NN, br. 125/2011) propisuje počinjenje iz mržnje dijelom kao kvalifikatorne oblike pojedinih kaznenih djela, a za drugi dio kaznenih djela takvo se počinjenje iz mržnje ima uzeti kao otegotna okolnost. Kaznena djela kod kojih je počinjenje iz mržnje uvedeno kao kvalifikatorni oblik (sakaćenje ženskih spolnih organa, tjelesna ozljeda, teška tjelesna ozljeda, osobito teška tjelesna ozljeda, prisila, prijetnja, izazivanje nereda te teška kaznena djela protiv spolne slobode) su teška kaznena djela koja su se učestalo javljala upravo s takvom motivacijom, te je cilj zakonodavca bilo strože sankcioniranje i suzbijanje te vrste kaznenih djela. Za kaznena djela prisile i prijetnje uvedeno je pokretanje progona po službenoj dužnosti ako je riječ o kaznenim djelima koja su počinjena iz mržnje. U ovom dijelu navest ćemo kaznena djela koja se najčešće događaju na štetu LGBT osoba prema podacima nevladinih organizacija, te njihove specifičnosti. Cilj nam je također upozoriti na pojedinosti kojima je potrebno posvetiti pozornost prilikom istrage kod pojedinih kaznenih djela, kao i podnošenja prijave Državnom odvjetništvu. Teško ubojstvo (čl. 111. KZ-a, NN, br. 125/2011) Novelacijom KZ-a iz 2006. godine (NN, br. 71/06), uvedeno je počinjenje iz mržnje kao kvalifikatorni oblik kaznenog djela teškog ubojstva. Isti princip zadržan je također u novom Kaznenom zakonu. U novijoj sudskoj praksi ne bilježe se primjeri počinjenja takvog kaznenog djela. Međutim, postoje različiti primjeri u starijoj sudskoj praksi kada je žrtva bila osoba homoseksualne spolne orijentacije. Katkada bi djelo bilo tretirano kao kazneno djelo teškog ubojstva počinjeno na osobito okrutan način ili kao djelo ubojstva. Element homofobije može se naći kao osnova za počiniteljevu obranu, koji može tvrditi da je žrtva s njime pokušala imati spolni odnos, što je počinitelju bilo toliko odbojno i 7 toliko ga je uznemirilo da je žrtvu usmrtio na mah, što bi, kad bi se dokazalo, dovelo i do promjene kvalifikacije djela u privilegirano kazneno djelo ubojstva na mah. Također, iako to ne mora biti točno, počinitelj može lažno kazivati o spolnoj orijentaciji žrtve u nadi da bi na taj način mogao izbjeći kaznenu odgovornost zbog počinjena djela. Međutim, iako u sudskoj praksi ima primjera takve obrane, pokazalo se da sudovi to nisu prihvaćali. Navodimo nekoliko primjera: Odluka Vrhovnog suda RH I Kž-758/1995-3 od 5. rujna 1996. godine U ovoj odluci Vrhovni sud razmatrao je žalbu državnog odvjetnika (koju je uvažio) i žalbe dvojice okrivljenika (koje je odbio), zbog kaznenog djela teškog ubojstva muškarca homoseksualne spolne orijentacije počinjena na osobito okrutan način. Presudom nadležnog Županijskog suda okrivljenici su osuđeni na bezuvjetne kazne zatvora u trajanju od šest i osam godina. Jedan od elemenata obrane okrivljenika bio je da je oštećenik homoseksualac koji radi zadovoljenja svojih seksualnih poriva traži neiskusne mladiće. Vrhovni sud u tom je kontekstu zaključio sljedeće: U prvom dijelu žalbe maloljetnik općenito navodi da je činjenično stanje manjkavo utvrđeno, a zatim prikazuje oštećenika kao osobu koja svoje seksualne porive, kao homoseksualac, zadovoljava tražeći neiskusne i nevine mladiće, što je vjerojatno i točno, no žalitelj zaboravlja da su u konkretnoj situaciji optuženik i maloljetnik tražili oštećenika (nisu imali gdje prespavati), a ne oštećenik njih; maloljetnik je plesao s oštećenikom, vidio je da oštećenik ima spolni odnos s P. ili da to pokušava, pa ipak i dalje ostaje u istom krevetu, iako je ustajanjem ili suprotstavljanjem na drugi način mogao spolni odnos izbjeći. Vrhovni sud utvrdio je točnim da je kazneno djelo počinjeno na osobito okrutan način, kako je opisano: Gotovo je notorna činjenica da je oštećeni D. J. morao trpjeti bolove izrazito velikog intenziteta kako od uboda nožem, tako i od povreda nanesenih ostima koje su kroz lice prodrle u moždanu duplju, a što je vidljivo u fotodokumentaciji. Na jednoj osti bilo je 5 krakova, a na drugoj 3 kraka, obje osti su pogodile oštećenika u lice, jedan krak kroz oko oštećenika, a kako je oštećenik zapomagao i polijevao se vodom, neprihvatljiva je tvrdnja iz žalbe da je tada već bio klinički mrtav, pa po mišljenju žalitelja te boli nije mogao osjetiti. Subjektivni element ovog krivičnog djela sastoji se u tome da je učinilac svjestan da žrtvi nanosi teške bolove, da to hoće ili na to bar pristaje, pa je sud prvoga stupnja ispravno zaključio da su optuženik i maloljetnik to htjeli, te da su pokazali krajnju neosjetljivost te želju za uživanjem u nanošenju muka i patnje oštećenika. Vrhovni sud uvažio je žalbu državnog odvjetnika na odluku o kazni te je prvostupanjsku presudu protiv obojice okrivljenika preinačio; izrečena im je bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od osam, odnosno devet godina. 8 Odluka Vrhovnog suda I Kž-524/06-8 od 12. srpnja 2006. godine U ovoj je odluci Vrhovni sud razmatrao žalbu okrivljenika zbog osude za počinjenje više kaznenih djela, od kojih je jedno bilo počinjeno i na štetu muškarca za kojeg je okrivljenik tvrdio da je homoseksualac koji ga je pokušao prisiliti na spolni odnos. Tu žalbu Vrhovni sud odbio je kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Ovakav žalbeni prigovor nije osnovan. Naime, iako po čl. 29. st. 1. i 2. KZ-a protupravni napad predstavlja napad na svako zaštićeno dobro, pa tako i na spolnu slobodu te spolno ćudoređe iz Glave XIV KZ-a, u razmatranom slučaju optuženik se ne može pozivati na nužnu obranu zato što se s oštećenikom, zbog svog pristajanja da izloži svoju spolnu slobodu i spolno ćudoređe, nije nalazio ni u takvom pravnom položaju kao da se s oštećenikom nalazio u ulozi međusobnih napadača, a kamoli da bi oštećenik njega bez njegove privole i silom protupravno napadao. Za to je kazneno djelo okrivljenik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Međutim, kako je bio osuđen i zbog drugih kaznenih djela i opozvane su mu prethodne uvjetne osude, izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedanaest godina i šest mjeseci. Tjelesna ozljeda, teška tjelesna ozljeda, osobito teška tjelesna ozljeda, teška tjelesna ozljeda s posljedicom smrti (čl. 117-120. KZ-a) Tjelesne ozljede najčešće su posljedice zločina iz mržnje motiviranih spolnom orijentacijom i rodnim identitetom žrtava, koje su zabilježile organizacije za zaštitu ljudskih prava LGBT osoba. Počinjenje iz mržnje kvalifikatorni je oblik kod ovih kaznenih djela. Progon za kazneno djelo tjelesne ozljede pokreće se po službenoj dužnosti kada je djelo počinjeno iz mržnje, jednako kao i za kaznena djela teške tjelesne ozljede, osobito teške tjelesne ozljede, te tjelesne ozljede s posljedicom smrti. Počinitelji su žrtvi najčešće nepoznate osobe, ali može biti riječ i o poznatim osobama (npr. otac istospolnog/-ne partnera/-ice, susjedi i sl.). Kada je riječ o žrtvi nepoznatim počiniteljima, često su to napadači u skupini, pri čemu nužno ne znači da takva skupina pripada supkulturi (npr. skinheads, navijači i dr.). Napadači su najčešće osobe mlađe dobi – stariji maloljetnici ili mlađe punoljetne osobe. Do napada često dolazi ispred gej lokala. Također bilježimo planirane napade internetom, kao u niže opisanom slučaju Nevena Rauka. Moguć je napad skupine počinitelja na skupinu žrtava, a pogrešno bi bilo smatrati da je riječ o kaznenom djelu sudjelovanja u tučnjavi ako su se žrtve pokušale obraniti Kod kaznenog djela tjelesne ozljede moguće su različite varijante tjelesnog ozljeđivanja ili narušenja zdravlja. 