Ba k
ar sk a
n
a
t
e
Sr
!
s
r
k
s
U
RIJEKA . TRAVANJ 2012. . BROJ 3/450 . GOD. L . CIJENA 7 KN
Teološki simpozij
Svijet vjere i
svijet znanja
ne postoje
odvojeno
Hagioterapija
Živjeli
adolescenti!
Zajednice mladih
Župa sv.
Nikole
Tavelića,
Krnjevo
Poruka riječkog nadbiskupa mons. dr. Ivana Devčića za Uskrs
A mi se nadasmo!
Iz korizmeno-uskrsne poslanice gospićko-senjskog biskupa mons. dr. Mile Bogovića
Sedam korizmenih putokaza
prema uskrs(nuć)u
Oni su ga prepoznali čim je uzeo u ruke kruh,
blagoslovio ga, razlomio i dao blagovati
Poruka riječkog nadbiskupa mons. dr. Ivana Devčića za Uskrs 2012. godine
A mi se nadasmo!
Dvojica razočaranih Isusovih učenika, nakon Isusove smrti, svoje mučno stanje izražavaju riječima: „A
mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“ (Lk 24, 21) No, sv. Luka nam u svojoj prispodobi
o dvojici Isusovih učenika na putu od Jeruzalema do Emausa ne ocrtava samo njihovo razočaranje i
beznadnost nego i rađanje nove nade u njima
Draga braćo i sestre!
duhovnom stanju Isusovih učenika nakon što im je učitelj
bio uhićen, osuđen i razapet na križu, govore sva četiri
evanđelista. Učenici su se razbježali, strah im se uvukao u
kosti, obuzelo ih je duboko razočaranje i beznađe. Sv. Luka je to
možda najbolje opisao na primjeru dvojice učenika na putu u Emaus (Lk 24, 13-35). Ta dvojica su, kao i drugi, pošli za Isusom u vjeri
da je on Spasitelj kojega je Bog obećao izraelskom narodu. Zbog
toga su sve svoje nade bili položili u njega. A on je, na koncu, završio sramotnom smrću na križu. O dubini njihova razočaranja govori
i to što na uskrsno jutro, ne vjerujući kazivanju žena o anđelima koji
su im rekli da je Isus živ, napuštaju Jeruzalem, simbol svih židovskih nadanja, i upućuju se natrag, u selo, onamo odakle su pošli za
Isusom. Napuštaju Jeruzalem, simbol nebeske stvarnosti, uvjereni
da je to samo iluzija, i vraćaju se, bolno otriježnjeni, zemaljštini, kao
jedinoj čovjekovoj mogućnosti i neizbježnoj sudbini. Taj hod natrag
simbolizira svu njihovu nevjeru i beznadnost. A kad im se na putu
pridružio neznanac, koji se raspituje o tome što im se dogodilo, oni
svoje mučno stanje izražavaju riječima: „A mi se nadasmo da je on
onaj koji ima otkupiti Izraela“ (Lk 24, 21).
Ne prepoznajemo li se, braćo i sestre, i mi u ovoj dvojici učenika? Ne otkrivamo li u njihovoj sudbini slične sudbine tolikih naših
prijatelja, suvremenika, našeg naroda i cijelog čovječanstva? Oduvijek su se pojavljivali vođe i spasitelji, i oduvijek su im ljudi darivali
O
svoje povjerenje, a za uzvrat su uglavnom dobivali prevaru i razočaranje. Možda je upravo Uskrs vrijeme za odvažnije suočavanje s
izigranim povjerenjem, s neispunjenim nadama, s bolnim razočaranjima, s bezizlaznošću koja nas katkad tako grubo prizemljuje,
to jest sa svim onim zbog čega, poput dvojice na putu u Emaus,
moramo konstatirati da smo se prevarili ili smo bili prevareni.
Zacijelo ćemo, tako razmišljajući, ponovno osjetiti težinu materijalne neizvjesnosti u koju smo došli zbog gubitka radnog mjesta
ili zbog korupcije, pohlepe i lihve onih kojima smo neoprezno dali
povjerenje. Ili ćemo opet dirnuti u živu ranu koju su nam prouzročile prevare i nevjere onih od kojih smo to najmanje očekivali, a što
nam je možda oduzelo obitelj ili prijateljstva koja su nam mnogo
značila. Nastavimo li tako razmišljati i ispitivati se, nećemo moći
zaobići ni sve rašireniji pesimizam i rezignaciju mnogih, posebno
najsiromašnijih.
azmišljanje o vlastitim strahovima i razočaranjima neizbježno će nas suočiti i s općom bezizglednošću koja je zavladala današnjim svijetom, s razočaranošću bezbrojnih ljudskih
bića koja, poput dvojice na putu od Jeruzalema do Emausa, moraju konstatirati da su se uzalud nadali, da nisu dobro procijenili i da
im sada ništa ne preostaje nego život bez iluzija, bez nada i velikih
očekivanja, bez svake vremenite i vječne perspektive.
Doista, zar nam se ne čini, braćo i sestre, da se u putu dvojice
tužnih i očajnih Isusovih učenika iz Jeruzalema u Emaus upravo
R
Pokušajmo nekome radost Uskrsa donijeti tako što ćemo s njime, ispunjeni uskrsnom nadom i spoznajom
da se do uskrsa dolazi preko križa, podijeliti njegove žalosti i tegobe na način kako je to uskrsli Isus učinio sa
svojom dvojicom učenika.
Izdavač: RIJEČKA NADBISKUPIJA I GOSPIĆKO SENJSKA BISKUPIJA; Uređuje: Danijel Delonga; Uredništvo:
Ivan Host, Katarina Isailović, Đuro Puškarić; Grafička priprema: Alen Čar - Slim; Tisak: TISKARA ŠULJIĆ;
Uprava: Ul. Ivana Pavla II. br. 1, 51000 Rijeka; tel: 385 51 581 200; Uredništvo: tel: 385 51 581 220, fax: 581 221;
e-mail: [email protected]; Žiro račun: Nadbiskupija riječka mjesečnik Zvona, ERSTE BANKA,
2402006-1100122753; Broj računa za uplate iz inozemstva: ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK IBAN:
HR 4124020061100122753; Cijena: 7 kn; Godišnja pretplata: 100 kn; Naslovnica: Sretan Uskrs! (Masline u krstionici)
USKRSNA PORUKA
Doista, zar nam se ne čini, braćo i sestre, da se u putu dvojice tužnih i očajnih Isusovih učenika iz Jeruzalema
u Emaus upravo kao u ogledalu zrcali opće stanje duha današnjeg čovječanstva koje, nakon tolikih društvenih
revolucija, tolikih zakonskih akata kojima se štite ljudska prava, tolikih znanstvenih otkrića i tehničkih izuma,
sve više tone u beznađe, u strah i tjeskobu, u otuđenost?
Nikad svijet nije bio bogatiji u materijalnom smislu, a siromašniji u duhovnome; nikad povezaniji prometno i na
druge načine, a ljudi udaljeniji i otuđeniji jedni od drugih; nikad bogatiji svakojakim spoznajama, a siromašniji
vjerom u bolje sutra i u vječni život čovjeka.
N
P
Isus Krist zauvijek ostaje Emanuel, S nama Bog. Zato nikad nismo sami na našem životnom putu. On nas
uvijek prati, i onda kad ga ne prepoznajemo, i užiže u nama snagom svoje riječi i svoje bezgranične ljubavi
svjetlo vjere i nade upravo kad nam je najteže. Stoga vas, draga braćo i sestre, pozivam na obnovu vjere da
nas uskrsli Krist ne samo čeka na kraju našeg životnog putovanja, kako bi nas primio u vječno zajedništvo
svoga proslavljenog života, nego da nas i vjerno prati na putu do tog konačnog cilja našeg života.
3 Broj 3/450 2012.
kao u ogledalu zrcali opće stanje duha današnjeg čovječanstva
koje, nakon tolikih društvenih revolucija, tolikih zakonskih akata kojima se štite ljudska prava, tolikih znanstvenih otkrića i tehničkih
izuma, sve više tone u beznađe, u strah i tjeskobu, u otuđenost?
Nikad svijet nije bio bogatiji u materijalnom smislu, a siromašniji u
duhovnome; nikad povezaniji prometno i na druge načine, a ljudi
udaljeniji i otuđeniji jedni od drugih; nikad bogatiji svakojakim spoznajama, a siromašniji vjerom u bolje sutra i u vječni život čovjeka.
o, sv. Luka nam u svojoj prispodobi o dvojici Isusovih učenika na putu od Jeruzalema do Emausa ne ocrtava samo
njihovo razočaranje i beznadnost nego i rađanje nove nade
u njima. Taj se obrat dogodio zahvaljujući neznancu koji im se na
putu pridružio, a koji je, kako će kasnije spoznati, bio sam uskrsli
Isus. On im se priključio u jednom trenutku dijeleći s njima njihovo
putovanje i raspitujući se zbog čega su tako tužni i tjeskobni. Kad
su mu rekli što ih je dovelo u takvo duševno stanje, naime da je Isus
za kojim su bili pošli vjerujući da je on obećani Spasitelj, bio osuđen i razapet, on im je počeo tumačiti Sveto pismo i pokazivati im
kako se sve to dogodilo prema Božjem planu, što znači da je Bog to
znao i dopustio. Dok je tako govorio i tumačio im Božju riječ, osjetili
su da im srce obuzima neka čudesna toplina. A kad je na kraju puta
svratio s njima u njihovu kuću i sjeo s njima za stol, oni su ga prepoznali čim je uzeo u ruke kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao blagovati. Evanđelist je zabilježio da je Isus u tom trenutku nestao, ali je
svojim učenicima u srce utisnuo novu nadu, toliko živu i snažnu da
su odmah, usred noći, ponovno krenuli natrag u Jeruzalem kako bi
navijestiti „jedanaestorici i onima koji bijahu s njima“ (Lk 24, 33) da
je Isus živ te kako ih je pratio na putu i dopustio da ga prepoznaju
u lomljenju kruha za stolom u njihovoj kući.
Ako smo, braćo i sestre, mogli razočaranost i tjeskobu dvojice
učenika na putu prepoznati kao nešto što nam nije strano, jer je to
stanje i našega duha, moramo pokušati prepoznati i njihovu novu
nadu kao stvarnost koja je i nama dostupna. Dakako, ne kao nešto što nam je moguće pribaviti vlastitim silama nego kao ono što
možemo samo primiti na dar od onoga koji i nas kao suputnik prati
u stopu na putovima naših razočaranja i strahova, osvjetljava nam
Božjom riječi to što nam se događa i ozdravlja nam u sakramentu
presvete euharistije oči srca kojima ga možemo potpuno prepoznati, osposobljavajući nas svim time za novu vjeru i novu nadu u
mogućnost ne samo novog početka ovdje nego i u konačni sretni
ishod našeg života u vječnosti.
To znači, braćo i sestre, da nas Isus ni kao uskrsnuli ne napušta nego i nadalje ostaje među nama i s nama kao onaj koji nas prati na našim životnim stazama dijeleći s nama tegobu putovanja, ali
i hraneći nas živom nadom da ne klonemo od umora i iscrpljenosti.
Na taj se način ona solidarnost s nama koja je došla do izražaja u
Isusovu utjelovljenju, kad je on sam sebe lišio svoga božanskoga
sjaja i postao ljudima sličan, nastavlja i nakon što ga je Bog uzvisio
i darovao mu ime nad svakim imenom (usp. Fil 2, 6-11), i neće nikada prestati. Isus Krist zauvijek ostaje Emanuel, S nama Bog. Zato
nikad nismo sami na našem životnom putu. On nas uvijek prati, i
onda kad ga ne prepoznajemo, i užiže u nama snagom svoje riječi
i svoje bezgranične ljubavi svjetlo vjere i nade upravo kad nam je
najteže. Stoga vas, draga braćo i sestre, pozivam na obnovu vjere
da nas uskrsli Krist ne samo čeka na kraju našeg životnog putovanja, kako bi nas primio u vječno zajedništvo svoga proslavljenog
života, nego da nas i vjerno prati na putu do tog konačnog cilja
našeg života.
ored toga, budući da je Isus i nama, svojim učenicima, povjerio poslanje koje je primio od svoga Oca (usp. Iv 20, 21), pozvani smo i mi, kao pojedinci i kao zajednica njegovih učenika, na isti način kao on pratiti ljude na njihovim životnim putovima,
dijeleći s njima njihove tjeskobe, muke i razočaranja, ali i budeći
u njihovim srcima nadu koju uskrsli Krist dariva svakom čovjeku
koji je želi od njega primiti. Zar treba posebno isticati da to možemo činiti samo ako Isusa i njegovu uskrsnu nadu i sami nosimo u
svojim srcima? Pokušajmo, stoga, nekome radost Uskrsa donijeti
tako što ćemo s njime, ispunjeni uskrsnom nadom i spoznajom da
se do uskrsa dolazi preko križa, podijeliti njegove žalosti i tegobe
na način kako je to uskrsli Isus učinio sa svojom dvojicom učenika.
Želeći, dakle, da i po svakome od vas, kao i po našim vjerničkim zajednicama, mnogi ljudi u ovoj teškoj i neizvjesnoj godini
otkriju nadu i razloge zbog kojih će ponovno krenuti prema „Jeruzalemu“, tj. vratiti se vjeri da nije sve nepovratno izgubljeno, čestitam vam svima, braćo i sestre, sretan i blagoslovljen Uskrs našega
Gospodina Isusa Krista, koji je i naš Uskrs, jer smo s njime već u
krštenju prešli iz smrti u život (usp. Kol 3, 1-4).
+Ivan, nadbiskup
USKRSNA PORUKA
Iz korizmeno-uskrsne poslanice gospićko-senjskog biskupa mons. dr.
Mile Bogovića u povodu Godine vjere i župne kateheze
Sedam korizmenih
putokaza prema
uskrs(nuć)u
Korizma je jako liturgijsko vrijeme koje vjernika vodi od istine što je čovjek po sebi (pepelnica) do istine
što je po Bogu (Uskrs). Na tom putu imamo dosta putokaza kojima nas Bog i Crkva usmjeruju.
Draga braćo i sestre!
Za prenošenje vjere na nove naraštaje ima vrlo mnogo knjiga.
U potankosti su obrađeni slučajevi i modaliteti. I tu bi čovjek mogao
pomisliti da je sve već riješeno i da je samo potrebno to spustiti u
praksu. Međutim, to spuštanje i povezivanje s praksom slabo uspijeva. Tako gledamo kako se u svijetu u kojem cvjeta visoka teološka
znanost ne zbiva naročito uspješno prenošenje vjere sa starijeg na
mlađi naraštaj.
Crkva osjeća tu poteškoću pa govori o „novoj evangelizaciji”,
o poticanju boljeg prenošenja vjere. Papa Benedikt XVI. zacijelo
osjeća da je danas naviještanje i prenošenje vjere s naraštaja na
naraštaj u krizi pa je proglasio Godinu vjere. Uvažavajući teoretske
domete pastoralne teologije, i Papa nas poziva da se učimo od
našega prvoga i glavnoga Učitelja – Isusa Krista te da vodimo računa o načinu kako je Crkva kroz povijest prenosila vjeru. Ona je to
najuspješnije činila po svetoj liturgiji (bogoslužju) u kojemu je opet
glavnu riječ imao glavni Učitelj. Taj navještaj vjere snažan je osobito
u jakim vremenima, među kojima prvo mjesto pripada korizmi.
Korizma je vrijeme od Pepelnice do Uskrsa. Iako postoje tri
ciklusa korizmenih čitanja, ipak možemo reći da svake godine u
korizmi dođu na red sva ključna pitanja čovjeka i njegova života.
Zato ćemo u ovoj poslanici te čimbenike iznijeti onim redom kako
su složeni od Pepelnice preko nedjeljnih čitanja do Uskrsa. Crkva
Kristova imala je uspjeha u naviještanju i prenošenju vjere jer je
ostala Kristova Crkva, njemu vjerna. Ona će svoju zadaću ispuniti
i u današnje vrijeme u mjeri u kojoj bude gradila na tim zasadama.
Evo sedam korizmenih smjernica svakom kršćaninu: 1. Trebaš
se suočiti sa sobom, (2) odgovoran si pred Bogom i braćom, (3)
ne budi sam!, (4) ostani povezan sa svojim izvorom!, (5) budu vođa
koji služi!, (6) uči se umirati, i (7) budi hrana drugima!
Od Pepelnice do Uskrsa
4 Broj 3/450 2012.
Korizma počinje Pepelnicom. Nazvana je po pepelu koji se u
bogoslužju stavlja vjernicima na glavu uz riječi: Sjeti se čovječe da
si prah i da ćeš se u prah povratiti! S tim osjećajem ulazimo u korizmu. Razni putokazi vode nas od pepela prema punini života u
uskrsnuću.
Bog je stvorio čovjeka i obdario ga mnogim dobročinstvima.
Kažemo da je prvi čovjek sagriješio iz oholosti, ali rijetko kada se
protumači što to znači. Oholost je napuhivanje svoje važnosti preko
stvarnih granica, do te mjere kao da za sve što pojedinac jest i ima
ne treba biti zahvalan nikome izvan sebe, niti se pri odlučivanju
treba obazirati na ikoga drugoga. Ohol čovjek svojim stavom želi
reći: Za ono što jesam, što imam, što znam, ne trebam reći hvala
nikome!
To je napuhivanje. To je laž. To je oholost. Sjeti se čovječe da
si prah! Da se povuče ono što si dobio izvan sebe, od Drugoga,
od drugih, vratio bi se opet u prah. To je trajna napast za čovjeka,
i Napasnik ne napušta čovjeka ni u jednom trenutku, nastojeći ga
skloniti da ne bude nikome zahvalan i da se u donošenju odluka ne
treba na nikoga obazirati.
Krivi zaključak na krivom polazištu. To se vidi u ljudskom umiranju. Što ljudsko tijelo postane kada prestane primati život izvana?
Prah i pepeo. Korizma nas treba oslobađati od te laži, od umišljenosti i oholosti. Život je Božji dar. Od Boga si, čovječe, primio mnogo,
primio si od drugih ljudi i od društva. Trebaš za sve to gajiti zahvalnost Darovatelju i darovateljima.
Utjelovljena Riječ Božja, Isus Krist, obnavlja savršenu, potpunu, navezanost (relaciju) čovjeka na njegov izvor, na Boga. Napasnik dolazi i k njemu i nastoji mu nametnuti sličan plan kao i prvom
čovjeku, da ne vodi računa o tom odnosu (relaciji) s Ocem, ali ne
uspijeva jer ga Isus Krist tjera od sebe. Nije Isus pao u napast da u
svom tijelu traži izvor svoje veličine i vrijednosti, neovisne od Oca,
bez relacije prema Ocu. On nije nikada sebe shvaćao kao neovisno
počelo, nego je uvijek u odnosu (relaciji) prema Ocu.
U toj svojoj ukorijenjenosti u Boga, pa i u svoju obitelj i u svoj
narod, Isus je do kraja vjeran. Iz tih korijena izvire i svaka njegova
odluka i svaki plan (budućnost). To znači da je imao jasan stav i
životno usmjerenje. Bez dvoznačnosti. To temeljno usmjerenje nije
ni u jednom času mijenjao. Ostao mu je vjeran i uz svekoliko protivljenje okoline - do kraja.
Isusovo tijelo nije postalo prah i pepeo. Bog nije dopustio „da
pravednik njegov truleži ugleda” (Dj 2, 27), jer ga nije Napasnik
uspio zavesti. On je uvijek bio otvoren najprije prema Bogu, a onda
i prema čovjeku. Svi oni koji povjeruju u Kristov put doživjeti će
pobjedu života u sebi kao što je život pobijedio u uskrslom Kristu.
Taj govor Pepelnice nije lako shvatiti; pogotovo djeci koja nemaju pred očima kako drvlje izgara i ostaje pepeo. No, zato su tu
roditelji, djedovi i bake, vjeroučitelji, svećenici i drugi koji će to tumačiti mlađim naraštajima i na njih prenijeti dragocjeni dar vjere
preko kojih ih je Bog darom vjere obdario.
Svaki navjestitelj vjere treba razinu svoga nasljedovanja Isusa Krista što više približiti razini
njegova darivanja ljudima. Način kako je Isus navijestio vjeru u Boga i spasenje čovjeka trajni
je putokaz za uspješno prenošenje vjere i u današnjem svijetu.
USKRSNA PORUKA
S a d r ž a j:
Uskrsna poruka riječkog
nadbiskupa mons. dr.
Ivana Devčića
A mi se nadasmo! ........... 2-3
Uskrsna poruka gospićkosenjskog biskupa
mons. dr. Mile Bogovića
Sedam korizmenih
putokaza prema
uskrs(nuć)u ..................... 4-5
Zvona zvone
Slika Crkve ......................... 6
Razmišljanja
Impotentna vanjska
politika ................................ 6
Hagioterapija
Živjeli adolescenti! ............ 7
Zadatak je današnjeg naraštaja da prenese
na onaj idući najdragocjeniji dar koji smo primili
- vjeru u Isusa Krista. Na to sve vjernike poziva i
papa Benedikt XVI. proglašenjem tekuće pastoralne godine Godinom vjere. U našoj Biskupiji
imamo u tome dodatni poticaj u Godini župne
kateheze.
Ono što Crkva uči da treba vjerovati nije
ugroženo, jer će to sačuvati knjige. One su poput
skladišta koje je korisno onoliko koliko se stvari
iz njega stavljaju u opticaj. Npr. skladište bicikala korisno je samo koliko se tih bicikala stavi u
uporabu. U knjigama je zabilježeno i mnogo toga
što više ne živi. Možemo u knjigama naći kako
je određena religija bila proširena u nekom kraju
i narodu, ali danas o tome nema traga u životu
nekog naroda. Crkva treba prenositi vjeru koja se
živi, koja prožima i osmišljava živote ljudi. Način
na koji se vjera naviješta i kako se ona živi najbolje
upoznajemo iz života Isusa Krista i njegove Crkve.
Korizma je jako liturgijsko vrijeme koje vjernika
vodi od istine što je čovjek po sebi (pepelnica) do
istine što je po Bogu (Uskrs). Na tom putu imamo
