POLITIKA EKONOMSKE DEMOKRACIJE
– PROMJENA EKONOMSKE PARADIGME
Studeni, 2014.
1
SADRŽAJ:
1. Uvod
2. Analiza trenutne situacije
3. Strategija
4. Ciljevi
5. Taktički alati
6. Transformacija i financijski instrumenti
7. Sažetak
8.
Literatura
2
1. Uvod
Zadrugarstvo kao kulturni, društveni i gospodarski pokret nastalo je početkom 19. stoljeća, s
naročitim uspjehom u Velikoj Britaniji. Koristimo pojam 'pokret' tako da naglasimo činjenicu da
je ono što je tada ljudima zaokupilo maštu bilo mnogo više od potrošačkih i radničkih zadruga
koje su u to vrijeme bile neispitani oblik poduzetništva. Zadružni pokret bio je društveni i
kulturni pokret jer se zalagao za bolje radničke uvjete i bolje obrazovanje. Bio je to i ekonomski
pokret jer je pokušao izmijeniti ravnotežu ekonomske moći od vlasnika kapitala prema
demokratskoj kontroli radnika-članova poduzeća. Zadružni poslovni model doživio je početni
uspjeh u provedbi Roberta Owena, jednog od svojih osnivača. Filozofiju pokreta promicala je
skupina mislilaca koje su Marx i Engels okarakterizirali 'utopijskim socijalistima'. Pojam
'socijalizam' prvi se put koristi 1827. godine da se opišu Owen i njegovi sljedbenici.
Tijekom druge polovice 19. stoljeća druge glavne struje društvene i gospodarske misli odbacuju
zadrugarstvo kako u teoriji tako i u praksi. Konkretno, Engels je 1880. godine objavio kritiku
utopijskog socijalizma što je potaknulo one koji su tražili radikalne društvene promjene da
skrenu svoju pozornost prema Marxu i socijalističkoj ljevici u nastajanju. Moglo bi se ustvrditi
da su Marx i Engels za više od jednog stoljeća zakočili kapacitet zadružnog pokreta da potakne
radikalnu društvenu promjenu. Pored toga, britanska vlada nije ni pokušala potaknuti zadružni
gospodarski model. Taj je proces ostavio otvoren put za druge struje političke misli 19. stoljeća
da sazriju u tri velika '-izma' 20. stoljeća: komunizam, fašizam i liberalni kapitalizam. Međutim,
iz svih previranja u 20. stoljeću se ispostavilo da nijedan od ta tri modela nije u stanju dati
stabilan društveni poredak - poredak koji je ekološki, socijalno i ekonomski održiv. Ove tri
karakteristike danas su minimalni uvjeti za ostvarenje uspješnog društvenog poretka.
Nakon više od stoljeća zanemarivanja, zadružni pokret doživljava renesansu. Iznenađuje da
danas u svijetu zadružni pokret ima članstvo od preko 800 milijuna ljudi i zapošljava na više od
100 milijuna radnih mjesta. To je 20% više nego što osiguravaju sve multinacionalne
korporacije zajedno, a što je ostvareno unatoč žestokim naporima korporacija da privatiziraju
profitabilne zadruge. Usprkos tome, mora se priznati da zadrugarstvo, kao društveni i
ekonomski ideal, nije dio današnje kolektivne svijesti. U vremenu koje je opčinjeno blještavilom
globalizacije i robom široke potrošnje, zadruge djeluju starinski – kao društveni klubovi naših
baka ili djedova.
3
Četiri čimbenika pomogla su udahnuti novi život zadrugarstvu:
1. kolaps komunizma je diskreditirao marksistički brand 'znanstvenog' socijalizma, a oni
koji traže ozbiljne društvene promjene ponovo su se okrenuli zadružnom pokretu.
2. gospodarski problemi tradicionalne zapadne kapitalističke demokracije jasno su
pokazali nedostatke dominantnog društvenog poretka rođenog iz velikih sukoba 20.
stoljeća.
3. britanska laburistička vlada je 1997. godine dala punu potporu onome što su nazvali
'treći sektor i socijalno poduzetništvo'. U suštini, to je bilo prepakirano zadrugarstvo koje
je pomoglo proširiti percepciju javnosti o tom fenomenu. Te neprofitne organizacije i
organizacije samopomoći učinile su alternativne ekonomske modele vidljivijima u
zemljama engleskog govornog područja.
4. pojavljuje se sve više gospodarskih i znanstvenih dokaza i primjera koji sugeriraju da
zadrugarstvo nije utopijski koncept, nego da je potpuno ostvariv kada se uloži razuman
napor da ga se provede u praksu.
Britanski kapitalisti 19. stoljeća su bili motivirani odbaciti zadružni ekonomski model želeći
očuvati klasne privilegije. I naravno, britanska je vlada bila dužna održavati sve skuplje i
nemirno carstvo za čije arhitekte zadruge nisu bile dobar ekonomski model. Suštinska kritika
Marxa i Engelsa da utopijski socijalisti ne razumiju važnost klasne borbe i nemaju teorijsku
analizu da je podupru, ispravna je. No, njihov je argument neuvjerljiv jer nas je 20. stoljeće
naučilo da prihvaćanje klasne borbe ne zahtijeva odbacivanje koncepta zadružne ekonomije.
PROUT (Progressive Utilization Theory), primjerice, obuhvaća i zadružnu ekonomiju i teoriju
klasa i klasne borbe. Nova ekonomska kretanja sugeriraju da je zadrugarstvo, kao društveni i
ekonomski ideal, u 21. stoljeću ne samo moguće, nego i nužno. Jedan je od ciljeva ove politike to
i predstaviti.
4
2. Analiza trenutne situacije
Liberalizam – Intervencionizam – Ekonomska demokracija
Veliki sukob koji se trenutno vodi između neoliberalnih ekonomista i onih koji zagovaraju
intervencionizam niti je velik, niti je sukob, ruku na srce. Obje strane podržavaju, slave i brane
kapitalizam. Ta njihova 'debata' oko manje ili više državnog utjecaja kako bi se podupro
kapitalizam je sporedna predstava glavnog događaja: iscrpljujuće bitke kapitalizma sa svojim
unutarnjim kontradikcijama, te sve snažnijim zahtjevima za tranzicijom prema ekonomskoj
demokraciji.' (Richard Wolf)
Iako zagovornici kapitalizma uporno ponavljaju kako postojeća ekonomija nije ni
centralizirana ni planska, u stvarnosti vidimo visoku koncentraciju ekonomske moći u rukama
nekoliko velikih korporacija, pojedinca i banaka. Oni su malobrojni, što je centralizacija koja je
– iako manje očita nego u komunističkim zemljama – gotovo apsolutna. Šačica korporacija
kontrolira sve glavne industrije, uključujući i vojnu tehnologiju, energiju, nekretnine,
bankarstvo, hranu i zdravstvenu zaštitu.
'Bez funkcionalne ekonomske demokracije ne može se postići značajnija politička demokracija.'
(Noam Chomsky)
Ekonomski odnosi i njihova kontrola uvijek su bili u rukama manjine. U kapitalističkim
zemljama pod kontrolom su pojedinaca, političara, predsjednika uprava, a u komunističkim pod
kontrolom uskog partijskog vrha. Izbor predstavnika na ključne političke pozicije u sadašnjem
demokratskom društvu ovisi o tome koga će podržati oni koji su najbogatiji. Taj nemoralni
uzajamni odnos politike i novca može se prekinuti isključivo izbacivanjem novca iz politike, a
to se može postići jedino ekonomskom decentralizacijom – demokratizacijom i time
uklanjanjem utjecaja bogatih egocentričnih pojedinaca na političke odluke.
Uzimajući u obzir da demokracija nije samo politička vrijednost, nego je i duboko ukorijenjena
u ekonomskom životu, ne radi se o problemu izbora između planske i tržišne ekonomije nego o
integriraju ovih principa u demokratske okvire.
5
Dvojica politologa, Martin Gilens sa Sveučilišta Princeton i Benjamin Page sa Sveučilišta
Nortwestern nedavno su objavili istraživanje pod nazivom Testiranje teorija američke politike:
elite, interesne skupine i prosječni građani (Martin Gilens i Benjamin I. Page (2014), Testing
Theories of American Politics: Elites, Interest Groups, and Average Citizens. Perspectives on
Politics), koje otkriva dramatične podatke o funkcioniranju demokracije, kako u SAD-u, tako
vjerojatno i u ostatku svijeta. Istraživanje se temelji na prethodnim radovima Gilensa, koji je od
1981. do 2002. godine prikupljao rezultate ankete sačinjene od oko dvije tisuće gospodarskopolitičkih pitanja. Otkrili su da važnost stavova prosječnih glasača pada na potpuno nevažnu
razinu, dok se mišljenja pripadnika gospodarskih elita i dalje uvelike uvažavaju. Implikacije su
jasne: kada se interesi elite razlikuju od interesa ostatka društva, gotovo isključivo njihovo je
mišljenje ono koje se smatra važnijim. Ovi obeshrabrujući rezultati navode nas na to da se
zapitamo kako političari koje ni najmanje ne zanimaju interesi većine njihovih birača uopće
pobijede na izborima, i, još važnije, kako budu izabrani u drugi mandat, a sve vrijeme zapravo
djeluju sukladno željama najbogatijih pojedinaca?
Dio objašnjenja leži u tome da većina glasača ne shvaća ni osnovna načela djelovanja političkog
sustava, te da im promiče to da su političari priklonjeni gospodarskoj eliti. Gilens i Page
naglašavaju da njihova saznanja ne ukazuju na to da prosječnom građaninu zbog vladinih
odluka pada životni standard. Dapače, obični građani često dobiju ono što žele, ali uglavnom
zahvaljujući činjenici da im se želje podudaraju sa željama elite. Zbog ove korelacije
preferencija navedenih skupina, glasačima je katkad teško razlučiti kome su pojedini političari
naklonjeni.
Međutim, drugi, opasniji dio odgovora može se potražiti u strategijama kojima politički vođe
pribjegavaju ne bi li došli na vlast. Političar koji prvenstveno predstavlja interese gospodarske
elite mora pronaći neki drugi način da se svidi javnosti. Takvu alternativu pružaju politike
nacionalizma, sektaštva i identiteta, politike koje se temelje na kulturnim vrijednostima i
simbolizmu, umjesto na pitanjima od životne važnosti. A kada se politička borba vodi na tom
polju, izbore dobivaju oni koji su najtalentiraniji za pobuđivanje latentnih kulturnih i
psiholoških označitelja, a ne oni koji najbolje zastupaju glasačke interese.
Na sličan način uspon religiozne desnice i kulturni rat oko "obiteljskih vrijednosti" i ostalih
6
pitanja oko kojih se društvo cijepa na dva dijela, u službi su izolacije politike od naglog porasta
gospodarske nejednakosti koji se događa još od 1970-ih. Kao posljedica toga, konzervativci su
se uspjeli održati na vlasti, i to usprkos zagovaranju gospodarsko-društvenih mjera suprotnih
interesima srednjeg i radničkog sloja. Politika identiteta je zlokobna jer povlači granicu oko
povlaštenih skupina te zahtijeva isključenje svih ostalih: onih iz drugih zemalja, drugih
vjeroispovijesti, vrijednosti ili nacionalnosti. Ovo se najjasnije ocrtava u neliberalnim
demokracijama poput Rusije, Turske i Mađarske. Kako bi ojačali glasačku bazu, čelnici u tim
zemljama se neumoljivo pozivaju na nacionalne, kulturne i vjerske simbole, čime nerijetko
raspale strasti usmjerene protiv vjerskih i nacionalnih manjina. Za režime koji predstavljaju
gospodarske elite, a koji su nerijetko i korumpirani, ovakva se igra na izborima itekako isplati.
Rastuća nejednakost u razvijenim svjetskim gospodarstvima, kao i u zemljama u razvoju,
nanosi dva udarca demokratskoj politici. Ne samo što vodi u daljnju obespravljenost srednjeg i
nižeg sloja, nego i kod elite potiče otrovnu politiku sektaštva.
Ekonomska depresija - rezultat statičnosti
Ne postoji dogovorena definicija za ekonomsku depresiju, iako većina ekonomista drži da je to
duža, teška kriza s nenormalno velikim povećanjem nezaposlenosti i elementima panike.
Američki Nacionalni zavod za ekonomska istraživanja (National Bureau of Economic Research),
kojim predsjeda James M. Potreba, profesor ekonomije s MIT-a, ekonomsku recesiju definira
kao razdoblje u kojem postoji negativni realni gospodarski rast tijekom tri četvrtine godine
(devet mjeseci).
U posljednjih 150 godina, kapitalistička ekonomija dosljedno je prolazila kroz cikluse rasta i
pada. Nakon godina industrijske ekspanzije slijedile su godine depresije – „the bull market by
the bear market“. Ove depresije nisu nastajale zbog oskudice. Njih karakterizira višak
proizvodnje dok ljudima istodobno nedostaje novca za kupnju osnovnih roba. U korijenu
ekonomske depresije leže kontradiktornosti koje su svojstvene kapitalizmu. Tvrtke traže načine
kako povećati dobit i smanjiti troškove te istodobno zadržati ili povećati tržišni udio. Stoga
postoji stalni pritisak na povećanje učinkovitosti i smanjivanje troškova rada. Kada se posao
počne usporavati, tvrtke otpuštaju radnike. Tada raste nezaposlenost i realne plaće se smanjuju,
kupovna moć običnih građana pada i oni kupuju manje, što rezultira smanjenjem prodaje u
svim industrijama. Na taj način globalni kapitalizam stalno pili na granu na kojoj sjedi.
7
Nezaposleni se definiraju kao ljudi koji su bez posla i koji aktivno traže posao. Tu se ne ubrajaju
kronično nezaposleni koji su odustali i prestali tražiti zaposlenje. U Sjedinjenim Američkim
Državama 9,8% radne snage, 15,1 milijuna ljudi bilo je nezaposleno studenog 2010. godine, ali
ukupna nezaposlenost je bila gotovo dvostruka - 16,8%.
Nezaposlenost među
Afroamerikancima je viša od prosjeka; u pet država službena stopa prelazi 20% a među
Indijancima u rezervatu Pine Ridge, nezaposlenost se približava stopi od 80%. Svaka osoba u
svijetu koja želi raditi, ali ne može naći posao, proživljava ekonomsku depresiju. Mnoge
zajednice, regije, pa čak i zemlje isto tako pate od depresije.
Hrvatsko gospodarstvo već šestu godinu bilježi negativan rast, a ove će godine zabilježiti pad
aktivnosti za 0,8 posto, dok se 2015. godine očekuje porast za 0,5% – stoji u jesenskim
prognozama Međunarodnog monetarnog fonda. Stopa nezaposlenosti, pak, nakon lanjskih 16,6
posto, u ovoj bi godini mogla dosegnuti 16,8 posto; u 2015. godini –17,1%. Banke u Hrvatskoj u
prvih su šest mjeseci ove godine ostvarile dobit prije oporezivanja u ukupnom iznosu od 1,26
milijardi kuna, kako pokazuju privremeni nerevidirani podaci za 31 banku koje je objavila
Hrvatska narodna banka. To je, u odnosu na nerevidirane podatke HNB-a za prvo polugodište
2012. godine, smanjenje bruto dobiti banaka za 40,98 posto, ili za 877,3 milijuna kuna. (izvor:
Lider.hr)
P. R. Sarkar, utemeljitelj Prout-a (Progressive utilization theory) uzrok depresije vidi u
kapitalističkoj eksploataciji: 'U ekonomskoj sferi depresija je neizbježna – kako u kapitalističkim
tako i u komunističkim zemljama – zbog svojstvene, intenzivne i urođene statičnosti. Ekonomska
depresija je zapravo jasni rezultat supresije, represije i opresije – a što je eksploatacija. Kada
eksploatacija dosegne točku kulminacije, mobilnost i tempo društva svede se gotovo na nulu. U
takvom stanju, dakle u točki kulminacije, prirodna je eksplozija. Ovakva perspektiva, da se i
kapitalistička i centralizirana državna ekonomija suočavaju s istom opasnošću, neuobičajena je.
Kad većina ljudi u bilo kojem gospodarstvu nema koristi od gospodarskog rasta, kad je njihov
rad u stvari samo eksploatiran, društvo gubi svoju dinamiku i postaje statično.
Način da se izbjegne ekonomska depresija je stvaranje lokalne kooperativne ekonomije.
Dizajnirana za zadovoljenje potreba i težnji stanovništva, kooperativna ekonomija može
ponekad doživjeti razdoblja s malo ili ništa ekonomskog rasta jer pauza je prirodna pojava. No,
kad proizvodnja nadmašuje potražnju, na primjer, umjesto otpuštanja radnika, zadruge
8
naprosto smanje ukupno radno vrijeme.
Prvi nedostatak globalnog kapitalizma: Prekomjerna akumulacija
Proces masovnog bogaćenja male grupe ljudi, a osiromašenja velike većine nije posljedica
napornog rada ili znanja te male grupe, nego proizvod uzastopnih podvala sociopatskog sustava
koji je osmišljen tako da favorizira tu malu grupu. Širenje nejednakosti stvara začarani krug u
kojem su bogatstvo i moć sve više koncentrirani u rukama nekolicine, ostavljajući ostale da se
bore za mrvice.
Ovakav sustav, zasnovan na ideji o beskonačnom bogaćenju – neodrživ je. Razlozi su sljedeći:
1. Pravo na osobno vlasništvo i njegova akumulacija može se protezati samo do točke u
