close

Enter

Log in using OpenID

6. veljače 2015.

embedDownload
1
Povodom prve javne rasprave o Nacrtu Obiteljskoga zakona 2015.
„Vlast očito ima veselje i tendenciju da nas
maltretira normativnom aktivnošću.“ – Ljubica
Matijević Vrsaljko, prva hrvatska pravobraniteljica
za djecu
1. Ministarstvo socijalne politike i mladih otvorilo je 4. veljače 2015. „javnu raspravu o
Nacrtu prijedloga Obiteljskog zakona, s Konačnim prijedlogom Zakona“. Ministarstvo kojem
je načelu potpredsjednica Vlade Milanka Opačić predvidjelo je da javna rasprava traje samo
15 dana, do 19. veljače 2015.
I. Prekratka javna rasprava
2. Povjerenica za informiranje već je izrijekom upozorila Ministarstvo socijalne politike i
mladih, kao i druga ministarstva: 1, 2, 3, 4, 5 i 6 da je javna rasprava kraća od 30 dana
protivna zakonskoj odredbi i svrsi savjetovanja. Kratkoća trajanja ove javne rasprave nije
ničim obrazložena i protuzakonita je.
Održavanje tako kratke javne rasprave suprotno je zahtjevu prikladnoga vremenskoga
okvira. On, naime, prema članku 11. stavku 2. Zakona o pravu na pristup informacijama
(NN 25/13) kao pravilo traži da savjetovanje traje 30, a ne 15 dana. A u Izvješću Ustavnoga
suda U-X-5730/2013 od 26. studenoga 2013. (NN 144/13) stoji:
„Ustavni sud ističe da je kratkoća rokova javne rasprave pitanje koje je usko povezano s
karakterom demokratske države utemeljene na vladavini prava. Riječ je o vremenskom okviru
za javnu raspravu kao bitnom preduvjetu demokratske procedure.
Transparentnost, otvorenost i uključivanje, prikladan vremenski okvir i uvjeti koji omogućuju
pluralizam stajališta i valjanu raspravu o prijepornim pitanjima ključni su zahtjevi
demokratskoga procesa.
Široka i sadržajna rasprava koja uključuje različite političke snage, nevladine organizacije i
udruženja građana, akademsku zajednicu i medije jest važan preduvjet za prihvaćanje održivoga
teksta, prihvatljivoga cijelom društvu i usklađenoga s demokratskim standardima. Previše
rigidna vremenska ograničenja moraju se izbjegavati.
U svjetlu tih pravnih standarda, Ustavni sud podsjeća na svoje ustaljeno stajalište da je
»donošenje propisa prema predviđenim pravilima i/ili demokratskim proceduralnim
standardima temeljni zahtjev koji proizlazi iz vladavine prava u demokratskom društvu«.
Postupak u kojem se taj zahtjev ne poštuje nesuglasan je s člankom 1. Ustava, to jest s
demokratskim uređenjem Republike Hrvatske, i s člankom 3. Ustava, to jest s vladavinom prava
kao najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske (odluka broj U-II-1304/2013 od
16. srpnja 2013., NN 99/13).
U odluci broj U-II-1118/2013 i dr. od 22. svibnja 2013. (NN 63/13) Ustavni sud ponovio je i
ovo načelno pravno stajalište: »8. ... esencijalna načela na kojima se temelji demokratsko
društvo u smislu članaka 1. i 3. Ustava – načela pluralizma, tolerancije i slobodoumlja – imaju i
svoj proceduralni aspekt. Drugim riječima, demokratičnost procedure u okviru koje se odvija
društveni dijalog o pitanjima od općeg interesa jest ono što sam akt, kao ishod te procedure,
može odrediti kao ustavnopravno prihvatljiv ili neprihvatljiv.«
U istoj je odluci Ustavni sud implicitno utvrdio da je demokratski pluralistički pristup
pretpostavka procesa pravnog oblikovanja normi, a da se pod javnom raspravom razumije ona
koja se vodi »unutar demokratski organizirane institucionalne procedure«.“
2
II. Grubo kršenje pravila postupka
3. Donošenje novoga obiteljskoga zakona nije najavljeno u Godišnjem planu normativnih
aktivnosti za 2015. koji je Vlada RH donijela 17. prosinca 2014.
Ministarstvo socijalne politike 4. veljače 2105. nije predočilo razloge, osim kaprica protiv
Ustavnoga suda RH, da se ide u donošenje novoga obiteljskoga zakona.
Vlada će, ako prihvati taj prijedlog, postati pijun osobne osvete jedne povrijeđene taštine.
To je protivno načelu da se zakoni donose radi zajedničkoga dobra.
Svrha je pridržavanja Plana normativne aktivnosti da se smanji „ad hoc“ (samo za tu priliku,
prigodničarska, hokus-pokus, čiribu-čiriba) zakonodavna djelatnost kao vrlo štetna i
nepredvidljiva na cijeli pravni poredak i sve podložnike zakona.
