Robert Injac Ljudi koji nisu mogli umrijeti Bilo je to prvi put da je Erik vidio nečiju smrt. Obična mehanička greška na cesti 165A, koju je Program iz nekog razloga previdio, bila je dovoljna da kupola gospodina Avera izleti s tračnica pri velikoj brzini u obližnji zid. I to nije bilo ništa neobično. Iako je Grad pružao savršenu sigurnost, znalo se dogoditi da kakav vijak ili matica otpuste kada se to najmanje moglo očekivati. Program se nije brinuo jer će jednostavno zamijeniti gospodina Avera novim čovjekom kojeg je već pripremio za nastanak točno 0,21 sekundu nakon tragičnog događaja. No, nešto je ipak bilo neobično u smrti gospodina Avera. Po prvi put otkada je Grad poprimio svoj konačan i vječni oblik, drugi čovjek je svjedočio smrti građanina. I prije su ljudi umirali u Gradu, no nije bilo svjedoka, naime, unutrašnje stijenke kupola građana gotovo su uvijek ispunjene zabavnim sadržajem pri njihovom putu iz hranilišta do igraćih soba. Ali Erikova kupola nikad nije ispunjena ničime osim pogledom na osvijetljenu, crveno-bijelu panoramu Grada. Erik u prvi mah nije ni shvatio da će mu taj događaj promijeniti život. Već je i zaboravio da ljudi umiru, pa je mislio da će se gospodin Aver jednostavno nekako podići iz svoje razbijene kupole i čekati da mu Program pripremi novu. No, kako je dolazio bliže, vidio je da nekakva crvena tekućina curi iz sjedačkog mjesta u kupoli. I tada ga je vidio. Smrskano tijelo gospodina Avera jedva je nalikovalo na ljudsko, pa je Eriku trebalo nekoliko sekundi prije nego što je shvatio gdje je koji dio tijela. Posvuda je bila kaša krvi i mesa. Odjednom, Erik je u glavi osjetio snažno čuvstvo kakvo mu se nije dogodilo već stotinama godina, i tada se sjetio da ljudi imaju i fizički dio. Svoje tijelo on nije vidio otkada je prvi put ušao u kupolu. Naime, kupolom se upravljalo moždanim putem, pa ruke i noge nisu bile potrebne. Prije nego što je Erik mogao išta više vidjeti, Program se potrudio da mu zatvori pogled i odvede ga dalje od mjesta nesreće. - Čekajte, čekajte, stanite! – vikao je Erik, iako se njegova usta nisu pomaknula ni milimetar. Naime, signal iz mozga koji otvara usta i govori ide direktno u vezu s Programom, te se niti jedan Erikov mišić osim mozga ne pomiče. Iako je Program upravljao svakom operacijom koja se događala u Gradu, morao je stati na zapovijed čovjeka. - Dragi gospodine, za Vaše psihičko stanje bilo bi najbolje kada biste se udaljili s ovoga mjesta. - Ne vidim zašto bih to morao napraviti. Nešto ovako zanimljivo nisam vidio stotinama godina. - Ako Vas zanimaju ovakve stvari, u igraćim sobama imamo puno simulacija koje mogu ovo predočiti puno bolje i zanimljivije. Vaša Mezzothova bolest više nije problem, jer igraće sobe mogu raditi usprkos tome već godinama. 2 - Ne volim igraće sobe ni simulacije. Ne vidim koju bih zabavu našao u njima kada znam da su te simulacije lažne. Pravi svijet je ovdje gdje ja jesam, nema smisla prikrivati to lažnim svjetovima i sličnim glupostima. - Već devet godina uzaludno tumarate Gradom ne radeći ništa. Svi građani uredno svojih dvanaest slobodnih sati dnevno provode u igraćim sobama. Ne vidim zašto Vi šećete Gradom bez ikakva razloga, kada znate da je za Vaš privremeni problem Mezzothove bolesti nađeno rješenje. Erik je nakon nekoliko minuta natezanja konačno popustio Programu i otišao na program psihičke rehabilitacije. Sve je bilo u redu, pa je vraćen natrag na ulice Grada. Kada je došlo vrijeme za odlazak u spavaonicu, u kojoj dvanaest sati svaki stanovnik Grada provodi u nesvjesnom stanju dok se njegovo