kojoj ne ugrožava ekonomska prava ostalih.
2. Materijalni resursi su ograničeni. Velika akumulacija u rukama manjine onemogućava
ostale da se razvijaju na materijalnom nivou.
3. Ekonomska sloboda pojedinca ne bi trebala biti suprotna interesima društva.
4. Uvijek treba imati na umu da vrijednost novca leži u njegovu korištenju. Novac koji
miruje je bezvrijedan, a oni koji ga ne puštaju u opticaj odgovorni su za nepravdu i
neimaštinu.
Globalno, osamdeset i pet najbogatijih ljudi na svijetu bogato je koliko i najsiromašnija polovica
svjetske populacije. Tih najbogatijih osamdesetipetoro ukupno posjeduje oko tisuću milijardi
funti, što je otprilike vrijednost ukupne imovine najsiromašnije skupine svjetskog stanovništva
koju čini čak tri i pol milijarde osoba.
Francuski profesor ekonomije Thomas Piketty, ustanovio je da nejednakost u kapitalizmu nije
slučajna, već da je rastuća nejednakost izraziti proizvod kapitalizma. Kao središnju
kontradikciju kapitalizma Piketty identificira pojavu u kojoj je prinos na kapital veći od stope
rasta ekonomije, što bogate čini sve bogatijima. Isto tako, on formulom definira točku u kojoj
prekomjerna akumulacija počinje uzrokovati ekonomsku stagnaciju. Piketty stavlja naglasak na
nejednakosti koje su rezultat stečenog bogatstva, a ne na razlike u plaćama, jer je suvremena
nejednakost u bogatstvu (imovini) znatno veća nego nejednakost u plaćama.
9
Uobičajeno je i očekivano da će ljudi za različite poslove primati nejednake plaće. Doduše, i
među plaćama nejednakost izrazito raste pa se može pratiti kako omjer plaća generalnog
direktora i radnika biva sve veći, odnosno kako visoki menadžment sam sebi isplaćuje sve više i
više novčane naknade. Prosječna plaća radnika je od 1978. do 2012. rasla 5,4%, dok je plaća
direktora rasla 875%. Godine 1965. prosječna plaća radnika je bila 20 puta manja od plaće
direktora, a 2012. je oko 200 puta manja. Konkretno, generalni direktor tvrtke PepsiCo je u
2012. godini imao 270 puta veća primanja od svog prosječnog zaposlenika; direktor Coca-Cole
580 puta; direktor Nikea 1.050 puta; a rekord je 1.795 puta veća direktorska plaća u tvrtki JC
Penney.
Manji je problem znatna razlika u primanjima; veći je u naknadnom rastućem jazu između
ukupne imovine bogatih i imovine prosječnih. Oni na vrhu piramide jednom stečeno bogatstvo
umnožavaju po većoj stopi nego što je stopa rasta imovine onih u sredini i na dnu piramide, pa
se razlika među njima stalno produbljuje. Djeca onih koji nisu u vrhu nemaju jednake prilike i
jednake mogućnosti kao jednako talentirana i jednako inteligentna djeca onih koji su na vrhu.
Problem eskalira kada nejednakost postane toliko ekstremna da više ne pospješuje razvoj. Kada
nejednakost dostigne određenu točku, ona dovodi do produžavanja nejednakosti kroz vrijeme i
kroz generacije, kao i do nedovoljne ekonomske pokretljivosti unutar društva.
Pikettyjev je zaključak da tržišna ekonomija koja se temelji na privatnom vlasništvu, kad se
prepusti sama sebi, sadrži snažne sile konvergencije, vezane osobito uz difuziju znanja i
vještina; isto tako, ona također sadrži i snažne sile divergencije koje su potencijalna prijetnja
demokratskim društvima i vrijednostima društvene pravde na kojima su zasnovana.
Hrvatska prati takve trendove. U Hrvatskoj postoji 260 multimilijunaša čije ukupno bogatstvo
iznosi 30 milijardi dolara. Time je stvorena znatna nejednakost u raspolaganju imovinom
odnosno kapitalom te se time ostvaruje namjera Franje Tuđmana o stvaranju dviju stotina
bogatih obitelji koje će upravljati ekonomskim procesima u zemlji.
Distribucija dohotka posebno je uznemirujuća i jedan je od temeljnih uzroka nejednakosti i
socijalne nepravde. Od 1995. do 2001. godine vrijednost je koeficijenta nejednakosti (Gini
koeficijent) u Hrvatskoj povećana s 0,37 na 0,39; da bi ekonomska kriza od 2008. godine
dodatno pogoršala stvari: u 2012. godini je oko 59% hrvatskih građana raspolagalo sa samo
10
37% bruto mase raspodijeljenog dohotka (neto oko 32%), da bi manjina od oko 4% pučanstva
iz gornje, najbogatije trećine prisvojila 18,5 % bruto mase dohotka (oko 15% neto). U to nisu
uključeni dohoci od kapitala i sive ekonomije koje u pravilu priskrbljuju bogatiji. Vrijednost
Ginievog koeficijenta nejednakosti tako je dodatno povećana, i to na 0,44%. No, cijeli tijek
odnosa u razdiobi nije ostao samo na pogoršanju koeficijenta nejednakosti, nego je uslijedilo i
opći porast siromaštva. Hrvatska je rekorder po najvišoj stopi rasta rizika od siromaštva među
zemljama članicama EU: od 2008. do 2012. godine stopa rizika od siromaštva uvećana je za
18,5 postotnih poena, dok je to povećanje za EU ostvareno za svega tri postotna poena.
Uzroci se takvog socijalnog stanja protežu do samoga početka uvođenja kapitalizma u hrvatski
gospodarski sustav. Temeljni su uzroci vezani za pretvorbu i privatizaciju te za uvođenje i
provedbu stabilizacijskog programa. Na to se logično nadovezala ekonomsko-socijalna politika
koja je uglavnom polazila od uvažavanja vlasničkog modela koji je osiguravao društvenoj
manjini raspolaganje većim dijelom vrijednosti imovine i mase stvorenog dohotka. (izvor: Novi
list, prema Zborniku radova Ekonomskog fakulteta Rijeka/Proceedings, prof. dr. Ive Severa)
Drugi nedostatak globalnog kapitalizma: Glavnina ulaganja investira se u spekulacije, a
ne u proizvodnju.
Oni najbogatiji rijetko ulažu u otvaranje proizvodnih tvrtki, plaće ili proizvodnju robe.
Razumljivo, ako promotrimo motivaciju velikih investitora. Proizvodnja se naime s aspekta
njihove motivacije pokazuje kao prevelik posao: novo poduzeće treba kapital, pažljivo
planiranje i konstantan rad. Mora se zaposliti veliki broj ljudi, upravljati njima i suočavati se sa
svakodnevnim problemima, što je velika odgovornost. Većina novih poduzeća propadne, a čak
ni oni uspješni ne ostvare više od deset ili dvadeset posto dobiti tijekom prvih nekoliko godina
rada.
Bogati pojedinci imaju kapitala za ulaganje u nova poduzeća, ali samo neki od njih su
zainteresirani upuštati se u sav taj posao uz tako malu dobit. Umjesto toga, spekuliraju i kockaju
na mjestima koja nude priliku za veliki i brzi profit kao što su burze, nekretnine, trgovanje
valutama, derivati, itd. Riječ je o pojavi financijalizacije gospodarstva u kojoj financijski
zaduženo bogatstvo nadilazi ono industrijske ekonomije. Većina ljudi je pritom na gubitku jer
ove spekulativne investicije stvaraju vrlo malo novih radnih mjesta i imaju tendenciju
koncentracije bogatstva društva u rukama sve manje i manje grupe pojedinaca. Uz ovakve
11
trendove, mi u Hrvatskoj nećemo dočekati strane investitore ni u dubokoj starosti.
Rezultat opisane prakse su prenapuhani mjehuri spekulativnog kapitala koji nastaju kad cijene
koje su investitori spremni platiti uvelike nadrastu stvarne vrijednosti proizvoda. Ekonomski
mjehuri eksplodiraju s vremena na vrijeme na raznim mjestima, što uzrokuje ekonomsku
depresiju, s posljedicama kao što su nezaposlenost i neimaština.
U toj velikoj svjetskoj spekulativnoj kockarnici, zbog nastojanja investitora da se kockanjem
devizama i na srodnim tržištima obogate na brzinu, dnevno se zavrti oko 3,980 milijardi USD.
Cijene dionica, nekretnina i drugih tržišta prerastaju u spekulativne mjehure nevjerojatnih
razmjera. Koliku, međutim, važnost ulaganja super-bogatih imaju za ostatak svijeta? Naravno,
veliku. Današnje kapitalističke ekonomije su međusobno povezane i međuovisne. Padne li
burza u New Yorku ili vrijednost dolara, u roku od nekoliko minuta u svijetu druge burze i
ekonomije će također početi padati.
Međunarodni monetarni fond u 2009. godini procijenio je ukupnu vrijednost svjetskog
gospodarstva na 70.210 milijardi USD, dok je ukupna vrijednost svjetskog tržišta derivata u
drugoj polovini 2009. godine procijenjena na oko 615.000 milijardi USD – što za osam puta
nadrasta vrijednost cjelokupne globalne ekonomije! Ova eksplozija financijske imovine
destabilizira i ugrožava vitalnost svjetske ekonomije.
Deseci političara, poslovnih ljudi i privatizacijskih šampiona svoj su na crno zarađeni novac
oprali u poreznim oazama i vrte ga na hrvatskom i globalnom spekulativnom tržištu. Precizne
podatke nema nitko. Mediji su zbrojili podatke HNB-a o izravnim ulaganjima hrvatskih građana
u inozemstvo i za razdoblje od 1993. do 2010. godine došli do cifre od oko 1,7 milijardi eura
uloženih u porezne oaze diljem svijeta, dok neki govore o desetinama milijardi dolara opranih
kroz privatizacijske i koruptivne transakcije.
Treći nedostatak globalnog kapitalizma: zaduživanje, poticanje potrošača i tvrtki
kupovanja na kredit
Kako bi percepciju zaduživanja učinili poželjnom i bez rizika, korporacije troše stotine milijuna
dolara na reklamne kampanje. Sofisticirane globalne oglasne kampanje i programi izravnog
oglašavanja usmjereni su na sve dobne skupine, od mladih tinejdžera do starijih osoba. Najveće
12
tvrtke pokrenule su kampanje kao na primjer "Life Takes Visa", MasterCard "Neprocjenjivo" i
Citibank "Live Richly". Opasni cilj svake od tih kampanja je eliminirati negativne osjećaje koji
prate zaduživanje. Kreativni direktor kampanje MasterCard-a, Jonathan B. Cranin, objasnio je,
Jedan od trikova u poslovanju kreditnim karticama je da ljudi nemaju inherentnu krivnju vezanu
uz potrošnju. Želite da ljudi imaju dobar osjećaj o kupovini.
Američki potrošači sami su iskopali dužničku zamku. U ožujku 2010. godine ukupni dug
potrošača je iznosio 2.450 milijardi USD: prosječno 16.046 USD po svakoj obitelji. Učinci duga
na obitelji su porazni. Istraživanje je u Velikoj Britaniji u 2010. godini otkrilo da dužnički
problemi imaju negativan utjecaj na bliske odnose, zdravlje i sposobnost za obavljanje poslova.
Većina ispitanika skrivala je dužničke probleme od svojih partnera, prijatelja i roditelja,
opisujući da su osjećali 'neugodnost' i 'sramotu'.
I to biva sve gore jer financijske tvrtke vrebaju osobe kojima su potrebni hitni krediti da plate
zdravstvenu skrb ili druge potrepštine. Kreditori koriste nepoštene, obmanjujuće ili
prevarantske prakse, potičući zaduživanje po visokim kamatama. Kako bi iscijedile još više
dobiti od dužnika, američke kreditne tvrtke povećale su kamatne stope na karticama sa 17,7%
u 2005. godini na 19,1% u 2007. godini, što im je samo u razlici donijelo milijarde dolara ekstra
profita. Prosječne naknade za kašnjenje porasle su s 13 USD u 1994. godini na 35 USD u 2007.
godini, a naknade za prekoračenje limita na kreditnoj kartici više su se nego udvostručile: s 11
USD narasle su na 26 USD mjesečno.
Proces koji se dogodio na pojedinačnom nivou duplicira se i na državnoj razini. Najveći dužnik
su Sjedinjene Američke Države, s 13.600 milijardi USD nacionalnog duga. Vlada konstantno
izdaje nove obveznice, račune i bilješke za financiranje tog duga, zadužujući se dodatnih 3,8
milijardi američkih dolara dnevno. U 2009. godini proračunski deficit iznosio je 1.400 milijardi
USD. Procjenjuje se da je 48% saveznog proračuna izdvojeno za tekuće i minule vojne rashode.
Robni trgovački deficit u 2009. godini iznosio je 517 milijardi USD. Kada bi zbog bilo kojeg
razloga povjerenje svjetskih investitora u američko gospodarstvo nestalo, najveće gospodarstvo
u povijesti srušilo bi se kao kula od karata.
Hrvatska, naravno, kao dio globalnog kapitalističkog tržišta prati ovaj proces. Krajem prvog
polugodišta ove godine, javni je dug dosegnuo iznos od 224,6 milijardi kuna, odnosno oko 68%
BDP-a. U pola godine dug se povećao za 4,4 milijarde kuna, a u posljednjih godinu dana za 26,9
13
milijardi kuna ili za 13,6%. Zbog neizvršenih osnova za plaćanje, krajem rujna u Hrvatskoj je u
blokadi bilo 318.592 građana, a njihov dug iznosio je 28,99 milijardi kuna; više od polovice toga
iznosa odnosi se na dugovanja prema bankama, a relativno najveći broj građana, njih oko 145
tisuća, ima dugove do 10.000 kuna – što nam sve pokazuju ažurirani podaci koje je objavila
Financijska agencija. Isti izvor krajem srpnja navodi da udio duga građana prema bankama kao
vjerovnicima prelazi polovinu svote ukupnoga duga: udio u ukupnom dugu bio je 53,9% ili 15,3
milijardi kuna, a prema svim financijskim institucijama udio duga je 62,5% i iznosi ukupno
17,7 milijardi kuna.
Četvrti nedostatak globalnog kapitalizma: sklonost da zanemaruje/ignorira očuvanje
okoliša
Osim što uzrokuju ljudske patnje, kapitalistička nezasitnost i loše upravljanje uništavaju okoliš.
Koncept je neodrživ po samoj svojoj prirodi, budući da kapitalizam teži stalnom širenju tržišta,
povećanju potrošnje i proizvodnje na materijalno ograničenoj planeti. Nezasitni poriv za
profitom rezultira naporima korporacija da utjecaj, novac i moć koriste kako bi zaobišli ili
ograničili zakone i propise o okolišu. Američka je industrija javno priznala emitiranje 2,2
milijuna tona toksičnih kemikalija godišnje, a mnoge tvrtke otvaraju tvornice u drugim,
siromašnijim zemljama gdje su zakoni protiv onečišćenja blaži.
Nafta je jedan od glavnih problema. Moderna je ekonomija visoko ovisna o fosilnim gorivima
koja pokreću cjelokupni prijevoz, većinu industrijske proizvodnje, uključujući i sve plastike.
Korporacije ostvaruju velike profite crpeći naftu iz zemlje, ali u isto vrijeme eksternaliziraju
troškove. Na primjer, tvrtke eksternaliziraju troškove zagađenja koja nastaju izgaranjem nafte.
U 2007. godini, zbog spaljivanja fosilnih goriva i proizvodnje cementa, Kina je emitirala 6,1
milijardu tona ugljičnog dioksida u atmosferu (21,5% ukupne svjetske emisije); slijedi SAD sa
5,7 milijardi tona ili 20,2%. Onečišćenje zraka ubija ljude, i to 2,4 milijuna svake godine, prema
podacima Svjetske zdravstvene organizacije. Ipak, troškove tih smrtnih slučajeva i drugih
problema uzrokovanih fosilnim gorivima plaćaju pojedinci i društvo, a ne naftne korporacije.
Ugljični dioksid i drugih zagađivači pridonose globalnom zatopljenju. Taj proces dovodi u rizik
jedinstvene ekosustave i ugrožene vrste, uzrokuje podizanje razine mora, požare i glad,
povećava učestalost i intenzitet ekstremnih vremenskih pojava. Milijuni siromašnih ljudi koji
žive u tropskim područjima su u najvećoj opasnosti. Planetarni ekosustav također je u opasnosti
14
zbog dostizanja 'točke prevrata', kao što je topljenje permafrosta i ispuštanje metana, ili
usporavanje Golfske struje u Atlantskom oceanu, nakon kojih promjene napreduju mnogo brže
i uglavnom su nepovratne.
BP-jev je Deepwater Horizon od 20. travnja do 15. srpnja 2010. godine ispustio 4,9 milijuna
barela sirove nafte u Meksički zaljev. U završnom izvješću komisije Bijele kuće za izlijevanje
nafte, uzrok eksplozije i curenje koje je uslijedilo bio je pokušaj korporacije da smanji troškove.
U izvješću se navodi: Namjerno ili ne, mnoge od odluka koje su donijeli BP, Halliburton i
Transocean povećale su rizik od puknuća a vidno uštedjele tim tvrtkama vrijeme i novac.
Međunarodna agencija za energetiku je 9. studenog 2010. godine objavila u izvješću World
Energy Outlook da je vrhunac proizvodnje nafte (peak oil) već prošao 2006. godine. A u 2012.
godini MMF je predvidio ...približno udvostručenje, trajno, stvarnih cijena nafte tijekom
nadolazećeg desetljeća ... u tom bi slučaju makroekonomski učinci ograničenja proizvodnje ovog