4. Donošenje novoga obiteljskoga zakona nije najavljeno u Planu savjetovanja Ministarstva
socijalne politike i mladih o nacrtima zakona za 2015. godinu koje je sastavljeno 22. siječnja
2015. i objavljeno 23. siječnja 2015. (Povodom donošenja toga i takvoga akta očekuje se
reakcija Povjerenice za informiranje: Može li Ministarstvo socijalne politike i mladih donijeti
potpun i točan Plan savjetovanja?)
Otvaranjem javne rasprave o Nacrtu novoga obiteljskoga zakona, o čemu godišnjim planom
nije predviđeno savjetovanje, onemogućava se transparentnost i javnost rada Ministarstva,
suzbija elektronička demokracija i prezire glas javnosti, krše se postulati otvorenosti,
demokracije i odgovornoga obnašanja vlasti.
5. Povjerenica za informiranje već je upozoravala ministarstva da u godišnji plan normativnih
aktivnosti i plan savjetovanja o nacrtima propisa moraju staviti sve propise koje izrađuju te ih
je pozivala da objavljuju sastave radnih skupina (dopis klasa 008-03/14-01/126, ur. broj 40101/02-14-04, od 26.11.2014.). Ministarstvo socijalne politike ponovno se oglušilo o oba
legitimna očekivanja.
6. Između 23. siječnja 2015. (kad je Ministarstvo socijalne politike donijelo Godišnji plan
savjetovanja) i 4. veljače 2015. (kad je otvorilo nenajavljenu javnu raspravu) nije se dogodilo
ništa novo jer je Rješenje Ustavnoga suda broj U-I-3101/2014, koje se ovim pothvatom
Ministarstva želi izigrati, doneseno 12. siječnja 2015. i objavljeno u NN 5/15 od 16. siječnja
2015. te, sukladno članku 53. (u pročišćenom tekstu članku 55.) stavku 2. Ustavnoga zakona
o Ustavnom sudu RH, proizvodi pravne učinke od dana objave u Narodnim novinama, dakle
od 16. I. 2015. Stoga ne postoje pravno prihvatljivi razlozi da se o Nacrtu novoga obiteljskoga
zakona uopće otvara javna rasprava.
III. Javna rasprava o nacrtu nije dopuštena prije javne rasprave o tezama
7. Javna rasprava o Nacrtu novoga obiteljskoga zakona postupnički nije moguća jer je,
sukladno Zakonu o procjeni učinaka propisa (NN 90/11), javnoj raspravi o nacrtu zakona
trebala prethoditi javna rasprava o tezama, tj. o Prijedlogu iskaza.
Ministarstvo socijalne politike je, kao radni materijal u javnu raspravu priložilo popunjen
obrazac iz Priloga 1 Uredbe o provedbi postupka procjene učinaka propisa (NN 66/12) (akt
MSPM-a, klasa 011-02/15-02/1, ur. broj 519-03-1-1/6-15-2, od 4. veljače 2015.). U tom je
obrascu Ministarstvo socijalne politike potvrdno odgovorilo na pitanja broj 6, 9, 11, 12 i 13.
Obrazac iz Priloga 1. služi nositelju izrade propisa da utvrdi je li potrebno provoditi javnu
raspravu u dvije faze: o tezama i o samom nacrtu propisa, sve prema Zakonu o procjeni
učinaka propisa, ili je dovoljna samo javna rasprava o nacrtu propisa, sukladno članku 11.
Zakona o pravu na pristup informacijama. Onoga časa kad su najmanje dva odgovora na
pitanja 8.-12. u obrascu iz priloga 1. bila potvrdna, nositelj izrade propisa bio je dužan
3
sastaviti Iskaz, što nije učinio, i o njem provesti javnu raspravu. Člankom 16. stavkom 3.
Uredbe o provedbi postupka procjene učinaka propisa (NN 66/12), naime, propisano je: „O
Nacrtu iskaza stručni nositelj provodi propisani postupak savjetovanja s javnošću i
zainteresiranom javnošću u trajanju od 30 dana, a po ocijenjenoj potrebi stručnog nositelja,
ovisno o složenosti materije, i duže. Savjetovanje obvezno uključuje jedno ili više javnih
izlaganja materije koja je predmet savjetovanja.“
Dakle, na javnu je raspravu trebalo staviti popunjen obrazac iz Priloga 3. Uredbe o provedbi
postupka procjene učinaka propisa, tj. Iskaz o procjeni učinaka propisa. Ta isprava nije
ponuđena u javnu raspravu i valjana javna rasprava nije moguća.
Stoga je postojeća javna rasprava nelegitimna i nelegalna.
8. Ministarstvo socijalne politike dobro zna da je prije javne rasprave o Nacrtu novoga
obiteljskoga zakona trebalo održati javnu raspravu o tezama, jer je samo tako bilo predložilo
Vladi u Plan normativnih aktivnosti za 2013. i samo provelo održavanjem javne rasprave o
Iskazu o procjeni učinaka Obiteljskoga zakonu od 8. svibnja do 8. lipnja 2013., dakle 31 dan
trajanja savjetovanja. Ministarstvu je trebalo više od mjesec dana da sastavi Izvješće o tom
savjetovanju te ga je objavilo 16. srpnja 2013.
