Zašto Hrvatska nije trebala pristupiti Europskoj Uniji Autori: Vittoria Caron, Alessandro Cuttica i Danijela Demarin Izvor: www.alfa-portal.com Prvog dana srpnja 2013. godine, europska obitelj prihvatila je svoju 28. članicu, Hrvatsku. Nakon manje od osam mjeseci članstva, država je ušla u proceduru prekomjernog deficita, dostignula duplo veći javni dug odnosno 60 posto od bruto domaćeg proizvoda u 2013. godini, te povećala ograničenja na ljudska prava i građanske slobode. Ključno pitanje koje se javlja je: zašto je Europska Unija prihvatila Hrvatsku kao svoju članicu, znajući da je zemlja daleko od europskih standarda? Zašto EU snižava kriterije potrebne za ulazak? Što je to proširenje uopće postalo? Prilikom pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji, predsjednik Europskog Parlamenta Martin Schulz čestitao je zemlji na „stvaranju institucija temeljenih na demokraciji i vladivini prava te reformiranju gospodarstva čineći ga tako kompetitivnijim“. Doista, tijekom pregovora ova je mediteranska država uložila neizmjeran trud u rješavanje brojnih problema, uključujući odnose sa susjedima, no medeni mjesec između Europske Unije i Hrvatske nije dugo trajao. Kada je 2012. godine hrvatska javnost glasala na referendumu o članstvu u EU, samo 44 posto glasača izašlo je na birališta. Manjak interesa bio je kontradiktoran željama Vlade koja je u većini bila za članstvo. Za političare u Zagrebu, pridruženje EU bilo je zapravo povlačenje linije od bijedne i krvave prošlosti obilježene Domovinskim ratom te dokazivanje EU, kao i balkanskim susjedima, da zemlja nije osuđena na čekanje pred europskim vratima. RužaTomašić, hrvatska predstavnica u Europskom Parlamentu u stranci Europskih konzervativaca i reformista te velika europskeptičarka izjavila je za ovu web stranicu: „Čak i prije referenduma o članstvu tvrdila sam da Hrvatska uistinu pripada u EU, ali ne još.“ Objasnila je: „Europska Unija je kompleksna zajednica sa svojim problemima i neriješenim dvojbama stoga male države moraju biti prilično snalažljive i jake da bi mogle profitirati. Hrvatska to nije, barem ne još.“ Tomašić također tvrdi da je gospodarstvo države na koljenima, da se iz godine u godinu vidi pad industrijske proizvodnje, te da državu iznad vode održava turizam. Treba na umu imati i da se od 2008. godine bruto domaći proizvod smanjio za 11,5 posto što je drugi najgori rezultat, odmah iza Grčke te da je nezaposlenost 18,6 posto, treća najgora nakon Grčke i Španjolske. Krajem siječnja ove godine Europska je Unija odlučila Hrvatsku uvesti u proceduru prekomjernog deficita tražeći od države da smanji deficit za barem 3 posto bruto domaćeg proizvoda do 2016. godine. U tom kontekstu, šef ekonomije EU Olli Rehn upozorio je Hrvatsku da mora aktivno raditi na traženom smanjenju ukoliko želi povratiti povjerenje u gospodarstvo. Korupcija je još jedan zabrinjavajući apekt: iako se situacija popravila nakon ulaska u EU, Hrvatska je još uvijek jedna od najkorumpiranijih europskih država. Indeks percepcije korupcije Transparency International-a pokazuje da se ova balkanska zemlja nalazi na 57. mjestu svjetske rang liste s rezultatom od 48 od ukupno 100, dok naprimjer Njemačka ima rezultat 78, a Ujedinjeno Kraljevstvo 76. Europska komisija ovaj je problem prepoznala i tijekom pregovora te u svom izvješću naglasila da Zagreb još uvijek mora suzbiti korupciju, ileglanu trgovinu te organizirani kriminal. Mnoge druge zemlje članice imaju isti problem, posebno Italija, no kako je Hrvatska najnovija članica, intrigantno je kako EU zapravo snižava kriterije umjesto da ih povisuje kako bi motivirala države da agresivnije rade na prevenciji korupcije. Od trenutka kada je Hrvatska postala kandidatom za EU postoji spor između Europske komisije i hrvatske Vlade oko zakona koji se odnosi na europski uhidbeni nalog. Samo dva dana prije ulaska u europsku obitelj, Vlada je odobrila izmjene i dopune na uvođenje vremenskog ograničenja na europskim uhidbenim nalozima. Izmjene su dobile ime 'Lex Perković' po bivšem šefu jugoslavenske i hrvatske tajne službe Josipu Perkoviću koji je po europskim pravilima trebao biti poslan u Njemačku na suđenje za ubojstvo Stjepana Ðurekovića. Ranije ove godine, Perković je ipak poslan u München, a kasnije u Nürnberg zbog sigurnosnih razloga. Njegovo suđenje će početi u lipnju. RužaTomašić komentirala je: „Osramotili smo se s Lex Perkovićem i poslali poruku da smo nevjerodostojan partner. Potencijalni investitori bježe od takvih zemalja.