dosta putokaza kojima nas Bog i Crkva usmjeruju. Među njima ovdje je izdvojeno sedam.
1. Pepelnica: Čovjek je Božje stvorenje, što
znači da nema izvor svoga postojanja u sebi,
nego u Bogu. Po sebi bi bio prah i pepeo, što
izražavaju obredi Pepelnice.
2. Stalna je napast „biti kao Bog”, kad ne trebaš
za ono što jesi i za ono što imaš nikome zahvaljivati i nikome odgovarati za svoje čine.
Isus je Napasnika otjerao. Bogu se treba klanjati (zahvaljivati) i njemu služiti svojim djelima.
3. Isus je u svom naviještanju jasno isticao tu
okomicu, podizao oči prema nebu, molio,
zahvaljivao i u svome odlučivanju uvijek računao s Očevom voljom. Imamo pravo služiti
4. 5. 6. 7. se zemaljskim dobrima, ali ne zaboraviti da je
to dar „odozgora” i da je u Bogu naša vječna
domovina. Vertikalu bi svakako trebalo ojačati redovništvo.
Vjera nije poklad znanja nego život u zajedništvu po vjeri. Isus nije imao svoju obiteljsku zajednicu, ali je stvorio uži krug ljudi oko
sebe (jezgru) u kojem je ostvarivao ono što
je mislio i govorio. Kod njega su misao, riječ i
djelo uvijek bili usklađeni. Za uspješno naviještanje vjere potrebne su u svakoj zajednici
osvjedočene jezgre iz kojih se vjera širi u šire
krugove.
U svakoj zajednici potreban je vođa koji svojim vodstvom služi rastu pojedinca i zajednice te kojemu ostali članovi duguju odanost.
Isus je pokazao na koji način se vodstvo odvija i koje osobine vođa treba imati. Lažna je
parola da čovjeka treba prepustiti njemu samome.
Isus nije uklonio smrt, ali je od nje napravio
vrata koja vode u vječnost. Taj put nije on tek
tumačio; on se dogodio u njegovom tijelu.
Time je dao odgovor na ključno ljudsko pitanje o smislu života.
Isus je svim svojim bićem volio svakoga čovjeka i cijeloga sebe uložio za njegovo spasenje. Tu ljubav učinio je vidljivom u euharistiji - kruhom koji se jede i vinom koje se pije.
Postao je hrana i piće onih koji vjeruju u nj.
Svaki navjestitelj vjere treba razinu svoga
nasljedovanja Isusa Krista što više približiti razini njegova darivanja ljudima. Način kako je Isus
navijestio vjeru u Boga i spasenje čovjeka trajni
je putokaz za uspješno prenošenje vjere i u današnjem svijetu.
Radosne vazmene blagdane želi vam vaš
biskup Mile Bogović
U Gospiću, na Pepelnicu 2012. godine.
Crkva Kristova imala je uspjeha u naviještanju i prenošenju vjere jer
je ostala Kristova Crkva, njemu vjerna. Ona će svoju zadaću ispuniti
i u današnje vrijeme u mjeri u kojoj bude gradila na tim zasadama.
Godina mladih
Uloga škole u
socijalizaciji
mladog čovjeka . ................ 9
Mladi
Frama u župi
sv. Nikole Tavelića
na Krnjevu . ...................10-11
Iz povijesne riznice
Župa sv. Antuna opata
u Sušačkoj Dragi . ........12-13
Priroda oko nas
Svadbeni pjev pernatog
šumskog trubadura ..........13
Teološki simpozij
Svijet vjere i svijet
znanja ne postoje
odvojeno .......................14-15
Kulturna tribina
Embrij ima ljudsko
dostojanstvo . ....................15
Prihvatilište za
beskućnike ........................16
Crkvena glazba
Kraljice neba raduj se ......17
Obiteljski predah . ...............18
Korizmena događanja ......19
Gospićko-senjska
biskupija . ...................... 20-21
Riječka nadbiskupija . ... 22-23
Poruka pape Benedikta XVI.
za 27. Svjetski dan
mladih 2012.
“Radujte se u
Gospodinu uvijek!” . ... 24-25
Križni put mladih . ............ 26
Volonteri za Hospicij ....... 27
Misa u kući Ive Robića .... 28
5 Broj 3/450 2012.
Prenošenje vjere
Posjet Svetog Oca Kubi
Papa se susreo s
Fidelom Castrom ............... 8
RAZMIŠLJANJA
ZVONA ZVONE
Slika Crkve Impotentna
vanjska
politika
K
atolički svećenici u Hrvatskoj nemilice
troše novce iz državnog proračuna,
skloni su zgrtanju para, pedofiliji, prijevarama, alkoholu i dvoličnim zabranama. Uz
sve to Katolička je crkva izvan civilnih zakona
jer ju štite ugovori s Vatikanom.
Tako bi se ukratko mogla opisati slika
Crkve predstavljena u proteklih mjesec dana
u medijima. Od početka korizme raznorazni
skandali i „skandalčiči“ uzrok su prave kalvarije koju u ovih 40 dana prolaze vjernici, a
pogotovo svećenici.
Pisati o pobožnostima križnog
puta, o spasenjskom značenju
Kristove muke, o molitvi i
duhovnoj pripremi za Uskrs,
zaista nikoga ne zanima.
Skandali među svećenicima već su prokušani recept medijskih priloga u korizmenom
vremenu. Da, jer pisati o pobožnostima križnog puta, o spasenjskom značenju Kristove
muke, o molitvi i duhovnoj pripremi za Uskrs,
zaista nikoga ne zanima. A korizma je u životu
Crkve prepuna događanja. Od duhovnih i molitvenih od pastoralnih susreta i karitasa. Na
taj se način vjernici intenzivno pripremaju za
najveći kršćanski blagdan. To je vrijeme bogato vjerodostojnim svjedočanstvima, molitvom
i brigom za potrebne. Naravno, sva dobra djela nešto su što se od Crkve očekuje. Zato ne
zaslužuju naslovnice.
Ne, ne možemo sve relativizirati niti svaliti na novinare. Ima grešaka i na strani Crkve,
među onima koji ju predstavljaju, među svim
vjernicima u konačnici. Nekad su to zaista veliki grijesi protivni Isusovom nauku, a ima i,
jednostavno, nespretnih propusta u komunikaciji. Jer, medijima se treba prilagoditi onaj koji
želi da ga novinari vjerno i istinito predstave.
natoč tome Crkva, a to znači vjernici,
u korizmenom su vremenu promišljali
o tajni Isusova života i smrt, o radosnoj vijesti uskrsnuća i vječnoga života. I svi
se napadi na Crkvu i njezine službenike, sve
nesavršenosti iskazane i grijesi učinjeni možda
mogu prihvatiti kao korizmeni poziv na obraćenje. Na preduskrsnoj duhovnoj obnovi svećenika Riječke nadbiskupije, otac kapucin Ivica
Petanjak u duhovnom nagovoru rekao im je:
„Danas smo pod velikim povećalom javnosti
i medija. Ali koliko god nam se čini da nas
proganjaju, a ponekad to i čine, toliko nam
pomažu da se čistimo i živimo vjerodostojno.
Naša je dužnost moliti za svijet.“
Na kraju, nakon mjesec dana medijske
„pripreme“, blagdan Cvjetnice ipak je zauzeo
naslovnice i prve minute televizijskih dnevnika. Prepune crkve vjernika s maslinovim grančicama u rukama najbolje pokazuju što vjeruju
i što je Crkva.
Danijel Delonga
6 Broj 3/450 2012.
U
Reakcija na pokušaj Dražine sudske rehabilitacije trebala je biti
službena, od priopćenja do pozivanja srbijanskog ambasadora, pa
sve do diplomatske note.
Piše: Zvonimir Despot
U
Srbiji se godinama četnikuje, a u
Hrvatskoj se šuti. Hrvatska politika odavno je propustila išta učiniti
kako bi jasno dala do znanja što znači
rehabilitacija četništva u Srbiji, a u prvom
redu četničkog vođe Draže Mihailovića. I
danas se pokazuje da je hrvatska vanjska
politika totalno impotentna.
Tako Vesna Pusić slavodobitno najavljuje kako ide u Washington jer da će
Hrvatska biti “pendrek” u regionu. A kakav će to biti “pendrek” kad nitko iz vrha
države ne zna izustiti ni slovo protesta
Ne može se govoriti o tome da je
za ono što se sad u Srbiji događa, a to
je pokušaj sudske Dražine rehabilitaci- Dražina moguća rehabilitacija srbijanski
je. Nije reakcija u tome da Ivo Josipović
unutarnjopolitički problem. Kako to
o tome odgovara na usputna pitanja na može biti njihov problem, ako su četnici
cesti. Reakcija bi trebala biti službena, od
u Hrvatskoj i BiH ostavili i te kakav
priopćenja do pozivanja srbijanskog amkrvavi trag u Drugom svjetskom ratu?
basadora, pa sve do diplomatske note.
I posvemašnja je zabluda držati kako
je taj sudski proces izvan svih dnevnonjihov problem, ako su četnici u Hrvatskoj i BiH
političkih konotacija. Jer u Srbiji sve je
politika i ništa se bez nje ne može, i za sve se ostavili i te kakav krvavi trag u Drugom svjetpolitiku pita, ili se osluškuje što politika misli ili skom ratu? Ako su iza njih ostala spaljena i
opljačkana sela, ubijeni i masakrirani ljudi? Ako
želi, što je poželjno, a što nije.
oris Tadić godinama već politički koketi- je ostao masovni ratni zločin bez kazne? Kakva
ra s četnicima, uvaljuje im se, a sad mu je to država kojoj nije stalo do njezinih ljudi, do
treba svaki glas, samo da ostane na vla- pravde i povijesne istine?
stina je da je četnički pokret bio heterogen,
sti. Pa makar to bilo i zahvaljujući Draži koji bi
istina je da nikad za rata nije uspostavljena
mogao i sudski dobiti aureolu srpskog mučečvrsta vojna organizacija, da je bilo sukonika za njegova mandata. Očito se Srbiji puno
toga može i(li) mora tolerirati pa makar to bilo i bljavanja među četničkim vođama, pokušaja
na našu štetu. Toliko o hrvatskom regionalnom preuzimanja primata, da su se često ponašali ovisno u kakvom su okruženju djelovali, da
“pendreku”.
A kako bi se opravdala takva impotentna četničke grupe izvan Srbije nije osnivao Dravanjska politika, onda se traže i svakakvi izgo- ža osobno... Ali isto su tako činjenice, koje su
vori. Pa tako povjesničar Tvrtko Jakovina na- objavljene još za vrijeme Jugoslavije, da je Drapominje da “ne očekuje jaču reakciju hrvatske ža unatoč svemu najvećim dijelom rata imao
vanjske politike jer se već godinama i u Hrvat- velik utjecaj na četnike u Hrvatskoj, da su ga
skoj tolerira ambivalentan odnos prema NDH i oni priznavali za svog vrhovnog komandanta,
ustašama”. Koliko je poznato, u Hrvatskoj nitko da su, unatoč svim nedostacima, četničke fornije zatražio rehabilitaciju Ante Pavelića, ustaš- macije u Hrvatskoj, kao i u BiH, bile dio cijelog
tvo nije zakonski izjednačeno s antifašistima, u četničkog pokreta koji je svuda provodio samo
uredima nema Pavelićevih slika, a pojedinačni jednu politiku - Velika Srbija svim sredstvima.
ispadi dobrim su dijelom reakcija na neoboljše- Draža je u Hrvatsku slao i svoje izaslanike, povizaciju Hrvatske. No Jakovina i ne može druk- kušavao je vrbovati i Hrvate, slao četničke snačije govoriti, ne može biti nepristran kad je u ge iz BiH u Hrvatsku...
Uglavnom, previše je činjenica koje govovanjskopolitičkom savjetu Ive Josipovića i Budimira Lončara. Posve je promašeno govoriti o re u prilog tezi da bi Hrvatska trebala žestoko
ambivalentnom odnosu prema NDH kad nema reagirati na još jednu srbijansku provokaciju. A
ni jedne ozbiljne političke snage u Hrvatskoj da se ne govori o tome što su četničke postrojbe učinile Hrvatima za Domovinskog rata, čiji
koja se za to zalaže.
Isto tako ne može se govoriti o tome da jedan od vođa, Vojislav Šešelj, u Haagu čeka
je Dražina moguća rehabilitacija srbijanski presudu. Gdje su sad svi ti antifašisti?
unutarnjopolitički problem. Kako to može biti
B
I
HAGIOTERAPIJA
Hagioterapija osobno
Živjeli adolescenti!
Hagioterapija nudi podsjećanje na smisao postojanja i roditeljima i adolescentima.
Zadatak mi je osposobiti mladog čovjeka da spozna i preuzme određena ograničenja
života u zajednici.
Piše: Vesna Drmić
J
I što tu može hagioterapija?
Hagioterapija nudi podsjećanje na smisao postojanja i roditeljima
i adolescentima. Podsjeća mene, roditelja i odgajatelja da sve počinje
od mene, odrasle osobe. Zadatak mi je osposobiti mladog čovjeka da
spozna i preuzme određena ograničenja života u zajednici. Nije sve
dopušteno, nije sve dobro. To mogu samo ako se pristanem mijenjati
i sjetim se da je dijete osoba, da ne pripada meni. Tražim oslonac
u Stvoritelju, uvijek se iznova odlučujem misliti dobro, govoriti dobro,
činiti dobro. Uviđam svoju nedosljednost, nesrazmjer između onoga
što želim činiti i činim. Mladi mi otvaraju novi pogled na mene samu.
Učim se osluškivati ih, ne bih li čula glas iza bučnosti i nespretnosti
onoga što čine.
Svako jutro iznova, fascinira me dar koji mi je upućen. Smijem biti
s mojim djetetom, smijem biti s mojim učenicima! Smijem se svako
jutro pitati - tko su ti mladi ljudi - i uvijek iznova čuditi se, jednostavno tome što postoje, što su živi, što su slika Očeva, intenzivnih boja,
intenzivnog zvuka. Sve što od mene trebaju, jest da ih uvjerim koliko
su neizmjerno vrijedni, da ih ljubim bez obzira na sve i da im tu i tamo
pokažem gdje da usmjere pogled.
Dužni smo sve učiniti da obiteljski dom bude mjesto gdje će djeca moći nalaziti sigurnost, neopterećeni bračnim problemima rodite-
lja kako ne bi izgubili temeljno povjerenje i sigurnost u život. Vrijeme
adolescencije je blagoslovljeno vrijeme za roditelje, kad se odlučuju
za svoj brak, za drugoga, usprkos svemu. Tu je šansa za duhovni rast
supružnika, posvećenost drugome. Adolescencija je poziv za promjenu
negativnog govora u obitelji kako bi nestalo područje straha. Negativan govor, kritiziranje mladog čovjeka stvara u njemu krivnju, a krivnja
izaziva potrebu za osvetom.
Kako izaći iz kruga nerazumijevanja?
Koliko sam puta odlučila da više neću biti mama! Od danas neka
se moja kćer sama odgaja! Neka i moji učenici rade što hoće! Dosta
mi je! Nije me briga! A ja sam kao neki stručnjak!
Da, adolescent (a tko ne?) pati ako se svađamo, osobito s bračnim
drugom, ako nemamo vremena za njega, a osobito ako ne znamo
oprostiti. Grozno je kad roditelj kaže mladom čovjeku koji uči život:
“Izgubio sam povjerenje u tebe.“ Zamislite da mi Spasitelj kaže: “Ne
dolazi mi više. Više ti ne vjerujem!“ Strašno! Uvijek je ponovo potrebno
ulaziti u opraštanje. Roditeljska pažnja, lijepa riječ, ohrabrenje, razgovor i opraštanje temelj su djetetova odrastanja. Sve krize mogu prebroditi ako imam nekoga tko me bezuvjetno ljubi.
Moja djeca pokazala su mi kako sam krhka posuda, koliko sam
svaki dan potrebna Stvoritelja da bih se mogla mijenjati, ostavljati stari način života, osobito onaj dio koji me ne usrećuje. Uče me da mi
je život darovan, i da stalno želim živjeti više, jačim bojama, i boljim
zvukom, većim srcem. Uvijek iznova spoznajem da su mi darovani, da
Stvoritelj ima silno povjerenje u mene koje samo moram slati dalje.
Sve što danas proživljavam u težini i patnji, natapa moj život da bih
donijela plodove radosti. Ima li išta ljepše nego zaboraviti sebe i davati
se drugima!
Zato, idemo trenirati! Očekujmo za našu ne više djecu - ne još
odrasle, samo dobro, budimo sigurni: oni u sebi imaju sve što im je
potrebno da postanu ljudine. Budimo uz njih. Ljubimo ih cijelim bićem.
Govorimo im glasno i često da su divni, ili ono profesora Ivančića:
„Divno je što postojite.“ Bez straha. Uz nas je Jači.
Svako jutro iznova, fascinira me dar koji mi je upućen. Smijem biti s mojim djetetom, smijem biti s mojim učenicima!
Smijem se svako jutro pitati - tko su ti mladi ljudi - i uvijek iznova čuditi se, jednostavno tome što postoje, što su
živi, što su slika Očeva, intenzivnih boja, intenzivnog zvuka. Sve što od mene trebaju, jest da ih uvjerim koliko su
neizmjerno vrijedni, da ih ljubim bez obzira na sve i da im tu i tamo pokažem gdje da usmjere pogled.
7 Broj 3/450 2012.
e li vam je poznata slika Edvarda Muncha, Krik?
Ponekad mi se čini da je slikar uhvatio trenutak kad roditeljima
dijete ulazi u adolescentsku dob. Taj trenutak se dogodi preko noći.
Sve iznenadi! Svi se nadaju da će u tri dana, poput viroze proći. I mene
je, kao mamu, više puta iznenadio. Susrećem se s „tim razdobljem“
svaki dan, kao učiteljica. Prateći djecu u školi , kao razrednica, ulazim
u „to razdoblje“ svake četiri godine nanovo - i mene uvijek iznenadi!
Kao zimsku službu snijeg u prosincu! I vjerujte, baš nikad, ali baš nikad
niste potpuno spremni.
Oni koji su „to razdoblje“ prošli, zaborave ga, kao porođajne
muke. Oni koji još nisu dočekali „taj dan“, i ne slute što ih čeka. Oni
koji su u „tom razdoblju“, znaju o čemu ću govoriti.
Adolescenti su, ako niste znali, ona bučna skupina mladih koju susrećete u autobusu ili na ulici. Ne vide nikoga osim sebe, jako su slično
odjeveni, imaju niz odgovora pripremljenih u rukavu. Vrlo brzo otkriju
gdje su nam slabe točke i tu napadaju nemilosrdno. Bože moj! Kako
samo izgledaju bezosjećajno! Zato svi roditelji imaju isti munchovski
izraz lica.
Da, uspiju nas na trenutak zavarati. Čine nam se moćni i bezobzirni. Gluhi i neuvjerljivi! Ali… to su zapravo ne više djeca-ne još odrasli
ljudi koji tragaju za vlastitim izričajem, osvajaju svijet, silno žele otkriti
koja im je zadaća i smisao života. Ne žele sličiti nikome, otkrivaju svoju
jedinstvenost i originalnost i imaju otpor prema svemu što ih ograničava. Volim djeci u „tom razdoblju“ reći da su normalni ukoliko nisu
normalni.
PAPA NA KUBI
Na Castrovo pitanje kako
uspijeva u tim godinama
toliko raditi i putovati, Papa je
odgovorio: “Star sam, ali još
uvijek mogu obavljati svoje
dužnosti”. Razgovor Benedikta
XVI. s Fidelom Castrom, koji u
kolovozu navršava 86 godina,
dok ih Papa u travnju navršava
85, bio je srdačan, ali i ozbiljan.
Castro je primijetio kako su
današnja vremena vrlo teška
za čovječanstvo, na što je Papa
dodao da tome pridonosi i
nepriznavanje Boga.
Papa se susreo s
Fidelom Castrom
8 Broj 3/450 2012.
Posljednjeg dana pohoda Kubi Papa se susreo s bivšim kubanskim predsjednikom
Fidelom Castrom te predvodio velebno misno slavlje na Trgu revolucije u Havani
Havana, (IKA) – Papa Benedikt XVI. završio je 28. ožujka svoje osmodnevno 23.
apostolsko putovanje u Meksiko i Kubu. Posljednjeg dana pohoda na Trgu revolucije
u Havani služio je euharistijsko slavlje, na
kojem je, kako prenosi Radio Vatikan, sudjelovalo oko 700.000 vjernika. Prije odlaska s Kube susreo se u nuncijaturi s bivšim
predsjednikom Fidelom Castrom. Mediji
su najviše pozornosti posvetili upravo tom
polusatnom razgovoru Pape s posljednjim
komunističkim vođom.
Fidel Castro i papa Benedikt XVI. šalili
su se o svojim godinama. Na Castrovo pitanje kako uspijeva u tim godinama toliko
raditi i putovati, Papa je odgovorio: “Star
sam, ali još uvijek mogu obavljati svoje dužnosti”. Razgovor Benedikta XVI. s Fidelom
Castrom, koji u kolovozu navršava 86 godina, dok ih Papa u travnju navršava 85, bio je
srdačan, ali i ozbiljan. Fidel Castro susreo
se i s Ivanom Pavlom II., najprije u Vatikanu
1986., a potom na Kubi tijekom Wojtylina
posjeta Kubi 1998. Studirao je kod isusovaca, pa je to sigurno ostavilo duboke tragove u njegovoj svijesti. Razgovor je, prema
izvješću Radio Vatikana, bio vrlo srdačan i
s papom Benediktom XVI., koji je povjerio
Fidelu Castru da je oduševljen srdačnošću
kojom ga je dočekao kubanski narod.
Bivši kubanski predsjednik rekao je da
je preko televizije pratio cijelo njegovo putovanje te mu je povjerio kako ga je razveselila beatifikacija Majke Terezije i Ivana Pavla
II. Postavio je Papi nekoliko pitanja o liturgijskim promjenama i o ulozi Pape, koji mu je
govorio o svojim putovanjima, susretima s
