close

Enter

Log in using OpenID

Bilten HDKP-a - Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja

embedDownload
Bilten HDKP-a
4
Posebno izdanje povodom 40. obljetnice osnutka
© Lightpeel - Fotolia.com
broj 4 / studeni 2014.
Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra
Riječ uredništva
Ovaj četvrti broj Biltena poseban je
broj jer je cijeli posvećen 40. obljetnici osnivanja HDKP-a. Vidjet ćemo
kako je sve počelo, gdje smo sada i
što očekujemo od budućnosti. Povijest HDKP-a ujedno je i povijest
konferencijskog prevođenja u Hrvatskoj, pa vjerujemo da će svima biti
zanimljiva sjećanja naših osnivača i
starijih članova, koji govore o tome
kako se nekad radilo. Sjetit ćemo se i
naših preminulih članova. Prateći razvoj Društva, saznat ćemo i gdje rade
i kako razmišljaju naši članovi danas.
Iz rubrike Naj… prevođenja saznat
ćete u kakvim se sve neobičnim situacijama konferencijski prevoditelj
može zateći, a u Pogledu izvana pro-
čitat ćete dojmove šefova Protokola
Ureda Predsjednika RH. To, naravno,
nije kraj priče, pa se na kraju moramo zapitati što i kako dalje. Kako će
izgledati budućnost, ovisi dijelom i
o vama, našim čitateljima, pa vas i
ovim putem želimo potaknuti na aktivni angažman. Uživajte u četvrtom
broju Biltena i javljajte nam se s vašim komentarima i prijedlozima.
Kako je sve počelo
Naši počeci
Napisao Janko Paravić
prvi predsjednik Društva simultanih i konsekutivnih
prevodilaca Hrvatske
Društvo simultanih i konsekutivnih
prevodilaca Hrvatske osnovano je na
inicijativu Vladimira Ivira i Janka Paravića 23. prosinca 1974. godine. Članoviosnivači društva bili su (abecednim re-
dom) Vera Andrassy, Vesna Grbin, Dalia
Grin, Vladimir Ivir, Živka Jurak, Jagoda i
Višnja Lukavac, Marija Marušić, Neda i
Janko Paravić, Mladen Raukar, Jere Tarle i Gabrijela Vidan.
Institucionalna povijest konferencijskog
prevođenja na području bivše Jugoslavije započinje 1967. godine s osnivanjem Udruženja konferencijskih prevodilaca Srbije koje je okupljalo i članove
iz Hrvatske i Slovenije. Do tog vremena
budući članovi Udruženja radili su kao
(pismeni i usmeni) prevoditelji u državnim ustanovama te na visokoškolskim
ustanovama. Sa sve većim brojem
međunarodnih političkih, znanstvenih
i kulturnih skupova pojavila se potreba
za organiziranim prevođenjem i stručnom koordinacijom prevodilačkog rada, te privlačenjem i osposobljavanjem
novih prevoditelja.
Društvo je 1970. godine reorganizirano
pod nazivom Udruženje konferencijskih prevodilaca Jugoslavije i djelovalo
je pod tim imenom do 1974. kada su
osnovana republička društva – najprije
u Sloveniji, a zatim u Hrvatskoj. Naposljetku je osnovan Savez društava i
udruženja konferencijskih prevodilaca
Jugoslavije. Suradnja društava bila je
uspješna – i neophodna, jer pojedina
republička društva nisu mogla osigurati
ekipe potrebne za sve veći broj skupova, pogotovo u „udarnim”, proljetno-jesenskim terminima. Tako je barem bilo
do početka rata 1991. godine. Sukob je
označio i prekid suradnje koja, koliko
znam, do danas nije obnovljena.
Potpisna lista osnivača Društva simultanih i konsekutivnih prevodilaca Hrvatske
Bilten HDKP-a
2
4. broj / studeni 2014.
Kako je sve počelo
Kako su nastajali i razvijali
se simultani/konsekutivni
prevodioci?
Od početka pa sve do 1990. godine
samo je jedna članica završila formalno
obrazovanje za simultanu/konsekutivnu prevoditeljicu – Vesna Grbin (vidi
In memoriam). Svi ostali našli su se u
kabini stjecajem okolnosti: počeli su
prevoditi u ustanovama/poduzećima/
državnim organima u kojima su radili i
skupljali iskustvo, znanje i jezični fond.
I postigli kvalitetu koju su mnogo puta
pohvalili organizatori naviknuti na vrhunske „ženevce”. Neki su se malo-pomalo pridruživali „veteranima”, a neki
su samo došli da „vide kako to izgleda”.
Izvor: privatni album
U Upravni odbor izabrani su Janko Paravić, predsjednik, Gabrijela Vidan, tajnica i Jagoda Lukavac, blagajnica. Izabran
je i Nadzorni odbor (Vesna Grbin, Dalia
Grin, Marija Marušić) te Sud časti (Živka
Jurak, Vladimir Ivir, Jere Tarle).
Društvo simultanih i konsekutivnih prevodilaca Hrvatske preimenovano je 1998.
godine u Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja, sa skraćenim nazivom
HDKP, dok naziv na engleskom glasi Croatian Society of Conference Interpreters.
S lijeva na desno: Vera Andrassy, Jelica Vidan, Jere Tarle, Maša Marušić, Vesna Grbin,
Inga Paljan, Dalija Grin, Živka Jurak, Gertruda Postl-Božić, Janko Paravić, Mladen Raukar
„Engleska” kabina
U trenutku osnivanja hrvatskog Društva
„Englezi” su bili najbrojnija jezična grupa
(4 od ukupno 12). Među njima osobito
mjesto zauzimaju Vesna Grbin i Vlado Ivir
(nismo ga nikada zvali Vladimir), koji je
šegrtovanje prošao u Saveznom centru
za izobrazbu rukovodnih kadrova u Zagrebu (kao i Živka Jurak i Janko Paravić).
Centar su osnovali Savezni sekretarijat
SFRJ za rad i Međunarodna organizacija
rada (ILO). Izobrazbu su vodili inozemni i
domaći stručnjaci, a za prevođenje je bio
zadužen Vlado (i Ž. Jurak) koji je u Centru
ostao sve do odlaska na mjesto asistenta
na anglistici Filozofskog fakulteta. Igrom
slučaja, njega je naslijedio (na temelju
natječaja) Janko Paravić, koji je prošao
isti proces „learning by doing” i, poput
V. Ivira, postao članom srpskog, jugoslavenskog i na kraju hrvatskog društva.
Slijedili su novi članovi – Marija Marušić, Vera Andrassy, Ivo Bićanić, Goranka
Bilten HDKP-a
Novinski članak o osnivanju Društva. Vjesnik, 12. travnja 1975., str 11.
Antunović itd. Neko se vrijeme „družila” s nama i Mira Vlatković s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. S početkom
raspada bivše države članovi engleske
kabine bili su intenzivno angažirani na
3
nizu skupova i konferencija za tisak koji
su neposredno prethodili neovisnosti,
a zatim kao prevoditelji za Ured Predsjednika, Vladu RH i Sabor. Nekoliko engleskih prevoditelja radilo je i za NATO
4. broj / studeni 2014.
Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra
Zahvalnice članovima Društva na dobro obavljenom poslu
i RACVIAC, u Oberammergauu i Rakitju
kraj Zagreba, u okviru programâ obuke
vojnih lica bivše Federacije za kontrolu
razoružanja. Mnogi „Englezi” radili su i
na skupovima/seminarima diljem Europe (Graz, Beč, Milano, Nica, Madrid,
London, Frankfurt, Amsterdam, Zürich).
„Talijanska” kabina
Neosporna „rodonačelnica” talijanske
simultanke je legendarna Živka Jurak
(zaslužna i za francusku kabinu). Živka
je diplomirala talijanski i francuski na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Počela se rano baviti usmenim i pismenim
prevođenjem kao službenik Hrvatske
gospodarske komore, a simultani zanat
ispekla je u Saveznom centru za izo-
Bilten HDKP-a
brazbu rukovodnih kadrova u Zagrebu.
Posebno se istaknula prevodeći na političko-sindikalnim i medicinskim skupovima (bila je neko vrijeme i tajnica prof.
Padovana u Vinogradskoj bolnici).
Početkom šezdesetih pridružili su joj
se Janko Paravić i Dalia Grin, a poslije
osnivanja Društva i Smiljka Malinar i Jan
Vanek. Talijanska kabina radila je, pogotovo do rata, vrlo često u Trstu, Bologni,
Udinama, Gradu i Veneciji u suradnji s
talijanskim agencijama.
„Francuska” kabina
Napisala Jelica Vidan
Početak francuske kabine možemo
povezati s jednom od osnivačica Društva, Živkom Jurak. Bila je dio nekolicine
4
polaznika (uz V. Ivira i J. Paravića) koji
su dobili osnovnu poduku o konferencijskom prevođenju od ing. Jaegera. Uz
francuski, prevodila je i talijanski jezik,
a radila je u Hrvatskoj gospodarskoj
komori kao tumač. Moje šegrtovanje
započelo je 1956. godine. Kao nadobudni član, pokušala sam od samog početka pronalaziti nove snage. Naravno,
gledala sam oko sebe. Tu je bila Ingrid
Šafranek pa Jere Tarle i Jagoda Lukavac
u jezičnoj kombinaciji sa španjolskim, s
izrazitim organizacijskim sposobnostima i osjećajem odgovornosti. U francusku je kabinu nerijetko ulazio Mladen
Raukar, a češće u hrvatsku, kao relej.
Za vrijeme Domovinskog rata stasalo je
dosta pojedinaca, od kojih spominjem
Nadu Majer, koja je radila kao iskusan
konsekutivac u Ministarstvu vanjskih
4. broj / studeni 2014.
Kako je sve počelo
poslova, a onda i kao uspješni simultanac na mnogim skupovima. U zaključku
recimo da se u gotovo svim slučajevima
radilo o „naturščicima”, ili kako to francuski kažemo, jednostavno „formé sur
le tas”. Poslije dolaze snage obrazovane
na E.S.I.T.-u i drugdje.
„Španjolska” kabina
Napisala Jagoda Lukavac
Nakon djetinjstva i mladosti provedenih u Urugvaju i Meksiku vratila sam se
u Zagreb radi upisa na fakultet i odmah
su me počeli zvati za neka konsekutivna
prevođenja. Bila je to 1967. godina. U
to vrijeme je bio samo jedan simultani prevoditelj za španjolski jezik i to u
Beogradu. Albert Abinun, sefardskog
podrijetla, koji je bio tzv. „španski borac”, znači član Međunarodne brigade
u španjolskom građanskom ratu! Ne
sjećam se više kako su čuli za mene, ali
sam prve pozive za simultano prevođenje dobivala iz Beograda. Bilo je čudnih
situacija kada sam u velikim ekipama
radila s nekim kolegama iz Zagreba, a
da se nismo ni poznavali. Beograd je
bio glavni grad, pa se tamo i održavalo
mnogo više međunarodnih skupova nego u Zagrebu, a savezna su tijela organizirala brojne skupove u Hrvatskoj (Split,
Dubrovnik, Cavtat...)
Kad se moja sestra Višnja vratila iz Meksika u Zagreb, i ona je pokušala raditi u
kabini i očito je posjedovala potrebne
sposobnosti tako da je oko 1970. oformljena španjolska kabina u Zagrebu.
Nekoliko godina kasnije, pojavila se
potreba za još jednim prevoditeljem i
zanimljivo je da kolega kojeg smo pozvali, uvjereni da bi on mogao bez problema „uskočiti” u kabinu i prevoditi
- to apsolutno nije mogao! Dva je puta
pokušao, jedino što je proizveo bio je
zvuk „aaaaaaaaaaaaa”, nakon čega je
izašao iz kabine i rekao da, nažalost, on
to ne može. S njim je došao, da mu pravi društvo, jedan drugi kolega. U panici
da ću tri dana raditi sama teški skup o
poljoprivredi, zamolila sam njega da
pokuša. Sjeo je kraj mene, preuzeo
mikrofon i smireno počeo prevoditi.
Bio je to kolega Milivoj Telećan. Radio
je s nama sljedećih tridesetak godina
do svojeg umirovljenja i odlaska iz
Zagreba.
Bilten HDKP-a
Zapisnik sa sastanka Društva održanog 31. listopada 1991. na kojem je odlučeno da će Društvo
istupiti iz Saveza udruženja i društava konferencijskih prevodilaca Jugoslavije
„Ruska” kabina
Napisali Ratko Venturin i Natalija
Vidmarović
Na izmaku godine 1975. Društvo simultanih prevodilaca primilo je u članstvo
Nataliju Hržić i Radomira (Ratka) Venturina za prevodioce na ruski i s ruskoga. Barem kakve tri-četiri godine prije
primanja u članstvo oni su već prevodili. Prije toga u ruskoj kabini radila je
Marija Semenov uz nekoga koga bi se
pozivalo iz Beograda. Onda je Vladimir
Ivir pozvao Venturina da bude drugi
prevodilac, kako se ne bi moralo popunjavati kabinu beogradskim prevodiocima, pogotovo što se nakon Deklaracije
i Hrvatskog proljeća osjetila potreba da
se u prevođenju upotrebljava „hrvatska
varijanta”. Potkraj osamdesetih priključila im se Natalija Vidmarović. Od
osamostaljenja Hrvatske u članstvo je
primljena i Taisa Agaljceva-Horvatić-Tudja, koja je i prije kao vrsna beogradska
prevoditeljica po potrebi zamjenjivala
koga od zagrebačkih kolega. Potreba za
ruskim jezikom bila je do potkraj osamdesetih godina prilično velika u širokom
tematskom krugu pri čemu je ruski bio
5
neizostavan jezik u društvenoj tematici.
Redovito su se takvi skupovi održavali u
Dubrovniku, Cavtatu i Kumrovcu.
Uvijek smo bili dobar tim, bilo da smo
radili kao tri prevoditelja ili udvoje. Sa zahvalnošću se sjećamo svakoga trenutka
susreta, rada i druženja. Treba istaknuti
da smo kroz prevoditeljski rad uspjeli
saznati i dosta korisnih informacija, koje
inače izmaknu u svakodnevnom životu.
Koliko znamo, klijenti se nisu nikada žalili, a to znači da nismo bili loši! Od predsjednika našega udruženja željeli bismo
svakako istaknuti Janka Paravića i Jagodu
Lukavac – uvijek strogi, odgovorni, ali
perfektni organizatori, izuzetno druželjubivi i šarmantni, svaki na svoj način.
Predsjedatelj tek što sjedne,
pa čim zine
i sve dok ne ode,
ja prevodim iz kabine
žedne
preko vode.
Ratko Venturin
4. broj / studeni 2014.
Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra
Sjećanja na nekadašnje kongrese
i važnije skupove
Napisala Maša Marušić
Nakon završetka Filozofskog fakulteta u
Zagrebu i Škole za prevodioce u Ženevi,
neko sam vrijeme radila različite poslove. Među ostalim, radila sam u Kanadi
na Svjetskoj izložbi 1967., u Londonu
kao tajnica u odvjetničkom uredu i u
administraciji UN-a u Ženevi. Nakon toga, skrasila sam se 1971. kao lektor za
engleski jezik na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu, a nekoliko godina kasnije
(1975.) počela sam se baviti i simultanim prevođenjem. Moj kolega i prijatelj
Vlado Ivir pozvao me da dođem samo
vidjeti kako to u stvarnosti izgleda, a
kad sam došla jednostavno me posjeo
u kabinu s Jankom Paravićem (kojeg
tada još nisam poznavala), nekako je
išlo i poslije toga sam prvi put službeno
pozvana da prevodim u kabini.
U tadašnjoj Jugoslaviji praktički nisu
postojale škole za simultano prevođenje. Jedino je 1961. godine gđa Patricia
Longley održala jednogodišnji tečaj
simultanog prevođenja u Beogradu kao
pripremu za konferenciju nesvrstanih
zemalja. Danas su sasvim drugi uvjeti.
U Zagrebu postoje dva poslijediplomska studija za simultano i konsekutivno
prevođenje, pa mladi sa završenim fakultetom mogu nastaviti svoje školova-
nje za simultane prevoditelje i s većim
teoretskim predznanjem i praktičkim
iskustvom početi prevoditi u kabini.
Sjećam se da je moj prvi angažman
bio na skupu Muzički biennale Zagreb.
Dijelila sam kabinu s Mladenom Raukarom, šarmantnim i iskusnim kolegom,
koji je i sam bio muzičar, a prema meni
vrlo susretljiv i pun razumijevanja.
Jednom drugom prilikom mnogo godina kasnije, naša ekipa iz Zagreba radila
je na skupu o medicini rada u Dubrovniku. Bili smo nezadovoljni smještajem
i Mladen Raukar je u naše ime pošao s
organizatorom skupa vidjeti može li se
išta učiniti. Kako razgovor nije polučio
rezultate, Raukar im je ljutito rekao:
„Ako nas bu’te smjestili u taj kokošinjac,
mi ćemo vam prevoditi k’o kokoši!”. U
cijeloj toj neugodnoj situaciji, to nam je
osvježilo dan.