9 Ozljede se najčešće nanose primjenom tjelesne snage, rukama i nogama, često u predjelu glave, prsišta ili abdomena. Na rukama žrtve mogu se naći modrice kao rezultat povlačenja, stiskanja i zadržavanja žrtve na mjestu događaja. Ozljede se mogu nanositi i različitim predmetima, kao što su staklene boce, različiti oblici palica, lanci, bokseri i dr. Iako su kod lakših ozljeda žrtve sklone odbijati medicinsku pomoć, uvijek im je treba ponuditi, jer je utvrđivanje ozljeda i njihova vidljivost odlučujuća za eventualni kazneni postupak, pri čemu nije dovoljna subjektivna okolnost osjećanja bola. Osim fizičkog nasilja, počinitelji često vrijeđaju žrtvu pogrdnim imenima poput „pederu“ ili „lezbačo“. Uz navedene karakteristike počinitelja i načine ozljeđivanja, intenzitet tjelesnih ozljeda odlučujući je za razlikovanje kvalifikacije kaznenih djela tjelesne ozljede, pri čemu se teško tjelesno povređivanje kvalificira u tri kaznena djela: tešku tjelesnu ozljedu (čl. 118. KZ-a), osobito tešku tjelesnu ozljedu (čl. 119. KZ-a) i tešku tjelesnu ozljedu s posljedicom smrti (čl. 120. KZ-a). Stupanj ozljede u svakom pojedinom slučaju utvrđuje se vještačenjem. Kazneno djelo osobito teške tjelesne ozljede počinjeno je ako je tjelesnim ozljeđivanjem doveden u opasnost život ozlijeđenog, ili je uništen ili je trajno i u znatnoj mjeri oslabljena funkcija kojeg važnog dijela njegova tijela ili koji važan organ, ili je prouzročena trajna nesposobnost za rad ozlijeđenog, ili trajno i teško narušenje njegova zdravlja, trajna iznakaženost ili trajna nesposobnost za reprodukciju. > Napad na Nevena Rauka 12. siječnja 2009. godine četvero napadača, od kojih dvoje maloljetnika, izvršili su napad na gej mladića Nevena Rauka iz mržnje prema osobama homoseksualne orijentacije. Naime, na internetskom portalu stvorili su profil u kojem su se predstavili kao mladić biseksualne orijentacije i dogovorili sastanak s oštećenikom. Na mjestu sastanka oštećenika su fotografirali kako bi fotografije objavili na internetu, a kad je oštećenik počeo bježati, pratili su ga. Oštećenik je pobjegao u autobus, a napadači su potom automobilom pratili autobus u koji je ušao. Kada je Neven Rauk izašao na postaji, troje od četvero napadača prišlo mu je i opkolilo ga, govoreći mu „ti si taj, kud bježiš, daj razgovaraj s nama, znaš da te mogu ubiti“, slikali su ga, da bi ga potom jedan napadač udario nogom u glavu, uslijed čega je Neven Rauk pao na pod. Tom su prilikom oštećeniku ispale naočale i torba, koju su mu napadači uzeli i otišli, a Neven Rauk ponovno je pobjegao u autobus iz kojeg se prethodno iskrcao te je vozač autobusa pozvao hitnu pomoć. Oštećeniku je pružena medicinska pomoć u bolnici Sveti Duh, gdje je utvrđeno da je zadobio ozljede natučenja glave s prijelomom nosnih kostiju, razderotinu gornje vjeđe lijevog oka, krvni podljev, eroziju rožnice lijevog oka te sitne oguljotine kože piramide nosa. 10 U izvješću Policijske uprave zagrebačke 13. siječnja 2009. navedeno je sljedeće: „U ponedjeljak 12. siječnja oko 21.30 sati na području Medveščaka, Remetska cesta, trojica su nepoznatih počinitelja, uz uporabu tjelesne snage, izvršili razbojstvo nad 23-godišnjim muškarcem te otuđili torbu s dokumentima. Materijalna šteta nije utvrđena.“ PUZ nije napad doveo u vezu sa spolnom orijentacijom oštećenika te nije vođena istraga u tom smjeru sve dok udruge nisu podigle kaznene prijave. Oštećeni je sam obavijestio medije o napadu te nam se obratio za pravnu pomoć. Udruge Kontra i Iskorak podnijele su kaznenu prijavu zbog kaznenih djela nasilničkog ponašanja i rasne i druge diskriminacije, a u vezi s čl. 89. st. 36. Kaznenog zakona (zločin iz mržnje). 15. 2. 2009. na poziv policijskog službenika korisnik je došao u 5. policijsku postaju u Bauerovoj ulici u Zagrebu te je odvezen u Sektor kriminalističke policije u Heinzelovoj ulici. Obavljeno je prepoznavanje počinitelja u Sektoru kriminalističke policije. Korisnik je prepoznao jednog od počinitelja (napadača) s 80% sigurnosti, te je zatražio da ga vidi uživo kako bi bio potpuno siguran. Sutradan je korisnik uživo prepoznao počinitelje. U postupku povodom napada na oštećenog Nevena Rauka provedena su dva sudska postupka, jedan protiv dvojice maloljetnih počinitelja i jedan protiv dvoje punoljetnih počinitelja. Protiv punoljetnih počinitelja proveden je istražni postupak tijekom kojeg je održano više rasprava, a oštećeni je saslušan na raspravi održanoj pred Županijskim sudom u Zagrebu 10. veljače 2009. godine. Nakon provedenog istražnog postupka Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu podnijelo je optužni prijedlog. Županijski sud u Zagrebu u presudi je proglasio okrivljenike krivima jer su prvookrivljeni radi iživljavanja nasiljem, zlostavljanjem i osobito drskim ponašanjem na javnom mjestu doveli drugoga u ponižavajući položaj, a djelo je počinjeno iz mržnje, a drugookrivljena je drugima pomogla da, radi iživljavanja nasiljem, zlostavljanjem i osobito drskim ponašanjem na javnom mjestu, dovedu drugoga u ponižavajući položaj, a djelo je počinjeno iz mržnje, čime su (po starim propisima) počinili kazneno djelo protiv javnog reda – nasilničko ponašanje – opisano i kažnjivo po čl. 331. st. 1. Kaznenog zakona u vezi s čl. 89. st. 36. Kaznenog zakona (zločin iz mržnje), a u vezi s čl. 38. KZ-a u odnosu na drugookrivljenu. Sud je na temelju čl. 331. st. 1. u vezi s čl. 89. st. 36. KZ-a prvookrivljeniku Alenu Baričeviću izrekao kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, uz primjenu uvjetne osude na temelju članka 67. KZ-a, s rokom kušnje od 4 godine od pravomoćnosti presude. Drugookrivljenoj Petri Mihetec na temelju čl. 331. st. 1. u vezi s čl. 89. st. 36. KZ-a te u vezi s čl. 38. KZ-a sud je izrekao kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci, uz primjenu uvjetne osude na temelju članka 67. KZ-a, s rokom kušnje od 3 godine od pravomoćnosti presude. 