4 2014. POEZIJA IGOR ŽIC Slobodan Novak JOSÉ AMADOR MARTIN SÁNCHEZ Poezija JASNA GRŽINIĆ Zoran Kompanjet BRANKA ARH Z MATE KOVAČEVIĆ O pjesništvu Andrije Vučemila ANDRIJA VUČEMIL Tri Makedonca na otoku ERVIN DUBROVIĆ Riječani i dvije koncepcije Jugoslavije VERA PRIMORAC U mekoću vlati trave JELENA PERAN TOPČIĆ Pravda ŽELJKA LOVRENČIĆ Dojmovi iz Sofije RAFAELA BOŽIĆ Tako je govorio Brodski AUGUSTIN SERDAR Idioglosija filozofije SUDBINA KNJIGE DAVOR VELNIĆ Dvije priče VASIL TOCINOVSKI Đoni Božić: Prizmolom bitka MIRO GAVRAN Veli Jože IVAN GLIŠIĆ Daniel Radočaj: Suprotno od nogometa VII. HRVATSKO-TALIJANSKI SUSRETI XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 4, godište XIX., zima 2014. NAKLADNIK Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci ZA NAKLADNIKA Božidar Petrač TISAK Ready2Print UREDNIŠTVO Igor Žic (glavni urednik) Silvija Benković Peratova, Đoni Božić, Bože Mimica, Davor Velnić ADRESA UREDNIŠTVA Rijeka, Korzo 28/II (zgrada Filodrammatice) Tel./fax: +385 (0)51 214 206 E-mail adrese / kontakti: Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci (službeni e-mail): [email protected] Benković Peratova, prof. Silvija (predsjednica Ogranka): [email protected] Žic, prof. Igor (glavni urednik Književne Rijeke): [email protected] Božić, Đoni (član uredništva Književne Rijeke): [email protected] Časopis izlazi četiri puta godišnje, iznimno u dva dvobroja. Cijena pojedinog broja iznosi 50,00 kn. Godišnja pretplata (s uračunatim PDV-om) iznosi 200,00 kn, a uplaćuje se na HR5223600001101361393, kod Zagrebačke banke (Zagreb), s naznakom: “Za Književnu Rijeku”. Rukopisi se šalju e-mailom u Word-dokumentu (doc.), font Times New Roman, veličina fonta: 12, lektorirani. Obavezno je navesti, uz svoje ime i prezime, kraću bi(bli)ografiju. ISSN: 1331-0607 Časopis izlazi uz financijsku potporu sljedećih ustanova: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Primorsko-goranska županija – Odjel za kulturu, sport i tehničku kulturu Broj 4, godište XIX. ZIMA 2014. Sadržaj Riječ urednika..................................................................................................4 OBLJETNICE Igor Žic: Slobodan Novak – najveći hrvatski pisac..........................................6 Jasna Gržinić: Zoran Kompanjet...................................................................18 Mate Kovačević: O pjesništvu Andrije Vučemila.........................................23 ESEJ Ervin Dubrović: Riječani i dvije koncepcije Jugoslavije..............................29 Igor Žic: Marquez, D’Annunzio i nepodnošljiva sveprisutnost diktatora......38 Željka Lovrenčić: Dojmovi iz Sofije............................................................47 Rafaela Božić: Tako je govorio Brodski.......................................................51 Augustin Serdar: Idioglosija filozofije.........................................................59 PROZA Davor Velnić: Dvije priče.............................................................................96 Augustin Serdar: Zašto Balzac?.................................................................105 Goran Krapić: A gdje je nestao Rendić?.....................................................110 Petra Parać: Tata.........................................................................................113 Sanjin Ivandić: Mickey, Jenny i ostala banda..............................................115 Igor Žic: Konji apokalipse............................................................................117 LIBRETO Miro Gavran: Veli Jože...............................................................................120 POEZIJA VII. Hrvatsko-talijanski susreti / Incontro Poetico Italo-Croato....................160 Roberto Dedenaro: Gotovo među kršom... .......................................160 Francesco Tomada: Italija (je nar)......................................................162 Marina Moretti: Svi sveti...................................................................163 Davor Grgurić: Zlatne fanfare............................................................164 Tatjana Pajalić: Predragocjena..........................................................166 Tea Rukavina: Fiume..........................................................................168 Vera Primorac: I majka me rodi.........................................................169 Vlasta Sušanj Kapićeva: Pačvõrk od zajȉka......................................170 Vanja Michelazzi: Jutro......................................................................171 Đoni Božić: Duša našeg porta..............................................................172 José Amador Martín Sánchez: Poezija......................................................174 Branka Arh: Z..............................................................................................188 Andrija Vučemil: Tri Makedonca na otoku.................................................201 Vera Primorac: U mekoću vlati trave / Va mehku travu.............................209 Jelena Peran Topčić: Pravda.......................................................................219 XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Đoni Božić: XI. Susreti mladih pjesnika i prozaika......................................225 Karolina Zelenika: Uspori duše.................................................................229 Sara Vrban: Magleni splet...........................................................................232 Teuta Gatolin: Ćelava Muza.......................................................................234 Josip Tomić: Perspektiva Savskog mosta......................................................238 Tamara Rukelj: Nada...................................................................................241 Marija Mišić: Bez naslova............................................................................244 Ani Maduna: Smisao života jest pronaći smisao života...............................246 Goran Krapić: Oceana.................................................................................248 Ana Buterin: Strah.......................................................................................252 Nina Lekić: Otišao u knjižnicu i vratio se za dvadeset godina.....................255 Iva Tkalec: Obiteljske igre...........................................................................260 SUDBINA KNJIGE Vasil Tocinovski: Đoni Božić: Prizmolom bitka.........................................263 Ivan Glišić: Daniel Radočaj: Suprotno od nogometa...................................266 D O G A -D A N J A Rujan – listopad 2014....................................................................................269 4 Književna Rijeka / RIJEČ UREDNIKA Riječ urednika D obro pojesti i dobro popiti te glasno izvikivati parole koje se očekuju u danom trenutku, na jeziku koji se očekuje, bez pravih emocija i bez razumijevanja posljedica – to je bila i ostala Rijeka! Tridesetih godina XX. stoljeća bilo je moguće da se s fašističke, dakle talijanske strane Rječine kliče: Živjela slobodna Hrvatska!, dok se s druge strane uzvraćalo sa: Živjela Kraljevina Jugoslavija! Treba li naglašavati da su na obje, dvadesetak metara udaljene obale stajali Hrvati... Ovdje se nikad nije razmišljalo o posljedicama jer je u kući uvijek bilo dovoljno tkanina za nove trobojnice. A ionako su se, u Austro-Ugarskoj, svi rađali sa znanjem četiri jezika – barem se tako vjerovalo u razdobljima povremenih zatišja pred učestala divljanja bure. Bura je neizbježna – kao i teška južina, kad svi počinju mrziti sebe zbog svega što jesu. Ili što su oduvijek bili... A kad se moraju suočiti s neherojskom i vrlo često nakaradnom stvarnošću. Identitet Rijeke je poput savršeno opranog stakla u koje se neoprezni prolaznik zabije, nesvjestan njegove prisutnosti i potom zadobije teške ozljede od oštrih rubova velikih krhotina. Svagdje i nigdje, hladno i odbojno, u praznim oklopima kvarnerskih škampa i crnilu sipa, u mirisu palente i ružmarina. Slane ribe i teran nekako se podrazumijevaju. Iako možda nisu odviše dostojanstvene za pravog Riječana koji je odložio svoje Gucci opanke i posvetio se skidanju nove narodnjačke uspješnice s interneta. Nakon dva milenija gradskosti, Rijeka se predala i postala je blatnjava mahala popločena finskim i švedskim ružičastim granitom. Taj kičasti kamen pažljivo je odabran ne bi li mediteranski ugođaj došao posve do izražaja. Svaki Riječan zna da funkcija daje pamet i zato svi hitaju kad se na partijskim kazanima dijele iste, uz glazbu s radio Pyongyanga ili Havane. Iako, Havana je nekako više rasplesana, pa i nezgodno dopadljiva, dok je Pyongyang odviše egzotičan za ljubitelje Melodija Istre i Kvarnera. Mislim, ne razumijemo – ali odbacujemo – jer smo tolerantni pa ne želimo nesporazume. Živimo u strahu od istine i tako se, pužući, približavamo konačnoj Velikoj Laži. Najveća luka na Jadranu. Grad teške industrije. Grad urbanog turizma. Hrvatska Bologna. Grad Sveučilišta. Grad ovog i onog. Riječani toliko vole sami sebe da su se počeli gušiti u vlastitom zagrljaju. Malo se teško diše, no svjesni su da je srdačnost iskrena. Vrhunac ljubavi Riječana ukazao se prilikom proslave Dana neovisnosti Republike Hrvatske, što je uključivalo preimenovanje kazališta u Hrvatsko homoseksualno kazalište Ivana pl. Zajca, a nastavilo se preimenovanjem iste institucije u Narodno kazalište (naravno, bez hrvatsko!), uz reklame na radiju praćene Internacionalom i Bandierom Rossom (za Talijansku dramu). Istog dana otvorena je i izložba Giovannija Morbina u Malom salonu koji je hodao Igor Žic / RIJEČ UREDNIKA 5 gradom s fašističkim pozdravom, propitujući (hrvatski!) fašizam danas, ali i izložba Socrealizam modernizam u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Kao komentar na sve ove događaje može poslužiti cinična njemačka primjedba vezana uz Austrijance: “Treba cijeniti okretnost Austrijanaca koji su cijeli svijet ubijedili da je Hitler bio Nijemac, a Mozart Austrijanac!” A ja bih dodao i da su cijeli svijet ubijedili i da je Mozart bio, prvenstveno, slastičar, barem ako je suditi po njegovim kuglama! Igor Žic 6 Književna Rijeka / OBLJETNICE OBLJETNICE Igor Žic Slobodan Novak – najveći hrvatski pisac Povodom devedesetog rođendana H rvatska književnost, shvaćena u najširem smislu, u posljednjih stotinjak godina iznjedrila je niz ključnih naslova: Janko Polić Kamov Isušena kaljuža (roman napisan 1909., tiskan 1957.), Vladimir Čerina Kamov (1913.), Miroslav Krleža Na rubu pameti (1938.), Vladan Desnica Proljeća Ivana Galeba (1957.), Ranko Marinković Kiklop (1965.), Miroslav Brandt (i drugi) Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.), Grgo Gamulin Ilarijin smješak (1968.), Slobodan Novak Mirisi, zlato i tamjan (1968.), Stanko Lasić Krleža – kronologija života i rada (1982.), Slobodan Novak Protimbe (2010.), Miro Gavran Kafkin prijatelj (2011.), Davor Velnić Kineski šapat (2013), Milko Valent Umjetne suze (2013.). Na ovoj listi Novak je jedini zastupljen s dva – i to posve različita! – djela. Tonko Maroević je u uvodnom tekstu Sabranih djela Slobodana Novaka (Matica hrvatska, I-VIII, Zagreb, 2009.-2010.) zapisao jednu svoju davnašnju impresiju: “Sjećat ću se zauvijek kako je Slobodan Novak pročitao svoju novelu Badessa madre Antonia. Bilo je to u Splitu, na književnoj večeri pisaca iz grada u kojem je autor tada živio. Dakle, najvjerojatnije 1956. ili 1957. godine. U moje još vrlo mlade uši ušla je sjetno tragična priča, privukla me čudna kombinatorika sentimentalizma i naturalizma, ali me možda najviše dirnula i opsjenila čežnja za neuhvatljivim, zauvijek izgubljenim (a tako sugestivno naznačenim) glasom protagonistkinje priče. Ako me ugodno draškao zov dječačke zanesenosti i pomalo sablažnjavala drastična poanta, ponajviše sam s autorom bio spreman podijeliti fascinaciju zvučnim, akustičkim, foničkim aspektima, onima koji su nevidljivoj i utoliko nužno idealiziranoj osobi davali stanovitu mjeru fizičke, tjelesne prisutnosti, no još određeniju naznaku fantomske, nadzemaljske perspektive. To se čitanje zbilo u okviru programa Narodnog sveučilišta, a u zgradi na Prokurativima, dakle samo kojih stotinjak metara od Novakove rodne kuće, nekako baš u doba kad je autor dospio u Kristova ljeta. Dopustite mi stoga da patetično zaključim kako sam morao tamo biti prisutan i kako tu prisutnost smatram svojom simboličkom inicijacijom u svijet književnosti, sa zaključkom Igor Žic 7 – nipošto iz lažne skromnosti – kako ne trebam i ne mogu nikako pisati prozu, jer su Novakovi vrhunci evokativnog pristupa i melankolično-podsmješljivog viđenja našeg ambijenta i epohe više nego dovoljni, iscrpni, apsolutni...” Slobodan Novak rodio se 3. studenog 1924. godine i njegov devedeseti rođendan povod je ovom promišljanju njegovog književnog traga. Za razliku od Maroevića, na kojeg je Novak bitno utjecao i osobno i snagom svoje proze, ja sam Novaka sreo samo dva puta. Prvi put kad sam, uz Maroevića, predstavljao Protimbe, na Interliberu 2010. godine, te drugi put, kad me je Davor Velnić odveo u njegov stan na Novoj Vesi. U radnoj sobi prepunoj knjiga, nekoliko sati ozbiljno smo razgovarali o Novakovoj literaturi. Slobodan Novak objavio je Mirise, zlato i tamjan 1968. godine, a Dragoslav Mihailović iste godine Kad su cvetale tikve. Novak je dobio tada najugledniju državnu nagradu za roman, onu beogradskog NIN-a, no samo zato što se Čaršija nije usudila dodijeliti je Mihailoviću! Grad koji se stoljećima zvao Dar al jihad, odnosno Vrata Svetog rata, nadogradio je bizantsku prijetvornost turskom diplomatskom vještinom. Novakova knjiga napisana je neusporedivo elegantnije, suptilnije, dorađenije i urbanije, no Mihailovićeva je do danas doživjela sasvim pristojnih 27 izdanja, i prodana je u više od 250.000 primjeraka! Uz prijevode na 13 jezika... A NIN-ovu nagradu dobio je tek nakon smrti voljenog vođe, 1983. za roman Čizmaši... Obje knjige zaživjele su vrlo uspješno i na pozornici, pri čemu je Tikve zabranio osobno Josip Broz Tito 1969. godine. Oba romana bave se na metaforičnoj razini nasmiješenim diktatorom, i to im je, uz godinu izdanja, ključna poveznica. Upravo alegorijsko iščitavanje Mirisa i – moguće – izrugivanje ocvalom dikatoru, Ostapu Benderu balkanskih komunističkih gudura, donijelo je Novaku uglednu nagradu! Iz intervjua tiskanog u NIN-u krajem veljače 1969., povodom dodjele nagrade, vidi se da Čaršiju najviše muči koliko je roman satira i tko je zapravo Madona?! Neodumice je pojačala i ironična zahvala autora koji je rekao: “...kako mu je drago što su mu je dodijelili ljudi kojima je toliko strana tema, a još više i daleka sredina u kojoj je roman nastao.” (!) (Protimbe, str. 315) U svom odviše tihom i neugodno kompromisnom predgovoru Sabranim djelima, Maroević nudi svoje objašnjenje jednog od ključnih Novakovih djela. “S Mirisima, zlatom i tamjanom Novak je 1968. godine dočekao pun odjek i svakako ostvario jedan od apogeja svoje spisateljske parabole. Roman je prihvaćen kao neosporno literarno remek-djelo, istodobno čitan i kao rijetko bespoštedna kritika društva koje se zatvorilo i koje se guši u nedostatku svake perspektive. Ograničivši radnju u svega osamnaest dana i suzivši prostor zbivanja na područje malog otočnog grada (onog istog Tvrdog grada iz kojeg je nemoguće pobjeći), pisac je znalački stvorio tjeskobni pritisak, maksimalnu napetost. Izmjenjujući razine uzvišenog, svetog (predbožićno vrijeme) i ne samo profanog, nego i blasfemnog, banalnog (iščekivanje tegobnog pražnjenja zbog 8 Književna Rijeka / OBLJETNICE opstipacije), uspostavio je bolno groteskni paralelizam. Osnovni motiv je, s jedne strane, blizak apsurdu, a s druge kao da ima i humanističku, altruističku dimenziju: glavni junak, znani nam Mali, zajedno sa svojom Dragom, svjesno se žrtvuje i predano posvećuje služenju Madone Markantunove, nekadašnje vlasnice najvećega dijela otoka, kako bi joj pomogao u terminalnoj fazi bolesti i olakšao probavne funkcije. Između gotovo mazohističke predanosti glavnog junaka neobičnom zadatku i sive, besperspektivne zbilje, povučen je znak jednakosti: nemogućnost promjene sili na vjernost obavezi, ma koliko ona bila paradoksalna. Novakov reprezentativni roman najautentičniji je registar gubitka svih iluzija, a utoliko snažniji i uvjerljiviji što je njegov glavni junak (skoro bih rekao i lirski subjekt, a i sam autor) iznimno osjetljiv i u dubini svoje duše ranjiv, što je prošao čitavu amplitudu od povjerenja u ljude i vjere u pravdu, pa do duboke skepse i gotovo cinizma (dok od religioznog, vjerskog nagnuća ostaše tek vanjski atributi). Nemilosrdno ispovjedajući svoje razočaranje i gađenje, Mali nudi neutješnu sliku izopačenoga – nekoć čak idilom prožetoga – svijeta, a jedino olakšanje nalazi u sposobnosti ironičnih, podsmešljivih formulacija. Pa kad je već leit-motiv romana tako drastičan kao što je Madonino pražnjenje, nemojmo se čuditi što, u nedostatku prave katarze, pritisak ambijenta i stiska napetog vremenskog luka uspješno i nužno rezultira – humornim pražnjenjem.” Ako smo se mogli relativno lako dogovoriti oko romana Mirisi, zlati i tamjan, Maroević i ja bitno se razlikujemo u pogledu na Protimbe. Do prvog, manjeg, nesporazuma došlo je već prilikom predstavljanja na Interliberu 12. studenog 2010. godine. U prilično neknjiževnoj, hangarskoj atmosferi, nedugo nakon predstavljanja romana (?!) Hrvatski bog Merkur Denisa Kuljiša (uz notornog Velimira Viskovića!), trebalo je ponešto reći o Protimbama, pred se damdesetak zainteresiranih, koji su sjedili i tisuća nezainteresiranih ljudi, koji su prolazili oko nas. Ja sam u više navrata naglasio da su Protimbe vrhunac Novakovog opusa, a Maroević, vidljivo nervozan, čak iznerviran, pod svaku cijenu nastojao je ublažiti moje teze, utapajući Protimbe među usputne tragove velikog književnika, cijelo vrijeme vraćajući se na romane Mirisi, zlato i tamjan, Izvanbrodski dnevnik i Pristajanje. Sličan, vrlo problematičan postupak, primjenio je i u pisanju predgovora Sabranim djelima. Na vanjskom omotu Protimbi, na što sam ponosan, manji je ulomak jednog mog starijeg teksta o Novaku. “Veliki književnik zabavljen najmanjom mogućom stvarnošću... Često imam osjećaj, dok iščitavam djela Slobodana Novaka – marljiv sam i uporan! – da piše romane o životu koji ne nudi velike događaje i upečatljiva iskustva. Postoje neki teoretičair književnosti koji smatraju da je ozbiljan roman mrtav, da će se održati tek njegove zabavne inačice, ispunjene napetim događajima i potragama za Svetim Gralom i ostalim konačnim stvarima. Što je veća tema suvremenog romana to je on literarno jadniji, a ozbiljna književnost povukla Igor Žic 9 se u skromnost gotovo redovničkog života, u kojem je i najmanji događaj velik poput nekadašnjih epskih bitaka... Dakle, sjedeći u vrtu svoje kuće u gradu Rabu, ne odviše daleko od groblja, čovjek može spoznati sve velike istine ili ostati nepatvoreni i neiskvareni glupan i to je jedini pravi izbor koji nam Tvorac uopće daje. Novakov život, pun malih drama, nudi opore Protimbe, koje su njegovo Optužujem vremenu koje je usmjeravalo njegov život svojim glupostima i nepomirljivostima.” Protimbe su izašle kao šesta knjiga Sabranih djela (ur. Maroević, Pavešković, Velnić i Zidić), uz znakoviti podnaslov: Prerađene i proširene Digresije. Na mom primjerku nalazi se kratka posveta: “Poštovanom Igoru Žicu sa zahvalnošću za dobro pisanje i govor, srdačno Slobodan Novak”. U jednom od ključnih poglavlja Protimbi, Pisac i vlast, Novak je napisao: “Odnos između pisca i vlasti prilična je floskula i nesmislena kombinatorika. Pisac i vlast nisu partneri, jer ne obrađuju isit vrt, ne pripadaju istom etničkom, ni srodnom duhovnom ozračju, oni su u latentnoj opreci, ali ne frontalnoj, nego kao svjetlo i tama – gdje počinje jedno, drugo završava. Jedno drugo isključuju, i, ako to ne žele, nemaju se što međusobno odnositi. Pisci su individualci – vlast učoporuje... ...Istina, vlast prisvaja pisce. Ne sve. Neke. Ali ih ne voli. Reklo bi se da ona preferira glazbenike, likovnjake... jer nisu eksplicitni na način koji politika razumije. Ali ni to. Ona voli trofeje, ne pisce i ne književnost i ne umjetnost, Njoj su oni potrebni, zato što svijet također farizejski vješa te balzamirane preparate po svojim dvorišnim pročeljima, da se tamo u miru praše. Treba ih prije toga samo ustrijeliti, ili prepustiti da uginu. Vladajući društveni sloj, ili bolje reći talog, ništa ne uzima ozbiljno od kulture, niti ona igdje bitno utječe na društveno uređenje...” (str. 403, 404) Naravno, sadašnja hrvatska, prilično neobična vlast, nezainteresirana je za svog najvećeg pisca – vjerojatno zato što je živ. Nepismena, ridikulozna vlast voli podjednako nepismene pisce pa ne iznenađuje medijska sveprisutnost jugoslavenskog kulturnog taloga poput Tomića, Jergovića, Popovića, Perišića, Simića Bodrožića, Lucića, Dežulovića, Pavičića, Perića, Čadeža... Vlast učoporuje! Svi ti pisci redovito trčkaraju prema Beogradu, pretražujujući pepeo spaljene zemlje, tražeći ugarke Jugoslavije, ne bi li se na njima ugrijali. Ugodno je iznenađenje da Srpska akademija nauka i umjetnosti i dalje izdaje Rječnik srpskohrvatskog jezika (pokrenut 1959., aktualna je knjiga XIX) i da su došli do pola planiranog posla – rječnika nepostojećeg jezika, nepostojeće države! Nadam se da će i Snježana Kordić dati svoj doprinos tom velebnom naumu. Dragoslav Mihailović, član SANU, iskreni srpski nacionalist i čovjek koji Hrvatsku najbolje poznaje preko Golog otoka, na koji ga je, u ranoj mladosti, poslao ranije spomenuti nasmiješeni diktator, žestoko je protiv tog projekta jer ga smatra prijetvornim, izlišnim, besmislenim i što je najzanimljivije – štetnim za Srbe! 10 Književna Rijeka / OBLJETNICE Dragoslav Mihailović rođen je u Ćupriji 1930. godine, a ono što ga je odredilo bilo je zatvaranje u Ćupriji, Kragujevcu, Beogradu i na Golom otoku u razdoblju od 1950. do 1952. godina. Rezolucija Informbiroa odvela je dvadesetogodišnjaka u komunistički pakao koncentracijskog logora bez pravila – odnosno s vrlo okrutnim pravilima. Ta svoja iskustva iz komunističkog Dachaua, pomalo neočekivano, prenio je ne tako davno i hrvatskim gledateljima dokumentarca Tito i Hebrang, u kojima je dobio iznenađujuće puno prostora. S Golim otokom završava Mihailovićeva inzularnost, a ta ogoljena stijena između Krka i Raba još je jedna spona dvojice, u svojoj umjetničkoj suštini, beskrajno udaljenih autora. Jer ne zaboravio da je Rab životno i umjetnički oblikovao Novaka – kao i da na njemu provodi i po šest mjeseci godišnje. No nakon što je davnašnji neprijatelj – makar ga nazvali Madonom – poražen svojom smrtnošću, Novak se odlučio na prividnu predaju, u romanu Pristajanje, tom neobičnom, elegičnom, izrazito rabskom epilogu rabskih Mirisa, zlata i tamjana. Jedan panteizam odgovor je na bešćutnost života i na besmisao praznih riječi... “Novo proljeće se razigralo, i Bogu hvala, nek smo opet jedno dočekali! Sunce se već ušuljalo u sjeverni kut vrta, gdje smo ga dočekali Uskršnja bijela ruža i ja; ona sa već nekoliko mekanih bljedunjavo smeđih izboja na vršcima, ja usporena krvotoka, sustale limfe i prozirne kože na zapešću. Njezinu sam maticu prenio s bogatom korijenovom balom iz Madonina vrta, gdje je svijetlila kao lampion još u prosincu, jedne davne zime. To mi je jedina plaća i nasljedstvo koje sam oteo, jedina uspomena na Madonu, osim onih kojih sam, s mnogo napora, tijekom godina uspio zaboraviti. A ova je ipak ovdje ruža, da kažemo, sljednica one stare, nastala od matične ruže reznicom, naslijedila sve blagodati, ali je i ona već ostarjela mirišući u svom umiranju kao cijeli serafinski nebeski ružičnjak. Sjedim ujutro pokraj nje, razgovaramo dijelom a prve zrake što nam se daruju s istoka navješćuju naš raskošni travanj... tebi i meni, moja vjerna ružo, jedan od posljednjih!” (Pristajanje, str. 107) Ovaj roman je na jednu neobičnu listu deset najboljih hrvatskih knjiga u razdoblju 2000.-2009. uvrstio i novinar Miljenko Jergović, koji živi svojih stotinu godina samoće kao stalni dopisnik iz Maconda. “Sjajan roman pisca koji je rad izvrijeđati me i kad ga hvalim. E, da mu moje pohvale ne bi naškodile pred nacionalističkim i fašističkim ološem koji ga okružuje i koji ga hvali, premda nisu čitali njegovu prozu, pošto je nemaju čime čitati! Novak je dio niza onih koji su stvarajući hrvatsku književnost stvarali i neko ljepše, plemenitije i kulturnije lice ovog naroda. Pristajanje sam svaki put sa žalom dočitao jer je malo onih koji su takvu knjigu u stanju napisati. Malo ih je na svijetu. Novak nema sljedbenika, njegova proza ne ostavlja utjecaja na druge pisce, jer je sva u talentu, predobra je da bi utjecala.” (Jutarnji list, poznat i kao glasilo Mordora!) Igor Žic 11 Stvar nije tako jednostavna... Ta proza nije samo predobra za ljude poput Jergovića, već je preosobna da bi utjecala na ozbiljne pisce. Da bi se pisalo kao Novak, nužno je duboko poniranje u vlastite strahove i sumnje, nužno je ogoliti samoga sebe – a to nije tako jednostavno. I tu slijedi eksplozija – Protimbe, knjiga koja daleko nadilazi sve tiskano u hrvatskoj književnosti u posljednja dva desetljeća. Protimbe su više puta dopisivane i prerađivane, a svojom snagom postaju ključno djelo Novakovog opusa, ono po čemu će se ovaj sjajni i ponekad odviše odmjereni i suspregnuti pisac pamtiti. Treba ga pamtiti po neodmjerenosti, jer Protimbe su dijete Strasti! Ne zaboravimo da prava umjetnost nikad nije simpatična – ona mora zadavati snažne udarce poput razjarenog boksača! Protimbe su isušena kaljuža naših umova, naše duše, ali i hrvatske povijesti i hrvatske sadašnjosti! Rođene iz nereda, no sjajno uobličene i dorađene, sa strašću koja je jednaka strasti umirućeg Janka Polića Kamova, koji se, prije točno stotinu godina raspadao istovremeno od raka grla, tuberkuloze, sifilisa i slabosti srca i čija je strast bila krik umirućeg. Do te strasti, u visokoj životnoj dobi, kada se obično samo sjedi na obali i odsutno promatra mreškanje mora, Novak je došao posve drugim putem – zasićen stilskom savršenošću i mediteranskom odmjerenošću preokrenuo je cijeli svoj umjetnički postupak i ištipao je hartiju... Rezultat je remek-djelo! No, možda nije loše parafrazirati D’Annunzija i njegov prvi riječki govor održan 12. rujna 1919. s balkona Guvernerove palače, pred dvadeset tisuća ljudi. On je od neodmjerenosti napravio maniru i svaki njegov nastup bio je osmišljeno pretjerivanje – ali i komuniciranje s masom – u čemu je bio nenadmašan. Da je sada s nama, onako sitan i ćelav, s pokvarenim zubima, zagrmio bi svojim iznenađujuće snažnim i melodičnim glasom. ”Hrvati! U bezumnom i kukavičkom svijetu, Protimbe su danas simbol slobode. U bezumnom i kukavičkom svijetu, postoji samo jedna jedina neokaljana činjenica: Protimbe. Postoji samo jedna istina: a to su Protimbe. Postoji samo jedna ljubav: a to su Protimbe! Protimbe su poput blistave svjetiljke što sja usred oceana podlosti!” D’Annunzio je bio loš pisac, ali blistav govornik, no ono što je zaista važno – a više je nego zanimljivo! – je da je D’Annunzijeva privatna fašistička Riječka država bila prva u svijetu koja je priznala boljševičku Lenjinovu Rusiju! Jedan od komentara u tadašnjim novinama bio je: ”Luđak je luđaku dao baklju i zapalit će svijet!” U riječkoj Guvernerovoj palači rođeni su svi užasi XX. stoljeća – tu je tek rođeni totalitarizam prvi put zaplakao plačem nakaznog djeteta... I tako stižemo do diktatora i luđaka, koncentracijskih logora i montiranih procesa, Golog otoka i likvidacija, 50 milijuna onih koje su ubili fašisti i 100 milijuna onih koji su ubili komunisti, jedni i drugi nudeći tisućgodišnja carstva! Protimbe su obračun s ideologijama i zato su nužnost, kao oslobođenje 12 Književna Rijeka / OBLJETNICE od ponizne tuposti i mirenja sa sudbinom, od pognutih glava i nerazgovjetnog šaptanja! Novak je u Protimbama dodirnuo sve nesigurne korake i iskorake Hrvatske, sve njene putove i stranputice. Početak je jednostavan... “Otkako i ja znam za sebe, govorio sam hrvatski, pa i talijanski, da sam Hrvat i samo kao takav građanin sam svijeta... Oni pak sretnici neopterećeni prošlošću, koji ne znaju što su, ni tko su – NITKO SU!...” (str. 88) Nastavak je nijansu složeniji... “Dospio sam na Goli, srećom, tek nedavno – kao izletnik, na osunčanoj palubi, a ne u mraku štive... Ostali su goli zidovi radionica, upravnih i stražarskih zgrada i mučionica, i svugdje, pa i u ćelijama, deset centimetara debeo sag od svježih ovčijih brabonjaka. Nema vrata ni prozora, nema u upravnim zgradama sanitarnih i podnih pločica, počupanih parketa... Sve je to istrgnuto, popljačkano, razneseno, i ne znam čemu i gdje danas uopće može poslužiti... Kad malo razmislim, sve je to zapravo uvjerljiviji, i dramatičniji, i autentičniji spomenik od svih onih gigantskih cvjetova, stiliziranih pesnica, kozaračkih tornjeva, stećaka, zvijezda, sutjesaka, žara, monolita, poliranog mramora sa tisućama imena i vječnih plamenova... spomenik trostrukom zločinu: odgoju fanatika, mučenju tih istih fanatika-gojenaca i naknadnom, recentnom oskvrnuću ljudske patnje. Spomenik je to onim nesretnicima čije su se kosti mljele u drobilici za šoder, jer se nije imalo više gdje zakapati. To je spomenik jugoslavenskom komunizmu, još i sada slavljenom Josipu Brozu i njegovoj UDB-i. Jedini meni poznati spomenik krvnicima umjesto žrtvama!” (str. 116-117) Jugoslavija je podigla nekih dvadesetak tisuća spomenika važnim i manje važnim događajima iz drugog svjetskog rata. Mala zemlja, puno sjećanja i još više njihovih prilagođavanja. Često se sjetim Randolpha Churchilla (zahvaljujući kojem je tata Winston prestao pomagati četnike!) – koji je bauljao Balkanom kao pripadnik britanske tajne službe, zajedno s velikim piscima Evelynom Waughom (Povratak u Brideshead, 1945.) i Fitzroyem MacLeanom (Kretanja Istokom, 1949.) – i njegovog opisa Titove pećine u Drvaru 1944. godine. Napisao je da ga je iznenadilo što Tito ima naočale od kornjačevine i što mu je cijela pećina obložena padobranskom svilom pa podsjeća na neku primitivnu javnu kuću! No oni koji su Tita slijedili od nejasnih moskovskih dana u hotelu Lux i beskrajnih cinkanja suboraca, sve su shvaćali... Uređivao sam, nedavno, jedan dugački tekst golootočkih sjećanja i moram primjetiti da sav detaljan opis patnji zatočenika u razdoblju 1949.-1953. nije na mene ostavio ni približan utisak kao Novakov ulomak. Krici ljudi utisnuli su se u ruševne zidove, dok krvnici podižu nasmiješene unuke. Najgore je kod dobro organiziranog, masovnog Zla, što je ono posve obično i nezanimljivo. Manufaktura koja postaje industrija. Banalno. Neupadljivo. Depersonalizirano... Iako... Iz sjećanja umirovljenog profesora povijesti, nedavno preminulog Vladimira Bobinca, najbizarniji mi je detalj – a samo takvi ostaju u vremenu prežderavanja Igor Žic 13 vizualnim informacijama! – njegov opis iscrpljenih i isprebijanih logoraša koji cijeli dan stoje na ljetnom suncu i svojim tijelima daju hlad mladicama stabala! Ima nečeg ekološkog u tom beskrajnom, suspregnutom sadizmu... Zalijmo biljku ljudskom krvlju, možda će bolje rasti...! Novak, naravno, zna gdje je početak Zla i razara mit o dobrom kralju koji bi sigurno spriječio sve loše što se događalo, samo da je znao koliko ljudi pate. “Srećom, nema danas više Titove neprocjenjive uloge. A ni mog davnog naivnog odnosa. Poodavno, kad je sve to dozrelo u meni, nastupio je stadij mržnje prema toj mašineriji, žbirima, zločincima. Tito nije dopustio sebi slavu fanatika zločina, koji to radi iz vlastodržačke naslade. On se predstavljao samo hohštaplerom, katkad i kao Ostap Bender, kao svjetski šminker i šarmer, koji sve radi olako, s cigaretom u lulici, pokazujući svoje krupno prstenje, svoj trbušni smijeh, kiteći se zlatnim širitima... Zločinački su se ponašali Ranković, Kardelj, Bakarić, Đilas i cijela kompanija nižih... Ali ne mislim da je zato Broz manje kriv od svojih pulena, on je samo beskrupulozniji cinik, koji je iskoristio njihovo vlastohleplje, njihove zločinačke porive, da bi mogao pred svijetom carski paradirati...” (str. 117-118) Volim elegante tiranine jer pozitivno djeluju na oblačenje onih koji prežive njihov režim... A opet, Zlo traži ravnotežu... Svojevremeno sam naišao na jedan neobičan podatak o najomiljenijim knjigama u Sjedinjenim Državama, na temelju izvješća knjižničara. Na prvom mjestu je, posve očekivano Biblija, no drugo mjesto za mene je bilo potpuno iznenađenje... Naime, nikad ne bih tako visoko rangirao Harper Lee i njen jedini roman Ubiti pticu rugalicu!?! U čemu je neodljiva privlačnost tog Pulitzerom nagrađenog romana, koji je kod nas znatno poznatiji preko istoimenog filma s Gregoryjem Peckom? Autorica je nevjerojatno spretno opisala svoje odrastanje u Alabami, prijateljevanje s podjednako mladim Trumanom Capoteom (Hladnokrvno ubojstvo, Doručak kod Tiffanyja), hrabrog i nepotkupljivog oca odvjetnika, te rasizam i zastrašujuću licemjernost svijeta odraslih. Roman je istovremeno posve realističan, ali i biblijski metaforičan kroz razmatranje Dobra i Zla, pa postaje i neka vrsta američke verzije Malog princa. Zašto ova digresija? Jednostavno zato što su Protimbe u svojoj osnovi pomalo kubistička – u smislu istovremenog korištenja raznih očišta! – rasprava o Dobru i Zlu, o onom krajnjem Dobru i krajnjem Zlu, kroz jednu razigranu autobiografsku prozu, stilski čudesno uobličenu, no koja sva postaje jedna zastrašujuća parabola o utjecaju neukih tiranina na živote običnih ljudi. No, da se vratimo Harper Lee i Ubiti pticu rugalicu. Ona, naime, nakon tog romana iz pedesetih godina, nije napisala više ništa, već je hodala (i hoda!) po Sjedinjenim Državama kao spomenik samoj sebi, a Novak je, poslije Mirisa, zlata i tamjana, svog prvog remek-djela, napisao Protimbe, kao drugo remek-djelo! No, nema remek-djela bez jezika... hrvatskog jezika... jer piscu je jezik domovina. 14 Književna Rijeka / OBLJETNICE “Najznačajniji događaj u jezičnoj, zapravo političkoj i socio-lingvističkoj domeni još uvijek je više od trideset godina stara Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Nisam sudjelovao u njezinu stvaranju, nisam ni slučajno onaj koji im nedostaje u sjećanju, ja to i ne bih tajio, naprotiv, i ne znam nikakve važne stvari oko tog događaja, iako je događaj uistinu historijski... Osim jednog nevažnog, ali samo meni poznatog detalja: sutradan poslije izglasanja Deklaracije u DKH, zatekao sam se u Beogradu... i naišavši u tamošnji Klub novinara, našao sam Vladu Gotovca za jednim bučnim stolom s takvim našim prononsiranim prijateljima, kao što su Petar Džadžić, Predrag Palavestra i neki treći... Poslije su mi neke kolege rekli da je on prvi odnio tekst Deklaracije u Beograd i tako prvi upoznao beogradske pisce s njenim sadržajem, prije nego je i objavljena... ...Kod Vlade biva sve gore, tako se meni čini. Njegova je inteligencija blistava, izvrstan je govornik, posjeduje pasivni smisao, bolje reći sluh za humor i dosjetku, i uvijek je spreman na gromoglasan smijeh, iako je sam posve neduhovit, i majstor je u prikrivanju svojih eruditskih manjkavosti: mislim, također, da se on, nažalost, samo jako uvjetno i benevolentno može smatrati moralnim autoritetom...” (str. 243-247) Samo jednom, u uvijek istoj Guvernerovoj palači u Rijeci, slušao sam bes krajan govor Vlade Gotovca. Bio je očaravajući u svojoj zavodljivoj ispraznosti, gotovo dostojan D’Annunzija. Istog trenutka kad mu je glas utihnuo, nastupila je čudna praznina, kao da je mramor upio sve emocije... Ili emocija uopće nije bilo...? No, život ide dalje i s nama i bez nas... “U novije vrijeme suradnja u Hrvatskom slovu ili Vijencu mogla je čovjeka obilježiti otprilike kao ustašu ili jugoslavena. Ali nisam za to mario, jer sam, zar ne, bivši partizan, s naglaskom na bivši, kako je to točno utvrdilo i Babićevo Oko, i – opet bivši – član komunističke partije, u kojoj sam se odavno osjećao prezrenim i šikaniranim Hrvatom, kao što sam slutio još kao mladić i prije odlaska u njihovu vojsku. U vrijeme četničke najezde i intelektualne izdaje raznih Babića, internacionalista i polutana, pratio sam redovito Hrvatsko slovo, i stojim iza svega što sam u njemu potpisivao svojim imenom pa dugo vremena ga opet nisam redovito pratio, kao uostalom ni Vijenac. U novije vrijeme, otkako je Vijenac uređivao umjereni i savjesni glavni urednik, Mladen Kuzmanović i otkako ga, kao član Matice, redovito primam, prelistam i djelomično pročitam svaki broj.” (str. 257-258) Krenimo od kraja. Tko se danas sjeća umjerenog i savjesnog Mladena Kuzmanovića? Pa, recimo, ja ga se sjećam i to po nekoliko ozbiljnih razgovora, ali i po neobičnoj knjizi Krleža u sjeni Terezije, koju bi većina – od onog malog broja ljudi koji su ju pročitali – željela zaboraviti. U čemu je problem? Kuzmanović, taj najbolji poznavatelj Krležinih Balada Petrice Kerempuha, jednostavno je analizirao jezik i došao do zaključka da jezik nema nikakve veze Igor Žic 15 s Krležinom bakom Terezijom Goričanec, već da je sve to elitistička kajkavština iz baroknih rječnika. Kuzmanović je bio vrlo temeljit i vrlo oprezan, no ipak je knjiga sustavno prešućivana do današnjeg dana. Osobno mislim da je Krleža izveo daleko nečasnije stvari vezano uz J. P. Kamova, prema kojem je oduvijek imao ambivalentan odnos. Javno ga je prezirao, a istovremeno je Anđelko Malinar, sin Kamovljeve Kitty, njegove jedine prave ljubavi i inspiracije, bio njegov tajnik! Da sad ne otvaramo i tu mračnu priču spomenimo tek da je Miroslav Krleža, koji je učinio sve da se roman Isušena kaljuža – ali i Sabrana djela Janka Polića Kamova! – nikad ne pojave, svoju najbolju priču (Hodorlahomor Veliki prema Isušenoj kaljuži), svoju najbolju dramu (Gospoda Glembajevi prema Maminom srcu) i svoj najbolji roman (Na rubu pameti prema Isušenoj kaljuži) duguje direktno tom piscu čiji talent niti u jednom trenutku nije dosegnuo... Što se tiče ideološke zatrovanosti Hrvatske, to je beskrajna priča, u kojoj i Lijevi i Desni proizvode odviše galame da bi pravi razgovor uopće mogao početi. No, i galama je nakakva komunikacija, malo neugodna i malo neproduktivna, ali opet... Eto, Goran Babić, taj hrvatski polit-komesar, prema svjedočanstvu Miljenka Jergovića, živi jadno i zaboravljeno u kaotičnom Beogradu. Ubi ga prejaka reč... dok su lepa sela, lepo gorela... Problem može biti kad netko ne pripada ni u lijevi ni u desni tabor, već je, recimo, salonski anarhist, kao što ja definiram svoj intelektualni položaj. Salonski komunisti bili su, naravno, nasmiješeni diktaror Josip Broz, onaj s NKVD-ovim dijamantnim prstenom i Miroslav Krleža, njegov priučeni arbitar elegancije i duhovni iscjelitelj. Salon je držala Ruskinja, blistava Irina Aleksander, žena jednog od najbogatijih zagrebačkih industrijalaca, koja je obnašala i časnu ulogu lokalne šefice Kominterne... U jednom razdoblju često su joj na vraćali Broz i Krleža po partijski džeparac... Oduvijek me je fasciniralo kako je Broz, kao prekaljeni ilegalac, iznajmljivao, prije drugog svjetskog rata, vile u Zagrebu i kako je po gradu vozio svoj automobil, iako ni dana nije radio ništa korisno... Obogaćen šutnjom tokarskog stroja... Prednost salonskog anarhiste nad salonskim komunistima je u mogućnosti da ima svoje stavove, čak i kad mu to svi zamjeraju... No, viski je isti... Salonski komunisti pak imaju prednost da pripadaju svugdje... i nigdje... “Sada se još pronose i glasi, o našem najnovijem gubitku, dotično o navodnoj transferaciji Predraga Matvejevića u knjigu talijanskih državljana. A moguće je. Pa i neka, zašto ne i to!? Ipak to drukčije djeluje, kad jedan svjetski pisac nosi tablicu Roma! Znamo i sami kako Croatie na francuskom rogobatno zvuči! Kao neko kreštanje. Kad nam se već taj mozak nepovratno odlio, neka se barem prelio u emotivnu apeninsku čizmu! Tkogod će reći još i Bogu hvala! Bio je već Bosancem-Hercegovcem, a podrijetlo mu ide još i mnogo dalje na istok, barem za još jednu vremensku zonu; bio je Jugoslavenom, što je izazvalo i dramatične recidive; bio je u neku ruku i Hrvatom – ako nije sramota to reći 16 Književna Rijeka / OBLJETNICE – bio je odista i to, barem po boravištu, uhljebljenju, afirmaciji, poštanskom sandučiću... A sad je pak cijeli jedan Talijan, opet valjda po nekoj interesnoj pripadnosti; zašto ne bi i to malo iskušao?! Ta, njegovo je kozmopolitsko i apatridsko pravo da mijenja svoje emotivne zavičaje kao čarape, i tko bi mu mogao zamjeriti ako zaželi odliti ostatak mozga i negdje drugdje i zatražiti hetitsku ili hazarsku putovnicu, kad ocijeni da mu se isplati!” ( str. 365-366 ) Predraga Matvejevića obilježila je neobična knjiga Razgovori s Krležom, koja je doživjela više promijenjenih, odnosno nadopisanih izdanja. To je onaj tip knjige kad odviše moćni kulturno-politički djelatnik uzima slabašnog i snishodljivog sugovornika i daje mu već pripremljena pitanja, kako bi mogao potom priložiti i blistave, dorađene, odgovore. Od takve knjige do nevjerojatno uspješne papazjanije Mediteranski brevijar, kratak je put... Ideje tuđe – novac moj! Ostap Bender, uz Groucha i Harpa Marxa, jedini je klasik marksizma koji je i danas tako živ i prisutan! Ono što se svakako mora spomenuti je da su Protimbe začete kao razgovori Jelene Hekman sa Slobodanom Novakom još 1998. godine. Nesumnjivo je da su u prvoj tiskanoj inačici, kao Digresije iz 2001., imale nešto od duha Razgovora s Krležom, iako je gospođa Hekman neusporedivo ozbiljniji postavljač pitanja od Matvejevića. Uglavnom, Novak nije bio sretan zbog mogućih analogija s najvećim književnikom s Gvozda, i radikalno je promijenio strukturu svog djela. Tako su nastale suštinski izmijenjene i nadopisane Protimbe, tiskane 2003., dok bi izdanje u sklopu Sabranih djela trebalo biti konačni oblik te autobiografska proze starozavjetne snage... Kam sin Noev, Novak sin Kamov... “Pisci su individualci – vlast učoporuje. Oni su ulični izvikivači, ili kavanska brundala, ili kabinetski podrivači, dok vlašću upravlja trgovina, trgovina i trgovina, prazna i degradirana riječ, laž, licemjerje, protokol, dlaka na jeziku, ozakonjena glupost i zavjere, iznad svega osobne ambicije, a u našim sivim i dezertificiranim pampasima, i ne samo u našim – još i zločinački porivi, otimačina i uhođenje.” (str. 404) Ili, ukratko, Krležino ljubljene NKVD-ovog brilijanta na ruci lažnog tokara, slom je njegove književnosti! Politika je oduvijek bila pitanje osjećaja za trenutak – važnije je kada, no što se reklo! A istovremeno ništa ne troši karizmu i ugled pisca kao njegov ulazak u ozbiljnu politiku – jer se naprasno mijenjaju kriteriji vrednovanja njegovog djelovanja! Pisac nužno mora postavljati neugodna pitanja jer inače nije pisac, već je suputnik vlasti, ulizica, trgovac, manipulator, beskičemnjak... Mefisto Klausa Manna nije veliki roman, no postavlja dobra pitanja o odnosu vrhunskog glumca i nacizma. Korak raka Güntera Grassa nije veliki roman, ali postavlja dobra pitanja o nacizmu komunizma – o nepotrebnom torpediranju njemačkog broda-bolnice Wilhelm Gustloff od strane ruske podmornice, što je rezultiralo s 15.000 mrtvih ranjenika! – te, istovremeno, o obiteljskom nacizmu. Oba pisca bili su ljevičari, no daleko ih nadilazi Thomas Mann, koji to Igor Žic 17 nije bio, a koji mi je često pred očima s dva svoja istupa. Kad je, 1929. godine, čuo na radiju da je dobio Nobelovu nagradu, nije bio iznenađen, jer je znao da mu je odavno duguju! Kad je, pak, u prvom redu zbog ljevičarenja svoje djece, što znači i Klausa Manna, morao otići u Sjedinjene Države, pa su ga pitali kako gleda na Hitlerovu Njemačku, samo je odgovorio, apsolutno svjestan onog što govori: “Njemačka je tamo gdje sam ja!” Krleža nije baš imao dodira s Thomasom Mannom, ni fizičkog, ni intelektualnog, no Vatroslav Cihlar, zaboravljeni mlađi brat Milutina Cihlara Nehajeva i sjajan esejist, kretao se u njegovom krugu i imao je više susreta s njemačkim besmrtnikom. Taj Cihlar tiskao je 1928., nakon ubojstva Stjepana Radića u otužnom, starom, beogradskom parlamentu, knjižicu Hrvatsko pitanje i amputacija, 1929. diljem Europe razoran članak Pakao beogradske diktature, a 1940. preveo je Rauschningove Razgovore s Hitlerom, najvažniju anti-nacističku knjigu tog doba, koju je popratio važnim esejom. Iako je Cihlar bio vlasnik Krležinog Plamena, iako je Krleža objavljivao kod njega i u dnevniku Hrvat, poslije drugog svjetskog rata, Krleža je, kao i u nizu sličnih slučajeva, učinio sve da ga prebriše iz nekakve službene povijesti. No upravo zato su tu Protimbe... Protimbe su hrvatski Mefisto – propituju amoralnost brojnih istaknutih kulturnih djelatnika; one su i Korak raka, jer propituju fašizam jugoslavenskog komunizma, te nepotrebna stradanja generacija ljudi. A Slobodan Novak približava se Thomasu Mannu svojom nepokolebljivošću da se suprotstavlja lažima i prijetvornostima – čak i kad su osnažene međunarodnim ili unutarhrvatskim dnevno-političkim istinama – te može argumentirano i čista srca reći: “Hrvatska je tamo gdje sam ja!” Napomena: Novakova Sabrana djela i Protimbe imaju prilično mirisa mora na svojim stranicama: Slobodan Novak rođen je u Splitu 1924., Igor Zidić 1939., a Tonko Maroević 1941., Davor Velnić u Rijeci 1953., Antun Pavešković u Dubrovniku 1957., a ja u Rijeci 1961. godine. U biografijama su ozbiljno prisutni i otoci Hvar, Rab i Krk... Svi smo mi, kako bi to rekla viška književnica Anela Borčić: zaotočeni! 18 Književna Rijeka / OBLJETNICE Jasna Gržinić Zoran Kompanjet o 95. obljetnici rođenja U posljednjem izdanju Zavičajne srede, 28. listopada u prostorima Čitaonice na Korzu, dogodio se susret kojemu je cilj bio da se riječka kulturna javnost podsjeti čakavskoga barda Zorana Kompanjeta (Opatija, 1919. – Rijeka, 2013.). U pozitivnoj sinergiji nekoliko riječkih institucija: Gradska knjižnica, Radio Rijeka, Čakavska katedra Ronjgi, Društvo hrvatskih književnika – ogranak Rijeka1 te sudioništvom uglednih znanstvenika, umjetnika, osobnih Kompanjetovih prijatelja i suradnika,2 ostvareno je nadahnuto prisjećanje na osobu koja je svojim radom, zalaganjem, srčanosti za rodni kraj, trajno obilježila kulturni i znanstveni život Rijeke, ali i ovoga kraja u cjelini. Zoran Kompanjet rođen je u Opatiji, a životni put bremenit povijesnim turbulencijama, odvodi mladoga dječaka na školovanje u krčku gimnaziju, a potom na Sušak. Čitava obitelj Kompanjetovih seli se na Trsat, u nemogućnosti života u ondašnjoj, talijanskoj Opatiji. Nakon odsluženja vojnoga roka u Mariboru (završio školu za rezervne oficire), biva uhapšen na Sušaku, i zbog protudržavnih ilegalnih aktivnosti, interniran na otočje Tremiti. Tu počinje njegova kalvarija internirca, borbe s bolešću, spasavanje gologa života (liječenje u Trstu), potom povratak u internaciju gdje dočekuje slom talijanskih snaga, te na području pokrajine Marche postaje jednim od važnih aktera antifašističke borbe, o čijoj se težini i nevjerojatnoj hrabrosti, nalaze izravna svjedočanstva u knjizi Vlade Vujovića Gavroša Otkrivanje Italije. Krajem rata, teško bolestan, za vrijeme liječenja, završava studij prava, započet prije rata u Zagrebu, i to na prestižnome talijanskome sveučilištu u Camerinu. Međutim, niti pobjednička slava na završetku rata, niti ugledna titula, pa ni životna ljubav s Talijankom Fiorom Caracci, nije zaustavila Kompanjeta u povratku u rodni kraj, 1946. godine. 1 U ime tih institucija, a i osobno, posebno su se založili: Verena Tibljaš, Silvija Benković Peratova, Darko Čargonja, i nadasve Vlasta Sušanj Kapićeva. 2 Na susretu su, između ostalih, govorili: akademik Petar Strčić, maestro Dušan Prašelj, pjesnikinje i interpretatorice čakavske poezije: Marija Trinajstić, Vlasta Sušanj Kapićeva, dr. sc. Rajka Jurdana Šepić; autorica doktorske disertacije i knjige o Zoranu Kompanjetu: dr. sc. Jasna Gržinić; zamjenica gradonačelnika Opatije: Marina Gašparić. Među uzvanicima bili su i autorovi sinovi: Zoran i Damir Kompanjet. Jasna Gržinić 19 Nakon različitih poslova u poslijeratnoj Rijeci, Kompanjet postaje profesorom na Ekonomskoj i trgovačkoj školi, a svojim će entuzijazmom i upornošću sudjelovati u stvaranju Ekonomskog i Pravnog fakulteta u Rijeci, a od 1976. do 1978. obnaša i ulogu rektora riječkoga Sveučilišta. U to vrijeme na vrhuncu je i njegovo književno stvaralaštvo, započeto još 1958. godine kada je objavljena pjesma Brontulon, u Riječkoj reviji (VII/4, str. 225.-226.) Sljedeće godine izlazi prva zbirka poezije, Kvadri, u izdanju Pododbora Matice hrvatske u Rijeci, kojoj predgovor napisao Vinko Antić. Ova je zbirka ostala i do danas prepoznatljivo obilježje Kompanjetova stvaralaštva: čakavština, smijeh, rodni kraj. Koliko je intenzivno sjećanje i poštovanje prema tome opusu svjedoči i činjenica da je gotovo nemoguće ovu zbirku posuditi ili nabaviti u knjižnicama i recentnim antikvarijatima. Dakle, 1959. godinom započinje 40-godišnje intenzivno književno stvaralaštvo ovoga autora, jer će 1999. godine izaći posljednja monografska zbirka pod naslovom Stare i nove besedi, stari i novi stihovi, nove pripovijesti i novele, dopunjena komedija Šete bandjere ili Prevrtljivac, ur. Milorad Stojević, izd. Ustanova Ivan Matetić Ronjgov, Viškovo – Ronjgi. U navedenome razdoblju Kompanjet će objaviti i sljedeće zbirke, od toga dvije zbirke proze: 1961. • Sakakoveh nas je, čakavski stihovi, pogovor Vinko Bujan, čakavski stihovi, izd. Matica hrvatska, Rijeka 1971. • Zibrane pesni, čakavske pjesme, pogovor Kazimir Urem, čakavski stihovi, RKND, Rijeka 1974. • Takvi smo pa što, zbirka kratke proze, ur. Milivoj Bakarčić, pogovor Mladen Grgin, RKND, Rijeka 1977. • Šete bandjere, komedija, izdanje, Otokar Keršovani, Opatija 1989. • Opasne riječi, zbirka kratke proze, ur. Ariela Kuzmić, Otokar Keršovani, Opatija 1995. • Svet bi bil lep, čakavski stihovi, humorističke pripovijetke, crtice i kozerije, ur. i pogovor: Ljubomir Stefanović, Ustanova Ivan Matetić Ronjgov, Ronjgi. 20 Književna Rijeka / OBLJETNICE Kompanjet objavljuje pjesme i pripovijetke i u riječkoj književnoj periodici: Riječka književna revija, Dometi, Riječka revija, Kamov, Čakavska beseda, Godišnjak Riječkog književnog i naučnog društva, Sušačka revija. Ovdje valja istaknuti kako je godine 1999. izašao tematski broj Književne Rijeke posvećene ovomu piscu (IV, 9-10/1999.). Mnoge pjesme uvrštene su u poznate antologije: • Korablja začinjavaca (1969.) • Tra pietre e mare (1976.) • Suvremeno dijalektalno pjesništvo Primorja i Podravine (1980.) • Čakavsko pjesništvo 20. st. (1987.) • L’eterno amore/Večna jubav (1996.) • Zlatna lira čakavska (1998.) Plodan je bio njegov rad i na području dramskoga stvaralaštva, posebno u prevođenju renesansnih komedija (Ruzzante, Goldoni), a potom i stvaranju vlastite komedije koja će trajno obilježiti kazališni život Rijeke, ali i Hrvatske sredinom 70-tih godina prošloga stoljeća. U tome je smislu osobito značajna i suradnja s maestrom Dušanom Prašeljem pa je tako nastala čakavska prerada dijelova mjuzikla My Fair Lady (1973.) ili komične opere Mića placa (1970.), ali i nikad dovršeni rad na mjuziklu Keti, prema Kompanjetovoj poznatoj pjesmi. Sve to, poput kakve pripreme, kulminirat će izvedbom izvorne Kompanjetove komedije Šetebandjere ili Prevrtljivac, 1975. godine, čija će izvedba postati trajni biljeg komediografije riječkoga teatra, a u kojemu su uspjehu bitan doprinos dali dramaturg Darko Gašparović i redatelj Alessandro Macedonio, te svakako ansambl riječkoga kazališta, posebno Slavko Šestak u naslovnoj ulozi Perdice Kunelića. Kronologija dramskoga stvaralaštva: 1970. • Mića placa, prijevod na čakavski djela Carla Goldonija: Il campielo (tekst za komičnu operu E. Wolf – Ferrarija). Izvedeno u riječkom teatru. • Ruzzante (Angelo Beolco) – Zoran Kompanjet: Muškardin (La Mo scheta), Kamov, 4-5/1970., str. 13.-19. • Muškardin/La Moschetta (Angelo Beolco – Ruzzante), praizvedba 17.X. 1970. u Opatiji (režija Francesco Macedonio) 1971. • Mića placa/Il Campielo (C. Goldoni), praizvedba komedije (4.III.1971.) 1975. • Šete bandjere ili Prevrtljivac, praizvedba komedije u HNK Ivana pl. Zajca (27.IX.1975.) Jasna Gržinić 21 • Šete bandjere, odlomci iz komedije, Dometi, 11-12, ur. Marijan Kalčić, naslovnu stranicu časopisa čini jedna scena iz komada, str. 31.-36. 1977. • Šete bandjere, komedija, izdanje, Otokar Keršovani, Opatija 1978. • Na straži, čakavska obrada drame Viktora Cara Emina, emitirana na tv-zaslonima 1979. • Žventula (Lepeza)/ Il Ventaglio (C. Goldoni), praizvedba komedije (30. III.1979.) 2002. • Muškardin, kazališna knjižica s prijevodom Ruzzanteove komedije La Moschetta (Mušica) na čakavski, izd. Adamić i dr., Rijeka • Muškardin/ La Moschetta (Angelo Beolco Ruzzante), praizvedba komedije, (režija Davor Mojaš), 19. IX. 2002. Poseban trag Kompanjet je ostavio unutar Ustanove Ivan Matetić Ronjgov u Ronjgima, za koju možemo također kazati da je jedan od osnivača (1969. godine, proslava 90. godišnjica rođenja Ivana Matetića Ronjgova). Tada pod drugim nazivom, Kulturno-prosvjetno društvo Ivan Matetić Ronjgov, ova je ustanova bila drugi dom za ugledne književne, glazbene, likovne pregaoce, a poznata su bila njihova druženja unutar kojih, u radosti i veselju, nastaju brojna umjetnička djela, uglazbljeni stihovi, izdanja, sjećanja... Dovoljno je spomenuti sljedeća imena: Dušan Prašelj, David Kabalin, Ljubo Pavešić, Slavko Zlatić, Miro Klobas, Berto Lučić, Marija Trinajstić i drugi, a da se ne govori o onima kojima su bile posvećene večeri: Boris Papandopulo, I. M. Ronjgov, pa i samome Zoranu Kompanjetu, povodom 60. rođendana. U okviru ove institucije nastaju skupne zbirke u kojima se redovito objavljuje čakavska poezija, a u kojima je nezaobilazno ime Zorana Kompanjeta (Pul Matetićeva ognjišća). Na temelju takvoga životnoga puta i književnoga stvaralaštva, obranjena je doktorska dizertacija pod naslovom Teorijski aspekti smjehovnog i primjer Zorana Kompanjeta, 2007. godine, na riječkomu sveučilištu.3 U traganju za teorijskim okvirom ovoga nevelika, ali znakovita opusa, istraženi su izvori koji upućuju na bitne sastavnice koje čine raster njegova mogućega čitanja: 3 Pod povjerenstvom za obranu dizertacije: dr. sc. Darko Gašparović, dr. sc. Vladimir Biti /Zagreb/, dr. sc. Katica Ivanišević, mentorica i dr. sc. Aleksandar Mijatović. Godine 2008. objavljena je i knjiga Zoran Kompanjet – smijeh kao književna (o)poruka, u izdanju Adamića i Katedre čakavskoga sabora Opatija, ur. Dejan Durić. 22 Književna Rijeka / OBLJETNICE • karnevalizacija književnosti, kinički um, tjelesna drama, groteskno tijelo, kronotop • smjehovni kompleks: smijeh, ironija, komika, groteska, cinizam, crni humor, humor, karikatura, satira, vic... • liberalni ironist, povijest Srednje Europe, Drugi svjetski rat kao presudni trenutak onoga prije i onoga poslije. U tomu okviru Kompanjetov opus postaje i ostaje trajni zalog našega identiteta, u kojemu sjećanje njegovih kolega, suboraca i supatnika još uvijek svježim dahom napaja umorna lica naše svakodnevice, dok se snaga i moralna postojanost otkrivaju, postaju anagnorizom u procesu pročišćenja (katarze) kroz smijeh, radost života, a samim time pobjedom zla. Zato je i nakon dugih godina Kompanjetova riječ tako aktualna, nova, odmarajuća, duboka i jasna. I druženje u prepunoj Čitaonici stoga ne postaje predugo niti nakon puna dva sata bogata programa. I zato ne prestaju radosna svjedočenja poznanika, ljudi iz publike, bivših studenata, uglednih djelatnika, političara. I prevelika je žeđ za tom riječi, za čovjekom čiji glas s arhivskih snimaka Radija Rijeke,4 zvuči tako toplo, drago, i u radosti smijeha – sigurno. 4 Realizirala i odabrala Tatjana Sandalj, Radio Rijeka. Mate Kovačević 23 Mate Kovačević O pjesništvu Andrije Vučemila povodom 75 godina života i 45 godina književnog stvaranja Urbana poetika sina ječma i pastorka pšenice A ndrija Vučemil nije samo riznica različita i bogata životnog iskustva, nego pjesnik koji je to bogato iskustvo kao sin ječma pa čak i pastorak pšenice pretakao u poetičke mogućnosti hrvatskoga jezika šireći izričajna obzorja, čime je obogatio suvremeno hrvatsko pjesništvo. Evo tek nekih elemenata njegove poezije koja se kao koncentrični krugovi širi od zavičajnih rapasodijskih motiva preko tragičnih povijesnih događaja sve do govora urbane gradske poetike. Zbirka “Neke davne i druge pjesme I.” (2011.) nije samo tematski raznolika, nego je po strukturi i stišno raspršena, od slobodnih stihova preko sonetnih forma i prozno-lirskih zapisa do kompozicijski kratkih pjesama bez čvrste strukture. U tom mnoštvu raznolikosti i raskošnoj škrinji, punoj poetskoga jezika s primjesama lokalnoga kolorita, tek su egzistencijalna bit lirskoga subjekta i bogatsvo stilsko-slikovnoga izričaja ono što bi zbirku moglo povezati u jedinstvenu i skladnu cjelinu. Već se u posvetnom geslu Miljkovićevih stihova kriju se tri dominantne teme ove zbirke – umjetnost, ljubav i smrt. Uvodna je pjesma početni žar lirskoga subjekta, koji će oblikovanjem tvoriva, poput Stvoritelja, materiji udahnuti život, čime lirski subjekt neizravno definira svoj odnos prema Tvorcu, čovjeku i tvari. U sljedećoj pjesmi već je istaknut motiv ljubavi bez kojeg nema oživotvorenja, dok se u pjesmama “Nokturno” i “Vatra” izmjenjuju sumnje i čežnje za svjetlom i toplinom. U rasponu tih krajnosti, pjesnik je /tek vrčonoša/ na zelenim padinama gdje se nekad/ skitala sloboda/ okupana istinom/. No vrčonoša nije samo raznosač suza, nego i tragač za istinom i smislom, koji promišlja o svojim pothvatima i postupcima. Otud i planetarna zabrinutost pjesnika za sudbinom zemlje, koja se u vrijeme tzv. Hladnoga rata našla na iskri užarene buktinje, koju je samo ljubav mogla spasiti, što se kao proročka vizija na kraju i ostvarilo u liku velikoga pape Ivana Pavla II. U rasponu između prvoga zaokružena ciklusa i pjesama o smrti u zbirku je uvršteno nekoliko tematski različitih pjesama, a između ostalih – o vojnicima, 24 Književna Rijeka / OBLJETNICE pjesnicima, ponoćnim čistačima i gradu, što po svojim motivima podsjeća na međuratnu hrvatsku liriku. Ciklus pjesama o smrti motiviran je kršćanskim blagdanom Svih svetih i Danom mrtvih, a pjesnik o smrti pjeva kao o sastavnici života, suputniku, svojevrsnoj premosnici prema nepoznatu svijetu. Tko su pak mrtvaci, oni koji su otišli, a ipak žive u nama ili mi koji im palimo svijeće zbog straha od vlastite smrti? Dva poetska ciklusa o smrti na svojevrstan način povezuje žena i njezina ljubav. “Posjet mrtvima na ovim našim širinama”, motiviran je tragičnim događajima poslije Drugoga svjetskog rata, u kojima su na križnim putovima stradale stotine tisuća nedužnih Hrvata. Pjesma posvećena Lorci, na koju se, u sličnu stilu nadovezuje cijeli niz sljedećih pjesama, i Vučemila otkriva kao pjesnika s dubokim i tankoćutnim osjećajem za krajolik i rodnu zemlju, a Lorcina senzibilnost i smisao za glazbu očituje se i kod Vučemila, ne samo u stihovnosti nego i u pojedinim naslovima pjesama. Ako je baštinio od Lorce osjećaj za slikovnost, Vučemil je razvio vrlo inventivnu metaforu, čija se slikovnost, osim u jezičnom izričaju, može pronaći i u zavičajnim krajolicima, koje je još sedamdesetih godina umjetničkom fotografijom ovjekovječio njegov nešto stariji zavičajnik pater Ante Kovačević, a kistom i grafikama Virgilije Nevjestić. Kao što su kod Andalužanina u poetiku ugrađeni rafinirani motivi narodne poezije, i Vučemil se rado koristi poetskim nasljeđem narodne pjesme. Ako bismo Vučemilovu poeziju, po mnogočemu poetski ipak jedinstvenu, pozicionirali u kontekstu pjesnika slična zavičajnoga podrijetla, onda bi Vučemil svojim inventivnim metaforama i jezičnom glazbom ipak jednom nogom bio bliži dalmatinskom pjesničkom koloritu i skupini niza velikih pjesnika splitskoga zaleđa, nego svojim hercegovačkim poetskim velikanima. Kad se već ističe kako je jezik kuća bitka, onda je pjesnik Andrija Vučemil taj bitak obogatio snagom vlastite riječi, koja se pretapa u spektru zavičajnih boja, tvoreći skladnu i jedinstvenu cjelinu unutar korpusa hrvatske poezije. Ova zbirka ne donosi važnije informacije o vremenu njihova nastanka, nu iz već ranije objelodanjenih Vučemilovih djela, može se zaključiti, kako su pjesme uvrštene u ovu knjigu bile predložak mnogim kasnijim njegovim djelima pa knjiga može poslužiti i kao putokaz pjesničkoga razvoja i stasanja pjesnika Andrije Vučemila. Dopjevano izdanje Vučemilove poeme “Fuga Vukovariana – U spomen poginulim braniteljima Vukovara i zahvalu preživjelim ratnicima koji čuvaju sjećanje na njih i njihovu žrtvu” proširena je za novo pjevanje, pa umjesto dosadašnja dva, u nju je skladno ukomponirano i treće pjevanje. Dodatno je ispunjena ilustracijama hrvatskoga slikara Nevenka Žunića s motivima razorenoga Vukovara, koji u Vučemilovoj poetici nadilazi uži gradski prostor i poprima šire Mate Kovačević 25 hrvatske obrise, a vremenski neograničen prodire u dubinu cjelokupne hrvatske povijesti, čiju egzistenciju u pitanje dovode jednako “zabrađeni” razoritelji grada, kao i oni koji iz bliže i daljnje okoline nastoje ugasit plamen sjećanja na vukovarsku žrtvu. U Fugi su jednako sadržani glazbeni, odnosno govorni polifoni oblici skladani prema kontrapunktičnim načelima imitacije, ali i njezino značenje kao duševnoga poremećaja, u kojem se osoba, a u ovom slučaju određene skupine ljudi, više ne sjećaju svoje prošlosti, premda u svijesti zadržavaju stečena znanja i vještine pa onda stvaraju svoj novi identitet, što posebno dolazi do izražaja u drugom i trećem pjevanju “Fuge Vukovariane”. Kao kontrapunkt ubojicama grada i razaračima pamćenja slove branitelji i njihove u crno zavijene majke. Pojednostavljeno pak rečeno, pjesnik se bori protiv svakoga razaranja, a posebice razaranja pamćenja, kojim se u stvarnosti različitim operacijama nastoji promijeniti identitet njegova naroda, kako bi ponovno bio zasužnjen, uostalom, kao i nekoć lirski subjekt s pozamašnijim golootočkim iskustvom. Vučemilovom tužaljkom, spretno prožetom epsko-lirskim elementima, kroz koju se opetuje i niz biblijskih motiva, formalno ponajviše odjekuju glasovi, jecaji i krici “nabrajanja” za preminulima, koji su se spontano i u izvornu obliku mogli, još do prije koje desetljeće, slušati u pjesnikovu zavičaju. Ritmičko opetovanje istovjetnih glasova na početcima stihova kao da nas vraćaju nad odar pokojnika, kojeg ispraćamo s nadom u ponovni susret u vječnosti. Nu u “Vukovariani” ta je nada kaotičnom zbiljom poljuljana, sve dok se lirski subjekt ponovno ne osloni na biblijsko uskrsnuće. Epski pak elementi poeme očituju se u poetskoj naraciji, odnosno pripovijedanju, koje će sve više lirsko potiskivati kako se i životna priča, odnosno tužaljka bude pomicala prema svome kraju, što je također dio hrvatske književne tradicije, karakteristične također za pjesnikovo zavičajno podneblje. Doduše, ovi elementi Vučemilova pjevanja mogu se samo nazrijeti u pod tekstu njegovih pjesnički rafiniranih oblika, kojima treću protežnost daje i svojevrsni dijalog, odnosno zazivi pjesniku Paulu Celanu, što u tužaljku unosi bar formalno i dramatske elemente, a u simboličnom joj značenju nadvremenski poistovjećuje općenito nedužne žrtve. Kao bitan sadržajni segment u poemu je i spretno utkan pjesnikov misaoni sustav i njegovi pogledi na ne baš našu ružičastu zbiljnost, koja se razvija nasuprot braniteljskoj žrtvi i onda kad se grad prividno obnavlja, zajedno s nastojanjem da se na taj način prikriju zlodjela napadača i relativizira, odnosno omalovaži žrtva branitelja. Nu na tom relativističkom pohodu cijelom nizu novih razarača još uvijek, kao prepreka, stoji tuga u crno zavijenih hrvatskih majki, duga od Vukovara do Crnoga mora, ispunjena njihovim suzama koje Dunavom tragaju za tjelesima svoje ubijene djece. 