ISSN 1334-8892
Čestit Božić
i sretna Nova godina!
BROJ 21, GODINA X, 2012.
Snimio: Srećko Vuković
ČASOPIS OGRANKA MATICE HRVATSKE BIZOVAC
1
Sretan Božić
Sretan Božić
Svim nemoćnim,
Bolesnim,
Zdravlja željnih
I koraka lakog
S osmjehom...
Sretan Božić
Svim žednim,
Gladnim,
Sitosti željnih
I trbuha punog
S osmjehom...
Sretan Božić
Svim tužnim,
Usamljenim,
Prijatelja željnih
I druženja pravog
S osmjehom...
Sretan Božić
Svim bez vjere,
Izgubljenim,
Putokaza željnih
I života u nadi
S Isusom...
Dalibor Cvetković
Kod kuće na Božić
Veselim se ovom hladnom
Sjevernom vjetru
Iako mi bezobrazno obraze štipa
Jer mi iz daljine
Zvuk poznatog zvona nosi
I dok mi pahuljama sitnim
Staru stazu skriva
U daljini tamo
Na kraju puta
Dragi prozor vidim
Koji svjetlom treptavim
Ovu tihu noć pozdravlja
I mene što dolazim
Kako je lijepo biti kod kuće
Na Božić
Kroz prozor vidim
Toplu peć
I lelujave plamene jezike
Što kroz čađavo stakalce
Čudne sjene izrađuje
Po svakom kutu sobe
A u kutu bor
Okićen,
Svjetlucav...
Ispod njega jabuke,
I svežanj tek izniklog žita
I šarenim papirom umotani pokloni
Jedan je za mene znam...
Kako je lijepo biti kod kuće
Na Božić
Otvaram vrata,
Zapljuskuje me toplina
Ugodna mojim promrzlim obrazima
Opija me odmah miris pečenke,
Kolača sa cimetom
I simfonija veselih glasova
Dragih...
Sretan Božić
Kažem,
A pomislim...
Lijepo je biti kod kuće
Na Božić
Dalibor Cvetković
Blagoslovljen Božić i sretnu Novu godinu
želi vam
Ogranak Matice hrvatske Bizovac
RIJEČ UREDNIKA •
Preko crte, za Božić
N
akon stanke od godinu dana, naš i vaš Matko ponovo je pred
vama. Međutim, ni taj predah, za koji smo mislili da će nam
pomoći u nastojanjima da okupimo veći broj suradnika i stvorimo nekakvu čvrstu financijsku podlogu glede budućeg izlaženja,
nije nam pomogao. Idemo dalje, ali opet ispočetka, kao što je to
bio slučaj i sa svim prošlim brojevima. Ako se sjećate riječi urednika iz prošlog broja, kad sam rekao da smo dvadesetim brojem
podvukli crtu i da će sve preko toga biti u znaku pitanja, onda
vam naslov ovog teksta neće biti čudan, ovaj broj Matka je stvarno iskorak preko crte.
Matko, iako izlazi prigodno za Božić, donosi i nekoliko tema koje
baš nisu u tom duhu, ali su, na žalost, naša stvarnost. Prije svega
mislim na tekst „Demografska obilježja bizovačkog kraja“ iz kojeg se vidi kako brzo izumiremo. U deset godina, između dva popisa stanovništva, općina Bizovac smanjila se za 477 stanovnika,
u samom je Bizovcu čak 249 žitelja manje. Drugi tekst, na određen način povezan s prvim, donosi nam također crnu sliku Lijepe naše, a govori o iseljavanju mladih koji trbuhom za kruhom
odlaze u inozemstvo. Kad sve to pročitamo, moramo se zapitati:
„Pa kamo sve ovo vodi“? Danas kad imamo svoju samostalnu
državu za čije smo stvaranje podnijeli velike žrtve, naša mladost
odlazi iz te iste, toliko željene države. Ali naše političare to, očito,
ne zanima, oni se još uvijek bave prošlim ratovima, samima sobom i svojim privilegijama. Tko bi onda trebao misliti na mlade
koji su budućnost svakog društva i svake države, pitanje je na
koje za sada nema odgovora.
Na sreću, većina drugih tema ovoga broja drugačijeg je karaktera.
Izdvojio bih, svakako, naša dva intervjua iz kojih se vidi da, usprkos teškim vremenima, još uvijek postoji vedar duh, slobodno
poduzetništvo i entuzijazam. Pa zar i dugovječnost našeg Matka
koji je ovim brojem zagazio u desetu godinu izlaženja nije najbolji dokaz tome? Moram ovdje spomenuti i prilog koji govori o
planu razvoja Bizovca. Taj plan stoji već duže vrijeme izvješen u
centru mjesta, ali je običnim ljudima pomalo nerazumljiv - zato
ovdje uz slike donosimo i pojašnjenje budućeg razvoja središta
našeg mjesta. Do sada smo pisali o dolasku Zagoraca i Ličana
u naš kraj, a u ovom broju donosimo i tekst o Šokcima kao domicilnom stanovništvu bizovačkog kraja. Zanimljivim tekstom o
gostionici „Kod Gorkoša“ vraćamo se unazad, u prošlo stoljeće.
Vjerujem da ćete sa zanimanjem pročitati i putopis o nacionalnom zahvalnom hodočašću u Rim. U ovom broju iznimno donosimo i čak dvije božićne pripovijetke, jednu humoresku, a tu je
naravno i dežurni kroničar, popularna strina Reza koja kroz humor, svojim bizovačkim narječjem komentira tekuća događanja.
I na kraju, ponovo pozivam sve vas da nam se sa svojim prilozima pridružite u kreiranju Matka. Ima mjesta za sve i svakim
novim suradnikom Matko će postati sadržajniji i zanimljiviji.
Ostaje mi još samo da vam u ime nakladnika, svih suradnika i u
svoje ime poželim čestit i blagoslovljen Božić i sretnu i uspješnu
Novu godinu.
Urednik
3
• INTERVJU
IVAN ZIRDUM
Baka mi je još kao djetetu kupila
molitvenik pod nazivom „Evo dolazim“.
Često sam ga držala u rukama i iz njega
čitala molitvice, no za oko su mi bila
zapela i tri slova UPT – „U pravi trenutak“
i ništa mi nije bilo jasno. Došavši u
Đakovo na studij i pripremajući jedan
od ispita, knjižara „U pravi trenutak“
opravdala je svoj naziv kako bih na
vrijeme došla do potrebne literature.
Njezin osnivač vlč. Ivan Zirdum,
svećenik, u svojoj skromnosti cijeli svoj
život marljivo je radio kako bi Božja
Riječ došla do svih kojima je potrebna,
a svojim humanitarnim radom zaslužio
je i priznanje biti „Ponos Hrvatske“ u
prošloj godini. No, oni koji ga poznaju,
reći će kako je on ponizan i radišan i
da ne pati od svjetovnih titula. Već je
nekoliko godina u mirovini i ne miruje,
i dalje djeluje u Božjemu vinogradu. Za
ovaj broj našega „Matka“ ispričao nam
je o svome životu i radu.
Vlč. Zirdum, Vi ste bili prvi katolički
privatni nakladnik u bivšoj Jugoslaviji.
Kako ste došli na ideju o pokretanju
nakladništva i s kakvim ste se
problemima sretali u početku?
– Ne znam jesam li doista bio prvi
privatni nakladnik u Jugoslaviji. Moja
prva izdana knjižica bila je “Biser
Đakovštine”, l970. Te iste godine poslan
sam u Rim na postdiplomski studij.
Vratio sam se l975. i počeo predavati
na bogosloviji u Đakovu te sam
ujedno imenovan prvim župnikom
u Đakovačkim Selcima. Prvih sam
godina imao puno posla u pripremanju
skripata za studente i oko temeljite
obnove crkve u Đakovačkim Selcima.
U tom sam razdoblju diplomirao i na
školi za liječenje alkoholičara i drugih
ovisnika u Zagrebu. I iz tog sam
područja počeo izdavati neke knjižice.
Kad sam dovršio obnovu crkve, krenuo
sam svesrdnije na izdavanje knjiga.
Naime, KS nije željela izdavati neke
pučke stvari koje su manjkale našim
čitateljima. Tako sam krenuo s knjigom
“Svjetlo planina”, dojmljivom knjigom
iz naše mladosti, potom “Svećenik
krvave haljine” itd. Početne poteškoće
bile su kako pripremiti knjigu za tisak. U
tome mi je puno pomogao moj profesor
sa Šalate Stjepan Hosu, tadašnji lektor
GK. Nadalje,u Osijeku u “Štampi” nisu
navikli da privatna osoba izdaje knjigu.
Ipak sam nekako privolio upravu da
mi to dozvoli. Oglašavao sam u GK i
sam pakirao i slao naručiteljima kojih
je onda bilo vrlo mnogo, neusporedivo
više nego danas.
4
U pravi trenutak
U trideset godina djelovanja objavili
ste oko 620 naslova. Koji biste od njih
danas izdvojili kvalitetom, a koji je bio
najpopularniji kod čitatelja? Koje su
od tih knjiga doživjele više izdanja, a
koje su relativno slabo primljene?
– Kvaliteta je tu relativan pojam. Nešto
je kvalitetno za priprosti narod, nešto
za intelektualce, nešto za književnike.
Stoga radije govorim o tome što je
kako prihvaćeno. I “Svjetlo planina” i
“Svećenik krvave haljine” odlično su
prihvaćeni od mladih i onih starijih
za studente teologije. Nažalost, slabo
ih studenti koriste. Žele kraćim putom
do polaganja ispita. Najveće je djelo,
svakako, “Denzinger” čime smo
zadužili sve koji se zanimaju za teologiju
i stasanje Crkve kroz povijest. Nažalost,
ni to djelo nemaju mnogi svećenici ni
vjeroučitelji, a tako ga jeftino mogu
nabaviti. Najslabije inače idu teološki
priručnici.
koji vole lagano pobudno štivo. Obje
su knjige doživjele brojna izdanja i
dramatizirane su te su se davale kao
igrokazi. Zašto se ne čitaju i danas,
ima više razloga, a jedan je i taj što
ih ni svećenici ni vjeroučitelji ne
preporučuju, ili ih jednostavno ni sami
nisu pročitali. Svojevremeno sam izdao
knjižicu obraćenice, Ruskinje Tatjane
Gričeve, “Put Bogu Spasitelju” koju
je i kardinal Kuharić često citirao i
svukud propagirao. Doživjela je mnogo
izdanja. Posebna mi je bila radost izdati
poveću knjigu “Isus Krist” Rudolfa
Vimera, najljepši pučki životopis Isusa
Krista. Izdao sam za intelektualce
knjige velikih psihologa kao što su
Fromm i Jung. U našem cjelokupnom
nakladništvu hit je knjiga “Kardinal
Alojzije Stepinac”. Izdana je za Božić
l989. kad je još bio komunizam na
vlasti. Trebala je za to velika hrabrost i
spremnost na zatvor. Ali to je bio suton
komunizma u svijetu pa i kod nas.
Knjiga je doslovce bila razgrabljena.
Izdano je postupno 30.000 primjeraka.
Kad je završio Domovinski rat, izdao
sam dvadesetak teoloških priručnika
pomagali ljudima u potrebi!? Možete
li o tome dijelu vašeg rada nešto reći?
– Još kao župnik u Selcima radio
sam
mnogo
humanitarno,
i
osobnim zalaganjem i materijalnim
pomaganjem. Vodio sam klub liječenih
alkoholičara 11 godina. O tom se može
roman napisati. To je zahtijevalo puno
truda i izdataka. Nabavio sam suđe
i stolove i sve drugo što je potrebno
za slavljenje svatova i održavanje
karmina. Sve se to čuvalo u župi i
posuđivalo ljudima u potrebi. Karmine
su se održavale u toplim župskim
prostorijama. Za nekoliko siromašnih
ili ugroženih obitelji organizirao sam
gradnju ili popravak kuće. To sam
nastojao činiti i dalje kao profesor i
kao umirovljenik, već prema prilikama
i mogućnostima. Mogućnosti bi bilo
više kad bi svećenici i vjeroučitelji više
radili na širenju kršćanskih knjiga. Jesu
li knjige skupe kad ih se 1000 može
kupiti za 1000 kuna? O gradnjama
kuća mnogo su pisale svjetovne novine
prošle godine kad su me one predložile
za nagradu “Ponos Hrvatske”. Svi
smo mi dužni učiniti koliko možemo
Dobar dio prihoda od prodaje knjiga
ulagali ste za humanitarne potrebe i
INTERVJU •
za svoje bližnje u potrebi jer je to djelo
samom Kristu koji će nas o tom pitati
na sudnji dan.
Napisali ste i objavili 29 svojih
igrokaza. Oni su igrani širom Hrvatske.
Sjećam se da je početkom osamdesetih
dramska grupa koja je djelovala u našoj
župi u Bizovcu također nastupala s
jednim vašim igrokazom. Igrokaz je
bio jako popularan, a oni su gostovali
po mnogim župama, pa i u Đakovu!?
Jeste li upoznati s tim događanjima i
popularnošću vaših igrokaza?
– Da, upoznat sam s popularnošću
svojih igrokaza. Oni su svi isječci iz
suvremenog života i pružaju poruku
sadašnjem čovjeku, dakako, kršćansku
poruku na jedan oživotvoren način. Tih
sedamdesetih i osamdesetih godina ja
sam uz sve poslove na župi i bogosloviji
pisao i ciklo-strojem umnažao igrokaze.
Mnogi su ih svećenici u domovini, ali
i inozemstvu naručivali i uvježbavali
s mladima. Danas je to sve zastalo,
premda sam sve te igrokaze i tiskao
u šest svezaka. Tom zastoju ima više
razloga, a jedan je i taj da se svećenici i
vjeroučitelji ne žele oko toga potruditi.
Inače bi se našlo i mladih i djece koji
bi to voljeli, a našlo bi se i zahvalne
publike koja bi taj trud nagradila.
Već nekoliko godina poznato je kako
ste postali sirovojedac. Što takav
način prehrane donosi i kome je
preporučujete?
– Već šest godina bavim se knjigama o
zdravoj prehrani. Na temelju proučene
literature najvećih stručnjaka na
engleskom i njemačkom području,
došao sam do zaključka da ljudi najviše
obolijevaju stoga što ne jedu prirodnu
hranu kako ju je Bog dao, nego
je prije unište vatrom, preradom,
konzerviranjem i začinima. Žive stanice
u našem tijelu trebaju prikladnu hranu
za svoju obnovu i svoje funkcioniranje.
A to je jedino prirodna, sirova
(živa) hrana. Kuhanom i pečenom
(uništenom) hranom ne mogu si puno
pomoći. Tako se u tijelu nakupljaju
talozi, smeće, otrovi. Uslijed toga
nastaju sve bolesti. Čovjek treba dati
šansu svom tijelu da se očisti od otrova
i jesti prirodnu hranu. Tako će živjeti
zdravo bez lijekova i terapija. Stvoritelj
nije predvidio nikakve dodatne
lijekove. On je jednostavno dao čovjeku
prirodnu hranu, a čovjek je vatrom
uništava i sebi stiče bolesno stanje.
Obilazim mnoga mjesta u Hrvatskoj i
držim predavanje naslovljeno:”Kako
liječiti bolesti jednostavno prirodnom
hranom, bez lijekova i terapija”. Na tu
temu izdao sam i 2o knjiga. Bez čitanja
tih knjiga nitko neće shvatiti i sebe
oduševiti za prirodnu hranu i zdrav
život. Ja se mogu nazvati u tom smislu
sirovojedac, ali ipak nisam radikalan
u tome. U gostima jedem ono što se
ponudi da ne pravim problema.
Nedavno ste otvorili i knjižaru
na Kaptolu u Zagrebu. Je li riječ o
klasičnoj knjižari u kojoj se mogu naći
i knjige drugih izdavača ili je knjižara
specijalizirana samo za vaša izdanja?
– Otvorio sam knjižaru u Zagrebu
na Kaptolu, broj 10. Tu su uglavnom
naša izdanja. Prodaju se, uglavnom,
po 5 kuna, a ako se uzmu kompleti
još mnogo jeftinije. U svijetu nema
jeftinijih knjiga. Svaki župnik, a i svaki
vjeroučitelj može mnogo od tih knjiga
nabaviti pa proširiti u svom djelokrugu.
Nema isprike da mu je skupo. Treba
imati samo volje širiti dobru knjigu.
Mnogo ste godina predavali na KBF-u
u Đakovu, radili sa studentima,
bili župnik,… sada ste u mirovini,
nedostaje li Vam sva ta užurbanost i
mnoštvo ljudi u blizini?
- Da, donekle mi nedostaje škola,
ali nije mi dosadno. Mnogo radim
u Dragotinskom svetištu. To je po
prostoru gotovo najveće u Hrvatskoj,
zahvaljujući mom upornom radu na
tom području od 1995. godine, dođite
pa vidite. I to me stoji mnogo truda i
izdataka. Kroz četiri mjeseca u ljetnoj
sezoni idem svaki vikend u Mariju
Bistricu, tamo pomažem ispovijedati,
a ponekad i propovijedati. Tu se
susrećem s mnogo svećenika i biskupa.
Pokoji župnik iz biskupije zove me za
pomoć prigodom božićnih i uskrsnih
ispovijedi. Dakako, i u đakovačkoj
katedrali ima posla. Posjećujem
starački dom u Đakovu itd.
S obzirom na to da ste danas u
mirovini i možete se posvetiti samo
nakladništvu, jeste li u tom smislu
povećali aktivnost? Tko vam je do sada
pomagao i planirate li da netko drugi
nastavi vašu misiju i vodi izdavačku
kuću U pravi trenutak kad vi više ne
budete mogli?
– Trenutno više puno ne izdajem.
Zašto? Ljudi slabo čitaju. I župnici su se
dosta pasivizirali u širenju kršćanskih
knjiga. Mnogo sam više očekivao od
vjeroučitelja s obzirom na knjigu. Što da
u takvom stanju mislim o nastavljanju
nakladničke djelatnosti? Ako knjiga
nikom ne treba, može li se u tom poslu
angažirati nasljednika? Poneki bace
oko na kuću u kojoj UPT prebiva, ali
ne na nakladničku djelatnost. Nešto
će i providnost odlučiti. Toliko! Hvala!
Sretan Božić! Srdačan pozdrav! Ivan
Zirdum.
Razgovarali Zrinka Blažević
Vjekoslav Đaniš
5
• HODOČAŠĆE
Nacionalno zahvalno
povodom “Godine
Svetome Ocu na
našoj
Trg Svetog Petra
Tko je predodređen da jednom mnogo naviješta
puno šuti, razmišljajući u sebi.
Tko je predodređen da pali gromove,
mora dugo bit oblak.