temeljnog resursa mogli biti puno veći i trajniji i proširiti se izvan naftnog sektora. Kako
potražnja za naftom i cijene rastu, globalno gospodarstvo, koje snažno ovisi o izvoznoj
poljoprivredi i brodarstvu koji su bazirani na nafti, bit će pod sve većim i većim pritiskom.
Psiho-ekonomska eksploatacija i pseudokultura
Kultura je širok i neodređen pojam. Može se reći da je to zajednički naziv za različite izraze
života poput znanja, iskustva, religije, vrijednosti, uvjerenja, komunikacije, ponašanja,
umjetnosti koji tvore pojedine sustave zajedničke većim grupana ljudi. Povijest čovječanstva je
pokazala da su se između bezbroj lokalnih kultura pojavile i neke koje su pokušale uništiti
kulturni identitet drugih da nametnu svoj. Danas možemo vidjeti kako vodeće kapitalističke
zemlje pokušavaju nametnuti svoj način života, kulturno i ekonomski, ostatku ljudske zajednice.
No ne smije se ispustiti iz vida da na Zemlji, temeljno gledano, postoji jedna ljudska kultura, s
lokalnim varijacijama u načinu na koji se izražava.
Specifična vrsta eksploatacije koju kapitalisti sve više koriste naziva se psiho-ekonomska
eksploatacija. Svodi se na suzbijanje lokalnog jezika i kulture od strane stranih 'osvajača'. U
prošlosti se to radilo silom. Imperijalisti bi, nakon pobjede, poražene kulture proglašavali
primitivnima, njihovu vjeru neisprovnom, a jezike priprostima. Kako bi slomili volju za
otporom, koristili su i nasilje te sustavno nametali kompleks inferiornosti onima koje su
15
podćinjavali. Krajem drugog svjetskog rata, ljudi u svijetu postali su, međutim, netolerantni
prema nasilju i nepravdama kolonijalizma. Stoga su kapitalisti razvili nove i perfidnije tehnike
eksploatacije, s materijalnog se nivoa prebacujući na onaj psihički.
Želeći zamijeniti lokalnu kulturu, kapitalisti nameću pseudokulturu. Pseudokultura označava
skup ideja, akcija i proizvoda koji paraliziraju način na koji ljudi gledaju na stvari čime se utire
put ekonomskoj eksploataciji. Na površini to može nalikovati na kulturu, iako je pojava u svojoj
biti potpuno suprotna samome konceptu kulture. Takva se pseudokultura sastoji od mnogih
stvari za koje bi se moglo reći da život čine ugodnijim nego što je to bio slučaj u prethodnoj
kulturi, ali zapravo služi za potkopavanje odlučnosti lokalnog stanovništva. Širenje 'potrošačke
kulture' s privlačnim materijalnim užicima, u konačnici ima učinak psihološkog i duhovnog
slabljenja. Taj proces također smanjuje i otpornost onih koji pokušavaju očuvati svoju kulturnu
baštinu. Tijekom posljednjih desetljeća, kulturna raznolikost snažno je narušena, nakon što su
lokalne kulture uvučene u 'globalno tržište' gdje dominiraju korporativne pseudokulture. Fast
food franšize, seks i nasilje 'pop' kulture osporavaju autohtone kulture diljem svijeta.
Govoreći u psihološkim terminima, pseudokultura ima razarajući učinak na osobnost.
Oglašavanje projicira sliku života više 'modernim' i 'ugodnim' u odnosu na prethodnu kulturu.
Ljudi žele biti bogati i bijeli, poistovjetiti se s glamurom koji se projicira u reklamama i na
televiziji. Rezultat toga je da djeca u siromašnim zemljama vide svoje roditelje
kao nazadne, a svoju kulturu kao primitivnu. Tragična posljedica gubitka lokalne kulture i
lokalne ekonomije su stotine tisuća odbjegle djece i prostitutki na ulicama gradova diljem
svijeta.
Naravno da se ovakva vrsta eksploatacije odvija i unutar samih kapitalističkih zemalja. Pod
parolom
slobode
i
prava
pojedinca,
stanovništvo
se
bombardira
materijalističkim
svjetonazorom koji maskira društvenu i ekološku destrukciju koju uzrokuje konzumeristička
ekonomija motivirana profitom. Raširena je uporaba droga i alkohola, pornografije, cigareta,
oružja i sličnog, posebno u siromašnim četvrtima koje su žrtve nasilja sustava. Stanovništvo je
zastrašeno i umireno, ili umjesto toga okrenuto prema uličnom kriminalu da zadovolji osnovne
potrebe. Ljudi gube samopouzdanje i kulturni identitet. Obrazovni sustav radi vrlo malo na
rješavanju tih pitanja ili na istraživanju alternativnih životnih stilova – liječi simptome umjesto
da prevenira bolest. Kapitalizam promiče vrijednosno slobodan obrazovni sustav koji proizvodi
buduće radnike, ali ne podučava kritičko razmišljanje. Stoga nadolazeće generacije nemaju
priliku razviti kritičku društveno-ekonomsku svijest ili bilo kakvu drugu svijest osim
16
konzumerističke.
Ipak, psihoekonomska eksploatacija nije isključivo u domeni korporativnog kolonijalizma.
Ograničavanje uloge žena u društvu kroz nametanje ekonomske podložnosti muškarcima, ima
svoje korijene u vjerskim ustanovama. Psihoekonomska eksploatacija je oružje vladajuće klase
kroz cijelu povijest. Danas, kroz masovne medije, ona je izbrušena do nivoa (anti)znanosti, tako
da ljudi ni ne znaju da ih se iskorištava. Za svoju bijedu krive sami sebe.
Prava vlasništva u odnosu na prava rada
Pravo vlasništva je u današnjem društvu postavljeno kao osnovno pravo te kao takvo, u praksi
ima i najveću vrijednost te nadilazi ostala prava, pa tako i ljudska prava. Sadašnji sustav
privatnog vlasništva i tržišne ekonomije temelji se na 'iznajmljivanju osoba', odnosno na
ugovoru o radu. Prava vlasništva ni u jednoj situaciji ne smiju biti iznad prava koja proizlaze iz
rada.
Osnovna ideja ekonomske demokracije je da ljudi ne bi smjeli biti eksploatirani od strane onih
koji kontroliraju kapital. Na političkoj je razini demokracija osigurala određeni stupanj izbora i
slobode, ali na ekonomskoj se razini malo toga promijenilo od vremena feudalizma. Radnici su i
dalje prisiljeni iznajmljivati svoj rad onima koji imaju kontrolu nad kapitalom i sredstvima.
Njihovo jedino pravo je dati otkaz. Iako upravo radnici proizvode, oni imaju malo ili nimalo
utjecaja na proces odlučivanja i rijetko dobivaju udio u dobiti. Navodni mehanizam koji to
kontrolira ugrađen je u sustav slobodnog tržišta koji bi trebao poticati natjecanje između
poslodavaca koji su prisiljeni napraviti rad privlačnim. Za mnoge radnike stvarnost je međutim
sasvim drugačija jer čak i u razvijenim zemljama su prisiljeni raditi više i pod težim uvjetima,
ako uopće ostvaruju pravo na rad. Povrh toga, zakonom se zajamčena radnička prava smanjuju
jer 'poslodavci će lakše zapošljavati, olakša li im se davanje otkaza lošim radnicima' što
jednostavno nije istina. Otpuštanjem iskusnih radnika i zapošljavanjem neiskusnih smanjuje se
cijena rada tako da su ljudi prisiljeni raditi po dva posla te u radu provoditi 12 ili 16 sati na dan
kako bi podmirili osnovne životne potrebe.
Klijentelizam i korupcija
17
U razdoblju do 1990. godine društveno-ekonomski sustav je počivao na ideji da treba uništiti
svaki utjecaj kapitala, u ime vladavine udruženoga rada, ali realno to nije tako funkcioniralo.
Stvarnu kontrolu nad društveno-ekonomskim i političkim odnosima nisu imali ni udruženi rad,
ni partija, nego neformalne klike – kronističke mreže lidera, povezane prema dolje
klijentelističkim vezama, što je cijelom sustavu davalo žilavost.
Na višim nivoima vlasti i moći postojala je horizontalna solidarnost, dok je na nižima
solidarnost uništena – oslanjali su se na vertikalnu solidarnost, tj. na nekog svog druga ili kuma
'gore'. Takav sustav odnosa je bez velikih potresa ostao isti i u našoj varijanti kapitalizma. Kao
što nije bilo velikih socijalnih potresa 1980-ih, tako ih nema ni danas. Ljudi se i dalje puno više
pouzdaju u pomoć svojih patrona no u moć zajedničkog djelovanja s onima koji su u istom
položaju. U oba slučaja taj sustav može se nazvati kapitalističkim, jer u oba se ostvaruje
vladavina kapitala, odnosno dominacija onih koji posjeduju i/ili kontroliraju kapital (novac i
sredstva za proizvodnju).
Upravo zato je borba protiv korupcije fiktivna i služi uglavnom za međusobne obračune. Sustav
generira korupciju i ovisi o korupciji, a političke elite ga zbog svojih interesa ne mijenjaju. U
Hrvatskoj korupcija u javnom sektoru neće biti rješiva sve dok dominantne vladajuće stranke (i
njihovi koalicijski partneri), budu provodili klijentelističku politiku uhljebljivanja svog članstva
u tim strukturama nakon svakih dobivenih izbora.
Razina promjene nakon svakih izbora je duboka: na rukovodeća mjesta se logikom raspodjele
izbornog plijena postavljaju podobni, a ne nužno sposobni, koji za svoj nerad odgovaraju jedino
vodstvu političke stranke koja ih je dovela na tu poziciju i koja od njih prije svega očekuje
poslušnost te daljnje širenje klijentelističke (koruptivne) mreže prema nižoj razini struktura.
Kako takvi nemaju gotovo nikakve odgovornosti prema državnim i javnim tijelima kojima
upravljaju i kako njihov reizbor ovisi jedino o duljini opstanka na vlasti političke opcije koja ih
je na tu poziciju instalirala, oni svoju poziciju najčešće kapitaliziraju kroz pljačku samoga
sustava, i to po logici 'iskoristi što možeš, dok možeš',.
Na primjeru Fimi-Medije jasno je vidljivo da se korupcija provodi na organiziranoj stranačkoj
razini, tako da klijentelizam kao model nije samo nagrada zaslužnom i podobnom pojedincu, već
i uspješan model političke pljačke državnog i javnog novca.
18
U državi u kojoj dvije najjače političke stranke potiču klijentelizam, takozvana 'hrvatska borba
protiv korupcije' može biti samo obična farsa, što i pokazuju rezultati koji su samo posljedica
trenutnih odnosa političkih snaga u društvu. Stradavaju, naime, samo i uvijek oni koji su ili
prestali biti politički zaštićeni ili su izgubili pozicije političke moći. (Izvor: blog - Zoran Oštrić)
Privatizacija - prisvajanje društvene imovine
Privatizacija je u Hrvatskoj osmišljena 1991. godine s idejom kontrole i decentraliziranja
privatizacija u prodaji bivšeg društvenog vlasništva. Nema sumnje u to da je Vlada kontrolirala
proces privatizacije, ali se on pokazao mnogo manje decentraliziranim i mnogo se manje nego
što bi se očekivalo zasnivao na prodaji društvenoga vlasništva.
Politička je moć bila koncentrirana u rukama jedne jedine političke stranke koja je zemljom
upravljala autokratski. Nejasan je demokratski legitimitet odluke da se provede privatizacija, kao
i da se promijeni ekonomski model. Društvena imovina prvo je podržavljena, a potom
privatizirana, i to bez jasnog pristanka onih koji su bili pravi vlasnici te imovine – građani
Republike Hrvatske. Tako je političkom odlukom, a ne demokratskim procesom, provedena
nasilna preraspodjela bogatstva. Pravni i institucionalni okviri nisu bili izgrađeni kompletno,
konzistentno i operativno. U procesu privatizacije nisu poštivani postojeći zakonski propisi i
procedure, već je privatizacija često poprimala i kriminalne osobine.
U takvim je uvjetima postojala velika sloboda za subjektivne sudove i odluke, što se uvijek moglo
opravdati pravnim doskočicana. Dosadašnji rezultati pokazuju da ciljevi privatizacije nisu
postignuti, već da je ona dovela do negativnih učinaka s političkog, društvenog i ekonomskog
stajališta.
Radna etika i motivacija
Moje poduzeće ne nagrađuje dovoljno moj rad. Koliko god se trudim, neće me nagraditi. Osjećat
ću se glupo jer toliko radim a plaćaju me kao i druge. Štoviše, bit ću nezadovoljan jer će se
stimulacije dijeliti, ali ne onima koji rade najbolje. K tome, kolege će mi zamjerati jer talasam i
radim probleme, a sigurno i poslodavac.
Radi se o snažnom i opravdanom argumentu, zasnovanom na životnom iskustvu.
19
Argumentacija, međutim, nije potpuna jer zaboravlja da je radna okolina kolektiv. Argument
sistem koji ne radi, zbog čega je izlišno da se pojedinac uopće trudi samo je prvi dio povratne
sprege. Drugi dio formule otkriva to da sistem nije učinkvit upravo zbog toga jer to nisu ni
pojedinci koji ga čine. Time se zatvara začarani krug slabljenja društva čiji je rezultat najbolje
opisan poslovičnom izrekom: Ne mogu me toliko malo platiti koliko malo mogu raditi.
Opisani začarani krug vjerojatno ima veliki udio u neuspjehu hrvatskoga društva. U svakom
slučaju, motivacija radnika utječe na produktivnost, a produktivnost na zaradu i standard
građana. Vidno je da poljuljana vrijednost rada dovodi do siromaštva. Same niske zarade potom
služe kao glavni argument za podcjenjivanje rada (S obzirom na to koliko me plaćaju dobro je da
uopće dolazim na posao!) čime se zatvara još jedan krug – krug siromaštva.
Često se tvrdi da su potrebne velike razlike u prihodima za poticanje najtalentiranijih ljudi da
budu produktivniji i da bi prihvaćali poslove koji su izazovniji. Određene nejednakosti u
prihodima korisne su jer daju poticaj većoj produktivnosti. Međutim, ljudska motivacija je
kompleksna: postoje mnogi razlozi zašto ljudi biraju biti produktivniji, a samo jedan od njih je
zarada. Nema potrebe oslanjati se isključivo na dohodak za podizanje produktivnosti.
Ono što blokira ili inhibira radnike su negativni aspekti radne okoline: međuljudski sukobi,
zastrašivanje, dosadni zadaci koji se ponavljaju, zbunjenost, neučinkovite rutine, stalne
reorganizacije i iracionalne zapovijedi. Možda je najveći uzrok loše radne etike
nepoistovjećenost radnika s radnim mjestom, odnosno osjećaj nepripadanja radnoj okolini. S
druge strane, dobro vođeno pozitivno radno okruženje poboljšava prirodnu želju da se dobro
radi svoj posao. Upotreba strategija koje potiču pozitivna radnu energiju i radno okruženje
mogu biti od koristi za cijelo društvo.
Mark L. Friedman je gostujući profesor ekonomije na Minnesota State University, USA . Objavio
je sveobuhvatnu evaluaciju P. R. Sarkarova sustava gospodarskih poticaja pod nazivom Living
Wage and Optimal Inequality in a Sarkarian Framework. Oslanjajući se na Abrahama Maslowa,
te uključujući i analize ekonomista Harvey Leibensteina i John Tomera, Friedman predstavlja
ekonomski model koji pokazuje osam čimbenika koji potiču radnike da budu produktivniji.
Objasnio je to kroz ekonomsku formulu, gdje je Pr oznaka za produktivnost, a funkcija (f) je
iteracija sljedećih čimbenika:
20
Pr = f (A, P, DO, Ed, Ex, MI, SC, MI)
A – individualne sposobnosti. Friedman pretpostavlja neke urođene razlike među
ljudima, uključujući urođene talente i stečene sposobnosti.
P – osobnost, uključujući individualne porive, zrelost, radnu etiku i mentalno zdravlje.
DO – zahtjevi organizacije, zajedno s pratećim pritiskom.
Ed – obrazovanje.
Ex – radno iskustvo.
MI –radno okruženje, što uključuje nekoliko komponenata. Na primjer, odgovaraju li
radno mjesto i organizacija pojedincu? Je li to samački posao ili uključuje
socijalne interakcije? Koristi li govorničke ili mehaničke vještine? Jesu li
očekivanja fer i razumna? Jesu li smisleni ciljevi dio posla? Jesu li nadzornici i
suradnici fer i pružaju li podršku? Može li ostvariti svoj potencijal da raste i uči
na poslu?
SC – predstavlja kulturu usluga, stupanj do kojeg kultura podržava tu uslugu. U stvari,
mnogi biraju rad za neprofitne organizacije kao volonteri ili primaju puno manju
plaće nego u komercijalnoj tvrtki jednostavno zato što su posvećeni plemenitim
ciljevima. To je važno jer Sarkar definira želju za nesebično služenje drugih kao
ljudsku osobinu.
MI – materijalni poticaji ili prihod.
Sve ove varijable su u interakciji. Na primjer, oni s većim individualnim sposobnostima imaju
tendenciju da se više posvete obrazovanju, a više obrazovanje može poboljšati sposobnost.
Iskustvo će ojačati prednosti obrazovanja i još više poboljšati sposobnost. Ovaj model tvrdi da