Prevoditelji u poklon
paketu
Zatim je započela era prevođenja na
skupovima nesvrstanih zemalja. Tu
su prevoditelji trebali vladati s bar
dva strana jezika (francuski, engleski,
španjolski, arapski i hrvatski ili srpski).
Na tim su skupovima uglavnom radili
prevoditelji iz Beograda i Zagreba, a povremeno bi nam se priključila i kolegica
Marjola Zdravić iz Slovenije. Najprije
smo prevodili na skupovima u Beogradu, a nakon toga je jugoslavenska vlada
počela svoje timove prevoditelja slati
na važnije konferencije kao dio svog
doprinosa konferencijama nesvrstanih.
Tako smo, odaslani u poklon paketu
s mašnom, krenuli prevoditi na razne
strane svijeta.
U početku smo često prevodili za Koordinacijski odbor novinskih agencija
nesvrstanih zemalja, čije su se konferencije održavale u raznim zemljama (između ostalog u Tunisu i na Cipru). Bilo je
tu nezaboravnih doživljaja. U Indoneziji
smo prevodili za COMINAC (Konferenciju ministara informiranja nesvrstanih
zemalja). Dočekani smo na aerodromu i
voženi automobilima kroz Jakartu: policija je išla ispred nas sa sirenom i čistila
sve pred sobom kako bi nam osigurala
slobodan prolaz. Jako nas je to impresioniralo i veselilo, bilo je „kak’ na filmu”!
Hoteli su bili prekrasni, s puno zelenila,
a doručak je obilovao egzotičnim tropskim voćem. Posebna atrakcija za ženski
dio tima bile su indonežanske tkanine,
poznati batik, a kako su cijene za naše
pojmove bile relativno niske, opskrbile
smo se za dugo, dugo vremena.
Neponovljiva iskustva
Izvor: privatni album
Najneobičnije iskustvo bilo nam je
kad smo prevodili u Sjevernoj Koreji, u
Pjongjangu, na sastanku ministara nesvrstanih zemalja. Moram još napomenuti da je baš u to vrijeme moj brat bio
stalni predstavnik Ujedinjenih naroda u
Pjongjangu, gdje je uspostavio i vodio
ured UNDP-a. To napominjem jer sam
imala privilegij stanovati u kući svoga
brata, dok su svi ostali odsjeli u hotelu.
Nakon završetka radnog dana morala
sam poći u taj hotel. Naime, svaka je delegacija morala osmisliti svoj program,
pa smo se sastajali u sobi tadašnjeg
direktora Tanjuga i pripremali „splet na-
Jagoda Lukavac, Maša Marušić i Milivoj Telećan u Harareu, Zimbabve
Bilten HDKP-a
6
4. broj / studeni 2014.
Kako je sve počelo
Izvor: privatni album
svake večeri vozio k bratu. Nakon završetka prijema, slučajno se dogodilo da
je kubanski ambasador prolazio autom
upravo kad smo i mi izlazili. Ponudio
mi je da će me on odvesti, jer mog
šofera još nije bilo. Otvorio je vrata
automobila, ali u tom su trenutku nagrnuli svi iz osiguranja i počeli me vući
van. Nastala je velika pomutnja, a moj
je šofer bio izbezumljen, jer me u tom
kaosu nije mogao naći. Na kraju smo
se ipak pronašli i tako je sve sretno
završilo. Taj šofer je bio izuzetno drag,
miran i nenametljiv. Pohvalio mi se da
mu se upravo rodilo dijete i bilo mi je
čudno kad mi je rekao da ga još nije
uspio vidjeti, jer mora čekati da završi
skup.
Oproštajna večera
Izvor: privatni album
Jagoda Lukavac i Višnja Mindoljević u Indoneziji
Hrvatski prevoditelji imali su priliku gledati slet u Sjevernoj Koreji
rodnih pjesama”, što nije impresioniralo
domaćine te su tražili da im napismeno
damo tekstove pjesama kako bi znali
što pjevamo… Dolazio nam je i korejski
učitelj pjevanja s instrumentom, jer se
od nas kao delegacije očekivalo da otpjevamo jednu pjesmu na korejskom.
To je bilo jako smiješno, a naročito meni
koja baš nemam puno sluha. Ali nije bilo
vrdanja, to se od svih očekivalo…
Sjećam se i jednog incidenta u Pjongjangu. Bili smo na svečanoj večeri na kojoj
Bilten HDKP-a
se sjedilo za manjim stolovima koji su
bili blizu jedan drugome, pa se moglo
komunicirati. Nedaleko od nas sjedio
je kubanski ambasador i razgovarao s
Jagodom Lukavac, a i nama se povremeno obraćao. Inače, Koreanci su za
svaku prevoditeljsku kabinu, odnosno
jezik, osigurali po jedno vozilo. Drugim
riječima, nismo se smjeli miješati: ni
slučajno da neki francuski prevoditelj
zaluta u automobil engleske kabine!
Ja sam imala posebnog šofera koji me
7
Naše kolegice Koreanke, koje su se
zdušno brinule za našu ekipu, bile su
jako simpatične. Htjeli smo im u znak
zahvalnosti kupiti neke poklone i pozvati ih na večeru. Međutim, došlo je
naređenje s vrha da zapravo one nas
trebaju voditi na večeru, a što se tiče
poklona, rečeno nam je da one to ne
mogu osobno primiti, već ih moraju
izložiti u specijalnoj dvorani za poklone. Tog smo dana radili do kasne noći,
a negdje oko ponoći otišli smo u vilu
gdje su nas dočekali uspavani konobari
i kuhari koji su nas dugo čekali… Večera je bila ugodna, a poslije su održani
službeni govori naših i njihovih šefova
ekipa, što nam je bilo neobično, jer smo
obično mi bili zaduženi da prevodimo a
ne da držimo takve govore.
Među ostalim, bili smo i u Harareu
1986. na Sastanku na vrhu Pokreta nesvrstanih zemalja. Tamo je bila brojna
ekipa naših prevoditelja. Kao i na većini
tih konferencija, organizatori su za sudionike organizirali posebne izlete, pa je
tako i naša ekipa uspjela vidjeti čuvene
Viktorijine slapove.
Zadnji skup nesvrstanih na kojem smo
prevodili održan je u Beogradu, 1989.
godine. Bio je i to IX. sastanak na vrhu
nesvrstanih zemalja. I tako su se uz
mnogo lijepog druženja i zanimljivih
doživljaja krajem osamdesetih završila
naša daleka putovanja u nepoznate zemlje. Svuda smo bili lijepo primani i to
su neponovljiva iskustva.
4. broj / studeni 2014.
Izvor: privatni album
Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra
Maša Marušić i Vesna Grbin
Uspostavljanje
komunikacije
Onda su došla nova, teška vremena. Bili
smo aktivni i za vrijeme Domovinskog
rata. Janko Paravić bio je osobni prevoditelj Franje Tuđmana, a kasnije, nakon
završetka rata, prevodio je i za pred-
sjednika Mesića. Vesna Grbin je u Hotelu I, na pregovorima sa stranim vojnim
promatračima, vrlo često prevodila za
hrvatske generale. Uz to smo Vesna Grbin, Vladimir Ivir, Vera Andrassy i ja prevodili dugotrajne pregovore o razoružanju i kontroli naoružanja u Beču pod
O „termitima” i
prevoditeljskim
putositnicama
Predsjednici HDKP-a
Napisala Jelica Vidan
Sanja Matešić 2013.-2014.
Bili smo redom svi različitog stručnog
profila i polazišnog obrazovanja, željni
odmaka od svakodnevnih radnih obveza. Konferencijsko prevođenje bilo
je zapravo drugo zanimanje za većinu
praktičara. To nije bilo vrijeme čestih
putovanja i dalekih destinacija. Odlazak
na prevođenje bio je odmak od poznatog i blagotvoran „dépaysement”. Putovati do Splita ili Sarajeva avionom, ili
pak za Dubrovnik preko Ljubljane zbog
guste magle u Zagrebu, bilo je uspješno
bježanje od svakodnevice. A tek kad se
išlo na skupove nesvrstanih u daleku
Indoneziju, u Zimbabve ili na bliži Cipar,
zadovoljstvu nije bilo kraja.
Među nama je bilo više sveučilišnih nastavnika, ali tu su bili i prokušani stručni
prevoditelji, pa poznate osobe iz javnih
medija (izraz tad malo u uporabi), isto
tako i pisci, glazbenici, glumci. Bilo je to
šareno i radoznalo društvo, otvoreno
Marija Maras 2011.- 2012.
Anika Rešetar 2009.- 2011.
Goranka Antunović 1997.-1998.,
2007.-2009.
Jagoda Lukavac 1980.-1982.,
1993.-1995.,1998.- 2007.
Vesna Grbin 1991.-1993.,
1995.-1997.
Vera Andrassy 1983.-1985.
Vladimir Ivir 1979.-1983.,
1989.-1991.
Janko Paravić 1974.-1978.,
1985.-1989.
Bilten HDKP-a
8
okriljem OESS-a. U prvo vrijeme strane
u pregovorima nisu međusobno komunicirale, jedino su prevoditelji, koji su se
poznavali od prije, dobro komunicirali.
Nepovjerenja je bilo do te mjere da je
svaka delegacija zahtijevala da za njih
isključivo rade njihovi prevoditelji, tako
da su postojale tri odvojene kabine: bosanska, hrvatska i srpska. Organizatori
su se tada dosjetili i počeli češće praviti pauze za kavu kako bi predstavnike
strana ponukali da počnu međusobno
razgovarati i u tome su na kraju uspjeli.
Komunikacija je uspostavljena, i više
nije bilo ranijeg nepovjerenja prema
prevodiocima. Nakon dvanaest godina
pregovora u Beču, potpisan je u Firenci
Sporazum o subregionalnoj kontroli
naoružanja. U isto vrijeme je blizu
Zagreba uspostavljen i RACVIAC (Regionalni centar za kontrolu naoružanja,
verifikaciju i pomoć u implementaciji).
U tom smo se centru kao prevoditelji
izmjenjivali Goranka Antunović, Janko
Paravić, Ivo Bičanić i ja, a kasnije nam
se priključila i Dubravka Dostal.
novim susretima. Neki su se afiniteti
odmah prepoznali i prijateljstva traju i
do danas. Skupovi su znali trajati i više
dana, pa je učenje stručnih termina bilo
potrebno ali i svrhovito. Iskoristivost je
onda bila dulja. A tko je jednom savladao leksik iz „Goriva i maziva” imao je
zajamčen sljedeći kongres, koji je godinama organizirala INA.
Po struci ipak jezično školovani ili vrsni
znalci jednog ili više stranih jezika, fascinirani stručnim terminima, naglasak
smo mi, priučeni konferencijski prevoditelji, stavljali na savladavanje novih
riječi, zanemarujući ponekad proces
razumijevanja. „Termiti” su se razmjenjivali – ja tebi Goriva i maziva, a ti meni
Bankarstvo. Znati izraze bila je mantra,
a višejezični skupovi tražili su da plivamo kako znamo i umijemo. Sve je to
bilo doba bez interneta, bez ponuđenih
poveznica, bez www stranice na koju
vas upućuje organizator.
Inovacije u sustavnijem pripremanju za
kongrese nastupile su kad su organizatori, poput Vijeća Europe, počeli redovito
slati velike količine umnoženog materijala (uz ljubazno pisamce odgovorne
osobe!) hitnom avionskom dostavom.
4. broj / studeni 2014.
Kako je sve počelo
Poštari i kuriri stenjali su pod teretom, a
susjedi iz zgrade shvatili su da smo važne
osobe. Katkad je pošiljka stigla prekasno,
pa smo dnevni red i referate panično
grabili s pulta neposredno prije početka.
Neki su opet organizatori bili potpuno
novi i nevježe u tom poslu, a brinuli su se
o mnogo konkretnijem sadržaju od onog
što je zaokupljalo pažnju Vijeća Europe
na ondašnjim seminarima.
Izvor: privatni album
Prevoditelj u ulozi uvodnog
predavača
Izvor: privatni album
Jelica Vidan prevodi uz pomoć rudimentarne opreme
Izvor: privatni album
Jelica Vidan i Maša Marušić u Nikoziji na Cipru
U prvom planu: Vlado Ivir i Maša Marušić. Straga: Neda Paravić, Mira Vlatković, Ratko
Venturin i Jere Tarle
Bilten HDKP-a
9
Dugo se prepričavao događaj kad je jedan prevoditelj uspješno odigrao ulogu
uvodnog predavača koji nije stigao na
vrijeme na skup stjecajem nepredviđenih teškoća u zračnom prometu. Sve
se to odigralo negdje podalje od većih
središta kamo je poveća ekipa prevoditelja putovala, čini se, službenim
automobilima. Trebalo je spasiti obraz
organizatora, a usput pripremiti promoviranje novog proizvoda tog pogona
pred okupljenim sudionicima skupa. S
najvećim autoritetom uvodni je referat
bio pročitan tako što je na podij izašao
jedan od nas. Bili smo, ostali u kabinama, zadivljeni spretnošću i sigurnošću
našeg izlagača na podiju, i svi smo zdušno prevodili. Dikcija je bila savršena,
ritam izlaganja prirodan, malo sporiji.
Organizatori presretni; jedino su prije
izlaganja morali najaviti da predavač ne
će moći odgovarati na pitanja, jer nema
za to vremena, već da hita dalje! Uspjeh
je bio zajamčen, a novi proizvod pogona
odobren. Svi smo bili nagrađeni i vrlo
ponosni na naše svekolike sposobnosti.
Nisu o nama uvijek organizatori skrbili
tako zdušno. Bilo je i drugačijih. Slučaj
Mediteranskih igara posebno je dojmljiv. Nije uopće bio predviđen hotelski
smještaj za nas. Nekako smo se počeli
raspoređivati po loungeu i naslonjačima novog hotela Marjan, dok na recepciji nije pukla vijest da su u našoj ekipi
i dekan i profesori Filozofskog fakulteta
u Zagrebu na kojem su neki s recepcije
još studirali. Sobe su se našle, na početku ne i za sve. Ipak smo se svi smjestili
u Marjanu pa krenuli užurbano učiti
„termite” za Mediteranske igre 1979.
Neka se ne zaborave ove uzbudljive i
duhovite etape konferencijskog prevođenja. I to je dio naše i vaše teške profesije danas.
4. broj / studeni 2014.
Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra
Članovi društva u službi protokola
Napisao Janko Paravić
odličje Legiju časti. Janko Paravić nositelj je Spomenice domovinskog rata
1990.-1992., Spomenice domovinske
zahvalnosti i Reda hrvatskog trolista.
Jagoda Lukavac prevodi predsjedniku Josipu Brozu Titu prilikom obilaska Španjolskog paviljona
na Zagrebačkom velesajmu
Izvor: privatni album
Neki naši članovi dobili su za svoje
zalaganje i službena međunarodna i
domaća priznanja: Jagoda Lukavac i
Nada Majer dobile su visoko francusko
Izvor: Ured predsjednika
Mnoge članove Društva angažirao
je protokol na raznim razinama, od
Predsjednika naniže. U razdoblju do
neovisnosti najistaknutije mjesto nedvojbeno pripada Vladimiru Iviru, koji
je u nekoliko navrata prevodio – u inozemstvu i u zemlji – Josipu Brozu Titu,
predsjedniku SFRJ. Na putu do samostalnosti članovi Društva prevodili su na
mnogim državnim skupovima, službenim sastancima i konferencijama.
Neki su od njih godinama bili prevodioci predsjednika Republike, premijera i
predsjednika Sabora, te raznih državnih
tijela. Započeli su „Englezi”: Vladimir
Ivir, Vesna Grbin, Vera Andrassy, Marija
Marušić, Goranka Antunović, Nataša
Mance i Janko Paravić, koji je od 1991.
do 2002. bio i službeni prevodilac Predsjednika za engleski i talijanski; „Njemice” Truda Postl-Božić i Divna KernFrancetić; „Rusi” Natalija Vidmarović i
Radomir Venturin; „Talijani” Dalia Grin,
Smiljka Malinar i Janko Paravić; „Španjolci” Jagoda Lukavac, Višnja Mindoljević i Milivoj Telećan; „Francuskinje”
Jagoda Lukavac, Ingrid Šafranek i Nada
Majer.
Janko Paravić prevodi prilikom susreta Margaret Thatcher i predsjednika Franje Tuđmana
Bilten HDKP-a
10
4. broj / studeni 2014.
Kako je sve počelo
Pogled izvana
Bilten HDKP-a
Predsjednik Franjo Tuđman, Janko Paravić i Alija Izetbegović
Izvor: Ured predsjednika
Dužnost ravnatelja Državnog protokola
RH obnašao sam nešto manje od tri
godine u razdoblju od početka 1995. do
sredine 1997. Početkom 1995. ustrojen
je Državni protokol s odjelima u Uredu
Predsjednika, Saboru, Vladi RH te Ministarstvu vanjskih poslova i Ministarstvu
obrane.
