Pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini Pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini Nedim Hogić Sarajevo, 2014. godine Naslov: Autor: Izdavač: Godina izdavanja: Lektura: Dizajn i DTP: Pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini Nedim Hogić Fondacija za razvoj medija i civilnog društva „Mediacentar“ 2014. Amela Šehović Sandin Međedović Ova brošura je objavljena uz podršku američkog naroda preko Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Fondacija Mediacentar, Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Udruženje sudija u BiH su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njoj izneseni ne odražavaju stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država. 4 Uvod U savremenom demokratskom svijetu vlast na određenoj teritoriji vrši država. Vlast u državi se vrši na osnovu legitimiteta koji se stječe na izborima. Putem poštenih i slobodnih izbora predstavnici građana dobijaju od birača legitimitet kako za vršenje vlasti tako i da biraju druge organe vlasti. Predstavnici naroda, budući da im građani neposredno daju glas na izborima, uživaju najveću važnost, pa predstavljaju posebnu granu vlasti koju nazivamo zakonodavna vlast. Ona se tako zove zbog njihovog temeljnog ovlaštenja – donošenja zakona. Pored donošenja zakona, drugo bitno ovlaštenje zakonodavne vlasti jest i izbor drugih nosilaca vlasti, onih koji upravljaju određenim poslovima koje država vrši, kao što su npr. briga za sigurnost građana ili stvaranje i upravljanje penzijskim fondom. Organi koje zakonodavna vlast bira čine izvršnu vlast, koja se koncentrira u organu koji uobičajeno nazivamo vlada ili, kako je to slučaj u Bosni i Hercegovini i nekim drugim zemljama, vijeće ministara. Izvršna vlast se stara o vođenju svih državnih poslova i za to račune polaže direktno zakonodavnoj vlasti. No, tokom razvoja različitih oblika državnih uređenja u ljudskoj historiji postalo je očigledno da koncentracija moći u bilo kojoj od ove dvije grane vlasti vodi ka neželjenoj uzurpaciji moći. Ove dvije grane vlasti u svom arsenalu ovlaštenja raspolažu i monopolom fizičke prisile, jednostavnije rečeno, imaju policiju i vojsku. Kada bi imale i potpuni nadzor nad onima koji, tumačeći zakone koji važe u jednom društvu, dijele pravdu među ljudima, to bi, kao što je to historija nebrojeno puta pokazala, dovelo do stvaranja totalitarističkog društva, u kojem bi sva vlast bila koncentrirana u rukama nekoliko ljudi ili jednog pojedinca. Zato većina demokratskih zemalja svijeta nastoji da probleme kao što su rješavanje sporova među građanima i organima vlasti ili gonjenje osoba koje vrše društveno neprihvatljive radnje povjeri posebnoj grani 5 vlasti koja se naziva sudska vlast, odnosno pravosuđe. Evolucijom sudske vlasti, ona je od sudije u građanskim sporovima i čuvara društvenog poretka prerasla i u kontrolora ustavnosti i zakonitosti postupaka izvršne i zakonodavne vlasti. Postala je mehanizam kojem se građani mogu obratiti za zaštitu svojih prava. Tužilaštva i sudovi osiguravaju da organi javne vlasti djeluju u skladu sa zakonima, a građanima omogućuju pristup pravdi. Ovim sudovi daju doprinos ostvarenju ideala vladavine prava, odnosno, kako se kod nas često kaže, pravne države. Za odnos između tri stuba državne vlasti važno je iznijeti još nekoliko napomena. Izvršna i zakonodavna vlast ne mogu nadzirati rad sudske vlasti izuzev u jednom elementu, a to je finansijski. Sudovi ne odlučuju samostalno o finansijskim sredstvima koja im stoje na raspolaganju, niti o visini primanja svojih radnika. Odluku o ovome donosi parlament kada odlučuje o budžetu, odnosno o ukupnoj potrošnji finansijskih sredstava u toku jedne godine. Prijedloge budžeta daju ministarstva pravde, a parlamenti ih potvrđuju ili, ako su njima nezadovoljni, mijenjaju. S druge strane, sudska vlast ima značajnu ulogu u ograničenju zakonodavne i izvršne vlasti. Prije svega, ona može suspendirati i proglasiti nevažećim i nezakonitim zakone i druge akte izvršne i zakonodavne vlasti. Posljedice toga su velike, a navest ćemo neke od najvažnijih: sudovi mogu ocijeniti da su određene mjere javne politike protivustavne, da su imenovanja najviših vršilaca funkcije nezakonita i da su postupci javne vlasti kriminalni i da zaslužuju krivično gonjenje. Međutim, sudovi ne mogu predlagati nove zakone, niti zahtijevati izmjenu postojećih. Visoko sudsko i tužilačko vijeće, kao državni organ koji osigurava nezavisno i nepristrasno pravosuđe, može inicirati donošenje novih ili izmjenu postojećih zakona, ali se ne može pojaviti kao zvanični predlagač tih zakona. Ta je uloga rezervirana za državna ili entitetska ministarstva, odnosno za parlamentarce – predstavnike građana u zakonodavnim organima. Odnos između tri stuba vlasti, kao i prava koja se u jednoj državi 6 građanima jamče, definirana su u Ustavu. Ustav je najviši politički i pravni dokument jedne države. Na osnovu Ustava donose se zakoni kojima se dalje razrađuje ustavna materija i kreira pravni sistem jedne zemlje. Suprotnost zakona ustavnim principima za sobom povlači ništavnost zakona, odnosno njegovu protivustavnost. No, ustavnost jednog zakona nije uvijek očigledna, pa i protivustavni zakoni budu jedno vrijeme na snazi prije nego ustavni sudovi odluče o njihovoj neustavnosti. Elementi pravosuđa Pojam pravosuđe u užem smislu podrazumijeva samo sudove i tužilaštva. U širem smislu, ovaj se pojam odnosi i na djelovanje drugih aktera: advokata, medijatora, pravobranilaštava, organa javne vlasti, sudskih vještaka i nevladinih organizacija. No, nosioci pravosudnih funkcija i vršioci sudske vlasti su samo sudije i tužioci. Sudovi se bave donošenjem odluka kojima se, na osnovu zakona, rješavaju sporovi između stranaka u sudskom postupku. Stranke u postupku mogu biti građani, domaće i međunarodne društvene i privredne organizacije i Nosioci pravosudnih organi vlasti. Na sudovima se utvrđuje funkcija su sudije i i krivica za učinjena krivična djela i tužioci. prekršaje. Sudije donose odluke koje mogu biti presude i rješenja. Ukoliko sudije ne raspolažu stručnim znanjem za razumijevanje određenog pitanja u konkretnom slučaju, u tome im pomažu sudski vještaci. Sudski vještaci su osobe koje angažira jedna od stranaka u postupku radi razjašnjenja određenog stručnog pitanja, poput provjere autentičnosti potpisa, utvrđivanja visine primanja u nekom preduzeću, utvrđivanje kvaliteta izvedenih građevinskih radova i sl. Tužilaštva krivično gone osobe za koje postoji osnovana sumnja da su počinioci krivičnih djela. Ovaj zadatak 7 tužilaštva ne bi mogla izvršavati da blisko ne sarađuju sa policijom. Kada policija sumnja da je neko počinio krivično djelo, o tome obavještava tužilaštvo, koje otvara istragu. Naravno, i svaki građanin ima Sudovi, na temelju pravo i obavezu prijaviti izvršenje zakona, donose odluke krivičnog djela ukoliko ima saznanja o kojima se rješavaju njemu, jer i neprijavljivanje krivičnog djela također predstavlja krivično djelo. sporovi između građana, Na osnovu prijave policije, tužilaštvo društvenih i privrednih vodi istragu, koja može rezultirati: organizacija, državnih organa. 1. obustavom, u situacijama kada tužioci smatraju da se ne može prikupiti dovoljno dokaza o tome da je počinjeno krivično djelo ili da se ne može utvrditi ko je počinilac krivičnog djela; 2. podizanjem optužnice, akta u kojem je navedeno ko je počinilac krivičnog djela, o kakvom se djelu radi i, najvažnije od svega, na osnovu kojeg zakona se vrši krivično gonjenje i koji dokazi o počinjenom djelu postoje. Optužnicu tužilac dostavlja sudu na potvrđivanje. Potvrđivanje optužnice znači da je sud razmotrio za šta se sve terete optuženi ili grupa optuženih, da je proučio sve dokaze Zadaća tužilaštava je koji su protiv optuženog predočeni i da da pred sud dovode one je, u prisustvu optuženog i njegovog za koje se sumnja da su branioca – advokata konstatirao da postoji osnovana sumnja da je optuženi počinili krivična djela. počinio djela koja mu se stavljaju na teret. Advokati zastupaju interese stranaka pred sudovima. U svim postupcima, sa izuzetkom krivičnog, građani se mogu zastupati sami. U krivičnom postupku to nije slučaj, jer načelo pravednosti zahtijeva da se zaštite interesi optuženog protiv kojeg slučaj vodi tužilac – državni 8 organ specijaliziran za krivično gonjenje. Pretpostavlja se da je optuženi u inferiornom položaju pred sudom, osim ako njegove interese ne štiti