SUSRETI
Zagreb, ožujak 2013., godina XXI., broj 31
Tko su bili predsjednici
Češke i Čehoslovačke?
Reportaže: Mariánské
Lázně i Jevišovka
Jubilej zaštitnika Europe
sv. Ćirila i Metoda
Zašto hrvatski Česi
odolijevaju asimilaciji?
Zvonimir Rogoz –
hrvatski i češki glumac
Izvještaji o
aktivnostima HČD-a
120 godina Staročeškog
piva – brend hrvatsko-češkog prijateljstva
Doznajte najnovije
hrvatsko-češke
vijesti i zanimljivosti
SUSRETI
SADRŽAJ
Uvodnik: Pohvale nas ne čude . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3
O aktivnostima Hrvatsko-češkog društva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
Hrvatski general kojem je Prag bio draži od Beča . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
Prijedlog za imenovanje Parka Marije Ružičke Strozzi u Zagrebu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
Vijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
U Kraljevici jedini hrvatski hotel nazvan po glavnom gradu Češke: Prag na obali Jadrana . . . . . . . . . . . . . 31
Masaryk najpopularniji, Hácha najtragičniji, Novotný najljepši . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
Iz »loštičkih čaša« pilo se i u Zagorju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
»Zar sunce ne sja svima?« – dalekosežnost djela slavenskih apostola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
Sveta Dobroslava – češka princeza, španjolska svetica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
U Frielištof na kiritof . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40
Hrvatski pivski ponos sa znakom ždrala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44
Mariánské Lázně ili Marienbad – Odmaralište vladara i umjetnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
Michaela Rejzková: H
rvatska je moj drugi (ili prvi?) dom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51
Jaroslav Hašek: Danas jesmo, sutra nismo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52
August Harambašić: Pozdrav češkoj braći . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53
Razgovor: Hana Pelikánová, O češkim tragovima u Hrvatskoj u Češkoj se malo zna . . . . . . . . . . . . . . . . 54
Dugovječni Maestro i danas zadivljuje Čehe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56
Balada o topniku Jabůreku – fikcija i istina: »Bezglavi« češki topnik obranio je Vis od Talijana . . . . . . . . . . 58
Dašenjka – najslavnije štene na svijetu slavi 80. rođendan: Čapekova bajka osvojila i Japance . . . . . . . . . . 61
Češki nazivi za ptice – sličnosti i razlike: Kad zapjevaju stehlík, sýkora i špaček . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62
SUSRETI
Broj 31, ožujak 2013.
Izdavač:
Hrvatsko češko društvo
Šubićeva 20
10000 Zagreb
OIB: 19958857498
www.hcdzg.hr
e-mail: [email protected]
Žiro-račun (PBZ):
2340009-1110052228
Urednik: Marijan Lipovac
Uredništvo: Vlatka Banek, Dubravko Dosegović, Tigran Ilić, Miroslav Křepela, Marijan Machala i Zvonimir
Maštrović
Grafička priprema: Alan Čaplar, Urednik d.o.o.
Lektura i korektura: Ivona Mamić
Tisak: Stega tisak d.o.o.
Susreti su interno glasilo Hrvatsko-češkog društva i članovima se dostavljaju besplatno
Izlaženje Susreta novčano je pomoglo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova.
Članci objavljeni u Susretima podliježu autorskim pravima sukladno Zakonu o autorskom pravu i srodnim
pravima (NN 167/03, 79/07, 80/11), ako u tekstu nije drukčije naznačeno. Svako objavljivanje ili citiranje
članaka, djelomično ili u potpunosti, dopušteno je samo uz prethodnu suglasnost autora.
Na naslovnici: Karlov most u Pragu i Zeleni most u Zagrebu (snimio Tigran Ilić)
Na poleđini: Najveći glagoljski natpis na svijetu (visina 17 metara), postavljen 1944. u katedrali u Zagrebu. Tekst
natpisa u prijevodu na suvremeni hrvatski jezik glasi: Slava Bogu na visini! Na spomen 1300. godišnjice pokrštenja
naroda Hrvata koji se zakle na vječnu vjernost Petrovoj stijeni, primivši od nje obećanje obrane u svakoj nevolji,
Družba Braća hrvatskog zmaja, čuvajući svetinje pradjedova, preporučujući domovinu Hrvata Velikoj Bogorodici
1941. (snimio Tigran Ilić)
2
SUSRETI
Uvodnik
Pohvale nas ne čude
Marijan
Lipovac
predsjednik
Hrvatskočeškog
društva
K
ad smo početkom 2012. pripremali drugi broj obnovljenih Susreta, jedna od glavnih briga bila
nam je održati jednaku razinu kvalitete
tekstova i grafičkih rješenja u odnosu na
prvi broj, odnosno napraviti nove iskorake u kvaliteti. Srećom, u tome smo uspjeli
– prošli Susreti zadivili su sve kojima su
došli u ruke, tako da smo ovaj broj pripremali spokojnije, sigurni da ćemo opet
zadovoljiti ukus naše čitalačke publike.
U vrijeme kada svjedočimo srozavanju
i gašenju tiskanih medija, sretni smo što
svojim glasilom pridonosimo očuvanju
kulture čitanja i promičemo pozitivne vrijednosti. Naravno, ne umišljamo si da možemo konkurirati medijima koji se bore za
opstanak na tržištu niti mijenjati trendove,
ali kao što kaže poslovica – bolje je u mraku upaliti jednu svijeću nego proklinjati
tamu. Susreti koje držite u rukama i ovaj
put donose mnoštvo zanimljivih tekstova
i najvažnije vijesti vezane uz hrvatskočeške odnose i Češku. Jedna od glavnih
vijesti je izbor novog češkog predsjednika
Miloša Zemana pa u ovim Susretima možete pročitati ne samo njegovu biografiju,
nego i najvažnije podatke o njegovih deset prethodnika koji su obnašali dužnost
čehoslovačkih i čeških predsjednika. Ova
godina u Češkoj prolazi u znaku proslave 1150. godišnjice dolaska svetih Ćirila i Metoda u Veliku Moravsku, jubileja
značajnog ne samo za Čehe nego i za sve
slavenske narode. Zašto je ćirilometodska
baština bila važna u prošlosti i koliko je
aktualna u današnje vrijeme možete pročitati u opširnom članku ponajboljeg hrvatskog poznavatelja ove problematike, akademika Stjepana Damjanovića. Skrećemo
vam pozornost i na tekstove o hrvatskom i
češkom glumcu Zvonimiru Rogozu, o Pivovari Daruvar koja ove godine slavi 120.
godišnjicu proizvodnje Staročeškog piva,
o ulozi Čeha u bitci kod Visa 1866. te o
jednom od najpoznatijih čeških turističkih
odredišta, toplicama Mariánské Lázně.
Povodom 130. godišnjice rođenja i 90.
godišnjice smrti Jaroslava Hašeka objavljujemo prijevod njegove novele s hrvatskim naslovom Danas jesmo, sutra nismo
čija radnja se događa u okolici Varaždina.
Naš vodeći autor Dubravko Dosegović
plastično je dočarao ozračje koje vlada na
godišnjem okupljanju moravskih Hrvata u
Jevišovki, a tu su i i najvažnije vijesti iz života češke manjine u Hrvatskoj. I u ovom
broju Susreta, kao i u prošlom, pisalo je
14 autora, ali posebno nas veseli da ih je
troje iz Češke jer i po tome su Susreti pravi hrvatsko-češki časopis. Niti ovaj put ne
propustite usporedne hrvatsko-češke zanimljivosti koje mogu poslužiti kao mali hrvatsko-češki leksikon. Budući da su 2012.
objavljeni rezultati zadnjeg popisa stanovništva i u Hrvatskoj i u Češkoj, naglasak
smo stavili na statističke podatke o struk-
turi stanovnika dviju država. Naravno, u
Susretima donosimo i vijesti iz života Hrvatsko-češkog društva u proteklih godinu
dana, a predstavljamo i naše dvije inicijative – za obnovu groba generala Josipa
Filipovića u Pragu i za imenovanje Parka
Marije Ružičke Strozzi u Zagrebu. Ideja
kako stvoriti još povoljnije ozračje za razvoj hrvatsko-čeških veze imamo više, a
najvažnija među njima je prijedlog da se
21. studenog, dan osnutka samostana Na
Slovanech u Pragu, od ove godine slavi
kao Dan hrvatsko-češkog prijateljstva. Pozivamo vas da se uključite u naš tim koji
već osmišljava program proslave jer upravo je ova godina pogodna da pokreneno
jednu novu tradiciju, budući da će hrvatsko-češki odnosi postati još intenzivniji i
kvalitetniji ulaskom Hrvatske u Europsku
uniju 1. srpnja. To će i Hrvatsko-češkom
društvu otvoriti nove mogućnosti za djelovanje, posebno u Češkoj gdje nažalost
i dalje ne postoji Češko-hrvatsko društvo,
ali nam i dati dodatni poticaj da ojačamo
svoju poziciju među hrvatskim društvima
prijateljstva. Upravo naše glasilo Susreti,
kakvo nemaju niti mnoge brojnije i jače
udruge, naša je najbolja legitimacija pred
hrvatskom i češkom javnošću, a tu su i
naše stranice na internetu i Facebooku putem kojih na dnevnoj bazi reagiramo na
aktualna zbivanja u području kojim se bavimo. Više nas dakle ne čude niti pohvale
koje dobivamo, kao niti povećan interes
za učlanjenje u Hrvatsko-češko društvo (u
2012. članstvo nam se povećalo za petinu) jer to su očekivani rezultati naše kreativnosti i upornosti da i u ovim kriznim
vremenima unapređujemo hrvatsko-češko
prijateljstvo.
HČD info
Hrvatsko-češko društvo je nevladina, nepolitička, neprofitna udruga kojoj je cilj davanje doprinosa razmjeni kulturnih,
umjetničkih, znanstvenih, gospodarskih i drugih civilizacijskih dostignuća hrvatskog i češkog naroda, odnosno građana
Hrvatske i Češke. Društvo je utemeljeno 22. veljače 1992. pod nazivom Društvo hrvatsko-češkoga i slovačkoga prijateljstva, a 21. veljače 1993. promijenilo je naziv u Hrvatsko- češko društvo. Od samog osnutka, HČD podupire i pokreće
aktivnosti kojima je cilj jačanje hrvatsko-čeških veza i bolje upoznavanje dvaju naroda, pri čemu posebnu pozornost
posvećuje češkoj manjini u Hrvatskoj i hrvatskoj manjini u Češkoj.
Na čelu HČD-a nalazi se Upravni odbor, koji u mandatu od 2011. do 2013. čine: Marijan Lipovac (predsjednik HČD-a),
Miroslav Křepela (potpredsjednik), Krešimir Budić (tajnik) te članovi Zvonimir Maštrović i Dubravko Dosegović. Nadzorni odbor HČD-a čine: Zlatko Stahuljak, Marijan Machala i Zvonimir Kotarac te Miroslav Ozmec kao zamjenik člana.
Sjedište HČD-a je u Zagrebu, u Šubićevoj 20, a HČD ima i svoju podružnicu u Omišu kojoj je predsjednik Tonći Stanić.
Internetska stranica HČD-a je www.hcdzg.hr, a ima i svoju stranicu i grupu na Facebooku.
3
SUSRETI
O aktivnostima
Hrvatsko-češkog društva
Hrvatsko-češko društvo proslavilo 20. rođendan
Hrvatsko-češko prijateljstvo
»Od svih zemalja
koje sam u životu
posjetio Hrvatska je
mome srcu najbliža.
Mogu slobodno reći
da je Hrvatska moja
druga domovina«,
poručio je
sudionicima proslave
Jiří Menzel
Na proslavi se
tražilo mjesto više
H
rvatsko-češko društvo proslavilo je
25. veljače 2012. u Muzeju Mimara
u Zagrebu 20. godišnjicu osnutka i
kontinuiranog djelovanja, a visoki pokrovitelj proslave bio je predsjednik Republike
Hrvatske Ivo Josipović. Tom je prigodom
javnosti predstavljen najnoviji broj glasila
HČD-a Susreti, a uručene su i prve nagrade
zaslužnima za promicanje hrvatsko-češkog
prijateljstva i priznanja zaslužnim članovima udruge. Osim članova i suradnika HČDa, na proslavi su bili nazočni češki veleposlanik Karel Kühnl, predsjednica Saveza
Čeha u Republici Hrvatskoj Leonora Janota
i potpredsjednica Udruge građana hrvatske narodnosti u Češkoj Lenka Kopřivová.
Svojim umjetničkim nastupom proslavu
su uzveličali Bohemia, zbor Češke besede
Zagreb koji je otpjevao hrvatsku i češku
himnu te popularnu češku narodnu pjesmu
Teče voda teče, članica HČD-a Ivanka Stahuljak otpjevala je, uz glasovirsku pratnju
Marija Čopora, Ariju Rusalke iz istoimene
opere Antonína Dvořáka te pjesmu Sanje
svog svekra Jurja Stahuljaka, dok je klapa
Lenka Kopřivová, potpredsjednica Udruge
građana hrvatske narodnosti u Češkoj
4
Leonora Janota, predsjednica Saveza Čeha
SUSRETI
Na proslavi su uručene
prve nagrade zaslužnima
za promicanje hrvatskočeškog prijateljstva i
priznanja zaslužnim
članovima udruge
Češki veleposlanik Karel Kühnl
vrednota je koju treba njegovati
Slavić na dojmljiv način izvela glagoljaški
Otče naš. No, poseban pečat proslavi dao je
njen voditelj, glumac Vid Balog, odjeven u
austrougarsku odoru poput dobrog vojnika
Švejka, koji je scenarij proslave uspješno
kombinirao sa švejkovskim šalama i tako
skupu dao pravi češki ugođaj.
Proslava je održana na istom mjestu
gdje je 22. veljače 1992. osnovano Društvo
hrvatsko-češkog i slovačkog prijateljstva
koje od 21. veljače 1993. nosi današnje ime
– Hrvatsko-češko društvo. O radu HČD-a u
proteklih 20 godina govorio je njegov predsjednik Marijan Lipovac koji je podsjetio
i na tradiciju dobrih i prijateljskih odnosa
između Hrvata i Čeha. »Hrvatsko-češko
prijateljstvo vrednota je koju treba njegovati. Ono pozitivno djeluje na oba naroda
i služi kao primjer i drugima u Europi jer
nije usmjereno protiv nekog trećeg niti mu
je svrha da se njime nekome prijeti. Stoga
nikad nećete čuti uzrečicu nas i Čeha 15 milijuna. Istodobno, to prijateljstvo nema tek
nazdravičarski karakter, već je ono djelatno
i stoljećima se praktično dokazuje u svim
područjima života, i u dobrim i u lošim vremenima«, kazao je Lipovac. Podsjetio je i
da Hrvatska i Češka nisu susjedne zemlje
i da je njihova zemljopisna udaljenost prestala biti preprekom tek u naše vrijeme, ali
da su unatoč tome Hrvati i Česi stoljećima
surađivali.
»Ta ih je suradnja obogaćivala i oplemenjivala, jačajući svijest o bliskosti i zajedništvu dvaju slavenskih naroda koja
nikad nije izblijedila. Sjetimo se da je Čeh
Duh krajem 11. stoljeća bio postavljen za
prvog biskupa ovdje u Zagrebu upravo
zbog sličnosti naših dvaju naroda zahvaljujući kojoj se i u ta davna vremena lako rješavala jezična barijera. U povijesnim izvorima čitamo i kako su se u 15. stoljeću češki
husiti i hrvatski dominikanac, Dubrovčanin
Ivan Stojković, iako protivnici, međusobno
nazivali zemljacima. Krajem 19. stoljeća
August Harambašić pjesnički nam je dočarao kako izgleda hrvatsko-češko prijatelj-
Tonći Stanić, predsjednik HČD-Podružnice
Omiš
Govor Marijana Lipovca, predsjednika HČD-a
stvo i na onom svijetu pa u pjesmi Pozdrav
češkoj braći nalazimo stihove: Divna nam
se slika sjaje na visini u svemiru, sveti Vaclav ruku daje našem kralju Zvonimiru. U
isto vrijeme Stjepan Radić uz svoj politički
i prosvjetiteljski rad nalazio je vremena i da
u Hrvatskoj popularizira Češku, domovinu
svoje supruge. I na kraju, u naše vrijeme
svjedočimo da Česi hrvatski Jadran smatraju svojim morem, što govori o tome koliko
se u Hrvatskoj osjećaju ugodno, kao kod
kuće, jednako kao i Hrvati kad posjećuju
Prag. Nije slučajno što je Prag jedina strana
metropola koja ima svoju ulicu u najužem
centru Zagreba, kao što nije slučajno da
upravo češko ime nosi jedan hrvatski brend,
jedini koji je nazvan prema nekoj stranoj
zemlji i narodu – Staročeško pivo«, rekao
je Lipovac, koji je posebno istaknuo suradnju HČD-a s institucijama češke manjine u
Hrvatskoj i s Hrvatima u Češkoj, kao i djelatnost podružnice u Omišu koja godinama
potiče suradnju s pojedinim gradovima u
Moravskoj. »Zahvaljujući tome, Omiš služi
kao primjer da su i male sredine sposobne
prednjačiti u razvoju hrvatsko-čeških odnosa ako imaju sposobne ljude, kao što su članovi naše podružnice, i ako lokalna politika
u tome ne odmaže, nego pomaže, kao što
je uostalom i na državnoj razini«, ustvrdio
je Lipovac, zaželivši na kraju da HČD bude
trajno mjesto susreta svih hrvatskih prijatelja Češke, mjesto razmjene pozitivnih ideja
i zamisli kako bi svi budući hrvatsko-češki
susreti, privatni i službeni, grupni i individualni, makar i usputni i slučajni, bili prožeti duhom prijateljstva, zajedništva i solidarnosti.
Priznanje dosadašnjem djelovanju
HČD-a na jačanju prijateljstva između
dviju zemalja i naroda izrazili su i gosti na
proslavi. »Velika mi je čast prisustvovati
proslavi 20. godišnjice osnutka Hrvatskočeškog društva. Čestitam Hrvatsko-češkom
društvu i predsjedniku Lipovcu na svim
aktivnostima, ponajviše kulturnima, ali treba spomenuti i Zlatka Stahuljaka. I njemu
hvala što je prisustvovao osnutku Društva
5
SUSRETI
Zlatko Stahuljak prvi je dobitnik Nagrade
»Marija i Stjepan Radić«
i sudjelovao u promociji hrvatsko-češkog
prijateljstva. Drago da je ovdje predstavnica moravskih Hrvata. Mislim da Češka ima
još jedan mali dug prema hrvatskoj manjini s kojom češka vlada surađuje u zadnjih
desetak godina i mislim da su danas uvjeti
postojanja hrvatske manjine u Češkoj puno
bolji nego prije 10 ili 20 godina«, rekao je
veleposlanik Kühnl koji se osvrnuo i na voditelja proslave odjevenog poput Švejka,
rekavši da Švejk spada među tri najpopularnija Čeha među Hrvatima, uz pokojnog
predsjednika Václava Havela i nogometaša
Pavela Nedvĕda. Predsjednica Saveza Čeha
Leonora Janota, koja je bila nazočna i osnivačkoj skupštini, sjetila se vremena od prije
20 godina. »Bila sam svjedok toga što znači
prijateljstvo dvaju naroda, što znači pomagati narod narodu u nevolji. To prijateljstvo
treba i dalje graditi jer prijateljstvo je najveće bogatstvo. Nosimo vas u srcu, ali svojim
djelima dokazujemo što prijateljstvo zapravo treba značiti. Zahvaljujem svima koji su
prije dva desetljeća započeli ovu divnu suradnju«, kazala je Leonora Janota, koja se
od pokojnih utemeljitelja prisjetila Božidara
Grubišića koji je, kako je rekla, živio hrvatsko-češko prijateljstvo i propagirao ideju
prijateljstva i uzajamnog pomaganja, čime
je Društvu dao snažan pečat. Podsjetila je i
na zasluge Vlatke Banek, prve tajnice Društva i kasnije potpredsjednice, a Marijanu
Lipovcu predala je priznanje koje je Savez
Čeha dodijelio HČD-u. Lenka Kopřivová
prenijela je pozdrave u ime moravskih Hrvata na njihovom dijalektu. »Mi moravski
Hrvati sme jako radi da nam ovdje u Hrvatskoj tako pomagate. Kako bime rekli mi na
Moravi: Bog vam za to sve plati«, kazala je.
Uslijedilo je uručenje nagrada i priznanja. Nagradu »Marija i Stjepan Radić« za
životno djelo, zbog iznimnih zasluga za razvoj hrvatsko-čeških odnosa u cjelini, dobio
je violist i glazbeni pedagog Zlatko Stahuljak, prvi predsjednik Društva i prvi hrvatski veleposlanik u Pragu. Nagradu »Mate
Relja«, koja se dodjeljuje za doprinos razvoju hrvatsko-čeških odnosa na području
umjetnosti, dobio je češki filmski i kazališni
režiser i dobitnik Oscara Jiří Menzel koji
nije mogao osobno prisustvovati dodjeli pa
U ime članova HČD-a nagrađenih priznanjima zahvalila je Vlatka Banek
je nagradu u njegovo ime preuzeo veleposlanik Kühnl. On je pročitao i Menzelovo
pismo u kojem je poručio: »Od svih zemalja koje sam u životu posjetio Hrvatska je
mome srcu najbliža. Još kao dječak čeznuo
sam za hrvatskim morem, ali morao sam čekati 40 godina kako bih ga vidio po prvi put.
A od tada u Hrvatsku dolazim redovito. Posjetio sam mnoge hrvatske gradove, a među
svoje prijatelje ubrajam brojne hrvatske
pjesnike, glumce i slikare. Mogu slobodno
reći da je Hrvatska moja druga domovina.«
Nagradu »Predrag Jirsak« za doprinos razvoju hrvatsko-čeških odnosa na području
bohemistike dobila pročelnica Katedre za
češki jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu Dubravka Sesar. Povjesničaru Vjenceslavu Heroutu iz Daruvara
dodijeljena je Nagrada »Miroslav Jilek« za
njegov doprinos razvoju hrvatsko-čeških
odnosa kroz znanstvena istraživanja povijesti i sadašnjosti hrvatsko-čeških veza i djelovanja na povezivanju hrvatskih i čeških
povjesničara. Nagrada »Božidar Grubišić«,
koja se dodjeljuje za popularizaciju hrvatsko-čeških odnosa u publicistici i u medijima dodijeljena je Novinsko-izdavačkoj
ustanovi Jednota iz Daruvara. HČD je dodijelio počasno članstvo češkom kroatistu
Dušanu Karpatskom, a diplomu je preuzela
Dubravka Sesar. Društvo je dodijelilo i priznanja nekolicini svojih istaknutih članova
za vjernost i doprinos radu udruge – Vlatki Banek, Vladi Bojkiću, Jarmili Hanuški i
Marijanu Periću.
Zlatko Stahuljak nazočnima se obratio
u ime svih dobitnika nagrada za promicanje hrvatsko-češkog prijateljstva. »Mene se
duboko dojmila nagrada za životno djelo i
6
ona je za mene velika radost, koja je još i
dvostruko veća zbog činjenice da nosi ime
žrtve – Stjepana Radića, i ponosa – njegove
supruge Čehinje Marije Radić, koja nakon
onoga što se dogodilo s njezinim mužem
nije htjela primiti nikakve privilegije od tadašnje države. Bila je velika snaga u toj ženi
koja je prihvatila Hrvatsku kao svoju domovinu«, kazao je Stahuljak, a u ime članova
društva nagrađenih priznanjima zahvalila je
Vlatka Banek koja se osvrnula na proteklih
20 godina u kojima je bila jedna od vodećih
članica udruge.
»To je prilično dugo razdoblje u životu
čovjeka, a tako brzo prođe. No, to je bilo
razdoblje istinskog entuzijazma, volonterskog djelovanja s mnogo očekivanih i možda još više neočekivanih teškoća, ali oplemenjeno rezultatima kojih se ne moramo
sramiti, već naprotiv, na koje možemo biti
ponosni. Osobno, najviše držim do naših
druženja, koja su bila plodonosna na cijelom spektru djelovanja Društva, a posebice
što smo time stekli naklonost, suradnju pa i
članstvo značajnih institucija i pojedinaca iz
hrvatskog intelektualnog kruga i češke manjine u Hrvatskoj«, rekla je Vlatka Banek,
podsjetivši na zasluge pokojnih članova po
kojima su nazvane nagrade HČD-a i poželjela što više mladih članova i partnersku
suradnju sa sličnim udrugama u Češkoj.
Prigodne poklone vodstvu Društva
uručio je predsjednik podružnice iz Omiša Tonći Stanić pa je tako proslava dobila
pravi rođendanski karakter. Nedostajala je
samo torta s 20 svjećica, no nadomjestilo
ju je pivo Staropramen, poklon Zagrebačke
pivovare, uz koje su se sudionici proslave
zadržali u ugodnom druženju.
SUSRETI
Okrugli stol o hrvatsko-češkim odnosima
Hrvatska i Češka danas
su na suprotnim stranama
samo u sportu
N
a svoj 20. rođendan Hrvatskočeško društvo 22. veljače 2012.
u Češkom narodnom domu u Zagrebu organiziralo je tribinu pod nazivom
»Hrvatska i Češka – 20 godina poslije«.
Bio je to uvod u središnju proslavu održanu tri dana kasnije. Glavni gost tribine bio
je češki veleposlanik Karel Kühnl koji je
govorio o današnjem stanju hrvatsko-čeških odnosa. »Hrvatska i Češka danas su na
suprotnim stranama samo u sportu, čak i u
hokeju. Naše odnose je dosadno opisivati
jer nema problema, a to je posljedica toga
što nismo susjedi«, kazao je Kühnl. Spomenuo je da se u hrvatskim intelektualnim
krugovima više zna o Češkoj nego obratno
te da se u Češkoj ništa ne zna o istočnoj Hrvatskoj, iako upravo ovdje živi najviše pripadnika češke manjine. Nezaobilazna tema
bila je politika pa je Kühnl pojasnio da
Češka ima velik interes za ulazak Hrvatske
u EU jer su obje zemlje dio jednog prostora
ako se gleda iz Londona ili Chicaga. »Zato
želimo da cijeli ovaj prostor uđe u EU jer
to donosi stabilnost svakoj zemlji«, dodao
je Kühnl i najavio da će češki parlament na
vrijeme ratificirati ugovor o ulasku Hrvatske u EU, iako je procedura malo komplicirana jer Češka ima dvodomni parlament,
a u isto će vrijeme trebati prihvatiti i tri izmjene Lisabonskog ugovora. Prema Kühnlovim riječima, u gospodarskoj suradnji se
ne koriste svi potencijali, a kao element
koji povezuje dvije zemlje spomenuo je
pivo, rekavši da je zagrebački Staropramen
isti kao i praški. O tome kakvi su bili hrvatsko-češki odnosi prije 20. godina kad su
diplomatske veze Zagreba i Praga bile tek
uspostavljene govorio je Zlatko Stahuljak,
prvi hrvatski veleposlanik u Pragu i prvi
predsjednik Društva hrvatsko-češkog i slovačkog prijateljstva koji je istaknuo da mu
je cilj bio služiti svojoj domovini i hrvatsko-češkim vezama. Predsjednik HČD-a
Marijan Lipovac ukratko je iznio pregled
povijesti hrvatsko-čeških veza iznijevši niz
primjera da dvije zemlje nikad nisu bile u
ravnopravnom statusu, već je uvijek jedna
bila u boljem položaju, što se naizmjenično
pomicalo poput klatna. U prvim stoljećima
povijesti Hrvata i Čeha Hrvatska je bila razvijenija jer je nastala na prostoru bivšeg
Marijan Lipovac, Karel Kühnl i Zlatko
Stahuljak
Rimskog carstva, no kad Hrvatska ulazi
u zajednicu s Ugarskom počinje uspon
Češke. Stanje se mijenja 1619. kad Češka
postaje nasljedna habsburška zemlja, a Hrvatska sve do 1918. zadržava određeni stupanj državnosti. Nju gubi 1918. kad Česi
dobivaju nezavisnost, ali klatno se opet pomaklo na hrvatsku stranu 1939. Tada Češka dolazi pod njemačku okupaciju, a Hrvatska obnavlja državnost. No, rat je 1941.
Hrvatsku stavio u težu poziciju od one u
kojoj je bila Češka, što se nastavilo i 1945.
kad se u Češku vraća sloboda, a Hrvatska
iz ustaške dolazi u komunističku diktaturu.
Kad 1948. u Češkoj komunisti preuzimaju
vlast, u Hrvatskoj dolazi do postepene liberalizacije režima pa je u doba komunističke
vladavine ipak slobodnija od Češke i gospodarski se razvija, dok Češka nazaduje.
Propast komunizma klatno opet pomiče na
češku stranu: raspad Čehoslovačke i nastanak samostalne Češke nije donio dramatične lomove niti otežao put u demokraciju i
tržišno gospodarstvo. Hrvatska je pak do
slobode morala doći obranom u krvavom
ratu, koji je ostavio posljedice na njen politički, gospodarski i društveni razvoj. Češka
postaje članica NATO-a 1999., a Hrvatska
2009. Češka ulazi u EU 2004., a Hrvatska
će ući tek 2013. »Ono što nas Hrvate može
tješiti je da je sada red da se sreća okrene na
našu stranu, a kad će to biti, odmah nakon
ulaska u Uniju ili kasnije, to ćemo vidjeti.
No, bili bismo zadovoljni ako će naše dvije
zemlje tada po prvi put biti istinski ravnopravne«, zaključio je Lipovac.
Ivona Mamić
7
Obilježena 20.
godišnjica smrti
Alexandera Dubčeka
Č
esi i Slovaci 7. studenog 2012.
prisjetili su se vođe Praškog
proljeća Alexandera Dubčeka
koji je tog dana prije 20 godina preminuo od posljedica prometne nesreće.
Dubčeka su se prisjetili i Hrvatskočeško društvo, Društvo hrvatsko-slovačkog prijateljstva i Matica slovačka
Zagreb koji su 20. studenog u zagrebačkom Češkom narodnom domu organizirali predavanje pod nazivom
»Alexander Dubček – posljednji romantičar čehoslovačke politike« koje
je održao predsjednik HČD-a Marijan
Lipovac. Osim članova triju udruga
nazočan je bio i zamjenik češkog veleposlanika Josef Zrzavecký. Lipovac je
istaknuo da je Slovak Dubček jednako
bio omiljen i među svojim sunarodnjacima i među Česima, ali i jednako
osporavan. Dubček je pridobio Čehe i
Slovake svojim reformama kojima je
želio mijenjati komunistički sustav i
dati mu ljudski lik, čime je bio prethodnik Mihaila Gorbačova. »Da se
1989. pitalo i Čehe i Slovake, Dubček
bi postao predsjednik Čehoslovačke, a
ne Václav Havel koji je većini naroda
bio nepoznat«, kazao je Lipovac. Kao
najveću Dubčekovu grešku spomenuo
je to što nije napustio politiku odmah
nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke u kolovozu 1968., već se do
jeseni 1969. zadržao na visokim političkim dužnostima nadajući se da će
sačuvati dio pokrenutih reformi. Predbacivala mu se i navodna pasivnost tijekom razdoblja Husakove normalizacije, no on je u tom razdoblju vlastima
poslao više od 20 prosvjednih dopisa
od kojih su neki bili objavljivani u
inozemnom tisku. U doba Baršunaste
revolucije Dubček kao bivši komunist
nije bio po volji mnogim disidentima
kojima je njegova popularnost u njihovom pohodu na vlast bila samo smetnja. »Sam Dubček ostavljao je dojam
da živi u prošlim vremenima, jer u vrijeme kad ljudi više nisu htjeli čuti ni
za kakav socijalizam on je govorio
o obnovi ideala socijalizma s ljudskim
likom«, rekao je Lipovac. Dubčekova
smrt simbolički je označila i kraj zajedničke češko-slovačke države, ali
trag koji je ostavio u njenoj povijesti
i danas ga uvrštava među osobe koje
spajaju dva bliska naroda. M. L.
SUSRETI
H
Tribina »Franjo Tuđman i Česi«
rvatsko-češko društvo i Češka
beseda Zagreb organizirali su
16. svibnja 2012. tribinu »Franjo
Tuđman i Česi« povodom 90. godišnjice
rođenja prvog hrvatskog predsjednika.
Predsjednik HČD-a Marijan Lipovac govorio je o Tuđmanovim vezama s Češkom u vrijeme prije 1990., dok je bio povjesničar i disident. Istaknuo je njegovo
prijateljstvo s dvojicom kasnijih čehoslovačkih predsjednika – Ludvíkom Svobodom i naročito Gustávom Husákom koji
je Tuđmana upoznao sa slovačkim gledištima na problem međunacionalnih odnosa u Čehoslovačkoj, s kojima se slagao
i Tuđman, smatrajući odnose Čeha i Slovaka analogne odnosima Srba i Hrvata u
Jugoslaviji. Lipovac je spomenuo i teorije da je Husák svojom intervencijom kod
Tita omogućio da Tuđman 1972. bude
osuđen na relativno blage dvije godine
zatvora. Iznio je i razmišljanja koja je o
Husáku Tuđman ostavio u svom dnevniku. Lipovac je istaknuo i Tuđmanovu
osudu sovjetskog gušenja Praškog pro-
Franjo Tuđman u Pragu 1963.
ljeća 1968., a podsjetio je i na pohvalu
kojom je predsjednik Tuđman 1994. na
prijedlog HČD-a odlikovao Češku besedu Zagreb povodom njene 120. godišnjice i Savez Čeha povodom njegove 50.
godišnjice. »Pohvaljujem Savez Čeha u
Republici Hrvatskoj i kulturno- prosvjet-
no društvo Češka beseda Zagreb, koji
povijesno razumijevanje prijateljskih
naroda Hrvata i Čeha pretvaraju u suvremeno razumijevanje prijateljskih država
Hrvatske i Češke, i to u okolnostima kad
u hrvatskoj domovini Hrvati i Česi dijele
istu sudbinu, zajednički je braneći oružjem, kulturom i prosvjetom«, napisao je
Tuđman u svojoj pohvali. Prvi hrvatski
veleposlanik u Češkoj Zlatko Stahuljak
govorio je o odnosima dviju zemalja
u vrijeme Tuđmanova predsjedničkog
mandata. »Koliko su Tuđmanu bili važni
odnosi s Češkom govori podatak da sam
bio deseti veleposlanik kojeg je imenovao, prije veleposlanika u Francuskoj,
SAD-u i Velikoj Britaniji«, rekao je Stahuljak. Spomenuo je razlike koje su u odnosu prema Hrvatskoj i ratu u bivšoj Jugoslaviji imali tadašnji češki predsjednik
Václav Havel i tadašnji premijer Václav
Klaus, čiji se stav prema Hrvatskoj, po
Stahuljakovim riječima, promijenio nabolje nakon posjeta Zagrebu 1996. kad se
susreo i s Tuđmanom. M. L.
O Mariji i
Stjepanu Radiću u
Jastrebarskom i Sisku
U
oči Dana Vladka Mačeka, koji se u njegovom rodnom Jastrebarskom svečano slavi svakog 20. srpnja,
ogranak Matice hrvatske u tom gradiću kraj Zagreba
organizirao je predavanje o Mačekovim prijateljima i suradnicima, Mariji i Stjepanu Radiću, pod nazivom »Marija i
Stjepan Radić - simboli hrvatsko-češkog prijateljstva«. O toj
je temi govorio predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac, a večer su svojim nastupom obogatili članovi
Hrvatskog seljačkog pjevačkog društva »Antun Radić« iz
Okića. Lipovac je govorio o tome kako je Radić 1894. upoznao svoju buduću suprugu Marie Dvořákovu i o teškoćama
i iskušenjima na koja je nailazila njihova ljubav, okrunjena
brakom 1898. u crkvi svetog Norberta u Pragu. Ondje je na
inicijativu Hrvatsko-češkog društva Radićima u čast u rujnu 2011. postavljena spomen-ploča. »Radić je kao češki zet
marljivo radio na promoviranju Češke u Hrvatskoj, a Marie je Hrvatsku prihvatila kao svoju novu domovinu, ostavši
pritom Čehinja, i pomagala suprugu u njegovom političkom
radu. Ljubav prema jednoj Čehinji kod Radića je prerasla
u ljubav prema cijelom jednom narodu i njegovoj kulturi,
kao što je i Marija, zavoljevši Radića, zavoljela i Hrvatsku,
sa svim njenim prednostima i manama«, kazao je Lipovac.
Istaknuo je da je obitelj Radićevih bila dvojezična pa su i njihovo četvero djece jednako dobro govorili i hrvatski i češki
te se kasnije školovali u Češkoj. Isto predavanje Lipovac je
22. veljače 2013. održao i u Češkoj besedi Sisak. I. M.
Kako i zašto je propala
Čehoslovačka
P
ovodom 20. godišnjice razlaza Češke i Slovačke, Hrvatskočeško društvo, Češka beseda Zagreb i Matica slovačka Zagreb organizirali su 23. siječnja 2013. predavanje »Kako i
zašto je propala Čehoslovačka« koje je održao predsjednik HČD-a
Marijan Lipovac. On je istaknuo da je način na koji je Čehoslovačka prestala postojati jedinstven u svjetskoj povijesti jer je to jedini
slučaj da su se dva naroda rastala dogovorno, mirno i bez ikakvih
posredovanja ili uplitanja sa strane. »U ovih 20 godina nastalo je
u svijetu nekoliko novih država, ali uvijek se radilo o jednostranom otcjepljenju, posljedici ratova i miješanju drugih država ili
međunarodnih organizacija. Može se stoga reći da je razlaz Češke i
Slovačke najveći doprinos koji su Česi i Slovaci dali svjetskoj političkoj kulturi«, rekao je Lipovac koji je detaljno prikazao proces
Baršunastog razlaza i događaje koji su mu prethodili. U zanimljivoj
raspravi nakon predavanja govorilo se i o razlikama između Čehoslovačke i Jugoslavije koje su i dovele do različitog načina nestanka tih država. Češki pogled iznio je zamjenik češkog veleposlanika
Josef Zrzavecký. I. M.
8
SUSRETI
Tragovima dobrog vojaka Švejka
P
ovodom 130. godišnjice rođenja i 90. godišnjice smrti Jaroslava Hašeka, Hrvatsko-češko društvo i Češka
beseda Zagreb organizirali su 30. siječnja 2013. predavanje »Tragovima dobrog vojnika Švejka« koje je održao član Upravnog odbora HČD-a Dubravko Dosegović.
On je iznio opširan pregled burnog Hašekovog života i naveo sličnosti između njega i njegovog najpoznatijeg junaka. Pojasnio je i kako su nastali pojedini likovi iz romana o
Švejku. »Može se reći da je to najbolji antiratni roman ikad
napisan. To je izrazito muška knjiga, s muškom tematikom
– nipošto nije salonski roman, a u cijeloj knjizi pojavljuje
se svega nekoliko ženskih likova i to u vrlo sporednim ulogama. Po riječima Predraga Jirsaka, to je knjiga koja zaudara na kasarnu, vojnički znoj i latrinu. Unatoč tome, bliska
je svakome tko je služio vojsku ili sudjelovao u bilo kojem
ratu«, kazao je Dosegović. M. L.
Okrugli stol o Tomášu Masaryku
U
povodu 75. godišnjice smrti Tomáša Masaryka, Hrvatsko-češko društvo u suradnji s Češkom besedom Zagreb
4. prosinca 2012. organiziralo je okrugli stol posvećen
životu i djelu utemeljitelja i prvog predsjednika Čehoslovačke.
O pojedinim temama iz Masarykova života govorili su politolog
Tihomir Cipek, povjesničarka Božena Vranješ Šoljan i povjesničar Marijan Lipovac. Cipek je istaknuo da treba čestitati Češkoj
kao državi s najmanje siromašnih u Europi, što smatra jednom
od posljedica Masarykova djelovanja i poimanja demokracije.
»Masaryk demokraciju povezuje sa slobodom i stvarnim životom, postavlja pitanje koja je funkcija demokracije i zaključuje
da su njena bit ljudska i građanska prava. U svojoj rečenici Isus,
a ne Cezar misli na solidarnost među ljudima i na tome gradi
demokraciju«, kazao je Cipek, i dodao da Češka i danas može
biti uzor drugima jer uspješno povezuje solidarnost i slobodu tržišta. Božena Vranješ Šoljan je kazala da je Masaryk, govoreći o
demokraciji, uvijek mislio globalno. »Male, sitne čarke nisu ga
zanimale. Bio je zaista uvjereni demokrat, slijedio je načela američke Deklaracije nezavisnosti i to je pokazao djelom i rječju«,
rekla je Vranješ Šoljan koja je govorila o Masarykovom pogledu
na Srednju Europu nakon prvog svjetskog rata, o čemu je pisao
u svom djelu Nova Europa: slavensko gledište. Podsjetila je i
na Masarykovo zalaganje za stvaranje koridora između Čehoslovačke i Jugoslavije, što je snažno podržavao i Stjepan Radić.
O odnosima Masaryka i Hrvata govorio je Marijan Lipovac koji
je podsjetio da se u Hrvatskoj Masaryku predbacuje prevelika
naklonost prema Srbima i zalaganje za Jugoslaviju. »No, nije
Masaryk bio taj koji je osmislio jugoslavensku ideju, niti je on
postavio tezu o jedinstvu Hrvata i Srba, niti je kriv što je Hrvatska završila u Jugoslaviji. Krivlji su hrvatski političari koji se na
vrijeme nisu pobrinuli za neku alternativu«, rekao je Lipovac.
