close

Enter

Log in using OpenID

187 - HDS

embedDownload
MARE MILIN
NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 187 | LISTOPAD 2014. | CIJENA 22 kn
Obljetnice | 15 godina – Vatra | 20 godina – Bambi Molesters | 20 godina
– Jinx | 80 godina - Pavle Dešpalj | 95 godina- Andrija Tomašek | 49.
Festival Kajkavske popevke | In memoriam Krešimiru Šipušu i Nenadu
Marjanoviću Zulimu | Novi val kantautorica | Porin i Porin Classic
ISSN 1330–4747
Bambi Molesters
tekst na str. 34–37
p
Riječ urednice
BROJ 186, SRPANJ 2014.
Poštovani čitatelji,
red vama je
jesenski broj
Cantusa koji
obuhvaća događaje unatrag višemjesečnog razdoblja. Nakupilo
se opet podosta toga što je
obilježilo i dotaknulo živote i
stvaralaštva naših članova,
od obljetnica pojedinaca i
institucija, preko dodjele diskografskih nagrada Porin,
sve do koncerata, ljetnih festivala i početaka nove koncertne sezone. Kako ćete i
sami uskoro vidjeti na ovim
stranicama, posebna tema
posvećena je starijim članovima iz svijeta tzv. ozbiljne
glazbe: Pavlu Dešpalju (80
godina), Andriji Tomašeku
(95 godina) i Milku Kelemenu (90 godina i titula počasnog doktora Zagrebačkog
sveučilišta). S druge strane,
predstavljamo i novi naraštaj
kantautorica iz svijeta tzv.
zabavnjaka, među kojima je
posljednjih mjeseci osobito
zabljesnula Irena Žilić, predvodnica novog vala iskonskih umjetnika koji ispunjenje
nalaze u iskrenom muziciranju za sebe i najbliskije ljubitelje. Prvi put u našem listu
možete pročitati intervjue s
članovima dvaju bendova
koji ove godine slave dvadesetu godišnjicu kontinuiranog djelovanja (Bambi
Molesters i Jinx) te se uvjeriti
u njihova osebujna razmišljanja o dugotrajnom opstanku u vrhu glazbene scene.
Upoznajte i najtraženijeg
producenta među skladateljima, akademski školovanog
pijanista Predraga Martinjaka P’eggyja koji u intervjuu
Toniju Volariću otkriva tajne
dobre glazbene produkcije.
Pročitajte i po čemu ćemo
pamtiti djelovanja naših istaknutih članova koji su nas
proteklih mjeseci zauvijek
napustili: skladatelj Krešimir
Šipuš i glazbeni pisac Nenad
Marjanović Zulim. Kao i uvijek, željno iščekujemo vaše
komentare, prijedloge i kritike. Ugodno čitanje!
Jana Haluza
2
HDS ZAMP
Druženje hrvatskih skladatelja i europarlamentaraca u Bruxellesu
Upoznajte autore!
Članovi HDS–a hrvatskim su europarlamentarcima izložili svoja razmišljanja, kako bi u budućim odlukama u
Europskom parlamentu naši zastupnici imali na umu potrebe svih hrvatskih glazbenih kreativaca
I
Piše: Milan Majerović Stilinović
U
Slavljenik uz suprugu Branku i čestitare: Antuna Tomislava Šabana, Mirjanu Matić i Janu Haluzu
oči njegova 95. rođendana, koji je
Andrija
Tomašek
navršio u subotu, 4.
listopada, posebno
je izaslanstvo Hrvatskog društva skladatelja posjetilo muzikologa i glazbenog pisca u njegovu domu u
zagrebačkoj Dubravi. Bila je to prigoda da
mu glavni tajnik Antun Tomislav Šaban,
direktorica Cantusa d.o.o. Mirjana Matić
i članica Predsjedništva Jana Haluza uz
srdačne čestitke u ime Društva uruče i
darove (cvjetni aranžman, košaru s je-
H
senskim delicijama i primjerak najnovije
Cantusove diskografije). Slavljenik u društvu svoje supruge Branke nije krio oduševljenje i posvetio je čestitarima dva sata
zanimljivog razgovora u kojemu se prisjetio susreta s vodećim predstavnicima
hrvatske glazbe 20. stoljeća. Listajući obiteljske albume, svjedočio je o putovanju s
pokojnim Stankom Horvatom u Varšavu,
vječnim terminološkim prepirkama s muzikologom dr. Lovrom Županovićem, kao
i odlasku na usavršavanje u Oxford, gdje
je kupio cijeli tom Shakespeareovih drama. Ponosno je istaknuo da i dalje zago-
vara pojam duhačka glazbala nasuprot,
kako kaže, puhača–staklara, te zorno
objasnio zbog čega hrvatska himna Lijepa naša... uz Savu i Dravu ne spominje
Jadransko more: jer ga u vrijeme pisanja
prve inačice tekstovnog predloška (autor
Antun Mihanović) unutar tadašnjih geopolitičkih granica Hrvatske nije ni bilo. S
devedeset pet godina, Andrija Tomašek
najstariji je član Hrvatskog društva skladatelja, a kako smo se uvjerili, u odličnoj
je formi i želimo mu još mnoga ljeta. (HDS)
Kulturna raznolikost
HDS ZAMP i autori stvaraju Playlistu za Slavoniju!
rvatsko
društvo
skladatelja i njegova stručna služba
ZAMP, kao udruga i
služba koje predstavljaju i štite hrvatske
skladatelje i autore, odlučili su pomoći i
pružiti financijsku potporu za unesrećene u poplavama. Iz troškova poslovanja
za 2014., HDS ZAMP je za stanovnike
poplavom pogođenih područja inicijalno
izdvojio 150.000 kuna na račun Crvenog križa, otvoren tim povodom. Osim
toga, HDS ZAMP pokrenuo je inicijativu
i pozvao sve svoje članove, autore, da se
pridruže akciji pomoći tako da se odreknu
tantijema od jedne (ili više) svojih skladbi
po vlastitom izboru, na godinu dana.
Stvaramo Playlistu za Slavoniju! HDS
ZAMP će zatim sredstva prikupljena od
javnog emitiranja svih tih skladbi potom
isplatiti na račun Crvenog križa, a ukupni
iznos bit će poznat u prosincu, nakon završenih obračuna autorskih naknada. U
suradnji s drugim glazbenim udrugama,
radijskim i televizijskim postajama pokušalo se ishoditi da ta Playlista za Slavo-
Playlista za Slavoniju bila je soundtrack humanitarne akcije Pogled u plavo
niju bude što češće emitirana i izvođena.
Time se donosi veći iznos stradalima
kojima će u sljedećim mjesecima, a i godinama, trebati konkretna i dugoročna
financijska pomoć. Mailovi su upućeni
na više tisuća adresa autora za koje HDS
ZAMP prikuplja autorske naknade, a u
telefonskim kontaktima s autorima, svi
su pristajali na taj prijedlog otprve – neki
su se, poput Ibrice Jusića, odrekli tantije-
zaslanstvo Hrvatskog društva skladatelja sudjelovalo
je potkraj rujna u Bruxellesu na forumu Meet the
Authors koji je organizirala
Europska udruga društava
za zaštitu autorskih prava (GESAC) uz
pomoć Europskog saveza skladatelja
(ECSA). Uz obraćanje brojnih uglednika europske politike i kulture, forum
je predvidio i panel–diskusije u kojima
su, uz poznate autore, sudjelovali mnogi zastupnici Europskog parlamenta.
Osnovna tema bila je utjecaj digitalne
ekonomije na glazbu, skladatelje i njihova prava. Skladatelji su, kao mali poduzetnici u kulturi, prva karika u lancu
stvaranja proizvoda i usluga o kojima
ovise mnogi drugi, stoga žele ukazati
na jedinstvenost svojega položaja. Oni
su istodobno jezgra kreativne industrije
i neizostavan čimbenik ekonomije u digitalnom okruženju.
ma za svoj cjelokupni autorski opus. Svi
autori, kao i popis pjesama Playliste za
Slavoniju, nalaze se na web stranicama
www.zamp.hr. Inače, Playlista je bila soundtrack humanitarnog projekta Pogled
u plavo koji se, u organizaciji ronilačkog
kluba Nemo Adriatic održavao u Zagrebu, Rijeci i Sumartinu na otoku Braču, čija
je namjera također bila pomoći ljudima na
poplavljenim područjima u Slavoniji.
Stavove hrvatskih skladatelja i njihove
udruge za kolektivno ostvarivanje prava, na forumu su zastupali predsjednik
Hrvatskog društva skladatelja — akademik Zoran Juranić, zatim glavni
tajnik HDS–a i dopredsjednik ECSA–e
Antun Tomislav Šaban, skladatelji
Tamara Obrovac, Husein Hasanefendić Hus, Neno Belan i Pero
Kozomara te Nenad Marčec, glavni direktor HDS ZAMP–a. Oni su se
tom prilikom susreli i s hrvatskim europarlamentarcima. Na prvom takvom
druženju, održanom u veoma ugodnoj
atmosferi, sudjelovali su Andrej Plenković, Dubravka Šuica, Marijana
Petir, Ruža Tomašić i Tonino Picula. Članovi HDS–a izložili su im svoja razmišljanja, kako bi u budućim odlukama u Europskom parlamentu naši
zastupnici imali na umu potrebe svih
hrvatskih glazbenih kreativaca. »Čast
nam je što su uspjeli naći vremena za
ovaj susret, veoma važan za Društvo i
sve njegove članove. Ostali zastupnici
ispričali su se zbog obaveza, ali Društvo će se potruditi da inicijativa dođe i
do njih. Skladatelji i drugi autori stvaraju
i održavaju kulturnu raznolikost na kojoj se temelji suvremena Europa, dok
istovremeno pridonose očuvanju naci-
onalnih, regionalnih i lokalnih identiteta, kultura
i govora. Taj proces je
posebno važan za male
narode jer se prepoznavanjem i poštivanjem
talenta i rada hrvatskih
autora očituje skrb za
hrvatski jezik i njegova
narječja te čuva tradicija
i kultura«, kazao je Antun Tomislav Šaban.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
UVODNIK
Sretan 95. rođendan najstarijem HDS–ovu
članu — Andriji Tomašeku!
Dinamična
materija
Susret s »jakim snagama« HDS–a Tonino Picula je komentirao ovako: »Zaštita autorskih prava u digitalnom okruženju dinamična je materija koja
ne trpi ignoriranje ili pasivan odnos. Drago mi
je što smo razgovarali
u ambijentu EU–a gdje Skladatelji i europarlamentarci u Bruxellesu
će to, uz ostale teme
koje se vezuju za digitalsebe ozbiljnu organizaciju, respektabilnu ekonomiju i nove načine zaštite innu u međunarodnim krugovima, koja
telektualnih prava, doći do nove komiravnopravno s drugima sudjeluje u kresije. Međutim, Parlament je taj koji na
kraju mora odobriti svaki prijedlog. Zato aciji elemenata važnih za regulaciju auje ovaj susret europarlamentaraca, koji torskih prava. I pritom ozbiljno dobro
odlučuju, i onih kojima je najviše stalo artikulira, štiti naše interese. Što se tiče
da se autorska prava štite, skladatelja, susreta s europarlamentarcima, bilo
nam je važno da ih informiramo barem
za pohvalu.«
o osnovnom stanju stvari. Htjeli smo —
a mislim da smo i uspjeli — personaStvaranje novih radnih
lizirati pojam autorstva, podsjetiti ih na
mjesta
to da su autori ljudi od krvi i mesa čiji
Glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad rad i prava treba štititi. Mislim da je vrlo
Marčec ističe: »Europa je prepoznala važno istaknuti da se time što radimo,
kulturni i kreativni sektor kao onaj s naj- stvara i kulturni identitet zemlje. To nam
većim potencijalom za razvoj i stvaranje je nužno jer smo mala i mlada država.«
novih radnih mjesta i vrijednosti. Ovaj
Informirajte nas!
događaj omogućio je skladateljima i
udrugama koje ih zastupaju da pokažu kako se političke smjernice o autor- »Cijenio sam susret s autorima. Ključne
skom pravu izravno tiču prava stvarate- poruke bile su vrlo jasne. Slobodno mi
lja, kako je stvarateljima iznimno stalo ubuduće skrenite pozornost na teme i
do svojih prava, te da se oslanjaju na termine rasprava u EU/EP koje su renjih kako bi mogli nastaviti s profesio- levantne s aspekta vaših interesa«, komentirao je Andrej Plenković, dok je
nalnim djelovanjem.«
Ruža Tomašić poručila: »Druženje s
hrvatskim skladateljima bilo mi je izniPersonalizacija autorstva
mno ugodno. Vrlo je bitno da me inforI Tamara Obrovac zadovoljna je mirate o tome što je za vas korisno u
onim što je vidjela i čula u Bruxellesu: pogledu stavova europskih autora i pri»Moj je dojam da mi autori imamo iza jedloga pravnih akata.«
Nema mjesta podjeli
U izaslanstvu HDS–a bili su autori različitih glazbenih žanrova: od klasike do
pop, rock, jazz ili klapske glazbe, baš
kao što su i među europarlamentarcima na druženju bile zastupljene sve
političke opcije. »Za dobar komad glazbe ili teksta svejedno je je li njegov autor esdepeovac, hadezeovac ili haenesovac, riječ je o nečemu važnom, djelu nečijeg duha. Politika treba biti ujedinjena u zaštiti tog djela, a ne tražiti podjelu gdje joj nema mjesta«, komentirao
je Tonino Picula. Forum Meet the Authors bio je odlična prilika za konstruktivan dijalog s
novim političarima Europske unije, poglavito sa zastupnicima vlastite države,
u Bruxellesu. Prema reakcijama, čini se
da je cilj i ostvaren. Zato će HDS i njegova stručna služba ZAMP nastaviti informirati pojedince i stranke čiji će glasovi u europskom, ali i u nacionalnom
parlamentu ubuduće uvelike utjecati na
status autora.
Više o forumu Meet The Authors
na http://www.meettheauthors.
eu/
3
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
ilku Kelemenu, skladatelju,
glazbenom pedagogu i glazbenom piscu
dodijeljen
je
26. rujna ove godine počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu za »izniman
doprinos napretku hrvatske glazbene
umjetnosti, međunarodnoj afirmaciji
Republike Hrvatske, ugledu Sveučilišta u Zagrebu i Republike Hrvatske
općenito«. Toga petka u auli Rektorata
bilo je posebno svečano. Uz dekane
i prodekane u akademskim togama,
proglašenje su, među ostalima, pratili i
mnogi predstavnici hrvatske glazbene
zajednice.
Upis u knjigu
Prema protokolarnoj tradiciji, uvodni
govor održao je rektor zagrebačkog
Sveučilišta, prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš, a
akademik Nikša Gligo, kao promotor i
predsjednik Stručnoga povjerenstva
za izbor u zvanje počasnoga doktora,
iznio je skladateljski i pedagoški profil
90–godišnjeg Maestra. Taj dio svečanosti zaokružio je Goran Končar izvedbom delikatnog Andantea iz Muzike za
violinu solo, skladateljeva ranog opusa
iz 1956. Uslijedio je upis u Knjigu počasnih doktora znanosti i uručenje Diplo-
me pisane latinskim jezikom na kojemu
se dobitniku obratio i rektor Sveučilišta.
Od 1913. kad je uručen prvi počasni
doktorat Tadiji Smičiklasu (dosad ih je
dodijeljeno 97), predsjedniku tadašnjega JAZU–a (danas HAZU–a), imenovanje Milka Kelemena titulom doctor honorus causa bio je poseban događaj za hrvatsku glazbenu kulturu jer
su u stogodišnjoj povijesti toga visokog
sveučilišnog priznanja dosad upisana
samo dva uglednika s područja umjetnosti — oskarovac Branko Lustig (92.
po redu) i sada Milko Kelemen (97. po
redu). Prijedlog Kelemenova imenovanja dalo je Vijeće Muzičke akademija u
Zagrebu (na kojoj je dobitnik diplomirao
kompoziciju u klasi Stjepana Šuleka,
1945.–1952.), a Senat Sveučilišta, uz
Nikšu Gligu, imenovao je u Stručno povjerenstvo akademika Rubena Radicu,
inače Kelemenova učenika, prof. dr. sc.
Evu Sedak, prof. emer. Vladimira Krpana i prof. art. Enesa Midžića.
U potrazi za novim
Prije nezaobilazne studentske himne
Gaudeamus igitur, kojom je završila
svečana dodjela, okupljenima se kraćom zahvalom obratio Milko Kelemen,
sažimajući misli iz svojega govora tiskanog u posebnoj knjižici uz ovu prigodu. Povezujući vrijeme studiranja, svoje
profesore, a poslije i studente te različite sredine u kojima je boravio, istaknuo
je kako je za njega bilo važno stalno
kretanje i pronalaženje novih vrijednosti u glazbenoj umjetnosti. Za njega je
glazba fenomen koji se neprekidno mijenja, čemu je intenzivno svjedočio kao
skladatelj čija se djela izvode na brojnim
svjetskim pozornicama. Zahvaljujući na
visokom priznanju, također je istaknuo
da je kao hrvatski skladatelj učinio sve
što je mogao da nacionalnu glazbu dovede u vezu s »velikim svijetom«.
Z
a Kelemena je glazba
fenomen koji se neprekidno
mijenja, čemu je intenzivno
svjedočio kao skladatelj čija
se djela izvode na brojnim
svjetskim pozornicama.
Ulomak njegove zahvale glasi:
»Vijest o dodjeli počasnog doktorata izazvala je nezaustavljivi vrtlog slika, glasova krajolika, osoba i emocija raznih boja s energijama osebujnih
profila. Da bih svladao silinu kojom je
pokrenuta ta rijeka sjećanja, provjeravam tragove svojih — sada mi se čini
frenetičnih — putovanja u svim smjerovima duhovnog i fizičkog prostora,
što su bilježeni i objavljeni u knjigama
zapisa i teoretskih razmatranja i razgovora. Pokušavao sam pratiti i osvijestiti svoje dugo prolaženje kroz labirinte u
kojima sam doživljavao sve (i htio tako
prepoznati) kao impuls u nekoj golemoj
jedinstvenoj mreži strujanja. [...] Skladatelj, osnivač Muzičkog biennala, pedagog, istraživač elektronike, pisac, pustolov, nesvjesni animist koji je iskusio
svetost Dunava u Iloku svog djetinjstva
i obnavljao je suočavajući se s Gangesom. U krajnjoj liniji, u svemu sam strastveni tragač za nedostižnim i nedokučivim. Hvala vam.«
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
M
Piše: Sanja Raca
Milko Kelemen i Goran Končar
4
Milko Kelemen
novi doctor
honorus causa
... nikada se ni
djelovanjem ni mislima
ni dušom nisam
stvarno odvajao od
Zagreba, posebno ne
od Muzičkog biennala,
koji sam potaknuo i
stvorio kao najosobniji
i najsnažniji doprinos
suvremenoj glazbenoj
kulturi svojega naroda.
(Iz zahvale Milka
Kelemena.)
Deyan Barić
Skladatelju, glazbenom pedagogu i glazbenom piscu 26. rujna ove godine dodijeljen je
počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu
Novog počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta došli su pozdraviti mnogi kolege i prijatelji
5
Čime je Milko Kelemen zaslužio titulu počasnog doktora Sveučilišta u Zagrebu
Tekst prijedloga za dodjelu počasnog doktorata potpisali su članovi stručnog
povjerenstva (akademik Nikša Gligo, akademik Ruben Radica, dr. sc. Eva Sedak,
prof. em. Vladimir Krpan i prof. Enes Midžić)
K
ako stoji u članku
76. Statuta
Sveučilišta u Zagrebu,
Kelemen je doista osoba
od iznimnog svjetskog
ugleda koja je znatno
pridonijela napretku
hrvat­ske i ne samo
glazbene kulture
S
enat Sveučilišta u Zagrebu
na svojoj je sjednici održanoj
8. srpnja 2014. godine, a na
prijedlog Vijeća Muzičke akademije od 14. svibnja 2014.,
donio Odluku o pokretanju
postupka za dodjelu počasnoga doktorata
hrvatskome skladatelju, dirigentu i pedagogu Milku Kelemenu. Imenovano je i stručno
povjerenstvo za ocjenu prijedloga Muzičke
akademije (akademik Nikša Gligo, akademik
Ruben Radica, dr. sc. Eva Sedak, prof. em.
Vladimir Krpan i prof. Enes Midžić). Isto povjerenstvo podnosi sljedeću ocjenu prijedloga Muzičke akademije:
Bogat životopis
Hrvatski skladatelj, dirigent i pedagog Milko
Kelemen rođen je 30. ožujka 1924. godine
u Slatini. Studirao je i diplomirao skladanje u
razredu Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1945–1952), a usavršavao
se kod Tonyja Aubina i Oliviera Messiaena u
Parizu (1954–1955) te kod Wolfganga Fortnera na Visokoj glazbenoj školi u Freiburgu
i. B. (1960–1961). Stekavši stipendiju Zaklade Alexander von Humboldt, radio je u Siemensovu elektroničkom studiju u Münchenu
(1966–1968), a od 1968. do 1969. boravi u
Berlinu zahvaljujući stipendiji Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD).
Od 1954. do 1969. predavao je na Muzičkoj
akademiji u Zagrebu, na kojoj je od 1955. do
1969. vodio kolegij kompozicije (kod njega
su, među ostalima, diplomirali Silvio Foretić
i Ruben Radica). Od 1970. do 1972. predavao je kompoziciju na Visokoj glazbenoj školi u Düsseldorfu, a od 1973. do umirovljenja
1989. godine, profesor je kompozicije na Visokoj glazbenoj školi u Stuttgartu.
6
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Živuća legenda
hrvatske
glazbe
Godine 1961. osnovao je Muzički biennale Zagreb, međunarodni festival suvremene
glazbe, i bio njegov prvi predsjednik. Tako
je ne samo kao skladatelj nego i kao vrlo
uspješan organizator, utirao put suvremenim
i avangardnim smjerovima u hrvatskoj glazbi. Nagrađivan je brojnim nagradama, među
ostalim Beethovenovom nagra­dom koju do-
djeljuje grad Bonn (1961.), nagradom talijanske sekcije Međunarod­noga društva za suvremenu glazbu (ISCM) (1962.), nekoliko nagrada grada Zagreba, Nagradom Bernhard
Sprengel grada Hannovera (1969.) i Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo (1984.).
Dopisni je član Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1988. godine.
Tri razdoblja
Kelemenov skladateljski opus obilježio je
izrazito dinamičan razvoj. Moglo bi ga se podijeliti u tri razdoblja:
U prvom je razdoblju skladao u stilu pod
utjecajem folklora (npr. Klavirska sonata iz
1954. i Etudes contrapunctiques iz 1959.). U
drugom se razdoblju priklanja avangardnim
težnjama u kojima na različite načine eksperimentira s funkcionalnošću glazbenih struktura, prihvaća­jući prije svega aleatoričke postupke, no podvrgavajući ih vlastitim poimanjima glazbenosti, uvodeći i nove skladbene tehnike. Treće razdoblje, od Grand jeu iz
1982. nadalje, obilježeno je otkrivanjem nove
osobne primjene intervala i harmonije koju
Kelemen običava nazivati »novom artikulacijom tonaliteta«. U tom je trećem razdoblju također asimilirao, ali i transformirao prethodna
skladateljska iskustva.
U takvom je razvojnom procesu naročito
važna skladba Composé iz 1967. u kojoj je
prvi put precizno rabio novu funkciju intervala u sklopu »nove artikulacije tonaliteta«.
Društveni angažman
Kelemen je svoje estetičke ciljeve uvijek postavljao tako da ih je mogao realizirati svim
raspoloživim tehnikama skladanja. Pritom je
često posezao i za arhetipskim i egzotičnim
sredstvima izražavanja. U multimedijskom
baletu–operi Apocalyptica (1973–1974) Kelemen je, u koautorstvu s Fernandom Arrabalom i Edmundom Kieselbachom, a okvirno
se oslanjajući na Knjigu nad knjigama, posebnom i originalnom dramaturgijom i alegorijskim aluzijama opisao neke od trajnih i
temeljnih problema čovječanstva u modernom dobu. Na sličnoj je liniji humanističkog
angažmana i mnogo kasnija skladba Salut
au monde (1998.) za soliste, dvostruki zbor,
projekcije i svjetlosne efekte, u kojoj dramatsku napetost postiže i specifičnim tretiranjem vokalnosti.
Ovaj kratki oris značajki Kelemenove glazbe ujedno je i oris bitnih tendencija u razvoju nove hrvatske glazbe u drugoj polovici 20.
stoljeća jer Kelemen nesumnjivo, unatoč intenzivnom djelovanju u inozemstvu, toj glazbi svakako pripada, i to u svoj punini. Drugim
riječima, hrvatska glazbena kultura 20. stoljeća sasvim bi drukčije izgledala da Kelemen
nije njezin eminentni pripadnik.
Milko Kelemen, sada već bivši rektor Aleksa Bjeliš i članovi stručnog povjerenstva Enes Midžić, Nikša Gligo i Eva Sedak
Osnivač Biennala
A ne smije se nikako prešutjeti i njegova dragocjena inicijativa pokretanja Muzičkog biennala Zagreb, međunarodnog
festivala suvremene glazbe. Treba se
prisjetiti specifičnih okolnosti nastanka
tog festivala, koji su — pede­setih godina
20. stoljeća — prešutno pripremili grupa
Exat 51 i (nešto poslije) Gorgona, da bi
se u istoj godini održavanja prvoga Biennala, tj. 1961. godine, po­javio upravo
u Zagrebu i prvi međunarodni likovni pokret Nove tendencije. Eg­zaktno se može
utvrditi da je Kelemen pratio te pripreme u likovnim umjet­nostima i jasno osjećao potrebu da se nešto slično dogodi
i u glazbi. Nastanak Biennala sigurno je
pun pogodak i vrlo vrijedan čimbenik hrvatske kulture koji traje i danas.
Kelemenovu skladateljsku i glazbeničku
ličnost podjednako uspješno dopunjuje i
niz njegovih spisa o glazbi, kako onih koji
su objavljeni kao knjige ili pak kao članci u časopisima na hrvatskom i njemačkom jeziku. Premda se ne bi moglo reći
da njegov spisateljski rad ide pod tzv.
skladateljsku teoriju, toliko karakteristič-
nu za neke važne skladatelje 20. stoljeća, svejedno otkriva Kelemenove nazore
i težnje koje je zanimljivo uspoređivati s
onim što je postizao u glazbi.
Iz svega iznesenoga, mišljenja smo da
hrvatski skladatelj, dirigent i pedagog
Milko Kelemen doista zaslužuje dodjelu počasnoga doktorata Zagrebačkog
sveučilišta. Štoviše, on je, kako stoji u
članku 76. Statuta Sveučilišta u Zagrebu, doista osoba od iznimnog svjetskog
ugleda koja je znatno pridonijela napretku hrvat­ske i ne samo glazbene kulture.
7
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Parada
glazbe za
Maestra
Učiteljev učenik
Pavle Dešpalj je najveći talent koji sam ikad susreo, rekao je Stjepan Šulek
D
Piše: Jagoda Martinčević
obra glazba, dobra svirka i dobra
energija uz raspoloženu publiku,
ukrasili su rođendanski koncert Pavla Dešpalja, održan 24. rujna 2014.
u Koncertnoj dvorani Vatroslava
Lisinskog. Rijetko se kad sretnu takve sastavnice koje će, osim prigodnoga usklika svih
sudionika Sretan rodjedan, Maestro!, uroditi glazbenim doživljajem koji će se u memoriji onih koji pamte
pretvoriti u spomenar star više od pet desetljeća. Jer
upravo je toliko, točnije pedeset tri godine, proteklo otkako je Pavle Dešpalj nakon diplome na zagrebačkoj
Muzičkoj akademiji u razredu prof. Stjepana Šuleka,
utemeljio Zadarski komorni orkestar i Glazbene večeri
u sv. Donatu. Od tada do danas djelovao je kao šef–
dirigent Zagrebačke filharmonije, u nekoliko navrata i
Simfonijskog orkestra HRT–a čiji je danas počasni šef–
dirigent, bio je ravnatelj glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara, šef–dirigent Hrvatskog i Splitskog
komornog orkestra, glazbeni ravnatelj Simfonijskog
orkestra Floride i Opere u Orlandu, stalni gost Tokyo
Geidai filharmonije, redoviti profesor Muzičke akademije u Zagrebu, profesor emeritus Tokijskog nacionalnog sveučilišta...
Dobiti od strogog, principijelnog profesora takav kompliment, zacijelo je obilježilo Dešpaljeve mlade dane, kao što
je i stvaralaštvo Stjepana Šuleka označilo i dio Dešpaljeve ne samo dirigentske i skladateljske nego i kulturološke
zadaće. I učitelj i učenik bili su i skladatelji i dirigenti i pedagozi. Na tom su
se trojakom putu vrlo dobro razumjeli, iako su im se putovi razvijali potpuno oprečno. Šulek je naime nakon kraće violinističke i komorne karijere, krat-
ko vrijeme i dirigirao (oni koji se sjećaju
kažu vrhunski), da bi se poslije potpuno
posvetio skladanju i pedagogiji. Mladi je
Dešpalj također u početku svirao violinu, u vrijeme studija napisao je nekoliko
skladbi (Passacaglia i fuga za glasovir i
gudače, Tri koralne predigre na Bachov
koral, Varijacije za orkestar, Koncert za
violinu i orkestar te Koncert za alt–saksofon i gudače; sve do 1963.), a onda
se gotovo potpuno posvetio dirigiranju, s tek povremenim skladateljskim
bljeskovima, kao što su (od 1999. do
2001.) Dva guslačka hira za violinu solo,
Koncert za violončelo i gudače i Svečana parada za rogove i orkestar. Kao
da su se učitelj i učenik dopunjavali svirajući violinu, dirigirajući i skladajući pa
ipak će široka glazbena javnost Šuleka ponajprije pamtiti kao skladatelja, a
Dešpalja kao dirigenta. I upravo je dirigent Dešpalj učinio najviše za to da bi
glazba Stjepana Šuleka i danas živjela
na koncertnom podiju. Učenik se odužio učitelju, ali je učinio još nešto: kao
autor, ostao je na tragu Šulekove nepokolebljive »klasike«, točnije negdje između neoklasike i neoromantizma, ne
pristajući ni na kakav eksperiment ni na
moderna kretanja (»Između pariške Šestorke, Šostakoviča i Prokofjeva, s povremenim izletima u blizinu Bartóka i
Stravinskog, no ne dalje od toga«, ističe
maestro). Dakako da se u autorskom
izričaju Šulek i Dešpalj uvelike razlikuju,
kao i u brojnosti opusa, no svjetonazor
je ostao isti u okvirima naslijeđene baštine. Bio je to svjestan odabir obojice.
Plemenita svečanost
Stoga je donekle iznenadio Dešpaljev
odabir simfonije izvedene u drugom
dijelu rođendanskog koncerta. Očekivao se naravno Šulek, a dobili smo —
Čajkovskog i njegovu Šestu simfoniju.
Poznavajući maestrove romantičarske
miljenike među kojima je, uz Dvořáka
i Brahmsa, Čajkovski zasigurno na prvom mjestu, učinilo se da je taj izbor
bio više ustupak publici koja nikada nije
pretjerano raspoložena za cjelovečernji
koncert domaćih autora. I tako je Patetična osvanula u svojoj plemenitoj patetici, nošena zanosom dirigenta–svečara i dobro raspoloženog Simfonijskog
orkestra HRT–a.
No zato prvi dio koncerta nije bio nimalo patetičan. Pripao je trima Dešpaljevim skladbama. Već se u Varijacijama za orkestar iz 1957. godine osjetila
vještina mladoga autora koji suvereno
ovladava odabranim oblikom i orkestracijom. Uslijedilo je veselje za alt–
saksofon, Koncert koji od 1963. godine kad je skladan, do danas nije ništa izgubio na mladenačkoj prštavosti
i prekrasnim muzikalnim frazama u izvrsnoj interpretaciji solista Gordana Tudora. Pravi ukras dešpaljevskog Koncerta dovršila je Svečana parada za rogove i orkestar, nastala 2001. na poticaj prof. Prerada Detičeka, uglednog
kornista i utemeljitelja klase kornista na
zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Skladana za osam rogova, izvođena je i s
trostrukim brojem kornista, a ovom ih
je prigodom bilo šesnaest u discipliniranom a vizualno atraktivnom korpusu
tog među najstarijim, a nekad najčešće
»lovačkim« glazbalima. Dešpaljev smisao za »paradu« bio je kao i uvijek u
službi muzikaliteta koji struji koliko glazbenicima, toliko i publikom. Rogovi u
glavnoj ulozi već su sami po sebi atrakcija, ali kad nastupaju kao solisti u paru,
u skupinama ili kao obitelj (citat iz programske knjižice autorice Nataše Leverić Špoljarić), tada atrakcija, ili efekt,
ustupaju mjesto sjajnim glazbenicima
kakvima su se pokazali članovi Hrvatskog društva kornista, na čast Maestru
koji im je tu ulogu smislio i dodijelio.
A njemu samome ulogu skladatelja–
dirigenta–pedagoga očito su namijenile sretne životne okolnosti. Potekao iz
prave glazbene dinastije, od oca Šime,
također skladatelja, dirigenta i pedagoga, uz brata Valtera, violončelista svjetskog glasa, i sestru Maju, uzornu violinisticu (dinastija s podmlatkom ide i dalje), odrastao u starom gradu kulture —
Zadru, odgajan u krilu velikoga Šuleka,
Pavle Dešpalj nije ni mogao postati ništa drugo doli glazbenik s velikim početnim slovom.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
umjetniku i osobi, omiljenom dirigentu
svih naših ansambala, koji je s podjednakim marom i odgovornošću dirigirao
i Londonskom kraljevskom filharmonijom, Ruskim državnim simfonijskim
orkestrom ili Pitsburškim simfoničarima, kao i komornim orkestrima Zadra,
Splita ili Varaždina. Motreći ga danas,
kad s osam desetljeća života i dalje dirigira onom svojom posebnom cizeliranom gestom, elegantnim stavom, tek
prividnom mirnoćom koja ga kad je riječ o romantičarskoj glazbi vodi do zanesene strastvenosti, pitam se koja je
to maestrova temeljna odlika. Teško
je odlučiti se tek za jednu, no ipak mislim da je to urođena muzikalnost, ona
odrednica koju je najteže opisati, a koja
glazbu razlikuje od jedne dirigentske interpretacije do druge. Možda ga je najbolje opisao njegov veliki učitelj Stjepan
Šulek: »Pavle Dešpalj je najveći talent
koji sam ikad susreo.«
Uz 80. rođendan dirigenta i skladatelja Pavla Dešpalja
Pa sretan Vam 80. i još mnogi rođendani, MAESTRO!
Omiljeni dirigent
8
Možda sam nešto i ispustila u ovom nabrajanju, no ako
dodam da je Pavle Dešpalj, danas redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, još i počasni
šef–dirigent Hrvatskog komornog orkestra (doživotni), Zadarskog komornog orkestra, počasni član Varaždinskog komornog orkestra i Hrvatskog društva
glazbenih umjetnika, nositelj svih strukovnih nagrada i
društvenih priznanja, valja priznati da je riječ o jednom
najzaslužnijih glazbenih umjetnika 20., a sada evo i 21.
stoljeća. I time još nije uopće rečeno sve o Dešpalju
9
Svoju glazbu
najviše volim
dirigirati sam
Iako se može pohvaliti time da su njegovim djelima ravnali najveći hrvatski dirigenti,
maestro Pavle Dešpalj najviše voli kad vlastita djela može i sam dirigirati
R
Razgovarala: Jana Haluza
azgovor vođen u
povodu skladateljevih rođendanskih
koncerata sa Simfonijskim orkestrom
HRT–a (24. rujna
2014.) i Zagrebačkom filharmonijom
(17. listopada) u Velikoj dvorani Lisinski, naveo je akademika Pavla Dešpalja da se prisjeti odrastanja u glazbeničkoj obitelji i studija u klasi Stjepana
Šuleka te da nam otkrije zašto uglavnom piše koncertna djela.
Kao kod kuće
Prema čemu ste birali svoja djela za
rođendanski koncert sa Simfoničarima HRT–a?
Rad sa Simfonijskim orkestrom HRT–a
uvijek mi je posebno drag jer osjećam
kao da su oni dio moje obitelji. Ja sam
šezdesetih i stvarao sastav u kojemu
danas djeluju. Uvijek se kod njih osjećam kao kod kuće. Izabrao sam djela
koja pokazuju širok raspon mojih razmišljanja, od studentskih dana (Varijacije za orkestar), preko samostalnog djela (Koncert za saksofon) i napokon djela
za veliki orkestar i skupinu korna (Svečana parada). Posebno sam zahvalan
Hrvatskom društvu kornista koje je za
koncert doniralo svoje usluge.
U drugi ste dio smjestili Patetičnu simfoniju Petra Iljiča Čajkovskog. Zašto?
Ja sam prema mišljenju mnogih,
stručnjak za Čajkovskog. Kako sam
sa svojim dragim Simfonijskim orkestrom HRT–a već radio njegove simfonije pod brojem 4 i 5, na red je došla
Šesta i nisam htio propustiti tu priliku.
Hoćemo li još negdje čuti vaša djela
Šime, Maja, Valter i Pavle Dešpalj
J
a sam za studija često prkosio Šulekovim klasičnim
dogmama, dok se drugi kolege to nisu usuđivali, čak
ni veliki modernist Milko Kelemen, jedino od kasnijih
generacija kolega Dubravko Detoni
10
do kraja godine na vašim rođendanskim
koncertima?
Nećete, jer smatram da mi je rođendan
već prošao. Doduše, i Zagrebačka filharmonija mi je 17. listopada darovala jedan
koncert i dala potpunu slobodu izbora.
Izabrao sam Šulekovu posljednju, Osmu
simfoniju, jer mi se to činilo primjerenijim
nego da guram neko svoje djelo.
Šulekov debi
– Volite li izvoditi svoja djela ili radije to
prepuštate drugima?
Zaista mi je draže da sam izvodim svoja
djela jer me osim maestra Šuleka nitko
u dosadašnjim izvedbama nije oduševio. Inače, mnogo je dirigenata izvodilo
moju glazbu, počevši od Friedricha Zauna, preko Milana Horvata koji je dirigirao najvećim brojem mojih skladbi, sve
do Balde Podića i Mire Belamarića. Svima sam zahvalan na izvedbama, ali nijedna me nije oduševila kao ona na Šulekovu dirigentskom debiju s Komornim
orkestrom Radiotelevizije Zagreb koji je
doveo do svjetske razine. Oni su izveli moje Tri koralne predigre, što je na
mene ostavilo nezaboravan dojam.
Kako pišete glazbu? Od čega počinjete
u stvaranju? Imate li neku posebnu koncepciju rada?
Nemam. Zapravo, vrlo rijetko pišem,
zato što sam previše zauzet dirigiranjem, ali kad mi sine neka ideja, rado je
zapišem ili pak pamtim i čuvam u glavi
ponekad i dvadeset godina prije nego
što je stavim na papir.
Čekate li da vam netko uputi narudžbu ili samoinicijativno počinjete pisati
glazbu, pa nudite odabranim interpretima za izvođenje?
Mnogi su od mene pokušavali naručiti
djela, ali je to samo jednom uspjelo Zagrebačkim solistima, i to zato
što sam bratu Valteru obećao
Koncert za violončelo koji on
na kraju nikad nije izveo jer je
već prekinuo solističku karijeru. No nije mi htio reći da ga
ipak neće izvesti dok ga nisam
završio. Skladbu je naposljetku uz Soliste praizveo Pavle
Zajcev i to vrlo lijepo. Postoji i snimka sa Simfonijskim orkestrom HRT–a kojom sam
ravnao. Poslije su to izvodili i
drugi violončelisti: Monika Leskovar, Mihovil Karuza, Zlatko
Rucner...
Koncertantna
nadahnuća
Prvi koncert malog Pavla u Blatu na Korčuli s gudačima među kojima su i njegovi roditelji
Solistički koncerti za neki instrument, uz manji ili veći orkestar, najčešća su forma u vašem stvaralaštvu. Kako to da se
najčešće bavite koncertantnim
skladateljskim promišljanjima?
To je zato što želim da mi se djelo, kad
ga već napišem, i izvodi što češće.
Onda pišem za manje sastave, uglavnom gudače, koji onda prate klavir, saksofon, violončelo ili što već. Jedini veliki
koncert koji sam napisao bio je onaj za
violinu koji uključuje uistinu veliki orkestar, a svi drugi su za manje sastave.
Možemo li očekivati neke vaše nove
skladbe u skoroj budućnosti?
Ne želim to ni sam sebi obećati, ali
ako dođe inspiracija, svakako ću nešto napisati.
Izvođači nestrpljivo iščekuju vaša djela
jer jako vole izvoditi vaše koncerte. Nije
li to poticajno?
To je točno, osobito saksofonisti, koji
su u velikom broju izvodili moj Koncert
za saksofon, i kod nas i u svijetu. Pogotovo mi se svidjelo što je prof. Dragan Sremec to uvrstio kao obavezno
djelo na novoosnovanom Međunarodnom saksofonističkom natjecanju Josip Nochta koje se ovoga svibnja održalo u Zagrebu.
Jeste li zadovoljni novom energijom
koju je u vaš Koncert za saksofon na rođendanskom koncertu unio predstavnik
nove generacije, splitski saksofonist i
skladatelj Gordan Tudor?
Moram reći da mi se jako sviđa kako on
svira. Taj je koncert inače trebao izvesti
još prije više godina u Splitu, imali smo
dogovoren nastup uz Splitski komorni
orkestar koji se na kraju nije dogodio jer
je ansambl što sam ga vodio devet godina zbog financijskih i inih poteškoća
prestao djelovati. Prvi je put onda Tudor to svirao prošle godine u Zadru, a
sada i u Zagrebu, na koncertu i u studiju HRT–a.
Život na otoku
Sjećate li se najranijih godina odrastanja u rodnom Blatu na otoku Korčuli?
Kako ne, tamo sam proveo prvih deset godina života, prije nego što sam
se s obitelji doselio u Zadar, gdje sam
završio osam razreda gimnazije i otišao
na studij u Zagreb. Blato je vrlo lijepo
mjesto, svojedobno najveće selo u Jugoslaviji, s vrlo ambicioznim ljudima koji
su se trudili urediti život zajednice. Uspomene su mi prekrasne. Nismo bili na
moru jer do najbliže obale (Prižba) ima
oko pet–šest kilometara, što smo otac i
ja, a kojiput i mama, često propješačili.
– Kakav je bio ondašnji glazbeni život u
Blatu?
Onakav kakvim ga je stvorio moj otac.
Neobično bogat: postojala je limena
glazba, zbor i razni komorni gudački sastavi. Otac je iz Zadra došao kao voditelj
limene glazbe, ali mu to nije bilo dosta,
pa je osnovao i druge ansamble, podučavao glazbu, osposobio cijeli niz gudača s kojima je izvodio komorna djela. U
načinu ophođenja s glazbenicima, bio
je gotovo identičan mojem stilu, kako
mogu čitati iz bilježaka ljetopisaca tamošnjeg glazbenog života. Mislio sam
da sam originalan, ali čini se da nisam.
Vaša sestra je violinistica, a brat violončelist. Vi ste kao dirigent i skladatelj
ovladali klavirom, a svirali ste i violinu.
U vašem se domu neprestano muziciralo. Kako ste izabrali svoje instrumente?
Moja je sestra također rođena u Blatu,
ali bile su joj dvije godine kad smo ga
napustili, a u Zadru je rođen moj brat.
Raspored instrumenata je bio onakav
kakav je odlučio moj otac Šime. Ja sam
prema njegovoj ideji trebao biti skladatelj, sestra violinistica, a brat violončelist. To je bila njegova ideja. Naravno,
nije mi dopustio da prestanem vježbati klavir i violinu jer je smatrao da je
to osnova za svakog dobrog glazbenika. Otac me uputio na studij kompozicije, a kako u Zadru u ono doba još
nije djelovala cjelovita glazbena škola,
otišao sam u Zagreb nešto ranije kako
bih se za akademiju pripremio na Državnoj muzičkoj školi (danas zagrebačka Glazbena škola Vatroslava Lisinskog
u Gundulićevoj ulici). Već su mi na prijemnom ispitu rekli da sam pogriješio
broj ulice, da sam odmah trebao ići u
susjednu zgradu (Muzičku akademiju).
Međutim, bio sam svjestan da mi nedostaje znanja iz kontrapunkta, tako da
sam prije prijemnog ispita na Akademiji
ipak jednu godinu odslušao na toj školi.
bio mnogo više od učenja kompozicije.
Naravno da je bio mnogo više od toga,
no ja se s prof. Šulekom ne mogu mjeriti. Svirao je izvrsno klavir, a na violini
je bio pravi virtuoz, dok sam ja bio tek
orkestralni glazbenik, što naravno nije
sramota, ali se ne može uspoređivati.
Ja sam oduvijek htio biti skladatelj, što
ne znam je li kod njega bio slučaj, međutim, on je igrom slučaja postao skladatelj, a ja sam igrom slučaja postao di-
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Maestro Pavle Dešpalj — razgovor u povodu 80. rođendana
U društvu sina i kćeri, Simona i Nađe Dešpalj
Studij kod Šuleka
Kako ste došli u klasu Stjepana Šuleka
na Muzičkoj akademiji u Zagrebu?
Nije bilo lako. Najprije ga je moj kolega Sandro Zaninović — koji je sa Šulekom bio dobar prijatelj iz hvarskih ljetnih dana — pozvao da čuje moj završni ispit u školi. Na koncertu sam između ostaloga izvodio i jednu svoju kompoziciju. Nakon koncerta prišao mi je
i rekao da s takvom kompozicijom ne
mogu računati na studij na Akademiji.
Rekao sam mu: »Znam, profesore, da
za prijemni ispit moram napisati još dva
djela, ali donijet ću vam i ovo i sigurno
ćete me primiti.« Tako je i bilo. Na prijamnom sam bio najbolji od svih kandidata, no nisam se odmah javio profesoru Šuleku. On me sam zaustavio na
hodniku i tražio da se upišem u njegovu
klasu. Meni je bilo stalo do toga da upišem Akademiju i nije me toliko zanimalo kod koga ću studirati. Bilo koji profesor bi mi dobro došao. Tada su predavali Milo Cipra, Krsto Odak i Franjo
Lučić, kod kojih sam pohađao druge
predmete: formu, kontrapunkt i instrumentaciju. Od svih sam puno profitirao.
Možemo reći da ste vi i prof. Šulek bili
sličan profil umjetnika: i on i vi niste
samo skladatelji, već i dirigenti i violinisti te se volite izražavati u klasičnim formama. Vjerujemo da je studij kod njega
U društvu supruge Cecyl Dešpalj
rigent. Dok sam još kao student svirao
u orkestru, mnogi su kolege glazbenici
uvidjeli da je meni kod djela koje izvodimo sve jasno i dolazili k meni po savjete. Oni su me i primorali da počnem
dirigirati, što sam na kraju i učinio. Moja
dirigentska karijera vrlo se brzo razvila, usporedno s dirigentskom karijerom
mojeg profesora Šuleka. Moja je počela malo ranije, prije njega sam debitirao u HNK–u, a do diplome sam već
s orkestrom RTZ–a dirigirao cjelovečernji program svojih kompozicija. Ja sam
za studija često prkosio Šulekovim klasičnim dogmama, dok se drugi kolege
to nisu usuđivali, čak ni veliki modernist
Milko Kelemen, jedino od kasnijih generacija kolega Dubravko Detoni.
Maestro Dešpalj, sretna vam 80. životna obljetnica! Kako se osjećate s osamdeset godina? Kako vidimo, aktivni ste i
vitalni kao da vam je pedeset, neprestano dirigirate novim koncertima, uvijek
spremni na nove pozive i izazove.
Hvala. Radim puno i to me drži. Veselim se svakom novom projektu.
11
Dvije kategorije
Dobar plasman
hrvatskih
natjecateljica
Delegati iz 29 zemalja, uključujući Australiju, Tajvan,
Hong Kong, Rusiju, Argentinu, Meksiko i dakako europske zemlje, imali su prilike pozorno preslušati 49 ponuđenih skladbi, bilježiti i raspravljati, i to smo svestrano
i činili, kad god je iznikao povod za to.