Nakon toga je Ministarstvo socijalne politike izradilo nacrt Obiteljskoga zakona i stavilo ga
na javnu raspravu od 8. kolovoza do 20. rujna 2013. Tada je postavljen standard da javna
rasprava o obiteljskom zakonu traje mjesec i pol dana i sve kraće od toga, zbog važnosti,
slojevitosti i široke primjene toga zakona, jest neprihvatljivo. Obiteljsko zakonodavstvo je
prevažno, tiče se prevelikoga broja ljudi, da bi se moglo mijenjati sezonski, kao olinjala dlaka.
Ministarstvu je trebalo više od dva mjeseca da sastavi Izvješće o toj javnoj raspravi te ju je
objavilo 25. studenoga 2013.
Stoga je zdravoj pameti strana zamisao, koju je Ministarstvo socijalne politike objavilo 4. II.
2015. da javna rasprava o Nacrtu novoga obiteljskoga zakona umjesto u dva navrata, ukupno
dva i pol mjeseca, traje samo pola mjeseca, dapače da se zakon donese u Saboru do kraja
prvoga tromjesečja, tj. tijekom ožujka 2015.
9. Svrha sastavljanja teza i njihov sadržaj najbolje su objašnjeni u zborniku O izradi pravnih
propisa, koji je objavio Zavod za javnu upravu u Beogradu 1959. godine kao materijale sa
seminara o osnovnim problemima sistema i metoda izrade propisa, a koji je priredio
Sekretarijat tadašnjega Saveznoga izvršnog vijeća za zakonodavstvo i organizaciju od 11. do
22. svibnja 1959. Iako je od tada prošlo čak 56 godina, osim pojma socijalizam i
samoupravljanje, svi su drugi izrazi u tom tekstu aktualni i danas. Na str. 29-35 dr. Leon
Geršković (1910.–1992.) iscrpno izlaže o utvrđivanju problematike, izradi teza, izradi
prednacrta i utvrđivanju propisa od strane političkih tijela. Pravna služba Ministarstva
socijalne politike ili od javnosti skriveno Povjerenstvo za izradu nacrta novoga obiteljskoga
zakona ništa od toga nisu konzultirali ni shvatili, pa misli hrvatskoga pravnika i revolucionara
o izradi teza valja ponoviti:
„Kod nas se vrlo nerado izrađuju teze, jer se smatra da izrada teza odugovlači posao. Tako misle
nepravnici, naročito oni odmah neposredno pišu propis. Međutim, takav sustav ima niz
nedostataka. U prvom redu izrada teza treba poslužiti tomu da se politički akceptira određeni
propis, Inače dolazi do dvostrukoga posla: izradi se jedan propis, on ne bude prihvaćen, pa se
mora ponovno raditi. To je prvi nedostatak. Zato vrlo često Sekretarijat za zakonodavstvo piše
pojedinim upravnim organima da je primio njihov nacrt propisa, ali da smatra da bi bilo
potrebno prethodno izraditi teze i da te teze budu prihvaćene, naročito kad se radi o odnosima
koji su novi. Onda nam često bude odgovoreno: neka taj nacrt propisa budu teze.
Međutim, između teze i nacrta propisa postoji bitna razlika. Teze trebaju obuhvatiti cjelokupno
društveno stanje, bez obzira tko će i kako urediti odnose. Izrađene teze moraju do kraju
4
sagledati cjelokupnu materiju, cjelokupno područje i dati postavke kako te odnose treba riješiti
od središnje vlasti do mjesnoga odbora. Dakle, mora se dati cjelokupno stanje.
Što će od toga ući u zakon, to je drugo pitanje.
Prema tomu, teze trebaju razraditi cjelokupan odnos, pružiti osnovne postavke, imati izvod
činjeničnoga stanja, predvidjeti određenu osnovu rješavanja.
Teze trebaju biti daleko opširnije nego sam zakon. Teze u isto vrijeme trebaju služiti tomu da se
utvrde i sagledaju cjelokupno činjenično i društveno stanje, politički problemi, stručni problemi,
i da se predvidi metoda uređenja problema. To sve u propisu ne dolazi do izražaja i zato se često
postavlja pitanje koje ne bi bilo postavljeno da su prethodno bile izrađene teze.
Teze su potrebne i za političke forume, jer se iz pravnih formulacija ne može vidjeti kakvi su
sve odnosi. A oni koji trebaju odlučivati u političkom forumu ne mogu znati sve odnose. Zato
su teze nuždni element u izradi svakoga važnijega pravnoga akta. Oni koji nisu pravnici iz
pravnih formulacija mogu samo nazrijeti te odnose. Vrlo često se daje propis kao osnova za
diskusiju, postavljaju se pitanja koja se ne bi postavila da su svemu tomu prethodile teze. Ako je
u pitanju kakav važan zakon, teze su neophodne.