advokat – profesionalac za kojeg se pretpostavlja da jednako dobro poznaje pravo kao i tužilac. Svaku optužnicu koju Zato je u svim složenijim predmetima tužioci podnesu sudu, odbrana putem advokata obavezna. sud mora najprije Advokati koji u krivičnim predmetima brane optužene nazivaju se braniocima. pažljivo razmotriti i Posebna vrsta branilaca su branioci utvrditi da li postoji po službenoj dužnosti. Njih sudovi osnova za njeno dodjeljuju osobama slabog imovnog stanja ili osobama koje zbog svog potvrđivanje. mentalnog stanja ne mogu razumjeti sudski postupak. Svi ostali svoje branioce biraju i plaćaju sami. Za razliku od fizičkih osoba ili privatnih kompanija, koje angažiraju advokate da ih zastupaju pred sudom, organi vlasti to rijetko čine. To je zbog toga što organi vlasti imaju specijalizirana tijela koja se zovu pravobranilaštva, koja se bave ovim poslom. U određenim situacijama stranke ne Da zaključimo: sudovi moraju svoje interese štititi sudskim postupkom, već se mogu odlučiti sude, tužilaštva gone, na proces mirenja ili medijacije. advokati zastupaju, Ovaj postupak vode za to obučene medijatori mire, a i certificirane osobe koje zovemo nevladine organizacije medijatorima. U određenim situacijama interese pomažu građanima da građana u postupku mogu štititi i budu bolje informirani o nevladine organizacije. Neke od njih svojim pravima. pružaju besplatnu pravnu pomoć građanima slabijeg imovnog stanja i zastupaju njihove interese u svim postupcima, osim krivičnog, gdje je, kako smo to već istakli, odbrana putem advokata obavezna. Jednako je važna i njihova funkcija u nadgledanju (monitoringu) rada pravosuđa, u kojoj oni, 9 kao nepristrasni posmatrači, uočavaju slabosti i kvalitete rada sudova i tužilaštava i o tome informiraju javnost, kao i aktere pravosudnih procesa. Struktura pravosuđa u Bosni i Hercegovini Prva stvar koja interesira svakog građanina jest koji je pravosudni organ nadležan za zaštitu njegovih prava. Sudski sistem u Bosni i Hercegovini Sudovi u BiH su (BiH) organiziran je kroz složenu mrežu organizirani kroz osnovnih (u Federaciji BiH općinskih), (u Republici Srpskoj složenu mrežu osnovnih, kantonalnih okružnih), entitetskih i državnih sudova. kantonalnih, entitetskih i Koji će sud suditi u određenoj pravnoj državnih sudova. stvari (sporu) zavisi od toga da li ima pravo da u njoj postupa, odnosno da li stranke kod tog suda mogu tražiti zaštitu svojih prava. Ovo pravo suda zove se sudska nadležnost (jurisdikcija). Postoje mjesna i stvarna nadležnost. Mjesna nadležnost se odnosi na teritoriju. Tako su općinski i osnovni sudovi nadležni da sude optuženima za krivična djela koja su počinjena na prostoru jedne ili više općina koje taj sud “pokriva”. Nadležni su i da sude po svim tužbama koje građani naseljeni na istoj teritoriji podnose jedni protiv drugih, protiv Pravo suda da postupa preduzeća i udruženja ili protiv organa po određenom predmetu državne vlasti. Pred ovim se sudovima naziva se sudskom dijeli nasljedstvo, vode zemljišne knjige, utvrđuje zakonitost štrajka, tuži nadležnošću ili za dugove, razvode brakovi, ispituje jurisdikcijom. krivica za većinu krivičnih djela, vodi prekršajni postupak, otvaraju stečaji i likvidiraju preduzeća (samo u FBiH, u RS-u to čine okružni privredni sudovi), odlučuje o smetanju posjeda i pravima iz radnog odnosa, utvrđuje ili osporava očinstvo i obaveza izdržavanja djeteta. Zbog toga općinski i 10 osnovni sudovi predstavljaju prvu liniju odbrane prava građana. Mjesna nadležnost nije neograničena. Ukoliko građanin (ili bilo koji drugi tužilac) tuži nekoga ko nije naseljen na istoj teritoriji, dužan je to učiniti pred sudom koji pokriva teritoriju gdje je tuženi nastanjen. Ovaj se princip primjenjuje jer se nastoji olakšati položaj tuženog – historijski, smatralo se da je veća šansa za pristrasnost suda u mjestu Nadležnost može biti gdje živi tužilac. Ni ovo pravilo, kao ni mjesna i stvarna. većina pravila s kojima se u ovoj brošuri susrećete, nije neograničeno. Ukoliko se sudi zbog nastanka štete, mjesno nadležan će biti i sud koji pokriva teritoriju na kojoj je nastanjen tuženi, ali i sud koji pokriva teritoriju gdje je šteta nastala. U ovom slučaju, tužilac ima šansu da bira gdje će podnijeti tužbu. Ukoliko je predmet spora nekretnina, mjesno će nadležan uvijek biti sud na čijem se području nalazi nekretnina. Pored mjesne, postoji i stvarna nadležnost. Stvarna nadležnost je nadležnost suda da sudi s obzirom na vrstu predmeta. Osnovni i općinski sud neće biti nadležni za svako počinjeno krivično djelo. Npr., za ona krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora od deset ili više godina u FBiH nadležni su kantonalni, a u RS-u okružni sudovi. U Republici Srpskoj, dvije su vrste Općinski sudovi u FBiH, okružnih sudova: okružni privredni odnosno osnovni sudovi sudovi i okružni sudovi. Najbitnije je za kantonalne i okružne sudove znati da u RS-u prve su linije su to sudovi kojima se podnosi žalba zaštite prava građana. protiv svih odluka osnovnih i općinskih sudova. Dakle, neko ko je nezadovoljan odlukom općinskog ili osnovnog suda podnijet će žalbu na presudu kantonalnom u FBiH, odnosno okružnom sudu u RS-u. Ovo je tzv. princip dvostepenosti u odlučivanju, čiji je smisao u tome da u rješavanju svake odluke učestvuju najmanje dva suda. Sud koji prvi rješava je prvostepeni, a sud koji rješava na osnovu podnesene 11 žalbe je drugostepeni. Ovim se principom nastoji osigurati ujednačenost sudskih odluka da bi se tako postigla jednakost u ostvarenju zaštite prava građana. Zbog toga kažemo da kantonalni i okružni sudovi ujednačavaju sudsku praksu. Ujednačavanjem sudske prakse se također bave i vrhovni sudovi entiteta – Vrhovni sud Princip dvostepenosti u Federacije BiH i Vrhovni sud RS-a. Za razliku od kantonalnih i okružnih sudova, odlučivanju omogućava oni nikad nisu prvostepeni, već sude da u rješavanju svake isključivo po žalbama i revizijama koje odluke učestvuju se podnose da bi se preispitale odluke ili okružnih, odnosno kantonalnih najmanje dva suda. Sud postupci sudova. U ovim slučajevima govorimo koji prvi donosi odluku o trostepenosti sudskog odlučivanja. je prvostepeni, a sud koji Prisjetimo li se analogije kojom smo rješava na osnovu žalbe općinske i osnovne sudove uporedili sa prvom linijom odbrane, vrhovne je podnesene na odluku je sudove adekvatno smatrati posljednjom drugostepeni. linijom odbrane prava građana. Svi sudovi kojima smo se do sada bavili su entitetski. Na nivou BiH postoje i Sud BiH i Ustavni sud BiH. Sud BiH pruža pravnu zaštitu građanima koji smatraju da im je povrijeđeno neko pravo upravnim aktom institucija BiH. Primjera radi, to će biti u situacijama kada Uprava za indirektno oporezivanje nekoj kompaniji utvrdi novčanu kaznu za neplaćene poreske obaveze ili kada Ministarstvo za civilne poslove utvrdi da je neko nelegalno stekao državljanstvo BiH. Također, on sudi i u radnim sporovima koje radnici u institucijama BiH vode sa institucijama BiH. U krivičnim predmetima, sudi na osnovu postupaka koje inicira Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (vidi niže). Najveći broj predmeta ratnih zločina procesuiranih u BiH, kao i predmeta organiziranog kriminala, procesuirano je pred ovim sudom. U postupcima koji se vode pred ovim sudom, drugostepenost se osigurava na način da se žalba podnosi ovom sudu, koji je razmatra pred tzv. 12 apelacijskim vijećem, koje će se uvijek sastojati od sudija koje nisu sudile u prvostepenom postupku. Posebnim se sudovima smatraju ustavni sudovi. U Bosni i Hercegovini postoje tri: dva entitetska i jedan državni. Historijski gledano, postupke pred ovim sudovima nisu mogli voditi građani, već predsjednici, premijeri, Na nivou Bosne i parlamentarne poslaničke grupe, Hercegovine postoje Sud općine, gradovi, kantoni i drugi organi BiH i Ustavni sud BiH. javne vlasti kao i istaknute političke ličnosti. To je zato što se oni bave samo najkrupnijim i najsloženijim pitanjima na razmeđi prava i politike; ocjenjivanjem usklađenosti usvojenih zakona i drugih akata sa entitetskim ustavima, odnosom između federalnih jedinica, odnosom između gradova i općina i entiteta, postojanjem vitalnih interesa konstutitvnih naroda. U entitetskim ustavnim sudovima RS-a i FBiH to je tako. Međutim, Ustavni sud BiH, kao najviši sud u Bosni i Hercegovini, u skladu sa Ustavom BiH, ne rješava samo o pitanju usklađenosti zakona BiH i entiteta sa njenim Ustavom. On