Rostrum poznaje dvije kategorije radova. Glavnu kategoriju, univerzalnu, ali i kategoriju skladbi za skladatelje mlađe od trideset godina, kako bi im se pružila prilika da dobiju, ako im skladba bude najviše ocijenjena,
i narudžbu za novo djelo putem Francuskog radija, uz
financijsku potporu Međunarodnog glazbenog savjeta.
U dvije kategorije međunarodnog skladateljskog natjecanja hrvatske su boje branile Sanja Drakulić i Bianca Ban
P
Piše: Đurđa Otržan
od pokroviteljstvom i
u organizaciji Međunarodnog glazbenog
savjeta (IMC), ogranka UNESCO–a, prvi
Rostrum nakon prošlogodišnjeg, 60. i obljetničkog, održavao se u prostorima finskog radija YLE
u Helsinkiju, od utorka, 6. svibnja, do
petka, 9. svibnja. Rostrum se događa
svake godine u drugom gradu i srž mu
je uvijek ista: žiriranje radijskih producenata cjelogodišnje smotre novih skladbi
iz cijeloga svijeta, ali ritam i morfologiju
diktira domaćin.
Glazbeni kontekst
Finski je radio to iskoristio za nekoliko akcenata. Jedna je 150. godišnjica
rođenja Jeana Sibeliusa, čije ime nosi
glazbena akademija u finskom glavnom gradu, a nedavno se uselila i u dio
novootvorenoga glazbenog centra pa
je uoči početka Rostruma, u lijepoj dvorani centra (otprilike kao naš bivši Kulušić, samo malo većoj), priredila koncert
sa skladbama svojih studenata.
Tako je Rostrum počeo mladim nadama finske glazbe i dobro predstavio
grad i njegovu kulturu. Već nakon prvog dana rada, navečer smo se prisjetili
skladatelja koji nas je prošle godine, netom uoči održavanja 60. Rostruma napustio — Henrija Dutilleuxa, koji je stanoviti amblem manifestacije. Dutilleux
je, naime, bio prvi pobjednik prvog Rostruma, 1953. godine u Parizu. U velikoj
koncertnoj dvorani glazbenoga centra
svečani koncert Simfonijskog orkestra
Finskog radija počeo je Dutilleuxovom
skladbom Mystère de l’instant za gudače, cimbal i timpane pod ravnanjem
nenadmašnog Jukka–Pekke Sarastea.
Cimbal je svirao Chris Bradley, dok je
Četiri posljednje pjesme Richarda Straussa pjevala Juliane Banse. Drugi dio
koncerta pripao je Četvrtoj simfoniji Johannesa Brahmsa, pri čemu smo se
mogli uvjeriti u razloge Sarasteove slave. Ne mogu a da ne napomenem da je
velika dvorana bila dupkom puna, a ulaznice rasprodane mjesecima unaprijed.
U susjedstvu (trideset minuta katamaranom od Helsinkija) Latvija je pak slavila 150. godišnjicu rođenja svojeg najznamenitijeg skladatelja Jazepsa Vitolsa, pa je tako okruženje Rostre bilo u
glazbenom tonalitetu.
N
aše kandidatkinje Sanja Drakulić i
Bianca Ban vrlo su dobro ocijenjene
u tijeku slušanja i držane su za ozbiljne
favoritkinje
Karakter ovogodišnje smotre glazbene produkcije, kao
i svake godine, osebujan je i karakterističan baš za tu
godinu, a to se iz godine u godinu mijenja. Primjerice,
dok je pretprošle godine znatan broj skladbi bio elektroakustičnog karaktera, ove godine nije bilo nijedne,
premda se elektronika rutinski rabila u skladateljskom
postupku u mnogim djelima. Autori su protekle godine najviše pozornosti poklanjali tradiciji, dosjetkama i
komornim sastavima, kao da su napravili jedan korak
unatrag, prema konzervativnijem načinu izražavanja.
Stoga su skladbe hrabrijeg angažmana više odskakale, a kako je rad na ocjenjivanju odmicao, usporedno
su se zapažale dvije pojave: ukus i sklonosti producenata koji misle na svoje slušatelje te nadjačavanje već
renomiranih autora.
Očekivana pobjeda
Još je prošle godine izronilo pitanje: nije li Hans Abrahamssen koji se tada natjecao, preveliko i prevažno
ime da ga se može zaobići, a time i onemogućiti druge, ne toliko afirmirane autore da se istaknu. To više
što je skladbu dirigirao samo jedan jedini na svijetu —
sir Simon Rattle. Jedno je, naime, od pravila Rostruma
da u konkurenciju ne ulaze već afirmirani autori. Ove
je godine to bio slučaj s Kyriakidesom i skladateljem iz
Australije Brentonom Broadstockom, vrlo popularnim
u Australiji.
Yannis Kyriakides, 45–godišnji skladatelj impozantnog
opusa i jedan od najavangardnijih u korištenju tehnologije, što mu pribavlja velik broj studenata, nije imao
konkurencije te je očekivano, nakon glasovanja posljednjeg dana Rostruma, postao pobjednikom 61.
Rostruma za svoju skladbu u kojoj koristi riječi Felixa
Mendelssohna iz jednog pisma o prirodi zvuka i riječi,
pa mu se skladba i slično zove: Riječi i pjesma bez riječi
za video, elektroniku i violončelo solo.
Ako je pobjednik u glavnoj kategoriji bio odmah znan
jer je bilo nečeg previše, u kategoriji mladih pojavio se
obrnut problem: tu je bilo premalo elemenata za ocjenjivanje, jer je skladba Pjesma o poljupcima toliko štura i oskudna da se na nju nisu mogla primijeniti pravila
i kriteriji izvrsnosti, originalnosti, izvedbe, skladateljskog
postupka i slično, te je time donekle zakinula razrađenije i temeljitije skladbe. Trzanje žice čembala i staccato kolorature kontratenora koji svako malo usklikne
»Baci!« (tal. poljupci), može biti nekome zgodno, ali u
cjelini nedovoljno da se takvo djelce tretira u konkurenciji s ozbiljnim radovima primjerice za velike orkestre.
Oskudni materijal
Andrzej Kwiecinski (1984.) tako je donio Poljskoj drugi put prvo mjesto na Rostrumu, jer je prošle godine
pobijedila Agata Zubel sa skladbom na tekst Samuela
Becketta »Not I«.
Bianca Ban
Važnost Rostruma je u tome što se odabrane skladbe
mogu reproducirati i do petsto puta na godinu, diljem
svijeta na nacionalnim radijskim kućama, kao što je to
bio slučaj s prošlogodišnjim Rostrumom. Svakako je
važno istaknuti i to da će stanoviti radijski producent
na svoj način obraditi materijal s natjecanja i dati prednost radovima koje on izabere i ocijeni kao privlačne i
zanimljive svojoj publici, tako da je prezentacija skladbi
mnogostruko različita. Ono što je zajedničko svim emitiranjima je obveza da se skladbe koje su dobile najviše
glasova svakako emitiraju tijekom jedne godine.
A
utori su protekle godine najviše
pozornosti poklanjali tradiciji,
dosjetkama i komornim sastavima,
kao da su napravili korak unatrag
prema konzervativnijem načinu
izražavanja
Hrvatice favoritkinje
Naše kandidatkinje Sanja Drakulić i Bianca Ban vrlo su
dobro ocijenjene u tijeku slušanja i držane su za ozbiljne favoritkinje. Timo Klemettinen, član uprave IMC–ja
tražio je note dionica klavirâ skladbe United We Stand
Sanje Drakulić, jer je izrazio želju da nauči svirati skladbu i da je sam izvede. Event Horizon Biance Ban u obje
je kategorije dobio sedam bodova ili glasova, što pretpostavlja da će biti u dobroj mjeri i emitiran. Glasova
koje izaslanici dobiju je, naime, vrlo malo. I ne smije se
dati više od pet za opći i više od tri glasa za pojedinu
skladbu u kategoriji mladih. Stoga je uobičajeno pravilo
jedan delegat, jedan glas.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
61. međunarodni Rostrum skladatelja (IRC), Helsinki, 6. — 9. svibnja 2014.
Kako su producenti glasovali, tako će i »svirati«, običavali smo reći, a uz to treba imati na umu količinu vremena koju radijski urednici imaju na raspolaganju na svojim radijskim kanalima.
Šezdeset prvi Rostrum završio je izborom novog voditelja, nakon isteka mandata dosadašnjeg voditelja Heikkija Valstija s Finskog radija. Gotovo jednoglasno izabran je švedski kandidat Evert van Berkel, a s obzirom
na to da sljedeću godinu glazbena Estonija posvećuje
Arvu Pärtu, sljedeći će se, 62. Rostrum održavati potkraj svibnja 2015. u Talinnu.
Sanja Drakulić
Hrvatski umjetnici i skladatelji na 65. Dubrovačkim ljetnim igrama
Šarenilo i vijugava kvaliteta
Statističku uspješnost nije pratila i očekivana umjetnička kvaliteta
K
Piše: Ileana Grazio
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
ad bismo 65. Dubrovačke
ljetne
igre ocijenili prema
statističkim podacima, festival je bio
uspješan. Programe
je ostvarilo oko dvije tisuće inozemnih
i znatan broj hrvatskih glazbenika, što
je pohvalno, a prema izvješću, Igre su
i financijski zadovoljile. Međutim, prema reakcijama kritičara i publike, takva
uspješnost nije ostvarena u umjetničkom smislu, ni u dramskom ni u glazbenom programu.
Iznevjerena koncepcija
Glazbenih je priredbi bilo brojčano manje u odnosu na prošle sezone, a njihov raspored održavanja nije bio dobro
godine ispunit ćemo barokne prostore dubrovačkih palača baroknom glazbom, kao i njezinim refleksijama u današnje doba. Odlučili smo okosnicu
festivala sastaviti od tri najvažnija nacionalna stila: njemačkog, talijanskog i
francuskog.« Ta je najava maestra Tarbuka koncepcijski zvučala kao dobar
okvir za jedinstvo prostora i stilskog
razdoblja, ali ubrzo se moglo konstatirati da je ideja tek djelomično provedena i da nije ništa novo donijela glazbenom programu Dubrovačkih ljetnih
igara, festivala koji je u tom opsegu barokni repertoar izvodio i prethodnih desetljeća. Znamo da na dubrovačkim
koncertima ljeti sjede turisti i domaći ljudi koji zacijelo »ne luduju« isključivo za
baroknom glazbom. Osim toga, u vrelim ljetnim večerima, u zbijenom atriju
Kneževa dvora slušati svih šest Bachovih Brandenburških koncerata, i to ne
baš u vrhunskoj interpretaciji (Bachov
orkestar leipziškog Gewandhausa),
nije nimalo ugodno. Zamisao da će
barokne palače biti ispunjene baroknom glazbom već je unaprijed bila
pogrešna jer prostori u kojima se muziciralo uopće nisu barokna zdanja ili
to pak nisu u cijelosti.
Umjereni Kelemen
U Kelemenovu je koncertu nastupio fagotist Matija
Novaković
G
lazbenih je priredbi brojčano
bilo manje u odnosu na
prošle sezone, a njihov raspored
održavanja nije bio dobro osmišljen
osmišljen; bile su podulje pauze između pojedinih koncerata ili su se koncerti
pak održavali u gustom rasporedu jedan za drugim u tri večeri.
14
Na predstavljanju ovogodišnjeg programa u veljači, direktor glazbenog
programa, maestro Mladen Tarbuk je
rekao: »Poštujući stilsku čistoću same
arhitektonske vizure Dubrovnika, ove
Gledajući na ukupni glazbeni program, samo je nekoliko koncerata imalo cjelovečernji barokni stil: već
spomenuti orkestar iz Leipziga, talijanski ansambl Concerto de’ Cavalieri,
francuski ansambl Le concert spirituel uz dirigenta Hervea Niqueta sa sakralnom glazbom iz vremena Luja XIV.
te Hrvatski barokni ansambl s programom Ljubav nježna, ljubav okrutna (s
pjevačicom Monikom Cerovčec) koji
je i dobitnik ovogodišnje HRT–ove nagrade Orlando. Ostali koncerti koji su
imali poveznicu s barokom nisu oduševili publiku (primjerice jazz pijanist David Gazarov). Od dva nastupa Dubrovačkog simfonijskog orkestra moramo
istaknuti soliste: violončelisticu Kajanu
Pačko koja je uz odličnu suradnju orkestra zanimljivo odsvirala Koncert za
violončelo i orkestar Luigija Boccherinija, a na drugome koncertu uz Malipierovu Vivaldianu i Casellinu Scarlattianu,
ponuđeno je mladenačko djelo Milka
Kelemena — Koncert za fagot i orkestar posvećen fagotistu Rudolfu Klepaču i Zagrebačkim solistima. Kelemen je
umjerenim izražajnim sredstvima napisao vedru skladbu čije stranice, sasvim
netipično za njegov kasniji autorski izričaj, odišu narodnim melosom. Solistička dionica je virtuozno istkana, a zadivljujuće ju je izveo dubrovački fagotist Matija Novaković. Na kraju iste večeri hrvatska pijanistica s njemačkom
adresom Dijana Brekalo bila je solistica
u Casellinoj Scarlattiani.
Renata Pokupić i Hrvati
Pravo iznenađenje festivalskog programa bio je Kvartet tuba XL: uz kornista
Viktora Kirčenkova, taj sastav čine vrsni hrvatski umjetnici na tubi: Aleksandar Benčić, Jurica Rukljić i Krunoslav
Babić. Koncert se održao u atriju Poslijediplomskog središta Dubrovnik, a
pokazalo se da je taj prostor idealan za
manje komorne sastave.
Vojvođanski simfonijski orkestar pod
vodstvom dirigenta Berislava Skenderovića na Boškovićevoj poljani ugostio
je mladog hrvatskog violinista Marca
Grazianija koji je sviranjem Koncerta za
violinu i orkestar Petra Iljiča Čajkovskog
izmamio ovacije publike. Mezzosopranistica Renata Pokupić, koja je tom
prilikom odabrala pratnju Dubrovačkog gitarskog trija, dočekana je i ispraćena velikim pljeskom. Umjetnica je i
ovaj put potvrdila svoju visoku umjetničku razinu. Njezin moćni iskaz, u
ravnoteži između duboke meditativnosti i strasnog naboja, očitovao se već
na početku večeri u dvjema Händelovim arijama iz opera Xerxes i Agrippina te u pjesmama hrvatskih skladatelja Anđelka Klobučara i Zorana Juranića. Anđelko Klobučar je za Tri pjesme odabrao ljubavne stihove Vesne
Parun (Stablo, Dom na cesti i Nismo
se mogli sjetiti), odjenuvši ih u dopadljivo glazbeno ruho. Prema autorovim
riječima, te tri pjesme predstavljaju trodijelni oblik koji sadrži svečani uvodni stavak (Stablo), melodijski razrađeni srednji stavak (Dom na cesti) te završni stavak smirena ugođaja (Nismo
se mogli sjetiti). Kraj koncerta obilježila je praizvedba skladbe Dvije pjesme
za mezzosopran i i gitarski trio Zorana
Juranića na tekst Luka Paljetka Mala
teza o smrti i Nijedna ruža. O skladbi
je autor zapisao: »U Paljetkovim pjesmama ovog malog diptiha, Smrt je
odjevena u smirujuću i snovitu utjehu,
dok je trijumfalizam Ljubavi, utjelovljen u simbolu ruže, predstavljen kao
imperativna potreba ljudskog postojanja. Paljetkov se muzikalni stih svo-
jim čestim opkoračenjima opire jednostavnoj glazbenoj periodizaciji pa nije
bilo lako pronaći put do potpune korespondencije stiha i glazbe. No kombinacija zvukova gitara i ženskog glasa
pružila mi je mogućnost poetskog i zaigranog pristupa stihovima, na zasadama tradicionalnog glazbenog govora,
što prirodno korespondira s Paljetkovom raspjevanošću.« Renata Pokupić
je u Dubrovačkom gitarskom triju (Ante
Skaramuca, Frano Matušić, Maroje Brčić) imala odličnu pratnju, a u samostalnim nastupima s djelima Vivaldija i
Händela (obrada F. Matušić i M. Brčić),
Sorkočevićevom Sedmom simfonijom
(obr. Matušić), Brkanovićevom Pjesmaricom br. 2 i Njirićevom Hommage
à Sorkočević (za gitarski trio prilagodio
sam Nikša Njirić), ansambl se ponovo
potvrdio kao ozbiljno glazbeno tijelo
koje međusobno vrlo dobro komunicira, vješto ističući temeljne melodije i
dobro razrađen dinamski plan.
Stražanac u Devčiću
Mozarteum kvartet, u sastavu u
kakvom se pojavio u Kneževu
dvoru, nije nas oduševio, a u njihov se program u jednom Mozartovu djelu i u skladbi Natka Devčića (Lirska scena za bariton, rog
i kvartet), čime se obilježila stota
godišnjica Njirićeva rođenja, uključio slavni kornist Radovan Vlatković. Devčiću su predložak stihovi
Josipa Pupačića: Jutro, More, Crveni miris, Plavi miris, Zimski interval, Dolazak proljeća, Tišine su me
umorile i Ključevi. Melodijski tok
kreće se između fiksiranih i nefiksiranih dijelova glazbenog tkiva,
što ne ide u korist organske cjeline djela. Bariton Krešimir Stražanac svojim pjevom nije dosegnuo
kvalitetu koju smo čuli na njegovu prošlom, izvrsnom gostovanju
u Dubrovniku.
Posljednji koncert ovogodišnje
festivalske sezone održao se na
stubama crkve sv. Vlaha, i to
programom
posvećenim Verdiju, s izvrsnim
baritonom, danas veoma traženim u svijetu, Željkom Lučićem, i
sopranisticom Lanom Kos, koji su
uz Zagrebačku filharmoniju pod
vodstvom Ive Lipanovića otpjevali
nekoliko arija iz skladateljevih opera. Slušajući taj koncert, nametnula se misao: Zagrebačka filharmonija desetljećima je imala velike programe na Igrama, a ove je
godine bila tek pratnja pjevačima.
Šarenilo i vijugava kvaliteta ponuđenog glazbenog programa otvara mnoga pitanja. S obzirom na
zacrtano stilsko obilježje, zar ove
godine nije mogla biti producirana
neka barokna opera, jer imamo
dobre domaće pjevače, a i Hrvatski barokni ansambl? Mogao se
otvoriti off program za
džeziste, a u tom
su programu
mogli biti
i neki
koncerti iz glavnog dijela ovogodišnjeg festivala. Istina je da sve
što je izuzetno kvalitetno i veliko traži i znatna financijska sredstva, a znamo kako stoje stvari
kad je kultura u pitanju. Svakako
još dugo nećemo moći imati takve programe radi kojih je nekad
u Dubrovnik putovala publika čak
iz inozemstva, pa ostaje pitanje
kako dalje.
Renata Pokupić i Dubrovački gitarski trio
I
stina je da sve što je izuzetno kvalitetno i veliko traži i
znatna financijska sredstva, a znamo kako stoje stvari
kad je kultura u pitanju
Gudački kvartet Mozarteum iz Salzburga, te kornist Radovan Vlatković i bariton Krešimir Stražanac
15
39. Osorske glazbene večeri, od 20. srpnja do 24. kolovoza 2014. na otoku Cresu
Zadnja jugoistočna točka
zapadnoeuropske kulture
U dubrovačkoj dominikanskoj crkvi gostovali glazbenici iz Kotora i s Cetinja
K
Piše: Ileana Grazio
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
ulturna
suradnja
gradova Kotora i
Dubrovnika, započeta prije nekoliko
godina, intenzivno
se nastavlja, pogotovo gostovanjem pisaca i predstavljanjem njihovih djela. Ove godine 31.
svibnja ta je suradnja proširena i na
glazbenom planu, koncertom sakralne glazbe održanom u dubrovačkoj
dominikanskoj crkvi. Program su izveli
J
erolim Fiorelli u 19. stoljeću
živio je i radio u Kotoru, u
koji je s obitelji došao s otoka
Cresa
Komorni orkestar i ženski zbor Muzičke škole Vida Matjan iz Kotora, studenti
Muzičke akademije s Cetinja te solisti:
sopranistice Milica Zdravković, Aleksandra Dobriša, mezzosopranistica
Milica Lalošević, tenor Petar Jokić,
bariton Stevan Tomašević i orguljašica
Ana Mihaljević, pod vodstvom dirigenta
Radovana Papovića.
Večer je počela pozdravnim govorom
voditeljice Glazbene radionice Sorgo,
organizatora koncerta iz Dubrovnika,
Marije Grazio, i ravnateljice Muzičke
škole Vida Matjan u Kotoru Marine Dulović. Zatim je istupio dirigent Radovan
Papović i pokrenuo Komorni orkestar
mladih, koji se oglasio sočnim i izglačanim tonom svirajući Bachov Air. Smireno i muzikalno sopranistica Aleksandra
Dobriša uz orguljsku pratnju Ane Mihaljević otpjevala je Ave Mariju Franza
Schuberta (arr. R. Papović). Sopranistica Milica Zdravković s osobitim senzibilitetom uz pratnju Komornog orkestra
otpjevala je Panis Angelicus Cesara
Francka (arr. R. Papović). Prvi dio ve-
čeri zaključila je klarinetistica Aleksandra Samardžija, odsviravši korektno uz
pratnju orkestra Ave Mariju Giovannija
Caccinija.
Creska obitelj
Drugi dio koncerta ispunila je Misa br.
2 Jerolima Fiorellija, napisana 1874.
Pronađena je u privatnom arhivu jedne dubrovačke obitelji, a hrvatski skladatelj Željko Brkanović preradio ju je za
ženski zbor (original muški zbor), soliste, orkestar i orgulje. Misa je praizvedena na 25. Splitskom ljetu 1979., potom 1986. te prošle godine u Kotoru.
Jerolim Fiorelli u 19. stoljeću živio je i radio u Kotoru, u koji je s obitelji došao s
otoka Cresa. Njegov otac Ivan bio je orguljaš i voditelj zbora u katedrali sv. Tripuna. Nakon očeve smrti, Jerolim preuzima glazbeno vodstvo u katedrali, ali
širi svoju glazbeničku djelatnost: osniva
prvu privatnu glazbenu školu u Kotoru
1866., osposobljava prvi naraštaj mla-
dića za sviranje puhaćih instrumenata
i utemeljuje Građansku glazbu grada
Kotora. Dakle, Jerolim Fiorelli važna je
karika u dugoj glazbenoj tradiciji Kotora, grada koji je bio zadnja točka prema jugoistoku gdje se razvijala glazbena umjetnost u skladu s europskom
kulturom.
Misa je napisana prema već utvrđenom obliku (pet dijelova). Melodijska linija je veoma razvijena u stilu belcanta bez gustih polifonijskih sklopova i
umjetničke ishitrenosti, sve je prirodno prilagođeno čovjeku koji se pjevom
obraća Višnjemu. Zahvaljujući ženskom zboru, komornom orkestru, orguljašici Ani Mihaljević te sopranisticama Milici Zdravković i Milici Lalošević,
tenoru Petru Jokiću, baritonu Stevi Tomaševiću, vođenima iskusnom rukom
dirigenta Radovana Papovića, koji je
odlično angažirao te mlade ljude, Misa
Jerolima Fiorellija imala je kvalitetnu
izvedbu, na kojoj je publika zahvaljivala
dugim pljeskom.
Pet praizvedbi hrvatskih skladatelja
Za ovogodišnje su izdanje nacionalnog festivala, tradicionalno posvećenog hrvatskom stvaralaštvu, pisali Mladen
Tarbuk, Gordan Tudor, Frano Đurović, Tomislav Fačini i Alfi Kabiljo
P
Piše: Ana Vidić
etnaest
koncerata,
gotovo četrdeset izvođača, ansambala i solista, te više od pedeset
izvedenih skladbi, od
čega čak pet novih
hrvatskih ostvarenja, zbroj su ovogodišnjih događanja na 39. Osorskim
glazbenim večerima. Zahvaljujući Danielu Marušiću koji je 1976. pokrenuo
festival, stvorena je, i do danas održana, tradicija prožimanja baštinskog
naslijeđa i suvremenosti u suživotu
hrvatske glazbe i djela svjetske literature te u okupljanju vrhunskih domaćih
i inozemnih izvođača. U to se uklapa i
poticanje domaćeg suvremenog skladateljstva, pa je tako Festival, od 2012.
pod umjetničkim ravnateljstvom Ivane
Kocelj, ove godine naručio i predstavio nova djela čak petorice hrvatskih
skladatelja. Glazba Mladena Tarbuka,
pet praizvedbi započelo djelo Mladena
Tarbuka Plač Jeruzalema koje tematizira nasilje uzrokovano ili opravdano religijskim motivima, tematizirajući time i
aktualne događaje na Bliskom istoku,
napade na Pojas Gaze. Riječ je o opsežnom djelu pisanom za marimbu,
klavir i gudački kvartet u sedam stavaka koji portretira važne monoteističke religije, i to, kako je skladatelj pojasnio, njihovu mračnu stranu: Judaizam,
Herem, Kršćanstvo, Križarski rat, Islam,
Džihad, Molitva za mir. Autor simbolički, sugestijama, citatno i ambijentalno
dočarava izabrane teme, angažirajući
glazbenike ne samo kao instrumentaliste nego i kao vokalne interprete. Zahtjevno, sadržajem i emocijama ispunjeno djelo, izveli su 31. srpnja članovi
Zagrebačkog kvarteta, Filip Merčep na
marimbi i Srebrenka Poljak za klavirom,
a koncert je naišao na topao prijem publike, zacijelo zahvaljujući i aktualnosti
tematike.
Monika Leskovar, Ivan Repušić i Simfoničari HRT–a na otvorenju 39. Osorskih glazbenih večeri
Gordana Tudora, Frane Đurovića, Tomislava Fačinija i Alfija Kabilja ispreplela se sa suzvučjima skladatelja čije
je obilježavanje stogodišnjice rođenja
bilo i okosnicom programske koncepcije — Stjepana Šuleka, Natka Devčića
i Ive Mačeka.
Odrazi zbilje
16
Želja da aktualna zbivanja nađu odraz
u ponuđenoj glazbi, bila je zorna na nekoliko koncepcijskih razina, pa je niz od
Vokalni solisti u Misi br. 2 nastupili su uz portret skladatelja Jerolima Fiorellija
Skladatelj–saksofonist
Dva dana poslije, u Osoru su nastupili
Kvartet tuba XL i francuski trubač Eric
Aubier, predstavivši novo djelo Gordana Tudora, glazbenika koji se prije svega izjašnjava kao saksofonist, no koji
niže uspjehe i svojim skladateljskim radom. Najnoviji rad, XL Avenue, osim što
naslovom sugerira odakle dolazi poticaj — posvećen je Kvartetu tuba XL
— ukazuje i na autorov nastavak koncepcije komornih skladbi koje zvukom
uspoređuje »s avenijama svjetskih
metropola koje su
svaka za sebe posebne i drukčije«. Pišući u ovom
slučaju za kvartet
tuba i trubu, skladatelj istražuje mogućnosti instrumenata, tretirajući ih
katkad kao cjeloviti ansambl, a katkad izdvajajući trubu kao solističko
glazbalo.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Izvedba Mise br. 2 kotorskog skladatelja Jerolima Fiorellija u Dubrovniku
Osorski
doživljaji
Hvaljeni gitarist Petrit Çeku na pro- Publika u Osorskoj katedrali
gram svojega recitala 10. kolovoza uvrstio je Nejasno pitanje, novo djelo skladatelja Frane Đurovića čiju pozadinu
ponajbolje razotkriva
ulomak o »pogledu
na svijet« iz romana
Na rubu pameti Miroslava Krleže za koji se
odlučio umjesto programskog komentara, što može poslužiti
kao uporište u osluškivanju
materijom
stabilnog i ekspresijom širokog raspona
skladbe.
Ž
elja da aktualna zbivanja
nađu odraz u ponuđenoj
glazbi, bila je zorna na nekoliko
koncepcijskih razina
Osorski je festival od
Tomislava
Fačinija
naručio pak djelo za
barokni ansambl što
ga je, kako je otkrio
u emisiji Putovi hrvatske glazbe Trećeg
programa Hrvatskoga radija, potaklo na
promišljanje o »opravdanosti i potrebi da
se napiše novo djelo
koje se žanrovski i idejno događa u vremenu kojim se taj ansambl bavi«. Nastalo je djelo Die Osorreise, BMW 2014
koje već i naslovom ukazuje na to da se
skladatelj odlučio na neobavezni sadržaj duhovite glazbene priče o doživljajima glazbenika angažiranog na Osorskom festivalu. Svojevrsnu kombinaciju
suite i simfonije u galantnom stilu praizveo je 15. kolovoza Hrvatski barokni
ansambl pod vodstvom Saše Britvića.
U vedrom ozračju
Niz praizvedbi je i zaključen u vedrom
raspoloženju, 19. kolovoza na koncertu bas–baritona Giorgia Suriana i pijanista Filipa Faka. Pomalo mangupski,
ali i nadrealističan svijet stihova Zvonimira Baloga našao je glazbeno viđenje
u ciklusu pjesama Balogijada Alfija Kabilja. Skladatelj, možda najpoznatiji po
svojem radu na mjuziklima, koji u posljednje vrijeme niže praizvedbe i kojega za Giorgia Suriana veže niz uspješnih suradnji, i ovo je djelo napisao misleći upravo na njegove interpretativne i vokalne vještine, povjerivši obojici
interpreta uloge duhovitih posrednika
sadržaja.
17
Izlog suvremenog zvuka, 7. — 10. svibnja 2014., Studentski centar Zagreb
Novi festival suvremene glazbe na otoku Pagu, 28. kolovoza 2014. u Novalji
Festival promiče glazbena istraživanja, razvoj tehnologije i kreiranje novih DIY instrumenata i softvera
J
edna od glavnih osobina
poetike festivala, ali i
posebnosti u radu umjetničke
voditeljice, alfe i omege Izloga
suvremenog zvuka, muzikologinje
Davorke Begović, jest umrežavanje
umjetnika
18
Pepe Garcia iz ansambla Slagwerk den Haag
Uvertira šaht–kabina
U poslijepodnevnim satima 7. svibnja,
dvorište Studentskog
centra polako
su ispunili
zaslužan između ostaloga i za Tilburyjevo sudjelovanje na spomenutom festivalu posvećenom Corneliusu Cardewu.
U počast Paji
Više od petnaest domaćih glazbenika
i multimedijskih umjetnika prve festivalske večeri zajedničkim su nastupom
odali počast prerano preminulom eksperimentalnom gitaristu Draganu Pajiću Paji, osnivaču kultne grupe Cul–de–
Sac i nezaobilaznom sudioniku, nerijetko i pokretaču, zagrebačke eksperimentalne i improvizatorske scene, koji
je projektom Eklektični ekspresionizam
i sâm sudjelovao u prošlogodišnjem
programu Izloga.
Izlog & MBZ
Festival je koncertnim nastupom otvorio John Tilbury, izvodeći svoj recentni
projekt Tilbury performs Beckett, koji
se nakon točno trideset godina vratio
u Studentski centar u Zagrebu. Upravo je na festivalu Muzičkog salona u
svibnju 1984. godine nastupio na programu naslovljenom Život jednog avangardnog skladatelja: Cornelius Cardew
(1936.–1981.), a godinu dana prije i u
sklopu Muzičkog biennala Zagreb, kad
su s njim nastupili i kolege iz improvizatorske skupine AMM: gost prošlogodišnjeg Izloga, Eddie Prevost te Keith
Rowe. I ovaj put, MBZ se uključio u Tilburyjev projekt, u suradnji s Izlogom suvremenog zvuka. Kako bi festival imao
reperkusije ne samo na program i iskustva glazbenika–sudionika nego i na
perspektivu i shvaćanje publike, Tilburyjev nastup pratio je razgovor s umjetnikom, koji
je moderirao akademik Nikša Gligo, dugogodišnji umjetnički voditelj Muzičkog
salona,
Jedna od glavnih osobina poetike festivala, ali i posebnosti u radu umjetničke voditeljice, alfe i omege Izloga suvremenog zvuka (kojoj svakako Muzički salon, ali i Kultura promjene duguju oživljavanje i uspjeh niza glazbenih i glazbeno–scenskih produkcija
Muzičkog salona i Kulture promjene
SC–a) muzikologinje Davorke Begović, jest umrežavanje umjetnika (nerijetko na međunarodnoj razini), upotpunjavanje autorskih timova te razvijanje suradnji na uvijek »stepenicu višoj«
razini. Primjer toga bila je i vrlo uspjela suradnja glazbenika nizozemskog
udaraljkaškog ansambla Slagwerk den
Haag, Gideona Kiersa sa skladateljem
i glazbenikom Hilaryjem Jeffereyjem te
hrvatskim udaraljkaškim snagama —
Kajom Farszky i Nenadom Kovačićem.
Osim užarenog programa na Zrću, od ove godine Novalja posjetiteljima pruža potpuno novo iskustvo glazbe na
otvorenom
H
Piše: Edo Mičić
rvatska glazbena
scena od proteklog je ljeta bogatija za još jedan
festival.
Međutim, za razliku od
brojnih glazbenih događaja u ljetnim
mjesecima na obali koji su koncipirani na isti, već uhodani i pomalo već
dosadni način, Novalis festival zaista
se doima kao nešto novo, drukčije,
osvježavajuće, intrigirajuće. Ono što
Novalis razlikuje od ostalih ljetnih
festivala jest programski koncept
koji se zasniva na suvremenoj glazbi. Organizatori festivala (skladatelji
Davor Branimir Vincze i Sanja Lasić,
harfistica Ivana Biliško) »usudili« su
se u gradiću Novalji na otoku Pagu,
lokaciji koja je rezervirana za non–
stop disco party mladih iz cijelog
svijeta, pokrenuti glazbeni događaj
koji u estetskom smislu unosi, u najmanju ruku, zabunu. Osobito među
(mladom i starom) populacijom koja
nije navikla, ali često i ne zna za postojanje glazbe, osim one koja ih medijski svakodnevno okružuje i o kojoj
ne moraju baš previše razmišljati. U
tom smislu, »provokacija« festivala
Novalis koji nudi glazbeni program
suvremenog akademskog izričaja,
potpuno je uspjela i otvorila niz socioloških tema.
Zajamčen uspjeh
No bez obzira na sociološke teme
koje se nude u slučaju festivala Novalis, treba se prisjetiti poznate formule koja jamči uspjeh nekog glazbenog događaja. Prije svega, trebamo
dobar program, a onda i kvalitetne
izvođače. Oba uvjeta Novalis je zadovoljio. Za izvođače je izabran izvrsni
njemački ansambl Forum Neue Vokalmusik koji čine četiri vokalne solistice, po potrebi glumice, instrumentalistice... Premijerni program festivala također je zadovoljio visoke standarde suvremene glazbene estetike.
Na početku smo čuli izražajnu skladbu za glasove i megafone Sky–Me,
Type Me poljske skladateljice Jago-
de Szmytke, pa zahtjevni, u glazbenom i glumačkom smislu, Recitation
nr. 11 Georgesa Aperghisa u izvrsnoj
izvedbi Frauke Aulbert, zatim djela
autora kao što su Misato Mochizuki, Karin Rehnqvist, Kaija Saariaho,
Sidney Corbett... i na kraju čak jednu praizvedbu hrvatske skladateljice Sanje Lasić, Itching, u kojoj su
opet na vidjelo došle glazbene i glumačke/scenske kvalitete svih članica
ansambla.
Uspjeh prvog izdanja festivala Novalis daje nam nadu u nastavak sljedećeg ljeta, uz nove zvukove koji će
nas opet, barem za trenutak, odvojiti od svakodnevnih glazbenih i inih
banalnosti.
P
rovokacija Novalis
festivala s glazbom
suvremenog akademskog
izričaja u središtu ljetnog
partijanja potpuno je
uspjela i otvorila niz
socioloških tema
Skladateljski izdanci
Svojevrstan pilot–projekt, koji je inicirao festival, a ostvario klub studenata
FusNota, jest koncert koji je predstavio najmlađe izdanke zagrebačke skladateljske škole pri Muzičkoj akademiji (studente kompozicije: Slaviček, Žerovnik, Violić, Babić i Glojnarić), dok su
recitali Danijela Detonija i Gorana Jurkovića »učinili uslugu«, između ostaloga i hrvatskim, skladateljima, iznimnim
interpretacijama koje nisu ostavile ravnodušnim brojnu publiku Multimedijalnog centra SC–a. Upravo otvorenost
koncepta omogućava da se festivalski
program mijenja i kreira, prateći suvremenu glazbenu produkciju i pomičući
svoj fokus ovisno o novim tendencijama na suvremenoj glazbenoj sceni, u
čemu je dosad uspijevao, a s nestrpljenjem očekujemo sljedeći Izlog koji će
se iduće godine održavati odmah nakon bijenalskog travnja.
Koloraturna sopranistica Frauke Aulbert specijalizirana za nove vokalne tehnike
Tomislav Veić
Damir Žižić
Šahtofonija kao uvod u Izlog
zlog suvremenog zvuka
festival je Muzičkog salona Studentskog centra u
Zagrebu u čijem je fokusu
suvremeni zvuk u najširem,
najsmjelijem i najkreativnijem
smislu. Festival nastoji promicati glazbena istraživanja, razvoj tehnologije i
kreiranje novih DIY instrumenata i softvera, otvoren je mladima i prostoru za
eksperimente, a glazbenike i skladatelje ne dijeli na akademski obrazovane i
one koji su obrazovani izvaninstitucionalno, već upravo među njima potiče
potreban dijalog, suradnju te razmjenu
znanja i ideja. Na tragu vrlo uspješnoga prvog izdanja festivala, drugi je
Izlog tijekom četiri dana ugostio više od
osamdeset sudionika iz sedam zemalja koji su svoj rad predstavili u trideset
programa, uključujući koncerte, razgovore s autorima, audiovizualne projekte, predavanja i zvučne instalacije.
glazbenici, eksperimentatori, skladatelji, razni entuzijasti s područja izražavanja u zvuku, muzikolozi i znatiželjnici koji
su i inače česti gosti programa Kulture
promjene SC–a. Toj publici (doslovno)
ususret dolazio je Damir Bartol Indoš,
u šaht–kabini u sklopu svojeg multimedijskog performansa 21,65 metara šahtofonije, još jednoga u nizu projekata
promišljanja i rekontekstualiziranja eksperimentalista 20. stoljeća, koje Indoš
izvorno i dosljedno upoznaje i komentira u vlastitom autorskom radu.
Damir Žižić
I
Piše: Karolina Rugle
Novalis Music+Art Festival
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Širenje obzora i perspektiva
19
Gradsko kazalište lutaka u Splitu, 17. — 19. rujna 2014., 6. Dani Nove glazbe
British Council i HDS ZAMP pokrenuli stvaralaštvo za najmlađe
Pismo prijatelju
Čudesna avantura istraživanja zvučnosti
Festival organiziraju splitski skladatelji Mirela Ivičević i Gordan Tudor
rogram je obuhvatio najrecentnija
glazbena ostvarenja hrvatskih i
inozemnih autora, eksperimentalna
djela i različite hibridne forme,
tehnološke inovacije i improvizacije
Gordan Tudor
i Matthias
Kranebitter
20
Egzotični cvjetovi
Festivalske večeri otvorene su mini
koncertima glazbe 20. i
21. stoljeća, sve po izboru i u izvedbi studenata UMAS–
a, predstavljajući dje-
Elektronika i glas
Nastup japansko–austrijske pjevačice i
vokalne performerice Kaoko Amano i
austrijskog skladatelja i laptop–performera Matthiasa Kranebittera s programom znakovitog naziva Breath electrified and the songs of NOW dostignuće je koje postavlja visoke zahtjeve
svojim konstruktorima, izvođačima, ali
i primateljima. Najviše zato što je višeslojno, nepredvidivo i nekonvencionalno. Zajednički nazivnici svih izvedenih
skladbi (točnije četiriju hrvatskih i pet
splitskih praizvedbi) su elektronika i narativna funkcija glasa. Upravo je glas izdignut iznad puke uloge melodijskog
instrumenta, a pomaknute su i granice performativne uloge glasa, tijela, pa
i osobnosti izvođača te njihova odnosa s drugim izvorima zvuka. Istraživanje novih mogućnosti vokalnog izričaja
i njihove implementacije u suvremene
umjetničke koncepte našlo je izvanrednog tumača u pjevačici iznimnog glasovnog potencijala i snažne sceničnosti koja je tekstualne predloške iznijela
u posve intenzivnom nizanju različitih
stupnjeva zvuka, izraza, emocija i slika.
Glazba Matthiasa Kranebittera zvučni
je izražaj karnevalizma: relativizacija glazbene estetike prošlosti
i gusta mješavina trash zvukova svakodnevice, s ciljem
oslobođenja zvuka od uzusa kulturnog mainstreama, odnosno realizacija svojevrsne art brut
u glazbi. S Gordanom Tudorom kao
gostom u izvedbi skladbe Ringelreigen... za
te n o r– s a ksofon i živu
elektroniku, uživali smo u virtuoznoj
interpretaciji s ekstremno širokim dinamičko–agogičko–artikulacijskim
rasponom i konstantnom smjenom
oprečnih emocionalnih stanja izvođača. Tudorovoj glazbeničkoj karizmi jednostavno vjerujemo.
Strast na udaraljkama
Najbolji dio ovogodišnjeg festivalskog
izdanja bio je udaraljkaški recital Kaje
Farszky. U izrazito raznolikom, slojevitom i interpretativno izazovnom programu, pokazala se umjetnicom svestrane i snažne osobnosti te golema izvođačkog potencijala koji postaje medij
za širenje okvira konvencionalne koncertne izvedbe. S jednakom se posvećenošću i izvođačkom strašću prepustila djelima koja proširuju mogućnosti
udaraljkaškog instrumentarija i tehnike
(To the Earth Frederica Rzewskog za
četiri glinene teglice i govorećeg udaraljkaša), kao i onima koja istražuju
granice između izvođača i instrumenta, između apstraktnog i narativnog, te
propituju psihičke i fizičke granice izvođača, sve do odnosa prema boli kao
dijelu performativne prakse (?Corporel Vinka Globokara). Uz moćnu, koncentriranu i ritualno zavodljivu Xenakisovu Rebons AB, naročito dojmljiva
bila je izvedba četverostavačne skladbe Elements Viktorije Čop za marimbu
i prateće udaraljke. U stalnim artikulacijskim iznenađenjima i fino nijansiranim razlikovanjima dinamičkih vrijednosti, svjedočili smo izvrsnom tumačenju
nadahnutog ostvarenja koje istražuje timbarski i ritmički potencijal pojedinih instrumenata, ali i njihovu zvukovnu
simbiozu.
Zvučne slike
Pustolovina treće festivalske večeri podsjetila nas je na to da su odavno
prijeđene granice klasičnih mogućnosti
instrumenata, da su i žice i tijela gudača
natjerani na neke čudnovate igre, da su
iskušani semplirani zvukovi, da je poništeno razlučivanje onog što glazba jest
od onog što glazba nije; naposljetku,
da je iz svoje čiste zvukovnosti glazba
gurnuta na polja vizualnog. Austrijska
eksperimentalna glazbenica, violinistica i skladateljica Mia Zabelka svojim se
audiovizualnim performansom Project
Z fokusirala na razvoj eksperimentalnih improvizacijskih tehnika glasa i violine primjenom žive elektronike. Njezine zvučne slike nastaju u trenutku, u
procesu slojevitog eksperimentiranja, a
rezultat dekonstrukcije i rekonstrukcije
zvučnog potencijala svih joj raspoloži-
vih izvora zvuka osebujan je zvučni jezik, istodobno eksplozivan, poetičan,
spontan, ali i precizan u propitivanjima
novih glazbenih teritorija. Korak naprijed bio je i audiovizualni performans
262nd Day of the Year, kolaborativni
projekt glazbenika Alena i Nenada Sinkauza, multimedijskog umjetnika Ivana
Marušića Klifa i oblikovatelja zvuka Miroslava Piškulića u kojem se improvizacijom i live–samplingom istraživao proces instantnog stvaranja djela. Superponiranjem glazbenih slojeva i kontinuiranom gradnjom glazbenog i vizualnog
materijala performans je dobivao sve
dramatičnije obrise, izlažući slušatelje/
gledatelje i ne baš uvijek ugodnim intervencijama njihova vizualno–akustičnog
orgijanja. Suprotstavljanjem težih sonornih koračanja s bljeskovima do neugode svijetlih, kraćih akcenata, smjenjivanjem piskave prodornosti, frenetičnih erupcija, silovitih udara i jedva čujnih pozadina, u kojima psihološka napetost opipava svoja raznolika uporišta
između umjetničke kreacije, fenomena
sempliranih zvukova i otvorenih mogućnosti njihova sjedinjavanja, primatelj
se, obavijen nekom halucinantnom koprenom, neprekidno pretapa iz oblika u
oblik, iz nespoznajnoga u neuhvatljivo.
Projekt pokazao snagu dječjeg autorstva i kreativnosti
P
Piše: Milan Majerović Stilinović
rojekt
Pismo
prijatelju koji je
pokrenuo British
Council, a kao
suorganizator se
uključio i HDS
ZAMP, opravdao je očekivanja.
U prepunoj Velikoj dvorani Lisinski učenici desetak zagrebačkih
osnovnih i glazbenih škola dokazali su kako autorstvo i kreativnost ne poznaju dobne granice, te ako ih se pravilno njeguje,
devet mjeseci rada Bill i nastavnici
škola uključenih u projekt.
Prijateljstvo i ljubav
Izvedene pjesme na specifičan
dječji način, ali s dozom zrelosti,
obrađuju različite teme u obliku
pisma zamišljenim prijateljima: od
tehnologije Stevea Jobsa, prijateljstva i ljubavi, do utjecaja mode
i medija na žensku psihu. Skladbe su osim višeglasnog zborskog
pjevanja, kakvo obično i očekujemo kod dječjih pjesama, sadržavale i vrlo zanimljive dodatke u
Iako je ulaz na koncert bio besplatan, organizatori su inicirali malu humanitarnu akciju pa je
svatko prema svojim mogućnostima mogao ostaviti dobrovoljni
prilog za brošuru Pismo prijatelju.
Tako je prikupljeno 7407,05 kn,
Violončelističko–
poetska večer
MATOŠIJANA — novi projekt u povodu
100. obljetnice smrti Antuna Gustava
Matoša, pjesnika i violončelista,
uključuje i narudžbe novih djela
Piše: Ivana Jurenec
Č
Luminoakustična vožnja
A kako bolje i apartnije završiti tu pustolovinu u novo i nepoznato nego luminoakustičnom vožnjom ulicama Splita.
Route 666 jedan je od projekata umjetničkog dvojca Lightune.G (Miodrag
Gladović i Bojan Gagić) s jedinstvenom
metodom konverzije svjetla u zvuk putem solarnih panela. Šest solarnih panela postavljeno je na krov kombija i
kompjutorom spojeno na audio sistem
vozila. Šestero ljudi odabire šest putanja kretanja kroz grad, a rasvjeta ulica,
izloga, reklama, farovi vozila, ovisno o
trenutačnom prometu i smjeru kretanja, stvara jednosatni zvučni niz. Zanimljivo, zar ne? Nekima možda bizarno?