je materijalni poticaj ili plaća samo jedan od osam važnih čimbenika za motivaciju ili
produktivnost, i da ga ne treba prenaglašavati.
Antimoderne reakcije na modernu
Brze promjene povezane s postindustrializacijom potiču obrambene reakcije među
marginaliziranim dijelovima društva. Postindustrializacija donosi povećanu individualnu
slobodu i rastuće mogućnosti za samo-aktualizacijom velikim dijelovima društva, ali značajni
dio manjina – osobito manje educirani i nezaposleni – još uvijek osjećaju egzistencijalnu
prijetnju. U smislu relativne deprivacije, oni bi mogli stajati čak i gore no siromašni ljudi u
21
siromašnim društvima. Obrazovanje je najvažniji oblik kapitala u društvu znanja, što stavlja
manje obrazovane u gori položaj no što su bili u industrijskom dobu.
U industrijskom dobu, disciplinirane masovne organizacije bile su snažno sredstvo nižih klasa
jer su im omogućile da prenesu svoju masovnost u političku moć. Mogli su izvršiti pritisak da se
redistribuira bogatstvo od bogatih prema siromašnima, uspostavljajući sve veći stupanj
jednakosti dohotka. Individualizirajuća tendencija postindustrijskih društava djelomično je
preokrenula ovaj trend. Radnička klasa je brojčano pala i izgubila koheziju koja joj je davala
političku moć; sindikati su slabi. Osim toga, radnička klasa u postindustrijskom društvu je pod
stalno rastućim ekonomskim pritiskom globalizacije i useljenika; skupa radna snaga bogatih
zemalja sada se natječe s onom jeftinijom iz siromašnijih zemalja. Od 1980-ih trend
izjednačavanja u raspodjeli dohotka biva preokrenut. To hrani percepciju prijetnje i
obrambene reakcije, pružajući društvenu bazu za nove dogme, kao što su desničarski
populizam i novi oblici vjerskog fundamentalizma. Suprotno raširenom mišljenju, vjerski
fundamentalisti nisu postali brojniji u zapadnim društvima, ali su postali aktivniji i uočljiviji.
Relativno miran segment javnosti u posljednjih je nekoliko godina došao do uvjerenja da su
neke od njihovih osnovnih normi brzo erodirale, što je potaknulo one s tradicionalnim vjerskim
uvjerenjima na pojačani politički aktivizam, tako da se suprotstavljaju stvarima poput pobačaja
i istospolnih brakova. Prema tome, postindustrijska faza modernizacije nije slobodna od
sukoba. U cjelini, postindustrijalizacija donosi individualizaciju, više autonomije i više slobode
izbora, ali isto tako donosi i nove sukobe. Potiče antimodernističke reakcije među
marginaliziranim dijelovima stanovništva, puneći redove desničarskih stranaka. (Inglehart i
Welzel – Modernization, Cultural Change and Democracy)
Trenutno stanje radničkog dioničarstva i zadrugarstva u Hrvatskoj i u svijetu
Polovinom 2014. u Hrvatskoj postoji 1.131 zadruga u kojoj djeluje 19.309 zadrugara, s 2.800
zaposlenih. U EU je po zadruzi prosječan broj zadrugara oko 700, u RH 17. Dijelom je to zbog
'bit ću svoj šef' psihologije, ali dijelom i zbog područja na kojima djeluju zadruge - uglavnom
poljoprivreda i mali obrti.
Zakon o upravljanju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, članak 47. st.2 ograničava
prodaju dionica i poslovnih udjela radnicima do 25% udjela temeljnog kapitala. Takvo
ograničenje je neustavno jer nitko ne može ograničiti jedino radnicima kao privatnim
22
poduzetnicima da stječu vlasništvo samo do 25% temeljnog kapitala društva.
Moguća politička akcija promjene
Prema hrvatskom Zakonu o zadrugama (http://www.zakon.hr/z/458/Zakon-o-zadrugama),
zadruga je nakon pokrića gubitaka dužna izdvojiti najmanje 20% dobiti za razvoj te najmanje
5% u obvezne pričuve, dok te pričuve ne dosegnu ukupan iznos uloga članova. Pored toga,
pojedini član zadruge može odlučiti na kraju godine da mu zadruga ne isplati dobit i ostaviti isti
iznos zadruzi, kao zadružnu imovinu, s time da se taj iznos upisuje kao njegov dodatni ulog kao
člana. Samim time zadruge svojim poslovanjem stvaraju nedjeljivu zadružnu imovinu, koja je na
raspolaganju budućim zadrugarima koji žive u lokalnoj zajednici. Drugim riječima, zadruga
pozitivno djeluje na razvoj zajednice i sukladno tome ovaj dio dobiti se ne bi trebao oporezivati.
Istovremeno, svi gospodarski subjekti osim zadruga su oslobođeni plaćanja poreza na dobit ako
istu reinvestiraju.
PRIMJERI:
ITAS:
Itas Prvomajska iz Ivanca u Varaždinskoj županiji, hrvatska je tvrtka u kojoj su radnici, unatoč
pljački i političkim pritiscima, neučinkovitom pravosuđu i stečaju te samo zahvaljujući svom
znanju, hrabrosti i upornosti, sačuvali radna mjesta i proizvodnju, ali i osigurali nova
zapošljavanja te rast i razvoj poduzeća. Tvornica je desetljećima proizvodila specijalne alatne
strojeve za mnoga poduzeća po cijeloj Europi. Zbog grešaka vlasnika i menadžmenta, poduzeće
je krajem devedesetih došlo u velike financijske probleme. Plaće mjesecima nisu isplaćivane,
proizvodnja se urušavala, dobavljači i kupci su otkazivali, a vjerovnici imali sve manje
povjerenja. Problemi su kulminirali 2005. godine kada je proglašen stečaj tvrtke. Pravosudni i
drugi državni birokrati namjeravali su poslati tvornicu u stečaj. No, radnici su uzeli stvar u svoje
ruke. Mjesecima su bili bez plaće i na rubu siromaštva, ali su vjerovali u sebe, da imaju znanje i
sposobnost napraviti kvalitetan proizvod. Zauzeli su tvornicu, jer su znali da će, čim je napuste,
tvornicu zauzeti ljudi iz osiguranja, zaštitari i službe koje nemaju nikakve veze sa tvrtkom. Više
od sto radnika preživjelo je najteže godine, a nakon proglašenja stečaja 2005. godine svoja su
potraživanja pretvorili u suvlasničke udjele u novoj tvrtki. Danas imaju veću proizvodnju,
zarađuju više i otvaraju nova radna mjesta. Izvoze u Italiju, Njemačku, Rusiju, Englesku, SAD i
Venezuelu te rade i za jednu tvrtku u Njemačkoj. Najviše proizvode za alatnu industriju. Lani su
23
zaposlili 40 novih, mladih ljudi, dijelom visokoobrazovanih, tako da u ITAS-u danas radi 240
ljudi, a ove su godine planirali zaposliti još dvadesetak. Sami su kolektivnim ugovorom odredili
radno vrijeme i druga prava koja se na kraju svake godine iznova korigiraju temeljem rezultata
poslovanja.
Mondragon:
U novije vrijeme, nakon Drugog svjetskog rata, tisuće uspješnih zadružnih modela razvijeni su u
cijelom svijetu. Mondragon skupina zadruga u Baskiji na sjeveru Španjolske često se navodi kao
jedan od najrazvijenijih modela zadruga na svijetu. Jose Maria Arizmendiarrieta, katolički
svećenik, je 1956. godine nadahnuo nekoliko svojih studenata da uspostave malu industrijsku
zadrugu. To je brzo preraslo u zadrugu za proizvodnju kućanskih aparata i alatnih strojeva. Od
samog početka Baski su zdušno podržali ovu inicijativu. Do 1970-ih, osnovano je više od sto
novih zadruga, a Mondragon Corporacion Cooperativa je postao jedan od deset najboljih
Španjolskih industrijskih konglomerata i najveća zadružna uspješna priča u svijetu.
Nakon što je Španjolska ušla u Europsku Uniju Mondragon Corporacion Cooperativa proširio se
na međunarodnoj razini i ima godišnje prihode od gotovo 8 milijardi USD. Međutim, iako su
pokušali provesti zadružni model u njima nijedna od Mondragonovih tvornica izvan Španjolske
nije prerasla u zadrugu, tako da danas zadruga ima približno trećinu zaposlenika koji joj nisu
članovi.
Prema podacima iz 2009. godine, Mondragon je zapošljavao 85.066 radnika koji su radili u 256
poduzeća u raznim djelatnostima: financije, industrija, maloprodaja, znanost i obrazovanje.
Mondragon ističe kako su glavni ciljevi kompanije suradnja, participacija, socijalna odgovornost
i inovativnost. Mondragon posluje po posebnom poslovnom modelu koji omogućuje razvoj
kompanija s velikom dozom radničke participacije, solidarnosti, sa snažnom socijalnom
dimenzijom, ali pritom ne zanemarujući poslovnu izvrsnost.
Primjeri uspješnih kooperativnih modela, osim Mondragona, uključuju i sljedeće:
Poljoprivredne zadruge: zadruge upravljaju s 99% švedske proizvodnje mlijeka, 95% japanske
proizvodnje riže, 75% kanadske proizvodnje žitarica i ulja i 60% proizvodnje vina Italije.
Bankovne zadruge: Neke od glavnih europskih poslovnih banaka su ili u vlasništvu zadruga, ili
su zadružno organizirane - uključujući Njemačku DG banku, Nizozemsku Rabobanku i
francuski Credit Agricole.
24
Stambene zadruge: u postotcima 15% norveškog i 2% engleskog stambenog fonda su zadruge.
Češka ima 10.000 stambenih zadruga. Isto tako, 25% stambenog razvoja u Turskoj u
posljednjih 25 godina je provedeno kroz zadružni sustav.
National Cooperative Business Association: U SAD-u obuhvaća 47.000 zadruga u koje je
uključeno čak 100 milijuna ljudi, ili 37% stanovništva.
Maleny, Australija: je najpoznatiji zadružni primjer. Maleny je gradić od 4.000 stanovnika, koji
funkcionira kroz 17 zadruga uključujući i kooperativnu banku, poljoprivredne zadruge, klub,
radničke kooperative, zadruge za bezgotovinsko trgovanje, četiri zadruge za zaštitu okoliša i
nekoliko stambeno komunalnih zadruga. 'Maleny kreditna unija' je počela raditi 1984. godine, a
danas ima više od 6.000 članova i više od 15 milijuna dolara u imovini.
Međunarodni savez zadruga (International Cooperative Alliance): Više od 760 milijuna ljudi
diljem svijeta su članovi zadruga. Oni su članovi najveće svjetske nevladine organizacije.
Međunarodni savez zadruga predstavlja više od 250 nacionalnih i međunarodnih organizacija.
Zadruge u Europi imaju 123 milijuna članova, 5,4 milijuna zaposlenika i okupljaju 160.000
poduzeća. Međunarodni savez zadruga definira zadrugu na sljedeći način: Zadruga je
samostalna udruga osoba koje su se dobrovoljno udružile kako bi zadovoljile svoje zajedničke
ekonomske, društvene i kulturne potrebe i težnje kroz zajedničko vlasništvo i demokratski
kontrolirana poduzeća.
25
3. Strategija
A. Zadruge i razvoj
Zadruge su temeljni akteri u razvoju
...s obzirom na svoja dostignuća, iskustvo i stručnost u ovom području. Odobravanjem
preporuke 193/2002 Međunarodne organizacije rada (ILO), većina vlada je prepoznala da
'promicanje zadruga sukladno [zadružnim] vrijednostima i principima, treba uzeti u obzir kao
jedan od stupova nacionalnog i međunarodnog gospodarskog i društvenog razvoja'. Zadružni
model treba promatrati kao bitan alat za razvoj nerazvijenih zemalja, zemalja u razvoju i
razvijenih zemalja.
Isto tako, međunarodne organizacije kao što su Ujedinjeni narodi, i regionalne, kao što je
Europska Unija, naglasili su važnost zapošljavanja i dostojanstvenog rada u svojim razvojnim
politikama. Drugi cilj prvog Millenium Development Goal-a (MDG) Ujedinjenih naroda je
'postići punu i produktivnu zaposlenost i dostojanstveni rad za sve, uključujući žene i mlade'.
Društvena kohezija i zaposlenost važna su područja djelatnosti u europskom razvojnom
konsenzusu. Ove aktivnosti su financirane kroz geografske i tematske instrumente: u
europskom programu 'Investing in people' 8% proračuna izdvojeno je za 'socijalnu koheziju,
zapošljavanje i dostojanstveni rad'.
Razvoj, kako ga promiču zadruge, oslanja se na sljedeća načela:
1. Osnovne ljudske potrebe i težnje, konkretno, potrebe i težnje sukladno ekonomskim,
socijalnim i kulturnim ljudskim pravima (kao što su zapošljavanje, obrazovanje,
zdravstvo, itd.), pronalaze se u i svojstvene su zadrugama.
2. Izgradnja kapaciteta i osnaživanje. Obrazovanje je ključno zadružno načelo i vezano je
uz zajedničko vlasništvo i demokratsku kontrolu. U stvari, zadruge su obrazovne
organizacije, a njihov proces učenja izravno je usmjeren prema osnaživanju lokalne
zajednice.
3. Zajedničko vlasništvo i demokratska kontrola. Osobe koje su zajednički vlasnici zadruge i
demokratski ih kontroliraju su akteri koji nastoje zadovoljiti temeljne potrebe i želje.
4. Društveno utemeljen razvoj. Kako proizlaze iz aktivne i lokalno utemeljene, bottom-up
26
dinamike, zadruge karakterizira snažna veza između poduzeća s jedne strane, i
teritorija i ljudi koji rade u blizini sa druge, time stvarajući povjerenje.
Kao rezultat toga, zadruge se bave razvojem usmjerenim prema ljudima i afirmiraju nadmoć
realnog gospodarstva u odnosu na financijsku ekonomiju, favorizirajući održivu ekonomsku i
društvenu dodanu vrijednost prije financijske dobiti. Time imaju veliki kapacitet razvoja i
izgradnje pravednijeg svijeta. Što se više na svijetu razvijaju zadruge i druge vrste poduzeća
kojima upravljaju njihovi dioničari to će biti bolja raspodjela dohotka i više socijalne pravde.
U ovom kontekstu, radničko dioničarstvo, društveno/socijalno poduzetništvo i zadruge imaju
specifičnu razvojnu ulogu. One se fokusiraju na ključne komponente razvoja: stvaranje i
održavanje radnih mjesta te industrijskih i uslužnih djelatnosti (radničke zadruge), društvene
usluge i usluge od općeg interesa (društveno/socijalno poduzetništvo) i razvoj lokalne
pojedinačne proizvodne djelatnosti (zadruge).
B. Strategija razvoja zadruga u ekonomskoj i ekološkoj krizi
U razdoblju ekonomske i ekološke krize zadruge su pokazale kako su najuspješniji instrument
za razvojne projekte. Strategija razvoja mora uzeti u obzir specifični i nepovoljni kontekst u
kojem se svjetsko gospodarstvo nalazi u ovom trenutku. Dok mnogi gospodarski subjekti
smanjuju svoje osoblje u vrijeme ekonomske krize, zadruge privilegiraju razvojnu strategiju
temeljenu na zapošljavanju i socijalnoj skrbi svojih članova i radnika te njihovih obitelji.
Iako zadruge ublažavaju udar recesije na mnogo mekši način nego druge vrste poduzeća, one
moraju uložiti temeljitiji napor prema štednji, racionalizaciji na svim razinama i re-investiranju
u proizvodni proces. Osim toga, kako se ekonomski kontekst rapidno mijenja vrlo je važno
poduzeti konkretne mjere na vrijeme, a informacije o uspješnim iskustvima u zadrugarstvu
moraju biti prisutne u javnosti. Strategija razvoja zadrugarstva mora se koristiti pozitivnim
praksama koje postoje u međunarodnoj poduzetničkoj mreži jer one mogu osigurati
kontinuitet i stabilnost pojedinih razvojnih inicijativa.
Osim toga, potrebno je ojačati konkurentnost zadruga na nacionalnom i svjetskom tržištu jer
dok zadruge moraju održavati svoj socijalni karakter one se prije svega moraju natjecati
ekonomski. Prema tome, kako bi se razvile i osigurale svoju misiju moraju koristiti sve vrste
27
ekonomskih alata koji su u skladu s njihovom misijom i načelima. Strategija razvoja zadruga
mora se suočiti s ogromnim ekološkim izazovom koji je pred svima nama: spašavanje planete i
postizanje ravnoteže zahtijevat će drastične promjene u obrascima proizvodnje i potrošnje.
Zadruge kao društvena poduzeća, mogu se lakše adaptirati od poduzeća koja su usmjerena na
prihod od kapitala. Ovaj ekološki razvojni pristup treba primjenjivati od samog početka.
C. Tri razine zadružne strategije razvoja
Strategija razvoja zadruga sadrži osnovne čimbenike kroz koje se zadruge razvijaju na
određenom području i u zajednici te na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini. Ona
pruža osnovne elemente koji su potrebni da bi zadruge razvili na održiv način te kako bi se
osiguralo da zadruge djeluju kao agenti dubinskog i širokog lokalnog i regionalnog razvoja.
Možemo razlikovati tri razine u strategiji razvoj zadruga:
1. Mikro razina
2. Srednja razina
3. Nacionalna i međunarodna razina
1. Mikro razina
Proces razvoja zadruga uvijek počinje na mikro-razini. Osnivanje zadruga treba biti omogućeno
s administrativno niskim zahtjevima. U zemljama u kojima je neformalni sektor jak treba
