close

Enter

Log in using OpenID

CENTAR ZA SOCIJALNU SKRB Ž UPANJA KLASA:003-06/11

embedDownload
CENTAR ZA SOCIJALNU SKRB
Ž U P A N J A
KLASA:003-06/11-01/5
URBORJ:2212-11-02/20-11-2
U Županji, 22. studenoga 2011.
STRUČNO VIJEĆE
www.czsszupanja.hr
CENTAR ZA SOCIJALNU SKRB
K O P R I V N I C A
n/p ravnateljice mr. Sonje Petrović, dipl.soc.radnice
Poštovana kolegice,
teško je naći osobu koja radi u socijalnoj skrbi a koja nije zadnjih dana svjedočila
neopravdanom medijskom izlaganju Vas osobno, radnika centra koji predstavljate, te posredno
cijele djelatnosti.
Još teže je pronaći kolegicu ili kolegu koji Vam neće pružiti potporu i razumijevanje nakon
što pročita članak „Vještice današnjeg vremena“ a koji ste, kako smo razumjeli, napisali u nadi
pobuđivanja svijesti i razumijevanja za ono što radimo i kao način zaštite sebe osobno, ali i svih
kolega u sustavu.
Ovim pismom zapravo ste, svjesno ili ne, otvorili jednu puno širu temu od onoga što
predstavlja pojedinačan slučaj tj. ovoga puta Centar Koprivnica, a prije niz drugih ustanova, u
budućnosti tko zna koja? Dakle, riječ je o neumoljivoj stvarnosti u kojoj s jedne strane socijalni
radnici prije svega, pa i ostali stručnjaci i nestručni kadar u socijalnoj skrbi doživljavaju sebe i
svoju stvarnost na jedan način, a s druge strane javnost, koju ti isti mediji predstavljaju, nas vidi
na sasvim drugačiji način. Može li se prosječan, neovisan promatrač ne upitati zbog čega je tomu
tako?
Nekoliko tisuća zaposlenika u socijalnoj skrbi već godinama u medijima izlaze samo u
kontekstu lošega, i zapravo nitko nikada nije suvislo reagirao? Domet nadležnog ministarstva je
poslati nadzor ili inspekciju i pronaći krivca. Malo tko se upita kako je moguće već godinama
kriviti ljude u jednom sustavu, prebacivati odgovornost na njih, a zapravo sav rad upravo počiva
na pojedincu, njegovim sposobnostima, znanjima i osobnim mogućnostima. Stalno se provlači
teza o tome kako ljudi u sustavu socijalne skrbi trebaju biti „neki dobri ljudi“ kako je to njihova
zadaća i misija. Na žalost takav dojam žele ostaviti vrlo često i oni koji su trebali i mogli
predstavljati socijalnu skrbi i govoriti o njoj. I ne bi to bila neka tragedija da od „moderniziranja
socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj“, nakon što su stvoreni uvjeti svršetkom Domovinskog rata i
tijekom poraća posebice od 1998. godine tadašnjim novim Zakonom o socijalnoj skrbi nisu
definirani minimalni standardi tj. potreban broj stručnih i drugih radnika. Unatoč činjenici kako
nitko od nas nije pitan o tim standardima, iako su bili loši i na štetu radnika, svi su o tome nekim
čudom javno šutjeli, sve do danas.
Time se postavlja pitanje kako je moguće uopće toliki niz godina održavati sustav, slati
inspekcije, poduzimati mjere protiv zaposlenika za koje i sama kažete; “Nikoga, nažalost, ne
zanima silan trud radnika zaposlenih u sustavu socijalne skrbi koji često nalikuje borbi s
vjetrenjačama, a izložen je najčešće samo kritikama, pogrdama i senzacionalizmu“.
Često smo, možda i prečesto, pod krinkom interesa maloljetne djece ili korisnika šutjeli.
Većina nas nije proučavala zakone i dovijavala se tome što smijemo otkriti što ne smijemo, a da
ne budemo pravno odgovorni. Nama je u centru interesa bio čovjek kojemu smo nastojali pomoći
u uvjetima kada smo znali da sustavne pomoći s kadrom koji je raspoloživ jednostavno nema.