također rješava i po apelacijama (žalbama) građana kada smatraju da su im odlukom bilo kog suda u BiH Evropskom sudu povrijeđena prava zajamčena Ustavom. za ljudska prava u Budući da Ustav BiH navodi veoma dugačku listu prava koja se jamče iz Strasbourgu građani liste međunarodnih ugovora navedenih se mogu obratiti kada u Aneksu uz Ustav, iz toga slijedi da iscrpe sva pravna građani na praktično svaku odluku sredstva domaćeg bilo kojeg suda u BiH mogu podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Od osobite pravosudnog sistema. su važnosti odluke Ustavnog suda o pravu na pravedno suđenje, kojim se posebno bavimo u jednom dijelu ove brošure. Ove odluke temelje se na praksi Evropskog suda za ljudska prava, budući da su standardi pravednog suđenja u našoj zemlji definirani Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Evropska konvencija je međunarodni ugovor. Zemlje koje 13 su je potpisale, a radi se o svim evropskim zemljama osim Bjelorusije, obavezuju se ne samo na primjenu visokih standarda zaštite ljudskih prava, u koje spada i pravo na pravedno suđenje, već i na to da njihovi građani imaju pravo da se za zaštitu svojih prava obrate posebnom sudu. Taj sud se naziva Evropski sud za ljudska prava i smješten je u Strasbourgu, u Francuskoj. Ovom se sudu građani mogu obratiti tek nakon što iscrpe sva pravna sredstva domaćeg pravosuđa. Iako se radi o međunarodnom sudu, njegove odluke obavezuju sve državne institucije, pa i pravosuđe. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine ima dva suda: Osnovni i Apelacijski. Osnovni je sud opće mjesne i stvarne nadležnosti, a Apelacijski sud je sud kojem se izjavljuju žalbe protiv odluka Osnovnog suda. Struktura tužilaštva u BiH Slično kao i kod sudova, i struktura tužilaštava u BiH prati teritorijalnu strukturu. No, ovdje ne postoji općinski/ osnovni nivo organizacije, pa su prvostepena tužilaštva kantonalna u FBiH, odnosno okružna Struktura tužilaštava u u RS-u. Ovakav je način organizacije BiH prati teritorijalnu ustanovljen radi efikasnijeg rada Kriminal nije tako čvrsto strukturu. No, ovdje ne tužilaštava. vezan za teritorije općina kao što je postoji općinski/osnovni to slučaj sa nekrivičnim sporovima, nivo organizacije. pa ovakva organizacija omogućava Prvostepena tužilaštva tužilaštvima da bolje koriste svoje resurse i aktivnosti u borbi protiv kriminala. su kantonalna u FBiH, a Kantonalna/okružna tužilaštva istražuju, okružna u RS-u. dižu optužnice i krivično gone za najveći broj krivičnih djela. Dalje, na nivou FBiH postoji Tužilaštvo FBiH, odnosno Republičko tužilaštvo u RS-u. Federalno i Republičko tužilaštvo veoma rijetko se bave podizanjem optužnica i zastupanjem u predmetima pred sudovima. Najčešće, 14 tužioci federalnog i republičkog tužilaštva zastupaju žalbe koje pokrene prvostepeno tužilaštvo. Pored toga, mogu i izuzeti predmete iz rada jednog kantonalnog/okružnog tužilaštva i Slično osnovnim/ povjeriti ih drugom, ako smatraju da okružnim sudovima, bi drugo tužilaštvo postupalo brže ili kantonalna, odnosno nepristrasnije u određenom predmetu. Tužilaštvo BiH u prvom redu goni okružna tužilaštva za djela iz oblasti organiziranoga prva su linija odbrane kriminala, ratnih zločina i terorizma. sigurnosti građana od Pored toga, goni i za druga djela navedena Krivičnim zakonom BiH. To su kriminala. djela iz oblasti carina, trgovine ljudima, povrede autorskog prava, korupcije u institucijama BiH i djela protiv oružanih snaga BiH. Ponekad Tužilaštvo BiH može goniti i za djela propisana entitetskim i kantonalnim zakonima. To je u slučajevima kada ta djela ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost BiH, a mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu BiH Raspitajte se o sudovima ili ugrožavati nacionalnu sigurnost i i tužilaštvima na međunarodni subjektivitet Bosne i području gdje vi živite. Hercegovine. Slično osnovnim/okružnim sudovima, Posjetite web-stranicu kantonalna, odnosno okružna tužilaštva www.pravosudje.ba prva su linija odbrane sigurnosti građana od kriminala. Za najveći broj djela iz domena tzv. općeg kriminaliteta (pljačke, razbojništva, ubistva, napadi, seksualno nasilje, nanošenje povreda, sigurnost saobraćaja i sl.) nadležna su ova tužilaštva. Najprostije rečeno, ova tužilaštva rade sve što ne radi Tužilaštvo 15 Bosne i Hercegovine. Sudovi u brojevima • • • • • • • tri ustavna suda (BiH, FBiH, RS) Sud BiH 77 redovnih sudova dva vrhovna (RS i FBiH) deset kantonalnih u FBiH, 5 okružnih i 5 okružnih privrednih, Viši privredni sud u RS-u i Apelacijski sud u Brčko distriktu trideset dva općinska suda u FBiH, devetnaest osnovnih sudova u RS-u i Osnovni sud u Brčko distriktu 952 sudije Tužilaštva u brojevima • • • • • • • Tužilaštvo BiH Tužilaštvo Brčko distrikta dva entitetska tužilaštva deset kantonalnih tužilaštava u FBiH pet okružnih tužilaštava u RS-u posebno tužilaštvo za suzbijanje organiziranoga kriminala i najtežih oblika privrednoga kriminala – Specijalno tužilaštvo RS-a 305 tužilaca Imenovanje sudija i tužilaca Da bi neka osoba bila imenovana na poziciju sudije, mora zadovoljiti niz uvjeta. Prije svega, treba znati da samo pravnici mogu postati sudije. Nakon što završe pravni fakultet, kandidati za sudijsku poziciju moraju steći dvije godine radnog iskustva. Time stječu pravo da pristupe pravosudnom ispitu. Ove ispite organiziraju 16 entitetska, kao i državno ministarstvo pravde. Radi se o veoma obimnim trodnevnim ispitima, koji obuhvataju entitetsko i državno zakonodavstvo, kao i tehniku pisanja sudskih odluka. Kako bi pristupili Nakon položenog pravosudnog ispita, pravosudnom ispitu, kandidati za sudijsku funkciju moraju kandidati moraju imati steći još tri godine radnog iskustva kako bi ispunili uvjete potrebne da apliciraju završen pravni fakultet za poziciju sudije. i pet godina radnog iskustva. Iskustvo rada u sudu, sa sudom ili u tužilaštvu nije formalno navedeno kao uvjet, ali ipak najveći broj naših sudija su bivši sudski ili advokatski pripravnici ili stručni saradnici u sudovima, tužilaštvima i advokatskim kancelarijama. U principu, obično je prvo imenovanje sudija ili tužilaca imenovanje u prvostepene (osnovne ili općinske) sudove, odnosno u kantonalna ili okružna tužilaštva. Nakon određenog broja godina u sudovima ili tužilaštvima, sudije i tužioci stječu pravo da budu imenovani za sudije ili tužioce na višim Obično se sudije ili sudovima i tužilaštvima. Na ovaj način promovira se tzv. „karijerno sudovanje”, tužioci imenuju na odnosno princip da osoba najveći dio, pozicije u prvostepenim a nekad i čitavu svoju profesionalnu (osnovnim ili općinskim) karijeru provede u pravosuđu. Naime, sudije i tužioci se imenuju na neodređeno sudovima, odnosno vrijeme, što znači da ne postoji u kantonalnim ili vremensko ograničenje za obavljanje okružnim tužilaštvima. ove funkcije. Smisao je ove odredbe da Nakon određenog broja se osigura stalnost sudijskog, odnosno tužilačkog položaja kao jedan od godina, sudije i tužioci garanta nezavisnosti pravosuđa. Iako stječu pravo da budu se sudije i tužioci u okviru svoje karijere imenovani za sudije specijaliziraju za određenu oblast prava, oni se nikad ne imenuju za sudiju koji/a ili tužioce na višim se bavi isključivo jednom oblašću, sudovima i tužilaštvima. 17 18 19 primjera radi „sudiju krivičara”. Pretpostavka je da je sudija sposoban odgovoriti svim zadacima sudijskog poziva, kao i jednako dobro poznavati sve grane prava. Isti princip važi i za tužioce. Imenovanje sudija i tužilaca vrši se na osnovu iskazanih potreba sudova, a konkursnu proceduru provodi Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV) je nezavisni organ javne vlasti, koji sačinjavaju predstavnici pravosuđa, izvršne i zakonodavne vlasti, advokature i istaknutih naučnih radnika. Pored imenovanja sudija i tužilaca, ono prati rad sudija na osnovu podataka koje sudovi dostavljaju, a VSTV-u se građani mogu i žaliti na rad tužilaca i sudija. Na osnovu ovih pritužbi, VSTV – unutar kojeg djeluje Ured disciplinskog tužioca – može pokrenuti disciplinske postupke protiv sudija i tužilaca, u kojima im može izreći sankcije kao Imenovanje sudija i što su opomena, umanjenje plaće ili razrješenje sa funkcije. Na ovaj način, tužilaca vrši Visoko VSTV osigurava očuvanje nezavisnog, i profesionalnog sudsko i tužilačko vijeće. nepristrasnog pravosuđa u BiH. Postojanje ovakvog organa u skladu je sa tendencijama većine liberalnodemokratskih zemalja svijeta, u kojima se imenovanje sudija i tužilaca ne povjerava parlamentu, niti izvršnoj vlasti, već ga vrši nezavisan i nepristrasan organ. Izuzetak od ovog pravila predstavljaju sudije ustavnih sudova entiteta i Ustavnog suda BiH. Njih biraju entitetske skupštine, a jedini uvjet koji se mora zadovoljiti za njihovo imenovanje jest da se radi o pravnicima visokog moralnog ugleda. Razlog ovakvog njihovog biranja leži u činjenici da su ustavni sudovi, kao što smo to već istakli, sudovi koji sude na razmeđi prava i politike, odnosno sudovi koji rješavaju ne samo najsloženija pravna već i najsloženija politička pitanja. Ovim ne želimo reći da i ostali sudovi često ne rješavaju pitanja koja su od društvenog i političkog značaja, već samo želimo istaći da su politički interesi kod imenovanja sudija ustavnih sudova još uvijek dominantni, kako u našoj tako i u većini ostalih zemalja svijeta. 