raznim narodima i o djelovanju Crkve. Castro je primijetio kako su današnja vremena
vrlo teška za čovječanstvo, na što je Papa
dodao da tome pridonosi i nepriznavanje
Boga. Osvrnuo se i na važnost ispravnog
odnosa vjere i razuma. Fidel Castro, koji je
Papi predstavio svoju ženu Daliju i dva sina,
zamolio je Papu da mu pošalje svoje knjige.
U propovijedi tijekom mise na Trgu revolucije Papa je zatražio veću slobodu za
Crkvu na Kubi. Priznao je da se stanje poboljšalo, ali ga treba pojačati. Vjerska sloboda, prema njegovim riječima, pojačava
nadu u bolji svijet. Pravo na vjersku slobodu
bilo na osobnoj bilo na zajedničkoj razini
očituje jedinstvo ljudske osobe, koja je u
isto vrijeme građanin i vjernik. Ona omogućava vjernicima da daju svoj doprinos
izgradnji društva, učvršćuje suživot i pobuđuje nadu u bolji svijet te stvara plodonosne
uvjete za mir i skladan razvoj, a istodobno
stvara i čvrste temelje za osiguravanje prava
nadolazećim naraštajima.
Crkva ne traži privilegije, već samo da
joj se omogući vršenje poslanja koje joj je
Krist dao. Samo Krist može dati pravo slobodu, objasnio je papa Ratzinger mnoštvu
okupljenih vjernika na Trgu revolucije te
istaknuo kako se skepticizam i relativizam
protive istini. U potrazi za istinom potrebna
je vjera, ali i razum, jer tko djeluje nerazumno ne može postati Isusov učenik. Istina
je temelj slobode, ali i morala, što povezuje
kulture i narode kao i vjernike s onima koji
ne vjeruju. Crkva ne nameće, ne nalaže ni-
šta, već predlaže istinu koja nas oslobađa,
rekao je Papa i primijetio kako su Kubi i cijelom svijetu potrebne promjene te pozvao
kubanske vjernike da ne oklijevaju slijediti
Isusa, jer će tako započeti cvasti novi život u
svakom pojedinom čovjeku i u cijeloj zemlji.
Prije polijetanja iz zračne luke Jose
Marti dell’Avana Papa je pred predsjednikom Raulom Castrom istaknuo kako Kuba
mora biti dom za sve Kubance, koji moraju
živjeti u ozračju smirenog bratstva u pravdi
i slobodi. Oproštajna se svečanost odvijala
u pokrivenom prostoru, jer je baš u to vrijeme padala jaka kiša. Papa, kojega je putem
od nuncijature do zračne luke pozdravljalo
mnoštvo svijeta, osvrnuo se na muke i nevolje kubanskog naroda zbog američkog
embarga te primijetio kako nitko ne bi smio
biti lišen vlastitih temeljnih sloboda.
Poštovanje slobode je neizbježno za
dostojanstvo čovjeka kao i za izgradnju
društva u kojem se svatko može osjećati
protagonistom. To je, prema Papinu uvjerenju, neizbježno za budućnost vlastitog života, obitelji i domovine. Sveti Otac smatra da
je hitno potrebno odstraniti nepopustljiva
stajališta i jednostrane odluke, koje otežavaju napore suradnje, jer je to nedjelotvorno. Nesporazume se mora rješavati strpljivim dijalogom i iskrenom voljom. Nitko se
ne bi smio osjećati isključenim iz društvene
zajednice, istaknuo je papa Ratzinger i podsjetio kako je vjera istinski čimbenik razvoja,
obnove i pomirenja. Zbog toga Kuba mora
ojačati vjeru svojih otaca i s povjerenjem u
Gospodina graditi bolju budućnost.
GODINA MLADIH
Uloga škole u socijalizaciji
mladog čovjeka
Tek kada škola postane svjesna svoje odgojne dimenzije, te kada postane mjesto intelektualnog, duhovnog,
moralnog i socijalnog sazrijevanja učenika, moći će ispuniti svoju zadaću u socijalizacijskom procesu mladog
čovjeka. Uz obrazovne ciljeve, škola mora imati takve odgojne ciljeve koji će pomoći mladom čovjeku otkriti
smisao i sadržaj života.
Piše: Marijan Benković
Š
da su se mladi mirno smjestili u školi, gotovo kao da su pretrpjeli
njezinu kulturalnu i organizacijsku paralizu, bez snažnih sklonosti
prema sudjelovanju i odgovornosti.
vijek nanovo postavlja se pitanje odnosa između obiteljskog
i školskog odgoja. Jesu li usklađeni ciljevi socijalizacijskog
procesa mladih u obitelji i školi ili postoji trajna napetost?
Premda škola prihvaća i promiče različite pluralizme, omogućuje
čuvanje, izgradnju i promicanje duhovnog, moralnog, kulturnog, religioznog i etničkog identiteta učenika, s obzirom na pluralitet ponuda, svjetonazora, religioznih i ideoloških uvjerenja, čini se da zajednički ideali koji obvezuju nestaju, a raste subjektivnost, skepticizam,
relativizam i moralni nihilizam. Budu li ideali i kreposti za kojima
se teži u školama zanemarivani ili čak prezreni u obitelji, svijest i
solidarnost učenika neće uništiti vjerna suradnja, nego sukobi, a isto
tako vrijedi i obratno. Budu li ideali i kreposti za kojima se teži u
hrvatskim obiteljima zanemarivani ili čak prezreni u školi, svijest i
solidarnost učenika neće uništiti vjerna suradnja, nego sukobi.
Čini se da škola u dovoljnoj mjeri ne odgovara na potrebe mladih. Ona često nije u stanju potaknuti kulturnu radoznalost i pozitivnu motivaciju za učenje. Škola će vršiti svoju ulogu tek kad svoje
ciljeve usmjeri i na obrazovanje i na odgoj. Vjeronauk u školi je pri
tome odigrao ključnu ulogu. Pripomogao je da naša škola definira
ciljeve koji će pomoći našoj djeci i mladima pri integraciji u društvo
koja se temelji na općeljudskim i kršćanskim vrjednotama.
U
Premda škola prihvaća i promiče različite pluralizme, omogućuje čuvanje, izgradnju i promicanje
duhovnog, moralnog, kulturnog, religioznog i etničkog identiteta učenika, s obzirom na pluralitet
ponuda, svjetonazora, religioznih i ideoloških uvjerenja, čini se da zajednički ideali koji obvezuju
nestaju, a raste subjektivnost, skepticizam, relativizam i moralni nihilizam.
9 Broj 3/450 2012.
kola kao odgojno-obrazovna institucija ima veliku važnost u socijalizacijskom procesu mladog čovjeka. Njezina se socijalizacijska zadaća
isprepliće s onom obitelji i Crkve. Učenici su u školi
zato da uče i da se formiraju kao ljudi. Za uspješnost
u socijalizaciji adolescenata i mladih, škola treba tražiti putove, oblike i načine što tješnje i bolje suradnje
sa roditeljima. U osnovnoškolskom i srednjoškolskom
obrazovno-odgojnom sustavu riječ je o učenicima koji
su maloljetni. Tim više roditelji imaju potrebu i zadaću za suradnjom sa školom.
Roditelji imaju pravo odlučivati o tome što njihova djeca uče i kako ih se odgaja. Ne može i ne smije
postojati rascjep između obiteljskog i školskog odgoja, premda postoji tendencija za time. U povezanosti školskog i obiteljskog odgoja, roditelji bi trebali
odigrati ključnu ulogu. Vrjednote koje djeca i mladi
usvajaju u okrilju obitelji imaju pravo usvajati i u školi.
S obzirom da mladi čovjek dobar dio svog vremena
provodi u školi, nije svejedno koje vrjednote usvaja i
koja odgojno-obrazovne ciljeve ostvaruje. Premda pluralističko i laičko društvo proizvodi raznoliko i složeno kulturalno okruženje koje
u mladima dovodi do pojave rascjepkanosti i odvojenosti u oblicima
mišljenja i djelovanja, bez ujedinjujućeg poimanja koje daje korjenit i
usredotočujući osjećaj raznim vidovima života, škola ima za temeljni
cilj socijalizaciju i inkulturaciju djece i mladih.
Ne bismo pogriješili ako bismo govorili o krizi odgojno-obrazovnog sustava, kojim nisu zadovoljni ni učitelji, ni učenici, a najmanje
privreda i društvo. Za školu vrijedi isto načelo u odgoju, kao i za
župnu zajednicu - načelo supsidijarnosti. Dakle, škola ima ulogu pripomoći roditeljima u odgoju njihove djece, premda postoji težnja u
našem školskom sustavu koja naginje više k obrazovanju, a isključuje odgojnu dimenziju. Tek kada škola postane svjesna svoje odgojne
dimenzije, te kada postane mjesto intelektualnog, duhovnog, moralnog i socijalnog sazrijevanja učenika, moći će ispuniti svoju zadaću
u socijalizacijskom procesu mladog čovjeka. Uz obrazovne ciljeve,
škola mora imati takve odgojne ciljeve koji će pomoći mladom čovjeku otkriti smisao i sadržaj života. Škola je u službi obitelji. Hrvatske
obitelji grade svoj identitet, u većoj ili manjoj mjeri, na kršćanskim
vrjednotama. U tom smislu škola, a onda na poseban način vjeronauk u školi imaju nezamjenjivu ulogu u prenošenju kršćanskih
vrijednosti na mlade naraštaje. Od škole se očekuje da prenosi znanje i temeljne kompetencije, informira i usmjerava mlade, provodi
seksualni odgoj i sprječava nasilje, droge i druge ovisnosti. Čini se
MLADI
FRAMA u župi sv. Nikole Tavelića
Od duhovnosti sv. Franje
Kroz susrete se trudimo upoznati jedni s drugima na što bolji način te produbiti
sa svakim susretom svoju vjeru, život, bratstvo u zajedništvu.
10 Broj 3/450 2012.
U
Caritas
Divan je primjer OFS-a, svjetovnog reda, s Trsata iz
kojeg su neki članovi pokrenuli karitativnost u osmišljavanju prihvatilišta koje slavi 5 godina postojanja u
Rijeci. U rad Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“ na Kozali uključeni smo svi Framaši i OFS-ovci na
području grada Rijeke, pa se uključuju i naši Framaši
s Krnjeva npr. u kuhanju i posluživanju večere za korisnike prihvatilišta ili prijevozu hrane potrebitima. Tu je
opet i Socijalna samoposluga za koju smo revno skupljali i pomagali u skupljanju hrane za potrebite grada
Rijeke s ostalim zajednicama.
Sa svime time uključeni smo u rad Caritasa naše mjesne Crkve, gdje s OFS-om na Krnjevu pomažemo za
Uskrs i Božić odnijeti potrebitima hranu, izrađujemo
čestitke. Isto tako spremno svaki Uskrs i Božić nosimo
poklone domu za starije i nemoćne „Turnić“, od sobe
do sobe kako nosimo darove uveseljavamo ih pučkim
katoličkim pjesmama, koje jesu na slavlje Gospodina,
da u njihovoj nevolji On dotakne njihova srca.
župi sv. Nikole Tavelića, u Rijeci, već niz godina djeluje zajednica, bratstvo Franjevačke mladeži, Frama Krnjevo, koja živi po
uzoru na sv. Franju. Svakoga petka u 20.30 nalazimo se na
zajedničkim susretima. Svaki je susret drugačiji, poseban na svoj način.
Uvijek počinjemo molitvom časoslova za petak u tom tjednu, a ostatak
susreta je tematski. Teme su različite, od svjetovnih, franjevačkih, meditativno – molitvenih do rekreativnih.
Kroz susrete se trudimo upoznati jedni s drugima na što bolji način
te produbiti sa svakim susretom svoju vjeru, život, bratstvo u zajedništvu. Za svaku temu postoji izabrana grupa od strane vijeća koja ima
zadatak naći se prije susreta i dogovoriti razradnju predstojeće teme.
Ako je tema franjevaštvo, grupa će osmisliti susret u kojem će se razmatrati o sv. Franji i njegovom načinu života, njegov životopis, život sv.
Klare, sv. Elizabete , ostalih svetaca koji su potaknuti sv. Franjom, odlučili promijeniti svoj život za služenju drugih, potrebitih. Susret može ići
i drugim tokom, npr. radom po skupinama, što nekako mladi u Frami
jako vole. Na dobivenu rečenicu iz Svetoga Pisma, stih iz neke katoličke
pjesme, događaj iz života sv. Franje, komentirati, iznijeti svoje mišljenje, reći ako je to nešto utjecalo na buduće odluke ili stavove o životu
pojedinca u grupi, osluškivati jedni druge.
Sa svjetovnom temom grupa ima za cilj prodiskutirati možda nedavno donesene odluke Katoličke crkve u vezi nečega, komentirati status nas katolika u svijetu, u kojim je mjestima ugrožen život katolika,
posebice Framaša u svijetu, primjer Kine ili nekih drugih zemalja, gdje
smo opet pozvani pomagati svojoj braći, ako ne novčano onda najviše
molitvom. Sa svjetovnom temom dotičemo i spoznaju da živimo u svijetu gdje ljudi gladuju i baš tu po uzoru na sv. Franju, razmišljamo o
načinima pomaganja.
Meditativno – molitvene teme jesu teme koje grupa razrađuje
na način da nakon susreta možemo svi otići „odmorni“. Kroz molitvu, kratka razmišljanja, kontemplativne pjesme i samu kontemplaciju
ispred nas, promišljamo o svojoj dubini vjere, svome životu, životu u
Kristu, grijehu, patnji, sa svime time molimo Boga da nas oslobodi od
prevelikog razmišljanja „što sutra“, molimo ga za Njegovu providnost,
da bude s nama, da nas vodi u našim odlukama, da On bude taj koji
odlučuje, kao sv. Pavao da kažemo „Ne živim više ja, već Krist u meni.“
a kraju kako smo svi mladi i ludi, tu je i rekreacijska tema. Grupa
mora naći načina kako da nas opet u duhu Gospodina uvede u
radost, smijeh, veselje. Uvijek je posrijedi neka inovativna igra,
za susret svih Frama grada Rijeke, koji je bio kod nas, mi smo kao
domaćini osmislili igru „Framapoly“ koja je bila kombinacija Monopoly-a i pitanja o Frami i Crkvi. Da kroz igru i „žive“ čunjeve se provjeri
znanje Framaša i njihovo snalaženje s Framašima iz drugih bratstava.
Osim molitve i življenja u bratstvu u mjesnoj Crkvi, svake godine idemo
na duhovnu obnovu u naš mali „raj“, franjevački otočić pokraj Krka,
Košljun. Tu nas fratri toplo dočekaju, a mi provedemo tri dana, uvijek
petak, subota i nedjelja, u osami, izvan ovoga svijeta. U ta tri dana
skupimo dovoljno snage za vratit se natrag u Rijeku, snage za svjedočiti
Krista da je On živ. Sama ta duhovna obnova služi kao priprema za Framaška primanja i obećanja, kratko rečeno za naše obnavljanje krsnih
zavjeta koji smo po krštenju s kumovima i roditeljima odlučili, biti tu u
službi Gospodina.
Frama Krnjevo se uvijek ponosila i ponosi se svojim pjevačima i
sviračima. Kroz brze ritmove gitara, bass-a i bongosa, nekad i violine,
slavimo Boga svaku nedjelju na večernjoj misi gdje osim pjevanja, redovito čitamo misna čitanja. U dogovoru sa župnikom postoji i tjedan
kada Frama svaki dan ima obvezu čitati na večernjim misama, animirati misu, i jako važno voditi u tom tjednu klanjanje. Bitno je posvjedočiti,
biti spreman smiriti se, i u tišini kao bratstvo tih pol sata nakon mise
osluškivati Riječ.
N
MLADI
do pjesme i igre
Od izvan župnih aktivnosti, znali smo svirati na vjenčanjima, na
misi. Tu se znamo dosta pripremati da što revnije uzveličamo taj dan
tim ljudima. Svake godine idemo i na susret zborova provincije sv. Jeronima i tako se okupimo nas par, koliko treba da se napuni kombi i putujemo prema Zadru gdje se zadnjih godina održava taj susret. Uvijek se
odazovemo i na ostale susrete zborova ako smo u mogućnosti.
Važno je i da kao Frama Krnjevo osim što živimo kao braća i sestre
u svojoj župi da živimo i izvan. Da smo prijatelji, međusobno smo si
potpora i radost. Na kraju nema ljepšeg nego radni tjedan zaključiti
molitvom, druženjem, razgovorom, razmatranjem i pjesmom.
Reportažu pripremili: Matea Kulundžić - voditelj formacije Frame
Krnjevo i Elvis Ponjević - predsjednik Frame Krnjevo
Osjećam se po
tpunijom,
ispunjena sam
i sretna. Ovdje
sam našla prijat
elje koji su mi
pokazali važnos
t života i još m
e
više približili B
ogu.
Matea
od najboljih
Frama je jedan
ovanje svakog
načina za oblik
, a moja je
mladog života
ila na najbolji
život upotpun
in
Frama je nač
mogući način.
z
ro
k
je Krista
života, spoznan
sv. Franju.
Damir
fax,
Doš la sam na
na i
sama, usamlje
za njih,
onda sam čula
me srce
Framu i ondje
li su me
vodilo. Prihvati
i s njima
raširenih ruku
etno i
se osjećam sr
ispunjeno.
Josipa
Zajedništvo mla
dih ljudi
okupljenih oko
Krista koji
se trude živjet
i evanđelje.
Pjesma, smijeh
, zabava,
zajedniš tvo, pu
tovanja,
framaš i.
Ana
a
azim zbog tog
N a Framu dol
ve
it
druženja, mol
što se nakon
m
ćam ispunjeni
i pjesme osje
te
i
im ljubav
čovjekom, pun
e čini boljim
smatram da m
im Bogu.
čovjekom i bliž
Pajdo
„Gle kako je do
bro
i kako je milo ko
braća zajedno
živjeti!“ Jednos
tavna
rečenica koja
jako puno govo
ri.
Kada idem na
Framu osjećam
se
sretno, ispunjen
oi
blagoslovljeno!
Andrea
FRAMA
U Frami kako na nacionalnoj i područnoj tako i na mjesnoj razini bratstva je važna organizacijska struktura
po uzoru na našu stariju braću OFS, red svjetovnih
Franjevaca. Tako je i kod nas za osmišljavanje grupa,
radionica, igara, putovanja, zaslužno na prvom mjestu
vijeće mjesnoga bratstva koji se sastoji od predsjednika, potpredsjednika, voditelja formacije, blagajnika
i tajnice, a na čelu svega toga najviše služi duhovni
asistent koji vodi bratstvo u duhovnom rastu, kod nas
fra Anselmo Stulić. Ti ljudi, osim duhovnog asistenta,
izabrani su na služenju bratstvu od strane mladih u
bratstvu.
11 Broj 3/450 2012.
kusiti nešto
Htjela sam is
i
da se isplatlo
novo, a vidim
nisam požalila.
Nika
IZ POVIJESNE RIZNICE
Župa sv. Antuna opata
u Sušačkoj Dragi
Draga se po prvi put spominje 7. travnja
1431. u darovnici Martina Frankapana,
izdanoj u Novom, kojom on trsatskim
franjevcima, među ostalim, poklanja
sjenokošu “u dolini zvanoj Draga”.
Najstarija draška kapela, posvećena
sv. Križu u Tijanima, podignuta pokraj
puta koji vodi iz Sv. Kuzme u Kostrenu
na području zvanom Razpelje,
porušena je davne 1475. godine i od
nje nema traga.
O
snovana 1789. godine, nakon što je
stoljećima bila teritorijalnim, političkim i crkvenim ustrojstvom dijelom
Bakra, Župa sv. Antuna Opata u sastavu je
Trsatskoga dekanata. U draškim naseljima
Podohrušvom, Gušić, Tomasići, Orlići, Brig,
Tijani i Pelinova Gora živi 1.380 stanovnika
među kojima je 1.048 katolika. Osim župne
crkve posvećene sv. Antunu Opatu u mjestu
je i drevna kapela u čast sv. Jakova i Kristofora.
Draga se po prvi put spominje 7. travnja
1431. u darovnici Martina Frankapana, izdanoj u Novom, kojom on trsatskim franjevcima, među ostalim, poklanja sjenokošu “u
dolini zvanoj Draga”. Ta je sjenokoša znana
i kao “Trsatska luka (Polje)”, a protezala se
uz željeznički nasip blizu Sv. Ane. Mjesto,
koje je 1223. došlo u feudalni posjed Frankopana kao dio bakarske gospoštije, spominje se u prošlosti i kao Bakarska Draga.
Tu je 1601. godine stigla turska vojska na
svom pohodu prema Trsatu, ali se “digao
strahovit vjetar praćen neobičnom kišom
zbog čega su morali pobjeći”, zapisao je
Franjo Glavinić. Od 1778. do 1874. Draga
je bila dijelom municipalnog kotara bakarskog. Trsatu je pripojena 1876. godine. Sa-
Piše: Goran Moravček
mostalnom općinom je postala tri godine
kasnije te je imala svoj pečat na kojem je
bio urezan lik sv. Antuna i natpis “Opchina
Draga 1879”. Nakon Prvoga svjetskog rata
ulazi u sastav Grada Sušaka i otada je nazivaju i Sušačkom Dragom. Naselje je danas
jedno od istočnih predgrađa Rijeke.
Najstarija draška kapela, posvećena sv.
Križu u Tijanima, podignuta pokraj puta koji
vodi iz Sv. Kuzme u Kostrenu na području
zvanom Razpelje, porušena je davne 1475.
godine i od nje nema traga. Biskup senjsko-modruški Petar Mariani naređuje 1653.
godine bakarskom kaptolu da održi svaki
mjesec misu u kapeli sv. Antuna u Dragi, a
1699. biskup Martin Brajković određuje da
plovan Mate Rožmanić vodi brigu o toj kapeli te da “u lipšem redu i svitlosti kapelu
svoju derži nego svoje kuće prebivališće”.
Biskup Brajković nalaže plovanu, ali imenom i svakom kanoniku koji je trebao brinuti