Friedrich Nietzsche
N
Dolazak pape na trg sv. Petra
Bazilika i kip sv. Pavla
Hodočasnici ispred crkve Marie Maggiore
6
edjelja poslijepodne, 15 je sati pred crkvom sv. Mateja u Bizovcu. Polazak hodočasnika na veliki put. Pozdravlja nas naš
župnik Zoran - i njega je obuzela radost te u ozračju mira pozdravlja sve okupljene putnike.
Slijedi vožnja prema Asizu. Gradu siromaška Franje. Dočekuje nas
kišno jutro, hitamo prema gornjoj bazilici gdje slijedi Euharistija.
Posjećujemo najpoznatija mjesta iz života sv. Franje. Vožnja prema
Rimu teče polako, stižemo u predvečerje. Smještaj u sobe, večera i
san. Umor je prevelik, sklapam oči. Osvanu sunčano jutro, danas
je drugi dan od moja draguljna četiri. Još ne vjerujem da sam stigla
Apostolu naroda. Ulazimo u baziliku sv. Pavla izvan zidina. Veličanstveno zdanje kakvo i priliči gigantu s Taura, Apostolu nad apostolima. Radujem se. Nema vremena za čuđenje, prizori se vrtoglavo mijenjaju. Potiskujem emocije pred grobom vječitoga Pavla.
Slijedi sveta misa, traje ispovijed, a ja začuđeno promatram mozaik
rađen 20 godina koji prikazuje Isusa i sv. Petra i Pavla. Glavni oltar
čini sarkofag prekriven mramornom pločom. Veliki kip Apostola
moj je najvažniji cilj u životu. Tu zagrlim Pavla. Polazimo dalje,
vadimo ručak iz torbe. Zajedničko fotografiranje i put pod noge.
Pohodimo baziliku sv. Marije Velike. Dan je dug, naporan i u smiraj rimske večeri dolazimo u hotel. Moramo brzo spavati. Noć se
pretvori u rano jutro, odlazimo na Trg sv. Petra u Vatikanu. Susret s
još jednom bazilikom. Audijencija kod pape Benedikta XVI. - bila
sam tako blizu Ocu, to je bio vrhunac slavlja i sreće.
Polazimo prema Papinskom hrvatskom zavodu i crkvi sv. Jeronima na slavlje. Baš kad sam zaključila da ništa ljepše ne postoji
od jučerašnjeg dana, pristižemo pred velebnu i najveću crkvu kršćanstva. Punih 120 godina trajala je njezina izgradnja. Devetnaest
papa radilo je na dovršenju bazilike sv. Petra. Euharistiju predvodi
kardinal Bozanić.
Najdojmljiviji je Petrov grob. Čim sam stupila u baziliku, zagrli
me Berninijev baldahin ispod kojega je grob apostola Petra. Zapanjena krećem u obilazak ovog veličanstva. Tek što sam se podigla s
poda, ponovo me ponese čudna svjetlost i noge mi same krenuše
prema Žalosnoj Gospi ( Pieta), djelu velikog Michelangela. Začudi
me položaj mrtvog Isusa i spokojno lice Djevice Marije. Ovaj rad
je predanje Isusa za cijelo čovječanstvo bez imalo gorčine, srdžbe,
bola. Sama ljubav i dobrota.
Ništa ne razumjevši, obuze me nekakva tiha tuga i radost istodobno, navriješe emocije poput pljuska valova. Stojim u dugoj povorci
koja se beskrajno nekud pomiče.
Odjednom u tamnoj pozadini zapucketa zagasito-crveni tanahni
plamen Njegove haljine, smiješio se kroz tišinu zadržanih dahova,
od Njega je nježno strujao udarac koji se rasprskao u srcima. Netko prigušeno zajeca, meni dobro dođe, ne moram uvijek ja plakati.
Isusova čovjekolikost u bazilici sv. Petra potresno je nepojmljiva,
lik otmjen, lelujav, moje oči uprte, koje su prvi put gledale. Slavile
HODOČAŠĆE •
hodočašće u Rim
vjere” i zahvale
njegovu posjetu
domovini
su ljubav. Isus je miris, glad, glazba u Amadeusovu Rekvijemu, vatra što leti tihim nebeskim prostorom. Ispunjavam oči tim prizorom i spremam u policu svog nemirnog srca.
Želim ne sklapati oči i ispunjavati ih ljepotom zvukova i prizora
u velikoj bazilici iz koje još uvijek čujem najčudesniju i najveličanstveniju svetu misu. Ne zaklapam oči, nek´ me ispuni svjetlost
veličanstvenog Rima. Odjednom sam skočila iz svog tajnog podzemlja; tvrdoglava, smiješna, tašta, sitna duša, ljubomorna, naivna,
ljutita, nesposobna da se radujem tuđoj radosti, nesposobna za
praštanje, sva u svom podzemlju.
Ogledalo - Isus koji me pogledao, pokazivalo je ružnu sliku pa
zamolim Isusa neka me zagrli. Izlazim van u obasjan i sunčan dan,
pred grandiozan trg Vatikana, neobično bogata.
Stizala je noć: uzbudljiva, topla, zvjezdana, besana. Ne želim se
rasuti. Izgubila sam pojam o vremenu. Koji je to dan, ne znam,
izgubila sam se i sakrila u srce Dvanaestorice pokušavajući ne vikati. Ostatak dana prolazi u obilasku rimskih ljepota. Promatramo
fontanu di Trevi, Piaza Navona, Partenon - hram posvećen nebeskim bogovima. Nemoguće je opisati sve ljepote - „u njega se treba
zaljubiti“, kako reče naš vodič.
I započe sljedeći dan ranim ustajanjem, treba pohoditi Padovu.
Autobus krenu i u čas nas onako umorne dovede do dvojice odličnika katoličke crkve. Antun Padovanski - osnivač reda franjevaca.
Glavni je spomenik grada Padove bazilika sv. Antuna, jedno od
najvećih remek-djela svjetske umjetnosti. Pohodimo i svetište Leopolda Bogdana Mandića, sveca koji je cijeli svoj život posvetio
ispovijedi u maloj sobici. Ovdje neprekidno traje hodočašće, a zanimljiva je relikvija njegove desne ruke kojom je za života pomilovao mnoge. Duga noć u autobusu i povratak u stvarnost značajka
je zadnjeg dana na ovom velikom hodočašću. Izlazimo gdje smo i
ušli, bogatiji za jedno iskustvo u hodu prema Kristu.
Možda je ovaj putopis subjektivan, vjerujte mi, nije mi za zamjeriti. Kažu da je u audijenciji kod Svetog Oca prisustvovalo nekoliko
tisuća Hrvata i oni imaju svoju priču. Ali moja je gledana očima
ljubavi. U Godini vjere koju je proglasio Sveti Otac, ovo je bilo prvenstveno hodočašće, a potom turističko putovanje.
Lijepo je A. Hausrath napisao Pavlu:
“Tko sadi cedrove i hrastove mora se strpjeti dok ne dadu sjenu
njegovu grobu.
Apostolovi protivnici nisu iza sebe ostavili ništa osim klevete, a
zajedno s njom nestalo je i njih. Iz poslanica sv. Pavla izrasla je
hrastova i cedrova šuma kršćanske teologije koja je spustila svoje
korijenje u tlo otkupiteljskih činjenica, a krošnje joj se njišu u nebeskim visinama.”
Padova
Asiz
Naša suradnica s mons. Srakićem
Nad Apostolovim grobom diže se blistavi hram, a rimski biskupi
svih vremena u nizu iznad stupova hrama gledaju ozbiljno i svečano na mimohod stoljeća.
Studeni, 2012.
Tekst: Ružica Antolović
Fotografije: Tanja Glavašić
Hodočasnici pred crkvom sv. Petra
7
• PROJEKTI
Bizovac za
P
Pogled na centar Bizovca s istočne strane
rije nego su započeli izradu „Idejnog
projekta uređenja središta Bizovca“,
projektantski tim iz osječkog Zavoda za
urbanizam i izgradnju analizirao je postojeće stanje u prostoru kojeg se nije mijenjalo unazad više desetljeća. U stručnoj
analizi detaljno su opisani svi elementi
koji nagrđuju i narušavaju izgled središnjeg dijela naselja.
Novim idejnim rješenjem uređenja centra Bizovca u dužini od 350 metara planira se izgradnja asfaltiranih pješačkih i
biciklističkih staza, parkirališta i zelenih
oaza. Parkirališni su prostori odvojeni od
državne ceste zelenim otocima s visokim
zelenilom. Planirani drvoredi “uokviruju” kolnik i nastavljaju se na nedavno
posađen drvored u širem centru naselja.
Benzinska stanica neprimjerenog izgleda
uklanja se i na njezinoj se lokaciji planira
izgradnja 16 parkirališnih mjesta. Ispred
stare kurije predviđeno je uređenje mini-parka. Simetrična kompozicija parka
u službi je prezentacije kurije Normann,
kulturnopovijesnog spomenika graditeljske baštine s početka devetnaestog stoljeća. Postojeće dotrajalo drveće uklanja se
kako bi se omogućio pogled i kvalitetno
osvjetljenje kurije koja se počela obnavljati. Vrt ispred nje omeđen je živicom kako
bi se odvojio od državne ceste uz koju je
smještena te stvorio dojam zatvorenog,
“intimnog”, prostora. U sredini je postavljena fontana i dvije klupe za sjedenje.
Ostatak parka je zelena površina s rubno
zasađenim niskim zelenilom. U parku je
predviđeno postavljanje 4 stupa za zastave. Ispred crkve proširuje se postojeći
plato popločenjem do kanala u istom stilu i dužini, a travnata površina uokviruje
Autobusno stajalište u centru, prema Osijeku
Raskrižje Kralja Tomislava-Valpovačka ulica
8
Informativni stup kod semafora
PROJEKTI •
21. stoljeće
se niskim zelenilom čime će se spriječiti dosadašnje parkiranje vozila. Na neizgrađenoj zelenoj čestici na križanju Ulice kralja Tomislava
i Valpovačke ulice planirano je hortikulturno
uređenje u višenamjenske svrhe. Ispred robne
kuće, uz križanje pješačkih staza, planirano je
postavljanje informativnog stupa s digitalnim
satom i temperaturom te stalka za bicikle. Autori projekta sugeriraju da se sve postojeće nadstrešnice ugostiteljskih lokala uklone i zamjene
unificiranim bijelim suncobranima. Ovakvu bi
odluku trebalo ugraditi u ugovore između Općine i najmoprimca javne površine koja bi se
koristila kao terasa. Kiosk se premješta na plato
raskrižja Ulice kralja Tomislava i Valpovačke,
gdje će kao nereprezentativan objekt biti manje
uočljiv. Koševi za otpatke postavljaju se ispred
crkve, robne kuće i kurije. Postojeće nadstrešnice na autobusnim stajalištima zadržat će se
uz korekciju položaja. Osigurana su tri parkirališna mjesta za invalide, uz robnu kuću, uz
općinsku zgradu te uz višenamjensku površinu.
U ovom smo tekstu, uz slikovno predočenje, čitateljima „Matka“ ukratko nastojali opisati idejne
zamisli kako vidimo bizovačko središte u bliskoj
budućnosti. Naravno, svaka sugestija i primjedba naših sumještana na predloženi projekt bit će
prihvaćena sa zahvalnošću.
Srećko Vuković
Raskrižje Valpovačka-Kralja Tomislava
Mini park ispred kurije Normann
Autobusno stajalište u centru, prema Našicama
Pogled na centar sa zapadne strane
9
• DEMOGRAFIJA
Demografska obilježja
bizovačkog kraja
B
Bizovački je kraj zbog svojih
povoljnih prirodno – geografskih obilježja bio naseljen
vrlo rano, još u doba neolitika, o
čemu svjedoče brojni arheološki
nalazi na ovom području. Naselja bizovačkog kraja teritorijalno
pripadaju Općini Bizovac. To
su Bizovac, Brođanci, Cerovac,
Cret, Habjanovci, Novaki Bizovački, Samatovci i Selci. Bizovac
je najveće i najznačajnije naselje
te administrativno središte istoimene općine. Ono ima sva obilježja mikroregionalnog centra.
Prema službenim podacima iz
2011. godine na području Općine
Bizovac živi 4 502 stanovnika što
s obzirom na površinu od 85.7
km² čini 52,6 st/km².
Prvi služeni popis stanovništva
bio je 1857. godine i od tada
su se na ovom prostoru dogodile značajne demografske
promjene (Sl. 1. i Tab. 1.). Ono
što prvo primjećujemo gledajući
navedenu sliku i tablicu je da se
broj stanovnika od prvog popisa
do danas povećao. To povećanje
tek nešto manji od Bizovca, ali
su, gledano od 1857. godine,
izgubili oko 40 % stanovnika. Da
bi nam ipak slika kretanja broja
stanovnika na ovom području
bila jasnija, potrebno je podijeliti ga u faze.
iznosi 65 %. Bizovac je i tada bio
najveće naselje, a broj stanovnika mu je do danas u konstantnom porastu. Ipak, svakako
je najuočljiviji porast broja
stanovnika Samatovaca, koji je
sa 41 stanovnika 1857. došao do
607 stanovnika 2011. godine što
je povećanje od gotovo 15 puta.
Brođanci i Habjanovci su 1857.
godine brojem stanovnika bili
Prva faza bila bi od 1857. godine
do 1910. godine kada sva naselja
koja se ovdje spominju: Bizovac,
Brođanci, Samatovci, Habjanovci i Cret (za koji prve službene
podatke nalazimo tijekom popisa stanovništva 1890. godine),
bilježe konstantan porast broja
stanovnika. Ono što je također
značajno jest da je od 1900.
godine Bizovac bio tek treće
naselje po broju stanovnika, iza
Brođanaca i Habjanovaca. Nakon toga slijedi druga faza koja je
trajala od 1910. do 1921. godine
kada se, pod utjecajem prije svega, stradanja tijekom 1. svjetskog
rata pri čemu sva naselja bilježe
pad broja stanovnika, ukupan
broj stanovnika u općini smanjio za 329. Treća faza jest faza u
Kretanje broja stanovnika Općine Bizovac od 1857. do 2001. godine
Izvor: Dokumentacija Državnog zavoda za statistiku
10
DEMOGRAFIJA •
Kretanje broja stanovnika u Općini Bizovac po naseljima od 1857. do 2011. godine
Naselje
1857.
1869.
1880.
1890.
1900.
1910.
1921.
1931.
1948.
1953.
1961.
1971.
1981.
1991.
2001.
2011.
Bizovac
1162
1229
1072
1096
1219
1301
1243
1343
1561
1667
1942
1957
2135
2235
2278
2 029
Brođanci
1098
1248
1100
1178
1281
1376
1346
1429
1372
1282
1163
900
792
668
631
558
41
42
35
24
Cerovac
Cret
Habjanovci
912
964
1109
6
6
4
12
10
366
498
678
611
666
716
642
609
1177
1280
1340
1259
1330
1208
1189
1189
786
639
580
545
460
140
219
243
268
208
218
225
211
202
132
230
348
432
525
571
568
609
607
56
29
23
13
5159
5073
4979
4502
Novaki
Samatovci
41
84
144
184
177
126
Selci
Općina
Bizovac
3213
3441
3493
3758
kojoj je došlo do najznačajnijeg
povećanja broja stanovnika, a
trajala je od 1921. do 1961. godine kada Općina Bizovac bilježi
najveći broj stanovnika u svojoj
povijesti (5794). Porast broja
stanovnika najizraženiji je u Bizovcu koji tada postaje najveće
naselje na ovom području, Samatovcima te Cretu koji bilježi
izrazito brzi rast sa 12 na 678
stanovnika. U ovom se periodu ponovno naselilo nekad
napušteno selo Novaki dok
Brođanci i Habjanovci bilježe
konstantan pad broja stanovnika.
U četvrtoj fazi od 1961. do 1991.
godine, Općina Bizovac, ukupno
gledano, bilježi konstantan pad
broja stanovnika. To je rezultat
ponajprije izrazito velikog gubitka stanovništva koji je zahvatio
Brođance i Habjanovce. Brođanci
su u ovom razdoblju izgubili 43
% stanovnika, a Habjanovci čak
51 %. Manji pad bilježe i Novaki
dok ostala naselja bilježe porast
broja stanovnika. U ovoj fazi se
na popisima stanovništva pojavljuju i mjesta Selci i Cerovac
koji su se revitalizirali. Posljednja faza je od 1991. do 2011.
godine. Republika Hrvatska od
1991. godine bilježi prirodni pad
koji je dijelom posljedica ratnih
zbivanja, ali i negativnih migrac-
4154
4518
4189
4606
5102
5435
ijskih trendova populacije mlađe
životne dobi. Isti trend zahvatio
je i ovo područje. Uspoređujući
podatke možemo vidjeti da
prostor Općine Bizovac po tipu
kretanja stanovništva pripada
tipu I4 – vrlo slaba regeneracija
imigracijom. Naime, 1991. godine na području Općine Bizovac živjelo je 5 037 stanovnika, a
2001. godine 4 979, što je manje
za 94 stanovnika. U istom je
razdoblju zabilježen negativan
prirodni priraštaj (-125), tako
da migracijski saldo iznosi 31.
Kretanje broja stanovnika pokazuje da je do povećanja broja
stanovnika došlo samo u Bizovcu
i Samatovcima dok ostala naselja
bilježe smanjenje broja stanovnika. Razlog tomu je u gospodarskom razvoju, ali i u geoprometnom položaju uz državnu
cestu Osijek – Našice. Upravo
zbog povoljnog geoprometnog
položaja, ali i ulaganja u Samatovce zbog njegove perspektive,
u nadolazećem se razdoblju
očekuje još veće povećanje broja
stanovnika. Naselja smještena
južno od ove prometnice, demografski su problematična,
ona pripadaju nerazvijenom, tzv.
,,južnom bazenu’’ Valpovštine.
O tomu svjedoči i dobna struktura stanovništva. Prosječna je
5794
5141
starost na području Općine Bizovac 39 godina, što je više od
prosječne starosti županije (38,7
godina). Dok Bizovac, Samatovci
i Cret imaju još uvijek relativno
vitalno stanovništvo, u ostalim je
naseljima karakteristična izrazito duboka demografska starost
