glasnik19-ozujka

GLJIVARSKI GLASNIK
GLASILO UDRUGE GLJIVARA
"OŢUJKA" – RIJEKA
Broj 19
SADRŽAJ:
1. KIŠNA GODINA
(Anđelko Šikić)
prosinca 2014.
2. GLJIVARSKA SEZONA U
ZNAKU LISIČICA I TRUBAČA
(Anđelko Šikić)
UDRUGA GLJIVARA "OŢUJKA"
Mjesni odbor "Bulevard – Sušak"
Ivana G. Kovačića 12,
51000 Rijeka
3. PRVE KNJIGE O GLJIVAMA NA
HRVATSKOM JEZIKU
(Ruben Kneţević)
http://www.ozujka.hr
Prostorija za sastanke:
ponedjeljkom od 19.30 sati (ljeti)
ili 18.30 sati (zimi)
4. NOMENKLATURNE NOVOSTI
(Milan Franko)
6. RAZNOLIKOST SVIJETA GLJIVA
(Ervin Raguzin)
7. POPIS GLJIVA S LVII. IZLOŽBE GLJIVA
Urednici:
Milan Franko
Ervin Raguzin
Lektor:
Ruben Kneţević
ISSN 1334-8191
Fotografije na omotu:
Ervin Raguzin
Tisak:
REFLEX, Tina Ujevića 1, Rijeka
TISKANJE OVOG BROJA OMOGUĆIO JE:
GRAD RIJEKA
Odjel gradske uprave za razvoj, urbanizam, ekologiju
i gospodarenje zemljištem
KIŠNA GODINA
AnĎelko Šikić
svim
Priĉa je poĉela još u oţujku kad se
pokazateljima bila izuzetna po koliĉinama
oĉekivala super godina za sve vrste gljiva iz
padalina od ranog proljeća do kasne jeseni. U
porodice
kontinentalnom podruĉju Hrvatske bilo je velikih
smrĉci, smrĉkovice i dr.). I uz obilne kiše,
poplava i na proljeće i na jesen. Osim kraćih
pojava je smrĉaka u većini podruĉja bila
razdoblja bez kiše i s po nekoliko sunĉanih
ispodprosjeĉna,
dana, neprestano je i uporno kišilo. Jadranska
Konkretnije, Boletaceae (vrganjevke), Russule
obala i otoci, koji su oduvijek poznati po velikom
(krasnice),
broju sunĉanih dana u godini, bili su u više
muhare), Agaricusi (peĉurke), Macrolepiote
navrata izloţeni obilnim oborinama (preko 100
(sunĉanice), Tricholome (vitezovke) i mnoge
Ova
je
2014.
godina
po
2
Morchellaceae
osim
Amanite
(smrĉci,
nekih
hibridni
izuzetaka.
(preslice,
pupavke,
litara kiše na m ), tako da su ulice nekih
druge vrste ili su imale vrlo slaba izdanja, ili su
gradova na obalama Jadrana bile pod udarom
gotovo izostale. Zabiljeţeni su sluĉajevi pojave
vodenih bujica, a prizemni su prostori bili
vrste Scutiger pes-caprae (Maglen) poĉetkom
poplavljeni.
lipnja, vrste Boletus edulis (Jesenski ili Pravi
Ovakva je situacija, gledana oĉima
vrganj) u srcu ljeta, a za jesenske je izloţbe
iskusnih gljivara, trebala biti pravi "Eldorado" za
gljiva bila umjetnost pronaći lijepe primjerke
mnogobrojne
vrste
nekih uobiĉajenih gljiva, kao što su Amanita
kontinentalnom
dijelu
jadranskoj
obali
i
gljiva,
zemlje
otocima.
kako
tako
i
u
na
Neoĉekivano,
dogodilo se baš suprotno. Mnoge, uobiĉajeno
masovne vrste gljiva,
muscaria
(Muhara),
Amanita
rubescens
(Bisernica), Amanita excelsa (Prava tigrica) i
druge.
pojavile su se samo u
tragovima, a neke su potpuno izostale ili su
ostale neprimijećene, jer su se pojavljivale
mnogo ranije od oĉekivanog. Suprotno tome,
bilo je u izobilju nekih vrsta koje nisu previše
ĉeste. Osim obilnih oborina, temperature zraka i
tla takoĊer su se u kraćim vremenskim
razmacima bitno mijenjale.
Moţe se pretpostaviti da su te nagle
promjene uvjeta u prirodi, kao i mnogobrojni
drugi faktori koje ne poznajemo, utjecali na
sloţene
mehanizme
u
carstvu
gljiva
Amanita phalloides (Zelena pupavka) 8. 9. 2014.
te
uzrokovali izostanak pojave mnogih vrsta. Osim
Na otoku Krku nekoliko se vrlo ĉestih i
toga, blaga zima pogodovala je masovnom
katkad gotovo masovnih gljiva, kao na primjer
razmnoţavanju crva, puţeva i drugih insekata
Entoloma
koji
Amanita
su se hranili tim ukusnim šumskim
sinuatum
phalloides
(Olovasta
(Zelena
rudoliska),
pupavka)
i
plodovima ĉim bi izniknuli, tako da je rijetkost
Tricholoma sejunctum (Vretenasta vitezovka),
bila vidjeti netaknutu gljivu u šumi.
rijetko pojavljivalo u ovoj sezoni. Javile su se u
1
kolovozu i poĉetkom rujna u vrlo oskudnom
felleus), da bi nakon kušanja bili duboko
izdanju. Na jesenskim je izloţbama gljiva
razoĉarani njihovim gorkim okusom.
potpuno
izostala
nedostajala
je
Olovasta
Zelena
rudoliska,
pupavka,
dok
su
primjerke Vretenaste vitezovke već bili izgrizli
puţevi i crvi.
Amanita virosa (Smrdljiva pupavka) 2. 8. 2014.
Boletus luteocupreus pronašao je 13. 7.
2014. naš dugogodišnji ĉlan Makso Ĉargonja, u
Amanita porphyria (Grimizna muhara) 12. 8. 2014.
šumi hrasta cera na Grobinštini. Na njegov
telefonski poziv pošao sam poslije dva sata
Ipak je bilo i suprotnih sluĉajeva,
iznadprosjeĉnih pojava nekih vrsta gljiva, kao
potraţiti toga rijetkog vrganja i uspio sam ga
snimiti na staništu.
na primjer svih vrsta lisiĉica (Cantharellaceae),
ţuĉara (Tylopilus felleus), smrdljivih pupavki
(Amanita virosa), a pronaĊene su i neke rijetke
vrste
kao
Amanita
porphyria
(Grimizna
muhara), Gyroporus cyanescens (Modri vrganj),
Boletus
luteocupreus,
Lactarius
lignyotus
(Garava mlijeĉnica), Phaeolepiota aurea (Zlatna
štitarka) i Tricholoma joachimii.
U kolovozu i prvoj polovini rujna viĊen
je neuobiĉajeno velik broj smrdljivih pupavki
(Amanita
virosa),
vjerojatno
naše
druge
najopasnije otrovnice. U nedostatku pravih
vrganja neki su se slabije upućeni beraĉi vraćali
kući s punom košarom ţuĉara (Tylopilus
2
Tylopilus felleus (Ţuĉara) 2. 8. 2014.
GYROPORUS CYANESCENS (Bull.) Quel.
1886 (Modri vrganj)
Njegov
brat
GYROPORUS
CASTANEUS (Bull.) Quel. 1886 (Kestenjasti
prljavo
vrganj), drugi predstavnik roda Gyroporus,
ţućkaste boje klobuka i struĉka, bjelkastih do
nešto je ĉešća vrsta, puno ljepši i privlaĉniji sa
svijetloţućkastih pora. Djeluje neugledno i
svojim baršunastim klobukom kestenjaste boje i
dosta neprivlaĉno. Najuoĉljivija je njegova
plodištem bijelih pora. Osim po boji klobuka
karakteristika u tome da je vrlo osjetljiv na dodir
razlikuje se još i po tome što njegovo meso na
te odmah reagira na naĉin da na mjestu dodira
prerezu ostaje bijelo i ne mijenja boju. I on je,
poplavi sve do indigo plave nijanse. Meso na
naravno, jestiv.
Osrednje
velika
vrganjevka
cijelom prerezu jako plavi u klobuku i struĉku,
osim u tankoj liniji kore struĉka i na samom dnu,
BOLETUS LUTEOCUPREUS Bertea & Estades
gdje meso ostane svijetloţućkasto.
1990
Ovaj je rijetki vrganj najsliĉniji Boletusu
torosusu Fries 1835 i Boletusu xanthocyaneusu
(Ramain) Romagn. 1976. Od ova dva vrganja, s
porama ţute boje do duboko u starost, razlikuje
se po tome što su njegove pore već u najranijoj
mladosti crveno narančaste boje, jedino uski
pojas uz rub klobuka ostaje neko vrijeme ţut.
Sva tri imaju meso ţute boje koje plavi na
prerezu, a u dnu je struĉka meso boje cikle.
Gyroporus cyanescens (Modri vrganj) 2. 8. 2014.
Još je jedan detalj vrlo karakteristiĉan:
meso
je
u
struĉku
naborane
spuţvaste
konzistencije, a kora je struĉka tvrda. Gljiva je
jestiva, ali ne baš osobita pa je zbog rijetkosti
treba ostaviti u prirodi.
Boletus luteocupreus snimljen u šumi hrasta cera
(Q. cerris) na Grobinštini 13. 7. 2014.
Nakon 12 sati sva tri vrganja imaju na
prerezu plameno crveno meso koje takvo i
ostane. Klobuk je Boletusa luteocupreusa
najprije svijetloţute do krem ţute boje, a poslije
dobiva mrlje crveno bakrenaste boje. Na
struĉku ima mreţicu krupnijih oĉica, najprije
Gyroporus cyanescens (Modri vrganj) 2. 8. 2014.
ţutu kao i boja podloge, a poslije je crvenkasto
3
bakrenaste boje. Ovaj vrganj pripada u sekciju
zlatnih štitarki i to, moţe se reći, u cvijetu
Luridi i takozvani Boletus rhodopurpureus
mladosti.
kompleks.
svijetlooker boje, od sasvim malih pa do
Zlatne
štitarke
bile
su
krasne
primjeraka s klobukom većim od 10 cm.
Boletus luteocupreus 13. 7. 2014.
Od sva tri, Boletus xanthocyaneus na
prerezu najbrţe mijenja ţutu boju mesa u indigo
plavu boju. Za Boletus torosus pouzdano se
zna
da
je
dobar
jestiv
vrganj
nakon
odgovarajuće termiĉke obrade (iako zaštićen,
pa ga se ne smije sakupljati – nap. ur.).
Jestivost
je
Boletusa
Phaeolepiota aurea (Zlatna štitarka)
Boja gljive moţe varirati pa u pojedinim
sluĉajevima moţe poprimiti tamnije nijanse
okerasto odnosno cimetasto zlatne boje, po
ĉemu je i dobila svoje ime. Struĉak ispod
vjenĉića ispisan je uzduţnim plitkim ţljebastim
xanthocyaneusa
crtama prema dnu struĉka. Kad je jednom
nepoznata (zbog izuzetne rijetkosti), ali autori
pronaĊeš, više je ne zaboravljaš. Po mom
smatraju da je vjerojatno jestiv nakon termiĉke
obrade.