za pojedinu kapelu u bakarskoj župi, kako
“radi toga u svakoj kapeli svaki misec konči
jednuć mašiti dužan bude i već puti razgledati potrebštinu kapele svoje”.
Prvim župnikom u Dragi imenovan je
pavlinski redovnik Akvinac Tijan koji je služ-
bovao do 1798. godine. Župne matice vode
se od 1796. godine.
Ž
upna crkva sv. Antuna opata
Prvotna kapela s imenom zaštitnika
sv. Antuna Opata bila je sagrađena
polovicom XV. stoljeća u draškoj dolini pod
uzvisinom Sv. Križ, “ispod Vežice” na mjestu koje Dražani nazivaju Rović ili Cimiter.
Kapela je bila udaljena kojih dvjestotinjak
metara od današnje crkve, a modruški biskup Nikola Kotoranin je posvećuje 1464.
godine. Od te kapele, razvaljene 1652. godine, nema više traga. Bakarski kanonici sagradili su 1673. novu kapelu na mjestu gdje
se danas uzdiže župna crkva. Ta je godina
ubilježena nad vratima sakristije.
Ivan i Doroteja Borčić dali su podići novi
oltar 1675. godine na koji je postavljen drveni kip sv. Antuna Opata prenešen iz stare
kapele. Biskup Ivan Smoljanović posvetio
je drašku kapelu 17. siječnja 1676. godine.
Crkvica je pred ulazom imala lopicu, trijem,
a dva zvona su bila uzdignuta na preslicu.
U više navrata crkva je popravljana,
produljivana i proširivana, jer se broj žitelja
povećavao, posebice nakon izgradnje Karolinske ceste od Karlovca do Rijeke, od-
12 Broj 3/450 2012.
Kapela sv. Jakova i Kristofora
Ovu drevnu crkvicu, posvećenu po modruškom biskupu Nikoli Kotoraninu (1461-1480.), dali su sagraditi kao zavjetni dar
riječki supružnici Gregorija i Kristofor Kalegari (Callegari) 1464.
godine. Kapela je bila srušena 1661., a na istome mjestu je izgrađena 1711. nova crkva koju je 29. travnja 1714. posvetio biskup
Adam Ratkaj. S vanjske strane svetišta stajao je kameni reljef
raspetog Krista s upisanom godinom 1716. Nakon više od dva
stoljeća svjedočenja vjere, reljef je nestao, ali ga je nepoznat
netko vratio, te se danas malo kameno raspelo nalazi pokraj
glavnoga oltara u ovoj drevnoj crkvici, koja ima preslicu s dva
zvona.
Svoj sadašnji izgled Kapela sv. Jakova i Kristofora, sazdana
od tesana kamena, dobila je 1994. godine u vrijeme Ante Sironića, koji je bio draški plovan 42 godine. On je dozidao sakristiju,
uveo struju i vodu, a za župnika Jure Moguša crkvica je dobila
novi krov.
PRIRODA OKO NAS
Svadbeni pjev pernatog
šumskog trubadura
U kategoriju ugrožene gnijezdeće populacije uvršten je i naš
tetrijeb gluhan iliti divlji peteh, kako ga zovu naši Gorani, čiji
krupni mužjaci upravo sada, u ovom mjesecu izvode svoje
„svadbene svečanosti“.
Piše: Alojzije Frković
U
nosno Bakra, koju je od 1724. do 1726. gradio
Antun Matija Weiss prema nalogu cara Karla
VI. Crkvu je o svom trošku popravio 1808. Bernard Žanić, koji je bio draški plovan od 1808.
do 1852. godine. On je 1823. dao podići novi
kameni oltar sv. Antuna, koji je isklesao riječki
kamenorezac Marco Chiereghini. Dozvolom
biskupa Ivana Krstitelja Ježića novi oltar je
blagoslovio draški plovan Žanić 28. kolovoza
1825. godine. Žanić se zalagao za gradnju
prostranije crkve i župnoga stana na predjelu
Drage zvane Brig, ali su se tome usprotivili župljani. Odlučeno je da se nova crkva gradi na
starome mjestu u Orlićima, te je kupljeno još
zemljišta. Crkvu su gradili Franjo Matković te
Jakov i Petar Glavan za svotu od oko 5.000 forinta. Dozvolom senjsko-modruškog biskupa
Mirka Ožegovića crkvu, koja je bila manja od
današnje i na čijem su drvenom tornju stajala
četiri zvona, blagoslovio je 23. prosinca 1852.
plovan Žanić. Ta je godina upisana nad ulazom
u crkvu.
Župna crkva kakvu je dao sagraditi Žanić
ubrzo je zamijenjena prostranijom građevinom
koju je dao podići novi plovan Josip Dobrila.
Nova župna crkva sv. Antuna Opata zgotovljena je 1865., a blagoslovljena po biskupu
Vjenceslavu Šoiću 8. studenoga iste godine o
čemu svjedoči spomen-ploča na zidu u svetištu. Crkva ima tri oltara; glavni žrtvenik posvećen je patronu župe sv. Antunu Opatu, dok su
pobočni oltari postavljeni u čast Srca Isusova
(na strani evanđelja) te Srca Marijina (na strani
epistole). Draški župnik Mirko Babić nabavio je
1890. kipove za glavni i pobočne oltare, a deset godina kasnije plovan Mihovil Žgombić kupuje orgulje i postavlja uru na zvoniku. Crkva i
župni stan obnavljani su 1938. i 1967. Temeljitu
obnovu poduzeo je 1989. godine župnik dr.
Milan Špehar o čemu svjedoči spomen-ploča
u crkvi. On je privremeno u sakristiji, pred oltarom blaženog Leopolda Mandića, održavao
mise dok je uređivana crkva. Tamo je ostavio i
zapis prema kojem je 4. lipnja 1989. crkvu posvetio tadašnji riječko-senjski nadbiskup i metropolita dr. Josip Pavlišić.
Iako je ptica tla naših visokogorskih mješovitih šuma iznad 1000 m nad morem, svoju
ljubavnu pjesmu pijevac pjeva u cik zore na za to već od ranije odabranom stablu, obično
bukvi, na jednoj od donjih vodoravnih grana. Prije same predstave zauzme pozu ljutitog
purana, spuštenih krila i repa razvijenog u uspravnu lepezu. Pjev mu, taj izraz životne radosti
i zadovoljstva, samo je lovčevu uhu (kad je bio lovna divljač!) mogao biti milozvučan i
neponovljiv. Jer, evo kako ga je opisao naš Fužinarac, veterinar i ljubitelj prirode, akademik
Sergej Forenbacher u svojoj knjizi o Velebitu: “Pjev se doima poput klepetanja drvene klepke,
isprva ritmički i polagano pa sve brže do zvuka sličnog izvlačenju čepa iz boce. Pjev završava
šištanjem koje se naziva „brušenjem“, jer podsjeća na brušenje kose. „Brušenje“ je razmjerno
tiho te se čuje tek na kojih stotinjak koraka. Tetrijeb najprije pjeva na stablu, a zatim na tlu…
Pjev se često ponavlja te je pojedine odsječke katkad teško razlučiti. Pjevajući, tetrijeb se
sve više uzbuđuje te se napokon doima kao opijen. Doista, za vrijeme „brušenja“ koje traje
tek nekoliko sekundi, pijevac ne čuje ništa, jer mu slušni osjeti ne dopiru do svijesti. Zato ga
i zovu „gluhanom“.
Tetrijeb gluhan se tijekom jutra, do izlaza sunca, u svadbenom pjevu oglasi i do 200 i
više puta, kad se spusti svojim družicama, kokama. Sparene ženke se povlače, preuzimajući
svu brigu oko podizanja gnijezda, ležanja na jajima i podizanja mladih. Inkubacija traje nepunih
mjesec dana. Ptići su potrkušci, sposobni za kraći let već u dobi od 2-3 tjedna, osamostaljujući se tijekom 2-3 mjeseca. Glavni izvor hrane mladih tetrijeba tijekom ljeta su mravlja jaja
(ličinke), a tijekom zime, kad snijeg prekrije zemlju i raslinje i kad odrastu, iglice crnogoričnih
stabala, poput jele, bora, smreke. Da bi probavio tu nimalo laku hranu, tetrijeb ima vrlo snažne
žvačne želuce i druge probavne sustave. Normalno, hrani se i drugom biljnom i životinjskom
hranom, pupovima, mladim lišćem i izbojcima listopadnih vrsta, kukcima i njihovim razvojnim
oblicima. Posebno voli lišće i plodove borovnice i brusnice.
Danas je tetrijeb u goranskim šumama vrlo prorijeđen. Na prste jedne ruke bilo je moguće
u proljeće 2011. izbrojiti aktivna pjevališta. Ovaj pernati „šumski trubadur“ više ne stanuje na
prostoru danas mirnih prostora Nacionalnog parka Risnjak! Pad brojnosti datira još iz razdoblja
iza Drugog svjetskog rata kad je zbog pojačane eksploatacije šuma, uvođenja motornih pila
lančanica i izgradnje šumskih cesta ovoj ptici skrivenog načina života narušen mir. Nekad lovna
divljač, danas je tetrijeb uvršten u trajno zaštićene životinjske vrste.
13 Broj 3/450 2012.
Glavni žrtvenik posvećen je patronu župe sv.
Antunu Opatu, dok su pobočni oltari postavljeni
u čast Srca Isusova (na strani evanđelja) te
Srca Marijina (na strani epistole).
Hrvatskoj je do sada zabilježeno ukupno
375 vrsta ptica, od toga čak 231 gnjezdarica. S ovom smo brojkom gnjezdarica
nadmašili primjerice 5,5 puta veću Poljsku, koja
ima pet vrsta gnjezdarica manje, a približili se velikoj Njemačkoj, koja nas nadmašuje za isti broj
gnjezdarica više! Na žalost, prema Crvenoj knjizi
ugroženih ptica Hrvatske iz 2003. naša je ornitofauna, iako u međunarodnim razmjerima vrlo
bogata, istovremeno i vrlo ugrožena. Ako se ne
poduzmu odlučujuće mjere, bogatstvo ptičjeg
Danas je tetrijeb u goranskim šumama
svijeta Lijepe naše u skoroj budućnosti može biti
vrlo prorijeđen. Na prste jedne ruke
prepolovljeno. Među više na globalnoj razini ribilo je moguće u proljeće 2011. izbrojiti
zičnih vrsta spadaju kako sadašnje, tako i bivše
aktivna pjevališta.
naše gnjezdarice, poput orla krstaša i orla klokotaša, droplje, kosca, supa bjeloglavog... U kategoriju ugrožene gnijezdeće populacije uvršten
je i naš tetrijeb gluhan iliti divlji peteh, kako ga zovu naši Gorani, čiji krupni mužjaci upravo
sada, u ovom mjesecu izvode svoje „svadbene svečanosti“.
Teološki simpozij
Svijet vjere i
svijet znanja
ne postoje odvojeno
O uvijek aktualnoj temi izlagalo je 11 predavača s teoloških, filozofskih i medicinskih fakulteta iz Rijeke,
Zagreba i Zadra. Poticaje za pokretanje ove teme dao je papa Benedikt XVI. svojim prošlogodišnjim
govorom u zagrebačkom HNK, u kojemu je istaknuo nužnu komplementarnost vjere i razuma.
14 Broj 3/450 2012.
“Vjera i znanost: od antagonizma do komplementarnosti” bila rasprava vodi oko pojedinosti, pri čemu se zanemaruje cjelina, a
je tema teološkog simpozija na Teologiji u Rijeci održanog 16. ožuj- to je čovjek. Dogmatizam u znanosti jednako je opasan, ako ne
ka u dvorani fakulteta. Te dvije stvarnosti nisu u sukobu, zajednički i opasniji, od vjerskog.“ Malović je istaknuo da je svijet znanosti
i vjere potrebno povezivati. Povijesno gledano, moderna znaje zaključak svih sudionika, a simpozij je pokušao dati odgovonost proizišla je iz kršćanskog stava o Božjoj imanenre na pitanje kako danas misliti putove usuglašavanja
tnosti. Kršćanski Bog je izvan stvorenog svijeta i
vjere i znanosti te kakve izazove napredak ekto je otvorilo vrata znanstvenim istraživanjima
sperimentalnih znanosti postavlja pred suvreNadbiskup Devempirijskog svijeta. „Na obje strane prijeti
menu filozofsku i teološku misao. O uvijek
čić nadovezao se na Bošfundamentalizam. Govor o Bogu i znanost
aktualnoj temi izlagalo je 11 predavača s
kovićev zaključak o Stvoritelju
uvjetovani su povijesnim okolnostima.
teoloških, filozofskih i medicinskih fakulpredstavivši suvremene znanstvene
Devijacije znanosti pojavljuju se kada
teta iz Rijeke, Zagreba i Zadra. Poticaje
teorije o postanku svijeta koje govore
se želi apsolutizirati slika svijeta, a to
za pokretanje ove teme dao je papa
u prilog inteligentnom stvoritelju. „Brojni
se često čini iz ideoloških ili političBenedikt XVI. svojim prošlogodišnjim
kih razloga. Danas možemo reći da
govorom u zagrebačkom HNK, u kosu vjernici bili oduševljeni znanstvenom
poznati problemi iz povijesti objekjemu je istaknuo nužnu komplementeorijom Velikog praska jer se u nju moglo
tivno nisu ni postojali.“ Istaknuo je
tarnost vjere i razuma.
uklopiti i Boga. No ta se teorija ne smije
kako je vjera otvorena znanju i može
„Ova tema se na razne načine
uzeti i kao konačna potvrda stvaranja, jer
biti korektiv kada za čovjeka postoji
provlači otkad postoji čovjek“, rekao je
bi se opet upalo u opasnost da nova
opasnost zloupotrebe znanosti. „Osobriječki nadbiskup dr. Ivan Devčić otvaznanstvena otkrića pobiju Božje
no, svaki čovjek mora donijeti odluku o
rajući simpozij. „Vjera i znanost uvijek
postojanje. A znanost to realno
smislu postojanja. Hoće li prihvatiti samo
su u nekakvom odnosu, bilo da se nadoznanstvena dostignuća ili će biti otvoren i
punjavaju bilo da su prisutni antagonizmi.
ne može niti dokazati niti
transcendentnom.
Brojni primjeri pokazuju da
Čovjeku su potrebni i vjera i razum, ali i drugi
pobiti.“
je integracija moguća“, zaključio je dr. Malović.
aspekti. Zato ga trebamo promatrati cjelovito,
Dekan Filozofskog fakulteta u Rijeci dr. Predrag
sve aspekte uzeti u obzir i zajednički tražiti dijalog i
Šustar i dr. Aleksandra Golubović predstavili su teološku miodgovore. Znamo da postoje isključivosti s obje strane, no
vjernici su kroz povijest davali prilog nadopunjavanju. Sjetimo se sao Ruđera Boškovića. Kao znanstvenik, Bošković o Bogu govori
samo Ruđera Boškovića kojeg je i Benedikt XVI. u Zagrebu ista- na samo deset stranica u svom glavnom djelu „Teorija prirodne filozofije“, u dodatku o duši i Bogu. U njemu izvodi zaključak da je
knuo kao primjer“, rekao je nadbiskup.
Bog tvorac svijeta jer uređen svijet kakav postoji nije mogao nastati
slučajno. Dr. Šustar je istaknuo da Boškovićev dokaz za stvoritelja
Integracija je moguća
U ime Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, u okvi- podsjeća na suvremeni argument iz dizajna pa je ovaj veliki znanru kojega djeluje Teologija u Rijeci, pozdrave je uputio dr. Nenad stvenik anticipirao temu kojom se bavi dobar dio moderne znanoMalović te održao i prvo predavanje o odnosu vjere i razuma pod sti. „Za Boškovića istraživanje svijeta vodi do Boga. Na tih 10 straantropološkim vidom. Čovjek je mjesto susreta, jer svijet vjere i nica o Bogu otvorio je suvremene teme i svakako bi ga trebalo više
svijet znanja ne postoje odvojeno. „Do nesuglasica dolazi kad se valorizirati u suvremenim raspravama“, zaključila je dr. Golubović.
Dr. Nenad Malović podsjetio je da je, povijesno gledano, moderna znanost proizišla iz kršćanskog
stava o Božjoj imanentnosti. Kršćanski Bog je izvan stvorenog svijeta i to je otvorilo vrata
znanstvenim istraživanjima empirijskog svijeta. „Na obje strane prijeti fundamentalizam. Govor o
Bogu i znanost uvjetovani su povijesnim okolnostima. Devijacije znanosti pojavljuju se kada se želi
apsolutizirati slika svijeta, a to se često čini iz ideoloških ili političkih razloga. Danas možemo reći da
poznati problemi iz povijesti objektivno nisu ni postojali.“
Nadbiskup Devčić nadovezao se na Boškovićevu anticipaciju predstavivši suvremene znanstvene teorije o postanku
svijeta koje govore u prilog inteligentnom stvoritelju. „Brojni su
vjernici bili oduševljeni znanstvenom teorijom Velikog praska
jer se u nju moglo uklopiti i Boga. No ta se teorija ne smije uzeti
i kao konačna potvrda stvaranja, jer bi se opet upalo u opasnost da nova znanstvena otkrića pobiju Božje postojanje. A
znanost to realno ne može niti dokazati niti pobiti.“ Suvremena
znanstvena otkrića, kao kozmička radijacija, crne rupe, kvantna mehanika, teorija relativiteta i inteligentni život, ipak mogu
uputiti na Stvoritelja. Poznati suvremeni isusovački znanstvenik
Robert Spitzer u tim znanstvenim teorijama vidi 5 dokaza za
Boga. Nadbiskup je podsjetio da je začetnik kozmološkog dokaza Aristotel i njegov pojam nepokrenutog pokretača. Iz te je
misli Toma Akvinski izveo svojih 5 filozofskih dokaza za Božje
postojanje.
Dr. s. Nela Gašpar, s riječke Teologije, govorila je opasnostima za filozofiju i teologiju da upadnu u zamku gnostičkog
mišljenja. Gnostička učenja pretendiraju dati apsolutnu spoznaju koja spašava. U njima nema propitivanja i traganja, zato
izbjegavaju filozofiju. „Gnostička učenja uvijek su prisutna u
povijesti u različitim oblicima. Teologija i filozofija u opasnosti
su postati gnoza ukoliko zanemare cjelinu izvan svog područja
mišljenja i tako parcijalno počnu davati apsolutne odgovore. I
za jednu i za drugu važan je suodnos kako bi mogle obuhvatiti
cijelu zbilju.“ Podsjetila je da je kršćanstvo je uvijek imalo poseban odnos prema znanosti u odnosu na druge religije. Ono
nema mitološku podlogu nego proizlazi iz Logosa, razuma. „Filozofija kao oblik znanstvenog propitivanja može biti korektiv
teologiji. Teologija se pak protivi napasti da se jedna znanost
postavi iznad drugih. Zadaća teologije uvijek ostaje nedovršena, u stalnom promišljanju. Teologija je govor o Bogu koji
prožima cijelu zbilju. Ona se kao znanost bavi sustavnim istraživanjem objave, ali ima i praktičnu ulogu u vjerskoj zajednici“,
objasnila je dr. Gašpar.
Primjeri znanstvenika koji su vjernici
Gosti s Filozofskog fakulteta u Zadru izlagali su u središnjem dijelu simpozija. Dr. Marko Vučetić govorio je o vjeri i znanosti u svjetlu heteroafirmativnosti kršćanskog humanizma, a
dr. Maja Poljak o aktualnosti promišljanja odnosa vjere i znanosti u djelu J. H. Newmanna. Dr. Iris Tićac predstavila je filozofijske implikacije znanosti i vjeru kod Johna Ecclesa, australskog
neurofiziologa i dobitnika nobelove nagrade 1963. godine. Još
jedan primjer vrhunskog znanstvenika, intelektualca i vjernika
dao je dr. Krešimir Čvrljak s Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU koji je govorio o spoju i skladu humanističke
veleučenosti i vjere predstavivši dio životopisa Giovannia Pica
dela Mirandola. Svoje izlaganje predao je i psiholog Eduard
Pavlović s Medicinskog fakulteta u Rijeci. Iako nije mogao
osobno doći, njegovo izlaganje je pročitano, a osvrnuo se na
pitanje smisla u odnosima s psihijatrijskim pacijentima.
Simpozij je zaključio mr. Ivan Stošić s Teologije u Rijeci
predstavivši razmišljanja teologa Josepha Ratzingera, sadašnjeg pape, o vjeri i razumu. „Ratzinger konstatira krizu, ali nudi
i kompas za djelovanje. Smatra da je element razuma, racionalnog promišljanja, koji je u kršćanstvo ušao pri doticaju s
grčkom kulturom, važan dio kršćanske vjere. Razum koji se
ograničuje pa pitanja o smislu prepušta iracionalnim osjećajima je nepotpun. S druge strane i znanost je bolesna kad se
autonomno postavlja i priznaje samo ono što je vlastito njezinim mogućnostima i izostavlja pitanja morala. Za Ratzingera
vjera osposobljava čovjeka za odluke, pri čemu je uvijek u igri
cjeloviti čovjek.“
Danijel Delonga
Kulturna tribina
Embrij ima ljudsko
dostojanstvo
Osnovni moralni problem sadašnjih metoda
umjetne oplodnje je proizvodnja viška embrija
koji se zamrzavaju i podložni su manipulaciji ili
jednostavno padaju u zaborav i odumiru
„C
rkva nema ništa protiv djece začete umjetnom oplodnjom. Naprotiv poštuje ljudski život od samog začeća“,
istaknula je dr. Suzana Vuletić, docentica moralne teologije s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu na Kulturnoj
tribini Teologije u Rijeci 29. ožujka u dvorani Nadbiskupskog doma.
Objasnila je da upravo zbog poštivanja ljudskog dostojanstva i priznavanja tog dostojanstva embrijima, sadašnje metode umjetne
oplodnje ne mogu biti moralno prihvatljive. „Želja za potomstvom
je potpuno opravdana, ali ne smije se provesti pod svaku cijenu.“
Osnovni problem za procjenu etičnosti umjetne oplodnje je pitanje
