close

Enter

Log in using OpenID

cijeli dokument u PDF formatu možete pročitati na ovom

embedDownload
Bitka na Sutjesci
(njemačka operacija Schwarz)
Velike partizanske bitke na Sutjesci i Neretvi započele su u prvoj polovici svibnja
1943. Vođene su preko 1000 kilometara daleko od savezničkih snaga. Bile su to
teške bitke protiv daleko moćnijeg neprijatelja.
Prema knjizi Viktora Kučana „Borci Sutjeske“ Beograd 1996., na Sutjesci su ratovale
1., 2. i 3. Dalmatinska brigada te druge samostalne ili zajedničke jedinice.
Partizanske snage brojale su ukupno oko 18 000 boraca i 3 000 ranjenika. Knjiga
sadrži osobne podatke o svakom učesniku, ime, prezime, datum, mjesto i općinu
rođenja, nacionalnost, socijalnu pripadnost itd.
U dalmatinskim jedinicama ratovalo je 5 774 boraca rođenih na području 19
dalmatinskih općina, a 2 506 ih je poginulo, što je skoro polovica. Bila je to mladost
Dalmacije jer ih je 70% bilo mlađe od 25 godina. Njihova imena nalaze se na
spomenicima, spomen obilježjima i muzejima na centralnom mjestu ratnih
događanja, ali i u njihovim rodnim mjestima širom Dalmacije. O njima su snimljeni
filmovi, njihova djela su priznata u cijelom svijetu jer su oni stvarali hrvatsku i svjetsku
povijest.
Između 5. i 9 lipnja 2. Dalmatinska brigada izgubila je preko 300 boraca (poginuli i
ranjeni), ali je uspjela odbaciti neprijatelja. Nakon toga slijedi izvještaj brigade
Vrhovnom štabu:
„ Nijemci nadiru sve jačim snagama i sve upornije. Mi smo izgubili 2 trećine svoga
ljudstva, ali računajte na nas kao da smo u punom sastavu.“
Tijekom 32 dana operacije Schwarz njemačko i talijansko zrakoplovstvo sa
aerodroma Mostar, Butmir, Rajlovac i Skadar izvršilo je oko 2 000 borbenih,
izviđačkih i drugih letova protiv jedinica operativne grupe NOVJ.
Antifašistički spomenici i spomen obilježja postavljena su na područjima većeg broja
neretvanskih župa. Na žalost, neki od tih spomenika, za vrijeme Domovinskog rata,
su srušeni ili oštećeni. Uglavnom su zapušteni i napušteni.
Dalmatinski partizani – učesnici bitke na Sutjesci 15.05. – 15.06.1943.
OPĆINA
Benkovac
Biograd
Brač
Drniš
Dubrovnik
Hvar
Imotski
Knin
Makarska
Metković
Omiš
Ploče
Sinj
Split
Šibenik
Trogir
Vis
Vrgorac
Zadar
UKUPNO
UKUPNO BORACA
86
54
140
74
18
145
180
568
362
58
245
231
318
1 091
1 316
435
43
249
161
5 774
Slika 1 Spomenik palim partizanima Bitke na Sutjeski
POGINULO
43
36
86
26
3
84
79
235
188
20
141
114
120
557
535
228
17
124
70
2 506
. Zbijeg
Spas nemoćne djece, žena i starosti nagovjestio je zbjeg prema južnoj Italiji i Egiptu. Zbjeg je
počeo u jesen 1943 i trajao do kraja Drugog svjetskog rata. Prema objavljenim podacima u
zbjegu je boravilo86 39 674 osobe od čega u južnoj Italiji 872, a u Egiptu 28 120 osoba. 3
682 osobe su mobilizirane u jedinice NOVJ u južnoj Italiji. Najveći broj izbjeglica (33 949) je
bio iz Dalmacije. Prvi dio zbjega otišao je sa Visa 30. prosinca 1943, a posljednji dio vratio se
iz Egipta 26. ožujka 1946.
