Journal
PREPORODOV
ISSN 1334-5052
MJESEČNIK KDBH “PREPOROD” – ZAGREB
BROJ 165
SRPANJ 2014.
ENES KARIĆ
NAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO GRADA LABINA
Mehmedu, od srca!
ANTIRATNI PROSVJED U ZAGREBU
Palestinska djeca su i naša djeca! INTERVJU – ENES KARIĆ
Bošnjaci moraju afirmirati državu BiH
UKOP ŽRTAVA GENOCIDA – SREBRENICA I KOZARAC
Sistemski egzodus Bošnjaka sa Balkana
BOŠNJACI I TURSKA Turska – zemlja sa najvećim brojem Bošnjaka
PISMA ČITATELJA O “Beharu” i getoiziranim džamijskim krugovima
KDBH “PREPOROD”
IMPRESUM
Journal
PREPORODOV
ISSN 1334-5052
PREPORODOV JOURNAL
mjesečnik KDBH “Preporod”
IZDAVAČ:
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske
“PREPOROD”
ZA IZDAVAČA: Ervin JAHIĆ
GLAVNI UREDNIK: Ismet ISAKOVIĆ
REDAKCIJA:
Emina BUŽINKIĆ
Edis FELIĆ
Sena KULENOVIĆ
Mirza MEŠIĆ
Edina SMAJLAGIĆ
Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ
SURADNICI:
Helena ANUŠIĆ (Rijeka)
Elvir BEĆIROVIĆ (Njemačka)
Bedrudin BRLJAVAC (Sarajevo)
Asim ČABARAVDIĆ (Pula)
Mensur DURAKOVIĆ (Split)
Avdo HUSEINOVIĆ (Sarajevo)
Senadin LAVIĆ (Sarajevo)
Helena MARKOVIĆ (Sisak)
Sajma SELMIĆ (Sisak)
DIZAJN: Midhat MULABDIĆ
FOTO: Ognjen KARABEGOVIĆ
PRIJELOM: Dario MOLNAR
TISAK: top grafika, Velika Gorica
ADRESA:
Preporodov Journal
Ulica grada Vukovara 235, 10000 Zagreb
TELEFON/FAKS: +385 (0)1 48 33 635
E-MAIL:
[email protected]
[email protected]
[email protected]
WEB: www.kdbhpreporod.hr
ŽIRO-RAČUN:
ZABA 2360000-1101441490
DEVIZNI RAČUN:
SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185
CIJENA: 15 kuna
PRETPLATA:
RH 100 HRK godišnje
BiH 30 KM godišnje
Svijet 20 E godišnje
Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori,
nisu nužno i stavovi redakcije
Tiskano uz financijsku potporu iz
Državnog proračuna Republike Hrvatske
putem Savjeta za nacionalne manjine
Republike Hrvatske
NA NASLOVNOJ STRANICI:
Akademik Enes Karić, redovni profesor na
Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu
SADRŽAJ
UVODNIK
Mehmedu, od srca!........................................................................ 3
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Mimohodi tišine i sjećanja.............................................................. 4
Maraton mira i tuge........................................................................ 6
66 godina patnji i nedaća................................................................ 7
Živimo u vremenu velikih apsurda.................................................. 9
Tradicija od 2003. godine.............................................................. 11
HRVATSKA
Novaca nema, vidljivi pomaci....................................................... 12
Djeca Srebrenice posjetila nadbiskupa Devčića............................ 14
Palestinska djeca su i naša djeca!................................................. 15
INTERVJU – ENES KARIĆ
Bošnjaci moraju afirmirati državu BiH........................................... 17
BOSANSKI BAROMETAR
Predizborna pozicioniranja........................................................... 26
Sistemski egzodus Bošnjaka sa Balkana........................................ 28
IZ SVIJETA
Od kulturocida do genocida.......................................................... 31
KULTURA
Austro-ugarska uprava u BiH – književne i kulturne prilike........... 36
Pod Skočićem trava pogažena....................................................... 38
Album za pamćenje...................................................................... 39
PRIČE IZ BOSNE
Turska – zemlja sa najvećim brojem Bošnjaka.............................. 40
POLEMIKE I STAJALIŠTA
O “Beharu” i getoiziranim džamijskim krugovima........................ 42
ŽIVJETI ISLAM
Islam jača ljude, ali i ljudi jačaju misiju islama (I).......................... 46
UVODNIK
UVODNA RIJEČ
Mehmedu, od srca!
Prije tri mjeseca “razbili” smo počesto tamnu monotoniju uvodnika
u “Preporodovom Journalu” objavljujući i obrazlažući vijest o dodjeli Nagrade grada Zagreba za književnost 2014. godine Ervinu Jahiću, istaknutom pjesniku, uredniku, književnom kritičaru i antologičaru, predsjedniku KDBH “Preporod”. S neskrivenim ponosom i zadovoljstvom dočekali
smo društvenu verifikaciju dugogodišnjeg književnog rada vrsnog bošnjačko-muslimanskog intelektualca koji, kako kažu hrvatski novinari –
“drži tri kantuna hrvatske poezije”.
Nedavno smo ponovo obradovani. Gradsko vijeće grada Labina, na
sjednici održanoj 24. srpnja 2014., donijelo je odluku da se Mehmedu
Džekiću dodijeli Nagrada za životno djelo grada Labina. Obrazloženje
nagrade je više nego zanimljivo – “za doprinos integraciji i afirmaciji
bošnjačke nacionalne manjine u sveukupni društveni, politički i kulturni život grada Labina”.
Životna priča 70-godišnjeg Mehmeda, rođenog u selu Zelinja Donja,
općina Gradačac, karakteristična je, ali i inspirativna, poslijeratna priča
Bošnjaka rođenog u siromašnoj obitelji koji s navršenih 18 godina, “trbuhom za kruhom”, kreće u svijet. U Labinu, gradu rudara, zapošljava se kao
niskokvalificirani radnik na utovaru uglja u Istarskim ugljenokopima Raša.
Bolje radno mjesto nije mogao dobiti – imao je završena samo četiri razreda osnovne škole. Naime, iako je bio odličan učenik, iznimno radišan i odgovoran, ekonomske prilike u njegovoj obitelji nisu dozvoljavale daljnje
školovanje. Priliku za napredovanje i stručno usavršavanje dobio je u Istarskim ugljenokopima Raša koji ga, nakon vanrednog završetka osmogodišnjeg osnovnoškolskog obrazovanja i tečaja za kvalificiranog kopača ugljena, šalju u Varaždin gdje završava rudarsku nadzorničku školu.
Nakon povratka u Ugljenokopu Labin obavlja razne stručne i rukovodne poslove – referent unaprjeđenja tehnološkog procesa, šef Službe zaštite na radu, v.d. direktora OOUR-a Ugljenokopa Labin i rukovoditelj Opće
kadrovskog sektora reorganiziranih Istarskih ugljenokopa Raša u Tupljaku.
Ne treba niti naglašavati da je postizao iznimne radne rezultate, ali treba
istaknuti sljedeće… Dječak koji je sa završena samo četiri razreda osnovne
škole došao u potpuno novi svijet, uskoro postaje, između ostaloga, i v.d.
direktor OOUR-a Ugljenokopa Labin, koji su u to vrijeme zapošljavali 1.120
radnika. Impresivan radni put, za današnje vrijeme potpuno nepojmljiv –
od lopate NK radnika na utovaru ugljena do direktorske fotelje. Mlade
generacije bi vjerojatno rekle – ostvareni “američki san”, a oni malo stariji,
koji se sjećaju “olovnih komunističkih vremena”, reći će – radničko samoupravljanje na djelu, plus sposobnost, a ne podobnost.
Priča o radnom angažmanu Mehmeda Džekića tu se, naravno, ne
završava. Naime, pored redovnih radnih obaveza – predaje i u školama.
Rudarima koji su se školovali za PK-, KV- i VK-kopače od 1975. godine do
zatvaranja Ugljenokopa Labin 1987. godine predavao je predmete matematiku i sigurnost na radu. U Srednjoškolskom centru “Mate Blažina”
u Labinu učenicima elektro i metalske struke predavao je sigurnost na
radu. Isti predmet u periodu od 1990.-1996. godine, u Pučkom otvorenom učilištu Labin, predavao je mnogobrojnim zanatlijama.
I to nije sve – usporedo se bavio i društveno-političkim radom, toliko
nekarakterističnim za Bošnjake u tom vremenu. Tri godine nakon dolaska
u Labin primljen je u SKH i izabran za predsjednika omladine Labina. Od
1976.-1980. bio je član Općinskog komiteta SKH Labin, sekretar Rudarskog
komiteta SKH Istarskih ugljenokopa Raša (1978.-1982.), član Vijeća i Predsjedništva Saveza sindikata Hrvatske (1986.-1990.), predsjednik udruženog rada Skupštine općine Labin (1986.-1990.) i predsjednik Fonda nera-
SRPANJ 2014.
zvijenih općina Zajednice općina Rijeka. Ova zadnja funkcija bila je iznimno
značajna, a obuhvaćala je područje čak 19 općina – od Paga, preko Ogulina
i Vrbovskog do Umaga, dakle Istru, Kvarner i Gorski kotar. Bio je, također,
delegat općine Labin i Zajednice općina Rijeka na Kongresu samoupravljača Jugoslavije (Kragujevac, 1981.), 8. kongresu Saveza sindikata Hrvatske
(1986.) i 1. kongresu Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (1990.).
U pravo vrijeme – ratne, i za bošnjačko-hrvatske međunacionalne
odnose, traumatične 1994. godine – uključuje se u rad Stranke demokratske akcije Hrvatske, te ubrzo postaje predsjednik labinskog ogranka. Na toj je funkciji do 2007. godine. U međuvremenu obnaša dužnost
prvog predsjednika Sabora bošnjačkih asocijacija Hrvatske (2004.2010.), kao i vijećnika u dva Vijeća bošnjačke nacionalne manjine –
grada Labina i Istarske županije (od 2003. do danas). Već drugi mandat
je predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Labina. Trenutno je član Bošnjačke demokratske stranke Hrvatske, u kojoj obnaša
funkciju predsjednika Nadzornog odbora. Treba istaknuti da je u tri
mandata bio i vijećnik u Gradskom vijeću grada Labina (na listi IDS-a).
Mnogi Labinjani i građani Labinštine – Hrvati, Talijani i Bošnjaci, jednom riječju, Istrijani – izriču nepodijeljenu ocjenu kako je Mehmed Džekić, u svojstvu lidera bošnjačkih udruženja na području Labina i dobrog
dijela Istre, dao neizmjeran doprinos razvoju suživota, tolerancije, solidarnosti i razumijevanja među različitim nacijama, vjerama, kulturama i
običajima. Ističu se njegove mudre reakcije na smirivanju međunacionalnih tenzija tokom ratnih, ali i poratnih godina – 1997. i 1999. – kada
je promišljenim istupima spriječio narušavanje međunacionalnih odnosa između bošnjačkog i domicilnog stanovništva. Ostali su zapaženi i zapamćeni njegovi javni medijski istupi kojima je spriječio radikalizaciju
pojedinih situacija, te zaslužio poštovanje i nepodijeljene simpatije.
Mehmed Džekić, društveno angažirani Bošnjak koji nije zaboravio svoje
bošnjačke i bosansko-hercegovačke korijene, presudno je utjecao na izgradnju kvalitetnih osnova zajedničkog života i uzajamnog poštovanja.
Članovi redakcije “Preporodovog Journala” posebno ga pamte jer je prvi
javno problematizirao pitanje raspodjele financijskih sredstava na jednoj od Skupština SABAH-a, kada je matematički precizno izračunao, kako
bi neki rekli – “bošnjačku glavarinu” ili “bošnjačku kvotu”, upozoravajući
pritom na neravnopravan tretman Bošnjaka.
Zato je Nagrada životno djelo grada Labina 2014. godine, s punim
uvjerenjem konstatiramo – dodijeljena u prave ruke. Međutim, ovogodišnja nagrada nije jedino društveno priznanje koje je Džekić dosad
dobio. Između ostaloga, dobitnik je Medalje rada, kojom ga je odlikovao Josip Broz Tito, predsjednik SFR Jugoslavije (1978.), kao i Diplome
“Labinske Republike” (1980.). Primio je Zahvalnicu Instituta za sigurnost Hrvatske za doprinos u provedbi sigurnosti na radu (1983.), te
Spomen povelju Saveza sindikata Hrvatske (1985.). Sredinom 2011.
godine Hrvatska televizija je emitirala kratkometražni dokumentarni
film o njegovom životu i radu.
Mehmed Džekić je Nagradu za životno djelo grada Labina primio na
svečanoj sjednici Gradskog vijeća održanoj u subotu, 16. kolovoza
2014. Prekrasna svečarska atmosfera u Gradskoj galeriji, prisutni svi
načelnici i gradonačelnici istarskih općina i gradova na čelu s EU-parlamentarcem Ivanom Jakovčićem, izravan prijenos Radio Labina – i emotivan Džekićev govor koji je prekinut iskrenim aplauzom odobravanja…
Mehmede od Gradačca, čestitke od srca! q
Ismet ISAKOVIĆ
3
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
OBILJEŽAVANJE 19. GODIŠNJICE SREBRENIČKOG GENOCIDA U RIJECI I SPLITU
Mimohodi tišine i sjećanja
RIJEKA: 3. mimohod “Srebrenica Rijekom hodi”
SPLT: 2. Mimohod 8.372
U subotu, 5. srpnja 2014., u povodu obilježavanja 19. obljetnice
genocida u Srebrenici, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine grada
Rijeke, uz podršku drugih riječkih bošnjačkih asocijacija, organiziralo je tradicionalni mimohod pod nazivom “Srebrenica Rijekom hodi”. Treću godinu zaredom stotinjak Riječana, pretežito Bošnjaka,
uključilo su u mirnu i dostojanstvenu povorku središtem Rijeke.
Sudionici mimohoda bili su odjeveni u bijele majice s natpisom
“Srebrenica – da se nikad ne zaboravi", a u svojim rukama nosili su
bijele ruže. Bijele majice i ruže simboliziraju bijele nišane (nadgrobne spomenike) u Memorijalnom centru Potočarima, gdje su sahranjene pronađene žrtve genocida. Organizatori mimohoda “Srebrenica Rijekom hodi” uvijek iznova šalju poruku da se srebrenički genocid ne smije negirati niti umanjivati, uz trajnu opomenu da se
Srebrenica nikada ne smije ponoviti. U Srebrenici je poražena Europa, civilizacija i život.
Dostojanstveni mimohod je počeo na Mostu hrvatskih branitelja na Delti, preko riječkog Korza do Jadranskog trga, a zatim su se
učesnici istom trasom vratili do mosta. Ispred zgrade Primorskogoranske županije pridružio im se zamjenik župana Petar Mamula.
Na Mostu hrvatskih branitelja za sve žrtve u Srebrenici u srpnju
1995. godine održana je molitva, a zatim su mladi Riječani i Riječanke u more bacili 19 bijelih ruža, obilježavajući na taj način 19.
godišnjicu stradanja najmanje 8.372 žrtve srebreničkog genocida.
Mimohodom “Srebrenica Rijekom hodi 2014.” sudionici su,
osim sjećanja na žrtve u Srebrenici i cijeloj Bosni i Hercegovini, iskazali potporu i Maršu mira koji se od 8. do 10. srpnja tradicionalno
održava u Podrinju na relaciji Nezuk – Potočari.
U četvrtak, 10. srpnja 2014., u organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Splita i uz potporu KDB “Preporod” Split,
splitskog ogranka Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata
Hrvatske, Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Splitsko-dalmatinske županije i Islamske zajednice Split, ulicama najvećeg dalmatinskog grada organiziran je mimohod povodom obilježavanja 19.
godišnjice genocida u Srebrenici.
“19 je dugih godina prošlo, a da bošnjačke rane još nije zacijelile. Boli nas da su egzekutori ovih zlodjela imali pomoć od strane
europskih demokratskih sila koje svojim stavom, a još više djelovanjem nisu učinili ništa da se takav genocid spriječi. 19 godina poslije, predstavnici egzekutora ne žele pomoći ni sebi ni drugima na
način da priznaju svojoj savjesti da su ovdje nevino stradale tisuće
žrtava kako bi otvorili kakvu-takvu perspektivu izgradnje bar podnošljivog zajedničkog suživota”, rekao je Ibrahim Duraković, predsjednik Vijeća bošnjake nacionalne manjine grada Splita, u ime organizatora za “Preporodov Journal”.
Na drugi po redu “Mimohod 8.372”, mimohod tišine i žaljenja
za nevino stradalim, odazvali su se mnogi Splićani, intelektualci,
predsjednici mnogih splitskih udruga, kulturni i znanstveni radnici,
hrvatski branitelji, predstavnici grada Splita i Splitsko-dalmatinske
županije. Posebno brojna je bila delegacija Grada Splita, na čelu s
gradonačelnikom prof. dr. Ivom Baldasarom. “Tu smo danas zajedno sa prijateljima, susjedima, sugrađanima da se prisjetimo nevino
stradalih žrtava Srebrenice. Nije bilo za vjerovati da će se u Europi
nakon Drugog svjetskog rata dogoditi ono što se zbilo u Srebrenici.
Naša dužnost i obveza je odati počast žrtvama. Naša obaveza je i
sjećanje kako se ista priča ne bi više nikada ponovila i da to upozorenje prenesemo budućim naraštajima”, rekao je splitski gradonačelnik za medije.
Uz zvuke komorne glazbe, prigodne recitale su izvodile Mirjana
Martinić, Lidija Leskur i Azra Mačković, članice Kulturnog društva Bošnjaka “Preporod” Split. Kako se vrijeme polaska kolone mimohoda
približavalo sve više ljudi je stizalo na Prokurative, iznad kojih se, da
podsjetimo, nalaze prostorije Vijeća bošnjačke nacionalne manjine i
bošnjačkih udruga u gradu Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji.
U 19 sati formirala se kolona od 200-tinjak učesnika mimohoda
i tiho krenula rutom uz Marmontovu ulicu, Ulicom kralja Tomislava, Hrvojevom ulicom i Rivom te se potom ponovo vratila na Prokurative. Na čelu kolone bili su Abdurahman Haskić, Sifa Hodžić,
Mensur Duraković i Ernad Hodžić, koji su nosili višemetarski transparent na kojem je pisalo “Mimohod 8372 – Srebrenica 18 godina”, u znak sjećanja na 8.372 žrtve srebreničke tragedije, koliko ih
je do sada evidentirano.
Prilikom kretanja kolone mimohoda mnogi građani su se priključivali koloni i s njom stigli do krajnjeg odredišta. Kako je bilo lijepo i sunčano vrijeme, mnoštvo turista iz cijelog svijeta je boravilo
tih dana u Splita, a mnogi od njih sa svojim su fotoaparatima i mobitelima zabilježili mimohod kao jedan od najznačajnijih događaja
toga dana. Posebno zanimanje za splitski mimohod pokazale su
grupe turista iz zemalja Dalekog istoka.
4
PREPORODOV JOURNAL 165
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
za redom da organiziramo ovu kolonu sjećanja u Splitu. Naša djeca
moraju znati što se dogodilo, da se to ne ponovi. Od 8.372 ubijena,
svi su Bošnjaci i jedan Hrvat, katolik ukopan sa svojim sugrađanima
u Srebrenici. U petak je ukop 175 ubijenih, a najmlađa žrtva je imala tek 14 godina, sin jedinac. To su strašne sudbine i ovo što mi organiziramo tek je mali doprinos tom sjećanju i sućuti s njihovim
majkama, kao i svim majkama koje su u ratu izgubile svoju djecu,
jer sve majke jednako boluju u jednako plaču za svojom djecom.”
Kadro Kulašin je rekao da se nužni oporavak grada još ne vidi niti
nakon 19 godina od počinjenja zločina: “Srebrenica danas je ostala
nažalost u entitetu Republika Srpska. Život je težak kao i u cijeloj
BiH, s time da je povratak tamo još teži. Puno je ljudi raseljeno, pa
je više Srebreničana po Europi nego u samoj Srebrenici.” Podsjetio
je da se još vode sudski procesi protiv egzekutora poput Radovana
Karadžića i Ratka Mladića.
U večernjim satima u prostorijama Medžlisa Islamske zajednice
Split proučen je Tevhid i Ja'Sin za sve nevino stradale muslimane iz
srebreničkog genocida, a potom je prikazan i prigodan dokumentarni film o srebreničkoj tragediji. Cijeli program mimohoda u Splitu medijski je dobro popraćen kako u Splitu i Hrvatskoj, tako i u
Bosni i Hercegovini. q
Mensur DURAKOVIĆ, Ismet ISAKOVIĆ
HRVATSKI SABOR: DAN SJEĆANJA NA ŽRTVU SREBRENICE
Na završetku “Mimohoda 8.372” prisutnima se obratio Kadro
Kulašin, predsjednik Koordinacije bošnjačkih asocijacija grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije, koji je naglasio da je riječ je o
nastojanju da se javnost senzibilizira na velika stradanja Bošnjaka
na području Podrinja 1995. godine, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Također i na sve žrtve proteklog rata. “Primarni cilj održavanja
ovog mimohoda bio je obilježavanje stradanja Srebreničana, ali i
svih drugih nedužnih žrtava na ovim našim prostorima te se nadam
da u budućnosti, da će nama kao ljudima biti zadaća da više niti
jedna majka iz ovih razloga ne zaplače. Strašne su sudbine tih ljudi
što su sve propatili, i ovo je mali doprinos da suosjećamo s njima,
da građani Splita i mi kao organizatori potičemo na suosjećanje i na
razumijevanje te tragedije.”
Podsjetio je na broj ubijenih u Srebrenici, broj onih za kojima se
i dalje traga i na one koje se danas ukopava. “Ovo je druga godina
SRPANJ 2014.
I Hrvatski sabor je obilježio 19. obljetnicu srebreničkog genocida.
Nedžad Hodžić, bošnjački saborski zastupnik i predsjednik Kluba zastupnika nacionalnih manjina, na prijepodnevnom zasjedanju Sabora
u petak, 11. srpnja 2014., pozvao je prisutne zastupnike da se prisjete
srebreničkog genocida iz 1995. godine. “Danas je Dan sjećanja na žrtvu Srebrenice”, rekao je Hodžić i pozvao kolege da u saborskoj stanci
podijele Cvjetove Srebrenice i prisjete se stradalih. U emotivnom
obraćanju zastupnicima Hodžić je podsjetio na tragediju koja se pred
19 godina dogodila u Srebrenici, a iz koje, prema njegovim riječima,
niti Europa niti svijet nisu izvukli nikakvu pouku. “U proteklih 19 godina, u kojima nismo uspjeli ni pronaći sve srebreničke žrtve, u svijetu
se dogodilo stotine novih ratova u kojima se žrtve broje u milijunima”,
rekao je Hodžić, pritom spominjući Siriju, Irak, Ukrajinu, itd.
“U Srebrenici će danas”, podsjetio je Hodžić, “biti pokopani posmrtni ostaci 175 pronađenih i identificiranih žrtava, a nakon punih 19
godina, svoj će kakav-takav mir naći i članovi njihovih obitelji. Iako je
svaka smrt osebujna tragedija, ne smijemo zaboraviti da su žrtve Srebrenice ubijene na posebno svirep način. U Zaštićenoj zoni UN-a, u
kojoj je holandski bataljun trebao garantirati sigurnost civilnog stanovništva, muškarci su odvojeni od žena, a potom pojedinačno ili grupno strijeljani ili na drugi način svirepo ubijeni – njih 8.372.” Hodžić je
saborske kolege pozvao na razmišljanje što je rat i koje tragedije sa
sobom nosi. “Zamislimo da sve srebreničke žrtve iz srpnja 1995. nisu
pobijene u nekoliko dana, da se svakog dana strijeljao jedan čovjek…
Danas bi, 19 godina nakon početka tog hipotetskog strijeljanja, na redu bila 6.935 žrtva, a posljednja 8.372 na red bi došla negdje u lipnju
2018. godine”, rekao je Hodžić.
Srebrenička je tragedija, naglasio je bošnjački saborski zastupnik,
bila “točka na i” ratnih razaranja na ovim prostorima u kojima je od
1991. do 1995., u BiH i Hrvatskoj, stradalo više od 110.000 ljudi. Kolege zastupnike pozvao je da svijetu upute poruku o besmislu ratovanja,
apel za mir te da se pridruže temeljnoj poruci niza manifestacija kojima se podsjeća na Srebrenicu – da se tragedija tog grada ne smije
zaboraviti i nikada, nigdje i nikome ponoviti.
Josip Leko, predsjednik Hrvatskog sabora, u svom obraćanju saborskim zastupnicima osudio je zločin i izrazio suosjećanje sa srebreničkim žrtvama i njihovim najbližima. “Uvjeren sam da dijelim vaše
stajalište i da možemo zavapiti – ne ponovilo se! Suosjećamo sa žrtvama Srebrenice i sa drugim nevinim žrtvama svih ratova u svijetu. Naravno, suosjećamo i sa bližnjima, pa i sa našom nacionalnom manjinom Bošnjacima.” q
5
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
3. ULTRAMARATON VUKOVAR – SREBRENICA (6.-10. SRPNJA 2014.)
Maraton mira i tuge
Povodom obilježavanja 19. godišnjice srebreničkog genocida,
Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba organiziralo je
ultramaraton na relaciji Vukovar – Srebrenica. Kao i prethodna
dva, ovogodišnji ultramaraton Vukovar – Srebrenica održan je pod
visokim pokroviteljstvom prof. dr. Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske. Supokrovitelji su bili zagrebački gradonačelnik
Milan Bandić i ministar branitelja Fred Matić.
Zajednički cilj organizatora i učesnika ultramaratona je povezivanje Vukovara i Srebrenice, dva grada koja su najviše stradala tokom velikosrpske agresije i rata u Hrvatskoj i BiH, podsjećanje na
sve nevino stradale, kao i odavanje počasti žrtvama Vukovara i Srebrenice. Povezivanjem dva grada žrtve, Vukovara i Srebrenice, želi
se podići svijest o važnosti sjećanja i konačnog rješavanja pitanja
nestalih osoba kao izraza temeljne humanosti prema svima koji još
uvijek ne znaju ništa o sudbini svojih najmilijih.
U dugom i zahtjevnom ultramaratonu Vukovar – Srebrenica,
dugom čak 227 kilometara, sudjelovala su četiri hrvatska branitelja
– Duško Štrbac iz Zagreba, Elvir Rakipović, doc. dr. sc. Dražen Ćućić
i Robert Kasumović iz Osijeka. Treba istaknuti da na tom putu nisu
bili sami. Pored njih, student Domagoj Šeremet iz Vukovara, sin
vukovarskog branitelja Stipe, trčao je prvu i posljednju dionicu,
Osječanin Branimir Keler prvu, a liječnica maratonske ekipe dr.
med. Andreja Rakipović svakog se dana aktivno uključivala trčeći
zadnjih pet-šest kilometara.
Ultramaraton se trčao u pet etapa od Memorijalnog centra na
Ovčari (polazak 6. srpnja) do Memorijalnog centra u Potočarima
(dolazak 10. srpnja). Prva etapa iznosila je 34 km na relaciji Ovčara
– Vukovar – Borovo – Vinkovci; druga etapa od 52 km na relaciji
Vinkovci – Županja – Bošnjaci – Gunja – Brčko; treća etapa od 51
km na relaciji Brčko – Bijeljina – Janja; četvrta etapa od 44 km na
relaciji Janja – Zvornik, te peta etapa od 46 km na relaciji Zvornik
– Kostijerova – Bratunac – Srebrenica (Potočari).
3. ultramaraton Vukovar – Srebrenica je započeo ispred Spomen obilježja masovne grobnice na Ovčari, iz koje su 1996. godine
ekshumirani posmrtni ostatci 200 hrvatskih branitelja i civila koje
su poubijali pripadnici srpskih paravojnih postrojba i JNA u studenom 1991., nakon sloma obrane Vukovara. Prije početka ultramaratona, podno Spomen obilježja vijence su položili i svijeće zapalili
sudionici i organizatori ultramaratona. Ultramaratonce je u ime
Gradske uprave Vukovara ispratio Vjekoslav Karaula, stručni suradnik za branitelje i sport, te predstavnici nekoliko moto-klubova iz
Osijeka, Vinkovaca i Vukovara.
U svim mjestima kroz koja su maratonci prolazili dočekivali su ih
građani i predstavnici lokalnih vlasti, pozdravljajući ih i bodreći da
istraju na putu za Srebrenicu. Učesnici i tehnički organizatori istaknuli
su veoma profesionalno ponašanje policije u osiguranju ultramaratona, te srdačan doček i podršku lokalnog stanovništva. “S Ovčare su nas
ispratili motociklisti prateći nas sve do Vinkovaca, a isto takvu pratnju
imali smo potom od Gunje do Brčkog. Tokom utrke nije bilo nikakvih
poteškoća niti provokacija, organizacija je bila primjerna, s tim što
nam je osigurana sportska oprema, kao i sva potrebna vitaminizacija
za tako naporno trčanje. Doktorica Andreja je skrbila o svima, o okrijepi, saniranju poteškoća sa žuljevima”, rekao je Elvir Rakipović, 43-go-
6
Ultramaratonci i Kemal Bukvić na cilju ispred
Memorijalnog centra u Potočarima
dišnji umirovljeni časnik HV-a i dragovoljac Domovinskog rata iz Osijeka, učesnik svih dosadašnjih ultramaratona Vukovar – Srebrenica.
Rakipović je opisao povike zahvale i ohrabrenja u skoro svim
mjestima kroz koja su trčali, a želju da izdrže u svojoj nakani domaćini su ispoljavali darujući maratoncima svježe voće. “Posebno ćemo
pamtiti doček u Brčkom, gdje su nas nakon trčanja dionice od 55 kilometara kočijom prevezli kroz grad do hotela 'Evropa' u kojem nam
je osiguran smještaj. Štoviše, odvezli su nas i do bazena 'Brka' na
kratku relaksaciju kakva nam je prethodno priređena i na bazenima
u Vinkovcima. Osim toga, efendija Idriz Bešić iz Gunje svakom je trkaču poklonio Kur'an, a kao i svake godine slastičar iz Bošnjaka počastio je cijelu ekipu osvježavajućim napitcima, kolačima, lubenicom.”
Dakako, vrhunac ultramaratona bio je u Srebrenici, 10. srpnja,
gdje im je veliku čast ukazalo Udruženje – Pokret “Majke enklava
Srebrenica i Žepa” koje ih je pozvalo na iftar. Naime, ovogodišnji
ultramaraton po prvi puta je održan tokom mjeseca ramazana. “Na
bogatoj večeri, uz razgovor i druženje, redao se niz bošnjačkih specijaliteta – begova čorba, dolme, teletina, bureci, pite, kadaif i neizbježna halva – pa se večera produžila na puna dva sata. Žene Srebrenice su važan faktor u životu tog jer su baš njihovi muževi i sinovi žrtve Srebrenice. Većina njih su obrazovane i politički aktivne,
iako razasute po cijelom svijetu, njihov život vječna borba za boljitak naroda Srebrenice i težnju da se ne zaboravi ono što se tamo
dogodilo. Dolazak u Srebrenicu puno nam znači. Svake godine ukazuje nam se čast da budemo dijelom protokola programa zajedno
s visokim uzvanicima iz cijelog svijeta, a ove godine sahranjeno je
175 žrtava, među kojima i 13 maloljetnika. Dirnule su me i riječi
Branka Lustiga, inače rođenog Osječanina, koji je i sam preživio holokaust. On je rekao da se Srebrenica ni po čemu ne razlikuje od
genocida počinjenog u Auschwitzu”, rekao je Elvir Rakipović novinarima nakon istrčanog ultramaratona Vukovar – Srebrenica.
Ultramaratonci iz Hrvatske sastali su se s učesnicima Marša mira od Nezuka do Srebrenice, zatim biciklističkog maratona Bihać –
Srebrenica, supermaratona Bihać – Srebrenica, te motociklistima i
učesnicima biciklističkog maratona iz Beograda. Sutradan su prisustvovali komemoraciji i ukopu posmrtnih ostataka 175 Bošnjaka
ubijenih u srebreničkom genocidu u srpnju 1995. godine. q
Ismet ISAKOVIĆ
PREPORODOV JOURNAL 165
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
SVJETSKI DAN KUDSA U ZAGREBU
66 godina patnji i nedaća
Dan Kudsa ili Svjetski dan Kudsa je simbol međunarodne pažnje
prema palestinskom pitanju i podrške palestinskom narodu koji se
već 66 godina nalazi pod okupatorskom i uzurpatorskom čizmom cionističkog režima. To je dan međumuslimanske solidarnosti i sloge u
podršci palestinskom narodu i protivljenju izraelskoj uzurpaciji palestinske zemlje, te protjerivanju i masovnom ubijanju Palestinaca.
Utemeljen je na inicijativu i poziv imama Homeinija, r.a., osnivača i
utemeljitelja Islamske Republike Iran, koji je imenovao posljednji petak mubarek mjeseca ramazana Svjetskim danom Kudsa.
7. kolovoza 1979. (13. ramazana), nedugo nakon pobjede
Islamske revolucije u Iranu, u radio i TV-poruci ajatolah Ruholah
Musavi Homeini uputio je apel iranskom narodu i svim muslimanima svijeta da na taj dan pokažu svoju solidarnost s palestinskom
nacijom, te osude izraelsku okupaciju palestinskog teritorija i svakodnevne cionističke zločine. U spomenutoj poruci imam Homeini,
r.a., između ostalog je naglasio: “Već sam više puta upozoravao da
se Izrael neće zadovoljiti do sada uzurpiranim teritorijem i da će on
uvijek tražiti više. Drznuli su se i da sveti grad Kuds (Jeruzalem) proglase svojim glavnim gradom. Ako vidite i čujete da SAD i različiti
svjetski forumi, koji se tobože bave zaštitom ljudskih prava, deklarativno protive ovome činu i izraelskim nedjelima, znajte da je sve
to puka mimikrija, iza koje stoji suštinska solidarnost i podrška Izraelu. Stoga, muslimani moraju čvrsto stati u zaštitu Palestine. Muslimanski narodi moraju biti čvrsti i ustrajni, a ako im njihove Vlade
budu prepreka na tom putu, pa neka učine s njima ono što smo mi
učinili s šahom Rezom Pahlavijem. Iranski narod je svrgnuo vlast
koja je bila jača od Vlada u drugim muslimanskim zemljama... Ovaj
glas podrške Palestini treba proširiti diljem svijeta... Kuds će jednoga dana biti slobodan!” Prve demonstracije i mirni protesti ovim
povodom održani su već dva dana nakon Homeinijeve poruke, 9.
kolovoza 1979. u Teheranu i drugim dijelovima Irana.
Svjetski dan Kudsa je uvršten u zvanični kalendar IR Iran, a mirnim
protestima, tribinama i drugim oblicima javnoga djelovanja obilježava
se u bezmalo svim zemljama u kojima žive muslimani. Inicijativa imama Homeinija, r.a., dovela je do snaženja međunarodne svijesti prema
palestinskom pitanju, ali i shvaćanja velike opasnosti koja prijeti od
strane cionističkog režima, ne samo palestinskom stanovništvu ili regiji Bliskog istoka, nego cijelom svijetu. Svjetski dan Kudsa je praktično
omogućio da sljedbenici svih nebeskih religija i svi slobodoumni ljudi iz
cijelog svijeta izađu na ulice svojih gradova i iskažu podršku ugroženom i nebranjenom palestinskom stanovništvu. Već 66 godina Palestinci podnose strašnu represiju, torturu, otimačinu, ubijanja i zločine
od strane vojnih i policijskih snaga izraelskog cionističkog režima, ali i
nehumane poteze židovskih stanovnika u doseljeničkim kolonijama
sagrađenim na otuđenim palestinskim teritorijima na Zapadnoj obali
rijeke Jordan i Istočnom Kudsu/Jeruzalemu.
Ovogodišnje obilježavanje Svjetskog dana Kudsa se podudaralo
s višednevnim brutalnim zračno-artiljerijskim izraelskim napadima
na palestinsko civilno stanovništvo Pojasa Gaze. Novi krug izraelskih zločina nad palestinskim civilima, više nego ikada ranije, pokazao je stvarnu ćud zločinačkog cionističkog režima, što je dovelo do
jačanja gnjeva i animoziteta svjetske javnosti prema Izraelu i njegovim zapadnim zaštitnicima i podupirateljima.
SRPANJ 2014.
Obraćanje Nj.E. Mohammada Ebrahima Taheriana Farda,
iranskog ambasadora
Dan solidarnosti s narodom Palestine
U petak, 25. srpnja 2014., obilježen je Svjetski dan Kudsa u
Islamskom centru u Zagrebu. Prije klanjanja džume namaza u Zagrebačkoj džamiji prisutnima se obratio Nj.E. Mohammad Ebrahim
Taherian Fard, iranski ambasador u Hrvatskoj, koji je uvodno naglasio kako je zadnja džuma mubarek mjeseca ramazana simbol
solidarnosti i jedinstva muslimana i jedinstva ummeta islama.
Pritom se iranski ambasador osvrnuo na najnovija događanja na
Bliskom istoku: “Porast islamske samosvijesti, solidarnosti i buđenja u
regiji i u svijetu, stvara zabrinutost kod onih koji to očitavaju kao alarm
za Izrael. Zbog toga se izazivaju druga, nova žarišta u muslimanskom
svijetu ne bi li se odvratila pažnja od zločina ovog režima i spriječio
otpor cionističkom režimu. Nažalost, okupatorski režim otvoreno i tajno na krilima islamofobije širi svoj utjecaj u svijetu. Danas se sve to
događa dok je islamski svijet zaokupljen spletkama režiranim od neprijatelja. Svi muslimani, a pogotovo ulema trebamo biti oprezni i mudri
kako se ciljevi njihovih zavjera ne bi ostvarili. Zato ne smijemo zaboraviti zločin učinjen nad muslimanskim palestinskim narodom. Među
smutnjama koje su na djelu skupina ISIL je, među ostalima, ubila i više
stotina sunitskih muftija i uleme. U ime islama, ubiti muslimana radi
postizanja moći svrstavaju ISIL i al-Qa'edu u radikalizirane terorističke
skupine. Sadašnji događaji u Iraku, kako kaže Iranski vođa, je rat terorista i ekstremista protiv sunitskih i šiitskih muslimana. Ovih dana svjedočimo strahotama u Gazi. Gazu bombardiraju, granatiraju, pale s
mora, kopna i iz zraka. Ciljaju se bolnice, škole, dječji vrtići, stambeni
objekti. Stotine mrtvih i tisuće ranjenih civila, palestinske djece, žena,