26 Književna Rijeka / OBLJETNICE Ako u prvom pjevanju prepoznajemo napadače koji ruše, razgrađuju i ubi jaju iz mržnje, u drugom je oštrica upućena domaćim vlastodršcima, koji poradi dodvoravanja međunarodnim moćnicima brišu pamćenje vlastite povijesti. U trećem pjevanju kritika je upućena međunarodnim moćnicima, ali i bivšim napadačima, koji i nakon svega što su počinili progone branitelje grada. U cjelini Vučemilova “Fuga Vukovariana” jest tužaljka, nu ona je ponajprije snažan, emotivni i misaoni prosvjed protiv zaborava općenito, a posebice protiv njegova najopakijega dijela, koji počinje izjednačavanjem žrtve i krvnika. Ako ovaj nepatvoreni pjesnički krik ostane samo na bjelini papira i u tišini pjesničke samoće, onda je doista pitanje, mogu li nam i naši mrtvi višpe pomoći. Zbirka pak pjesama “Onako s nogu – dnevni zapisi jednog hrvatskog luzera”, (Riječki nakladni zavod, Rijeka, 2012.) oblikovana je pretežno u ispovjednoj pjesničkoj formi, koja je inače rođena u poetskom izričaju naroda s katoličkom tradicijom, no u svom poetskom očitovanju, ne nužno i uvijek s religioznom tematikom. Izričajnim pripjevom “onako s nogu”, koji je, između ostaloga, i naslov cijele zbirke pjesama, Vučemil kroz knjigu varira motiv prividne površnosti, kojem se u cijelosti kao protimba, opire svim svojim poetskim i ljudskim bićem. Ta ispovjedno-pripovjedačka lirika omogućuje pjesničko propitivanje unutarnjega mikrokozmosa i vanjskoga okruženja, u kojem se njegov tankoćutni lirski subjekt kreće. A pjesnik se kreće među svojim “luzerima”, umirovljenicima po riječkom Korzu, kadšto i po zagrebačkom Zrinjevcu te obližnjim lokalima, pa je u ovoj zbirci, kako se to danas voli reći, Vučemil bitno pjesnik urbane zbilje, a ponajprije ove riječke. No ta dimenzija tek je slika lokalnoga pjesničkog kolorita, jer osim fizičkom zbiljom, lirski se subjekt kreće duboko proživljenim traumatičnim uspomenama i vlastitim snovima o slobodi, koji su opet s tom zbiljom u temeljnoj opreci. Metafizički bi se moglo reći kako se ovdje ideali sudaraju s manifestacijama zla, pa Vučemilov lirski subjekt upravo iz te komparativne perspektive svojim propitivanjem postaje neka vrst kolektivne savjesti nacije. U tako nizanim oprekama, na jednoj strani se nalaze ideali političkoga stradalnika i robijaša, dok na drugoj pak stupaju bešćutni pragmatični trgovci, spremni mjesto nekadašnje masovne ljudske tragedije i prostor krvavo izborene slobode pretvoriti u putničarsku oazu i mjesto masovne i raspojasane igre. U tim nacionalnim oprekama pjesniku i njegovim luzerima, kao što su ranijim naraštajima bili “Ostatci ostataka”, ostalo je tek mračno Tomislav pivo, koje kao utjehu danomice ispijaju po obližnjim lokalima. U cijelom nizu oštrih, a po koji put i zajedljivih zapažanja svojim tematskim ciklusom i sudarom s krutom zbiljom Vučemilova zbirka ukorijenjena je duboko u hrvatsku književnu tradiciju, koja u novijem razdoblju započinje Mate Kovačević 27 Štosovim Kipom domovine, a nastavlja se kranjčevićevskim i matoševskim bugarenjem nad usudom vlastitog naroda. Nu Vučemilova ispovjedna zbirka, koliko god bila oštra kritika nas i naše društvovne te političke zbiljnosti, ne završava potpunim mrakom ili potonućem, nego se gotovo marulićevskom molitvom “suprotiva” opire usrdnom vjerom tom zlu koje je danas naleglo na “jazik hrvacki”. Na tematskoj razini Vučemil upozorava na cijeli niz društvovnih izopaka, od preimenovanja lokala i trgovina, čime se mijenja i sama gradska toponimija, do besprizornoga odnošaja prema vlastitoj slobodi i stvorenoj državi. Početno uzmicanje pred tom agresivnom anglizacijom nazivlja kasnije se u zbirci pretvara u svojevrsno kolektivno odreknuće od vlastitoga suvereniteta, kojeg već po tradiciji stalno prenosimo na središta izvan svoje države. Na stilskoj razini poetski govor uglavnom je ustišen standardom, u koji su vrlo uspješno umetnute pojedine čakavske osobine, koje, osim kolorita, u pjesme unose dah intimne pjesničke sraslosti s riječkom sredinom. Neke su pjesme pak protkane i ikavskim govornim elementima, što je značajka pjesnikove zavičajnosti, ali i usisanih ideala i vrijednosti s majčinih prsa, odnosno iz vlastite obiteljske tradicije, za koje je i sam pjesnik bio spreman, a na kraju je za te ideale i robovao. Lirski titraji ove zbirke pretočeni u Vučemilov poetski govor svojevrsna su egzistencijalna potraga za izgubljenom osobnom i kolektivnom slobodom u tzv. slobodnom dobu, ali i temeljito pitanje, koliko nas, bilo kao pojedince, bilo kao narod, površan odnošaj, onako s nogu, može dovesti rješenju i raspletu naše osobne i nacionalne egzistencijalne drama. Prije zbirke “Ožujskih zapisa”, Vučemil je objelodanio i svoje stihovane poetske meditacije “Čitajući Augustina” (2013.), u kojima je načinio, za razliku od ranijih pjesama, još jedan egzistencijalni iskorak, ali ovaj put na temelju poticaja velikoga crkvenoga naučitelja – Aurelija Augustina – i jednoga od po najvećih filozofa u povijesti ljudske duše. Nu ti poticaji nisu ostali tek na površini lirskih struna, nego su tim istim strunama zaronili u dubinu poetske duše, a onda nam se vratili kao skladni misaoni hrvatski zvuci puni još uvijek mladenačke strasti za putovanjem u nepoznato. Ako je Augustin svojim misaonim ticalima napinjao strune u već spomenutim poetskim meditacijama, onda je lirski subjekt u “Ožujskim zapisima” poticaje tražio i nalazio oko sebe i u dubinama vlastite duše. Taj prostorni hod Vučemilova pjesništva dobro bi bilo popratiti još od njegove “Duvanjske rapsodije” (1969.), u kojoj se egzistencijalna drama odvijala na relaciji između narodne predaje i lirskoga subjekta, ali ovaj put u stvarnom prostoru Polja, koje se gubilo u sumaglicama mita nasuprot gorkoj, mukotrpnoj i vrlo često tragičnoj stvarnosti. Nije pjesnik u kasnijim zbirkama napustio svoje temeljene motive i zaokupljenost skupnom egzistencijom. Oni probijaju skoro iz svakoga stiha njegovih 28 Književna Rijeka / OBLJETNICE pjesama, samo se ono arhetipsko mitsko Polje pretvaralo, ako je ikad i bilo samo to, iz zavičaja u zemlju, a iz vlastite zemlje u planet, odnosno prostor našega trajanja. Zbirka “Ožujski zapisi” nosi u sebi dva ciklusa pjevanja, vjerojatno smisleno na simboličnoj razini, ona je i znak egzistencijalne dvojnosti, dvojbenosti, upitnosti i ljudske, zapravo zemne ograničenosti. Ona je i znak ljudske zemaljske tjelesne ograničenosti, ali i vječnosti njegove duše. Zato iz Vučemilovih stihova sa svim ljudskim dvojbama pršte pitanja Stvoritelju, ne kao znak gorčine ili uvijek pomalo prikrivene, ali poznate ljudske oholosti, nego kao znak dubokoga predanja ljudske egzistencije, unatoč svim svojim ograničenjima, svjesne svoga zemaljskoga hodočašća. Prvi ciklus koji nosi ime cijele zbirke, dakle “Ožujski zapisi”, sadrže 33 pjesme, koje slikovito mogu figurirati i kao 33 godine Kristova zemaljskoga života. Za razliku od svih pjesama ispjevanih u slobodnom stihu, 33. je napisana u formi soneta, koji na kraju završava dvojbom, ali i nadom u sonetni put do vrata raja. Kroz ovaj ciklus tematski se provlače motivi zemnika pa je pjesnik putnik, putničar čak i hodočasnik, koji plovi nemirnim valovima. Pitanjima i propitkivanjem na tom putu pokušava odgonetnuti smisao vlastite egzistencije. U ciklusu “Korizmenih zapisa” lirski subjekt već je pred Gorom Gospodnjom penjući kroz 34 pjesme prema Uskrsu. U ovom ciklusu je stilski naglašeniji ispovjedni karakter pjevanja, koje ga približava središtu i sidrištu svijeta. Tematski je pak vezan za sakralne motive, a posebice za pojedine sakramente, kao svojevrsne putokaze na životnom hodu. Ako se tematski pak vratimo na prvi ciklus, nije teško ustanoviti pjesničku zabrinutost za vlastitu zbilju, stvarnost, odnosno povijest koja se ostvaruje u vremenu. Zato kroz ciklus “Ožujskih zapisa” kao da plaho probijaju Jeremijine tužaljke, samo opredmećene hrvatskom zbiljom. Naime, sustav totalne globalizacije počeo je još na pragu 21. stoljeća dovoditi u pitanje sve identitete, a poglavito identitete malih naroda, pa pjesnik s razlogom zabrinut tuži i nad sudbinom vlastitoga naroda, kojem u globalnoj Uniji, ako ne poduzme sve potrebno za očuvanje svoje kulturne posebnosti, prijeti utapanje u bezimenost i nestanak s povijesne pozornice, koja je tako i toliko još uvijek živa u pjesnikovoj “Duvanjskoj rapsodiji”. Zato na zemaljskom, kao i na vječnom putu, kako smatra pjesnik u svojoj završnoj pjesmi /ako čovjeka želim sretnim učiniti/ ne smijem, ne smijemo šutjeti/ zato imamo dar govora/ da bi vječni život mogli baštiniti/ i savki se u svoju Galileju moramo vratiti/. Zato je i na nama onda, ako ne možemo vrištati, bar da govorimo! Ako pak ne možemo govoriti, možemo slušati bogati lirski pjev Vučemilove pjesničke duše! Ervin Dubrović 29 ESEJ Ervin Dubrović Riječani i dvije koncepcije Jugoslavije H rvatski su političari u bijegu iz habsburškog okrilja previše nesmotreno upali u nove dinastičke okvire. Netom su se riješili propale srednjoeuropske Carevine i u našli se u novoj, južnoslavenskoj Kraljevini, osjetili su ozbiljnu nelagodu, zatečeni pred kobnom greškom koju su se bojali da su počinili. Ta je nelagoda progonila i Antu Trumbića, bivšeg predsjednka Jugoslavenskog odbora i prvog ministra vanjskih poslova Kraljevine SHS. Odjednom je shvatio da hrvatski političari s njim na čelu nisu ni tražili, a kamoli izborili kakva jamstva za hrvatsku budućnost u novoj zajednici nego su, naprotiv, prihvatili sve uvjete koji su im postavljeni. Vrlo se brzo pokazalo da im je trgovina bila nespretna i da im je umjesto dobiti namaknula velike terete i teške posljedice. Prijeratne, mahom unitarističke nazore o jugoslavenstvu i jugoslavenskoj kulturi, koji prethode stvaranju zajedničke države podržavaju i mnogi hrvatski intelektualci i pisci, a mnogi ih se uporno drže još godinama nakon rata. Osobit je primjer Kastavca Milana Marjanovića, koji polazi hrvatske i talijanske škole u Veprincu i Pazinu, nižu gimnaziju u Rijeci, višu u Karlovcu, Sušaku i Zagrebu, potom polazi trgovačku akademiju u Pragu, a nakon povratka opet je u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu, Zadru, Rijeci i Beogradu. Uoči Prvog svjetskog rata Marjanović se sve manje zanima za književnost, a sve više za politiku. Zbog protuaustrijske i projugoslavenske politike više je puta uhićivan i interniran u rodnom Kastvu. Konačno 1915. bježi u Italiju, te iz Rima odlazi u Pariz i potom u London, gdje uređuje The Sauthern Slav. Bulletin. Potkraj godine odlazi u Ameriku, te u New Yorku uređuje Jugoslavenski svijet i Obnovu. Potom je u Valparaiseu u Čileu, a poslije rata napokon dolazi u Zagreb, a onda godinama živi i radi u Beogradu i, na kraju, u Zagrebu. Unatoč neobičnoj dinamici koja Marjanovića neprestano nekud odvodi, u više se navrata vraća u Rijeku, radi u Novom Listu, osniva Književne novosti, te uoči Prvog svjetskog rata surađuje s riječkim knjižarom i izdavačem hrvatskih i srpskih knjiga (na hrvatskom i srpskom) Đurom Trbojevićem. Svojom eruptivnom energijom i širokim obrazovanjem Marjanović umnogome nadrasta provincijalne domete. Iako ga isprva zanimaju hrvatsko-talijanski odnosi te objavljuje ogled Hrvati i Talijani (Dubrovnik, Crvena Hrvatska 1903.), brzo mu se interes usmjerava ka hrvatsko-srpskim odnosima, te postaje jedan od viđenijih jugoslavenski orjentiranih intelektualaca i član Jugoslavenskog odbora. 30 Književna Rijeka / ESEJ Uoči rata upravo u Rijeci objavljuje brošuru Narod koji nastaje: zašto nastaje i kako se formira jedinstveni srpsko-hrvatski narod (Knjižara G. Trbojevića 1913.). A usred rata, u izbjeglištvu, objavljuje monografiju Ivan Meštrović, prorok i slava jugoslavenstva: život, djela, riječi (New York 1915.), te Jugoslavija: naša narodna država, kako se stvara i kakova ima biti zajednička slobodna narodna država Hrvata, Srba i Slovenaca (New York 1916.). U duhu jugoslavenskog jedinstva i Marjanović se, kao i neki drugi hrvatski pisci, čak i načinom pisanja nastojao približiti srpskom jeziku. Naročito je zanimljiv način njegova izlaganja jugoslavenstva u knjizi Narod koji nastaje (1913.). Evo nekoliko njegovih misli: “Do devetnaestoga vijeka Srbi /su/ pripadali istočnoj, a Hrvati zapadnoj kulturnoj sferi. Ilirska romantika je veoma dobro intuirala poziciju našega naroda i njegovu ulogu posrednika između istoka i zapada, posrednika koji ima da sintetizira obe kulture” (Str. 11). “Hrvatska narodna tradicija je bila sva u knjigama i dokumentima, a srpska u živom narodu i njegovom duhu... Hrvat hoće da živi, Srbin je spreman da gine...”(Str. 18.) “Hrvat, kao intelektualac, želi da što više zna, spozna, shvati, kritizuje pa je za to više kontemplativan...Srbin nije moralist, ali ima jak moral, moral aktiviteta i reagiranja, moral kosovski, moral okajavanja i osvete... Hrvatstvo reprezentira statiku, a Srpstvo dinamiku... ” (Str. 56.). “A kulturna afirmacija, koja bi mogla da u svijetu nešto znači, prosto je nemoguća, apsolutno je isključena na separatističkom osnovu jednostranoga Srpstva ili jednostranoga Hrvatstva. To su odavno osjetili naši umjetnici i književnici, to treba da osjete i svi drugi, a u prvom redu kulturni historičari i kritičari, pak da se ne troši suvišna energija i vrijeme na dvostruki rad na dvije strane na jednom polju za isti narod.” (Str. 58.). Marjanović je i poslije rata još dugo ustrajao na svojim predratnim stavovima. Ipak, “istočni”, unitaristički te “zapadni”, federalistički koncept Jugoslavije već se dvadesetih godina nepomirljivo razilaze. Gledajući iz riječkoga vidokruga, agonija Habsburške monarhije potkraj Prvog svjetskog rata doživljena je u kontekstu talijanskih teritorijalnih težnji prema pojedinim područjima Carevine na izdisaju. U kontekstu talijansko-hrvatskih i jugoslavenskih odnosa, dvije strane nikad nisu bile tako složne kao kad se radilo o zajedničkom neprijatelju. Habsburzi su nehotice zbližili talijanske i jugoslavenske intelektualce, koji kao da odjednom zaboravljaju na teritorijalno suparništvo na Jadranu. Zajednička želja za rušenjem Austro-Ugarske krajem Prvog svjetskog rata na trenutak nadjačava sve ostale ciljeve. U Italiji su uoči rata velik odjek imali Meštrovićevi nastupi, koji su naročitu pažnju privlačili jugoslavenskim i ujedno naglašenim protuaustrijskim obilježjima. Njegov višegodišnji boravak u Rimu i osvajanje prve nagrade na Ervin Dubrović 31 međunarodnoj izložbi 1911., kao i zapaženi nastupi na Biennalu u Veneciji, na kojem 1914. postiže velik uspjeh, doprinose talijanskoj naklonosti prema istočnim susjedima, s kojima Talijani iskreno dijele odbojnost prema AustroUgarskoj. Meštrovićevo otvoreno priklanjanje Beogradu, te preuzimanje tema iz srpske srednjovjekovne mitologije, poput veličanja narodnog junaka Kraljevića Marka, uoči rata predstavlja temeljnu simboliku oko koje se nastoji okupiti južnoslavenske narode i graditi jugoslavenstvo. Zbog njegova višegodišnjeg angažmana i naglašene naklonosti prema Srbiji i u Rijeci kao i u Italiji mnogi ga smatraju Srbinom. I riječka La Vedetta d’ Italija (Talijanska izvidnica) donosi članak Meštrović se vraća (Mestrovic ritorna, 30. kolovoza 1919.) koji prenosi vijest zagrebačkog Obzora o povratku “slavnog srpskog skulptora” koji u Londonu dovršava neka svoja djela i koji je najavio da se u rujnu vraća i da se nastanjuje u Splitu u nakani da se ne upušta u politiku nego da se u potpunosti posveti umjetnosti. Podrškom Srbiji i kiparu Meštroviću Talijani vode vlastite bitke za pripojenje “neoslobođenih krajeva”. Upravo zbog političkog naboja koji prati njegovu umjetnost hrvatski kipar u Italiji izaziva velik interes, a talijanski ga intelektualci slave prije svega zbog suprotstavljanja zajedničkom neprijatelju. I mnogo kasnije u posve drugačijim prilikama uoči novoga rata, riječki pjesnik, kritičar i esejist Osvaldo Ramous (Motivi i razvoj umjetnosti Ivana Meštrovića, Termini 1937. str. 421-423.) i nadalje slavi umjetnost Ivana Meštrovića, podsjećajući na na njegovu davnu izložbu u srpskom paviljonu u Rimu 1911., ponovno iznoseći tada već izlizane stavove o njegovoj umjetnosti, u kojoj se odražava “duša jugoslavenskog naroda čitavom svojom složenošću, najznačajnijim duhovnim osobinama”. Pri kraju rata, uoči pada Monarhije, 1918., ambiciozni talijanski intelektualci okupljeni oko časopisa i izdavačke kuće La Voce u Firenci pokreću mazzinijevski intoniranu biblioteku Mlada Europa (La Giovine Europa), u kojoj objavljuju “zbirku napisa o političkim, etičkim i gospodarskim uvjetima potlačenih naroda koji teže obnovi”. Na temu istočnih granica koje su Talijanima u to doba jedno od ključnih pitanja, u toj su biblioteci Carlo Maranelli i Gaetano Salvemini prvo objavili opširnu knjigu Jadransko pitanje (La questione dell’ Adriatico, sv. 6., La Giovine Europa, Libreria della voce, Firenze 1918., str. 294.), a potom je istoj temi, s ambicijom postizanja talijansko-jugoslavenskog intelektualnog konsenzusa, posvećen zbornik Italija i Jugoslavija – Italia e Jugoslavia, Firenze 1918.). Zbornik je okupio neke od vodećih talijanskih i jugoslavenskih intelektualaca, s namjerom da osvjetli aktualne političke prilike u kontekstu uzajamnih odnosa, kao i da razmotri povijesne, kulturne i gospodarske okolnosti koje povezuju dvije strane Jadrana. U grupi talijanskih intelektualaca svakako se ističe Gaetano Salvemini, urednik ljevičarskih novina La Unita i sveučilišni profesor, 32 Književna Rijeka / ESEJ koji se glasno zalaže za talijansko-jugoslavenski savez. Njegov je stav da Talijani i “jadranski Slaveni” (slavi adriatici) izbijanjem evropskog rata moraju prilagoditi svoje političke ideje novim, neočekivanim okolnostima i srdačno pružiti ruku jedni drugima te poraditi na uvođenju novus ordo, novog poretka na Jadranu, na obostranu korist Talijana i Slavena, i s potpunim isključivanjem iz igre Nijemaca (Austrijanaca) i Mađara. Salvemini je svjestan i da neke okolnosti ne doprinose savezništvu. S jedne strane talijanske izbjeglice iz austrijskih krajeva pronose protuslavensku mržnju kao što, s druge strane, slovenski i hrvatski izbjeglice također potpiruju protutalijansko raspoloženje. No, unatoč zaprakama, uvjeren je da se obje strane konačno trebaju ujediniti oko “austrijskog naslijeđa” i da Talijani moraju podupirati osnivanje južnoslavenske države. Ante Trumbić u tom zborniku objavljuje tekst o Italiji i Hrvatskoj u XVII stoljeću, i ukazuje na habrsburške krivice, poput pogubljenja vodećih hrvatskih velikaša Zrinskoga i Frankopana u Bečkom Novom Mestu. Tim činom opravdava hrvatsku i talijansku odbojnost, kao i odbojnost drugih romanskih (pored Talijana misli se i na Rumunje) te slavenskih naroda prema habsburškoj vlasti. U zbornik su uključeni i ugledni srpski geograf Jovan Cvijić, i Giuseppe Prezzolini, no ni oni se ne upuštaju u najbitnije probleme. Prezzolini se među ostalim ipak zalaže i za obostranu razložnost i trezvenost, a Cvijić izlaže o Makedoniji. Padom Habsburškog carstva suradnja između talijanskih i jugoslavenskih intelektualaca naglo kopni; smjenjuje je bespoštedna diplomatska borba za premoć na istočnoj obali Jadrana. U tim su natezanjima i pregovorima, koji se vode više od pet godina, do aneksije Rijeke Italiji, čak i trezveni pregovarači koji ne podliježu pojačanim nacionalnim strastima, poput grofa Sforze, talijanskog ministra vanjskih poslova, proglašavani izdajicama. Usporedno s talijanskim usponom i jadranskim težnjama raste i strah hrvatske strane od gubitka krajeva koje smatra svojima. Profesor zemljopisa na Sušačkoj gimnaziji, Stevo – Stjepan Osterman, piše: “Današnja je savojska Ita lija, prilično velika i dosta bogata buržoazna, klerikalna država, prenapučena zdravim, darovitim, okretnim, spretnim, u polovini nepismenim narodom, koji je zbog svog jakog životnog instinkta, vruća temperamenta i elastična morala na sve spreman i koji je po tomu nesiguran susjed i opasan protivnik.” (Rijeka i Jugoslavija. Razlaganje o ekonomskoj, kulturnoj, političkoj i strateškoj važnosti Rijeke za Jugoslaviju, Zagreb 1920., str. 10-11.). Unatoč uzavreloj atmosferi uoči talijanskog pripajanja Rijeke, mnogim je talijanskim intelektualcima jasno da nove prilike na Jadranu i u istočnoj Europi nameću novi pristup prema zemljama koje se tek rađaju. U novim se prilikama otvara i, prva u Italiji, Katedra za slavensku filologiju na Sveučilištu u Padovi,1920., na kojoj se uskoro počinje predavati i “srpskohrvatski”, kao što se od 1922. predaje i na Sveučilištu u Trstu. Ervin Dubrović 33 Osnovan je i Institut za istočnu Europu u Rimu (Istituto per l’ Europa orientale, u siječnju 1921.), koji izdaje i istoimenu reviju (L’ Europa Orientale, od 1921.), posvećenu istočnoeuropskim i slavenskim zemljama i kulturama. Neki riječki talijanski intelektulci, među kojima posebno Francesco Drenig – pod pseudonimom Bruno Neri – između dva rata pokazuju naročito zanimanje za kulturu južnoslavenskih naroda, i to posebno za hrvatsku književnost. Pojedine sveske La Fiumanelle i Delte, dvije riječke književne revije, posvećuju jugoslavenskim pjesnicima i piscima, među kojima se ističe zanimanje za avangardne hrvatske pisce, Janka Polića Kamova i Miroslava Krležu. S aspekta općenite “jugoslavenske kulture” naročito je zanimljiv treći i posljednji svezak Delte posvećen Jugoslaviji koji se otvara uvodnim ogledom znamenitoga srpskog greografa Jovana Cvijića, pod naslovom Temelji jugoslavenske kulture. (I fondamenti della civilta’ jugoslava, prijevod Miro Schwarz, Delta, dvobroj 4-5, travanj/svibanj 1924., str. 99-102). Nerijevi bliski suradnici i u ovom su broju sušački gimnazijski profesori Giorgje Roić i Miro – Milan Schwartz, koji upravo u to vrijeme, od 1924.-1926., predaje hrvatski i francuski jezik. Cvijićev tekst prijevod je eseja objavljena u zagrebačkoj Novoj Evropi, priređena na osnovu stenografskih bilježaka s predavanja što ga je Cvijić upravo održao na Sveučilištu u Pragu. Tematski blok posvećen južnoslavenskim suvremenim književnostima otvara se pitanjem što ga u ime uredništva postavlja Bruno Neri: “Postoji li jugoslavenska kultura?” Mnogi su ovih poratnih godina punih nemira, nade i mržnje, postavili to pitanje. Raspravlja se na razne načine, no nitko, uvjereni smo, ne zna na pitanje odgovoriti u potpunosti. Priliku za objašnjenje dobio je Jovan Cvijić, kojega Neri predstavlja kao “najvećeg jugoslavenskog i balkanskog geografa.” U to je vrijeme i na Sušaku Cvijić već dobro poznat, pa tamošnje novine također objavljuju poneki njegov tekst (Dr. Jovan Cvijić, O nacijonalnom radu, u Primorski novi list, 1, 27.05. 1924., br. 123., str. 2.). U svakom slučaju u tekstu što ga prenosi Delta Cvijić jugoslavensku kulturu i nadalje utemeljuje na istim temeljima na kojima prije Prvog svjetskog rata promišlja Marjanović. Na istim je srpslim mitovima o kojima govori Cvijić također uoči Prvoga rata stjecao slavu Ivan Meštrović, oslanjajući se prije svega na srednjovjekovne junačke legende o Svetom Savi, Kraljeviću Marku, Caru Lazaru i Marku Obiliću. Unatoč bitnim promjenama koje su se u međuvremenu dogodile i unatoč izborenoj zajedničkoj domovini, te već velikim uzajamnim trvenjima, Cvijić izbjegava progovarati o stvarnom životu i problemima te i nadalje zagovara čvrstu uzajamnu povezanost i srpsku hegemoniju, kao što i nadalje najviše jugoslavenske kulturne domete vidi u srednjovjekovnoj baštini srpske dinastije Nemanjića i u umjetnosti srpskih manastira. Tvrdi i da: “Cijeli naraštaji trebaju proučavati konstrukciju, osobitosti graditeljskog stila i slikarstva.” 34 Književna Rijeka / ESEJ Za njega, kao i za brojne druge uoči Prvog svjetskog rata, srpski je srednji vijek koheziona snaga koja se nameće i kao simbolika i ikonografija oko koje se vrti jugoslavensko zajedništvo. A pravi cilj toga zajedništva je stvaranje jedinstvene jugoslavenske kulture kojoj bi zajedničkim snagama trebali težiti svi Južni Slaveni. Cvijić rado podsjeća na veliku slavensku porodicu kojoj je ishodište u “našoj velikoj Rusiji” (nostra grande Russia), te izvore jugoslavenstva želi posve odmaknuti od bilo kakve veze sa zapadom. Po njemu bi tek oslanjanje na kulturne vrednote slavenskog istoka južnoslavenskoj zajednici trebalo osigurati poseban karakter. Uspoređujući nacionalne osobine, tradiciju i kulturu Srba, Hrvata i Slovenaca, Cvijić dolazi do zaključaka da se duhovni život Jugoslavena temelji prije svega na srpskom “daru za promišljanje, intuiciji i maštovitosti”. Doduše, autoironično primjećuje da ova posljednja – maštovitost – nije uvijek disciplinirana. Iste je osobine, promišljanje, intuiciju i maštovitost, priznavao i Hrvatima, no Slovence uglavnom i ne spominje. Gotovo mu uopće ne ulaze u vidokrug jer su, po njemu, jedva uspijeli odolijeti germanizaciji, te ne treba od njih niti očekivati osobitu kulturnu baštinu. Uz sve druge zapreke još im i jezik, koji se bitno razlikuje od hrvatskog i srpskog, remeti pretapanje u zajedničku naciju. Iako su Hrvati pogodni za pretapanje u jugoslavenstvo, problem je, po njemu, utjecaj katoličke crkve. Upravo ono što je najveća prednost Srba, srednjovjekovna kultura, Hrvatima je najveći teret jer katolička crkva opasno prijeti zajedništvu zasnovanom na srpskoj pravoslavnoj tradiciji. Zato prikaz hrvatske kulture Cvijić započinje tek s ilirizmom devetnaestog stoljeća, dakle s rađanjem južnoslavenske ideje u hrvatskoj kulturi. Ogled o temeljima jugoslavenske kulture zaključuje općim, panslavističkim raspoloženjem: “U našoj zemlji treba što je više moguće njegovati poznavanje slavenskih jezika i slavenskog duha. Uzajamno upoznavanje moraju započeti današnji naraštaji, tako da se i nastojanjem budućih naraštaja razvije zajednička slavenska kultura.” Naglašeno jednosmjerni stavovi, zasnovani na srpskoj dominaciji, poduprtoj prikladnom simbolikom, srpskim mitovima i pravoslavljem, već u vrijeme osnivanja jugoslavenske zajednice izazivaju oštro protivljenje Hrvata. Neki su se hrvatski pisci i umjetnici vrlo brzo okrenuli suvremenosti te posve odmakli od srpskih tema i guslarske pučke tradicije kojoj je Cvijić pridavao naročitu važost, a njega samoga potom proglasili jednim od najvećih zagovornika velikosrpske, hegemonističke politike. Kao glavna riječka karika između talijanske i jugoslavenske kulture Francesco Drenig nije osobito zainteresiran za raspravu o uzajamnim odnosima slovenske, hrvatske i srpske kulture, no na neki se način i on osjeća potaknutim te prihvaća raspravu ponukan Cvijićevim unitarističkim jugoslavenstvom, kojemu suprotstavlja posve drugačije viđenje objavljeno u mjesečniku za kulturu i književnost Il Concilio u Folignu (Bruno Neri, Letterature straniere: Note di Ervin Dubrović 35 letteratura jugoslava: nota preliminare, u Il concilio, rivista mensile di cultura e letteratura: Organo ufficiale dell’ Istituto interuniversitario italiano, Foligno, Anno II (15.06.1924.)br. 6. str. 485-488.). Kaneći redovito izvještavati iz Jugoslavije, svoj prvi tekst posvećuje prikazivanju općih kulturnih prilika, da čitatelja upozna sa stanjem u zemlji o kojoj većina Talijana ne zna mnogo. “Povrh svega treba se zapitati postoji li uopće “jugoslavenska književnost” u smislu jedinstvene i nacionalne književnosti, kao u svim drugim zemljama. I razmatrajući bez ikakvih strasti treba reći, makar to koga iznenadilo, da još uvijek ne postoji “jugoslavenska književnost”, nego postoji hrvatska, srpska i slovenska književnost. Svaka je od njih dosad živjela svoj vlastiti život na čelu s vlastitim književnim i kulturnim središtima: Zagrebom za Hrvate, Beogradom i pokojim drugo malo središtem, za Srbe, te Ljubljanom za Slovence. Različiti su razlozi ove činjenice: politički, jezički, povijesni, kao i utjecaji stranih kultura. O političkim razlozima zasigurno ovdje ne treba govoriti, jer svi poznaju okolnosti sjedinjavanja jugoslavenske države i znaju da je Slovenija bila samo jedna austrijska pokrajina, da je Hrvatska uživala izvjesnu autonomiju pod mađarskom upravom, a da je Srbija, koja je izborila nezavisnost, bila svjetionik kojem su se divili svi jugoslavenski domoljubi koji su čeznuli za slobodom i nezavisnošću. No ako je mala ali junačka Srbija, kao nezavisna država, mogla ostvarivati svoj politički utjecaj i biti snažno središte nacionalnog okupljanja, na području kulture mogla je učiniti malo, zato jer je njezino intelektualno napredovanje, bilo teško narušeno dugom turskom vlašću: u stvari su neki od najboljih i najuglednijih srpskih pisaca, rođeni i živjeli u srpskim pokrajinama bivše Austro-ugarske carevine, na primjer u Bačkoj, Banatu i Hercegovini. Usto, loše financijsko stanje zemlje, izmučene također žestokim stranačkim borbama, nisu Srbiji omogućavale odgovarajući razvoj (ni za vlastite potrebe) odgojnih ustanova, koje bi joj omogućile da razvije svoj odlučan kulturni utjecaj među oslalim južnim Slavenima. Naprotiv, na neki se način Srbija nalazila u podređenom položaju nasuprot Hrvatskoj i Sloveniji. To je jedan od razloga, možda i glavni, iz kojih tri književnosti žive i razvijaju se jedna pored drugih a da se nikad nisu uzajamno stopile i spojile. Više nego kao sestre, kćeri iste majke, tri književnosti se ponekad odnose kao sestrične: jesu rođakinje no ipak ne najbliskije.Usto i različite strane vlasti, dodiri s različitim narodima (Slovenci s Talijanima i Nijemcima; Hrvati s Talijanima i Nijemcima, Srbi s Rusima i Turcima), pojačavaju duh uzajamne nacionalne nezavisnosti jer su i svaka od njih pod snažnim utjecajem različitih književnosti. Ova se činjenica naročito osjeća u hrvatskoj i slovenskoj književnosti. Nisu zanemarive ni razlike u jezicima koje nisu velike između hrvatskog i srpskog, ali su naprotiv velike između ova dva jezika i slovenskog, koji se od njih jako razlikuje: poneki od samih Slavena tvrdi da je slovenski jezik samo 36 Književna Rijeka / ESEJ dijalekt, koji će s vremenom nestati, jer će ga progutati srpsko-hrvatski; ove se mogućnosti Slovenci i boje i to ih čini još ljubomornijima i odlučnijima u obrani svoje tradicije i sumnjičavima pred svakom novošću.” I Drenig vjeruje da će se razlike među jezicima jednoga dana izgubiti jer su one manje nego, na primjer, razlike između toskanskog, sicilijanskog i napuljskog jezika. Vjeruje da će se jednoga dana čak riješiti i razlike među pismima, između hrvatske latinice i srpske ćirilice. “Na svaki način...veće su razlike u duhu nego u formi; politički antagonizam, toliko jak između tri “plemena” prirodno se odražava čak i na područje kulture, i tako do danas nije pronađena formula koja bi zadovoljila sve i koja bi bila temelj za početak unifikacije jugoslavenskog jezika i književnosti; a današnji naraštaj neće moći naći tu formulu jer je previše uzdrman borbom i patnjom, prije i za vrijeme rata. Bit će to posao budućega naraštaja. Danas vidimo kako većina pisaca bilo iz jednoga ili drugoga naroda nastoje zadržati stari položaj i svaki od njih hoće dati poticaj vlastitom kulturnom središtu: Zagreb ne želi prepustiti prvenstvo Beogradu, a ovaj se pokazuje nepopustljivim, dok Ljubljana, izdvojena i udaljena, sumnjičavo bdije. I zato čak i danas postoji i živi Društvo hrvatskih književnika” – koje je do prošle godine objavljivalo svoju staru izvrsnu reviju Savremenik – i svi napori da se stvori udruženje koja bi uključilo sve jugoslavenske pisce, posve su propali; samo su novinari, više iz ekonomskih nego iz nekih drugih razloga, ujedinjeni u zajedničkom udruženju. Činjenica da srpske revije prihvaćaju hrvatske pisce i obratno, ne znači ništa: danas kad je Jugoslavija ujedinjena, ne postoji revija poput Književnog juga, koja je tijekom rata izlazila u Zagrebu i u kojoj su surađivali pisci svih triju naroda: revija je prestala izlaziti 1919., upravo kada bi njezino djelovanje bilo najkorisnije i najpotrebnije. Stručnjak koji se približi ovoj književnosti, mora stoga odvojeno izučavati tri kulturna središta: jedino tako moći će imati opću sliku kulture i književnosti u suvremenoj Jugoslaviji.” Drenigovo viđenje svakako uključuje iskustvo što su ga Hrvati stekli već prvih godina Kraljevine SHS. Idealizam i povjerenje koji su ih prije rata odveli u južnoslavensku zajednicu već su počeli ispaštati, a nerazumijevanje proizašlo iz nacionalnih, kulturnih i gospodarskih razloga i još više iz potrebe vladajućega sloja da zemljom upravlja čvrstom rukom, kao i nastojanjem da po svaku cijenu stvori jedinstvenu naciju urodile su otporom i, umjesto čvršćem povezivanju, još većem kulturnom udaljavanju. Umjesto nadmoći o kojoj govori Cvijić, Drenig ističe gospodarske i kulturne slabosti i zaostalost Srbije u odnosu na zapadne djelove zemlje. Iako, reklo bi se, vjeruje u mogućnost da budući naraštaji doista obave posao kulturnog “pretapanja” u jedinstveni narod, koji nisu mogli dovršiti njihovi preci, on jasno govori o kulturnoj sadašnjici, o tri “plemena” (stirpe), o tri kulturna središta, slovenskom, hrvatskom i srpskom, o složenoj i podijeljenoj Jugoslaviji koja se Ervin Dubrović 37 mora nositi s više odjeljenih kulturnih tradicija, kao i s nejednakom gospodarskom i društvenom razvijenošću istoka i zapada. U svakom slučaju daje bitno drugačiju sliku od one unitarističke Cvijićeve. U ukazivanju na jasno odvojena “plemena” Drenig se podudara s Antom Trumbićem, u to vrijeme već bivšim predsjednikom Jugoslavenskog odbora i bivšim ministrom vanjskih poslova, koji je prije ujedinjenja, u vrijeme pregovora sa srpskom vladom, govorio o “plemenima” i pritom mislio na južnoslavenske narode kao što je, bojeći se srpskog hegemonizma, govorio i o hrvatsko-srpskom dualizmu. Napomena urednika: U Trstu je 12. studenog 2014., u palači Gopčević nedaleko Ponte Rossa, otvorena izložba posvećena Francescu Drenigu i hrvatskotalijanskim kulturnim vezama u razdoblju 1900.-1950. Autor izložbe je Ervin Dubrović, ravnatelj Muzeja grada Rijeke, a na otvorenju su bili i Maria Masau Dan, ravnateljica Gradskih muzeja Trsta, te agilni Gian Carlo Damir Murkovic, predsjednik zajednica Hrvata Trsta. 38 Književna Rijeka / ESEJ Igor Žic Marquez, D’Annunzio i nepodnošljiva sveprisutnost diktatora G abriel Garcia Marquez (Aracataca, 1928. – Mexico City, 2014.) bio je više od pisca – bio je fenomen! On je bio – i ostao! – globalna metafora za Južnu Ameriku, za strahove i nade cijelog jednog kontineta koji tek čeka svoj veliki iskorak na scenu svjetske povijesti. On je bio tvorac mitova koji je postvario i samog sebe! Milan Komnenić, srpski prevoditelj velikih političkih ambicija – gotovo dostojnih Marquezovih junaka! – jednom davno precizno je odredio veličinu problema: “G. G. Marquez je slavan pisac. Toliko slavan, kažu zlobnici, da nesrazmjer između djela i slave već prerasta u tajnu. Toliko slavan, uzvraćaju pristalice, da tajne nema: nekom piscu sreća se osmjehne te književnu pravdu dobije za života. Marquez je vješt pisac. Takvom ocjenom ne baca se sjenka na njegovo djelo. Time još gotovo ništa nismo objasnili. Ne manju vještinu iskazuju brojni pisci našeg doba, ali ona im nije prokrčila put do slave... Marqueza je na svjetsku pučinu iznio moćan val. Književni val, ali i val društvenih previranja. Latinska Amerika u našem vijeku grčevito otkriva sebe...” (Komnenić, M., pogovor u Marquez, G. G.: Jesen patrijarha, Beograd, 1979., str. 279) Tri njegova ključna djela su romani: Pukovniku nema tko pisati (1961.), Stotinu godina samoće (1967.) i Jesen patrijarha (1975.). Prvim je navijestio ozbiljnost svojih namjera, trećim je dosegnuo vječnost, no fenomen je postao s drugim. Roman Stotinu godina samoće do danas je prodan u 10 milijuna primjeraka! To je toliko nevjerojatna brojka za ozbiljnu književnost da se u meni javlja crv sumnje da li je zaista riječ o ozbiljnoj književnosti?! Cijelo vrijeme dok razmišljam o njemu nameće mi se jedan drugi fenomen, rock-gistarist Peter Frampton. Znam da je ovo krajnje bogohulno za Marquezove pristaše, no ja sam ovdje više u ulozi zlobnika. Dakle, zgodušni, no ni počemu zaista veliki i važni engleski gistarist objavio je 1976. godine dvostruki album Frampton Comes Alive!. Na opće zaprepaštenje, ta ploča je iduće dvije godine harala svjetskim top listama i do danas se prodala u 16 milijuna primjeraka! Ne postoji nikakvo razumno objašnjenje zašto se to dogodilo i Frampton je s vremenom (zasluženo!) pao u zaborav, no ta ploča osigurala mu je zrnce besmrtnosti jer je izrasla u fenomen! Igor Žic 39 Kad smo već u rock vodama, moram spomenuti još jednu usporedbu – između Marqueza i engleske grupe The Who. Oni su postali svjetski slavni nošeni valom britanskog rocka šezdesetih. Prva ploča, My Generation, donijela je stiliziranu gnjevnost i pobunu, The Who Sell Out ih je pretvorila u ozbiljne engleske zvijezde, da bi s rock operom Tommy (1969.), beskrajno pretencioznim no zbunjujućim djelom, postali svjetski fenomen. Tommy je suludi spoj Biblije i hipi kulture, droge i čudesnih izlječenja, pedofilije i flipera i na neki način nije daleko, pogotovo kao film Kena Russela iz 1975., od nevjerojatnog, halucinantnog svijeta južnoameričkog diktatora kakvog je uobličio Marquez u Jeseni patrijarha! Dosegnuvši nekakve vrhunce kreativnosti, poslije svojih ključnih djela i Marquez i The Who objavljuju od vremena do vremena nova djela no sve se to čini kao nekakvo recikliranje davnašnjih mladenačkih strasti i izvornog nadahnuća. Koncert ostarjelih The Who na prepunom stadionu u Miamiju (u poluvremenu Super Bowla, finalne utakmice američkog nogometa 2010.) donio je sumorno prizivanje njihovog izvornog zvuka i divljih svirki u londonskom Marquee Clubu 1965. godine. I Peter Townshend i Roger Daltrey podsjetili su me na oronulog Marquezovog Pukovnika koji iščekuje nešto što se više ne može zbiti... S kratkim romanom (dužom novelom?) Pukovniku nema tko pisati Marquez je navijestio Stotinu godina samoće, no pri tom je dao jednostavnu žestinu i oporost kakvu nikad potom nije dosegnuo na stranicama svojih djela. Uobličio je savršenu, ritmiziranu priču o beznađu – punu jobovske patnje. Stotinu godina samoće saga je o sedam generacija obitelji Buendia, njihovoj kući, ali i cijeloj Južnoj Americi. Mit je pitak i bujan, dopadljiv i vrckav, nema intelektualnu, ali ima emocionalnu dubinu. S Jeseni patrijarha sve postaje zastrašujuće, inkvizicijski barokno, u neumoljivom kovitlacu beskrajnih rečenica i suludih slika... I potom slijedi uživanje u dosegnutom, dorađivanje stila, brušenje rečenica, no nema više one prave strasti. Pisce treba čitati – a rock grupe slušati! – dok se uspinju ka Olimpu, jer tada se može doživjeti snaga čiste Umjetnosti. Potom sve postaje nekako prigušeno i puno razumijevanja, jer besmrtnici među sobom komuniciraju odviše oprezno i uviđavno, a prave emocije prepuštaju lomnim ljudskim bićima. Neko je jednom davno opazio da se pri susretu velikih pisaca uglavnom ne događa ništa više od uljudne razmjene banalnosti. Ipak, Marquez niti jednog trenutka nije bio sam, on je samo bio miljenik sreće, hirovite rimske božice Fortune koja se poigrava sudbinama onih nad kojima bdije. Cijeli niz južnoameričkih pisaca ugrabio je bar ponešto na svjetskoj književnoj pozornici, tom babilonskom vašaru taštine, zahvaljujući raširenosti zavodljivog španjolskog jezika. “Manje i veće razlike nisu spriječile gotovo jednoglasnu popularnost tih pisaca; štoviše, potakle su je i doprinijele njihovoj sve većoj slavi dok ih nisu pretvorile u predstavnike današnje latino-američke književnosti. Manje više kronoški, ovaj proces bit će malo prerano obilježen pojavom djela Dolina u 40 Književna Rijeka / ESEJ plamenu (El llano en llamas) i Pedro Paramo Meksikanca Juana Rulfoa (koji datiraju iz 1953., odnosno 1955. godine). Pridružuju se i drugi naslovi: Aura koja potječe iz 1962.; Zrak je čist iz 1958.; i Smrt Artemija Cruza iz 1961. Meksikanca Carlosa Fuentesa. Mario Vargas Llosa dobija 1961. nagradu Mala biblioteka izdavačke kuće Seis Baral za roman Grad i psi: to je pravi književni događaj (i zamalo gubi nagradu Formentor 1963. iako je to bio jedini rukopis na španjolskom jeziku). Julio Cortazar je poslije priča Tajno oružje, 1959. i romana Premije, 1960., objavio svoj odličan roman Školice, 1963. Posebnu draž ovom pregledu (koji ne pretendira da bude iscrpan već samo indikativan ) dat će Stotinu godina samoće Kolumbijca Gabriela Garcije Marqueza. Djelo se pojavljuje 1967. i postiže četiri izdanja te godine, šest iduće, održavajući sličan ritam slijedećih godina, tako da se u razdoblju od tri i pol godine prodalo blizu pola milijuna primjeraka te je i dan danas najpoznatija knjiga u svijetu od onih što su nastale na našem kontinentu.” (Prenz, J. O. – Goloboff, G. M.: Istorija hispanoameričke književnosti, Beograd, 1982., str. 270-271) Što je zapravo Latinska Amerika? Spoj džungle, Anda i Amazone, prekrasnih obala i dva oceana, spoj potomaka malobrojnih okrutnih konkvistadora i podjednako okrutnih, no znatno naivnijih indijanaca, spoj plamenog kršćanstva i teško spojivih krhotina davnašnjih vjerovanja Inka, Maya i Azteka! Taj kontinent koji se duhovno europeizira, a ekonomski amerikanizira, čeka svoju pravu priliku da uzme čim veći dio budućnosti. Na tom putu često su tražili prečice i obično bi, usred džungle u kojoj vlaga guši, našli vodiča u liku više ili manje osebujnog diktatora. Povijest Južne Amerike povijest je diktatura i državnih udara, veličanstvenih proslava i diskretnih pogubljenja, zanosa i izdaja. Veliki pisci moraju dati odgovore na izazove vremena, čak iako im to može donijeti ponešto neugodnosti u podneblju sirovih strasti u kojem je nemoguće razdvojiti život od telenovela. Godine 1967. prilikom susreta književnika Carlosa Fuentesa, Aleja Carpentiera, Julia Cortasara i Miguela Otera Silve, Funtes je predložio seriju biografija južnoameirčkih caudillosa pod radnim naslovom Očevi domovine. Svi oni su tada bili u naponu kreativne snage, duhovno superiorni neobičnim likovima koji su upravljali njihovim životima. Ta serija knjiga nikad se nije realizirala prema izvornoj zamisli, no 1974. pojavili su se Carpentierov Oslonac u metodi, te Ja, Vrhovni Augusta Roa Bastosa, a 1975. Jesen patrijarha G. G. Marqueza. Svi ti romani bave se konkvistadorskom svijesti, koju su donijeli beskrupulozni španjolski avanturisti. Mogu se spomenuti oni vrlo rani poput Juana Poncea, koji je osvojio Puerto Rico ili Diega Velazqueza koji je zauzeo Kubu, no znatno su poznatiji – i zloglasniji! – Hernan Cortes, koji je uništio carstvo Azteca i uspostavio Novu Španjolsku na tlu današnjeg Meksika te Pizzaro koji je uništio carstvo Inka. Njihova malobrojnost, krvoločnost, opčinjenost zlatom i vlašću, tijekom vremena izrodili su znatno fantastičnije nasljednike koje bi Borges, u svom Priručniku fantastične zoologije, vjerojatno smjestio pod ihtiokentaure: glava i torzo čovjeka, tijelo i prednje noge konja, a rep i peraje ribe! Igor Žic 41 “Roman o diktaturi ima u našoj književnosti dugu tradiciju: neki od njegovih najvažnijih i najpoznatijih eksponenata u XIX. stoljeću su: Fakundo (1845.) Dominga Faustina Sarmientoa i Amalija (1851.) Josea Marmola. U XX. stoljeću to su: Tiranin Banderas, 1926., Španjolca Ramona de Valje-Inklana i Gospodin Predsjednik (1946.) Miguela Angela Asturijasa. Međutim posljednjih godina objavljena su barem tri izuzetno značajna romana s tom temom: Oslonac u metodi Kubanca Aleja Carpentiera, Jesen patrijarha Kolumbijca G. G. Marqueza i Ja, Vrhovni Paragvajca Augusta Roa Bastosa... Ja, Vrhovni ima motiv: doživotna diktatura Josea Gaspara Rodrigueza de Francije od 1814. do 1840. U njemu se pojavljuju precizno iznesene poteškoće s kojima se morao suočiti vladin projekt nacionalne autonomije, kao i uspjesi koje je postigao. (Jedinstven slučaj u Americi tog vremena). A sve to diktirano apsolutnom voljom jednog čovjeka, obrazovanog na francuskim enciklopedistima, čija surovost nije poznavala granice kad se radilo o odbrani moći. No Ja, Vrhovni je, nezavisno od podataka, nesumnjivo literaran tekst. Iz njega ne govori Francija, već jedna mrtva osoba kojoj je, u jednom zamršenom procesu modeliranja, uzurpiran glas. Što se tiče povijesnih događaja, roman je puno više zabavljen demaskiranjem tadašnjeg Paragvaja, no njegove jučerašnjice. Pretpostavljeni beskonačni Diktatorov monolog sadrži tekstove dokumenata, ali i Paragvajaca koji i danas žive i govore, kao i tekstove Pascala, Lautreamonta i de Sada. Naracija je pod utjecajem Joycea, Faulknera, Borgesa, talijanskih realista, pojedinih ruskih pisaca i francuskih objektivista.” (isto, str. 287-288) Nama, Hrvatima, južnoamerički diktatori su nešto prilično daleko i slabo razumljivo. Teško nam je zamisliti čudake u bijelim uniformama otežalim od odlikovanja koja su dali sami sebi, s lentama, epoletama i zlatnim hrastovim lišćem na rukavima, s bezbrojnim rezidencijama, avionima, jahtama i blindiranim automobilima. Čudake koji svoju političku moć pokazuju proganjajući mlađahne tajnice ili pogubljujući ostarjele političke protivnike. Kako smo, srećom, bili pošteđenih takvih osobnosti, onda nam je najzanimljivija i najbliža povijesna figura Gabriele D’Annunzio, legendarni Pjesnik-Vojnik. Ne iznenađuje da ga u više prigoda spominje Carpentier u svom Osloncu u metodi; uglavnom kao rasipnika tuđeg novca... Europa je od Starog, postala Starački kontinent. Birokratizirani dom umirovljenika ispred kojeg se okuplja gnjevno, izrazito vitalno stanovništvo iz nekadašnjih prekomorskih posjeda. U XX. stoljeću Europa je svjetsku povijest obogatila s dva ozbiljna, namrštena diktatora – Hitlerom i Staljinom – no oni su, u osnovi, posve nezanimljivi psihopati. Treći, Mussolini, znatno je slikovitiji, no bio je diktator bez prave moći. Bogati luđak je ekscentrik, a diktator bez moći klaun. No, D’Annunzio, Michaelu Ledeenu tako draga figura, pravi je dragulj. Ledeen je jedan od najmoćnijih ljudi na svijetu, iako prilično diskretan, savjetnik za ovo i ono u Sjedinjenim Državama, član agencije ove i one, poznat i po izjavama tipa: Amerika mora svakih desetak godina dohvatiti neku, malu, usranu zemlju i baciti je u zid tek toliko da se vidi da misli ozbiljno. 42 Književna Rijeka / ESEJ Tijekom terenskog obavještajnog rada rušio je razne vlade diljem svijeta, a znanstveni rad započeo je proučavanjem Gabriela d’Annunzia i ranog talijanskog fašizma – o čemu je napisao inspirativnu knjigu Prvi Duce, D’Annunzio u Rijeci (1975. talijansko, odnosno 1977. englesko izdanje). Jedna od najuočljivijih razlika između fašizma i komunizma je u tome što je fašizam sexi, a komunizam aseksualan! Gabriele d’Annunzio dobio je svoje fantastično ime – (Arkanđeo) Gabrijel od Navještenja – zahvaljujući očevim neobičnim potezima, no rodio se kao Gabriele Rapagnetta. Transformacija od Rapagnette do D’Annunzija uzrokovala je i transformaciju njegovih vizija novog doba, pojačanu nezasitnom seksualnošću. Za razliku od većine diktatora, on je bio zaista hrabar (lud?!) čovjek koji je jurišao samo s pištoljem na neprijateljske rovove, uplovljavao tijekom rata u neprijateljske luke (Bakar!) i letio u dvokrilcu nad Bečom i Trstom. Zauzeo je Rijeku 12. rujna 1919. godine u posve novom crvenom kabrioletu FIAT 501. Na automobilu bila je naslikana Sveta kućica iz Nazareta, ona koja je, prema legendi, od 1291. do 1294. bila na Trsatu, prije no što su je anđeli prenijeli u Loreto. Prvi razlog za takvu dekoraciju bio je u tome što je Gospa Loretska bila zaštitnica talijanskih pilota, a drugi pohod na Fijumu. U riječkoj Guvernerovoj palači uspostavio je svoju diktaturu, protofašističku državicu, povezujući južnjačku anarhičnost, pseudo-kršćanske obrede i totalitarne vizije. Iako vrlo sitan i ružan čovjek, posjedovao je snažan seksualni magnetizam, no za razliku od većine diktatora birao je kao partnerice žene čija je ljepota bila neupitna, no koje su bile i sjajne umjetnice: Eleonoru Duse, kao najveću europsku kazališnu glumicu svog doba, Tamaru de Lampicky kao izrazito talentiranu slikaricu te vrhunsku pijanisticu Luisu Baccaru. Za zastavu Talijanske regencije Kvarnera, uzeo je sazvježđe Malog medvjeda te Borgesu dragog Uroborosa, zmiju koja grize svoj rep. Simbolika je bila jednostavna: Italija je od vremena Rimskog carstva i Mletačke republike vladala Mediteranom, a u plovidbi su se hrabri pomorci orijentirali po Sjevernjači, najsjajnijoj zvijezdi u Malom medvjedu. Vremensku dimenziju tih prava zaokružio je Uroborosom kao simbolom Vječnosti! Ledeena, kao ljubitelja apsolutne moći, taj ekscentrični latino-diktator i latino-ljubavnik toliko je očarao da mu je do danas ostao nepresušni izvor inspiracije. Marquezov Patrijarh nijansu je manje profinjen. Zatičemo ga u razgovoru s dvojnikom, još jednim od uobičajenih statusnih simbola moćnih i paranoičnih vlastodržaca. “...Patricio Aragones će mu na to, ni govora, moj Generale, ljući je otrov kapnut u moju dušu, prošle subote sam okrunio kraljicu karnevala i s njom odplesao prvi valcer, pa je sada ne mogu izbaciti iz glave, jer je to najljepša žena na svijetu, jedna od onih što nisu za ološ s ulice, Generale moj, da ste je vidjeli, a ovaj je na to odmahnuo s olakšanjem e jebi ga, priko, te ludosti obuzmu čovjeka ako nema neku žensku da je ozbiljno naguzi, pa mu predloži da je otmu, kao što Igor Žic 43 je već postupio s tolikim koketnim ženicama koje su se prvo nećkale, a potom mu postale ljubavnice, silom ću ti je baciti u krevet, a četiri vojnika će joj držati ruke i noge dok joj ga budeš gurao, jebo te Bog, da znaš da se one uske najprije otimaju i bijesne, da bi poslije preklinjale i molile, ne ostavljaj me ovako moj Generale...” (Marquez, G. G.: Jesen patrijarha, Beograd, 1979., str. 15-16) U slučaju D’Annunzija otmica žene dobiva posve drugačiji oblik. Naime, Baccara kao lijepa i hirovita žena, imala je veliki utjecaj na Komandanta. Panično se bojala njegovih plovidbi torpednim čamcima, vjerujući da bi tako mogao stradati. Guido Keller, porijeklom švicarski barun, pilot as i kokainski ovisnik, vrlo obrazovani i odani sljedbenik Božanskog pjesnika, poželio se riješiti D’Annunzijeve Muze na bizaran način. Predložio je Komandantu da se uprizori Zamak zaljubljenih, spektakularna predstava pri kojoj bi Luisa Baccara bila zatočena na impresivnom kupalištu Quarnero, podignutom na stupovima iznad riječkog lukobrana. Dok bi je arditi oslobođali, Keller je planirao da njemu odani vojnici odvuku pijanisticu na brzi torpedni čamac i odvezu je u Veneciju. D’Annunziju je sve prikazao kao raskošnu renesansnu predstavu. Poslije duže nedoumice, D’Annunzio je odbacio inscenaciju kao odviše danuncijevsku!!! Jedna od ideja koje globaliziraju Pjesnikov kvarnerski poduhvat je pokušaj stvaranja Riječke lige početkom 1920. godine. Iza te neobične ideje stajao je u stvari Leon Kochnitzky, belgijski pjesnik, zadužen za vanjske poslove. Plan je bio jednostavan – okupiti sve svjetske nezadovoljnike, što je tada značilo sve protivnike kolonijalne dominacije Engleske i Francuske, od Indijaca i Egipćana, preko Hrvata, Crnogoraca, Mađara, Albanaca, Turaka, Flamanaca, do Iraca i svih drugih. Pri pokušaju stvaranja tog Pokreta nesvrstanih, Kochnitzky je smatrao da je neophodno osigurati podršku Lenjina i Rusije – i time se krajnja desnica našla ideološki s krajnjom ljevicom na ideološkom vrtuljku! Rijeci najbliži zastupnik lenjinskih ideja u tom strašnom času bio je Miroslav Krleža, koji je održao niz agitatorskih govora za komunističku partiju u proljeće 1920. godine, pa tako i podno ruševina frankopanskog, hreljinskog grada 18. travnja. “...Bacite pogled na ovu našu plavu Učku, na ovaj naš Kvarner, na ove glagoljaške otoke Krk i Cres, na onu nesretnu Rijeku tamo pod našim nogama, sjetite se da tamo dolje na Rječini onaj majmun D’Annunzio izvodi svoje fanfaronate pred licem čitavog našeg naroda i vi ćete, u jednom trenutku, imati pregled preko čitave naše političke i međunarodne situacije! Sam fakat, da ona rulja ardita urla po tom našem od pamtivijeka hrvatskom gradu, govori vam čitava poglavlja, više od toga, čitave knjige! Naša gospoda, beogradski kraljevski ministri predali su Zadar i Rijeku da dobiju Skadar, a umjesto Skadra oni su neodgovorno proigrali Bojanu i Jadran, i sve vanjske otoke od Lošinja do Lastova!... Naši lenjinski barjaci, pod kojima smo se sastali ovdje nad našim Kvar nerom, pod slavnom historijskom gradinom hreljinskom, za bulumentu kra ljevskih agenata i pandura znamen su nasilja i krvi, a ja vam kažem, da nad 44 Književna Rijeka / ESEJ ovim Kvarnerom ne će biti tako dugo slobode dok se od Trsta do Učke i od Rijeke do Brseča i Pule ne zavijore isti lenjinski barjaci!” (Krleža, M.: Govor pod hreljinskim gradom, Dometi, br. 10, Rijeka, 1969., str. 23-27) Kako se iste 1920. godine iz Rusije vratio Josip Broz, a kako su se, između dva svjetska rata, Krleža i Broz susretali i dugo razgovarali o politici, bilo bi zanimljivo precizno rekonstruirati kako je D’Annunzijevo sjeme Riječke lige, nošeno čudnim vjetrovima, zaživjelo kroz Titov doprinos Pokretnu nesvrstanih... Pokret nesvrstanih polagano se oblikovao od 1954. u suradnji Josipa Broza i Indijca Džavaharlala Nehrua. Prva konferencija održana je u Beogradu 1961. godine. Na njoj su bili predstavnici 25 zemalja – 11 iz Azije i Afrike zajedno sa Jugoslavijom, Kubom i Ciprom. Generalni tajnik od 1961. do 1964. bio je Josip Broz, a njega je naslijedio Egipćanin Gamal Abdel Naser. Povezivanje Jugoslavije s Indijom i Egiptom realizacija je na tragu izvornog D’Annunzijeva koncepta! Na konferenciji Nesvrstanih 1979. u Havani raspravljalo se o prednosti prirodnog saveza koji su mnogi vidjeli između Pokreta nesvrstanih i Sovjetskog Saveza. Pod vodstvom Fidela Castra, na konferenciji se raspravljalo o konceptu anti-imperijalističke alijanse sa Sovjetskim Savezom. Premijer Jamajke Menli je održao dobro primljen prosovjetski govor. Među ostalim rečenicima koje je rekao nalazi se sljedeće: ”Svi anti-imperijalisti znaju da je ravnoteža snaga u svijetu nepovratno promijenjena 1917. kada je postojao pokret i čovjek u Oktobarskoj revoluciji, a Lenjin je bio taj čovjek.” Menli je također odlikovao Castra za ojačavanje snaga posvećenim borbi protiv imperijalizma na zapadnoj hemisferi. U jednom razgovoru s Claudijom Dreifus, u danima nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1982. godine, Marquez je objasnio da je njegovo prijateljstvo s kubanskim diktatorom bazirano na sličnim književnim interesima, jer je on izuzetno obrazovan!? Prijateljstvo s Castrom započeo je po njegovom nasilnom dolasku na vlast 1959. godine. Potaknut kubanskim događajima Márquez je pomogao pri osnivanju ureda Castrove izvještajne agencije Prensa Latina u Bogoti, a zatim i u New Yorku. Svojim ljevičarskim stavovima uvrijedio je Amerikance pa mu je sve do 1971. godine bio zabranjen ulazak u zemlju. Fidel Castro predvodio je Pokret nesvrstanih od 1979. do 1983. godine i ta koncidencija budi određene sumnje da je Marquez zahvaljujući tome dobio Nobelovu nagradu, na sličan način kao što se to zbilo s Ivom Andrićem, zbog uloge Josipa Broza 1961. godine! Nobelova nagrada za književnost kao indirektna nagrada za glavne tajnike Pokreta nesvrstanih?! Neobavezno globalno ljevičarenje švedskog odbora za Nobelovu nagradu odviše često budi sumnje u principe kojima se vodi prilikom dodjeljivanja priznanja – kod kojeg je zaista neosporan tek impresivan novčani iznos. Inače, prvi južno-amerikanac koji je dobio Nobelovu nagradu za književ nost bio je Miguel Angel Asturias 1967. godine. To je bilo priznanje za njegov tada već slavan roman o diktatoru. Igor Žic 45 “Godine 1946. Gvatemalac Miguel Angel Asturijas (1899.