Za
Boletus
luteocupreus
mišljenju, jedinstvena je i zaista nema dvojnika.
autori
smatraju da u pogledu jestivosti treba s njim biti
oprezan, jer nedovoljno dobro termiĉki obraĊen
ili konzumiran u većoj koliĉini moţe uzrokovati
ozbiljne gastro smetnje ili trovanja.
PHAEOLEPIOTA AUREA (Matt.) Maire 1928
(Zlatna štitarka)
Ovu lijepu i vrlo rijetku gljivu prvi sam
puta
pronašao
u
selu
Ponikve
nedaleko
Škrljeva, na jesen prije destak godina, i to samo
Phaeolepiota aurea (Zlatna štitarka)
dva primjerka na otvorenom terenu blizu ruba
šume. Koju godinu prije toga naš ju je Makso
Problem je jedino u tome što je zaista
donio na sastanak ponedjeljkom. Prošle sam je
vrlo rijetka (14. listopada ove godine pronašao
godine, nakon dugo vremena, vidio u rujnu u
sam na istom mjestu nekoliko primjeraka).
Ravnoj Gori na izloţbi gljiva. Zatim mjesec
Zakljuĉujem da se na svome staništu vjerojatno
dana poslije, 30. listopada 2013., isto sam tako
javlja svake godine na jesen, i to u rujnu ili u
na otvorenoj livadi pronašao cijelu koloniju
listopadu, ovisno o uvjetima. Prema literaturi,
4
ova gljiva ipak ţivi u mikorizi i s bjelogoricom i s
klobuk, u vrhu bjelkast ili svjetliji od klobuka i na
crnogoricom, ali voli otvorena svijetla mjesta. U
svojoj
okolici mjesta gdje sam je pronašao ima i
smeĊkaste boje.
crnogoriĉnog i bjelogoriĉnog drveća, ali na
dobrih 15 do 20 m udaljenosti.
površini
ukrašen
sitnim
ĉehicama
Meso je bijele boje, sa slabašnim
ţućkastim daškom samo ispod koţice klobuka.
Prema literaturi, gljiva je jestiva i
Miris mesa na brašno, a okus ugodan brašnast,
osrednje je kvalitete. Vjerujem da su vrlo rijetki
ali slabije izraţen. Prema literaturi, ova gljiva
oni koji su je upotrebljavali u gastronomske
raste katkad u ĉistim borovim šumama, a
svrhe, ako zbog niĉega drugog onda zbog toga
ponekad u miješanim šumama bora, kestena,
što je ta gljiva rijetka i ne osobito privlaĉna za
graba i hrasta, na neutralnim tlima. Budući da
jelo, zbog boja koje asociraju na koprenke.
sam je našao u miješanoj šumi bora i bukve na
kiselom tlu, zakljuĉujem da je – barem što se
TRICHOLOMA JOACHIMII Bon & A. Riva
staništa tiĉe – uvijek moguće i neko drugo
1985
iskustvo od onog što je opisano u dostupnoj
Moglo bi je se nazvati Joachimijevom
literaturi. Gljiva je prema literaturi jestiva, ali od
vitezovkom. Ova je gljiva oĉito vrlo rijetka. Osim
toga slabe koristi kad je tako rijetka. Naravno,
toga, gledajući na to da je objavljena tek 1985.
tako rijetke gljive nitko i ne traţi radi jela.
godine i da sluţbeno nema sinonima, nameće
se misao o tome da su je u prošlosti
zamjenjivali sa sliĉnim gljivama, od kojih je
jedna (ili moţda jedina) Tricholoma equestre ili
Zelenkasta vitezovka.
Tricholoma joachimii (Joachimijeva vitezovka)
Što se tiĉe gljiva u studenom ove
godine i dalje je sliĉna situacija u šumama:
gljiva ima malo, ali oni uporni uvijek nešto naĊu.
Sada je vrijeme Martinĉice (Infundibulicybe
Tricholoma joachimii (Joachimijeva vitezovka)
Klobuk Joachimijeve vitezovke moţe
geotropa (Bull.) Harmaja, 2003 = Clitocybe
geotropa
(Bull.)
Quel.,
1872),
Modrikaĉe
biti ţuto okerast, ţuto zelenkast ili maslinasto
(Lepista nuda (Bull.) Cooke, 1871), te Sivke
smeĊ, s izraţenim sitnim ĉehicama smeĊkaste
(Tricholoma portentosum (Fr.) Quel., 1873), a
boje u sredini. Listići su srednje gusti, široki,
vjerojatno će se pojaviti i Mišek (Tricholoma
valovite oštrice, lomljivi s lamelulama, bjelkasti
terreum (Schaeff.) P. Kumm., 1871). Nadajmo
ili naginju prema kremasto sivkastoj boji.
se da će sljedeća godina biti bolja, tako da će
Struĉak joj je robustan, ĉvrst, pun i malo
se zainteresirani gljivari moći zabaviti na svojim
zadebljan u bazi, boje pribliţno iste kao i
izletima u prirodu i u svojim istraţivanjima.
5
GLJIVARSKA SEZONA U ZNAKU
LISIČICA I TRUBAČA
AnĎelko Šikić
Ova 2014. godina po koliĉini oborina
nadmašila je mnoge prethodne, neki smatraju
iznadprosjeĉno i primijećene su i na mjestima
na kojima dosad nisu bile viĊene.
da je bila najkišovitija u posljednjih pedesetak.
Iako su mnogobrojne vrste gljiva podbacile,
gljive iz rodova Cantharellus, Craterellus i
Pseudocraterellus, koje dobro podnose veliku
koliĉinu vlage, rasle su u cijeloj Hrvatskoj cijele
sezone, a neke se vrste još i sada, polovinom
studenog, i dalje mogu pronaći. Ovdje ću
spomenuti samo one vrste koje sam osobno
evidentirao ove godine: Cantharellus cibarius
(Lisiĉica), C. amethysteus (Ametistna lisiĉica),
C. lilacinopruinatus (Dalmatinska lisiĉica), C.
ferruginascens
(Ţutozelenkasta lisiĉica),
friesii
lisiĉica),
(Sitna
(Ljubiĉastoţuta
C.
lisiĉica),
Cantharellus amethysteus, Liĉ, 16. 8. 2014.
C.
ianthinoxanthus
C.
melanoxeros
(Crnosuha lisiĉica), C. cinereus (Siva lisiĉica) te
Craterellus cornucopioides (Crna trubaĉa), C.
lutescens
trubaĉa),
(Ţuta
(Ljevkasta
lisiĉica)
i
C.
tubaeformis
Pseudocraterellus
undulatus (Kovrĉasta lisiĉica).
Cantharellus ianthinoxanthus, Kupjak, 5. 9. 2014.
Cantharellus cibarius, Krk, 25. 9. 2014.
Najmasovnije su bile C. cibarius, C.
melanoxeros,
C.
cornucopioides
i
C.
tubaeformis. MeĊutim, i vrste kao što su C.
amethysteus
6
i
C.
friesii
pojavile
su
se
Cantharellus melanoxeros, Njivice, 25. 9. 2014.
Cantharellus friesii, Fuţine, 5. 9. 2014.
Cantharellus cinereus, Malinska, 27. 10. 2013.
Cantharellus lilacinopruinatus, Njivice, 18. 9. 2014.
Craterellus tubaeformis, Lukovo, 17. 9. 2014.
Vrste lisiĉica na otoku Krku, kao na
primjer C. ferruginascens, C. lilacinopruinatus i
C. cinereus, pojavile su se mnogo ranije nego
prethodnih godina. Prema mojim zapaţanjima i
do 45 dana ranije od uobiĉajenog. Prve su
primijećene polovinom kolovoza, a obiĉno se
pojave krajem rujna ili u listopadu.
Craterellus cornucopioides, Kupjak, 5. 9. 2014.
Craterellus lutescens (Ţuta trubaĉa)
pojavi se kasnije od ostalih lisiĉica, a ove se
godine i ona pojavila ranije nego prethodnih.
Cantharellus ferruginascens, Malinska, 30. 9. 2013.
7
CANTHARELLUS
CIBARIUS
Fries
1821
(Lisičica)
Klobuk
ĉvrst,
mesnat,
najprije
konveksan zatim ravan i na kraju više ili manje
uleknut, rub nepravilno grbav i valovit, savijen
na
rubu.
Boje
je
ţumanjka
jajeta
(ţuto
naranĉaste), više ili manje izraţene, sve do
bjelkaste, ovisno u prvom redu o koliĉini vlage u
zraku. Himenij se sastoji od jako silaznih ţilica
ili vena koje se raĉvaju i popreĉno isprepliću,
Craterellus lutescens, Studena, 30. 10. 2014.
anastomiziraju i
(pseudolamele).
predstavljaju laţne listiće
Veliĉina
klobuka
ovisi
o
mnogobrojnim faktorima i moţe doseći do 15
cm. Struĉak je manje-više cilindriĉan, istobojan
s klobukom, ponekad suţen prema dnu, pun,
gladak.
Meso je bijelo ili blijedo, malo ţućkasto
u kori struĉka, ĉvrsto, rijetko kada crvljivo,
osobito
u
sušoj
klimi
našeg
Primorja.
Istraţivanja su otkrila da C. cibarius sadrţi u
sebi prirodni insekticid koji odbija insekte, a
ne škodi ljudima. Miris na breskve ili marelice,
Pseudocraterellus undulatus
okus slatkast ili katkad ugodno gorkast. Jedna
Ove su godine lisiĉice rasle i u gradu
Rijeci, u drvoredima crnike na Bulevardu, u
blizini naše udruge, te na Trsatu. Naša
dugogodišnja ĉlanica Lidija Balen pronašla ih je
na Bulevardu, a Milan Franko na Trsatu. Imale
od rijetkih gljiva koja u hladnijim mjesecima
moţe dugo izdrţati svjeţa u hladnjaku, bez
kvarenja i promjene arome i kvalitete mesa.
Dalje na sjeveru, u uvjetima prosjeĉno niţih
temperatura, C. cibarius raste na staništu i do
su svjetlije himenije i struĉke, a rasle su
45 dana, dok kod nas tijekom vrućeg ljeta moţe
zdruţeno u gustim grupicama. Kako su rasle
narasti na normalnu veliĉinu za svega nekoliko
meĊu crnikama, moţe se pretpostaviti da nije
dana.
bila
rijeĉ
o
C.
cibarius,
nego
o
C.
lilacinopruinatus ili nekoj drugoj mediteranskoj
Stanište: Ova je gljiva vrlo ĉesta i uz
vrganje grupe edulis vjerojatno najpoznatija,
vrsti.
U rujnu su se lisiĉice, koje su u
najcjenjenija i najtraţenija gljiva kod nas i u
Vinodolskoj dolini i u okolici Bribira ubrali
cijelom svijetu. Raste na sjevernoj hemisferi, od
domaći beraĉi, prodavale u više navrata na
Sjeverne Amerike (SAD, Meksiko, Kanada),
trţnici u Crikvenici. Krajem su kolovoza Krĉani
preko cijele Europe do Azije (Himalaja, Tajland,
prodavali lisiĉice turistima u mjestima Milohnići i
Kina) te u Africi (Sjeverna Afrika i Zambija). Rod
Brzac.