stvarnost su koja pričinjava bol svakom normalnom ljudskom biću.”
Muslimani su danas, više nego ikada ranije, izloženi različitim
manipulacijama, namjernim izazivanjima unutarmuslimanskog raskola i potenciranjima problema. “Sve dok jedni u drugima budemo tražili neprijatelje, sukobljavali se zbog različitosti, bit ćemo
oružje u rukama neprijatelja. Sve dok krajnje ozbiljno ne shvatimo
jedinstvo ummeta kao farz, dušmani će nam moći tumačiti da je
crno ustvari bijelo i da su oni koje se progoni, ubija i razara ustvari
agresori. Nadam se da je moguće postići svijet bez nasilja i ekstremizma, ali je sigurno da to nitko neće napraviti za nas, a bez nas.
Dan Kudsa je dan solidarnosti s narodom Palestine, ali i dan kada
7
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
bismo se trebali upitati – gdje smo tu mi!?”, zaključio je ambasador
Mohammad Ebrahim Taherian Fard.
PALESTINA I KUDS/JERUZALEM U SRCU I DUŠI
Dan nade i vjere za Palestinu i palestinski narod
Posljednju džumu namaz u ovogodišnjem ramazanu predvodio
je kurra hafiz Aziz ef. Alili, glavni imam zagrebački. Dio hutbe u kojoj je govorio o Svjetskom danu Kudsa i pravednoj borbi palestinskog naroda prenosimo u cijelosti.
“Draga braćo! Posljednji petak u ramazanu, u svjetskom kalendaru upisan je kao Dan Kudsa. Dan Kudsa se obilježava u skoro
svim zemljama svijeta, a ima za cilj pružanje podrške narodu Palestine koji se bore za svoju zemlju i ljudska prava. Jeruzalem ili arapski El-Kuds u prijevodu Sveti, u početku je nazivan El-bejtu-l-mukaddes ili Sveta kuća, tj. Sulejmanov ili Solomonov Hram. Najsvetije je to mjesto u islamu nakon Mekke i Medine.
Njegova svetost za muslimane najprije leži u njegovoj povezanosti s Poslanicima spomenutim u Tevratu ili Starom Zavjetu. Jeruzalem je prva kibla muslimana. Ipak, sveta priroda Jeruzalema, a
posebice njegove okoline, muslimanima je potvrđena Miradžom,
noćnim putovanjem kojim je Muhammed, a.s., zajedno s Džibrilom, doveden do mjesta pored sadašnjeg kubbeta na stijeni.
'Hvaljen neka je Onaj Koji je u jednom času noći preveo Svoga
roba iz Mesdžidu-l-harama (Mesdžida časnog) u Mesdžidu-l-aksa
(Mesdžid daleki), čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka
znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi.'
Obilježavanje Dana Kudsa ima poseban značaj ove godine zbog
najnovije agresije Izraela na Pojas Gaze koja traje od 7. srpnja, a u
kojoj je, prema izvješću Palestinskog Ministarstva zdravstva, dosad
poginulo 750, a ranjeno približno 4.000 osoba.
A malo bi bilo da svaki dan bude Danom Kudsa! Umišljamo li kada
se nadamo da ima nešto što svjetskoj javnosti može ukazati na patnje
i nedaće kroz koje Palestinci prolaze već 66 godina od strane Izraela.
Moralnim, pravednim i istinoljubivim ljudima ovaj dan bi trebao predstavljati dan podsjećanja i na političku, ekonomsku, humanitarnu katastrofu u kojoj se nalazi palestinski narod i država Palestina. Istovremeno je ovo dan nade i vjere da će istina i pravda doći i do nje.
Prve godine pobjede Islamske revolucije u Iranu, imam Homeini, r.a., odredio je da posljednji petak svakog mjeseca ramazana
bude Dan Kudsa. U jednom svom govoru je rekao: 'Daj Bože da
dođe taj dan kada ćemo otići i obaviti namaz u Kudsu. Nadam se da
će muslimani uvažavati kao Dan Kudsa posljednji petak u mubarek
mjesecu ramazanu, i dići svoj glas u džamijama, protestirati i sudjelovati u demonstracijama. Kada bi milijardu duša diglo svoj glas,
Izrael bi se prepao tog glasa. Čuvajte se. Mislite na Boga. Pazite na
islam. Ustanite Boga radi i islama radi. Krenite naprijed za Boga, za
islam – i, ako Bog da, pobijedit ćete.'
Iako Kuds zauzima važno mjesto u srcima svih muslimana, oni nikada ne niječu pravo na svetost tog prostora i drugim narodima. Time
je veća sramota i grijeh što se narodi koji poštuju Stari i Novi Zavjet i
muslimani, kojima je u Kur'anu sadržan temelj tog Zavjeta, ne mogu
dogovoriti da na tom mjestu, umjesto svetoga rata, bude sveti mir.
Međunarodna zajednica, kao i toliko godina do sada, uz verbalne osude i bez konkretnih reakcija cinično okreće glavu od Palestinaca. Životi Palestinaca u očima naprednog zapadnog svijeta, koji
decenijama ponosno drži lekcije o ljudskim pravima i demokraciji,
jednako ne vrijede ništa, kao što ne vrijede ni u očima Izraelaca.
Nažalost, suosjećanje s desetljećima progonjenim narodom Palestine, svodi se na sadaku raznih organizacija i verbalne osude koje
nemaju veći odjek od facebook statusa srednjoškolca aktiviste.” q
Ismet ISAKOVIĆ
8
• Zulum/nasilje koji se danas čini nad narodom Palestine, nikad nije
učinjen jednom drugom narodu.
• Palestina je danas poprište junaštava ugnjetenih i potlačenih pripadnika jedne generacije i jednog obespravljenog naroda.
• Palestina je dio živog tkiva islama.
• Palestinsko pitanje je najprioritetnije islamsko pitanje na međunarodnom nivou.
• Bejtu-l-mukaddes pripada muslimanima, to je prva kibla muslimana.
• Kuds-i-šerif jest simbol težnje islamu, slobodi i slobodoljublju borbenog palestinskog naroda.
• Kuds je šuteći povik, zastao u grlu borbenog i junačkog palestinskog
naroda.
• Palestina je veliki zatvor suvremenog svijeta. U njemu se zatvorenici
progone i muče, a njihova krivnja je želja za slobodom i demokracijom.
• Palestina je budna savjest povijesti.
• Palestina je veliko iskušenje i Božji ispit za msulimanske narode u
regiji, ali i diljem cijeloga svijeta.
• Palestina je ona kritična točka na samom vrhuncu potlačenosti jednoga naroda, točka koja povezuje, približava i spaja muslimanske
zemlje i vlade.
• Kuds je glas islamske pravdoljubivosti, glas koji iz palestinskih grla
ječi svemirom.
• Palestina i Kuds-i-šerif i dalje stoje uspravno i čvrsto kao planina.
•P
alestina je velika onoliko koliko je rasprostranjena geografija slobodnih i slobodoljubivih srca svih muslimana i svih slobodnih ljudi svijeta.
• Palestina je uzdah potlačenih praznih ruku sitnog siročeta što mene
i tebe zove u pomoć.
• Palestina u grudima nosi krik, golem koliko istina, koliko vječnost.
• Svijet se provodi i uživa, a Palestina vri i treperi.
• Palestina je suza siročeta i jecaj umorne majke, slomljena srca ali još
uspravne.
• Palestina je holokaust današnjice.
• Kamo sreće kad bi svi ljudi svijeta, umjesto minute šutnje, umjesto
cjeloživotne šutnje, svi uglas samo na jednu minute poviknuli u znak
podrške palestinskom narodu.
• Jedna je džamija usred trokuta jednog zarobljena, jedna je duša
dječja crnom čizmom pogažena.
• Palestino, srce mi se za tobom cijepa, kao Gaza i Zapadna obala.
• Kudsu, teže je tvoju ljepotu definirati, nego izraelske granice.
• Palestino, nikad te nećemo zaboraviti, čak i kad bi mogli. q
Džamija al-Aksa (Mesdžidu-l-aksa ili Mesdžid daleki)
PREPORODOV JOURNAL 165
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
RAMAZANSKI BAJRAM: BAJRAMSKA HUTBA ZAGREBAČKOG MUFTIJE DR. AZIZA EF. HASANOVIĆA
Živimo u vremenu velikih apsurda
Ranojutarnjim bajram namazom, u ponedjeljak, 28. srpnja
2014., počela je trodnevna proslava Ramazanskog bajrama. Centralna bajramska svečanost i molitva održana je u Islamskom centru u Zagrebu, uz tradicionalno veliki broj vjernika i direktan TV i
radio prijenos Hrvatske televizije i Hrvatskog radija.
Na početku neuobičajeno duge bajramske hutbe zagrebački
muftija dr. Aziz ef. Hasanović, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, uvodno je istaknuo da je iza nas odabrani mjesec ramazana u kome su vjernici muslimani intenzivirali djela ka
povećanju svoje pobožnosti te se na najprikladniji i Bogu ugodan
način organizirali u izvršavanju svojih obveza. U svom obraćanju
vjernicima u prepunoj Zagrebačkoj džamiji posebno se osvrnuo na
odnos prema bližnjima i susjedima, pritom citirajući nekoliko hadisa/izreka Poslanika islama Muhammeda, a.s. “Ramazan je prigoda
da se istinski pokajemo za sva svoja djela i propuste koje smo svjesno ili nesvjesno činili te da istinski pogledamo sebe iznutra, oslanjajući se na Božju milost i oprost koja je u ovom mjesecu posebno
izražena. Postom, kao središnjim ibadetom, u ovom mjesecu nadam se da smo postigli neophodna svojstva koja će nam olakšavati
svakodnevni život i sva iskušenja s kojima se susrećemo. To su prije
svega strpljivost, iskrenost, samokontrola i bogobojaznost. Ova
plemenita svojstva nužno su potrebna svakom pojedincu, a nasušna su potreba i društvu u cjelini. Iz ovih svojstava rađa se istinska
solidarnost i osjećaj prema drugomu, a poglavito prema potrebitima sukladno riječima poslanika Muhammeda, a.s.: 'Pravi musliman nije onaj tko zanoći sit, a zna da je njegov susjed gladan.' Ovakav odnos Poslanika islama naspram susjeda susrećemo i u drugim
riječima Poslanika, a.s., u kojima se dobročinstvo prema susjedu
izravnava s vjerom: 'Čini dobro svom susjedu biti ćeš pravi vjernik,
želi drugom ono što želiš sebi upotpunit ćeš svoj islam.' Kako vidimo
iz ovih riječi Božjeg poslanika susjed se stavlja u prvi plan, a ne njegova vjera. Poslanik nas i dalje usmjerava na pažnju i ljubaznost
prema susjedu i bližnjem, pa kaže: 'Na dvojicu Allah neće ni pogledati na Sudnjem danu: na onoga tko kida rodbinske veze i onoga
tko je zločest prema susjedu.' Iz navedenog je razvidno da su bližnji
i susjed na istom stupnju te da jačanje odnosa na tim relacijama
znače i jačanje našeg odnosa prema Bogu. Udaljavanje od bližnjeg
i susjeda istovremeno znači i udaljavanje od Boga. Bajram je prigoda da preispitamo svoj odnos prema bližnjim i prema susjedu”,
istaknuo je muftija Hasanović.
Zagrebački muftija se osvrnuo na intenzivne vjerničke aktivnosti u proteklom mubarek/blagoslovljenom mjesecu ramazanu, pritom citirajući 71. ajet sure At-Tawba. “Postom se zasigurno postiže
razumijevanje i senzibilitet prema gladnima, a propisani zekat i sadekatu-l-fitr, koji se daju u ovom mjesecu, konkretna su potvrda
tog senzibiliteta. Zajedničkim druženjima kroz namaz/molitvu, mukabele, predavanja, iftare, nadam se da smo ojačali naše zajedništvo u vjeri i istinski se približili jedan drugome na što nas obvezuje
Uzvišeni Allah kada kaže: 'Vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. Allah je doista silan i mudar.' Dužina dana i cjelodnevnog posta u ovom ramazanu
SRPANJ 2014.
Zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović
iznosila je oko 19 sati, a večernja molitva, teravih namaz, u kasnim
noćnim satima, bila je veliko iskušenje svim vjernicima. Danas, s
ovog časnog mjesta, u ovom Velikom danu, želim pohvaliti napore
i žrtvu koju ste učinili kako bi ovaj ramazan imao sve fadilete/svojstva ramazana. Blago onom tko je podnio žrtvu i danas s punim
pravom se raduje”, rekao je Hasanović.
Naglasio je zapažen angažman omladine što posebno ohrabruje i veseli. Njihova zajednička druženja kroz ramazanske programe
jačaju Islamsku zajednicu u cjelini. Muftija Hasanović je istaknuo da
Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj težište svojih programa
stavlja na omladinu, što se ogleda i kroz stipendiranje učenika i studenata. Istaknuo je da od sljedećih izbora za Medžlise Islamske zajednice, koji su planirani u listopadu 2014., očekuje veći angažman
omladine u rukovodećim strukturama. “Samo u ovoj godini za stipendiranje naših studenata osigurali smo pola milijuna kuna. 86
studentica i studenata na raznim fakultetima u Hrvatskoj prima
stipendiju Mešihata Islamske zajednice. Zahvaljujući našim vrijednim članovima zajednice koji su svjesni što znači znanost mi smo to
uspjeli. Koristim ovu prigodu da se svima njima zahvalim, ali i da
pozovem sve one koji žele da podupiru ovaj program da se u njega
uključe makar to bilo i simbolično. Vaš zekat i sadekatu-l-fitr usmjeren u zajednički fond – Bejtul-mal – koga nadzire i usmjerava Mešihat Islamske zajednice zasigurno će intelektualno ojačati našu Zajednicu jer sredstva namijenjena tom fondu isključivo se troše na
jačanje obrazovne strukture naših najmlađih. Islamska zajednica u
Hrvatskoj mora se više otvoriti te na sljedećim izborima unutar Zajednice dati šansu mladim, poletnim i odgovornim djevojkama i
mladićima kako bi svojim kompetencijama dali veći doprinos u radu Islamske zajednice. Zajednica mora odgovarati zahtjevima vremena i prostora, a oni tome mogu dati veliki doprinos”, rekao je
Hasanović.
U nastavku bajramske hutbe dr. Aziz ef. Hasanović je progovorio o pomoći potrebitima i unesrećenima u svjetlu kur'anskih preporuka. Pritom se posebno osvrnuo na nedavne poplave koje su
mnoge ostavili bez njihovih domova i sredstava za život. “Ne dozvolimo da nas toplina našeg doma oslabi u suosjećanju i pomaganju onima koji doma nemaju, a takvih je nažalost puno oko nas.
Udobnost i materijalno blagostanje često čovjeka udaljavaju od
drugih ljudi, a time i od Boga. Samoljublje, narcisoidnost i oholost
9
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
postaju njegova karakteristika. Uzvišeni Stvoritelj ne voli ohole,
gorde i hvalisave kako to ističe u Kur’anu. Onaj tko daje u ime Božje, daje to kao znak zahvalnosti za ono što mu je Bog podario, čvrsto vjerujući u Njegovu nagradu i ne očekujući nikakvu hvalu ovoga
svijeta. O tomu ne progovara, niti prigovara, time se ne hvali već sa
dozom skromnosti i skrušenosti udjeljuje od onoga što ima. Blago
takvima. Allah, dž.š., eksplicitno naglašava da u našem imetku imaju pravo potrebiti. Zato se zekat definira kao pravo i obveza, pravo
onih koji nemaju i obveza onih koji imaju. Poplave na našim prostorima ostavile su mnoge naše sugrađane bez krovova nad glavom.
Budimo uz njih i iskažimo svoju suosjećajnost u obnovama njihovih
domova. Poplava koja je zadesila Slavoniju uništila je sve što su
ljudi tijekom svog životnog vijeka stjecali. Istovremeno na površinu
je isplivala humanost i veliko ljudsko srce koje je priteklo upomoć
poplavljenom narodu. Boraveći u više navrata tijekom proteklog
vremena na poplavljenim područjima dirnut sam tom ljudskom,
tom humanom, tom plemenitom gestom građana Republike Hrvatske poglavito Slavonije i Slavonaca koji su širom otvorili vrata
svojih domova kako bi udomili potrebite ne pitajući tko je koje vjere, nacije ili bilo koje druge odrednice. To je naše bogatstvo koje
moramo isticati kao najveću vrijednost i učiniti dodatne napore
ustrajavajući na jačanju i profiliranju ovog univerzalnog modela
plemenitosti. Pred nama svima kako pojedincima, zajednicama, tako i društvu u cjelini, ogroman je izazov. Izazov je tko će više pomoći ovom području. Napaćeni ljudi toga područja su čestiti i radini,
naučeni da žive od vlastitog rada kroz svoja imanja i zanimanja.
Naša zadaća je da sačuvamo njihov dignitet i dostojanstvo te da im
omogućimo da u što kraćem roku obnove svoje kuće, radne prostore, stočne fondove, životnu infrastrukturu i da se vrate svojim
redovnim aktivnostima. Ne dozvolimo da nas izobilje naših trpeza
udalji od onih koji nemaju, nažalost, i takvih je puno danas”, rekao
je zagrebački muftija.
Tokom mubarek mjeseca ramazana počeli su brutalni izraelski
napadi na Pojas Gaze, u kojima su poginuli brojni palestinski civili,
a najviše djeca. Na Bliskom istoku je nekoliko ratnih žarišta u kojima svakodnevno ginu brojni muslimani. Hasanović je pozvao na
uspostavu mira i pojačano ulaganje napora na uspostavu trajnih i
pravednih rješenja među narodima i državama. “Ne dozvolimo da
nas mir i sloboda kao najveće vrijednosti koje ovdje uživamo učine
bezosjećajnim za sve obespravljene, protjerane i ratom zahvaćene
čemu danas svjedočimo u Gazi. Nažalost, ni ovaj sveti mjesec muslimana nije mogao proći, a da se ummet poštedi prolivanja krvi,
razaranja i uništavanja. Najnoviji događaji u Gazi potvrđuju da su
vodeći moćnici današnjice izgubili svaki osjećaj prema ljudskom životu i ljudskoj tragediji. To je razlog za svekoliku ljudsku zabrinutost jer je život kao dar Božji i najveća vrijednost postao bezvrije-
10
dan. Kroz istu prizmu možemo promatrati događanja u Iraku, Siriji,
Mijanmaru, Iraku, Afganistanu, Jemenu i drugim mjestima, zanimljivo, s većinskim muslimanskim življem. Sukladno našoj vjeri islamu, koja nas uči da štitimo svačiji ljudski život i zabranjuje bilo kakvu akciju koja za cilj ima njegovo ugrožavanje ili pak širenje straha
i oduzimanje uvjeta za normalan život dostojan čovjeka, Mešihat
Islamske zajednice u Hrvatskoj najoštrije osuđuje svaku vrstu ubijanja, nasilja i zlostavljanja svih ljudi na svijetu bez obzira na njihovu vjeru, naciju ili bilo koju drugu odrednicu. Ovim putem pozivamo sve međunarodne čimbenike da zaustave agresiju na Gazu te
da se okrenu svetosti mira, a ne rata. Sve vjernike pozivamo da
pojačaju svoje dove/molitve za mir u svijetu i hitni prestanak krvoprolića u Gazi. Pozivamo sve vladare i vlade kako Islamskih zemalja
tako i Zapada da pokažu odlučnost i veće zalaganje za uspostavom
trajnog i pravednog rješenja između Palestine i Izraela i na taj način
zaustave ovakva i slična događanja”, rekao je Hasanović.
Zagrebački muftija se osvrnu i na proglašenje tzv. Islamskog hilafeta, od strane al-Qa'edinog ogranka ISIL-a, koji je svoga čelnika
Abu Bakra al-Baghdadija proglasio za “halifu” nove Islamske države
i “lidera svih muslimana”. “U proteklom mjesecu imali smo priliku
da čujemo još jednu u nizu podvala islamskom i muslimanskom svijetu, a to je proglašenje hilafeta samo u cilju preusmjeravanja pozornosti kako muslimana tako i drugih sa stvarnih događanja. Nemojte uzimati taj događaj korisnim za islam i muslimane. To je sigurno na štetu islama i muslimana”, istaknuo je Hasanović.
Na kraju bajramske hutbe pozvao je na dizanje glasa protiv svakog oblika izrabljivanja ljudi, djece, žena, radnica i radnika. Apelirao je na jačanje moralnih vrijednosti kod ljudi kojih je, nažalost,
danas sve manje. Citirao je sljedeći Poslanikov hadis: “Radniku se
znoj ne smije osušiti, a da mu njegov trud ne bude plaćen”, iz kojeg
je vidljivo promoviranje kulture rada, ali i očuvanje digniteta i dostojanstva radnika. “Najčešći su danas apeli i zabrinutost za ekonomsko stanje u svijetu. Mali broj je onih koji ekonomiju povezuju
s moralom. Živimo u vremenu velikih apsurda. Na jednoj strani su
oni koji ne biraju sredstva da dođu do cilja, a to je novac. Kad novac
postane cilj, život gubi smisao. U islamu novac je sredstvo, a ne cilj.
Cilj je Allah i Njegovo zadovoljstvo. Pravednom raspodjelom materijalnih dobara na ovome svijetu postiže se Božje zadovoljstvo.
Vjernica i vjernik teži k Njemu. Ne dozvolimo da duh pohlepe, mita
i korupcije prodre u nas i učinimo sve da naša zajednica i društvo u
cjelini budu čisti od toga. Umjesto toga, vodimo računa da nam je
imetak na halal način stečen, a ono što nam je viška podijelimo ili
uvakufimo i sebi obilnu nagradu oba svijeta osigurajmo”, zaključio
je zagrebački muftija dr. Aziz ef. Hasanović, predsjednik Mešihata
Islamske zajednice u Hrvatskoj. q
Ismet ISAKOVIĆ
PREPORODOV JOURNAL 165
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
13. SISAČKI BAJRAMSKI KONCERT
Tradicija od 2003. godine
U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, u srijedu, 30. srpnja, u Domu kulture
“Kristalna kocka vedrine” u Sisku, održan je tradicionalni 13. Sisački
bajramski koncert. Kao i svake godine voditeljica programa je bila
Karmen Valenta, novinarka županijskog Radio Quirinusa.
U pozdravnom obraćanu Alija Avdić, predsjednik sisačkog
ogranka BNZH, istaknuo je kako je brojna publika svojim prisustvom pokazala da poštuje različitosti i tradiciju kulture Bošnjaka,
što je važno za uspostavu međunacionalnih odnosa punih poštovanja i uvažavanja. “Cilj Sisačkog bajramskog koncerta jeste očuvanje
bošnjačke baštine, tradicije i običaja kroz vjerski i kulturno-zabavni
program”, rekao je Avdić. Prisutnima se kratko obratio i glavni sisački imam Medžlisa Islamske zajednice Sisak, Alem ef. Crnkić, čestitajući svima Ramazanski bajram i poželjevši svim učesnicima
programa uspješne nastupe. Imam Crnkić je napomenuo da je
Medžlis Islamske zajednice Sisak zadnji dan ramazana, u organizaciji omladine, obradovao socijalno ugrožene porodice s paketima
osnovnih životnih potrepština, s nadom da će taj skromni doprinos
uljepšati bajramske dane tim porodicama.
Publici su svoj rad i ljubav prema umjetnosti pokazali Zbor Medžlisa Islamske zajednice Sisak, Ženski pjevački zbor “Sevde”, koji djeluje
pri BNZ grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, zatim Pavao Anić,
pobjednik 1. Festivala sevdalinke u Sisku, te gosti iz BiH – KUD “Biser” iz Velike Kladuše. Koncert su tradicionalno otvorile sisačke “Sevde” pjesmom “Nek mirišu avlije”, a nastavili su članovi velikokladuškog KUD-a ilahijama “Ti me rani” i “Čežnja”. Program je nastavljen u
vjerskom duhu u kojem su članice hora Medžlisa Islamske zajednice
Sisak izvele ilahije “Ja Ilahi” i “Oprosti ja Rabb”.
KUD “Biser” osnovan je 2006. godine, a o njihovom uspjehu najviše govore njihova gostovanja u Španjolskoj, Mađarskoj, Sloveniji,
Italiji, Grčkoj, Turskoj i Hrvatskoj. Trenutno broji 50-ak članova koji
su raspoređeni u dvije sekcije i to folklornu, koja je i najmasovnija,
te sekciju izrade narodnih rukotvorina. U udruženju djeluje i horska
sekcija, koja je više orijentirana za potrebe folklorne sekcije, a u planu je osnivanje i dramske i recitatorske sekcije. KUD “Biser” je član
CID-a (Međunarodne organizacije folklora) sa sjedištem u Ateni, te
Udruženja amaterskih kulturno-umjetničkih društava BiH. To Udruženje im je dodijelilo priznanje u znak zahvalnosti za samostalne
odlične rezultate na očuvanju kulturno-umjetničkog stvaralaštva.
Članovi folklorne sekcije svih uzrasta KUD-a “Biser” predstavili
su se s pet koreografija praćenih gromoglasnim pljeskom publike.
Prva koreografija bile su “Igre iz šeher Banja Luke”, a nakon nje
uslijedile su koreografije “Na Megdanu” i “Glamoč”. Voditeljica
Karmen Valenta je istaknula da je koreografija “Glamoč” nastala na
priči o tradicionalnim sijelima momaka i djevojaka na kojima bi
momci pratili koja će djevojka ostati igrati zadnja. Ona koja zadnja
ostane igrati mogla se udati.
Gosti su predstavili i s koreografijama “Lazarenke” i “Vodarke”.
Koreografija “Vodarke” tematski nas vraća u vrijeme kada su djevojke i žene odlazile po vodu na jedinu česmu u mjestu. Uz opskrbu
vodom, mjesto oko česme bilo je u davno vrijeme i mjesto razmjenjivanja vijesti, ali i susreta sa momcima ili djevojkama zbog kojih
je srce jače zatreperilo, tako su uz vodarke i mjesne neženje bili
negdje u zakutku očekujući bar pogled svoje drage. Kako su se izmjenjivale vijesti tako i u navedenoj koreografiji se spominje Todorka koja je napuštajući staru majku i prvu ljubav otišla negdje
daleko.
Nisveta Delić, tajnica i članica KUD-a “Biser”, publici se predstavila sevdalinkama “Čudna jada od Mostara grada”, “Zapjevala sojka ptica”, “Jutros mi je ruža procvjetala” i “Moj dilbere”. Pored
uvodne sevdalinke, članice Ženskog pjevačkog zbora ˝Sevde˝ , otpjevale su još dvije pjesme: “U Stambolu na Bosporu” i “Sinoć ja i
moja kona”. Publika je bila oduševljena izvedbama sevdalinki “Širi
mjesec po Igmanu zrake” i “Emina u majke jedina”, koje je izveo
Pavao Anić. Dvosatni koncert završen je uručivanjem poklona i zajedničkom pjesmom svih učesnika, sevdalinkom “Kad ja pođoh na
Bentbašu”, predvođenom Ženskim pjevačkim zborom “Sevde”.
Organizatori su se zahvalili svima koji su pomogli da se i ove
godine održi Bajramski koncert, te nastavi tradicija obilježavanja
Ramazanskog bajrama u Sisku koja traje već 11 godina, od studenog 2003., kada je održan 1. Sisački bajramski koncert. Prve godine
postojanja sisačkog ogranka BNZH organizirani su koncerti povodom Ramazanskog i Kurban bajrama, da bi se kasnije održavali samo nakon mjeseca posta, ramazana. Sisački bajramski koncerti su
u međuvremenu postali najznačajnija manjinska kulturna manifestacija u ovome gradu, koji svojim atraktivnim programom privlače
i brojne pripadnike drugih naroda. Uspješnom organizacijom 13.
Sisačkog bajramskog koncerta, sisački Bošnjaci/muslimani nastavili su 11-godišnju izuzetno uspješnu tradiciju bajramovanja, po čemu imaju najduži neprekinuti “staž” od svih gradova u Hrvatskoj
nastanjenih pripadnicima bošnjačke nacionalne manjine. q
Sajma SELMIĆ
KUD “Biser” Velika Kladuša (koreografija “Vodarke”)
Hor Medžlisa Islamske zajednice Sisak
SRPANJ 2014.
11
HRVATSKA
RASPRODAJA DRŽAVNE IMOVINE, NO PITANJE JE IMA LI TKO ZAINTRESIRAN
Novaca nema, vidljivi pomaci
Unatoč tome što još nije stavljen na papir, rebalans Državnog
proračuna koji za rujan priprema ministar financija Boris Lalovac
već izaziva tihi rat među članovima Vlade. Koliko će pojedina ministarstva uštedjeti, još se ne zna, no već se zna da pojedini ministri
ni pod prijetnjom ostavke ne žele rezati svoje budžete. Dosad su
se, kako objašnjavaju u neformalnim razgovorima, odrekli svega
što su mogli i srezali ih do minimuma, tako da u nekim slučajevima
nemaju ni za osnovne potrepštine. U Ministarstvu obrane odbijaju
i svaku pomisao na rezanje svog budžeta. To je ministarstvo u posljednjih nekoliko godina ostalo otprilike bez 1,6 milijardi kuna. No,
naredba iz Ministarstva financija je jasna: svi se moraju sabiti u nove, još manje okvire, jer je rupa u Državnom proračunu sve veća.
Razlog rebalansa su financijsko stanje zdravstva i školstva te
problemi s financiranjem plaća u javnom sektoru, a pojedini sugovornici tvrde da je uzrok i loša procjena bivšeg ministra Slavka Linića, koji je buduće prihode od PDV-a izračunavao u iznosima većima
od realiziranih. Samo u prvih pet mjeseci ove godine manjak središnje države, kako su izračunali analitičari Raiffeisen banke, dosegnuo je 9,9 milijardi kuna, što je 73% ovogodišnjeg plana, a do kraja godine bit će oko 4,8% BDP-a – gotovo 16 milijardi kuna. Prihodi
su iznosili 43,1 milijardu kuna, a rashodi 53 milijarde kuna.
Željko Lovrinčević iz Ekonomskog instituta rebalans u rujnu smatra smatra besmislenim. “To je samo verifikacija stvarnog stanja”,
upozorava. Pojednostavljeno, riječ je samo o preraspodjeli novca da
bi se preživjelo još dva-tri mjeseca do kraja godine. Ostali ekonomski
stručnjaci ne očekuju da će novi ministar financija Boris Lalovac posegnuti za novim porezom, premda je Hrvatska ušla u proceduru
prekomjernog deficita. Prema njihovu mišljenju, Lalovac će nastaviti
utabanim Linićevim stopama. “Da se Vlada sad upusti u reformu javne uprave te lokalne uprave i samouprave, mislim da bi ljudi dobro
reagirali i pozdravili to”, kaže ekonomski analitičar Vuk Vuković.
“Ako Vlada sada nešto napravi, možda i dobije izbore, a ako ne napravi ništa, sigurno će ih izgubiti”, zaključuje on.
Pad poreznih prihoda
Prema podacima Ministarstva financija o ostvarenju konsolidirane središnje države, ukupni prihodi povećali su se za blagih 1,4%
ili 600 milijuna kuna u odnosnu na isto prošlogodišnje razdoblje.
No, pritom su porezni prihodi pali za 814 milijuna kuna. S druge
strane, povećali su se socijalni doprinosi, pomoći i ostali prihodi.
Pad poreznih prihoda uzrokovan je isključivo padom prihoda od
PDV-a, i to u iznosu većem od 1,2 milijarde kuna, dok su, kako ističe
RBA u kvartalnoj analizi, prihodi od trošarina zabilježili rast od 687
milijuna kuna ili 17,6%. Analitičari RBA ističu da se rashodi poslovanja i dalje kreću negativnom tendencijom rasta i u prvih pet mjeseci na godišnjoj razini porasli su za 1,6 milijardi kuna ili 3%.
Na rashodovnoj strani, suglasni su stručnjaci, ministar financija i
Vlada kao adute ističu monetizaciju autocesta i možda neku veću
privatizaciju. No, to su, upozoravaju, jednokratna rješenja. Prema
najnovijim podacima Eurostata, hrvatski javni dug dosegnuo je u prvom tromjesečju 221,8 milijardi kuna, što je 1,6 milijardi više nego u
prethodnom kvartalu. To čini 68% BDP-a. Analitičari upozoravaju da
12
Boris Lalovac, ministar financija RH
bi tokom ove i iduće godine razina javnog duga mogla nastaviti rasti.
Već jesenska promjena metodologije koja obuhvata dug opće države, u skladu s novom metodologijom ESA 2010., mogla bi značajno
statistički utjecati na snažan rast javnog duga i njegova udjela u BDPu jer je moguće da će obuhvatiti i Hrvatske autoceste i Autocestu
Rijeka-Zagreb, čije su obveze prilično velike. Uključe li se uz dugove
autocesta i HBOR-ovi u izračun ukupnog javnog duga, njegov bi udjel
u BDP-u, kažu neki od analitičara, mogao premašiti i 80%.
Proljetno kresanje proračuna rezultiralo je s nekoliko incidenata
među ministrima. Ministar obrane iznerviran je vikao na tadašnjeg
ministra zdravlja Ostojića i prijetio raspuštanjem vojske. Nije nerealno očekivati i da će u novom usuglašavanju rebalansa biti sličnih scena. Budući je Vlada Zorana Milanovića dosad propustila uvesti reda
u državnoj administraciji, stručnjaci ne očekuju puno niti od ovog
rebalasa. Po njima, reforme su ključ svega. Da su poslušali savjete
MMF-a, koji je u nekoliko navrata sugerirao smanjenje plaća državnim službenicima i racionalizaciju, vjeruju da ovakvih rebalansa svakih par mjeseci ne bi bilo. Početkom ove godine Hrvatska udruga
poslodavaca upozorila je da su sve zemlje koje su u proceduri prekomjernog deficita u mjere prilagodbe uključile i smanjenje plaća u
javnom sektoru. Vladi su predložili da smanjenjem plaća državnim
službenicima za 10% smanji deficit proračuna. No, činovnici su se
odmah digli na noge i uzvratili da ne žele biti prosjaci.
Spašavanje Petrokemije
Hrvatska je Vlada donijela odluku o prodaji državnih udjela u
Hrvatskim Telekomunikacijama (3,49%), Končaru (25,09%) i Luci
Ploče (20%). Novac od dionica koje će se prodati preko burze bit će
utrošen za dokapitalizaciju kutinske Petrokemije kako bi se ova
tvrtka spasila od stečaja. Iako financijski stručnjaci smatraju kako
ljeto nije vrijeme kada treba ići u prodaju dionica tvrtki kao što je
HT ili Končar, Vlada, čini se, jednostavno nema drugih izvora novaca za spas Petrokemije. Dokapatitalizacija Petrokemije, u kojoj sada država ima 43,83% vlasništva, uslijedit će nakon što je propao
pronalazak strateškog partnera jer na natječaj nije stigla niti jedna
obvezujuća ponuda. Osim prodaje dionica ove tri tvrtke odlučeno
je i da se proda Luka Vukovar koja je u 100-postotnom vlasništvu
države, a nominalna je vrijednost ove tvrtke 38 milijuna kuna.
PREPORODOV JOURNAL 165
HRVATSKA
Iz Bruxellesa je od hrvatske Vlade zatražen precizan popis kompanija koje će se tijekom ove i sljedeće godine privatizirati kroz prodaju, dokapitalizaciju ili će biti dane u koncesiju. Popis je napravljen
i u listopadu će biti poslan Europskoj komisiji. Prema tom popisu u
prodaju ili u koncesiju ići će i sve zračne luke osim one u Dubrovniku
koja ima potpisasne ugovore o korištenju novaca iz EU fondova. Također bi se prodali Imunološki zavod, Club Adriatic, 75% HŽ Carga,
Jadran Crikvenica, RIZ, Jadroplov, Hrvatska poštanska banka, 32%
dionica turističkog kompleksa Sunčani Hvar. Autoceste bi se dale u
koncesiju. Kroz dokapitalizaciju strateškom partneru bi se prepustilo
25% Hrvatske pošte čime bi tvrtka prikupila sredstva za daljnji razvoj,
a u dokapitalizaciju bi išla i Luka Rijeka i ACI.
I za Croatia Airlines bi se tražio strateški partner, zbog čega će na
jesen biti izabran konzultant koji bi trebao pronaći kupca za nacionalnu avio tvrtku. Tek ukoliko bude sigurno da postoji kupac bio bi
raspisan javni natječaj na koji bi se onda taj kupac javio. Očekuje se
da bi konzultanti potencijalnog kupca mogli naći do kraja godine.
Iako financijski stručnjaci smatraju da nije pogodan trenutak za
prodaju kako bi se spasila Petrokemija, generalno gledajući, njihovo
je mišljenje kako je dobro da Vlada ide u ubrzanu privatizaciju jer je
ulazak privatnog kapitala potreban zbog restruktuiranja tvrtki te jačanja hrvatkog gospodarstva općenito. Također prevladava mišljenje kako će privatizacija ili pronalaženje strateškog partnera koristiti
javnim financijama jer će oslabjeti pritisak na državni proračun. No,
da privatizacija neće ići nimalo lako pokazuje i primjer nedavno propale privatizacije Pružnih građevina tvrtke kćeri HŽ Infrastrukture.
Prošle godine neslavno je propao i pokušaj prodaje Croatia Airlinesa,
iako se tvrdilo da postoji veliki interesu za kupnju.
Država očekuje i oko tri milijarde eura od monetizacije autocesta. U Vladi očekuju da će sa koncesionarom ugovor biti potpisan
krajem godine, no u javnosti je stvoren veliki otpor prema tom procesu. Iako novcem od koncesijske naknade namjeravaju pokrpati
rupe u proračunu i otplatiti dio kredita podignutih za gradnju autocesta, još uvijek ostaje otvoreno pitanje da li će Vlada u izbornoj
godini završiti ovaj proces s obzirom na raspoloženje javnosti. U
tom kontekstu zanimljiva je činjenica da se Vlada obvezala Europskoj komisiji da će provesti monetizaciju autocesta. Naime, to je
bio jedan od uvjeta da Europska komisija odobri Banskim dvorima
davanja državnog jamstva Hrvatskim autocestama za kredit od
801,8 milijuna eura kod Deutsche banke.
Dogodine rast BDP-a
Usprkos ovako tmurnim oblacima, kroz njih se ipak stidljivo probijaju zrake sunca. Naime, iz prvih inicijalnih pozitivnih rezultata u
Sanja Mađarević Šujster, viša ekonomistica
Svjetske banke za Hrvatsku
SRPANJ 2014.
TKO JE OBJAVIO TRANSKRIPTE?
Tokom srpnja vodili su se još jedni pregovori između predstavnika
Vlade i mađarskog MOL-a oko sudbine INA-e. Nakon što pregovarači
nisu uspjeli izaći iz slijepe ulice, objavljeni su dijelovi transkripta pregovora u medijima.