-1974.) objavljuje roman Gospodin predsjednik, možda prauzor za čitav niz djela koja obrađuju temu latinoameričkih diktatora. U njemu se isprepliću socijalne i političke borbe, i Asturijasovo pisanje poprima svu vatrenost optužbe. Djelo govori o ubojstvu pristaše gospodina Predsjednika, zbog čega cijeli aparat diktatorskog pravosuđa spletkari s namjerom da zločin pripiše dvojici nedužnih ljudi koji ništa ne mogu napraviti za svoju odbranu. Premda Asturijas uzima za model ličnost diktatora Estrade Cabrere, on u književnoj obradi prelazi realne okvire i postaje jedan od najbolje prikazanih likova hispanoameričke literature. Neljudska hladnoća diktatora prema ostalim bićima, čak i prema onima koja ga okružuju i koji mu služe, definitivno daju sliku čovjeka koji ne oklijeva žrtvovati svoje podanike kada su u pitanju njegovi osobni ciljevi. Sve socijalne mane eksploatatorskog sustava oslikane su u ovom romanu. Jezik je raskošan, nadasve zvučan, s jasnom usmenom osnovom”. (Prenz – Goloboff: 1982., str. 245) Nobelov komitet potom je nagrade dijelio po prilično jasnom ključu: 1971. Pablo Neruda (Čile); 1982. G. G. Marquez (Kolumbija); 1990. Oktavio Paz (Meksiko); te 2010. Mario Vargas Llosa (Peru)! No da se vratimo Marquezovom pogledu na diktatora i to kroz bolnu iskrenost njegovog iscrpljenog, no jezičavog dvojnika: “...moj Generale, znajte već jednom da vam nikada nitko nije rekao ono što zaista misli, nego vam govore u lice samo ono što želite čuti, dok se pred vama duboko klanjaju, iza leđa vam rade o glavi, zahvalite sretnoj zvijezdi što sam čovjek koji vas najviše sažaljeva, jer samo ja sličim na vas, samo sam ja toliko iskren da vam kažem u oči ono što svi o vama uokolo šapuću da ste ničiji i nikakav predsjednik, da prijestolje ne dugujete svojim topovima, već Englezima koji su vas tamo posjeli, da bi vas kasnije štitili Ameri, podržavajući vas svojim teškim topovnjačama, očima sam svojim gledao kako ste bezglavo jurili lijevo-desno ne znajući u strahu kako biste počeli vladati, pa kad su vam Ameri doviknuli, ostavljamo te s tvojim crnačkim jebalištem, pa ćemo vidjeti kako ćeš, priko, dalje, niste otada sjahali s te stolice niti ikad namjeravate maknuti dupe ne zato što ne želite, već zato što ne možete, jer vam je posve jasno da bi se na vas bacili poput bijesnih pasa istog trena kad bi vas ugledali na ulici odjevenog u odjeću običnog smrtnika, da vam naplate pokolj kod Santa Maria del Altar i što zatvorenike bacate u opkop oko lučke tvrđave kako bi ih kajmani žive rastrgali, što im živima derete kožu pa tu istu kožu šaljete obiteljima kao upozorenje, govorio je, izvlačeći iz bezdanog bunara svojih bezbrojnih zaostalih jada mnošto okrutnosti njegovog nečasnog režima, sve dok više nije mogao govoriti... (Marquez: 1979., str. 28-29) Svaka tiranija počiva na moći i okrutnosti, na usamljenosti i paranoji. To su četiri izrezbarene lavlje šape monumentalnog, crvotočnog prijestolja. S ruku svakog tiranina cijedi se krv, samo što su neki od njih na taj ljepljivi trag pobacali latice ruža, ne bi zavodljiv miris prikrio zadah smrti. D’Annunzio je iznimna 46 Književna Rijeka / ESEJ pojava u masi operetnih generala jer je bio obrazovaniji, rafiniraniji i hrabriji. Osim toga zbačen je s vlasti uz minimalne žrtve. Ostatak života proveo je podižući, u mjestu Gardona na jezeru Garda, fašistički zabavni park. Tek nakon što je ostao bez vlasti on je napravio fantastično sjedište svog minijaturnog svijeta. I naravno, najvažnije, umro je 1938. godine i nitko ga nije mogao optužiti da je kriv za Drugi svjetski rat, koji je započeo krajem 1939. godine. Već spomenuti Milan Komnenić, u pogovoru Jeseni patrijarha, sažeo je ključne dileme Marquezovom stvaralaštva i na razini stila, i na razini teme. “Slava ovog Kolumbijca zasjenila je mnoge sebi ravne. Zašto? Ne osjećam se pozvanim da razriješim tu zagonetku. Neoprezno je i ovo što ću reći: koliko god da je povremeno na vrhuncima artizma, Marquezov duh je, u osnovi, obilježen narodskim, populističkim shvaćanjem književne umjetnosti kao umijeća pripovijedanja. ...Napisao je Jesen patrijarha. Mnoge je, odmah, zbunio narativni postupak. Što znači ispisati šestinu romana u samo jednoj rečenici od šezdesetak stranica? Kakvo je to kružno ili spiralno vreme? Hir književnog harlekina, svevlast tehnike? Je li to prozna mitopoema ili parabola, groteska ili rasprava o vlasti i samoći? Ovo djelo je izazov, potpun, bezumno hrabar, ali svrsishodan. Teško je u ovom trenutku suditi koliko će ono uticati na razvoj proznog izraza... U liku patrijarha, generala koji se održava na vlasti mimo svakog smisla, kao što i živi preko svih ljudskih mjera, Maquez je predstavio primitivnog diktatora tipičnog za Latinsku Ameriku.” (Komnenić, M., pogovor, Marquez: 1979., str. 280-282) Pred koju godinu, u pauzi ozbiljnog književnog skupa u meksičkoj Guadalajari, jedna mlađahna riječka poetesa zaskočila je velikog Kolumbijca i rekla mu je, na ne odviše uvjerljivom engleskom jeziku: I love you! Možda je upravo to odgovor na sve dileme koje budi njegova nevjerojatna slava. Treba čitati srcem Stotinu godina samoće, Kroniku najavljene smrti, Ljubav u doba kolere, O ljubavi i drugim nečistim silama, Sahranu Velike Mame, Zlu kob, Dvanaest hodočasnika i Sjećanje na moje tužne kurve (iako ova posljednja knjiga opasno klizi k pedofiliji!). Pukovniku nema tko pisati treba uzeti u trenucima najdubljih sumnji u smisao postojanja, a Jesen patrijarha u smiraj vlastita života kao veličanstvenu posvetu borbama s ludostima i okrutnostima svih onih velikih i malih diktatora koji su nam zagorčavali život u ovoj čudesnoj dolini suza... Željka Lovrenčić 47 Željka Lovrenčić Dojmovi iz Sofije U Bugarskoj sam bila, čini mi se, jako davno – točnije 1989. i 1990. godine. Prve sam godine s prijateljicom putovala u Istanbul, a druge po Turskoj, Siriji i Jordanu. Bila su to egzotična putovanja autobusima preko Srbije, Makedonije i Bugarske. U magli se sjećam te zemlje kao ne baš osobite i njezina glavnoga grada koji smo obišli u jedno poslijepodne. Prijedlog da od 27. do 30. listopada 2014. boravim u Sofiji i da zajedno s kolegama Tomislavom Marijanom Bilosnićem i Božidarom Petračem, predsjednikom Društva hrvatskih književnika, te predsjednikom Nacionalne zajednice Bugara u Republici Hrvatskoj Raškom Ivanovim budem gost Doma kulture “Dr. Petar Beron”, prihvatila sam kao poslovnu obvezu, ali i kao mogućnost da steknem nove dojmove o zemlji koja se zasigurno jako promijenila. Našim je posjetom obilježena peta obljetnica “Književne gostoprimnice”, odnosno programa književne suradnje Doma kulture “Dr. Petar Beron” i Društva hrvatskih književnika, za što su financijsku potporu dali Ministarstvo kulture RH i Grad Zagreb. Tim je povodom u Sofiji tiskan i predstavljen zbornik Most od riječi u kojemu su na bugarskome i hrvatskom jeziku zastupljeni svi književnici koji su do sada sudjelovali u tome programu. Radi se, prema riječima Božidara Petrača “...o pet godina iznimne suradnje bugarskih i hrvatskih književnika, pet godina uzajamnoga napora zbližavanja i prožimanja dviju književnosti i dviju kultura”. Krećemo u ponedjeljak ujutro. Nije mi nikakav problem ustati prije šest sati. Prohladno je i pomalo maglovito jutro. U zračnu luku stižem posljednja od naše skupine. Mirna sam jer je suprug preko interneta rezervirao sjedala za Tomislava Marijana i mene, na veliko zadovoljstvo šalterske službenice. Letimo za Beč. Nemamo puno vremena za presjedanje, ali sve teče prema planu. Europski mi letovi prođu u trenu. Ne smeta mi ni činjenica da nekoliko puta moram izuti čizme... Na vrijeme stižemo u Sofiju. Nitko nas ne čeka pa Raško traži taksi. Odsjedamo u Central Park Hotel u samome središtu grada. Taj ugodan i udoban hotel bit će naš dom nekoliko dana. Zadovoljna sam – gotovo sam poželjela ostati u toploj sobi i s prozora promatrati grad obavijen hladnoćom iza kojega se nazire planina Vitoša. Na prvi pogled, osoblje je uslužno i ljubazno, ali kasnije se ipak uvjeravam da je komunizam ostavio traga u njihovome ponašanju; osjeća se dah nekadašnjega načina života. 48 Književna Rijeka / ESEJ Odlazimo na ručak u obližnji restoran, prema Raškovome prijevodu, nazvan Pet kantuna. Nude se tipična nacionalna jela – izvrsne juhe, salate, meso s roštilja, poslastice... Nakon ručka i lagane šetnje, odlazimo u bar Vestibule u posjet menadžeru Emilu Jordanovom koji radi i na našoj obali. Dolaze istaknuta bugarska pjesnikinja i predsjednica Doma kulture Nadežda Zaharieva, donedavno zamjenica ministra kulture Republike Bugarske i Svetla Slaveeva, tajnica Doma kulture “Dr. Petar Beron” s kojima dogovaramo program za sutrašnji nastup. Dana 28. listopada Tomislava Marijana i mene Raško vodi po gradu. U trosatnoj šetnji obilazimo središte drugoga najstarijeg grada u Europi. Naime, Sofija, danas grad od oko milijun i 400 tisuća stanovnika, osnovana je prije sedam tisuća godina. Povijest kaže da je tu najprije bila tračka naseobina po imenu Serdica, nazvana po tračkom plemenu Serda. Rim ju je osvojio 29. godine poslije Krista kad postaje glavnim gradom provincije Dacia Mediterranea. Nakon što su je 447. godine uništili Huni, grad je ponovno izgradio bizantinski car Justinijan i preimenovao ga u Triadica. Bugari su mu dali ime Sredec, a 1376. promijenjeno je u Sofija, što znači mudrost. Godine 1382. potpala je pod Osmansko carstvo i postaje glavnim gradom turske provincije Rumelije. Godine 1878. osvajaju je Rusi, a glavni gradom neovisne Bugarske postaje 1879. godine. Iz vodiča saznajem podatke da se Sofija nalazi u samome središtu Balkana i da kroz nju teku brojne rijeke od kojih se posebno ističu Vladaiska i Perlovska. Poznata je i po mineralnim i termalnim izvorima; tijekom dvadesetog stoljeća sagrađena su mnoga umjetna akumulacijska jezera. U njenoj blizini nalaze se granice triju država – 55 kilometara dijeli je od srpske granice, 113 od makedonske, a 183 kilometara od grčke. Drugi najveći bugarski grad Plovdiv udaljen je 130 kilometara, a dvije najveće bugarske pomorske luke na obali Crnog mora, Burgas i Varna, 340, odnosno 380 kilometara. U šetnji mirnim i čistim gradom s prostranim ulicama, zamjećujem puno trgovina s elegantnom i luksuznom robom te, već u prijepodnevne sate, pune kavane i restorane. Hladno je pa su ljudi toplije odjeveni. Odjeća im je moderna – nema ni traga nekadašnjem komunističkom sivilu. U turističkom stilu obilazimo vladinu i predsjedničku palaču pred kojom je u tijeku smjena straže, parlament, Nacionalnu knjižnicu... Od mnoštva crkvi, Raško nas upućuje na onu Svetog Jurja, crkvu svete Sofije, na katedralu Aleksandra Nevskog, te na džamiju Banja Baši u čijoj se blizini nalazi i druga najveća sinagoga u Europi. Odlučujemo se popiti kavu u zanimljivoj kavani prepunoj slika gdje nas poslužuje simpatični mladi konobar. Nastavljamo dalje – Tomislav i ja idemo na objed u životopisan restoran Chevermeto s domaćim specijalitetima. Po Raškovoj preporuci, odlučujemo se za ukusnu janjeću juhu (kurban čorba), janjetinu i ukusan kolač od krušaka te za odlično crno vino. Istoga dana u šest sati poslijepodne Tomislav Marijan Bilosnić i ja predstavljamo se u velikoj dvorani Doma kulture u Sofiji. Pred mnogobrojnom Željka Lovrenčić 49 publikom i kolegama među kojima se ističu Najden Valčev, Elena Alekova, Zdravka Eftimova te tajnica Doma kulture Svetla Slaveeva, čitaju se naša djela prevedena na bugarski – Bilosnićeva poezija i moj esej. U ime DHK-a, nazočne je pozdravio Božidar Petrač. Program je vodila Nadežda Zaharieva, a tekstove čitala glumica Iskra Radeva. Uz nas, govorili su i bugarski književnici koji su iznosili svoje dojmove o suradnji s našim Društvom. Tom je prigodom predstavljena i knjiga Most od riječi koja sadrži djela hrvatskih i bugarskih književnika koji su proteklih pet godina sudjelovali u toj zanimljivoj razmjeni. Na 221 stranici nižu se dvojezični tekstovi i dokumentacija, svjedočanstvo uspješne suradnje. Na događanju je prisutna i tajnica Hrvatskoga veleposlanstva koja nam prenosi ispriku veleposlanice Ljerke Alajbeg koja nije bila u mogućnosti doći na predstavljanje te njezin poziv da sutradan dođemo u posjet. Nakon uspješnoga nastupa i ugodnoga druženja, opet smo u restoranu u koji zalaze mnoge poznate bugarske i svjetske osobnosti (zamjećujem sliku ruskoga predsjednika Putina sa suprugom)... Večera je popraćena živom glazbom i plesom folklornih plesača. Sve mi je jako zanimljivo, ali nikako me ne mogu nagovoriti da se uključim u kolo... Dana 29. listopada, nakon doručka, u pratnji Svetle Slaveeve odlazimo u Veleposlanstvo gdje nas u ugodnome razgovoru gđa. Alajbeg upoznaje s djelovanjem naše misije u Sofiji. Između ostaloga, saznajemo da u osnovnoj školi “Marin Drinov” djeca trećeg i petog razreda uče hrvatski jezik. Pohvalno, nema sumnje! Budući da je svijet odista mali, otkrivam da je zamjenica veleposlanice Alma Ljubić, koju znam još iz vremena kad sam radila u Santiagu... Slijedi posjet dojmljivome Nacionalnome povijesnom muzeju. Najveći muzej u zemlji i jedan od najvećih u Europi, osnovan je u čast slavljenja 1300. obljetnice osnutka Bugarske. Zgrada u kojoj je smješten nekada je bila vladina rezidencija, ali i mjesto gdje je 10. studenog 1989. donesena odluka o svrgavanju posljednjega komunističkog vođe u Bugarskoj. U Muzeju se čuvaju eksponati iz pradavnih vremena do danas, a stalni mu je postav tematski i kronološki podijeljen u pet sala. U prvoj se nalaze eksponati iz prapovijesnoga doba ili neolitika, odnosno novoga kamenog doba, te željeznog i brončanog doba (razdoblja od 7. – 2. tisućljeća prije Krista). U drugoj su sali eksponati iz tzv. Tračkoga doba ili iz drevne Trakije, iz razdoblja od kraja 6. st. prije Krista do 6. stoljeća nove ere. Treća sala sadrži eksponate iz razdoblja srednjega vijeka, to jest iz Prvoga i Drugoga Bugarskoga Carstva. Slijedi Sala oslobođenja (od pada Bugarske pod Tursku vlast 1396. do oslobođenja.) U posljednjoj, petoj Sali, izložen je pak postav najnovije bugarske povijesti, od oslobođenja do današnjih dana. Tu su izloženi predmeti kraljevske obitelji kao i oni koji su pripadali znamenitim osobama iz bugarske povijesti i kulture. U muzeju se mogu pogledati i privremene izložbe, a etnografski se postav nalazi na trećem katu. Naravno, sve je ovo skraćena inačica koju nam 50 Književna Rijeka / ESEJ je na bugarskome ispričala naša simpatična voditeljica kroz Muzej jer u njemu bismo mogli boraviti čitav dan. Nakon dojmljivoga Muzeja u kojemu je pohranjena čitava bugarska povijest, krećemo upoznati još jednu iznimnu građevinu – Bojansku crkvu svetoga Nikole i Pantelejmona, odnosno, srednjovjekovnu pravoslavnu crkvu koja se nalazi u sofijskom predgrađu Bojana. Od 1979. ta je crkva na popisu UNESCOve svjetske baštine. Sastoji se od tri dijela. Dva su izgrađena u 10. i 13. stoljeću, u doba Drugoga Bugarskog Carstva, a obnovljeni dio je iz 19. stoljeća. Crkva je najpoznatija po freskama iz 1259. godine na kojima je prikazano 89 prizora s 240 ljudskih likova. Posebno se ističu portreti patrona crkve Kalojana i njegove žene Desislave, te oni cara Konstantina Tikha i carice Irine. Na ovome je području puno hladnije nego u središtu Sofije. Zamjećujem ostatke snijega i prelijepog mačka koji drijema na krovu zgrade gdje se naplaćuju ulaznice. Također, kombi splitskih registracija... Nakon oproštajnog ručka s Nadeždom i Svetlom u restoranu u kojemu smo se već udomaćili, krećemo prema hotelu. Navečer su Tomislav Marijan Bilosnić i Raško Ivanov bili nazočni i na predstavljanju antologije Suvremene hrvatske poezije koje je autorica knjige Elka Nyagolova, predsjednica Slavenske književne i umjetničke akademije iz Varne, organizirala Klubu glumaca Nacionalnog kazališta “Ivan Vazov” u Sofiji. Iz Sofije odlazim s puno ugodnih dojmova. U Beču, gdje sada imamo više vremena pa možemo objedovati i kupiti ponešto, donosim odluku da ću se vratiti u taj grad te pomnije istražiti Bugarsku. Mislim da vrijedi truda. Rafaela Božić 51 Rafaela Božić Tako je govorio Brodski1 I ako je gotovo polovicu svoga života Brodski proveo izvan granica svoje domovine, on je zauvijek ostao poglavito ruski pjesnik. Bez obzira na to što je izvrsno znao engleski te na njemu i pisao (uglavnom eseje, a pomalo i pjesme), ili na njega prevodio, i iako je prije prinudne emigracije objavio u domovini samo četiri pjesme, dio stvaralaštva napisan u stihu na ruskom nedvojbeno je dominantan i određuje ga i kao pisca i kao čovjeka. Ovu tvrdnju jasno dokazuje i činjenica da je u četiri sveska njegovih Sabranih djela posvećenim poeziji objavljeno gotovo nevjerojatnih 539 pjesama. Za Brodskog poezija, književnost i umjetnost uopće, uvijek su bili temeljno počelo ljudskog bića – i zato je on, što god da je bio: sin, ljubavnik, muž, otac, profesor, prijatelj, mačkoljubac – uvijek prvenstveno Pjesnik. No, što je to uopće pjesnik i kako čitati poeziju? U osnovi ovoga pitanja zapravo često leži pitanje: znači li uopće nešto poetska forma ili je to samo larpurlartizam, ljepota i forma zbog sebe same? Dosta je tekstova govorilo o odnosu forme i značenja, pa opet kao da još uvijek postoji sumnja u to zašto je poezija upravo takva kakva jest. Kao da bi pjesnici sve to mogli (i možda trebali) reći puno jednostavnije. Kod pjesnika kakav je Brodski, očito je da poezija nije pokušaj da se nešto kaže na lijep način, nego da se kaže na način što potpuniji. Naime, iako je jezik fascinantna ljudska tvorevina, kao da nam vrlo često “fali riječi”, kao da ne možemo izraziti sve što bismo htjeli pa umjesto običnim je zikom svakodnevnog života komuniciramo jezikom oblikovanim umjetnički – jezikom koji ima svu slobodu i mogućnost djelovanja da izrazi ono što izraziti treba. Upravo poetska upotreba jezika potpuno oslobođena od svih konvencija i ima najveću mogućnost da izrazi čovjeka. Koliko je Brodski bio svjestan uloge poezije i jezika, tj. svoje uloge pjesnika, u izražavanju stvarnosti i “čovjeka” i koliko mu je to bilo važno govori i činjenica da je tome posvetio velik dio svojeg govora prilikom primanja Nobelove nagrade za književnost. Istaknuo je tom prilikom da su jezik i knji1 U “trojbi” kako pisati ime Brodskog – amerikanizirano Joseph Brodsky (jer je od 1974. živio u USA kao američki profesor i esejist) ili, s obzirom da je bio i ostao poglavito ruski pjesnik, Iosif Brodskij, onako kako to pišu Rusi, izabirem tradicionalni hrvatski način pisanja ruskih imena. Naši “stari” uvijek su ruska imena pisali onako kako su se ta imena trebala izgovoriti. Nije to u suglasju s pisanjem engleskih, francuskih i ostalih imena, ali nekako je romantično, slavensko, tradicionalno i toplo – a s obzirom da Rusi više od svega vole romantično, slavensko, tradicionalno i toplo – mislim da im ovaj način pisanja njihovih imena i najbolje pristaje. 52 Književna Rijeka / ESEJ ževnost stariji, neizbježniji i dugovječniji no bilo koji oblik društvene organizacije te da za zločin nečitanja čovjek plaća svojim životom, a nacija svojom poviješću. Pri tome uloga jezika zapravo je ključna. Pjesnik zna, istaknuo je tom prilikom Brodski, da je ono što se u običnom govoru naziva glasom Muze, zapravo diktat jezika, i da jezik nije sredstvo pjesnika, već je pjesnik sredstvo jezika: “sam jezik šapće i diktira pjesniku sljedeći stih”, rekao je te 1987. Brodski te ustvrdio da, započinjući pjesmu, pjesnik uglavnom ne zna kako će se ona završiti. Pri tome, iako ljudska vrsta zna tri načina spoznaje: analitički, intuitivni i onaj kojim su se služili biblijski proroci – nadahnuća, poezija ima sposobnost da se koristi istovremeno svim trima načinima pa ponekad pomoću jedne riječi ili jedne rime uspijeva “doći tamo do prije nje nitko nije bio”. Poezija je prema Brodskom “kolosalni ubrzivač spoznaje, mišljenja i osjećanja svijeta”. Taj proces pisanja kojim jezik osigurava zauvijek svoje postojanje (kroz svoje umjetničke tekstove žive i “mrtvi jezici”), kako kaže Brodski, istovremeno je i način očuvanja povijesti, prenošenja informacija, komunikacija među naraštajima... Poezija je za Brodskog na neki način komunikacijski apsolut. Bolje od poezije – ne može. Jer pjesma djeluje ne samo linearno, riječ po riječ, već ona omogućava da se jezik upotrijebi u svim njegovim dimenzijama kako bi se u što većoj mjeri izrazila cjelokupnost postojanja čovjeka. Oblik pjesme omogućuje da u jeziku pjesme djeluju i horizontalne i vertikalne i dijagonalne veze, tj. da se ostvaruju bogati asocijativni odnosi među riječima i drugim jezičnim elementima pa se zato i kratke pjesme čitaju dugo i interpretiraju stoljećima – riječi i jezik u pjesmi nalik su malenom komadu radioaktivne mase koja beskrajno zrači. Forma pjesme koja nije sama sebi svrhom nego je i sama po sebi sadržaj, pokušavajući izreći “apsolut”, vrlo često postaje onoliko složena koliko je složena i stvarnost o kojoj ta pjesma i ta forma govore. A sve je u poeziji izraženo jezikom, pa se upravo jezik u poeziji i treba istraživati kako bi se time oplemenilo njezino čitanje i razumijevanje. Pa kako je to govorio Brodski – kakav je njegov jezik? Kada promatramo leksičku razinu njegove poezije, tj. riječi koje upotrebljava – uočavamo nevjerojatno bogatstvo njegova rječnika. Pri tome se on ne služi samo standardnim jezikom, nego cijelim leksičkim arsenalom ruskoga jezika, a i više od toga (upotrebljava npr. i engleske ili talijanske riječi). Upotrebljava on i poetske zastarjelice, ali i žargone, posuđenice, neologizme... Baš onako kao što i mi živimo kroz nekakvu društvenu višeslojnost pa čas psujemo, a čas smo uvaženi građani koji nastoje svojim profinjenim i bogatim leksikom prikazati svoju obrazovanost i društveni status – pa smo zapravo i jedno i drugo – tako i pjesme Brodskog ponekad pljuju kroza zube, a ponekad zahtijevaju od čitača iznimno visoku razinu svekolikog znanja. Kada promatramo ono što je obično prva razina analize (fonološka i metrička) i tu odmah uočavamo bogatstvo njegova izraza. On ne samo da je pisao Rafaela Božić 53 i vezanim i slobodnim stihom već je uspio ostvariti takav suodnos klasičnog i modernog stiha koji je sasvim specifičan i najbolje bi se mogao opisati usporedivši ga s arhitekturom gdje jedna kraj druge egzistiraju drevna i moderna zdanja, čineći tako slojevitost kulture koju je Brodski neizmjerno volio i cijenio i zašto je posebice i volio Mediteran (osobito Italiju i Veneciju) gdje tu kulturnu slojevitost najčešće ne prekriva nikakva žbuka nego “kulturni šavovi” jasno i vrlo očito presijecaju tijela mediteranskih gradova. Najbolji primjer za to je pjesma Niotkuda s ljubavlju koja govori o egzilu, o patnji pjesnika koji je odvojen od svih svojih dragih, ali što je najvažnije i od svog materinskog jezika. Pjesma svaki stih počinje s dvije stope savršenog anapesta, ali se pri polovici stiha ritam raspršuje – pjesnik kao da više nije u stanju zadržati stih u svojim rukama. Napravivši metričku shemu pjesme, doslovno vidimo kako se pjesniku stih rasipa kroz prste, slova i glasovi padaju na tlo, a opet, na početku stiha pjesnik ponovo prikuplja snagu i pokušava stih zauzdati. Slična “borba” odvija se u ovoj pjesmi i na ostalim jezičnim razinama što je i čini jednom od najvažnijih pjesama u njegovom stvaralaštvu. S obzirom da se ruska poezija značajno više rimuje od hrvatske i pitanje rime je kada govorimo o ruskim pjesnicima neizmjerno važno, a novatorstvo Brodskog u području rime je iznimno. No, kao što ističe Mihail Kreps, zanimljivost njegove rime nije samo u bogatstvu vrsta rime, a kod Brodskog uistinu možemo naći sve primjere rime (od “najtočnije” do “najnetočnije”), već je posebno važan način kontekstualnog spajanja riječi u rimi. Kod Brodskog nema banalnih rima, one uvijek nadahnjuju, nove su i originalne. Posebno su zanimljive njegove tzv. “složene/sastavne rime” u kojima se rimuje s jedne strane riječ, a s druge strane fonetska riječ, odnosno nekoliko riječi koje zajedno izgovaramo. Takva rima poznata je u ruskoj poeziji kao dio kalambura, tj. šaljive poezije, a u dvadesetom stoljeću rabe je pjesnici futuristi, kao npr. Majakovski. Ali Brodski uzdiže tu vrstu rime na jednu od karakteristika svoga stila. Iako Kreps smatra da je sastavna rima Brodskog posebno zanimljiva zato što je prirodna i ne ističe se (čime se razlikuje od sastavne rime Majakovskoga, kod kojeg je složena rima uvijek šokantna i istaknuta), potrebno je istaknuti da to nije sasvim točno. Brojni primjeri složene rime kod Brodskog ističu se i neobični su – a poglavito oni koji u svoj sastav primjeru uključuju komponente stranog (npr. talijanskog) jezika. Sustavno koristeći razne vrste rime, posebice složenu rimu, rimujući strane riječi s ruskima, rimujući dijelove riječi ili riječi koje se inače ne rimuju (veznike, čestice i sl.), potom uvodeći u rime značajna osobna imena kao što su Buonarroti, Brunelleschi i sl., Brodski uvodi u ruski rimarij brojne originalne rime koje nikad nisu banalne, nego uvijek izazivaju asocijacije koje navode na razmišljanje. Kada npr. u svoje rime u stihovima koji govore o Italiji uključuje u rimu elemente romanskog porijekla, on uključuje u svoju poeziju svu slojevitost talijanskih kulturnih spomenika, pa se čitanje njegovih pjesama o Italiji čini šetnjom talijanskim gradovima o kojima piše. Tako on uspijeva i putem 54 Književna Rijeka / ESEJ rime “posvojiti” prostor, inkorporirati prostor u kojem se nalazi u svoje misli, asocijativne nizove – učiniti rimu istinskom poveznicom i filozofskim ključem, a ne samo distinktivnim obilježjem u odnosu na prozu. Uz poetski izraz obično povezujemo epitete, najčešće izražene pridjevima. Tome je tako što se kod nekih pjesnika čini da poezija i jest samo nagomilavanje epiteta i pridjeva. No najsnažniji ruski pjesnici pridjeve često izbjegavaju, a pretjerivanje njima svakako smatraju lošom poetskom strategijom. Iako se pristup izbjegavanja pridjeva ponekad naziva školom Cvetaeve, kada pažljivo promotrimo i jezik Puškina uočit ćemo i kod njega mali broj pridjeva, ali vrlo biranih. Brodski također više temelji svoj izraz na imenicama i glagolima, a čini se da su pridjevi ionako njemu prejednostavni i preobični da bi bili dovoljni kao epiteti. Tako on u službi epiteta rijetko koristi pridjeve, ali često koristi parafraze kroz koje može biti dublji i širi u karakterizaciji onoga što opisuje. Evo primjera: kada govori o SAD-u kaže “...ne vaš, nego/ i ničiji vjerni prijatelj pozdravlja vas s jednog od pet kontinenata što drži se na kaubojima;...” (Niotkuda s ljubavlju), ili u opisu žene “... dio žene u ružu (usta) naglas pušta duge riječi, kao dlan u zauševljene lokne” (Litavski divertimento). Također, on vrlo često atribuira čitavim zavisnim rečenicama ili participskim konstrukcijama. Na taj način dobiva niz složenih, gotovo proznih rečenica koje mu svojom kompleksnošću omogućavaju da se izražava nesputano kao prozni pisac filozofskog usmjerenja. Rečenica Brodskog toliko je posebna da je o njoj svakako potrebno reći nešto više. Lingvisti koji se bave poetskom sintaksom ističu novatorstvo Brodskog u upotrebi nezavisnosloženih i zavisnosloženih rečenica, a upravo Brodskog M. I. Šapir naziva začetnikom najnovije reforme stihotvorne sintakse u ruskom pjesništvu. Šapir dokazuje da su glavne tri reforme ruske stihotvorne sintakse proistekle iz radova Lomonosova, Puškina i Brodskog, a kao posebnu osobinu rečenice Brodskog u odnosu na svoje prethodnike ističe da rečenica Brodskog gotovo i nema versifikacijskih ograničenja. S tim se svakako možemo složiti. Iako je kraj stiha uobičajeno predstavljao neku od rečeničnih sintaktičkih granica (npr. stih obično završava točkom ili zarezom), a opkoračenje se osjeća kao iznimka, kao “prelijevanje” rečenice “preko ruba” stiha, kod Brodskog često nalazimo nevjerojatno duge rečenice koje se tako “prelijevaju” iz stiha u stih (npr. u pjesmi Pjevanje bez glazbe postoje rečenice dugačke preko 20 stihova). Ne bismo mogli reći da je sintaksa Brodskog “indiferentna” prema granici stiha, već Brodski aktivira odnos rečenice i granice stiha na poseban način – kraj stiha i ostatak stiha stavljaju se u aktivniji odnos, čineći upravo sintaktičku razinu pjesme posebno dinamičnom i važnom. No osim dužine njegovih rečenica, posebno je zanimljiva i njihova sintaktička složenost. Tako složena struktura s višestruko zavisnim odnosima apsolutno je neobična za poeziju, a ni u proznom izrazu nije uobičajena. Rafaela Božić 55 Tako u pjesmi Drvo, koja se sastoji je jedne složene rečenice, u osnovi stoji surečenica “Ono stoji preda mnom kao simbol svevremenosti”. Ali, subjekt “ono” (drvo, imenovano samo u naslovu pjesme) izražen je tek u osmom stihu pjesme, a atribuiran je nizom od šest atributa (epiteta) u prepoziciji i jednim u postpoziciji. Osim jednostavnog i uobičajenog atribuiranja (pridjevom-epitetom), za Brodskog su, kao što smo napomenuli, karakteristična vrlo složena atribuiranja, bilo participskim konstrukcijama, bilo zavisnim surečenicama – koje i same (ili pak neki njihovi elementi) mogu biti atribuirane na vrlo složene načine. Zanimljivo je da Brodski vrlo često postupak atribuiranja razvija progresivno – od jednostavnijih atribuiranja, preko složenijih dvočlanih, do atributa izraženog participskom konstrukcijom te na koncu zavisnom surečenicom. Npr., sedmi atribut u ovoj pjesmi nalazi se u postpoziciji i složena je participska konstrukcija (koja se sastoji od 12 riječi, i proteže preko 2,5 stiha). Do predikata punih je deset redaka (i jedna riječ u jedanaestom retku), odnosno sedam atributa (epiteta!) sa subjektom. Pri tome je metrička shema pjesme vrlo ujednačena (amfibrah), ali je sintaktička shema kompleksna i dinamična. Osim razvoja atributa, dinamičan je i razveden položaj ostalih rečeničnih dijelova. Tako nakon predikata, u posljednjih pet stihova, nalazimo još četiri zavisne surečenice, prva u odnosu prema glavnoj nezavisnoj, a ostale lančano zavisne jedna o drugoj. Takvo spuštanje razine sintaksne strukture ostvaruje sve dublje promišljanje teme (asocijativno ulaženje u temu). Na taj se način tek skidajući sintaksne slojeve, na koncu dolazimo do srži (poruke) pjesme. Dok pjesma Drvo ponire u dubinsku strukturu rečenice uz pomoć surečenica, u pjesmi U kafeu Brodski razvija dubinsku strukturu rečeničnih članova. “Razvijajući” rečenični član Brodski toliko širi misaoni i asocijativni niz da se gotovo gubi iz vida sintaktička uloga pojedinih rečeničnih dijelova. I ovo se pjesma sastoji od jedne složene rečenice (na njima je zgodno prikazati strukturu njegove sintakse), a prva četiri stiha zapravo su priložna oznaka mjesta (i njezin atribut), dok su sljedeća četiri stiha subjekt i niz njegovih apozicija (epiteta). Predikat glavne surečenice nalazi se tek na početku osmog stiha i nalazi se odvojen od subjekta sa 3 (i po) stiha već navedenih apozicija. Priložna oznaka mjesta na početku pjesme “pod brijestom” atribuirana je ne samo pridjevski, već i dvjema participskim konstrukcijama na koje se nastavlja umetnuti dio komentara – po svojoj strukturi također kompleksan. Tako razrađen i sintaktički kompleksan uvod u pjesmu prekinut je na prvi pogled “jednostavnim” i za kratku pjesničku formu očekivanim subjektom “ja” koje se, kao usput, usložnjava nizom apozicija (epiteta): “nitko, svečovjek, jedan od, potez kista”. Jedna od apozicija (“potez kista”) dalje se atribuira, tj. prelazi na sljedeću sintaktičku razinu (“suha, na jednoj od živih slika”), ali atribucija ide još dublje – atribuira se atribucija “slika” (“koju slika vrijeme”), a na toj razini nastavlja se i priložna oznaka načina (“kako slika vrijeme”). Tu se naglo pjesma vraća na prvu sintkatičku razinu – predikat koji je izražen glagolom (“sjedim”) i koji 56 Književna Rijeka / ESEJ svojom jednostavnošću čini kontrapunkt složenoj sintaktičkoj strukturi prvih osam stihova. Ta jednostavnost predikata (i na neki način “plitkost” prve sintaksne razine nakon izranjanja iz četvrte sintaksne razine) jedno je od ključnih mjesta pjesme. Poput zaranjanja u morske dubine, tako je i prvih osam stihova zaranjanje u sintaktičke (i misaone) dubine. U najdubljem trenutku, kada je tijelo/um prenapregnuto, kada je svako zaranjanje u još veću dubinu izniman napor, dolazi do strelovitog uspona – taj nagli uspon, (sintaktičko) olakšanje, predstavlja katarzu, sintaktičku katarzu (uzimanje zraka, izlazak na površinu), ali i osnovu za niz pitanja (kraj devetog stiha i do kraja pjesme) koja može postaviti samo netko tko poznaje dubinu. Takvu sintaktičku kompleksnost možda bismo još i mogli očekivati kod slobodnog stiha, ali kod Brodskog prati ju vrlo pravilna i stroga metrička razina pjesme. Taj kompleksan odnos jasno govori o nevjerojatnoj “zanatskoj” umješnosti Brodskog pri kojoj tako nevjerojatno kompleksne rečenice smješta u vrlo pravilnu metričku “rešetku”, a koja pri tome nije ni najmanje umjetna ili očita. Posebne su kod Brodskog i njegove nominativne rečenice. Najjednostavnije ih možemo nazvati rečenicama bez predikata, npr. Jutro. More. Vezujemo ih uglavnom za poetski izričaj, iako ni tamo nisu česte. Kod Brodskog ih pronalazimo poprilično često, a i kod njih je vidljivo njegovo jezično-sintaktičko novatorstvo. Pronalazimo ih u njegovim pjesmama u očekivanim elementarnim neproširenim oblicima (tipa Noć., npr.), ali i u cijelom nizu postupnih usložnjavanja njihove sitnaktičke strukture, od jednostavnog proširivanja atributom “Tužna vremena!” pa sve do nominativne rečenice s čak trinaest (!) subjekata.2 Njihova složena sintaktička struktura na neki im način gotovo realizira predikatnu konstrukciju te se ponekad doimaju poput dvokomponentnih rečenica, međutim, one to ipak nisu, pa svojom neraščlanjenom strukturom, svojom jednokomponentnošću, svojom “predikatnošću bez predikata”, ostvaruju određeno odvajanje od nekih osnovnih kategorija koje predikat sadrži. Takvim rečenicama nije svojstvena kategorija vremena, tj. one se percipiraju kao rečenice koje postoje samo u prezentu, međutim to je prezent koji je istovremeno i “prava sadašnjost”, ali i sadašnjost koju je moguće relativizirati na način da znači “svevremenost”. Također, nepostojanje predikata utječe i na odnos nominativnih rečenica prema kategorijama vida i načina. Kako je većina rečenica kojima se koristimo u govoru dvokomponentna, one sadrže ove kategorije koje smo nabrojali pa se u jednokomponentnim rečenicama njihov nedostatak osjeća kao minus postupak. To dovodi do toga da rečenice kojima te kategorije nedostaju percipiramo kao izražajnije, a time često i “sadržajnije”. 2 Više o tome vidi u: Božić-Šejić, Rafaela. Uloga nominativnih rečenica u poeziji Iosifa Brodskog. // HUM. 1 (2008), 4; 133-147. Rafaela Božić 57 Kada promatramo semantiku tih rečenica, dolazimo do zaključka da se kod Brodskog njihova značenja u njima mogu svesti na ograničeni skup3 te da se neka značenja susreću znatno češće od drugih. Iako se vrijeme, mjesto i meteorološke odrednice susreću iznimno često, ipak značenje predmeta što ih primjećuje lirski subjekt zauzima ukupno prvo mjesto. Iznimno rijetko nominativne rečenice upućivat će na religiju, hranu ili odjeću. Njihova je uloga u kompoziciji značajna, što vidimo i iz same količine takvog tipa rečenica u opusu Brodskog, a vrlo često ih i grupira. Iako ih često susrećemo u centralnom dijelu pjesama, ipak se može reći da one funkcioniraju na neki način kao uvod – bilo u pjesmu, bilo u strofu (što je češći slučaj). Iznimno se rijetko upotrebljavaju u bilo kojoj od realizacija na kraju pjesme ili strofe, što znači da je njihova zaključna snaga, tj. snaga poantiranja, ili vrlo mala ili ih sam Brodski u toj funkciji ne upotrebljava4. Za Brodskog se vrlo često govorilo da je pjesnik “turist” – možda bolje rečeno “putnik”. Jako je puno putovao i sva njegova putovanja nalaze se u nje govim pjesmama. Pri tome je sve viđeno inkorporirano u njegove stihove kao element spoznaje i kulture čovjeka. Upravo je zato i velika važnost ovakvih rečenica u njegovoj poeziji. One nemaju predikata “vidim” ili “jest” – njihova bezpredikatnost daje im oba ta predikata, ali i bezbroj drugih, čineći da osvijestimo da su oni više od običnog okvira pjesme (ili života) i podsjećajući nas da su te “kulise” prostor u kojem živimo ono što nas uvelike i čini. Sintaksa Brodskog svakako reflektira misaonost njegove poezije. Njegova poezija realizira se i semantički i stilski u značajnoj mjeri upravo na sintaktičkoj razini, te svaka interpretacija njegovog djela mora uključivati i detaljno istraživanje te jezične razine. Koliko je duboka njegova sintaksa govori i činjenica da nekoliko njegovih jednorečeničnih pjesama svojom snagom i dubinom ne zaostaju za znatno duljim umjetničkim tekstovima. Na taj način on jasno dokazuje stilske i sadržajne / umjetničke mogućnosti jedne rečenice. Možda je zanimljivo spomenuti da rečenicu Noć. koristi čak petnaest puta u različitim pjesmama, pa je moguće reći da je to jedina nominativna rečenica kojom se Brodskij sustavno koristi i očito ima prema njoj poseban odnos. Što se semantike ovim rečenica tiče, semantička gnijezda možemo prikazati na primjeru najelementarnijih. Najčešće ih Brodskij koristi u značenju oznake vremena npr. Srijeda. ili Sumrak. te metereoloških prilika npr. Vrućina., Snijeg. Zanimljivo je da je značenje mjesta zastupljeno u znatno manjoj mjeri od vremensko-meteoroloških odrednica, npr. Ulica. ili Vrt. Znatan broj rečenica prikazuje stvari, predmete opažaja, npr. Zidić. Pojavljuju se i emocionalna značenja, npr. Dosada., te značenje nežive prirode, dijela planeta, svemira koji čine dio pjesničke slike, npr. Rijeka. Znatan je i broj apstraktnih imenica, npr. Čudesa., dok se ostala značenja pojavljuju u manjem broju slučajeva: komentar, npr. Jad., stanje ljudskog bića, npr. Nesanica.; zvukovi, npr. Sirene.; životinje u pjesničkoj slici, npr. Vol., zbivanje, npr. Igra., odsutnost nečeg, npr. Praznina.; zanimanje npr. Pastir., fizički izgled (1) npr. Brineta., religija Veliki tjedan. i psihičko stanje Mislilac. 3 58 Književna Rijeka / ESEJ Ovladavši formom, on ju prevladava na način da joj, stvarajući novu formu, ostaje vjeran. Ostajući joj vjeran, on nastavlja rusku poetsku tradiciju, ali je istovremeno, mijenjajući je, aktivizira, oživljuje, dinamizira. Svi gradivni elementi formalnog ustrojstva stiha magistrale ruske tradicije i dalje se nastavljaju u njegovom pjesništvu, ali na svim razinama na način da se aktivno suodnose sa samima sobom (dakle dijakronijski – s kulturom, ali i sinkronijski – unutar pjesme). Ne radi se, dakle, samo o “drskosti” kako kaže Poluhina, a koja je možda najočitija na razini leksika, već, kako ističe Gordin, principu Puškina i Pasternaka da se uvode novi slojevi na novim razinama. Tako, ako prihvatimo zanimljivu postavku Douglasa Dunna o ocjeni estetskih svojstava pjesme (pri kojoj semantička zasićenost desne strane stiha ukazuje na dobrog pjesnika, semantička zasićenost lijeve i desne strane stiha ukazuje na vrlo talentiranog pjesnika, a zasićenost čitavog stiha, dakle i njegove sredine, ukazuje na genijalnog pjesnika) tada analiza jezika Brodskog dovoljno govori o kvaliteti njegovog pjesništva. Učinio je to samo jednom – u pjesmi O pregovorima u Kabulu koja završava sugestivnom rečenicom Mrak. Ovom načinu Brodski u načelu ne pribjegava, ali upravo zbog toga ova rečenica djeluje vrlo svježe i dojmljivo. 4 Augustin Serdar 59 Augustin Serdar Idioglosija filozofije Napomena: Ovo je ulomak iz neobjavljenog djela Idioglosija filozofije, odnosno njegov središnji dio koji pretežito obuhvaća III. i IV. dio. Budući da je djelo strukturirano prema odjeljcima i pododjeljcima, tj. ono je sustav koji prati vla stite pojmovne i terminološke zakonitosti i slijedove, pojedini se stavovi, zbog odsutstva I., II. i V. dijela, mogu učiniti nejasnima, ali i proturječnima, što čitatelja ne smije obeshrabriti već, naprotiv, učvrstiti u namjeri za iskonskije slušanje ovdje izloženoga, ako se za to ima volje (i ušiju). Bit ću nesebičan i, ovo malo riječi koje mogu izreći, iskoristiti kao zahvalu Knji ževnoj Rijeci, a napose njezinom glavnom uredniku Igoru Žicu, što su omogućili objavljivanje ovog sumornog nadobudništva moje podbuhle mladosti, pa makar i u jednoj Rijeci, jednoj Hrvatskoj, jednoj Europi – gdje Vladimir i Estragon čeznutljivo gledaju preko Atlantika, ne bi li nazrijeli bijelu američku Godotovu bradu – nije to uopće mala stvar i na tome se dubinski zahvaljujem. Isto bi tako bilo sasvim neumjesno i negospodski (nedžentlmenski, rekli bi nepismeni), pri praobjavi mojeg djela i imena ne naznačiti moje nadahnuće i ljubav – Linu Lončar – dugogodišnju suputnicu, moju in-der-Welt-Sein, čije bi odsutstvo moj život, bez imalo pretjerivanja i sukladno heideggerijanskom pojmu, učinilo nemislivim i nezamislivim. Rijeka, listopad 2014. (...) 45. Istina supripadnosti čovjekove s “bivati” “bitak” počiva u naravi umjetnosti kao sebeograničenja u dvostrukom smislu. Dvostrukost se sastoji u ‘staviti pod’ samoga sebe kojeg se prije toga poima kao ‘bačeno pred’ i tom u činjenju uvijek biti konačan kao ob-lik vlastite konačnosti u bez-likovnom mnoštvu. a) Izuzevši umjetnost 20. stoljeća, koja nije umjetnost, a pokazat će se zašto, umjetnost je sebeograničenje u mogućnosti stvaralaštva neuvjetovano bilo kakvim vanjskim utjecajem. Ona je proizvoljno vođenje koje je zaista proizvoljno (za razliku od dosadašnje filozofije, usp. odjeljak 43.a), a posebnost je u volji koja sebe ograničava ne bi li dobila konačnost koju već iz iskona filozofije želi prevazići. b) Umjetnik slavi život, ali tog slavlja nije svjestan. On slavi svoju “ovozemaljskost” i ostalo njoj pripadno. Sve prevedeno jezikom, dakle pojmljeno filozofijom, postaje temelj za neko umjetničko stvaranje. 60 Književna Rijeka / ESEJ c) Ako filozofija mora od ovdje začetih temelja pro-iz-voditi ili proizvoljno voditi, a to može samo putem jezika, mora naći uzor, obrazac ili način, kojim ne će biti uvjetovana onim čime je dosad bila (opstankom i ugodom, proizvođenjem radi “hranjenja”). Djelatnost koja u sebi ne sadrži korist, mada se to teško shvaća zbog povijesnih okolnosti, društvenih prilika i filozofije, koja je utabala staze kojima će svaka umjetnost tek proći, je upravo umjetničko stvaranje, odnosno proizvoljno vođenje na temelju nečeg danog. Književnost i pjesništvo imaju riječi, slikarstvo i kiparstvo boje ili oblike, a glazba ima zvuk. Filozofija, također, sad ima svoj gradivni materijal: “bitak”, “bivati” i “ja jastvujem”. Uporaba jezika u filozofiji je bitno različita od one u književnosti ili pjesništvu. Postoji također tendencija u filozofiji, ono što se naziva kontinentalnom filozofijom, približavati filozofiju i spajati je s pisanim umjetnostima čime se nastoji pobjeći logocentrizmu, logici i sličnim znanstvenim oblicima. (i) Ako već postoji podjela na kontinentalnu i analitičku filozofiju, kontinentalna se jedina može udaljiti od prevođenja. Analitički je pristup uredan i poželjan, ali on u pravilu slijepo prati logičku i gramatičku strukturu iskaza, što je istinu po sebi neprimjereno i nepodobno. d) Način na koji čovjek rabi gore navedene elemente za umjetničko stvaranje, treba rabiti jezik za trpljenje istine “bitak”, ili, još jednom: kao objekt je primio jezik te se u biti jezika ostvario (sukladno odjeljku 43.b) kao prevoditeljsko biće, ali i sklonio iz “bitak” u “svoj” svijet, te se u umjetnosti ograničio pri stvaranju, t.j. nesvjesno je sebe pojmio kao ‘bačeno pred’, što je oduvijek bio, stoga će shvaćanje kako se proizvoljno vodi pri umjetničkom ob-likovanju (stvaranju), omogućiti filozofiji na taj, umjetnički, ali ipak neumjetnički; protu-umjetnički (odjeljak 39.b), način proizvoljno voditi iz svojeg gradivnog materijala u istinu “bitak” i njegova “bivati”. e) U stvaranju ima pravilnosti, ali nema zakonitosti, inače ne bi bilo povijesti umjetnosti. Ono što se nazivalo znanošću ukusa, estetikom, ne može biti grana filozofije, niti može pripadati bilo čemu osim umjetničkom djelu. Umjetničko djelo je gotov čin, lik koji skončava u vlastitim granicama koje ga određuju, bilo prostorno, bilo vremenski, kao formu, kao ob-lik. Ljudi kao ljudi nisu raznovrsni, oni postaju različiti i nimalo slični tek u umjetničkom proizvođenju ili proizvoljnom vođenju. Umjetnost daje onom jastvujućem ja svoju jedincatost i neponovljivost, do tada je to neka obična životinja koja tumara obroncima i dolinama prevođenja (gramatikom – logikom i matematikom). Mnoštvenost kao istina “bitak” i njegovog “bivati” svoju iskonskost i ne-jestvo, ne-bit, nekonačnost i ne-bez-konačnost, može utemeljivati u utemeljenim temeljima, a ono “ja jastvujem” pripada tim temeljima kao supripadno i su-djelujuće. Čovjek koji prestaje s prevođenjem postaje “ja jastvujem”, ali ne može u tome ostati takav (osim kao subjekt), no kao objekt će svojom trpnjom sudjelovati u “bivati” i o tom “bivati” kazivati “bitak” putem jezika kojeg mora naučiti koristiti, kojeg Augustin Serdar 61 mora rabiti kao što glazbenik rabi ton, pjesnik riječ ili slikar boju – kao iskaz neiskazivoga u iskazujuće ukazanom. f) Konačnost umjetničkog djela je razlika spram filozofijskom kazivanja, jer je umjetničko djelo jedno kao umjetnikovo, a mnoštveno kao filozofovo. Forma kojom se umjetnost uzdiže do gospodstva i otmjenosti je jednaka onoj filozofijskoj; samo što je umjetnost ukonačena i s njome stoji kao i s dosadašnjom “filozofijom” – ne može je više biti zbog nje same, dok s ovom filozofijom tek počinje. Život filozofije započinje smrću umjetnosti. 46. Prazan je hod filozofije bio prazan samo s obzirom na njezinu povijest. Jedina dogođena povijest (historija) je povijest umjetnosti. a) Umjetnost je umrla, a uskrsnut će kao filozofija. Znanost povijesti slovi kao povijest svega. Ona je čovjekova povijest (povijest prevođenja i proizvođenja), subjektivna, a objektivna pod imenom historije (odjeljci 40. i 40.a). Takozvani napredak znanosti, a time i države, prava, gradova, tehnologije i civilizacije uopće ne odgovara kretanju umjetnosti k svojoj smrti. U umjetnosti ne može biti napretka jer nije općenita ni globalna, koliko god se takvom htjela prikazati. Nezgodnost umjetnosti leži u njezinoj biti, stoga se ona izvodila ili posezanje za ontologijom (esencijalno, indukcijom) ili na temelju svoje povijesti (opisivalački, dedukcijom). Umjetnost nema bit, odnosno njezina bit biva ostvarena kad je više nema (kao što glazbeno djelo postiže svoj vrhunac kad završi). Zato je umjetnost nestala kad se okrenula samoj sebi (usp. odjeljak 45.a), odnosno kad je svoju bit u sebi stvarala i putem sebe iskazivala. b) Razlog postojanja samo “europske” umjetnosti, mada je to pleonazam, jest u preoblikovanju iz grčkog neumjetničkog u umjetničko, što je uzrok njezine smrti, ali i uskrsnuća filozofije. 47. Kršćanstvo je iskon umjetnosti i uvjet njezine ne-biti kao i razlog njezinog kretanja spram smrti. a) Temeljni pojam kršćanstva je uskrsnuće. Uskrsnuće je nemislivo ukoliko se obuhvaća i shvaća skokom vjere; ono je otajstvo, tajna koja ne podliježe znanosti i filozofiji, odnosno prevođenju uopće. Reinkarnacija, stvaranje svijeta, mitološka bića i t.d. jesu sadržani u prevođenju ili iz njega izvedeni. Uskrsnuće tu ne potpada. Novina Novog Zavjeta nije poziv u neku onostranost i shvaćanje “ovog” svijeta kao zlog, teškog, grješnog, već poziv na prestanak 62 Književna Rijeka / ESEJ proizvođenja i početak stvaranja. Novim se Zavjetom čovjek određuje kao ego creato, čime se napušta ego cogito, zoon politikon ili homo faber, ali i “ja jastvujem”. (i) Poimanje je kršćanstva kao religije, dakle jedne obične sfere duhovnoga, dovelo do onoga što je danas – “opijum za narod” odnosno najobičnija ideologija poput fašizma ili komunizma. Kršćanstvo nije utjeha i njegovu bit ne raspoznaje ni katolička Crkva. Ono jedino, čime se “Zapad” može dičiti jest omogućeno upravo kršćanstvom i njegovim duhom. Krist je najavio i obznanio mogućnost prijelaza iz životinje u čovjeka. U Novom je Zavjetu sakupljena uputa za djelovanje, ali ne djelovanje u praktičnom smislu, n. pr. pomaganjem, bratstvom, ljubavlju, jednakošću, oprostom i tomu slično, već za božansko stvaranje – oblast umjetničkoga. Pravi je kršćanin prije svega umjetnik, a onda čovjek, vjernik, građanin, muž i t.d. Kršćanski je duh omogućio sve što se može smatrati umjetnošću i prestankom tog duha prestaje i umjetnost. b) Ipak, kršćanstvu prethodi Grčka i njezino stvaralaštvo. Kipovi, građevine, slike, drame, basne i epovi (glazba od koje nije ništa ostalo) se nalaze unutar apolonskog i dionizijskog i o tome je dovoljno pročitati Rođenje tragedije. Apolonsko je namijenjeno razumu kao forma i ob-lik, a dionizijsko osjetilima kao materija, sadržaj. Nema potrebe za izlaganjem činjenica koje se nalaze u Rođenju tragedije, nego samo naznaka da te činjenice vrijede samo za grčko stvaralaštvo. Apolonsko i dionizijsko imaju pandan u dva grčka instrumenta: liri i aulosu. Rijetko se Grci, narod zlatne sredine, nalaze u krajnostima koje predstavljaju ti instrumenti. U liri je ono divlje, doživljajno i osjećajno, prepuštenost i slavlje životnosti života. Aulos, s druge strane, je pravilnost, zakonitost i slavlje vještine te sposobnosti stvaraoca. Oba podliježu svrsi i to religijskoj koja se dijeli na odgojnu (društvenu) i znanstvenu (prirodoslovnu). U prvoj, putem drame, epa, basne, Grk uči vrlinu i prikazuje život u njegovoj punini (grčki narod je radostan narod, neopterećen smrću), a u drugoj putem kipa, slike i građevine, Grk oponaša prirodu i njezine zakone (aritmetika i geometrija), odnosno prirodu idealizira, a time i sebe kao njezin dio te oponaša prirodu i proizvodi djela za svoju slavu i slavu bogova. No, grčko stvaralaštvo još nije umjetničko; ono se umjetničko javlja tek u renesansi prožeto kršćanstvom, stoga je renesansa preporod, ali ne kao rinascere, ponovno rođenje, nego uskrslo, iz grčke službe društvu i oponašanja prirode. Kad grčko stvaralaštvo ne bi bilo opterećeno odgojnom svrhom i službom, Homer ne bi bio protjeran iz Države. c) “Europska” umjetnost preuzima sve grčko i sadržava ga u sebi, ali tek kršćanstvom postaje umjetnost. Uskrsnuće uskrisuje mrtvo grčko tijelo, oblik i sadržaj, u kršćansko umjetničko. Za potrebe shvaćanja ne-biti umjetnosti, prvo će se odrediti bit kršćanstva u biti uskrsnuća. Augustin Serdar 63 III. DIO 48. Kršćanstvo je dio “bitak” i njegova “bivati”, ali se ono odvija unutar prevođenja života i smrti tako što ono nemislivo u uskrsnuću objedinjuje i prevladava. Kršćanstvo poziva k stvaranju, koje je mišljenje, no ne predočavanje u filozofijskom smislu ili prevođenje, nego Mišljenje kao s-tvorba, umjetničko stvaranje, u suprotnosti spram fizičkoga Tijela i njegova hrljenja k tjelesnom, u rastu i jačanju volje za moć, već kao iskonsko metafizičko (usp. odjeljak 42.b) koje određuje čovjeka kao čovjeka Mišljenja, in-dividuum naspram ljudskog tjelovanja Tijela koje je skupno, opće i globalno. Čovjekovo Mišljenje je jedincatost umjetničkog djela u proizvoljnom vođenju – meta-fizičkom vođenju i ono stoji nasuprot ljudskom Tijelu kao “grijehu” fizičkoga i opterećenosti Tijela u znanosti i značenju uopće. Kršćanstvo se nalazi unutar binarnih opozicija Dobra i Zla, odnosno Mišljenja i Tijela, meta-fizike i fizike, te odvraća od jednog i poziva k drugom, pritom donoseći etički ideal koji stavlja točku svakom “praktičnom” djelovanju i začinje umjetnost kao jedino proizvoljno vođenje putem Objave uskrsnuća što čini ne-bit umjetnosti i ukazuje na postupanje pri stvaranju umjetničkog djela koje će pokazati kako rabiti jezik za proizvoljno vođenje istine “bitak” i njegova “bivati”. Zato kršćanstvo mora biti rastumačeno, inače se shvaća kao puka religija. a) 1) “Obratite se — govorio je — jer je blizu kraljevstvo nebesko!’ (Mt 3,2) Što bi bilo kraljevsko nebesko? Nisu li nebesa ono beskonačno? Bog je na nebesima, a njegovo je kraljevstvo nebesko; pa onda su nebesa ono beskonačno kamo vodi mišljenje, blizu Boga, Apsoluta ili Uzroka prvog. Obratite se i postanite čovjekom. Ono ljudsko gotovo je. Blizu je etički odgovor, a time bliže metafizičko stvaranje. Jednom to reče Ivan Krstitelj, a onda Krist Isus. (usp. Mt 4,17) 2) “Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko! Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti! Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju! Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi! Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe! Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati! Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji! Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine!” Sve što grdi fizički život – glad i žeđ, tuga, progon, i sve što ga otežava (u smislu prakticiranja) – siromasi u duhu (skromni), krotki, milosrdni, oni čista srca, mirotvorci, pravedni; tek kad to jesu, onda je kraljevstvo nebesko njihovo. 3) “Ne sabirajte sebi blago na zemlji, gdje ga izgriza moljac i hrđa; gdje lopovi prokopavaju zidove i kradu ga! Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje 64 Književna Rijeka / ESEJ ga ni moljac ni hrđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu! Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce.” (Mt 6,19-20) Pusti zemaljsko i uzmi vječno! Ova misao varira kroz cijeli Novi zavjet. Pusti etiku i uzmi metafiziku. Treba znati kamo gledati. “Oko je svjetiljka u tijelu. Zato bude li ti oko zdravo, čitavo će ti tijelo biti u svjetlu.” (Mt 6,22) 4) Imperativ umjetnosti: “Zato vam velim: ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se odjenuti! Zar nije život vrjedniji od hrane, a tijelo od odijela?” (Mt 6,25) Odista je! “Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze.” (Mt 7,14) 5) “Ništa nema sakriveno što se ne će trebati otkriti, ni tajno što se ne će trebati doznati.” (Mt 10,26) Zaista, naposlijetku će naposlijetaka, na kraju krajeva, posljednji umjetnik preuzeti apokaliptični ton i kazivati jezik kao temelj (usp. J. Derrida, O apokaliptičnome tonu podignutom u filozofiji u novije vrijeme, str. 46.). 6) “Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer nego mene, nije me dostojan. Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom, nije me dostojan.” (Mt 10,37-38) Koga ili što se može više ljubiti nego metafiziku, mišljenje, umjetnost? Koga ili što se može više voljeti od svih općenitosti, tajni, neskladi i čari bića, bitka, biti i bivanja kao elemenata oblikovanja, a ne propitivanja i zakonitosti? Kako je uopće moguće ne biti umjetnikom, a Krist nam je poslan?! 7) “Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život? Što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život? (Mt 16,26) Kao otkupninu može dati svijet. Očito su život i svijet, i to svijet koji označava fizičkost, prisutnost, egzistencijalnost, u oprjeci. S tim je u vezi oprječnost čovjeka i ljudi; onoga koji živi neopterećen tjelesnim i svakodnevnim i onoga koji živi poput najobičnije životinje (samo produljuje opstanak); prvi živi život, a drugi žive svijet. 8) “Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji pred ljudima zatvarate vrata kraljevstva nebeskoga: vi sami ne ulazite u njega, a ne dopuštate ući ni onima koji bi htjeli.” (Mt 23,13) Književnici, antagonizirani u Evanđelju. Polupismeni će politički aktivist lijeve orijentacije u ovom citatu vidjeti mržnju Crkve prema obrazovanju i znanju. Književnik je tada apolog dogmatike i uvijek iznova onaj koji posjeduje znanje. Kristova kritika izniknuše iz teoretskog tla; književnik je onaj koji zna što i kako se čini, a ipak to ne (u)čini. No, što ovdje bítno znači književnik? Farizej je licemjer, prijetvoran čovjek. Porijeklo je riječi u aramejskom i znači odvojen, odijeljen. Farizeji su stoga dvostruko odvojeni; jednom sami po sebi od samih sebe, a onda i od Kristove Istine. Književnik je onaj koji ima znanje i škrto ga se drži. On ne preispituje ono znano i naučeno i ne koristi znanje kako bi uzdignuo sebe u misaona prostranstva. Književnik je vječni sakupljač, aku- Augustin Serdar 65 mulator – on je ljudi; antimisaono biće i svojim antimisaonizmom priječi put u kraljevstvo nebesko. Zaista je teško takvima ući u kraljevstvo nebesko. Jasnije se razabire u Evanđelju po Luki: “Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.” (Lk 11,52) 9) “I ode malo dalje, pade ničice moleći: ‘Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.’” (Mt 26,39) Poput Krista, čovjek moli u strepnji od ljudi među kojima je osuđen, među kojima mu šteti njegova vlastita bit. Kako može čovjek uopće biti među ljudima, a ne završiti ovako: “Tada su mu pljuvali u lice i udarali ga, a drugi ga pljuskali govoreći: ‘Proreci nam, Kriste, tko te udario?’” (Mt 26,67-68) Pljuvanje, udarci, poruga i naposlijetku smrt, to čeka svakog čovjeka prerano ako je umjetnik. Mnogi onda pribjegoše znanosti i etici, ali istinska je sudba takva, gorka čovjekova sudba. Takva mora biti, jer, kakav bi plod bio bez velike žrtve? Nema umjetnosti bez predanosti i tegoba. “Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela? No kako bi se onda ispunila Pisma kad bi tako moralo biti?” (Mt 26,53-54) Tako bi, tako jest, tako bude bilo. Umjetnici često izbjegavaše takvu sudbinu dodvoravavši se ljudima prihvaćajući njihov (ne)ukus što onemogućivaše izradbu jedne velike i konačne estetike, zato se estetski ukus mijenjao prema ograničenom shvaćanju aktualnih vlastodržaca i tim slijedom lex artis propada (svećenstvo-aristokracija-građanstvo-demos). 10) Htjede neki čovjek zboriti o istini, o biću i bitku nekaljano te čisto (htjede biti ne-koristan). Nato priđu ljudi i govoraše: “Šuti i pogni glavu jer za dobro ljudi ne zboriš.” Odgovoriše on kao Krist Petru: “Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” (Mk 8,33) 11) “Zašto me zoveš dobrim? — reče mu Isus. — Samo je jedan Dobri, Bog.” (Mk 10,18-19) Ovo je temeljna poruka Kristova. Samo je Bog Dobro i znajući to, nema čovjek potrebe za razmatranjem dobra; ono je dano, objavljeno. Dobro je tu kako bi čovjek mogao nesputano misliti meta-fizički. Za sve fizičko ima naputak – dobro dano od Boga, te ga ono usmjerava u postupanju i ophođenju s fizičkim. 12) “Nebo i zemlja proći će, ali moje riječi ne će proći.” (Mk 13,31) Fizičko će proći. Iz svoje će nestalnosti i tijeka vječnoga pasti u zaborav promjene, ali riječi proći ne će. Riječ je vječna. Tako i svaka druga Riječ, koja je u sebi Λοδος, ne će proći. Misao je vječna i ona ustraje u neprolaznoj prolaznosti fizičkoga, kao djelo umjetnosti, gotov čin neprolaznosti. 13) “Tada mu reče đavao: ‘Ako si zaista Sin Božji, reci ovom kamenju da postane kruh.’ Odgovori mu Isus: ‘Pisano je: “Ne živi čovjek o samu kruhu. ”’ Zatim ga odvede visoko, pokaza mu za tren oka sva kraljevstva cijelog svijeta pa mu reče: ‘Dat ću ti svu vlast nad njima i raskoš koja im pripada, jer je meni 66 Književna Rijeka / ESEJ predana i dajem je komu hoću. Dakle, sva će pripasti tebi ako mi se pokloniš.’ Odgovori mu Isus: ‘Stoji pisano: “Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinom služi!”’ (Lk 4,3-8) Sve je dobro od Dobra dano. Dobro jest, Dobro daje i biva dano. Ipak, Dobro pripada čovjeku, a dobro (relativno) ljudima. Što je Dobro, ako ne Bog? 14) “Tada ga odvede u Jeruzalem, postavi ga na vrh hrama te mu reče: ‘Ako si zaista Sin Božji, skoči odavde dolje, jer je pisano: “Naredit će svojim anđelima za tebe da te neprestano čuvaju”, i “nosit će te na rukama da ne bi gdje nogom udario o kamen”. Odgovori mu Isus: ‘Rečeno je: “Ne kušaj Gospodara, Boga svojega!” (Lk 4,9-12) Zar nije ovo sažeta, tužna priča povijesti filozofije? Zar kršćanstvo tokom cijele svoje povijesti ne braniše opstojanje svoga Boga? Onaj koji zahtijevaše dokaze jest znanstvenik – sotona, đavao. I vidi se, samo kršćanstvo zajedno sa svojim crkvenim ocima jest podilazilo vragu, tražeći logičku (znanstvenu) potkrijepu Bogu svomu. Samo se kršćanstvo oglušiše na Kristove riječi. Koliko li je nepravde pretrpjelo uskrsnuće, jer je to empirijski, logički i racionalno nemoguće. Kušači i skeptici jesu nevjernici. “Možda ni znano ti nije, da sam ovako u logici vrijedan!” (Božanstvena komedija, XXVII., 122.-123.) Nije Dante bez razloga sklonost logici pripisao crnom kerubinu (XXVII., 113.) 15) “Zaista, kažem vam — nastavi on — nijedan prorok nema priznanja u svom zavičaju.” (Lk 4,24) Jedna sasvim jasna i mnogo puta ponovljena tuga: nitko istinoljubiv nikada ne će naići na priznanje svojega vremena. Ali, to mu priznanje ni ne treba, niti ikome trebaše; taština kao najveći grijeh samodostatnosti. 16) “Pokazat ću vam komu je sličan svaki onaj koji dođe k meni, sluša riječi moje i vrši ih. Sličan je graditelju kuće koji iskopa duboko te postavi temelj na litici. Nastane poplava, potok nahrupi na tu kuću, ali je ne može pokrenuti, jer je dobro sagrađena. A onaj koji ču, a ne izvrši, sličan je čovjek koji sagradi kuću na zemlji bez temelja. Navali na nju potok te se ona smjesta sruši, i velika bijaše ruševina te kuće.” (Lk 6,47-49) Litica – visoko, uzvišeno, onostrano, onozemaljsko, esencijalno, misaono, nedodirljivo i neopovrgljivo, vječno. Zemlja – nisko, uniženo, ovdje, egzistencijalno, fizičko, prosto, jednostavno, svakidašnje, prolazno. Što je kuća? Kuća je dom, mjesto čovjekovog pre-bivanja. Hoće li to biti fizičko ili misaono, na litici ili zemlji? Potok – mjena, promjena, navala, preobražaj. Ono esencijalno opstaje unatoč mjeni. Ono egzistencijalno propada. Velika ruševina – ono što bijaše i što ne preživješe mjenu; nipošto istina. Umjetničko djelo ostaje jer posjeduje svevremenu vrijednost, dok aktualne ideologije dobivaju samo kratkotrajnu zemaljsku slavu. Augustin Serdar 67 17) “Gospodine, ne muči se dalje, jer nisam dostojan da uniđeš potkrov moj...nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.” (Lk 7,6-7) Ne treba Bog čovjeku dati cjelokupnu misao, on mu treba dati samo Riječ, riječ koja će čovjeka nagnati na ego creato, jer odista čovjek nije dostojan Boga, on ga samo oponaša. Duša će ozdraviti, dakle, htjet ću stvarati ako dobijem malu potporu, a to je jedna misao, sitna misao nakon koje ću htjeti više i više stvarati. 18) “Vama je dano da upoznate tajne kraljevstva Božjega, a drugima se daju samo u usporedbama, da ‘gledaju, a ipak ne vide, i slušaju, a ipak ne razumiju.’” (Lk 8,10) Toliko je ovdje očita razlika između čovjeka i ljudi. Prvi, naime, živi život, a drugi po strani gledaju i ne razumiju, nego prosto bivaju. Unatoč svemu, ako ljudi ljube i vole čovjeka, poštuju ga i ne čine mu zlo, oprostit će im se na onome što jesu, iako ne žive i ne ljube Istinu. “Ti mi ne namaza glavu uljem, a ona, otkako uđoh, ne prestaje mi ljubiti noge. Zato, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi.” (Lk 7,46-47) 19) “A ondje u gori paslo je poveliko krdo svinja. Zaklinjahu ga dakle da im dopusti ući u njih i on im dopusti. Tada zlodusi iziđoše iz čovjeka i uđoše u svinje. Krdo jurnu niz obronak u jezero i podavi se.” (Lk 8,32-33) Krist je Istina. Kad se ljudi nađu pred Istinom, ne mogu je pojmiti pa mole, rokću, koprcaju se i plaču. Ona najgora vrst čovjeka će radije biti životinjom i to najprljavijom od sviju životinja, svinjom, nego prihvatiti Istinu, a prva je Istina: postoje ljudi i postoji čovjek; oni nisu jednaki; prvi stvaraju, a drugi žive. I odista je grozna takva istina. Priznati veću vrijednost drugoga znači napraviti prvi korak u nadilaženju fizičkoga. 