U svakom slučaju, u tijeku s recentnim
svjetskim strujanjima na području inovativnih zvučnih umjetničkih tendencija,
pa se s pravom možemo zapitati koliko
nas novih uzbuđenja tek treba obuzeti
na sljedećim 7. Danima Nove glazbe u
Splitu. S nestrpljenjem i radoznalošću
iščekujemo nova glazbeno–idejna vrela sad već prepoznatljivog i po mnogočemu jedinstvenog organizatorskog
dvojca, a potom i svih onih koji pristanu slijediti staze kojima suvremena hrvatska glazba postaje dio univerzalnog
glazbenog mišljenja.
koja mogu pisati, govoriti i razgovarati, razmišljati, raspravljati na
drugom, trećem i čak četvrtom
jeziku... Trebate biti vrlo ponosni
na svoju djecu, učenike, glazbenike, nastavnike... Ja sam ponosan. Bilo je to prekrasno iskustvo
za mene!«
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
P
okušavajući biti prozor publici u nova i
nepoznata istraživanja
zvučnosti, ovogodišnji
festival Dani Nove glazbe Split, šesti u nizu,
ponudio je široku paletu uzbudljivih i
smjelih ostvaraja nastalih prelaženjem
ili svjesnim zanemarivanjem postojećih
granica stila i medija, izvan strogo definiranog umjetničkog područja. Združujući stvaratelje različitih umjetničkih
profila, program je obuhvatio najrecentnija glazbena ostvarenja hrvatskih
i inozemnih autora, eksperimentalna
djela i različite hibridne forme, tehnološke inovacije i improvizacije, umjetnike iz različitih zemalja, s akademske, ali
i tzv. underground scene, glazbenike i
multimedijalne umjetnike, one već etablirane, ali i mlade snage Umjetničke
akademije u Splitu, čiju smo prisutnost
u ovoj čudesnoj avanturi Nove glazbe
prihvatili s posebnom naklonošću.
la koja su slušateljima, poput egzotičnih
cvjetova, rastvarala šarolike akustičko–
kolorističke nijanse (Erna Čizmić Rebić
i Nereo Arbula, alt–saksofoni, te Dunja
Stojić i Maja Čorić, flaute). Energičnom
organizatorskom dvojcu — skladateljici Mireli Ivičević i saksfonistu Gordanu
Tudoru — posebno je dragocjena inicijativa UMASNOVA, kao dašak svježine
i nova, pokretačka sila koja im osnažuje vjeru u opstojnost i budućnost njihova projekta. Bezrezervnom upornošću
u nastojanju da shvaćanje glazbe postave u granicama nekih novih estetičkih načela i našu percepciju zvuka
kao jedinog tumača postojanja glazbe
u današnjem svijetu, izmijene je i prilagode duhu novih propitivanja, Ivičević i Tudor zavrjeđuju istinsko i glasno
odobravanje.
Anastazija Vržina
P
Piše: dr. sc. Ivana Tomić Ferić
mogu pružiti istinsku vrijednost i
zadovoljstvo. Predvođeni engleskim skladateljem i vrsnim pedagogom Billom Conorom, koji
je u svojem stilu najavio svaku
skladbu, učenici su, uz malu pomoć profesionalnih glazbenika,
izveli šesnaest originalnih djela.
Skladbe su stvorili sami učenici, a
put od početne ideje do završne
orkestracije koordinirali su tijekom
obliku jazz, klasičnih i avangardnih elemenata. Bill je tom prigodom izjavio: »Bilo je zadovoljstvo
biti sa svima vama. Hvala vam
što ste me pustili u svoje škole i
živote. Razina razumijevanja, govorenja i pisanja engleskog jezika u svim školama i ansamblima
s kojima sam radio je nevjerojatna. Većina zemalja s engleskog
govornog područja nema djecu
ak i kad pisana riječ i glazba nisu združene u konkretno djelo, između njih
oduvijek postoji neraskidiva spona. Nemoguće je odrediti granicu kada glazba
postaje poezija, a poezija glazba, a na
tom tragu svakako je zanimljiv ciklus Matošijana. Koncertna poslovnica ArtAgent organizirala ga je
u povodu 100. obljetnice smrti Antuna Gustava Matoša.
Četiri večeri u intimnom ambijentu gornjogradske Palače
Dverce zamišljene su kao združivanje kazališne i glazbene umjetnosti. Četiri glumca recitiraju Matošev opus,
dok skladbe hrvatskih skladatelja, nadahnute Matoševim
opusom, praizvode četiri violončelista. Takav odabir nije
slučajan, jer je bojom i opsegom violončelo najbliže ljudskom glasu, a upravo je to instrument koji je sâm Matoš »svirao pod dirigiranjem I. pl. Zajca i bio u kućama...
gdje ste mogli slušati usmene i glasovirske improvizacije
dandyja Mikule Fallera«, što saznajemo iz njegovih riječi
otisnutih u dobro opremljenoj programskoj knjižici prvog
što je uplaćeno Crvenom križu koncerta ciklusa, održanog 29. rujna 2014.
za pomoć stradalima u poplavama. Glazbeno–edukativni projekt
Uglazbljena Utjeha kose
Pismo prijatelju pokazao je snagu
dječjeg stvaralaštva te potvrdio
Tom su se prigodom predstavili glumac Zoran Kelava,
ideju vodilju trenutačne kampauvjerljivo publiku koncentrirajući, ali i nasmijavši recitiranje u organizaciji HDS ZAMP–a,
njem Matoševih zapisa, te violončelist Branimir Pustički,
DHK–a i DHFR–a, da autori, bez
koji je briljirao zrelim, bogatim tonom, pomno slijeđenom
obzira na dob, spol ili jezične razliunutarnjom logikom skladbi te naglašenom muzikalnoke, svijet čine ljepšim te nas svošću. Na početku se predstavio opsežnom Četvrtom sujim djelima ujedinjuju i povezuju. itom za violončelo solo Johanna Sebastiana Bacha; uslijedila je praizvedba skladbe Utjeha kose Frana Đurovića, inspirirana sadržajem istoimenog netom izrecitiranoga Matoševa soneta. Posebnost atmosfere skladatelj je
nadasve uspješno dočarao koristeći se bogatstvom boja
u različitim registrima instrumenta. Odlučivši se za artikulaciju kao sredstvo na kojem djelo počiva, Đurović je iznio
vrlo zanimljive skladateljske ideje koje ipak nije na pravi
način usmjerio k cilju, stoga je djelo ostavilo dojam nezaokruženosti. Za kraj violončelističko–poetske večeri Pustički se pokazao u najboljem svjetlu Adagiom con grand
espressione iz Sonate za violončelo solo op. 8 Zoltána
Kodálya, koji se vrlo lijepo uklopio u programski koncept.
21
Praizvedbe na Festivalu Orgulje zagrebačke
katedrale 2014.
Od Lisinskog do Olivera
Koncerti u čast 60. obljetnice Hrvatske glazbene mladeži i 45. godišnjice njezina međunarodnog kulturnog centra u
Grožnjanu
Markantne nove teme za
kraljicu instrumenata
Festival koji uređuje i vodi orguljaš Edmund
Andler Borić iznimno njeguje narudžbe novih djela
N
Marko Froehlich
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Piše: Višnja Požgaj
a ovogodišnjem Festivalu
Orgulje
zagrebačke katedrale od 3.
srpnja do 25.
rujna 2014. održano je devet odlično posjećenih koncerata u katedrali, a u suradnji s tvrtkom Heferer
još dva koncerta u župnim crkvama u Zlataru i Svetištu u Trškom
Vrhu. Nastupili su ugledni orguljaši
iz Hrvatske, Slovenije, Italije, SR
Njemačke i Slovačke, najčešće u
suradnji s gostujućim umjetnicima.
Programi su dijelom bili posvećeni
hrvatskim skladateljima i njihovim
obljetnicama, s čak tri praizvedbe
suvremenih hrvatskih autora i jednom praizvedbom stranog autora.
Orguljaš orguljašu
Dvoranu Lisinski najmlađa je publika ispunila do posljednjeg mjesta
O
ve godine, skladatelj i
zamjenik ministrice za
kulturu, maestro Šipuš, prihvatio
je ulogu komentatora, a za pultom
Zagrebačke filharmonije bio je
mladi dirigent Krešimir Batinić
O
Piše: Višnja Požgaj
22
bilježavanje
šezdesete
obljetnice
Hrvatske glazbene
mladeži i četrdeset
pet godina Međunarodnog kulturnog
centra HGM–a u Grožnjanu počelo je
hrvatskom glazbom u travnju pod visokim pokroviteljstvom predsjednika
Republike Hrvatske dr. Ive Josipovića.
Tjedan glazbe za mlade utemeljen je
2005. u suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom i njezinim tadašnjim ravnateljem Berislavom Šipušem. Ove godine, skladatelj i zamjenik ministrice za
kulturu, maestro Šipuš, prihvatio je ulogu komentatora, a za pultom orkestra
bio je mladi dirigent Krešimir Batinić.
Prema ustaljenoj praksi, ti su koncerti
popraćeni izložbom nagrađenih radova
na natječaju Radost slikanja uz glazbu,
predstavljenih na panoima u predvorju
Velike dvorane Lisinski. Žiri je pregledao
1054 pristigla rada učenika osnovnih i
srednjih, općeobrazovnih i glazbenih
škola Hrvatske, dodijelio nekoliko nagrada, a za plakat je izabran rad Klare
Čopec, učenice 6. razreda Osnovne
škole Čučerje, inspiriran pjesmom Ave
Maria iz rock–opere Gubec–beg.
Tri u dva
U dva dana (10. i 11. travnja 2014.) održana su tri koncerta za đake pristigle iz
82 škole u 40 hrvatskih gradova. Program se sastojao od dojmljivih primjera
hrvatske glazbe od 19. do 21. stoljeća,
popraćen komentarima voditelja i dijapozitivima na ekranima iznad orkestra.
Počeo je Uvertirom opere Porin Vatroslava Lisinskog i završnim zborom U
boj, u boj, mač iz toka, braćo iz opere
Nikola Šubić Zrinski Ivana pl. Zajca u interpretaciji odličnog muškog Vokalnog
Program obljetničarskog koncerta najavila je tiskovna konferencija
sastava Muzičke akademije u Zagrebu koji je uvježbao prof. Giorgio Surian. Varijaciju Đavla iz baleta Đavo u selu
Frana Lhotke otplesao je Mykolas Gorodiski u prilagođenoj koreografiji bračnog i plesačkog para Mlakar. Lhotkin
učenik, veliki Boris Papandopulo, predstavljen je sjajnom glazbom Hommage
à Bach, a Stjepan Šulek završnom fugom iz prvog stavka Drugog klasičnog
koncerta za gudače.
Šulekovi učenici
Na programu su bila i dva istaknuta
Šulekova učenika. Iz opusa Milka Kelemena odabran je treći stavak skladbe Konstelacije, za komorni orkestar, a
mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić otpjevala je drugi stavak iz kantate
Šum krila, šum vode Stanka Horvata
na tekst Vesne Parun. Horvatov je pak
učenik bio naš predsjednik Ivo Josipović, a jedna od njegovih najpopularnijih
skladbi Samba da camera predstavljena je u skraćenoj inačici kao Samba
brevis. Pjesmu Ave Maria iz prve hrvatske rock–opere Gubec–beg (Ivica Krajač — Karlo Metikoš — Miljenko Prohaska) otpjevala je glumica Vanda Winter.
Koncert je završen djelom najmlađega
hrvatskoga skladatelja i muzikologa Tomislava Olivera, studijom za orkestar
Obsidienne.
Mlada je publika uglavnom pažljivo pratila izabrani program, kojim se nastojalo
na primjeren način predstaviti hrvatsku
glazbu, simfonijski orkestar i interprete, kako bi djeca, uživajući u klasičnoj
glazbi i cijeneći je, jednoga dana postala i zahvalna publika.
Na otvorenju Festivala, 3. srpnja,
talijanski orguljaš Luca Massaglia praizveo je njemu posvećenu skladbu Sortie sur Salve Regina Grimoalda Macchije (1971.). Na
idućem koncertu, 10. srpnja, nastupio je hrvatski orguljaš Pavao
Mašić, u povodu 83. rođendana
Anđelka Klobučara. Na programu
su uz ostalo izvedene Fantazija u
c–molu Franje Lučića te tri skladbe
Anđelka Klobučara: Druga sonata
za orgulje (1968.), Collage (1995.) i
Hommage a BACH (2012.) posvećen upravo Pavlu Mašiću. Umjetnički voditelj Festivala Edmund
Andler Borić predstavio se 17. srpnja s trubačem Darijom Cepićem
i trombonistom Marijom Šincekom. Tom prigodom praizvedene
su dvije skladbe za orgulje: Toccata Negra suvremenog francuskog
skladatelja i orguljaša Jean–Paula Verpauxa (1951.), posvećena
Boriću, i Toccata Brune Vlaheka
(1986.). Vlahekova skladba odlikuje se »izrazitom virtuoznošću, s
markantnom temom grotesknog
karaktera u pedalu, praćenom
brzim šesnaestinskim ostinatnim
pokretom u manualima«. Riječ je o
kraćem i efektnom djelu koje izvorište nalazi u popularnoj formi orguljskih toccata koje su pisali veliki majstori orgulja poput Charlesa
Marije Widora, Leona Boëllmana,
Uz praizvedbu skladbe Noć između srijede i petka Dubravka Detonija, na
koncertu održanom u franjevačkoj crkvi u Samoboru, 14. listopada 2014.
Posveta i ironijski
odmak
Noć između srijede i petka izravno se nastavlja na
prethodna Detonijeva djela toga tipa, počevši od danas već
antologijskog Koncerta za glasovir i orkestar
koncertu. Naime, bez obzira na smanjeni
izvodilački sastav i trajanje skladbe, Noć između srijede i petka izravno se nastavlja na
prethodna Detonijeva djela toga tipa, počevši od danas već antologijskog Koncerta
za glasovir i orkestar.
Eugena Gigouta ili Louisa Viernea.
U sklopu koncerta koji su 7. kolovoza održali orguljaš Mario Penzar i violinist Goran Končar praizvedene su dvije skladbe za violinu i orgulje: Molitva (2014.) Dalibora Bukvića i Libera me Davora
Bobića. Prema riječima autora Bukvića, Molitva je aluzija na vlastiti Kyrie za mješoviti zbor, a sastoji se od tri kratka ulančana dijela:
prvi dio je aluzija na gregorijanski
koral, drugi je nastao na osnovi renesansne progresije, a treći dio je
kanon u eolskom modusu. Skladbu Libera me za violinu i orgulje
Davor Bobić je napisao na poticaj Gorana Končara te ju je njemu
i posvetio. »Pisana je u obliku trodijelne pjesme A–B–A s kulminacijom pri kraju razvojnog dijela B u
kojem se osjeća uporaba tzv. zlatnog reza prema Fibonacijevu sustavu brojeva. Harmonija u orguljaškoj pratnji obilježena je kvartno–kvintnim akordičkim grupama
te clusterima pisanim najčešće u
protupomaku. Violinistička dionica
obiluje akordičkim ukrasima te triolnim arpeggima jednostavnih trozvuka koji pridonose osjećaju rasta, napregnutosti i dramatičnosti.« U iznimnom ozračju prepune
katedrale, hrvatski umjetnici nova
su djela izveli na najvišoj mogućoj
razini.
Vidakoviću u čast
U sklopu svojega orguljskog recitala 11. rujna, Ljerka Očić izvela je
Fantaziju i fugu u f–molu Albe Vidakovića, a posljednji koncert, 25.
rujna, održan je u povodu 100.
obljetnice rođenja i 50. godišnjice smrti Albe Vidakovića. U izvedbama su sudjelovali HPD Slavulj iz
Petrinje, orguljaš Krešimir Haas i
dirigent Josip degl´Ivellio. Između
ostalog, izvedena je Koralna predigra za orgulje op. 9 Mladena Stahuljaka, posvećena Albi Vidakoviću, i Missa caeciliana (Kyrie i Gloria) za mješoviti zbor i orgulje Albe
Vidakovića, posvećena nadbiskupu bl. Alojziju Stepincu.
Posveta Šuleku
Aljoša Jurinić
S
Piše: Trpimir Matasović
ustavna skrb Samoborske
glazbene jeseni za mlade
glazbenike i suvremenu
glazbu očituje se, među
ostalim, i u dvama međunarodnim natjecanjima —
Ferdo Livadić (za mlade glazbenike) i NEW
NOTE (za skladatelje). Pritom je osobito
važno to što oba natjecanja potiču suradnju skladatelja i izvođača — na natjecanju
NEW NOTE autori pišu svake godine za
točno određeni ansambl, dok se za laureate Natjecanja Ferdo Livadić pišu nova djela.
Prisutan je tu i za jedne i za druge element
iznenađenja — ansambl koji praizvodi nagrađene skladbe na prvom natjecanju ne
zna unaprijed kakva će djela izvoditi, kao
što se i svake godine novog skladatelja
za laureata Livadića određuje prije samog
natjecanja, tako da autor ne zna za koji će
instrument, glas ili ansambl morati napisati
novo djelo.
U tom smislu, Dubravko Detoni imao je sreće što je prošlogodišnji
pobjednik Livadića bio
upravo pijanist Aljoša
Jurinić. Naime, Detoni je
i sâm pijanist, a k tome
je upravo glasoviru posvetio neke od najzanimljivijih stranica svojega
opusa. Za Jurinića skladano djelo Noć između
srijede i petka tako je
već sedmo Detonijevo
djelo za glasovir i orkestar. U ovom je slučaju,
doduše, riječ o komornom orkestru (skladba je
napisana za Cantus Ansambl), no i dalje možemo govoriti o toj skladbi kao o glasovirskom
Za sva je ta djela (pa onda i to najnovije) zajedničko pozivanje na tradiciju velikog (kasno)romantičarskog glasovirskog koncerta Rahmanjinovljeva tipa, ali i tipično Detonijevsko poigravanje nizanjem svojevrsnih
stilskih vježbi. One pritom nisu tek postmodernističko kolažiranje (uostalom, Detoni je
tako počeo skladati i prije pojave postmoderne), nego istodobna posveta tradiciji i
ironijski odmak od nje. Primjerice, odsjek
Koral u Noći između srijede i petka mogli
bismo jednako legitimno doživjeti i kao po- Aljoša Jurinić
svetu (i) Detonijevu učitelju Stjepanu Šule- i Dubravko
ku, ali i kao njegovu ironizaciju.
Detoni
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Koncertna dvorana Lisinski, 10. i 11. travnja 2014. u sklopu Tjedna glazbe za mlade
U Aljoši Juriniću i Cantus Ansamblu, kojim
je ravnao Darijan Ivezić, Detoni je pronašao
idealne interprete. Kratka, ali monumentalna partitura moćno je zazvučala u zvukovnom nadmetanju simfoniziranog ansambla
i izrazito zahtjevne solističke dionice, iako
akustika samoborske franjevačke crkve
možda i nije pružila posve idealan okvir za
to djelo. No to je samo još jedan razlog da
prva izvedba Noći između srijede i petka ne
bude i posljednja.
Pobjednici prošlogodišnjeg Livadića: Aljoša Jurinić i Ivan Mučić
23
P
Mađarski ansambl
Szabad Hangok
Koncerti su upriličeni u atrijima Muzeja Mimara, Muzeja za umjetnost i obrt, u Preporodnoj dvorani te u crkvi sv. Marka
J
Piše: Nina Šala
edinstvene su prilike kad
zagrebačka publika ima
priliku uživati u zborskom
muziciranju, posebice
u onima suvremenog
predznaka. S prvim
danima jeseni, kad većina glazbenih
institucija u Zagrebu počinje s novim
koncertnim sezonama, u gradu je pokrenut novi festival posvećen isključivo
suvremenoj zborskoj glazbi.
Težnja za stvaranjem
Prvi Festival suvremene zborske glazbe u Zagrebu održavao se od 25. do
27. rujna 2014. u atrijima Muzeja Mimara te Muzeja za umjetnost i obrt, potom u Preporodnoj dvorani te u crkvi
sv. Marka. Uz domaće zborske snage, međunarodnu okosnicu činili su
ansambli iz ovogodišnje partnerske
zemlje, Mađarske, koja nije slučajno
odabrana. Upravo je tradicija i kvalite-
ta mađarskog zborskog pjevanja svjetski poznata pa je bila izvrstan odabir
za približavanje suvremenog zborskog
zvuka zagrebačkoj publici. Pokretač i
umjetnički voditelj Festivala, skladatelj
Tibor Szirovicza smatra da umjetnička
suvremena zborska glazba nije dovoljno zastupljena u koncertnim programima. Težnja za stvaranjem, promicanjem najnovijih djelâ te skladatelja koji
gaje zborski glazbeni izričaj, dovela ga
je do ideje o stvaranju takve vrste festivala. Na otvaranju, Sirovicza je najavio
da će se Festival održavati bijenalno,
svake parne godine, dok će festivalski
tim u neparnoj godini raditi na objavljivanju notnih izdanja i audiozapisa izvedenih djelâ.
Večer novih djelâ
U tri festivalska dana na četiri koncerta
sudjelovalo je stotinjak izvođača okupljenih u šest vokalnih ansambala: Antiphonus, Szabad Hangok, Cappella
Odak, Cappella Zinka, Zagrebački dječaci te Ars Nova.
Prva večer gotovo je potpuno bila posvećena zborskim djelima hrvatskih
skladatelja. (Niz je prekinut skladbom
Arva Pärta Da pacem Domine.) Okvir
koncerta činila su djela sakralne tematike, dok je središnji dio bio posvećen svjetovnijim sadržajima. Program
je otvorio Oče naš Krešimira Seletkovića, skladba s izrazitim folklornim melosom Istre i Kvarnera u kojoj prevladava polifona masa ljudskih zvukova, koja
dopušta da se opjevani djelići teksta
molitve povremeno odmetnu i iskoče
iz zvučnog bloka. Uslijedio je blok praizvedbi, od kojih je prva bila Iucunda
lux Ivana Josipa Skendera. Skladatelja
je nadahnuo tekst grčkog himna Phos
hilaron, koji datira s kraja 3., odnosno
početka 4. stoljeća poslije Krista. Zvuk
zbora, prema Skenderovoj zamisli, dočarava »paljenje« svjetala u tamnom
prostoru, ostvarivanje postupnog prosvjetljenja, ushita i, naposljetku, duševnog mira. Skladatelj »paljenje« glazbenih svjetala postiže postupnim protupomacima (Ushit) koji dovode najprije do arhaične akordike (Prosvjetljenje)
prepune šupljine, a potom i do bogatstva zvuka, ispunjenog clusterima (pronalazak »duševnog mira«).
Priča bez riječi
Iz sličnog izvora krenula je i Sanda
Majurec u svojoj novoj skladbi Quoniam angelis, no ona je svoju tekstovnu inspiraciju našla u Psalmu 90, a
onu glazbenu u gregorijanskom koralu. Novim djelom željela je uspostaviti
sintezu starih i novih skladateljskih načela, a značenjem spomenutog psalma poigrala se fragmentirajući tekst
među dionicama. Posljednje djelo u
bloku praizvedbi bilo je posve drukčije od prethodnih, sasvim drukčijeg
polazišta. Zlatko Tanodi u djelu Story
without words polazi od premise da
zvučna slika zamjenjuje tisuću riječi te
da je moguće ispričati glazbenu priču bez upotrebe riječi. Glazbenu priču
gradi igranjem »poznatim« zvukovima,
primjerice mumljanjem ili imitiranjem
zvukova koji imaju prizvuk didžeridua
i suprotstavlja ih glazbenim konstruk-
cijama koje nalaze uporište u zvuku samom.
Nakon praizvedbi nastalih na incijativu Festivala, uslijedile su skladbe Zapisi o vremenu Sanje Drakulić,
Intimni madrigali Željka Brkanovića, Bitinada Massima Brajkovića te Hommage à Heinrich Schütz Milka
Kelemena.
Šećer na kraju
Druga koncertna večer uvela nas je u program posvećen pretežito mađarskim skladateljima, i to u izvedbi
ansambla Szabad Hangok, sastavljenog od glazbenika i nadarenih amatera, uz ravnanje dirigentice Laure Antal. Uz suvremene i antologijske skladbe mađarskih skladatelja, na program je bilo uvršteno i djelo Nuits Iannisa Xenakisa. Za jutarnji dio programa trećeg,
i posljednjeg, koncertnog dana bila su određena dva
događaja — skladateljski forum, na kojemu su uz gosta Festivala i skladatelja Györgya Orbána trebali sudjelovati i skladatelji (Tanodi, Majurec, Skender, Čop)
čija su djela nastala po narudžbi Festivala, te predavanje Katalin Kiss. Nažalost, zbog osobnih razloga
György Orbán nije bio u mogućnosti doći u Zagreb pa
je forum bio otkazan, a tek je malobrojna publika pratila vrlo zanimljivo predavanje o suvremenom zborskom
stvaralaštvu i izvodilaštvu. Večer posljednjeg dana Festivala počela je trima ansamblima koje predvodi dirigentica Jasenka Ostojić — Cappellama Odak i Zinka
te Zagrebačkim dječacima. Raznovrsni glazbeni program, upotpunjen britanskim, skandinavskim te mađarskim skladateljima, donio je i djelâ hrvatskih skladatelja (Sunko, Ostojić, Bobić), od kojih treba istaknuti
novo djelo Viktorije Čop Mur–bur, nastalo prema istoimenoj dječjoj brojalici. Autorica se, uglazbljujući poznatu brojalicu, poigrala ritmikom riječi, a fragmentiranjem
i premještanjem postojećeg poretka teksta stvorila je
vlastiti Mur–bur.
Na posljednjem koncertu pred zagrebačkom publikom nastupio je vokalni ansambl Ars Nova, uz umjetničku voditeljicu i dirigenticu Katalin Kiss. Osim djela mađarskih skladatelja (G. Ligeti, M. Csemiczky, G.
Orbán, B. Bartók, Z. Kodály, G. Selmeczi), svoj glazbeni pozdrav Zagrebu otvorili su djelom Cantate Domine op. 36 Brune Vlaheka te suvremenim djelima inspiriranim zapisima anonimnog zagrebačkog redovnika
iz 18. stoljeća, od kojih treba istaknuti Zagreb unision,
djelo koje je György Orbán posvetio Festivalu.
Nadajmo se da će ovaj Festival doživjeti još mnoge pozdrave i drugih međunarodnih vokalnih ansambala u
godinama koje dolaze, ali i da će suvremeno zborsko
stvaralaštvo biti zastupljenije u redovitim koncertnim
događanjima.
Prvi festival suvremene zborske glazbe, 25. — 27. rujna 2014. u Zagrebu
Nikša Njirić u
jesenskom ozračju
Od ove godine ansambl je svoj standardni koncertni prostor Hrvatskog
glazbenog zavoda zamijenio podijem u Velikoj čitaonici Hrvatskog
državnog arhiva
Pozdrav Zagrebu
24
Koncert Jesen Gudačkog kvarteta Rucner, 14. listopada 2014.
U
Piše: Bojana Plećaš Kalebota
gusti listopadski koncertni raspored, u kojem ljubitelji klasične glazbe doista imaju izbora
napretek, uz atraktivni Zagreb
kom, 9. Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe, svježe osmišljenu Samoborsku glazbenu jesen i mnogo
koncerata iz tek započetih redovitih orkestralnih i
komornih ciklusa, utkao se i jesenski koncert Gudačkog kvarteta Rucner. Već dvanaest godina violist
Dragan Rucner i violončelistica Snježana Rucner,
s kojima posljednjih sezona sviraju violinistice Ivana
Penić Defar i Ana Paula Knapić Franković, održavaju svoj ciklus Četiri godišnja doba koji se proljetos
iz dugogodišnjeg koncertnog prostora Kvarteta, Hrvatskog glazbenog zavoda, preselio u Veliku čitaonicu Hrvatskog državnog arhiva. Elegantno ozračje
novog koncertnog prostora udahnulo je i novu energiju članovima Kvarteta koji su ipak zadržali provjerenu programsku okosnicu, u kojoj osobitu pozornost
pridaju skladateljskim obljetnicama, promiču i potiču
hrvatsko glazbeno stvaralaštvo te ugošćuju različite
profile glazbenika, među kojima uz već etablirane,
nerijetko daju priliku i mlađima, pred kojima je svijetla
budućnost.
formalnu strukturu. Prema riječima samog skladatelja, četiri dinamički i ritmički kontrastne teme nastupaju jedna za drugom u pojedinim dionicama kvarteta, a svaka donosi po jednu varijaciju koju ravnopravno iznose svi glazbenici. Teme se potom javljaju
u početnom obliku, ali unatrag, od violončela prema violini. Nakon zajedničkog muziciranja svih članova kvarteta, violina postupno ostaje sama i skladbu privodi kraju u istom ozračju u kojem ju je i počela.
Izvedbi novoga djela Nikše Njirića, čija su djela relativno često na njihovu repertoaru, Ivana Penić Defar,
Ana Paula Knapić Franković te Dragan i Snježana
Rucner, pristupili su usredotočeno, oprezno gradeći
glazbeni sadržaj.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Spoj hrvatske i mađarske suvremene
zborske umjetnosti
okretač i umjetnički voditelj
Festivala, skladatelj Tibor
Szirovicza smatra da umjetnička
suvremena zborska glazba nije
dovoljno zastupljena u koncertnim
programima
Gost na flauti
Ugodnu ranojesensku večer uz Gudački kvartet
Rucner, 14. listopada 2014., oplemenio je nastup gosta večeri, vrsnog i svestranog flautista Danija Bošnjaka, koji je i sam posvećen promicanju hrvatske
glazbe. Ovaj put, međutim, tog smo iznimno muzikalnog glazbenika mogli čuti u svježim i nadahnutim
izvedbama Kvarteta za flautu i gudački trio, KV 285
Wolfganga Amadeusa Mozarta i Petog kvinteta za
flautu i gudački kvartet Luigija Boccherinija, u kojima
su se članovi Gudačkog kvarteta Rucner pokazali
kao nenametljivi suradnici.
Osobitu pozornost glazbenici iz Kvarteta od samih
početaka djelovanja pridaju praizvedbama djela hrvatskih autora, pa je tako i jesenski koncert otvorila
praizvedba skladbe Nikše Njirića, Teme — Varijacije — Teme za gudački kvartet koju je skladao 2014.
godine.
Razrada forme
Sam naslov toga dopadljivog ostvarenja autora bogatog i na tradicionalnim temeljima izraslog skladateljskog opusa, poteklog iz klase Krste Odaka na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, ukazuje na njegovu
Kvartet Rucner i Dani Bošnjak
N
jirić je omiljeni skladatelj Kvarteta
Rucner, od kojega njegovih članovi često
naručuju nova djela
Uz praizvedbu skladbe Nikše Njirića i gostovanje flautista Danija Bošnjaka, Gudački kvartet Rucner koncert je posvetio i obilježavanju 100. godišnjice rođenja Stjepana Šuleka, predano pristupivši izvedbi njegova Trećeg gudačkog kvarteta iz ciklusa Moje djetinjstvo, koji čini pet gudačkih kvarteta nastalih pred
sam kraj skladateljeva života, s posvetom roditeljima i sestrama; shodno tome, taj je gudački kvartet
umnogome različit od dotadašnjih ostvaraja.
25
Nove
praizvedbe
Alfija Kabilja
49. Festival kajkavskih popevki, 12. — 13. rujna 2014. u Krapini
Kušlec za buđenje
I
Treća je praizvedba Kabiljeva djela
bila u lipnju u Pazinu. Gitarist Viktor
Vidović prvi put je
izveo Suitu za Idu i
Aleksandra (posvećeno slavnom gitaristu Alexandru Lagoyi) koju upravo
snima za Croatia
Records.
Alfi Kabiljo,
Dubravka Vukalović i Bruno
Vlahek
26
U kolovozu su u
Puli kornist Hrvoje
Pintarić i pijanistica
Tamara Jurkić–Sviben praizveli Kabiljevo Kasno jutro, a
na Osorskim glazbenim večerima,
na prevlaci između
Cresa i Lošinja, 19.
kolovoza slavni bas–bariton Giorgio Surian i riječki pianist Filip Fak praizveli su ciklus pjesama Balogijada na stihove pjesnika Zvonimira Baloga, o
čemu više čitamo u osvrtu praizvedbi s tog nacionalnog festivala na otoku.
Tijekom ljeta skupina je pjevača iz Opere HNK–a
Ivana pl. Zajca u Rijeci izvela arije iz opere Casanova u Istri, dok je skladatelj posljednju praizvedbu u ovom bloku imao u jednom drukčijem izričaju: na ovogodišnjem Krapinskom festivalu sudjelovao je pjesmom Baš me briga, nek je zima u
izvedbi Ivana Mikulića i Festivalskog orkestra pod
ravnanjem maestra Siniše Leopolda. (J. H.)
Uspavana krapinska ljepotica dobila je kušlec za buđenje, a na svim ljubiteljima je da je ljubavlju probude i vrate joj
stari sjaj
Zoran Ščekić i Siniša Leopold pred Tamburaškim orkestrom HRT-a
Tamburaški i Jazz orkestar HRT–a 12. listopada 2014. u Studiju Bajsić HRT–a
praizveli skladbu Igra, nebo i jabuke Zorana Šćekića
Glazba koja miriše na slavonske jabuke
Nestandardni spoj tamburaša i džezista na prvom ovosezonskom koncertu
ciklusa U ozračju tambure
D
Piše: Davor Hrvoj
ugotrajnim pljeskom 12. listopada u dupkom
ispunjenom
Studiju Bajsić
HRT–a publika je
izrazila oduševljenje glazbom Zorana Šćekića u izvedbi Tamburaškog
i Jazz orkestra HRT–a pod ravnanjem Siniše Leopolda. Naime, na
tom prvom ovosezonskom koncertu Tamburaškog orkestra HRT–a iz
ciklusa U ozračju tambure, spomenuti su orkestri praizveli Šćekićevu
skladbu Igra, nebo i jabuke. To je
djelo nastalo iz autorove potrebe da
svoj suvremeni glazbeni jezik, onaj
koji korespondira s urbanom glazbenom estetikom, koji se razvija u
spoju jazza i suvremene klasične
glazbe, obogati glazbenom tradicijom rodne Slavonije, one koja mu
je u krv ubrizgana rođenjem i odrastanjem. Naime, Šćekić je rodom iz
Đakova.
Izvedbi spomenute skladbe prethodile su dobro poznate tradicijske
skladbe Baranjski plesovi, Baranjski
biseri i Jabučice (Baranjski narodni
ples) u aranžmanima Siniše Leopolda, Zlatka Potočnika i Željka Bradića, koje je razigrano i uvjerljivo odsvirao Tamburaški orkestar HRT–a.
Glazba za budući film
Na trenutke se glazba doimala poput filmske, iako još nije pala ni prva
klapa, iako još nije napisan scenarij. Zašto ne obrnutim slijedom? Naime, Šćekićeva je glazba nadahnjujuća i stječe se snažan dojam da bi
mogla poslužiti kao predložak za
stvaranje filmskog djela. Svojom
maštovitošću Šćekić izaziva slušatelje na angažirano praćenje izvedbe djela, na vizualizaciju, stvaranje
slika — svojom se glazbom šulja,
donosi ugođaj napetosti, tajanstvenosti i iščekivanja, a promjenama
tempa i dinamike te kontrastima
donosi dramatiku svojstvenu mediju filma. Motivi narodnih pjesama
kao što su Šokačko kolo i Jabučice,
ili tek njihovi nagovještaji, neprestano su bili prisutni kao lajtmotiv; prepoznatljivi su, ali autor ne dopušta
da se razviju do kraja, da se jave u
potpunom obliku, čime stvara osjećaj neizvjesnosti i pobuđuje znatiželju. Taj dojam ostvaruje i tek povre-
menim i krnjim dopuštanjima solistima Jazz orkestra da se razmašu u
improvizacijama uz ritam–sekciju,
neočekivano ih prekidajući u solističkom zanosu, čime se ograđuje
od konvencija orkestralnog jazza.
Njegova je glazba bogata bojama,
što postiže spajanjem raznih sekcija i glazbala.
Pridruženi flautisti
Šćekić sukobljava karaktere dvaju orkestara i pridruženih flautista,
Danija Bošnjaka i Raše Vizek, stavlja ih u situaciju sugovornika. Ponekad veliku formaciju razbija na
frakcije, potičući dijaloge pojedinih
sekcija, međuigre različitih glazbala koja rijetko komuniciraju zajedno,
istodobno.
Bilo je to ekstravagantno, ali uspješno otvaranje ciklusa U ozračju tambure Tamburaškog orkestra HRT–
a. U izvedbama sjajnih glazbenika Šćekićeva je suvremena glazba »mirisala« na slavonske jabuke,
»igre« nije manjkalo, a nebo? Prema
dosad prikazanom, prema fantaziji koju iskazuje u stvaranju glazbe,
možemo zaključiti da mu je samo
nebo granica.
zagrljaju bogatih
događanja Tjedna
kajkavske kulture u
Krapini u rujnu ove
godine,
Festival
kajkavskih popevki
održan je četrdeset deveti put. Nakon
gotovo pola stoljeća, i ove smo godine
pratili nastojanja poznatih i nepoznatih
skladatelja, pjesnika, aranžera, izvođača i dirigenata koji su pokušali dočarati
svijet »skladbi temeljenih na glazbenim,
jezičnim i ugođajnim posebnostima
krajeva u kojima se govori kajkavski«,
kako se ističe u natječaju.
Mihaljinčeve pjesme
U prvoj se večeri, održanoj u petak, 12.
rujna, naslova Popevke za navek izvedbom pjesama u čijem je oblikovanju i/
ili promociji sudjelovao Stjepan Mihaljinec, odala počast njegovu nesebičnom radu u ovoj manifestaciji koju je
i osnovao s grupicom istomišljenika
davne 1965. godine te pomno pratio
njezin razvoj svih ovih godina. Njegove su bilješke uz velike obljetnice rijetko
blago koje svjedoče o vremenu i sigurno će mnogima nedostajati njegove riječi sljedeće godine, na još jednoj, sada
uistinu velikoj proslavi. Ali rad maestra
Mihaljinca je neizbrisiv, i na prošlim Popevkama je prepoznatljiva njegova znalačka ruka umjetničkog ravnatelja koji
nije odustajao od ostvarenja zabilježenog u natječaju prvog festivala, prema
kojemu je »svrha festivala nastavljanje
bogate tradicije kajkavske popevke,
njegujući živu riječ i melos krajeva u kojima se govori kajkavski«.
Kajkavske inspiracije
Iako se danas od nekih ideala, čini se,
pomalo odustalo, kajkavska je riječ i
dalje ključna, a tematika negdašnjeg,
ali i današnjeg života kajkavaca neiscrpno je vrelo mnogim pjesnicima. Te
su kajkavske stihove i ove godine za
Večer novih skladbi, u subotu 14. rujna, inspirirale skladatelje Sinišu Doronjgu, Viktora Crneka, Ivicu Pepelka,
Božu Potočnika, Hrvoja Hegedušića,
Alfija Kabilja, Sinišu Leopolda, Željena
Klašterku, Tonija Eterovića..., kojima se
svojim radovima ravnopravno pridružuju i mlađi skladatelji već udomaćeni na
ovom festivalu: Luka Udjbinac, Mateja
Bunčić, Nenad Kukovačec, Max Hozić
te Andreja Vidović, Lea Dekleva, Natko Gaberc, Krešimir Delimar, Tomislav
Radić, Ladislav Radek, Goran Šafranek i Antun Tomislav Šaban. To je šaroliko društvo skladatelja uz boje aranžera publici podarilo pjesme različitih stilova i zvukova, što je jedna posjetiteljica
na izlazu iz dvorane sumirala kao: »Koji
jukebox!«
Prepoznatljivi mirisi
Pa ipak, i u toj šumi različitosti, istaknulo se nekoliko ideja i interpretacija koje
su obilježile večer. Pjesma koja se skladateljski istaknula je svakako Denes
vam zgine gdo živi pošteno Antuna Tomislava Šabana, na stihove Vesne Lepen Vidrač, koja je podsjetila na neka
davna vremena kad se pomno razmišljalo o odabiru zvuka uz pjesničke
motive, stvarajući gotovo vizualne slike. Na trenutak nas je u kazališni svijet
premjestila i Baš me briga, nek je zima,
pjesma koju potpisuju Alfi Kabiljo i Slavica Sarkotić, koja je na pozornicu festivalske dvorane vratila i duh mjuzikla. Te
su nas skladbe, poput prepoznatljivog
domaćeg mirisa pomalo vratile u prošlost. Istu onu koju krasi i uspješna suradnja Festivala i Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, angažiranjem
glumaca koji vješto svoj zanat spajaju s
pjevanjem te poput Adama Končića u
šansonjerskoj pjesmi Špancir čez vreme Hrvoja Hegedušića na stihove Stjepana Đukića Pište dokazuju važnost
dobre dikcije i vladanja scenom. Još
jedan pjevač iz istog kazališta, Ervin
Baučić, na neponovljiv je način izveo
pjesmu Staro poštenje Krešimira Delimara i Ivana Vukića, pokazavši kako
se izvodi rock u nošnji, dok je debitant
festivala Željko Krušlin Kruška u smirenoj i odmjerenoj interpretaciji podsjetio na negdašnje izvedbe Drage Diklića, a poseban je štih pjesmi Već zdavna sem štel Nade i Željena Klašterke
dala prepoznatljiva ruka aranžera Luke
Udjbinca i sudjelovanje Tomislava Golubana u nadahnutoj interpretaciji na
usnoj harmonici. Uz iskusne festivalske
aranžere i njihove prepoznatljive zahvate, istaknuo se rad već spomenutog
Luke Udjbinca te Dubravka Palanovića, koji se trudio uhvatiti atmosferu stihova i melodija te je odlično rasporedio
orkestrom. Premda su zarazni refreni
poput radekizma Žganica, prasica, ja
bum te pil (Ladislav Radek i Goran Šafarić) ili Pijmo, pijmo zdravicu (Toni Eterović, Marijan Javurek) pisani za široku
publiku, prema reakciji publike u dvorani reklo bi se da je ipak Ivica Pepelko, primjenjujući svoj iskušani recept,
pri čemu ništa ne prepušta slučajnosti
pa sam piše stihove, glazbu i sam interpretira pjesmu, pogodio ono što se
masama sviđa.
Vrijeme će pokazati
I mogle bi se tako ispisati stranice,
analizirajući interpretacije te skladateljske i aranžerske postupke, ali samo vrijeme će pokazati koje će pjesme publika s ovog festivala prihvatiti i plasi-
I
ako se danas od nekih ideala,
čini se, pomalo odustalo,
kajkavska je riječ i dalje ključna,
a tematika negdašnjeg, ali i
današnjeg života kajkavaca
neiscrpno je vrelo mnogim
pjesnicima
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
U
Piše: dr. sc. Irena Miholić
Dinko Bazulić
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
proteklih je mjeseci naš aktivni član
društva Alfi Kabiljo nizao uspješnice,
uglavnom na području praizvedbi novih djela tzv. ozbiljne glazbe. Već smo
na stranicama naših novina pisali da je
u lipnju Zagrebački ansambl flauta na
gostovanju u Sevilli (Španjolska) praizveo njegovu suitu za deset flauta Annunaki, a hrvatska je
izvedba bila rezervirana za posljednji sezonski
koncert ansambla u Salonu Očić. Istodobno se
pripremao još jedan njegov iskorak na španjolski teritorij pa je potkraj lipnja na Dan državnosti
Republike Hrvatske (25. lipnja) u Madridu klavirski duo D&B, koji čine vrsni pijanisti Dubravka
Vukalović i Bruno Vlahek, četveroručno praizveo
skladateljevu Kazališnu suitu, koja se sastoji od
transkripcija iz mjuzikala Kralj je gol i Car Franjo
Josip u Zagrebu te opere Casanova u Istri. Nakon
ljeta, duo je djelo predstavio i hrvatskoj publici na
svojem cjelovečernjem koncertu u
dvorani Muzeja Mimara na Europski
dan židovske kulture 14. rujna. Tom
su prigodom izveli i
Party za dva klavira
istog autora.
rati jednom u večer Popevki za navek.
Naravno da tako dugovječan festival
prate i manje nespretnosti poput ispisanog teksta na dlanovima interpreta,
pogrešno odjenutih nošnji ili pak zanemarivanje ovog dijela tradicije festivala,
pa sve do izleta u nerazumljivu plesnu
interpretaciju teksta. Sve su to dijelovi
puta prema naprijed, kako bi se publici sljedeće godine ponudio još bolji, još
gledaniji i slušaniji festival. A da zanimanje za taj festival ne prestaje ni nakon
gotovo pedeset godina, svjedoči prepuna festivalska dvorana, mnoga pokroviteljstva i uvaženi gosti koji su pratili
izvođenje Novih skladbi te hvalevrijedna inicijativa izravnog prijenosa festivala
na Drugom programu Hrvatskoga radija te Drugom programu Hrvatske televizije. Stoga bismo mogli zaključiti da
je uspavana krapinska ljepotica dobila
kušlec za buđenje, a na svim ljubiteljima je da je ljubavlju probude i vrate joj
stari sjaj!
27
Na ponos
autora,
izvođača i
publike
Zapažena uloga Hrvatskog društva skladatelja kao partnera
priredbe
54.
Piše: Josip Radić
Splitski festival uspješno je zaključen u nedjelju, 6. srpnja 2014.
na splitskim Prokurativama, ove
godine uz zapaženu ulogu Hrvatskog društva skladatelja kao partnera priredbe. Prije svega, u ime
HDS–a u stručnom ocjenjivačkom sudu ove je godine sjedio Zrinko
Tutić. On je svojim umjetničkim autoritetom utjecao na estetsku vrijednost Festivala koja je ove godine zaista bila na iznimnoj razini. Novi koncertni serijal u sklopu Splitskog ljeta posvećen splitskim skladateljima
Autori čine Split lipšim
Koncerte su zajednički organizirali Hrvatsko društvo skladatelja, stručna služba ZAMP te Turistička zajednica
Grada Splita
Svjetski izgled
Drukčiji razmještaj pozornice i dizajn, videoprojekcije, rasvjeta te
prateći sastav pod ravnanjem Joška Banova bili su dovoljan povod
da se publika i struka slože kako Splitski festival opet izgleda svjetski, kao u danima svoje najveće popularnosti. Ovogodišnje su pjesme, također, dale naznaku da se Festival razvija u smjeru vlastitog
profiliranja kao relevantne platforme za promociju i emitiranje radijskih singlova bliskih mediteranskom zvuku. BROJ 187, LISTOPAD 2014.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
54. Splitski festival, 2. — 6. srpnja 2014., Prokurative, Split
Neuobičajeno u odnosu na prošla izdanja, ovogodišnju su manifestaciju otvorili Oliver Dragojević i Stjepan Hauser intimnim koncertom na Prokurativama u srijedu, 2. srpnja. Splićani i njihovi gosti imali
su priliku svjedočiti programu kakav je već vidjela publika londonskog Royal Albert Halla, njujorškog Carnegie Halla i pariške Olympije. Pred rasprodanim gledalištem, Oliver i Stjepan su, uz malu pomoć čelista Luke Šulića kao posebnog gosta, osim novih pjesama
Porinom ovjenčanog albuma Tišina mora, izveli i najveće hitove iz
gotovo polustoljetne karijere dalmatinskog The Voicea, ali u nešto
drugačijim, prigušenijim verzijama. Moderna čitanja
Petak, 4. srpnja, bio je rezerviran za pROCKurative, večer koju je
ravnatelj Festivala Tomislav Mrduljaš opisao kao »spoj tradicije i modernog zvuka Splitskog festivala namijenjen mladoj publici«. Dvanaest mladih bendova uz svoje originalne pjesme izvelo je i dvanaest
»klasičnih« skladbi iz povijesti Splitskog festivala, a kao favoriti mnogobrojne publike nametnuli su se Silente i njihova verzija Ništa nova,
Radio Luksemburg s modernim čitanjem Dugog, toplog ljeta grupe
Đavoli iz 1989. te sastav Repassage i šibenski veseljaci iz benda Ti
Ritu Piri Pip. H
rvatsko društvo skladatelja dodijelilo je nagradu autoru za
najemitiraniju pjesmu prošlogodišnjeg Festivala, a riječ je o
pjesmi Nima šoldi, e pa ča! koju su napisali Rajko Dujmić i Nenad
Ninčević, u izvedbi Ivane Kovač
28
Veliki finale održan je u nedjelju, također pred rasprodanim gledalištem splitskih Prokurativa, a nastupili su već dobro poznati gosti
Festivala, uz povratak Petra Graše, ali i prvo gostovanje grupe Pavel predvođene »splitskim ditetom« Aljošom Šerićem. Upravo je on
zaslužio nagradu za najbolji tekst pjesme Autentično osrednji, dok
je interpretacija Damira Kedže za pjesmu autora Darka Bakića (arr.
Nikša Bratoš) Da se more smiluje proglašena najboljom prema mišljenju žirija. Isti je žiri najboljom pjesmom proglasio Uvik isti Tončija i Vjekoslave Huljić (arr. P. Grašo/N. Bratoš) u izvedbi Petra Graše,
dok se publika odlučila za 9 slova jedne riči Pere Kozomare i Roberta Pauletića (arr. Remi Kazinoti) posvećenu uspomeni na Vinka
Cocu, koju su zajednički izveli Alen Nižetić, Vinkov brat Duje, Marko
Škugor, klapa Čiovo te glumac Robert Kurbaša. Žiri je nagradio Tomislava Bralića i klapu Intrade te suradnju grupa Šejn i Libar, dok je
publika drugu i treću nagradu dodijelila Petru Graši te klapi Rišpet za
pjesmu Ne more vrime Pere Kozomare i Roberta Prilepića. Za najbolji aranžman nagrađen je Joško Banov za pjesmu Navika u izvedbi Zorice Kondže.