Ivan Vrdoljak, ministar gospodarstva RH
Iz MOL-a tvrde da je informacije u javnost pustilo hrvatsko Ministarstvo gospodarstva, što nazivaju “nedoličnom i manipulativnom
praksom”. Objava sadržaja razgovora mađarskih i hrvatskih pregovarača je, kažu iz MOL-a, “neobična poslovna i diplomatska praksa koja
predstavlja namjerno kršenje tajnosti pregovora i dodatno potkopava
povjerenje”. “Selekcija sadržaja bila je manipulativna na način da su
objavljeni samo izvaci iz razgovora koji su izvađeni iz konteksta kako
bi se njihovo značenje promijenilo i kako bi se generalnu javnost izložilo propagandi zloupotrebljavajući medije. Zbog toga MOL traži od
Ministarstva gospodarstva da javno objavi potpune transkripte svih
pet rundi pregovora”, poručuje MOL.
Ministarstvo gospodarstva priopćilo je da najoštrije odbacuje navode MOL-a kako je transkripte pregovora u medijima objavilo to ministarstvo, a bez odluke Vlade Republike Hrvatske u čije ime se pregovori vode. “O tonskom snimanju obaviještene su obje strane u pregovorima, a sve tonske zapise pregovora posjeduju oba pregovaračka
tima te je stoga zahtjev MOL-a za objavom transkripata svih dosad
održanih sastanaka potpuno deplasiran”, naglašavaju iz resora ministra Ivana Vrdoljaka. Navode da su predstavnici MOL-a već više puta
tijekom pregovora narušili povjerenje pregovaračkih strana, posebno
medijskim manipulacijama i jednostranim istupima, unatoč drugačijem prethodnom dogovoru pregovaračkih timova. q
prvom tromjesečju ove godine vidljivo je da Hrvatska polako izlazi iz
krize, ali u ovoj godini ostaje jedina zemlja među 11 “novih” članica
Europske unije za koju Svjetska banka ipak prognozira nastavak recesijskih kretanja, iako blažih nego ranijih godina, s padom BDP-a za
0,5%, a rastom od 1,2% iduće godine. “Imamo već neke prve inicijalne pozitivne rezultate u prvom kvartalu ove godine, vidimo i dalje
rast izvoza i to u nekim granama u kojima nismo vidjeli rast prethodnih godina. Vidimo i da se inicijalni, vrlo mali rast, uspio odraziti i na
situaciju i na tržištu rada i već s lipnjem vidimo pad nezaposlenosti
na godišnjoj razini, što nismo vidjeli unazad nekoliko godina. Dakle,
ima nekih pozitivnim elemenata koji daju nadu da će se situacija dodatno popraviti do kraja godine i taj rast prenijeti u 2015. godinu”,
izjavila je viša ekonomistica Svjetske banke za Hrvatsku Sanja Mađarević Šujster. Međutim, dodaje, Svjetska banka ipak za ovu godinu
prognozira nastavak recesijskih kretanja, iako puno manjih nego
prethodnih godina. Istodobno prognoza za preostalih 10 “novih” članica EU iznosi 2,6%, što predstavlja gotovo udvostručeni gospodarski rast u odnosu na 1,4% iz 2013. godine. q
Edis FELIĆ
13
HRVATSKA
LJUBAV JE JAČA OD SVEGA – PRUŽIMO RUKU POMIRENJA I ZAJEDNIŠTVA
Djeca Srebrenice posjetila
nadbiskupa Devčića
Riječki nadbiskup Ivan Devčić susreo se u utorak, 15. srpnja
2014., u Nadbiskupskom domu u Rijeci s djecom Srebrenice koja su
u ponedjeljak, 14. srpnja, stigla u Dom “Alojzije Stepinac” u Drivenik na ljetovanje koje im sedmu godinu u kontinuitetu organiziraju
Katolički skauti Riječke nadbiskupije. Voditelj, vjeroučitelj Marin
Miletić istaknuo je kako je većina djece islamske vjeroispovijesti, ali
ima i pravoslavaca i katolika. “Svi smo jednaki u očima Stvoritelja, i
Dom u Driveniku primjer je i svjedočanstvo da se unatoč različitosti
može zajedno živjeti.”
O nužnosti zajedništva mladim Srebreničanima govorio je nadbiskup Devčić poručivši djeci da nikada ne pomisle na mogućnost
ratovanja, osobito jer dolaze iz grada koji je na najtragičniji način
rat osjetio. “Vi ste nova generacija koja mora graditi novi svijet,
novu Bosnu i Hercegovinu u kojoj će svi živjeti kao braća. Svaki čovjek je jedinstven. Bog nas je stvorio različite i zato se moramo učiti poštovati i prihvaćati svakoga.”
Govoreći o globaliziranom svijetu u kojemu živimo nadbiskup
je poručio kako je važno zajedno raditi, poštivati se i surađivati.
“Ljubav je jača od svega i uvijek je ljepše kada jedni drugima pružimo ruku pomirenja i zajedništva.” Nadbiskup Devčić djeci je poželio ugodno provedeno vrijeme u Domu “Alojzije Stepinac” dodavši
kako će nakon malih Srebreničana, na ljetovanje u Drivenik doći
djeca iz poplavljenih hrvatskih područja.
Vjeroučitelj i voditelj katoličkih skauta Marin Miletić je istaknuo
kako se u ovoj grupi Srebreničana nalazi veliki broj djece iz obitelji
u kojima se suočavaju s obiteljskim nasiljem, kao i djece iz izbjegličkog naselja “Ježevac”. “Radosni smo jer sedam godina uspijevamo
ovo organizirati. Iako smo izraziti domoljubi i volimo svoju zemlju,
na ovaj način pokazujemo da ljubav nije isključujuća. Čovjek mora
voljeti svoje, ali moramo biti otvoreni svakom čovjeku.” Podsjetio
je na riječi bl. Alojzija Stepinca da svaki čovjek podno ovog neba je
jednako vrijedan u očima Stvoritelja. “Ovo je snažna poruka koju
djeca nose u svom srcu i u svoj kraj, a s druge strane dobra je i za
'bistrenje' glava na našem području.” U njihovoj pratnji su dvije socijalne radnice, psihoterapeut i voditeljica Udruge “Snaga žene” iz
Tuzle, dok o svima, njih 41, brinu katolički skauti Riječke nadbiskupije.
“Zahvalni smo Riječkoj nadbiskupiji i Katoličkim skautima što
nam omogućavaju ljetovanje koje je od neizmjerne važnosti za ovu
djecu s kojom intenzivno radimo na pomirenju, suživotu i oprostu.
To su osnovni preduvjeti za skladan život. Na žalost, u Bosni i Hercegovini smo imali ružan rat, Srebrenica je mjesto koje je osobito
obilježila ljudska netrpeljivost koju je uzrokovala netolerancija i
nepoštivanje različitosti”, poručila je predsjednica Udruge “Snaga
žene” Branka Antić Štauber. Za ovu djecu od neizmjerne važnosti je
maknuti se iz sredine u kojoj su izloženi obiteljskom nasilju i svađama, dodala je. “Sve više osoba pati od PTSP-a, mnogi su nezaposleni pa se njihovo nezadovoljstvo reflektira agresijom i svađama u
obitelji čemu su izložena mnoga djeca. “Važno ih je izvući iz toga i
14
Riječki nadbiskup Ivan Devčić i Branka Antić Štauber
pokazati im da život ima širinu i ljepšu stranu, razgovarati s njima,
raditi s njima, rehabilitirati ih kroz ovakve projekte gdje je u centru
ljubav, zajedništvo i dobro raspoloženje.”
Nekima je ovo bio prvi dolazak u Drivenik, drugi se vraćaju, ali
svi ističu kako najviše vole kupanje u moru što je potvrdila i 13-godišnja Irma Hrustanović iz centra “Ježevac”. Njen vršnjak iz Tuzle,
Antun Antić, kojemu je ovo četvrti dolazak u Drivenik, dodaje kako
im katolički skauti omogućavaju sve što požele, a za Vanu Maksimović iz Srebrenice ovo je prvi dolazak u Drivenik. “U školi sam
slušala od prijatelja kako im je bilo lijepo i radujem se što sam i ja
ove godine ovdje. Super nam je i jedva čekam otići na plažu.”
Djeca će u Driveniku boraviti do utorka, 22. srpnja, i do tada
posjetiti Islamski centar u Rijeci, susresti se s pravoslavnim parohom, posjetiti predsjednika RH Ivu Josipovića, ali i otići na nogometnu utakmicu HNK “Rijeka” – “Ferencvaros”. q
Helena ANUŠIĆ
PREPORODOV JOURNAL 165
HRVATSKA
ANTIRATNI PROSVJED AKTIVISTA POKRETA OCCUPY CROATIA U ZAGREBU
Palestinska djeca su i naša djeca!
Antiratnim prosvjedom ponukanim brutalnim napadima Izraelske vojske na područje Pojasa Gaze grupa je aktivista pokreta
Occupy Croatia u ponedjeljak, 20. srpnja 2014., na Trgu Josipa bana Jelačića u Zagrebu pokušala animirati građane glavnog hrvatskog grada da dignu svoj glas protiv ubijanja palestinske djece,
izgladnjivanja civila, napada na palestinske bolnice, rušenja njihovih skromnih domova. Protiv nasilja koje se sustavno provodi nad
civilnim, nezaštićenim palestinskim stanovništvom. Izraelci ruše na
području Gaze i bogomolje, nisu ugroženi samo muslimani, već i
stanovnici drugih vjera koji tamo žive.
Genocid nad nedužnim palestinskim civilima
Odvažni aktivisti pokreta Occupy Croatia u sat su vremena megafonom poslali desetine poruka svojim sugrađanima da se trgnu i počnu prosvjedovati. Time će pokazati svoju humanost, pridružiti se stotinama tisuća europskih prosvjednika u Londonu, Parizu i drugim francuskim gradovima, građanima Madrida, Műnchena… - koji su to već
učinili. Val se prosvjeda proširio i SAD-om, započeo je s antiizraelskim
demonstracijama u Chicagu. U Beču se na sličnom prosvjedu 19. srpnja, dakle dan prije zagrebačkog okupljanja, okupilo 10.000 ljudi.
Zagrebački su aktivisti koristili antiratnu poruku koja je Hrvatsku
ohrabrivala u najtežim trenucima agresije, onu s početka Domovinskog rata, parolu: “Zaustavite rat!”. Na velikom su trasparentu poručili - da se mora “Zaustaviti rat u Palestini”! Kao i prosvjednici diljem
Europe i oni su u svojim apelima građanima citirali francuskog filozofa i književnika Voltairea (punim imenom Francoisa Mariea Aroueta), racionalistu, skeptika koji je još u 18. Stoljeću rekao: “Da biste
saznali tko vama vlada, otkrijte koga ne smijete kritizirati!”
Prema tvrdnjama članova Occupy Croatia i u Hrvatskoj je na
snazi tiha blokada informacija o zbivanjima na Bliskom istoku i o
agresivnoj ofanzivi koju je pokrenuo Izrael na Gazu uz odobravanje
iz Amerike. Njihovo je obrazloženje prilično neuvjerljivo – da se
“žele spojiti, ujediniti, dva obrambena pokreta za Palstinu na dva
kraja zemlje” – naprosto blef, s obzirom da Palestinci nemaju visokosofisticirano oružje. Zapravo je to samo upaljač za genocid koji
provode nad nedužnim palestinskim civilima.
SRPANJ 2014.
Zato su aktivisti Occupya Croatia i zatražili prestanak svih izraelskih aktivnosti i žurnu interevenciju Ujedinjenih naroda. U ime palestinskih djevojčica i dječaka koji su tom, rekoše otvoreno, cionističkom planiranom agresijom na teritorij Gaze i enklave na Zapadnoj
obali, ne samo u ovo vrijeme svetog mjeseca posta – Ramazana –
već od rođenja pri odrastaju u logorima zagrađenim žicom, često i
bez elementarnih ljudskih potreba: vode, električne energije,... potpuno obespravljeni kao ljudska bića. Rat koji se sada tamo razbuktava mnoge od te djece odvojio je od roditelja jer su završili u bolnicama, razrušio im je domove. Najgore što se pri izraelskim napadima
stanovnici gradova u Gazi i nemaju kamo skloniti, što su žive mete.
“Svake minute tamo stradava jedno dijete! Zagrepčani, ne želimo se
sramiti zbog vaše nehumanosti i bešćutnosti”, poručili su prosvjednici. “Pridružite nam se u ovoj i akcijama koje će slijediti!”
Prosvjed je bio najavljen putem Facebooka, trebao je okupiti
znatniji broj onih koji su se deklarativno pridružili protestima aktivista Occupya Croatia, no niti ovaj inicijalni od 30-ak članova i pridruženih građana nije zanemariv kao apel! Medijski se, rekoše
nam, nisu niti mogli najaviti, postoji prešutna blokada takvih informacija u gotovo svim hrvatskim medijima. Ali, ne smije se više šutjeti, poručili su. Svakodnevno i u Hrvatskoj, barem je tako bilo po
statistikama u prošloj 2013. godini, deložira se do 20 obitelji zbog
dugova bankama; ove godine je taj broj sigurno još “dinamičniji”.
Poruke s prosvjednog skupa u Zagrebu
Dražen Herojić, član pokreta Occupy Croatia i suorganizator skupa
podrške Palestini, izjavio je kako su se građani okupili putem društvenih mreža i interneta. Poručio je kako su se danas u Zagrebu prvi put
okupili ljudi dobre volje kako bi upozorili na rat i nasilje u Palestini.
“Ovo je prije svega antiratni prosvjed, iako Palestince ne možemo
smatrati čimbenikom u ratu s obzirom na ono čime raspolažu naspram
Izraela”, rekao je Herojić. Naglasio kako su ljudi u Hrvatskoj medijski
izolirani: “Nijedan medij nije spreman najaviti ove prosvjede zbog novca kojim se dijelom financiraju, a koji dolazi od izraelske strane.”
“Ovdje smo da bi rekli 'Ne!' ratu i da bi pokušali dozvati u razum
neljude koji svakodnevno ubijaju civile i djecu”, rekla je putem me-
15
HRVATSKA
gafona jedna od prosvjednica. Navela je kako su se nadali da antiratni prosvjed neće biti potrebni i da će se situacija u Gazi smiriti.
No, dodala je, nažalost, nije tako. “Kratko primirje između Izraela i
Hamasa je narušeno, a doznajemo da je sedmero palestinske djece
danas ubijeno u izraelskom zračnom napadu na izbjeglički logor u
Gazi”, rekla je aktivistica pokreta Occupy Croatia.
“Moramo biti senzibilniji prema patnji palestinskog naroda”,
poručio je drugi prosvjednik apelirajući na medije da objektivno
prenose sliku o stanju u Gazi.
“Ne mrzimo židovski narod nego dižemo glas protiv krvoprolića
nevinih ljudi”, pridružila mu se prosvjednica i poručila okupljenima: “Sjetite se Dubrovnika, Vukovara, Sarajeva, Srebrenice!”
Jedan od nekoliko Palestinaca koji žive u Zagrebu, a koji su došli na mirni prosvjed, rekao je da su se Hrvati u Domovinskom ratu
borili za slobodu, mir i demokraciju, a da to žele i Palestinci u svojoj
domovini. “Borimo se za očuvanje i oslobođenje Palestine, našeg
doma. Želimo mir jer, kao i ostali, želimo živjeti u slobodi i demokraciji”, rekao je zagrebački Palestinac.
Prosvjednici su izrazili žaljenje što ne mogu očekivati podršku
političkih elita, no poručili su kako im građani mogu pokazati u kome smjeru moraju ići. Nosili su antiratne transparente u kojima su
tražili hitni prestanak ratnih djelovanja u Pojasu Gaze u Palestini:
“Stop the war and violence in Palestina. Stop ratu i nasilju u Palestini”, “Free Palestine” i “To learn who rules over you, find out who
you can't critisizes. – Voltaire. (“Da bi saznali tko vama vlada, otkrijte koga ne smijete kritizirati. – Voltaire")”, “Stop the war”, “Stop
apartheid, holocaust, genocide”, “For love Palestine”, “Dižem glas
za čovjeka”, “Ne u naše ime”…
Ostanimo ljudska bića
Imperijalizam i njegova logika zgrtanja novca ponovno je odlučila
i o “prioritetima” u Palestini. Za neka nalazišta plina tamo zainteresirani su mnogi moćnici, bez obzira na ideološki predznak... Pokret
Hamas i njegovo eventualno “spajanje” sa zapadnoobalskim oslobo-
16
dilačkim Fatahom tek je prozirni izgovor za rat koji na tom teritoriju,
po treći puta od primirja sklopljenog prije 6 godina, ponovno bukti.
Za prosvjeda u Bruxellesu prije tri dana i sudionici aktivisti Ocuppy
Croatia su također dali svoj doprinos, doznali mnoge informacije. Zagrebačke aktivnosti će, potvrdili su, nastaviti. “Solidarnosti su hrvatski građani uvijek imali, imaju je i pokazuju za druge, imaju je i za
svoje nevolje. Zasad je, čini se prema odazivu, još uvijek svima dobro
ili podnošljivo, pa nema masovnijeg odaziva u ovakvim protestima.
Valjalo bi što prije shvatiti da neće ubuduće biti tako i da će biti, najvjerojatnije - samo gore. Ovakvo smo stanje, takvim našim stavom,
našom neaktivnošću, onda, i zaslužili!”
Djeca od 4 i 5 godina u Palestini umiru u strašnim mukama. Mi,
“zaštićeni” lažnim spokojem, mirno šetamo, jedemo sladoled...
kao da nas se sve to ne tiče. Ti maleni ljudi su ljudi svijeta i naša
djeca! Rat se mora zaustaviti! Izrael ima jednu od najmoćnijih vojnih mašinerija na svijetu, a Palestinci se nemaju čime niti obraniti,
osim - kamenjem! Ono što Izrael čini tim ljudima zločin je protiv
čovječnosti, protiv ljudskih sloboda, protiv prava na život. Šutiti i
gledati to, nikako više ne smijemo.
Dovoljno je da svi izađemo na proteste poput ovog Occupy Croatia i pokažemo, javno i jasno, da se ne slažemo s takvom imperijalističkom, bešćutnom politikom. To je najmanje što kao ljudska bića u ovom trenutku možemo poduzeti.
Moguće je da se neki i boje doći na takve prosvjede, ima puno
tzv. uhljeba, objasnili su nam aktivisti ove udruge odvažnih ljudi.
Izgubit će nešto: radno mjesto ili neke druge privilegije. Zapravo je
najgore izgubiti osjećaj da smo ljudska bića. Bio bi to najveći gubitak za svakog čovjeka. Izgubiti suosjećanje za druga živa bića, pogotovu za djecu, odvelo bi nas u neuljuđenost, u divljaštvo. Svi pohlepni ljudi, zagovornici i vlasnici velikog kapitala, a koje pokreće jedino biznis rata, mogu nam uzeti ono što je njima najvažnije – materijalna dobra i novac. Suosjećanje za druge, za malena ljudska bića,
nikako nam ne bi smjeli. Jer tada više nećemo niti biti ono što jesmo – ljudi! q
Edina SMAJLAGIĆ
PREPORODOV JOURNAL 165
INTERVJU
AKADEMIK ENES KARIĆ, REDOVNI PROFESOR NA FAKULTETU ISLAMSKIH NAUKA U
SARAJEVU
“Smatram da Islamska zajednica treba ostati na našoj tradiciji tumačenja islama. I sam doprinosim toj
tradiciji koliko god mogu. Hanefijska tradicija u obredoslovlju i pobožnosti, maturidijska u vjerovanju i
vjeroistinama, sufijska u ahlaku i narodnim ceremonijama – sve to u lijepoj korespondenciji sa
pozitivnim stranama sekularne države i otvorenog društva. Eto, to je naš “živi islam”, kako bi rekao
profesor Ahmad Akbar – to je ono što mi trebamo razvijati u BiH i na Balkanu.”
Bošnjaci moraju afirmirati
državu BiH
Razgovarao: Ismet ISAKOVIĆ
Htio sam da Islamska zajednica
bude servis “vjerniku iz života”
Šta sam želio tom svojom kandidaturom? Ukratko, u Bosni i Hercegovini kakva
je bila tada – a takva je, manje-više i sada –
Za početak intervjua vratimo se skoro
vjerske zajednice rade “jedan kroz jedan”,
desetljeće unatrag, u 2005. godinu. Tada
niko ih proceduralno ne ometa u njihovim
ste bili najozbiljniji protukandidat dr. Muprojektima koji su od opće koristi za sve ljustafi Ceriću na izborima za reisu-l-ulemu
de, a ne samo za njihovo članstvo ili vjernišIslamske zajednice u BiH. Možete li se pritvo. Htio sam inicirati projekte dinamizirasjetiti tadašnjih događanja i okolnosti koje
nja Islamske zajednice. Htio sam da Islamsu utjecale da reis Cerić dobije novi sedmoska zajednica bude ona koja je servis “vjergodišnji mandat?
niku iz života”, da služi kao servis mnogo
Nakon gotovo 10 godina od izbora za
više toj vjeri ili tom vjerniku, nego li vjeri iz
reisu-l-ulemu 2005. godine, na ovo vaše piknjiga, davnoj, sklerotičnoj, zgasloj, a da i ne
tanje ja mogu odgovoriti prizivajući upomoć
govorimo da me vjera kao ideologija ne zasjećanja, ali i naknadnu pamet. Dakako, dr.
nima, štaviše, prema takvoj ideološkoj zlouMustafa Cerić je tada izabran, sam čin izbopotrebi vjere osjećam gađenje. Nadalje,
ra bio je čist, procedura na samom danu
htio sam inicirati nove projekte obrazovnog
glasanja također je besprijekorno provederada Islamske zajednice. Recimo, obrazovana i ispoštovana. Prevagnuo je odnos 180
ti kadrove za bolničku njegu, staračke doglasova naprama 119 glasova, ako se dobro
move, obdaništa, vjerski turizam – “teološsjećam. Ipak, dr. Cerić je te izbore iz 2005.
ki” obrazovane vodiče – porodična savjetosmatrao jednom rutinskom stvari, bio je
Akademik prof. dr. sc. Enes Karić
vališta, vodiče za tradicionalna bosanska
uvjeren da će proći. Nije se posebno ni trudovišta, tradicionalni bosanski sufizam, itd.
dio da javnosti predoči šta će raditi u narednih sedam godina. PoDoista, drago mi je da je novi reisu-l-ulema Husein ef. Kavazokazalo se da je u pravu, uvjerio je i druge da je u pravu. Te 2005. vić očitovao dobru volju prema dinamiziranju Islamske zajednice u
godine dr. Cerić je već imao više od 12 godina reisovskog poglavar- ovim pravcima. Naime, ima već najmanje pet godina kako se u BiH
skog mandata, bio se izvještio u hijerarhijskom umrežavanju stvari i na Balkanu osjeća hiperprodukcija teoloških i čisto džamijskih i
i interesa, bio je omudro u čuvanju stečene pozicije, to mu je, da- medresanskih kadrova. A trebamo znati da muslimani, pa i drugi
kako, bilo i najvažnije. Uz sve to, ono što je presudno utjecalo da ljudi inače, nisu samo tamo, u džamijama, već su na mnogim strabude i tada izabran za reisu-u-ulemu jeste mreža kadrova u Islam- nama života... Treba dati odgovore, rješenja za vjernikovo življenje
skoj zajednici. Shvatio sam tada, iz života, a to uglavnom znači na usred života. Obradovalo me kad sam saznao da današnja Islamska
vlastitoj koži, da su vjerske hijerarhije često nalik starim stranačkim
zajednica otvara savremena obdaništa, da počinje vidljivije služiti
hijerarhijama koje su čvrsto kadrovski spletene. Prije sam o tome
životu, da su u procesu plime mnoge vjersko-kulturne manifestacičitao iz knjiga. Ali, jedno su knjige, drugo je život. Knjige danas maje, mnoge od njih koncipirane vrlo kvalitetno.
lo ko čita, a život mnoge nauči, ali im to, uglavnom, bude prekasno.
A da li mi je bilo žao što 2005. godine nisam izabran za reisu-lŠto ste željeli postići svojom kandidaturom? Iz ove vremenske ulemu? Tada mi je bilo žao, pa i krivo, sve ujedno. A onda sam sve
distance, da li Vam je žao što niste dobili povjerenje biračkog tije- prepustio zaboravu. Moj roman “Pjesme divljih ptica” pomogao mi
la?
je da sve zaboravim.
SRPANJ 2014.
17
INTERVJU
Svojevremeno je u jednom intervjuu prof. Mustafa Spahić
Mujki izjavio da ono što ste podnijeli u toj predizbornoj kampanji
“to ne mogu podnijeti ni konjska kopita” i da ste “svojom kandidaturom doživljen skoro kao ratni zločinac i rušitelj Islamske zajednice”. Mi, koji smo bili na periferiji tadašnjih zbivanja, bili smo
prilično zbunjeni informacijama koje su dolazile iz BiH, a naročito
napisima u sarajevskom “Preporodu”.
To što je rekao profesor Spahić jesu ne samo njegove riječi, već
prije svega način kako on govori te riječi. Ne bih rekao da sam se
baš našao pod tolikim pritiskom tada 2005. godine. Islamska zajednica je, ipak, jedan organizam koji se međuse znade, opet je sve
došlo na svoje mjesto, pojavili su se i neki novi ljudi, itd. Naravno,
smatram da je veoma važna sloboda iz koje oslovljavamo pojave
našeg života, pa i trendove u Islamskoj zajednici. Prof. Mustafa
Spahić je izraz te slobode, dobrim dijelom on ju je i kreirao još u
ono vrijeme kad mi, mnogi drugi, nismo htjeli ili nismo smjeli učestvovati u njezinom profiliranju. Dakako, niko, pa ni ja, ne treba da
se slažemo baš sa svime što neko kaže u svojim javnim analizama.
Ali je u našim vjerskim zajednicama na Balkanu iznimno važno da
ima taj “unutarnji dijalog” u svakoj od njih.
Vratimo li se ovom vašem pitanju. Želim reći da je kod nas potrebno afirmirati svijest o tome da se opće stvari Islamske zajednice ne smiju shvaćati kao “hijerarhijske stvari” Islamske zajednice.
Mislim da je bivši reisu l-ulema dr Mustafa ef. Cerić trebao u mojoj
kandidaturi 2005. vidjeti, pa i duboko uvidjeti, i svoju vlastitu potvrdu i afirmaciju, kao i potvrdu vrjednota i vrijednosti iza kojih bi
trebala stajati Islamska zajednica. Ali, eto, sve bude i prođe. Kako
stoji u jednoj mojoj hikaji o vatri – i sama vatra sagori i nestane sa
onim što ona sažiže i spaljuje.
Prije dvije godine odustali ste od kandidature. Zašto? Da li su takvoj odluci “kumovale” i pretrpljene neugodnosti iz 2005. godine?
Kad je došla 2012. godina, ja sam lijepo svidio račun sa sobom.
Vidio sam tada sljedeće: u Islamskoj zajednici izrasla je jedna nova
generacija glavnih imama, imama, pa i muftija, medresanskih muderisa, itd. Gotovo 80% njih mlađi su od mene 10, 15 pa i 25 godina. Nekako me je bilo stid da se sada ja, opet, nudim za kandidata,
a bilo mi je i preko volje da sada ja stanem na izbornu pozornicu,
opet iznova, pa da uvjeravam ljude da nešto hoću i želim, da upirem prstom u sebe. Sve u svoje vrijeme, rekao sam sebi. Dovoljno
je jednom biti kandidat za tako visoki položaj.
K tome, akademska godina koju sam u visokoj profesuri proveo, 2008.-2009., na Ludwig Maximilian univerzitetu u Münchenu,
te ponude koje sam kasnije dobio, i prihvaćao, od brojnih svjetskih
univerziteta, sve to utjecalo je na mene da uvidim kako je meni,
nakon svega – pa i nakon te 2005. – bolje da se zadržim u aulama
dragoga FIN-a i drugih dragih univerziteta.
I, doista, raduje me da je sve to u 2012. prošlo bez mene, drago
mi je da je Islamska zajednca dobila podmlađenu hijerarhiju. Nadam se da će ona i dalje raditi na odgovornom podmlađivanju ne
samo kadrova, već i programa, projekata i sektora u njezinom području rada. Nama ovdje u BiH, nama ovdje na Balkanu, nama u
Evropskoj uniji treba naše domaće tumačenje islama. Daleka ruka
je dvostruko tuđa ruka – tuđa ruka tvoga svraba ne češe, a daleka
ruka prokomava ti kožu i na njoj nanosi ožiljke.
Nije lahko držati dostojanstvo istinske nauke –
treba nam naše domaće tumačenje islama
Nakon višemjesečne javne rasprave krajem travnja/aprila
2014. usvojeni su amandmani na Ustav Islamske zajednice u BiH.
Koliko su usvojene ustavne promjene u skladu s Vašim shvaćanjem
šure/dogovora vjernika i modernog ustroja vjerske institucije?
Vidite, od samog usvajanja amandmana na Ustav Islamske zajednice u BiH meni je mnogo važnije to da je tokom usvajanja bilo
široke rasprave, razložnog argumentiranja, mirnog razgovora. Sada
usvojenim ustavnim promjenama/amandmanima trebaju prići ljudi, trebaju ih životno servisirati. Naša savremenost je dinamična,
ne postoji nijedan normativni ili prospektivni akt, papir, dokument,
nazovite to kako hoćete, koji može predvidjeti spontanost života.
Meni je, stoga, najvažnije koliko će ljudi koji su na odgovornim
funkcijama u Islamskoj zajednici sada biti budni spram šansi koje su
tu, a sutra možda neće biti. Prednost je u djelovanju Islamske zajednice i to što je to dobrovoljna institucija. Nema onih nad kojima
neko vrši vlast, nema podanika ni u kojem smislu. Predvodnici
Islamske zajednice treba da su tu, sa svojim vjerništvom.
Tada je došlo i do znatnog zahlađenja odnosa između Rijaseta,
odnosno reisa Cerića, i Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, zar ne?
Mislim da ste dobro vidjeli sve to. Nažalost, bilo je tako. A nije
trebalo tako biti. Naime, sa svoje strane želim kazati da je Fakultet
islamskih nauka u Sarajevu nešto bez premca najvažnije i najznačajnije što se pojavilo u Islamskoj zajednici od kako je kao ovakva
osnovana 1882. godine. Pogledajte samo koliko vrijednih kadrova
– muftija, glavnih imama, univerzitetskih i srednjoškolskih profesora, novinara, javnih ličnosti, političara, književnika... – danas radi u
Islamskoj zajednici, ili, pak u BiH i u inostranstvu, a svršenici su FINa, ili su na njemu pohađali postdiplomske studije, magistrirali ili
doktorirali! Fakultet islamskih nauka u Sarajevu treba podržati u
tom njegovom pozvanju, obrazovanje i duhovnost koja se tu sedimentirala i koja tako blagotvorno zrači cijelom Islamskom zajednicom jeste jedno tako snažno i živo nasljeđe koje je vrijednije zlata.
Meni je uvijek bilo žao, i ostaće mi žao, da najviša hijerarhija
Islamske zajednice od 1993.-2012. nije bila posebno naklonjena Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Štaviše, nekada ga je i ignorirala.
Pa, molim vas lijepo, pogledajte samo koliko su profesori i nastavnici
sa FIN-a – Nakičević, Ramić, Karčić, Hafizović, Silajdžić, Latić, Bušatlić,
Kico, Neimarlija, Hodžić, Alibašić, Fatić... – objavili knjiga, prijevoda,
studija! Pogledajte to veličanstveno nasljeđe koje je nastalo za ovih,
evo sad će 40 godina! Nije lahko napisati vrijednu knjigu, niti je lahko
držati dostojanstvo istinske nauke. Mislim na onu nauku koja nije
ideologija, koja nije propaganda, koja nije ni jeftina “islamska galama”. Mene raduje da nova administracija Islamske zajednice polahko uviđa vrijednosti FIN-a. Nadam se da ćemo, ako Bog da, svečano
obilježiti 40 godina FIN-a 2017. godine.
18
Vjerske zajednice trebaju se miješati u nedaće
života, u one sektore života do čije bijede nije
doprla država
Islamska zajednica je najvažnija institucija bošnjačkog naroda, a reisu-l-ulema najvažniji vjerski autoritet za sve Bošnjake.
Jedna od čestih primjedbi koje su se upućivale prijašnjih godina
bilo je uplitanje u politiku, korištenje džamijskih prostora u političke svrhe. Međutim, budući da se politika tiče i vjerničke populacije čini se da se niti jedna vjerska zajednica ne može posve distancirati od nje. Po Vašem mišljenju, gdje je prihvatljiva granica?
Uvijek sam na ovakva pitanja koja su mi postavljana odgovarao, manje ili više, ovako… Prvo, vjerske zajednice trebaju se miješati u nedaće života, u one sektore života do čije bijede nije doprla
država. Vjerske zajednice mogu razviti svoje “mreže milosti” i priteći upomoć ljudima sa margine života. Drugo, ne postoji “apotekarska vaga” pa da vi precizno znadete, ili precizno izmjerite, koliko se
PREPORODOV JOURNAL 165
INTERVJU
Meni je uvijek bilo žao, i ostaće mi žao, da najviša hijerarhija Islamske zajednice od 1993.2012. nije bila posebno naklonjena Fakultetu
islamskih nauka u Sarajevu. Štaviše, nekada ga
je i ignorirala. Pa, molim vas lijepo, pogledajte
samo koliko su profesori i nastavnici sa FIN-a
– Nakičević, Ramić, Karčić, Hafizović, Silajdžić,
Latić, Bušatlić, Kico, Neimarlija, Hodžić, Alibašić, Fatić... – objavili knjiga, prijevoda, studija!
Pogledajte to veličanstveno nasljeđe koje je
nastalo za ovih, evo sad će 40 godina! Nije lahko napisati vrijednu knjigu, niti je lahko držati
dostojanstvo istinske nauke. Mislim na onu
nauku koja nije ideologija, koja nije propaganda, koja nije ni jeftina “islamska galama”. Mene raduje da nova administracija Islamske zajednice polahko uviđa vrijednosti FIN-a. Nadam se da ćemo, ako Bog da, svečano obilježiti
40 godina FIN-a 2017. godine.
neka tradicionalna vjerska zajednica “mnogo” umiješala u politiku
parlamenata ili vlada, nema “apotekarske vage” koja pokazuje da
se ona “malo” umiješala. S druge strane, postavlja se i pitanje ko je
ta instanca pa da nam odredi “količinu” miješanja u politiku.
Naravno, razumijem intenciju vašeg pitanja, i imam mnogo
simpatije za takva pitanja. Smatram da je danas daleko važnije raspravljati o “kvalitetu” miješanja u politiku od strane vjerskih zajednica. Svi smo mi svjedoci da se Islamska zajednica u BiH miješala
u politiku sve tamo od 2000. do 2012., ali je to bilo nekvalitetno,
svakodnevno miješanje u politiku, kritikovanje svega postojećeg.
Ono je proizvodilo mnogo buke, dreke, galame, prašine od koje se
kašlje... S druge strane, kad jedna vjerska zajednica radi, kad svakodnevno bdije nad svojim institucijama, kad u skladu sa savremenim standardima i kvalitetno širi svoje humanitarne, socijalne,
obrazovne i karitativne djelatnosti, to je po meni jedno izvanredno
miješanje u politiku.
Evo još jednoga primjera, volio bih da ga krupno istaknete na
stranicama “Journala”. U mahali u Sarajevu gdje ja stanujem ima,
sve ukrug tri ili četiri minute šetnje, najmanje pet izvanredno lijepih džamija, sa malim dvorištima, lijepim parkovima. Te džamije
tokom dana, napose izvan ramazana, niko ne posjećuje, nema tu
klanjača. Zašto se, uz mala novčana ulaganja, zadnji “nemolitveni”
dijelovi tih džamija ne iskoriste i kao mala obdaništa, sa lahkim,
pokretnim inventarom? Vjerujte mi, ništa se od dostojanstva tih
lijepih džamija ne bi oskrnavilo. Ili, pak, Sarajevo, a i drugi gradovi
u BiH, i ljeti i zimi imaju sve više turista. Zašto se ne bi kulturni sadržaji i predavanja na različitim jezicima – engleskom, njemačkom,
francuskom, španjolskom, ruskom... – ponudili i u predivnim prostorima mahalskih džamija u Sarajevu. Eto, tu bi ti “teološki vodiči”
našli posao. Za ovo treba samo malo volje, ali čvrste volje.
Znam, naravno, da će se javiti otpori ovim prijedlozima. Kad
god putujem Bliskim i Srednjim istokom, tamo vidim kako stotine
ljudi spava u velikim džamijama, onako, kao sirotinja – i niko ih ne
dira. Niti iko smatra da su time džamije oskrnavljene. A u nas, ako
želite da po ćilimima prostrete najlone, pa da uvedete turiste i održavate predavanja o, npr. arhitekturi Sarajeva, naći će se na stotine
mudrosera koji će to osporavati.
SRPANJ 2014.
U jednom od prethodnih intervjua u “Journalu” osvrnuli smo se
na svojevrsni proces klerikalizacije ili “hodžizacije” Islamske zajednice, a kao drastičan primjer naveli primjer novoizabranog sastava
Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, u kojem nema niti jedne osobe izvan imamskih struktura – sve imam do imama, muftija do
muftije… Može li postojati kvalitetna Islamska zajednica bez čestitih muslimana izvan zvaničnih struktura i zaposlenika?
Već ste iz mojih prethodnih odgovora naslutili da sam ja za jednu otvorenu Islamsku zajednicu. Zajednica znači u sebi zajedništvo.
A šta je zajedništvo u Islamskoj zajednici? To je dobrovoljno pripadanje vrjednotama koje ona promovira, njezinoj tradiciji, pozvanju, vjerovanju. Ne može postojati nešto što bi se svelo na “profesionaliziranje vrjednota” na način da imami i hodže s jedne strane
postanu vlasnici tih vrjednota koje promovira Islamska zajednica.
Naprotiv, vrjednote i vrijednosti Islamske zajednice su vrjednote i
vrijednosti svih.
To je pravo pripadanje Islamskoj zajednici. Iz tog pripadanja
treba se afirmirati i samo upravljanje zajednicom, u kome učestvuju svi. Dobro se sjećam akademika Hamdije Ćemerlića, on je u 70im i 80-im godinama 20. stoljeća bio predsjednik Vrhovnog sabora
Islamske zajednice u SFRJ. U svojim intervjuima Ćemerlić je promovirao jedno takvo, inkluzivno zajedništvo Islamske zajednice. Ali i u
praktičnom životu Zajednice. Recimo, na FIN-u – tada se zvao
Islamski teološki fakultet – radili su i “svjetovni” intelektualci, npr.
profesor dr Midhat Riđanović, profesorica Azra Saračević. K tome,
profesor Ćemerlić je i tada tražio organsku vezu Islamske zajednice
sa muslimanskim narodom.
Evropski muslimanski intelektualci trebaju se
probuditi i raditi na korist naše domovine Evrope
Jedno pitanje se nameće kao nezaobilazno u kontekstu EUintegracija, a to je pitanje institucije tzv. europskog muftije. Kakvo je Vaše mišljenje o tom prijedlogu?