S obzirom na tadašnje ustavno uređenje a posebice na vrijeme i političke
okolnosti, znatan dio političkog i diplomatskog života u RH odvijao se u Uredu
Predsjednika. Moja se pak odgovornost
mjerila uspjehom svih odjela a posebice u „protokolarnom funkcioniranju”
Ureda Predsjednika i u domovini i na
putovanjima.
Vrlo važan čimbenik u organizaciji
dnevnog života i događanjima neupitno
je bila suradnja s prevoditeljima. Državnički susreti i putovanja predsjednika
dr. Franje Tuđmana neizostavno su zahtijevali nazočnost prevoditelja. Od njih
se pak tražila stalna raspoloživost, superiorno vladanje jezikom, izdržljivost,
spretnost u kretanju i, naravno, krajnja
diskrecija.
Bilo da je riječ o Glavnoj skupštini UNa, bilateralnom državnom posjetu ili
radnom susretu u Uredu, prva gotovo
podsvjesna reakcija ravnatelja protokola usmjerena je na izbor prevoditelja.
S ove vremenske udaljenosti ne dvojim da je postojala i „kemija” između
predsjednika Tuđmana i odabranih prevoditelja pa mi dopustite prisjetiti se
priprema za mirovni proces u Daytonu.
Naime, u toj je prigodi „leteći” diplomat Richard Hoolbroke u sedamnaest
navrata posjetio Zagreb i predsjednika
Tuđmana, a članovi Senata i Kongresa doputovali su u nekoliko navrata.
Razgovori koji su ponekad trajali više
sati tražili su visoku razinu strpljenja i
koncentracije. Sklopovi izgovorenih rečenica u kojima je svaku riječ potrebno
s pažnjom izvagati stavljali su prevoditelja pred kušnju. Gotovo da se mogla
„parati tišina” u kratkoj stanci između
izgovorenoga i prevedenoga. Godine
iskustva, poznavanje materije pa i osobna relacija učinili su zapravo da dugi i
naporni razgovori za prepreku nemaju
Izvor: Ured predsjednika
Napisao veleposlanik dr. sc. Ivan Mišetić,
ravnatelj Državnog protokola 1995.-1997.
Janko Paravić, predsjednik Stjepan Mesić i papa Ivan Pavao II
nemogućnost komunikacije. Takvim ih
je bez dvojbe učinio gospodin Paravić.
Činio je to do te mjere pouzdano i bez
nametljivosti da mi je u jednoj prigodi
gđa Paula Gikas, operativna voditeljica
Hoolbrokeove misije priznala da je mislila kako se na hrvatskom jeziku interpreter (prevoditelj) kaže Janko.
Možda nepravedno prema svima drugima (a bilo ih je) stavljam gospodina
Paravića u žižu, ali naš je profa trčao zajedno sa mnom po hodnicima UN-ove
zgrade na East Riveru, proveo nepros-
11
pavane noći u uskoj kabini Challengera,
znojio se u Parlamentu Australije, stiskao sa na stolici u očekivanju zdravice
na državnoj večeri iščekujući moj znak.
Usprkos razlici u godinama naša je
komunikacija bila prijateljska a opet
dostatno profesionalna za obavljanje
zahtjevne zadaće. Držim pak da nas
je posebice obogatilo vrijeme čekanja
i dokolice kada je gospodin Paravić s
humorom i posebnim šarmom dijelio s
kolegama i sa mnom teme za razgovor. I
bilo je, usprkos napetosti, i šala…
4. broj / studeni 2014.
Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra
Naši predsjednici se prisjećaju…
Janko Paravić, prvi predsjednik Društva
Svoj prvi mandat doživio sam zajedno
s drugim osnivačima s osjećajem ponosa kada se te, 1974. godine, okupilo
nas dvanaestero. Do toga dana, poslije
početnog „šegrtovanja” postali smo uigrana ekipa, etablirana diljem SRH i – u
suradnji s kolegama iz Beograda i Ljubljane – bivše države. Taj uspjeh vrijedi
to više što nitko od nas, osim Vesne Grbin, nije imao formalnog obrazovanja
za simultanku/konsekutivu.
odrađenim danima (koja se čitala na
godišnjoj skupštini) kako bi se pravedno
raspodijelio posao – i honorar!!!
Nije nam bilo lako ni kod stjecanja novih članova. Nije bilo studija, djevojaka
iz E.S.I.T.-a itd., pa smo potencijalne
prinove skupljali na temelju preporuka,
iskušavali ih na djelu – i u tome bili izuzetno uspješni. O tome svjedoče svi članovi Društva koji su to postali od 1974.
do kraja posljednjeg mandata Jagode
Lukavac.
Profesionalizam i kvaliteta
Izvor: Ured predsjednika
Jagoda Lukavac, najdugovječnija
predsjednica Društva (1980.-1982.,
1993.-1995., 1998.- 2007.)
Janko Paravić prevodi prilikom susreta dvojice
predsjednika, Franje Tuđmana i Billa Clintona
Biti predsjednik Društva u to doba bio
je prilično zahtjevan posao i obuhvaćao
je mnogo aktivnosti kojima se danas
predsjednici ne bave (ne mislim time
omalovažiti njihov trud na drugim područjima). Poslije dogovorenog posla,
trebalo je odabrati ekipu, pobrinuti se
da bude obaviještena o svim promjenama i osigurati terminološku podršku – i
sve to samo telefonom bez interneta,
e-maila, smartphonea, tableta, instagrama i instakilograma. Predsjednik je
nerijetko znao provesti pola dana uz
telefon obavještavajući ekipu da u Dubrovnik treba letjeti iz Ljubljane jer je
Pleso u magli, a zatim, drugi dan ujutro
– praktički u cik zore! – navrat-nanos
javiti svima da odu na Pleso, jer se magla smilovala i povukla. A tada su ekipe
znale imati i po osam članova!
Uz to – danas je to potpuno nestalo – predsjednik je vodio evidenciju o
Bilten HDKP-a
Vrlo sam dugo bila predsjednica HDKP-a,
u nekoliko navrata i po nekoliko mandata.
Mi, prevoditelji, bili smo svjedoci mnogih događanja, mnogih značajnih, povijesnih trenutaka, sastanaka i rastanaka. Početak devedesetih bio je uvod
u teške godine za RH i naši su članovi
davali svoj doprinos na svim poljima.
O onima koji su radili u Hotelu I, koji
su prevodili na pregovorima u Ženevi,
u Daytonu, na Pantovčaku mogli bismo napisati knjigu. Naša je profesija
takva da smo bili uključeni u najtajnije pregovore, morali se rukovati i s
onima kojima nismo željeli ni pružiti
ruku, morali izgovarati misli s kojima
se možda i nismo slagali, ali profesionalizam je bio takav da to nitko nije ni
primijetio.
Društvo je bilo vrlo aktivno, mnogo se
radilo, i bilo nam je vrlo stalo da se po
kvaliteti izdvajamo od sve većeg broja
prevoditelja koji su se pojavljivali na tržištu. I „tržište” je postala nova kategorija
s kojom smo se susreli tih devedesetih.
Unutar HDKP-a smo uveli Kodeks časti
koji su morali potpisati oni koji su željeli
biti članovi Društva, i novi i stari članovi. Na tekstu tog Kodeksa smo ozbiljno
radili jer smo željeli da sadrži sve one
elemente za koje smo smatrali da predstavljaju bit našega rada i po čemu smo
se izdvajali od ostalih prevoditelja, koji
nisu bili članovi Društva.
Među značajnijim nastojanjima podizanja kvalitete bilo je uvođenje mentor-
12
stva kandidatima za članstvo u Društvu.
Kandidati su hospitirali na skupovima
na kojima su radili njihovi mentori. I
nakon godine dana hospitiranja i rada
na barem tri skupa, uz podršku mentora i još dva člana koji imaju istu jezičnu
kombinaciju, kandidat je mogao postati
član Društva. Izuzeci su bili rijetki.
Nekada je predsjednik Društva bio taj
koji je primao upite za međunarodne
skupove, formirao ekipe i predao posao
šefu ekipe. S vremenom se to promijenilo i danas su sva naša imena na našoj
web stranici, a potencijalni klijent zove
nekoga s našeg popisa.
Pamtim skupove koji su trajali nekoliko
tjedana, a onda se polako to počelo
mijenjati i sve smo češće imali skupove
od najviše 2-3 dana, pa čak i samo 2-3
sata. Bila su to vremena bez interneta
i mobitela, bez svih tih pomagala, vremena „teškog fizičkog rada” kada smo
dizali i spuštali teške rječnike… dobili
bismo „tonu” materijala za pripremu,
sve u papirnatom izdanju, sigurna sam
da mnogi od nas i dalje čuvaju mnoge
od tih materijala kao vrijedne izvore
terminologije. Teško nam je baciti ih, a
kad zatreba krenemo na internet, a ne
u naše ormare i police…
Izvor: Ured predsjednika
Uigrana ekipa
Predsjednik Stjepan Mesić i Jagoda Lukavac
Vremena su se promijenila, došlo je i
do smjene generacija. S mnogo ponosa
i profesionalnog dostojanstva i dalje radimo ovaj zanimljiv, ipak težak i krajnje
odgovoran posao.
4. broj / studeni 2014.
Kako je sve počelo
In memoriam
Mnogi naši članovi ostavili su u našem
Društvu i u hrvatskom konferencijskom
prevođenju neizbrisiv trag. Ovdje se
sjećamo nekolicine onih koji više nisu s
nama.
ljudi prilazili, čestitali i zahvaljivali na
izvrsnom prijevodu. U tom je trenutku
kod nas Vlado uz Neila Armstronga bio
pravi „celebrity”.
Kao traženi simultani i konsekutivni
prevodilac, Vlado je pozivan da prevodi
na najvišoj razini: s predsjednikom Titom išao je na putovanja u nesvrstane
zemlje i u UN. Prevodio je i za kraljicu
Velike Britanije Elizabetu II. i za predsjednika SAD-a Richarda Nixona prilikom njihovog posjeta Hrvatskoj. Prevodio je i za prvog predsjednika Republike
Hrvatske dr. Franju Tuđmana.
Za svoj rad primio je i brojna odličja,
među kojima britanski orden sa zlatnim
vijencem „Member of the Victorian
Order” i danski „Ridder af Dannebrogordenen”.
Sjećanje na Vladu Ivira
Vladimir Ivir bio je ne samo izvrstan
prevoditelj (pismeni, simultani i konsekutivni) nego i izvanredan teoretičar
prevoditeljstva, cijenjen i priznat u
svijetu. Tu kombinaciju teorije i prakse
Vlado je razradio do savršenstva. Imao
je istančan osjećaj za jezik, prevodio je
mnoge knjige i stručne članke. Napisao
je i brojne radove za međunarodne
znanstvene časopise. Bio je uz to i leksikograf, koji je u svojim rječnicima uvijek
nalazio razumljive ekvivalente teškog
administrativnog i političkog nazivlja iz
bivše i sadašnje države, i te je rječnike
stalno prerađivao i nadopunjavao. Mi
koji smo se bavili pismenim prevođenjem stalno smo se njima koristili, a i
na usmenom prevođenju bili su uvijek
uz nas u kabini.
Vlado je predavao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme svoje karijere obnašao je dužnost predstojnika
katedre za engleski jezik, pročelnika
Odsjeka za anglistiku, voditelja postdiplomskog studija lingvistike, prodekana za znanstveni rad i nastavni rad,
te dekana. Zaslužan je i za pokretanje
postdiplomskog studija prevoditeljstva
na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a
po njegovoj zamisli i planu 2001. godine uveden je i postdiplomski stručni
prevoditeljski studij.
Tijekom rada na fakultetu često je predavao u inozemstvu na mnogim sveučilištima (Trst, Sydney, Melbourne, Adelaide, Berkley, Graz, Ljubljana, Sarajevo,
Novi Sad i Skopje).
Vlado je postao poznat široj javnosti
kao prevoditelj prilikom slijetanja prvog
čovjeka na Mjesec 1969. Taj uzbudljiv
događaj kojeg smo svi pratili do duboko u noć prenosila je i naša televizija.
Sutradan se o tom događaju pričalo, a
usput se spominjao i sjajan prijevod.
Sjećam se da su mu na javnim mjestima
Bilten HDKP-a
Izvor: privatni album
Napisala Maša Marušić
Vladin veliki talent za prevođenje pokazao se i prilikom prevođenja teško razumljivih izlaganja s engleskog na hrvatski
jezik. To je bilo osobito važno kolegama
kojima je on bio relej, a o njegovom
prijevodu ovisio je rad cijele ekipe.
Njegova koncentracija i vještina razumijevanja govornika kojima engleski
nije bio materinski jezik bile su nenadmašne. Dovoljan je jedan primjer: znalo
se dogoditi da govornik počne iznositi
svoje izlaganje i da se iz publike čuje
protest: „There is no English translation!” Nije ga ni bilo, naravno, jer se
govornik služio svojom varijantom engleskog! A nju je Vlado uvijek razumio...
i preveo, na opće zadovoljstvo kolega i
slušateljstva!
13
Svi su rado slušali i Vladin engleski prijevod iz kabine jer je često bio suvisliji
i razumljiviji od mnogih izvornika. Isto
se može reći i za njegove pismene prijevode.
Povrh svega, Vlado je bio sjajan kolega, u kabini i izvan nje, a to je u najzahtjevnijem i najstresnijem poslu na
svijetu od najveće važnosti: tih, miran,
skroman, ali odlučan i uvijek spreman
pomoći svojim velikim znanjem i iskustvom. Svima nam mnogo nedostaje.
Vlado Ivir - nevjerojatna
lakoća prevođenja
Napisala Vera Andrassy
21. veljače 2014. navršile su se tri godine otkako je iz našeg profesionalnog
i privatnog svijeta nestao naš prijatelj,
kolega, savjetnik i mentor – Vlado Ivir.
Nestao je legendarni prevoditelj – čovjek čijoj smo se nevjerojatnoj lakoći
prevođenja divili i pomalo mu na njoj
zavidjeli. Svestrano obrazovan, načitan,
informiran, brzih reakcija. Bio je sjajan
kolega u kabini – s njim nikad nije bilo
napetosti ni nervoze.
Vlado je bio veliki sretnik – cijeli se svoj
profesionalni vijek bavio nečim za što je
bio izvanredno nadaren i što ga je strastveno zanimalo, to jest jezikom. Bio je
spoj izvrsnog teoretičara i praktičara:
teoretičar i predavač lingvistike, leksikograf, pismeni i simultani prevoditelj.
Međutim, da je poslušao savjet ispitivača kad je polagao prijamni ispit na
Odsjeku za anglistiku Sveučilišta u Zagrebu do te sjajne karijere možda ne bi
ni došlo. U to se vrijeme prijamni ispit
na zagrebačkoj anglistici sastojao od
razgovora s jednim od nastavnika. Vladi
je dopao Berislav Grgić. Nakon kratkog
razgovora na engleskom, Grgić mu je
dao prolaznu ocjenu ali i sljedeći savjet:
„Kolega, meni se čini da ovo nije studij
za vas. Možda bi bilo bolje da studirate
agronomiju...?” Možda se Grgić (Berci!)
poslije osjećao kao ona hrpa nakladnika
koji su J. K. Rowling dali odbijenicu za
prvu knjigu o Harryju Potteru.
Jedan od Vladinih savjeta studentima
koji su šepali u engleskom bio je da
uzmu sve udžbenike engleskog jezika
4. broj / studeni 2014.
Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra
do kojih mogu doći i prouče ih. On je to
napravio u prvoj godini studija.
Na Odsjeku za anglistiku Filozofskog
fakulteta uveo je predmet Teorija prevođenja. Bio je omiljen kao predavač,
nastavnik i mentor. Njegova se predavanja nisu propuštala. Bila su inspirativna, duhovita, uvijek imala logičan slijed.
Znao je približiti zahtjevnu i apstraktnu
materiju lingvistike auditoriju koji je
za to bio slabo pripremljen. Kad danas
razgovarate s ljudima koji su studirali
anglistiku u Zagrebu, većina će kao
jednog od predavača koji ih se najviše
dojmio, čovjeka koji ih je naučio lingvistički razmišljati, navesti Vladu. Bio je
vrlo dobar mentor: mnoge magistarske
i doktorske disertacije nikad ne bi bile
napisane bez njegove pomoći. Njegovo
je mentorstvo uvijek bilo diskretno, nije
se razmetao svojim znanjem, nije docirao – tako da je student imao osjećaj da
je do određenog rješenja došao sam, uz
malu Vladinu pomoć.
Vlado je bio i šef katedre za jezik na
Odsjeku za anglistiku, pročelnik tog
Odsjeka, prodekan a zatim i dekan Filozofskog fakulteta. A osim usmenim
prevođenjem, bavio se i pismenim prijevodima, i pri tome je svakom tekstu i
autoru pristupao s poštovanjem. Držao
se poznatog i osnovnog načela prevođenja: „change as little as possible and
as much as necessary”.
sko prevođenje Sveučilišta Georgetown
u Washingtonu.