20 Sudijska i tužilačka etika Budući da im je povjerena jedna od najvažnijih društvenih uloga, očekivanja koja društvo ima od sudija i tužilaca izuzetno su visoka. Da bi se sudije mogle rukovoditi određenim principima koji bi im pomogli u ispunjenju ovih očekivanja, VSTV je propisao Etički kodeks za sudije i tužioce, kojim su propisane norme ponašanja sudija i tužilaca. One im pomažu u očuvanju nezavisnosti, nepristranosti, Etički kodeks za sudije ličnog integriteta, jednakog tretiranja i tužioce, koji utvrđuje stranaka u postupku i profesionalnosti Visoko sudsko i tužilačko u radu. Ovim je normama propisano da sudije i tužioci ne smiju biti vijeće, propisuje norme članovi političkih partija niti učesnici ponašanja sudija i u političkim skupovima ili akcijama tužilaca. Ukoliko želiš prikupljanja sredstava za političku saznati više o etičkim partiju. U javnosti, kao i u sudskom postupku, moraju se uzdržavati od kodeksima, posjeti webpolitičkih diskusija. Dalje, one propisuju stranicu http://www. da sudije i tužioci svojim ponašanjem hjpc.ba niti kod stranaka u postupku, niti kod drugih članova pravosudne zajednice ne smiju izazivati sumnje u pogledu pristrasnosti, pa je stoga u svakoj situaciji kada u postupku dođe do sumnje u njegovu pristrasnost, sudija ili tužilac dužan da se iz takvog postupka izuzme, odnosno da prepusti rad na predmetu drugom sudiji ili tužiocu. Sudija sve stranke u postupku tretira jednako i poznaje i poštuje različitosti u društvu, koje se naročito odnose na rasu, boju kože, spol, vjersku pripadnost, nacionalno porijeklo, društveni stalež, invalidnost, starosnu dob, bračni status, seksualno opredjeljenje, socijalni i ekonomski status i druge 21 kriterije, i odnosi se prema svim osobama s kojima ima profesionalne kontakte s jednakim poštovanjem. Obuka sudija Posao sudije zahtijeva stalno i kontinuirano usavršavanje, praćenje Obukom sudija i tužilaca sudske prakse, promjena u propisima, bave se entitetski centri kao i društvenih odnosa koji se njima za edukaciju sudija i reguliraju. Obukom sudija u Bosni i Hercegovini bave se entitetski centri tužilaca (CEST). za edukaciju sudija i tužilaca (CEST). Oni pripremaju planove i programe za obuku sudija i tužilaca i angažiraju predavače iz raznih oblasti prava s ciljem da stručnim saradnicima, sudijama i tužiocima približe nova pravna dostignuća i shvatanja iz ovih oblasti. Budući da je naš pravni sistem nekada bio dio zajedničkog jugoslovenskog sistema, iskustva iz susjednih zemalja (pravnim žargonom rečeno: komparativna praksa) su Komparativna praksa također korisna zbog sličnosti usvojenih je bitna za sudije jer im pravnih rješenja. Zato sudije i tužioci omogućava da prate često učestvuju u radu seminara se organiziraju na regionalnom rješavanje sličnih koji nivou i ostvaruju kontakte sa svojim pravnih problema u kolegama. Od sve veće važnosti je i drugim zemljama. evropsko zakonodavstvo, odnosno njegova primjena u BiH, pa će posao sudije i tužioca u predstojećem periodu podrazumijevati i edukaciju iz ovih oblasti, koja će se povećavati onim tempom kojim BiH bude usvajala evropsko zakonodavstvo. Za bosanskohercegovačko pravosuđe specifičan je izazov procesuiranja ratnih zločina, pa su 22 u ovom smislu za kvalitet rada našeg pravosuđa važni i standardi međunarodnih krivičnih sudova. Vrste sudskih postupaka Vidjeli smo da se društveni odnosi uređuju pravnim normama, ali njihova je raznovrsnost zahtijevala stvaranje različitih vrsta postupaka kojima se regulira postupanje suda u svakoj konkretnoj situaciji. Ti postupci su: krivični postupak, prekršajni postupak, parnični postupak, vanparnični postupak, stečajni postupak, postupak u slučaju upravnog spora i postupak registracije preduzeća. Vrste sudskih postupaka mogu biti: krivični postupak, prekršajni postupak, parnični postupak, vanparnični postupak, stečajni postupak, postupak registracije preduzeća i postupak u slučaju upravnog spora. Krivični postupak U našem pravosudnom sistemu građani nemaju pravo da samostalno iniciraju krivični postupak, već imaju pravo i obavezu da prijave krivično djelo. Građani mogu prijaviti krivična Krivični postupak pred djela policiji ili tužilaštvu. Policija je sudom ne mogu pokrenuti dužna sačiniti izvještaj o krivičnom djelu i tako obavijestiti tužioca. Ovo građani. Građani su dužni se obavještavanje može vršiti i na prijaviti krivična djela, manje formalan način, ali se izvještaj a tužilaštva će pokrenuti mora sačiniti u svakom slučaju. krivični postupak pred Krivični postupak uvijek započinje tužilac, koji nakon okončane istrage sudom. nadležnom sudu podnosi optužnicu na potvrđivanje. Prilikom analize optužnice sud mora uzeti u obzir mnoge kriterije prije negoli je potvrdi, jer time tužiocu omogućava nastavak postupka koji vodi ka presudi. Potvrđivanje optužnice je, u biti, potvrda 23 zakonitosti tužiočevog rada u istrazi. Prvi je kriterij da li je djelo za koje je osoba optužena krivično djelo. Krivičnim djelima smatraju se samo ona djela koja su kao takva definirana zakonom. Drugi je kriterij da li je osoba već suđena za to krivično djelo. Jedan od najstarijih principa krivičnog prava je princip ne bis in idem, odnosno da niko ne može dva puta biti suđen za isto djelo. Kada ustanovi postojanje, odnosno nepostojanje ova dva kriterija, sud provjerava navode optužnice u smislu koji smo već objasnili kod objašnjavanja uloge tužilaca. Ako sud ne potvrdi optužnicu, krivični postupak se obustavlja. Ovo su vrlo rijetke situacije budući da tužilac u principu ne podiže optužnicu dok ne nađe da postoje osnovi sumnje da je optuženi počinio krivično djelo i da o tome postoje dokazi. Također, sud se mnogo temeljitije bavi ocjenom dokaza u samom sudskom postupku, dok se u fazi potvrđivanja optužnice više usredsređuje na ostale elemente. Prije negoli nastavi sa krivičnim postupkom, sud često Pritvor i zatvor nisu isto. mora ocijeniti da li postoji rizik da će optuženi pobjeći i time onemogućiti vođenje krivičnog postupka pošto se u našoj zemlji ne može suditi osobama u odsustvu. Ukoliko ocijeni da rizik postoji, sud može naložiti primjenu mjere pritvora. Pritvor valja razlikovati od zatvora. Zatvor je sankcija, odnosno mjera koja se izriče osobi za koju se utvrdilo da je počinila krivično djelo. Zatvorska kazna se izdržava nakon što je sudski postupak okončan. Pritvor, s druge strane, je mjera kojom se osigurava prisustvo okrivljenog za vrijeme trajanja krivičnog postupka. Pritvor nije kazna za počinjeno djelo, a zatvor jeste. No, ukoliko se optuženi za vrijeme trajanja sudskog postupka nalazi u pritvoru, a postupak se okonča presudom kojom se oglašava krivim i osuđuje na kaznu zatvora, vrijeme koje provede u pritvoru uračunat će se u zatvorsku kaznu. Kao i u mnogim drugim situacijama u krivičnom postupku, i ovdje se primjenjuje princip koji je povoljniji za optuženog. Pritvor nije jedina mjera kojom se osigurava prisustvo optuženog, ali jeste najradikalnija i za državu 24 najskuplja, jer zahtijeva korištenje zatvorskih kapaciteta, brigu o pritvorenom i njegovim pravima. Zato se ona ne koristi u svim situacijama, već samo onda kada tužilac dokaže da postoji određeni stepen vjerovatnoće da će okrivljeni/optuženi pobjeći, izazvati društvenu opasnost ili počiniti druga ili ista krivična djela. Pored toga, sud se rukovodi i ocjenom ličnosti optuženog, njegovim vezama u društvenoj zajednici, ranijim ponašanjem. Sve ovo opredjeljuje sud pri odlučivanju o pritvoru. Pored pritvora, tužilaštvo može zahtijevati, a sud odobriti i druge mjere