Ja smatram da već ima i postoji evropski muftija, to je sam bosanskohercegovački reisu-l-ulema. Danas je to reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, prije je to bio reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić. Mi
19
INTERVJU
tu instancu, tu instituciju već imamo, jer mi smo evropski muslimani, mi smo muslimani u Evropi, mi smo muslimani Evrope. U tu instituciju uloženo je mnogo znanja, tradicije, tumačenja, profiliranja, mnogo toga još, to je naprosto i naš, ali i evropski muftija.
Kako ocjenjujete odnos Europe prema europskim muslimanima, tj. onim muslimanima koji žive u europskim zemljama? Poznato je u Europi sve više jačaju ultradesničarske i antiimigrantske
stranke i pokreti koji od Europe žele načiniti “društvo slobodno od
stranih kultura”. Često putujete i u različitim ste kontaktima. Kakva
su iskustva bosanskih muslimana? Jača li islamofobija?
Evropski projekt nakon 1945. je jedan dobar i pozitivan projekt.
On promovira jednu inkluzivnu Evropu. Ta otvorena Evropa primila
je na milione muslimana, prije svega iz ekonomskih razloga. Ali,
potonjih decenija ta Evropa se suočava i sa svojim, autohtnim muslimanima, ne mislim time samo na nas, muslimane Balkana, već
mislim na sve brojnije muslimanske zajednice u “pravim evropskim
zemljama” – u Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, itd. Vidite,
evropska scena često sklizne “udesno”, ali trebamo biti svjesni da
u samoj današnjoj Evropi postoje mehanizmi, domaći mehanizmi,
protiv desničarske Evrope.
Eh, sada, šta je sa nama muslimanima i kako sudjelovati u Evropi,
u/na njezinoj često promjenljivoj i moderniziranoj sceni. Vidite, potrebna je jedna naša evropska muslimanska think tank mreža, dijelom ona već postoji. Ta think tank mreža ne treba posmatrati Evropu
kao nešto “što nije naše”, već kao našu domovinu, rekao bih dragu
domovinu kojoj pripadamo. Potrebno je učestvovati u profiliranju
svoje domovine, nije to nikada završen, a niti savršen proces. Islamofobije će uvijek biti, važno je održati u budnosti temeljne evropske
institucije da reagiraju protiv islamofobije, antisemitizma, itd. Za sve
ovo neće nam stići rješenja ni iz Arabije, ni iz Perzije, ni iz Turske. Mi,
evropski muslimanski intelektualci, trebamo se probuditi i raditi na
korist našu – i na korist naše domovine Evrope.
Neki za Bošnjake kažu da smo za Zapad previše, a za Istok
premalo muslimani. S druge strane, prijašnjih godina se često
mogao čuti pojam “bosanski islam”, kao primjer nečega dobrog,
tolerantnog, prihvatljivog. Što bosanski muslimani mogu ponuditi današnjoj Europi i svijetu, možemo li biti most između Zapada i
islamskog svijeta?
Bosanski islam, balkanski islam, sve to nije ništa bogohulno, nije nikakvo izmišljanje nekog “novog” ili nekog “instant” islama. Kad
kažemo “bosanski islam” mi naprosto mislimo na ovdašnje zavičajno, kulturno i civilizacijsko očitovanje islama. Nedavno sam za časopis “Diwan” objasnio ponešto iz “bosanskog islama”. Islam u
Bosni i Hercegovini karakterizira nekoliko specifičnih značajki –
vjerskih, kulturnih i civilizacijskih.
Prvo, islam je ovdje nekoliko stoljeća postepeno rastao kao jedan “urbani islam” u vjerski razuđenoj i u nekim periodima “vjerski
trusnoj” sredini. Tačno je, naime, da se u BiH islam širio i po selima,
među nomadima i stočarima, ali je magistralno tumačenje islama
dolazilo iz gradskih i urbanih medresa, a sve te bosanske medrese
bile su itekako pod utjecajem carigradskih medresa i njihovih školskih programa.
Drugo, islam u BiH poprimio je mnoge sinkretičke karakteristike ovdašnjih predislamskih vremena. Neki predislamski, često kršćanski ili “heretički”, vjerski elementi su površno ili po dubini “islamizirani”. Npr. osim u džamijama i kućama, namaz se klanja(o) i
kraj izvora rijeka, na visovima planina, kraj pećina, itd. Mi u BiH
imamo primjere “islamskih pro/ljetnih procesija”, te procesije nosimo iz nekog oblika amalgamiranog kršćanstva u kojem su živjeli
20
neki naši pra-pra-pra-pra djedovi. “Sinkretizirani islam” u BiH je
itekako vezan za bosanskohercegovačko tlo, mnogi lokaliteti imaju
vjersku i islamsku “radijaciju”, mislim ovim na lokalitete “kišnih dova”, “solsticijskih dovišta” – Ajvatovica, Vrelo Bune kod Mostara,
itd. – kao i na mnoge lokalitete mevludskih teferiča. Svi ti fenomeni
poznati su već stoljećima. O njima je posebno detaljno pisao Muhamed Hadžijahić.
Treće, islam u BiH je bio otvoren prema sufizmu, tekijama, hanikasima, dervišima, tu se slijedio opći pravac i opredjeljenje
Osmanskog carstva. Islam u BiH u najširim platnima vremena nije
bio “puritanski” islam tipa “čistunskog islama” iz nekih drugih krajeva. To znači da bosanskohercegovački islam tokom najširih vremenskih dionica nije bio redukcionistički islam, već jedan inkluzivistički islam.
Četvrto, sve od 1878. godine bosanskohercegovački muslimani
žive u sekularnim “državnim sredinama”, takvo življenje pod sekularnim sistemima je, uz početne poteškoće, prihvaćeno kao normalno, a sama vjera islam, pa i islam kao kultura, islam kao civilizacija, islam kao običajnost, očuvani su u sekularnom državnom i
društvenom ozračju.
Pred nama je danas velika zadaća da se pripremimo na/za tumačenja islama u kontekstu nadolazećih ideologija Evropske unije.
Kontekstualna tumačenja svake vjere su vrlo bitna, ona otupljuju
oštrice grubih i rigidnih predstavljanja vjere. Kad je posrijedi naša
vjera – islam, takva odgovorna i znalački profilirana tumačenja na
ovim prostorima islamu će osigurati svježu kontekstualnost.
Nadalje, bosanskohercegovački islam je, na jedan bezbolan način, izbjegao prakticiranje nekih šerijatski, inače, dopuštenih stvari.
Recimo, naši preci su vrlo elegantno izbjegli prakticiranje braka
među srodnicima. U nas se nikada ne uzimaju djeca od dva brata ili
od dvije sestre, ili djeca od sestre i brata – u BiH, pa i na Balkanu,
takvo što je nezamislivo! A tako nije u nekim arapskim islamskim
sredinama, ili u drugim azijskim i afričkim tradicionalnim muslimanskim društvima. Pa i poligamija, koju šerijat dopušta kao jednu
iznimnu mogućnost, u Bosni nije bila nikada prihvaćena od širokog
sloja bosanskohercegovačkih muslimana. Sve to dovoljno govori o
tome ko su bili naši pra-pra-pra-pra preci. I govori o posebnostima,
ali i punovažnosti, našeg življenja islama u BiH.
Glavni uzrok međumuslimanskih sektaških sukoba
je plemensko tumačenje islama
Početkom 2011. godine širom Sjeverne Afrike i Bliskog istoka
počela su revolucionarna događanja koja su u medijima i nekim
političkim krugovima nazvana “arapsko proljeće”. Tri godine kasnije, zbog krvoprolića i brutalnog rata u Siriji, ekonomske nestabilnosti, političkih previranja i sigurnosnog kaosa u postrevolucionarnim zemljama, mnogi smatraju da se radi o “arapskom sumraku” ili “arapskoj zimi”. Kakva su Vaša razmišljanja o događanjima u Libiji, Tunisu, Egiptu, Siriji, Iraku i drugim zemljama?
Vjerujte mi da ja često ne mogu da spavam kad vidim sva ta
zvjerstva na Bliskom i Srednjem istoku. Većina tih zvjerstava događa
se u arapskoj kulturnoj zoni, većina ih je obilježena međumuslimanskim sukobima. Dakako, tu su i dugotrajni izraelsko-arapski sukobi,
tu je krvava Gaza pod zulumom izraelske države, tu su još i užasna
osnivanja “islamskih halifata”, i nakon njihova osnivanja potoci krvi,
protjerani muslimani, protjerani kršćani, protjerane manjine, jezidije
npr.. Život čovjekov na Bliskom i Srednjem istoku jeftiniiji je od života
jednoga horoza. Sve je to teško podnositi, sav taj zulum koji nam
dolazi u svakodnevnim televizijskim slikama, i to već godinama iz Li-
PREPORODOV JOURNAL 165
INTERVJU
U mahali u Sarajevu gdje ja stanujem ima,
sve ukrug tri ili četiri minute šetnje, najmanje
pet izvanredno lijepih džamija, sa malim dvorištima, lijepim parkovima. Te džamije tokom
dana, napose izvan ramazana, niko ne posjećuje, nema tu klanjača. Zašto se, uz mala
novčana ulaganja, zadnji “nemolitveni” dijelovi tih džamija ne iskoriste i kao mala obdaništa, sa lahkim, pokretnim inventarom? Vjerujte mi, ništa se od dostojanstva tih lijepih
džamija ne bi oskrnavilo. Ili, pak, Sarajevo, a
i drugi gradovi u BiH, i ljeti i zimi imaju sve
više turista. Zašto se ne bi kulturni sadržaji i
predavanja na različitim jezicima – engleskom, njemačkom, francuskom, španjolskom, ruskom... – ponudili i u predivnim prostorima mahalskih džamija u Sarajevu. Eto,
tu bi ti “teološki vodiči” našli posao. Za ovo
treba samo malo volje, ali čvrste volje.
bije, Egipta, Jemena, Sinaja, Gaze, Palestine, Izraela, Libana, Sirije,
Iraka... Spisak je dug, bolan, pesimističan, strašan.
Vi, naravno, od mene očekujete da ja štagod pametno kažem o
svemu tome. A šta da kažem? Ima li pameti, ima li uma, da protumači sve to bezumlje, rekao bih divljaštvo najgore vrste? Vidite,
kad su posrijedi međumuslimanski sektaški sukobi rekao bih samo
sljedeće… Tamo, na Bliskom i Srednjem istoku ima na hiljade medresa, ima na stotine univerziteta. Imate na hiljade i hiljade džamija. Tu se, u svim tim medresama, učilištima i džamijama, tumači
islam. Rezultat koji sada vidimo jeste da se ljudi biju i kolju po liniji
“šiije – sunije”, “fundamentalisti – sekularisti”, “vojska – narod”,
itd. Odbijemo li naftne i političko-strateške razloge za klanje, moramo doći i do onog malog broja procenata koji idu na račun same
muslimanske krivice i muslimanske odgovornosti.
Odakle krenuti da se sve to zaustavi? Potrebno je da vjerski i humanistički intelektualci, i muslimani, i kršćani i jevreji na Bliskom i Srednjem istoku iniciraju jedan projekt mira. Bolje je to učiniti što prije. Treba proglasiti taj projekt mira – i predložiti ga u jednoj dobroj namjeri. A
trebamo vjerovati da će Dragi Bog pomoći da se mir realizira.
Jedan od rezultata tzv. arapskog proljeća je širenje unutarmuslimanskog sukoba između sunita i šiita, potenciranje sektaških
podjela i nevjerojatan žar i okrutnost u međusobnim borbama. Što
je uzrok takvim podjelama i otvorenoj mržnji, upravo nevjerojatnom sektaškom divljaštvu u današnjem muslimanskom svijetu?
Glavni uzrok međumuslimanskih sektaških sukoba je jedno plemensko ili tribalno tumačenje islama. Ono je naročito prisutno u
arapskim tradicionalnim društvima. Naime, tokom kolonijalizma
medrese nisu doživjele normalan proces osavremenjivanja i “moderniziranja”, došlo je do potiskivanja klasične univerzalne islamske
matrice u obrazovanju, muderisi su se povukli u sebe, u davno napisane knjige. Koncept jedne otvorene škole Muhameda Abduhua doživio je poraz, poruke iz njegova komentara Kur'ana su zanemarene,
pustinjski šejhovi su preuzeli voditi kolo, režimi ih nisu dirali – jer,
zauzvrat, ni šejhovi nisu dirali režime – i sada imamo to što imamo.
U samoj Siriji vi više ne znate ko koga ubija, niti znate za razloge
– mako za ubijanje može biti ikada ikakvih razloga. Ja sam nedavno,
ima možda nepuna godina napisao jedan tekst u “Preporodu” pod
SRPANJ 2014.
naslovom “Mošuz hazreti Fatime, ali i mošus hazreti Aiše”. Tu sam,
tim naslovom koji je metafora, pozvao na pomirenje šiija i sunija.
Tekst poziva na mir, ništa više. Tekst osuđuje prolijevanje krvi, ništa
više. Ali, da samo znate kakve sam sve pogane poruke dobio. Tamo
mi neki kažu kako sam ja “američki čovjek” jer pozivam “američkom
konceptu mira”, itd. Smučilo mi se, povraćao sam. Da od 1992.1996. nisam postao tvrd na suzi, plakao bih, noćima bih plakao.
Ponovo ću citirati profesora Mustafu Spahića… On je nedavno
izjavio kako muslimani međusobno ratuju “Kur’anom protiv
Kur’ana (u smislu interpretacije), sunetom protiv suneta, hadisom
protiv hadisa, fikhom protiv fikha, mezhebima protiv mezheba”.
Nakon ovogodišnjeg međusobnog brutalnog pokolja pobunjeničkih formacija u Siriji dodao bih i – “mudžahidom protiv mudžahida”. Vaš komentar?
Moj komentar je sljedeći… Daj Bože da za 20 godina ne budemo gledali kako se iz šehidskih mezarja u Siriji vade kosti i izvoze u
šleperima u neke treće zemlje, da se od njih prave šamponi ili da se
melju u “koštano brašno” za tov peradi. O tome sam upravo govorio u svome tekstu “Mošus hazreti Fatime, ali i mošus hazreti Aiše”.
Rekao sam tamo, između ostalog, da sam uvjeren da me sjećanja
ne varaju – krajem decembra 1996. godine gledao sam na BBC-iju
morbidnu vijest koja je počinjala pitanjem: “Did people in Afghanistan dig up bones for money? (Da li su ljudi u Afganistanu iskopavali kosti za pare?)”.
Naravno, kosti u ovoj vijesti jesu ljudske kosti, to jest, kosti šehida Afganistanaca i tzv. internacionalnih mudžahida i ratnika, ili
uglavnom njih, poginulih u odbrani Afganistana od sovjetske okupacije s kraja 1979. godine naovamo. Takvih je grobalja tamo koliko vam je volja. Kako sam vidio iz ove BBC-ijeve vijesti, jedan cjeloviti ljudski skelet prodavao se za 12 rupija. Po tadašnjem kursu, za
četiri prodana šehidska skeleta mogao se dobiti okruglo jedan
američki dolar! A za jedan američki dolar tada se u Kabulu mogao
kupiti jedan oveći komplet dječijih pelena za jednokratnu upotrebu. Kuda su išle ove iskopane, pa potom prodate šehidske kosti?
Odgovor je, također, morbidan. Kosti su bile isporučivane tvornicama za spravljanje koncentratske hrane za farme i industrijske komplekse koji uzgajaju perad, a sve to u Islamskoj Republici Pakistan!
21
INTERVJU
Glavni uzrok međumuslimanskih sektaških
sukoba je jedno plemensko ili tribalno tumačenje islama. Ono je naročito prisutno u
arapskim tradicionalnim društvima. Naime,
tokom kolonijalizma medrese nisu doživjele
normalan proces osavremenjivanja i “moderniziranja”, došlo je do potiskivanja klasične univerzalne islamske matrice u obrazovanju, muderisi su se povukli u sebe, u davno
napisane knjige. Koncept jedne otvorene
škole Muhameda Abduhua doživio je poraz,
poruke iz njegova komentara Kur'ana su zanemarene, pustinjski šejhovi su preuzeli voditi kolo, režimi ih nisu dirali – jer, zauzvrat,
ni šejhovi nisu dirali režime – i sada imamo to
što imamo.
Ovu strašnu vijest o sramotnoj trgovini ja sam tada čuo i pogledao, ali nekako brzo i gorko smetnuo s uma. Dva su glavna razloga
zašto sam postupio tako. Prvi, tada su moje oči bile prezasićene ljudskim kostima, jer u Bosni i Hercegovini su se baš u to vrijeme počele
iskopavati masovne grobnice i, kako mediji obično kažu, kosti i smrtni ostaci počeli su se dostojanstveno sahranjivati. Drugi razlog zašto
sam potisnuo ovu BBC-ijevu vijest nahodi se u tome što sam, makar
izdaleka, reagirao “muslimanski”. Imao sam, naime, u vidu i realnu
mogućnost da nama, muslimanima, taj “zapadni BBC” nešto podlo
podmeće, da “nas muslimane” tako BBC želi dodatno ocrniti. A mi,
naravno, nismo takvi. Zna se, a i vjerujemo, da nismo takvi.
Ali, na svijet je uskoro došla 1998. ili 1999. godina Gospodnja.
Na ambicioznoj al-Jazeeri – koliko se sjećam i na NBC-iju – vidio
sam vijest u trajanju od dvije ili tri minute… Afganistanska djeca
rumenih obraza nose ljudske kosti u sepetićima i u vrećama, potom kosti razvaguju, pa ih sasipaju kao suha ogrijevna drva u parkirane šlepere. Čuje se veseli dječiji žamor i nevina graja, jer se prodaja ljudskih – šehidskih – kostiju odmah kešira, pare se broje na
licu mjesta, trgovina je unosna, prođa je vidljiva! Sve “pošteno”, iz
ruke u ruku, yeden bi yedin – kako bi kazali stručnjaci za šerijat. A
oni parkirani šleperi te ljudske kosti voze u tvornice šampona –
opet direktno u Islamsku Republiku Pakistan! Sada nisam imao kuda, sumnji nije bilo mjesta. Jer, vijest je emitovana na “našoj muslimanskoj” al-Jazeeri.
Istina, pretpostavlja se da porijeklo ovih kostiju sada nije imalo
samo rusko-sovjetske okolnosti, već se radilo o šehidima iz beskrajnih međumuslimanskih sukoba u Afganistanu oko “pravoga islama”
i prave zajednice, to jest oko vrle i kreposne “islamske države”.
Nepotrebno je spominjati da u toj nesretnoj afganistanskoj zemlji sunitski talibani – “pravi muslimani” – već godinama napadaju
druge sunite – “neprave muslimane” ili “muslimane s falinkom”! I
u samom Pakistanu već nekoliko potonjih godina talibani ili “pravi
muslimani” napadaju “neprave muslimane” – šiije, sufije, sekularne sunije, itd. A i ovi, onda, uzvrate ponekada njima. Tako džamije
i džemati lete u zrak, baš kao i tekije, hanikasi, turbeta, drevni mauzoleji i mezarovi evlija. Propagandisti “pravoga islama” na taj način svakodnevno vrše čišćenje povijesti, odstranjuju novotarije, higijeniziraju narodne ili pučke tradicije islama, ugone mlitave muslimane “u suru”. Jednom riječju, oni su ti jedini koji znaju kako izgleda prava vjera u Boga, svi drugi su nevjernici i pokvareni ljudski
šljam vrijedan trijebljenja i ubijanja!
22
Mnogi su se muslimani danas okrenuli protiv Musa,
Isa i Muhammeda, a.s.
Nedavno je od strane al-Qa'edinog ogranka ISIL-a proglašen
tzv. Islamski halifat. Za novog “halifu” izabran je ISIL-ov čelnik
Abu Bakr al-Baghdadi, koji se želi predstaviti kao “vođa svih muslimana”. Svakodnevno smo na You Tubeu svjedoci brutalnih postupaka njegovih sljedbenika – masovnih egzekucija neistomišljenika muslimana, odsijecanja glava, razapinjanja na križeve… Totalni kaos, more krvi, brda ubijenih – muslimani protiv muslimana, Sifin do Sifina. U znatnom broju stradaju i kršćani, kao i druge
vjerske zajednice. Kakvo je Vaše mišljenje o pokušaju uspostave
halifata, a naročito o primijenjenim metodama?
Rekao bih da se već odavno primjećuje u arapskoj kulturnoj zoni islama da mnogi muslimanski intelektualci i alimi ne znaju kako
se umno i pametno ophoditi sa svojom prošlošću. I to osnivanje
tzv. halifata jeste bolan dokaz tome. To osnivanje halifata bilo bi
jako dobra prilika za humor i smijanje, da nije tolike krvi, užasa,
smrti, progona, stradanja, jada i bijede. Cijeli svijet je zadeveran
zlima tog navodnog halifata.
Vidite, još je Egipćanin Muhammed Abduhu, koji je umro 1905.,
slavni komentator Kur'ana, objasnio da muslimani trebaju ustanoviti razlike između “islamskih ideja” ili načela, s jedne, i “njihove
povijesne realizacije”, s druge strane. “Povijesne realizacije” ideja/
načela islama se mijenjaju, te realizacije ne smiju zadobiti oreol
svetoga. Recimo, mnogi tvrde da islam ima ideju/načelo pravde,
pravda je važna ideja/načelo islama. Nekada su halifati bili mehanizmi ili okviri realiziranja ideje pravde. Međutim, halifati su propali, potrošeni su, iskvarili su se, halife su bile ogrezle u uživanjima,
imali su hareme i stotine žena u njima, itd. Međutim, pravda nije
trebala propasti, kao islamsko načelo trebala je biti sačuvana. Trebalo je da muslimani pristupe osavremenjivanju svojih društvenih
institucija. Jer, pravdu mogu provoditi i savremeno organizirane
političke partije, zatim savremeni parlamenti, pa savremeno organizirani predsjednički sistemi, vlade, itd.
Pogledajte Njemačku, ona nema halife niti halifata, ali socijalna
politika je pravedna, penzije i razne vrste drugih prinadležnosti daju se zakonito, ali i pravedno. Tako je i u mnogim drugim evropskim
zemljama, iako nisu ni islamske, niti imaju halifu.
Profesor Fikret Karčić je, još davno, pokazao u svojoj izvanrednoj knjizi “Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma” da su
PREPORODOV JOURNAL 165
INTERVJU
muslimanska društva počela propadati kad su muslimanski predvodnici pobrkali “islamske ideje” sa njihovim “povijesnim realizacijama”. Muslimanska ulema i predvodnici su mislili da su i same
“povijesne realizacije” islama nešto vječno. Tako su mnogi muslimani postali mukallidi držeći se nekadašnjih “povijesnih realizacija” iideja islama, a nisu se trudili da razotkriju nove načine “savremenih realizacija” mnogih ideja svoje islamske vjere.
I tu su razlozi – dakako, ne svi – pa imate sve te karikaturalne i
krvave uspostave halifata. Naravno, od tog halifata nema ništa, u
povijesti nema ništa na “abra-kadabra” način. Samo će biti šteta,
velika i golema šteta.
Mnogi smatraju da je ISIL antimuslimanski projekt izraelskog
MOSSAD-a s ciljem blaćenja islama i muslimana, stvaranja nepomirljivih unutarmuslimanskih razlika. To je nedavno potvrdio i
Edward Snowden. S druge strane, muslimani na svim meridijanima
su zbunjeni i često ne znaju kako se odrediti prema takvim zbivanjima, naročito kada se uzmu u obzir određeni Poslanikovi, a.s., hadisi koji govore o vremenu pred dolazak Dedžala/Antikrista.
Dozvolite da budem jasan. Prvo, uvijek se moćni i snažni drže
pravila “zavadi pa vladaj!” ili “zavedi pa vladaj!”. Izrael tu nije
iznimka, ni Amerika nije iznimka. Pa, molim vas, i Osmanska imperija je, kad je bila moćna, zavađala kršćanske evropske države i huškala ih jedne na druge. Drugo, i prije Izraela muslimani su bili do
krvi zavađeni. Podsjećam, nisu li arapske i beduinske oružane formacije barutom dizale u zrak hidžasku željeznicu kojom je Osmanska imperija htjela saobraćajno, i na savremen način, integrirati
Bliski i Srednji istok?! Treće, niko vas ne može zavađati niti ugoniti
u smutnju ako vi to nećete. Nikakav Izrael ne može svađati bilo
koga, ako taj drugi ne želi da bude posvađan.
I četvrto, možda i najvažnije… Ne treba muslimanima dolaziti
nikakav Dedžal, mnogi su muslimani danas sam taj Dedžal! Mnogi
su se muslimani danas okrenuli i protiv Musa, alejhiselama, i protiv
Isa, alejhiselama, i protiv Muhammeda, alejhiselama. Ko god od
muslimana ruši crkve i džamije, i u njima ubija ljude, djecu, žene,
taj je protiv Musaa, Isaa i Muhammeda, a.s.! Kako bih volio da muslimanski alimi, pisci, intelektualci i umni ljudi dignu svoj glas protiv
ovog barbarstva koje se odvija pred našim očima!
Anatemizam i tekfirizam stvorili su režimi i njima
poslušne vjerske i druge elite
Možemo li nakon ovih događaja više ikada govoriti o jedinstvu Ummeta? Da li je jedinstvo muslimana samo nedosanjani
san i utopija, posebno u svjetlu jačanja pogubne ideologije anatemizma i tekfirizma među muslimanima?
Jedinstvo Ummeta postoji, ali jedino na emocionalnoj i elementarnoj vjerskoj ravni. Hadž je, recimo, dokaz tog emocionalnog
pribježišta i jedinstva na ravni pobožnog ridanja. Muslimanska sirotinja diljem meridijana i paralela zemaljske kugle emocionalno je
povezana. Ima jedan jedinstveni obični duhovni tonalitet koji ih
povezuje.
Spomenuli ste anatemizam i tekfirizam. Mislim da te opasne
ideologije nije stvorio obični muslimanski narod, već režimi i njima
poslušne vjerske i druge elite. Vidite, učestvovao sam na mnogim
simpozijima, susretima i zasjedanjima koja tragaju za međumuslimanskim pomirenjem i na neki način ga profiliraju. Sa mnogih takvih susreta odu miroljubive poruke, npr. da su sunije, šije, zejdije,
malikije, hanbelije, šafije, hanefije, ismailije... da su to sve muslimani i da trebaju da prestanu međumuslimanska trvenja i krvoprolića. Ali, nažalost, sve to ostanu magle, a Bliski istok gori li gori!
SRPANJ 2014.
Kada govorimo o jedinstvu Ummeta onda je jedna od nezaobilaznih konsenzualnih točaka bila podrška palestinskom narodu.
Pojas Gaze je u proteklih mjesec i pol dana doživio još jednu brutalnu izraelsku agresiju. Jedino je Iran otvoreno stao iza Palestinaca, dok su druge muslimanske bliskoistočne zemlje “mudro”
šutjele. Tu i tamo poneka dova – i to je sve, bez konkretne podrške… Što za muslimane treba značiti Palestina, Kuds/Jeruzalem,
džamija Al-Aqsa?
Vidite, pratio sam zulum Izraela nad Gazom. To je strašno, to
pamet ne može podnijeti. Pratio sam, potom, izjave Noama Chomskyog, Ilana Pappea, i mnogih drugih iz reda “jevrejske uleme”. Ljudi sa stavom danas, kao i u prošlosti, znaju da Bog sve trpi na zemlji, razne oblike vjerovanja ili nevjerovanja, razne vrste govora ili
šutnje, razne modalitete filozofija, teologija, ezoterizama, egzoterizama, itd. Ali, jedino što Bog doista ne trpi jeste zulum. Kad-tad
zulumu dođe kraj. Kad-tad potlačeni dobije satisfakciju. Mnoge žrtve holokausta su doživjele suđenja nacistima. Mnogi Srebreničani
doživjeli su suđenja Miloševićevoj i Karadžićevoj politici i vinovnicima tog strašnog genocida.
Nadam se da će među “jevrejskom ulemom” stasati vrlo brzo jedna kritična i utjecajna grupacija koja će priznati muslimanska osjećanja
spram Palestine, Kudsa/Jerusalema, al-Aqsa džamije... I uvažiti ih. Mislim da će vrlo brzo doći vrijeme pa će “jevrejska ulema” i “palestinska
ulema” objelodaniti projekte zajedničkog života i epohe mira. Politika
Sharona, Natanyahua i sličnih ne može trajati vječno.
A muslimanske zemlje koje vi spominjete u vašem pitanju, i njihova šutnja spram Gaze, pokazatelj je na koliko velikim okeanima
pijeska stoje njihova zdanja i dvorci.
Nemam povjerenja ni u jedan univerzitet koji
predaje islam na način širenja galame o nekakvoj
slavnoj prošlosti
Svjedoci smo da se bliskoistočni sukob, u većoj ili manjoj mjeri, prelijeva i na muslimane s ovih prostora. Sjećamo se otvorenih
prijetnji profesoru Rešidu Hafizoviću, ne jedanput… S druge strane, kao da i kod imama dolazi do svojevrsne redukcije značaja
npr. četvorice pravednih halifa. U hutbama i vazovima se citiraju
Ebu Bekr, Omer i Osman, ali sve rjeđe čujemo mudre misli hazreti
Alije. Vaš komentar?
U ovom pogledu naša bosanskohercegovačka i naša balkanska
islamska tradicija je i danas aktualna i nimalo nije izgubila na svojoj
važnosti, duhovnoj, običajnoj, zavičajnoj, materijalnoj. Pogled naše
islamske tradicije na pravedne halife je inkluzivan, Ebu Bekr, Omer,
Osman i Alija jesu jednaki, jesu zajedno, jesu skupa, nisu jedan drugome suprotstavljeni. Štaviše, kad pogledate mnoge osmanske
džamije, na svodovima njihovih kubeta pridodat je i Hasan i Husejn. I to je taj mirni, blagi, lijepi inkluzivizam. Ja uvijek ističem da
mi, današnji muslimani, treba da unosimo mir među Drugove Božijeg Poslanika Muhammeda, a.s. Mi njih ne smijemo svađati, jer time svađamo sami sebe.
Bošnjaci su, barem do prije 20-ak godina, pripadali hanefijskom mezhebu i maturidijskom akaidu. Sada imamo više različitih tumačenja islama u BiH, različitih pravnih škola, što unosi dodatnu konfuziju među bosanske muslimane. Koliko dobrog, a koliko lošeg je donijelo školovanje po različitim Islamskim fakultetima u svijetu?
Smatram da Islamska zajednica treba ostati na našoj tradiciji
tumačenja islama. I sam doprinosim toj tradiciji koliko god mogu.
Hanefijska tradicija u obredoslovlju i pobožnosti, maturidijska u
23
INTERVJU
vjerovanju i vjeroistinama, sufijska u ahlaku i narodnim ceremonijama – sve to u lijepoj korespondenciji sa pozitivnim stranama sekularne države i otvorenog društva. Eto, to je naš “živi islam”, kako
bi rekao profesor Ahmad Akbar – to je ono što mi trebamo razvijati u BiH i na Balkanu.
Rekao sam već ranije u ovom razgovoru s vama, na planu visokog islamskog obrazovanja Fakultet islamskih nauka izvršio je goleme pozitivne utjecaje i doprinio duhovnim bogatstvima koja su
neizbrisiva iz naših balkanskih društava. Jer, Fakultet islamskih nauka širi ilum i darove islamskih znanja, a ne širi nikakve propagandne ideologije. Ja nemam povjerenja ni u jedan univerzitet koji
predaje islam na način širenja galame o nekakvoj slavnoj prošlosti.
I ovom neredu koji danas vidimo na Bliskom i Srednjem istoku
mnogo su doprinijeli propagandisti sa tih i takvih “univerziteta”.
Imamo li dovoljno mudrosti i nacionalno-vjerske svijesti da ne
upadnemo u zamku međumezhebskog “živog pijeska” i podjela,
te oslabimo ionako tešku poziciju?
Imamo, jer imamo jedno veliko pripadništvo, a to je pripadništvo Islamskoj zajednici. A Islamska zajednica, reisu-l-ulema, muftije
i imami, te profesori islamskih fakulteta, trebaju dizati svoj glas u
odbranu naše tradicije, u odbranu našeg “bosanskog islama”.
Bošnjaci moraju stalno bdijeti nad boljitkom države
Bosne i Hercegovine
Prošla su skoro dva desetljeća od završetka rata u BiH, ali rat
kao da još uvijek traje. Kako iz današnje perspektive gledate na
ratne godine? Jesu li Bošnjaci izvukli pouke iz ratnih stradanja?
Ne slažem se sa pesimističkim tonom u vašem pitanju. Prije svega,
rat ne traje, sada je u BiH i na Balkanu mir. Možda je to negdje mršav
mir, ali je mir. A mir pruža šanse, oslobađa pozitivnu energiju među
ljudima. Vidite, naša nogometna reprezentacija je sprva ljeta učestvovala na Mundijalu u Brazilu, eto, i to je posljedica mira, ma kako on siromašan bio. Nadalje, Bosne i Hercegovina je sada činjenica, državna,
međunarodna, društvena, itd. To je nešto najvažnije, to je, uz mir koji
treba pomagati i svugdje ohrabrovati, veliki kapital, bogatstvo koje postaje svakim danom sve veće. A svi bosanskohercegovački problemi
neće se nikada riješiti. Uvijek je u BiH bilo toga povuci-potegni. Za sve
to treba sabura, a ne nervoze. Ipak, ja sam optimista.
Kako iz današnje perspektive gledam na ratne godine? Taj rat je
ono najstrašnije što se u BiH dogodilo. Većina ratova u BiH dođe
izvana, ali se mora priznati da uskoro postanu njezina uveliko unutrašnja stvar. Sve to strašno vrijeme 1992.-1995. bio sam u opkoljenom Sarajevu, kao i drugi gledao smrti u oči. Pa ipak, toga rata
trebamo se sjećati zarad mira u sadašnjosti i budućnosti. Na takvoj
platformi ja zagovaram dijalog sa svima u BiH.
Kad je riječ o Bošnjacima i vašem pitanju da li su Bošnjaci izvukli
pouke iz ratnih stradanja, mogu reći da je bolje to pitanje postaviti
elitama unutar Bošnjaka. Naime, smatram da bošnjačke političke
stranke, intelektualci, kulturna društva, ulema, Islamska zajednica,
itd., svi oni treba da baštine pouke, a najvažnija je pouka da bdiju
nad boljitkom države Bosne i Hercegovine. Nema savršenog stanja,
ni savršenog izvlačenja pouka. Ono što treba da ima među bošnjačkim elitama jeste stalno bdijenje nad BiH.
Protesti u BiH tokom veljače/februara 2014., koji su donijeli
nezapamćene nemire i demonstracije u većem broju gradova, pokazali su da je bosansko-hercegovačka politička scena prilično
tužna i tegobna. Da li je politička “elita” izvukla pouke iz februarskih događanja naroda? Jesu li poruke s Plenuma građana doprle
do centara političke moći?
24
Nemiri i demonstracije iz februara 2014. godine također su posljedica mira, siromašnog i posnoga mira u BiH. Da je, ne daj Bože, bio rat,
takve nemire ne bismo vidjeli. To je jedno. A drugo, mislim da je danas
glavna boljka bosanskohercegovačke političke scene dugotrajno boravljenje velikog broja političara na svojim funkcijama. Ima ljudi koji su
na svojim ili sličnim, a visokim političkim mjestima i mandatima, već
pet ili šest puta. Dvije decenije, pa i više, neki su u političkim visinama.
Zaludu su bile i mnoge izborne vrteške, oni su ostali tamo.
Fenomen februarskih demonstracija ogleda se, dakako, ponajprije u tome, u smanjivanju broja radnih mjesta, u rastu siromaštva. Ali, ne zaboravimo da su februarske demonstracije po sebi bile
tipične muslimansko-sirotinjske demonstracije. To svako znade, i
tzv. međunarodna zajednica to znade, svi to znaju, pa i vrapci na
grani. U startu su te demonstracije osuđene na neuspjeh zbog svoje “jednonacionalnosti”, zbog svoga “bošnjačkoga predznaka”.
Nadam se da neću biti pogrešno shvaćen ako kažem da je i kod
hrvatskog i kod srpskog narodnog korpusa bilo straha od tih demonstracija, ili su strahovali od onih koji su stajali iza demonstracija. Naravno, volio bih vidjeti mirne višenacionalno komponirane
demonstracije u BiH. Također, volio bih vidjeti i višenacionalno organizirane sindikate u BiH. Ako budemo pomogli miru u BiH, takvih
višenacionalnih mirnih projekata će biti, sigurno je da će ih biti.
Treba malo sačekati i osaburiti.
Kakve pouke iz tih demonstracija i nereda, pogotovo iz vandalskih paljevina, izvući? Ko je u bošnjačkom narodu elita, ili ko drži
neko pero koje potpisuje odluke, neka pristupi radu na ekonomskim, socijalnim, humanitarnim, karitativnim i sličnim programima.
Odmah neka radi. Ima stvari koje se mogu odmah uraditi. Recimo,
prije pet godina BiH je pet puta manje proizvodila malina i pet puta
manje ih je izvozila u Njemačku i EU. Danas BiH proizvodi pet puta
više malina i pet puta ih više izvozi.
Tešku ekonomsku i političku situaciju dodatno su usložile i katastrofalne poplave u većem dijelu zemlje. Što su mogući scenariji događanja u budućnosti? Ima li svjetla na kraju tunela?
Poplave su došle kao naručene onima koji žele političko erodiranje i urušavanje ove zemlje. Ali, mislim da poplave, i posljedice nakon njih, neće puhati u jedra destabiliziranju BiH. Ljudi odluke u ovoj
zemlji, kao i elite koje su na potezu, imaju šansu da pokrenu programe obnove. Drago mi je da se mogu prisjetiti poziva Islamske zajednice u BiH da svi mi, njezini zaposlenici, odredimo jedan procenat od
svoje plaće koji ide za sanaciju posljedica poplave. Vidio se impozantan broj ljudi koji su se odazvali ovom pozivu Islamske zajednice. To
pospješuje optimizam, daje obodrenje na sigurne korake.
Alija Izetbegović je bio sin svoga vremena
Od 1994.-1996. godine bili ste ministar obrazovanja i kulture
BiH. U tom ste periodu često kontaktirali s rahmetli predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Da li su sadašnja država Bosna i Hercegovina ono za što se rahmetli Alija Izetbegović borio i zalagao?
Sjećate li se njegovih razmišljanja?
Mislim da Alija Izetbegović ne bi bio skroz nezadovoljan današnjom Bosnom i Hercegovinom. Možda bi ga brinulo ekonomsko
stanje, naravno. Prema onome koliko sam ga ja poznavao, njemu
je bilo presudno važno da se BiH očuva u međunarodno priznatim
