Zona Temperata Radi se o tom da zaustavim asteroid vičeš u sunce: budi mi i ja opet slikam to samoniklo jestivo bilje i nehoteći gnijezdim se na mjesečevim tvojim usnama (Anka Žagar, Tko je prvi zaboravio Ameriku) Radi se o tom Radi se o tom da zaustavim konja. On juri, glomazan i smeđ, ne odviše brzo (Ivan Slamnig, Radi se o tom da zaustavim konja) Radi se o tom da zaustavim asteroid. On juri, glomazan i svjetlucav, ne odviše brzo, niz putanju zatrpanu satelitima za interkontinentalni prijenos slike i zvuka. Nenaseljen, asteroid nema svoju komandnu ploču. Proračunavam kretnje i sve sam odredila: kako NASA i NATO odašilju na njega pametne projektile, asteroid se spusti na nas u kiši kamenčića, još toplih od trenja. Tako. Sad. Dižem ruku, lijevu, pa desnu, ali mrak je, manjkaju mi druge ruke, ne osjećam više ni koljena, sva sam potonula. Fotografija Isabella Mauro 22 gledaj u vodi, zrnca soli neka ti izbruse zjenice budi budna, dok u tebe prodire tišina dovoljno je bilo voljeti, ali tada to još nisi znala neka nam potonu sve lađe, mali čamci, drveni, gumeni, papirni, sva plovila pohranjena u marini tvog pogleda dok toneš u tišinu tiffany boje prstom urezuješ bijeli trag, u pjeni što se oko tebe kovitla izranja hans christianova žena-riba: ugrizi je za usnu, za rep, za sisu poljubi je kao da je posljednji put da nekoga ljubiš to je dovoljno, sad znaš Zona Temperata Pticama je u mojoj glavi tijesno. (Danijel Dragojević, Ptice) Stablima je u mojoj glavi tijesno. Nisam ja sâma smislila sva ta stabla što mi granama škakljaju misli, vijuge i unutarnje uho. Rastu mi na zjenici trećeg oka, ne vidim ništa od njihova korijenja, samo se hvatam za krošnju kao za glavu. Činim što mogu. Iznosim se na sunce, namačem noge u blatu i pijem kišnicu. Kada rastu i sâma malo rastem, kad u listopadu ogole i ja hodam naokolo gola noseći njihove grane na visoko podignutim rukama, kad niknu prvi pupoljci osjetim mravce u svakom kralješku i bradavice mi otvrdnu. U iluziji sam da bih mogla, da mogu, da hoću, ali šume kažu, moraš se dogovoriti s nama, to nisu samo tvoja stabla, to kaže i djevojčica koja se uspinje na jedno od mojih stabala, možda je to hrast, ili topola, dobro je, imam dovoljno grana da je uhvatim kad padne. Ne razgovaraj nikada sa strancima i nizašto ne otvaraj usta u otrovnoj svjetlosti kolovoza. Da je sva nada u kretanju što jedva da se nazire na rubovima usana? (Delimir Rešicki, Kocke) Ne razgovaraj nikada sa stablima, ne otvaraj se nizašto njihovim krošnjama opustjelima u naletu siječanjskoga vjetra. Udiši iverje inja. Tvoj glas je bio snažan, ali nad zvijerima nisi umjela vladati. Imala si jednu lolita-dojku, drugom si hranila djecu, štenad i Potjeha skrivena u pazušastim pregibima što mirisali su na prisnost. Imala si jedno oko, drugo je ostalo kotrljati se dnom potopljenih vulkana među stalagmitima lave. Što ćeš mu kazati kada te upita odakle si pala? Da s trepavica strusi svako sjećanje na prvo, na drugo i na posljednje? Da su ti ruke nevinije od mojih? Bedra? Da osluškuješ vlastiti šapat i ne nadaš se više sjajnoj površini kolažnog papira koju sam ti htjela pokazati kad su me pitali zašto još uvijek šutim? Rastvaram se Rosnu Guar, životinju koja se glasa žagorom, uporno mamim, već godinama: uvijajući se u klupko, šišteći jezikom zmijskim i zmajskim; savijam granje u omče i noktima dubim stupice u stijenama tik pod morskom površinom; danima je vrebam raskriljenih opni; potpirujem joj vatre, rastvaram se pred njom u latice, nudim je rosom iz tetrapaka. Ali: moje klopke su krhke. Guar, rosna životinja, slobodna je. 23
© Copyright 2024 Paperzz