11 Olakotnim okolnostima na strani prvookrivljenog sud je ocijenio činjenicu da je zaposlen, otac dvoje maloljetne djece, osoba mlađe životne dobi, kao i činjenicu da prvookrivljeni dosad nije kazneno osuđivan. U odnosu na drugookrivljenu, također je olakotnom ocijenjena činjenica njezine prethodne neosuđivanosti, kao i činjenica da je riječ o osobi mlađe životne dobi. Sud je prvookrivljenom i drugookrivljenoj kao olakotnu okolnost uzeo u obzir i činjenicu urednog i korektnog držanja pred sudom. U obrazloženju presude navodi se, između ostalog, sljedeće: „Imajući u prvom redu u vidu pogibeljnost djela koje se I. i II. okrivljenima stavlja na teret, sve veću učestalost nasilnog ponašanja upravo u mlađoj populaciji društva kojoj i I. i II. okrivljeni pripadaju, činjenicu da je djelo motivirano netrpeljivošću i izrazitom odbojnošću prema osobama homoseksualne spolne orijentacije, posljedice koje je djelo imalo u odnosu na oštećenog, sud je vodeći računa i o svim izloženim olakotnim okolnostima na strani I. i II. okrivljenih, I. okrivljenom izrekao kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, a II. okrivljenoj kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.“ Imajući u vidu nove zakonske promjene kojima su ulogu kaznenog djela nasilničkog ponašanja u strožem sankcioniranju fizičkih napada motiviranih mržnjom preuzeli kvalificirani oblici kaznenih djela tjelesne ozljede i teške tjelesne ozljede, može se pretpostaviti da bi ovaj slučaj po novom Kaznenom zakonu bio okvalificiran kao kazneno djelo tjelesne ozljede, počinjeno iz mržnje, te bi progon bio pokrenut po službenoj dužnosti. > Napad na Gorana Hadžića Napad na g. Gorana Hadžića dogodio se u noći sa 6. na 7. studenog 2010. godine oko 2 sata. Miroslav Šarić (24), nogometaš prve hrvatske nogometne lige, i njegov brat Marko Šarić (21), pratili su g. Hadžića nakon izlaska iz gej lokala. Bez ikakva povoda nasrnuli su na g. Hadžića te, kako bi ga usmrtili, srušili su ga na pod i udarali nogama isključivo u glavu, a u svom naumu zasigurno bi i uspjeli da ih nije spriječilo četvero prolaznika. Dok su ga udarali nogama u glavu, obojica napadača višekratno su ponavljala: „Udri ga! Ubij ga! Ubij ga! Mamu mu jebem pedersku!“ G. Hadžić, inače hrvatski branitelj i ratni vojni invalid, zadobio je teške tjelesne ozljede: frakturu nosa s pomakom, hematom na licu te razderotine usnice (7 šavova). Zbog krvarenja iz glave zadržan je u bolnici u Vinogradskoj ulici na odjelu za neurokirurgiju više dana. Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu napad je po starim propisima okvalificiralo kao kazneno djelo nanošenja teških tjelesnih ozljeda u stjecaju s kaznenim djelom nasilničkog ponašanja, te kao zločin iz mržnje. Općinski kazneni sud u Zagrebu objavio je 4. veljače 2011. presudu kojom je Marka Šarića i Miroslava Šarića proglasio krivima zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 99. st. 1. u vezi s čl. 89. st. 36. KZ-a: teška tjelesna ozljeda iz mržnje; i čl. 331. st. 1. u vezi s čl. 89. st. 36 KZ-a: nasilničko ponašanje iz mržnje po starom Kaznenom zakonu. 12 Povreda ravnopravnosti ( članak 125 Kaznenog zakona) Povreda ravnopravnosti predstavlja kazneno djelo protiv ljudskih prava i temeljnih sloboda, a čini ga osoba koja na temelju razlike u rasi, etničkoj pripadnosti, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju, bračnom ili obiteljskom statusu, dobi, zdravstvenom stanju, invaliditetu, genetskom naslijeđu, rodnom identitetu, izražavanju, spolnom opredjeljenju ili drugim osobinama uskrati, ograniči ili uvjetuje drugome pravo na stjecanje dobara ili primanje usluga, pravo na obavljanje djelatnosti, pravo na zapošljavanje i napredovanje, ili tko na temelju te razlike ili pripadnosti daje drugome povlastice ili pogodnosti. Za kazneno djelo propisana je kazna zatvora do tri godine, kojom će biti kažnjen i počinitelj drugog oblika djela koji postoji u slučaju progona pojedinaca ili organizacija zbog njihova zalaganja za ravnopravnost ljudi. Novo kazneno zakonodavstvo uvelo je novi oblik osnovnog kaznenog djela koji postoji ako se djelo počini u odnosu na pojedinca ili organizaciju zbog njihova zalaganja za ravnopravnost ljudi, no ujedno je smanjilo propisanu kaznu sa šest mjeseci do pet godina na kaznu zatvora do tri godine. Kazneno djelo počiva na ustavnim jamstvima o jednakosti u pravima i slobodama svakog čovjeka neovisno o njegovoj rasi ili drugim osobinama. Nadalje, u čl. 1. Protokola br. 12. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava, afirmirajući temeljno načelo o jednakosti svih osoba pred zakonom i na jednaku pravnu zaštitu, jasno se proklamira opća zabrana diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Ovim putem se ostvaruje temeljno ustavno načelo vladavine prava iz čl. 3. Ustava Republike Hrvatske bez kojeg nema pravne države. Kaznenim djelom sankcioniraju se postupci kojima se diskriminira čovjeka uskratom, ograničenjem ili uvjetovanjem ostvarenja prava, ili se daju povlastice ili pogodnosti na temelju te razlike. Počinitelj kaznenog djela je osoba nadležna odlučivati o pravima čovjeka. Oba oblika kaznenog djela mogu se počiniti samo sa namjerom (dolusom) - počinitelj mora biti svjestan da svojim postupkom uskraćuje ili ograničava nečije pravo ili da daje povlastice ili pogodnosti i da to hoće ili da na to pristaje. Radnja počinjenja sastoji se od uskraćivanja kao potpunog onemogućavanja prava, od ograničavanja kao djelomičnog onemogućenja prava, te od uvetovanja prava. Jednako tako, radnja počinjenja može biti izvršena davanjem povlastica ili pogodnosti dakle pogodovanjem i favoriziranjem neke osobe utemeljenoj na diskriminatornoj razlici. Zlostavljanje na radu i povreda prava na rad (čl. 131. i 133. KZ-a) Zlostavljanje na radu motivirano spolnom orijentacijom ili rodnim identitetom oštećenika spadaju u najrjeđe prijavljivane vrste zločina iz mržnje. 13 Jednako tako, sprečavanje u napredovanju ili otpuštanje osoba zbog spolne orijentacije vrlo se rijetko prijavljuje. Razlika u pristupu djelima zlostavljanja u radu i povrede prava na rad u novom KZ-u sadržana je u činjenici da je kazneno djelo povrede prava na rad (čl. 131.) usko definirano i može se počiniti samo u odnosu na radnika koji u dobroj vjeri prijavi korupciju, odnosno sudjeluje u štrajku. Povreda prava na rad koja je motivirana spolnom orijentacijom ili rodnim identitetom sadržana je u kaznenom djelu povrede ravnopravnosti ( čl. 125 KZ-a ). Zlostavljanje na radu čini onaj tko na radu ili u vezi s radom drugog vrijeđa, ponižava, zlostavlja ili na drugi način uznemirava i time naruši njegovo zdravlje ili povrijedi njegova prava. Ovo kazneno djelo progoni se po prijedlogu. Protupravno oduzimanje slobode (čl. 136. KZ-a) Osnovno kazneno djelo (čl. 136. st. 1. KZ-a) čini onaj tko drugoga protupravno zatvori, drži zatvorena ili mu na drugi način oduzme ili ograniči slobodu kretanja. Ovo kazneno djelo ima više modaliteta. Kvalificirani oblik kaznenog djela (čl. 136. st. 2. KZ-a) čini onaj tko drugome protupravno oduzme slobodu kako bi ga prisilio da što učini, ne učini ili trpi. Ako je kazneno djelo iz stavka 1. i 2. članka 136. KZ-a počinjeno prema djetetu, ili je protupravno oduzimanje slobode trajalo dulje od petnaest dana, ili je počinjeno na okrutan način, ili je osobi