85. Ante Gradac – Graci, pleme u Zapadnoj Plini, Metković 2009, str. 28
86. Miroslav Ćurin – List poruka borca od 10. rujna 1985
Fotografija br. 39., grupa izbjeglica
Krajem siječnja 1944 zbjeg je krenuo sa područja današnjeg Grada Ploča. Izbjeglice sa
neretvansko biokovskog područja dopraćene su u uvalu Dobrogošće u Baćini gdje je bila
glavna ukrcajna luka. Zbog nevremena i lošeg brodovlja, a najviše zbog njemačkih patrolnih
čamaca putovanje je bilo veoma rizično. Pratnju i ukrcaj osiguravale su manje partizanske
jedinice. Osim partizanskih brodova prijevoz su obavljali i saveznički brodovi 87. Srećom sve
grupe upućene iz Baćine prevezene su do Visa i dalje do Afrike. Istina je da su njemačke
patrole u dva navrata vidjeli brodove koji su došli po izbjeglice, ali nakon sukoba brodovi su
se udaljili, a izbjeglice su se razbježale.
Fotografija br. 40.,Uvala Dobrogošće u Baćini.
87. Mate Barbić – Zbjeg sa biokovsko neretvanskog područja u južnu Italiju i Elshatt, Zbornik Biokovo u NOB,
Split 1983, str. 771
Od kraja veljače do početka lipnja 1944 u jedanaest vožnji od Baćine do Visa je prebačeno 1
500 ljudi. Najveći broj izbjeglica je otišao iz Baćine, Briste, Podace i Zaostroga. Iz ovih
mjesta u zbjeg je otišlo preko 50% civilnog stanovništva.
Samo iz Baćine u Elshattu je boravilo više od 200 osoba od čega ih je tamo umrlo 19 osoba
uglavnom djece i starijih osoba. Također u zbjeg su odlazili i stanovnici iz nekih neretvanskih
župa i to iz Pasičine, Pline, Desana, Slivna i dr.
Ipak mnogi nisu uspjeli otići sa zbjegom i mnogi će još stradati ili biti deportirani u zatvore i
logore na prostoru NDH ili Njemačke.
Čim su izbjeglice stigle počeli su se privikavati i organizirati život. Utvrđeni su logori po
rajonima, a rajoni po šatorima. Osnovan je centralni odbor zbjega, a zatim logorski i rajonski
odbori koji su vodili cjelokupnu brigu oko zbjega. U Elshattu je rođena Jelka Gradac kći
Dujina, udana Glamuzina kao i mnoga druga djeca.
3.10. Prisilno iseljavanje Dalmatinaca
Po zapovjedi njemačkog generala Lothara Rendulića u proljeće 1944 iz Dalmacije je nasilno
iseljeno oko 30 000 Hrvata.109 U to vrijeme nijemci se pripremaju za iskrcavanje savezničke
vojske , pa su 18. ožujka u Metković doveli 980 muškaraca (od 16 do 60 godina starosti) sa
Mljeta, Korčule, Hvara i Pelješca.110
Ta tragedija zadesila je najviše srednju i južnu Dalmaciju. Sa pojedinih područja iseljena su
cijela sela. Ovo etničko čišćenje Nijemci su izveli na vrlo surov način tjerajući stanovnike bez
obzira na vremenske ili bilo koje druge uvjete da pješice idu do Metkovića, a zatim ih krcali
kao stoku i prevozili u logore u Bosni i Slavoniji. Ovu evakuaciju su prešutno prihvatile vlasti
NDH i pridružili se pomagajući nijemcima u deportaciji svojih sunarodnjaka. Nesretnici su
završavali u pripremljenim logorima na Ali Pašinom Mostu kod Sarajeva, Iloku, Osijeku i
drugdje.
O prisilnoj evakuaciji stanovništva pisao je ustaški ministar Edo Bulat njemačkom poslaniku u
Zagrebu no od toga koristi nije bilo. Njemačka vojska se je ponašala kao okupatorska vojska
ne slušajući svoje saveznike.