dok Selcima prijeti demografsko
odumiranje.
Pozitivan trend iz međupopisnog
razdoblja 1991. do 2001. godine
vezan uz naselja Cret i Samatovce, u međupopisnom razdoblju 2001. do 2011. godine,
ipak se nije nastavio. Razloge
tomu možemo tražiti u kriznom
razdoblju u kojem se nalazimo
te je smanjena platežna moć
stanovništva i nedostatak posla
što rezultira manjkom stanovnika koji se odlučuju za život na selu
zbog većih mogućnosti života u
gradu, a prirodna je promjena u
našoj općini još uvijek negativna.
Niti za ostala naselja u Općini Bizovac ovo međupopisno razdoblje nije donijelo pozitivne trendove. Naime, na području cijele
općine broj stanovnika smanjio
se za značajnih 477 stanovnika.
Svih osam naselja bilježe pad
broja stanovnika, ali je on ipak
najveći u Bizovcu (-249), što je i
logično jer je to najmnogoljudnije naselje.
11
• DEMOGRAFIJA
Udio zaposlenog stanovništva Općine Bizovac prema sektorima djelatnosti 2001. godine
Izvor: Popisi stanovništva 1991. i 2001.
Budući da podatci iz popisa
stanovništva 2011. godine nisu
do kraja statistički obrađeni,
pri govoru o prosječnoj veličini
kućanstava te gospodarskoj i nacionalnoj strukturi, koristit ću
podatke iz popisa 2001. godine.
82. Prema popisu iz 2001. godine, u kućanstvima prosječno
žive tri člana. Opća su obilježja
kućanstava smanjivanje broja i
prosječne veličine. Izuzetak su
Samatovci i Cret u kojima se
u razdoblju od 1981. do 2001.
broj kućanstava konstantno
U općini su 1 923 stambene povećavao (Tab.2.).
jedinice, od čega je naseljeno
njih 1 836. Stanovništvo živi u Budući da podatci iz popisa 2011.
1 582 kućanstva što je u odnosu godine nisu do kraja statistički
na 2001. godinu smanjenje od obrađeni, podatci o gospodarKretanje broja kućanstva po naseljima u Općini Bizovac od 1981. do 2011.
godinedjelatnosti 2001. godine
Kretanje broja
kućanstava
Naselje
1981.
1991.
2001.
2011.
Bizovac
636
743
730
707
Brođanci
289
265
242
213
Cerovac
13
13
12
9
Cret
173
204
205
194
Habjanovci
250
229
203
187
Novaki
65
79
73
72
Samatovci
152
173
189
192
Selci
16
12
10
7
Ukupno općina
1 594
1 718
1 664
1 581
Izvor: Popisi stanovništva 1981., 1991., 2001. i 2011.
12
skoj strukturi stanovništva vezani su uz popis iz 2001. godine.
Od 4 979 stanovnika, aktivno je
2 023 stanovnika što je 40.6 %.
Na području Općine Bizovac zaposleno je 1 560 djelatnika (77,1
%). Gledano prema sektorima,
najviše je zaposlenih u sekundarnom, zatim u tercijarnom i
kvartarnom, a najmanje u primarnom sektoru. Uspoređujući
podatke iz 1991. i 2001. godine, vidimo da je trend smanjenja broja stanovnika koji se
bave primarnim djelatnostima, a
raste udio onih koji su zaposleni
u sekundarnim te tercijarnim i
kvartarnim zanimanjima (Sl. 7.).
Procesi dnevnih i tjednih migracija stanovništva uvjetovani su
industrijalizacijom i deagrarizacijom, a ovise o mogućnostima
zapošljavanja u gradu, broju i
strukturi radne snage u njegovoj
funkcionalnoj okolici te razvijenosti prometnih veza između
grada i okolice. Prema podatcima iz 2001. godine u Općinu
Bizovac dnevno migrira 1 340
migranata, a tjedno 32 migranta.
Najveći udio među njima imaju
radnici i učenici. Stanovništvo
Općine Bizovac migrira najviše
u Osijek (posao, škola, fakultet)
te u Valpovo (posao, škola).
Prema nacionalnoj strukturi,
stanovništvo Općine Bizovac je
homogeno ( 97,5 % hrvatsko), a
mali broj stanovnika otpada na
Srbe i Mađare.
Nikolina Mandić
OBLJETNICE •
130 MEDNIH GODINA
P
130 godina Udruge pčelara VALPOVŠTINA”
čele se u Hrvatskoj spominju već u Vinodolskom zakonu koji
je sastavljen 06. siječnja 1288. godine. Taj podatak svjedoči da
je pčelarstvo kod nas u ono doba bilo dobro razvijeno i da se njegovoj zaštiti posvećivala odgovarajuća briga. Pčele se spominju u
članku 8. toga zakona. Tekst toga članka, prema prijepisu zakona
pisanog glagoljicom iz 1594. godine, na današnjem književnom jeziku glasi: „Ako je tko noću ukrao u staji živinče ili žito na gumnu
ili u ulištu tj. mjestu gdje se drže pčele, med, isto tako neka plati
knezu 50 libara, ako je bio povik „pomaži“, a danju 40 soldina. Isto
toliko noću ako povika nije bilo. I štetu dvostruku kako je pisano,
a povik je vjerodostojan“.
Na inicijativu Bogdana Penjića, glavnog tajnika Slavonskog pčelarskog društva u Osijeku, u Valpovu se 03. prosinca 1882. godine
konstituirala prva podružnica. Za predsjednika izabran je Gustav
Petheo, za potpredsjednika Matija Benaković, zamjenik načelnika,
a za drugog potpredsjednika Hinko Beer, mjernik. Za prvog tajnika izabran je Šime Vudy, učitelj, za drugog tajnika Luka Ćosić, pristav, a za blagajnika Ladislav Michl, općinski blagajnik. Uskoro se
upućuje prijedlog središnjem odboru Slavonskog pčelarskog društva u Osijeku da se dopuni ime pčelarskog lista „Slavonska pčela“
u „organ Pčelarskog društva u Osijeku i 1. podružnice u Valpovu“,
što je i prihvaćeno.
17. svibnja 1903. godine osnovana je u Bizovcu treća pčelarska podružnica Hrvatsko-slavonskog pčelarskog društva u Osijeku. Njeni članovi su: dr. August Gruenwald – liječnik, Stjepan Jobst – učitelj, Amalija Suk – učiteljica, Adolf Klotz – otac Bratoljuba Klaića,
Josip Fischer, Mavro Fischer i Pavao Asivnik – obrtnici, posjednik
Antun Fischer i poljodjelci – Ivan Kolarić, Damjan Kusalić, Damjan Pejaković, Grga Pejaković, Kuzman Sudar, Jozo Sudar, Božo
Glavaš, Jozo Domanovac, Mato Kusalić, Franjo Vuković, Vinko
Erić, Ignjo Vuković, Marijan Glavašić, Martin Vuković, Đuro Pejaković, Antun Vuković, Krsto Rutl i Marko Domanovac.
Tajnik Bogdan Penjić pročitao je pravila Hrvatsko – slavonskog
pčelarskog društva u Osijeku, koja su bez primjedaba usvojena.
Tim je činom i utemeljena pčelarska podružnica u Bizovcu. Za
predsjednika je izabran dr. August Gruenwald, a u odbor: Stjepan
Jobst, Gustav Orešković, Adolf Klotz, Josip Fischer, Božo Glavaš,
Jakob Vurster, Ignjo Vuković i Damjan Kusalić, te zamjenici: Marijan Glavašić i Mato Kusalić. U podružnicu se prvi dan upisalo
36 članova. Nakon godinu dana rada, u podružnici se okupilo 46
članova.
Član Adolf Klotz za ostale je članove podružnice napravio 35 komada „uzor džirzonaka“ s krovom. Već je prve godine uzimljeno
14 rojeva u pčelinjak. Posao u društvenom pčelinjaku obavlja-
la su školska djeca s tajnikom. Upućena je molba Gustavu grofu
Normannu za subvenciju, on je dozvolio godišnju pripomoć od
40 kruna. Podružnica je imala sljedeće povjerenike: za Brođance i Habjanovce gospodin Rosenzweig, za Ladimirevce gospodin
Ebrić, za Normance gospodin Kuzmanović i za Orahovicu Đuro
Predrievac.
15. ožujka 1981. godine održana je osnivačka skupština Pčelarskog
društva u Valpovu kojoj je prisustvovao 41 pčelar s područja bivše
općine Valpovo, a svi su ušli u članstvo Društva. Usvojen je statut i
naziv pčelarskog društva, „Valpovština“. U predsjedništvo Društva
izabrani su: Edhem Idrizović, predsjednik, Zvonko Katušić, Stjepan Fišer, Stjepan Idrizović, Đuro Holjevac, Josip Petrović, tajnik i
Josip Gostinski, blagajnik.
Na 9. međunarodnom sajmu pčelarstva u Somboru, koji je održan
od 22. do 24. kolovoza 1986. godine, Pčelarsko društvo „Valpovština”, osvojilo je 1. mjesto za izložene dijelove košnice: ramicu, polunastavak, ramicu za polunastavak i hranilicu u poklopcu košnice.
Godine 1998. društvo je preregistrirano u Udrugu pčelara „Valpovština“ Valpovo.
Kroz udrugu su u proteklih 130 godina djelovale tisuće članova iz
svih društvenih slojeva, a udruga trenutno broji 93 člana s područja Valpovštine: gradova Valpova i Belišća, općina Bizovac i Petrijevci, te iz Osijeka.
Udruga pčelara „Valpovština“ neprofitabilna je, radi na zaštiti i
promicanju zajedničkih ekoloških i gospodarskih interesa svojih
članova sa svrhom razvoja i unapređenja pčelarstva i pčelarske djelatnosti.
Održavamo redovite mjesečne sastanke, iako još tražimo vlastiti prostor za rad. Udruga je članica Županijskog saveza pčelara
Osječko – baranjske županije i Hrvatskog pčelarskog saveza, gdje
surađujemo s udrugama naše i susjednih županija.
U našem radu koristimo i znanje znanstvenika s Poljoprivrednog i
Prehrambeno – tehnološkog fakulteta u Osijeku.
Od 2009. godine organiziramo regionalnu manifestaciju „Dani
meda u Valpovštini“ koja se održava u Valpovu, Bizovcu, Belišću i
Petrijevcima, a gosti su nam bili pčelari iz pet županija: Vukovarsko – srijemske, Brodsko – posavske, Požeško – slavonske, Virovitičko – podravske i Varaždinske županije.
Nakon 130 godina možemo sa sigurnošću reći da smo uspjeli na
pčelarskom putu i da nam sada predstoji idućih 130 mednih godina.
Mario Fišer, prof.
Članovi udruge pčelara “Valpovština”
13
• U POVODU
P
Zemlja obećana
relistavajući nekoliko dana za redom jedno dobro poznato lokalno glasilo, u oko su mi upali članci koji govore o preseljenju mladih obitelji u neke strane zemlje, osobito
Kanadu. Istina je kako imamo 340 000 nezaposlenih i to nije
konačan broj… iza svakoga od njih stoji još koji član obitelji.
Posvemašnje siromaštvo nam ne gine. Onaj blaženi srednji
sloj, u kojemu nas je većina uživala, izumro je davno. Osobna primanja smanjuju nam se naočigled. A novih poslova
nema ni na vidiku. Ona najvažnija privredna grana – gospodarstvo, u kojemu bi se trebalo proizvoditi, više gotovo i ne
postoji. To je naša svakidašnjica.
Neka naselja u našoj Valpovštini pokosila je „bijela kuga“;
mnogi se, eto, sele u takozvanu obećanu zemlju. Moja dobra
kolegica Vlatka Benc, profesorica engleskoga jezika, boravila je u Kanadi čak deset godina i veli kako tamo nije ništa bolje živjela nego sada u Hrvatskoj. Ondje je radila kao recepcionarka dok joj je suprug postavljao rigips-ploče. „Radila sam
i do 50 sati tjedno, a suprug doslovno od jutra do mraka, no
ni razdvojenost tijekom tjedna nije ništa spram nesigurnosti koju svaki tamošnji radnik i te kako osjeti. Najgore je u
građevini, danas možeš zaraditi 800 dolara, a sljedeći mjesec
ni jedan.“ kaže Vlatka. „Svakodnevni život u Kanadi vrlo je
skup, a pogotovo hrana. Socijalna je sigurnost, kao i drugdje
u svijetu, relativna, a moja sadašnja plaća podjednaka je onoj
koju sam zarađivala kao recepcionarka, s tim da sam ovdje
bliže svojoj obitelji.“ Nadalje, Vlatka poziva vladajuće da poduzmu nešto kako bi Hrvati bolje živjeli u svojoj domovini, a
ne odlazili trbuhom za kruhom.
Jedna moja dobra kolegica iz osnovne škole, Bizovčanka
Ivana Novačić, rođena Čorak, dvanaest godina sa suprugom Hrvojem živi i radi u Ontariu i kaže kako Kanada kao
i ostatak svijeta pokušava izaći iz ekonomske krize. „Ni mi
nismo imuni na događaje u svijetu, ali još uvijek ima načina da se zaradi i da se opstaje. Netko više, a netko manje.
Moj život u Hrvatskoj ne može se ni usporediti sa životom
u Kanadi. To su dva različita svijeta, ali Hrvoje i ja tu smo
sada već 12 godina, došli smo kada smo bili u ranim dvadesetima i adaptirali smo se relativno brzo. Kad smo bili
u Hrvatskoj, radili smo, ali smo još uvijek ovisili o pomoći naših obitelji, dok smo ovdje u Kanadi imali priliku sami
stvarati i stjecati neovisni o bilo kome. Dolaskom u Kanadu
bili smo u neizvjesnosti jer nam je sve bila velika nepoznanica, ali kako je vrijeme prolazilo, sve je počelo sjedati na svoje
mjesto i polako smo se počeli osjećati kao da smo kod kuće.
Poslije su došla djeca i sada život ide svojim tijekom.
Puno radimo i nemamo uvijek vremena za stvari koje
bismo željeli, ali sretni smo s onim što smo postigli.
Nikada do sada nismo požalili svoj dolazak jer nam
je Kanada pružila priliku da napredujemo… da završim školu, da imamo dobar posao i da možemo jednoga dana ostaviti nešto svojoj djeci, dok je to u Hrvatskoj, na žalost, nedokučiv san... barem za sada.“
Na moje pitanje namjeravaju li se vratiti u Hrvatsku, Ivana odgovara: „ Ne namjeravamo se vratiti zbog nekoliko razloga: mi smo tu došli kada smo još uvijek bili mladi
i uklopili smo se i dobro se snašli u ovoj zajednici. Odvikli smo se štedjeti na kruhu i osnovnim životnim potrepštinama i mislim da, ako bismo se vratili, ne bismo mogli dobro i kvalitetno živjeti. Nadalje, naša djeca sada
su Kanađani i njihov glavni govorni jezik je engleski.“
Ivana zaključuje: „Život koji imamo u Kanadi potpuno je
drugačiji od onoga koji bi imali u Hrvatskoj, i osobno mislim da smo napravili dobar korak u životu kada smo odlučili doći živjeti u našu usvojenu domovinu – Kanadu.
Hrvatska nam ostaje u najljepšem sjećanju zbog našeg djetinjstva i prijateljstava koja smo ostvarili tamo i uvijek se lijepo sjetiti starih uspomena. Sada zahvaljujući društvenim
mrežama imam prigodu vidjeti neke drage ljude iz moga Bizovca kojih se rado sjećam.“
I ja bih zaključila ovaj članak. Lijepa naša Hrvatska, možda
nije obećana zemlja u kojoj teku med i mlijeko, ali ja je iskreno volim… njezine prirodne ljepote, povijesne znamenitosti
i prije svega ljude. Da moram, teško bi mi bilo otići… toliko
smo dugo čekali da našu domovinu imamo samo za sebe...
toliko je suza za nju proliveno, a krvi još više; no, misli li
tkogod da mu može biti bolje negdje drugdje – to poštujem.
Jedan moj srednjoškolski profesor znao je često govoriti:
„Svatko je kovačević svoje sreće!“ Pa tko voli, nek izvoli. Oba
iskustva mojih kolegica uzmite u obzir.
HRVATSKA IN MY
Zrinka Blažević
14
U POVODU •
KAKO JE BOŽIĆ PROGUTAO DOŠAŠĆE
ili koliko razmišljamo svojom glavom
H
odajući gradom nekoliko puta
sam, onako sama sebi rekla čuđeći se „Isuse i Bože“!? - sve puno
podsjećanja na Božić – plastični
isprovocirani preuranjeni Božić,
dan-dva poslije blagdana Svih Svetih… i onda priča krene dalje...
…sredinom studenog gledala sam
„Orašara“ – baletnu božićnu priču
vrsnoga Pjotra Iljiča Čajkovskog. U
dobroj namjeri, kupila sam ulaznicu
još u rujnu jer sam ga već dugo vremena željela pogledati. I, zaista, sukladno mojim očekivanjima, baletni
prikaz ove bajke bio je odličan. No,
doživljaj bi bio potpuniji da sam isti
gledala u božićnome vremenu, ovako je čarolija i svetost Božića i toplina
obiteljskoga ozračja izostala. Nedugo
zatim, uglavnom svi trgovački centri
u svoju ponudu uvrstili su „božićni
asortiman“. Podsjećam kako govorim
o vremenu prve polovice mjeseca
studenog. Potom su i na TV-programu osvanule propagandne poruke
aludirajući na božićno darivanje. I
sad se ja pitam: Što je s došašćem? Ima li ono još svoju ulogu!? U razgovoru na ovu temu, prijateljica mi veli kako je
njoj glupo ukrašavati obiteljski dom samo na Badnjak. Druga prijateljica kaže kako božićnu jelku ukrasi nekoliko dana
prije Božića „da se djeca raduju“… – Možda je cijeli svijet
poludio, a možda sam samo i jedino luda, upravo ja… No,
u školi djecu učim kako je DOŠAŠĆE vrijeme pripreme za
Božić. Ključna riječ je PRIPREMA!
Možemo li slaviti Božić u studenome dok još u Crkvi traje „vrijeme kroz godinu“ i Crkvena godina još nije završila?
Možemo li kao vjernici dopustiti sveprisutnom kapitalizmu i
megalomanskim trgovačkim centrima da vrtoglavo zarađuju
na našem najintimnijem i najvećem obiteljskom blagdanu?
Hoćemo li kao ovce slijediti upute i