kada započinje ljudski život. Za vjernike on započinje začećem i
stoga svaka oplođena jajna stanica nije tek nakupina stanica nego
ljudsko biće. Od samog početka embrij ima dostojanstvo i prava
ljudske osobe i ne smije biti podložan manipulacijama.
„Dostupne metode umjetne oplodnje imaju niz manjkavosti
pod moralnim vidom dostojanstva ljudske osobe, jedinstva braka i
spolnosti“ rekla je dr. Vuletić. Komentirala je i najnoviji prijedlog zakona koji bi trebao donijeti još manja moralna ograničenja na polju
umjetne oplodnje. Istaknula je da je ipak snažno odjeknula građanska inicijativa „I ja sam bio embrij“ te reakcija HBK protiv takvog prijedloga zakona. Između ostalog, u prijedlogu je sporna mogućnost
doniranja embrija, te dostupnost umjetne oplodnje i onima koji nisu
u braku. „Moramo biti osviješteni i ukazati na moguće manipulacije.
U moderno doba ljudski život postaje predmet procesa proizvodnje. Dijete se shvaća kao zahtijevani objekt koji se može programirati, dizajnirati i proizvesti“, rekla je dr. Vuletić.
bjasnila je da je osnovni moralni problem sadašnjih metoda
umjetne oplodnje proizvodnja viška embrija koji se zamrzavaju i podložni su manipulaciji ili jednostavno padaju u
zaborav i odumiru. „Postoje tisuće zamrznutih embrija za koje više
nitko ne pita. Je li novi ljudski život nešto što se može odbaciti, zaboraviti i odstraniti kao nepotrebno? To je osnovno pitanje pri prosudbi legitimiteta umjetne oplodnje ili abortusa.“
Dodala je i da Crkva ohrabruje biomedicinska istraživanja koja
bi mogla pomoći supružnicima pri začeću, ali samo ako poštuju
osnovne vrijednosti ljudskog života, braka i spolnosti, samo ako je
dijete plod ljubavi supružnika. Već postoje metode kojima se može
pomoći neplodnim parovima, koje istražuju i liječe uzroke neplodnosti. Po pitanju umjetne oplodnje neki se moralni teolozi slažu da
bi se unutartjelesna potpomognuta oplodnja mogla prihvatiti ukoliko je dio bračnog čina i koristi se samo kao terapijska pomoć.
D. D.
O
15 Broj 3/450 2012.
Dr. Predrag Šustar je istaknuo da Boškovićev dokaz
za stvoritelja podsjeća na suvremeni argument iz
dizajna pa je ovaj veliki znanstvenik anticipirao temu
kojom se bavi dobar dio moderne znanosti.
DOGAĐANJA
Peta obljetnica Prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“
I ja sam čovjek!
Prihvatilište je smještaj i program resocijalizacije pružilo svima koji su pokucali na njihova vrata
bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili neku drugu pripadnost. U ovih pet godina kroz riječko
Prihvatilište je prošlo oko 300 osoba.
„Od prvoga dana Prihvatilište svojim korisnicima ne pruža
samo krov nad glavom i topli obrok, nego program resocijalizacije
zahvaljujući kojim se više od 67% korisnika vratilo u društvo.“, rekla
je na tribini pod naslovom „I ja sam čovjek“ voditeljica jedinog riječkog Prihvatilišta za beskućnike „Ruže sv. Franje“, Vilma Mlinarić
u povodu pete obljetnice rada Prihvatilišta. Tribina na kojoj su svoja
životna iskustva iznijeli nekadašnji i sadašnji korisnici ove ustanove
koju je osnovao Franjevački svjetovni red s Trsata uz podršku Riječke nadbiskupije, održana je 26. ožujka u Gradskoj vijećnici u Rijeci.
Hrvatskoj prijeti novi val beskućništva
16 Broj 3/450 2012.
Beskućnici čine jednu od najznačajnijih kategorija socijalne
isključivosti, brojni od njih su hrvatski branitelji, djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi, bivši zatvorenici - ljudi koji životnu situaciju
u kojoj su se našli nisu sami odabrali, već su stjecajem okolnosti
postali beskućnici, istaknula je Mlinarić dodajući kako je Prihvatilište krov nad glavom, topli obrok i program resocijalizacije pružilo
svima koji su pokucali na njihova vrata bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili neku drugu pripadnost. Oko tristo osoba prošlo
je kroz riječko Prihvatilište, a najveći broj je onih starosti od 30 do
60 godina, čak 74%. Zbog ograničenosti kapaciteta, koje iznosi
samo trinaest kreveta, Prihvatilište prima samo muškarce od kojih
su mnogi i radno sposobni. Prihvatilište je pokrenulo jedinstveni
projekt časopisa o beskućništvu i srodnim temama „Ulične svjetiljke“. Časopis prodaju korisnici Prihvatilišta koji od prihoda dobivaju
pola iznosa što im olakšava ponovno osamostaljenje i vraćanje u
društvo.
U kojoj mjeri su im programi resocijalizacije pomogli posvjedočili su bivši i sadašnji korisnici Prihvatilišta: Tomislav Žic, Dinko Zaharija i Safet Abdulah. Iskrenim ispovijestima o padu na dno
društva koje im se dogodilo zbog kockanja, alkoholizma, ovisnosti
o opijatima ili drugim razlozima, te putu ka izlazu iz beskućništa i
potrazi za novim stranicama života, ono su zbog čega su izrazili
zahvalnost volonterima Prihvatilišta „Ruže sv. Franje“.
„Ulaskom Hrvatske u EU našu zemlju će zapljusnuti novi val
beskućništva.“, upozoreno je na tribini na kojoj je o beskućništvu u
Europskoj uniji i mogućnostima prevencije govorila Jovana Trifunović, glasnogovornica ERSTE Zaklade za Jugoistočnu Europu, koja
je prošle godine riječkom prihvatilištu „Ruže sv. Franje“ dodijelila
treću nagradu za socijalnu integraciju u konkurenciji više od 1800
projekata s područja Jugoistočne Europe, uključujući zemlje bivše Jugoslavije. Upozorila je kako ne postoji jedinstvena strategija
o prevenciji i borbi protiv beskućništva na razini EU, nego svaka
zemlja rješava taj gorući problem na svoj način. „Zakoni u nekim
državama čak omogućavaju kriminalizaciju beskućnika, jer se novčano ili zatvorski kažnjavaju svi oni koji se nađu na ulici bez smještaja nakon dva upozorenja, a kažnjavaju čak i one koji kopaju po
smeću. Europa to osuđuje, ali bez strategije ne može utjecati na
državu. Ipak, pozitivan primjer pruža Austrija, pa tako samo u Beču
se izdvaja 680 milijuna eura za socijalne programe, a čak je 6.600
ustanova koje nude smještaj. Jedini problem su im emigranti koji
nemaju status.“, istaknula je Trifunović.
Od beskućništva nitko nije zaštićen
Iz Prihvatilišta upozoravaju na posljednja istraživanja provedena u E U prema kojima je 2,7 milijuna ljudi bez krova nad glavom,
dok UN procjenjuje kako ta brojka u svijetu premašuje jednu milijardu. U Hrvatskoj je zakonom problem beskućništva nov i još uvijek nedefiniran te je za ostvarivanje prava sustava socijalne skrbi
potrebno prebivalište. U programima resocijalizacije koje riječko
Prihvatilište provodi, korisnici sudjeluju u sportskim radionicama,
prodaji časopisa „Ulične svjetiljke“ te radnim terapijama i rehabilitacijama. Prihvatilište se u svom radu suočava i s problemima u
vidu nedostatka kapaciteta što se osobito osjetilo ove zime kada
je Prihvatilište imalo i noćno dežurstvo, nedostatnoj komunikaciji s
psihijatrijskom službom, mjesečnim prihodima te Zakonom o prebivalištu RH zbog čega mnogi korisnici pomoć traže od Prihvatilišta
za rješavanje dokumenata i statusa.
Riječka nadbiskupija ustupila je prostor za rad Prihvatilišta u
dvorištu crkve sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali te financijski
sudjeluje sa 16.82%, Grad Rijeka Prihvatilište nema u proračunu,
nego se isto prijavljuje na natječaje u potrazi za sredstvima te je
Grad do sada sudjelovao sa 18.32%, Primorsko-goranska županija sa 7.2%, dok najveći dio sredstava 57.66% Prihvatilište prikuplja
donacijama i nagradama. U rad Prihvatilišta uključeno je pedeset
volontera svih dobnih skupina koji ističu kako ih rad s ‘gubavcima
našeg vremena’ obogaćuje i oplemenjuje. „Beskućništvo i socijalna isključenost problemi su od kojih nitko nije potpuno zaštićen,
neovisno o sloju društva kojem pripada. Iz prezentiranih se podataka može vidjeti potreba svakog pojedinca (osobito onog koji je
socijalno marginaliziran) za razumijevanjem i potporom drugih iz
svoje društvene sredine“, ističu volonteri Prihvatilišta i iz iskustva u
radu s korisnicima dodaju kako je veliki broj njih radno sposobno.
Beskućnici nisu i ne žele biti bespomoćni, pasivni, već su to
većinom inteligentni ljudi željni rada i društvenog prihvaćanja, poručuju i dodaju kako se sve potrebne informacije o Prihvatilištu za
beskućnike „Ruže sv. Franje“ mogu pronaći na njihovim službenim
web stranicama ili na broj telefona 051 512-131.
Helena Anušić
Ime Prihvatilišta usko je povezano s članovima FSR-a i njihovim apostolatom. „Prema legendi, jednom
prilikom kada se sv. Franjo bacio u grm trnovitih ruža, ruže su izgubile trnje. Na tom mjestu u Asizu, Franjinom
rodnom gradu, i danas rastu ruže bez trnja, a probate li ih presaditi na bilo koje drugo mjesto, ružama će
ponovno narasti trnje. U nadi da će po zagovoru sv. Franje i za mnoge naše sugrađane bar djelomično nestati
trnje, dali smo prihvatilištu ime po Franjinim ružama da nas uvijek podsjećaju kako se po vjeri događaju
čuda“, objašnjavaju volonteri.
CRKVENA GLAZBA
KRALJICE NEBA, RADUJ SE
(Regina cæli, lætare)
marijanska antifona u vazmenom vremenu
Pjesma Kraljice neba je antifona Blaženoj Djevici Mariji koja se
pjeva ili moli umjesto Anđeo Gospodnji u uskrsnom vremenu.
U vazmenom vremenu Kraljice neba karakteristična je pjesma na kraju euharistijskog slavlja i gotovo svi vjernici ju pjevaju na dobro poznatu melodiju Hrvatskog crkvenog kantuala
(PGPN 561).
Također je lijepa melodija Kraljice neba, koja se nešto manje poznaje od kompozitora Rudolfa Taclika (PGPN 562). Treba
istaknuti da je originalna melodija na gregorijanskom koralu i
latinskom jeziku. Kako i kada je nastao tekst i melodija Kraljice
neba ili na latinskom Regina caeli?
Melodija gregorijanske pjesme Kraljice neba
Gregorijanska antifona Kraljice neba ima silabičku melodiju,
odnosno svaki slog ima jednu notu, i napisana je u lidijskom modusu odnosno u tritusu autentičnom, u kojem je finalna nota FA, a
dominanta je DO. U klasifikaciji octoechosa ova pjesma spada u V.
modus ili način.
Tekst gregorijanske pjesme Kraljice neba
Autor teksta, pretpostavlja se da je Goffredo monah iz Vendome (+ 1132), znači tekst potječe iz 12. stoljeća dok sama melodija nastaje kasnije, tek u 16. stoljeću. (usp. Pjesmaricu Slavimo Boga br. 447). U ovoj kratkoj kompozicija ne proučava se
samo njezin stil nego se uočava i njezina pobožnost prema Presvetoj Bogorodici koja je s Isusom u trijumfalnoj uskrsnoj pobjedi. Vjernici osjećaju potrebu da uskrsnu radost navijeste svojoj
nebeskoj Majci. Gospa postaje Kraljica neba, kao da žele reći
da je Kraljica radosti, vječnog blaženstva. Aleluja se ponavlja
kao jedan pripjev, a tekst je sastavljen od 4 stiha vrlo slobodnog
ritma. (usp.. Gli Inni della Liturgia delle Ore, Jucunda Laudatio,
Antifona Mariana, str. 441)
Kraljice neba, raduj se, aleluja,
Jer koga si dostojna bila nosit, aleluja,
Uskrsnu kako je rekao, aleluja,
Moli za nas Boga, aleluja.
Pjesma Kraljice neba preuzeta je iz pjesmarice i molitvenika Slavimo Boga, Frankfurt, 1982. br. 447. Smatram da je ova verzija
pjesme bolje prevedena s latinskog od one u pjesmarici Pjevajte Gospodu pjesmu novu jer više poštuje izvornost melodije i naglaske riječi.
17 Broj 3/450 2012.
Piše: Andrejka Srdoč
OBITELJSKI PREDAH
DODIJAVANJA STAROG PROFESORA
Iz prošlosti Rijeke
Emaus
“O bezumni i srca spora da vjerujete...”
(Lk 24,25)
Ukazuješ se dvojici razočaranih učenika koji su se zaputili u mjestašce Emaus. Nisu ni drugi učenici bili manje razočarani i žalosni.
“Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu?”, čude se. Svi su na sličan način
zabrinuti i pogođeni. Sveti Luka nam podrobno opisuje ovaj susret. I
čudim se kako Te nisu odmah prepoznali...
Čudim se...? A gdje su tako često moje uši i oči? Rijetko mi srce
zaigra kao ovoj dvojici. Oči ostaju zatvorene. I često Te prečujem.
Isuse, obnovi to čudo Emausa u mome srcu. Jer srca sam spora
da vjerujem. A Ti često dolaziš na moje putove i presrećeš me na
mojim stazama. A srce je još sporije i tvrđe za vjerovanje nego srca
Tvojih učenika.
A želio bih Te osjetiti u svojoj sredini. I želio bih biti Tvoj svjedok
pred ljudima. Gospodine! Preokreni u mom životu očajnu situaciju u
radostan događaj pobjede ljubavi!
Priredio: Dario Miletić
Uskrs fest 2012.
Sedam dana nakon svetkovine Uskrsa održat će se Uskrs fest
2012. u nedjelju, 15. travnja u Koncertnoj dvorani „Vatroslava Lisinskog“ s početkom u 19 sati.
Na nedjelju Božjeg milosrđa - kako se još zove Bijela nedjelja dvadeset izvođača pokazat će da je ove godine naš najstariji festival
kršćanske glazbe u posljednjih desetak godina stilski najraznovrsniji,
te da je iz godine u godinu trud glazbenika sve isplativiji. Odlične pjesme s vrhunskim vokalima po tko zna koji put pokazat će da Uskrs
fest, ne samo da ne zaostaje za mnogim našim svjetovnim renomiranim festivalima, nego je u mnogo čemu daleko ispred.
Voditelji večeri su Tomislav Baran i Diana Tikvić. Izvođači dolaze iz
Đakova, Zagreba, Županje, Kostrene, Splita, Požege, Mađareva, Rijeke, Vrpolja, Dugog Sela, Varaždina, Velike Mlake, Josipovca, Rovinja
i Subotice. Od prošle godine festival je nenatjecateljskog karaktera.
Uz odgođenu televizijsku snimku, festival izravno prenosi nekoliko radijskih postaja koje će preuzimati program Hrvatskog katoličkog
radija. HKR je s Uredom za mlade Hrvatske biskupske konferencije (HBK) organizator ove ‘raspjevane’ večeri u srcu glavnoga grada.
Uskrs fest je prvi put održan 1979. godine. Njegove početke nadahnuo je bl. Ivan Merz. Zbog Domovinskog rata bila je pauza od 1991.
do 1993. godine.
Karte se mogu nabaviti u Uredu HBK za mlade, knjižarama Glasa
Koncila i Kršćanske sadašnjosti na Kaptolu i na blagajni „Vatroslava
Lisinskog“.
18 Broj 3/450 2012.
“Pohvala dokolici” Josefa Piepera
Nesuđeno
parkiralište
Svršetkom rata 1945. godine, posjetio ma dobar
prijatelj, arhitekt Zdenek Sila u inspekcijskom uredu.
Došao je tražiti pomoć za oce franjevce s Trsata koje
je pomagao pri obnovi vjerskih zdanja. Naime, mjesne
vlasti Trsata odlučile su zemljište ispred crkve pretvoriti u parkiralište za vozila. Zamislio sam se poznavajući teren. Trebalo je spriječiti tu namjeru.
Rat je mnogo toga opustošio. Ogradu i dvoja velika željezna vrata odnijela je okupaciona talijanska
vojska u talionicu. Predložio sam da se teren uredi,
isplaniraju puteljci i postave nova velika vrata na ulazu
u park s bravom i lokotom i napomenom da moraju
biti zaključana. Trebalo je ostaviti otvorena samo mala
vrata uz crkvu za ulaz vjernika.
Teren je privatno vlasništvo i tko želi ući mora se
najaviti franjevcima. Ukoliko bi netko htio nasilno ući,
u tom bi slučaju postupili po zakonu o zaštiti privatne imovine. Franjevci su tako postavili nova željezna
vrata i nitko se do danas više nije sjetio mijenjati namjenu terena ispred crkve. Danas taj dio krasi divan
spomenik blaženom Ivanu Pavlu II., zamisao vrlog
oca Serafina.
Max Peč
IZDANJA VERBUM
Josef Pieper, po mnogima najveći kršćanski suvremeni filozof, u svojoj knjizi “Pohvala dokolici” upozorava
na novi totalitarizam kojega smo sami iznjedrili pretvorivši naš svijet u svijet rada i korisnosti te na potrebu
žurnoga povratka dokolici kao istinskom izvoru stvaralaštva. Sve veća užurbanost i zaokupljenost radom
popraćena je očajem i tjeskobom upravo zbog nedostatka dokolice, tog otvorenog čisto primajućeg stava u
kojemu doživljavamo susret sa Stvoriteljem i sa sobom. Dokolica je naša ispružena ruka za primanje dara i
otvoreno srce za prihvaćanje darovanoga.
Josef Pieper (1904.–1997.) jedan je od najpoznatijih i najčitanijih kršćanskih filozofa 20. stoljeća. Živio je i
radio kao profesor filozofske antropologije u Münsteru. Njegova su djela prevedena na više jezika, a naklada
im premašuje milijun primjeraka. “Pohvala dokolici”, napisana 1947., prvi put objavljena 1948. godine, smatra
se jednom od njegovih najvažnijih knjiga.
DOGAĐANJA
Riječka Pasija u središtu grada
Pedesetak mladih okupljenih u različitim vjerskim zajednicama Riječke nadbiskupije uz podršku Ureda za mlade Riječke nadbiskupije priredilo je građanima Rijeke
drugi scenski prikaz Muke Gospodnje u središtu grada koju su izveli u petak, 30.
ožujka. Ozvučenje, kostimografiju, scenografiju, tekst i sve ono što je na Trg Riječke
rezolucije i Koblerov trg privuklo veliki broj Riječana, mladi su pripremili sami.
Prema riječima inicijatora ove ideje, Petra Perkovića, uprizorenje Muke u centru
grada, pored kafića i trgovina, proizišlo je iz molitve, a sve s ciljem okupljanja mladih
iz različitih vjerskih zajednica oko zajedničkog projekta. Da su u tome uspjeli svjedoči veliki broj okupljenih koji su pratili šutke skazanje nakon kojega su sudjelovali
u misnome slavlju koje je u riječkoj prvostolnici, katedrali sv. Vida predvodio riječki
nadbiskup Ivan Devčić.
Najzahtjevniju ulogu, onu Isusa Krista, kao i prošle godine odigrao je Paolo
Šarić.“Slava Isusu jer djeluje po nama, u nama i s nama. Ovaj Križni put je uistinu iskustvo koje nas uvodi dublje u otajstvo Muke Isusove i križa. Zaista, prolazeći postaje,
s Isusove pozicije, osobno sam mogao bar djelomice osjetiti što znači biti prezren,
ismijan, usamljen, žedan i pretučen i to duboko ostavlja trag i poticaj je na dublje
razmatranje o tome koja je cijena moje duše..., kakvom smo otkupninom zadobili spasenje naših duša.“, rekao je Šarić. Dodao je kako je mnogo truda uloženo od strane
brojnih koji su sudjelovali, mnogo molitvi izrečeno, a sve s jednim ciljem: da Duh Sveti,
Gospodnji Duh posvjedoči sam za sebe, služeći se nama. „Nadam se da se to i ostvarilo. Vrhunac križa je uskrsnuće, a time smo i okrunili ovaj scenski prikaz sudjelujući
na misnome slavlju, kao zajednica okupljeni u Njegovo ime, povezani u jednom duhu
kao udovi Kristova tijela.“, posvjedočio je Šarić.
Scenski prikaz započeo je u blizini Dominikanskog samostana i Trga Riječke
rezolucije gdje se nalazi najstariji kip sv. Vida, odigravao ispred riječkih kafića, trgovačkih centara i trgovina na Koblerovom trgu da bi završio ispred katedrale zaštitnika
grada Rijeke, sv. Vida, u kojoj se nalazi Čudotvorno raspelo.
Nadbiskup je u katedrali mladima zahvalio na trudu koji su uložili i na vjernosti
izvedbe, te poručio kako je Isus trpio u svakom čovjeku i to čini i danas. „Svaki čovjek u patnji se pita: - Zašto? Bog će pronaći načina kako nepravdu izbrisati“, rekao
je okupljenima u riječkoj katedrali i dodao da život ne čine samo lijepe stvari, nego i
trpljenje, izdaje, boli, ali sve ih se može pobijediti s vjerom u Gospodina. „Veliki Tjedan