Točno je kako ne možemo iznositi pojedinosti i činjenice o pojedinom djetetu ali bilo je i situacija
kada se nije radilo o djetetu, bilo je situacija kada se građane moglo i trebalo obavijestiti o
mogućnostima koje stoje na raspolaganju centrima socijalne skrbi kao i ostalim ustanovama
socijalne skrbi. Možda odgovor na neka postavljena pitanja leži baš u činjenici općeg
nepoznavanja zakonskih okvira, postulata struke i drugoga, a djelatnost socijalne skrbi je toliko
životna i važna kako za pojedinca tako i za Državu. To se potvrđuje u riječima Zakona o socijalnoj
skrbi; kod „starog zakona“ radilo se od djelatnosti od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, a
sada nedavnim novim Zakonom socijalna skrb je definirana samo kao djelatnost od interesa za
Republiku Hrvatsku.
S pravom postavljate pitanje i odgovor: „Kada čelna osoba nekog sustava odaje dojam
nekompetencije za to područje, javnost se s pravom pita, a kakvi su tek onda podređeni“ !?
No kada se malo zamislimo, nismo li upravo svi mi, prije svega ravnatelji, pa onda i ostali
stručni radnici upravo te osobe koje trebaju postupati u javnosti, koje trebaju širiti pozitivne
vibracije u javnosti kako bi javnost znala što radimo, kako radimo i što smo dužni po zakonima
raditi neovisno o očekivanjima, pa i našim osobnim uvjerenjima? Iz tih razloga nastaje i ovaj
dopis. U našem centru je uvijek bilo dovoljno osjetljivosti za kolege jer smo ih uvijek doživljavali
kao sebe. Ono što je danas „vaš problem“ sutra je ili će postati „naš“.
Dakle, ne ulazeći u to koga ste podrazumijevali kada ste govorili o čelnoj osobi nekog
sustava i kompetenciji, smatramo kako smo svi skupa imali prilike, opet najviše ravnatelji u
sustavu, utjecati na stavove i promjene. No, iz nekih razloga koje sada ne bismo lamentirali, to
nije činjeno svih ovih godina. Prema pozitivnim propisima čelnik tijela upravo jest ravnatelj ili
ravnateljica ustanove socijalne skrbi i kao takav/takva predstavlja to tijelo i zastupa ga u javnosti.
Drugo je pitanje je li i u kojoj mjeri postignuta „neovisnost“ od nadležnog ministarstva a koja je
bila propisana zakonskim i podzakonskim aktima, te zbog čega takva, zakonom predviđena
neovisnost nikada nije zaživjela. Možda upravo takve relacije dovode do situacija koje opisujete
riječima; „Ako „nekog treba maknuti“ jer ne radi dobro svoj posao, zar za to ne postoje
demokratska procedura i metode!? Ili možda metoda linča stupa na scenu kada nema
utemeljene objektivne argumentacije. Osim nepodobnosti“.
Ne progovoriti o ranije rečenom, u vremenu kada se stubokom mijenjaju postulati
djelovanja socijalne skrbi u ukupnosti, kada su prije svih socijalni radnici „bačeni na koljena“ i
marginalizirani do mjere da im „netko pametniji“ nameće ideju (ne samo ideju nego i zakonska
rješenja) voditelja slučaja i individualnog planiranja u uvjetima koji trenutačno vladaju u Republici
Hrvatskoj u pogledu normativa i opterećenosti, jednostavno Vaš izuzetan dopis pretvorit će samo
u još jedno „pravdanje sebe“ ili još jedno „kukanje“ kako to vole reći u zadnje vrijeme i pojedini
eminentni stručnjaci s područja socijalnog rada. Nismo protiv toga ali držimo to mogućim tek
nakon stvaranja preduvjeta.