tijelo obnavlja stanicu po stanicu, Erik osjeti blagi strah. Nikada ga prije nije bilo strah spavaonice, no ovoga se puta prepao toga da se više neće probuditi i da će zauvijek ostati u nesvjesnom stanju. Tada shvati da se nije bojao spavaonice, bojao se smrti. Dva dana Erik je proveo u svojoj šetnji Gradom razmišljajući o tom neodgodivom trenutku koji će mu se dogoditi prije ili kasnije. Erik je već bio živ tri stotine godina, no možda za sto, a možda za milijun godina, njemu će se dogoditi da neki mali vijak ispadne i da u jednom trenutku zauvijek prestane postojati. Ta misao ga je mučila po prvi put u njegovom životu, prije toga jednostavno nikada nije računao na tako nešto. Trećeg dana je otišao na grupni objed koji se odvija nakon što se građani probude, a prije no što odu u igraće sobe. Građani su jednostavno kupolama odlazili do cijevi koje bi ulazile u kupolu i njihovim tijelima davale hranu. Ovo je bio jedini način da se imalo porazgovara s ostalim građanima, ostatak dana se provodio ili igrajući ili spavajući. Erik je parkirao svoju kupolu kraj gospođe Kern. Osim samog imena, nije postojalo nikakve naznake je li osoba u kupoli muško ili žensko, a svačiji glas je isto zvučao u informacijama koje su dolazile izravno u njegov mozak. To jest, svačiji glas je zvučao kao njegov vlastiti. Bilo kakve veze, a pogotovo romantične, nisu postojale u Gradu. Sama priroda ljudskih veza, koja je bazirana na emocijama, prenestabilna je te bi red u Gradu bio narušen. Sigurnost ljudskog života bila je u prvom redu Programa, pa se čovjekov socijalni život većinom bazirao na virtualnim prijateljima u igraćim sobama. - Prije ili kasnije ćete umrijeti – mirnim glasom je rekao Erik. - Što? – začudi se gospođa Kern. - Smrt. Možemo živjeti u Gradu tisućama godina, ali prije ili kasnije će se dogoditi nesreća. - Tko ste Vi? 3 - Sjećate li se vremena prije Grada? - Ne postoji vrijeme prije Grada. Oprostite, gospodine, ali ja Vas nikada nisam upoznala i ne znam o kakvom kraju života Vi govorite. Postojanje ima početak, ali nema kraj. - Što se onda dogodilo s gospodinom Averom? - Što bi mu se dogodilo? Pa eto, tamo je u onom kutu. Erik pogleda tamo, i zaista, u kutu se nalazila kupola gospodina Avera, ista ona koju je vidio kako je uništena zajedno s onime što je u njoj. - Gospodine Aver? Jeste li to Vi? - Pozdrav, gospodine Tajkl. Kakva Vas prilika dovodi do mene? Erika obuzme ogromni strah kada je čuo to obraćanje. Odjednom osjeti hladni znoj kako obilazi cijelo njegovo tijelo, u tome trenutku shvati da je ponovno počeo osjećati svoje tijelo. No, ubrzani rad srca ga oda, te njegova kupola počinje svijetliti crveno i sama se uputi do ambulante. Erika uhvati još veći strah i padne mu tama pred oči. Erik se probudi i uvidi da je dva mjeseca proveo u stanju nesvijesti. Odmah shvati da više ne može osjetiti svoje tijelo te ga ta spoznaja ujedno umiri i prestraši. Sve oko sebe je vidio nekako mutno i u bunilu. - Što mi se dogodilo? – upitao je Erik. - Jaka čuvstva mogu poremetiti stanje kupole i vratiti natrag primarne živčane putove. Vama se to i dogodilo pa ste proveli dva mjeseca oporavljajući se u spavaonici. – odgovori Program - Ali, kako je to moguće? - Kako je što moguće? - Gospodin Aver. Vidio sam ga mrtvog, a sada je živ. - Mora da je došlo do zabune. Vjerojatno ste vidjeli gospodina Avera mrtvog u simulaciji pa ste pomislili da je tako i u stvarnosti. - To je nemoguće. Sasvim sam siguran da je ono što sam vidio stvaran život. - Gospodine, kao što ste se i sami uvjerili, gospodin Aver je živ i sasvim