Nakon povratka iz Washingtona, aktivno se počela baviti simultanim prevođenjem i angažirala se oko organiziranja srpskog, a kasnije jugoslavenskog
društva konferencijskih prevodilaca,
te je postala prvom predsjednicom
Društva sa sjedištem u Beogradu. Jugoslavenskom društvu su se uskoro, na
Vesninu inicijativu i uz njenu podršku,
priključila novoosnovana društva iz
Hrvatske i Slovenije. Hrvatsko društvo
konferencijskih prevodilaca, osnovano
1974. godine, imalo je izuzetnu sreću
da se Vesna krajem sedamdesetih preselila u Zagreb i aktivno uključila u rad
i daljnje osnaživanje Društva konferencijskih prevodilaca Hrvatske.
Tih su godina organizirani veliki kongresi s velikim brojem jezika i kabina. Za
to je trebala dobra organizacija, čemu
je Vesna bila vrlo vična. Bila je načitana, natprosječno inteligentna i kritična
prema sebi i prema drugima. Imala je
izvanredan osjećaj za jezik koji je neprestano brusila i nadograđivala.
Vesnini radni jezici bili su engleski i njemački, pa je često prevodila s tih jezika
na hrvatski i bila vrlo dobar relej. Njezini prijevodi i releji za druge jezične kabine bili su izuzetno kvalitetni. Svi naši
kolege koji su prevodili s releja uvijek su
se veselili kad bi čuli da će im Vesna biti
relej. Na nju su se mogli osloniti.
Vesna Grbin - začetnica
profesionalizacije struke
Nakon što je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i provela
dvije godine u Engleskoj na Sveučilištu
u Nottinghamu kao stipendist jugoslavenske vlade, Vesna je svoju karijeru
započela u prevodilačkoj službi Saveznog izvršnog vijeća u Beogradu. Pohađala je jednogodišnji tečaj za simultane
prevodioce u Beogradu 1961. godine.
Taj je tečaj organiziran pod vodstvom
gđe Patricije Longley iz Londona kako
bi se osposobili prevodioci za Prvu
konferenciju nesvrstanih zemalja koja
se održavala te iste godine. Sljedeće
godine (1962.), Vesna je upućena na
usavršavanje na Odsjek za konferencij-
Bilten HDKP-a
Izvor: privatni album
Napisale Maša Marušić i Gabrijela
Vidan
Vesna je prevodila na gotovo svim najvažnijim skupovima u zemlji i inozemstvu. Dovoljno je spomenuti skupove
organizirane na Brijunima za goste
predsjednika Tita, zatim mirovne pre-
14
govore između hrvatskih generala i JNA,
koji su se održavali u Hotelu I u Zagrebu,
Daytonske pregovore (1995.), a prevodila je i za premijera Račana za vrijeme
njegova posjeta Velikoj Britaniji.
Bila je to osoba od integriteta i visokog
morala u koju smo se uvijek mogli pouzdati. Dobro je znala što treba poduzeti
da bi se neki etički ili profesionalni problem uspješno riješio. Bila je predana
poslu, ozbiljna i odgovorna u svemu što
je radila. Po naravi je bila mirna, sabrana i ponekad suzdržana. Možda je zbog
tih svojih kvaliteta znala tako dobro
pregovarati s potencijalnim klijentima i
uspješno dogovarati poslove.
Kad god je trebalo raditi, znala je ozbiljno prionuti poslu, a kad bi se ukazala prilika, uvijek je bila spremna i za
druženje i čašicu razgovora. Voljela je
društvo.
S obzirom na njeno veliko znanje i iskustvo, Vesnu su često zvali da prevodi i za
Hrvatsku televiziju. Evo što o tome kaže
jedna od urednica, Mirjana Rakić: „Kad
govorimo o Vesninom prevođenju, ne
smije se zaboraviti ni njezina višegodišnja uspješna suradnja s HTV-om. Svojim
simultanim prijevodima i spremnošću
da se uvijek odazove bila je ne samo
pouzdan već i drag suradnik. Naime,
Informativni program, za koji je najviše
radila, pozivao je upravo Vesnu u ključnim trenucima, siguran u rezultat, pri
čemu su njezino znanje i sposobnosti
simultanog prevođenja dolazile do punog izražaja.”
Svemu rečenome treba dodati da je Vesna Grbin bila i dugogodišnji predavač
na Fakultetu političkih znanosti, gdje
je generacije studenata s predanošću
podučavala engleskom jeziku. Evo što je
o njoj rekla njena kolegica s fakulteta,
Maja Kovačić: „Studenti pamte Vesnu
po tome što je kao vrsna predavačica
prenosila i za uzvrat zahtijevala znanje
i ukazivala studentima na to da se disciplinom i radom mogu postići odlični
rezultati. A oni su voljeli s njom o svemu
diskutirati. Uspjehe nekih od njih pratila je i nakon njihove diplome. Voljela
je posao koji je radila. Takvu ćemo je
pamtiti.”
Mi koji smo s njom radili pamtimo Vesnu kao dragu osobu i izvrsnu prevoditeljicu i neizmjerno smo joj zahvalni na
svemu što je učinila za razvoj i afirmaciju našeg Društva.
4. broj / studeni 2014.
Kako je sve počelo
Mladen Raukar – šarmantni teško i nikada se nije žalio. Spremno donosile su dosta poslova svima. S
je pomagao kolegama, ohrabrivao je druge strane, njezine pragmatične primultitalent
mlađe prevoditelje, uklanjajući dobne i
iskustvene barijere.
Posebno ga pamtimo po vedroj atmosferi koju je stvarao i širio oko sebe.
Svojom duhovitošću i šarmom, bogatstvom duha i širinom pogleda opuštao
je napetost, pa je sve što radimo bilo
normalno, prirodno i lako.
Napisala Jagoda Lukavac
Među višestrukim talentima kojima se
odlikovao naš kolega i dragi prijatelj
Mladen Raukar, posebno je mjesto zauzimala njegova nesumnjiva nadarenost
za jezike.
Pored svojeg materinskoga hrvatskog
jezika, u kultiviranoj zagrebačkoj kajkavskoj varijanti, vladao je još i njemačkim, francuskim, talijanskim i engleskim
mjedbe da treba katkad raditi za njih
pod posebnim uvjetima, zapamćene su
u njezinoj uzrečici „nikad ne znaš, kad
će ti zatrebati…”.
Nismo mnogo znali o njezinoj prošlosti.
Onoga dana kad smo čuli da je umrla,
odjednom smo shvatili da je nismo
upoznali u svoj punini njezine ličnosti,
ali tada je bilo prekasno.
Živka Jurak – rodonačelnica Sjećanje na Gertrudu Postlfrancuske i talijanske
Božić
kabine
Napisala Anika Rešetar
Napisala Gabrijela Vidan
jezikom. No još je važnije istaknuti da je
uz znanje jezika posjedovao i zavidnu
sposobnost komunikacije, koja je dolazila do izražaja i u svakodnevnom običnom razgovoru i u najformalnijem javnom nastupu, bilo uživo, posredstvom
mikrofona ili kamere. Ta sposobnost,
udružena sa širokom obrazovanošću
predodredila ga je za simultanog prevoditelja.
Simultanim prevoditeljem za njemački, francuski, talijanski i engleski jezik
postao je potkraj pedesetih godina, u
doba kad se taj oblik komunikacije kod
nas tek pojavio, a tom se strukom nastavio baviti nekoliko desetljeća. Radio
je na nekoliko stotina međunarodnih
skupova, dijelio s nama ponekad teške
ili gotovo nemoguće radne uvjete, noseći uvijek svoj optimizam i duhovitost
kojima bi razbijao napetost ili nervozu.
Kako simultano prevođenje uvijek pretpostavlja timski rad, Mladenove ljudske
kvalitete došle su do punog izražaja:
bio je izrazito ugodan i drag „supatnik”,
kako je znao reći, u teškom poslu simultanog prevođenja. Ništa mu nije bilo
Bilten HDKP-a
Izvor: privatni album
Izvor: privatni album
Živka Jurak dugo je bila jedini stup francuske kabine, a i jedini stup talijanske
kabine. Nama mladima djelovala je kao
pravi profesionalac, a njezina sigurnost
i mirnoća kao pravi uzori kojima treba
težiti. A tako je i bilo. Za sebe je govorila
da je stara, što uopće nije bila, pomalo je to bila poza pred dolazak novih,
mladih snaga, ili je možda u sebi nosila
neku skrivenu bolest.
Njezin smisao za zdravi humor kao i
naglašena skepsa pred stvarima ovog
svijeta bili su izvori čuđenja mladim
lavovima. Poznavala je i družila se sa
Tout-Zagreb, pa je bila izvrstan po-
srednik između različitih sredina. Divili
smo se njezinoj ležernosti i finoj dozi
samokritičnosti. Bila je posebna, puna
mudrih savjeta i duhovitih anegdota.
Njezine veze s liječničkim cehom, viđenim doktorima iz Vinogradske bolnice,
15
Gertruda Postl-Božić rođena je 17. ožujka 1933. u Zagrebu, a u istom je gradu
umrla 11. srpnja 2012. Nakon diplome
radila je u Centru za učenje stranih jezika do 1962., kada postaje lektoricom
na Odsjeku za germanistiku Filozofskog
fakulteta u Zagrebu. Brižna kao pedagog, pedantna i stručna kao prava
germanistica, odnjegovala je mnoge
generacije profesora njemačkog jezika.
S velikim je zanimanjem radila u svojoj
struci i stalno se usavršavala pa je 1973.
godine izabrana u zvanje višeg lektora.
Prevela je tijekom karijere mnoge knjige i članke, a bila je poznata i kao vrstan
konferencijski prevoditelj. Bdjela je nad
podmlatkom, svjesna da prava veličina
stručnjaka ovisi o nasljednicima u struci. Ines Meštrović se prisjeća: „Davne
ratne 1993. godine na Jagodovcu sam u
prostorijama Isusovaca s pokojnom Getrudom Postl-Božić prvi put simultano
prevodila na ekumenskom skupu. Prema svojoj negdašnjoj lektorici osjećala
sam veliki respekt, no tijekom godina
naše suradnje uvjerila sam se da se od
Trude uvijek može naučiti nešto novo:
zgodna fraza, poslovica ili spretna formulacija za neki „uvrnut” pojam. Bila
je svakako jedna od najboljih prevoditeljica s kojima sam ikada surađivala i
mentor kakvog mladi prevoditelj može
samo poželjeti.” Gertruda je i u Hrvatskom društvu konferencijskih prevoditelja uvijek otvoreno primala nove
talentirane prevoditelje i pomagala im
savjetima i nesebičnim prenošenjem
iskustva. Susretljiva, dobra kolegica i
sjajna vozačica bila je jedinstvena osoba, lik koji ostaje u sjećanju po srdačnosti i profesionalnom angažmanu.
4. broj / studeni 2014.
Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra
Višnja Mindoljević –
bespoštednim radom do
izvrsnosti
Višnja Mindoljević r. Lukavac trajno je
obilježila sve što se odnosi na prevođenje i poučavanje španjolskog jezika u
Hrvatskoj. Generacije Višnjinih učenika
danas su i prevoditelji i predavači i pamte njene sjajne nastupe u oba posla.
U djetinjstvu i mladosti živjela je u Urugvaju i Meksiku, školujući se usporedno
na španjolskom i francuskom jeziku.
Diplomirala je u Meksiku na studiju španjolskog jezika i književnosti, završivši ga
s najboljim ocjenama. Radila je kao inokorespondent u Plivi, te gotovo cijeli radni vijek u Školi za strane jezike Varšavska.
Osim što je napisala udžbenike za učenje
španjolskog jezika Flechazo 1, 2, 3, i 4,
radila je i na 8-jezičnom enciklopedijskom rječniku. Bila je predani istraživač
i s velikim žarom i temeljitošću radila je
Izvor: privatni album
Napisala Nataša Mance
na unosu odgovarajućih riječi, uvijek se
trudeći da nađe najbolje i provjeravajući
ih u svim dostupnim izvorima.
Višnja se nije zadovoljavala prosječnim
i nije se štedjela u postizanju izvrsnih
rezultata. Neprestano je obnavljala
svoje znanje, bila je iznimno načitana i
informirana u različitim područjima.
Konferencijskim prevođenjem počela
se baviti ranih sedamdesetih godina,
najčešće u kabini sa sestrom Jagodom
Lukavac. I na tom poslu Višnju Mindoljević pamtimo kao odlično pripremljenu i
savjesnu prevoditeljicu, čija je izvedba
i na hrvatskom i na španjolskom bila
jednako sjajna, nadahnuta i precizna.
Prevodila je na brojnim međunarodnim
konferencijama u zemlji i inozemstvu,
uvijek uz pohvale i divljenje svih koji su
pratili prijevod. Više od svega, Višnja
je bila odličan mentor, uvijek spremno
pružajući podršku mlađim kolegama,
pa je bila i predavač na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju konferencijskog prevođenja, koji je pri Sveučilištu
u Zagrebu potaknula i podupire EU. Do
samog kraja prevodila je i bila uzor i podrška kolegama koji su se na nju uvijek
mogli osloniti.
Njena toplina, iskrena srdačnost i briga
za druge, pored profesionalne prevoditeljske izvrsnosti, sjećanje su koje ne
blijedi.
Gdje smo sada?
Napisale: Sanja Matešić i Anika Rešetar
U 40 godina od osnivanja Društva prešli
smo dalek put. U međuvremenu je došlo do korjenitih promjena u hrvatskoj
državi i društvu, a time i u našoj udruzi.
Promijenili su se uvjeti na tržištu, način
poslovanja naših članova, način obrazovanja konferencijskih prevoditelja,
zakonski okvir za funkcioniranje udruga
te način rada HDKP-a. No ono što je u
svim tim previranjima ostalo konstantno, visoka je profesionalnost i stručnost naših članova. HDKP bila je i ostala
jedina strukovna udruga u Hrvatskoj koja okuplja konferencijske prevoditelje i
zastupa njihove interese te skrbi o etici
i standardima struke. Članstvo u HDKPu ujedno je i potvrda profesionalnosti
i kvalitete rada konferencijskih prevoditelja u Hrvatskoj.
Društvo u funkciji zaštite
struke
Izvor: privatni album
Od 2009. do 2011. godine, kada je
predsjednica Drušva bila Anika Rešetar, najviše snage i napora posvetili
smo ustroju Društva kao udruge koja
teži promociji i zaštiti struke. U vrijeme
Jugoslavije Društvo je bilo prva adresa
za angažman najboljih prevoditelja pa
je, osobito 90-ih godina, Društvo funk-
Radionica „Vježbe za glas i izgovor”, 6. lipnja 2012.
Bilten HDKP-a
16
4. broj / studeni 2014.
cioniralo i kao agencija za prevođenje,
odnosno zaprimalo je upite klijenata i
organiziralo prevoditeljske ekipe. Sredinom i krajem 90-ih narastao je broj
posredničkih agencija i prevoditelja koji
su angažirani po kriteriju niže cijene, a
bez provjerene kvalitete usluge. Neki
su članovi Društva osnovali i zajedničku
tvrtku i konkurirali ostalim članovima
koji bi nastupali pojedinačno. Takvo
je stanje dovelo do tenzija, no bilo je
normalno i razumljivo za tranzicijsko
razdoblje. Najvažnija postignuća tijekom predsjedničkog mandata Anike Rešetar bila su ustrojavanje Društva kao
strukovne udruge, izrada internetskih
stranica na hrvatskom i engleskom jeziku, primanje novih članova kako bi se
osigurao kontinuitet pojedinih jezika,
pristupanje grupaciji za strane jezike
unutar Hrvatske gospodarske komore
i izrada informativnog letka o Društvu
i radu konferencijskih prevoditelja. U
svom radu Anika se oslanjala na suradnju članova koji su se bili spremni
angažirati.
Izvor: privatni album
Gdje smo sada
Veseli sudionici radionice „Vježbe za glas i izgovor”
Nakon Anike, predsjednica je bila Marija Maras (2011.-2012.). Za njenog
mandata Društvo je znatno proširilo
i intenziviralo svoje aktivnosti, pa su
osnovani odbori koji su se bavili pojedinim područjima. Tako je Odbor za
strukovna pitanja i suradnju s institucijama s Marijom Maras na čelu radio na
opširnijoj brošuri o kvaliteti konferencijskog prevođenja i uložio velike napore u komunikaciji s državnim tijelima
nadležnima za javnu nabavu kako bi se
izmijenio način raspisivanja natječaja
koji je sasvim neprimjeren za našu struku. Unatoč prvim pomacima u željenom smjeru, na tom nam području još
predstoji golem posao. Ovaj je Odbor
također radio na tome da naša struka
uđe u nacionalnu klasifikaciju zanimanja. Nastavljen je i angažman u okviru
Hrvatske gospodarske komore, gdje je
HDKP jedan od suosnivača Zajednice za
prevoditeljstvo.
