Damir Sokić Slijepe ulice / Dead Ends
Galerija Klovićevi dvori
17. 12. 2013. – 9. 2. 2014.
Organizacija izložbe /
Organisation
of the exhibition
Galerija Klovićevi dvori, Zagreb
Kustosica / Curator
Marina Viculin
Prostorna koncepcija izložbe i likovni
postav / Spatial conception of the
exhibition and art layout
Damir Sokić
Marina Viculin
Edukativni programi /
Educational programmes
Liljana Velkovski
Nikolina Zanoški
Marketing
Antonio Picukarić
Odnosi s javnošću / Public relations
Gordana Bralić
Rasvjeta / Lighting
Damir Babić
Tehnička realizacija / Technical realisation
Dragutin Matas
Tomislav Antolić
Davor Markotić
Vinko Soldan
Tomica Šetek
Izložba je ostvarena uz financijsku potporu
Ministarstva kulture RH, Gradskog ureda za
obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba
/ The exhibition has been realised with the
financial support of the Ministry of Culture of
the Republic of Croatia, the Zagreb City Office
of Education, Culture and Sports.
DAMIR
SOKIĆ
SLIJEPE
ULICE
DEAD
ENDS
Galerija Klovićevi dvori, Jezuitski trg 4, Zagreb
13. 12. 2013. - 9. 2. 2014.
Strijele
Sokićeve
MARINA VICULIN
IZLOŽBA U GALERIJI
SUVREMENE UMJETNOSTI /
EXHIBITION VIEW, GALERIJA
SUVREMENE UMJETNOSTI,
ZAGREB, 1983.
Mi smo troma materija. Svaka je civilizacija imala svoje opijate jer samo uz jako
snažne stimulanse možemo savladati tromost od koje smo sazdani. Poput strijele
precizan, snažan i nedvojben prodor u svijest, učinjen na sasvim neočekivanom
mjestu, doživljaj je koji može pobijediti tromost ljudske materije. Doživljaj toliko
snažan da će vas uzdrmati na nivou stanice i promijeniti vam metabolizam. Iako
primljene tijelom, takve sasvim izuzetne doživljajne spoznaje nisu emocije, već
saznanja koja doslovno mijenjaju obrise osobnog svijeta.
Ponekad umjetnički rad može to učiniti. Ponekad se to može doživjeti…
U ovome tekstu pokušavam otkriti koji je otponac za doživljaj, koji naboj može
pretvoriti sliku ili instalaciju u opijat. Pretjerujem da bi se shvatila ozbiljnost namjere. Pretjerujem da bi izašli iz sfere lijepih umjetnosti te dotičući se onog neuvijek-lijepog i ne-uvijek-dobrog zakoračili u prostor nepoznatih namjera.
Radovi Damira Sokića svoju moć izvlače iz inkongruentnosti onoga od čega su
sazdani. Neočekivanost, neusuglašenost njihovih sastavnica na formalnom i značenjskom nivou proizvodi prvo nevjericu, potom nelagodu pa tek onda mogući
užitak. Dok im prilaziš uranjajući u ponuđene sadržaje obuzima te željena nelagoda. Mene je često obuzimao i bijes!
Bijes u rasponu od ljutitog do cvilećeg! Ali, kao što sam rekla na početku teksta –
bojim se da nema drugoga načina! I kad pogledam tako, znam da uvažavam izlaganje, napade na zdrav razum i „dobar ukus“ i sve ostalo što nam čine bezobzirni
pokretači kakav je Damir Sokić.
Najbolje mi je kad tvrdi da je klasičar! Da, on neosporno raspolaže prilično bogatom riznicom povijesnoumjetničke materije, to
je njegov materijal za radove. Prikupljao ju je! Spontano i brižno,
strastveno i hladne glave pa i dandanas ima potrebu znati sve novo
što se zbiva u svijetu umjetnosti. Većinu toga novoga ne voli i ne
cijeni, ali ipak mora poznavati.
I voli se igrati. Izokreće značenja. Trči brzo i smije se kao da je to
jedini način da nam objasni o čemu se zapravo radi. On kaže da se
radi o idejama, ja se igram s idejom prefiguracije.
6
Arrows
of Sokić
MARINA VICULIN
We are all made of languid substance. Every civilization had its hallucinogens since
we can overcome the languidness we are made of only under the influence of very
strong stimuli. Precise like an arrow, strong and irrefutable penetration into consciousness done unexpectedly is an experience that can actually defy the languidness of human substance. An experience strong enough to shake you up on the
cell-level and alternate your metabolism. Although received through the body, such
extraordinary sensations are not emotions but rather cognitions that literary alternate the contours of personal world.
And sometimes a work of art is capable of that. Sometimes it is possible to experience that…
In this text I am trying to reveal what triggers an experience, what is the charge
that can transform a painting or an installation into a narcotic. Any exaggeration
is in function of my earnest intentions. I exaggerate in order to step aside from the
sphere of fine arts and enter the space of unknown intentions touching upon those
things that are not necessarily beautiful or good.
Damir Sokić’s works extract their power from the incongruity of their matter. Unexpectedness, disharmony of its components, on both formal and symbolical levels,
at first induces disbelief subsequently followed by discomfort and possible pleasure.
In my case, it was fury!
And the range of my fury was from anger to whining! But, as I have mentioned in
the beginning, I am afraid that there is no other way! And when I look at it that way,
I know that I respect the exposure, attacks on common sense and ‘good taste’ as well
as everything else done to us by impertinent initiators, like Damir Sokić.
It is best when he claims to be a classicist! Yes, he indubitably disposes of a rather
abundant treasury of historical and artistic matter- it is the material he uses for
creating his artwork. And he has been collecting it! Spontaneously and carefully,
passionately and cool-headedly so that even today he has the urge to know all things
new in the world of art. He does not like or appreciate most of those new things but
still, he has to be informed.
Sokić also likes to play with meanings. He likes to twist them. He runs fast and
laughs as if that is the only way to make us understand what it is all about. He claims
it is all about ideas; I play with the idea of prefiguration.
7
Slijepe ulice
Izgleda da je trenutno moja prednost to što sam se pola života čudila onome što
radiš? Dok me nisi u jednom trenutku potpuno pridobio!
Moji radovi su postali malo atraktivniji kad sam počeo raditi instalacije.
Ma ne, privlači me baš ta dimenzija da si dopuštaš da budeš neartikuliran, štoviše
hoćeš to, štoviše čistiš sve što bi bilo čitljivo kao… tvoj stil. To su te slijepe ulice, to su
citati citata, to su ružnoće, to su…
I uvijek iz umjetnosti. Pazi, svi su moji radovi okrenuti prema umjetnosti, uvijek
spomenem nekoga: od Giorgonea do Paolinija. Bez umjetnosti što ću, pa to je ono
kuda se cijeli život krećem, to su moji prometni znaci.
Meni je fascinantan ovaj dio koji je zaista moje iskustvo, ovaj prelazak između toga
da mi je to što radiš bilo potpuno nezanimljivo do toga da me baš zavelo.
Sad pokazujem što sam napravio i nema više onoga ja sam htio… Htio si ono što
si napravio. Ja to moram braniti.
Sviđa mi se ova prljavština koja to nije, nego je inzistiranje na tome neću „čistiti
zbog čišćenja“, neću se praviti boljim nego što jesam, uvijek ću se praviti gori nego
što jesam.
Da! Idemo do kraja! I nikakav kontinuitet, ja ga nemam. A to što imam te slike koje
slikam stalno, to je jedino što ja ne pokušavam objasniti
Radi se o nekoj vrsti oholosti koja meni imponira: Neću se praviti bolji, nemam se
pred kim pokazivati.
A ja pri tome kažem da neke svoje slike volim. Moje geometrije su meni važne i
moram ih pokazati.
Možda se izložba može zvati baš Slijepe ulice?
Samo Slijepe ulice? Da se izbjegne ta šetnja, ona je patetična…
To je tvoja kontinuirana borba s vlastitom taštinom, koje ti ne fali, ali joj ne daš
da diše!
8
Dead Ends
It seams that presently my advantage lies in the fact that I have spent half of my life
wondering about your work? Until the moment you totally won me over!
My works became a bit more attractive since I started working on installations.
That is not what I had in mind. I am attracted to that dimension where you allow
yourself not to be articulated, nevertheless, you want that, you are getting rid of
everything that might be interpreted as your style. Those are the dead ends, cited
citations, ugly things, those are…
Art is the only starting point. All my works are focused on art, I always tend to
refer to someone: from Giorgone to Paolini. What am I without art, so that is the
road I always take, those are my landmarks.
I find the experience I had fascinating: from my initial impression that your work
was uninteresting to this sudden realization that I am entirely seduced by it.
I am at the point where I want to show what I have done and there is no more
whining about what I wanted to do. One wants all the things one does. I have to
defend my work.
I like this dirtiness, which is not what it seems; rather, it somehow insists on the fact
that you ‘don’t want to clean for the sake of cleaning’; you always want to pretend
to be worse than you actually are.
Exactly! Let us go all the way! And without continuity - I don’t have that. I have
those paintings that I always paint and that is the only thing I am trying to explain.
Some might say you are vain but I find it impressive, as if you are trying to say: I
do not want to pretend that I am better that I am, I have no intentions of proving
myself to no one.
I have to say that I am personally attached to some of my paintings. My geometries
are important to me and I have to show them.
Maybe your exhibition should be named Dead Ends?
Simply Dead Ends? Maybe to avoid that meander - it is pathetic…
It is your continuous struggle with ego, and you certainly have one, but you don’t
allow it to breathe!
9
Sedamdesete
Počinje sedamdesetih. Tvrda tautološka čistoća primarnih radova i danas mu je
slamka spasa. Još uvijek je strastveno voli. Ono što se tada činilo tako očišćeno ili
kako on sam kaže na svojoj izložbi 1978. u Galeriji Nova:
Mislim da se moje slike dalje ne mogu reducirati a da se ne ukine postojanje disciplinirane forme. Daljnja bi redukcija vršila kvalitativnu promjenu.
Zbog toga se zaustavljam na donjoj granici, na tek dovoljnom za prepoznavanje suglasnosti početka i kraja, jedinice i cijene. Oblikom kao posljedicom
ponašanja želim uputiti na ponašanje. Dvije stvari u elementarnu odnosu
dovoljne su ne samo da načmu nego i da zaključe načelo.
Izložba u Galeriji Nova,
Exhibition view, Galerija
Nova, Zagreb, 1980.
Ja bih iz svoje prefiguracijske pozicije prepoznala kao dio velike naracije koji će tek
u sljedećim decenijima objaviti svoje postojanje. Sigurno je jedna od tema kojima
se Sokić stalno bavi upravo ta nestabilnost značenja koja je imanentna dobrom
umjetničkom radu. Vjerojatno bi se moglo pokazati da je element promjenjivosti
značenja jedan od ključnih indikatora umjetnosti u umjetnom. Naime on je, u
svojoj direktnosti, spreman ustvrditi „umjetnost je umjetna, priroda je prirodna“ i
to bi možda trebala biti jedan od premisa s kojom bismo mogli otvoriti ovaj tekst.
Što je druga premisa?
Nedavno su u Gliptoteci u sklopu izložbe nazvane Tabula rasa pokazani radovi
primarnog i analitičkog, među kojima i Sokićevi. Snažna rječita direktnost najboljih i dalje djeluje punom snagom, ali ništa od one tautološke očišćenosti nije
ostalo. Iskrenost – da! Željena suhoća izraza – ne! Uz dodane tragove vremena ti
radovi danas izgledaju puni stvarnih osjetilnih senzacija, ponekad čak i emocija…
Sokić u sedamdesetima adicijom gradi strukture: dvodimenzionalne i trodimenzionalne. Ljubav prema tim bazičim mrežolikim konstrukcijama možda je onaj
segment Sokićeve umjetničke osobnosti koji će se kasnije pretopiti u kontinuirano
slikanje mondrianovskih rastera u svim njihovim varijacijama. No u sedamdesetima on još zbraja i oduzima.
Gledajući već spomenutu izložbu Tabula rasa bilo je vrlo lako primijetiti koliko je
duhovne materije zapreteno u tim radovima. Jer neki su zaista samo potez kista na
platnu, blind rama ili komad gline, a neki su - koliko god to negirali - zaista puno
više. I sada nakon gotovo pola stoljeća!
Uzbudljivo je svaki puta ponovno se uvjeriti kako jedna linija povučena na bijelom
papiru može imati sasvim različitu težinu i ozbiljnost, količinu sadržaja koju sa
sobom nosi i potencijalnu energiju. Sjetimo se samo desetljeće ranijih Kristlovih
kompozicija nad kojima i dandanas uzdišemo, a
samo su nekoliko bijelih i crnih polja na platnu.
Sokić tada u sedamdesetima lijepi pločice i od njih
konstruira sliku. Te pločice pogrizene na rubovima, dijagonalno razbijene i zalijepljene uz jedan, i
to lijevi brid, žele biti samo to što jesu - pločice na
iverici. Ali to im ne uspijeva!
10
Izložba u Galeriji Nova,
Exhibition view, Galerija
Nova, Zagreb, 1980.
The seventies
It starts in the 1970’s. Hard tautological purity of his initial works is the straw to
which he clutches. He is still passionately in love with it. What used to seem so
purified, or as Sokić said on the occasion of his exhibition organized in 1978 at the
Nova Gallery:
I think that my paintings cannot be further reduced without eliminating the
existence of a disciplined form. Further reduction would induce a qualitative
change. That is why I always stop at the lowest level, at the point which is just
enough to discern the harmony between the beginning and the end, the entity
and a unit. My intention is to show that a form is a consequence of behaviour
in order to show that behaviour. Only two things in an elementary position
are sufficient not only to cut into but also to wind up certain principle.
from the prefigurative position I opted for, I read as a part of a more comprehensive narration that would declare its presence only in the decades to follow. One of
the themes that Sokić continuously treats is certainly this instability of meaning so
immanent to high standard works of art. One might demonstrate that the element
of changeability of meaning is one of the key signs of art in the artificial. In his
directness, Sokić is more than ready to find that ‘art is artificial, and nature is natural’ and this might be one of the premises of this text. What is the second premise?
The Glyptotheque in Zagreb has recently organized the exhibition of primary and
analytic in Croatian art entitled Tabula Rasa, which, among other authors’, also
showcased Sokić’s works of art. Powerful and eloquent directness of the very best
is still apparent, yet there is nothing left from the above-mentioned tautological
purity. Frankness – yes! Aspired dryness of expression – no! With layers of time
added to them, those works today seem to be filled with real sensations, sometimes even with emotions…
Sokić developed his structures during the 1970’s by means of addition; his structures are two and three-dimensional. Love for such basic grid constructions might
be that particular segment of Sokić’s artistic personality, which would, later on,
transform into continuous painting of Mondrian-like rasters in all their variations. However, during the seventies Sokić was still adding and subtracting.
In the works showcased at the Tabula Rasa exhibition it was not hard to notice
the quantity of spiritual substance present in those works. Some are merely movements of a brush on a canvas, blind frames or a piece of clay and some are, as
much as we deny it, much more. Now, fifty years later!
It is exciting to learn every time that a single line drawn on a piece of white paper can convey totally different significance and seriousness,
quantity of implied content and potential energy. Let us go back
only a decade and recall earlier Kristl’s compositions which still
take our breath away; they are nothing but a few black and white
fields on a canvas.
At the time, Sokić glued plates to construct a picture. The plates
have chipped edges, diagonal cracks and they are glued only to
11
Izložba u Galeriji Nova,
Exhibition view, Galerija
Nova, Zagreb, 1980.
Slijed asocijacija koje donose s godinama samo raste, reference se zrakasto šire u
svim pravcima geografskim i temporalnim! I to širenje samo, bez obzira na njegov
pravac, čini mi se glavnim sadržajem ovog djela. Kroz njega se pokazuje da i tada,
kada je lijepio pločice i slagao škarnicle, kao i danas kada piše pisma samome sebi,
on radi u srži isti posao. Bricollage značenja!
Drugi je par rukava čistoća izraza, disciplina i ona strelovita preciznost o kojoj
govorim na početku teksta. Sokić sam kaže da je sve čime se bavi proisteklo neposredno iz umjetnosti i referira se na umjetnost. Svaki je njegov rad prepun posredovanih, preoblikovanih, kontrapunktiranih citata. Ne samo iz vizualnih umjetnosti, već iz literature, filma, glazbe… Kako on to čini? On ne citira ni formu ni sadržaj, već kolažira značenja koja poput vela za sobom vuku vrlo složene referentne
sustave. On to zove idejama koje svoje obličje nalaze u formi. Forma je nevažna,
njezina je funkcija samo da da pojavnost ideji. Ali ne radi se o konceptuali jer je
dio ključnog sadržaja Sokićevog rada sadržan u materijalnosti njegovih artefakata!
Hm! Vratimo se sedamdesetima. Zašto je jedan takav sustav tautološkog mišljenja
uopće bio važan? I što bi on mogao danas nama reći? Zašto govoriti slici da je
slika i crtežu da je ugljen na papiru? Vjerojatno ne zato da bismo im oduzeli svako
metafizičko značenje!
Dobar art počiva na velikoj iskrenosti, mislim da nije problem složiti se oko toga.
No, zaista, nije lako biti iskren. U određenom je smislu analitičko i primarno
usmjereno ka toj vrsti iskrenosti. Ono je iskušavanje stupnja iskrenosti koji možemo doseći, a da se ne pokolebamo. Da ne pognemo leđa od straha pred stvarnim.
Jer stvarnost uvijek ide korak dalje od onoga na što smo spremni i oholo mislimo
da ga možemo podnijeti.
Zato je izložba Tabula rasa, posvećena jednom povijesnom periodu hrvatske
umjetnosti koji se borio za direktnost i istinitost, našla svoj puni smisao u zagrebačkom ljetu 2013. A kao nusprodukt ili kao lateralna posljedica proizašlo je
saznanje koliko je metafizike u tim naizgled sasvim ne-metaforičnim, ne-narativnim, ne-konceptualnim radovima. Ili bolje rečeno u nekima od njih. A ja se
zaista ne mogu oteti tome da dobre radove vidim jedino među onima koji i u
stanju vrhunske ogoljenosti sredstva bez sadržaja, priče bez naracije zadržavaju
„metafizičku visinu“.
Da, ima onoga o čemu se ne može govoriti pa se o tome i ne govori. No, analitičko i primarno pokazuje sve pokazivo! Umjetnost pokazuje!
U tom je segmentu primarne i analitičke umjetnosti Sokić izgradio svoju disciplinu. Onu istu koja će mu kasnije i u vremenu manifestne kićenosti transavangarde osigurati čistoću i jasnoću najvišeg stupnja.
Dominantni princip tih ranih godina Sokićevog rada je adicija. Elementi
koje adira imaju vrlo snažnu materijalno-asocijativnu osobnost. Oni nisu
neutralni geometrijski oblici, iako najčešće tendiraju formama bliskim
kvadratu ili kocki. Škarnicli koje niže u velike i male strukture kao nositelje nepoznatog sadržaja najdalje su od geometrijske pravilnosti rastera u
koji ih slaže i koji oni svojim nepravilnim oblicima nagrizaju. Sve su Sokićeve strukture stvorene da bi njihova pravilnost istoga časa bila razorena.
Pravilo se uspostavlja kako bi ga se prekršilo!
12
MAJSTORSKA RADIONICA /
MASTER’S CLASS, Zagreb,
1977.
Boris Demur, Sokić, 1977.
the left edge; their intention is nothing but to be what they are – plates on chipboard. However, they fail at this task!
They trigger a sequence of associations expanding over time; the references emanate in all directions, geographical and temporal! Regardless of its direction, this
emanation seams to be the most important content of the artwork. It only proves
that both at the time when he was gluing plates and piling paper bags, and today
when he writes letters to himself, Sokić has essentially always been doing the same
thing – creating a bricolage of different meanings.
Purity of expression, discipline and arrow precision I mentioned in the beginning feature as entirely different aspects of his work. Sokić claims that everything
he does results directly from art and refers only to art. All Sokić’s works are full
of secondary, transformed, counter-pointed citations. And not only citations of
visual arts but also literature, film and music. How does he do that? Instead of
citing forms or certain content Sokić creates collages of meanings, which are like
veils trailing very complex reference systems. For him, they are ideas that find
their shape in a particular form. The form is less important; its function is merely
to manifest an idea. However, this does not imply conceptualism, having in mind
that some of the key elements of Sokić’s work are contained in the material qualities of his artefacts!
Hmm! Let us go back to the seventies. Why was such a system of tautological
thought even significant and what can it communicate to us today? Why was
it important to say to a painting that it is a painting and to a drawing that it is a
drawing made in charcoal? Most probably not because one wanted to eliminate
metaphysical meaning!
I think that everyone can agree that great art relies on utmost sincerity. However,
it not easy to be sincere. In a sense, analytical and primary are oriented to that
kind of sincerity. It presupposes trying out the degree of sincerity one can achieve
without surrendering, without running away in fear when confronted with the
real. Because, reality is always one step ahead from whatever we are ready for and
we arrogantly believe that we are able to handle it.
That is the reason why the exhibition Tabula Rasa was dedicated to a period in the
Croatian history of art which fought for directness and truth finding its full meaning in the Zagreb Summer 2013. And understanding of metaphysical elements
inherent to seemingly non-metaphisical, non-narrational and non-conceptual works of art is only a by-product or a lateral consequence. There
is nothing I can do about it but I only see good works of art among those
which maintain ‘high metaphysical level’ even when they are stripped
from content or narrative elements.
Yes, there are things that cannot be discussed so people decide to ignore
them. Nevertheless, the analytical and primary display everything that
can be displayed. Art displays!
Sokić has developed his discipline in this segment of analytical and primary art. The same discipline which will later on, during the period of
manifest and flamboyant transavantgarde, provide Sokić with the highest level of purity and clarity.
13
Već u sedamdesetima elementi koje slaže u primarne strukture nose karakter
predmeta. Oni su već tada sasvim očigledno imali prijašnji život. Ili se u najmanju
ruku prave da su ga imali. I škarnicli, i pločice, i kartonske kocke i slojevi voska,
svi su oni prije nego što su postali Sokićeva primarna struktura ili objekt imali
vlastitu povijest.
Takvo vizualno potenciranje stvarne ili konstruirane povijesti je u svojoj srži ready-made ako je iz života, a citat ako je iz umjetnosti. Čak i ti rani ne-metaforični
i ne-narativni autoreferencijalni radovi mogli bi se prepoznati u povijesnom repertoaru motiva i značenja. Vidim im pretke, ali bi njihovo spominjanje u ovom
kontekstu moglo izazvati negodovanje pravovjernih.
Žarulje1 su jedan od Sokićevih najuzbudljivijih radova. Iako pripadaju tom ranom
razdoblju analitičkog i primarnog, iako on i danas tvrdi da ga nije zanimala svjetlost već samo gola predmetnost, vitalitet tog novonastalog metastatičnog bića je
zapanjujuća. Ona je ljepljiva, ne možete skinuti pogleda s nje. Bizarna je, snažna,
nekako poznata, ali ipak iz drugoga svijeta. I vrlo je sokićevska! Žarulje pripadaju
skupini radova koji gotovo nemaju tijelo, a nezaustavljivo okupiraju prostor. Bestjelesni će radovi prevladati u njegovom opusu tek mnogo kasnije. Poprimat će
sasvim neočekivane oblike i kao da će se međusobno takmičiti s koliko najmanje
materije se može osvojiti najveći prostor.
Ali već sedamdesetih primarne se žarulje poput hobotnice hvataju na prisutnost
tuđeg pogleda. One su zaista živo biće! Zašto? I kada leže na podu poput goleme
puzavice i kada vise u prostoru kao obična božićna dekoracija, Žarulje su stvorenje. Moćna životnost instalacije sigurno proizlazi iz opcija upaljeno/ugašeno koje
su imanentne životu. Smanjujuća materijalnost i kolažiranje nespojivog, koje dio
značenja i dio sadržaja nosi u materiji samoj, osobine su koje ih čine vrlo sokićevskim i vrlo značajnim radom unutar njegovog opusa.
Bez obzira što su, kako autor kaže, „samo žarulje“, one sa sobom donose niz asociranih sadržaja. On ih je svjestan i sasvim sigurno zna da će svatko asocirati drugačiju mrežu značenja. Iako djeluje kao da ga mišljenja drugih ljudi, asocijacije i
pretpovijesti uopće ne zanimaju, one su Sokićev primarni materijal.
Ali, da se ne bismo pogrešno razumjeli, jako je važno napomenuti da se apsolutno
nikada ne radi o konkretnim osobama i njihovim pričama - takav je izgled samo
zamka za naivne, ne treba mu vjerovati - već o svjetonazornim kulturološkim mjestima. To bi možda mogla biti druga premisa ovog teksta.
Osamdesete
Početkom osamdesetih s revivalom senzualnosti, narativnosti i urešenosti citiranje postaje legitimno. Priznali smo da umjetnost živi u svijetu umjetnosti i da su
nam slike iz muzeja uzbudljivije od stabla pred kućom.
Priče pričane u osamdesetima drugačije su od onih ispričanih prije autoreferencijalnog osvješćivanja ranijeg razdoblja. Ona neusklađenost, oni neobični spojevi
14
1. Damir Sokić, Skulptura, 15
žarulja od 25w, 30m žice, 1978.,
dimenzije promjenljive
1 Damir Sokić, Sculpture, Fifteen
25w light bulbs, 30 m of wire,
1978, changeable dimensions.
Addition is the dominant principle in the early years of Sokić’s art expression.
The elements he adds have a very powerful material and associative nature. They
are not neutral geometrical forms although they frequently tend to be forms very
close to squares or cubes. Paper bags he used for creating large and small structures as conveyors of unknown content are most distant from geometrical regularity of rasters inside of which he arranges them and which they erode with their
irregular shapes. All Sokić’s structures are created to destroy their own regularity
momentarily. The rules exist to be bent!
By the 1970’s the elements he lays out as primary structures bear all characteristics of objects. Apparently, they already had a former life. Or, at least, they pretend
they had it. Paper bags, plates, card boxes and layers of wax, they all had their own
history before becoming Sokić’s primary structure or object.
In its essence, this visual emphasis put on real or constructed history can be classified as ready-made, if it originates from life, or a citatation the source is in art.
Even those early non-metaphorical and non-narrational auto-referential works
might be identified in the historical repertoire of motifs and meanings. I can see
their ancestors but envoking them in this context might provoke disapproval of
the righteous.
Light Bulbs1 is one of Sokić’s most exciting artistic works. Although this work belongs to the above described early period of analytical and primary and although
Sokić now claims that he was not interested in the light but only in bare externality, the new metastatic being has astonishing vitality. It is tenacious and you cannot look away. It is bizarre, powerful and somehow familiar although from another
world. And it is so much Sokić’s! Light Bulbs is a sculpture that belongs to a group
of Sokić’s works that are almost bodiless yet they continuously occupy the space.
Bodiless works will start dominating in later phases of Sokić’s oeuvre. They will
take some unexpected shapes almost like there is some kind of contest looking for
the way to conquer the largest possible space with least possible quantity of matter.
In the 1970’s primary light bulbs already had the capacity to cling to the presence
of someone else’s glimpse like octopus. Actually, they form a living being! Why?
When they lie on the floor like a gigantic creeper and when they hang in the space
like regular Christmas decoration, Light Bulbs are a being. Powerful vitality of the
installation most definitely results from switch on or off options, which are so
immanent to life. Decreasing materiality and combination of the irreconcilable,
which bears part of the meaning and content in the matter itself, are qualities that
make them very characteristic for Sokić and important within his overall oeuvre. Despite the fact that they are, as the author explained, ‘only light bulbs’, they
imply a series of associated themes. The author is well aware of that and assured
that every person naturally attaches a completely different network of meanings.
Although it may seem that Sokić is not interested in other people’s opinions, associations and prehistory, those elements figure as his primary material.
In order to avoid any confusion, it is important to underline that Sokić has never
ever used concrete persons or their life stories - that impression is nothing but a
trap for the naïve ones and should not be trusted - he much rather prefers cultural
references and worldviews. This point might be this text’s second premise.
15
JAPANAC U VERONI /
A JAPANESE IN VERONA, 1983.
koje Sokić stvara upotrebljavajući, na primjer, žarulje kao bazični materijal umjetnosti, oni grubo prišiveni slojevi značenja bijelih pločica zalijepljenih uz jedan
rub, i to lijevi, u novom će desetljeću dobiti novi zvuk.
Neobični objekti, ne-lijepi predmeti koji zavode neodoljivom privlačnošću uvući
će nam se pod kožu osamdesetih. To je bilo vrijeme kada sam i sama u čudu gledala što se zbiva. Nisu mi se sviđali Sokićevi objekti, ali ih nisam mogla zaboraviti.
Danas bi stanje dijagnosticirala krajnje neočekivanim i zato vrhunskim umjetničkim ostvarenjima. Kako napraviti predmet iz druge galaksije od postojećeg materijala?
Od čega uopće pravimo te radove?
U osamdesetima inkongruentnost sastavnica Sokićevih radova ulazi u svoju zrelu
fazu! On gradi objekte koji čak i kada nisu izrađeni od dijelova koji imaju pretpovijest, izgledaju kao da su spojeni od nespojivih sastavnica. Gradi objekte nedokučivog porijekla i namjene te ih zatim uvodi kao ključne figure na svoje slike.
Tako im sasvim očigledno daje dodatnu uvjerljivost. Nastanjuju svjetove, znači
postoje! Mi živimo u svijetu slika, nama je ono dvodimenzionalno stvarnije od ljudi i stvari koji nas okružuju. Vjerojatno jednostavno zato jer nam je dohvatljivije,
jer ima jasniju i lakše čitljivu strukturu. Multidimenzionalnost svijeta s količinom
neuhvatljivih varijabli čini nas neurotičnima i okrećemo se uhvatljivom ma koliko
neobično ili surovo bilo. Zato vjerujemo slikama! Na neki neobični način naslikani
objekt ima moć veću od stvarnog objekta. Zašto?
Slika – dvodimenzionalna interpretacija četverodimenzionalnog svijeta - napravljena u bilo kojem mediju čini nam se čvršćim svjedočanstvom od stvari same. To
je ipak prilično neobično, a opet nekako tako ljudski. Zašto nas to ne čudi? Slici
vjerujemo više nego trodimenzionalnoj materijalnoj činjenici koja postoji tu kraj
nas i koju možemo opipati. Osjetiti, pogladiti, pomirisati kao da tim iskustvima
manje vjerujemo. Ili ih se plašimo? Izmiču kontroli? Bude asocijacije koje nas ponekad vode tamo kuda nerado idemo?
Zašto slika? Četiri dimenzije svedene na plohu. I dimenzija vremena je sugerirana
ili zanemarena. Nešto što je naslikano nužno je interpretacija, nužno je izbor i
nužno je više slika izbora nego slika predmeta samoga. Bez obzira radi li se o ulju
na platnu ili fotografiji, bilo je nužno, u najmanju ruku, odabrati kut promatranja
i vrstu rasvjete. Sve Sokićeve slike iz osamdesetih vrlo jasno i vrlo
glasno to razotkrivaju. I one koje, poput Crnih očiju2, nisu slika već
postojećeg objekta naslikane su kao da to jesu. Naslikani prostori apstraktni su i vrlo plitki. Svaki je perspektivni prodor
istovremeno sugeriran i konstruiran, negiran i razoren. To
jeste postmoderna, to jeste dekonstrukcija, ali je i Sokićeva
priča. Ona je, naravno, podjednako sadržana u likovima i
radnji, koliko i u načinu na koji je priča ispričana.
Što on dobiva time da su to slike naslikanih predmeta –
njegovih skulptura, objekata, instalacija… Dobiva odmak,
dobiva fikciju fikcije, simulaciju na kvadrat. Dobiva dvostruku transformaciju čiju je narav i izvore sve teže pratiti.
16
2. Damir Sokić, Crne oči, 1984.,
ulje/platno, 190x150 cm, MSU,
Zagreb
KABINET / CABINET, 1985.
The eighties
Julije Knifer, Sokić,
Zagreb, 1981.
During the early eighties and revival of sensuality, narration and decoration, citing
became legitimate. We have finally admitted that art lives in the world of art and
that museum paintings are more exciting that a tree in front of a house.
The stories told in the 1980’s are different from those before auto-referential awakening realized in the previous period. Disharmony, strange junctures that Sokić
used when he used, for example, light bulbs as his basic art material, those roughly
seamed layers of meaning attached to white tiles glued to a single edge, the left one,
resonate differently in the new decade.
The eighties are the time when unusual objects, non-beautiful things seducing with
their irrestible attractiveness got under our skin. That was the period when I wondered what was going on as well. I disliked Sokić’s objects but I was not able to
forget them. Nowadays I would say that the situation was unexpected and therefore
it constituted first-rate art. How to create an object from another galaxy using the
existing materials?
And, what do we actually need to create such works of art?
Incongruity of different components of Sokić’s work entered its mature phase in the
eighties! He constructs objects that appear to be made of incompatible components
even when they are not made of parts that have some kind of prehistory. He builds
objects with unidentified origin and purpose and introduces them as key figures on
his paintings. Thus, they apparently gain additional persuasiveness. They inhabit
various realms and therefore they exist! We live in the world of images and the twodimensional is more real to us than people or things around us. This is probably so
because it is easier to grasp and because it has a clearer and more legible structure.
Multidimensionality of the world with a quantity of unattainable variables makes us
neurotic so we decide to turn to graspable things no matter how different or crude
it is. That is why we believe images! In some strange way a painted object becomes
more powerful than the real one! Why is that so?
An image, or a two-dimensional interpretation of a four-dimensional world, made in
any medium seems to us as a harder proof than the reality itself. This is rather strange,
yet very human. How come this does not surprise us? We believe an image much
more than a three-dimensional material fact that exists in our proximity as something
palpable. To feel or smell something seems to be a less credible experience. Are we
scared? Or maybe we think that such experiences might get out of hand? Maybe they
inspire associations that take to places we do not want to visit?
Why image? Four dimensions narrowed down to one surface. Time dimension is either suggested or completely ignored. Things presented are necessarily interpretations or a
choice made and there are necessarily more images of choices than images of the object itself. Regardless whether we
analyse oil on canvas or a photograph, it was necessary to at
least choose the right angle or the type of light. All Sokić’s
paintings from the 1980’s very clearly and loudly reveal that.
17
Isto kao što nas sve nastalo u tom vremenu podsjeća na neki citat, na nešto što
smo već vidjeli, na pročitanu knjigu, možda na odgledani film.
Dobiva i odnos mimeze i dijegeze, oponašane stvarnosti i njezinog prepričavanja.
Tako je slika uspostavljena kao bilješka o postojanju. Isto tako uspostavljena je
i vremenska dimenzija Sokićevog univerzuma. Prvo stvori Sokić objekte pa tek
onda sliku po njima. Interakcijom i opetovanjem elemenata kreiraju se „intertekstualne“ reference i opus postaje jedinstveno djelo. I tako dok sretno u ekstazi
pogođeni strijelom ljubavi i razumijevanja uživamo u letovima suprematizma
koji proživljavaju kolorisitčke i supstancijalne metamorfoze, pomalo shvaćamo da
ipak ništa nije onako kako nam se čini.
Stvarnost je tu, ali neprestano izmiče. Sokić kao gradivni materijal svojih radova
često upotrebljava manje ili više poznate segmente, no njihovo značenje se neprestano mijenja. On ih i ponavlja kako bi rastočio eventualnu prepoznatljivost simbola, kako bi potpuno razbio iluziju o mogućem hvatanju koda značenja. Svako
iščekivanje je onemogućeno.