Nakon 1918. Masaryk je morao podržavati beogradski režim
zbog savezništva u sklopu Male Antante, ali osobno se nije slagao s represivnim karakterom tog režima. »To je zorno pokazao
time što je odbio posjetiti Jugoslaviju«, dodao je Lipovac, koji
je spomenuo i na Masarykov susret s pokojnim članim HČD-a
Andrijom Srkočem 1931., kada mu se obratio na srpskom i uz
Slijeva: Marijan Lipovac, Božena Vranješ Šoljan i Tihomir Cipek
smješak dodao: »Da, srpski govorim, ali srpski ne mislim«. Lipovac je podsjetio i na nekadašnje zahtjeve da se promijeni ime
Masarykovoj ulici u Zagrebu, iako je ona 1930. nazvana u čast
Masaryka iz poštovanja prema njegovom zalaganju za slobodu
i demokraciju, što je bio prikriveni izraz otpora prema Aleksandrovom diktatorskom režimu. Pokušaje da se Masarykova ulica
preimenuje devedesetih je godina svojim provjedima spriječio
upravo HČD.
Na okruglom stolu bio je i češki veleposlanik Martin Košatka
koji je za Masaryka kazao da je bio iznimna osoba češke i svjetske političke povijesti. »Masarykove ideje preživjele su i vrijeme
komunizma, kada se činilo da Masaryk nije postojao. U školama
se o njemu ništa nije učilo, znali smo samo da je bio. Bake su
nam pričale da je jahao Pragom na bijelom konju, a u obiteljskoj
knjižnici imali smo Čapekove Razgovore s Masarykom. Na Masarykovu tradiciju nadovezali smo se 1989. i zahvaljujući njemu
naša tranzicija je bila uspješna«, rekao je Košatka. Predsjednik
Češke besede Zagreb Juraj Bahnik istaknuo je da je Masaryk bio
začetnik osnivanja Čehoslovačkog zavoda za inozemstvo u Pragu, čime je stvorio kvalitetne temelje za brigu češke države za
svoje iseljenike koja traje sve do danas. M. L.
9
SUSRETI
O radu HČD-Podružnice Omiš u 2012.
Omiš i Češka
vole se javno
H
rvatsko-češko društvo-Podružnica
Omiš u 2012. je obilježila svoju
petu godišnjicu postojanja pridružujući se time proslavi 20. godišnjice
djelovanja našeg društva na nacionalnoj
razini. Aktivnosti Podružnice na jačanju
prijateljstva Omiša s gradovima u Češkoj
su nastavljene i prepoznate u našoj sredini,
tako da sam 16. svibnja kao predsjednik
Podružnice na Dan Grada Omiša i blagdan
svetog Ivana Nepomuka dobio Plaketu
Grada Omiša za napore u razvoju i promidžbi Lokve Rogoznice i omiškog kraja
te za uspostavu plodne suradnje između
hrvatskih društava i institucija s društvima i institucijama gradova u Češkoj. O
radu naše Podružnice pisalo se i u glasilu
Hrvatskog sindikata pošte koje je o meni
objavilo reportažu pod naslovom Poštar iz
našega malog mista. Omiš je grad-prijatelj s Havířovom, a 7. srpnja posjetila nas
je delegacija tog grada na čelu sa zamjenikom gradonačelnika Eduardom Hečkom,
počasnim članom HČD-Podružnice Omiš.
Na poziv gradonačelnika Ivana Škaričića
stigli su na Festival dalmatinskih klapa
Omiš 2012. To prijateljstvo traje više od
osam godina i zahvaljujući tome došlo je
do brojnih kontakata s ljudima u Češkoj,
što je prodonijelo i promociji HČD-a.
Uslijedio je dolazak šefa policije iz Karvine na odmor kod potpredsjednika naše
Podružnice Stanislava Kovačića. Prijatelj-
Reportaža o Tonćiju
Staniću
stvo policija iz Omiša
i Karvine traje već 13
godina. U kolovozu
dolazi Lenka Kopřivová, potpredsjednica
Udruge građana hrvatske narodnosti u Češkoj, koja je upoznala
naš omiški kraj i rad
Podružnice. Na odmor
u Lokvu Rogoznicu
došao je i predsjednik
DVD-a Havířova Emanuel Došlík te se sastao
s omiškim vatrogascima.
On je također počasni
član Podružnice i njegova ljubav prema našem
kraju i našem HČD-u
izražava se kroz promidžbu u Češkoj u
proteklih devet godina. Omiš i Lokvu Rogoznicu 13. listopada posjetilo je izaslanstvo HČD-a u kojem su bili predsjednik
Marijan Lipovac, potpredsjednik Miroslava Křepela i član Dragan Grdić. Křepela
je održao predavanje o tragediji Lidica,
koje je 1942. doživjelo sličnu sudbinu kao
selo Gata u omiškom zaleđu. Na zajednič-
Izaslanstvo HČD-a iz Zagreba s domaćinima u Omišu. Slijeva: Dragan Grdić, Miroslav Křepela,
Marijan Lipovac, Tonći Stanić i Mirjo Stanić-Lučin
10
kom druženju razgovarali smo o razvoju
HČD-a u Hrvatskoj i o daljnjoj uspostavi
suradnje hrvatskog i češkog naroda. Iza
toga, 20. listopada, dolazi u posjet Omišu
delegacija Havířova na čelu s gradonačelnikom Zdeněkom Osmančikom. Sastali su
se s gradonačelnikom Škaričićem i suradnicima, a na večeri koju smo priredili ja i
Stanislav Kovačić govorili smo o razvoju
turizma u našem mistu i o našem HČD-u.
Tražili smo i objekt u kojem bi bili smještena djeca i umirovljenici iz Havířova. I
na kraju, 4. prosinca omiška policija, pod
Kovačićevim vodstvom, odlazi na međunarodni turnir u bowlingu u Třinec. Ovo
prijateljstvo rezultat je dugogodišnje suradnje naših policija. Cijelu godinu radio
sam na promidžbi našeg HČD-a i pokušao
uspostaviti nova prijateljstva i suradnju
među mjestima i organizacijama, no nažalost, to su bili samo pokušaji jer nisam
naišao na razumijevanje ljudi koji odlučuju. Zbog toga sam razočaran, ali neću posustati jer naš put je pravi put. Naše društvo je puno učinilo na razvoju prijateljstva
između Češke i Hrvatske. Zahvaljujem se
vodstvu društva u Zagrebu zahvaljujući
kojem HČD ide dalje.
Tonći Stanić
SUSRETI
Objavljena monografija
Zdenke Pozaić
U skladu sa starom latinskom izrekom Ars
longa, vita brevis (Umjetnost je duga, a život
kratak) umjetnici su odabrani ljudi predodređeni
za dugovječnost. Oni žive osebujan život stvaralaštva, propitujući život sam i vječito istražujući putove i načine njegova opisivanja sukladno
svojem talentu. Koliko god bili sretni kad su
oni i njihovo djelo prepoznati u stručnoj i široj
javnosti, bez obzira na broj ostvarenih uspješnih
izložaba i nagrada, gotovo kao krunski dokaz
vlastitoga opstanka doživljavaju monografiju,
knjigu, odnosno, pregled i presjek svoga djelovanja, ali tek su rijetki među njima koji dožive
to zadovoljstvo i tu čast. Među te sretnike spada
i likovna umjetnica Zdenka Pozaić. Ne radi se
ni u kom slučaju o sebeljubivosti, već o skrbi
da njihovo djelo konačno bude zaokruženo predstavljeno. Naime, likovni su umjetnici suočeni
s permanentnim predstavljanjem tek zasebnih
dijelova svojih postignuća, neminovnim rastancima s pojedinim djelima koja doživljavaju gotovo kao svoju djecu i potrebom da i sami daju
znati do kojih im je od njih posebice stalo.
Knjigu o Zdenki Pozaić i njezinom stvaralaštvu potpisuju likovna kritičarka Iva Körbler i
povjesničar umjetnosti, akademik Tonko Maroević, a u svibnju 2012. objavila ju je izdavačka
kuća Art magazin Kontura uz potporu Ministarstva kulture i Gradskog ureda za kulturu Grada
Zagreba. To reprezentativno dvojezično izdanje
(hrvatski/engleski) na 207 stranica daje doista kvalitetan uvid u Pozaićkinu raskoš talenta
– od grafike preko koloriranih reljefa u drvetu,
specifičnog izričaja u keramici, do pjesničkografičkih mapa (među kojima su i one posvećene češkim pjesnicima, pa i Václavu Havelu)
i bibliofilskih izdanja. Razumije se, knjiga ove
vrste daje i uvid u faktografske činjenice – popis samostalnih i grupnih izložbi, nagrada, bibliografiju, biografiju te popis radova. Bogato i
kvalitetno ilustrirana edicija daje uspjeli uvid u
raznolikost dugogodišnjeg stvaralaštva Zdenke
Pozaić, koja je, pored ostalog i članica Hrvatsko-češkoga društva. Čestitamo!
Vlatka Banek
Zdenka Pozaić sa suprugom Brankom Vujanovićem i
kćeri Barbarom
Ususret 85. rođendanu
Ivice Antolčića
P
remda će u svibnju 2013. uvažni član HČD-a Ivan Antolčić navršiti 85
godina, još je itekako aktivan i rado viđen gost u hrvatskim galerijama.
Samo je u drugoj polovici 2012. imao dvije zapažene samostalne izložbe
i to u zagrebačkoj Galeriji Filakovac te u sisačkoj Galeriji Striegl. Izložio je
platna velikog formata nastala u posljednje vrijeme, koja su dočekana s velikim
zanimanjem publike i odobravanjem kritike.
Predsjednik Republike Ivo Josipović uručio je Antolčiću, u povodu Dana
neovisnosti, odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Antuna Radića za osobite zasluge u prosvjeti, pedagoško-edukatvnim, književnim i umjetničkim prikazima svijeta za najmađe te višegodišnjoj iznimnoj suradnji u dječjem ilustriranom književnom listu Radost. Uz taj list odrastale su mnoge generacije čitatelja,
pa odrastaju i današnje, a tome je tako već 60 godina. Gotovo isto toliko traje i
Antolčićeva suradnja.
Ovu je godinu Antolčić započeo sa svojom prvom virtualnom izložbom na
internetskoj stranici www.give-me-art.com/izlozbe-grafika-i-crteza, predstavljanjem grafika iz ciklusa Posavina i nekoliko recentnih platna.
No, u godini koja bilježi 100. obljetnicu objave poznatog romana za djecu
Čudnovate zgode šegrta Hlapića književnice Ivane Brlić Mažuranić, valja podsjetiti da je upravo Antolčić ilustrirao tri izdanja – dva hrvatska i jedno na esperantu. Dapače, od tri Nagrade Ivane Brlić Mažuranić kojima je nagrađen, ona iz
1985. je bila upravo za ilustraciju tog romana. I na kraju, zašto ovom prigodom
ne podsjetiti da je roman preveden i na češki, pod nazivom Podivuhodné příběhy
ševcovského učně, a da je njegovo izdanje iz 1930. ilustrirao Josef Lada, u nas
poznatiji kao ilustrator Dobrog vojaka Švejka. Vlatka Banek
Odlikovani Ivica
Antolčić, Josip
Biffel i Joža Skok
s predsjednikom
Josipovićem
(Foto Ured predsjednika RH)
Obilježeno 70 godina tragedije Lidica
Hrvatsko-češko društvo i Češka beseda Zagreb 30. svibnja 2012. obilježili su 70. godišnjicu tragedije češkog mjesta Lidice, stradalog 10. lipnja
1942., u odmazdi nacista za ubojstvo njihova čelnika Reinhardta Heydricha. O tom događaju predavanje je održao potpredsjednik HČD-a Miroslav
Křepela, a u kulturnom programu su sudjelovali i članovi Literarne sekcije
Češke besede Zagreb. Sudbini kakvu je doživjelo selo Lidice 16 kilometara
od Praga teško je u povijesti naći sličan primjer. Lidice su u potpunosti
spaljene, raznesene eksplozivom, sravnjene sa zemljom i zbrisane sa zemljopisne karte, a većina stanovnika pobijena. U Lidicama se od 1972.
svake godine održava međunarodna izložba dječjeg likovnog stvaralaštva
u spomen na ubijenu djecu Lidica. Na izložbi radova djece djece do 16 godina redovito uspješno sudjeluju i djeca iz hrvatskih škola te mladi fotografi
Hrvatskog fotosaveza. Na komemoraciji je bio i češki veleposlanik Karel
Kühnl koji je kazao da o tragediji Lidica treba uvijek govoriti kako se takav
zločin više nikad i nigdje ne bi ponovio. M. L.
11
SUSRETI
Inicijativa HČD-a – obnovimo grob Josipa Filipovića u Pragu
Hrvatski general
kojem je Prag bio
draži od Beča
J
Lokaciju groba 2012. otkrilo
je Hrvatsko-češko društvo i
pokrenulo akciju da se grob obnovi jer je zapušten i oštećen
edna od glavnih ulica u zapadnom
dijelu Zagreba nosi ime baruna Filipovića, no rijetki znaju o kome je zapravo riječ. Nije to bio nikakav anonimni
barun kakvih je nekad bilo mnogo, nego
jedan od najslavnijih hrvatskih vojskovođa, general Josip Filipović koji se u povijest upisao prije svega kao zapovjednik
austro-ugarske vojske koja je 1878. okupirala BiH. Filipović je rođen 1819. u
Gospiću, a umro je 1889. u Pragu, na dužnosti zapovjednika Češke te je pokopan
na Olšanskom groblju. Lokaciju groba
2012. otkrilo je Hrvatsko-češko društvo i
pokrenulo akciju da se grob obnovi jer je
zapušten i oštećen. Uz Filipovića, u grobu počivaju i njegova supruga Leontina i
kći Olga, a natpis na njemačkom spominje
»carskog i kraljevskog Feldzeugmeistera Josefa Freiherra Philippovića«, datum
i mjesto rođenja (Gospić in Croatien) i
smrti te vojničke titule. Feldzeugmeister
je stari njemački naziv za generala, a Freiherr znači »plemeniti«. Filipovića neke
internetske stranice nazivaju najvećim
hrvatskim vojskovođom svih vremena, no
ako je to i tek djelomično točno, on svakako zaslužuje da mu posljednje počivalište
bude dostojno uređeno. Filipović je 1834.
stupio kao kadet u Ličku krajišku pješačku
pukovniju. Zatim je 1836. postao pukovnijski kadet, a od 1837. do 1839. školovao se u Tullnu u Donjoj Austriji. Ubrzo
je promaknut u čin potporučnika, zatim u
potporučnika prve klase, a 1843. postaje
natporučnik i službuje u glavnim stožerima zemaljskih zapovjedništava u Češkoj
(1843.-1844.) i Italiji (1844.-1847.). Satnik je postao 1847. i sudjelovao u burnim
događajima 1848. i 1849. Prve borbene
Marijan
Lipovac
akcije doživio je kao zamjenik načelnika
stožera Prvog korpusa bana Josipa Jelačića tijekom ustanka u Beču kad je bio lakše
ranjen. To ga nije spriječilo da sudjeluje u
daljnjim okršajima pa dobiva čin bojnika
u Varaždinsko-križevačkoj krajiškoj pje12
šačkoj pukovniji. Filipović je 1849. sudjelovao u gušenju revolucije u Mađarskoj,
a daljnji napredak u karijeri ostvario je
1851. kad postaje potpukovnik i Jelačićev
glavni pobočnik. Od 1853. kao pukovnik
bio je zapovjednik Varaždinsko-križevačke krajiške pješačke pukovnije. Oženio
se Leontinom von Joelson 1856. i s njom
imao petero djece, dva sina i tri kćeri. Sinovi su umrli još u djetinjstvu, a i kćeri su
umrle također relativno mlade. Kao general bojnik, Filipović je 1859. sudjelovao u
ratu protiv Francuske i Pijemonta. Zapovijedao je brigadom u VIII. korpusu, a tijekom bitke kod Solferina njegova brigada
borila se punih 12 sati protiv nadmoćnijeg
neprijatelja i od 4545 pripadnika izgubila 23 časnika i 847 dočasnika i vojnika.
Tu je bitku Austrija izgubila, ali su zato
hrvatske pukovnije pod Filipovićevim
vodstvom razbile neprijateljsku vojsku na
svom dijelu fronte. Zbog zasluga je odlikovan ordenom Željezne krune II. klase, a
1860. potvrđena mu je čast baruna, koju je
još 1785. zadobio njegov djed Ilija, s titulom »von Philippsberg«, što se odnosi na
ličko selo Filipoviće. Tijekom 1865. Filipović je zamjenjivao bolesnog hrvatskog
bana Josipa Šokčevića, a iduće godine, tijekom rata s Pruskom, sudjelovao je u bit-
SUSRETI
ki kod Sadove i promaknut u čin podmaršala. Postaje zapovjednik 1. pješačke divizije
u Beču, a 1867. i titularni pukovnik-vlasnik
35. linijske pješačke pukovnije sa sjedištem
u Plzenju. Od 1871. bio je zapovjednik 8.
pješačke divizije u Innsbrucku, a 1874. kao
general topništva postaje zapovjednik vojnog zbora u Moravskoj sa sjedištem u Brnu,
da bi uskoro bio premješten za vojnog zapovjednika Češke sa središtem u Pragu. U
Brnu ga je zamijenio njegov brat Franjo
Filipović (1820.-1903.), koji je također
ostvario zavidnu vojnu karijeru – bio je uz
ostalo namjesnik Dalmacije i zapovjednik
Vojne krajine. Uoči okupacije BiH, Josip
Filipović je iz Češke premješten u Hrvatsku
i imenovan zapovjednikom XIII. korpusa sa
sjedištem u tadašnjem Brodu na Savi gdje
je 29. srpnja 1878. prešao Savu i slamajući
osmanlijski otpor preko Dervente, Doboja,
Maglaja, Žepča, Vranduka, Zenice, Kaknja,
Visokog i Kiseljaka napredovao prema Sarajevu u koje je ušao 19. kolovoza i preuzeo
zapovjedništvo novoustrojene 2. armije te
s njom do 19. listopada dovršio okupaciju
Hercegovine. Kad je u studenom 2. armija
raspuštena, Filipović je ponovno imenovan
zapovjednikom Češke koja mu je očito prirasla srcu jer kad je 1881. imenovan na prestižnu dužnost zapovjednika Beča, već iduće godine je na vlastiti zahtjev vraćen u Prag
gdje ostaje do smrti. Zanimljivo je da su u
Filipovićevu čast skladane dvije koračnice
– prvu je, pod nazivom Philippovich-Marsch, skladao Franz Schmid i 1897. je postala službena koračnica 35. linijske pješačke
pukovnije, a autor druge, s nazivom Philippovich, je Johann Nepomuk Král. Snimka
obje koračnice dostupna je na internetskoj
stranici Youtube.
Prijedlog za imenovanje Parka
Marije Ružičke Strozzi u Zagrebu
H
rvatsko-češko društvo uputilo
je 31. listopada 2012. Odboru
za imenovanje naselja, ulica i
trgova Gradske skupštine Grada Zagreba prijedlog da bezimeni park u
naselju Savica dobije ime Park Marije Ružičke Strozzi. Kako se ističe u
prijedlogu, time bi se Zagreb napokon odužio jednoj od najistaknutijih
hrvatskih glumica koja je ujedno bila
i rodonačelnica ugledne umjetničke
obitelji, kojoj se ove godine navršila
75. godišnjica smrti. »Imenovanjem
Parka Marije Ružičke Strozzi povećao bi se fond zagrebačkih javnih
površina nazvanih u čast znamenitih
žena, čime se promiče rodna ravnopravnost. Budući da je Zagrepčanka
Marija Ružička Strozzi bila Čehinja,
imenovanje parka u njenu čast bilo bi
još jedan podsjetnik na višestoljetne
hrvatsko-češke kulturne veze i na
brojne Čehe i Čehinje koji su dali doprinos razvoju Zagreba, što je posebno bilo izraženo upravo na području
kazališnog i glazbenog života«, kaže
se u prijedlogu Hrvatsko-češkog
društva. U naselju Savica gotovo sve
su ulice imenovane po istaknutim
glumcima ili pjevačima pa bi se ovaj
prijedlog smisleno uklopio u taj tematski kontekst.
Marija Ružička Strozzi rodila se
3. kolovoza 1850 u moravskom gradiću Litovelu, a već s četiri mjeseca
života doselila se u Zagreb gdje joj
je otac Leopold Ružička, kao i mnogi Česi, dobio posao u kazališnom
orkestru. U kazalištu je prvi put nastupila 1868. i bio je to početak njene
karijere koja je potrajala gotovo 70
godina, sve do smrti 27. rujna 1937.
Njen talent bio je prepoznat i u inozemstvu, među ostalim i u Beču, gdje
su joj nudili trajan angažman koji nije
prihvatila. Na gostovanjima u inozemstvu Marija Ružička Strozzi dočekivana je ovacijama i priznanjima,
posebno u svojoj domovini, u Pragu i
Brnu, a kritike su je uspoređivale sa
Sarom Bernhardt i Eleonorom Duse.
Nijedna hrvatska glumica nije ostvarila toliko uloga na sceni kao Marija
Ružička Strozzi, oko 600, s nekoliko
tisuća nastupa. Igrala je Shakespeareove heroine, ženske likove u dramama Ibsena, Strindberga i Haup13
tmanna, Damu s kamelijama, Fedru,
Mariju Stuart, Teutu, Maru Benešu,
Majku Jugovića itd. Rodom Čehinja,
svoje hrvatsko domoljublje iskazivala je i čestim gostovanjima po hrvatskim krajevima, među ostalim i u Puli
i Zadru, u čemu je nisu obeshrabrile
niti prijetnje autonomaša. Budući da
je u rodnoj Moravskoj provela tek
prva četiri mjeseca života, zaboravila je češki, no ponovno ga je počela
učiti pod utjecajem Josefa Václava
Friča. Još za života postavljeno joj je
poprsje u zgradi HNK i spomen ploča
u rodnom Litovelu, gdje je povodom
85. rođendana proglašena počasnom
građankom. Marija Ružička Strozzi
doživjela je u životu mnoge tragedije,
a od njeno osmero djece za života joj
je umrlo njih šest. Dvoje djece koje ju
je nadživjelo također je ostavilo traga
u hrvatskoj kulturi – kći Maja Strozzi
bila je svjetski poznata operna pjevačica, a sin Tito Strozzi bio je istaknuti
glumac i kazališni režiser. Unuk Marije Ružičke Strozzi, sin Maje Strozzi,
bio je skladatelj Boris Papandopulo, a
unuka Tita Strozzija i njegove supruge glumice Elize Gerner je glumica
Dora Fišter Toš. »Za razliku od svog
sina i unuka, Marija Ružička Strozzi
još uvijek u Zagrebu nema javnu površinu sa svojim imenom i vrijeme je
da se nepravda prema ovoj iznimnoj
ženi, velikoj zagrebačkoj i hrvatskoj glumici i rodonačelnici ugledne
umjetničke dinastije napokon ispravi«, kaže se u prijedlogu HČD-a.
M. L.
SUSRETI
Vijesti
Česi odolijevaju asimilaciji – osvrt na popis stanovništva
A
similacija je proces koji nije moguće izbjeći niti zaustaviti pa se i
usporavanje utapanja manjinskih
etničkih zajednica u većinski narod uglavnom čini nemogućom misijom. Rezultati
preklanjskog popisa stanovništva potvrđuju međutim da ipak postoje iznimke.
Među njima je i češka manjinska zajednica. Doduše, broj hrvatskih građana
koji se izjašnjavaju kao pripadnici češke
nacionalne manjine po prvi put je u povijesti pao ispod deset tisuća – točno 9641, i to
je za 869 osoba češke nacionalnosti manje
nego na prethodnom popisu iz 2001., kada
ih je bilo 10.510, ali unatoč tomu Česi imaju puno razloga za zadovoljstvo i za tvrdnju da su značajno usporili asimilaciju. Naime, prije četiri desetljeća, 1971., živio je u
Hrvatskoj 19.001 Čeh, a na sljedećim popisima stanovništva broj pripadnika manjine
smanjivan je za 3940 pa zatim za 1975 i
za 2576 osoba, tako da za najnoviji rezultat
uistinu možemo reći da je broj Čeha manji
za »samo« 869 osoba.
Istina je da ima etničkih zajednica koje
su prošle bolje, pa i povećale broj pripadnika, no to se odnosi ili na male zajednice, među kojima su i Slovaci, čiji je broj s
4712 porastao na 4753, odnosno za 41 osobu, kao i na Rome, zahvaljujući posebnom
nacionalnom programu, i Bošnjake koji su
se do popisa iz 2001. uglavnom izjašnjavali kao Muslimani. Kada je riječ o velikim i
o takozvanim autohtonim manjinama, one
odreda bilježe značajan pad pa je tako broj
Srba smanjen za čitavih 15.000, Talijana i
Mađara za po 2000, a Slovenaca za 3000.
Česi su se za svoj solidan rezultat izborili sami, ustvari, posljedica je to smišljene
kampanje koju su zajedničkim snagama
vodila vijeća češke manjine i Savez Čeha
kao krovna udruga manjinskih društava.
Formiran je tim koji je osmislio kampanju
u kojoj se ukazivalo na važnost očuvanja
nacionalnog identiteta, na godišnjim skup-
štinama kulturnih društava članovi su pozivani da se na popisu izjasne kao Česi,
opetovano su to činili manjinske novine
Jednota, kao i češki program Radio Daruvara, a tiskan je i poseban letak na kojem je
objašnjeno zašto je to potrebno.
Sve to dalo je rezultat kojim manjinska zajednica u datim okolnostima uistinu
može biti zadovoljna. Posebno stoga što je
u nekim mjestima broj Čeha i povećan, poput Zagreba gdje je 2001. živjelo 813 Čeha,
a danas ih je 835, ili zato što je u Daruvaru,
gdje živi četvrtina svih hrvatskih Čeha, njihov broj između dva popisa pao za samo 19
(s 2504 na 2485). Kada je o Daruvaru riječ,
udio Čeha u strukturi stanovništva se zbog
osjetnog pada ukupnog broja žitelja (za nekih tisuću i pol) čak povećao – prije jednog
desetljeća živjelo je u ovom gradu 18,91
posto Čeha, a sada njihov udio iznosi 21,36
posto. Istovremeno, broj Srba u Daruvaru
je manji za četiri stotine pa je i njihov udio
u strukturi stanovništva pao ispod petnaest
posto (12 posto), tako da gube pravo na zamjenika gradonačelnika i proporcionalnu
zastupljenost u gradskom vijeću.
I kada je riječ o mogućnosti sudjelovanja u predstavničkim tijelima i izvršnoj
vlasti lokalne samouprave, Česi imaju ra-
zloga za zadovoljstvo. Kako se sada to
zakonsko pravo utvrđuje prema rezultatima popisa stanovništva (a ne više popisa
birača), Česi imaju pravo birati zamjenika
gradonačelnika u Daruvaru i Grubišnom
Polju, zamjenike načelnika općina u Končanici i Dežanovcu, te zamjenika župana u
Bjelovarsko-bilogorskoj županiji – dakle
sve u ovoj županiji u kojoj žive dvije trećine svih pripadnika manjine. Valja dodati
još da pripadnici manjina po prvi puta imaju dopunsko pravo glasa, što znači da glasuju i za političke stranke, odnosno nezavisne liste, ali pored toga dobivaju i dodatni
listić na kojem zaokružuju svoga favorita
među manjinskim kandidatima za zamjenike. Stoga je od velike važnosti upozoriti
da je za konzumaciju toga prava neophodno da pripadnik manjine bude upisan na
manjinski popis birača i to do izbora valja
provjeriti.
Dakle, manjinski zamjenik će biti izabran svakako na redovnim izborima i neće
biti dopunskih izbora da bi manjine ostvarile to pravo. Zbog toga će u općinama i
gradovima, kao i u županijama gdje određene manjine imaju to pravo (općine i gradovi s više od 15, a županije s više od 5 posto pripadnika manjine), biti povećan broj
zamjenika. Konkretno, u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji po statutu se na izborima
biraju dva zamjenika župana, a pošto u toj
županiji češka i srpska manjina imaju više
od pet posto stanovništva i imaju pravo na
dožupane, to znači da će ukupno biti čak
četiri zamjenika župana. Kako je to osjetan
udarac za proračun, neke će se jedinice lokalne i regionalne samouprave možda odlučiti da iskoriste mogućnost da izmjenama
statuta smanje broj redovnih zamjenika.
Budući da bi to značilo da bi u izvršnoj
vlasti manjine bile brojčano ravnopravne
ili čak nadmoćne, teško je vjerovati da će
se netko na to odlučiti, ali – tko zna.
Mato Pejić
ZANIMLJIVOSTI
Prema popisu stanovništva iz 2011., Češka ima
10,436.560 stanovnika, od toga 5,326.794 žena
i 5,109.766 muškaraca. U odnosu na 2001., to je
206.500 stanovnika više. Prosječna starost stanovnika
Češke je 40,6 godina.
14
Prema popisu stanovništva iz 2011., Hrvatska ima
4,284.889 stanovnika, od toga 2.218.554 žena i
2.066.335 muškaraca. U odnosu na 2001., Hrvatska ima
152.571 stanovnika manje. Prosječna starost stanovnika
Hrvatske je 41,7 godina.
SUSRETI
Zagrebački Češki narodni dom proslavio 75. godišnjicu
Č
eški narodni dom u Zagrebu 2012.
je navršio 75 godina, a središnja
proslava tog jubileja održana je
20. listopada, u nazočnosti predsjednika
Republike Hrvatske Ive Josipovića i drugih uglednih gostiju. Dan ranije javnosti je
predstavljena knjiga Češki narodni dom u
Zagrebu, čiji autori su predsjednik Češke
besede Zagreb Juraj Bahnik i predsjednik
Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac, u kojoj je opisana burna i zanimljiva povijest zgrade u Šubićevoj 20 u kojoj
djeluju institucije češke manjine u Zagrebu i Hrvatsko-češko društvo. Češki narodni dom projektirao je Lavoslav Kalda, rodom iz Moravske, čije najznačajnije djelo
je palača Hrvatskog sabora, što simbolički
govori o tome koliko je češka manjina duboko ukorijenjena u hrvatsku sredinu, kao
i o velikom doprinosu koji su Česi dali
Hrvatskoj na svim područjima života. To
je bila središnja misao u govorima visokih gostiju na proslavi godišnjice Češkog
narodnog doma. Predsjednik Josipović
podsjetio je da su Česi u Zagrebu i Hrvatskoj prisutni od 11. stoljeća i spomenuo
još neke povijesne epizode u kojima se
dokazalo zajedništvo i bliskost Hrvatske i
Češke. »S velikim zadovoljstvom uživam
u češkoj kulturi jer je ona za mene jedna
od velikih europskih kultura. Vaša kultura
je i naša, i interakcija kultura kroz stoljeća primjer je kako većina i manjina mogu
skladno i uspješno obogatiti jedna drugu.
Bit ćemo još bliže nakon ulaska Hrvatske u EU«, kazao je Josipović, kojem je
na svečanosti uručena i diploma o proglašenju počasnim članom Češke besede
Zagreb. »Ponosan sam što sam član Češke besede i volio bih da to članstvo jača i
znanjem češkog jezika. Kad odem u mirovinu možda ću se i time baviti«, rekao je
Josipović, pozvavši hrvatske Čehe da »tjeraju« svoju djecu učiti češki. Kao drugi
Juraj Bahnik, Jaromil Kubiček i Ivo Josipović
hrvatski predsjednik koji posjećuje Češki
narodni dom, upisao se i u Spomen-knjigu Češke besede Zagreb koja se vodi od
1879. Marijan Lipovac je kazao da HČD
75. godišnjicu Češkog narodog doma
smatra i svojim godišnjicom. »Zahvaljujući HČD-u u Domu se, osim zagrebačkih Čeha, okupljaju i oni hrvatski građani
koji nemaju češko porijeklo, ali koji žele
dati svoj doprinos razvoju hrvatsko-češkog prijateljstva jer iz nekog razloga vole
Češku i Čehe. Međutim, oni prije svega
vole Hrvatsku, ali ne bilo kakvu Hrvatsku,
nego onakvu Hrvatsku koja nije autistična
i zatvorena u sebe, nego koja je otvorena
za suradnju sa svim državama i narodima,
a posebno s onima s kojima nas veže stoljetno prijateljstvo, u dobru i zlu, kao što
je slučaj s Češkom i Česima. Drago nam je
da ova proslava prolazi u duhu hrvatsko-
češkog prijateljstva koje su na umu imali
i inicijatori izgradnje Doma, koji ga nisu
zamislili kao češki geto, nego kao mjesto
suradnje zagrebačkih Čeha s građanima
Zagreba«, rekao je Lipovac. O povijesti
Češkog narodnog doma opširnije je govorio Juraj Bahnik. »Češki narodni dom bit
će zasigurno još puno godina svjedokom
kulturnog života zagrebačkih Čeha i njihovih prijatelja. Brojna mladost koja marljivo uči jezik svojih predaka i sudjeluje u
radu društvenih sekcija koje njeguju češku
kulturnu tradiciju, brojno članstvo Češke
besede, prijateljska sredina grada Zagreba
i Hrvatske koja moralno i materijalno podupire rad manjinskih zajednica te stalna
briga Češke za svoju dijasporu, jamac su
da Češka manjina u Zagrebu može imati
vjere u budućnost«, rekao je Bahnik.
Ivona Mamić
Prvo Masarykovo poprsje
u Hrvatskoj
Prvi čehoslovački predsjednik dobio je 16. lipnja 2012. svoj prvi
spomenik u Hrvatskoj, brončano poprsje postavljeno na ulazu u
Češki narodni dom T. G. Masaryka u Rijeci. Poprsje su zajednički
otkrili riječki gradonačelnik Vojko Obersnel i češki veleposlanik
Karel Kühnl, dok je kraće predavanje o Masaryku i njegovim zaslugama održao predsjednik HČD-a Marijan Lipovac. Poprsje je dar
Čehoslovačkog zavoda za inozemstvo u Pragu.
I. M.
15
SUSRETI
Hrvatstvo hrvatskih Čeha: navijaju za
Hrvatsku, ne vole kim i gledaju »mydlovačke«
U
ljeto 1940., godinu dana nakon što
je stvaranjem Banovine Hrvatske
u sklopu Kraljevine Jugoslavije
obnovljena hrvatska državnost, mladi daruvarski svećenik Josip Salač u tjedniku Naše
noviny objavio je ovo svoje razmišljanje o
identitetu pripadnika češke manjine u Hrvatskoj: »Zašto i mi ne bismo bili ‘hrvatski
Česi?’ Naime mi, druga i treća generacija. Ovdje smo u Hrvatskoj rođeni, većina
smo ovdašnji državljani. Zašto onda biti
po strani? Zašto se osjećati gostima tamo,
gdje jesmo i gdje trebamo biti kod kuće?...
Ne osjećam se ovdje gostom! Ovdje sam
kod kuće! ... Jesmo i ostat ćemo Česi. Ali sa
‘starom domovinom naših očeva i djedova’
spaja nas jedino još materinski jezik. Naša
domovina, otadžbina, ne ‘nova’, nego jednostavno jedina domovina je Hrvatska. Ovdje smo ugledali Božje svjetlo. Radost ranog
djetinjstva i čežnje naše mladosti povezane
su s hrvatskom zemljom i ozračjem. Zato
želimo toplu i iskrenu suradnju s Hrvatima.
Želimo sudjelovati u hrvatskom javnom životu. Surađivati s hrvatskim društvima….
Što želim? Suradnju s Hrvatima. Iskrenu.
Trajnu.« Kad je budući pomoćni zagrebački
biskup ovo pisao, njegove teze bile su ispred
tadašnjeg vremena jer mnogi Česi u Hrvatskoj bili su državljani Čehoslovačke (točnije, te 1940. Protektorata Češke i Moravske),
a na pripadnike manjina u Hrvatskoj se, kao
i drugdje, često gledalo ne kao na dio vlastite nacije, nego kao na doseljenike i strance,
čak i ako su im se preci doselili prije više
stoljeća. Danas možemo reći da se Salačeva
vizija ostvarila i pripadnici češke manjine
osjećaju se upravo onako kako je on i želio,
kao hrvatski Česi. Svi su hrvatski državljani,
hrvatski jezik znaju jednako kao i češki ili
čak i bolje, brojni Česi branili su Hrvatsku
u Domovinskom ratu, za očuvanju njihova
identiteta ne mala sredstva izdvaja hrvatska
država – ukratko – hrvatski Česi danas su
politički Hrvati koji se u Hrvatskoj osjećaju
kao Česi, a u Češkoj kao Hrvati te svojim
posebnostima u kulturi i tradiciji samo obo-
gaćuju Hrvatsku. Iako su češke narodnosti,
pritom nisu ništa manje Hrvati jer hrvatstvo
nije kategorija vezana isključivo uz etničke
Hrvate, barem ne od stvaranja samostalne
Hrvatske, niti je jednoobrazno i uniformirano. Uostalom, i velik broj etničkih Hrvata
ima barem dio predaka koji su bili stranci pa
i sami tvorci moderne hrvatske nacije često
su bili sinovi ili unuci doseljenika. Pitanje
identiteta vrlo je složeno i zapravo duboko
intimno i nije lako dati jednoznačan odgovor
što nekoga čini hrvatskim Čehom. Precizan
odgovor na to pitanje moglo bi dati samo opsežno multidisciplinarno znanstveno istraživanje, ali posao eventualnim istraživačima
mogla bi olakšati knjiga Moje české kořeny,
objavljena 2012. u izdanju Novinsko-izdavačke ustanove Jednota (urednica knjige je
Vlatka Daněk), koja daje određeni »fotorobot« prosječnog hrvatskog Čeha. Riječ je o
zbirci tekstova 28 autora (od 18 do 88 godina) koji su pisali o svom životu, češkom
porijeklu, precima, odrastanju u manjinskoj
češkoj sredini i prilagodbi većinskom hrvatskom društvu te svojim odnosima prema
Hrvatskoj i Češkoj. U pripremi je prijevod
cijele knjige na hrvatski, što će ju učiniti dostupnom daleko široj publici, iako je u prvom redu namijenjena Česima u Hrvatskoj
kojima će razmišljanja njihovih sunarodnjaka pomoći da lakše definiraju svoj vlastiti
identitet i razbistre moguće nejasnoće i dileme. Knjiga je međutim jednako zanimljiva i
za one koji nisu Česi, kako bi bolje upoznali
i shvatili svoje sugrađane s kojima dijele svo
dobro i zlo života u Hrvatskoj, ali koji se od
njih razlikuju nekim specifičnostima.Većina
autora priloga sebe definira kao hrvatske
Čehe, što je precizniji i iz pozicije većinskog
naroda korektniji termin od službenog »Česi
u Hrvatskoj«, koji se osim na češku manjinu može odnositi i na češke državljane koji
(privremeno) žive u Hrvatskoj i koji pomalo
aludira na nekakvu eksteritorijalnost. Pojam
»hrvatski Česi« pak jasno upućuje na ukorijenjenost češke manjine u Hrvatsku koja
je njihova jedina domovina, kao što je još
1940. ustvrdio Josip Salač. Naravno, hrvatski Česi imaju emotivan odnos i prema Češkoj, ali često upravo ondje postaju svjesniji
hrvatskog dijela svog identiteta jer ih mnogi
»pravi« Česi mnogi doživljavaju kao Hrvate
koji doduše odlično govore češki, ali koji su
ipak stranci, među ostalim i zbog kulturoloških razlika koje se vide u načinu ponašanja
i prehrambenim navikama. Hrvatski Česi u
pravilu vole tradicionalna hrvatska jela i ne
vole kim, taj u Češkoj gotovo neizostavan
začin. Kad se na sportskom terenu sučele reprezentacije Hrvatske i Češke, hrvatski Česi
navijaju za Hrvatsku, ali nisu jako tužni ako
Češka pobijedi. Naravno, navijanje za Češku kad igra protiv trećih zemalja se podrazumijeva. Hrvatsko-češki identitet ogleda se
i u govoru pa se češki jezik hrvatskih Čeha
počinje kroatizirati i javljaju se neologizmi
kao što su mydlovačky (TV sapunice) ili
švestkovat (šljiviti). Da parafraziramo najpoznatijeg hrvatskog »manjinca« Nikolu
Teslu, hrvatski Česi jednako su ponosni na
češki rod, ali i na hrvatsku domovinu,. Ne
radi se tek o hladnoj građanskoj lojalnosti
koja se odražava u poštivanju zakona i plaćanju poreza, nego o duboko emotivnom
odnosu prema Hrvatskoj bez koje hrvatski
Česi ne bi bili to što jesu.
Marijan Lipovac
ZANIMLJIVOSTI
U Češkoj živi 422,276 stranih državljana. Najviše ih ima ukrajinsko državljanstvo, njih 117.810,
državljana Slovačke ima 84.380, Vijetnama
53.110, Rusije 36 055, Njemačke 20.780, a Poljske 17.856. Hrvatsko državljanstvo ima 2051 stanovnik Češke.
U Hrvatskoj živi 22.527 stranih državljana. Najviše ih ima
državljanstvo BiH – 6733, Srbije 2888, Slovenije 1999,
Njemačke 1609, Italije 1420, Kosova 1188, a Makedonije
1034. Državljana Češke u Hrvatskoj ima 250.
16
SUSRETI
Nagrada Libuši Stranjik
Direktorica Novinsko-izdavačke ustanove Jednota i glavna urednica istoimenog tjednika Libuše
Stanjik 6. prosinca 2012. u Pragu je primila nagradu
»Češki patriot« za njegovanje češkog jezika i tradicije u inozemstvu u kategoriji publicističke djelatnosti
koju petu godinu dodjeljuje Asocijacija nositelja legionarskih tradicija u Češkoj ANLET. Cilj nagrade
je promicanje ljubavi prema Češkoj i njenoj povijesti
u sklopu odgoja i očuvanja povijesnih tradicija
češkog društva, a ovo je bilo prvi put da nagradu
dobiva netko izvan Češke. Riječ legionar označava
češke vojnike koji su u Prvom svjetskom ratu kao
zarobljeni austro-ugarski vojnici ili bjegunci u Rusiji osnovali svoje postrojbe s ciljem borbe na strani
Antante. U Drugom svjetskom ratu češki legionari
ratovali su na strani saveznika, a kako bi došli na zapad iz okupirane Češke putovali su i kroz Hrvatsku.