poruke koje nam upućuju odlično
psihološki potkovane reklamne kampanje? Smijemo li dopustiti da veličina i skupoća božićnog shoppinga,
na koji nas doslovno prisiljavaju, a
da toga nismo ni svjesni, proguta došašće? - Zaista, hoćemo li dopustiti
Božiću da proguta došašće!? Možemo li kao ljudi postati svjesni svojega kršćanstva i praktično ga živjeti?
Koliko uopće razmišljamo svojom
glavom? Mjerimo li veličinu i važnost
Isusova rođenja veličinom poklona?
Ma, dajte ljudi, osvijestite se i u skromnosti, jednostavnosti i prije svega
strpljivosti svoga srca pohodite jutarnje mise zornice, pokažite djeci
ljepotu i značaj blagdana Sv. Nikole,
zasijte pšenicu na Sv. Luciju i uresite
je trobojnicom, ispovjedite se, pripremite malene darove svojim najmilijima i postite na Badnjak, a tek u
povečerje okitite božićnu jelku, unesite slamu, pšenicu…i strpljivo pričekajte Isusovo rođenje.
I kao što ljubičasta boja svećeničke misnice tijekom došašća stavlja naglasak na poniznost, pokajanje i dostojanstvo,
tako bi se i svi vjernici trebali ponašati – u poniznosti biti tu
za druge, činiti dobra djela, govoriti lijepe riječi, čitati Riječ
Božju… popraviti narušene međuljudske odnose… eh, da…
„moglo bi bit’ da je lakše umri’t, nego ljudima reć’: oprosti“…
I tek onda, u čistoći naših duša, u ozračju zajedništva i topline načinit ćemo najudobnije jaslice – mjesto rođenja Djeteta
kojemu se svi toliko radujemo. Tek ćemo onda moći zaista
iskreno jedni drugima izustiti: „Čestit Božić i Isusovo porođenje“!
Zrinka Blažević
15
• PRIPOVIJETKA
R
aspjevana zvona nad gradom. Sumrak. Prepune ulice prolaznika. Trgovi predbožićno okićeni, ozvjezdani svjetlom. Užurbanost posvuda. U ustima gorak
okus kave.
“Božić je ludnica, kažem ti, ludnica… i to svake godine, svake…” reče Marija između dva gutljaja.
“Za mene je Božić radost koja traje, vraćanje u djetinjstvo, dar
neba zemlji.” odgovori mlada katehistica Rozmari.
“Ne davi, molim te! Ti svemu daješ smisao koji nitko ne razumije, ni ja ni prijateljice. Davno je Božić bio događaj, a sada od
njega pravimo biznis, šoping, draga moja.”
“On je bio što je i sada: rođendan Boga, a što se slavi samo izvana, okićenim jelkama, darovima, dobrim jelom… a ne srcem…
u tome je problem.”
“Popuješ, draga moja, popuješ. Nije ni čudo s kim si i na koji
fakultet ideš. Mene jeza hvata kad pomislim koliko ove godine
moram potrošiti na darove, hranu… sebi i drugima... nezahvalnima. Brdo novca nizašto.
“Zar ti nisi ona koju poznam godinama? Zbunjuješ me.”
“Oprosti, ništa osobno. Nekada mi je Božić bio radost, danas
je noćna mora. Imamo toliko poslovnih prijatelja, a za svakoga
treba smisliti neki dar ni sličan onome od lani. Kažeš: “Bog nam
se darovao. To nam je najveći dar”. Kako to njima reći, a da ne ispadneš iz trenda, “čovjek od jučer”, što bi rekao onaj moj filozof.”
“Mislim da me nisi razumjela. Crkva nije protiv proslave, vanjskog sjaja. Na žalost, zaboravlja se ono što je uzrok tom slavlju,
u tome je problem.”
Ulazeći u osvijetljeno dvorište učini joj se kao da ulazi u zaštićen
prostor djetinjstva. Prisjeti se rodnog kraja, radosnog iščekivanja Božića.
“Gdje si ti, zaboga?” vrati je u stvarnost povik. U predvraću je
stajao suprug.
“Na kavi s prijateljicom... Razgovarale smo o tome kako kupiti…
i gdje, što je u trendu”. “Misliš li da ja imam štampariju novca? Božić me više košta
nego što mogu. Sa svih strana molbe za pomoć; pučkoj kuhinji,
nekakvim dječjim domovima za poklone”, bijesno procijedi suprug Marko, pogleda u nebo i ode.
“Uvijek isto”, promrmlja ona razočarano, “on se ljuti, a problemi
meni ostaju.”
Kuća je prihvati toplinom, dragim mirisima, obiteljskim slikama vješto razbacanim na zidu dnevne sobe. Starinski namještaj,
pretrpan uspomenama s mnogih putovanja. Njegova mama sjedila je uz prozor, nepomična, s krunicom u ruci.
“Jesi li ti to kćeri?” reče.
“Nisam ti kćer i ne zovi me tako!” dobaci ljutito i zalupi vratima
kuhinje. Do ludila ju je dovodio njezin spokoj, smirenost kojom
je prihvaćala sve… i dobro i zlo. Mrzila je ponekad samu sebe
nakon oštrih riječi koje bi joj izgovorila, a izgovarala ih je često
i nasladano. Na njoj, staroj i nemoćnoj, iskalila bi bijes i ljutnju
nagomilanu tijekom dana. Zavidjela je baki na sjećanju na radosne Božiće o kojima je pričala, na koje se dugim kazivanjima
navraćala. Njoj se činilo da je izaziva sjećanjem, da je želi vratiti u prošlost iz koje je mukom izašla, na koju se vraća samo u
snovima koji je bude znojnu i uznemirenu. Mrzila je sve što ju
je podsjećalo na siromašne godine djetinjstva. “Bog ti je jedina
utjeha kad si gladan”, prisjeća se riječi svoga učitelja i njegova
prebrojavanja onih koji slave Božić. Danas je bogata. Ima sve
što poželi.
“Znaš li što mi reče mala… Marinela”?
“Zar je to toliko važno što ti je rekla. Kaže ona i meni svašta.”
odvrati.
“Nisam ništa loše mislila”, baka će, “ nego sam se zabrinula, jadna i čemerna.”
“Tu si gdje si… živiš bezbrižno i što ti fali?”
“Ono što mi nedostaje ti mi nisi dala... niti možeš. Bog mi daje
mir i strpljenje. Sjećam se kakva je bila božićna priprava u moje
vrijeme. Valjalo je spremiti svečano i dušu i tijelo. Ti se zabrinula
samo za darove, a ispovijed, pričest?”
16
U TO VRIME
“Tvoje vrijeme je prošlost. Što ti drugo preostaje do ispovijedi i
molitve. Grešna si bila i ostala pa se ispovijedaj. Ja nemam potrebe. Sve ti onemoćalo, osim jezika i ako griješim zbog vas griješim.”
“Neka bude kako kažeš, ionako je uzalud kucati na tvoje…”
“Sada mi je stvarno dosta! Znam tvoje litanije: “gluhe uši, gluho
srce. Ako nisi kadra pomoći, ne odmaži!”
Baka je zašutjela. Tuga je vrati u prošlost. Božić na domaku. Studen sapela brda mrzlinom, a srce gori, gori i pjeva. Pred svakom
kućom vesela cika djece. Na ognjištu vatra, pod pekom kruh.
Pjesma odasvud. Kao da pjevaju brda ozarena badnjim vatrama.
“U to vrime godišta, mir se svitu navišta”.
U stvarnost je vrati povik:”Gdje si do sada?” Djevojčica je stajala
široko otvorenih očiju. Strah se ugnijezdio u njima. “Bila sam na
vjeronauku. Za Božić pripremamo igrokaz “Bog koji dolazi.” Ja
glumim…”
“Glumiš budalu!” viknu majka. “Gdje ti je brat? Zar nisi...?”
“Nisam.” reče djevojčica snuždeno. Očekivala je udarac i prijekor. Često, više puta, dječak bi ostao u vrtiću zadnji. Nitko
nije došao po njega. Čulo se dječje dozivanje i smijeh na blagim
padinama ponad grada. “Razočarali smo velečasnoga, časnu sestru. Znaš, imali smo “asocijaciju”. To ti je ono kad se kaže neka
riječ, pojam, a ti odgovoriš što ti prvo padne na pamet, na što te
GODIŠTA
podsjeća. Ona je rekla Božić, a mi smo svi u glas:” darovi, Djed
Božićnjak, sv. Nikola. Malo se tko sjetio Isusa.” Tko bi ga se sjetio u ovoj ludnici.”
Snježno badnje jutro. “Bako, doručak!” viknu djevojčica. “Ja postim.” doda baka.
“Postim ja čitav život”, sin će, “i koje koristi.”
“Naručila sam bakalar za ručak iz hotela… da ne smrdi cijela
kuća. Ove godine je skuplji. Da je bar kvalitetniji.” reče žena.
“U moje doba postilo se čitav dan… bez skupe ribe.” doda baka
kao da za sebe govori.
“Po stoti puta ti kažem”, snaja će ljutito, “ nije više Božić ono što
je bio. Ne davi nas prošlošću, slamom, badnjakom, žitom ispod
stolnjaka i koječime. Ovo je grad, a mi smo u dvadesetprvom
stoljeću.”
“Majka mi je, budi obazriva bar danas prema njoj.”
“Našao se tko će mi predbaciti!”
Nije imao što reći. Bila je s njima nakon očeve smrti. Nosila je
tugu, običaje i molitve svih naših žena. “Jedino je još ona”, pomisli , “između mene i moje smrti.”
Nakon ručka spremanje. Umjetni bor u okviru prozora. Ukrasi
od lani. “Dovoljno je da se vidi s ulice.” komentirala je mama.
“ Koliko toga još imam obaviti. Kupovina, frizura, u trgovinu
po kolače… da imam tri života ne bi stigla.” dodala je svima na
PRIPOVIJETKA •
znanje.
“Kad ćeš dušu pospremiti?” ubaci baka.
“Dobro, večeras prije polnoćke… obećavam.” odvrati, pomirljivo, snaha.
“Da ne bude kasno.. ?”
“Što te, uostalom, briga, izludit ću od tvojih savjeta?”
“Čega se bojiš? Ovo je, kažeš, tvoje vrijeme… pa slavi javno,
otvoreno, ne skrivećki kao nekada dok…”
“Nisam naučila drugačije, i to je to. Moji su bili u partiji i što
si očekivala… da nas za ruku vode na polnoćku? Ti si oduvijek
vjernica pa kakav ti je sin?”
Šutjeli su. Radio je prigušeno svirao: “U to vrime godišta, mir se
svitu navišta, porođenjem djetića..”
“Oh, Bože”, uzviknu, “moramo u kupovinu!”
Meki snijeg prošaran toplim sjenama svjetla. Njemu se učini da
mu je srce zaleđeno jezero. Ona je plakala neshvaćena. Robna se
kuća pretvorila u ljudsku košnicu.
“Zar svi kupuju zadnji dan?” pitala se začuđena. Glasovi, trka,
povici. Djeca se igraju u svome kutu.
“Čuvaj “balavog” ,reče joj mama,” toliko toga još moram kupiti”.
“Zašto ja”, kroz plač će djevojčica, “sve ja.” Svi su u strci. Jedino
se djeca raduju.
“Gdje je mama?” djevojčica se trže. Otac je stajao pred njom.
“Kupuje, a ja ga moram čuvati” doda. “Molim te, tata, čuvaj ga
malo da odem do Djeda Božićnjaka.” Oko njega veseli dječji povici. S darovima čekaju slikanje. Stiska.
Kasno su stigli kući. Predvečerje. Nebo nad gradom obasjano.
Majka darove sprema pod bor. Baka prebire stare božićne napjeve, potiho, za sebe.
“Gdje je mali?” pita majka.
“S tatom je.” odgovori djevojčica.
Otac ulazi bez pozdrava. “Znadeš li da me ona tvoja prijateljica
Rozmari davi pred svima?” obrati se ženi.
“To joj je posao. Fura neke ideale. Davi koga stigne “istinom o
Božiću” kako naziva svoju prodiku.”
“Bilo mi je neugodno. Nije nas vidjela na velikoj ispovijedi pa je
zabrinuta .”Što je Božić za tebe?” pita. “Što je? Djetinjstvo, rekao
sam, darovi, slama.” “Rođenje Boga u srcu”, nadodala je, “što je
s tim?” “Nek’ radije brine o sebi.” žena će. “Ispovjedit ćemo se prije polnoćke”.
“Gdje je mali?” upita baka.
Pogledaše se skamenjeni. Ulica ih dočeka uzavrela od vozila i
ljudi. “Kaži već jednom, što šutiš, optuži kako već znaš” napala
je suzdržavajući bijes. On je šutio posramljen. Nije našao opravdanje za svoje postupke. Mnogo je toga zanemario, zaboravio.
U robnoj kući muk kao u crkvi. Mnoštvo se natiskalo u odjelu
za igračke. Šute. Na plišanim medvjedićima, na hrpi igračaka,
usnuo dječak. Nikoga nije vidio oko sebe, nije zamijetio začuđene, prijekorne poglede. Podigao je dijete u naručaj. Osjetio je
tople ruke oko vrata.
Drugo je već odzvonilo. U kući razbacana odjeća, povici, požurivanje. Telefonska zvonjava zaustavi pokrete. “Rozmari, sačekaj nas pred crkvom, dolazimo odmah.” Majka sklopi mobilni.
Stajala je napola obučena, umorna od presvlačenja i oblačenja.
Činilo joj se da joj ništa ne pristaje.
“Trebao si mi kupiti… obećao si i prevario.” prijekorno reče
mužu.
Dječak je spavao na bakinu krilu. Užurbanost se pretvorila u
nekontroliranu trku. Svakom je ponešto nedostajalo. Zazvoni
treće. Polnoćka. Mirni krovovi oživješe uzdrhtalim zamasima
zvona. Otac uzrujan zalupi vratima i ode.
Ukućani ostadoše skamenjeni. “Nije čudo da ste maloga izgubili.” baka doda kroz suze. “Boga ste izgubili već odavno.”
Slavko Vranjković
17
• ŽIVOT UDRUGA
KUB –Kulturno-umjetnička
udruga Bizovac
S
namjerom da se od zaborava spasi
jedan stari koledarski napjev
koji su u Cret donijeli doseljenici
iz Hrvatskog zagorja, Turopolja i
Podravine, Sveta tri kralja, a koji
su dječaci u noći uoči blagdana
Tri kralja pjevali selom od kuće do
kuće, nastala je uoči Božića 2009.
godine muška pjevačka skupina
Baltazari, nazvana po jednom od
kraljeva i od tada uspješno djeluju
njegujući višeglasno pjevanje kako
božićnih, tako i pjesama folklornog
i modernog pop-rock sadržaja. S
istim ciljem, samo mjesec dana
kasnije - u siječnju 2010., nastaje
i ženska pjevačka skupina Zlatni
Klen čije izvedbe koledarskih
napjeva i pjesama etno tematike
već tri
godine oduševljavaju
sve brojniju publiku ne samo na
području Općine Bizovac već širom
Hrvatske.
djecu i odrasle pokazali su se kao
vrlo kvalitetna i perspektivna
družina.
Na inicijalnom sastanku 8.veljače ove
godine dogovoreno je udruživanje
te tri udruge s područja Općine
Bizovac u jednu jedinstvenu. Tako je
udruživanjem DAD-a Hoću-Mogu
iz Bizovca, ŽVS-a Zlatni Klen
iz Bizovca i MVS-a Baltazari iz
Creta nastala kulturno umjetnička
udruga Bizovac, skraćeno KUB.
Već 26. veljače održana je godišnja
skupština udruge na kojoj su
izabrana upravna i nadzorna tijela
udruge te je izglasan statut udruge.
Sama ideja o spajanju došla je jer je
primijećeno da su neki istovremeno
aktivni u dvije od navedene tri
udruge ili da su obiteljski, rodbinski
ili prijateljski vezani s članovima iz
jedne, dvije ili sve tri udruge. Tako
je, na primjer, Saša Piškorjanac
U rujnu iste godine nastaje dramsko aktivan u Baltazarima i u Hoćuamaterska družina Hoću-Mogu s Mogu, još je bolji primjer Kruno
ciljem njegovanja i unapređivanja Sršić koji je aktivan u Baltazarima
amaterskog dramskog stvaralaštva i u Hoću-Mogu, a njegova supruga
na području općine. Postavljanjem Mirta aktivan je član Zlatnog
na scenu nekoliko predstava za Klena. Najbolji je primjer obitelj
Cvetković: Dalibor i Karlo aktivni
su u Baltazarima i Hoću mogu, a
Anamarija, Stjepana, i odnedavno
najmlađa Petra, članice su Zlatnog
Klena. Zato smo odlučili ujediniti
se kako bi bili učinkovitiji, jači, a
i jeftiniji lokalnoj samoupravi. To
se i pokazalo dobrom odlukom jer
smo ove godine kao udruga bili jako
aktivni, kako zajedno, tako i sve tri
udruge posebno.
Koledarski su napjev Sveta tri kralja
u Cret donijeli doseljenici iz Hrvatskog zagorja, Turopolja i Podravine,
a koji dječaci u tročlanim skupinama
pjevaju u noći uoči blagdana Sveta tri
kralja. Pjevali su pjesmu idući od kuće
do kuće i noseći sa sobom sito ukrašeno svetim sličicama koje su s upaljenom svijećom stavljali domaćinu na
prozor tražeći da ih domaćin daruje.
Nekada je to bilo jabukom, krofnom,
a u novije vrijeme novcem. Postoji još
nekoliko strofa ove pjesme, ali ove su
najčešće izvođene da pjevanje ne bi
trajalo dugo kako bi dječaci stigli obići što više kuća i, naravno, skupiti što
više darova.
SVETA TRI KRALJA
Sveta tri kralja
O blažen vaš dan
Kad sveti kralj mladi
Bil s neba poslan.
Pojdite k njemu
U prosti mu stan
Jer sinka djevica
Porodila nam.
O pojdite sada
Na daleki put
Dok zima je jaka
I vjetar je ljut.
Sveta tri kralja
Mi molimo vas
Svim dare ste dali
Darujte i nas.
Hvaljen Isus i Marija!
Muška pjevačka skupina Baltazari
18
ŽIVOT UDRUGA •
članovima Zlatnog Klena i Baltazara
zabavljali su goste improviziranim
kostimiranim
performansima.
Posljednje što su radili opet je
predstava Pjer Tilja, i to za domaću
publiku u Bizovcu, u kojoj se nova
postava predstave u sastavu: Mirko
Cvetković, Ivana Kuić, Karmela
Škaro, Marijana Žebić, Ivana
Karjaković, Ivana Blažević, Iva
Pušić, Saša Piškorjanac te Dalibor
i Karlo Cvetković u potpunosti
potvrdila kao majstori improvizacije
i zabavljanja naših najmlađih.
Velik posao u ponovnoj realizaciji
Pjera Tilje odradili su i Kruno Sršić
i Dejan Hideg, predsjednik udruge.