Cantharellus (lisiĉice) pronaĊen je i u Juţnoj
Americi i Australiji, ali C. cibarius nije posebno
8
spomenuta, pa se taj podatak moţda ne odnosi
Plešea doznao sam da u Gorskom kotaru
na nju. Raste od razine mora pa do 2000 m
lisiĉice rastu i na silikatnom tlu i na dolomitima.)
nadmorske visine u crnogoriĉnim šumama
U
visokih planina. Iznad 2000 m visine nalazi se
najĉešća je u hrastovim, grabovim i bukovim
alpski pojas s oskudnom vegetacijom i ondje je
šumama na vapnenastom, ali i na kiselom tlu.
nema.
Javlja se od druge polovine svibnja sve do
primorskom
dijelu
sjevernog
Jadrana
prosinca, a 2013. godine pronaĊena je i
polovinom sijeĉnja na juţnoj obali otoka Krka.
Najmasovnije su pojave zabiljeţene nakon
obilnih neverinskih pljuskova u lipnju, srpnju i
kolovozu. Najmasovnija pojava lisiĉica na otoku
Krku bila je, u posljednje vrijeme, godine 2002.
nakon obilnih kiša koje su padale od poĉetka
srpnja do polovine kolovoza. Zbog dugotrajnih
ljetnih suša njihova je pojava u srcu ljeta,
izmeĊu 2002. i 2014., bila rijetka, pa su se
masovnije javljale tek krajem rujna i u listopadu.
Cantharellus cibarius
No ove kišne 2014. godine rastu kontinuirano
u
od kraja svibnja do sada (polovina studenog).
Murmansku u Rusiji, na oko 70° sjeverne
Ne sjećam se je li ikada kontinuirano bila
geografske širine, baš u doba pojave gljiva.
prisutna na rijeĉkoj trţnici više od pet mjeseci.
Krajem
srpnja 1999.
godine bio sam
Ondje i u Finskoj, C. cibarius jako je poznata i
masovna gljiva, a raste od polovine srpnja do
poĉetka rujna. Na atlantskoj strani Sjeverne
Amerike, gdje je klima puno "oštrija" (utjecaj
hladne Labradorske struje s temperaturom
vode od 2 do 4°C) nego na zapadnoj pacifiĉkoj
obali (koja je pod utjecajem tople Japanske
struje), C. cibarius raste od lipnja do rujna na
jugoistoku,
a
u
srpnju
i
kolovozu
na
sjeveroistoku. Na pacifiĉkoj obali Sjeverne
Amerike naĊe se od rujna do studenog na
Cantharellus cibarius
sjeverozapadu, a od studenog do veljaĉe na
Ovo
je
odliĉna
jestiva
gljiva,
jugozapadu u Kaliforniji, gdje su pronaĊeni
Jestivost:
izuzetno veliki primjerci. (Spominje se da
priprema se na najrazliĉitije naĉine. Na temelju
primjerci teţi od 20 dkg nisu rijetkost. Na
osobnoga dugogodišnjeg iskustva smatram da
atlantskoj strani primjerci su mnogo manjih
je najbolja svjeţa. Ako se zamrzne, postaje
dimenzija – klobuk prosjeĉno 5 – 6 cm).
gorka, a sušena i mljevena u prah nije ni blizu
Simbiont je mnogobrojnih biljnih vrsta
(bjelogorice
i
crnogorice),
raste
i
oĉekivane kvalitete i arome. Još je dobra
na
ukiseljena ili konzervirana u ulju. Ali ne misle svi
vapnenastom i kiselom tlu. (Od g. Marijana
tako! Naime, sušene lisiĉice prisutne su na
9
trţištima po cijelom svijetu, ukljuĉujući Juţnu
Ameriku, Afriku, Australiju i Novi Zeland, da ne
govorimo o trţištima sjeverne zemljine polutke.
Otkriveno je da u sebi sadrţi znaĉajne koliĉine
vitamina C i D2 te kalijevog karbonata (potaše),
takoĊer i dosta antioksidansa beta-karotena.
Prema
tvrdnji
francuskog
mikologa
Eyssartiera, na francuskim je trţnicama udio C.
cibariusa samo 10%, dok lisiĉice svijetlog
himenija i varijeteti ĉine ĉak 90%. Prije više
stoljeća, u Francuskoj su posluţivali C. cibarius
Omphalotus olearius (Zavodnica) u uobiĉajenoj
nijansi ţuto naranĉaste boje
na stolovima kraljeva i plemstva.
Od poĉetaka moderne mikologije u
svijetu je, u rodu Cantharellus, objavljeno blizu
500 vrsta. Nakon mnogobrojnih analiza, velik je
broj vrsta izdvojen u druge rodove, kao što su
Arrhenia, Cantharellula, Craterellus, Faerberia,
Gomphus, Hygrophoropsis i Pseudocraterellus,
pa sada rodu Cantharellus pripada nešto manje
od stotinjak vrsta.
Slične gljive: C. cibarius moţe se
zamijeniti s razliĉitim njenim varijetetima, koji se
u novije vrijeme smatraju samostalnim vrstama,
na primjer C. amethysteus (Quel.) Sacc. 1887
(klobuk s ljubiĉastim ljuskicama), C. friesii Quel.
1872 (sitnija, klobuk ţuto naranĉast, himenij i
struĉak ruţiĉasto naranĉasti), C. ferruginascens
P. D. Orton 1969 (klobuk ţućkastozelenkast,
himenij i struĉak bijel ili bjelkast, na dodir boji se
mrljasto
u
okerasto
hrĊastu
nijansu),
Zavodnica u rijetko viĊenoj nijansi ţute boje
Sljedeća je sliĉna vrsta, koja raste na
panjevima
crnogorice,
Laţna
lisiĉica
(Hygrophoropsis aurantiaca). Ona je jestiva, ali
loše kvalitete. Posljednje dvije navedene vrste
imaju prave listiće za razliku od lisiĉica, ĉiji su
laţni listići dio plodnog tijela.
C.
lilacinopruinatus Hermitte, Eyssart. & Poumarat
2005 (klobuk bijel/bjelkast do ţuto okerast,
ljubiĉasto nahukan, himenij i struĉak bijeli ili
bjelkasti, na dodir se oboji hrĊasto), C. ilicis
Olariaga & Salcedo 2008 (klobuk ţut, himenij i
struĉak bjelkast, nakon dodira postane hrĊast).
Treba paziti da se C. cibarius ne
zamijeni s otrovnom Zavodnicom (Omphalotus
olearius), koja kao parazit raste na panjevima ili
ţilama drveća, stoga prividno moţe rasti na tlu.
10
Hygrophoropsis aurantiaca (Laţna lisiĉica) na panju
crnogorice, Kupjak (Gorski kotar), 13. 9. 2013.
koja isto tako ponekad moţe biti relativno sitna,
isto tako ţute boje, razlikovanje će tada biti
puno teţe.
Cantharellus ferruginascens P. D. Orton
Engleski mikolog Orton (1916. – 2005.),
1969
ovu je lisiĉicu istraţivao na atlanskoj obali
Francuske u bjelogoriĉnim šumama (Quercus
sp., Carpinus sp. i dr.) na vapnenastom tlu.
Kako ova lisiĉica raste u hrastovim
Hygrophoropsis aurantiaca (Laţna lisiĉica), himenij sa
silaznim listićima, Kupjak (Gorski kotar), 13. 9. 2013.
šumama na otoku Krku, treba je uzeti u obzir
iako je vrlo rijetka, jer u odreĊenim uvjetima
U nastavku ću spomenuti neke vrste
moţe sliĉiti na C. cibarius. U uvjetima kad ima
lisiĉica koje u odreĊenim uvjetima mogu manje
vlage na tlu i u zraku, razlike su oĉite. Prije
ili više sliĉiti Lisiĉici (C. cibarius). Kod vrlo
svega,
mlade lisiĉice rub je klobuka kao posut bijelim
svijetloţućkasto
prahom, a pod utjecajem vjetra i niske vlaţnosti
plavkastom nijansom na rubu, a himenij i
zraka klobuk i struĉak pobijele, dok himenij
ostaje svijetloţut. Vjerojatno joj je zato jedno od
hrvatskih imena Bjelkasta lisiĉica.
potpuno
mlada
zelenkasti
gljiva
ima
klobuk,
s
struĉak izrazito su bjelkasti. Katkad sredina
klobuka ima ljubiĉasti dašak. Na dodir se
struĉak i himenij te rub klobuka oboje okerasto
hrĊasto. Ova je lisiĉica prosjeĉno manja i tanjeg
Cantharellus amethysteus (Quel.) Sacc.1887
mesa, koje je mekše i podloţno brţem
(Ametistna lisiĉica)
propadanju, slabije dakle kvalitete od vrste C.
Ova je lisiĉica po konzistenciji i kvaliteti
cibarius.
mesa, po boji himenija pa i po klobuku vrlo
Cantharellus
sliĉna vrsti C. cibarius, a razlikuje ju ljubiĉasto
Eyssart. & Poumarat 2005
nahukan klobuk s izraţenim ĉehicama, osobito
Gore
lilacinopruinatus
navedeni
francuski
Hermitte,
mikolozi
ove
objavili su godine 2005. ovu lisiĉicu koja raste
karakteristike izostanu i onda je prepoznavanje
na Mediteranu. Kao mediteranska vrsta, ova
teţe, pogotovo ako niste na staništu.
lisiĉica raste u Španjolskoj, Italiji pa i kod nas.
u
sredini.
No
ima
sluĉajeva
da
Ovdje treba napomenuti da je kod nas
Cantharellus friesii Quel. 1872 (Sitna ili
opisana dvadesetak godina prije. Prava je,
Friesova lisiĉica)
naime, šteta što se naš Ivan Focht nije upisao
Razlikovanje ove lisiĉice od vrste C.
kao autor ove vrste. U njegovoj knjizi Ključ za
cibarius mnogo je lakše. Ona je puno manja,
gljive (prvo izdanje 1986. godine) objavljena je
ima najĉešće vrlo kratak struĉak, boja je
pod
klobuka obiĉno ţuto naranĉasta, a himenij
pallidoamethysteus ili Dalmatinska lisičica
moţe
(pod brojem 71 na stranici 303.). Focht je C.
biti
ţuto
naranĉast
s
ruţiĉastom
nijansom. Postojanost i konzistencija mesa
slabija je u uvjetima visoke vlaţnosti. Ali u
odreĊenim uvjetima i ona moţe narasti nešto
veća, struĉak moţe biti nešto duţi, a boja ţutih
imenom
Cantharellus
cibarius
var.
lilacinopruinatus pronašao u Dalmaciji dalje od
razine mora, "izvan dosega morskih kapljica, pa
do duboko u Hercegovinu i Crnu Goru", kako
piše, "i meĊu hrastovima i meĊu borovima", ali
nije spomenuo vrstu tla, iako se moţe
tonova. Ako u njezinoj blizini raste C. cibarius,
11
pretpostaviti kakvo tlo moţe biti
na tim
Cantharellus ilicis Olariaga & Salcedo 2008
podruĉjima.