kojoj je protupravno oduzeta sloboda prouzročena teška tjelesna ozljeda, ili ga je počinila službena osoba u obavljanju službe ili javne ovlasti, riječ je o kvalificiranom obliku te se propisuje stroža kazna. Kod zločina iz mržnje prema LGBT osobama može biti riječ o zatvaranju u psihijatrijsku ustanovu kao u dolje navedenom primjeru. U takvim slučajevima roditelji često sudjeluju u počinjenju kaznenog djela, u strahu od osude okoline ili vjerujući da je homoseksualnost bolest, te da pomažu svom djetetu. > Slučaj Ane Dragičević 4. siječnja 2009. godine Jutarnji list objavio je informacije o slučaju Ane Dragičević iz Rijeke, koja je od 16. godine bila smještena u Psihijatrijskoj bolnici Lopača, a od 18. do 21. godine u istoj bolnici bila je prisilno smještena bez odluke nadležnog županijskog suda, i to, prema navodima iz medija, zbog svoje homoseksualne orijentacije. U novinskom izvještaju ističe se da ju je, na molbu roditelja, hospitalizirala tadašnja ravnateljica navedene bolnice dr. Marija Vulin. Sama oštećena Ana Dragičević opisala je kako je osumnjičena pomake u njezinu liječenju vidjela tek kada bi joj oštećena lažno govorila da ipak ima heteroseksualne sklonosti. Tijekom liječenja, opisano je, oštećenoj su davani različiti psihofarmaci te je bila smještena na odjel s teškim psihijatrijskim pacijentima. Nadalje se navodi da je nakon pet godina boravka u toj bolnici otpuštena tek nakon smjene dr. Ma- 14 rije Vulin, što je učinjeno nakon što je inspekcija Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi utvrdila nepravilnosti u radu te psihijatrijske ustanove. Udruge Iskorak i Kontra podnijele su prijavu protiv Marije Vulin, ravnateljice Psihijatrijske bolnice Lopača i eventualnih supočinitelja, odnosno pomagatelja, zbog sumnje da su na štetu oštećene Ane Dragičević počinili kaznena djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 124. st. 3. u vezi sa st. 1. KZ-a, samovoljnog liječenja iz čl. 241. st. 1. KZ-a, oboje u stjecaju s kaznenim djelom rasne i druge diskriminacije iz čl. 174. st. 1. KZ-a, a sve u vezi s čl. 89. st. 36. KZ-a, jer se sumnja da su počinjena kaznena djela motivirana spolnom orijentacijom oštećene. Prisila (čl. 138. KZ-a) O ovom je kaznenom djelu riječ kada počinitelj drugoga silom ili ozbiljnom prijetnjom prisili da što učini, ne učini ili trpi. Ovo kazneno djelo progoni se po privatnoj tužbi, osim ako je počinjeno iz mržnje, prema djetetu ili osobi s invaliditetom ili članu obitelji. Prijetnja (čl. 139. KZ-a) Ovo kazneno djelo ima više različitih modaliteta, koji se razlikuju prema vrsti i ozbiljnosti. Osnovno kazneno djelo (čl. 139. st. 1. KZ-a) čini onaj tko drugom ozbiljno prijeti da bi ga uznemirio ili ustrašio. U kontekstu zločina iz mržnje nalazimo ozbiljne prijetnje, najčešće povezane s time da će počinitelj odati spolnu orijentaciju žrtve nepozvanim osobama, katkad neposredno nakon saznanja ili nakon što joj se o tome osoba sama povjerila. Prijetnja može biti upućena usmeno, pisanim putem uporabom kakvog internetskog servisa, redovnom poštom ili SMS-om. Do kvalificiranog oblika kaznenog djela (čl. 139. st. 2. KZ-a) dolazi kada počinitelj drugome ozbiljno prijeti da će njega ili njemu blisku osobu usmrtiti, teško tjelesno ozlijediti, oduzeti slobodu ili joj nanijeti zlo podmetanjem požara, eksplozijom, ionizirajućim zračenjem ili drugim opasnim sredstvom, ili joj uništiti društveni položaj ili ugroziti materijalni opstanak. Kod zločina iz mržnje obično je riječ o prijetnjama usmjerenima protiv života osobe, kao što su „Ubit ću te!“ ili „Ubit ću tebe i tvog dečka!“ a kod žrtve takve prijetnje izazivaju uznemirenje i bojazan za vlastiti život. Počinitelj može biti poznat ili nepoznat. Prijetnja može biti upućena i prema skupini osoba, kao u sljedećem primjeru. Pederi kurčeve ćemo vam odsjeći pa ćete moći da se dirate po šupku!!, znamo tko ste i što ste, jednog po jednog ćemo vas tući!!, idite iz Hrvatske, nećete živjeti u našoj zemlji!!, onog vašeg pedera vođu M. ćemo prvog da ubijemo da vam bude primjer, a onog drugog pedera što je rekao na TV-u rekao da je Zagreb siguran grad za gay populaciju također ćemo nabiti, za Hrvatsku bez pedera jadnu vam majku jebem. 15 O kvalificiranom kaznenom djelu prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ-a, u kontekstu zločina iz mržnje, može biti riječ i onda kada počinitelj ne prijeti napadom na život i tijelo žrtve ili njoj bliske osobe, već prijeti da će joj ugroziti materijalnu egzistenciju, kao npr. da će poslodavcu odati spolnu orijentaciju žrtve kako bi bila diskriminirana na radnom mjestu. Ako je kazneno djelo iz stavka 1. i 2. počinjeno prema službenoj ili odgovornoj osobi u vezi s njezinim radom ili položajem ili prema novinaru u vezi s njegovim poslom, ili prema većem broju ljudi, ili ako je prouzročilo veću uznemirenost stanovništva, ili ako je osoba kojoj se prijeti dulje vrijeme stavljena u težak položaj, riječ je o najtežem obliku ovoga kaznenog djela. Progon za ovo kazneno djelo, kada je riječ o zločinu iz mržnje, a bez obzira na modalitet, pokreće se po službenoj dužnosti. Kaznena djela protiv spolne slobode U kontekstu zločina iz mržnje motivirana seksualnom orijentacijom žrtve ova kaznena djela počinjena su najčešće nad lezbijkama i biseksualnim ženama. Počinitelji su najčešće osobe poznate žrtvama; međutim, može biti riječ i o nepoznatim osobama. Osnovno kazneno djelo spolnog odnosa bez pristanka (čl. 152. st. 1. KZ-a) čini onaj tko s drugom osobom bez njezina pristanka obavi spolni odnos ili s njim izjednačenu spolnu radnju, ili navede drugu osobu da bez pristanka s trećom osobom obavi spolni odnos ili s njim izjednačenu spolnu radnju, ili da bez pristanka nad samom sobom obavi sa spolnim odnosom izjednačenu spolnu radnju. Kazneno djelo silovanja čini onaj tko djelo iz čl. 152. Kaznenog zakona počini uporabom sile ili prijetnje da će izravno ugroziti život ili fizički napasti silovanu ili drugu osobu. Za kaznena djela spolnog odnošaja bez pristanka i silovanja uvedeni su kvalifikatorni oblici koji uključuju počinjenje iz mržnje, kroz kazneno djelo teških kaznenih djela protiv spolne slobode (čl. 154. KZ-a). Kazneno djelo bludne radnje čini onaj tko pod uvjetima iz članka 152. Kaznenog zakona, kad nije počinjen ni pokušaj tog kaznenog djela, počini bludnu radnju. Za kazneno djelo bludne radnje također su uvedeni kvalifikatorni oblici koji uključuju počinjenje iz mržnje. Kazneno djelo spolnog uznemiravanja čini onaj tko spolno uznemirava drugu osobu kojoj je nadređen ili koja se prema njemu nalazi u odnosu ovisnosti ili koja je posebno ranjiva zbog dobi, bolesti, invaliditeta, ovisnosti, trudnoće, teške tjelesne ili duševne smetnje. Spolno uznemiravanje svako je verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Ovo kazneno djelo progoni se po prijedlogu. 