Fotografija br.58, Njemački general Lothar Rendulić Slika preuzeta iz Kronike
antifašistički Split, 2011, str 615
109. Udruga antifašista Split – „Antifašistički Split kronika 1941-45“, Split 2011,
str. 612
110. M.Ujdurović –Biokovsko neretvansko područje u NOB-i i socijalističkoj
revoluciji,Split 1983,str.263
Tako je deportirano oko 30 000 Dalmatinaca, a oko 30 000 je otišlo
zbjegom u Afriku i Italiju što znači da je 60 000 ljudi iseljeno iz Dalmacije.
Egzodus dalmatinaca je započeo u rano proljeće 1944 tj. 19. ožujka na dan sv. Josipa.
Njemačka vojska organizirala je ofenzivu čiji cilj je bio upravo čišćenje terena od
stanovništva. Metković je bio grad u kojem su dovodili žene, djecu i starost. Radilo se o
stanovnicima južne i srednje Dalmacije. U Metkoviću je vršen raspored i organizacija stočnih
vlakova bez voznog reda.
Od neretvanskih župa, kao i do tog momenta, najviše je stradala Pasičina i Plina, ali nisu bile
pošteđene ni druge župe. Uhićeni su i mnogi Borovčani, čija sela su po prvi put spaljena, a
otjerani su i Desanci, Slivanjci i drugi. Nijemci nisu nikome vjerovali već su svakoga vidjeli
kao mogućeg neprijatelja.
Njemački vojnici su tragali po brdima i sve one koje su sakupili sakupljali su u grupe koje su
pješke upućivane ili bile prevažane u pravcu Metkovića. Sa Biokova put je vodio
Napolenovom cestom od Turije preko Vrgorca do Metkovića. Tako je potjerana jedna grupa
iz Pline (oko 30 uhićenika) pješice iz Puljana, preko Crnog vira i Borovaca u Nova Sela
odakle su njemačkim kamionima odvezeni u Metković.
Ostale grupe sakupljene u župama Baćine, Briste, Graca itd sakupljani su i vlakom preko
Rogotina i Komina voženi do Metkovića. Čišćenje terena i sakupljanje stanovništva obavile
su njemačke postrojbe iz 118 i 369 divizije te cijeli šesti ustaški zdrug. Ukupno je angažirano
između 2500 i 3000 neprijateljskih vojnika, koji su se nekoliko dana kretali po vrletima
Biokova ubijajući i pljačkajući te odvodili goloruko civilno stanovništvo.111
Toj sili partizani se nisu mogli ozbiljnije suprotstaviti. Naime, glavne partizanske snage tada
su bile na Visu gdje je vršeno obučavanje i formiranje većih partizanskih postrojbi.
19. ožujka 1944. Okupator je opkolio Biokovo sa svih strana. Naoružani do zuba krenuli su iz
svih garnizona i istovremeno započeli akciju koja je možda bila i najopsežnija u čitavom ratu.
Sva naselja koja su se nalazila od Makarske do Ploča sa morske strane i Napoleonove
ceste, koja vodi Kule Norinske do Turije, bola su određena za pretres, pljačku i iseljavanje
stanovništva.
Mnogi mladi ljudi teško će danas povjerovati da je bilo moguće, odnosno, da je uopće
izvršen takav genocid nad golorukim civilnim stanovništvom. Strahotre koje su počinili
njemački vojnici i ustaše teško je opisati i sveobuhvatno čitateljima predočiti.
Odlučio sam nešto detaljnije opisati strahote koji su ovom prilikom zadesile Plinu. 1944 je
četvrta ratna godina i cijelo to vrijeme sela su pljačkana, paljena, a stanovništvo spašavajući
goli život nije obrađivalo polja.
111. D. Pipinić, „Ratni Kotar Metković u NOB-i“, Split 1986, str. 310
Nitko više ne spava u kućama već se krije po pećinama i jamama. Vlada velika glad, a
mnoštvo ljudi je bolesno zbog izgladnjelosti i loših uvjeta života. Mnogi su otišli u partizane,
zbjegove u Italiju i Afriku ili su u logorima. Muškarci se kriju duboko u brdima i teško ih je
locirati, a u blizini sela kriju se žene s djecom i starost koja nije mogla ili nije htjela ići dalje od
svojih kuća. I upravo ta djeca, njihove majke i starija čeljad su pohvatani i prisilno odvedeni u
Metković, a od tud u logore.