Španjolski
mikolozi
Ibai
Olariaga
C. lilacinopruinatus raste dakle na
Ibarguren i Isabel Salcedo Larralde objavili su
vapnenastom tlu u šumama crnike (Q. ilex), ali i
2008. godine novu vrstu mediteranske vrste
u šumama drugih hrastova kao što su hrast
lisiĉice pod imenom Cantharellus ilicis. Ova je
medunac i cer (Q. pubescens, Q. cerris), pa i
vrsta prethodno bila objavljena kao C. cibarius
borova. Ovaj podatak potvrĊuju i talijanski
var. rufescens Palazon 2001, ali nije priznata,
mikolozi Mario Lannoti i Tomaso Lezzi iz
jer nije bila objavljena u skladu s propisima.
AMINT-a. Oni su C. lilacinopruinatus pronašli
Ime ilicis odnosi se na crniku (Q. ilex).
na 450 m nadmorske visine u srednjoj Italiji, u
Ovu su vrstu pronašli i ispitivali u Španjolskoj, u
šumi hrasta medunca, cera i crnog bora (Q.
šumi hrasta (Q. rotundifolia, Q. humilis) i
pubescens, Q. cerris i P. nigra).
alepskog
bora
(Pinus
halepensis),
na
U odnosu na ono što se danas zna o toj
vapnenastom tlu. Q. rotundifolia Lam. 1785 =
gljivi, tri su detalja o kojima Focht ne govori.
Q. ilex var. rotundifolia (Lam.) Trab 1905. Ovdje
Prvo, ne spominje Crniku (Q. ilex), drugo, to
je
da ta lisiĉica u uvjetima smanjene vlage u zraku
poistovjećuje s crnikom Q. rotundifolia = Q. ilex,
i na tlu, te kad više nije pokrivena lišćem
a Q. humilis = Q. pubescens, dakle Q. humilis
mijenja boju klobuka u nijansu ţutih tonova, i
sinonim
da ne mora, ali moţe izgubiti ljubičasti dašak,
pubescens). Alepski bor (P. halepensis) takoĊer
da
raste na našoj obali.
himenij
i
struĉak
mogu
poprimiti
rijeĉ
o
je
podvrsti
za
naš
crnike
hrast
koju
većina
medunac
(Q.
svijetloţućkaste tonove i, treće, ne spominje
Ove biljne vrste rastu dakle i kod nas
vapnenasto tlo. Osim toga, kaţe da "mu se
na vapnenastom tlu. Moţe se, prema tome,
ĉini da ne raste sjevernije od srednjejadranskih
oĉekivati da C. ilicis raste na jadranskoj obali i
otoka". Danas znamo da klobuk moţe poprimiti
otocima, posebno na otoku Krku koji je svojom
ţute tonove, svijetloţućkast himenij i struĉak
vegetacijom
kad je izloţena svjetlu, kao i da raste i na
susjednim kopnom. C. ilicis opisana je kao
sjevernom Jadranu i u Istri .
krupna, mesnata lisiĉica klobuka ţutih tonova,
i
tlom
gotovo
identiĉan
sa
Još je vaţno napomenuti da se C.
bjelkastog ili blijedog himenija i struĉka koji se
lilacinopruinatus, isto kao i C. ferruginascens,
na dodir oboje okerasto hrĊasto. Uglavnom,
na mjestima dodira oboji u okerasto hrĊastu
dok je mlada njezin klobuk nikad nije potpuno
nijansu. Obje, u odnosu na C. cibarius, imaju
blijed ili bijel i ljubiĉasto nahukan kao C. lilacino-
slabije izraţen miris i podloţnije su kvarenju u
pruinatus. Još se navodi da hife koţice klobuka
roku duljem od nekoliko dana, osobito C.
imaju debele zidove, a spore su duţe u odnosu
ferruginascens. Zna se da C. cibarius, ako je
na spore vrste C. cibarius. Miris i okus ugodni
ubrana sasvim mlada i svjeţa, moţe u
su, ali nešto manje izraţeni nego kod C.
hladnjaku izdrţati više od 7 dana bez kvarenja.
cibarius. Okus ponekad moţe biti lagano
Kada
C.
lilacinopruinatus
i
C.
papren ("slightly peppery").
ferruginascens izgube u odreĊenim uvjetima
C. ilicis trebalo bi biti relativno lako
osnovne karakteristike, tada moţe biti teško
odvojiti od vrste C. cibarius, a puno teţe od C.
odvojiti jednu od druge, osobito bez prethodnog
lilacinopruinatus kad ona odraste i oboji klobuk
iskustva.
ţutim tonovima. Najlakši posao bit će beraĉima,
Na kraju treba spomenuti još jednu
jer su sve ove lisiĉice dobre i jestive gljive i nije
vrstu koja ima svijetli himenij i struĉak i koja se
bitno hoće li u košarici biti samo jedna vrsta ili
na dodir boji u okerasto hrĊastu boju:
više njih.
12
PRVE KNJIGE O GLJIVAMA NA HRVATSKOM
JEZIKU
Ruben Kneţević
Povodom ovogodišnjeg izlaska iz tiska Priručnika berača gljiva (priredili su ga determinatori rijeĉke
"Oţujke" M. Ĉargonja, M. Franko, P. Grubišić, E. Raguzin i A. Šikić te djelatnik JU Priroda M. Randić)
vrijedno je podsjetiti se prvih gljivarskih knjiga na hrvatskom jeziku, kao i nekih vaţnijih davnih radova
objavljenih u struĉnim i ostalim publikacijama. U pregledu što slijedi obuhvaćena su izdanja do 1946.
Uvrijeţeno je mišljenje o tome da je Kamilo Blagaić autor prve knjige o gljivama na hrvatskom jeziku
(Gljive naših krajeva, 1931.) što je, meĊutim, toĉno samo u smislu da je Blagaićeva knjiga prvi takav
objavljeni rad s jakom autorskom crtom, proizašao najvećim dijelom iz autorova neposrednoga
terenskog iskustva. Dva druga autora, koji su svoje knjige objavili puno prije Blagaića, crpli su svoja
saznanja uglavnom iz strane struĉne literature koju su doslovnije ili slobodnije prevodili.
1. Stjepan Schulzer
Prije
navoĊenja
prvih
hrvatskih
gljivarskih priruĉnika treba se osvrnuti na
vaţan, ali naţalost i na neobjavljeni opus
našega
prvog
i
tada
europski
poznatog
mikologa Stjepana Schulzera Müggenburškog /
Stephan Schulzer von Müggenburg / (1802. –
1892.).1 Po zanimanju vojni ĉasnik, od 1831.
intenzivno se poĉinje baviti prouĉavanjem gljiva
na
podruĉju
Austrijskog
carstva
odnosno
Austro-Ugarske, posebno u vinkovaĉkoj okolici.
Prvi mu je uzor austrijski botaniĉar i mikolog
Leopold Trattinnick (1764. – 1849.) i njegova
knjiga
o
jestivim
Schwämme
gljivama,
des
Die
eßbaren
Stjepan Schulzer
3
Oesterreichischen
Kaiserstaates, 1809., 2. izd. 1830. Schulzer je
Rukopis mnogo obimnijega djela, Pilze
objavljivao uglavnom na njemaĉkom, priredivši
aus Slavonien, (1865. – 1899.) obuhvaća šest
– prema nekim izvorima – stotinjak znanstvenih
tomova u trinaest svezaka, a pohranjen je
mikoloških radova. U CABI database / The
danas u Nacionalnoj i sveuĉilišnoj knjiţnici u
Bibliography of Sistematic Mycology poimence
Zagrebu.4
je navedeno njih sedamdeset. Njegova dva
Schulzerov rad Deset dana u Đakovu,
kapitalna djela ostala su u rukopisnoj ostavštini.
kojemu je predoĉio svoja mikološka istraţivanja
Rukopis prvoga djela, Schwämme und Pilze
i nalaze gljiva u Ċakovaĉkoj okolici, gdje je
aus
und
boravio na poziv biskupa J. J. Strossmayera.
Slavonien, (1869.), ĉuva se u MaĊarskoj
Schulzerovo se ime nalazi u brojnim gljivljim
Akademiji u Budimpešti, koja ga je otkupila.
nazivima. Boletus queletii Schulzer 1885, danas
Objavljivali su ga u ulomcima, na njemaĉkom.
Suillellus queletii (Schulzer) Vizzini, Simonini &
2
Ungarn,
sammt
dem
Banate
Na
hrvatskom
je
objavljen
5
u
13
Gelardi, svakako je jedna od najpoznatijih
sastavljeni
Schulzerovih vrsta i u široj gljivarskoj javnosti. I
predlošcima. Janda stoga moli ĉitatelje da mu
današnji je rod Leucoagaricus nekad bio poznat
pomognu prikupljati narodne nazive gljiva. Ipak
pod imenom Schulzeria (Bresadola & Schulzer
su neke Jandine nazive poslije preuzeli i drugi
1886).
pisci,
a
prema
poneki
njemaĉkim
su
se
i
nazivi,
latinskim
dijelom
promijenjeni, zadrţali i do danas.
2.
6
Josip
i prilagoĎeni prijevod
Janda
Lorinserove knjige
Josip Janda (1846. – 1896.), Ĉeh
podrijetlom, prirodoslovac i uĉitelj u zagrebaĉkoj
Kraljevskoj višoj gimnaziji, objavio je 1877. u
Zagrebu,
nakladom
Sveuĉilištne
knjiţare
Albrecht i Fiedler, prvo mikološko djelo na
hrvatskom
jeziku:
Dra.
M.
V.
Lorinsera
najvažnije jestive, sumnjive i otrovne gljive,
sabrane po nalogu c. kr. dolnjo-austrijskoga
zemaljskoga zdravstvenoga vieća, ... sa 12
tabala slika, vjerno prema naravi izradjenih
(table su izašle u posebnoj knjizi). Knjiga nije u
cijelosti autorski rad, nego prilagoĊeni prijevod
knjige Die wichtigsten essbaren, verdächtigen
und giftigen Schwämme (Hölzel, 1876.), ĉiji je
autor austrijski lijeĉnik i botaniĉar Friedrich
Wilhelm Lorinser (1817. – 1895.) Svrhu knjige
Janda
navodi
prema
njemaĉkom
izdanju:
"Svrha ovomu djelcu nije druga, nego, da se
poznavanje jestivih i škodljivih gljiva medju
gradjanskim i ladanjskim puĉanstvom sve
većma razprostire i širi, jedno da po šumah,
Naslovnica Jandine knjige prema primjerku u
digitalnoj knjiţnici Fakulteta organizacije i informatike
Varaţdin
pustinah i livadah ne propadnu bez koristi one
gljive, koje su prikladne za hranu, već da se
Tako Janda, primjerice, navodi sljedeće
koristno upotriebe, a drugo da se puĉanstvo
vrste "varganja", "prstenkovitih" i onih "bez
sjegurno oĉuva od svake štete, koja bi mogla
prstena", razlikujući ih još po boji i poloţaju
poteći od uţitka zdravlju škodljivih gljiva."
cjevĉica te po drugim obiljeţjima: osinac,
(Predgovor, str. IV). Jandino djelo ne slijedi u
varganj ljepušasti, varganj ţuti, vuĉji hljebac,
potpunosti Lorinsera, jer je Janda već prikupio i
kravara,
obradio
stanovitu
kozja
labrda,
sirnjaja,
kraljevka,
graĊu
prije
primitka
mjedenjaĉa, hrapavac, varganj ĉvrsti, varganj
Kao
svoju
najveću
papreni, varganj ljepostruki, kravlja balega,
poteškoću u radu, Janda navodi nedostatak
ludara, kovara (str. 44-50). Mogao se, doduše, i
hrvatskoga gljivljeg nazivlja; ono još nigdje nije
u vremenu prije Jande pronaći stanovit fond
obraĊeno, a postojeći nazivi većinom su
domaćega gljivljeg nazivlja u starijoj hrvatskoj
Lorinserove
14
knjige.
leksikografiji
(Vitezović,
Vranĉić,
Kašić,
U Predgovoru Vouk navodi da je ovo
Habdelić, Belostenec i drugi).7 Vaţno Šulekovo
"kratka
leksikografsko djelo, Jugoslavenski imenik bilja
najobiĉnijih i najpoznatijih jestivih i otrovnih
(Zagreb, 1879.), koje donosi i brojne, uglavnom
gljiva, potekla iz prijeke potrebe, jer ovakove
hrvatske i slovenske gljivlje nazive, objavljeno
upute u hrvatskom jeziku nema." Zakljuĉuje
je dvije godine nakon izlaska Jandine knjige.
konstatacijom o tome da su "gljive kao hrana
i
popularna
uputa
u
poznavanje
Zanimljivo je spomenuti i ĉinjenicu da je
veoma znatne, osobito u današnje ratno doba,
Josip Janda bio profesor Kamilu Blagaiću, što
te je stoga potrebno, da se svatko uputi u
Blagaić spominje u predgovoru svoje knjige.