državnim granicama. Sve drugo smatrao je da treba ostaviti da uradi pamet budućih generacija. Na nekim susretima je i tokom rata, i
poslije, više puta govorio: “U ratu su glavni vojnici i generali, to jest,
po naravi stvari glavni su oni ljudi koji pucaju i, ovako ili onako,
ubijaju. General Mladić je, recimo, bio glavni u svome narodnom
PREPORODOV JOURNAL 165
INTERVJU
Dozvolite da budem jasan. Prvo, uvijek se moćni i
snažni drže pravila “zavadi pa vladaj!” ili “zavedi pa
vladaj!”. Izrael tu nije iznimka, ni Amerika nije iznimka. Pa, molim vas, i Osmanska imperija je, kad je bila
moćna, zavađala kršćanske evropske države i huškala ih jedne na druge. Drugo, i prije Izraela muslimani
su bili do krvi zavađeni. Podsjećam, nisu li arapske i
beduinske oružane formacije barutom dizale u zrak
hidžasku željeznicu kojom je Osmanska imperija
htjela saobraćajno, i na savremen način, integrirati
Bliski i Srednji istok?! Treće, niko vas ne može zavađati niti ugoniti u smutnju ako vi to nećete. Nikakav
Izrael ne može svađati bilo koga, ako taj drugi ne želi da bude posvađan. I četvrto, možda i najvažnije…
Ne treba muslimanima dolaziti nikakav Dedžal,
mnogi su muslimani danas sam taj Dedžal! Mnogi su
se muslimani danas okrenuli i protiv Musa, alejhiselama, i protiv Isa, alejhiselama, i protiv Muhammeda, alejhiselama. Ko god od muslimana ruši crkve i
džamije, i u njima ubija ljude, djecu, žene, taj je protiv Musaa, Isaa i Muhammeda, a.s.! Kako bih volio
da muslimanski alimi, pisci, intelektualci i umni ljudi
dignu svoj glas protiv ovog barbarstva koje se odvija
pred našim očima!
korpusu od 1992.-1995. Ali kada dođe mir, doći će drugi ljudi, doći
će vedriji tonovi.” Tako se Izetbegović nadao.
Mislim da je Alija Izetbegović u ovom pogledu imao pravo. I
današnja scena u Hrvatskoj i scena u Srbiji daju mu zapravo. Ulazak
Hrvatske u EU, kao i pristupanje Srbije u proces pregovora za ulazak u EU, po sebi su garancija da će i jedna i druga zemlja poštovati svoje međunarodne obaveze, a to za BiH znači da će njezini glavni susjedi poštovati njezine državne granice. Alija Izetbegović je
polagao velike nade i imao velika očekivanja od Evrope. Govorio je
da je Evropa još jaka, da je Amerika još jaka, te tu treba tražiti podršku za BiH. Podsjećao je da je upravo zapadna hemisfera presudno pomogla državnom afirmiranju BiH.
Mislim da griješe oni koji smatraju da je Alija Izetbegović nekakav staromodni “vjerski mislilac”, da je on nekakav “klasični musliman”, itd. Naravno, on je bio itekako svjestan svojih muslimanskih
korijena, ali sam se više puta osvjedočio da je on svome muslimanskom i islamskom nasljeđu pristupao dinamički, savremeno, ukratko, bio je sin svoga vremena.
Politički je bio mnogo bliže socijaldemokratiji koja ima makar
neka ufanja u narod. Zasigurno Alija Izetbegović nije bio desničar,
to mu je bilo itekako strano, a stran mu je bio i fundamentalizam
bilo koje vrste. Sjećam se da je, kad je držao jedno predavanje na
forumu Udruženja ilmije, rekao: “Borite se protiv gluposti koje se
podmeću pod plaštem islama. Borite se protiv toga da rasprave o
dužini brade postanu glavne rasprave u našem narodu!”
Također, mislim da je Alija Izetbegović imao pozitivno mišljenje
o građanskim društvima i o umjerenim sekularnim državama današnjeg evropskog tipa. Čuo sam ga više puta kako je govorio da bi,
ako bi eventualno bio za nešto optužen, volio da njemu sude današnji evropski sekularni i građanski sudovi, nego li da mu sude
današnji šerijatski sudovi na Bliskom istoku... To pokazuje da je
imao veliko povjerenje u demokratske institucije.
SRPANJ 2014.
Izgenocidirani, raseljeni i etnički “očišćeni” bošnjačko-muslimanski narod sveden je na četvrtinu teritorije BiH – na “Gazu”
(Bosanska krajina) i “Zapadnu obalu” (sarajevsko-zeničko-tuzlanska regija). Kakva je budućnost države Bosne i Hercegovine, može
li se očuvati? Imaju li Bošnjaci, najbrojniji narod u BiH, dovoljno
političke snage, mudrosti, čestitosti i intelektualnog potencijala
da spriječe “palestinizaciju” svoje domovine. Jedne i jedine jer rezervne nemaju.
Ja ne dijelim pesimizam iz vašeg pitanja. Ne. Možda sam nekada, prije nekih 15-ak godina, i sam zapadao u ovakvu vrstu pesimizma, ali sada ne stanujem u njemu. Dopustite mi, prvo, da kažem da
je pogrešno upoređivati BiH i Palestinu. BiH je međunarodno priznata država, Palestina još nije, ili nije na način BiH, to je glavna
razlika. Drugo, Bošnjaci žive na gotovo cijelom prostoru BiH, iako,
naravno, kvalitet života nije posvuda isti, kao ni stupanj slobode.
Treće, osjeća se da i Srbi, naravno i Hrvati, opet posvjedočuju multinacionalnost BiH. Ima Srba u Federaciji BiH, ima i Hrvata u RS-u,
ima Bošnjaka u oba entiteta, ima i Srba i Hrvata i Bošnjaka u Brčko
Distriktu, itd. Recimo, za državno afirmiranje BiH važno je da su
Srbi zainteresirani za izgradnju/obnovu svoje velike crkve u Mostaru. Važno je da Hrvati žilavo obnavljaju svoje prisustvo u Banja Luci.
Pokušajmo biti malo optimisti, pa će biti bolje, stvarno će biti
bolje. K tome, ponavljam još jednom, Bošnjaci moraju afirmirati
državu BiH, pronalaziti saveznike među Srbima i Hrvatima na tim i
takvim političkim, ekonomskim, kultur(al)nim i humanističkim programima i projektima.
BiH će kao državu trebati još mnogo i zadugo servisirati, nekada
ćemo obavljati domaće servisiranje, a nekada uz pomoć Evrope i
svijeta. Bože moj, takav nam je život. Zar i mi sebi ne stavljamo
mnoge zubne plompe i proteze, svake godine?! Zar i mi u svojoj
okolini, ili mjestu gdje radimo, nismo ti koji stalno trebamo popravljati svoje odnose sa drugim ljudima?! q
25
BOSANSKI BAROMETAR
POČELA PREDIZBORNA PREPUCAVANJA MEĐU STRANAČKIM KANDIDATIMA
Predizborna pozicioniranja
Po svom starom običaju, dva mjeseca prije početka službene
kampanje za opće izbore u Bosni i Hercegovini počele su pljuštati
međusobne uvrede znatnijeg dijela političara. Izbori će se održati
12. listopada 2014. za državne, entitetske i kantonalne nivoe vlasti,
no već je srpanj pokazao da usprkos hladnijem vremenu za to doba
godine u BiH može biti jako “vruće”. Osim toga, možemo primijetiti da nam takvi nastupi većeg broja političara pokazuju da i oni,
barem na ovaj način, drže do svoje dosljednosti.
Odmah nakon što su političke stranke predale Središnjem izbornom povjerenstvu (SIP) popise svojih kandidata za predstojeće izbore, predsjednica banjalučke vlade Željka Cvijanović lideru oporbe u
tom entitetu i predsjedniku SDS-a Mladenu Bosiću poručila da “nije
muško” i da je “kukavica”. “Ne vrijedi od vas više očekivati da budete
muško u politici jer ste tu priliku trajno propustili, zato što nemate
kapaciteta i zato što ste kukavica”, izjavila je Cvijanović, kao da je
svojim stilom htjela kopirati svoga stranačkog i entitetskog gazdu
Milorada Dodika. Za nju kažu da je bespogovorno odana Dodiku za
razliku od aktualnog člana Predsjedništva BiH Nebojše Radmanovića
i predsjednika entitetske skupštine Igora Radojičića. Inače, Cvijanović će biti kandidatkinja za srpskog člana Predsjedništva BiH.
Cvijanović je uvrede na račun Bosića izrekla nakon što je predsjednik SDS-a konstatirao kako je nemoralno to što je entitetska
premijerka svog sina u proteklim danima ekspresno zaposlila u državnoj tvrtki “Elektroprijenos BiH”. Cvijanović je odgovorila kako u
tome nije bilo ničega protuzakonitoga a Bosiću je poručila kako
nema hrabrosti “izaći na crtu” i s njom se izravno suočiti u izbornom nadmetanju, pa “izmišlja afere”. Aludirala je time na činjenicu
da je kandidat ujedinjene oporbe iz tog entiteta, a koju predvodi
SDS, za člana Predsjedništva BiH Mladen Ivanić, predsjednik Partije
demokratskog progresa (PDP), pitajući se zašto to nije Bosić.
Protukandidat Dodiku u utrci za predsjednika entiteta bit će potpredsjednik SDS-a Ognjen Tadić, dok se Bosić spominje kao kandidat
za novog entitetskog premijera u slučaju pobjede sadašnje oporbe
na listopadskim izborima. “U konkurenciji sa Željkom Cvijanović, Ivanić je već član Predsjedništva BiH”, kontrirao je Bosić. Zanimljivost
ovogodišnjih izbora u BiH je to što će se utrka za srpskog člana Predsjedništva BiH voditi između samo dva kandidata, odnosno Cvijanović i Ivanića. Cvijanović može računati na razgranatu stranačku infrastrukturu SNSD-a, no analitičari smatraju da je na Ivanićevoj strani
ogromno političko iskustvo i podrška ujedinjene srpske oporbe.
Čović protiv Raguža
U utrku za hrvatskog člana Predsjedništva BiH uključit će se četiri
kandidata a izvjesno je kako su dva najveća konkurenta predsjednici
HDZ BiH Dragan Čović i HDZ 1990. Martin Raguž. Oni su konačnu potvrdu svojih kandidatura propratili krajnje odmjerenim izjavama, svaki
uvjeren u pobjedu. “Vjerujemo da Dragan Čović nema ozbiljnu konkurenciju”, kazao je potpredsjednik HDZ-a BiH Marinko Čavara, uvjeren
da Hrvatima u BiH “drugi više neće birati predstavnike u vlasti”.
Kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH je i aktualni
predsjednik Federacije Živko Budimir, inače osnivač i prvi čovjek
Stranke pravde i povjerenja. No u srpnju je Budimir na Općinskom
26
Martin Raguž i Dragan Čović
sudu u Sarajevu uvjetno osuđen na šest mjeseci zatvora nakon što
je proglašen krivim za nedopušteno posjedovanje oružja. Braneći
se od te optužnice predsjednik FBiH je pred sudom izjavio kako je
pištolj nabavio zakonito a da je previdom zaboravio produžiti dozvolu. Nepravomoćnom presudom odlučeno je kako Budimir neće
biti upućen u zatvor ukoliko u razdoblju od godinu dana ne počini
neko novo kazneno djelo, a oduzet mu je pištolj za kojega nije posjedovao potrebnu dozvolu.
Tužiteljstvo BiH, koje je vodilo istragu o cijelom slučaju, Budimira
je u studenom prošle godine optužilo i zbog navodnog protupravnog
pomilovanja osuđenika. Uz Budimira optužen je bio i ministar pravosuđa FBiH Zoran Mikulić te još pet osoba. Sud BiH se međutim u tom
predmetu u prosincu 2013. proglasio nenadležnim, a slučaj je nakon
toga prepušten Kantonalnom sudu u Sarajevu u kojem do danas nije
podignuta nikakva optužnica. Sudski procesi i istrage protiv aktualnog predsjednika FBiH, koji je i umirovljeni general Hrvatskog vijeća
obrane (HVO), nisu omele u političkoj karijeri, upravo suprotno, popularnost mu je rasla kod građana probosanske orijentacije.
Uz aktualnog predsjednika Federacije BiH Živka Budimira kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH nakratko je bila i Zora Terzić-Šeremet iz Livna u ime Demokratske fronte (DF) predvođene
Željkom Komšićem. Njena je kandidatura obavijena velom tajnosti
jer se čak niti "guglanjem" ne mogu o njoj pronaći konkretni podaci.
Međutim, samo tri dana nakon što je objavljena njezina kandidatura, iz Komšićeve je stranke 16. srpnja javljeno da odustaje. Naime,
odustala je zbog vrlo opasnih prijetnji upućenih njoj i njezinoj djeci u
Livnu, pa je čak morala privremeno i napustiti BiH. Demokratska
fronta-Željko Komšić za hrvatskog člana Predsjedništva BiH potom je
kandidirala Antu Popovića, također iz Livna. Međutim, do sada Ante
Popović nije imao nijedno stranačko predstavljanje.
U utrku i novinari
Najviše je kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, njih
10 koje su kandidirale multietničke stranke ili one s bošnjačkim predznakom. Uz sadašnjeg predsjedatelja Predsjedništva BiH Bakira
Izetbegovića, medijskog tajkuna i predsjednika Saveza za bolju budućnost (SBB) Fahrudina Radončića te bivšeg reisa Islamske zajedni-
PREPORODOV JOURNAL 165
BOSANSKI BAROMETAR
Fahrudin RADONČIĆ (SBB)
Bakir IZETBEGOVIĆ (SDA)
Mustafa CERIĆ (nezavisni)
Bakir HADŽIOMEROVIĆ (SDP)
Emir SULJAGIĆ (DF)
Mirsad KEBO (nezavisni)
Bošnjački kandidati za Predsjednistvo BiH
ce u BiH Mustafe Cerića, novajlije su dvojica bivših novinara, Bakir
Hadžiomerović (SDP BiH) i Emir Suljagić (DF). Procjena stranaka koje
su ih kandidirale je kako bi kao osobe poznate u javnosti mogle privući značajan dio apatičnog bošnjačkog biračkog tijela razočaranog
dosadašnjom vlašću, ali i oporbom. Upravo je iz njihovih tabora krenulo međusobno prepucavanje. Tako je Suljagić u prvom intervjuu
objavljenom nakon što je potvrđena njegova kandidatura kazao kako je nominacija njegovog dojučerašnjeg kolege Hadžiomerovića
“rani bajramski poklon SDP-a Bakiru Izetbegoviću”. Time je neizravno sugerirao kako je Hadžiomerović kandidat bez ikakvih izgleda, a
da njegova nominacija predstavlja tek krinku za tajni dogovor lidera
SDP-a da podrži Izetbegovića i time osigura postizbornu suradnju
SDP-a i SDA. Hadžiomerović je pak Suljagića nazvao “jaranom” dodajući kako je upravo stoga iznenađen ovakvim napadom tvrdeći da
nema nikakvog deala SDP-a i SDA o kojemu govori Suljagić. Najavio
je kako na takve napade neće odgovarati te da planira fer kampanju
bez niskih udaraca. “To ne znači da neću odgovoriti ako budu udarali previše ispod pojasa”, napomenuo je Hadžiomerović.
Njegov šef Zlatko Lagumdžija rekao je da nakon izbora slijede važni
pregovori o budućnosti zemlje. Predstavljajući Hadžiomerovića Lagumdžija je kazao kako u SDP-u zbog važnosti promjena koje će slijediti u državnom vrhu žele imati osobu koja će u pregovorima o budućnosti države osigurati “da ima više BiH”. Objasnio je kako se od novog
saziva Predsjedništva BiH, koje će biti izabrano u listopadu, očekuje
predlaganje amandmana na ustav kojima bi se trebao promijeniti
ustroj zemlje, uključujući tu i provedbu presude Europskog suda za
ljudska prava u slučaju “Sejdić-Finci” koja se odnosi na uklanjanje diskriminacije pripadnika nacionalnih manjina u izbornom procesu.
Izetbegović također smatra da ima dobrer šanse za pobjedu:
“Moja prednost je ono što je prednost SDA, koja je dobro radila
svoj posao”, rekao je Izebegović i dodao da se svojim protukandidatima “nije nešto posebno bavio”. “Svima im želim dobro zdravlje”, poručio je. Prve procjene lokalnih medija u BiH svode se uglavnom na to da s takvim protukandidatima Izetbegović neće imati
težak posao u utrci za novi mandat.
Više od očekivanog
Jedna od boljih vijesti stigla je Iz Bruxelessa. Tamo je održana
donatorska konferencija na kojoj su Bosna i Hercegovina i Srbija za
sanaciju od poplava koje su se desile u svibnju dobile više od 1,84
milijardi eura. Učestvovalo je preko 80 zemalja i međunarodnih organizacija. Započelo se sa zahtjevom od 650 milijuna eura za BiH i
830 milijuna eura za Srbiju, što su, kako je kazano, bile urgentne potrebe. “Mogu da konstatiram da se prešao ovaj iznos. BiH je ovdje
SRPANJ 2014.
dobila obećanja za 809 miliona eura pomoći, što je 160 miliona eura
više nego nam treba za ovu urgentnu fazu. Srbija je dobila obećanja
za 995 miliona eura ili 165 miliona eura više nego im treba za prvu
fazu. Dobili smo i 42 miliona za regionalne projekte”, kazao je ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija. Prema riječima Lagumdžije, do prije nekoliko dana je izgledalo da BiH i Srbija mogu možda
dobaciti do magične brojke od 1,5 milijardi eura, a sada su stigle garancije za 1,84 milijarde eura. “Ovo je važna stvar. Jako je važno da
sada hitno krenemo u realizaciju ovoga, da se hitno osiguraju mehanizmi kako bi se sredstva mogla implementirati, kako bi se napravili
mehanizmi nadzora i monitoringa. Uz pomoć međunarodne zajednice, institucija, akademske zajednice, civilnog društva, medija… Moramo osigurati da sredstva dođu tamo gdje trebaju. Trebaju nam
hitnost i transparentnost, a ovo je pokazatelj da ujedinjeni možemo
mnogo više”, poručio je Lagumdžija.
Na konferenciji su pored Lagumdžije prisustvovali i predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, te Vjekoslav Bevanda,
predsjedavajući Vijeća ministara BiH. Lagumdžija je poručio da je
ovo velika pobjeda države BiH i jedinstva u njoj koje je pokazano
ovom prilikom. q
Edis FELIĆ
ŠOKIRANI NEBOJŠA RADMANOVIĆ
Nebojša Radmanović, aktualni član Predsjedništva BiH, bio je šokiran nakon što ga je Milorad Dodik jednostavno precrtao s liste mogućih
kandidata za entitetski i državni parlament. Na širem spisku od 40 imena mogućih kandidata za parlamente, nema Radmanovića, nema ni
imena Nikole Šprića i brojnih drugih poznatih visokih funkcionera SNSD.
Na spisku od 40 imena, jedino su poznati Igor Radojičić, Srđan Mazalica
i Snježana Novaković Bursać, dok su sva ostala imena slabo poznata široj javnosti. Bolji poznavatelji prilika u Banja Luci ističu kako nije isključeno da Radmanović ponovo aktivira DSP, partiju koju je svojevremeno
utopio u Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata. (Savez nezavisnih
socijaldemokrata nastao je ujedinjenjem Stranke nezavinih socijaldemokrata i Demokratske socijalističke partije). Ističe se da je DSP još uvijek živ kao politički subjekt, jer stranka nikada nije i formalno ugašena i
da se vrlo lako može aktivirati njen rad. Isto tako u medijima su se citirali neimenovani izvori iz Dodikovog SNSD-a, i to osnivači te stranke
koji su veoma nezadovoljan politikom Milorada Dodika te mu spremaju
osvetu tako što pozivaju birače na koje imaju uticaj da ne glasaju ni za
njega ni za SNSD. Poseban šamar Radmanoviću je podatak da je među
kandidatima za liste Dragoljub Davidović, bivši gradonačelnik Banja Luke i njegov najljući politički protivnik.
Milorad Dodik i Nebojša Radmanović
Uprkos kovitlacu koji se dešava unutar SNSD-a teško je za očekivati da do otvorenog sukoba i raskola dođe prije izbora, ali jeste za
očekivati da dio glasačkog tijela SNSD-a svoj glas na izborima da drugoj strani. “Ne vjerujem da će Radmanović napustiti SNSD do oktobra.
Svi oni se boje Dodika i sada nisu nikako spremni ući u otvoren sukob
sa njim. Ali, hoće mu raditi iza leđa i sprovoditi kontrakampanju, u to
ne treba sumnjati”, tvrde izvori jednog bosanskog portala. q
27
BOSANSKI BAROMETAR
UKOP ŽRTAVA GENOCIDA: KOZARAC 1992. – SREBRENICA 1995.
Sistemski egzodus
Bošnjaka sa Balkana
Muslimani Bosne i Hercegovine do sada su kroz historiju nekoliko puta doživjeli krvavi egzodus u kojem je sistemski ubijeno na
hiljade nevinih osoba, a najsvježiji primjeri su genocid u Srebrenici
kao i masakr nad Bošnjacima iz Kozarca tokom posljednjeg rata početkom 1990-ih. Bošnjaci su zasigurno jedna od rijetkih nacija koje
svake godine ukopavaju svoju braću, sestre, majke, očeve, komšije
i prijatelje. Nakon 1995. godine, kada je prestao rat u BiH, svake
godine se organizuju kolektivni ukopi žrtava genocida, masakra i
ubijanja. Svake godine ponavlja se skoro isti scenario u kojem muslimani iz BiH broje svoje žrtve i tako uče i pišu historiju utemeljenu
na činjenicama i egzaktnim podacima o broju žrtava i grade kulturu
sjećanja kako im se to nikada više ne bi ponovilo, ali i nikome drugom u svijetu. Samo ove godine Bošnjaci su ukopali 175 tijela žrtava genocida u Srebrenici i 284 bošnjačke žrtve stradale u srpskom
pohodu na muslimane u Kozarcu.
Kakvu poruku Bošnjaci, ali i svi ljudi svijeta moraju naučiti iz
novih ukopa bh. muslimana? Šta Bošnjaci moraju učiti da nauče
lekciju iz svoje prošlosti i da postanu mnogo osvješćeniji u vezi sa
dešavanjima u svojoj zemlji, ali i u svijetu? Zašto je uopšte bitno da
se uči na događajima iz prošlosti?
Bošnjaci moraju biti organizovani, braniti mir, jačati
državu
Ove godine u Srebrenici je ukopano novih 175 tijela, žrtava genocida iz jula 1995. godine. Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović je predvodio dženazu-namaz
za ubijene Srebreničane, žrtve najvećeg genocida u Evropi nakon
Drugog svjetskog rata. Nakon klanjanja džuma-namaza, vjernicima
se u okviru hutbe obratio reisu-l-ulema IZBiH Husein ef. Kavazović,
koji je pozvao sve u Bosni i Hercegovini da odbace veličanje zločinaca i poricanje zločina.
“Danas 11. jula 2014. smo se okupili u Potočarima istim povodom kao i toliko puta do sada. Ovdje smo da izvršimo našu obavezu
da klanjamo dženazu i položimo u zemlju kosti koje smo sakupili
nakon dugih 19 godina od genocida. I ove godine ovdje smo iz duga
prema onima koje su otrgli iz naših života, koje su nevine pobili
najstrašnijom smrću. Danas kosti naših najmilijih vraćamo nazad u
zemlju iz koje su i stvoreni. Danas se prisjećamo i slika užasa koje
nas prate sve ove godine", rekao je tom prilikom reis ef. Kavazović.
Podsjetio je kako je nad Bošnjacima u Srebrenici izvršen strašan
pokolj i genocid koji mora biti opomena cijelom ljudskom rodu kako bi se vratio na put humanizma i najviših civilizacijskih vrijednosti. "Braćo i sestre, prije 19 godina na ovom mjestu je svoj krvavi
defile započelo najmraćnije zlo ovog svijeta. To zlo oličeno u genocidu u Srebrenici i drugim mjestima ove prelijepe zemlje još nije
prevladano", poručio je tada Kavazović. Prema tome, još uvijek se
Bošnjaci ali i svi drugi dobronamjerni ljudi u svijetu trebaju posvetiti izučavanju i širenju istine o ovom genocidu kako bi konačno
28
Srebrenica
Potočari postali mjesto gdje ljudi svih vjera, nacija i svjetonazora
sjećanjem i odavanjem počasti uče da budu bolji i pravedniji ljudi.
Također, predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović
nakon komemoracije i ukopa 175 žrtava srebreničkog genocida kazao je: "Onima koji su počinili zločine poručujem da na kraju prihvate
istinu, da se osvrnu na to vrijeme i da se pokaju". Naglasio je da sve
tragedije iz prošlosti moraju biti opomena i upozorenje cijelom čovječanstvu dodajući kako muslimani u BiH ne smiju više nikada biti
nemoćni i slabi. "Onima koji su prepustili ovaj narod, onima koji su
imali obavezu da ga zaštite, da prihvate tu krivicu i da više nikada
PREPORODOV JOURNAL 165
BOSANSKI BAROMETAR
takve stvari ne urade, ne prepuste zločincima nevine ljude, a nama,
Bošnjacima, Bosancima poruka je da nikada više ne smijemo biti slabi. Slabost privlači nasilnike", poručio je Izetbegović i dodao: "Moramo biti organizovani, moramo braniti mir, jačati državu, moramo
imati jake Oružane snage BiH kako bismo jednom za svagda odvratili nasilnike od sebe". Također je naglasio kako sudovi moraju brže
raditi kako bi i pravda bila ostvarena. "Još uvijek srećemo zločince,
znamo za mnoge od njih, ko su i šta su. Pravog rješenja nema dok svi
oni koji su u tome učestvovali ne prihvate da su napravili zlo, da su
bili na strani koja je napravila zlo", istakao je tom prilikom Izetbegović. Bez suočavanja sa najtežim zlodjelima i zločinima nemoguće je
govoriti o dugoročnom miru i suživotu u BiH. Sve drugo su samo skrivene ideje i tendencije za novim genocidima.
U genocidu u "Zaštićenoj enklavi UN-a" Srebrenica, koji su počinili pripadnici tadašnje Vojske RS pod komandom haškog optuženika Ratka Mladića, u julu 1995. godine, ubijeno je više od 8.000
mahom bošnjačkih muškaraca i dječaka. Nakon ovogodišnje dženaze, u Potočarima je konačan smiraj pronašlo 6.241 Srebreničanin, od ukupno 8.372 za kojim se traga. Do sada je pronađeno
7.100 skeleta, dok se za 1.200 još traga. Ukupno 6.900 pronađenih
žrtava ima svoja imena i prezimena, a 200 još nije identificirano, jer
nisu pronađene porodice i bliski članovi porodice od kojih bi se
uzela krv za taj postupak. Bošnjaci u Srebrenici su te 1995. godine
doživjeli pravi egzodus a dokaz tome je i skoro pa nemoguća sudbina dječaka Senada Beganovića.
Ove godine najmlađa žrtva je bio upravo on, Senad Beganović,
koji je konačno sa ostalim Srebreničanima našao konačni smiraj u
mezarju u Potočarima. Senada, koji je imao 14 godina kada je ubijen, u mezar je spustio njegov brat Mensur Beganović. Senad je u
mezarju u Potočarima ukopan pored svoga oca. Senad je, kao i veliki broj srebreničkih dječaka, sa ocem preko brda i kroz šumu pokušao doći do slobodne teritorije Tuzle, u julu 1995. Međutim, na
slobodnu teritoriju nikada nisu stigli i nisu se uspjeli spasiti iz tog
bosanskog holokausta. Njihovog oca identificirao je Mensur, dok je
Senada identificirao brat Suad.
Koliko se razmjere stradanja bh. muslimana najbolje govori činjenica da neke od 175 žrtava genocida koje su ove godine sahranjene u Potočarima nije imao ko spustiti u mezare, jer među živima
više nema muških članova njihovih porodica. Majkama, suprugama
i sestrama, koje su čekale pored tabuta i mezara, pomagali su prisutni na dženazi. Oni su bili njihovi najbliži koji se suosjećaju sa
njihovom boli i planetarnom tugom i nepravdom. Bilo bi humano
da su svi ljudi a posebno oni koji su najviše odgovorni za genocid u
Srebrenici na dan ukopa novih žrtava pokazali solidarnost i suosjećanje. Ipak, vrlo malo zapadnih medija je pisalo o godišnjici genocida dok, na primjer, američki CNN uopšte nije prenosio vijest o stradanju Bošnjaka.
Radi ilustracije, samo nekoliko dana nakon ukopa novih srebreničkih žrtava, sud u Holandiji je donio odluku koja ponovo omalovažava i minimizira tragediju koja je zadesila muslimane Srebrenice
1995. godine. Naime, Okružni sud u Den Haagu je djelimično uvažio tužbu majki i udovica žrtava genocida u Srebrenici 1995. protiv
države Holandije i njenih vojnih snaga, koji su bili dio mirovnih jedinica Ujedinjenih naroda u BiH. Semir Guzin, član advokatskog tima
Srebreničana je istakao da advokatski tim nije zadovoljan presudom. "Sud je, praktično, podijelio žrtve u tri kategorije i, praktično,
udovoljio našem tužbenom zahtjevu za onu grupu muškaraca koja
je bila unutar same baze Potočari. To je grupa koju su holandski
vojnici 13. jula praktično izručili srbijanskom agresoru. Za ostale
koju su bili oko baze i ona najveća grupa koja je bila usmjerena
SRPANJ 2014.
prema šumi iz centra Srebrenice, Sud je odbio tužbu i smatra da
holandski vojnici nisu uradili ništa nezakonito i da se njihovo postupanje ne može dovesti u vezu s njihovom pogibijom", rekao je tom
prilikom Guzin. Član advokatskog tima je naglasio kako je tužba
postavljena tako da sve žrtve treba da dobiju tužbu i da je država
Holandija odgovorna za štetu koja je nastala za sve žrtve. Pomenutom presudom Holandija je praktično oslobođena svake odgovornosti za stradanje Srebreničana koji se nisu nalazili unutar baze
holandskog bataljona u Potočarima.
Kozarac kao još jedna Srebrenica u nizu
bošnjačkog egzodusa
Osim Srebrenice o kojoj se uvijek mnogo više priča i govori u
javnosti, veliki egzodus desio se i nad muslimanima Prijedora i Kozarca. Ove godine su u Kozarcu obavljeni dženaza i ukop 283 bošnjačke i jedne hrvatske žrtve, koje su dugo vremena čekale na posljednji smiraj na drugom svijetu gdje će ipak tražiti pravdu koju
nisu dočekali na ovome. Konvoj sa 284 tabuta/kovčega sa posmrtnim ostacima žrtava Prijedora krenuo je 19. jula iz Šejkovače kod
Sanskog Mosta, nakon prolaska kroz Sanski Most i Prijedor, stigao
je u Kozarac gdje je dan kasnije obavljena kolektivna dženaza i
ukop. Konvoj su u Kozarcu dočekali članovi porodica ubijenih Prijedorčana. Nakon učenja Fatihe za 283 bošnjačke žrtve, Anti Doliću,
Kozarac
29
BOSANSKI BAROMETAR
jedinoj hrvatskoj žrtvi koja je tada sahranjena, nekoliko hiljada prisutnih odalo je počast minutom šutnje. Najmlađa žrtva koja je ukopana ove godine bio je 13-godišnji Šarčević Elvis, a najstarija Kadirić Salih koji je imao 77 godina. Ukopano je 12 maloljetnika, svi
pronađeni u masovnoj grobnici Tomašica. Pronađene su i tri ženske osobe, a najstarija među njima je Đula Duratović (1924.) koja je
ukopana sa suprugom Husnijom, četiri sina, snahom i unucima.
Kolektivnu dženazu na stadionu u Kozarcu predvodio je reisu-lulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović koji je tom
prilikom poručio kako “smo danas u još jednoj dolini šehida, mjestu koje govori više od bilo kakva govora i mudrih riječi”. Dodao je
kako “danas sa tugom i boli spuštamo u mir mezarova u njihovoj
nevinosti kukavički ubijene Prijedorčane. Danas u Prijedoru i Kozarcu, kao i neki dan u Srebrenici, pa još prije u Vlasenici, Bratuncu
i Zvorniku na Drini, svjedočimo dubokom bezdanu u kojem je rođeno zlo zločina genocida. To zlo začeto je u lažnoj svetosavskoj duhovnosti i uzgajano na poljima mržnje. Sablasno je ono i zastrašujuće”, rekao je tom prilikom ef. Kavazović. Podsjetio je kako se
razmjere zla genocida sve više očitavaju kako vrijeme odmiče od
njegovog fizičkog činjenja, čak toliko da ga se počinju bojati i oni
koji su ga činili, rekavši da su "oni koji opravdavaju zlo i sami zlo i u
duhu svoga bića vide samo sotonin lik". Kavazaović je dalje naglasio da je u Prijedoru počinjen genocid kao i u Srebrenici. “Ovdje je
počinjen genocid. Zlo koje nas je uznemirilo. To je zločin u koji nismo mogli vjerovati. Ovdje, u Prijedoru, izdat je ljudski rod i ta izdaja još uvijek traje u Haagu i New Yorku. Tomašica je i danas slika tog
bezdušnog svijeta, njegovo ružno lice, izdajnički i kukavički duh
koji se boji da presudi genocidu koji je ovdje počinjen. Možda nećemo upamtiti nakazna lica svih zločinaca koji su počinili genocid
nad našim narodom, ali ćemo pamtiti lica onih koji ih nisu osudili za
ono što su činili”, rekao je tom prilikom Kavazović. Bošnjake i danas
pogađaju mnoge susreću mnoge nepravde i sistemsko marginaliziranje kao što je činjenica da većina političara u Republici Srpskoj ne
priznaje zločine vojske tog entiteta nad bh. muslimanima.
Stradanje žrtava obilježava se samo u jednom
dijelu BiH
Tako je i nedjelja, 20. juli, proglašen Danom žalosti u znak sjećanja
na prijedorske žrtve samo na jednom dijelu teritorija BiH, u Federaciji
BiH, odlukom Vlade Federacije BiH, ali ne i u entitetu RS. Tog dana državne zastave u FBiH bile su spuštene na pola koplja. Vijeće ministara
BiH nije dobilo inicijativu, tako da 20. juli nije proglašen danom žalosti
na cijeloj teritoriji BiH. Nekada se čini da je tragedija i nepravda koja se
dešava muslimanima BiH životni usud i sudbina koja ih prati kao sjenka. Da je to tako govori činjenica da su samo nekoliko dana nakon
ukopa žrtava u Kozarcu, bivši bošnjački logoraši i članovi njihovih porodica na prostoru nekadašnjeg prijedorskog logora Keraterm obilježili
22. godišnjicu stradanja svojih 200 sugrađana koji su u noći s 23. na 24.
juli 1992. godine tu strijeljani. Keraterm je jedan od najozloglašenijih
logora na području Prijedora kroz koji je od maja do avgusta 1992.
godine prošlo oko 3.000 logoraša, a ubijeno je njih 371. Ubijanja i najsuroviji oblici fizičkog i psihičkog zlostavljanja logoraša trajala su tokom cijelog perioda od maja do avgusta 1992. godine, kada je logor
bio raspušten. Preživjeli logoraši svjedoče da je u takozvanoj "sobi 3"
te noći, 23. na 24. juli, ubijeno oko 200 logoraša. Cijeli Kozarac je tada
najviše ličio na zatvorenu klaonicu gdje je bilo samo pitanje vremena
kada će "pasti sljedeća glava".
Sudbin Musić, jedan od organizatora današnjeg skupa u Keratermu, koji je i sam kao maloljetni dječak prošao strahote zatoče-
30
ništva u logorima, ispričao je o nehumanosti i barbarizmu koji su
vladali u Keratermu, prijedorskom logoru smrti. “Svjedoci pred
Haškim tribunalom svjedočili su o torturama po sobama, hodnicima, pisti ispred logora. U Ketarermu je tukao ko je i kada htio. Čuvari, isljednici, ljudi koji su dolazili izvana. I to im je nije bilo dovoljno, pa su imali i logoraše na posebnom tretmanu, koje je mogao
tući ili ubiti bilo ko. Ubijalo se noću, tijela su i po dan-dva stajala na
smetljištu u krugu logora”, ispričao je Musić. Izrazio je veliko nezadovoljstvo procesuiranjem ratnih zločinaca koji su počinili zločine u
logoru Keraterm. Napomenuo je i da još uvijek nisu obilježena mjesta stradanja u ovom logoru. “Zlo koje nam se desilo u logoru nikada neće biti zaboravljeno i uvijek ćemo obilježavati taj događaj.
Ipak, žalosno je da više od 20 godina nakon tih dešavanja još uvijek
nisu obilježena mjesta u logoru Keraterm. Isto tako, još uvijek niko
od direktnih izvršilaca zločina tog 24. i 25. jula 1992. godine u hali
3 u logoru nije uhapšen i priveden pred lice pravde. Od 12 pravomoćno osuđenih za zločine u logoru, uskoro će svi biti na slobodi, a
u zatvoru će ostati samo jedan zločinac. Kako onda u takvim uslovima graditi suživot sa drugima”, rekao je Musić.
Kroz logor Keraterm prošlo je, od maja do augusta 1992. godine,
više od tri hiljade Prijedorčana. Logor Kereterm bio je u objektu nekadašnje Fabrike keramičkih pločica, u blizini putne komunikacije.
Danas na tom mjestu, ispod jednog bora, stoji skromna spomen ploča koja podsjeća na dešavanja iz 1992. godine. Međunarodni krivični tribunal za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije (ICTY) i Sud
Bosne i Hercegovine dosad su za zločine počinjene tokom proteklog
rata u Prijedoru pravosnažno osudili 26 osoba na ukupno 422 godine
zatvora. Za zločine u najzloglasnijim logorima u toj regiji – Omarska,
Keraterm i Trnopolje, koji su rasformirani krajem augusta 1992. godine, osuđeno je 14 osoba na ukupno 182 godine zatvora.
Izgradnja kulture sjećanja
Muslimani Bosne i Hercegovine, ukopavajući svake godine žrtve
genocida i pokolja iz 1990-ih godina, postepeno, ali sigurno grade
kulturu sjećanja. Ona je utemeljena na vjerovanju da poznavanje
vlastite, ali i svjetske historije može biti prednost i kapital za širenje
tolerancije i dijaloga, kao i konstantnog učenja i stremljenja ka uspjehu i napretku. U tom smislu vrlo je značajno da se svake godine pišu
knjige, prave filmovi, otvaraju izložbe i organizuju predavanja za domaću, ali i svjetsku javnost kako bi se u sjećanje cijelog čovječanstva
urezao taj strašni događaj iz evropske historije, genocid u Srebrenici.
Ono što se danas naziva Holokaustom kao simbolom sistemskog pokolja Jevreja u Drugom svjetskom ratu nije došlo preko noći nego se gradilo godinama kako bi danas cijeli svijet svake godine