poticaj je da se Gospodinu povjerimo jer drugog puta za spasenje nema“, zaključio
je nadbiskup Devčić.
Helena Anušić
Cvjetnica
Cvjetnica ili nedjelja Muke Gospodnje 1. travnja uvela je Katoličku crkvu u Veliki tjedan i neposrednu pripremu za Uskrs. Prisjećajući se dana
Isusovog svečanog ulaska u Jeruzalem, vjernici su se na misama, čitanjem
evanđelja, podsjetili i na sve događaje koji slijede u Velikom tjednu i prethode slavnom uskrsnuću.
Riječki nadbiskup Ivan Devčić euharistijsko slavlje predvodio je u katedrali sv. Vida, a obred blagoslova maslinovih grančica započeo je u crkvi
Uznesenja Marijina u najstarijoj riječkoj župi. Nakon blagoslova svećenici i
vjernici predvođeni križem u procesiji su se uputili ulicama starog grada do
katedrale.
„Nedjeljom Muke Gospodnje ili Cvjetnicom počinje Veliki ili Sveti tjedan, nazvan tako po događajima koji u njemu slavimo i koji su opečatili tijek
povijesti i obilježili lice zemlje. Prikazi Isusove muke, smrti i uskrsnuća, što
su nam ih ostavili evanđelisti, pomažu nam da dokučimo, koliko je to moguće, njihov dublji smisao. Taj smisao će nam se tim više otkrivati što intenzivnije budemo iščitavali i meditirali te svete tekstove”, podsjetio je nadbiskup
u propovijedi.
Istaknuo je da evanđelja svjedoče kako događaji Isusove muke i smrti
zauzimaju središnje mjesto u opisu njegova života i poslanja. Evanđelisti
ističu kako Isus svjesno ide u susret smrti i kako je on prihvaća u slobodi i
ljubavi. Iz brojnih primjera vidljivo je da je Isus velik dio svog života predosjećao kakvom će smrću umrijeti. O tome je otvoreno govorio i svjesno se na to
pripremao. „Ne čudi stoga način kako se ponaša i prihvaća muku i smrt kad
je došao njihov čas. Slaveći sa svojim učenicima židovsku Pashu, kojom su
Židovi slavili svoje oslobođenje, Isus pokazuje kako i on svoju muku i smrt
vidi kao prijelaz iz ropstva u slobodu, ne samo za sebe nego i za nas.“
Sve to, rekao je nadbiskup, pokazuje da je Isus u tom činu pokazao da
je potpuno predan i posvećen Bogu i ljudima te da je proživio život vodeći se
ljubavlju. Nadbiskup je stoga pozvao vjernike da se u pogledu življenja života, ali i pri suočenju sa smrću, ugledaju na Isusa kojemu je smrt, radi rođenja
za vječni život, bila najvažniji čin života, prema kojemu je sve usmjereno.
19 Broj 3/450 2012.
Isusova muka i smrt kao prijelaz iz ropstva u slobodu
GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA
Godišnja skupština HKZ MI
Prepoznati u
razvijanju ekološke
svijesti
U subotu 17. ožujka u Ogulinu je u pastoralnoj dvorani
župe sv. Križa održana godišnja skupština HKZ Mi iz Ogulina. Uz članove i župnika i dekana ogulinskog mons. mr.
Tomislava Rogića nazočili su gosti, Zvonko Trdić iz Katedre
čakavskog sabora Modruše i Hrvoje Jerak iz HGSS-a stanice Ogulin s kojima HKZ Mi odlično surađuje.
Izvješće o radu za proteklu godinu podnijela je predsjednica ogulinskih MI-ovaca Lavinija Stipetić. Članovi su
tradicionalno sudjelovali u svim najznačajnijim hodočašćima u župi od Trošmarije Gospi od Utjehe pa do Tijelova, Rokova i Križeve. MI-ovci su nazočili i susretima s papom Benediktom XVI. u Zagrebu i lipnju prošle godine, a sudjelovali
su i na 5. hrvatskom socijalnom tjednu. Redovito su se svojim prilozima javljali u listovima ZOV i MI, a posebno su bili
prepoznatljivi po aktivnostima u razvijanju ekološke svijesti
građana. Tako su nakon izložbe o rijekama Hrvatske nazočili
i predstavljanju te monografije, promovirali su 2011. godinu
koja je bila u znaku zaštite šišmiša, a sve svoje aktivnosti
su ažurirno objavljivali na svojoj prepoznatljivoj web stranici
„Grad iznad grada“. To je bio i naziv njihova vrlo uspješnog
višegodišnjeg projekta u cilju očuvanja ogulinskog krškog
podzemlja i zaštite endema „ogulinske spužvice“.
U planu rada za narednu godinu ističe se predstavljanje monografije Rijeke Hrvatske, prigodna prodaja knjiga u
izdanju HKZ Mi, ekološke tribine i zaštita vodocrpilišta, posebno protiv betonizacije korita Dobre. Planira se ponovo
organizirati hodočašće u Vukovar na godišnjicu pada, što je
ogulinski HKZ Mi radio dugi niz godina. U cilju je i promoviranje lista MI i aktiviranje novih članova.
U raspravi je Zvonko Trdić iz Katedre čakavskog sabora
Modruše pohvalio ogulinske MI-ovce na sustavnom razvoju
ekološke svijesti te ih pozvao na zajedničku potrebu senzibiliziranja ogulinske javnosti oko skore gradnje nizinske željezničke pruge a vezano za zaštitu izvorišnih prostora ogulinskih vodotoka. Pohvalama se pridružio i ogulinski župnik
mons. Rogić posebno na uključenosti u župne aktivnosti i
sudjelovanja na 5. socijalnom tjednu. Ipak je izrazio potrebu
jačeg rada na pomlađivanju ogranka.
Zvonko Ranogajec
Ogulin
Biskupijski susret sakristana
U subotu 10. ožujka u Ogulinu je u župi sv. Križa održan susret sakristana Gospićkosenjske biskupije. Okupilo se 25 sakristana i mežnara iz više župa Ogulinskog, Otočkog i
Slunjskog dekanata sa svojim svećenicima. Nakon pozdrava domaćina, župnika i dekana
ogulinskog mons. mr. Tomislava Rogića i molitve Trećeg časa osvrt na dosadašnje susrete sakristana biskupije dao je generalni vikar biskupije mons. mr. Tomislav Šporčić.
Prvi susret sakristana i mežnara održan je u Otočcu 2008. Godine, a o službi sakristana govorio je mons. Tomislav Šporčić. Naredne godine susret je održan u Senju
a domaćin Senjski župnik i dekan preč. Mile Čančar je govorio o kršćanskom odnosu
prema prostoru i vremenu, dok je mr. Šporčić govorio o poslovima mežnara u svetom
trodnevlju. Naredne godine susret nije održan zbog biskupijskog hodočašća u Rim a
prošle godine susret je održan u Otočcu. Dr. Milan Šimunović je govorio o službi mežnara
nekada i danas. Mons. Šporčić je zatim održao razmatranje na temu korizme citirajući
misli pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. Ivana Šaška i papinu misao s audijencije na
Pepelnicu. Korizma je četrdesetodnevlje do velikog trodnevlje i središta spasenja, vrijeme
je to pripreme za duhovnu obnovu kao i vrijeme metanoje ili obraćenja. Pri tome 40 ima
simbolički značaj kao i mnogo puta u starom i novom zavjetu.
Mons. mr. Tomislav Rogić održao je zatim razmatranje na temu „Posluživati u okruženju svetog“. Na primjeru triju momenata iz svetog pisma predavač je progovorio o našem osobnom susretu s Bogom. Riječ je o Mojsijevom susretu s Bogom kod gorućeg
grma, susretu proroka Izaije s Bogom te događaju na brdu preobraženja. Mons. Rogić
je poručio da sakristan ne smije zaboraviti pet važnih stvari da se u svom odgovornom
poslu nalazi u svetištu, da služi Bogu, da ima svoje poslanje, da je primjer drugima i da
obavlja dostojanstveno služenje. Susret je nakon rasprave završio kraćim euharistijskim
klanjanjem s razmatranjem muke Isusove.
Z. Ranogajec
Senj
20 Broj 3/450 2012.
Senjski muzej o kulturnopovijesnoj baštini Udbine
Povodom korizmenih dekanatskih hodočašća u Gospićko-senjskoj
biskupiji koja se ove godine održavaju na Udbini, Gradski muzej Senj je
odlučio izdati katalog o kulturno-povijesnoj baštini Udbine i Krbave. Prigodni katalog s kartografskim, slikovnim i tekstualnim prilozima na usluzi
je svim hodočasnicima koji za vrijeme ovogodišnje korizme pohode Crkvu
hrvatskih mučenika. Autor kataloga kao i mnogih tematskih izložbi koje su
do sada pripremljene u biskupiji je ravnateljica muzeja Blaženka Ljubović.
Osim o Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini koja se već afirmirala
kao nacionalno svetište i odredište brojnih vjerničkih grupa, katalog bilježi
bogatu povijest Krbave i drevne Krbavske biskupije koja je postojala od
1185. pa do Krbavske bitke 1493. godine kada se biskupija seli u zapadniji
i sigurniji Modruš, a kasnije u Novi. Pošto je Crkva hrvatskih mučenika na
Udbini nakon blagoslova i posvete postala sve značajnije ishodište brojnih
hodočasnika iz Hrvatske i inozemstva, ovakav tip kataloga sve je potrebniji
za brojne goste i hodočasnike
Zvonko Ranogajec
GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA
Pomoć Crkvi u BiH
Korizma nam svake godine daje jedinstvenu priliku da
dublje razmišljamo o smislu i vrijednosti svojega kršćanskog
života. Tijekom tog vremena poziva nas da uz molitvu i duhovnu obnovu budemo milosrdniji prema drugima, čineći
konkretna djela ljubavi i dijeleći svoja dobra s potrebnima.
I ove godine, šesti put za redom, Hrvatski Caritas između druge i treće korizmene nedjelje, od 5. do 11. ožujka,
pokreće akciju Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i
ljudima u Bosni i Hercegovini. Ove godine akcija se provodi
uz slogan: «Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce
biti.» (Lk 12,34)
Svrha korizmene akcije je prikupiti konkretnu novčanu
pomoć, ali i poticati vjernike i ljude dobre volje na međusobno pomaganje, njegovanje dobrih odnosa, ostvarivanje zajedništva u susretima te molitvu za potrebite.
Središnje euharistijsko slavlje u Otočcu predvodio je
mons. mr. Tomislav Šporčić generalni vikar biskupije i otočki
župnik. U svojoj propovijedi župnik je kazao kako nas danas
Crkva upozorava na deset Božjih zapovjedi. Kako bi svijet
bio drugačiji kada bi se ljudi tako ponašali. Danas je nepopularno slušati, morati, trebati…. Jer doista tako je ograničen
prostor slobodi. Mnogi su se odrekli Boga i priklonili se krivim Bogovima. Bog narod izvodi na slobodu, da ne robuje
lažnim Bogovima. Najveći rob je čovjek sam sebe. Nekom je
rob priča, televizija, internet, neučenje, ljenčarenje to je veliko ropstvo, a čovjek se toga ne može osloboditi.Danas vlada
uspjeh, a što je uvjet da bez Božjega zakona nema uspjeha.
Gdje se krši volja Božja, dali ćemo s tim biti sretni ? Iskustva najbolje potvrđuju da se svi zakoni mogu izigrati. Živimo
kršćanski, Bog nam je dao putokaz. Nemojmo se s Bogom
igrati - zaključio je mons. Šporčić. Euharistijsko slavlje animirao je crkveni zbor predvođen prof. Brankom Bernardi za
orguljama.
I. B.
Lički Osik
Don Damir Stojić predvodio
slavlje sv. Josipa
U ponedjeljak 19. ožujka u župi Lički Osik svečano je
proslavljen blagdan nebeskog patrona župe sv. Josipa. Misno slavlje je predslavio studentski kapelan u Zagrebu don
Damir Stojić u suslavlju domaćeg župnika Luke Blaževića
i više svećenika Gospićkog dekanata. Glazbom je misu
animirao župni zbor uz orguljsku pratnju Jelene Orešković.
Don Damir Stojić je u propovijedi progovorio o današnjim muževima i očevima. Očinstvo je očito u krizi jer nedostaje molitve u obiteljima, a predvoditelji koje po uzoru
na zaštitnika Sv. obitelji sv. Josipa trebaju biti muževi. Pri
ulasku u brak muževi nedovoljno postaju svjesni svoje velike kršćanske uloge. Bez molitve obitelj je osuđena na slabe
plodove, zaključio je propovjednik.
Z. R.
10. obljetnica smrti
kardinala Kuharića
Kardinal Bozanić izvijestio da je “odlučio poduzeti što traži Crkva kako bi se
ispitala mogućnost za pokretanje kanonskog postupka o životu i kršćanskim
krepostima blagopokojnog kardinala Kuharića” te će narednih dana imenovati
postulatora u kauzi
Zagreb, (IKA) – “Budući da se ispunila kanonska dob i da slavimo 10. obljetnicu smrti blagopokojnog kardinala Franje Kuharića, ujedno
primjećujući kako traje i raste vjernička i molitvena
povezanost s blagopokojnim kardinalom, kao i na
temelju osobnog poznavanja, posebno iz razdoblja
života u njegovoj blizini i u zajedništvu s njime, od
1997. do njegove smrti, u ranim jutarnjim satima 11.
ožujka 2002. godine, odlučio sam poduzeti što traži
Crkva kako bi se ispitala mogućnost za pokretanje
kanonskog postupka o životu i kršćanskim krepostima blagopokojnog kardinala Kuharića. Stoga ću
narednih dana imenovati postulatora u kauzi”, izvijestio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, predvodeći misu za blagopokojnog kardinala
Kuharića 10. ožujka u zagrebačkoj katedrali.
Vjernike, koji su tu kardinalovu odluku pozdravili spontanim pljeskom, kardinal Bozanić pozvao je da od ovoga dana na Ured postulature Zagrebačke nadbiskupije dostavljaju svoja svjedočanstva o kardinalu Kuhariću. “To će pomoći sustavnom očuvanju
spomena toga velikog sina Crkve i hrvatskoga naroda, ali će prikupljeni materijali biti
ujedno temelj za onaj postupak kojim Crkva vrednuje život nekoga vjernika u svjetlu
Evanđelja i prosuđuje njegovu vrijednost u smislu primjera za nasljedovanje istih kreposti”, rekao je kardinal Bozanić, podsjećajući da je u svojoj oporuci blagopokojni kardinal
Kuharić napisao: “Kao zagrebački nadbiskup i metropolit molim svoju veliku duhovnu
obitelj – Zagrebačku nadbiskupiju i cijelu Crkvu u hrvatskom narodu da čuva i živi cjelovitu katoličku vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu”.
U homiliji kardinal Bozanić istaknuo je da ima puno vrlina koje rese toga našega
pastira i koje treba dublje razmatrati. “Sjećamo se njegove dobrote, proizišle iz vjernosti
Kristu i Crkvi. Ostao je živjeti njegov kršćanski mir i nutarnja radost. Povijest će ga lako
pamtiti kao promicatelja istine i branitelja pravde. Hrvatski ga narod prepoznaje kao
čuvara hrvatske nade i kao uporište nacionalnoga jedinstva. A u svjetlu vjere prepoznajemo ga i kao ogledalo Božjega milosrđa i ljubavi”, rekao je kardinal Bozanić, istaknuvši
također da postoji puno razloga zbog kojih je kardinal Kuharić smatran braniteljem prava
hrvatskoga naroda i ostao živjeti u spomenu kao zaslužnik za slobodu hrvatske Domovine. Imao je istančan smisao za pravdu, iz koje je ostao i njegov zalog, kojim nas trajno
opominje naglašavajući važnost savjesnosti, poštenja, ulaganja u dobro zajednice, jer
“kakvi budu ljudi takva će biti budućnost Hrvatske”.
“Kardinal Kuharić je nas vjernike, kao i sav hrvatski narod, ne samo tješio u tegobama, nego i ispravljao, čak i onda kada je oholost bila prejaka, da bi se prihvatio njegov glas. Ali uvijek u nadi. Pozivao je da se ne padne u malodušnost te
poticao da se ustane i krene prema izvoru radosti. Hrabrio je da se ne umori hodeći dugim i teškim putem prema Očevoj kući, pa makar bili iskušavani zlom i opterećeni križem. I sam se iskreno radovao kada je osjetio da je Bog progovorio
i pokazao prisutnost raširenih ruku koje nude obnovljenu ljubav i novo ruho života
milosti. Tim je otajstvom isprepleten cijeli njegov život”, istaknuo je kardinal Bozanić.
Podsjetio je i da je kardinal Kuharić važnu ulogu pridavao obitelji. Prepoznao je da je
njegov život u obitelji bio skroman te da je upravo obitelj, osim skromnosti, njegovala i
otvarala osjetljivost za druge, odgoj za dar i radost zbog zajedništva. U obitelji je učio
moliti i prihvatio molitvu, s kojom je povezivao rad i odgovornost.
“Blagopokojni kardinal rado se prisjećao vedrine, unatoč svega bolno proživljavanoga. To je evanđeoska snaga da se bez mržnje i sebičnosti iskreno ispovijeda ono što
se vjeruje i zbog toga se i u vrijeme neslobode može biti slobodan”, rekao je kardinal
Bozanić, podsjetivši da je taj stav kasnije posebno došao do izražaja u neprihvaćanju
lažne optužbe i osude bl. Alojzija Stepinca i u hrabrom prihvaćanju nositelja istine i tumačenja njegova života, u kojemu se odražavala ne samo obrana ljudskoga dostojanstva,
nego i sloboda Crkve u suočavanju s komunističkom ideologijom. “Nikada nije dvojio da
je kardinal Stepinac svet čovjek. Mnogi su pošteni ljudi osjećali isto. Ali, to je bilo puno
više od obrane nevinosti jednoga čovjeka. To se pretočilo u način življenja Crkve i u
pastoralno djelovanje “Stepinčeve Crkve”: snažne u svijesti vjernika; katoličke u svemu
što taj pojam znači; svjedočke u jednostavnosti i neustrašive u zajedništvu”, rekao je
kardinal Bozanić.
21 Broj 3/450 2012.
Otočac
RIJEČKA NADBISKUPIJA
Svećenička skupština
Mladi traže
puninu istine
Prezbitersko vijeće
Pripreme za
Godinu vjere
Don Stojić je svećenicima objasnio da suvremeno društvo nosi i
svoje specifičnosti, prilike i prepreke za djelovanje Crkve. „Papa
Benedikt stalno upozorava na sekularizam i relativizam. To su
dvije opasnosti svjetonazora današnjice, to je opasnost da zbog
političke korektnosti prestanemo naviještati Krista.“
N
ova evangelizacija i mladi bila je tema Svećeničke skupštine Riječke nadbiskupije održane 12. ožujka u Domu pastoralnih susreta u Lovranu. O novoj evangelizaciji kroz prizmu rada s mladima govorio je don Damir Stojić studentski kapelan u
Zagrebu koji redovito okuplja više stotina studenata te je progovorio iz iskustva rada s
njima. Riječki nadbiskup Ivan Devčić podsjetio je da je u Nadbiskupiji u tijeku Godina
mladih te je i većina pastoralnih susreta njima posvećena s ciljem da ih se potakne na
snažnije uključivanje u župne zajednice.
Don Stojić je svećenicima objasnio da
suvremeno
društvo
nosi i svoje specifičnosti, prilike i prepreke
za djelovanje Crkve.
„Papa Benedikt stalno
upozorava na sekularizam i relativizam. To su
dvije opasnosti svjetonazora današnjice, to je
opasnost da zbog korektnosti prestanemo
naviještati Krista. On je
puna istina, a Crkva je
čuvarica te istine. Danas
nešto tako reći može biti osuđeno kao politički nekorektno. Zbog toga se često povlačimo, ali ne bi smjeli“, rekao je predavač. „Mladi danas traže puninu istine, ne
relativizam. I sam sam dolazio u napast, radeći s njima, da im ne govorim radikalno, o
pitanjima o kojima danas postoje drugačija razmišljanja. Ali tada sam vidio da oni žele
biti upoznati s puninom nauka, sa svime što je danas sporno, od predbračne čistoće
do umjetne oplodnje i abortusa.“
Istaknuo je sedam točaka koje treba imati na umu kada se pristupa mladima.
Prva je činjenica da su mladi otvoreni duhovnosti i Bogu. Čak i ako ga odbijaju, ustvrdio je Stojić. Pored toga treba im predstaviti Krista kao osobu, jer kršćanstvo je religija
osobe, ne nekog puta ili apstrakcije. Pozvao je svećenike da slijede Isusov poziv „Ne
bojte se“, i da evanđelje svjedoče radosno. Prevladati strahove prvi je korak evangelizacije, a Radosnu vijest potrebno je radosno i naviještati. „Istina je uvijek ista,
metodologija se razlikuje. Ne možemo im više govoriti samo što smiju, a što ne smiju
činiti. Moramo im objasniti da je kršćanstvo jedno veliko „da“, a to „da“ zatim podrazumijeva i neka „ne“. Ako odlučiš biti kršćanin onda neke stvari ne smiješ činiti.“ Istaknuo je i važnost svjedočenja ljubavi, jer kršćanstvo je ljubav. „Mladi prepoznaju kada
netko izgara za nekog, to ih osvaja. Isus je pokazao što je ljubav, a svećenik je alter
Christi, drugi Krist. Na nama je utjeloviti Kristovu ljubav.“ Na kraju, Stoić je upozorio i