Odbor za edukaciju i projekte, kojem
je tada na čelu bila Kristina Kruhak, započeo je s izdavanjem Biltena HDKP-a
u kojem nastojimo na zanimljiv i atraktivan način govoriti o temama vezanim
Bilten HDKP-a
Izvor: privatni album
Širenje aktivnosti
Rasprava sudionika nakon predavanja „Profil hrvatskog konferencijskog prevoditelja”,
31. siječnja 2012.
za našu struku i tako je popularizirati.
Odbor je počeo i s organizacijom stručnih seminara i predavanja za konferencijske prevoditelje, pa je tako 6. lipnja
2012. godine organizirana radionica
„Vježbe za glas i izgovor”, a 31. siječnja
2012. kolegica Ivanka Rajh održala je
predavanje „Profil hrvatskog konferencijskog prevoditelja”.
Odbor za prijam novih članova i mentorstvo, kojem je na čelu tada bila
Sanja Matešić, započeo je s temeljitim
preistpitivanjem dotadašnjeg načina
primanja novih članova i načina na koji
se odvijalo mentorstvo. Prikupljeni su
podaci i iskustva srodnih strukovnih
17
udruga iz drugih zemalja, kao i AIIC-a
(Međunarodnog udruženja konferencijskih prevoditelja), kako bi se pronašao
model koji najbolje odgovara HDKP-u u
današnje vrijeme.
U susret obljetnici
Od 2012. godine predsjednica HDKP-a
je Sanja Matešić. To je razdoblje obilježilo donošenje novog Pravilnika o
prijmu članova i mentorstvu. Uvedena
je kategorija pretpristupnika koja i
mladim prevoditeljima koji još ne ispunjavaju sve uvjete za članstvo omo-
4. broj / studeni 2014.
Danas je u HDKP-u aktivno nekoliko
generacija konferencijskih prevoditelja.
Neki su učili posao uz starije i iskusnije
kolege koji su im bili mentori, neki su
Komunikacija unutar
struke sve je važnija
Branko Antolič
HDKP: Kako je započela tvoja karijera
konferencijskog prevoditelja i kako je
tekao tvoj profesionalni put?
BA: Prevođenjem sam se izdržavao
još za studija 90-ih. Nakon pismenog
i televizijskog prevođenja, stjecajem
okolnosti počeo sam raditi mnogo konsekutiva i to mi se svidjelo. Jednom sam
prilikom pokojnom prof. Vladimiru Iviru
spomenuo što radim te kako bih se rado okušao i u simultanom prevođenju
o kojem nam je pričao na svom kolegiju
Bilten HDKP-a
Sanja Matešić i Tamara Levak Potrebica u hrvatskoj kabini u Vijeću EU
tili inspekcijske misije iz EU na terenu po
cijeloj Hrvatskoj, obilazeći poljoprivredna gospodarstva, laboratorije, tvornice
i najrazličitije gospodarske objekte; a
danas naši članovi prevode u svim institucijama relevantnima za Hrvatsku, od
Ureda Predsjednika i Protokola Vlade u
Zagrebu do Europskog vijeća i Europske
komisije u Bruxellesu; od Sabora Republike Hrvatske do Europskog parlamenta, od Međunarodnog kaznenog suda
za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu do Eu-
ropskog suda u Luxembourgu. Naš nas
posao vodi na skupove civilnog društva,
poslovne sastanke, poljoprivredne sajmove te niz drugih zanimljivih mjesta.
Kao samostalni prevoditelji prisutni
smo i na hrvatskom i na međunarodnom tržištu, a na Sveučilištu u Zagrebu
sudjelujemo u edukaciji novih generacija konferencijskih prevoditelja. Stoga,
slaveći 40. obljetnicu HDKP-a možemo s
ponosom gledati u prošlost, a s nadom
u budućnost.
ispekli zanat u ratu, a mlađe su se generacije pripremale za ovu profesiju na
poslijediplomskim specijalističkim studijima. Neki su naši članovi stalno zaposle-
ni u međunarodnim institucijama, dok
većina rade kao „slobdnjaci”. Da bismo
ilustrirali tu raznolikost, Sanja Matešić
razgovarala je s nekoliko naših članova:
Teorija prevođenja. Nikada neću zaboraviti njegovu otvorenost za tu ideju i
spremnost da me podrži, na čemu sam
mu zauvijek zahvalan. Budući da tada
nije bilo ni riječi o nekom prevoditeljskom studiju, počeo sam hospitirati i s
vremenom ušao u kabinu. Moja prva
konferencija bila je ljetna škola Hrvatskog helsinškog odbora na Braču. Bila je
prisutna gotovo cijela tadašnja engleska kabina HDKP-a, a ja sam umirao od
straha. Preživio sam i počeo raditi kao
slobodnjak. Kada su mi nakon nekoliko
godina prekomjerna putovanja zbog
posla dojadila, prihvatio sam mjesto
UN-ovog konferencijskog prevoditelja
18
Izvor: privatni album
gućuje sudjelovanje u radu Društva i
umrežavanje s kolegama. Istovremeno
je redefiniran sadržaj mentorstva kako
bi se ono uskladilo s današnjim sustavom obrazovanja i načinom poslovanja
konferencijskih prevoditelja. Nastavili
smo raditi i na drugim već započetim
projektima, pa je tako dovršena izrada
brošure o kvaliteti konferencijskog prevođenja, koja se nalazi u elektroničkom
obliku na mrežnoj stranici Društva.
Nastavili smo i s izdavanjem Biltena. I
napokon, mnogo je entuzijazma i energije uloženo u organizaciju proslave 40.
obljetnice osnivanja HDKP-a. Sve je ovo
rezultat kolektivnih napora i suradnje
naših članova, kojima pripada zasluga
za uspjeh ovih inicijativa.
Ponosni smo na stručnost i profesionalnost naših članova, koji već 40 godina
uspješno odgovaraju na sve izazove koji
se pred njih postavljaju: u bivšoj su državi prevodili na nekadašnjim kongresima
nesvrstanih i na stručnim skupovima
od Opatije do Dubrovnika; u Domovinskom ratu neki su naši članovi prevodili
na najvažnijim političkim sastancima
dok su drugi pratili novinare po bojišnicama i stratištima i obilazili prognanike
i izbjeglice; naši su članovi prevodili za
vrijeme pristupnih pregovora s EU i pra-
Izvor: privatni album
Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra
4. broj / studeni 2014.
Gdje smo sada
HDKP: Što za tebe znači članstvo u HDKP-u?
BA: Članstvo u HDKP-u bilo je prvo
stručno priznanje kvalitete onoga što
radim i zato sam i emotivno vezan uz
Društvo. Jedno sam vrijeme bio i član
ZKTS-a (slovenskog društva), a od 2005.
sam i član AIIC-a. Na sve te organizacije
gledam na jednak način. Svaka na svojoj razini, one su tu kako bi se borile za
status i radne uvjete struke. Na AIIC-u
je da na neki način predstavlja struku i
koristi svoju težinu i moć u pregovorima
s velikim igračima na makro planu. Na
društvima u pojedinim zemljama je da
iznalaze konkretna i djelotvorna rješenja za svoj mikro kontekst jer ga najbolje poznaju. U svemu tome najvažnija je
stalna komunikacija za razmjenu znanja
i iskustva, a toga između HDKP-a i AIICa nema dovoljno. U taj komunikacijski
niz moraju biti uvrštene i obrazovne
institucije koje se bave strukom. Komunikacija postaje sve važnija u situaciji
posvemašnje deregulacije tržišta koju
vidimo ne samo u svojoj struci, već
uopće. Ne bude li je bilo, cijeli niz struka opstati će samo na papiru.
HDKP: Kako si dobio posao na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu? Koliko dugo već radiš na
sudu? Zašto si odlučio ostati u Haagu?
BA: Spomenuo sam da na Sudu radim
već dvanaest godina. Radno mjesto mi je
ponudila tadašnja šefica prevoditeljske
službe, nakon što je Sud nekoliko godina
prije bio jedan od mojih stalnih klijenata.
Razmišljajući o razlozima ostanka zatvorio sam cijeli jedan krug, od osobnih preko stručnih i kulturoloških, pa natrag do
osobnih. Prvobitna je ideja bila da neko
vrijeme mirujem na jednome mjestu.
Dolaskom ovamo, shvatio sam da mi je
mnogo toga naučiti, a učiti sam imao
priliku od ponajboljih konferencijskih
prevoditelja moje jezične kombinacije.
Paralelno s time, počeo sam uviđati da
države bivše Jugoslavije nemaju ni političku ni kolektivnu volju i svijest sagledati same sebe i svoju ulogu u prošlom
i svim drugim ratovima prije njega. Na
neki je način trebalo sazrijeti i prekinuti
taj ponavljajući ciklus u vrijeme kada je
jedino međunarodna zajednica, sa svim
svojim nedostacima, bila u stanju pokre-
Bilten HDKP-a
nuti zamašnjak promjene u kojem sam
mogao biti bar najmanji dio. Mislim da
je članstvo Hrvatske u EU jedan od pokazatelja tog sazrijevanja i to me nemalo
veseli. Trenutni razlog ostanka je u tome
što je meni i mojoj obitelji ovdje ugodno
živjeti, a uz to je Haag mojoj djeci dom.
HDKP: Koje su specifičnosti prevođenja
na Međunarodnom kaznenom sudu?
Po čemu je to drugačije od prevođenja
na konferencijama?
BA: Sada kada su već svi osim pristaša
onog čovjeka koji sebe naziva imenom
nekog oružja zaboravili na taj rat, mi i
dalje drvimo po istom :))))))). Konferencijsko prevođenje na MKSJ-u je vrlo
specifično po tome što zbog niza razloga traži vrlo visoku stopu vjernosti i gotovo verbatim izričaj na drugom jeziku.
To u velikoj mjeri kreše krila slobodi i
ljepoti prevođenja. Istovremeno, nakon takvog drilla moguće je osloboditi
se i prevoditi precizno i slobodno u isto
vrijeme, premda i to zahtijeva svjestan
napor i rad na promjeni navika. Na neki
smo način podstruka konferencijskog
prevođenja i tu je glavna razlika između
prevođenja na jednom međunarodnom kaznenom sudu i konferencija.
HDKP: Što bi savjetovao mladim prevoditeljima na početku karijere?
BA: Ništa osim stalnog rada na jeziku i
vještini prevođenja. Institucije su tu da ih
nauče osnovama vještine, standardima, a
posebno i etici struke. Poručio bih im samo da nikada ne podrivaju vlastitu struku.
Nije sve u novcu
Mirko Brodnjak
HDKP: Možeš li ukratko opisati svoj profesionalni put? Koji su tvoji radni jezici?
MB: Nakon studija germanistike i anglistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu počeo sam raditi u nastavi, premda
me to nije privlačilo, ali zbog osjećaja
dužnosti prihvatio sam prvo radno
mjesto koje mi je ponuđeno. Nakon tri
mjeseca zaposlio sam se u privredi i četiri godine radio kao prevoditelj-korespondent. Usput sam prevodio za svoj
račun, najprije samo pismeno, a onda
i usmeno (konsekutivno), i to samo
njemački. U konferencijsko prevođenje
me uvela bivša mi lektorica s germani-
19
Izvor: privatni album
na MKSJ-u. Dvanaest godina kasnije još
sam tu, u engleskoj kabini.
stike, pokojna Gertruda Postl-Božić, i
vrlo sam joj zahvalan na tomu. Otišao
sam iz poduzeća u kojem sam radio i
postao (usmeni i pismeni) prevoditelj
slobodnjak. Nakon nekog vremena (godina – dvije – tri?) počeo sam prevoditi
i s engleskog, ali jednosmjerno, a još
kasnije i na engleski. Udio engleskog
je sve više rastao te je potkraj mojeg
slobodnjaštva bio oko 90%. Kako se
Hrvatska približavala Europskoj uniji,
odlučio sam dodati francuski, koji sam
kratko učio kao srednjoškolac, da bih
bio zanimljiviji institucijama. Uspio sam
položiti akreditacijski test za aktivan
njemački i engleski i pasivan francuski
i otada radim sa sva ta tri jezika. 2009.
godine sam otišao u Haag, gdje sam dobio posao na UN-ovu Međunarodnom
kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju
i radio u engleskoj kabini do proljeća
2014. uz jedanaestomjesečni prekid
zbog rada u Europskom parlamentu u
Bruxellesu. Budući da sam prošao na
prvom natječaju institucija EU za konferencijske prevoditelje za hrvatski jezik,
Sud EU u Luxembourgu mi je ponudio
stalno radno mjesto i prihvatio sam.
HDKP: Što ti znači članstvo u HDKP-u?
MB: Članstvo u HDKP-u mi je osobito
mnogo značilo na početku karijere jer
sam tako ušao u krug iskusnijih kolega,
od kojih sam mnogo naučio, i jezično
i tehnički, a i o profesionalnoj etici. S
nekima sam se i sprijateljio. Otkad više nisam u Hrvatskoj, članstvo mi više
nije korisno u pragmatičkom smislu, ali
predstavlja vezu s mojim korijenima, a
njime i podupirem napore HDKP-a da
ostvari svoje ciljeve i pridonosim konsolidaciji profesije u Hrvatskoj.
4. broj / studeni 2014.
Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra
HDKP: Kako izgleda tvoj tipičan radni dan?
MB: Dvije su vrste radnih dana: oni kad
prevodim na raspravi, odnosno uoči
rasprava, i oni kad ne prevodim, niti se
pripremam za neposredno predstojeću
raspravu.
U prvom slučaju pomno proučavam
dokumente iz odnosnoga spisa, tražim
stručne izraze, eventualno se posavjetujem s nekim, pišem podsjetnik i
konačno u kabini dajem sve od sebe.
Tih je dana sa mnom i kolegica s kojom
ću prevoditi u kabini (konkabina ;-) ),
pripremamo se skupa. Rasprave su,
osim rijetkih iznimaka, kratke i traju do
dva, dva i pol sata. U drugom slučaju se
bavim administrativnim zadaćama ili
sastavljam glosare i općenito se bavim
terminološkim radom. Postoji i mogućnost učenja nekog novog jezika radi
obogaćenja jezične kombinacije, što će
vjerojatno kad-tad doći na red.
Radno vrijeme nam je fleksibilno te ne
moramo doći na posao do određenog
vremena niti ostati do nekog doba, nego u tom pogledu imamo slobodu.
HDKP: Što bi savjetovao mladim konferencijskim prevoditeljima na početku
karijere?
MB: Osim onoga što je samorazumljivo
(rad na jeziku, uključujući materinji, i na
tehnici) savjetovao bih mladima da ne
očekuju velik uspjeh preko noći; prevoditelja je sve više i treba vremena i truda
da se nov(a) koleg(ic)a afirmira, i u Hrvatskoj, i, još više, u inozemstvu. Početak
je težak. Teški su i akreditacijski testovi
institucija EU, a treba i dočekati poziv
na test. Preporučujem umrežavanje s
drugima mladima i starijim kolegama.
Također savjetujem da ne zanemarujete
olako profesionalne norme radi kratkoročnog probitka, koji je dvosjekli mač;
Bilten HDKP-a
srednjo- i dugoročno možete uspjeti
samo ako se pridržavate standarda, koji
nisu slučajno takvi kakvi jesu. I konačno,
kad vam krene, ne zaboravite da si ne
činite uslugu prihvaćajući sve što vam
se nudi i radeći do besvijesti. Nije sve u
novcu! Treba naći pravu mjeru i pomiriti
posao i privatni život, inače ne ćete biti
sretni. To nije lako, ali je moguće, i zapravo nema alternative.
nam dopusti da „probamo” simultano
prevoditi, stjecali iskustvo i učili usput,
prvenstveno zahvaljujući iskusnijim kolegama. Tek sam kasnije pročitala brojne knjige o teoriji i metodologiji konferencijskog prevođenja, pa studentima
na poslijediplomskom studiju konferencijskog prevođenja znam reći da oni u
godinu dana dobiju znanja koja smo mi
u praksi stjecali čitavo desetljeće.
U drugoj polovici 90-ih godina u Hrvatskoj je potreba za usmenim prevođenjem bilo sve više, što mi je omogućilo
stjecanje iskustva, upoznavanje s kolegama i postupno širenje broja klijenata
s kojima sam surađivala. U međuvremenu sam završila studij i registrirala
samostalnu djelatnost, jer, osim malobrojnih kolega koji su stalno zaposleni u
nekoj instituciji UN-a ili EU-a, ova naša
profesija tipično je „slobodnjačka”.
Od ratišta do Bruxellesa
Tamara Levak Potrebica
HDKP: Kako si se počela baviti profesijom konferencijske prevoditeljice i kako
je tekla tvoja karijera?