Dakle, resorna stručna tijela trebaju postaviti teze i razraditi ih, a onda dolazi rasprava o tezama
koja je izvanredno važna stvar. Ta rasprava treba dovesti do suglasnosti s drugim resorima i
političkim tijelima.
Teze trebaju pisati i stručnjaci i pravnici. Pri tom stručnjaci trebaju biti jasni. Često dobivamo
nacrte zakona iz kojih uopće ne vidimo što se hoće. I to zato što nisu prethodno izrađene teze.
Kad bi stručnjaci prethodno izradili teze, pravnici bi bez teškoća napisali propis. A što se
događa? Stručnjaci nisu dovoljno razradili teze, a pravnik je mislio da ih je razumio. Međutim,
pravnik ima sasvim druge pojmove i on u propisu napiše onako kako je mislio. A kad dođe
stručnjak, on kaže da nije tako mislio i da je pravnik to iskrivio. Obojica su znači, polazili od
pogrješnih pretpostavki. O tezama, dakle, treba razvijati raspravu. Teze moraju biti tako
kompletne u svim odnosima i stručnim postavkama da onaj koji na osnovi teza treba izraditi
propis, može to učiniti i bez stručnjaka. U toj mjeri one moraju biti sa stručne strane jasno i
nedvosmisleno postavljene.
Znači, osnovna rasprava o propisu vodi se na osnovi teza kad je riječ o tom što i kako treba
urediti.“ (O izradi pravnih propisa, Beograd, 1959., str. 31-32)
10. Ministarstvo socijalne politike je kao dio isprava za javnu raspravu objavilo i tzv. Teze za
Obiteljski zakon. No, to uopće nisu teze u smislu navedene pravne literature ni Zakona o
procjeni učinaka propisa.
IV. Znaju li što su pravna pravila i što umijeće o sastavljanju propisa?
11. U zadnjem ulomku Teza i obrazloženju članka 562. Nacrta konačnoga prijedloga
obiteljskoga zakona Ministarstvo socijalne politike pokazuje bitno nerazumijevanje osnova
nomotehnike i primjene pravnih pravila.
Pri određivanju primjene Obiteljskoga zakona iz 2003. do okončanja ocjene ustavnosti
Obiteljskoga zakona iz 2014., Ustavni se sud vodio načelima svrhovitosti, razmjernosti i
legitimnih očekivanja stranaka, kao i činjenicom da je taj zakon bio u uhodanoj primjeni
zadnjih 11 godina, da za njega postoji izgrađena sudska praksa i široka upućenost djelatnika
sustava, stručne i zainteresirane javnosti. Alternativa nalaganju primjene pravnih pravila
Obiteljskoga zakona iz 2003. bila je automatska primjena članka 2. Zakona o načinu primjene
pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (NN 73/91). Drugim riječima, da se
Ustavni sud suzdržao od određivanja primjene Obiteljskoga zakona iz 2003., obustavom
primjene Obiteljskoga zakona iz 2014., predmet njegova uređenja postao bi neuređen
propisima Republike Hrvatske koji su u primjeni, što znači da bi po samom pravu mjerodavno
5
pravo u području uređenja obiteljskoga zakona bila pravna pravila iz Općega građanskoga
zakonika iz 1811., s promjenama kakve su bile na snazi na dan 6. travnja 1941.
Određujući primjenu pravnih pravila Obiteljskoga zakona iz 2003., Ustavni sud nije nametnuo
nikakav novi propis nego najbezbolnije premostio prijelazno razdoblje do okončanja
ustavnosudskoga postupka, osigurao jednakost pred zakonom i obaviještenost, da svi adresati
imaju pravodobnu, potpunu, točnu obavijest o mjerodavnom, dostupnom i ustaljenom pravu.
Pravni učinci ukidanja Obiteljskoga zakona iz 2003. nastupili su stupanjem na snagu
Obiteljskoga zakona iz 2014. i oni se ne mogu unatražno mijenjati.
12.1. U obrazloženju članka 562. Nacrta konačnoga prijedloga obiteljskoga zakona
Ministarstvo socijalne politike zamjera Ustavnom sudu što svojim Rješenjem od 12. siječnja
2015. nije ukinuo odredbu o prestanku vrijeđenja Obiteljskoga zakona iz 2003., iako je riječ o
odumrloj (opsoletnoj) odredbi koja je prestala vrijediti nakon što je u vremenu proizvela
pravni učinak.