osiguranja prisustva okrivljenog u toku krivičnog postupka. To su obaveza javljanja policiji, jamstvo, dovođenje optuženog pred sud i mjere zabrane. Jamstvo je mjera kojom se optuženi obavezuje da on ili neko drugi položi određeni iznos gotovog novca koji prelazi u vlasništvo države ukoliko optuženi pobjegne ili se počne kriti. Zakonom je definirano Jamstvo predstavlja zamjenu za pritvor, odnosno izriče se osobi kojoj bi bila koja kazna se može izreći izrečena mjera pritvora. Mjere zabrane za koje krivično djelo. obuhvataju mjere oduzimanja vozačke dozvole, pasoša, lične karte, zabrane posjećivanja određenih mjesta, sastajanja sa određenim osobama i napuštanja mjesta prebivališta. Ove su mjere po svom sadržaju blaže od jamstva i pritvora i izriču se u situacijama kada se optuženom želi ograničiti kretanje, jer se smatra da bi određenim radnjama mogao utjecati na svjedoke, a izricanje mjere pritvora nije opravdano. Nakon potvrđivanja optužnice, sud zakazuje pretres, na kojem tužilac i advokat optuženog predlažu izvođenje dokaza kojima raspolažu. Dokaze mogu predlagati i tužilac i branilac optuženog, ali teret dokazivanja leži na tužiocu. Ovo je zbog toga što se ničija krivica ne pretpostavlja, već se u toku suđenja mora nedvosmisleno dokazati, kao i zbog toga što u krivičnom postupku važi načelo da se sve situacije koje nisu nesporno razjašnjene tumače u korist optuženog. Ovo načelo se zove in dubio pro reo. Najvažnije pitanje koje se tiče dokaza je pitanje 25 zakonitosti prikupljenih dokaza. Ako su dokazi prikupljeni korištenjem prisluškivanja kao posebne istražne radnje, pitanje će biti da li je ovo prisluškivanje izvedeno legalno. Ako je dokaz pribavljen pretresom osobe, objekta ili automobila, predmet analize će biti legalnost naredbe o vršenju pretresa. No, sud je dužan da svaki dokaz cijeni posebno i u vezi sa ostalim dokazima. Na ovaj način sud stvara cjelovitu sliku o počiniocu krivičnog djela, načinu na koji je (ili nije) djelo izvršeno, a to sve vodi sud ka donošenju presude. Presude mogu biti oslobađajuće ili osuđujuće. Oslobađajućom se presudom optužba odbija ili se utvrđuje da se optuženi oslobađa krivice. Osuđujućom presudom se utvrđuje da je optuženi (ili više njih) počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret ili neka od krivičnih Pretres je sučeljavanje djela koja mu se stavljaju na teret i izriče optuženog i njegovog mu se sankcija. Sankcije su: kazne, mjere branioca sa tužiocem i sigurnosti, odgojne mjere i uvjetna osuda. Za koju će se sankciju sud u dokazima koji su protiv konkretnom slučaju opredijeliti zavisi njega prikupljeni. ne samo od težine počinjenog krivičnog Pretresom upravlja sudija. djela, već i od svrhe koja se želi postići kažnjavanjem. Zakonom se propisuje ne samo koju sankciju sud može odrediti, već i koji je minimum i maksimum sankcije koji se može izreći. Primjera radi, Sud BiH u djelima poreske utaje može izreći kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina, ali ako iznos poreske obaveze prelazi 50.000 KM, raspon kazne je od jedne do deset godina. Ovom se normom sudiji daje okvir za kažnjavanje. No, sud ne kažnjava samo zato da bi počinilac krivičnog djela snosio posljedice društvene osude, već i da bi djelovao na osuđenog u odgojnom smislu. Zato se kod suđenja maloljetnim počiniocima krivičnih djela maloljetnički zatvor primjenjuje samo kod najtežih djela koja maloljetnici izvrše. Iz istog razloga, ovaj zatvor može trajati ne duže od deset godina (u RS-u pet). Umjesto zatvora, sud, kao i tužilaštvo, mnogo češće se opredjeljuju za primjenu odgojnih mjera, čime maloljetniku daju šansu da se “popravi” i da, nakon 26 provođenja određenog vremena u odgojnoj instituciji ili pod nadzorom socijalnog radnika započne novi život. I u slučajevima kada kažnjava punoljetnog počinioca, sud cijeni određene lične okolnosti: da li je prethodno kažnjavan i zbog čega, da li izdržava porodicu i kakve su materijalne prilike porodice, kakvo je njegovo držanje tokom sudskog postupka i lični odnos prema djelu, odnosno da li se kaje zbog onoga što je počinio. Postoje i situacije u kojima sud ne odlučuje o kazni, već samo ima ovlasti da prihvati ili odbije prijedlog tužilaštva o kazni. Ovo je slučaj kada sud odlučuje o sporazumnom priznanju krivice. Ovdje se radi o nagodbi koju sklapaju tužilaštvo i Kod sporazuma o priznanju optuženi za izvršenje krivičnog djela. Optuženi priznaje djelo ili jednu od krivice i tužilac i optuženi više tačaka optužnice kojima se tereti profitiraju od pravne za više djela. Također, ako tužilaštvo to sigurnosti ponuđenog zahtijeva, optuženi se obavezuje da će rješenja – tužilac, jer sarađivati sa tužilaštvom kao svjedok. Tužilaštvo predlaže sudu da ga kazni, zna da će optuženi biti u pravilu, manjom kaznom od one koju proglašen krivim, a bi dobio da je postupak proveden. Za optuženi, jer zna da će za ovakav korak, Tužilaštvo se odlučuje iz više razloga. Dva osnovna su potreba počinjeno djelo biti lakše za “svjedokom saradnikom”, koji će kažnjen. u postupku teretiti druge optužene (najčešće članove kriminalnih organizacija), i racionalno korištenje resursa koji tužilaštvu, ali i sudu, stoje na raspolaganju. Sporazumom o priznanju krivice štedi se vrijeme i novac potrebni za izvođenje složenih sudskih postupaka. Pored toga, njegova je korist i u tome što se njime svjedoci čije bi svjedočenje kod njih samih stvorilo traumu ne moraju izvoditi na svjedočenje. Kod sporazuma o priznanju krivice i tužilac i optuženi profitiraju od pravne sigurnosti ponuđenog rješenja – tužilac, jer zna da će optuženi biti proglašen krivim, a optuženi, jer zna da će za počinjeno djelo biti lakše kažnjen. Priznanjem djela, tužilaštvo je oslobođeno od obaveze da učestvuje 27 u sudskom postupku i može svoje snage usmjeriti u pravcu novih istraga. U postupcima o priznanju krivice jedina je obaveza suda da ispita da li je sporazum u skladu sa zakonom. U praksi, to najčešće znači da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno i da li je kazna koju tužilaštvo predlaže isuviše niska. Za krivični postupak mogu biti nadležni svi sudovi navedeni u dijelu ove brošure u kojem govorimo o nadležnosti redovnih sudova u BiH. Shodno tome, utvrđuje se i nadležnost svakog tužilaštva za krivično gonjenje. Parnični postupak Parničnim postupkom sudski se rešavaju svi sporovi između fizičkih i pravnih osoba nastali bilo iz porodičnih odnosa, zbog imovine, obaveza i stvari. Parnični postupak uvijek započinje pred općinskim/osnovnim sudom. Jedini izuzetak od ovog pravila je u privrednim sporovima u RS-u, gdje je prvostepeni sud okružni privredni sud. Fizička osoba je bilo koje individualno ljudsko biće. Pravna osoba je najčešće organizacija ili preduzeće koje se sastoji od jedne ili više fizičkih osoba, a koje zakon, iz razloga praktičnosti i efikasnosti, tretira kao jednu osobu. Kako smo ranije rekli, krivični postupak uvijek počinje na inicijativu države, odnosno tužilaštva. Za razliku od toga, parnični postupak nikad ne započinje na inicijativu suda. Sud, kao državni organ, sudi u parničnom postupku, ali je inicijativa za pokretanje postupka uvijek na strani pojedinca ili organizacije, odnosno, kako se to često kaže, fizičke ili pravne osobe. Jednako tako, i tokom postupka sve stranke mogu slobodno raspolagati svojim zahtjevima, tj. u svakom momentu mogu odustati od postupka, bez obaveze da sudu pojašnjavaju zašto su tako učinili. Također, za vrijeme trajanja postupka stranke se mogu izmiriti putem medijacije, ili putem ličnih kontakata, ili putem kontakata njihovih advokata mogu doći do vansudske ili sudske nagodbe, kojom rješavaju 28 spor koji među njima postoji. Parnični postupak se pokreće tužbom. To je pisani dokument koji se dostavlja sudu u kojem osoba koja ga dostavlja (tužilac) navodi činjenice zbog kojih smatra da mu je neko pravo povrijeđeno. Pored toga, mora navesti i koja je pravna norma povrijeđena tuđim postupanjem ili nepostupanjem Parnični postupak prema njemu ili njoj i koja je osoba, započinje tužbom koju grupa osoba, preduzeće ili druga pravna sudu podnosi osoba ili osoba počinilac tih radnji ili koje su radnje propustili da učine, a bili su dužni organizacija. da to urade. Mora navesti i dokaze koji potkrepljuju ove tvrdnje. Na kraju, mora tražiti presudu koju želi da sud donese. Tužba koja ne sadrži ove elemente naziva se neurednom. Po takvoj tužbi sud ne može postupati i u slučaju da takvu tužbu dobije dužan ju