na moguća neslaganja društva s crkvenim naukom. „I na kraju ću reći, možda je malo
preteška riječ, ali budite spremni na krv, na mučeništvo. Kako se kreću razmišljanja u
društvu, izgleda da dolazi vrijeme progona. Zato moramo biti spremni izgarati, svjedočiti i imati srce mučenika. To znači imati srce kao dijete da bi mogli dubinu Kristove
poruke prenijeti jednostavno, kao dijete djeci.“
akon njega priopćenje o projektu „Animatori za mlade“ koji se ove godine provodi u Riječkoj nadbiskupiji iznio je dr. Nikola Vranješ. Tečaj formacije župnih animatora pohađa 17 mladih iz desetak župa, a predvodi ih vjeroučiteljica Ines Turković.
Cilj je ovu skupinu mladih formirati ne samo u teološkom znanju nego kao cjelovite
osobe. Na tečaj dolaze na preporuku župnika i trebali bi postati faktor zajedništva
župe, surađivati sa župnikom i organizirati sadržaje za zajednicu. Uče uglavnom u
radnim skupinama u kojima u dijalogu dobivaju ne samo znanje nego i iskustvo vjere. Na taj način mogu izreći sebe i primiti iskustva drugih. U dijelu predviđenom za
raspravu svećenici su iznijeli niz primjera i praktičnih pitanja o novim načinima evangelizacije, među koje spadaju i karizmatski pokreti.
D. D.
22 Broj 3/450 2012.
N
Pripreme za Godinu vjere bila je središnja tema sjednice Prezbiterskog vijeća Riječke nadbiskupije održane 19.
ožujka. Potaknuta apostolskim pismom Benedikta XVI. „Porta fidei“, cijela će Katolička crkva 11. listopada započeti niz
aktivnosti kako bi u sljedećoj pastoralnoj godini upoznavanje
i življenje vjere bilo u središtu promišljanja vjernika, podsjetio je vijećnike nadbiskup Ivan Devčić. Vijećnici su primijetili
kako su se neke od predloženih inicijativa Kongregacije za
nauk vjere već provodile u Nadbiskupiji u godinama koje su
bile posvećene sadržaju kršćanske vjere i Katekizmu Katoličke Crkve. Istaknuli su kako je, uz poziv vjernicima da dublje
upoznaju svoju vjeru, ništa manje važno jačati svijest da je
vjera osobni stav povjerenja u Boga i način života.
Predloženo je i da se pozornost posveti analizi uzroka
krize vjere te da se nastavi s promocijom Katekizma Katoličke
Crkve i Koncilskih dokumenata. Za župe se predlaže održavanje pučkih misija gdje to bude moguće. Za detaljniju razradu programa Godine vjere osnovana je posebna komisija.
Biskupski vikar za pastoral Matija Matičić upoznao je vijećnike s do sada učinjenim u godini koja je u Nadbiskupiji
posvećena mladima. Uz projekt edukacije župnih animatora
za mlade koji pohađa njih 17 iz desetak župa, mladi su se
okupljali na dekanatskim susretima krizmanika te misama za
početak školske i akademske godine. U župama se intenzivno pripremaju za nacionalni susret u Sisku u svibnju, a sudjeluju i na dekanatskim pobožnostima križnog puta.
Nadbiskup Devčić istaknuo je kako bi se u župnom pastoralu, uz mlade i obitelji, nužna pozornost trebala posvetiti
i starima i nemoćnima. Tu je posebna uloga izvanrednih pričestitelja koji bi nedjeljom nakon mise trebali nositi pričest u
kuće onih koji na misu ne mogu doći. Na taj se način svjedoči
blizina župne zajednice bolesnim župljanima, po uzoru na
prve kršćanske zajednice. „To je ujedno i buđenje svijesti o
potrebitima u župi i poticaj da im se pomaže i na druge načine. Trebamo uzeti u obzir činjenicu da je naša populacija sve
starija, pa ima sve više nemoćnih i bolesnih i to treba imati
u vidu s obzirom na pastoralno djelovanje“, rekao je nadbiskup. U tu je svrhu potrebno dobro pripremiti osobe koje bi
mogle dobiti mandat za službu donošenja pričesti bolesnicima u kuće, ali i cijelu župnu zajednicu.
Ravnatelj Svećeničkog doma mons. Nikola Uravić izvijestio je da trenutno u njemu boravi osam umirovljenih svećenika, ali predviđa se da će se brojka u narednom razdoblju povećavati jer u Dom dolaze svećenici iz Riječke nadbiskupije i
Gospićko-senjske biskupije. Priprema jedanaest novih soba
u bivšoj zgradi Teologije tako se pokazuje kao pravovremeno
osiguravanje nužnih kapaciteta.
Ur.
RIJEČKA NADBISKUPIJA
Mnogo je učinjeno
sa željom da mladi
susretnu Krista
Članovi Pastoralnog vijeća Riječke nadbiskupije, na sjednici održanoj 17. ožujka u Nadbiskupskom domu u Rijeci raspravljali su o dosadašnjim inicijativama u Godini mladih, te o prijedlozima za sljedeću
pastoralnu godinu, Godinu vjere. Nakon izvješća biskupskog vikara
za pastoral Matije Matičića, nadbiskup Ivan Devčić podsjetio je da je
mnogo učinjeno sa željom da se pomogne mladima Krista upoznati
i doživjeti. „Željeli smo potaknuti i svećenike da se više angažiraju u
pastoralu mladih. Tu je, usko povezan, i pastoral obitelji kojemu treba
posvećivati stalnu i još veću pažnju. Ured za obitelj nudi mnoge dobre
programe, ali obiteljima i dalje treba pomagati.“ Istaknuo je kako kršćanski život u obitelji ne mogu nadomjestiti ni škola ni župa. „No, ne
smijemo gubiti nadu. Sve su ovo dobri znaci koji će zasigurno uroditi
i dobrim plodovima, ali uvijek moramo činiti više“, rekao je nadbiskup.
Biskupski vikar iznio je najvažnije pastoralne projekte učinjene u
prvoj polovici Godine mladih među kojima se ističe projekt edukacije
župnih animatora za mlade kojeg pohađa njih 17 iz desetak župa, a
predvodi ih vjeroučiteljica Ines Turković. Na dekanatskoj i nadbiskupijskoj razini mladi su se okupljali na dekanatskim susretima krizmanika
te misama za početak školske i akademske godine. Bili su uključeni i
u posebne inicijative kao što je bila suradnja sa zajednicom Cenacolo
koja je u studenom u Rijeci predstavila svoj program i kazališnu predstavu. U adventu su mladi na Trsatu postavili izložbu slika i skulptura
pod nazivom Mladi za Krista - suprotno potrošačkom duhu, a sudjelovali su i u molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana i obilježavanju Dana
sjećanja na žrtve Holokausta. U župama se intenzivno pripremaju za
nacionalni susret u Sisku u svibnju, a sudjeluju i na dekanatskim pobožnostima križnog puta. Nadbiskupijski mjesečnik Zvona pokrenuo
je rubriku u kojoj predstavlja župne zajednice mladih, te objavljuje
stručne članke o pastoralu mladih, podsjetio je Matičić.
Predstojnica Katehetskog ureda Ksenija Kovačević izvijestila je
vijećnike o službenim posjetima školama i vjeroučiteljima koje je započela te ih planira završiti do kraja školske godine. Poticaj nadbiskupa Devčića za takav projekt nadahnut je 20. obljetnicom uvođenja
vjeronauka u škole koja je proslavljena početkom ove školske godine.
Nakon značajne obljetnice potrebno je provesti detaljnu analizu provedbe vjeronauka, rezultata koji se postižu i planova za daljnji rad.
Tajnik Vijeća Marijan Benković, pročitavši dijelove apostolskog
pisma Benedikta XVI. „Porta fidei“, najavio je Godinu vjere koja će
11. listopada započeti u cijeloj Katoličkoj crkvi. Crkva u Hrvatskoj krajem godine planira zahvalno hodočašće u Rim koje će ujedno biti i
svjedočenje povezano s Godinom vjere. U raspravi su vijećnici iznijeli
zabrinutost zbog krize vjere koja je prisutna među vjernicima, kao i
zbog javnih prozivki Crkve čime ju se želi prikazati nevjerodostojnom.
Predložili su i da se ozbiljno istraži koji su uzroci krize te posebno
pozvali vjernike laike na svjedočenje kako bi dokinuli predrasude da
Crkvu čine samo svećenici.
D. D.
Edukacija mladih svećenika
Izazovi i mogućnosti
naviještanja Evanđelja
Mladi svećenici Riječke
metropolije, do 10 godina
službe, od 12. do 14. ožujka
u Domu pastoralnih susreta
u Lovranu promišljali su o
izazovima i mogućnostima
konkretnog pastoralnog djelovanja za naviještanje i svjedočenje Evanđelja. U tome
su im, svojim izlaganjima, poticaje dali mr. Domagoj Matošević, rektor zagrebačkog
sjemeništa, dr. Milan Šimunović i dr. Milan Špehar, profesori na riječkoj Teologiji
te mr. Marinko Barbiš, duhovnik i voditelj terapijske zajednice. Posjetili su ih i
biskupi Metropolije, riječki nadbiskup Ivan Devčić, krčki biskup Valter Župan i
gospićko-senjski Mile Bogović, potaknuvši ih da, s obzirom da su mladi, budu
otvoreni novostima u pastoralu i zahtjevima suvremene Crkve i društva.
Mons. Šimunović govorio je o novim načinima evangelizacije u župnim
zajednicama potaknuvši nužnost okupljanja u manje vjerničke krugove u kojima će promišljati o svom kršćanskom životu i svjedočenju. „Potreban je novi
misionarski duh unutar župe, tradicionalne oblike pobožnosti živjeti novim apostolskim žarom. Uz to neizostavno je i osobno svjedočanstvo svećenika koji
trebaju biti radosni navjestitelji evanđelja.“ Mons. Šimunović istaknuo je kako
novo vrijeme zahtjeva prericanje u novi jezik temeljnog poklada vjere. Predavanje je završio usporedbom mladice i panja. „Unatoč teškoćama sadašnjeg
trenutka Crkve i društva, tješi i raduje činjenica da na pomalo beživotnom panju
stabla župne zajednice već izbijaju nove mladice koje Duh Sveti tjera preko
novih crkvenih pokreta i zajednica.“
O novim pokretima i zajednicama govorio je mr. Barbiš podsjetivši da i
sadašnji Papa i njegov prethodnik pozivaju na otvorenost takvim zajednicama
jer su one posebni dar Crkvi. Ima ih mnogo, ali sve one daju novu dimenziju
zajedništvu Crkve. Dr. Špehar je svećenike ohrabrio izlaganjem o stanju duha
u odnosu na uspjeh ili neuspjeh u pastoralnom radu. Istaknuo je kako uspjeh
ne smije biti vrhovni cilj jer on sam može zavesti i udaljiti od Boga. U smislu
duhovnosti i neuspjeh može biti poticajan za približavanje Bogu i bližnjemu.
Neuspjeh ne smije obeshrabriti, ali razumljivo je da ga se ne smije niti olako
shvatiti pa rezignirano prijeći u minimalizam. Mr. Domagoj Matošević prenio je
svećenicima iskustva u evangelizaciji mladih uz rad s Biblijom.
Duhovna obnova za svećenike
Naša je dužnost moliti za svijet
Svećenici Riječke nadbiskupije okupili su se 28. ožujka na preduskrsnoj
duhovnoj obnovi u Bogoslovnom sjemeništu „Ivan Pavao II.“ u Rijeci. U duhovnom nagovoru fra Ivica Petanjak svećenike je potaknuo na vjeru i molitvu te na autentično svjedočenje
Krista. „Danas smo pod velikim
povećalom javnosti i medija. Ali
koliko god nam se čini da nas
proganjaju, a ponekad to i čine,
toliko nam pomažu da se čistimo
i živimo vjerodostojno. A naša je
dužnost moliti za svijet. Tako nas
i drugi vide, zato i od nas traže
da se tako ponašamo. Sav svijet
drži da smo mi oni koji mole, da
bi stoga trebali biti bliže Bogu.“
Upozorio je da suvremeno društvo postavlja Crkvi mnoga pitanja i zbog toga
je dobrodošla godina vjere u kojoj su svi vjernici pozvani dublje proučiti i upoznati ono što vjeruju.
Otac kapucin istaknuo je da je, uz svo znanje i proučavanje, za prihvaćanje Krista nužna vjera. Objasnio je da svećenici i teolozi Isusa Krista ne
mogu proučavati kao neutralan objekt, bez vjere. „Vjera će uvijek biti misterij
na ovom svijetu. Svjesni da nikad nećemo doći do savršenstva kojem bi trebali
težiti, Bog često iznenadi često i većim darovima od onih koje smo htjeli. Ali,
dakako to obično nije onako kako smo mi očekivali niti kada smo zamislili. A
ponekad Božja volja ostane i nedokučiva.“ Svećenici su u kapeli riječkog Bogoslovnog sjemeništa u tišini i molitvi promišljali o osobnom odnosu s Bogom
te sudjelovali u pokorničkom bogoslužju.
23 Broj 3/450 2012.
Nadbiskupijsko pastoralno vijeće
PORUKA MLADIMA
Poruka pape Benedikta XVI. za 27. Svjetski dan mladih - Cvjetnica 2012.
“Radujte se u Gospodinu uvijek!”
(Fil 4, 4)
Tema ovogodišnjeg Svjetskog dana mladih nadahnuta je pozivom iz Poslanice svetog Pavla
apostola Filipljanima: “Radujte se u Gospodinu uvijek!” (4, 4). Radost je, naime, u samom srcu
kršćanskog iskustva.
D
raga mladeži,
Na svakom Svjetskom danu mladih
doživljavamo iskustvo snažne radosti, radosti zajedništva, radosti pripadnosti
Kristu, radosti vjere. To je jedna od karakteristika tih susreta. Možemo vidjeti njezinu veliku privlačnu snagu. U svijetu često
označenom žalošću i nemirima, to je važno svjedočanstvo ljepote i pouzdanosti kršćanske vjere.
Crkva je pozvana svijetu donijeti radost,
istinsku i trajnu radost, onu koju su anđeli
navijestili pastirima u Betlehemu u noći Isusova rođenja (usp. Lk 2, 10): Bog nije samo
govorio, nije samo činio čudesna znamenja
u povijesti ljudskog roda, već nam se toliko
približio da je postao jedan od nas i živio
potpuno ljudskim životom. U ovim teškim
vremenima, mnogi mladi oko vas imaju silnu potrebu osjetiti da je kršćanska poruka,
poruka radosti i nade! Želim razmišljati s
vama o toj radosti i kako je pronaći, da biste
je mogli sve dublje živjeti i donositi je svima
koje susrećete na svom životnom putu.
24 Broj 3/450 2012.
1. Naše je srce stvoreno za radost 2. Bog je izvor prave radosti
Težnja k radosti je duboko utisnuta u
čovjekovo srce. Daleko više od neposrednih i prolaznih zadovoljstava, naše srce traži
duboku, punu i trajnu radost, koja može dati
“okus” našem životu.
A Gospodin nam svakog dana pruža
mnoge jednostavne radosti: radost života, radost koja nas obuzima dok promatramo prirodne ljepote, radost zbog
dobro obavljenog posla, radost služenja,
radost iskrene i čiste ljubavi. Ako malo
bolje pogledamo postoje i mnogi drugi
razlozi za radost: lijepi obiteljski trenuci,
prijateljsko dijeljenje, otkrivanje vlastitih talenata i postizanje dobrih rezultata,
spoznaja da nas drugi cijene, prigode da
iznesemo svoje mišljenje i da osjetimo
da smo shvaćeni, osjećaj da smo korisni
bližnjemu. Tu se mogu još ubrojiti i stjecanje novih znanja kroz učenje, širenje
vlastitih obzora zahvaljujući putovanjima
i susretima, mogućnost stvaranja planova za budućnost. Ali i iskustvo čitanja
nekog književnog djela, divljenje nekom
umjetničkom remek-djelu, slušanje glazbe i sviranje nekog glazbala ili gledanje
filma mogu nam priuštiti trenutke prave i
istinske radosti.
Zapravo, sve ono što nam donosi radost, i one male svakodnevne i velike životne radosti, imaju svoj izvor u Bogu, premda
to nije očito na prvi pogled. To je zato jer je
Bog zajednica vječne ljubavi, on je beskrajna radost koja nije zatvorena u samu sebe,
već se širi i zahvaća one koje on ljubi i koji
njega ljube. Bog nas je stvorio na svoju sliku
iz ljubavi i da na nas izlije tu svoju ljubav,
da nas ispuni svojom prisutnošću i svojom
milošću.
Ta se beskrajna Božja ljubav prema
svakom od nas očituje u punini u Isusu Kristu. U njemu se nalazi radost koju tražimo.
U času Isusove muke, ta se ljubav očituje
u svoj svojoj snazi. U posljednjim trenucima
svoga zemaljskog života, dok je večerao sa
svojim prijateljima, on kaže: “Kao što je Otac
ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi… To sam vam govorio da
moja radost bude u vama i da vaša radost
bude potpuna” (Iv 15, 9.11). Isus želi uvesti
svoje učenike i svakoga od nas u punu radost, onu radost koju dijeli s Ocem, da ljubav kojom ga Otac ljubi bude u nama (usp.
Iv 17, 26). Kršćanska se radost sastoji u tome
da budemo otvoreni toj Božjoj ljubavi i pripadamo njemu.
Evanđeljâ izvješćuju da su Marija Magdalena i druge žene pošle posjetiti grob u
kojem je Isus bio položen nakon svoje smrti.
Anđeo im tada reče zapanjujuću vijest da je
Isus uskrsnuo. Tada, kako bilježi evanđelist,
otiđoše žurno s groba “te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im:
‘Zdravo!’ One polete k njemu, obujme mu
noge i ničice mu se poklone” (Mt 28, 8-9).
To je radost spasenja koje im je dano: Krist
je živ, on je onaj koji je pobijedio zlo, grijeh i
smrt. On je prisutan među nama kao Uskrsli, sve do svršetka svijeta (usp. Mt 28, 20).
Zlo nema posljednju riječ o našem životu;
vjera u Krista Spasitelja nam govori da Božja ljubav pobjeđuje.
3. Sačuvati u srcu kršćansku
radost
Sada nam se nameće pitanje: kako
primiti i sačuvati taj dar duboke, duhovne
radosti? Dragi mladi, neustrašivo se odvažite dati mjesta u svom životu Isusu Kristu
i njegovu evanđelju. To je put koji vodi unutarnjem miru i pravoj sreći, to je put prema
pravom ostvarenju našeg života kao djece
Božje, stvorene na njegovu sliku i priliku.
Dragi prijatelji, naučite se vidjeti kako
Bog djeluje u vašim životima, otkrijte ga
skrivenog u događajima svog svakodnevnog života. Vjerujte da je on uvijek vjeran
savezu kojeg je sklopio s vama na dan
PORUKA MLADIMA
vašeg krštenja. Znajte da vas on nikada
neće napustiti. Često upravite svoj pogled prema njemu. Na križu je dao svoj
život jer vas ljubi. Promatranje tako velike
ljubavi unosi u naša srca nadu i radost
koju ništa ne može zatrti. Kršćanin ne
može nikada biti žalostan, jer on je susreo Krista, koji je dao svoj život za njega.
Tražiti Gospodina i susresti ga u svom
životu znači također prihvatiti njegovu riječ,
koja je radost za srce. Nadalje, liturgija je
savršeno mjesto na kojem Crkva izražava
radost koju prima od Gospodina i prenosi
je svijetu. Svake nedjelje, u euharistiji, kršćanske zajednice slave središnje otajstvo
spasenja: Kristovu smrt i uskrsnuće.
4. Radost ljubavi
Dragi prijatelji, radost je duboko povezana s ljubavlju: to su dva nerazdvojna
dara Duha Svetoga (usp. Gal 5, 23). Ljubav
rađa radost, a radost je oblik ljubavi. Blažena Majka Terezija iz Kolkate, nadahnuta
Isusovim riječima: “Blaženije je davati nego
primati” (Dj 20, 35), govorila je: “Radost je
mreža ljubavi kojom se love duše. Bog ljubi
vesela darivatelja. I tko daje s veseljem više
daje”. A sluga Božji Pavao VI. je pisao: “U
samom Bogu sve je radost, jer je sve dar”
(Ap. pobud. Gaudete in Domino, 9. svibnja
1975.).
Imajući pred očima razna područja vašeg života, želim vam reći da ljubiti
znači biti postojan, pouzdan, vjerno ispunjavati preuzete obaveze. I to, u prvom
redu, vrijedi za prijateljstvo: naši prijatelji
od nas očekuju da budemo iskreni, odani, vjerni, jer je prava ljubav ustrajna također i nadasve u teškoćama. Isto vrijedi za
rad, studije i službe koje obavljate. Vjernost i ustrajnost u dobru vode k radosti,
premda ova ne dolazi uvijek odmah.
Da bismo ušli u radost ljubavi, pozvani
smo također biti velikodušni, ne zadovoljavati se s najmanjim, već uložiti cijelog sebe
u životu i posebnu pozornost posvetiti najpotrebitijima. Svijet treba stručne i velikodušne muškarce i žene, koji će se staviti u
službu zajedničkog dobra. Uložite sav svoj
napor u savjesno i ozbiljno učenje; njegujte svoje talente i već od sada ih stavljajte u
službu bližnjemu. Tražite načine da svojim
doprinosom društvo učinite pravednijim i
humanijim gdjegod se nalazili. Neka vas u
čitavom životu vodi duh služenja, a ne traženje moći, materijalnog uspjeha i novca.