Zar je na ovaj način planirana i provodi se reforma socijalne skrbi? Bez otvaranja
cjelokupne problematike i detaljnog proučavanja stanja ništa se promijeniti neće, a mi ćemo i
dalje čekati kao igrači „ruskoga ruleta“, novi slučaj, novi metak i prst na okidaču.
Vrlo aktualne i žive teme ne dopiru do onih koji samozatajno rade, odnosno do radnika u
socijalnoj skrbi. Činjenicu postojanja i između nas ljudi koji ne mogu, ne znaju i na koncu ne žele
ne možemo zanijekati ali ona nije ništa drukčija nego u bilo kojoj drugoj djelatnosti ili u javnosti.
Dakako, kao profesionalci, ne kao stručnjaci već kao profesionalci dužni smo voditi društvo u
segmentu u kojemu djelujemo naprijed i stalno podizati razinu kvalitete svojim najboljim radom i
kompetencijama. No, dok smo mi zaposleni svakodnevnim životnim stvarima i problematikom
ljudi koje gledamo neposredno ispred sebe, a kojih su životne teme teške i za najiskusnije i
najutreniranije stručnjake i profesionalce, „netko drugi“ nesmiljenom žestinom i brzinom mijenja
cjelokupan sustav pri tome ne vodeći računa o onima koji upravo jesu i dalje trebaju biti nositelji
ukupne djelatnosti ali i svakog „slučaja“ pojedinačno.
Kako nazvati nekoga tko diktira tempo i način reforme, priča o standardima EU, a previđa
„sitnicu“ prenormiranosti i prekapacitiranosti stručnih radnika za 1000%?
Dobro ste pročitali postotak ili običnim riječnikom rečeno 10 puta više posla odrađujemo
od naših kolega u zemljama EU u koje su nam oči bili oduvijek uprte kao uzore. Naši uzori Englezi
rade s 25-30 korisnika, dok smo mi zadovoljni kada imamo 250-300. Tako naši stručnjaci s
područja znanosti socijalnog rada koji imaju prilike izlagati o stanju i načinu rada u socijalnoj skrbi
Republike Hrvatske, a nakon što se engleski kolege uvjere kako 0 kod broja 350 nije brojka viška,
već stvarnost, budu pitani jednostavna pitanja; „Kako im svima zapamtite ime“? Pitanje u prvi
trenutak smiješno ali u stvarnosti brutalno. Ono u sebi sadrži i zdravorazumsko pitanje o tome
koliko vremena i pažnje možemo posvetiti pojedinom korisniku, na koji način s njime možemo
raditi, koga smo uskratili kada smo njemu pridali značaj, vrijeme i pozornost? Sve to ostavlja
dojam kako onima koji su stvarali norme i pravilnike nikada nisu prethodna pitanja bila važna, ne
toliko važna da bi nekome rekli: „To nije moguće odraditi s ovim ljudskim resursima“. Nije bio
važan niti zakon. Da je bio, zar ne bi nadležno ministarstvo do sada moralo osigurati provođenje
zakona i podzakonskih akata u pogledu minimalnog broja stručnih radnika? Zar nije bilo dužno u
nekoliko navrata do sada osigurati sredstva za zapošljavanje a ravnatelji su trebali zapošljavati s
točno utvrđenim datumima? Kada i ukoliko nije moguće zaposliti stručni, privremeno može se
zaposliti odnosno bilo bi poželjno zaposliti i nestručni kadar jer će se i na taj „krnji“način postići
učinkovitost onih koji su visokostručni i motivirani. No, to je relativno. Cijelo vrijeme imamo
hibridni pristup i hibridna rješenja ispada da smo mi čudo od sustava. Ispada kako u našem
sustavu rade nadljudi, nadstručnjaci i nadprofesionalci, a slučajevi koji se događaju isključivo su
plod odgovornosti i nerada pojedinca. Mi smo sigurni da to nije tako, držimo sebe tek
odgovornima i stručnima, ali ne i onima koji prelaze ili mogu prijeći granice prihvatljivoga i
uobičajenoga.