je vratiti na uređenje. Ovdje postoji izvjesna analogija sa potvrđivanjem optužnice iz krivičnog postupka: konstatacijom da je tužba uredna/optužnica potvrđena sud ne rješava stvar, već samo konstatira da su činjenice u tužbi/optužnici dovoljno potkrijepljene dokazima da opravdavaju daljnje radnje suda i stranaka u postupku. Nakon što konstatira da je tužba uredna, sud je dostavlja protivnoj strani (tuženom) na odgovor. Ukoliko tuženi kojem je tužba dostavljena ne dostavi odgovor, a tužilac predloži da se donese U parničnom postupku presuda zbog propuštanja, sud će je i donijeti. Ukoliko tuženi prizna tužbeni rješavaju se svi sporovi zahtjev, sud će donijeti presudu po između fizičkih i pravnih priznanju. Ukoliko tuženi dostavi ma osoba nastali iz porodičnih kakav odgovor na tužbu, sud će zakazati pripremno ročište. Na pripremno odnosa, zbog imovine, ročište se pozivaju tužilac i tuženi, obaveza i stvari. odnosno njihovi zakonski zastupnici ili punomoćnici. Za razliku od krivičnog postupka, u parničnom postupku se ne moraju pojavljivati advokati kao zastupnici građana, već svako, osim osoba koje nemaju poslovnu sposobnost, može zastupati svoje 29 interese. Osim na advokata, pravo na zastupanje u parničnom postupku građani mogu prenijeti i na muža ili ženu i na srodnike po krvi i tazbini. Ipak, u praksi najčešće advokati zastupaju interese stranaka u postupku. Građani slabijeg imovnog stanja u RS-u i u jednom broju kantona u FBiH koji trebaju pravnu pomoć, a ne mogu priuštiti advokata, mogu se obratiti institucijama za pružanje besplatne pravne pomoći. U ovim institucijama građani slabijeg imovnog stanja mogu dobiti besplatne pravne savjete, savjete o vođenju pravnog postupka ili besplatno pravno savjetovanje. Dakle, na pripremno ročište pristupaju stranke u postupku lično ili njihovi Građani slabijeg imovnog punomoćnici, koji se tako zovu jer sudu stanja u RS-u i u jednom predaju punomoć, dokument kojim se broju kantona u FBiH koji ovlašćuju za zastupanje. Pripremno je trebaju pravnu pomoć, ročište, u suštini, sastanak suda i stranaka – tužioca i tuženoga. Na pripremnom a ne mogu priuštiti ročištu sud najprije ustanovljava advokata, mogu se obratiti valjanost identiteta stranaka ili institucijama za pružanje punomoći koje njihovi advokati predaju, a onda pita stranke ostaju li kod svojih besplatne pravne pomoći. tužbenih zahtjeva i koje dokaze predlažu da se izvedu. Nakon toga, sud zakazuje glavnu raspravu, na kojoj će se izvesti dokazi. Strankama na raspolaganju stoje različita dokazna sredstva: uvid u dokumentaciju koju predlože, svjedočenje svjedoka, uviđaj, koji podrazumijeva izlazak stranaka i sudije na lice mjesta , vještačenje putem sudskih vještaka i saslušanje tužioca i tuženog. Sve ove dokaze predlažu same stranke. U našem parničnom postupku sud može, ali nije dužan da postavi nijedno pitanje ili predloži bilo kakav dokaz. To znači da se sud rukovodi metodom raspravne istine, odnosno da prilikom vođenja postupka primarni značaj za utvrđivanje činjenica na kojima se temelji sudska odluka imaju radnje parničnih stranaka, a ne radnje suda. Ukoliko se stranke na određeni dokaz ne pozivaju, sud ne može svoju odluku zasnovati na njemu, niti predložiti 30 njegovo izvođenje. Glavna rasprava je centralni događaj parničnog postupka. Na njoj se saslušavaju svjedoci, vrši se saslušanje, te uvid u nalaz i mišljenje sudskih vještaka, uvid u dokumentaciju, dok se, ukoliko je to potrebno, zakazuje posebno ročište, na kojem se vrši uviđaj na licu mjesta. Sud u pravilu nastoji da glavna rasprava bude okončana u toku jednog dana, ali Ishod parničnog postupka, je često primoran da zbog nedolaska za razliku od krivičnog i svjedoka, dugog vremena uviđaja ili prekršajnog, nikada nije da kašnjenja mišljenja vještaka zakaže se neko oglasi krivim. nastavak glavne rasprave za drugi dan. Glavna rasprava se uvijek okončava završnom riječju, koju iznose zastupnici stranaka u postupku. U završnoj riječi, oni nastoje sudu još jednom skrenuti pažnju na ključne momente sudskog postupka, dokaze koji idu u korist strani koju zastupaju, kao i sve manjkavosti i nelogičnosti u tvrdnjama protivne strane. Nakon završetka glavne rasprave, sud obavještava stranke o tome kada će donijeti presudu. Prema zakonu, to neće biti duže od trideset dana, osim u izuzetnim situacijama kada postupajući sudija ima veliki broj obaveza pa obavijesti stranke o odgodi, što se u praksi rijetko dešava. Ishod parničnog postupka, za razliku od krivičnog i prekršajnog, nikada nije da se neko oglasi krivim. Na kraju parničnog postupka se, u slučajevima kada se tužbeni zahtjev usvaja, donosi presuda kojom se konstatiraju obaveze koje je neko dužan učiniti. U pravilu, rok koji se daje za izvršenje obaveza je, zavisno od toga o kojoj vrsti predmeta se radi, petnaest ili trideset dana. No, u istom ovom roku, stranka koja je izgubila u prvostepenom postupku ima pravo uložiti žalbu višem sudu i tražiti preispitivanje prvostepene presude. Kada drugostepeni sud odluči o žalbi, presuda postaje pravosnažna i izvršna. To da je izvršna znači da je tuženi dužan da u roku od 15 ili 30 dana nakon što je dobio presudu istu izvrši. 31 Primjera radi, u slučajevima kada je odlučeno da tuženi isplati određeni novčani iznos tužiocu, tuženi ima rok od 15 ili 30 dana da to učini. Ukoliko to ne uradi, tužilac ima pravo da putem suda zahtijeva izvršenje u posebnom, izvršnom postupku. I tužilac je ograničen rokom, pa ne može tražiti izvršenje nakon proteka jedne godine od dana kada mu je dostavljena pravosnažna, izvršna presuda. Izvršni postupak U prethodnom smo poglavlju vidjeli da tuženi može obavezu koja mu je naložena sudskom presudom izvršiti dobrovoljno. Primjera radi, osoba koja je presudom obavezana da plati određeni novčani iznos može taj iznos dobrovoljno vratiti. Ako se to ne desi, tužilac nastavlja sa svojim nastojanjima da dođe do dugovanog novca u izvršnom postupku. U izvršnom postupku se odlučuje samo o tome kako će se i na koji način izvršiti presuda utvrđena u parničnom postupku. Pored presuda, u izvršnom postupku se odlučuje i o tome kako će se izvršiti druge izvršne isprave – mjenice, U izvršnom postupku sud notarske isprave i sudske nagodbe. To su sve dokumenti u kojima je definirano odlučuje samo o tome kako ko je dužnik, te kome i koliko duguje. U će se i na koji način izvršiti izvršnom postupku se samo utvrđuje presuda koja je prethodno kako će dužnik svoju obavezu izvršiti. utvrđena u parničnom postupku. Izvršni postupak započinje podnošenjem prijedloga za izvršenje. To je pisani dokument uz koji se predaje jedna od naprijed navedenih izvršnih isprava. Od suda se traži da dozvoli izvršenje i precizira o kakvom se izvršenju radi. U slučaju novčanih potraživanja, to će biti pljenidba novca sa bankovnih računa, pljenidba nekretnina ili pljenidba stvari iz domaćinstva. U slučaju predaje nekretnine, nakon što je presudom u parničnom postupku utvrđeno pravo vlasništva na istoj, izvršenje će se sastojati u tome 32 da sud, uz podršku policije, izvrši deložaciju nevlasnika i njegovih stvari iz nekretnine. Ovdje često dolazi do brojnih odugovlačenja. Otkrije se da su računi firmi ili građanina blokirani ili se pruža otpor kod pljenidbe pokretnih stvari, a i prodaja pokretnih stvari koju sud vrši često ne ide u željenom pravcu, pa se ne može u cjelosti namiriti potraživanje tražioca izvršenja. Najveći broj neriješenih sudskih predmeta u našoj zemlji su u fazi izvršnog postupka. Razlog tome je u prvom redu ogroman broj neplaćenih računa za komunalne usluge (vodu, struju, grijanje i dr.) koje komunalna preduzeća pokušavaju naplatiti putem suda, i to u izvršnom postupku. Rezultat toga su stotine hiljada prijedloga za izvršenje na imovini građana, koji zatrpavaju uglavnom dva, prema broju predmeta, najveća općinska/osnovna suda u BiH: sarajevski i banjalučki. Moguće rješenje ovog problema jest da se naplate duga za komunalna preduzeća odvijaju mimo sudova, budući da uloga sudova ne bi trebala biti da budu utjerivači dugova za komunalna preduzeća. Prekršajni postupak Prekršajni postupak je sličan krivičnom postupku jer se u njemu primjenjuju ista pravila koja važe i u krivičnom postupku. Osnovna je razlika u težini i značaju djela zbog kojih se pokreću, kao U poređenju sa krivičnim i u tome koje se osobe pojavljuju kao pokretači. Kod krivičnog postupka se djelima, prekršaji gotovo uvijek radi o težim djelima, koja predstavljaju manju