U vezi velikodušnosti moram spomenuti
posebnu radost: riječ je o onoj radosti koju
se osjeti kada se odgovori na poziv darovati
čitav svoj život Gospodinu. Dragi prijatelji,
neka vas ne bude strah Kristova poziva na
redovnički, monaški i misionarski život ili
svećeništvo. Budite sigurni da on ispunja
radošću one koji odgovore na njegov poziv
da napuste sve da bi bili s njim i posvetili se
nepodijeljena srca služenju drugima. Velika
je, isto tako, radost koju on daje muškarcu i
ženi koji se potpuno predaju jedno drugom
u braku da zasnuju obitelj i postanu znak
Kristove ljubavi prema njegovoj Crkvi.
Želim vam dozvati u svijest još jedan,
treći element koji će vas uvesti u radost ljubavi; on se sastoji u tome da dopustimo da
u našem životu i u životu naših zajednica raste bratska ljubav. Postoji uska povezanost
između zajedništva i radosti. Zauzmite se
također da kršćanske zajednice mogu biti
povlaštena mjesta dijeljenja, pažnje i uzajamne brižnosti.
5. Radost obraćenja
Dragi prijatelji, da bismo doživjeli pravu radost treba također prepoznati napasti
koje nas od nje udaljavaju. Današnja kultura
često čovjeka navodi da traži neposredne
ciljeve, postignuća i zadovoljstva. Ona više
potpomaže nepostojanost no ustrajnost u
naporu i vjernost preuzetim obavezama.
Poruke koje primate potiču potrošački mentalitet i obećavaju lažnu sreću. Iskustvo nas
uči da posjedovanje stvari ne jamči sreću.
Koliko je samo onih koji imaju obilje materijalnih dobara, a ipak ih u životu često muče
očaj, tuga i osjećaj neispunjenosti i praznine! Da bismo ostali u radosti, pozvani smo
živjeti u ljubavi i istini, živjeti u Bogu.
A Božja je volja da mi budemo sretni.
Zbog toga nam je dao konkretne putokaze
za naš put: zapovijedi. Kada ih se pridržavamo tada nalazimo put života i sreće. Na
prvi se pogled može činiti da je to tek skup
zabrana, malne prepreka slobodi. No ako
o njima malo pomnije razmislimo, u svjetlu Kristove poruke, uviđamo da je to skup
osnovnih i dragocjenih životnih pravila koje
vode sretnom životu, ostvarenom prema
Božjem naumu.
Ponekad nije lako kršćanski živjeti i u
svojem zauzimanju da budemo vjerni Gospodinu nailazimo na prepreke a katkad i padamo. No, Bog nas, u svojem milosrđu, ne
napušta, već nam uvijek pruža mogućnost
vratiti se njemu, pomiriti se s njim, iskusiti
radost ljubavi Boga koji oprašta i ponovno
nas prima u svoje očinsko krilo. Draga mladeži, često pristupajte sakramentu pokore i
pomirenja!
6. Radost u kušnjama
Ipak, na kraju, mogli bi se zapitati je li
doista moguće živjeti radosno i usred tolikih
kušnji života, osobito onih najbolnijih i tajanstvenih. Pitamo se donosi li nasljedovanje
Gospodina i pouzdavanje u Boga uvijek
sreću.
Svjedočanstva mnogih vjernika pokazuju kako pravi kršćanin nije nikada
očajan i žalostan, čak ni kada se suočava
s najtežim kušnjama. Ona pokazuju da
kršćanska radost nije bijeg od stvarnosti, već nadnaravna snaga koja nam pomaže nositi se sa svakodnevnim teškoćama. Znamo da je raspeti i uskrsli Krist
s nama, on je uvijek naš vjerni prijatelj.
Kada sudjelujemo u njegovim patnjama,
sudjelujemo također u njegovoj slavi. S
njim i u njemu, patnja se preobražava u
ljubav. A tamo nalazimo radost (usp. Kol
1, 24).
7. Svjedoci radosti
Dragi prijatelji, na kraju vas želim pozvati da budete misionari radosti. Ne možemo biti sretni ako drugi nisu sretni. Radost
se dakle mora dijeliti. Pođite i ispripovijedajte ostalim mladima svoju radost da ste našli
ono dragocjeno blago koje je sâm Isus.
Kršćanstvo se ponekad prikazuje kao
prijedlog života koji guši našu slobodu, koji
se protivi našoj želji za srećom i radošću.
No to jednostavno nije istina! Kršćani su
muškarci i žene koji su istinski sretni jer znaju da nisu nikada sami. Znaju da ih uvijek
Bog drži u svojoj ruci.
Papa Benedikt XVI.
Donosi li nasljedovanje Gospodina i pouzdavanje u Boga uvijek sreću? Odgovor na to pitanje možemo naći u nekim iskustvima
mladih poput vas koji su upravo u Kristu našli svjetlo koje može dati snagu i nadu, čak i u najtežim situacijama.
Blaženi Pier Giorgio Frassati (1901.-1925.) iskusio je mnoge kušnje u svojem kratkom životu, među kojima i zaljubljenost koja mu je
zadala duboku bol u srcu. Upravo u toj situaciji, pisao je sestri: “Pitaš me jesam li sretan; a kako da ne budem!? Sve dok mi vjera daje
snagu ja sam sretan! Svaki katolik mora biti sretan… Svrha zbog koje smo stvoreni sa sobom nosi put posut s mnogo trnja, ali to nije
žalostan put. To je radost, čak i kada uključuje bol” (Pismo sestri Luciani, Torino, 14. veljače 1925.). A blaženi Ivan Pavao II., predstavljajući Frassatija kao uzor, o njemu je rekao slijedeće: “bio je mladić koji je zračio radošću, radošću kojom je uspio prebroditi mnoge
teškoće u svom životu” (Obraćanje mladima, Torino, 13. travnja 1980.).
Vremenski nam je bliža mlada Chiara Badano (1971.-1990.), koja je nedavno proglašena blaženom. Ona je iskusila kako se bol
može preobraziti ljubavlju i na tajanstven se način ispuniti radošću. U dobi od 18 godina, dok je mnogo trpjela od karcinoma, Chiara
se molila Duhu Svetom i zagovarala za mlade pokreta kojem je pripadala. Molila je Boga ne samo za vlastito ozdravljenje, nego i da
svojim Duhom prosvijetli sve te mlade i da im dadne mudrost i svjetlo: “Bio je to stvarno čas Božje prisutnosti. Moje tijelo je silno trpjelo,
ali je duša pjevala” (Pismo Chari Lubich, Sassello, 20. prosinca 1989.). Ključ njezina mira i njezine radosti bilo je potpuno pouzdanje u
Gospodina i prihvaćanje također bolesti kao tajanstvenog izraza njegove volje za njezino dobro i za dobro sviju. Često je ponavljala:
“Gospodine, ako ti to želiš, tada to želim i ja”.
25 Broj 3/450 2012.
Mladi svjedoci
KRIŽNI PUT MLADIH
Riječki križni put
Prvostolni, Trsatski i Kastavski dekanat
Svijet treba svjedoke vjere
Više stotina vjernika sudjelovalo je 31. ožujka na VIII. riječkom planinarskom križnome putu koji su organizirali Akademsko katoličko društvo
“Jeronim” i Zdrug katoličkih skauta, u suradnji s Riječkom nadbiskupijom.
Križ je i ove godine iz katedrale sv. Vida prvi ponio riječki nadbiskup Ivan
Devčić, a putem, preko Kalvarije, sv. Katarine, Pulca, Velog vrha i Donje
Drenove izmjenjivali su se vjernici. „Današnje društvo treba svjedoke vjere“,
rekao je na jednoj od postaja nadbiskup, obraćajući se krizmanicima koji su
sudjelovali u toj oživljenoj pobožnosti, koju su započeli članovi bratovštine
Čudotvornog križa još u 17. stoljeću.
Osim krizmanicima, postaje su bile posvećene obiteljima, duhovnim
zvanjima, mladima, braniteljima, pa su se tako vjernici na pretposljednjoj
postaji prisjetili Josipa Jovića, na obljetnicu dana kada je život dao za obranu
Domovine. Tradicionalno, veliki broj vjernika, njih oko 400, na pola puta,
kod crkve sv. Katarine na Pulcu s okrjepom su dočekali vjernici župe sv.
Luke, a po završetku križnoga puta i mise, osvježenje su im pripremile sestre
Presvetog Srca Isusova.
Misno slavlje u crkvi Gospe Karmelske na Donjoj Drenovi predvodio je
nadbiskup Devčić sa svećenicima Riječke nadbiskupije koji su sudjelovali u
križnom putu. Nadbiskup je zahvalio organizatorima na inicijativi kojom se
htjelo ne samo oživjeti staru pobožnost, nego i upozoriti na derutnost riječke Kalvarije. Riječki planinarski Križni put ujedinjuje vjernike u onome što
je Gospodin uvijek činio. “Došao je ukloniti razdor među ljudima i zato je
Isus umro na križu. Uz Njegovu pomoć možemo pobijediti razdijeljenost u
sebi, pomiriti naše obitelji kojima prijete razvodi, obiteljsko nasilje i razdori”,
poručio je riječki nadbiskup, ponovivši da su današnjem vremenu potrebni
svjedoci vjere.
Opatijski dekanat
Oko dvadesetak mladih (i onih koji se još uvijek osjećaju mladima) iz Opatijskoga
dekanata okupilo se 17. ožujka u župi sv. Andrije u Mošćeničkoj Dragi. U kapelici svete
Marine prisutne su pozdravili domaći župnik Marijan Galović i dekan Matija Rašpica.
Nakon prigodne uvodne molitve zaputili su se prema Svetom Ivanu gdje je na
temeljima nekadašnje crkvice svetoga Ivana župnik predvodio kratku molitvu. Mladi
su se nakon toga po stepenicama zaputili prema Mošćenicama. U župnoj crkvi je
održana pobožnost križnoga puta. Poslije okrepe za dušu slijedila je i okrepa za tijelo.
U župnom je stanu nastavljeno druženje uz kolače.
Križni put Grobinščine
»Probudi se Grobnišćino«, naziv je četvrtog, već tradicionalnog križnog puta grobničkim krajem. Brojni stanovnici općina Jelenje i Čavle, ali i šire, odazvali su se pozivu
župa u Cerniku, Gradu Grobniku i Jelenju za sudjelovanje na križnom putu Grobnišćine.
U križni put Grobinšćine svake se godine uključuje sve više vjernika. „Izgleda da kad
nešto nije klasično, uobičajeno, onda ljudima predstavlja izazov. U ovaj križni put treba uložiti puno vremena i snage, a izgleda da to vjernicima paše”, rekao je župnik
Sanjin Francetić.
Crikvenički dekanat
26 Broj 3/450 2012.
Mladi Crikveničkog dekanata okupili su se 7. ožujka na pobožnosti Križnoga puta
već tradicionalno prohodavši put od Crikvenice do Selca. Sudjelovalo je osamdesetak
mladih, većinom srednjoškolaca.
U pobožnosti, pjesmi i molitvi, mladi su krenuli u susret najvećem kršćanskom
blagdanu, Uskrsu. Okupljanje mladih na Križnom putu bilo je i način priprave za nacionalni susret u Sisku. Nakon križnog puta pristupili su sakramentu pomirenja u župnoj
crkvi u Selcu. Na Križnom putu sudjelovali su i svećenici dekanata, a organizator je
bio biskupski vikar za pastoral Matija Matičić.
Delnički dekanat
U organizaciji križnog puta mladih Delničkog dekanata sudjelovala je delnička
srednja škola, zahvaljujući ravnatelju Zvonimiru Imgrundu, kako bi se obuhvatili mladi cijelog dekanata. Mlade su okupile vjeroučiteljice Maja Štimac i Jelena Janeš te
župnik iz Ravne Gore Robert Riemann koji je predvodio križni put. Priključila se i vjeroučiteljica Tajana Jauk s lokvarskim krizmanicima te svećenik Ivan Milardović koji je
svirao orgulje.
Hospicij „Marija Kozulić“
Započele edukacije
volontera za Hospicij
Prema procjenama dr. Lončarek, za rad hospicija kapaciteta 14 kreveta bilo bi potrebno 18 medicinskih
sestara, glavna sestra, liječnik, socijalni radnik i psiholog. Duhovnu potporu, onima koji to zatraže, pružat će
župnici i umirovljeni svećenici ili predstavnici drugih vjerskih zajednica, a nužni su i volonteri.
U
riječkom Hospiciju za palijativnu skrb 5. ožujka započele su edukacije volontera koji žele pomagati u radu
ove ustanove. Na susretu je sudjelovalo 15 studentica
i studenata medicine, a predavanje o palijativnoj skrbi održala im je liječnica dr. Julijana Franinović Marković. S obzirom da se uređenje Hospicija koji nosi ime „Marija Kozulić“
privodi kraju, okupljanje personala je povjereno dr. Karmen
Lončarek, liječnici i profesorici na Medicinskom fakultetu u
Rijeci te s. Danijeli Orbanić. Prema procjenama dr. Lončarek,
za rad hospicija kapaciteta 14 kreveta bilo bi potrebno 18
medicinskih sestara, glavna sestra, liječnik, socijalni radnik i
psiholog. Duhovnu potporu, onima koji to zatraže, pružat će
župnici i umirovljeni svećenici ili predstavnici drugih vjerskih
zajednica, a nužni su i volonteri.
Dr. Lončarek je istaknula da su uvjeti rada i događanja
u hospiciju specifični i često vrlo stresni, stoga će nastojati
zaposliti osobe s iskustvom. „Tražimo iskusne medicinske sestre i nastojat ćemo povući osobe koje već rade u bolnicama
i staračkim domovima, u dogovoru s tim ustanovama. Posebna priča su volonteri, oni su nužni u radu ovakve ustanove, oni
daju jednu dodatnu kvalitetu koja izvire iz njihove dobre volje
i želje da pomognu. No, volonteri moraju proći dobru edukaciju, nitko nespreman ne može raditi u hospiciju.“ Volonteri
će se za sada educirati u okviru hospicija, ali očekuje se da
palijativna skrb postane i kolegij na Medicinskom fakultetu u
Rijeci.
N
Dr. Franinović Marković upozorila je volontere na izazove
rada s pacijentima koji se suočavaju s teškom bolesti
i smrću. „Morate biti spremni na najrazličitije situacije i
reakcije, ali radeći s njima sudjelujete u uistinu važnim
trenucima ljudskog života.“
užnost pripreme istaknula je i dr. Franinović Marković
koja je studentima govorila o posebnostima palijativne skrbi
u usporedbi s bolničkim liječenjem. Palijativna skrb je briga
za bolesne u posljednjem stadiju uznapredovale i progresivne bolesti kojima medicina više ne može pomoći. Usmjerena je kvaliteti
života bolesnika, posvećena njegovoj cjelovitoj osobi te uključuje i
njemu bliske osobe. „Za to je nužan multiprofesionalni timski rad,
to ne može raditi jedna osoba. Uključuje fizičku, psihičku, socijalnu
i duhovnu razinu skrbi. Uz liječnike, psihologe, medicinsko osoblje
i volontere u palijativnu skrb uključuje se i obitelj pacijenta.“
Upozorila je volontere na izazove rada s pacijentima koji se suočavaju s teškom bolesti i smrću. „Prolaze kroz razna psihološka
stanja, od negacije do panike, javlja se pitanje smisla života i patnje, preispituju svoje postupke, pokazuju želju za praštanjem, pomirenjem s ljudima i s Bogom. Morate biti spremni na najrazličitije
situacije i reakcije, ali radeći s njima sudjelujete u uistinu važnim
trenucima ljudskog života. Palijativna skrb nešto je najdragocjenije
što ljudsko biće može pružiti drugome“, zaključila je dr. Franinović
Marković.
Uskrs 2012. u znaku dubrovačke pisanice
Nakon dobrog prijema prošlogodišnje serije poštanskih maraka posvećenih Uskrsu i ove godine „Hrvatske pošte“ podarile su nam novu uskrsnu marku, ovog puta s motivom dubrovačke
pisanice! Još za pape Grgura Velikog (540.- 604.), zapisano je na informativnom listiću koji prati
marku iz pera povjesničarke umjetnosti dr. Željke Čorak, sugerirano je svećenicima da u kršćanske svetkovine, gdje god je to moguće, ugrade elemente lokalnih folklornih tradicija. Jedan od
najrasprostranjenijih atributa uskrsnih blagdana jest jaje, u kojem su, uz bjelanjak i žumanjak
spremljena tisućljeća nade i vjere, a kojim se nada i vjera daruju kad se razmjenjuju uskrsne pisanice. Oblikovanje marke na temu dubrovačke pisanice, u gnijezdu, obojene prirodnim crvenilom
domaćeg luka, djelo je dizajnerice Alenke Lalić iz Zagreba. Marka je nominalne vrijednosti 3,10
kn, a u višebojnom ofsetnom tisku tiskala je Tiskara Zrinski d.d. Čakovec u nakladi od 180.000
primjeraka.
A. Frković
Na kraju mise nadbiskupu je cvijeće uručila Ljubica Katava
ispred Pokreta Božanskog milosrđa.
Misa u kapeli
kuće Ive Robića
Uz brojne poklonike šansona i šlagera, Ive i Marte Robić redovito se sjete i župljani Ičića. U župi koja
nije imala sakralnih objekata niti mjesta za molitvu župljani se sada redovito okupljaju na euharistiji
u kući u kojoj su supružnici Robić dugi niz godina živjeli.
U
povodu 12. godišnjice smrti Ive Robića 10.
ožujka u njegovoj bivšoj kući, sada kapeli sv.
Ivana od Boga, u Ičićima misu je predvodio
riječki nadbiskup Ivan Devčić, a u znak sjećanja na
legendarnog pjevača održan je i spomen koncert
na kojemu su izvođači otpjevali nezaboravne Robićeve pjesme. Pokojni Robić svoju je kuću ostavio
mjesnoj Crkvi i ona je trenutno jedini sakralni objekt
u župi sv. Josipa. Da je dobro učinio, složio se i
opatijski gradonačelnik Ivo Dujmić koji je istaknuo
da je ovim činom Robić omogućio da njegova kuća
postane mjesto zajedništva. Najavio je mogućnost
gradnje župne crkve u Ičićima, za koju postoji mjesto predviđeno prostornim planom, a Grad Opatija
će osigurati i dokumentaciju za zemljište.
Nadbiskup je u propovijedi, na osnovu liturgijskih čitanja, okupljenima govorio o prve tri Božje
zapovijedi. Idolopoklonstvo, psovke i nepoštivanje
nedjelje i danas su vrlo aktualna pitanja suvremenog društva. Posebno se osvrnuo na nedjelju koja
kao neradni dan ima svoje vjersko, ali i sociološko
značenje. „Tako shvaćena nedjelja ima oslobađajuću ulogu. Otkrijmo njezino značenje i danas. Crkva
neradnu nedjelju traži zbog čovjeka, ne samo zbog
vjernika. Iako joj se zbog te inicijative podvaljuje da
to čini kako bi više ljudi bilo u crkvama, to nije istina.
Crkva to traži prvenstveno zbog radnica u trgovina-
ma, koje nedjeljom ne mogu biti sa svojim obiteljima. Neradna nedjelja, za one službe koje nisu nužne, danas je važno pitanje koje se mora sagledati u
cjelini. Budimo toga svjesni i nastojmo da nam nedjelja bude dan kada štujemo Boga i kada se jedni
drugima posvećujemo“, rekao je nadbiskup.
Tumačeći prvu zapovijed o štovanju jedinog
pravog Boga podsjetio je da se ljudi oduvijek, pa
tako i danas klanjanju raznim idolima. „Danas su
to novac, moć, karijera, kuća. Klanjajući se njima
zanemarujemo pravoga Boga i istinske vrijednosti.
Zato se moramo zapitati tko je moj Bog? Mnogi danas govore da ne osjećaju Božju blizinu. Korizma je
pravo vrijeme za ukloniti zapreke koje nas priječe
da čujemo Božji govor i osjetimo njegovu blizinu.“
Nadbiskup je župu posjetio u okviru redovitih pastirskih vizitacija župama Opatijskog dekanata, a uz
župnika domaćina Jaroslawa Wilczynskog, suslavili
su i svećenici okolnih župa.
a kraju mise nadbiskupu je cvijeće uručila
Ljubica Katava ispred Pokreta Božanskog
milosrđa. Članovi se već 7 godina svake
posljednje subote u mjesecu susreću na molitvi u
kapeli sv. Ivana od Boga u Ičićima. Pored toga bave
se i karitativnim radom, pomažu trudnicama i majkama s malom djecom, skupljaju hranu i odjeću,
posjećuju i mole za umiruće.
N
Nakon smrti Ive,
ispunjajući njegovu
želju, Marta je kuću
poklonila Riječkoj
nadbiskupiji te je
u njoj u prosincu
2003. godine
blagoslovljena
kapelica sv. Ivana
od Boga uređena
u prizemlju kuće.
Prepoznavši
pastoralne potrebe
župe Ičići Marta i Ivo
Robić željeli su na
ovaj način zahvaliti
Crkvi i ustupiti joj
dio svoje povijesti.
Riječka nadbiskupija
pomagala je Marti
za života, a sada
brine za zajedničku
grobnicu Robićevih.

pisma Jeana Vaniera

“Riječ za tebe” - listić policijske kapelanije sv. Vida

Vjera koja hoće učiti

(36), ožujak 2015. Dragi župljani, blagdanom PEPELNICE ušli

Gkk-331-13 - Župa Kraljice svete Krunice

Propovijed 18.11.14. sjećanje na Vukovar

Cijela Zvona pogledajte u PDF obliku.

pogledajte u PDF formatu.

Pogledajte Zvona u PDF obliku

Broj 14 - Kršćanska adventistička crkva

File - Hrvatsko kulturno društvo Maribor

Dobro se čini živeći za drugoga

Liturgija - PDF

Godina IX. broj 21. Boţić, 2012. - Župa sv. Danijela

pogledajte u PDF obliku

Službeni vjesnik 3-2012