Ono što sam ja tada, tih osamdesetih, još odbijala je bilo uroniti u taj vrlo osoban,
vrlo tvrd, snažno muški obojen univerzum. Neusklađen, nepoznat, a tvrdo zakucan. Bez mogućnosti uzmaka, bez sigurnog odstojanja. Da, Sokićev svijet izgrađen
je i ovdje od neusklađenih elemenata, ali je uspostavljena naracija ključni element
uvjerljivosti. Uvlači nas u priču kao njezine sudionike, istovremeno pripovjedače
i slušače. Kako? Pa to su osamdesete, umjetnost je izgubila nevinost anonimne
reprezentacije.
To je naracija dekonstrukcije čiji je glavni sadržaj sam siže. Priča se sastoji od
uprizorenja toga kako priča može biti ispričana. Zato Sokić slika objekte koje je izgradio i koji sami podsjećaju na nešto što je već postojalo u drugom sustavu. Slika
ih i uokvirene slikanim okvirima. Slika prizore osvijetljene umjetnom rasvjetom.
Njihova je životnost i vjerodostojnost posuđena iz drugog sustava. Takvo posuđivanje naravno razotkriva proizvoljnost čega. Istine? Realiteta?
Sokić, Atelje / Studio,
Zagreb, 1986.
A sad ću ti ispričati zašto se to zove Melankolija Budapest. To
nema veze s gradom, nema veze s Budimpeštom…
Da?
Tamo gdje sam odrastao ponekad je na stupu pored kapije kroz
koju ulaziš bila kugla…
To je to?
To je to! To su ulazi, i kad prođeš kroz kapiju a ona ima malo krune tu počinje priča o srednjoj Evropi…
I tako me pokušava zavesti na krivi put. Odgovoriti nekim dokumentarnim detaljem svojega odrastanja na moje inzistiranje
što su te čudne kugle koje se koturaju kao crne oči, koje rese
Melankoliju Budapest i balkon s pogledom na Bel Paese. No
18
2 Damir Sokić, Black Eyes,
1984, oil/canvas, 190 × 150
cm, Museum of Contemporary Art, Zagreb
MELANKOLIJA BUDAPEST /
MELANCHOLY BUDAPEST,
1984.
Even those which are not images reflecting an existing object, like Black Eyes2,
seem as if they are. Painted spaces are abstract and of little depth. Any breakthrough in the perspective is simultaneously suggested and constructed, denied
and destroyed. That is the essence of postmodernism, that is deconstruction but
that is also Sokić’s story. It is, of course, equally contained in characters and the
plot as much as in the manner that was used to tell the story.
And what does the author get from images of painted things, his sculptures, objects and installations… He gets a certain detachment, fictional fiction, double
simulation. He also gets duplicated transformation whose nature and origin is difficult to follow. Everything created in that period recalls certain quotation, something we have already seen, a book we read or a film we saw.
He also gets the relationship between mimesis and diegesis, imitation of reality
and its interpretation. In that way a picture becomes a record of existence. Time
dimension in Sokić’s universe functions in the same way. Sokić creates objects
first and then starts working on their representation. Interaction and repetition
of elements create ‘inter-textual’ references and his oeuvre becomes unique. And
while we are in ecstasy, happily struck by an arrow of love and understanding and
enjoying the waves of suprematism that pass through metamorphosis of colour
and substance, it becomes clear that nothing is what it seems to be.
Reality is here but it keeps escaping us. Sokić often uses more or less known segments
to construct his work but their meaning changes constantly. He even replicates then
in order to melt possible recognition of symbols and shatter the illusion about the
possibility of grasping the code. Any kind of expectation is, thus, entirely obstructed.
During the eighties I still refused to immerse in that very personal, harsh and macho
universe. It lacked harmony; it was unknown and hard pinned. There was no opportunity to step aside and find some safe distance. Yes, Sokić’s world is still constructed
from disharmonic elements but the narration functions as the key element of credibility. It takes us inside a story and we become its actors, narrators and listeners at
the same time. How does he do that? Let us not forget that all this took place during
the 1980’s when art lost virginity of anonymous representation.
The narration of deconstruction is primarily concerned with subject matter itself. The
story is composed of episodes staging the way it can be told. That is the reason why
Sokić paints objects he constructed himself which call to mind something that had existed in some other system. He paints them with painted frames. Their liveliness and truthfulness are borrowed from another
system. What does this act of borrowing reveal? Truth? Reality?
I will try to explain why I named it Melancholy Budapest. The name is not
related to the city, it has nothing to do with Budapest…
Really?
The place where I grew up sometimes had a ball on the pillar next to the entrance …
That is it?
That is it! It is about entrances; when you pass the entrance doors with a
crown, this is the point where the story about Central Europe begins…
19
umjetnost je umjetna i nikada se ne radi o stvarnim osobama, stvarnim kuglama i
pričama iz djetinjstva. Naravno nikada se ne radi samo o njima! Radi se o umjetnosti. I naravno radi se o meni.
Radi se o direktnom, snažnom i iskrenom prodoru do promatrača, recipijenta.
Naizgled pripovjedači, ovi su objekti i slike užarene strijele osobnog iskustva. Zvuči kontradiktorno našoj drugoj premisi, ali je zapravo podupire. Naime, to što se
ne radi o prepričavanju osobnih povijesti, ili bilo kakvih pripovijesti ne znači da se
ne radi o osobnom iskustvu. Sokić tu jeste vrlo klasičan i on uspostavljajući vrlo
moćnu relaciju sa mnom kao promatračem ne negira svoju poziciju. Tu se vrlo
dobro zna tko je autor. Njegova strijela nije božanska, ona je sokićevska.
Ovako jasna prisutnost autora jeste modernistički svjetonazor. I ako govorimo o
poziciji autora, Sokić ima pravo kada kaže da je klasičar. Ono što se zbiva nadalje
u prostoru i vremenu nakon transavangarde, u devedesetima kao i prije i poslije
njih, raslojava se upravo u odnosu na tu esencijalnu relaciju dvadesetog stoljeća:
recipijent – autor što bi u konačnici zapravo bio događaj između mene i tebe na
kojem sve počiva.
I dalje
KVARTET / QUARTET, 2004.
3. Iz razgovora objavljenog u
ovom katalogu, str. 140
U sljedećem koraku mogla bih prepoznati dva paralelna svjetonazora formirana
u odnosu prema meni koja gledam ili prema onoj grupi ljudi koja je svojevrsni
potrošač rada. Slike geometrijskog mondrijanovskog modula su autoreferencijalne, rađene za vlastiti užitak, samodostatne. One gotovo da i ne trebaju kontakt s
publikom kako bi se realizirale. Druga grupa Sokićevih radova razvrstanih prema
socijalnoj interaktivnosti su instalacije i mrdalice, one koje gotovo i ne postoje ako
ih nitko ne gleda. Objasnit ću!
Što su geometrije? Čisti užitak slikanja? Teško je to tako reći. Jer se ne radi uistinu
o kistu i platnu već o konceptu slikanja kao stvaranja rastera boja i linija. I divni su
ti njegovi rasteri. Neobični su: Sokićevi rasteri ružičastih polja s nekim nedopustivo debelim crnim linijama, drveni reljefi bez boje, okrugli kotači, oni prosvijetljeni
neonom i konačno, dvolična Kompozicija br. 10 kao citylight. Slikanje geometrija
on uspoređuje sa sviranjem vrhunskih pijanističkih partitura! I grli sebe i zrak kad
opisuje te trenutke sreće.
Osjećaj zasluženog blaženstva. Čistih ruku. Osjećam se boljim čovjekom,
pomalo, čuj mene, kao gospodin, valjda kao pijanist kad svira Chopina, Bacha ili već... po pettisućitiput i još će. To je kao susret dvoje ljudi izoliranih
od društva, kad žele poravnati emocije. Sva umjetnost i svi umjetnici govore
samo o tome.3
Kako stojim s idejom sklada? Krenula sam od inkongruencije kao glavnog
oblikovnog principa, a sad bih govorila o bogatoj harmoniji koja nosi veliki
ohrabrujući smisao zapisan odnosima obojenih ploha i linija? A opet je to
istina, iako Sokić nalazi i prostore za grubu neusuglašenost ideje i forme,
povijesti, pamćenja i trenutnog događanja koje sam proizvodi.
Sam Sokić toliko lijepo piše da mu ne mogu odoljeti:
20
3 From the interview published in
this Catalogue, p. 141
And this is how Sokić tries to mislead me. He replies with some documented detail from his childhood when I insist on explanation for those strange balls rolling
like dark eyes on Melancholy Budapest and the balcony with a view on Bel Paese.
But, art is artificial and it is never about real persons, balls or stories from one’s
childhood. Of course, it is never only about those things! It is about art. And, of
course, it is about me.
It is about a direct, powerful and frank breakthrough whose purpose is to reach the
observer or recipient. Although they appear as narrators, these objects and paintings are incandescent arrows of personal experience. This seems to be contradictory
to our second premise but it is actually supporting it. Namely, the fact that it is not
about retelling personal histories or any stories does not mean that the experience
is impersonal. In this sense, Sokić uses a very classical approach; by introducing this
powerful relation with me, as an observer, he doesn’t deny his own position. It is
very clear who the author is. His arrow is not divine; it is Sokić’s arrow.
Such clear presence of the author belongs to modernist philosophy. And if we are
to talk about the author’s position, Sokić is right when he claims to be classical.
All the things that took place in time and space after transavangarde, before, during and after the 1990’s gets decomposed in relation to this essential relationship
of the 20th century between a recipient and an author, which ultimately narrows
down to something happening between you and me as the foundation of everything.
And beyond
In the next phase I might discern between two parallel philosophies formed in
relation to me as an observer and the group of people somehow consuming the
work. Geometrical paintings in the manner of Mondrian are auto-referential, created for the artist’s personal pleasure, self-sufficient… They almost do not need
any contact with the audience to get accomplished. Installations and jiggles make
the second group of Sokić’s works organized in line with social interactivity. They
almost do not exist if nobody is watching and allow me to explain why.
What are those geometries? Pure pleasure in painting? It is hard to put it that way.
It is not only about a paintbrush and canvas but rather about the concept of painting as creation of rasters made of colours and lines. And his rasters are beautiful.
They are unusual: Sokić’s rasters with pink fields and some impermissible thick
black lines, colourless wood reliefs, round wheels, those lit with neon lights and
finally two-faced Composition no.10 as city light. Sokić compares painting geometries to playing the best piano partitions!
When he describes those moments of happiness, Sokić wants
to hug himself and the air around him.
I feel blessed, and deserving it. My hands clean. I feel like a better man, a gentleman, funnily enough, like a pianist who is playing Chopin or Bach five thousand
times and will play it again. Like two exiles from society meeting when they
want to balance their emotions. All art and each artist talk only about that.3
21
NEON, IZLOŽBA U GALERIJI
SV. TOMA / EXHIBITION
VIEW, SV. TOMA, ROVINJ,
1999.
Nedavno mi je Ivica rekao: „Roko želiš se svidjeti ljudima“. Razmišljao sam o
tome. U stvari, želim se svidjeti samom sebi. Evo, na ovoj izložbi slikam „slikanje
slikanja“. Nemam baš veliku potrebu biti originalan. Ne tiču me se drugi. Umišljam da jedino tako znam raditi ili bar tako najviše volim raditi. Zato se i ne
bojim dilema, tj. tako sam stalno u dilemi i dovoljno sam odmaknut od onog što
radim. Jedino tako u istom trenutku imam jednako razloga nešto napraviti i ne
napraviti, pa čak imam razloga napraviti i suprotnosti. Kao da se radi o dvije
osobe. Ta podvojenost me ne zbunjuje. Osjećam se slobodniji što je taj procjep
veći. Ne volim umjetničke radove napravljene bez dileme, nepovjerljiv sam prema njima. Volim nedovršenost ili neki vidljiv odmak, bilo kakav oblik sumnje u
vlastiti rad, pa čak i želju za skrivanjem i anonimnošću. A slikanje slikanja čini
mi se danas jedino moguće. To nije interpretiranje, ni prepričavanje, ni glasina.
To je čuvanje umjetnosti na dlanu i koliko je zadržimo toliko je zaslužujemo.4
LICE, IZLOŽBA U
UMJETNIČKOM PAVILJONU
/ EXHIBITION VIEW, ART
PAVILION, ZAGREB, 2004.
Mondrian je tu tek onaj lik koji nam je bliži od susjeda s kata i koji je naša ikonografska shema, velika i beznačajna poput Navještenja ili Uzašašća. Iako počinje
ranije, puno radno vrijeme geometrija su devedesete. I to sasvim sigurno nije slučajno. Bez sumnje važna je izjava kako nema potrebe biti originalan. A predivnoj
tezi o njegovanju podvojenosti i procjepa sigurno ću se vratiti. Kao da sam našla
brata blizanca u sasvim neprihvatljivom obličju.
On počinje slikajući uljem na platnu potku crnih linija mjestimično popunjenu
plohama jednolične boje. Te boje tada nisu uopće mondrijanovske, a bogme ni
pravilna rešetka to nije. Takav raster boja i linija Sokić slika na platnima kružnoga
oblika s rupom! I sad recite da nemam pravo. Može li se nešto tako neugodno i
neurotično uopće zamisliti? Ništa teže spojivo ne postoji! I nije ga ni uspio on
spojiti. Procjepi su vidljivi.
A savršeno je!
Dok ovako gledam taj niz „geometrija“ nastajao tijekom gotovo dva desetljeća,
čini mi se da su one ozbiljnije počele ličiti na Mondriana tek na poticaj tuđih pogleda. I da je ta sličnost zaista neka novovjekovna ikonografska shema. Mladen
Lučić u tekstu za izložbu u Račiću 2002. kaže da ni Masaccio nije slikao Raspeća
zbog ikonografije nego zbog istraživanja perspektive.5
Ali što Sokić istražuje? I istražuje li uistinu ili samo uživa? Ili je to njemu sve-jedno? Da, istražuje sasvim sigurno sam karakter umjetnosti, uživa sasvim sigurno u
slikanju samom, ali to kao da nije sve.
Svi se njegovi geometrijski radovi ipak prepoznaju kao obitelj. Isti im
je „fenotip“. Razvijaju se, mutiraju, odrastaju. Sokićeve geometrije sliče
mi na jedan jedinstveni rad protegnut u vremenu i prostoru. Materijaliziran je on zaista u cijelom rasponu mogućnosti od slike, objekta do
ambijenta, ali baš zato mi izgleda kao jedna jedina tema koja postoji
jednako stabilno bez obzira na obličje.
Naš je vidokrug određen horizontom očekivanja. Umjetnost pokušava probiti ili barem osvijestiti to sudbonosno ograničenje. Nemoguća
misija! No, suočavanje s nemogućim misija je umjetnosti. Ona jeste
umjetna, ali dohvaća nedohvatljivo. Ponekad!
22
4. Damir Sokić u katalogu izložbe
„Damir Sokić: Neoni“, Zavičajni
Muzej grada Rovinja, Galerija
Sv. Toma, Rovinj, 6.-25. lipnja
1999.
5. Mladen Lučić, pref. cat. “Damir
Sokić: bez naziva”, Moderna
galerija, Studio “Josip Račić”, 19.
12. 2002. - 13. 1. 2003.
Where am I when it comes to the idea of harmony? I started from incongruence
as the main principle of creation and now I would like to say something about
the abundant harmony filled with encouraging meaning inscribed in the relationship between coloured surfaces and lines? And again, this is true although Sokić
knows how to find space for rough disharmony between the idea and form, history, memory and present event produced by him.
Sokić wrote about this beautifully and I find it hard to resist his words:
Ivica recently told me: „Roko, it seems you want people to like you“. I started
thinking about that. To be honest, I want me to like myself. At this exhibition I am painting ‘painting of painting’. I don’t have the urge to be original. I
don’t care what other people think. I presume that I can only work like that or
at least that I prefer to work like that. That is why I am not afraid of dilemmas or rather, that is the way I am always in a dilemma and distant enough
from what I do. Only like that I have equal reason to do or not do something.
I even have the reason to do something opposite. As if there are two persons.
This dichotomy cannot confuse me. As the gap deepens I feel freer. I don’t like
works of art that were created without a dilemma; I don’t trust such works.
I like unfinished things or some kind of visible distance, any kind of doubt in
one’s own work, even the wish to hide and become anonymous. Painting the
act of painting today seems like the only possible solution. It does not imply
interpreting, retelling or rumours. It implies preserving art in the palm of
your hand and we deserve as much art as we manage to keep.4
4 Damir Sokić in the catalogue
for the exhibition Damir Sokić:
Neons, The Rovinj City Museum, St Thomas Gallery, Rovinj,
6-25 June 1999.
IZLOŽBA U RASTOVSKI
GALLERY / EXHIBITION
VIEW, RASTOVSKI GALLERY,
NEW YORK, 1988.
Mondrian is only someone who is closer to us than the neighbour from the same
floor; our iconographic scheme, grand and unimportant like the Annunciation or
the Ascension. Sokić is fully focused on his geometries in the nineties, albeit an
earlier start. And this can hardly be a coincidence. His statement about the lack of
need for originality is undoubtedly important. I will certainly come back to that
beautiful thesis about the gap and the need to nourish dichotomy. As if I have
found a twin brother in a totally unacceptable form.
Sokić starts painting a texture of black lines here and there filled with planes of
uniform colour. In this case the colours have nothing in common with Mondrain
nor does his symmetrical grid. Sokić paint this kind of raster of colours and lines
on circular canvases with a hole in the middle! And tell me that I am wrong. Is it
even possible to imagine something as unpleasant and neurotic? There is nothing
more inconceivable! Even Sokić was unsuccessful in it. Gaps are visible.
And it is perfect!
While I am observing this series of „geometries“ created over the period of almost two decades, it seems to me that
they started having the semblance of
Mondrian only as a consequence of other
people’s observations. The semblance is
23
Mladen Lučić, Sokić,
Zagreb, 2002.
Slikanje na zidu, izložba
Lice, Umjetnički paviljon,
Zagreb / painting on the
wall, Face exhibition, art
pavilion, Zagreb, 2004.
Pišući o Sokićevoj izložbi u Paviljonu6 već sam razmišljala o primjeni teze da je
istinski novo vidljivo tek na vrlo poznatoj pozadini. Naime, mi nemamo ni oblika
ni riječi za iskazivanje nečega istinski novoga, zaista drugačijeg. Jezik nije neutralan, već je sazdan od naših znanja i svjetonazora te je zapravo nemoguće izreći
nešto što nije već postojalo u trenutku nastanka sustava sporazumijevanja.
Da nečega nema primjećujemo na osnovu ispražnjenog mjesta. Ispražnjeno mjesto ne možemo uočiti u praznini podjednako kao ni u nepoznatom kontekstu!
Moramo ocrtati obrise izostajanja da bismo ih uopće mogli prepoznati. Ispražnjeno mjesto u praznini doslovno ne postoji. Jer nema koordinata i nema lokacije te
ona ne može ni biti puna ili prazna.
Kada se nađemo u nepoznatom kontekstu sasvim sigurno nećemo primijetiti da
nešto nedostaje. Kako bismo i mogli kad ne poznajemo skup koji je pred nama.
Ako je, međutim, lako čitljivo pravilo po kojem je sazdan skup lako ćemo primijetiti mjesto na kojem je ono narušeno. E pa Sokić svojim geometrijama, kada ih
promatramo kao jedan jedinstveni rad, gradi to čitljivo pravilo koje zatim može
razarati i ponovno uspostavljati na različite načine.
Tako da njegove geometrije doista jesu radovi odsvirani po svojevrsnim partiturama. Sagrađeni su od sasvim iste supstancije, nose isti sadržaj kao i ostali „negeometrični“ objekti ili instalacije, samo su ustrojeni po konstruktivističkom postulatu apstraktnog mišljenja.
Dah umjetnika je trag – kao posljedica akcije. On, zaista, podsjeća na problem
vidljivosti ispražnjenog mjesta. Podsjeća me na sive pravokutne tragove koje
ostavljaju slike koje su nekada bile na zidu.
Sokić svoje neoplastičke motive slika kao ambijent na zidovima galerije u Arteriji
1994. Četiri godine kasnije će u istoj galeriji uz pokretne mehanizme Fikusa biti
pigmentom iscrtan crtež koji će listovi u svom nasumičnom kretanju povremeno
razmazivati. Isti princip crtanja pomoću napete niti pigmentom na zidu primijenit će u spomenutoj izložbi u Umjetničkom paviljonu kako bi iscrtao kompjutorski generiranu, shematiziranu na pozicije točki i linija, trodimenzionalnu simulaciju lubanje. Meni najdraži Sokićev ambijent je onaj iz Džamije sa snijegom na
unutarnjem stepeništu koje je povezivalo dvije etaže. To stepenište više ne postoji.
Sokić objašnjava da su mu instalacije i ambijenti važni zato što su nestalni. Zato
što prestaju biti umjetnički rad onog trenutka kad im se promijeni kontekst, kada
iz galerije pređu u depo. Misli li on da time pokazuju pravu narav onoga sa čime
se on bavi? Supstancija njegovog rada ima konceptualni karakter, ali sasvim jasno
ima i svoje materijalno tijelo. Ima ga čak i onda kada
je to tijelo potpuno nestabilno kao u dahu umjetnika.
Svako je tijelo prolazno, promjenjivo i nestabilno i to
mu je ljepota. Dakle njegova supstancija nije konceptualna u povijesnom smislu riječi!
Ipak u čemu je ljepota neoplastičkih motiva Damira
Sokića? Dok ih premješta sa slika u obliku kotača na
aluminijske pločice zaobljenih uglova do svjetlećih
displaja što primamljivo blistaju svojim žutim, plavim
24
6. Damir Sokić: Lice, Umjetnički
paviljon, 2004., Zagreb
INSTALACIJA LICE / FACE,
INSTALLATION, GALERIJA PM,
ZAGREB, 2001.
5. Mladen Lučić, pref. cat. Damir Sokić: Untitled, Modern
Gallery, “Josip Račić” Studio, 19
December, 2002 – 13 January,
2003.
6 Damir Sokić: Face, The Art
Pavilion in Zagreb, 2004.
actually a new age iconographic scheme. In his text written in 2002 for the exhibition in Račić, Mladen Lučić concluded that Masaccio never painted the Crucifixion because of iconography but only because he wanted to explore perspectives.5
And what is Sokić exploring? Is he interested in truth or merely wants to enjoy
himself? Or is it all the same for him? Yes, Sokić most definitely explores the very
character of art, he certainly enjoys the act of painting, but it seems that there is
something more to it.
All Sokić’s geometrical works are recognized as a family; they have the same ‘phenotype’. They are developing, mutating, growing up. His geometries appear as one
work of art stretched in time and space. It is really materialized in the entire range
of possibilities, from paintings and objects to ambiences but because of that it appears to me as the only theme that remains stable regardless of the form.
Our range of vision is limited with the horizon of our expectations. Art tries to
penetrate or at least stimulate this predestined limitation. Mission impossible!
However, confronting the impossible is exactly the mission of art. Art is artificial
but it can grasp the ungraspable. Sometimes!
At the time when I was writing about Sokić’s exhibition at the Art Pavilion in
Zagreb6 I have already considered a change of thesis saying that truly new can be
visible only on a familiar background. However, we do not have forms or words to
express something genuinely new, actually different. Language is not neutral; it is
composed of our knowledge and worldviews and it is impossible to communicate
something that did not exist at the moment when the system for comprehension
was created.
We notice that something is missing if we perceive an empty space. We cannot
perceive an empty space in the void or in an unknown context! We simply have
to create contours of the missing to be able to recognize them. There is no such
thing as an empty space in the void. Because there is no location, no coordinatesit cannot be full or empty.
If we are in an unknown context, we most probably won’t notice that something
is missing. And how could we when we do not know what is in front of us. But, if
there is an easily readable rule applied for creating a grouping, we will effortlessly
notice a point where that rule was broken. If we observe Sokić’s geometries as one
consolidated work, it is apparent that his intention was to develop such a discernable rule only to destroy and reinstall it in a different manner at a later time.
Thus, his geometries really are works played following certain partitions. They are
built from the same substance, they bear the same content as well as other ‘nongeometrical’ objects or installations; the only difference lies in the fact that they
are organized following a constructivist postulate of abstract thinking.
Artist’s breath is a trace- as a consequence of action. It really refers to the problem
of visibility of an empty space. It reminds me of grey rectangular marks that paintings leave on the wall after we remove them.
Sokić painted his neoplastic motifs on the walls of the Arterija Gallery in 1994.
Four years later in the same gallery he exhibited movable mechanisms Ficus, along
with a pigmented drawing that leaves smudge in their random movements. He
25
i crvenim poljima na bijelom zidu galerije govori nam što sve oni nisu. Joel Stein,
najintelektualniji član francuske novotendencijske grupe GRAV, rekao mi je kako
je on počeo koristiti geometrijske oblike kako bi imao nešto konkretno od čega
može krenuti, nešto što je toliko jednostavno da se oko njega možemo dogovoriti,
da možemo pretpostaviti da ga na jednak način vidimo. Možemo se oko kvadrata
dogovoriti da je kvadrat. Ne mislim da Sokić bira neoplastičku rešetku zato jer je
svi isto vidimo, već zato jer ona može biti kôd sporazumijevanja barem za one koji
žive u svijetu umjetnosti.
U instalaciji Allahu ekber7 kulminira njegov drugi civilizacijski i umjetnički kôd
– suprematizam. I tog puta u Domu HDLU 2007., kao i tri godine ranije u Umjetničkom paviljonu sam prostor i njegova povijest postaju ključni gradivni materijal
samog rada. Bilo bi zanimljivo analizirati kako tu slojevi značenja urastaju jedan
u drugi i koja su nova značenja koja slijedom ovog rada dobivaju njegovi raniji
radovi.
Maljevičevu suprematističku kompoziciju Suprematizam s osam crvenih pravokutnika iz 1915. Sokić je koristio na nekoliko ranijih radova i ona je već do te
2007. postala znak koji prepoznajemo ne samo kao Maljevičev, već i kao Sokićev. Prepoznajemo ga i kada Sokić kompoziciju napravi slažući pod-svijetljene
prave tepihe na zid prostora koji je u jednom trenutku svoga postojanja zaista i
bio Džamija. Leteći džihad, prosvijetljen i mističan otkriva da su i njegovi raniji
suprematistički letovi sadržavali snažno i umjetnički kompleksno političko pitanje. Naravno bez odgovora, bez zauzimanja pozicije i bez poučne dimenzije. Sve
je sasvim jasno, iako nije jednoznačno. Pred nama je rad, a ne parola.
Drugi let supremacije je Sokićeva slika iz 1984. čija pozadina iza crvenih pravokutnika prosijava eksplozijom svjetla za koju nikada nećemo znati je li granata
ili vatromet. A možda je samo Supernova vidljiva na crvenom nebu tek puno
svjetlosnih godina nakon što je zasjala. Ako nas Allahu ekber (Bog je velik) slučajno podsjeti na prosvjetljenje i misterij, sljedeća će nas Sokićeva sigurno razuvjeriti. Na izložbi u Gliptoteci 2009. on je isti motiv Maljevičevih pravokutnika
složio od crnih pločica na bijelom galerijskom zidu. Da nije bilo ranijih na ovoj
suprematističkoj kompoziciji, ne bismo ni primijetili kako je nestalo svjetla u
pozadini.
Piši mi
Doživljaj sokićevskih strijela, inkongruentnosti s jedne strane te snažnih
kompozicija proizašlih iz povijesnih znanja koji su preduvjet da bismo pomake, poništavanja i ubode uopće vidjeli, mogao bi biti promatran kao
studium i punctum koji Barthes nalazi na fotografiji. Ali to mi se čini nevažnim, osobni doživljaj ipak mi je snažniji argument u pokušaju razumijevanja Sokićevog posla.
Prošle godine napravio je seriju Pisma gdje se po prvi put unutar samog
rada, direktno i eksplicitno čuje njegov „glas“. Svaki je objekt popraćen
kratkim tekstom-pismom koje počinje s Dragi Roka i završava s Piši mi.
26
7 Damir Sokić: Suprematistička kompozicija Allahu ekber,
Dom HDLU, 2007., Zagreb
Suprematistička
kompozicija Allahu
ekber / The Suprematist
composition Allah-oakbar, DOM HDLU, ZAGREB,
2007.
7 Damir Sokić: Suprematist
Composition Allahu ekber, The
Home of HDLU, 2007, Zagreb.
will use the same principle of drawing with a strung thread and pigment on a wall
at the exhibition at the Art Pavilion to create a computer-generated, schematized
to the position of dots and lines 3D simulation of a human skull. My favourite
Sokić’s ambience is the one he presented at the Mosque (The Meštrović Pavilion
or The Home of HDLU) with snow in the interior staircase connecting the two
floors. That staircase does not exist anymore.
Sokić explains that his installations and ambiences are important to him because
they are volatile. Because they seize to be artwork at the moment their context
is changed, when they move from a gallery to a depot. Does he think that this
indicates the true nature of his work? The substance of his work has a conceptual
character but clearly it also has its material body. It has it even when the body is
entirely unstable, as in the artist’s breath. Every body is ephemeral, changing and
instable and that is its beauty. Therefore, its substance is not conceptual, not even
in the historical sense of the word!
Where is the beauty of Damir Sokić’s neoplastic motifs? When he transfers them
from the paintings in the form of a wheel to aluminium tiles with rounded edges
to light displays that invitingly shine with their yellow, blue and red surfaces on
white gallery walls Sokić communicates everything they are not. Joel Stein, the
most intellectual member of the French new tendency group GRAV, told me that
he started using geometrical forms only when he needed something really concrete to start from, something that is so simple so that we can all agree, we can
presuppose that we see it in the same way. We can agree that a square is a square.
I do not believe that Sokić opted for neoplastic grid only because we all see the
same but rather because it can be used as a communication code at least for those
who live in the world of art.
His installation titled Allahu ekber7 is a culmination of his other civilizational
and art code – suprematism. That time in 2007 at the Home of HDLU as well as
three years earlier at the Art Pavilion Sokić put the space itself together with
its historical background in function of the material he used to construct the
work. It would be interesting to see how different layers of meaning grow one
into another and which new meanings consequently appear in relation to his
earlier works.
Sokić used Malevich’s suprematist composition Suprematist
Painting: Eight Red Rectangles from 1915 for a number of earlier
works and until 2007 such composition has become a symbol we
don not only recognize as Malevich’s but also Sokić’s. We also recognize it when Sokić creates a composition with real carpets that
are lit and mounted on the walls of an interior which, at some
point in time, actually served as a mosque. Flying jihad, enlightened and mystical, reveals that his earlier suprematist flights contained powerful and complex political issues. Of course, without
an answer, without taking any positions and without lecturing. It
is al quite clear, although ambiguous. We are confronted with a
work of art, not a catchphrase.
27
Osam crnih pravokutnika
/ eight black rectangles,
2009.
To je on! Strijelu je okrenuo prema sebi. Objekti su još slobodniji. Odvojeni od
prethodnog vremena, ne nose više ni suprematizam ni neoplasticizam. Plutaju
u polju nejasnih asocijacija. Oni su otjelovljeno ono nešto neuhvatljivo. Oni su
ready-madei nađeni u napuštenoj tvornici Gredelj, ili fotografija ili komad izolacijskog stiropora. Odabrani, posvojeni, dorađeni kontekstom.
Ako je premisa bila da je umjetnost umjetna i da su ispričane priče zalog svjetonazoru, a ne vlastitom životu onda je zaključak sadržan upravo u hrabrim, golim i
metafizičnim objektima posljednje serije Sokićevih radova.
U ATELJEU / IN THE studio,
ZAGREB, 2013.
28
Second Suprematist Flight is a painting from 1984 whose background shines behind red rectangles in an explosion of lights and we will never know if it is symbolizes a bombshell or fireworks. Maybe it is just Supernova on red skies many
years after it started shining. If Allahu ekber (God is Great) accidentally recalled
enlightenment and mystery, the next Sokić’s work necessarily dissuades. At the
exhibition organized at the Glyptotheque in 2009 Sokić used the same motif –
Malevich’s rectangles- and placed them in the form of black tiles on the white
gallery wall. Without knowing his earlier suprematist composition, it would be
impossible to notice that background lights were missing this time.
Write
The experience of Sokić’s arrows, incongruity on the one hand and powerful compositions resulting from historical knowledge as a precondition to perceive shifts,
annulments and punctures could also analysed by means of studium and punctum
that Barthes finds in photography. To me, that does not seem important since
personal experience is a more powerful argument in this attempt to understand
Sokić’s work.
Last year Sokić created a series of Letters and for the first time, inside his own
work, directly and explicitly it is possible to hear his ‘voice’. Each object is accompanied with a short text or letter starting with Dear Roka and ending with Write
to Me.
That is real Sokić! He redirected the arrow to himself. Objects are freer. Separated
from the previous period, they do not convey suprematism or neoplasticism. They
are floating in the field of unclear associations. They embody something impossible to capture. They are ready-mades found in the abandoned Gredelj factory
in Zagreb, a photograph or a piece of insulation Styrofoam. They are selected,
adopted and contextualized.
If the premise was that art is artificial and that stories told are a pledge of philosophy rather than one’s own life, the conclusion is contained in bold, naked, metaphysical objects found in the last series of Sokić’s works.
29
Sedamdesete
The seventies
Mislim da se moje slike dalje ne mogu reducirati a da se ne ukine postojanje
disciplinirane forme. Daljnja bi redukcija vršila kvalitativnu promjenu.
Zbog toga se zaustavljam na donjoj granici, na tek dovoljnom za prepoznavanje
suglasnosti početka i kraja, jedinice i cijene. Oblikom kao posljedicom
ponašanja želim uputiti na ponašanje. Dvije stvari u elementarnu odnosu
dovoljne su ne samo da načmu nego i da zaključe načelo.
(Damir Sokić, Galerija Nova, Zagreb, 1978.)
30
I think that my paintings cannot be further reduced without eliminating the
existence of a disciplined form. Further reduction would induce a qualitative
change. That is why I always stop at the lowest level, at the point which is just
enough to discern the harmony between the beginning and the end, the entity
and a unit. My intention is to show that a form is a consequence of behaviour
in order to show that behavior. Only two things in an elementary position
are sufficient not only to cut into but also to wind up certain principle.
(Damir Sokić, Galerija Nova, Zagreb, 1978)
31
16. Skulptura / Sculpture,
1977.
kartonske kutije;
150 × 150 × 150 cm
15. Olovna kocka / Lead
Cube, 1977.
lijevano olovo;
15 × 15 × 15 cm
32
33
7. Vertikalna rebra /
Vertical Ribs, 1976.
rama, stiropor, natron
papir, akril, drvofix;
150 × 130 cm
34
8. Vertikalna rebra /
Vertical Ribs, 1976.
rama, stiropor, natron
papir; 150 × 130 cm
35
3. Struktura/Mali škarnicli /
Structure/Small Paper Bags,
1976.
karton, papirnate vrećice;
84 × 60 × 11 cm
vl. Galerija umjetnina, Split
5. Struktura/Veliki škarnicli /
Structure/Large Paper Bags,
1976.
kombinirana tehnika
platno/juta, papirnate
vrećice, novinski papir;
200 × 140 cm
vl. Muzej suvremene
umjetnosti, Zagreb
36
37
2. Plave vreće / Blue Bags,
1975.
papir, drvo, boja / platno;
90 × 115 cm
vl. Muzej suvremene
umjetnosti, Zagreb
38
13. Bijeli pravokutnik /
White Square, 1977.
rama, lesonit, keramičke
pločice;
100 × 80 cm
12. Preko lijevog ruba /
Over the Left Edge, 1977.
drvena ploča, keramičke
pločice; 89 × 51,5 cm
11. Do lijevog ruba / To the
Left Edge, 1977.
drvena ploča, keramičke
pločice; 130 × 40 cm
39
1. Bez naziva / Untitled, 1975.
rama, platno; 105 × 80 cm
9. Polovica slike / Half a
Painting, 1977.
drvena ploča, keramičke
pločice; 75 × 75 cm
40
41
42
14. Parafinska kocka /
Paraffin Cube, 1977.
parafin; 50 × 50 × 50 cm
19. Bez naziva / Untitled, 1979.
olovni lim, voda, neon,
el. pumpa; 60 × 70 × 70 cm
43
Skulptura / 15 žarulja od
25w, 35 m žice
Sculpture / Fifteen 25w
Light Bulbs, 35 m Wire,
1979.