12.2. Također, u obrazloženju članka 562. Nacrta konačnoga prijedloga obiteljskoga zakona
Ministarstvo socijalne politike zamjera Ustavnom sudu što svojim Rješenjem od 12. I. 2015.
nije „poništio“ Obiteljski zakon iz 2014. u cjelini ni njegovu odredbu kojom je Obiteljski
zakon iz 2003. stavljen izvan snage, iako Ustavni sud prema članku 126. Ustava i prema
članku 53. (55.) stavku 1. Ustavnoga zakona o Ustavnom sudu nema ovlast poništavati nego
samo ukidati zakone. (Razlika je što ukidanje djeluje od časa donošenja takve odluke, a
poništavanje djeluje unatražno, od časa donošenja isprave, kao da ona pravno nikad nije ni
bila donesena.) Već ta razina nepoznavanja ustavnopravnoga poretka – koji svojim
„uradcima“ žele kontaminirati – diskvalificira ministricu Milanku Opačić i njezinu svitu, prof.
Branku Rešetar iz Osijeka i dječju pravobraniteljicu Ivanu Milas Klarić, da hrvatskoj javnosti
nameću svoja nemušta rješenja iz obiteljskoga prava, koja je Ustavni sud već utvrdio
sumnjivima i obustavio primjenu.
12.3. U obrazloženju članka 562. Nacrta konačnoga prijedloga obiteljskoga zakona
Ministarstvo socijalne politike pogrješno shvaća i širi neistinitu tvrdnju da je Rješenjem
Ustavnoga suda od 12. I. 2015. „faktično nastala situacija u kojoj su oba obiteljska zakona“
(iz 2003. i 2014.) „na neki način u primjeni“. Obiteljski zakon iz 2014. formalno je na snazi,
ali je pokrenut postupak njegove ustavnosti te je njegova primjena u cijelosti obustavljena. On
je u cijelosti suspendiran i ni na koji način nije u primjeni. Riječ je o zakonu koji je tako
zbunjeno i zbunjujuće napisan, uz niz ponavljanja i nejasnih upućivanja, da Ustavni sud nije
moglo suspendirati samo osporene odredbe, nego je morao obustaviti primjenu cijeloga
zakona.
Obiteljski zakon iz 2003. prestao je biti na snazi voljom vladajuće većine 1. rujna 2014. i on
od tada više nije na snazi. Rješenjem Ustavnoga suda od 12. I. 2015. određeno je da se
njegove odredbe primjenjuju kao pravna pravila. Ismijavati tu pravnu situaciju, kao što
Ministarstvo čini, isto je kao i nijekati rimska pravna pravila koja izražavaju samu bit
europske pravne tradicije i kulture.
12.4. Ni Ustavni sud ni zakonodavac nisu ponovno ovlašteni stavljati izvan snage zakon koji
je već stavljen izvan snage jer je to pravno nemoguće. Stoga je prijedlog članka 562. Nacrta
konačnoga prijedloga obiteljskoga zakona, kojim se ponovno ukida Obiteljski zakon iz 2003.
apsurdan. U Dalmaciji se to zove: mlaćenje krepanoga tovara. Na engleskom se jeziku to
kaže: šibanje lipsala konja, flogging a dead horse, ili premlaćivanje crknuta psa, beating a
dead dog. Sve su to izrazi za zakašnjeli ili jalovi zahtjev, traženje o kojem je već riješeno ili
raspravu koja je okončana te je svaki pokušaj da se nastavi, uzaludan, čisto gubljenje
vremena, budući da je ishod već odlučen. Stara je riječ bila: „Bije sedlo, tko ne može konja“.
6
13. Sve kad bi hrvatska Vlada i Hrvatski sabor pristali biti lutci u ovoj predstavi Ministarstva
socijalne politike, posljedice ishitrenoga donošenja novoga obiteljskoga zakona, prije konačne
odluke Ustavnoga suda, bile bi teške i nesagledive.
Pokrećući ocjenu ustavnosti Obiteljskoga zakona iz 2014., Ustavni je sud imao u vidu
praktičnu činjenicu da bi obustava primjene samo osporenih odredaba izazvala veliku pravnu
nesigurnost zato što bi u praksi to značilo potrebu izrade pročišćenoga teksta (uz izostavljanje
obustavljenih odredaba). Drugim riječima, nastupilo bi stanje koje zahtijeva dodatnu
edukaciju i prilagodbu cijeloga sustava sadržajno novomu propisniku. Naime, nakon
Obiteljskoga zakona iz 2003. i Obiteljskoga zakona iz 2014., zbog količine zahvata sadržajno
bi u primjeni bio neobustavljeni dio Obiteljskoga zakona iz 2014., koji bi se mogao nazvati
Obiteljski zakon iz 2015., a njegova bi najlošija strana bila primjena pravnih pravila iz
Općega građanskoga zakonika na sve situacije koje bi bile zahvaćene obustavom primjene.
Ministarstvo socijalne politike, naravno, ne propušta upasti u svaku grješku koju je Ustavni
sud izbjegao pa sada hrvatskoj javnosti nudi upravo to: tobože novi Obiteljski zakon iz 2015.,
s nizom rješenja kojima se prejudicira odluku Ustavnoga suda u ocjeni ustavnosti
Obiteljskoga zakona iz 2014.