osigurati mogućnost osnivanja predzadruga koje se potom postupno pretvaraju u punopravne
formalne zadruge. Kako bi se pokrenuo kooperativni proces razvoja potreban je osnovni sustav
za podršku koji može:
a) prepoznati mjesta susreta u kojima bi se raspravljale ideje zadrugarstva i gdje se mogu
mobilizirati akteri;
b) osigurati formalno (srednje škole i fakulteti) i neformalno obrazovanje i obuku koja bi
podučila potrebne temeljne vještine za pokretanje kooperativnih poduzeća;
c) osigurati savjetodavnu skupinu stručnjaka i savjetodavnih usluga koje će pratiti
aktivnosti;
d) pokrenuti kreditni sustav: početni kapital treba osigurati već uspostavljena ili
privremena zadružna institucija na srednjoj razini unutar okvira osnovnog projekta.
2. Srednja razina
Zadružni razvoj ne može se odvijati isključivo na mikro razini. Potrebno je razvijati srednju
28
razinu među-zadružne suradnje. Institucije na srednjoj razini ključne su za održivi razvoj
zadruga.
Za konsolidaciju i optimizaciju zadružnog procesa razvoja, ključne su sljedeće institucije:
a) institucije za potporu poduzetništva: potrebno je osnovati razvojne centre, centre za
izobrazbu,
savjetodavne
institucije,
R&D
institucije,
nebankarske
financijske
instrumente (omogućiti bolji pristup bankovnim kreditima) itd. Njihov je cilj promicanje
i podupiranje zadruga kako bi se osigurala dugotrajna održivost njihovih aktivnosti,
uključujući i razvoj novih poduzetničkih modela i rješenja kao odgovor na artikulirane
potrebe i težnje;
b) konzorciji i skupine zadruga koje okrupnjuju kako bi se nastupalo grupno ili dijelilo
resurse za postizanje zajedničkih ciljeva;
c) lokalne/regionalne/nacionalne federacije, sukladno dimenzijama i potrebama zadružnog
pokreta. one su odgovorne za zastupanje interesa u institucijama (javna vlast, sindikati,
sveučilišta itd.) i drugim vrstama asocijacija. autonomija od vlasti i demokracija
institucija na srednjoj razini (čije je vodstvo izabrano od strane članova zadruga) jamči
opredjeljenje i usmjerenost prema članovima/ korisnicima i odraz je ekonomske volje
većine;
3. Nacionalna i međunarodna razina
Temelji su:
a) stvoriti ili ojačati koherentni sustav (sub-nacionalni i nacionalni, sektorski i
međusektorski) koji zastupa sve zadruge u zadanom nacionalnom okviru te omogućiti
transformaciju iskustva lokalnog zadružnog razvoja u regionalne i nacionalne javne
politike i zakonodavstvo (ciljane kako bi se regulirale, kontrolirale i promicale zadruge)
kroz lobiranje i pregovore i, ako je moguće, kao stalni akteri u nacionalnim
savjetodavnim tijelima ili tijelima socijalnog dijaloga;
b) uključiti se u izradu provedbenog zakonodavstva i poboljšati zadružni pravni okvir
(međusektorski/sektorski) za radničke, socijalne i obrtničke zadruge;
c) unapređivati međunarodnu suradnju, uključujući i trgovinu, između zadruga i time
pomoći sudjelovanje zadruga u globaliziranom gospodarstvu;
d) podržati stvaranje lokalnih, regionalnih, nacionalnih i međunarodnih mreža zadruga,
koje bi dijelile i razmjenjivale poslovne odnose, stručnost, znanja, iskustva i pozitivne
prakse. Izgradnja mreže moguća je i poželjna na svakoj organizacijskoj i geografskoj
razini;
29
e) podržati stvaranje i jačanje nacionalnih, regionalnih i globalnih lanaca proizvodnje i
distribucije, u kojima su zadruge prisutne djelomično ili potpuno, i nad kojima imaju
djelomičnu ili potpunu kontrolu.
(Izvor: CICOPA - C/O European House of Cooperatives - BRUSSELS)
30
4. Ciljevi
Ciljevi i uvjeti za ostvarivanje ekonomske demokracije:
1) Minimalni egzistencijalni uvjeti i osnovni sadržaji moraju biti zajamčeni za sve:
hrana (voda), odjeća, stanovanje (energija), osnovno obrazovanje, zdravstvena zaštita,
navodnjavanje i lokalni prijevoz.
Jamstvo prava na život i zadovoljavanje osnovnih egzistencijalnih uvjeta i sadržaja mora biti
prvi prioritet svake zemlje. Stupanj pravednosti u društvu može se ocijeniti time jesu li svima
dostupni osnovni sadržaji i životni uvjeti. Pravo koje svako ljudsko biće stekne po rođenju
trebalo bi nadilaziti državljanstvo, društveni ili materijalni položaj – što znači da bi svakom
ljudskom biću, bio on državljanin ili samo posjetitelj u nekoj zemlji, trebale biti zajamčene ove
minimalne potrebe. Pružanje uvjeta za zadovoljenje osnovnih životnih potreba trebala bi biti
primarna funkcija i dužnost svake ekonomije. Za ljudska bića to je osnova kako bi mogla
ostvariti svoje individualne potencijale, kako bi se razvijala kulturno i kako bi postigla unutarnje
ispunjenje. Bez zadovoljenih osnovnih potreba 'potraga za srećom' za siromašne je izvan
dosega. Većina vlada ima mrežu socijalne skrbi koja je jamstvo da siromašni i najranjiviji ne
padnu ispod minimalno prihvaćene razine siromaštva i bijede. Nažalost, većina mreža pruža
vrlo nisku granicu koja sprječava samo najgore patnje. Sve veći broj građana suočava se sa sve
većom bijedom bez pristupa adekvatnom smještaju, zdravstvenoj skrbi i hrani.
Pravo na zaposlenje s poštenom plaćom je temeljno ljudsko pravo. Minimalne potrebe ne bi
trebale osiguravati državne ustanove, onako kako je to u trenutnom sustavu socijalne skrbi
liberalnih demokratskih zemalja. Umjesto toga, ljudi bi trebali moći platiti za minimalne potrebe
prihodima zarađenim od poštenog rada. Odgovornost je svih razina vlasti da slijede politiku
koja postiže i održava punu zaposlenost, na poslovima koja koriste radničke vještine i
sposobnosti. Pravedni minimalni dohodak, često nazivan 'minimalac' mora se postaviti dovoljno
visoko tako da ljudi mogu zadovoljiti osnovne potrebe. Povećanje zaposlenosti smanjuje broj
onih u mreži socijalne skrbi. Određivanje visine minimalnih potreba treba napraviti na
progresivan način, mora postojati kontinuirana prilagodba osnovnih potreba ovisno o
raspoloživim resursima i znanstvenom razvoju društva. Standard minimalnih potreba treba
mijenjati sukladno s vremenom i mjestom.
Krajnji cilj je ekonomija u kojoj nitko ne mora brinuti o zarađivanju dovoljno novca kako bi
podmirio troškove hrane, odjeće, stanovanja, obrazovanja i zdravstvene skrbi.
31
2) Stanovništvo treba imati stalno iskustvo povećavanja kvalitete života.
Drugi uvjet za ostvarenje ekonomske demokracije je da stanovnici trebaju osjećati da se
kvaliteta njihova života stalno poboljšava. Indeks kupovnog kapaciteta - sposobnosti
stanovništva da plaća osnovne robe i usluge, izravan je i precizan način procijene životnog
standarda i istinitog stanja u gospodarstvu.
Ovo je različit pristup od prevladavajućeg konzumerizma koji manipulira stanovništvom putem
oglašavanja, stvara umjetne potrebe, potiče kupnju na kredit i zanemaruje utjecaj na okoliš
prilikom kupnje.
Za održivu kupovnu sposobnost proizvodi moraju biti dostupni kako bi zadovoljili domaću
potražnju. Cijene moraju biti stabilne, plaće moraju biti usklađene s cijenama osnovnih
proizvoda, kolektivna imovina i infrastruktura se mora održivo razvijati – javni prijevoz,
proizvodnja energetskih sustava i komunikacijske mreže. Sirovi materijali, poljoprivredni
proizvodi i ostali proizvodi svake regije trebaju biti obrađeni i oplemenjeni u neposrednoj
blizini njihova izvora. Na taj način poboljšanja u tehnologiji i proizvodnji koriste lokalnom
stanovništvu te regije. Tako se promiče održiva lokalna ekonomija, a ne eksploatacija rada koja
preplavljuje svijet jeftinom robom iz Kine i nerazvijenih zemalja, koje smo svjedoci i učesnici.
Iskustvo poboljšanja standarda življenja nije vezano isključivo uz rast na materijalnom nivou.
Ono služi kao indikator sociopsihološkog stanja društva. Rast na materijalnom nivou ima
granicu jer resursi nisu bezgranični. Poboljšanje životnog standarda može se isto tako ostvariti
kroz pristup robi bolje kvalitete, stanovanja i usluga. Isto tako to može biti i stjecanje kreativnih
vještina i osobnih razvojnih iskustava.
3) Lokalno stanovništvo i radnici trebaju imati mogućnost donositi ekonomske
odluke koje izravno utječu na njihov život.
Treći uvjet je da lokalno stanovništvo ima pravo donositi ekonomske odluke koje izravno utječu
na njihov život. To je pravo radnika da posjeduju i upravljaju poduzećima, a ne da budu
podložni manipulacijama i iskorištavanju. Bilo da se radi o malim privatnim poduzećima,
zadrugama ili čak javnim komunalnim poduzećima, mještani i zajednica trebaju odlučivati o
svojoj budućnosti. Lokalne ekonomije s održivom poljoprivredom koja proizvodi zdravu hranu,
temelji se na obnovljivim zelenim industrijama, kreditnim zadrugama i etičnim bankama koje
nude kredite lokalnom stanovništvu su sve elementi vitalne zajednice.
32
4) Mora se zaustaviti vanjska kontrola lokalne ekonomije i odljev kapitala i
novostvorene dobiti.
Četvrti uvjet je sprečavanje nekontroliranog odljeva kapitala i novostvorene vrijednosti. Velike
korporativne trgovine i lanci usmjeravaju ostvareni profit prema vanjskim dioničarima.
Korporativne banke koriste lokalne pologe kako bi spekulirale na globalnoj burzi. Strani
zemljoposjednici su isto tako uključeni u ovaj proces. Bez strane kontrole nad vlasništvom
zemljišta i resursa, dobit ostvarena u regiji ne bi bila slana negdje drugdje, besmisleno
nagomilavana ili pronevjerena nego ponovno uložena u lokalnu proizvodnju ili poduzeća. Ovo
se ne odnosi na imigrantske radnike koji uvijek trebaju biti dobrodošli i integrirani kao dio
zajednice.
Ekonomska demokracija je neophodna za prevladavanje diskriminacije i marginalizacije, straha
od siromaštva i nezaposlenosti koji hrani rasizam, nacionalizam, vjerski fundamentalizam,
diskriminaciju žena i bijes prema drugima i drugačijima. U vrijeme ekonomske krize, žene,
ljudi drugačije boje ili nacionalnosti, mladi i stari, diskriminirani su time što su manje plaćeni ili
nezaposleni. Decentralizirana lokalna ekonomija može postići punu zaposlenost i financijski
prosperitet, čime će svi biti u mogućnosti razviti svoj puni potencijal kao ljudska bića.
Potrebno je razviti institucije kojima upravlja sama zajednica, a koji su utemeljeni na
ekonomskoj pravdi kako bi se iskorijenili uzroci neravnopravnosti, obrazovne programe za
prevladavanje diskriminacije i podizanje svijesti, kako bismo promijenili ponašanje, stavove i
ideologije koji raspiruju rasizam, seksizam, mržnju i ksenofobiju.
Decentralizirani ekonomski razvoj
Predloženi razvojni model decentralizira ekonomsku moć na regionalne, socioekonomske
jedinice i zajednice (jedinice lokalne samouprave/općine) i poduzeća koja u njima djeluju
(postoje). Na taj se način omogućava ekonomska dobrobit građana na tim područjima, a njih je
moguće definirati kao pojedince koji su spojili svoje socio-ekonomske interese s interesima
socio-ekonomske zajednice u kojoj žive. To će potaknuti ekonomsku jednakost, omogućiti
proizvodnju dovoljno roba i usluga, zajamčiti zadovoljenje osnovnih potreba svih i pomoći
zaštititi okoliš i brinuti o njemu.
Decentralizirani ekonomski razvoj trebao bi se rukovoditi s četiri osnovna principa:
33
1. Resursima regije moraju upravljati i koristiti ih građani koji ondje žive
Gdjegod je moguće, lokalna poduzeća bi trebala prerađivati sirovi materijal i koristiti ga za
proizvodnju sekundarnih ili gotovih proizvoda, radije no da sirovi materijal izvoze.
Prednosti lokalnog upravljanja i korištenja resursa su:
a) lokalna ekonomija koja se zasniva na lokalno upravljanim industrijama koje koriste
lokalne resurse može se planirati na način koji osigurava ekonomsku sigurnost;
b) pretjeran uvoz sirovih materijala uzrokuje odljev kapitala koji bi omogućio veću
dobrobit da se investira i cirkulira u lokalnoj ekonomiji;
c) ekonomije koje ovise o izvozu sirovih materijala ranjive su na fluktuacije cijena zbog
prevelike količine proizvoda, zbog promjena u podrijetlu sirovina, zamjene
proizvoda koji se koristi i promjena na vanjskim tržištima;
d) ekonomije koje izvoze svoje sirovine, umjesto da ih najprije prerade, gube na
dodanoj vrijednosti koja proizlazi iz proizvodnje gotovih proizvoda i pratećih
industrija koje podržavaju tu proizvodnju.
2. Proizvodnja bi se trebala zasnivati na potrebama, a ne na profitu.
Motiv ekonomske aktivnosti trebao bi biti zadovoljavanje potreba potrošača i potrošnja, a ne
maksimizacija profita. U ekonomijama koje se zasnivaju na potrebama potrošača bolje će se
zadovoljiti materijalne potrebe lokalnog stanovništva i lokalno će cirkulirati više novca koji će
onda poticati proizvodnju, stvaranje radnih mjesta i povećavati kupovnu moć. U ekonomiji
zasnovanoj na potrebama potrošača, potrebne robe i usluge su dostupne, pristupačne,
kvalitetne i zadovoljavaju lokalne zahtjeve i ukuse te odgovaraju ljudskim potrebama.
3. Proizvodnja i distribucija esencijalnih dobara i usluga treba se organizirati
kroz zadruge.
Po svojoj prirodi, zadruge pravično raspoređuju bogatstvo i decentraliziraju ekonomsku moć.
Kako su zadruge sklone servisirati lokalne potrebe manje je nesigurnosti u dobavljanju
proizvoda i potražnji. Ekonomska stabilnost koju stvaraju zadruge stanovnicima daje veću
ekonomsku sigurnost.
4. Lokalno stanovništvo bi se trebalo zapošljavati u lokalnim poduzećima i
njima upravljati.
Lokalno stanovništvo najbolje će voditi razvoj lokalnih poduzeća i određivati svoju ekonomsku
dobrobit; vanjski interesi ne bi trebali imati utjecaja na lokalne ekonomije. Lokalna poduzeća
34
trebala bi omogućavati punu zaposlenost lokalnog stanovništva, vježbati i razvijati
njihove vještine i stručnost, te ih koristiti adekvatno - u zadrugama i u ekonomskim i
društvenim aktivnostima.
Osnovni proizvodi moraju se proizvoditi u lokalnim poduzećima.
5) Proizvode za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba treba proizvoditi lokalno.
Lokalna proizvodnja osnovne hrane, uobičajenih građevinskih materijala, osnovne odjeće,
nužnih udžbenika i predmeta, osnovnih lijekova i svakodnevnih proizvoda neutralizira ovisnost
o vanjskim ekonomijama. Ako se te robe lokalno proizvode i prodaju, stimulira se lokalna
ekonomija i napreduje. Kapital nastavlja kolati u lokalnoj ekonomiji i snaži se ekonomska
samodostatnost. S povećanjem potražnje za lokalnim robama, velike, srednje i male industrije
rastu.
6) Transformacija ekonomije na tri grane
Postoje tri općeprihvaćena načina posjedovanja i poslovnog upravljanja: državno vlasništvo,
privatno vlasništvo i zadružno vlasništvu. Vlasništvo je bitno jer onaj koji posjeduje poduzeće
ujedno i odlučuje i uzima veliki dio onoga što se proizvodi. I komunizam i kapitalizam imaju
tendenciju da se odnose dogmatski prema vlasništvu, prvi tvrdeći da bi, koliko je to moguće, sve
trebalo biti pod državnom kontrolom; drugi tvrdi da bi sve trebalo privatizirati. Ekonomski
sustav trebao bi biti prilagođen obujmu i načinu proizvodnje tako da, ovisno o okolnostima, sva
tri oblika vlasništva i upravljanja imaju vrijednost i budu prikladni u različitim situacijama.
Mala privatna poduzeća:
Kako bi se razvijala kreativnost i osobna inicijativa, pojedince, obitelji i mala partnerstva treba
poticati na rad u tvrtkama koje su u privatnom vlasništvu. Oni mogu proizvesti ne-osnovne ili
luksuzne robe i usluge, kao i u manjem dijelu hranu. Poduzeća koja su ili premala ili istodobno
mala i složena da bi bila kooperative, trebaju biti privatna poduzeća. Na primjer, tvrtke čiji
radnici rade od kuće, obiteljski restorani, male maloprodajne trgovine, zanatski proizvođači,