odavao počast na žrtve tog strašnog masakra ali i kako bi se Nijemci stidjeli zbog zločina svojih djedova. Na isti način i bh. muslimani
moraju učiti, ali i druge informisati o genocidu u Srebrenici ne kako
bi tražili osvetu i širili mržnju prema komšijama Srbima nego kako
bi iznošenjem činjenica tražili pravdu i istinu i uspostavili dijalog i
saradnju sa svim dobronamjernim ljudima koji zagovaraju najviše
univerzalne vrijednosti.
Ipak, genocid u Srebrenici još uvijek nije poslužio mnogima kao
opomena i lekcija jer samo nekoliko sedmica nakon obilježavanja
stradanja Bošnjaka u tom gradu, u Pojasu Gaze izraelski vojnici pred
očima cijelog svijeta ubijaju nevine palestinske civile, uglavnom žene
i djecu. Ignorisanje jedne ljudske tragedije, ma gdje da se desila, direktno izaziva oholost i kratkovidnost koji, silom prirode, ne mogu
doprinijeti izgradnji mira, dijaloga i istinskog suživota. Cijeli svijet
mora učiti na genocidu u Srebrenici kako bi se vratio humanizmu. q
Bedrudin BRLJAVAC
PREPORODOV JOURNAL 165
IZ SVIJETA
ANALIZA: LIBIJA – IRAK – PALESTINA
Od kulturocida do genocida
LIBIJA: Put u anarhiju… bez povratka
Tripoli – bitka za međunarodnu zračnu luku
Kaos u Libiji više nije “niskog intenziteta” već se polako pretvara
u novi rat, građanski rat, koji je zahvatio dva ključna grada – glavni
grad Tripoli na zapadu i najveći grad na istoku, Benghazi. Prava centralna vlast u Libiji gotovo da i ne postoji, kao i vojska i drugi državni
organi. U takvom sustavu militantne skupine žestoko se bore za kontrolu nad svim važnim državnim resursima i infrastrukturom.
Bitka za Tripoli zapravo je bitka za međunarodnu zračnu luku, a
počela je sredinom srpnja 2014. Dvije su ključne suprostavljene
skupine – borci iz Zintana i Misrate. U borbama do kraja srpnja gotovo 20 zrakoplova je pogođeno, zapaljeno ili potpuno uništeno, a
kontrolni centar je oštećen. Pritom je poginulo oko 160 ljudi.
17. srpnja o situaciji u Tripoliju pred Vijećem sigurnosti UN-a
govorio je Tarek Mitri, šef libijske misije pri UN-u. “Broj vojnih aktera raste, njihova prisutnost u glavnom gradu sve je veća. Osjeća
se kako bi uskoro moglo doći do znatne i velike eskalacije sukoba.
Ulozi su visoki za sve strane. Nalazimo se u trenutku opće konfrontacije između dvije najveće međusobno suprotstavljene skupine.
Taj sukob stvoren je iz duboke političke polarizacije i upravo se odvija na prostoru naše glavne međunarodne zračne luke.”
Benghazi – “Islamski emirat”?
Osim glavnog grada Tripolija, borbe su se intenzivirale i u istočnom libijskom gradu Benghaziju. 31. srpnja radikalna militantna skupina Ansar al-Sharia proglasila je Benghazi, drugi najveći grad u zemlji, “Islamskim emiratom” nakon što su, kako tvrde, preuzeli kontrolu
nad gradom zauzevši gradske kasarne. Ansar al-Sharia je jedna od
najradikalnijih skupina formiranih u Libiji za vrijeme rata 2011.
Informaciju o padu Benghazija odmah je opovrgnuo general
Khalifa Haftar, vođa pobunjenih sektora libijske vojske koji su pokrenuli rat protiv radikalnih islamističkih skupina. U razgovoru za saudijski kanal Al-Arabiya, rekao je: “Nacionalna libijska vojska kontrolira
Benghazi te se samo povukla s određenih pozicija zbog taktičkih razloga. Tvrdnja da je Benghazi pao u ruke militanata je laž.”
Da li je Benghazi, otkuda je krenula pobuna protiv Gaddafija
kojoj su se uskoro pridružile NATO snage, zaista u potpunosti u rukama militanata, teško je reći, no izvori potvrđuju kako su vojnici
odani generalu Haftaru pretrpjeli znatne gubitke u zadnjih 48 sati.
Libijska humanitarna organizacija Crveni polumjesec potvrdila je
kako su izvukli tijela 35 mrtvih vojnika iz baze koju su 30. srpnja
napali pripadnici Ansar al-Sharije, vjeruje se kako je broj mrtvih još
i veći. Reuters prenosi kako je u zadnja dva dana srpnja na prostoru
Benghazija ubijeno najmanje 75 vojnika.
Potvrda katastrofalne američke politike
26. srpnja 2014. SAD su zatvorili svoju ambasadu u Tripoliju, pri
čemu su evakuirali kompletno diplomatsko osoblje (150 ljudi, uključujući i 80 marinaca) u susjedni Tunis. Razlog evakuaciji je eskalacija oružanih sukoba u Tripoliju koji traju već više od dva tjedna.
“Morali smo poduzeti ovaj korak jer je lokacija ambasade vrlo blizu
intenzivnih sukoba koji se vode između libijskih naoružanih frakci-
SRPANJ 2014.
Militanti iz Misrate stižu u Tripoli s velikim naoružanjem,
uključujući i tenkove
ja", priopćili su iz američkog State Departmenta. SAD su također
izdali novo upozorenje o putovanju u Libiju pozivajući sve svoje
građane da ne odlaze u tu zemlju, a onima koji se trenutačno nalaze u Libiji savjetuje se da je “odmah napuste”.
Za aktualni kaos koji u Libiji postaje sve veći, veliku odgovornost
snosi upravo SAD. Unatoč upozorenjima pojedinih analitičara i savjetnika, američki predsjednik Barack Obama 2011. odlučio je vojno
napasti Libiju, stavivši se na stranu islamističkih pobunjenika. Bilo je
za očekivati da se razne militantne skupine neće moći tek tako dogovoriti tko će vladati u ovoj naftom izuzetno bogatoj zemlji.
Činjenica da SAD mora svoje diplomatsko osoblje, uz vojnu
pratnju, prebacivati preko pustinjske granice s Tunisom, zapravo je
završni čin u potvrdi najveće vanjskopolitičke katastrofe Obamine
administracije. Ono što je za Busha bio Irak, to je za Obamu Libija.
Činjenica da je u Iraku stradalo daleko više ljudi ne umanjuje značaj
ovog katastrofalnog poteza, ne samo za sjever Afrike, već i za SAD.
Danas ne samo da više nema stabilne Libije, kakva je nedvojbeno
bila pod vodstvom Gaddafija, već nema ni stabilne regije. Libija je
danas inkubator za razne ekstremističke skupine koje prodiru u Tunis, Alžir, Egipat, Mali, Čad, pa sve do Sirije, Iraka i šire.
Konačni ishod, iz perspektive Washingtona, trebao je biti posve
drugačiji. Libija je, nakon pada Gaddafija, trebala postati lojalni
američki saveznik na sjeveru Afrike, njihovo ključno uporište u važnoj regiji koja joj nikada nije bila naklonjena. No, čak i najveći zagovornici geostrateške teorije kaosa ne mogu reći da se Libija može
nazvati uspješnim ishodom za SAD, a evakuacija osoblja ambasade
u glavom gradu je potvrda tih činjenica.
Libija je danas na korak do toga da postane nova Somalija, još
jedna propala država. Današnja Libija je proizvod Obaminog popuštanja tzv. jastrebovima čija je jedina politička svrha poticati nove i
veće oružane sukobe. To su ljudi poput Grahama i McCaina, neslužbeni glasnogovornici američkog vojno-industrijskog kompleksa, ljudi koji danas ne bi imali ništa protiv ni da izbije vojni sukob
između NATO-a i Rusije.
Nakon SAD-a brojne države pripremaju evakuaciju svojih diplomatskih misija, uključujući i Nizozemsku, Filipine i Austriju. Svoje
diplomatsko osoblje već je povukla i Turska, kao i UN. Talijanska
ambasada je pomogla skupini od 100 svojih i drugih državljana da
napuste zemlju cestom i vojnim zrakoplovom. Mnogi ističu kako
Libija “naglo propada u anarhiju”.
31
IZ SVIJETA
Hoće li Egipat intervenirati u Libiji?
Naravno, Egipat ne gleda mirno na ovu situaciju. Stanje u Bengaziju je od velikog značaja za Kairo, a priče o uspostavi “Islamskog
emirata” mogle bi dovesti i do nekakve konkretne suradnje između
Kaira i generala Haftara. Postoje naznake da bi moglo doći i do egipatske vojne intervencije. Utjecajni egipatski bivši ministar vanjskih poslova, Amr Moussa, rekao je kako bi Egipat trebao razmotriti takvu mogućnost: “Situacija u Libiji je izvor velike zabrinutosti za
Egipat, libijske susjede i cijeli arapski svijet. Mikro državice, sekte i
ekstremističke frakcije u Libiji direktno prijete egipatskoj nacionalnoj sigurnosti. Pozivam na široku javnu debatu kako bi se javnost
upoznala s ovim rizicima i kako bi se stvorila nužna potpora u slučaju da moramo upotrijebiti svoje pravo na samoobranu.” Neki su
optužili Moussu za ratno huškanje tvrdeći kako ne može pozivati
na takvo što pa čak i kada konkretna prijetnja postoji.
U Egiptu se već stvara ratna klima. Najveći privatni egipatski
dnevni list “Al-Masry al-Youm” na svojoj naslovnici ističe: “Libija
gori, a Egipat se približava vojnom rješenju”. Egipatska javnost, s
druge strane, mogla bi biti sprema na ovakav scenarij, naročito nakon napada na egipatsku vojnu pograničnu postaju El-Farafrah, u
pustinjskom teritoriju na oko 630 kilometara zapadno od Kaira. U
napadu libijske militantne skupine, koji se dogodio 19. srpnja
2014., ubijen je najmanje 21 egipatski vojnik, dok su četvorica ranjena. Osim toga, oko 13.000 egipatskih radnika pobjeglo je iz Libije prema Tunisu, mnogi su još uvijek na granici i ne mogu je prijeći
zbog oružanih incidenata i nastalog kaosa. Egipćani u bijegu ispričali su strašne priče o libijskim militantima i njihovoj brutalnosti.
Vladini izvori u Kairu tvrde kako nemaju informacije o pripremi
za rat u Libiji, no pojedini analitičari smatraju kako narod od predsjednika Sisija očekuje “čvrsto vodstvo” koje bi upravo u ovom trenutku trebao pokazati. “U cijeloj ovoj situaciji strane intervencije su
i više nego moguće, kandidata je u izobilju, pitanje je samo kada će
se odlučiti na takav potez. Oni koji pak misle da bi takav potez riješio
situaciju u zemlji, varaju se. Egipat bi mogao krenuti na Benghazi s
ciljem instalacije vlasti koja ne bi predstavljala opasnost za Egipat. To
bi bio također i početak, ili možda i konačni čin, u razbijanju Libije na
tri dijela: Cirenaicu na istoku, Tripolitaniju na zapadu i Fezzan na jugu”, kaže jedan hrvatski vojno-politički analitičar.
IRAK: Na putu prema dezintegraciji
Kurdi žele referendum i nezavisnu državu
Početkom srpnja 2014. predsjednik iračke autonomne pokrajine Irački Kurdistan, Massoud Barzani, dao je intervju za britanski
BBC u kojem je rekao kako će Irački Kurdistan već u narednim mjesecima održati referendum o odcjepljenju od Iraka. U razgovoru je
istaknuo kako se Irak već “počeo raspadati”.
Početna ofenziva ISIL-a iskorištena je od strane iračkih Kurda,
koji su zauzeli Kirkuk i okolna naselja, nakon što je grad prvo pao u
ruke ISIL-a. To je prostor na kojem se nalaze neka od najvećih nalazišta nafte u Iraku. Sada ističu kako se žele odcijepiti i da na takav
potez imaju pravo. SAD ih je očito uvjerio da ne bi bilo dobro da to
čine odmah pošto bi proglašenje neovisnosti sada dovelo do još
većih problema za Bagdad, ali im je očito obećano da to mogu učiniti kada se kriza riješi (za nekoliko mjeseci).
Neke od regionalnih sila izrazile su podršku, ili barem prihvaćenje, za odcjepljenjem Iračkog Kurdistana – Turska i Izrael. Obje zemlje imaju i više nego dobre odnose s Iračkim Kurdistanom, a obje
kupuju naftu od njih unatoč činjenici da Bagdad ove transakcije smatra ilegalnima. Turska je najveći strani investitor u Irački Kurdistan.
32
ISIL-ov genocid (u Tikritu su pripadnici ISIL-a ubili
oko 1.700 zarobljenih iračkih vojnika)
Službeno, Vlada Republike Turske tvrdi kako se “protive raspadu Iraku”, to je konkretno naglasio i zamjenik premijera, Bulent
Arinc. No, glasnogovornik vladajuće turske stranke AKP, Huseyin
Celik, rekao je u razgovoru za “The Financial Times” kako je Turska
“spremna prihvatiti nezavisnost Iračkog Kurdistana”, ističući kako
su se stvari promijenile te kako bi takav potez ne tako davno bio
“razlog za rat”. S druge strane, puno snažnija i konkretnija potpora
Kurdima stiže iz Izraela. Premijer Benjamin Netanyahu je naglasio:
“Trebamo podržati aspiracije Kurda za neovisnošću.”
9. srpnja 2014. irački premijer Nouri al-Maliki optužio je Kurde da
daju uporište ISIL-u na svojem teritoriju. Ne samo ISIL-u, već svim
drugim anti-vladinim akterima. “Iskreno, ne možemo više šutjeti o
tome da je Arbil (glavni grad Iračkog Kurdistana, op.a.) postao sjedište ISIL-a, Baatha, al-Qa'ede i terorističkih operacija”, rekao je Maliki.
11. srpnja stiglo je novo neugodno iznenađenje, kada su snage
iračkih Kurda zauzele dva naftna polja na sjeveru Iraka, u mjestu
Bai Hassan i kod grada Kirkuk, koja zajedno imaju kapacitet proizvodnje od 450.000 barela po danu. Bagdad je potvrdio kako su
izgubili kontrolu nad ovim naftnim poljima te je Kurdima poručeno
da se “odmah povuku ili će snositi teške posljedice”.
Istovremeno je premijer Nouri al-Malikija otpustio Hoshyara
Zebarija, ministra vanjskih poslova, koji je inače Kurd. Na njegovo
mjesto postavljen je Hussain al-Shahristani, dosadašnji zamjenik
ministra energetike. Otkaz je uslijedio nakon što je Zebari, zajedno
s drugim kurdskim političarima, odlučio bojkotirati vladin sastanak.
Zebari je pak upozorio kako bi se Irak mogao uskoro raspasti: “Zemlja je sada doslovno podijeljena na tri države: Kurdsku, crnu državu (ISIL) i Bagdad.”
Raskol između centralne Vlade u Bagdadu i autonomne pokrajine Irački Kurdistan postaje sve veći, a Iraku prijeti dezintegracija
po sektaškim linijama. Svakim danom je sve manja šansa za formiranjem Vlade nacionalnog jedinstva.
Politička paraliza
Rješavanje političke krize u Iraku isticalo se kao jedan od ključnih faktora u početku organiziranijeg otpora protiv ISIL-a, no izgleda kako od brzog formiranja Vlade, nakon parlamentarnih izbora u
travnju 2014., neće biti ništa. Naime, zasjedanje novog Iračkog par-
PREPORODOV JOURNAL 165
IZ SVIJETA
lamenta odgođeno je za sredinu kolovoza 2014. Politička paraliza
svakako ide na ruku militantima iz ISIL-a čija je ofenziva uvelike i
uspjela upravo zahvaljujući političkim raskolima u zemlji.
Spor između političkih lidera vodi se oko imenovanja novog/
starog premijera. Činjenica jest da je Nouri al-Maliki osvojio većinu
na izborima u travnju, no neki – pa i iz njemu do jučer lojalnih krugova – smatraju kako je on sada postao “uteg” te kako bi na vlast
trebao doći neki drugi akter koji bi bio prihvatljiv svim sektaškim
frakcijama – šiitima, sunitima i Kurdima. Privremeni predsjednik
parlamenta, Mehdi al-Hafidh, poručio je nakon sjednice održane 7.
srpnja kako nije postignut sporazum po tom pitanju te kako će se
parlament ponovno sastati 12. kolovoza 2014.
Prema pojedinim izvorima ovo je “pljuska u lice” svim akterima
koji su inzistirali na što bržem konsenzusu, a u tu skupinu spadaju
iračko šiitsko vodstvo, SAD, UN, pa i Iran. Svi su oni poručili kako
žele vidjeti jedinstvenu Vladu koja bi radila u interesu očuvanja zemlje na okupu. “Stvari se odvijaju brže nego su političari u stanju
donositi odluke”, upozorio je jedan šiitski zastupnik u razgovoru za
Reuters. Nema naznake da bi Maliki mogao odustati od traženja
trećeg mandata, no pauza od preko mjesec dana izuzetno je opasna za Irak jer stanje na terenu do iduće sjednice Iračkog parlamenta moglo bi se itekako promijeniti.
ali ga nisu uspjeli spasiti. Uništen je od strane ISIL-ovih ekstremista.
Kulturocid je zabilježen i u gradu Tal Afar, oko 70 km zapadno od
Mosula, gdje je uništen šiitski hram Huseiniya.
“Ovo su neprijatelji islama i čovječanstva”, rekao je irački premijer Maliki, ističući kako će se oružane snage i dobrovoljci suprotstaviti teroristima i poraziti ih.
ISIL-ov genocid i kulturocid
PALESTINA: Izrael vrši, a SAD sponzorira genocid
Teroristička organizacija ISIL prozvala je sjeverni irački grad
Mosul glavnim gradom svoga “halifata" i otkako je grad, treći po
veličini u Iraku, nakon Bagdada i Basre, pao u njihove ruke traje
brutalni progon svih neistomišljenika i “heretika”, ali i opći kulturocid. ISIL je brutalan, nemilosrdan predstavnik radikalne ideologije
kojoj su genocid i kulturocid javni stavovi.
Kako prenosi novinska agencija AFP nakon razgovora s lokalnim
stanovnicima, militanti iz ISIL-a uništavaju džamije, spomenike kulture, grobnice iračkih istaknutih ličnosti i druga obilježja grada iz
kojega je pobjeglo više od 500.000 stanovnika. Kulturocid se odvija
i u drugim naseljima diljem provincije Niniva, prostorima koji su
došli pod kontrolu ISIL-a. Ekstremisti se hvale ovim razaranjem te
su na internetu objavili niz fotografija pod naslovom “Uništavanje
idola u Ninivi”. Na fotografijama i video snimkama mogu se vidjeti
detonacije šijitskih džamija, dok se buldožerima druge zgrade i
spomenici poravnavaju. AFP prenosi kako su buldožerima uništili
najmanje četiri spomenika sunitskih i sufijskih ličnosti u Mosulu,
dok je eksplozivom uništeno najmanje šest šiitskih džamija.
Lokalni stanovnici ističu kako su ISIL također okupirali dvije kršćanske katedrale. Križevi na kaldeanskoj katedrali i na sirijskoj
pravoslavnoj katedrali su uklonjeni, a na njihovo mjesto su postavljene crne zastave Islamske države. U Mosulu su stanovnici riskirali
živote braneći spomenik šeika Fathia, koji datira iz 1760. godine.
Deseci muškaraca, žena i djece formirali su živi zid oko spomenika,
Ratna situacija u Iraku
Situacija u Iraku je potpuno nepredvidljiva. Borbe i dalje traju između ISIL-a i iračkih snaga za grad Tikrit. Unatoč činjenici da su iračke snage dobile 12 ruskih i bjeloruskih lovaca Sukhoy po hitnoj narudžbi, za sada konkretan napredak protiv ISIL-a još nije ostvaren.
U isto vrijeme teroristički napadi i dalje često pogađaju Bagdad. Sve ovo dovodi do atmosfere u kojoj sektaške tenzije postaju
dominantne, unatoč činjenici da religijsko vodstvo u Iraku (i šiitsko
i sunitsko) – čak i više od političara – poziva na jedinstvo i obranu
države od ekstremizma. No, kompleksna situacija i politički raskol
u ovom trenutku izuzetno ide na ruku ISIL-u koji svakim danom sve
više učvršćuje kontrolu nad osvojenim područjima. Međutim, iračke vlasti postigle su određeni uspjeh jer je tokom srpnja, ipak, koliko-toliko stabilizirana Iračka vojska (ili njeni ostaci) i nije došlo do
bitke za Bagdad, koju su ISIL-ovci najavljivali i priželjkivali.
Rezolucija UNHCR-a
23. srpnja UN-ovo Vijeće za ljudska prava (UNHRC) prihvatilo je
pokretanje međunarodne istrage po pitanju kršenja ljudskih prava
u sklopu izraelske vojne ofenzive na Gazu. “Postoji snažna mogućnost da je međunarodni zakon prekršen na način da bi to moglo
ukazivati na ratne zločine”, istaknula je visoka povjerenica za ljudska prava, Navi Pillay, na izvanrednoj sjednici UNHRC-a citirajući
izraelske napade na bolnice i domove. Dakako, nije propustila spomenuti Hamas, osuđujući njihove raketne napade na Izrael.
Na kraju sjednice UNHRC-a 47 članica glasalo je i usvojilo rezoluciju po pitanju pokretanja međunarodne istrage o izraelskoj ofenzivi na
Gazu. U tekstu rezolucije se navodi: “Hitno slanje nezavisne, međunarodne istražne komisije s ciljem istraživanja svih kršenja ljudskih prava
i međunarodnog zakona na prostoru okupiranog palestinskog teritorija, uključujući Istočni Jeruzalem, a naročito okupirani Pojas Gaze.”
Dakle, rezolucija poziva na istragu koja bi obuhvatila sva kršenja ljudskih prava, kako Izraela tako i s palestinske strane. Imajući
u vidu kako se radi o rezoluciji koja direktno ne osuđuje niti imenom navodi glavnog krivca, očekivalo bi se da će sve aktualne članice UNHRC-a – koje su izabrane glasovima Generalne skupštine
UN-a – podržati ovu rezoluciju. No, očekivano, to se nije dogodilo.
Kao i uvijek, SAD se i ovog puta usprotivio rezoluciji koja na bilo
koji način može nanijeti štetu Izraelu. 29 članica je glasalo “za”, 17
je bilo “suzdržano”, a “protiv” je bio, zna se, SAD. Iz rezultata glasanja vidljivo da niti jedna europska država nije dala glas za palestinsku rezoluciju, sve su bile “suzdržane”, uključujući i države koje nisu članice EU – Makedonija i Crna Gora.
Amerika je glavni sponzor izraelskog režima
ISIL-ov kulturocid (miniranje šiitske džamije u Mosulu)
SRPANJ 2014.
Najbolji osvrt na izraelsku kampanju protiv Pojasa Gaze je dao
britanski analitičar Finian Cunningham, koji je akciju Izraela nazvao
pravim imenom – genocid, ali napomenuo da to bez američke administracije nikako ne bi bilo moguće. Cunningham uz Izrael optužuje i SAD i tvrdi “kako američki državni tajnik John Kerry kaže da
želi mir u Gazi, ali da ima prepreka na putu da bi se to postiglo”.
33
IZ SVIJETA
“Kakve prepreke? Muškarci, žene i djeca se masakriraju u stotinama. Bolnice, škole, džamije, crkve i ranjenici su napadnuti protiv
svih normi međunarodnog prava i morala. Glavni palestinski pokret
otpora, Hamas, kaže primirje mora biti osnova za daljnje razgovore o
temeljnim pitanjima izraelske blokade Pojasa Gaze i drugih dijelovima palestinskih teritorija na Zapadnoj obali. To je sasvim razumno.
Međutim, izraelski režim se ne želi uključiti u raspravu o većim
problemima. On kaže da primirje treba biti predmet pregovora, a
zatim, u nekom neutvrđenom periodu, može se govoriti o temeljnim
pitanjima. Naravno, ovo obrazloženje s izraelske strane je okrutno i
cinično. Ona nikada neće pregovarati s Hamasom. Izraelski režim nikada neće ozbiljno razgovarati s bilo kojom palestinskom frakcijom o
širim pitanjima. Primirje je za njih samo točka u dugoj priči o protjerivanju Palestinaca iz njihove povijesne domovine.
Ovo je mjesto gdje su američka vlada i europski saveznici na
strani izraelskog agresora i genocidnog režima. Očigledni 'izrazi zabrinutosti' i 'pokušaju da se produži primirje' su samo prezir u
ovom jadnom kontekstu.
Tamo se događa genocid. To je jednostavno – genocid. Posljednjih 66 godina on teče sporadičnim mijenjanjem brzina, pa se taj genocid nekad ubrza, a nekad uspori. Zapadni mediji neiskreno govore
o izraelskoj vojnoj kampanji u Gazi, što je četvrta najveća operacija
tijekom proteklih sedam godina od kada je Hamas izabran da vlada u
toj enklavi. Tel Aviv je tamo započeo svoju kolektivnu kaznu blokadom 1,8 milijuna civila. Ta je blokada zločin protiv čovječnosti.
Istina je da je izraelska vojna agresija protiv naroda Palestine
kampanja koja traje od 1948. Od tada se otimaju palestinska zemlja i more, a na drugim teritorijima traje neumoljivo ugnjetavanje, i to sve pod budnim okom Washingtona, Londona i njihovih
ostalih europskih saveznika.
Tzv. 20-godišnji 'mirovni proces' je samo još jedan bolestan vic kojim Zapad podržava genocidni režim u Tel Avivu, koji time dobiva vremena za još više masovnih ubojstava i ostalih zločina protiv čovječnosti, dok Palestincima zauzvrat ne daje ništa osim bijede i patnje.
Samo nekoliko dana prije početka operacije 'Protective Edge',
koja je pokrenuta pod ciničnom izlikom ubojstva tri izraelska tinejdžera, američki predsjednik Barack Obama je najavio dodatnih 430
milijuna dolara u pomoći režimu u Tel Avivu. To je samo vrh od tri
milijarde dolara koje Izrael u posljednjih nekoliko desetljeća dobiva
svake godine od američke vlade, odnosno od američkih poreznih
obveznika. Amerikanci kod kuće ostaju bez vode za piće, kao npr. u
Detroitu i drugim američkim gradovima, ali blagonaklonost Washingtona prema Izraelu je izvor koji nikada neće presušiti.
Ovaj tjedan je američki državni tajnik John Kerry najavio 47 milijuna dolara 'humanitarne pomoći' za Gazu. Jesu li američki porezni obveznici tako glupi? Oni plaćaju milijune dolara za tzv. 'humanitarnu pomoć', a za krizu koja je uzrokovala humanitarnu katastrofu desetljećima daju na milijarde svojih dolara.
66 godina ugnjetavanja Palestinaca se ne može popraviti s flasterima nekog primirja, koji će biti odbačeni u šest mjeseci ili godinu dana. Tamo krvare ljudski životi, što zahtijeva duboku intervenciju. Mora postojati način da se zadovolje ljudi čiju zemlju Izrael
uzurpira tijekom svih ovih desetljeća. Milijuni ljudi su bili prisiljeni
na progonstvo, oduzima im se zemlja i grade ilegalna naselja. Tisuće Palestinaca se nalazi u izraelskim zatvorima.
No, ovdje leži korijen problema. Ako takve temeljne diskusije
nije dopušteno održati, vrlo brzo će se desiti da izraelski režim u
potpunosti postane nelegitiman i nelegalan. On nema pravo na postojanje u ovom obliku po bilo kojoj pravnoj ili moralnoj normi.
Palestina bi trebala biti jedna zemlja za sve one ljude koji žele mi-
34
Palestina - 66 godina patnji i ubijanja
ran suživot u toj zemlji, kao što su to činili prije nego su zapadne
imperijalističke vlade počele cionističku okupaciju. Apartheid, podjela i ugnjetavanja, uključujući tzv. 'dvodržavno rješenje' – sve je
to iluzija. Stranci nisu imali povijesni mandat da ovo učine Palestini,
a ovo što danas vidimo je britanski nasilni imperijalistički produkt.
Amerika je danas glavni sponzor izraelskog režima i sva ova desetljeća podržava zločine protiv čovječnosti. Ovi zločini su barbarski i vrijedni prezira. Američki građani, dakle, imaju veliku odgovornost s kojom se moraju nositi. Oni moraju odlučiti s koje će strane
biti: na strani genocida ili ljudskih prava.
Da pojasnimo, Amerikanci moraju učiniti izbor. Oni prije svega
moraju rastjerati propagandnu maglu koju su podigli njihovi mainstream mediji. Njihova vlast nema 'mirovnih planova' ili 'ne boravi
telefonirajući između svadljivih bliskoistočnih strana'. Američka
vlada je središnji pokretač i počinitelj genocida u Palestini. John
Kerry, Barack Obama, George Bush, Bill Clinton i drugi američki lideri su upleteni u jedan od najvećih povijesnih genocida modernog
doba. To ne može biti jednostavnije ili jasnije. Izrael vrši genocid, a
Amerika sponzorira genocid”, rekao je Finian Cunningham, stručnjak za međunarodne poslove i znanstvenik sa Sveučilišta Cambridge, te urednik i novinar gotovo 20 godina u najvećim medijima,
uključujući The Mirror, The Irish Times i The Independent, a sada
za Strategic Culture Foundation i PressTV.
Većina američkih novinara su kukavice kada je riječ o Izraelu
Istaknuti američki novinar Glenn Greenwald, koji danas živi u
Brazilu i urednik je lista The Intercept, a mnogima će ostati poznat
po tome da je objavio ključne Snowdenove dokumente dok je još
radio za britanski list The Guardian, osvrnuo se u intervjuu za The
Huffington Post na izraelsku agresiju na Gazu. Izjavio je kako unatoč činjenici da postoje poneki dobri novinari u SAD-u, u globalu
mediji zaslužuju “jedinicu” kao ocjenu za praćenje sukoba u Gazi.
“Većina američkih novinara su kukavice kada je riječ o Izraelu. Ne
usude se uopće niti spomenuti Izrael. Nema sumnje da je način na
koji američki mediji prate ovaj sukob zasnovan na principu koji govori kako je izraelski život jednostavno vrjedniji od palestinskog života.
Potrebno je možda oko 50 mrtvih Palestinaca da se privuče i približno jednako pažnja kao, recimo, kada se starija izraelska žena u svojoj
kući uplaši pa mora zbog te traume primiti nekakvu medicinsku pomoć", rekao je Greenwald te istaknuo kako je do sada Palestinaca
ubijeno gotovo jednako kao i Amerikanaca u napadu na SAD 11. rujna 2001., no mediji su, navodi Greenwald, vrlo mirni oko svega toga.
“Smatram da za to postoji i element rasizma. Držim da postoji i etnocentrični element u medijskom praćenju. Također, definitivno postoji i anti-muslimanska nit koja se provlači kroz način na koji mediji
izvještavaju. No, ovog puta Izrael pokazuje toliko divljaštvo, a ta bru-
PREPORODOV JOURNAL 165
IZ SVIJETA
talnost i ta kriminalnost prikazana je na društvenim mrežama jer
stanovnici Gaze sada snimaju svoje video snimke kamerama i to postavljaju na Twitter i druge mreže", rekao je Greenwald ističući kako
je to primjer na kojem se vidi da veliki mass-mediji gube dominaciju.
Situacija u Gazi direktno je usporediva sa Židovima u
Varšavskom getu
Britanski zastupnik George Galloway dugi niz godina poznat je
kao jedan od najsnažnijih anti-imperijalističkih glasova u Velikoj Britaniji i šire. Izraelsko-palestinski konflikt jedna je od tema o kojoj često govori, iz jedne sasvim drugačije perspektive u odnosu na ostatak britanske vladajuće političke klase. Krajem srpnja održao je govor na temu “Kriza u Palestini”, u kojem je, između ostalog rekao: “U
ovom trenutku, u ovoj agresiji, mračna strana cionističke ideologije i
prakse je prokazana. Rekao sam i u vrijeme operacije 'Cast Lead',
kada je gnjev javnosti bio veći nego danas, kažem i sada - Ovo nije
Holokaust, ali jest Varšavski geto. Zapravo, ovo je Varšavski geto u
gotovo svim aspektima. Nacisti su izgradili geto u Varšavi, okružili ga
bodljikavom ogradom i stražarima. Ostavili su Židove unutra da umiru od gladi i bolesti. No, odlučili su umrijeti na nogama, ne na koljenima ili čekajući da ih njihovi zatočitelji ubiju ili ih vlakom pošalju u
plinske komore. Židovi u Varšavskom getu su ustali i zapisali su svoja
imena u zvijezdama. Nacisti su ih nazvali teroristima, zaista su koristili baš tu riječ. No, za sve druge bili su heroji, borci za slobodu.
Tvrdim kako je situacija u Gazi direktno usporediva sa Židovima u
Varšavskom getu, smatram kako je to poštena usporedba.”
Izdajničke arapske zemlje
Govor britanskog parlamentarca komentirao je i jedan hrvatski
politički analitičar, koji je otišao i korak dalje: “Gazu možete prohodati u jednom danu uzduž i poprijeko. Nikakav privid normalnosti u
vrijeme dok Izrael ne vrši direktne napade ne može sakriti činjenicu
da ovo jest 'najveći zatvor na otvorenom na svijetu', da ovo jest Varšavski geto našeg doba, geto čija je sramotna egzistencija omogućena od strane cijelog svijeta. Izrael jest direktan krivac za ovu nepravdu, ali nije sam, iza njega stoji cijeli zapadni svijet, a ni Istok pretjerano ne diže glas. Za egzistenciju palestinskog geta su krive i izdajničke
arapske zemlje, gotovo sve od reda uz svega nekoliko iznimki.”
A jedine iznimke su, tek toliko da se zna – Iran i Sirija. Sličnog je
mišljenja i bivši američki obavještajac, Scott Rickard, koji je u intervjuu za PressTV rekao: “To je genocid. To je etničko čišćenje autohtonog naroda u Palestini, a izraelski zločini protiv palestinskog naroda su ratni zločini. Oni u osnovi pokušavaju uništiti cijelu infrastrukturu Gaze i okupirati Gazu. Držeći granični prijelaz Rafah zatvoren, egipatska vlada je također kriva, jer pomaže izraelskom
režimu u zločinima protiv Palestinaca. Granični prijelaz Rafah je
jedini put za bijeg iz Gaze koji ne vodi u Izrael i može se koristiti za
dostavu hrane i medicinskih potrepština u Gazu. Užasno je vidjeti
Egipćane da zloupotrebljavaju svoju moć na graničnom prijelazu i
ne dopuštaju da humanitarna pomoć dođe do nezaštićenih pojedinca koji preživljavaju na dnevnoj bazi.”
Nakon 25 dana brutalnih izraelskih napada oglasio se saudijski
kralj Abdullah bin Abdulaziz Al Saud, koji je dešavanja u Pojasu Gaze nazvao srceparajućim i izrazio suosjećanje s palestinskim stanovništvom. Kritizirao je napade na Gazu, pri čemu, naglašavaju
politički analitičari, nije tražio izvanrednu sjednicu Arapske lige,
niti je govorio o bilo kakvom planu ili projektu pružanja pomoći
palestinskom stanovništvu. Tokom svog govora niti na jednom
mjestu nije govorio o izraelskom režimu kao agresoru ili zločincu,
ali je istovremeno mnogo pričao o terorističkim aktivnostima i djelovanjima širom svijeta koje se danas izvode u ime islama.
Bivši izraelski predsjednik Šimon Perez nedavno je rekao kako je
napad na Gazu prvi ratni okršaj u kojem izraelski režim posjeduje podršku gotovo svih regionalnih arapskih zemalja. Na ovu temu pisali su
i američki dnevni listovi The New York Times i Politico opisujući suradnju vlasti Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Jordana i
Egipta sa Izraelom u napadima na Pojas Gaze, navodeći pritom kako je
ovakva vrsta suradnje lokalnih arapskih zemalja na provođenju interesa izraelskog režima i SAD-a na Bliskom istoku do sada nezabilježena.
Najglasnija osuda od lidera Južne Amerike
Što se tiče državničke razine, jedina konkretna osuda izraelske
agresije izvan Bliskog istoka stigla je iz Latinske Amerike. Predsjednik Venezuele, Nicolas Maduro, rekao je kako aktualno ubijanje
palestinskih civila predstavlja proces “istrebljenja”. U službenoj
izjavi Vlade Venezuele navodi se: “UN mora adresirati sistematsko
kršenje ljudskih prava palestinske populacije u Gazi od strane države Izrael te mora poduzeti nužne mjere kako bi se ta kršenja zaustavila… Venezuela također odbacuje cinične kampanje u kojima
se nastoji obje strane podjednako osuditi kada je jasno da ne možete moralno usporediti okupiranu i masakriranu Palestinu s okupatorskom državom Izrael, koji posjeduje vojnu superiornost i djeluje na marginama međunarodnog zakona.”
Izraelsku agresiju također je osudio i bolivijski predsjednik Evo
Morales ističući: “Vrijeme je da se nešto učini kako bi se zaustavio
genocid koji Izrael provodi u Palestini.” Zatražio je od visokog predstavnika UNHCR-a da procesuiraju Izrael zbog zločina protiv čovječnosti. 30. srpnja napravio je i korak više te na jedinstven način odlučio dignuti glas protiv izraelskih napada. “Proglašavamo Izrael terorističkom državom… Izrael nije garant osnovnih ljudskih prava, mira i
koegzistencije u okvirima međunarodne zajednice”, rekao je Morales u svom govoru u gradu Cochabamba. Ukinuo je i dogovor iz 1972.
godine kojim su Izraelci u Boliviju mogli putovati bez viza. q
Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ
Stradanje palestinske djece
SRPANJ 2014.
35
KULTURA
BOSANSKI JEZIK – TEMELJ BOŠNJAČKOG NACIONALNOG IDENTITETA (VIII)
Austro-ugarska uprava u BiH –
književne i kulturne prilike
Dolaskom Austro-Ugarske 1878. godine u BiH dolazi do naglog
preokreta na društveno-političkom planu koji je, kako je naznačio
Zdenko Lešić, najviše pogodio bosanske Muslimane, jer je došlo do
premještanja iz islamskog, orijentalnog u kršćanski, zapadnoevropski civilizacijski krug. Edhem Mulabdić smjenu jedne kulture drugom, jednog civilizacijskog toka drugim je opisao: “Turska nas ostavila, Austrija pobijedila naš oružani otpor (...) mi se osjećamo