Upravo takva hibridna rješenja u kojima se na pijedestal stavljaju potrebe klijenata ili
korisnika, a ne vodi se računa o mogućnostima svakog pa i ponajboljeg stručnjaka su
zastrašujuća. Takva rješenja nas i stavljaju u poziciju nemoguće odrade, nemogućnosti
komunikacije s javnošću, nesigurnosti u ono što bi smo željeli i trebali prenijeti javnosti. Ne ostaje
nam dovoljno vremena niti razmisliti o korisniku i njegovim potrebama, a kamo li o sebi. Logičnim
se nameće i pitanje može li osoba ili stručnjak, a ponajviše profesionalac pomoći drugome kada
ne može sebi? To pitanje ostaje otvorenim. Činjenica je tek jedna; sustav socijalne skrbi troši
ljudske resurse sve brže. Od onih koji nešto znaju, koji mogu naprijed, sve brže dobivamo one koji
više ne znaju i ne žele. Jednostavno postaje preopasno i prerizično za pojedinca profesionalca
izlagati se. Svaka tema je potencijalna opasnost, svaka izgovorena riječ može biti upotrijebljena
protiv govornika. To u sustavu socijalne skrbi je toliko očito, puno očitije nego u drugim
sustavima.
Kako inače objasniti situaciju u kojoj smo se zatekli? Kako objasniti reformu socijalne
skrbi bez socijalnih radnika? Kako objasniti reformu socijalne skrbi u kojoj se gotovo i ne čuju
udruge? U kojoj su udruge tek opravdanje kreatorima reformi u njihovim nastojanjima. Kako
objasniti činjenicu šutnje sindikata? Je li opravdano uključivanje Studijskog centra socijalnog
rada, bez kojega tako važne promjene i zaokrete nije moguće odraditi, tek sporadično i na
marginama doživljavanja umjesto kao „perjanicu“? Drugi sustavi npr. liječnici se itekako znaju
boriti za sebe, ne slažu se uvijek u svemu ali uvijek imaju što za reći i gotovo nikada ne pristaju
šutke na bilo kakvu promjenu. Može li socijalna skrb pronaći sebe, svoj identitet i status?
I na kraju kolegice Petrović ono što Vi niste otvorili mi sada ovdje otvaramo pitanjima;
koliko je ravnatelja (do nedavno, neki su još uvijek formalno ravnatelji centara, sutra ravnatelja
Zavoda) postupilo na način javnog govora o nedostatku stručnog kadra u sustavu koji je nerijetko
50-60%? Misli li uopće itko kako je moguće obavljati posao na bilo koji smislen način s tolikim
nedostatkom kadra? Misli li netko kako je opravdano u sustavu s tolikim nedostatkom stručnog
kadra i takvom složenošću poslova, priječiti umjesto poticati ljude na prekovremeni rad? Misli li
netko kako je opravdano slati stručnjake, kolege iz ministarstva, u nadzore u uvjetima toliko
nedostatnog kadra i neosiguranih sredstava za premošćivanje tog nedostatka? Valja još jednom
napomenuti kako u donošenju normativa o potrebnom stručnom i drugom kadru nikada na
ozbiljan način nisu sudjelovali oni kojih se to najviše tiče, a bili bi presretni kada bi imali i taj
propisani minimum. Doduše sada je u tijeku i brzo osnivanje Zavoda po županijama, a sve bez
normativa. Tko i kada će ih smisliti? Kada će biti ponovno netko gurnut u nesmiljeni žrvanj
javnosti? Zapravo ta ista javnost želi i treba znati, želi biti sigurna da će u elementarnim pravima i
potrebama na najnižim ljudskim razinama s njima biti postupano korektno i pravedno. Možemo li
im s ovim pitanjima na koja znamo kako za sada nema odgovora ponuditi minimum sigurnosti i
jamčiti minimum dostojanstva i pravednosti?
Na koncu što rade udruge, što rade sindikati, pa i oni koji predstavljaju autoritete u
znanosti socijalnog rada? Je li moguće postavljati pitanje kompetencije onih iznad nas dok se
sami ne osjećamo kompetentnima i dok ne djelujemo tako? Do kada je opravdano govoriti o
„vješticama današnjeg vremena“?