Hrvatsko društvo skladatelja dodijelilo je nagradu autoru za najemitiraniju pjesmu prošlogodišnjeg Festivala, a riječ je o pjesmi Nima šoldi, e pa ča! koju su napisali Rajko Dujmić i Nenad Ninčević, u izvedbi Ivane Kovač. Direktor Festivala, Tomislav Mrduljaš, zadovoljan je
ovogodišnjim izdanjem i novotarijama predstavljenim na Prokurativama te se nada kako će dogodine, uz pomoć Hrvatskog društva
skladatelja, Splitski festival biti još kvalitetniji, na ponos autora, izvođača i publike.
S
Piše: Josip Radić
plitska Pjaca ovog je
ljeta ugostila jedinstven
koncertni serijal Autori
čine Split lipšim. Riječ je
o nastavku nacionalne
kampanje Autori čine
svijet ljepšim kojom se u fokus stavlja
autor, autorstvo i poštovanje autorskih
prava, a ponoćni koncerti u Splitu na
najbolji su način proslavili i potvrdili
moto kampanje. Koncerte su zajednički organizirali Hrvatsko društvo skladatelja, stručna služba ZAMP te Turistička
zajednica Grada Splita, a Marijan Ban,
Tedi Spalato i grupe Pavel i Libar svojim
su akustičnim nastupima razveselili i rasplesali brojne Splićane i njihove goste.
Niz nastupa otvorio je Marijan Ban u
pratnji svojih vjernih Diktatora koji su
brojnim hitovima iz vremena Daleke
obale, ali i iz Banova solo opusa, više
od dva sata zabavljali okupljeno mnoštvo na splitskom trgu. Redale su se
tako Dok galebovi vrebaju, Škatula za
sne, Marica, Mrlje, U autobusu, Ruzinavi brod i mnoge druge, a Ban je duhovitim dosjetkama i najavama pokazao i
zavidni komičarski talent. Posebna poslastica bilo je spontano gostovanje Jadrana Vuškovića, originalnog člana Daleke obale; Jadran je, naime, koncert
namjeravao odslušati u publici, no Ban
ga je primijetio i pozvao da mu se pri-
druži na pozornici. Hrepa i Zoki, preostali članovi originalne postave, nažalost, te večeri nisu bili u prolazu.
Tedijeve uspješnice
Drugi koncert održao je Tedi Spalato
uz spartansku postavu (gitaristi Dado
Rakić i Ilija Utrobičić te Matko Petrić na
udaraljkama). Od otvaranja s modernim »čitanjem« Runjićeva i Duplančićeva Picaferaja, preko omiljenih Tedijevih
uspješnica — Lipote gladan, ljubavi žedan, More snova ili Moje izgubljeno blago, plela se fina mreža glazbe i dobre
atmosfere u koju su se lovili svi slučajni (po)noćni prolaznici po splitskom Narodnom trgu i pridruživali se zajedničkom zboru. Turiste je Tedi osvojio Claptonovom Tears in Heaven, publika je uz
iskonsku lamentaciju Dalmatino, povišću pritrujena Ljube Stipišića Delmate
proživjela još jednu neodoljivo emotivnu izvedbu, a blues verzija Metikoševa i Krajačeva klasika Dok razmišljam
o nama bila je slatko–gorki kraj večeri.
Prvi dan kolovoza bio je rezerviran za
nastup zagrebačke grupe Pavel koju
predvode »splitska dica«, Aljoša Šerić
i Antonia Matković. Na svojem prvom
nastupu u Splitu već su prvim taktovima kupili lokalnu publiku koja očito ima
novi omiljeni bend »s one strane Svetog
Roka«. Osim novih pjesama predstavljenih na nedavno održanim festivalima,
Zagrebačkom (Čuvaj me) i Splitskom
(Autentično osrednji), bend je odsvirao
i ostale pjesme iz svoje akustične pjesmarice poput Zbog tebe, Morska, Nedjelja popodne, Život je fer i sve je predivno i druge. Aljošine i Antonijine vokale pratilo je čak šest instrumentalista
virtuoza, a posebno su bili dojmljivi solo
nastupi Stipe Mađora na trubi i Deana
Melkija na violini.
Dobar potez
Čast da zatvori manifestaciju Autori
čine Split lipšim pripala je splitskoj grupi Libar. Ta mnogočlana glazbena posada na Pjaci je predstavila svoje nove
članove, ali i nove pjesme s kojima nastupaju na domaćim festivalima popularne glazbe. Već provjereni favoriti poput Kapi i Dite izmamili su osmijeh brojnoj publici, dok su standardne obrade
iz repertoara rasplesale turiste s raznih
dijelova globusa. »Kampanja se pokazala kao dobar potez tumačenja važnosti autorskih prava široj publici. Drago nam je biti dio te priče u kojoj se traži način održivosti egzistencije glazbenika, slikara, kipara i ostalih umjetnika
koji unose malo boje u naš svakodnevni ritam«, ispričao nam je Siniša Jakelić,
autor i pjevač Libra.
Ponoćni koncerti potpuno su ispunili
svrhu, a uz sve ostalo, pomogli su i afirmiranju Pjace kao relevantnog koncertnog prostora u gradu pod Marjanom.
Dok čekamo sljedeće izdanje ponoć-
nih koncerata, ove jeseni kampanja će
se preseliti u internetske sfere; znajući
da se gotovo 99% sve glazbe na internetu koristi ilegalno, HDS ZAMP planira
edukaciju opće javnosti o korištenju le- Pavel na Pjaci
galnih online glazbenih servisa, a osobito edukaciju osnovnoškolskih i srednjoškolskih uzrasta.
R
iječ je o nastavku
nacionalne kampanje
Autori čine svijet ljepšim
Ban na Pjaci
29
HYPO
EVENT
Centru u Zagrebu 27. lipnja 2014.
saznali smo tko su
dobitnici u 49 kategorija za ovogodišnji, 21. Porin. No počnimo redom.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Sudeći prema broju ovogodišnjih prijava (1434), ovu bismo godinu mogli
okarakterizirati kao diskografski vrlo
uspješnu, ali kad se govori o Porinu i
nominacijama, svakako treba spomenuti skladatelje i tekstopisce, sve te
velike kreativce, stvaratelje hitova koje
izvođači, svatko na sebi svojstven način, prezentiraju publici. Vjerujemo da
su već i nominacije autorima, koliko
god da su na glazbenoj sceni, sigurno
još jedan dobar »vjetar u leđa« i poticaj
za daljnji rad i predstavljanje svojih djela, a onima koji su već vlasnici pokojeg
kipića, to je još jedan dokaz kako ono
što rade zaista rade kvalitetno te da ih
struka i kolege cijene.
Oliverov trijumf
Što nam je donijela 21. dodjela hrvatske diskografske nagrade Porin
A Porina su dobili...
Novim vlasnicima kipića to je dokaz kako ono što rade zaista rade kvalitetno te da ih struka i kolege cijene
Svečani program počeo je nešto malo
nakon 21 sat na HTV 2, a publiku i gledatelje kroz svečani dio programa 21.
Porina vodio je simpatični voditeljski par
Iva Visković i Marko Tolja. Tijekom cijele večeri izmjenjivali su se nastupi glazbenika, i to na dvije različite pozornice,
pa su tako večer obilježile pjesme Psihomodo popa, Vokalista Salone, Markiza, Massima, Najboljih hrvatskih tamburaša, Vatre, Filipa Dizdara, Sare Renar, grupe Silente, Pipsa, Chipsa & Videoclipsa, Mejaša, Elementala i Pave-
la. Iako nije mogao biti na dodjeli,
Oliver Dragojević ponovno je trijumfirao i albumom Tišina mora
osvojio četiri Porina, i to u kategoriji Album godine te za Najbolji
pop–album, Najbolju produkciju
i Najbolju snimku. Massimo je ovaj
put svojoj kolekciji pridodao još tri Porina, i to za Pjesmu godine i Najbolju
mušku vokalnu izvedbu (za pjesmu
Suze nam stale na put), a njegove
izvedbe dobile su Porina i u kategoriji Najbolji kompilacijski album. Itekako popularna kategorija je ona za Hit
godine u kojoj je publika mogla glasati televotingom, SMS–om i preko web
stranice te odlučila kako Porina želi vidjeti u rukama Marka Perkovića
Thompsona za skladbu Samo je
ljubav tajna dvaju svjetova.
Veterani i debitanti
Ni ove godine nimalo nije posustala i
Radojka Šverko kojoj je pripao Porin za životno djelo i Porin za Najbolju žensku vokalnu izvedbu skladbe Dodirni mi srce. Osim Radojke
Šverko, Porin za životno djelo dodijeljen je i Dubravku Majnariću,
dugogodišnjem umjetničkom direktoru Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, uredniku i glazbenom piscu brojnih tema vezanih uz jazz i diskografiju.
Među brojnim novim mladim i kvalitetnim glazbenicima koji su se istaknuli u
prethodnoj godini slavio je Silente koji
je u Dubrovnik odnio debitantski Porin za Novog izvođača godine, zaslužen skladbama s njihova prvijenca
Lovac na čudesa. Porine u žanrovskim kategorijama dobili su postumno
Vinko Coce za album Morska svi-
tanja kao Najbolji album zabavne
glazbe, Pips, Chips & Videoclips
za album Walt koji je Najbolji album
rock–glazbe, Vatra s albumom VT
za Najbolji album alternativne
glazbe, dok je Najbolji album klupske glazbe pripao Elementalu za album U redu je, na kojem su sudjelovali i kao izvođači i kao producenti.
Dvostruki dobitnici
Po dva Porina dobili su Psihomodo pop za pjesmu Donna (Najbolja izvedba grupe s vokalom, Najbolji videobroj), Majke za Najbolji
koncertni album i videoprogram
Majke u Tvornici, Vokalisti Salone za Najbolji klapski album i klapsku skladbu Testamentum. I ovaj
je put dva Porina dobio Lado za Najbolju folklornu pjesmu i izvedbu,
a toliko su ih dobili i Igor Geržina za
Najbolji instrumentalni album
One click world i Najbolju instrumentalnu izvedbu te Elvis Stanić
za Najbolju produkciju i snimku
na Oliverovu albumu. Dva Porina dodijeljena su i za album Blues for you
— tribute to Buha koji je pobijedio
u kategorijama Najbolji album blues
glazbe i Najbolji album s raznim
izvođačima.
U
okvirić: Sudeći prema
broju ovogodišnjih prijava
(1434), ovu bismo godinu mogli
okarakterizirati kao diskografski
vrlo uspješnu, ali kad se govori o
Porinu i nominacijama, svakako
treba spomenuti skladatelje i
tekstopisce
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
U
Piše: Ivana Martinac
Bend Quasarr i Josipa Lisac zaslužili su Porina za Najbolju vokalnu
suradnju u skladbi Ljubav, dok su
Najbolji hrvatski tamburaši pobijedili u kategoriji Najbolji album tamburaške glazbe. Aljoša Šerić i Tomislav Šušak dobili su Porina za Najbolji aranžman na singlu grupe Pavel
Čuvaj me.
Porin Classic 2014.
I
ove su godine nagrade u kategorijama klasične glazbe i jazza izdvojene u zasebnu večer
Porin Classic. Priredba je također priređena u dvorani Hypo Event Centra uz ulančane interpretacije s nominiranih albuma na čak pet improviziranih pozornica koje su bitno smanjile
prostor za publiku. Ali ionako je sve podređeno izravnom HTV–ovu prijenosu: na središnjem
je muzicirao Simfonijski orkestar HRT–a, lijevo Jazz orkestar, desno gore Nives Tričković
Sextet, a na pozadinskim scenama izmjenjivali su se orguljaš Pavao Mašić i Kvartet saksofona Papandopulo. Izdanja ansambala HRT–a osvojila su najviše nagrada: trostruki DVD projekt Osorska
trilogija u nakladi Cantusa osvojio je dva Porina te je proglašen albumom godine i najbolje produciranim projektom u kategoriji; autorski album Stjepana Šuleka iste izdavačke kuće najboljim povijesnim/
tematsko–povijesnim albumom klasične glazbe, a Sedma simfonija s tog izdanja najboljom izvedbom.
Još jednog Porina u svojoj karijeri osvojio je i tonmajstorski tandem Božidar Pandurić–Alan Šnajder za
snimku albuma 100%Bach orguljaša Pavla Mašića i Ante Knešaureka (Croatia Records). Na žalost,
voditelju priredbe (Miranu Kurspahiću) nitko nije objasnio da Porin u kategoriji najbolje skladbe mogu
osvojiti i dvojica skladatelja, tako da je javnost bila zakinuta za vijest da je uz Silbanski tanac preminulog
skladatelja Igora Kuljerića s albuma Kvarteta flauta 4 Syrinx, najbolja skladba i Nekoliko minijatura za
kvartet saksofona mladog skladatelja Gordana Tudora koji je bio nazočan u dvorani jer je sa svojim
ansamblom Papandopulo sudjelovao u glazbenom programu dodjele (oba izdanja potpisuje Croatia
Records). Najbolji album jazz glazbe je HGM Plays the Music of Ivo Robić (Aquarius Records). Najbolju
izvedbu u jazz kategoriji ostvaruje Ines Tričković Sextet (Gis Skalinada), a neobičan zvuk benda mogli
smo doživjeti i uživo. Iznenađenje večeri bila je praizvedba stavka neizvedenog Klavirskog koncerta dobitnika Porina za životno djelo, skladatelja Željka Brkanovića, u kojoj se Simfoničarima i maestru Pavlu
Dešpalju kao solist pridružio pijanist mlađe generacije Krešimir Starčević. (J. H.)
30
Voditeljski par ovogodišnjeg Porina najame je izmjenjivao s pjevanjem: Iva Visković i Marko Tolja
31
Silente!
Intervju s frontmanom dubrovačkog benda koji je kao debitant zabljesnuo na dodjeli Porina
Novi izvođač godine je
Silente!
Iako bend postoji od 2006., mogli bismo reći da je početak 2012. bio za njih prijelomni trenutak, i to kad objavljuju
pjesmu Terca na tišinu. Piše: Ivana Martinac
P
Piše: Ivana Martinac
onosni, ove su godine
u Dubrovnik donijeli
svoj prvi Porin, i to u
kategoriji Novi izvođač
godine, a mi smo bili
vrlo znatiželjni i htjeli saznati kakvi su im doživljaji nakon
Porina, ali i kakvi su im planovi za budućnost. Sve nam je to otkrio jedan
od članova simpatične šestorke, Tibor
Karamehmedović.
Dobitnici ste Porina za novog izvođača
godine, jeste li očekivali nagradu, kakvi
su vam doživljaji s Porina?
To je pitanje postavljeno svakome tko
je išta napravio u životu i nisam siguran jesam li ikad čuo da je netko odgovorio: »Pa jesmo, radili smo naporno za to, i to već dugo vremena i mislimo da smo dobri u ovom što radimo i
imamo samopouzdanja.« Pa eto, neka
ja probijem led i kažem da smo očeki-
32
vali da ćemo dobiti potporu za svoj rad
jer se stvarno trudimo do zadnjih granica. Ovo je naš život koji živimo, pokušavamo nešto napraviti i možda promijeniti nešto nabolje. Ali nemojmo govoriti o različitim stvarima, Porin nije borba
gdje se glazbenici nalaze u nekoj arenici i onda se bore za nekakav kip koji je
netko izmislio da iskaže počast staroj
izreci »kruha i igara«. Govorimo o poticaju i priznanju, pa od tri izbora mora
biti jedan, što ne znači da su ostali imalo lošiji, čak ni ti koji nisu nominirani. Ima
zaista mnogo ljudi na ovom svijetu koji
vole svoj posao i rade ga dobro, koji
vole neku osobu i vole je dobro. Budući
da nemaju svi mogućnost iskazati svoje mišljenje, ljudi su izmislili bendove da
govore za njih, pa tako i mi pjevamo za
skupinu istomišljenika koji osjećaju bol,
tugu, sreću na isti način kao i mi.
Sretnici koji svijetle
Odakle inspiracija za pjesme?
Inspiracija kao inspiracija, dođe i prođe.
Porin je iza nas, ali
i vaše sudjelovanje u novom projektu Hrvatskog društva
skladatelja — Rockoff? Prijavilo se više
od 160 bendova, a vi ste ušli u odabranih
dvadeset... Što mislite o tom projektu ?
Jako nam je drago vidjeti da se radi dobar posao i da se ide naprijed. Žiri je bio
odličan i organizacija se potrudila da
izađe u susret koliko god je to bilo moguće. Uvijek je lijepo biti dio dobre ideje
i drago nam je vidjeti da se nama mlađima daje prilika. Ako mladi ne uzmu
kontrolu, tko će? Pohvala za festival,
samo je bilo pitanje tko će prvi pružiti
takvu priliku, sad će i ostali... bar ćemo
se boriti za to.
Kakvom ste se pjesmom predstavili na
Rockoffu?
Odlučili smo dati jednu od najnovijih
naših pjesama, zove se Kako misliš,
iako smo u početku mislili da ćemo se
odlučiti za jednu od starijih, koja nije
ušla u izbor za prvi album. Nema velikog razloga, nego nam je tako bilo zabavnije. Sve su te pjesme dobre i svaka će dobiti mjesto u našem srcu, tako
da što se nas tiče, mogli smo i metodu
»eci–peci–pec«. Pjesmu smo prvi put
odsvirali uživo 16. svibnja ove godine
u Vintage industrial baru i uživali smo
kao nikad!
Nećemo odustati
Znamo da neki od vas žive u Zagrebu,
a neki u Dubrovniku. Kako uspijevate
uskladiti sve obveze benda s obzirom na
spomenutu dislociranost?
Daljina je jedna od stvari protiv kojih se
godinama borimo, a tek sam nedavno saznao da ljudi vježbaju zapravo u
dobrim uvjetima i da postoje ljudi koji
bi te možda i poduprli u tome što radiš. Naša priča uključuje udrugu mladih u Dubrovniku i jedan srušeni prostor koji će vlaga prepoloviti, samo je
pitanje vremena. Do tada ćemo se boriti dok god ti instrumenti izdrže u tom
prostoru, na njima je teži dio posla, od
nas zahtijeva samo volju. Nadamo se
da će nam uskoro netko reći da vrijedimo njegova prostora i vremena te
nam dati priliku da vježbamo i zapravo
klešemo ovaj zanat kako on zaslužuje.
Možda jednog dana čak budemo svirali kao pravi bend, jer naši uvjeti su isti
kao i kad smo bili petnaestogodišnjaci,
ali ne očekujemo puno ni od koga; ako
neće nitko, mi ćemo. Nisu nas naučili
da odustanemo jer se nekome ne sviđamo, nismo ni zbog toga tu.
Primijetili smo da ste aktivni na društvenim mrežama. Tko vam vodi facebook, twitter...?
Mi to vodimo. Pa aktivni smo dovoljno,
nismo previše, da ne bismo gnjavili ljude, ali pokušavamo održavati odnos s
ljudima kojima je stalo do ove glazbe,
kao i nama. Imamo facebook i twitter,
imamo i web stranicu silente.hr koju
nam je napravio prijatelj iz Dubrovnika,
Josip Žmikić. Sve to držimo koliko možemo, rekli su nam da je važno, a vidimo da su i malo rekli. Bez reklame ili
nekakvog kontakta nema ništa, ali mi
opet ciljamo na to da će prijatelj reći prijatelju, tako ćemo najsigurnije doći do
svoje publike koja cijeni ono što hoćemo reći a da nepotrebno ne gnjavimo
ljude kojima se to ne sviđa.
– Kakvu glazvu volite privatno slušati?
To nam je najteže pitanje, toliko je raznoliko da ljudi misle da lažemo. Ja
sam inače odrastao na bendovima kao
što su Maiden, Metallica, Stones i Dugme. To mi je svetinja. Ali tu ulazi toliko
puno bendova tako raznih žanrova da
je to već ogromno. I tako svi mi imamo te neke svoje stilove koje preferiramo. Meni je jako važno da pjesma ima
dobre riječi, što jedino nema Maiden,
ali njima ću i to oprostiti. Pjesme Toma
Waitsa, Boba Dylana, Leonarda Cohena su mi bile neizbježne, rock s Woodstocka 1969., bendovi koji su unosili
neke promjene u život. Od »novijih« tu
su Robbie Williams, John Mayer, Gorillaz... a imamo i ex–Yu scenu koja je
također bila snažna. To su sve ljudi od
kojih smo mi učili kao mali, pa kako su
oni utjecali na nas, možda i mi utječemo na nekoga.
Snimanje spotova
Nakon Terce na tišinu snimili ste još dva
spota, i to za pjesme Još jednom i Morski ljudi, morske žene koji su odlično
prihvaćeni kod publike. Možemo li uskoro očekivati i neki novi spot?
Spotove smo dosad snimali u dogovoru s Dejanom, inače nemamo neku veliku video ideju kako bi to trebalo izgledati, a sviđa nam se Dejanov entuzija-
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Ovisi samo što ćeš s
njom, uzeti je za vrat i
nositi sa sobom okolo ili pustiti da ona tebi
to napravi. Nismo sigurni što je u našem
slučaju, ali mislim da
smo na dobrom putu
da to saznamo. Bitno je istaknuti da to
»svjetlo« što izlazi iz
nas nije naše svjetlo,
već ga mi prenosimo.
Mi smo ti sretnici koji
svijetle, ali i mi to dugujemo ljudima koji
su bolji i pametniji od
nas i od kojih mi učimo. Na kraju krajeva, premladi smo da
nam itko prizna da to
što radimo išta vrijedi,
ali možda dokažemo
kroz godine.
zam i njegov trud. Na kraju krajeva, njegovim trudom je pokazano da mi možda vrijedimo. Uložio je vrijeme u nešto
za što nije bio plaćen, nije imao drugu
obavezu osim ljudskog morala prema kojemu ako pomogneš slabijima i
manjima od sebe, i oni će tebi jednog
dana pomoći. Nadamo se da ćemo
snimiti još puno spotova. Mi ga volimo
zezati da smo ga malo promovirali.
Prvi vaš album Lovac na čudesa publika je odlično prihvatila. Koliko ste vi zadovoljni njime, spremate li novi album i
kad ga možemo očekivati?
Na prvom albumu dali smo sve od
sebe, nema razloga da u drugi uložimo išta manje od toga. Glazbena karijera, kako je mi vidimo, ne traje samo
nekoliko godina, već se razvija i ima put kojim ide, to
postane kao živo biće i na
kraju ima utjecaja i na ljude, neka djeca se ugledaju
na tebe, odgojiš generaciju. Naša glazba ima poantu,
nema rok trajanja. Mi se borimo da ljudi otvore, a ne da
zatvore svoj mozak. To nije
hir, a nije ni revolucija, samo
pokušaj nekoliko mladih ljudi da rade nešto što vole i u
čemu su dobri. Ovo je pokušaj naplate truda da bismo mogli nastaviti živjeti
kao normalni ljudi. Kao što
netko ide na fakultet da bi
dobio posao i želi ulagati u
sebe, tako i mi glazbenici,
vjerovali ili ne, imamo svo-
je male životne putove koji, kao i ostali,
nisu laki. Ali vjerujemo da nismo sami
na ovom svijetu. Drugi album će također biti pokušaj nečeg novog, nečeg
o čemu razmišljamo mi, naša okolina,
naši prijatelji bivši, prijatelji budući. Pokušat ćemo surađivati otprilike s istom
ekipom. Željeli bismo snimiti drugi album najesen, a izdati ga na zimu. Nastojat ćemo što prije jer znamo da naša
publika to zaslužuje.
P
jesmom Terca na tišinu su
privukli pozornost široke
publike, ali su vrlo brzo autorskim
tekstovima osvojili radijske
urednike diljem Lijepe Naše. Oni
su Silente, bend koji čine Tibor
Karamehmedović (gitara, vokal),
Sanin Karamehmedović (bas),
Lorena Milina (violina, vokal),
Doris Kosović (vokal), Ivuša
Gojan (bubnjevi) i Šimun Končić
(klavijature, gitara, vokal).
33
20 godina grupe The Bambi Molesters
Većinu smo vremena glazbenici; ostatak se vremena
bavimo privatnim životom i preživljavanjem
D
P
inko: Zvuk šezdesetih bio je
odjek nekog vremena kad
je sve izgledalo optimistično,
uzbudljivo i puno života. Htjeli
smo nekako sudjelovati u svemu
tome, jer je stvarnost oko nas bila
potpuno suprotna.
Razgovarao: Dubravko Jagatić
etoga prosinca ove godine, velikim koncertom u Tvornici kulture,
uz mnogobrojne goste, grupa The Bambi
Molesters proslavit će
dvadeset godina više nego uspješne
karijere. Mnogi će istaknuti da je riječ o
najuspješnijoj hrvatskoj grupi na globalnoj sceni jer su u tih dvadeset godina
sisački surferi doista ostvarili karijeru na
kojoj im zavide mnogi kolege.
Dvadeset godina na sceni i barem deset godina u samom vrhu svjetske surf
glazbe. Je li bilo teško i naporno ili pak
ugodno i uz veliko zadovoljstvo?
va za pjesme, jedan mu se svidio i nismo ga trebali puno nagovarati da to
otpjeva. Tako je nastala pjesma Ice and
Pinewood Trees. Planiramo opet surađivati kad uhvatimo vremena. Chris
je u posljednje vrijeme uglavnom zauzet produkcijom u vrlo uspješnoj etiketi Glitterbeat, dosta vremena provodi
u Africi, ali neki načelni dogovor o suradnji postoji. Srest ćemo se s njim 5.
prosinca na koncertu Sonic Bullets koji
organiziramo za dvadesetu godišnjicu
sviranja i dogovoriti nove korake.
Dalibor: Kad je u pitanju glazba, ništa
nije teško i naporno. Mislim da, na neki
način, imamo i više energije nego kad
smo počinjali.
»Guštanje« u životu
Kad ste počinjali, je li plan bio svirati za
34
MARE MILIN
Dinko: Kao i vjerojatno većini bendova, bilo je katkad malo naporno putovati satima u kombiju, unositi i iznositi
pojačala i čekati da napokon zasviramo. S vremenom smo i u svemu tome
pronašli neku zabavu i naravno da ne
bismo to radili da nas sviranje jako ne
raduje.
Lada: Jedna velika i važna razlika u bavljenju »uobičajenim« stvarima i glazbom
je zapravo i najvažnija stvar, zbog koje
možeš biti gotovo ovisan o sviranju, a
to je tzv. feedback u smislu osjećaja
zadovoljstva koje izaziva dobro odsvirana, napravljena ili snimljena pjesma.
Zatim reakcija publike na koncertu ili
općeniti osjećaj uspostavljene komunikacije svirkom. To je trenutačan osjećaj i odmah te puni energijom. Običnim
rječnikom rečeno, uvijek dobiješ nagradu za ono što si dobro napravio, bilo da
dolazi od ostalih članova benda, publike ili sam osjećaš zadovoljstvo u sebi.
Kad te nešto tako puni energijom, lako
zaboravljaš ili i ne obraćaš pažnju na
onaj »naporniji« dio.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Sisački bend u samom vrhu svjetske scene glazbenog stila surf rock slavi okruglu obljetnicu
svoj gušt i uživati u svirci ili doista nešto
postići na globalnoj sceni?
Dinko: Plan je bio skladati, svirati, snimati, putovati, upoznavati dobre ljude...
Meni se to čini kao dobar recept za
»guštanje« u životu.
Dalibor: Ne mogu se sjetiti posebnog
planiranja osim ovoga što je Dinko naveo. Svirka isključuje taj racionalni pristup stvarima.
Hrvoje: Nikad nismo imali nekih velikih
planova. To se najbolje vidi po imenu
koje smo izabrali.
Tijekom karijere doprli ste do eminentnih rock–kritičara iz svjetski poznatih
glazbenih časopisa i eminentnih novina
poput Uncuta, Q–a, Sunday Timesa, The
Suna... Koliko su vam u karijeri pomogle
njihove kritike i koliko vam znače riječi glazbenih kritičara nakon što objavite
novi album?
Dinko: Naravno da su dobre kritike puno pomogle u promociji benda,
ohrabrivale su nas da smo na dobrom
putu i da nastavimo dalje.
Hrvoje: Svaka pjesma do objave albuma izložena je našoj unutarnjoj kritici.
Najprije samog autora, pa benda, pa
producenta. Mi vjerujemo da smo međusobno dovoljno iskreni i da možemo
bez figa u džepu reći jedni drugima što
stvarno mislimo. I to je važno. Ako je
neka pjesma objavljena, znači da smo
svi stali iza nje. To je ta kritika koja izravno i trenutačno mijenja pjesmu i album.
Glazbena kritika poslije to potvrđuje ili
demantira, ohrabruje ili ne ohrabruje, ali
ne mijenja.
Dalibor: S vremenom su kritike postale
nešto čime se posebno ne opterećuje-
mo. U pravilu znamo kad smo napravili nešto dobro. Mislim da smo najbolja
kritika sami sebi. Bez obzira na to, bilo
bi glupo reći da nam nije bitno što publika ili novinari misle. Hoću samo reći
da nije presudno.
Suradnja s Chrisom Eckmanom dala je
novu dimenziju vašem zvuku i vašoj karijeri pa i projekt The Strange, koji ste
zajedno stvorili, mnogi smatraju jednom
od najboljih glazbenih epizoda u povijesti hrvatske rock–scene. Kako je uopće
došlo do vaše suradnje s Eckmanom?
Postoje li planovi da je obnovite?
Dinko: Chrisa smo upoznali 2001.
na snimanju naše treće ploče Sonic
Bullets u Novom Mestu. Sale Dragaš
ga je poznavao otprije i pozvao ga da
dođe iz Ljubljane na neformalno druženje u studio. Imali smo nekoliko teksto-
Dalibor: The Strange nam na određeni način daje priliku da isprobamo ideje
koje stilski ne pripadaju onome što radimo u sklopu matičnog benda. Recimo da su dobar odmak od instrumentala. Mislim da nam je ta suradnja pomogla da budemo bolji glazbenici. Novi
album The Strange već je nekoliko godina u planu. Čekamo samo pravi trenutak s obzirom na to da i Chris i mi
imamo dosta obaveza.
Odskočna daska
Jedan od presudnih trenutaka vaše karijere bila je turneja s grupom R.E.M. i
njihova naklonost Bambi Molestersima. Sjećate li se svojih emocija i reakcija kad ste saznali za njihove afinitete
prema vama i za mogućnost zajedničke
suradnje, pa čak i turneje?
Dinko: Naravno da smo bili presretni što
tako poznati glazbenici vole našu glaz-
35
D
alibor: S vremenom su
kritike postale nešto čime
se ne opterećujemo posebno. U
pravilu znamo kad smo napravili
nešto dobro.
Hrvoje: Uvijek se sjetim povika i pogleda Petera Bucka, Mikea Millsa i ostalih
članova R.E.M.–a pokraj pozornice dok
smo prvi put svirali ispred njih u Kopru
1999. Mislim da su uživali u tome da jedan surf band otvara koncert pred prepunom dvoranom i da su iskreno željeli da taj, moglo bi se reći, eksperiment
i uspije. U tom trenutku, na drugoj ili
trećoj pjesmi (možda čak i Moment of
Truth) Dinku je na vrat gitare sletio leptirić i on uz smiješak okreće gitaru i pokazuje ga Ladi... kao u nekom snu.
San o šezdesetima
Odbrali ste surf, nastao šezdesetih godina prošlog stoljeća, kao svoj glazbeni stil. Je li to bila općenito veća ljubav
prema šezdesetima ili prema specifičnom rock–zvuku tog vremena?
Dinko: Taj je zvuk bio odjek nekog vremena kad je sve izgledalo optimistično,
uzbudljivo i puno života. Htjeli smo nekako sudjelovati u svemu tome, jer je
stvarnost oko nas bila potpuno suprotna. Napravili smo svoju verziju te glazbe i to nas je jako radovalo.
Dalibor: To je zapravo soundtrack o
Americi koja je postojala u mojoj glavi dok sam bio dijete. Rekao bih da su
surf instrumentali samo dio šire slike
koju smo izgradili. Mislim da nismo tipičan surf band. S vremenom smo izgradili vlastiti prepoznatljiv zvuk.
Zanimljivo je da su zapravo upravo te
šezdesete na ovim prostorima iznjedrile i prve rock–grupe u Hrvatskoj, čije su
prve pjesme upravo zvučale poput vaših
danas. Jeste li slušali bendove kao što
su Bijele strijele, Crveni koralji, Sjene,
Siluete, grupu Mi...?
Dinko: Znali smo za neke pjesme,
ali smo uglavnom slušali američke
bendove.
Dalibor: Većina naših bendova bila je
pod utjecajem Shadowsa. Mi smo više
naginjali američkim bendovima.
Tijekom ovih dvadeset godina nastupali ste diljem svijeta, pa čak i na Novom
Zelandu. Koliko se razlikuju koncerti
pred nepoznatom publikom na raznim
stranama svijeta, koji dolaze poslušati »tamo neki bend iz neke Hrvatske« u
odnosu na domaću publiku koja vas dobro poznaje?
36
Dalibor: Publika je univerzalna. Nema
razlike.
Hrvoje: Koncerti pred nepoznatom publikom su trenutak ponovnog otkrivanja koji je jako uzbudljiv i za publiku i za
bend. Svi to osjećaju i uživaju. Neki od
najboljih trenutaka i koncerata događaju se baš na takvim mjestima.
Tantijemi i playliste
Nije tajna da se vaše pjesme vrte često
na američkim radiopostajama, ali i na
specijaliziranim radiopostajama diljem
svijeta. Uspijevate li naplatiti tantijeme
i zaraditi zahvaljujući popularnosti svoje
glazbe na globalnoj sceni?
Dalibor: Čini mi se kao retoričko pitanje. Nešto prikuplja naš publisher, nešto ZAMP.
Hrvoje: Naši su tantijemi možda baš ta
spoznaja da se to tamo negdje doista
i vrti.
Jedan od onih koji su vam bez sumnje
dali vjetar u leđa bio je i slavni John Peel
koji je u svojoj legendarnoj emisiji na radiju BBC1 uvrstio The Bambi Molesterse
na svoju playlistu. Koliko ste istovremeno svojim pjesmama zastupljeni u hrvatskom eteru?
Dalibor: Naše radiopostaje su, nažalost, potrpale glazbu u računala koja
generiraju playliste tako da što manje
uzbude ili provociraju slušatelje. Glazbeni urednici odlaze u povijest. U takvim okolnostima teško je govoriti o
zastupljenosti. Osim toga, radi se o instrumentalima preko kojih netko govori
ili se pjesme grubo skraćuju.
Hrvoje: Hrvatski eter, ali i eter općenito, trenutačno igra na sigurno... parkiran je autobus poznatih hitova na
playlisti tako da računalo koje odabire
te pjesme nikako »ne može pogriješiti«. Šteta. Svi se vrtimo u autističnom
krugu poznatih hitova, ne otvaramo ništa novo. Malo je ljudi i urednika koji su
spremni riskirati i dobiti, pa na kraju svi
gubimo. John Peel je na sreću bio jedan od hrabrijih — čak je i nas pustio!
Iskustva s ekranima
Vaša je glazba privukla i neke druge
umjetnike pa je njemački filmski redatelj Marc Littler upotrijebio vašu glazbu
u jednom svojem filmu, a onda je 2011.
snimio DVD A Night In Zagreb. Jeste li
suradnjom s njim osvojili i neku novu
publiku?
Dalibor: Film A Night in Zagreb prikazivan je na filmskim festivalima diljem svijeta pa se može očekivati da je privukao i nešto nove publike.
Hrvoje: Marca Littlera upoznali smo
potkraj devedesetih u Frankfurtu u klubu Dreikönigskeller. Zadimljeni klub,
bez razglasa, pred stotinjak ljudi. Pravi rock’n’roll. Na svakoj njemačkoj turneji prijatelj i voditelj kluba Oliver Pigors
rezervirao bi nam termin, pa smo tamo
već svirali pet ili šest puta u nekoliko
godina. Tako smo imali prilike upoznati vrlo zanimljivu scenu i ljude, a jedan
od njih je i Marc koji se u to vrijeme tek
počeo baviti filmom i režijom. Danas
je Marc El Commandante, predvodnik
novog vala njemačke kinematografije.
Lada: Pretpostavljam da je film djelomično privukao i novu publiku. Super
je što je Marcova retrospektiva prikazana na festivalu u Porto Alegreu u Brazilu. Ispostavilo se da nas ljudi ondje dosta poznaju, zahvaljujući činjenici da su
prije nekoliko godina dvije naše pjesme
bile u špici iznimno gledane brazilske
vestern sapunice Bang, bang!
Vaša pjesma Chaotica našla se i u hvaljenoj i izuzetno popularnoj američkoj
televizijskoj seriji Breaking bad uz imena kao što su Beastie Boys, John Coltrane, ZZ Top, Mick Harvey, Nancy Sinatra...
Po svemu sudeći, u toj je seriji, koja je
imala višemilijunski auditorij, najviše
ljudi čulo vašu glazbu. Jeste li to osjetili
i u prodaji albuma?
Hrvoje: Puno je ljudi prvi put čulo za
nas preko te scene nazvane gasoline
problem s Chaoticom u podlozi. Uvijek ću se sjećati gledanja te epizode...
kao kad se iz kvizorame prvi put složi 3D slika.
Dalibor: Izvještaji o prodaji obično kasne pa nemamo točne brojke. Warner
Music i Dancing Bear vjerojatno imaju
točnije podatke.
Lada: Osjetili smo povećano zanimanje
prije svega po klikovima na you tubeu
u nekoliko dana koji su uslijedili nakon
američke premijere te epizode. Činjenica da nam je pjesma u toj seriji, pokrenula je novi val zanimanja i novu publiku. Inače, prva sezona serije emitirana
je i kod nas na nekom programu, ali u
vrlo nepopularnom terminu i pod čudnim nazivom Na putu prema dolje. Šteta, jer se radi od jednoj od najboljih i
najgledanijih serija.
Nije tajna da se vaš album As the Dark
Wave Swells našao na 12. mjestu najprodavanijih albuma na internetskoj
stranici Amazona u kategoriji rock’n’roll
glazbe. Je li to više osobna satisfakcija
ili ste to osjetili i na svojem džepu?
Hrvoje: To je bilo to 12. mjesto tog dana
kad su se poklopile zvijezde. Ili je možda Silvije iz Dancing Beara otkupio tisuću naših albuma preko Amazona samo
da bismo imali tu vijest!
Dalibor: Osobno džepno zadovoljstvo.
Lada: Ha, ha... to nam je demistificiralo
neke druge izvođače koji su bili na vi-
L
ada: Kad te nešto
tako puni energijom,
lako zaboravljaš ili i ne
obraćaš pažnju na onaj
»naporniji« dio.
Hrvoje: Nikada nismo
imali nekih velikih
planova. To se najbolje
vidi po imenu koje smo
izabrali.
šim mjestima, barem što se prodaje tiče.
Dobri prijatelji
Dvadeset godina grupu The Bambi Molesters čini ista postava. Je
li bilo u tih dvadeset godina kakvih
većih trzavica ili razmimoilaženja
ili funkcionirate kao da ste se upravo našli i počeli zajedno svirati?
Dinko: Neslaganja oko nekih stvari su uobičajena stvar u svemu, pa
tako i u sviranju, ali smo se uvijek
dosad uspijevali dogovoriti o svemu, tako da smo sve ove godine
ostali dobri prijatelji i volimo provoditi vrijeme zajedno.
Dalibor: Ne mogu se sjetiti neslaganja koje bi bitnije utjecalo na
bend. Jako se dobro poznajemo
i mislim da, bar s te strane, funkcioniramo i bolje nego kad smo
počinjali.
Lada: Prednost je svirati s prijateljima, baš zato što biti u bendu
podrazumijeva i neko vrijeme koje
nije posvećeno isključivo sviranju.
Mislim da nam je to prednost.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Dalibor: Sjećam se da je bilo prilično
uzbudljivo. Naš DVD Backstage Pass
dosta dobro prikazuje ozračje u kojemu smo se našli — od malih klubova
do nastupa pred 20.000 ljudi i natrag.
Dinko: Kad sviramo, bilo to pred pet ili
petsto ljudi, u nekom njemačkom selu
ili velikom gradu, dajemo sve od sebe
da publiku osvojimo i zabavimo. Puno
puta se dogodilo da su nam najbolje
svirke bile baš pred potpuno nepoznatom publikom.
Kad nisu The Bambi Molesters, što
su i čime se bave članovi grupe?
Dalibor: Mi smo većinu vremena glazbenici. Ostatak vremena bavimo se privatnim životom i
preživljavanjem.
Velikim koncertom 5. prosinca u
Tvornici kulture u Zagrebu planirate proslaviti dvadeset godina karijere. Tom će prilikom uz vas nastupiti The Flaming Sideburns, Chris
Eckman, My Buddy Moose i B and
the Boops. Vrlo zanimljivo društvo i po svemu sudeći koncert za
pamćenje. Kako ste sastavili tu listu gostiju?
Dinko: To su sve ljudi s kojima smo
surađivali i nastupali, volimo ih i
kao ljude i kao glazbenike, tako da
taj koncert smatramo velikim tulumom za sve nas i publiku.
Dalibor: Naši prijatelji glazbenici.
Izbor je bio prilično jednostavan.
Hrvoje: Šteta što nismo mogli zvati baš sve koje bismo htjeli, ali ima
vremena, možda već sljedeće
godine.
Posljednji studijski album As the
Dark Wave Swells objavili ste 2010.
godine. Hoćemo li uskoro čuti nove
pjesme i doći u priliku kupiti novi
album grupe The Bambi Molesters?
Dalibor: Uskoro...
MARE MILIN
bu i što ćemo svirati s njima na turneji.
Doživjeli smo to kao veliko priznanje i
potvrdu da naša glazba može doprijeti do publike koju inače ne bismo imali.
37
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Piše: Anastazija Vržina
Kraljevi
hrvatskog
indie popa
op–grupa Jinx ove je
godine navršila dvadeset godina, što djeluje
gotovo nevjerojatno s
obzirom na to da Jinxi
i dalje djeluju svježe,
aktualno i moderno. No kad pretresete
stvari osobno s Gordanom Muratovićem — Cocom Mosquitom i pjevačicom Jadrankom Bastajić Yayom,
bude vam posve jasno i zašto je tako:
s obzirom na način na koji razmišljaju,
usprkos godinama iskustva, i ne može
biti drugačije.
Talentirani skladatelj
Coco, poznato je da svoje tekstove pjesama ne smatraš naročitim. To djeluje
preskromno od tebe kao autora. Naime,
vaši su tekstovi itekako kvalitetni, aktualni i efektni. Nisi toga svjestan? Ili to
kažeš zato što si imao veće neostvarene
literarne ambicije? Skladatelj i tekstopisac Gordan Muratović Coco Mosquito te pjevačica Jadranka Bastajić Yaya prisjećaju se
početaka te iznose razloge višegodišnjeg prekida benda
C
oco: Odlučili smo obljetnicu
obilježiti radno i tako izbjeći
depresiju
Y
aya: Ma nas je i prešla ta
godišnjica... Jednostavno, nikad
nismo ništa brojili
Coco: Možda sam školovaniji u literarnom smislu nego u glazbenom, pa
sam onda automatski i kritičniji prema tekstovima... Ne znam, priznajem
da mi se čini da su tekstovi Jinxa iz albuma u album bolji i zreliji, ali osnovni
fakt na kojem temeljim tvrdnju da se
osobno smatram talentiranijim skladateljem nego tekstopiscem jest u tome
da mi melodije dolaze gotovo bez ikakva naročitog truda, a s tekstovima se
više mučim, s jednim jedinim ponekad
i mjesecima. Je li tebi kao šefu benda ikad palo na
pamet da potakneš druge u bendu na
stvaranje glazbe ili tekstova? Coco: Mislim da te nitko ne može potaknuti da pišeš pjesme. Ili ih pišeš jer ti
je tako došlo ili ih ne pišeš. Rekao bih
da se autor postaje ili ne postaje još u
pubertetu.
Jinxi su ozbiljan bend, bend koji danas
može živjeti od svojega rada. Kad se
to ostvarilo, prije raskida benda ili tek
nakon raskida?
Coco: Nekako smo živjeli od benda još
i prije raskida, ali istina je da se nakon
što smo se ponovo okupili, očito taj
minuli rad akumulirao, tako da danas
imamo više generacija publike. Imamo
i veće tržište jer smo u međuvremenu
postali popularni i drugdje u regiji.
Kasne svirke devedesetih
Yaya, u vrijeme prekida pisalo se da nisi
mogla podnijeti večernje nastupe, zamor. Što se promijenilo u tom pogledu?
38
Jadranka Bastajić Yaya
Yaya: Tih kasnih devedesetih bila je aktivna klupska scena, što je podrazumijevalo dosta kasne svirke. Ponekad
smo počinjali svirati u dva sata ujutro.
Često smo bili u situaciji da dijelimo
prostor s nekakvom techno scenom,
što bi značilo techno prije koncerta pa
techno poslije koncerta. Dosta luda
vremena. Ako uzmemo u obzir činjenicu da smo tada puno svirali i intenzivno
provodili vrijeme na cesti stalno putujući, logično je da je došlo do pucanja.
Nisam se više mogla zamisliti u takvoj
situaciji i jednostavno mi taj način života nije odgovarao. U jednom trenutku
sam se uplašila da bi tako mogao izgledati moj život, a to mi se nikako nije sviđalo. Sada je sve drukčije.
ni relativni uspjeh i kakav–takav eksport
odavde što se tiče pop glazbe zna se
dogoditi u klasičnom crossoveru, ali
kao što svi dobro znamo, ni 2CELLOS
ni Maksim Mrvica ne pjevaju — bar ne
javno.
strah za egzistenciju i da, naravno, htjeli
bismo izaći iz dvorišta u neko sređenije
susjedstvo, tko ne bi.
Yaya: Pop–muzika mi se čini najzahtjevnijom u tom pogledu, u pogledu široke uspješnosti. Ograničeni smo jezikom, a tamo gdje nas mogu razumjeti, tamo smo i uspješni. To uopće nije
loše...
Da se nađete na nekom fancy dogadaju i među financijski moćnim ljudima
koji nikad nisu čuli za Jinxe, a menadžer
vam se izgubio u gomili — kako biste
tim ljudima predstavili sebe, rekli tko
ste, kakvi ste? Koliko je tvoj brak s Ripperom, frontmanom Pipsa (op. a. Pips, Chips & Videoclips), i kreativna poslovna veza s Pipsima pridonijela tvojem suživotu i radu
s Jinxima? Glazbeni žanrovi su nužno zlo, ali za
mnoge i korisna stvar. No autori često
mrze svrstavanje. Kad biste se našli u
društvu potpunih stranaca u svakom
pogledu, bez komunikacijskih i tehnoloških mogućnosti, kako biste im najplastičnije opisali glazbu benda?
Coco : Naš menadžer bi imao velikih problema da nas dovuče na takav
fancy događaj i mislim da mu na kraju
ne bi ni uspjelo.
Yaya: Svaki od ta dva benda ima svoju politiku i često se razlikuju po načinu rada, zapravo jako se razlikujemo.
To su dvije potpuno drukčije energije.
Ja sam na neki način sretna što mogu
svjedočiti i sudjelovati u tome, to je izvrsno iskustvo. Kad radim nešto s Pipsima, osjećam se kao glumica koja prelazi u neki drugi film i potpuno mijenja
karakter, lik. Grupa ljudi stvara određenu sinergiju i daje zajednički stil, vibraciju, koja onda djeluje na zvuk i pjesmu.
Je li bilo lakše ili teže upasti u bend glazbeno iskusnih, kao mlada i nepoznata?
Yaya: Ha ha ha... glazbeno iskusnih??
Ne znam tko je bio glazbeno iskusan!
Neki su članovi bili odsvirali neke koncerte, ali nisu bili iskusniji. Sjećam se da
su prije prvog koncerta dečki bili zabrinuti kako ću ja to izvesti i svi su se bojali
za mene. Ali to je tako muški, tipično.
Jesi li ikad pokušala, čak željela biti
uključenija u stvaranje pjesama, recimo
tekstova?
Yaya: Ne baš... meni je jasno kad nešto
ne znam. Jednostavno mi ne idu riječi.