8
poznavanje tih nekoliko najobiĉnijih gljiva, i da
nauĉi, kako će se oĉuvati od otrovnica." U
3. Ratno izdanje Voukova "Maloga gljivara"
9
knjiţici je na 29 stranica obraĊeno 36 vrsta
Vale Vouk (1886. – 1962.), hrvatski botaniĉar i
gljiva. Uz hrvatske nazive dodani su uglavnom
profesor
Slovenac,
oni njemaĉki i latinski. Tabela sa slikama
dugogodišnji predstojnik Botaniĉkog zavoda i
preuzeta je iz izdanja Carskog zdravstvenog
vrta, objavio je brojne znanstvene, struĉne i
ureda u Berlinu. U uvodnom dijelu knjiţice
popularne radove iz raznih podruĉja botanike.
donose se općeniti tekstovi o gljivama, o
Godine 1917., tiskom i nakladom knjiţare L.
razlikovanju
Hartmana (St. Kugli), objavljen je u Zagrebu
hranjivoj vrijednosti te o opasnostima od
Mali gljivar. Kratka uputa u poznavanje
trovanja.
botanike,
podrijetlom
i
sabiranju
gljiva,
o
njihovoj
najobičnijih i najpoznatijih jestivih i otrovnih
gljiva. (Sa 32 slike u bojama na 1 tabli).
Knjiţica je objavljena tijekom Prvoga svjetskog
rata i danas je vrlo rijetka. Kamilo Blagaić ne
navodi je u svojim izvorima. Godine 1946.
spominje je Milutin Urbany u svojoj knjiţici o
gljivama.10
Vale Vouk
11
Korice Voukove knjižice
(Biblioteka MS, Novi Sad)
15
Prema jednom izvoru,12 Voukova je
knjiţica prijevod berlinske brošurice (a ne samo
table
sa
slikama),
prireĊen
na
inicijativu
stranom
literaturom
koju
je
imao
na
raspolaganju i navodi je u predgovoru. TakoĊer
se obilno sluţio i Schulzerovim rukopisnim
djelom, "ali ne naslijedujuć ga u svemu". Knjizi
Vojnoga prehrambenog ureda.
je pridodao svoje slike, a neke je preuzeo i iz
4. Blagaićeve "Gljive naših krajeva"
Kamilo
Blagaić
13
(1861.
–
slovenskog izdanja "Naše gobe" koje je 1921.
1933.),
priredio slovenski uĉitelj i publicist Ante Beg.
zaposlenik Drţavnih ţeljeznica u Zagrebu i
Nazive gljiva Blagaić je prikupljao na
Gorskom kotaru, pisac i mikolog amater, poĉeo
terenu, od puĉanstva, a neke je preuzeo iz
je
i
spomenute knjige svoga profesora Jande.
morfologiju gljiva o ĉemu je na hrvatskom i
Prouĉavao je i leksikografsku graĊu, "od
njemaĉkom objavio više ĉlanaka u raznim
Belostenca"
ĉasopisima i novinama, od onih namijenjenih za
pripomogao botaniĉar Dragutin Hirc. Nekim je
široku javnost (Koje su to "otrovne" gljive na
gljivama
zagrebačkoj tržnici? Obzor, br. 279, 6. 10.
nazive.
oko
1899.
prouĉavati
taksonomiju
nadalje,
Blagaić
sam
a
mnogo
nadjenuo
mu
je
hrvatske
1916.; Dvije slabo poznate otrovne gljive,
Narodne novine 151/1917, i dr.) sve do onih
struĉnijih
(Prilozi
flori
Plitvičkih
jezera;
Ist
viših
gljiva
Collybia
okolice
inarmillata
(Schulzer) identisch mit Clitocybe tabescens
(Scopoli) ... Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog
društva 33/1921, i dr.).
Korice Blagaićeve knjige (privatna knjiţnica R. K.)
Kamilo Blagaić
14
Uz mikološku, Blagaićeva knjiga ima i
neospornu knjiţevnoumjetniĉku vrijednost. On
Godine 1931. objavio je u Zagrebu, u
vlastitoj nakladi, knjigu Gljive naših krajeva.
(92 slike u bojama, 4 fotografije i 2 table
crteža).
Pišući
knjigu,
koristio
se
svojim
bogatim terenskim iskustvom, ali i brojnom
16
se inaĉe bavio i knjiţevnim radom, objavljivao je
pjesme i pripovijetke, a prikupio je graĊu za
zbirku Hrvatske narodne pjesme i pripoviedke iz
Bosne (1886.). Njegova knjiga odiše ljubavlju
prema gljivama, odnosno potvrĊuje Blagaićeve
raznovrsni napisi: o uzgoju gljiva, o gljivljim
rijeĉi o njegovoj zaokupljenosti gljivljim svijetom:
štetoĉinama te prikazi strane literature o
"u studiju gljiva ima neki poseban neodoljiv ĉar,
gljivama, i sl. Tako je u broju 2/1885 objavljen
i tko se jedanput u njihovo kolo uhvati toga više
uredniĉki ĉlanak "Poznavanje jestivih gljiva" u
ne puštaju" (Predgovor, XV). Blagaićevi opisi
kojemu se prikazuje nekoliko radova o gljivama
ĉesto
su
zabiljeţbama
te
gljiva
potkrijepljeni
zgodama
i
s
raznim
stranih autora (Karl Klöber, Der Pilzsammler i
terena,
Die
Pilzküche;
ĉasopis
Zeitschrift
für
napomenama o vrstama i lokaciji staništa i
Pilzkunde). U broju 11/1913 sveuĉilišni profesor
sliĉnim
pridodaje
šumarstva Aleksandar Ugrenović (1883. –
latinske i njemaĉke citate starih pisaca – što
1958.) opširno je pisao "O poznavanju otrovnih
sve knjizi pridaje ţivopisnost i trajnu aktualnost.
gljiva" na temelju knjiţice Praktisches Pilz-
Uz opširan općeniti uvod o gljivama, sistematici
Taschenbuch (autor biolog W. Migula). Detaljno
i autorima (str. 7-82), gdje govori i o uzgoju,
su opisane otrovne vrste: muhara blijedo-ţuta,
konzerviranju i pripravljanju jela od gljiva,
panterovka, muhara crvena, bljuvara, brezovka,
Blagaić je detaljno opisao i slikama popratio 95
ţutulja (Hypholoma fasciculare), ludara, kovara,
vrsta gljiva. Njihov je izbor ograniĉen na prostor
vrganj
središnje i sjeverozapadne Hrvatske, Gorskog
(Scleroderma vulgare, današnja Scleroderma
kotara i Like, tj. uglavnom na ona podruĉja gdje
citrinum).
detaljima,
ponekad
ĉak
vuĉji
(Boletus
lupinus)
i
puhara
je Blagaić sluţbovao i putovao.
Danas je njegova knjiga rijetka i visoko
6. Urbanijeva knjiţica iz 1946.
cijenjena, još se ponekad moţe naići na
Poslije
godine
1931.
i
pojavka
Blagaićeve knjige uslijedilo je duţe razdoblje
antikvarni primjerak.
bez objavljivanja novih gljivarskih priruĉnika.
5. Ostali vaţniji radovi
U
kontekstu
Prvi će se takav pojaviti tek nakon petnaest
radova
gljivama
godina, odmah po svršetku Drugoga svjetskog
publiciranim prije 1946. treba spomenuti i
rata. Milutin Urbani16 (1876. – 1955.) profesor u
doktorsku disertaciju objavljenu još davne 1894:
Kriţevcima i
Prilog poznavanju akospora dvaju askomiceta.
Agrikulturnog kemijskog zavoda, objavio je
Autor je Stjepan Gjurašin [Đurašin]15 (1867. –
1946. knjiţicu Gljive. Meso naših šuma, u
kemiĉar,
predsjednik
izdanju zagrebaĉke Poljoprivredne naklade.
prirodoslovac. Disertacija je 1894. obranjena na
Objavljivao je i knjige o vinu, takoĊer i
Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a objavljena
suraĊivao u Šumarskom listu.
istaknuti
botaniĉar
poznati
i
1936.),
hrvatski
o
iste godine kao poseban otisak u Nastavnom
U predgovoru istiĉe vaţnost gljiva za
vjesniku 2/1894. Uz floristiku, Gjurašin se i dalje
gospodarstvo pojedinih zemalja, navodeći da
zanimao za mikologiju. Djelovao je kao profesor
naš narod bere uglavnom samo vrganje, lisice i
u gospićkoj gimnaziji. Poznat je njegov rad
ponegdje puze; sve drugo ostaje neiskorišteno
Gljive iz okolice gospićke (Zagreb, Nastavni
zbog
vjesnik VI/I,1896., 50-57) u kojemu je obradio
otrovanjem. Stoga je napisana ova knjiţica "da
139 vrsta tamošnjih gljiva.
ukloni sve te nedostatke". Urbani se najviše
neznanja,
ali
i
zbog
straha
pred
Od 1880-ih Šumarski list povremeno je
sluţio Blagaićevim djelom, što izriĉito navodi, a
objavljivao ĉlanke o gljivama. To su bili
preuzeo je i njegovu terminologiju. Pridodane
17
su i upute o pronalaţenju gljiva, uzgoju,
(Janda – Vouk – Blagaić – Urbani), uglavnom
konzerviranju i pripravljanju jela od gljiva. Knjiga
temeljenih na slikama i crteţima gljiva te na
je popraćena crno-bijelim fotografijama, slikama
ponekoj crno-bijeloj fotografiji. Tekstovi su i
i crteţima gljiva. ObraĊeno je oko 150 vrsta
opisi, za ono vrijeme, manje-više sustavno
gljiva.
predoĉeni, ali je ukupni broj obraĊenih gljiva
relativno skroman. Ti su prvi autori, meĊutim,
otvorili vrata u do tada tajanstveni svijet gljiva, a
takoĊer i trasirali put danas usvojenomu
domaćem gljivljem nazivlju. O drugom razdoblju
suvremenijih gljivarskih priruĉnika koje su
svojim radovima, popraćenim fotografijama u
boji, prvenstveno obiljeţili Ivan Focht (1927. –
1992.) i Romano Boţac (1942. –), bit će rijeĉi u
jednom od sljedećih brojeva.