16 Nesavjesno liječenje (čl. 181. KZ-a) O ovom je kaznenom djelu riječ kada doktor medicine, doktor dentalne medicine ili drugi zdravstveni radnik koji obavljajući zdravstvenu djelatnost primijeni očito nepodobno sredstvo ili način liječenja ili na drugi način ne postupi po pravilima zdravstvene struke ili nesavjesno postupa, pa time prouzroči pogoršanje bolesti ili narušenje zdravlja druge osobe. U kontekstu zločina iz mržnje prema LGBT osobama riječ je najčešće o slučajevima primjene medicinskih postupaka na zdrave osobe homoseksualne i biseksualne orijentacije s obrazloženjem da će ih se navedenim medicinskim postupcima „pretvoriti“ u heteroseksualne osobe. Nepružanje medicinske pomoći u hitnim stanjima (čl. 183 KZ-a) Ovo kazneno djelo čini doktor medicine, doktor dentalne medicine ili drugi zdravstveni radnik koji bez odgađanja ne pruži medicinsku pomoć osobi kojoj je takva pomoć potrebna zbog opasnosti od nastupanja trajne štetne posljedice na njezino zdravlje ili njezin život. Motivacija za kazneno djelo također može biti mržnja prema LGBT osobama. Dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom (čl. 215. KZ-a) Kazneno djelo čini onaj tko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim plinom, ionizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom ili kakvom općeopasnom radnjom ili općeopasnim sredstvom ugrozi život ili tijelo ljudi ili imovinu većeg opsega. U kontekstu zločina iz mržnje prema LGBT osobama, do ovoga kaznenog djela najčešće dolazi za vrijeme mirnog okupljanja LGBT osoba – LGBT Pride manifestacija. > Napad Molotovljevim koktelima na sudionike Zagreb Pridea 2007. godine Josip Š. dao je iskaz policiji da je napravio opasne naprave i donio ih u središte grada te da se ondje pridružio jednoj skupini uglavnom maloljetnih osoba koje su imale vrećice s jajima i rajčicama i planirale su gađati sudionike povorke. On im je tada, uz riječi „imam ja nešto bolje“, pokazao Molotovljeve koktele. Izvadio je i zapalio jedan ili dva koktela u trenutku kada ga je spazila policija, a potom pobjegao s mjesta događaja (informacije iz medijskih napisa, izvor Jutarnji list). Izvještaj PUZ-a o događaju: „U 12.45 sati u prolazu Harmica zatečeni su hrvatski državljani (1988., 1986.) i maloljetnica (1990.) bez osobnih isprava, a pored njih nekoliko boca sa zapaljivom tekućinom, vrećica s jajima i rajčicama, koji su najvjerojatnije trebali poslužiti za napad na učesnike povorke. Protiv njih će biti podnesene prekršajne prijave po Zakonu o javnom okupljanju redovnim putem.“ 17 Troje počinitelja koji su zatečeni s Josipom Šitumom na mjestu događaja uhićeni su isti dan. Policija je podnijela prekršajne prijave Prekršajnom sudu u Zagrebu prema odredbama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Počinitelj koji je pokušao napasti povorku Molotovljevim koktelom uhićen je tek nakon što je Istražni sud izdao nalog za njegovim uhićenjem. Udruge Iskorak i Kontra podnijele su kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja za kazneno djelo povreda prava na okupljanje i javni prosvjed iz čl. 108. st. 2. KZ-a, kazneno djelo rasne i druge diskriminacije – povreda osnovnih ljudskih prava temeljena na spolnoj orijentaciji oštećenih iz čl. 174. st. 1. KZ-a, kazneno djelo rasne i druge diskriminacije – progon organizacija koje se zalažu za ravnopravnost ljudi iz čl. 174. st. 2. KZ-a, kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 263. Kaznenog zakona te kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari. Općinsko državno odvjetništvo zatražilo je pokretanje kriminalističke istrage, ali samo protiv jednog počinitelja – Josipa Šituma. 26. siječnja 2008. godine Općinski kazneni sud u Zagrebu donio je nepravomoćnu presudu vezano uz slučaj napada Molotovljevim koktelima na sudionike manifestacije Zagreb Pride. Josip Šitum osuđen je nepravomoćno na godinu i dva mjeseca zatvora, te mu je određeno i obvezno psihijatrijsko liječenje. U izjavi za Jutarnji list sutkinja je navela: “Svi ste pobjegli, ali ne zato što ste dragovoljno odustali od napada, nego zato što je došla policija“. Vezano uz ovaj primjer bitno je, između ostaloga, naglasiti da je bilo pogrešaka u postupanju policijskih službenika. Naime, napad na sudionike mirnog okupljanja LGBT osoba ne smije se tretirati kao prekršaj, već zločin iz mržnje motiviran seksualnom orijentacijom, te je potrebno podnijeti kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu s posebnom naznakom da su kaznena djela počinjena iz mržnje. Nadalje, počinitelji, osobito ako su bili u posjedu općeopasnih sredstava, trebaju biti uhićeni odmah, te ih se treba prepratiti dežurnom istražnom sudu uz podnošenje odgovarajuće kaznene prijave. Oštećenje i uništenje tuđe stvari (čl. 235. KZ-a) Ovo kazneno djelo inkriminira oštećenje, izobličenje, uništavanje ili činjene tuđe stvari neuporabljivom. U kontekstu zločina iz mržnje može biti riječ o vandalizmu, oštećivanju ili uništavanju pokretnih ili nepokretnih stvari. U praksi je dolazilo do uništenja bicikala, oštećivanja automobila, razbijanja prozorskih stakala kamenjem, oštećivanja ulaznih vrata, zidova kuće i sl. 18 Korisnik se obraća s tvrdnjom da već dugi niz godina on i njegov partner trpe nasilje od sumještana za koje sumnja da su maloljetni, i to najčešće u vidu oštećivanja privatne imovine na način da im se kamenjem i jajima zasipa kuću, a to sve zbog njihove spolne orijentacije i činjenice da žive u istospolnoj zajednici.¹ Progon za ovo kazneno djelo pokreće se po privatnoj tužbi. Iznuda (čl. 243. KZ-a) Ovdje je riječ o kaznenom djelu koje nema za cilj iživljavanje motivirano spolnom orijentacijom ili rodnim identitetom žrtve, već pribavljanje protupravne imovinske koristi sebi ili drugome, pri čemu se žrtvi upućuje prijetnja da će o njoj ili njoj bliskim osobama biti otkriveno nešto što bi moglo škoditi njihovoj časti ili ugledu, čime počinitelj prisiljava žrtvu da što učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine. Međutim, element homofobije, odnosno transfobije kod ovog kaznenog djela dolazi do izražaja jer se počinitelji često koriste činjenicom da su LGBT osobe u nepovoljnu položaju zbog straha da će se otkriti njihova spolna orijentacija ili rodni identitet, što utječe na oštećenika da postupi prema zahtjevu iznude. Progon za ovo kazneno djelo pokreće se po službenoj dužnosti. Izazivanje nereda (čl. 324. KZ-a) Ovo kazneno djelo čini onaj tko sudjeluje u mnoštvu koje nasiljem prema drugim osobama ili stvarima ili prijetnjom da će počiniti nasilje ugrožava javni red ili potiče mnoštvo na nasilje. Za ovo kazneno djelo uvedeni su kvalifikatorni oblici ako je počinjeno iz mržnje, prema većem broju osoba, uz uporabu oružja ili opasnog oruđa ili ako dovede u opasnost život ili tijelo druge osobe ili je dovelo do znatne imovinske štete. Ovo kazneno djelo najčešće je vezano uz javna okupljanja LGBT osoba, a često mu prethodi i kazneno djelo javnog poticanja na nasilje i mržnju. Hrvatska čista stranka prava (registrirana politička stranka) i Hrvatski nacionalisti (prema navodima medija, riječ je o udruzi) najavile su u lipnju 2009. godine prosvjed pod nazivom „Antigay prosvjed protiv gay parade – nedopustivo je da nam nameću svoj nakaradni stil života“. Prosvjed je bio najavljen za 13. lipnja 2009. – u isto vrijeme kad i javno okupljanje LGBT osoba Zagreb Pride. Stavovi organizatora prosvjeda temeljili su se na nacističkim idejama o nadmoćnosti bijele rase, a web–stranice organizatora i najave prosvjeda bile su opremljene fašističkom ikonografijom i uputama za izradu oružja (Molotovljevi kokteli). 