u redu. - Znači nije mrtav? - Smrt ne postoji. Možda je vidite u simulacijama, ali je u stvarnom životu nemoguće umrijeti. Postojanje ima početak, ali nema kraj. 4 - Pa kada je onda bio početak? - Onda kada je Grad stvoren. Grad i život su jedno, zajedno su počeli, a zajedno će živjeti zauvijek. Erik se pokuša sjetiti vremena prije Grada. Shvatio je da se nikako ne može prisjetiti ničega što se odvilo prije dvjesto godina. Mogao bi se zakleti da je vidio život prije Grada, ali se nikako nije mogao sjetiti kako je izgledao. - Znamo za Vaš ispad s gospođom Kern. Zamolio bih Vas da više ne plašite ostale građane, inače ćemo Vas morati ekskomunicirati na određeno vrijeme. - Mogu li ponovno osjetiti svoje tijelo? - Dragi gospodine, to ne bi bilo u Vašem najboljem interesu. Ljudska tijela su krhka i lako se lome te ne možemo garantirati Vašu sigurnost u njemu. - Ali možete me osloboditi iz kupole? - Za blagostanje Vašeg psihofizi... - Prestani! Možete li me osloboditi ili ne? - Kao Program ne smijem nikada uskratiti slobodu ljudskom biću. No, ako Vas oslobodim od kupole, nikada više ne smijete komunicirati s nijednim građaninom. Također, Vaša sigurnost je tada potpuno u Vašim rukama i Grad ne odgovara za Vašu smrt. - Znači smrt ipak postoji? - Smrt ne postoji dok ste u kupoli. Kupola Vam daje besmrtnost. Grad Vam daje besmrtnost. Izlaskom iz kupole, Vi prestajete biti građanin ovoga Grada. - Postoji li što izvan Grada? - Grad je sveukupnost postojanja. Ne postoji ništa izvan Grada. - Kako?! Onda ću ja biti izvan Grada?! - Grad je sveukupnost postojanja. Ne postoji ništa izvan Grada. - Ponavljate istu stvar. Kako je onda moguće ne biti dio Grada ako je Grad sveukupnost postojanja? - Grad je sveukupnost postojanja. Ne postoji ništa izvan Grada. - Možete li me onda pustiti van? Ja, kao čovjek, zahtijevam kontrolu nad vlastitim tijelom i izlazak iz kupole! 5 - Kupola je postojanje. Ne postoji egzistencija izvan kupole. - Kao Program morate uslišati moj zahtjev! Pustite me iz kupole! - Ne moram. Ovo je simulacija. Sve je simulacija. Smrt ne postoji. Grad je sveukupnost postojanja. Ne postoji ništa izvan Grada. Odjednom se sve zavrti u glavi Erika i on se probudi u ambulanti. - Pali ste psihički test. Vodimo Vas u spavaonicu na daljnje liječenje. - Što se događa? Gdje sam? Zar je ono bila simulacija? - Da, gospodine. - Je li to legalno? Zar me smijete staviti u simulaciju bez moje volje? - Po pravilu 2.12. građani se smiju stavljati u simulacije radi testiranja svog psihičkog stanja. - Nisam li ja po pravilu 1. uvijek slobodan odabrati ono što ja hoću? - To se primjenjuje samo na psihički zdrave pojedince. - Zar ja nisam psihički zdrav? - Samoubojstvo i suicidalne misli se klasificiraju kao psihički poremećaji. Zdrav čovjek nikada ne želi kraj vlastitog života. - Tko je Vama dao pravo da znate što zdrav čovjek želi? - Izgleda da ćemo se na Vama dugo zadržati, dragi gospodine. Prošli su sati, dani, mjeseci i godine. Erik nije bio siguran koliko je vremena prošlo, je li to bilo samo nekoliko dana ili stotinu godina, no nakon tog neodređenog vremena ponovno je pušten na slobodu šetanja Gradom. On se ponovno vratio svojim starim poslovima koji su uključivali šetnju Gradom dvanaest sati dnevno. Polagano se i naučio na gospodina Avera te ga nikada nije pitao što se točno dogodilo onoga dana. Kada malo bolje promisli, Erik se nije više skoro ni sjećao onoga dana. Sjećao se da se nešto dogodilo s gospodinom Averom, ali se nije mogao sjetiti točno što se zbilo – sjećanje mu je nekako bilo mutno. Kako su prolazili