To je u zborniku Přehled iz 2011. podrobno opisao
svjedok tih događaja Václav Šrámek koji je Libušu
Stranjik i predložio za ovu nagradu. U vrijeme komunizma legionari su bili nepoželjni i rehabilitirani
su tek nakon 1989. Većina ih danas više nije živa,
ali ANLET i dalje čuva uspomenu na njih i njeguje
legionarske tradicije. »Obradovalo me da je netko
u Češkoj opazio to da i kod nas postoje rodoljubi
i da se također bavimo poviješću češkog naroda i
češke manjine, kao i uzajamnim vezama u prošlosti
češkog i hrvatskog naroda. I ja u sebi nosim vrlo jak
rodoljubni osjećaj, ali obradovalo me da se netko o
tome brine«, izjavila je Libuše Stranjik. M. L.
Dožinky u Končanici
Ž
etvene svečanosti Dožinky, najstarija i najveća manifestacija češke
manjine u Hrvatskoj održane
su 14. srpnja 2012. u Končanici
gdje se okupilo oko 1100 sudionika, članova svih 30 Čeških
beseda i njihovih gostiju iz
Češke te hrvatskih društava.
U sklopu manifestacije koja
se održava svake dvije godine
organizirana su razna događanja, izložbe, žetvena povorka
s alegorijskim kolima i bogat
kulturno-umjetnički program.
Osim simboličnog prikazivanja uspješnog ubiranja ljetine,
žetvene svečanosti potvrdile su
i postignuća hrvatskih Čeha u
prosvjetnom i kulturnom životu. Otvorene su i dvije izložbe
o dosadašnjim žetvenim svečanostima u Končanici i o vjerskom životu stanovnika tog
sela. Dožinky su održani pod
pokroviteljstvom Ministarstva
kulture, Savjeta za nacionalne
manjine, Ministarstva vanjskih
poslova Češke i Općine Končanica.
M. L.
ZANIMLJIVOSTI
U Češkoj je službeno priznato 12 nacionalnih
manjina. To su: Slovaci (147.152 pripadnika),
Ukrajinci (53.253), Poljaci (39.096), Nijemci
(18.658), Rusi (17.872), Mađari (8920), Romi
(5135), Bugari (4999), Grci (2043), Srbi (1717),
Hrvati (1125) i Rusini (739). U Češkoj živi i
29.825 Vijetnamaca, ali oni nisu priznati kao
manjina. Hrvata je 2001. bilo 1585, tako da se u
deset godina njihov broj smanjio za 29,1 posto.
Hrvatski je kao materinski jezik navelo 1392
stanovnika Češke.
U Hrvatskoj su službeno priznate 22 nacionalne manjine.
To su: Srbi (186.633 pripadnika), Bošnjaci (31.479), Talijani (17.807), Albanci (17.513), Mađari (14.048), Romi
(16.975), Slovenci (10.517), Česi (9641), Slovaci (4753),
Crnogorci (4517), Makedonci (4138), Nijemci (2965),
Rusini (1936), Ukrajinci (1878), Rusi (1279), Poljaci
(672), Židovi (509), Rumunji (435), Turci (367), Bugari
(350), Austrijanci (297 i Vlasi (29). Čeha je 2001. u Hrvatskoj bilo 10.510, tako da se u deset godina njihov broj
smanjio za 8,3 posto. Češki je kao materinski jezik navelo
6292 stanovnika Hrvatske.
17
SUSRETI
Česi po prvi put izravno birali šefa države
Miloš Zeman novi češki predsjednik
M
iloš Zeman treći je predsjednik
Češke Republike, odlučili su u
drugom krugu predsjedničkih
izbora 25. i 26. siječnja 2013. češki birači
koji su mu dali potporu od 54,8 posto, a
njegovom protukandidatu Karelu Schwarzenbergu 45,2 posto. Zeman se već upisao
u povijest time što je postao prvi šef države kojeg su Česi izabrali na neposrednim izborima. Svog prethodnika Václava
Klausa zamijenit će na dužnosti 8. ožujka
2013. Zemanov izbor bio je očekivan i u
neku ruku logičan – od početka izborne
kampanje bio je favorit, a uz Klausa i prvog češkog predsjednika Václava Havela,
Zeman je najznačajniji češki političar u
zadnjih 20 godina – od 1998. do 2002. bio
je premijer, a od 1996. predsjednik Parlamenta. Od 1993. do 2001. bio je predsjednik Češke socijaldemokratske stranke,
jedne od dviju vodećih čeških stranaka, a
do 2007. njen počasni predsjednik, tako da
je pobjeda u utrci za predsjednika države
kruna njegove političke karijere u kojoj je
bilo i uspona i padova. Zemanovim izborom prekinuta je dvostruka tradicija – češki predsjednik više ne nosi brkove (brkati
Schwarzenberg u tom bi smislu značio
kontinuitet) i više se ne zove Václav. No,
poveznice s glavnim češkim zaštitnikom
ipak ima jer Zeman je rođen 28. rujna
1944., upravo na blagdan svetog Václava.
Prvog dana drugog izbornog kruga bio je
pak Zemanov imendan, pa se birače pozivalo i sloganom »Na Miloša za Miloša«.
Za razliku od Havela i Klausa, Zeman nije
rođeni Pražanin jer je rođen u Kolínu, kao
sin poštara i učiteljice. Po struci je ekonomist i do 1989. radio je kao prognostičar
i triput kao nepodoban ostajao bez posla.
Uz Havela
i Klausa
Zeman je
najznačajniji
češki
političar u
zadnjih 20
godina
Miloš Zeman s kćeri Kateřinom (gore) i s članovima HČD-a (dolje)
Član Komunističke partije bio je samo u
vrijeme Praškog proljeća. Uoči Baršunaste revolucije angažirao se u Građanskom forumu, a 1990. postao zastupnik
u Federalnoj skupštini. Od 1992. bio je
član Češke socijaldemokratske stranke
i inicirao je posljednji pokušaj očuvanja
Čehoslovačke predlažući njenu reformu
u Češko-slovačku uniju, ali bezuspješno.
Šef stranke postao je 1993., a kad je nakon izbora 1996. svom glavnom suparniku Klausu, čelniku Građanske demokratske stranke (ODS), omogućio ostanak na
položaju premijera, postao je predsjednik
Parlamenta. Nakon izbora 1998. Zeman i
Klaus promijenit će položaje, tako da je
sve do kraja Zemanovog premijerskog
mandata na snazi bila neformalna velika
koalicija dviju najvećih stranaka. Češka
je u to vrijeme ušla u NATO i završila
pregovore o ulasku u EU, a nakon godina krize ostvaren je i gospodarski rast.
Zeman se 2003. neupješno kandidirao za
šefa države i zatim povukao iz visoke politike i posvađao sa svojim nasljednicima
u ČSSD-u. Naposlijetku je 2009. osnovao
Stranku prava građana koja po njemu nosi
službeni naziv Zemanovci, ali na izborima 2010. nije uspjela ući u Parlament.
Ipak, u prvom krugu predsjedničkih izbora, u kojem je bilo devet kandidata, Zeman je uspio privući najveći dio glasača
svoje bivše stranke koja mu je nakon prvog kruga dala i službenu potporu. Zeman
se dvaput ženio i iz prvog braka ima sina
Davida, a iz drugog kćer Kateřinu koja će
čini se, iako joj je tek 18 godina, preuze18
ti ulogu prve dame jer njena majka Ivana
izbjegava pojavljivanje u javnosti. Dok je
Havel bio katolik, a Klaus husit, Zeman je
ateist. Kao premijer, Hrvatsku je posjetio
1998. povodom summita Srednjoeuropske inicijative, a u službeni posjet došao
je 2001., kad se sastao i s predstavnicima
HČD-a i češke manjine koju je pohvalio
zbog očuvanja češkog jezika i kazao da bi
ga od hrvatskih Čeha mogli naučiti češki
televizijski spikeri. U Gradskoj knjižnici
u Zagrebu Zeman je otvorio izložbu o Jaroslavu Seifertu. Zemanova vlada 1999.
je izrazila žaljenje zbog progona moravskih Hrvata nakon 1945. i nazvala ga nehumanim, što je bila svojevrsna moralna
zadovoljština. To ujedno znači da Zeman
zna da u Češkoj postoji hrvatska manjina – Klaus je naime toga postao svjestan
tek 2012. kad su mu tijekom posjeta predsjednika Ive Josipovića bili predstavljeni i čelnici moravskih Hrvata. Zeman je
poznat u javnosti kao dobar govornik, ali
svojim stilom ponašanja i izjavama izaziva i proturječnosti među Česima i tek će
morati dokazati da je doista predsjednik
svih građana. Iako mu ovlasti nisu velike, neposredan izborni legitimitet dat će
Zemanu snagu u unutarnjoj politici, tim
više što je popularnost vlade Petra Nečasa na niskim granama. Što se tiče vanjske
politike, Zeman je za razliku od Klausa
proeuropski orijentiran pa se očekuje jači
angažman Češke u EU-u, a već je najavio
da će na Praškom dvorcu izvjesiti i europsku zastavu.
Marijan Lipovac
SUSRETI
Martin Košatka
Otvoren hrvatski
konzulat u Brnu
novi češki veleposlanik
N
ovi češki veleposlanik
u Hrvatskoj je Martin
Košatka koji je svog
prethodnika Karela Kühnla nakon petogodišnjeg mandata naslijedio u rujnu 2012. Time je
postao peti veleposlanik Češke
u 20 godina njene samostalnosti. Košatka je rođen 1965. u
Pragu gdje je studirao geologiju
i jezike, a u češkoj diplomaciji
radi od 1994., najprije u Službi za Ujedinjene narode Ministarstva vanjskih poslova, a od
1997. do 2001. bio je zamjenik
veleposlanika u Kanadi. Zatim
je do 2003. bio ravnatelj Službe za sigurnosnu politiku, a do
2004. politički ravnatelj Ministarstva. Od 2004. do 2009. bio
je veleposlanik u Španjolskoj,
a prije dolaska u Zagreb bio
je ravnatelj Službe za sjever-
O
dlukom predsjednika Republike Ive Josipovića
od 9. srpnja 2012., osnovan je Konzulat Hrvatske u Češkoj sa sjedištem u Brnu, na čelu
s počasnim konzulom i konzularnim ovlastima nad
konzularnim područjem koje obuhvaća Južnomoravski kraj, Moravsko-šleski kraj, Olomoucki kraj, Zlínski kraj i Vysočinu. Konzulat će promovirati suradnju
Hrvatske s navedenim područjima u pitanjima gospodarske, obrazovne, kulturne i manjinske tematike. Klasične konzularne usluge (vize, državljanstva, matičarstvo i dr) i dalje će isključivo davati Konzularni odjel
Veleposlanstva u Pragu. Počasni konzul je predsjednik
Češko-hrvatske gospodarske komore Ivo Nešpor, a
Konzulat je 16. siječnja 2013. otvorio hrvatski veleposlanik Frane Krnić, koji je Nešporu uručio »patentno
pismo« o imenovanju počasnim konzulom. Nazočni
su bili brojni predstavnici lokalnih vlasti, političkog,
kulturnog, sveučilišnog i gospodarskog života te diplomatsko-konzularnog zbora, kao i predstavnici čeških
i hrvatskih gradova-prijatelja, posebno s područja Zadarske županije koja razvija partnerstvo s Južnomoravskim krajem. Gosti su bili i bivši češki veleposlanik u
Hrvatskoj Karel Kühnl i bivši savjetnik za gospodarstvo Tomáš Kuchta. Nešporov prioritet bit će razvijanje gospodarske i kulturne suradnje. »Trudit ću se dovesti na ovdašnje tržište hrvatske proizvode kao što su
vina i sirevi, a velika zadaća je obnova zračne linije
između Brna i Zadra. Ona će pomoći češkim turistima
koji dolaze u Hrvatsku, a privući će i hrvatske turiste
u južnu Moravsku«, kazao je Nešpor koji o uspostavi
zračne linije već pregovara s dvije zračne kompanije
iz Poljske i Slovačke. Linija je postojala 2010., ali je
zbog krize ukinuta. Konzulat će se brinuti i o pripadnicima hrvatske manjine u Moravskoj. Adresa Konzulata je Purkyňova 2740/45, 612 00 Brno 12, telefon:
+420541590202, e-mail: [email protected]. M. L.
nu i istočnu Europu. Košatka
je oženjen i otac troje djece.
Govori engleski, španjolski i
ruski, a dobro mu ide i učenje
hrvatskog koji su s vremenom
naučili svi njegovi prethodnici.
M. L.
Češka ratifikacija Ugovora o
pristupanju Hrvatske EU-u
P
ostupak ratifikacije pristupnog ugovora Hrvatske Europskoj
uniji, prema važećoj proceduri u Češkoj, morao je proći tri
faze koje su dovršene do kraja lipnja 2012. Prva, krajem
travnja, izjašnjavanjem češkog Senata rezultirala je jednoglasnom
odlukom nazočnih senatora (59 glasova za); druga, s početka lipnja, bila je potvrda Zastupničkog doma (sa 151 glasom od ukupno 164 prisutnih zastupnika) i treća, potpis češkoga predsjednika
Václava Klausa, obavljena je krajem lipnja. Time je Češka postala
deveta zemlja članica EU-a koja je završila proces ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora. V. B.
Vojna suradnja
Hrvatske i Češke
U srpnju 2012. u vojarni Zemunik održana je obuka
čeških helikopterskih posada
za specijalne operacije. Obuka
je bila dio plana razvoja Međunarodnog središta za obuku
pilota helikoptera u Zemuniku u čemu prednjači provedba
zajedničke obuke pripadnika
Oružanih snaga Hrvatske i pripadnika Ministarstva obrane
Češke. Tako je tijekom svibnja
uspješno proveden prvi tečaj zajedničke obuke hrvatskih i čeških savjetodavnih zrakoplovnih
timova u sklopu preduputne
obuke i pripreme pripadnika
koji mentoriraju helikopterske
eskadrile Afganistanskog ratnog zrakoplovstva, a u sklopu
NATO-ove inicijative Pametna
obrana kojom zemlje udružuju resurse i kapacitete s ciljem
smanjenja troškova obuke. V. B.
Veleposlanik Frane Krnić, konzul Jan Nešpor i zamjenik
južnomoravskog hejtmana Roman Celý
19
SUSRETI
Niti ulazak Hrvatske u EU ne može proći bez Čeha
Štefan Füle i Libor Rouček –
dva različita životopisa
K
ad se jednog dana bude pisala
povijest hrvatskog ulaska u EU,
bit će zabilježeno i to da je u to
vrijeme povjerenik za proširenje bio češki
predstavnik u Europskoj komisiji Štefan
Füle, a izvjestitelj Europskog parlamenta
za Hrvatsku češki zastupnik Libor Rouček. Füle je relativno dobro poznat hrvatskoj javnosti (na dužnosti je od veljače
2010.), ali evo i njegovog kratkog životopisa: rođen je 1962. u Sokolovu, a studirao je na Filozofskom fakultetu u Pragu
i na Državnom institutu za međunarodne
odnose u Moskvi. Od 1982. do 1989. bio
je član Komunističke partije Čehoslovačke i od 1987. radio je u diplomaciji. Od
1990. do 1995. bio je tajnik Stalne misije
pri UN-u u New Yorku, a zatim je do 1998.
službovao u Pragu i uz ostalo sudjelovao
u pregovorima o ulasku Češke u NATO.
Od 1998. do 2001. bio je veleposlanik u
Litvi, a od 2003. do 2005. u Velikoj Britaniji. Između toga bio je zamjenik ministra
obrane. Od 2005. do 2009. bio je veleposlanik pri NATO-u, a 2009. bio je ministar
za europske poslove.
Za Roučeka, koji je svog prethodnika Hannesa Swobodu zamijenio u srpnju
2012. čuli su rijetki, a životopis mu je potpuno različit od Füleovog. Rođen je 1954.
u Kladnu, a 1977. je emigrirao u Austriju
i u Beču studirao političke znanosti i sociologiju. Školovao se i u Washingtonu
te od 1988. do 1991. bio novinar Glasa
Amerike. Nakon toga do 1992. radio je
u Kraljevskom institutu za međunarodne
odnose u Londonu, a nakon toga do 1997.
bavio se istraživanjem tržišta u Australiji
i na Dalekom istoku. Kao glasnogovornik Češke socijaldemokratske stranke od
1998. do 2002. bio je glasnogovornik vlade Miloša Zemana, a zatim je do 2004. bio
zastupnik češkog Parlamenta. Iste godine
izabran je u Europski parlament, a nakon
reizbora 2009. postaje i njegov potpredsjednik. Krajem siječnja 2013. Rouček je
dao intervju za tportal u kojem je upozorio
da proces reformi u Hrvatskoj ne završava
1. srpnja: »Reforme se ne provode samo
zbog ulaska u EU, već za unapređivanje
situacije u Hrvatskoj, primjerice u povećanju učinkovitosti javne uprave, obračunu
s korupcijom, povećanja kapaciteta ekonomije i životnog standarda. To su pitanja
Štefan Füle
Libor Rouček
Biti izvjestitelj
za Hrvatsku i u
ovim posljednjim
mjesecima pomagati
pristupanju Hrvatske
u EU predstavlja
ispunjenje jednog od
mojih snova, kaže
Libor Rouček
na koja bi se država trebala fokusirati bez
obzira na to je li članica EU-a ili nije. Hrvatska će biti u EU-u, no reforma je trajna.
Iz vlastitog iskustva iz Češke znam da je
korupcija problem koji moramo rješavati
i nakon ulaska u EU; postoje mnogi nedostaci u sustavu javne uprave i valja tra20
žiti najbolje primjere u, recimo, Irskoj ili
Njemačkoj, i pokušati unaprijediti funkcioniranje države, javne uprave i ekonomije – jer sve to onda doprinosi povećanju
životnog standarda.« Na primjeru Češke
Rouček je objasnio da se ulaskom u EU
neće dogoditi čuda: »Psihološki, za ljude
u Hrvatskoj i za hrvatsku naciju važno je
da će Hrvatska konačno, definitivno biti
dio Europe, dio onoga što nazivamo europskom civilizacijom. Naravno, pritom
je važno da Hrvatska iskoristi novac iz
EU-a, ali je važno i da postoji učinkovit
mehanizam apsorpcije novca iz EU-a i da
je cijeli proces transparentan i da nema
korupcije. Postoje neki nedavni primjeri
proširenja, u Bugarskoj, Rumunjskoj, čak
i u mojoj zemlji, gdje postoji korupcija,
gdje sustav nije učinkovit i gdje države
gube velike iznose novca. To bi bila šteta.
Novac od proširenja može se iskoristiti za
modernizaciju države, povećanje njezine
konkurentnosti, stranih ulaganja, životnog standarda. Ne mislim da će proširenje utjecati na cijene, jer je Hrvatska država otvorene ekonomije, dugi niz godina
otvorena je zapadnom turizmu i zapadnoj
konkurentnosti. Cijene su usporedive s
onima u bilo kojoj zapadnoj državi. Posve
suprotno, ponekad čak i turisti, ne samo
iz Češke, već i iz Austrije i Njemačke,
kažu da je Hrvatska u mnogim aspektima skuplja od nekih drugih zemalja. Ne
očekujem da će doći do porasta cijena.«
Rouček je iznio i ono što ga osobno veže s
Hrvatskom: »Iskustva s Hrvatskom imam
još od djetinjstva. Hrvatska je bila jedna od nekolicine država koje smo mogli
posjećivati za vrijeme komunizma u bivšoj Čehoslovačkoj. U ono doba to je bila
Jugoslavija, a za nas je osobito hrvatska
obala bila nešto čudesno. Za nas, koji smo
živjeli pod sovjetskom okupacijom, Hrvatska i cijela bivša Jugoslavija bile su
poput sna, jer u ono vrijeme Hrvati, Srbi,
Slovenci – svi su mogli putovati i raditi u
Zapadnoj Europi. Za mene, biti izvjestitelj
za Hrvatsku i u ovim posljednjim mjesecima pomagati pristupanju Hrvatske u EU
predstavlja ispunjenje jednog od tih snova – Hrvatska će konačno biti dio EU-a,
zajedno s mojom zemljom i ostalima, bit
ćemo dio iste obitelji.«
Marijan Lipovac
SUSRETI
Krila Oluje pobijedila na aeromitingu u Hradecu Králové
U rujnu 2012. akro-grupa Hrvatskog ratnog zrakoplovstva
Krila Oluje sudjelovala je na međunarodnom aeromitingu CIAF
2012. u Hradecu Králové. Na mitingu je sudjelovalo 12 zemalja sa
70-ak aviona, a članovi akro grupe Krila Oluje dobili su nagradu
za najbolji nastup. Poziv za njihovo sudjelovanje uputio je zapovjednik češkog ratnog zrakoplovstva, brigadni general Jiří Verner.
Kako se moglo pročitati na internetskim stranicama Ministarstva
obrane RH, »Krila Oluje su u svom atraktivnom i tehnički besprijekorno usklađenom 23 minutnom programu izveli 23 manevra.
Među njima treba izdvojiti zvono u formaciji po kojem su jedinstveni u svijetu, negativnu deltu, stall turn u formaciji i svakako
Diu – trostruko ogledalo, manevar koji uz njih izvodi jedino akro
grupa brazilskog ratnog zrakoplovstva. Uz te izveli su i niz drugih izuzetno zahtjevnih manevara s negativnim opterećenjem koje
izvode samo akro grupe koje su u vrhu akrobatskog letenja u svijetu.« U sklopu statičkog prikaza posjetitelji su mogli razgledati
i transportni zrakoplov An 32 HRZ-a, a aeromiting je bio i dobra
prigoda za prezentaciju zrakoplovstva zemlje domaćina. V. B.
Krila Oluje
Václav Klaus ranjen plastičnim mecima
Neugodno imendansko iznenađenje
doživio je 28. rujna 2012. Václav Klaus kad je tijekom posjeta Chrastavi kod
Libereca 26-godišnji Pavel Vondrouš u
njega iz neposredne blizine ispalio sedam plastičnih metaka iz pištolja koji
se koristi za ratnu igru Airsoft. Iznenađeni češki predsjednik najprije se okrenuo svojim zaštitarima i rekao im »ovo
niste baš nešto odradili« te se usiljeno
nasmijao i nastavio družiti s građanima
kao da se ništa nije dogodilo, s Radetzky
maršem kao glazbenom podlogom, dok
se Vondrouš izgubio u gomili, dao izjave
novinarima i naposlijetku bio priveden.
Nakon ispitivanja je pušten, ali optužen
je za nasilničko ponašanje i prijete mu
dvije godine zatvora. Kazao je da je radnik i komunist, a svoj je čin obrazložio
nezadovoljstvom vladnim mjerama štednje i činjenicom da su političari slijepi i
gluhi za probleme naroda. Klaus je bio
nakratko zbrinut u praškoj vojnoj bolnici
jer je zadobio lakše ozljede na laktu, ali
i pretrpio svojevrstan šok. Naime, da je
Vondrouš u rukama imao »pravi« pištolj,
Klaus zasigurno ne bi preživio. Radilo se
o velikom propustu Klausova osiguranja
koje ne samo što Vondrouša nije uočilo
na vrijeme, nego je i mirno gledalo kako
puca u Klausa, što se jasno vidi na televizijskoj snimci. Šef osiguranja odmah
je podnio ostavku, a dvojicu Klausovih
čuvara inspekcija je kasnije optužila za
kršenje dužnosti, za što je predviđena i
desetogodišnja zatvorska kazna, ali Klaus ih je pomilovao i zaustavio daljnji
postupak. Vondrouš je u maniri Rade
Končara poručio da on milost ne očekuje
niti traži, niti bi je primio. On se inače
u studenom zatekao u Beču upravo tijekom Klausova posjeta te ga je austrijska
policija »preventivno« zadržala, iako
nije bio naoružan. M. L.
21
Havelovo ime
praškom aerodromu
U počast pokojnom češkom predsjedniku, praška je zračna luka 21. rujna
2012. imenovana njegovim imenom – Letiště Václava Havla Praha (Václav Havel
Airport Prague). U prosincu je, uoči prve
godišnjice njegove smrti, u prisustvu
udovice Dagmar Havlove i ministra vanjskih poslova Karela Schwarzenberga na
aerodromu postavljena tapiserija veličine
5 x 4,25 metara s motivom jata bijelih
ptica, koje formiraju lebdeće ljudsko tijelo ponad Vltave, i obrisa Praškog dvorca. Tapiserija je izvedena prema dizajnu
češkog umjetnika Petra Sisa koji živi u
Americi. Taj je projekt inicirao osnivač
globalne nevladine udruge za zaštitu ljudskih prava Art for Amnesty International
Organisation Bill Shipsey, a troškove od
1,5 milijuna kruna pokrili su glazbenici iz
grupe U2 (Bono i The Edge), Peter Gabriel, Sting i Yoko Ono. Tapiserija je donirana Fondaciji Dagmar i Václav Havel
te će u praškoj zračnoj luci biti izložena
sljedećih deset godina. V. B.
SUSRETI
Povećani PDV i ukidanje
poreznih olakšica u 2013.
K
rajem svibnja 2012. češka vlada odlučila je povećati opću stopu PDV-a
s 20 na 21 posto, a stopu PDV-a za
poljoprivredu s 14 na 15 posto. Vlada Petra
Nečasa želi, naime, izjednačiti obje stope
na 17,5 posto do 2016. Razumije se, ta je
odluka dočekana s nezadovoljstvom, pa su
poljoprivrednici izašli s traktorima na ceste
diljem zemlje, a u Pragu je prosvjedovalo
4000 sindikalista. V. B.
Češko se gospodarstvo
suočava sa značajnim
zastojima
I
zvješće Međunarodnog monetarnog
fonda o Češkoj, zapravo redovita rasprava o gospodarskom razvoju i politici koju MMF provodi sa svakom od zemalja
članica na godišnjoj razini, objavljeno je
na internetskim stranicama Češke narodne
banke početkom travnja 2012. Iz izvještaja
se dade iščitati da režim slobodno plivajućeg deviznog tečaja nastavlja raditi u korist
Češke pa se češki financijski sustav pokazuje otpornim na učinke globalne krize.
Međutim, češko se gospodarstvo suočava sa
značajnim zastojima zbog recesije prisutne
u zemljama eurozone i MMF podržava nastojanja čeških vlasti na ojačavanju makroekonomske i financijske stabilnosti te očuvanju fiskalne održivosti i jačanja potencijala
rasta. V. B.
Š
Novi prodajni rekordi
Škode i novi logo
koda je ponovno zabilježila rekordne rezultate prodaje. Naime, isporuke kupcima su u 2012.
veće za 6,8 posto i dostigle su 939.200
primjeraka vozila (2011: 879.200). Najbolji mjesečni rezultat u povijesti češkog proizvođača postignut je u prosincu
sa 66.200 isporučenih vozila, što je 6,1
posto više u odnosu na do sada rekordni mjesec, tj. prosinac 2011. Početkom
2013. slijedi Škodina modelska ofenziva koja donosi novu Octaviju.Tako čelnik kompanije Winfried Vahland ističe
da »novi modeli poput Octavije, Rapida
ili modela Citigo kao i naš dobar status
na svjetskom tržištu, predstavljaju od-
ličnu startnu poziciju za našu marku.«
Uspjeh Škode rezultat je gotovo jednakomjernog porasta prodaje u zapadnoj i
istočnoj Europi, ali i povećanom udjelu na tržištima Kine i Indije. Uspjeh je
zabilježen i u Izraelu, Turskoj, Alžiru,
Australiji, Iraku, Tajvanu, Kazahstanu i
Maroku. Citigo i Rapid prvi su Škodini
modeli na koje je stavljen novi logo i
prvi koji na stražnjem dijelu nakon dugo
vremena opet nose natpis Škoda. Natpis se naime do sada nalazio u sklopu
starog loga koji je 2011. osuvremenjen.
Poznata zelena strijela s krilima unutar
kruga znatno je povećana i dobila je jedinstvenu »Škoda green« boju. V. B.
Korupcija kao činjenica i turistička atrakcija
T
parlamentarnih zastupnika iz redova vlastite stranke kako bi
ostali lojalni. Krajem kolovoza je na vidjelo izašla i afera s
vojnim kamionima pa je uhićen direktor Tatre. Zanimljivo,
riječ je o Amerikancu Ronaldu Adamsu koji je optužen za davanje mita kako bi dobio unosan ugovor s češkom vojskom.
Svojim svjedočenjem prokazao ga je bivši češki ministar
obrane Martin Barták, koji je i sam 2010. optužen za pokušaj
korupcije u istom poslu. Adams je prije kupnje udjela u Tatri bio predsjednik američke gospodarske komore u Češkoj.
Čuveni je, pak, češki smisao za humor iznjedrio i zanimljivu
ideju – preokrenuti situaciju u kojoj se korupcija hrani biznisom i stvoriti posao koji se hrani korupcijom, kako to navodi
osnivač agencije CorruptTour prevoditelj i filozof Petr Šourek. Agencija se reklamira velikom ponudom i nudi obilazak
atrakcija vezanih uz velike korupcijske afere – tunel kojega
je gradnja višestruko preplaćena, besmislenu žičaru, luksuzne vile najuspješnijih ljudi češke tranzicije... V. B.
ema korupcije zaokuplja svijet današnjice bez obzira
radi li se o njenoj pojavi u zemljama tzv. etablirane
demokracije ili zemljama u tranziciji. Razlika je vjerojatno samo u tome što ustaljene demokracije brže i energičnije rješavaju te pojave i probleme, dok u tranzicijskim
zemljama to ide sporije. Primjerice, Njemačka se brzo riješila
svoga predsjednika Christiana Wulffa radi zloporabe službenog položaja (podnio je ostavku osumnjičen da je u nekoliko
navrata dobio sumnjive pozajmice od bogatih poduzetnika,
prijatelja, koji su također plaćali i njegove boravke u luksuznim hotelima). Hrvatska otvara i sudi svoje prve korupcijske afere, a niti češko društvo više ne zatvara oči pred tim
bujajućim problemom. Zapravo, unazad dvije godine češku
je vladu napustilo čak 16 ministara, od kojih je polovica morala otići zbog financijskih skandala. Tako je u travnju 2012.
Praški okružni sud osudio bivšeg ministra prometa Víta Bártu na 18 mjeseci uvjetne zatvorske kazne zbog podmićivanja
22
SUSRETI
Beatifikacija 14 praških
mučenika
U
Tragedija češkog
autobusa
H
rvatsku i Češku potresla je vijest o
tragediji češkog autobusa 23. lipnja
2012. kod tunela Krpani u Lici, na
autocesti Zagreb-Split kad je poginulo osam
čeških turista, a više od 40 ozlijeđeno. Uz vozača Miroslava Ryšaneka (43), poginula je i
najmlađa putnica, šestogodišnja Julie Podrabská, njezina baka Marie Skotnická (69) te
Alena Horáková (62), Vĕra Vojáčková (62),
Ludmila Jarošová (67), Olga Pokorná (67)
i Jiří Závodský (63). Nesreća se dogodila
kad je autobus putničke agencije Atlas Adria
iz Brna, u kojem je bio 51 putnik, vozeći iz
smjera Zagreba prema Baškoj Vodi, sletio
ulijevo izvan kolnika na meki teren, zatim
udario u zaštitnu razdjelnu metalnu ogradu, a
potom u nosivi stup elektronskih uređaja od
čega se odbio i prevrnuo na desnu bočnu stranu. S obzirom da vozač nije reagirao, istragom je zaključeno da je zbog umora tijekom
vožnje zaspao. Medicinsko osoblje iz Gospića ozlijeđenima je u najkraćem mogućem
vremenu pružilo pomoć i zaslužilo brojne
komplimente i zahvale s češke strane. M. L.
P
katedrali sv. Vida u Pragu 13.
listopada 2012. blaženima je
proglašeno 14 franjevačkih
mučenika iz 17. stoljeća. U ime pape
Benedikta XVI., obred beatifikacije
predvodio je kardinal Angelo Amato,
prefekt Kongregacije za proglašenje
svetih, a nazočno je bilo 6000 vjernika, 250 svećenika, četiri kardinala i oko
300 franjevaca. Novi blaženici potječu
iz šest zemalja – četvorica su bili Česi i
Talijani, trojica Nijemci te po jedan Španjolac, Nizozemac i Francuz. Živjeli su
u samostanu pokraj crkve Majke Božje
Snježne u praškom Novom mĕstu i u
tada većinski protestantskom gradu bili
su prepoznatljivi po svom uzornom zajedničkom redovničkom životu unatoč
različitim narodnostima. Ubijeni su 15.
veljače 1611. kad su napeti odnosi protestanata i katolika u Pragu eskalirali su
u oružane sukobe. Proces beatifikacije,
koji je započeo još u 17. stoljeću, u više
je navrata bio prekidan, a obnovljen je
1994. Ovo je bila prva beatifikacija u
Godini vjere koja je u Katoličkoj crkvi
započela 11. listopada 2012. povodom
50. godišnjice početka Drugog vatikanskog koncila i prva koja je ikad obavljena u Pragu. M. L.
Kraljica Domaslava – Čehinja?
rijeklom i naznačio mogućnost da je bila Čehinja jer je u Češkoj, za
razliku od Hrvatske, ime Domaslava zabilježeno u izvorima. »Najviše komparativnih primjera, ali tek iz 13. st., našao sam u Češkoj,
gdje postoji uz muško ime Domaslav. Nekoliko primjera ima iz 13.
st., ali ne i iz ranijih razdoblja. U isto je vrijeme ime zabilježeno i
u Poljskoj. Daničićev rječnik, na koji se pozivaju autori Akademijinog rječnika, spominje također primjer iz 13. stoljeća. Iako bi teza –
koja mi je isprva pala napamet – da je hrvatska kraljica Domaslava
bila podrijetlom iz Češke, bila vrlo privlačna, samo ime ne može
biti argument za takvu tvrdnju«, napisao je Budak u svom radu u
Historijskom zborniku. Nažalost, nije poznato koji je hrvatski kralj
dao uklesati »Domaslavin natpis« i kada. Povjesničar umjetnosti
Radoslav Bužančić, pročelnik Konzervatorskog odjela Ministarstva
kulture u Splitu koji je natpis i otkrio, smatra da crkva potječe iz
prve polovice desetog stoljeća, no drugi povjesničari umjetnosti crkvu smještaju je u 11. stoljeće, tako da bi graditelj crkve mogao biti
bilo koji hrvatski kralj, od Tomislava do Stjepana II., a Domaslava
bi u tom slučaju bila žena ili majka nekoga od njih. M. L.
opisu rijetkih poznatih supruga hrvatskih narodnih vladara,
Maruši i dvjema Jelenama, u veljači 2012. pridružila se i Domaslava, hrvatska kraljica čije je ime pronađeno uklesano
na ostacima oltarne pregrade u crkvi svetog Vida na Klisu. Natpis
glasi: »Ja…kralj Hrvata, sin kralja…zajedno sa svojom (ženom ili
majkom) kraljicom Domaslavom, naložio sam da se napravi ovo
djelo…« Čitanje natpisa, koji je pronađen u fragmentima, predložio
je povjesničar Neven Budak, koji se pozabavio i Domaslavinim po-
23
SUSRETI
Metanol u Češkoj
odnio 38 života
Z
bog trovanja metanolom u Češkoj je od
rujna do prosinca 2012. umrlo 38 osoba,
a deseci su hospitalizirani. Sve je počelo
smrću dvije osoba u Havířovu 6. rujna, da bi ih
tjedan dana kasnije bilo čak 19 pa je vlada osnovala krizni stožer i zabranila prodaju alkoholnih
pića s više od 20 posto alkohola. Panika se proširila i na susjedne zemlje te su zabranu uvoza
alkohola iz Češke proglasile Poljska i Slovačka, a
na kraju je i sama Češka zabranila izvoz alkohola
jer bi to u protivnom učinila EU. Uzrok trovanju
i krivci otkriveni su 24. rujna – metanol je nabavljala i na crno tržište plasirala tvrtka iz Opave, a
kao glavni krivci uhićeni Slovak Rudolf Fian i
Čeh Tomáš Křepela kojima prijeti od 12 do 20
godina zatvora. Optuženi su da su prodali 15.000
litara otrovanog alkohola, uglavnom votke i ruma,
a kasnije je optužena još 61 osoba. Prohibicija je
djelomično ukinuta 27. rujna kad je dozvoljena
prodaja žestokih pića proizvedenih najkasnije do
31. prosinca 2011., a za pića kasnijeg datuma treba imati dokaz o porijeklu. U liječenje otrovanih
uključio se norveški toksikolog Erik Hovda koji
je donio 150 doza fomepizola, sredstva koje je
učinkovitije od tradicionalnog liječenja trovanja
metanolom koje se provodi etanolom (reklo bi
se »klin se klinom izbija«). Kako bi se spriječile
nove žrtve, organizirano je i besplatno testiranje
žestokih pića iz kućne zalihe, a prema anketama
čak četvrtina Čeha odustala je od »žestice« tijekom Božićnih blagdana i vratila se sigurnom i
provjerenom pivu. Inače, u prvoj polovici 2012.
zabilježen je porast uvoza češkog alkohola u Hrvatsku. Prema podacima Hrvatske gospodarske
komore, Hrvatska je tada uvezla ukupno 30 tona
alkoholnih pića iz Češke u vrijednosti od 65.738
dolara, što u usporedbi s ukupnim hrvatskim uvozom alkoholnih pića iz Češke u 2011. od 48 tona,
odnosno 130.139 dolara, predstavlja zanimljivo
povećanje. Radi se o žestokim alkoholnim pićima – vinjak, rum, votka, liker, rakija – koja su u
omjeru cijele 2011. naspram prve polovice 2012.
iskazala porast. Primjerice, 2011. je ukupno uvezeno iz Češke 15 tona ruma, a već u prvoj polovici 2012. godine 14 tona. Piju li to Hrvati više,
proizvode li Česi tako dobro piće ili je jednostavno domaća industrija u knock downu? V. B., M. L.
U Češkoj dozvoljena
marihuana kao lijek
Č
eški Parlament donio je 30.
siječnja 2013. zakon koji dopušta terapeutsku upotrebu
marihuane za ublažavanje simptoma
bolesti poput raka, Parkinsonove bolesti, skleroze zglobnih ploha, psorijaze i atopijskog ekcema. Marihuana
će biti dostupna samo na elektronski
recept kako bi se spriječila zloporaba. Češka će tijekom razdoblja od
godinu dana uvoziti marihuanu dok
Nacionalni institut za kontrolu lijekova ne pokrene izdavanje licenci za
lokalne uzgajivače koje će biti valjane najviše pet godina, a područja
uzgoja bit će ograničena. Češka je u
pogledu marihuane jedna od najliberalnijih europskih zemalja pa osobe
koje kod sebe imaju do 15 grama
marihuane ili su uzgojile do pet biljaka riskiraju samo novčanu kaznu,
a da takav režim nije bez uspjeha
govori podatak da je postotak mladih konzumenata marihuane u s 20,3
posto u 2010. pao na 16,1 posto u
2011. M. L.
Neumorni Dušan
Karpatský
Iza Dušana Karpatskog, najpoznatijeg češkog kroatista i počasnog
člana HČD-a uspješna je i plodna godina. Nakon dužeg čekanja uspio je
objaviti ediciju Jiříja Pištore Básně
a Brundibásně koja sadrži komplet
djela tog pjesnika rođenog 1932.,
koji se ubio na početku tzv. normalizacije 1970. Knjiga sadrži i pogovor pokojnog češkog književnika i
diplomata Jiříja Gruše i dokumente
tajne policije o Pištorinom praćenju
i o njegovu pogrebu. Knjigu je izdala nakladnička kuća Host iz Brna.
Zahvaljujući Karpatskom, na češki su prevedeni i objavljeni romani
dviju mladih hrvatskih književnica –
Hane Radulić, kojoj je nakladnička
kuća XYZ objavila roman Ljubav u
Kanadi (Láska za ostnatým drátem)
i Ivane Simić Bodrožić kojoj je
nakladnička kuća Paseka iz Praga
objavila roman Hotel Zagorje. Tijekom 2011. i 2012. Karpatský i njegova dugogodišnja suradnica Irena
Wenigová priredili su za tisak djela
Miroslava Krleže (Spisy Miroslava
Krleži) u sedam svezaka koji sadrže
blizu 4000 kartica. U komplet ulazi
ciklus Hrvatski bog Mars zajedno s
dramom Galicija te Kronologijom
života i djela Miroslava Krleže; ciklus novela Hiljadu i jedna smrt,
Glembajevi - proza i drame, romani Povratak Filipa Latinovicza, Na
24
rubu pameti i Banket u Blitvi I-III,
Legende i preostale Krležine drame
Vučjak, Golgota, Aretej i Pogovor uz
dvije drame; završni sedmi svezak
sadrži dnevnički zapis Djetinstvo
1902-03, Balade Petrice Kerempuha i mali izbor drugih pjesama, 11
eseja i kompletnu bibliografiju češke krležiane. Izdavač Miro Peraica
i inicijator izdanja, Udruga građana
bivše Jugoslavije u Češkoj Lastavica, čekaju obećanu pomoć Ministarstva kulture Hrvatske i sponzorske
priloge kako cijeli taj poduhvat ne
bi ostao samo na jednom malom
USB-u. U Hrvatskoj književnoj enciklopediji 1-4, koju je objavio Leksikografski zavod Miroslav Krleža
nalazi se i oko 60 članaka posvećenih češko-hrvatskim vezama kojima
je autor upravo Karpatský. M. L.
SUSRETI
Češki sanjar Václav Havel
Č
etiri mjeseca nakon smrti prvog češkog predsjednika Václava Havela hrvatska je javnost dobila knjigu koja pruža detaljan
i neposredan uvid u njegovu ličnost,
od rane mladosti pa sve do izbora za
predsjednika države.
Riječ je o knjizi književnika i publicista Branka Šömena Češki sanjar:
Václav Havel - od disidenta do prezidenta, u nakladi izdavačke kuće Profil,
predstavljenoj 15. travnja 2012. u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, a na promociji su bili i hrvatski
predsjednik Ivo Josipović, prvi slovenski predsjednik Milan Kučan i češki
veleposlanik u Hrvatskoj Karel Kühnl.