1 Iz arhive Pravnog tima Iskoraka i Kontre, 2005. 19 T-portal je objavio: „Kad su HČSP i Hrvatski nacionalisti najavili antigay prosvjed, otkrilo se da na njihovim internetskim forumima dominira govor mržnje, veličanje ustaštva i nacizma. Primjerice, udruga Hrvatski nacionalisti u pozivu na prosvjed putem interneta pozvala je ‘sve nacionaliste, domoljube, ustaše, fašiste, nacional-socijaliste, skinheade i ostale koji imaju hrabrosti’ da se ujedine protiv homoseksualaca i ‘svi zajedno uklone tu pošast’.“ Prosvjed je održan 13. lipnja 2009. godine za vrijeme manifestacije Zagreb Pride na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Sudionici antigay prosvjeda uzvikivali su „Ubij pedera!“ za vrijeme samog skupa i držali ruke u fašističkom pozdravu, na što policija nije reagirala. Više sudionika skupa pokušalo je napasti povorku Zagreb Pridea. Jedan od sudionika Zagreb Pridea pretučen je nakon manifestacije. Člankom 39. Ustava je zabranjeno i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na nasilje, nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji drugi oblik nesnošljivosti. Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava, članak 10. i 11. osiguravaju pravo na slobodu izražavanja i pravo na javno okupljanje koja su u ovom slučaju povrijeđena sudionicima Zagreb Pridea, dok članak 17. Konvencije definira zlouporabu prava, pto se u ovom slučaju odnosi na nacistički intoniran protuskup. U lipnju 2010. godine ponovno je najavljen „antigay“ prosvjed koji su organizatori (Mladež HČSP-a) najavili govorom mržnje („nije li podržavanje ovakvog načina života upravo podržavanje genocida s kojim se prema broju žrtava ne može mjeriti čak ni Hitlerov nacizam“), te su se služili homofobnim navodima („krunu nemorala“) i nizom netočnih informacija („nije li promocija takvog načina života koji pogoduje širenju AIDS-a i ostalih bolesti upravo ugrožavanje zdravlja građana“). 10. lipnja 2010. godine Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova izdala je priopćenje za javnost u kojem se navodi: Mladež Hrvatske čiste stranke prava izdala je priopćenje za javnost u kojem iznosi niz netočnih (npr. „nije li promocija takvog načina života koji pogoduje širenju AIDS-a i ostalih bolesti upravo ugrožavanje zdravlja građana?“) i homofobičnih navoda (npr. „krunu nemorala“), a služi se i govorom mržnje („nije li podržavanje ovakvog načina života upravo podržavanje genocida s kojim se prema broju žrtava ne može mjeriti čak ni Hitlerov nacizam“). Podsjećam da je Republika Hrvatska donijela niz zakona na području zaštite prava seksualnih i rodnih manjina, kao što su Zakon o ravnopravnosti spolova (NN 82/08), Zakon o istospolnim zajednicama (NN 116/03), Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08), a da je Hrvatski sabor donio Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN 71/06), kojim je definiran novi kaznenopravni izraz zločin iz mržnje koji među osnove po kojima će se zločin iz mržnje sankcionirati kao kazneno djelo, uključuje i spolnu orijentaciju. Također podsjećam da je Europski parlament još 2006. donio Rezoluciju o homofobiji (RC-B6-0025/2006) koja od zemalja članica EU traži usvajanje zakonodavstva kojim se zabranjuje diskriminacija i govor mržnje prema manjinskim seksualnim skupinama, a u članku 20 5. podstiče države članice i Komisiju da pojačaju borbu protiv homofobije putem edukacije – kao što su kampanje protiv homofobije u školama, univerzitetima i medijima. Rezolucija o homofobiji uzela je u obzir međunarodne i europske obveze iz područja ljudskih prava, kao što su one sadržane u Konvenciji Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Stoga upozoravam da su diskriminacija temeljem seksualne orijentacije, kao i govor mržnje u Republici Hrvatskoj zakonom zabranjeni. Pučki pravobranitelj izdao je priopćenje vezano uz predmetni prosvjed u kojem navodi da je svako pozivanje na omalovažavanje i diskriminaciju nešto što bi policija trebala uzeti u obzir. Za vrijeme samog prosvjeda, kao i prethodne godine, sudionici prosvjeda fizički su napali sudionike javnog okupljanja Zagreb Pride (desetak ih se s crnim kapuljačama zaletjelo u povorku, te su počeli fizički napadati sudionike Pridea kad ih je policija zaustavila). Nakon Zagreb Pridea dvije su osobe brutalno pretučene. Javno poticanje na nasilje i mržnju (čl. 325. KZ-a) Ovo kazneno djelo čini onaj tko u tisku, na radiju, televiziji, računalnim sustavom ili mrežom, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina. Ova vrsta kaznenog djela također je česta na javnim okupljanjima LGBT osoba, kao što je navedeno. > Slučaj Franje Jurčevića U listopadu 2010. godine kastavski župnik Franjo Jurčević objavio je tekst na blogu (koji su prenijeli i pojedini mediji) u kojem je podržao nasilje ekstremističkih skupina na beogradskim ulicama za vrijeme „Parade ponosa“ i napisao kako je ono što se u Beogradu događalo „dokaz da moralne nakaze i psihopati sve više ovladavaju sredstvima javnog priopćavanja, ulicama, ustanovama, gradovima“. Župnik je u svom tekstu naveo: „Beograđani su pokazali što misle o tim psihopatima“ te dodaje da mu je žao policajaca koji su nastradali, ali i da su se oni trebali povući i „dozvoliti normalnima da s tim bolesnicima malo prodiskutiraju“. G. Jurčević u daljnjem je tekstu osporavao pravo na javno okupljanje LGBT osoba, te osim što je dao podršku nasilnicima iz Beograda, otvoreno je poticao na nasilje iz mržnje u Hrvatskoj riječima: „Bravo za normalne Beograđane! Tako bi trebali postupati i normalni Zagrepčani kada ovi bolesnici okupiraju javne puteve i javne površine.“ 21 Sudionike javnog okupljanja za prava LGBT osoba u Beogradu morala je štititi specijalna policija. Na beogradskim ulicama napravljena je milijunska šteta, a napadnut je čak i kombi s pokretnim mamografom, koji je uništen. Lezbijska grupa Kontra podnijela je kaznenu prijavu protiv g. Franje Jurčevića zbog poticanja na nasilje i mržnju utemeljenu na seksualnoj orijentaciji, koje je opisano kao kazneno djelo rasne i druge diskriminacije (po starom Zakonu). Nakon toga Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci podnijelo je optužni prijedlog protiv g. Jurčevića zbog kaznenog djela rasne i druge diskriminacije. Općinski sud u Rijeci proglasio je Franju Jurčevića krivim jer je s ciljem širenja mržnje i omalovažavanja po osnovi spolne orijentacije javno iznio i pronio zamisli o podčinjenosti po osnovi spolnog opredjeljenja, čime je počinio kazneno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom – rasnom i drugom diskriminacijom, opisano i kažnjivo po čl. 174. st. 3. Kaznenog zakona, te je osuđen na uvjetnu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca s rokom kušnje od jedne godine. 