15 žarulja od 25w, 35 m
žice; dimenzije promjenjive
17. Skulptura / 7 žarulja od
25w, 10m žice
Seven 25w Light Bulbs, 10
m Wire, 1979.
7 žarulja od 25w, 10m žice;
dimenzije promjenjive
18. Skulptura / 9 žarulja od
25w, 20m žice
Sculpture / Nine 25 w Light
Bulbs, 20 m Wire, 1978.
9 žarulja od 25w, 20m žice;
dimenzije promjenjive
44
45
Osamdesete
The eighties
Nije poznato što se priča, ali djelovanje postoji.
…Sada su to jasno predočeni motivi nejasnih značenja, prikazi nepoznatoga, provjerljivi i naslovima. Kao da su naslućeni iz povijesti neke budućnosti, bez obaveze
da budu potpuno razumljivi, no s mogućnošću da budu voljeni. Ti su oblici samostojeći i ne traže određenje, oslonac na poziciju u prostoru nedefiniranog pejzaža
unutar polja slike ili naznačenog prostora skulpture.
(Davor Matičević, Slike, skulpture, instalacije, Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, 1986.)
46
The plot is hidden, but the effect is there.
…The motifs are now clearly presented, but undecipherable in meaning, an image of unknown, as evident from titles. They seem to hark back to the history of
a future, without demanding a full understanding, yet open to love or hate. These
forms are free standing, and neither need a definition nor a place marker within
the raw landscape of painting or the spatial framework of the sculpture.
(Davor Matičević, Slike, skulpture, instalacije, Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, 1986.)
47
35. Školovanje u Osaki /
Education in Osaka, 1985.
drvo, karton;
27,5 × 44 × 116 cm
36. Naći Graala / Search
for Graal, 1985.
drvo, jelenji rog, celofan;
73 × 82 × 82 cm
vl. Maja i Damir Perinić
48
49
25. Odmor na dači i
crvena konjica / Vacation
at a Dacha and Red
Cavalry, 1982.
7 žarulja od 25w, 10m žice,
drvo, cekas/užarena žica,
el. instalacija;
300 × 700 cm
50
21. Dobar dan g. Courbet /
Good Afternoon Mr Courbet,
1981.
perje, el. instalacija, zvono;
200 × 30 cm
51
31. Melankolija Budapest
/ Melancholy Budapest,
1984.
ulje / platno; 190 × 155 cm
privatna zbirka, Zagreb
52
32. Aurora u ogledalu /
Aurora in the Mirror, 1984.
ulje / platno; 190 × 155 cm
vl. Stana Lazić
53
29. Bel Paese, 1984.
ulje / platno; 190 × 155 cm
54
30. Crne oči / Black Eyes, 1984.
ulje / platno; 190 × 150 cm
55
24. Oberlicht / Oberlicht, 1982.
željezo, drvo, staklo, bitumen;
247,5 × 54 × 53,2 cm
vl. Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
23. Bel Pease, 1982.
drvo; 75 × 90 × 30 cm
56
26. Treger / Suspender, 1982.
drvo, željezo;
165 × 150 × 30 cm
57
27. Japanac u Veroni /
A Japanese in Verona, 1983.
drvo; 195 × 73 × 70 cm
58
22. Kruške i jabuke / Apples
and Pears, 1982.
tokareno drvo, olovka;
160 × 150 × 150 cm
20. Ispod vulkana / Under
the Volcano, 1981.
polikolor, drvofix na papiru;
260 × 365 cm
59
Geometrije
Geometries
…slikam „slikanje slikanja“. Nemam baš veliku potrebu biti originalan. Ne tiču
me se drugi. Umišljam da jedino tako znam raditi ili bar tako najviše volim raditi.
Zato se i ne bojim dilema, tj. tako sam stalno u dilemi i dovoljno sam odmaknut
od onog što radim. Jedino tako u istom trenutku imam jednako razloga nešto
napraviti i ne napraviti, pa čak imam razloga napraviti i suprotnosti. Kao da se
radi o dvije osobe. Ta podvojenost me ne zbunjuje. Osjećam se slobodniji što je
taj procjep veći.
(Damir Sokić, Galerija Sv. Toma, Rovinj, 1999.)
60
…I am painting ‘painting of painting’. I don’t have the urge to be original. I don’t
care what other people think. I presume that I can only work like that or at least
that I prefer to work like that. That is why I am not afraid of dilemmas or rather,
that is the way I am always in a dilemma and distant enough from what I do. Only
like that I have equal reason to do or not do something. I even have the reason to
do something opposite. As if there are two persons. This dichotomy cannot confuse me. As the gap deepens I feel freer.
(Damir Sokić, Galerija Sv. Toma, Rovinj, 1999)
61
Instalacija Galerija Arteria /
Installation Arteria Gallery,
1994.
akrilna boja na zidu;
dimenzije promjenjive
62
63
43. Bez naziva / Untitled, 1988.
bojano drvo; 52,5 × 41 cm
privatno vlasništvo, Zagreb
64
42. Bez naziva / Untitled, 1988.
bojano drvo; 52,5 × 41 cm
privatno vlasništvo, Zagreb
65
41. Bez naziva / Untitled, 1988.
ulje, papir; Ø 47 cm
Bez naziva / Untitled, 1988.
ulje, papir; Ø 47 cm
66
52. Bez naziva / Untitled, 1991.
bojano drvo; Ø 46,5 cm
Bez naziva / Untitled, 1991.
bojano drvo; Ø 46,5 cm
Bez naziva / Untitled, 1988.
ulje, papir; Ø 47 cm
vl. Bojan Susovski
67
53. Bez naziva / Untitled, 1992.
lakirano drvo; Ø 46,5 cm
privatna zbirka, Zagreb
68
44. Bez naziva / Untitled, 1988.
lakirano drvo; 53 × 41 cm
69
Neon, Izložba u Galeriji Sv.
Toma / Neon, Exhibition view,
Sv. Toma, Rovinj, 1999.
70
55. Bez naziva / Untitled, 1999.
staklo, aluminij, neon;
79,5 × 62 × 13 cm
71
58. Bez naziva / Untitled, 2002.
ulje / platno; Ø 70 cm
Bez naziva / Untitled, 2002.
ulje / platno; Ø 70 cm
vl. Saša i Danijela Kavić
72
61. Bez naziva / Untitled, 1989/2012.
ulje / alucobond; Ø 130 cm
45. Bez naziva / Untitled, 1988.
akrilik / platno; 120 × 60 cm
50. Bez naziva / Untitled, 1989.
akrilik / platno; 127 × 102 cm
vl. Dinko Sinovčić
73
37. Bez naziva / Untitled, 1987.
ulje / platno; 200 × 180 cm
74
56. Bez naziva / Untitled, 2002.
ulje / alucobond;
57 × 47,8 cm
57. Bez naziva / Untitled, 2002.
ulje / alucobond;
57 × 47,8 cm
75
54. Bez naziva / Untitled, 1996.
ulje / platno; 62 × 53 cm
privatno vlasništvo, Zagreb
46. Bez naziva / Untitled, 1989.
tempera / platno;
91 × 72 cm
76
77
Objekti i
instalacije
Objects and
installations
Nedavno sam otišao u Veneciji do galerije P. Guggenheim. Nisam se mogao odlijepiti od Magritteova Carstva svjetlosti. Na slici, hvala Bogu, nema ljudi. Kao na
groblju. Osjećao sam se svečano. Valjda zato što sam jedini imao u što gledati.
Odsutnost. Žonglerski naslikanu prisutnost odsutnosti. Sjetio sam se Felixa Gonzaleza Torresa. Njegova rada. Velike, na newyorkškoj fasadi, crno-bijele fotografije otisaka dviju glava na bijelim jastucima. Fotografije bez teksta. Tog tužnog rada
bez komentara. Htio sam i sam napraviti rad koji ne treba komentar i koji upućuje
na šutnju.
Ove zime nije bilo snijega. Ne žalim. Uvijek mi je žao hodati po tek napadanu
snijegu. Kad otvoriš vrata, a ispred je snijeg, kažeš: stigla je zima. Kao da je stiglo
pismo i s njim ugodan osjećaj izolacije. Zaboravljen osjećaj čežnje. Želje i žaljenja.
Želiš što nemaš i žališ jer si to izgubio. Osjećaj ozbiljan i intiman. Nešto o čemu
se šuti.
Damir Sokić, travanj 2001.
78
Not long ago, I was in Venice, at the P. Guggenheim Gallery. I couldn’t myself away
from Magritte’s Empires of Light. No people in the picture, thank God. Like in
cemetery. I felt all solemn. Probably because I was the only one standing in front
of the picture for a long time and probably because I was the only one with something to look at. Absence. A juggling painted presence of absence. I recalled Felix
Gonzalez Torres. His work. A great black and white photo of the prints of two
heads on white pillows, on a New York facade. Photograph without words. That
mournful work without a commentary. And I wanted to make a work that needed
no commentary, and pointed in the direction of silence.
This winter there was no snow. I am not sorry. I have always been sorry to walk
on the newly-fallen snow. When you open the door and there is snow there in
front of you and you say: winter has come. As if a letter had arrived, and with it, a
pleasant feeling of isolation. A forgotten feeling of longing. Desire and regret. You
want what you have not, and regret what you have lost. A serious and intimate
feeling. Something you keep mum about.
Damir Sokić, April 2001
79
Kvartet / Quartet, Galerija
Kazamat, Osijek, 2004.
procesor, aluminij,
elektromotor, špaga, list;
dimenzije promjenjive
80
81
Pravokutnici i kvadrat /
Rectangles and Square, 1997.
drvo, ogledala
Dioklecijanovi podrumi, Split
vl. Muzej suvremene
umjetnosti, Zagreb
82
65. Pravokutnici i kvadrat /
Rectangles and Square, 1997.
drvo, ogledala
vl. Muzej suvremene
umjetnosti, Zagreb
83
84
Dah umjetnika / Artist’s
Breath, 1998.
suhi pigment na zidu,
elektromotor, list
Galerija Arteria, Zagreb
85
Lice / Face, 2001.
umjetni snijeg
Galerija proširenih medija,
Zagreb
86
87
88
Non-stop / Non-Stop, 2000.
elektromotori, flaks, listovi
Galerija proširenih medija,
Zagreb
89
59. Kompozicija br. 10 /
Composition No. 10, 2004.
aluminij, neon, panaflex;
230 × 197 × 80 cm
vl. Muzej suvremene
umjetnosti, Zagreb
90
Dah / Breath, 2004.
suhi pigment na zidu
Umjetnički paviljon, Zagreb
91
Suprematistička kompozicija
Allahu ekber / The Suprematist
composition Allah-o-akbar,
2007.
tepisi na zidu
Galerija Bačva, Dom HDLU,
Zagreb
92
93
78. Avangard 04 i Avangard 09 /
Avant-garde 04 and Avant-garde 09,
2009.
kartonske kutije;
300 × 400 × 150 cm
79. Osam crnih pravokutnika /
Eight Black Rectangles, 2009.
keramičke pločice na zidu;
330 × 460 cm
94
95
77. Ćaba / The Kaab, 2009.
valovita ljepenka, print;
80 × 200 × 110 cm
96
97
98
69. Jebanje / Fucking, 2004.
čokolada, procesor,
elektromotor, baterija,
aluminijske pločice;
36 × 17 × 13,5 cm
73. Neodada-Dadaneo
(Origami Ginko biloba) /
Neodada-Dadaneo (Gingko
biloba Origami), 2007.
aluminij, baterija, dolar;
27 × 8 × 8 cm
70. Čekanje / Waiting, 2004.
čokolada, električni sat;
22 × 22 × 10 cm
< 75. Crni pravokutnik
i crveni krug / Black
Rectangle and Red
Circle, 2008.
željezo, drvo, električna
instalacija;
140 × 70 × 75 cm
99
74. Rauch macht frei /
Rauch macht frei, 2008.
aluminij, elektromotori,
elektronika, drvo;
185 × 50 × 40 cm
100
66. Fikus / Ficus, 1997.
aluminij, elektromotor, list;
70,5 × 70,5 × 13 cm
vl. Zbirka Filip Trade, Zagreb
101
102
71. Paternoster, 2006.
inox, elektromotori,
procesor; 60 × 50 × 9 cm
72. Koncert N.J.P. i CH.M. /
Concert N.J.P. and CH.M.,
2007.
aluminij, elektromotori,
procesor, drvo, plastični
listovi; 110 × 110 × 20 cm
103
76. Vratite mi moju
Malampiju / Give Me Back
My Malampia, 2009.
čokolada, željezne šipke;
44 × 33 × 17 cm
104
80. Garcia i Gonzalez / Garcia
and Gonzales, 1982./2009.
ljepljiva traka, ljepilo, drvo,
željezo; 175 × 27 × 25 cm
105
Piši mi
Write
Postojalo je nešto slično starom telefonu. Umjesto njega pojavio se na istom mjestu bijeli pisoar na kojem se netko potpisao s R. Mutt. Mislim da je to učinio
stariji gospodin kojeg u posljednje vrijeme češće viđam. Od nekud mi je prokleto
poznat. Čini mi se da polako počinjem zaboravljati.
Što je s tobom?
Piši mi
(Damir Sokić, Youkali, 2012.)
106
There was something like an old phone in it. It has now been replaced with a white
urinal, signed R. Mutt. I think this was done by an elderly gentleman I keep seeing
lately. He seems darn familiar. I may be forgetting things slowly.
What’s up with you?
Write
(Damir Sokić, Youkali, 2012)
107
82. Youkali, 2012.
lakirano drvo, tekst;
30 × 30 × 15 cm
Dragi Roka,
dugo, predugo se nismo čuli. Možda gubim pojam o vremenu. Ovdje je sve stalno isto. Nema sunca,
nema mraka, uvijek isto svjetlo, Youkali. I ljudi su stalno jednaki, nimalo se ne mijenjaju. Ne razgovaramo mnogo. Oslovljavamo se samo imenima. Gužva je, ali ima i usamljeničkih mjesta. Ima jedno,
meni najdraže, i tebi bi se svidjelo. Mali trg s govornicom o kojem smo već pričali. Mnogi koje znaš
navrate tu i ne vidim baš da međusobno razgovaraju. Prije su ulazili u tu divnu govornicu i pričali,
kao sa zrakom. Postojalo je nešto slično starom telefonu. Umjesto njega pojavio se na istom mjestu
bijeli pisoar na kojem se netko potpisao s R. Mutt. Mislim da je to učinio stariji gospodin kojeg u
posljednje vrijeme češće viđam. Od nekud mi je prokleto poznat. Čini mi se da polako počinjem
zaboravljati. Što je s tobom?
Piši mi
Dear Roka,
We haven’t heard from each other for much too long. I may be losing my sense of time. Here it’s
always the same. No sun, no dark, light that never changes, Youkali. And the people are the same,
they don’t change at all. We don’t talk much. We address each other by names only. It’s crowded,
but there are solitary places. There’s one that’s my favorite, you’d like it too. A little square with a
phone booth we talked about. Many people you know drop by and I don’t see them talk much. They
used to go into this cute phone booth and talk, as if talking to air. There was something like an old
phone in it. It has now been replaced with a white urinal, signed R. Mutt. I think this was done by
an elderly gentleman I keep seeing lately. He seems darn familiar. I may be forgetting things slowly.
What’s up with you?
Write
108
109
83. Gredelj, 2012.
lakirano drvo, aluminij,
tekst; 60 × 60 × 52 cm
Dragi Roka,
na otoku već dugo, predugo pada kiša. Kaže moj prijatelj, kao nekad u Macondu. Isprala je i ime otoka i broda. Uopće, sva slova i brojeve. Najveći nam je problem s datumima. Više ne znamo poredati
sjećanja. Okupljamo se na jednom mjestu oko stola za kojeg jedni misle da je napravljen od ostataka
iz Gredelja, a drugi govore da je sklepan od dijelova vlaka nekog Pavela Antipova. Drugi pak kažu
da se taj zove Streljnikov. Ja znam da je to ista osoba. Pričali smo jednom. Rekao mi je da je čuo da
je Kantu, tamo u blizini gdje je stanovao, smetalo pjevanje muškog zatvoreničkog zbora i da to ne
bi smio biti problem. Riješio bi ga, na ovaj ili onaj način, jer ne voli kič. Potpuno ga shvaćam. Inače,
na tom stolu ima slova i brojeva, ispranih, ali sačuvanih, jer su reljefna. Može ih se dirati. Daju se i
premještati. Ne razumijem zašto to neki kriomice rade. Možda slute da jedan broj, za koji se bojim,
ima smisla. Zar se ponovno bojim? Možda ipak govornicu vrate. Možda je nepotrebno spominjati
da riječ smisao ovdje ništa ne znači.
“I baš zato...!”, rečenicom tvog prijatelja te molim,
piši mi.
Dear Roka,
It’s been raining on the island for too long now. Like it used to in Macondo, my friend says. The
rain washed out the names of the island and the ship. In fact, all letters and numbers. The biggest
problem are the dates. We can’t arrange our memories in order any more. We gather in one spot,
around a table that some think was made from the Gredelj Factory scraps, and others that it was
cobbled up from the parts of the train of someone called Pavel Antipov. The others say his name
was Strelnikov. I know they are one and the same person. We talked once. He told me that he’d
heard how Kant was upset by the singing of the prison male choir near where he lived and that
this shouldn’t be a problem. He would have solved it, one way or another, because he hates kitsch. I
understand completely.
By the way, there are letters and numbers on the table, washed out but still preserved because they
are carved in relief. You can feel them. They can be moved, too. I don’t understand why some people
do it on the sly. Perhaps they sense that a number that I fear has a meaning. Am I afraid again? They
may return the phone booth yet. Maybe it is pointless to say that the word meaning has no meaning
here.
“And this is exactly why ….!” as your friend says, I beg you to write.
110
111
84. Sova / Owl, 2012.
fotografija, tekst;
70 × 50 cm
Dragi Roka,
mjesto gdje živim lijepo je, prelijepo. Na visokom je, s divnim pogledom kao da sam na zvjezdarnici.
Podsjeća na onu nišu uz jablanovu krošnju, gore, visoko, pod zabatom na fasadi gliptoteke ispod koje
smo šetali gdje je stanovala sova za koju si mi rekao da je nekad bila pekareva kći. I meni je pola pogleda zastrto visokim jablanom. No, ne smeta mi, jer ono što želim vidjeti nalazi se s ove, otkrivene
strane. Jednako kao i sovi koja gleda u dvorište gdje su se nekad igrale zajedno, a gdje se sada sama,
kažu, još igra kožareva kći. Iz više razloga osjećam se kao sova. Često i dugo uhvatim se kako gledam
u tom jednom smjeru. Zbog dovoljno otvorenog pogleda ne trebam okretati glavu. Kao što ni sova
nije. Još se sjećam da se sa sovinog mjesta vidi u blizini kupola zvjezdarnice. Uznemirujući je to
pogled, jer svodovi moraju biti koncentrični. Nema velikog bez malog svoda. Zbunjuje me barok. Il
Giardino Armonico. Posrana kiša i dalje pada. Svijetle kapi s crnog neba, ton karta se izvrnula. Zašto
smo to zvali negativ. Bolje je tako, ne volim svjetlo sa svih strana.
Piši mi.
Dear Roka,
I live in a beautiful place, beyond beautiful. It’s high up and the view is great, like from an observatory.
It reminds me of that hollow near the tall poplar, under the eaves of the Plaster Cast Museum, where
we used to walk, where the owl that you told me once had been a baker’s daughter nested. My view is
also partly obscured by a tall poplar tree. But I don’t mind, because what I want to see is on this, open
side. Just like the owl that looked into the yard where they used to play together and now the tanner’s
daughter plays by herself. I feel like an owl for a number of reasons. I often find myself staring in one
direction. Because of my wide field of vision I don’t need to turn my head. Just like the owl. I still remember that you could see the observatory dome from the owl’s roost. A disturbing view as the vault
must be concentric. There is no large vault without a small one. I’m confused by Baroque. Il Giardino
Armonico. Shitty rain keeps falling. Light seeps from a black sky, the color chart has turned upside
down. Why did we call it a negative. It’s better this way, I don’t like light from all sides.
Write.
112
113
85. Minibar / Mini-bar, 2012.
farbano drvo, tekst;
50 × 120 × 45 cm
Dragi Roka,
već dugo ne dobivam tvoja pisma. Dobivaš li ti moja? Sve mi se promijenilo. Ne znam zašto, ali sada
stanujem na novom mjestu, u jednom od dva ista nebodera, na vrlo visokom katu. Ne znam na kojem. Puno je liftova, meni beskorisnih. Nikad ne piše gdje su stali. Zgrade su pune istih ulaza i izlaza,
i dalje bez brojeva. Kad iziđeš, teško je pronaći stan. Jedva moguće. Pitaš se ima li povratka. Slijedim
tragove različitih oštećenja, a teško se kretati uz tako nepouzdane orijentire. Jedan od nebodera
izgleda izudarano, kao da je mali predmet. Stanujem u onom drugom i često buljim kad će u onaj
prvi to nešto udariti. Zgrade su nalik na plinske boce, na peći ili na dijelove stroja. Možda najviše,
čuj mene, na dva minibara. U svakom slučaju, onaj tko ih je napravio, kao da je znao što radi. Netko
tko svoj atelier naziva laboratorijem. Netko iz plemena Epigona. Miješaju mi se filmovi, usitnjene
sekvence, nepovezane slike. Pokušavam zaustaviti bar jednu. Kad uspijem, podsjeća me na Legera u
ovom slučaju. Blaženi uzori. Dobro da me asocijacije još služe.
Ljudi se ovdje rukuju s ispruženim dlanovima, ne stišću ih. Imam dojam da su im prsti predugački
i nekako preuredni. Jesu li pravi? Ne usudim se pitati. Sve malo vuče na secesiju, na prostor iz kojeg
su ljudima pokradene važne stvari. Ništa čudno kada su sva vrata razvaljena. Strahujem od poznatih
da me ne prepoznaju. Usrani susreti bez pitanja.
Što je s tobom? Piši mi.
Dear Roka,
No letters from you for a long time. Are you getting mine? All has changed. I don’t know why, but
now I live in a new place, in one of the two identical skyscrapers, on a very high floor. I don’t know
which. There’s plenty of elevators, useless to me. It never says where they stop. The buildings are
full of identical entrances and exits, without numbers. Once you leave, it’s very hard to find your
place again. Impossible, almost. You wonder whether you’ll ever be able to go back. I follow the trail
of various damages and it’s not easy with such unreliable signposts. One of the skyscrapers seems
battered, like a small object. I live in the other and often stare to see when that something is going
to hit it. The buildings look like gas bottles, stoves or machinery parts. Or mostly like two minibars.
In any case, whoever made them seemed to know what he was doing. Someone who calls his studio
a laboratory. Someone from the Epigone tribe. I see a mixture of movies, cut-up sequences, disconnected images. I try to stop at least one. When I do, it reminds me of Léger in this case. Blessed
role models. Good thing that associations still work for me.
People here shake hands with flat palms, without squeezing them. It seems to me that their fingers
are too long and somehow overly neat. Are they real? I don’t dare ask. It all smacks of secession, of
a space where important things have been stolen from people. Of course when all the doors have
been kicked down. I fear that people I know will recognize me. Shitty encounters with no questions.
What about you? Write.
114
115
86. Giorgione, 2012.
rama, platno, print,
pleksiglas, tekst;
60 × 40 × 40 cm
Dragi Roka,
svim slikama oko sebe gledam u leđa. I onima obješenima na zidove i onima na podu prislonjenima
na zid. I dalje živim s asocijacijama. Ima li što drugo. Sirovo platno, križevi i klinovi. Obješena jedra
na horizontu i ona dolje nagurana u luci. Zarobljeni Horatio Hornblower u kućnom pritvoru i Giulio
Paolini u Arte poveri. Kao pušenje, alkohol, droga i nerad. Zraka bez propuha. Zraka na sve strane.
Gore visoko celinska plava, prozirna od kisika. Drugačija od Klineove guste, preguste za ptice. I
Torresova je mučna, zato je ona ptica tako visoko. Kakva li je Célineova plava. Ne govori. Vjerojatno
uzbudljiva i varljiva, kao u Giorgioneovu pejsažu s Venerom. I kugom iza brda. Nema nevinih umjetnika. Jebeš nevinost. Slika je ono što vidi i zvijer iz brloga u kojem se odmara i ustrašeno lane kad se
skriva. Sve u obzoru je pogreška. Na svu sreću, one kratko traju.
Piši mi već jednom!
Dear Roka,
I look at the backs of all the paintings around me. Those hanging on the wall and those leaning on
it. I still live with associations. Is there anything else. Raw canvas, crosses and spikes. Sails hanging
on the horizon and crowding in the harbor. Imprisoned Horatio Hornblower under house arrest
and Giulio Paolini in Arte Povera. Like smoking, drinking, drugs and idleness. Air without draught.
Air everywhere. High up a cerulean blue, transparent from oxygen. Different from Kline’s thick
paint, too thick for birds. Torres’s is leaden, this is why the bird is so high up. What is Céline’s blue
like. Don’t say it. Probably exciting and deceitful, like in Giorgione’s landscape with Venus. And the
plague behind the hills. No artist is innocent. Fuck innocence. The painting is what the beast sees
from its lair and what the frightened fawn sees when it takes shelter. Everything on the horizon is a
mistake. Fortunately, they don’t last long.
Do write to me!
116
117
87. Blijedoružičasta / Pale
Pink, 2012.
stiropor, galvanizirani gips,
tekst; 100 × 55 × 6 cm
Dragi Roka,
noći su postale opet noći, duge, prepune zvijezda. Živih i ugaslih. Jednaka su sjaja. Ovdje su činjenice
mrtve jer ono što zovemo činjenicama samo su činjenice. Trebalo mi je vremena da shvatim da ovdje
baš svi pate od kostobolje. I ne žale se. Kako onda to znam? Vidi se, ugodna je to bol, i traje, dakle,
bolest je to. Blijedoružičasta.
Ne znam kako se dobiva blijedoružičasta boja, onakva kao na Gustonovim slikama kad se pretvara
u svjetlo, posebno na onim slikama s kukuljicama s dva otvora za oči, ali i na drugima. Nakon noći
nebo postaje takve boje, a tamo gdje ja šetam u to vrijeme pune su livade plastova slame izmodeliranih rumenilom kao napuhnute kaugume, kao kukuljice na Gustonovim slikama. Kao djeca to smo
radili, dubili otvore u plastovima i napuhivali kaugume. Bilo nam je neodoljivo. Ovdje, gdje ja šetam,
nema djece, nema ni umjetnika. Pa tko to onda radi? Ovdje je inače sve predvidljivo. Reklo bi se,
ovdje je sve priroda. Odavde pomoć se ne traži, to znaš. Ovdje su sva pitanja suvišna, a na pitanje u
kojem se smjeru gasi posljednja rumena zraka nije potrebno odgovarati, jer je u jednom trenutku,
sasvim sam siguran, sama, odvojena po dužini i širini.
Kako to naslikati?
Piši mi
Dear Roka,
Nights are nights again, long, full of stars. Living and dead. They shine alike. The facts are dead here
because what we call facts are mere facts. It took me some time to realize that everyone here suffers
from painful arthritis. And they don’t complain. How do I know it then? You can tell, it’s a pleasurable pain and it never goes away, therefore, it’s a disease. Pale pink.
I don’t know how you achieve pale pink, like that on Guston’s paintings where it changes into light,
particularly in the paintings of hoods with two slits for eyes, but in others too. In the aftermath of
night the sky turns that color, and where I walk the fields are full of haystacks shaped in the rosy
hue like chewing-gum balloons, like hoods in Guston’s paintings. We used to do this as kids, burrow
into the haystacks and blow chewing gum balloons. We just had to do it. Here, where I go for walks,
there are no children and no artists either. Who does it then? Otherwise everything is predictable.
You might say, it’s all natural. You don’t ask for help from here, you know that. Here all questions are
superfluous, and the question in which direction the last rosy ray disappears needs no answer as I
am sure that for a moment it is all alone, separate in its entire length and width.
How can one paint that?
Write
118
119
88. Nutrimento di manzo, 2013.
limena konzerva, printani omot;
11 × 16 × 16 cm
90. Nevidljiva sila / Invisible
Force, 2013.
drvena ploča, keramičke
pločice; 64 × 106 cm
120
121
122
89. Salizada San Lio, 2013.
bojano drvo, spray, ugljen;
100 × 70 cm
123
Nina Ivančić, Sokić u klasi
ALU / Academy of Fine
Arts, Zagreb, 1977.
u klasi ALU / Academy of
Fine Arts, Zagreb, 1976.
u klasi ALU / Academy of
Fine Arts, Zagreb, 1976.
Bol – Zlarin,
e-mailom,
kolovoz 2013.
Bol, Zlarin,
via e-mail,
August 2013
Marijan Susovski,
Sokić, Motovun, 1980.
ALU 1. godina /
Academy of Fine Arts 1st
year: Franjo Molnar,
Jurica Puhalović,
Nikola Zmišlja, Ante
Rašić, Sokić, Zvonimir
Santrač, 1973.
MARINA VICULIN / DAMIR SOKIĆ
majstorska radionica /
master’s class, Zagreb,
1978.
Tomislav Mikulić,
Skuhala, alu / Academy
of Fine Arts, Zagreb,
1973.
majstorska radionica /
master’s class, 1977./79.
majstorska radionica
/ master’s class, 1977.
klasa 2. godina ALU /
Academy of Fine Arts
2nd year, Zagreb, 1973.
124
125
Milivoj Bijelić, Ivančica
Privora, Nina Ivančić,
Sokić, u klasi ALU /
Academy of Fine Arts, 1976.
Pročitala sam intervjue koje si imao. Jako puno pričaš o drugima, o poziciji umjetnosti u društvu, o trgovini, o lažima i prevarama, a gotovo nas u
potpunosti ostavljaš bez informacija o sebi o onom mjestu gdje se tvoj rad
kači na tebe? Odakle izlazi?
Izlazi iz potrebe da ispričam ono nevidljivo što me fascinira, da
to učinim vidljivim imaginarnoj bliskoj osobi, ponekad i stvarnoj. I ružno kad vidiš, poželiš suosjećaj iste osobe. Sjećam se
dosta dobro vremena, usudio bih se tvrditi, čak trenutka skoro
svakog rada kad je nastao. Danas je o tome teško pričati, a ne
otići u predizajniranu interpretaciju nastanka tih radova. Prošlo
je skoro četrdeset godina od kada sam na sceni, bio je rat, raspala se jedna utopija, sada nas jebu s drugom, naravno obadvije bez alternative. Imam dojam opće šizofrenije koja valjda ni
mene nije zaobišla, uz mnoge traumatične događaje iz najbliže
okoline sada još moramo napraviti i preglednu izložbu i sve lijepo objasniti.
Koja vrsta znatiželje te nagoni da se baviš artom? Divno je da ti je materijal
važan, važno ti je da se stvar događa u materijalu, pa bila to misao kako bih
ja rekla ili ideja kako ti kažeš, a nije ti važna vještina, zanat, umijeće? Važna je tjelesnost, jer ona je oblik spoznaje – rekla bih ja – a šta bi ti rekao?
Isto. Kako se možemo nahraniti zamišljajući hranu, uopće živjeti od misli samo.
Kako stvoriti život bez tijela, hvala Bogu dva tijela. Da ne govorimo o zadovoljstvima pa čak i sreći. I već smo na priči o društvu. Šta ćemo sa seksom? Pričati
o tome, a ne upražnjavati ga? Kakav bi to život bio?
Ima bezbroj dobrih primjera koji govore da je ideji potrebno tijelo, kakvo takvo. Sjetimo se planiranog, a nenapravljenog rada Alighiera Boettija iz 1970.
Monumento all’agricoltura. Ideje koja se naselila u rad Maurizija Cattelana, u
njegovo maslinovo drvo skoro trideset godina kasnije. Zna se da rad nije koincidirao, nego je neposredno inspiriran Cattelanom. I sam sam tuđim idejama
bio domaćin, gradio sam im tijelo i drugi su to činili s mojim idejama. Ako se
sjećaš i VHP1, ne moram naglašavati njenu važnost ne samo meni, primjetila
je novo tijelo stare ideje u mojoj instalaciji u Džamiji pod nazivom Allahu
ekber. Da li i to danas zovu aproprijacija? U umjetnosti je to ustaljena praksa. Govorim o umjetnicima, ne o epigonima, kakav je Mike Biddlo, Goran
Đorđević i mnogi drugi. Inače ne podcjenjujem niti zanat, niti vještinu ako
su potrebni. Meni nisu potrebni, na koncu mnoge radove izveli su mi razni
majstori. Iritiraju me pretjerano isproducirana djela i smatram da nema tako
dobre produkcije koja može spasiti lošu ideju dok, s druge strane, dobra ideja
može živjeti i u najskromnijoj fizičkoj realizaciji. Ne isključujem niti vrhunska
djela vrhunske produkcije.
Govoriti o društvu i društvenom, o poziciji i razumijevanju umjetnosti na
tom nivou čini te ozbiljnim muškarcem koji razmišlja o ozbiljnim stvarima, razgovor o pitanjima koja mene zanimaju kao što je vrlo tvoj, vrlo
126
1 Vera Horvat Pintarić, povjesničarka umjetnosti
I’ve read your interviews. You talk about others a lot, about the position of
art in society, about commerce, lies and swindles, but you leave out practically all information about yourself and the link between you and your
art? Where does it come from?
It comes from a need to tell about the invisible that fascinates me, to make it
visible to a person close to me, imaginary or sometimes real. Even when you see
ugly things you want to share it with that person. I remember the time, even the
precise moment when every work was made. It is hard to talk about this now
without falling into the trap of overdesigning the interpretation of their origin.
I’ve been around for almost forty years, there was a war, a disintegration of a
Utopia, now we’re being screwed by another, both of course with no alternative.
With what I feel as an overall schizophrenia that has not passed me by either,
and with many traumatic events involving those close to me, we now have to
mount a well-planned exhibition and explain everything.
What kind of curiosity prompts you to make art? It’s great that material
matters to you, it matters that the thing happens physically, whether it’s
a thought, as I would say, or an idea, as you say, but skill, craftsmanship,
competence do not? The physical is important, as it is a form of cognition,
this is how I would put it; how would you?
The same. Can we feed ourselves just by imagining food, can we live on thoughts
alone? Can life be created without a body, two bodies, thank God. Not to mention the pleasures, even happiness. And we are already talking about society.