TLP: Kao i sve najbolje stvari u životu, i
to se dogodilo posve slučajno! Naime,
tragičan rat koji je zadesio Hrvatsku započeo je kad sam bila na četvrtoj godini
studija engleskog i talijanskog jezika i
književnosti. Jedna je profesorica zamolila nekolicinu studenata da dođemo
pomoći radom na informativnom desku
za strane novinare koji je postavljen
u hotelu Esplanade. Tu sam nekoliko
tjedana pomagala novinarima u snalaženju i prevodila vijesti s HINA-e i iz
naših medija, sve dok me jednoga dana
novinar BBC-a nije pitao mogu li poći s
njime u Dubrovnik. Pristala sam (na opći
užas svojih roditelja jer, ne zaboravimo,
Dubrovnik je tada bio pod opsadom)
i – tako je sve počelo! Narednih gotovo
pet godina provela sam prevodeći konsekutivno za novinare BBC-a i Daily Telegrapha po ratištima diljem Hrvatske i
BIH, a nakon povratka u Zagreb, gdje me
još čekao nezavršen studij, dobila sam
priliku (ponovno slučajno!) okušati se i u
kabini. Budući da sam „proplivala”, i da
mi se unatoč silnom početnom stresu i
tremi ovaj posao jako svidio, evo me tu
i danas.
Na sličan su način u to doba počinjali i
drugi kolege, jer tada u Hrvatskoj nije
bilo studija konferencijskog prevođenja. Sve što smo o usmenom prevođenju na studiju čuli bilo je tijekom teoretskog kolegija o prevođenju prof. V.
Ivira, i tada nam se kabina za simultano
prevođenje činila jednako dalekom kao
i operacijska dvorana studentima prve
godine medicine. Počeli smo zahvaljujući preporuci i nečijoj dobroj volji da
20
Izvor: privatni album
HDKP: Bio si zaposlen na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, a sada si zaposlen na Europskom
sudu u Luxembourgu. Po čemu se
prevođenje na sudu razlikuje od prevođenja na uobičajenim sastancima i
konferencijama?
MB: Premda se haški sud znatno razlikuje od luksemburškoga, zajedničko im
je to da se traži vrlo precizno prevođenje, za razliku od uobičajenih konferencija, kada prevoditelj ima veću slobodu
u kraćenju, sažimanju i parafraziranju.
Za mene, koja sam počela iz prakse i nisam školovani konferencijski prevoditelj,
ključan trenutak bio je akreditacijski ispit
za rad u institucijama EU 2005. godine,
budući da je to bila prva neovisna provjera i potvrda kvalitete moga rada.
HDKP: Koliko je važno članstvo u strukovnoj udruzi i što tebi znači članstvo u
HDKP-u?
TLP: Strukovne udruge vrlo su važne, a
osobito za ovako specifične i malobrojne profesije kao što je naša. Ja sam to
možda najbolje osjetila kad još nisam
bila članica HDKP-a – klijenti stalno propituju uvjete, zanima ih zašto u kabini
moraju raditi dva prevoditelja, zašto
toliko sati, zašto trebaju platiti smještaj,
zašto ne smiju snimati bez dozvole… a
4. broj / studeni 2014.
Gdje smo sada
ti kao samostalni prevoditelj nemaš
nikakav standard na koji bi se pozvao,
nikoga tko bi potvrdio uvjete koje tražiš, nemaš se kome obratiti za pomoć i
potvrdu profesionalnih uvjeta. Naše se
tržište konferencijskoga prevođenja tek
razvija, mnogi klijenti još ne razlikuju
simultano, konsekutivno i šaptano prevođenje, ne poznaju kriterije za odabir
najboljega ponuditelja, sama profesija
tek treba ući u nacionalnu klasifikaciju djelatnosti… Mnogo je tu posla
za strukovnu udrugu, a budući da su
konferencijski prevoditelji u najvećem
broju slučajeva slobodnjaci (freelanceri), jako je važno da imamo udrugu koja
nas predstavlja i zalaže se za što bolje
razumijevanje naše struke i što bolje
uvjete rada. Na osobnoj razini, kad sam
primljena u HDKP bila je to i velika čast,
jer HDKP su osnovali ljudi koji su bili
moji profesori i uzor u ovome poslu, a
Društvo je oduvijek imalo ugled zbog
toga što je okupljalo najbolje i najprofesionalnije prevoditelje.
HDKP: Zašto si odlučila ostati freelancer?
TLP: Prvenstveno sam odlučila ostati
konferencijski prevoditelj, i, barem zasada, ostati živjeti u Hrvatskoj, a onda
se odluka o samostalnoj djelatnosti
nametnula sama od sebe. U Hrvatskoj
nema ustanova kojima bi stalno bile
potrebne usluge konferencijskih prevoditelja, već nas klijenti trebaju tek
povremeno, nekoliko dana u godini,
pa smo samim time i mi „slobodnjaci.”
No to i jest jedan od elemenata koji
ovu profesiju čini tako zanimljivom i
tako izazovnom: svaki je angažman na
nekom drugom mjestu, na neku drugu
temu, s nekim drugim ljudima. Dolazimo u dodir s najrazličitijim sferama gospodarskog, političkog, kulturnog i inog
života, što jednako tako znači da se za
svaki skup i sastanak moramo temeljito
pripremati i učiti o strukama koje nam
nisu nimalo bliske. Zato je iznimno važno da se za ovo zanimanje odluče ljudi
kojima ono i karakterno odgovara, jer,
baš kao što bi meni noćna mora bila da
moram svakoga dana doći u isti ured,
sjesti za isti radni stol i prevoditi istu
vrstu dokumenata, tako postoje kolege
koji ne žele ni zamišljati kako je to stalno
se pakirati, putovati, spavati po hotelima, i stalno, baš stalno, nešto učiti. Ovaj
posao također predstavlja golemi izazov
Bilten HDKP-a
za obiteljski život, kako zbog logistike
koju diktiraju putovanja, tako i zbog
nestalnih prihoda, no u mom su slučaju
zanimljivost i izazovnost konferencijskog prevođenja prevagnuli nad svim
nedostacima freelancerskog statusa.
HDKP: Kako izgleda život freelancera
u Hrvatskoj danas? Kako uspijevaš uspostaviti ravnotežu između poslovnog i
privatnog života?
TLP: Upravo ta (ne)ravnoteža i jest najveća negativnost statusa slobodnjaka.
Angažmane nije lako planirati, osobito
ne nekoliko tjedana unaprijed, jer ovisimo o natječajima, o telefonskom pozivu
ili e-mailu, za koji nikada ne znate kada
će doći. Razdoblja kad je posla manje
psihički su vrlo teška i neizvjesna, a onda pak bude mjeseci u kojima je posla
previše, danju smo u kabini a noću se
pripremamo za sljedeći dan, previše se
izbiva iz doma i od obitelji, ali takva razdoblja nikad ne traju dugo, pa nije lako
odbiti ponuđeni angažman…
U Hrvatskoj se u posljednjih nekoliko godina znatno smanjila količina angažmana za konferencijske prevoditelje, što je
rezultat više čimbenika: gospodarska
kriza prouzročila je velike rezove proračuna državnih tijela a i gospodarskih
subjekata koji sada nastoje uštedjeti
na svim vidovima organizacije skupova
(pa se, nažalost, sve češće organiziraju
skupovi na kojima je jedini radni jezik
engleski); samih skupova je manje, što
je dijelom rezultat najprije približavanja a potom i ulaska RH u EU, čime su
zaključeni brojni programi pripreme za
članstvo; a i konferencijskih prevoditelja (i onih koji se tako osjećaju) sve je
više. Velik broj profesionalnih konferencijskih prevoditelja položio je akreditacijski ispit za rad u institucijama EU-a, a
broj ugovora (tj. radnih dana) koje nam
institucije nude neizmjerno je porastao
nakon ulaska RH u članstvo. Budući da
u Bruxellesu za sada živi tek manji broj
naših kolega, mi ostali iz tjedna u tjedan
u velikom broju letimo put Bruxellesa i
Strasbourga – ma koliko to naporno bilo
za nas osobno i stresno za naše obitelji,
rad za institucije velika je privilegija i
zbog profesionalnih standarda i mogućnosti učenja, a i zbog radnih uvjeta
za konferencijske prevoditelje koji su
ondje među najboljima na svijetu, a
činjenica da je do tog povećanja količi-
21
ne angažmana došlo upravo kad je na
domaćem tržištu zavladala velika kriza
nešto je na čemu smo osobito zahvalni.
HDKP: Koji su problemi s kojima su danas suočeni freelanceri na hrvatskom
tržištu?
TLP: Hrvatsko tržište konferencijskog
prevođenja tek se razvija. Naša je
struka mlada i treba imati realna očekivanja, ali i uložiti vlastite napore kako
bismo pridonijeli uređenju tržišta, i
upravo u tom području HDKP može
odigrati veliku ulogu. Naime, nakon
razdoblja „dogovorne ekonomije” (koja
je jedino i bila moguća kad je na tržištu
postojao tek maleni broj prevoditelja,
i klijenti su ih sve osobno poznavali),
došli smo do faze u kojoj su potrebe za
prevođenjem uvelike narasle, a struka
nije imala uređene standarde, izobrazbu niti kriterije za vrednovanje, pa je
klijetima bilo teško razlikovati profesionalnog konferencijskog prevoditelja od
onoga koji se takvim samo predstavlja.
Gospodarska kriza dovela je do velikog
pritiska na cijene i profesionalne standarde (broj sati u radnome danu, broj
prevoditelja u kabini ili ekipi za konsekutivno prevođenje itd.), a mladim se
prevoditeljima koji tek traže svoje mjesto pod suncem nije lako oduprijeti takvim pritiscima. Umjesto da pridonesu
ravnopravnijoj tržišnoj utakmici, javni
natječaji, koji su danas standardan način angažiranja prevoditelja u državnim
institucijama, vrlo često imaju upravo
suprotan učinak: budući da se temelje
isključivo na najnižoj ponuđenoj cijeni,
„AIIC se suočava s istim izazovima kao
i sve profesionalne udruge, budući da
su slobodne profesije i njihova tradicionalna tržišta suočeni s izazovima
liberalizacije, deregulacije i izmijenjenih tržišnih običaja, kao i tehnološkog napretka. Dok su AIIC, odnosno
njegovi članovi, stvorili i uredili ono
što je u početku bila razmjerno mala
profesija, sad kad je ona narasla, u
njoj sudjeluje više dionika. Primjerice,
EU je razvila golemo tržište usmenog
prevođenja na čije zahtjeva uvelike
utječe potražnja za pojedinim jezicima i porast broja ustanova za izobrazbu koje zadovoljavaju to potražnju.”
– Linda Fitchett, predsjednica AIIC-a
4. broj / studeni 2014.
Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra
ne uzimajući u obzir druge kriterije
ekonomski najpovoljnije ponude (kao
što su stručnost, reference i sl.), oni
izbacuju profesionalne konferencijske
prevoditelje iz tržišne utakmice, a poslove dobivaju prevoditeljske agencije
(koje „u paketu” s pisanim prijevodima
nude i usmeno prevođenje po iznimno
niskim cijenama), pa čak i škole stranih
jezika.
Pred nama je mnogo posla. U ovako
teškoj gospodarskoj situaciji u kakvoj
se RH nalazi već duže vrijeme, nije se
nimalo lako izboriti za bolje uvjete rada
i veća prava konferencijskih prevoditelja, no budemo li svakodnevno radili na
povećanju ugleda naše struke, to će sigurno pridonijeti boljem stanju. A to je
zadaća svih nas – mladih kolega koji su
završili poslijediplomske studije konferencijskog prevođenja, iskusnih kolega
koji znaju kako se teško bilo izboriti za
uvjete u kojima se danas radi, a ponajprije članova HDKP-a.
Tako sam se nakon završetka dodiplomskog studija te nakon položenog
prijamnog ispita na E.S.I.T.-u uputila u
Pariz na dvogodišnji poslijediplomski
studij konferencijskog prevođenja.
Studij je bio izrazito zahtjevan, tražio
se, ali i izvlačio maksimum od svakog
studenta, podrazumijevao se vrlo ozbiljan i predan pristup radu. Individualan
pristup studentima, minuciozna analiza
metode prevođenja, inzistiranje na visokoj razini kvalitete i samokritičnosti,
ali i stalan pritisak i izloženost stresu
bili su odlična priprema za stvaran život
konferencijskog prevođenja. Poslijediplomski studij na E.S.I.T.-u ujedno je i
dragocjeno životno iskustvo koje me
potaklo da istražujem i stalno prelazim
vlastite granice.
Stres na E.S.I.T.-u kao
izvrsna priprema za
profesiju
HDKP: Kako si se odlučila za karijeru
konferencijske prevoditeljice i kako si se
pripremala za nju?
TŽ: O konferencijskom prevođenju prvi
put sam čula više za vrijeme studija engleskog i francuskog jezika i književnosti na zagrebačkom Filozofskome fakultetu, tijekom gostovanja gđe Dejean Le
Féal, legende konferencijskog prevođenja i profesorice na Ecole supérieure
d’interprètes et de traducteurs (E.S.I.T.)
na Sveučilištu Paris III – La Sorbonne
Nouvelle u Parizu. Njezin opis profesije
kao izrazito zahtjevne, intelektualno
izazovne, otporne na rutinu te raznolike po rasponu tema, konteksta i publike jako me zaintrigirao. Bila sam vrlo
iznenađena kada je nakon završetka
predavanja i rasprave, na pitanje gošće
bi li netko od nas stotinjak prisutnih
studenata bio zainteresiran za konferencijsko prevođenje, tek nekolicina
nas podigla ruku. Za mene je to bilo
to, pronašla sam svoju profesiju. Očekivala sam da su i ostali bili fascinirani
poput mene.
Bilten HDKP-a
Izvor: privatni album
Tanja Žakula
HDKP: Koje su odlike profesionalnog
konferencijskog prevoditelja, uz obavezno poznavanje radnih jezika?
TŽ: Funkcionalno vladanje radnim
jezicima, preduvjet je, naravno, za
bavljenje ovom profesijom, no barem
je jednako važno poznavanje metode
prevođenja. Profesionalni konferencijski prevoditelj mora biti u stanju dobro
se koncentrirati, aktivno slušati, brzo
analizirati informacije, razlikovati bitno od nebitnoga, ne žrtvujući pritom
preciznost, te prenijeti poruku govornika.
Mislim da je isto tako jako važno da
je prevoditelj uvijek svjestan da je
tek posrednik u prenošenju poruka,
a ne centar komunikacijskog procesa.
Prihvaćanje takve uloge ponekad nije
nimalo lako jer zahtijeva potiskivanje
22
ega, ponekad i vlastitog identiteta, primjerice kada se prevoditelj ne slaže sa
stavom govornika kojeg prevodi ili kad
je atmosfera neugodna ili se radi o temi
koja je prevoditelju privatno važna.
Nadalje, rekla bih da je znatiželja jedna
od najvažnijih osobina za ovu profesiju.
Naime, konferencijski prevoditelj mora biti spreman iz dana u dan učiti – o
najrazličitijim temama za najrazličitiju
publiku. Mora jednako tako posjedovati
dostatnu fleksibilnost i socijalnu inteligenciju da se prilagodi svakom kontekstu i publici – diplomatskim sastancima,
konferencijama i svečanostima na najvišoj razini, ali i terenskim posjetima
klaonicama, zatvorima ili, primjerice,
podmornicama.
I naposljetku, pridržavanje pravila profesionalne etike jamči vjerodostojnost.
Ipak čovjek na kraju dana mora moći
podnijeti svoju sliku u ogledalu.
HDKP: Znamo da je za mlade prevoditelje najteži početak karijere, kada se
tek trebaju afirmirati na tržištu. Koja je
tajna tvog uspjeha?
TŽ: Početak karijere težak je svima, mislim da naša profesija tu ne predstavlja
iznimku. Rekla bih da bi svatko trebao
slijediti vlastiti put, mislim da ne postoji
univerzalni recept.
Meni je osobno jako mnogo značila
diploma E.S.I.T.-a, i to i kao odlična
podloga za bavljenje ovim poslom, i
kao referenca za potencijalne klijente
i kolege. Ovom prilikom željela bih zahvaliti profesoricama i kolegicama, i
s E.S.I.T.-a, i s Filozofskog fakulteta na
velikoj ljudskoj i profesionalnoj podršci
i ohrabrenju prije odlaska u Pariz, te još
više nakon povratka, kada su mi njihovi
savjeti, povjerenje i preporuke bili neizmjerno dragocjeni.
Velik korak bio je i kontakt s HDKP-om
koji mi je i prije stjecanja uvjeta za
članstvo, omogućio da upoznam kolege
s mnogo znanja i iskustva na hrvatskome tržištu, ali da i oni upoznaju mene,
prije svega putem sustava hospitiranja i
mentorstva.
Mislim da je za mlade prevoditelje
jako važno da mnogo rade na svojoj
kvaliteti, da koriste svaku priliku za
stjecanje profesionalnog iskustva, ali
da pritom nikako ne narušavaju uvjete
rada. Svaki posao prilika je mladome
prevoditelju da se pokaže – i kolegama
4. broj / studeni 2014.
Gdje smo sada
i potencijalnim klijentima. Samo treba
slonovsko strpljenje i dosta upornoga
rada.
HDKP: Što za tebe znači članstvo u strukovnim udrugama?