U ovoj akciji koja je trajala nekoliko dana temeljito su pretražena sva plinska sela i prostor
oko sela. Sve što nije bilo popaljeno i opljačkano do tata učinjeno je sad. U Plini na kućnom
pragu strijeljan je Jure Krstičević i njegovu ženu Tunu, Ivana Rončevića, Matu Gradca, Stanu
Gradac udovicu Pera i Ivu Gradac udovicu Ante. Sa sobom su poveli sve koje su mogli
pronaći:
U Plini Zapadnoj;
- Grebine
ukupno
6 osoba od čega 2 djece,
-Radoši
ukupno
9 osoba od čega 2 djece
-Podgradina
ukupno
1 osoba,
-Janjići
ukupno
4 osobe,
-Kod Kule
ukupno
10 osoba od ćega 4 djece,
-Peračko Blato
ukupno
10 osoba od čega 6 djece,
-Resna Kosa
ukupno
9 osoba od čega 3 djece,
-Crnoća
ukupno
3 osobe od čega 2 djece,
-Podžuželj
ukupno
6 osoba od čega 2 djece,
-Dumonjac
ukupno
12 osoba od čega 5 djece i
-Radaljac
ukupno
4 osobe od čega 2 djece.
74 osobe od čega 27 djece
Ukupno
U Plini Istočnoj;
-Eraci
ukupno
18 osoba od čega 10 mdjece,
-Karamatići
ukupno
19 od čega 13 djece,
-Vrbici
ukupno
1 osoba,
-Parmaćima
ukupno
4 osobe od čega 3 djece,
-Popovcima
ukupno
4 osobe od čega 2 djece,
-Puljanima
ukupno
11 osoba od čega 5 djece i
-Zmijarevićima
ukupno
2 osobe.
Ukupno
49 osoba od čega 33 djece
Sveukupno
123 osobe od čega 60 djece.
Neka djeca imala su sreće i sasvim slučajno su izbjegla okruženje i odlazak u logore:
Prvi slučaj
Najveći broj djece nijemci su pronašli u jednoj jami na području Botuše (tromeđa KO Baćine,
Pline i Pasičine). Djeca sa majkama bili su skriveni u dubokoj jami, ali su bili prisiljeni izaći i
priključiti se ostalim uhićenicima. Nijemci su u jamu ubacili bombe kako bi bili sigurni kako
nitko u njoj nije ostao. Ipak u njoj je ostalo šestoro djece koja su prošla bez ikakvih ozljeda.
Bombe su eksplodirale na dnu jame, a djeca su se nalazila u strani višeg predjela.
Spašeni su: Dana Krstičević (16), Dragica Krstičević (13), Stipan Krstičević (11), Ostojić
Mirko (11), Ostojić Dušan (9) i Ostojić Biserka (9).
Drugi slučaj
Među uhićenicima iz Karamatića koji su sprovedeni na željezničku stanicu u Kominu nalazile
su se obitelji Ivana i Mije Malete. Maleta Josip Ivanov (6) i Maleta Neda Mijina (10) te još
neka djeca dok su čekali dolazak vlaka udaljili su se od željezničke stanice. Tako nisu
ukrcani, a pošto su naknadno otkriveni, vraćeni su u Plinu. Ostalu djecu i ženu Ivana Malete
spasio je njihov rođak Raič, tada visoki dužbnosnik u NDH. Izdvojio ih je iz kolone i osobno
dopratio u vlastiti stan u Vinkovcima gdje su živjeli do kraja rata.
Svi uhićenici sprovedeni su do Metkovića i transportirani u logore Ali Pašin Most – Sarajevo,
Ilok i Osijek. Tamo su ostali zatočeni sve do kraja rata, a braća Zmijarević (Mate 13 i Ivan 10)
pronađeni su nakon 14, odnosno 18 mjeseci nakon uhićenja. U Iloku je umrla Štrbić Joza ud
Jure i Radoš Iva žena Mate, starica sa 75 godina života.
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
1
File Size
811 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content