Riječ je o četvrtom proširenom
izdanju Šömenove knjige, koja je na
hrvatskom prvi put objavljena 1991.
pod nazivom Baršunasti snovi. Svjetlo
dana ugledala je godinu dana prije u
slovenskom izdanju, a 2001. prevedena je i na češki. Šömen je kao dugogodišnji Havelov prijatelj u knjizi objavio svoja osobna sjećanja na Havela i
izvatke iz njegovih intervjua, ali dao
je plastične portrete i ostalih čeških
disidenata iz razdoblja komunističke
vladavine.
Prema ocjeni urednika Romana
Simića Bodrožića, knjiga je dvostruki
portret – portret Havela kao čovjeka,
intelektualca, književnika, disidenta i
predsjednika, ali i portret vremena i zbivanja u kojima je Havel živio i u njima
aktivno sudjelovao, poput Praškog proljeća i Baršunaste revolucije. »Šömen
objedinjuje brojne kockice i daje cjelovit uvid u snažnu i kompleksnu Havelovu ličnost«, kazao je Simić Bodrožić.
Književni kritičar Zdravko Zima
podsjetio je na brojne hrvatske i češke
velikane koji su kroz stoljeća gradili
prijateljstvo dvaju naroda. »Havel je
spajao nacionalno i univerzalno, bohemizam i ekumenizam. U zavičaju je
vidio univerzum, a u univerzumu zavičaj. Havel je imao sreću i privilegiju
da je radio što je sanjao i za to je bio
spreman i na najveću žrtvu. Paradoks
je da nije htio biti velik i nije dozvolio da politička moć nadvlada njegovu
ljudskost«, rekao je Zima.
Autor je svoju knjigu preporučio
svakom diplomatu prije odlaska u Prag
i svakom turistu kojeg u Pragu zanima
nešto više od piva i mostova. »Knjiga
nije senzacija, to je jedan iskren po-
gled na svakidašnji češki život koji
je u vrijeme totalitarizma živio i preživio Václav Havel«, rekao je Šömen,
podsjetivši na svoje brojne susrete s
Havelom kao disidentom i zatim kao
predsjednikom.
»Havel nije djelovao u Hrvatskoj,
ali je utjecao na Hrvatsku veličinom
svojih političkih ideja i svojom umjetnošću«, istaknuo je predsjednik Josipović, koji je s nazočnima podijelio i
svoje dojmove s Havelova sprovoda
u prosincu 2011., koji je ocijenio veličanstvenim i dostojanstvenim. Josipović je podsjetio na bogate kulturne
veze između Hrvata i Čeha, ali je ukazao i na razliku u načinu na koji su dvije države ostvarile svoju samostalnost
– Češka, upravo zahvaljujući Havelu,
mirnim i civiliziranom razlazom sa
Slovačkom, a Hrvatska ratom čije će
se posljedice dugo osjećati.
Milan Kučan kazao je da naslov
knjige možda i najbolje ocrtava osobu
Václava Havela, koji je bio višeslojna
ličnost – jednostavan čovjek, humanist i političar. »Havel je sanjao svoje
snove za sebe, za nas i za cijelo čovječanstvo, a bio je sretan čovjek jer su
se mnogi njegovi snovi ostvarili. I ja
sam bio sretan čovjek jer sam mogao
živjeti u vrijeme Václava Havela i biti
mu prijatelj«, rekao je Kučan, izrazivši
nadu da Havelovi snovi neće biti iznevjereni, iako postoji strah da će se baš
to dogoditi.
Veleposlanik Kühnl Havela je
nazvao simbolom istine i slobode ne
samo za Čehe nego za sve koji vole
te vrijednosti. »Havel je živio u istini
tako da nije mogao postati ništa drugo
nego najprije državni neprijatelj broj
jedan, a u politici ništa drugo nego
predsjednik jer oni uvijek mogu malo
više govoriti istinu za razliku od drugih političara«, rekao je Kühnl, zaključivši da je Havel najnoviji češki doprinos svjetskoj povijesti.
Marijan Lipovac
25
Uspjeh drame
Nine Mitrović u Pragu
D
rama Ovaj krevet je prekratak ili samo
Fragmenti (Tahle postel je příliš kratká aneb Jen fragmenty) mlade hrvatske književnice Nine Mitrović (1978.) premijerno je 3. svibnja 2012. izveden u praškom
kazalištu Činoherní klub. Dramu je režirao
slovački režiser Martin Čičvák, a u glumačkoj
ekipi su mlađa i starija generacije praških glumaca - Lucie Žáčková, Vladimír Kratina, Lenka Skopalová, Matěj Dadák, Dana Černá, Jan
Hájek, Dana Marková i Eva Burešová. Po riječima Hasana Zahirovića, koji je s Janom Cindlerovom preveo tekst drame, publika je toplo
i srdačno reagirala već na pretpremijerama, o
čemu svjedoči i diskusija na češkom kazališnom portalu www.divadlo.cz. Dramaturg Činohernog kluba Roman Císař izjavio je da se
dugo u tom kazalištu nije dogodilo da se jedan
dramski tekst tako dopadne umjetničkom šefu
kazališta, režiseru i dramaturgu. Autoricu je
nazvao majstoricom fragmentarne dramaturgije, »škrtom na riječima, ali jakom u poentalnim zamislima, putem kojih jednostavnom lakoćom, eliptičnim rečenicama i na specifičan
način predočava tešku poslijeratnu socijalnu
zbilju koja se tiče Hrvatske i današnjeg svijeta općenito«. Inače, na repertoaru Činohernog
kluba nalazi se i Krležina Leda. Češka publika
već je ranije imala priliku upoznati se s dramama Nine Mitrović – njezin tekst Komšiluk
naglavačke iz 2002. tiskan je u Češkoj i prije
hrvatske verzije, a Fragmenti su predstavljeni
još 2011. na festivalu scenskih čitanja tekstova
autora iz zemalja bivše Jugoslavije pod nazivom Yougo! u Brnu. Tada je brnjanska kritika
pisala da se radi o odličnom »pop« tekstu, s drskom tematikom koja nedostaje u češkom teatru. Nina Mitrović dala je intervju za kazališni
bilten u Pragu, gdje se osim pitanja vezanih za
Fragmente i za kazališnu zbilju na Balkanu, a
posebno u Hrvatskoj, pojavio i kutak o Karelu
Čapeku, čiju je Poštarsku bajku pod nazivom
Kolbaba i brzojavko Nina Mitrović dramatizirala i adaptirala za kazalište u Virovitici prije
nekoliko godina. M. L.
SUSRETI
»Žetva medalja« hrvatskih
sportaša-invalida
O
d 20. do 24. lipnja 2012. u Brnu su održane europske igre mladih sportaša za
osobe s invaliditetom do 20 godina. Natjecanja su održana u devet sportskih
disciplina: atletika, košarka, stolni tenis, tenis, boćanje cerebralna paraliza,
jedrenje, biciklizam, goalball i plivanje. Šesnaestero mladih sportaša s invaliditetom
iz Hrvatske natjecalo se u tri discipline: plivanje, boćanje i stolni tenis te su osvojili
ukupno 37 medalja, u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji. U plivanju su osvojene 33
medalje – 15 zlatnih, 12 srebrnih i šest brončanih. Stolnotenisači su se okitili s dva
zlata, dok su boćari bogatiji za jedno zlatno i jedno srebrno odličje. M. L.
F
Oda radosti osvojila
i Karlove Vare
ilm Hrvatske turističke zajednice
Oda radosti osvojio je drugu nagradu u kategoriji najboljih filmova do 30 minuta na 45. Međunarodnom
festivalu turističkog filma u Karlovim
Varima od 4. do 6. listopada 2012. Ovaj
prestižni festival već 45 godina promovira filmove, audiovizualne i multimedijske programe te nagrađuje one filmove
koji kroz svoj sadržaj i umjetničke kvalitete najbolje pridonose razvoju domaćeg
i međunarodnog turizma. Film Oda radosti, nastao prema ideji poznate hrvatske
violončelistice Ane Rucner, namijenjen
prikazivanjima na inozemnim tržištima,
spoj je tradicionalnog i suvremenog, a
dio je promidžbene kampanje Hrvatske
turističke zajednice pod sloganom »Hrvatska – nova turistička zvijezda Europske unije«. Svojom dojmljivom vizualizacijom te kroz glazbenu naraciju koju
vodi Ana Rucner, film ističe našu bogatu
kulturnu, povijesnu i prirodnu baštinu.
Osim ove nagrade, film je 2012. osvojio
nekoliko prestižnih nagrada na međunarodnim festivalima – Das goldene Stadttor na Međunarodnom festivalu turistič-
kih filmova koji se svake godine održava
u okviru turističke burze ITB u Berlinu,
prestižnu nagradu za najbolji promidžbeni turistički film na VII. Međunarodnom
Film, Art & Tourism Festival – FilmAT
u Varšavi, Grand Prix na međunarodnom
festivalu turističkog filma u Lecceu, na
Zagreb Tourfilm Festivalu u Zagrebu, a
tu su i nagrade Beli bagrem za najbolji
scenarij na Festivalu turističkog i ekološkog filma Silafest 2012. u Velikom Gradištu u Srbiji te Special Festival Award u
kategoriji putovanja na Festivalu umjetnosti, ekologije i turizma Document.Art
u Bukureštu. T. B.
Nagrade hrvatskim filmovima u Telču i Jihlavi
Dokumentarni film Janko Polić Kamov ili vitez crne psovke redatelja Bernardina Modrića prema scenariju Gorana
Ježića nastao u koprodukciji Hrvatske
radiotelevizije i Istra filma, nagrađen je
16. lipnja 2012. na 8. međunarodnom festivalu ARTS&FILM u Telču u kategoriji III (Glazba, teatar, film i literatura). U
kategoriji II (Arhitektura, dizajn i naivna
umjetnost) 3. nagradu za film Troantico –
život pod zaštitom Unesca dobili su auto-
ri Boris Orešić i Darko Mihalić. Nagrade
je u ime nagrađenih preuzeo hrvatski veleposlanik u Češkoj Frane Krnić. Festival je specijaliziran za filmove o lijepoj
umjetnosti, arhitekturi, dizajnu, glazbi,
kazalištu i filmu. Film Blokada Igora Bezinovića osvojio je posebno priznanje u
kategoriji srednjoeuropskog i istočnoeuropskog filma na festivalu dokumentarnog filma u Jihlavi 28. listopada 2012.
T. B.
26
Tjedan
dalmatinske
kuhinje u Brnu
Od 16. svibnja 2012. u Brnu, u
poznatom restoranu Boulevard i hotelu Noem Arch održavao se Tjedan
dalmatinske kuhinje s ciljem da se i
na ovaj način potakne turistička promocija Dalmacije na prostoru Južnomoravskog kraja. U ime vlasnika
restorana i hotela akciju je pokrenuo
direktor promocije, hrvatski iseljenik
Ivo Bego iz Brna, uz tehničko-promotivnu pomoć Hrvatske turističke
zajednice iz Praga. Pripremu poznatih dalmatinskih specijaliteta obavio
je mladi splitski kuhar Josip Carević,
više puta na raznim međunarodnim
natjecanjima nagrađivani gastronomski stručnjak. Tjedan su posjetili i hrvatski veleposlanik u Češkoj
Frane Krnić i predstavnik HTZ-a u
Pragu Klaudio Stojnić. M. L.
Tjedan češkog filma
po 19. put
Od 4. do 8. listopada 2012. u
zagrebačkom Kinu Europa održan
je 19. Tjedan češkog filma na kojem
je prikazano šest filmova nastalih u
2011. Manifestacija je otvorena komedijom Muške nade muški snovi
redatelja Jiříja Vejděleka u kojoj
šarmantni šezdesetogodišnji bonvivan Rudolf obrazlaže svoju teoriju
o nevjeri i temeljima za sretan brak.
Slijedio je film Perfect Days redateljice Alice Nellis o životnim odlukama četrdesetogodišnje Erike, a na
programu su bili i Pupoljci Zdeněka
Jiráskog koja govori o postupnom
raspadu obitelji u malom gradu, dok
u filmu Nevinost Jan Hřebejka pratimo životni put priznatog liječnika,
voljenog oca i supruga od vrha do
dna. Alois Nebel animirana je drama o otpravniku vlakova redatelja
Tomáša Luňáka, dok je u povijesnoj ratnoj drami Jurja Herza Habermannov mlin otvoreno jedno od
najkontroverznijih poglavlja češke
povijesti, poslijeratno iseljavanje
Nijemaca iz Češke. Od 11. do 14.
listopada Tjedan češkog filma održan je i u Rijeci. M. L.
SUSRETI
Izložba Praška četvorica – Uzelac, Trepše, Gecan, Varlaj
Hrvatski ekspresionizam
s ishodištem u Pragu
Izložbom se po prvi put revalorizira
važnost Praga na kulturnoj karti
Europe i njegova utjecaja na
hrvatsku kulturu i umjetnost
Autoportreti Praške četvorice
P
o prvi put nakon 94 godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu zajedno su izložena djela slikara Milivoja
Uzelca, Marijana Trepšea, Vilka Gecana i
Vladimira Varlaja koji su kao praški studenti u povijesti umjetnosti zabilježeni
kao Praška četvorica. Izložba pod tim nazivom otvorena je 18. siječnja i traje do
17. ožujka, a sastavljena je od 113 slika,
grafika i crteža četvorice slikara nastalih
između 1916. do 1923., u tijeku njihova
školovanja u Pragu i neposredno nakon
povratka u domovinu. Svaki od četvorice slikara imao je u zadnjih 20 godina
svoju retrospektivnu izložbu, ali ovom se
po prvi put revalorizira važnost Praga na
kulturnoj karti Europe i njegova utjecaja
na hrvatsku kulturu i umjetnost. Prema
riječima autora izložbe Zvonka Makovića, četvoricu slikara povezuju mnoge
Slika U ateljeu boema Milivoja Uzelca
zajedničke teme (pejzaži, vedute, prizori
iz krčmi, ljudi s dna društva) te motivska
i stilska ishodišta u rasponu od kubizma
do ekspresionizma s kojima su se susreli upravo u Pragu koji je početkom 20.
stoljeća bio značajno europsko kulturno
središte. »Kao ključni gradovi za hrvatsku
umjetnost uvijek se spominju Beč, München i Pariz, no često se zaboravlja koliko
je Prag bio važan za hrvatsko slikarstvo i
umjetnost, a izložba Praške četvorice to
pokazuje, ustvrdio je Maković koji smatra da je Prag prvih desetljeća 20. stoljeća
bio najintrigatniji srednjoeuropski grad, u
nekim aspektima i zanimljiviji od Beča.
Izložbu je otvorio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji je izrazio želju da
izložba bude prikazana i praškoj publici.
Od četvorice slikara u Prag je najprije došao Uzelac, 1915., ali nije bio upisan
kao redoviti student na likovnoj akademiji jer je bio vojni dezerter te je privatno
pohađao klasu Jana Preislera. Trepše je
akademiju pohađao od 1918. do 1919. u
klasi Maxa Švábinskog, Gecan je u Pragu boravio u dva navrata 1919. i 1920.,
a privukli su ga crteži koje mu je na dopisnicama slao Uzelac, dok o Varlajevu
boravku u Pragu, najvjerojatnije 1919.,
nema službenih podataka osim u sjećanjima njegovih prijatelja. Četvoricu slikara
vezivalo je prijateljstvo i prije dolaska u
Prag, ali nikad nisu osnovali umjetničku
grupu niti su se sami smatrali čvrsto vezanom skupinom. Već pri njihovom prvom
zajedničkom pojavljivanju, na Proljetnom
salonu u Umjetničkom paviljonu 1919.
četvoricu je slikara kritika odmah izdvojila i u njihovim djelima prepoznala neka
27
zajednička načela. Osim studija u Pragu,
povezuje ih i divljenje prema djelu rano
preminulog Miroslava Kraljevića koji je
upravo zbog njihovog afirmativnog odnosa dobio visok status u hrvatskoj povijesti
umjetnosti. Praška četvorica priklanja se
ekspresionizmu koji se kod Kraljevića tek
začinjao i njihovom pojavom može se govoriti o ekspresionizmu kao dominantnoj
liniji tadašnje hrvatske umjetničke scene.
Uzelca i Gecana povezivala je i mlada Čehinja Viktorie koju su često portretirali, a
njen akt Uzelac je ovjekovječio na jednoj
od svojih najpoznatijih slika, U ateljeu boema. Gecan se sjećao da je Viktorie bila
odličan model jer je mogla nepomično stajati u istoj pozi satima bez odmora. Članovi Praške četvorice nastupali su mnogo
puta zajedno, ali nikad kao grupa na vlastitim izložbama sve do 1956. kad su u kabinetu grafike JAZU bile izložene njihove
grafike. Izložbom u Umjetničkom paviljonu simbolički se vraćaju na ishodište svoje karijere, a o tome koliko je umjetnički
život Praga utjecao na njih Maković podrobnije govori u katalogu izložbe. Ondje
doznajemo više o okolnostima pod kojima je svaki od slikara dospio u Prag, kao
i o češkim ekspresionistima i kubistima
(Emil Filla, Josef Čapek, Vincenc Beneš,
Otakar Kubín, Bohumil Kubišta, Antonín
Procházka i Václav Špála). Filla i Špála
bili su studenti Vlaha Bukovca koji je od
1903. do smrti 1922. radio kao profesor
na praškoj likovnoj akademiji i svoje đake
često vodio u Dalmaciju gdje su slikali krajolike i kupače, čime se još jednom
potvrdilo uzajamno prožimanje hrvatske i
češke kulture.
Marijan Lipovac
SUSRETI
J
Prvi roman na
čehatskom jeziku
Budi Hamlet, pane Hamlete ili
Valka, hercroman iz jednog rata i
jedne revolucije, prvi je roman književnika Tahira Mujičića objavljen
2012. u izdanju AGM-a i napisan
kombinacijom hrvatskog i češkog
jezika. Autor je taj jezik nazvao
čehatskim, a i svoje je ime bohemizirao u Tachomir Mouchička. Glavni junak romana je češki glumac
František Franta Fifulka koji cijeli
život mašta kako glumi Hamleta na
dubrovačkom Lovrijencu i nikako
ne može zaboraviti gostovanje na
Dubrovačkim ljetnim igrama uoči
sovjetske invazije na Čehoslovačku,
kada se zaljubljuje u eteričnu hrvatsku glumicu o kojoj neprekidno mašta. Franta se konačno odlučuje na
povratak u Dubrovnik baš u vrijeme srpske agresije na grad. Mujičić
tako spaja dvije sudbonosne godine,
1968. i 1991., a u romanu pisanom
crnohumorno i autoironično isprepliću se brojni stilski elementi od
kojih je poigravanje hrvatskim i češkim riječima tek jedan od njih. M. L.
»Vaclav Huml« po deseti put
ubilarno deseto Međunarodno violinističko natjecanje »Vaclav Huml« održano je u Zagrebu od 8. do 15. veljače
2013. pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Ive Josipovića i ugostilo je do sada rekordnih 49 natjecatelja od
79 prijavljenih iz 26 zemalja svijeta, među
kojima i devet iz Hrvatske. Prvu nagradu
»Zlatko Baloković« dobila je Mai Suzuki
iz Japana, drugu nagradu Japanac Sho Akamatsu, treću Woo Hyung Kim iz Koreje,
četvrtu Marin Maras iz Hrvatske, petu Marek Pavelec iz Češke, a šestu Eri Masaoka
iz Japana. Jedini nagrađeni Europljani na
natjecanju nazvanom u čast hrvatskog violinista rodom iz Češke tako su postali jedan
Hrvat i jedan Čeh, što je zgodna koincidencija, ali prije svega dokaz kvalitete mladih
violinista naših dviju zemalja. Od 1977. do
danas nijedan Hrvat nije pobijedio na natjecanju, tako da se najbolje plasirao Ivo
Dropulić s trećim mjestom 2005. i šestim
2009., a prije njega šesti su bili i Mario
Korunić 1985. i Anđelko Krpan 1993. Od
Čeha, pobjednik je 1989. bio Jan Talich.
Predsjednik žirija ove je godine bio ruski
violinist Viktor Tretjakov, a dosadašnji
predsjednici bili su Poljak Henryk Szeryng,
Hrvat Ljerko Spiller i Čeh Josef Suk. Prva
dva izlučna kruga Natjecanja održana su
u Hrvatskom glazbenom zavodu, a dvije
finalne večeri u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, gdje su šestorica finalista, pod budnim okom žirija, nastupala sa
Simfonijskim orkestrom HRT‑a pod ravnanjem Uroša Lajovica. Mai Suzuki izvela
je Koncert za violinu i orkestar, op. 47 u
d-molu Jeana Sibeliusa, a za njenu izvedbu
orkestar joj je dodijelio i posebnu nagradu
za najbolju suradnju s orkestrom. Jedan od
ciljeva natjecanja je i promocija hrvatskih
skladatelja tako da su natjecatelji mogli za
izvođenje birati i djela Borisa Papandopula, Dore Pejačević, Stjepana Šuleka, Franje
Krežme, Jurja Stahuljaka, Pavla Dešpalja i
Mladena Tarbuka. M. L.
Mai Suzuki i Simfonijski orkestar HRT-a
Drama Mire Gavrana u Pragu
D
rama Ljubavi Georgea Washingtona hrvatskog književnika
Mire Gavrana izvedena je u
Pragu u Malostranskoj besedi na slovačkom jeziku 24. studenog 2012. Radi
se o 30. izvedbi drame od praizvedbe
u zagrebačkom Teatru ITD 1988. Djela
Mire Gavrana do sada su prevedena na
35 jezika, njegove predstave imale su
više od 200 premijera širom svijeta, a
drame mu je vidjelo više od dva milijuna gledatelja pa ga se smatra najizvo28
đenijim suvremenim hrvatskim dramatičarom u zemlji i inozemstvu. Gavran
je jedini živući pisac koji u Europi ima
kazališni festival posvećen njemu i na
kojem se igraju samo predstave nastale
prema njegovim tekstovima. Od 2003.
festival se održava u Slovačkoj pod
nazivom Gavranfest. No, ovaj je autor
izvođen u Češkoj i s češkim prijevodima u Kladnu i Opavi, a u Pragu su mu
izvedene drame Sve o ženama i Pacijent doktora Frojda. T. B.
SUSRETI
Umro Josip Klima
Jedan od najvećih hrvatskih violinista Josip Klima umro
je u Zagrebu 6. lipnja 2012. Rođen je 3. ožujka 1927. u Varaždinu u obitelji doseljenoj iz Češke i cijelog je života znao
govoriti češki. Bio je posljednji apsolvent Václava Humla
na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, a svojim je nastupima
u zemlji i inozemstvu pronio slavu Humlove Zagrebačke violinističke škole. Bio je koncertni majstor u svim zagrebačkim simfonijskim orkestrima – član Zagrebačkih solista od
njihova utemeljenja 1954. do 1957., od 1959. do 1961. bio je
profesor na Nacionalnom konzervatoriju u Kairu, od 1976.
do 1978. bio je producent u Koncertnoj dvorani Vatroslava
Lisinskog, a od 1978. do umirovljenja profesor na Muzičkoj
akademiji u Zagrebu. Godine 1980. utemeljuje novi kvartet,
koji u početku djeluje pod imenom Gudački kvartet Stratik,
a zatim uzima ime svog utemeljitelja i pod imenom Kvartet
Klima postiže brojne uspjehe. Godine 1999. Klima je osnovao još jedan sastav, posvećen izvođenju laganijih glazbenih
oblika, koji pod imenom Salonski ansambl Animato i danas djeluje. Za umjetnički je rad, među ostalim, nagrađen i
dvjema nagradama za životno djelo: Nagradom »Vladimir
Nazor« 2000. godine te Porinom 2011. Često je nastupao
uz glasovirsku pratnju Stjepana Mihaljinca koji je po majci
češkog porijekla. M. L.
P
Hitlerova kolekcija umjetnina
otkrivena u Češkoj
Nesuđeni akademski slikar Adolf Hitler, poznatiji kao političar
koji je Europu i svijet zavio u crno, gajio je specifičan odnos spram
likovne umjetnosti. Tako je među njegovim sljedbenicima u politici i vojsci, krajem tridesetih godina prošloga stoljeća kolekcionarstvo europske umjetnosti bio svojevrsni trend i hit. U pohodima
Hitlerovih trupa diljem Europe, navodno, nisu toliko skrnavljene
umjetničke zbirke koliko su otimana umjetnička djela. Upravo zahvaljujući tome, nakon rata su pronađene brojne umjetnine sklonjene u rudnike i samostane u Austriji, Belgiji, Italiji, Njemačkoj...
Primjerice, u njemačkom rudniku soli Merkers je pronađeno 27
Rembrandovih slika, te nekoliko slika Rubensa, Maneta i Goye.
Međutim, češki pisac Jiří Kuchář uspio je u veljači 2012. pronaći
16 slika za kojima je tragao sedam godina. Našao ih je u samostanu Doksany, 50 kilometara sjeverno od Praga (u blizini Ústí nad
Labem), a vrijednost im se procjenjuje na više od dva milijuna
eura. Premda Kuchář drži da je dio umjetnina »ispario«, mora biti
zadovoljan da je dio sačuvan. Konkretno, radi se o slikama koje je
Hitler kupio za osobnu zbirku i bit će pohranjene u depou češkog
Nacionalnog instituta za zaštitu i konzervaciju spomenika. V. B.
Popularna češka TV serija snimana u Zadru
možda ne bi bilo loše da neka od hrvatskih televizija otkupi prava
na prikazivanje ove češke serije koja je svojim sadržajem Hrvatima
vjerojatno bliskija od onih iz Turske. V. B.
rošloga su ljeta u Zadru i okolici snimane završne scene
četvrte sezone češke televizijske serije Vyprávej (Pričaj), a
priliku za statiranje dobili su i ovdašnji stanovnici. Riječ je
o najgledanijoj TV seriji u Češkoj koja ima gotovo dva milijuna
gledatelja. Snimanje je započelo još 2009., a do sada je prikazano
68 epizoda. Serija i njeni glumci nekoliko su puta nagrađivani na
televizijskom festivalu u Monte Carlu. Prema riječima voditeljice
produkcije Zuzane Konrádove, serija je mješavina drame i humora, takozvani dramedy žanr, koja prati život dviju obitelji kroz nekoliko desetljeća, a sve to isprepleće se i s političkim situacijama
kroz koje je Češka prolazila kroz pet desetljeća. Na pitanje zašto su
izabrali Zadar kao jednu od lokacija za snimanje, Konrádová je za
Zadarski list izjavila: »Kao što Hrvati dobro znaju, Česi su za vrijeme komunizma bili vrlo ograničeni izborom destinacija za ljetovanje. Jedna od njih bila je bivša Jugoslavija, također zemlja pod
komunističkim režimom. Zadar smo izabrali na preporuku redatelja i producenta Sergeja Stanojkovskog, čija je produkcijska kuća
Avvantura ujedno i hrvatski koproducent serije.« Radnja epizode
snimane u Zadru događa se 1989. Nakon poplave turskih sapunica
29
SUSRETI
Suradnja
Biograda
i Kyjova
te Poreča i
Praga 6
Zagreb bi mogao postati
prijatelj s Pragom
B
roj hrvatskih i čeških gradova koji
sklapaju partnerstvo i prijateljstvo
neprestano raste, čime se i konkretno potvrđuju plodni prijateljski odnosi između dviju zemalja. Gradonačelnici
Kyjova u južnoj Moravskoj i Biograda
na Moru, František Lukl i Ivan Knez, 27.
ožujka 2012. potpisali su u Kyjovu protokol o suradnji dvaju gradova, otvarajući tako i formalno proces gospodarske,
kulturne i sportske suradnje. U Poreču je
pak 26. lipnja 2012. potpisan sporazum o
suradnji i uspostavi prijateljskih odnosa
između Poreča i Gradske četvrti Prag 6.
»Vjerujem kako je pred nama zajednička svijetla budućnost. Prijateljske odnose
između dva grada čine ljudi, a mi ćemo
učiniti sve da taj odnos bude na visokoj
razini«, istakao je gradonačelnik Poreča
Edi Štifanić dodavši da su Prag i Češka za
Poreč vrlo važni zbog turista i investitora.
Načelnica Praga 6 Marie Kousalíková kazala je da je iznimno ponosna što je upravo ona, 30 godina nakon što ju je Poreč
doslovce zadivio i ostavio bez daha, potpisala sporazum o bratimljenju. Raduje se
što će Prag 6 i Poreč u budućnosti osnivati
prijateljske, kulturne, društvene i poduzetničke odnose kao i poboljšati razvoj lokalnih zajednica razmjenom iskustava. Prag
6 može se nazvati »najhrvatskijom« praškom četvrti. U njoj je smješteno hrvatsko
veleposlanstvo, a ondje su i spomen-obilježja trojice hrvatskih velikana – Nikole
Tesle, Vladimira Preloga i Stjepana Radića. U Pragu 6 je i Břevnov, najstariji muški samostan u Češkoj kojeg je 993. osnovao Bijeli Hrvat sveti Vojtjeh i iz kojeg je
možda bio i prvi zagrebački biskup Duh.
M. L.
Z
agreb bi uskoro mogao sklopiti sporazum o suradnji s Pragom
kakav već ima s gotovo svim metropolama srednje i jugoistočne Europe,
zaključeno je nakon posjeta delegacije
Grada Zagreba Gradskoj četvrti Prag 4
koja je 28. rujna 2012. sklopila Sporazum
o prijateljskim odnosima sa zagrebačkom Gradskom četvrti Trešnjevka-sjever.
Sporazum su potpisali predsjednik Vijeća
Gradske četvrti Trešnjevka-sjever Željko
Sladović i zamjenik načelnika Praga 4 Jiří
Bodenlos, a sklopljen je radi učvršćivanja
međusobnih odnosa, suradnje i prijateljskih veza. Dvije gradske četvrti obvezale
su se da će razmjenjivati pozitivna iskustva u svim područjima društvenog, gospodarskog, znanstvenog i umjetničkog
djelovanja koja bi mogla koristiti druga
strana, kao i da će razvijati i ojačavati uzajamne prijateljske odnose kako bi zajedno
osigurali zaštitu interesa svojih stanovnika. Sporazum predviđa i razmjene izaslanstva radi boljeg uzajamnog upoznavanja te organiziranje kulturnih događanja,
seminara, programa obuke, zdravstvenog
turizma i drugih skupova s ciljem proširivanja i produbljivanja znanja iz područja
gospodarstva, kulture, znanosti, umjetnosti, obrazovanja, zdravstvene zaštite,
turizma, sporta te zaštite okoliša i baštine.
»Nadam se da će nam Prag 4 pomoći kad
uđemo u EU jer i Hrvatska i Češka pripadaju slavenskom dijelu Europe, a želim i
da se i Grad Zagreb dodatno decentralizira kao i Prag«, izjavio je Sladović nakon
svečanosti potpisivanja sporazuma koja je
održana u staroj vijećnici u praškom predjelu Nusle. Sladović je svojim domaćinima zahvalio i na doprinosu koji su Česi
u prošlosti dali razvoju Zagreba i podsjetio da se mnogima od njih Zagreb odužio
30
imenovanjem ulica. O srdačnim vezama
dviju gradova koje tek treba formalizirati svjedoči Praška ulica koja se od 1928.
nalazi u najužem zagrebačkom središtu.
Prag 4 inače ima 143.000 stanovnika i da
nije dio češke metropole kao jedna od 22
njegove četvrti, bio bi peti najveći grad u
Češkoj. Suradnja dviju četvrti ostvarena
je posredovanjem češke manjine u Zagrebu pa su u zagrebačkom izaslanstvu
bili i predsjednik Vijeća češke nacionalne
manjine Grada Zagreba Jaromil Kubiček
i predsjednik Češke besede Zagreb Juraj
Bahnik. Uz njih, izaslanstvo su činili i viši
stručni savjetnik pročelnika Ureda gradonačelnika Tihomir Majić, savjetnik za
gospodarstvo Gradske četvrti Trešnjevkasjever Ivan Havelka, Vesna Rems Dobrin
u ime Kulturnog centra Trešnjevka, predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac te predsjednik Češke besede
Zagrebačke županije Franjo Vondraček.
Izaslanstvo je u Prag putovalo autobusom
zajedno s članovima ansambala Češke
besede Zagreb – mješovitog pjevačkog
zbora Bohemia i folklorne skupine Záhřebské sluníčko koji su od 28. do 30. rujna
nastupali na Seniorskim igrama, manifestaciji Svatováclavské velebení te na šestom Međunarodnom festivalu iseljenih
Čeha. Sporazum o prijateljskim odnosima
Trešnjevke-sjever i Praga 4 potpisan je
upravo na blagdan zaštitnika Češke svetog Václava koji se slavi i kao Dan češke
državnosti. Dio članova delegacije odao
je počast i najpoznatijem imenjaku češkog patrona, prvom predsjedniku Češke
Václavu Havelu posjetivši njegov grob na
Vinohradskom groblju, a na Olšanskom
groblju posjetili su i grob najpoznatijeg
češkog studenta Jana Palacha te grob generala Josipa Filipovića. M. L.
SUSRETI
U Kraljevici jedini hrvatski hotel nazvan po glavnom gradu Češke
Prag na obali Jadrana
Branko Modlic
KRALJEVICA
Braća Barak su
pristupili izgradnji ne prevelikog, ali ni
premalog Hotela
Praha uz samu
morsku obalu
Č
esi su uistinu bili pokretači hrvatskog turizma, a dokaz tome je priča o Hotelu Praha u Kraljevici pa
baš kao što mnoge europske narodne bajke počinju s »bila jednom tri brata« i ova
im nevjerojatno sliči. Dakle, bila tri brata
Barak – Eugen, Josef i Aleksa – i njihove
supruge. Svoju ušteđevinu odlučili su uložiti u izgradnju lijepog hotela na poluotoku Oštro u Kraljevici kome će nadjenuti
ime Praha. Čehoslovačka je u to doba bila
prosperitetna država, dok je Jugoslavija
već bila rastrgana bezbrojnim problemima, ali s najljepšim morem i s čarobnim
malim gradićima. Kraljevicu posjećuju
i gosti višeg imovinskog stanja, ljudi od
pera, intelektualci… Kao poznati gosti i
ljubitelji Kraljevice ističu se August Šenoa i Jan Neruda. Redoviti gosti su bili i
Izidor Kršnjavi, Andrija Fijan i Dragutin
Freudenreich. Kraljevica postaje rasadnik
ideja o slavenskoj povezanosti unutar Monarhije što je utjecalo na velik broj gostiju
iz Češke. To je dalo zamaha razvoju Kraljevice kao turističkog mjesta. Otvorena je
željeznička postaja, a dobre parobrodske
veze pomogle su brzom i općem razvitku
ugostiteljstva. Tih godina Vatroslav Arčanin dovršava gradnju lijepog i popularnog kupališta na poluotoku Oštro, dijelu
odvojenom od samog mjesta na koji se
išlo čamcima. Sve te tektonske promjene
u životu Kraljevice budnim okom i dobro
skrojenim planom pratila su braća Barak
koji su pristupili izgradnji ne prevelikog,
ali ni premalog Hotela Praha uz samu
morsku obalu, s mulom i pristaništem,
prvi hotel na Oštru i prvi uz istoimeno
legendarno kupalište. Braća vrijedno sudjeluju u organizaciji, radovima i naravno
financiranju. Zbog zaista velikog interesa
turista, a najviše Čeha, radovi teku ubrzano i hotel se ljeti 1932. svečano otvara i
odmah počinje raditi punim kapacitetom.
Prema sjećanjima suvremenika, hotel je
bio funkcionalan, ali i umjereno glamurozan. Uprava, tj. braća Barak i supruge,
vrlo brzo angažirali su češku muzičku kapelu koja je muzicirala kad god je trebalo,
naročito navečer i noću kad se život iz hotela preselio direktno na obalu i mul gdje
se plesalo i zabavljalo. Tu je bio i lijepi
hotelski vrt. Gosti su stizali s raznih strana, ali najviše iz Čehoslovačke. Naravno,
pretežu mladi ljudi pa nije za čuditi se burnim mladenačkim ljubavima i susretima o
kojima su se pričale storije. Braća Barak
majstorski su vodili hotel i trudili se da
posluje u najboljem ritmu. Dobrostojeći
čehoslovački građani osim konvencionalnim prometnim sredstvima vrlo često su
slijetali svojim privatnim hidroavionima
gotovo pred sam hotel. No, bližio se rat
i 1940. zaustavljena je daljnja izgradnja
egzotične ograde na polutoku Oštro uz
samo more, a rad hotela trebalo je prilago31
diti ratnim uvjetima. Uskoro su to učinili
Nijemci kao okupacijska vojska i Hotel
Praha postao je mjesto gdje su dolazili na
odmor dočasnici i časnici Rommelovim
divizija iz Afrike. »Vrijeme ulaštenih čizama« trajalo je do završetka rata 1945.
kad je hotel komunističkom otimačinom
postao »društveno vlasništvo« i dan na
upravljanje hotelskom poduzeću Jadran u
Rijeci. No, tradicija dolaska većeg broja
čeških turista nastavljena je i u poratnim
godinama i kraljevički, a osobito oštranski
»galebovi«, i dalje su demonstrirali svoje
»letačke« vještine. U ljeto 1968., kad je
Čehoslovačka napadnuta, u Kraljevici se
zateklo preko 400 čeških turista koji su
popunili Hotel Praha, a i privatne stanove
gdje su ih Kraljevčani gostoljubivo smjestili. Utemeljitelji, braća Barak, polako su
odlazili (posljednji je 1972. umro najstariji brat Aleksa) te su pokopani u Kraljevici. Braća su umrla bez potomaka i tako
je hotel prepušten zubu vremena, čekajući
spasitelja koji će prepoznati svu tu ljepotu
i blistavu povijest gdje se sve – grad, lokacija, pokretači, događaji, čisto more, češki
turisti i ime Hotela Praha – povezalo na
začudan način. Nadamo se da će se danas
u slobodi pristupiti restauraciji hrvatskočeškog Hotela Praha koji je trenutno u neprepoznatljivom stanju i da će mu se vratiti glamur koji je imao, uz vječno sjećanje
na braću Barak.
SUSRETI
Tko su bili dosadašnji čehoslovački i češki predsjednici
Masaryk najpopularniji,
Hácha najtragičniji,
Novotný najljepši
Dosadašnji čehoslovački i češki predsjednici bili su ljudi različitih biografija, karaktera, svjetonazora, političkih uvjerenja i tek nekolicinom se Česi ponose i danas
Tomáš Masaryk
Edvard Beneš
Marijan Lipovac
N
ovom češkom predsjedniku Milošu Zemanu mnogi će kurtoazno
zaželjeti da bude dostojan nasljednik svojih prethodnika. No, je li to baš u
potpunosti primjereno? Stanari Praškog
dvorca od 1918., njih desetorica, bili su
ugledni intelektualci i državnici, pisci,
popularni u zemlji i svijetu, osobe visokih
moralnih kvaliteta i čvrstih uvjerenja, ali
ne svi – među njima je bilo i slabo obrazovanih osoba, političkih prevrtljivaca,
alkoholičara, kukavica, loših govornika,
dosadnjakovića, ukratko, ljudi od krvi
i mesa koji su unatoč svojim slabostima
dospjeli na položaj šefa države. Uostalom,
slično je i u drugim zemljama jer vrlo se
rijetko za predsjednike biraju najbolji od
najboljih. Dosadašnji čehoslovački i češki predsjednici bili su ljudi različitih biografija, karaktera, svjetonazora, političkih
uvjerenja i tek nekolicinom se Česi ponose i danas.
Na prvom je mjestu i dalje Tomáš
Masaryk, utemeljitelj i prvi predsjednik
Čehoslovačke, rekorder u više kategorija
– najpoznatiji, najpopularniji, najugledniji, najdugovječniji po godinama života
i vladanja, a uz to je u odnosu na svoje
nasljednike imao najviše djece, čak četvoro. Masaryk je začetnik i neobične tradi-
Emil Hácha
Klement Gottwald
cije među čehoslovačkim predsjednicima
– nijedan od njih nije svoj mandat završio do kraja, već je položaj napustio prije vremena zbog smrti, ostavke ili smjene. Češki predsjednici bit će bolje sreće.
Sin nepismenog slovačkog seljaka, rođen
1850. u Hodonínu u Moravskoj, uspio je
postati ugledni filozof i sociolog, sveučilišni profesor u Beču i Pragu i istaknuta
osoba češkog političkog i javnog života.
Svojom demokratičnošću i humanizmom
Masaryk je i danas Česima trajni moralni
uzor, a krasila ga je i nevjerojatna upornost i vjera u vlastite ideale, čak i kad su
odskakali od okoline. Borbu za češku samostalnost i stvaranje zajedničke države
sa Slovacima započeo je 1914. kad Antanta još nije podržavala ideju o razbijanju
Austro-Ugarske, da bi se 1918. trijumfalno vratio u domovinu kao pobjednik i šef
nove države. Čehoslovačka u Masarykovo vrijeme postaje jedna od gospodarski
i društveni najnaprednijih država Europe
i jedina stabilna demokracija u srednjoj i
istočnoj Europi. Zbog bolesti Masaryk je
1935. dao ostavku i tada dobiva službeni
naziv »Predsjednik osloboditelj«. Umro je
1937.