Coki je vrlo plodan autor i kad vidiš da
nekome stvarno nešto leži, ideš za njim
ako možeš. Ja sam tu follower (sljedbenik, op. a.), a moj je posao da dobro
otpjevam nečiju ideju...
Proboj u inozemstvo Vaša je glazba, točnije glazbena podloga, uvijek bila osježavajuća, čistog, bogatog zvuka, moderna. Zašto se vama
nije dogodio primjerice R.E.M. kao
Bambi Molestersima? Nagradu za
naj new bend ste osvojili, dakle inozemna publika vas je prepoznala.
Coco: Mi smo svirali kao predgrupa
Jamesu Brownu i Blondie, ha ha. Istina jest da su Jinxi ‘ 98. dobili tu nagradu RFI–a, ali ne, nikako ne bismo mogli reći da nas je prepoznala inozemna
publika. Kako nas, tako na žalost ni
bilo kojeg drugog hrvatskog vokalnog
pop ili rock izvođača ili bend. Tu i tamo,
vrlo rijetko, dogodi se pokoji izlet poput ovog našeg, ali to bi bilo to. Jedi-
Coco: Pop, indie pop?
Yaya: Rekla bih im da mi sviramo muziku koja je nastala pod utjecajem svega onoga na čemu smo odgojeni. A tu
ima svega i svačega! Rock’n’roll i drugi
neki žanrovi. Uglavnom, to je neka stara muzika iz nekih boljih vremena. Jinxi
to nekako recikliraju u pop format.
Može li se vani uspjeti pjevajući na hrvatskom? Kakva su vaša iskustva? Jeste li to ikad planirali, pokušali?
Yaya: Ah, nemam pojma... prestari smo
i prekomforni za festivale i promocijske
svirke, mi živimo od naše muzike, teško da bismo si mogli priuštiti da sviramo za troškove i putujemo po Europi
u nadi da će nas netko otkriti. Ma tko
zna zapravo što ćemo još izvesti. Možda upravo to i napravimo, ha ha... Bilo
je slučajeva da su nas slušali stranci i
uvijek bi bili ugodno iznenađeni. Pritom
im uopće nije smetalo što ne razumiju
niti jednu riječ. Mislim da bi za neki veći
pothvat trebalo ipak snimiti materijal na
engleskom.
Coco: Mislim da ne može, ali da se iz
Hrvatske ne može vani uspjeti ni pjevajući na engleskom. Jedini način globalnog uspjeha jest spakirati se i otići, nitko neće doći po vas. Svjetski trendovi
i tendencije ne kreiraju se ovdje, mi u
tom kreiranju ne sudjelujemo, eventualno ga tek pratimo, i to s nekoliko godina zakašnjenja. Upravo proporcionalno
toj činjenici smo i svijetu zanimljivi, dakle slabo ili nikako.
Strah za egzistenciju
Što je bolje, biti car u vlastitom dvorištu
ili plemić u bijelom svijetu?
Yaya: Problem je što je dvorište premalo i u tom je dvorištu stalna kriza, i
često je nered. Teško da ikoga od nas
zanima biti car. Ili nekakva velika faca.
Jinxi vole to što rade i samo ih zanima
da imaju gdje svirati. Mala smo zemlja
i broj mjesta za svirku možete nabrojiti
na prste jedne ruke, što se tiče našeg
formata. Kad tako vidiš stvari, malo te
Coco: Nemam iskustvo ni jednog ni
drugog, pa ne bih znao.
Yaya: Mislim da bih to takvoj ekipi malo
teže mogla objasniti.
Dvadeset godina, bez obzira na prekid,
dugo je vrijeme, to je velika stvar. Jeste
li u nekom trenutku ostali zatečeni tom
činjenicom? Što vam se motalo po glavi
kad vam je dvadeseta kucala na vrata?
Coco: Odlučili smo obljetnicu obilježiti radno i tako izbjeći depresiju, ha ha.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
P
Razgovor s dvoje predstavnika pop–grupe Jinx u povodu 20. godišnjice djelovanja
Yaya: Ma nas je i prešla ta godišnjica,
ha ha... Jednostavno nikad nismo ništa
brojili, zbrajali, kalkulirali, pa smo tako
gotovo i zaboravili na godišnjicu. Meni
se čini da je to dobar znak i da nam to
sve skupa nije dosadilo.
C
oco: Smatram se talentiranijim
skladateljem nego tekstopiscem
jer mi melodije dolaze gotovo
bez ikakva naročitog truda, a s
tekstovima se više mučim.
Y
aya: Pop–muzika mi se čini
najzahtjevnijom u pogledu
inozemne uspješnosti. Ograničeni
smo jezikom, a tamo gdje nas mogu
razumjeti, tamo smo i uspješni.
39
Vatra —
15. godina
O
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
vo je Vatrinih pet minuta. Najljepši
poklon za 15. rođendan bila je
rasprodana zagrebačka Tvornica
U
Piše: Anastazija Vržina
U godini kad obljetnice slave Elemental, The Bambi Molesters i Jinxi, slavljenicima se pridružuju i virovitički indie
rockeri
natrag godinu dana napale su nas obljetnice:
slavi Elemental, slave The Bambi Molesters,
slave Jinxi, slavi Vatra. Virovitički indie rockeri
ove godine obilježavaju 15. godišnjicu postojanja. Petnaest godina — velika stvar za bend
koji još uvijek djeluje poprilično mlado. No da je
samo do izgleda, bila bi to tek slaba četvrtina napravljenog posla.
Ono što oduševljava kad je Vatra u pitanju jest to kako oni zvuče i
nakon petnaest godina: svježe, moderno, novo... i da, vatreno. Ime
im i dan–danas savršeno pristaje.
Alternativa i indie
Rijetko koji bend tako ponosno nosi oznaku alternativa i indie kao
Vatra. Još dalekih 2006.–2008. mogao si nanjušiti da će taj bend
jednoga dana biti velik. Možda se ovo trebalo dogoditi nekoliko
godina prije, ali ovo je sada Vatrinih pet minuta. Pa je tako Vatra
rasprodala zagrebačku Tvornicu kulture i poklonila si za 15. rođendan najljepši dar. Mnogi izvođači padaju na testu zvanom »uživo«
čak i kad pred sobom imaju više nego zahtjevnu publiku. Ali imati odlične albume i pjesme, pa uživo biti još i bolji od toga, to su
»plafoni« koji se mjere svjetskim mjerilima. Počelo je akustično s
Ivanom Dečakom na gitari i uz polako dolaženje člana po člana na
pozornicu, uključujući gosta, trubača Stipu Mađora (Kawasaki 3P,
ex Hladno pivo) na Želim biti ti, a publika je odreagirala odmah pjevajući Sretan rođendan.
40
Nakon nekoliko pjesama, Vatra je vrlo rano na koncertu izvela potpuno novi singl, pjesmu Saturn koju je pak publika već znala »izvana i iznutra«. Do Anđela s greškom otprilike na polovici koncerta,
publika je već pjevala sve pjesme od A do Ž.
Gosti iz Hladnog piva
Na Anđelu se bendu opet pridružio sjajni Mađor i bivši mu kolega
iz Hladnog piva — Mile Kekin. Jedan od vrhunaca koncerta bile
su pjesme Eskim i Vojska od terakote, nakon čega im se na Alkoholu pridružio još jedan gost: Vatrin producentski guru Jurica Ferina iz Svadbasa koji je lijepo primirio užarenu atmosferu kako bi i
publika i bend udahnuli malo zraka za novi uzlet. Nakon njega su
se nizale pjesme jedna za drugom... prošetala je Vatra svojom bogatom karijerom. I tako sve do Ima li budnih? i još jednog gosta,
točnije gošće, Ljubice Gurdulić, također iz Svadbasa. Mora se reći
da je Vatra sjajno odabrala goste, nijedna pretenciozno prevelika osobnost, a svaka je pridonijela maksimumu ionako nabrijane
atmosfere.
Kruna karijere
Aktualni hit Tango bacio je u delirij na službenom kraju koncerta.
Osim što su i gitare i bubanj i bas sjajno pleli nisku odličnih solaža,
na Ruskoj i Plimi adrenalina sjajila je Irena Celio–Cega na klavijaturama. Na Tremolu je Ivan Dečak spretno zamijenio Urbanov glas,
a uz bis br. 2 uz Oproštaj i Vrati se, Vatra je privela kraju taj iznimni
dvosatni koncert, na kojemu je bilo još štošta: od rođendanske
torte do izvlačenja sretne dobitnice putovanja s bendom na festival u Francusku. Vatrin koncert u petak nije bio jedan od onih »sjajnih uzbudljivih rođendanskih koncerata«, bio je kruna nečega što
traje petnaest dugih godina. Koncerti s predznakom »rođendanski«, »Za Valentinovo« i slično, zvuče otrcano, a počesto to i budu.
Ovaj je bio sve samo ne to. Vatri zaista treba čestitati njihovih prvih
petnaest godina. A za idućih njihovih petnaest godina očekujemo
ih na Maksimiru... ni manje ni više.
Anastazija Vržina
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Tvornica kulture Zagreb, 17. listopada 2014.
41
Slušanje,
slušanje i
slušanje
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Jedan od najtraženijih producenta, glazbenika i
skladatelja poručuje svijetu da je najvažnije slušati
Razgovarao: Toni Volarić
P
onekad mi se čini da je
inspiracija svuda oko mene, a
ponekad je nema danima pa se čak
malo i brinem za nju. Volio bih da
mi ostavi svoju točnu adresu ili bar
telefon da mogu do nje u svakom
trenutku.
J
edan od najpoznatijih
hrvatskih producenata,
skladatelja i instrumentalista mlađe generacije,
Predrag Martinjak, ove
godine ima dosta razloga za veselje. Naime, nominiran je za
Porin u mnogim kategorijama, uglavnom povezanima s produkcijom Massimova posljednjeg albuma Iz jednog
pogleda, s kojega je i osvojio najatraktivnijeg Porina, onog za pjesmu godine (Suze nam stale na put). Martinjak,
u glazbenim krugovima poznatiji kao
P’eggy, rođen je 1973. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju
glazbenu školu te Muzičku akademiju
— smjer glasovir.
Kao klavijaturist svirao je u grupama Ritmo loco, Songkillers i Big blue. U bazi
autora HDS ZAMP–a zabilježeno je
više od dvjesto njegovih skladbi, dok je
prva prijavljena još davne 1992.
Kao autor ste počeli vrlo rano. Kada ste
i kako odlučili i producirati?
42
P’eggy: Počeo sam nekako sve odjednom, uvijek bih najprije napravio neku
smislenu glazbenu podlogu (instrumental) na koju bih zatim »pjevušio«,
smišljao vokalnu liniju koja bi najbolje pratila zadanu harmonijsku progresiju. U današnje vrijeme produkcija i
aranžman izuzetno su bitan segment
u pop–glazbi i mogu pjesmu ili »poboljšati« i pokazati je u najboljem svjetlu ili je »unazaditi«, pojeftiniti i odvesti u
pogrešan smjer pa samim tim možda
i odlična pjesma neće postići zasluženi uspjeh.
Kako ste se usavršavali, od koga
ste učili tajne producentskog posla, bez obzira na formalno glazbeno
obrazovanje?
P’eggy: U počecima bavljenja zabavnom glazbom gotovo sam na dnevnoj bazi gostovao u raznim studijima
kao klavijaturist i tada bio samo jedan
od izvođača koji je pratio ideju producenta o tome na koji način, s kojim zvukom i gdje nešto odsvirati. Tu sam se
naslušao svega i svačega, od genijalnih i lucidnih sugestija i rješenja do recimo jedne od »najboljih« uputa koje sam
dobio od jednog eminentnog producenta. Na moje pitanje »Kako želiš da
to odsviram?« britko je odgovorio: »Da
bude dobro. Odsviraj da bude dobro.«
Koliko je za dobrog producenta važno
stalno usavršavanje i ima li za to uopće
prilike u Hrvatskoj?
P’eggy: Slušanje, slušanje i slušanje.
Jako puno se može naučiti iz opetovanog slušanja iste pjesme. Fokusiram se
na detalje, na koji način je nešto odsvirano, otpjevano, bih li možda imao drugo rješenje. Uvijek najprije pokušam dijagnosticirati zbog čega mi se određena pjesma sviđa, ako je hit, zašto je hit,
što je čini drukčijom od drugih, koji detalj »zapinje« za uho, što mi se ne sviđa... Uglavnom, pažljiva analiza je odlična »škola«, a uz to u današnje vrijeme
stvarno mnogo toga možete saznati i
putem interneta.
Glazbenik vs. producent
Ulaskom u 21. stoljeće P’eggy odlučuje ostvariti dugogodišnju želju –samostalnu solističku karijeru. U lipnju 2001.
potpisuje ugovor za izdavačku kuću
Kondorcomm i odmah snima i prvi videospot za pjesmu Happy Birthday,
koja veoma brzo na većini top–lista radijskih postaja osvaja prva mjesta. Tijekom jeseni iste godine P’eggy užurbano radi na dovršavanju svojeg albuma
prvijenca Wuk. Uz njega na spomenutom albumu angažmanom pripomažu
Ante Pecotić, Baby Dooks, Igor Geržina, Miro Lesić, Robi Vrbančić i drugi. Bez obzira na samostalnu karijeru,
P’eggy ne zanemaruje onu producentsku te nastavlja surađivati s brojim renomiranim imenima hrvatske estrade.
– Svađaju li se tijekom rada na produkciji nečijih pjesama u vama izvođač i
glazbenik s jedne strane, s producentom s druge?
P’eggy: Naravno, to je vječna svađa.
Glazbeniku je često njegova dionica mjesto gdje želi pokazati koliko je
vježbao, koliko atraktivno može »preludirati« po instrumentu, a zadaća producenta je da to »preludiranje« svede
na minimum i da svirka bude isključivo u funkciji kompletne slike određene
pjesme.
– Koliko je iskustvo i poznavanje psihologije važno u radu producenta?
P’eggy: Ponekad mi se čini da je ono
čak i važnije od glazbenog talenta. Dobar će »psiholog« od suradnika uvijek izvući ono najbolje. Bitno je da se
u kreativnom procesu svaki sudionik
ugodno osjeća. Iako, bilo je situacija kad sam onu »pravu« interpretaciju i
angažman u izvedbi pjevača dobio tek
nakon što smo gotovo završili termin
»svađom i prekidom suradnje«.
Izvedba na prvom mjestu
Kako je bilo s tehničkim opremanjem
studija? To je skup »sport«?
P’eggy: Nekada su bila potrebna golema ulaganja da biste kupili donekle
profesionalnu opremu za snimanje.
Danas uz malo jači kompjutor, dobar
mikrofon, zvučnike i nekoliko zvučnih
absorbera možete raditi čuda i u vlastitoj garaži. Ja sam negdje na pola puta
(nisam u garaži), a opet ne idem za tim
da stalno nešto tražim, kupujem, skupljam potrebnu i nepotrebnu opremu.
Jer, na kraju krajeva, možete primjerice
loš bend snimiti u najskupljem studiju
na svijetu, a dobar bend u vašoj garaži i
uvijek će bolje zvučati dečki iz garaže.
Dakle, izvedba je na prvom mjestu.
– Jesu li osobnost i prirodni
autoritet važni za dobrog
producenta, katkad radite sa starijim i pomalo svojegla-
vim glazbenicima?
P’eggy: Stariji, mlađi, isto je. Svojeglavost je karakterna osobina, mislim da
je doza te svojeglavosti čak i poželjna
ako ste pjevač. Najteže je surađivati s
ljudima koji ne znaju točno što žele pa
bi jedan dan ovako, jedan dan onako...
Dobra je vijest to da je uvijek najlakše
surađivati s najtalentiranijima; što više
talenta, to se s manje muke dolazi do
cilja.
– Koliko je u primjerenom tretmanu
producenta za neki projekt problem
vječni nedostatak novca?
P’eggy: Nije vječni nedostatak, ali je u
ova krizna vremena sve češći. Svi bi
htjeli dobiti više za manje novca, a ponekad je to nemoguće. Primjerice i ja
ponekad u svojoj svijesti »čujem« da bi
uvod u pjesmu recimo odlično zvučao
da ga odsvira cijela filharmonija, ali nažalost realizacija bi otprilike koštala više
od budžeta predviđenog za cijeli projekt (oko deset pjesama). Tu onda nastupa »hrvatska kreativnost« pa upotrebom raznoraznih sampleova, pojačanih jednim violinistom koji nasnimi 30–40 kanala, dobijete nešto vrlo
zadovoljavajuće.
U tandemu s Massimom
Prema mnogima, najuspješniju suradnju u dosadašnjoj karijeri talentirani
P’eggy ostvaruje s Massimom. Naime,
pjesma godine 2013. prema odluci glasova za nagradu Porin, Suze nam stale
na put s posljednjeg Massimova albuma, za koju je Martinjak napisao glazbu
i tekst, bila je nekoliko tjedana na prvim
mjestima radijskih i televizijskih top–ljestvica, dok je publika i kritika sjajno prihvatila i druge dvije P’eggyjeve pjesme
s istog albuma — Krug u žitu i Sretan
put.
Autor ste nekih pjesama, posebice za
Massima, koje su podigle veliku prašinu. Odakle inspiracija za recimo hit godine Suze nam stale na put?
dogodilo ništa. Nakon što sam melodijski dovršio
pjesmu i aranžman doveo do otprilike 85%, počele su »muke po tekstu«. Najčešće mi rad na tekstu
izgleda kao rješavanje superteške križaljke, treba
paziti na količinu slogova zadanih melodijom, pratiti atmosferu glazbe, ne upotrebljavati riječi koje
loše zvuče kad se pjevaju, pa još da sve to skupa
ima i glavu i rep — tu stvarno potrošim najviše vremena. Što se inspiracije tiče, ponekad mi se čini
da je svuda oko mene, a ponekad je nema danima pa se čak malo i brinem za nju. Volio bih da mi
ostavi svoju točnu adresu ili bar telefon da mogu
do nje u svakom trenutku...
P’eggy: Najveća strukovna nagrada u Hrvatskoj?
Naravno da mi znači, tko god kaže da mu to nije
bitno — laže! Pogotovo na ovom našem malom
tržištu gdje je u svim segmentima, pa tako i u
glazbi, sve manje novca i onda vam je takav jedan kipić sve što vam ostane da vas za koju godinu podsjeća na nešto
uspješno što ste
napravili.
J
ako bih volio raditi glazbu za film, to me
oduvijek »palilo«, ali nekako još nisam dobio
priliku pa evo, ovim putem obavještavam sve
zainteresirane da mi se jave.
O dobrim pjevačima
– Koliko je u Hrvatskoj dobrih pjevača koji mogu
iznijeti zadane zadatke autora ili producenta?
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Predrag Martinjak P’eggy, skladatelj i producent
P’eggy: Teško je tu dati konkretan odgovor. Što
je to uopće »dobar pjevač«? Postoji velik broj
uspješnih izvođača koji vrlo dobro »glume«
ulogu pjevača i sugestivnošću vas uvjere u
to što pjevaju a da pritom njihove glasovno–
tehničke mogućnosti i nisu baš na vrhunskoj razini. Opet, s druge strane postoje
vrhunski »tehničari« koji jednostavno ne
dopiru do uha slušatelja. Tu je vrlo bitna
uloga producenta koji bi trebao postaviti
točnu dijagnozu o kakvom se tipu glasa
radi, koje su mu jače, a koje slabije strane i onda prema tome naravno odrediti
kakav tip pjesme i aranžmana će najbolje
istaknuti vrline pjevača.
– Imate li profesionalni san, što biste voljeli
producirati, s kime surađivati?
P’eggy: Jako bih volio raditi glazbu za film, to me
oduvijek »palilo«, ali nekako još nisam dobio priliku
pa evo, ovim putem obavještavam sve zainteresirane da mi se jave...
– Koliko vam znače nagrade, nominacije ili osvajanje Porina?
Predrag Martinjak zvan P’eggy
P’eggy: Možda se čini malo
čudnim, ali melodija refrena
od koje je sve počelo pala
mi je na pamet prilikom
posjeta veterinaru
(nakon toga sam
još
nekoliko
puta tamo
vodio psa,
ali nije
s e
43
Jazz.hr /proljeće: Mala dvorana Lisinski, 9. — 11. travnja 2014.
Jazz.hr /jesen, Damjan Krajačić, flautist i skladatelj koji je 24. listopada 2014. nastupio na festivalu Jazz.hr/jesen
Saša Nestorović eksplodirao u
predivnom nadahnuću
Kao improvizatora i skladatelja, stvaranju me
vuče ljepota traženja ravnoteže
Rođen u Zagrebu, sa stalnim prebivalištem u Los Angelesu, ovaj umjetnik djeluje na razmeđi stilova jazza, latina,
klasike i istočnoeuropskog folklora
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
d 9. do 11. travnja
2014. u Maloj dvorani Lisinski u Zagrebu
održan je festival
Jazz.hr/proljeće u
organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i Koncertne
dvorane Vatroslava Lisinskog. Kao i na
prethodnim izdanjima, imali smo prilike
slušati odličan jazz, vrhunske američke i europske, kao i najbolje hrvatske
džeziste.
Festival Jazz.hr/proljeće ugostio je veliku američku zvijezdu, trubača, skladatelja, aranžera i dirigenta Charlesa Tolivera koji je tijekom polustoljetne
karijere svirao s mnogim legendama,
među ostalima s Jackiejem McLeanom, Sonnyjem Rollinsom, Maxom
Roachom i Horaceom Silverom, a gotovo jednako dugo djeluje i kao vođa
raznih sastava. Za zagrebačko gostovanje svoj je standardni kvintet, sastav
za koji je njujorška kritika ustvrdila da je
odsvirao najbolji koncert 2013. godine,
proširio još jednim članom. Ta je čast
pripala zagrebačkom saksofonistu i
pedagogu Saši Nestoroviću. Tolliverov
kvintet činili su Bruce Edwards (gitara),
Theo Hill (klavir), Devin Starks (kontrabas) i Gene Jackson (bubnjevi), ugledni
glazbenici koji su dan prije u MM cen-
tru Studentskog centra održali glazbenu radionicu.
Klasika i jazz
Tolliver je pokazao iznimnu snagu sviranja trube, no nije sebe stavljao u prvi
plan, ostavljajući Nestoroviću puno
prostora, baš kao i ostalim članovima benda. Od njih je najdojmljiviji bio
vrlo mladi Hill, koji je poskakivao i »drmao« se pri udaru svakog svojeg prsta
kao da je prikopčan na visoku voltažu. Set lista je bila šarolika, od coltraneovskih balada rezerviranih za Nestorovića, sjajnih Tolliverovih postbop trubačkih proplamsaja, ali i Edwardsovih
gitarističkih rhythm and blues i funky
eskapada.
U višoj sferi
Najzanimljiviji koncert bio je rezerviran
za treći dan festivala. Za tu večer Charles Tolliver priredio je rekonstruiranu
transkripciju veličanstvenog projekta
Osamnaesteročlani orkestar funkcionirao je besprijekorno, točan i zaista
Drugi dan festivala bio je rezerviran za
smotru novih lica hrvatskog jazza i spoj
dvaju stilski različitih, no uglednih hrvatskih ansambala, Zagreb Jazz Portreta,
kvarteta koji vodi Nenad Jure Vrandečić, i Acoustic Projecta, koji čini jedanaest članova Zagrebačke filharmonije pod vodstvom Dubravka Palanovića. Najavljeni osebujni spoj klasične
glazbe i jazza u originalnim skladbama
članova tog spojenog sastava donio je
večer divnog ugođaja. Autorske skladbe Dubravka Palanovića te portretovaca: Marija Igreca, Vrandečića, Saše
Nestorovića i Borne Šercara, istaknute gudačkim dionicama i podlogama,
DAVOR HRVOJ
Saša Nestorović
44
Saša Nestorović, Charles Tolliver i Jazz orkestar HRT-a
F
Razgovarao: Davor Hrvoj
Johna Coltranea, Africa/Brass, jednog
od međašnjih albuma u povijesti jazza,
koji smo imali priliku čuti u novom aranžmanu. Za tu priliku Coltraneove dionice svirao je Saša Nestorović, koji je i
uvježbao Jazz orkestar HRT–a. Originalni aranžman za album Africa/Brass,
koji je izgorio u požaru poslije snimanja
albuma, napisali su McCoy Tyner i Eric
Dolphy. Tolliver je Coltranea rekonstruirao i obogatio svojim zamislima te je
napisao još jednu skladbu — Household of Saud, posvećenu prijatelju i suradniku McCoyu Tyneru.
pokazale su raznolikost i širinu, zanimljivo podsjećajući na svojedobni projekt Johna Lewisa i Boška Petrovića sa
Zagrebačkim solistima — Mistery of
the Blues. Nakon glavnog dijela večeri, prema izboru Marija Igreca, predstavile su se mlade nade hrvatskog jazza
— Ani Vuletić, Gina Damjanović i Melita Lovričević, Diana Čerešek i Lana
Janjanin.
Anastazija Vržina
O
Piše: Saša Drach
moćan, a Saša Nestorović na svojem
je saksofonu prešao u neku višu sferu.
Bila je to njegova večer. Zapravo, cijeli
je festival bio njegov. Prve se večeri sjajno uklopio u Tolliverov kvintet, s mnogo
zavidnih solo dionica, s tek dvije probe prije nastupa. Sljedeće večeri izvrsno se stopio s gudačima i kvartetom,
a onda je treće večeri sasvim eksplodirao. Nije to bio mali zadatak — svirati
Coltraneove dionice. Zvuči pretenciozno, ali Nestorovića je ta glazba doista
nosila. Uz impresivnu izvedbu Jazz orkestra HRT–a, Tolliver je sjao od zadovoljstva, a taj je polet dao i Nestoroviću vjetar u leđa, pružajući mu dodatnu
snagu, sokoleći ga da da sve od sebe,
u predivnom nadahnuću i, svakako,
sjajnom raspoloženju.
Veliki projekt, sjajna suradnja i veličanstven koncert!
lautist i skladatelj porijeklom iz
Zagreba, s dugogodišnjim prebivalištem u Los
Angelesu, Damjan
Krajačić, sa svojim međunarodnim kvartetom nastupio je 24.
listopada u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog na festivalu Jazz.
hr/jesen. Njegove su suradnje s
brojnim glazbenicima na sceni
u Los Angelesu, među ostalima
s Claudijom Acunom, Ponchom
Sanchezom i Sergeom Kasimoffom, rezultirale svježim zvukom
koji ujedinjuje raznovrsne glazbene stilove. Naime, Krajačić,
također vođa vlastitih sastava
s kojima je snimio šest albuma,
svoj džezistički pristup obogaćuje
elementima latino i klasične te tradicijske istočnoeuropske glazbe.
U suradnji s pijanistom Matijom
Dedićem, kontrabasistom Martinom Gjakonovskim i bubnjarom
Johnom Hollenbeckom na ovom
je koncertu predstavio svoj novi
album Visions u izdanju Aquarius
Recordsa. To Krajačićevo diskografsko izdanje, za koje je napisao
sve skladbe, ujedno je i njegovo
najosobnije.
Koji je vaš cilj u stvaranju novih
glazbenih djela?
Skladanje je, slično kao i improvizacija, proces stvaranja — stvaranja priče, emocije, zvučne slike,
trenutačnog i trajnog. U improvizaciji se sve događa sada — svaki zvuk i svaki trenutak nadahnjuje
sljedeći korak, neponovljiv i izazovan upravo zbog svoje nepredvidivosti i jedinstvenosti — te uistinu prava improvizacija ni na koji
način nije definirana i promišljena,
već slobodna. Kod skladbe želim
donekle zadržati tu slobodu i neponovljivost. Želim da svaka nova
skladba ima jedinstven žar i misao
te mogućnost da svakom izvedbom bude nanovo doživljena.
Prepuštanje trenutku
Koji vas skladatelji nadahnjuju?
Jednako bitan utjecaj na mene
imaju razni glazbenici i prijatelji s
kojima sam svih ovih godina imao
prilike svirati i razgovarati o glazbi. Oni su nadahnuće, edukacija
i motivacija u jednome. Zahvalan
sam i sretan što sam imao priliku sa svima njima dijeliti te bogate trenutke.
Neke osobe i bendovi koji su uvelike glazbeno utjecali na mene, i
skladateljski i instrumentalno, su:
Hermeto Pascoal, Miles Davis,
Rhaasan Roland Kirk, Jimi Hendrix, Bach, Debussy, The Police, The Red Hot Chilli Peppers,
Orquesta Aragon, Pixinguinha,
Clifford Brown, James Newton,
Danilo Lozano, Dave Valentin, Yoruba Andabo, Matija Dedić, Robert Thies, John Hollenbeck, Eldad Tarmu, moj otac Zoran Krajačić, Led Zepellin, Pink Floyd,
Primus, Jamiroquai, Pearl Jam,
Bob Marley, Eric Satie, Chopin,
Bjork te mnogi drugi, u bilo kojem
redoslijedu.
tivi i zamisli kod takvog skladanja
imaju vremena razviti, sazreti i promijeniti. Tu dakle postoji dulji proces koji je promišljen i racionalan,
a prednost je što se mogu razviti
neke kompleksnije priče. Moj dobar prijatelj Robert Thies fenomenalan je koncertni klavirist, pa je
ta želja za raspisanim skladbama
potaknuta i realnim poznanstvom
i mogućnošću da se ta glazba i
projekt realiziraju. Nastojim da flauta bude prisutna u svoj toj glazbi te da joj mogu pridonijeti i sam,
svojom izvedbom.
Općenito za sve moje albume i
projekte skladam za cijeli sastav,
no ujedno i za flautu kao glazbalo
koje dobiva najmanje jednaku važnost u skladbama. Doduše, najviše me raduje ideja kompletne komunikacije i jedinstva u sastavu,
gdje svako glazbalo ima nezamjenjivu i jednako važnu ulogu, tako
da te skladbe jednostavno vidim
kao cjelovitu glazbu.
Što vam je najvažnije u skladateljskom radu?
Po čemu su posebne skladbe koje
ste napisali za album Visions?
Općenito bih mogao reći da naginjem skladanju za manje sastave, vjerojatno najviše zato što
na taj način dosta toga može biti
prepušteno trenutku i improvizaciji. Što je sastav veći, kolektivna
improvizacija postaje teža. To je
kao razgovor: kad razgovara dvoje, troje, četvero ljudi, nije se teško u tom trenutku dogovoriti tko,
kako i kada govori, no kad se radi
o deset, dvadeset, pedeset ljudi
koji istodobno komuniciraju, treba
ih na neki način uskladiti.
Kao i za većinu mojih projekata, i
za taj CD skladbe su dobrim dijelom potekle iz odluke o tome tko
će biti glazbenici na projektu. S
Matijom Dedićem surađujem već
godinama i ne bih mogao poželjeti
nijednog drugog klavirista na svijetu, nema nikoga s kim se osjećam
glazbeno srodnije, nikoga boljeg
za ovaj projekt. S njim je nevjerojatno lako svirati bilo kakav jazz ili
improviziranu glazbu jer ima melodičnost, ritmičnost i prekrasnu intuiciju da stvori fenomenalne emocionalne i harmonijske slike, koje
se prirodno transformiraju od trenutka do trenutka.
Dok sam bio na Whittier Collegeu,
napisao sam skladbu Connections za klavir i flautu. To je dosad
zapravo jedina moja skladba koja
je potpuno zapisana. Ima elemente jazza i klasike. Poslije sam
se više prepustio skladbama koje
dopuštaju improvizaciju — od kojih su neke više, a neke mnogo
manje definirane.
Emocionalne slike
Polako mi se ponovo javlja želja da
napišem potpuno notiranu glazbu
za komorne sastave. Naravno, razlika je u tome što se osnovni mo-
li u cjelinu. Za flautista je pogotovo bitno da ima sastav koji osjeća
najfinije razlike u energiji sviranja i
dinamici, a ti glazbenici su jednostavno san snova. Što se samih
skladbi tiče, neke su bile potaknute konkretnim događajima, neke
više osjećajima koji su u to doba
vladali, a neke trenucima. Općenito ne volim previše objašnjavati
porijeklo ni značenje svake skladbe. Vidim ih kao nešto osobno i
privatno, nešto što naravno želim
nesebično dati i podijeliti, no istovremeno želim dati drugima priliku
da nađu u njima nešto svoje, nešto
što njih posebno dodiruje.
S
kladbe u
mojem slučaju
najčešće počinju
kao improvizacije
nadahnute
osjećajem, bojom,
mirisom.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
S programa smo odslušali odličan jazz iz američke, europske i hrvatske glazbene riznice
Kako nastaju vaše skladbe?
Skladbe u mojem slučaju najčešće počinju kao improvizacije nadahnute osjećajem, bojom, mirisom. Ponekad se stvore iz igre s
raznim glazbalima. Katkad su potreba za izražajem u određenom
trenutku. Nikad ih ne pokušavam
forsirati pa se uvijek na neki način
razviju same od sebe. Ponekad su
jednostavne, ponekad kompleksnije, no općenito volim jednostavnost. Katkad se trebam prisiliti
biti jednostavan u improvizaciji, no
u skladanju volim jednostavnost
jer dopušta da se improvizacijom
ta ista skladba iznova stvori i modulira svakom ponovnom izvedbom. Jednostavnost zahtijeva dubinu emocija. Jednostavnost traži
da se posegne duboko u sebe i
iskaže iskrenost. Ponekad jednostavnost bude lijepa, ponekad
ne bude. A ponekad jednostavnost traži kompleksnost. Ljepota
tog neprestanog traženja ravnoteže je ono što me neprestano vuče
da stvaram, kao improvizator i kao
skladatelj.
Potraga za
ravnotežom
Kad sam koncipirao projekt, Matija je predložio Martina Gjakonovskog za basista, a ja sam posljednjih godina puno slušao Johna
Hollenbecka i njegovu fenomenalnu glazbu pa sam osjećao da
bi njegovo shvaćanje i poznavanje
raznovrsne glazbe bilo prikladno.
Martin i John pridonijeli su svojim
bojama i energijom, a svi zajedno smo se prirodno i lako uklopi-
45
Nina Romić, Irena Žilić, Lovely Quinces, Auguste, Queen od Sabe, Nikol Čačić, Zvonka Obajdin, Ivana Picek, Sara Renar...
Novi val talentiranih kantautorica
Nije li divno biti sada i ovdje kad se rađa jedna nova scena puna tako talentiranih djevojaka?
ina Romić svojim
je
debitantskim
albumom Daljine
objavljenim 2010.
godine na neki način započela taj val
koji se progresivno širio. Usporedno je
i sama pomogla dajući na sve moguće
načine potporu kantautoricama željnim dokazivanja. Istovremeno, mnoge
su djevojke, ohrabrene lijepim Nininim
pjesmama, ali i njezinim uspjehom, odlučile izaći iz svojih soba i predstaviti se
nama. I hvala im na tome jer bismo u
protivnom ostali zakinuti za puno dobrih i
li-
jepih pjesama. Uz Ninu Romić sve je
oduševila Lovely Quinces, odnosno
Dunja Ercegović iz Splita, čiji su debitantski EP No room for us hrvatski
glazbeni kritičari prošle godine proglasili uvjerljivo najboljim izdanjem u 2013.
godini. Štoviše, uz uspjeh kod kuće,
Dunja je ove godine nastupila i u Teksasu u SAD–u, na najvećem svjetskom
sajmu novih imena.
Samozatajna kraljica
Queen Of Sabe, odnosno Sabina Herman, počela je samozatajno uz akustičnu gitaru s pjesmama na engleskom, a onda je prošle godine objavljena kompilacija u izdanju Croatia Recordsa Tragovi (s novim imenima na domaćoj sceni, među kojima i ona) koja
je nosila upravo naziv njezine prve pjesme na hrvatskom jeziku. Trenutačno
uvježbava bend, prateći kako se njezina nova pjesma Nismo bogovi uspinje na domaćim top–ljestvicama. Gordana Marković i Ivana Lulić svirale su
najprije iz gušta, potom su svirale obrade, a nastavile autorskim
pjesmama pod imenom Auguste, koje dobiva iz dana u dan
sve više komplimenata. Nikol
Čačić oduševila je mnoge prekrasnim glasom, nastupajući diljem
Hrvatske uz pratnju dvojice prijatelja na akustičnim gitarama pod jednostavnim imenom Nikol, Luka i Vedran,
ali i svojim EP–om ... and who are
you? koji je zaradio sjajne recenzije domaćih kritičara. Neizostavna je
među
spomenutim
djevojkama i Zvonka
Obajdin, žena koja
se odlučila primiti gitare u svojoj 35. te je
ponudila niz pjesama
koje su čučale u njoj,
ali je i oduševljeno
pomogla svim
tim
mladim
glazbenicima u seriji
ko m p i l a cija Bistro na rubu
šume, predstavljajući nova kantautorska imena iz cijele
regije. Objavljene su tri kompilacije i predSara Renar
46
stavljen velik broj novih imena kojima je upravo ona dala taj sjajan
vjetar u leđa i predstavila ih sve
znatiželjnijoj i zahvalnijoj publici. Tu su još i Ivana Picek, Erna
Imamović, Melita Sabljo, Ivana
Bastašić, Sonja Agata Bišćan...
Među svima njima istaknule su
se posebno Sara Renar i Irena
Žilić. Sara je svojim debitantskim
albumom Djeca stekla simpatije kritike i publike. Ovih je dana
objavila i novi EP Jesen na kojem
se možda čak najprogresivnije od
svih nabrojenih kantautorica poigrala kantautorskim pjesmama,
ne koristeći se akustičnom gitarom kao nezaobilaznim pratećim
instrumentom, već suvremenim
tehnološkim pomagalima, tvoreći jedno od zanimljivijih ovogodišnjih izdanja.
su mediji tu i presudni. Koliko god to zvučalo
otrcano, popularnost mi ne definira vlastiti pojam uspjeha. Uistinu vjerujem da je najvažnije
da si prije svega zadovoljan sam sobom i onime
što radiš i da otud počinje vlastiti uspjeh. Bila bih
vrlo sretna da se probudim za npr. pet godina i
shvatim da sam u tih pet godina uistinu vidljivo
napredovala i radila na sebi i da sam zadovoljna onime što sam postigla. To bi bio uspjeh.«
I Sara je vrlo zadovoljna prijemom debi–albuma: »Jesam, apsolutno. Budimo realni, znamo što prolazi kod širih masa, tako da me čak i
iznenađuje poprilično dobar prijem mojih pjesama kod publike.«
Doba nevinosti
Debitantski album Irene Žilić Travelling, objav-
Potreba za
komunikacijom
Novi val kantautorica u Hrvatskoj mnogima je otvorio oči pa su počeli na
drukčiji način gledati na glazbenu scenu današnjice. Zanimalo nas je što je
Saru potaknulo da izađe iz svoje sobe i
predstavi se publici?
»Vjerojatno isto što me potaknulo da
uopće počnem raditi svoje pjesme.
Možda neka potreba za prenošenjem
energije, komunikacijom, nalaženjem
svog načina izražavanja, ne znam točno. Samo znam da je bavljenje glazbom nešto što me najviše ispunjava.«
I nešto manje medijski eksponirana
Irena Žilić ima svoje razloge izlaska iz
sobe. »Talentirani ljudi u mojoj okolini
koji su me potaknuli da radim na vlastitom materijalu i činjenica da mi je sve
to bilo nepoznato, zanimljivo i drugačije
od stvari koje sam dotad radila.«
Prvim EP–jem Days Of Innocence oduševila je i kritičare i publiku, ali je nekako
ostala po strani od medijskog interesa.
Priupitali smo je koliko prisutnost u medijima smatra uopće nužnim za uspjeh
na sceni.
»Naravno da mediji imaju velik utjecaj
na širenje informacija, a što se tiče zastupljenosti u medijima, nemam osjećaj da sam ostala po strani, dapače!
Mislim da mediji jesu bitni za dio uspjeha, pogotovo za popularnost. Ali ako je
to cilj, tj. nečija definicija uspjeha, onda
kućom.«
U ovoj priči o novom valu mladih kantautorica
svakako se valja osvrnuti i na jezik, jer barem
polovica njih pjeva na engleskom jeziku. Jezik
izražavanja njima nije važan. Važne su misli i riječi, a engleski je ionako novoj generaciji potpuno razgovorni jezik, dok je utjecaj engleskih
autora s globalne scene nemjerljivo veći od domaćih kantautora i glazbenika. Osim toga, biti
dio svijeta i globalne scene podrazumijeva djelomično i engleski jezik kao općeprihvaćeni način komunikacije diljem svijeta. Na žalost, zbog
uskogrudnosti glazbenih urednika na radiopostajama u Hrvatskoj, pjesme kantautorica koje
pjevaju na engleskom jeziku uglavnom neće
emitirati jer nisu na hrvatskom jeziku. Irena Žilić
sigurno je toga bila i svjesna kad je pisala pjesme za album. »Vjerujem da će se zapravo do
neke mjere emitirati, vjerojatno ne
na svim postajama, ali s obzirom
na poprilično pozitivnu reakciju i
suradnju s radiopostajama do
sada, vjerujem
da će se to i održati. Ne očekujem i ne smatram
da je to i glazba
za svaku postaju, tako da je to i
u redu«, iskazala
je svoje mišljenje
Irena za Cantus.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
N
Piše: Dubravko Jagatić
Anita Nadj
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
P
osljednjih nekoliko
godina Hrvatskoj
se dogodio novi val
kantautorske glazbe. Val
koji je zapljusnuo scenu
odličnim mladim, novim
kantautorima i još više
mladim kantautoricama
Queen of Sabe
ljen posljednjih dana rujna, bez sumnje će se
naći u vrhu godišnjeg izbora najboljih domaćih
albuma objavljenih 2014. godine. Toliko nevine
i nježne pjesme, ali istovremeno tako poetične
i snažne, zaista su rijetka pojava na domaćoj
sceni i komotno mogu konkurirati na globalnoj
sceni. Međutim, više je nego zanimljivo što se
većina tih mladih kantautorica gotovo potpuno
samostalno probija na scenu. Diskografi su u
toj priči ostali neobjašnjivo po strani (čast izuzecima). Lovely Quinces objavila je samostalno
izdanje kao i Irena Žilić. Zvonka Obajdin je također bez diskografske kuće, a spomenute kompilacije Bisto na rubu šume vol. 1, 2 i 3 objavljene su u vlastitoj nakladi, dok su Queen Of Sabe
i Auguste za sada svojim pjesmama zainteresirale diskografe. Sara Renar od samog se početka vezala za diskografsku kuću Aquarius
Records. Zašto je primjerice Irena Žilić odlučila debitantski album objaviti samostalno, a ne
za neku hrvatsku diskografsku kuću? »Iz jednostavnog razloga, to je nešto što mi trenutno
odgovara i nije bilo potrebe za diskografskom
Bitna potpora
One su sve pred nama jer imaju što reći i znaju kako. One imaju talent, imaju volju i samouvjereno znaju da nemaju što izgubiti jer ih je
već i samo iskustvo stvaranja i izvođenja tih
pjesama obogatilo i oplemenilo. Na našu sreću.
Osim toga, nije potrebno posebno isticati koliko je važno nastaviti tradiciju kantautorske scene. One iste koja je šezdesetih godina obilježila
dobar dio povijesti domaće popularne glazbe u
Hrvatskoj. Važno je da im posvetimo pozornost
i vrijeme i poslušamo što nam i kako pjevaju.
Za sve ostalo će se same pobrinuti. Vrijeme je
da se scena pomladi, stoga im treba dati svu
moguću potporu. U medijima, na koncertima,
diskografskim ugovorima uz zasluženi pljesak.
Osim toga, nije li divno biti sada i ovdje kad se
rađa jedna nova scena puna tako talentiranih
djevojaka?
Irena Žilić
47
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
B
ez imalo je kompromisa objavila debitantski album s pjesmama po vlastitom ukusu. Za
svoju dušu. Prve su recenzije
bile fantastične. Mjesec dana
od izlaska albuma priredila je
promotivni koncert u Malom pogonu Tvornice
kulture i rasprodala ga. Nisu svi ušli koji su je
htjeli doživjeti na pozornici. I na koncu, gotovo svi primjerci nastupnog albuma Travelling
prodani su oduševljenoj publici koja je nakon
nastupa pohitala kupiti ga. Bez sumnje, bio je
to trijumf Irene Žilić na promotivnom koncertu
u Malom pogonu Tvornice kulture, održanom u
petak, 24. listopada ove godine. Jedan je bis
bio premalo za svu publiku koja jednostavno
nije željela da Irena završi koncert.
Zrelo razdoblje
Snažna, nježna i svačije pažnje vrijedna, Irena
je pokazala na svojem najvećem samostalnom
koncertu dosad da njezin uspjeh nije slučajan.
Iako nošena valom nove generacije kantautorica, Irena je već na nastupnom EP–u Days Of
Innocence, objavljenom potkraj 2012. godine, pokazala sav svoj talent i ljepotu glasa.
Međutim spomenuti EP ostao je nevin, nekako sakriven od većeg broja očiju i ušiju. Možda je upravo taj prvi, bojažljivi korak bio potreban da Irena iz nevinosti zakorači u zrelo razdoblje i snimi fantastičan album Travelling. Mnogo bogatiji od prethodnog EP–a,
Irena je, kao i na samom koncertu, svoje pjesme pojačala pridruženim glazbenicima, ponudivši tako puni i snažniji zvuk svojih nježnih ali snažnih pjesama koje je publika upijala s najvećom pažnjom, ne štedeći dlanove
kad ju je trebalo nagraditi pljeskom, a nije se
krio ni pokoji uzvik i uzdah oduševljenja.
U vlastitoj produkciji
Irena Žilić 24. listopada 2014. nastupila u Malom pogonu Tvornice kulture
Snažna, nježna i pažnje vrijedna
Publika nažalost njezine pjesme ne može čuti u eteru domaćih radiopostaja, koje u velikoj većini ignoriraju ovako talentirane
umjetnice
48
Irena Žilić snimila je jedan od najboljih albuma
ovogodišnje domaće produkcije, a ovim je koncertom bez ikakve sumnje trijumfirala. Bez potpore diskografske kuće, u vlastitoj produkciji,
pametnim poslovnim potezima i ciljanim PR–
om, Irena se popela na sam vrh. Naravno, ne bi
uspjela da doista nije talentirana i da nema glas
i pjesme koje zaslužuju samo riječi hvale. Kako
na albumu, tako i na samom koncertu, dokazala je da je ovo njezina godina te da je upravo došlo njezino vrijeme. Po senzibilitetu slična
globalno proslavljenoj Nori Jones, ali ipak dovoljno drukčija i svoja da svakim danom osvoji
glasom i svojim pjesmama nečije srce. Ne zato
što je to odlučila učiniti da bi prodala što više albuma, već zato što pjeva zbog vlastitog zadovoljstva za publiku koja je to prepoznala. Za istu
publiku koja njezine pjesme, nažalost, ne može
čuti u eteru domaćih radiopostaja koje u velikoj većini ignoriraju tako talentirane umjetnice
poput nje. Koncert u Malom pogonu Tvornice
nagrada je i njoj i publici jer je, naočigled, zadovoljstvo bilo obostrano.
Irena Žilić
Travelling
samoizdanje
Kakav prekrasan glas ima
ta Irena! Sanjiv, nježan i
istodobno snažan. Kao
da je sasvim dovoljno da
otvori usta i poezija izlazi
kroz sretne note i prekrasne pjesme. Nakon što
je prije nekoliko godina
objavila EP Days Of Innocence, Irena je privukla
pozornost mnogih, upravo
zahvaljujući svojem glasu,
kao i svojim autorskim pjesmama koje su se više
prenosile putem društvenih mreža nego kroz eter
domaćih radiopostaja. Dovoljno da Irena odluči
snimiti album i predstaviti se s jedanaest novih pjesama. Jedanaest pjesama među kojima je gotovo
nemoguće izdvojiti neku slabiju, s nekom manom
ili kojoj tu nije mjesto. Predivan album ispunjen divnom poezijom i pjesmama koje Irenu Žilić svrstavaju u sam vrh svjetske kantautorske scene. Njezin engleski nema mane, njezine su pjesme tople
i pitke. Travelling ne sadrži jednostavne pjesmice,
već pjevački kompleksne i na trenutke skladateljski
zahtjevne melodije zbog kojih Irena zaslužuje punu
pozornost. Posvetite joj svoje vrijeme i bit ćete nagrađeni pjesmama koje vas odvode na neko bolje
mjesto i u neko bolje vrijeme, dok žmireći slušate
zvijezdu pred kojom je sjajna međunarodna karijera. (Dubravko Jagatić)
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
K
ako na albumu, tako
i na samom koncertu,
Irena Žilić dokazala je da
je ovo njezina godina te
da je upravo došlo njezino
vrijeme
Piše: Dubravko Jagatić
Sara Renar
Jesen
Aquarius Records
Nakon nekoliko godina
provedenih na sceni s nekoliko singlova, pristojnim
prijemom te albumom Djeca objavljenim 2013. godine, Sara Renar dospjela je
zasluženo na sam vrh domaće kantautorske scene.
