close

Enter

Log in using OpenID

A. Bagić, Radi se o tom da zaustavim asteroid

embedDownload
Zona Temperata
Radi se o tom da
zaustavim asteroid
vičeš u sunce: budi mi
i ja opet slikam
to samoniklo jestivo bilje
i nehoteći gnijezdim se
na mjesečevim tvojim usnama
(Anka Žagar, Tko je prvi zaboravio Ameriku)
Radi se o tom
Radi se o tom da zaustavim konja.
On juri, glomazan i smeđ, ne odviše brzo
(Ivan Slamnig, Radi se o tom da zaustavim konja)
Radi se o tom da zaustavim asteroid.
On juri, glomazan i svjetlucav, ne odviše brzo,
niz putanju zatrpanu satelitima za interkontinentalni prijenos
slike i zvuka. Nenaseljen,
asteroid nema svoju komandnu ploču.
Proračunavam kretnje i sve sam odredila:
kako NASA i NATO odašilju na njega pametne projektile,
asteroid se spusti na nas u kiši kamenčića, još toplih od trenja.
Tako. Sad. Dižem ruku, lijevu, pa desnu, ali mrak je,
manjkaju mi druge ruke, ne osjećam više ni koljena,
sva sam potonula.
Fotografija Isabella Mauro
22
gledaj u vodi, zrnca soli neka ti izbruse zjenice
budi budna, dok u tebe prodire tišina
dovoljno je bilo voljeti, ali tada to još nisi znala
neka nam potonu sve lađe, mali čamci, drveni, gumeni,
papirni, sva plovila pohranjena u marini tvog pogleda
dok toneš u tišinu tiffany boje
prstom urezuješ bijeli trag, u pjeni što se oko tebe kovitla
izranja hans christianova žena-riba:
ugrizi je za usnu, za rep, za sisu
poljubi je kao da je posljednji put da nekoga ljubiš
to je dovoljno, sad znaš
Zona Temperata
Pticama je u mojoj glavi tijesno.
(Danijel Dragojević, Ptice)
Stablima je u mojoj glavi tijesno. Nisam ja sâma smislila sva ta stabla što mi granama
škakljaju misli, vijuge i unutarnje uho. Rastu mi na zjenici trećeg oka, ne vidim ništa od
njihova korijenja, samo se hvatam za krošnju kao za glavu. Činim što mogu. Iznosim se
na sunce, namačem noge u blatu i pijem kišnicu. Kada rastu i sâma malo rastem, kad u
listopadu ogole i ja hodam naokolo gola noseći njihove grane na visoko podignutim rukama, kad niknu prvi pupoljci osjetim mravce u svakom kralješku i bradavice mi otvrdnu.
U iluziji sam da bih mogla, da mogu, da hoću, ali šume kažu, moraš se dogovoriti s nama,
to nisu samo tvoja stabla, to kaže i djevojčica koja se uspinje na jedno od mojih stabala,
možda je to hrast, ili topola, dobro je, imam dovoljno grana da je uhvatim kad padne.
Ne razgovaraj nikada sa strancima
i nizašto ne otvaraj usta
u otrovnoj svjetlosti kolovoza.
Da je sva nada
u kretanju
što jedva da se nazire
na rubovima usana?
(Delimir Rešicki, Kocke)
Ne razgovaraj nikada sa stablima,
ne otvaraj se nizašto njihovim krošnjama
opustjelima u naletu siječanjskoga vjetra.
Udiši iverje inja.
Tvoj glas je bio snažan,
ali nad zvijerima nisi umjela vladati.
Imala si jednu lolita-dojku,
drugom si hranila djecu, štenad i Potjeha
skrivena u pazušastim
pregibima što mirisali su na prisnost.
Imala si jedno oko,
drugo je ostalo kotrljati se dnom
potopljenih vulkana
među stalagmitima lave.
Što ćeš mu kazati
kada te upita
odakle si pala?
Da s trepavica strusi
svako sjećanje
na prvo, na drugo i na
posljednje?
Da su ti ruke nevinije
od mojih? Bedra? Da osluškuješ
vlastiti šapat i ne nadaš se više
sjajnoj površini kolažnog papira
koju sam ti htjela pokazati
kad su me pitali
zašto još uvijek šutim?
Rastvaram se
Rosnu Guar, životinju koja se glasa
žagorom, uporno mamim, već
godinama: uvijajući se u klupko, šišteći
jezikom zmijskim i zmajskim; savijam
granje u omče i noktima dubim
stupice u stijenama tik pod morskom
površinom; danima je vrebam
raskriljenih opni; potpirujem joj
vatre, rastvaram se
pred njom u latice, nudim je
rosom iz tetrapaka. Ali: moje
klopke su krhke. Guar, rosna
životinja, slobodna je.
23
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
1
File Size
915 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content