20) “A Isus: ‘Netko me se dotaknuo. Osjetio sam kako snaga izlazi iz mene.’” (Lk 8,46) Budući da je Bog mnoštvo beskonačnog broja misli koja sebe misli, on osjeti kad dio njega bude stvoren od čovjeka. On želi biti oponašan pa zatim kaže: “Kćeri, vjera te je tvoja spasila. Idi u miru!” (Lk 8,48) Bogu hvala! 21) “A on im reče: ‘A vi, što vi kažete, tko sam ja?’ Petar prihvati i reče: ‘Krist – Pomazanik Božji!’ A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju” (Lk 9,20-21) Zašto brani? Jer do Istine treba doći! Istinu se ne može pročitati, čuti, okusiti, omirisati ili vidjeti spontano. Ona se treba naći, a naći može samo onaj koji traži, a traži samo onaj koji hoće, a htijenje je pak, ono htijenje po sebi, nepokrenuto ničim osim htijenjem za mišljenjem Istine, odnosno za lex artis kao gradivnim materijalom (v. odjeljak 2.c). 22) “A govoraše svima: ‘Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi.’” (Lk 9,23-25) 68 Književna Rijeka / ESEJ Svaka bi dodatna riječ ovdje bila suvišna. 23) “Reče mu Isus: ‘Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.’” (Lk 9,62) Zar se umjetničko stvaranje, čovjekovanje može usporediti s okopavanjem zemlje i držanjem pluga? Odista može. I kad se već postaje čovjekom i spozna sve poteškoće koje ga prate, nije dostojno čovjeka čeznutljivo gledati na svoje prijašnje ljudstvo. Biti prikladan za kraljevstvo Božje znači ne biti prikladan za svijet. 24) “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. Sve mi preda Otac moj i nitko nezna tko je Sin – doli Otac; niti tko je Otac – doli Sin i onaj kome sin hoće objaviti.” (Lk 10,21-22) Mudri i umni nasuprot malenima. Ipak, u Krista ovdje čujem jedan drukčiji ton, ton koji bi lako mogao biti krivotvoren, ako mi se dopusti tolika hereza, unesen u Sveto Pismo kako bi se dodvorilo ressentimentu, kao i odnos kazne i nagrade toliko svojstven Staromu Zavjetu, ali Novomu tako usiljen, stran, tuđ i nepripadan. Zaista se ne može vjerovati kako Sin Božji paziše na širenje svoje vjere, osim na način svojstven njemu; činiti i govoriti Istinu. S druge strane, moglo bi se značenje mudrih i umnih onoga doba dovesti u kontekst vremena. Mudri i umni bijahu i oholi i bahati, školnici, de Montaigneovim riječnikom rečeno, ponosni i krivo-uzvišeni. Tako maleni postaju skromni i ponizni kao i sam Krist. Ne uzme li se ova opaska u obzir, Evanđelja su očigledno proturječna crkvenoj dogmatici, i proturječna poslanicama i ostatku Novoga Zavjeta. Ako se Krist svojom tjelesnošću prikazaše ljudima, onda se prikazaše na njima shvatljiv način, a za čovjeka je namijenjen put nadilaženja tjelesnosti i traženja te interpretacije za put Kraljevstva Božejga; za umjetničko stvaranje. “Tako se tebi svidjelo.” Opaža se dvojak način Objave: u Ocu koji se daje misliti od čovjeka, i Sinu, koji se daje osjetiti od ljudi. Ne treba se prestrašiti i ovo tumačiti kao herezu i omalovažavanje Krista, nego pročitati citat do kraja: “Sve mi preda Otac moj i nitko nezna tko je Sin – doli Otac; niti tko je Otac – doli Sin i onaj kome sin hoće objaviti.” Putem Krista čovjek dolazi do Oca, jer on znade tko je Otac, ali i Otac zasigurno zna tko je Otac, kao što i Sin zna tko je Sin, jer su oni, zajedno s Duhom Svetim unius eiusdemque substantiae vel essentiae (Aurelije Augustin, De Trinitatis, str. 41.-42.) 25) “‘Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.’ Odgovori jo Gospodin: ‘Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se ne će oduzeti.’” (Lk 10,40-42) Marija sluša govor Kristov, a Marta poslužuje. Marija misli, a Marta egzistira opterećena fizičkošću. Jedno je potrebno – mišljenje, kao što je potreban jedan – čovjek, a ne mnogo – ljudi. Augustin Serdar 69 26) “Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: ‘Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!’ On odgovori: ‘Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!’” (Lk 11,27-28) Iz mnoštva se čuje pojedinčev glas: “Blaženo bilo fizičko!”, ali Krist opovrgava zabludu pojedinčevu i upućuje ga na Riječ, na Duh, na Sebe, na Mišljenje. Taj pojedinac još ne istupiše iz mnoštva; on iz njega samo viče. To još nije dovoljno za biti čovjekom. 27) “Oko je svjetiljka tvomu tijelu.” (Lk 11,34) “Ako ti dakle sve tijelo bude svijetlo, bez djelića tame, bit će posve svijetlo, kao kad te svjetiljka svojim sjajem rasvjetljuje.” (Lk 11,36) Može li se sad pojmiti Heideggerovo stupanje u neskrivenost? Metafizika je, kao što i njezin naziv govori, istupanje iz tamnog tijela u svjetlost, odnosno prijelaz iz tame fizičkoga u svjetlost metafizičkoga. Jer je fizičkost zbilja, treba je rasvijetliti, ono je tama, a tama je tamnica duha. Fizičko, u jednom smislu, s dosta opreza izgovoreno, treba razapeti. 28) “Jao vama! Vi ste kao nezamjetljivi grobovi po kojima ljudi ne znajući hode.” (Lk 11,44) Što više reći ljudima? Oni žive, a život fizički nije ništa doli umiranje. Ljudi zaista jesu grobovi, i to oni najnevažniji grobovi. 29) “Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.” (Lk 13,5) Zar doista misliste kako su ljudi vječna pohrana čovjekovog djela? Zar takvu bludnju pojmiti mogoste? Njihova fizička jakost nije dovoljna za čovjekovu duševnu nadmoć. Pogledajte samo slike i pročitajte knjige, poslušajte glazbu i shvatite pjesnika! Ne će ljudi određivati što je vrijedno, a što nije. Ne će čovjeku suditi ljudi već Bog. “Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.” (Lk 12,32) 30) “A njima reče: ‘Ako komu od vas sin ili vol padne u bunar, ne će li ga brže bolje izvući i u dan subotnji?’ I ne mogoše mu na to odgovoriti.” (Lk 14,5-6) Čovjeka treba istrgnuti iz zakona fizičkosti koje mu nametnuhu ljudi. Treba ga izvući iz logike, etike, politike, znanosti i opakih krivovjerja. Prekršiti zabranu liječenja u subotu, znači početi htjeti proizvoditi bez zahtijevanja plaćanja; onkraj fizičkoga. Tamo, pak, oni fizički ne mogu govoriti ni odgovoriti. 31) “Čovjek neki priredi veliku večeru i pozva mnoge.” (Lk 14,16) “A oni se odreda počeli ispričavati. Prvi mu reče: ‘Njivu sam kupio i valja mi poći pogledati je. Molim te ispričaj me.’ Drugi reče: ‘Kupio sam pet jarmova volova pa idem okušati ih. Molim te ispričaj me.’” (Lk 14,18-19) “Tada domaćin, gnjevan, reče sluzi: ‘Iziđi brzo na trgove gradske i ulice pa dovedi ovamo prosjake, sakate, slijepe i hrome.’ (Lk 14,21) A kažem vam: nijedan od onih pozvanih ne će okusiti moje večere.” (Lk 14,24) 70 Književna Rijeka / ESEJ Onomu komu se pruži prilika za čovještvo, a odbaci je zbog ljudskih sitnica, ne će biti pružena druga prilika. Zapast će ga vječna ljudskost i nikad ne će moći izići iz gadne ljudske kolotečine smrtnog i svakodnevnog, običnog života. 32) “Nato mu neki farizeji iz mnoštva rekoše: ‘Učitelju, prekori svoje učenike.’ On odgovori: ‘Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!’” (Lk 19,39-40) Nestane li ikada čovjeka, a ljudi opstanu, jasno se daje do znanja tko će ukazivati na istinu. Sama će priroda kazivati i sve će u njoj slaviti Boga, slaviti mišljenje; naći će se netko tko će opet moći kazivati. 33) “Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: ‘O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u sebi. I ne će ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga po hođenja.’” (Lk 19,41-44) Hoće li čovjek uspjeti u trenutku Objave suspregnuti mržnju spram svoga ugnjetavača? Hoće li toliko napustiti ljudskost kao što Sin Čovječji naučava u etičkom smislu? Krist ne vapi bez razloga nad sudbinom Jeruzalema, sudbinom ljudi, jer on zna što će biti. Uistinu, kad bi ljudi spoznali što je za njihov, a i čovječji mir? A tek kad bi čovječnost postala – fizički jednostavnija i lakša! Njima je, dakle, sve još u skrivenosti. Nažalost će doći opsada i borba za opstanak, bio on fizički, moralni, misaoni ili kakav drukčiji, jer ništa što je rođeno kao ljudsko, ne može umrijeti kao potpuno neljudsko. A kad se bitka završi, bit će to posljednji ljudi poraženi i posljednji čovjek pobjednik, jer djece više ne će biti, a ni na kamenu se ne će moći graditi. Fizički će život sviju sposobnih za misao prestati i ružno se završiti. 34) “Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave ne će propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti.” (Lk 21,17-19) Zar kršćane već danas ne mrze? Politička korektnost i njezin princip izjednačavanja stvoriše neviđeni antagonizam spram cjelokupne Crkve. Luđački liberalizam i tiranija demosa već poče ugnjetavati nauk Božji u školama, obiteljskom domu, čak i samim crkvama. To je tek početak rata, odnosno kraj čovjekove koliko-toliko mirne i blage egzistencije. Krist naučava jedino postojanost, drugim imenom dosljednost. U životu, i fizičkom (u kojem je to jako teško) i misaono treba jedino biti dosljedan; dosljedan sebi i svojim djelima i riječima. Izjednačit će se čovjek umjetnik i ljudi kršćani. U očima će neprijatelja postati isto. Čovjek samo mora htjeti proizvoljno voditi, i ta će ga postojanost spasiti. Čovek će se morati oduprijeti porivima pobjednika ako pobijedi, porivima osvetnika ako izgubi, mrtvosti mrtvaca ako umrije. 35) “ A Sotona uđe u Judu zvanog Iškariotski koji bijaše iz broja dvanaestorice.” (Lk 22,3) Sotona – želja za fizičkim. Isto tako s Petrovom zatajom. Augustin Serdar 36) 71 “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u (kod) Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u (kod) Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.” (Iv 1,1-5) To se odnosi na onu prvu riječ, imenovanje samog jastvovanja čovjeka. To je prva riječ jer je “u početku”, u početku bijaše te negdje u tom početku i završiše. “Bijaše” u imperfektu jer proces imenovanja trajaše određeno vrijeme, te završiše. Veliko početno slovo R u “Riječ” jer je to ona Riječ dana od Boga, što je objašnjeno ovim: “i Riječ bijaše Bog”, a “i Riječ bijaše u Boga” znači kako je Riječ (misao) u Bogu (mišljenju), a mišljenje nije ništa doli Bog i svaka misao nije ništa doli Bog. (usp. odjeljak 34.b) Moglo bi se ukazati na korištenje imperfekta u: “i Riječ bijaše Bog”, ali to znači samo da je ta Riječ, prva Riječ, Riječ iz početka koja bijaše od Boga i koja je Bog, završila, jer, ona više nije. Proces imenovanja jest samo jedan i tim je prvim procesom imenovanja spoznato razumovanje, ja, jastvovanje. Kad bi pisalo: I Bog bijaše Riječ, to bi značilo kako Bog više nije Riječ. “Sve postade po njoj.” Po-stati uopće nema veze s nastankom svijeta ili početkom postojanja. Po-stati samo znači: stati na nešto, imati formu, oblik. Budući da je Riječ misao, ona je misao sadržajno, a formalno je misao riječ. “Sve postade po njoj” kazuje kako je govor forma uobličenja metafizičkoga u ono fizičko, temelj za po-stajanje, po-stanje onog misaonog, čovjeka, koji nastaje prvo fizički (rađa se), a onda se razvija do metafizičkog. “Sve” znači sve misaono, sve metafizički. Dalje, “i bez nje ne postade ništa” se odnosi na fizičko. Ništa fizičko, empirijski dohvatljivo ne nastaše po Bogu, po mislima ili mišljenju; ono se samo u mislima odražava. “U njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo.” Daljnje obrazloženje onoga već izloženoga; sve što jest, jest jedino misaono. Živjeti znači misliti (stvarati). Tadašnja teorijska praksa ne poznavaše podjelu na ljude i čovjeka, ali se jasno vidi na koga se odnosi. Svjetlo nije nov filozofski simbol. Ona je tu već od Platona (prema Heideggeru već od Parmenida i Heraklita) do danas. Svjetlost predstavlja ono otkriveno, ukidanje misaonog mraka, stupanje u poznatost pojma, prijelaz u meta fizičkoga koje ono skriva empirijom. “I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.” Već je moguće pratiti jasan slijed nanizanoga značenja ovih riječi. Ipak, značajan je stav kako misao svijetli u mraku fizičkoga i ta je tama uvijek slabija od svjetla istine. 72 Književna Rijeka / ESEJ Dijelovi Iv 1,6-8 kazuju, kao i prethodna Evanđelja, o pozivu k Božanskom odnosno metafizičkom. 37) “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.” (Iv 1,9-10) U Riječi (Bogu) bijaše život, odnosno život čovjekov, život misaoni, s-misao života, a “život bijaše ljudima svjetlo”, put iz tame fizičkoga, put u misaono. Sad “Svjetlo istinsko...dođe na svijet”; u Riječi bijaše svjetlo, bila bi posljedica logičkog zaključivanja, ali je jedna stvar “ljudima svjetlo” i “Svjetlo istinsko”. Svjetlo istinsko jest Krist koji poziva vlastitim bivanjem k metafizičkome, kao što pokazaše interpretacija prethodna tri Evanđelja. To pak Svjetlo (istinsko), odnosno Krist, “koje prosvjetljuje svakog čovjeka”, i “dođe na svijet.” Svjetlo istinsko dođoše na svijet, ali ne kao Riječ, misao koja je Bog, već kao u-tjelovljena Riječ, a opet to nije svjetlo ljudima koje je život, odnosno ukaz metafizičkoga, već samo utjelovljene metafizike u liku Krista koji poziva na umjetničko stvaranje i razrješava etička pitanja. Na tu dvojakost Svjetla treba paziti i kod “Dođe na svijet” i “Svijet po njemu posta” jer u prvom Misao koja se utjelovila u fizičko; tijelo, a u drugom ono po čemu je fizičko dobilo po-stanje oblika ili forme, koja jest zato metafizička. “Svijet ga ne upozna” se odnosi opet na Krist koji je neshvaćen i razapet od ljudi. 38) “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama...” (Iv 1,14) Ovo je potvrda fizičkog Boga, odnosno njegove emanacije (Plotin) u Krista. Dovoljno je dodati i “Onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ne od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga.” (Iv 1,12-13) To se odnosi na čovjeka, jer je rođen kao misaon i misaonomu se treba vratiti. Ostali su dijelovi Proslova neobrađeni jer sad moraju biti jasni ili govore o temama koje prevaladavaju u prethodnim Evanđeljima. 39) “Da! Poznajete me i znate odakle sam! A ipak ja nisam došao sam od sebe: postoji jedan istiniti koji me posla. Njega vi ne znate. Ja ga znadem jer sam od njega i on me poslao.” (Iv 7,28) Što li to znamo, ako ne odgovor na etička pitanja? Osoba Krista dade od govor na pitanje tjelesnosti, no, kaže dalje, mi neznamo Njega, koji ipak jest Krist, a neznamo misao, a ona je ipak poslana. Misao je poslana pa neshvaćena, dok je Krist tjelesna misao, čija je zadaća prevazilaženje tjelesnoga i priziv k misaonom. 40) “Tražit ćete me i ne ćete me naći; gdje sam ja, vi ne možete doći.” (Iv 7,36) Tražit će samo onaj koji nezna gdje se nalazi predmet njegove potrage. Upravo se tu potkraše zabluda; predmetnost jest posljedica tjelesnosti, čak i pojmovna tjelesnost. Jednako tako i mjesto te dolazak. Krist nije, on, kao jedna osoba jedne esencije, već on biva jer jest mišljenje, a dovoljno je rečeno o ograničenosti mišljenja poglavito putem logike, sekundarno putem etike. “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! (Iv 20,29) Skok Augustin Serdar 73 u meta-fizičko nije u logici ili matematici, poriv umjetničkog stvaranja leži u otajstvu navještenja uskrsnuća, kao ne-potrebi i ne-volji za moć. 41) “Vi se odozdol, ja sam odozgor. Vi ste od ovoga svijeta, a ja nisam od ovoga svijeta. Stoga vam i rekoh: ‘Umrijet ćete u grijesima svojim.’ Uistinu, ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim.” (Iv 8,23-24) Krist veli: “A ja nisam od ovoga svijeta.” Od kojega je On svijeta? Kaže sam, ne od ovoga. Što je “ovaj svijet”? Primitivan će iščitavatelj vidjeti suprotstavljenu “ovozemaljskost” i “onozemaljskost”. Takve je bludnje najbolje ostaviti njima samima. Ne kaže Krist: “Ja sam gore, a vi dolje.”, nego obratno: prvo ste “vi” ovaj-svijet dolje, a “ja” onaj-svijet gore. Treba potražiti gdje se Krist nalazi; što znači ovaj, a što onaj, odnosno dolje i gore. Ovaj je bliži i poznatiji od onaj. Prvi je tu, a drugi tamo. Pobliže se mjesto označuje kao gore i dolje, ovaj-dolje i onaj-gore. Moguće je izvesti redoslijed koji je dat: dolje-ovaj(tu) i gore-onaj(tamo). No, najvažnije je, budući da se mjesto uvijek određuje odnosom, postaviti pitanje: U odnosu na koga ili što? Mora biti jedan odgovor: na mene. Ja sam, pak, taj koji je dolje-ovaj-tu. Tu je moje svoje kad Krist nastavi: “Umrijet ćete u grijesima svojim.” Tu je grijeh jestosti, koje se zbog posebnog odnosa prema konačnosti naziva vremenost. Tu (Da) jest ono što ja nazivam ljudskošću, positio prema mišljenju. Zbog naravi svoje osjetilnosti, tjelesnosti, empiričnosti i egzistencijalnosti navodi na djelovanje, činjenje koje je grijeh. Svako ne-mišljenje je grijeh jer nije mišljenje. Tu odvraća od gore-onaj(tamo) koje jest mišljenje samo. Čovjek je stvoren tu, ali mu je misao-mišljenje isprva trancedens, mada se taj uzrok nalazio u naravi tijela, odnosno nesposobnosti za mišljenje, pa se od nje okreće, odvraća od nje. “Uistinu, ako ne povjerujete da ja jesam.” – conditio sine qua non za čovječnost. Pojam se vjerovanja ovdje mora odrediti u odnosu na ja jesam. Ja označava Krista. Maksima Evanđelja traži čovjekovu vjeru u: nepripadnost mišljenja čovjeku kao proizvoditelju, bezvrijednost tijela i naposlijetku, mogućnost zgotovljavanja Mišljenja kao umjetničkog djela. 42) “Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam.” (Iv 8,28) Ovo “Ja jesam” je istovjetno onomu u Knjizi Izlaska, kao onaj kojega je nemoguće skloniti i podvrgnuti ljudskom prijevodu (usp. odjeljak 35.b-iii.). 43) “Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Iv 8,32) Istina je bacanje tijela u bezvrijednost i nevrijednost umjetničkog djela. Istina će osloboditi čovjeka tijela te ga uskrisiti u ono ponad života i smrti. 44) “Zaista, zaista kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha.” (Iv 8,34) Grijeh je tjelesnost. Tko god čini tjelesno, za razliku od činidbe usmjerene k Mišljenju, rob je tjelesnosti i u Tijelu tjeluje. 45) “Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.” (Iv 9,41) 74 Književna Rijeka / ESEJ Ne odnosi li se ovo na prvospoznaju tjelesnoga, odnosno prvoodabir tjelesnoga nakon neshvaćanja misaonoga? Nije li čovjek, osuđen na tijelo, kriv jer uopće jest? Deterministi bi rekli ne, ali odista, ne treba li on, znajući za svoju osuđenost i nemisaonost, baš ustrajati u misaonome, ustrajati u svojoj protunaravi? Unatoč tomu što ne misli, oni govore: “Mislimo.”, stoga njihov grijeh, zabluda, istinsko odvraćanje od misaonoga, ostaje. Sve je “mišljenje” samo proizvođenje (prevođenje) svijeta radi lakšeg opstanka; kad se čovjek stoga diči razumom – dika mu je neutemeljena. 46) “Zbog toga me i ljubi Otac, što polažem život svoj da ga opet uzmem.” (Iv 10,17) Predati svoje tijelo kako bi se uzelo misaono; kategorički je ovo imperativ čovjeku, umjetniku, a naposlijetku filozofu; iskoristiti tijelo za stvaranje, i takvo “besplatno” trošenje mora biti imperativ svih imperativa. 47) “Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek.” (Iv 12,8) Zaista, oni bogati tijelom (ljudi) će uvijek biti oko čovjeka, a Misao sama? Za njom tek treba poći. 48) “Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje! (Iv 12,27-28) Bestjelesnost je ono od čega čovjek zaziraše od davnina; rasplinuće u puko ništa, ništavo ništa. Htijenje za misao je ono temeljno čovjekovo; on vazda hoće. Smrt je stanje u kojem više nema htijenja; htijenje pritom vezano uz dušu, duh. Praiskonski element koji naginje ljude na ljudovanje i čovjeka na čovjekovanje – volja. No, ako čovjek ima volju, ne bi smio htjeti nešto što nije, a to etika upravo činiše. “Čovjek će radije htjeti i ništa, nego ne htjeti.” (Nietzsche, Uz genealogiju morala, str. 189.) Prijelaz iz ovoga časa u onaj koji slijedi – princip htijenja; logički izraženo: uvijek će slijediti čas za časom. Hoće li, doista? Smrt je, dakle, nešto nelogično? Tako gledano, došavši u ovaj čas, Krist hoće čas nakon kojega ne će više htjeti. Uskrsni lom, rasplinuće u nepoznato. Vjera se ovdje približava biti čovjeka – on želi živjeti kako bi mogao htjeti misliti, jer nezna hoće li htjeti misliti kad ga ne bude više bilo (usp. odjeljak 25.d). 49) “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” (Iv 12,32) Pažljivijem se čitatelju već neko vrijeme zasigurno javlja sljedeće pitanje: čemu tijelo? Ovo je pitanje, bez preuveličavanja, temeljno pitanje fizike s očitom paradoksalnošću. Bez nekog određivanja odgovor glasi: tijelo je ono što skriva bitak; tijelo je zavjesa koja sprječava predstavu mišljenja. Ono je jestost sebe samoga. Ipak, svaka je misao tjelesna ili u odnosu na tjelesno, ne supstantivno, već sadržajno (usp. odjeljak 11.b) Krist će, stoga, privlačiti k sebi svako netjelesno mišljenje, jer on sam promisliše, do smrti i uskrsnuća, tjelesne misli u pokušaju spoznavanja samoga sebe. Hegel je samoosvještenje Apsoluta i njegovog povijesnog hoda sigurno osmislio i bio inspiriran osobom Krista. Augustin Serdar 75 50) “Zaista, zaista, kažem vam: nije sluga veći od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla.” (Iv 13,16) On nije misleći subjekt, već trpnja “bitak”, sluga kao odraz “bivati”. Nepostojanjem čovjeka bitak nastavlja bitkovati. Ne kaže, sluga je manji ili jednak, kaže samo: “Nije sluga veći.” 51) “Već vam sada kažem, prije negoli se dogodi, da kad se dogodi vjerujete da Ja jesam.” (Iv 13,19) Čovjek mora prije smrti imati Mišljenje i njegovo predstavljanje; zov k sebi. Mora prevladati svoju vremenost i htjeti netjelesno, dati mu prvenstvo nad ostalim. 52) “Zaista, zaista, kažem vam: Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao.” (Iv 13,20) On šalje misao čovjeku kako bi čovjek htio dalje misliti i tako proizvoljno voditi. 53) “Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!” (Iv 13,21) Izdajnici su ljudi u svojoj želji za pukom protežnošću. 54) “Kamo ja odlazim, vi ne možete doći.” (Iv 13,33) i “A kamo ja odlazim znate put.” (Iv 14,4) Misao je Krista stigla u Tijelo, kako bi čovjeku dala odgovore na etička pitanja. Tamo gdje on ode, prati samo onaj koji uistinu bijaše čovjek. Put koji čovjek zna jest put umjetničkog stvaranja i put prevladavanja života kao i smrti. 55) “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.” (Iv 13, 34) Ovakvih etički imperativa ima mnogo u Novome Zavjetu te sam ih dosta izostavio. Po sebi je jasan koliko to jasnoća dopušta. 56) “U domu Oca mojega ima mnogo stanova.” (Iv 14,2) To je ona jedincatost i individualnost jednine umjetnika. Vezano uz ovo je i: “Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja čini; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu.” (Iv 14,12) Čovjek u ustrajanju će htijenjem moći koristiti sebe za stavljanje Tijela u djelo. Tako su i ta “djela” (misli) veća od njegovih vlastitih. 57) “I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: Duha Istine, kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u vama je.” Duh je Sveti raz-um (duša, ono “ja jastvujem” u Tijelu), ono što omogućuje stvaranje djela. On, dakako, uvijek bijaše u ljudima, samo je Krist naglasio njega kao sposobnost, dar kojim se prima predstava Mišljenja. Svijet (Tijelo) ne vidi i ne poznaje mišljenje. Ono se samo gleda u svojoj protežnosti, kao i ljudi. Raz-um je u čovjeku i on ga je svjestan – jastvo – sebe. Misliti, to ne znači brojati dnevni utržak, pripremati objed, programirati računala ili svijet objašnjavati na način kako bi ga se lakše moglo iskorisiti i pooruđeviti; naprotiv, misliti znači obitavati u oblastima umjetničkoga i neopterećenoga. Nije važno ima li tko raz-um, već za što ga koristi. 76 Književna Rijeka / ESEJ 58) “Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.” (Iv 15,4) Čovjek treba uprijeti raz-um kako bi stvorio djelo (lex artis). Misao ne može opstojati bez svoga bitka, mišljenja, odnosno umjetnost bez umjetničkog djela. Isto tako: “Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.” (Iv 15, 5) 59) “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi.” (Iv 15,18-19) Ovdje je ukazano na čovjekov metafizički značaj. On pripada Tijelu kao tijelo. Tu su njegovi udovi, osjećaji i osjetila, volje i htijenja, ali on pripada onom meta i zato biva mržen, jer dodiruje beskonačnost, nedovršenost koje Tijelo sa svojim samobitkom nema, a Mišljenje ima. Tu se nalazi i bit znanosti – opisivanje konačnoga, dok je umjetnost – smještanje beskonačnoga u konačno (usp. Schelling, Filozofija umjetnosti, str. 1). 60) “Tada im ga preda da se razapne.” (Iv, 19,16) Kristova je muka znak, upozorenje čovjeku koji hoće misliti. Cijeli je križni put i raspeće simbol onoga što će čovjek trpiti bude li htio misliti, bude li odbio protežnost Tijela. 61) “Pilat odgovori: ‘Što napisah, napisah.’” (Iv 19, 22) Povijesni relativizam. Ljudi pohranjuju otjelovljene čovjekove misli i predstavljaju ih kako žele budućim naraštajima. Zato umjetnost umire u pokušaju sebenadilaženja. 62) “Čim Isus uze ocat, reče: ‘Dovršeno je.’” (Iv 19,30) Dovršeno je mišljenje Tijela, odnosno njegova se konačnost prikazaše kao završetak jer ima tek određen broj umjetničkih razdoblja i tehničkih postupaka stvaranja. 63) “A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.” (Iv 21,24) Kršćanstvo nije religija. Ono je poziv čovjeku na umjetničko stvaranje i rješenje etičkih dvojbi. Evanđelja, u sebi, primjera radi, sadrže pozive, kako bi uputila na mnogostrukost koju sa sobom povlači mogućnost mišljenja i stvaranja. b) Metafizika je umjetnost i ona jedina može sloviti kao meta-fizička jer začeta u htijenju za proizvođenjem, ali ne onim koje prevodi, sklanja ili spreže radi opstanka i lagodnosti; radi prakse uopće, već je jedino proizvoljno vođenje koje je proizvoljno, koje nije uvjetovano kao sklanjanje, sprezanje ili subjektovanje. c) Mišljenje, kao s-mišljanje ili proiz-mišljanje je ono umjetničko u “europskoj” umjetnosti. Grčka je dala sadržaj i oblik, ali je Krist dao onu neopterećenost pozvavši na ono meta, ponad Tijela i ponad fizičkoga, ali ne kao slavlje života ili kao strah od smrti, već kao prevladavanje stavljanjem vlastite Augustin Serdar 77 prolaznosti u djelo, u najveći spomen jedne neponovljivosti kao dijela “bitak”, jednog ostajanja i trajnost unatoč posvemašnjem “bivati”. Kad je ne-bit umjetnosti razjašnjena, moguće je razjasniti postupanje pri umjetničkom stvaranju kao i ono ne u njezinoj ne-biti. IV. DIO 49. Jezik, moglo bi se reći – čovjekov atribut, koji je počovječio životinju (usp. odjeljak 10.a), ima isti utjecaj na čovjeka (konstituirajuć, preobražavajuć) kao i kršćanstvo na grčko stvaralaštvo. a) Kao što jezikom čovjek nije dospio u ono po sebi, nego u proizvođenje (prevođenje), tako i umjetnost nije pojmljena kao kršćanska nego grčka. Ta se razlika očituje u prijemljivosti umjetničkog djela (egzistirajuća) od njezine ne-biti (esencijalizirajuća). Ne-bit je svojevrsno protukretanje od načina predstavljanja umjetničkog djela prema njegovu metafizičkom nastanku. b) U okviru prevođenja, postojala su tri lica jednine. Prvo je proizvođenje, gruba i čista proizvodnja od Kanta (Marx) nadalje, treće lice je prevođenje u blažem obliku, poput nekog predočavanja i opisivanja kao tek mogućnost za proizvodnju, od Sokrata (uključujući njegove prethodnike) do Leibniza, koje se odlikuje u gotovosti svijeta i njegova ukonačenja: biće jest, izlaganjem zadovoljoljavajućeg ustrojstva bitstvenog poretka (ordo essentialis, Duns Skot), gdje je istina adaequatio rei et intelecti, a drugo lice jednine (usp. odjeljak 13.a) je dijalog gdje se “ne-ja” poima kao “ti”; poimanje kao prisutno (judeokršćanstvo), uglavnom u teologiji i području religioznog – svojevrstan panlogizam Boga. Sva su tri lica jednine dovedena do kraja u kojem se sve opetovano vraća na jezik kao sredstvo prevođenja i time se iscrpljuje svaki od tih odnosa proizvođenja. Mudri strukturalisti i poststrukturalisti bi stoga brzo uskočili u množinu i slavodobitno skandirali Marxu te njegovim sablastima, no pojam jedinstva u prijevodu, barem matematičkom, uvjetuje pojma mnoštva i njegovo shvaćanje (suprotno od odjeljaka 6.a i 6.b), a i kad ne bi, ništa se značajno ne bi promijenilo. 50. Metafizika, shvaćena posredstvom Novog Zavjeta kao umjetnost, je četvrto lice jednine, a pri samoreflektiranju tog četvrtog lica (umjetnika), u kojem ne-bit postaje bit i tako ne-umjetnost, time opet fizika, postaje neko od prva tri lica jednine. a) Ono je četvrto jer je neko djelovanje unutar “ja jastvujem”, ali nije prevođenje jer nije radi koristi ili uporabnosti. Umjetničko djelo nije oruđe, 78 Književna Rijeka / ESEJ ukoliko je, nije umjetničko, već grčko. Umjetnost je metafizika. Ona uzima fizičko i oblikuje ga, uređuje, preobražava, stavlja u meta pritom ograničavajući sebe, tako dolazeći u područje lijepoga. Lijepo, pak, u Grčkoj nije isto što i u renesansi. Kršćanska ljepota je u nadilaženju svijeta, života, fizičkoga, odnosno sveg prevođenja i proizvođenja. Ono nema značenja i tkogod traži značenje u umjetnosti, naći će što god bude htio (intencionalnost) jer je tamo samo ništavo ništa (usp. odjeljak 41.a). Stoga to ništa treba proći kako bi se stupalo u onom po sebi. b) Umjetnost je jedan trenutak u historiji. Povijesnost je njezino bitno određenje u kojem skončava. Trenutak je trajao okvirno četiri stoljeća, od renesanse do moderne (kasnog romantizma, impresionizma, ekspresionizma). Teško je odrediti zbog različitih razdoblja u različitim granama umjetnosti. Kad umjetnost pita za nešto, ona ulazi u područje jezika i tako u tri lica jednine, a ne-umjetnost 20. stoljeća to itekako čini, pitajući za svoje granice, mogućnosti i svoju bit. Svako izražavanje, bilo ono i prešutno, o nekakvim otuđenjima čovjeka, besmislu života, apsurdnosti demokracije, potlačenosti klasa ili premoći socijalizma, ne mogu biti umjetnost. Umjetnost ne govori. Ona šuti najgroznijom šutnjom. Ne prepušta se tumačenju, čitanju, interpretaciji; ona je umjetnost dok je umjetnikova, a svaki prijem je potpuno nebitan i nevažan za njezinu opstojnost. (i) Hermeneutika je teološka disciplina koja se bavi izučavanjem Sv. Pisma. Heidegger je to kao dobar teolog znao, ali njegov učenik, Gadamer, nije. Ono što je Heidegger činio s tekstovima predsokratovaca i Hölderlina, nikad nije prelazilo okvire njegove filozofije i njegovog “sistema”. No, već se s Husserlovom fenomenologijom, onim za mene i intersubjektivitetom, može nazrijeti veliko prostranstvo mogućnosti i podobnosti interpretacija (ideologija) čiji je glavni krivac zasigurno Gadamer, jer nije bio u mogućnosti shvatiti (teološko) tumačenje i način svoga učitelja. Od tog trenutka nije trebalo mnogo čekati smrt autora Ronalda Barthesa te Derridu i dekonstrukciju kao posljednje velike napade na središte, ideal, ideju ili objektivitet ikakve vrste. Nota bene: jedino je Sv. Pismo – tekst – podoban za interpretaciju jer je to Riječ Božja, i ukoliko je Božja, dovoljno je mnogostruka, ali i dovoljno istinita za kušnju raznih interpretatora. Ne može se, dakle, interpretirati i iščitavati na bilo koji način niti jedno djelo, bilo ono književno, glazbeno, pjesničko, slikarsko i t.d., jer se time napušta oblast umjetničkoga i ulazi i područje ideologije. c) Odlika umjetničkog djela je preobilje i snaga umjetnika, stvaraoca. Pobjeda i višak snage nakon borbe sa životom i proizvodnjom jesu gospodstvo i otmjenost (usp. odjeljak 42.). Onaj koji stvara, “proizvodi”, ali ne kako bi proizvodio i plodouživao, već od viška moći i od ne-potrebe za ludostima života i smrti, koji zna svoje uskrsnuće i koji se odaziva kršćanskom pozivu – taj je umjetnik. On ne piše radi sebe i zbog sebe, kako bi našao utjehu u vlastitim mislima ili jer je osamljen, neshvaćen, odbačen i neprihvaćen. Umjetnikovo Augustin Serdar 79 preobilje snage sili na stvaranje, na uporabu te snage u životvorstvo djela koje je spomen njegove neponovljivosti i jedincatosti poput “bitak” i njegova “bivati”. Prelijevanje iz oblika u oblik, misao u drugu misao koje svim svojim uporabnim značenjima tvore nešto bez-značajno. d) Umjetničko stvaranje ili proizvoljno vođenje u ono meta, kad je već određeno kao četvrto lice jednine, ne potpada pod prvo lice – ja mislim – osim kao neko dodano onomu – ja jastvujem – dakle, Kantovim riječnikom, ego creato ne spada u sintetičko jedinstvo apercepcije koje je najviši princip svake upotrebe razuma (usp. Kritika čistog uma, str. 127.). Iz toga slijedi umjetnikova “praosnova”: ego creato, ergo non cogito, autem ego sum ego (ja jastvujem). 51. Umjetnost ne podliježe tumačenju povijesti ili historije jer im ne pripada. Ona je neko biće koje je složenije od ostalih (čovjeka) i koje je imalo svoj život i smrt, kao i svako biće “bitak” podložno “bivati”. a) Umjetnost je umrla kad se snaga romantizma iscrpila potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Od Descartesa postoji suludo hrljenje prema budućnosti i neopovrgljiva vjera u napredak. Ta ideja progresivnosti je uzrok smrti umjetnika i time umjetnosti. Maksima znanosti koja nalaže da je buduće bolje od prošloga nije moguće primijeniti na umjetnosti, jer, kako se mogu usporediti Dante i Balzac, Vivaldi i Bruckner, Caravaggio i Ingres...Primjerice u glazbi, nakon Mahlera dolazi Schönberg koji propitkuje glazbu i glazbom pita za glazbu; ali on je na kraju ograničio svoju ne-glazbu učinivši je opet glazbom. Umjetnost je 20. stoljeća umjetnost jer je tako predstavljena, odnosno predstavljena je kao bit, a bit je umjetnosti ne-bit. b) Velika nevolja povijesti umjetnosti izražena je u onome što ostaje. Možda je to pitanje obrazovanja, ali, primjerice, u razdoblju se baroka nameće određen broj slikara, glazbenika i pisaca, odnosno predstavnici tog razdoblja. Jesu li oni zasluženo predstavnici ostaje pitanje na koje može dati odgovor onaj koji drži obrazovne strukture, političar, medijski magnat; kapitalist. Danas je sve umjetnost i u njoj leži mnogo zarade upravo zbog te nezaslužene apozicije ‘umjetnost’. Time se “unižava” “prava” umjetnost, no ona pripada povijesti i njezinom grobu čiji je spomenik smjernica za filozofiju. Ono čime su pojedini predstavnici umjetničkih stilova i razdoblja zaslužili mjesto u povijesnim knjigama i razmatranjima, ima svoju bit u znanstvenom motrenju napretka. Umjetnički stilovi i razdoblja jesu jer su različiti. Poimanje putem razlike omogućuje “tiraniju” nekog Beethovena ili Vermeera nad njihovim manje poznatim suvremenicima. Ono drukčije u kasnijem stilu prvotno biva pojmljeno kao lošije i nedostojnije. Potvrda tomu jesu porijekla naziva za barok i rokoko, barocco što 80 Književna Rijeka / ESEJ na portugalskom znači biser nepravilna oblika i roccaille u prijevodu kao hrpa kamenčića. Takvo bi posmatranje nesumnjivo smjestilo renesansu u najviše ostvarenje umjetnosti s obzirom na lex artis i to sa svakim pravom. Znanstveno motrenje razlike, napretka i promjene utemeljilo je određeno poimanje umjetnosti i njega se može osloboditi, ako je uopće potrebno s obzirom na “kvalitetu” nekog Mile Budaka, Ferdinanda Celinea, Torrelija ili Regera. Tako je jedan Bach ostao nezapažen u prijemljivosti, ali su Mozart, Haydn i svi drugi znali za Bachova djela, i pomno izučavali njegov kontapunkt, prije nego je otkriven i praizveden gotovo 150 godina nakon svoje smrti. S filozofijom nije ništa drukčije. Zato filozofi, pogotovo u drugoj polovici 20. stoljeća traže nekakve anonimus-e iz čijih djela iščitavaju sve i svašta kako bi, poput nacista, našli povijesno uporište za svoje ideologije. Otkud ta potreba za poviješću, uvijek mi ostaje nejasno. Bit čovjeka se očito otkriva kao potreba za utemeljenjem u proizvedenom temelju. 52. Grkstvo kao dio umjetnosti (metafizike) nije samo sadržaj i oblik, već i prijemljivost (usp. odjeljak 49.a) kao egzistirajuće u umjetničkom. Važnost prijemljivosti opada protokom vremena i nestaje pred smrću umjetnosti. a) Razdoblje je srednjeg vijeka produžetak grčkog stvaralaštva koje se usredotočilo na kršćansku naobrazbu i svoje ustoličenje. Sadržaj je srednjevjekovnog stvaralaštva u području religijskog i mitološkog u svrhu širenja kršćanstva i njegova poziva. Rimska je država u pogledu umjetnosti i filozofije potpuna preslika grčke. Raspad te velike države onemogućuje ozbiljnije stvaralaštvo, izuzev onog u zadaći širenja kršćanstva. Umjetnost započinje humanizmom. Povjesničari vole govoriti kako je to razdoblje iskorak iz mraka zle skolastike i lanaca Crkve te se umjetnost oslobodila od jarma kršćanske hegemonije. Ako je tako, zašto je umjetnost “nastala” u srcu kršćanstva, u Italiji? Kako je “grčki duh”, kojeg jako vole svi estetičari, zaživio u utvrdi katoličanstva? Bocaccio, Dante, Petrarka, Palestrina, di Lasso, Monteverdi, da Vinci, Rafael, Michelangelo, Bernini, Donatello...Istovjetno se to potom odvijalo u Španjolskoj i zemljama reformacije. Tamo gdje je kršćanski duh, neovisno je li protestanski, anglikanski, katolički ili pravoslavni (zato Rusija kasni jer nije bila jedinstvena kao velika zemlja), tamo nastaje umjetnost. U kršćanstvu leži duh umjetnosti i tek ustoličeno kršćanstvo može preoblikovati grčko stvaralaštvo u umjetničko stvaralaštvo. b) Razlog promjena stilova, ako ih se tako može nazvati, leži u prijemljivosti (publika, gledateljstvo) i u opadanju onog lex artis (usp. odjeljak 48.a-9), ali razlog zasigurno leži i u opadanju kršćanskog duha, odnosno, rastućoj ljudskoj nemoći za sebeograničenje ali i ono metafizičko. Zato je potrebno razjasniti Augustin Serdar 81 nastanak lex artis čiji je naputak bilo ono lijepo nastalo u samoograničavanju proizvoljnog vođenja koje nije ništa doli sloboda. c) Grčki se duh do Nietzschea shvaćao kao opterećen i žalostan, bremenit smrću zbog prevlasti tragedije i možda je i takav bio nakon Platona, no takva iščitavanja u kojima je pojedinac sukladan i sačinjava neki opći ugođaj i shvaćanje treba ostaviti njima samima. Kršćanski je duh općenit duh povijesti umjetnosti, no i njemu je trebalo vremena, više od tisućljeća i pol, kako bi sebe našao i iskrčio se u umjetničkom djelu. Prevazilaženjem smrti, ali i života (usp. odjeljak 48.a-54.) umjetničko djelo ulazi u ono meta, odnosno fizičko koristi kao od-skočnu dasku. 53. Slikarstvo, književnost, pjesništvo i glazba jesu umjetnički oblici kršćan skog duha, duha gospodstva i otmjenosti, dok su kiparstvo i arhitektura prijelazni oblici iz grčštva u kršćanstvo. a) Arhitektura je prekoračenje svrhe. Ona je organska. Obuhvaća i kiparstvo i slikarstvo, koje onda nisu zasebne već organi arhitektonskog tkiva. U srednjem vijeku arhitektura dostiže vrhunac, kao općenitost jednog razdoblja. Opterećena praktičnom svrhom, primjerice jedna crkva, odnosno katedrala, u njoj se bogosluži i slavi misa, a ipak Notre Dame u Amiensu ili katedrala u Cantenbury-u, bitno prekoračuje tu namjenu prvenstveno radi veličanja slave Božje, ali i kao izraz moći i bogatstva Crkve. To je zajedničko s Grčkom s obzirom na veličajnost bogova, ali Grčka je veličina išla do one točke, koliko je dopuštalo načelo zlatnog reza, dok je čak i to načelo srednjevjekovna arhitektura napustila i seže u visinu, što Bogu bliže (očito je zaboravljena Babilonska kula). Promjena paradigme u baroku pokazuje veličinu, bogatstvo i moć vladara; Versailles i Neushwansteigen – opet prekoračenje svrhe i namjene, čak i za jednog Luja IV i Ludviga Bavarskog. (i) Arhitektura nije djelo jedinstvenog tvorca. Arhitekt ima nacrt, ali ne oblikuje sam svoje djelo, već to čine drugi za njega. Zato je ono oblik prijelaznog duha dok se općenitost kršćanstva još rasprostire i utemeljuje. Također, u arhitekturi nema proizvoljnog vođenja jer ograničenje predstavlja fizika, dakle postoji vanjsko ograničenje pri stvaranju, pored određene namjene. Arhitektura se prilagođava uvjetima u kojima se nalazi. Građevine postaju sve manje i manje protokom vremena jer moć bogatih pojedinaca pada; sve postaje skupno i masovno. Le Corbusierova arhitektura pokazuje kako ona nije umjetnost, jer se povodi vantvorčevim naputcima. Socijalistička (Bauhaus) govori sama za sebe, a i kapitalistička (današnja) nije u stanju doseći ono prijelazno lijepo kao srednjevjekovna, već samo ono skupo ili rijetko (besmisao arhitekture u Dubai-u). 82 Književna Rijeka / ESEJ (ii) Uz kiparstvo koje je preoblikovanje, arhitektura još nije stvaranje već naslagivanje. Dakako, ideja je djela iskonska, ali se njezino ozbiljenje ostvaruje gradnjom u pravom smislu riječi. Tako ona može biti promatrana kao viši stupanj kiparstva; svojevrsnim kiparenjem i zbirom tih kiparenja nastaje građevina. (iii) Arhitektonsko je djelo dom, obitavalište. Tamo čovjek prebiva. Ono je mjesto koje zatvara čovjeka od okoline i opija ga svojom prostornošću i protežnošću. Građevina je uvijek čovjekov grob, od piramide, preko crkve, do Eiffelovog tornja; u njoj je čovjek mrtav dok živi, ne u smislu nekog bijega ili zaklona od prirode, nego kao simbol, znak koji sabire otvorenost prostora u zatvorenosti djela; izvjesna nedovršenost i mogućnost računanja i ponovne gradnje, pregradnje i popravka – ono stojeće i opstojeće u velebnosti oblikovanja koje se moralo prilagoditi zakonitosti građenja. b) Kiparstvo je također prijelazni oblik. To potvrđuje i činjenica što re nesansom prevladavaju kipovi grčkog stila koji predstavljaju posljednji sjaj grčštva upravo u tim kipovima. Ono je u većem dijelu oživljeno kao grčko, a ne preporođeno kao kršćansko (također drame i epovi). Prateći ovu misao bi se moglo reći da je glazba najveći izum kršćanstva, no to su i prozne vrste (za prethodnika imaju samo basnu), ali i slikarstvo kao samostalno djelo i nepripadajuće arhitektonsko-kiparskom sklopu. (i) Antropomorfni oblik prevladava u kiparstvu. Taj ga anthropos odstranjuje od oruđevnosti i uporabljivosti. Stolarija, lončarija, drvodjeljstvo, staklarstvo i sl. nisu kipovi ili kiparstvo, ali mogu potpasti pod unutrašnjost (interijer) neke arhitekture kao i kipovi. Ne može se poslužiti oblikom čovjeka za postizanje određene koristi. Taj čovječni oblik trpi kao i arhitektonsko djelo od zakona fizike koji ga čine čovjekovim likom. Prostire se točno određenim prostorom i njega oblikuje njegova izvanjskost. Kip ne opstaje unutarnjom snagom dovršenosti i zgotovljenja već putem drugosti. Veliki komad kamena još nije kip; on će preoblikovanjem, odstranjenjem materijala postati ono što jest. To odastiranje materijala, jer kiparstvo ne će biti glineno, drveno, uopće jef tino, je suprotnost arhitektonskom slaganju, odnosno rastu. Proizvoljnost kipara u odstranjenju materijala do onoga što se još nalazi u možebitnosti, prostoj mogućnosti, ali kiparovoj mogućnosti (ne Aristotelovoj), je iskonskiji oblik umjetnosti od arhitekture. Kiparstvo je redukcija do određenog umjetnikovog stupnja, gdje njegov proizvoljni čin određuje prestanak redukcije ili odastiranja i postavlja temelje kao djelo, odnosno kraj čina. Utoliko je kiparstvo određeno nastajanjem, a ne zgotovljenjem poput glazbenog djela ili slike. (ii) Michelangelov David je kip, no sa stajališta da Vincija i općenito biologije, netočan kip; krnj i pogrješan. Njegovi su bokovi previše uski s obzirom na visinu, težinu, ali i muške bokove – je li to Michelangelova omaška pri redukciji ili njegova namjera i kiparska nadmoć, ostaje pitanje za kipare i nadobudne estetičare. Taj kip kipuje u svojoj jedinstvenosti upravo zbog trenutka u kojem je redukcija iz kamena završena i obujam njegov određen i zatvoren drugošću. Augustin Serdar 83 Kip kao kip tek uvodi u umjetnost, tako što se pomalo lišava prostornosti i ovi snosti od zakona prirode i fizike, odnosno udaljavanje od Grčkog mimesis koje je formalna nadmoć stvaraoca pri oblikovanju materije. c) Slikarstvo ne trpi od neke vanjskosti. Ono je platno, drvorez, bakrorez, freska i sl. Svaka od tih vrsta ima svoj gradivni materijal, odnosno oruđe, podloga kao praznina i pisaljka (igla, kist, kolaž i t.d.) kao sredstvo oslikavanja. Bit slikarstva je odabir, kao i književnosti (proze). Taj odabir nije uvjetovan slikarovom sklonošću, njegovim doživljajima, osjećajima, stanjima, mislima i slično tomu. Slikarstvo nije u-djelo-stavljanje, ako se pod tim misli utiskivanje značenja ili simbola; slikarstvo nikad nije odraz društveno-povijesnih okolnosti ili osobenjaštva slikara. No, ono jest u-djelo-stavljanje ako se pod tim shvaća od-oruđevljenje, ili Heideggerovim rječnikom – stavljanje istine u djelo. Tema (sadržaj) slike je uvijek neki pred-met, ali ne pred-met kao pred-metan (predstavljen), već pred-met kao iza-stavljen, sklonjen, ne u smislu prijevoda ili otvaranja (pohrane) biti, nego po-stavljen iza odabira slikara. Uvijek prethodeće slici je odabir slikara, a tek onda odabrani sadržaj. Takvo slikarstvo svoj konac ima u impresionizmu, jer impresija ulazi u slikara kao odabir te se odstranjuje (odastire, kao u kiparstvu) oruđevnost impresije u slici. Sadržaj počiva u okviru, no taj okvir nije protežnost kao u kiparstvu ili arhitekturi već granica ili krajnja mogućnost odabira. Time je iskazana preobilnost preobilja u slikaru (usp. odjeljak 50.c) i to je upojedinjenje jedincatosti odabira kao četvrto lice jednine koje pripada onom “ja jastvujem” (usp. odjeljak 50.), odnosno gospodstvo i otmjenost beskorisnosti kao odbijanja prevođenja u njegovim sklanjanjima i sprezanjima. (i) Moć ograničenja nije zahtjev za razumljivošću, primjer Palestrine u glazbi koji se suprotstavlja “nejasnoći” ars nove, već preobilje snage koja sama sebe ograničuje kako bi iskazala ne-bit umjetnosti i tako kršćanski duh i njegovo prožimanje. Prateći primjer Plaestrine, ars nova pripada grčštvu jer uzvisuje samo umijeće kao cilj, što je očito u glazbi, ali i u epovima (pjesništvo). Kršćanska prožetost u umjetnosti se očituje upravo tim ograničenjem moći (umijeća), ali naravno, za bilo kakvo ograničavanje potrebno je poznavati umi jeće kako bi ga se moglo ograničiti. (ii) Odabir može biti mrtva priroda, akt, portret, povijesna ili mitološka ličnost, dio grada, odnosno što god je pred-met koji se može premetnuti iz pred-metnosti u iza-stavljenost slikara. Zato ne može biti apstrakcija, ali ni una kaženost (kubizam, dadaizam, hiperrealizam), no može nadrealizam, ekspresionizam, pointilizam. Nakon odabira, stavljanje predmeta u sadržaj ovisi o lege artem. Odnosna se pravila struke očituju u slikarstvu i glazbi, a manje u književnosti i pjesništvu, ponajmanje u arhitekturi i kiparstvu. Zato su ona neusporediva u svojim promjenama, nipošto “napretku” (usp. odjeljak 51.b). Dürerova Melancholia, Ingresova Homerova apoteoza i van Goghova Kavana noću; njih veže samo njihova jedinstvenost i jedincatost, dok su u ostalome veoma različiti: grafika, i dva ulja na platnu; realizam i ekspresionizam. Nevje- 84 Književna Rijeka / ESEJ rojatno je detaljno iskazana fantastika u Dürera, povijesne ličnosti (Homer, Corneille, Racine, Ilijada i Odiseja kao djevojke, Pindar s lirom i t.d.) strogom točnošću i preciznošću u Ingresa, a najobičnija zbilja u van Gogha veoma mutna, nejasna i mračna. Lex artis je prisutan u sve tri slike, i svi su jednako zahtjevni i zahtijevaju umijeće i znanje slikarskih tehnika. To se zove stupanj plastike ili realnosti. Nijedna od tih slika, ponajmanje u romantizmu, ne doseže fotografsku točnost jer joj to nije cilj. Kad bi bilo fotografski točno (čemu se približava Ingres), ne bi bilo umjetnosti, ali ne u smislu da je ona nekakva kopija, već kao spomenuto samoograničenje slikara. “Svrha” slike nikad nije prelazila njezin okvir i autorov odabir; ona je izraz umjetnikove kršćanske snage u nedostizanju savršenstva, jer ga već posjeduje. Visina stupnja plastike opada približavanjem 20. stoljeću, ali ne zbog slabljenja sposobnosti za umijeće ili lex artis (ono se javlja tek krajem 20. stoljeća, jer je njegovo geslo: sve je umjetnost), već zbog slabljenja sigurnosti u Objavu. Nije se Monet “zasitio” renesansnog načina slikanja ili nije bio sposoban za nj, već je kršćanska moć u njemu opadala, uvjetovana raznim političko-filozofsko-znanstveno-kulturnim čimbenicima, kojima ni jedan pojedinac ne može odoljeti ili stajati izvan njih. Kad je napokon klasna jednakost obuzela umjetnost, kad se u njoj počela nalaziti poruka, ideja, značenje, poziv i tomu slični apsurdi (prijeko potrebni kako bi aristokracija, svećenstvo, građanstvo ili proletarijat shvatili umjetnost), slikarstvo je pronašlo svoj kraj u Kriku, i taj krik bijaše posljednji odjek prije nastupa “eksperimentalne” umjetnosti i ostalih smjerova. (iii) U pomanjkanju obrazovanja, rasapom kršćanskog duha u znanost, tehniku, proizvođenje, bratstvo i jedinstvo, kao i prodorom svjetine u područje sakralnoga (umjetničkoga), van Gogh biva među posljednjim slikarima izvornog umjetničkog stila. Njegovom se osobom tumačilo njegove slike i time je utaban put k smrti umjetnosti. On je, kao i svi slikari, slikao jer je u sebi imao preobilje moći (umijeća) i tako je stvarao umjetnost. Ne postoji nekakav tijek u umjetnosti, već samo put u njezinu suprotnost, čime ona ostvaruje vlastitu ne-bit. (iv) Pored van Gogha se nalazi još jedno veliko ime – Salvador Dalí. Nje govo je najopsežnije djelo Biblia Sacra rađeno posebnom tehnikom – buletizmom, njegov vlastiti izum, pri kojoj je arkebuzu (vrst starinskog pištolja) punio kapsulama napunjenim bojom i ispaljivao ih na prazan papir. Tako nastale spontane mrlje je zatim uključio u ilustracije. Koliko li je samo time otežao postupak slikanja gvaš tehnikom. To je upravo kršćanski duh koji čini ne-bit umjetnosti – svjesno i voljno ograničenje samoga sebe pri izradi nečeg već ionako neplodonosnog i beskorisnog. Isto je u glazbi napravio Schönberg (usp. odjeljak 54.b). (v) Postojale su razne obnove, hiperrealizam, neogotika, neoromanika, neoklasicizam, neobarok i t.d., ali one su tehnički pokušaj povratka umjetnosti, dakle, pokušaj povratka grčštva. Padom kršćanstva palo je i grčštvo jer ono zahtijeva umijeće jedinstva sadržaja i oblika, a to naravno, zahtijeva duhovnu nadmoć, vrijeme i novčane prihode kakve si je mogla priuštiti samo Crkva i plemstvo. Augustin Serdar 85 (vi) Umjetničko je djelo uistinu radikalno individualno. Da Vincijeva Posljednja večera, jedna je od mnogih naslikanih posljednjih večera, i ona ne predstavlja ništa, osim umjetnikovog odabira i iskazuje samo umijeće kojim se taj odabir odjelotvorio i stavio u područje Tijela, time prešavši u ono meta Tijela, kao sebeograničenje putem okvira i nesavršenosti. 54. Umjetnost je kružnica u kojoj je upisana glazba kao kružnica jednakog promjera; one se preklapaju jer glazba najvrsnije iskazuje svojom biti ne-bit umjetnosti. a) Glazba najbolje pokazuje kako je umjetnost krivo shvaćena, protumačena, i pokazuje ljudsku potrebu za značenjem. Na primjeru se glazbe najbolje vidi mjena i smrt umjetnosti, ali i njezina bit. Glazba je navodno apstraktna, ali neznam kakva bi trebala biti, jer, ljudska civilizacija nije civilizacija sluha, već vida; i to lijepljenje značenja u prazan prostor zvuka nije zaobišlo ni najveće skladatelje. (i) Samo ime govori o glazbi; glas-ba. Ona je glas, no to se s vremenom proširilo preko tona i šuma u zvuk. Nažalost, grčke glazbe nema (v. odjeljak 47.b). U preddržavnoj zajednici kao i danas – skakanje oko vatre, urlikanje i zazivanje šumskih duhova – ne bih se drznuo to nazvati glazbom ili umjetnošću (isto vrijedi i za kiparstvo, primjerice Stonehenge ili slikarstvo, primjerice oslikane zidove u Altamiri), no nema glazbe ni u Rimu. Ona se nije poimala kao samostalna, već kao prateća uz nekakav tekst ili je bila tek svojevrsna “pozadina” pri pijankama i svadbama. Ona se pomalo razvija u osmom stoljeću u Leoninusa i Perotinusa, ali opet u obrednoj službi – slavljenju Boga. Glazba vrhunac doživljava u razdoblju ars nove, kao i arhitektura tijek srednjeg vijeka i kiparstvo koje ne odmiče od grčkog stvaralaštva u renesansi. To razdoblje, razdoblje ars nova predstavlja tehnički vrhunac, vrhunac glazbenog umijeća kao takvog (usp. 53.c-i). Ona je istovrsna dodekafonskoj tehnici skladanja, odnosno iz savršenog je umijeća glazba istupila kao savršenstvo vokalne polifonije, te skončala u savršenom nesavršenstvu atonalnih nizova. (ii) Glazbenu umjetnost predstavljaju, u njezinom početku Palestrina i di Lasso. U njihovom je djelu očita samoograničenost skladatelja pri odabiru broja glasova, glazbenim rečenicama, načinima imitacije, odnosno glazba je ograničena ne-sobom, t.j. tekstom, no samo u vokalnoj glazbi. Glazba se sklada na tekst, a ne obratno, inače bi se vratilo u načine ars nove. Ipak, taj tekst nije u ulozi značenja kojim bi se trebalo podebljati ili podcrtati melodiju, već se njime ograničava stupanj umijeća potreban za nastupanje kršćanskog duha. S druge strane, tekst ne mora biti primjerice: A-ve Ma-ri-a, gra-ti-a ple-na, Do-mi-nus te-cum, već može biti i: bla-bla-bla-bla-bla-bla, jer, glazba je zvuk, ali ne zvuk riječi, nego frekvencija i izmjena melodije – slijed. 86 Književna Rijeka / ESEJ (iii) Slijed je bit glazbe, poredak tonova, hramonija, ritmova, uobličeno u određenu formu ili ob-lik. Ovo je također ograničenje skladatelja pri skladanju, inače bi se moglo skladati glazbeno djelo poput gradnje arhitektonskog djela (usp. odjeljak 53.a-ii), ali ne u Bruckerovom načinu skladanja, niti u Wagnerovoj beskonačnoj melodiji. Novovjekovna rasprava, koja se nastavlja iz srednjeg vijeka, pita o primatu teksta (notnog zapisa) ili djela (izvedbe) pri glazbeno stvaralaštvu. Naravno, glazba je tekst jer skladatelj čuje glazbu iako ona ne zvuči. Teorija je moćnija od prakse, kao i sa slikarstvom, jer, djelo iako nije pred-stavljeno publici, opstoji u svojem u-djelo-stavljanju. Prijemljivost (usp. odjeljak 49.a) je stoga najviše utjecala na mjenu i tijek glazbe kroz razdoblja, iz neshvaćanja glazbe, jer ona nikako nije duševno stanje skladatelja preliveno u melodiju i hramoniju, već glazba (u najvećem i najnejasnijem stupnju), kao i slika, arhitektura i književnost, prati svoju unutarnju zakonitost koja je sebeograničenje skladatelja te ga pri skladanju uvjetuje u neuvjetovanosti kao lex artis. Pomama svećenstva, aristokracije i pučana za “razumijevanjem” i “spoznajom” glazbenog djela dovela je do programske glazbe, odnosno instrumentalne glazbe lišene svake riječi, a time i značenja, od kojega se unatoč Chopinu, Brahmsu, Mahleru, Bruckneru i Schönbergu, ona nikad nije otarasila, ali to može zahvaliti i Schumannu, Wagneru, Beethovenu te većini skladatelja od baroka pa do kasnog romantizma ili moderne. Pitanje o tekstu ili djelu nadovezuje se na Berkeleya, odnosno maksimu: biti = biti opažen. “All things that exist, exist only in the mind, that is, they are purely notional.” (G. Berkeley, A Treatise Concerning the Principles of Human Knowledge, sct. 34.) Ako jedna slika stoji i skuplja prašinu na tavanu neke kuće, je li ona umjetnost ili nije; isto vrijedi i za neotkriveni notni zapis ili knjigu – umjetnik ne stvara za sebe ili za druge; on stvara, stupa u četvrto lice jednine onoga “ja jastvujem” iz preobilja snage i moći utemeljene na kršćanskom (metafizičkom) umjetničkom duhu, i stvarajući stupa u ugođaj otmjenosti i gospodstva svjojstvenim onima koji se ne nalaze u procesu proizvođenja uvjetovanog opstankom i voljom za moći, već u proizvoljnom vođenju neuvjetovanim snagom sigurnosti u bez-vrijednost Tijela, odnosno života i smrti. Bit nije izvedba ili predstavljanje djela, ali nije ni umjetnikova samodostatnost i samodovoljnost, upravo je ne-bit u stvaranju proizvoljnim vođenjem određenog elementa iz područja fizičkoga u ono meta. Zato umjetnosti više ne može biti, jer nema kršćanske neopterećenosti i radosti, već samo egzistencijalistička patnja, marksisičke klasne borbe, hegelijanska dijalektika, znanstvena metoda, ekumenizam, politička korektnost i druge neozbiljnosti. (iv) Osim prazne zvukovnosti, glazba zbunjuje svojim “nalaženjem” u vremenu. Ona je jedina umjetnost, koju, pri izvedbi, ali i stvaranju uvjetuje vrijeme, kao slijed tona za tonom i harmonije za harmonijom. Zato je njoj potreban oblik, kako se ne bi stvarala u nedogled, već kao cjelina zvukovnog slijeda (motet, fuga, rondo, sonatni oblik, sonatni rondo i t.d.) kojom se jedna ili Augustin Serdar 87 više tema, popraćena motivima iz njih samih, različitim skladateljsko-tehničkim postupcima (umijeće, lex artis), u-okvirila poput slike. Glazba je također odabir, ali putem oblika, slijed toga odabranoga. Govori li se o ostvarenju pojedinog glazbenog djela kao djela, ona svoj vrhunac postiže u trenutku kad je završila, u zvučanju tonike kojom je i započela. (v) Naposlijetku, glazba utječe na ljude, njihove “osjećaje” i “doživljaje”, ona na njih djeluje i to ostaje neobjašnjivo. Schelling je ritam odredio kao glazbu unutar glazbe i ritam je za njega ono odlikovno glazbe (usp. Filozofija umjetnosti, str. 125.). Bila je već spomenuta pitagorejska definicija glazbe (vidi odjeljak 22.a) i u tom se određenju utemeljuje Schellingova misao, ali i misao Schopenhauera i Nietzschea o glazbi kao najvišoj umjetnotnosti; metafizičkoj umjetnosti. Razlog tim oduševljenjima ritmom i tonom uopće je veoma jasan, koliko god on “unizio” glazbu kao jeftino podražajno sredstvo. Metar određuje ritam. Ako ritam nije razvijen onda se ne razabire, odnosno istovjetan je metru. Bogatstvo ritma, napose u folklornoj glazbi, nepravilne mjere (“ritmični metar”) zahvaljuju svoje porijeklo svjetovnoj “glazbi”, odnosno muzici. Muzika, od grčke μουσα, muza, je ono suprotno sakralnoj glazbi srednjega vijeka i renesanse, a počinje se razvijati i utemeljivati kao glazba također u renesansi. Nadahnuće, suprotnost umijeću (obrazovanosti) jest svjetovna muzika. U tom se nadahnuću slavi život. Nekoć je ta muzika imala obrednu funkciju pri zazivanju kiše, uroda ili božje naklonosti, no s vremenom je postala samo slavlje života koje je prenijela na glazbu, odnosno s njom se počela stapati u baroku, a potpuno jedinstvo dosegnula u romantizmu. Renesansna glazba – polifona, ujednačenog metra (parne mjere), bez naglašenog ritma; neko čisto slijevanje tonova u slučajnost harmonije. Muzika – ono dionizijsko, slavi život, raskalašeno, osjećano i pijano. No, na kraju ta muzika nije ništa nego kucanje srca. John Cage u skladbi 04:33 pokazuje nepostojanje (apsolutne) tišine. Kad bi se svi zvukovi odstranili, govor ljudi, buka gradova, glasanje životinja, puhanje vjetra, kapljanje vode; ostaje čovjek sam sa svojim kucanjem srca. To je kucanje metar života, mjera živoga bića. Čovjek nije sposoban za ne-mjeru, za ne-život. Sve što zvuči, zvuči u nekom ritmu ili metru, ali, i to veliko ali, sve što zvuči nije glazba. Evo razloga za to “čudnovato” djelovanje “glazbe”, njezinu “metafizičku” visinu, sve te doživljaje, osjećaje – senzualizam uopće. Brojanje duše ili kucanje srca; protok krvi i opskrba kisikom – ništa osim života i njegova slavlja. Može se onda i zaključiti: čovjek je zoon politikon jer ga je strah tišine; strah od smrti. b) Najveću je potvrdu cjelokupnoj umjetnosti dao Arnold Schönberg (usp. odjeljak 51.a) na najjednostavniji način. On je nju ograničio. Novovjekovna se opsesija napretkom umnogostručila u 19. stoljeću raznim otkrićima i začecima novih grana “znanosti”. Slikarstvo je uvijek uvodilo u nove “smjerove”. Godine 1910. Kandinski “stvara”, iako se to ne može nazvati stvaranjem u smislu proizvoljnog vođenja, prvu apstrakciju, a u glazbi ga slijedi Schönberg. Prethodio mu je Mahler, čije stvaralaštvo, napose druga, treća i deveta simfonija, savr- 88 Književna Rijeka / ESEJ šeno oslikavaju ne-bit umjetnosti o kojoj govorim. Ne postoji neko razdoblje koje je bolje od drugoga, nego je “najbolja” umjetnost u onom razdoblju u kojem pojedinac najmoćnije osjeća kršćanski duh i u njemu pronalazi najviše preobilje. Schönberg, zapavši u očaj, zbog Mahlerove “veličine”, a zaslijepljen novim tendencijama u slikarstvu i opsjednut napretkom, napušta tonalitet, čije je granice Mahler pokazao, i upušta se u atonalne vode. Došavši u to bespuće atonalnosti, izraženo u Braći Karamazovima Ivanovim povikom: “Nema pravila!”, Schönberg je shvatio bit umjetnosti; on je atonalnost morao dovesti u red. Dodekafonska tehnika skladanja je samoograničenje umjetnika, sputavanje te moći koja izvire iz kršćanskog duha, ali ne kao eksperiment ili definicija lijepoga, kao što su to pokušali Rousseau i Rameau, već kao jedan lex artis. Taj Schönbergov čin je najočitiji upravo u glazbi, možda zbog praznoće zvuka po sebi, no on postoji i u svim ostalim umjetnostima. c) Zaključak mnogih, pa i najvećih muzikologa, filozofa i raznih teoretičara, je da se o glazbi ne može govoriti, nego je se mora samo slušati (Carl Dahlhaus, Estetika glazbe, str. 151.), a kad ih se pita: što je glazba?, blijedunjavo šute i govore kako se ništa ne treba definirati (usp. Dahlhaus, Eggebrecht, Što je glazba?, str. 100.