su značajnija za društvo, pa su zbog opasnost za društvo, te se toga i propisana posebnim, krivičnim zakonom, dok se kod prekršaja radi za prekršaje najčešće izriču o djelima koja su propisana većim novčane kazne. brojem zakona, a koja sa sobom ne vuku isti stepen društvene opasnosti, pa se zbog toga za prekršaje ne može izreći zatvorska kazna. Primjera 33 radi, neće svaka utaja poreza na dodanu vrijednost biti krivično djelo. Ukoliko se radi o iznosu većem od 10.000 KM, za krivično gonjenje će biti nadležno tužilaštvo i provest će se krivični postupak. Ukoliko je iznos manji, prekršajni postupak će pokrenuti ovlaštena odgovorna osoba pri Upravi za indirektno oporezivanje. U slučajevima saobraćajnih prekršaja, takvu će ulogu imati ovlašteni službenici ministarstava unutrašnjih poslova kantona ili entiteta. U praksi, prekršajni postupci mnogo rjeđe imaju sudski epilog od krivičnih. Najveći broj kazni koje izriču organi su novčane kazne, koje za većinu građana i preduzeća nisu od tolike važnosti, niti su u tolikom iznosu da opravdavaju trošenje vremena i novca na unajmljivanje advokata. Zbog toga, građani i pravne osobe uglavnom plaćaju ove kazne, osobito od 2008. kada je BiH uspostavila Registar novčanih kazni i prekršajne evidencije, pa registraciju vozila, otvaranje firme ili druge aktivnosti građana i preduzeća uvjetuje plaćanjem svih neizmirenih prekršajnih obaveza. U prekršajnom postupku nadležni prvostepeni sud je uvijek općinski/osnovni sud. Vanparnični postupak Vanparnični postupak je postupak u kojem nema spora, u kojem nema suprotstavljenih strana. Ukoliko se spor pojavi, stranke se upućuju da svoja prava ostvare u parničnom postupku. To ne znači U vanparničnom postupku da u vanparničnom postupku nema odlučuje se o nasljedstvu, odlučivanja o značajnim pravnim interesima. U vanparničnom postupku o ličnim, porodičnim i se odlučuje o nasljedstvu, o ličnim, imovinskim pitanjima. porodičnim i imovinskim pitanjima. U principu, smatra se da je podjela nasljedstva jednostavna pravna stvar. Zakon jasno propisuje kriterije koji definiraju koji udio u nasljedstvu srodnici umrlog imaju s obzirom na stepen srodstva sa umrlim. U našem zakonu, testament nema apsolutnu 34 snagu, koja zanemaruje zakonom definiranu podjelu nasljedstva. Bez obzira na podjelu utvrđenu testamentom, zakon štiti prava tzv. zakonskih nasljednika (muž, žena i djeca umrlog), koji pred sudom mogu osporavati testament ukoliko im se uskrate zakonom zaštićena prava. U vanparničnom postupku se također oduzima i vraća poslovna sposobnost. Poslovna sposobnost je sposobnost za sklapanje poslova i slobodno raspolaganje vlastitom imovinom. Osobe kojima je poslovna sposobnost oduzeta nemaju pravo ulaziti u ugovorne obaveze, davati nekretnine u najam ili davati poklone drugima. Osnovni razlozi oduzimanja i ograničavanja poslovne sposobnosti su duševna bolest, duševna zaostalost, prekomjerno uživanje alkohola ili opojnih droga. Oduzimanje poslovne sposobnosti može biti cjelovito ili djelimično. Primjera radi, moguća je situacija da slikar kojem je poslovna sposobnost djelimično oduzeta može primati narudžbe za izradu slika i te slike naplaćivati, ali nije slobodan da stan koji je u njegovom vlasništvu iznajmljuje drugima. Odlučujući o pravima duševno bolesnih osoba sud ih može povjeriti brizi medicinske ustanove koja se bavi ovim pitanjima. U vanparničnom postupku se vrši i uređenje drugih, manje važnih pravnih pitanja kao što su uređenja međa, proglašenje nestale osobe umrlom, ovjera isprava, upravljanje zajedničkim stvarima i dioba suvlasničke zajednice. Stečajni postupak Stečaj znači situaciju u kojoj preduzeće nije u mogućnosti izvršavati svoje obaveze prema radnicima, dobavljačima i drugima prema kojima ima određena dugovanja ili obaveze. Razlog pokretanja stečaja je namirenje povjerilaca – pravnih ili fizičkih osoba kojima preduzeće duguje novac. Stečajni postupak se pokreće na osnovu prijedloga za otvaranje stečajnog postupka. Ovaj prijedlog može podnijeti neko od povjerilaca ili ga mogu podnijeti rukovodioci preduzeća. U stečajnom 35 postupku sud se stara da se unovči imovina preduzeća i da se dužničke obaveze izmire. U tome sudu pomaže stečajni upravnik, osoba koju sud imenuje da upravlja preduzećem za vrijeme trajanja stečaja. Nakon što sud rješenjem imenuje stečajnog upravnika, on vrši popis imovine preduzeća, popis obaveza preduzeća i popis radnika neophodnih za funkcioniranje preduzeća. U stečaju se prekidaju svi sudski postupci koje preduzeće vodi i formira se lista povjerilaca koji imaju potraživanja prema preduzeću. Postepeno, sud i stečajni upravnik definiraju listu povjerilaca koji se svrstavaju u naplatne redove spram prioriteta za namirivanje njihovih potraživanja. Kako se imovina Stečaj je situacija u preduzeća prodaje i kako preduzeće kojoj preduzeće nije u naplaćuje obaveze koje drugi prema mogućnosti da izvršava njemu imaju, isplaćuju se povjerioci preduzeća. svoje obaveze prema Smisao stečaja ne iscrpljuje se samo radnicima i dobavljačima. u tome da se namire povjerioci. Često se u stečaju, usljed lošeg rukovođenja i općenito nepovoljne ekonomske klime koja postoji u BiH, nađu i preduzeća koja, nakon reorganizacije i isplate dugova, mogu nastaviti sa radom. Nažalost, ovo je bio rijedak slučaj, kako u BiH tako i u zemljama regiona, gdje je stečaj često bio sredstvo za obaranje vrijednosti preduzeća, odnosno jeftinog dolaska do nekretnina. Stečajni postupak u BiH pokreće se pred općinskim sudovima u FBiH, odnosno okružnim privrednim sudovima u RS-u. Postupak u slučaju upravnog spora Kada državni organ odlučuje o pravima nekog građanina, on donosi odluku u pisanoj formi. Ova odluka naziva se upravni akt. Upravnim aktom se odlučuje o najrazličitijim pravima i obavezama kao što su: davanje ili oduzimanje državljanstva, izdavanje ličnih dokumenata, poreske prijave, davanje saglasnosti za izgradnju kuća, tržnih 36 centara ili fabrika i mnoge druge. Organi izvršne vlasti imaju veoma široke ovlasti kada odlučuju o ovim pravima. Da bi se građani adekvatno zaštitili od države, koja je, iako Ustavom garantira mnoga prava, veoma često i ona koja ih krši, ustanovljen je institut upravnog spora. Ideja je da sud, nezavisan od organa uprave i ostatka državne vlasti, bude kontrolor rada uprave. Zato je upravni spor jedan od ključnih mehanizama kontrole zakonitosti rada organa vlasti. Upravni spor se uvijek pokreće protiv određenog upravnog akta organa uprave (organa izvršne vlasti). Pokreće se tužbom koju građanin ili pravna osoba podnosi kantonalnom/ okružnom sudu kada smatra da mu Upravni spor se pokreće je pravo povrijeđeno aktom općine, protiv određenog akta kantona ili entiteta, odnosno Sudu BiH kada smatra da je povredu prava uprave, a tuženi u tom počinio organ države BiH. Iako u sporu je onaj državni organ upravnom sporu sud nije ograničen u koji je potpisnik akta. smislu razmatranja svih eventualnih nedostataka upravnog akta, sud u praksi najviše pažnje posvećuje tome da li je prilikom njegovog donošenja ispoštovana zakonom propisana procedura. To znači, da li je stranci dozvoljeno da se izjasni o svim navodima koji joj se stavljaju na teret, da li je propisno upoznata o svojim pravima i da li su sakupljeni i vrednovani dokazi na kojima se upravni akt zasniva. Kada postupa na ovaj način, sud nema mogućnost da donese odluku koja zamjenjuje upravni akt, već ukida postojeći i vraća predmet organu uprave na ponovno rješavanje. To u praksi znači da, naprimjer, u slučaju da, entitetska poreska uprava donese rješenje kojim preduzeće kažnjava zbog neplaćanja poreskih obaveza sud može ukinuti rješenje i vratiti postupak na ponovno odlučivanje, ali ne može i neće utvrditi da li obaveza plaćanja poreza postoji ili ne postoji. U praksi se može desiti da sud poništi neki upravni akt, a državni organ ponovo donese rješenje istovjetno poništenom. Ovakve situacije dovode do pravne nesigurnosti za građane budući da dva državna organa 37 – sud i organ uprave – različito pravno tretiraju istu materiju. Registracija privrednog subjekta Registracija privrednog subjekta predstavlja najjednostavniji oblik sudskog postupka u kojem se građani ili pravne osobe obraćaju sudu radi stvaranja novog privrednog društva ili promjene vlasništva, visine kapitala ili upravljačke strukture u postojećem. U postupku registracije preduzeća kao stranka se javlja fizička ili pravna osoba koja zahtijeva upis preduzeća u sudski