umjetnici i privatni izumitelji. Oni će vjerojatno radije upravljati sami. Male tvrtke nastoje
pronaći tržište s kupcima za specijalizirane proizvode i mogu dizati cijene koliko to dozvoljava
tržište. Zapravo, vlasnicima većine malih poduzeća duboko je stalo do onoga što rade i održavat
će svoje poslovanje i kad ne zarađuju previše.
Zadruge:
35
Zadružne strukture imaju središnje mjesto u funkciji i organizaciji gospodarstva. Temeljno je
pravo radnika u ekonomskoj demokraciji posjedovati i upravljati svojim poduzećima kroz
kolektivno upravljanje. Industrija, obnovljiva/održiva energetika, trgovina, poljoprivreda i
bankarstvo idealni su sektori za organizaciju kroz proizvođačke i potrošačke zadruge. One
trebaju proizvoditi za osnovne minimalne potrebe, a i većinu ostalih proizvoda i usluga,
formirajući tako najveći sektor ekonomije. Manje satelitske zadruge mogu servisirati veće
zadruge. Na primjer, automobilska zadruga mogla bi proizvoditi komponente koje se prevoze u
obližnje postrojenje za završnu montažu automobila.
Ovakav pristup zahtijeva široku edukaciju i stalnu promociju stvaranja integrirane mreže
zadruga. Globalni kapitalizam koji uništava lokalne tvrtke diljem svijeta nelojalna je
konkurencija i zadrugama. Decentralizirana ekonomska demokracija, međutim, osigurava
da svi u zajednici imaju zaposlenje i glas u procesu donošenja odluka. Zadružna tržišna
ekonomija ima mnoge prednosti: drži niske potrošačke cijene, smanjuje inflaciju, osigurava
niske cijene sirovih materijala, olakšava pravednu raspodjelu bogatstva, njeguje bolje odnose
među ljudima i gradi duh zajedništva.
Rastući socijalni nemiri, ekonomski pad, stagnacija i nesigurnost u smislu zaposlenja, osnovnih
socijalnih prava i nemogućnost zadovoljavanja osnovnih potreba s kojom će se suočiti buduće
generacije, zahtijevaju promjenu ekonomske paradigme. Stoga Međunarodni savez zadruga u
planu za Desetljeće zadruga (2011-2020) navodi četiri problema u kojima zadruge mogu
pomoći: propadanje okoliša i iscrpljivanje resursa, nestabilnost financijskog sektora i
povećavanje nejednakosti u prihodima, rastući globalni jaz u upravljanju, vidno obespravljene
mlađe generacije.
Zadruge pomažu da se globalna ekonomija izvuče iz globalne financijske krize tako što
ekonomske resurse podvrgavaju demokratskom nadzoru i jedine su u modelima upravljanja
koje to mogu. Zadružni model komercijalno je efikasan način poslovanja, koji se brine o širem
spektru ljudskih potreba, zadruge su efikasne i kao male i kao vrlo velike, zadruge stvaraju
dugoročnu sigurnost, održive su, dugovječne i uspješne.
Masovne ključne industrije:
Tvrtke koje su ili prevelike ili istodobno velike i složene da se organiziraju kao zadruge, trebale
bi biti velika javna poduzeća. Centralizirani, javni sektor u zadružnoj ekonomiji uključuje i
velike ključne industrije tj. infrastrukturu, odnosno ono što zovemo prirodnim monopolima
države. Uloga javnog sektora treba biti jasno definirana, a poduzeća iz javnog sektora treba
voditi lokalna, odnosno centralna vlada. Takva poduzeća trebaju funkcionirati sukladno
36
zakonskim ovlastima, neovisno od vlade. Radnici u poduzećima u javnog sektora trebaju imati
pravo birati svoje predstavnike u upravnom odboru.
Općenito, velika poduzeća iz javnog sektora trebaju raditi na principu 'no profit - no loss'.
Naravno, određeni višak sredstava treba reinvestirati u zamjenu infrastrukture, istraživanja; što
će biti uračunato u cijenu roba i usluga koje pružaju.
Struktura i upravljanje zadrugama i poduzećima u radničkom vlasništvu
Članstvo u radničkim zadrugama je otvoreno samo onima koji tamo rade. Novi radnici koji žele
ući u zadrugu privremeno se zapošljavaju prije nego što postanu punopravni članovi. Kontrola
tvrtke i bilo kakvo imovinsko pravo temelje se na radnom doprinosu, a ne na vrijednosti
kapitala ili imovine.
Kontrola počiva na načelu jedan član, jedan glas, a ne na broju dionica ili iznosu ulaganja.
Ukoliko se omogući da oni koji nisu zaposleni i imaju dionice postanu članovi to će dovesti do
sukoba interesa koji bi mogao razmrviti sustav poticaja i koheziju radnika. Investicije u takva
poduzeća prihvatljive su samo ako nemaju utjecaja na donošenje odluka.
Sustav isplate plaće i dobiti mora biti i pošten i atraktivan, tako da se oni sposobni osjete
pozvanima sudjelovati. Nagrađivanje radnika treba biti sukladno vještinama i doprinosu u radu,
ali i unutar minimalnog i maksimalnog raspona dohotka. U gospodarstvu omjer između najniže
plaćenih i najviše plaćenih radnika treba odrediti progresivno, sukladno dobiti, uvjetima i
okolnostima, a razlika će se prirodno smanjivati kako će i ukupni životni standard rasti. Nagrade
i poticaje treba omogućiti i na druge načine, kako bi se povećali produktivnost i zadovoljstvo
radnika. To bi mogla biti bolja oprema, obrazovanje i osposobljavanje, dodjeljivanje više
radnika u radnoj jedinici ili putni troškovi i prijevoz do mjesta rada.
U tradicionalnim privatnim poduzećima financijski poticaji se koriste u potrazi za kadrovima s
visokom razinom obrazovanja i sposobnosti. U zadrugama se traže čak još i više razine
snalažljivosti, komunikacije, potrebnih vještina i međuljudske discipline. Važnost ulaganja u
kontinuirano obrazovanje radnika koje potiče razvoj međuljudskih vještina, kao i stručnosti
poslovnog upravljanja ne može biti pretjerano naglašena. Svakog člana treba poticati na daljnji
razvoj njegovog ili njezinog obrazovanja, zadržavanje uzlaznog nivoa tehnološkog razvoja te
dijeljenje znanja s drugima. Tako će sposobnost članova da doprinose radu poduzeća rasti, a
zajedno s time i njihovo samopoštovanje. Na taj način će se suradnja i radni uvjeti poboljšavati
svima.
37
Dijeljenje zadružnih vrijednosti i iskreni pokušaj njihovog prakticiranja omogućava ljudima da
integriraju svoj društveni i ekonomski život sa svojim uvjerenjima. To vodi prema dubljem
osjećaju zadovoljstva radnika, odanosti i demokraciji u ekonomskoj sferi.
Stupanj kolektivnog odlučivanja ovisi o veličini zadruge. U malim kolektivima svi članovi
zajedno donose ključne odluke. U većim zadrugama, većina bira upravne odbore koje donose
odluke i upravljaju. Odbori odabiru menadžera, koji je član zadruge i zadužen je za svakodnevno
poslovanje. U skladu s uvjetima u kojima posluje, svaka zadruga samostalno donosi odluke kroz
upravne odbore ili cijelo članstvo. Smjernice u odlučivanju se temelje i na iskustvu drugih
zadruga.
Koordinirana suradnja zahtijeva da članovi i uprava gaje uzajamno poštovanje i povjerenje
jedni prema drugima. Iskustvo je pokazalo važnost educiranja radnika u zadružnoj etici kako bi
razvijati sposobnost za sudjelovanje i upravljanje svojim tvrtkama. Tamo gdje su zadruge bile
najuspješnije, menadžeri su također i učitelji koji educiraju radnike o zadrugama i kako
funkcioniraju. Iskustvo pokazuje da, osim u primanjima, radnici moraju sudjelovati u rastu ili
padu same tvrtke, kako bi stekli dovoljno poticaja za dugoročno ulaganje. Radnici ne moraju
nužno imati ukupno vlasništvo ili kontrolu nad imovinom. Vlasništvo može biti i državno ili
privatno s tendencijom prepuštanja vlasničkih prava radnicima.
Bez mudrog vodstva i dobro osmišljene zadružne strukture, radnici mogu donositi loše odluke.
Na primjer, u rudniku Vakhruševa u Khabarovskoj regiji na ruskom Dalekom istoku, radnici su
odabrali neposrednu isplatu dividende, visoke plaće i uvezenu robu, a ne re-investiranje svoje
dobiti natrag u razvoj i dugoročnu budućnost zadruge. Danas ovaj rudnik posluje kao privatna
firma.
Zadruge pružaju veću sigurnost radnih mjesta no privatna poduzeća koja nemaju nikakvu
odgovornost prema lokalnoj zajednicu i čija uprava može preseliti radna mjesta tamo gdje su
troškovi rada niži. Zadruge rad tretiraju kao fiksni, a ne varijabilni trošak. To znači da, ako se
proizvodnja smanji, radnici se ne otpuštaju odmah. Alternative uključuju smanjenje radnih sati
svih članova, otvaranje nove linije proizvodnje ili usluga, prekvalifikaciju radnika i transfer u
druge zadruge. Zadruge nikada neće napraviti dvije stvari: neće preseliti proizvodnju i radna
mjesta u neku drugu zemlju kako bi ostvarili veći profit. Time se osigurava stabilnost radnih
mjesta, a u dužoj perspektivi i puna zaposlenost. Nema opasnosti da će u okoliš ispuštati štetne
tvari budući da sami žive u neposrednoj blizini radnog mjesta ugrožavaju svoj i život svoje
38
obitelji.
Zadruge teško preživljavaju kao izolirana poduzeća. Za njihov uspjeh bitno je iskreno
prihvaćanje zadružnog sustava od strane javnosti. Velika većina zadruga su relativno male.
Jedini način je da se udruže i pružaju međusobnu podršku. Zajedno, nekoliko zadruga mogu
formirati veću infrastrukturu za pružanje financijskih usluga, tehničku pomoć i upravljanje,
prodaju, zajednički marketing i nabavu roba i usluge, istraživanje i razvoj novih proizvoda,
obrazovanje i osposobljavanje te lobiranje i odnose s javnošću. Kada zadruge imaju ovakav
pristup i podršku ove vrste često nadmaše konvencionalne privatne tvrtke.
Tri su uvjeta potrebna za uspješnost zadruga: iskren i pouzdan menadžment; stroga
administracija s transparentnim računovodstvom koja gradi povjerenje između
zadrugara i javnosti; prihvaćanje zadružnog sustava unutar lokalne zajednice.
Kreditne unije su zadružne banke u vlasništvu članstva koje plasiraju kredite po nižim
kamatnim stopama od poslovnih banaka. Postoji nekoliko razloga zašto su kreditne unije
uspješnije od korporativnih banaka. Prvo, zakonski su registrirane kao neprofitne zadruge,
zarada se ne dijeli dioničarima i investitorima. Drugo, kreditne unije ne spekuliraju sa svojim
novcem, ulažući u rizično financijsko poslovanje jer njihov cilj nije gomilanje profita. Treće,
kreditne unije u Sjedinjenim Državama izuzete su od poreza od 1937. godine zato što su u
vlasništvu članova, njima se upravlja demokratski, i jer djeluju sa specifičnom misijom
ispunjavanja potreba za kreditima i štednjom siromašnijih. Četvrto, članovi odbora i direktori
svake kreditne unije su volonteri. Konačno, u kreditnim unijama ljudi pomažu ljudima, naporno
radeći u zajednici na korist svima kroz edukaciju i društveno koristan rad.
Uvjeti za uspješnost zadruga
R.M. Baseman, suradnik-istraživač i savjetnik Prout Instituta Venezuela proveo je web
istraživanje na temu uspješnog poslovanja zadruga. Prvo je pronašao izvorne članke i
publikacije u kojima su autori izrazili mišljenja i zaključke o uspjehu ili neuspjehu zadruga.
Autori prenose iskustvo sa svih kontinenata, u više od deset zemalja, uključujući i one od strane
Međunarodne organizacije rada, Međunarodnog saveza zadruga i Ujedinjenih naroda.
Naišao je na 175 čimbenika koje je grupirao u 13 kategorija i prioriteta, prema broju sličnih
39
odgovora:
1. Sklonost okoline – društvena podrška
2. Jasno planiranje
3. Stvarna ekonomska korist za članove
4. Stručna uprava
5. Vjera u zadružni koncept
6. Grassroots razvoj i vodstvo
7. Financijska samo-održivost
8. Inovacija i prilagodba
9. Učinkovita struktura i poslovanje
10. Umrežavanje s drugim zadrugama
11. Komunikacije
12. Zajednički interesi članova
13. Obrazovanje.
Zadruge, mnogo više od korporacija, usko odražavaju život i stavove članova-vlasnika. Ako se
zajednički interesi članova i interesi zadruge raziđu, zadruga nestaje. Svi se osnovni faktori za
uspjeh, kao i u svakom poslu, primjenjuju i na zadruge, kao što bi se očekivalo: mora postojati
stvarna potreba za proizvodom ili uslugom, planiranje mora biti temeljito i realno, a poduzeće
mora privređivati. Također, postoje jasne razlike između potrošačkih i proizvođačkih zadruga,
čiji su čimbenici za uspjeh nešto drugačiji. Na primjer, rasprostranjena podrška zajednice
potrošačkim zadrugama je ključna jer bez tisuća stalnih kupaca u neposrednoj blizini neće
opstati. S druge strane, zadruga koja proizvodi prilagođena automatizacijska rješenja za
industriju je mnogo manje ovisna o podršci zajednice.
40
5. Taktički alati
1) Izrada i donošenje zakona o radničkom dioničarstvu
Radničke zadruge su poduzeća u vlasništvu i pod demokratskom kontrolom svojih zaposlenika,
koji zadrugom upravljaju na temelju zadružnih načela. Zakon treba omogućiti osnivanje
poslovnih subjekata čija će se djelatnost temeljiti na tim zadružnim načelima, a koja su:
1. dobrovoljno i otvoreno članstvo; zadruge su otvorene svim radnicima koji su spremni
i voljni prihvatiti odgovornosti članstva;
2. demokratsko upravljanje članova; članovi bi trebali aktivno sudjelovati u upravljanju
zadružnim poduzećima po principu jedan član, jedan glas. Izabrani predstavnici
odgovaraju članstvu;
3. ekonomsko sudjelovanje članova; članovi demokratski kontroliraju kapital zadruge
koji je u zajedničkom vlasništvu. Ostvarenu dobit zadruge članovi određuju za jednu
ili svaku od ovih namjena: razvoj poslovanja zadruge, odnosno stvaranje financijskih
rezervi od kojih se barem dio ne može isplaćivati članovima; isplatu nagrada
članovima sukladno vrijednosti njihovih transakcija sa zadrugom; te ulaganje u druge
djelatnosti koje odobri članstvo;
4. autonomija i neovisnost; zadruge su nezavisna poduzeća kojima upravljaju njihovi
članovi;
5. zadruge zadržavaju svoju samostalnost prilikom sklapanja sporazuma, ugovora i
financijskih aranžmana s drugim stranama;
6. obrazovanje, obuka, informiranje; osigurati obrazovanje i obuku za svoje članove,
izabrane predstavnike, upravitelje i zaposlenike kako bi unaprijedili svoj doprinos
razvoju zadruge;
7. promocija prirode i korisnosti zadrugarstva;
8. suradnja među zadrugama; zadruge jačaju zadružni pokret i najučinkovitije služe
svojim članovima kad surađuju na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj
razini;
9. skrb za zajednicu; zadruge rade na održivom razvoju zajednica u kojima djeluju.
2) Izrada strategije razvoja zadrugarstva
41
Strategija bi trebala obuhvaćati dosadašnji rad, prednosti i nedostatke zadrugarske prakse,
analizu ljudskih i materijalnih potencijala koji bi mogli služiti poticanju zadružnog razvoja,
stvoriti prostor za širenje ideje zadrugarstva kao ekonomskog modela, osmisliti plan i taktiku
senzibilizacije građana o nužnosti proizvodnje iz domaćih resursa za domaće potrebe kao
načina ekonomskog oporavka. Temelj bi trebao biti ideja održive politike koja zadrugarstvo vidi
kao cjelinu, financiranje, proizvodnja, distribucija, a ne fragmentirani parcijalni interes
pojedinaca ili grupa u zadrugarstvu. Strategija treba sadržavati i model kojim bi preostala
državna imovina, koja nije vezana uz strateške resurse (energetika, vode, šume,
infrastruktura...) bila na raspolaganju zadružnom sektoru.
3) Zakon o preispitivanju porijekla imovine
Dana 27. travnja 1990. u Zagrebu, predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske Ivo Latin potpisao je
Zakon o prestanku važenja Zakona o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito
stečene imovine. Ovo je jedan od prvih zakona donesenih nakon proglašenja neovisnosti. Time
je ukinut pravni alat koji je omogućavao da državni aparat regulira nezakonito i kroz
malverzacije stečenu imovinsku korist. Učinak donošenja i provedba tog dobrog zakona bio bi
vidljiv prema višem, srednjem i nižem nivou koruptivnih i kriminalnih radnji/osoba.
4) Imovinski maksimum
Voda, zrak, zemlja, sunce resursi su koji omogućavaju postojanje i život na ovoj planeti i