Odluka o udruživanju te tri udruge
s područja Općine Bizovac u jednu,
uistinu se pokazala kao dobra
jer je unaprijeđeno i poboljšano
amatersko stvaralaštvo, članovima
Ženska vokalna grupa Zlatni klen
svih udruga poboljšani su uvjeti rada
Zlatni Klen ove je godine radio i nekoliko božićnih koncerata.
korištenjem zajedničkih prostorija
nastupao više nego ikad. Uz velik broj Vrlo aktivni su bili i DAD-ovci. u nekadašnjem kinu, a dokazano
probi i mukotrpan rad pri nabavci i Vrlo brzo nakon godišnje skupštine, je da udruge mogu opstati i u
obradi notnih materijala folklornog već u ožujku, nastupili su u vremenu krize kada su financiranja
sadržaja iz cijele Hrvatske, važno je Amaterskom kazalištu u Belišću s lokalne uprave minimalna. KUB ne
izdvojiti nekoliko najzapaženijih i predstavom Lijine uskršnje (ne) namjerava stati na dosad učinjenom
najuspješnijih nastupa, kao onaj u zgode, s istom predstavom nastupili i do kraja godine imaju u planu
svibnju u Harkanovcima, pa u rujnu su, također u ožujku, u Bizovcu za domaću publiku u Bizovcu
u Ivanovcima te na Slavonskom i u travnju u Satnici. U lipnju su pripremiti jednu božićnu priredbu
sajmu u listopadu i studenom. u novom Kulturnom centru u poput prošlogodišnje u kojoj bi
Do kraja godine planiraju još Valpovu nastupili pred prepunim sudjelovale sve tri njene skupine, a
5-6 nastupa za koje se marljivo i oduševljenim gledateljstvom nadamo se i pokoji gosti.
pripremaju . Članice ŽVS-a Zlatni s predstavom Pjer Tilja. Na
Klen su: Mirela Andraković, Bizovačkim ljetnim večerima,
Dalibor Cvetković
Anamarija
Cvetković,
Petra od 19. - 22. srpnja, zajedno s
Cvetković, Stjepana Cvetković,
Kristina Čulina, Kristina Pejaković,
Valentina Pjevač, Mirta Sršić i
voditeljica Marijana Matijević.
Nešto manje aktivni bili su
Baltazari, odradili su nekoliko
nastupa, ali velikih po svojoj
važnosti i po količini potrebnog
truda i priprema. Naime, gotovo
svi članovi Baltazara pridružili su
se u ožujku i travnju crkvenom
pjevačkom zboru MIR iz Belišća
u projektu HRT-a Do posljednjeg
zbora gdje su ostvarili zapažen
nastup, a Baltazari su znatno ojačali
muški dio zbora i bitno doprinijeli
kvaliteti izričaja. Tijekom ljeta, zbog
odsustva voditelja skupine Karla
Cvetkovića, nastupaju malo, tek
na dva vjenčanja. Do kraja godine
planiraju samostalno i zajedno
sa Zlatnim Klenom nastupiti na
Postava predstave Pjer Tilja
19
• INTERVJU
IVICA BAKOVIĆ
S
eriju Matkovih intervjua nastavljamo s istaknutim Bizovčanima, ljudima koji su u našoj sredini ostavili trag i doprinijeli na
bilo koji način razvoju našeg mjesta i općine. Jedan od njih je, svakako, i gospodin Ivica Baković. Najpoznatiji je kao dugogodišnji
direktor Bizovačkih toplica, a već niz godina aktivan je na planu
kulture i duhovnosti. Ipak, vjerujem da je većinu nas koji se bavimo kulturom iznenadila vijest o objavljivanju njegove prve knjige
„Generacije habjanovačke Fiskulturne ulice“ koja je svojom zanimljivošću pobudila interese čitatelja, a promovirana je početkom
srpnja ove godine u Habjanovcima.
Kako si došao na ideju objaviti knjigu “Generacije habjanovačke Fiskulturne ulice”, koji je osnovni cilj njenog objavljivanja i s
kojim si se problemima sretao radeći na njoj?
- Na prostoru Fiskulturne ulice, točnije Kravorika - malog i poznatog dijela Habjanovaca, već se pet godina zaredom održavaju
sada već jubilarni Susreti generacija, danas
uspješnih ljudi, koji su ili rođenjem, odrastanjem ili življenjem vezani uz Kravorik i
susjedne Pušince (također dio Habjanovaca
poznat po dobrim nogometašima). Davno
rođena ideja o zajedničkom susretu Kravoričana i Pušinčana, zaživjela je i tradicionalno doživjela svoju petogodišnjicu, tako da su
Susreti generacija habjanovačke Fiskulturne
ulice željno očekivana i priznata manifestacija druženja, okupljanja i poštovanja njenih
sudionika. Upravo na jednom takvom Susretu nastala je ideja o knjizi kojom će se od
zaborava otrgnuti mnoga djetinjstva, mladosti i smiraji života nekadašnjih i sadašnjih generacija prostorno male, ali srcem
svojih žitelja nadasve velike, habjanovačke
Fiskulturne ulice. Kako sam se rodio u tom
prekrasnom dijelu Habjanovaca i tamo sa
svojim roditeljima živio sve do svoje trinaeste godine života, Božjom voljom mi je pripala čast da upravo
ja budem autor jedne takve posebne knjige i da se i na taj način
zahvalim i njima, jer su učinili sve da ne osjetim težinu života
kojim su oni živjeli. Kako je knjiga prepuna faktografskih podataka, kojih je na tisuće, trebalo je dosta truda i vremena da se
prikupi sijaset podataka o životu i radu preko osamdeset obitelji
koje su živjele ili još uvijek žive na prostoru Fiskulturne ulice.
Ova, po mnogo čemu posebna i zanimljiva knjiga, svojevrsni
je spomenar žitelja jedne habjanovačke ulice. Koliko ti je vremena trebalo za sve pripreme i tko ti je pomogao u njenoj realizaciji?
- Na pripremi knjige radio sam oko godinu dana, a izdao sam
je u vlastitoj nakladi. Moram naglasiti da mi je veliku tehničku
pomoć u prikupljanju podataka i fotografija za ovu knjigu pružilo nekoliko ljudi, od kojih posebno ističem prof. Zlatka Dundovića-Dundu, Ivicu Andabaka-Malog i Marka Vujnovca-Pepića,
koji su i sami djetinjstvo proveli u Fiskulturnoj ulici, te recenzenta knjige, poznatog književnog kritičara Zvonka Penovića iz
Osijeka, kojima sam posebno zahvalan.
S obzirom da je prošlo nekoliko mjeseci od njenog objavljivanja, donekle se može zaključiti kakvo je zanimanje za knjigu i
gdje se ona može nabaviti?
- Knjiga, rekao bih, ima svoju ciljanu skupinu čitatelja, a to su
uglavnom ljudi koji su na ovaj ili onaj način vezani uz Habjanovce. Na samoj promociji knjige koja je održana 2. srpnja ove godine u Društvenom domu u Habjanovcima u nazočnosti oko sto
dvadeset gostiju, pokazan je određeni interes jer se knjiga tada
prodavala po promotivnoj cijeni, a danas se ona može nabaviti u
20
Nije bitna
knjižari “A. G. Matoš” u Osijeku, preko puta Glavne pošte.
Bio si direktor Bizovačkih toplica, i to od 1981.-1991. godine.
Kako danas gledaš na to vrijeme, što je bilo dobro, a što je propušteno ili je trebalo učiniti na neki drugi način?
- Bio sam treći po redu direktor Bizovačkih toplica, ali je jedno
sigurno – bio sam u to vrijeme jedan od najmlađih direktora.
Naime, te davne 1981.g. postavljen sam, s nepunih dvadeset devet godina života, za direktora tadašnje radne organizacije Bizovačke toplice gdje sam zatekao tridesetak djelatnika. Dugo sam
godina vodio Bizovačke toplice, i to u dva navrata s gotovo četiri
mandata, ili točnije, petnaest i pol godina. Kada sam drugi puta
otišao 1999. godine, bilo je uposleno preko dvije stotine djelatnika, što u hotelskom, što u zdravstvenom dijelu. Uvijek je bilo
teško privređivati i novca nikada nije bilo previše. Jednostavno
se u svakom trenutku trebalo izboriti za svakog gosta. Ponosan sam što sam Bizovačke toplice vodio
nesebično, radeći za opće interese i što se
svih tih godina konstantno radilo i gradilo. Svjestan činjenice da taj kapitalni objekt
ostaje trajno u našem Bizovcu, čvrsto vjerujem da bez obzira na trenutne teškoće,
uz dobre razvojne programe i kvalitetnog
vlasnika, sigurno ima svoju dobru budućnost. Bizovačke toplice bile su i ostale značajan razvojni potencijal zahvaljujući prije
svega izuzetno kvalitetnoj termalnoj vodi
i svom prirodnom i prometnom položaju.
A što se tiče dijela pitanja, što je propušteno: s ove vremenske distance puno zrelije
i iskusnije razmišljam i smatram da je puno
više trebalo poraditi na tome da mjesto Bizovac i Bizovačke toplice sažive kao „nokat
i meso“, s puno više zajedničkih, prije svega ekonomskih interesa. No, stari ljudi su
pametno znali kazati-„nikada nije kasno“,
pogotovo ako postoji dobra volja.
Tvoja velika ljubav je glazba. Talent su naslijedila i djeca Adrijana i Damir, i čini mi se da oni ostvaruju ono što ti nisi mogao!? Kolika si im podrška u njihovoj glazbenoj karijeri?
- Čitava naša obitelj na neki je način aktivno ili pasivno uključena u glazbu. Naime, supruga Mira aktivno pjeva u Crkvenom
zboru župe sv. Mateja u Bizovcu. Ja sam već preko četrdeset
godina samouki harmonikaš koji amaterski svira kada se nađe
dobro i veselo društvo, a djeca Damir i Adrijana su priznati glazbenici, s talentom koji im je dragi Bog dao i njihovim upornim
radom. Damir je voditelj grupe Orion iz Osijeka i svira klavijature, a Adrijana je završila nižu i srednju Glazbenu školu u Osijeku
i danas je vokalna solistica duhovno-glazbenog sastava Matheus
iz Bizovca, te navedene grupe Orion, a poznata je i široj glazbenoj javnosti jer nastupa na festivalima duhovne glazbene scene.
Trebalo bi biti normalno da djeca napreduju bolje i više od roditelja i ja sam na to ponosan. Sretan sam i što su dobri glazbenici i
samozatajni i dobri ljudi, a pogotovo što smo ih ja i supruga cijelo vrijeme poticali i podržavali u njihovoj glazbenoj karijeri. Još
od malih nogu, Damira je u Bizovac dolazio glazbeno podučavati poznati profesor iz Osijeka, a Adrijanu sam gotovo desetak
godina dvaput tjedno popodne vozio u nižu i srednju Glazbenu
školu Franje Kuhača jer je iste pohađala paralelno s osnovnom
školom u Bizovcu i Jezičnom gimnazijom u Osijeku, i naravno
da rezultati nisu izostali.
Član si našeg ogranka Matice hrvatske od osnivanja. Donedavno si bio predsjednik nadzornog odbora. Što misliš općenito o zadaći Matice danas, a posebno o radu našeg ogranka?
dužina puta!
- Kako je Matica hrvatska središnja kulturna organizacija hrvatskog naroda koja se brine za očuvanje i razvoj njegovog kulturnog identiteta, mislim da joj je zadaća, posebno u ovim složenim vremenima očuvati svoj jezik, a isto tako poticati i razvijati
znanost i umjetnost te pridonositi očuvanju kulturne i prirodne
baštine. Posebno mislim da je važna činjenica da Matica hrvatska pomaže institucijama i ustanovama u lokalnim sredinama
u borbi za osuvremenjivanje i osvješćivanje hrvatskog čovjeka
zalažući se da posebno mladi ljudi dobiju svoju odgovarajuću
ulogu. Rad ogranka Matice hrvatske u Bizovcu ocjenjujem visokom ocjenom jer sve aktivnosti i rezultati koji se postižu od samog osnutka upućuju na to da se radi o vrhunski organiziranom
i osmišljenom radu kojeg provodi grupa entuzijasta na čelu s
uspješnim i agilnim predsjednikom ogranka, gosp. Vjekoslavom
Đanišem. Posebno upada u oči dobra suradnja sa Središnjicom
što rezultira izdavanjem i objavljivanjem kvalitetnih knjiga i časopisa.
Bavio si se i politikom. Bio si jedan mandat od četiri godine
predsjednik Općinskog vijeća. Što bi s današnje pozicije rekao
o tom vremenu i o Općini Bizovac. Što smo propustili, a moglo
se i trebalo učiniti?
- Postoji stara izreka - „sve u svoje vrijeme“, pa tako i moja aktivnost na tom planu. Smatram da je Općina Bizovac imala i
tada, a i danas ima značajnu perspektivu u razvojnom smislu.
Prije svega zahvaljujući svom izrazito dobrom geoprometnom
i prirodnom položaju, te prirodnim resursima (plodna zemlja,
geotermalni potencijali, kulturna baština, čuvena bizovačka narodna nošnja), brzo će se otvoriti mogućnosti da se sve to daleko
više valorizira. Jer, trenutna kriza ne može vječno trajati, a uvijek
iza kiše dolazi sunce. Na području Općine Bizovac postoje dobri
ljudski potencijali koji u danom trenutku mogu pokrenuti zamašnjak značajnijeg razvoja. Mislim da se i danas u našoj općini
dobro radi, naravno koliko to dozvoljavaju objektivne okolnosti
i šire okruženje, ali zasigurno spoj potencijala u poljoprivredi,
turizmu i zdravstvu koje imamo, mora u najskorije vrijeme dati
dobre rezultate za sve žitelje Općine Bizovac.
Zadnjih godina dosta si aktivan u vjerskom životu. Našao sam
podatak u Glasu Koncila da si svojevrsni najhodočasnik u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Možeš li pojasniti što to znači?
- U razdoblju od tri godine (od 2009. do 2011.) uspio sam biti na
nedjeljnim misnim slavljima u točno 153 župe naše Đakovačko-osječke nadbiskupije. Naime, svake nedjelje išao sam u drugu
župu. Zahvaljujem dragom Bogu što mi je pružio mogućnost
izvršiti jednu ovakvu osobnu misiju, koja je ipak posebna i specifična. Moram priznati činjenicu da, osim što mi je to bilo izuzetno bogato duhovno iskustvo, bila je to i prilika da upoznam de-
Ivica Baković i Ana Erić na hodočašću u Ovčaru
INTERVJU •
Ivica Baković prilikom promocije knjige, u društvu sa suradnicima i
djevojkama u habjanovačkoj narodnoj nošnji
taljnije i cijelu našu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem. Svojom
nazočnošću na svetim misama u tolikom broju župa imao sam
milost i čast spoznati i strukturu vjernika i specifičnosti svake
od župa. Jedno je sigurno- žene su te koje predstavljaju nositelje
vjere po našim župama, s tim da u manjem dijelu župa i muški
dio vjernika dolazi značajnije na nedjeljna misna slavlja.
Vjerujem da si tijekom svojih hodočašća doživio i brojne dirljive trenutke. Čuo sam da je jedan od njih povezan s bizovačkim sastavom „Matheus“!?
- Da, tijekom navedenih hodočašća doživio sam bezbroj interesantnih događaja. Tako sam sretao i nekadašnje bizovačke župnike i kapelane koji su sada u službi u drugim župama. Jednom
prilikom, točnije pri boravku na svetoj misi u župi Trnava kod
Đakova, nemalo sam se iznenadio kada je njihov župni zbor zapjevao pjesmu našeg Matheusa „O, kolika tajna“, na što sam bio
posebno ponosan. Kazao sam svojim Bizovčanima da nisu ni
svjesni da njihove pjesme ulaze među narod i kao takve postaju
narodne duhovne pjesme kojima vjernici slave Boga.
Jedno od zanimljivijih i, zacijelo, napornijih hodočašća je i
ono na Ovčaru!?
- Već dvadesetak godina obavljam hodočašća. Tako sam sa svojom suprugom hodočastio u Svetu zemlju, boraveći devet dana
u Nazaretu, Jeruzalemu i Betlehemu. Također smo bili u Lurdu
i Fatimi, a u našem Međugorju više puta. Posebno su mi draga i hodočašća pješice koja najčešće obavljam Gospi Sinjskoj te
Gospi od Aljmaša. Međutim, posebno želim istaknuti da sam sa
svojom sestričnom Anom Erić, upornom hodočasnicom, prvi
put pješačio za nedjelju Božanskog milosrđa 2011. godine do
Ovčare, a put smo prešli za 16 sati. Svima bih preporučio da se
odluče na žrtvu hodočašća pješice jer se time dobiva ogromna
duhovna i tjelesna snaga. Nije bitna dužina puta, nego zavjet,
vjera i čvrsta odluka.
Sada si se već uhodao u objavljivanju knjiga i s obzirom na hodočasničko iskustvo, možda bi i o tome mogao napisati knjigu?
- Sigurno bih mogao mnogo pisati o svojim hodočasničkim
iskustvima. Od Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
dobio sam mogućnost izdavanja još dvije knjige. Mislim da bih
se mogao prihvatiti toga posla, ali, očito, treba proći još nešto
vremena.
I na kraju, s obzirom da smo u adventu, imaš li što poručiti našim čitateljima i svojim mještanima?
- Kako je advent ili došašće vrijeme priprema za dolazak i rođenje Isusa Krista, želim svim čitateljima i žiteljima Općine Bizovac, kao i svim ljudima dobre volje u duši mir, u mislima radost,