registar. Sud se ovdje javlja isključivo kao kontrolor zakonitosti postupka. On utvrđuje da li su ispunjeni zakonski uvjeti za upis preduzeća u registar, da li osoba ovlaštena za zastupanje preduzeća ispunjava uvjete za obavljanje te dužnosti, da li preduzeće ima osnovni kapital, da li se preduzeće može registrirati za obavljanje djelatnosti koju njegov osnivač želi obavljati i slično. Ovaj posao suda donekle je olakšan činjenicom da značajnu ulogu u ovom postupku igraju i notari – javni bilježnici. Oni izrađuju osnivačke akte preduzeća kojima se reguliraju odnosi između osnivača i utvrđuju vlasnička prava unutar preduzeća i kontroliraju njihovu zakonitost. Pravo na pravedno suđenje U demokratskim društvima sam pristup građana sudskoj zaštiti nije dovoljan garant kvaliteta pravosuđa. Kvalitet pravosuđa definira se praćenjem većeg broja različitih parametara. Tamo gdje se ovi parametri poštuju, smatra se da je realizirano pravo na pravedno suđenje. Kao što smo već naveli, u našoj je zemlji ono definirano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. U prvom redu, pravo na pravedno suđenje znači da li 38 sud sudi u razumnom roku. Da li postoji kašnjenje suda u radu pojedinih predmeta, da li se, ukoliko kašnjenje postoji, ono osobito ispoljava prema određenim predmetima ili prema određenim strankama, da li sud odugovlači sa rješavanjem po žalbama, te da li sud postupa efikasno. Razuman rok ne podrazumijeva neki jasno definiran rok postupanja suda u predmetima. Razuman rok znači da sud Pravo na pravedno suđenje nije neopravdano neaktivan. Primjera jedno je od elementarnih radi, u parničnom postupku koji smo naprijed razmotrili, sud ima obavezu da ljudskih prava. zakaže glavnu raspravu trideset dana nakon održavanja pripremnog ročišta. Ovo se pravilo gotovo nikada ne poštuje, osobito na većim općinskim/ osnovnim sudovima budući da zbog velikog broja predmeta sudije jednostavno ne mogu stići da postupaju u zakonom zadanim rokovima. U takvoj situaciji nema povrede prava na pravedno suđenje. No, situacija u kojoj je prosječno kašnjenje suda u postupku tri mjeseca, a u konkretnom predmetu između pripremnog ročišta i glavne rasprave prođe godina dana smatrat će se povredom prava na pravedno suđenje. Pri utvrđivanju djelovanja suda uzima se u obzir i postupanje stranaka u postupku. Ako neko ne prisustvuje ročištima, neopravdano zahtijeva odlaganje ročišta, sudu ne Sud se mora starati da se dostavi tačnu adresu na koju mu se šalju dokumenti u vezi sa suđenjem ili suđenje završi u razumnom često mijenja punomoćnike, smatra roku. se da svojim radnjama doprinosi odugovlačenju postupka, pa se zato ne može pozivati da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Žalbe zbog nepostupanja sudija u razumnom roku podnose se VSTV-u. Kada VSTV ustanovi da su žalbe osnovane, donosi disciplinske mjere, najčešće smanjenje plaće, što je vid kazne za sudije koje nisu ažurno obavljale posao. Ustavni sud BiH je, štiteći pravo na pravedno suđenje, u većem broju apelacija građanima koji su se žalili na povredu ovog prava, zavisno od okolnosti slučaja, 39 dodjeljivao naknade, koje su se kretale u rasponu od 150 do 750 KM za svaku godinu kašnjenja postupka. Nadalje, pravo na pravedno suđenje podrazumijeva nezavisnost i nepristrasnost suda. Pored ličnih kvaliteta sudija, o kojima smo već govorili, to podrazumijeva i način izbora sudija u jednoj zemlji, te da li su i u kojoj mjeri vansudski faktori (pritisak građana, političara, medija) utjecali na donošenje odluke u određenom predmetu. Izbor sudija u našoj zemlji je nezavisan i naši sudovi, budući da sudije i tužioce bira VSTV, zadovoljavaju kriterij nezavisnosti, koji se zahtijeva pri izboru sudija. S druge strane, svaki konkretan slučaj u kojem sudija podlegne pritisku medija, građana i javnosti ili primi određenu naknadu za favoriziranje strane u postupku valja dokazati. I stranke u postupku jedne Primjera radi, sumnju pobuđuju situacije moraju se ponašati u kojima sudija općinskog/osnovnog odgovorno. suda ima veliki broj presuda koje kantonalni/okružni sudovi ukidaju ili vraćaju na ponovno odlučivanje, ali ni to nije pouzdan dokaz. Naime, može se naprosto raditi o lošem kvalitetu sudskog odlučivanja, a ne o korupciji. Sumnju pobuđuju i situacije u kojima optuženi u prvostepenom postupku za organizirani kriminal dobije veoma visoku zatvorsku kaznu, a u drugostepenom postupku bude oslobođen. No, i ovdje moramo biti oprezni: sud slobodno cijeni dokaze u svakom konkretnom slučaju i pored grešaka, moguća su i različita pravna shvatanja određene norme. Ove primjere navodimo da bismo pokazali da etiketiranje sudija i tužilaca, a osobito sudija kao korumpiranih nije opravdano i da u svakoj konkretnoj situaciji postojanja sumnje prijava tužilaštvu i disciplinskom tužiocu VSTV-a predstavlja jedini siguran put ustanovljenja da li je sudija ili tužilac zloupotrijebio svoj položaj. Pravo na pravedno suđenje u krivičnim stvarima uključuje i pretpostavku nevinosti. Ona znači da se svako smatra nevinim dok mu se pred sudom ne dokaže krivica. 40 Historijski gledano, ova se zabrana najprije odnosila na zabranu sudijama da u postupku favoriziraju tužioce. U savremenom kontekstu važno je naglasiti da veliku odgovornost za poštivanje ovog principa imaju javne ličnosti i mediji, koji mogu utjecati na kreiranje stavova kod šire javnosti. U javnom je govoru nedopustivo nekoga ko nije pravosnažno osuđen nazivati kriminalcem, lopovom, zločincem, osuđenikom. Pravo na pravedno suđenje obuhvata i pravo osoba da se u sudskom postupku služe svojim jezikom ili da dobijaju dokumente koji se koriste u sudskom postupku na jeziku koji razumiju. Imaju i pravo da u toku sudskog postupka njihovi punomoćnici ili oni lično ispitaju svakog svjedoka i ospore svaki dokaz Pravo na pravedno koji se iznosi protiv njih. Prilikom odbrane u krivičnim stvarima, osobe suđenje podrazumijeva moraju imati branioca, a ako branioca i nezavisnost i ne mogu priuštiti, dužnost je države nepristrasnost suda. da im omogući besplatnog branioca, tzv. branioca po službenoj dužnosti. Najzad, s ciljem jednakosti stranaka u postupku, pravo na pravedno suđenje obuhvata i pravo na jednake uvjete za pripremanje odbrane optuženog. To znači da advokat optuženog mora imati adekvatno vrijeme da se pripremi za odbranu, da prouči sve dokumente, da pozove svjedoke, vještake i pripremi druge dokaze koje namjerava izvesti tokom sudskog postupka. U ovome on ne smije biti tretiran drukčije od tužioca ili drugog protivnika u sudskom postupku. Pri ocjeni dokaza, sud je dužan objasniti na čemu se zasniva njegova presuda i nije dužan obrazlagati svaki dokaz pojedinačno, ali je dužan obrazložiti zašto je odbio da određene dokaze uzme u razmatranje. Ostvarenje prava na pravedno suđenje predstavlja najviši ideal kojem stremi pravosudni sistem svake demokratske zemlje. U svakom pojedinačnom postupku u kojem 41 građanin sumnja da mu je ovo pravo povrijeđeno, on može, kod svakog nadležnog suda višeg stepena, zahtijevati ocjenu poštivanja ovog njegovog prava, a može i, ukoliko ga svi sudovi u BiH sa njegovim zahtjevom odbiju, tražiti zaštitu pred Evropskim sudom za ljudska prava. No, zbog dinamičnosti društvenih odnosa i suprotstavljenih interesa koji postoje u svakom ljudskom društvu, teško je reći da li sudovi u jednoj zemlji pravedno sude, odnosno da li je pravedno suđenje realizirano od strane pravosudnog sistema u cjelini. U ovom nam se smislu kao najkorisniji instrument mjerenja čini Pretpostavka nevinosti: povjerenje građana u sudski sistem. svako se smatra nevinim Potrebno je mnogo truda i vremena da dok mu se pred sudom ne se povjerenje građana, koje je ozbiljno za vrijeme i nakon ratnih dokaže krivica. narušeno dešavanja u BiH, vrati. Pravni okvir rada sudova i tužilaštava je, smatraju eksperti, dobro postavljen. Neophodno je da selekcija i obuka sudijskih kadrova ostane na postojećem, visokom nivou kako bi se očuvala njihova nepristrasnost i kvalitet rada. No, nerealna su očekivanja da pravosuđe bude generator širih društvenih promjena, ekonomskih reformi i povećanja sigurnosti građana. Sigurno je da ono ima važnu ulogu u mnogim aspektima naprijed navedenih problema, ali budući da je samo jedan od tri stuba vlasti u našoj zemlji, širi društveni angažman, koji uključuje druga dva stuba vlasti, akademsku zajednicu, kao i građanstvo, neophodan je da bi se unaprijedili društveni odnosi u našoj zemlji. 42 43 44