Masarykov nasljednik Edvard Beneš
bio je njegov najbliži politički suradnik,
ali po mnogo čemu sušta suprotnost – bio
je suhoparan, bez karizme, šarma i smisla
32
Antonín Zápotocký
za humor, a nedostajao mu je i Masarykov
idealizam i previše je bio pragmatik. Jedina životna strast bila mu je politika. Beneš
je rođen 1884. u Kožlanima kraj Plzenja
kao najmlađi od desetero djece u seljačkoj
obitelji. Studirao je filozofiju, politologiju
i pravo u Pragu, Parizu, Berlinu i Dijonu
i do 1914. predavao na praškom Filozofskom fakultetu, a zatim se pridružio Masaryku u inozemstvu. U Čehoslovačkoj je
do izbora za predsjednika 17 godina bio
ministar vanjskih poslova, a godinu dana i
premijer. Na čelu države Beneš je bio dvaput, do 1935. do 1938. i od 1945. do 1948.
i zadesilo ga je da dvaput odlučuje o sudbini države, najprije pod nacističkim, a zatim pod komunističkim pritiskom i oba je
puta popustio jačemu. Drugačije se možda
nije moglo, ali kao iskusni diplomat Beneš
je vjerojatno na vrijeme mogao prevenirati takav razvoj događaja. Predsjedničku
dužnost napustio je razočaran i bolestan i
ubrzo je umro.
Najtragičniji od svih čehoslovačkih
predsjednika bio je Emil Hácha koji je
izabran za Benešova nasljednika nakon
Minhenskog sporazuma 1938. kad je
Čehoslovačka ostala bez Sudeta i dijelova Slovačke i Potkarpatske Rusi. Rođen
je 1872. u mjestu Trhové Sviny u južnoj
Češkoj i bio je ugledni pravnik svjetskog
glasa. Uz to je pisao pjesme, prevodio, ba-
SUSRETI
vio se raznim spotovima, skupljao umjetnine i bio bi idelan predsjednik u nekim
mirnim vremenima. Háchino ime je međutim postalo sinonim za kolaboraciju
i izdaju – govorilo se »Hácha Hitlerův
brácha« (Hácha Hitlerov braco). Kad je
Slovačka 14. ožujka 1939. pod Hitlerovim pritiskom proglasila nezavisnost,
Hácha je, pod prijetnjom uništenja Praga,
15. ožujka 1939. »predao sudbinu češkog
naroda« u Hitlerove ruke. Čehoslovačka
je prestala postojati, a okupirane Češka i
Moravska postale su njemački protektorat
kojem je Hácha postao »državni predsjednik«. Bio je međutim tek lutka na koncu i
tek je u iznimnim slučajevima uspio spriječiti nacističke planove i izboriti određene ustupke. Hácha se psihički slomio
Antonín Novotný
Ludvík Svoboda
nakon odmazde koja je uslijedila u lipnju
1942. poslije ubojstva protektora Reinhardta Heydricha i pogođen teškom arteriosklerozom vrijeme je uglavnom provodio
u dvorcu Lány. Ondje je u svibnju 1945.
uhapšen i nakon dva tjedna je umro u zatvorskoj bolnici. Sud je kasnije odlučio da
Hácha od siječnja 1943. nije bio odgovoran za svoje postupke .
Klementa Gottwalda Česi bi danas
najradije zaboravili, a i kad se 1896. rodio u Dĕdicama u Moravskoj malo ga je
tko želio. Bio je izvanbračno dijete, oca
nikad nije upoznao, a odgojila ga je teta i
od je mladosti patio od kompleksa manje
vrijednosti. Izučio je za stolara, uključio
se u Komunističku partiju Čehoslovačke kojoj je došao na čelo 1929. i postao
zastupnik u parlamentu, a 1934. bio je i
Masarykov protukandidat za predsjednika. Drugi svjetski rat proveo je u SSSR-u
odakle se vratio 1945. kao potpredsjednik
čehoslovačke vlade, a 1946. postaje premijer i polako preuzima u svoje ruke sve
poluge vlasti pa 1948. postaje i predsjednik. Gottwald je postao sinonim za staljinizam i komunističke represije, a umro je
1953., nekoliko dana nakon povratka sa
Staljinova sprovoda. Zdravlje mu je bilo
načeto sifilisom i teškim alkoholizmom
kojim je liječio paranoju i strah od Staljina. Zanimljiva je i sudbina Gottwaldovih
posmrtnih ostataka koji su bili izloženi poput Lenjinovih – budući da nisu bili dobro
balzamirani počeli su truliti pa su najprije
dijelove tijela počeli zamjenjivati protezama, a naposlijetku je tijelo kremirano.
Gottwalda je naslijedio Antonín Zápotocký, veteran češkog radničkog pokreta još iz doba Austro-Ugarske. Rođen je
1884. u Zákolanima kraj Praga i po struci
je bio klesar. Kao jedan od komunističkih
čelnika bio je tijekom Drugog svjetskog
rata zatočen u nacističkom logoru Oranienburg, a 1945. postaje šef sindikata te
je odigrao važnu ulogu u komunističkom
preuzimanju vlasti. Od 1948. bio je premijer, a kao predsjednik upamćen je kao
jednostavan i narodski čovjek kakav je
bio od mladosti. Volio je odlaziti na pučke
Gustáv Husák
Václav Havel
svečanosti i bježati svom osiguranju kako
bi popričao s »narodom«, a u slobodno
vrijeme pisao je autobiografske romane. Ipak, ispod te fasade krio se rigidni
komunist – pokušao je zabraniti odlaske
u planine i zimske sportove (prema onoj
»nema odmora dok traje obnova«), a za
Božić 1952. u svom je govoru kazao da
je mali Isus narastao i ostario, da mu je
narasla brada i da je postao Djed Mraz
kome put osvjetljavaju crvene zvijezde.
Dan prije moneratne reforme 1953., koja
je preko noći osiromašila brojne građane, lagao je da nikakve reforme neće biti.
Zápotocký je umro 1957., a naslijedio ga
je čelnik partije Antonín Novotný, možda najneobičniji od svih čehoslovačkih
predsjednika. Rođen je 1904. u Letňanima
kraj Praga i po struci je bio strojobravar
i lokalni komunistički dužnosnik. Drugi
svjetski rat proveo je u logoru Mauthausen
gdje je popravljao vozila Gestapa, a 1945.
počinje munjevitu političku karijeru. Postaje partijski sekretar u Pragu, a 1953. i
prvi čovjek partije. Na čelo države došao
je na preporuku Hruščova s kojim je lako
našao zajednički jezik – bio je neobrazovan i izbjegavao je intelektualce, a uz to
i katastrofalan govornik. Svjestan svojih
mana rijetko je istupao u javnosti. Ipak, u
jednoj je anketi izabran najljepšim predsjednikom na svijetu. Novotný se ipak
33
pokazao iznimno sposobnim napredovati
kroz partijsku hijerarhiju i održati se na
vlasti, a uz to se dvaput odupro SSSR-u,
kad u borbama za vlast u sovjetskoj partiji
nije podržao Brežnjeva i kad je odbio njegov zatjev da se dopusti smještaj sovjetskih vojnika na zapadnoj granici. Novotný
je dugo ustrajao na staljinističkom kursu
i 1960. Čehoslovačku i službeno proglasio socijalističkom državom, da bi kasnije
ipak omogućio postepenu liberalizaciju,
no reformski val ga je odnio 1968. Jedini
je među čehoslovačkim predsjednicima
koji je položaj napustio fizički i psihički
zdrav, a umro je 1975. Nakon sovjetske
okupacije mogli su se na zidovima naći
grafiti »Gospodine Novotný, vratite se,
sve vam je oprošteno.« Izbor njegova
Václav Klaus
nasljednika, generala Ludvíka Svobode,
nakon trojice radničkih predsjednika napokon je unio malo glamura u Praški dvorac. Svoboda je rođen 1895. u Hroznatínu
u Moravskoj u seljačkoj obitelji, ali Prvi
svjetski rat, kad je kao prebjeg postao čehoslovački legionar, trajno ga je usmjerio
prema vojnoj karijeri. Kao časnik službovao je u Potkarpatskoj Rusi i Moravskoj, a
nakon propasti Čehoslovačke 1939. odlazi
u Poljsku kako bi organizirao čehoslovačke jedinice. Nakon sloma Poljske zarobila
ga je sovjetska vojska te Svoboda dolazi u
SSSR gdje je najprije optužen kao špijun,
da bi kasnije postao zapovjednik čehoslovačkog bataljuna i zatim brigade koja je
1944. kod Dukle prva ušla u Čehoslovačku. Iduće godine postaje ministar obrane,
a tijekom komunističkog prevrata 1948.
stao je na stranu komunista. To ga ipak
1950. nije spasilo od smjene, uhićenja i
optužbi da je reakcionar, a djelomično
je na intervenciju Hruščova rehabilitiran
1954. kad postaje član predsjedništva Narodne skupštine, a zatim i načelnik vojne akademije u Hranicama i Instituta za
vojnu povijest u Pragu. Na toj je poziciji
surađivao s direktorom Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu Franjom
Tuđmanom. Za predsjednika je izabran
usprkos visokim godinama jer je bio smatran moralnom osobom s autoritetom, pri-
SUSRETI
Masaryk je začetnik i neobične tradicije među čehoslovačkim predsjednicima –
nijedan od njih nije svoj mandat završio do kraja, već je položaj napustio prije
vremena zbog smrti, ostavke ili smjene. Češki predsjednici bit će bolje sreće
hvatljivom i Česima i Slovacima. Nakon
gušenja Praškog proljeća zagovarao je
popuštanje pred sovjetskim diktatom kako
bi se spriječile žrtve, no po drugi put se
pokazao lošim političarem jer je dolaskom
Gustáva Husáka na čelo partije po drugi
put gurnut u stranu. Čak su mu zabranili objavu memoara, ali ipak je 1973. opet
izabran za predsjednika. Ubrzo je obolio,
ali uporno je odbijao zahtjeve da podnese
ostavku i omogući Husáku da ga naslijedi
pa je 1975. morao biti promijenjen ustav
te je Svoboda proglašen nesposobnim
obavljati predsjedničku dužnost. Umro je
1979. i danas je jedini komunistički predsjednik kojem se priznaju zasluge pa ima i
svoju obalu u središtu Praga.
Husák je bio jedini Slovak među stanarima Praškog dvorca. Rođen je 1913. u
Dúbravki kod Bratislave, a majka mu je
bila slovačka Hrvatica Magdalena Fratričová. Završio je pravo i kao student postao
komunist, a nakon stvaranja samostalne
Slovačke radio je kao novinar. Bio je jedan od vođa Slovačkog narodnog ustanka
1944., a 1945. postaje predsjednik slovačke
vlade i jedna od ključnih osoba komunističkog režima. Za razliku od većine komunista, bio je vrlo kritičan i nije se ustručavao
iznositi svoje stavove pa je 1950. uhapšen
i optužen za buržoaski nacionalizam. Optužbe je uporno odbijao unatoč mučenjima,
ali 1954. osuđen je na doživotni zatvor.
Novotný ga je 1960. amnestirao i Husák se
počeo postepeno vraćati u politiku. Najprije je radio u povijesnom institutu slovačke
akademije i poput Svobode i on se sprijateljio s Tuđmanom. Tijekom praškog proljeća postaje potpredsjednik vlade, a vjernost
Dubčeku izražavao je i nakon sovjetskog
upada. Međutim, uskoro se promijenio za
180 stupnjeva i postao najpouzdaniji čo-
vjek Moskve te je 1969. naslijedio Dubčeka na čelu partije i otpočeo proces »normalizacije« koji je značio progone tisuća
građana i potpunu vjernost SSSR-u. S čela
partije bolesni Husák je otišao 1987., a nakon Baršunaste revolucije u prosincu 1989.
i s čela države. Povukao se u Bratislavu
gdje je umro 1991., a prije smrti napravio
je još jedan obrat – pozvao je svećenika da
ga ispovijedi.
Izbor Václava Havela za predsjednika
značio je početak novog razdoblja slobode i demokracije, ali i povratak tradicijama prve republike. Havel je rođen 1936. u
Pragu u bogatoj obitelji te mu je kao »buržoaskom« djetetu bilo zabranjeno pohađanje visokih škola. Ipak, Havel se obrazovao kroz rad i proslavio kao dramski
pisac, a nakon 1968. i jedan od vodećih
čeških disidenata. Kao predsjednik, Havel
nije uspio spriječiti raspad Čehoslovačke
te je u srpnju 1992. dao ostavku. U Praški dvorac se opet vratio u siječnju 1993.,
ovog puta kao predsjednik Češke i ostao
dva mandata, do 2003. Češka je u to vrijeme postala članica NATO-a i došla nadomak EU-a, a Havel je kao humanist i intelektualac kojeg niti vlast, kako se činilo,
nije pokvarila, uživao veliku popularnost
u inozemstvu, veću nego u svojoj zemlji u
kojoj se ipak uspio nametnuti kao moralni
autoritet u politici i javnom životu, čime
se najviše približio Masarykovom uzoru.
Umro je 2011.
Václava Klausa može se nazvati ocem
samostalne Češke jer je 1992. kao premijer odigrao ključnu ulogu u razlazu Češke
i Slovačke i do kraja mandata 1998. položio temelje samostalnog političkog i gospodarskog života Češke. Rođen je 1941.
u Pragu i po struci je ekonomist. Radio je
u Državnoj banci i prognostičkom zavodu
akademije, a u politiku se uključio uoči
Baršunaste revolucije te 1989. postaje
ministar financija. Na položaj češkog premijera došao je kao predsjednik Građanske demokratske stranke, a nakon gubitka
izbora 1998., do 2002. je bio predsjednik
Parlamenta. Nakon ODS-ovog izbornog
poraza 2002. činilo se da je Klausova karijera gotova, ali odlučio se iduće godine
kandidirati za Havelova nasljednika. Izabran je tijesnom većinom u Parlamentu u
trećem krugu glasanja, a slično se ponovilo i kod izbora 2008. Klaus je kao predsjednik Češku uveo u EU, ali prema njoj je
zauzeo skeptičan stav, protiveći se tendencijama o pretvaranju Unije u superdržavu
pa je na Praški dvorac odbio izvjesiti europsku zastavu. Dugo je odbijao potpisati
ratifikaciju Lisabonskog ugovora, svojevrstan ustav EU-a, a kad je to 2009. konačno učinio bio je odjeven u crno odijelo
s crnom kravatom i jasno poručio da Češka prestaje biti suverena država. Kao klasični desničar i konzervativac, Klaus je u
ekonomiji blizak neoliberalizmu, oštar je
protivnik uvođenja eura, protivio se NATO-ovoj intervenciji protiv Srbije 1999.
i priznanju samostalnosti Kosova, ali ih
nije mogao spriječiti. Kritičan stav ima i
prema nevladinim organizacijama i prema teoriji o globalnom zatopljenju. Kraj
njegova mandata 2013. obilježila je kontroverzna amnestija oko 7500 zatvorenika
zbog koje su u brojnim uredima i školama
sa zidova u znak protesta skinute Klausove slike. Slagali se s njim ili ne, činjenica
je da je Klaus među rijetkim državnicima
koji se usuđuju plivati protiv struje i koji
svoje stavove zna ne samo braniti, nego i
obrazložiti. Naravno, ima to i svoju cijenu
– Klaus nikad neće biti popularan poput
Havela i za njim će žaliti tek rijetki.
ZANIMLJIVOSTI
Na popisu stanovništva u Češkoj 2011., čak 4,662.455 građana (44,6 posto) nije se željelo izjasniti o vjerskoj pripadnosti. Ateista je 3,604.095 (34,5 posto), katolika je 1,082.463
(10,4 posto), vjernika koji ne pripadaju niti jednoj religiji je
705.368 (6,7 posto), Češkobratskoj evangeličkoj crkvi pripada 51.858 građana (0,5 posto), Čehoslovačkoj husitskoj
crkvi njih 39.229 (0,37 posto), pravoslavaca je 20.533 (0,2
posto), a 15.070 (0,1 posto) građana se izjasnilo da pripada
jedaizmu, odnosno »moralnim vrijednostima vitezova jedija iz filmske sage Ratovi zvijezda.«
34
Prema popisu stanovništva iz 2011., u Hrvatskoj ima 3.697.143 katolika (86,3 posto),
pravoslavaca 190.143 (4,4 posto), ateista i onih
koji nisu vjernici 163.375 (3,8 posto), muslimana 62.977 (1,5 posto), kao agnostici i skeptici
izjasnilo se 32.518 stanovnika Hrvatske (0,7
posto), a protestanata ima 14.653 (0,3 posto).
O vjerskoj se pripadnosti nije izjasnilo 93.018
osoba (2,1 posto).
SUSRETI
Keramika iz sjeverne Moravske koja je osvojila Europu
Iz »loštičkih čaša«
pilo se i u Zagorju
Gordana Divac
P
rije nekoliko godina Češka televizija je u sklopu emisije
Lutajuća kamera (Toulavá
kamera) prikazala prilog pod
naslovom Europa je pila iz
loštičkih čaša. Prilog je upoznao javnost sa specifičnim
srednjovjekovnim lončarskim
predmetima izrađenima u radionicama gradića Loštice. Ovo
mjesto u sjevernoj Moravskoj,
smješteno u životopisnoj dolini rijeke Třebůvke, zahvaljujući velikom
nalazištu gline u svojoj blizini, ima
dugu tradiciju lončarskog obrta koji je
vrhunac svoje prepoznatljivosti doživio u srednjem vijeku. Tadašnji lokalni majstori proizveli su poseban tip
keramike tzv. »loštičku keramiku«,
izrađenu od gline s niskim sadržajem
grafita te paljenu na temperaturi od
1200 stupnjeva Celziusa. Ovako visokom temperaturom postizala se velika čvrstoća materijala pa je loštičko
stolno i kuhinjsko posuđe bila tražena
roba na srednjovjekovnim sajmovima.
Najbolje se prodavala čaša, u stručnoj
literaturi poznata kao »loštička čaša,
ili »loštički pehar«, proizvod koji je
Loštice u 15. i 16. stoljeću pretvorio u
centar keramičke proizvodnje sjeverne Moravske. Čaše smećkaste boje,
najčešće s vijencem malih ručkica ispod grla, mogle su biti visoke (od
10- 23 centimetara) i vitke ili male i
trbušaste. Ponekad su bile opasane
ukrašenim srebrnim trakama. Ono
što je specifično za ovu čašu, i što je
osobiti izričaj loštičkih srednjovjekovnih lončara, njezina je glazirana
površina prekrivena brojnim mjehurićima. Da se čaša dobro i izvozila potvrđuju povijesni izvori kao onaj koji
nam prenosi vijest da je »gradsko
vijeće grada Nünberga 1530. odbilo
isporuku ausgburških lončara s obrazloženjem da su loštičke čaše tada (u
Loštička keramika
izrađena je od gline s niskim
sadržajem grafita i paljena
na temperaturi od 1200
stupnjeva Celziusa, čime se
postizala velika čvrstoća
materijala pa je loštičko
stolno i kuhinjsko posuđe
bila tražena roba na srednjovjekovnim sajmovima
35
Nünbergu) bile vrlo omiljene«, kao
i ikongrafski prikazi, npr. na triptihu
Vrt naslade Hieronymusa Boscha. Popularnost ove keramike također se
vidi i u nazivu »loštički oblik« kao
oznaka za kožnu bolest u medicini 16. stoljeću. Teško je danas
shvatiti zašto je čaša grube,
ali nadasve zanimljive površine bila tada toliko popularna, međutim, činjenica je da je
svatko tko si ju je u to vrijeme
mogao priuštiti, od plemenitaša
do običnog građanina, ukrasio
njome svoj gozbeni stol.
Arheološka istraživanja srednjovjekovnog burga »Plemićkog grada Vrbovca« kod Huma na Sutli, na
svjetlo dan donijela su brojne artefakte, uobičajene za srednjovjekovne
lokalitete ove vrste sjeverozapadne
Hrvatske, ali također neke drugačije
koje ukazuju na značaj burga. Među
takve spada i ulomak ramena i trbuha čaše tipa »loštički pehar«, nađen u
stratigrafskom sloju, datiran na kraj
15. i početak 16. stoljeća. On dokazuje prisutnost loštičkih čaša koje su do
burga mogle doći trgovačkim putem
preko Budima, gdje su bile čest nalaz
u vrijeme vladavine Matije Korvina,
a osobito nakon njegove krunidbe za
češkog (protu)kralja 1469. u Olomoucu. Pa možemo zaključiti: Da, Europa
15. i 16. stoljeća zaista je pila iz loštičkih čaša. S njima se nazdravljalo i u
Hrvatskom zagorju.
SUSRETI
U povodu 1150. obljetnice dolaska svete braće Ćirila i Metoda u Moravsku
»Zar sunce ne
dalekosežnost djela
Srednjovjekovne
slavenske književnosti
nose u sebi žig
ćirilometodskoga
utjecaja, što se tiče
motiva i tema, a
jezik im je nerijetko
sastavljen od elemenata
staroslavenskoga jezika
i elemenata njihova
vlastitoga jezičnoga
idioma
akademik Stjepan Damjanović
A
ko se sjećanje na jedan povijesni
događaj sačuva 1150. godina i slavi
ga ne jedan, nego skupina naroda,
nema sumnje da je taj događaj od posebne
važnosti. Ove će se godine u svim slavenskim sredinama prisjetiti davnoga događaja
iz 863. godine kada su solunski Grci Konstantin (koji je dobio i redovničko ime Ćiril)
i Metod stigli u Moravsku na poziv kneza
Rastislava. Ambiciozni i dalekovidni moravski knez razumio je da ne može posve
osamostaliti svoju kneževinu ako je u njoj
crkvena hijerarhija njemačka. Zamolio je
bizantskoga cara Mihajla III. da mu pošalje vjerovjesnike koji mogu propovijedati
kršćansku vjeru na slavenskom jeziku, dapače tražio je da mu Bizant odmah pošalje
biskupa. Bizant neće poslati biskupa jer to
bi značilo rat na području koje crkvenopravno pripada Rimu, ali će poslati Svetu Braću
kojima je car rekao: »Vi ste Solunjani, a svi
Solunjani čisto slavenski govore!« Solunjani su doista u pravilu znali i slavenski i
grčki (tu je dvojezičnost uvjetovala povijest
njihova grada) pa je Bizant u pravilu među
njima birao čelnike slavenskih pokrajina
kad bi koju osvojio. No povijesni dokumenti svjedoče da Bizant nije bio nimalo izne-
Sveti Ćiril i Metod, detalj ikonostasa u grkokatoličkoj crkvi svetih Ćirila i Metoda u Zagrebu, rad
Epaminondasa Bučevskog
nađen pozivom moravskoga kneza i da je
imao unekoliko spremnu skupinu koja može
zadovoljiti barem dio Rastislavovih želja, a
na čelu te skupine bio je Konstantin, kojega
stari spisi redoviti zovu i Filozof, a to znači
ne samo da je bio profesor filozofije, nego i
da je filozofiju uspješno predavao svojim suvremenicima u usmenom i pisanom obliku.
Glavni pomagač bit će mu njegov stariji brat
Metod koji se prethodno okušao kao pravnik
i vojnik i koji je upravljao slavenskom pokrajinom uz rijeku Strimon (Strumu), a kada
više nije bio u političkoj milosti zamonašio
se i dobio ime po koje ga znamo (njegovo je
krsno ime možda bilo Mihael, kao što piše u
samo jednom ne odviše pouzdanom izvoru).
Još prije moravske misije rečena je
skupina prevela s grčkoga na slavenski (tj.
na onaj jezik koji danas zovemo staroslavenskim ili starocrkvenoslavenskim) za
36
liturgiju najpotrebnije knjige, među njima
svakako tzv. aprakos (izborno evanđelje),
dakle knjigu u kojoj su tekstovi iz Evanđelja
složeni po datumima u crkvenoj godini koji
se čitaju puku u crkvi. To što su preveli još
u Carigradu i ono što su preveli kada su već
djelovali među Slavenima čini mali korpus
tekstova, najvećim dijelom dakako liturgijske namjene (izborno evanđelje, četveroevanđelje, psaltir, apostol i dr.), ali složili
su (što preveli, što sami napisali) i pravne
tekstove, one koji uređuju odnose u crkvi
(Nomokanon), ali i one koji uređuju civilno
pravo (Zakon sudski za narod). Nažalost, iz
devetoga stoljeća ništa nam se nije sačuvalo. Za tekstove znamo jer ih povijesni izvori
spominju, ali i najstariji tekstovi koji su se
sačuvali (s kraja desetoga i iz jedanaestoga
stoljeća, zovemo ih zajedničkim imenom
»kanon staroslavenskih spisa«) također nam
SUSRETI
sja svima?« –
slavenskih apostola
nešto kazuju o prvim prijevodima. Taj prvi
korpus tekstova držimo početkom pismenosti u slavenskih naroda jer iz njega je izrasla velika ćirilometodska tradicija. Njezin
je jezik gotovo svim slavenskim narodima,
barem na jednom dijelu njihova teritorija i
barem u nekom razdoblju njihove povijesti,
služio kao književni jezik i nekima od njih
poslužio kao model za oblikovanje njihovih
književnih jezika, a na neke i izravno i jako
utjecao pa njegove tragove nose do današnjega dana. I srednjovjekovne slavenske
književnosti nose u sebi žig ćirilometodskoga utjecaja, što se tiče motiva i tema, a jezik im je nerijetko sastavljen od elemenata
staroslavenskoga jezika i elemenata njihova
vlastitoga jezičnoga idioma. Stoga ne može
biti ozbiljnijega studija povijesti bilo kojega
slavenskoga jezika bez poznavanja staroslavenskoga, tim više što i zajednički slavenski
jezični iskon (tzv. praslavenski jezik), koji
nije nigdje zapisan, proučavamo najviše po
staroslavenskim tekstovima.
Zar vas nije sram odrediti samo tri jezika, a
svim drugim narodima i plemenima željeti
da budu slijepi i gluhi?«
Taj i slični njegovi stavovi oduševljavali su ljude do naših dana. Hermenegildo Pellegrinetti, papin poslanik u Jugoslaviji od
1922. do 1937., napisao je 1939. o Svetoj
Braći ove riječi: »Značajno je da su Ćiril i
Metod u Moravskoj i u Rimu u bogoslužju
upotrebljavali slavenski jezik. Nitko se ne
bi čudio da su oni kao Grci upotrijebili grčki jezik koji se u Rimu u bogoslužju često
upotrebljavao jer su ondje već stoljećima
bili grčki samostani i mnogo grčkih doseljenika. Ali su ta dva velikana u latinskom
Rimu, na grobu sv. Petra, pred samim grobu sv. Petra, pred samim papom, slaveći
bogoslužje slavenskim jezikom, izrazili
veliku ideju kršćanskoga jedinstva.« Te je
riječi kardinal prethodno izgovorio u velikoj milanskoj dvorani punoj fašista. Znajući
njihove namjere, progovorio im je o Svetoj
Braći i tako tolerantnost i suradnju među
narodima suprotstavio opakim namjerama
podjarmljivanja i ponižavanja drugih. I sve
nas podsjetio da zalaganje za ravnopravnost
ljudi nije privilegija samo našega vremena.
Konstantin je umro u Rimu 14. veljače
869. godine i tamo je sahranjen u crkvi svetoga Klementa, rimskoga pape čije je ostatke (moći) pronašao u Hersonu i nosio ih sa
sobom kao dokaz da poštuje instituciju papinstva i da se zalaže za jedinstvo kršćanske
crkve. U toj su se crkvi pojavile napukline
koje će za dva stoljeća dovesti do velikoga
raskola. Djelovanje Svete Braće može se
promatrati i kao neuspio napor da se sačuva
jedinstvo crkve.
Poslije Ćirilove smrti ostao je Metod,
vrlo iskusan i vrlo odan idejama svojega
mlađega brata. Zanimljivo je da stari latinski izvori nikada ne napadaju KonstantinaĆirila, a Metoda redovito. On je ostao da
pokuša u praksi provesti zamisao svojega
brata, on je, kao moravsko-panonski nadbiskup, podnio teret dana i žege u borbi protiv
Ono u čemu se svi znanstvenici slažu jest tvrdnja da je glagoljica rezultat
individualnoga napora. Iz analize njezinih slova izlazi da ju je stvorio čovjek
kršćanskoga svjetonazora koji je bio i darovit jezikoslovac. Današnja slavistička
znanost ne unosi puno sumnje u tvrdnju da je autor glagoljice Konstantin-Ćiril
Iz nekoliko gornjih tvrdnji jasno se nazire dalekosežnost djela Svetih slavenskih
apostola. Oni su, razumije se, među Slavene
stigli da bi ojačali kršćansku vjeru. Bizant ih
je slao i stoga da bi ojačao bizantski utjecaj
među Slavenima. Važno je međutim uočiti da je cijela ta misija bila moguća i da su
njezini plodovi bili tako bogati zbog Konstantinova stava da su svi Adamovi potomci jednaki (time se suprotstavljao učenju o
izabranosti Abrahamovih sinova). Uporabi
slavenskoga jezika suprotstavljali su se svi
koji su držali da su samo grčki, latinski i
židovski dostojni oltara (to je unekoliko
značilo i »dostojni knjige«). Konstantin ih
je nazvao »trojezičnicima«, a njihovu djelatnost »trojezičnim prokletstvom« pa im
je u polemici u Veneciji rekao: »Ne daje li
Bog kišu svima jednako? Ili zar sunce ne
sja svima? Ne dišemo li zrak svi jednako?
Blaženi Ivan Pavao II. moli na grobu svetog Ćirila u Rimu
37
SUSRETI
onih koji su se protivili uporabi slavenskoga jezika u liturgiji. Bio je i zatočen u bavarskom samostanu u Ellwangenu (zatočili
su ga bavarski svećenici), ali je oslobođen
zauzimanjem energičnoga pape Ivana VIII.,
onoga istoga koji je priznao Branimirovu
Hrvatsku te hrvatskom knezu pisao da je
blagoslovio njega i Hrvatsku. U odnosima
s knezom Svatoplukom bilo je različitih trenutaka, češće teških nego mirnih. Franački su svećenici i Rastislavova nasljednika
uključili u slabljenje Metodove pozicije pa
Bazilika svetih Ćirila i Metoda u Velehradu
roslavenski jezik, klasični (kanonski) staroslavenski tekstovi i – problem pisama.
Cijele su biblioteke napisane o postanku ćirilice, glagoljice i njihovu međusobnu odnosu, tj. o tzv. pitanju prvenstva.
Pitanje o osnovici staroslavenskoga jezika
(panonska i makedonska teorija) odavno je
riješeno u korist mišljenja da je u osnovicu
najstarijega slavenskoga književnog jezika
»legao« jedan makedonski govor. Danas se
svi slažu da je ćirilica po podrijetlu grčko
pismo, da nije rezultat individualnoga na-
Zanimljivo je da stari latinski izvori nikada ne napadaju Konstantina-Ćirila,
a Metoda redovito. On je ostao da pokuša u praksi provesti zamisao svojega
brata, on je, kao moravsko-panonski nadbiskup, podnio teret dana i žege
u borbi protiv onih koji su se protivili uporabi slavenskoga jezika u liturgiji
Smrt svetog Metoda, detalj vitraja u katedrali svetog Vida u Pragu, rad Alfonsa Muche
se Metod morao opravdavati u Rimu. Dok
je na papinskoj stolici bio Ivan VIII., ta su
opravdanja prihvaćana, a kada je počeo vladati Stjepan V. više nije bilo tako. No, svi
su se zbog Metodova ugleda (u Rimu i u
Carigradu) primirili u posljednjim godinama njegova života pa njegov životopisac
naglašava da je uspješno prevodio, da je sa
svojim suradnicima preveo »cijelu Bibliju,
osim knjiga Makabejskih«.
Umro je 885. i ne zna se gdje mu je
grob. Tradicionalna slavistika držala je, a i
danas mnogi tako misle, da je sahranjen u
Velehradu. Nakon njegove smrti dolazi do
protjerivanja njegovih i Konstantinovih učenika. Dio njih dospio je u Veneciju, tamo su
ih prodavali kao roblje, otkupili su ih poslanici bizantskoga cara Vasilija i prebacili na
najbliži bizantski posjed – otok Krk, na kojemu je već tada posve prevladavalo slavensko/hrvatsko stanovništvo. Rastjerani na sve
strane, učenici su nastavili raditi koliko su
gdje mogli, čuvajući baštinu svojih učitelja.
U to nezaobilazno nasljeđe, kao što smo
istaknuli, spada najstariji slavenski književni jezik i najstarija slavenska pisana kultura,
spada i slavensko pismo.
U 19. stoljeću, pokušavajući se oduprijeti neprijateljima velike snage, Slaveni su
jako nastojali ojačati međusobnu suradnju
i živo su tražili zajednički slavenski izvor.
Nisu mogli pronaći ništa bolje od ćirilometodskoga djela pa su ga počeli istraživati i
propagirati u svim slavenskim zemljama.
Javile su se, nažalost, velike razlike u interpretaciji djelovanja Svete Braće između Katoličke i Pravoslavne crkve, ali slavistička
je znanost kročila velikim koracima naprijed. Slavistika je u 19. stoljeću jedinstvena
disciplina (nema posebnih disciplina kao
što su rusistika, bohemistika, slovakistika,
kroatistika i sl.) a u njezinu je središtu sta38
pora nego povijesnoga procesa u kojem
se grčko uncijalno (svečano) pismo prilagođavalo slavenskom glasovnom sustavu.
Popunjavala se znakovima za one glasove
kojih nema u grčkom jeziku. Danas u znanstvenim radovima i visokoškolskoj udžbeničkoj literaturi nitko ne piše drukčije nego
da je glagoljica starija od ćirilice. Jedino se
i danas kadšto jave prijepori o tome kako
je i gdje nastala glagoljica. Za nas je osobito zanimljivo da se ti prijepori najčešće
javljaju u Hrvatskoj. To nije neobično ako
se zna da Hrvati imaju glagoljičnih tekstova znatno više nego svi drugi zajedno, da
su glagoljsko pismo daleko najduže čuvali
i da je samo u Hrvatskoj glagoljica često
tretirana kao posebno vrijedna oznaka hrvatskoga identiteta. U 19. stoljeću stotine
su znanstvenika iznosile svoje mišljenje o
postanku glagoljice. Jedni su njezin postanak objašnjavali ugledanjem u druga pisma
(najčešće u grčko kurzivno, ali i u samarićansko, abesinsko, latinicu i brojna druga),
drugi se nisu dali impresionirati sličnošću
kojega glagoljičnoga slova sa slovom u nekom drugom grafijskom sustavu, nego su
tražili »grafički ključ« glagoljice, tj. sustav
na kojemu počiva. Ono do čega su svi došli
i u čemu se svi slažu jest tvrdnja da je glagoljica rezultat individualnoga napora. Iz
analize njezinih slova izlazi da ju je stvorio
čovjek kršćanskoga svjetonazora koji je bio
i darovit jezikoslovac. Kršćansku inspiraciju prvi je ozbiljno dokazivao finski slavist
Georg Černohvostov koji je ustanovio da
su glagoljična slova izvedena iz kruga, trokuta i križa, kršćanskih simbola koji simboliziraju Božju savršenost, PresvetoTrojstvo
i Isusovu muku. Već prvo slovo a (A) nije
ništa drugo do stilizirani križ. Osim toga,
najstarija glagoljica (često zvana oblom,
bugarskom ili bugarsko- makedonskom)
prepuna je kružića (d - D, g - G, h - H,
SUSRETI
m - M i sl. ) i trokuta ( ê – y). Od kružića i trokuta sastavljena su slova za i (I) i s
(S). Jezikoslovnoga objašnjenja za tu sličnost nema, pa ostaje ideološko: tim slovima
počinje Isusovo ime. Međusobno su kadšto
slična i slova koja označavaju slične glasove (npr. g i h) što svjedoči o tome da je autor glagoljice uočavao glasovne vrijednosti
slavenskih glasova. U tzv. hrvatskoj glagoljici (koja se često zove uglatom) kružić je
zamijenjen kvadratićem.
Današnja slavistička znanost ne unosi
puno sumnje u tvrdnju da je autor glagoljice
Konstantin-Ćiril. Osim što kršćanski svjetonazor i jezikoslovna darovitost posve dobro
idu uz njega, najstariji izvori (među njima i
papinski) kažu da je slavensko pismo izumio Konstantin Filozof. Uvijek se kaže
»slavensko pismo« pa je to ostavilo prostora
za prepirku odnosi li se taj izraz na ćirilicu
ili glagoljicu. Napominjem da je vrlo ama-
tersko izvođenje »Ćiril je valjda izumio ćirilicu« jer ne vodi računa o tome da od najstarijih vremena i na različitim slavenskim
stranama ćirilica i glagoljica jedna drugoj
posuđuju ime (naši Poljičani svoje bosaničko pismo, dakle ćirilično, zovu glagoljicom,
a prvo spominjanje termina ćirilica – kurilovica – u ruskom tekstu, najvjerojatnije je
ime za pismo koje mi zovemo glagoljicom).
Vrlo je vjerojatno da se uz Ćirilovo ime veže
ono pismo koje je premoćno (u početku glagoljica, kasnije – relativno brzo – ćirilica).
Ono što osobito govori u prilog tome da je
Konstantin autor glagoljice jest činjenica da
u srednjem vijeku nitko ćirilicu nije mogao
smatrati novim pismom, ta svi su znali da
je ona grčko pismo! Zato pisci starih izvora
i ne misle da je potrebno naglašavati da je
riječ o tom, a ne o onom pismu. Samo je jedno pismo izgledalo u europskom okruženju
kao novo – pismo što ga danas zovemo gla-
goljicom. Bio je običaj da se nova kultura
predstavi novim pismom (u skladu s biblijskom izrekom »Novo vino u nove mijehove!«). Sam naziv glagoljica hrvatski je i vrlo
nov – iz 19. stoljeća (mada naši tekstovi još
u 16. stoljeću zovu glagoljašima svećenike
koji čitaju iz glagoljičnih knjiga).
Ne znam koliko je povijest uspješna
učiteljica života. Iz brojnih tragičnih događaja koje su ljudi ljudima priredili reklo bi
se da velikoga uspjeha u poučavanju nije
bilo. Ali nema sumnje da nam prošli događaji pružaju mogućnost da obogatimo svoje spoznaje i da svoje korake usmjerimo u
pravom smjeru! Solunski Grci Konstantin i
Metod svojim su stavom i svojim djelovanjem osigurali sebi poštovanje jer su, iako
poslani da jačaju bizantski utjecaj, ojačali
slavensku samosvijest. I već jedanaest i pol
stoljeća žive u svijesti i zahvalnosti slavenskih naroda.
Kako je sveti Metod postao bračni posrednik
Sveta Dobroslava – češka
princeza, španjolska svetica
Marijan Lipovac
U
sjeveroistočnoj Španjolskoj, u blizini Zaragoze i Pamplone, smjestio
se grad Jaca (izgovara se »Haka« i
nema veze s našom bivšom premijerkom),
nekadašnji glavni grad kraljevine Aragon,
poznato španjolsko središte zimskih sportova u kojem su se 1981. i 1998. održale
zimske univerzijade i koje je u nekoliko navrata pokušalo dobiti domaćinstvo zimskih
olimpijskih igara. Još od srednjeg vijeka
zaštitnica grada je sveta Eurosija ili Orozija, svetica zagonetnog porijekla, koja je 880.
umrla mučeničkom smrću od ruke Maura.
Svetica je osim u Španjolskoj štovana i u dijelovima Francuske i Italije, a zanimljivo je
da se zapravo radi o Čehinji Dobroslavi, posvojenoj kćeri prvog povijesno potvrđenog
češkog kneza Bořivoja i njegove supruge,
svete Ludmile. U Češkoj njen kult danas ne
postoji, iako legenda o svetoj Eurosiji govori koliku je važnost češka država koja se
tek stvarala imala u Europi na kraju devetog
stoljeća. Prema legendi, Dobroslava se rodila 864. kao kći Mojslava, jednog od čeških
vojvoda, koji je 872. poginuo u ratu protiv
Franaka. Budući da je ostala i bez majke,
11-godišnju Dobroslavu je 875. posvojio
češki knez Bořivoj, čija supruga Ludmila je
bila tek četiri godina starija. Obje su se krstile 877., a brzo nakon toga u Češkoj su se protiv Bořivoja pobunili oni Česi koji su još bili
Legenda o toj svetici govori koliku
je važnost češka država koja se tek
stvarala imala u Europi na kraju
devetog stoljeća
pogani, pa Bořivoj, Ludmila i Dobroslava
odlaze na dvor velikomoravskog kneza Svatopluka u Velehrad, gdje je kao nadbiskup
djelovao slavenski apostol sveti Metod. Na
poziv pape Ivana VIII., Metod 880. odlazi u
Rim kako bi još jednom obranio slavensko
bogoslužje, a u isto vrijeme ondje se zateklo
i izaslanstvo iz Aragona u vrlo ozbiljnoj misiji. Budući da je nastariji sin kralja Fortúna
Jiméneza poginuo u ratu s Maurima, papu su
trebali nagovoriti da razriješi svećeničkog
reda drugog kraljevog sina Fortúna Garcésa
kako bi mogao postati prijestolonasljednik i
oženiti se. Da udobrovolje papu, zamolili su
ga da sam odredi ženu aragonskog kraljevića. Ivanu VIII. to nije bilo jednostavno pa se
požalio Metodu i upitao ima li možda knez
Svatopluk rođakinju koja bi bila prikladna
postati aragonskom princezom. Metod je
odgovorio: »Blaženi oče, Svatopluk nema
kćerku ni rođakinju, ali veliki vojvoda iz
Češke koji sad živi u izgnanstvu na Svatoplukovu dvoru ima štićenicu koja je mlada
kao i njegova supruga i zove se Dobroslava,
grčki Eurosia.« Papa je na to Aragoncima
39
Relikvijar svete Eurosije
(Dobroslave)
poručio da je našao ženu za njihova kraljevića pa je Metoda u Veliku Moravsku pratila i
velika aragonska pratnja. Dobroslava je pristala udati se za Fortúna Garcésa, a pristanak
za brak dali su i Svatopluk i Bořivoj. U rujnu
880. Dobroslava je u pratnji Aragonaca krenula prema svojoj novoj domovini, kamo su
stigli u listopadu. Prije nego se Dobroslava
susrela sa svojim zaručnikom, povorku su
napali Mauri koji su Dobroslavu zarobili i
tjerali da se odrekne kršćanske vjere. Ona
je uporno odbijala i naposlijetku je ubijena.