TŽ: Za mene je strukovna udruga adresa prema kojoj bi trebali gravitirati svi
profesionalci, bez obzira o kojoj se struci
radi. To je naš interes i naša dužnost.
Posebno je to slučaj s konferencijskim
prevođenjem, budući da se radi o profesiji čiji status i prava nisu zaštićeni putem
komore ili sindikata, a pritom velik broj
kolega rade kao „slobodnjaci”, prepušteni pritiscima tržišta. Strukovna udruga
djeluje kao forum za raspravu i pokušaj
pronalaženja rješenja za negativne pojave na tržištu, nastoji štititi profesionalne
interese svojih članova, a ujedno pruža
prilike za ugodna i opuštena druženja s
kolegama. Mladim prevoditeljima pruža
mogućnost umrežavanja i olakšava ulazak na prevoditeljsko tržište.
HDKP: S kojim se problemima suočavaju samostalni prevoditelji na hrvatskom
tržištu danas? Koje su prednosti tog
statusa?
TŽ: Samostalnim prevoditeljima na
hrvatskome tržištu često je nemoguće
individualno suočiti se s brojnim negativnim pojavama i, općenito, s niskom
razinom uređenosti tržišta. Jedan od
najvećih problema su pravila javne nabave za usluge prevođenja jer, s jedne
strane, ne odvajaju nabavu usluga pismenog i usmenog prevođenja te time
u povlašteni položaj stavljaju agencije
koje ne pružaju usluge konferencijskog
(i pismenog) prevođenja, već samo
posreduju u ugovaranju istih, a onemogućuju kolegama koji se bave isključivo konferencijskim prevođenjem
sudjelovanje u natječajima. Osim toga,
u natječajima se samo deklarativno
primjenjuje kriterij ekonomski najpovoljnije ponude, koji podrazumijeva
vrednovanje kvalitete prevoditelja uz
ponuđenu cijenu, a u praksi se odabire
gotovo isključivo prema kriteriju najniže cijene.
Dodatan problem predstavlja općenito
relativno niska razina upućenosti mnogih klijenata u zahtjeve naše profesije
koja ponekad dovodi do nerazumijevanja razloga zbog kojih inzistiramo
da poštovanju određenih uvjeta rada.
Bilten HDKP-a
Vjerujem da HDKP svojim aktivnostima
može značajno pridonijeti senzibilizaciji
javnosti prema našoj struci.
S druge strane, status freelancera pruža
divne prednosti! Naime, sve je u našim
rukama. Možemo birati kada želimo
raditi, što i s kime. Odlučiti da će naš
godišnji odmor trajati šest tjedana. Pa
onda još tri tijekom zime. Naravno, pod
uvjetom da imamo dovoljno posla. No
zamka leži u činjenici da zbog neizvjesnosti često ne uspijevamo stati s poslom, reći „ne”, pa na kraju ispadnete
gori šef sami sebi nego što bi vam itko
drugi mogao biti.
HDKP: Kako vidiš budućnost HDKP-a i
naše struke u Hrvatskoj?
TŽ: Nisam sklona vizionarstvu, ali jesam
optimizmu. Teško je prognozirati, ali
vjerujem da će se naša struka s vremenom dodatno afirmirati na hrvatskom
tržištu pa će time i dogovaranje poslova
biti jednostavnije, a prava naših kolega
bolje zaštićena. Mislim da HDKP u tome
mora odigrati važnu, vjerojatno i odlučujuću ulogu, i to i putem zajedničkih
23
aktivnosti, ali i individualnim djelovanjem svakog njezinog člana. Vjerujem
da će se mladi naraštaji konferencijskih
prevoditelja, među kojima su mnogi
završili poslijediplomske studije konferencijskog prevođenja, u većem broju
priključiti našoj udruzi i tako se lakše,
uz podršku kolega, probijati prevoditeljskim tržištem, a ujedno pridonijeti
promicanju standarda naše struke u
Hrvatskoj.
Prevoditeljska tržišta međusobno
su povezana. Ono što se događa na
jednom od njih, utječe ina druge.
Naš izazov bit će osigurati da i dalje
možemo usmjeravati razvoj događaja
u svojoj profesiji. Trebat ćemo istražiti
trendove i osmisliti strategije kako
bismo osigurali da se, primjerice,
naknada za rad i drugi uvjeti ne pogoršaju do te mjere da konferencijsko
prevođenje prestane biti privlačno
nadarenim jezičarima.
– Linda Fitchett, predsjednica AIIC-a
4. broj / studeni 2014.
Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra
Članovi HDKP-a od osnivanja do danas
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
31.
32.
33.
34.
35.
36.
37.
38.
Živka Jurak
Zvjezdana Kastrapeli
Divna Kern-Francetić
Kristina Kruhak
Tamara Levak Potrebica
Toni Luburić
Jagoda Lukavac
Nada Majer
Smiljka Malinar
Nataša Mance
Marija Maras
Irena Marković
Marija Marušić
Sanja Matešić
Ines Meštrović
Višnja Mindoljević
Andreja Montani
Sead Muhamedagić
Inga Paljan
39.
40.
41.
42.
43.
44.
45.
46.
47.
48.
49.
50.
51.
52.
53.
54.
55.
56.
Janko Paravić
Jasmina Pečar
Gertrude Postl-Božić
Ivanka Rajh
Mladen Raukar
Anika Rešetar
Ljiljana Ružić-Malits
Jasenka Šafran
Ingrid Šafranek
Lidija Šimunić Mesić
Jere Tarle
Milivoj Telećan
Jan Vanek
Radomir Venturin
Gabrijela Vidan
Natalija Vidmarović
Mira Vlatković
Tanja Žakula
Izvor: privatni album
Taisa Agaljceva-Horvatić Tudja
Vera Andrassy
Branko Antolič
Goranka Antunović
Ivo Bićanić
Mirko Brodnjak
Ljiljana Culjak
Tvrtko Černoš
Miljenka Demel
Dubravka Dostal
Ivana Dulčić
Sonja Djerasimović
Nata Hajdu
Vesna Grbin
Dalia Grin
Nataša Vorobjova Hržić
Vesna Ivančević Ježek
Charlotte Ivir
Vladimir Ivir
Izvor: privatni album
1.
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
Smiljka Malinar, Vera Andrassy, Maša Marušić, Dubravka Dostal i
Jelica Vidan
Ekipa s E.S.I.T.-a: Tanja Žakula, Kristina Kruhak, Ivanka Rajh,
Ivana Dulčić
Izvor: privatni album
Maša Marušić, Jagoda Lukavac i Sonja Djerasimović
Izvor: privatni album
Goranka Antunović, Vlado Ivir, Maša Marušić i Vesna Grbin
Bilten HDKP-a
24
4. broj / studeni 2014.
Pogled izvana
Pogled izvana
Izvor: Ured predsjednika
Članica Društva Tanja Žakula i prevoditeljica iz Francuske Iskra Kurtalić-Attoun prevode na
sastanku hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i francuskog Françoisa Hollandea
Nataša Mance s predsjednicima Georgom Bushom i Stjepanom Mesićem te njihovim suprugama
Izvor: Ured predsjednika
Izvor: Ured predsjednika
Zadovoljstvo nam je prigodom 40 godina postojanja Hrvatskog društva konferencijskih prevoditelja posvjedočiti profesionalnom radu niza članova: Anike
Rešetar Dravar, Janka Paravića, Nataše
Mance, Jagode Lukavac, Goranke Antunović, Tanje Žakula, Ines Meštrović,
Jana Vaneka, Nataše Vidmarović, Vesne
Ivančević Ježek, Vere Andrassy, Mirka
Brodnjaka, Divne Kern-Francetić, Smiljke Malinar….
Dugogodišnja suradnja Ureda predsjednika RH s Hrvatskim društvom
konferencijskih prevoditelja obilježena
je iznimnom profesionalnošću njegovih
članova, koji su svojim znanjem i trudom uvelike doprinijeli i svakodnevno
doprinose kvalitetnom obavljanju poslova na najvišoj razini.
Svakako moramo spomenuti mnogobrojne državne posjete Republici Hrvatskoj, kao i posjete inozemstvu, prilikom
kojih su uvijek do izražaja dolazile kvalitete, i profesionalne i osobne, naših
prevoditelja.
Učestale pohvale izvornih govornika,
često stranih dužnosnika najviše razine
kojima često svjedočimo, nepobitan su
dokaz kvalitete sustavnog rada Hrvatskog društva konferencijskih prevoditelja koji i nas čini iznimno ponosnima.
Uz najbolje želje prilikom obilježavanja
vaše 40. obljetnice, veselimo se nastavku uspješne suradnje!
Izvor: www.rtl.hr
Protokol predsjednika RH. Petra Furdek, pročelnica
Jan Vanek prevodi prilikom susreta predsjednika Stjepana Mesića i
pape Benedikta XVI
Goranka Antunović prevodi na sastanku premijera Ivice Račana i
Javiera Solane, tada Glavnog tajnika NATO-a
Bilten HDKP-a
25
4. broj / studeni 2014.
Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra
Izazovi novog tisućljeća
STRUKA NA PREKRETNICI
Čitajući sjećanja naših starijih kolega i
osnivača Društva teško se oteti dojmu
da su živjeli i radili u neka sretnija i opuštenija vremena. Rijetko tko će danas
reći da mu je „odlazak na prevođenje
bio odmak od poznatog i blagotvoran
dépaysement” (Jelica Vidan). Promijenila su se vremena pa tako i profesija
koja je postala dijelom ogromne jezične
industrije.
Prema studiji1 napravljenoj za Europsku komisiju 2008. godine vrijednost
jezične industrije u Europskoj uniji (koja
uključuje pisano i usmeno prevođenje,
lokalizaciju, razvoj jezičnih tehnologija, jezično obrazovanje, organizaciju
višejezičnih konferencija itd.) iznosila
je 8,4 milijardi eura, od čega se dvije
trećine ili 5,7 milijardi odnosi na usluge usmenog i pismenog prevođenja i
lokalizaciju. Također je procijenjeno da
će uz prosječnu godišnju stopu rasta od
10% ta industrija u 2015. godini doseći vrijednost od 16,5 milijardi eura. U
istom dokumentu stoji procjena da u
Europskoj uniji djeluje oko 12 000 konferencijskih prevoditelja s ukupnim godišnjim prihodom od 420 milijuna eura.
Kakve su brojke u Hrvatskoj? Godine
2010. proveli smo istraživanje2 među
konferencijskim prevoditeljima u Hrvatskoj, a od 53 ispitanika samo je njih
devetero izjavilo da se isključivo bavi
usmenim prevođenjem dok su se ostali
u različitim omjerima bavili i pisanim
prevođenjem. U međuvremenu je
Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, a hrvatski jedan
od njezina 24 službena jezika, čime se
značajno povećalo i tržište za hrvatske
konferencijske prevoditelje. U institucijama Europske unije danas je stalno
zaposleno 16 hrvatskih konferencijskih
prevoditelja, a još njih 50-ak rade za
EU kao akreditirani vanjski suradnici.
Na specijalističkim poslijediplomskim
studijima konferencijskog prevođenja
pri Filozofskom fakultetu (2005.-2009.)
i Sveučilištu u Zagrebu (2004.-2013.)
diplomiralo je gotovo 90 studenata,
Bilten HDKP-a
Registar poslovnih subjekata Hrvatske
gospodarske komore bilježi 324 tvrtke, a
Obrtni registar Ministarstva poduzetništva i obrta 765 poslovna subjekta kojima
su glavne aktivnosti prevoditeljske djelatnosti i usluge tumača. Za konkretnije
podatke o veličini i vrijednosti tržišta te
stvarnom broju aktivnih prevoditelja
trebalo bi provesti detaljnije istraživanje.
U međuvremenu možemo reći da hrvatske (konferencijske) prevoditelje
muče isti problemi kao i njihove kolege
širom Europske unije. Prevoditeljska
profesija, uz iznimku sudskih tumača,
nije regulirana nigdje u Europskoj uniji
pa se prevođenjem može baviti tko god
poželi osim u Slovačkoj gdje je to onemogućeno zakonom iz 2007. godine3. S
obzirom na takve niske ili nepostojeće
barijere za ulazak na tržište, raste broj
slobodnjaka i tvrtki koji se bave prevođenjem. Istodobno je broj kvalificiranih
prevoditelja premalen pa uz pad cijena
i nelojalnu konkurenciju pada i kvaliteta
prijevoda. Djelomično bi taj problem
mogli riješiti međunarodni standardi4
koje pod okriljem ISO-a razvijaju kolege
iz AIIC-a, institucija Europske unije, FITa i drugih zainteresiranih organizacija.
Rekoh djelomično budući da postojeći
standard za pisano prevođenje (EN
15038) ne jamči nužno i kvalitetu prijevoda o čemu svjedoče ispitanici iz studije iz 2008. godine. Nažalost, ili nasreću,
iste brige muče prevoditeljsku zajednicu
diljem Europe pa se i na europskoj razini predlažu rješenja kao što su europska
akreditacija programa za certifikaciju
prevoditelja, razvijanje standardiziranih
ispita za certifikaciju5 itd.
U Hrvatskoj je početkom 2013. godine
pod okriljem Hrvatske gospodarske komore osnovana Zajednica za prevoditeljstvo koja okuplja prevoditelje pojedince,
trgovačka društva i obrte te udruženja
prevoditelja. Dugoročni ciljevi zajednice
su, između ostalog, uspostava prevoditeljske komore i licenciranje prevoditelja, a s obzirom na povoljne vjetrove iz
europskih prevoditeljskih udruženja i
26
Izvor: privatni album
Napisala Ivanka Rajh
obrazovnih institucija koji pušu u istom
smjeru, ti ciljevi imaju realne šanse biti
ostvareni. Međutim, ključ za njihovo ostvarenje je angažman većeg broja ljudi
kako stvar ne bi zapela na ograničenim
ljudskim kapacitetima. Ovo je ujedno i
poziv sadašnjim i budućim članovima
HDKP-a da se angažiraju koliko je to
moguće s obzirom na vlastite afinitete,
ekspertizu i raspoloživost.
I na kraju, vratimo se na početak i prisjetimo se zašto se bavimo ovom profesijom unatoč svakodnevnim pritiscima
visoko konkurentnog tržišta. Svi smo mi
doživjeli trenutke blagotvorne promjene okoline kao što to lijepo kaže Jelica.
Ja se volim sjetiti onog kada sam kao
studentica prevodila za Zelenu akciju
prilikom proglašenja Sjevernog Velebita nacionalnim parkom 1999. godine.
Sjedili smo tako predsjednik Mesić i ja
na kamenu na Zavižanu. S jedne strane
novinari, a s druge pogled na kvarnerske otoke. Neprocjenjivo.
Rinsche, A., Portera-Zanotti, N. (2009). The
size of the language industry in the EU. European Commission DG Translation
2
Rajh, I., Bilić, M., Bićanić, I. (2011). „Conference interpreting in Croatia in 1989 and
2009”. Forum. ESIT/KSCI
3
Pym, A. et al. (2013). The status of the
translation profession in the European Union.
European Commission DG Translation
4
ISO/AWI 18841, ISO/AWI 20108, ISO/AWI
20109; ww.iso.org
5
op. cit. 3
1
4. broj / studeni 2014.
Zašto volimo ovaj posao
Zašto volimo ovaj posao?
(ili Naše naj… prevođenje)
Priredila Tamara Levak Potrebica
Nema nas mnogo, ali mi koji smo preživjeli svoj prvi konsekutivni nastup pred
diplomatskim zborom, i izašli živi sa
svog prvog prevođenja u kabini, i dok
su nam se još znojili dlanovi i zujalo
nam u glavi odlučili „To je to!”, obožavamo ovaj posao bez zadrške.
A kako i ne bismo? Koliko ljudi ima privilegiju jednoga dana večerati s predsjednicima parlamenata, a dva dana kasnije
obilaziti klaoničke linije naših mesnih
industrija? Jednoga dana slušati što
inženjeri govore o budućnosti fosilnih
goriva, a drugoga dana s pilotima HRZ-a
ponosno pokazivati njihovim američkim kolegama nove trenažne zrakoplove? Jednoga dana s inspektorima EU-a
skakati preko gradilišta novih graničnih
prijelaza, a drugoga sjediti u rezidenciji
kardinala Bozanića? Da ne govorimo o
ponosu koji smo svi osjetili prevodeći
u trenucima koji su ušli u povijest, od
Domovinskoga rata, brojnih pregovora
pa sve do ulaska Hrvatske u EU i prvih
govora naših predstavnika u Vijeću Europe, Europskom parlamentu, UN-u…
Može biti naporno, zahtjevno, frustrirajuće, neobično, neočekivano, brzo,
zamorno, hladno… ali dosadno – e, to
nije baš nikada!