-109.). To je doista točno, ali vrijedi i za slikarstvo, kiparstvo, arhitekturu i pjesništvo. Govoriti se može samo o književnosti, što pokazuje i opsežna literatura takozvane književne kritike i književnih teoretičara. Književnost uzima riječ kao svoje gradivno tkivo, pa se o njoj može rječkati, odnosno govoriti, ali za sve ostale, uključujući pjesništvo, može se samo gledati i slušati, a nipošto opisivati i o tom razgovarati jer bi za tako nešto bio potreban jezik tonova (harmonije) i jezik boja i oblika. d) Uz glazbu se ponajčešće vezuje pojam genij. Njega je stvorilo razdoblje romantizma u svome divljenju i oduševljenju spram onih stvari koje zahtijevaju lex artis. Prijemljivost, napose u puku i građanstvu, taj je pojam učvrstilo do dana današnjeg. Bez obzira na povijesna određenja i prijemljvost u plebsu, genij označava kvantitet, brojnost u umjetničkom stvaralaštvu. Primjerice, Balzac je genij, a Dante nije. Telemann je najveći genij u glazbenika, a Mahler nije. Rembrandt je genij, a Caravaggio nije. Genij je sposobnost umjetnika stvarati s lakoćom, a to znači više. To se nimalo ne može miješati s vrsnoćom ili kvalitetom pojedinih djela određenih umjetnika. Onaj tko je genij, stvara više, poput Kranjčevića, a onaj tko nije, stvara manje, poput Vidrića, a “kvaliteta” je pritom jednaka i opus takvog ne-genija nije nimalo manje vrijedan od opusa genija. e) Glazba je najumjetnija od svih umjetnosti. Ona koristi ton kao svoje gradivno sredstvo. Tonovi ne postoje u prirodi, a ne postoje ni u ljudskom govoru. To je sve područje šumova i drugih teško odredivih zvukova. Ton može proizvesti instrument, ono što ima rezonantnu kutiju ili titraj žice te ljudski glas. Zato se u Bergovim vokalnim djelima pojavljuje govorni pjev, Sprechgesang. Takva, umjetna, narav glazbe nju temeljno razlikuje od pjesništva koje se također oslanja na zvuk i njegov završetak. Augustin Serdar 89 55. Umjetnosti pjesništva i književnosti uzimaju riječ i njome utemeljuje religiju i filozofiju. a) Budući da je glazba tekst, pjesništvo je djelo. Ono je možda zapisano, no pjesništvo se mora čitati na-glas. Tko šuti čitajući pjesmu, nije naučio čitati. Bitak i biće kao prisutstvo, cjelokupni logocentrizam, onto-teo-logika i ontoteologija jesu utemeljeni kao pjesništvo, a sprovedeni u prozi. Pjesništvo je govor, a književnost pismo. “Filozof napokon, nesposoban se povinuti pravilima pjesništva, prvi se odvažio pisati u prozi (odj. 67).” (Derrida, O grmatologiji, str. 371). Ovo je Condillacova misao u kojoj je izrečen početak filozofije. Uz obrednu se glazbu (usp. odjeljak 54.a-v) pjevalo, odnosno izgovaralo riječi. Te su riječi imale prvenstvo, a glazba (udaraljkaški šumovi) je tek držanje mjere (metra). Iz religijskog se obreda izlučilo pjesništvo kao samostalno, no ono je i dalje pjevalo o bogovima, zadržavajući mjeru (metar) rimom, odnosno rimovanim stihom. Hesiod i Homer su tvorci grčke religije i oni su prvi pjesnici, odnosno poetičari – proizvoditelji. Aristotelovo određenje ποιησις kao proizvođenje nije ništa zapanjujuće, već puka očiglednost, te je stoga razumljiva Nietzscheova frustracija u Antikristu: “Gotovo dva tisućljeća i još ni jedan jedini novi Bog!” (F. Nietzsche, Antikrist, str. 28.) Pjesništvo je korištenje jezika u njegovom najstvaralačkijem obliku za stvaranje jedne religije. Oneobičavajuća uporaba jezika, inverzijom, rimom, čudnim izrazima (metaforama) i ostalim stilskim izražajnim sredstvima, dakle, uporaba jezika za ne-komunikativnu svrhu i svrhu sporazumijevanja, za neko ne-prevođenje (ne-sklanjanje i ne-sprezanje), već jezik za kazivanje neke radnje, događanja – čudna uporaba jezika za iskazivanje narativa. Homerova, i sva poezija klasične Grčke, su se djela izvodila recitiranjem, izgovaranjem radi postizanja “specijalnog efekta” u slušatelja. Glas je imanentan, razumljiv, prisutan; ljudski je glas ono “tu”, ali govori o nekom “tamo”: ponad oblaka, na Olimpu, na nebesima, u dubinama mora i tomu slično. Dok je čovjek okružen ljudima, glas traje, njega se uvijek čuje i sluša; ako glazba nadražuje osjetila i rasplamsava uobičajen tijek kucanja srca, pjesništvo to čini na slabiji način – ono samo zahtijeva pozornost za sebe. Pjesništvo dokida i-tako-dalje sadašnjosti, tu konstantu i vječnost kucanja srca, ali ne smještajući ga van sadašnjosti, u nekakvu prošlost ili budućnosti, već u trenutak koji utemeljuje pjesmu. Trenutak u kojem pjesma traje i završi je onaj nesvakidašnji i oneobičavajuć; trenutak sakralnog i nadsvjetovnog iz kojeg religija biva izlučena takvom čudnom uporabom riječi. (i) Utoliko je pjesništvo moćnije od glazbe, jer je glazba snažna samo za vrijeme njezina trajanja, dok pjesništvo ostaje u otkucajima srca dok ima života. Nitko ne zaboravlja čudan trenutak u kojem je srce jednako, ali ipak drukčije kucalo; dok su pjesničke riječi govorile i kazivale. “Pa, prvo će biti da se uopće počnemo kretati, da istupimo iz našega lagodnoga položaja promatrača. Taj se 90 Književna Rijeka / ESEJ položaj mora uzdrmati, kako naše čitanje više uopće ne bi moglo zadržati mirni položaj jednoličnog čitanja nekog teksta.” (M. Heidegger, Hölderlinove himne Germanija i Rajna, str. 41.) U takvom se djelovanju pjesništva zapleo Heidegger, pa iako je čovjeka stavio u jezik, nije to učinio iz pravih pobuda, nego žudeći za novim imenovanjem i utemeljenjem neke nove religije koju je nazivao drugi početak i krčevina istine bytka – mišljenja čiji je začetnik Hölderlin, kao pjesnik pjesnika. Zato njemu pjesnički obitava čovjek (bytak kao bogovanje), jer je to moć jezika, a nije prevođenje ni proizvođenje. “Mi smo – jezični dogođaj (Ereignis, op. a.), i to dogođenje je vremensko, ali ne samo u vanjskom smislu, da se ono odvija u vremenu, da je svagda vremenski mjerljivo prema početku, trajanju i prestanku, nego je i jezični dogođaj začetak i temelj čovjekova istinskog povijesnog vremena.” (ibid., str. 60.) (ii) Ipak, to nije umjetnost pjesništva, već sposobnost utemeljenja religije. Epovi nakon Homera, ali i prije njega kao što su Ep o Gilgamešu, Mahabharata i Ramajana, ili poslije (Vergilije kao utemeljitelj “rimske” religije) potvrđuju ovu narav poezije. Novi je Zavjet u proznom obliku, ali nastavlja Stari Zavjet kao i Kuran, pa stoga europski epovi nisu ništa nego nadoknada ne-poezije Novog Zavjeta u Božanstvenoj komediji, Izgubljenom Raju, Bijesnom Orlandu, Juditi i t.d. S druge strane, primjerice Smrt Smail-age Čengića nema za svrhu utemeljenje religije u toliko opsežnom smislu, ali stvara mini-religiju za izricanje i kazivanje nekog velikog događaja i ideje vodilje. U tom smislu pjesništvo ima rimovani stih zbog pamćenja, pogotovo u razdobljima usmene predaje, ali se u rimovanju nalazi i lex artis pa je i nakon prevlasti pisma pjesništvo zadržalo rimovani stih kao izraz stvaralačke moći pjesnika. (iii) Drama može biti u stihu ili prozi. Sasvim je svejedno jer drama ima odgojnu funkciju, moralni iskaz kojim je ipak bliža prozi jer ne utemeljuje religiju, nego na religijskim temeljima “filozofira” i poučava praktičnom i korisnom. Drama nastupa kad je religija već utemeljena na nekoj poeziji i životvornije i zornije prikazuje svakodnevnost. Shakespeare je, uz Machiavellija i Hobbesa, najprizemljeniji moralni učitelj, i njegovo djelo ima neizmjernu vrijednost zbog pronicanja u najdublje ponore ljudske duše, ali nije umjetnik. (iv) Pjesništvo, kao umjetnost, nastaje kad pjesnik koristi jezik za kazivanje očitoga i svakodnevnoga, ali na oneobičavajuć i nesvakodnevni način, uvijek u rimovanom stihu ili svojevrsnom podudaranju slogova i riječi. Pjesništvo, kao i glazba, ne kazuje, ono šuti u ljepoti izraza neobičnih riječi. Pjesništvo ne prepričava i ne priča poput epova i drame, ono ne promišlja i ne želi filozofirati. Ono, poput slikarstva, odabire, provodi u “glazbenom” slijedu riječima i ostvaruje se kad završi. Pjesništvo je glazba bez tonova; ili, glazba je pjesništvo bez riječi. (v) Nema pjesništva koje je prevedeno, odnosno Byrona se ne može čitati prevedenog na hrvatskom, ili Rilkea, već samo na engleskom ili njemačkom. Naravno, govori li netko ne-materinje jezike dovoljno dobro, može spoznati Augustin Serdar 91 pjesništveno pjesništva i na stranom jeziku. Pjesništvo uvijek pripada određenom narodu, no ne u smislu utemeljenja njegove religije ili mini-religije, već kao jezik, određeni jezik određenoga naroda, koji je tom narodu svojstven i tvori njegov (književni) jezik; bogata raskoš za mnogostrukost imenovanja istih stvari, predmeta ili događaja (usp. odjeljak 12.). (vi) V. Vidrić, Pjesme, U oblacima: Na oblaku sam ponad mora bio, Gdje mermer-stupi nose plavet neba, I Zevsu sam se poklonio bogu S vijencem o čelu i s lirom iz Theba. A Zevs je divan bog. Razgaljen sjedi. Prsa su mu široka i gola I bijel je kao starac. On dok zbori Silnu glavu spušta ko od bola. On plašt prigrnu svoj i sam mi reče: “Razlijetaju se preko neba ptice, O, ti, koj’ gledaš pučinu i nebo I komu pada svjetal pram u lice; I ti, koj’ sniš o divnoj, nagoj ženi Na tamno-modrom valu što se rodi, Kad siđeš k zemlji, u jablana sjeni Nad plug se sagni i za brazdom hodi. I kad ti padne znoj na čelo tio Pod oblacima istog ovog neba, Zatajit ćeš me rad muke i hljeba.” – Na oblaku sam ponad mora bio. Pjesnik je nad oblacima, pred gospodarom bogova, u metafizičkome, neopterećen zemaljskim boljkama i mukama – oslobođen fizičkog. Vijenac mu na glavi i lira; pjevao je Zeusu, a on razgaljen, zadivljen, opušten i zadovoljan sjedi. Usred tolika uživanja u pjesnikovoj pjesmi teško mu je i govoriti. Spušta glavu dok govori, san ga hvata. Pri završetku pjesme se uozbiljuje i prigrne plašt koji mu je spao dok je uživao u pjesmi. Obraća se pjesniku i određuje ga kao onoga koji je na nebu s njim, koji se inače, dok je na zemlji, divi onome iznad, onome meta, gdje su, sad veoma blizu, ptice slobodne i gdje je svjetlost nebesnika Boga, no i kao onoga (“i ti”) koji žudi jednako toliko za tjelesnim, koliko se i divi metafizičkome i ne može fizičko poreći i zanijekati. Govori mu dalje Bog, kad je pjesnika odredio kao tijelo i dušu, koji je trenutačno pred njim 92 Književna Rijeka / ESEJ kao umjetnik, pjesnik, duša, što mu je činiti kad siđe zemlji u skrivenost sjene jablanove, iz otvorene svjetlosti svijetlog prama, a to će se dogoditi, jer Bog zna što će i kako biti te što je i kakva je narav stvari pa i čovjeka. Kad bude morao uzdržavati svoje tijelo plugom i oranjem, hodajući za beskrajnom brazdom zemlje koja uvijek zahtijeva posvetu i opkop, i kad bude umoran, znojan i jadan zbog napora koje zahtijeva tijelo brazdeći zemlju, ne će pjevati Zeusu, i ne će se diviti i klanjati onome meta, već te pod istim oblacima, nad kojima je pjesnik bio, zatajiti metafizičko radi potrebe fizičkoga. Na kraju pjesnik ustvrđuje: “Na oblaku sam ponad mora bio.” Bio je umjetnik dok nije bio opterećen tijelom i nužnošću zemlje i tada je mogao stvarati, pjevati i liru svirati ovjenčan vijencem kao slavom nebeskom jednakom Božjoj slavi, pred Bogom svih bogova. Perfekt, bio sam, znači i futur: više ne će biti. Umjetnosti nema više jer nema više umjetnika (usp. odjeljak 45.f). (vii) Pjesništvo zbog minimalističke naravi i značenja riječi, a napose zbog oneobičavajućeg ugođaja, omogućuje neograničenu mogućnost umetanja značenja, čak i više nego glazba koja je prazan zvuk, pogotovo Hölderlin koji je pisao stihove u prozi, Rilke, Rimbaud, odnosno svako pjesništvo koje može biti umjetnost pjesništva, od Goethea do A.B. Šimića, simbolista i ekspresionista te najviše onih koji su pjesmom kazivali. Interpretacija je Vidrićeve prve pjesme u zbirci mogla biti dulja, dublja, obuhvatnija i argumentiranija, ipak, ova interpretacija može biti ozbiljna ukoliko se pjesma pjesnika odredi kao ne što značenjsko. No, u toj mogućnosti pjesništva leži spas za sve one koji kleče i jecaju pred krajem prevedene, sklonjene i sprezane povijesti, jer ne uviđaju njezino porijeklo, pa osporavaju historiju kao nečovječno računanje i tiraniju idealizma, materijalizma, logocentrizma, kršćanstva, kapitalista i t.d. “Svakodnevno mnijenje mnije da mora biti jedan Sofoklo po sebi, jedan Kant po sebi, jedan Fridrik Veliki po sebi, kao što je stol tu stol, a kreda kreda. Ako pretpostavimo da postoji npr. tumačenje i prikaz Sofoklova pjesništva po sebi, i ako pretpostavimo da bi to tumačenje moglo doći Sofoklu pred oči, onda bi on to tumačenje mora smatrati i smatrao bi krajnje dosadnim. Jer on nije pjevao zato da bi se negdje pojavilo nedjelotvorno i od svijeta otuđeno bezvrijedno oponašanje. Dakle, ne postoji historijska istina? Taj je zaključak brzoplet. Postoji historijska istina. Ali da bi je shvatili kao takvu, oni koji shvaćaju moraju i samo prvo stajati u moći povijesti. Tada znaju da je historijska istina ‘po sebi’ u smislu površne svakodnevne točnosti rečenica besmislenost, besmislenija od okruglog četverokuta.” (M. Heidegger, Hölderlinove himne Germanija i Rajna, str. 124.-125.) Ako je tako, a uz to se tih godina govorilo i o smrti autora (v. odjeljak 50.b-i), onda je Hegel bio u krivu, te je povijest toliko mnogostruka, koliko maštovitih ljudi ima, a ipak je historija samo jedna kojoj pripadaju svi (uvijek-povijesni) ljudi. U tom slučaju, povijest umjetnosti tek ima nastupiti kao neko prevođenje i “obrazlaganje” historije umjetnosti, a isto će tako historija povijesti (usp. odjeljak 40.a) postati povijest historije (mnogih) povijesti. Ako Augustin Serdar 93 je to posljedica stajanja u području moći pjesništva, onda je filozofija umrla, a interpretacija povijesti umjetnosti tek dolazi. Pored svega, ako bi istovjetna interpretacija Sofoklove tragedije bila samom Sofoklu dosadna, onda je trebao napisati više drama, poput Shakespeara, ili imati uopće velik opus, poput Balzaca ili Kranjčevića (usp. odjeljak 51.). b) Književnost započinje u Ezopovim basnama koje su ujedno i utemeljenje filozofije, naravno filozofije koja je praktična, odnosno ono što je oduvijek bila, ali zaboravljiva glede svoga iskona i temelja. Basna je prvo prozno djelo, s kratkim narativom i moralnom poukom, koju treba iščitati. Ona ne začuđuje i ne bira riječi. U basni se odabir odvija s obzirom na svrhu: kazivanje moralne pouke. “Može se reći da je povijest filozofije povijet pisana govora: ili bolje, postanka - proze svijeta. Filozofija je izum proze. Filozof govori u prozi.” (Derrida, O gramatologiji, str. 371.). Filozof nije imao maštu i stvaralašku moć pjesnika (v. odjeljak 55.a) pa je prihvatio njihove religijske sustave i započinjao podučavati basnom. Pjesnička religija (Grčke) je oslikana na temelju stvarnosti, stoga se može reći da su Grci svoje bogove stvorili (Gorgija), jer filozofijsko razmatranje do Sokrata, nikad nije bilo neusklađeno s religijskim, odnosno filozofijsko nije podilazilo religijskome kao što je to činila srednjevjekovna filozofija, iako je neusuglašeno s religijskim tumačenjem svijeta. Filozofija, u klasičnom smislu, nastaje kao nezadovoljstvo pojedinca, i to nezadovoljstvo okolinom, odnosno poretkom stvari. Čovjek je ovladao prirodom i opstanak mu je zajamčen, ali se u društvu on loše osjeća; vjerojatno zbog fizičke podređenosti. Tako on ulazi u područje književnosti smišljanjem basne. Ipak, on ne vrši prisilnu “preobrazbu” društva, jer poruku basne tek treba iščitati i on to iščitavanje prepušta moći rasuđivanja drugih ljudi, time potiho ističući općenitost postupanja i bit kao svevažeću vrijednost određene vrline ili mane. Sasvim suprotno postupaju Židovi za vrijeme ropstva u Egiptu ustrajući u svojem monoteizmu i preokrečući društvene, pa i svjetske vrijednosti u svoju korist. Nastank morala kao filozofskog i filozofijskog morala savršeno objašnjava Nietzscheov spis Uz genealogiju morala. Književnost, u početku moralna pouka basne, pomiješana s pripovijedanjem epa, postaje dramom. Zadržava stih, vezani ili slobodni, ali naglašava tek skicirane i načete protagoniste basne u formi dijaloga. Ubacivanjem zbora ili naratora i putem monologa, možebitan utjecaj basne postaje prisilan i izravan u drami. Književnik, dramaturg i basnopisac jest neobvezni zakonodavac. Književnik ostaje neobvezni zakonodavac i time izlazi iz područja filozfije, a filozof započinje prevođenjem svijeta i lijepljenjem značenja postaje moralnoobvezujuć zakonodavac. (i) Tek prožeta kršćanskim preobiljem, književnik postaje umjetnik ulazeći u područje gospodstva i otmjenosti; pravom prozom – proznom vrstom romana kao vrhuncem književnosti. Možda se umjetnost književnost nije oslobodila neobveznog zakonodavstva moralne pouke koju sadrži, no svakako je prekoračila svrhu pri njezinom iskazivanju. Primjerice Rat i Mir, može sadržavati nekakvu 94 Književna Rijeka / ESEJ poruku o svevrijedećim mogućnostima života, izuzevši Tolstojevu “raspravu” s Hegelom o povijesnoj nužnosti i povijesnom relativizmu, no onda je tu moralnu pouku mogla sažeti u jednu novelu, pripovjetku, bajku, pa čak i basnu, a ne “dražiti” čitatelja djelom od pet svezaka. Isto vrijedi i za Stendhala i genija Balzaca, Goethea, besmrtnog Cervantesa i tako redom. (ii) Dostojevski je, neshvativši Gogolja, opet vratio književnost u razdoblje grčke basne i tragedije, filozofirajući naširoko u Braći Karamazovima i Zločinu i kazni, a s druge strane, Idiot je nezaobilazno djelo umjetnosti književnosti. To sve odgovara općim pretenzijama i tendencijama umjetnosti istoga razdoblja; Dostojevski, Wagner, van Gogh; svi oni sadrže znakove postupnog opadanja kršćanskog preobilja i izlaženja iz područja moći otmjenosti i gospodstva. (iii) Drama uvijek pretpostavlja određenu naivnost gledatelja. Ona je potrebna kako bi moralna pouka bila uočljivija i izraženija. Hamlet je mogao predvidjeti koja će mu biti sudba, mogao je prozrijeti svoga nevaljalog ujaka; a ipak, opametio se tek nakon svoga udesa i odjednom postao pronicljiv i oštrouman (usp. Ranko Marinković, Kiklop, str. 177.). Književnost nema takve pretpostavke. Ona kazuje kako kazuje, možebitno prešućujući i neotkrivajući daljnji tijek ili završetak narativa. Balzac je aristokraciju i katoličku vjeru smatrao jedinim mogućim stupovima zdravog društva, no o aristokraciji i svećenstvu piše poput nekog gladnog marksista. U tome je umjetnost njegovih djela; preobilje čak i za ono neprijateljsko i neprijateljstvo spram vlastitih ideala; ne kao puko znanstveno opisivanje; umjetnost kao umjetnost. (iv) Bit se književnosti tako otkriva kao odabir čije se izlaganje ostvaruje prekomjernošću opisa, a pod opisom razumijem kazivanje na nesvakidašnji način (kao i pjesništvo), karakterizaciju likova, postupanje i odnos likova, ljepotu opisa, shvaćanje društvenog razdoblja; nipošto narativ i narativnu strukturu. Tema (narativ), primjerice, romana iz realizma je gotovo uvijek ljubavna, no to ne ukazuje ni na što osim na bit umjetnosti književnosti kao nenarativne i nekazujuće u moralnom pogledu, mada se pouka u književnosti može iščitati, ali jezik omogućuje iščitavanje bilo čega na bilo kakav način. Umjetnost književnosti je odabir opisa nečeg odabranog, tako da to odabrano bude lijepo i snažno iskazano kao beznačajno rječito. 56. Iz svega dosad rečenoga proizlazi: povijest čovječanstva dvostruka je povijest nemoći. Prvo se nemoć ispostavila i fizičko-biološkom smislu te je započelo prevođenje svijeta jezikom (logikom i matematikom; “znanost-filozofija”) kako bi se postiglo prosto (fizičko) preživljavanje (I. i II. dio), a druga se nemoć očituje u povijesti unutar povijesti, odnosno povijesti od čovjekova utemeljenja samoga sebe kao svrhovitog živog bića, kad pojedinac nije mogao opstati (u Augustin Serdar 95 duševnom smislu, ali i fizičkom) unutar zajednice koju je sam sebi stvorio, postavivši jezikom religijske (pjesništvom) stvarnosti, ćudoredne (pravne) zakone, izvodeći ih iz fizičko-bioloških (prevedenih) zakonitosti “znanosti-filozofije” u moralne zakone filozofije (književnosti; “umjetnost-filozofija”). a) Plebsu pri prijemljivosti umjetnosti nikad nije bilo dovoljno samo lijepovanje lijepoga ili ljepotovanje ljepote, već uvijek neko značenje, svrha, pouka, “filozofija” i tomu slične stvari. Zato sve počinje opadati s Kantom, jer nepoznavanje prevođenja jezikom kao utemeljujuće biti čovjeka, mora dovoditi do čovjekove nemoći za životom uopće, ali i cijenjenju tog istog života, u kojem je opstanak težak na ovaj ili onaj način, kao najvrjednijeg i najdragocjenijeg. “Jer što se tiče prirode, iskustvo nam daje pravilo i predstavlja izvor istine; ali što se tiče moralnih zakona, iskustvo je mati privida, te je za svaku osudu, zakone o onome što trebam činiti, uzimati od onoga što se čini, ili ih time ograničiti.” (Kritika čistog uma, str. 283.) Kad je u prirodu potrebno umetnuti zakone (proizvoditi prirodu) kako bi se fizički opstalo, onda je ona izvor istine, ali kad se ona otkriva neobuzdano i surovo, onda te moralne zakone treba proizvesti iz sebe. Ako ništa, vrhunska licemjernost. b) Ono lijepo je upravo ono umjetničko, jer ljepotu svoju crpi iz neizmjernog obilja pojedinca koji je odbacio život i smrt kao svoje ograničenje, početak i kraj strahova, sreća, ljubavi i žaljenja, te je u najvišem činu stvaranja odao počast svome ograničenom opstanku, smjestivši ga u ukonačenju djela “bitak” i njegova “bivati” i time prevladavši opterećenost, nemoć i ružnoću koje umjetnika lišava navještaj Uskrsnuća. 57. Tijelo je posredstvom kršćanskog duha sagradilo dom, obitavalište (arhitektura), reduciralo ga i odstranilo od prostornosti (kiparstvo), odabralo, udjelostavilo umjetnost u novom prostoru (slikarstvo) i slijedom mu omogućila vrijeme (glazba), pa se to vrijeme poviješću utemeljilo (pjesništvo) i počelo u toj povijesti kazivati (književnost); tako je umjetnost opet nestala u Tijelu. (...) Augustin Serdar rođen je u Rijeci 15. siječnja 1992. godine. Završio je Prvu riječku hrvatsku gimnaziju i glazbenu školu I. M. Ronjgova. Sada je na petoj godini Pravnog fakulteta u Rijeci. Područje zanjimanja su mu umjetnosti (napose glazba i književnost), filozofija i pravo. Piše i sklada od svoje šesnaeste godine. Do sada nije objavljivao. 96 Književna Rijeka / PROZA PROZA Davor Velnić Dvije priče Iščekivanje dubina S voju sestru nije nikad službeno odžalovala ili uopće odžalovala, nitko od obitelji. Nije primijetila kada se iščekivanje ugasilo i prestalo, a ime nestale osobe utrnulo i Marija postala pokojnicom. Taj se nedovršeni rastanak i tiho iščekivanje nejasno provlačilo mojim djetinjstvom. Svako toliko poveo bi se šaputavi razgovor o zagonetnom putovanju u ratnim vremenima ili bi godišnjica Marijina nestanaka niz lice moje none potjerala suze pa bi se po tko zna koji put utišanim glasom još jednom prepričavale i odvagivale glasine. Prizori ispraćaja i ukrcaja na brod potpuno su bili već izblijedjeli, otisci mašte postali su dublji od otisaka stvarnih događaja. Ti uvijek isti razgovori ugasle nade i plačljive rezignacije zamrli su tek u mojim gimnazijskim godinama. Na kon dvadesetak godina ufanje je oslabjelo, okopnilo i sve se rijeđe spominjao nestanak broda, njegovih putnika i posade. Neizvjesnost iščekivanja sve se više mirila s činjenicom da u posljednje vrijeme nitko ništa nova o nestalim putnicima i posadi nije čuo. Roditelji nestalih prazninu su punili borbom sa zlodusima sudbine i jecavo se tješili providnošću, boljem životu jednom kada na njih dođe red “tamo gore”. S godinama, već iscrpljeni i pomalo ostarjeli, okrenuli su se drugoj djeci, poslije unucima, poslu i svakodnevici. Braća i sestre nestalih u međuvremenu su postali odrasli ljudi i s godinama slike zajedničkih dana polako su oslabile i postale izmaglica djetinjstva. Udovice i udovci morali su prihvatiti prazninu u srcu, domu, postelji... i nesreću pripisati velikoj ratoj tragediji, posve legalnom razlogu da s novim životnim partnerima pokušaju okrenuti novi list. Oni koji su u u toj tragediji izgubili svog roditelja, najteže su se oporavljali; njihovoj obitelji život se nepovratno i grubo okrenuo. Ubrzo nakon nesreće, gradić su poklopili novi harmonikaški dani poraća, obnove i nijemog straha; tuga i nemoć iščekivanja hlapili su uz fijuk bure i kišne južine. Sjećanje na pokojnike s vremenom je gasnulo uz sve pliće i nemoćnije slijeganje ramenima; nestale je pokrilo hladno more i povukla olupina u grotlo vodenog mraka, u sve slabije pamćenje živih, dubinu zaborava. Žive je, međutim, presjecala neizgovorena tajna; zasjecala neprestana sumnja da se od njih, od svih što čekaju nestale, neprestano krije istina i očekuje krotka tišina. Davor Velnić 97 Nikad ništa nije pronađeno i ponori prošlosti ožalošćene nisu prestali vabiti i dozivati. I nisu se nikad uspjeli oporaviti, prestali igrati s nadom, nego su s hladnom prazninom u srcu nastavili odrađivati ostatak dosuda. Brod Zrmanja vozio je linijsku plovidbu Punat – Krk – Glavotok – Beli – Rijeka i jednog je jednog ranog jutra 1944. i nestao na svojoj parobrodskoj liniji, na putu prema Rijeci. Nakon ukrcaja putnika i isplovljenja iz Krka, brod nije nikad uplovio u Rijeku, nigdje, i ta činjenica jedino je uporište istine. Navodno je u blizini Belog na otoku Cresu skrenuo u minsko polje i naletio na morsku minu te u strahovitoj detonaciji ljude i željezo progutalo je more, nitko nije preživio. I to je bilo uobičajeno papagajsko objašnjenje nikad demantirano, još manje službeno potvrđeno. Ipak, brod se cijelo vrijeme službeno vodio kao nestalo plovilo i Vlada FNRJ nije bila potvrdila hipotezu o potonuću zbog nalijetanja na morsku minu. I koliko god je u duhu ondašnje ideološke osvještenosti i okupatorske krivnje za sve nesreće i svako zlo za vrijeme rata bio kriv mrski okupator, to ondašnja Vlada nije željela službeno potvrditi. Priča o nacističkoj mini postala je poželjna i opće prihvaćena, ali ne i službena. Varijacije na zadanu temu nisu se zamjerale, važno je bilo prst krivnje uprijeti u mrskog okupatora. Dakle, u dogovoru sa zapovjednikom, neki su putnici Zrmanje, navodno, željeli pobjeći u Italiju pa su skrenuli s plovnog koridora i odmah kod Belog kobno zalutali u minsko polje. Navodno je minsko polje bilo netočno obilježeno, a zapovjednik neoprezan; navodno je došlo do tuče na komandnom mostu i brod je ostao bez kormilara... I uskoro su se uzroci tragedije počeli množiti s velikim brojem mogućih i nemogućih objašnjenja; svako od njih započinjalo je s obaveznim “navodno”. Nitko se od nestalih nije nikad pojavio da bi potvrdio ili negirao bilo koju od hipoteza i svaka je priča ostala jednako moguća. Prema glasinama iskrcali su se negdje u Istri, u Medulinu, a onda je posada brod digla u zrak, navodno su došli do Riminija ili Ancone, navodno se prekrcali na saveznički vojni brod iza Unija, navodno ovo i ono... naivne pretpostavke i olaka nagađanja. Uglavnom tlapnje te previše loših filmskih scenarija; malomišćanska mašta godinama je tješila ožalošćene i zabavljala lokalne sveznalice, a sve kako bi se razvukla bol i s vremenom što lakše prihvatila težina gubitka. Niti jedna mogućnost nije promakla mašti i uzaludnim kombinacijama; svrha svake bila je podgrijati nadu i nakon nekog vremena nemoćno raširiti ruke kako bi se dao znak predaje i tragediju pretvorilo u legendu. U jednakoj se mjeri množila sumnja i zbrajale nelogičnosti: eksplozija mine nije se nikad čula, nitko u Belom, Glavotoku, Šotoventu i Brseču nije to jutro čuo nikakvu detonaciju; okupacione njemačke vojne vlasti tih dana isto nisu zabilježile prasak morske mine i nikakvo tijelo nije pronađeno, nikakva masna mrlja nije isplivala na površinu. Ni savezničke snage na Visu nisu zabilježile potapanje Zrmanje, njihovi torpedni čamci plovili su do obala Istre i Kvarnera... ali ništa, oni to jutro nisu zabilježili potopanje broda. Arhivi su 98 Književna Rijeka / PROZA odavno otvoreni, a vojna pedantnost Wermachta i Saveznika takvu bi nesreću ili vatreni okršaj svakako zabilježila. Godinama nakon rata, kad se more očistilo od minskih polja, na plovidbenoj ruti broda i šire na Kvarneru, u Velikim i Malim vratima, nije pronađena nikakava olupina. Ni koćari koji su godinama poslije vukli mreže tim područjem nisu naišli na podrtinu koja bi odgovarala nestalom brodu. Zapravo do danas nikakva olupina ni približno slična Zrmanji nije pronađena na hrvatskom dijelu Jadrana. Ronioci su temeljito preronili Jadran, sve tamo do Otranta, i nađeni su ostaci mnogih, čak i drvenih brodova, pronađeni su i ostaci zrakoplova iz Drugog svjetskog rata, ali Zrmanji se i ovaj put zameo svaki trag. Brod i ljudi su nestali. Nestanak je od prvog jutra bio očit, gotovo sudbonosan i to je na početku silovito podgrijavalo nadu, a onda je, “navodno”, uvijek nepoznati netko negdje vidio nekoga od putnika ili posade. Negdje u Italiji, Španjolskoj, u izbjegličkim logorima... spominjala se i Južna Amerika, navodno su neki ožalošćenih dobili pisma od putnika ili člana posade i samo se čeka povoljni trenutak(?!) i uskoro će se preživjeli javiti dužim pismom i puna će istina izaći na vidjelo?! Godinama se nesreća poništavala raznim glasinama, a one su redovito započinjale s onim iritantnim “netko i navodno” i odmah su se gradile čudovišne konstrukcije i konzumirala podgrijana nada. Gradić se zabavljao prokletstvom. Odmah po ratu, u vodama ispred Pule, pronađen je utopljenik, leš je bio dugo u moru i neprepoznatljiv, ali je pri sebi “navodno” imao dokumente zapovjednika Zrmanje. Ožalošćeni su odmah živnuli i potajice potvrđivali tezu o tajanstvenom bijegu, nepoznatim usmenim porukama preko trećih, opet nepoznatih osoba, o pismima koje su neki opet “navodno” dobili od nepoznata pošiljatelja, diskretnog dobročinitelja, a iz tih se cedulja dalo zaključiti da ih je napisao ili barem diktirao netko od nestalih. Nitko nikada takvo pismo nije pokazao, nitko nije takvo pismo vidio. I svaka nova pronađena podrtina izazivala je novi šapat i podgrijavala stare kombinacije. Partija se nije miješala, samo je na pristojnoj udaljenosti diskretno pazila da se o brodu Zrmanji ne govori previše naglas ili da netko od ožalošćenih za traži od vlasti službenu istragu. Nalet Zrmanje na minu kod Beloga vješto je ponuđen zalogajima nesretnih vremena i pripisan pobijeđenom neprijatelju. A onda sam pred ne mnogo godina slučajno doznao neobičnu informaciju: od Nives, neumorne i nepomirljive žene, kćerke koja je izgubila oca na Zrmanji. Moja majka nije željela ni poslušati što sam čuo, ili mi je rečeno, uopće razmisliti o takvoj jednoj mogućnosti, o bilo čemu izvan one najgore moguće verzije – odavno nestali u nepoznatom pravcu. Za nju je sestra bila sahranjena sve slabijim pamćenjem i nije više željela parati zakrpe sjećanja. Za moju majku Nives je bila i ostala samo neurotična babetina i malomišćanski kampijun. Dakle odmah po ratu – jedna otočanka, inače partizanska bolničarka – ispričala je Nives da je brod Zrmanju i njenog oca na palubi broda srela na otoku Davor Velnić 99 Molatu, isti dan po isplovljenju iz Krka. Brod je u kasno popodne za trenutak bio pristao uz rivu, samo na šprigu uz upaljen stroj, i uspjela je s Nivesinim ocem nakratko popričati. On je ostao na palubi, ne previše zabrinut zbog skretanja broda s rute, i preko brodske ograde izmjenili su nekoliko riječi i pozdrave. Međutim koliko je dugo Zrmanja ostao u luci i zašto je skrenuo s rute, bolničarka nije mogla reći, nije znala ni polazišnu ni odredišnu luku; vratila se na posao k ranjenicima prije nego je brod isplovio. Osobno sam poznavao bolničarku; rodom iz Bašćanske drage kao i moj otac; znala je zadržati se s njime na ulici u razgovoru, samo je ponekad navraćala k ocu na razgovor. Neobično svjedočenje nisam nikad bio prije čuo, siguran sam da ni moja majka nije o tome ništa znala, a dobro je poznavala partizansku bolničarku. Nije nikad čula za mogućnost da je brod viđen na Molatu, bar bi jednom to bila spomenula. Kad sam nakon malo vremena još jednom spomenuo bolničarku i Molat, posve neočekivano majka me žestoko napala. Plašila se da u svojoj znatiželji i samodopadnoj neosjetljivosti ne obnovim njezin strah, doznam nikad izgovorene tajne i podignem mulj davnih događaja. Majka se neprestano plašila, to joj je bilo poslanje; dežurala je sa svojim i tuđim strahovima, neprestano je živjela sa strahovima i od njih. Podviknula mi je i naredila da zašutim i ne raznosim dalje takve bedastoće. Vidno uznemirena počela je plakati, prvi put sam vidio kako jadna i sva uplakana, slomljena i ustrašena spominje Mariju, svoju nestalu sestru i nejasno izgovara: “oni, oni”. Plač ili mržnju u istoj grimasi nisam mogao razlikovati. – Kćerka ti je plava na Mariju, a ti stalno kopaš po njezinom vodenom grobu. Pusti je već jednom na miru, i ne spominji! – I nikad više nismo spomenuli ni Molat ni bolničarku. Otac me isti dan opomenuo, očigledno je bio razgovarao s majkom: – Pusti mater na miru, to je šporko i gadljivo. Ljudi su odžalovali, oni mlađi i zaboravili, gotovo je nakon toliko godina. Zar nije bilo dosta babavih priča i uzaludnih kombinacija, a sve beskorisno, neka svi već jednom zaborave... pamćenje ovdje nikome ne koristi! Ozbiljan, pomalo ukočen i strog pogled trebao me obeshrabriti i ušutkati. Nije htio ni započeti ni nastaviti razgovor, samo ga seniorski završiti, a kad sam ponovno spomenuo njegovu poznanicu i suseljanku Slavicu, bolničarku na Molatu, samo je rukom odrezao po zraku i izašao na terasu. – Ostavi se toga, bablje priče vonjavi stari kvasi, ništa od toga, pusti! Samo nova smutnja. Ljudi stare pa ne razlikuju prošlost od svojih maštarija, lakše je okriviti ljude, nego more – doviknuo mi je izvana te završio temu i razgovor. Poslije smo otac i ja samo usput znali spomenuti pristajanje Zrmanje na Molat, ili je to ipak bilo na Istu, inzistirao je na točnosti podatka. Ipak staru je operativu zanimalo što sam sve saznao. Za uzvrat nije nimalo htio progovoriti o ljudima i događajima iz rata, a bio je dobro upućena osoba, znao je ljude i događaje. Nastavio bi šutjeti, ali način na koji je vukao dim cigarete nije u svim 100 Književna Rijeka / PROZA dijelovima razgovora bio isti i znao sam kad sam došao blizu i napipao čvoriće mračnih sumnji. Brod Zrmanja je taj posljednji put isplovio s Molata i nestao na putu za Bari, ili je njegovo odredište bilo u Brindisiju, strogo povjerljivo i nepoznata luka za sve osim za zapovjednika i neke drugove koji su se ukrcali u Molatu. I onda ruta, vjerojatno prema Otrantskim vratima, prema dubokom moru put Sredozemlja gdje koće ne jaruže morsko dno. Prije nekoliko godina tiskana je knjiga Tajne Jadrana u kojoj su temeljito obrađene sve olupine i podrtine hrvatskog djela Jadrana, čak su i ostaci zrakoplova locirani i uspješno fotografirani. Zrmanje nema ni u tragovima, ne spominje se. Ništa. Jadransko se more odreklo Zrmanje. Na Istu i susjednom Molatu bio je smješten Drugi POS, partizanska diverzantska jedinica za obalno ratovanje i mala ratna bolnica koja je pripremala otpremu ranjenika prema savezničkim bolnicama u Italiji. Najviše je takvih ranjenika zbrinuto u Bariju. Brod Zrmanja je vjerojatno trebao za prijevoz ranjenika i to nije tajna, ali što je još brod prevozio i što se na brodu dogodilo da su i putnici i posada likvidiani, i da ih je na koncu sve progutalo modro grotlo, nije se nikad doznalo. x Šaputava studen provlačila se kamenim ulicama i nemir se uvlačio u ljude; gradić se plašio izravnog pogleda i mračne bi duplje neprimjetno skrenule ustranu. Glasine je gradić skrivao šaptom i tajna se množila. Tajna nagriza misao, život bez odgovora izjeda budućnost. Užas neizgovorenog i drhtaj prišapnutog potkopavali su malomišćanski spokoj, srkali spokoj i lizali nesanicu. Tu se umi ješala ona prljava siva boja lica i oronulih fasada, nijansa podnih klesanica, ista boja prljave južine i ona prava nijansa duhovne zapuštenosti. Podjela je bila jedva uhvatljiva, neoznačena i teško opipljiva, ničim pokazana. Samo bi ponekad bljesnula naglom šutnjom i žurnim odlascima, rijetko psovkom ili uvredom, ali dubokom nelagodom što je ostajala iza odlazećeg. Muk je uporno stiskao radost, gnječio smijeh, cijedio svakodnevicu i nelagoda je ostajala pulsirati u pola srdžbe. Čak i onda kad je sve klizilo bez zastoja i trauma. Ljudi su ljudima kriomice čitali lica, lovili znakove i odmah podvaljivali grimase; tražili odgovor na nikad glasno izrečena pitanja, a onda bi umukli silno se trseći oslijepiti svoju znatiželju. Jer i odgovor može biti kontrolno pitanje i provjera. Poslije su uzaludno otrov prljave tajne pokušavali bez ostatka vratiti u bocu i živjeti kao da nisu upoznali i pomilovali zloduha, kao da sami iz slične boce nisu izašli. Pokušavam čitati neizgovorene riječi i razumijeti neizgovorene glasove; prisjetiti se lica i njihovih obrazina. Jesu li se baš svi mogli urotnički usložiti pod dirigentskom palicom običnog straha i sveopćeg stida? Likvidatori i ustra- Davor Velnić 101 šeni svjedoci, nijema publika, zakinuti i ožalošćeni: jesu li baš svi pristali da ih potkupi strah i zarobi šutnja i onda se zavjerenički, i u još strašnijem paklu ravnodušne pomirljivosti, susretati na ulici, u trgovini, na svetkovinama, svadbama i pogrebima? Strepiti da im se jednog dana djeca pomiješaju?! Nevidljivi i (ne) poznati likvidatori godinama su se krajcali sa spuštenim pogledima roditelja, braće i prijatelja nestalih sa Zrmanje; u dnevnom mimohodu uz pozdrave i sva kodnevne ulične razgovore, na plesnjacima i samoupranim tijelima, roditeljskim sastancima i zborovima birača. Ustrašeni i ravnodušni ulovljeni u zamku prljavije uljudnosti i odvratne neiskrenosti. Sjećam se ljudi, neizgovorene mržnje koja je dosezala neljudsku prezrivost, pamtim zasjecanje pogleda i silnog opreza. I sve je to ostalo okovano tjeskobom iščekivanja kao da nestali ne stare i ne idu im godine. Spominjem se prijekornog pogleda svoje majke: uništeno mržnjom nosi u sebi klice još veće mržnje, a sve započinje s pretjeranim oprezom, zapravo iščekivanjem mračne plime sluzi. Pohađali smo istu školu i dijelili zajedništvo djetinjstva u blizini mračne tajne, u neznanju i neposrednom susjedstvu, katkad pod istim krovom, u istom razredu: unuci i nećaci nestalih s djecom i nećacima nikad prokazanih likvidatora. U suživotu neizgovorljivog i neizrecivog, straha i oklijevanja, do danas i još malo godina kad će sve prekriti mladi životi novih naraštaja. Nevoljko i sa zebnjom prepoznajem sitne poruke, nesumnjive znakove opomene i upozorenja, a zvijezde ponad moje začudnosti samo sjaje i uporno šute. Obožavamo svoju nemoć i naš prst uprt u nebo; silnu nemoć stvora pod zvjezdanom kupolom i pred sutrašnjim danom. Potomstvo prljavih, okrvavljenih i nikad osuđenih spokojno hoda svijetom; niti ne sluti da će malo po malo, a već se zbiva, po kriku žrtava i pamćenju Neba računi biti podneseni baš njima. Obilježeni i opečaćeni, nevini u događaju i krivi po krvi, platit će koliko ih je dopalo pa će se tezulja donekle izravnati na naraštajima koji će poslije njih nastaviti hraniti zemlju. Neznanje i nevinost označenog potomstva od male je pomoći. Jednom se zbilo i ulančanost ide sama od sebe, nevidljiva i čvrsta; nesreće i pomor zločinima obilježenog potomstva ne prestaju se preljevati. Samo su malobrojni, jedva i teško, izbjegli korita dosuda. U istoj zdjeli malomišćanskog suživota i dalje se pirja nevino potomstvo obilježeno zločinima svojih predaka i udobno živi s onima koji su osjetili posljedice zločina njihovih očeva i djedova. Moja ustrašena majka i, na primjer, teško oboljela kćerka jednog od egzekutora; ostarjela udovica i unesrećeni nećak jedne mračne figure, i deseci kozmičkih odvaga na istoj parceli groblja, a sve kako bi se poravnala vaga čovječanstva. Počelu toliko bitno poravnanje, ravnodnevnica zločina i kazne. 102 Književna Rijeka / PROZA Zorica O krutnost sudbine i čirevi na licu teško se mogu sakriti. Isto je s kašljem, ništa ne pomaže. Već je djetinjstvo najavilo nevolje i roditelji su se od prvih dana razumijeli nijemim pogledima nemoći i pritajenom srdžbom. Odrastanjem je braću i sestre obuzimao stid, a uskoro će stid zamijeniti uvrede i zajedljivost, izbjegavanje i potajno šikaniranje obilježene sestre. Zid je među braćom postajao sve deblji i višiji, pun staklenih krhotina i sječiva na njegovu vrhu. Zorica se od prvih dana upoznala i morala sprijateljiti sa samoćom. Često se vraćam surovostima djetinjstva, nemilosrdnom ruganju i teško objašnjivoj dječjoj okrutnosti. Sve rijeđe, ali svako toliko, sretnem neugodnu uspomenu djetinjstva, likove zagubljene nemarom pamćenja pa pokušavam sravniti račune, barem se ispričati, makar popraviti štetu i nekako podmirit dug. Ako sam ikad posrnuo to je bilo tada: djetinje bezobzirno, svakako nenamjerno, a opet bez mjere i bezrazložno obijesno. Nisam vidio razloga empatiji, dječaštvo to jednostavno ne poznaje; svojeglavost je obuzdavala stroga roditeljska i školska kazna. Igrom je vladalo neugasivo svijetlo budućnosti. Život se obnavljao kao gušterici rep. Činilo se da su zauvijek i beskonačno jedina mjera vremena, mjera samo jednog dana, a danima i svjetlu nije se slutio kraj. I sve su nesreće još uvijek bile odmaknute na sigurnoj udaljenosti, preko sedam mora i još više gora. I nesreće su bile uvijek tuđe, kao i suze, bol nepoznatih i drugih. Možda jednostavno moramo postati roditelji, ako želimo upoznati strah. Mislim da joj je ime posve obično... Zorica, ali zvali smo je nekako pogrdno, imenom nekog mekušca ili glavonošca... više se ne sjećam? Zajedno smo pohađali osnovnu školu, isti razred; poslije ne znam što je bilo s njom, teško da je dohvatila bilo kakvu maturu, bilo kakav zanat, možda pomoćna radnica u kuhinji, ili... ne znam? Razrede je prolazila jedva, uz žmirkavi začuđeni pogled i razumijevanje nastavnika. Izgledala je neobično: gegavo niska, kratkih krivih nogu, izdužene vilice poput braće Dalton iz stripa, usporenih pokreta i pretjerano dobroćudnog, zapravo tupog pogleda. Malene oči usađene na veliko lice pokrivali su sićušni kapci i masivne, guste muške obrve. Hormonima probuđen furor lomio je njenu usporenu tupost i još je više izvrgavao ruglu i podsmjehu. Neugodne situacije kojima nije umijela izmicati dolazile su same i nepozvane, neprestano. Lokalna i gostujuća muška klatež grabila je svaku prigodu; nimalo im nisu smetala ona dva mala tupa oka, rahitične noge i tek propula prsa, a zaluđena Zorica nije ni htjela niti mogla othrvati hormonima koji su preuranjeno kolali tijelom i počeli joj grijati prepone. Pohota i tupost otimali su se roditeljskoj kontroli. Podivljali hormoni donijeli su joj jadnu popularnost i još neobičniju zavist među školskim kolegicama. U strahu od opasne istine i sablazni, počele su se šaptati opake laži za gladan malomišćanski cerumen. Ugledni i dobronamjerni članovi zajednice Davor Velnić 103 rastrčali su se gradićem uplašeni za dobar glas i ugled škole, susjedstva; njeni su pak roditelji bili prisiljeni “poduzeti korake”, zaštititi sebe i obitelj, Zoricu, naravno i usput. Prevencija, bolje spriječiti nego liječiti, tako su ih savjetovali. Ružno pače postalo je ružna patka, kratkih patkastih nogu i pozamašne glave. Postala je svjesna jadnih ljubavničkih srazova, tih momaka prljavih od gliba, nikotina, žbuke i cementa, ali nije odustajala; hormoni su međili tanku opnu opake slobode i sablazni; možda su joj prkos i nikad priznata zavist vršnakinja više godili nego sâm puteni užitak. I dok su njene vršnjakinje gledale momke samo ispod oka, bodulski prevrtljivo i s računicom, Zorica je imala pune noge posla. Uživala je slobodu koja nije bila ništa drugo nego roditeljska briga i strah. Ne, nisam tada gledao roditelje, uočio sam ih tek kad sam sâm postao roditelj. Sada ih se tek sjećam, plahe, zlovoljne i pune pritajene srdžbe. Suosjećam s ljudima koje nisam poznavao; samo mogu naslutiti, ali ne želim ništa od toga, čak ni maštom, dodirnuti. x Još uvijek se sunča u istoj uvali, razvlači ručnik na istoj groti; jednako nikakva, samo ostarjela i još više usporena, sedirana? Njena isprana i sve manja ljetna kapica pokriva već prosijedu kosu. Ne skače u more nego zapliva s tom zgužvanom krpom na glavi, oprezno da ne smoči vlasi, kao srednjovječne gospođe, a onda isteže kratki zdepasti vrat i neprestano pazi na svoju torbu ostavljenu na stijeni. Napuštali su je roditelji, braća i sestre, bauštelci... svi redom i sve ih je ispratila s dva crna sićušna oka: usputne i prolazne, proračunate, kvarne, nikakve i svakakve. Izdana i prevarena, označena i jadna; zagledana u onih pola metra pred sobom, zamišljena i pospana od lijekova i terapija. Napuštena od “ispravnih”, provučena kroz ustanove i puna medikamenata, sada uživa u kasnom ljetu. Istim putem odlazi na plažu i vraća se utabanom stazom mladosti; iste dvije kuglice sladoleda, ručnik nehajno preko ramena, onako šeretski, gegavi hod i pogled uprt u pod zaljepljen nejasnom pokorom, magijom sjećanja... zabranom? Uništena ravnodušjem zaklonila se tvrdom i nepokorenom osamom. Upravo je zastala i prebire po torbi; nešto traži, uzalud, ne uspijeva pa puše i govori sebi u bradu. Nije našla, ali se brzim korakom uputila prema prvom stablu tamarisa i otkinula tanku grančicu. Vješto ju je ogulila i zašiljila noktima, a onda je počela čistiti zube. Ne uspijeva, mladica tamarisa je premekana pa pravi novu čačkalicu. Ovaj put bira deblju grančicu pa je rašpicom za nokte šilji i dotjeruje, onda vrti prstima i izvrće laktove. I kad je komadić hrane konačno bio izvađen, pomno ga je prstima pregledala i prezivo ga bacila u prašinu. Prepoznat u vlastitom iskustvu, prolazan u vremenu i nečist u blatu iz kojeg sam sazdan, nikakav, samo sam opismenio život te ga uspješno izgradio rečenicama i zaštitnički omotao cinizmom. Ne znam, nisam je nikad upitao, 104 Književna Rijeka / PROZA samo smo jednom popričali, nešto kao; školske godine i tko je gdje i s kime sjedio u klupi... Naše lažirano djetinjstvo i nelagoda omekšana hinjenim zaboravom potrajala je nekoliko trenutaka. Osjetila je obzir kukavice i na trenutak oklijevala, a onda se polako na peti okrenula i nastavila put doma. I više mi ne odzdravlja. Pritaji se u onih pola metra obzora pred vlastitim nosom, i gotovo, ne vidi me. Možda sam ipak potrošio svoje vrijeme, propustio prigodu i oklijevajući zakasnio? Otad svoja dugovanja, tražena i ona nikad izrečena, podmirujem pisanjem, nikome osobno. Augustin Serdar 105 Augustin Serdar Zašto Balzac? P rimijetih kako većina suvremenih pisaca piše, čak i oni koji pišu, a ipak nisu pisci (mogao bih ih nazvati pisačima, no to bi bila uvreda za printere), u prvom licu jednine. Treće je lice jednine naprosto zaboravljeno ili ga se drži još nekolicina nadobudnih. Koliko ljudi zna zašto je tako? Kad se pita zašto nečega više nema, odnosno zašto više nema onoga što jednom bješe, odgovor uglavnom glasi i to na opće nezadovoljstvo: jer su ljudi neobrazovani i glupi. Upravo slagah; nije na opće nezadovoljstvo, jer su rijetki svjesni toga odgovora. To pak ne umanjuje njegovu istinu. Odgovor koji je najčešće dan, a najdalje je od istine glasi: jer se razvismo! Razvitak! Najdivnija zabluda ili raskalašena taština? Vjerovaše davno da je munja srdžba bogova, a danas kažu da je vidljiv izboj električne energije koja se nakupiše u atmosferi. Kakvog li razvitka, a munja i dalje ostade munjom! Ali Flaubert ne ostade Flaubertom niti Kovačić Kovačićem. Gotovo zaboravljeni trule oni sad na policama te se njihove stranice listaju tek kad ih pregledava dobri gospodin iz antikvarijata kad mu ih donosi neki siromah kojega nužda natjera na prodavanje tog njemu možda nespoznatljivog, a očiglednog bogatstva. Neka ovo bude pouka svim majstorima pripovijedanja u trećem licu jednine, u teoriji nazivanim “sveznajućim naratorima”, a ironično, taj naziv savršeno ne pristaje suvremenim piscima (ili pisačima). A dobri gospodin iz antikvarijata upravo pregledavaše Balzacova sabrana djela tiskana u 14 svezaka. Oprezno listaše tanke požutjele stranice dok ga vlasnik tih knjiga, mladi siromašak, mučno gledaše. Grizući donju usnu, kao opčinjen promatraše taj pogreb, jer, on znaše vrijednost blaga uvezanog u žute korice. Pogrebna koračnica bijaše zvuk savijanja papira, a svaki osmijeh i odobravajući uzdah vlasnika antikvarijata bijahu ponovno čitanje sudske presude, koja osudiše na smrtnu kaznu najvećeg oplemenitelja čovjekova duha, odnosno njegova djela, jer antikvarijati nisu ništa doli groblje knjiga. Sjeti se siromašak prvog susreta s tim knjigama, prije dvadesetak godina, kad u trećem razredu gimnazije počeše obrađivati realizam, ili bolje rečeno – književnost ljudske duše. Tada ga to ne zanimaše; pažnju mu onomad plijeniše bunt, alkohol, pušenje u prostorijama u kojima je zabranjeno pušenje, prijatelji, izlasci, djevojke i još bezbroj istih takvih niskih, nevažnih i sitnih pobudica i porivića, željica i čežnjica. Pubertet je, odnosno adolescencija, razdoblje kojeg bi se svako biće, a utoliko i je biće, a ne izrod dekadentne okoline ili nagomilana kaljuža utjecaja, poželjnog ponašanja i društvenih normi, trebalo sramiti. Godine bačene u ništavilo i nepovrat uvijek umiju naći put natrag do svojega bacača 106 Književna Rijeka / PROZA i objesiti mu se oko vrata kao bremeniti podsjetnik onog bačenog. Tako bi i s ovim siromaškom. Kad čitanje knjiga bijaše zahtjevana radnja, odupiraše mu se, a kad život stegnuše omču obvezama, zahtijevima, dužnostima i nužnostima prožetima besmislom i bezvrijednošću, onda... A onda mora prodavati ono što posta mu najmilije samo radi pukog opstanka. Misli mu se opet vratiše prošlotjednom pogrebu njegova djeda, koji preminuše prije dva tjedna. Taj je tragični događaj i uzrok ovom još tragičnijem posjetu antikvarijatu. Naime, djedova mirovina pripravljaše samo zajutrak i ručak, a večernja se glad pobjeđivaše snom. Roditelji našeg dvostrukog siromaha, kao i premnogim Hrvatima, poginuše u ratu kojeg samo hrvatski povjesničari nazivaju Domovinskim. Ostade mu samo mačak, a nakon troškova djedovog pogreba skoro ni mačak. Ne isplati se više umirati, ili se pak ne isplati imati obitelj jer nju danas pokopati može samo bogat čovjek. Stan u središtu Rijeke postaše nakon tog tužnog događaja njegov i, naravno, sve u njemu. A sve u njemu ne vrijediše gotovo ništa (suvremeni poredak ne prepoznaje sentimentalnu vrijednost kućnog ljubimca, a i kad bi poznavao...), osim jedne prostorije, a to bijaše djedova biblioteka. Javne knjižnice i knjižare možda imaju kvantitetu, ali ova prostorija sadržavaše kvalitetu; hrvatska i strana književnost, vrhovi vrhova, hitovi hitova, većinom sabrana djela književnih velikana. Tko god ušaše u tu prostoriju, ostaše posramljen, bio on profesor književnosti ili ulični pijanac. Odista, ovdje bijaše petina čovječanstva, jer ostale četiri petine čine glazbeni spisi, kipovi, slike, zgrade, te nisu toliko podložni umnažanju kao knjige. Čovjek bi se zapitao kako knjige mogu toliko vrijediti. One, dakako, imaju subjektivnu vrijednost koja se ne može iskazati u novcu, ali imaju i objektivnu vrijednost zahvaljujući suvremenim lakrdijaškim nakladničkim kućama i današnjoj politici neobrazovanja. U jednoj Njemačkoj ili Francuskoj takva biblioteka ne vrijedi mnogo jer se ti narodi drže svoga – ali i tuđega – te se pobrinuše kako bi monumentalna djela ljudske misli bila što više rasprostranjenija. Tužno je što jugoslavenska štampa bijaše stostruko bolja od današnje. Danas ne uspijevaju tiskati ni cjelokupnog Krležu, a nekmoli la Barcu ili Držića. Književna nagrada Kiklop dodjeljuje se medijski razvikanim kurvama, kao što se glazbena nagrada Porin dodjeljuje seljacima bez sluha. Tako Balzac postaše prvi koji će napustiti tu divnu prostoriju i preobraziti se u sasvim neprimjerenu novčanu svotu. Zašto baš on? To se zapitaše siromašak tupo gledajući u prašnjave knjige, ali mu misao prekine gospodinovo pitanje. – Zašto su korice oblijepljene ljepljivom trakom? – upita ga vlasnik antikvarijata – Jesu li oštećene? – Kakvo je to pitanje? – pomisli – Koga briga? Ne odgovaraše mu, nego samo svoj tupi pogled upravi u gospodinovo vedro lice. – Mladiću? – Oblijepljene su kako bi se spriječila oštećenja – odgovori prenuvši se iz jada u kojem mu plivaše misli. Augustin Serdar 107 Gospodin prodavač, a u ovom slučaju gospodin kupac, nastavi listati. Pre ostaše još tri sveska za pregledati. Pri brzom listanju slučajno podere donji dio jedne stranice. Iznimno tanke stranice bijahu prepoznatljivo obilježje nakladničke kuće Otokar Keršovani, a kad ne bi bile toliko tanke, ne bi bilo 14 svezaka, već 28. Mladić protrne. Jedina preostala baština njegova djeda, koju stvaraše cijeli svoj život, upravo bijaše nehajem oštećena. – Ispričavam se – kaza nonšalantno – Uostalom, ovo prodajete pa ne brinite. Siromah ga gledaše kako gleda čovjek kojemu je patnja svakodnevnica. On se još premišljaše hoće li prodati ili neće. Prodati ili ne prodati? Nije li to hamletovsko pitanje ovoga vremena? Naposlijetku uvijek duša biva prodana; ona je najjeftinija. Koliko god se ova situacija nekomu čini banalnom, ona je bitno najveća tragedija koju siromašak doživješe. Izgubiti nekoga je prirodna stvar, ali prodati nešto što je simbol, čak i dvostruki simbol; baština ne samo obiteljska, već i ljudska; priznanje da život nije ništa više nego ispunjavanje egzistencijalnih potreba kao što su spavanje i traženje hrane te toploga kreveta koji se raznim preinakama dalje preobražavaju u razmnožavanje, brigu za dobivene potomke i nemogućnost življenja izvan tog životinjskog obrasca. Kaže se da su mladi nositelji promjena i novih ideja, a ispada da su mladi budale koje nisu svjesne stvarnosti dok im se život, slikovito rečeno, ne zabije u facu. Tako izloženo, prodati ili ne prodati par knjiga nije banalnost, pogotovo nekome tko je svjestan što danas znači prodati, a naš siromah, koliko god mlad još bijaše, znaše što znači prodati. – Gledajte, ovdje prodajem ono što imam od Balzaca po 80 kuna knjigu. Budući da mi vi nudite sabrana djela, dat ću vam za sve 1400 kuna, dakle 100 kuna po komadu. Ali ajde, zaokružit ću, pa neka bude 1500 – kaže vlasnik antikvarijata i doda još – teška su vremena, ne mogu dati više. Ljudi koji spoznaju nematerijalnu vrijednost stvari kojima trguju uvijek ispadaju loši trgovci. – Neka mi isključe vodu, to ću se snaći; struju moram platiti, svaki dan za kruh, a već će mi netko od prijatelja pomoći s malo hrane i vode. Možda nađem uskoro posao... – brzo je računao siromah mrmljajući u bradu – samo 1500 kuna? – kaže žalosno. – Gledajte, ne mogu dati više, već sam vam rekao. To je ipak jako puno novaca. Žalost sad postade bijeda. Kruljenje u želucu mu razriješi dvojbu prodati ili ne prodati. – Dobro. Dogovoreno – odgovori žalosno i mlitavo stisne gospodinu ruku. Sjeti se sad dugih poslijepodneva kad slagaše knjige u djedovoj biblioteci, kako čistiše prašinu, zaustavljaše se nad gotovo svakom i čituckaše pomalo, dok mu druga ne dođe pod ruku. Tješiše se kako će prodati samo Balzaca, a možda ga čak, kad se zaposli, i ponovno kupi. 108 Književna Rijeka / PROZA Prodavač mu dade 1500 kuna i stavi knjige pored blagajne. Siromah ode bez pozdrava i uputi se do trgovine, te si kupi nešto za pojesti. Ne postoji takav jad i tuga koji bi nadjačali osjećaj gladi. Stigne kući, objedova te se zavali u naslonjač u djedovoj biblioteci. Samo se prisjećaše slika djeda kako se mota po stanu, djetinjstva, razgovora, mladosti i noćnih čitanja. On postaše utvara koja se prisjeća i jede – i ništa više. Gledaše u police s knjigama. One, pak, bijahu poslagane čudni redoslijedom. To je djedovo djelo. Polica s književnošći protezaše se uz cijeli zid, a zid bijaše širok, jer ova zgrada bijaše iz doba prije Prvog svjetskog rata, nasuprot kasnijem socijalizmu, koji ne gradiše stanove već konzerve. Na najvišoj polici prva s lijeva bijahu izabrana djela Machiavellija narančasto-crvenkastih korica. Zatim slijediše izblijedeli Novak, čija se prvotna boja izgubiše, a mogla je biti crvena ili žuta; kraj njega se crniše Plutarh i Churchill. Polica niže bijaše tamnih boja; tu se crniše Pekić, Selimović i Hesse, zatim smeđi Fromm i Leskovar. Nakon njih sivi Mirabeau, smeđi Shakespeare, plavkasti Dante, Boccaccio i Petrarka te crveni Goethe i narančasti Tasso. Svijetlo-smeđe s zlatnim ukrasima bijahu korice Boškovića, Petrića, Držića, Kačića i Reljkovića. Policu niže započinjaše zemljani Franičević, crveni Lalić, plavi Turgenjev, opet crveni Čehov, bordo Matoš, blijedo-narančasti Ujević i očuvani narančasti Ivan Mažuranić. Tu si mjesto nađoše i bijeli Hegel (samo Logika), zeleni Hemingway i crni Sartre. Plavi Zola osvježavaše pretežito tmurne boje zajedno sa narančastim Nazorom i sivkasto-bijelim Tolstojem. Zatim uslijediše žuti... – Zašto Balzac?! – usklikne očajno tridesetogodišnji starac kad uvidješe bolnu prazninu na policama. Oni koji izgubiše nekoga tvrde kako osjećaju “prazninu u srcu”; to je najprozaičniji izraz. A eto ovdje praznina na polici. Vrijeme liječi sve rane, a liječi li praznu policu? Nije jadniku dosta što ima prazninu u srcu i prazninu u hladnjaku već sad ima i prazninu na polici. Navedeno je mnoštvo knjiga koje se tamo nalaziše, a to ne bijaše ni trećina. Boje tih korica tvoriše jednu kompoziciju. Kad bi se tim bojama vratio prvotni sjaj, sve bi izgledalo poput apstrakcije Kandinskog. A sad nema žute. Nema žutog Balzaca, a žuta je jedna snažna boja, gotovo iritantna te se njezino odsutstvo uvijek primijeti. Poput maloga djeteta plakaše i jecaše vičući – Zašto moj dida?! – ili – Zašto Balzac?! Uglavnom se ne razumiješe od šmrcanja i sline, od plača i škrguta zubi. Četrnaest svezaka Balzacovih zauzimahu mnogo prostora. Prazninu trebaše popuniti i to baš žutom bojom. Na svu sreću, ne bijahu tu jedine knjige u toj prostoriji. Ostala tri zida skrivaše regali u kojima također bijahu knjige. Naposlijetku je praznina ipak popunjena i to sljedećim knjigama (kandidati bijahu samo oni koji imahu žute korice): Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita Vladimira Dedijera i Solženjicinova U prvom krugu te Stojadinovićeva Ni rat ni pakt koje obje bijahu od istog nakladnika. Četiri jako debele knjižurine. Augustin Serdar 109 Kad ih staviše na upražnjenu policu, umiriše se malo. Opet sjedne u naslonjač te utone u san. Ovo je jedan od slučajeva koji pokazuje kako je čovjek uvijek spreman prihvatiti privid čak i ako zna da je privid. Toliko o istini! Narednih tjedana krpaše kraj s krajem pomoću onih 1500 kuna. Ne mogaše naći posao. Tjedan nakon, gladovaše, ali siromah uporno odbijaše prodati još knjiga. Još uvijek ne uspiješe odgovoriti na pitanje, koje mu se javiše u antikvarijatu – Zašto Balzac?! Kako je već rečeno, glad poražava svaki princip i stav. Snaga duha koja bijaše potrebna za prevladati fizičke nagone umriješe sa starim Grcima. Nedugo nakon toga biblioteku napustiše narančasti Nazor i crni Marinković, a nakon njih tokom sljedećih desetljeća ostatak ekipe. Kompozicija Kandinskog brzo postaše Mondrianova, a sin našeg siromaška (naravno, on nastaviše sa životom, nađoše posao, nađoše ženu i kako to sve ide, dobi dijete, te postane brižan i dobar pater familias, naravno, primus inter pares) ne naslijediše, poput oca, Kandinskog već Maljevičev Crni kvadrat, jer crne bijahu police na kojima nekoć stajahu knjige. Doživješe on i godine svojega djeda i umriješe u tim godinama. Na bolničkom krevetu, u bunilu, znoju i groznici, mahnito vikaše – Zašto Balzac?! – što njegovoj obitelji značiše kako njemu nema spasa te se opraštahu od njega kao što se on opraštaše od prvog prodanog djelića vlastite duše – uz plač i škrgut zubi. Rujan, 2013. 