Korice Urbanijeve knjiţice (privatna knjiţnica R. K.)
S Urbanijevom knjiţicom zatvara se
prvo
1
razdoblje
naših
gljivarskih
priruĉnika
17
Detaljne Schulzerove biografije nalaze se u Osterreichische Botanische Zeitschrift 1/1880, 1-5, te u
Österreichisches Biographisches Lexikon 1815–1950, 356-357. TakoĊer i na on-line Hrvatskoj enciklopediji,
http://www.lzmk.hr/hr/izdanja/enciklopedije/237-hrvatska-enciklopedija, i dr. Opširan nekrolog objavljen je u
Narodnim novinama (Zagreb, 1861. –) od 24. 2. 1892.
2
www.speciesfungorum.org/BSM/bsm.asp, 5. 11. 2014.
3
ID zapisa: 000825124.
4
Rad JAZU LXIV, 173-183, Zagreb, 1882.
5
http://en.wikipedia.org/wiki/Stephan_Schulzer_von_M%C3%BCggenburg#mediaviewer/File:Muggen.jpg, 5. 11.
14. Izvorno u Oesterreichische Botanische Zeitschrift, Wien, 1880.
6
Biografija u Hrvatskom biografskom leksikonu, http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=9098, 6. 11. 14.
7
Više o tome u: Nada VAJS, Hrvatska povijesna fitonomija, Zagreb, IHJJ, 2003.
8
Kamilo BLAGAIĆ, Gljive naših krajeva, Zagreb, 1931., str. XIV.
9
Biografija na on-line Hrvatskoj enciklopediji, http:/www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65365
10
Milutin URBANY, Gljive. Meso naših šuma, Zagreb, Poljoprivredna naklada, 1946., 4.
11
O gobah na ljubljanskem trgu, Slovenski narod, 26. 10. 1940.
12
http:/www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65365, 6. 11. 14.
13
Biografija u on-line Hrvatskom biografskom leksikonu, hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=2059, 6. 11. 14. te na webstranicama Gljivarskog društva Kamilo Blagaić, http://www.gdkb.hr/, 22. 1. 13., i dr.
14
www.gdkb.hr/stock/o_nama-small/13164393087800.jpg, 6. 11. 14.
15
Kraća Đurašinova biografija dostupna je na Wikipediji, a ostali podaci o njemu i njegovim radovima raspršeni su
po raznim izvorima i katalozima. Njegova je disertacija on-line dostupna u Digitalnom akademskom repozitoriju
NSK u Zagrebu, http://dar.nsk.hr/.
16
Biografija u Imeniku hrvatskih šumara, http://www.sumari.hr/sumari/kart.asp?id=11882, 6. 11. 14. , i dr.
17
Ex libris The Louis C. C. Krieger Mycological Library and Collection.
18
NOMENKLATURNE NOVOSTI
Milan Franko
Filogenetska istraţivanja gljiva, naroĉito u podruĉju DNK analiza, potakla su u posljednjih desetak godina
velike promjene u sistematici gljiva. Svakodnevno se objavljuju novi rezultati o srodnostima pojedinih
vrsta, rodova i porodica gljiva, a ponekad su ti rezultati vrlo neoĉekivani za one koji pred oĉima imaju
klasiĉno svrstavanje gljiva prema makroskopskim karakteristikama. Polifiletizam (nepostojanje
zajedniĉkog pretka), koji je pronaĊen u sistematici nekih rodova gljiva, rezultirao je njihovim dijeljenjem u
više novih rodova, što je posebno izraţeno kod, na primjer, roda Boletus s. l. Od poĉetka 2012. godine
moguće je i elektronsko objavljivanje novih vrsta gljiva, kao i opis na engleskom jeziku (a ne samo na
latinskom kao do tada). Tako na internetskoj adresi indexfungorum.org od 1. 1. 2012. vidimo objavljivanje
novih vrsta gljiva (ili preimenovanje postojećih), ponekad i nekoliko publikacija tjedno. I na adresi
mycobank.org vide se novosti iz mikološke nomenklature.
brojne
Appedniculati, preveli u novi rod Butyriboletus
promjene, tako da je samo pitanje trenutka kad
(butyrum = maslac). Od naših tu su sad B.
će u njemu ostati samo "pravi" vrganji. Trenutno
appendiculatus, B. fechtneri, B. pseudoregius,
su (poĉetkom studenog 2014.), osim njih ĉetiri
B. regius i B. subappendiculatus.
Rod
Boletus
doţivio
je
(B. aereus, B. edulis, B. pinophilus i B.
Lijepi (= calos) Caloboletus gorkog
reticulatus), od ĉešćih europskih vrsta vrganja
okusa obuhvaća C. calopus i sliĉne vrste (C.
koji su se pojavljivali na našim izloţbama (i od
radicans). Cyanoboletus (cyano = plavo) novi je
onih koji bi se mogli pojaviti) tu još B. depilatus i
rod za vrganje koji trenutno na prerezu
B. impolitus (koje je J. Šutara, ĉeški specijalist
promjene boju u tamnoplavu (C. pulverulentus).
za Boletaceae, svrstao u novi nepriznati rod
Imleria je novi rod koji za sada ima samo jednu
Hemileccinum) te nekoliko "bivših" Xerocomusa
vrstu i to Kostanjevku (I. badia), a formiran je da
(B.
B.
bi obuhvatio vrste koje su izmeĊu Xerocomusa i
subtomentosus) i velika grupa onih s crvenim
Xerocomellusa. U novom rodu Neoboletus
trusištem, koju predvode B. erythropus i B.
ukupno je 5 vrsta, od europskih tu su N.
satanas. Ostali su svi dobili svoje nove rodove.
junquilleus i N. luridiformis.
badiorufus,
B.
ferrugineus,
Boletus (Xerocomus) parasiticus već je
spomenuti J. Šutara još 1991. godine izdvojio
kao poseban rod Pseudoboletus. Novijeg je
datuma ponovno uvoĊenje roda Suillellus kojeg
je opisao veliki ameriĉki mikolog W. A. Murrill
1909. godine, sa S. luridusom kao tipiĉnim
predstavnikom.
Talijanski
mikolozi
Vizzini,
Simonini i Gelardi obrazloţili su ponovno
uvoĊenje ovog roda kao dijela Boletusa te uz
Ameriĉki su mikolozi 18 vrganja sa
ţutim trusištem, koji su bili svrstani u odsjek
već
spomenutu
Kovaru
dodali
mu
naš
Slavonski vrganj ili Glatkonošku (S. queletii) i
rijetki Creski vrganj (S. adonis). Na kraju, tu je i
19
već spomenuti rod Xerocomellus koji je takoĊer
U odjeljku Ascomycota, barem kod onih
opisao J. Šutara, s X. chrysenteronom kao
rodova koji su zastupljeni na našim izloţbama,
tipiĉnim predstavnikom. Uz Zlataĉu, tu je i
ima manje ovakvih promjena. Jedna je od
grupa baršunovaca s barem malo crvenih
rijetkih razdvajanje zanimljivog roda Cordyceps
tonova
na vrste koje uglavnom parazitiraju na gljivama
na
klobuku
(X.
armeniacus,
X.
porosporus, X. pruinatus i X. rubellus).
podzemnog
roda
Elaphomyces,
koje
su
Kad smo već kod vrganjevki, i u rodu
svrstane u novi rod Elaphocordyceps, i one koje
Leccinum došlo je do izdvajanja onih sa ţutim
uglavnom parazitiraju na podzemnim liĉinkama
trusištem u novi rod Leccinellum. U njemu su
ĉlankonoţaca
od naših L. crocipodium i L. lepidum.
osnovnom rodu Cordyceps ostale su vrste
U sklopu roda Agrocybe reaktiviran je
rod Cyclocybe koji je Velenovsky opisao 1939.
–
rod
Ophiocordyceps.
U
svijetlih i ţivih boja, s tipiĉnim predstavnikom C.
militaris.
godine. U njega su, uz nekada uvrštene vrste,
I u mnogovrsnim lignikolnim rodovima
premještene i A. cylindracea te A. erebia. Iz
Inonotus
mnogovrsnog roda Clitocybe izdvojeni su novi
preslagivanja. U rodu Inonotus od ĉešćih su
rodovi Ampulloclitocybe (sa samo 3 vrste) i
ostali tipiĉni I. hispidus i I. cuticularis. U novi rod
nešto širi Infundibulicybe, u kojem su Velika i
Inocutis prešli su, na primjer, I. rheades i I.
Mala martinĉica te još neke, u našim krajevima
tamaricis. Neke su vrste prešle u obnovljene
prisutne vrste.
rodove Mensularia i Xanthoporia (X. nodulosa,
X.
i
Phellinus
radiata),
a
u
došlo je do velikih
novi
Pseudoinonotus
premješten je P. dryadeus.
Od donedavno velikog roda Collybia
ostala je tipiĉna vrsta C. tuberosa i još par
europskih vrsta. Sve su ostale prešle uglavnom
Sliĉno se dogodilo i s rodom Phellinus.
u Gymnopus (G. confluens, G. dryophilus, G.
Od naših ĉešćih vrsta tu su ostali P. igniarius i
fusipes,
i
P. pomaceus. U obnovljeni rod Fomitiporia
Rhodocollybiu (R. butyracea, R. maculata, R.
(opisao ga je Murrill 1907. godine) prešli su,
prolixa). S rodom Coprinus dogodilo se sliĉno. I
meĊu ostalim, P. punctatus i P. robustus, a u
tu je ostala Gnojištarka (C. comatus) kao tipiĉna
isto tako obnovljenu Fuscoporiu, P. ferruginosus i
vrsta i još par europskih vrsta. Ostale su prešle
P. torulosus. U novom rodu Phellopilus za sada
u Coprinellus (na primjer C. micaceus) i
se
Coprinopsis (C. atramentaria, C. picacea), a
Phellinidiumu nešto više njih (od ĉešćih P.
neke sitnije, njeţne vrste u rod Parasola (P.
pouzarii).
auricoma, P. plicatilis).
nametnik na borovima, ponovo je vraćen u rod
20
G.
hariolorum,
G.
peronatus)
nalazi
samo
Phellinus
P.
nigrolimitatus,
pini,
relativno
a
u
ĉesti
Porodaedalea, kamo ga je svrstao Murrill još
Kod
sunĉanica,
Macrolepiota
1905. godine.
Kako ne bi ispalo da se sve svodi na
izdvojene
Chlorophyllum,
koji
je
neke
su
u
iz
roda
stari
rod
mikolog
Massee
povećavanje broja rodova, treba spomenuti i
ustanovio još 1898. za neke egzotiĉne vrste
suprotne primjere. Većina puhara iz roda
Lepiota koje imaju zelenkaste spore (za razliku
Calvatia prebaĉena je u rod Lycoperdon u
od Lepiota koje imaju bijele). Novije DNK
kojem je sada desetak najĉešćih puhara. Isto je
analize pokazale su da mnogim tropskim, ali i
tako i rod Micromphale u potpunosti prebaĉen u
nekim europskim vrstama sunĉanica, više
rod Gymnopus u kojem većinu ĉine bivše vrste
odgovara taj rod (bez obzira na boju spora). Od
roda Collybia.
naših vrsta tu su C. rhacodes i otrovna C.
brunneum (bivša M. rhacodes var. hortensis).