u srcima mladost, u tijelu zdravlje, a u radu uspjeh. I još, puno
sreće, lijepih snova i duhovni sjaj neka svima donese advent ovaj.
Sretan Božić i nova 2013. godina!
Bizovac, studenoga 2012.
Razgovarao Vjekoslav Đaniš
21
• SKICA ZA POVIJEST
BOSNA SREBRENA I ŠOKADIJA
M
nogo je truda i vremena utrošeno da bi se od strane eminentnih
stručnjaka rasvijetlio pojam “šokac” i
“šokadija”. Tako Vladimir Mažuranić u
Pravno-povijesnom rječniku (Zagreb,
1908-1922) objašnjava riječ šokac: “…
tamno je postanje toga nadimka, kojim
nazivlju u nekih stranah naše
ljude zapadne crkve, napose
štokavce.” Akademik Stjepan
Pavičić u svom djelu Podrijetlo
hrvatskih i srpskih naselja (str.
43) piše da su tijekom 15. stoljeća starosjedioci na istočnom
području Slavonije primali
svoje zemljake po krvi i jeziku
iz susjedne Bosne i nazivali ih
bošnjački uskoci (skokci, šokci) jer su uskakali preko Save.
Prof. dr. Stjepan Sršan navodi
da su Mađari došljake iz okolice
Banovine Soli (današnja Tuzla)
prozvali Soljani (šokut – Slano
vrelo). Kada su Turci 1512. godine zauzeli Banovinu Soli, narod je bježao na sjever skroz do
Pečuha i Mohača. 1537. godine
velik broj tih izbjeglica naseljava Baranju, a Mađari ih nazivaju šokut, šokutac, šokac. 1 Neki
autori išli su tako daleko da bi
izvorno bilo “onaj koji se križa
šakom” itd. Povijest nam kazuje da su
šokci neupitno vezani s migracijama
stanovništva pravcem jug-sjever, katoličkim redom franjevaca i katoličkom
provincijom Bosnom Srebrenom (lat.
Bosna Argentina). Doseljavanje šokaca na prostor današnjeg Bizovca, što je
predmet našega razmatranja, možemo
podijeliti u tri glavne cjeline: predtursko naseljavanje, tursko razdoblje i
doba poslije protjerivanja Turaka.
Franjevci u Bosnu dolaze 1291. godine
i osnivaju jedanaest većih samostana,
između ostalih i u Soli. Područje na kojem djeluju nazivaju Bosna Srebrena.
Nakon turskog osvajanja Bosne 1463.
godine, počinju teška vremena za hrvatski narod. Godine 1514. vikarija je
podijeljena na Bosnu Srebrenu i Bosnu
Hrvatsku, 1517. godine dobiva rang
provincije. U razdoblju 1521. – 1524.,
Turci najžešće progone franjevce i ruše
samostane.2 Turskim osvajačima posebno je smetao samostan u mjestu
Soli (danas Tuzla i Gornja Tuzla). Sol je
22
u to vrijeme bila vrlo važan proizvod,
a dobivala se izluživanjem iz slanih
izvora. Turci mijenjaju ime Soli u Tuzla (tur. tuz. – sol). Malo je podataka
o doseljavanju katolika iz Bosne prije
turske okupacije. To su najvjerojatnije
bili pastiri Bunjevci koji su se kretali
Karta srednjovjekovne Župe Usora i Župe Soli
velikim prostorima pa bi jednostavno
prije zime ostali u nekim mjestima ili
se miješali sa starosjediocima. U novoj
sredini nazivali su ih Bošnjaci, tako su
mnogi dobili prezimena Bošnjak, Bosanac, Bosančić, Bošnjaković i sl.3 Prije Turaka, na području Bizovca nalazio
se ivanovački (katolički red ivanovci) posjed Karaševo s tridesetak sela.
Samo Karaševo bilo je izgrađeno nešto
južnije od današnjih Petrijevaca. Neka
od imena sela su: Karaševo, Petrijevci,
Kupčinovci, Samatovci, Satnica, Bušinci, Goričani, Doljanci, Novaki, Preslatinci, Bizovac, Lepodrevci, Bologovci,
(Obrež) Čret, Pavlovci, Ladimirevci.4
Zbog sve većih turskih progona, Hrvati katolici pod vodstvom franjevaca
uglavnom iz područja Banovina Usora
i Soli, odnosno sjeveroistočne Bosne,
naseljavaju stara hrvatska, a zatim i
mađarska sela skroz do iznad Budima
(danas Budimpešta). Neka prezimena,
npr. Čamić, Kopjar srećemo i u okolici
Remetinca kod Novog Marofa gdje je
nekada bio jak franjevački samostan, a
potječu iz Dervente.
Osvajanjem Slavonije u XVI. stoljeću,
(Valpovo je osvojeno 22. lipnja
1543. godine) Turci učvršćuju
vlast pa ponekad raznim poreznim povlasticama, a najčešće
silom, primoravaju stanovništvo na prelazak na islam.
Da bi naselili velika i opustjela područja, Turci naseljavaju današnja područja istočne
Slavonije katolicima iz Bosne.
Među njima susrećemo prezimena koja su i danas zastupljena u bizovačkom kraju, to su:
Gorjanac, Topalović, Mitrović,
Kovačević, Mihaljević… Osim
katolika, Turci dovode i Srbe
u službi turske vojske zvane
“martolozi.”
Nebrojeni su primjeri zločina
koje su “martolozi” počinili
nad katoličkim življem u cilju zastrašivanja da prijeđu na
pravoslavnu vjeru. Politika Turaka-Osmanlija pravoslavcima
je pružala puno više slobode i
povlastica jer su se katolici često bunili,
a papu su krivili da potiče te bune. U
to je vrijeme Bizovac bio naseljen katolicima, pisao se mađarskim imenom
Byczarfalva, a turski je spahija jedno
vrijeme bio Ibrahim-beg.5 U zapisima
o porezu koji je katolička “raja” morala plaćati spominje se konoplja i lan.
Područje Bizovca zbog velikih je močvara bilo idealno za preradu konoplje.
Naime, u tehnološkom postupku proizvodnje platna iz konoplje potrebna je
velika količina vode u kojoj se konoplja
danima namače prije nego se počne
usitnjavati na tzv. “stupi.” Voda mora
biti stajaća, a postupak zovu “kiseljenje” lana ili konoplje. Tu vjerojatno leži
i tajna početka izrade čuvene bizovačke nošnje.6 Oslobađanjem od Turaka
u XVII. stoljeću (sâmo Valpovo pa i
ovo područje oslobođeno je 30. rujna
Prof.dr. Stjepan Sršan: Migracije Hrvata za vrijeme osmanske okupacije od 16. do kraja 17. stoljeća. Povijesni zbornik, Osijek 2006/2007., str. 72.
2 Opći religijski leksikon, Zagreb 2008., str. 116
3 Mažuran I. "Popis zapadne i srednje Slavonije 1698. i 1702.", Osijek 1966., str. 93.
4 Stjepan Pavičić: "Podrijetlo naselja i govora u Slavoniji", Slavonica, 1994. str. 141.
5 Vilko Čuržik: "Tristo godina oslobođenja Valpovštine od Turaka," 1987. str. 23
1
SKICA ZA POVIJEST •
1687.) i dolaskom carske vojske, javlja
se potreba za novom radnom snagom
za vrijeme kosidbe i žetve, a nedostaje
i kovača, kolara, remenara… Godine
1752. dolazi veliki val katolika (turski “kaurina”) koji su preživjeli tursku
vlast, iz okolice Dervente i brda Vučjak
preko hrvatsko-turske granice na Savi.
U kanonskoj vizitaciji iz lipnja 1730.
godine, Juraj Dumbović navodi da Bizovac ima 30 kuća i drveni oratorij bez
zvona, spada u župu Petrijevci kojom
upravlja otac Bernardin Sepčević koji
pripada obitelji franjevačkog samostana sv. Antuna u Našicama. Zanimljivo
je da su u Bizovac doseljenici-izbjeglice
iz Bosne, za razliku od ostalih sela, ušli
najkasnije. Ladimirevce su donedavno
nazivali “Bošnjaki”, upravo zbog većeg
broja doseljenika katolika iz Bosne.
Zahvaljujući dvojici profesora Filozofskog fakulteta u Osijeku, (prof. dr, sc.
Pavo Živković i prof. Ivan Jakić)7 imamo zasad najbolje znanstveno objašnjenje imena “šokac.” Šokac je bio sinonim za katolika koji se križa cijelom
šakom, za razliku od pravoslavaca koji
to čine s tri prsta. Tako su ih prozvali i sami pravoslavni Srbi, s pogrdnim
predznakom. Šokci su pak njih pogrdno nazivali “race.” Šokac koji se stabilizira uz svoj etnički pojam i pripadnost
Hrvat, tako da i u nacionalno miješanim sredinama šokac uvijek znači isto
što i Hrvat. Naziv Bošnjaci ili Bosanci
Hrvati za one iz BiH, predstavlja samo
naziv za narod BiH s nacionalnom
ili etničkom pripadnošću hrvatskom
narodu koji je, bježeći pred Turcima,
Karta Slavonije iz 1670. godine
naselio prostore Bačke, Baranje, mađarskog dijela Baranje oko Pečuha,
Mohača i Baje.
Josip Kozarac tvrdi da je riječ “šokac”
došla od turskog izraza “šoka” što bi
značilo ljubavnica oženjenog čovjeka. Od toga izraza nastala su i mnoga
prezimena: Šokčević, Šokčić, Šokačić
ili prezime Šokac kakvo nosi hrvatska
pjesnikinja koja živi u Mađarskoj, Anđela Šokac.
Realno gledajući sve povijesne činjenice, na temelju istraživanja stručnjaka
koji se slažu u jednom - da je “šokac”
rimokatolik hrvatske narodnosti, pripadnik naroda koji ni u najtežim vremenima nije pokleknuo pred osvajačkom silom i sačuvao je svoj identitet,
vjeru i nacionalni ponos što se potvrdilo i ne tako davno, prije dvadesetak
godina.
Bizovac danas, snimljen iz zraka, snimio Ivan Mihaljević-Zmaj
Željko Labaš
23
• VREMEPLOV
G
Kod Gorkoša
ostionica “Kod Gorkoša” nalazila se u Ulici kralja Tomislava, stotinjak metara zapadno od
crkve na mjestu današnjih kućnih
brojeva 164 i 164a. I danas u jednom dijelu te prepoznatljive kuće
s „ajnfortom“ žive potomci obitelji njemačkih korijena doseljenih u Bizovac početkom prošlog
stoljeća iz slavonskih sela Ivanovca i Josipovca, gdje su do Drugog
svjetskog rata Nijemci bili većinski
narod. Po dolasku u novu sredinu
Hinko (1880.-1960.) i njegova supruga Klara rođ. Lehmann (1883.1950.) bavili su se mljekarstvom,
a kasnije oko 1925. izgradili kuću
i u njoj s ulične strane otvorili, za
ono vrijeme, vrlo lijepu i moderno
opremljenu gostionicu. Za starije
generacije Bizovčana ona je postala
popularno mjesto okupljanja, stoga
se do danas pamte i prepričavaju
događaji s veselih zabava koje su se
po običaju održavale na druge dane
najvećih katoličkih blagdana. U
razdoblju između dva svjetska rata
Bizovac je bio obrtničko i trgovačko središte ovog dijela regije. Ovdje
su svojim radom na daleko ugled
stekle dobrostojeće poslovne obitelji. Čadekovi sa svojim pogonom
za proizvodnju soda-vode i sokova
opskrbljivali su Bizovac i okolna
sela. Obitelji Bouše (Bizovčani ih
nazivali Baušekovi) i Kopi bavili
su se obradom metala. Farkaševi
su radili kao soboslikari, ili moleri, kako se u narodu i danas kaže.
Trgovačke radnje imali su Kohovi,
Domanovci i Glavaševi (Pužanovi). Najveći mlin podignut 1912.
godine bio je u rukama Brkićevih,
a gostionice su držali Gorkoš i Kovač. Oni su po već ustaljenom redoslijedu organizirali zabavne svečanosti i na njih pozivali uglednije
mještane i uvaženu seosku gospodu
poput liječnika, učitelja, svećenika,
blagajnika, bilježnika, pisara i šefa
željezničkog kolodvora. Uz pjesmu
i svirku tamburaša iz okolnih sela,
a često puta i cigana svirača koji
su već na sam dan zabave u dopodnevnim satima “tezgarili” od
kuće do kuće. Tamburaški sastav
popularnoga bizovačkoga violiniste Petra (Peroša) Kiergeslera bio
je također često pozivan za sviranje
24
na zabavama gdje se u obilnim količinama točilo baranjsko vino, šeperovo pivo i ispijala domaća rakija
šljivovica. Žene su uživale uz likere, kruškovac i pelinkovac, a mlađi pili kraher i šabeso iz Čadekove
sodare.
U Gorkoševu lokalu okupljali su
se i strastveni „kartaroši“. Igrali su
karte za stolom u kuhinji gdje je uz
veliki „šporet“ stajao i spremnik za
toplu vodu. Skrivajući se od očiju
javnosti, kartanje je ponekad trajalo od jutra do sutra.
Posebno velika gužve u Gorkoševoj
birtiji bile su se u vrijeme najvećih
Damjana Erića zvanog Ero. Hinkova supruga Klara (Klari-neni)
i Johanova mlada supruga Marija (Mari-neni rodom iz Josipovca,
djevojačkog prezimena Freimuth)
zadužene za kuhinju morale su,
zbog velike potražnje, po nekoliko
puta ponavljati veće količine kuhanih i pečenih jela. Gostima su
nudili specijalitete kuće: svinjski
paprikaš, teleći perket i pečenu teletinu.
O veličini i ponudi na bizovačkim
vašarima svjedoči novinski zapis
objavljen u Hrvatskom listu u broju od 9. ožujka 1928. godine kada je
Mirko Mihaljević i Rudolf Kalkan ispred Gorkoševe gostionice
vašara i to onoga za Josipovo i dan
uoči bizovačkog kirvaja 21. rujna.
U te dane „pred Matevo“ iz šire
okolice dolazili su seljaci s konjskim zapregama punih marve za
prodaju i trgovci sa svojom robom.
Kolone zaprega od ranoga jutra slijevale su se u Bizovac sa svih strana
svijeta. Nakon obavljene kupnje ili
prodaje, svraćali su ljudi u gostionicu pojesti i nazdravljajući popiti
“aldomaš”. Prikladno mjesto za odmor bila je upravo Gorkoševa gostionica ispred koje su se ostavljali
upregnuti konji, a ako ni tu nije bilo
slobodnog prostora, bilo je mjesta
u velikom dvorištu popločenom ciglama s bunarom i stočnom vagom
na kojoj su vršena točna mjerenja
težine marve. Vlasnik gostionice Hinko Gorkoš sa svojim sinom
Johanom služio je goste uz pomoć
svojih prijatelja, Damlje Babinog i
na Josipovskom godišnjem sajmu u
Bizovcu za prodaju dopremljeno
1350 konja i rogate marve, a prodano je 814 konja i rogate marve te
400 svinja. Na željezničkom kolodvoru tada je utovaren jedan vagon
svinja i jedan vagon rogate marve
za Sombor, te jedan transport konja za Osijek gdje će se pretovariti
za Solun.
U dvorištu Gorkoševih, osim stočne vage koju su 1945. godine konfiscirale komunističke vlasti, na
jednoj je strani bila kuglana koja je
djeci činila glavnu atrakciju jer su
namještajući „kegle” mogli zaraditi novčić ili sok. U drugim gospodarskim zgradama i prostorijama
nalazile su se mesnica, mljekara,
brijačnica, a kasnije pekara i slastičarnica. Osim u gostionici s više
od stotinu sjedećih mjesta, u ljetno
doba sviralo se i plesalo u ciglom
VREMEPLOV •
„flostrovanom“ prostranom dvorištu.
Tijekom zimskog razdoblja uz toplu peć gosti, putnici namjernici i
prolaznici mogli su se okrijepiti uz
kuhane hrenovke, toplo vino i kuhanu rakiju.
Oko Božića, kad bi se zamrznula voda na ciglani, Gorkoševi su s
upregnutim konjima i saonicama
odlazili rezati led. Tako pravilno
izrezane ledene kocke dovozili bi u
“ledaru” na kraju bašće. Oko ledare bio je gusto zasađen bagrem koji
je i u najtoplije dane držao dobru
hladovinu. Na kocke leda polagala
se slama, a cijela ledara bila je ukopana u zemlju i u nju se ulazilo preko nekoliko stepenica. Uskladišten
led trajao je sve do žetve, koristeći
se za rashlađivanje svih vrsta napitaka.
U noći s 14. na 15. lipnja 1944.
godine kada su partizani drugi put
tijekom rata ponovno bezuspješno
pokušali osvojiti Bizovac, smrtno je
stradao mladi Johan Gorkoš (rođ.
1903.). Njega je „ni kriva ni dužna“
na mučki način zvjerski mučio i
ubio partizanski vojnik iz obližnjeg
sela, poznatiji po nadimku Puba.
Isti partizan kasnije se među svojima u nekoliko navrata hvalio kako
je smaknuo bizovačkog Švabu Johana Gorkoša. Iza pokojnog ostala
je supruga Marija s troje djece. Helena (rođ 1925.), Ana (rođ. 1927.) i
Hinko (rođ. 1931.).
Za potrebe rada gostionice u svinjcima je uvijek bilo spremno 80 do
100 komada debelih svinja i puno
peradi, a u staji Gorkoševi su uvijek
imali 2 krave i nekoliko konja. Sve
je to, osim kuće, nasilno oduzeto
potkraj 1945. godine, kada su zalihe
hrane i pića bile potrebne jednom
lokalnom partizanskom oficiru za
ženidbu njegova sina. Gostioničara su zajedno s obitelji, bez ikakva
obrazloženja po nalogu mladoženjina oca, otjerali u logor Valpovo,
da bi potom „oslobodioci“ mogli
isprazniti podrum i skladišta. Nakon uspostave komunističkog režima uslijedio je val bezrazložnih
uhićenja. Bizovačke Nijemce partizanske vlasti zatvorili su u Sabirne
logore u Valpovu i Josipovacu. Namjera nove vlasti bila je protjerivanje što većega broja Nijemaca iz
zemlje. Na taj način protjerane su
njemačke obitelji iz našeg sela od
kojih su se samo neke vratile i ostale u Bizovcu. Sabirni logor Valpovo, organiziran na području stare
valpovačke ciglane i sajmišta, iza
kapelice sv. Roka gdje su od prije