110 Književna Rijeka / PROZA Goran Krapić A gdje je nestao Rendić? I. Pisac, borac ili gradski mecena B io je to moj prvi susret s Rendićem. Teško mi je reći da ga nisam tako zamišljao. Naime, o njemu nisam uopće razmišljao. Čuo sam tek za njegovo ime. No nisam bio siguran je li posrijedi pisac, kakav borac ili gradski mecena. Znao sam samo da postoji istoimena ulica. Međutim, ne znam ni sam jesam li ikada prošao njome. Još čudnija stvar bili su rogovi u njegovoj ruci. Živo me zanimalo što predstavljaju. Pomislio sam čak da je riječ o lovcu. No vrlo sam brzo odbacio takvu mogućnost. – Pa kada su postavljali spomenike lovcima u gradu?! Hoću reći, većem gradu. Gdje nema šume. Možda u Gorskome kotaru. Delnicama?! Tamo već da. Ali, ovdje. Ili je rođen na Sušaku?! Pa otišao živjeti... – opet sam dvojio. Odlučio sam ne zamarati se previše tim podatkom. Ionako ću ga vrlo brzo saznati od autora skulpture ili gradonačelnika. Taj je dvojac, naime, radosno čavrljao s još nekoliko gradskih uglednika. Bili su tik do skulpture. Nesumnjivo su hvalili autora Rendićeve figure. Kipar je bio izrazito mlad. Ne bih rekao da je imao više od trideset godina. Nosio je šešir à la Harrison Ford. Ili, bolje rečeno, Indiana Jones. Prije bih rekao da je neki pustolov. Doduše, umjetnici možda i jesu avanturisti. Kako se uzme. – Ali meni je to balavac. Ma nema ni trideset. A ja... Četrdeseta?! Kada sam prije odvalio tolika desetljeća ?! Kolike nas je samo uhvatila kriza srednjih godina! Ne sjećam se da je itko od kolega ostao normalan. Dobro je dok se držim! A držim se, bome. Još! Sve je dobro dok ne počnem hvatati curice. Mislim, studentice. Već ih je toliko prijatelja... Stvarno ne znam gdje im je bila pamet! Napustiti tako ženu i djecu. I sada ih te mulice tjeraju da se ostave cigareta, da se bave sportom, nose lila košulje... A nisu me htjeli slušati. Rekao sam im da to ne ide tako. Ipak je riječ o golemoj razlici u razmišljanjima. Nije se okupilo mnogo ljudi. Riječani su prilično rezervirani. Najviše ih prisustvuje čuvenom karnevalu. Doduše, rado posjećuju spektakularna otvaranja i zatvaranja Riječkih ljetnih noći. Kad bolje razmislim, nađe se još ponešto. Besplatne srdelice, grah... Priličan je broj siromašnih. Pa... Dobro, ajde, novogodišnje proslave. I... Ne pada mi više ništa na pamet. Ali na predstavljanjima skulptura može ih se nabrojiti na prste. Doista. Kao da neće svakodnevno prolaziti kraj novih gradskih motiva. Ne znam. Možda je tako u svakom hrvatskom gradu. Možda ni u svijetu nije znatno drukčije. Goran Krapić 111 – Makar da izviždaju ono što ne žele imati u susjedstvu. Ja to jednostavno ne mogu shvatiti. Pa... Dobro, jutro je. Netko treba i raditi. – nikada svoj posao nisam uzimao za ozbiljno. Uživao sam u svim fotografskim zadacima. – Ajde, barem mi neće biti teško poslikati. Nego, čudi me da nisu pokrili skulpturu. U ovom je gradu sve naopačke. Pa obično ju se otkrije tek nakon govora. Kao da su čuli moje misli, brže-bolje stali su navlačiti bijeli pokrivač. Pravit će se kako nitko nije vidio ni Rendićevu bradu ni rogove. – Dobro, pravit ću se i ja. I tako ne znam o čemu je riječ. Dođe na isto. Treba mi neko objašnjenje. Počeo sam rabiti fotografski aparat. Suptilno sam prilazio okupljenima te ulovio nekoliko trenutaka za vječnost. Potom sam se smjestio na uzvišeno mjesto. Zidić je poslužio svrsi. Imao sam savršenu preglednost. Jedan je radnik u plavom namještao mikrofon. Podešavao je njegovu visinu. Kada je najzad uređaj došao do gradonačelnikove brade, sve je bilo spremno za početni pozdravni govor. Krupniji je čovjek u odijelu motrio nazočne. Imao je razdjeljak na sredini glave. Svako toliko kosa mu je upadala u oči. Lijevom bi ju rukom sklanjao s lica. Bila je smeđe boje, s već podosta sijedih vlasi. Lice mu nisu zahvatile bore. Nije mogao imati puno više od pedeset godina. – Drage Riječanke i Riječani; čast mi je i zadovoljstvo predstaviti duhovitog majstora... – duboki je glas odzvanjao ulicom. Lovio sam ga u krupnom kadru. Zatim sam obuhvatio i nazočne sugrađane. A pažljivo sam i slušao o kome je i čemu riječ. Moram priznati, skulptura me se jako dojmila. – Ivan Rendić jedan je od naših najvećih kipara. Ovaj je velikan na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće... – gradonačelnik je nastavio sa svojim strastvenim govorom. – Aha, – pomislio sam – kipara se nisam sjetio. Kako to?! Valjda sam čuo samo za Meštrovića. Ne sjećam se da se previše govorilo o Rendiću. Pa koja su njegova djela?! I zašto baš rogovi?! Valjda je to neka njegova skulptura. Ubrzo sam čuo i za nepoznate radove. A vrlo brzo i tumačenje nove sušačke skulpture. Objašnjenje je došlo iz usta mladog riječkog kipara. – Možda novog Rendića. – našalio se gradonačelnik. Priča mi je, moram priznati, bila strašno smiješna. Ali, još mi je zabavnije zvučala iz njezinih usta. Naime, čuo sam je nekoliko dana kasnije. Ponovno. Ta mi priča nikada ne bi dosadila. Jest da se danas teško suočavam s Ivanom Rendićem, ali... Ona je zaista sa žarom znala govoriti o njegovu stvaralaštvu. Nikada mi ne bi postajalo dosadno. Iako smo s ljubavnicama najčešće samo zbog seksa i lažemo da planiramo napustiti supruge, s njom je bilo drugačije. Doista sam namjeravao zasnovati novu obitelj. Useliti se u nekakav Rendićev dom prepun ludosti. 112 Književna Rijeka / PROZA Divila se Rendićevu radu. Ali bila je također opsjednuta i brojnim anegdotama iz njegova privatnog života. Planirao sam kuću ukrasiti štapom, šeširom... Napisati joj na stražnjicu: “I ovdje je bio Mihalić. Srećom pa ne Rendić.” A onda je kipar izvađen iz naftalina nestao negdje po putu. I danas se pitam hoće li se vratiti. Je li istina ono što sam odgovorio prijatelju na čuveno pitanje?! – A gdje je nestao Rendić? – pitao me šaljivim tonom. Tada sam već bio poznat po izložbi u kiparevu čast. Naveliko su se hvalile fotografije iz nove monografije. Nakon svega tri mjeseca poznanstva raskinuo sam sve veze s Rendićem. A činilo se da smo srodne duše. Nikome nije bilo jasno. No, vratimo se na početak. Toga je dana sve počelo. Na otkrivanju skulpture. Da, toga sam dana upoznao apsolventicu povijesti umjetnosti. Voljela je fotografiju. Nisu joj smetale moje godine. A i zaboravio sam na savjete dane prijateljima. Bio sam spreman upustiti se u vezu s toliko mlađom. Počiniti preljub. Pa i više od toga. – Četrdeset?! Pa što onda?! – s osmijehom je komentirala. Nije joj smetalo ni to što sam oženjen. – Pa kakve to veze ima?! I ja imam dečka. Dolje, na Rabu. Nisam krio vjenčani prsten. Nikada to nisam činio. – Moja bi žena bila ponosna. Ona ga kojiput zna skinuti prije tuširanja. I kod odlaska na more. Ja to zaista nikada ne činim. Nisam ga tako skinuo ni tijekom preljubničkih kava, izleta, vođenja ljubavi... Ustvari, samo sam jednom to učinio. Dan s tom djevojkom uvijek mi je bio ispunjen. Tragali smo za Rendićem i svim tajnama koje za sobom nosi. Jesam li ju volio ili bio tek zaljubljen?! Može li se prestati voljeti?! Je li me mogla doista fascinirati neobičnim pričama?! Ili sam zaista vjerovao?! Zašto se onda danas tako teško nosim s njegovim imenom?! Možda je posrijedi samo ljutnja. Nitko ne voli biti odbačen. Nitko ne voli biti drugi. Uostalom, jesmo li i mi imali pravo nabijati rogove?! Kako smiješno, Rendićevi rogovi uopće nisu ono što sam mislio. Kao prvo, nije bio lovac. To sam vrlo brzo saznao. A kao drugo, rogonja je bio običan kupac njegove slike. Eto, i to je moguće, Ne mora uvijek rogonja biti onaj... Ne znam zašto sam mislio da mora biti riječ o preljubu. Rogovi, svašta! A nabio ih je na Sušaku. Upravo ovdje. Presmiješna priča. Pogotovo iz njezinih usta. Petra Parać 113 Petra Parać Tata S jećaš li se, tata, da si me uvijek kritizirao da mislim da je život bajka, a da si imao malo želje i volje razumjeti me možda bi zajedno stvarali svoju bajku. Znaš, tata, ostavio si me u ovom surovom svijetu da nastave lomiti ono što su lomili po tebi, samo što je moja mladost tek počela... I dobro si to znao, tata. Znaš li, tata, da su se javili neki odrasli, pametni ljudi, koje usput nisi baš ni volio, i onda su dijagnosticirali, kao neki doktori, da sam ja mogla spriječiti da kupiš špag, i da onako detaljno isplaniraš svoj odlazak... Usput, nitko od njih nije kupio i krpao sve što si ostavio za sobom, nego ja. Ne znam, možda sam po njima trebala upisati još jedan fakultet, ili ti priuštiti zbilja probleme koje djeca najčešće prirede svojim roditeljima, ali ja sam uvijek čuvala tebe, umjesto ti mene. Možda bi se onda bio bavio više sa mnom, a manje glupostima, nebitnim stvarima i tamo nekim drugima. Znaš li, tata, da moj život nije ništa lakši nego tvoj, samo što ti nisi trebao sam odgajati mene, a ja imam i tu ulogu. I ja si, znaš, ne dopuštam nikakvu vrstu nikakvih opijata, čak mi se i smiju radi toga, ali ja ću, tata, ostati svoja. Znam, tata, kakav si osjećaj imao taj dan, jer vjeruj mi ja ga imam svaki dan. Ali borit ću se ćale, borit ću se i za tebe i za sebe. Lomi i mene tata, nema stvari koja me nije pokušala slomiti, nijedna me nije zaobišla, nešto sam im strašno slatka. Ali tata, ja sam ti još uvijek onaj mali mudrac kojeg nisi htio slušati... Onaj koji te vukao u prirodu, u pozitivnost, u umjetnost, u život... Ali ti me nisi htio slušati, slušao si neke druge, tražio si izlaze negdje drugdje jer se nisi htio suočiti nikada sa mnom, jer sam uvijek u tebi izazivala u potrebu otvoriti se onom dobrom u sebi u koje nisi imao muda vjerovati. Ne krivim te, tata, jer znam da su i tebe sjebali. Ali ja tata imam muda i neću odustati. Pustila sam tugu, samoću, omalovažavanja, patnju, beznađe da me lome, pustila sam ih jer vjerujem da mogu lomiti, ali da me ne mogu slomiti... Mogu samo doći do granice gdje pobjeđuje ljubav i svijetlo, to je prirodan zakon. U meni i u svakom čovjeku. Ja, tata, neću kupiti špag niti napraviti kuku, neću pisati oproštajna pisma, nego životna pisma... I neću se baviti umiranjem. Ja ću se, tata, baviti životom. Posvetit ću svoj život svima onima koji su pretučeni kao i ja, ali ću im svjedočiti poput feniksa da se mogu dignuti iz pepela, samo ako to dovoljno žele. Znaš, tata, druga su djeca radila svašta, dok sam ja uvijek čuvala tebe, a oni danas imaju uza se one koji slave njihove uspjehe, rođendane, koji poprav- 114 Književna Rijeka / PROZA ljaju njihove stvari, koji ih pripremaju i vode kroz život... Ja ti, dragi tata, to nemam. U srcu nosim tvoju tugu i beznađe, ali ti opraštam jer znam, da si znao drugačije da bi napravio drugačije. U tvojoj kičmi prestao je život, s tvojim jednim potezom. Moja kičma, tata, svaki dan umire od bolova, vrištim i plačem iz nje i izvijam se od bolova. Ali svaki dan, tata, unatoč umiranju, ja dopuštam životu da uđe. I znam da ću uspjeti. I dokazat ću ti da je život bajka, ako imaš muda napraviti bajku od njega. I dokazat ću ti da su roditelji ti koji trebaju učiti od djece, a ne obrnuto. Ali neću ti dokazivati zbog tebe, dokazivat ću sebi zbog sebe. I znaš, ludo te volim. Živjet ćeš u mojim stihovima, živjet ćeš uvijek u mom srcu... I još ti je u jednoj stvari bilo lakše, ostavio si mi svoju ljepotu i hvala ti na njoj, ali tebe su zbog ljepote žene voljele, a mene malo manje... Znaju biti jako bezobrazne, znaš, ali neću se ja dati. Voli te tvoja jedinica. Sanjin Ivandić 115 Sanjin Ivandić Mickey, Jenny i ostala banda T ko su to Mickey, Jenny i ostala banda? Ponajprije biste se podsjetili Kušanovih junaka, mladih dečki i njihovih trabanata, međutim, ovdje je riječ i posvema drugačijoj družbi. Mickey i Jenny su psi, zapravo jedan mužjak i jedna ženka, a u ostalu bandu sam uvrstio mačka Grebonju. Pa, sad si vi mislite. Mickey je najmlađi iz ovoga čudnoga društva, mladi retriver svjetle boje dlake, kako i priliči njegovoj pasmini. Jenny je labradorica, a Grebonja je, kao što rekoh, mačak. I to kakav mačak! Svi oni su moji najbolji prijatelji, iako mi je trebalo dosta vremena da prihvatim njihovo društvo. Mickey me je slinio, kako sam ja to ružno nazivao balio, a sve zbog toga što je stalno gladan i stalno žica nešto za pojesti. Ali, ima Mickey i drugih navika, a to je, prije svega, da bježi od naše obitelji koja ga je spasila usvojivši ga iz jednoga azila u Zagrebu. I svejedno mu je stalno na pameti bijeg, što možete lijepo vidjeti svakoga dana dok čeznutljivo gleda kroz kapiju u vanjski, za njega samoga zabranjeni svijet. Mickey je, prije svega, dobroćudan, rekli bismo dobričina. Tako dobru dušu ima malo koji pas. Gleda vas dubokim prodornim pogledom, iza kojega se krije njegova jednogodišnja prošlost. Što li se tu krije? I tako je Mickey tri puta bježao od naše obitelji. Jedanput je bilo stvarno gusto. Prijatelji su nam došli i on je iskoristio neopreznost jednoga gospodina koji ga je čuvao i kliznuo kroz poluotvorenu kapiju. Gospodin, već vremešan pedesetogodišnjak, ga je tražio. Pretražio je cijelu našu četvrt. Propješačio ju je i pretražio automobilom, ali nigdje nije bilo Mickeya, tako da smo obavijestili ženu moga nećaka koja je stavila na facebook obavijest da se traži mladi retriver. To je došlo do lokalne radio postaje i dvije studentice su ga pronašle kako, gospodin, jede sladoled u središnjoj gradskoj kavani. To je bio najdramatičniji Mickeyev bijeg. Bježao je još nekoliko puta, ali samo na kratko, tako da ga je opet žena moga nećaka pronašla. A što reći o Jenny osim da je veteranka u miru. Kujica stara dvanaest godina, kako moj nećak voli reći pas s karakterom tko je tu gazda. Ali isto tako dobro se slaže s Mickeyem i kada se njih dvoje rastrče vrtom nastaje pravi urnebes. Prvo počinje jedan lajati, zatim drugi pa se istrče cijelim vrtom. Što reći o njihovim prehrambenim navikama? Kako rekosmo za Mickeya, tako je i s Jenny: stalno su gladni. I tu nema kraja. Ali zato ima kraja s mačkom Grebonjom kojeg smo odmah svrstali u bandite. A sad ću vam reči zašto. Jer Grebonja je došao k nama malo oštećena repa i strašno je osjetljiv kada ga se 116 Književna Rijeka / PROZA dira, inače bi se igrao s vama do besvijesti. I ja sam mislio da je posrijedi stvarni bandit, kada me je, zbog sitne nopreznosti, dva puta ogrebao do krvi po koljenu. Ali, kao i sve ostalo i Grebonja ima lice i naličje. Potrebno mu je pružiti samo malo nježnosti i on će potpuno suosjećati s vama i time negirati onu dogmu da imaš mačkaste – u smislu zločaste! – oči. Dapače! Skupit će se u svom uglu na balkonu, gdje se, ionako, odvija veći dio moga društvenoga života. I kada se sporazumijete s njim, bit će nadasve pažljiv. Tako je preko mene jednom preskočio, dotakavši mi koljena – i nije me povrijedio. Stvarno pametan mačak! Ali, taj mačak, kako ga moj nećak običava nazvati “Vojnik Grebonja” ratuje s vranama. Dvije je usmrtio i sada ga preostali dio jata prati cijelo vrijeme. Tako da sam mislio da vrane predosjećaju nesreću, a one samo predosjećaju Grebonju! I sada sam ga sklonio na moj balkon. Noću ga uvedemo u podrum i tu lijepo prespava, da bi ujutro nastavio sa svojim putešestvijama. I možete misliti gdje je sada Grebonja?! Možda je na svome ležaju na mome balkonu, ali je izvjesnije da se, gospodin, zaputio nekim meni neznanim stazama. Ali samo dijelom neznanim stazama – jer sam ga jednom sreo dok sam se automobilom vraćao iz kupnje u susjednoj ulici. A, kaže moj nećak, Grebonja odluta i puno dalje. Osim toga ja sam puno toga od Grebonje naučio. Na primjer, čistiti si oči od krmelji, ako se kojim slučajem nisam dobro umio. Uopće taj Grebonja je silan mačak i potpuno zaslužuje svoj status u toj bandi. U bandi u kojoj jedan član napada drugoga. Tako Mickey progoni Grebonju s vremena na vrijeme, ali je Grebonja puno opasniji nego što bi se moglo misliti prema njegovom mršavom tijelu. I potpraši Mickeya, koji, budaletina kakav je, ponekad dobije po nosu. I to vam je čeljad iz moje uličice, reklo bi se frazom. Zapravo iz moga doma. I dok njih bude, ja se neću ni najmanje osjećati usamljenim, samo ću im pružiti više pažnje i češće ih nahraniti. Ali i tu su banditi. Mickey je tako brz, za razliku od Jenny, da je čovjeka strah da će mu zagristi ruku kada mu daje hranu. Ali i tome ćemo doskočiti. Što reći za kraj Priče? A... sada sam se sjetio! Mickey i Jenny se izležavaju cijelo jutro u svojim košarama kat iznad, u stanu mog nećaka, njegove žene i njihova maloga sina koji gnjavi i jednog i drugoga i trećeg pripadnika ove bande. Tako da ja, kad za dugih jutara ostanem sam u kući, čujem kako se premještaju u svojim ležajima. Grebonju, pak, čujem kako se provlači gustišem u vrtu. Sve u svemu, dobro društvo... na kojem bi mi mnogi mogli pozavidjeti! Igor Žic 117 Igor Žic Konji apokalipse K ao i svaki travanj na Kvarneru, tako je i ovaj 1920. bio neodoljivo pre vrtljiv. Zima se povukla ka vrhovima udaljenog Snježnika, s kojeg je ponekad bura donosila neugodnu hladnoću. No, uz obalu, od Rijeke prema Opatiji, sve se zelenilo, cvijetalo, mirisalo i bilo prepuno ugodne blagosti. Na Preluci, gdje je mađarski proždrljivi lav grebao brdo kako bi namaknuo tisuće tona zemlje za potrebe gradnje luke, sada su bili šatori dijela konjaničke satnije 55. divizije talijanske vojske generala Ferrare. Poslije kraćih pregovora, Guido Keller ubijedio je dva stražara da prepuste njegovim uskocima četrdeset i šest dobro uhranjenih konja. Životinje su, jedna po jedna, ukrcane u teglenicu i polako odvučene, uz obalu Kantride i zamrlih industrijiskih pogona brodogradilišta Ganz Danubius i tvornice torpeda. Keller je, vireći preko metalnog ruba nezgrapnog, četvrtastog plovila kojeg je vukao remorker, pomislio da je ovo smiješan zadatak za nekog poput njega. Postao je, zapravo, najobičniji konjokradica, što je bilo posve u neskladu s njegovom stoljetnom obiteljskom tradicijom i osobnim pogledima na svijet. Gladeći mišićavog, no uplašenog konja po vratu, nastojao je smiriti plemenitu životinju. Nije bilo načina da joj objasni da je ova krađa zapravo D’Annunzijev politički protest zbog hapšenja osam ardita u Trstu. Tim vojnicima bilo je dosta neizvjesnosti i dosade i zaželjeli su se svojih obitelji. No, talijanska država tretirala ih je kao razbojnike i strpala ih je u vojni zatvor, zajedno s Jeronimom Tomcem i još šest nekadašnjih riječkih kapucina. Nebo je bilo svijetloplavo, prozračno, no crni dim iz dimnjaka remorkera sve je prljao svojim dugim, masnim pramenovima. Dok su prolazili ispred pogona Rafinerije nafte, prije rata najveće u Europi, Keller se sjetio Salvatorea Bellasicha. Taj okretni odvjetnik – i mason! – već je u dva navrata pregovarao u Budimpešti s izaslanicima nizozemskog Photogena oko talijanskog preuzimanja te važne firme. Bellasich mu je ostavio utisak izrazito proračunate osobe, još jednog Hrvata koji bi želio biti Talijan, no koji nije uspijevao pobjeći ni od svog naglaska, ni od prezimena Blažić. To što je odlično govorio i mađarski, i njemački, i talijanski, i hrvatski, činilo ga je dobrim izaslanikom, no vrlo sla bašnim patriotom. Previše trobojnica čini ljude daltonistima! Sve boje na kraju pretvaraju se u prljavu sivu, u kojoj gasne svako domoljublje. Milutin Barač gotovo četrdeset godina vodio je Rafineriju na jedan imperijalan način, a Bellasich je u sve unio mučno spletkarenje. Keller je pomislio kako će svi – u budućnosti – imati velikih problema s tim galantnim, no prizemnim čovjekom. D’Annunzio 118 Književna Rijeka / PROZA je obožavao njegovu retoriku, Host-Venturi ga je izbacio iz svog kabineta, a Grossich ga je držao jedinim svojim pravim nasljednikom. Kad je teglenica bila privezana u blizini upravne zgrade Luke, njegovi ljudi odveli su konje u prazno skladište, u kojem je već bilo pripremljeno sijeno za njihovu ishranu. Sam se zaputio preko Trgovačkog trga, kojeg su Hrvati zvali Žabica, po uništenoj fontani s kamenom žabom iz čijih je usta šikljala voda. Kapucinska crkva izgledala je zdepasto, podignuta do visine nepokrivenog glavnog broda. Na Elizabetinom trgu, prošao je kroz mali, zapušteni park, u kojem je Komandant predvidio podizanje spomenika Revoluciji – u obliku nekakvog slavoluka, sidra, venecijanskog lava ili već tako nečeg što će čuvati vječno sje ćanje na dane hrabrog koračanja nepredvidivom stazom povijesti. Iz mučnih razmišljanja trgnuo ga je slabašni glas doktora Grossicha, koji ga je dozivao s balkona obližnje zgrade. Dragi prijatelju Guido, navratite na čaj... Keller je odmahnuo prijateljski, ne želeći uvrijediti starog kirurga, no poziv je odbio. Bio je ljut sam na sebe zbog razvoja događaja u ovom gradu velikih Talijana i malih Hrvata. Cijela ta predstava prepuna bučnih riječi s pozornice – i beskrajnog spletkarenja po salonima, te neumornog slanja različitih gradskih izaslanstva na mirovnu konferenciju u Parizu ili premijeru Nittiju u Rim – sve to činilo ga je nespokojnim i nezadovoljnim. Osjećao je samo laž i licemjerje, smrad raspadanja tijela u srednjovjekovnom gradu poharanom kugom. Gospoda, obogaćena falsificiranjem austrijskih kruna i švercanjem hrane, pozdravljali su ga diskrentim podizanjem šešira, a njihove gospođe, koje su noću bježale od bračne dosade u zagrljaj bersaglierima, jedva vidljivim naklonom. Arditi su ga prestali pozdravljati, jer su ga počeli doživljavati kao izdajnika svih ratnih ideala. Trebalo mu je još petnaestak minuta nevoljkog, usporenog hoda do Guvernerove palače. Podnio je izvješće Komandantu D’Annunziju, koji je bio oduševljen uspjehom rizične, prilično bizarne akcije. Iduća tri dana proveo je u krevetu, u neobjašnjivoj groznici, a njegovala ga je, posve neočekivano, Baccara kuhajući mu čajeve od kamilice i krepke pileće juhe. U isto vrijeme general Ferrari slao je ultimatume D’Annunziu, Grossichu i Giganteu. Tražio je povrat četrdeset i šest konja i prijetio je potpunim blokiranjem dostave hrane, željezničkog prometa prema Trstu te svih brodova. D’Annunzio, dobro znajući svu slabost generalovog položaja, ispisivao je bezobrazne dopise, pune brige za gladne žene i rasplakanu djecu. Kad mu je to farsično dopisivanje dosadilo, poslao je četrdeset i šest konja, predviđenih za klanje zbog starosti i bolesti, kao zamjenu za one koje je Keller ukrao. Cijeli taj događaj, koji je Italija pratila sa zebnjom, a građani kroz smijeh, D’Annunzio je popratio ironičnim proglasom. Igor Žic 119 Kako može dični Talijan Ferrari, biti uvrijeđen našom potrebom, da njegove rasne životinje zamijenimo našim izgladnjelim kosturima i ponudimo im njegovu dobru njegu, umjesto dosade naših praznih štala? Jučer smo ih četrnaest pojeli, mršavijih od krava egipatskih... Poslat ćemo mu sedam i još sedam trofejnih lubanja, ne bi li mu ublažili gnjev... Oružjem smo napali njemu lojalne ljude. Oteli smo četrdeset i šest četveronožaca. Uvrijedili smo Italiju. Mi ne znamo misliti na talijanski način. Mi nismo Talijani. Treba nas izgladniti, strpati u okove i pogubiti. Odreći ćemo se samih sebe. No, priznat i to moram, sinoć, ukrao sam Konja Apokalipse, Ne bih li ga dodao onim četrdeset i šest na lopovskoj barci. U gizdavoj je, sjajnoj generalskoj ormi, a božanska mu munja u obje toke. Cum timore (Sa zebnjom). Dok je slušao proglas koji mu je čitala Baccara, Kelleru se ukazala slika udaljene kupole crkve svetog Petra u Rimu te automobil koji se prebrzo udaljava od Vječnog grada. Iako je pokušavao zaustaviti pomahnitalo vozilo na zavojitoj nizbrdici, kočnica mu je propadala pa je pokušavao zadržati automobil na ma kadamu ispravljanjem volana. Uslijedilo je neizbježno izlijetanje i udarac u stablo. Automobil se pretvorio u nadrealnu skulpturu od metala, drva, kože, kostiju i mesa. Osjećao je kako se duša s naporom izvlači iz njegovog uklještenog, izlomljenog tijela. Želio je vrištati, no Baccara mu je položila svoje duge, hladne prste na vrele usne. Shvativši da je ugledao trenutak vlastite, skore, smrti, pomislio je da ga pijanistica truje i grubo ju je odgurnuo. Ona ga je primirala glasom punim razumijevanja i njegovo izmučeno tijelo potisnula ispod pernatog popluna. Izgledala mu je poput Vražje zaručnice koja ga smiruje kopitom. Onda je uvidio da je to prijeteće kopito propetog Konja apokalipse kojem se nije dopala D’Annunzijeva šala. Prije no što je zaspao snom ozdravljenja, Keller je shvatio da će mu ubuduće biti neizdrživo živjeti – iščekujući skori, konačni udarac kopita! 120 Književna Rijeka / LIBRETO LIBRETO Miro Gavran Veli Jože (libreto) (proširena verzija) napisano prema istoimenoj priči Vladimira Nazora Lica: VELI JOŽE, kmet ROŽA, žena mu LODOVIKO BARBABIANKA, providur ZUANE DALLA ZONTA, kapetan motovunske šume PODEŠTAT, načelnik gradske uprave LAURA, žena mu ARHIVAR SUDAC VJEŠTICA POMOĆNICA VJEŠTICE PRVI PATRICIJ DRUGI PATRICIJ CIVETTA, kamarlengo – gradski ekonom ODO, vitez ŠKARPA, postolar TRGOVAC KRČMAR GALJOT ILIJA LIBERAT, kmet IVAN, kmet JURIĆ, kmet MARE, Liberatova žena GRDOBINA, seoska vračara KAPITANO BRODA ŽABLJAČA, seoska vračara ČOVJEK S BIČEM KATE, nesretno zaljubljena djevojka DRUGI ČOVJEK S BIČEM MORNAR Kmetovi, građani, galijoti, vojnici, šegrti, kuhari, sluge, magarci, konji 1. scena (Na polju vidimo kmetove kako rade. Među njima su Veli Jože, njegova žena Roža, Ivan, Jurić, Liberat i njegova žena Mare.) ZBOR KMETOVA: KAD PROBUDE GA ZRAKE JUTARNJE NA DELO TAD MARLJIVI KREĆE KMET TRUDNIM RUKAMA POZDRAVLJA SVITANJE I SRCEM DOBRIM POPRAVLJA SVIJET. Miro Gavran 121 SKROMNOST MU VELIKA KO SVI OCEANI KRVAVIM ZNOJEM ON DJECU HRANI. SUNCE NEKA VJEČNO SJA NEKA BOG MU ČUVA TRAK PLODNA ZEMLJA NEKA RAĐA SRETAN NEK JE ČOVJEK SVAK. SUDBINA NAS ČEKA BOLJA ZATO KADA KUCNE ČAS STRPLJENJA NAM DO TAD TREBA STRPLJENJE JE NAMA SPAS. SUBOTE NAM SVAKE NAŠ GOSPODAR PEČENOG VOLA DAJE NA DAR TO NAM JE PLAĆA ZA TRUD, ZA MAR VEĆ TRISTO LJETA OBIČAJ. (Na drugom kraju polja pojavljuju se gospoda u lovu na “konjima”. Tu je Podeštat i žena mu Laura, Arhivar, Sudac, Prvi Patricij, Drugi Patricij i Civetta.) LAURA: ŽELIM DA SE PAMTI DANAŠNJI DAN NEK SE ČUJE ZA MOJ ROĐENDAN ULOV ĆE ZNAM BITI BOGAT I RODAN MENI U ČAST SVIMA U SLAST U NOĆI KAD POD ZIDINE GRADA DRUŽBA NAŠA UMORNA STIGNE NEK VESELJE I STRASNI PLES VLADA NEKA OGANJ DO NEBA SE DIGNE ZA DIVLJAČ SLASNU ŠTO ĆE SE PEĆI TKO JE GOSPODAR TAD ZNAT ĆE SVI REĆI. PODEŠTAT: PAMETNO ZBORIŠ ŽENO MOJA PAMTIT ĆE ZEMLJA DATUMA TVOJA DAROVE LOVA, ZEMLJE I NEBA KRASIT ĆE VOJSKA BIJELOGA HLJEBA. SVEVIŠNJI VELIKI MISLI NA SVE SVEVIŠNJI NE ZABORAVLJA NI KMETOVE VOL PEČENI NA MARLJIVE ČEKA NEK BUDE PLESA I SLAVLJA DOVIJEKA. ZBOR KMETOVA: ŽIVOT NAM TAKO UREĐEN TEČE 122 Književna Rijeka / LIBRETO GODINA TRISTO OBIČAJ ZNAN KMETOVI RADE GOSPODA SE SLADE ZAKON JE KRUT OD BOGA DAN AL NITKO ŽIVOTU NE KAZUJE NE PRAVILA IGRE POŠTUJU SE. (Svi zaplešu i zaigraju i postupno odlaze u dubinu scene. Na prosceniju se pojavljuju Vještica i njezina Pomoćnica.) POMOĆNICA: Vještice i gospodarice moja, vidiš li ti ovo što se zbiva pred našim očima? Ljudi su sretni, dobrota vlada. Dolazi mi da se izrigam od njihove sladunjave sreće. Reci mi ti što majstor si zla, opačina i spletki, zar ćemo dopustiti da ljudski rod na zemlji stvori raj? (Prasak munje!) VJEŠTICA: SILE PAKLA SILE ZLA NAJBOLJI SAM SLUGA JA U MENI JE VAŠA MOĆ OD DANA ĆU STVORIT NOĆ RAZORIT ĆU SREĆU TU I NAJBOLJE LJUDE SVE BACIT ĆU U OKOVE NEKA VLADA SPLETKI RAJ BOŽJEM REDU TU JE KRAJ ZA POČETAK RECEPT PROKUŠAN IMAM: TAŠTINOM ĆU SRCA SVA ISPUNITI NEZADOVOLJSTVOM IH UZNEMIRITI MRŽNJOM NA BLIŽNJEG IH PODJARITI ŽELJOM ZA POSJEDOM RAZUM POMUTITI I ĐAVOLU MOME LAK ĆE BITI PLJEN ČOVJEK KOM SLABOST NA ŽIVOT BACI SJEN BOŽE SVEMOĆNI BOŽE OHOLI RAZORIT ĆU SVE ŠTO SAGRADIŠ TI TI ŠTO VJERUJEŠ DA ČOVJEK JE DOBAR TI ŠTO TRAŽIŠ MOLITVU SMJERNU ZAHVALJUJUĆI MENI I SAMO MENI TVOJA DJECA ŽIVJET ĆE U GRIJEHU JA IMAM MOĆ KOJA DOBROTU RAZARA MOJA MAGIJA NAJČVRŠĆI SKLAD RASTVARA GDJE JE BILO DOBRO NEK BUDE LOŠE TAMO GDJE BI LOŠE NEK POSTANE GORE Miro Gavran 123 SVE ŠTO U DOBROJ NAMJERI LJUDI STVORE SILE ZLA S LAKOĆOM ĆE DA RAZORE (Prasak munje!) 2. scena (Noseći na leđima velike naramke granja prikupljenog za loženje vatre, kroz šumu idu Veli Jože, Liberat, Ivan i Jurić.) LIBERAT: Dosta smo granja nakupili, žene će nam biti zadovoljne. Imat će na čemu objed pripravljati. A tvoja žena će biti najzadovoljnija Jože, jer ti možeš ponijeti više od svih nas. JOŽE: Sretan je čovjek koji se hrani svojim rukama. I sretni smo što nam ova šuma daje ogrijev. LIBERAT: Samo, dok mi granje po zemlji skupljamo, gospoda ruše velika stabla i šumu našu razrjeđuju. Velika stabla za velike novce prodaju. JOŽE: Šuma se mora poštivati, da ona nestane, ni granja više ne bi bilo. IVAN: Tako na žalost ne misle veliki. JURIĆ: Oni gledaju samo kako da zarade danas, oni ne misle na sutra. IVAN: Ti si Jože evo stigao do svoje potleušice, a mi još imamo puta pred sobom. JOŽE: A tko vam je kriv kad se bojite imati kuću na rubu šume. Doviđenja prijatelji. SVI: Do viđenja. JOŽE: Ženo gdje si?! Donio sam drva! (Na vratima potleušice pojavljuje se Roža.) ROŽA: Tu sam Jože, tu sam. Objed pripravljam. JOŽE: Umorio me šumski zrak, umorio me hod po šumi i ovaj teški naramak. Dok ti objed pripravljaš, odsapvat ću i neka me nitko ne budi. ROŽA: Odspavaj i za mene. Zadnjih dana i noći san od mene bježi. A kad i zaspem, ružne stvari sanjam, pa se budim, kao da mi nesanica neko zlo najavljuje. (Počne glazba, Roža zapjeva.) ROŽA: SNOVI SU MOJI TJESKOBNI, MUČE ME ČUDNI NEMIRI, BUDUĆNOST MI SE MRAČNOM UKAZUJE, CRNE LJUDE I CRNE MISLI U SNOVIMA SUSREĆEM. BOJIM SE SUTRAŠNJEG DANA, BUDUĆNOSTI SE BOJIM. KAO DA SILE ZLA U ŽIVOT NAŠ ŽELE PRODRIJETI. JA ŽENA SAM OBIČNA SLABA, 124 Književna Rijeka / LIBRETO OD ŽIVOTA NE TRAŽIM MNOGO: NEKA PATNJA MOJ DOM MIMOIĐE PATNJA S KOJOM SE NE MOGU NOSITI. SNOVI SU MOJI TJESKOBNI, MUČE ME ČUDNI NEMIRI, BUDUĆNOST MI SE MRAČNOM UKAZUJE, CRNE LJUDE I CRNE MISLI U SNOVIMA SUSREĆEM. JOŽE: E vi žene stalno se nekim slutnjama bavite. Želite vidjeti budućnost, a to može samo Bog. ROŽA: A vi muškarci niušta ne vjerujete, što okom ne vidite. Ajde spavaj, kad te već san voli. (Roža ode u potleušicu, Jože legne spavati.) (Kroz šumu idu Lodoviko Barbabianka, providur i Zuane, kapetan motovunske šume. Svaki od njih je na svojim kolima. Ta kola su mješavina rikše i borbenih kola iz starog Rima. Svaka od kola vuče jedan “magarac”, tj. čovjek prerušen u magarca. Zuane i Barbabianka u ruci imaju dugačku četku umočenu u vapno. Barbabianka priđe do jednog cera i označi ga bojom stavivši križić.) BARBABIANKA: Evo, i ovaj cer ćemo oboriti i prevesti u Mletke. Kapetane motovunske šume, brojiš li dobro? Koliko smo ih do sada označili? KAPETAN: Sedam tisuća trideset i četiri. BARBABIANKA: Što veliš? Jel ih dosta? KAPETAN: I previše. Ljudi će se tužiti. BARBABIANKA: Ništa zato. Nek bude sedam tisuća trideset i pet. Još jedan dakle. KAPETAN. Eto, onda onaj mali uz brijeg. BARBABIANKA: Ne nego onaj veliki uz cestu. Taj će biti za mene. Grijat će me ove zime u Kopru. Da ne zaboraviš da je moj nacrtat ću svoj plemićki grb. KAPETAN: Ali uz taj cer je naslonjena potleušica Velog Jože, našeg najsnažnijeg kmeta. BARBABIANKA: Pa što onda. (Barbabianka potjera magarca do cera, a magarac poče brstit cer i glavom ga udarati. U tom trenutku se ispod cera pojavi Veli Jože koji s dva udarca ubi magarca.) JOŽE: Ne diraj moj cer! BARBABIANKA: Dio santo! Ubi mi magare! Ubit će i mene! Upomoć, kapetane upomoć! (Glazba počne. Jože zapjeva.) JOŽE: IZ DRIJEMA SLATKOG NE BUDITE ME NE PREKIDAJTE DRAGE SNE Miro Gavran 125 POD DRVETOM OVIM ZAKLON JE MOJ SLOBODNIH MISLI VESELI ROJ I MOJ MIR NE DIRAJTE OVAJ CER STOLJETNI TIŠINU ŠTO MUTI TEK LAHOR LJETNI SKROVIŠTE ON JE MOJE MOJE SVETIŠTE TU GRANE MI TAJNE PRIRODE ŠAPUĆU DOK S KORIJENOM SNAGU SVOJU PREPLIĆU I MAJKU ZEMLJU ODANO HVALE I PODZEMNE SOKOVE ŽIVOTNE SLAVE NE DIRAJTE ZATO STABLO ŠUTLJIVO BIĆE NEMOĆNO NE RANJAVAJTE PUSTITE NEKA KROŠNJA PUTUJE SUNCE NEKA SNOVE KAZUJE SJETI SE DA SI ČOVJEK SAMO BIĆE SMRTNO I BIJEDNO SUDAC I KRVNIK BITI SAMOM SEBI NE ISPLATI SE, NIJE VRIJEDNO KAD NISI NI BOG NI ĐAVO NE IZAZIVAJ NJIHOV GNJEV VEĆ LJUBI BLIŽNJEGA I PRIRODNI RED (Barbabianka se šćućurio u maloj rikši i rukama zaklanja glavu da ga Veli Jože ne udari. Kapetan laganog koraka priđe do Barbabianka i pruži mu šibu.) KAPETAN: Uzmite i ošinite ga. BARBABIANKA: Bojim se, jači je od nas. KAPETAN: Ne bojte se, to je naš kmet, navikao je na poslušnost. (Barbabianka ga udari lagano.) KAPETAN: Jače, jače! (Barbabianka se okuraži pa ga udari nekoliko puta sve jače i jače.) BARBABIJANKA: Pa, on sluša. KAPETAN: Naravno da sluša, to je naš Veli Jože, najstariji, najjači i najvjerniji kmet. Sad kad vam je ubio magarca, neka vam on vuče kola. Hajde Jože! (Jože dohvati rudo i počne vuči kola u krug.) BARBABIANKA: Žu! Žu! (Jože ubrzava.) BARBABIANKA: Jak je, jači od najjačeg magarca. Žu! Žu!... Stani! (Barbabianka se zaustavi kod cera, uzme metlicu i ucrta svoj plemićki grb.) JOŽE: Ovaj sam cer ja posadio. KAPETAN. Gospodar je našarao na tvome stablu sveto slovo i cer je sad njegov. Čuvaj ga kao oko u glavi. Kad padne prvi dažd, da si ga oborio i ponio dolje 126 Književna Rijeka / LIBRETO na rijeku gdje krcaju drva. A zato što si smaknuo magarca, vozit ćeš umjesto njega gospodara u grad. A pravu kaznu za tu štetu gospodar će kasnije odrediti. BARBABIANKA: Kapetane, što misliš kako bi to bilo korisno kad bih se vratio u Mletke vodeći na uzici Jožu kao kakvog psa. Potamnio bih svu slavu onih plemića koji se vraćaju s dalekog Istoka i Juga vodeći sa sobom u Mletke afričke crnce i Arape da se njima diče. KAPETAN: E, a tko bi nama radio? BARBABIANKA: Uzet ću ga tek iza Uskrsa kad dovršite poljske radove. Jože, hoćeš li sa mnom u Mletke? JOŽE: Hm. Ako ne moram, najradije ne bih svoju ženu ostavljao i išao u daleki svijet. BARBABIANKA: E, morat ćeš. Otkud tolika snaga u tvojim rukama, tko si ti snažni čovječe? Vozi i odgovaraj! (Barbabianka udari Jožu šibom, a on poveze rikšu. Počne glazba.) JOŽE: JA SAM VELI JOŽE, VELI JOŽE SAM JA I NAJMANJE DIJETE TO ZNA DAJU MI MOĆ STOLJEĆA TRI KOLIKO DUGO KMETOVI SMO MI. SNAŽAN SAM, RADIN, GOSPODARA SLUŽIM NI NA ŠTO NA SVIJETU JA SE NE TUŽIM VLADAJU MNOGI ŽIVOTOM MOJIM S VJEROM U BOGA TOG SE NE BOJIM OBRAĐUJEM ZEMLJU, KUĆE IM GRADIM ZASLUGOM NIJEDNOM JA SE NE SLADIM SLJEDBENIK SVOJIH ŽULJEVITIH RUKU DIGNUTA ČELA ŽIVIM TU MUKU NIČEGA VLASNIK AL VEDRA LICA BOGU ZA HVALU PJEVAM KO PTICA. NAUČIO SAM GLAVU SAGIBATI SMJERNO SLUŽIT GOSPODARU SVOJEMU VJERNO TKO MENE KAMENOM JA KRUHOM UZVRAĆAM NA ZLO NIKADA ZLIM NE VRAĆAM OTAC I MAJKA ODGAJAŠE ME TAKO DA PRAVDA NIKAD NE POBIJEDI LAKO AL POBIJEDI IPAK NA KRAJU BALADE I NJENIM SE DOBROM PRAVEDNI SLADE ČOVJEČAN TKO JE TKO SVE PODNOSI TAJ PRAVDU ZA SE NIKAD NE PROSI VEĆ JEDNOG DANA S RAJSKIM KRILIMA UŽIVA BOGA SA SVOJIM MILIMA. Miro Gavran 127 3. scena (U gradskoj vijećnici su Podeštat, Arhivar, Sudac, Prvi Patricij, Drugi Patricij, Civetta i mnogi drugi vijećnici.) PODEŠTAT: I zato štovani vijećnici znajte da nema na svijetu pametnijeg, umnijeg, mudrijeg, razboritijeg bića od dužda. I neka nebo uzme u zaštitu lavića svetog Marka, taj simbol neoborive moći Serenisime. I mi građani grada Motovuna sa radošću u srcu kličemo: neka živi mletački dužd! SVI: Živio! PODEŠTAT: Da bi svijet mogao funkcionirati, da bi se Sunce oko Zemlje okretalo na uobičajen, pravilan i točan način – nužno je da velika zemlja dominira nad malom, nužno je da mi koji određujemo zakonitosti trgovine, puteve novca i kapitala, nužno je da mi dominiramo nad malima i podređenima. ARHIVAR: Tako je! Iskorištavanje onih koji dopuštaju da ih se iskorištava temelj je naše snage i veličine. Prirodni zakon koji je vječan i nama uvijek sklon. PODEŠTAT: A sada, vijećnici, pređimo na posao. Već stotinama godina Veli Jože i njegovi kmetovi svake subote za tjedni posao dobivaju pečenog vola. Vijećnici, taj vol opterećuje našu blagajnu, zato vam dajem na razmatranje za htjev građana da se Velom Joži više ne daje vol subotom. Radit će kmetovi i bez plaće, jer su navikli. Rad je čovjekova potreba. ARHIVAR: Tako je! Ja sam kao gradski arhivar premetnuo stare spise, i nigdje ne piše da kmetovi imaju pravo na vola. SUDAC: Kao gradski sudac moram vas podsjetiti što o svemu kažu gradski štatuti. U štatutu piše: za kmeta nema nikakvog prava. Zato tvrdim: posao kmeta je rabotati i šutjeti. A taj narodni običaj je ruglo i sramota. Juridički gledano Veli Jože je silnik koji je s tim pečenim volom nama udario harač, i zato s tim treba prestati. SVI: Tako je! (Ruku digne Civetta.) PODEŠTAT: Trenutak vijećnici, riječ traži Civetta, gradski ekonom, sigurno će i on poduprijeti ovaj prijedlog. CIVETTA: Ljudi, budimo politički zreli. Ja bih pozlatio toga divljaka. Jože nam pase krda i lovi divljač, ore nam zemlju i sječe drva, zida nam zidove i tornjeve. Njegova je snaga u našim rukama, u našoj službi. A sve to za tu kukavnu pečenku. Trgovački gledano – šteta bi bilo raskinuti tako dobar ugovor. SVI: Uaaa! Dolje govornik! Brani kmete! Gori je od kmeta! PRVI PATRICIJ: Mi da smo hranjeni od kmeta i barbarina! To je uvreda! DRUGI PATRICIJ: Ti Civetta uzdižeš kmete da bi ponizio građane. SVI: Uaa! Tako je! (U vijećnicu ulazi Barbabianka.) PODEŠTAT: Pozdrav mletačkom plemiću! SVI (ustanu): Pozdrav! 128 Književna Rijeka / LIBRETO BARBABIANKA: Uspinjući se uz stube, čujem da vam je dosta Velog Jože da vam zadaje muke. Gospodo, ja sam tome gorostasu naredio da dođe o Uskrsu u Kopar. Povest ću ga sobom u Mletke, nek Mlečani vide kakav smo narod podjarmili u ovome kraju i protiv kakvih se buntovnika mora boriti slavni grad Motovun. Do Uskrsa ga hranite i štedite, a od Uskrsa ga više nećete vidjeti. I ne zaboravite: od danas kmet Jože pripada Signoriji i meni. SVI: Bravo! Tako je! (Počne glazba.) BARBABIANKA: LIJEPO JE PLEMIĆ BITI ZNOJ NE PROLJEVATI A ŠTOVANJE IMATI I S VISINE KMETOVE GLEDATI. U MLETKE NA PROLJEĆE IĆI ĆU S KMETOM NAJJAČIM NA UZICI BIT ĆE POGLEDA ZAVISTI PORAST ĆE MI ČAST I VRIJEDNOST SUDBINO JA HVALA TI MORAM REĆI JER KAD SE RODIH PRIJE PEDESET LJETA NA VRHU PIRAMIDE I OD BOGA VEĆI NE ZNADOH ISTINU OVOGA SVIJETA ZATO JE SADA VIŠE NEĆU KRITI OVDJE JE LJEPŠE ČAK I TUŽAN BITI. 4. scena (Ispod gradskih zidina Veli Jože sa svojim kmetovima čeka pečenog vola, a na kuli motovunskoj vidimo građane među kojima su Škarpa, Trgovac, Krčmar.) TRGOVAC: U vijećnici su raspravljali o tome da više i ne daju vola tim prostim kmetovima. KRČMAR: Taj vol se peče od novca koji mi dajemo u gradsku blagajnu. TRGOVAC: Ako je danas to bio prijedlog, sutra će biti zakon. ŠKARPA: Nikada nisam volio te glupe kmetove. Što oni uopće znaju. Ja sam izučio zanat, ja imam majstorsku diplomu, ja znam popravljati postole. Oni pojma nemaju. Zato sam dao napraviti vola od slame, da se našalimo s tom stokom. Šegrti, brzo! (Škarpa pljesne rukama, a dva šegrta na kolicima izvezu iz grada vola od slame.) ŠKARPA: Ehej, Jože! Gospoda iz vijećnice ti šalju vola. Samo zažmiri prije nego zagrizeš. Žmiriš li Jože? (Šegrti odvezu kola s lažnim volom prema kmetovima.) JOŽE: Evo, žmirim. Miro Gavran 129 ŠKARPA: Tako i treba. Žmiri još malo, dolazi ti najslađi vol u životu. Zagrizi! Probaj! (Jože zagrize u slamnatog vola.) JOŽE: Ljudi ovo je slamnati vol! Ovo je prevara! GRAĐANI: Hura, glupani! Ha, ha. ha. ŠKARPA: Jel sočna pečenka? Hoćete vina? Ha, ha, ha. Glupani! (Jože vrisnu! Pođe prema tornju s kojega ga ismijavaju građani.) JOŽE: Braćo! Prevara! Osvetimo se! Za mnom! Svi za mnom! (Jože dotrča s kmetovima do motovunskog tornja, počnu ga ljuljati sve jače.) GRAĐANI: Ne! Upomoć! ŠKARPA: Milost! KRČMAR: Stanite, šalili smo se! TRGOVAC: Pomoć! Zovite patricije! ZBOR KMETOVA: TORANJ RUŠIMO TORANJ SRUŠIMO ZA VAŠE RUGANJE KAZNA STIŽE VAS TORANJ RUŠIMO TORANJ SRUŠIMO SA VOLOM SLAMNATIM VI STE NAS VRIJEĐALI SA HRANOM LAŽNOM GLADNA STE USTA PONIŽENJEM POČASTILI TORANJ RUŠIMO TORANJ SRUŠIMO SAZNAJTE I VI ŠTO JE TO STRAH NAROD GOLORUK HRABAR JE JAK ZIDINE TVRDE RAZRUŠIMO SAD TORANJ RUŠIMO TORANJ SRUŠIMO NEK VAS STIGNE GNJEV PRAVEDNI NEK SE KAZNI ČOVJEK OHOLI NEK SE SMRVI ZID KAMENI ŠKARPA: Šalili smo se! Stanite! (Otvaraju se vrata vijećnice u dubini scene, a na vratima se pojavi podeštat. Podeštat digne ruku.) PODEŠTAT: Čekajte! Stanite! Dolazi pravi pečeni vol! (Iza njega na kolima dva kuhara voze pečenog vola. Kmetovi se primiriše.) JOŽE: Provjerimo da li je pravi. IVAN: Ja ću prvi. (Ivan zagrize u vola.) IVAN: Ovaj je pravi. (Kmetovi prilaze do pečenke.) 130 Književna Rijeka / LIBRETO TRGOVAC: Srce mi je sišlo u pete. ŠKARPA: Nisam znao da su kmetovi tako snažni. KRČMAR: Bolje ih je ne izazivati. (Počne glazba, Škarpa zapjeva.) ŠKARPA: JA DIRNUO SAM U OSINJAK NE ZNAJUĆI KOLIKO ROJ JE JAK I STRAH MI TIJELOM PROSTRUJA KO OLUJA NEUMOLJIVA SLUTIM DA LJUDI OVI TUŽNI SNAGU NESLUĆENU SKRIVAJU MADA STOLJEĆIMA PONIŽENI BIVAJU DOVOLJNA JE KAP ŠTO ČAŠU PRELJEVA DA BIJES SE NEOBUZDANA NA NAS SRUČI OPREZNO OD SADA DA JEDNOGA DANA NAŠA KUĆA BEZ KROVA NE OSTANE 5. scena (Njiva) (Kasna je jesen. Na njivi rade Kate, Roža, Mare i Liberat.) LIBERAT: Dodaj! ROŽA: Uzmi! MARE: Pridrži! KATE: Pomozi! LIBERAT: Upri! ROŽA: Pazi! MARE: Daj! KATE: Tu sam! Evo! (Usred njihovog rada “na konju” se pojavljuje vitez Odo s mačem oko pasa, s pozlaćenom kacigom na kojoj su fazanova pera.) ODO: Hej narode, tko ste vi? LIBERAT: Mi smo kmeti. A tko si ti kićeni gospodine na kićenom konju? ODO: Ja sam vitez Odo. LIBERAT: Vitez! Mislio sam da su prošla vremena vitezova. ODO: Truli je mir u ovome dijelu svijeta i zato tako mniš. Vrijeme vitezova i vrijeme vojnika nikada neće proći, baš kao što vrijeme ratova nikada neće proći. Ja dohodim iz dalekih zemalja u ovaj kraj i želim posao ratni, odvažni, koji traži hrabro srce i moj mač. LIBERAT: Uzalud si dolazio. Ovdje nema rata! Miro Gavran 131 ODO: Drugačijim informacijama ja raspolažem. Priča se da u zraku je nemir, da u ovome kraju je napetost veća nego ikada. Priča se da nepravde se čine, a ja bih mogao stati na stranu slabijih, u pravom trenutku, ako moj mač i moju pomoć trebate. Ja sam željan uzbuđenja i napetosti. LIBERAT: Mi smo ti ubogi kmetovi. Nemamo mi šoldi za plaćanje vojnika. Jedva imamo za sebe. A uz to, siromašni i beznačajni ljudi ne odlučuju o ratu i miru. Gospodari rata su gospoda, idi njima, njima ponudi svoje usluge i svoj mač. KATE: Mora da si ožednio? Želiš li vode viteže? ODO: Žeđ me uistinu mori djevojko, tvoju ponudu neću odbiti. (Kate mu daje vrč s vodom. Odo pije.) ODO: Hvala ti. KATE: Naša voda je najbolja u kraju, slatka poput meda. Želiš li još gutljaj? ODO: Zahvaljujem, ali vrijeme gubiti ne smijem. Idem svoj mač ponuditi onima koji ga trebaju. Zbogom! SVI: Zbogom. (Vitez “odjaše”.) KATE: Kako je samo lijep, gizdav i uznosit. MARE: Kloni se ratnika i vojnika, curo. Oni ženama donose samo tugu. Ostavljaju ih da ih čekaju. Slava im je važnija od toplog ženskog zagrljaja. KATE: Rekao je da želi uzbuđenje. Tako me je lijepo gledao u oči. MARE: Nije ti on mislio na uzbuđenje na koje ti misliš. Otjeraj ga iz svojih misli, iz svojih snova. KATE: Srce ne može birati, niti srcem razum upravlja. (Počne glazba, Kate zapjeva.) KATE: DANAS JE VELIKI DAN, NISAM VIŠE ONA OD PRIJE PRVI PUT VIDJEH TVOJ LIK. U TRENUTKU SVE SE DOGODI, OČI SE NAŠE DODIRNUŠE. DRHTIM KAO NA STUDENI, POKRENULO SE SVE U MENI. NISAM VIŠE DIJETE ŽENA SE U MENI RAĐA NOVI SUSRET ŽUDIM TOBOM SAM OBUZETA DANAS JE VELIKI DAN NISAM VIŠE ONA OD PRIJE O LJUBAVI UČITI MORAM O LJUBAVI NIŠTA NE ZNAM A ŽELIM SAZNATI SVE 132 Književna Rijeka / LIBRETO 6. scena (Polje u blizini Jožine potleušice.) ZBOR KMETOVA: USKRS JE STIGAO, RADUJE SE SVE GRANE SU PROLISTALE I PJESMA SE ČUJE PO MOTOVUNSKIM LUZIMA VESELO PTICA SKAČE VINO SE PO DRUGI PUT U BAČVE PRETAČE. DAROVI SU DJECI BLAGDANA KRUNA PROLJEĆE USKRSNO S VESELJEM JE SASTANAK SAMO JEDNA KUĆA TUGE JE PUNA U NJOJ MUŽ I ŽENA ČEKAJU RASTANAK. (Dolazi Barbabianka sa dvojicom sluga.) BARBABIANKA: Jože, iziđi! Idemo! (Jože se pojavljuje na vratima sa svojom ženom Rožom.) BARBABIANKA: Ajde Jože, pozdravi se sa ženom i krećemo. Dalek put je pred nama, vidjet ćeš krajeve o kojima nisi nikada ni sanjao. Pozdravi se sa ženom i idemo. (Jože se zagrli sa Rožom, poljube se. On krene prema Barbabianku.) ROŽA: Čekaj, Jože! Čekaj! (Jože zastane. Počne glazba.) ROŽA: JA ZNAM DA NISAM UVIJEK BILA KAO PRVOG DANA NAŠE LJUBAVI JA ZNAM DA TEŽAK ŽIVOT MNOGA SRCA BRZO OHLADI NJEŽNOSTI VIŠE MOGLA SAM TI DATI NA KRIVE RIJEČI U VRIJEME PRAVO STATI IZ NAJBOLJIH SNOVA BITI TI ŽENOM PRATIT TE UVIJEK VOLJENOM SJENOM RASTANAK JE BLIZAK ISTINU DAO JA PRIZNATI MORAM I PRIZNATI HOĆU KAKO ĆU BEZ TEBE JA ŽIVJETI, JAO KAKO DANJU HODATI I SPAVATI NOĆU. NA SUNCE TAJNA KOJA ME JE MUČILA JA TEK SAM S TOBOM VOLJETI NAUČILA. JOŽE: TVOJE RIJEČI MOJE MISLI GOVORE DUŠA TI JE DIO MOGA SNA NAŠA TIJELA DVIJE RIJEKE JEDNO MORE Miro Gavran 133 TVOJE OČI ŽELIM VJEČNO GLEDAT JA. ZATO ZNAJ ISTA BOL NAŠE DUŠE RAZARA OVAJ PUT ZBOG TEBE ĆE BITI KRUT SVAKI DAN BEZ TEBE ME RASTUŽUJE JEDINA JE UTJEHA PONOVNI POVRATAK ROŽA + JOŽE: ZBOGOM STIDU JA DUŠU OTKRIVAM SAMO S TOBOM DIŠEM LJUBIM BIVAM (Jože priđe Roži, još jednom je poljubi i ode s Barbabiankom.) 7. scena (Sumrak je. Pred nama je more i velika lađa. Galjot Ilija vesla s drugim galijotima. Dva čovjeka s bičem zamahnu bičevima i “udare” po galjotima.) ČOVJEK S BIČEM: Voga! (Ošine galjote bičem uz glazbeni šum uzavrelog mora, i zvuk lanaca i usklađenih vesala.) DRUGI ČOVJEK S BIČEM: Voga! (Ošine bičem galjota. Prolomi se nečiji jauk. Galjot Ilija zapjeva.) GALJOT ILIJA: POKLE SU ME PRIKOVALI ZLIZANE ZA OVE DASKI JA NISAM VEĆ DOMA VIDEL NI SVOJE ZAGLEDAL MAJKE SI L’ CELA MI, KUĆA BELA? SI L’ MI, MAJKO, PREBOLELA? MORE, MORE SINJE! POKLE SU ME ZAKOPALI VA OVU DRVENU RAKVU, VIDEL NIS BORA VA ŠUME NI NA NEBE SUNCE ŽARKO. SI L’ SE, DREVO, OSUŠILO? SI L’ SE, SUNCE, UGASILO? MORE, MORE SINJE! PEST ZEMLJI MI PRINESITE! BAŠELKA MI STRUK DARUJTE! SUHO VESLO ĆE PROCVAST MI I DUŠA ĆE UTEŠIT SE. PAK ĆU ONPUT MIRNO SLUŠAT, ČA MI ŠAPĆE SKROZ GALIJU. MORE, MORE SINJE! (Sumrak postupno prelazi u mrak. Jože dolazi do ulaska u potpalublje, diže poklopac.) JOŽE: Tko to pjeva mojim jezikom u utrobi galije? Hej, tko si ti? (Na ulazu u potpalublje pojavljuje se Ilijina glava.) ILIJA: Ja sam se prije zvao Ilija. Sad sam galjot. A tko si ti? JOŽE: Ja sam Jože! A ča delaš tu dolje? ILIJA: Vozim. Upiram u vesla. 134 Književna Rijeka / LIBRETO JOŽE: Jak si. Krupniji si od mene, iako mnogo niži. Zač ne ishodiš iz te rupe? ILIJA: Prikovan sam lancima, a i ne smim. Ošibali bi me. JOŽE: Tuku te? ILIJA: Kao psa. JOŽE: Zašto ne iziđeš? ILIJA: Ne mogu. Otsjekli su mi noge do koljena prije dvadeset godina i turili me ovdje u galiju da im vozim. Sputan sam sa sedmero lanaca koje ne mogu istrgnuti iz lađinih rebara, a da se ta rebra ne prelome i ne potonu s galijom. A ti, jesi li ti slobodan čovjek? JOŽE: Ja sam kmet. Radim i slušam gospodare iz Motovuna. Hranim cijeli grad, a oni mene nahrane subotom. U druge dane zbijaju sa mnom šale, ponekad me ošinu šibom kad nisu zadovoljni mojim poslom. ILIJA: Čemu se tako puštaš? JOŽE: A ča bih? ILIJA: Ne daj se! Smrvi ih! JOŽE: Kako to? ILIJA: Jači si od gospode. Čemu ti sva snaga? JOŽE: Da delam. ILIJA: Za koga? JOŽE: Za svakoga. Za gospodare čija je zemlja. ILIJA: Ruke su ti da radiš za sebe i svoje. One su ti da se njima braniš, da od sebe odbijaš nepravdu. A zemlja pripada onome tko je obrađuje – upamti! (Nalet vjetra! Udar mora u brod!) ILIJA: Da sam ja slobodan kao ti Jože... ali ne mogu se maknuti od ove lađe, od ovog groba za koji sam prikovan. Prevarom su me prije dvadeset godina zasužnjili i odsjekli mi noge. Ali, ti Jože – tako si jak i čil, pa dopuštaš da budeš rob. Ne zaboravi: ti njih hraniš, a ne oni tebe. (Udar mora o lađu.) JOŽE: Ča je to? Nevera? More se pjeni. ILIJA: Oluja će! Morat ćeš zatvorit bokaportu. Ali prije toga, brate iz Istre, da znaš da sam nekad bio strah za Mlečanine. Da si me vidio tada, s mojom braćom, kako smo gonili po moru brodove tih naših zlotvora. Kao strile nebeske letili smo mi na njihove galije. Koliko puta smo na njihovim brodovima roblje našli – sve naša krv, naša braća. Mi smo im slobodu donosili. (Udar mora o lađu.) ILIJA: Jože, sprema se oluja. Puklo mi najbolje veslo, ptica je zagraktala nad krmom, oluja će biti strašna, lađa će naša noćas na dno. JOŽE: O Gospode! A ja? A ti? ILIJA: Ja ću potonuti s galijom. Sputan sam u obje noge, vučem se po zemlji ko crv. Što bih da se i spasim? Ali ti si jak. I zato, Jože, moraš mi se nešto zakleti. JOŽE: Ću. Miro Gavran 135 ILIJA: Zakuni se da ćeš od danas živjeti kao slobodan čovjek i da nećeš dati nikome da dira u tvoje dvorište – tvoju zemlju. JOŽE: Kunem se. (Udar mora! Huk vjetra!) ILIJA: Zbogom Jože. Oluja je počela. Zatvori bokaportu. (Ilija se saže i nestade u utrobi broda. Jože spusti bokaportu.) JOŽE: Zbogom Ilija. Molit ću se za tebe. (Vjetar sve jači. Mornari s fenjerima trče po lađi. Pojavljuje se kapitano broda i Barbabianka.) KAPITANO: Svi na svoja mjesta! Brzo! Zategni konope! BARBABIANKA: Kapitano, hoćemo li se izvući? KAPITANO: Bojim se, bit će zla. Strah me kopna. Kormilaru, okreni prema jugoistoku. MORNAR: Nema kormilara! Odnio val i njega i kormilo! (Urlik vjetra!) KAPITANO: Čamce za spašavanje! Brzo! Čamce za spašavanje! (Lađa udari o stijenu.) BARBABIANKA: Propadosmo! Udarili smo o stijenu. MORNAR: Spašavaj se tko može! ZBOR POTOPLJENIH MORNARA: OLUJA SVE PROŽDIRE OLUJA SVE PROŽDIRE OLUJA SVE PROŽDIRE NAJVEĆA GALIJA TRSKA NA VJETRU POSTAJE UTROBA MORA BIJESOM SE RAZLJEVA KRIK UTOPLJENIKA DO NEBA NE DOPIRE ČOVJEK JE SITAN KO MRAV NEZNATAN VALI ĆE RAZNJETI SVE ŠTO MORU PRKOSI OLUJA JE MOĆNA SVAKOG TRENA SVE MOĆNIJA VRATA PAKLA ONA OTVARA SVRŠETAK NEVERE NITKO NE NAZIRE IZVOR BIJESA NIGDJE NE UVIRE GRMITE BJESNITE GROMOVI UDRITE MORNARI POTOPLJENI 136 Književna Rijeka / LIBRETO ZAZIVLJU PRINOVE NEK SVIJET ŽIVIH ZAUVIJEK NESTANE NEK SVIJET MRTVIH JEDINI OSTANE (Snažni val ponese Jožu u more. Ubrzo mrak proguta lađu.) 8. scena (Na proplanku Odo vježba s mačem. Kate stoji skrivena iza jednog grma i promatra ga. Odjednom Odo zastane, primijeti je.) ODO: Otkud ti ovdje? Što tu radiš? KATE: Gledam te. ODO: A zašto me gledaš? KATE: Zato jer mi te lijepo vidjeti. ODO: Diviš se mojoj mačevalačkoj vještini? Diviš se mome maču? KATE: Ne! U tebe sam gledala, samo u tebe. ODO: A zašto? KATE: Zato jer si lijep. I zato jer mi srce zaigra svaki put kad te susretnem. Sretna sam što si došao u naš kraj. ODO: Draga djevojko, ako je to bio pokušaj zavođenja, ja te moram upoznati s činjenicom da sam vitez koji voli rat, mač i konja. I prije negoli se proslavim na bojnom polju, ja se ne smijem prepustiti emocijama. Mi muškarci moramo rješavati svjetske probleme, pitanja vezana uz život i smrt. A vi žene samo na ljubav i osjećaje mislite. KATE: Što je tu loše? Odmori malo od problema, i srce treba nahraniti. ODO: A, ne! Ja se prvo moram dokazati kao ratnik, jer znam da me niti jedna žena ne može istinski voljeti, prije nego što se u ovome kraju dokažem u vojnom zanatu.. To je moja muška fantazija koju mi hrani ego, koja me na djelovanje pokreće. KATE: Ali ja ti želim reći toliko toga što... ODO: Molim te, nemoj mi ništa govoriti. Sa ženama je meni u razgovoru samo gubljenje vremena, jer na ostvarenje svoje karijere moram misliit, ja moram s mačem vježbati, a ne prepuštati se sentimentalno-lirskim osjećajima. Molim te pusti me da vježbam. KATE: Ovaj proplanak je moj, koliko i tvoj. ODO: Onda ti na njemu ostani, a ja idem drugamo vježbati. (Odo ode.) KATE: Glupi muškarac! Karijerista bez srca. Zašto sam se baš u njega morala zaljubiti. (Počne glazba. Kate zapjeva) Miro Gavran 137 KATE: MUŠKARCI NIŠTA NE SHVAĆAJU, MUŠKARCI NIŠTA NE PRIMJEĆUJU, ZBOG GLUPE KARIJERE, ONI OSJEĆAJE ZAPOSTAVLJAJU. I ŠTO DA RADI ŽENA, KAD VOLI ONOG KOJI VOLJETI NE ZNA. I ŠTO DA ČINI ŽENA, KAD ŽUDNJA JE IZJEDA. DAJ RECITE MI LJUDI KAKO PLAM TAJ UGASITI, I SA VATROM SE NE OPEĆ, KAD ONAJ KOJEG VOLIM ZA ME SAD NE MARI. JA VOLIM TAKO SNAŽNO, JA VOLIM TAKO JAKO, DA LJUBAV SADA MOJA, I MENE SAMU PLAŠI. I ŠTO DA ČINI ŽENA DOK LJUBAV NJENA RASTE, I ŽUDNJA SAD JE GUŠI, A ONAJ KOJEG VOLI ZA NJU SAD NE MARI. NEUZVRAĆENA LJUBAV GORA JE OD SVEGA. NI PAKAO JOJ RAVAN NIJE, NI PUSTINJA NE POZNA TAKVU ŽEĐ, NI PROSJAK NE ZNA VEĆI SRAM. NEUZVRAĆENA LJUBAV PRŽI ME I PEČE, I KUD ĆU SAD SA SOBOM, KAD ONAJ KOJEG VOLIM, NE UZVRAĆA NA DODIR. 9. scena (Na polju vidimo kmetove kako rade. Tu su Ivan, Jurić, Liberat, Mare i mnogi drugi.) IVAN: Otkako nam nema Velog Jože, svi poslovi se sporije dovršavaju. On je ipak najjači među nama. JURIĆ: Bio najjači, Ivane, bio. Zar nisi čuo da mu se lađa potopila. MARE: Ne znam kako da to kažem njegovoj ženi Roži. Sirotica misli da je negdje u Mlecima i čudi se što pismo od njega još ne dolazi. IVAN: Lađa se potopila, ali mu tijelo nisu pronašli. 138 Književna Rijeka / LIBRETO LIBERAT: E, otkako nam nema Jože, nedaju nam više ni cijelog pečenog vola subotom, samo kosti i otpadke. Ako ovako nastave, ubit će nas glađu. IVAN: A što ćeš moramo podnositi, slabiji smo od njih. JURIĆ: Da, moramo slušati svoje gospodare. (Pojavi se Jože.) JOŽE: Ne morate! IVAN: Jože! LIBERAT: ŽIv si! JURIĆ: Jože je živ! Ni oluja mu nije mogla ništa. (Počne glazba, Jože zapjeva.) JOŽE: BRAĆO I SESTRE ČUJTE MOJ GLAS BOG MI JE DRAGI SAM POSLAO SPAS NA GALIJI CRNOJ SRETOH SI BRATA ON OD SRCA SVOJEG RASKRILI VRATA I OČI MOJE OTVORI ŠIROM U POKORI VJEČNOJ ZA SVEVIŠNJIM MIROM PORUKU MUDRU NOSIM VAM STOGA SLOBODNI BRAĆO MI SMO OD BOGA ZEMLJA PRIPADA NAMA SADA PO BOŽJOJ PRAVDI I PLODOVI RADA KAO JABUKA NA GRANI SLOBODA SE SMIJEŠI SKUPI HRABROST, ISPRUŽI RUKU, PRAVDU RIJEŠI ODREĐUJ SAM SLOBODAN SVOJE SNE NE BOJ SE VISINE NAVIKO NA TLE JURIĆ: Neka nam Jože bude vođa! IVAN: Vodi nas Jože! Željni smo slobode! JOŽE: ROB JA VIŠE NIKADA BITI NE ŽELIM SLOBODNOM SVIJETU JA SE VESELIM DO NJEG ĆU KORAČATI S VAMA STOG BARJAKTAR VAŠ BITI TO HOĆE BOG JOŽE + KMETOVI: NIKAD VIŠE POGNUTE GLAVE U NAŠIM RUKAMA JE SUDBINA NAŠA DJECA NEĆE BITI GLADNA OD BOGA SU BLAGOSLOVLJENA Miro Gavran 139 10. scena (U kući smo kod dviju seoskih vračara Grdobine i Žabljače. K njima je došla po pomoć seoska djevojka Kate.) KATE: Onda sam ja došla kod njega i nasmijala mu se. GRDOBINA: A on? KATE: A on ništa. Onda sam ja otišla NA POLJE, tamo gdje je vježbao jahanje. Počela sam s njime razgovarati, rekla sam mu da me strah doma sama biti bez oca i majke, da su njegove ruke jake, da bih voljela da me obgrle... GRDOBINA: A on? KATE: A on ništa. Onda sam jednoga dana ušla u kuću u kojoj sada stanuje i rekla mu da je lijep ko cer, snažan ko konj, da mi srce vene bez njega i da ga volim više od jutarnjeg sunca. GRDOBINA: A on? KATE: A on ništa. Gleda, šuti i pravi se da me ne čuje. Pa sam rekla: baš je ovdje vruće, mogu li skinuti haljinu? A on kaže: “Nemoj, ja ti nisam zaljubljen u tebe, nego u svoj viteški zanat.” ŽABLJAČA: O đubre! (Kate zaplače.) ŽABLJAČA: Ajde ne plači. KATE: Pomozite mi. Vi ste najbolje vračare, učinite nešto da me zavoli. GRDOBINA: Za svaku bolest postoji lijek – i ljubavna bol se može izlječiti, i u kamenom srcu strast se može razbuktati. KATE: Kako? ŽABLJAČA: Uz pomoć ljubavnog napitka. Samo pažljivo slušaj i pamti. KATE: Kazujte, dobre žene, kazujte. GRDOBINA: Zemljani ćup na mjesečini dva dana prazan ostavi, potom do pola nalij kišnicu. U vodu kišnicu neka se bolesno dijete popiški. ŽABLJAČA: Od osušene žabe ubaci noge! GRDOBINA: Od krepanog psa ubaci šapu. ŽABLJAČA: Paučinu u ponoć obmotaj o osušenu granu i tom granom sve u ćupu promiješaj. GRDOBINA: Ne zaboravi kaplju znoja najjačeg ždrijepca u selu – još jednom sve dobro promućkaj, a potom devet sati na vatri kuhaj. Kad sve bude gotovo u vino mu natoči napitak ljubavni, i kad ga ispije – samo tebe će voljeti. ŽABLJAČA: Samo za tobom će žudjeti. KATE: Hvala vam, spasiteljice moje, hvala. (Ulazi pomoćnica vještice.) GRDOBINA: Prijateljice, dugo te nije bilo. POMOĆNICA: Sad me vidiš. Imala sam posla. Mužu pokojnom travu sam na grobu čupala, i “dobra” djela u selu i gradu činila, dok se vi tu ljubavnim napitcima igrate. Što ova balavica tu radi? 140 Književna Rijeka / LIBRETO KATE: Ja, odlazim. Oprostite, ako smetam. POMOĆNICA: Smetaš. (Kate iziđe.) GRDOBINA: Moramo i mi od nečega živjeti. POMOĆNICA: Veliki događaji sad su pred nama, a vi se igrate ljubavnim vradžbinama. ŽABLJAČA: Što tu ima loše? Pa i ti si to nekada radila. POMOĆNICA: Pođite sa mnom. Služite vještici najmoćnijoj – služite vragu, jedinom gospodaru zemaljskog života. Ostavite sušene šišmiše i sitne spletke. Utroba pakla na službu vas zove. (Počne glazba.) GRDOBINA + ŽABLJAČA: POSTOJE LJUDI DOBRI POSTOJE LJUDI ZLI POSTOJE VELIKI DOBROTVORI I MALI DOBROTVORI POSTOJE POSTOJE ZLOČINCI SLAVNI I ĐAVO KAŽU POSTOJI AL POSTOJE I U ZLU LJUDI SKROMNI MALI ŠTO NE TRAŽE MNOGO OD ŽIVOTA OPROSTI TO SMO TI MI MALE VRADŽBINE MALE RADOSTI MALE PAKOSTI MALE GADOSTI MRŽNJA SUSJEDA LJUBAVNA NESREĆA I TAJNI NAPITAK ŠTO LJUBAV STVARA GDJE BOG JE NE ŽELI TO DOMET JE NAŠ TO NAŠ JE SVEMIR MI MALE SMO VRAČARE OPROSTI NAM VJEŠTICE ŠTO NEĆEMO NIKADA PROMIJENITI SVIJET KRILO ŠIŠMIŠA OSUŠENE ZMIJE PRAH USTAJALA VODA Miro Gavran 141 I ŽABLJI KRAK TO JE NAŠ ŽIVOT TO DOMET JE NAŠ TO NAŠ JE SVEMIR MI MALE SMO VRAČARE I PAKLA SE BOJIMO KO SMRTNI LJUDI PRED TAJNAMA ZEMLJE I NEBA ZABRINUTO STOJIMO. 11. scena (U gradskoj vijećnici su Podeštat, Arhivar, Sudac, Prvi Patricij, Drugi Patricij, Civetta i mnogi drugi vijećnici.) PODEŠTAT: Braćo, crni su se dani nadvili nad naš grad. Već dva mjeseca pro đoše otkako je Veli Jože okupio kmetove i odmetnuo se od nas. Utaborili su se na brdu Psoglavcu, tamo je njihov grad. A preko dana krče strmine, oru doce. Rade bolje za sebe, nego što su za nas radili. Kad se šetam po zidinama našeg Motovuna, od zore do mraka čujem zveket motika po ledinama. Krčevine su pretvorili u njive i vrtove. U zemlji klija sjeme i pupaju mladike, trava raste sočna i rosna, goveda se množe. Zemlja im plodom rađa kao da su vile noću sijale sjemenje. A kad dođe žetva sve to će oni blagovati. To nije prirodno, to nije ljudski, na taj način svijet će propasti. Malima treba veliki gospodar koji će njihove plodove rasporediti kako predviđa novi svjetski poredak. A ne da sami uživaju u plodovima svojih ruku. Sve će to biti njihovo, ništa naše. Braćo, što nam je činiti, ako ne želimo jednoga dana od gladi umrijeti? ARHIVAR: Kmetovi moraju opet za nas raditi. DRUGI PATRICIJ: Oni su naše vlasništvo, oni ne mogu biti slobodni dok im mi slobodu ne podarimo. SUDAC: Zakon je na našoj strani. PODEŠTAT: Samo zakon jačega nešto vrijedi i zato vam predstavljam iskusnog viteza, koji se razumije u vojni posao. On je naš spas. ODO: Braćo, sjekao sam nekad glave saracena, pustite me da povedem vojsku i da njihove glave posječem. SVI: Tako je! SUDAC: Samo ako se koji kmet preda treba ga poštedjeti, ostali zaslužuju smrt. (Počne glazba.) ODO: TUŽNO JE BITI VOJNIK, SLOBODNOG TVRĐA VEĆ STOTINU GODINA POBUNU SNIVATI DOK MAČ MOJ U TOKAMA HRĐA A U VRIJEME MIRA BIVATI 142 Književna Rijeka / LIBRETO DAJTE MI POBUNU BAR AKO NEMATE PRAVI RAT U KRVI ĆU UGUŠIT TU STVAR DA CIJELI ĆE SVIJET ZNAT HEROJEM MENE ĆE ZVATI ZA MENE ĆE SVATKO ZNATI I DJEVA MLADA MIRISNA ZBOG MENE ĆE RUBAC TKATI ARHIVAR: Psoglavac nije obično brdo. Nekad su tu stanovali nemani i poluljudi. Na vrhu te gore divovi su sazidali grad. Vidio sam kako voze kamenje i klade uz strminu. Svaki kamen kao vo, svaka greda kao kula. Opasali su grad zidom. Ja sam za to da ih pokorimo, ali nam za to treba velika vojska. SUDAC: Ali, mi već imamo vojsku, a pozvat ćemo i sve druge gradove i plemiće da nam pošalju pojačanje u ljudstvu. Jer, ako naši kmetovi ostanu nekažnjeni, mogli bi se jednoga dana i njihovi kmetovi pobuniti. To je zarazna pojava. PODEŠTAT: Vijećnici, znamo da kmetovi od debelih cerova prave batine. Ako ih odmah ne kaznimo, sutra će jesti ljudsko meso i gradove naše razarati. SVI: Tako je! CIVETTA: Štovani vijećnici! Ne naglite. Bez kmetova se ne da živjeti. Kad se građanin lati motike, ubrzo se pokaže da su mu mišice preslabe za grubi posao, dlanovi mu premekani, i od rada ne bude ništa. Kmetovi su kao gnoj koji zaudara i kalja, ali je ipak od potrebe. Moramo poštedjeti njihove živote i privući ih opet k sebi. Jedino taj Veli Jože zaslužuje smrt. Ali je i njega šteta ubiti, jer može dobro raditi. Predlažem da im pošaljemo deputaciju za pregovore. ODO: A ja predlažem da pošaljemo vojsku na njih. SVI: Tako je! Tako je! PODEŠTAT: I ja sam za to da se spremi velika vojska, da se skupe čete, da se postave u bojne redove i krenu prema bedemu na vrhuncu Psoglavčeve gore. Pripremimo se za pobjedu! SVI: Za pobjedu! (Vojne trube i bubnjevi zasviraju.) SVI: RAT RAT RAT ŽELIMO RAT ŽELIMO RAT OŠTRIMO MAČ OŠTRIMO MAČ UMIJEĆE RATNO BIT ĆE UZ NAS BITKE SLAVNE POTOMCIMA PODARIMO Miro Gavran 143 POBJEDE DAVNE SADAŠNJIMA UKRASIMO RAT RAT RAT SLAVA NAS ČEKA I DIM I PAKAO NEPRIJATELJI BIJEDI EVO NAS DOLAZIMO RAT RAT RAT 12. scena (Na Psoglavcu se kmetovi pripremaju za bitku.) JURIĆ: Gospodska vojska dolazi, što nam je činiti? IVAN: Oni su vični ratovanju, a mi nismo. Zato gospoda svijetom vladaju, a ne kmetovi. LIBERAT: Neka vođa odluči hoćemo li prihvatiti bitku ili nećemo. JOŽE: Braćo, pogledajte kako zemlja rađa otkako smo svoji gospodari. I Bog je na našoj strani. Nedajmo nikome plod svoga rada. Krvavi žuljevi naša su snaga, gospodu ćemo ako treba i golim rukama potjerati s kućnog praga. (Bubnjevi se začuju. Dolazi gospodska vojska predvođena vitezom Odom koji jaše na “konju”. S njime su i Arhivar, Prvi Patricij, Drugi Patricij, Škarpa, Trgovac, Krčmar i mnogi drugi.) ODO: Kmetovi jadni i bijedni! Izazivam na dvoboj najjačeg među vama. Da vidimo vaše umijeće plemenitog ratovanja. (Komešanje među kmetovima.) IVAN: Tko će na dvoboj. JURIĆ: Ja nisam ratnik. Ja ne bih protiv viteza. JOŽE (gospodi): Nemamo mi vremena za ratne igre. Gubite se s našeg kućnog praga! ODO: Kukavice, iziđite na megdan, ako se usudite. JOŽE: Braćo treba nam metla za ono smeće. Izvadite onaj cer iz zemlje. (Divovi vade cer iz zemlje.) ŠKARPA: Vade stablo iz zemlje. Tako su jaki. DRUGI PATRICIJ: Što će im stablo? (Divovi su izvadili cer iz zemlje i okreću ga s korjenjem prema naprijed, prema gospodi, pa će im cer poslužiti kao srednjovjekovni “ovan” kojim su se probijala vrata na utvrđenim gradovima.) JOŽE: Braćo, pometimo one napuhance. Naprijed! KMETOVI: Naprijed! KMETOVI: MOJA SNAGA 144 Književna Rijeka / LIBRETO TVOJA SNAGA NAŠA SNAGA SAD SE MNOŽE MOJA HRABROST TVOJA HRABROST NAŠA HRABROST SADA NARASTAJU IDEMO SVI U NAPAD SAD MI OTKRISMO MOĆ JAČU OD BOLI ZDRUŽIMO SVE RUKE I SNE HEJ BRATE TU SAM HEJ BRATE TU SI IDEMO SADA DUŠMAN NAS ČEKA POKAŽIMO ZUBE ZDRUŽIMO RUKE U JEDAN GLAS NEK TRAŽE SPAS NEK ČUJU NAM GLAS JURIIIIŠ JURIIIIŠ (Kmetovi kreću u napad s cerom.) ODO: Bježmo ljudi, ovi su ludi! ŠKARPA: Nazad u grad! Brzo! Bježimo! (Gospodska vojska bježi pred “metlom” – velikim cerom i kmetovima. Uz vrisak i kukavički bijeg svi umaknu.) JOŽE: Stanite! Braćo, pobjedili smo! Bez kapi krvi, pobjedili smo! Pobjeda! KMETOVI: Pobjeda! Pobjeda! Mi smo gospodari! Mi smo jači od njih. IVAN: Braćo, samo u jednome su bolji od nas: brži su u bijegu. SVI: Ha, ha, ha. LIBERAT: A najbrži im onaj kočoperni vitez. JURIĆ: Kad nam se drugi put približe, bit će dovoljan samo jedan poklič da ih uplašimo: Veli Jože! Veli Jože! SVI: Veli Jože! Veli Jože! Veli Jože! (Počne pjesma.) ZBOR KMETOVA: NAŠA JE SUDBA U NAŠIM RUKAMA PRAVDA JE NA NAŠOJ STRANI Miro Gavran 145 NE BOJIMO SE VIŠE NIKOGA I ZA NAS POČINJU BOLJI DANI OTKAD JE LJUDI I RATOVA POBJEDA PRVA OVO JE BEZ KRVI POPUT CRNIH SVATOVA NEPRIJATELJI NAŠI PREGAŽENI SRAMOM KO NIŠTAVNI SU CRVI MI MILOST IM SPREMNO DIJELIMO AL BEZ NJIH SREĆU GRADITI ŽELIMO 13. scena (U Motovunu, u bogataškoj kući vidimo Podeštata, njegovu ženu Lauru i Civettu.) PODEŠTAT: Osramotili smo se kao niti jedan drugi grad. Izgubili smo bitku, izgubili smo čast, izgubili smo kmetove. Jednoga dana izgubit ćemo i svoj grad. LAURA: Da odem s djecom u neki sigurniji grad, da se sklonimo prije nego bude kasno. Ponjet ću obiteljski nakit i sve što ima veću vrijednost. PODEŠTAT: Ne, ženo draga, ti ne smiješ ići nikamo. LAURA: Zašto? PODEŠTAT: Ako se sazna da si ti kao žena načelnika grada pobjegla, nitko više neće vjerovati u sigurnost naših zidina. Zavladat će panika i strah među ljudima. Ne čini mi to. To bi bio moj politički kraj. LAURA: Moraš misliti na našu djecu, na njihove živote, a ne na svoj grad i politički ugled. PODEŠTAT: Nije još tako opasno! Imate li vi Civetta neki pametan prijedlog kako se možemo spasiti iz svega ovoga? CIVETTA: Imam. Pošaljimo kmetovima glasnika s porukom da se ne ljutimo na njih, da sklapamo primirje i da od sutra mogu zalaziti u našu krčmu. Neka dođu na piće kao slobodni građani. PODEŠTAT: Ja sam tražio pametan prijedlog, a ne... Zar da ih pustimo u grad, u našu krčmu u kojoj nikada nisu imali pristupa? CIVETTA: Dopustimo li im danas da dođu u krčmu, već sutra ćemo imati uhode među njima. A možda i bez uhoda unesemo razdor među njih. Moramo znati na svaki način što se zbiva kod njih. Moramo biti lukavi. Lukavstvo je jedina premoć koju nad njima imamo. LAURA: Zvuči opasno. CIVETTA: Tko ima lukavstvo i dukate, uz to i malo talenta za spletkarenje, imat će cijeli svijet na dlanu. PODEŠTAT: Jezik vam je pogan i grk, ali zborite točno. Poslušat ću vas. Poslat ćemo glasnika da predloži i sklopi mir i da im javi da slobodno mogu doći da se u gradskoj krčmi nakon napornog dana provesele. 