Njen nesuđeni suprug stigao je prekasno da
bi je spasio, no u svojoj žalosti zarekao se
da će se osvetiti Maurima i progoniti ih do
kraja života. Dobroslavu, odnosno Eurosiju,
nakon smrti su počeli štovati kao sveticu,
a tijelo joj je pokopano u katedrali u Jaci,
kamo su u srednjem vijeku hodočastili i
Česi. Ondje se nalaze i kapelice posvećene
sv. Korneliju, sv. Heleni i sv. Aciselu koji su
prema legendi bili Dobroslavini brat, sestra i
stric, a popratni natpis jasno kaže da su stigli
iz Češke. Blagdan svete Eurosije, odnosno
svete Dobroslave je 25. lipnja.
SUSRETI
Reportaža s godišnjeg okupljanja moravskih Hrvata 2012.
U Frielištof na kiritof
Dubravko Dosegović
U Frielištofu
i okolnim selima Nova Prerava i Dobro Polje
živjela je četiri
stoljeća zajednica
moravskih Hrvata, najsjeverniji
ogranak hrvatske
dijaspore
Primjer zajedništva Hrvata izvan Hrvatske gradišćanski Hrvati plešu bunjevačko kolo
O
kladio bih se da je za velik broj
čitatelja gornji naslov potpuna
enigma i stoga radi snalaženja
u vremenu i prostoru odmah navodim
osnovne koordinate. Odredište: Jevišovka u Břeclavskom okrugu, u južnoj
Moravskoj, u jugoistočnom kutu Češke.
Vrijeme: 2. rujna 2012., prva nedjelja u
mjesecu. Jevišovka je malo mjesto u blizini Mikulova, a to ime nosi tek od 1948.;
prije toga zvala se Frielištof (od njem.
Fröllersdorf), ili češki Frélichov. U Frielištofu i okolnim selima Nova Prerava
i Dobro Polje (Gutfjeld) živjela je četiri
stoljeća zajednica moravskih Hrvata, najsjeverniji ogranak hrvatske dijaspore. Povijest se okrutno poigrala s njima – najprije su 1938. aneksijom Sudeta i ostalih
pograničnih područja postali, ni krivi ni
dužni, državljani Hitlerovog Trećeg Reicha, što je značilo i obvezu služenja u Wehrmachtu, zbog čega ih je pratila stigma
kolaboranata, da bi nakon rata doživjeli
sličnu sudbinu poput sudetskih Nijemaca. Oko 1700 Hrvata nakon više od 400
godina boravka iseljeno je iz njihovih domova. Danas bi se to smatralo školskim
primjerom etničkog čišćenja, no bila su
to druga vremena, i sve se odigravalo s
40
blagoslovom Velike trojice i sukladno
zaključcima Potsdamske konferencije.
Moravski Hrvati preseljeni su u unutrašnjost Moravske i raspršeni po nekoliko
stotina sela, s očitom namjerom da im se
oduzme svaka mogućnost ponovnog okupljanja na etničkoj osnovi, a bilo im je i
zabranjeno da dolaze u stari kraj, čak i
da obilaze grobove svojih pokojnika. U
njihove domove naseljeni su Česi i Slovaci reemigranti iz Rumunjske i Bugarske. Već u pedesetim godinama prošlog
stoljeća vlasti su priznale protupravnost
tog postupka, no na tome je sve i ostalo. U svom drugom egzodusu u povijesti
mnogi su se ustezali da u javnosti govore
hrvatski ili su se čak i prestali izjašnjavati
kao Hrvati da bi izbjegli daljnje neugodnosti, No unatoč tome, sjećanje se nije
dalo izbrisati. Danas, premda u Frielištofu, kojem je izbrisano čak i izvorno ime
(nazvan je Jevišovka po obližnjoj rijeci)
gotovo više i nema Hrvata, oni se svejedno jednom godišnje tamo okupljaju prve
nedjelje u rujnu, na kiritofu. Na taj dan u
Jevišovku dolaze Hrvati iz cijele Češke;
podršku im dolaze dati i sunarodnjaci iz
Austrije, Slovačke i Mađarske, sa svojim
folklornim društvima, a slavlju se pridru-
SUSRETI
Djeca u narodnim nošnjama - simbol
budućnosti moravskih Hrvata
žuje i Etnografsko (Česi za to imaju predivan izraz narodopisno) društvo Pálava
iz Mikulova koje njeguje i čuva kulturno
nasljeđe, plesove, pjesme i običaje moravskih Hrvata.
U Jevišovku smo se uputili kao zajednička delegacija Hrvatsko-češkog društva
i Češke besede Zagreb. Zbog udaljenosti
na put smo krenuli dan ranije, u subotu
1. rujna. Nevolja je bila što se taj datum
poklapao s posljednjim ljetnim povratkom
turista, da ne spominjem i kišu koja je baš
taj dan našla da prekine ljetnu sušu. Čekajući ulazak u Sloveniju izgubili smo u
nepreglednoj koloni vozila dobra dva sata,
što zbog naplate cestarine a što zbog procedure na granici, da bi nakon toga kroz
Sloveniju prošli za nešto više od tri četvrt
sata. Neću ponavljati što sam sve izrekao na adresu Europe i šengenskog režima, no potajno sam se radovao tome što
će jednom, kad i Hrvatska bude dio toga
prostora, sve te barijere biti samo beskorisna starudija i podsjetnik na prošlost.
Kiša nas je nastavila pratiti i kroz Austriju, sve do iza Beča. Skrenuli smo s puta
malo istočnije da bismo posjetili Hodonín,
grad na desnoj obali rijeke Morave, rodno
mjesto T. G. Masaryka, a onda nastavili
prema Mikulovu, nekad važnom sjecištu
trgovačkih putova Europe. Mikulov je
prepoznatljiv izdaleka po karakterističnom zamku s visokim tornjem, kojemu je
malo nedostajalo da postane baština obitelji Frankopan. Naime, tadašnji vlasnik
dvorca Ladislav Kereczenyi namijenio
ga je kao miraz svojoj kćeri Juditi koja je
bila zaručena s hrvatskim banom Franjom
Frankopanom Slunjskim. Svadba se trebala održati 1572. u Mikulovu, no putem se
Povorka s jarcem
Oko 1700 Hrvata
nakon više od 400
godina boravka
iseljeno je iz njihovih domova.
Danas bi se to
smatralo školskim
primjerom
etničkog čišćenja
»Dvojnici« Dubravko Dosegović i Jiří Schneider
Franjo razbolio. Navodno je dobio neki čir
iza uha, a njegov liječnik pokušao ga je
izliječiti uljem škorpiona. Umjesto da od
toga ozdravi Franjo je umro u Varaždinu,
a nesuđena nevjesta nakon toga je u Beču
otišla u samostan. Pošto je Kereczenyi
umro bez nasljednika, dvorac je pripao
carskoj komori, a car Rudolf II. darovao
ga je obitelji Dietrichstein, u čijem je vlasništvu ostao sve do 1945. Nakon kratkog
posjeta dvorcu prenoćili smo u Mikulovu,
a ujutro krenuli dalje u Jevišovku. Jutro je
prohladno i oblačno, no sunce polako ali
uporno probija naoblaku i obećava ljepše
vrijeme.
Uskom sporednom cestom između
šuma i polja približavamo se Jevišovki;
iz daleka se već nazire toranj župne crkve
sv. Kunigunde (Kunhute). Parkiramo se
ispred narančaste zgrade Hrvatskog doma
i već tu nas zatiče dražestan prizor: tri plavokose djevojčice u šarenim hrvatskim
nošnjama, s cvjetnim vjenčićima na glavi
41
i mali braco od kojih godinu dana u kolicima, također u nošnji, s kicoški nakrivljenim šeširićem. Malo dalje, u naručju
majke, šestomjesečna beba s vezenom pregačom i bluzicom, i sa šarenom maramom
na glavi. Susrećemo se s organizatorima
kiritofa, tu je predsjednik udruge građana
hrvatske narodnosti Jan Kopřiva i potpredsjednica Lenka Kopřivová; dobivamo
značke sa crveno-bijelo-plavim vrpcama i
program proslave, nazvan Kiritofski cajdung. Upoznajemo dugogodišnjeg, sada
već bivšeg načelnika općine Michaela
Vaga i novu načelnicu Boženu Bošiakovu. Malo pomalo pristižu i ostali uzvanici,
među ostalima i hrvatski veleposlanik u
Češkoj Frane Krnić i donedavni češki veleposlanik u Hrvatskoj Karel Kühnl. Stiže
i puhački orkestar i odmah počinje svirati
poznate češke melodije. Pristiže sve više
ljudi i slijeva se u mjesnu crkvu, koja je
ubrzo ispunjena do posljednjeg mjesta, a
u središnjem prolazu do oltara špalir drže
SUSRETI
Slikovite nošnje moravskih Hrvatica
Premda frielištofski prognanici i njihovi
potomci ne pokazuju nikakve revanšističke
sklonosti, nepravde prošlosti ostavljaju duboke
rane kojima treba dugo da zacijele
djevojke i mladići iz društva Pálava u
slikovitim nošnjama. Služi se misa na tri
jezika – češkom, njemačkom i hrvatskom,
predvodi je generalni vikar biskupije iz
Brna, mons. Jiří Mikulášek, a koncelebriraju Jiří Komárek, župnik u Jevišovki i
Branko Kornfeind, župnik iz Gradišća. U
misnom slavlju sudjeluje i zbor i tamburaški orkestar društva Hatsko kolo iz Gradišća, pod ravnanjem vlč. Branka Kornfeinda. Bez sumnje je zanimljiva osoba taj
pater Branko, legendarni »župnik s tamburom« u gradišćanskim selima Parndorf
i Neudorf (Novo selo), spiritus movens
svih tamošnjih kulturnih zbivanja, koji nesebično pomaže i sunarodnjacima u Moravskoj. U stanci nakon mise doživio sam
i zanimljiv osobni susret. Mala djevojčica
s pletenicama (neodoljivo me podsjećala
na Pipi Dugu Čarapu) vidjela je dječje slikovnice, tiskane u Gradišću, koje su bile
izložene u predvorju crkve. Izabrala je
jednu i donijela svojoj baki da joj pročita. »Ale ja tomu nerozumím, je to chorvatský«, našla se bakica u neprilici. Nije
bilo druge nego da ponudim svoju pomoć
– čitao sam hrvatski tekst i namjerno samo
povremeno prevodio na češki i vidio sam
da su i unuka i baka razumjele. Pošto smo
apsolvirali prvu slikovnicu, mala je otrčala u crkvu i donijela drugu i, pogađate već,
zatim još jednu, pa još jednu – i potrajalo
je to prilično dugo, sve dok baka nije rekla
da je dosta i zahvalila mi na poduci iz hrvatskog. Simpatična mala epizoda za sjećanje. Nakon mise, povorka predvođena
limenom glazbom krenula je prema spomeniku 400. godišnjici doseljavanja Hrvata u Moravsku. Spomenik se nalazi na
ograđenom prostoru izvan mjesta, kao kameni obelisk, na čijem se vrhu nalazi kamena piramida podignuta sto godina ranije, povodom 300. godišnjice doseljavanja,
kako nam govori natpis na njemačkom,
dok je natpis na donjem, novijem dijelu,
na hrvatskom. Na spomenik je položen vijenac, uz zvuke hrvatske himne. Dok sam
se kretao okolo snimajući, mobitel u mom
džepu stalno se javljao glasnim plink, obavještavajući me da se nalazim na području
čas češke, a čas austrijske mobilne mreže.
Par metara udesno – plink, par koraka ulijevo – opet plink. Nije čudo, spomenik se
nalazi tek par stotina metara od austrijske
granice. Sreo sam tu i osobu koju su moji
suputnici proglasili mojim dvojnikom.
Sličnost postoji, no veća je na međusobnoj udaljenosti od dvadesetak metara nego
na dva-tri metra. Ipak, upoznali smo se i
zajedno fotografirali. Zove se Jiří Schneider, rođeni je Frielištofljanin (nisam siguran je li to jezično ispravno) i sjeća se
U Jevišovki
vrag nije
tako crn
kao što ga
slikaju
42
SUSRETI
svoga djetinjstva u Frielištofu i prisilnog
preseljenja. Danas živi u okolici Olomouca i svake godine dolazi u Jevišovku na
kiritof, kao i mnogi drugi bivši sumještani.
Nakon polaganja vijenca povorka se
uputila prema cimitoru – neki će u tome
prepoznati englesku riječ cemetery, tj.
groblje, no korijeni joj sežu dublje, u latinski. Na lijepo uređenom mjesnom groblju
neki su iskoristili priliku da posjete grobove svojih predaka, a na sredini se nalazi
spomenik s natpisom na moravskohrvatskom narječju: Na spomin na hrvatsko
selo Frielištof njegove stanovnike ki su od
1538 do 1948 lieta ovde živili i na pokojne
ki ovde ili va tudjoj zemlji odpočivaju.
U Hrvatskom domu otvorena je izložba posvećena djelu osoba zaslužnih za
kulturni opstanak moravskih Hrvata. Jedan od njih je bio Alois Malec, moravski
svećenik u Dobrom Polju. Hrvatski je
naučio od svojih vjernika, a kako su u crkvi imali samo njemačke knjige, koristio
je najprije molitvenik Hiža zlata gradišćanskog svećenika Lovrenca Bogovića,
a onda je u suradnji s drugim moravskim
svećenikom, Františekom Venhudom koji
je hrvatski naučio u Sarajevu, 1895. izdao
molitvenik Molitve i pjesme pro ljud hrvatski v Moravi. Uz to, bavio se proučavanjem njihove kulture, tradicija, običaja
i nošnji i autor je jedine knjige tiskane
na jeziku moravskih Hrvata, a u časopisu
Český lid objavio je članak pod naslovom
Zašto se za tristo godina nisu ponijemčili?
Zaključuje da bi se Hrvati ponijemčili da
se odreknu svojih običaja i nošnji, zbog
kojih im se drugi podsmijevaju.
Druga zaslužna osoba je akademski
slikar Othmar Růžička, rođeni Bečanin,
koji je svoj veliki opus posvetio bilježenju ozračja, običaja i svakodnevnog života
moravskih Hrvata. U Frielištof je prvi put
došao 1905. a poslije se često tamo vraćao,
da bi 1930. kupio kuću i trajno se naselio.
Njegov frielištofski ciklus čini nekoliko
stotina ulja na platnu na kojima su fotografskom preciznošću zabilježene i najma-
nje pojedinosti iz tamošnjeg života. Cijela
zbirka još nije temeljito proučena i vrednovana i predstavlja izazov za nekog budućeg
povjesničara umjetnosti, koji će je jednom
temeljito obraditi i predstaviti javnosti.
U ovaj kontekst bez sumnje spada i
vitalni osamdesetogodišnjak Joza Lavitschka, rođen u Frielištofu, koji je u vrijeme raseljavanja Hrvata s obitelji izbjegao
u Austriju, gdje i danas živi. Pokretač je
brojnih akcija na oživljavanju tradicija
moravskih Hrvata, a mnoge je i financirao vlastitim sredstvima, među ostalim i
podizanje spomenika na groblju u Jevišovki. Osnovao je galeriju Othmara Růžičke, prikupljao originalne nošnje a uz
to je napisao i knjigu sjećanja na život u
predratnom Frielištofu, uz mnogobrojne
stihove na njemačkom i gradišćanskom
hrvatskom. Unatoč godinama, redoviti je
sudionik svakog kiritofa u Jevišovki.
Popodnevni program nastavlja se tradicionalnom povorkom s jarcem, što je
neizostavni dio svakog kiritofskog slavlja.
Na čelu povorke žena u narodnoj nošnji
vodi okićenog jarca ukrug oko sela, a
prati je u stopu limena glazba i svi ostali
sudionici kiritofa. Ako sam dobro shvatio,
nekad je bio običaj da jarac na kraju pripadne kao nagrada pobjedniku natjecanja
u kuglanju, koje je također dio programa,
no gledajući slike od prošle godine zaključio sam da je to isti jarac od lani, odnosno
da nije završio na ražnju. Očito je da tamo
baš nemaju jaraca na bacanje. Slavlje se
nastavlja nastupima folklornih sastava
– sudjeluje Pálava iz Mikulova, Hatsko
kolo iz Gradišća, Kolo Slavuj iz Beča s hrvatskim pjesmama i plesovima i, kao gosti, plesna skupina iz Retza u Austriji koja
nastoji sačuvati austrijski folklor. Prisutne
je oduševilo bunjevačko kolo u izvedbi
Slavuja, pjesme i plesovi iz Gradišća, šarenilo nošnji plesača Pálave, a s posebnim
zanimanjem slušali su pozdravni govor
hrvatskog veleposlanika Frane Krnića
koji je ulogu etničkih manjina usporedio
s mostom koji povezuje zemlje i narode i
Spomenik na groblju u Jevišovki, u prvom
planu Joza Lavitschka i Branko Kornfeind
ujedno obećao da će Hrvatska učiniti sve
»da vlak koji će tim mostom prometovati
bude nakrcan kulturnim sadržajima«.
Program se nastavio predstavom Čert
i paur (Vrag i seljak), tipičnom pučkom
pričom o tome kako je vrag pokušao seljaka namamiti na zlo, ali ga je seljak ipak
nadmudrio. Neposredno prije predstave
sreli smo se s izvođačima koji su se pripremali za nastup. Nisam odolio iskušenju da se fotografiram s glumicom koja je
igrala ulogu vraga i zaključio sam da nije
vrag tako crn kao što ga slikaju.
Na kraju, osjećam potrebu kazati sljedeće: možda sam stekao pogrešan dojam,
ali mi se čini da sadašnje stanovništvo Jevišovke ne sudjeluje u svim ovim događanjima. Rekao bih da se ne osjećaju ugodno
kad njihove domove obilaze i ogledavaju
ljudi koji su u njima nekada živjeli a iz
njih su protjerani. Vjerojatno doživljavaju
godišnje okupljanje Hrvata kao neku vrstu
elementarne nepogode i sretni su kad sve
to prođe. Pomalo ih i razumijem – premda
frielištofski prognanici i njihovi potomci
ne pokazuju nikakve revanšističke sklonosti, nepravde prošlosti ostavljaju duboke
rane kojima treba dugo da zacijele. Sunce
se polako spuštalo prema obzoru, a nama
je predstojao dug put do Zagreba. Oprostili smo se od ljubaznih domaćina, uz
obećanje da ćemo sljedeće godine sigurno
ponovo doći.
ZANIMLJIVOSTI
U Češkoj, koja se sastoji od povijesnih zemalja Češke, Moravske i Šleske, na popisu stanovništva 2011. Česima se izjasnilo
6,711.624 stanovnika ili 64,3 posto, dok ih se 521.801 izjasnilo
Moravljanima (5 posto), a 12.214 Šlezima (0,11 posto). Dvostruku češko-moravsku narodnost navelo je 99.028 osoba (0,9
posto), moravsko-šlesku njih 4567, a češko-šlesku 4361 (oboje
čine 0,04 posto). Podatak o narodnosti nije navelo 2,642.666, stanovnika (25,3 posto), a da se ipak radi uglavnom o Česima pokazuje podatak da je češki kao materinski jezik navelo 9,712.627
stanovnika ili 93 posto.
43
Hrvatima se na popisu stanovništva 2011.
izjasnio 3,874.321 stanovnik Hrvatske ili
90,42 posto. Najzastupljenija regionalna
pripadnost su Istrani kojih ima 25.491 ili
0,6 posto, dok svih ostalih građana koji su
iskazali regionalnu pripadnost ima 1734.
O narodnosti se nije izjasnilo 26.763
stanovnika Hrvatske ili njih 0,6 posto.
Hrvatski je kao materinski jezik navelo
4,096.305 stanovnika ili 95,5 posto.
SUSRETI
Kako su nastali i rasli Pivovara Daruvar i Staročeško pivo
Vlasnici pivovare shvatili su da češka
pivska kultura i mogućnost njezina
povezivanja s lokalnim osobitostima imaju
golem marketinški potencijal pa su prije
120 godina svoje pivo nazvali Staročeško i
tako stvorili prvu i najdugovječniju pivsku
marku u Hrvatskoj
Hrvatski pivski ponos
Mato Pejić
N
ajstarija hrvatska pivovara nalazi se u Daruvaru, gradu u kojem
stoluje krovna organizacija češke
manjine. Perjanica proizvodnog programa
je Staročeško pivo i to je ujedno najstariji pivski brend u zemlji. Sve to međutim
ima puno manje veze s Česima, nego što
se obično misli, i puno više nego što se
može iščitati s požutjelih stranica mjesnih
kronika.
Kada je 1840. Izidor Janković, treći
od četvorice Jankovića koji su stolovali
u ovdašnjem dvorcu i upravljali vlaste-
linstvom, utemeljio pivovaru s namjerom
da ona proizvodi pivo za utaživanje žeđi
i osvježavanje dvorskog ljudstva, Čeha
je ovdje bilo tek u tragovima. Uostalom,
čitav Daruvar, koji su putopisci doduše
nazivali gradom (razlog tomu nije bila
njegova veličina, nego urbana struktura četiriju ulica koje su ga tvorile), imao
je tek 120 kuća, odnosno oko pet stotina
duša. U svega nekoliko kuća živjeli su rijetki češki doseljenici.
Međutim, ipak nije nikakvo čudo da je
nastala ta fama, ta masovna zabluda da su
za nastanak tvornice pjenušave tekućine u
ždralovom gradu zaslužni Česi, »njihovo
Zgrada Pivovare Daruvar
44
nadaleko poznato umijeću u kuhanju piva
i gradnji pivovara«. Nije, jer je poznato da
je Daruvar središte češke manjinske zajednice i da su se oni u ovaj kraj počeli doseljavati još krajem 18. stoljeća, donoseći
sa sobom svekoliku kulturu svoje stare domovine, pa onda – misli se valjda – i kulturu piva. I profesor Josip Matušek u svojoj
knjizi Česi u Hrvatskoj navodi: »Ni pivarstvo nije u Hrvatskoj imalo dužu tradiciju.
U daruvarskoj pivovari, gdje se najprije
pivo radilo samo za potrebe veleposjednika, od njenog osnutka radili su češki pivari
i radnici. U ostalim pivovarama (Karlovac,
Osijek, Zagreb), češki pivarski stručnjaci
pojavljivali su se samo pojedinačno.«
Profesor Vladimir Marić ide korak dalje pa u svojoj knjizi Pivo, tekuća hrana,
izdanoj 1995., podebljava tezu koja je u
raznim publikacijama višekratno objavljena i ranije i na strani 48 piše: »Naselivši
daruvarsko područje češkim doseljenicima, grof Janković je iskoristio ne samo
njihovo graditeljsko iskustvo u gradnji
pivovara, nego i nadaleko poznato umijeće u proizvodnji piva. Tako je daruvarsko
pivo, zahvaljujući tradiciji i prirodno mekoj vodi, od samog početka slično plzenjskom pivu.«
Istina je doduše da je Izidor Janković
svoj glasoviti poziv na naseljavanje na području njegova daruvarskog vlastelinstva
objavio u novinama slovačkog Požuna
(današnja Bratislava) 1814., ali on nije rezultirao masovnijom migracijom. Istina je
također da su veće skupine čeških obitelji
u ovaj kraj došle 1826., ali u obližnje Končanicu i Brestovac. U sam Daruvar, i to
najprije u Donji Daruvar, veći broj Čeha
doseljava tek potkraj Izidorove uprave
SUSRETI
sa znakom ždrala
Masovna je zabluda da su za nastanak tvornice
pjenušave tekućine u ždralovom gradu zaslužni
Česi. Kada je 1840. Izidor Janković utemeljio
pivovaru s namjerom da ona proizvodi pivo za
utaživanje žeđi i osvježavanje dvorskog ljudstva,
Čeha je ovdje bilo tek u tragovima
(1849. predao upravljanje imanjem sinu
Juliju, 1857. umro) i za vrijeme njegova
nasljednika Julija, a tada je pivovara već
radila punom parom.
Da je pivovara »zahvaljujući prirodno
mekanoj vodi od samog početka kuhala
pivo slično plzenjskom« to tek nije točno
i navodi na pogrešne zaključke. Očito je,
naime, da se misli na ono što se svuda po
svijetu pije pod nazivom »plzenjski tip
piva,« pils ili pilsner, odnosno famozni
zlatni lager, međutim, to je pivo izmišljeno tek dvije godine nakon početka rada
pivovare u Daruvaru, a u vrijeme kad se
u Jankovićevoj pivovari kuhala pjenušava
tekućina, u Plzenju su prolijevali čitave
šarže piva jer im se ono uslijed loše tehnologije i sirovina kvarilo. Zato su i pozvali
bavarskoga majstora pivara Josefa Grolla
koji je u iznova izgrađenoj pivovari skuhao buduću senzaciju – svijetli lager zlatne boje. Nipošto nije nebitno ni to da je pivovara Jankovićeva grofovskog dobra bila
mala manufakturna pivovara kapaciteta ne
većeg od 500 hektolitara godišnje, za koju
dakle nisu bili potrebni ni monumentalni
objekti ni buljuk radnika. Potvrđuje to daruvarski arhitekt na (privremenom) radu u
Brnu Miloslav Sohr, koji je povijest graditeljstva Daruvara istražio za potrebe svoje
istoimene knjige. On se u knjizi doduše
ne bavi posebno samom pivovarom, ali
mi je o objektu tvornice rekao ovo: »Na
litografiji Julija Hühna iz 1862. nazire se
krov građevine koja je na mjestu današnje
pivovare, na pogledu s Kalvarije desno od
pravoslavne crkve. Taj je prizemni izduženi objekt, situiran približno uz rijeku,
ucrtan i na karti stabilnog katastra (1861.).
Na reambulaciji katastarske karte (1896.)
preko gabarita tog objekta ucrtan je novi
objekt s rizalitima, znači onaj od kojeg se
do danas sačuvao dio od fasadne cigle koji
je jamačno i viši nego objekt na litografiji. To znači da taj dio objekta, iako je na
njemu upisana godina 1840. ni u vrijeme
stabilnog katastra ni Hühna nije postojao,
već je prije 1896. godine sagrađen na mjestu starije građevine.«
To je ujedno potvrda da je Jankovićeva pivovara izgrađena na onom istom
mjestu na kojem se nalazi i danas te je
prema tome to najstarija pivovara u Hrvatskoj. To je prva dobra vijest. Druga je da
je pivovara tijekom svoje duge povijesti,
koja se evo približava i trećem stoljeću,
45
neprekidno radila, pa čak i za vrijeme triju
ratova, bez prestanka je povećavala kapacitet i kvalitetom piva stalno držala visoku
razinu vrijednu svakog poštovanja.
Grof Julije Janković brzo počinje prodavati svoje posjede, najprije Pakrac, pa
Stražeman, a na kraju 1879. i Daruvar koji
zajedno s pivovarom prodaje Magdaleni
Lechner, a njen unuk grof Antun Tüköry
de Algyest 1893. pivovaru prodaje dobrostojećim građanima Pollaku, Crneru i
Dobroviću. Ta je godina u povijesti daruvarske pivovare od velike važnosti jer su
je preuzeli ljudi koji su imali viziju njena razvoja. Računali su prvenstveno na
žeđ brojnih gostiju tamošnjeg kupališnog
lječilišta koji su u taj krasni, sjajno skockani gradić hrlili sa svih strana, naročito
nakon gradnje željeznice, koja od 1885.
Daruvar povezuje s mađarskim Barcsem,
a od 1897. i s Banovom Jarugom na jugu.
Daruvar vrvi gostima pa prednjači u prihvaćanju naprednih ideja. Tako se 1907.
pivovara modernizira, dograđuje, uvodi
novu tehnologiju i pretvara u »dioničku
pivovaru i munjaru« – zapošljavala je 34
radnika i imala elektromotor od 115 konjskih snaga koji je omogućio osvjetljavanje daruvarskih domova, ulica i trgova,
pa tako ovaj grad javnu rasvjetu dobiva
čak šest mjeseci prije Zagreba – točno 11.
svibnja 1907. godine u 11 sati! Daruvarska pivovara posjedovala je i staklanu u
Ivanovom Polju koju su također utemeljili
Jankovići – tamo su se proizvodile pivske
čaše i krigle koje su kupališnim gostima i
drugima prodavane kao suveniri.
No, vratimo se opet onih 14 godina
unazad, u onu 1893. godinu, kada pivovara dobiva poduzetne nove vlasnike. U
SUSRETI
to vrijeme u gradu je već živio veći broj
čeških doseljenika, a dobro ime češkog
piva bilo je opće poznato. Oni su shvatili
da češka pivska kultura i mogućnost njezina povezivanja s lokalnim osobitostima
imaju golem marketinški potencijal pa su
svoje pivo nazvali Staročeško i tako stvorili prvu i najdugovječniju pivsku marku
u Hrvatskoj. Prvo pivo koje je ponijelo
ime koje pivo iz Daruvara ponosno nosi
i danas bilo je Staročeško Zimsko pivo,
a pridjevak Staročeško nosila su i druga
piva koja su se tada kuhala – svijetlo, martovsko i porter.
Pivovara je u početku kuhala 500 hektolitara piva godišnje i desetljećima nije
proširivala kapacitet. Tek krajem stoljeća
proizvodnja se povećava na tisuću hektolitara, a kako su zabilježile onovremene
novine, 1901. skuhano je 986 hektolitara piva, a ukupna hrvatska proizvodnja
piva iznosila je 57.329 hektolitara. Godine 1925., kada pivovaru preuzima obitelj
Gross, kuha se 2000 hektolitara na godinu.
Imućna židovska obitelj posjedovala je u
Daruvaru Građansku dioničku štedionicu,
a negdje u vrijeme preuzimanja pivovare izgradili su monumentalnu vilu u stilu
art decoa, točno nasuprot pivovari u kojoj
je danas sjedište Saveza Čeha i češke izdavačke ustanove Jednote. Novi vlasnici
pivovare, Gustav i Leon Gross reorganiziraju proizvodnju i moderniziraju pogon
te u slijedećih šest godina upeterostručuju
kapacitet pivovare pa 1931. kuhaju 10.900
hektolitara piva. No, sljedećih godina pivovara nije radila punim kapacitetom –
velika ekonomska kriza ostavila je traga,
pivo se kuhalo u minimalnim količinama,
Pivovara je odoljela
multinacionalnim
kompanijama i ostala
u rukama hrvatskih
poduzetnika
a dio pivovare iznajmljen je za skladište.
Leon Gross bio je ujedno vlasnik i kina
Apollo, a posjetitelji kina su nakon projekcija znali svratiti u pivovarsku restauraciju
na osvježenje te je ta sprega u značajnoj
mjeri pomogla pivovari da preživi doba
depresije.
One godine kada pivovaru preuzimaju Grossovi, pokrenuta je u Daruvaru
jedna iznimno značajna tradicija vezana
uz češku manjinu koja također ima itekako veze i s pivom. Po prvi put je, naime,
održana kulturna manifestacija Žetvene
svečanosti, Dožinky, koju je organizirao
Savez Čeha u sklopu programa očuvanja
nacionalnog identiteta. Priredba je to koja
prikazuje narodne običaje vezane uz završetak žetve, odnosno spremanje uroda, a
prema drevnom običaju, koji su Česi donijeli iz svoje pradomovine, kada žeteoci
dođu s polja i gazdi objave da je pao i posljednji snop žita, on otvara bačvu piva i
počasti ih te slave uz pivo, pjesmu i ples.
Daruvarska pivovara se dakako zdušno
uključila u projekt žetvenih svečanosti,
čak štoviše, drugo i treće izdanje te najveće i najvažnije kulturne manifestacije
hrvatskih Čeha 1927. i 1928. održana su u
dvorištu pivovare.
Na slikama: Dio atmosfere na Danima staročeškog piva u Daruvaru
46
Grossovi su dakako također koristili
naziv Staročeško, i to za specijalno svijetlo pivo s 14 posto ekstrakta, a njihovo je
vođenje pivovare značajno i po tome što
su počeli puniti pivo u staklene boce, kao i
po tome što je daruvarsko pivo prešlo granice regije, te se prodavalo i u Šibeniku,
Samoboru, Vukovaru, Senti, Slavonskom
Brodu, Derventi, Doboju i Jajcu. Godine
1940. pivovaru su prodali Viktoru Hrešiću
koji je tada bio vlasnik i velikozdenačke
mljekarske industrije Zdenka. On tijekom
1942. počinje u dvorištu pivovare graditi novi proizvodni pogon, čija je gradnja
završena dvije godine kasnije, kada se instalira nova njemačka oprema. Preseljenje
u novu zgradu završeno je 1946. i pivovara počinje raditi s kapacitetom od 32.000
hektolitara. Iste je godine pivovara konfiscirana i nacionalizirana, sljedeće godine
skuhano je samo 14.000 hektolitara piva,
ali se od tada proizvodnja neprestano povećava da bi 1970. dosegla 124.000 hektolitara. Rezultat je to velikih investicijskih
ulaganja od 1964. do 1968.
U doba socijalističkog samoupravljanja prolazila je pivovara razne forme organiziranja pa je tako od 1970. sedam godina provela u sklopu zajedničkog poduzeća
Zagrebačke pivovare, zajedno sa Zagrebačkom i Karlovačkom pivovarom. U to
je vrijeme izgrađena nova varionica, podignuti prvi cilindrično-konusni fermentori, rekonstruirana kotlovnica i rashladna
postaja. Kapacitet pivovare povećan je na
150.000 hektolitara, a po prvi put se daruvarsko pivo reklamiralo na televiziji u
sklopu zajedničkog spota zapamćenog po
sloganu »Tri druga, tri čaše.«
SUSRETI
Na nacionalnoj televiziji će se reklame za Staročeško pivo vrtjeti i četiri desetljeća kasnije, kada se pivo iz zapadnoslavonskog kupališnog lječilišta pojavljuje
na špicama prijenosa formule 1 i hrvatskih
televizijskih sapunica, a časno ime Staročeško ponijet će i nogometni prvoligaš
iz Pule kojeg pivovara sponzorira. No, ti
naoko bjelosvjetski maniri bili su zapravo
znak pogrešne poslovne politike i trasirali
su put prema dnu.
Iza pivovare bilo je tada nekoliko
vrlo burnih desetljeća. Nastavila se neslavna tradicija da u predvečerje krvavih
ratova kreću opsežne investicije, pa tako
1990. počinju kapitalna ulaganja u vrioni
podrum i punionicu, a za vrijeme i nakon
Domovinskog rata valjalo je zacijeliti i
rane od minobacačkih granata koje su
obilato zasipavale pogone pivovare. Neke
druge hrvatske pivovare u ratu su prošle
još gore pa su postojeći kapaciteti jedva
zadovoljavali narasle potrebe za pjenušavom tekućinom, Tako je pivovara počela
raditi punom parom u tri smjene te je do
sredine devedesetih godina navikla svoje
sugrađane da neprestano udišu miomirise
kuhanja piva i slušaju veselo cincilikanje boca na novoj liniji za punjenje, kao
i da gledaju dugačke repove šlepera koji
strpljivo čekaju na unaprijed plaćene kontingente piva i nepregledne kolone traktora seljaka iz okolice koji odvoze trop za
svoje blago. U međuvremenu, pivovara
je 1993. uspješno pretvorena prvo u dioničko društvo pa u društvo s ograničenom
odgovornošću, a dionice u rukama tadašnjih radnika i penzionera donosile su lijepe dividende. Nikakvo čudo, jer je 1994.
skuhano čak 255.000 hektolitara piva, što
je za četvrtinu više od instaliranog proizvodnog kapaciteta.
Nažalost, to nije dugo trajalo, a nekoliko pogrešnih poslovnih odluka, prvenstveno one o prodaji pivovare, koja je
nakon pretvorbe u samo jednoj petoljetki
dva puta dobila lošeg vlasnika, a ako nam
je tražiti nešto dobro u svemu lošem, onda
je dobro to, što je pivovara odoljela multinacionalnim kompanijama i ostala u rukama hrvatskih poduzetnika. No, loše je bilo
to što su dva vlasnika za redom pivovaru
držali za kravu muzaru i u par godina je
doveli na prosjački štap, odnosno, kako to
ide u svijetu biznisa – u stečaj.
I onda, 2010., u godini u kojoj je pivovara slavila 170. rođendan, na ročištu
na trgovačkom sudu u Bjelovaru Pivovaru
kupuje Kufner grupa, korporacija iz susjednog Sirača koja se bavi proizvodnjom
kamena i građevinskog materijala. Izlet u
nešto posve drugo, u industriju piva, tvrtka je shvatila sasvim ozbiljno, a svi ko-
jima je na srcu kvaliteta hrvatskog piva
zdušno su pozdravili proklamiranu politiku tvrtke da će stvarati regionalnu pivovaru koja svojim domaćim terenom smatra
područje triju županija – dakle ne više od
sto kilometara unaokolo – i okrenuti se
prvenstveno pivskim sladokuscima šireći
paletu proizvoda pivskim specijalima.
Praktično odmah perjanici portfelja,
Staročeškom svijetlom pivu, dodano je
Crveno, pa onda sezonsko Zimsko pivo,
pa je uprava pivovare, na čijem je čelu
sada domaći mladi lav Tomislav Horvat,
uskočila u jureći vlak radlera, ponudivši
Staročeško limun, pa je došla Desetka,
pa kuhanje piva na daruvarskom Božić-
nom sajmu… U međuvremenu etikete su
redizajnirane pa ih sada krasi leteći ždral,
simbol Daruvara, ptica iz grba osnivača
grada, grofa Antuna Jankovića. Usput se
kuha i nekoliko robnih marki trgovačkih
lanaca, a proizvodnja, koja je prije tridesetak mjeseci krenula od apsolutne nule,
polako ali sigurno neprekidno raste.
S takvim pozitivnim, optimističkim
trendom ušla je pivovara i u 2013., godinu
još jednog jubileja – ove se godine, naime,
navršava 120 ljeta od prve upotrebe imena
Staročeško, najstarijeg hrvatskog pivskog
brenda. Ta će obljetnica biti obilježena u
kolovozu, na ovogodišnjim Danima Staročeškog piva.
Pivovari Daruvar d.o.o.
posebno priznanje HČD-a
Odlukom Upravnog odbora Hrvatsko-češkog društva od 5. veljače 2013.,
Pivovari Daruvar dodijeljeno je posebno priznanje za doprinos razvoju hrvatskočeških odnosa kroz proizvodnju, razvoj i promidžbu Staročeškog piva. Obrazloženje odluke glasi: »Pivovara Daruvar već 120 godina proizvodi pivo koje
nosi naziv Staročeško pivo, spajajući tako na skladan način poznatu češku pivsku
kulturu i tradiciju s Daruvarom kao sjedištem češke manjine u Hrvatskoj. Od
1893. do danas Staročeško pivo jedna je od najstarijih i najpopularnijih hrvatskih
pivskih maraka i jedini hrvatski brend uopće koji nosi ime neke strane zemlje, i to
upravo Češke s kojom Hrvatsku veže višestoljetno prijateljstvo. Razvojem novih
pivskih vrsta – Staročeško crveno pivo, Staročeško zimsko pivo, Staročeško desetku, Staročeško limun i Staročeško grejp – uz Staročeško svijetlo pivo kao svoju temeljnu robnu marku, Pivovara Daruvar potvrđuje svoje usmjerenje prema
specijalnim pivskim vrstama i time pojam vrhunskog piva neposredno veže uz
češko ime i češku pivsku tradiciju. Na taj način Pivovara Daruvar proizvodnjom
i distribucijom Staročeškog piva diljem Hrvatske ne samo što omogućava užitak
ljubiteljima piva, nego ujedno i popularizira Češku i njeguje duh hrvatsko-češkog
prijateljstva.« M. L.
47
SUSRETI
Mariánské Lázně ili Marienbad – jedne od najmlađih čeških toplica
Odmaralište vladara
i umjetnika
Andreja Stojković
Z
a razliku od Karslbada, Baden-Badena, St. Moritza, Nice ili Wiesbadena, Marienbad nastaje tek početkom
19. stoljeća i za svega nekoliko desetljeća
dostiže svjetsku slavu. Zato, na primjer, ruski car Petar Veliki nije ni mogao posjetiti
ovo područje, ali je bio u češkim Teplicama
koje su stare 2000 godina. Na močvarnom i
skoro neprohodnom tlu između dva šumska
obronka postepeno izrasta dragulj europske
arhitekture. Uz angažman najboljih austrougarskih arhitekata, projektanata, kipara,
slikara, tesara, kamenorezaca, vrtlara, ali i
liječnika. Uzgred, prva specijalizirana urološka ordinacija u Austro-Ugarskoj otvorena je upravo ovdje, prije sto godina.
Dok je naselje oko izvora nastalo relativno nedavno, ljekoviti izvori bili su
poznati i znatno ranije. Pod slikovitim nazivom Smraďoch skrivao se glavni izvor,
koji je današnji naziv Marijin izvor dobio
još prije 250 godina kada je zalutali pruski
vojnik tu zaliječio rane zadobivene u bitci
kod Lovosica. U znak zahvalnosti nesretni
vojnik je pored izvora na jednom stablu prikačio portret Djevice Marije. Interesantno
je da je taj običaj ostao sve do početka 20.
Čudotvorni izvori mineralne vode, čist zrak na
nadmorskoj visini oko 700 metara, prirodna
bogatstva, ogromni parkovi i okolne šume,
uz predivnu arhitekturu učinili su ovo mjesto
sastajalištem svjetske elite
stoljeća – nije bilo nimalo neuobičajeno u
ovdašnjim alejama na skoro svakom stablu
sresti vašarski portret.
Najveće zasluge za nastanak naselja
pripadaju opatu Karlu Reitenbergeru iz
obližnjeg jezuitskog samostana Teplá. U
vlasništvu samostana bile su okolne šume i
močvare. Mladi teolog, koji je već s 33 godine postao opat, s velikim entuzijazmom
posvetio se gradnji škola, bolnica i prihvatilišta za sirotinju. Izgradnju novog naselja
oko Marijinog izvora zamislio je za svoje
vrijeme premegalomanski, što je zažuljalo
i crkvenu blagajnu. Pogotovo iz perspekti-
48
ve lokalnih župnika, koji su ga denuncirali da rasipa previše novaca pa su mu često
dolazile financijske kontrole. A on je čak
uspio progurati izgradnju tvornice vrčeva
iz koje je preko 200.000 vrčeva napunjeno
mineralnom vodom putovalo širom Europe. Njegova je sudbina više nego poučna.