Stoga u nadi da ćemo „prodrmati“ javnost ali i kolege kako bi doista bili shvaćeni
stručnjaci i profesionalci, a ne neshvaćeni „dobri ljudi“ tzv. milosrdni samaritanci, odašiljemo Vam
potporu na ovaj način.
Smatramo kako je to najbolji mogući proces. Ne možemo se više zadovoljiti šutnjom i
zahtjevom za zaštitom koji upućujemo „čelnicima“, a sami ne progovarati o činjenicama. Uvjereni
smo kako svi skupa moramo doprinijeti stvaranju slike o sebi kao stručnjacima i profesionalcima
čiji poslovi su daleko iznad prosječnih poslova onoga što ljudi nazivaju državnom ili javnom
upravom.
Kada je već socijalna skrb djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku tada se i prema
najvrjednijem u sustavu i djelatnosti ponašajmo najodgovornije, a to je ljudski kadar.
Sagorijevanjem preostalih ljudskih potencijala u sustavu neće biti boljitka za građane i vrlo često
ćemo, još češće nego danas, metodom vlastite kože početi osjećati koliko neupućena, loše
informirana, ponekada i krivo informirana javnost može biti okrutna, prema nama svima ali i
svakom pojedincu ponaosob.
Pozivamo sve relevantne, ranije pobrojane čimbenike od Ministarstva do sindikata,
udruga, a posebice Studijskog centra socijalnog rada na aktivno uključivanje, istraživanje i
analiziranje opisanoga. Pozivamo i medije da se obavijeste o istinama jer one su dragocjene za
profesionalce ali na kraju ponajviše za građane. Bez pune i cjelovitije istine teorija relativnosti će
prevladavati, a građani i oni, kako to volimo u zadnje vrijeme reći najpotrebitiji, ostat će i dalje
prikraćeni, i dalje ćemo se isčuđavati i pitati što se to događa?
Srdačan pozdrav Vama osobno i svima koji su zainteresirani i shvaćaju nas
dobronamjerno.
ZA STRUČNO VIJEĆE
CZSS ŽUPANJA
Mato Zovkić, dipl.soc.radnik
O tome obavijest:
(prema popisu upućenog originalnog teksta: Vještice današnjeg vremena, mr. Sonje Petrović, dipl.soc.radnice)
1. HRT, Prisavlje 3, ZAGREB, za emisiju MISIJA: ZAJEDNO, n/r gosp. Roberta Zubera
2. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Ksaver 200a, Zagreb, n/r ravnateljice Uprave za
socijalnu skrb Tatjane Katkić Stanić
3. Ured predsjednika Republike Hrvatske, Pantovčak 241, Zagreb, n/r predsjednika
4. Hrvatska udruga socijalnih radnika, Nova cesta 1, Zagreb
5. Udruga ravnatelja u djelatnosti socijalne skrbi, Trg Drage Iblera 8, Zagreb
6. Svim Centrima u RH (Stručnim vijećima-stručnim radnicima)
7. Studijski centar socijalnog rada, Nazorova 51, Zagreb
8. Hrvatski helsinški odbor, Domagojeva 16, Zagreb
9. Pravobraniteljica za djecu, Teslina 10, Zagreb
10. Delegacija Europske unije u Republici Hrvatskoj, Trg žrtava fašizma 6, Zagreb
11. Centar za mirovne studije, Selska cesta 112a, Zagreb
12. VEČERNJI LIST D.D., Slavonska avenija 4, Zagreb, n/r glavni i odgovorni urednik
13. JUTARNJI LIST ZAGREB, Slavonska avenija 4, Zagreb, n/r glavni i odgovorni urednik
14. 24 sata d.o.o., Oreškovićeva 3d, Zagreb, n/r glavni i odgovorni urednik
15. Podravski list, Florijanski trg 15/I, Koprivnica, n/r glavni i odgovorni urednik
(prema zaključku stručnog vijeća)
16. Pravobraniteljica za invalidne osobe
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
1
File Size
50 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content