146 Književna Rijeka / LIBRETO 14. scena (U polju kmetovi dovršavaju žetvu.) ZBOR KMETOVA: MI KOJIMA JE OD TRUDA I ZNOJA LICE VRELO SAD ŽANJEMO ŽITO ŽUTO SAZRELO I NAGRADU BOŽJU ZA TRUD PRIMAMO SLATKU SLOBODU U ŽULJEVIMA IMAMO SOKOVI U VENAMA ŠTO SU STRUJALI ZDRAVO SU I ČVRSTO ZRNO STVORILI KLASJE ŽUTO MOLIMO OPROSTI NAM DA RASTAVIMO OD ZEMLJE TE MI SMO SE BORILI OŠTAR JE SRP I ZAUSTAVIT SE NEĆE SVRŠETAK PATNJE POČETAK JE NOVE SREĆE U KRUHU BLAGOSLOVLJENOM USKRSNUTI U VIŠI SE ŽIVOT SLAŠĆU UZVISITI HVALA TI SUNCE NA VELIKOJ MILOSTI I HVALA NEBU ŠTO KIŠE ZAUSTAVI HVALA PRIRODI JER ŽETVU SLAVI I POGLEDE NAM BOGOBOJAZNE URODOM HVALI LIBERAT: Ovo je najbolja žetva u zadnjih trideset godina. IVAN: Bog je blagoslovio naš rad. JOŽE: Plastovi se nižu na obronku. Žitnice su krcate zrnjem. Staje će nam biti preuske za marvu. JURIĆ: Još samo tri njive su ostale za požeti i možemo nakon toga blagovati. JOŽE: Vidite, braćo, kako je dobro da smo svoji gospodari, inače bi sve ovo blago završilo u rukama gospode i plemića, a mi bismo dobili mrvice. IVAN: Da nije bilo tebe Jože, do smrti bismo radili za druge. JURIĆ: Otkad radimo za sebe, ništa mi više nije teško. Slađi su mi obroci, slađi mi je san. 15. scena (U krčmi su Civetta, krčmar, Škarpa, te kmetovi Liberat, Jurić i mnogi drugi gosti.) ŠKARPA: Nije mi draga ova tvoja krčma, otkako u nju dolaze kmetovi. To nije u redu. Gradska krčma je za građane, a ne za kmetski puk. KRČMAR: Šuti! Mogao bi te tko čuti od njih. Znaš da je naredba gradske up rave da ih ne smijemo izazivati. ŠKARPA: Bit će skoro propast svijeta. Da mi je netko prije tri dana rekao da ću sjediti u istoj sobi sa običnim kmetovima, da ću piti iz žmula iz kojeg oni piju – rekao bih mu da je lud, da je tako nešto nemoguće. Miro Gavran 147 KRČMAR: E, prijatelju, kad se politička situacija zapetlja, sve je moguće. A ovo sada što živimo – to su prevrtljiva vremena, u kojima treba glavu sačuvati. ŠKARPA: Ali ti, kao vlasnik krčme moraš otvoreno reći gradskim vlastima, što misliš o onim prljavim kmetovima. (Počne glazba.) KRČMAR: UBOGI JA SAM TEK KRČMAR NA ŽEDNOJ STRAŽI OD MENE MIŠLJENJA PRAVOG NE TRAŽI ZBOG OKRIJEPE U VINU JA SAM TU IZVOLITE – RIJEČ JE ŠTO ČINI MOJU ULOGU BITI NEVIDLJIV KAD ME NE TREBATE I BITI NA OKU KAD ŽEDNI VREBATE JA SAMO TOČIM VINO DA SVIMA BUDE FINO I IMAŠ LI ZA PLATIT POŠTENO OSTATAK ĆU VRATIT NEMAŠ LI ŠOLDI ZAOBIĐI VINSKI PRAG PROSJAK BEZ NOVCA NIJEDNOM KRČMARU NIJE DRAG (Stolu za kojim sjede Liberat i Jurić prilazi Civetta.) CIVETTA: Junaci moji dragi, vidim žmuli su vam prazni, dopustite da vas po častim i da vam čestitam na uspješnoj žetvi. (Dade znak rukom krčmaru, a ovaj kmetovima natoči vino.) LIBERAT: I je bila uspješna. Žitnice su krcate ko nikada prije. JURIĆ: A i naradili smo se svi. A najviše Veli Jože. CIVETTA: I pošteno je da se on najviše naradi kad je najsnažniji među vama. Bilo bi sramota da dijete više radi od odrasla čovjeka. Nije li tako? JURIĆ: Pa, tako je. CIVETTA: Hajde, u zdravlje vam bilo za blagoslovljenu žetvu. JURIĆ + LIBERAT: U zdravlje! (Ispiju sva trojica vino.) CIVETTA: A kako ćete sad žito podijeliti? JURIĆ: Nećemo ga ni dijeliti. Jože je rekao da je sve zajedničko, da je sve to naše i da ćemo svi biti siti kroz godinu s toliko žita. CIVETTA: E, ako je stvarno sve zajedničko, zašto svakome neda njegov dio? LIBERAT: Zato što ima dosta za sve, pa se ne mora dijeliti. CIVETTA: Ma ljepše je kad čovjek ima svoj dio u svojoj žitnici, a ne u zajedničkoj. LIBERAT: Jože kaže da je najbolje da žito bude u zajedničkim žitnicama. 148 Književna Rijeka / LIBRETO CIVETTA: A da Jože kaže da tvoja žena bude u zajedničkom krevetu, bi li pristao? (Svi se nasmiju.) CIVETTA: Sad kad ste svoji gospodari morate imati i svoj dio. Inače ste gori kmetovi nego prije, dok ste za rad dobivali subotom pečenog vola. Nije li tako? JURIĆ: Pa, sad... LIBERAT: Da mi hoćemo dijeliti žito, Joža bi nam dao naš dio. CIVETTA: A ja vidiš ne vjerujem da bi vam dao vaš dio. Ja mislim da on želi biti vaš gospodar, i to strog gospodar. Zato vam neda vaš dio, sve čuva za sebe. LIBERAT: Ja sam svoj gazda, nije on moj gospodar. JURIĆ: Ja mislim da... mislim da nije tako. CIVETTA: Možda se ja varam, a vi to lako možete provjeriti. Tražite svoj dio, ako vam ga dade – onda ste uistinu svoji gospodari. LIBERAT: Dat će. Morat će nam dati ono što nam pripada. CIVETTA: A, ako je sve zajedničko, onda svakome pripada jednak dio. Bez obzira tko je koliko radio. JURIĆ: Pa sad, nisam baš... CIVETTA: Jednako svima, ako ste svi jednaki. LIBERAT: Naravno da smo jednaki i slobodni kao što nikada nismo bili. Samo na jednak dio sam spreman pristati. (Bubnjevi dramatski naglase Liberatove riječi.) 16. scena (Na velikoj ledini “na konjima” “jašu” Podeštat, Civetta, Prvi Patricij i Drugi Patricij.) PRVI PATRICIJ: Obećali ste kao upravitelj grada da će onaj koji prvi ulovi fazana sjediti na čelu stola na lovačkoj gozbi. PODEŠTAT: Ja ću svoje obećanje i održati. PRVI PATRICIJ: A što će biti s onim koji prvi ulovi zeca? PODEŠTAT: Krenuli smo u lov na fazane, a ne u lov na zečeve. DRUGI PATRICIJ: U ovom kraju je više zečeva, nego fazana. (Na drugom kraju ledine, pojavljuje se vitez Odo “na konju”.) PRVI PATRICIJ: Pogledajte, eno onog beskorisnog viteza. Jaše prema nama. PODEŠTAT: Mislio sam da je otišao iz ovih krajeva, samo nas podsjeća na onu izgubljenu bitku. (Odo dojaše do njih.) ODO: Poštovanje uzvišenoj gospodi! CIVETTA: Otkud ti viteže? ODO: Čekao sam da se pojavite ovdje, da vas mogu zapitati nešto jako važno. Službenici vaši u gradskoj vjećnici me već tjednima ne puštaju k vama, i pisma sam vam slao, na koja mi niste odgovorili. Miro Gavran 149 PODEŠTAT: A što nas to imaš pitati, i zašto nas želiš gnjaviti, zar ne vidiš da smo u ozbiljnom poslu? ODO: U lovu ste koliko vidim. PODEŠTAT: Za uglednike i lov je ozbiljan posao, jer se u lovu rješavaju kadrovska pitanja na dobrobit cijele zajednice. ODO: I moje pitanje je važno za zajednicu. PODEŠTAT: Kazuj ratniče. ODO. Eto, vojevao sam za vas, i dogovorili smo da ću biti vaš časnik, vaš branitelj, a već mjesecima me ne plaćate i pred narodom ismijavate i mene i moj zanat. Čemu sam to zaslužio? Koji mi je status? PODEŠTAT: Vojniče, status ti je takav da smetaš. Vremena su sada druga. Dominacija se danas ostvaruje bez rata i bez vojnika. Narodi se danas pokoravaju kreditima s visokim kamatama, trgovačkim monopolom, spletkama. Tko ima u svojim rukama banke, ima moć, i uvijek će s lakoćom zavaditi one male i prostodušne koji se ne razumiju u tokove novca i kapitala. ODO: Što mi to želite reći? CIVETTA: Želimo ti reći da nam više ne trebaju tvoje ratničke usluge. Ti si poput svih vojnika u miru, tek historijski anahronizam. Mi te ne trebamo. I tako te svi ismijavaju u ovome kraju. ODO: Ako je tako, ja ću iz ovoga kraja otići da se više nikad ne vratim. PODEŠTAT: Idi! Nitko za tobom neće zažaliti. (Gospoda “odjašu”. Odo je sam, iza grma se pojavi Kate.) KATE: Sve sam čula. ODO: Onda znaš za moju sramotu. Znaš kako su me odbacili. I znaš da moram otići iz ovog kraja gdje me svi preziru. KATE: Ne preziru te svi. ODO: Odbaciše me svi. KATE: Ja te ne odbacujem, ja te ne prezirem, ja te još uvijek volim. ODO: Ne nasmijavaj me. Mene nitko ne može voljeti. Ja se nisam dokazao kao ratnik i muškarac. Ja sam poražen. Ja sam odbačen, ismijali su me svi. KATE: Nisi odbačen, jer imaš mene. Ja vjerujem u tebe i u tvoje srce. ODO: Zar poslije svega? KATE: U meni vatra ljubavna ni na trenutak ne popušta. A tu vatru pališ ti. Dopusti mi da te poljubim. ODO: Nisam dostojan toga. KATE: Nisi dostojan toga? ODO: Ne, nisam dostojan tvog poljupca. KATE: Daj ne blebeći više. Izludjet ću od apstinencije ako me smjesta ne poljubiš. ODO: Ako inzistiraš, onda u redu. (Poljube se snažno i dugo. Na trenutak se razdvoje, a onda je Odo opet privuče k sebi i snažno poljubi.) 150 Književna Rijeka / LIBRETO ODO: O Gospode, koja slast i uzbuđenje. Adrenalin mi ključa, žila kucavica mi na vratu iskače, osjećam se u zanosu, kao pred najveću bitku. KATE: Napokon si shvatio. I znaj da u ljubavnoj bitci nema poraženih, ako se sa srcem ratuje. ODO: Ti si predivna, ti si neodoljiva, ti si dar prirode, zanos svih zanosa. Dopusti mi da te još jednom poljubim, dopusti mi da te zagrlim i u zagrljaju tvome život svoj provedem i skončam, dopusti mi da se stopim s tvojim duhom, dopusti mi da te volim do svitanja. KATE: Polako, prvo pjesma... Bez žurbe – prvo romantika, pa potom fizika. (Počne glazba. Zapjevaju.) ODO: DOPUSTI MI DA TE VOLIM, DA BUDEM DIO TEBE, DOPUSTI MI DA ŽIVIM, DIŠUĆI UZ TEBE. KATE: DOPUSTI MI DA BIVAM, BIVAJUĆI S TOBOM. DOPUSTI MI DA SANJAM, SNIVAJUĆI S TOBOM. ZAJEDNO: DOPUSTI MI DA LJUBIM LJUBEĆI SE S TOBOM DOPUSTI MI DA GRLIM GRLEĆI SE S TOBOM JA IMAM SADA TEBE I SEBE TEBI DAJEM DA BIVAJUĆI JEDNO UMNAŽAMO SEBE. ZAJEDNO, ŽIVJET ĆEMO ZAJEDNO. ZAJEDNO, SNIVAT ĆEMO ZAJEDNO. ODO: VRELE SU USNE TVOJE ŽARE ME I PEKU. KATE: VRELE SU USNE TVOJE ŽARE ME I PEKU. ZAJEDNO: VRELE SU USNE NAŠE, ŽARE NAS I PEKU. Miro Gavran 151 POLJUPCI NAŠI STRASNI KO OGANJ SU SADA, NEKA NAM PUT POKAŽU, PUTUJMO KROZ LJUBAV SADA. 17. scena (Noć je. Na mjesečinom obasjanoj cesti su Vještica i njezina Pomoćnica.) VJEŠTICA: U NOĆI OVOJ DOK ČOVJEKA VREBAM CRNIM SE MISLIMA VESELO PREDAM I ŽUDIM ZA VIJEŠĆU KOJA GOVORI DA SE DOBRO NEMOĆNO SA ZLOM BORI MJESEC DOK CARUJE I TAMU RAZVLAČI ODE PAKOSTI PLAŠT STREPNJE SVLAČI ŽENE KOJOJ PAKAO DOM JE I DUŠA ONE KOJU I SAM NEČASTIVI SLUŠA. DOK ČEKAM ČOVJEKA MRKOG POGLEDA KORAK ČIJI NESREĆU DONOSI SANJARIM SAMO PAKOSTI I GADOSTI SVIMA ŠTO VJERUJU ZA SRUŠIT RADOSTI MOĆ MOJA LJUDSKU LJUBAV SAŽIŽE I DOKAZ SNAGE MOJE SVE STIŽE JA SLABOST U SRCU DRUGIH STVARAM I NEMOĆNE U JOŠ NEMOĆNIJE PRETVARAM (Pojavljuje se Civetta.) CIVETTA: Gospodarice i pomoćnice, dolazim vam reći da se sve odvija po planu. Uz malo lukavstva i puno slatkih riječi skovao sam spletku čije ćemo plodove uskoro ubrati. Uprava grada je pristala otvoriti krčmu kmetovima, a kmetovi su uz vino otvorili svoje srce. U njihove misli ubacio sam želju za po sjedovanjem. Sutra na večer, priređuju svečanost žetve, i ako sve bude po planu, sloga će se u suparništvo prometnuti. POMOĆNICA: Ako je istina što govoriš, nagrada i zaštita čekaju te na ovome i onome svijetu. Ako lažeš, ni Đavo, ni Bog te neće spasiti od naše srdžbe. (Prasak munje.) 18. scena (Na velikom zdencu Roža i Kate zahvaćaju vodu.) KATE: Tako mi je dobar, tako mio. Zagrljaj mu vrel. Moj Odo je najbolji mu škarac na svijetu. 152 Književna Rijeka / LIBRETO ROŽA: Na početku su svi oni dobri. A kasnije s svi pokažu pravo lice. KATE: Moj Odo je predivan, i uvijek će takav biti. On je čovjek bez mane. ROŽA: To tako misliš jer si mlada, naivna i neiskusna. Tek kad dođu nevolje, pokazat će se kakav je uistinu. (Šutnja.) KATE: Rekao mi Odo da poručiš svome Joži da mu je žao što je “ratovao” protiv kmetova i da je pravda na vašoj strani. ROŽA: Kmetovi su mu to oprostili. KATE: I još je rekao da mu kažeš da bude oprezan. Saznao je da gospoda žele zavaditi kmetove. Odo kaže da gospoda mogu pobijediti kmetove samo ako se kmetovi međusobno razdijele. ROŽA: Prenijet ću mu njegove riječi. Mada ne vidim način kako bi nas sada mogli zavaditi, kada smo tako složni. 19. scena (Noć je. Na Psoglavcu kmetovi slave završetak žetve. Okupljeni su oko vatre.) JOŽE: Braćo, ova noć je noć slavlja. Žetva je bila bogata, Bog je blagoslovio naš trud i našu muku. Žitnice su pune, imamo hrane ne za jednu, nego za dvije godine. Veselite se, braćo, svoji smo gospodari! (Zasviraju bubnjevi i svi zaplešu. Radost i ples potraje neko vrijeme. A onda Liberat uzme palicu i snažno počne udarati u bubanj, snažno i sve snažnije, dok ne nadglasa glazbu i zaustavi ples.) LIBERAT: Braćo, sretni smo svi što je žetva dobro prošla i što nam kiša nije pokvarila posao. Ali, prije nego što nastavimo slavlje, volio bih znati koliki dio žita meni pripada. JOŽE: Žito je zajedničko. LIBERAT: A ja bih htio svoj dio. Zaslužio sam, radio sam marljivo. Želim plaću za svoj trud. JOŽE: Ja sam protiv djelidbe. Naša snaga je u zajedništvu. Ima dosta za sve. Protivim se djelidbi. Sve to žito je naše, zajedničko. LIBERAT: A ja bih svejedno želio svoj dio. (Počne glazba.) LIBERAT: ONO ŠTO JE MOJE NEK BUDE MOJE SAMO NIKOME NE DAM RUKOM DIRATI TAMO MOJE SVE ŠTO JE MOJE U MOM JE SRCU DUBOKO TAKO TKO DIRA MOJE Miro Gavran 153 PO MENI GAZI JAKO I BIJES ME TADA UZIMA POD SVOJE BOJIM SE IZGUBIT ĆU SVE ŠTO STVORIO SAM ŠTO DOBIO SAM OD NEBA I ZEMLJE ZNOJEĆI SE JOŽE: POHLEPA RUŽNA POHLEPU RAĐA I SRCE MOJE SAD NAGRIZA SVAĐA PLODOVI ZEMLJE PLODOVI NEBA SADA SU NAŠI TO BLAGO SAMO NAMA PRIPADA STOPUT JE JAČE NESEBIČNO MI NEGO SITNIČAVO JA I TI NE DJELITE OVO ŠTO NAMA PRIPADA OD DJELIDBE RUŽNE SRCE MI SE RASPADA TAKO JE DOBRO SVE S NAMA KRENULO NEDAJTE DA KRAJ NA POČETKU DODIRNEMO ZANOS POČETNI PROBAJTE VRATITI POHLEPA ĆE NAS U PROPAST SUNOVRATITI IVAN: I mene zanima koliki je moj dio. JURIĆ: A mene zanima koliki će dio Jože uzeti sebi. JOŽE: Ako se djelimo, ako moramo tako plod naše muke razdati – onda, braćo, znajte da moj dio kao najjačeg težaka mora biti najveći. Ako djelimo, djelit ćemo po tome tko je koliko radio. LIBERAT: A ja sam, vidiš, protiv toga da tvoj dio bude veći od moga. JOŽE: Zašto? Zar nisam radio više od svih. Zar mi Bog nije svjedok? Zar vam ja nisam otvorio oči i poveo vas putem slobode. LIBERAT: Govorio si da je žito zajedničko. Ako je zajedničko, onda svakome pripada jednak dio. Je li tako braćo? SVI: Tako je! JOŽE: O, prokleti nezahvalnici! E, nećete ni vi moju muku jesti! (Jože uze baklju, zapali je na plamenu i zatrča se do najviše žitnice. Baci baklju na glavnu žitnicu. Plamen zahvati daščaru.) IVAN: Ljudi, zapalio je žitnicu! JURIĆ: Vodu, brzo vodu! 154 Književna Rijeka / LIBRETO LIBERAT: Spašavaj žito! Brzo, spašavaj! (Jože je nestao sa scene. Kmetovi trče gasiti vatru koja je sve jača i jača. Kaos i panika zahvaća prizor nad koji se nadvila velika vatra. Bubnjevi prate cijeli prizor dramatskim akcentima.) SVI: VATRA VATRA VATRA SVUDA OKO NAS PROŽDIRE SAD SVE I RAZGONI NAM SNE PRED NJOM JE ŽIVI STVOR TAKO MALEN I NEMOĆAN PRED NJOM JE SVAKI GRAD KO DJEČJA KULA NEZNATAN VATRA VATRA VATRA TO KAZNA JE ZA GRIJEH ZA OHOLOST I POHLEPU ZA SEBIČNOST I MRŽNJU VATRA VATRA VATRA U NJOJ SE VIDI KRAJ U NJOJ JE VRUĆI GROB U NJOJ JE SUNCA SJAJ U NJOJ JE HLADNI MRAK U NJOJ JE KRAJ I POČELO U NJOJ SE DODIRUJU PAKAO I RAJ BEZ VATRE SMO PROMRZLI SA BJESOM NJENIM SPALJENI HIROVITA JE ONA NEPREDVIDIVA I ZLA JAČA JE OD SVIH ŠTO ŽELE BITKU S NJOM 20. scena (U gradskoj vijećnici su Civetta, Podeštat, Sudac, Arhivar, Prvi Patricij, Drugi Patricij i mnogi drugi.) CIVETTA: Gospodo, sve se odvija po mome planu. Među kmetovima je došlo do razdora. Otkako je Jože zapalio žito, obezglavljeni su. U krvi tih jadnika je da ne mogu bez gospodara, bez vodstva. Sinoć, u krčmi, prišli su do mog stola i spremni su vratiti se pod naše vodstvo ako im razdijelimo zemlju. Traže i da Jožu kaznimo zbog paljenja žita. Oni se ne usude dići ruku na dojučerašnjeg vođu. Miro Gavran 155 SUDAC: Zemlju kmetovima, nipošto. Ne dajmo im zemlju. SVI: Tako je! CIVETTA: Čekajte ljudi. Kad smo ih pokušali silom pokoriti, nismo uspjeli. Zemlja je i tako u njihovim rukama. A ja predlažem da im mi napravimo katastarsku razdiobu, dajmo im zemlju, a oni nama trećinu od svega što na zemlji rodi. DRUGI PATRICIJ: Ja sam protiv! Jožu treba kazniti, a oni neka se pokore. PODEŠTAT: Čekaj! Pusti neka Civetta kaže do kraja. CIVETTA: Mi ih ne trebamo kažnjavati, mi ih moramo zavaditi. Moj plan je ovaj: razdjelimo im zemlju tako da jači među njima dobiju bolju zemlju, a slabiji lošiju. Zavadimo ih. Dajmo Liberatu, koji se nametnuo kao najveći bundžija protiv Jože, dajmo mu polovicu Jožinog doca. I krv će uzavreti. PODEŠTAT: Lukavo zboriš! Razdjelimo zemlju kmetovima. I tražimo da se zakunu da će se držati našeg zakona i naše diobe zemljišta. (Bubnjevi zabubnjaju.) PODEŠTAT: MI STVARAMO ZAKONE I VJEČNO ZVONA NAM ZVONE U DEBELIM NAŠIM KNJIGAMA, POBRO ZA NAS ĆE UVIJEK PISATI DOBRO LUKAVSTVO JE NAŠA STRIJELA ZAKON JE KROJAČ VLASTITOG ODIJELA VIJEĆNICI STROGI I SUCI SMO MI POKORIT SE NAMA MORAJU SVI 21. scena (Liberat i njegova žena Mare s motikama na leđima idu prema docu.) MARE: Bojim se da se Jože ne ražesti. LIBERAT: Za nas je dobro ispalo. Dobili smo najbolju zemlju, nemoj se žaliti. Zemlja u docu od sada je moja. Svi kmetovi su se zakleli da će poštivati djelidbu, koju gospodari napraviše. MARE: Svi osim Jože. LIBERAT: Ne boj se. Pravda je na našoj strani, dobil sam kartu, a Civetta je u veliku gradsku knjižurinu sa srebrnim križem upisao moje ime, ispod toga sam upro prstom u pečat i od tada ovaj dolac je moj, a ne Jožin. MARE: Strah me zla. LIBERAT: Ma kakvog zla. Evo, stigli smo. Pogledaj ženo, ova zemlja od sada je naša. Osjećam se kao kralj, napokon nešto meni pripada. Idemo delat. (Liberat zamahne motikom, ali se u tome prolomi Jožin glas.) JOŽE: Stani Liberat! Ča iščeš na mojem? (Jože dolazi prema njemu s motikom u ruci.) LIBERAT: Na tvojem ne iščem nič. Ovo je moja zemlja. JOŽE: Kada je tu tvoja zemlja? Greš ča!? 156 Književna Rijeka / LIBRETO LIBERAT: Ja sam tuka gospodar! Imam kartu s pečatom. I sveti libar. Viš križ na njemu. (Liberat pruži libar prema Joži. Jože uzme libar i baci ga.) JOŽE: Ča će mi libar kad ne znam čitati ko ni ti. Greš! Ma odmah! LIBERAT: Hodi s vragom Grdobo! (Liberat diže motiku, ali i Jože diže svoju motiku. Uz zvuke dramatičnih udaraca bubnjeva započe neobičan dvoboj. Motika na motiku udara, a oko boraca se okupljaju kmetovi Jurić, Ivan i ostali. Ubrzo se pojavljuje Civetta sa trojicom gradskih vojnika. Svi okružuju borce, ali se nitko ne usuđuje i ne želi stati između suparnika. Udara motika o motiku, kao da se bore teškim srednjovjekovnim mačevima. Dramatična glazba narasta sve više i više. Liberat udari po Jožinoj motici tako da on pade na tle, a motika mu ispade iz ruku. Ali već u drugom trenu Jože poskoči i nasrnu na Liberata koji pade na tle. Jože se nadvi s motikom nad njim i kriknu:) JOŽE: Ja nedam zemlje! Nikada! Nikome! (I Jožina motika se sruči na Liberatovu glavu. Liberat uz vrisak pade mrtav na tle. Mara zavrišta i baci se na mrtvog muža.) MARE: Ubi mi muža! Muža mi ubi! ZBOR KMETOVA: KRV LJUDSKA KRV JE PALA I LJUDI LJUDIMA ŽIVOT NIŠTE NATOPILA ZEMLJU I NIJE NI STALA PA PLODOVI GORKI IZ NJE VRIŠTE MRŽNJA MRŽNJU RAĐA NEDUŽAN ŽIVOT KO SVJEĆA ZGASNE SVI SMO S OVIM RANJENI SVI SMO DUŠU OKALJALI S GRIJEHOM TEŠKO JE ŽIVJETI UBOJICU NEBO ĆE PROKLETI JER DJECA BOŽJA SMO MI SAMO ON SMIJE SUDITI CIVETTA: Narode! Vidjeli ste svi ovaj strašni zločin što ga Veli Jože počini. Ubio je jednoga od vas i zato predlažem da ga narodni sud sudi, a ne gradski sudac. SVI: Tako je! CIVETTA: Predlažem da se za kaznu buntovnik i ubojica Veli Jože zauvijek protjera iz ovog kraja, sa ovih polja, iz naših sjećanja. Od sutra u podne, tko god ga vidi u našem kraju, ima ga pravo ubiti. SVI: Tako je! CIVETTA: Narodni sud sudi. Veli Jože – neka si proklet i protjeran! SVI: Neka si proklet i protjeran! Miro Gavran 157 (Vojnici uzimaju mrtvog Liberata i odnose ga, a za njima svi odlaze. Ostane samo Veli Jože. Jože klekne na zemlju i zaplače. Mrak se spusti nad taj prizor.) 22. scena (Jože je pred svojom potleušicom. Roža mu dodaje zavežljaj. On ga stavlja na rame.) ROŽA: Nitko nije došao da se pozdravi s tobom, nitko da ti kaže prijateljsku riječ na rastanku. JOŽA: Ne zamjeram nikome. Počinio sam velik grijeh, prolio sam ljudsku krv. A ništa toga nije vrijedno. ROŽA: Bit će mi strašno bez tebe. JOŽE: I meni bez tebe. Ali nema mi druge nego biti prognani beskućnik. To mi je pokora. (Pojavljuju se Kate i Odo.) ROŽA: Otkud vi? KATE: Došli smo se s Jožom pozdraviti. ODO: Zaželjeti mu sretan put. JOŽE: Mislio sam da mi nitko neće reći lijepu riječ. ODO: Donio sam ti svoj mač na dar. Da se možeš obraniti putem od lopova i nasilnika. JOŽE: Ali to je tvoj viteški mač! ODO: Neće mi više trebati. I oprosti mi što sam nekada ratovao protiv tebe. JOŽE: Sve ti opraštam. Veliki uvijek nas male s lakoćom zavade, i u svoje bitke nas gurnu. ODO: Čuvaj se Jože. KATE: Čuvaj se i vrati se jednog dana, kad se sve zaboravi. JOŽE: Hvala vam prijatelji. I zbogom. Moram što prije krenuti, jer me boli ovaj rastanak. (Zagrli Rožu. Počne glazba, Jože zapjeva.) JOŽE: JA ODLAZIM DA SE NIKAD VIŠE NE VRATIM. JA ODLAZIM A DA NE ZNAM KAMO ĆU DOSPJETI JA NAPUŠTAM SVE ŠTO SAM NEKAD VOLIO JA NAPUŠTAM ŠTO NIKAD NISAM HTIO OSTAVIT JA OSJEĆAM BOL GOLEMU U SRCU RANJENU JA OSJEĆAM 158 Književna Rijeka / LIBRETO SVIJET SE MOJ SMRVIO U PRAŠINU DA BOL MI SRCE RAZARA JA OSJEĆAM DA SVIJET SE CIJELI SRUŠIO RODNA GRUDO ZEMLJO OPORA, CRVENA NAUČIT MORAM KAKO BEZ TEBE ĆU ŽIVJETI A CIJELIM BIĆEM TOLIKO TE VOLJETI (Tiha glazba ga prati dok se udaljava.) ROŽA: Jože! Čekaj me, Jože! (Roža uzima skriven zavežljaj i stavlja ga na rame.) KATE: Zar ćeš i ti na put? ROŽA: Moram. Ne mogu živjeti bez njega. KATE: Ali, vaša kuća, vaš dom... ROŽA: Ti znaš da samo ondje gdje je naše srce, tu može biti naš dom. ODO: Nedostajat ćete nam. ROŽA: Zbogom djeco, i nedajte da se ikada ugasi plamen vaše ljubavi. ODO: Bog vas blagoslovio dobri ljudi, na teškom putu koji je pred vama. (Roža dođe do Jože. On je gleda u nevjerici.) JOŽE: Zar se ne bojiš svega onoga što u progonstvu čeka ljude bez krova nad glavom? (Počne glazba. Roža zapjeva.) ROŽA: I U DOBRU I U ZLU ZAKLESMO SE MI KAD VJERU SMO SI DALI I U DOBRU I U ZLU (TO NISU PRAZNE RIJEČI) DOK SMRT NAS NE RASTAVI TAMO GDJE SI TI TAMO JE MOJ DOM TAMO SU MI SNI BEZ TEBE NE MOGU LJUBAVI I NE ZNAM VOLJENI SAMOTNIM ŽIVOTOM SAMOTNO ŽIVJETI JER ŠTO ĆE MENI DOM I ŠTO ĆE KUĆNI PRAG I SVE AKO NISMO JEDNO S DRUGIM ZATO SA SOBOM VODI ME ZAJEDNO Miro Gavran PUTOVAT ĆEMO ZAJEDNO KROZ NESREĆU I NEVOLJU SVE JE LAKŠE ZAJEDNO DO DANA NAŠEG POVRATKA JOŽE + ROŽA: ZAJEDNO PUTOVAT ĆEMO ZAJEDNO KROZ NESREĆU I NEVOLJU SVE JE LAKŠE ZAJEDNO DO DANA NAŠEG POVRATKA (Pojavljuje se zbor kmetova.) ZBOR KMETOVA + JOŽE + ROŽA: NEKA SUNCE VJEČNO SJA NEKA BOG NAM ČUVA PRAG NEKA PLODNA ZEMLJA RAĐA NEKA SRETAN BUDE SVAK SUNCE NEKA VJEČNO SJA NEKA BOG MU ČUVA TRAK PLODNA ZEMLJA NEKA RAĐA SRETAN NEK JE ČOVJEK SVAK SUDBINA NAS ČEKA BOLJA ZATO KADA KUCNE ČAS STRPLJENJA NAM DO TAD TREBA STRPLJENJE JE NAMA SPAS –KRAJ– 159 160 Književna Rijeka / POEZIJA POEZIJA VII. Hrvatsko-talijanski susreti održani 12. rujna 2014. u Rijeci Incontro Poetico Italo-Croato del 12 settembre 2014 a Rijeka Roberto Dedenaro Tra le quasi macerie Tra le quasi macerie di una casa forse ex Anna parla del padre che raccoglie legna nella brina vagando fra campi A voltarsi un tempo terreno Mani nella brina e pochi voli nei silenzi d’erba che sono ancora mani Il legno raccolto buttato veniva dalla gmajna dono duro duraturo d’oro da accarezzare con le mani inspessite dai geli. Io ricordo quel calore come un regalo di Natale l’intimità appena violata e già memoria su per i fianchi grassi del Lajnarij a bagnarsi il cotone blu del vestito Lì l’hanno trovato dopo un giorno come un bambino nel feto, raccolto e spento dentro un mite avvallamento E’ una cartolina dell’ottocento, Il Natale in cui avremmo sperato di poterci incontrare E’ il giorno in cui Anna parla del padre non so se esista o sia mai esistito forse sono io che vago alla ricerca di legna corrosa dalla piova e dal vento VII. Hrvatsko-talijanski susreti è il convincimento che la maceria sia più resistente e duratura di ogni altra muratura sia nel suo appartato esile esserci una metafisica esistenza un’essenza che balla proiettando ombre sui terreni resi duri dalle temperature Gotovo među kršom Gotovo među kršom jedne možda već bivše kuće Anna priča o ocu koji skuplja drva za ogrijev lutajući mraznim poljima Okrenut jednom vremenu zemlje Smrznute ruke i tek nekoliko letova u tišinama trave koje su još uvijek ruke sakupljena bačena drva dolaze kao tvrdi i trajni zlatni dar za milovanje dlanovima oteklim od hladnoće. Sjećam se te topline kao božićni dar već povrijeđene intime samo je sjećanje na masnim bokovima Lajnarija kupajući se u plavoj pamučnoj odjeći pronašli su dan kasnije kao dijete u fetusu, skupljeno i ugašeno u blagoj depresiji. To je razglednica iz devetnaestog stoljeća, Božić kada smo se nadali da bi se mogli sresti To je dan kada Anna priča o ocu ne znam da li postoji, dali je ikada postojao Možda sam ja taj koji luta u potrazi za ogrijevom izgriženim od kiše i vjetra u uvjerenju da je krš jači i izdržljiviji od bilo kojih zidova koji je u svojoj suptilnoj osami matafizičko postojanje i bit koja pleše i projicira sjene na tvrdim i hladnim zemljanim površinama Prijevod: Rikardo Staraj 161 162 Književna Rijeka / POEZIJA Francesco Tomada L’Italia (è un melograno) Io in vita mia ho comprato e trapiantato un unico albero un melograno ho scelto un angolo del giardino da dove si vede la ghiera dei monti dal San Gabriele fino al Nanos quella cresta è stata Italia e Jugoslavia e poi Slovenia è stata terra dolorosa e di rancore i confini dovrebbero essere come gli orizzonti quando ti muovi si muovono anche loro se ti fermi si fermano con te ma ti fanno sempre sentire al centro esatto del mondo e patria è dove un uomo pianta un melograno e può aspettare di mangiarne i frutti Italija (je nar) Ja sam u životu kupio i zasadio jedno jedino drvo jedan nar Izabrao sam kutak vrta gdje možete vidjeti prsten planina San Gabriele i Nanos taj greben je bio Italija, Jugoslavija i na kraju Slovenija bila je to patnička i zlobna zemlja Granice trebaju biti kao i horizonti kada se mičeš i one su u pokretu ako staneš i one stanu sa tobom ali te uvijek postave točno u središte svijeta i domovina je mjesto gdje čovjek posadi jedan nar i može očekivati da će pojesti njegovo voće Prijevod: Rikardo Staraj VII. Hrvatsko-talijanski susreti Marina Moretti Ognissanti che sorpresa papà nel giorno d’ognissanti questo tuo venire dal mare su una lastra di vetro senza immagine eppure fulgido pulsa nelle increspature dell’acqua il dubbio che sei sempre stato qui accanto a sussurrare qual cosa di decisivo Svi sveti koje iznenađenje tata na dan svih Svetih taj tvoj dolazak s mora na staklenoj ploči bez slike a ipak sjajna pulsira u valovitoj površini sumnja da si uvijek bio tu pored šaputati nešto odlučujuće Prijevod: Rikardo Staraj 163 164 Književna Rijeka / POEZIJA Davor Grgurić Zlatne fanfare Kad kralj jutrom krunu ulašti I na glavu je stavi Fanfare se jave i gromko zaječe: Dok se proteže i oblači Dok broji zlato i rubine Dok se kolačima sladi Dok u lov polazi i dok se iz njeg vraća Dok zabavlja hihotavu kontesu Dok daje prsten kraljici Dok otvara dvorski bal Dok kroči kroz špalir svite Dokmu se klanja glava mladog princa Dok sjeda na prijestolje i dok se iz njeg diže Da pođe na počinak A kad kralj u postelju legne i krunu odloži Fanfare zlatne u trenu utihnu Kralj gole glave sniva u tišini VII. Hrvatsko-talijanski susreti Fanfare d’oro Quando al mattino il re la sua corona lustra e la mette in testa, ecco, rumoreggiare le fanfare. Le trombe suonano: mentre stira le membra e poi si abbiglia, mentre conta i gioielli ed i rubini, mentre va a caccia e poi torna alla reggia, mentre diverte la sghignazzante contessa, mentre porge l’ anello alla regina, mentre apre le danze di corte, mentre passa fra due ali di cortigiani, mentre gli si inchina il giovane principe, mentre siede sul trono e poi si leva per andarsene a letto. Poi quando il re si stende nel suo talamo e si leva dal capo la corona in un istante tacciono le trombe d’oro. A testa nuda il re in silenzio sogna. Prijevod: Rikardo Staraj 165 166 Književna Rijeka / POEZIJA Tatjana Pajalić Predragocjena Ležim kraj njega... Gotovo sve oko mene nepoznato je, tuđe, nije moje... Ovo je neki novi svijet za mene. Osluškujem njegovo disanje, na trenutke djeluje da spava, ne vidim mu lice, nisam sigurna da li spava... Znam da ja ne mogu zatvoriti oči. Misli lete, gotovo ih mogu osjetiti, pitanja me dotiču, gotovo ih mogu čuti... Ali šutim, ne govorim ništa...samo dišem... Disanje promijeni ritam i njegova ruka dotakne moju. Osjećam njegov pogled na svome licu, okrećem se prema njegovom licu. I dalje šutim. Njegova me ruka dotiče po kosi...neobičan je ovo intimni trenutak, neki novi svijet za mene... Njegova ruka prolazila mi je kroz kosu, usne su ljubile moje čelo. Nisam mogla zatvoriti oči, sve je ovo presnažno za mene Predragocjena da bi bila samo jednostavna, šaptao mi je glas na uho, predragocjena da bi bila samo postojanje, šaptao je i dalje, tiše, sve tiše, predragocjena i samo moja... Zatvorila sam oči, usnut ću na tvojim rukama Naslonjena na mekani jastuk slušam otkucaje svoga srca. Neću moći zatvoriti oči ni večeras, sve je ovo presnažno za moje krhko postojanje Predragocjena da bi te samo ljubio, privlači me k sebi i šapće, predragocjena da bi te samo gledao, šapće sve tiše i tiše, predragocjena i samo moja... Zatvaram oči, ne opirem se snu, prepuštam se tvojim rukama... VII. Hrvatsko-talijanski susreti 167 Troppo preziosa Sto adagiata accanto a lui. Tutto o quasi intorno a me mi è estraneo, sconosciuto, nulla di mio. Questo è un mondo nuovo per me. Ascolto il suo respiro, a momento sembra addormentato, non ne scorgo il volto, non son certa che dorme. So che io non riesco a chiudere gli occhi. I pensieri volano, riesco quasi a percepirli; mi sfiorano domande, le posso quasi ascoltare. Ma taccio, non dico nulla, soltanto respiro. Il suo respiro cambia ritmo e la sua mano tocca la mia. Sento il suo sguardo sul mio viso, mi volto verso il suo volto. E continuo a tacere. La sua mano passa tra i miei capelli. È un momento insolito di intimità, è un mondo nuovo per me. La sua mano passò tra i miei capelli, le sue labbra baciarono la mia fronte. Non riuscivo a chiudere gli occhi, tutto era troppo forte per me. Troppo preziosa per essere soltanto semplice, mi sussurrava la sua voce all’orecchio. Troppo preziosa per essere solo esistenza, continuava a sussurrarmi piano, sempre più piano. Troppo preziosa e solamente mia. Chiusi gli occhi, pensai dormirò fra le sue braccia. Appoggiata al morbido cuscino ascolto i battiti del mio cuore. Non potrò chiudere gli occhi stasera, è tutto troppo forte per la mia fragile esistenza. Troppo preziosa per baciarti soltanto, mi attira a sé e sussurra. Troppo preziosa per guardati soltanto, sussurra sottovoce, sempre più piano. Troppo preziosa e soltanto mia. Chiudo gli occhi, non mi oppongo al sonno, mi abbandono nelle tue braccia. Prijevod: Giacomo Scotti 168 Književna Rijeka / POEZIJA Tea Rukavina Fiume Fiume Moja si istina Grade ono sam što jesi ne dam ono sam što jesam gledam ptice ti po krznu ruju stisnut si u moju škulju od kamena mora i kiše Città sei la mia verità Non do quello che sei Io sono quel che sono Guardo: Tu sam jer ne treba mi više Sto qui perché non ho bisogno di più. gli uccelli frugano nella tua pelliccia Sto stretta nel mio buco di pietra di mare e pioggia Prijevod: Tea Rukavina VII. Hrvatsko-talijanski susreti 169 Vera Primorac I majka me rodi Mia madre mi partorì I majka me rodi I mnogo njenih grčeva I mnogo njenih bolova I jedan moj prvi Ali ne i posljednji krik Mia madre mi partorì Con molti suoi spasimi Con molti suoi dolori E col mio primo, ma Non ultimo strillo. I majka me rodi I prekriži bolopomazanjem I dade mi ime I ništa mi više Mia madre mi partorì Mi segò con l’unzione Mi diede il nome E nient’altro. I majka me rodi I pođi u bijeli svijet I idi s milim Bogom I neka ti On pomogne Ljudi ne će Mia madre mi partorì Va per il mondo, disse Va col buon Dio Che Iddio ti aiuti Perché gli uomini no. I pupčana vrpca je prekinuta Il cordone ombelicale mi fu tagliato. I majka me rodi I blagoslovi bolopomazanjem I jedan moj prvi Ali ne i posljednji krik Mia madre mi partorì Benedisse con l’unzione un mio primo ma non ultimo strillo. Prijevod: Giacomo Scotti 170 Književna Rijeka / POEZIJA Vlasta Sušanj Kapićeva `` Pačvõrk od zajika Patchwork di lingue pačvõrk od zajȉka je pačvõrk od besȇd Un patchwork di lingue è un patchwork di parole a tȏ mȍren bȉt sȃmo jȁ(s) škȉčica skȉčica skȉcica e questo posso esserlo solo io uno schizzo uno schema un abbozzo cȉca mȉca mȉcica mĩća mĩća, mĩća la zinna, la tetta la poppa, il petto la mona la filippa la vulva la trippa nȅ pozabȉt slȍvo promenȉt pa ȁko potrȅfiš i jȍš razdȅlanu non dimenticare le lettere da cambiare se le indovini, e che sia tutto elaborato come dio comanda ora fai tu bȏgbȍgova ne pačȃn se nȁprvo biogrȁfija bȉo i fȉju skȕpa zakučȁt da vȅtar ne raznesȅ Prijevod: Giacomo Scotti VII. Hrvatsko-talijanski susreti Vanja Michelazzi Jutro Mattino Moje jutro. Prohladno, kišno. Kvadratura neba sivilom prekrivena. Kišne kapi, olujnim vjetrom umnožene, razlijevaju se bujicom niz ulice... Otpalo lišće požutjele jeseni oslikava maglovito jutro. Više nego ikad moje jutro prohladno, kišno, prelijeva već isprane osjećaje, utapa ih bujicom u plavetnilo. Il mattino è freddo, piovoso. Il cielo è coperto dal grigiore. Le gocce di pioggia moltiplicate da un forte vento si abbattono e dilagano lungo la via... Le foglie cadute gialle dell’autunno dipingono un mattino nebbioso. Più che mai il mio freddo mattino di pioggia si riversa sui sentimenti già detersi, i sommerge con torrenti d’acqua. E il cielo è già azzurro. Prijevod: Giacomo Scotti 171 172 Književna Rijeka / POEZIJA Đoni Božić Duša našeg porta Od vajk su nam brodi čekali mornare da cimu odrišu od bitvice stare i uz pismu klape oslobode sidra pa na moru plavom razviju sva jidra o tom žulji tvrdi priču svoju zbore čipkastu od pine što prati vapore: brodice i ljudi žilava su sorta oni čine dušu – dušu našeg Porta. peligom se više ne prevozi riba trabakulu velom pasara ne triba niti snasti škune leb(d)ićem ne dišu sad rivom se nave i kajići njišu kaj blistave suze nebeskoga oka i prebila pera s galebova boka: brodovi i ljudi naravna su svojta oni čine dušu – dušu našeg Porta oni jesu spina primorskog života ulika i stina... Hrvatska divota! VII. Hrvatsko-talijanski susreti L’anima del nostro porto Da sempre le nostre navi aspettavano i marinai per slegaro la corda dal vecchio molo e accompagnati dal coro rilasciano l’ancora e sul mare azzuro aprono le vele Di questo i calli duri racontano la storia che segue i vapori, le barche e gli uomini sono speci resistenti l’anima – l’anima del nostro potro. I velieri non transportano piu il pesce a un grande veliero la barca non serve, le golette non respirano piu il maestrale oggi lungo la riva galleggianno battelli e barchette Lacrime scintiallanti da un occhio celeste e una piuma bianca dal corpo del gabbiano, le navi e gli uomini come parentela naturale l’anima – l’anima del nostro porto La spina dorsale della vita costiera l’ulivo e la roccia... lo splendore croato. Prijevod: Rikardo Staraj 173 174 Književna Rijeka / POEZIJA POEZIJA José Amador Martín Sánchez Poezija Sve ljepote mora (Todo lo que tiene de bello el mar) vezujem uz beskrajno poslijepodne, uz gradske motore, vrt i groblja staroga željeza; postojanoga i vječnog. Možda se radi samo o osjećajima, čovjekovom raspoloženju. Ti sati mojih poslijepodneva teoreme su i znamenje; žive sa mnom i dio su mene jer oblikuju moj neobičan, istrošeni jezik što se ponavlja i na kraju je nalik na živo sjećanje. José Amador Martín Sánchez Pjesma daljine (Canto de la distancia) Kažu mi da si umrla; iz uređenih vrtova ranjavaju me oleandri. Ne želim da san koji zaustavlja moje disanje ove noći u kasu, plačući, ode kroz šumu... Budući da nema prozora ni lire, ni jučerašnjih klupa, ni vlažnih latica, budući da nema pjenastih uronjenih potoka ni kamenih kometa koji prolaze tvojim krajolicima, snovi, kao odsutnosti, kao nova sumračja, ponovno odjekuju u zraku, u plamenoj pustoši, u beskrajnome šaptu dvoraca i tornjeva, ratničkih kataklizma i zaboravljenih mora... Dolaziš iz mraka mojega sadašnjeg bola, dok okus večeri dijeliš na svojim usnama. Mijenjam povijest, čitavu, i kao u ushićenome snu u tvojem naručju prespavam noć. U tornjevima i kamenju starih trijema iz noći se rađa vječni perivoj. 175 176 Književna Rijeka / POEZIJA I zatim noć...možda ova priča (Y luego la noche...tal vez esa historia) Opet noć. Prolaznici, tišina. Kiša po pročeljima, drveće, koraci...Samotna noć u parku i neprestano odjekivanje potpetica. Kipovi, ljubavnici što se grle na uglovima, na zraku. Noć koja iz mene izvlači zvijezde, snove, noć kao vrhunac života, jedinstven i profinjen element; krajolik s avenijama... Tako samotna, tako siva, tako skrivena. Kao prostor u koji se sve slijeva, kao ponor riječi, kao obzorje, čekanje. Konačno, noć puna tišine... A nakon nje – uravnoteženost, potpuna tama, vrela kava i pogled kroz staklo. Vjetar u drveću, hladnoća, samotni prolaznik ogrnut kabanicom koji prolazeći možda pjevuši posljednju ljubavnu melodiju... Mramorna, od svijetloga i dobro ulaštenog emajla, spuštenih kapaka, lica slatkog poput meda, iz neke pustinje dolazi još jedna noć. José Amador Martín Sánchez Još jedna pobjeda, još jedan dan u gradu i ponovno se pokreće koncert srebrnih rijeka, žubor glazbe i tišina na osvijetljenim prozorima gdje putuje neki san.... Noć koja nalikuje melodiji klavira u kavani, na plač, na bolan ožiljak, na travu zaborava na vlast koja se godina obnavlja kao kozja krv po trijemu i pročeljima palača i tornjeva. Noć, teško iskušenje za snove; nakovanj, njihalo koje se vječno vrti samo oko sebe. Nebeska i jedinstvena noć, savršena ljubavnica spremna za sastanak; noć podvrgnuta savršenoj mašineriji vremena. Noć, okrugla i jedinstvena, tako različita od drugih noći koje su već postojale i od onih koje će tek doći. Noć...koja je odlučila doći i ostati kao još jedan putnik, onaj kroz vrijeme... Noć, varljiva i duga poput onih beznadnih. U konačnici, noć bez ukrasa i glazbe, bez njihala i sata, bez riječi i znakova, šutljiva noć visina i snjegova, ložnica i mjeseca. Noć duše. Mračna i hladna. 177 178 Književna Rijeka / POEZIJA Mramorni poziv, hladan izgled i lice (Llamada mármol, fría presencia y rostro) Neprobojna, spuštenih kapaka i crne kose. Povratak. Izgubljeni sjaj, glasovi i odjeci, zgaženi vrt, drevne i nove osmatračnice; nejasni predznak napuštanja. Vrijeme, pamćenje izgubljeno u prolaznom spletu sjena, među avetima koje negdje u pozadini zazivaju samoću; uporna i neprestana smotra kipova koji jašu pokraj uspravnih čempresa, simbola boli i tuge. I što se dogodilo s gospodom obavijenom satenom? S lukovima i podupiračima do kojih dopire drevna kozja krv, gdje sate ispunjavaju noćna serenada i Mozart? S brončanim sjajem i isušenim ribnjacima, s labudovim krilima i smijehom princeza...? Što sada kad nema nepostojane maske, kad nema odlučnosti u prašini, ni izazova vjetra i oluje. Crna kosa, hladna nazočnost koja luta u prostoru sjena. Što s tobom, voljena prijateljice koja pjevaš o besmislenosti napuštanja dok svjetlost uništava lahor u tvojim očima? Sve me obavija; glazba što izbija iz te tišine, tako tvoje; šapat kiše što se širi prostorom, oluja. Bljedilo; nepoznati razlog tvojega tužnog lutanja. Sve se to odvija ove zvjezdane i vječne noći u kojoj ne postojiš, u kojoj si čak i važan oblak iz snova. Osjećam tvoju nazočnost; neprobojnost i napetost, uspavanost u brnistri, na pragu s kojega se kreće prema čaroliji nikada, José Amador Martín Sánchez 179 u obredu kipova koji nekako čudno nestaju i blistaju pri zalasku sunca. Vječnim vrtom tvojih obruba uzdižem se prema tebi. Uspavano je vrijeme koje se tvojim korakom po prostranim hodnicima noći ili tvojim pjevom približava, hladno mrmljanje što poziva prema prozoru i preskače moju nostalgiju; tvoja nazočnost sakrivena u noći dok strašna samoća udara po staklu. Praznina i glinena utvrda, kremenik i pješčenjak, tvoje umorno tijelo na kojemu noće moje ruke; hladni mramori i vlažni kanali za navodnjavanje, visoravan gdje svoje gnijezdo ima čiopa, moje boravište i suton, uspomene na to da te imam i da si moja, da si postojani oblik svjetlosti. Imam te kao komet, stvorenu od pijeska. Noćna zvijezdo, tužna lutalice po napuštenim prostorijama i praznim dvoranama što se protežu do zora mojih nesreća. Zbog odraza rijeke, zbog visoravni zaborava, ti si noć, a ja tvoj oblik. Špilja svjetlosti obavijena u prozirnu svilu, odjek sićušnog pijeska, tvoja božanstvena ljupkost. Jašem kroz glazbu što me prožima udaljenoga od ovoga prostora. Tvoje se tijelo prekriva snjegovima, brežuljcima. Razvodnjena poplavama, spušta se iz zraka tvoja nepristupačna pojava crne kose. 180 Književna Rijeka / POEZIJA U blijedoj iskri i dubokoj tajanstvenosti (En el destello pálido y el misterio profundo) Kiša. Nijemi odraz tvojega lica nalik brzim povratcima. Još nije vrijeme. Danima je lagano kišilo ulicama. Poduzetan um i svakodnevna odsutnost. Noćna neonska svjetla što pate uz vrišteću svjetlost; fatalna histerija, razočaranje. Nema ničega novog. Ima osamljenih balkona. Običaj je da na rubu tišine bude mutna svjetlost a jutra pomiješana s mirisima vinove loze pod bosim nogama; u jesen puno lišća. Tornjevi, novi sumrak. Na obzorju nazire se svjetlost. Na groblju s nadgrobnim pločama bez imena i bez drveća, slova blijeda od godina. Daleko su dani tvojega starog sjaja, blistavila stupova. To mi kažu stara pročelja, vrijeme koje neumoljivo teče, prašina u sobama, drevni dolap što se okreće u prostoru. U vrtu, ruža nameće monoton ritam koji izaziva pozornost prolaznika (hodočasnika što izviruje među ruševinama privučeni melodijom tvojega pjeva). Putovao sam s tvojim imenom po putovima želje, s nemirom u grudima nalik iznenadnoj eksploziji što bukti daleko od starih imena i vjerovanja; uz drevni plug što je s dna brazde iskopao presladak izvor prepun straha i ljepote. Ima noći kad nemiran vjetar svoje avetinjske sjene vraća njihovome prirodnom postojanju. José Amador Martín Sánchez Ponovno sam postao povratnik iznad krilatog parapeta tvoje noći. Iznad tebe, zbog koje vjetar postaje suzdržana glazba. Iznad tebe, morskoga vala koji se pruža daljinama i divljim pustošima, tihim prostranstvima, koji se javlja u poljima, klesanome kamenju, dovratniku, svodovima i lukovima podignutim u čast te svjetlosti što se rađa u dolinama gdje izviru potok, život i zenit mojih putničkih snova, labirint sanja, posjed i prostranstvo mojega univerzuma. Vraćam se vrtovima do tornjeva i dvorišta kako bih na praznim brežuljcima podigao osmatračnice, kako bih plovio u glazbi šutljivog sumraka. U tvojim ruševinama – u oluji, rogožini. Nema ničega osim odjeka sati u kojima si ti vrlo profinjeno trajanje, pustoš i izvor, plava ustrajnost, sjaj koji je ispunio dolinu u kojoj se rađa lice noći. Dok spokojno spava u polju s djetelinom i naočigled plovi poput pješčanih ruža, uz noćne sjene i očaj, zadržava se spori sumrak, slatko predvečerje savršenih usana. U tebi oživljavaju sva mjesta koja je dotakla tvoja glazba; zima ludo treperi dok pri svojemu kozmičkom kraju blista mjesec, dok spavaju srebrni konji sedefastih griva. I na kraju tvojega sna, bdio sam nad poljem u kojemu ti stanuješ. Promatrao sam zelene doline kako bih ti između glinenih mora i zore napravio baldahin od jedinstvenoga cvijeća koje se rađa iz obrisa koji je stvorilo iznenađenje i želja da na brzinu zaustavim iznad krilatih zidnih vijenaca i drveta trešnje, uz samoubilački razum i vesele oblake, iznad grada koji obiluje labirintima u kojemu ništa nije vječno. 181 182 Književna Rijeka / POEZIJA Ti si istina koja drži nadu za ruku (Eres la verdad asida del brazo de la esperanza) Plamteći san savršene noći. Okoliš, susret, povratak u prostrani Univerzum. Misao da te imam. Ti si početak i kraj puta kojim dolazim do svega; sudbina mi je dala da posjedujem sve tvoje, vrt i labirint beskonačnih zvijezda, varljivu svjetlost krijesnica, jedinstveni obris beskrajne noći. Vrtlože, ti si prostor što ulazi u područja jedinstvenih oblika, kamen temeljac sna. Nalaziš se među tornjevima, među prostranim plavetnilom, među vječnim monologom kamenja i vode na putu u morske delte. U mojoj okolini odvija se mnoštvo susreta, srce pati zbog boli; u vrtlogu. Život s komadićima prostora, s rubovima što ranjavaju klasičan je otok gdje se moja žeđ odmara od ljubavi. Ti znaš kojim putem treba krenuti da bi se došlo do svega. Danas, dok sjedam ovamo prisjećajući se i obnavljajući uspomene na sve ono što sam učinio i što sam propustio učiniti, na dane koje su zacrtali letovi velikih ptica, ti si rijeka sa zelenim kristalima, s prostorima na kojima se ocrtava nada, možda i jeka na nasipu smještenome na rub ponora za koju mislim da je u velikoj praznini zaustavlja tvoja ruka. Ti si vrt i osmatračnica, labirint sjećanja na odlazak i dolazak okovanog vremena, sklonište i obzorje od nježnosti s previše slatkoga neba, sa satima za predenje, iz koje se sve rađa: predvečerje, njegova ljepota, profinjene nijanse, akacija, polje po čijim rubovima uz prolaznike prolazi i život a ptice tiho lete. Sve moje misli posvećene su tebi jer rađaju se iz svega što si ti, iz jasnoga i savršenog zrcala čiste slike i prostranih krajolika u kojima živi ljubav. José Amador Martín Sánchez Ali ne (Pero no) Ja pišem osjećam pokrećem se čak i sanjam u koncentričnim krugovima. Uz sjenu usmjerenu prema boli noći, pomalo umirem brojeći ponore kojima idu moje godine. Ali ne, nisu mlaki ni kamenje ni zidovi ni sjene ni prozori; mlak je pozdrav u kojemu se rađa tišina. Soba je prazna, zid od cigle otporan; čujem samo kako lepeće duša – misao ukoričena među stranicama jedne knjige. 183 184 Književna Rijeka / POEZIJA Tvoje tijelo sliči na sol, ožiljak, plač (Tu cuerpo sabe a sal a cicatriz a llanto) na bršljan zarobljen u kamenju i na vrijeme. Kupam uspomenu u školjkama, u pjeni, u tvojemu moru, dok se galebovi vraćaju dugi mojega bola a predvečerje se širi u luku. Zvijezde blistaju uz žar moje nade između toplih neonskih svjetiljki i okrnjenih piramida sumraka, u starim parkovima, u šupljinama, na rubovima ponora usmjerenog prema sjeveru, uz valove koji te čuvaju. Tvoje tijelo sliči na udaljeni vjetar što poslijepodne prolazi u suprotnome smjeru, na pjesmu ptica koje prosvjeduju zbog sloma u sumrak. Zbog moje nostalgije plaču telegrami u tvojoj ruci, u podlokanome pješčenjaku, u dubini tvojih očiju, među valovima gdje sam nastanjen. Na rubu stijenja raste mi buket divljega cvijeća. Danas, dok se galebovi vraćaju moru na tvojoj, sjevernoj strani, vidim valove koji ti pružaju utočište. José Amador Martín Sánchez Grad posjećuje stabla kestena, vinovu lozu (La ciudad frecuenta los castaňos, el pámpano) Govori jezikom godišnjih doba. Zima se igra usklađenim sjenama, njihovim blistavim obrisima i groznim brundanjem motora. Brda nestaju, doline leže u prostoru u kojemu se zbog snažnih vrtloga rijetko kada pronalazi mir. Taj stroj, taj ljubavnik, igra je snage, nepristupačnih čari nedodirljive ljepote... U kojim vrtovima, ugodno zalijevani, na kojem drveću, zriju plodovi uspomene? Za nas ljude i za tajanstvene vrtlare što traže opal nema više ni sunaca ni voda, ni vrtova ni livada. 185 186 Književna Rijeka / POEZIJA Ima trenutaka kad je sve ugodno (Hay momentos en que todo es apacible) kada čitav grad osvane sretan, i promatra tornjeve od vjetra. Trenutaka u kojima mi blaga suza kaže da će sve stvari proći i da će, kad dođe tvoj smrtni čas kao prašina u letu, kad te u kolijevci grada bez žalovanja i tuga, počne zibati milosrdna smrt, a nitko neće ostaviti cvijeće, u daljini netko zaplakati od tuge što će se život nastaviti bez tebe. Tada nećeš biti ništa drugo već samo žamor korijenja, neka lađa zaboravljena na obali ili lagana kiša što vlaži kamen. U vječnoj svjetlosti nitko te neće spominjati u sažalnim molitvama. U knjizi čudesa nitko neće govoriti o tebi. Nije važno je li ti koža mirisala na more, Zemlju ili na raj. Jer, Veliki Spokoj može završiti s našim životom i u jednome trenu poslati nas u vječnost. A spokoj nije uvijek spokoj. Ima trenutaka u kojima nas ništa ne može utješiti, kad nam proljetni dan više nije čaroban, kad nam se čini da je sve mrtvo, da je sve mirno; kad prozaičnost života udara po našim osjetilima, blokira nam živce, začepi nam krvne žile, zamrzne nam stanice. José Amador Martín Sánchez 187 Ima trenutaka kad nas okružuje velika tišina; tako ogromna da ne možemo smisliti način da pobjegnemo od nje pa se prepuštamo i klizimo u njezinoj smrtnoj uzburkanosti i nestvarnom, ali tako prisutnome i bliskom ništavilu. Nema savršenih mjesta, nema se kamo doći. Uvijek se s nama vuku oskudice, boli i kukavičluk; kukavičluk koji nas zbunjuje pa si ponavljamo na svakome okretaju puta, da realno nije realno, da maske padaju i uništavaju se kad se suoče sa znanjem. Ima trenutaka u kojima sve gubi smisao i životu nedostaje riječi. Ostajemo uronjeni u prazan, eteričan svijet; ostajemo poput tanjura koji vise u zraku. U tim trenutcima postoji i Riječ koja nam pomaže, koja nas zaustavlja na rubu ponora; koja nam dovikuje i skreće nas s puta; Riječ što znači život i Svjetlost; nadu. Prijevod: Željka Lovrenčić Suvremeni španjolski pjesnik José Amador Martín Sánchez rođen je u Elgoibaru (Guipuzcoa) 1951. godine. Studirao je kemiju u Salamanci gdje danas živi. Bavi se podučavanjem, fotografijom i videom. Pokretač je i urednik književnih časopisa – Revista BASE 6 i Zurguén te virtualnog časopisa Crear en Salamanca (Stvarati u Salamanci). Ž.L. 188 Književna Rijeka / POEZIJA Branka Arh Z I Kazivanja o sjenama. Koje brane oblike vidljivoga i nevidljivoga. 1. nova metoda primjene privida možda posve izokrene misli što vide život kako se pomiče s podloge u veliki bijeli krug dozove i najbjelije čestice bjeline umiruje što se može umiriti pod njegovim vjeđama u koje sam uselila sadržaj riječi ispočetka da budu još nage leđima oslonjene na ostatak tamnoga vremena dok se uvlači u prizor Z im na čelo dodaje nekoliko zraka svjetlosti pa spavaju u sebi tako mekim snom da gotovo dodiruju odlomljeni vršak stvarnosti kojim sjene sasvim tiho ususret dolaze čujem kako pucketaju rubovi njihovih bezbojnih tijela pogledavaju me iz svoga samotnog nepostojanja i još prije pristajanja poravnaju površinu u dnu ogledala Branka Arh 2. napokon započeh novi redak kako Z nadaleko i navisoko prema istoku i zapadu i sjeveru i jugu i još dalje proteže pogled dok visinske struje nose ga u svemirske vrtloge prstima dodiruje sićušne spletove zvijezda na dlan im ucrtava tajnu kozmičku strunu oznaku mjesta kojima je nekad prolazio voli ta posvećena mjesta različito zakotrljana u tvarni prostor katkad tutnje promuklim glasovima katkad se pritaje u jedva čujnoj tihosti uz bočne strane podijeljenog prostora gdje počinju drvene ograde nevidljivih dvorišta valjda pamte da su jednom pripadale meni ne kao ograde već kao porubi života nije Z, drugi su izgubili dušu na povratku sami od sebe otkidali ljuske sjećanja otkidali otiske daljina otkidali pjegave sjene sa stopala najradije bi umrli 189 190 Književna Rijeka / POEZIJA 3. sve do ljeta i do još jednoga ljeta Z gradio kuću s mnogim ulazima i prolazima kroz koje se naguravali brežuljci i srebrne prepelice ružini cvjetnjaci otimali se za komad neba uz gotovo nevidljive zidove uspinjale se prikaze prozirne u očima i nijeme sasvim nosile krhke cigle, jednu po jednu jednu preko druge prema nekom minulom projektu ovako je bilo: kako se uvijale na vjetru tako im vlati svjetla protjecale niz duge kose tim su vlatima oslikavale unutrašnjost soba ne sjećam se da sam ikada vidjela te sobe osim kao tkanje u mome snu koje bi ubrzo iscurilo kroz okruglo ogledalo stvarnosti u bistri potok kojim žubore vrhovi smreka napokon i to se dogodilo: u zatamnjenim dijelovima zidovi se urušili kad bi ih bar netko vratio u prvotno stanje čak i ovako urušeni zrne misli na potporne pragove zatrpane otežalim koracima i kojekakvim razlozima načas se skupih uz hrpice riječi unutra iako još mirisale na svježu žbuku evo sam im obrisala vlažnu grubost pod prstima Branka Arh 4. umorne stvari stišću se po mrklim uglovima i bezbojne stonoge silaze zidovima vrata i prozori uvukli se u sebe potonuli valjda prepoznali pravokutnu dubinu koju Z provukao u ravno nebo jedan od načina da strah od visina razmota u plošnost zatim hrabro pogledao u prazniji dio praznine tama ga potopila tvrda i crna kao ugljen noćas je opet govorio u snu u mračno dvorište uselio šumarak obrastao bršljanom i polja osuta rahlim krtičnjacima i otvorio prozor punom mjesecu i pradavnom sjećanju ljudi s planina prema kojemu Bog uvijek prebiva u najgušćim mladim šumama one ponekad ječe dubokim uzdasima ali kako je zeleno i modro kad zamirišu češeri noćas je opet govorio u snu usput doticao prozirna krilca letećih bića u tmini pa se činilo da se otputio daleko preko ruba ponad baršunastog svemira 191 192 Književna Rijeka / POEZIJA 5. noć je otvorila najzamračenija mjesta u urušenom dvorištu iz njih svakoga časa nicale krupne i sve krupnije sjene doslovno iskoračile iz svoga prostora svom svojom težinom i pripadnim dijelovima moglo se čuti kako žestoko gestikuliraju s donje strane dušama tmina razdiru srca uplašilo me to do te mjere da jedva izustih: riječi, zamijeni riječi ali ne mari Z za zamke okruglih ogledala samo prijeđe rukavom po nemirnoj površini i sve nestane uspomene i sjećanja i gorski visovi i mjesečeve špilje sve što je na neki čudan način odvojio za sebe zbunila ga tek kosina dotrajalog praga ispod koraka na taj prag sjeo, sačekao prisnost jutra potom požurio obrnutim obzorom prema nečem potpunom i starijem od vremena i zaključanom u tišinu Branka Arh 6. Z nekako uvukao plohe i bridove stanjio oblik oprezno i polako izvukao se iz bijele slike prošao sasvim blizu znatno sjajniji na rubovima pomislila: otrgnuo se od umorne zbilje uz njega sam, uz taj otrgnuti dio u mojoj nutarnjoj molitvi lebdi ponad šuma preko noći zaleđenih voljela bih da se ne izgubi u vrletima svemira gdje sjene bezbojnih lica kopaju dubinu u njoj oblikuju terase na kojima se za punog mjeseca prizemljuju zalutali oblaci pomislila: ako se rastvore u jato golubova, što onda vidim jasno, Z strugnuo iz bijele slike kad god izgovorim njegovo ime ne odgovara valjda još nisam u stanju glasno izgovoriti nečujnu prostornost njegove plošnosti 193 194 Književna Rijeka / POEZIJA 7. duboko u sjeni velike hrpe snijega pomiješanog pijeskom Z je u sjeni ali nije sjena zaključio: nije isto biti sjena i biti u prostoru sjene prostirati njezin oblik pružio ruke iza svojih očiju bešumno se pritajio još časkom da odgodi izmicanje tla pod bosim stopalima zanjihao sniježne vrhove u starinskim komodama protekla 3 dana kopao ispod sjene još dublje ispod asfalta sve dok se nije prepoznao u drugoj pretpostavci izvan sjene u razini kad se dvoje pojavljuju u jednom dugo treba gledati u krak varke sa svih strana i između nevidljivih proštepa zamislite: Z nagnut nad tajnom kruga u ponornu dubinu ubacuje kovanice ili sunčane žetone ne bi li povezao dva rubna zapisa stvarnosti i je povezao, a tad mu se učinilo pod gusti plašt sjene tako blizu prionula čežnja umilno poput dječje molitve otkuda ti, čula sam kako pita znam da je mahnuo rukom iza svojih očiju ali nisam mogla znati je li mahnuo sniježnim vrhuncima ili bijeloj ruži na prozoru Branka Arh 195 II Kazivanja o tišinama. Kako se utječu bjelinama. Iz kojih snijeg izvire. 