Međutim, EP–om Jesen
Sara je odskočila, odmaknula se od ostalih i predstavlja se kao najprogresivnija kantautorica nove generacije. Sara se ne koristi
nužno akustičnom gitarom kao instrumentalnom
pratnjom niti klavirom (iako je pjesma Post sezona
u cijelosti klavirska, a instrumental predstavlja Saru
i kao vrhunsku skladateljicu). Sara sklada drukčije
i upotrebljava tehnologiju, ne srameći si ni dobrih
beatova ni sitnih kompjutorskih zvukova koji sjajno
dopunjuju njezine glazbene ideje. Nema sumnje
da je za to zaslužan Konrad Milvaj (OhnoKono)
koji u suradnji s Edijem Cukerićem potpisuje produkciju albuma. Pritom prateći bend daje snagu i
punoću pjesama, tvoreći od ovog EP–a prekrasno
djelo koje zaslužuje samo komplimente i opetovano slušanje. Sara Renar tim je EP–om podigla
letvicu sebi i drugima jer se rijetko na sceni pojavi
tako kompletno i sadržajno autorsko djelo za svaku pohvalu. Jesen zaslužuje samo najviše ocjene.
(Dubravko Jagatić)
49
Istina o »velikom prasku«
Kako je novinar i publicist Anđelo Jurkas, oduševljen zagrebačkim koncertom Red Hot Chilli Peppersa, na kojemu
su nastupili i 2CELLOS, odlučio napisati knjigu o Hauseru i Šuliću
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Piše: dr. sc. Irena Paulus
»Veliki prasak« dogodio se 20. siječnja
2011. godine. Tada je, naime, uploadan
glazbeni videospot s aranžmanom Jacksonova Smooth Criminal koji je proslavio dvojicu iznimno talentiranih, ali do tada relativno nepoznatih violončelista — Luku Šulića
i Stjepana Hausera. »Prasak« je odjeknuo
mnogo dalje nego što su njih dvojica to očekivala (a očekivala su mnogo) pa je uslijedilo potpisivanje ugovora sa Sony Masterworks, turneja s Eltonom Johnom, potpisivanje
ugovora s tvrtkom Rocket Music, suradnja
s glasovitim producentom Bobom Ezrinom,
gostovanje u elitnim televizijskim šouima...
pri čemu se broj obožavatelja koji se, već
od »praska« brojio u milijunima, neprestano povećavao.
Biografija o mladićima
Sve je to bilo poticaj Anđelu Jurkasu da pokuša uspostaviti kontakt s 2CELLOS, a zatim da, prilično brzinski, napiše o njima knjigu — i to ne bilo kakvu knjigu, nego »službenu biografiju«. Biografije takvog tipa obično se pišu o starijim, zrelim ljudima, ljudima
sa znanjem i iskustvom koji su ostavili trag
na području kojim se bave. Biografije o mladićima koji su u vrijeme »radnje« bili u srednjim dvadesetim godinama, obično se rade
iz komercijalnih razloga, rijetko imaju težinu,
a cilj im je steći što više obožavatelja. Takve
se biografije obično pišu glumcima i pop–
glazbenicima, a ne klasičnim glazbenicima
(osim ako nisu dovoljno stari i iskusni da biografiju zasluže). Takve biografije najčešće
se ne rade u Hrvatskoj, nego su tipičnije za
američko podneblje, gdje je marketing jedna od najvažnijih stavki probijanja u svijet
poznatih.
Veliki prasak, službena biografija 2CELLOS,
stoga je sasvim neobična knjiga. Neobična je jer govori o neobičnim mladim ljudima
koji su sa svojih dvadeset i nešto godina bili
dovoljno mudri i poduzetni da ostave trag,
da pretoče znanje i iskustvo koje su skupljali gotovo od rođenja u planetarni uspjeh
kojemu se još uvijek ne možemo načuditi. Stjepan Hauser i Luka Šulić su se, kako
Bob Ezrin kaže, vrtjeli u »labirintu« klasične
glazbe koji su savladali suma cum laude, ali
su od njega tražili više nego što im je mogao dati. Njihov uspjeh nije bio marketinški kontroliran — marketing, pa čak i naziv
2CELLOS, kao i sve ostalo, dobili su tek nakon što su na You Tube lansirali slavni video.
50
Stoga, da — biografija je specifična jer govori o dvojici klasičara koji su »prebjegli« u
pop, rock i druge vode. Bili su hrabri, jer im
je svijet popularne glazbe bio prilično nepo-
znat (mnoge rock i pop stvari koje su svirali
na koncertima, uključujući i Smooth Criminal, bile su im otkriće, naročito Stjepanu Hauseru koji, prema biografiji, tijekom glazbenog školovanja uopće nije obraćao pažnju
na popularnu glazbu, smatrajući je a priori
»smećem«). Po svojoj neobičnosti i hrabrosti, ali i vještini i umijeću sviranja, pa i uspjehu koji je mnoge ostavio bez teksta, njih
dvojica zaista zaslužuju biografiju.
Osobni pristup
te slike ponavljaju se nekoliko puta, ali uvijek iz drukčije perspektive: bilo da se radi o
mami i tati, bilo o Eltonu Johnu ili o ljudima iz
Sony Masterworks ili o TV voditeljici Danieli
Trbović ili jednostavno o prijateljima kao što
su Franko Božac i Tilen Artač te o profesorima glazbe poput Hauserova »zamjenskog
oca« Krunoslava Peljhana ili Šulićeva profesora Krešimira Lazara. Hauser i Šulić prikazuju se iz svih mogućih kutova i svih mogućih smjerova. Ostvaren je portret vrhunskih
glazbenika koji su našli svoj raison d’être i pri
tome ostali sasvim »normalni«, obični mladi
ljudi skloni zafrkanciji.
Naravno da je Jurkasova biografija prije svega
Knjiga je već po broju ljunamijenjena obožavateAnđelo Jurkas
di s kojima se razgovaralo
ljima 2CELLOS, ali je nabila »zadatak«, ali Jurkamijenjena i onima koji će
su je to očito bio mio zato tek postati. Naravno da
2CELLOS
datak, jer je njegovo mije marketinški ciljana, po— Službena
šljenje o 2CELLOS vrlo
put mnogih američki oribiografija
visoko, i to se razmišljajentiranih biografija — ali,
nje ne libi ni iznijeti ni arpisana je drukčije, a to je i
gumentirati. A njegovi arMenart, 2013.
bio razlog zbog kojega su
gumenti ne izviru iz nečelisti i njihov menadžer,
kog zatvorenog novinarMiro Vidović, pristali na
skog razmišljanja željnog
nju. Ono što je drugačije
senzacije, nego ih vuče
jest prije svega osobni priiz svih smjerova relevanstup. Iz načina pisanja vidi
tnih za 2CELLOS. Jurkas
se da Jurkas nema dlake
govori o situaciji u klasična jeziku (ali ni pravog leknoj glazbi, promatrajući
tora da mu popravi tipfešto više toga, od svijeta
lere, kao ni stručnog saprema Hrvatskoj i natrag.
vjetnika da mu kaže kako se nazivi klasičGovori o znanju, visokoj umjetnosti, nevjenih djela u knjizi pisanoj hrvatskim jezikom
rojatnim tehničkim vještinama, vježbanju, ali
navode na tom jeziku, a ne na engleskom). i o zatvorenosti »klasičarskog« kruga i o neNo svi tipfeleri, doslovni prijevodi s englekim negativnostima klasičarske elite koje svi
skog na hrvatski i neke sitnice koje govoklasičari znaju, ali o kojima govore potiho, a
re da Jurkas zna puno o glazbi, ali da ipak ne ispisuju ih nikad.
nije obrazovani glazbenik (što zapravo nije
Jurkas analizira i svijet popularne glazbe,
ni važno), opraštaju se. Tehničke pogreške
autorov jezik čine življim i bližim jeziku kojim govoreći o njezinoj površnosti, o jednostavnosti pop–forme, o tome kako danas svatgovore Hauser i Šulić. Sasvim je jasno da
ko može skladati i biti pop–autor. Ali opet, i
je odnos Šulića i Hausera i njihova »službeu tom je svijetu pravih umjetnika malo, a oni
nog biografa« nakon nekog vremena prerakoji to zaista jesu, poput Eltona Johna, doistao u prijateljstvo, a taj je osjećaj prenesen
sta teško rade. Svijet pop–uspjeha, markei na čitatelja. I čitatelj se, čitanjem Jurkasotinga, turneja, koncerata, snimanja i svega
ve knjige Veliki prasak, počinje osjećati kao
ostaloga jednako je težak i naporan poput
da je bliski prijatelj Hausera i Šulića, kojemu
klasičarskog svijeta bespoštednog vježbase oni povjeravaju. Jer doživljava i proživljanja. U tom je svijetu vrlo teško opstati, jer su
va sve ono što su oni doživjeli i proživjeli. A u
ukusi publike nepredvidivi i neprestano se
tako malo godina bilo je doista dosta toga.
mijenjaju. Šulić i Hauser prihvatili su taj sviJurkasov je način pisanja necenzuriran,
jet kakav jest, bez zadrške i bez žaljenja, sa
svakodnevan, blizak govorenom jeziku kosmiješkom i, kako Jurkas to slikovito opisujim je razgovarao ne samo s Lukom Šulićem
je, zajebancijom.
i Stjepanom Hauserom nego i s njihovim
Autor knjige o Stjepanu Hauseru i Luki Šuliprijateljima, poznanicima, suradnicima, koću, koje naziva »likovima iz crtića«, Lolekom
legama, televizijskim voditeljima, produceni Bolekom, Patom i Matom, dvojicom mulatima, ton–majstorima, zaštitarima, domaca (...) također je detaljno pročešljao svijet
ćim i stranim pjevačima, klasičnim glazbecrossovera, kojemu Hauser i Šulić navodno
nicima te brojnim, brojnim drugim ljudima.
pripadaju, ali od kojega se nominalno ograNa taj način stvorio je živahnu sliku. Sadržaji
Veliki prasak
đuju. No stvar je u tome kako se crossover
vidi. Ako ga se doista gleda kao glazbu koja
matricama i beatovima uništava klasična
glazbena djela, tada su u pravu. Ali ako je se
gleda kao glazbu prijelaza, koja omogućava
najboljima, poput njih samih, da se kreću i
u jednom i u drugom svijetu — klasičnom i
popularnom — onda je to glazba budućnosti. Crossover je mjesto koje otvara zatvoreni krug klasične glazbe, mjesto koje približava klasičnu glazbu širokoj i, što je iznimno
važno, mladoj publici. Također, crossover
pomaže shvatiti da glazbu treba razumijevati kao jednu — Glazbu. I ona se ne smije
dijeliti s obzirom na sklonosti ovom ili onom
žanru. Taj su stav jasno iznijeli 2CELLOS, ali
i Anđelo Jurkas. Zato ne iznenađuje što Šulić i Hauser s jednakom strašću otkrivaju i
sviraju pop/rock (i Hauseru omiljenog Olivera), kao što sviraju klasičnu glazbu: Šostakoviča, Brahmsa, Dvořáka... Ta se strast
osjeća na svim stranicama knjige Veliki prasak, premda se 2CELLOS s tih stranica ne
mogu čuti kako sviraju. Ali za to postoji You
Tube. I koncerti, koje dečki smatraju svojom
budućnošću.
Strast u pisanju
Naravno da se strast sviranja ne bi osjetila
da nije bilo strasti pisanja i da Jurkas strastveni pristup (glazbi, knjizi) nije dijelio sa
Šulićem i Hauserom. Zato se njegov Veliki
prasak čita poput romana. I to romana koji
ima sve komponente: uvod, zaplet, kulminaciju i rasplet. Iz Velikog praska najprije saznajemo o razlozima knjige: kako je autor,
oduševljen zagrebačkim koncertom Red
Hot Chilli Peppersa na kojemu su nastupili
i 2CELLOS, odlučio napisati knjigu o Hauseru i Šuliću.
Sir Eltonov predgovor
Njegov je koncept, dok ga je još držao na
papiru samo kao naslove, morao izgledati razuman (i, zapravo, pomalo uobičajen,
unatoč neobičnim naslovima poput Crossover Lolek & Klasika Bolek ili 2CELLOS
od A do Ž), ali menadžeru Hausera i Šulića u Hrvatskoj, Miri Vidoviću, kao ni njima
samima, nije mogao odmah pokazati koliko će napisano omogućiti čitatelju da se s
dvojicom čelista zbliži, da ih osjeti, da doista
shvati tko su. Jurkas je svoj koncept gradio
postupno: nakon predgovora koji je napisao
glavom i bradom sir Elton John, knjigu počinje pisati predstavljajući sebe kao autora
službene biografije 2CELLOS. No Jurkas je
daleko od toga da sebe drži u prvom planu:
on autora uvodi, a zatim izvodi iz knjige, vraćajući ga (odnosno sebe) u poziciju promatrača. Zatim se okreće zvijezdama. Prate-
ći rođenje, djetinjstvo i školovanje Stjepana
Hausera i Luke Šulića, Jurkas počinje pisati uzbudljivu priču, koja naročito u Hauserovu slučaju, pruža gomilu zanimljivog materijala. No to, naravno, nije sve. Zanimljivosti se
slažu i grade jedna na drugu, vodeći prijateljstvu dvojice koja su si »baš legla« (poput
yina i yanga, kako kaže Cathleen Murphy iz
Sony Masterworksa), a koje će kulminirati (i
u knjizi, kao zaplet) objavljivanjem videospota Smooth Criminal nedugo nakon smrti
Michaela Jacksona.
Jurkas prenosi dvadesetak e–mailova iz kojih se vidi kako su Šulić i Hauser odabrali
Jacksona i kako su ga lansirali i kako je nesmiljena bila snaga kojom su ih pogodile reakcije, fanovi, lažne i prave ponude, producenti, head hunteri. Nevjerojatan je podatak
da su samo dvije minute nakon objavljivanja
videa, dobili ponudu za koncert. Napeto je,
naravno, i čitati o tome kako su snimali audio u tonskom studiju Mateja Zeca u Kastvu
dok je vani bjesnjela snježna mećava i kako
su poslije snimili videomaterijal u Domu hrvatskih branitelja u Puli u režiji Kristijana Burlovića. Koliko su očekivali odjek onoga što
su napravili, toliko za njega nisu bili spremni.
Posljedice snova
No to i jest an American dream, zar ne? To je
ono o čemu svi sanjamo, ali čisto sumnjam
da bismo se svi koji sanjamo mogli nositi s
posljedicama tih snova. Jurkas je vrlo zoran kad opisuje kako Hauser ne prepoznaje filmske i glazbene zvijezde na primanjima,
kako »Čelosi« mrtvi umorni spavaju na aerodromu, kako prelaze kinesku granicu ili
kako rješavaju probleme s vizama i putovnicama. Knjiga, dakle, ne staje na vrhuncu,
nego vodi i dalje, prati dvojicu u pregovorima
sa Sonyjem, na turneji s Eltonom Johnom, a
istražuje i njihovu perspektivu u budućnosti.
Potkraj Velikog praska autor Jurkas ponovno izranja iz »anonimnosti« (premda nije
stvarno »otišao«, jer se njegova prisutnost
osjeća na svakoj stranici), i to u jednom od
posljednjih poglavlja (Advokatura Files). Tu
se pita i preispituje o 2CELLOS, pokušavajući dati odgovor na bezbrojna pitanja —
poput onih jesu li 2CELLOS one hit wonder;
sviraju li oni stvarno crossover; jesu li umjetnici ili samo tehničari–izvođači; je li uspjeh
Smooth Criminala bio slučajnost...? U poglavlju Bonus Tracks objavljene su recenzije dvaju albuma (2CELLOS i In2ition), kao i
prikazi nekih koncerata, a na kraju se čita i
kratki Intervju u kojemu, još jedanput, upoznajemo »Čelose« iz prve ruke. Vedre, pune
dosjetki i bez dlake na jeziku. Na posljednje
Jurkasovo pitanje: Kako dalje?, odgovaraju:
»Nema nikakvih naznaka, propast ćemo.«
A aktualni su i dalje — treba samo virnuti na internet — godinu dana nakon što je
Anđelo Jurkas objavio službenu biografiju
2CELLOS Veliki prasak. Neka im uspjeh potraje, kao i Jurkasu — kojemu želim da objavi još mnogo sličnih uzbudljivih knjiga o glazbi i glazbenicima.
Još jedna zbirka anegdota legendarnog glazbenog pisca i komentatora
Nove vedre i šaljive zgode
Autor je sabrao preostali materijal korišten u njegovu popularnom ciklusu noćnih
emisija Hrvatskoga radija Klasikom po drugom
K
Piše: Višnja Požgaj
ao što je i obećao
nakon izlaska svoje
prve šaljive knjige
1000
glazbenih
anegdota (Durieux,
2012.), ugledni član
HDS–a, glazbeni pisac i komentator Branko
Polić (Zagreb, 1924.), prošle je godine kod
istog izdavača objavio i drugu knjigu u kojoj
je sabrao preostali materijal korišten u njegovu popularnom ciklusu noćnih emisija Hrvatskoga radija Klasikom po drugom. Autor
u predgovoru podsjeća na to da je prva knjiga bila pokušaj da na jednom mjestu bude
skupljeno tisuću vedrih zgoda iz glazbenoga svijeta, ali je, kao što su čitatelji primijetili, nedostajalo više anegdota o vokalnim
umjetnicima, kao i o drugim ličnostima koje
su zadirale u glazbeni život velikih glazbenih
stjecišta, te o raznim drugim zgodama u vezi
s glazbom. Stoga su nove anegdote pridonijele nastojanju da se pohrani što veći broj
prigodnih crtica o glazbenicima, protkanih
sadržajima koji mogu pružiti zabavu i razonodu, pa usput i neku pouku.
Pjevačke priče
U drugoj dakle knjizi, vokalni umjetnici — Pjevači — zauzimaju počasno mjesto s trideset
tri imena iz raznih zemalja i razdoblja, od 18.
do 20. stoljeća. Ima tu danas više ili manje poznatih umjetnica i umjetnika o kojima se mnogo pričalo i pisalo u njihovo vrijeme. Spomenimo tek neke: privlačnu i duhovitu francusku
opernu pjevačicu Sophie Arnould, nedodirljivu primadonu pariške velike opere u 18. stoljeću (»Ići u operu je kao da se ide k vragu. Ali
što ćemo? Takva je moja sudbina.«), ili legende 19. i 20. stoljeća — Mariju Callas, Enrica
Carusa, Mariju Malibran, Adelinu Patti, Elisabeth Schwarzkopf, Fjodora Šaljapina ili našu
Zinku Kunc–Milanov, zvijezdu Metropolitana.
Među njezinim anegdotama nalazi se i ona
koja otkriva da je prigodom jednog nastupa
neke svoje nasljednice, Zinka susrela svojeg
bivšeg partnera koji joj je spočitnuo zašto ona
ne bi i dalje, makar povremeno, nastupala,
kad još uvijek tako mlađahno izgleda. »Nemam takvih ambicija, jer želim da me publika zadrži u dobrom sjećanju«, glasio je Zinkin
odgovor. Svi ti članci opremljeni su portretima
ili fotografijama umjetnika i kratkim uvodnim
biografskim podacima — kao podsjetnik ili
mogućnost novih saznanja.
Drugi dio knjige odnosi se na Dobronamjernike koji žive za glazbu — pa i od nje same.
Na prvom je mjestu slavni čelnik Metropolitan opere, sir Rudolf Bing koji je ostavio memoare Pet tisuća noći u operi. Slijede zgo-
de koje su pisali uvaženi bečki kritičar Edu- Pravilo treće: Ako svirate pogrešnu notu,
ard Hanslick, engleski klavirski pratilac Ge- mrko pogledajte u smjeru nekog od svojih
rald Moore, ruski plesač i koreograf Vaclav
partnera.
Orlikowsky, pa operni producent Marcel
Pravilo četvrto: Služite se uvijek ispravnim
Prawy, koji je također bio predavač, glazbe- prstometom. Tako ćete se uvijek uskladiti
ni pisac, a između ostalog i autor knjige o s drugima.
bečkoj operi. Manje je poznato da je pisac
Pravilo peto: Brižno ugađajte svoje glazbalo
George Bernard Shaw bio i britak glazbeprije sviranja. Na taj način možete i pogrešni kritičar, pa su zanimljiva i njegova razmine tonove po cijelu noć svirati s najčišćom
šljanja o glazbi. Jednom je napisao: »Jučer
savješću.
je u Queen´s Hallu koncertirala velika primadona, signora Tortillani. Samo se pitam — Pravilo šesto: Uzmite si vremena za okretanje stranica, navlastito kad vam partner
zašto?« Milan Šenoa, sin velikog Augusta,
mora stajati. Ubrzavanje samo uzrokuje
autor je dragocjenih uspomena, primjerice
o starom zagrebačkom gornjogradskom stresove.
kazalištu. Autor knjige
Pravilo sedmo: Prava nota u
Velike operne katastrokrivo vrijeme je kriva nota (i
Branko Polić
fe je Englez Hugh Vicobratno).
kers, a bečki muzikolog
Pravilo osmo: Ako se svi izAlexander Witeschnik
gubiše svirajući, osim vas,
napisao je knjižicu Glazpovežite se s onima koji se
ba je jača od pokusa ili
izgubiše. Samo hrabro, kremnogo harmonije uz
nite za njima.
male disonance.
Durieux (Zagreb)
Pravilo deveto: Nastojte odTreći dio knjige Tematski
svirati najviše NUS (nota u
kurioziteti — znani i nesekundi). Na taj način divit
znani sadrži opće teme i
će vam se i nekompetentni.
pojmove kojima su glazPravilo deseto: Na oznake
benici gotovo svakodza povezivanje nota, dinanevno zaokupljeni, koje
miku i ukrase nemojte se
u raznim, uglavnom poobazirati. Oni služe jedino
sve neočekivanim slukao ukras partiture.
čajevima, mogu postaPravilo jedanaesto: Ako je
ti šaljive i iznenađujuneki prijelaz teško ostvariv,
će zgode. Tu je riječ o
usporite. Ako je lagan, ubransamblima, audicijazajte. Na kraju će sve ispama, avangardnoj glazsti dobro.
bi, Bayreuthu, opernim
Pravilo dvanaesto: Ako ste
impresarijima, osjetljivim
posve izgubljeni, zaustavite
glazbenicima, osobesve i kliknite: »Mislim da se
njacima, pedagozima,
moramo naštimati!«
plagijatima, pokusima,
primadonama, putovaPravilo trinaesto: Sretni su
njima diljem svijeta, susretima sa životinjama,
oni koji nesavršeno intoniraju, jer njihovo je
uzajamnim pohvalama, greškama, iznenađekraljevstvo glazbe.
njima, Bečkoj državnoj operi, bečkim filharPravilo četrnaesto: Ako se ansambl momoničarima, dirigentima, festivalima, kritičarirao zbog vas zaustavljati, detaljno objasnite
ma, ljubavnim zgodama, masovnim medijima
zbog čega ste se izgubili. To će sve njih nei novcu, menadžerima, zgodama i nezgodaobično zanimati.
ma, zlobnicima i podrugljivcima i slično.
Pravilo petnaesto: Prava se interpretacija
Kao poziv na čitanje Polićeva izbora vedrih
postiže tako da ne ostaje nijedna nota izvori šaljivih glazbenih zgoda navodimo još Senika. Sve je otisnuto. Naposljetku, i izdavači
damnaest zlatnih pravila za sviranje u anmoraju jesti.
samblima koje je napisao autorov dugogoPravilo šesnaesto: Pošto su svi drugi završidišnji prijatelj, uvaženi hrvatski violist, sklali sviranje, nemojte odsvirati nijednu od onih
datelj i pedagog Miroslav Miletić:
nota što vam preostadoše.
Pravilo prvo: Svi trebaju svirati isto djelo i po
Pravilo sedamnaesto i ujedno posljednje:
mogućnosti isti stavak.
Plašljivo odsvirana posljednja nota pogrešna je nota. Pogrešna nota odsvirana s autoPravilo drugo: Stanite kod svakog znaka za
ritetom naziva se interpretacijom. Interpreponavljanje i podrobno raspredajte o tome
treba li ponoviti ili ne. Slušateljstvu će to biti tacija s natuknicama školski je rad.
neobično drago.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Prva službena biografija svjetski poznatog dvojca 2CELLOS
Pregršt
glazbenih
anegdota
51
Nekonvencionalno,
neopterećeno i
muzikalno
Prvi put Dani Bošnjak pojavljuje se kao glavni lik, nositelj
pripovijesti o flauti u Hrvata za koju se pisalo od 1968. do
2011. godine
D
za koju se pisalo od 1968. do 2011. godine. Uglavnom ni tu nije sam. Osim u Solu
za Danija Frane Đurovića (2005.) i Pjesmi
ani Bošnjak jedan je od hodočasnika Marka Ruždjaka (Canto peonih sretnih umjetnika regrino, 2011.), po kojoj album nosi naziv,
koji je potreban gotovo uz njega su »jednaki među jednakima«,
kako je u jednom drusvakom
gom kontekstu svojedobkomorDani Bošnjak
no zapisao akademik Lon o m
vro Županović. To su pijaansamblu. Dakako da
Canto
nist David Gazarov (Mazasluga pripada njegovu
nic, Dubravko Palanović,
instrumentu i skladbama
peregrino
2005.), gitarist Edin Karakoje predstavlja, ali bilo
mazov (and then... turn to
Cantus/HDS 2014.
bi bolje reći da je on sam
the mountain..., Berislav
uzrok te sreće. NekonvenŠipuš, 2005.), čembalist
cionalan,
neopterećen,
Krešimir Has (Razgovor
vrijedan, zainteresiran, a
ugodni, Boris Papandoiznad svega muzikalan,
pulo, 1968./1969.) i naDani Bošnjak prebacuje
posljetku, Varaždinski kose iz jednog glazbenog
morni orkestar s dirigenfilma u drugi na onaj partom Berislavom Šipušem
tnersko–pouzdani način
(Pjesma o valovima, Olja
koji ga je uvrstio u skupiJelaska, 2009.). Niz zavrnu najaktivnijih hrvatskih
šava akademik Nikša Glikomornih (i orkestralnih)
go, autor vibrantnog tekglazbenika. On je uvijek
sta u programskoj knjižici.
dio neke glazbene obitelji, član je ansambla i
istodobno solist, kojega,
Glazbeni »dom«
zanimljivo, nisu znatnije
privlačile koncertantne partiture, ni klasič- Poznavajući glazbenikove preferencije i
njegov istinski glazbeni »dom«, ovaj odabir
ne ni one druge.
onoliko je tipičan koliko je Bošnjak netipičan glazbenik. U izvedbenom (tehničkom)
Glavni lik
i interpretativnom smislu, on je superioran
Sad se prvi put pojavljuje kao glavni lik, no- tumač. Granice voli samo kad su slobodne
sitelj pripovijesti o flauti u Hrvata, i to flauti (vjerojatno u njegovu slučaju skladateljska
uputa improvisare a piacere izaziva puno
zadovoljstva), onako kako i pristoji hodočasniku, putniku na sveta mjesta, ovaj put
u svijet šest različitih partitura.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Piše: Sanja Raca
D
ani Bošnjak voli granice samo
kad su slobodne, onako kako
i pristoji hodočasniku, putniku na
sveta mjesta, ovaj put u svijet šest
različitih partitura
52
Je li važno znati što sve flauta može, odnosno što na njoj može izvesti flautist da
bi slušatelj imao konkretnu predodžbu o
moći instrumenta i njegova interpreta? U
ovom slučaju očigledno nije — lakoća kojom se kreće Bošnjakov Canto kroz različite skladateljske rukopise i svježina koju
nosi sa sobom, dovoljna je za Razgovor
ugodni s Bošnjakovom umjetnošću. CD
je pravo osvježenje ovogodišnje diskografske produkcije — bez obzira na to koliko
tko poznaje/ne poznaje uvrštena djela. Vrijedi ih čuti zbog visokoga stila kojim ih je
glazbenik Dani Bošnjak predstavio.
Godišnja državna
Nagrada Ivan Filipović
Ladi Bujas Majić za
vokalize Ivana pl. Zajca
O
Još jedan CD vrijednog gitarista i pedagoga Darka Petrinjaka
Osorskim večerima u čast
Ovaj je umjetnik snimio desetak albuma s djelima hrvatskih skladatelja
D
Piše: Đurđa Otržan
dbor za dodjelu Nagrade Ivan Filipović Hrvatskoga
sabora donio je odluku o dodjeli Nagrade za 2013.
godinu. Godišnjom državnom Nagradom Ivan Filipović na području srednjeg školstva nagrađuje se Lada
Bujas Majić, prof., Glazbena škola Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. U obrazloženju se navodi:
»Lada Bujas Majić, nastavnica solo pjevanja, pronašla je u ostavštini Ivana pl. Zajca više od stotinu vokaliza u rukopisu, pregledala ih, proučila i
načinila odabir za tri sveska. Prvi od njih, 22 vokalize, predstavljen je javnosti 2013. godine, u sklopu 20. Zajčevih dana. Vokalize Ivana pl. Zajca
velik su doprinos razvoju profesionalnih potreba nastavnika i učenika
solo pjevanja u srednjim glazbenim školama. Lada Bujas Majić iskušala
ih je u svojoj pedagoškoj praksi i predstavila kolegama pjevačkim pedagozima. Pokazale su se vrlo korisnima ne samo za pjevače početnike
nego i za više stupnjeve nastave pjevanja.
Predstavila ih je na seminaru Vokalna pedagogija hrvatskoga glazbenog
romantizma u sklopu Stručnog vijeća nastavnika solo pjevanja, održanog u Bjelovaru 2. listopada 2013. godine. Uoči i nakon predstavljanja
tiskanog izdanja prvog sveska, 22 vokalize bile su, kao i cijeli projekt,
predstavljene u nekoliko emisija Trećeg programa Hrvatskoga radija. Tiskano izdanje 22 vokalize predstavljeno je 19. studenog 2013. godine u
HNK–u Ivana pl. Zajca u Rijeci, u sklopu manifestacije 20. Zajčevi dani.
Vokalize Ivana pl. Zajca već imaju velik odjek kod struke pa će zasigurno
imati trajni učinak u poboljšanju nastave solo pjevanja.«
22 vokalize Ivana pl. Zajca tiskane su u nakladi Društva za promicanje
glazbe, plesa i glazbeno–scenske umjetnosti Hilarion u Zagrebu. U pripremi su drugi i treći svezak. (D. Š.)
jelatnost Darka Petrinjaka u protekla
četiri
desetljeća
mnogostruka
je,
ali i jednorodna.
Od diplome 1975.,
usavršavanja i boravka u Engleskoj te
prve gramofonske ploče još prije diplome 1974. do danas, Darko Petrinjak je
posvećen samo jednom cilju: glazbi za
gitaru u Hrvatskoj. Mnogostrukost se
pak ogleda u nestorskom pregalaštvu
za novim narudžbama, brižljivoj pripremi za izvedbu, u nastojanju da se nova
gitaristička literatura održi na repertoaru, u koncertiranju uz pedagoški rad
koji je utkao u mlade gitariste, u brizi za
tradiciju (konkretno, opus i važnost Ivana Padovca). Kad bismo htjeli zaroniti
dublje, svaka od tih djelatnosti nosi velike žrtve i osamljenički rad na vježbanju,
koncipiranju, komuniciranju, izvođenju,
predavanjima i, nadasve, snimanjima.
U tom pogledu bilo bi impozantno
pregledati što je sve Darko Petrinjak,
bilo sam, bilo u Triju, uspio osigurati
za budućnost, snimajući za Hrvatski
radio, s koliko je velikih umjetnika radio u duetu i, naposljetku, jer ovdje se
radi o novom nosaču zvuka, a Darko ih
ima više od deset, koliko je to značilo
za afirmaciju rada hrvatskih skladatelja.
Zrno po zrno
Ovaj je CD time i važniji, jer je osobniji
nego ijedan Darkov dosadašnji album.
Introvertan, bez velikih gesta i spektakla, Petrinjak je uvijek samozatajno pozadinski inicijator, često i realizator, a
najčešće pratitelj, pa samim tim u drugom planu. Međutim, iako nesklon samoisticanju i pompoznim, kričavim
kompilacijama omiljene literature za gitaru, Petrinjak je gradeći nit po nit utkao
sebe u prvu crtu kako majstora gitare,
odgajatelja i izvođača, tako i kulturnog
pregaoca iznimne važnosti. Ovaj nosač
zvuka posvećen je i ponovo hrvatskoj
glazbi za gitaru, važnim hrvatskim skladateljima, ali iako četverolisni CD donosi sliku Petrinjaka kakav je on u svim
svojim facetama, opet je sebe povukao
u pozadinu i posvetio nosač zvuka jednom drugom inicijatoru i požrtvovnom
pregaocu hrvatske glazbene kulture i
ocu festivala u Osoru, Danielu Marušiću. Naravno, iste se sklonosti prepoznaju i Petrinjak je odao počast čovjeku koji je među nama, godinama, po-
put Nevena Valenta ili Alojzija Prosolija,
bio osoba koja je do posljednjega dana
vodila festival i ugradila sebe u njega.
Time je i sebe Petrinjak odredio kao
onoga koji je dograđivao Marušićeve
napore i punio, zrno po zrno, žitnicu hrvatske glazbe.
slučajnost, već disciplina i rafinman.
Petrinjak koji je objavio među ostalima
i nosač zvuka s vježbama za gitaru, tj.
etidama, s lakoćom će donijeti Papandopulovu Dodekafonsku studiju naprasno poput nekog mađioničarskog
trika, prebrzo da se iz nje iščita postupak, ali poznavajući pokojnog maNajozbiljniji kriteriji
estra, nije li to i namjeOdabir autora i skladravao, pitamo se. Za
bi, bez obzira na mjeDarko Petrinjak,
njega nije bilo tajni zasto praizvedbe, govori
gitara
nata koje nije upakirao
o Petrinjakovim najozprivlačno i domišljato,
Klobučar,
Njirić,
biljnijim kriterijima. Tu
uvijek misleći na izvoPapandopulo,
su dvije skladbe Anđača. I na slušatelje.
Juranić
đelka Klobučara, jedna solistička (MozaCantus d.o.o.
Skladatelj sa
ik) i druga s gudačkim
stavom
orkestrom (Koncert
za gitaru i gudače), u
Vratimo se Anđelku
ovom slučaju ZagreKlobučaru,
orguljabačkim solistima. Potom je tu jedna neošu, skladatelju sa stabična, a opet očekivavom, trajno prisutnom
na žovijalna majstorija
u skladateljskoj praksi
Borisa Papandopula,
i autoru brojnih solističDodekafonska studija,
kih djela. Središnjom
što govori o poštovaskladbom držim Monju koje Petrinjak gaji
zaik koji će teško tko
prema Papandopuosim Petrinjaka moći
lu, uvrstivši ga na svoj
izvoditi u tako brojnim
nosač zvuka. Drugim
i
gustim
slojevima.
Skladba poput obriječima, ni ovaj put ga nije htio izostaveznih
osmica
u
umjetničkom
klizanju
viti, iako je često svirao i snimao njegove skladbe. Zastupljen je i Nikša vrluda rubovima žanrova, ali to čini tehNjirić sa suitom u tri stavka Petrofo- ničkim zahtjevima i dinamikom za koju
nija i Zoran Juranić sa Sonatom. Ovaj je potrebna velika senzibilnost da je rahod po vrhovima naše komorne glaz- sloji onako kako to čujemo u izvedbi.
be ujednačen je svakako u Petrinja- Mozaik — običan naslov jedne vrlo nekovu senzibilitetu koji se odaje sva- obične tapiserije zvuka.
kim novim taktom na snimci. Njirićeva je Petrofonija zrelo i maštovito djelo Koncert za gitaru i gudače jedina je
s tri različita karaktera, pa nije toliko skladba s orkestrom na albumu, a
bitno zna li se inspiracija (tri vrste an- kao i mnoge druge, praizveo ju je Dartičkih stupova), koliko je bitno da je to ko Petrinjak, nastojeći očuvati struktudjelo prijemljivo za izvedbeni pristup ru odvojenog monologa gitare i opasvirača. Odmah je uočljivo ono što se sno riskantne priče orkestra koji je u
nekako gubi u udaljenim planovima svojem gudačkom timbru gotovo prekod drugih nosača zvuka, a to je Pe- blizu gitari da bi dijalog bio razaznattrinjakov dar da iščita skladbu u nje- ljiv. Ali ako priča ima više glasova, Klozinim najsuptilnijim finesama a da mu
bučar će to iskoristiti za polifoni slog
ne promakne ni jedan zarez, a kamoli
kojemu je vičan i dovesti skladbu u
nota. Da nije te brižljivosti, mnogo što
u snimljenim skladbama ne bi izroni- stanje elegije (Andante) neprimjetno i
lo na površinu. Prije svega una corda tiho, potom je robusno oživjeti. Ondje
ugođaj Juranićeve sonate koja kao da gdje bi Papandopulo izveo persiflahvata zvukove u nestajanju, tkivo je žu, Klobučar odabire meditaciju. Taj je
neprestano razuđeno i u bijegu, ali i ugođaj Petrinjaku prirodno primjeren
u najtišim udaljavanjima Petrinjak drži i ovim ćemo ga nosačem zvuka najčujnost dovoljnom da se zabilježi pri- bolje upoznati u njegovu glazbenom
sutnost živog tona i shvati kako to nije svijetu.
O
vim ćemo nosačem zvuka
najbolje upoznati Darka
Petrinjaka u njegovu glazbenom
svijetu
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Samostalni album jednog od onih sretnih umjetnika koji je
potreban gotovo svakom komornom ansamblu
53
Za njega se
pisalo
Krpan je praizvodio opuse koji u hrvatskoj
glazbi danas uživaju antologijski status,
a fokus svih tih interpretacija počiva na
dijaloškom odnosu s djelom
V
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Piše: Sanja Raca
ladimir Krpan živa je legenda hrvatskog pijanizma.
Za njega se pisalo i on je praizvodio opuse koji u
hrvatskoj glazbi danas uživaju antologijski status,
a fokus svih tih interpretacija počivao je na dijaloškom odnosu s djelom, bez obzira na vrijeme
kad je ono nastalo. Ta sposobnost interpretativne
harmonizacije s izazovima različitih skladateljskih i stilskih faktura daje
mu veliki autoritet ne samo unutar njegove generacije nego i onih nakon njega. Kao kreator golemog pijanističkog repertoara, od solističkih
recitala (neki su sadržavali izvedbe integralnih opusa) do koncertantne
literature, Vladimir Krpan uživa status prvaka, a slušajući njegove snimke od prije dvadeset, pa i više od četrdeset godina, zaključujemo da
naše poštovanje prema njegovoj umjetničkoj i intelektualnoj širini izvire
upravo iz misterija sasvim osobnog unutarnjeg doživljaja glazbe.
Ekipa snova
Croatia Records objavila je prošle godine njegov novi CD Moj izbor za
koji je odabrao »svoje« tri velike partiture: Skrjabinov Koncert za klavir
i orkestar u fis–molu, op. 20, Rapsodiju na Paganinijevu temu za klavir i orkestar S. Rahmanjinova te Šulekov Treći koncert za klavir i orkestar
Vladimir Krpan
u C–duru (ukupno 75 minuta). Uz njega su SimMoj izbor
fonijski orkestar Radio–televizije Sarajevo i dirigent Jovan Šajnović (Skrjabin, snimka iz 1984.),
— Skrjabin,
Simfonijski orkestar Radio–televizije Zagreb i diRahmanjinov,
rigent Miro Belamarić (Rahmanjinov, Koncertni studio Istra, 1967., tonski majstor Boris UrŠulek
lich) te isti ansambl, ali sa Stjepanom Šulekom
kao dirigentom (Šulek, Koncertni studio Istra,
Croatia Records,2013.
1971., tonski majstor Miljenko Dörr). Nije mi poznato što se danas događa sa sarajevskim Orkestrom, ali gledajući unatrag dva desetljeća,
koliko je prošlo od suradnje s hrvatskim umjetnikom, oni su zaista bili poželjni partneri. A tek
Miro Belamarić i ondašnji Simfoničari, pa Šulek i Simfoničari! Da je sport u pitanju, zvali bi ih
Dream Team.
Dokumentarni album
U okruženju takve »ekipe snova« izrastao je ovaj
dokumentarni CD, a kad je riječ o Šuleku, ima
dvostruko značenje, ne samo zbog 100. obljetnice Šulekova rođenja. Važnost mu daje činjenica da nam je sada dostupna prva izvedba, i to iz vremena kad je partitura skladateljeva posljednjega klavirskoga koncerta bila još »vruća«. Dovršio ju je 1970.
i posvetio tada 33–godišnjem pijanistu — zajedno su ga snimili 13.
travnja 1971., a praizveli dan poslije, 14. travnja. Njegov prvi interpret,
Vladimir Krpan, evocirao je ono vrijeme i davnu snimku nedavno, 27.
ožujka ove godine, na koncertu Majstorskog ciklusa, kad je uz isti ansambl i dirigenta Pavla Dešpalja, ali nakon četrdeset tri godine, ponovno predstavio isto djelo.
Očigledno je da je mnogo povijesnih okolnosti vezano uz album Moj
izbor, a slaveći pijanista i njegove interpretacije nastale između 1967. i
1984., svjedočimo također o ondašnjoj izvrsnosti orkestralnih glazbenika i dirigenata (bez sumnje i tonskih majstora). S obzirom na umjetnikov odabir djela, CD je savršen primjer balansa između široko poznatih
partitura i hrvatskoga »vremena glazbe«, kako je zapisala Marija Bergamo, autorica nadahnutog komentara u tekstu programske knjižice.
54
Novi album sa soundtrackom hrvatskog filma Pad Italije redatelja
Lordana Zafranovića
Treba samo otvoriti uši
Alfi Kabiljo jedan je od rijetkih filmskih skladatelja koji drži do života
svoje »primijenjene« glazbe izvan filma
V
se pokazuje onakvim kakvim ga poznajemo iz drugih
žanrova — kao majstor melodičar.
Piše: dr. sc. Irena Paulus
iše je razloga »suši« soundtracka iz hrvatskih filmova, naročito onih starijih (i kultnih), a kao
jedan od najčešćih navodi se
sumnja u funkcionalnost filmske
glazbe izvan filma. S druge strane, tu je i nemar producenata, kao i činjenica da su
sami skladatelji ostavljeni da se brinu o tome hoće li
njihova glazba biti izdana ili neće. U svijetu je sasvim
normalna stvar da se filmska glazba izdaje na albumima, bilo u fizičkom ili u digitalnom obliku, i da se prodaje. I kod nas se kupuje svjetska filmska glazba, ali
se o domaćoj govori s odmakom. Uvijek sumnjamo u
svoje, premda sumnja često potječe od nepoznavanja
pravog stanja stvari. Naime, i u hrvatskoj se filmskoj
glazbi mogu naći biseri — samo ih treba tražiti.
Međutim, kad neprijatelj muči i ubija na najokrutnije načine, skladatelj se obraća aktualnoj glazbi — clusterima koji su u njegovu glazbenom govoru rijetko statični. U Kabiljevim clusterima gotovo se uvijek nešto događa, oni su uvijek glazbeno zanimljivi. Glissanda, sitni
pomaci, trileri... sve su to događaji koji pomiču skladateljeve clustere. Glazbeni su događaji u službi priče, koja uz takvu glazbu djeluje jezovitije. No glazbeni
su događaji i u službi razvoja partiture, koja nije zamišljena isključivo kao »primijenjena«, nego se u njoj prati
prikriveni razvoj.
Brojevi su na albumu složeni prema načelu kontrasta.
Putovanje od pozitivnog prema negativnom vrlo je jasno. Clusterima se suprotstavlja melodija, i obratno.
Tonalitetu se suprotstavlja atonalitet. No tonalitet nije
uvijek nešto pozitivno, nego funkcionira obostrano — i
kao glazbeno sredstvo koje će prikazati ljubav, ali i kao
sredstvo koje će prikazati užase rata. Primjerice, razni
Potrebna upornost
plesovi (polka, tarantella, pržunera), koje na harmonici
izvodi Branko Bobinski, povezuju narod i neprijatelja.
Alfi Kabiljo jedan je od rijetkih filmskih skladatelja koji
U trenutku slavlja Blagdana sv. Ivana sasvim je jasno
drži do života svoje »primijenjene« glazbe izvan filtko je tko, no kasniji razvoj radnje otkrit će da neki likovi
ma. Sasvim je svjestan stanja stvari, ali ne posustanisu posve pozitivni. Skladajući Poljski ples, Talijanski
je i tvrdoglavo je uporan kad je riječ o
ples i Narodni ples, Kabiljo će na
izdavanju starih, ali i aktualnih glazbetrenutak ujediniti opozicije (pozitivnih djela koje je pisao za filmski medij.
Alfi Kabiljo
no–negativno, dobro–zlo, crno–
Za neka je doista bila potrebna uporbijelo i druge) koje će se razvojem
nost, jer su na prvo izdanje čekala gofilma, pa i u samoj sceni plesanja,
dinama. Tako je glazba iz kultnog filma
sve više produbljivati.
Pad Italije redatelja Lordana ZafranoviCroatia Records
ća čekala trideset tri godine da bude
Krvnici i žrtve
objavljena na nosaču zvuka. To svakako nije nešto čime se kao nacija možeKoliko je partizanska ideologija bila
mo ponositi. To više što izdavanje glazpozitivna, kad je Davorin morao
be na CD–u, ili bilo kojem drugom oblidati život zbog ljubavi prema Veroku, služi i njezinu očuvanju: poznato
niki? U kolikoj je mjeri narod žrtva
je da najprije propada zvuk na starim
kad žrtve u scenariju Lordana Zafilmskim vrpcama, a samo zahvaljujufranovića i Mirka Kovača u jednom
ći intenzivnosti rada Hrvatskog državtrenutku i same postaju krvnici?
nog arhiva, Pad Italije upravo je nedavA Kabiljo neće olako prijeći preko
no restauriran. Sva sreća, jer su dijelotoga, nego će napisati — ni mavi filma već bili potpuno uništeni, do te
nje ni više nego — kantatu. Govomjere da je film postao negledljiv.
renje Mikule Trudnog na tekst MaGlazba Alfija Kabilja na CD–u korak je
rina Franičevića nastalo je nakon
dalje u restauraciji i oživljavanju Zafrašto je Zafranović pogledao scenu
novićeva djela, jer tek sada do izražau kojoj seljani ostima ubijaju fašija dolaze neki glazbeni postupci koje
ste, s Kabiljevom glazbom iz teleje Kabiljo nudio gledateljima početkom osamdesetih vizijskog filma Đavolje sjeme (redatelja Vanče Kljakovigodina prošlog stoljeća. Snimalo se u Studiju Lisinski,
ća). Ta je glazba bila stavljena privremeno, ali se redaa za tonskim pultom bio je Petko Kantardžijev–Mlinac,
telju toliko svidjela da ju je zadržao u filmu. Tako da se
inače čest Kabiljev suradnik. Pod dirigentskim vod- danas na soundtracku filma Pad Italije, uz originalno
stvom samog skladatelja svirali su Zagrebački simfoni- napisanu kantatu Govorenje Mikule Trudnog, nalazi i
čari, koji tada možda nisu bili u najboljem izdanju, ali su
Dies Irae iz Kljakovićeva filma — dva iznimna glazbena
svejedno uspjeli prenijeti zvučanje priče o zabranjenoj
broja u čijoj izvedbi, osim orkestra, sudjeluje i Mješoviti
ljubavi partizanskog komandanta i klasno nepoćud- zbor Radio Zagreba.
ne djevojke. Zbog nadiranja četnika, talijanskih fašista
Treba li još što reći? Glazba iz filma Pad Italije donosi
i drugih krvnika na jadranski otok, priča nema sretan
dašak vremena u kojemu je nastala, kao i dašak vrezavršetak. Zato i Kabiljo reagira u negativnom smjeru,
ostvarujući partituru koja se kreće od svjetla k tami, ali mena o kojemu govori film. Danas je ta glazba kuriodonoseći neke od najboljih trenutaka svoje skladatelj- zitet. No podsjeća da u hrvatskoj filmskoj glazbi ima
ske invencije. Od nazovinarodne melodije Jubavi, ju- dosta neistraženog prostora za slušanje. Treba samo
otvoriti uši.
bavi (u izvedbi sopranistice Adice Dobrić), preko uvodne glazbe i ljubavne teme Davorin i Veronika, Kabiljo
Pad Italije
Prvi CD hrvatskog skladatelja, dirigenta i pijanista s tri skladbe iz različitih razdoblja
njegova stvaralaštva
Skladateljska postojanost u
okrilju klasičnosti
Album će zacijelo pridonijeti da Nikola Glasl napokon, makar i na kraju svojeg
životnog puta dobije mjesto koje mu u analima hrvatske glazbe i pripada
I
Zaboravljen u domovini
Piše: Višnja Požgaj
Iako je stekao ugled i povoljne uvjete
za razvoj karijere, Nikola Glasl dijelom
je i iz političkih razloga (tri je godine bio
zatočen u Staroj Gradiški) odlučio napustiti komunističku Jugoslaviju, te se
1964. preselio u München, vjerujući da
će u novoj sredini kao slobodni umjetnik imati više vremena za skladateljski
rad. Ali i ondje je trebalo zarađivati za
život, pa je rješenje nalazio kao pijanist
u bavarskim orkestrima, ponajviše kao
suradnik Bavarskog radijskog orkestra i
raznih komornih ansambala. Tu se pokazala njegova velika profesionalnost i
snalažljivost u izvedbama i snimkama
ponajviše partitura suvremene glazbe, a posebno mu je srcu prirasla glazba Witolda Lutosławskog i Bele Bartóka. Njegov odlazak u Njemačku na
izvjestan je način prekinuo poveznicu
s maticom, a tek nekoliko snimki njegovih djela
na Hrvatskome radiju nije
bilo dovoljno da mu naša
sredina posveti veću pozornost. Bio je zanemaNikola Glasl
ren, ali ne i posve zaboravljen, naročito nakon
(1920.)
osamostaljenja Hrvatske.
ako rođen u Budimpešti,
20. ožujka 1920. od oca
glazbenika podrijetlom iz
čeških Krasovica i majke mađarsko–slovačkih korijena,
Nikola Glasl je odrastao u
Osijeku, gdje se otac Richard zaposlio
kao član Opernog orkestra. Ondje je
stekao osnovnu glazbenu naobrazbu, istaknuvši se kao daroviti pijanist.