Najmasovnije prevođenje
Napisala Kristina Kruhak
Najemotivnije prevođenje
Napisala Sanja Matešić
Emotivno najteže i najpotresnije prevođenje
bilo mi je za vrijeme posjeta Odbora za sprječavanje mučenja Vijeća Europe, koji redovito
dolazi u sve države članice provjeriti uvjete
u kojima žive osobe lišene slobode. Tada
sam se našla u malenoj sobi u zatvorskoj
psihijatrijskoj bolnici samo s jednim pacijentom i psihijatricom iz Odbora. Pacijent joj se
otvorio i rekao joj stvari koje nikada do tada
nije izgovorio. Kada sam došla kući tog dana, bila sam potpuno iscrpljena. Jezično taj
prijevod nije bio težak, ali je emotivno bio
najteža stvar koju sam ikada radila. Kasnije
sam prevodila još potresnija svjedočanstava
na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu
Jugoslaviju u Den Haagu, no pogled kroz neprobojno staklo u sudnicu u kojoj sjede suci
i odvjetnici u togama, te strogo formalizirani
postupak, stvarao je određenu distancu koja
mi je pomogla nositi se sa strašnim svjedočenjima. Upravo ti emotivno zahtjevni prijevodi
osnažili su moje uvjerenje da je posao koji
radim doista koristan i vrijedan.
Izvor: privatni album
Na osnivačkoj skupštini Unije za Mediteran odžanoj 13. srpnja
2008. u Parizu oboren je dotadašnji rekord u broju jezika na
koje se ikad prevodilo na nekom skupu u organizaciji Glavne
uprave za konferencijsko prevođenje Europske komisije. Na
ovome sastanku na vrhu radilo je 29 timova prevoditelja. Tijekom rasprava, za riječ se javilo 35 od ukupno 44 prisutna
izaslanstva, a njih 28 govorilo je na materinskom jeziku. U hrvatskoj kabini bili su članovi HDKP-a Andreja Montani, Mirko
Brodnjak i Kristina Kruhak (na fotografiji s kolegicom Iskrom
Kurtalić Attoun koja je na skupu radila u bosanskoj kabini).
Bilten HDKP-a
27
4. broj / studeni 2014.
Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra
Najuzaludnije putovanje na prevođenje
Napisala Kristina Kruhak
Izvor: privatni album
Solun, prosinac 2008. Kolegice Marija Maras, Renee Davies i ja trebamo se pojaviti na trodnevnoj
konferenciji. U Grčkoj neredi u svim većim gradovima, zračne luke zatvorene, na svim vijestima
izvješća o razbijenim izlozima i ponekoj glavi. Organizatori i poslodavci na naše upite odgovaraju
da se konferencija normalno održava. Što sad?
Letimo do Skopja gdje nas čeka taksi koji nam je
dogovorila makedonska kolegica i koji nas vozi
u Solun. Probijamo se nekako do grada i hotela.
Ujutro smo na radnom mjestu. Ova vesela fotografija snimljena je toga jutra, pet minuta prije
nego što su nas obavijestili da hrvatski sudionici ipak NISU stigli jer je zračna luka zatvorena te da se ODMAH moramo
vratiti u Zagreb. Lokalni taksisti ne voze ili zamole putnike da izađu čim naiđu na povorku demonstranata, zračna luka
je i dalje zatvorena, a naš nam je makedonski taksist prethodne večeri već uredno najavio da neće dolaziti po nas jer je
preopasno. Pregovori, objašnjenja, ostajemo još dan i pol – zračna luka se otvara! Dome, slatki dome.
Najbizarnije prevođenje
Najromantičnije prevođenje
U protekla dva desetljeća team-building je
postao obvezna stavka u programu svakog poduzeća koje drži do sebe, a oni koji si to mogu
priuštiti organiziraju team-building za svoje
međunarodne timove u Dubrovniku. Bila sam
među sretnicima angažiranima za prevođenje
svega što se u tri dana događalo: od seminara u
divnom hotelu, poslovnih sastanaka, do raznih
vježbi timskoga rada koji su obuhvaćale zadatke
poput onih na Jadranskim igrama, orijentaciju
po gradu i slično, pa sve do veličanstvene večere uz baklje i glazbu na tvrđavi Lovrijenac. Radili
smo, ali i silno uživali.
A onda je posljednje večeri organizator priredio
iznenađenje: ukrcao nas je sve po već jakom
jugu u povijesni brod Karaka te smo isplovili put
Cavtata. U plovidbi nitko nije uživao, jer je more
bilo sve jače i oni koji nisu imali problema s mučninom, imali su problema sa strahom. Nakon
brojnih peripetija, prekrcavanja u manje brodice jer tako veliki brod nije mogao pristati na
malenu otočiću, smrznuti i u strahu kako ćemo
se vratiti na kopno, završili smo – oko logorske
vatre! Organizator je očekivao da će pjesma pod
zvijezdama zbližiti suradnike iz 15-ak zemalja!
(Ne znamo jesu li očekivali i da će prevoditelji
pjevati prijevod pjesama na druge jezike!)
Najromantičniji posao svakako je bio prijevod
vjenčanja princa Williama i Kate Middleton,
kada sam za gledatelje HTV-a bila njihov glas i
izgovarala njihova obećanja doživotne vjernosti
i ljubavi. Za taj sam se prijevod temeljito pripremala, pronašla tekst anglikanskog obreda na
engleskom, te katoličkog i protestantskih obreda vjenčanja na hrvatskom, kako bih za svaku rečenicu obreda našla adekvatne izraze. Ponosna
sam što je moj prijevod pohvalio i jedan teolog.
Napisala Tamara Levak Potrebica
Bilten HDKP-a
Napisala Sanja Matešić
Najbučnije mjesto za prevođenje
Napisao Mirko Brodnjak
Jeste li ikada letjeli helikopterom? Ja jesam, zahvaljujući tadašnjem predsjedniku Mesiću i njegovoj
odluci da njemačke posjetitelje primi na Hvaru, gdje
se toga kolovoza odmarao. Tako su nas (Nijemce i
mene) u Zagrebu ukrcali u helikopter HV-a, kojim
smo odletjeli na Hvar, i nakon razgovora na isti se
način vratili u Zagreb. Iskustvo nije naročito ugodno: u letjelici je strašna buka i sjedala su neudobna,
što nije iznenađenje jer je to bio vojni helikopter kojem su samo stavili jastuke na klupe, a van se moglo
gledati samo kroz okanca iza sebe.
28
4. broj / studeni 2014.
Zašto volimo ovaj posao
Kabina ili ne? Taj odgovor svi znamo
Napisala Tamara Levak Potrebica
Svi mi jako volimo svoje kabine – to su naši „uredi” u
kojima dajemo sve od sebe, a najčešće nam pružaju i
određenu dozu sigurnosti i štite nas od izravnih pogleda
govornika i naših slušatelja.
Najstrašnije (i najegzotičnije) prevođenje
Napisala Kristina Kruhak
Ova fotografija snimljena je u Maroku prije gotovo
petnaest godina s izaslanstvom koje je sudjelovalo
na sastanku Stalnog odbora za afrička pitanja Svjetske veteranske federacije. Kiseli izraz mojeg lica nije
samo rezultat sunca koje mi tuče u oči, već i činjenice da je to bilo moje prvo prevođenje u životu.
UMIRALA sam od treme te gotovo i nisam doživjela
lijepe lokacije na koje su nas vodili. U Maroko sam
se, na sreću, kasnije poslom vraćala još dvaput. Za
posljednjeg boravka uspjela sam se čak i onesvijestiti od vrućine i slabosti jer sam pokvarila želudac. No,
kao prava savjesna prevoditeljica, onesvijestila sam
se za ručkom, kada sudionicima nije trebao prijevod.
Ali konsekutivno prevođenje stavlja nas u sasvim drugu
ulogu, ponekad doslovce na pozornicu…
Izvor: privatni album
Izvor: privatni album
... a ponekad na blatnu i hladnu njivu!
Bilten HDKP-a
29
4. broj / studeni 2014.
Tema broja: HDKP jučer, danas, sutra
Brijuni iz drugog ugla
Izvor: privatni album
Prevoditelji koji rade za državni protokol imali su
priliku raditi u prostorima brijunskih vila i hotela,
a Nataša Mance doživjela je Brijune i na sasvim
drukčiji način – među stablima mandarina!
„Najmirišljivije” prevođenje
Izvor: privatni album
Napisala Kristina Kruhak
Tko rano rani - prevodi na stočnom sajmu! Često se čuje
kako je posao konferencijskog prevoditelja glamurozan.
Nema do glamura u šest ujutro na stočnom sajmu u Zadvarju pokraj Splita! U prvom planu ljepotice zbog kojih
smo na terenu, a u drugom prevoditeljica s inspektorima
u kontroli dokumentacije. A vitar puuuuuuše…
Najposebnije prevođenje
Napisala Gabrijela Vidan
Bilo je to 1997., u sklopu predavanja „Okviri metropole”.
Ni Jagoda ni ja nismo zaboravile te dane, pune uzbuđenja i divljenja. Znameniti Jean Nouvel (1945.), francuski arhitekt
svjetskog glasa, bio je glavni predavač. Zagovornik originalne, high–tech arhitekture i osebujna ličnost, došao je u
Zagreb pokazati što je nova u njegovoj i svjetskoj ponudi dostignuća u umijeću najmodernijeg projektiranja zgrada i
njihova estetskog oblikovanja.
Najprije je održao dvodnevni seminar za studente arhitekture i s mnogo pažnje, strpljenja i znanja radio sa sretnicima
koji su sudjelovali u tom seminaru. Održavao se u velikoj dvorani Globus na Zagrebačkom velesajmu, koja je za potrebe
seminara bila znatno smanjena.
Treći dan bio je predviđen za predavanje s projekcijom dijapozitiva Jeana Nouvela. Za tu prigodu su razmaknute sve
pregrade, organizatori su iznajmili 900 slušalica što se nama činilo strašno pretjerano, ali…
Večer uoči predavanja počela je panika kada je Nouvel shvatio da je torbu s dijapozitivima ostavio u prtljažniku svojeg
automobila koji je ostao na parkiralištu zračne luke u Parizu. Problem je riješio s nevjerojatnom lakoćom: nazvao je svog
tajnika, rekao mu da uzme rezervne ključeve od auta, pokupi torbu i krene prvim letom prema Zagrebu.
Sutradan ujutro, nas dvije sjedile smo u kabini i gledale kako se dvorana ispunjava do posljednjeg mjesta, arhitekti,
srodne struke, studenti ali i „šmekeri” kojima ime Jeana Nouvela nije bilo nepoznato…
Predavanje je trebalo početi u podne. Nekoliko minuta prije 12 sati stigao je tajnik s čuvenom torbom i sve je moglo
početi, kao da se ništa nije dogodilo.
Isplatilo se: izvrstan govornik, ponesen vizualizacijom svojih i tuđih arhitektonskih ostvarenja, sve je oduševio. Mnogi
su već poznavali skladnu začaranost Instituta arapske kulture (Institut du Monde Arabe) u Parizu (1981.-1987.), ali tu su
se pokazivala dostignuća i naznake fantastične arhitekture koja je tek slijedila.
A zašto smo posebno zapamtile i Nouvela i dvoranu ?
Dvorana je bila vrlo velika, ljudi je bilo više nego što se očekivalo, onih 900 slušalica nije bilo dovoljno tako da su mnogi
sudionici zauzeli mjesta oko naše kabine i direktno slušali naš prijevod. Naš se životni prostor opasno sužavao, posebno
zbog nedostatka zraka, a i zbog zaklanjanja pogleda na govornika i njegove projekcije. Tada nije bilo video zida, bila je
to „obična” projekcija dijapozitiva.
Dobro smo, Jagoda i ja, zapamtile naše dane s Jean Nouvelom u Zagrebu. Od tada zahvaljujući internetu stalno pratimo
što on i njegovi suradnici i sljedbenici rade i nude.
Bilten HDKP-a
30
4. broj / studeni 2014.
Zašto volimo ovaj posao
Prevođenje u dvoje
Najkaloričnije prevođenje
Napisala Tamara Levak Potrebica
Prevoditi se može i u visokoj trudnoći…
Izvor: privatni album
Čitav taj skup u organizaciji španjolskog predsjedništva Vijeća Europske unije bio je na vrlo visokoj razini
– pomno uređen prostor, mnoštvo hostesa, strogi
režim ulaska i akreditacija… Ali ovako nešto doista
nismo očekivali! (I nikada prije niti poslije doživjeli da
nam išta slično posluže u kabini!) Šteta što nas nitko
nikada nije poučio kako bi se točno trebalo jesti a da
se zveckanje pribora i žvakanje ne čuje u slušalicama!
Ivanka Rajh na HRT-u, kolovoz 2010.
Izvor: privatni album
Muke po izgovoru
Napisala Goranka Antunović
Nejasan i na razne načine loš izgovor govornika čije
govore prevodimo čest je izvor problema u konferencijskom prevođenju. Ponekad pogrešan izgovor neke riječi
rezultira nekom „zgodnom” asocijacijom ili zabavnom
scenom pa nam ostane u ugodnom sjećanju. Takav je
za mene doživljaj s prevođenja na HTV-u (All’s well that
ends well!), u večernjoj informativnoj emisiji s gostima
u studiju na Prisavlju ili negdje „na daljinu”. Te je večeri
jedan talijanski gost komentirao prednosti i izazove članstva u EU. Radilo se o često raspravljanoj temi tako da
prevođenje nije bilo naročito teško usprkos talijanskom
izgovoru engleskog teksta. U jednom je času, međutim,
dobro informirani i dotad vrlo suvisli gost počeo govoriti
o situaciji „when we introduced the hero in Italy” (hero,
doduše, izgovoreno s ‘e’, ali to nije nedoživljen izgovor te
riječi). Ne htijući izgovoriti da je u Italiju „uveden heroj”,
krenula sam sa svim mogućim a u danoj situaciji prihvatljivim strategijama rastezanja i neutralnog popunjavanja
teksta, ne bih li dočekala da govornik ili ponovno kaže što
je mislio ili da to postane jasno iz konteksta. Doista se i
čula još jedna-dvije varijacije na temu tj. na frazu („introduction of the hero”), no sve je to samo potvrđivalo već
rečeno. Kroz očaj koji me hvatao pri pomisli da ne znam
što bih izgovorila a da se to istovremeno uklopi u tekst
i bude bar donekle smisleno, upalila mi se „lampica” –
Talijan! Oni ne izgovaraju napisano ‘h’ na početku riječi.
A kad to osvijeste, znaju dodati početno ‘h’ i tamo gdje
ga nema! „Hiperkorektni” gospodin je, dakako, govorio o
iskustvu Italije s uvođenjem EURA.
Bilten HDKP-a
Najopremljenija prevoditeljska kabina
Napisao Jan Vanek
Izvor: privatni album
Tijekom jednoga skupa koji se održavao u Trstu, u konferencijskoj dvorani nije bilo dovoljno prostora za sve
kabine (englesku, talijansku, hrvatsku i slovensku), pa
su nam kao kabine poslužile hotelske sobe! San svakog konferencijskog prevoditelja: WC na dohvat ruke,
krevet i naslonjači da se čovjek odmori, prozor koji se
može otvoriti a uz to još i mini bar!
31
4. broj / studeni 2014.
Najljepše mjesto za prevođenje
Napisala Tanja Žakula
Jedno od najljepših prevoditeljskih iskustava u posljednje vrijeme svakako je misija Ureda za hranu i
veterinarstvo Europske komisije u području ribarstva. Plan puta obuhvatio je tvornice ribljih konzervi, ribogojilišta, ribarske luke i brodove. Teško
je zamisliti ljepšu prevoditeljsku kabinu od čamca
usred uzgajališta tuna. I to za vrijeme zalaska sunca. Za preporučiti svim romantičnim kolegama s
dobrim osjećajem ravnoteže!
Za ulazak u koćaricu zbog nekog čudnog razloga
nije predviđen crveni tepih… Treba se elegantno
prebaciti preko „bande”, pa uz ribarsku terminologiju i spretnost dobro dođe!
Izvor: privatni album
„Slastičarsko” odijelo za ulazak u tvornicu ribljih
konzervi – nakon dva tjedna misije postane gotovo
kao druga koža.
Bilten HDKP-a
Impresum
Uredništvo:
Sanja Matešić
Tamara Levak Potrebica
Ivanka Rajh
Autori-suradnici:
Janko Paravić
Gabrijela Vidan
Jagoda Lukavac
Natalija Vidmarović
Ratko Venturin
Marija Marušić
Ivan Mišetić
Vera Andrassy
Anika Rešetar
Nataša Mance
Sanja Matešić
Branko Antolič
Mirko Brodnjak
Tamara Levak Potrebica
Tanja Žakula
Ivanka Rajh
Petra Furdek
Jan Vanek
Kristina Kruhak
Goranka Antunović
Grafičko rješenje:
DESIGNUM, studio za grafički dizajn,
pripremu i marketing
Nakladnik:
Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja
Šubićeva 25, 10000 Zagreb
[email protected]
www.hdkp.hr
Godina: 2014.
Lektura:
Foška Rajković
Fotografije:
Ured predsjednika RH
privatni albumi
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
4
File Size
2 729 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content