ostavljeni i kao drvo osječeno. Naši sugrađani drugih dviju skupina
snađoše se brzo i već tada imađahu svoja glasila za podizanje narodne svijesti u svojoj zajednici, a mi bijasmo bez svijesti i bez nade
u kakvu budućnost.”
Svijest o slavenskom porijeklu
U duhovnom smislu to je vrijeme u kojem se osjeća nesnalaženje i pometnja kod bosanskohercegovačkih Muslimana koji su,
bez obzira na smjene i svojih i tuđinskih vladara, oduvijek bili svjesni svog slavenskog porijekla i svoje samobitnosti. Bosanski čovjek
sve proživljeno kroz niz stoljeća predade listinama požutjelih povelja, pisama, darovnica, ugovora itd. u kojima ostadoše zabilježeni i titraji duše što ih u simfoniju povijesti znalački utkaše. Bošnjaci
od 1878. godine počinju mijenjati određene kulturološke parametre, posebno istaknuto u načinu pisanja. Još je Platon u “Fedru”
osudio pismo rekavši kako je ono odijeljeno od svog oca (izvora) te
da ono može čitatelju dati niz pogrešnih informacija. Edhem Mulabdić je smjenu jednog kulturološkog obrasca drugim doživio kao
“vrijeme omorine koja se osjećala u zraku, svijet se laća posla preko volje”.
Tek dvadesetak godina iza okupacije javljaju se pisci koji su
imali i ulogu prosvjetnih i društvenih djelatnika. Iz tog vremena se
ističu: Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić, Osman Nuri Hadžić,
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak itd. Nakon njih, u nešto povoljnijim društvenim prilikama dolaze Riza-beg Kapetanović, Hamid
Šahinović, Salih Kazazović, Avdo Karabegović, Osman Đikić, Musa
Ćazim Ćatić itd. Narodno stvaralaštvo je utjecalo na navedene au-
Edhem Mulabdić
36
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak
tore, za razliku od Safvet -bega Bašagića koji je stvarao i pod utjecajem orijentalne književnosti. Značajna uloga Bašagića, Mulabdića i Đikića bila je u osnivanju Gajreta te djelovanje i apeliranje da
Bošnjaci prihvate nove tokove zapadne civilizacije. Edhema Mulabdića okupacija BiH je zatekla u četvrtom razredu ruždije. Stanje u
Bosni i rodnom Maglaju Mulabdić opisuje: “Dođe stalna građanska
uprava koja primi od stare poslove i nastavi poslovanje u novom
smjeru, uglavnom po starom načinu, samo što se poče pisati s lieva
na desno.” To je vrijeme kada se počinje djelovati na “opismenjavanju”, u smislu novog vremena. Prvo se moralo naučiti zapadno
pismo ili “natrag pisanje”. Mulabdić je vrlo brzo naučio latinično
pismo od svog prijatelja iz ruždije Emina Arapčića. Kada se otvorila
osnovna škola u Maglaju, Edhem Mulabdić s nekoliko svojih prijatelja odlazi u izvanškolskim aktivnostima kod Huga Jasenka učiti
njemački jezik i gramatiku maternjeg jezika. U trećoj godini učiteljske škole u Sarajevu Mulabdić je “osjetio milinu i snagu svog liepog
materinskog jezika”, kako je sam zabilježio.
Vrijeme optimizma i prosvjetiteljstva
Nakon “omorine” i beznađa, osjećaj zanosa i optimizma na kulturnom polju u BiH počinje se javljati krajem 19. stoljeća. U to vrijeme otvara se niz čitaonica, osnivaju se kulturno-umjetnička društva, počinju se intenzivno pisati djela na bosanskom jeziku, prikuplja se narodno usmeno blago. Može se reći kako je to vrijeme bilo
s predznakom prosvjetiteljstva i romantičarsko-budničke zanesenosti.
Pojava štamparija u BiH datira iz zadnjih decenija osmanske
uprave. U drugoj polovini 19. stoljeća dolazi do naglog kulturnog
razvitka, zahvaljujući širenju pisane riječi i pokretanju štamparija,
prije svega u Sarajevu i Mostaru. List Bosna prestaje izlaziti 1878.
godine, ali na scenu dolaze novi listovi i časopisi. “U periodu od
1878. do 1918. godine pokrenuto je preko 150 listova, časopisa i
drugih publikacija s dužim ili kraćim vremenskim periodom izlaženja. Najveći dio tih publikacija je izlazio u Sarajevu, Mostaru, Ba-
Safvet-beg Bašagić
Osman Nuri Hadžić i Ivan Aziz Miličević
PREPORODOV JOURNAL 165
KULTURA
nja Luci, Visokom i Tuzli.” (R. Besarotanje Behara 1900. godine i osnivanje
vić, u: Periodika i knjiga u doba austroGajreta 1903. godine predstavljaju dva
ugarske okupacije). Najveći broj listoepohalna djela, dva velika koraka napriva, časopisa i publikacija ovog vremeed u životu muslimanske zajednice u
na izlazio je na bosanskom jeziku. Neki
BiH. U njima je Mulabdić imao snažna
od njih su štampani arabicom (Tarik,
udjela u savladavanju zapreka i poMuallim, Misbah), na turskom jeziku
težkoća u krčenju trnovita puta i na(Vatan i Rehber), ali i na njemačkom,
predka svoje muslimanske zajednice”.
mađarskom i španjolskom jeziku (heBehar je bio časopis za pouku i zabavu. 1902. godine Safvet-beg Bašagić
brejskim alfabetom), kako je naznačio
u članku “Čitateljima i prijateljima BeM. Papić u knjizi Tragom kulturnog nahara” pojašnjava smjenu urednika: “Dasljeđa.
nas moram zdravlja radi prisloniti pero i
U prve tri godine okupacije izlazili
predati uredništvo Behara u ruke mosu službeni listovi: Bosansko – hercegoReis Džemaludin Čaušević
me dobrom prijatelju i drugu Edhemu
vačke novine, Glasnik zakona i naredaef. Mulabdiću. Mislim da Behar nijesam mogao predati u bolje ruba za Bosnu i Hercegovinu. Prvi politički listovi u Bosni i Hercegovike, a uvjeren sam da će to štovani čitatelji uviditi... Behar će i ubuni pojavili su se nakon 1882. godine: Vatan – naziv promijenjen u
duće biti dobra tumač između istoka i zapada.” U Beharu povremeRehber, Prosvjeta, Glas Hercegovca, Napredak, Bošnjak, Bosanska
no surađuju: Ali Suad Muhamed, Musa Ćazim Ćatić, Salih Demiropošta, Srpski vjesnik, Osvit, Stimmen aus Bosnien. (Todor Kruševac,
vić, Abdulah Hilmi, Abdurezak Bjelevac, Ibrahim Dautović, Halid
u: Bosansko – Hercegovački listovi) Od naučnih i pedagoških listova
Šaran itd. Značajno mjesto u Beharu je imala rubrika Pisma čitatetreba pomenuti Glasnik Zemaljskog muzeja koji je počeo izlaziti
lja. U jednom od brojeva Behara možemo čitati izjavu i Serhatlić
1889. godine. Od pedagoških listova M. Papić u knjizi Školstvo u
Abdulaha, iseljenika iz Ušuka (Mala Azija) koji piše da podržava
BiH za vrijeme austrougarske okupacije spominje: Školski vijesnik,
novo uredništvo s nadom da neće odustati od zacrtanih ciljeva.
Učiteljsku zoru i Srpsku školu. Do 1900. godine pokrenuta su četiri
Edhem Mulabdić je urednički posao obavljao od 1901. do 1.5.1906.
književna časopisa, dva srpska Bosanska vila i Zora koja je izlazila u
godine. U tom periodu bavi se i spisateljskim radom. Istočnjački fiMostaru, bošnjački Behar i jedan vladin Nada, a 1913. godine polozofi i pjesnici djelovali su na Mulabdićevo stvaralaštvo, kao i Šekrenut je i Biser.
noin romantizam, Kumičićev naturalizam i Tomićeva blagost izlagaPrvo glasilo bosanskohercegovačkih Muslimana bio je Bošnjak,
nja. U Mulabdićevom književnom djelu obitavaju stari i novi svjetopokrenut u Sarajevu 1891. godine na inicijativu Mehmed-bega Kavi, tursko i austrougarsko vrijeme. Objavljene radove u Beharu s
petanovića Ljubušaka. Bošnjak je bio izrazito politički list, ali je pod
tematikom iz starog vremena, Mulabdić je označio “Pripovijetkauredništvom Edhema Mulabdića igrao značajnu ulogu u razvoju
ma iz prošlosti”. Građu za svoje književno djelo Mulabdić je prona“nove muslimanske književnosti.” U Podlistku, Bošnjak je nudio
lazio u Bosni i njenim ljudima, njihovim običajima, a svijet umjetknjiževne tekstove domaćih autora, ali i prijevode turskih autora.
ničkog je ogrnuo plaštom romantika,
Prvi urednik Bošnjaka, u kojemu se
sazrelog na narodnoj predaji.
vatreno govorilo o bošnjaštvu, bio je
1906. godine Edhem Mulabdić je
Mustafa Hilmi Muhibić, a od 1892. do
svoju uredničku poziciju morao prekraja 1894. godine urednik je bio
dati Džemaludinu Čauševiću. Od lista
Edhem Mulabdić.
za pouku i zabavu, Behar je postao
vjersko-poučni list koji prestaje izlazi1900. – duhovna prekretnica
ti 1911. godine.
Bošnjaka
Važno je istaći kako se prvi musliMuhsin Rizvić je 1900. godinu
manski pisci u novim društvenim
označio “prekretnicom-etapom u
okolnostima nikada nisu odrekli “vlaokviru cjelokupnog evolutivnog knjistite tradicije i vlastitog identiteta”,
ževnog i duhovnog razvoja bosanskih
kako je istaknuo Zdenko Lešić.
Muslimana”. 1900. godine javila se
Hamza Humo u djelu Od prelaza
ideja o pokretanju Behara. Edhem
na islam do novih vidika govori o
Mulabdić je svoju zamisao povjerio
kontinuitetu muslimanske tradicije:
Safvet-begu Bašagiću i Osman Nuri
“Pored tamnih strana, koje su vreHadžiću. Na prvom sastanku bilo je
mena kao prokletstva nosila sa soprisutno još dvadesetak istaknutih inbom, ovi istorijski časovi ostavili su
telektualaca. Bilo je upitno financiradosta i svijetlih tragova u prošlosti
nje časopisa, ali i broj čitateljske pubosanskohercegovačkih Muslimana.
blike, bez obzira na sve, Osman Nuri
Ti svijetli časovi to su njihove duhovHadžić zaključuje kako će časopis,
ne i kulturne tekovine koje nose jeipak, izlaziti. Za prvog urednika izadan naročiti ton u sebi i koje danas –
bran je Safvet-beg Bašagić koji će
karici kulturnih tekovina našeg narourednički posao obavljati godinu dada daju jednu posebnu niansu...” q
“Behar” – list za pouku i zabavu (br. 1 – 1. maj 1900.)
na. Alija Nametak ističe kako “pokreAjka TIRO SREBRENIKOVIĆ
SRPANJ 2014.
37
KULTURA
PRIČA O SEVDALINKAMA: DERVIŠ-BEGU BEGZADIĆU PJEVALE DJEVOJKE IZ DUBRAVA
Pod Skočićem trava pogažena
Pod Skočićem trava pogažena,
gazile je zvorničke spahije,
haj ponajviše Derviš-bega đogo.
izvorna melodija, Mak Dizdar je u jednoj rečenici uputio ovakav
apel: “Narodnu pjesmu valja čistiti od nanosa blata koje se u posljednje vrijeme prišljamčuje uz nju.”
Jedna od onih sevdalinki koja je ostala sačuvana od poplava i
Da mu beže uzde ne priteže,
nanosa blata je sjajna sevdalinka “Pod Skočićem trava pogažena”.
iziš'o bi gradu na bedeme.
Ranije su je tumačili sazlija i pjevač Selim Salihović iz Janje kod Bijeljine i dr. Himzo Polovina. Prema Salihovićevoj predaji, pjesma je
Sa bedema dragoj pod pendžere,
upamtila Derviš-bega Begzadića, koji je imao najbržeg trkaćeg kokroz pendžere dragoj u dušeke.
nja u sjeveroistočnoj Bosni. Pjesmu su spjevale djevojke iz Dubrava
A kad bi pao u dušeke njene,
kod Tuzle prilikom velikih konjskih trka na hipodromu u istoimenaš'o bi joj vjeđe zaklopljene,
nom mjestu. Inače, begovska familija Begzadić kao i njezini članovi,
crne kose širom raspletene,
opjevana je u još nekoliko narodnih pjesama.
bujne usne poluotvorene,
Skočić mjesto koje se spominje u pjesmi, nalazi se nizvodno od
jedre grudi malo otkrivene,
Zvornika nekih dvadesetak i nešto kilometara na Drini, a nakon
draga moja da li sanjaš mene?!
agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu poznato je po teškom
zločinu srpskih snaga nad Romima ovog
Autori autentičnih i starih sevdalinki
naselja 1992. godine.
su bezimeni. Razasuli su kosti po bosanSazlija Selim Salihović, rodio se u Janji
skohercegovačkim gradovima i kasaba1910. godine, a umro u Bijeljini 1988. goma, i danas im se ni za mezareve ne zna.
dine. U ranom djetinjstvu zavolio je sevZa života, inspirisao ih je stvarni život, čije
dalinku i saz. Snimao je sa Eminom Zečaj,
su važnije momente opjevali sami ili u
a postoje i singl ploče na kojima Salihović
društvu svojih najbližih prijatelja. Sevdaizvanredno prati velikog zeničkog sevdalilinke su “knadili” ponajviše momci i djeju Muhameda Pašića Mašuru (pjesme
vojke, pa su, prema tome, i sami motiv
“Akšam dođe, jacija se sprema”, “Majka
sevdalinke više muškog ili ženskog karakMuju mladog oženila” i dr.).
tera. Potpuno nesvjesni njenih umjetničSalihović je također pratio dr. Himzu
kih kvaliteta, autori sevdalinke su spontaPolovinu uz saz (“Dunjaluče, golem ti si”,
no i neposredno ulivali u jasne i široke fi“Od mora eto svatova” i “Širi mjesec po
gure svoja osjećanja, i otud iz sevdalinke
Igmanu zrake”). Salihović je sedamdeseizvire ona snaga koja još ne da da potone
tih godina snimio nekoliko pjesama za
Selim Salihović
u bujici današnjice. Pjesma je najbliža duarhiv tadašnjeg Radio Sarajeva. Karakteriši čovjeka. Zato je ona njegov najmjerostika Salihovićevog kucanja u saz je osedavniji izraz.
bujna ritmičnost koju karakteriziraju kratMalo je poznato da je poznati boške i odsječne pauze koje je ovaj vrsni sanjački pjesnik Mehmedelija Mak Dizdar,
zlija koristio pri akcentiranju određenih
vodeći Dnevnik u časopisu “ŽIVOT” šezfraza. Izvanredan primjer takvog kucanja
desetih godina 20. stoljeća, napravio više
može se pronaći u Salihovićevoj nenadtekstova u kojima je ustao u odbranu sevmašnoj verziji pjesme “Gledali se Mujo i
dalinke. Isprovociran tadašnjim sve većim
Nizama” (objavljeno u ediciji “Sevdalinprodorom šunda, u našu narodnu lirsku
ke” JRTVS BiH, CD 4).
pjesmu, Mak Dizdar je, navodeći brojne
Poput mnogih sazlija, Selim Salihović
primjere skrvnavljenja sevdalinke, iskapjevao je izrazito nazalno, bez mnogo nazao i neke svoje inspirativne podsticaje,
pora i s ukrasima koje je najčešće prilapa se može reći da je u našoj literaturi gogođavao unisonom kucanju melodije na
tovo prešućivan uticaj sevdalinke na ovog
sazu. Kao i kod većine sazlija koji su bili
pjesnika. Reagujući veoma oštro na stihotalentirani pjevači, i kod Salihovića je voklepstvo i na odsustvo ukusa, te na degrakalna izvedba bila vođena kucanjem u
diranje sevdalinke, Mak Dizdar postavlja
saz tako da glas nikada nije posebno rapitanje: “Gdje je ona čudnovata ljepota –
zvijen i pročišćen. Može se reći da je Salidjevojaka iz narodne pjesme koja se je
hović bio jedan od najvirtuoznijih sazlija
suncem povezala, a mjesečinom opasaiz BiH. q
Avdo HUSEINOVIĆ
la?” Da bi se sačuvala sevdalinka i njena
Mehmedalija Mak Dizdar (1917.-1971.)
38
PREPORODOV JOURNAL 165
KULTURA
CD “JEDAN AŠIK”, KR. HFZ. AZIZ EF. ALILI – DVIJE BILJEŠKE
Album za pamćenje
Zvjezdani trenuci hafiza Aziza Alilija
Hafiz Aziz Alili (Lipkovo, Makedonija – 1968.) već 30-ak godina
svojim učenjem Kur'ana, ezana i salavata, ilahija i kasida obveseljava muslimanske domove i džemate diljem Balkanskog poluotoka i
šire, u zemljama Zapada, gdje žive balkanski muslimani. Danas je
glavni imam Zagrebačke džamije i doktorand na Fakultetu islamskih nauka. Tedžvid (ukrasno učenje ili recitiranje) i svih 10 kiraeta
(pravila učenja) Kur'ana studirao je u periodu od 2001. do 2002.
godine u Mekki, a u svojoj magistarskoj radnji, koju je odbranio na
Fakultetu islamskih nauke u Sarajevu 2013. godine, bavio se utjecajem tedžvida na muzičku baštinu bosanskih muslimana, posebno
odnosom tedžvida i bošnjačke nacionalne ljubavne pjesme, sevdalinke. Danas
istražuje prozodiju Kur'ana, nakon čega
će postati vodeći ekspert za zvukovnu
stranu Kur'ana. Učestvovao je na svim
važnijim takmičenjima u učenju Kur'ana
(kategorije tedžvida, hifza i tilaveta) u svijetu kao predstavnik Bosne i Hercegovine
i Hrvatske (S. Arabija, Malezija, Iran, Pakistan, Egipat, Turska...) i uvijek bio među
prvih sedam. Snimio je vlastito učenje cijeloga Kur'ana, što smatra svojim najdražim projektom.
Kao gost na koncertima sarajevske
Filharmonije učestvovao je na Međunarodnom festivalu duhovne glazbe u Maroku, a 2007. godine nastupio je u Grosser Musikvereinssal u Beču
u povodu 140. godišnjice valcera “Na lijepom plavom Dunavu”,
koji je bio posvećen obnovi Vijećnice – Nacionalne biblioteke Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
Posebna strana Alilijevog znanja i umijeća su ilahije i kaside, po
čijim izvedbama je on najpoznatiji interpretator ove vrste vjerske
glasovne muzike. Dosad je snimio tri albuma ovih pjesama: “Gdje
su Mekka i Medina”, “O, zefire” i “Pogledaj nas, jārabbi”, većinom
ispisanih rukom pjesnika Džemaludina Latića.
Album koji je pred Vama, poštovani čitaoci/slušaoci, predstavlja zvjezdane trenutke hafiza Aziza Alilija, balkanskog i, prema našem mišljenju, evropskog doajena ove vrste muzike. Njegove solo
melodije u ilahiji pod sufijskim, misterioznim naslovom “Izuj se” i u
kasidi “Na Kovačima (Jedan ašik)” ravne su najuspješnijim operskim arijama; umjetnička sinteza Alilijevih akorda u ovim kompozicijama zadugo neće biti nadmašena na bosanskom i albanskome
jeziku. Ukratko: vještinu i moć takvih kreacija u jednome jeziku Bog
daje jednom u 100 godina!
Izražajnost Alilijevim arijama u dobrom dijelu omogućio je elegični svijet ovih ilahija i kasida. Motivirane povijesnim trenucima u
kojima su se, na razmeđu 20. i 21. stoljeća, našli Albanci i Bošnjaci
– dva autohtona europska muslimanska naroda na čijim jezicima
svoje ilahije i kaside uči hafiz Aziz Alili – u pjesničkom spoju islamskih simbola i gazijsko-šehidske stvarnosti u kojoj žive ta dva Alilijeva naroda, ove ilahije i kaside nadahnule su svoga izvođača i iz ele-
SRPANJ 2014.
gijskih nizina i tišina vinule ga u majestetične muzičke visine. Dubok po svojim smislovima, zagonetan po svojim porukama, tugaljiv
i svečano trijumfalan, ovo je album za pamćenje! Album naše generacije!
Džemaludin LATIĆ
Kulturna legitimacija koja može izdržati test
vremena
Tragao sam, iskao, jecao... Tragao, naime, za milozvukom koji
liječi i smiruje dušu, što uzdiže duh čovjekov do nenaslutivih i nepojamnih visina. Tragala je ptica duha za svojim zvjezdanim gnijezdom, da se ne prlja prašinom u pustinjama duha, tminama tjeskobe i carstvima
straha što utamničuju misao i obesvećuju
svrhe i smislove ljudske.
I našao, hvala Bogu, Gospodaru nebeskih i zemaljskih tajni! Kujundžija riječi
Džemal, danas najveći muslimanski pjesnik u Bošnjaka, i hafiz Aziz, velemajstor
izvođenja ilahije na bosanskom i albanskom, u čudesnom sazvučju sufijske motivike i islamskih taktova i ritmova, u nesvakidašnjem skladu značenja i zvučanja, u
profinjenom sitnom vezu emocijske i gnostičke kartografije – simbolički i stvarno –
probudiše i pobudiše autentično iskustvo
semantičke i transcendentne punine.
Slušajući elegični naj Hafizova glasa, slušajući taj dert i tugovanku
koja, doimlje se, struji krvotokom od iskona, od ezela, onkraj svih
granica saznajnog i spoznajnog, otvoriše se kapije moje duše, razbistriše se oči, dokučih daljine i blizine, poselamih mejta u sebi. Postah
tihi leptir u noći i ne bijah više onaj otprije. Pohodih mjesto koje mi
kaže: nisi sam, nisi dio ljudske i nemetafizičke povijesti samoće. Hafizov dert i blues, čudesni arhijecaj “upisan” u impresivan obujam i
ljepotnost njegova tenora, koji, čini se, čas ide ispod jezika, podno
svijesti, čas ishodi iz kozmičkih pratišina – demonstriran, primjerice,
u interpretaciji ilahije Izuj se, zadugo ni s čime usporedive himne
Stvoritelju vidljivoga i nevidljivoga oko nas i u nama (za koju se,
usput, nipošto ne bih kladio da je uopće sa zemaljskih strana) – budno srce nuka na uzdah, a mrtvome iznuđuje očnu suzu, koja ga čisti i
ispire u hiljade metafizičkih voda. Ejvallah baštinicima ponajboljega
od našega duhovnoga blaga! Hvala ašicima Džemi i Hafizu za trenutke ometajuće tuge i najdublje ganutosti. Ta dvojica velikana domaće
riječi i glasa na najvjerodostojniji način podsjećaju nas koliko je naše
neznanje o ilahijama i kasidama, tj. zlatnom dobu najplodonosnijega
spoja Kur'ana i pjesništva, golemo, pregolemo.
Konačno, oni svojim umjetničkim duhom i sugestivnom jezično-glazbenom ekspresijom – ispravljaju posljedice kulturocida u
kontinuitetu kojim smo desetljećima izloženi od drugih, ali i nepravde koji si sami nanosimo. Napokon nas davši jednu od kulturnih legitimacija koja može izdržati test vremena.
Ervin JAHIĆ
39
PRIČE IZ BOSNE
U TURSKOJ IMA VIŠE BOŠNJAKA NEGO NA CIJELOM OSTATKU DUNJALUKA
Turska – zemlja sa najvećim
brojem Bošnjaka
Niko pouzdano ne zna koliko danas u Turskoj živi Bošnjaka. Procjenjuje se oko četiri miliona. Jedan diplomata, Bošnjak, na službi u
Ankari, dobar poznavalac tih prilika, smatra da ih je i do šest miliona. Pouzdanih podataka nema, osim onih da između tri i četiri miliona Turaka govori bosanski jezik, zna naše običaje, narodne pjesme, te ima bližu i dalju rodbinu u Novom Pazaru, Pljevljima, Sjenici, Tutinu, Bijelom Polju, Rožaju, Trebinju, Goraždu, Sarajevu, Zenici, Tuzli, Banjoj Luci, Bihaću...
kaznu bi moralo stajati u ćošku na jednoj nozi, dok su u nekim drugim mjestima učitelji kritikovali roditelje što im djeca zaboravljaju
materinji jezik.
Danas Bošnjaci žive na 80% teritorije Republike Turske. Agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu i kod njih se počela buditi
svijest o vlastitom identitetu. Ko su i odakle su? Formiraju se udruženja – Derneci. Ima ih 23 na području Turske. Krovna je Federacija
kulture BiH u Turskoj. Prvi predsjednik Tursko-bosanske federacije
kulture je bio Fehmi Arazli, drugi Ahmet Kemal Baysak, počasni
konzul BiH u Izmiru, a sada je Džemal Šanel.
Za razliku od gradova, u selima su “kahve” jedina mjesta društvenog okupljanja. Iako ih zovu “kahve” u njima se uglavnom pije čaj, pa
bi prikladniji naziv bio čajdžinice. U njima sjede samo muškarci.
Biznismeni, sportaši, glumci, liječnici, muftije,
novinari, književnice, miss svijeta…
Bošnjakinja u Turskoj
23 bošnjačka udruženja u Turskoj
Zasigurno je da je danas Turska zemlja sa najvećim brojem Bošnjaka – i nema sumnje da ih duplo više živi u ovoj zemlji, nego u
matičnoj domovini Bosni i Hercegovini. Može se zaključiti da danas
u Turskoj ima više Bošnjaka nego na cijelom ostatku Dunjaluka, a
žive svuda od BiH, Sandžaka, Kosova, do Amerike, Australije, cijele
Evrope… Najviše Bošnjaka na prostoru Turske živi u Istanbulu i Izmiru (ukupno po jedan milion), te u Inegolu, općini nadomak Burse, gdje ih je oko 70.000. Prvi i najveći val iseljavanja Bošnjaka iz
BiH u Tursku, bio je nakon dolaska Austro-Ugarske, 1878. godine.
Prvi muhadžiri su krenuli iz Bosanske krajine, potom iz Hercegovine
i središnje Bosne. Na putu za Tursku dosta familija se zadržalo u
Sandžaku, Makedoniji i Albaniji.
Iz Sandžaka su nešto kasnije uslijedila iseljavanja, pošto je tu
Turska uprava ostala nešto duže. Najviše ih se iselilo da bi sačuvalo
živu glavu. Bilo je i onih koji su krenuli u Tursku u namjeri da sačuvaju blago i poziciju. Blagonaklonost oca turske nacije Mustafe Kemal-paše Atatürka, u čijim redovima su se borile hiljade Bošnjaka
koji su se doselili u Tursku, kasnije je dovelo i do toga da su ljudi
našeg porijekla postali visoki dužnosnici, parlamentarci, načelnici
općina, biznismeni… Neki su dolaskom u Tursku pokidali sve rodbinske veze. Dio braće bi ostajao u jednom, a dio u drugom kraju.
Kod najstarijih bi ostajao novac, pa je i to remetilo odnose.
Otvaranjem škola u selima 1957. godine počinje zaboravljanje
bosanskog jezika kod mladih jer su morali učiti na turskom jeziku. I
tu su bila različita iskustva. Ako bi dijete progovorilo bosanski, za
40
Različito od mjesta do mjesta, da li žive u gradovima ili na selima, Bošnjaci su se i različito snašli. Jedni su bogatiji, drugi siromašniji. Pojedini izuzetno bogati i na visokoj društvenoj ljestvici.
Od više miliona Bošnjaka koji su rođeni ili na razne načine pristizali u Tursku, veliki je broj onih za koje zna većina od 80 miliona
Turaka.
Među njima je i Şarık (Šarik) Tara, vlasnik prestižne građevinske firme “Enka”, čije se bogatstvo procjenjuje na 3,5 milijardi
eura. Tara se nalazi na 250. mjestu na svijetu po bogatstvu, a u
Turskoj je na drugom mjestu. Roditelji Şarıka Tare, koji su dugo
čekali “vasiku” (ulazno otpusno pismo iz FNRJ) u Skoplju, odmah
iza Drugog svjetskog rata stigli su u Istanbul, a potječu iz okoline
Pljevalja.
Nadalje, jedina Turkinja koja je ponijela titulu Miss svijeta je
Bošnjakinja Azra Akin, rođena Ademović, inače prva muslimanka
Miss svijeta. Porijeklom je iz okoline Goražda.
Şarık (Šarik) Tara
Azra Akin (rođ. Ademović)
PREPORODOV JOURNAL 165
PRIČE IZ BOSNE
Aysa (Ajša) Kulin
Kemal Baysak (Bajsak)
Nezaobilazno je spomenuti i još jednu predstavnicu ljepšeg
spola u Turskoj, a bosanskohercegovačkog je porijekla. Njeno ime
je Aysa (Ajša) Kulin i jedna je od najtiražnijih turskih spisateljica.
Aysa Kulin je rođena 1941. godine u Istanbulu kao dijete izbjeglica
iz BiH. Završila je književnost na Američkom ženskom koledžu na
Uskudaru. Mnogo godina se bavila novinarstvom, a zatim se posvetila pisanju proze. Njena djela doživjela su na desetke izdanja u cijelom svijetu, a prema njenim pričama nastajali su i televizijski filmovi. Godine 1997. proglašena je za pisca godine u Turskoj, a veoma je cijenjena kao filmski i TV autor. Objavila je 22 knjige.
Mirsad Jahović Türkcan (Turkdžan) rođen je u Novom Pazaru. U
Tursku je stigao ranih 90-ih godina i zaigrao za veliki “Efes Pilsen”,
te bio prvi Turčin koji je igrao u NBA ligi.
U nizu poznatih Bošnjaka s naših prostora svakako je i ime Kemala Baysaka (Bajsak), koji je porijeklom iz Trebinja, od porodice
Grebo. On je jedan od uspješnih biznismena iz Izmira, vlasnik je
prestižnog Holdinga Terbay, bio je gradonačelnik Karšijake, jedne
od najvećih općina u Izmiru, koji se odricao vlastite plaće u korist
sirotinje. Kemal Baysak je predsjednik Tursko-bosanske federacije
kulture i počasni konzul BiH u Izmiru.
Jednom od najpopularnijih turskih glumaca Kivancu Tatlitugu,
djed je Bošnjak. Kivanc, “turski Brad Pitt”, kaže da još uvijek istražuje svoje bošnjačko porijeklo.
Bošnjaci su bili Sabiha Gökçen (Sabiha Gočaj) posvojena Atatürkova kćerka i prvi ženski vojni pilot na svijetu; prof. dr. Siyami Ersek
(Hersek-Hercegović), doktor koji je uradio prvu transplantaciju srca i
Hakan Şükür
(Šukur)
SRPANJ 2014.
Mirsad Jahović Türkcan
(Turkdžan)
Sabiha Gökçen (Gočaj)
KivancTatlitug
koji se smatra ocem kardiologije u Turskoj; prof. dr. Ekrem Akurgal,
osnivač arheologije kao naučne discipline u Turskoj; Rifat Börekçi
Hodža, prvi muftija Ankare i veliki islamski učenjak; Tajib Okić, jedan
od najvećih umova Turske; Güneri Cıvaoğlu, novinar, Tuncel Kurtiz…
Porijeklom Bošnjaci su i brojne žive legende u sportu kao što su
fudbaler Hakan Şükür (Šukur), NBA košarkaš i turski reprenzetativac Hidayet Türkoğlu (Turković), Mehmet Okur... Majka bivšeg premijera Mesuta Yılmaza bila je Bošnjakinja.
Sultani Mehmed II (el-Fatih) i Sulejman
Veličanstveni govorili su bosanski jezik
Ivan Mažuranić, hrvatski pjesnik, jezikoslovac i političar, još
1928. godine objavio je da je majka sultana Sulejmana Veličanstvenog iz Bosne, s područja današnjeg Zvornika! Zbog islamskog principa da se na položaje u Carevini dolazi prema sposobnostima, a ne
prema pripadnosti privilegiranim staležima, veliki broj Bošnjaka
dospio je na Porti i širom Carstva na najviše položaje u funkciji velikih vezira, begler-bega, kadiaskera, jeničar agasija, defterdara, carskih kapidžija, namjesnika, paša, muftija, muderrisa, književnika,
kadija i šejh-ul-islama.
I najveći turski pjesnik u vremenu Sulejmana Veličanstvenog
bio je Bošnjak, Ahmed Sudi, rođen u selu Sudići na području općine
Ilijaš. Ostalo je zapisano i to da su dvojica sultana – Fatih i Sulejman
Veličanstveni – govorili bosanski jezik. q
Avdo HUSEINOVIĆ
Hidayet Türkoğlu
(Turković)
Mehmet Okur
41
POLEMIKE I STAJALIŠTA
PISMA ČITATELJA: POLEMIKA DŽEVAD JOGUNČIĆ – FILIP MURSEL BEGOVIĆ
O “Beharu” i getoiziranim
džamijskim krugovima
Poštovana/i selam, imam potrebu reagirati na pisanje Behara, a
posebno na djelovanje izvršnog urednika časopisa Behar g. Filipa
Mursela Begovića.
Molim vas, kao odgovorne urednike navedenih časopisa, da ovo
objavite u prvom narednom broju časopisa koji uređujete.
Pismo je naslovljeno izvršnom uredniku Behara g. Filipu Murselu
Begoviću, glavnom uredniku Preporodovog Journala g. Ismetu Isakoviću, glavnoj urednici Bošnjačkog glasa prof. Edini Smajlagić, glavnom
uredniku Biltena dr. Gzimu Redžepiju i predsjedniku KDBH Preporod
g. Ervinu Jahiću.
Napominjem da je ovo moj osobni stav i da ne istupam u ime bilo
koje institucije u kojoj djelujem. q
Lijepi pozdrav i svako dobro, Dževad Jogunčić
DŽEVAD JOGUNČIĆ: Otvoreno pismo Filipu Murselu
Begoviću
Selam, nije me puno iznenadilo ni najnovije pisanje Behara u
elektroničkoj verziji. Pravilo je, a ne tek iznimka, da Behar konstantno prenosi tekstove iz raznih časopisa pritom ne navodeći izvor.
Dokaza za to je mnoštvo. Ako se malo bolje analizira pisanje Behara, posebno elektroničke verzije, imam nedvojben zaključak da se
radi o reciklažama već recikliranog. Resavska škola u zagrebačkoj
varijanti “potpomognuta” elektronikom!
Više puta sam imao potrebu reagirati, jednom sam te čak i zvao
ponukan intervjuom s Farisom Nanićem koji si prenio iz Bošnjačke
pismohrane, bez spomena izvora. Čak si i obećao to ispraviti. Ništa
od toga nije bilo, a praksa recikliranja i prepisivanja se nastavila.
Najnovije, što sam uočio, prenošenje je teksta dr. sc. Seada Alića “Kako postaviti pitanje? – Odnos Europe i islama”. Po ne znam
koji put nisi naveo izvor i to bi se s pravom moglo nazvati “uređivački neukus”. Da te podsjetim: taj rad je izložen na 18. Međunarodnom simpoziju “Islam u Europi – stanje i perspektive” u Zagrebu od 19.-21.4.2012. Simpozij je organiziran u “getoiziranim džamijskim krugovima” i na njemu su sudjelovala 22 eminentna znanstvenika iz čak 18 europskih zemalja. Za tvoje znanje Simpozij je
organizirao Medžlis Islamske zajednice Zagreb i Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, a sve poslove oko organizacije izveli su
“otužni amateri” iz redakcije Biltena.
42
Osnovni postulati dobrog časopisa su: kultura pisanja i njegovanje dijaloga, objavljivanje izvornih tekstova i dinamika izlaženja.
Ostavljam tebi da to usporediš s Beharovom praksom u zadnje dvije godine. Udahni, stavi glavu na jastuk, zažmiri pa reci: Ah! Kad još
skontaš koliko se za to naplati honorara, ja te, evo, javno pitam:
Dokle?!
Usporedimo pred javnošću uređivačku praksu Biltena i Behara.
Najveći prostor u Biltenu zauzimaju svježi i aktualni tekstovi, najčešće okrenuti mladima. Njeguje se kultura dijaloga i nema uvreda.
Dinamika izlaženja je redovita, na mjesečnoj bazi. Suradnici su raznih profesija i godišta, od akademika i ponajvećih današnjih alima
do mekteblija. I sve se radi bez honorara. Ako je to znak pozitivnog
amaterizma, mašallah!
Evo kako tvoj babo na stranicama Behara vidi manjinsku medijsku scenu: “Nažalost, u počesto getoiziranim džamijskim krugovima pojedinci svoje biltene nazivaju časopisima što graniči s uređivačkim neukusom, a nedvojbeno predstavlja otužni amaterizam.
Istodobno, opće je poznato da je Behar temeljni Preporodov projekt koji je uspio izići iz uskih manjinskih okvira i prepoznatljivo se
predstaviti na široj hrvatskoj i bosanskoj kulturnoj sceni. Uz to, na
našu veliku žalost, Behar je trenutačno jedini bošnjački časopis za
kulturu koji izlazi u kontinuitetu već 22 godine, a ponosi se tradicijom od čak 114 godina.”
Poruka koju neprestano šaljete: Samo mi pravimo kulturu. Samo smo mi elita. Ostali su diletanti.
Moj zaključak je sljedeći: Osnovni cilj Behara ne smije biti postojanje radi uske grupice i njihovih interesa. On se mora otvoriti,
postati dinamičan i redovan. Kampanjsko izlaženje da se zadovolji
čista forma prema Savjetu za nacionalne manjine samo puni podrumsko skladište KDBH Preporoda.
Godinama sam se trudio da Behare distribuiram diljem svijeta i
da promoviram širenje kulture. Jedino mjesto na svijetu na kojem
se nalaze svi Behari proizvedeni u Zagrebu za ove 22 godine je Bošnjački institut u Sarajevu. Pogodite čijom zaslugom. Praksa redakcije Behara pod babinom dirigentskom palicom je bila: napravi i/ili
recikliraj, pokaži Savjetu za nacionalne manjine i uberi honorare.
Baš bih volio da me argumentirano demantirate. Bolje je biti i
na stubu srama ispljuvan i ogoljen, ali sa svojim perjem. U stanju
društvene krize jednostavno nije moralno biti neutralan. Izabrao
sam stranu, a ona je iskren i moralno odgovoran odnos prema zajednici.
P.S.
Moj Mursule, mene bi bilo sram uzeti pare, a ne uraditi. Hajde,
demantiraj me pa pred javnošću pokaži materijal koji si uradio za
Leksikon Bošnjaka za koji si i ti i tvoj babo uredno uzeli honorar.
Posebno me zanima koje su to tvoje znanstvene kompetencije da
budeš saradnik za izradu Leksikona.
Pozdrav, Dževad Jogunčić
Zagreb, 10.7.2014.
PREPORODOV JOURNAL 165
POLEMIKE I STAJALIŠTA
FILIP MURSEL BEGOVIĆ: Zabrinuti građanin Dževad
Jogunčić i njegov oksimoronski časopis Bilten
Poštovani, u privitku maila nalazi
se moj odgovor gospodinu Dževadu
Jogunčiću. Budući da je na Vaše email adrese uputio zahtjev za objavljivanjem upozoravam Vas da ukoliko
se uz Otvoreno pismo Dževada Jogunčića kojim slučajem ne objavi i
moj odgovor bit ću primoran tužiti
Vas po važećem Zakonu o medijima
Republike Hrvatske. Također, očekujem da se oba teksta objave u izvornom obliku bez skraćivanja ili nadupunjivanja čime bi također prekršili
Zakon o medijima. Dopuštam mogućnost da lektorski intervenirate u
pismu Dževada Jogunčića.
S obzirom da tzv. časopis Bilten vjerujem nije registriran kao službeni
medij u Republici Hrvatskoj, ukoliko moj odgovor ne objavi bit ću primoran tražiti disciplinski postupak od nadležne institucije, dakle Islamske
zajednice u Republici Hrvatskoj radi uskraćivanja prava da osobe koje pripadaju zagrebačkom džematu odgovore na laži i potvore koje su izrečene
na njihov račun u publikacijama njihove vjerske institucije.
Moj odgovor možete preuzeti i na linku elektroničke publikacije
časopisa Behar: http://behar.hr/zabrinuti-gradanin-dzevad-joguncici-njegov-oksimoronski-casopis-bilten/ q
S poštovanjem,