What about sex? Talk about it without actually having it? What kind of life
would that be?
There are several examples that show that an idea needs a body, any body. Think
of the never realized design by Alighiero Boetti from 1970. An agricultural monument. An idea that found its place in Maurizio Cattelan’s work, his olive tree,
almost thirty years later. It was no coincidence, Cattelan was directly inspired by
it. I too acted as a host to the ideas of others, building their bodies, and others did
the same with my ideas. If you remember VHP – Vera Horvat Pintarić, whose
role is all-important and not only to me – she noticed a new body for an old idea
in my installation in the Mosque (Artists Association Gallery in Zagreb, called
Mosque because of its round layout and because it used to be a Moslem place
of worship) entitled Allahu Ekber. Do they still call it appropriation? In art it’s an
established practice. I’m referring to artists, not epigones such as Mike Biddlo,
Goran Đorđević and many others. I don’t dismiss craftsmanship or skill, if they
are necessary. Personally, I have no need for them; after all, many of my works
were made by various craftsmen. Overproduced works irritate me and I think
that no production, no matter how good it is, can redeem a bad idea, while on the
other hand, a good idea springs to life even in the poorest of physical presentations. I don’t exclude the possibility of supremely produced supreme works.
Talking about society, the position and understanding of art in that sense,
you act like a serious man, addressing serious questions; it seems to me
127
Bevilacqua La Masa,
Venecija / Venice, 1980.
Skulptura / sculpture,
1976.
osobni odnos prema umjetnosti i umjetničkom čini mi se puno zahtjevniji,
a manje reprezentativan? Nisu te o tome pitali ili nerado o tome govoriš?
S obzirom da imam šest banki mogu biti samo ono što jesam, dakle mogu o
svemu pričati. Ne znam da li sam zato ozbiljan muškarac. A i ne priča mi se o
teorijama, praksama, strategijama i tim novogovornim sranjima. Istina, malo su
me pitali, jer ne znaju šta bi pitali, osim bliskih prijatelja koji navraćaju do ateliera poput Fellera, Marka, Predraga, Becka, Župana, Ante i drugih. I naravno,
Nine, ona mi je stalni sugovornik, često i korektiv. Nećemo o imenima institucija i njihovih namještenika? I onima izvan institucija? Ili novinarima kulturnih
rubrika? Tu bih se opet ponavljao jer su oni postali gori, a ja još stariji i prgaviji.
Ali ovako je i bolje. Nepotrošeno je područje, neviniji su razgovori i uzbudljiviji
i jasnija je diferencijacija. Sve manje imam živaca za razgovore s ljudima koji
se nisu pozicionirali, osim s najmlađima, a i tu biram lijepe i pametne. Tako su
mi dvoje takvih, Marko i Ivana, poklonili jedan svoj rad, meni potreban u tom
trenutku, prepoznali su potrebu i potaknuli me na cijeli niz radova skrivenih u
meni. Shvatio sam da postoji nova bliska publika. Ma nisu oni publika, oni su
prijatelji i suputnici. Ima i sasvim mladih, novih umjetnika,
mojih sadašnjih i bivših studenata koji me inspiriraju u smislu
onog dojmljivog filma La vita e bella. Lažemo si da je život
lijep i to zajedno pušimo.
Ima nešto pomaknuto patetično u tvom radu, ako se to
smije tako reći.
Ja ne znam, ili ne bih rekao da moji radovi nose crtu tragičnog
u sebi, ali su potaknuti mišlju o smrti. Shvatio sam to kad mi
je više puta bilo rečeno da ne budem patetičan. Pa meni je sva
umjetnost patetična. I treba biti. Želja za uzvišenim, vječno128
that talking about things that interest me, such as your highly personal
relationship to art and the artistic is much more demanding, but less representative? No one asked you about it or you dislike talking about it?
Being sixty, I can only be what I am, and I can talk about anything. I don’t know
if that makes me serious. And I don’t like talking about theories, practices, strategies and all that newspeak shit. True, they haven’t asked me much because
they don’t know what to ask, except old friends that drop by in my studio like
Feller and others. And of course, the painter Nina Ivančić, she’s my constant
companion, a counterbalance even. I won’t mention the institutions and their
employees. And those outside the institutions. Or the journalists in the culture
sections of the newspapers. I’d just repeat myself since they are worse than ever
and I’m older and more irascible.
Anyway, it’s better like this. The field is not exhausted, the discussions are more
innocent and more exciting and the differences clearer cut. I have less patience
with people who have not taken a stand, except the youngest, from which I pick
the handsome and smart ones. Two of them, Marko and Ivana, gave me one of
their works, one I needed at that particular moment, they recognized my need
and encouraged me to do an entire series of works hidden in me. I’ve realized
that there is a new, compatible audience. Heck, they are no audience, they are
friends, fellow travelers. There are some very young new artists, my present and
former students who inspire me in the sense of that poignant film, La vita e
bella. We lie to ourselves that life is beautiful and we buy that.
Is there something of a crooked pathos in your work, if I may put it that
way?
I’m not aware, or wouldn’t say that my works have a tragic streak, but they are
prompted by thoughts of death. I’ve realized that when I was repeatedly told not
to resort to such pathos. In my opinion all art is marked by pathos. As it ought
to be. Striving for the lofty, the eternal; tell me, who hasn’t sighed and looked upwards? If Dadaists were just jokers, they would be long forgotten by now. They
did not avoid pathos, but did not shit marble, either. From then on, history is
full of neo-Dadaists, they all play on our emotions. Some are bearable, some not.
By Dadaism I don’t mean only the Dada period, but all
art that produces objects identical to the ordinary ones,
let’s call them profane, utilitarian, without any skill,
even handiwork, involved. Like Houellebecq who calls
all yellow people Chinese; it is arrogant and lazy, but a
message nevertheless. This is all Dadaism to me. This
kind of art needs a museum, an institution, not to quote
Boris Groys. To a large extent I myself belong into that
category; now you tell me, what can I say about my very
personal attitude to art? It’s the only thing I know how
to do, the ordinary things that require a museum. But
our museums disgust me, both the buildings and the
129
Allahu Ekber, 2007.
šću, reci, tko nije uzdahnuo i pogledao gore. Da su dadaisti bili zajebanti bili
bi davno zaboravljeni. I oni su bili patetični, ali nisu srali mramor. Od tada do
danas prepuna je povijest neodadaista, svi su patetični, neki podnošljivo, neki
nepodnošljivo. Kad kažem dadaisti, ne mislim samo
Da su dadaisti bili zajebanti bili bi
na povijesni period dade, nego na onu umjetnost koja
davno zaboravljeni. I oni su bili pateproizvodi predmete identične onim običnim, nazovimo
tični, ali nisu srali mramor.
ih profanim, uporabnim u kojima nema vještine, čak ni
vlastoručnosti. Poput Houellebecqa koji sve pripadnike
žute rase zove Kinezima, prepotentno i bezobrazno je komotan, ali šalje ipak
i neku poruku. To su meni sve dadaisti. Takvoj umjetnosti potreban je muzej,
uopće institucija, da ne citiram sada B. Groysa. Dobrim dijelom i sam pripadam
takvima, i reci ti meni šta da ja ispričam o svom vrlo osobnom odnosu prema
umjetnosti. To je jedino što u životu mislim da znam raditi, te obične stvari
kojima treba muzej. A naši mi se muzeji gade, i kuće i ljudi u njima. Pa pogledaj ih samo do kud su došli. Ono što radim sigurno dolazi iz svijesti o društvu,
užem i širem, ali i iz podsvijesti o kojoj ja sigurno nemam što reći. Vlastiti život
mogu samo prepričavati s manje ili više zanosa, ovisno o uspomenama, ali drugi
zaokružuju priče. Sve je ugrađeno u pojedina djela. Sjećam se da smo nekad na
pitanja o vlastitu radu odgovarali: nisam pismen već sam rismen.
Giorgione, 2012.
Sova / owl, 2012.
Smijem li te pitati o jednoj tvojoj koja mi se čini dobra za obilježavanje
vrata kroz koja u ovom razgovoru želim proći: onu kako bi da nisi umjetnik bio kriminalac? Što to, osim što je šala, zapravo znači?
Ne šalim se. Predobro poznam svoj inatljivi karakter. Ošamućen sam od umjetnosti pa tumaram u tom prostoru i ne sukobljavam se previše s društvom. Trošimo se zapravo na za društvo perifernim stvarima da bi naše ponašanje bilo
proglašeno krimenom. Najgore i najbolje što nam se može desiti je da nas proglase neprilagođenima. U tu se kategoriju inače gura hrpa mediokriteta ne bi li
im aura malo zasvijetlila. Mnoge izložbe žele se takvima prikazati, ne baš pod
tim nazivom, osim kod onih besramnih oportunista. To su događaji s etiketom
političke korektnosti. U stvari, u umjetnosti si zaštićeno blebetalo, možeš kontinuirano govoriti gluposti, možeš se svađati sam sa sobom, možeš se sakriti
130
people in them. Just look how far things have gone. What I do certainly stems
from what I consciously know of the society, but also from my subconscious,
and I have nothing to say about that. I can only retell my own life with more or
less enthusiasm, depending on memories, but the stories are completed by others. It’s all built in particular works. I remember that when asked about our own
work, we used to reply: I can’t write, I can draw.
May I ask about a statement of yours that seems appropriate for the direction I want this conversation to take: if I were not an artist, I would be a
criminal. What does it mean, exactly, besides being a joke?
This is no joke. I know my obstinate character only too well. Dizzy from art, I
wander around in that space without too many confrontations with the society.
We spend ourselves on irrelevant issues only to have our behavior labeled as
criminal. The worst and the best that can happen is that we’re labeled as misfits.
This is the category that many mediocre artists strive for, hoping to achieve at
least some glory. Many shows try to pass themselves off as such, without using the exact term, unless they are shamelessly opportunistic. These are events
termed as politically correct. In fact, in art you are a protected babbler, you can
spout stupidities, you can quarrel with yourself, you can hide when you have
nothing to say and appear again, transformed, when you figure that the scene is
dormant and needs you of all people. An ideal terrain for phonies, but also for
those unlucky ones who are deeply aware of the established and prevalent stupidities they spend their energy on and in fact bring to life with their struggles. I
think the only domains of total freedom today are terrorism and poetry. I mean
it, and I’m not the only one. Lucky for me, I think I’m at home to some extent
in the latter. The foothold for my non-acceptance, even resistance, are my emotions. When I love, I love, when I don’t, I don’t. I believe this is the structural
substance of my works, as well as my guiding principle, although I’m aware that
the “ability of mind surpasses every measure of sense”, but art does not measure
anything, it attacks the society on an invisible level, or visible only to very few.
Don Juan, 1985.
How does art do that? What quality makes it so powerful?
Neither double-dealing nor public relations, two new labels on the fake art
If Dadaists were just jokers, they woscene. The scene is packed, but artists
uld be long forgotten by now. They did
are few and far between. You have to
not avoid pathos, but did not shit marbe aware of the myth of rebellion and
ble, either.
able to sort authentic ideas and opinions from idiotic self-advertising. Some may say it is an old
myth. Maybe. I see that a new one has emerged, more naïve
and, I’d say, even more dishonest. The myth of resurrection
in computer simulation. Considering how badly contemporary
artists live, no wonder that escapism has wormed into terminology. Where and for how long? Until it blows over? When
an artists loses his illusions, there is no fallback, he cannot re131
Sokić, u klasi ALU /
Academy of Fine Arts, 1976.
kad nemaš što reći pa se transformiran ponovo pojaviti
kad procijeniš da je scena pospana i baš tebe treba. Idealan prostor za muljatore, ali isto tako i za one nesretnike
koji su duboko svjesni etabliranih i dominantnih gluposti
protiv kojih se troše i zapravo tom borbom realiziraju. Ja
mislim da se jedini prostor danas potpune slobode nalazi
u terorizmu i poeziji. Ja to mislim ozbiljno i nisam jedini.
Na vlastitu sreću uobražavam da se u ovom drugom nekako snalazim. Uporište nepristajanju, možda čak i otporu nalazim u vlastitim emocijama. Kad volim, volim, kad
ne volim, ne volim. Smatram da je to građevna supstanca
mojih radova, a i životni orijentir, premda sam svjestan da
„sposobnost uma nadilazi svako mjerilo osjeta“, ali umjetnost ništa ne mjeri već napada društvo na nevidljivoj razini, zapravo vidljivoj samo vrlo rijetkima.
Kako umjetnost to čini? Koja je kvaliteta čini tako moćnom?
To ne znači držati figu u džepu, ali ni biti stručnjak za odnose s javnošću što su nove kvalifikacije na novokomponiranoj sceni. Scena je
puna ko šipak, ali je umjetnika malo. Treba biti i svjestan mita o buntovništvu i
razlikovati autentičnu misao i čvrst stav od samoreklamerske gluposti. Možda
će neki reći da je to stari mit. Možda. Vidim da se pojavio i jedan novi, meni
još naivniji i rekao bih, nepošteniji. Mit o mogućnosti računalnog uskrsnuća,
uskrsnuća u računalnoj simulaciji. U današnjim usranim životima umjetnika nikakvo čudo da nam se uvuče u terminologiju pojam eskapizma. Kuda i do kada?
Dok ne prođe nevera?
Kad umjetnik izgubi iluzije, on nema rezervni položaj, on nema mogućnost povlačenja na svoje imanje kao u slučaju kadrovske smjene u političkoj borbi, on
ostaje u realnom sektoru s glavom u nebesima. Umjetniku nema tko pružiti
ruku da ga izvadi iz govana i mora govoriti bez dlake na jeziku. Pa ti imaj u svakom trenutku samopouzdanje i nadahnuće. Rekao sam da je umjetnička scena
puna utvara koje hodaju na vršcima prstiju.
Iskreno nikada nisam razumjela važnost referiranja na tuđe tekstove,
meni to izgleda kao traženje potvrde i dokazivanje vlastite pameti. Da,
sviđaju mi se prelasci u druge medije jer su neke stvari neizrecive na drugi
način pa mi se citiranje literature sviđa i rječito je. Volim tvoja referiranja
na književnost bez navodnika.
Ne znam točno na šta ciljaš, na koje radove misliš. Ako misliš na sobu s pismima
i zoveš ih književnost bez navodnika drago mi je da ti se sviđaju. Jedino što se
ja ne bih usudio to nazvati književnošću. Ta će soba možda funkcionirati kao
zasebna cjelina napravljena kao ambijent sa skulpturama čiji su fizički integralni
dio i pisma. Ja sam ih sebi pisao, ali se mene ne vidi. Nema ni roda, ni spola, ni
dobi, ni adrese. No, svaka priča je duboko proživljena i moje je osobno iskustvo,
često i bolno, ali o tome se ne govori. Pokušavao sam napraviti rad koji s gledate132
treat to his estate like those caught in political reshuffles; he remains in the real
sector, with his head in the clouds. An artist has no one to give him a helping
hand and get him out of deep shit, an artist has to speak his mind. Try being
self-confident and inspired in that situation. I said that the art scene was full of
ghosts walking on tiptoes.
Frankly, I’ve never understood why it is important to refer to someone
else’s texts, to me it looks like seeking approval, trying to prove your own
cleverness. I do, however, like the transition into other media because
some things cannot be expressed in any other way and literary quotations
are eloquent. I like your literary references without quotation marks.
If you’re referring to the letter room as literature without quotation marks, I’m
glad you like it. Only I would never dare call those letters literature. This room
may function as a separate unit; an environment with sculptures whose integral
part are the letters. I wrote them to myself, but I am invisible. So are gender, sex,
age, address. But each story is a deep and personal experience, often painful, yet
this is left unsaid. I tried to create a work that would establish a very emotional
communication with the viewer. People who know me, in particular, will recognize in each story my thoughts about art or artists, metaphorical and slightly
surreal. These are dreams, intensely alive as they are triggered by real events.
Interestingly, looking through my old works, I realized that in the mid 1980s I
painted an atmosphere very similar to this one: metaphysical, surreal, mystical
… all terms I used to despise before. The works I showed in the Plaster Cast
Museum in 1986 with texts by Maković and Matičević are in the same vein as
the most recent ones. In the letters and object form prevails the same spleen, as
if Puvis de Chavannes warbled in my ear, imagine, a decorative classicist. Then
and now. History and the subconscious arm in arm.
I know it’s an improper question, but do you ever wonder why we bother
at all? What do we need those chewed boards and crumpled paper bags
for? The question is of utmost importance because apparently we need
them very much. Look at the foolish things we do to get closer
to them?
I’ve often talked about that. Works of art are not objects to us.
To put it bluntly. Nor are we people to some people. And we are
not. Those works are inhabited by ideas. And messages. Sent by
someone. We can see them. The others cannot, they only see the
packaging. We are in the same spot, galaxies apart. How far should
I take this? Yes, I recognize aliens from outer space. And I can repeat that form is irrelevant to me, but I imagine it, a form to be
inhabited by an idea that now inhabits me like a parasite. I am only
here to transmit it to someone. I’m a diehard Dawkinsian. This is
how things stand, for me. And now I’ll expand the list of those possibly offended, those that don’t understand anything. The Enlightenment didn’t help much in this case. I’m talking about the work
133
Bez naziva / Untitled, 1976.
Ivan Doroghy, Boro
Ivandić, Sokić, Vlastimir
Kusik, Galerija Nova, 1978.
ljem naglašeno emocionalno komunicira. Pogotovo
oni koji poznaju mene i umjetnost u svakoj će priči
prepoznati razmišljanje o umjetnosti ili umjetniku,
metaforično i pomalo nadrealno. Snovi su to i jako
ih živim jer su potaknuti stvarnim događajima.
Zanimljivo, pregledavajući stare radove, shvatio
sam da sam polovicom osamdesetih naslikao vrlo
sličnu atmosferu ovima: metafizično, nadrealistično, mistično... sve pojmovi koje sam do tada prezirao. Radovi koje sam izlagao 1986. u Gliptoteci s
tekstovima Makovića i Matičevića istog su mentaliteta kao i ovi zadnji. U tekstovima pisama i formi predmeta isti splin, kao da
mi je na uho pjevušio Puvis de Chavannes, zamisli, dekorativni klasicist. Onda i
sada. Povijest i podsvijest ruku pod ruku.
Znam da to nije pristojno pitati: ali pitaš li se ti ikad zašto to uopće radimo? Što će nam te pogrižene pločice i ti zgužvani škartoci? Pitanje je vrlo
važno jer nam sasvim očigledno jako trebaju. Vidi koje sve ludorije činimo
ne bismo li im se približili?
Puno sam puta govorio o tome, a sram me samog sebe ponavljati. Umjetnička djela nisu nama predmeti. Da budem direktan. Ni mi nismo nekima ljudi.
I nismo. U djelima stanuju ideje. I poruke. Od nekoga poslane. Mi to možemo
vidjeti. Drugi ne mogu, oni vide samo ambalažu. Na istom smo mjestu galaktikama odvojeni. Dokle da idem? Da, ja prepoznajem vanzemaljce i vanzemaljke,
da budem zemaljski korektan. I mogu ponoviti da mi forma nije važna, ali je
izmišljam, takvu u koju će se naseliti ideja koja momentalno u meni parazitira.
Ja sam samo transmisija i već ću je nekome proslijediti. Zadrti sam dawkinsovac.
Za mene tako stvari stoje. A sada da proširim područje moguće uvrijeđenih,
onih koji ništa ne razumiju. Ni prosvjetiteljstvo nije tu bog zna što učinilo. Govorim o djelu per se. A dilere, aukcionere, kuratore, piare, sponzore, menadžere,
promotore, flaneuere i kojekakve fukare ne možemo izbjeći i zato postoji scena
i umjetnost u četiri zida. Možemo razgovarati o jednom ili drugom. Za plaćene
debelokošce koji parazitiraju na iscrpljenom tijelu umjetnosti mi se živo jebe.
Ali tu su i oni unutar četiri zida.
Na sceni postoji obavezan respekt prema tim, kako ti
pristojno kažeš, ludorijama. Da nas netko „ozbiljan“ sluša u atelieru, rekao bi da se radi o ludostima. U galeriji i
muzeju sasvim je drugi kontekst i ne daju nam da izgledamo kao brod luđaka. Umjetničko djelo je kao kovanica u ruci, svašta se s njim može izvoditi, ali je ono takvo
kakvo je, ima pismo i glavu. Bilo je i trenutaka kad se
društvo usudilo davati zdravstvene dijagnoze umjetnosti, no tada je u pitanju bilo zdravstveno stanje društva.
Ma dosadna je to tema.
134
Vlastimir Kusik, Radovan
Despot, Julije Knifer, Zoran
Popović, Sokić, Galerija
Nova, 1978.
per se. And dealers, auctioneers, curators, PRs, sponsors, managers, promoters,
flaneurs and all sorts of riff-raff cannot be avoided and that’s why there is the
scene and art between four walls. We can talk about both. I don’t give a fuck
about well-paid thick-skinned parasites feeding off the exhausted body of art.
But they are between the walls too.
The art scene has an inherent respect for these, as you politely put it, foolish
things. If someone “serious” were to listen to us in the studio, they would call
it lunacy. Galleries and museums provide a different context that prevents us
from looking like a ship of fools. A work of art is like a coin, you can do all sorts
of tricks with it, but it does have the heads and the tails side. There were times
when society dared to diagnose art in medical terms, but the sanity of society
was questionable. It’s a boring subject.
We never mentioned the moral dimensions of art works, maybe we don’t have
to, since morality is built in the structure of works and transmits logical messages. It is the most stable element of a work of art. It has to be. Morality outside
the artwork does not concern the artist. Asking an artist about it is like asking
135
Galerija Nova, 1980.
Zvonko Maković, Dean
Jokanović Toumin, Ljerka
Šibenik, Galerija Nova,
1980.
Nismo se dotakli moralne dimenzije djela, možda i ne treba
jer je moral u konstrukciji djela i glavni je odašiljač logičnih
poruka. On je najstabilniji konstitutivni element umjetničkog
rada. On mora štimati. Moral izvan djela nije stvar umjetnika.
Pitati umjetnika o tome je kao kurvu o poštenju, pitanje je kuta
gledanja. Možda bi vrijedilo podsjetiti na važnost Celantove
izložbe When Attitudes Become Form. Naglašavam današnji
trenutak stare Szeemannove ideje iz 1969. Ništa novo, osim
što je danas potrebno upozoriti na intelektualno i moralno zagađenje na granici podnošljivosti. U duhu i naslovu te izložbe
prije tridesetak godina u Zagrebu nas je okupljala Ljerka Šibenik u Galeriji Nova i obilježila ne samo to vrijeme, već je uspostavila jednu vertikalu vidljivu i danas. Temeljem njenog rada možemo danas
možda govoriti o konstruktivnoj alternativi ovom kršu i beznađu na umjetničkoj
sceni. Danas cijele preskupe ekipe u preskupim muzejima nisu u stanju ostaviti
traga koliko su ostavili Ljerka Šibenik i Mladen Galić u jednoj maloj galeriji i za
današnje prilike skromnoj ediciji. Danas glavnu ulogu u distribuciji umjetnosti
imaju financijski špekulanti, krimosi i prodane duše. Tu mislim na tzv. struku i
tzv. umjetnike. Financijski špekulanti su ovdje poštenija vrsta i zapravo još nije
stigla u naše krajeve.
Da, možda se može govoriti o duhovnosti, o kojoj se ne govori, ali mislim
da se s time nismo puno pomakli u razumijevanju onoga s čime se bavimo.
Barem ja nisam. Zapravo znaš što, jedino onaj Lucov2 intervju iz Konture pokušava prodrijeti do mekog srca tvojih izbora. I nije slučajno da je
tamo puno tvojih jednosložnih odgovora. I to mi se sviđa, ali otkriva taj
isti problem: ti zapravo u svojoj silnoj elokvenciji o onom, barem meni,
vrlo važnom, malo govoriš.
Zanimljivo mi je u tvom radu upravo ono što ranije nisam osjećala ili razumjela, a sad mi je silno privlačno. Jesi li ti odavno tako mirno i snažno
otvoren? Ja sam se puno morala truditi ne bih li to postigla, a i dalje se
moram korigirati. Moram se lupati po prstima kad izbjegavam, a u tome
sam izuzetno vješta, pomalo neuhvatljiva…
To ti je kao s tvojim idejama, koje, kad se dvije sudare, nastaje treća. Što je
zapravo divna teza dok se ne počine zlorabiti. Ta kombinacija agresivnosti, ko vas jebe logike i krajnje dobronamjerne i tople otvorenosti, osobina
je koju trenutno najviše volim i u tvom radu i inače s tobom… Jesi li svjestan te grubo-nježne dimenzije svojih radova? Što je ona, što označava?
Meni se čini ključnim sadržajem i bilo bi fino imenovati je!
Ako pristanem da sam takav kakvim me doživljavaš, onda je to kompliment.
Ako to čitaš iz mojih radova, onda sam uspio napraviti nešto što se ne može
isprojektirati. Svjestan sam da ne volim ništa izbjegavati što je ispred mene, volim full kontakt, volim se suočiti. Tu smo već blizu grubom dodiru. U umjetnosti to traži čvrstu formu. Ne može se nježno udarati, ne trebaju nam verbalne
136
a whore about honesty, it’s the question
of optics. Maybe we should stress the
importance of Celant’s exhibition When
Attitudes Become Form and Szeemann’s
old idea from 1969: nothing new, except
that today we must warn of the intellectual and moral pollution that threatens
to become intolerable. Ljerka Šibenik,
who used to gather us all in the Nova
Gallery in Zagreb some thirty years ago
in the spirit of the exhibition title, did
not only leave her mark on that time but
also provided a signpost of sorts for the future. It’s due to her work that we
today have a constructive alternative to this hopeless jumble on the art scene.
The overpaid teams in today’s overpriced museums don’t even come close to
the impact Ljerka Šibenik and Mladen Galić achieved with a small gallery and
a modest edition. The main role in art distribution today belongs to financial
speculators, criminals and backstabbers. This includes the so-called profession
and the so-called artists. Financial speculators are the honest ones in all this and
have not really reached our parts yet.
Well, we may speak of spirituality that is not spoken about, but I think it
doesn’t shed much light on what we do. At least not for me. In fact, only
Mladen Lučić in his interview with you for Kontura magazine tried to probe deeply into your choices. And it is not by chance that you gave a lot of
monosyllabic answers. I like that, but it points to the same problem: despite your eloquence, you say little about what is very important, at least
to me.
What I find most interesting in your work is something I never felt or understood before and now is very attractive. Have you always been so calm
and strong and open? I had to try very hard to achieve it, and still have to
correct myself. I have to slap myself when I hedge, and I’m very good at it,
elusive…
It’s like your ideas, when two collide, a third comes into being. A great
postulate, unless it is misused. This mix of aggression, fuck-you logic and
a well-meaning and open warmth is a quality I like the most at the moment
in your work and in you... Are you aware of the rough-gentle dichotomy
of your work? What is it, what does it denote? To me it seems crucially
important and it would be nice to name it!
If I agree that I am like you see me, it’s a compliment. If that’s what you see in my
work, I’ve achieved something that cannot be designed. I’m aware that I don’t
like avoiding collision, I like full contact, facing it. This is the rough touch. In
art it demands a strict form. You can’t hit gently, you don’t need verbal figurae
veneris. I don’ like to talk about tenderness, especially my own, I’d feel lascivious
and that’s a word which has no place in art. Although something forces me to
137
Plakati / Posters:
Galerija Nova 1977.
Galerija Nova 1978.
figure veneris. O nježnosti ne volim govoriti, pogotovo vlastitoj, osjećao bih se
lascivno, a ta riječ se ne smije približiti temi umjetnosti. Premda me nešto tjera
da pričam o potisnutim stvarima, o onima iza vlastitih leđa. Valjda da legaliziramo, da proširimo područje tolerancije, zapravo slobode, ne samo vlastite! Neke
stvari nemaju ime i ne treba im. Ime im dajemo da ih poredamo, a često im time
zarobimo značenje, isto, i vrlo gruba gesta u sirovom materijalu ne isključuje
najsuptilniju primjedbu.
Čekanje / Waiting, 2004.
Jebanje / Fucking, 2004.
2 Mladen Lučić, povjesničar
umjetnosti, kustos
U našim razgovorima postoje dvije tvoje konstante – arte povera i modernizam. One obje tu stoje kao težnja za čistoćom, ili bolje rečeno u nekom
smislu djeluju kao pročišćivači iako same nisu uvijek baš to, ili barem ne
baš samo to! Čini mi se da ih u nekoj mjeri „zlorabiš“, to jest da te velike
pojmove koristiš kao građevni materijal za svoja razmišljanja u materijalu
ili razgovoru, kako hoćeš… Možeš li pokušati ocrtati glavne osobine i dimenzije koje ova dva velika povijesna razdoblja za tebe označavaju?
Što se tiče velikih povijesnih razdoblja, ako time misliš na veliku uvjerljivost
odašiljanja poruka, kao što ja mislim, onda možemo dalje. Modernizam je širok
pojam, a ni arte povera baš nije uska. Arte povera je teritorij modernizma koji
proizvodi puno kisika i lakše se diše jer je ne opterećuje pozitivizam. Mentalitet
arte povere već postoji pedesetak godina i žilavo je vitalan na području utjecaja
tzv. zapadne umjetnosti, ali ne i samo zapadne, no to je posebna priča. Krajem
sedamdesetih, u vremenu kasnih avangardi, kako ga već zovemo, arte povera
nije se ugasila, ona je kao u politici, pokret, a ne stranka, koji preživljava razočaranja. Nakon velikih stilova, pogotovo modernističkih
Danas je, uostalom kao i nekad, prakoji su bili roditelji i arte poveri teško je bilo suočiti se
vih umjetnika na sreću malo. Umjetsa sranjima kojima je naplavljena umjetnička scena. No,
nici jedan drugog prepoznaju i šaptači
ništa nije ona posebno napadnuta, to je bila logična poim nisu potrebni.
sljedica ponovo ponuđenog zlatnog teleta, teleta bez alternative. To je „novi svjetski poredak“ na djelu. Novi projekt koji misli umjesto
nas, a mi se moramo prepustiti sudbini, dakle predmodernističkoj ideji. A vidi
vraga, ponudili su genius loci i ostale bezidejne teorije, pozvali su na scenu svu
provincijalnu i frustriranu boraniju pod parolom ravnopravnosti i demokratičnosti ne bi li otupili špicu one najradikalnije misli u najbližoj okolini. Kakva
jebena ravnopravnost u umjetnosti. Kreirana je nova scena s novim pravilima. U
toj kloaki sve je počelo jednako smrditi. Ako je nešto masno plaćeno i pokazano
kao posebna vrijednost, izvađeno je iz kloake i jednako smrdi,
novci nisu dovoljan dezodorans. Nekad se stršalo gore na
vrhuncu gdje nije bilo lako stići
i penjalo se opasnim putem po
hrptu s provalijom s obje strane,
i lijevo i desno. Vrh se s vrha lijepo vidio. Dezodorans nije bio
potreban. Danas je, uostalom
138
talk about repressed things, those behind my back. In order to legalize and broaden the scope of tolerance, in fact freedom, and not only
ours. Some things have no name and don’t need it. We name them to
order them and often by the same token rob them of their meaning;
a very rough gesture in raw material does not exclude the subtlest of
remarks.
There are always two constants in our talks – Arte Povera and
Modernism. They both represent a striving for purity, or more
accurately, both act like purifiers in a sense, although they
themselves are not always that, or at least not only that. It seems
to me that you are “abusing” them to a certain extent, that you’re using Bez naziva / Untitled, 1989.
those big terms like building blocks for your thoughts, in material or while
talking... Could you outline what those two great historical periods stand
for in you eyes?
As to great historical periods, if this refers to great persuasiveness of messages,
as I think, we can move on. Modernism is a broad concept and Arte Povera
no less so. Arte Povera is a modernist territory that produces a lot of oxygen
and makes breathing easier as it is not burdened with positivism. The mentality of Arte Povera has lasted for more than 50 years and is vital in the sphere
of influence of the so-called Western art, and not only Western, but that’s another story. In the late 1970s, the time of late avant-gardes, as it is called, Arte
Povera did not fade away; like a movement, not a party, that survives defeat in
political life. After great styles, particularly modernist ones that gave birth to
Arte Povera as well, it wasn’t easy to face the crap flooding the art scene. But
the art scene was not the only one attacked; this was a logical consequence
of a new golden calf, with no alternative. The “New World Order” at work. A
new project that does your thinking instead of you, while we must surrender to
destiny, a pre-Modernist idea. And what do you know, they offered genius loci
and other unproductive theories, called up all provincial and frustrated smalltimers, proclaiming equality and democracy in order to
Today, like before, there are few true
disarm the most radical ideas. What fucking equality in
artists. Artists recognize each other
art? A new scene with new rules has been established.
without help.
In this sewer everything stinks just the same. Even if
you pay big money for it, single it out as especially valuable and take it out of
the sewer, it still stinks; money is no deodorant. Once you had to reach the top,
which was not easy, you had to negotiate a dangerous steep path with ravines on
both sides. And from the top there was a view. No need for deodorant. Today,
like before, there are few true artists. Artists recognize each other without help.
The Dadaists too “strove for a new order” in which they gave just enough rein to
their imagination, as Hans Arp said; this New Orders requires more. This brings
us to the story of profit and art, better left to so-called alternative artists who are
at home in global claustrophobia that is to close to them.
Do I abuse the terms Modernism and Arte Povera by making them my own? I
don’t see it that way. Love is a one-way street. This is obviously my fatal choice.
139
Fikus / Ficus, 1997.
kao i nekad, pravih umjetnika na sreću malo. Umjetnici jedan drugog prepoznaju i šaptači im nisu potrebni. I dadaisti su, kako kaže
Hans Arp „težili novom poretku“ u kojem su maštali tek dovoljno, a
ovaj Novi traži još. Eto nas na priči o profitu i umjetnosti pa je bolje
da tu temu ostavimo takozvanim alternativcima koji se u prostoru
globalne klaustrofobije jako lijepo snalaze, tako su si blizu.
A da li zlorabim ova dva pojma, modernizam i arte poveru, time što
ih svojatam kao svoju familiju? Ne razumijem gdje je zloraba. Ljubav je jednosmjerna ulica. Očito je to moj fatalni izbor. I danas bih
za sebe rekao da sam artepoveraš, nešto umjesto umjetničkog prezimena. Ja i neki moji prijatelji bili smo rođeni na sceni od umornih
i nimalo naivnih roditelja, u vrijeme kasnih avangardi. Podsjetio bih
te na nedavno postavljenu izložbu Tabula rasa. Većini je to bila slijepa ulica, nekima i jedina u kojoj su bili. Meni osobno u svaku slijepu u koju sam ulazio činila
se kao via Appia antica. I sam sam kao mlad umjetnik bio jebena ozarena budala.
Slikanje geometrije koje traje „oduvijek“, kako kažeš, moralo bi sadržavati ključ za ostale oblikovne događaje. Ono uistinu i jeste jedno crtovlje dvodimenzionalnosti koje predstavlja svakodnevnu vježbu prevođenja
življenog u simbolično… I precizno je koliko može biti, ogoljeno i samo
naizgled skučeno.
Ja sam tu! Ti si me došao gledati! - kažeš ti geometrijskim radovima. Razotkriven si toliko da ti ništa više ne može nauditi. Kakav je tvoj osjećaj
kad se upuštaš u geometriziranje?