kolektivno su dobro svih. Svi ljudi imaju ih pravo koristiti, ali nitko ih nema pravo zlorabiti. Ti
resursi postojali su prije nastanka ljudske civilizacije, a postojat će i nakon što naša vrsta
prestane živjeti na ovoj planeti. Ako osoba stječe i akumulira prekomjerno bogatstvo, on ili ona
izravno ograničava sreću i dobrobit drugih u društvu. Takvo ponašanje je antisocijalno.
Rezultat takva procesa je ograničenje sloboda, pogrešno usmjerena kreativnost, osporena
demokracija, a bogatstvo, zemlja i sloboda koncentrira se u rukama nekolicine. Zbog svih ovih
razloga, treba postaviti ograničenja na osobno i korporativno bogatstvo i moć, prihode
ostvarene porezima i ograničenjima treba otvoriti za pokretanje novih ekonomskih procesa što
će dovesti do prirodne slobode i društvene odgovornosti većine. Inače, u svijetu bez granica na
bogatstvo ili tržišni utjecaj, nema ograničenja na ovrhe, faktor tiranije ili neizbježnu osvetu
siromašnih protiv bogatih. Dakle, nikome ne bi trebalo biti dopušteno da prekomjerno i
42
besmisleno akumulira materijalno bogatstvo.
U svojoj knjizi Kapital u dvadeset i prvom stoljeću ekonomist Thomas Piketty usredotočuje se
na bogatstvo i nejednakost dohotka u Europi i SAD-u od 18. stoljeća. Glavna je njegova teza da,
kad veća stopa povrata na kapital od stope gospodarskog rasta tijekom dužeg perioda rezultira
koncentracijom bogatstva, a ta nejednaka raspodjela bogatstva uzrokuje socijalnu i ekonomsku
nestabilnost. Piketty predlaže globalni sustav progresivnih poreza na bogatstvo kako bi se
smanjila nejednakost i izbjeglo da velika većina bogatstva bude pod kontrolom manjine.
Rješenje ovog problema nije progresivno oporezivanje dohotka ili čak postavljanje
univerzalnog omjera između najnižeg i najvišeg prihoda. Takve mjere bi samo riješile dio
problema i ponovno ostavile bogatstvo i utjecaj pojedinaca netaknutim jer bi zadržali sve poluge
moći i utjecaja (kontrolu nad ekonomskim procesima). Rješenje je utvrđivanje gornje granice
na pojedinačno bogatstvo te eksproprijacija i redistribucija viška bogatstva. Piketty je u svojem
radu odredio koja je granica gdje akumulacija počinje degradirati ekonomske odnose. Taj model,
a ne revizija pretvorbe i privatizacije bio bi pravedni odgovor na privatizacijsku pljačku iz
1990-ih. Društvena je imovina, političkim ukazom autoritarnog HDZ-a, a ne demokratskom
odlukom njezinih vlasnika, građana Hrvatske, podijeljena u ne baš jasnim okolnostima, a po
tada važećem zakonu. Vrijeme je da taj nemoralni i destruktivni proces dobije epilog kroz ovakav
način redistribucije.
5) Obrazovanje o zadrugama, socijalnom poduzetništvu i radničkom dioničarstvu
Zadrugarstvo je u EU trend: udruženje Cooperatives Europe okuplja i predstavlja 160 tisuća
zadruga iz cijele Europe. Europske zadruge zapošljavaju 5,4 milijuna ljudi i imaju 123 milijuna
članova. Ovo udruženje je aktivan član grupe za društvenu ekonomiju pri Europskom
parlamentu i neosporna je činjenica da zadrugarstvo ima ogroman potencijal za razvoj i jačanje
europske ekonomije. Neki od prijedloga Cooperative Europe usmjereni jačanju zadrugarstva u
EU su promjena zakonodavstva koje često otežava zadrugama privlačenje kapitala što
onemogućava pokretanje zadruga i upravljanje njima. Pravila igre jednostavno moraju biti
jednaka za sve i zakon mora razviti one mjere koje će motivirati, poticati i olakšavati
pokretanje, upravljanje i rast zadruga, a zadruge moraju imati istu priliku kao i ostali oblici
poduzetništva. Zadrugarstvo ima ogroman potencijal za zapošljavanje prvenstveno mladih ljudi
jer su mnogi mladi zainteresirani za društveno odgovorno djelovanje pa je nužno da se mladi
43
educiraju i informiraju o zadrugarstvu. Naime, na školama i fakultetima edukacija o
poduzetništvu usmjerena je isključivo na tradicionalne poslovne modele, a o zadrugarstvu se ne
govori. I ovaj pristup, znači pristup kroz edukaciju onih slojeva koji bi trebali biti nositelji
zadrugarskog modela je izuzetno važan. Ukoliko u dugoročnom smislu želimo razvijati
zadrugarstvo, uvođenje formalne edukacije (kolegija i predmeta) o zadružnim modelima
ekonomije mora naći svoje mjesto na ekonomskim srednjim školama kao i na ekonomskim
fakultetima. Bez sustavne edukacije o zadrugama i zadružnim ekonomskim modelima bit će
nemoguće iskoristiti društveni, okolišni i ekonomski potencijal zadrugarstva.
6) Korekcije Zakona o zadrugama ili donošenje novog Zakona o zadrugama
Po donošenju Strategije razvoja zadrugarstva nužno je izmijeniti ili donijeti novi Zakon o
zadrugarstvu u sklopu kojeg treba predvidjeti donošenje obrasca ili smjernica za zadrugarstvo
koje bi služile kao podrška i okvir za pokretanje i razvoj zadružnih start up-ova.
44
6. Transformacija i financijski instrumenti
Eksproprijacija – argentinsko iskustvo
Produbljivanje ekonomske krize u Argentini krajem 90-ih i početkom 2000-ih uz drastičan pad
nacionalnog dohotka, visoke stope inflacije, masovnu nezaposlenost stanovništva pratila je
pojava poduzeća koja su preuzeli njihovi radnici (špan. Empresas recuperadas por sus
trabajadores - ERT), u stečajnom postupku, a organiziranih na principima samoupravljanja i u
pravnoj formi kooperativa. Njihova pojava, međutim, bila je uvjetovana i određenim povijesno
uspostavljenim obrascima, poput tradicionalnog državnog intervencionizma, dugoročnog
postojanja sindikalnih organizacija, duboke ukorijenjenosti radničkih borbe, razvijenim
oblicima kooperativizma i sl. Na temelju rezultata posljednjeg istraživanja, u Argentini danas
postoji više od 300 ERT koja zapošljavaju preko 13.000 radnika.
Argentinska poduzeća koja su preuzeli radnici predstavljaju poseban oblik radničkog
samoupravljanja zasnovanog na kulturnom obrascu koji je oblikovan specifičnim povijesnim
nasljeđem, potpomognut državnom intervencijom u obliku subvencija (koje nisu koristila sva
poduzeća) i zakonskih pogodnosti (primjena Zakona o eksproprijaciji i izmjene Zakona o
stečaju) i koji je testiran u stvarnom tržišnom okruženju. Dok je stanje argentinskog
gospodarstva i institucija u vrijeme ekonomske krize iz 2000/2001. bilo konkretan povijesni
okvir za nastanak ERT, mjere državne intervencije su važne za njihovu inicijaciju, ali
prvenstveno tamo gdje je postojao jasan interes zaposlenih radnika da poduzeće održi
poslovanje i sposobnost da se organizira u kooperativu koja može obavljati sve ključne funkcije
privredne organizacije. (Izvor: Slobodan Cvejić, Irena Petrović, Filozofski fakultet, Univerzitet u
Beogradu DOI: 10.2298/SOC1403239)
Start-up zadruga
Možda najuspješnije start-up iskustvo predstavlja Španjolska zadružna korporacija Mondragon.
Povijest nastanka ove kooperativne korporacije zanimljiva je kao i njena današnja uspješnost.
Nastala 1956. godine u malom baskijskom gradiću, 2009. godine je zapošljavala više od 80
tisuća radnika. Njen idejni osnivač bio je mladi katolički svećenik José María Arizmendiarrieta
Madariaga koji je 1941. godine došao raditi u Mondragón. Bio je to gradić od nekih sedam tisuća
stanovnika koji je osjećao posljedice netom završenog građanskog rata. U sredini u kojoj je
vladalo beznađe, siromaštvo i glad, Arizmendiarrieta Madariaga propovijedao je principe rada,
45
solidarnosti te kooperacije. Jedna od njegovih parola glasila je 'Ideologije razdvajaju, potrebe
spajaju'.
Arizmendiarrieta Madariaga je 1943. godine osnovao Tehničku školu otvorenu svima. Zajedno s
pet mladića koji su se školovali na njegovom učilištu 1955. godine nastala je Talleres Ulgor,
danas poznata pod imenom Fagor Electrodomésticos. Mladići, koji su dotad radili u lokalnoj
kompaniji, nakon smanjenja plaće za 30 posto, odlučili su osnovati kompaniju bez ikakvog
inicijalnog kapitala. Komunikacijom od čovjeka do čovjeka po baskijskim su ulicama i
gostionicama tražili potporu i skupljali novce za svoj prvi posao. Započeli su s proizvodnjom
sobnih peći, a nakon toga su slijedila otvaranja novih malih tvornica koje su se bavile
proizvodnjom alata, vilica, strojeva za agrikulturu. Nakon par godina osnovali su i svoju banku
te u pola stoljeća prerasli u najvažniji baskijski gospodarski subjekt. (Izvor: H-alter)
Otkup i pregovaranje
Pretvaranje komercijalnih tvrtki u zadruge je odluka koja osnažuje radnike i potrošače te
predstavlja dobar poslovni izbor. Iz mnogih razloga, pretvorba u zadrugu može biti atraktivna
opcija za potrošače, radnike, vlasnike i zajednicu u kojoj poduzeće djeluje. Pretvorba može
povećati inovacije kroz suradničke timove snažnih i utjecajnih pojedinaca, privući, zadržati i
nagraditi talentirane pojedince raspodjelom rizika, a nuditi izravno sudjelovanje u upravljanju i
dobitku, generirati široku zajednicu u otkupu čime se povećava dugovječnost poduzeća.
Primjeri uspješnih buy-outova su 'Select Machine' tvrtke iz Ohia koja se bavi prodajom opreme
za rušenje i građevinske opreme te 'New Era Windows' iz Chicaga koja proizvodi i instalira
energetski učinkovite izolacijske prozore. Primjeri su brojni.
Financiranje zadružnih aktivnosti
Što je veća količina kapitala u vlasništvu zadruge, veća je njezina sposobnost za kupnju
učinkovitije tehnologije, ulaganje u obuku osoblja i obrazovanje i ostala poboljšanja pri vođenju
poslovanja.
Kapital za poslovanje i poboljšanje zadruga poslovanja može doći iz tri glavna izvora:
A. Izravno od samih članova
B. Iz viškova nastalih zadružnim poslovanjem (dobit)
C. Izvana
46
A. Izravno od samih članova
Članovi mogu pomoći financiranje i rast zadruge kroz:
a) jednokratne ili godišnje članarine;
b) doprinose članova, kao što su naknade za usluge;
c) članski temeljni kapital;
d) pojedinačne ili državne depozite koje zadruge mogu upotrijebiti za poslovanje;
e) odgođeno plaćanje članova za dio ili sve proizvode dostavljene zadrugama.
A. Članski udio kapitala predstavlja predanost pojedinih članova prema zadružnom obliku
poslovanja. Također predstavlja financijski ulog pojedinog člana. Biva povučen tek kada
član napusti zadrugu. Neki drugi oblici doprinosa članova, uglavnom vezanih uz
pokroviteljstvo, varijabilni su, ali jednom dani ne mogu se povući i stoga su osobito
koristan
oblik
zadružnog
kapitala.
B. Iz viškova nastalih zadružnim poslovanjem
Sredstva stvorena kroz zadržavanje zadružne dobiti koja nisu izravno dodijeljena članovima su
još jedan važan izvor zadružnog kapitala. To je dugoročni izvor sredstava jer pravila većine
zadruga dopuštaju da se ta sredstva raspodjele tek kada se zadruga likvidira. Za razliku od
kredita ili depozita pojedinih članova, zadruga ne mora platiti kamatu za korištenje tih
sredstava. Naravno, zadržavanje tih sredstava od strane zadruge predstavlja trošak pojedinih
članova koji inače ne bi bili dodijeljeni njima. Članovi će rado prihvatiti ovaj trošak kada je korist
koju on stvara za njih jasna i vrijedna. Ovaj izvor sredstava iz zadržane dobiti često se naziva
institucionalnim kapitalom i predstavlja bogatstvo u kolektivnom vlasništvu zadruge.
C. Izvana
Osim institucionalnog kapitala i članskog kapitala, zadruge se često koriste vanjskim izvorima
sredstava za pokretanje poslovanja ili za financiranje investicija. Ti izvori iz ne-članstva mogu
uključivati suradnju sa zadružnim ili poslovnim bankama, dobavljačima, vladom ili donatorskim
agencijama. Vanjska sredstva može se osigurati na različite načine:
a) kao bespovratna sredstava;
b) kao kratkoročni kredit;
c) kao dugoročni kredit;
d) kao trgovački kredit od strane dobavljača.
Komercijalni pružatelji financijskih sredstava, kao što su banke, u pravilu daju kredit ili kredite
koji su zakonski osigurani instrumentima pokrića (založena imovine zadruge). Oni su
47
motivirani putem dobiti i nastoje minimizirati rizik. Sredstva iz nekomercijalnih izvora kao što
su vlada i donatori, uglavnom osiguravaju kredite pod velikodušnijim uvjetima i ispod tržišne
kamatne stope ili daju darovnice. Njihovi motivi mogu biti društveni, politički ili ekonomski često su mješavina svih triju.
48
7. Sažetak
Nakon sloma socijalizma, u stvari državnog kapitalizma, ekonomski oligarsi preuzeli su
kontrolu nad svim proizvodnim granama, sredstvima proizvodnje i tržišta, uz euforiju
globaliziranom ekonomijom. U svojoj beskrupuloznoj želji da kontroliraju ekonomsku moć, da
kontroliraju i utječu na sve institucije – religiozne, obrazovne, kulturne, medijske – podesili su
psihologiju zajednice na hedonističku kulturu i konzumerizam jer na taj način provode u djelo
svoju strategiju psihosocijalne eksploatacije. U tom procesu su sve socijalne ideje bačene u
pozadinu. Scena je postavljena tako da pogoduje isključivo manjini, a nauštrb ostatka zajednice.
Ovaj proces je neodrživ.
Zdravo ljudsko društvo može se zasnivati samo na društvenoj teoriji koja prepoznaje ljude kao
multidimenzionalna bića, odnosno kao bića s fizičkim, mentalnim i duhovnim težnjama. Uzevši
u obzir dosadašnje utopijske vizije i teorije koje su otišle u krivom smjeru, važno je naglasiti
kako kooperativno društvo neće biti uspostavljeno bez borbe i bez predanosti temeljnim
ljudskim vrijednostima i etici. Ljudska bića su istodobno sebična i kooperativna – treba
maksimalno potaknuti ovo drugo, a kontrolirati prvo, i to na što je više načina moguće.
Ne smije se dopustiti da zadrugarstvo postane još jedna dogma. Potrebna je koordinirana
suradnja za jasno znanstveno razumijevanje fizioloških, psiholoških i okolišnih čimbenika koji
potiču suradnju i onih koji to ne čine. Dosadašnja istraživanja nude dobre razloge za optimizam.
Ljudska bića imaju jak socijalni temelj na kojem mogu graditi bolje društvo, a postoje valjani
razlozi za pretpostaviti da kooperativno društvo može biti izgrađeno s umjerenim naporom.
49
8.LITERATURA
1. Essays on Sustainability and Transformation, THE BIOPSYCHOLOGY OF COOPERATION Michael Towsey
2. Martin Gilens and Benjamin I. Page (2014). Testing Theories of American Politics: Elites,
Interest Groups, and Average Citizens. Perspectives on Politics
3. Capitalist Crisis and the Return to Marx - Richard D. Wolf
4. Secrets, Lies and Democracy - Noam Chomsky
5. After Capitalism – Ac. Maheshwarananda
6. Ellerman, David. 1984. Property and Production: An Introduction to the Labor Theory of
Property.
7. Toward na optimal level of income inequality By Mark Friedman
8. Inglehart i Welzel – Modernization, Cultural Change and Democracy
9. Hrvatski Zakon o zadrugama http://www.zakon.hr/z/458/Zakon-o-zadrugama
10. International Organisation of Industrial, Artisanal and Service Producers’ Cooperatives, A
sectoral organisation of the International
Cooperative Alliance (ICA), Cooperative development strategy
11. WHAT MAKES CO-OPS SUCCESSFUL? by R.M. Baseman, Associate Researcher, Prout
Research Institute of Venezuela
12. Requirements for Economic Democracy By P.R. Sarkar
13. Kapital u dvadeset i prvom stoljeću - Thomas Piketty
50
14. OČUVANJE ZAPOSLENOSTI PUTEM RADNIČKOG SAMOUPRAVLJANJA:SLUČAJ
OPORAVLJENIH PREDUZEĆA U ARGENTINI, Slobodan Cvejić, Irena Petrović, Filozofski fakultet,
Univerzitet u Beogradu DOI: 10.2298/SOC1403239
15. Baskijski kooperativni san - Mašenjka Bačić, http://www.h-alter.org/vijesti/baskijskikooperativni-san/
16. FAO, Economic and Social Development Department, Mobilizing Capital in Agricultural
Service Cooperatives
17. PROUT Humanistic Socialism and Enonomic Democracy - Acarya Krtashivananda
51