3. Karakteristike žrtava zločina iz mržnje motiviranih seksualnom orijentacijom ili rodnim identitetom Cilj ovog dijela priručnika jest upoznati policijske službenike s najčešćim karakteristikama žrtava zločina iz mržnje motiviranih spolnom orijentacijom ili rodnim identitetom, kako bi mogli bolje prepoznati takva kaznena djela i uspješnije uspostaviti kontakt sa žrtvama. LGBT osobe nisu sklone prijavljivati nasilje i štetu koja je protiv njih počinjena. Razlozi neprijavljivanja subjektivne su prirode zbog straha od otkrivanja spolne orijentacije ili rodnog identiteta neposrednoj okolini ili javnosti. Također, LGBT osobe često nisu dovoljno upoznate sa svojim pravima i nemaju povjerenja u policiju. Međutim, nevoljkost prijavljivanja ne očituje se samo kada je riječ o prijavljivanju tijelima progona: i nevladine organizacije koje se bave podrškom LGBT osobama koje su doživjele nasilje imaju znatnih problema u dokumentiranju inkriminiranih događaja. Neprijavljivanje kaznenih djela počinjenih na štetu LGBT osoba stoga je jedan od najznačajnijih problema vezanih kako uz progon počinitelja takvih kaznenih djela, tako i uz opću prevenciju takvog kriminaliteta. Neprijavljivanje je povezano i uz vrstu i težinu kaznenog djela, pa je u pravilu riječ o kaznenim djelima koja su na žrtvu ostavile blaže posljedice, kao što su djela protiv časti i ugleda, prijetnja, oštećenje ili uništenje tuđe stvari, diskriminacija bez težih posljedica, lakše tjelesne ozljede. Žrtve zločina iz mržnje nešto češće prijavljuju teža kaznena djela počinjena na njihovu štetu, kao što su teška tjelesna ozljeda ili prijetnja smrću. Međutim, zbog duljine trajanja kaznenog postupka, bojazni od otkrivanja spolne orijentacije ili detalja o spolnom životu 22 neposrednoj okolini ili javnosti, te drugih subjektivnih okolnosti, poznate žrtve koje su prijavile ova kaznena djela često su sklone odustati od daljnjeg sudjelovanja u postupku. Kada je riječ o nasilju motiviranu mržnjom, u pravilu je riječ o eksponiranim žrtvama koje su takvom nasilju izložene zbog kakvih okolinskih ili subjektivnih čimbenika. Ekspozicija za određena kaznena djela svakako ovisi o ponašanju žrtve, njezinim osobnim svojstvima, društvu i mjestima u kojima se kreće. Ako je počinitelj žrtvi nepoznat, tada je riječ o počinitelju koji na temelju navedenih čimbenika pretpostavlja da je žrtva različite spolne orijentacije ili rodnog identiteta. To se, npr., događa kad žrtva otvorenije iskazuje svoju spolnu orijentaciju ondje gdje ju može zapaziti počinitelj; drži se sa istospolnim partnerom za ruke na javnom mjestu ili na tom mjestu s njime iskazuje nježnosti, ili kada žrtva dolazi ili napušta mjesto na kojem se okupljaju LGBT osobe, bilo da je riječ o zatvorenim prostorima (npr. kafići, klubovi, barovi) ili otvorenim prostorima (npr. javni parkovi, javni WC-i i dr.). Ako je počinitelj žrtvi poznat, moguće je da je njemu ona sama otkrila svoju spolnu orijentaciju ili rodni identitet ili je to on, na temelju navedenih čimbenika, sam pretpostavio ili prepoznao. U okolnostima kada je počinitelj poznat postoji i vjerojatnost nekakvih sukoba koji su prethodili samom zločinu iz mržnje. Aktivisti koji se bave pravima LGBT osoba, aktivnostima vezanima uz promicanje kulture ili zdravlja, ako su prepoznati kao takvi i u javnosti, najeksponiraniji su za zločine iz mržnje zbog svoje vidljivosti. Oni mogu biti izloženi nasilju u svakom trenutku, bez obzira na to djeluju li javno ili ne. Počinitelj može biti svatko tko ih prepozna, slučajni prolaznik, vozač automobila, osoba koja se koristi javnim prijevozom, osoba koja kupuje ili prodaje u trgovini itd. Izloženost nasilju svakako se može povećati za vrijeme sportskih događanja ili aktivnosti antagonističkih supkultura. Postoje specifičnosti u vrsti ekspozicije za homofobično nasilje za osobe koje posjećuju javne manifestacije, kao što je, primjerice, povorka ponosa (Gay Pride, LGBT Pride) pri čemu je sasvim nevažno je li konkretna osoba ili skupina osoba doista homoseksualne ili biseksualne spolne orijentacije. Povorka ponosa u praksi rada policije dosad se uvijek smatrala događajem visokog rizika, zbog čega je potrebno poduzimati opsežne preventivne mjere. Sprečavanje počinitelja da baci tzv. Molotovljev koktel na povorku ponosa Zagreb Pride 2007. godine pokazalo je svrhu takvih mjera. S druge strane, međutim, iste godine izostale su mjere suzbijanja homofobičnog nasilja protiv osoba koje su napuštale povorku, a policija ni prijavljene incidente nije ispravno tretirala.2 Slučaj u kojem su izostale preventivne mjere prije manifestacije, te na sam dan i za vrijeme održavanja povorke ponosa, jest slučaj Split Pridea 2011. godine. Policija na zahtjev organizatora, udruga Iskorak i Kontra da se istraže pozivi na nasilje i okupljanje u Marmontovoj ulici, nikada nije odgovorila. Sudionici povorke ponosa bili su izloženi nasilju za cijelo vrijeme okupljanja – gađali su ih kamenjem, eksplozivnim napravama te drugim predmetima za vrijeme trajanja povorke i javnog okupljanja na Rivi. Skup je prekinut, a evakuacija izvršena tek više od sat vremena nakon što su organizatori zatražili da se sudionici evakuiraju iz sigurnosnih razloga. Ministarstvo unutarnjih poslova medijski je najavilo unutarnju istragu 2 Juras S., Grđan K., 2008.; „Izvještaj o stanju prava seksualnih i rodnih manjina u 2007. godini u Republici Hrvatskoj“, Pravni tim Iskoraka i Kontre 23 zbog pogrešaka u postupanju. Policijski službenici u Splitu pokrenuli su isključivo prekršajne progone protiv počinitelja nasilničkog ponašanja. Mediji su to naveli kao pogrešku u postupanju, nakon čega su podnesene i pojedine kaznene prijave. U znatno manjem broju prijavljuju se napadi koje su izvršili poznati počinitelji, često povezani s nasilničkim ponašanjem u obitelji, i to roditelji nad maloljetnim djetetom homoseksualne ili biseksualne spolne orijentacije. Posljedice takvog nasilja mogu biti i maloljetnikovo napuštanje obitelji. Ne postoje standardizirane mjere zaštite od homofobičnog nasilja u obitelji. Maloljetnici rijetko prijavljuju takvo nasilje zbog bojazni od eskalacije nasilja i pogoršavanja obiteljskih odnosa, tim više što maloljetnik ovisi o roditeljskoj skrbi. 