“ Nadalje, kada su u pitanju ljudska prava i građanske slobode, potrebno je spomenuti referendum održan 1. prosinca prošle godine, koji je definirao brak kao isključivu zajednicu žene i muškarca, tako proglasivši istospolni brak protuzakonitim. Sa 65 posto birača u korist, taj zakon donesen je na ustavnoj razini. Stotine aktivista prosvjedovalo je protiv zanemarivanja njihovih prava, no nisu uspjeli osporiti kontroverzni referendum. Iako postoje i druge članice EU gdje je istospolni brak protuzakonit, na ovakav je način Hrvatska povećala jaz s nekim zemljama EU i otišla potpuno suprotno načelima EU o ljudskim pravima. Na sličan način ova mediteranska zemlja pokazala je nedostatak snage da zaštiti manjine. Srbijanska etnička skupina koja živi u gradu Vukovaru, u blizini granice sa Srbijom, zakonski ima pravo na ulične znakove na ćirilici. Ipak, uvođenje istih povećalo je napetosti između dva naroda koja su se borila jedni protiv drugih u Domovinskom ratu 90-ih godina. Konkretno, nakon što je Hrvatska zatražila neovisnost od Jugoslavije, Jugoslavenska Narodna Armija predvođena Slobodanom Miloševićem izvršila je agresiju na hrvatske gradove počinivši zločine protiv čovječanstva te ostavivši ožiljke koji vjerojatno nikada neće zacijeliti. Jedan od tih gradova je Vukovar. Vojska je razorila grad, zlostavljala stanovnike, oduzela im domove i silovala žene. Postavljanje uličnih znakova na ćirilici, pismu koje pripada srbijanskom narodu, shvaćeno je kao provokacija protiv koje su Vukovarci protestirali. Razbijali su znakove u Vukovaru dok su se u drugim gradovima okupljali tražeći od Vlade da promjeni zakon. Upravo ovakvi neredi odgovornost su Vlade zbog riskantne i nepromišljene odluke koja je izložila srpsku manjinu u Vukovaru uvredama i protestima zbog rana iz prošlosti koje su još previše svježe da bi bile zaboravljene. Unatoč ljutnji i mržnji aktivista koje su većinom sačinjavali bivši vojnici koji su se borili za hrvatsku neovisnost, Vlada nije promjenila zakon te je odlučila zadržati znakove koji su kontinuirano lomljeni i mjenjani. Tisuće ljudi prosvjedovale su i borile se protiv policije ostavljajući iza sebe desetke ozlijeđenih policajaca i civila. Izvor: www.slobodnadalmacija.hr Tu je još jedan nedostatak koji hrvatska Vlada pokušava sakriti. Kao posljedica srpske agresije na Hrvatsku, 1995. godine hrvatska je ofenziva bila je prisiljena iseliti više od 200 tisuća Srba iz njihovih domova u Hrvatskoj. Otada, ti ljudi pokušavaju vratiti ono što im pripada. Unatoč pokretanju Regionalnog projekta za zbrinjavanje izbjeglica koji uključuje Srbiju, Hrvatsku, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, još uvijek postoje tisuće raseljenih obitelji. Program je obećao domove za oko 24 tisuće izbjegličkih obitelji u regiji. Problem je u tome što je Hrvatska vlada relativno spora u djelima odnosno izgradnji domova. U međuvremenu, izbjeglice žive u velikom siromaštvu. U rujnu prošle godine, Hrvatska vlada je pokušala ukinuti status izbjeglica svim Srbima koji su napustili Hrvatsku između 1991. i 1995., ali UNHCR je odbacio prijedlog. Trenutno još uvijek postoji 40 tisuća ljudi u Srbiji registriranih kao izbjeglice iz Hrvatske. U isto vrijeme, tisuće Hrvata još uvijek živi van matične zemlje čekajući pomoć i povrat domova koji su im nasilno oteti. Od svih država uključenih u spomenuti program očekuje se aktivan rad. Budući da su neke od njih, poput Srbije i Crne Gore, u tijeku pregovora za ulazak u EU, na instituciji je da ukaže na bitnost rješavanja ovakvog problema te traži od država konkretne rezultate. Osim ako ne odluči sniziti svoje kriteriji još više. Hrvatska predstavnica u Europskom Parlamentu sažela je hrvatske manjkavosti: „Slaba industrijska proizvodnja, poljoprivredna nekonkurentnost, porezi zabrane i socijalni doprinosi koje guše građane i poslodavce. Tu je i opći nedostatak informacija o građanima i ovlasti institucija EU, nepodnošljiv politički utjecaj na pravosuđe, državno odvjetništvo i policiju, nedosljedna i nezrela vanjska politika koja nas čini pijunom, a ne partnerom.“ Također tvrdi kako Hrvatska nije ni politički ni ekonomski stabilna, niti dovoljno jaka da se bori za svoje interese u društvu velikih zemalja. Međutim, Tomašić vidi svjetlo na kraju tunela: „Ja vjerujem u svijetlu budućnost naše zemlje u EU ili izvan nje. Hrvatska ima predispozicije da se razvije u uspješnu europsku zemlju, ali nam je potrebna radikalna promjena - od strukturnih reformi države do promjene načina razmišljanja ljudi.“ S obzirom na sve navedene probleme, čini se da Hrvatska ne izgleda kao idealan kandidat za ulazak u EU. Zašto se to onda dogodilo? Kakvu je korist EU imala od hrvatskog ulaska? Odlagalište smeća, kaže vic u Hrvatskoj. No, nakon svega, je li to doista samo šala? Da bi Hrvatska u potpunosti bila spremna za EU, Unija je trebala pokazati svoju sposobnost da riješi probleme koji su zlostavljali ovu bivšu jugoslavensku državu. EU je počela uspješno izrađivati mir između Hrvata i Srba, ali pitanje ćiriličnih natpisa kao i problem izbjeglica ukazuje da je i pred državom i pred EU još dug put. Pristupanje Europskoj Uniji trebao bi biti teško dokučiv cilj na putu do kojega bi države morale naporno raditi u svim poljima, no je li to doista tako danas? I gdje će ovo snižavanje kriterija odvesti europsku obitelj?