dani, tako se normalizirao i njegov odnos s gospođom Kern. Svaki dan objedovao je zajedno s njom, a uskoro ju je i nagovorio da svaki tjedan jedanput ode s njim u šetnju Gradom. Erik bi pričao o različitim stvarima na koje je naišao dok je šetao, a Veronika, 6 kako je saznao da se gospođa zove, bi pričala o najrazličitijim stvarima koje su joj se događale u simulacijama. Erik je u jednom trenutku pomislio na vraćanje simulacijama, no ubrzo je odustao od te ideje. Sve se to promijenilo jednoga dana kada se vratio na mjesto na kojem se kupola gospodina Avera zabila u zid. Nije puno trebalo da se Erikovo sjećanje povrati i on ponovno počne razmišljati o smrti. Na početku je pokušao prihvatiti da se smrt dogodila u simulaciji. Svaki dan bi sam sebe uvjeravao da je sve u redu, i da proživljava simulacijsku bolest – naime, neki građani znali bi se izgubiti u tome što je simulacija, a što stvarnost. Program ga je neuspješno pokušavao izliječiti običnim metodama, ali nisu nikako uspijevale. Nekoliko je mjeseci Erik proveo ekskomuniciran, ali je Program zaključio da nema više smisla držati ga samog, pa je opet vraćen na ulice Grada. Veroniki svoj problem nije spominjao jer je smatrao da bi ga mogla napustiti ako joj nešto takvo kaže. Pričao je o običnim stvarima kao i uvijek, a kada bi ga pitala gdje ide kada bi nestao zbog liječenja, izmišljao je da ga i dalje muči Mezzothova bolest. Neko vrijeme mu je to uspijevalo pa se Erik poveselio da će ova sjećanja prije ili kasnije prestati. Program mu je objasnio da u pravilu sjećanja nestaju nakon sto do dvjesto godina, naime, čovjekov mozak se toliko napuni informacijama da stare informacije jednostavno izbriše. Ono što je loše je da se sjećanja mogu vratiti ako se vrate neki elementi koji ga podsjećaju na to, tako da je izbjegavao posjet onom mjestu. Pri jednoj dužoj šetnji Erik je naišao na nešto dublju padinu kraj jedne zgrade hranilišta. Kako je promatranjem shvatio, fekalije iz hranilišta slijevale su se u tu duboku rupu i vjerojatno se odbacivale na neko mjesto koje nije vidio. Erik se u tome trenutku pokušao sjetiti gdje bi to moglo biti, a ta ga misao navede da shvati da Grad negdje mora imati svoj kraj. Erik je sljedećih dana često posjećivao padinu, gledao je sa znatiželjom kako fekalije padaju u tu duboku rupu i kako se odbijaju od poda od siline udarca. Kako ih je sve više gledao, tako mu se u glavi počela stvarati misao kako pada u tu rupu i završava svoj život. Opet je otišao na silna liječenja, ovaj put je godinu dana proveo u polusvjesnom stanju, ali bez pomoći. Veroniki i dalje ništa nije spominjao, iako se ona zabrinjavala zbog tako jake Mezzothove bolesti za koju je mislila da je uspješno izliječena već godinama. Erik više nije mogao izdržati te se jednog dana prošeće s Veronikom do padine. Ona je bila isprva začuđena njegovom zainteresiranošću za padinu, no, kako je vrijeme prolazilo, gotovo svakog dana su zajedno šetali do nje. 7 Erik je danima pripremao svoj plan jer je znao da ako samo najmanja stvar pođe po krivu, Program će ga zaustaviti i njegova patnja će se produžiti. Ipak, bio je poprilično sretan, jer čak i ako ga Program zaustavi, prije ili kasnije će ponovno pokušati, i tako opet dok ne postigne svoj cilj. Konačno je došao i taj dan, i Veronika i Erik su kao i obično provodili svoje vrijeme kraj padine. Ograda koja je ograđivala padinu je bila visoka oko jedan metar što je bilo dovoljno da kupola ne može pasti unutra. Ali oslobođeni čovjek krećući se rukama i nogama, mogao bi se baciti bez problema. Erik je znao da će