Preseljenjem u Zagreb 1934. počelo je
njegovo tridesetogodišnje zagrebačko
razdoblje, najprije studijem glasovira
na privatnoj Glazbenoj školi Beethoven, potom i kompozicije na Muzičkoj
akademiji. Istodobno počinje profesionalno djelovati kao pijanist koji je već
zarana osjetio i skladateljske porive,
što čini osnovne elemente za njegovo
uključivanje u hrvatsku glazbenu kulturu
Hrvatski
i osigurava obilježja
suvremeni
koja ga definiraju kao
skladatelji
hrvatskog skladatelja.
Kompoziciju je Nikola Glasl studirao u
razredima Mile Cipre
Cantus d.o.o.
i Krste Odaka, a poslije i kod Stjepana
Šuleka, diplomiravši
1957. Tada je osvojio i Nagradu Hrvatskog glazbenog zavoda. Kao pijanist je
još u vrijeme studija zarađivao na terasama i vrtovima zagrebačkih hotela, u
kavanama i noćnim
lokalima, vodio je orkestar Artističke pozornice u Ilici te bio
član Kulturno–umjetničkog društva
Joža Gmajnić, s kojim je nastupao kao
pijanist i skladatelj u nekoliko gradova
bivše države. Prvo zaposlenje našao je
kao pijanist u Zagrebačkoj filharmoniji,
i to kao asistent maestra Milana Horvata, tadašnjeg šefa–dirigenta. Uz to
je bio i korepetitor u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Sve je to
pridonijelo stjecanju iskustva i upoznavanju raznolike glazbene literature pa je
jednu godinu bio i honorarni predavač
Čitanja i sviranja partitura na Muzičkoj
akademiji.
HDS–ov projekt
No godine 2005. godine, u povodu njegova
85. rođendana, Hrvatsko društvo skladatelja
organiziralo je koncert s
izvedbama njegovih djela i uvrstilo ga prvi put u
svoju jubilarnu Monografiju (60 godina HDS–a).
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dodijelila mu je 2006. nagradu za skladbu Sinfonietta drammatica za gudački orkestar, kao i za cjelokupni umjetnički rad.
Iste je godine Gudački kvartet Rucner
praizveo njegov Klavirski kvintet u suradnji sa skladateljevim unukom, vrsnim makedonskim pijanistom Nikolom Paskalovim. Susret s najstarijim
hrvatskim živućim skladateljem bila je i
Tribina HDS–a 2010. u prigodi njegova 90. rođendana. Napokon, izdavačka kuća Cantus prošle je godine objavila prvi CD Nikole Glasla s njegove tri
skladbe iz različitih razdoblja njegova
stvaralaštva.
U opusu Nikole Glasla izdvaja se devet
orkestralnih i koncertantnih, dvanaest
komornih, četiri klavirska i četiri vokalno–instrumentalna djela. Na ovom prvom autorskom tonskom zapisu nalazi
se Koncert za klavir i orkestar u c–molu
(1954.) snimljen 2011. u izvedbi Nikole
Paskalova i Simfonijskog orkestra HRT–
a pod ravnanjem Pavla Dešpalja, Tri minijature za saksofonski kvartet (2001.)
snimljen 2013. u izvedbi Zagrebačkog
kvarteta saksofona (Dragan Sremec,
Goran Merčep, Saša Nestorović i Matjaž Drevenšek), kojem je i posvećen, te
Sinfonietta dramatica (Ferne Heimat —
Daleka domovina) za gudački orkestar
(1966.) snimljena na koncertu 2005. u
izvedbi Zagrebačke filharmonije pod
ravnanjem Ivana Repušića. Snimke su
ostvarene u idealnim uvjetima Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, dijelom i kao žive izvedbe, s tonmajstorskim potpisom Božidara Pandurića,
Bernarda Mihalića i Mladena Škaleca.
Prema riječima dr. sc. Zdenke Weber,
autorice teksta u popratnoj knjižici CD–a
Nikola Glasl, skladateljska postojanost u
okrilju klasičnosti, te skladbe karakteriziraju elementi koji osiguravaju zajednički
nazivnik Glaslova skladanja čvrsto vezana uz tradiciju europske glazbe prve polovice 20. stoljeća. Naime, njegov skladateljski credo odaje istinsku muzikalnost, koja u prvi plan stavlja tradicionalne
glazbene parametre: melodiju, harmoniju i ritam. Djelujući s tih pozicija, njegova
glazba ostvaruje se u neoromantičnom,
pa i neobaroknom idiomu, s melodijskim
kretanjem koje je moguće spontano pratiti i s bogatim, zasićenim harmonijskim
protokom koji ne napušta tonalitetnost.
Na tradicionalna polazišta također upućuju i pregnantna ritmičnost i motoričnost njegova glazbenog jezika. Kod Glasla je, dakle, na prvom mjestu doživljajna
inspiracija, a njegove nas skladbe uvjeravaju u izvrsnu skladateljsku intuiciju, naglašenu »glazbenu pismenost« i veliko
poznavanje harmonijske učinkovitosti,
kao i visoku razinu kontrapunktskog vladanja te varijacijsku maštovitost.
Prvi autorski CD Nikole Glasla kao urednik potpisuje ugledni hrvatski skladatelj
Ruben Radica, skladateljev prijatelj, čije
će zalaganje zacijelo pridonijeti da Nikola
Glasl napokon, makar i na kraju životnog
puta dobije mjesto koje mu u analima hrvatske glazbe i pripada.
Serija Suvremeni hrvatski
glazbenici
Josip Klima i
Vladimir Krpan
Croatia Records
Iako
je
nastalo
2012., reizdanje albuma Josipa Klime
i Vladimira
Krpana u
seriji Suvremeni
hr vatski
glazbenici Croatia Recordsa
(objavljeno u godini smrti Josipa Klime), blisko je povezano i s
pijanistovim »komornim« bićem,
ali i s još jednim majstorom interpretacije, violinistom Josipom
Klimom. Mono izdanje na kojemu umjetnici muziciraju zajedno,
nastalo je 1976. — Klimi je tada
bilo 49, a Krpanu 38 godina. Uz
Brahmsovu Drugu sonatu op. 100
i Debussyjevu Sonatu u g–molu,
CD bilježi dva hrvatska ostvarenja, ono iz pera Božidara Kunca
(Draga priča iz zbirke Mlado lišće
— izvorno napisana za glasovir
1933., ali ovdje u preradi Vaclava Humla) i Mile Cipre (Meditation sur Re, duo za violinu i klavir,
1976.). Kuncova minijatura niže
se kao kristali zvuka, a Huml je
kao priređivač očito poštovao
pijanistički diskurs izvorne partiture. U programskoj knjižici nisu
zabilježeni podaci o snimanju, no
čini se da u tih 3,48 minuta nema
tehničkoga reza, što u izvedbi
»na dah« mnogo kazuje o glazbenoj komplementarnosti dvojice
ravnopravnih interpreta. Kako su
obojica inspirirali hrvatske skladatelje na djela pisana prema njihovoj veličini, tako je nastanak Meditation sur Re izravno potaknuo
Josip Klima. Obje skladbe i danas
žive na repertoaru »novih« hrvatskih violinista, a slušajući dvojicu
umjetnika koji su zajedno svirali
prije gotovo četiri desetljeća, baš
zbog intimnosti njihova glazbenog
suodnosa i pjevnosti »razgovora«
a due, ovaj se zapis i dalje čini
vrlo mladim. Četirima skladbama,
Josip Klima i Vladimir Krpan majstorski su portretirali delikatnost
forme komorne glazbe, a »dodatnu vrijednost« reizdanom CD–u
daju djela nacionalne glazbene
literature. Programska knjižica sadrži dva programska komentara,
pretisak teksta Nenada Turkalja iz
1976. i novi tekst Zdenke Weber iz
2012. godine. (Sanja Raca)
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Album s reizdanjima legende hrvatskog
pijanizma Vladimira Krpana
55
Veliki vinilni vremeplov
Ograničena naklada od 1000 primjeraka namijenjena je strastvenim kolekcionarima
K
Piše: Bojan Mušćet
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
ad sam prije otprilike godinu dana
na stranicama časopisa koji držite
u rukama pisao o
low budget pakiranju Croatia Recordsa sa studijskim
albumima koje je Bijelo dugme snimilo
za Jugoton, istaknuo sam kako bi bilo
vrijedno vidjeti originalnu verziju ovitka
za album Bitanga i princeza ili pogledati
motive iz dodatne knjižice koja je bila
dio albuma Šta bi dao da si na mom
mjestu. Napisao sam kako su to ideje
za neki budući box set.
B
ox set se sada prodaje po cijeni
od 1999 kuna na internetu,
što je svakako najskuplje
diskografsko izdanje koje se ikad
pojavilo na »domaćem terenu«
56
Ostvarene želje
I uistinu — moje su se želje i ideje materijalizirale — 14. studenoga 2014. na
tržište izlazi box set sa svih devet studijskih albuma Bijelog dugmeta te prvim singlom Top/Ove ću noći naći blues. Box set uključuje i opsežnu popratnu knjigu u kojoj će se naći motivi koje
sam naveo. Ograničena naklada od tisuću primjeraka namijenjena je strastvenim kolekcionarima i poštovateljima benda, a najprije će biti objavljena
na 180–gramskim vinilnim pločama.
Sve prati dokumentarni film o nastajanju box seta, a izlazak toga diskografskog superprojekta sigurno prati i pojačano zanimanje za rockumentarcem
Bijelo dugme Igora Stoimenova, kao i
za svježe objavljenom biografijom benda Šta bi dao da si na mom mjestu Dušana Vesića (Naklada Ljevak). Nesumnjivo je da će dobru prođu imati i starija
izdanja, kao što je vrsna fotomonografija Bijelo dugme: doživjeti stotu Zvonimira Krstulovića, a antikvarijati bi mogli napraviti dobar posao nabave li neizostavnu biografiju benda (do albuma
Doživjeti stotu) Ništa mudro Dražena
Vrdoljaka i Darka Glavana. Vjerojatno je
da će većina članova benda predstaviti
to izdanje, pa se nakon devet godina i
tri povratnička koncerta u Zagrebu, Beogradu i Sarajevu opet može govoriti o
dugmemaniji, kao što sam i predvidio
u navedenom tekstu za Cantus: »Jesu
li na ovim prostorima pjesme Dugmeta
Želimir Babogredac i Sean Magee u londonskom studiju Abbey Road
iščezle u javnosti i puštaju se samo na vrhuncima tuluma sredovječnih
generacija ili na koncertima Željka Bebeka, Mladena Vojičića Tife i Alena
Islamovića? Odgovor je
vjerojatno potvrdan, no
uvjeren sam — kad bi
se Bijelo dugme nekim
slučajem opet okupilo,
kao što je to učinilo prije osam godina, dugmemanija bi opet zatresla
ove prostore.«
Premda je projekt
Bijelo Dugme
namijenjen
ljubiteljima vinila, i oni koji
Box set
su propustili nabaviti neko od CD redeluxe
izdanja (a svi albumi
Croatia Records
i kompilacije Bijelog
dugmeta reizdani su
na CD–u), mogu računati i na CD inačicu
box seta, odnosno
kako obrazlaže Želimir Babogredac: »U
prvom planu je priča
o vinilima, koji će biti
objavljeni u limitiranoj
nakladi od tisuću poKompletan uvid
sebno numeriranih
kompleta, no ne oduBijelo dugme se vjerojatstajemo ni od CD–a
no neće okupiti za konkoji će imati identičcertno predstavljanje iznu opremu kao i vinidanja, ali je prvi put okuli, omoti će biti prave
pljena njihova diskografija, dosad razasuta kod dva izdavača: replike originalnih albuma, a što se tiče
Croatia Recordsa i Kamarada, izda- kvalitete zvuka, prvi put će biti remavačke kuće Gorana Bregovića i Zdrav- sterirani analogni zapisi u legendarnom
ka Čolića, izdanja koje je distribuirao studiju Abbey Road u Londonu. Bonus
sarajevski Diskoton. Na taj način mo- vinilnog kompleta je singl Top, no u CD
guće je dobiti kompletan uvid u rad kompletu dobiva se poseban dvostruki
benda koji je prvi omasovio rock–glaz- CD sa svim singlicama i prvi put rijetbu na ovim prostorima. Iza toga veli- kim, neobjavljenim snimkama.«
kog projekta stoji Želimir Babogredac,
predsjednik Uprave Croatia Recordsa
U slavnom studiju
koji je najzaslužniji za ovaj diskografski pothvat. O nastanku projekta kaže: Babogredac je upravo došao iz Lon»Trenutačni svjetski trend reizdanja vi- dona s remasteriranja snimki i iznimno
nila jednostavno nameće potre- je zadovoljan. Živo priča o iskustvima
bu za takvim projektima. Bijelo koje je imao sa Seanom Mageejem, indugme je s devet albuma upra- ženjerom masteringa u studiju Abbey
vo idealno da pokažemo koliko Road, koji je bio dio ekipe čiji je remaje diskografija bila važna i bitna.
ster Stereo Vinyl box seta Beatlesa iz
2011. godine nagrađen i prestižnom
Ovo je u neku ruku naš odgovor nagradom Grammy u kategoriji Najbolji
na box set Beatlesa u povodu povijesni album.
pedeset godina od izlaska prvog
albuma.«
Prvih šest albuma i singlica remasterizirani su s originalnih analognih vrpci JuBox set Bijelog dugmeta izlazi u gotona koje su upotrebljavane prilikom
povodu četrdeset godina od iz- njihova prvog izdavanja, dok su snimke
danja njihova nastupnoga LP posljednjih triju albuma prikupljene od
ostvarenja Kad bi’ bio bijelo du- članova Bijelog dugmeta i arhiva radigme, a osim reizdanja toga albu- opostaja. Zanimljivo je da je većina orima na vinilu u sklopu box seta, ginalnih albuma Bijelog dugmeta, seCroatia Records objavit će i prvi damdesetih i osamdesetih godina reSACD, upravo s tim albumom. zana u studiju Abbey Road te da je za
Taj format, doduše, nije zaživio, to bio zadužen Chris Blair, čiji je učenik
no diskofilima koji imaju playe- upravo Sean Magee.
re s mogućnošću reprodukcije SACD–a, svakako će biti za- U remasteriranju vinila primijenjena je
nimljivo poslušati album sni- tehnika »rezanja« (vinyl cutting) zvučmljen 1974. godine u DSD stereo nog zapisa u mekani lak (lacquer) kojim
tehnologiji.
je premazan disk od nikla. Nakon toga
je Sean Magee izrezivao svaki LP kronološki po datumu objavljivanja iz originalnih analognih mastera i originalno prikupljenog materijala na rezaču Neumann VMS80 u studiju Abbey
Road. Za finalizaciju projekta odabran je partner Croatia Recordsa — Sony DADC iz Salzburga – koji je za izradu vinila preporučio svojeg partnera, jednu od najboljih europskih tvrtki koja se bavi proizvodnjom vinila, GZ Vinyl iz
Češke.
Istodobno, sniman je i dokumentarni film Bijelo
dugme — box set deluxe. Osim Seana Mageeja, u filmu govore i ton–majstor u studiju Abbey
Road Zoran Veselinović te Brian Rasic, službeni
fotograf Rolling Stonesa, koji već desetljećima
živi i radi u Londonu.
Diskografska relikvija
Želimir Babogredac iznimno je zadovoljan
obavljenim poslom, pa ističe:
»Ništa nije bilo teško kad se radi takav zahtjevan
i voljen projekt, no možda treba spomenuti da
je proizvodnja vinila pod posebnim kontrolnim
režimom i prethodnim probnim otiscima, a prvi
put bit će otisnuti na posebnom 180–gramskom vinilu, i to u crvenoj i bijeloj boji. Nema
sumnje da će ovaj box set biti i svojevrsna diskografska relikvija koja će godinama samo dobivati na vrijednosti.«
Sadržaj paketa je jedinstven: devet albuma,
prva singl ploča, knjiga s 240 stranica i prvi put
rijetko viđene memorabilije vezane uz Bijelo dugme. Na internetu već traje pretprodaja putem
Amazona i Crorec shopa, a zanimljivo je da
kupci u pretprodaji mogu odabrati svoj serijski
broj numeriranih box setova.
Svakako, knjiga od 240 stranica posebna je poslastica za fanove, a potpisuju je dobri poznavatelji benda, suradnici i prijatelji, Siniša Škarica i
Dušan Vesić. Urednik izdanja je Hrvoje Markulj,
a knjigu je dizajnirao Ivica Propadalo. Doprinos
knjizi dali su i Nikola Borota, producent singlice Top/Ove ću noći naći blues, Dubravko Majnarić, glavni i odgovorni urednik Jugotona od
1974. do 1985. godine, te Želimir Babogredac.
U knjizi će se ekskluzivno naći i velik broj nikad
objavljenih fotografija i dokumenata iz diskografske karijere Bijelog dugmeta priznatih regionalnih fotografa, ali i fotografija iz privatnih arhiva kolega, suradnika i prijatelja benda.
Svjetska praksa
Kolekcija ne sadrži nijedan od njihova četiri live
albuma (tri iz doba aktivne karijere, dok je četvrti snimka s povratničkih koncerata 2005. godine), premda je upravo na tim albumima Dugme
iskazalo veću uvjerljivost negoli na studijskim izdanjima, što osobito vrijedi za njihovo ponajbolje ostvarenje 5. april ’81. No kako objašnjava
Babogredac, svjetska je praksa da se objavljuju
kompleti sa studijskim albumima, što je učinio i
Croatia Records.
Uistinu, karijera Bijelog dugmeta podijeljena je
na dva dijela, a kameni međaši bili su ponajprije diskografski transfer iz Jugotona u Kamarad/Diskoton, a onda i promjena pjevača.
Premda se u dokumentarcu Bijelo dugme Igora Stoimenova nameće teza kako je Bijelo du-
N
astavak projekta jest
inačica box seta s CD–
ovima
gme bezbolno preživjelo promjenu pjevača, to
jednostavno nije tako. Mladen Vojičić Tifa i Alen
Islamović bendu su dali drukčiju energiju koja je
vjerojatno i Gorana Bregovića nagnala da stvara na ponešto drukčiji način. Povratnički nastupi
2005. sa sva tri pjevača tek su djelomično iskazali kohezivne elemente tih dvaju dijelova karijere benda, dok ovaj box set to može napraviti
snažnije.
»Od prvog dana pokretanja ovog projekta, potkraj 2013. godine, imamo punu potporu svih živih članova benda, posebno Gorana Bregovića«, ističe Želimir Babogredac.
Kampanja za ovo izdanje zove se Ponovo na vinilu — Limited edition — Remastered — Abbey
Road 2014 i namijenjena je ponajprije fanovima,
kolekcionarima, ali i diskofilima. Box set se sada
prodaje po cijeni od 1999 kuna na internetu, što
je svakako najskuplje diskografsko izdanje koje
se ikad pojavilo na «domaćem terenu”, no kao
što kod nas ima kupaca za kompletne opuse
Beatlesa, Who ili Queen, nema sumnje da će i
ovo izdanje izazvati veliko zanimanje u regiji, ali
i u inozemstvu.
Kad su se preživjeli Beatlesi sredinom devedesetih ujedinili kako bi radili na projektu Beatles
Anthology (i potpisali posljednje dvije pjesme
kao The Beatles — Free as a Bird i Real Love),
svijet je ponovno poharala beatlemanija.
Dakle, diskografski projekt benda koji ne postoji već četvrt stoljeća svakako može biti povod
za ponovnu pomamu za njihovim pjesmama.
Dok je njihov reunion 2005. možda ponajviše
izazivao žal za mladošću, reizdanje svih njihovih albuma mogla bi biti izvrsna prilika da i mlađe generacije upoznaju pjesme i shvate veličinu benda.
Pritom se valja nadati da je reizdanje vinilnih albuma dobrodošla praksa koja će se nastaviti s
obzirom na veličinu projekta (koji prati i vrsno
odrađen website na adresi bijelodugme.com.
hr). Želimir Babogredac pojašnjava:
»Mi smo lideri u regiji, pa nam i ta pozicija diktira da budemo uvijek u trendu i na volji našim
kupcima i svim glazbenicima koji su nam povjerili svoje diskografske karijere. Ukratko, ovo
je projekt koji će imati svoje kolekcionarski vrijedne nastavke u vidu najboljih albuma na ovim
prostorima.«
Prodaja vinila raste na globalnoj razini stopom
od 32% godišnje, više od prodaje svih ostalih
nosača zvuka. Trend se osjeća i u Hrvatskoj,
a od 14. studenoga 2014. ponovni spoj (nekad
crnog, a sada bijelog i crvenog) vinila i Bijelog
dugmeta zacijelo će unaprijediti diskografsku
praksu u regiji, i šire.
Drugi album varaždinskih džezera donosi
obrade izvornih međimurskih popijevki
Kreativno
posezanje za
baštinom
Korišteni napjevi iz zbirke koju je u prvoj
polovici 20. stoljeća skupio melograf Florijan
Andrašec
N
Piše: Davor Hrvoj
akon više od dvadeset godina djelovanja, Varaždin Jazz
Band snimio je svoj
drugi album. Za razliku od prvog CD–a
Neverland u izdanju Croatia Recordsa,
za koji je snimio skladbe svojih članova,
voditelja sastava (pijanista Petra Eldana
i saksofonista Gordana Peršija), Band
je za svoj drugi CD, To črleno cvetje u
izdanju Cantusa, pripremio obrade međimurskih pučkih popijevki, bliskih svim
članovima. Većinu su odabrali iz zbirke
koju je sakupio Florijan Andrašec.
Varaždin Jazz
Band
To črleno cvetje —
pučke popijevke iz
Međimurja
Cantus
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Najveći diskografski pothvat u regiji — box set svih studijskih albuma Bijelog dugmeta na vinilu
Vječno nadahnuće
Posezanje za tom baštinom u cilju stvaranja novih kreativnih vrijednosti nije novo; rade to glazbenici
raznih stilova, popularizirajući tako hrvatsku glazbenu tradiciju.
Jedno od vrijednih ostvarenja u tom kontekstu djelo je vibrafonista Boška Petrovića i pijanista Nevena Frangeša u suradnji s primadonom Ružom Pospiš–Baldani, koji su za ploču Zvira voda iz
1987. u izdanju Jugotona snimili neke od najljepših međimurskih
pjesama, među ostalima Rožica sem bila, Vehni, vehni fijolica i
Vuprem oči, u Petrovićevim i Frangešovim obradama. Zanimljivo je da su Varaždinci odabrali tek jednu od pjesama uvrštenih
na to izdanje, Rožica sem bila, ali pod nazivom To črleno cvetje,
što ne znači da se ne radi o jednako poznatim i vrijednim djelima.
Mainstream jazz
Njihovi su favoriti, među ostalima, Međimurje, kak si liepo, Sako
lieto sam si znala ruožice saditi i Lepšega nie kak malo Međimorje. I ovom prigodom kreativne snage sastava su Eldan i Perši koji su priredili aranžmane bliske mainstream jazzu, iako se u
tragovima osjećaju i drugi stilovi, poput bossa nove, rocka, tanga i klasične glazbe, obogaćujući poznate pjesme međuigrama i
improvizacijama, ali ne umanjujući karakter i ljepotu međimurske
tradicijske pjesme. Naime, u izvedbama do izražaja dolazi muzikalnost članova sastava, ali i zrelost aranžera, koje su ispred ekstravagancije solista, što je karakteristično za jazz, pažnju su posvetili primjerenom prožimanju stilova i glazbenoj estetici. Dok je
na prvom CD–u stihove Denisa Peričića pjevala dramska umjetnica Barbara Rocco, na novom kao pjevačica sudjeluje Lukrecija Oreški. Članove prve postave, bas–gitarista Ferdinanda Buhaneca i bubnjara Roberta Jambrušića zamijenili su Aleksandar
Vešić i Neven Mehun. S tom pomlađenom postavom Varaždin
Jazz Band dokumentirao je tek jedan segment svojeg stvaralaštva. Naime, ta dva albuma tek su jedan njegov dio, nedovoljan za
cjelovit uvid u rad ovog sastava.
57
James Brown sa splitskih
Skalica
Nina Romić
Psihomodo pop
Magazin
Opća opasnost
Stablo
Ćiribu ćiriba
Mislim pozitivno!
Rocker... to sam ja
Aquarius Records
Dallas Records
Tonika/Croatia Records
Croatia Records
Nina Romić, dobra duša nove hrvatske i regionalne
kantautorske scene, nesebično je pomagala i inspirirala dobar dio kolegica i kolega, ali ono što joj, nažalost,
nedostaje je šira popularnost, odnosno brojnija publika. Treći album Stablo pravi je korak u tom smjeru; prvi
Ninin album u cijelosti je snimljen sa stalnim bendom
koji čine Frederic Lanz (klavir, klavijature, harmonika),
Petar Cvahte (bubanj) i Ivica Antunović (bas–gitara), a
u »live in studio« produkciji Marka Mrakovčića. Nina je
i dalje uronjena u svoj intimni svijet zaljubljivanja, maštanja o potencijalnim ljubavnicima kao u Vožnji i Biciklu, tihih svađa s (bivšim) ljubavnicima, žalovanja za
propuštenim prilikama, grižnje savjesti, prirode u kojoj traži utjehu, nostalgije,
melankolije, ali ponekad i ljutnje, začete na prethodnom albumu Ptice kojim se
oslobodila okova beznadno romantične i krhke djevojke s inače izvrsnog debija Daljine. Samosvjesnost koja je propupala na »Pticama« potpuno je prolistala na »Stablu«, posebice u glazbenom segmentu jer pažnja slušatelja nije više
fokusirana samo na njezin povremeno zatamnjen, povremeno zvonki glas te
nježnu akustičnu gitaru uz pratnju pokojeg drugog instrumenta. »Ipak, Stablo«
plod je cijelog benda s unaprijed, pomno i kvalitetno razrađenim aranžmanima
s mjestimičnim uklizavanjem u jazz i blues, možda i po uzoru na Joni Mitchell,
a donekle se njezino novo djelo može usporediti i s radovima Marisse Nadler,
Laure Marling i PJ Harvey. Još malo više, uvjetno rečeno, bijesa, mraka i žestine, odnosno gothic–americane i zlokobnijeg folka, kao u intrigantnoj obradi
narodne »Vuprem oči«, ne bi bilo naodmet jer bi je to dodatno približilo poetskom izričaju Davida Eugenea Edwardsa ili Townesa Van Zandta, za što, čini
se, ima sklonosti. Kako god, »Stablo« je krasan i sjajan album iznimno talentirane, a sve vještije i samopouzdanije Nine Romić, naše trenutačno najvažnije
kantautorice. (Aleksandar Dragaš)
Svojim je debitantskim ostvarenjem Dino Dvornik u
naše diskoteke, studentske sobe i radioprijemnike
donio zvuk kakav se tada tek rađao u
amsterdamskim, berlinskim i bristolskim studijima
U
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Piše: Josip Radić
Dino Dvornik
Original album
collection (5
CD–ova)
Croatia Records
posljednjem stadiju raspada bivše nam države, s prvim
taktovima svojeg prvijenca iz 1989., Dino Dvornik već
je bio daleko izvan domaćeg teritorija. Bolje bi bilo reći
— ispred. Naime, James Brown sa splitskih Skalica
svojim je debitantskim ostvarenjem u naše diskoteke,
studentske sobe i radioprijemnike donio zvuk kakav se
tada tek rađao u amsterdamskim, berlinskim i bristolskim studijima. Singlovi poput Zašto praviš slona od
mene, Tebi pripadam i Ti si mi u mislima izbezumili su
domaću publiku koja još i danas, evo četvrt stoljeća
poslije, i dalje izbezumljeno trese udovima na beatove
tog talentiranog osobenjaka.
Nepobjedivi um
Za četvrto izdanje u svojoj ediciji Original album collection, Croatia Records odabrao je opus Dine Dvornika, omeđujući ga već spomenutim debitantskim albumom Dino Dvornik (1989.) i albumom Enfant Terrible
(1997.). Ono što se nalazi između je bljesak jednog nepobjedivog uma i jedinstveno naslijeđe koje i danas »odgaja« nove naraštaje. Album Kreativni nered (1990.) potvrdio je Dvornikov status domaćeg kralja funka, podarivši
nam antologijske Jače, manijače, Ja bih preživio i Ella E
nastalu u suradnji s Nenom Belanom. Osim Belana, na
albumu su surađivali Zlatan Stipišić Gibonni, Dragan Lukić Luky i Rambo Amadeus — jesmo li to propustili domaću verziju Traveling Wilburysa?!
Lakoća postojanja
Dinovi izleti u inozemstvo utjecali su na zvuk trećeg albuma Priroda i društvo (1993.) — sjajan duet s Josipom Lisac u Rušila sam mostove od sna,
hit Imam rep, ponešto seksualnih aluzija i ambijentalnih rješenja (Split Junkie) možda nisu imali toliko dobru prođu u jeku ratnih događanja, ali su
zato danas pokazatelj koliko je zapravo Dino bio ispred svojeg vremena.
Dvije godine poslije, dobili smo jedno od najboljih domaćih live ostvarenja
— Live in München, u suradnji sa Songkillersima koji su ga tada pratili na
nastupima. Snimka minhenskog koncerta Dvornikov je tour de force — ritam, njegovo najjače oružje, u prvom je planu, kao i lakoća kojom je, u naponu snage, vladao pozornicom i publikom. Ne vjerujete li, poslušajte Ti si
mi u mislima s tog albuma!
Posljednje izdanje u kolekciji, Enfant Terrible (1997.), možda je najslabija karika u nizu, no bez obzira na to, na albumu se nalazi Afrika, singl koji je obilježio drugu polovicu devedesetih, zacementiravši mjesto Dine Dvornika u
hall of fame hrvatske glazbe.
Energija, ritam, groove i pozitivno ludilo obilježili su većinu njegova stvaralaštva, no u ovoj ćete kolekciji otkriti i nesigurnog, zbunjenog, prestrašenog
i razočaranog Dvornika kojeg inače ne nalazimo na best of kompilacijama.
Prateći njegovu evoluciju, a imajući u vidu i povratak u formu s Pandorinom
kutijom, ostaje nam zapitati se koliko smo dobre glazbe izgubili njegovim
preranim odlaskom? »Pun kua, brale!«
58
Meritas
Gle!
Menart
Pakung u obliku drvenog okvira za fotografije nije jedini »mamac« prvog novog studijskog albuma dua
Meritas u posljednjih sedam godina. Podjednako su
primamljive i Merine i Anitine pjesme za koje je većinu
stihova napisala Ines Prajo, dok produkciju potpisuju Jura Ferina i Pavle Miholjević te Dejan Orešković i
Luky. Četiri godine Meritas su s vremena na vrijeme
radile na ovom albumu, sigurno najdorečenijem u karijeri, ujedno i rijetko decentnom domaćem pop–proizvodu na kojem tiho pucketa vatra sumnji, ljubavnih
krahova, dobrih početaka i loših završetaka ljubavnih veza. Mjestimice Meri i
Anita ne uspijevaju posve iznijeti unutarnju dramu pjesama, no ne zapadaju ni
u bljedilo kojim bi u slušatelja izazvali tek dosadu ili ravnodušnost. Još jednom
iz filma Noćni brodovi ljupki je podsjetnik na hrvatske šlagere pedesetih, dok
su S tobom tišina Aljoše Šerića i naslovna pjesma uronjene u elegantan baroque–pop s kojim su akteri hrvatske zabavne glazbe šezdesetih također rado
i dopadljivo koketirali. Ples je osunčan komadić soul–popa, Igračka nježna akustična balada, a Unatrag s krasnom twang gitarom podsjeća i na radove kanadske country–pop kantautorice k.d. lang. Gle! nije pravilo ili standard — iako
smo u posljednje vrijeme dobili podjednako ukusne pop–albume Pavela, odnosno Jelene Radan na kojem su radile i Meritas, a valja spomenuti i Belana i
Massima — nego još uvijek izuzetak među hrvatskim pop–albumima. Neka i
to bude razlog više da mu posvetite pažnju. (Aleksandar Dragaš)
Premda ni Debakl
(2000.) ni Plastic
Fantastic
(2004.),
a ni Jee! Jee! Jee!
(2009.) nisu bili loši
albumi, Ćiribu ćiriba
u produkciji Srđana
Sekulovića Skansija
kojeg Gobac naziva njihovim »novim
Pikom Stančićem«,
donosi donedavno već pomalo zaboravljenu živahnost Psihomoda. Bend na novom albumu zvuči gromoglasno, napucano, ali i garažerski prljavo na razdjelnici ili
spojnici, kako vam drago, Ramonesa, Sex
Pistolsa, Stonesa, Iggy Popa, Lou Reeda,
Beatlesa, The Who i The Jama. Naizgled,
ništa novo od Psihomoda, ali Ćiribu ćiriba
je »zec iz šešira« kakvog niz bendova nakon trideset godina postojanja, bez obzira na to odakle dolazili, teško može izvući.
Psihomodo ponovo klizi kao ukusno pivo
i brunda kao dobro održavani motocikl, a
Gobac je sa svim svojim manama i vrlinama trademark koji niz njihovih pjesama u
konačnici čini funkcionalnim i šarmantnim.
Da to radi netko drugi, bilo bi katastrofalno ili barem bedasto, no tražiti od Gopca
da odraste i sazri ne bi bilo fer pa ni dobro
za Psihomodo jer oni su danas bolno rijedak primjer rock’n’roll benda koji se zna
dobro zezati i dobro zabaviti svoju publiku.
Ne samo u nas, nego i u širim okvirima.
Ovaj put to čine psihodeličnim Supstancama sa sitarom u stilu Briana Jonesa, Kišama s potpisom Lennona i McCartneyja
i Bezosjećajnom kujom, garage–punk eksplozijom Zločest k’o pas, bluz–rokačinom Pleši, pleši, potom hard rock brijačinom Hajde i simpatičnim, nostalgičnim
60’s beatom Donna i Bejbi. Gitare i ritam–
sekcija odlično su posložene, kao i Kuzmine intervencije na orguljama i saksofonu, a snimka i produkcija na razini svjetski razglašenih, punokrvnih rock–bendova
kakvih na hrvatskoj sceni kronično nedostaje. Čak i vani ih je sve manje. Nadalje,
tražiti od Gopca i Psihomoda da se ponašaju u skladu sa stilskom odrednicom
»rock za starije« (Adult Oriented Rock),
jednog od najvažnijih okidača punka, isto
je kao tražiti od Gibbonsa i Hilla da obriju brade, Angusa Younga da na pozornicu ne izlazi u đačkoj uniformi, Lemmyja da
ne zavija na mjesec ili svojedobno od Ramonesa da prestanu izgledati kao likovi iz
stripa. Rock’n’roll bi barem povremeno —
neka vas na to s Ćiribu ćiriba, svojim najefektnijim albumom u 21. stoljeću, podsjete
Psihomodo pop — trebao biti zabavan, a
ne isključivo u doticaju s ozbiljnošću koja
se često svodi tek na dosadu i pretencioznost kakvi Gopcu i njegovu društvu, srećom, ni s pet banki na leđima nisu na pameti. (Aleksandar Dragaš)
Prvi album Magazina s aktualnom pjevačicom Andreom
Šušnjarom zapravo je kolekcija festivalskih uradaka
od 2010. do danas.
Od dvanaest pjesama, samo jedna nije
doživjela promociju
na Splitskom, Zadarskom ili CMC festivalu. Očito, strategija benda ne temelji
se na albumskom načelu, nego na festivalskim premijerama novih pjesama. Na
sličan način je i Neno Belan složio album
Rijeka snova, uglavnom s pjesmama s festivala šansone u Šibeniku. Andrea Šušnjara uklopila se u Magazin i stasom i glasom. Prepoznatljiv autorski rukopis bračnog para Huljić u novoj pjevačici našao je
savršenu interpretkinju, tako da, zapravo,
glazbeni izričaj benda nastavlja s onoga
mjesta na kojemu je zastao odlaskom Jelene Rozge. Štoviše, glazbeni obrazac
koji izvodi novi Magazin istovjetan je najvećem dijelu repertoara bivših pjevačica benda, Jelene Rozge i Danijele Martinović, ali i Minee dok je bila diskografski
aktivna. Stoga se ovaj album ne razlikuje
pretjerano od prijašnjih uradaka (ne računajući nešto drukčiji vokalni identitet dok
je pjevačica bila Ivana Kovač), a jedini mali
pomak u zvuku očituje se u uvodnoj pjesmi No, no, no s ovogodišnjega Splitskog
festivala, koju je aranžirao Boris Đurđević
iz Colonije. No pjesma ne odudara suviše
od onih koje je aranžirao Fedor Boić. Ovaj
album je dokaz da Magazin, premda daleko od dana stare slave, nije samo mašinerija koja na live nastupima čuva vlastito glazbeno naslijeđe, nego bend koji se
može ravnopravno nositi s festivalskom
konkurencijom. Ponajviše je tome kumovala odluka da se pronađe copy/paste
pjevačica kojoj će u portfelju biti i sasvim
nove pjesme s intencijom da postanu hitovi. Jer, prošla pjevačica Ivana Kovač
ipak s bendom nije snimila skladbu koja bi
mogla ostati u kolektivnoj estradnoj memoriji prepoznata kao megahit. Pjesme s
ovog albuma također nisu megahitovi, ali
neke od njih svakako mogu završiti u pjesmarici benda kad se budu zbrajali najveći uspjesi. (Bojan Mušćet)
Naziv novoga albuma Opće opasnosti odražava njihov
komunikacijski kod,
a da bi bio precizan, valjalo bi nadometnuti kao prvu
riječ: hard. Neuništivi, naime, hard rockeri iz Županje uspijevaju svojim pristupom glazbi taj žanr
na ovim prostorima držati dovoljno vitalnim da se oko njih okuplja snažna fanovska baza. Ne začuđuje onda što je bend
za njih brendirao pivo koje se zove Rocker. Upravo takvoj publici Opća opasnost
ponudila je klasični hard rock album na
tragu ikona žanra iz osamdesetih kao što
su Def Leppard, Scorpions ili Whitesnake. Kombinirajući balade i žestoke skladbe s naglašenom melodioznošću, uz prepoznatljiv vokal Pere Galića, Opća opasnost iskazuje snažan studijski i live potencijal. Štoviše, ovaj je album korak dalje od povratničkoga Vrati se na svjetlo.
Premda na albumu prevladavaju manirizmi, Opća opasnost očito igra na sigurno,
jer na ovim prostorima definitivno zauzimaju poziciju koju su donedavno držale
Divlje jagode (zanimljivo, Pero Galić bio
je od 2002. do 2007. pjevač Divljih jagoda), no više po inerciji, negoli po stvarnim
dosezima. Naime, činjenica je da nije bilo
velikoga hard/heavy benda koji bi danas
mogao izvoditi standardni hard rock, a
da to bude radiofonično i višegeneracijski
usmjereno. Opća opasnost je u inicijalnoj
fazi rada bila tek juvenilni pretendent na
takvu poziciju, no danas je riječ o bendu
koji širi popularnost na sve strane. Stoga
i ne iznenađuje odluka da se objavi i limitirano izdanje ovog albuma, koje uključuje bonus DVD Županja live 2013. I dok
su balade na albumu prilično predvidive,
energičniji dio albuma osigurava mu dugotrajnost. To se osobito odnosi na zaključnu pjesmu Preživio sam koja podsjeća i na početni dio Gibonnijeve (još jedan
bivši pjevač Divljih jagoda!) solo–karijere.
Stoga bi taktika benda da za gotovo sve
singlove ističe balade (valjda u nadi da
će jednom ponoviti uspjeh hita Jednom
kad noć) sigurno trebala biti zamijenjena
promocijom ritmičnijeg dijela repertoara.
(Bojan Mušćet)
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Peterostruki portret umjetnika koji je bio mnogo
više od kralja hrvatskog funka
59
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Nothing Tolouse
M.O.R.T.
Nothing Tolouse
Odjel za žešće
Croatia Records
Croatia Records
Neven Mijač zaljubio
se u blues još osamdesetih godina prošlog
stoljeća i ubrzo postao
najbolji svirač usne harmonike na ovim prostorima. Svirajući proteklih
nekoliko desetljeća s
gotovo svim domaćim
glazbenicima, istodobno uživajući u bluesu i
rocku, Mijač je okupio
svojevrsnu supergrupu (Eduard Jimmy Stanić — akustična gitara, mandolina i vokal / Robert
Vnuk — akustična gitara i vokal / Alen Svetopetrić
— bas–gitara / Damir Šomen — bubnjevi) čiji je
rezultat ovaj album. Apsolutno nadahnute izvedbe blues klasika nastalih u nekim davnim vremenima tumačenja su kojih se ne bi posramili ni najveći
svjetski majstori bluesa. Mijač na usnoj harmonici
istovremeno je zauzeo i poziciju glavnog vokala,
podijelivši tu ulogu s Jimmy Stanićem i Vnukom. I
baš ta Mijačeva dodatna uloga predstavlja ga kao
sjajnog blues pjevača čiji hrapav ali moćan glas izdvaja ovaj bend od ostatka domaće blues ponude, dok su se Jimmy Stanić i Vnuk svojim vokalima
fantastično sljubili s ostalim pjesmama. Snimajući
album pretežito uživo, ekipa glazbenika okupljena
oko Mijača dala je jasno do znanja da nisu tu isključivo zbog snimanja i zarade, već zbog uživanja
u samoj izvedbi. (Dubravko Jagatić)
Ti Ritu Piri Pip
Gram pameti
Aquarius Records/Spona
Nakon što su se publici predstavili debitantskim albumom Tritu
tritu objavljenim 2011.
godine, šibenski funky
rock bend dojmljivog
naziva došao je do trenutka potvrde je li na
sceni slučajno ili momci znaju što rade. Drugi album Gram pameti prilično je dobra potvrda njihove kvalitete
koja očito nije slučajna. Sa željom da funk bude
njihova glavna žanrovska odrednica, ne libeći se
pritom ni dodira ska ritmova kao ni čvrstog rocka a uz vrlo pristojnu brass sekciju, Ti Ritu Piri Pip
ponudio je vrlo dobar drugi album. Međutim, koliko god je Zvonimir Dusper Dus dobar producent,
možda je pogrešan izbor za produkciju ovog albuma i ove grupe. Njihov funk zvuk jednostavno žudi
za čvrstim rock grooveom i nešto prljavijom produkcijom. S druge pak strane prekrasna laganica poput Polako sjajno je sjela Dusu koji je pomogao i pri aranžmanima u toj pjesmi. Kako god, Ti
Ritu Piri Pip potvrdio je svoju kvalitetu i ponudio album na kojem se nalazi nekoliko vrlo dobrih pjesama. Svakako valja izdvojiti odličan vokal frontmena Darka Buličeka čije pjevanje zasigurno daje dodatnu kvalitetu cijelom bendu kojem nedostaje još
vrlo malo da uđe u prvu ligu. (Dubravko Jagatić)
60
Pobjeda sinjske grupe M.O.R.T. na banjalučkom Demofestu (najvećoj smotri
demo bendova u regiji) skrenula je pozornost na ove Sinjane, koji kao da su
jedva dočekali prvi
album. Odjel za žešće ispunjen je oporim i tvrdim blues rockom uz garažne rifove i snagu stihova te
energijom kakva se ne čuje često u našim
krajevima. To je poput mješavine Majki, Malehookersa, Gatuza i Šejtansa, ali u svojem
ipak dovoljno originalnom autorskom izrazu. Gitarist Zvrk (nitko nije predstavljen na
albumu imenom i prezimenom, nego samo
nadimkom) svojim je sviranjem i uloženom
energijom te sjajnim rifovima izdigao tu grupu
iznad ostalih, tvoreći od M.O.R.T.–a bend na
koji doista treba obratiti pozornost. Međutim,
ipak je u pitanju debitantsko ostvarenje koje
očekivano ima i mane. Produkcija je jednostavno trebala biti bolja (Marko Perčić Sula),
dok je možda najslabija strana ovog albuma,
i same grupe, pjevač (John) koji zamalo svaku pjesmu pjeva gotovo na rubu falša. Iako to
njihovu grubom rocku daje specifičan šarm,
kao što ni Bare nije neki pjevač, ali ima snagu vokalnog izraza, ili pak Marijan Ban koji
ne zna ali misli da zna, i John je tu negdje na
samom rubu. Međutim, posvetite im pozornost, jer oni to svakako zaslužuju. (Dubravko Jagatić)
Prosti fucktori
Dojde mi da se pojedem
M. B. Podmornica
Punk u Hrvata uglavnom se manifestira u
tri kategorije: uvijek obnavljanim sjećanjima na
izvođače i scenu s kraja
sedamdesetih, na živu i
pulsirajuću punk promenadu koja i danas
ima status undergrounda i svijetle primjere
koji više ili manje mogu
svoje glazbene stavove
dobaciti do šire publike, a posrijedi su Hladno pivo i Kawasaki 3P. Tako
zacementirani raspored svojom pojavom i nastupnim albumom Dojde mi da se pojedem definitivno remete ad hoc oformljeni Prosti fucktori. Posrijedi je side–projekt Davora Kodžomana Hadže iz
Patarena, negdašnjeg basista Hladnog piva, koji
je u pauzama snimanja s matičnim bendom bilježio ponešto drukčije melodije u raznim studijima.
Kad za svoj projekt nije uspio dobiti stalnog pjevača, u pomoć je prizvao goste, od Zorana Prodanovića Prlje iz Leta 3 preko većine članova Hladnog piva do Seje Sexona iz Zabranjenog pušenja i Davora Gopca, frontmena Psihomodo popa.