No, i na njega se mora primijeniti zaključak prof. dr. Dijane Jakovac Lozić, predstojnice
obiteljskoga prava u Splitu, da „novi Obiteljski zakon vrvi previdima i manjkavostima
nastalim zakonodavčevom zaigranošću i osjećajem dojmljive sigurnosti i samodopadnosti“
(točka 70. Rješenja Ustavnoga suda od 12. siječnja 2015.).
V. Onemogućavanje pravorijeka Ustavnoga suda?
14. Ustavni je sud u točki 767.1. Rješenja od 12. I. 2015. transparentno najavio: „Ustavni sud
uvažio je vrijeme koje će mu biti potrebno za pažljivo i sustavno ispitivanje svakog
pojedinačnog prigovora i svih prigovora predlagatelja zajedno. Pri tome je uzeo u obzir i
činjenicu da će u ovom ustavnosudskom postupku biti dužan ispitati i relevantnu praksu
ESLJP-a, ali i relevantnu praksu ustavnih sudova drugih država Europske unije.“
Donošenjem novoga obiteljskoga zakona Ministarstvo socijalne politike želi da Ustavni sud
meritorno ne dovrši postupak ocjene ustavnosti Obiteljskoga zakona iz 2014. nego da ga
obustavi zbog prestanka njegova vrijeđenja.
15. Očito nastojanje Ministarstva socijalne politike i autorica Obiteljskoga zakona 2014. i
2015. da se pošto-poto omete i meritorno ne dovrši postupak ocjene ustavnosti Obiteljskoga
zakona iz 2014., potvrđuje da je bila prijevarna izjava Branke Rešetar, voditeljice izradbe
Obiteljskoga zakona iz 2014., od 25. kolovoza 2014.: „Za kraj želim izraziti osobno
zadovoljstvo što će gotovo pedeset odredaba Obiteljskog zakona 2014. biti predmetom ocjene
ustavnosti. Vjerujem da je kvalitetu pojedinih pobijanih odredaba moguće ocijeniti već na
normativnoj razini“ (navedeno u točki 19. Rješenja Ustavnoga suda od 12. siječnja 2015.). Da
to doista misli, ne bi sad mutila vodu nego bi pustila Ustavni sud da na miru dovrši svoj
posao.
16. Ministarstvo socijalne politike zapravo se izruguje s cijelom ustavnosudskom vlašću
napominjući „da su pojedine odredbe Obiteljskog zakona 2014 pojedinim adresatima zakona
u nekim dijelovima eventualno nedovoljno jasne te u tom smislu postoji prostor da se manjim
jezičnim i izričajnim doradama u predmetnom tekstu zakona otklone dvojbe i nejasnoće koje
su se pojavile u njegovu tumačenju“ (Teze, str. 9; Nacrt, str. 14). Čini se da Ministarstvo
socijalne politike smatra maloumnima sve osobe, 18 fizičkih i dvije pravne, koje su osporile
Obiteljski zakon iz 2014., sve profesore katedri obiteljskoga prava u Rijeci, Splitu i Zagrebu,
koji su se složile s tezama osporavatelja, kao i sve savjetnike i sudce Ustavnoga suda koji su
7
zaključili da je pravna sigurnost toliko ugrožena da je potrebno suspendirati Obiteljski zakon
iz 2014. u cijelosti.
17. Svojim rješenjem od 12. siječnja 2015. Ustavni sud nije prouzročio nikakav kaos nego
naprotiv osigurao redovito i usklađeno djelovanje sudova, jedinstvenu primjenu ustaljenoga
propisa i stabilnost postupanja u obiteljskim stvarima. Svi znamo da je postupanje centara za
socijalnu skrb i sudova u obiteljskim stvarima u pravilu manjkavo, neažurno i
nezainteresirano, ali ni jedan zakon ne može vratiti entuzijazam nego izlazak iz depresije,
bolji uvjeti rada i motivacija ljudi. Zakon ni za što od toga nije kriv, osim što je novi
Obiteljski zakon iz 2014. nepotrebno komplicirao život.
18. Ustavni je sud svojim Rješenjem pokušao nadomjestiti goleme nedostatke uočene u radu
Ministarstva i Hrvatskoga sabora. Naime, u toj je međuodluci dopustio svim zainteresiranim
stranama da raspravljaju, argumentirano, o svim spornim točkama. Metodologija koju je
Ustavni sud primijenio prilog je ponovnom otvaranju dijaloga u hrvatskom društvu.
Sudionici rasprave su: predlagatelji ocjene ustavnosti, Ministarstvo socijalne politike i mladih
koje je bilo nositelj izrade spornoga zakona, profesorica iz Osijeka koja je vodila pisanje
zakona, pravobraniteljica za djecu koja joj je u tom pomagala i tri neovisna visoko stručna
tijela: profesori katedri obiteljskoga prava u Rijeci, Splitu i Zagrebu. Ustavni se sud u tom
Rješenju ograničio na opće iznimno loše učinke zakona te je po prvi put u hrvatskoj povijesti
u cijelosti suspendirao cijeli jedan zakon. To već samo za sebe govori o ozbiljnosti očitih
posljedica koje uključuju povrjede ljudskih prava, pravila postupka i načela ustavnosti te
vrjednote vladavine prava i zaštite obitelji koju hrvatski ustavnopravni poredak jamči, ali
bahati pojedinci na polugama moći niječu.