Kao, zamišljam, osjećaj Josipa Pupačića kad kaže dobro jutro more more kaže i
zagrli me more oko vrata. Osjećaj zasluženog blaženstva. Čistih ruku. Osjećam
se boljim čovjekom, pomalo, čuj mene, kao gospodin, valjda kao pijanist kad
svira nešto od Chopina, Bacha ili već... po pettisućitiput i još će. To je kao susret
dvoje ljudi izoliranih od društva, kad žele poravnati emocije. Sva umjetnost i svi
umjetnici govore samo o tome. Shvaćaš o čemu govorim, o nečemu najboljem.
Umjetnik se uvijek bavi time, a ostali se bave njime i uglavnom zaradom. Geometrija je konvencija koju sam si sam zadao. To je utočište, dosta širok teritorij,
tu ne hodaš ivicom s koje se možeš krivim korakom srušiti u samoprezir, stalno
izazivanje vraga. Ukradem si par dana sreće.
Kako se osjećam slikajući geometrije? Plošno, vanvremenski, bez prije i poslije.
Ne znam, čak i ne vodim brigu, često i ne bilježim kad sam koju naslikao. Ako
netko nema pametnijeg posla neka odgonetava. Možda su to veliki trenutci besmisla. U njima uživam i ne očekujem razumijevanje.
Ti si tvrd, ti si direktan, ogoljen. Neobično. Ali tvoja ogoljenost je razodjevena, ona je izbor. Čini se svjesna i proračunata? Meni imponira!
Ti tvrdiš da je tvoja direktnost i sublimna, to jest da vodi računa o puno
stvari. Da, to je sigurno tako, ako ti to tvrdiš, ali ta multidimenzionalnost
neposrednog koja bez obzira na sve sublimnosti ne gubi ništa od direktnog udara čini mi se glavnim sadržajem, moćnim inputom koji nam tvoj
140
I would still call myself an Arte Povera artist,
taking it as my artistic surname. Me and some
of my friends were brought onto the scene by
tired and not at all naïve parents in the time
of late avant-gardes. Let me remind you of
the recent Tabula rasa exhibition. For most it
was a blind alley, for some the only street they
ever walked. To me personally every blind alley I entered looked like Via Appia antica. As
a young artist I too was a fucking enthusiastic
fool.
Pravokutnici i kvadrati /
Rectangles and squares,
1997.
Painting geometry, which you say you have been doing forever, should
contain the key for other formal aspects. It is in fact a two-dimensional
stave for the everyday exercise of transforming the lived into the symbolical… And it is as precise as it can be, stripped bare and not really cramped.
I am here! You came to look at me! – this is what your geometric works are
saying. You’re so exposed that nothing can harm you any more. How do
you feel when you embark on geometry?
Like I imagine the poet Josip Pupačić felt when he said good morning sea I say
softly and I listen as the sea says good morning and embraces me. I feel blessed,
and deserving it. My hands clean. I feel like a better man, a gentleman, funnily enough, like a pianist who is playing Chopin or Bach five thousand times
and will play it again. Like two exiles from society meeting when they want
to balance their emotions. All art and each artist talk only about that. About
something that is the best. This is the concern of every artist, while the others
are concerned with him and with profit. Geometry is a convention I impose on
myself. It is a shelter of sorts, a vast territory where you don’t have to walk along
the edge where one wrong step takes you down into self-contempt, playing with
fire. I steal couple of days of happiness.
How do I feel painting geometry? Flat, out of time, without before or after. I
don’t know nor do I keep records when I painted what. If someone has nothing
better to do, let them figure it out. Maybe these are my moments of nonsense. I
enjoy them and I don’t expect to be understood.
You are tough, direct, bare. Unusual. But your exposure is deliberate, calculated, your own choice. I
am impressed by it. You claim that your directness
is sublime too, that it takes plenty into account.
You’re probably right, but the multidimensional
quality of the unmediated that despite the sublime loses none of the punch of directness seems to
be the main content, the powerful input of your
work. You search for its shape and the shapes are
different indeed. The impact of the wave (hard, di141
Galerija Arteria, 1994.
Neodada-Dadaneo
(Origami Ginko biloba),
2007.
rad donosi! Ti mu tražiš oblik. I oblici su zaista različiti. Taj se
udar vala (tvrd, direktan i ogoljen) javlja na različitim oblikovnim
nivoima. Ponekad u narativnom, a ponekad u sasvim tjelesnom aspektu rada. Znaš li o čemu govorim?
Mislim da znam. Sublimnost nikad nije sveobuhvatna, ona pokušava tek
vlastite kontradikcije posložiti u nekakav sustav. Dobro si rekla, da, svjesno i proračunato. To mi omogućava stilizirani govor, usudio bih se ponosno reći, čak, patetičan govor i korištenje povijesnih klišeja iz vrlo bogatih rudnika, pri čemu se ne bojim emocija bez
Nismo bez veze izložbu nazvali Slijepe
kojih je umjetnost golo govno. Moram upozoriti
ulice. Svi veliki zanosi u njima zavrda emocije nikad ne smiju biti samo instrument,
šavaju. I velikim strastima ima kraja.
jer smo tada u kiču. Inače, meni je sva umjetnost
Što su ulice kraće, to su pamtljivije.
narativna, potpuno sam njome otrovan, davno sam izgubio nevinost i zato je gledam tako kako je gledam. Tko, kada, gdje i zašto tek su
školska pitanja i priča ima samo čvrsti kostur koji se odmah vidi, ali unutrašnji
život tek se počinje tražiti.
Kažeš da su mi oblici različiti. Jesu, ali i neugodno primjećujem sebe kakvog
dugo, predugo znam. Suočavanje s vlastitom konstantom.
Nismo bez veze izložbu nazvali Slijepe ulice. Svi veliki zanosi u njima završavaju.
I velikim strastima ima kraja. Što su ulice kraće, to su pamtljivije. Volio bih da
mi se na izložbi svaki rad tuče s ostalima, ali nažalost nisam imao dovoljno kreativnog potencijala, kako se to lijepo kaže, ili sam periodično živio dosadu, bio
mrtav a hodao, ne znam.
U svakom slučaju ovo nije retrospektiva već, s moje pozicije gledano, introspektiva. E, pa da vidimo hoću li imati želje nakon ovoga još se pokazivati.
Sviđa mi se introspekcija kao profil izložbe! Kakva izložba? Introspektivna! Hajdemo dalje, ali od sredine. Jebanje i Čekanje (2004.), super se zovu,
Luc ih asocira na Duchampovu Drobilicu za čokoladu, a baš sam mislila
da bih te to ja mogla pitati. Ima puno duchampovske ezoterijske igre u
tvojim radovima. Postoji li oformljeni simbolički sustav nad-značenja koji
bi se mogao odčitati u tvojim radovima? Mondrian, Maljevič, Duchamp?
Sva trojica su imala vrlo razvijene ezoterijske sustave koje su ugradili u
svoje radove. Ti umjetnici sasvim jasno čine važne referentne točke u tvom
radu, da li ih je i ta njihova duhovno-metafizička dimenzija učinila posebno važnima za tebe?
Da, radi se o introspektivi s puno većom slobodom izbora i interpretacije pojedinih radova o čemu se putem dogovaramo. S obzirom da današnju umjetnost vidim kao dio sveprisutnog kaosa, mislim, čak šta više adekvatno samoproglašenoj prevažnoj ulozi umjetnosti u društvu da mu i debelo doprinosi.
Svjestan sam i da je umjetnost opsjednuta vlastitim metodama. Na različite
načine to pokazuje i sam sam dio te svijesti. Ali ja sa simbolima loše stojim,
neuvjerljivi su mi i ne znam ih razgrnuti da bih prepoznao sustav i u životu
često zbog toga imam problema. Možda nešto postoji čega nisam svjestan.
142
Inovacije u
hrvatskoj umjetnosti
sedamdesetih godina,
GSU, Zagreb, 1982.
rect and bare) is evident on various formal levels, sometimes in the narrative and sometimes in the physical aspect of the work. You know what I’m
talking about?
I think I do. The sublime is never all-encompassing, it only tries to arrange
its own contradictions in a system of sorts. You’re right, deliberate and calculated. This enables me to use a stylized idiom, even, I’m proud to say, imbued
with pathos and using historical clichés from rich mines, and I do not fear
emotions without which art is bullshit. I must point out
This is why the exhibition is called
that emotions must never be a mere instrument because
Blind Alleys. This is how euphoria
then we have kitsch. By the way, to me all art is narraends. Great passions die too. The shortive, I’m intoxicated by it, I’ve lost my virginity long ago
ter the streets are, the more vividly you
and this is why I look at it the way I do. Who, when,
remember them.
where and why are academic questions and while the
story does have a firm structure that you see immediately, you have to search
for inner life.
You say my shapes are varied. They are, but I also cringe when I recognize a self
that I’ve known for much too long. Coming face to face with my own constant.
This is why the exhibition is called Blind Alleys. This is how euphoria ends.
Great passions die too. The shorter the streets are, the more vividly you remember them. I’d like nothing better than to have each of my works clash with the
143
Ljubo Rastovski, Sokić,
samostalna izložba /
solo exhibition, Rastovski
Gallery, NY, 1988.
Prije bih rekao da se radi o nečem bezazlenijem, o metaforama i analogijama. Riječ nad-značenje ne bih se
usudio spominjati, prije bih govorio o nedorečenosti
ili mnogoznačnosti. Netko drugi će možda govoriti s
veće udaljenosti i preglednije perspektive, a možda se
ne radi uopće o pogledu izvana. Ja ove umjetnike ne
promatram kao važne repere u povijesnom smislu, oni
su meni sličniji prijateljima sa šanka, a takve najbolje
razumijem. Stvorio sam s tom trojicom dosta intiman
odnos. Što se tiče Duchampove Drobilice za čokoladu i
moga Jebanja i Čekanja, ne sjećam se u kakvom su odnosu, možda se Luc bolje
sjeća. Kad već spominjemo nad-značenje, spomenuo bih da su nekim mojim
radovima kumovali tj. dali im nazive, pa i usmjerili asocijacije, i neki drugi
ljudi, izdvojio bih Ninu3 ili Tončija4, što sam rado prihvaćao. Ponekad me tuđa
tumačenja iznenade i zamisle.
Kad si počeo raditi s prostorom? Hoću pitati kad si i zašto odlučio stvarati ambijente? Od Mondriana u Arteriji preko Džamije, Allahu ekber
do Daha umjetnika u Umjetničkom paviljonu izgradio si baš moćne i
sasvim prolazne radove u formi ambijenta. Ti radovi nestaju kad završi
izložba! Oni su svi dah umjetnika i sasvim sigurno je odluka da ih kreiraš
potaknuta i tom dimenzijom nestalnosti? Nema artefakta, samo moćan,
energijom nabijen prostor. Kad sam pisala o izložbi u Paviljonu opisala
sam doživljaj kao mogućnost, želju i strah od mogućnosti da udahneš
vodu. Zastrašujuće, bolno u prvom pokušaju, ali ponekad moguće i zanosno.
Davno. Ja sam i skulpturu shvaćao sedamdesetih godina sasvim drugačije nego
drugi. U galeriji Karas, u Galeriji Nova, u osječkom Studentskom centru, u Neue
Galerie u Grazu sam 1976. ili ‘77. godine izlagao radove koje danas zovemo instalacijama. To su bili radovi sa žaruljama, pumpe s vodom, električna zvonca i
nešto što sam radno zvao mrdalice. Dakle, razni predmeti koji su samo u galeriji
funkcionirali kao cjelina.
Nastavio sam i u osamdesetima raditi i izlagati u MSU-u i Gliptoteci instalacije
prilagođene prostoru, npr. Odmor na dači i crvena konjica5, napravljen od užarene žice i drvenih letava.
U devedesetima sam napravio u punom smislu ambijentalne i takozvane in situ
radove po prvi put projektirane za te prostore. U Umjetničkom paviljonu to
je bila prva izložba tog karaktera tamo postavljena. Jednako tako u Džamiji6 s
Goranom Petercolom, meni jedna od najdražih i još dvije samostalne, u starom
i novouređenom prostoru Džamije. Također i dvije izložbe u galeriji Arteria.
Glupo mi je nabrajati izložbe, no to su kronološke činjenice.
O izložbi u Paviljonu o kojoj si pisala imam dojam da je više bilo materije u tvojoj
rečenici nego u prostoru Paviljona. Voda koju spominješ je ozbiljno agregatno
stanje, pogotovo u tako ekspresivnoj asocijaciji koju si smislila. Izložba se do144
3 Nina Ivančić, umjetnica
4 Antun Vujić, političar i leksikograf
5 Odmor na dači i crvena konjica,
1982., drvo, cekas/užarena žica,
el. instalacija, ambijentalne
dimenzije
6 Dom HDLU-a na Trgu žrtava
fašizma u Zagrebu kolokvijalno
se naziva Džamija zbog kružnog
tlocrta, a i zbog činjenice da je
zaista i bio islamska bogomolja
u vrijeme Drugog svjetskog rata
i NDH
others in the show, but unfortunately I did not have enough creative energy, as
the phrase goes, or I lived in boredom, I was walking dead, I don’t now.
Anyway, this is not a retrospective but, from my point of view, an introspective.
Let’s see whether I’ll still want to expose myself after this.
I like introspection as a type of exhibition! What kind of exhibition? An
introspective. Let’s continue from the middle. Fucking and Waiting (2004)
are great titles, Lučić links them to Duchamp’s Chocolate Grinder and I
might as well ask about that. There is plenty of Duchamp-like esoteric play
in your works. Is there a symbolic system of supra-meanings found in your
work? Mondrian, Malevich, Duchamp? All three evolved elaborate esoteric systems that they incorporated in their work. These artists are important reference points for you, are they important because of their spiritual
and metaphysical dimension?
Yes, this is an introspective with greater freedom in the choice and interpretation of works. I see today’s art as part of the general chaos; moreover, I think it
greatly contributes to it, due to the importance it attaches to itself. I’m aware
that art is obsessed with its own methods. It shows it in different ways. But
I’m not good with symbols, I can’t unfurl them to reveal an underlying system,
which often causes me trouble. There might be something I’m not aware of,
but it’s probably something innocent, metaphors and analogies. I would never
dare use the word supra-meaning, I would rather speak of ambiguity. Someone
else might speak from a greater distance and better perspective, but then perhaps it’s not the outside view that matters. The three artists are not historically
important figures, but rather my friends from the bar, the kind we understand
best. I have quite an intimate relationship with all three of them. As to Duchamp’s Chocolate Grinder and my Fucking and Waiting, I can’t recall their link,
perhaps Lučić knows. Mentioning supra-meaning, I have to say that some of my
works were named, and therefore set in a certain associative direction, by other
people, such as Nina or Antun Vujić, and I was glad to accept it. Sometimes
interpretations by others surprise me and make me think.
When did you start working with space? When and why did you decide to
create environment art? From Mondrian in Arteria gallery through Allahu
ekber in the Mosque to The Artist’s Breath in
the Art Pavilion, you created a powerful and
transient environmental works – the works
that disappear when the show is over. They
are all the artist’s breath, probably all inspired by this temporary quality? No artworks,
just a forceful, energy-filled space. When I
wrote about the Pavilion show, I described it
as a possibility of breathing water, a desire to
do it and the fear of it. Frightening, painful at
first but sometimes possible and exhilarating.
145
Rastovski Gallery, NY,
1988.
Prentice Hall, NY, snimio /
photo by Ivo Deković, 1987.
slovce mogla otpuhnuti, ugasiti svjetla, zaustaviti motore. I gotovo.
U tako reprezentativnom prostoru za naše prilike, raditi tako krhku izložbu meni nije bila društvena provokacija, već metafizički izazov. No
i ambijent s centriranom kupolom i nacrtane
kupole stiliziranih lubanja usmjeravali su misao
na tu stranu, metafizičku. Mnoge izložbe u fizički jakim prostorima radio sam u vrlo fragilnim
materijalima. U staroj džamiji instalacija Dah
umjetnika s Goranom7, kada smo si sami pisali
tekstove i instalacija Non stop u istom prostoru
8
za koju mi je Tunja napisao dobar tekst.
Ne radi mi se prepjev tih radova na ovoj izložbi, jer su oni bili izazvani trenutkom i mjestom. Bojim se da bi to sad ispalo krepano i dosadni podsjetnik.
Sintagma udahnuti vodu upućuje na kontradikciju u agregatnom stanju,
upućuje na prisutnost neke druge i drugačije „plazme“ koju uspijevaš proizvesti u prostoru.
To nije materija, to je drugovrsnost, tvoj rad nas uvlači u to drugo stanje,
ja sam samo svoj doživljaj ulaska u istinski drugovrsno opisala s idejom
udisanja vode.
A to što se može otpuhnuti je podjednako važno kao i reprezentativnost
izložbenog prostora Paviljona koju sasvim faktički i sasvim očigledno
upotrebljavaš kao gradivni materijal svoje izložbe.
Žarulje? One su divne, one su žive, one su čudesne magične životinje. Što
te potaknulo, kako si došao na žarulje koje nisu samo rad od svjetla, a
onda opet i nisu ništa drugo osim svjetlosti? Radio si ih još na majstorici
sedamdesetih?
Znamo da ih je Gonzales Torres počeo upotrebljavati nakon tebe. Meni
se i to čini jako lijepom prijateljskom sponom, prijateljstvo nije vektor i
teško je konačno reći od koga prema kome znanja putuju. Je li ljubav jednosmjerna cesta? Ja volim igrati plemenitu ulogu prisutnosti bez koje se
proces ne bi dogodio.
Poznaješ li onaj osjećaj prefiguracije, poznaješ li ono kad ljudi i događaji
kao da naknadno urastaju u već prošle događaje tvog života? I onda kao
prefiguraciju prepoznaješ ono što je odavno najavljivalo njihov dolazak?
Kako patetično metafizično!
Čini mi se da se danas više ne bojiš patetičnosti metafizike pa je rado spominješ, ili se nikada nisi ni bojao?
Nikada je se nisam bojao. Prezirao sam je, bio sam balava budala. Umjetničkom
smo djelu htjeli skinuti auru ne znajući da približavajući se osvjetljavala je i nas.
Ne bih sada ulazio u raspravu o Benjaminovoj auri, to je tema kojom se danas
bave studenti.
146
7 Goran Petercol, umjetnik
8 Antun Maračić, umjetnik
Long time ago. As early as in the 1970s I approached sculpture in a different
way than the others. In 1976 or 1977 in the Karas gallery, Nova gallery, in the
Student Center in Osijek and Neue Galerie in Graz I exhibited works that today
would be called installations. The works made use of light bulbs, water pumps,
electrical bells and something I used to call “wrigglers”. Various objects that
functioned as a whole only in the gallery.
In the 1980s I continued to create and exhibit installations planned for a specific
location, in the Museum of Contemporary Art and Plaster Cast Museum, such
as Rest on Dacha and Red Cavalry, made from red hot wire and wooden planks.
In the 1990s I produced fully site-specific works, first of the kind to be shown
at the Art Pavilion. And the show in the Mosque with Goran Petercol, one of
my favorite shows, as well as two solo shows in the old and new venues within
the Mosque. And two exhibitions at the Arteria gallery. These are chronological
facts.
I think that you put more into your sentence about the exhibition at the Pavilion
than there was actually there in the exhibition space. The water you mention so
expressively is quite heavy, while the exhibition could literally be blown away,
lights and engines simply turned off. And that’s it.
For me, this fragile exhibition in such a representative space was not a provocation, but a metaphysical challenge. Physics and metaphysics in the same place in
the same object, at the same time. I tend to overdo it in all directions. I’ve been
known to mention angels when I needed them. You know what they stand for
metaphorically. The other half of reality. But that interior with the central dome
and the domes of stylized skulls pointed to that direction, metaphysical. I had
many exhibitions in physically imposing spaces using very fragile materials. The
Mosque installation The Artist’s Breath with Petercol, when we wrote the catalog texts ourselves, and Non Stop in the same gallery, for which Antun Maračić
wrote a very good introduction. I don’t want to redo these works at this exhibition. They were prompted by a certain time and place, and I’m afraid now they
would be lifeless and dull.
The words ‘breathing water’ contain a contradiction in aggregate states, a
presence of a different plasma that you manage to create in the exhibition
space. It’s not matter, it is something else, your work draws us into a different state, the image of breathing water was my way
of describing my experience of entering a space that
is truly other.
What can be blown away is equally important as the
representative quality of the Pavilion, which you use
as a constructive material in your exhibition.
Light bulbs? They are great, alive, magical animals.
What made you turn to light bulbs that are more
than light and yet nothing else but light? You used
them in the master class in the 1970s. We know that
Gonzalez Torres started using them after you. It’s a
147
Eugen Feller, Sokić,
Kazamat, Osijek, 2004.
Branko Čegec, David
Maljković, Sokić, Prag,
2002.
Benzinska pumpa na putu
za Floridu / Gas station
on the way to Florida,
1989.
Eto, dobar primjer spominješ, žarulje. Radio sam ih u majstorici 1977. Htio sam napraviti nešto golo, da ne može
golije, mislio sam da golotinja obavezno uzbuđuje. I mene
je tada uzbuđivala i zato sam napravio žarulje. Torres je
svoje napravio 1993. I njegove su tautološkog naziva. Koliko znam to je jedini njegov rad tautološkog naziva. Imali
smo zajedničkog galeristu u New Yorku, Ljubu Rastovskog. Nije mu išla galerija. Počeo je slikati i pisati. Došao u
Zagreb i nakon kratkog vremena, ubio se. Bio je veliki zanesenjak. Tužna i istinita priča. A i Torresa je ubio AIDS.
Da se vratim žaruljama. Manje me je zanimala svjetlost
sama, a više predmet koji svijetli. Teško se oteti raznim dojmovima koje taj rad
proizvodi. Tautološkog je naziva, premda se mogao zvati i Siesta latina kako ga
je Demur u zajebanciji nazvao kad ga je vidio.
Što se tiče Torresa, nije sve tako romantično. Izuzetno ga volim kao umjetnika,
ali mogu malo i posumnjati u njegov osjećaj, kako ti kažeš, prefiguracije. Često
od umjetnika radimo mitove, vjerojatno su nam potrebni, no sve ima rok trajanja. U dugom povijesnom poretku svaki se umjetnik svede samo na malenu
pojedinačnu negaciju... ali u tome i jest nada.
Što u ovom kontekstu znači pojedinačna negacija? I kako znati da te tada
zanimala golotinja, a ne svjetlost?
Prefiguracija je san, a snovi su kratkotrajni i nemaju kontinuitet, ne nastavljaju se kauzalno i zato je taj pojam plodno tlo za mitove i
Često od umjetnika radimo mitove,
potpuno proizvoljna tumačenja realnosti. I umjetnost to
vjerojatno su nam potrebni, no sve ima
radi, ali se vremenskom distancom prepozna posebnost
rok trajanja.
pojedinca u cjelini njegova djela, njegovo neslaganje, dakle negacija. Nije povijest tako loše napisana, nepotpuna je, a da je cijela bila bi
mrtvo slovo na papiru, naprosto bi bila prošlost. Na koncu povijest nije nabrajanje činjenica već škrtih pretpostavki.
Kad već spominješ žarulje onda na tom pojmu treba ostati, čak inzistirati jer ga
vremenski i stilski locira u sedamdesete, o čemu smo već pričali. Pojam golotinja
je pjesnička figura. Ja danas upotrebljavam metafore, a tada je tautologija bila
zakon, ponekad do karikature. Pogledaj ondašnje nazive radova. Ne daj bože da
su poetični ili da izazivaju ikakvu asocijaciju. Iz današnje
perspektive gledano upravo je to pretjerivanje i naivnost
njihova prava priroda i jedina vrijednost i poetičnost na
koncu.
Inače, davno sam pisao o tom osjećaju koji spominješ. Što
sam stariji sve je prisutniji. Sjećanje je metoda kojom se
poseže za snažnim doživljajima. Spontano se dešavaju.
Moj djed je bio mlinar i pijanac. Napustio je familiju i otišao u stare dane u jedan veliki mlin koji je imao drveni
most. Bio sam često s njim. Most kao u Eastwoodovoj pokrajini Madison.
148
beautiful friendly connection; friendship is not a one-way line and it’s
hard to tell from whom to whom knowledge travels. Is love a one-way
street?
Do you know the feeling of premonition, when people and events seem
later to insert themselves in the past events of your life? And then you
recognize that something that foretold their arrival long ago as a premonition? What pathos and metaphysics. You seem to be no longer afraid
of the pathos of metaphysic and you mention it often, or were you never
afraid?
I was never afraid. I despised it, being a young fool. We wanted to strip the artwork of its aura, unaware that it shone its light on us too. I won’t discuss Benjamin’s aura, this is something students deal with today. Light bulbs are a good
example. I used them in the 1977 master class. I wanted to make something as
naked as can be; I thought that nude must be exciting. Torres made his light
bulb strings in 1993. His also had a tautological title, his only work with such
a title. We shared a gallerist in New York, Ljubo Rastovski. The gallery business wasn’t going well. He started painting and writing.
We often turn artists into myths, we
He came to Zagreb and not long after killed himself. He
probably need them, but everything
was a great enthusiast. A sad and true story. And Torres
has an expiration date.
was killed by aids.
Back to the light bulbs. I was less interested in light and more in the object
producing it. It’s hard to define various impressions of this work. It has a tautological title, although it could have been entitled Siesta Latina, as Demur said
horsing around when he saw it.
As to Torres, it’s not all that romantic. I love him as an artist, but I allow myself
to be slightly suspicious of his feeling of premonition, as you say. We often turn
artists into myths, we probably need them, but everything has an expiration
date. In the long historical order, each artist is reduced to a tiny individual negation... but therein lies hope.
What does individual negation mean in this context? And how can we
know that you were interested in nudes, not light?
Premonition is a dream, and dreams are just a flash, they do not follow the
cause and effect order, and the term is therefore a fertile ground for myths and
arbitrary interpretations of reality. Art does it too, but in perspective, after some
time, individuals are recognized with their entire body of work, their noncompliance, therefore negation. History is not so badly written, it’s simply incomplete and if it were complete, it would be just dead letters, mere past. After all,
history is not a string of facts, but of meager assumptions.
We should stick to light bulbs, even insist on it as they determine the time and
the style as that of the 1970s. We did not use euphemisms then. The term nude
is a poetic figure. I use metaphors today, then tautology ruled, sometimes on the
verge of caricature. Look at the titles from that time. God forbid they should be
poetic or reminiscent of anything. From today’s perspective, this going over149
Tamo sam slikao na škarniclima što je on sve lijepio brašnom po zidu. Danas kad
gledam svoj rad s napunjenim škarniclima, vidim ga u mlinu s Meryl Streep. A
Clint Eastwood je moj did Ambrust. Sve mi se pomiješalo. A škarnicli mi znače
Cernik. Nešto što gledatelji nemaju pojma da postoji.
Isto mi se dešava s Fellerovim Malampijama, prijatelji smo, miješam njegove i
vlastite doživljaje, a radimo sasvim drugačiju umjetnost i posuđujem od njega
naslove. O Manzoniju da i ne govorim. Prije tridesetak godina reinterpretirao
sam i miješao nekoliko radova različitih umjetnika, pa čak iz različitih područja, Chagalla, Maljeviča, Babelja, a kasnije Pasternaka, Magritta, Torresa i
mnoge druge. Danas se prepuštam jakim trenutačnim fascinacijama, svejedno
od kuda stižu, iz života ili umjetnosti i pokušavam nešto napraviti da duže
traju, želim ostati fasciniran, bolji sam tada čovjek sebi i drugima. Možda je
umjetnost danas postala samo terapija, a prefiguracija bijeg iz realnosti, jer
bilo je i boljih dana.
Marina Viculin, Sokić,
ante rašić, Studio Rašić,
Zagreb, 2013.
150
board with it and the naiveté of it all is their true nature, the only valuable and
poetic quality.
I wrote about that feeling that you described. The older I am, more often I have
it. Memory is a method of reaching back for powerful experiences. It happens
spontaneously.
My grandfather was a miller and a drunk. He abandoned his family and in his
old age moved into a big mill with a wooden bridge. I often spent time with him
there. A bridge like in Eastwood’s Madison County. I used to paint on paper
bags and he would paste them with flour onto the walls. Today, when I look at
my work with full paper bags, I envision it in a mill with Meryl Streep. And my
grandfather Ambrust is Clint Eastwood. It’s all mixed up. And paper bags mean
Cernik. Something that the viewers don’t know even exists.
It’s the same with Feller’s Malampijas, we’re friends, I confuse his experiences
with mine, we do completely different art and I borrow titles from him. Not to
mention Manzoni. Some thirty years ago I reinterpreted and combined several
works by various artists, from different fields even, Chagall, Malevich and Babel,
then Pasternak, Magritte, Torres and many others. Today I let myself be swayed
by strong momentary fascinations, regardless where they come from, life or art,
and try to do something to make them last longer, I want to remain fascinated,
I’m a better man then, to myself and others. Perhaps art has become just therapy
today, and premonition an escape from reality, for times have been better.
151
152
Nina Ivančić, Sokić, Gorki
Žuvela, Jean de Breyne, La
Biennale di Venezia, 1995.
Ivo Deković, Sokić,
Prentice Hall, NY, 1987.
izložba Ljube Ivančića
– Autoportreti / exhibition
of Ljubo Ivančić Autoportraits: Sokić,
Ljubo Ivančić, Ante Rašić,
Nina Ivančić, 1996.
Dean Jokanović Toumin,
Sokić, Mile Rupčić,
Mladen Blažević, Zagreb,
1994.
Goran Petercol, Sokić,
Boris Demur, Academia
moderna, Zagreb, 2010.
Sokić, Nina Ivančić,
Davor Matičević,
Gliptoteka, 1986.
Soho, New York, 1987.
Hrast, Danilo Dučak, Mate
Šušak, Sokić, 1989.
La Biennale di Venezia, 1984.
Sokićev atelje / Sokić’s
Studio, Zagreb, 1987.
Coney Island, NY, 1988.
Sokić, Brooklyn, NY, 1988.
Mladen Lučić, Sokić,
Zvonko Maković, Arteria,
Zagreb, 1998.
Mladen Stilinović, Anto
Jerković, Sokić, Santiago,
1997.
Božo Majstorović, Sokić,
Pula, 2009.
153
Popis radova
SEDAMDESETE:
1. Bez naziva, 1975.
rama, platno
105 × 80 cm
2. Plave vreće, 1975.
papir, drvo, boja na platnu
90 × 115 cm
vl. Muzej suvremene
umjetnosti, Zagreb
3. Struktura / Mali škarnicli,
1976.
karton, papirnate vrećice
84 × 60 × 11 cm
vl. Galerija umjetnina, Split
4. Skulptura, 1976.
lijevana bronca
10 × 15 × 18 cm
5. Struktura / Veliki
škarnicli, 1976.
kombinirana tehnika
(platno/juta, papirnate
vrećice, novinski papir)
200 × 140 cm
vl. Muzej suvremene
umjetnosti, Zagreb
6. Bez naziva, 1976.
škarnicli, boja, drvofix
86 × 63 cm
vl. Zvonko Maković
7. Vertikalna rebra, 1976.
rama, stiropor, natron
papir, akril, drvofix
150 × 130 cm
8. Vertikalna rebra, 1976.
rama, stiropor, natron papir
150 × 130 cm
9. Polovica slike, 1977.
drvena ploča, keramičke
pločice
75 × 75 cm
10. Bijeli kvadrat, 1977.
drvena ploča, keramičke
pločice
105 × 105 cm
11. Do lijevog ruba, 1977.
drvena ploča, keramičke
pločice
130 × 40 cm
12. Preko lijevog ruba, 1977.
drvena ploča, keramičke
pločice
80 × 51,5 cm
13. Bijeli pravokutnik, 1977.
rama, lesonit, keramičke
pločice
100 × 80 cm
16. Skulptura, 1978.
kartonske kutije
150 × 150 × 150 cm
30. Crne oči, 1984.
ulje na platnu
190 × 150 cm
47. Bez naziva, 1989.
ulje, papir
ø 47 cm
17. Skulptura / 9 žarulja od
25 w, 20 m žice, 1978.
9 žarulja od 25 w, 20 m žice
dimenzije promjenjive
vl. Moderna galerija,
Zagreb i Neue Galerie am
Landesmuseum Joanneum, Graz
31. Melankolija Budapest,
1984.
ulje na platnu
190 × 155 cm
privatno vlasništvo, Zagreb
48. Bez naziva, 1989.
ulje, papir
ø 47 cm
privatno vlasništvo, Zagreb
65. Pravokutnici i kvadrat,
1997.
drvo, ogledala
dimenzije promjenjive
vl. Muzej suvremene
umjetnosti, Zagreb
49. Bez naziva, 1989.
ulje, papir
ø 47 cm
vl. Dinko Sinovčić
66. Fikus, 1997.
aluminij, elektromotor, list
70,5 × 70,5 × 13 cm
vl. Zbirka Filip Trade, Zagreb
50. Bez naziva, 1989.
akrilik na platnu
127 × 102 cm
vl. Dinko Sinovčić
67. Fikus, 1997.
aluminij, elektromotor, list
90 × 90 × 9 cm
vl. Galerija umjetnina, Split
51. Bez naziva, 1990.
ulje na platnu
ø 70 cm
68. Kvartet, 2004.
procesor, aluminij,
elektromotor, špaga, list
dimenzije promjenjive
18. Skulptura / 7 žarulja od
25 w, 10 m žice, 1979.