Preporuke konferencije na Krku

MATJAŽ JERMAN Upravitelj SZ Corbis U Puli

Pregled propisa 28.03.2011.

Zadruge

ANALIZA ZADRUŽNOG SUSTAVA – STANJE 30.LIPNJA 2013.

Vodič za poduzetnike

Bilten - Europa na mom imanju - Projekt Građanskih Prava Sisak

zadrugarstvo ima nade - PZ Agrojapra

Sretan Uskrs! - Hrvatski savez zadruga

Otvori publikaciju - Hrvatski savez zadruga

PROSVJEĆIVANJE ŽENA NA KOTARU

Sretan Uskrs! - Hrvatski savez zadruga

Financiranje projekata obnovljivih izvora energije prikupljanjem

SAbAtinA 2011. - Hrvatski savez zadruga

Otvori publikaciju - Hrvatski savez zadruga

socijalno poduzetništvo - Hrvatski savez zadruga

e-mail: [email protected]

Ekonomska pozicija Bosne i Hercegovi

IZVJEŠĆE O RADU UČENIČKE ZADRUGE TIJEKOM ŠKOLSKE

ispis - Hrvatski sindikat pošte

IZVJEŠĆE O RADU UČENIČKE ZADRUGE TIJEKOM ŠKOLSKE

Danijela Baturine