VI. Ne čitaju profesora Hlaču
19. Pravna akrobatika u koju se Ministarstvo socijalne politike upušta potvrđuje da će ocjenu
prof. dr. Nenada Hlače koju je Ustavni sud već smatrao potrebnim navesti, trebati navoditi u
više ustavnosudskih odluka:
„U osnovi prigovora istovjetan je problem ponajprije političke (ne)kulture i vrlo niske
razine pravne svijesti napose glede odgovornosti zakonodavca za pravne posljedice i
primjenu novog zakona.
Obiteljski zakon trebao je biti na znanstvenim osnovama utemeljeno djelo stručno
sposobnoga reprezentativnoga tijela, a Sabor je trebao dati legitimitet čitavom projektu.
Zbog važnosti obitelji i kompleksnosti obiteljskih odnosa donošenje i stupanje na snagu
Obiteljskoga zakona trebao je biti čin preklapajućega konsenzusa struke, znanosti,
izvršne i zakonodavne vlasti.
U postupku donošenja Obiteljskoga zakona iz 2014. u potpunosti je zanemareno jedno
od temeljnih načela pravnoga sustava, a to je načelo ekonomičnosti. Napose je to načelo
bitno u kriznim vremenima kad državi nedostaju materijalna sredstva za učinkovitu
pripremu i reorganizaciju sudskog i upravnog sustava koji bi trebao primjenjivati novi
zakon. Pravni sustav ima specifične mehanizme funkcionalnosti koji se višeslojno
ogledaju tek kroz dugoročnu i dosljednu primjenu zakona. Tek je sudska praksa koja se
polako stvara i godinama brusi pokazatelj uspješnosti nekog zakonskog projekta.
Odvjetništvo je taj bitan mehanizam unutar pravnog sustava koji najbolje osjeća i na
neki način nadgleda primjenu zakonskih rješenja.
Svaka promjena zakona mora polaziti od razumne procjene razmjernosti i tek
dugoročno očekivanih pozitivnih promjena.
8
Stanje u kojem se pravni sustav RH zatekao ‘stupanjem’ na snagu Obiteljskoga zakona
iz 2014. upravo je eklatantan primjer pravne anarhije, neracionalnog postupanja što ne
doprinosi pravnoj sigurnosti i izvjesnosti kao osnovama vladavine prava, nego opasno
generira pravnu nesigurnost i neizvjesnost. Svaka promjena tako kompleksnog i
sveobuhvatnog zakona koji se doslovno dotiče sudbine svakog građanina RH u kriznim
gospodarskim vremenima opravdano postavlja pitanje cijene koštanja ljudskih prava, jer
je učinkovita i dosljedna primjena zakona kojima se promiču i ostvaruju ljudska prava
čista ekonomska kategorija o čemu se u RH nedovoljno razmišlja.
Zakonopisac nije ni imao dovoljno vremena i hrabrosti provjeriti primjenjivost i
učinkovitost novih rješenja mentalnim vježbama rješavanja zamišljenih hipotetskih
slučaja i usporedbom dobivenih rješenja s onima koje postojeći istoimeni Obiteljski
zakon proizvodi danas u praksi upravnih i sudskih tijela. Na nekoliko hipotetskih
primjera u svezi s majčinstvom i očinstvom pokušalo se u nastavku dokazati na
nedomišljenost rješenja iz Obiteljskoga zakona iz 2014. i opravdanost prigovora
predlagatelja za ukidanjem odredbi, a posljedično i čitavog zakonskog projekta.
U podlozi donošenja Obiteljskog zakona ogleda se niska razina političke kulture kojoj
je strana ideja o diobi vlasti, a potpuno nejasna ideja o vladavini prava. Budući da Ustav
RH jamči nepovredivost prava i sloboda, Ustavnom sudu su na raspolaganju goleme
ovlasti koje je u ovom slučaju nužno potrebno iskoristiti.
Tako važan i delikatan zakon poput Obiteljskoga zakona mora uvijek biti čvrsto
usidren sustavom vrijednosti koji se njime štite. Ma koliko to bio bolan i težak proces
nemoguće ga je izbjeći. Objektivan multidisciplinaran pristup obitelji trasirat će
vrijednosni sustav koji zakonodavac želi dugoročno ostvariti polazeći između ostaloga i
od demografskih, ekonomskih, socioloških trendova koji su u izvjesnoj mjeri
predvidljivi. U nas kao da se zaboravlja da se uvođenjem nekoga novoga,
obiteljskopravnog odnosa, kao primjerice izvanbračne zajednice sa sličnim, a opet
različitim pretpostavkama za priznavanje učinaka u pojedinim granama prava stvara
pravna nesigurnost. Problem je što izvanbračne zajednice, kao i zajednice osoba istog
spola povijesno postoje, i postojat će i uz nove zakonske tekstove, kao slobodne
zajednice osoba koje ne žele podilaženje pod pravni okvir. Jedina učinkovita zaštita
temeljnih civilizacijskih vrijednosti je kazneni progon poligamije, incesta ili pedofilije.“
(točka 20. Rješenja od 12. I. 2015.).