7 žarulja od 25 w, 10 m žice
dimenzije promjenjive
vl. Neue Galerie
am Landesmuseum
Joanneum, Graz
19. Bez naziva, 1979.
olovni lim, voda, neon, el.
pumpa
60 × 70 × 70 cm
OSAMDESETE:
20. Ispod vulkana, 1981.
polikolor, drvofix na papiru
260 × 365 cm
21. Dobar dan g. Courbet,
1981.
perje, električna instalacija,
zvono
200 × 30 cm
22. Kruške i jabuke, 1982.
tokareno drvo, olovka
160 × 150 × 150 cm
23. Bel Paese, 1982.
drvo
75 × 90 × 30 cm
24. Oberlicht, 1982.
željezo, drvo, staklo,
bitumen
247,5 × 54 × 53,2 cm
vl. Muzej suvremene
umjetnosti, Zagreb
25. Odmor na dači i
crvena konjica, 1982.
drvo, cekas (užarena žica),
električna instalacija
300 × 700 cm
26. Treger, 1982.
drvo, željezo
165 × 150 × 30 cm
27. Japanac u Veroni, 1983.
drvo
195 × 73 × 70 cm
14. Parafinska kocka, 1977.
parafin
50 × 50 × 50 cm
28. Gregory, 1983.
drvo
227 × 310 × 164 cm
vl. Muzej suvremene
umjetnosti, Zagreb
15. Olovna kocka, 1978.
lijevano olovo
15 × 15 × 15 cm
29. Bel Paese, 1984.
ulje na platnu
190 × 155 cm
32. Aurora u ogledalu,
1984.
ulje na platnu
190 × 155 cm
vl. Stana Lazić
33. Kabinet, 1985.
ulje na platnu
180 × 165 cm
34. U daljini opera, 1985.
ulje na platnu
190 × 150 cm
vl. Galerija umjetnina, Split
35. Školovanje u Osaki,
1985.
drvo, karton
27,5 × 44 × 116 cm
36. Naći Graala, 1985.
drvo, jelenji rog, celofan
73 × 82 × 82 cm
vl. Maja i Damir Perinić
GEOMETRIJE:
37. Bez naziva, 1987.
ulje na platnu
200 × 180 cm
38. Bez naziva, 1988.
akril/platno
66 × 56 cm
39. Bez naziva, 1988.
ulje/platno
ø 49 cm
40. Bez naziva, 1988.
ulje/platno
ø 49 cm
41. Bez naziva, 1988.
ulje, papir
ø 47 cm
42. Bez naziva, 1988.
bojano drvo
52,5 × 41 cm
privatno vlasništvo, Zagreb
43. Bez naziva, 1988.
bojano drvo
52,5 × 41 cm
privatno vlasništvo, Zagreb
44. Bez naziva, 1988.
lakirano drvo
53 × 41 cm
45. Bez naziva, 1988.
akrilik na platnu
120 × 60 cm
46. Bez naziva, 1989.
tempera/platno
91 × 72 cm
52. Bez naziva, 1991.
bojano drvo
ø 46,5 cm
53. Bez naziva, 1992.
lakirano drvo
ø 46,5 cm
privatno vlasništvo, Zagreb
54. Bez naziva, 1996.
ulje na platnu
62 × 53 cm
privatno vlasništvo, Zagreb
55. Bez naziva, 1999.
staklo, aluminij, neon
79,5 × 62 × 13 cm
56. Bez naziva, 2002.
ulje na alucobond ploči
57 × 47,8 cm
57. Bez naziva, 2002.
ulje na alucobond ploči
57 × 47,8 cm
58. Bez naziva, 2002.
ulje na platnu
ø 70 cm
privatno vlasništvo, Zagreb
59. Kompozicija br. 10,
2004.
aluminij, neon, panaflex
230 × 197 × 80 cm
vl. Muzej suvremene
umjetnosti, Zagreb
60. Bez naziva, 1989./2012.
ulje na alucobond ploči
ø 130 cm
INSTALACIJE I OBJEKTI:
69. Jebanje, 2004.
čokolada, procesor,
elektromotor, baterija,
aluminijske pločice
36 × 17 × 13,5 cm
79. Osam crnih
pravokutnika, 2009.
keramičke pločice na zidu
330 × 460 cm
80. Garcia i Gonzalez,
1982./2009.
ljepljiva traka, ljepilo, drvo,
željezo
175 × 27 × 25 cm
81. Instalacija Klovićevi
dvori, 2013.
akrilna boja na zidu
dimenzije promjenjive
PIŠI MI:
82. Youkali, 2012.
lakirano drvo, tekst
30 × 30 × 15 cm
83. Gredelj, 2012.
lakirano drvo, aluminij, tekst
60 × 60 × 52 cm
84. Sova, 2012.
fotografija, tekst
70 × 50 cm
70. Čekanje, 2004.
čokolada, električni sat
22 × 22 × 10 cm
85. Minibar, 2012.
bojano drvo, tekst
50 × 120 × 45 cm
71. Paternoster, 2006.
inox, elektromotori,
procesor
60 × 50 × 9 cm
86. Giorgione, 2012.
slika Nine Ivančić (akril,
grafit na platnu), print,
pleksiglas, tekst
60 × 40 × 40 cm
72. Koncert N. J. P. i CH.
M., 2007.
aluminij, elektromotori,
procesor, drvo, plastični
listovi
110 × 110 × 20 cm
87. Blijedoružičasta, 2012.
stiropor, galvanizirani gips,
tekst
100 × 55 × 6 cm
73. Neodada-Dadaneo
(Origami Ginko biloba),
2007.
aluminij, baterija, dolar
27 × 8 × 8 cm
74. Rauch macht frei, 2008.
aluminij, elektromotori,
elektronika, drvo
185 × 50 × 40 cm
75. Crni pravokutnik i
crveni krug, 2008.
željezo, drvo, električna
instalacija
140 × 70 × 75 cm
61. Bez naziva, 1989./2012.
ulje na alucobond ploči
ø 130 cm
76. Vratite mi moju
Malampiju, 2009.
čokolada, željezne šipke
44 × 33 × 17 cm
62. Bez naziva, 1989./2012.
ulje na alucobond ploči
ø 130 cm
77. Ćaba, 2009.
valovita ljepenka, print
80 × 200 × 110 cm
63. Bez naziva, 1989./2012.
ulje na alucobond ploči
ø 130 cm
78. Avangard 04 i
Avangard 09, 2009.
kartonske kutije
300 × 400 × 150 cm
64. Bez naziva, 1989./2012.
ulje na alucobond ploči
ø 130 cm
154
88. Nutrimento di manzo,
2013.
konzerva, printani omot
11 × 16 × 16 cm
89. Salizada San Lio, 2013.
bojano drvo, sprej, ugljen
100 × 70 cm
90. Nevidljiva sila, 2013.
drvena ploča, keramičke
pločice
64 × 106 cm
List of exhibits
THE 1970’S:
1. Untitled, 1975
frame, canvas
105 × 80 cm
2. Blue Bags, 1975
paper, wood, paint on
canvas
90 × 115 cm
Collection of the Museum
of Contemporary Art in
Zagreb
3. Structure/Small Paper
Bags, 1976
cardboard, paper bags
84 × 60 × 11 cm
Collection of the Art
Gallery in Split
4. Sculpture, 1976
cast bronze
10 × 15 × 18 cm
5. Structure/Large Paper
Bags, 1976
Combined technique
(canvas/jute, paper bags,
news paper)
200 × 140 cm
Collection of the Museum
of Contemporary Art in
Zagreb
6. Untitled, 1976
Paper bags, paint, wood
glue
86 × 63 cm
Collection of Zvonko
Maković
7. Vertical Ribs, 1976
Frame, Styrofoam, natron
paper, acryl, wood glue
150 × 130 cm
8. Vertical Ribs, 1976
Frame, Styrofoam, natron
paper
150 × 130 cm
9. Half a Painting, 1977
wood board, ceramic tiles
75 × 75 cm
10. White Square, 1977
wood board, ceramic tiles
105 × 105 cm
21. To the Left Edge, 1977
wood board, ceramic tiles
130 × 40 cm
12. Over the Left Edge, 1977
wood board, ceramic tiles
80 × 51,5 cm
13. White Square, 1977
frame, fibreboard, ceramic
tiles
100 × 80 cm
14. Paraffin Cube, 1977
paraffin
50 × 50 × 50 cm
15. Lead Cube, 1978
cast lead
15 × 15 × 15 cm
16. Sculpture, 1978
cardboard boxes
150 × 150 × 150 cm
29. Bel Paese, 1984
oil painting
190 × 155 cm
45. Untitled, 1988
acrylic on canvas
120 × 60 cm
62. Untitled, 1989/2012
oil on alucobond board
ø 130 cm
17. Sculpture / Nine 25 w
Light Bulbs, 20 m Wire, 1978
nine 25 w light bulbs, 20
m wire
changeable dimensions
Collection of the Modern
Gallery in Zagreb and
Neue Galerie am
Landesmuseum Joanneum
in Graz
30. Black Eyes, 1984
oil painting
190 × 150 cm
46. Untitled, 1989
tempera/canvas
91 × 72 cm
63. Untitled, 1989/2012
oil on alucobond board
ø 130 cm
31. Melancholy Budapest,
1984
oil painting
190 × 155 cm
Private collection, Zagreb
47. Untitled, 1989
oil, paper
ø 47 cm
64. Untitled, 1989/2012
oil on alucobond board
ø 130 cm
48. Untitled, 1989
oil, paper
ø 47 cm
Private collection, Zagreb
INSTALLATIONS AND
OBJECTS:
18. Sculpture/ Seven 25w
Light Bulbs, 10 m Wire, 1979
seven 25 w light bulbs, 10
m wire
changeable dimensions
Collection of the
Neue Galerie am
Landesmuseum Joanneum
in Graz
19. Untitled, 1979
lead board, water, neon,
electric pump
60 × 70 × 70 cm
THE 1980’S:
20. Under the Volcano,
1981
Poly Color, wood glue on
paper
260 × 365 cm
21. Good Afternoon Mr
Courbet, 1981
feathers, electric
installation, bell
200 × 30 cm
32. Aurora in the Mirror,
1984
oil painting
190 × 155 cm
Collection of Stana Lazić
33. Cabinet, 1985
oil painting
180 × 165 cm
34. Opera In the Distance,
1985
oil painting
190 × 150 cm
Collection of the Art
Gallery in Split
35. Education in Osaka,
1985
wood, cardboard
27.5 × 44 × 116 cm
36. Search for Graal, 1985
wood, deer horn,
cellophane
73 × 82 × 82 cm
Collection of Maja and
Damir Perinić
GEOMETRIES:
22. Apples and Pears, 1982
turned wood, pencil
160 × 150 × 150 cm
37. Untitled, 1987
oil painting
200 × 180 cm
23. Bel Paese, 1982
wood
75 × 90 × 30 cm
38. Untitled, 1988
acryl/canvas
66 × 56 cm
24. Oberlicht, 1982
iron, wood, glass, bitumen
247.5 × 54 × 53.2 cm
Collection of the Museum
of Contemporary Art in
Zagreb
39. Untitled, 1988
oil/canvas
ø 49 cm
25. Vacation at a Dacha
and Red Cavalry, 1982
wood, cekas (hot wire),
electric installation
300 × 700 cm
40. Untitled, 1988
oil/canvas
ø 49 cm
41. Untitled, 1988
oil/paper
ø 47 cm
26. Suspender, 1982
wood, iron
165 × 150 × 30 cm
42. Untitled, 1988
painted wood
52.5 × 41 cm
Private collection, Zagreb
27. A Japanese in Verona,
1983
wood
195 × 73 × 70 cm
43. Untitled, 1988
painted wood
52,5 × 41 cm
Private collection, Zagreb
28. Gregory, 1983
wood
227 × 310 × 164 cm
Collection of the Museum
of Contemporary Art in
Zagreb
44. Untitled, 1988
lacquered wood
53 × 41 cm
49. Untitled, 1989
oil/paper
ø 47 cm
Collection of Dinko
Sinovčić
50. Untitled, 1989
acrylic/canvas
127 × 102 cm
Collection of Dinko
Sinovčić
51. Untitled, 1990
oil painting
ø 70 cm
65. Rectangles and a
Square, 1997
wood, mirror
changeable dimensions
Collection of the Museum
of Contemporary Art in
Zagreb
66. Ficus, 1997
aluminium, electromotor,
leaf
70.5 × 70.5 × 13 cm
The Filip Trade Collection,
Zagreb
52. Untitled, 1991
painted wood
ø 46.5 cm
67. Ficus, 1997
aluminium, electromotor,
leaf
90 × 90 × 9 cm
Collection of the Art
Gallery in Split
53. Untitled, 1992
lacquered wood
ø 46.5 cm
Private collection, Zagreb
68. Quartet, 2004
processor, aluminium,
electromotor, rope, leaf
Changeable dimensions
54. Untitled, 1996
oil/canvas
62 × 53 cm
Private collection, Zagreb
69. Fucking, 2004
chocolate, processor,
electromotor, battery,
aluminium plates
36 × 17 × 13.5 cm
55. Untitled, 1999
glass, aluminium, neon
79.5 × 62 × 13 cm
56. Untitled, 2002
oil on alucobond board
57 × 47.8 cm
55. Untitled, 2002
oil on alucobond board
57 × 47.8 cm
70. Waiting, 2004
chocolate, electric clock
22 × 22 × 10 cm
71. Paternoster, 2006
inox, electromotor,
processor
60 × 50 × 9 cm
58. Untitled, 2002
oil painting
ø 70 cm
Private collection, Zagreb
59. Composition No. 10,
2004
aluminium, neon, panaflex
230 × 197 × 80 cm
Collection of the Museum
of Contemporary Art in
Zagreb
73. Neodada-Dadaneo
(Gingko biloba Origami),
2007
aluminium, battery, dollar
27 × 8 × 8 cm
61. Untitled, 1989/2012
oil on alucobond board
ø 130 cm
77. The Kaab, 2009
wavy cardboard, print
80 × 200 × 110 cm
78. Avant-garde 04 and
Avant-garde 09, 2009
cardboard boxes
300 × 400 × 150 cm
79. Eight Black Rectangles,
2009
ceramic tiles on wall
330 × 460 cm
80. Garcia and Gonzales,
1982/2009
adhesive tape, glue, wood,
iron
175 × 27 × 25 cm
81. Installation Klovićevi
dvori, 2013
acryl paint on wall
changeable dimensions
WRITE TO ME:
82. Youkali, 2012
lacquered wood, text
30 × 30 × 15 cm
83. Gredelj, 2012
lacquered wood,
aluminium, text
60 × 60 × 52 cm
84. Owl, 2012
photograph, text
70 × 50 cm
85. Mini-bar, 2012
painted wood, text
50 × 120 × 45 cm
72. Concert N. J. P. and CH.
M., 2007. 2007
aluminium, electromotor,
processor, wood, plastic
leaves
110 × 110 × 20 cm
60. Untitled, 1989/2012
oil on alucobond board
ø 130 cm
76. Give Me Back My
Malampia, 2009
chocolate, iron bars
44 × 33 × 17 cm
74. Rauch macht frei, 2008
aluminium, electromotor,
electronica, wood
185 × 50 × 40 cm
75. Black Rectangle and
Red Circle, 2008
iron, wood, electrical
installation
140 × 70 × 75 cm
155
86. Giorgione, 2012
Nina Ivančić’s painting
(acryl, graphite on
canvas), print, plexiglas,
text
60 × 40 × 40 cm
87. Pale Pink, 2012
styrofoam, galvanized
gypsum, text
100 × 55 × 6 cm
88. Nutrimento di manzo,
2013
tin can, printed cover
11 × 16 × 16 cm
89. Salizada San Lio, 2013
painted wood, spray, coal
100 × 70 cm
90. Invisible Force, 2013
wood board, ceramic tiles
64 × 106 cm
156
Životopis
Biography
1952. rođen u Novoj Gradiški
1952 born in Nova Gradiška
1977. diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti
u Zagrebu u klasi prof. Nikole Reisera
1977 graduated painter from the Academy of Fine Arts in
Zagreb at professor Nikola Reiser’s class
1977-79. polaznik Majstorske radionice za slikarstvo prof.
Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera
1977-79 attended the Painting Master Class of professor
Ljubo Ivančić and professor Nikola Reiser
1986-93. živi i radi u New Yorku
1986-93 lived and worked in New York City
Od 2000. profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu
As of 2000 professor at the Academy of Fine Arts in Zagreb
Živi i radi u Zagrebu, Ul. grada Vukovara 35
gsm. +385.98.473232
Presently lives and works in Zagreb, 35 Grada Vukovara St.
GSM +385.98.473232
157
Samostalne
Grupne izložbe
izložbe
Collective
Solo exhibitions exhibitions
2011. Zabok, Green Room Galerija, Crni pravokutnik i
crveni krug
2010. Zagreb, Academia moderna, Demur, Petercol, Sokić
2009. Split, Galerija umjetnina, Rauch macht frei
2009. Zagreb, Gliptoteka HAZU, Rauch macht frei
2008. Pula, Giardini br. 12/Garaža (u sklopu događanja Tu
smo-Muzej suvremene umjetnosti Istre)
2007. Pula, MMC Luka, Objekti
2007. Zagreb, Dom HDLU, Suprematistička kompozicija
Allahu ekber
2004. Osijek, Dom HDLU, Galerija Kazamat, Instalacije
2004. Zagreb, Umjetnički paviljon, Lice
2003. Poreč, Galerija Pučkog otvorenog učilišta Poreč
2002. Zagreb, Galerija “Josip Račić”, Bez naziva
2001. Zagreb, Galerija proširenih medija, Lice
2000. Zagreb, Galerija proširenih medija, Non-stop
Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka,
16. međunarodna izložba crteža
Pazin, Muzej grada Pazina, Stalni postav Motovunske
galerije Pet kula
Dubrovnik, Umjetnička galerija dubrovnik, Slika i
objekt / Zbirka Filip Trade
2003. Zagreb, Dom hrvatskih likovnih umjetnika, 3. hrvatski
trijenale grafike
Rovinj, Zavičajni muzej, Likovna kolonija Rovinj ’03
2013. Zagreb, Gliptoteka HAZU, Tabula rasa
2012. Zagreb, Gliptoteka HAZU, XI. Triennale hrvatskog
kiparstva
Split, Palača Milesi, Prvi međunarodni grafički biennale
Splitgraphic 03
2011. Treviso, Museo Casa De Noal, Colonia internazionale
di belle arti a Osor, Croazia
Zagreb, Gliptoteka HAZU, VIII. triennale hrvatskog
kiparstva
Zagreb, Dom HDLU, Mala špijunka
Rovinj, Stara tvornica duhana, Artexchange 4
Zagreb, Dom HDLU, Svjetlo
Rovinj, Stara tvornica duhana, Zbirka Faggian
Sarajevo, Hrvatsko slikarstvo onda i sad
Pula, Muzej suvremene umjetnosti Istre. Zbirka
Faggian
Rijeka, Galerija Kortil, Hrvatsko slikarstvo onda i sad
Ljubljana, Galerija Jakopič, Hrvatsko slikarstvo onda
i sad
2010. Pula, Muzej suvremene umjetnosti Istre, Moderna
(Post) Moderna
Rovinj, Galerija Sv.Toma, Exchangeart / Artexchange 3
2002. Split, Galerija umjetnina, Serigrafije iz mape u izdanju
Ateliera Brane Horvat
Pula, Muzej suvremene umjetnosti Istre, Tu smo 2
Zagreb, Umjetnički paviljon, Monokromije
Osor kolonija
Pula, MMC Luka, Multimeridijan ’10: Znakovi uzaludnosti / Signs of Futility
Prag, Manes Exhibition Hall, Kolekcija suvremene
umjetnosti Filip Trade
Beč, Museum in Palais Kinsky, Ars Lucis et Umbrae
2000. Zagreb, Galerija Beck, Neon
2009. Zagreb, Klovićevi dvori, Slavonija, Baranja i Srijem-vrela europske civilizacije
2001. Zagreb, Dom HDLU, PM-20 /Dvadeset godina/
1981-2001
1999. Split, Galerija umjetnina, Dah umjetnika
Pula, HDLUI i MSUI - Stara tiskara, “Kriza”
1999. Bol, Galerija “Branko Dešković”
Split, GALUM, Stalni postav
Split, Galerija umjetnina, Antologijska djela Galerije
umjetnina
1999. Rovinj, Galerija Sv. Toma, Neon
Poreč, Istarska sabornica, 49. Annale: U počast baroku
1998. Zagreb, Galerija Grubić, Slika je slika
Zagreb, Gliptoteka HAZU, X. triennale hrvatskog
kiparstva
Dubrovnik, Umjetnička galerija Dubrovnik, PM-20 /
Dvadeset godina/ 1981-2001
Rijeka, Galerija “Kortil”, Enigma
Dubrovnik, Utvrda Revelin, Mediterranea No. 2
Venezia, Spazio Thetis, Not human
Vukovar, Gradski muzej Vukovar, U susret vukovarskom salonu
Zagreb, Gliptoteka HAZU, Ispričati priču
Zagreb, Dom hrvatskih likovnih umjetnika, Zbirka
suvremene umjetnosti Filip Trade
1998. Zagreb, Galerija Arteria, Dah umjetnika
1995. Požega, Galerija Hajdarović
1995. Umag, Galerija Dante
1994. Zagreb, Galerija Arteria
1988. New York, Rastovski Gallery
1986. Osijek, Galerija likovnih umjetnosti
Split, Galerija umjetnina, Academia moderna
Zagreb, MSU, Zbirke u pokretu
2008. Rovinj, Multimedijalni centar Grada Rovinja 1. istarski
Sajam umjetnina-Artexchange 2008.
Zagreb, Gliptoteka HAZU, 4. hrvatski triennale crteža
1986. Varaždin, Galerija umjetnina
2007. Zagreb, Dom hrvatskih likovnih umjetnika, 42. zagrebački salon / vizualne umjetnosti
1986. Koprivnica, Galerija Koprivnica
1986. Maribor, Razstavni salon Rotovž
2006. Vukovar, Gradski muzej Vukovar, 1. vukovarski salon
1986. Rovinj, Zavičajni muzej
1986. Zagreb, Studio Muzeja suvremene umjetnosti - Gliptoteka JAZU
Zagreb, Gliptoteka HAZU, IX. triennale hrvatskog
kiparstva
Karlsruhe (D), Zentrum für Kunst und Medientechnologie, Lichtkunst aus Kunstlicht
1985. Ljubljana, Mestna galerija
1985. Sarajevo, Klub Collegium artisticum
1984. Zagreb, Prostor proširenih medija
2000. Zagreb, Dom hrvatskih likovnih umjetnika, XXXIX.
annale: Ideja serije
Pordenone, Galeria la Rocca, XXXIX. Annale: Ideja
serije
Velika Gorica, Galerija Galženica, Dekorativno i konstruktivno
2005. Graz, Landesmuseum Joanneum, Fluxus-Konzeptkunst
1999. Zadar, Galerija umjetnina NMZ-a, 15. Plavi salon: Strategija citata u umjetnosti osamdesetih i devedesetih
Sv. Ivan Zelina, Galerija Sv. Ivan Zelina, Slika u ljubavi
Rijeka, Moderna galerija, Dekorativno i konstruktivno
Poreč, Istarska sabornica, XXXIX. annale: Ideja serije
1983. Zagreb, Galerija suvremene umjetnosti
1981. Osijek, Galerija Studentskog centra
Zagreb, Umjetnički paviljon, Kinetizam
Zagreb, Dom hrvatskih likovnih umjetnika, Kraj
stoljeća, kraj slikarstva? Hrvatsko slikarstvo u
devedesetim godinama
Zagreb, RTL 1. godišnjica
1980. Zagreb, Galerija Nova
Zagreb, Muzej Mimara, Veliki stol
1979. Beograd, Salon Muzeja savremene umetnosti
Zagreb, Muzej Mimara, Hrvatski umjetnici Plehanu
1978. Zagreb, Galerija Nova
Split, Galerija umjetnina, Veliki stol
1977. Zagreb, Galerija Nova
1976. Slavonski Brod, Muzej Brodskog Posavlja
1998. Buenos Aires, Museo Nacional de Bellas Artes, Nuevo
Arte de Croacia
Sâo Paolo, Museo de Arte Contemporanea da Universidade de Sâo Paolo, Nuevo Arte de Croacia
Zagreb, Dom hrvatskih likovnih umjetnika, 39.
zagrebački salon
Poreč, Istarska sabornica, XXXVIII. annale: Barok
devedesetih
Bol, Dvor Koločevog mira, LoBol
Zagreb, Salon galerije Karas, XXXVIII. annale: Barok
devedesetih
2004. Zagreb, Umjetnički paviljon, Čudovišno
158
Zagreb, Klovićevi dvori, 33. zagrebački salon
Zagreb, Moderna galerija, Nova hrvatska umjetnost
1997. Cochabamba, El Centro Simon I. Patinô, Nuevo Arte
de Croacia
1991. Zagreb, Zagrebački velesajam, Hrvatska umjetnost u
osamdesetim godinama
Zagreb, Muzejski prostor, U susret Muzeju suvremene
umjetnosti
Klagenfurt, Kunstlerhaus, Junge Kunst aus Jugoslawien
1990. Skopje, Muzej na sovremenata umetnost, Geometrije
Wien, Hochshule fur Angewandte Kunst, Junge Kunst
aus Jugoslawien
Sv. Ivan Zelina, Galerija Sv. Ivan Zelina, Druga slika
u vinu
Santiago de Chile, Museo de Arte Contemporaneo,
Nuevo Arte de Croacia
Beograd, Muzej savremene umjetnosti, Geometrije
Subotica, Galerija likovni susret, Geometrije
Graz, Neue Galerie, Junge Kunst aus Jugoslawien
Osijek, Galerija likovnih umjetnosti, Geometrije
Gospić, Muzej Like, XXI. lički annale
Valdivia, Museo de Arte Contemporaneo, Nuevo Arte
de Croacia
Maribor, Umetnosna galerija, Geometrije
1985. Rijeka, Moderna galerija, 13. bijenale mladih
Zagreb, Moderna galerija, Rubno-Borders-Ffiniau
Koprivnica, Galerija Koprivnica, Geometrije
Zagreb, Galerija Karas, Slika - Skulptura = Prostor
Split, Dioklecijanovi podrumi, Rubno-Borders-Ffiniau
Ljubljana, Moderna galerija, Geometrije
Split, Dioklecijanova palača, Niti mita
Cardiff, Howard Gardens Gallery, Rubno-BordersFfiniau
Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, Geometrije
Rovinj, Zavičajni muzej, Likovna kolonija Rovinj ’97
Sarajevo, Umjetnička galerija BiH, Geometrije
Ljubljana, Mestna galerija, Nagrajenci reškega Biennala
mladih
Poreč, Istarska sabornica, XXXVII. annale: Strategija:
Izazov
Sarajevo, Collegium Artisticum, Hrvatska umjetnost u
osamdesetim godinama
Skopje, Muzej na sovremenata umetnost, Aktuelni
tendencii vo hrvatskoto slikarstvo od 1975. do denes
Skopje, Muzej na sovremenata umetnost, Hrvatska
umjetnost u osamdesetim godinama
1996. Zagreb, Moderna galerija, Otklon
Poreč, Istarska sabornica, XXXVI. annale: Odsutnost
1989. New York, Rastovski Gallery, New Renaissance Voice
Zagreb, Dom hrvatskih umjetnika, XXXVI. annale:
Odsutnost
Sarajevo, Collegium Artisticum, Jugoslavenska
Dokumenta
Rovinj, Zavičajni muzej, Likovna kolonija Rovinj ’96
Split, Pallazo Milesi, Umjetnost i geometrija
Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt, Lions Grand prix za
slikarstvo ’96
Bol, Dvor Koločevog mira, LoBol
1988. New York, Rastovski Gallery, Carmen Hererra, Project
Infinite, Fabio Salvatori, Antoine Segovia, Damir Sokic,
Felix Gonzalez Torres, Young K.
Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, Akvizicije
Muzeja suvremene umjetnosti 1991-1996.
1995. Zagreb, Moderna galerija, Checkpoint
Sartirana Lomellina, Castelo di Sartirana, Arteria in
Sartirana
Rijeka, Moderna galerija- Mali salon, Artuković, Bućan,
Ivančić, Kuliš, Prančić, Sokić, Vrkljan
Zagreb, Muzej Mimara, HKD “Napredak” - Umjetnička
galerija: 1. izložba
Dubrovnik, Umjetnička galerija, HKD “Napredak” Umjetnička galerija: 1. izložba
Mostar, Dom “Stjepan Kosača”, HKD “Napredak” Umjetnička galerija: 1. izložba
Sarajevo, Umjetnička galerija BIH, HKD “Napredak” Umjetnička galerija: 1. izložba
Pecuh, Pesci galeria, XIV. Biennale Slavonaca
Venezia, Padiglione Croato, 46. Biennale di Venezia
Zagreb, Moderna galerija, 46. Biennale di Venezia
(hrvatska selekcija)
Poreč, Istarska sabornica, XXXV. annale: Prema minimalnom
Zagreb, Dom hrvatskih umjetnika, XXXV. annale:
Prema minimalnom
1994. Dubrovnik, Galerija Otok / Art radionica Lazareti,
Quinta Essentia
Rovinj, Galerija Sv. Toma, Quinta Essentia
Labin, Labin Art Express, Quinta Essentia
Rovinj, Zavičajni muzej, Likovna kolonija Rovinj ’94.
Duisburg, Wilhem Lehmbruck Museum, Zentrum
Zagreb-Skulptur in Kroatien 1950-1990
Osijek, Galerija likovnih umjetnosti, XIV. Biennale
Slavonaca
1993. Venezia, Starman Collezione, A casa / At Home
Zagreb, Umjetnički paviljon, 17. salon mladih
Beograd, Umjetnički paviljon Cvijeta Zuzorić, U
međuvremenu
Zagreb, Gliptoteka JAZU, Drugi triennale hrvatskog
kiparstva
1984. Zagreb, Umjetnički paviljon, 16. salon mladih
Zagreb, Galerija Karas, Izložba saveza HDLU
Zagreb, Galerija Karas, 12. postav recentnih radova
članova HDLU
Zagreb, Prostor proširenih medija, K ruskoj avangardi
Zagreb, Galerija Karas, Od monokromija do novog
ekspresiviteta u hrvatskom slikarstvu
1987. Zagreb, Muzej suvremene umjetnosti, Mlada jugoslavenska umjetnost
Split, Niš, Velika Gorica, Osijek, Karlovac, Zagreb,
Mladi hrvatski kipari
Beograd, Muzej savremene umjetnosti, Mlada
jugoslavenska umjetnost
1983. Zagreb, Izložbeni salon Doma JNA, Post prije transa
Zagreb, Galerija suvremene umjetnosti Minimalizam
Ljubljana, Moderna galerija, Mlada jugoslavenska
umjetnost
Salzburg, Salzburger Kunstverein, Mlada jugoslavenska
umjetnost
Pančevo, Savremena galerija centra za kulturu “Olga
Petrov”, 2. pančevačka izložba jugoslovenske skulpture
1983.
Mainz, Rathaus, Junge Maler aus Zagreb
Bratislava, Slovenska narodna galerija, Mlada jugoslavenska umjetnost
Zagreb, Galerija suvremene umjetnosti, Akvizicije
Dubrovnik, Umjetnička galerija, Dubrovački salon:
Skulptura u hrvatskoj ’80-e godine
Zagreb, Umjetnički paviljon, 15. salon mladih
Zagreb, Moderna galerija, Nacionalna umjetnost poslije 1945. (stalni postav)
Atena, Pinakoteka, Suvremeno slikarstvo i skulptura u
Jugoslaviji
Ljubljana, Mestna galerija, Pet plus pet
Prag, Vystavni Fini Uhybernu, Mlada jugoslavenska
umjetnost
Dubrovnik, Umjetnička galerija, Mlada jugoslavenska
umjetnost
Zagreb, Galerije Karas i PM, Umjetnost koja se mijenja i
teče
Beograd, Umjetnički paviljon Cvijeta Zuzorić, Umjetnost koja se mijenja i teče
Rovinj, Zavičajni muzej, Likovna kolonija Rovinj ’87.
Zagreb, Umjetnički paviljon, 19. salon mladih
Zagreb, Umjetnički paviljon, 22. zagrebački salon
1982. Zagreb, Galerija Karas, Kritičari odabiru
Zagreb, Galerija suvremene umjetnosti, Inovacije u
hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina
Beograd, Muzej savremene umjetnosti, Inovacije u
hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina
Sarajevo, Umjetnički paviljon Collegium artisticum,
Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina
Sarajevo, Collegium Artisticum, Jugoslavenska
Dokumenta
Maribor, Razstavni salon Rotovž, Mlada hrvaška
umetnost
Zagreb, Galerija Karas, Mladi umjetnici za
Univerzijadu
Zagreb, Gliptoteka JAZU, 1. triennale hrvatskog
kiparstva
1986. Zagreb, Umjetnički paviljon, 18. salon mladih
Zagreb, Umjetnički paviljon, 14. salon mladih
Zagreb, Galerija Doma JNA, Papiri
Zagreb, Centar za multimedijalna istraživanja, Atributivne vježbe
Sarajevo, Collegium artisticum, Umjetnost-kritika
usred osamdesetih
Čačak, Muzej Nadežda Petrović, Memorijal Nadežde
Petrović
1981. Zagreb, Galerija suvremene umjetnosti, Akvizicije
159
Koper, Galerija Loža, Primeri iz sodobnega hrvaškega
slikarstva
Zagreb, Galerija Nova, Druga skulptura
Beograd, Umjetnički paviljon Cvijeta Zuzorić, Zagrebački umjetnici mlade generacije
Nagrade
Awards
Zagreb, Galerija Karas, Konkretističke tendencije i
suvremeno iskustvo
1976. Poreč, Prva nagrada 16. annala
Skopje, Muzej na sovremenata umetnost, Izložba
SLUJ-a
1978. Zagreb, Nagrada Sedam sekretara SKOJ-a za slikarstvo
Titigrad, Umjetnički paviljon, Izložba HDLU-a
1981. Zagreb, Nagrada 13. salona mladih
Samobor, Samoborski muzej, Samoborski susret
1981. Osijek, Nagrada Ex Aequo 8. biennala slavonaca
Zagreb, Umjetnički paviljon, 13. salon mladih
1983. Zagreb, Nagrada 15. salona mladih
Osijek, Galerija likovnih umjetnosti VIII. biennale
Slavonaca
1985. Rijeka, Nagrada 13. biennala mladih
1978. Zagreb, Nagrada 10. salona mladih
1980. Zagreb, Galerija Karas, 8. postav recentne hrvatske
likovne umjetnosti
2004. Rovinj, Priznanje za doprinos u stvaranju i razvoju
Zavičajnog muzeja grada Rovinja povodom pedesete
obljetnice
Koper, Galerija Meduza, Mala slika
2005. Zagreb, Nagrada 39. zagrebačkog salona
Motovun, Likovna galerija, Motovunski likovni susret
1980.
2008. Pula, Nagrada za urbane intervencije MSUI Pula,
“Tu smo”
Venezia, Galleria Bevilacqua la Masa, Giovani artisti
Jugoslavi
2009. Zagreb, Nagrada 10. triennala hrvatskog kiparstva
Zagreb, Galerija Nova, Nove pojave u hrvatskom
slikarstvu
Zagreb, Salon Galerije Karas, Zagrebački umjetnici
mlade generacije
2009. Split, Zahvalnica za potporu i osobni doprinos u realizaciji projekta Galerije umjetnina
2010. Pula, Grand Prix MSUI Pula “Tu smo 2”
Varaždin, Galerija slika Varaždin, 2. salon mladih
Zagreb, Moderna galerija, Recentna ostvarenja dobitnika Nagrade sedam sekretara SKOJ-a
Zagreb, Galerija Karas, 7. postav recentne hrvatske
likovne umjetnosti
Graz, Neue Galerie am Landesmuseum Joanneum, Der
XIV Internationalen Malerwochen in der Steiermark
Zagreb, Galerija Karas, Izložba saveza HDLU-a
Sarajevo, Collegium Artisticum, Umjetnički paviljon,
Izložba saveza HDLU-a
Bibliografija
Bibliography
Škunca, Josip. Novi dijalog sa stvaralaštvom. Vjesnik, Zagreb
(24.08.1976.)
Poznić, Zdravko. Između pop arta i konceptualizma. Oko,
Zagreb (1977).
Beograd, Galerija SKC, Grupa autora
Zagreb, Umjetnički paviljon, 13. zagrebački salon
Horvat-Pintarić, Vera. Lieber Wilfried... [predgovor]. Trigon
77 : Kunstlerhaus&NeueGalerie [katalog izložbe]. Graz, 1977.
Zagreb, Galerija Karas, 6. postav recentne hrvatske
likovne umjetnosti
Sokić, Damir. [tekst u katalogu]. Izložba Rašić, Bijelić, Sokić :
Galerija Nova [katalog izložbe]. Zagreb, 1977.
Zagreb, Umjetnički paviljon, Otkup umjetnina 1977.
Zagreb, Centar za multimedijalna istraživanja / Studentski centar, Atributivne vježbe
Grupa autora : Galerija instituta Ruđer Bošković [predgovor
u katalogu izložbe]. Zagreb, 1978.
Zadar, Moderna galerija, 2. salon mladih
Beograd, Galerija SKC, Smotra umjetničkog srvaralaštva mladih povodom X. kongresa SSOJ
Graz, Neue Galerie am Landesmuseum Joanneum,
Trigon 77
Zagreb, Umjetnički paviljon, 9. salon mladih
Rijeka, Moderna galerija, 9. bijenale mladih
1976. Zagreb, Umjetnički paviljon, 8. salon mladih
Poreč, Zavičajni muzej Poreštine / Istarska sabornica,
XVI. annale
Č. M. Gosti iz Zagreba. Politika ekspres, Beograd
(08.03.1979.)