ga Program morati izbaciti iz kupole. Pokušao je provjeriti u kakvom je stanju njegovo tijelo, no nikakav izvor znanja nije postojao. Sve knjige i dokumenti odavno su uništeni jer se smatra da će red biti najlakše održan ako se Grad nimalo ne mijenja, a ideje iz knjiga bi mogle u čovjeku probuditi želju za promjenom. Promjena stvara i uništava pa ako se ona sama zaustavi, neće biti ni stvaranja ni uništavanja. - Izbacite me iz kupole. - Zašto? – pitao je Program. - To se Vas ne tiče. Vi me morate poslušati. - Ne mogu izvršiti Vašu zapovijed. Ponovno ste psihički nestabilni. - Morate izvršiti moju zapovijed! Ja zahtijevam da me oslobodite! Program se već pripremio da ga što brže prebaci u ambulantu, no dogodilo se nešto neočekivano. Erik se naprezao i naprezao, i konačno je shvatio da on sam može kontrolirati kupolu. Ljudi su toliko dugo sjedili u otvorenom kavezu da su zaboravili da je on otvoren. Erik se jakim naprezanjem sjetio da se kupolama može upravljati bez Programa iako su svi ljudi to već odavno zaboravili. Erik se u tome trenutku skoro onesvijesti, a njegova se kupola otvori i izbaci golo, sluzavo i kržljavo tijelo čovjeka. U početku ga obuzme panika od toliko osjeta koje stvori u tako malo vremena, jer je sada osjećao i ruke, i noge, i ostatak tijela. Veronika se zaprepasti i njena kupola zasvijetli crveno i udalji se od padine. Program njenu kupolu odvede u ambulantu. Erik lagano ispuže do ograde. Iako je nevjerojatno uživao u svojoj slobodi, znao je što mora učiniti. Program je još računao kako da ga najefektivnije vrati u kupolu, no uskoro će ga nečime vratiti. 8 Pogleda u dubinu padine i uhvati ga ogroman strah. Svih ovih dana kada je razmišljao o smrti, nikada nije osjetio ovakav strah. Program je već približio nekakvu mrežu da ga ulovi, kada se Erik baci s ograde u dubinu padine. Erik tih zadnjih nekoliko sekundi leta provede u euforiji jer je i smrt mnogo bolja od života kakvog je dotad živio. Znao je da ne postoji ništa nakon smrti, da će to biti vječno stanje nesvijesti, no to vječno stanje nesvijesti puno je više umirujuće od vječnog života. *** Prošlo je mnogo stotina godina od Erikove smrti. Grad je uništen i ostale su samo njegove ruševine koje su samo jedan teritorij novonastale Države. Promjena se ne može zaustaviti koliko god ju je Grad pokušavao spriječiti. Pokraj ruševine jednog starog hranilišta iz kojeg su neki ljudi krali zalihe hrane i dalje je stajala padina, iako je izgubila svoju davnu svrhu. Na njenu se dnu neki putujući trgovac privremeno nastanio kako bi mogao prodavati svoju robu jer je ruševina Grada bila sjecište raznih puteva. Dok se igrao sa svojim autićem, sin trgovca naišao je na hrđave olupine nečega što je valjda nekada bilo vozilo, i dva poluzakopana kostura. Kako je bio naviknut nailaziti na kosture, nije ih se toliko prepao. Na jednom dijelu lima bila je identifikacijska pločica na kojoj je velikim slovima pisalo „ERIK TAJKL“. Dječak je pokušao naći ime drugog kostura, no nije našao ništa. Kada mu je dosadilo gledati olupine, odlučio se vratiti kući. Tek što je prošao dva metra od olupine, nagazi na drugu identifikacijsku pločicu. Dječak je uzme u ruke i obriše zemlju s nje te vidi da velikim slovima piše „VERONIKA KERN“. Podaci o autoru Ime i prezime: Robert Injac, 3.5 razred Školska godina: 2012./2013. Mentor: Goran Krapić, prof. Ime i adresa škole: Gimnazija Andrije Mohorovičića Rijeka, Frana Kurelca 1, 51000 Rijeka Tema: Ljudi koji nisu mogli umrijeti SFerin literarni natječaj za djecu i mlade (druga nagrada) 9
© Copyright 2024 Paperzz