Kad mu revizori ništa ne nađoše, zavidljivci
odlučiše da ga odstrane na perfidniji način:
prijavili na dvor da navodno širi viceve na
račun carice, koja ga je smjesta opozvala.
SUSRETI
I za novije događaje teško je reći kako je
sve to bilo. Još teže je razotkriti pozadinu.
Imajući na umu da je Reitenberger primao
službene posjete s europskih dvorova, nije
teško zamisliti koliku zavist je mogao pokrenuti kod vlasnika zamka iz nedalekog
Kynžvarta. Bio je to ni manje ni više nego
neslužbeno najmoćniji čovjek Austrije,
veliki spletkaroš Metternich. Rezultat je
nedvosmislen: državnik-intrigant preuzeo
je dočeke visokog plemstva i dvorskih poglavara dok je odstranjeni opat završio u
jednom malom tirolskom samostanu gdje
je 33 godine uzaludno čekao na povratak u
Mariánské Lázně ili Marianke, kako ih Česi
odmilja nazivaju. Kao i mnogi, vratio se
posmrtno – i danas glavnu Kolonadu krasi
bista utemeljitelja Reitenbergera, a ne čuvenog kancelara. Čudotvorni izvori mineralne
vode, čist zrak na nadmorskoj visini oko
700 metara, prirodna bogatstva, ogromni
parkovi i okolne šume, uz predivnu arhitekturu učinili su ovo mjesto sastajalištem
svjetske elite. Samo je u jednim toplicama u
Europi bilo skuplje – St. Moritzu.
U oba svjetska rata ovdje se nije ratovalo, Marianke su pretvorene u veliku vojnu bolnicu, skoro bez uobičajenih gostiju.
U poratnim godinama zabilježen je puni
procvat. Tako je nakon Drugog svjetskog
rata ovdje boravilo preko milijun gostiju
godišnje. Iz razumljivih razloga muškaraca
je bilo malo, pa su muškarci čak i ples na
glavnoj kolonadi naplaćivali. Jedna izrazito
muška profesija tu je doživjela kulminaciju:
žigolo. Nerijetko su i bečke kurtizane pristizale u potrazi za boljom bračnom partijom.
Kao i na početku tako i danas: najbrojniji su gosti Rusi i Nijemci. U drugoj trećini 19. stoljeća čak se govorilo da je pol
Moskve u Marienbadu a druga polovica
u Karlsbadu (Karlovim Varima). Otkud
Rusi? Tko god je držao do sebe morao je
pokazati vlastiti značaj ne samo doma, ali i
u mondenskim europskim mjestima. Zanimljivo je da su oholi državni službenici u
Mariankama nastojali biti mili i susretljivi.
Kao da im je stalo pokazati svoje europsko, a ne despotsko lice.
Dugo je u Marienbadu redovito izlazio popis gostiju pa su te, danas bismo re-
kli reklamne novine, bile neraskidivi dio
društvenog života. Zato danas raspolažemo preciznim podacima. No, i tu valja biti
oprezan, jer su se neki gosti predstavljali
pod pseudonimima. Turgenjev, Gogolj,
Gončarov, Gorki, Ibsen, Twain, Zweig,
Konrad, Kipling, Humboldt, Liszt, Weber,
Schweitzer, Nobel, Edison, Nietzsche, Coubertin, Churchil, Clemenceau, Metternich, Rubinštajn, Šaljapin, Johann i Richard
Strauss, Gagarin, Masaryk, Beneš, Havel –
Edvard VII. toliko se
odomaćio da je 1904.
na mjesnom kolodvoru dočekao Franju
Josipa, iako bi čovjek
očekivao obrnuto
to je izbor imena ljudi za koje se zna da su
pouzdano ovdje bili i ostavili traga. Neki
izvori navode da je i Napoleon boravio u
Marienbadu, ali to, po svemu sudeći, ne
odgovara istini. Nešto u tome ipak ima:
među posjetiocima bio je Napoleonov brat
Louis i njegov sin Napoleon III.
Sigmund Freud bio samo jednom
s brojnom obitelji u vili poznatog liječnika koja danas služi kao gradska biblioteka.
Došao je da se odmori nakon dužeg boravka
u Americi gdje je, nenaviknut na američki
stil ishrane, zaradio upalu žuči i kronične
tegobe s probavom, ali se planirani odmor
nije odvijao prema njegovim predodžbama.
Franz Kafka ovdje boravio tek dvadesetak
dana sredinom 1916., ali je tu sa zaručnicom proveo možda nasretnije dane svog
neveselog života. U jednom pismu ljubljenoj autor Procesa piše: »Da sam Kinez i
da ovog trenutka moram otputovati doma
– a ja zapravo i jesam Kinez i idem doma –
znao bih da ovdje moram ponovo doći…«
Edvard VII., engleski kralj, otkrio je
Marienbad 1897. a potom nije htio ni čuti
za neke druge toplice. Dolazio bi redovito
sredinom kolovoza i ostajao mjesec dana.
Sve do sudnjeg dana, 1910., polazilo mu je
za rukom da se šeta i provodi kao običan
gost, istina, pod tuđim imenina, jednom
kao lord Renfrew, drugi put kao vojvoda
iz Lancastera. Mnogo je anegdota o njegovim ovdašnjim doživljajima, no malo
je poznata višegodišnja strast engleskog
kralja za lokalnom ljepoticom, vlasnicom
salona šešira. Uz opće poznatu opasku da
je Edvard VII. bio ljubitelj žena, ostao je i
zapis da je pomno birao cilindre u dućanu.
Izabrani model redovito bi mu osobno donosila u kraljevski apatman dražesna Mizzi Pistl. Portretirao ih je dvorski slikar. Da
džentlmen ostaje džentlmen i poslije smrti
dokaz je i renta iz Engleske koja je dugi
niz godina stizala na ime Mizzi Pistl sve
do 1945. kad se bivša kraljeva ljubav(nica)
odlučila na onaj korak.
Sve to, uostalom, i priliči vladaru bonvivanu u zrelim godinama. Toliko se odomaćio da je 1904. na mjesnom kolodvoru
dočekao monarha na izmaku života Franju
Josipa, iako bi čovjek očekivao obrnuto.
Ovdje je, točno šest godina prije susreta
s Gavrilom Principom i družinom, boravio i prestolonasljednik Franjo Ferdinand
sa suprugom Sofijom Chotkovom. No,
vratimo se engleskom kralju: u Mariankama se samo jednom pojavio u uniformi,
pri nekom ceremonijalu. Bilo je dovoljno
da glavnom promenadom prošeta s novim
cilindrom ili prslukom ili u prugastim hlačama, a već sutradan bi svjetske modne
salone zapljusnule stotine narudžbi… Navodno je jednom počela padati kiša kad je
krenuo u šetnju, pa da ne smoči hlače podvrnuo ih s vanjske strane, a od tog vremena u svijet mode ulaze manžete! Zahvaljujući ovom bonvivanu ovdje je izgrađeno
prvo igralište za golf. Prema ondašnjim
znalcima najbolje na – kontinentu!
J. W. Goethe u češkim je toplicama
boravio 16 puta, a sveukupno je tu proveo
više od tri godine. Najviše i najčešće u Karlsbadu. Interesantno je da nikad nije bio ni u
Beču, ni u Pragu. Posljednja je tri boravka
pjesnik proveo baš u Marienbadu. Iako je to
bilo prije 190 godina, ostalo je puno pisanih
ZANIMLJIVOSTI
Češku je u 2011. posjetilo 12,9 milijuna turista, od čega je stranih turista bilo 6,8 milijuna
i ostvareno je 59,2 milijuna noćenja. Najviše
turista posjetilo je Prag – 5,132.042, a slijede Karlovy Vary s 270.781 turistom. U Pragu
je ostvareno i najviše noćenja – 13,214.304.
Strani turisti Češkoj su donijeli dobitak od 135
milijardi kruna (oko 5,4 milijarde eura).
Hrvatsku je u 2011. posjetilo 11.200,113 turista, od čega
9.926.674 stranaca i ostvareno je 65,1 milijun noćenja. Najviše turista posjetilo je Zagreb, 730.945, a slijedi Dubrovnik koji
je posjetilo 606.085 turista. Najviše noćenja ostvario je Rovinj
– 2,917.562. Strani turisti Hrvatskoj su donijeli dobitak od 6,6
milijardi eura. Kao što vidimo, ne stoje uvriježene tvrdnje da
Prag od turizma zaradi više novca nego cijela Hrvatska jer Hrvatska od turizma zarađuje više nego cijela Češka.
49
SUSRETI
tragova, jer je upravo on najzaslužniji za
svjetsku slavu lječilišta u izgradnji.
Prema današnjim interpretima, čovjek
skoro ima dojam da je ostarjelog pjesnika u
ove krajeve dovela strast za suknjom. Da je
u pauzama napisao pokoji stih i u okolnim
šumama pronašao poneki mineral. Istina je
da je sedamdesetogodišnji pjesnik u Karlovim Varima nešto načuo o izgradnji novih
toplica te se odlučio za ljetni zdravstveni
boravak-oporavak. Privukli su ga i ostaci mlađih vulkana na tom području, ali u
prvom redu domaćini i gosti. Malo je poznato da se ovdje sreo i s tadašnjim češkim
glazbenikom Tomášekom, koji je uglazbio
preko 40 njegovih pjesama. Navodno ga
je autor Fausta cijenio više nego Beethovena. Zahvaljujući češkom prosvjetitelju
Dobrovskom počeo se dublje zanimati za
češku historiju te započeo pisati češko-njemački rječnik i češku gramatiku! Ovdje je
sakupio nekoliko zbirki minerala, a jednu
je poklonio Narodnom muzeju u Pragu, za
čije se osnivanje godinama zalagao. Ne treba zanemariti da je Goethe, poput mnogih
znamenitih ljudi svog vremena, bio aktivni
mason, pa se i ovdje sastajao sa članovima
lože. A žene? Iako je bio star i ne baš posebno zgodan, žene su ga salijetale. Znamo
da je ovdje doživio ljetnu romansu s poljskom pjevačicom Szimanovskom. Koja je
na brzinu spakirala stvari i munjevito otputovala čim je vidjela Goethea s unukom
vlasnice pansiona. Djevojčici je bilo 17, a
njenoj mami 35 godina. Ostalo je već dobro
poznato. Na izmaku ljeta godine 1823. definitivno napušta Marienbad i u kočiji piše
Elegiju, svjedočanstvo o intimnom porazu i
neumitnoj prolaznosti.
Danas je u zdanju u kojem se nekad zaljubio u Ulriku smješten gradski muzej. Sa
sačuvanim predmetima slavnog pjesnika.
I trg na kojem se nalazí nosi njegovo ime.
Postoji i Goetheova ulica, a na jednom šumskom proplanku i Goetheovo odmorište.
Nedavno je obnovljena i kavana-odmorište
Ulrika blizu Šumskog izvora.
Dvadesetšestogodišnji Chopin devet
dana i devet noći putovao je kočijom iz
Pariza, gdje je tada životario kao emigrant,
da u Marienbadu sretne svoju izabranicu,
šesnaestogodišnju Mariju Wodzinsku. Bilo
je to u ljeto 1836., ali mu ovdašnji boravak nije pomogao krhkom zdravlju: bilo je
kišovito, tmurno i prohladno, baš kako ne
treba za plućnog bolesnika. Svakodnevno je
svirao za uže društvance, a Marija ga je portretirala. Do kraja godine trajala je romansa,
a onda je pan Wodzinski odlučio da njegova kćerka zaslužuje bolju priliku. Uzgred,
Chopinov prvi učitelj glazbe bio je Čeh.
Gogolj je ovdje
napisao Kabanicu,
Gončarov Oblomova,
Wagner libreto za Lohengrina i Parsifala,
a ostarjeli Goethe
doživio ljetnu
romansu
Poslije smrti slavnog muzičara u njegovom pariškom stanu pronađen je zavežljaj
s pismima Wodzinske na kojem je napisao
– Moja nesreća. Dok se bogatog zemljoposjednika nitko ne sjeća, danas je u Mariánskim Láznima, u zgradi gdje je boravio,
Chopinov muzej. U špici sezone, obično u
kolovozu, održava se Chopinov festival, a u
centru grada je i Chopinova ulica.
Gogolj se ovdje ruskom klijentelom
inspirirao za dovršenje Mrtvih duša. Tu je
napisao Kabanicu i dramu Obrijana brada.
Gončarov je u Marienbadu dovršio Oblomova i napisao priču Ponor. Bruckner je
ovdje dovršio svoju Treću simfoniju koju je
započeo u Beču.
Mark Twain proslavio Mariánské
Lázně putopisnim crticama Daljnja putovanja preko granice, objavljenima u nastavcima u engleskom časopisu The Illustrated London News. Podrugljiva i vrlo
sadržajna zapažanja.
Wagner tu napisao libreto za Lohengri-
na i Parsifal.
Jan Neruda je u knjizi Menší cesty
(Manja putovanja) napisao dva putopisa
Lázně Mariánské i Kousek novelety mariolázeňské.
Gorki je ovdje pisao i dovršavao Dnevničke zapise i Uspomene, kao i članak Literarni portret V. I. Lenjina, jer ga je upravo
ovdje zatekla vijest o smrti sovjetskog vođe.
I u Češkoj je malo poznato da je međunarodni filmski festival u Karlovim Varima
u svojoj prvoj godini postojanja bio održan
upravo u Mariánskim Láznima. Da spomenem samo neke europske i holivudske glumce koji su ovdje boravili relativno nedavno.
Omar Sharif bio gost u najluksuznijem hotelu Esplanade. U istom hotelu boravila je
filmska ekipa koja je snimala koprodukcijski film Burning Secret, s Klausom Mariom Brandauerom i Fay Dunaway. Krajem
prošlog stoljeća u hotelu Golf gostovala u
diplomatskoj misiji tada već bivša glumica
Shirley Temple Black. Tom je prigodom u
mjesnom parku otkrila spomen-obilježje u
znak zahvalnosti američkim oslobodiocima. Na izmaku Drugog svjetskog rata ovaj
dio Čehoslovačke oslobodile su savezničke
snage koje je predvodio feldmaršal Montgomery, s nadimkom Monty, pa je 1990. u
njegovu čast tako nazvan poveći hotel iznad
glavne ulice, ranije Leningrad.
Prije nekoliko zima, dok sam igrajući šah iz turnirske dvorane gledao kako se
stado izgladnjelih srna odvažno približava
hotelskoj kuhinji, u blizini je Gérard Depardieu radio svoj posao. Neke sekvence iz
Agenta 007, s P. Brosnanom snimane su u
ovdašnjem kazinu.
Nobelovac Jaroslav Seifert o Mariankama je nastojao pisati drugačije od ostalih,
ali se morao zadovoljiti relativno prozaičnim pohvalama. Zato je priznanje mjestu u
kojem je boravio sedam puta izrazio stihovima. Ovdje je napisao Elegije iz Mariánskih Lázni i pjesmu Križni izvor.
Ovdje se doselio da živi i stvara suvremeni češki pisac, hedonist i erotoman u poodmaklim godinama, Vladimír Páral, čije
su knjige prevedene i kod nas (Ljubavnici
i ubojice, te Knjiga sladostrašća, smijeha i
radosti.)
ZANIMLJIVOSTI
Češka ima 12 lokaliteta upisanih u Unescov registar svjetske baštine. To su povijesne jezgre Praga, Českog Krumlova i Telča, crkva sv.
Ivana Nepomuka na Zelenoj hori kod Žďára nad Sázavou, povijesna
jezgra Kutne Hore s crkvom sv. Barbare i crkvom Uznesenja Marijina,
područje Valtica i Lednica, nadbiskupski dvor i vrt u Kromĕřížu, selo
Holašovice, dvorac u Litomyšlu, stup Presvetog Trojstva u Olomoucu, vila Tugendhat u Brnu te židovska četvrt i bazilika sv. Prokopa u
Třebíču.
50
Hrvatska ima sedam lokaliteta upisanih u Unescov registar svjetske baštine. To su Plitvička jezera, Dioklecijanova palača u Splitu, stare jezgre
Dubrovnika i Trogira, Eufrazijeva
bazilika u Poreču, katedrala sv. Jakova u Šibeniku i Starogradsko polje na
Hvaru.
SUSRETI
»Češka Hrvatica« iz Ústí nad Labem piše o tome kako je zavoljela Hrvatsku
Hrvatska je moj drugi
(ili prvi?) dom
Moj život, otkada sam upoznala Hrvatsku,
prave branitelje i obične ljude, postao je
kvalitetan i bolji
Michaela Rejzková sa Slavenom Bilićem
Michaela Rejzková
U
prošlom životu morala sam biti
Hrvatica, inače ne znam objasniti kako to da sam se toliko brzo
zaljubila u Hrvatsku. Barem tako to vide
moji prijatelji. Ali sve je to bio složeni
proces koji je trajao od 2008. od ljeta, od
dana kad sam ugledala jedne posebne oči
zelene boje. Da, bile su to oči Slavena Bilića. Bilo je ljeto, ja sam završavala treću
godinu srednje škole i usput navijala za
Njemačku. Kad sam skužila da su nitko i
ništa u usporedbi s Hrvatima, zaljubljena
u Slavenove oči počela sam pisati knjigu.
I pošto sam mu ju htjela uručiti, morala
sam ju istovremeno prevoditi na hrvatski.
I tako je počeo taj put učenja. Nije mi bilo
lako. Zapostavljala sam četvrti razred,
gotovo sam pala na maturi i moji roditelji su bili izvan sebe. Ali upoznala sam se
na Facebooku s drugim ljudima i oni su
me doveli na stazu koja je bila vrlo impresivna i zanimljiva. Morala sam učiti i
za školu i hrvatski jezik. I pisati knjigu.
Sve je bilo posloženo kao hrvatska šahovnica. Skužila sam da je tamo bio rat te
da Česi, iako vole Hrvatsku, nisu srodne
duše s Hrvatima jer o njima lijepo pričaju
Michaelino najdraže jelo je sarma, a najdraži modni
detalj kapa 2. gardijske brigade Gromovi
u javnosti ali u drugom pogledu ih ogovaraju. To mi se ne sviđa. Mama i tata su
bili ispočetka protiv toga i kad sam završila knjigu, morala sam iskoristiti ponudu
moje prijateljice Mađarice i otišla sam u
Pečuh, gdje mi je rečeno da će po mene
doći čovjek koji mi pomogao u planu da
dođem u Zagreb i predam knjigu Slavenu, u vezu i s nazivom Češka Hrvatica.
Knjiga je ugledala svijetlo svijeta 2010.,
s vrlo primitivnim hrvatskim na početku,
u sredini se vidi napredak i na kraju potpuno savladavanje jezika. Slavenu se jako
sviđala i bio je iznenađen kako se nitko
drugi nije usudio napisati ovako nešto za
njega. Nažalost, kako nemam novaca, ne
mogu je izdati u Hrvatskoj, dakle moram
i dalje sanjariti o tome da to pročita šira
javnost. I sigurna sam, i moji prijatelji
koji su je čitali, da bi bila vrlo uspješna...
Ali krenimo dalje – nakon ovoga sam već
redovno dolazila u Hrvatsku i upoznavala se s hrvatskom povijesti – kralj Tomislav, bila sam u Sisku gdje se vodila bitka
s Turcima, obilazila sam groblja ratnika
koji su pali u ne tako davnom ratu za neovisnost i slobodu, bila u Vukovaru i na
Ovčari i moji poznanici i prijatelji su pripadnici Tigrova, Pauka, Gromova, Kuna.
51
Najviše ipak cijenim ljude koji su mi najdraži – Gromove i njihove Crne Mambe.
Oni su mi dali poticaj da živim pošteno,
iskreno i da ne lažem ni o čemu i nikome.
Tog dana kada sam predavala knjigu, nešto se slomilo. Bila sam u Jutarnjem listu
dva dana za redom, upoznala sam Romanu
Eibl i njezinog kolegu Predraga Žukinu, a
poslije smo postali prijatelji. Crne Mambe
i svi Gromovi i prijatelji Tigrovi na čelu
s Ivicom Šafarićem, pokojnim Ivanom
Stipčićem ili Darijom Strehovcem ulili
su mi u vene domoljublje i ponos. Naučili
su me da treba hodati zemljom podignute
glave, nikad se ne predati i izdržati u svakom sukobu makar bio težak. Ja sam postala jača, pametnija i sretnija. Moj život
otkada sam upoznala Hrvatsku, prave branitelje i obične ljude, postao je kvalitetan
i bolji. Dakle, počelo je godinom 2008. i
još uvijek traje sad već godine 2013. I gdje
sam sada: ponovo sam se pokazala u Jutarnjem kad sam Davoru Šukeru rekla da
je licemjer jer se nije htio sa mnom slikati.
I pišem novu knjigu. Isto lijepu i veselu
kao što je bila Češka Hrvatica. Pomažem
ljudima i radim sve za svoju obitelj u Hrvatskoj. Hrvatska je moj drugi (ili prvi iz
prošlog života) dom.
SUSRETI
Jaroslav Hašek: Danas
jesmo, sutra nismo
Češki književnik Jaroslav Hašek (1883.-1923.) boravio je 1905. u Međimurju i
okolici Varaždina, što je ostavilo traga i u njegovom stvaralaštvu pa je uz ostalo
napisao i novelu s hrvatskim naslovom – Danas jesmo, sutra nismo koja je prvi
put objavljena 1936. u Pražskim novinama. Riječi iz naslova u nekoliko navrata se poput refrena ponavljaju u noveli, svaki put na hrvatskom. Novelu je na
hrvatski preveo Mato Pejić, novinar iz Daruvara.
B
ilo je već dobrih pet sati popodne,
kad se Juraj Vručić uz velike napore iskobeljao iz šipražja uz rijeku
Dravu, iz pikave borovice, visoke trave i
mladog hrašća, kojim je prorasla sva ravan
uz rijeku. Izbio je na bolji put, pjeskovit,
ugažen kolima i utaban kopitima stoke.
Ovdje je imao bolji pregled nad okolicom.
Pjeskovit put vijugao je između niskih vrba
kroz koje se nazirala silueta sela, bijele kućice, zelenilo voćaka, crvenkasti crkveni
toranj, a ispred sela klatili se na vjetru kukuruzi na njivama.
Juraj Vručić odahne i na trenutak sjedne
na travu. Pogledao je na selo i zadovoljno
se nasmijao, kada je vidio da se u daljini iza
sela plave brda. To su bile te »gorice« s čijih je loza danas prijepodne u Varaždinu pio
crveno vino!
»Hej, to je bilo vino! Popiješ litru i
osjećaš, kako ti udara u noge. Popiješ drugu, i osjećaš, kako te grije, a iz nogu u glavu naviru vesele misli. Onda popiješ treću,
i tu već pjevaš, što pjevaš, čak i sam slažeš
popijevke – dok ispijaš četvrtu litru, u čitavom tijelu ti se trese svaka žilica, najradije
bi skakao na glavu. Onda izađeš van i hoćeš
ići kući u Sudovčinu, pobrkaš smjer i ideš
cestom prema Ormožu u Štajersku. Onda
iznenada dobro pomisliš da ideš loše, da
zapravo moraš okrenuti prema Štefancu,
Semovcu, Zamčaku, Ebanovcima i odatle
kući u Sudovčinu. Okreneš se nazad prema Varaždinu, ideš oko starog grada, oko
kasarne i tražiš put za Štefanec. Pitaš ljude,
smiješ se, ljuljaš se, ljudi se smiju tebi i na
kraju se nađeš kod rijeke Drave. Tamo je sve
puno stazica. Neke od njih se spuštaju sve
do rijeke. A vražje vino, kao da bi u tijelu
htjelo skakati. Spotakneš se i već su ti ruke
u borovici i sav si izboden. I jedva ustaneš,
obgrliš mali hrastić ili se uvališ među kupine. Ali, hvala bogu, napokon si na pravom
putu i vidiš selo.«
Sve je to Juraj Vručić mrljao sebi u bradu dok je sjedio na raskršću. Još se jednom
zagledao u selo, pa nastavio, gledajući u
modro nebo: »Danas se, prijatelji moji, Juraj Vručić vraća kasno sa sajma. Rano sam
upregao konje i zaputio se u Varaždin. A
kakve konje! Jednu kobilu i jednog konja.
Pored kobile kaskalo ždrijebe. Lijepo ždrijebe! Kažem ja slugi: ‘Vozi brzo, momče, da
smo što prije u Varaždinu i da ždrijebe dobro
prodamo.’ I dođemo ti mi, prodamo ždrijebe
za šezdeset zlatnika. Slugu pošaljem kući i
malo popijem.«
Juraj Vručić prestane govoriti prema
nebu i okrene se u pravcu krošnjaste johe:
»To je bilo ždrijebe, ne kao u susjeda. Njegovo jadno skočilo na kolac i rasparalo trbuh. Doktor mu to zašio, ali što s njim! - Uh,
hvala svetom svecu, da sam konačno tu. - A
koliko sam samo lijepih djevojaka vidio na
sajmu – a sajam je stvarno bio dobar. Sad
ustajem i idem dalje.«
Vručić se uz veliki napor pridigne, prekriži se i oprezno stavi ruku na kožnu torbu.
»Ima u njoj još novaca,« reče i krene polako
po pjeskovitoj cesti smješkajući se.
U šest je sati bio u Štefancu. Bio bi tamo
došao i ranije, da nije pao u kukuruze, gledajući koliki su klipovi. Zadržalo ga je i to što
je, ležeći u kukuruzima mudrovao, koju bi
djevojku uzeo, da nije oženjen, naime, koju
od onih cura, koje je vidio na sajmu. Napokon je ustao i došao do Štefanca mrmljajući
»Što to zboriš, moja draga.«
Polako je koračao selom i na samom
kraju zastao pred kućom, gdje mu je pozornost privukao snop slame na vratima.
Nije to bio običan snop kakve viđamo
nad drugim krčmama ili imanjima na kojima seljaci toče vino. Ovaj je bio ogroman.
Njihao se obješen na motku, šumio na povjetarcu, a što je Juraj Vručić više gledao u
taj snop, tim je postajao sve žedniji i žedniji.
ZANIMLJIVOSTI
Češka ima četiri nematerijalna dobra upisana u Unescov registar nematerijalne svjetske
baštine. To su ples verbuňk iz okolice Zlína
(istočna Moravska), karnevalske svečanosti
u Hlinskom i okolici (Hlinecko,istočna Češka), sokolarstvo (zajednička baština s još 12
država) i svečanost Jahanje kraljeva u Moravskoj (pokrajine Slovácko i Haná).
Hrvatska ima 13 nematerijalnih dobara upisanih u Unescov registar nematerijalne svjetske baštine. To su Kastavski zvončari,
Hrvatsko čipkarstvo, Procesija kraljica u Gorjanima (Ljelje),
procesija Za križem na Hvaru, Festa sv. Vlaha u Dubrovniku,
proizvodnja drvenih dječjih igračaka u Zagorju, istarsko dvoglasno pjevanje i sviranje na istarskoj ljestvici, Sinjska alka,
tradicija izrade licitara u sjevernoj Hrvatskoj, bećarac, nijemo
kolo, ojkanje i klapsko pjevanje.
52
SUSRETI
On tu kuću poznaje! Da! Tu nad vratima
stoji natpis »Gostiona k veselom Antonu«.
Koliko je put ovdje već navraćao, ali nad
natpisom je pisalo još nešto. A to do sada
nije primijetio. Krenuo je nekoliko koraka
unazad, da bi bolje vidio, i čitao:
Danas jesmo, sutra nismo,
tako veli sveto Pismo.
Bog će pitat, gde ste bili
kad kod Tončeka niste pili
»Danas jesmo, sutra nismo,« govorio je
sam sebi Vručić, »sveta istina, jer tako veli
sveto pismo. Bog će pitat – vidi, vidi, gospodin Bog će se pitati, gdje ste bili – evo, tu
to piše: Bog će pitat, gde ste bili, kad kod
Tončeka niste pili. - Ma, vidi ti. Sam Gospodin Svevišnji pitat će: ‘Zašto kod Antona
niste ništa popili?’ Sveta istina. To je stvarno grijeh, proći pored gostionice K veselom
Antonu a ne popiti ni pola litre vina, kad
tu dobro piše: Danas jesmo, sutra nismo, a
otac nebeski bi se ljutio.«
Vručić se zamislio, a onda, ne obazirući
se, što oko njega stoji čopor seoske djece,
odrješitim glasom zapovijedi: »Juraju Vručiću, ideš na pola litre vina!«
Ušao u gostionicu a ni četvrt sata od
ulaska politrena boca pred njim bila prazna.
»Danas jesmo, sutra nismo,« izusti
Vručić, »gazda, još jednu politru, da se otac
nebeski ne naljuti. Dobro imaš napisano to
iznad vrata.«
»Stvarno je to dobro objašnjeno,« razmišljao je uz drugu politru, »svatko tko ne
pije tako dobrog vina, čini strašan grijeh.
Naš župnik doduše kaže da čovjek koji pije
daje dušu đavlu, ali ovdje lijepo piše: ‘Bog
će pitat, gde ste bili, kad kod Tončeka niste
pili.’ Svatko zgriješi, ako ovdje ne popije.
Zašto bih ja griješio, ja, Juraj Vručić, kad
imam dosta novaca, kad sam ždrijebe dobro
prodao. Onda ću sad uzeti cijelu litru. Danas
jesmo, sutra nismo...«
Bilo je već osam uvečer, kad je Vručić krenuo dalje kući. Još je jednom bacio
pogled na natpis iznad vrata, mrmljajući
odobravao, a onda se teturajući zaputio ka
Semovcu.
Bila je već večer, stada su se vraćala s
paše, svuda se razlijegalo zveckanje kravljih zvona, mukanje goveda, topot i pucanje
biča. Konjari jahali na konjima i dovikivali
Vručiću, a on svejednako mrmljao: »Danas
jesmo, sutra nismo.«
Kročio je odlučno naprijed, povremeno
odmarajući na hrpici šljunka, o koju bi se
spotaknuo, ili u jarku, u koji bi pao, uklanjajući se stadu i konjima.
Na kraju je pobrkao putove. Nesvjesno
je s ceste skrenuo na stranputicu, na cestu
između pašnjaka, koje se krivudajući šipražjem vuče prema Dravi i razdvaja se u
bezbrojne stazice, pa se opet pojavljuje, kao
da se pješačke staze spajaju u jednu bijelu
vijugu pijeska, dok konačno nije cesta nestala u večernjoj tami i magli, valjajući se
po livadama i šipražju.
Nije na to obraćao pažnju. Samo je išao
i išao. Probijao se naprijed, korov mu je cijepao odjeću.
U tihoj večeri uz rijeku Dravu, dopirali su iz njegovih usta stihovi u nepoznatoj
melodiji: »Danas jesmo, sutra nismo... tako
veli sveto Pismo...«
U blizini se kroz mrak začuo huk, kao
kad rijeka šumi i pjeni se.
Juraj Vručić je u tom trenutku magnovenja osjetio da se našao na obali rijeke
Drave, na jednoj od onih visokih obala, koje
svake godine sve više šire i potkopavaju, pa
se neprestano osipaju...
»Danas jesmo, sutra nismo,« izlazilo je
iz njegovih usta. Već je bio na strmini. Zapjevao je još jednom. »Danas jesmo,« začulo se na obali, »sutra nismo...« već je odjekivalo dolje i miješalo se s hukom rijeke...
Juraja Vručića nosila je divlja matica
Drave, iz koje na tim mjestima ni dobar plivač ne bi isplivao!...
Danas jesmo, sutra nismo!
August Harambašić:
Pozdrav češkoj braći
Hrvatski pjesnik August Harambašić (1861.-1911.) napisao je ovu pjesmu
1897. povodom dolaska u Zagreb grupe čeških turista kojima je bio priređen
srdačan doček. Pjesma je objavljena u zagrebačkim novinama Obzor.
Za što nam se zanosnije
Šire naše tople grudi,
Za što srce jače bije?
K nam su došli naši ljudi,
Braća naša sa sjevera,
Djeca silnog češkog lava:
S njimi nam je jedna vjera,
Jedna divna mati Slava.
Ako smo i udaljeni
U naroda silnom nizu,
Prostorom smo razstavljeni,
Al su naša srca blizu;
Izmučeni jadom dugim,
Slavimo sad pravo slavlje,
Što možemo jedni drugim
Pružit ruku na pozdravlje.
Dobro došli, braćo Česi,
S Vltave na hladnu Savu;
Dobar nam se slučaj desi,
Da vidimo braću pravu;
Dobro došli u ubavi
Naš priestolni Zagreb bieli,
Pozdravlja Vas pun ljubavi
Hrvatski nam narod cieli.
Našim slavnim pradjedovom
Sad su sretne duše vrle,
Što se s Božjim blagoslovom
Srodna braća bratski grle;
Divna nam se slika sjaje
Na visini u svemiru:
Sveti Vaclav ruku daje
Našem kralju Zvonimiru.
53
A tim Vam se klanja časom
Talija nam, biela vila,
Pa Vam kliče gromkim glasom:
Na zdar, na zdar, braćo mila!
Po svem svietu pod nebesi
Pratila Vas sreća prava;
Dobro došli, braćo Česi,
Na zdar, na zdar! Slava, slava!
SUSRETI
RAZGOVOR Hana Pelikánová, povjesničarka iz Praga
O češkim tragovima
u Hrvatskoj u Češkoj
se malo zna
Većina reemigranata osjećala je određenu
nostalgiju za iseljeničkim načinom života, za
zajednicom, toplim međuljudskim odnosima i
srdačnošću okruženja manjine u kojoj su odrastali
Marijan Lipovac
H
anu Pelikánovu s pravom možemo nazvati hrvatsko-češkom povjesničarkom. Rođena je 1980. u
Varaždinu u hrvatsko-češkoj obitelji, gimnaziju je pohađala u Čakovcu, a u Pragu
je na Fakultetu humanističkih studija Karlovog sveučilišta završila studij antropologije. Na istom fakultetu nekoliko je godina
predavala u Radionici usmene i suvremene
povijesti. Istovremeno je radila kao istraživačica u Zavodu za suvremenu povijest
Akademije znanosti Češke Republike
gdje je sudjelovala u istraživanjima suvremene češke povijesti i svakodnevnice,
prvenstveno koristeći kvalitativne metode
i metodu oral history (usmena povijest).
Kasnije je radila kao voditeljica razvoja u
Zakladi za razvoj civilnog društva, a trenutno vodi obrazovne projekte o suvremenoj povijesti u Narodnom muzeju u Pragu.
U razgovoru za Susrete Hana Pelikánová
govori o svom radu, tijekom kojeg se bavila i Česima iz Hrvatske koji su se nakon
1945. vratili u Češku.
- Koliko je usmena povijest važan način za prikupljanje podataka o povijesnim
zbivanjima, posebno u 20. stoljeću koje su
obilježila stradanja ljudi u totalitarnim režimima?
Usmena povijest vrlo je bitan način
prikupljanja informacija o povijesnim događajima jer obogaćuje naša saznanja time
što im pruža kontekstualnost i cjelovitost.
Humanističke i socijalne znanosti godinama su se oslanjale prvenstveno na službene državne dokumente za koje se smatralo
da posjeduju visoki legitimitet sve dok ga
znanstvenici nisu osporili. Zar i službene pismene dokumente ne pišu ljudi?
Možemo li zaista preuzimati sve službene informacije kao a priori istinite?
Kako na sadržaj tih dokumenata utječe ideološki kontekst u kome nastaju?
Upravo je taj aspekt bio problematiziran
u post-totalitarnim društvima: državni
dokumenti često su bili do te mjere prilagođeni političko-ideološkim ciljevima da nisu prikazivali realnu
situaciju društva. Razgovori
s osobama koje su sudjelovale u važnim povijesnim
procesima omogućili su
rekonstrukciju
konteksta u kojem su dokumenti nastajali te
ispravak ili dopunu
postojećih informacija.
Drugi,
još bitniji aspekt
usmene povijesti, je taj što
ona pohranjuje svjedočanstava
osoba koje
su participirale
u povijesnim događajima
o kojima
postoji malo
svjedočanstva.
Primjeri-
54
SUSRETI
ce, brojne katastrofe kratkog 20. Stoljeća
rekonstruirane su pomoću razgovora sa
svjedocima i na taj način sačuvani su vrlo
bitni prikazi koji danas služe kao legitimni
povijesni izvori. Od devedesetih godina
20. stoljeća usmena se povijest sve češće
koristi i kao način prikupljanja podataka
o svakodnevnici ili o situaciji subkultura
koje su u znanosti dugo bile bile u drugom
planu. Usmena povijest također se koristi i
u svrhu istraživanja o kvalitativnim aspektima društva i povijesti, odnosno o individualnim iskustvima ljudi. Problematičan
aspekt usmene povijesti je taj što posljednjih godina nastaju mnogobrojni arhivi u
narodnih tradicija. Odgajani od čeških
učitelja u češkim školama, reemigranti su
često imali vrlo idiličan prikaz domovine svojih predaka i to u razgovorima bez
oklijevanja priznaju. Činjenica je međutim
da je poslije Drugog svjetskog rata svaki
prikaz njihove »stare domovine« nužno
morao biti idiličan. Kratko razdoblje poslijeratne obnove završio je proces staljinizacije srednje Europe i Čehoslovačka je ubrzo postala zatvoreni sovjetski satelit. Uza
sve to, Rezolucija Informbiroa na kraju
četrdesetih godina onemogućila je odvojenim hrvatsko-češkim obiteljima posjete i
kontakte bilo koje vrste sve do Staljinove
Razgovori s osobama koje su sudjelovale u
važnim povijesnim procesima omogućili su rekonstrukciju konteksta u kojima su dokumenti nastajali
te ispravak ili dopunu postojećih informacija
kojima se pohranjuju raznorazni razgovori
bez obzira na njihovu kvalitetu i na poštivanje etičkih normi korištenja osjetljivih
informacija koje se u njima nalaze.
- Prikupljali ste svjedočanstva Čeha
reemigranata iz Hrvatske. Kakva su uglavnom njihova sjećanja, je li im povratak u
domovinu njihovih predaka donio razočarenje ili ispunjenje njihovih planova?
Poslijeratni reemigranti češkog porijekla osobe su druge ili treće generacije
čeških emigranata i većinom su odgajani
u duhu Masarykove Prve republike. Radi
se o specifičnoj tradiciji identifikacije s (u
ono vrijeme mladim) češkim identitetom
rođenim kao protutežom njemačkoj hegemoniji, koja se odlikovala respektom prema velikanima češke povijesti i štovanjem
smrti. Osobe koje su sudjelovale u NOR-u
počele su imati političke probleme, a nekima je zbog njihovog porijekla i političkih
uvjerenja bio onemogućen, primjerice, studij ili profesionalna realizacija te se taj period u sjećanjima reemigranata spominje
kao najteži. U kasnijim godinama situacija
se relativno stabilizirala pa su neki reemigranti na osnovi svog porijekla mogli putovati u Jugoslaviju, što ih je na neki način
privilegiralo unutar češkog društva u kome
su putovanja u inozemstvo bila izuzetno
otežana. Većina reemigranata ne žali zbog
ove životne odluke koja ih je obogatila već
samim time što imaju dvije domovine, dva
jezika te dva kulturna iskustva. Medutim,
većina je ipak spomenula određenu nostalgiju za iseljeničkim načinom života, za za-
jednicom, toplim međuljudskim odnosima
i srdačnošću okruženja manjine u kojoj su
odrastali.
- Zna li češka javnost da u Hrvatskoj postoji češka manjina? Koliko je taj
podatak poznat prosječnom Čehu?
U znanstvenim krugovima češka je
manjina naravno dobro poznata već i samim time što su tijekom komunizma iseljenici bili jedna od malo odobrenih tema
kojima su se smjeli baviti, primjerice, etnolozi i sociolozi. Prosječnoj češkoj javnosti ta je činjenica donekle poznata jer se
radi o informaciji iz opće kulture, ali sumnjam da bi pojedinačna središta češke manjine znali locirati na karti čemu doprinosi
i uvriježena tradicija ljetovanja na hrvatskom moru koje za većinu Čeha predstavlja cijeli hrvatski geografski prostor.
- Prosječan Čeh vjerojatno ne zna
puno o hrvatskoj povijesti, no što je s
onima koji su obrazovaniji? Znaju li primjerice za Stjepana Radića i za njegovu
popularizaciju Češke u Hrvatskoj, znaju
li da su među najvećim ljudima hrvatske
kulture osobe češkog porijekla, poput
Augusta Šenoe, Ivana Zajca, nobelovca
Lavoslava Ružičke, ili rođeni Česi poput
Frana Lhotke i Marije Ružičke Strozzi?
Ta činjenica nije nažalost poznata niti
u českim intelektualnim krugovima. Stjepan Radić je zasigurno nešto poznatiji, ali
malo se zna da je velik broj pripadnika hrvatske intelektualne elite 19. i 20. stoljeća
na neki način bio povezan sa Češkom, bilo
svojim porijeklom, preko obiteljskih veza
ili zbog studija na nekom od čeških fakulteta. Osobno smatram da je činjenica što
je »češki trag« i u današnje vrijeme toliko
vidljiv u hrvatskom kulturnom prostoru i
svakodnevnici (npr. u prezimenima, imenima ulica itd.) vrlo zanimljiv i za šire češko stanovništvo.