Izvršni urednik časopisa Behar
Filip Mursel Begović
Gospodine Jogunčiću, kao redovnom čitatelju Behara zahvaljujem Vam na iscrpnom pismu kojega ste nam poslali te dopustite da
Vam razjasnim Vaše nedoumice, naravno, transparentno, pravovremeno i odgovorno, što je uvijek bila odlika kulturnih poslenika u
Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske Preporod, napose uredništva časopisa koje izdajemo.
Behar surađuje sa najuglednijim znanstvenim institucijama u BiH
S obzirom na Vašu zamjerku da elektronička publikacija časopisa
Behar (www.behar.hr) prenosi članke iz drugih časopisa primite na
znanje da naš časopis trenutno ima ugovor sa najznačajnijim znanstvenim instucijama u BiH (poput Instituta za istoriju Sarajevo), ali i
načelni dogovor sa Bosanskim slavističkim komitetom, Institutom za
književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Naučnoistraživačkim
centrom Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Institutom za istraživanje
zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz Sarajeva, Ars aevi kolekcijom (Muzejom suvremene umjetnosti Sarajevo), Orijentalnim institutom Sarajevo, Bosanskim filološkim društvom i časopisom
“Joint issue of El Prezente: Studies in Sephardic Culture: Christians,
Jews and Muslims in the Ottoman Balkans” iz Jeruzalema o objavljivanju pojedinih radova na našem web portalu iz njihovih publikacija,
a koji nisu dostupni na internetu, a to svakako svojim značajem zaslužuju (popis institucija partnera će se širiti).
U tiskanom Beharu objavljuju se isključivo izvorni radovi
Nažalost, trenutno nismo u mogućnosti, zbog slabog financijskog
stanja, posve koristiti nevjerojatno velik potencijal ovakvih partnerstva. Naime, u tiskanom Beharu se objavljuju isključivo izvorni radovi
dok smo na web portalu usvojili koncept objavljivanja i radova koji su
objavljeni u tiskanim časopisima partnerskih institucija, a da pritom
nisu dostupni na internetu. Dakle, riječ je o radovima koji se po prvi
put objavljuju na nekoj web stranici, što je pritom i doprinos Behara
popularizaciji vrijednog, ali medijski podzastupljenog rada temeljnih
SRPANJ 2014.
bosanskohercegovačkih znanstvenih i kulturnih institucija. Ujedno,
na taj način se doprinosi i boljoj informiranosti bošnjačke nacionalne
manjine u Republici Hrvatskoj o ishodišnim točkama njihovog nacionalnog identiteta. Elektronička publikacija Behara tu će praksu nastaviti i u budućnosti, sviđalo se to Vama ili ne.
Nije bilo potrebno navesti izvor, a niti ćemo to učiniti
Što se tiče mojeg autorskog teksta koji je objavljen u Bošnjačkoj
pismohrani, uzgred rečeno koju sam uređivao pune četiri godine, a
Vi ste mi bili član redakcije, dakle intervjua sa uvaženim publicistom, građevinskim inžinjerom, projekt menadžerom, urednikom
novopokrenutog Ekonomskog podlistka časopisa Behar, gospodinom Farisom Nanićem, on je na internetskoj stranici Behara objavljen u znatno izmjenjenoj i skraćenoj verziji te kao autor toga članka nisam smatrao, niti sam imao bilo kakve profesionalne obaveze,
da je potrebno navesti izvor, a niti ćemo to učiniti.
Što se tiče eseja uvaženog suradnika Behara dr. sc. Seada Alića
on je svoj prilog na službeni mail redakcije Behara poslao 25. aprila/travnja 2014. navodeći da je riječ o neobjavljenom tekstu za koji bi volio da mu bude objavljen u Beharu, za što postoji sačuvana i
dokumentirana korespodencija. Budući da je riječ o iznimno ozbiljnom i priznatom autoru, njegovu časnu riječ smatramo relevantnom. Naravno, kao što je to bilo uvijek i bez iznimke sa tekstovima
dr. sc. Seada Alića, njegov vrijedan tekst je uvršten za objavljivanje
na internetskoj stranici Behara i tiskanoj verziji Behara. Budući da
autor nije naveo mjesto gdje je iznio teze iz svog rada, ni mi ne
smatramo obavezom da to učinimo.
“Đe su pare” za volonterski rad u Beharu
Što se tiče mojeg honorara u časopisu Behar on po broju dvomjesečnika Behar iznosi više nego skromnih 1500 KN – oko 380
KM, odnedavno smanjen za dodatnih 20%. Honorar za 12 mjeseci
uređivanja web stranice Behara nisam tražio, a radio sam volonterski stručni posao najmanje 2 sata dnevno, smatrajući da ukoliko
projekt uspije novac ću lako nadoknaditi. Tome se nakon godine
dana rada nadam i dalje. Također, godinama nisam tražio honorar
za izvršnog urednika Behara koji mi je pripadao po ustanovljenim
Odlukama KDBH Preporod. Autorski honorari u Beharu, ukoliko se
za to ima novaca, a ima ga se sve manje, po regulativi KDBH Preporod iznose 50 KN po kartici teksta sa razmacima. No, da su cifre
četverostruke, uvjeravamo javnost, s obzirom na standardne financijske regulative po raznim časopisima srodnim Beharu, ne bi
bilo previše.
Nepostojeći časopis Bilten
Na Vaše usporedbe Behara i stanovitog Biltena neću i ne mogu
komparativno reagirati jer zaista nisam registrirao da u bošnjačkoj
i muslimanskoj zajednici u Hrvatskoj izlazi išta što bi se moglo smatrati časopisom, jer se naprosto naziva Bilten. Međutim, bez obzira
na to želimo Vam uspješno unaprijeđivanje editorijalnih standarda
te Vam pritom nudimo i svoju pomoć. Uostalom, da vam pojasnim,
riječ je o otužnoj vrsti oksimorona. Ne može biti časopisom nešto
što se zove bilten koliko god vi dahtali i stenjali nad svojim kućnim
jastukom. Reći da postoji nešto što je časopis – Bilten podjednako
je kao i reći da postoji mudra budala i pošteni lopov. Stoga je meni
posve nejasno zašto vi trošite višak svojih osobnih animoziteta i
frustracija mojom osobom kada ste ustvari reagirali na pisanje
glavnog urednika Behara Seada Begovića u uvodniku broja 117118. Naime, Sead Begović i ja, iako u srodstvu, dvije smo osobe te
nas se ne bi trebalo miješati i svoditi pod jedno. Sead Begović je,
naime, ako ništa drugo, autor šesnaest knjiga, a ja tek dvije. Među-
43
POLEMIKE I STAJALIŠTA
tim, koliko sam ja shvatio Sead Begović ni približno nije opisivao
nepostojeći časopis kojega vi nazivate Bilten, nego je načelno ukazao na razne biltene koje se doista izdaju širom džamijskih manjinskih geta u Europi, a netko ih se, pritom neuko i neupućeno, usuđuje zvati časopisima. Zašto ste se Vi u toj rečenici prepoznali ostaje na Vama da proniknete.
Behar kao “moćni medij međunacionalnog dijaloga”
Što se tiče Vašeg upućivanja na potrebu “kulture dijaloga” primite
na znanje da je Behar nedavno nazvan “moćnim medijem međunacionalnog dijaloga” (HRT1, Prizma, 26.4.2014.) i to
zaslugom svojeg ustrajnog pridonošenja kulturnoj
raznolikosti Republike Hrvatske, a s obzirom da je
čitan i u BiH istom plodnosno pridonosi boljim kulturnim, ali i društveno-političkim suodnosima dvije
države i dva naroda (Hrvata i Bošnjaka). Štoviše,
Behar je danas doista, bez obzira što izlazi u Hrvatskoj, jedini relevantni bošnjački časopis za kulturu i
društvena pitanja koji u kontinuitetu izlazi već 22
godine. Ono na što je uredništvo Behara, kao i njegov izdavač KDBH Preporod, posebno ponosno jest
primitak prve nagrade za najbolji časopis na Sarajevskom sajmu knjiga godine 2010., zatim nagrade
urednicima Behara za životno djelo na području izdavaštva Sajma knjiga u Sarajevu 2011., kao i brojne pozitivne kritike i intervjui sa urednicima i članovima redakcije u hrvatskim i bosanskohercegovačkim medijima (BHT1, HRT1, TVSA, RTVSUK, TV1,
TRT, Agencija Anadolija, Radio Sljeme, Vijenac, Večernji list, Dnevni
Avaz, Oslobođenje, Islamske novine Preporod, T-Portal, Booksa, Kulturpunkt…). Posvema Behar je uposebio i oplemenio bošnjački i hrvatski kulturni prostor, na koncu upravo je to i njegova zadaća. Zahvale i pohvale su dolazile i u pisanom, elektronskom i usmenom obliku.
I to nikada nismo isticali, a ne daj Bože objavljivali.
Jogunčić bez potvrde redakcije o
dobronamjernosti ne može biti suradnik Behara
Beharovo uredništvo i redakciju poimence čine: Sead Begović (glavni urednik), Filip Mursel Begović (izvršni urednik i on-line urednik), Selma
Kukavica (grafički urednik tiskanog izdanja), Faris
Nanić (urednik Ekonomskog podlistka), Davor Pukljak (grafički urednik on-line izdanja), zatim Rusmir Agačević, Remzija Hadžiefendić Parić, Senad
Nanić, Azra Abadžić Navaey, Sena Kulenović i Edib
Ahmetašević. S obzirom na brojnost redakcije koji nisu nikome “dupe i nikome glava” Behar nipošto nije, kako vi tvrdite, zatvoren medij privatnoga tipa. Također, samo u zadnjih godinu dana sa
Beharom je u tiskanom ili elektroničkom izdanju
surađivalo preko dvije stotine stručnih suradnika,
a broj se svakim danom povećava. Tome na čast služe i podaci koji
pokazuju veliko zanimanje za internetsku stranicu Behara koje nikada nije ostvario niti jedan bošnjački manjinski medij u Hrvatskoj,
zatim autentičnost izvornih tekstova u Beharu, novootkrivenih autora, i najveća bošnjačka imena u domeni kulture u Hrvatskoj i u
BiH kojima je, bez obzira na sastav uredništva, uvijek bila velika
čast surađivati u Beharu. Suradnici Behara, pa tako i njegovi čitatelji, bili su i bit će pripadnici svih naroda i nacionalnih manjina koji su
dobronamjerno vezani uz kulturni prostor Bošnjaka (ma gdje oni
bili), Hrvatske i BiH. Budući da ste vi očito nedobronamjerni čitatelj
44
Behara, hrvatski građanin rodom iz BiH, duboko sumnjam da ispunjavate potrebne kvalifikacije da budete njegovim suradnikom, što
će Vam, ukoliko zatražite kakvu potvrdu, najvjerojatnije napismeno potvrditi i ostatak redakcije.
Vodite svoju udrugu i brinite o svojim projektima
Što se tiče redovitosti izlaženja Behara on posve ispunjava programske zadatosti Savjeta za nacionalne manjine, prije svega u financijskom smislu, a što se tiče obima Behar godinama za 30%
premašuje broj stranica koji su mu propisani Odlukom Savjeta za
nacionalne manjine Republike Hrvatske. To je
prepoznato i od Ministarstva kulture Republike
Hrvatske te u dva navrata i od Grada Zagreba koji
sufinanciraju ili su sufinancirali Behar.
Behar nije časopis koji u svom tiskanom obliku objavljuje vijesti već je njegov sadržaj, upravo
zbog kvalitete priloga, jednako aktualan u trenutku kada se objavljuje i za deset godina. No, meni
je sasvim jasno da Vi to ne možete razumijeti jer
nikada niste u ni jednom mediju radili, osim u nečemu što nije medij, a vi ga oksimoronski nazivate
časopisom Biltenom. U kojim vremenskim intervalima će Behar izlaziti odlučit će uredništvo časopisa, a kontrolirati Glavni odbor i Nadzorni odbor KDBH Preporoda, a ne vi gospodine Jogunčiću. Na Vama je da se brinete o redovitosti projekata koje vodite Vi osobno i Vaša udruga, a ne
KDBH Preporod.
Nižerangirani suradnik sklon neumjerenim patetičnim ispadima u
vidu hvale za moj urednički rad
Što se tiče Vašeg propitivanja moje uredničke kompetencije –
upitajte se: Jesam li bio kompetentan da budem glavni i odgovorni
urednik znanstvenog godišnjaka “Bošnjačka pismohrana”, funkciji na koju me je postavio Glavni
odbor Bošnjačke nacionalne zajednice grada Zagreba kojem ste Vi nekada bili istaknuti član sa
izvršnim funkcijama, a danas predsjednik. Nekada
ste mi bili tek nižerangirani suradnik sklon neumjerenim patetičnim ispadima u vidu panegrika i
hvale za moj urednički rad, što također imam dokumentirano u našim privatnim korespodencijama, ali smatram nepristojnim i neukusnim ovom
prilikom citirati. Također, u istoj udruzi kojoj ste vi
danas predsjednik uređivao sam i knjige bošnjačkih autora u Hrvatskoj te sam bio odgovorna osoba za književnokritičku valorizaciju i predstavljanje izdanja Bošnjačke nacionalne zajednice širom
Hrvatske i to povodom značajnih jubilarnih obljetnica udruge.
Šta je kompetencija?
Zasigurno bi se moglo upitno govoriti o kompetenciji desetak
najuglednijih ljudi u bošnjačkim “Udrugama” i šta je to kompetencija
ako nije “znanje” koje Vi gospodine Jogunčiću u području kulture
posvema nemate, čemu svjedoči i činjenica da nikada niste objavljivali autorske tekstove i da Vam je profesionalna struka kilometrima
udaljena od humanističkih nauka. Jedino ako ne smatrate da je kontinuirano pisanje urotničkih pisama pod pseudonimom autorski rad.
Možda niste imali vremena jer se predstavljate kao samovoljni i dobrovoljni kolporter (raznosač) Behara – što je zapravo Vaša jedina
PREPORODOV JOURNAL 165
POLEMIKE I STAJALIŠTA
vrijednosno kulturološka kompetencija, kada je riječ o našem časopisu. No, mi smo Vam i na tome zahvalni pa samo tako nastavite,
savjetovali bismo, radujemo se budućoj suradnji. Što se tiče Vaše
insinuacije da se Behar ne distribuira i da služi tek kao reciklažni papir u podrumima KDBH Preporod pozivamo Vas da se slobodno uvjerite na nižim katovima naše udruge da je broj tiskanih Behara, upravo zbog velike potražnje, uvijek u deficitu. Veliki broj mjesta na koje
osobno, zajedno sa tajništvom Preporoda, dostavljam Behar izlišno
je ovim putem iznositi jer bi nam zaista oduzelo previše prostora.
Budi prosječan pa ćemo te voljeti
Što se tiče tradicije Behara i dugogodišnjeg kontinuiranog izlaženja mi smo uvijek isticali da samo nastavljamo tradiciju uzdižući
je u suvremenom obliku. To je priznao i bivši spiritus movens Behara Ibrahim Kajan. Ali Ibrahim Kajan je u kulturi i književnosti prepoznato ime, a ne podrivački lobist i manipulator kojega prozre i analfabeta. Očita je Vaša sugestija – budi prosječan pa ćemo te voljeti.
Zanimljivo je i da ste ove iste riječi, zajedno sa svojim suradnicima
iz BNZH, zavjernički izgovarali na 6. Skupštini KDBH Preporod, održanoj 5. svibnja 2001. godine, prilikom koje ste neukusno optuživali tadašnjeg glavnog urednika Behara Ibrahima Kajana da mu “časopis ništa ne vrijedi i da je riječ o prepisivačinama za koje uzima
velike pare”. Taj nasilni incident zabilježen je i video kamerom te
ga je zaista uznemirujuće gledati, znajući da je časopis Behar, 13
godina nakon, nastavio vlastitim putem na utabanim stazama, a da
Vas podjednako muče iste utvare, zavisti i osobni animoziteti.
Šta je elita?
Budući da Vas i Vaše suradnike očito muči što do sada niste
dobili neku manjinsku diplomu da ste elita, pretpostavljam da u
svojoj žalopojci mislite na intelektualnu, da Vam ukratko objasnim.
Elita ne postoji. Tko za sebe kaže da je elita, ili teži tome da ga se na
taj način percipira, nije ništa drugo nego grozomoran snob. Primjerice, sebe ne smatram elitom, ali mi imponira što Vi članove redakcije Behara vidite na taj način.
Što ne razumijete u to se i ne uplićite
Moja će se “kompetencija” potruditi i na Leksikonu Bošnjaka u
Hrvatskoj kojega uz mene priprema desetak eminentnih bošnjačkih
intelektualaca u Hrvatskoj. Uostalom, bio sam pozvan na suradnju
od glavne urednice, stoga, prepuštam njoj da propitkuje ono što Vi
ne razumijete pa je bolje da se u to i ne uplićete. Što se tiče zaista
malog honorara kojega sam primio za pripremni rad na Leksikonu, a
kojega sam uredno izvršio, nije na Vama, upravo zbog nedostatka
kompetencije, da ga ni preispitujete, a u konačnici ni vrednujete.
Nije valjda gospodine Jogunčiću da ćete morati psihoterapeutu
Nadam se da sam zadovoljio Vašu znatiželju te se iskreno nadam, radi Vaše dobrobiti, da nećete završiti “na stubu srama ispljuvan i ogoljen, ali sa svojim perjem”. Naime, jednako kao što mi nije
jasno kako je moguće da postoji nešto što značenjski podriva jedno
drugo, časopis Bilten molim lijepo, isto tako mi nije jasno kako se to
može biti “ogoljen, ali sa svojim perjem”. Nije valjda, gospodine
Jogunčiću, da negdje duboko ispod svoje gole kože, a nama usputnim promatračima oku je nevidljivo, imate sakriveno neko paperjasto krzno. Ako je tako, molimo Vas da se hitno javite najbližem
dermatologu ili da svoje stanje preispitate u kakvom leksikonu biologije, nazočnost ili savjetovanje dobrog psihoterapeuta, pritom,
ne bi bila na odmet, jer mi se zaista brinemo za Vašu dušobolju. q
Srdačan pozdrav,
Filip Mursel Begović
SRPANJ 2014.
SPORADIČNA MEDIJSKA ZAINTERESIRANOST ZA
NACIONALNE MANJINE
Manjine se moraju prije svega
samospoznavati, bio je jedan od
ključnih zaključaka nedavno održanog seminara u Opatiji pod radnim
naslovom “Mediji i nacionalne manjine u Hrvatskoj”. Govornici su pokušali dokučiti kako i na koji način dosegnuti višu razinu normativnih prava
nac. manjina u Hrvatskoj u situaciji
kada su znatno smanjena sredstva za
pojedina manjinska društva i njihove
tiskovine i kada se svi susreću s problemima u kontaktu s medijima. Dakle, teži se ka uspješnijoj provedbi
ustavnog zakona o jeziku i pismu nac.
manjina te u korektnom pristupu vlasti i nedovoljno senzibiliziranim
medijima.
Uz sve to još uvijek imamo pojedinačnih predrasuda (primjerice
prema Romima ili prema Srbima) uz ksenofobne animozitete koji odudaraju od europskih standarda. O razlozima ovaj put nećemo progovoriti. Međutim, jasno je to: da bismo krenuli dalje moramo se osvrnuti na
druge – na građane s drugačijim potrebama. Tu su naravno, i još uvijek
prisutne ratne frustracije koje se ne mogu obnoć posakrivati pod tepih
ili pod ćilim. Stoga, ništa ne treba biti tabu tema, jer, kako je slikovito
rekla jedna od sudionica seminara – ono što se zataji, koliko god to bilo
grozomorno, prsnut će u jednom trenutku kao gnojni čir. U svakom slučaju dobro je da Savjet za nacionalne manjine potiče ovakve razgovore.
Nama se pak čini da “Behar” nema pregolemih takvih i sličnih problema, osim što je uredništvo ogorčeno zbog sramno umanjenih sredstava (iako smo svjesni stanja u kulturi) i kada časopis bilježi nagrade
i pohvale sa svih strana, a i prisutnost u medijima jest solidna, a nadamo se da će uskoro biti i bolja. Posebno tome pridonosi Beharova
WEB-stranica koja bilježi 1.000 do 5.000 posjetitelja dnevno. To je
možda i stoga što uredništvo dobro shvaća da mi nismo ovdje u službi
neke političke arbitraže već se želimo predstaviti posredstvom kulture te se i prepoznati po kulturi na ponos Hrvatske i matične zemlje.
Bez predrasuda i ustaljenih klišeja “Behar” (kao i na WEB portalu)
objavljuje tekstove i drugih istaknutih pripadnika nac. manjina kao i
uglednih i uspješnih hrvatskih kulturnjaka.
Nažalost, u počesto getoiziranim džamijskim krugovima pojedinci
svoje biltene nazivaju časopisima što graniči s uređivačkim neukusom, a nedvojbeno predstavlja otužni amaterizam. Istodobno, opće je
poznato da je “Behar” temeljni “Preporodov” projekt koji je uspio izići
iz uskih manjinskih okvira i prepoznatljivo se predstaviti na široj hrvatskoj i bosanskoj kulturnoj sceni. Uz to, na našu veliku žalost, “Behar”
je trenutačno jedini bošnjački časopis za kulturu koji izlazi u kontinuitetu već 22 godine, a ponosi se tradicijom od čak 114 godina.
Istinski žalimo što, na primjer Romi smatraju da su sami krivi za svoje
nedaće kao što se i Srbi, nažalost, ne suočavaju s nedavnom prošlošću. U
takvim okolnostima manjine postaju žrtve medijskih istupa javnih osoba
i političara. Spašavaju nas pojedini dobro koncipirani programi na HRT-u.
Tu treba svakako istaći Danijelu Draštatu, voditeljicu multinacionalnog
programa “Prizma” koji ipak magazinski pokriva tekuće probleme i amblematske karakteristike “manjinaca”, iako uz mali novinarski tim. Tu još
ističemo i premalo zainteresirane radijske programe.
Nadalje, ne bi trebalo prešućivati udjel nac. manjina u Domovinskom ratu. Ponosni smo što je na seminaru Branko Sočanac (ravnatelj
ureda za ljudska prava i prava nac. manjina Vlade Republike Hrvatske)
posebno istaknuo veliki broj Bošnjaka, sudionika u zadnjem ratu, a
jedan od preživjelih sudionika je i pisac ovih redaka. Zaključit ćemo da
je hitno potrebno uravnotežiti sve argumente kada je riječ o važnosti
u ostvarivanju prava nacionalnih manjina, posebno kada je riječ o katastrofalnoj i sporadičnoj medijskoj zainteresiranosti. Naime, smatramo, da je problem razine političke kulture spram nacionalnih manjina
trebalo intenzivnije pokazivati prije ulaska u EU. q
Sead BEGOVIĆ, Behar br. 117-118
45
ŽIVJETI ISLAM
ISLAMSKE TEME: POSLANIK ISLAMA MUHAMMED, A.S. (XXVI)
Islam jača ljude, ali i ljudi jačaju
misiju islama (I)
U početku poslanstva Muhammeda, a.s., su slijedili slabiji, ne
baš “ugledni” članovi mekkanskog društva među kojima je najviše
bilo siromašnih mladića, oslobođenih robova, žena, sluga te po koji bogati trgovac, poput Ebu Bekra, r.a. Sve u svemu, osobe bez
većeg ili nikakvog utjecaja na tadašnje političke ili ekonomske procese u Mekki. Bez obzira na njihov podčinjeni status Muhammed,
a.s., im je uvijek izražavao ljudsku zahvalnost i davao punu važnost,
no žudio je da islam prime i uglednici iz najutjecajnijih klanova plemena Kurejš; da se osobno spase, ali i da budu primjer drugim plemenskim poglavarima širom Arapskog poluotoka.1
Dobro je znao Muhammed, a.s., da islam kao životni koncept,
kao ostvarenje Božjega Nauma na ovoj zemlji, po Allahovim utvrđenim zakonima, moglo se i može realizirati isključivo preko ljudi
– nikakvim čudom. Islam se mora primiti otvorena uma i bez ikakve
prisile ili interesa. Muhammed, a.s., nije imao čarobni štapić da
uvede u islam onog koga je on želio. Imao je on svoje intimne želje
da pojedinci poput njegovog strica Ebu Taliba ili Ebu Džehla prime
islam, kao uostalom i svaka osoba na ovome svijetu, no, kao što mu
i Kur'an poručuje, Muhammed, a.s., nije imao nikakve vlasti nas
ljudskim srcima. Tako Ebu Džehl, iako je bio oštrouman i u društvu
slovio kao mudar čovjek, nikada nije prihvatio islam, jer su dunjalučki interesi, strast prema bogatstvu i položaju bili jači od potrebe
za istinom.2
Muhammed, a.s., je dobro znao da njegova misija može uspjeti
samo ako uz sebe ima povjerljive, iskrene i hrabre pristalice, odane
njemu kao Poslaniku i onome što je propovijedao.3 Zato se Muhammed, a.s., jako obradovalo kada su osobe poput njegovog strica Hamze i Omera ibn Hattaba, r.a., primile islam. Njih su krasila
svojstva iskrenosti, odanosti i bespogovornog slijeđenja Allahovog
zakona, ali hrabrosti i odlučnosti da i fizički obrane Allahova poslanika od bezobzirnih uvreda i stalnih napada Kurejšija.
Tako je Hamza, njegov stric, na islam prešao poslije jednog incidenta kada je najveći neprijatelj islama spominjani Ebu Džehl teško
izvrijeđao Muhammeda, a.s. Hamza je zbog toga i fizički nasrnuo
na njega, udarivši ga svojim lukom po glavi i izjavivši: “Zar se smiješ
rugati Muhammedu kad sam i ja njegove vjere. Što on očituje to
očitujem i ja. Ponovi te uvrede meni ako smiješ!”4 Hamza je želio je
dati do znanja oholim Kurejšijama da je i on musliman i da više
neće nikome tolerirati napade na sina njegova brata. U početku iz
inata, ali kasnije, nakon dugog razmišljanja, smiren i otvorena uma,
otišao je do Muhammeda, a.s., i izgovorio šehadet – svjedočanstvo
pripadnosti vjeri islamu.5
Zanimljiv je slučaj Omera, r.a., stasitog, hrabrog i uz to jako inteligentnog mladića. Bio je poznat po tome da je sve u životu pripitivao prije nego bi prihvatio nove ideje. Omer je poput ostalih tadašnjih pagana optuživao Muhammeda, a.s., da je u mekkanske
obitelji donio razdor i mržnju. Zbog toga je iz dana u dan sve više
osjećao mržnju prema Muhammedu, a.s., do mjere da je nakon
dugog razmišljanja čvrsto odlučio ubiti Allahova poslanika po cije-
46
nu da i sam bude ubijen. Međutim, na putu prema Poslanikovoj
kući jedan mu je musliman, nakon što je saznao za Omerovu ubojitu namjeru, rekao da su i njegova sestra i zet prešli na islam, sugerirajući mu da bi bilo preče da se prvo s njima obračuna. Kako biografije navode, u trenutku kada je ulazio u dvorište kuće svoje sestre začuo je učenje Kur'ana što ga je dodatno ražestilo. Fizički je
nasrnuo na sestru i zeta okrvavivši njihova lica.6 Taj njegov nasilnički čin prema sestri i zetu u trenutku će preobrati Omerovo srce.
Zamislio se nad nasiljem koje je počinio prema vlastitoj sestri i njenom mužu te je poželio detaljnije razmisliti o riječima koje je čuo.
Tražio je od sestre papir na kojem su bile napisane Allahove Riječi.
Međutim, ona mu odgovara da se mora prvo okupati želi li čitati
Allahove ajete. Smiren i čist, čitajući kur'anske ajete sure Ta-ha,
njegovo se srce odjednom ispunilo ljubavlju prema tim uzvišenim
riječima. Odmah je otišao do Poslanika i javno prihvatio islam.7
Početak javnog ispovijedanja islama
Ohrabreni Hamzinim i Omerovim prelaskom na islam muslimani su počeli javno propovijedati svoju vjeru, a mušrici, znajući za
Omerovu prijeku narav i odlučnost da svoje životne stavove brani,
PREPORODOV JOURNAL 165
ŽIVJETI ISLAM
ne prezajući pritom ni od koga, u širokom su ga luku zaobilazili. On
je svoju snagu, inteligenciju i hrabrost sada stavio u službu islama.
Omer, r.a., će postati uz Ebu Bekra, Osmana i Aliju jedan od najbližih Poslanikovih ashaba i suradnika. Njegova kćerka Hafsa, r.a., bila
je jedna od Poslanikovih supruga.
Ostat će zapamćen po svojoj pravednosti koju je posebno sprovodio među svojom djecom. Kao drugi halifa dobio je nadimak
emiru-l-mu'minin/vođa vjernika i el-Faruk/onaj koji rastavlja istinu
od laži. Za vrijeme njegove vladavine islamska država će se povećati za desetak puta, a mnogi će narodi pod njegovim hilafetom prihvatiti islam. Ubijen je u Medini za vrijeme molitve od strane jednog perzijanaca nemuslimana. Ukopan je do Muhammeda, a.s., i
Ebu Bekra, r.a.
Ekonomske sankcije
Međutim, ni Hamzin ni Omerov prelazak na islam nisu omeli
mekkanske mušrike da nastave vrijeđati i proganjati Muhammedove, a.s., pristalice. Muslimane koji su bili zaštićeni plemenskim savezima i rodovskim vezama i kojima nisu mogli fizički naštetiti,
mušrici su izrugivali, optužujući ih za izdaju pradjedovske tradicije,
vršeći na njih svakodnevno pritisak da odbace Muhammeda, a.s., i
ono što propovijeda. Kada tradicionalni načini zastrašivanja, pa i
brojna ubojstva nezaštićenih muslimana nisu dali rezultata, mušrici
su odlučili uvesti ekonomke sankcije protiv cijele Poslanikove obitelji Benu Hašim, usprkos što mnogi njeni članovi u to vrijeme još
nisu bili muslimani. Ekonomske sankcije su podrazumijevale da nitko ne smije trgovati s članovima Poslanikove obitelji sve dok se ne
odreknu Muhammeda, a.s., i onoga što on propovijeda ili ga ne
izruče Mekkelijama. Također su zabranili udaju, odnosno ženidbu
sa članovima te obitelji te bilo kakav kontakt, a oni koji su bili već u
braku morali su se rastati ili bi ih se vlastita obitelj odrekla.8
Isključenje trgovaca iz obitelji Benu Hašim iz svih trgovačkih karavana kao i izbacivanje sa bazara, prekidanje partnerstava i totalno izopćenje predstavljalo je veliku kaznu. U Mekki jedva da je bio
netko slobodan, a da se nije bavio nekom vrstom trgovine. Takva je
situacija potrajala skoro tri godine i totalno je oslabila mladu islamsku zajednicu. Psihološki pritisak je bio nepodnošljiv. No, sabur se
uvijek isplati, osobito kad je popraćen nizom iskušenja. S druge
strane, same mušrike je impresionirala hrabrost i ustrajnost muslimana da su najrazumniji među njima prekinuli bojkot te počeli surađivati i pomagati muslimane. Ekonomske sankcije nisu donijele
željeni učinak. Štoviše, skrenuta je pažnja na malu skupinu muslimana koji su dostojanstveno trpjeli glad i izopćenje mekkanskih
velikaša, a o Poslaniku i novoj vjeri sada se još više pričalo. To će
ponukati predstavnike Evsa i Hazredža, dvaju arapskih plemena iz
Jesriba, da potraže Muhammeda, a.s, kako bi se osobno uvjerili što
propovijeda. Ti su susreti poznati kao sastanci na Akabi, maloj udolini koja se nalazi blizu Mine, gdje su se predstavnici navedenih plemena sastajali s Allahovim poslanikom i upoznali se s njegovim
učenjem, odnosno učenjem islama.
Godina tuge
Nedugo nakon prekida ekonomskih sankcija umrijet će Poslanikova žena Hadidža, r.a., njegova vjerna supruga koja mu je u svim
životnim situacijama pružala nesebičnu ljubav i podršku, a zatim i
Poslanikov stric Ebu Talib, vođa obitelji Hašim koji je svome bratiću
pružao bezrezervnu podršku i plemensku zaštitu koju će njegovom
smrću izgubiti. Poslanikova je bol bila toliko duboka da je tu godinu
nazvao Godinom tuge ili Godinom žalosti.
SRPANJ 2014.
Iako u poznim godinama svoga života, za mnoge će smrt Poslaniku najbližih osoba doći kao posljedica ekonomskih sankcija. Zanimljiv je slučaj Ebu Talibov. Bio je i po ocu i po majci Muhammedov,
a.s., stric. Nakon smrti roditelja i djeda, Muhammed, a.s., kao
osmogodišnje dijete, utočište je pronašao kod strica Ebu Taliba i
njegove supruge Fatime. Iz njegove se kuće oženio, a sam stric mu
je platio mehr za njegovu izabranicu Hadidžu. Po prirodi, blag i izuzetno osjetljiv, Ebu Talib nije pravio razliku između svoje djece i
Muhammeda, a.s. To je Allahov poslanik dobro znao pa mu je bilo
jako stalo da Ebu Talib pređe na islam. Međutim, nažalost, on to
nikada nije učinio. Kada mu je na samrti tražio da posvjedoči samo
Jednoga Boga i njegovo poslanstvo odgovorio je da ne želi izdati
vjeru svojih predaka da ne bi ostali Arapi počeli govoriti kako je
kukavica, odnosno kako je zbog straha od smrti prešao na islam.9
Allah, dž.š., kasnije objavljuje i ajet kojim naređuje Muhammedu, a.s., i muslimanima da ne smiju moliti za nevjernike među koje
je spadao i Ebu Talib: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da
mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je
jasno da će oni stanovnici u džehennemu biti.” (At-Tawba, 113), a u
drugom ga Allah, dž.š., podsjeća da ne može ni uputiti na Pravi put
onoga koga on hoće nego da Allah, dž.š., upućuje. “Ti, doista, ne
možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš da uputiš, Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji će
Pravim putem poći.” (El-Qasas, 56)
Ebu Talibov doprinos islamu i Muhammedu, a.s., je dosita nemjerljiv, međutim, od toga Ebu Talib ima samo ovozemaljsko priznanje i pohvalu. Tamo, u Vječnom svijetu, od toga neće imati ništa. Za
mnoge ovo može biti surovo. Međutim, preduvjet za blaženstvo u
vječnosti je čisti monoteizam, što podrazumijeva nepatvorenu vjeru
u Jednoga Boga, Allaha Uzvišenog, bez pridruživanja bilo kome ili bilo čemu bilo kakvih božanskih kvaliteta. (Nastavlja se…)
Bilješke:
1
Znalo se dogoditi da su vodeći ljudi podrugljivo pitali Muhammed, a.s., dok bi
molio u blizini Kabe kako se uopće može sastajati sa takvim neuglednicima. Vidjeti:
Karen Armstrong, Muhammed, str. 51.
2
Štoviše, ostat će zabilježen kao najveći mrzitelj i neprijatelj islama i Muhammeda,
a.s. Za njega se veli da je priznao da Muhammed, a.s., propovijeda istinu, ali da ga
ne može slijediti jer bi klan Benu Hašim kojem je pripadao Poslanik bio u prednosti
nad klanom Benu Amirom iz kojeg je on potjecao.
3
U jednom takvom nastojanju da privoli uglednog Kurejšiju da prihvati islam Muhammed, a.s., se “namrštio” i okrenuo od slijepca koji mu je u isto vrijeme dosađivao sa brojnim pitanjima. No, Allah, dž.š., ukorava svoga Poslanika podsjećajući ga
da je taj slijepac kod Boga vredniji nego oholi mekkanski bogataši koji su ismijavali
ono čemu je Muhammed, a.s., pozivao. “On se namrštio i okrenuo zato što je slijepac njemu prišao. A što ti znaš - možda on želi da se očisti, ili pouči pa da mu pouka
bude od koristi. Onoga koji je bogat, ti njega savjetuješ, a ti nisi kriv ako on neće da
vjeruje; a onoga koji ti žureći prilazi i strah osjeća, ti se na njega ne osvrćeš. Ne čini
tako! Oni su pouka – pa tko hoće, poučiće se – na listovima su cijenjenim uzvišenim,
čistim, u rukama pisara časnih, čestitih, iako će ideja o Jednome Bogu biti sačuvana;
iako će Kur’an biti sačuvan od bilo kakve izmjena do Sudnjega dana.” (Abese, 1-16)
4
http://www.bozijiposlanik.com/v1/poslanik-muhammed/godine-progona-i-vrijedanja-hz-hamza-ustaje-u-zastitu-poslaniku-i-muslimanima/
5
Ibn Hišam, Poslanikov Životopis, str. 53.
6
Ibn Hišam, Poslanikov Životopis, str. 66-67.
7
“Ta-ha. Ne objavljujemo Kur’an da se mučiš, već da bude pouka onome koji se boji;
objavljuje ga Stvoritelj Zemlje i nebesa visokih, Svemilosni, Koji se nad Aršom uzvisio.
Njegovo je što je na nebesima, i na zemlji, i što je između njih, i što je pod zemljom!
Ako se ti glasno moliš, pa, On zna i što je tajno i što je još skrovitije. Allah, drugog
boga osim Njega nema, najljepša imena ima.” (Ta-ha, 1-8)
8
Ebu Leheb je naredio svojim sinovima da se rastave od Poslanikovih kćeri s kojima
su bili u braku. U to vrijem bilo je prihvaćeno da se članovi najuže obitelji između
sebe žene i udaju.
9
Na samrtničkoj postelji stalno su bili prisutni i Ebu Leheb, njegov brat, i Ebu Džehl,
Poslanikovi najveći neprijatelji. Stalno su podsjećali Ebu Taliba na pradjedovsku vjeru i sramotu među Arapima koju će doživjeti nakon smrti ako pristane uz Muhammeda, a.s. q
Mirza MEŠIĆ
47

Islamski identitet – dio problema ili rješenja u Evropi

SJEĆANJE NA PROFESORA NIJAZA ŠUKRIĆA Nijaz Šukrić, četvrto

dalje - Svjetski Savez Dijaspore Bosne i Hercegovine

Intervju mr. Sabine Veladžić u listu Preporod od 1. oktobra 2011.

PREPORODOV

journal 119 - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba

GI 238.indd - Glas islama

ovdje - IGBD

null

preporodov journal 122/123 - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine

Bilten br. 6 - Islamska zajednica Bošnjaka u Švedskoj

O “JOURNALU” I NAMA U DRUŠTVU DOBRIH LJUDI INTERVJU

O. S. Ivancevic, Adio kauboju, ulomci

Nova cool generacija

preporodov journal 126 - Vijeće bošnjačke nacionalne manjine

Savremeno islamsko mišljenje i odnos prema Martinu Lutheru i

Ljudsko lice u ogledalu sufijske literature

Ovdje

Ovdje - ISLAMSKI PEDAGO?KI FAKULTET

islamska scena.indd - Konrad-Adenauer

Politička geogradija Hamida Dabashija

ELIF