I u rodu Marasmius, što ga je veliki E.
M. Fries formirao za ove male gljive koje se
mogu osušiti i poslije opet moĉenjem oţivjeti
(za razliku od srodnih Collybia koje trunu),
ostalo ih je oko polovine. Od kod nas ĉešćih tu
su tipiĉna vrsta M. rotula te M. oreades (Vilin
klinĉac), M. cohaerens i M. wynneae. U rodu
Mycetinis tu su mirišljavi M. alliaceus i M.
U
izdvajanja
rodu
nekih
Hygrocybe
vrsta
u
došlo
nove,
do
scorodonius, a u rodu Gloiocephala još manje i
odnosno
rijetke vrste, ĉesto vezane uz vlaţna i vodena
je
"obnovljene" rodove, iako neki autori smatraju
da je to preuranjeno. U rod Cuphophyllus, koji
staništa.
U rodu Stropharia, rijetka i zaštićena S.
premještena
je
u
novi
rod
je opisao francuski mikolog Bon 1985. godine,
semiglobata
vratili su se H. pratensis i njoj sliĉne vrste (H.
Protostropharia, a S. squamosa u nešto stariji
flavipes, H. lacmus, H. virginea). U rodu
rod Leratiomyces.
Gliophorus, koji je izvorno opisan 1958. godine,
I za kraj, iz roda Volvariella izdvojeno ih
nalaze se G. psittacinus i sliĉne male vrste
je nekoliko koje su sliĉne Pluteusima u rod
jarkih boja. U rod Humidicutis, koji je izvorno
Volvopluteus (tip V. gloiocephalus).
opisao Singer 1959. godine, od zanimljivih je
--------------------------------------------------------------
vrsta prebaĉena zaštićena H. calyptriformis, a u
rodu Chromosera, koji je novijeg datuma,
http://www.indexfungorum.org/names/
IndexFungorumPublicationsListing.asp
mahom su sjeverne pa i arktiĉke vrste.
http://www. mycobank.org
http://botany.si.edu/ing/ingform.cfm
Legon N.W., Henrici A. (2005) Checklist of the
British & Irish Basidiomycota, Royal Botanic
Gardens, Kew.
Knudsen H., Vesterholt J. (2008) Agaricoid,
Boletoid and Cyphelloid Genera, Nordsvamp,
Copenhagen.
Boertmann D. (2010): The Genus Hygrocybe,
2nd revised edition, Fungi of Northern Europe 1,
Danish Mycological Society.
21
RAZNOLIKOST SVIJETA GLJIVA
Ervin Raguzin
Dobivši zadatak od bivšega šefa, a
tako se košarica koristi kišnim kapima, i to
sadašnjeg direktora jedne rijeĉke projektantske
onima koje upadnu toĉno u njezin lonac da
kuće u kojoj provedoh svoj dosadašnji radni
izbace jajašca u kojima su spore što se tako
vijek, našao sam se na sto ĉuda. Naime, već
šire po okolici.
ĉetiri godine, zajedno s Udrugom gljivara
"Oţujka" izdajemo kalendare s gljivarskom
tematikom. S obzirom na to da su kalendari
tematski, uĉinilo mi se da sam iscrpio teme
kojima mogu prikazati svijet gljiva široj javnosti.
Prvi je kalendar po redu prikazivao
raznovrsne poznatije vrste gljiva, onako kako se
vremenski pojavljuju u prirodi. Zatim su bile
prikazane naše vrganjevke pa nakon toga
zaštićene i rijetke gljive, dok sam lani prikazao
otrovnice meĊu gljivama.
Muĉilo me, što prikazati ove godine?
Kod gljiva uvijek su me fascinirali njihovi oblici,
boje, miris, vrijeme i mjesto pojavljivanja, pa tek
onda jestivost ili otrovnost, a u posljednje
vrijeme i ljekovitost. Stoga sam odluĉio da bih
ove
godine
mogao
uobliĉiti
kalendar
Prugasta košarica (Cyathus striatus)
o
raznolikosti gljiva, ponajprije o njihovim bojama
i oblicima, a i mjestima pojavljivanja. Prikazati
njihovu
dakle
biološku
raznolikost
(bioraznolikost).
Krenemo li od neobiĉnijih oblika gljiva
imamo jako puno kandidata, ali meĊu njima bih
kao prvu izdvojio Prugastu košaricu (Cyathus
striatus), malenu gljivicu tek do pola centimetra
veliĉine, ali zato nikada usamljenu, jer raste u
kolonijama
od
po
stotinjak
primjeraka.
Zanimljivost te vrste jest i naĉin na koji prenosi
spore s obzirom na to da se one nalaze u
košarici, kao u nekom loncu u kojemu su jaja.
Kako gljive vole kišu i tada najviše uspijevaju,
22
Trepavĉarka (Scutellinia sp.)
Sljedeća je zanimljiva, isto tako mala,
ako ne i manja od prethodne, gljivica iz reda
Ascomycetes. Jedva se zamijeti na otpalim
granama. Odaje ju prekrasna naranĉastocrvena
boja.
Rijeĉ
determinaciju
je
o
nekoj
potrebno
vrsti
je
(za
toĉnu
takvih gastronomskih vrijednosti. Sigurno vam
mikroskopiranje
je poznato da je to poslije tartufa najskuplja
spora) iz roda trepaviĉarki (Scutellinia).
gljiva na trţištu.
Udaljimo li se malo od tih sitnih gljiva
prema većima kako bismo došli do tek malo
većih, ali veoma zanimljivih gljiva – šibica,
planetarno
poznatih
i
veoma
ljekovitih
Cordycepsa. To je prvi i jedini (za sada)
Cordyceps koji nalazim na Krku, rijeĉ je o
Elaphocordyceps capitata ili Glavatoj batinici.
Zanimljivo je da izrasta (parazitira) na jelengljivi ukopanoj u zemlji.
Smrĉak (Morchella esculenta)
Idemo
dolazimo
do
dalje
s
vrstama,
mnogobrojnih
pa
vrsta
tako
gljiva
neobiĉnih oblika nalik na koralje, a to su vrste iz
rodova Ramaria i Clavaria, ili capice, prstići i
grive. Ima ih raznih oblika i boja, to je jako teška
porodica za determinaciju, jer su skoro sve vrlo
sliĉne, tako da ih je sigurno odrediti samo uz
pomoć
mikroskopa.
Da
spomenemo
one
najpoznatije i najlakše za odrediti, Ţutu i Zlatnu
Glavata batinica (Elaphocordyceps capitata)
capicu (Ramaria flava i R. aurea), koje su vrlo
sliĉne, pogotovo kad su mlade, a ţivo su ţute
Zadrţimo se još malo na gljivama iz
boje. Problem je s capicama u tome što one
reda Ascomycetes, i to na onoj najpoznatijoj i
nakon dugotrajnih kiša, a i kada ostare,
najpriţeljkivanijoj proljetnoj gljivi, zbrĉkanom
mijenjaju boje i sve su veoma sliĉne. Tako da bi
smrĉku. Ima veoma zanimljiv oblik kao i sve
te gljive trebalo samo promatrati i uţivati u
gljive s gornjim dijelom, takozvanim klobukom,
njihovim prekrasnim oblicima i bojama.
po meni ispravnije glavom i nogom ili struĉkom.
Samo što je u ovom sluĉaju cijela gljiva šuplja
Sljedeća koja mi pada na pamet, i
iznutra, dosta tankoga mesa voštane strukture,
svakako je treba uvrstiti u uţi izbor za
par milimetara debljine, vrhunskog mirisa i isto
objavljivanje u kalendaru, jest Vještiĉino srce
23
(Clathrus ruber), vrlo zanimljiva gljiva oblikom,
roda vlaţnica (Hygrocybe), koje su vaţni
bojom, a nadasve svojim mirisom, ustvari
indikatori ekološke oĉuvanosti staništa. Iz toga
nepodnošljivim smradom što ga širi oko sebe. I
sam velebnog roda izdvojio najveću i jednu od
to kako bi privukla sve moguće muhe i kukce
najljepših, Veliku vlaţnicu (Hygrocybe punicea).
kojima se onda koristi za raznošenje spora.
Capica (Ramaria sp.)
Zrnata puhara (Lycoperdon perlatum)
Vještiĉino srce (Clathrus ruber)
Ne bismo smjeli zaboraviti i gljive iz
nekadašnjeg reda utrobnjaĉa (Gasterales), one
dakle vrste koje svoje spore u poĉetku drţe
skrivene u svojoj nutrini, a nakon što sazriju,
puštaju ih van na razne naĉine. Jako ĉeste i
poznate gljive koje se pojavljuju od proljeća pa
do u zimu i to u šumama i na pašnjacima. Ima
ih mnogo vrsta, a za naš sam kalendar odbrao
najĉešću,
skoro
dosadnu
Zrnatu
puharu,
(Lycoperdon perlatum).
Isto tako na livadama i pašnjacima, ali
samo na jesen, pojavljuju se mnoge vrste iz
24
Velika vlaţnica (Hygrocybe punicea)
Ove kišne godine šume su bile prepune
jedne vrste gljive zanimljivog oblika, boje i
bojom. Zasigurno je poznajete i susrećete u
svojim šetnjama, to je Laccaria amethystina.
mirisa, a pogotovo imena. Rijeĉi je o Mrtvaĉkoj
ili Crnoj trubi (Craterellus cornucopioides),
jednoj od mojih prvih vrsta koje sam davno
upoznao jer se, zbog nemogućnosti zamjene,
preporuĉuje poĉetnicima u svijetu gljiva. Bez
obzira na strašno ime i boju te gljive, ona je
jako dobra i za upoznavanje i za branje, jer ne
raste
pojedinaĉno
busenima.
Aroma
nego
je
u
tih
mnogobrojnim
trubolikih
gljiva
nenadmašna i u svjeţem, a pogotovo u suhom
stanju.
Pijedestalna šljemovka (Mycena stylobates)
Crna truba (Craterellus cornucopioides)
Ljubiĉasta gljivica (Laccaria amethystina)
Kao kontrast trubaĉama, uvrstio sam u
kalendar fotografiju malenih šljemovki koje su
Još je jedna neobiĉna i rijetka gljiva
izrasle na jednom bukovu listu. Rijeĉ je o vrsti
dobila prigodu da je objavimo u našem
Mycena stylobates ili Pijedestalnoj šljemovki.
kalendaru.
interesantna
Na
kraj
kalendara
postavio
sam
ljubiĉaste gljivice koje ĉesto nalazimo u našim
To
zbog
je
Peckijeva
pojavljivanja
jeţevica,
krvavolikih
kapljica po plodištu u mlaĊoj fazi rasta, a poslije
se te kapljice osuše.
gljivarskim pohodima po šumama, a paţnju
nam privlaĉe svojom neodoljivom ljubiĉastom
25
Peckijeva jeţevica (Hydnellum peckii)
Bukova guba (Fomes fomentarius)
Skoro sam zaboravio spomenuti još
I za kraj ovog prekratkog prikaza
jednu veliku grupu gljiva koje rastu na drveću,
bioraznolikosti gljiva (jer bi se o tome mogle
takozvane
su
pisati knjige), napominjem da nabavite naš
nezaobilazne kao ĉistaĉi bolesnih i umirućih
gljivarski kalendar za predstojeću 2015. godinu,
stabala u šumi. Kao tipiĉan primjerak te vrste
tako da moţete uţivati u svoj raskoši i veliĉini
gljiva, a koja je i najĉešća u našim šumama,
slika naših najomiljenijih objekata u prirodi.
lignikolne
gljive,
koje
postavio sam sliku Bukove ili Kresivne gube,
Fomes fomentarius.