ZANIMLJIVOSTI
Jedan od najpoznatijih pojmova u češkoj povijesti je praška defenestracija (bacanje ljudi kroz prozor s ciljem fizičke likvidacije). Prva
se dogodila 30. srpnja 1419. kad su kroz prozor vijećnice u praškom
Novom mĕstu izbačeni katolički vijećnici i zatím ubijeni, što je bio
povod za početak husitskih ratova. Druga praška defenestracija dogodila se 23. svibnja 1618. kad su protestanti s prozora kraljevskog
dvorca bacili dvojicu carskih namjesnika i njihovog pisara koji su
ipak preživjeli jer su pali na hrpu smeća. To je bio povod za početak
Tridesetogodišnjeg rata. Između prve i druge defenestracije dogodila
se još jedna, izvedena na dva mjesta. Bilo je to 24. veljače 1483. kad
su husiti s vijećnice u Starom mĕstu bacili ranjenog načelnika koji
je ipak preživio, a s vijećnice u Novom mĕstu sedam ubijenih vijećnika. Ta defenestracija ipak nije toliko poznata, niti je imala takve
posljedice kao ostale dvije pa se tek u novije vrijeme počinje smatrati
drugom praškom defenestracijom, što ponekad stvara zbrku.
55
Malo je poznato da je i Zagreb imao
svoju defenestraciju, ali neuspješnu.
Dogodila se 24. travnja 1618. kad je
gradečki sudac Grgur Tepečić pokušao s kule Lotrščak baciti gradskog
senatora Sebastijana Stabea i dekana Stjepana Kudlića. Bilo je to mjesec dana prije druge (točnije treće)
praške defenestracije koja je postala
toliko poznata izvan granica Češke
da je gradski kroničar zapisao da
se Tepečić sa svojim suparnicima
u borbi za vlast pokušao obračunati
»more bohemico« – na češki način.
SUSRETI
Legendarni glumac Zvonimir Rogoz kroz prizmu sjećanja čeških kolega
Dugovječni Maestro i
danas zadivljuje Čehe
Bio je veličanstven,
kulturan i zbog toga je
dobivao uloge plemića,
muškaraca plave krvi,
znanstvenika i profesora
Hasan Zahirović
I
ako se čini da je velikan svjetske kazališne i filmske scene Zvonimir Rogoz
(1887.-1988.) bio rođen pod sretnom zvijezdom i da svoje uspjehe duguje stoljetnom životu, mora se prije svega
konstatirati da se radilo o nadasve vrijednom i darovitom umjetniku. Glumiti na
pet jezika, odigrati preko 200 kazališnih i
pedesetak filmskih uloga, inscenirati preko 30 tekstova (većinom hrvatskih autora), prevesti nekolicinu drama, odgojiti
generacije mladih glumaca, povremeno
publicirati svoja iskustava, biti predsjednik Kluba kazališnih glumaca-solista u
Pragu te sigurno još mnogo toga, može
samo kulturno-umjetnički ambasador slobodna, a sigurna duha i netko tko je dobro
znao uskladiti i iskoristiti svoje višestruke
talente. Da se radilo o svestrano darovitom
umjetniku, posebno prihvaćenom od strane češkog auditorija, možda najbolje opisuje njegov kolega Pavel Kunert (1930.),
koji je s njim proveo njegovu posljednju
sezonu na češkoj sceni 1949./50. u Krajskom kazalištu u Hradecu Králové, gdje
je Rogoz režirao i igrao u nekoliko predstava. U svojim kazališnim kolumnama
glumac Kunert (još uvijek aktivan na sceni
Gradskog kazališta u Brnu) opisuje ga kao
nenadobudnog, pristojnog i nimalo arogantnog čovjeka kojem su mlađi glumci,
pa i on sam, govorili Maestro »zbog njegove slavne prošlosti u Narodnom divadlu
i poznavanju s filmskog platna«. Zanimljivo je, nastavlja Kunert, da je s Rogozom
u isto vrijeme došao u ansambl i Patrik
Horálek, glumac istog glumačkog kapaciteta i slave, ali nikome na um nije palo
da ga oslovljava drukčije nego imenom.
To je sigurno bilo zato što je Rogoz bio
»maestro, kako na sceni, tako i u privatnom životu«, gdje je »prvenstveno svojim
ponašanjem, nesvakidašnjom ljubaznošću,
iskrenošću i spremnošću da u svakom trenu posavjetuje«, pokazivao svoju osebujnu
profinjenost »savršenim držanjem tijela,
neprikosnovenim izražavanjem i otmjenom gestom«. Iako mu je ponekad kritika
spočitavala što produžuje samoglasnike
tijekom izgovora, Rogoz je odlično vladao češkim, a za veliko čudo i slovačkim
jezikom na kojem je ostvario svoju nezaboravnu ulogu Milana Rastislava Štefánika u istoimenom filmu (1935.) i time
stekao status prvog glumca čehoslovačke
kinematografije kome je uručena državna
nagrada za najbolje glumačko postignuće.
Permanentno je radio na sebi. Kunert si
je jednom prilikom dozvolio da ga nakon
predstave Kako vam drago upozori zbog
ponovljenog pogrešnog izgovora »cifrník«
umjesto »ciferník« (brojčanik). Rogoz se
zahvalio i sa smiješkom mu dobacio da je
vrlo ljubazan. »Na sljedećoj izvedbi, kada
je došao u monologu na to mjesto, okrenuo
se prema meni i izustio riječ pravilno. Takav je bio Maestro...«, dodaje Kunert.
56
Neki češki izvori navode da je Rogoz
bio na »crnoj listi« neželjenih umjetnika,
pa da bi se izbjegla svaka vrsta neugodnosti tijekom sputane poslijeratne slobode
u Čehoslovačkoj, neke kolege ga nisu ni
spominjale u svojim memoarima, mada je
dnevni tisak redovito prenosio Rogozove
filmske i kazališne uspjehe iz Hrvatske.
Pojavilo se i nekoliko razgovora s njim
jer su češki novinari nastojali posjetiti ga
u Zagrebu i regularno obavijestiti čehoslovačko čitateljstvo, a posebno ljubitelje prvorepublikanskog filma, gdje je i što radi
češki glumac hrvatskog podrijetla Rogoz.
Posebno su češki tisak preplavili članci, od
sedamdesetih godina nadalje, o njegovoj
80. i 100. godišnjici rođenja, o nezaboravnom posjetu Pragu s ekipom Televizije Zagreb tijekom snimanja emisije Zdrav
Rogoz u zdravom tijelu (1986.), o gostovanju Zagrebačkog dramskog kazališta u
Bratislavi s Krležinom dramom U logoru
u režiji Branka Gavelle i mnogobrojni drugi tekstovi. Kad su filmske enciklopedije u
pitanju, posvećen mu je priličan broj članaka u kojima se njegovo ime često veže i
za kćerku Libušu Rogozovu, koja je igrala u Narodnom divadlu u Brnu i Pragu te
ostvarila zapažene uloge u poslijeratnim
čeških filmovima, gdje je često bila na setu
ili kazališnim daskama i s ocem. Navode se
različiti datumi njezina rođenja, ali je zasigurno da je to bilo početkom dvadesetih
godina dok je radio u Narodnom gledališču
u Ljubljani, gdje je živio s češkom glumicom Ludvíkom Kauckom. Libuše je pedesetih godina upoznala nekog odvjetnika i
otišla s njim u Ameriku. Iako je imao mnogo posla izvan Praga, gdje je s osebujnom
iznimnošću prihvaćen, od Kladna, Českih
Budějovica, Tábora, do Hradeca Králové,
Rogoz ipak donosi vjerovatno najvažniju
odluku u svom životu o napuštanju države
jedne noći 1950. Naime, nije htio potpisati
dekret protiv »krvavog psa Tita«, a kako i
sam piše u Mojih prvih sto godina (1986.),
nakon iznenadne smrti nezakonite supruge Jaroslave te godine, Prag mu postaje
»prazan i tužan grad«. Jedna od rijetkih
Rogozovih čeških kolegica, Zita Kabátová
(1913.-2012.), nije se bojala cenzure. Iako
SUSRETI
Kako je Zvonimir postao Mohamed Ahmed
U svojim češkim prijevodima Zvonimir Rogoz se ponekad potpisivao kao Jaroslav Maliha, a Amerikanci su ga nakon filma
Ekstaza prozvali Jaromir Rogoz jer im je bilo teško izgovoriti Zvonimir. Česi su ga potpisivali kao Zvonimíra Rogosa – sva imena s nastavkom -mir u češkom imaju dužinu, a »s« u prezimenu je dobivao zbog pisanja i izgovora germanizama u češkom. Kao
Rogor je potpisivan greškom nekih teatrologa, posebno u izvorima o Južnočeškom kazalištu u Českim Budějovicama. Zanimljivo
je da je Rogoz 1944. u Pragu fiktivno prešao na islam kako bi mogao oženiti svoju djevojku Jaroslavu. Prva supruga Ludvíka
naime nije željela razvod, a od Katoličke crkve ga ionako ne bi dobio pa se obratio Šerijatskom sudu u Pragu koji mu je dao ime
Mohamed Ahmed Rogoz i odredio da bivšoj supruzi uplati 10.000 kruna. No, kao stranac Rogoz nije potpadao pod češki, nego
pod njemački sud koji je njegovu rastavu poništio pa se Rogoz vratio katoličkoj vjeri i s Jaroslavom nastavio živjeti izvanbračno.
domovinu. Reif je bio sada u ulozi režisera
i snimao je dokumentarni film o Čápu koji
se dokazao kako u Češkoj, tako i u zemljama bivše Jugoslavije. Tamo će se Reif, kako
kaže »konačno sresti s Rogozom« kojeg je
poznavao iz mnogobrojnih filmova u kojima je igrao. U knjizi Oleg i njegove zvijezde
autora Václava Juneka nalazi se duži tekst o
Rogozu, gdje Oleg piše o filmu Ekstaza u kojem Rogoz briljira u ulozi prevarenog supruga pored seksipilne Hedy Lamarr. Sjeća ga
se iz Milana Rastislava Štefánika, iz Ubojstva u Ostrovnoj ulici, kao i u ulozi redatelja
iz Hej ruk!, gdje je bio na setu s poznatim
duo-glumcima Voskovecom i Werichom te
kao baletnog maestra iz Plesačice u Čápovoj
režiji. Tog dana je u Sloveniji očekivao posijedjelog i izboranog osamdesetogodišnjaka.
Na svoje veliko iznenađenje sreo je energičnog, štoviše od sunčanja krasno potamnjelog
gospodina u pratnji mlade dame, po svemu
sudeći supruge, »koja mu je komotno mogla
biti i kćerkom«, dodaje Oleg, »...ali i bez toga
imali smo mu na čemu zavidjeti«. Pričali su
o Pragu i o Rogozovom filmstovanju. Rogoz
mu je ukratko spomenuo aktualne filmove u
kojima je glumio u Jugoslaviji: Okupacija u
26 slika i Pad Italije. »Iako je o sebi pričao
vrlo decentno, bilo nam je jasno da je ovaj
skromni starac priznati umjetnik«, kako u
inozemstvu, tako i u svojoj rodnoj zemlji, za
koju je rekao da je nijedna ljepota, slava, veličina i blagodat ne mogu nadoknaditi, »pa
bio to goli kamen ili pijesak pustinje«. O Maestru su ostali mnogi pisani tragovi, filmska i
foto dokumentacija i rijetko da se može sresti
prosječno obrazovani Čeh, a da o njegovim
umjetničkim postignućima i zaslugama ne
zna barem nešto.
je Rogoza srela samo nekoliko puta tijekom
snimanja, u svojoj monografiji (zajedno s autoricom Marie Formáčkovom) Bez pardona
posvetila mu je cijelo poglavlje. Govorila je
o njegovom hrvatskom podrijetlu, ljudskosti,
odličnom izgledu, briljantnoj glumi: »Bio je
veličanstven, kulturan i zbog toga je dobivao
uloge plemića, muškaraca plave krvi, znanstvenika i profesora.«
Svog prvog susreta s Rogozom prisjeća
se i glumac Rudolf Faltejsek (1933.) i to prilikom gostovanja Krajskog kazališta sa Shakespearovom Komedijom zabuna na ljetnoj
sceni lječilišta Vrhlic. Faltejseku je to bilo
ujedno i prvo pojavljivanje pred publikom
jer su ga zamolili da uskoči umjesto kolege
statista koji nije mogao glumiti na predviđenom gostovanju. Iz Hradeca Králové išlo se
autobusom. Tog dana ispred kazališta većina
glumaca, među njima i početnik Faltejsek,
čekali su ispred autobusa ostale kolega da se
okupe i krenu na gostovanje. »Uzbuđenje je
nastalo kad se na vratima kazališta pojavio
veličanstveni lik starijeg gospodina sa potpuno sijedom glavom. Dečki su mi rekli da
mu se govori Maestro. Da u kazalištu ima
osobnu garderobu i garderobijerku samo za
sebe... Čim se gospodin Rogoz pojavio, svi
su nagrnuli do autobusa...« Faltejsek nastavlja kako je Rogoz došao u ansambl kao
umjetnička ispomoć kazalištu u okviru novih
revolucionarnih promjena i politike vlade.
Nakon ovog gostovanja nije ga više vidio
znajući da je Rogoz morao nepravedno napustiti Čehoslovačku.
Dva desetljeća poslije (1969.) glumac
i režiser Oleg Reif uputit će se poslovno iz
Praga u Sloveniju za stopama češkog režisera
Františeka Čápa koji je morao napustiti svoju
ZANIMLJIVOSTI
Najstarija stanovnica Češke ima 109 godina.
To je Evangelie Čarasová, rođena 15. veljače 1904. u Grčkoj koja živi u Divčím Hradu.
Najstariji muški stanovnik Češke je Karel
Kašpárek iz Náchoda, koji je 21. prosinca
2012. navršio 107 godina. Prema službenim
podacima, u Češkoj živi 761 osoba starija od
sto godina.
U trenutku obavljanja popisa stanovništva iz 2011., u Hrvatskoj je živjelo 198 osoba starijih od sto godina. Među njima
su bile i dvije žene od 106 godina, od kojih je jedna, Ljubica Lončar iz Šibenika, u međuvremenu umrla, a drugoj nije
utvrđen identitet i jedino se zna da je iz Sisačko-moslavačke
županije. Najstariji muški stanovnik Hrvatske je poznat i nedavno je proslavio 105 godina – to je Andrija Prlić iz Velike
Kopanice, rođen 5. siječnja 1908.
57
SUSRETI
Balada o topniku Jabůreku – fikcija i istina
»Bezglavi« češki topnik
Dubravko Dosegović
T
ko god da je čitao Doživljaje dobrog vojnika Švejka, sjetit će se
epizode kad Švejk i jednogodišnji
dobrovoljac Marek u vojnom zatvoru u
Českim Budĕjovicama u duetu pjevaju
pjesmu o neustrašivom kanoniru (topniku) Franzu Jabůreku. U romanu se citira
refren koji sugestivno ilustrira ritam pjesme: Stajao uz top / i stalno nabi- nabinabi- nabijao top Radi se o staroj vojničkoj pjesmi, omiljenoj koračnici austrijskih
vojnika koja govori o povijesnoj bitci kod
Sadove, blizu Hradeca Králové u Austrijsko-pruskom ratu 1866., što jasno pokazuje već prva strofa:
Kod K
raljičinoga Grada
mnoštvo teških kugla pada
Iz topova i pušaka na ubogog pješaka.
Sljedeća strofa oslikava sav metež i
užas velike bitke:
Vojska, šarže, oficiri, kobile i kanoniri
Po zemlji se valjaju, teške rane imaju.
Tada na scenu stupa fajerverker (topnik, od njem. Feuerwerker) Franz Jabůrek, koji ustrajno nabija top i ispaljuje
hitac za hitcem na Pruse i nanosi im velike gubitke. No, da bismo si mogli zornije
predočiti što se tamo zbivalo, moramo se
malo vratiti u prošlost.
Premda je još Jan Žižka u husitskim
ratovima u 15. stoljeću prvi uspješno koristio topove u bitkama na otvorenom polju, izgled topova i način njihova punjenja i ispaljivanja nije se bitno promijenio
sve do pred sam kraj 19. stoljeća. Radilo
se, u osnovi, o duljoj ili kraćoj željeznoj
Prikaz bitke kod Visa 1866.
Za vrijeme opsade
Visa izvjesni topnički
dočasnik Jabůrek,
vidjevši da je domet njegovog topa
prekratak, izdao je
zapovijed da u topove
treba staviti dvostruko
veću količinu baruta
ili brončanoj cijevi, zatvorenoj sa stražnje
strane, na postolju s dva kotača. Punio se
sprijeda, a za paljenje je služio poseban
otvor na stražnjoj strani. U cijev se sprijeda najprije stavljao barut u papirnatom
ili kartonskom tuljcu ili u platnenoj vrećici. Barut je trebalo ugurati u cijev sve
do kraja, za što je služila dugačka motka
s drvenim klipom na kraju – morao je biti
od drva, da udarac o metal ne bi izazvao
iskru s katastrofalnim posljedicama. Zatim je u cijev trebalo ugurati i dobro nabiti slamnati ili drveni čep, a onda i željeznu kuglu (najveće su težile oko 4,5 kg).
Nakon toga topnik bi posebnim šilom
ZANIMLJIVOSTI
Čin maršala, najviši u vojnoj hijerarhiji, nosilo je pet osoba
iz Češke – Linhart Colona z Felsu (1565.- 1620.), Albrecht z Valdštejna (1583.-1634.), Zdeněk Kašpar Kaplíř ze
Sulevic (1611.-1686.) i Johann Joseph Radecký z Radče
(1766.-1858.), sva četvorica u austrijskoj vojsci te Karel
Janoušek (1893.-1971.), koji je nosio čin Air Marshal u
britanskoj vojsci.
58
Maršalski čin nosila su trojica Hrvata – Svetozar
Borojević (1856.-1920.), feldmaršal u austrougarskoj vojsci, Slavko Kvaternik (1878.-1947.)
u vojsci NDH, s nazivom vojskovođa, te Josip
Broz Tito (1892.-1980.) u jugoslavenskoj vojsci,
s nazivom maršal Jugoslavije.
SUSRETI
obranio je Vis od Talijana
pročistio otvor za paljenje i time ujedno
probušio i papir ili platno u koje je barut
bio zamotan, a onda u otvor nasuo malo
baruta iz posebne vrećice. Preostalo je
još usmjeriti cijev prema cilju, a zatim sa
sigurne udaljenosti fitiljem na dugačkom
štapu zapaliti barut u otvoru za paljenje.
Iz otvora bi najprije šiknuo uvis stup
dima, a odmah zatim top bi zagrmio i kugla bi poletjela prema neprijatelju, udarila o tlo i nastavila se kotrljati, obarajući
kao na kuglani sve što bi joj se našlo na
putu. Bilo je važno da se paljenje obavi sa
sigurne udaljenosti jer bi se ponekad top
znao ritnuti kao mazga. Za sljedeći hitac
trebalo je ponoviti cijelu operaciju, s tim
da je prethodno trebalo mokrom četkom
na drugom kraju motke za punjenje ukloniti iz cijevi tinjajuće ostatke od prethodnog hitca, kako ne bi došlo do eksplozije
za vrijeme punjenja. Kad bi se neprijateljsko pješaštvo ili konjica opasno približila
topu, umjesto kugle u top se stavljao kartonski tuljac napunjen željeznim ili olovnim kuglicama, tzv. karteč, čime bi se top
pretvarao u divovsku sačmaricu. Ako je
zaprijetila opasnost da oružje padne neprijatelju u ruke, topnik je morao onesposobiti top, a za to je u opremu spadao
i poseban nazubljeni klin koji je trebalo
čekićem nabiti u otvor za paljenje.
No vratimo se pjesmi. Uočivši kakvu
im štetu nanosi Jabůrek, Prusi su svu vatru usredotočili na njega – najprije mu je
karteč uletio kroz usta ravno u želudac,
no on ga je samo ispljunuo i nastavio
pucati. Kad mu je granata odnijela obje
ruke, skinuo je čizme i nastavio puniti
top – nogama. Nije prestao ni kad mu je
druga granata odnijela glavu, i na kraju
mu je od svega na tijelu ostala samo jedna
noga. Za svoje junaštvo nagrađen je promaknućem u plemićki stalež – postao je
von Jabůrek. Bog mu dao vječnu slavu /
ima von, al’ nema glavu, kaže dalje pjesma, no to nije problem – bezglavih von
ionako ima mnogo! Cijela je pjesma u šaljivom tonu, kao odrhovačka (parodija)
zabilježena prvi put u ranim osamdesetim
godinama 19. stoljeća, dakle dobrih petnaestak godina poslije spomenute bitke.
Pjevali su je češki vojnici u austrijskim
postrojbama, a bila je popularna i nakon
Prvog svjetskog rata u čehoslovačkoj armiji.
»Topniku« Dosegoviću glava i
dalje stoji na ramenima
Kad mu je granata
odnijela obje ruke,
Jabůrek je skinuo
čizme i nastavio puniti top – nogama.
Nije prestao ni kad
mu je druga granata
odnijela glavu
Ostavimo zasad po strani vrlog topnika i pjesmu o njemu, a pozabavimo
se povijesnim kontekstom. U srednjoj
Europi uz Austrijsko carstvo postojalo je
mnoštvo njemačkih državica – grofovija,
kneževina, biskupija i slobodnih gradova
– koje su branile svoju relativnu nezavisnost stavljajući se pod okrilje moćnijih
država. Krajem 18. stoljeća ojačala je
Pruska koja je ubrzo postala ozbiljna konkurencija Austriji u borbi za prevlast. Situacija je kulminirala Austrijsko-pruskim
ratom (poznatim i pod nazivom Sedmotjedni rat) i porazom Austrije upravo u
bitci kod Sadove, da bi Pruska nakon toga
odigrala vodeću ulogu u ujedinjenju Njemačke, dok je Austrija ostala na sporednom kolosijeku. Glavnim krivcem za poraz austrijske vojske proglašen je general
von Benedek (na njega vjerojatno aludira
tvrdnja da bezglavih von ima mnogo),
no bilo je tu i drugih uzroka. Austrijska vojska bila je naoružana zastarjelim
oružjem, a i inače nemoderna – dok su se
Prusi za prijevoz trupa koristili željezni59
com, Austrijanci su se kretali uglavnom
pješice. Također, Prusi su u svoje naoružanje uveli modernu Dreyseovu pušku s
udarnom iglom i zatvaračem, koja se punila straga jednim cjelovitim metkom, i
moglo se puniti i pucati ležeći ili u hodu,
dok su Austrijanci još koristili muškete
koje su se punile sprijeda; vojnik je, držeći pušku u okomitom položaju, morao iz
torbice izvaditi papirnati tuljac napunjen
barutom, zubima otkinuti vrh, usuti barut
u cijev, umetnuti olovnu kuglu i nabiti je
šipkom, zatim podići pušku u vodoravan
položaj, nategnuti kokot i staviti kapslu
na otvor za paljenje, prisloniti kundak na
rame, naciljati i pritisnuti okidač – a sve
to stojeći uspravno usred bojnog polja
kao lipov svetac, usrdno se nadajući da
će ga Prusi bar ovaj put promašiti!
Istovremeno, Austrija je vodila još jedan rat, nekoliko stotina kilometara južnije i to protiv Italije. Vidjevši da Austrija
ima grdne probleme s Prusima, Talijani
su, shodno svojoj dugogodišnjoj strategiji, pokušali nešto ušićariti. Italija je tada
vodila borbu za ujedinjenje, nastojeći
osloboditi svoje sjeverne krajeve, a pokušala je vratiti i bivše posjede Mletačke
Republike u Dalmaciji koji su nakon napoleonskih ratova pripali Austriji. Stoga
je talijanska flota od 28 ratnih brodova
krenula iz Ancone prema Visu, s namjerom da zauzme otok, lučka postrojenja
i tvrđave i da presiječe telegrafski kabel
koji je povezivao Vis sa zapovjedništvom
mornarice u Puli. Na brodovima su se nalazile i desantne trupe u jačini od 2200
ljudi. Nakon bombardiranja luka u Visu i
Komiži, zbog žilavog otpora austrijskog
obalnog topništva Talijani su odustali od
desanta i pregrupirali se da bi dočekali austrijsku flotu pod zapovjedništvom
admirala Tegetthoffa, koja je con tutta
forza dolazila iz Pule u pomoć braniteljima. Iako malobrojnija od talijanske,
austrijska je flota vještim manevriranjem
uspjela nanijeti neprijatelju težak poraz,
potopivši dva najveća broda i oštetivši još
nekoliko, dok se ostatak flote podvijena
repa povukao prema Anconi. Talijanski
zapovjednik admiral Persano doživio je
sličnu sramotnu sudbinu kao Benedek u
Austriji. U austrijskoj mornarici služili su
uglavnom Hrvati iz Istre i Primorja, a bilo
je i dosta Čeha. Pobjedom kod Visa osi-
SUSRETI
gurana je austrijska prevlast na istočnoj
obali Jadrana za sljedećih pola stoljeća.
Tegetthoff je postao slavan u cijeloj Europi, i njegovo se ime svugdje izgovaralo
s poštovanjem, a tamnoplava boja mornaričkih odora postala je hit u muškoj modi
– još i danas ponegdje se ta boja naziva
teget.
Vjerojatno se već pitate – kakve to
ima veze s Jabůrekom? Strpljenja, doći
ćemo i na to. Premda se u pjesmi očito radi o izmišljenom događaju, neki su
pokušali u svemu tome naći bar zrnce
istine. Činjenica je, da su, štiteći povlačenje svoga pješaštva, kod Sadove do
posljednjeg čovjeka izginule cijele dvije
topničke baterije, kasnije nazvane »baterije mrtvih«. Nagađalo se o tome je li
među poginulima zaista bio i neki Franz
ili František Jabůrek, no u dostupnim do-
kumentima tog imena nema. Odgovor je
stigao s neočekivane strane. Pedesetih
godina prošlog stoljeća javio se izvjesni
A. Holada iz Vinohrada, koji je služio
kao pripadnik 5. puka obalnog topništva
u Kotoru od 1912. do 1918. i u pukovskom ljetopisu pronašao podatak da je
dotični puk 1866. bio stacioniran na Visu
i sudjelovao u obrani. Za vrijeme opsade
izvjesni topnički dočasnik (Feuerwerker)
Jabůrek, vidjevši da je domet njegovog
topa prekratak, izdao je zapovijed Doppelte Ladung, odnosno u češko-njemačkom vojničkom žargonu tuplte ladunk,
što je značilo »dvostruko punjenje«, tj.
da u topove treba staviti dvostruko veću
količinu baruta. Ako je vjerovati jednom
mom prijatelju, stručnjaku za balistiku,
bila je to prilično riskantna odluka, i taj
se postupak primjenjivao samo u izuzet-
nim situacijama; u najboljem slučaju, top
je mogao izdržati samo nekoliko takvih
pokušaja, a ništa nije jamčilo da se neće
razletjeti već prilikom prvog. No ovom
prilikom rizik se isplatio; jedna je granata pogodila talijanski zastavni brod, i
premda mu nije nanijela veću štetu, cijela
se flota nakon toga ubrzano povukla na
sigurnu udaljenost, a na horizontu se već
nazirao dim iz dimnjaka Tegetthoffovih
brodova. O daljnjoj sudbini topnika i o
tome jesu li mu ruke i noge ostale na broju, i je li postao von Jabůrek, ljetopis ne
govori ništa.
I tako se naš vrli topnik našao u središtu svjetskih zbivanja, a da nije bio
toga ni svjestan. Oba ova rata imala su
dalekosežne posljedice. Pobjeda Pruske
omogućila je ujedinjenje njemačkih država i državica u veliko njemačko carstvo,
dok je na jugu, unatoč porazima Italije
kod Visa i Custoze, stvorena ujedinjena
Italija. Premda poražena u ratu, Italija
je iskoristila slabost Austrije nakon njezinog poraza u ratu s Pruskom i uspjela
izboriti neke teritorijalne ustupke. Neki je
povjesničar svojevremeno primijetio, da
Italija doživljava poraz u svakom ratu u
koji se uplete, da bi u konačnici osvanula
veća nego prije. Nazvao je to strategijom
bečkog odreska koji postaje sve veći što
ga više tuku. Osim toga, slabljenje Austrije dovelo je do toga da je dvor morao
popustiti pred mađarskim težnjama, što je
rezultiralo poznatom nagodbom i stvaranjem dvojne Austro-Ugarske monarhije.
Međutim, to je samo produžilo agoniju
nekad moćnog carstva koje se napokon
raspalo u vrtlogu Prvog svjetskog rata.
Nije teško zaključiti da se Jabůrekovo ime našlo u pjesmi o bitci kod Hradeca Králové analogijom sa spomenutim
stvarnim događajem na Visu. Premda je
sama pjesma tek pošalica bez ikakvih
pretenzija, smatram da mi u Hrvatskoj
hrabrom topniku dugujemo zahvalnost,
jer je djelimice i njegova zasluga to što
Vis nikad nije postao talijanski.
ZANIMLJIVOSTI
Najstarije djelo o povijesti Čeha je latinska Chronica Boemorum (Kronika Čeha), koju je između
1119. i 1125. napisao Kosmas, dekan praškog
kaptola. Kronika se sastoji od tri knjige i opisuje
razdoblje od doseljenja Čeha do smrti kneza Vladislava I. 1125.
Najstarije djelo koje govori o povijesti Hrvata je spis poznat pod latinskim imenom De administrando imperio (O
upravljanju carstvom) bizantskog cara Konstantina VII.
Porfirogeneta nastao sredinom 10. stoljeća na grčkom jeziku. Najranijoj povijesti Hrvata, od doseljenja do sredine
10. stoljeća, posvećeno je 29., 30. i 31. poglavlje.
60
SUSRETI
Dašenjka – najslavnije štene na svijetu slavi 80. rođendan
Čapekova bajka
osvojila i Japance
K
ada se rodilo, bilo je to tek
nekakvo bijelo ništa, u šaku je
to moglo stati, ali kako je to
imalo par crnih ušesa i otraga repić,
priznali smo da je to ipak psić, a kako
smo željeli imati psa djevojčicu, nazvali smo to nešto Dašenjka. Sićušno i
malo, ali dražesno, šarmantno, razdragano, nestašno, zabavno i najslavnije
štenešce na svijetu! Gospođica foksterijera! Jednostavno rečeno Dašenjka (u
češkom originalu Dášeňka)! Proslavila
se odmah nakon svoga rođenja 1933.,
u radnoj sobi Karela Čapeka, ali svoj
razigrani život provodi u raskošnom
vrtu oko vile braća Čapek u Pragu.
Dašenjka ili Život šteneta (za djecu
napisao, fotografirao i osobno iskusio
Karel Čapek) je štivo i za odrasle, gdje
slavni češki autor poseže za tradicionalnim bajkovitim motivima koristeći osam Bajki za Dašenjku da bi tiho
sjedila. Pošto je bio svestrano nadaren
umjetnik (od pisanja svih književnih i
novinarskih žanrova, preko kazališnih
režija, do ilustriranja i fotografiranja),
Čapek vješto koristi intersemiologijski
princip koristeći ilustracije i fotografije kao dopunu tekstu. Iako nije rađeno
istraživanje o percepciji čitateljstva,
neki čapekolozi (Mukařovský 1982.;
Hoffmann 1989.) smatraju da je Dašenjka sigurno najproslavljenija knjiga
na svijetu u kojoj popratna slikovna
dokumentacija tj. ono neverbalno dolazi na primarnu poziciju. To nije bio
slučaj s ostalim Čapekovim ilustriranim djelima, mahom putopisima, gdje
riječ igra glavnu, a sve ostalo je u sekunardnoj ulozi.
Dašenjku je redatelj Břetislav Pojar
proslavio i na televiziji u poluanimiranom serijalu od sedam epizoda (Kako
se rodila, Kako je ugledala svijet, Kako
je rasla, Što je sve radila, Mnogo vremena je prošlo, Kako je vježbala, Kako
je išla na posao).
Hasan Zahirović
Dašenjka je prvi put
dobila svoje hrvatsko
ruho u zagrebačkom
časopisu Moj pas 1953.
61
Svugdje, a posebno u domovini,
može se vidjeti u nazivima bezbrojnih veterinarskih stanica, slastičarnica,
igraonica za djecu, prodavaonica opreme i hrane za pse, na odjevnim predmetima, raznoraznim suvenirima, na
naslovnicama školske opreme. Nećete se sigurno iznenaditi kada u Malim
Svatoňovicama, rodnom mjestu njenog
autora, ugledate kavanu Dášeňka, ali
nemojte joj se čuditi niti u Zemlji Izlazećeg Sunca ako se slučajno nađete u
centru Tokija, gdje se nalazi kavana
s čitalačkim klubom s tim imenom.
Tamo je možda i najpopularnija. Preveli su je u nekoliko verzija. Čak je i
na papirnim vrećicama za pse. Njezino
carsko veličanstvo carica Japana Michiko i sama je, skrivajući se po selima
u Drugom svjetskom ratu, čitala bajke
Karela Čapeka, a kažu da se prvi prijevod Dašenjke na japanskom prevodio
izravno za nju. Japanci su napravili i
svoju verziju animiranog filma, gdje
se za razliku od poznatog češkog crtića
može vidjeti i animirani Čapek, kao jedan od karaktera serije.
Prema našim izvorima (Korda-Petrović 2004.), Dašenjka je prvi put dobila svoje hrvatsko ruho u zagrebačkom
časopisu Moj pas 1953., gdje će konstantno izlaziti u nekoliko brojeva. Prevodilac prve hrvatske Dašenjke je nažalost anoniman. Premijerno pojavljivanje
Dašenka –prvih deset dana nalazi se u
broju 2 spomenutog časopisa, daleke
1953. Poslije će se uredno pojavljivati i
u narednim brojevima časopisa i to: Dašenka raste (br.3, 1953.), Dašenka uči
(br. 4, 1953.), Dašenka vježba (br.5-6,
1953.) i Dašenka (br. 7-8, 1954.). Ukoliko posjećujete Prag i želite ići upravo
Dašenjkinim stopama, obavezno posjetite Stazu Karela Čapeka, kojom vodi
upravo ovo milo štene! Stazu je 2012.
otvorio Muzej Karela Čapeka u neposrednoj bilizini njegove vile na Strži nedaleko od glavnog grada Češke.
SUSRETI
Češki nazivi za ptice – sličnosti i razlike
Kad zapjevaju stehlík,
sýkora i špaček
O
vaj brod ispred nas zove se
Racek, što znači patak. Ovakav biser od svojih vodiča
mogu čuti hrvatski turisti tijekom vožnje Vltavom u Pragu (postoje svjedoci) – racek naime u češkom nije
mužjak od kajkavske race, nego galeb
(tko bi uostalom brodu dao ime Patak?). Pronaći u tuđem jeziku pravilan
ekvivalent domaćem nazivu za neku
biljnu i životinjsku vrstu ponekad zna
biti prava muka, čak i kad su u pitanju
hrvatski i češki. Kad su ptice posrijedi čini se da nema većih problema.
Mnogi nazivi su identični – kos, sokol, vrána, drozd, pelikán, sup, neki
su vrlo slični – vrabec, sojka, orel,
žluna, jestřab, labuť, havran, a lako je
otkriti da je červenka crvendač, husa
guska (gusan je houser), straka svraka, kavka čavka, kukačka kukavica,
datel djetlić, kolibřík kolibrić, hrdlička grlica, vlaštovka lastavica, sluka
šljuka, slavík slavuj, a krahuj kraguj
ili kobac. No, sada nastupaju problemi
jer češkim nebom, ili nešto niže, lete
i ove ptice – křepelka, koroptev, stehlík, sýkora, špaček i skřivan, a to su
prepelica, jarebica, češljugar, sjenica,
čvorak i ševa. Ševa koja ima kukmu
zove se chocholouš. U seoskim dvorištima mogu se naći slepice, kachna i
krůta sa svojim supruzima kohoutom,
kačerom i krocanom, a to su kokoš,
patka i pura, odnosno pijetao, patak i
puran. Po ljepoti su poznati tetřev, páv
i bažant – tetrijeb, paun i fazan, kao
i jeřáb, a to nije jarebica nego ždral,
kao što niti čáp nije čaplja nego roda
(čaplja je volavka). Sova je na češkom
sova, ali postoji i riječ výr. Neobičnih
naziva je još – ledňáček je vodomar,
potapka gnjurac, pštros noj, papoušek
papiga, pěnkava zeba, hýl zimovka,
žluva vuga, rorýs čiopa, střízlík palčić, strnad žutovoljka, pěnice grmuša,
ťuhýk je svračak, rehek crvenrepka,
káně škanjac, a Česi imaju svoju riječ i
za pingvina – tučňák. I dudek je u češkom ptica, i to pupavac, a Česi su smislili i slikovit naziv za izumrlu pticu
dodo – blboun nejapný. To doslovno
znači glupan tupavi, a to je valjda i odgovor na pitanje zašto je dodo izumro.
Jeřáb nije jarebica
nego ždral,
kao što niti čáp
nije čaplja nego
roda
Upoznajmo još neke zanimljivosti iz češkog jezika
Češke jezikolomke:
Češki palindromi:
•Kyklop koulí kouli od poklopu ku poklopu.
•Kiklop valja kuglu od poklopca k poklopcu.
•I vrabec chce barvy.
•I vrabac bi rado imao boje.
•Náš pan kaplan v kapli plakal.
•Naš gospodin kapelan plakao je u kapelici.
•Do chladu si mísu dal Chod.
•U hlad zdjelu stavio Chod.
•Tvrdíš, že sis přiskřípl prsty mezi dvířka
skříně.
•Tvrdiš da si si pričepio prste među vratima
ormara.
•Fešná paní volá »má málo vína
pan šéf«.
•Dobro držeća gospođa zbori
»ima li malo vina gospodin šef«.
•Pštros s pštrosicí a pštrosáčaty šli do pštrosačárny.
•Noj, nojica i nojići išli su u nojarnik.
•Zeman seno dones na mez.
•Zeman donio sijeno na među.
•Poslali mě naši k vašim, aby přišli vaši k
našim, když nepůjdou vaši k našim, tak
nepůjdou naši k vašim
•Poslali su me naši k vašima da pozovem
vaše k našima, a ako neće doći vaši k našima
onda neće ići ni naši k vašima.
•Měla babka v kapse vrabce, vrabec babce v
kapse píp. Zmáčkla babka vrabce v kapse,
vrabec babce v kapse chcíp.
•Imala baba u džepu vrapca, vrabac babi u
džepu pijuknuo. Stisnula baba vrapca u džepu, vrabac je babi u džepu krepao.
Češke riječi bez ijednog
samoglasnika
•brnkl, cvrnkl, čtvrť, drhl, hrst, chrstl, mrzl,
plst, plch, scvrkl, smršť, smrž, šmrnc, šprt,
ztvrdl, zmrzl,
•zadrndao, zazvečao, četvrt, ribao, šaka,
bacio, mrznuo, puh, smežurao, vijavica,
imidž, štrebanje, stvrdnuo, smrznuo
•Kobyla má malý bok.
•Kobila ima mali bok.
•Jelenovi pivo nelej.
•Ne toči pivo jelenu.
•Kam ale sela mák?
•A gdje je sijala mak?
Nekoliko čeških
rečenica bez
samoglasnika
•Strč prst skrz krk.
•Gurni prst kroz grlo.
•Plch zdrhl skrz drn, prv zhltl hrst zrn.
•Puh zbrisao kroz busen, prije toga
proždro šaku zrnja.
•Chrt pln skvrn zhltl hrst zrn.
•Hrt pun mrlja proždro šaku zrnja.
•Smrž pln skvrn zvlhl z mlh.
•Smrčak pun fleka navlažio se u magli.
Priredili Marcela Čović, Snježana Herceg i Marijan Lipovac
62
SUSRETI
Knjiga koju treba pročitati svaki ljubitelj Češke!
ČEŠKA KROZ KLJUČANICU, AUTORA DUBRAVKA DOSEGOVIĆA,
U IZDANJU HRVATSKO-ČEŠKOGA DRUŠTVA I NOVE STVARNOSTI
Pristupačan, zanimljiv i duhovit pogled na Prag, njegove najvažnije građevine,
mostove i pivnice, praške legende, češku povijest, humor, mentalitet i svakodnevni život,
na češke dvorce i ostale prirodne i kulturne znamenitosti
»Ne zanosim se mišlju
da sam čitateljima
otkrio vidike kroz
širom otvorena vrata –
sve zajedno to više
nalikuje na pogled
kroz ključanicu. Na taj
način vidno je polje
suženo i usredotočeno
na pojedine detalje,
ali se kroz ključanicu
katkad može vidjeti i
nešto što se inače ne
pokazuje.«
Iz uvoda D. Dosegovića
»...upravo je u tome
najveći doprinos
Dubravka Dosegovića:
tko njegovu knjigu
pročita, neće mu biti
dovoljan pogled “kroz
ključanicu.” Htjet će
otvoriti cijela vrata.«
Iz predgovora češkog
veleposlanika Karela Kühnla
»U paketu s vodičem
kroz Češku, ne samo
zemljopisnim, već i
povijesnim, dobili smo
i dubinsko otkrivanje
češkoga duha«
Martina Kalle
Vjesnik, 26. 6. 2009.
NOVA STVARNOST čitatelje Susreta daruje popustom od 50% za knjigu Češka kroz
ključanicu, dakle ne za 120,00 kn, nego za 60,00 kn. Također čitatelji Susreta u Novoj
stvarnosti mogu nabaviti bilo koju knjigu iz Hrvatske uz najmanje 20% popusta.
NOVA STVARNOST, Zagreb, Kaptol 21, tel./faks 01 / 4819 509, e-mail: [email protected]
63
SUSRETI.indd 51
11.1.2011 14:07:01

PDF

TKO JE JAMIO, JAMIO!

Partneri u zajedničkom projektu ruralnoga razvoja

Grijesi struktura s Pantovčaka, iz MVPE-ija, s HRT-a, iz

Tko je sve iz Zagorja bio na Markovu trgu - zagorje

Zapisnik izborna Skupština 25.03.2011.

GMO-Okrugli stol-izvještaj.pdf

Zapisnik 1. sjednice upravnog odbora

Tuzla, 12.04.2012. godine ZAPISNIK Sa sjednice Upravnog odbora

Poslovnika o radu Skupštine