Osim njih, udaraljke, sintesajzere, violine i ostale instrumenete svira mnoštvo gostiju iz drugih bendo-
va, od Boe do Stampeda. Iznimno zabavni tekstovi, himnične pop–melodije uz baražnu tutnjavu
gitara i ritam–sekcije, mogli bi Proste fucktore katapultirati upravo tamo gdje se sada nalaze Hladno pivo i Kawasaki 3P. Jedina obrada na albumu,
indikativno, pjesma je Studentska Hladnog piva i
na njoj sudjeluje Mile Kekin. Zapravo, Prosti fucktori s Hladnim pivom dijele mnogo toga, prije svega onu energiju, potentnost i nesputanost koji su
resili prva tri albuma benda iz Gajnica. Ono što je
još zanimljivo jesu vokalne uloge Prlje, Seje Sexona i osobito Davora Gopca koji su gotovo neprepoznatljivi u odnosu na glasovnu prepoznatljivost
u matičnim bendovima. Potpuno opušteni i nepretenciozni, očito je kako su uživali snimajući album.
Indikativno je i da njihovo pankersko urlanje, kao i
drugih gostujućih pjevača, nekim pjesama može
priskrbiti status radiofonične uspješnice. Uz vrlo
dobru produkciju, nastupni album projekta Prosti
fucktori jedno je od najugodnijih iznenađenja u posljednjih nekoliko godina na domaćoj pop–sceni.
(Bojan Mušćet)
Jimi Kurfist
VIJESTI — NAGRADE
No Hard Feelings
Arsen Dedić, dobitnik nagrade Motovun Film Festivala:
50 godina
Spona
Nakon Bambi Molestersa, Sisak ima još
jednog izvođača koji je
svoje instrumentale zabilježio na albumu čiji
domet kudikamo nadilazi regionalnu afirmaciju. Jimi Kurfist je, doduše, vrstan gitarist koji
je radio s Crvenom jabukom, Josipom Lisac,
Songkillersima i drugim
izvođačima, no dosad
je solističke zamisli objavljivao na digitalnim samizdatima. Nastupni solistički album izdvaja ga iz klasičnih pop–rock voda, posrijedi su blues i jazz pasaži, u čemu pomaže Aleksandar Tomić, svirajući bubnjeve, saksofon i programirajući ostalo zvukovlje. Pritom Jimi Kurfist ne nastoji izigravati gitarskog heroja, štoviše, nekoliko pjesama ima vrlo
arhaičan prizvuk glazbe za televizijska intermezza.
Razlog tomu su vrlo bogati aranžmani u kojima je
saksofon u istoj ulozi kao i gitara. Jimi Kurfist pliva
između različitih stilova uvijek održavajući isti laid
back pristup, tako da glazba s albuma može vrlo
dobro funkcionirati i kao podloga za neku scensku izvedbu, film ili radijski šou. Zapravo, zacijelo
bi neke od melodija zvučale spektakularnije da ih
izvodi revijalni orkestar, s više puhaćih instrumenata. No prvijenac Jimija Kurfista otkriva maštovitog autora čija glazba ne mora uvijek biti eksluzivno vezana uz originalnog izvođača, pa nije isključeno da neke pjesme s ovog albuma zažive i na
drukčiji način.
Zapravo, bez obzira na programiranje, cijeli je album postavljen prilično bazično, pa je očito da se
Kurfist ne koristi dodatnim efektima pri sviranju gitare. Korištenje živog bubnja, a ne ritam–mašine
također podiže razinu autentičnosti materijala.
Nepretencioznost je još jedna od odlika ovoga
ostvarenja. Kako i sam naziv kaže: No hard feelings, bez uvrede, nema loših osjećaja, ništa se ne
ističe, svaka pjesma zvuči kao da je proizašla iz
one prethodne, bez obzira na mijenjanje stilova ili
drukčijeg pristupa. Iako je očito da Jimi Kurfist baš
i neće ponoviti uspjeh svojih sugrađana iz Bambi
Molestersa, očito je kako je njegov prvijenac pokazatelj da instrumentalna glazba može i danas
zvučati bezvremeno. (Bojan Mušćet)
A
rsen Dedić jedan je
od najplodnijih autora hrvatske filmske
glazbe. Potpisujući
trideset četiri dugometražna igrana
filma, Arsen je skladao i za TV filmove
i serije, dokumentarne i animirane filmove, pa zbrojimo li ih sve, dolazimo
do podatka da njegovu glazbu nosi
više od stotinu naslova. Od njegova
filmskog debija u Živoj istini Tomislava
Radića, preko nezaboravnih tema za
Vlak u snijegu, Donatora, Glembajeve,
Vlakom prema jugu... Nagradom PEDESET GODINA Motovun Film Festival odaje priznanje umjetnicima koji su
pola stoljeća (dakle, cijeli radni vijek) posvetili filmu — što Arsen Dedić svakako
jest. Jer osim filmske glazbe, Arsen je
pisao poeziju o filmovima i kinodvoranama, pjesme inspirirane filmovima...
pa je tako njegova legendarna Moderato cantabile nadahnuta istoimenim
filmom Petera Brooka — i od tog je
događaja prošlo točno pedeset godina. Premda je filmsku glazbu skladao
početkom sedamdesetih, deset godina prije Arsen se pojavljivao u manjim
filmskim ulogama... I kad se sve zbroji,
punih pedeset godina neprekidno je
vezan uz film.
Dodjela nagrade 50 godina Arsenu
Dediću na 17. Motovun Film Festivalu,
koji se održavao od 26. do 30. srpnja
2014., bila je uveličana prikazivanjem
filma Moj zanat Mladena Matičevića.
(MFF)
Dr. Zdenka Weber primila prestižnu nagradu
Varaždinske županije
N
a svečanoj sjednici
varaždinske Županijske skupštine
8. rujna 2014., u
povodu Dana Varaždina koji se obilježava na blagdan Male Gospe, pet
zaslužnih pojedinaca, tvrtki i institucija
dobilo je nagrade za doprinos ugledu
i promociji Varaždinske županije za
2014. godinu. Među nagrađenima bila
je i hrvatska diplomatkinja dr. sc. Zdenka Weber, ministrica savjetnica za kulturu u hrvatskom Veleposlanstvu u Austriji, priznata muzikologinja, glazbena
kritičarka, predavačica i pedagoginja.
»Dosad sam uglavnom nagrađivana za
svoj muzikološki rad i djelovanje na području kulture, a ovo mi je prva nagrada za diplomatski rad, što me posebno
veseli«, rekla je dr. sc. Zdenka Weber
za Večernji list u Beču, primajući čestitke kolega, bečkih i gradišćanskih Hrvata i Austrijanaca s kojima surađuje.
Dodala je kako je nagrađena za »doprinos ugledu i promociji Varaždinske žu-
panije u predstavljanju županijske kulture, gospodarstva i turizma izvan granica Hrvatske«, napomenuvši kako je
s hrvatskim veleposlanikom u Austriji
Gordanom Bakotom inicirala predstavljanje Varaždina i Varaždinske županije
ove godine u Beču u povodu Dana državnosti Republike Hrvatske, 24. lipnja.
portretima glazbenika te znanstvenim
i stručnim radovima, kao i zapisima iz
petnaestogodišnje diplomatske djelatnosti, objavljivanima od 1972. do 2012.
godine. Njezina je legitimacija, kako
nam je rekla, knjiga Impresionizam u
hrvatskoj glazbi (1995.), koja daje uvid
u sav njezin stvaralački opus.
»Osjećam zahvalnost«, istaknula je
ustvrdivši kako je krasan osjećaj kad
doživiš da okružje u kojem radiš i djeluješ, primijeti tvoj rad i ukaže ti počast.
A počast su joj njezini Varaždinci ukazali i 2012. godine Nagradom Grada
Varaždina za njezin četrdesetogodišnji
kontinuirani rad kao glazbene kritičarke
Varaždinskih baroknih večeri i za veliki
doprinos glazbenom životu grada Varaždina. Lani ju je nagradilo i Hrvatsko
društvo skladatelja i glazbenih pisaca za knjigu »U zagrljaju glazbe — od
1972. do 2012.« Nagradom Josip Andreis za doprinos na području muzikologije i glazbene publicistike. Riječ je o
glazbenim kritikama, osvrtima, recenzijama, prikazima, razgovorima, esejima,
Zdenka Weber rođena je 1950. godine u Varaždinu, a za svoj rad dobila je
brojne nagrade i priznanja. Među njima
u posljednjih petnaest godina i Red hrvatskog pletera predsjednika Tuđmana za izuzetno uspješan rad s hrvatskim iseljeništvom u Njemačkoj (1999.),
Red Danice hrvatske s likom Marka
Marulića za doprinos promociji hrvatske kulture (2000.), Broš kraljice Luise
njemačke Zaklade Otto von Bismarck
za promicanje hrvatske i njemačke kulture (2000.), Chevalier des Arts et des
Lettres Ministarstva kulture Francuske
(2004.) te mnogih drugih. Autorica je
brojnih znanstvenih, stručnih i publicističkih članaka u zemlji i inozemstvu.
61
ovaj ili onaj način bila prisutna u njegovu intelektualnom obzoru. Vidjet će se
to i u skladateljskom radu, ali i u potrebi
da se izrazi i riječju, kojom je obilježen
i važan dio njegova glazbenog opusa.
Stoga 1956. piše glazbene kritike u zagrebačkim dnevnicima Vjesnik i Narodni list, a 1961. u nakladi JAZU–a izlazi iz tiska njegova monografija Stjepan
Šulek. Nakon nagrade u Besançonu,
Šipuš debitira kao dirigent u Zagrebu
28. prosinca 1955., dirigirajući u dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda Ženskim zborom i Komornim ansamblom
Radio Zagreba u izvedbi Kantate za sopran, tenor, ženski zbor i komorni sastav Igora Stravinskog, nastale samo tri
godine prije. Pokazuje taj podatak razinu zanimanja za događaje u tada suvremenoj glazbi, zanimanja koje će nešto godina poslije znatno utjecati na repertoarnu politiku, poglavito u Zagrebu.
Buran i
dinamičan
život
Potreba za usavršavanjem, za novim
spoznajama, želja da se okuša u novoj
sredini, odvodi ga sredinom pedesetih
godina u Francusku. Kao intelektualac
širokih obzora i zanimanja, 1956.–1957.
pohađa predavanja iz filozofije glazbe
kod Oliviera Messiaena na Konzervatoriju u Parizu, gradu u kojemu će razviti
živu umjetničku aktivnost — podjednako na koncertnom podiju kao i u glazbenom kazalištu — i stjecati dragocjena iskustva za kasniji razvoj karijere. A
Messiaenov nauk utisnut će tragove u
gradbu vlastitoga glazbenog djela.
DAMIL KALOGJERA
Iako je dugo bolovao, valja ga se sjećati i pamtiti
mladog, ozarenog osmijehom, pomalo uznositog
držanja — darovitog, obrazovanog, druželjubivog
U
Piše: Erika Krpan
srijedu, 22. listopada 2014., u dvorani
Hrvatskog društva
skladatelja održana je komemoracija za skladatelja i
dirigenta Krešimira Šipuša, koji je preminuo u Oslu, 23. rujna.
Na komemoraciji su govorili predsjednik Društva, akademik Zoran Juranić i
Erika Krpan.
62
Izvedene su dvije skladbe Krešimira Šipuša. Na početku je pijanistica Katarina Krpan interpretirala Šipuševu skladbu Langsam und sehnsuchtsvoll, fantaziju na Beethovenovu temu iz Sonate
op. 101, a na kraju je emitirana snimka
ciklusa Preobraženja za bariton i orkestar, u izvedbi Miljenka Turka i Zagrebačke filharmonije pod dirigentskim
vodstvom Pascala Rophéa.
Buran umjetnički
život
Ponekad čovjeku nije krivo što dugo
pamti. Jer naiđe prigoda prisjećanja
koja privede u svijest uspomene na
umjetnika i čovjeka kojega više nema.
Osim u glazbi. I u nama, onoliko koliko smo s njim dijelili vrijeme, događaje,
poneku misao.
Napustio je skladatelj i dirigent Krešimir
Šipuš sve svoje, i glazbu i ljude. Bolovao je dugo i teško, ali valja ga se sjećati
i pamtiti mladog, ozarenog osmijehom,
pomalo uznositog držanja. I darovitog,
obrazovanog, druželjubivog.
Buran, dinamičan umjetnički život vodio ga je u mnoge krajeve svijeta, ali
na neki se način uvijek vraćao, iako
je u Norveškoj našao svoju drugu
domovinu.
Općenite su životne činjenice uglavnom poznate. Ipak, ponovimo ih ukratko. Rođen je 28. lipnja 1930. u Zagrebu, u obitelji sklonoj umjetnosti; 1956.
diplomirao je kompoziciju u klasi Stjepana Šuleka na Muzičkoj akademiji u
Zagrebu, u drugoj Šulekovoj studentskoj generaciji, sa skladateljima Stankom Horvatom i Nikolom Glasslom, s
kojima ga je poslije — osobito s Horvatom — vezivalo ne samo profesional-
no nego i iskreno osobno prijateljstvo;
istodobno sa studijem kompozicije studirao je i dirigiranje kod Milana Horvata, u doba Šipuševa studija honorarnog predavača na Akademiji, ali nije i
diplomirao; usavršavao se poslije u dirigiranju kod Igora Markeviča na Ljetnoj
akademiji Mozarteum u Salzburgu. O
njegovim dirigentskim sposobnostima
svjedoči i nagrada na uglednom Međunarodnom natjecanju dirigenata 1954.
u Besançonu u Francuskoj, koja mu je
koju godinu poslije otvorila mogućnosti
umjetničkog djelovanja u toj zemlji.
Ukorak s vremenom
Krešimir Šipuš bio je obrazovani intelektualac, pa je i riječ kao posrednik
umjetničkom kazivanju od mladosti na
Iz francuskog razdoblja poznata je
njegova suradnja s baletnim trupama Jannine Charrat i Ludmile Tcherine. Sjeća se toga i naš ugledni baletni umjetnik Milko Šparemblek: »1960.
Ludmilla Tchérina složila je malu trupu
i povela je na turneju u Sovjetski Savez.
Uz nekoliko francuskih plesačica, sudjeluje i pisac ovih redaka, a Krešimir
Šipuš je muzički direktor!« zapisuje on
u svojim sjećanjima.
Sredinom šezdesetih godina prošloga
stoljeća Šipuš počinje umjetnički uzlet,
koji biva intenzivnije zapažen i u Hrvatskoj. Nižu se dirigentske obveze i funkcije: dirigent je u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, potom odlazi u Cannes, gdje je šef–dirigent Simfonijskog orkestra.
Povijesni koncert
Iako se njegovo ime susreće na programima Simfonijskog orkestra Radio–Zagreba već 1967. i u prvoj polovici 1968., po učestalosti i važnosti koncerata može se zaključiti da je dužnost
šefa–dirigenta preuzeo početkom sezone 1968./69. jer 18. rujna ravna u Zagrebu koncertom Komornog orkestra
RTZ–a na kojemu predstavlja generaciju suvremenih hrvatskih skladatelja koja
je obilježila avangardna kretanja početkom druge polovice 20. stoljeća. Svoje
programske intencije objavljuje i u me-
dijima. Tako u Večernjem listu od 4. listopada 1968.: »Simfonijski orkestar
RTZ, koji u svojoj egzistenciji ne ovisi
o broju posjetilaca i prodanih ulaznica,
može (...) smionim zahvatima u suvremeno muzičko stvaranje širiti na svojim
javnim emisijama i koncertima horizonte naše publike, a istovremeno posezanjem za rijetko izvođenim djelima muzičke baštine upotpuniti njezino poznavanje muzike.«
Koncert je izazvao veliku pozornost
medija, ali i suprotstavljena razmišljanja: od onih koji su ga nazivali povijesnim do onih koji u svoj toj pozornosti
nisu vidjeli ništa osobito. Ipak, u stručnim je krugovima prevagnulo mišljenje
što ga je Petar Selem oblikovao u tjedniku Telegram:
»... koncert kojim se Krešimir Šipuš
predstavio kao novi šef Simfonijskog
orkestra Radio–televizije Zagreb, posvećen djelima nove hrvatske glazbe,
ima značenje sasvim izuzetno: nakon
njega nije lako izbjeći pitanje — mlada
hrvatska glazba, što je to?«
Isti program, međutim, Šipuš odmah
ponavlja i na festivalu Musikprotokoll u
Grazu. Bilo je to prvi put u povijesti da
suvremena hrvatska glazba kao tema
cjelovečernjeg koncerta prelazi državnu granicu i predstavlja se na uglednom inozemnom festivalu.
Revolucija repertoara
Takvim je izborom Šipuš postavio jedan od temeljnih standarda buduće repertoarne politike koja će u iduće četiri sezone obilježiti djelatnost Simfonijskog orkestra RTZ–a pod njegovim
vodstvom. Važno mjesto zauzimat će u
toj politici hrvatsko stvaralaštvo i općenito stvaralaštvo 20. stoljeća. Više nego
prijašnjih godina, na repertoaru su djela
mlađe generacije hrvatskih skladatelja,
njihova se djela snimaju za trajne radijske snimke i za nosače zvuka. Takvim
je stavom prema suvremenom stvaralaštvu, osobito hrvatskom, Šipuš revolucionirao repertoarnu politiku zagrebačkih koncertnih sezona, zaokret koji
će — poslije će se pokazati — imati
dalekosežne pozitivne kulturološke posljedice. Dakako, pritom Šipuš ne mimoilazi klasični simfonijski repertoar u
kojemu će se primjerice naći i Missa
solemnis i Deveta simfonija Ludwiga
van Beethovena, mnoga djela romantičnog razdoblja, ali i djela s područja
francuske ili engleske glazbene umjetnosti koja nisu bila uobičajena na programima zagrebačkih orkestara.
Šipuš ostaje na mjestu šefa–dirigenta
do 1972. Ne produžuje mu se mandat
vjerojatno zato što je njegovo poimanje
repertoara za ondašnje vodeće kadrove bilo pretjerano oslonjeno na suvremenu glazbu. U međuvremenu (1969.),
za umjetničku je aktivnost nagrađen
Nagradom Milka Trnina Udruženja mu-
zičkih umjetnika Hrvatske.
Život u Norveškoj
Ipak, i dalje zainteresiran za događaje u zagrebačkom koncertnom životu, Šipuš će 1974. prihvatiti još jednu
dužnost; na inicijativu prijatelja i kolege Stanka Horvata postaje glavni tajnik
Muzičkog biennala Zagreb 1975., prvog koji se održavao u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Poslije održanog festivala napušta Zagreb i od 1976.
živi u Norveškoj i do umirovljenja djeluje kao umjetnički šef Državne operne
akademije u Oslu. U dvadeset godina
aktivnosti na tom položaju, Šipuš je jamačno učinio mnogo dobra. Norveške riječi oproštaja u članku objavljenom
u vodećem norveškom dnevnom listu
Aftenposten o tome izrijekom govore,
spominju njegovu važnost za instituciju
kojoj je bio na čelu i za obuku norveških opernih pjevača, zaključujući: »Što
bi Norveška glazbena scena bila
bez znanja i iskustva koje smo
stekli od imigrantskih glazbenika
koji su ovamo došli s ljubavlju?
Krešimir je bio jedan od njih.«
Nakon što je zauvijek napustio Zagreb,
Šipuš je za pult svojega nekoć matičnog orkestra opet stao tek nakon
1985., i to još samo četiri puta, od toga
tri puta u Zagrebu, jedanput na gostovanju u Ankari, a posljednji put 8. veljače 2002., kad su se na programu, između ostalog, nakon više od četiri desetljeća, opet našli Likovi i plohe Dubravka Detonija, jedno od djela s koncerta kojim je Šipuš počeo u sezoni
1968./1969.
U drugom dijelu karijere, uz brojna dirigentska gostovanja, Šipuš kontinuirano
vodi majstorske tečajeve iz dirigiranja u
različitim sredinama: 1967. u Madridu, 1968.–1971. u Monte Carlu, 1974.–
1976. u Aspenu (SAD), 1975. u Weimaru, 1977. i 1985. u Helsingborgu, 1980.
u Umeauu (Švedska), a 1999. član je žirija 2. Međunarodnog natjecanja dirigenata Lovro pl. Matačić u Zagrebu.
Svih godina dirigentske karijere Šipuš
dospijeva odgovoriti i zahtjevima svojega skladateljskog posla. Brojem djela nevelik, njegov je opus obilježen uvelike zanimanjem za glazbenu pozornicu. Ističu se dvije opere: neizvedena Lijepa Bartolomeja (1961.) i Mlada žena
(1992.), izvedena na Muzičkom biennalu Zagreb 1999. godine — te za komornu glazbu različita sastava, nerijetko s glasom kao središtem glazbenoga
događaja.
na. Jer sve što je rečeno, tek su činjenice jednoga i ljudski i umjetnički bogatog životnog puta. Prerano je upitati
se o vrijednosti i značenju, o konačnoj
ocjeni njegove umjetničke ostavštine,
ali nikako nije prerano s poštovanjem
se prisjetiti elegantne, pouzdane i žive
dirigentske geste kojom je oblikovao
razrađene, umjetnički dojmljive interpretacije i razmisliti o dotjeranim, dobrom izobrazbom izbrušenim notnim
zapisima; zapisima malo u nas poznatima, ali oni koje znamo ispisuju glazbu čvrstim, promišljenim strukturama,
koje se ulančavaju s osjećajem za mjeru i formalno su uravnotežene, bez pomodnih brzopletosti, očišćene od želje
za površnom dopadljivošću i nerijetko s misaonom pozadinom kao ishodištem svekolikoga Šipuševa promišljanja glazbe, i kao interpretacije i kao
stvaralačkog čina.
Kad netko ode i napusti nas, nerijetko
se pitamo jesmo li i što smo mu ostali
dužni. Kad je riječ o Krešimiru Šipušu,
dugujemo mu ponajprije razumijevanje
njegove glazbe, dugujemo mu onu pozornost koja mu je izmaknula jer nije bio
prisutan da nas svojom nazočnošću
upozori: tu sam, pišem dobro napisanu glazbu. Jedva da ima notnih ili starih
tonskih zapisa, što znači da su dugovi
poveliki, pa tako i posao koji nas, nadam se, očekuje.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
In memoriam Krešimir Šipuš (Zagreb, 28.
lipnja 1930. — Oslo, 23. rujna 2014.)
Krešimir Šipuš preminuo je u utorak,
23. rujna u Oslu. Posljednji smo ga put
susreli 17. studenoga 2005. u Zagrebu, u Preporodnoj dvorani Narodnog
doma, na skladateljskoj večeri koju je
dijelio s pripadnicima svoje skladateljske generacije — Stankom Horvatom
i Nikolom Glasslom, veseleći se toj reminiscenciji na njihove zajedničke skladateljske početke; stoga je i bio ozaren
osmijehom, kao i mnogo puta prije. A
upravo ga takvoga i želimo pamtiti.
Ako nekad nekoga od nas put nanese
u Oslo, neka ne zaboravi pokloniti se
na njegovu grobu.
A
ko nekad nekoga od nas
put nanese u Oslo, neka ne
zaboravi pokloniti se na njegovu
grobu
Za operu Mlada žena Šipuš je 2004.
nagrađen Nagradom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Ozaren osmijehom
Što još kazati o dirigentu i skladatelju
Krešimiru Šipušu a da se dotakne isti-
63
In memoriam Nenad Marjanović Zulim (Zagreb, 21. travnja 1951. — 27. lipnja 2014.)
Nova sezona Cantus Ansambla u Maloj dvorani Lisinski
Iako je najveći dio života proveo kao urednik i autor emisija o zabavnoj glazbi na Hrvatskome radiju, bio je i
cijenjeni književnik i tekstopisac, a kao osoba dosljedan u obrani vlastitih stavova u interesu zajednice u kojoj je
djelovao
U
Dio iz govora rukovoditelja Odjela Glazbeni sadržaji HRT–a Željka Mesara na
ispraćaju na zagrebačkom Krematoriju:
»Nagla, prerana i neočekivana vijest
o smrti našeg dragog kolege i prijatelja sve nas je zatekla i potresla. Učinio je mnogo toga dobrog, po čemu
ćemo ga pamtiti i uvijek iznova rado ga
se prisjećati. A najviše od svega pamtit ćemo ga po njegovoj jednostavnosti,
skromnosti, šarmu, vedrini, duhovitosti
— po njegovu optimizmu — životnom,
kreativnom i stvaralačkom.«
Upravo to kreativno i stvaralačko po-
NA KRAJU
PUTA
(Miljenku)
Opet kiši... crno curi...
Zastrlo se sivo nebo...
Dođavola! (Bog te grebo!)
Kako ovo vrijeme žuri...
Otiš’o je opet jedan,
častan starac... velik... vrijedan...
Odslužio svoju muku,
umorivši marnu ruku...
Trag duboki brazde Tvoje
urezan u puta stazi,
k’o sjećanja čvrsto stoje
prkoseći kišnoj vlazi...
64
čeo je prije ravno četrdeset godina
kao diplomirani profesor komparativne književnosti i anglistike Filozofskog
fakulteta u Zagrebu, kao suradnik u
stvaranju emisija Dokumentarnog i Zabavnog programa Televizije Zagreb u
funkciji asistenta režije, realizatora, scenarista i prevoditelja. Nakon bogatog
televizijskog iskustva, dolazi na Radio
Zagreb najprije kao suradnik, a nakon
toga i kao glazbeni urednik brojnih emisija Prvog i Drugog programa te Radio
Sljemena. Slušatelji Hrvatskoga radija
pamte ga i po stručnim komentarima
raznih glazbenih manifestacija, od Porina, Dore, Zagrebfesta i drugih u kojima je svojim poznatim stilom čovjeka
bez dlake na jeziku zorno predočavao
realnost stanja na terenu. Unatrag desetak godina uređivao je i vodio kultne
emisije Hrvatskoga radija — Po vašem
izboru i Svjetla pozornice. Upravo njemu i njegovu upornom svakodnevnom
radu u traženju i povezivanju glazbenih
informacija možemo biti zahvalni što je i
emisija Vrijeme vinila ušla u taj čudesni
krug kultnih radijskih emisija.
Dosljedan i odlučan
Napisao je scenarij za TV dramu Kositreno srce, imao je i nekoliko festivalskih uspješnica kao tekstopisac,
a naš Neno autor je i vrijedne monografije Zagrebfest — 50 zlatnih godina
koja prati povijest te najstarije zabav-
noglazbene manifestacije u Hrvatskoj.
Kao književnik nagrađen je na natječaju Biblioteke 90 stupnjeva za objavljeni roman Coup de grace. Bio je dosljedan, čvrst i odlučan u obrani vlastitih
stavova. Ponekad je zbog toga ostavljao dojam tvrdoće i nepopustljivosti.
Kao i svi intelektualci njegova kalibra,
bio je uvijek otvoren za druga i drukčija mišljenja. U poslu je tražio načine da
se uvedu poboljšanja. Pritom nikad nije
bio vođen osobnom ambicijom, nego
istinskom željom i dobrom namjerom
da popravi stvari, brinući se prije svega o interesima šireg kruga ljudi kojima
bi to moglo koristiti ili pomoći u životu
i radu. Zbog te njegove nesebičnosti i
spremnosti da pomogne svakom čovjeku u nevolji, voljeli smo ga i cijenili.
Nebeska svjetlost
Neno je zaista bio izuzetan, dobar, primjeran, požrtvovan i odan svojoj obitelji, vjeran životni suputnik supruzi Ani,
uzoran roditelj i uvijek i u svakoj prilici uz
svoju Ivu i Niku, istinoljubiv i pravedan
čovjek s mnogo vrlina, dostojan poštovanja i divljenja. Njegovi najbliži mogu
biti ponosni što su imali supruga, oca i
djeda, a mi ostali možemo biti ponosni
što smo imali dobrog i odanog kolegu,
prijatelja i učitelja.
Dragi Neno, neka ti nebeska svjetla pozornice svijetle zauvijek!
Ansambl izbjegava lagodnost slušanja na temelju prepoznavanja
C
Piše: Maja Stanetti
antus Ansambl počeo je novu sezonu u
Maloj dvorani Lisinski
za koju se kao ansambl specijaliziran
za suvremenu glazbu
izborio i, dapače, stekao poklonike
kojima se ponovno i ponovno ponekad i u upitnim izvedbama, ne slušaju
sve naše drage i predrage simfonije
i koncerti koje su izvoditelji »iznucali«
do bola. Cantus Ansambl izbjegava
lagodnost slušanja na temelju prepoznavanja.
Ambiciozni početak
Međutim, Cantus Ansambl počeo je
ambiciozno i preambiciozno, odnosno prenatrpano sadržajima. Napokon, ne mora se odmah pokazati sve
što se može i zna, a s ustaljenim ciklusom, vremena ima dovoljno. Prvi
koncert u Maloj dvorani Lisinski nazvan je jednostavno Prvi koncert. U
novoj sezoni Cantusa ima nekoliko
programskih povoda: sedam desetljeća od utemeljenja Hrvatskog društva skladatelja, potom stoti rođendan
nezobilaznog skladateljskog i još više
pedagoškog barda Stjepana Šuleka i devedeseti rođendan neumornog Milka Kelemena. Očito je povoda
i obljetnica u novoj sezoni više nego
dovoljno. Sadržajna programska knjižica za obljetnice nalazi i stare i rječite
fotografije. Za stotu obljetnicu Šuleka u svježe tiskanom programu vehementna je gesta profila mladoga dirigentskog lava Šuleka.
Program večeri bio je smišljeno podijeljen na opuse nezaobilaznih veterana i u drugom dijelu posvećen predstavljanju novih djela iskusnih skladatelja već renomirane srednje generacije. Prvi je čin bio zauzet djelima
Šuleka, Kelemena i Stanka Horvata. Drugi čin donio je čak dvije praizvedbe: jednu algoritamsku skladbu
s grafičkom partiturom Srđana Dedića i prvu epizodu namjerene operne
sapunice koja će u cijelosti iz pera petero autora u režiji Dore Ruždjak Podolski biti prikazana u proljeće sljedeće godine u sklopu Muzičkog biennala Zagreb.
Mladi Kelemen
Srebrenka Poljak, nepogrešiva pijanistica Cantus Ansambla, vrlo se odrješito u pretežito forte dinamici pouzdano dohvatila Šulekove Prve sonate
za klavir te inteligentno istaknula njezine poveznice i skladateljske uzore
— od Prokofjeva nadalje. Počeo je
Cantus i sa starijim (mladim) opusom
Milka Kelemena otprije više od pola
stoljeća, iz doba kad se još nije priklonio tada zavodljivo profitabilnom
Opet kiši... skriva sunce...
U prsima srce ledno...
Zar zaista mora uvijek
da odlazi što je vrijedno?
Kad odlučiš — nećeš otić’!
Ostati će titraj strune
Skladnog zvuka — marne ruke
Krajem puta Tvoje «muke».
*
Mediji javljaju da je preminuo Miljenko
Prohaska, hrvatski skladatelj.
Zagreb, petak, 30. svibnja 2014. —
13:38 h
Pero Gotovac
zovu nove i najnovije glazbe. Njegovih ranih pet komada za komorni orkestar nazvanih Konstelacije, odaju
bogatu glazbenu imaginaciju koja se
kroz desetljeća snalazi u svim uvjetima. Šulekovske utjecaje Konstelacija
s kraja pedesetih godina, njihov maštoviti konglomerat naslijeđa zapadnoeuropske glazbe, ne treba posebno ni spominjati.
Silazak na vrh zove se posljednji
opus Stanka Horvata. Sastavljen je
od osam pjesma na izabrane stihove Luka Paljetka. Jesu li nesigurni ili
silno mudri, premijerni sluštelji godine
2007. zatomili da nazoče osobitom,
svjesnom glazbenom oproštaju od
beskrajno ljudski dragog, ali i strogog
profesora velikog znanja i visokih kriterija. U intezivnoj interpretaciji s Martinom Gojčetom–Silić uz Cantus se
nije moglo pogriješti. Posljednja pjesma ciklusa Silazak na vrh na stihove
Luka Paljetka kaže: Sviramo... Čini se
to boljim nego da govorimo!
Dedićevi »pičevi«
Engleski je novi takozvani opći jezik,
kao što je davno bio latinski ili esperanto, čija je promocija zasvagda
ostala u pokušajima. Zaigrana je i prigodno vizualno opremljena bila praizvedba skladbe Time Scales–Pitch
Scales. Dedićeve »pičeve« kroz vrijeme i (đacima mrske) skale ne treba
zanemariti u spoju vizualnog i čujnog,
u zabavnoj i pametnoj igri za novu
generaciju odraslu na videoigricama. Čak i stariji to nekako razumiju
na svoj način, očiju i ušiju širom otvorenih. Takvim se pokušajima danas
teži, a Dedićeva skladba Time Scales–Pitch Scales privlačno je umijeće kolorita na nekoliko razina. Ne zna
se kako će završiti atraktivno smišljen
poziv adresiran na nekoliko skadatelja. Oni su, potaknuti pozivom, upravo odlučili stvoriti opernu sapunicu.
Prikaz te sapunice u cjelini je najavljen za Biennale, u četiri epizode, čiju
glazbu potpisuju ili će tek potpisati:
Mladen Tarbuk, Mirela Ivičević, Zoran Juranić, Silvio Foretić i Gordan
Tudor. Prate se zbivanja prema libertu Irene Škorić. Zasad smo za zadaću upoznali likove, no nevježi nije bilo
jasno kamo se to smjera iz Tarbukove ozbiljnosti prve epizode. Glazbeno
je bogata zamislima kao mješavina
zasada »bečke škole« vokala otprije
stotinjak godina i plesnog orkestra ili
music–halla instrumenalnog ansambla. Gorana Biondić i osobita Ivana
Srbljan s Cantusom su uvjerljivo uvele u prvu, Tarbukovu epizodu operne
sapunice. Sljedeća se iz rukopisa Mirele Ivičević očekuje uskoro, s novim
izazovima ciklusa Cantus Ansambla.
A kako su u modi forenzičari bez granica, moglo bi se porazmisliti i o nekom idućem ciklusu.
U
novoj sezoni Cantusa ima nekoliko
programskih povoda: sedam
desetljeća od utemeljenja Hrvatskog
društva skladatelja, potom stoti
rođendan nezaobilaznog skladateljskog
i još više pedagoškog barda Stjepana
Šuleka i devedeseti rođendan neumornog
Milka Kelemena
Vedran Metelko
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
petak, 27. lipnja
2014., preminuo je
Nenad Marjanović
Zulim,
glazbeni
urednik, književnik
i tekstopisac, voditelj legendarne emisije Vrijeme vinila
na Hrvatskome radiju, posvećene ljubiteljima evergreena i retro popa, rocka, jazza, soula i bluesa. Diplomirao je
komparativnu književnost i anglistiku,
a završio je i srednju glazbenu školu.
Okušao se i kao tekstopisac, napisavši stihove za Tajčin hit Noć od kristala,
zatim Souvenir Božidara Alića i Arsena
Dedića, dok je za Đurđicu Barlović napisao Poljubit ću te kasnije. U Croatia
Recordsu sudjelovao je u radu na antologijskim kompletima CD–a Zaboravljene zvijezde ‘50–ih.
(Pre)mnogo sadržaja u dva sata
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
Intelektualac visokog kalibra
Martina Gojčeta Silić i Berislav Šipuš ispred Cantus Ansambla
65
Osvrti na koncerte Cantus Ansambla potkraj prošle sezone, 8. svibnja na Festivalu sv. Marka, te 12. svibnja 2014.
u Maloj dvorani Lisinski
Sustavno predstavljanje
novije glazbe
IZDAVAČI
Hrvat­­­­­­­­­sko društvo skladate­­­­­­­­­­­­­lja,
Zagreb, Berislavićeva 9,
Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna
Trenka 5
(Pra)izvedene skladbe Berislava Šipuša, utemeljitelja ansambla, sa zadacima od ministarstva do skladanja,
dirigiranja i pedagogije
N
ova Šipuševa skladba je
odmjerena toka, razvija se u
velikom luku i bogata je osjećajem
za kombinacije instrumentalnih
boja
Dakako, riječ je o glazbi nastaloj unatrag jednoga stoljeća i praizvedbama.
Moglo bi se reći da su vokali u sva tri
izabrana djela bili više nego prisutni. U
mladom Concertu da camera op. 11
Borisa Papandopula iz godine 1929.,
osobita je uloga soprana Lidije Horvat
Dunjko. Sopran s (ne)tekstom karakteristično duhovitih konotacija okružen je
sa sedam zaposlenih puhaćih instrumenata, s osobitom ulogom flaute, pri
čemu si član ansambla Dani Bošnjak
po već svojem prepoznatljivom načinu
može dati oduška. U puno nota, u konglomeratu pet stavaka isprepliću se razni utjecaji: ponajviše istarski, ali i latinskoamerički ili pak geršvinovski. Sve je
to Cantus donio profesionalno i s dovoljno unutarnje radosti muziciranja.
Za Festival sv. Marka na programu su
se tako našle dvije skladbe iz prošlog
stoljeća i još jedna praizvedba novog
djela Berislava Šipuša. Za drugi program Iz Samobora s ljubavlju, vodstvo
je preuzeo skladatelj Ivan Josip Skender, iznimno dirigentski sposobno, povećeno i učinkovito predvodeći izvedbe
djela Đurovića, Tarbuka, Nježića i još jedanput Šipuša.
Bečki krokiji
Prvi koncert završio je izvedbom Četvrte simfonije u G–duru Gustava Mahlera koju je za dvanaest instrumenata
na zanimljiv i osjetljiv način obradio austrijski skladatelj Klaus Simon. Komorna verzija otkriva krokije, male strukture
izrazito bečkog ugođaja i korijene u tradicijskoj glazbi alpskih izvora, što Mahlerovoj Simfoniji u obradi bez pompe
simfonijskog orkestra, čini se, dobro
stoji. U slušanju se osjetljivo otkrivaju
novi–stari slojevi i mikrostrukture. Can-
Središte koncertne večeri činila je praizveba Pjesme na stihove Jure Kaštelana za mezzosopran i instrumentalni ansambl. Nova Šipuševa skladba je odmjerena toka, razvija se u velikom luku
i bogata je izrazitim osjećajem za kombinacije instrumentalnih boja. Ta preokupacija nije isključila posvećenost pjesničkoj riječi. Dapače! Ovaj put su to
bez djetinje zaigranih zagonetnih naslova kojima je Šipuš sklon,
jednostavno — Pjesma
na stihove Jure Kaštelana. A Šipuša se možda
može smjesta prepoznati po izboru: pjesme imaju nazive Divlje oko i Svjetlost, a praizvedene uz
posvećenu pomoć pažljivih interpreta, uz lijepo oblikovanje pjesama
u izvedbi mezzosopranistice Ivane Srbljan pastozna zapjeva, našle su put
do slušatelja.
Samoborska
popularnost
Vedran Metelko
66
tus Ansambl je tu nimalo nevažnu Simonovu verziju s puno poštovanja prema autoru predstavio još lanjskoga ljeta na morskim festivalima. Uvjerljivost i
nosivost glasa Tamare Franetović Felbinger u posljednjem stavku je onda,
kao i danas, bila neizostavna.
Ivan Josip Skender i Cantus Ansambl
S druge strane, izbor iz
programa proteklih godišta Samoborske glazbene jeseni bio je potpuno
drukčije koncipiran. Zanimljivo je da je
u skladu s upornom, hvalevrijednom i
prepoznatom djelatnošću Cantus Ansambla i uspjelim samoborskim koncertom, znatnim dijelom okrenutim otkrivanju novih izvođača i upravo za njih
novonastalim djelima, zanimanje mlađe generacije slušatelja bio vrlo izrazito pa Mala dvorana Lisinski nije zjapila prazna kao što se to znalo događati.
Razvidno postaje da tajna popularnosti
Samoborske glazbene jeseni nije samo
u neodoljivim kremšnitama, nego i dobitna koncepcija, odnosno nastojanje festivala da pridruženim Natjecanjem za mlade glazbenike Ferdo Livadić predstavi najbolje mlade interprete
i otvori natječaj za skladatelje. K tomu,
nagrade su razumijevanjem »struktura« za naše uvjete privlačne. Program
se sastojao od djela hrvatskih skladatelja koji su svojedobno dobili nagrade za
svoje skladbe. Nisu svi dospjeli u jednoj
večeri biti na broju, kao ni brojni mladi
izvođači koji su na proteklim Livadićima
zaslužili nagrade.
ZA IZDAVAČE
Antun Tomislav Šaban
Mirjana Matić
UREDNIŠTVO
Darko Bakić
Milan Majerović–Stilinović
Jana Haluza
(glavna urednica)
LEKTURA
Rosanda Tometić
FOTOGRAFIJA
Anastazija Vržina
GRAFIČKO OBLIKOVANJE
Luka Gusić
Mladen Tarbuk i Cantus Ansambl
TISAK
Studio Flyer,
Aleja Seljačke bune 7a
10090 Zagreb
e–mail: [email protected]
cijena: 22 kune
(za članove HDS–a besplatno)
ISSN 1330–4747
CJENIK OGLASA
ZA CANTUS
Skuti tišine
Redom izvedbi u Fantaziji za klavir i komorni ansambl, skladatelj Frano Đurović u ozbiljnim razmjerima i na neki način zavodljivo i konvencionalno istražuje
odnos zvučanja i tišine. Ansambl predvodi uloga sposobne pijanistice Zrinke
Ivančić. Zanimljivo je bilo da u cijelom
koncertnom nizu skladbi autora Đurović–Tarbuk–Nježić–Šipuš, većina završava u skutima tišine, sve do rapojasanog Šipuševa bakanala kao za kakve
Ratove zvijezda u njegovu kratkom i
atipičnom putu — Un viaggio verso le
Luci di Amaraath, la stella del ritorno.
Na burni glazbeni put vodi angažirani
Kvartet KLANG (pijanistice Vlatka Peko
i Ana Lucić, te udaraljkašice Anita Primorac i Kaja Farszky). Naslov na talijanskom jeziku ukazuje na neku naviku
hrvatskih skladatelja da smišljaju nazive
skladbi na stranim ili čak izmišljenim jezicima. Pa poligloti smo, zar ne? A hrvatski jezik ionako treba zaboraviti.
Literarne i ine asocijacije prate Četiri
postaje, 4 Estancias Mladena Tarbuka za harmoniku i komorni ansambl.
To su postaje s temom o samoći, o ljubavi, o vjetru i o vječnosti. Sve redom
velike teme za vrlo šarmantnu sklad-
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
proteklom razdoblju, jednom se u
manje od tjedan
dana Cantus Ansambl koncertno
anagažirao
čak
dvaput — jednom na raznoliko orijentiranom programu na Festivalu sv.
Marka (crkva sv. Marka, 8. svibnja),
a drugi put u predstavljanju nagrađivanog programa proteklih godina na
Samoborskoj glazbenoj jeseni (Mala
dvorana Lisinski, 12. svibnja). Prvi put
je dirigent bio svestrano angažirani
Berislav Šipuš, ujedno i utemeljitelj an-
sambla, sa zadacima od ministarstva
do skladanja, dirigiranja i pedagoškog
rada. Cantus Ansambl je tijekom godina djelovanja »pustio korijenje« i malo–
pomalo privikao publiku na redovito,
a ne samo povremeno predstavljanje
novije glazbe.
1/1 CIJELA STRANICA
6.000 kn
1/2 STRANICE
3.000 kn
1/3 STRANICE
2.000 kn
1/4 STRANICE
1.500 kn
Cijene oglasa izražene su bez
PDV–a
i ne uključuju dizajn oglasa.
Vedran Metelko
U
Piše: Maja Stanetti
Na harmonici Ivan Šverko
bu koja i bez velikih objašnjenja dovoljno kaže, skladbu u četiri stavka koja se
ponajviše obraća glazbi prve polovice
20. stoljeća. I čemu komplikacija, jer solist Ivan Šverko pomiče granice mnogih
usađenih predrasuda prema harmonici
baštinjenih s nekih derneka. Ugođajna
skladba Vjekoslava Nježića nazvana na
Çekuovu materinjem albanskom Koha
për kangë (Vrijeme za pjesmu) posvećena je teško usporedivom gitaristu
Petritu Çekuu koji izvedbom Nježićeve
skladbe zna pogoditi naše vješto prikrivene sentimentalne žice.
Oglasi na vanjskom ovitku novina
navedenih formata naplaćuju se
dodatnih 30% od izražene cijene.
Sva pitanja o smještaju oglasa,
uputiti na
[email protected]
Petrit Çeku i Vjekoslav Nježić
67
11:00 / aperitiv bar Hotela Imperial
TRIBINA: Suvremena glazba u loopu na
hrvatskoj sceni – edukacija, produkcija,
kritika, publika (voditeljice: Petra Pavić i
Davorka Begović)
BROJ 187, LISTOPAD 2014.
16:00 / Zlatna dvorana Hotela Imperial
Glazbena
tribina
Opatija
6. - 9.
studenoga
2014.
Četvrtak / 6. studenOGa
17:00 / villa angiolina
okupljanje i uvodna riječ
Lightune.G: RGB Luminofon, otvorenje i
prezentacija luminoakustične instalacije
20:00 / Zlatna dvorana Hotela Imperial
Alisios Camerata
Program: Olja Jelaska*, Viktorija Čop*,
Ivan J. Skender*, Mladen Tarbuk*, Davor
Bobić**
20:00 / Zlatna dvorana Hotela Imperial
Cantus Ansambl
Dani Bošnjak, flauta
Vedran Kocelj, truba
Filip Fak, klavir
Ivan Josip Skender, dirigent
Program: Sanja Drakulić*, Frano Đurović*,
Ante Knešaurek*, Dubravko Palanović*,
Dragan Plamenac
(instrumentacija: Silvio Foretić)
22:00 / villa angiolina
68
16:00 / Zlatna dvorana Hotela Imperial
Gudački kvartet Tajj (Novi Sad, Srbija)
Program: Aleksandra Vrebalov**,
Krešimir Šipuš, Aleksandar Simić**, Tibor
Szirovicza*, Gordan Tudor*
20:00 / Zlatna dvorana Hotela Imperial
LP duo (Beograd, Srbija)
22:00 / Zlatna dvorana Hotela Imperial
Koncert elektroničke glazbe
(voditelj: Tibor Szirovicza)
Ratko Vojtek, klavir, basklarinet, djembe
Program: Davorin Kempf*, Frano Đurović*,
Srđan Dedić, Stanko Juzbašić**
Program: Georg Friedrich Händel, Milivoj
Körbler, Antonio Vivaldi, Zez Confrey,
Georg Philipp Telemann, Ratko Vojtek
Barok i Jazz?
subOta / 8. studenOGa
10:00 / aperitiv bar Hotela Imperial
TRIBINA: Suvremena glazba u loopu na
hrvatskoj sceni – edukacija, produkcija,
kritika, publika (voditeljice: Petra Pavić i
Davorka Begović)
nedjelja / 9. studenOGa
11:00 / aperitiv bar Hotela Imperial
TRIBINA - studenti muzikologije i
kompozicije o praizvedbama na
51. Tribini
11:00 / Zlatna dvorana Hotela Imperial
Petak / 7. studenOGa
Katja Šimunić, režija, koreografija i izbor
tekstova A. G. Matoša
Silvija Marchig, plesačica
Boris Bakal, recitator
51. Glazbena tribina Opatija
ostvarena je uz potporu Ministarstva
kulture Republike Hrvatske i grada Opatije.
Konferencija za medije –
Muzički biennale Zagreb 2015.
22:00 / aperitiv bar Hotela Imperial
Zvučna gesta – radio igra* (scensko
uprizorenje)
Zoran Šćekić: Five Limit Intervals Theory and Praxis - predavanje
15:00 / aperitiv bar Hotela Imperial
Antun Tomislav Šaban*, Dalibor Bukvić*
Ivan Božičević**, Miloš Raičković**,
Milimir Drašković/Miroslav Savić**,
Vladimir Pejković**, Božidar Obradinović**
Lightune.G: Lighterature Reading No. 19
10:00 / aperitiv bar Hotela Imperial
Glazba: Tomislav Babić, Ana Horvat,
Miro Kadoić, Stanko Juzbašić
Program: Sanda Majurec*, Mirela
Ivičević*, Vjekoslav Nježić*, Boris
Jakopović**, Stjepan Šulek
Svečano otvaranje Tribine
Simfonijski orkestar Hrvatske
radiotelevizije
Aleksandar Marković, dirigent
Martina Gojčeta Silić, mezzosopran
Alisios Camerata, Tomislav Babić, klavir,
Miro Kadoić, sopran-saksofon
*praizvedba
**prva izvedba
u Hrvatskoj
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
14
File Size
7 662 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content