4. Postupanje prema žrtvi zločina iz mržnje Kada se žrtva nasilja odluči na prijavljivanje napada, policijski službenici bit će prvi koji će uspostaviti kontakt s njom. To se može dogoditi na samom mjestu događaja ili ako žrtva dođe u policijsku postaju. Žrtve zločina iz mržnje često se nalaze u stanju šoka, uplašene su i traumatizirane. Od policijskih službenika očekuju da ih zaštite i da otkriju počinitelja. Do dolaska policijskih službenika nasilnički napad na žrtvu najčešće će već biti gotov, dok će zbog bojazni od otkrivanja počinitelji napustiti mjesto događaja. Ako je žrtva sama došla u policijsku postaju prijaviti događaj, to ujedno znači da se on već dogodio. U svakom slučaju, žrtvi homofobičnog nasilja policijski službenici trebaju predložiti medicinsku pomoć. Ovisno o zdravstvenom stanju u kojem se žrtva nalazi, treba pozvati vozilo hitne pomoći ili osobu policijskim vozilom odvesti u najbližu medicinsku ustanovu radi pregleda. Ako žrtva obilno krvari, teže je ozlijeđena ili ne daje znakove života, policijski službenik treba poduzeti mjere prve pomoći prije dolaska liječnika. U stanju šoka žrtva neće moći dati detaljan iskaz o događaju. Treba pokušati razumjeti osnovne crte događaja, prikupiti osobne podatke i ostale informacije koje žrtva može dati, opis počinitelja, te se posvetiti potrazi za eventualnim svjedocima koji su se našli na mjestu događaja. Policijski službenik prema žrtvi treba postupati obzirno, ostavljajući joj dovoljno vremena da se smiri. Ako je policijski službenik nervozan ili viče na žrtvu, takav će postupak dovesti do sekundarne viktimizacije i pogoršati njezino psihološko stanje, pri čemu će ona postati još nesposobnija za bilo kakvo sudjelovanje u otkrivanju događaja i počinitelja nasilja. Detaljan obavijesni razgovor sa žrtvom nasilja iz mržnje najbolje je obaviti nakon liječničkog pregleda i nakon što je osoba izašla iz stanja šoka. Treba imati na umu da žrtve kao svjedoci kaznenog djela počinjena na njihovu štetu o događaju imaju subjektivan dojam, pri čemu se fokusiraju na one okolnosti koje su neposredno bile vezane uz sam incident i način na koji su to doživjele. Katkada opis takvih okolnosti uključuju detalje koji nemaju 24 neposredne veze s događajem, ali su ih prije, u trenutku i poslije događaja, žrtve zapazile i na njihovu opisivanju mogu inzistirati. Uzimajući u obzir njihov subjektivni položaj, treba pažljivo otkloniti sve nevažne okolnosti i usredotočiti se na ono što je neposredno važno za utvrđivanje odlučnih činjenica, pri čemu policijski službenik treba biti uljudan. U praksi se pokazalo da policijski službenici žrtvu često ispituju o spolnoj orijentaciji. Treba znati da žrtva nije dužna policijskim službenicima iznijeti svoju spolnu orijentaciju ili detalje o spolnom životu, ali da su policijski službenici i dalje dužni zaprimiti prijavu na temelju onih okolnosti koje je žrtva kao prijavitelj kaznenog djela navela. Valja imati na umu da, kada je počinitelj nepoznat, to znači da je pretpostavio da je žrtva homoseksualne spolne orijentacije i da ju je napao zbog takve pretpostavke, pri čemu je nevažno je li osoba doista takve spolne orijentacije. Policijski službenici trebaju postavljati pitanja o spolnom životu osobe samo ako je to nužno radi provođenja radnji u postupku za određena kaznena djela kada je spolno ponašanje odlučna okolnost za kvalifikaciju tih djela, ali u takvim situacijama trebaju slijediti upute nadležnog državnog odvjetnika. Ne treba prejudicirati kvalifikaciju određenog kaznenog djela, već utvrđivati zbir svih okolnosti počinjenoga kaznenog djela kako bi nadležni državni odvjetnik mogao donijeti valjanu državnoodvjetničku odluku. Žrtve zločina iz mržnje nerado govore o svojoj spolnoj orijentaciji, a policijski službenik ne smije ih prisiljavati da o tome govore. Već smo istaknuli da je zaštita privatnosti upravo jedna od najvažnijih pretpostavki da se postupak prema žrtvi zločina iz mržnje ispravno provede. Žrtve često pokazuju nevoljkost za prijavljivanje kaznenog djela, ne surađuju u postupku ili odustaju od postupka zbog straha od otkrivanja njihove spolne orijentacije ili rodnog identiteta Policijski službenik treba jamčiti zaštitu privatnosti žrtvama zločina iz mržnje i osigurati razinu povjerenja koju treba tijekom cijelog postupka i očuvati. Treba znati da policijski službenici nisu dužni otkrivati počinitelje samo onih kaznenih djela koje se progone po prijedlogu ili po službenoj dužnosti, već su dužni poduzeti i one radnje za otkrivanje počinitelja koje žrtva kaznenog djela ne može poduzeti sama ako je riječ o kaznenom djelu koje se progoni po privatnoj tužbi. Stoga, nakon što su utvrdili da je počinjeno kazneno djelo koje se progoni po privatnoj tužbi, policijski službenici dužni su provesti odgovarajuće mjere radi pronalaska počinitelja i utvrđivanja odlučnih okolnosti te o tome izvijestiti žrtvu zločina iz mržnje kako bi ona mogla sama pokrenuti odgovarajući postupak pred nadležnim sudom. U praksi se događalo da, nakon što je prijavljen zločin iz mržnje, policijski službenici, umjesto kaznene prijave protiv počinitelja, i protiv počinitelja i protiv žrtve ili žrtava nasilja podnose prekršajne prijave zbog remećenja javnog reda i mira. Takva praksa nije prihvatljiva jer dovodi do sekundarne viktimizacije i treba je izbjegavati. Policijski službenici trebaju surađivati s nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom žrtava zločina iz mržnje, tim više što te organizacije mogu doći u neposredan kontakt sa žrtvama, a ujedno posjeduju i odgovarajuću ekspertizu u pružanju podrške tim osobama. 25 5. Sažetak preporuka za policijske službenike 1. Žrtvi zločina iz mržnje policijski službenici trebaju predložiti medicinsku pomoć. 2. Policijski službenik prema žrtvi treba postupati obzirno, ostavljajući joj dovoljno vremena da se smiri nakon što je doživjela zločin iz mržnje. 3. Detaljan obavijesni razgovor sa žrtvom nasilja iz mržnje najbolje je obaviti nakon liječničkog pregleda i nakon što osoba više nije u stanju šoka. 4. Treba znati da žrtva nije dužna policijskim službenicima iznijeti svoju spolnu orijentaciju ili detalje o spolnom životu, ali da su policijski službenici i dalje dužni zaprimiti prijavu na temelju onih okolnosti koje je žrtva kao prijavitelj kaznenog djela navela. Žrtve zločina iz mržnje nerado govore o svojoj spolnoj orijentaciji ili iznose detalje o svojem spolnom životu, a policijski službenik ne smije ih na to prisiljavati. 5. Policijski službenik treba jamčiti zaštitu privatnosti žrtvama zločina iz mržnje i osigurati razinu povjerenja koju treba tijekom cijelog postupka i očuvati. 6. Policijski službenici trebaju surađivati s nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom žrtava zločina iz mržnje. 7. Protiv žrtava zločina iz mržnje policijski službenici ne trebaju podnositi prekršajne prijave zbog remećenja javnog reda i mira, kako bi se izbjegla sekundarna viktimizacija. 8. Posebnu brigu policijski službenici trebaju voditi o maloljetnim žrtvama zločina iz mržnje. 9. Protiv počinitelja potrebno je podnijeti posebno izvješće, odnosno kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu u kojoj je naznačeno da su kaznena djela počinjena iz mržnje. 26