bile barake njemačke Radne službe
“Arbeits dienst”, osnovan u svibnju
1945., ograđen visokom bodljikavom žicom i kulama za stražare, bio
je jedan od najvećih na području
Jugoslavije. Od bizovačkih Nijemaca u logoru su preminuli: Franjo
Getto, Marija Bader, Julijana Hinn,
Antun Ruf, Jozo Brener, Ana Hanzer, Marija Ruf, Emmerich Keller,
Josip Getto, Kata Som i Julijana
Weinpert, a u Sabirnom logoru Josipovac Katarina Reinspach.
Nakon rata gostionicu je do duboke starosti vodio Hinko, a nakon
njega mijenjali su se u njoj birtaši,
ali nitko za duže vrijeme. Na stari
Gorkošev bircuz danas su ostale
samo lijepe uspomene i sjećanja
najstarijih mještana. Od troje djece
Johana i Marije, samo je Ana ostala
živjeti u svojoj rodnoj kući na roditeljskom ognjištu u Bizovcu, dok
su šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon završetka školovanja,
Helena i Hinko zajedno sa svojom
majkom odselili u njemački grad
Augsburg.
Srećko Vuković
Kirvajska zabava u dvorištu gostionice pedesetih godina 20. stoljeća
25
• DOGODILO SE
HABJANOVCI - Tijekom protekle tri godine općina se brinula o uređenje Habjanovaca. Uređena je javna površina ispred društvenog doma. Izvedeni su sanacijski
zahvati na objektu školske zgrade. Izgrađeno je i opremljeno asfaltno rukometno
igralište. U potpunosti je izvršena sanacija odlagališta otpada kod nogometnog
igrališta, popravljeni oštećeni cestovni i pješački mostovi. Izbušen je arteški bunar, izgrađene pomoćne prostorije uz postojeće svlačionice i sanitarni čvor na
nogometnom igralištu. Financijska i materijalna pomoć pružena je manifestaciji
„Abljanovci selo moje malo“ i mjesnim udrugama. Redovno se čiste i održavaju
javne zelene površine. Izrađene su klupe za park i započela izgrađena ograde između parka i susjedne kuće. Na temelju raspisanog natječaja tvrtka „Dom“ izvršila je
prvu fazu sanacije društvenog doma. Na zahtjev općine Bizovac završena je prva
faza rekonstrukcije makadamske lokalne ceste Habjanovci-Cret Bizovački. Od
ukupno 2938 dužnih metara financijskim sredstvima Uprave za ceste Osječko-baranjske županije asfaltirano je 1700 metara prometnice koja Habjanovce kraćim
putem povezuje s državnom cestom Osijek-Zagreb i željezničkom prugom.
CRET BIZOVAČKI – U Cretu Bizovačkom ostvareno je niz važnih projekata,
među kojima je važno istaknuti rekonstrukciju ceste u ulici Matije Gupca od nogometnog igralište prema šumi, izgradnju parkirališta i kolnog ulaza u groblje,
uređenje mrtvačnice do koje je provedena električna energija. Izvršena je sanacija mostova iznad oborinskih kanala na raskrižju Gupčeve i Radićeve, uređene
su prostorije Mjesnog odbora, izrađena je projektna dokumentacije za izgradnju
javne rasvjete i rekonstrukcije nisko naponske elektro mreže. Od Osječko baranjske županije tražena je potpoa za uređenje mjesnog društvenog doma i izgradnju
asfaltnog rukometnog igrališta kod osnovne škole. Posebna briga vodi se o radnim
uvjetima i aktivnostima DVD-a, KUD-a Cret i nogometnog kluba „Hajdin“ te
organizaciji popularne manifestacije „Proljeće u Cretu“.
NOVAKI - U sklopu investicijskog programa za četverogodišnje razdoblje u Novakima su izvedeni radovi kojima je obuhvaćena sanacija pješačkog mosta iznad
kanala kod nogometnog igrališta, gdje je postavljen manji montažni objekt namijenjen pružanju ugostiteljskih usluga. Do postavljenog mini-kioska je ugrađen
dovod električne energije i uređena terasa. U sklopu komunalnih radova redovito su održavane zelene površine te obnovljene unutrašnje prostorije mjesnog
doma u kojem su prethodno uređeni sanitarni čvor, izvedeni ličilački, limarski i
stolarski radovi te dotjerane kuhinja, ostava, velika dvorana i hodnici. Pored toga
obnovljene su plinske i elektro instalacije, a na domu je izvršena rekonstrukcija
krovišta. Financijski i materijalno općina je pomagala rad NK „Hajduk“ jedine
udruge u mjestu.
BROĐANCI - Cijeneći dugogodišnju tradiciju održavanja „Olimpijade starih
sportova“ općina Bizovac ostvarila je sve potrebne uvjete da bi se ova na daleko
poznata manifestacija održavala nesmetano. Na nekoliko lokacija kod Brođanaca popravljena je prohodnost poljskim putovima, uređene otresnice i otklonjene
divlje deponije otpada. Prema Osječko-baranjskoj županiji općina je pokrenula
inicijativu za izgradnju dječjeg igrališta i sređivanje prostora unutar školske zgrade za predškolske aktivnosti, ili za održavanja „male škole“. Uz potporu općine i
županije izgrađeno je asfaltno igralište, obnovila škola uokolo koje je podignuta
ograda i uređen okoliš. Uređena je zdravstvena ambulanta, omladinski i vatrogasni dom, prostorije udruge mladih, mjesnog odbora i KUD-a. U sklopuodržavanja
redovito se uređuju zelene površine, groblje, zapušteni prostori i društveni objekti.
Općina skrbi o radu svih aktivnih udruga i manifestacije „Olimpijske noći“.
SAMATOVCI - Uovom su naselju realizirani projekti: uređena je makadamska
cesta u Zrinsko-frankopanskoj ulici, sanirana su oštećenja krovišta na društvenom domu i održavano dvorište, popravljena je ceste prema groblju, obnovljen
nogostup u jednom dijelu naselja. Na inicijativu općine Bizovac uz punu potporu
Osječko baranjske županije izgrađeno je asfaltno rukometno igralište, kojeg je općina opremila potrebnim rekvizitima i rasvjetom. Postavljen oglasni pano u središtu mjesta. S tvrtkom PPK „Valpovo“ uspješno riješeni imovinsko pravni odnosi vezani za Društveni dom, a u suradnji sa sektorom putničkog prometa srušena je stara dotrajala i neugledna čekaonica HŽ-a. Potaknuta je obnova školske zgrade,
obnovljene klupske prostorije i sufinancirane aktivnosti nogometnog kluba i održavanje manifestacije „Malo samatovačko sijelo.
26
DOGODILO SE •
Promocije knjiga
Bizovačkom književniku Željku Eriću, poznatom po zbirci pripovijedaka “Kod
klena,” izašla je druga knjiga pod nazivom “Pripovijetke, a objavio ju je Ogranak
Matice hrvatske u Bizovcu. Promocija knjige održana je 20. siječnja u osnovnoj
školi u Bizovcu. Knjigu su predstavili prof. dr. sc. Goran Rem, urednik knjige Vjekoslav Đaniš te sam autor. Odabrane citate iz pripovijedaka čitala je Zrinka Blažević. Promocija je naišla na neuobičajeno veliki interes mještana Bizovca, njih oko
devedeset, a odazvali su se i predstavnici ogranaka MH iz Valpova i Belišća. U glazbenom dijelu programa nastupile su nadarene mlade glazbenice Patricija Sudar na
klaviru te Dorotea Lovrinčević i Valentina Bobinac izvodeći u duetu kompozicije
na violini. Ove godine Željko Erić je dobio i nagradu Općine Bizovac za sveukupan
doprinos u kulturi. U povodu Dana Općine Bizovac, 18. travnja 2012. godine u
Osnovnoj školi Bratoljuba Klaića u Bizovcu predstavljena je knjiga “Prosvjetitelji”
autora Adolfa Bratoljuba Klaića. Knjigu su predstavili Željko Klaić, Stjepan Bahert
te urednik knjige Vjekoslav Đaniš, u glazbenom dijelu programa nastupili su tamburaški sastav Kočije.
Obnova pročelja kurije Normann
Osječka tvrtka „Ukras“ izvodi radove na sanaciji kapilarne vlage i temeljitom uređenju pročelja kurije Normann Ehrenfels u Bizovcu. Ova reprezentativna građevina smještena u samom središtu naselja izgrađena u prvoj polovici devetnaestog
stoljeća za potrebe vlastelinskih činovnika najvrjedniji je kulturno povijesni spomenik na području bizovačke općine. Iako je pregrađivana u više mahova, očuvala
je osobine stila i vremena u kojemu je nastala. Obnova kurije Norman u kojoj je
danas sjedište bizovačke općinske uprave podrazumijeva njezino cjelovito uređenje u skladu s utvrđenim konzervatorskom studijom izrađenom 2008. godine. Od
sveukupne površine prizemlja trenutno općina koristi 270 četvornih metara, dok
je preostalih 250 četvornih metara neiskorišteno. Pored proračunskih sredstava,
sanacijske radove pomaže Ministarstvo kulture RH, a očekuje se i potpora Osječko
baranjske županije.
Asfaltiranje Cvjetne ulice
Nakon podužeg čekanja stanovnike bizovačke Cvjetne ulice razveselio je završetak izgradnje asfaltne ceste. Radovi su financirani sredstvima Ministarstva regionalnog razvoja, fondova Europske unije i općine Bizovac prema programu
integralnog razvoja lokalne zajednice EIB 2. Ukupna vrijednost investicije iznosi
1.470.000,00 kuna od kojih općina podmiruje 210.400,00 kuna, dok preostale troškove podmiruje spomenuto ministarstvo. Građevinske radove izvodila je osječka
građevinska tvrtka „Gradnja“. Dužina prometnice je 700 metara, a širina 5 metara
s nogostupom i oborinskim kanalima s obje strane. Ovih dana privode se kraju i
radovi na izgradnji nogostupa u toj najmlađoj bizovačkoj ulici.
Uređenje malog trga
Središnji dio Bizovca postupno mijenja izgled. Nakon izgradnje javne rasvjete kroz
glavnu ulicu, ceste s pješačko- biciklističkom stazom i parkiralištima u ulici dr. Franje Tuđmana, sadnje novog drvoreda i početka obnove pročelja kurije Normann,
početkom prosinca završena je izgradnja „malog-trga“ ispred župne crkve Svetog
Mateja apostola i evanđeliste. Dovršena je i izgradnja pješačkih staza do prijelaza
preko magistralne ceste te dijela asfaltnog pješačkog nogostupa sa sjeverne strane
ulice Kralja Tomislava. Popločenu površinu pred crkvom uskoro će uokvirit cvjetni
nasadi i ukrasno raslinje, koje će onemogućit ulazak automobila na novo izgrađeni
plato. Građevinske radove izvodila je osječka građevinska tvrtka „Gradnja“.
Bizovčani na međunarodnom folklornom festivalu u Poljskoj
Kulturno umjetničkog društva „Bizovac“ vratilo se s dvije nagrade iz južne Poljske gdje je od 28. srpnja do 5. kolovoza predstavljalo Republiku Hrvatsku na 49.
Tjednu kulture regije Bielsko Biala i 23. po redu međunarodnom folklornom
festivalu u turistički popularnom gradu domaćinu Wisli i okolnim gradovima.
Na ovom prestižnom festivalu na kojem je sudjelovalo devedeset domaćih folklornih društava i ugledne folklorne skupine iz Albanije, Bjelorusije, Bugarske,
Češke, Čilea, Iraka, Gruzije, Mađarske, Rumunjske, Rusije, Slovačke, Španjolske i
Ukrajine prema ocjeni svjetski uglednih folklorista KUD-u „Bizovac“ dodijeljene su nagrade za izvedbu baranjskih tradicijskih plesova u originalnim narodnim
nošnjama baranjskog kraja i uz to nagrada za tamburašku glazbu, tako da su se
bizovački folkloraši smjestili uz bok 6 najuspješnijih i nagrađenih grupa sudionika
na festivalskoj priredbi. Tijekom boravka u Poljskoj Bizovčani su u nekoliko gradova izveli sedam koncerata i više kraćih promotivnih nastupa. Za ovu prigodu
pod stručnim vodstvom umjetničkog i plesnog voditelja Zvonimira Vukovića i
glazbenog učitelja Marka Krajšića mnogobrojnoj publici su prezentirani izvorni
bizovački, bunjevački, baranjski i korčulanski plesovi uz pratnju tamburaša. Pri
svakom koraku gdje su se pojavile lijepe Bizovčanke posebnu pozornost turista,
novinara, gledatelja, fotografa i snimatelja plijenila je atraktivna ženska narodna
nošnja. Financijsku potporu pružili su Ministarstvo kulture i Osječko baranjska
županija, a hotelski smještaj grupe osigurao je Regionalni centar za kulturu Bielsko
Biala kao glavni organizator festivala.
Tekst i fotografije: Srećko Vuković
27
• PRIPOVIJETKA
U
to malo planinsko naselje, zima je došla ranije
no ikada. Uz hukanje vjetrova, zavijanje vukova
od kojeg se ježila koža, a strah ulazio u dušu,
padaline snijega... koji početkom djeluje idilično i u starijih budi sjećanje na prošlost i djetinjstvo, mladenačku radost i veselje, ali ovaj je padao danonoćno, ne
naslućujući bijelu idilu, već tjeskobu.
Gorštaci su već ranije pomakli krave, ovce i koze s planina, odvukli su ih u tople staje pune sijena i hrane, životinje su bile zbrinute, ali dokle će to trajati?! Dokle zima,
snijeg, surova bespuća i vjetar?! Hoće li krava izdržati do
proljeća? Pa kada je i ta klima i to podneblje (ne od Boga
dano, već od samog zloduha ) - ili žestoke zime pune gladi
i straha, loše i kišovito proljeće, gdje sjeme trune u zemlji,
a plod ne daje - ili nesigurna ljeta, koja spale i ono što je
izniklo! Unatoč crnim mislima, strahu od sutra, ljudi su
osjetili neko olakšanje, tračak optimizma i sreće bacivši
pogled na svoju crkvicu, sada zavijenu snijegom dok joj
huka vjetra obavijaše zidove i ne baš visok toranj.
Prije par mjeseci dobili su i novog župnika: mladog, pomalo sjetnog i zamišljenog Josepha Mohra, ali kada bi
se trgnuo iz svoje nostalgičnosti, bio je rječit, ljubazan i
nastojao ući u bit njihovih problema, depresije i strahova. Razgovorom i savjetom nastojao je pomoći koliko je
mogao i koliko je znao (doduše duhovno, u džepu nikada
nije imao novčića).
Nekada i lijepa riječ puno znači, ali ipak, ako je novac u
džepu, a na stolu kruh...
* * *
Bilo je tu i viđenijih ljudi, bogatijih od većine (pretežno
seljaka), kao gospodin Kurt: nizak, ali debeo čovjek, crvena lica ne baš nasmijana, vlasnik trgovine mješovite robe,
koja je u tim vremenima radila kako treba. Njegova žena,
gospođa Hilda, plavuša bujne kose, bila je nasuprot njemu
vječno nasmijana i spremna za šalu. Tako se našalila i sa
novim župnikom:
- Mora da ste teški grješnik kad ste po kazni poslani u ovo
mjesto!
Mohr se naklonio i nasmiješio.
- Čudni su putevi Gospodnji, gospođo! Nekada i kazna
izađe na dobro. Što se mjesta tiče, ne žalim se. Siromašno
jest, ali bogato duhovnošću i ljepotom skromnosti! Bar je
prvi utisak takav!
Gospođa Hilda (ne baš revna vjernica) obeća mu svaku
pomoć, doduše, moralne naravi jer ovdje je rijetkost svaki
novčić, a obrtnici jedva preživljavaju.
Bio je tu i pekar, učitelj nižih razreda malobrojne djece, a
za druge usluge mještani su odlazili u ne baš bliži grad -što
je po zimi i snijegu bio naporan i opasan put.
* * *
Nekoliko tih dana župniku Morhu, na saonicama i konjima zavijenim snijegom, stiže njegov dugogodišnji prijatelj
i kolega, kompozitor i skladatelj Franc Xaver Gruber.
- Zaista je divlje vrijeme. Kako izdržiš tu?!
- Kao i ostali narod. Ja sam dio njih. - odgovori Morh kuhajući čaj, a onda se nasmije.
- Sada ćeš upoznati pravu zimsku idilu i čaroliju Božića,
bez kugli i šarenih ukrasa jer ovdje ih nema.
- Zato imate puno jelki i borova, a oni su besplatni. A možda u tebi opet progovori pjesnik, naročito u ovim uvjetima, ako ta muza nije već zakržljala! – ironično će Gruber.
28
Stille
heilige
- A ne. Muza se samo uspava, a probudi se kad se najmanje
nadamo. Samo čemu pjesme kad ništa drugo nemaš?!
Tu se zamisliše obojica. Jest, duhovno je lijepo i neprocjenjivo, ali u kojoj mjeri je samo po sebi dovoljno. Ne živi
čovjek samo o kruhu...
* * *
Župnik zamoli načelnika Petera neka kaže učitelju da
školsku djecu (njih nekoliko) poslije škole pošalje kako
bi pomogli malo urediti crkvu pred predstojeće blagdane.
Mimo očekivanja, dođoše svi s učiteljem na čelu.
- No, no! - učitelj zaprijeti prstom kroz smijeh - Zar ste
sumnjali u našu mladost?! Mislili ste da smo zaboravili
našu crkvu? Kako vidite, mladost je tu, zajedno sa mnom
iako ja nisam baš pretjerano mlad. Dok mi tu uređujemo
po vašoj zapovijedi, načelnik Peter s ekipom ljudi siječe