POPIS GLJIVA SA LVII. (XXVIII. JESENSKE)
IZLOŢBE GLJIVA
RIJEKA, 26. i 27. 10. 2014.
ASCOMYCETES
1.
2.
3.
4.
DIATRYPE STIGMA
HELVELLA CRISPA
HELVELLA ELASTICA
HUMARIA HEMISPHAERICA
BASIDIOMYCETES
5.
6.
7.
26
AGARICUS sp.
ALBATRELLUS PES-CAPRAE
AMANITA CAESAREA
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
AMANITA CITRINA
AMANITA EXCELSA
AMANITA GEMMATA
AMANITA MUSCARIA
AMANITA RUBESCENS
ANTRODIA SERIALIS
ANTRODIA XANTHA
ANTRODIELLA FRAGRANS
ARMILLARIA MELLEA
BASIDIORADULUM RADULA
BOLETUS EDULIS
BOLETUS ERYTHROPUS
20.
21.
22.
23.
24.
25.
26.
27.
28.
29.
30.
31.
32.
33.
34.
35.
36.
37.
38.
39.
40.
41.
42.
43.
44.
45.
46.
47.
48.
49.
50.
51.
52.
53.
54.
55.
56.
57.
58.
59.
60.
61.
62.
63.
64.
65.
66.
67.
68.
69.
70.
71.
72.
73.
74.
75.
76.
77.
78.
79.
80.
BOLETUS LUPINUS
BOLETUS RETICULATUS
BOLETUS SUBTOMENTOSUS
CANTHARELLUS AMETHYSTEUS
CANTHARELLUS CIBARIUS
CANTHARELLUS CIBARIUS v. BICOLOR
CANTHARELLUS CINEREUS
CANTHARELLUS FERRUGINASCENS
CANTHARELLUS FRIESII
CERRENA UNICOLOR
CHROOGOMPHUS RUTILUS
CLATHRUS RUBER
CLAVULINA CINEREA
CLITOCYBE ALEXANDRI
CLITOCYBE NEBULARIS
CLITOCYBE ODORA
CLITOCYBE PHAEOPHTALMA
CLITOCYBE PHYLLOPHILA
CLITOCYBE sp.
CLITOPILUS PRUNULUS
COPRINOPSIS PICACEA
COPRINELLUS MICACEUS
CORTINARIUS BOLARIS
CORTINARIUS CAPERATUS
CORTINARIUS ELATIOR
CORTINARIUS HINNULEUS
CORTINARIUS ORELLANUS
CORTINARIUS RUBICUNDULUS
CORTINARIUS SPILOMEUS
CORTINARIUS TRIVIALIS
CORTINARIUS VENETUS
CORTINARIUS VIOLACEUS
CORTINARIUS XANTHOPHYLLUS
CORTINARIUS sp.
CORTINARIUS sp.
CORTINARIUS sp.
CRATERELLUS CORNUCOPIOIDES
CRATERELLUS LUTESCENS
CRATERELLUS TUBAEFORMIS
CUPHOPHYLLUS COLEMANNIANUS
CUPHOPHYLLUS PRATENSIS
CUPHOPHYLLUS VIRGINEUS
CYCLOCYBE CYLINDRACEA
CYSTODERMELLA CINNABARINA
DAEDALEA QUERCINA
ECHINODERMA ASPERUM
ENTOLOMA CONFERENDUM
ENTOLOMA sp.
EXIDIA TRUNCATA
FOMES FOMENTARIUS
FOMITIPORIA PUNCTATA
FOMITIPORIA ROBUSTA
FOMITOPSIS PINICOLA
FUSCOPORIA FERRUGINOSA
GANODERMA APPLANATUM
GANODERMA LUCIDUM
GANODERMA RESINACEUM
GEASTRUM FIMBRIATUM
GEASTRUM QUADRIFIDUM
GLIOPHORUS PSITTACINUS
GLOEOPHYLLUM ODORATUM
81. GLOEOPORUS DICHROUS
82. GUEPINIA HELVELLOIDES
83. GYMNOPUS BRASSICOLENS
84. GYMNOPUS CONFLUENS
85. GYMNOPUS DRYOPHILUS
86. GYMNOPUS PERONATUS
87. HEBELOMA HIEMALE
88. HEBELOMA LATERINUM
89. HEBELOMA SINAPIZANS
90. HETEROBASIDION ANNOSUM
91. HYDNUM REPANDUM
92. HYDNUM RUFESCENS
93. HYGROCYBE COCCINEA
94. HYGROCYBE CONICA
95. HYGROCYBE INTERMEDIA
96. HYGROCYBE sp.
97. HYGROPHORUS CHRYSODON
98. HYGROPHORUS DISCOIDEUS
99. HYGROPHORUS OLIVACEOALBUS
100. HYGROPHORUS RUSSULA
101. HYMENOCHAETE RUBIGINOSA
102. HYPHODONTIA ASPERA
103. HYPHOLOMA FASCICULARE
104. HYPHOLOMA LATERITIUM
105. HYPOXYLON FUSCUM
106. IMLERIA BADIA
107. INFUNDIBULICYBE COSTATA
108. INFUNDIBULICYBE GEOTROPA
109. INOCYBE BONGARDII
110. INOCYBE GEOPHYLLA v. LILACINA
111. INOCYBE MIXTILIS
112. INONOTUS HISPIDUS
113. LACCARIA AMETHYSTINA
114. LACCARIA LACCATA
115. LACTARIUS ATLANTICUS
116. LACTARIUS DECIPIENS
117. LACTARIUS DELICIOSUS
118. LACTARIUS FLAVIDUS
119. LACTARIUS ILLYRICUS
120. LACTARIUS PYROGALUS
121. LACTARIUS SANGUIFLUUS
122. LACTARIUS SCROBICULATUS
123. LACTARIUS SUBUMBONATUS
124. LACTARIUS VELLEREUS
125. LAXITEXTUM BICOLOR
126. LECCINUM PSEUDOSCABRUM
127. LECCINUM SCABRUM
128. LENTINELLUS COCHLEATUS
129. LENTINULA EDODES
130. LENZITES BETULINA
131. LEPIOTA sp.
132. LEPISTA FLACCIDA
133. LEPISTA GLAUCOCANA
134. LYCOPERDON sp.
135. LYOPHYLLUM DECASTES
136. MACROLEPIOTA MASTOIDEA
137. MACROLEPIOTA PROCERA
138. MEGACOLLYBIA PLATYPHYLLA
139. MELANOLEUCA GRAMMOPODIA
140. MERIPILUS GIGANTEUS
141. MUTINUS CANINUS
27
142. MYCENA GALERICULATA
143. MYCENA PURA
144. MYCENA ROSEA
145. OMPHALOTUS OLEARIUS
146. PANAEOLUS PAPILIONACEUS
147. PANUS CONCHATUS
148. PENIOPHORA CINEREA
149. PENIOPHORA QUERCINA
150. PERENNIOPORA FRAXINEA
151. PERENNIOPORA OCHROLEUCA
152. PHELLODON NIGER
153. PHLEBIA TREMELLOSA
154. PHOLIOTA SQUARROSA
155. PIPTOPORUS BETULINUS
156. PLEUROTUS DRYINUS
157. PORODAEDALEA PINI
158. POSTIA LEUCOMALLELLA
159. PSEUDOCLITOCYBE CYATHIFORMIS
160. PYCNOPORELLUS FULGENS
161. PYCNOPORUS CINNABARINUS
162. RADULOMYCES MOLARIS
163. RAMARIOPSIS KUNZEI
164. RHIZOPOGON ROSEOLUS
165. RHODOCOLLYBIA BUTYRACEA
f. ASEMA
166. RHODOCYBE POPINALIS
167. RUSSULA ALBONIGRA
168. RUSSULA ATROPURPUREA
169. RUSSULA BADIA
170. RUSSULA CYANOXANTHA
171. RUSSULA DENSIFOLIA
172. RUSSULA EMETICA
173. RUSSULA FELLEA
174. RUSSULA NIGRICANS
175. RUSSULA OCHROLEUCA
176. RUSSULA PECTINATOIDES
177. RUSSULA QUELETII
178. RUSSULA ROSEA
179. RUSSULA SANGUINARIA
180. RUSSULA SARDONIA
181. RUSSULA VIRESCENS
182. SCHIZOPHYLLUM COMMUNE
183. SCHIZOPORA PARADOXA
184. SCLERODERMA CITRINUM
185. SCLERODERMA VERRUCOSUM
186. SKELETOCUTIS NIVEA
187. SPONGIPELLIS PACHYODON
188. STECCHERINUM OCHRACEUM
189. STEREUM HIRSUTUM
190. STEREUM INSIGNITUM
191. STEREUM RAMEALE
192. STROPHARIA CORONILLA
193. SUILLELLUS LURIDUS
194. SUILLUS BOVINUS
195. SUILLUS COLLINITUS
196. SUILLUS GRANULATUS
197. SUILLUS GREVILLEI
198. SUILLUS LUTEUS
199. TAPINELLA ATROTOMENTOSA
200. TRAMETES GIBBOSA
201. TRAMETES HIRSUTA
28
202. TRAMETES VERSICOLOR
203. TRICAPTUM BIFORME
204. TRICHOLOMA ACERBUM
205. TRICHOLOMA ATROSQUAMOSUM
206. TRICHOLOMA BATSCHII
207. TRICHOLOMA COLUMBETTA
208. TRICHOLOMA IMBRICATUM
209. TRICHOLOMA JOACHIMII
210. TRICHOLOMA PORTENTOSUM
211. TRICHOLOMA SAPONACEUM
212. TRICHOLOMA SCALPTURATUM
213. TRICHOLOMA SEJUNCTUM
214. TRICHOLOMA STIPAROPHYLLUM
215. TRICHOLOMA SULPHUREUM
216. TRICHOLOMA TERREUM
217. TRICHOLOMA USTALE
218. TRICHOLOMA VACCINUM
219. TYROMYCES CHIONEUS
220. VOLVOPLUTEUS GLOIOCEPHALUS
221. VUILLEMINIA COMEDENS
222. XEROCOMELLUS CHRYSENTERON
223. XERULA RADICATA
224. XYLOBOLUS SUBPILEATUS
Naglašeni su nazivi vrsta koje se pojavljuju prvi
put na izloţbama "Oţujke".
Glavni determinator: Branko Vrhovec
nazivi vrsta prema
http://www.indexfungorum.org
i http://www.mycobank.org/
RIJEKA, 7. 11. 2014.
Plamenonoga koprenka (Cortinarius bulliardii)
iz okolice Jezera na otoku Krku (crteţ: M. Randić)

Download Report