Izložba Zagrebačkih umjetnika. Pobjeda, Titograd
(08.03.1979.)
M. Ž. Mladi zagrebački umjetnici. Politika, Beograd
(08.03.1979.)
Skulpture zagrebačkih umjetnika. Politika, Beograd
(09.03.1979.)
Skulpture od platna i kutija. Politika, Beograd (09.03.1979.)
Ristić, Slobodan. Bez velikih novina. Borba, Beograd
(21.03.1979.)
Denegri, Ješa. Milivoj Bijelić, AnteRašić, Damir Sokić. Umetnost, Beograd 1978. br. 66
M(aleković), V(ladimir). Parada nagrađenih. Vjesnik, Zagreb
(20.12.1979.)
Sokić, Damir. [tekst u katalogu]. Izložba Rašić, Bijelić, Sokić
: Salon Muzeja savremene umetnosti [katalog izložbe] Beograd, 1979.
Skreiner, Wilfried. [Predgovor]. Der XIV Internationalen
Malerwochenin der Steiermark : Neue Galerie am Landesmuseum Joaneum [katalog izložbe]. Graz, 1979.
Jurić, Vlatka. Slike bez priče. Vjesnik, Zagreb (14.04.1980. )
1978. Zagreb, Galerija Instituta Ruđer Bošković, Grupa
autora
1977. Zagreb, Umjetnički paviljon, Otkup umjetnina 1976.
Jurčić, Zrinka. Preizkušnje : 10. salona mladih. Vjesnik,
Zagreb (25.01.1979.)
Š(kunca), J(osip). Kritičari odabiru treći put. Vjesnik, Zagreb
(29.02.1980.)
1979. Zagreb, Umjetnički paviljon, 10. salon mladih
Š(kunca), J(osip). Deseti jubilarni salon mladih. Vjesnik,
Zagreb (05.01.1979.)
Jerman, Željko. Sedam slikara traži publiku. Polet, Zagreb
(06.03.1978.)
Lučić, Mladen. U pronalaženju zajedničkog nazivnika. Oko,
Zagreb (15.06.1978.)
Lj. M . Uručene nagrade. Večernji list, Zagreb (11.10.1978.)
R.G. Uručene Nagrade sedam sekretara SKOJ-a. Vjesnik,
Zagreb (11.10.1978.)
Kusik, Vlastimir. Damir Sokić. Umetnost. Beograd (1978)
br. 61-62
Sokić, Damir. [Predgovor]. [Samostalna izložba] : Galerija
Nova. Zagreb, 1978.
Maleković, Vladimir. Generacija bez ishodišta. Vjesnik,
Zagreb (09.01.1979.)
Škunca, Josip. Na putovima eksperimenta. Vjesnik, Zagreb
(14.05.1980.)
Maković, Zvonko. Damir Sokić. Oko, Zagreb (30.10.1980.)
Jurčić, Zrinka. 12. salon mladih : Ni loš ni izuzetno dobar.
Oko, Zagreb (30.10.1980.)
Maković, Zvonko. Ti traljavi kunsthistoričari. Oko, Zagreb
(21.08.1980.)
Koželj, Marinela. Kad banalnost dominira duh nestaje. Oko,
Zagreb (24.07.1980.)
Baldani, Juraj. Nove pojave u hrvatskom slikarstvu. Studio,
Zagreb (1980.)
Depolo, Josip. Nove pojave u hrvatskom slikarstvu. Oko,
Zagreb (24.07.1980.)
Maković, Zvonko. [Predgovor]. Nove pojave u hrvatskom
slikarstvu : Galerija Nova [katalog izložbe]. Zagreb, 1980.
Susovski, Marijan. [Predgovor]. Motovunski likovni susreti
[katalog izložbe]. Zagreb, 1980.
Susovski, Marijan. [Predgovor]. Giovani artisti Jugoslavi :
Galleria Bevilacquala Masa Venezia [katalog izložbe]. Zagreb,
1980.
Rus, Zdenko. Damir Sokić. Radio Zagreb Prvi program
(listopad 1980.)
Koželj, Marinela. Rekapitulacija novog slikarstva. Studentski
list, Zagreb (23.05.1980.)
Maković, Zvonko. O novom slikarstvu, o novim pojavama i
koječemu drugom ili obračun jedne Marinele s izložbom koju
nije vidjela. Oko, Zagreb (12.06.1980.)
Maković, Zvonko. [Predgovor]. [Damir Sokić : samostalna
izložba] : Galerija studentski centar [katalog izložbe]. Osijek,
1981.
Poznić, Zdravko. [Predgovor]. Konkretističke tendencije i
suvremeno iskustvo : Galerija Karas [katalog izložbe]. Zagreb,
1981.
160
Maković, Zvonko. [Predgovor]. Druga skulptura : Galerija
Nova [katalog izložbe]. Zagreb, 1981.
Škunca, Josip. Šta hoće mladi likovnjaci. Vjesnik, Zagreb
(26.05.1981.)
Poznić, Zdravko. [Predgovor]. Zagrebački umjetnici mlađe
generacije : Umjetnički paviljon Cvijeta Zuzorić [katalog
izložbe]. Beograd, 1981.
Susovski, Marijan. Mentalna kvaka 70. Oko, Zagreb
(15.101981.)
Maković, Zvonko. [Predgovor]. Izložba Saveza hrvatskih
društava likovnih umjetnika : Umjetnički paviljon [katalog
izložbe]. Titograd, 1981.
Škunca, Josip. Izložba obrata. Vjesnik, Zagreb (25.12.1981.)
Koščević, Želimir. Nova slika i novi sadržaj. Vjesnik, Zagreb
(29.12.1981.)
Hadanj, Željko. Osijek samo na desnoj obali. Vjesnik, Zagreb
(11. 1981.)
Maroević, Tonko. S onu stranu zaglavnog kamena. Život
umjetnosti, Zagreb (1981) br. 31
Kusin, Vesna. Nova praksa sedamdesetih. Vjesnik, Zagreb
(1981.)
Maković, Zvonko. Nova slika. 13. salon mladih : Umjetnički
paviljon [katalog izložbe]. Zagreb, 1981.
Matičević, Davor. Uvod. Inovacije u hrvatskoj umjetnosti
sedamdesetih godina [katalog izložbe]. Zagreb, 1982.
Susovski, Marijan. Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina. Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih
godina [katalog izložbe]. Zagreb, 1982.
Ivandić, Boro. Papiri. Studentski list. Zagreb (16.04.1982.)
Lučić, Mladen. Suvremeni plastički osjećaj. 14. salon mladih :
Umjetnički paviljon [katalog izložbe]. Zagreb, 1982.
Matičević, Davor. Da, nešto drugo. Atelier ’82 : Gliptoteka
JAZU [katalog izložbe]. Zagreb, 1982.
Maković, Zvonko. Zapis za Damira Sokića . [Damir Sokić :
samostalna izložba] : Galerija suvremene umjetnosti [katalog
izložbe]. Zagreb, 1983.
Matičević, Davor. [Predgovor]. [Damir Sokić : samostalna
izložba] : Galerija suvremene umjetnosti [katalog izložbe].
Zagreb, 1983.
Škunca, Josip. Sučeljena polazišta. Vjesnik, Zagreb
(25.02.1983.)
Lučić, Mladen. Prve ili posljednje bitke. Vjesnik, Zagreb
(02.03.1983.)
Lučić, Mladen. Vremenske ilustracije. Vjesnik, Zagreb
(02. 1983.)
Susovski, Marijan. [Predgovor]. Minimalizam u Jugoslaviji
: Galerija suvremene umjetnosti [katalog izložbe]. Zagreb,
1983.
Kusin,Vesna. Veliki umjetnici minimalizma. Vjesnik : Sedam
dana, Zagreb (1983), br. 257
Valušek, Berislav. Skulptura kao iskustvo prostora. 2. PIJS :
Suvremena galerija Centra za kulturu Olga Petrov [katalog
izložbe]. Pančevo, 1983.
Maković, Zvonko. Monokromi. Danas, Zagreb (1983.), br. 42
Denegri, Ješa. Posle 80-te. Polja, Novi Sad 29(1983.), br.
294/295
Susovski, Marijan. Volja za slikanje. Polja, Novi Sad 29(1983.),
br. 294/295
Susovski, Marijan. [Predgovor] . Junge Maler aus Zagreb :
Rathaus [katalog izložbe]. Mainz, 1983.
Susovski, Marijan. Damir Sokić. Pitanja, Zagreb 15 (1983),
br. 3
Medved, Andrej. Nove slike slovenskog slikarstva. Život
umjetnosti, Zagreb (1982), br. 33/34, str. 31-45
Medved, Andrej. Nove slike slovenskog slikarstva. Nova slika :
slikarske tendencije osamdesetih godina. Zagreb, 1982.
Susovski, Marijan. Dekada pitanja bez odgovora. Danas,
Zagreb (16.03.1982.)
Lučić, Mladen. Desetljeće na izložbi. Start, Zagreb
(03.03.1982.)
Susovski, Marijan. Mlada hrvaška umetnost . Mlada hrvaška
umetnost : Razstavni salon Rotovž [katalog izložbe]. Maribor,
1982.
Matičević, Davor. [Predgovor]. Lucio Fontana : Galerija suvremene umjetnosti [katalog izložbe]. Zagreb, 1983.
Domić, Lilijana. Izložba bez euforije. Vjesnik, Zagreb
(11.05.1985.)
Denegri, Ješa. Umjetnost na početku osamdesetih : jugoslovenska zbivanja. Dometi : časopis za kulturu, Rijeka (1985.),
br. 7
Vuković, Predrag. [Predgovor]. Slika, skulptura, prostor :
HDLUZ [katalog izložbe]. Zagreb, 1985.
D. K. Novi apstraktni ekspresionizam. Vjesnik, Zagreb
(28.06.1985.)
Stepanov, Sava. U kolosijeku osamdesetih. Oko, Zagreb
(12.06.1985.)
Maroević, Tonko. Niti mita. Niti mita : Dioklecijanovi podrumi [katalog izložbe]. Split, 1985.
Stipančić, Branka. Aktualni tendencii vo hrvatskoto slikarstvo
od 1975. do denes. Aktualni tendencii vo hrvatskoto slikarstvo
od 1975. do denes : Muzej na sovremenata umetnost [katalog
izložbe]. Skopje, 1985.
Lučić, Mladen. Zagreb te zove… 3+4 : časopis studenata
istorije umetnost, Beograd (1985.)
Maković, Zvonko. [Predgovor]. Nagrajenci Reškega bienala
mladih : Mestna galerija [katalog izložbe]. Ljubljana, 1985.
Lučić, Mladen. [Predgovor]. U međuvremenu : Umjetnički
paviljon Cvijeta Zuzorić [katalog izložbe]. Beograd, 1985.
R. A. Otvorene tri izložbe. Vjesnik, Zagreb (11.02.1983.)
Matičević, Davor. Jedan zagrebački krug. Umjetnost - kritika
usred osamdesetih : Collegium artisticum [katalog izložbe].
Sarajevo, 1986.
Maračić, Antun . Artkitchen. Polet, Zagreb (17.11.1983.)
Maković, Zvonko. Nova slika : hrvatsko slikarstvo 80-tih
godina. Život umjetnosti, Zagreb (1982), br. 33-34
Šimat Banov, Ive. [Predgovor]. Mladi hrvatski kipari : Galerija
Karas [katalog izložbe]. Zagreb, 1984.
Maković, Zvonko. Portret : Damir Sokić. Oko, Zagreb
(07.07.1983.)
L(endvaj), A(na). Rezime novog. Večernji list, Zagreb
(26.03.1982.)
Maković, Zvonko. Nova slika : hrvatsko slikarstvo 80-tih
godina. Nova slika : slikarske tendencije osamdesetih godina.
Zagreb, 1982. str. 7-20
Kovač, Leonida. Neoekvilibristi. Polet, Zagreb (14.12.1984.)
Koščević, Želimir. Vidim, slikam, dakle postojim. Pitanja,
Zagreb (1985), br. 2
Škunca, Josip. Teoretičarima za volju : 15. salon mladih.
Vjesnik, Zagreb (22.11.1983.)
Susovski, Marijan. Na prijelomnoj granici. Danas, Zagreb
(21.12.1982.)
Briski, Maja. Teorija relativnog slikanja. Polet, Zagreb
(14.12.1984.)
Stepanov, Sava 2. PIJS. Oko, Zagreb (23.06.1983.)
Maković, Zvonko. Šest autora. Kritičari odabiru : Galerija
Karas [katalog izložbe]. Zagreb, 1982.
Torbarina,Tanja. Niste me dobro konfrontirali. Vjesnik,
Zagreb (31.08.1982.)
Stipančić, Branka. 15. salon mladih. Moment : časopis za
vizuelne medije, Beograd 1(1984), br. 1
Šimat Banov, Ive. Salon nije saloon. Danas, Zagreb
(06.12.1983.)
Domić, Lilijana. Na dežurstvu suvremenosti. Danas, Zagreb
(13.12.1983.)
Hlevnjak, Branka. Pojedinačni radovi kao opća situacija. Oko,
Zagreb (08.12.1983.)
Matošec, Dražen. Četvrta situacija. Danas, Zagreb
(10.01.1984.)
Vinterhalter, Jadranka. Salon mladih. Moment : časopis za
vizuelne medije, Beograd (1986), br. 3/4
Pejić, Bojana. Strategija kameleona : Collegium artisticum.
Umjetnost - kritika usred osamdesetih [katalog izložbe].
Sarajevo, 1986.
Maroević, Tonko. Sal(d)o salona. Oko, Zagreb (13.02.1986.)
Koščević, Želimir. [Predgovor]. Kritičarov izbor : Mestna
galerija [katalog izložbe]. Ljubljana, 1986.
Domić, Lilijana. Lebdeći oblici. Vjesnik, Zagreb (16.11.1984.)
Matičević, Davor. [Predgovor]. [Damir Sokić : samostalna
izložba] : Studio galerije suvremene umjetnosti [katalog
izložbe]. Zagreb, 1986.
Lendvaj, A(na). Sentiment kao oslonac. Večernji list, Zagreb
(17.10.1984.)
Maković, Zvonko. Pomak od kanona. Danas, Zagreb
(01.07.1986.)
Maković, Zvonko. Drugi način života slike. Danas, Zagreb
(30.10.1984.)
Domić, Lilijana. Izložba koja se pamti. Vjesnik, Zagreb
(21.07.1986.)
Lučić, Mladen. [Predgovor]. Od monokromija do novog
ekspresiviteta u hrvatskom slikarstvu : Galerija Karas : HDLUZ
[katalog izložbe]. Zagreb, 1984.
Škunca, Josip. Tipičan entuzijazam mladih. Vjesnik, Zagreb
(16.12.1986.)
Gall, Zlatko. Monokromija i ekspresivnost. Slobodna Dalmacija, Split (22.11.1984.)
Lendvaj, Ana. Počelo se raditi ozbiljno. Večernji list, Zagreb
(16.11.1984.)
Susovski, Marijan. Motovunski susreti-10. Moment : časopis
za vizuelne medije, Beograd 1(1984), br. 1
Viculin, Marina. Pitanje dijaloga radi. Vjesnik, Zagreb
(19.11.1984.)
Koščević, Želimir. Fragment o novoj slici. Moment : časopis
za vizuelne medije, Beograd (1986) br. 3/4
Susovski, Marijan. [Predgovor]. Mlada jugoslavenska umjetnost : Galerije grada Zagreba [katalog izložbe]. Zagreb, 1986.
Susovski, M(arijan). Die tür zur Kunstwelt. Kleine Zeitung,
Graz (19.09.1986.)
Matičević, Davor. Hoću slikati. XIV memorijal Nadežde
Petrović : Umjetnička galerija N. Petrović [katalog izložbe].
Čačak, 1986.
161
Kusin, Vesna. Uvjerljiv internacionalni okvir. Vjesnik, Zagreb
(29.09.1986.)
Wagner, Aleksandra. Amerika na kraju svijeta. Danas, Zagreb
(28.01.1992.)
Domić, Lilijana. Nova etičnost. Vjesnik, Zagreb (11.07.1986.)
Koščević, Želimir. Sudbina nomada. Kontura, Zagreb (1992.)
br. 11/12 ; str. 20-21
Š. Č. Izložbe u Koprivnici i Hlebinama. Vjesnik, Zagreb
(12.09.1986.)
Susovski, Marijan. Drugih petnaest godina. U susret muzeju
suvremene umjetnosti : Muzejski prostor [katalog izložbe].
Zagreb, 1986.
Kusin, Vesna. Veliki povratak hrvatske. Vjesnik, Zagreb
(02.06.1993.)
Trini, Tommaso. Choosing to be Different. A casa / At Home
: Starman collezione, Venezia, 1993.
Kusin, Vesna. Svečanost beskućnika. Vjesnik, Zagreb
(23.08.1986.)
Kusin, Vesna. Bio je to dan Hrvatske. Vjesnik, Zagreb
(12.06.1993.)
Lučić, Mladen. Geometrijska apstrakcija u novijoj hrvatskoj
umjetnosti. XXI lički likovni annale. : Muzej Like [katalog
izložbe]. Gospić, 1986.
Župan, Ivica. Likovna suportiva. Danas, Zagreb (04.06.1993.)
Sokić, Damir. Život na rubu mogućeg [Interwiev] / razgovor
vodio Darko Hudelist. Start, Zagreb (03.10.1987.)
Župan, Ivica. Prestižna promičba hrvatske umjetnosti. Glas
Slavonije, Osijek (12.06.1993.)
A. G. Izlaže Damir Sokić. Vjesnik, Zagreb (13.01.1987.)
Sokić, Damir. U potrazi za Gralom [interview]/ razgovor
vodio Goran Blagus. Kontura, Zagreb 3 (1993/1994), 22/23;
str. 9-20, I-VI
Hudelist, D.(arko). Likovni trendovi: tržište ili filozofija. Start,
Zagreb (08.08.1987.)
Grubić, Damir. Janusov lik “Nove hrvatske umjetnosti”. Kontura, Zagreb 3 (1993), 21 ; str. 9-13
Sokić, Damir. Zagreb fantommetropola. Vjesnik, Zagreb
(20.10.1987.)
Koščević, Želimir. [Predgovor]. Zentrum Zagreb – skulptur in
Kroatien 1950-1990 : Wilhelm Lehmbruck Museum, Duisburg, 7. September bis 23. Oktober 1994. Duisburg, 1994.
Maroević, Tonko. Kad priroda čini skok. Danas, Zagreb
(22.12.1987.)
Depolo, Josip. Balkanska lisica i američki gavran. Start,
Zagreb (10.11.1987.)
Domić, Lilijana. Medijska potrošnja nove umjetnosti. Vjesnik,
Zagreb (18.09.1987.)
Matičević, Davor. [Predgovor]. Suvremeno slikarstvo i skulptura u Jugoslaviji 1977-1987 : Nacionalna pinakoteka, Atena,
1987. [katalog izložbe]. Zagreb, 1987.
Lučić, Mladen. Pet plus pet - Nova geometrija v hrvatski
umetnosti. Likovne besede : revija za likovno umetnost, Ljubljana 12(1988), br. 8/9
Lučić, Mladen. [Predgovor]. Pet plus pet - Nova geometrija u
hrvatskoj umetnosti : Mestna galerija [katalog izložbe]. Ljubljana, 1988.
Sokić, Damir. Intervju : Sokić / razgovor vodili Svebor Kranjc
i Žarko Jovanovski. A3-artbulletin, Zagreb (1988) br. 2/3
Domić, Lilijana. Mnogo htio, mnogo započeo. Vjesnik, Zagreb
(21.10.1988.)
Domić, Lilijana. Začudne boje i plohe. Vjesnik, Zagreb
(04.10.1988.)
R.A. Nasljeđe Evrope. Vjesnik, Zagreb (1988.)
Kusin, V(esna). Novo i poznato. Vjesnik, Zagreb (23.11.1988.)
Matičević, Davor. Viđenje desetljeća - osamdesete i kakvim
ih upamtiti. Jugoslavenska Dokumenta ’89 : Collegium artisticum [katalog izložbe]. Sarajevo, 1989.
B.(enić), G. Umjetnost i geometrija. Slobodna Dalmacija,
Split (19.08.1989.)
Lučić, Mladen. Geometrijske tendencije u suvremenom hrvatskom slikarstvu. Geometrije : Muzej suvremene umjetnosti
[katalog izložbe]. Zagreb, 1990.
Beroš, Nada. Salonski slalom. Vjesnik, Zagreb, 1990.
Matičević, Davor. Emigranti, disidenti ili umjetnici svijeta.
Pan, Zagreb (studeni 1990.)
Rus, Zdenko. [Predgovor]. Hrvatska umjetnost u osamdesetim
godinama : Prostor proširenih medija [katalog izložbe]. Zagreb,
1991.
Domić, Lilijana. Laž o osamdesetima. Vjesnik, Zagreb
(14.06.1991.)
Beroš, Nada. Konvertirana geometrija. Vjesnik, Zagreb
(22.03.1991.)
Maković, Zvonko. Slike bez tijela. [Damir Sokić : Samostalna
izložba] : Arteria [katalog izložbe]. Zagreb, 1994.
Vukmir, Janka. [Predgovor] Quintaessentia : Labin art express
[katalog izložbe]. Labin, 1994.
Štambuk, T. Svjetlo kao tema, smisao i materijal. Glas Istre,
Pula (13.07.1994.)
Blagus, Goran. Rovinj art program. Kontura, Zagreb (1994.)
Muzurović, Lamija. Damir Sokić. Kontura, Zagreb (1994.),
br. 30
Turković, Evelina. Opasnost !!!!! izložba. Kontura, Zagreb
(1994.)
Nikitović, S(pomenka). Zidovi otkrivaju i skrivaju. Večernji
list, Zagreb (21.10.1994.)
Župan, Ivica. Sobe prijatelja. Državnost, Zagreb (28.07.1995.)
Di Martino, Enzo. Oltre i giardini c’e anche la Croazia. Gazzetino, Venezia (08.09.1995.)
Šutej Adamič, Jelka. Enakost in drugačnost - Ob stoletje
“kratki” zgodovini človeškega telesa. Delo,
Ljubljana (12.06.1995.)
Gall, Zlatko. Čvrsti temelj hrvatske kuće. Slobodna Dalmacija, Split (26.06.1995.)
N(ikitović), S(pomenka). Izlažemo u palači Barozzi!. Večernji
list, Zagreb (14.02.1995.)
Kusik, Vlastimir. Na razini reputacije i tradicije. Glas Slavonije, Osijek (17.06.1995.)
Kusin, Vesna. U Veneciji - kod kuće. Vjesnik : Danica : tjedni
kulturni prilog, Zagreb (23.09.1995.)
Kusin, Vesna. Djelo i njegova sjena. Vjesnik : Danica : tjedni
kulturni prilog, Zagreb (17.06.1995.)
J(endrić), Do(rotea). Prema minimalnom. Večernji list, Zagreb
(13.09.1995.)
Župan, Ivica. Polemika s Mondrianom. Hrvatsko slovo,
Zagreb (03.11.1995.)
K. R. Sedmero u užem izboru. Vjesnik, Zagreb (19.05.1995.)
Kusik, Vlastimir. [Predgovor]. A casa / At Home : XLVI esposizione internazionale d’arte, [Venezia, 8 VI - 15 × 1995]
[katalog izložbe]. Venezia, 1995.
Vinterhalter, Jadranka. Damir Sokić : Umjetnost je stvarna,
sve ostalo je iluzija. Checkpoint : Moderna galerija, Zagreb,
17. 10. - 7. 11. 1995 [katalog izložbe]. Zagreb, 1995.
Maroević, Tonko. Odabrani u Sartirani. Vjesnik : Danica :
tjedni kulturni prilog, Zagreb (11.11.1995.)
Bešker, Inoslav. Velika izložba hrvatskih umjetnika. Vjesnik,
Zagreb (13.10.1995.)
Kusin, Vesna. Checkpoint u Modernoj galeriji. Vjesnik,
Zagreb (17.10.1995.)
M. G. Izložba Damira Sokića. Vjesnik, Zagreb (11.10.1994.)
N(ikitović), S(pomenka). Trodjelni Checkpoint. Večernji list,
Zagreb (12.10.1995.)
Župan, Ivica. Slike vremena : Slikar Damir Sokić. Slobodna
Dalmacija, Split (1994.)
Gall, Zlatko. Sumnjivi alibi pluralnosti. Slobodna Dalmacija,
Split (07.11.1995.)
Kusin, Vesna. Hrvatska skulptura na europskom ogledu.
Vjesnik, Zagreb (1994.)
Krajač, Ksenija. Uspostava vlastitog Checkpointa. Novi list :
Mediteran : tjedni kulturni prilog, Rijeka (09.11.1995.)
Baričević, Marina. Zagreb, Bonn, Duisburg. Kontura, Zagreb
(1994.), br. 30
Blagus, Goran. Checkpoint. Kontura, Zagreb (1995), br. 39/40
Damir, Sokić. “Nova hrvatska umjetnost” ne bi prošla u
Americi [Interwiev] / razgovor vodio, Ivica Župan Slobodna
Dalmacija, Split (1994.)
Kusin, Vesna. 46. venecijanski biennale : Otvoren Hrvatski
paviljon. Vjesnik, Zagreb (10.06.1995.)
Nikitović, S(pomenka). Sto svijeća i pet nagrada Večernji list,
Zagreb (14.06.1995.)
Galjer, Jasna. Ekskluzivno iz Venecije : Stoljetni biennale
pronašao svoj izgubljeni identitet. Nedjeljna Dalmacija, Split
(16.06.1995.)
Župan, Ivica. Biennale s hrvatskim šugom. Narodni list, Zadar
(16.06.1995.)
Župan, Ivica. Snažan prodor u svijet. Državnost, Zagreb
(16.06.1995.)
Blagus, Goran. Arteria : Stjecište suvremenih umjetnika.
Vjesnik : Danica : tjedni kulturni prilog, Zagreb (16.12.1995.)
Nikitović, Spomenka. The Croatian House at the 1995 VeniceBiennial. SCCA Quarterly, (svibanj 1995.)
Župan, Ivica. Hrvati osvajaju Južnu Ameriku. Hrvatsko slovo,
Zagreb (13.06.1997.)
Izquierdo, Jose Miquel. Nuevo arte de Croacia. El mercurio,
Santiago de Chile (04.05.1997.)
Mandić, Jelena. Signal iz Santiaga. Novi list : Mediteran :
tjedni kulturni prilog, Rijeka (08.06.1997.)
Župan, Ivica. Rubno - Borders – Ffiniau. Borders-RubnoFfiniau : Moderna galerija, Zagreb, June - July 1997 : Dioklecijanovi podrumi, Split, July - August 1997 [katalog izložbe].
Zagreb, 1997.
Šegota, Nataša. Upečatljiva. Novi list, Rijeka (18.06.1995.)
N(ikitović), Sp(omenka). Doma : na rubu. Večernji list, Zagreb
(01.07.1997.)
Župan, Ivica. „Našijenci” među najboljima. INA, Zagreb
(17.06.1995.)
Beroš, Nada. Popravni : u Podrumima. Vijenac, Zagreb
(21.07.1997.)
Perica, Blaženka. Prijatelji u kući. Vijenac, Zagreb
(29.06.1995.)
Baričević, Marina. Vrijeme po mjeri vlastite umjetničke
slobode. Novi list : Mediteran : tjedni kulturni prilog, Rijeka
(1997.)
162
Mandić, J. Joint venture sličnih energija. Novi list, Rijeka
(02.07.1997.)
Sokić, Damir. [Predgovor]. Neon : Galerija Sv. Toma [katalog
samostalne izložbe]. Rovinj, 1999.
Leteiler, Rosario i Munoz, Ernesto. Nuevo arte de Croacia.
Nuevo arte de Croacia :
Maković, Zvonko. [Predgovor]. Dah umjetnika : Galerija
umjetnina [katalog samostalne izložbe]. Split, 1999.
Museo de arte contemporaneo Santiago de Chile [katalog
izložbe]. Zagreb, 1997.
Kiš, Patricia. Neoni u crkvi, avioni u muzeju. Jutarnji list,
Zagreb (21.07.1999.)
Perica, Blaženka. Art – Spaces of Positions and Discourses.
Nuevo arte de Croacia :
Izložba Damira Sokića. Jutarnji list, Zagreb (11.1999.)
Museo de arte contemporaneo Santiago de Chile [katalog
izložbe]. Zagreb, 1997.
Kostelnik, Branko. U pohodu na Južnu Ameriku. Vjesnik,
Zagreb (31.08.1997.)
Vidulić, Sandi. Podrumi leže Velšanima. Slobodna Dalmacija,
Split (21.07.1997.)
Kostelnik, Branko. Predstavljanje suvremene hrvatske umjetnosti. Vjesnik, Zagreb (05.10.1997.)
Vidulić, Sandi. Loše po Sokića. Slobodna Dalmacija, Split
(16.11.1999.)
Slade, Iris. Damir Sokić : Dah umjetnika : Galerija umjetnina,
od 3. do 26. studenog. Mogućnosti, Zagreb (1999.) br. 10/12
Lučić, Mladen. [Predgovor]. Neon : Galerija Beck [katalog
samostalne izložbe] Zagreb, 2000.
Toman, Boris. Likovni susret Zagreba i Rijeke. Hrvatsko slovo,
Zagreb (28.01.2000.)
Vukmir, Janka. Carta da Croacia. Belénu, Lisabon (1997.) br.2
Domić, Lilijana. Podsjetnik za XX stoljeće. Hrvatsko slovo,
Zagreb (28.01.2000.)
Vukmir, Janka. Aperto Croatia : Presence. Flash Art (listopad
1997.)
Maračić, Antun. [Predgovor]. Non – stop : Galerija proširenih
medija [katalog samostalne izložbe]. Zagreb, 2000.
Župan, Ivica. Kronika: Cardiff. Slobodna Dalmacija, Split
(13.09.1997.)
Kiš, Patricia. Staklo, aluminij i neon s novom aurom. Jutarnji
list, Zagreb (23.01.2000.)
N(ikitović), Sp(omenka). Damir Sokić u “Arteriji” : s dahom
umjetnika. Večernji list, Zagreb (09.01.1997.)
Tenžera, Marina. Muzej u zatvorenom krugu. Vjesnik, Zagreb
(04.04.2000.)
Postergan exposición de arte Croata, . Los tiempos, Cochabamba (11.09.1997.)
Damir Sokić. Ficus [reprodukcija na naslovnici]. Sudac,
Zagreb (2000.), br. 1/2
Arte de Croacia exhibiran en salon del Centro Patino. Los
tiempos, Cochabamba (09.09.1997.)
Kiš, Patricia. I New York se može potrošiti. Jutarnji list,
Zagreb (14.12.2000.)
Garfias, Hernan. Croacia sorprendente. Dise, Santiago de
Chile (rujan 1997.), br. 45
Sokić, Damir. Damir Sokić – razgovor. / razgovor vodili Ante
Nikša Bilić i Ante Rašić. Oris : časopis za arhitekturu i kulturu, Zagreb 2(2000.), br. 8
N(ikitović), Sp(omenka). Tropi i raster. Večernji list, Zagreb
(10.01.1998.)
Križić Roban, Sandra. Dah kao simbol stvaranja. Vjesnik,
Zagreb (14.01.1998.)
N(ikitović), Sp(omenka). Izložba s programiranom pogreškom. Večernji list, Zagreb (23.09.2000.)
U seriji srodnih likovnih naracija. Vjesnik, Zagreb (5.6.2000.)
Leko Fritz, Kristina. Cosmo izložbe : tajna ljubavne simbioze.
Cosmopolitan, Zagreb (studeni 1998.)
Kiš, Patricia. Sokić, Silađin, Jokanović i Jagoda Bujić predstavili su se na Biennalu. Jutarnji list, Zagreb (08.06.2001.)
Popovčak, Borivoj. Damir Sokić. [Damir Sokić : Samostalna
izložba] : Galerija Arteria [katalog izložbe]. Zagreb, 1998.
Kiš, Patricia. Hrvatski se paviljon otvara u petak u srcu Venecije. Jutarnji list, Zagreb (02.06.2001.)
Župan, Ivica. U prvom planu fikus. Slobodna Dalmacija, Split
(19.01.1998.)
Kiš, Patricia. Što poslije marke: dolar? euro? slika!. Playboy,
Zagreb (lipanj 2001.)
Kiš, Patricia. Umjetnici u intimi svojih ateljea. Jutarnji list,
Zagreb (22.09.1998.)
Perica, Blaženka. Venetian Dialogue of 2001. Not human :
Spazio Thetis [katalog izložbe]. Venezia, 2001.
Arte de Croacia. Clarin, Buenos Aires (13.02.1998.)
Jovetić, Goran. Hrvatska u Veneciji. Vjesnik, Zagreb
(08.06.2001.)
Glusberg, Jorge. Exhibin muestra de arte Croata. Ambito
financiero, Buenos Aires (10.02.1998.)
Battistozzi, Ana Maria. Desembarco del arte Croata. Clarin
Buenos Aires (14.02.1998.)
Galli, Aldo. Nuevo arte de Croacia. Lenacion Buenos Aires
(14.02.1998.)
Kovač, Leonida. O sobnim biljkama, prirodi umjetnosti,
institucionalnim okvirima. Kolo, Zagreb (1998.), br. 3
Lučić, Mladen. Damir Sokić : Slika je slika. [Damir Sokić
: Samostalna izložba] : Galerija Grubić [katalog izložbe].
Zagreb, 1998.
Sokić, Damir. Mali manifesti. Emisija Trećeg programa Radio
Zagreba, 1999.
Benić, Gordana. Umjetnost kao veliko skladište. Slobodna
Dalmacija, Split (09.11.1999.)
Kiš, Patricia. Umjetnost bez ideologije. Jutarnji list, Zagreb
(13.11.1999.)
Maković, Zvonko. [Predgovor]. Zbirka suvremene umjetnosti
Filip Trade : Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika
[katalog izložbe]. Zagreb, 2001.
Brabec, Mirjana i Kučera, Mario. Umjetnost u znaku meandra. Gloria, Zagreb (15.06.2001.)
Umjetnost između obala užurbano se postavlja. Slobodna
Dalmacija, Split (17.08.2001.)
Umjetnost između obala počinje u Revelinu. Dubrovačka
republika, Dubrovnik (21.08.2001.)
Jendrić, D(orotea). Hrvatska priča za strane novinare. Večernji list, Zagreb (03.10.2001.)
Kiš, Patricia. “Ziheraško” čitanje hrvatske umjetnosti devedesetih. Jutarnji list, Zagreb (03.10.2001.)
Jovetić, Goran. Dolazi li kraj umjetnosti? Vjesnik, Zagreb
(03.10.2001.)
Viculin, Marina. Likovni događaji u 2001. : Petercol i Sokić
broj jedan. Vijenac, Zagreb (24.01.2002.)
Maković, Zvonko. [Predgovor]. Zbirka suvremene umjetnosti
Filip Trade : Galerie Manes Prag srpanj 2002.[katalog izložbe]. Zagreb, 2001.
Topić, Leila. Umjetnost ne mora biti trošak. Zarez, Zagreb
(18.7.2002.)
Matković, Željka. Hrvatsko gay-proljeće. Globus, Zagreb
(29.03.2002.)