borove za ukrašavanje naše male, ali lijepe i drage nam crkve.
Gledajući i slušajući akciju dotjerivanja, Gruber je sjeo za
orgulje koje odavno nisu svirale i izvlačio iz njih tonove
već davno zaboravljene glazbe.
U to isto vrijeme gospođa Hilda predloži nešto svome
mužu Kurtu. Čuvši to, Kurt onako nizak poskoči, a šešir
mu pade sa glave.
- Što, što?! Želiš nas upropastiti!?
- Ma ne, samo da se i mi malo uključimo!
- Nemam ja ništa protiv uključivanja i rada. Ali ovo je nešto drugo! - Kurt inače crven postao je zelen u licu.
PRIPOVIJETKA •
nacht,
nacht
- Bez brige, sve će biti u redu.
- Ne! Ne! I ne! - gospodin Kurt je igrao od bijesa i nije
primijetio kako gazi po svome novome, lijepome šeširu.
- Samo preko mene mrtvoga!
* * *
Kad ostadoše sami, župnik Franc obrati se Gruberu:
- One orgulje, ono sviranje...
- Da?!
- Ja imam, mislim da imam!
- Što imaš, Joseph?
- Tekst! Spominjao si muzu. Ona se javlja i nudi, nudi stvaralački, neponovljivi čin nadahnuća, ona može pobjeći,
nestati, ali ja joj ne dam da nestane, ona nije iluzija, ona
je stvarnost.
- Joseph?! - viknu Gruber. Župnik se trgne, vraćajući se u
stvarnost. Obriše čelo...
- Slušaj Franc. Slušaj! I drhtavim glasom poče govoriti i
pjevušiti stihove.
- Tiha noć, sveta noć... La, la, la, la, na, na, na... Idi za orgulje Gruber !
- Ponovi Joseph!
I prvi put te noći, uz veličanstvenu bjelinu snijega, začuše
se taktovi genijalne božićne himne Tiha noć...
* * *
Par dana prije najsretnijeg i najdražeg blagdana nastala
je tišina, ali samo prividna. Svi su šutjeli, ali neprimjetno
djelovali, svatko radeći svoj posao. Mještani su vidjeli da
učitelj gotovo tajno vodi djecu u crkvu, čuli su i orgulje,
neko pjevanje... Nitko nije pitao ništa. Načelnik je nešto
sa svojom ekipom radio u crkvi, bez puno govora i objašnjavanja.
I Hilda je nešto radila, dugu valovitu kosu zaplevši u punđu. Njen muž je mrmljao, tiho, da ga ona ne čuje:
- Znam, znam da će me ta žena upropastiti i uništiti. Siguran sam u to! Pa ipak joj je pomagao i dao pokoji savjet.
* * *
Došao je i taj veliki dan. Ponoćka. Ljudi su hrlili u crkvicu, a zvono je oglašavalo trenutak rođenja Spasitelja,
malog djeteta rođenog bez kuće i kućišta, jadno, povijeno
u gruba sukna koja mu je mati mogla dati u tom trenutku,
rođeno gdje se rađaju najgori i prezreni od svih kategorija.
Djeca nikome draga i nikome potrebna.
Snijeg je opet počeo padati. Ali te pahuljice (bez vjetra i
oštre zime) davale su neku čar, ljepotu, idilu...
Oni koji prvi uđoše bili su iznenađeni i zbunjeni. Oltar
bijaše okićen borom, sa strane stajaše još par borova, a
na njima bijaše nešto bijelo, nešto što nisu nikad vidjeli,
a to bijelo stoji poput snijega, a ne topi se. A ispred oltara
stajaše njih dvadesetak, dječaka i djevojčica, odjevenih u
duge, bijele haljine, a svatko od njih, i muško i žensko, oko
glave imao bijeli povez išaran zlatnim ornamentom, a učitelj je stajao ispred njih, u crnom fraku i cilindru. Narod se
nakupio u crkvicu. Zvono je zvonilo. Puno njih ostadoše
vani pa i gospodin Kurt. Mjesta nije bilo.
Župnik uđe s ministrantima. Prije no što poče sveta misa
on pruži ruku, a orgulje zabrujaše. Gruber dade sve od
sebe izvlačeći i podešavajući svaki ton iz starog i prašnjavog instrumenta. Ljude udariše trnci kroz tijelo, a koža se
naježi...
Jedan od anđela, djevojčica u bijelom, raspletene kose za
zlatnim povezom oko nje, započe:
- Stille nacht, heilige nacht...
Slijedila je druga, treća kitica, a onda započe zbor. Višeglasno pjevanje, pa opet solo, te opet zbor. Učitelj je dirigirao
mahanjem ruku, znoj mu tekao niz čelo, šešir je bacio na
potiljak, a ono svi vjernici u crkvi zapjevaše:
- Stille nacht, heilige nacht...
To se orilo. Dostojanstveno i sveto. I kroz tu snježnu noć,
punu bjeline i pahuljica, odjeknuše zvona ( misa je završila ), ti tonovi odoše kroz blijede zvijezde, obiđoše taj nesretni planet, a opet sretan, jer zbog njega se rodio Isus. I
ne samo djeca svojim glasom, već su sami anđeli pjevali
himnu božićnu. Završna riječ gospodina župnika Mohra
bila je:
- Hvala vam. Sretan sam. Jadni smo i siromašni. Ali je
malo dijete dalo vama, meni, prijatelju Gruberu, snagu da
stvorimo veličanstvo od Božića i da napravim uz vašu pomoć tu pjesmu. Hvala vam!
Narod se nije razilazio. Stajali su ispred crkvice i pjevali:
- Stille nacht, heilige nacht...
Zvijezde su se palile, snijeg je prestao padati, a tamo gore,
u dalekim i nama nepoznatim visinama, mimo ljudske volje i moći, čulo se to:
- Tiha noć, sveta noć !
Željko Erić
29
• NA SOKAKU
F
Ozdravila strina Reza
aljenis, svetu moj bizovački. Nismo se već duže vreme
čuli. Ma, kako da vam kažem, sve skupa, nema se novaca.
Eeee…al onda nismo mogli izdržat, sastali se suradnici, proštudirali i, eto, košto viđete, odlučili da se naš Matko i dalje
štampa. Ma, sam da vam kažem, vi ste to odlučili, el da se niste
raspitivali i faljili našeg Matka kako je jako zanimljiv i da se
pročita od prve do zadnje stranice, neb` to ništ` bilo. Ama da
znate, falje ga izdaleka, našeg lista čitaju naši dragi i u tuđem
svetu.
No pa kad smo već tu, da vam se požalim, jako sam se razbolela u međuvremenu pa sam mislila dać umrt. I tako, pošaljem jedno jutro Jozetu po Stanu da odma` dojde. Uletela ona
u sobu k`o saplava. Sva se zajapurila od straja da ja neb` umrla
dok je ona tu. Dojde ona do mojeg kreveta pa kaže:
- Rezo, Rezo! Esi me trebala štogoda? Da ti šta donesem il`
napravim?
- Ama ništa Stano, nego ti moram ostavit ostavštinu.
- Kaku ostavštinu? - ona će u čudu - Ma nemoj se isprdavat`
već sva štrepim.
- Ama, slušaj! Ja sam jako bolesna pa ako ja umrem moraš nastavit pisat strinu Rezu u našem listu.
- Bože, Rezo, ti s` luda, pa ja sam Stana, a ne Reza!
- Ama za j` to važno, Reza il` Stana. Najvažneje je da se piše i
da se zna šta se u selu zbiva.
- Id` nevoljo, neš ti još umrt kad su ti take budalaštine na pameti. I da se nis` usudila da mi to ostaviš u ostavštinu!
- Bože Stano, i ti sve znaš baš k`o i ja, pa i ti imaš puno drúga
pa svašt` čuješ. A bome je i tvoj Marketa u crkvenom odboru
pa znaš sve iz prve ruke.
- Ama ni slučajno, pa da me pozlobe ako koga uvredim, znaš
kakoj` to.
- A pa znam, kako neb` znala, a nekad moram podbost one
koji su na vlasti u selu i na nekakim funkcijama, el kako bi nas
onda slušali. Pa za to ni, kako se ono kaže, demokracija? Danas
svako svašt` sme reć. Da, Stano, kad si već tu da te pitam: pa
kad ću već asfaltirat tog flostera pred crkvom? Šta kaže Marketa?
- Ma, ništ` Marketa ne zna. I ja sam mu već govorila i gunđala,
a on kaže das` to općinski radovi. Ma, znaš da ni na
zornicu nećemo moć it ako to skoro ne naprave. Nis` ti ni vidla
kako su to duboko iskopali, ta stareji svet nesme ni na sokak,
da se ne utuče.
- Eto, bolesna sam pa nisam nikud išla, pa dokle taj floster ide?
Moj Jozeta kaže das odviše lepo popločili ispred crkve.
30
- Ma da, da ti je samo vit, odviše je lepo! Floster ide skroz do
iza Gorkoševe kuće.
- Ma nemoj kazat, Stano, pa kud baš do selonačelnikove kuće?
- Ama, pa baš tu se spaja sonim prijašnjim, eto, baš slučajno.
- Kad smo već kod selonačelnika, es ti vidla kako se radi u
općini? Renoviru sad fasadu na Normanovoj zgradi, kažu da
mora bit ista boja ko nekad. Toj` Ministarstvo naredilo. Taj je
naš načelnik odviše svestran i vredan, i posluša kad mu se kogod požali. Es vidla kako se centar održava? Posadili su cveće, redovito kose travu, a proletos su posadili novog drvoreda
kroz glavnu ulicu. To j` nekaka posebna vrsta klena.
- Ama, Rezo, kaki klen? Ispred moje kuće su posadili crvene
ringlove.
- Pa još bolje! Imaće Marketa šljiva za rakiju. A šta kažeš za
rasvetu? Stano moja, moći će Marketa te šljive kupit i u pol
noći, po ladovini. Kako s` gusto pometali svetla, ko u Betlemu.
A šta kažeš za Cvetnu ulicu- pa tamo s`napravili cestu za sam`
pet kuća. Ma svaka im čast, baš su se istrošili ove godine. Da se
pokojni Stepoš podigne, neb` zn`o dije. Tamo je bila njegova
njiva, ese sećaš?
- A čujem, Rezo, da se nekoji ljudi i žale. Oni iz Kamenica žale
se načelniku daj kod njih mrak ko u rogu, a i oni spadaju u tu
glavnu ulicu. I floster im je pokidan, a i cevi za kanalizaciju išle
s` samo do ciglane. Kažu da više neznu di spadaju.
- Ama, čula sam! Naš načelnik kaže da jedni nisu teli dat potpise, a zapravo ti ljudi tu i ne žive. Ne znam, Stano, kako to može
bit da im niko ništ` ne može? Ma, jadni ljudi, sve je na papiru
i košto kažu u projektima, al kad treba dojt do nji, nekaki nisu
potpisali…?
- Pa znaš valda da nisu imali komad flostera sigurno dvajst
godina. Isto ejdan ni teo potpisat da mu od oranja uzmu jedan metar pa su ljudi iz Creta i Kamenica išli preko njegovog
oranja.
- E, viš, to nisam znala, taj se sigurno obogatio s ti metar oranja. Ama eto, jedan ne da potpisa zbog žene, drugi zbog struje,
treći što ni tu i tako se sve vrti u ništ. E, moja Rezo, nis ti tako
bolesna i neš još umrt kad te toliko sve zanima.
Ode Stana doma, a ja ko preporođena, ko da me ovaj naš razgovor potpuno okrepio. Eto, svašta sam vam napisala, a sad
sretan vam Božić i puno blagoslova želji vam
vaša strina Reza
PRIPOVIJETKA •
S
Splavari na Mlaki
nijeg, štono je protekle zime padao u izobilju, topio se na
prvim zrakama proljetnog „zubatog“ sunca. Studen popušta, a s njom i led na Mlaki, kanalu na kraju našeg dvorišta,
koji se proteže od Pužanovih jama pa sve do Pačjih jezera,
možda nekih pet kilometara.
To je značilo i kraj našim dječjim klizačkim radostima na
ledu. No, već su pri kraju i „šličuhe“, kako mi zovemo jednostavne klizaljke izrađene od dva komadića neke stare, napola
trule daske, te malo žice, špage ili mlinarskog čapova (konac
od sirove goveđe kože za šivanje mlinarskih traka) i jako
puno strpljenja i mašte.
To znači i da hitno treba smisliti neku novu igru. Za to su
izmišljanje, doduše, zaduženi oni stariji od mene jer ću ja tek
na jesen krenuti u školu, pa još ne moram razbijati glavu tako
teškom zadaćom.
Iskreno, čija je to ideja bila ne znam, ali znam da sam je odmah prihvatio, iako pojma nisam imao ni što to znači. A radi
se o gradnji splavi za vožnju Mlakom. Kako je sunce bivalo
sve jače, snijeg i led sve se više topili, a Mlaka bivala sve punija vodom, to je značilo da i gradnja treba hitno započeti.
Odgovorni za gradnju su Vlado i Marko, kao najstariji, a svi
mi ostali, nas barem desetak, zaduženi smo za prikupljanje
građevnog materijala.
E, taj je materijal opet posebna priča. Radi se kukuružnjaku,
stabljici kukuruza, ali tek nakon što ga „obrade“ krave, odnosno, pojedu s njega lišće.
– Barem krava i kukuruzine ima! – kaže Mali.
Time je pitanje građevnog materijala bilo riješeno.
– Moj apastari to loži pod kotal i s tim greje napoja za svinje!
– dobaci Žiga.
– Kaži apistarom da je ovo sada važnije od grejanja napoja! –
strogim će glasom Vlado.
Još su nešto, vjerojatno o konstrukciji, stariji pričali, ali meni
je bilo jasno samo to da moramo skupiti što više kukuruzine
i to što prije.
Traje to umovanje gotovo cijeli dan, a kad me mama zvala u
kuću, gotovo sam zaplakao. Ja bih tako rado još slušao o toj
splavi, a uskoro moram na spavanje.
Čini mi se da sam i u molitvu Anđelu čuvaru koju sam svaku
večer molio s mamom prije spavanja, ubacio i zaziv za izgradnju splavi, na što me ona nekako čudno pogledala.
Problem je bio dočekati jutro.
Sanjao sam kako sakupljam kukuruzinu, možda sam i pričao
u snu, a probudio sam se sav oznojen, što je bio problem jer
je mama mislila da imam temperaturu i nije me pustila van, a
vani počinje gradnja splavi. Katastrofa!
Ništa ne pomažu moja zapomaganja, suze, molbe mami, molitve Anđelu čuvaru …
– Nemo’š taki bolestan napolje na tu zimu! – mama je odlučna.
– Pa, ništ’ me ne boli! Iš’o bi napolje! – zapomažem.
– Sutra, kad ozdraviš! Sigraj se tu unutri! Di’ su ti sigračke!?
Ako i nisam prije imao temperaturu, sad sam je stvarno dobio, a to je značilo da me čeka moj krevetić, a ne dvorište i
ekipa graditelja splavi.
– Da barem netko od njih naiđe k meni pa da ga pitam kako
napreduju? Je li splav gotova? Kako izgleda? Možda već plovi
po Mlaki. – mislio sam. A ono, baš ko’ za inat nitko mi ne
dolazi, i što je još gore, ne znam hoće li i kada će doći.
Ispostavilo se da sam uistinu bolestan jer sam povremeno
imao napade nekakvog suhog kašlja Jedino dobro u svemu
tom zlu, nekakav je jako sladak i ukusan sirup koji mi je prepisao doktor kao lijek. Šteta što mi je prepisao samo jednu
flašicu.
Dani prolaze, ne znaš koji je ljepši od kojega, a ja u krevetiću
slušam kojekakve priče što mi mama čita jer ja još ne znam
čitati.
Nemam pojma zašto je Ivicu i Maricu pojeo vuk; zašto sedam
patuljaka nosaju nekakvu staklenu cipelicu Pepeljuge, zašto
Snjeguljica… nekakvo trnje... bolesna baka... nekaki princ…
Ja samo želim do Mlake i gradilišta.
I onda se ipak dogodilo! Minula moja bolest, Mlaka narasla,
a ja smijem van! Huuurra!
Tako nešto lijepo do sada još nisam vidio! Prekrasna splav u
obliku nekakve velike fotelje. Sva od snopova oglodane kukuruzine, što se i po njezinom vonju na štalu osjeti i vidi, stoji
na Mlaki, privezana uz staru šljivu i čeka mene!
Ne čujem ja nikoga oko sebe! Ne vidim ništa drugo – hoću se
voziti na splavi!
– Čekaj, mali, nisi ti na redu! – grubo će mi Braco.
– Prvo idemo ja i Budža, pa onda Mali i Ile, pa cure, pa... a
onda ideš ti i Vanda. – strogim glasom određuje Vlado na
što, kao glavni konstruktor i najstariji, ima pravo i pokaza na
mene.
No, valjda radi njihove težine, kako koji par stade na „splav“,
tako ona poče tonuti, a oni iskočiše na obalu. I tako čast prve
vožnje na splavi po Mlaki ove godine pripade meni i Vandi,
kao najmlađima i najlakšim putnicima.
Nismo nas dvoje pravo ni stali na splav, popustiše vezovi na
snopovima kukuruzine napravljeni od slamnate užadi i nekakve stare špage, a Vanda i ja propadosmo između tih razvezanih snopova u hladnu i muljavu vodu Mlake. Sva sreća pa
Mlaka nije duboka!
Razbježa se naša družina na sve strane, a Vanda i ja jedva se
izvukosmo na suho, pod šljivu, potpuno mokri i preplašeni,
pa se ne vidje da smo i uplakani.
Treba sada smoći hrabrosti vratiti se kući mami na oči, mokar, prozebao… Anđele čuvaru moj, spašavaj!
Prolaznik
31
32
Snimio: Srećko Vuković

Z A P I S N I K - Općina Bizovac

Z A P I S N I K - Općina Bizovac

Untitled - Društvo hrvatskih književnika – ogranak u Rijeci

Općinski glasnik 1/13

ŽUPNI LISTIĆ

Općinski glasnik 1/15

MILJEVCI OD 1710. DO 1900. GODINE

Općinski glasnik 2/11

Općinski glasnik 1/12

Dražen Cukina: Prvi rezultati popisa stanovništva 2011. godine

ovdje - Župa Sv. Marka Križevčanina

Mihael, listić Policijske kapelanije sv. Mihaela

plan zaštite od požara i tehnoloških eksplozija

Općinski glasnik 4/13

Untitled - Književnost.org

Odluka o čišćenju snijega na javnim površinama i prioritetima

BrazdaList župe sv. Ivana Nepomuka, Stupnik - Župa Stupnik

Izašle Sesvečke novine broj 16/2012.

Na temelju članka 1. Odluke o komunalnom redu