„Sustav normi obiteljskoga prava mora se temeljiti na konsenzusu glede koncepcije
zaštite nacionalnoga suvereniteta i identiteta. Države su glede normiranja obiteljskih
odnosa suverene i potpuno autonomne tako da je nepotrebno pozivanje zakonodavca
na načela neke Komisije za europsko obiteljsko pravo. Gotovo je nevjerojatno da je u
tekst uvodnih odredbi Obiteljskoga zakona iz 2014. ušlo tek nekoliko nesuvislo
izabranih Direktiva Europske unije, kad je poznato da bi navođenje važnih
međunarodnih ugovora kojima je RH pristupnica i koji obvezuju zakonodavca da ih se
navodi u zakonu, zauzelo minimalno jednu stranicu teksta zakona otisnutog u fontu
Narodnih novina“ (točka 30. Rješenja od 12. I. 2015.).
„Pravno-politički ciljevi zakonodavca nisu razumno izbalansirani i […] prije su
dokaz ideoloških vrludanja nego primjer razumne i odgovorne zakonodavne politike.“
(točka 547. Rješenja od 12. I. 2015.).
VII. Razotkriveno plagiranje
9
20. Rješenje Ustavnoga suda U-I-3101/2014 pokazalo je „jedinstvenost državne politike“ koju
i kakvu provode Ministarstvo socijalne politike na čelu s Milankom Opačić, pravobraniteljica
za djecu Ivana Milas Klarić i pročelnica Katedre obiteljskoga prava u Osijeku Branka Rešetar.
Riječ je o bezočnom plagiranju nedostojnom akademskih građana i sveučilišnih nastavnika.
Pokušavajući prikriti dio njihove sramote Ustavni je sud više puta u Rješenju upotrijebio
izričaje: „U očitovanju pravobraniteljice […] navedeno je istovjetno kao i u očitovanju
Ministarstva na iste prijedloge.“ i: „Pravni fakultet u Osijeku u mišljenju […] navodi
istovjetno kao i u očitovanju Ministarstva navedenim pod točkom [x]. ovog rješenja“.
Istodobno je na više desetaka mjesta Ustavni sud naveo mišljenja Ministarstva,
pravobraniteljice za djecu i osječke profesorice iz kojih je očito da rabe doslovce iste rečenice
i ulomke, pa čak i da prepisuju pravopisne pogrješke.
21. Iz sljedeće je tablica vidljivo kako je u 38 slučajeva znanstveno-istraživačka radnica,
profesorica obiteljskoga prava iz Osijeka plagirala Ministarstvo te kako je u 21 slučaju tobože
neovisna pravobraniteljica za djecu i docentica plagirala Ministarstvo. U 13 pak slučajeva
umjesto samostalnih i neovisnih shvaćanja dolazi trostruka prepisivačina; sva tri izvora
obrane Obiteljskoga zakona iz 2014. pišu doslovce isto! Plagijatori tako potvrđuju da nemaju
vlastito mišljenje nego da preuzimaju tuđe; ne postupaju kao samostalni mislitelji nego
očituju papagajsko ponavljanje uz nenavođenje izvora. Što ih onda preporučuje da budu
predlagatelji i branitelji novoga Obiteljskoga zakona iz 2015.?
Međusobno prepisivanje pravnih shvaćanja u točkama Rješenja od 12. siječnja 2015.
Ministarstvo socijalne
Istovjetno očitovanje
Istovjetno mišljenje Pravnoga
politike i mladih
pravobraniteljice za djecu
fakulteta u Osijeku
17.
18.
27. i 28.
29.
36.
37.
38.
42.
43.
93.
96.
94.
97.
120.
122.
130. i 131.
132.
135.
146.
148.
167.
168.
174.
177.
187.
189.
200. i 201.
202.
224.
226.
260.
261.
262.
267.
269.
270.
274.
276.
281.
283.
281.1
282.
293.
295.1
296.
305.
307.1
334. i 334.1
335. i 335.1
336.
360.
362.
363.
369.
370.
389.
391.
392.
401.
402.
10
413.
447.
468.
487.
509.
520.
532.
554.
582.
597.
605.
631.
633.
650.
675.
686.
692.
699. i 699.1
713. i 713.1
737.
416.
470.
417.
448.
471.
488.
511.
522.
599.
652. i 652.1
676.
687.
534.
558.
583.
600.
606.
635.
636.
653.
688.
693.
701. i 702.
714.
740.
U Zagrebu 6. veljače 2015.
Petar Marija Radelj
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
0
File Size
197 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content