Majstorović, Božo i Hlevnjak, Branka. Galerija umjetnina u
Splitu. Kontura, Zagreb (2002.), br. 69
Kiš, Patricia. Rijedak tematski osvrt na suvremenu likovnu
produkciju. Jutarnji list, Zagreb (10.05.2002.)
Kiš, Patricia. Tridesetoro umjetnika na izložbi “Monokromi”.
Jutarnji list, Zagreb (09.05.2002.)
Maković, Zvonko. [Predgovor]. Grafičke mape u izdanju
Ateliera Brane Horvata : Galerija umjetnina [katalog izložbe].
Split 2002.
Lučić, Mladen. Damir Sokić : Bez naziva.[Damir Sokić :
Samostalna izložba] : Galerija Josip Račić [katalog izložbe].
Zagreb, 2002.
Kiš, Patricia. Sokić izlaže u „Račiću“. Jutarnji list, Zagreb
(19.12.2002.)
V.B.S. „Otklon” u „Naranči”. Novi list, Rijeka (11.03.2002.)
V.B.S. Grafičke mape u izdanju Ateliera Brane Horvata. Novi
list, Rijeka (11.12.2002.)
Kiš, Patricia. Umjetnikov povratak slici. Jutarnji list, Zagreb
(23.12.2002.)
Jendrić, Dorotea. Zanimljivi Sokić u zapuštenom Račiću.
Večernji list, Zagreb (05. i 06.01.2003.)
Križić Roban, Sandra. Geometrija života. Vjesnik, Zagreb
(04.01.2003.)
Lučić, Mladen. Maljevič i Mondrian versus Damir Sokić.
Kontura art magazin, Zagreb (2003), br. 74
Ostojić, Sunčica. Damir Sokić : Galerija Josip Račić. Kontura
art magazin, Zagreb (2003), br. 74
Beroš, Nada. Szeemann - umjetnost se zbiva na Balkanu.
Jutarnji list, Zagreb (26.04.2003.)
Valerjev, N. Sučeljavanje ranih i recentnih radova. Novi list,
Rijeka (18.02.2003.)
Šegota Lah, Nataša. Grupiranje intelektualaca. Novi list,
Rijeka (09.03.2003.)
V.B.S. Slikari izrazitog individualiteta. Novi list, Rijeka
(12.03.2003.)
Kiš, Patricia. Izložba će postati važna tek kad joj se postrože
kriteriji. Jutarnji list, Zagreb (29.05.2003.)
Dugandžija, Mirjana. Balkan u Beču. Nacional, Zagreb
(13.05.2003.)
Mance, Ivana. Postmodernistički revizionizam modernističke
estetike. Kolo, Zagreb (2003.), br. 2
Tenžera, Marina. Pedeseti rođendan male Venecije. Vjesnik,
Zagreb (24.08.2003.)
Maković, Zvonko. U znaku Mondriana. [Damir Sokić : Samostalna izložba] : Galerija Pučkog otvorenog učilišta Poreč
[katalog izložbe]. Poreč, 2003.
Kiš, Patricia. Kritičari Jutarnjeg lista izdvajaju događanja koja
će obilježiti hrvatsku kulturu u 2004. Jutarnji list, Zagreb
(24.01.2004.)
Jendrić, Dorotea. Srednja klasa opet kupuje slike. Večernji list,
Zagreb (24.01.2004.)
Kovač, Leonida. Stablo kojeg nema. Lice : Umjetnički paviljon [katalog samostalne izložbe]. Zagreb, 2004.
163
Maković, Zvonko. Damir Sokić ili o odsutnosti, tišini i ostalome. Lice : Umjetnički paviljon [katalog samostalne izložbe].
Zagreb, 2004.
Jendrić, Dorotea. Uklopljen u arhitekturu. Večernji list,
Zagreb (31.01.2004.)
Kiš, Patricia. Ukratko : Damir Sokić danas u Umjetničkom paviljonu otvara izložbu “Lice”. Jutarnji list, Zagreb (03.02.2004.)
Kiš, Patricia. Uspješna izložba radova koji će na kraju nestati.
Jutarnji list, Zagreb (04.02.2004.)
Tolić, Vlasta. Monumentalnost prazne građevine. Vjesnik,
Zagreb (05.02.2004.)
Silađin, Branko. Izložba instalacija Umjetničkog paviljona.
www.arhitektura-info (02.2004.)
Baričević, Marina. Izazivanje straha od mogućeg ničega. Novi
list, Rijeka (15.02.2004.)
Križić Roban, Sandra. Izložba satkana od šutnje i odsutnosti.
Vjesnik, Zagreb (17.02.2004.)
Tunjić, Andrija. Umjetnička su djela naseljena u nama, pohranjena u idejama. Vjesnik, Zagreb (22.02.2004.)
Golub, Marko. Kraj stoljeća, kraj slikarstva u HDLU-u. www.
radio101.hr (2005.)
Kiš. P. Nove tehnologije nisu jedini odgovor suvremenosti.
Jutarnji list, Zagreb (10.06.2005.)
Golub, Marko. Konceptualizacija slikarstva. Zarez, Zagreb
(24.02.2005.), br. 149
Kiš, Patricia. Sjajno osmišljena smotra domaće likovne umjetnosti. Jutarnji list, Zagreb (14.06.2005.)
Kiš, Patricia. 39. Zagreb salon : Grand Prix Ivanu Faktoru za
rad posvećen Fritzu Langu. Jutarnji list, Zagreb (16.06.2005.)
Kalle, Martina. Doba razdora na arbitraži. Vjesnik, Zagreb
(28.09.2005.)
Paleček, Vladimira. Slikari za velikim stolom. Slobodna Dalmacija, Split (14.12.2005.)
Ožegović, Nina. Kći izložila skrivene Ivančićeve aktove.
Nacional, Zagreb (20.9.2005.)
Perić, Ivan. Izložba Ivančićevih aktova u Splitu. Jutarnji list,
Zagreb (11.05.2005.)
Viculin, Marina. Udahni vodu! Vijenac, Zagreb (04.03.2004.)
Vidulić, S(andi). “Aktovi” za rođendan grada. Slobodna Dalmacija, Split (10.05.2005.)
Sokić, Damir. Interview : Damir Sokić / razgovor vodio Mladen Lučić. Kontura art magazin, Zagreb (2004.) br. 80
Božanić Serdar, Vesna. Stotinu aktova prvi put pred očima
javnosti. Novi list, Rijeka (10.05.2005.)
Koljanin, Ana-Marija. Jedan od najistaknutijih umjetnika
srednje generacije. Glas Slavonije, Osijek (19.03.2004.)
Božanić Serdar, Vesna. Stotinu aktova prvi put pred očima
javnosti. Glas Istre, Pula (11. 05.2005)
Lućič, Mladen. [Predgovor]. Instalacije : Dom HDLU : Galerija
kazamat [katalog samostalne izložbe]. Osijek, 2004.
Vidulić, S(andi). Aktovi Ljube Ivančića. Slobodna Dalmacija,
Split (9.05.2005.)
Koljanin, Ana-Marija. Umjetnost je stvarnija od stvarnosti.
Glas Slavonije, Osijek (23.03.2004.)
Peritz, Romina. Tijelo viđeno očima jednog melankolika.
Vjesnik, Zagreb (07. i 08. 05. 2005.)
Koljanin, Ana-Marija. Umjetnost mora sumnjati u dogme!
Glas Slavonije, Osijek (27.03.2004.)
H. P. Likovni događaj. Feral Tribune. Split (13.05.2005.)
Sokić, Damir. Kulturni intervju [Interwiev] /razgovor vodio
Marko Golub http://www.dnevnikulturni.info/intervjui/likovnost/39/damir_sokic/ (14.10.2004.)
Rus, Zdenko. Čudovišno. Čudovišno : Umjetnički paviljon
[katalog izložbe]. Zagreb, 2004.
Tenžera, Marina. Strah na Akademiji likovnih umjetnosti.
Vjesnik, Zagreb (06.06.2004.)
Briski Uzelac, Sonja. Kultura slikarskog originala u doba
beskrajnog umnožavanja slika. Slika i objekt : Zbirka suvremene umjetnosti Filip trade : Umjetnička galerija Dubrovnik
[katalog izložbe]. Dubrovnik, 2004.
Rus, Zdenko. Kraj stoljeća, kraj slikarstva? Kraj stoljeća, kraj
slikarstva? : Dom hrvatskih likovnih umjetnika [katalog
izložbe]. Zagreb, 2005.
Jendrić, Dorotea. Stotinu majstorskih aktova. Večernji list,
Zagreb (10.05.2005.)
Kiš, Patricia. Nepoznati aktovi Ljube Ivančića u Splitu. Jutarnji list, Zagreb (05.05.2005.)
Vidulić, Sandi. Kontra građanskoj samodopadnosti. Slobodna
Dalmacija, Split (14.05.2005.)
Jendrić, Dorotea. Aktovi u svim pozama Večernji list, Zagreb
(15.09.2005.)
Mandić-Mušćet, Jelena. Gola tijela u grču. Vjesnik, Zagreb
(14.09.2005.)
Zec, Miroslav. Skriveni opus-svjedočanstvo stvaralačkog žara.
Novi list, Rijeka (15.09.2005.)
Laušić, V. Javnosti nepoznati aktovi iz obiteljske ostavštine.
Slobodna Dalmacija, Split (15.09.2005.)
Peritz, Romina. Damir Sokić, umjetnik : Vjesnik, Zagrebov
izbor kulturnog događaja i osobe 2005. Vjesnik, Zagreb (10. i
11.12.2005.)
Mandić-Mušćet, Jelena. Kulturni događaj godine : Izložba aktova Ljube Ivančića : svjedočanstvo tjeskobe. Vjesnik, Zagreb
(10. i 11. 12.2005.)
Gall, Zlatko. Šalice i naličje. Slobodna Dalmacija, Split
(23.12.2005.)
Zidić, Igor. Moderna galerija hrvatske umjetnosti (U davne
dane i kroz novo doba). Povijest : palače, ustanove, obnove.
Zagreb, 2005.
Marciuš, Željko. Posljednjih dvadeset godina Moderne galerije. Povijest : palače, ustanove, obnove. Zagreb, 2005.
Luetić, Ivica. Autentični hrvatski proizvod. Fokus, Zagreb
(27.01.2006.)
M.K. Forumova nagrada za Ivančićeve “Aktove”. Vjesnik,
Zagreb (14. i 15.01.2006.)
M.H. Ljubi Ivančiću nagrada galerije Forum. Novi list, Rijeka
(14.01.2006.)
Kruhak. Mirela. Tanjuri s potpisom. Grazia, Zagreb
(14.02.2006.)
Veliki lijepi stol. ELLE, Zagreb, (veljača/ožujak, 2006.)
Tanjuri kao slike. Grazia, Zagreb (04.2006.)
Mandir, Antonio. Zahod zavadio slikare i muzeologe. Večernji
list, Zagreb (27.04.2006.)
A.B. Zona galerija, Zagreb : Duhovi u centru grada. Globus,
Zagreb (02.06.2006.)
Tenžera, Marina. Knifer je moja istinska domovina! Vjesnik,
Zagreb. (11.09.2006.)
Elezović, Nadežda. Pod aurom borbe za vlastiti opstanak. Novi list : Mediteran : tjedni kulturni prilog, Rijeka
(16.07.2006.)
Kiš, Patricia. Neambiciozna izložba nije sakrila nove talente.
Jutarnji list, Zagreb (21. i 22.06.2006.)
Laušić, V. Od broda do aviona. Slobodna Dalmacija, Split
(05.10.2006.)
Zec, Miroslav. Jedinstven opus usprkos zaokretima. Novi list,
Rijeka (07.10.2006.)
Trkanjec, Željko i Kiš, Patricia. Protokol ga odabrao jer je
poznat u svijetu, stručnjaci se ne slažu. Jutarnji list, Zagreb
(20.10.2006.)
Kiš, Patricia. Akademici: političari ne daju Makoviću da radi
svoj posao. Jutarnji list, Zagreb (24.10.2006.)
Hlevnjak, Branka. Duhovni ratnici. Metropolitan, Zagreb
(veljača 2005.)
Mandić-Mušćet, Jelena. Nepoznata, nikad izlagana platna.
Vjesnik, Zagreb (12.09.2005.)
Lučić, Mladen. [Predgovor]. Suprematistička kompozicija
Allahu ekber : Dom HDLU [katalog samostalne izložbe].
Zagreb, 2007.
Kovač, Leonida. Pogovor. Dimenzije slike / Zvonko Maković.
Zagreb, 2005.
Laušić, V. Male studije. Slobodna Dalmacija, Split
(24.09.2005.)
Topić, Leila. Vizije su ostvarive. Vjesnik, Zagreb (17. i
18.06.2006.)
Maković, Zvonko. Monokromi. Dimenzije slike / Zvonko
Maković. Zagreb, 2005.
Izložba aktova Ljube Ivančića. www.hina.hr (14.09.2005.)
Kiš, Patricia. Damir Sokić : Jebanje. Jutarnji list, Zagreb
(05.03.2007.)
Maković, Zvonko. Slike bez tijela. Dimenzije slike / Zvonko
Maković. Zagreb, 2005.
Maković, Zvonko. Dimenzija slike. Zagreb, 2005.
Kiš, Patricia. Mjesto hrvatske umjetnosti u suvremenosti.
Jutarnji list, Zagreb (08.09.2005.)
Kiš, Patricia i Galović, Tomislav. Meštrovićev paviljon propada zbog manjka novca za obnovu. Jutarnji list, Zagreb
(07.09.2005.)
Körbler, Iva. Apel čelnika HDLU-a za obnovu Doma likovnih
umjetnika : „Nema novaca za potpunu obnovu“. Nacional,
Zagreb (13.09.2005.), br. 513
Baričević, Marina. Atovi iskreni do bola. Novi list : Mediteran
: tjedni kulturni prilog, Rijeka (25.09.2005.)
M. Z. Uvid u stvaralački opus. Novi list, Rijeka (24.09.2005.)
Jurić, Nataša. Unutarnji impulsi u tijelu slike. Fokus, Zagreb
(07.10.2005.)
Glavan, Darko. Usamljen i metodičan slikarski konceptualist.
Jutarnji list, Zagreb (12.10.2005.)
Skender, Melisa. Servirana hrvatska likovna umjetnost. Extra!,
Zagreb (13.12.2005.)
Laušić, Vesna. Moj glas za mene. Slobodna Dalmacija, Split
(14.12.2005.)
Kuliš, Danijela. Hrvatski umjetnici na tanjuru. Iće& piće,
Zagreb (veljača 2007.)
I.P.: Damir Sokić. Suprematistička kompozicija Allahu ekber.
www.culturenet.hr (05.03.2007.)
Novak, T. Jezik suprematizma. Vjesnik, Zagreb (8.3.2007.)
Lučić, Mladen. Objekti. Objekti : MMC Luka Pula [katalog
samostalne izložbe]. Pula, 2007.
Beroš, Nada i Milovac, Tihomir. Zbirke u pokretu. Jutarnji
list, Zagreb (28.04.2007.)
164
Košćević, Želimir. Kinetizam od početka do danas. Kinetizam
od početka do danas : Umjetnički paviljon [katalog izložbe].
Zagreb, 2007.
Kovač, Leonida. Stablo kojeg nema. Relacionirane stvarnosti /
Leonida Kovač. Zagreb, 2007.
Božanić Serdar, Vesna. Izniman fundus otvoren javnosti.
Mediteran : tjedni kulturni prilog, Rijeka (17.05.2009.)
Zec, Miroslav. Optužbe i uniforme u Meštrovićevom paviljonu. Novi list, Rijeka (28.11.2009.)
Vincek, B(oris). O hipokriziji i padu svih vrijednosti. Novi list,
Rijeka (04.05.2009.)
M.K. Novo staro vodstvo. Vjesnik, Zagreb (02.12.2009.)
Kovač, Leonida. Relacionirane stvarnosti. Zagreb, 2007.
Vincek, Boris. Umjetnička reakcija na krizu moralnih vrijednosti. Novi list, Rijeka (06.05.2009.)
Knezović Belan, Pavica. Pukotina. Jutarnji list, Zagreb
(24.10.2007.)
Lukić, Neva. Sadašnjost sjećanja. Vijenac, Zagreb (04.06.2009.)
br. 398
Rus, Zdenko. K15 [Kontura 15]-Pojmovnik nove hrvatske
umjetnosti. Zagreb, 2007.
Ljubičić, Boris. Iz drugog kuta : Obrazloženje. Vjesnik : Sedam
dana, Zagreb (30. i 31.05 2009.)
Mandić Mušćet, Jelena. Alarmantno stanje u Muzeju. Vjesnik,
Zagreb (20.12.2007.)
Kiš, Patricia. Kada je kapetan broda istovremeno i slikar…
Jutarnji list, Zagreb (29.07.2009.)
Manduševačko kolo: folklor ili turbofolk? Jutarnji list, Zagreb
(16.02.2008.)
Lučić, Mladen. U počast Baroku. 49. Annale : U počast Baroku : Istarska sabornica [katalog izložbe]. Poreč, 2009.
Briski Uzelac, Sonja. Kultura slikarskog originala u doba
beskrajnog umnožavanja slika. Vizualni tekst-studije iz teorije
umjetnosti / Sonja Briski Uzelac. Zagreb, 2008.
Matejčić, Snježana. Simbolika prostora ili kako se othrvati
svome “ideološkom Rimu”. Glas Istre, Pula (13.09.2009.)
Gujinović, Maja i Milković, Ante. Upravno vijeće ne želi
Pintarić na čelu MSU. Jutarnji list (16.04.2008.)
Kiš, Patricia. Zašto sam dao ostavku. Jutarnji list, Zagreb
(10.06.2008.)
Beck, Radovan. Intervju s galeristom : Beck : Pravi majstor
podvalit će falsifikat / razgovarao Sven Veronek. http://dalje.
com/hr-scena/video--beck--pravi-majstor-podvalit-ce-falsifikat/163648 (13.07.2008.)
Šilipetar, Vedran. Suvremenom umjetnošću oživiti staru
jezgru Pule. Glas Istre, Pula (05.09.2008.)
Šilipetar, Vedran. „Tu smo” i postojimo. Glas Istre, Pula
(10.09.2008.)
Kalle, Martina. Velik broj mladih kipara. Vjesnik, Zagreb (17.
i 18.10.2009.)
Kiš, Patricia. Trijenale kojem nema spasa. Jutarnji list, Zagreb
(24.10.2009.)
I.P. Predrag Pavić dobitnik Velike nagrade X. triennala
hrvatskog kiparstva. http://www.culturenet.hr/default.
aspx?id=28144 (21.10.2009.)
Golub, Marko. Trijenale hrvatskog kiparstva 2009. Radio 101
http://www.radio101.hr/?section=2&page=6&item=1549
(28.10.2009.)
Maković, Zvonko. Kruna rada primadone hrvatske teorije
umjetnosti. Jutarnji list, Zagreb (7.11.2009.)
Šilipetar, Vedran. Suvremenost u fazi izgradnje. Glas Istre,
Pula (11.09.2008.)
Denegri, Ješa. Kapitalno djelo ugledne povjesničarke
umjetnosti : nova biblija hrvatskog modernizma. Globus
(05.11.2009.)
Šilipetar, Vedran. Razaznaju se konture muzeja. Glas Istre,
Pula (12.09.2008.)
Vodstvo HDLU : izvanredna skupština je nelegalna i protivna
je statutu. Slobodna Dalmacija, Split (25.11.2009.)
Šilipetar, Vedran. Suživot baštine i suvremene umjetnosti. Novi list : Mediteran : tjedni kulturni prilog, Rijeka
(14.09.2008.)
M.P. Rušenje Upravnog odbora : izvanredna skupština HDLUa. http://www.tportal.hr/kultura/kulturmiks/44600/Izvanredna-skupstina-HDLU-a.html, (23.11.2009.)
Pažin Laušić, Vesna. Umjetnici u Puli. Slobodna Dalmacija,
Split (12.09.2008.)
Inicijatori smjene u HDLU demantiraju Zankija : izvanredna
skupština. http://www.tportal.hr/kultura/kulturmiks/44782/
Inicijatori-smjene-u-HDLU-demantiraju-Zankija.html
(24.11.2009.)
Kiš, Patricia. Slavonija-europska Mezopotamija. Jutarnji list,
Zagreb (04.04.2009.)
Maković, Zvonko. Damir Sokić : résumé. Rauch macht frei :
Gliptoteka HAZU : GALUM [katalog samostalne izložbe].
Split, 2009.
Obrazloženje nagrada X. trijenala hrvatskog kiparstva : Damir
Sokić. Katalog X. trijenale hrvatskoga kiparstva. Zagreb, 2009.
Kiš, P. Skupština na kojoj će se birati predsjednik održat će se
30.11. Jutarnji list, Zagreb (28.11.2009.)
Kiš, P. Novac posvađao likovne umjetnike. Jutarnji list,
Zagreb (25.11.2009.)
HDLU : izabran novi Upravni odbor, Zanki novi-stari predsjednik. Slobodna Dalmacija, Split (01.12.2009.)
Vodstvo HDLU : Izvanredna skupština je nelegalna i protivna
je statutu. Slobodna Dalmacija, Split (25.11.2009.)
Pažin, Vesna. Među umjetnicima ništa novo. Slobodna Dalmacija, Split (02.12.2009.)
Damir Sokić : Rauch macht frei (2009.), http://www.mdc.hr/
kalendar.aspx?d=3-12-2009&t=i&id=4681 (03.12.2009.)
I.P. Split - Academia Moderna & Marko Marković, http://
www.culturenet.hr/default.aspx?id=29341 (16.12.2009.)
Sokić, Damir. Biškupić je napunio MSU svojim pulenima.
Globus, Zagreb (01.01.2010.)
Ljubičić, Boris. Nepravda. Vjesnik, Zagreb (16. i 17.01.2010.)
Gaj, Barbara. Tišina postavlja pitanja. Vijenac, Zagreb
(14.01.2010.)
Moderna post moderna : otvorena još jedna izložba u Staroj
tiskari. http://regionalexpress.hr/site/more/moderna-postmoderna/ (10.09.2013.)
N.S. Muzej koji umjetnost pretvara u praznu ambalažu.
Vjesnik, Zagreb (05.03.2010.)
Piteša, Adrijana. Srušio bih MSU jer uništava umjetnost. Jutarnji list, Zagreb (05.03.2010.)
Pažin, Vesna. Kulturnjaci složni : MSU je promašaj u svakom pogledu, treba ga srušiti! Slobodna Dalmacija, Split
(05.03.2010.)
MSU je kula od karata : plastika brzo propada, a plin uništava
ozon. Jutarnji list, Zagreb (06.03.2010.)
Sokić, Damir. Zlatno tele. http://blog.dnevnik.hr/vaseljena/2010/03/1627321901/damir-sokic.html (15.3.2010.)
Reagiranja : Sokić je iznio neistine o muzeju. Jutarnji list,
Zagreb (15.04.2010.)
I.P. Demur & Petercol & Sokić : izložba. http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=31939, (19.05.2010.)
Horvat Pintarić, Vera. Tradicija i moderna. Zagreb, 2009.
Korsika, Mihael. Osor teden dni s slovensko dušo. Slovenske
novice, Ljubljana (29.07.2010.)
Majstorović, Božo. [Predgovor]. Rauch macht frei : Gliptoteka
HAZU : GALUM [katalog samostalne izložbe]. Split, 2009.
M. K. HDLU: Izvanredna sjednica nije statutarna. Vjesnik,
Zagreb (25. 11. 2009.).
Vincek, B. „Tu smo 2“ bez čvrste koncepcije. Glas Istre, Pula
(15.09.2010.)
P. Damir Sokić: ‘Rauch macht frei’. http://www.culturenet.hr/
default.aspx?id=25414 (27.04.2009.)
Odabrana idejna rješenja spomenika splitskim velikanima.
V(incek), B. „Tu smo 2“ - KRAJ : nagrada za električnu stolicu.
Glas Istre, Pula(18.09.2010.)
Dolce vita : Damir Sokić. ELLE, Zagreb (05. 2009.)
http://www.split.hr/Default.aspx?art=942&sec=694
(10.09.2013.)
Pulić, Martin. Sokić jedan od zadnjih Don Quijotea. Večernji
list, Zagreb (30.04.2009.)
Zec, Miroslav. Propao pokušaj izvanredne skupštine u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. Novi list (28.11.2009.)
Pažin, Vesna. Damir Sokić u gliptoteci HAZU-u : Dim oslobađa. Slobodna Dalmacija, Split (01.05.2009.)
Sokić, Damir. HDLU je počeo funkcionirati kao ‘tajno društvo’! [Interwiev] / razgovor vodio Marko Golub, http://www.
radio101.hr/?section=1&page=2&item=34101 (05.12.2009.)
Zima, Zdravko. Zimsko ljetovanje : Čuj mali čovječe! Novi
list, Rijeka (03.05.2009.)
Zec, Miroslav. Avangardni citati i pušačke slobode. Novi list,
Rijeka (02.05.2009.)
Mandić-Mušćet, Jelena. Skladište osobne povijesti umjetnosti.
Vjesnik : Sedam dana, Zagreb (02. i 03. 05. 2009.)
Šilipetar, Vedran. Blagi melem na ljutu ranu. Novi list : Mediteran : tjedni kulturni prilog, Rijeka (17.05.2009.)
B(ožanić)S(erdar), V(esna). Sokićeva izložba “Dim oslobađa” u
splitskoj Galeriji umjetnina. Novi list, Rijeka (03.12.2009.)
I.P. Damir Sokić izlaže u Splitu, http://www.culturenet.hr/
default.aspx?id=29016 (01.12.2009.)
M(andić) M(ušćet), J(elena). Sokićev “Dim oslobađa”. Vjesnik,
Zagreb (03.12.2009.)
M.K. Tko se boji novog statuta? Vjesnik, Zagreb (28. i
29.11.2009.)
Manifestacija vizualnih umjetnosti Tu smo 2. završila dodjelom nagrada http://www.ipress.hr/kultura/manifestacija-vizualnih-umjetnosti-tu-smo-2-zavrsila-dodjelom-nagrada-9303.
html (19.9.2010.)
P. A. i Angelini, M. Nagrađeni umjetnici na TU SMO 2 : najbolji Cain, Sokić, Floričić i Đukić. http://regionalexpress.hr/site/
more/tu-smo-dodjela-nagrada/ (19.9.2009.)
Manifestacija vizualnih umjetnosti Tu smo 2 završila dodjelom nagrada. Glas Istre, Pula (19.09.2010.)
Brnabić, Vesna. Damir Sokić za električnu stolicu „ubrao“ 15
tisuća kuna. Večernji list, Zagreb (19.09.2010.)
Završena manifestacija „Tu smo 2“. Novi list, Rijeka
(20.09.2010.)
165
Albertini, Paola. Nagrađeni Sokić, Cain, Floričić i Đukić.
Vjesnik, Zagreb (20.09.2010.)
ra/kulturmiks/207230/Drustveno-politicka-svakodnevicaokupirala-domace-umjetnike.html (01.08.2012.)
Vincek, B. Šestodnevno slavlje vizualne umjetnosti. Glas Istre,
Pula (09.09.2010.)
Barbir - Mladinović, Ankica. Kritike na rad Muzeja suvremene umjetnosti. http://www.slobodnaevropa.org/content/muzej-suvremene-umjetnosti-jedinstven-po-fundusu/24701718.
html (08.09.2012.)
Tu smo 2 od 14. rujna u Puli. http://www.gradpula.com/
(11.9.2010.)
B.V. Počinje „Tu smo 2“. Glas Istre, Pula(14.9.2010.)
Tu smo 2 : šestodnevno slavlje vizualne umjetnosti. Glas Istre,
Pula (14.09.2010.)
Vincek, Boris. Tjedan multimedijalne umjetnosti. Novi list,
Rijeka (14.09.2010.)
P. A. Danas počinje TU SMO 2. http://www.regionalexpress.
hr/ (14.09.2010.)
Vincek, Boris. Pomirba Slavena Tolja i Ivana Jakovčića. Novi
list, Rijeka(15.9.2010.)
P. A. Jakovčić izveo još jedan performans, http://regionalexpress.hr/site/more/jakovchi-izveo-josh-jedan-performans/
(15.09.2010.)
Vincek, Boris. Publiko, naručite se. Glas Istre, Pula
(16.09.2010.)
Albertini, Paola. Performance istarskog župana. Vjesnik,
Zagreb (16.09.2010.)
Damir Sokić za električnu stolicu „ubrao“ 15 tisuća kuna.
http://dalje.com/hr-hrvatska/damir-sokic-za-elektricnu-stolicu-ubrao-15-tisuca-kuna/322473 (20.09.2010.)
Vincek, Boris. Tu smo negdje... Glas Istre, Pula (20.09.2010.)
Horvat Pintarić, Vera. Moja rang-lista hrvatskih umjetnika /
razgovor vodio Mladen Pleše. Jutarnji list : Magazin, Zagreb
(24.11.2012.)
Kiš, Patricia. Osoba tjedna : Maković, Zvonko. Jutarnji list,
Zagreb (12.01.2013.)
Parić, Jasmina. Nećemo garažu na bedemu. Slobodna Dalmacija, Split (25.01.2013.)
Šimat Banov, Ive. Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas.
Zagreb, 2013.
Polimac, Nenad. Slavko Štimac, glumac, najveća zvijezda
festivala u Puli. Jutarnji list (27.07.2013.)
Župan, Ivica. Tabula rasa: primarno i analitičko u hrvatskoj
umjetnosti. Oris, Zagreb (2013.)br. 84
Župan, Ivica. Tabula rasa: primarno i analitičko u hrvatskoj
umjetnosti. Likovna kronika - ljeto 2013. (2013.) br. 7-9
Tanović, Ines. Radikalno slikarstvo hrvatskih umjetnika iz
sedamdesetih godina. Jutarnji list (18.06.2013.)
M.K. Tabula rasa: Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti. http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=52840
(7.06.2013.)
Manifestacija vizualnih umjetnosti Tu smo 2 završila dodjelom nagrada. http://www.ipress.hr/, (20.09.2010.)
Tabula rasa: Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti. http://hvm.mdc.hr/gliptoteka-hazu,533%3AZAG/hr/
vijesti/?d=18-6-2013&t=i&vid=7093 (18.06.2013.)
B. V. Završena manifestacija „Tu smo 2“. Novi list, Rijeka
(20.09.2010.)
Izložba: Tabula rasa. http://info.hazu.hr/izlozbe/exhibitMenu/
exhibitMenu/show/exhibit_id=141 (18.06.2013.)
Tu smo 2. Zarez, Zagreb (30.09.2010.)
Maković, Zvonko. Tabula rasa - Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti. http://www.tportal.hr/servisi/info/info_detalj
i?eventId=16235&currentDate=2013-06-21 ;
Vincek, B(oris). Znakovi uzaludnosti u vizualnoj umjetnosti.
Glas Istre, Pula (06.10.2010.)
Vincek, Boris. Uzaludnost u djelima devet autora. Glas Istre,
Pula(09.10.2010.)
Čustić Juraga, Bojana. Umjetnost postoji usprkos svemu. Glas
Istre, Pula (17.10.2010.)
Čustić Juraga, Bojana. Umjetnost usprkos svemu. Novi list,
Rijeka (24.10.2010.)
Gavrilović, Feđa. Angažirana umjetnost-između etike i ekonomije (2. dio). Vijenac, Zagreb (21.11.2010.)
Župan, Ivica. Boris Demur Goran Petercol Damir Sokić.
Forum : mjesečnik Razreda za književnost HAZU. Zagreb
(2010.) br. 7-9
P. K. Jesmo li 70-ih stvarali moćniji art nego danas? Jutarnji
list, Zagreb (24.05.2010.)
http://www.akademija-art.hr/hr/pano/komentar/20234tabula-rasa-primarno-i-analiticko-u-hrvatskoj-umjetnosti
(18.06.2013.)
Peritz, Romina. Izložba „Tabula rasa“ odgovor je šarenilu i
kiču. Večernji list, Zagreb (19.06.2013.)
Švec Španjol, Sonja. Minimalna umjetnost, maksimalni
propusti, Vijenac, Zagreb (2013.), br. 504
Tabula rasa u Gliptoteci. http://www.glasistre.hr/vijesti/kultura/tabula-rasa-u-gliptoteci-411261 (18.6.2013.)
Ivana Gabrić. Primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti.
Kontura art magazin, 2013., br. 121.
Željko Kipke. Nekoliko napomena uz izložbu Tabula Rasa u
zagrebačkoj Gliptoteci. Kontura art magazin, 2013., br. 121.
Peritz, Romina. “Kutija cipela” koja nije ispunila očekivanja.
Vjesnik, Zagreb (19.09.2010.)
Marković, Stjepan. Prijetnje tužbama na Odboru za kulturu.
http://www.zagrebancija.com/hr-aktualnosti/prijetnje-tuzbama-na-odboru-za-kulturu_310615 (11.04.2011.)
Pavić, Predrag. Široki luk oko zaštite. Sjeverna pošta : Studentski centar Zagreb [katalog izložbe Ivana Dujmušića].
Zagreb, 2011.
Mandić Mušćet, Jelena, Peritz, Romina. Apel protiv degradacije Galerije umjetnina. Vjesnik, Zagreb (7.1.2011.)
Mandić-Mušćet, Jelena. Stigma režimskog kipara ne bi smjela
zasjeniti Bakićevu veličinu. Vjesnik, Zagreb (29.02.2012.)
N. K. Društveno-politička svakodnevica okupirala domaće
umjetnike : Trijenale kiparstva. http://www.tportal.hr/kultu-
166
Katalog izložbe / Exhibition catalogue
Damir Sokić Slijepe ulice / Dead Ends
Nakladnik / Publisher
Galerija Klovićevi dvori, Jezuitski trg 4, Zagreb
Za nakladnika / For the publisher
Marina Viculin
Urednici / Editors
Marina Viculin
Tekstovi / Texts written by
Marina Viculin
Damir Sokić
Prijevod na engleski jezik i lektura /
Translation into English and language editing
Maja Šoljan (Intervju s Damirom Sokićem i Piši mi)
Mirna Herman Baletić
katalogizacija i bibliografija / Cataloging
and bibliography
Nina Ivančić
Lektura i korektura hrvatskoga teksta /
Croatian language editing
Katarina Srdarev
Dizajn kataloga, plakata i pozivnice / Design and
layout of catalogue, poster and invitation
Studio Rašić
Ante Rašić
Marko Rašić
Vedrana Vrabec
Fotografije / Photographs
Damir Fabijanić
Ante Rašić
Andrija Zelmanović
Danilo Dučak
Žika Stojanović
Nina Ivančić
Tisak / Printed by
Kerschoffset
Naklada / Printing run
500
Copyright © Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, Hrvatska,
2013.
ISBN: 978-953-271-076-2
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i
sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 864981.
CIP Entry accessible in the computer catalogue of the
National and University Library in Zagreb under number
864981

izvjesce HDLU, 112

pdf

Opći uvjeti za sudjelovanje

Zero Point of Meaning

[PDF - 2 MB]

Popis radova odabranih za izložbu

Glasnik Hrvatskog filatelističkog saveza br. 4/10

HZ CARBD - Svijet Osiguranja

Ovdje - Petar Trinajstić

AKVARELISTICKA KOLONIJA "SAVA" - Galerija umjetnina | grada

vjesnik - Grad Crikvenica

Žene u vatrogastvu.pdf - Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova

ovdje - Gliptoteka