1. odmorište prvo nehotice povukoh nevidljivu nit, rasplela prostor zaostale izdužene očice od vremena uzorci u boji magle spuznuli ispod sadašnjosti Z negdje iza sad će prokliziti uz ledene sige zakačene za žljebove kuća rasteći tako rastu na praznini zidatakneš li ih, zastenju promuklim glasom Z negdje iza, pokaži se zaokružujem ga viticom bršljana potom protegnem uz drvenu škrinju na tavanu miris sijena polegao po njoj upravo tako u toj škrinji punoj mračnih džepova i sitnih životinjica moje pamćenje svijalo prostranstvo kojekakvih misli u beskrajne planinske lance nagorene suncem a iz podrumskih pristaništa dovlačilo noćne leptire još žive, još dugo lepršali kroz život ti noćni leptiri, katkad jesu katkad nisu stvarni ispleli iz sebe krila su ispleli nevidljivom niti pa se sada njišu na kosini tavanskih greda ponad staklenih vrata sna ne odaju baš ništa od svojega nepostojanja 196 Književna Rijeka / POEZIJA 2. kako sam vesela bila s nutarnje strane zrcalne plohe sve neuhvatljivo otkuda dolazilo tako uvrnuto krčilo prolaz između sjena zaleđenih hridi potom uronilo u vlastito središnje skrovište gdje Z obavljao svoj posao pomno motrio da se ne nasukamo na kakvu neopreznu zvijezdu pozaspalu odispod ledenog pokrova pustio misli van da izađu u veliki šuplji prostor pa opet ispočetka išlo što je bilo prije naguravanje onih ispod poteglo naguravanje onih iznad koliko ih je bilo onih ispod mrakom zatrpanih ne može vjerovati ako ostanu bez zraka nijedna neće naći izlaz prema površini tu upada Z upravo prilazi traži kvaku da može ući je li znao kako će se stvari dalje razvijati ne nije, sve oko njega nekako sjelo na dno tišine vrijeme se povuklo u zvjezdane knjige i spise i napokon zauvijek ukinulo svoje jednosmjerno kretanje preko svega položilo bijelu foliju bjelju od snijega Branka Arh 3. o znam, Z zapleten u morsku travu kao u mokru kosu u svakoj vlati kilometri čežnje za nesputanim nebom ovijaju se oko njegovih nogu neće se on otpetljati ni za tisuću godina jesam, učinila sam sve što sam mogla razdijelila se u različite oblike i protočne predjele položila se kao bezbojna sjena preko svega što je započelo pa mora završiti nije da me nema, tu sam svom snagom pridržavam se za okomite strune molim da ne izmaknu iz svoje tvarne opipljivosti u crne rupe koje vijugaju do samoga ruba svemira na takvom mjestu mogli bi stradati i oni iskusniji koji nešto znaju o opasnim plovidbama pa sve svoje čuvaju u škrinji s mesinganim pojačanjima kao okovima da ne iscure neki dani bjelji od snijega zeleniji od borovine zabrtvljeni čudesnim moćima i značenjima mogli bi iscuriti u proždrljive dubine crnih rupa 197 198 Književna Rijeka / POEZIJA 4. tada je napeo luk u visoko odapeo strijelu ali nije odapeo pravu strijelu s metalnim šiljkom već neku bez šiljka, ne znam odakle mu dubokim tragom zaparala rastegnutu daljinu i baš bi tu morala proći u čistu prostornost upisati oštri trag ako u suton probije zvučni zid eto je zapletenu među konopima nečijeg sna smijem li pogledati je li stigao Z pretpostavljam da je tu i kad nije tu uz rub vidljivoga ruba zapitkuje što počinje iza okreneš se, a ono, o koji prizor teče na zapad koliko je toga otklizalo u jednome smjeru jer strijela ide samo u jednome smjeru oduvijek tako od danas prema sutra od početka prema kraju kada nebo postane jako mračno i dani se zavuku u unutrašnju stranu zaleđenih nasipa mojim mislima ponestane stvarnosti Branka Arh 5. predlažem da zavirimo pod hridi u mjesečeve mreže što one jesu i što nam se čini da jesu odmorišta crnih borova i doplutalih stvari uteklih iz raznih kutija dok nitko nije gledao i ono jedno jutro otrgnuto od dana svijeno u svitak i spremljeno za zimu svom svojom visinom upalo u tijesnu mrežu ipak nekako u dlanove dozvalo zimzelena dvorišta prhkom kretnjom tko će znati kako i zašto Z ovijen sjenom na čudno plosnatoj litici kao izrezanoj iz sna pa pribodenoj uz obalu suroga neba rekoh, pusti litice rekoh opet, pusti litice koje se prerušavaju u priviđenja i stanja lažnih želja ako nećeš sama ću ako nećeš na svojim ću leđima prenijeti misli šutljive u veliku sobu svijetlih i veselih poruba još bijeli jorgovan u kutu baš ću ući u tu sobu tiho kao pod svoju površinu 199 200 Književna Rijeka / POEZIJA 6. sad će uspuzati uz šutljivi zid sobe preko starinske fotelje rasprostrti svoj plašt on koji je možda izmaštano lice stisnuto uz stijenke duha pojavit će se u nekoj sasvim drugoj metafori na unutarnjim koricama knjige i knjiga će u tom trenu zašuštati suhim listovima kao da ga prvi puta vidi i riječi će se raspršiti posvuda se zavući u najdublje utore o da, riječ je o Z umoran duboko unutra ipak cijeli dan poravnava teške uglove krivudavih redaka dijeli ih u stroga polja dva tri retka izdužena prema mjesečini i slobodnim bjelinama usađena poput štaka u davne dane naginju se opet prema njemu pazeći da ne dodirnu zajedničku bol i sama sam vidjela: nešto im dopušta kretanje samo u jednom smjeru do nevidljivoga žljeba kojim otječu bez šuma ostavljaju tek otiske prstiju na uleknutim rubovima Z će konačno prelomiti sanjarije sve što pripada špiljama i jamama i brlozima izmjestiti u izvanjsku sliku zaključati potom se više neće baviti ni sjenama ni riječima Branka Arh, rođena Volf, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zadru Jugoslavenske jezike i književnosti i Povijest umjetnosti. Autorica je pjesničkih zbirki Uan (2006.), Htu i Nei (2008.), Topot. Tko komu dolazi (2012.). Njeno pjesničko stvaralaštvo prati struka i književna kritika (Zvonimir Mrkonjić, Danijela Bačić Karković, Nikola Petković, Milica Pavičić). Uz pjesme piše likovne kritike, osvrte i poetske zapise o likovnim umjetnicima. Objavljuje u književnim i stručnim časopisima. Početkom devedesetih godina u uredništvu časopisa Rival, od 1997. urednica Razreda za likovne umjetnosti u časopisu Dometi. Stručnoj i široj javnosti predstavila je brojna likovna imena. Autorica je više likovnih monografija (Vladimir Pavoković, Vilim Svečnjak, Grga Marjanović, Andrija Girardi, Ivan Kinkela), knjige o povjesničarki umjetnosti Vanda Ekl, likovne edicije Tko to govori zar zar!!! Dnevnički crteži Nives Kavurić – Kurtović, stručnih zapisa Riječka škola grafike, Goranska kiparska radionica, suautorica i urednica više stručnih knjiga. Živi u Rijeci. Andrija Vučemil Andrija Vučemil Tri Makedonca na otoku Vrtovi tramontane Vlč. Josipu Banderi za stoti rođendan Priko planina vitrovi pušu stotinu lita, a on stoji kao zastava, stup o kojeg se snaga vitra razbija postojan kao kamen koji nas rodi i obdari snagom da se izdrži neizdrživo i uroni u novo proliće i stoliće... Kažu da i kralj bijaše tu sklonjen od zla i nevolje u imenu mista s kojim se dičimo da smo tu i da ćemo ostati va vike vikova. A ti koji ime oca Obitelji nosiš ponosno kao i ovo hrašće što vitrovima burnim prkosi... Bio si, jesi i bit ćeš naš otac u viri, ufanju i ljubavi... pa tako neka bude znamen i vječni AMEN. 201 202 Književna Rijeka / POEZIJA Tri Makedonca na otoku Venku, Kiri i Rodoljubu1 Mijenjati stav2 bilo je biti ili ne biti tada na Otoku dok bješnjela je bura a kamen bio tvrd tvrđi od alema a ti mi Venko reče nikad ne reci i ne priznaj da jesi ono što nisi pa bilo u riječima ili djelu pa makar morao biti zatočen dugo u kamenje ovo golo, bezbrojne dane i noći... a ja ga onako dječački smjelo (tek dvadeset ljeta napunih tada) upitah tko si ti i čiji jesi s dva imena i s toliko knjiga i znanja u glavi i što tebi učenom tako Bele mugri znače kad je mrak i mrklina tako tvrda oko nas gotovo ista kao i ovo kamenje golo... 1 Venko Markovski (Tošev Vijenonin), Kiril Nastevski (Kostovski) i Rodoljub Anastasov – književnik, liječnik i slikar, robijali na Golom otoku kad i ja i prijateljevali smo na što sam ponosan. 2 Mijenjati stav – bila je glavna preodgojna parola na Golom. Da bi izbjegao bojkot morao si promijeniti stav tj. pokajati se, priznati krivnju i tako izbjeći robiju na robiji. Mnogi su promijenili stav i postali podobni. Mi nismo, ostali smo uspravni i čisti. Andrija Vučemil ...a on mi ponovo reče da ne žurim saznati istinu tako žurno jer ona često opeći zna svojom žestinom zamračiti dan a mračnu noć osvijetliti spoznajom novom... ...tako upoznah s istoka ne tako dalekog trojicu njih kao mudrace vremena novog svakog u svoje vrijeme da bi se sreli u uzama među kamenjem golim i donesoše darove svoje prvi u riječi drugi u slici treći u znanju da liječi dušu i tijelo... ...silnici moćni dovedoše ih tamo da ih pretvore u nešto drugo kako Novorođenca susreli ne bi a stražari slijepi i gluhi ne shvatiše opijeni vlašću i moći da je On među nama već bio... 203 204 Književna Rijeka / POEZIJA Još jednom o ploči koju zovu bašćanskom To iščitavanje znakova započe odavno od one ploče jurandvorske, hunske ili valunske a odgonetavaše ih neznanci u tebe, u mene u svih nas zasađeni od davnina i nikako ih prepoznati u tim čudnim znakovima koji osim slova imaju i druga skrivena značenja mnogo važnija od onog što odgonetavasmo o nekoj tamo ledini i kralju koji daruje nešto što ne znamo bijaše li to zaista njegovo ili sviju nas, naša rasuta bašćine koju svi znani i neznani sakupljači i ini nastojnici nikako ne mogoše do dana današnjih skupiti ...a vrijeme leti nižu se stoljeća kao jedan tren u hodu vrimena koje nas tako raspršuje po svim oceanima a kopnu ne triba ni govoriti gdje god koji kamen prevrneš na našeg ćeš našijenca naletiti... a ploče i bašćina ostaju tajna ali ne vječita za prave odgonetače koje će ipak naše kćeri jednog dana na svit donijeti u teškim porođajnim mukama. Andrija Vučemil 205 Pitanje svih pitanja Je li život put do smrti ili je smrt pravi put u život onaj vječni o kojem sve znamo i ništa ne znamo kao i ono što se krije u svjetlosti... a što svijetli u tmini pita se putnik ogrnut rječima smisla i besmisla zagledan u nebesko i morsko plavetnilo zaista što nas čeka na drugoj obali? *** Jesam li znao ljubiti po onoj zapovijedi vječitoj one uz sebe kao sebe samoga a od koga sam sve mogao naučiti da to bude u nadi i vjeri darovanoj... ...ne znam mogu li 3 Ps 142 odgonetnuti u ovim i ovako složenim riječima... Kucaj ako ne pokucaš nijedna se vrata ne će otvoriti a pogotovo ona spoznajna. *** Tko je dio moj u zemlji živih3 pitam ne kao psalmopjevac nego običan zemljanin i tko sve sluša moje vapaje u ovim riječima u stihove sročenim... Kamo su to se rasuli moji dijelovi pitam jer ne znam što mi je činiti u ovom vremenu tako punom očaja i izgubljenosti. 206 Književna Rijeka / POEZIJA Pjesma o Herceg-Bosni Čuje se glas.. gdje je moj dom, gdje je moja domovina je li gore u visinama je li dolje u dubinama gdje je, gdje je moja postojbina a gdje je tek domovina... Iznad ovih voda ne lebdi više tvoj glas ni moja pjesma a ni zov zore ne zori u zorama muk tvoje rane i bol neprebolni razbijenog kamena... Ostale su samo priče puste priče prepričane a ne mogu niti znaju liječit rane... davno jedan reče: moj jarane, iz ove se rupe ne ćeš iskobeljat tako lako... *** Što bi bila svjetlost da nema tame a tek tama što bi bila da nema svjetlosti u nama i u našem razumu postavljena su pitanja a odgovore smo negdje zametnuli na putovima na koje smo svojom voljom ili bez nje krenuli Ne znam žderu li i druge suputnike ovakva pitanja na koja ako ne znaš kamo si krenuo vrlo je opasno pokušati odgovoriti pa se ti misli, čovječe, gdje je početak a gdje kraj ovim zavrzlamama. Andrija Vučemil 207 *** Ponekad bježim od riječi kao od kuge da me ne progutaju crni ponori nesporazuma s onima koji se zakvače na iskrivljeni smisao svojih zlih nakana da zatvore vrata i prozore kako ne bi lakokrile riječi i one teške od nabreklih značenja probudile sumnje u ispravnost njihovih putova. Bježim od riječi i od sebe pa ih ovakve kakve jesu darujem ovoj bjelini neizgovorene koje će u nekom vrimenu budućem neznani čitatelj odgonetati. *** Nakon svega što čuh vidjeh doživjeh moram se po ne znam koji put upitati: Zašto Kain ubi Abela koji je tako čvrsto po zemlji hodio, a tek zašto su Judita, Rut i Estera tako kako jesu postupile a o Raheli što tek reći u ovim i ovakvim riječima nakon toliko tisuća godina usudim se govoriti jer mi je, jer nam je darovan dar govora... A odgovori... Oni su tu u srcu a oni pravi su neizgovorivi. 208 Književna Rijeka / POEZIJA San Oslobođen zemljine sile teže lepršam u tvojim mislima daleko od svih zamki koje nas sputavaju da usnemo na grudima nade da će zaista doći onaj pravi čas čas ljubavi... Tajna je u tome kako se oteti buri strasti, požudi i mržnji koja sa svih strana i u svako doba puše... Usprkos zapovijedi od davnina: Ne okreći se...! Okretah se mnogo u javi i snovima za sjenama ne bih li prepoznao lik ONE koja me prati... *** Kao i svi rođeni prolazim kroz vrijeme – – hod beskonačan... *** Samoća je najviši zid kojeg čovjek podići može između svjetla i tame između tebe i mene A što o mraku u kamenu reći i svjetlu što se u njemu krije tajna je u tome kako ću mu prići okom, srcem ili s teškim maljem osamljene duše. Ne budi sam čujem glas iz daljine... Neki su davno prije mene tragali za izgubljenim vremenom na trgovima nijemo zureći u nebo nisu razlikovali trajanje od izgovorenh riječi bačenih onako u beskraj svemira. Dobar dio mene ostao je začahuren u neizgovorenom od straha da me ne će razumijeti i prepoznati kao novog glasnika tragača za upropaštenim sudbinama malih i velikih križnih putova. A o postajama? (jamama i rovovima) neka progovore oni koji su ih učinili. Vera Primorac Vera Primorac U mekoću vlati trave Va mehku travu Roj pahulja Roj pahujic snijeg pada sve procvjetalo bjelinom latica pada sneg se j’ rascvalo belinun latic prazan kolodvor roj prvih pahulja ispraća zadnji vlak prazan štacijon roj prveh pahuj kunpanja zadnji vlak led okovao paukova se mreža posrebrila zakoval led mrežu od pavuka va srebro zimska noć samo psi lutalice u njenoj tami zimska noć va škurine samo pasi bez gospodara prohladno jutro opet na žicama vrapci u nizu mrzlo jutro orepci su opet na ticah va štive na stolnoj lampi žare se makovi zima je na lanpe se žare maki zima je 209 210 Književna Rijeka / POEZIJA Odlazi zima Zima pasuje odlazi zima i prva se visibaba teško budi zima pasuje prva visibaba se teško budi zubato sunce na pupoljcima smrznuta rosa zimsko sunce na pupkeh zmržnjena rosa sunčev sjaj nanizao na zrake pahulje snijega sunce j’ navrezlo na svoji traki pahuji rosno jutro jaglaci se tek otvorili toplini dana rosno je jutro trubice se komać oprle tepline dana prohladno jutro i žuti se maslačak naježio mrzlo jutro rožice divega radića su nasrhnjene Vera Primorac Na prvim ljubičicama Na prveh vijolicah rano proljeće sunce u kovitlacu snježnih pahulja mlado leto prihaja sunce va roje pahujic još uvijek na prvim ljubičicama bjelina zime na prveh vijolicah još se drži bela zima na klizavom putu izlomljena stakla sleđene barice put se drsi od zlomjenega stakla zmržnjene barice kiša prestala u blještavilu sunca zagrljene duge prestal je va svetle sunca daš zagrjene mavrice mjesec ožujak prvo proljetno cvijeće isteglo vratove marač mesec prve rožice stegnule vrati 211 212 Književna Rijeka / POEZIJA Va nježnost latica Va nježnost latic travanjsko jutro s jedne na drugu lokvu preskače nebo jutro va aprlje s jedne na drugu lokvu preskače nebo s procvjetale livade odzvanja zvon cvjetnih zvončića rascvala ravan zvončići od rožic odzvanjaju zora je rosa se popela na ružin grm jutro je rosa se j’ poprtila na šipak ljenčari rosa na laticama ruže proljetno jutro o mladen lete na šipke se leni rosa u nježnost latica zapleo se drhtaj povjetarca va delikate rožice zaplel se j’ od vetrića dih trešnja se ogrnula toplinom dodira proljetnog sunca črešnja o mladen lete zagrnula se teplinun sunca i mladi se vjetar zaigrao u krošnji rascvjetale lipe i mlad se vetar zaigral pod granami rascvale lipi Vera Primorac U blještavilu sunca Va svetle sunca u ribarskoj mreži gnijezdi se izlazeće sunce zhaja sunce dela njazlo va ribarevoj mreže upeklo sunce cvrčci uporno gude po istoj žici sunce zapeklo črčki smiron guslaju va jenu žicu lebdi zrakom nad užerenom stijenom pjesma zrikavca leti po zrake nad užerenun stenun kanat šćurka sve žeže i stijena se propela tražeći zaklon vrela teplina i stena se j’ stegnula išćuć hlada sunčeva zraka zavukla se u mekoću vlati trave traki od sunca zavukli se va mehku travu sunce zalazi u moru se hladi plamteće nebo sunce zahaja va more se studi goruće nebo ljetni pljusak žedna zemlja upila svu svježinu dana letnji daš žejna zemja se j’ napila friškega dana 213 214 Književna Rijeka / POEZIJA Galebovi u jatu Galebovi u jatu zora je brodovi u pustoj luci još su budni rano jutro brodi va preznen porte još su zbujeni jalov ribolov u ribarskoj mreži ljetna suša va mreže jalovo ribarsko delo letnja šuša sunce upeklo galebovi brode po opustjeloj luci sunce zapeklo galebi plavaju po praznen porte galebovi i njihovi odrazi lete u jatu galebi i njihe seni lete va jate odlazi brod u bijeloj brazdi galeb oprao kljun brod gre ća va belen vale galeb je opral kjun olujna kiša u slikarski atelje uplovile lađe nevera va slikarov atelje zaplovile barki na pustom žalu galebovi srču noćnu tišinu na praznoj plaţe galebi srebju noćni mir Vera Primorac Tragovi u pijesku Tragi va mele odlazi ljeto val za valom briše tragove u pijesku leto finjuje val za valon tare tragi va mele prazna plaža galeb u letu guta ostatke ljeta prazna plaža galeb va lete guta ostanki leta olujno more valovi se propinju uz visoke stijene neverin na more vali se prte na visoku stenu galebova krila u oblacima ispisuju jesen krejuti galeba va oblakeh pišu jesen kasna jesen magla progutala i more kasno opozime magla j’ pojila i more 215 216 Književna Rijeka / POEZIJA Upaljeno svjetlo Važgana luč pljusak prestao u svakoj barici po jedno nebo daš je prestal va sakoj barice po jeno nebo jesenja večer kiša ulila glazbu u oblake večer opozime daš naleva kanat va oblaki ulica drijema na osvijetljenom prozoru dvije sjenke ulica spi na svetle poneštri dve seni upaljeno svjetlo leptirice uporno kruže dimni signali važgana luč metuji skroze poleću senjali od dima odlutao mjesec iza vrhova planine pomrčina mesec s j’ zgubil zad vrha od brega škurina lišće opada jesen popunila sve rupe u zidu pera padaju jesen je zaprla se škuji va zide u mom dvorištu samo još vjetar sakuplja otpalo lišće va mojen dvorišće samo još vetar pobira osušeno veje pritisla magla po mutnom potoku tetura jesen stisnula magla po mutnoj rečice cinbuja se jesen u praznoj školjci sklupčalo se ljeto zima je stisnulo se leto va praznoj školjke zima je Vera Primorac Za svaku novu bol Za saku novu bol nedjeljni ručak sve su stolice prazne osim moje nedejni obed se su kantridi prazne zvan moje otvoren prozor mjesečina se zavukla i u moju postelju otprta poneštra mesečina se zavukla va moju posteju proljetna noć niz pustu ulicu tapkaju starac i pas noć o mladen lete po praznoj ceste tafjaju starac i pas zvjezdani horizont u suton se sele jata nada horizont od zvezdic pred večer se sele jata nadi za svaku novu bol gradim oko srca novi zid za saku novu muku oko srca zdižen novi zid 217 218 Književna Rijeka / POEZIJA Toplina dlana Teple ruki iz starog albuma nježno mi se smiješi djetinjstvo z starega albuma milo mi se smeje detinjstvo prijateljstvo samo se obale nikad se sastaju prijatelstvo samo se obali nikad ne trefe topli dodiri uvijek su između topline dlanova z teplemi rukami vavek me tako teplo takneš teški koraci s donjeg na gornji kat penje se starost koraki teški z dolnjega na gornji kat prti se starost nestalo struje uz staru lampu i bljesak munje sjene na zidu ni letriki z lampešon i miganjen seni na zide srušena kuća umrežena uokolo mrežama pauka zrušena kuća zavijena se okolo z pavučijun pobježe mi kroz napukla vrata i toplina doma kroz puknjene vrata i teplina moje kući mi pobegne Prevela na čakavski Danijela Jugo Superina Jelena Peran Topčić Jelena Peran Topčić Pravda Pravda Riječ bijaše utemeljena I postade otuđena Od suputnika priviđenja Košara prosjaka sramotom napunjena Obećana zemlja autocestama previđena Kud ćeš pravdo uboga i hroma Iznakažena lica k’o kakva gubavica Putovat ćeš dugo sama Neslućeno mimoilazit se s nama Kad se okonča zamaskirana parada Kad nas odvoje od odlutala stada Srest’ će se Uspavana ljepota i posramljena pohota Oči u oči Sresti iznenada 219 220 Književna Rijeka / POEZIJA Mi Beskrajan je odsjaj strepnji Što potkrada se miru naše šutnje Dok gledamo more u suncu Peče me toplina tvojih riječi Sjaj i sjene o podne se lome Nije krhkost što snagom kopnim Ini strahovi me čine oduzetom Iza meteža oluja Othranjuju nas zakrpane mreže Oplahnutu Prigušenim zovom daljina Njedriš me na odsukanu lađu Plovimo u rujne sate Sluteć da neće Okopnuti ljubav Što u predasima bujno cvate Pod crvenim sutonom Sunce se rastajalo Neodzdravljenim zrakama Što malo su potom Djelić neba raskrvarile Tamo u daljini Iza brda Nad krovom preletjelo Malo jato ptica Samo u svojoj žurbi... Odzvonilo Zdravo Marija Težaci kape skidaju Žulji dlanova u molitvi otpočinju Već mir je ovladao Sovin huk I muk Jelena Peran Topčić Ispovijest Misli su skitnice što nastane glavu One su bič što tjera čovjeka van sebe Nekad su misli ono što nisam ja Ne lovi ih zato Same su sebi zamka Ne traži me Često nisam sa sobom Ne bih bila ni s Bogom Da me ne presretne u mimoilaženju Ne boj se moje obmane Prvo uzima od mene Nosim se ponosom da umijem više Kosim se umijećem Ovladavanja loših dana I kucam srcem neznanja... Dok ne budem čovjek lakih sanja Bit ću pjesnik teških dana Još ne gasnu samoosjećanja Da sam prijetnja vjetru Što otpuhuje čvrsta obećanja Da kroz opterećujuće zbilje Ispišem svoja poslanja 221 222 Književna Rijeka / POEZIJA Nevidljiva stvarnost Oluje u meni bjesne Kao da će sve oko mene raznijeti Ali se samo u meni sve slomi Samo u meni sve opustoši... Svi ti ljudi kao suncokreti Svi ti dani kao magla Prevrtljivi Zagonetni Opasni Vjerujem u istinu A istina je laž Sve u zlu A nigdje zločinca Silina jedne zbilje Tek zanemarena tlapnja Jelena Peran Topčić Poriv Zanijemila si I nisi čula odzvanjanje tišine Crvene palete sutona Nisu ti ozarile lice Umireno od trpljenja Ni prohtjeva ni nadmetanja Ni okaljivanja ni podmetanja Posrnula si inatljivo Posrnula neodriješeno I sve biva dorečeno I biva dotučeno Kao pognuta silueta Nebrane su smokve Mirisale na jesen trudnu Motrila sam te Onako šutljivu Odbjeglo čudnu Stisnuto nebo ljubavi Moralo je proplakati u meni... Poriv Snažan i nedokučiv Neko presijecanje Neka obzirnost Otrijeznili me u djetinje dane Nevinih iščuđenja Porinula sam u tvoje brige Nevjerojatne kao i priviđenje Pomilovala ti bore Tvrde kao u jasena kore Gajeć za tebe uviđajnost nade Jer si na grebenima srca Majko Othranila koralje 223 224 Književna Rijeka / POEZIJA Jesenji perivoj Jesenji perivoji odnose daleko Tamo gdje se čežnja sa nebom spaja O Bože kako nose Ni ne nazire se kraja... Potpireni vjetrom Tope strast Crvenu i gvozdenu Koju iza prohladnih kapi kiše Neki razbuktali plam izdiše Samo gledaš kako dogaraju Živo i nepovratno Prikovanih čula Oslobode te Svakog suspregnuća Lišće netom palo Svud se uzvitlalo Do u iznemoglost Otima se Gnjilu šašu Očima potkradajuć Neminovnost Jelena Peran Topčić rođena 23. rujna 1981. u Splitu. Osnovnu školu pohađala u Ljubitovici. Srednju Zdravstvenu školu, smjer fizioterapeutska tehničarka, završila u Splitu, a zvanje prof. povijesti i dipl. arheologa stekla na Sveučilišti u Zadru. Živi u Grebaštici pored Šibenika. Od osnovne škole piše eseje, pjesme i haiku poeziju. Ovo joj je prvi pokušaj objavljivanja. Đoni Božić 225 Đoni Božić XI. Susreti mladih pjesnika i prozaika Rijeka, Arca Fiumana, 25. listopada 2014. Jedna prohladna večer u Rijeci L istopadna prohladna večer i tromost prometne buke koju refuli divljeg vjetra odnose preko prazne riječke luke i uranjaju u samotnost crnog Kvarnera, nad čijom morskom pustoši žmirka tek pokoja smrznuta zvijezda... U zamirućem gradskom središtu zamjetno je grozničavo ljudsko prestrojavanje, kraće zadržavanje za šankom i primjetno brže ispijanje žestica te vidljivi znaci umora na maglovitim im licima, opsjednutim monotonim mislima o potrebi bijega od sivila stvarnosti, od apatije, od destimulirajuće dnevne kolotečine... A dvije ulice dalje, skučenu neoprostornost domaćinski je zaposjeo gospodin Muk, za Rijeku godinama već postojan kao iznimna znamenitost, kao varljiva Tišina remećena samo pokojim psećim lavežom što nestvarno jenjava na mrskom asfaltu... Nekud su nestali golubovi, i galebovi, i zlatasto suho lišće samotnih drvoreda... Jedva se još može nazrijeti vedrina zapostavljene mladosti, a koje se inatljiva i sebična starost sve više boji, marginalizira ju i konstantno truje ideološkim opojem... Netko je ukrao osmijeh, obezčastio ljubav, balkanskom lukavštinom omalovažio nježnost toplog dodira, sugestivno ustoličio vladavinu tvrdog srca na postolje površnosti... Ostadoše netaknuta samo krilata jata čvoraka što su se, po posljednji put ove godine, tijekom dana lovila ponad gradskih krovova, a sada nagonski bila primorana potražiti zaklon u obezlišćenim krošnjama prorjeđenih parkova... I dok su mračne stogodišnje ulice skrivale namrgođena lica svojih građana koji, nezainteresirani za vlastitu okolinu, samo žure nestati u toplini svojih domova, na negdašnjoj slavnoj Obali pojavio se slučajni šetač. Oprezno je koračao Rivom zakrčenom bezbrojnim prometalima koja danonoćno opsjedaju i ono malo slobodnog prostora što je ostalo na njoj... Taj dobronamjernik se ubrzo, nakon kratkotrajnog lutanja, sigurno uputio prema ukotvljenom brodu Arca fiumana što se blago ljuljuškao na lukobranom sputanim valovima velegradskog Mandraća, čiju je prohujalu pomoračku živopisnost i smisao postojanja danas nametljivo preuzela privatnost dokone velebnosti bogataških jahti... 226 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA A potom su se pred brodom počele događati čudnovate stvari: uz veselo dozivanje i prigušeno čavrljanje pristizalo je sve više bića koja su slijedila usamljenog šetača i na kraju se kao i on počeli uspinjati na Arkinu palubu. Promatrači su se mogli samo čuditi tom prizoru, jer su znali da te noći i u to doba nisu zakazani nikakvi novokomponovani ili disco derneci, žderačina i opačina... Naravno, nisu mogli ili nisu htjeli znati da se to okupljaju mladi prozaici i pjesnici koji su, zahvaljujući kvalitetnim dosezima svojih umjetničkih djela, odabrani na poznatom i cijenjenom književnom natječaju koji se događa već jedanaestu godinu za redom u organizaciji riječkog Ogranka Društva hrvatskih književnika. Te večeri, njih jedanaest hrabro je nastupilo na velikoj svečanosti pisane Riječi, a pozdravili su ih i dostojno predstavili: Silvija Benković Peratova, Igor Žic, Tea Rukavina i Đoni Božić. Ljubitelji poezije i proze, a koji su i ovaj put u velikom broju prihvatili široj javnosti sve manje popularan izazov, imali su nesvakidašnju priliku opušteno slušati blagoglagoljanje naših talenata pridošlih iz Zagreba, Rijeke, Slavonskog Broda, Dramlja... Karolina Zelenika govori svoju intimističku poeziju u kojoj filigramski oblikuje motiv svoje umjetničke preokupacije, a to je nepresušna introspekcija lirskog subjekta, njegova lica i naličja, osobnosti te mogućeg i nemogućeg suodnosa s drugim konstelacijama mrtve i žive prirode... Teuta Gatolin promišlja globalizirani svijet u kojem su sve vrednote relativizirane, u kojem se prešućuje važnost identiteta i ironizira značaj kolektiviteta, svijet u kojem brojni modaliteti sveprisutnog inžinjeringa ovladavaju životnim sferama... Da li letargičnim povlačenjem u nametnuto ništavilo ili opasnim buntovničkim vapajima... Ili se sve to može pronicati i u “velikom postotku” bezbolno spoznavati vrhunskom materijalizacijom vlastite senzualnosti kroz ljepotonosnu Silu poezije... Josip Tomić smatra kako su trenutak, žubor misli ili plima sjećanja samo jedni u nizu okidača njegovog istinskog umjetničkog reagiranja na dinamični okoliš Svijeta, a koji se nezaustavljivo kotrlja prema svojoj neizvijesnosti. Njegov semantički sloj vješto je transponiran u zrelom pjesničkom izričaju gdje “spektrofobno” propitkuje esenciju Svemira. Bravuroznom metaforikom uspijeva pronaći toliko važan oslonac ljudskim težnjama. Upravo zauzet za ljudsku sudbinu napisao je, suprotno sveznajućim književnim velikanima, da: “je (ipak!) zadužen da svijetli zbog njih.”... Tamara Rukelj zna da: dok čovjek iz dana u dan dosiže uvijek nove horizonte na putu prema slobodi, u njemu jača želja za usidrenjem, za povratkom, za smirenjem... Intenzivno se prisjeća svoga djetinjstva, zavičaja, prijatelja, osmijeha bake i djeda... Upravo Bližnji su epicentar svijeta oko kojeg poetski medonosno i sentimentalno oblijeće dobra duša naše pjesnikinje... Đoni Božić 227 Nina Lekić se propituje o smislu i besmislu života. Želimo se izvući iz spilje zaborava, pobijediti strah od smrti, pohrvati se stvarnošću onakvom kakva je. Kroz povijest su mnogi tragali za riješenjem. I zaključili da je važno prihvatiti datost... Ili, kako je Nina napisala: “Okusiti život i učiniti ga Bićem, pa se sjediniti s tim Bićem i učiniti ga vlastitim postojanjem!”... Goran Krapić pjeva o moru, školjkama, omjesečenom srebru ribljih krljušti, o tišini na poljima lavande, o kristalnim kockama vedrine oko isušenih Kamovljevih kaljuža... Ponad krucijalnih spoznanja i brojnih sumnji, lebde i strpljivo na nas čekaju dvije magične riječi: Volim Te!, a čijem otkrivenju prethode njegovi kristalno čisti, eterično jasni i leksički bogati stihovi... Ana Buterin svojim punokrvnim poetskim pismom s “grafitnom” lirikom urbanog nadrealizma, čudesnim slikama i originalnim zamislima rastvara granice pojmljivog, premošćuje istovremeno materijalno i idealno nad sivilom gradskog rezervoara inspiracije, kao mjestom u kojem je moguće saživjeti se sa zagonetima vječne mijene... Sara Vrban “u roju svagdanjih zamjedbi uviđa vječno nov odsjaja boja” čije joj treperenje pobuđuje znatiželju. Kroz doživljajnost oblikuje svoje svjetove koji su već sutra podložni promjeni, a ta brza i nestrpljiva misaona preobrazba, tipična za mladalačko iskustvo, preduvjet je sigurnom razvoju zrelosne vertikale... Marija Mišić može duhovnom glasom “osluškivati gromoglasnu šutnju svebitka” i tu tihotu tihu zapisati u stihu svoga poetskog pletera, a što je odlika pjesničke vokacije koja zna od “tanke, treperave, prostorno vremenske niti od koje je istkano tkivo svijeta”: stvoriti recentni, još neviđeni, životvorni vrutak Nade... Ani Maduna svojim književnom djelom još jednom potvrđuje da je pjesnik čuđenje u svijetu... Pitanja, pitanja i samo pitanja: o patnji, o sumnji, o smislu, o nedostajanju... O prošlosti, o budućnosti, o modusima spasenja! Je li život halucinogen? Ako je, kako se to manifestira u nama i oko nas? Poezija nas oslobađa, pojašnjava nedoumice, nosi kroz vrijeme, ima moć darivanja, a daruje nam “Suze boje smijeha!” Iva Tkalec se predstavlja kao vrsna prozaistica čije su pripovijetke već nagrađivane na književnim manifestacijama... Ovaj put nas je svojom nenametljivo zavodljivom naracijom podsjetila na svakodnevlje, na prozaičnost ljudskih navika: od ispijanja jutarnje kave i čitanja novina do znakovitosti životne kolotečine koju isčitavamo iz predmeta oko nas, iz slobodnih ili prinudnih odnosa te komunikacije koja se nameće kao potrebita, a vezana je za naš neizbježni životni prostor, prostor obiteljske Igre... Opet se pokazalo da sve što je lijepo, kratko traje... Na kraju veličanstvene manifestacije, razdragani i ponosni akteri postupno su napustili jednu od rijetkih istinskih književnih scena na kojoj je svima omogućeno ravnopravno pokazivati i dokazivati svoju iznimnu darovitost i sve stranost. 228 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Mladi stvaratelji su osjetili u sebi posebnost blagodati ove intelektualno bljeskovite i produhovljene večeri. Osjetili su znameniti impuls koji će u njima dugoročno održavati plamen umjetničke vokacije i, barem do sada, nepresušnog im entuzijazma. Iako će i ovo iskustvo, uostalom kao i ostala, iz dana u dan strelovito od micati kroz vrijeme poput zvijezde repatice što brza prema neslućenim izazovima bliske budućnosti, sjećanje na Sunce uspjeha dugo će grijati njihove misli, olakšati spoznanja, oplemeniti stihove... A uspavani grad u kojem se sve zbilo jednako kao i posljednjih deset godina, a građani koji za ovaj kulturni događaj iz svojih ograđenih dvorišta nisu previše marili, a posebice domicilna književna “krema” koja iz samo njima znanog razloga i dalje u medijima niječe značaj i postignuća Susreta mladih prozaista i pjesnika..., neometani u prikrajku svega prozaično su skupljali snagu za sutrašnje još jedno u nizu “neurotično” bivstvovanje kad po običaju ne će niti primjetiti kako su ih već napustili i najuporniji čvorci... Karolina Zelenika Karolina Zelenika Uspori duše uspori duše sve tvoje misli konci su zapleteni po putu preko kojih trčeći bih mogla pasti a ja želim svaku izvučenu nit presvući sjajem i zlatnim vezom izbosti tepih po kojemu hodam *** prošla i sljedeća samo ona je jednako mlada napamet nostalgična i pravocrtno prolazna ta nedjelja uvijek iznova ispitana 229 230 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Linea tangens misliš li da ikada ćemo se naći ne u istom u trenutku jer u vrijeme ne vjerujemo nego u istom koraku a da se ne spotaknemo u istom okretu a da se ne udarimo u istom skoku a da se ne okrznemo misliš li da ikada ćemo naći jedno drugom mjesta pored sebe *** oprezan budi jer nije svaki vijenac kojim se kruniš ispleten od lovorika niti su listovi premazani zlatom Karolina Zelenika 231 Lice naličja samo kad moram promatram sliku a dovoljno dugo da zastranim hladnog pritiska metalnih naušnica i počešljanih vlasi prilijepljenih na vratu i od stvarnosti ostavim tek upaljeno svjetlo nad ogledalom dovoljno kratko da ne zastrepim utješi me ponekad što flautu Euterpinu ne čujem glasno slučajno od bijelo obrubljenih očiju nad oštrom crtom obrva i svjetlucave rumeni usana na širinama obraza *** Karolina Zelenika studentica je preddiplomskog studija komunikologije i sociologije u Zagrebu. Zanimanje za izražavanje riječima otkrila je još u osnovnoj školi i od tada kontinuirano razvija svoje pisanje. Kratke priče objavljene su u zborniku “Kapija istoka i zapada” Novosarajevskog književnog susreta 2010. godine te u Webstilus zborniku “Smjer ljubavi” 2011. Na natječaju Sindikata prometnika vlakova Hrvatske 2014. godine za kratku tematsku priču osvojila je treće mjesto. Iste godine objavljeni su i poetski radovi u zborniku “Rukopisi 37” u Pančevu, u antologiji “Zbornik savremene ljubavne poezije” u Beogradu te u književnom časopisu “Fantom slobode” u Zagrebu. Radionicu kreativnog pisanja pohađala je u sklopu manifestacije Ksavera Šandora Gjalskog u Zaboku pod vodstvom književnika Miroslava Mićanovića. Uz čitanje i pisanje, slobodno vrijeme voli ispuniti i fotografijom te izradom video radova. 232 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Sara Vrban Magleni splet Prolaze oblaci mijenjajući oblik i bježeći od sadašnjosti, od stvarnosti, u potjeri za drukčijim, za nebeskim neboderima, za titrajućim uličnim svjetiljkama. Prolaze oblaci po tamnome nebu skrivenom u mašti, prolazeći nad izrečenim riječima i pročitanim izrazima, tražeći razlog za bijeg iz vrtloga beskorisnih informacija svakidašnjih gluposti. Oblak od vunenih slova spojenih slatko slanim vezama, ispunjavajući svaki komadić praznine nastale od nedostatka razuma većine i kreativnosti pojedinca te pahulja misli kristalnih od usputnih šumskih magli. Sara Vrban 233 Smiješiš se Lagano padne tvoji smeđi pramen preko očiju boja kasne jeseni, najavljujući jugo koje stiže koje će raspršiti tvoju ukroćenu kosu i maknuti tvoj bijeli smiješak, ali ne zadugo Trn Ogrebao si me do krvi, ni ne znajući; još jedan ožiljak još jedna nezašivena rana, neshvatljiva i plitka, ali trn si duboko zabio, do središta i to me zaboljelo, uz opeklinu od tvojih odbjeglih ruku. jer ti smiješ se i na sitnice bez obzira na oluju nasmiješit ćeš se i zasjati u sumraku, baš kao što to i uvijek napraviš. Sara Vrban rođena je u Rijeci 1998. godine. Učenica je trećeg razreda prirodoslovne gimnazije u Prirodoslovnoj i grafičkoj školi u Rijeci, gdje je urednica školskog časopisa Kamen mudrosti – kamen ludosti. Od djetinjstva se bavi plesom, glumom, crtanjem, a u sedmom razredu je napisala svoju prvu pjesmu. Kako je vrijeme prolazilo, mijenjala se, učila i razvijala, a s njom i riječi ostavljene na papiru. Kaže da je pisanje njeno sigurno mjesto i nada se da će ju ono odvesti na veliko putovanje te da je ovo samo početak. 234 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Teuta Gatolin Ćelava Muza (jedna vrlo neozbiljna pjesma) Draga ex-Muzo, samo da znaš upravo sam spalila sve tvoje kravate, leptir-mašne i perike koje ti pobožno čuvam već mjesecima. I samo da znaš, bacila sam tvog zlatnog plišanog pekinezera s sedmog kata zgrade nakon što sam ga petnaest minuta vrludala na 300 celzijusa u mikrovalnoj. Nadam se da si duhovno vezana uz tog pekinezera i da patiš. Nadam se da ti sve vlasi ponovno opadnu s glave i da ti nikada više nigdje ne prodaju niti jednu periku. I nadam se da će ti biti gnjusno neugodno jer znam koliko si tašta. Svijete – moja muza je ćelava! Oduvijek je bila ćelava! Isto tako, oduvijek je bila tako strašno debela i ružna, djeca su je se plašila u vrtiću zamjenjujući je neprestano za Babu Rogu koja je, inače, bliska rodica moje Muze. I tek tako da znate – moja Muza je glupa, naivna, emocionalno nestabilna, lažljiva i nadprirodno kukasta nosa. Eto ti Muzo! Nadam se da ti je neugodno i da si se usmrdila. I da se danima nećeš moći oprati. Nadam se da ćeš ostati sama i da te nitko nikada više neće ponovno zavoljeti. Nadam se da ćeš završiti tragično. Nadam se i da me mrziš jer ja mrzim tebe. Tako gadnu, odvratnu, glupu i ćelavu – ja sam brinula za tebe. Tješila te. Voljela te. Činila sam sve što sam mogla da ponovno postaneš lijepa, magična, pametna i sve ostalo što si mi nadrobila da si nekoć davno bila. Čak sam ti platila estetsku kirurgiju za taj tvoj kukasti nos i kupila ti sto i pedeset perika različite boje zbog kojih sam skroz bankrotirala. Čim si se oporavila, pobjegla si. Dođem doma, s namjerom da pišem, prije par mjeseci, a umjesto tebe me pored laptopa čeka post-it papirić sa: “Prekidamo, inspiracija nije vječna, xoxo” Ti si, Muzo, jedna obična sponzoruša. Teuta Gatolin 235 Mislim, koji kurac uopće znači “ekso ekso”?!? Zvuči kao jeftini kineski ripoff hrvatske marke cappuccina. A hrvatska marka cappuccina i ovako nije nešto pretjerano dobra. I “prekidamo”?! Nakon više od dvadeset godina izvanbračne zajednice? Pa ni osnovnoškolska simpatija nije samnom prekinula sam tak! I to ne na poleđini zgužvanog post-it papirića preko prošlotjednog popisa za dućan??? Na kojem su se uglavnom nalazile tvoje perike??? Samo da znaš, ekso ekso, ne trebam te. Ajde, da budemo sasvim na čistu, dala si mi poeziju – ali to je više bilo kao da sam ja preko Google Mapsa našla prikladnu ledinu za kopanje, pa si ti otišla do telefona i nazvala Taxi, odvezle smo se do ledine, ja sam platila, i onda bismo ostatak dana proveli tako da bih ja kopala sa najmanjom vilicom koja postoji na svjetu, a ti bi odmarala pored mene gledajući u tu mikroskopsku rupu povremeno dobacujući “Ej, srce! Sam ti kopaj! Baš ti dobro ide!” dok ti se rugobna faca saftala pod blokom pudera a proćelava glava pržila pod perikom. I kad bi napokon nešto iskopala, tamo oko dva ujutro, ti bi to uzela i odmah izjavila kako je to tvoje dijelo. Plagijatorice! I samo da znaš, oprala sam sve tvoje “dizajnerske” komade u veš mašini sa tri cigle. Draga moja Muzo – ja tebe ostavljam. Sasvim mi dobro ide bez tebe. Erinije su me dodale na Fejsu i idemo na kavu, samo da znaš, nemaju više nikakvu namjeru postati Eumenide. I jako nam je lijepo dok se gnjevno družimo uz rakiju. Zapravo, već ih huškam na tebe, jer mi se totalno kužimo. Tako da – kreni strepiti. Kao što sam ja svaki dan strepila misleći što ću bez tebe. Nikad više tvoja, 236 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Noa i decoupage čudnih snova Otišla sam jučer kad je zvonjava mobitela proglasila opći potop. Otišla sam jer poznajem jednog Nou. On ima brod. (nadam se da će obični brod poslužiti jednako kao i arka) Otišla sam ne osvrčući se i od tada sam u bijegu. Ostavivši sve svoje blijedo prozirne uspomene daleko iza sebe (Toliko bih željela da mogu otkvačiti svoju prošlost od sebe kao što se otkvačuju lanci brodova) Otišla se ne pitajući što će biti onda, tada, sada, sutra, jučer i ovdje, jer ionako nije bilo previše važno. (kao bova za vezanje brodova) Otišla sam kroz kolutove jazz saksofona i electro-housa koji su plutali po ulici. Kročila sam na kolnik sa kojega nikada više nisam ustala. Nisam stigla do Noina broda na vrijeme, u suton je već bio isplovio. Noa i njegov decoupage čudnih snova i suza. Teuta Gatolin 237 Hrvatska traži... Hrvatska traži zvijezdu. Hrvatska traži supertalent. Hrvatska uvijek nekog kurca traži, Hrvatska je sva izgubljena. Izgubljena hrvatska djeca u auto-praonici letargije. Idi na televiziju, biti ćeš slavan. Idi idi idi sine na televiziju, biti ćeš bogat. Čušpajz je u veš-mašini, zajedno s hrvatskom djecom, čušpajz Hrvatske u veš mašini. Hrvatska je sva prekuhana i prepečena. Izgubljena Hrvatska u veš mašini planeta. Teuta Gatolin je pjesnikinja i vizualna umjetnica rođena u Zagrebu 1993., gdje je završila studij novinarstva pri Fakultetu političkih znanosti. Objavljena je u časopisima Zarez, Diogen, Re – časopis za umjetnost i kulturu, Red Ochre Lit, Joujou i drugima, te zbirkama Bez Vrata, bez kucanja (Sandorf), Pandemonij (Jesenski&Turk) i drugim (pod imenom Teuta Butuči). Radi kao glazbena kritičarka na portalu Ziher.hr te je kreativni “mehanizam” iza kulturne udruge The Limunada. U slobodno vrijeme upitnom tehnikom tambura po gitari s puno entuzijazma. 238 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Josip Tomić Perspektiva Savskog mosta još uvijek sam na peronu broj 4 a želio sam biti svugdje i svagda poput Mefistofela. želio sam biti anđeo što se koprca nezavisan u međuzavisnosti želio sam samo biti a još uvijek nisam. lokacija je određena. i misli su ponekad samo misli. bez njih ne možeš ako želiš i prečesto ih je preteško prešutjeti. razumjeti. to pogotovo ne. promatraš suputnike. supatnike. suparnike. čikove rasute po ispucanom tepihu pločnika; i brodovi i tronovi i krovovi su potopljeni a sve njih zajedno samo njih sanjaš a bus već je tu. i opet si ostao isti. Josip Tomić Spektrofobija manevriramo prestižemo se. prestiž-emo se to je neka esencija svemira kičma. konac. (k)os oko koje se vrte vodenaste biljarske kugle kojima si još jučer hranio smisao crnih rupa. danas si prestao vjerovati. zbog Mileve Marić negdje na križanju Holjevca i Avenije Dubrovnik. njezine pušačke usne prestižnije su od tvoga znanja o Einsteinu. to je zbog kiše, pomisliš i nedjelje momački mamurne. šutiš odbijaš se prestizati. mrkva te više ne privlači i još uvijek si dijete. bježiš pa sjediš i sijediš unutar zidina svoje samoće u četiri oka sa zrcalom; iskesi zube, tako... tada smo najmanji, ranjivi. tada smo najmanje ranjivi. Manevriramo 239 240 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Poželio sam nešto napisati poželio sam nešto napisati. ništa previše. tek riječ. pokoje slovo ništa drugo nisam poželio. to je možda zato, kako vele, jer ljudi smo sposobni da osjećamo stvarnim ono što se nikada dogodilo nije, a ono pak što nam se uistinu zbilo ne promatramo kao stvarne događaje. tko će mi reći koliko sam života preživio do ovoga trenutka, a proživio ih nisam. jer ih se ne sjećam. ali najzad mnoge sam proživio zahvaljujući mašti ali na koncu ih preživio nisam; oduvijek sam štovao suviše smrtonosne misli. sjećanja sam pobrkao s budućim naraštajem stvarnosti pa sada više ne znam što je to prošlost niti znam što je to nešto što sam poželio napisati. Josip Tomić rođen je u Zagrebu 1994. godine. Student je druge godine kroatologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Živi u Brezovici. Tamara Rukelj Tamara Rukelj Nada Mjesečinu svoju gustu širi maglovita bijela noć, zaleđene grane u ritmu se njišući otkucavaju nečujnu ponoć. Rumena majka nježnom rukom svoj maleni ponos mije, osmjehnutog nesretnika ledena boca grije. Toplom zagrljaju svaka ruka hrli, da ju ugrije, da ju zagrli. Samo Nada ne zna s kovrčama kuda pa ulicama sivog grada bosonoga vrluda. Njeni prstići odavno su hladni, njeni uzdasi već se danima vuku teški i gladni. Ljudi prolaze ne gledajući u njene oči, smišljajući laži u strahu da ih Nada koricu njihova kruha ne traži, od straha da ih tijelo ne zaboli kada ugledaju njen nosić maleni, goli, i osmijeh leden, osmijeh vruć čak i kad usne zadnji uzdah će povuć. 241 242 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Srebrna slika Visine te zauvijek će mi ostat tajna. Padala je posve krhka, sva sićušna i sjajna. Sa svog malog tornja gledala je ispod sebe, bez straha da se sruši, da se ogrebe. Nasmiješila se i zatvorila oči da ne vidi ništa drugo, kao da kani padati još daleko, još dugo. Plesala je s vjetrom svoj ledeni pir, padajući isprva ravno pa vrteći se kao vir. Haljinica njena sva od srebra i od leda sve je o čemu čovjek kada zatvori oči sanja i što gleda, ali ne pristaje nikome osim njoj, maloj, krhkoj pahulji toj. Iz visina koje nikada neću znati, u haljinici koju nitko ne umije tkati, pala je na tlo i nestala u trenu. Samo još u pjesmi ovoj čuvam srebrnu sliku njenu. Tamara Rukelj 243 Jorgovan na prozoru Otvorim prozor i on uđe. Miriše kao osmijeh bake moje, miriše kao osmijeh bake tuđe. Gleda me kako mu glava pada, kao da me moli malo mira, kao da me moli malo hlada. Postaše mi prijatelj drag, prijatelj iskren i odan, prijatelj mio i blag. *** Neumoljivi tjedni mu bakin osmijeh ukrali, Neumoljivi dani ga učiniše sivim, Neumoljivi sati jedinog mi prijatelja oteli. *** I sada otvaram prozor i čekam da on uđe, da vrati miris osmijeha bake moje, da vrati miris osmijeha bake tuđe. Tamara Rukelj rođena je 1988. godine i dolazi iz Sokolovca. Završila je učiteljski fakultet u Zagrebu i stekla zanimanje učiteljice razredne nastave i njemačkog jezika. Radila je u nekoliko škola stranih jezika i osnovnih škola, a bavila se i prevođenjem. Piše poeziju za djecu i odrasle. 244 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Marija Mišić Bez naslova * Kroz pukotine mirisi plutaju i nijanse boja su cvjetovi magnolije među snijegom. Kroz napuknuća sjene teku i ruže su procvale u noći među brezama. Kroz raspukline zvukovi kaplju i razum je kao kristal, a misli su prašina. Kristal i prašina, u bestežinskom stanju, u zviježđima i bez značaja. * Noć se kotrlja niz krovove i klizi ukradenim mojim danima. Jesen rasprostire grozdove među lokvama kiše, oceanima. I pogled je postao samo lokva na putu, a noć mi se cijedi niz leđa i kaplje s ukradenom mojom ljubavi. Jesen je prosula sklopljenih vjeđa lišće puteljcima grbavim. Marija Mišić 245 I sudbina je ostala samo puteljak u beskraju, a noć se prosula ravnicom i razbila bisere oko moga vrata. Jesen je zaplakala s posljednjom pticom i udarcem kazaljke sata. Noć je ostala sjećanje, i ostala je lokva na puteljku beskraja. * Mi često nismo prisutni i uopće nas nema. Teglimo teške kofere i tumačimo znakovlje kraj puta brojnim koracima. Ti koji odlaziš, i ja koja ostajem nestajući u pogledima prema daljinama. I ostajem samo zrak. Samo sam pokoji atom u životu duše. One tvoje koju si ostavio u meni i one moje što ju odnosiš sa sobom. Te jedne te iste duše koju imam. Ostajem dok i sama jednoga dana ne pođem, a poći ću cestom prema daljinama. Pratit ću zvuk tvojih koraka i slijedit ću tvoje stope, njihove tragove. I kada te sretnem, naći ću opet sebe, dušo moja. Marija Mišić, djevojački Mišetić, rođena je 1987. godine u Slavonskom Brodu. U rodnom gradu pohađa i završava najprije osnovnu školu Đuro Pilar, a zatim stječe i srednjoškolsko obrazovanje općeg usmjerenja u gimnaziji Matija Mesić. Nakon završene srednje škole, upisuje dvopredmetni studij, filozofiju i teologiju. Studij se nalazi na Katoličkom Bogoslovnom Fakultetu u Đakovu, koji pripada sveučilištu Josip Juraj Strossmayer u Osijeku. Objavljivala je tijekom studija u studentskom listu Teofil te sudjelovala u izdanju zbirke više autora, pod nazivom Znamen čežnje. U tijeku je objava njezine prve zbirke pjesama Crne orhideje (Ug Bagrem, Gradište). 246 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Ani Maduna Smisao života jest pronaći smisao života Godinama sam se pitala postoji li smisao života. Što je uopće “smisao života”? Toliko vremena sam provela razmišljajući o tome dok zaista nisam shvatila; smisao života jest pronaći smisao života. Mislim da svatko ima svoj san ili cilj u životu – svatko živi zbog nečega. Smisao života postoji i on je drugačiji za svakog čovjeka. Ali ja mislim da je još važnije pronaći ljubav i sreću. Nisu li to dvije ključne stvari za san svakog čovjeka? Pronaći sreću pa što god ta sreća predstavlja. Nije li ljubav sreća? Nisu li to dvije iste stvari? Ljubav i sreća? Svi mi potajno želimo ljubiti i biti ljubljeni. Stoga je bitno imati NEKOGA koga ćete voljeti u svom životu, bez obzira na to što se rađamo sami i umiremo sami. Život je misterij – istražite ga. Pronađite ljubav. Pronađite sreću. Pronađite svoj vlastiti smisao života. Svaki je čovjek rođen s razlogom. Suze boje smijeha Licem klize suze boje smijeha, Suze boje sreće, nesretne suze i Suze radosnice. One plešu ples tuge sa osmijehom na licu. Suze boje smijeha, poput tople kiše Slijevaju jedna za drugom i pišu Pjesmu boli. Suze boje smijeha, suze boje sreće, Nesretne suze i suze radosnice One zajedno u orkestru pjevaju iste stihove. Suze boje sreće, suze boje tuge. Ani Maduna 247 Nedostajanje Nedostajanje nekoga je poput spoja tuge i nemira.To je mješavina nervoze i očaja. Najgore kod nedostajanja neke osobe jest to što je svakim danom sve gore i gore. Ono dovodi do ludila, do kaosa. Polako prelazi u bijes, u mahnitalost. Činjenica jest da sam ne možeš zaustaviti nedostajanje. Nedostajanje može zaustaviti samo osoba koja ti nedostaje: svojim povratkom. Stvar je u tome da se on nije vratio. Ona je vjerovala da će se vratiti, zaista jest. Svaki je dan oblačila posebnu haljinu nadajući se da će ga možda, samo možda, vidjeti negdje na mjesečini. I onda bi mu potrčala u zagrljaj i on bi ju poljubio. I ona se ne bi ljutila na njega. Ne bi se ljutila jer ju je ostavio. Jednostavno bi zaboravila na to, ili bi se pravila kao da se to i nije dogodilo. Onda bi sama sebi priznala poraz (a to je mrzila, mrzila je gubiti, iako je stalno gubila bitke i ljude) i u tom trenutku taj poraz ne bi shvatila kao druge poraze; jer bez obzira na to što je izgubila, ona ga je ponovno grlila i ljubila. Ona se je ponovno “predozirala” njegovim mirisom i njegovim likom. I tada ga ne bi mogla pustiti, ne ponovno, jer postala je ovisna. Prašina Vjetrom putuju lažni osmjesi i uzaludna nadanja prekriveni maskom prašine. Bolne suze, neostvareni snovi i neizgovorene riječi plove zaigrano u zaborav nošeni prašinom. Pogreške iz prošlosti i maštanja o budućnosti skriveni istom maskom. Prašina,što li sve skriva ta prašina? Skriva li i tvoju bol ta prašina? Kako li je samo moćna, nevidljiva, neprimjetna, ali stalno prisutna. Prašina, što li sve skriva ta prašina? Skriva li i tvoju bol ta prašina? Ani Maduna rođena je 08.02.1998. godine. Pohađa Prvu Sušačku Hrvatsku gimnaziju. Obožava umjetnost i oduvijek je bila sklona čitanju i pisanju. Sudjelovala je u nekoliko književnih natječaja i bila nagrađivana. Inače se bavi glumom u Kazališnoj skupini ZIM pod vodstvom Denis Kirinčić. 248 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Goran Krapić Oceana iz pupka vadiš kamenčiće najfinije nezemaljske odbijam darove ne zaslužujem svejedno me daruješ svijet s mene ispireš morsku travu mjesto kose vraćaš mi Srce rukama opip vid očima nema više užasa strahova kušnja je nestala melodije školjaka u svim su mi opet porama na leđima peraje sa srebrnim ljuskama Goran Krapić Hvar prvi ugledali put smo Hvar kao neprvi bez suvišnih glasova dosjetili se ruku ćutio i ćutjela istovremeno sam svevremeno pretvarao i pretvarala u starca se i staricu dječaka djevojčicu obožavam dobrojutro more kad veli priču o prstu i istom tom moru polja lavande krasotu krasnu mirisa zagrljenog buđenja Kocka Tinovu kristalnu kocku vedrine znam da čuvaš sreću imam vremena razmišljati sada ruke su mi oči nekog novog svijeta zagrljaj od naših sjena čaroban je početak 249 250 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Dosta! Pticu il’ fotoaparat čeka kip Kamova. Bar se tako doima. Kiša je u zraku, puni oblaci. Ja u ružnoj staroj majici valjda nikog neću sresti, susresti. Stvarno, danas mi se ne da slušati... Znam nije lijepo psovati, al’ kiša je u zraku, puni oblaci. Pticu il’ fotoaparat čeka kip Kamova. Bar se tako doima. Isušena kaljuža. Nemam se kome obratiti. Ionako nitko mi neće pomoći. Ljut sam na sve i svakoga – na veze i poznanstva. I stvarno nemam živaca išta objašnjavati. Nemam se namjeru pravdati. I šta?! Ništa. Baš ništa. Kiša. Ni fotoaparata Goran Krapić 251 Volim te pamtim još nam priču vječno borove iglice čitavim putem i Sunce nosim u džepu tisuću jadranskih otoka naših što našli smo ih našli se ludice nije to repertoar između svega da ispuni prazan hod udvoje ne znam kako te pridobiti opet osvojiti novi dan da mi povjeruješ još jednom neposljednji bezvremeni put volim te Rođen je 3. listopada 1984. godine u Rijeci. Završio je studij hrvatskoga jezika i književnosti i filozofije. Predaje hrvatski jezik u Gimnaziji Andrije Mohorovičića Rijeka. Poeziju je počeo objavljivati tijekom srednjoškolskih dana, a prozom se počeo baviti pri završetku studija. Održao je nekoliko večeri poezije (Pozdrav proljeću 2014., Student Day Festival 2014...), vodio brojne radionice, amaterski se bavio glumom te držao izlaganja iz filozofije. Bio je mentor nagrađenim učenicima (SFerin literarni i likovni natječaj za djecu i mlade 2013., LiDraNo 2014.). 252 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Ana Buterin Strah kako odvojiti dvojnost pamučnih brodova u utrobi. oni su pamuk. oni su sintetika. tko su oni. provlače progutane mesne odreske, geometriju tijela. nisu samosvojni. oni su oni, onakvi kakvim ih ne želimo. neka se popnu do grla, tamo negdje do ovratnika i utjelove smrt. kataklizmički susret. povremena nesvjestica. spokoj koji zatire sjećanja, plastične lutke, sva potonuća i raspeća. bezglasna tišina. i tišinu će probuditi Pšenica prije branja osupnuta sjedim utvara bedara izgorenih tamo gdje je pomama za strugastim glasom jedan rez dovoljan je da mi naraste rep koji će odrezati zastrašena čekam crkvu koja će me skriti u hladovinu mek je sâd pun supatnika koji šute i ja šutim privučena širokom tišinom i rasipam se u brašno Ana Buterin 253 I tavan je mjesto zdrobljene su stepenice kojima si došao i istopljene u vruću čokoladu pijem ih prizemlje je ostalo negdje iza ti mumija u bijelim zrakama iako nisi odvezan ja te čujem tebe pokvarenu kosilicu i nedovršene snošaje na izdahu je tijelo o koje se vješaš kao da je tvoje ono nije tvoja vješalica o koju ćeš se objesiti plačem sugestivno ako se tako može plakati bez bijelih vrpci ostao bi bez njega bez tijela pazi da ne postaneš sav ovaj tavan oko sebe pjevaš božićne pjesme kao da će te one spasiti od kraja bijele vrpce drže te na životu Predgrađe sva naša sužavanja postaju pretijesna za boravak teško je odrediti u kojem se dijelu sužavaš i proširuješ u meni prostor liježe okrenut leđima produžni kablovi tiranski nameću pravilo nadopunjavanja kralježak u kralježnici škare u papiru priželjkujem da otplove plovnim rijekama spore plovidbe na rubne dijelove grada čeka ih ljevaonica željeza i prerađivač okusa čekaju da zaprime robu srneći umjesto ljudskoga pogleda lim umjesto krova bosonogu djecu i udarce po stražnjici krugove kredom nacrtane po cesti i nehigijensko pranje ruku štipaljke umjesto igračaka čekaju da otprave dalje plovnim rijekama 254 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Grad nepravilna lokva izlijeva grad u vodovodne cijevi uskraćuje ga automobilima psima i musavoj djeci neizvjesna je potraga za odrazom slika grada je prevrnuta kompozicija je narušena ostaje tek optička varka sužavanja drvoreda no i ona sama je varka treba se sagnuti i ponovno pronaći boje ljudi ptice i strojevi iz žablje perspektive čine se posve jednakima svi se oni kreću pod tupim kutovima i kutovi će jedanput postati lijena crta ili možda točka preselit će se u podzemlje i natopiti vodom u gradu je pala kiša Ana Buterin rođena je u Rijeci 18. veljače 1989. godine. Nakon završenoga jednopredmetnoga preddiplomskoga studija Hrvatski jezik i književnost na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Rijeci (2007. – 2010. godine) nastavlja dvogodišnji diplomski sveučilišni studij Hrvatski jezik i književnost – nastavnički smjer (2010. – 2012. godine). Obranom diplomskoga rada Estetika recepcije i problem transgresije u novelama Janka Polića Kamova pod vodstvom mentora dr. sc. Aleksandra Mijatovića stječe akademski naziv magistra edukacije hrvatskoga jezika i književnosti 21. rujna 2012. godine. Iz kategorije neformalne izobrazbe i stručnoga usavršavanja izdvaja pohađanje privatnih radionica akademske slikarice Marije Volkmer. Uz hrvatski materinski jezik govori i piše engleskim jezikom, a pasivno se služi i talijanskim jezikom. U slobodno vrijeme piše prozu i poeziju te istražuje normu hrvatskoga standardnoga jezika na temelju različitih tipova tekstova. Nina Lekić 255 Nina Lekić Otišao u knjižnicu i vratio se za dvadeset godina P ovršina kuhinjskog stola je prekrivena mrvicama kruha dok Adam ispija jutarnju kavu. Lena stavlja svoju šalicu u sudoper što Adam iskoristi kako bi istresao mrvice na pod. “Pavlovi su nas pozvali na večeru”, reče Lena. “Aha.” Lena se okrene prema Adamu. “Želiš li ići?” Adam podigne pogled. “Svejedno mi je.” “Možeš li barem jednom u životu nešto odlučno učiniti?” “Otići ćemo ako želiš.” Lena stavlja Adamovu šalicu u sudoper. “Ići ćemo.” “Dobro.” “U osam sati moramo biti tamo. Prije im trebamo uzeti butelju vina.” “U redu”, Adam reče gladeći gotovo neprimjetnu bradu. “Trebao bi se obrijati.” Zamisli se. “Vidiš, mogu biti odlučan!” Lena se iskreno nasmiješi. Prešavši rukom preko tek obrijane brade Adam izađe iz kupaonice. Zatekne Lenu pred otvorenim ormarom kako pregledava svoje večernje haljine. “Idem u knjižnicu!” reče Adam oblačeći jaknu. “U redu”, Lena odgovori ne pogledavši ga. *** Lutam među drvenim policama pretražujući knjige i nikako da pronađem nešto zadovoljavajuće. Brdo ispisanih naslova, a još me nijedan nije doista privukao. “Pet dana u Parizu. Danielle Steel. Ne mogu čitati ljubavne romane. Nestao. Što ti znaš što znači nestati. Tebi je sve romanca. Nestati, biti odsutan. Ne pripadati nigdje. I dalje se kretati među ljudima, prolaziti i koračati. Postojati tijelom, ali biti izbrisan duhom. Nestati u nutrini postojanja.” Drvena polica nestaje u sjeni dok njoj jednaka zaokuplja moje misli. Pogledom lutam od vrha prema dnu, s lijeva na desno pa zatim dijagonalno. “Danille Trussoni Anđeologija ili Alkemičar Paula Coelha? Sva je ta trivijalna književnost prazna. Književnost za goleme mase. Onaj besmisao od kojega želim pobjeći.” Nagli iskorak me zaokrene za sto osamdeset stupnjeva. “Možda 256 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Agatha Christie! Da se uplićem u fikcijske putove misli?” Sad već držim dvije knjige u ruci. “Nekako mi se ne dâ razotkrivati živote fikcijskih junaka. Ljudi ionako suviše kopaju po tuđim životima. Neprestano se upliću i žele ovladati drugima, promijeniti ih. Kao da imaju potrebu iskrojiti tuđe živote jer im vlastiti nije po mjeri. Ili se upliću kako bi pronašli veću nesreću od svoje. Kao da liječe vlastite komplekse izrabljujući tuđe živote.” Vraćajući knjigu na policu, zagledam romane Arthura Conana Doylea. Uzmem Baskevilskog psa i počnem čitati prvu stranu. “Sherlock Holmes ipak posjeduje zahtjevniji um od Hercula Poirota. Njegov je tok misli puno teže i intenzivnije pratiti.” U ušima mi odjekne zvuk naglog zatvaranja knjige. “To ipak nije ono što tražim!” Laganim nagibom tijela provjerim je li moj beznadni uzdah čuo netko od knjižničarskih djelatnika. Ubrzo se uvjerim kako su svi previše zadubljeni u svoje štivo da bi se osvrnuli na moje tiho glasanje. “Vjerojatno bih mogao iznijeti knjigu da nitko ne primijeti sve dok se ne bi oglasili oni glupavi senzori koji me toliko izluđuju svojim samovoljnim pištanjem.” Nešto glasniji uzdah poprati moj povratak među knjige. “Možda ipak klasična književnost! Ali što?” Posegnem za žutim koricama i s uzbuđenjem čitam naslov. Ponos i predrasude. Kako prelistavam knjigu, tako moje uzbuđenje postepeno nestaje. “Saga jedne tradicionalne provincijske obitelji. Proza feminističke dekadencije.” Ironičan osmijeh ubrzo iščezne s lica dok prezirnim pogledom prevrćem strane knjige. “Pet kćeri u obitelji i svaka čeka svoj red za udaju. Mlađa se ne bi smjela udati prije starije. A što ako se najstarija nikada ne uda? Pet mladih djevojaka poslušno prati svoju majku i strepi za odlukom kojoj će pripasti mjesto uz pristiglog neženju.” Na trenutak se zamislim. “Sastoji li se ovaj život doista od ispraznog čekanja i padanja u očaj?” Prevrćem knjige u rukama i posljednju vraćam na policu. “Kao da je život predodređen pravilima i načelima. Sve se mora odvijati prema nekim tradicijski nametnutim standardima.” Listovi zvučno udaraju o strane od mahnitog okretanja. “Čovjek kao da se nalazi na nekom maratonskom plesu. Kreće se po pravilima. Priklanja se društvu koje mu diktira život. Gotovo da poskakuje na zvuk zvona. Ispada i pobjeđuje. Pada od iznemoglosti i postaje beskoristan društvu. Više se ne uklapa u tu istovjetnu masu, ne služi joj. Ona ga svjesno uništava, a I konje ubijaju, zar ne?” Zagledam izdvojenu policu s engleskom romantičarskom književnošću. “George Gordon Byron, Perchy Byshe Shelly.” Prodoran pogled suzi perspektivu. “Jezerski pjesnici, William Wordsworth i Samuel Taylor Coleridge.” Uzdahnem “I što tada preostaje? Bijeg? Jedino čovjekovo rješenje od razočaranja, nemoći i nepravde. Čovjek neprestano bježi potaknut strahom i očajem. Bježi od društva koje ga ogorčava svojom bezosjećajnošću i malodušnošću. Neprestani je bijeg posljedica straha kojem se čovjek ne može oduprijeti.” Osjećam kako bijes navire u meni. Ili su to možda strah i očaj? Zagledam se u najdonju policu. “Walter Scott!” Proučavam knjigu. “Nisam prije čitao povijesne ro- Nina Lekić 257 mane. Povijesni se roman razvija u razdoblju romantizma.” Ponosan sam na svoje znanje. “Zašto baš u romantizmu?” začujem glas u podsvijesti. “Jer se romantičarski čovjek nastoji vraćati i analizirati prošlost”, odgovorim. “Zašto baš u romantizmu?” glas me ponovno upita. “Jer čovjek spoznaje da je individua koja se izdvaja iz društva, ne pripada mu.” “Zašto poseže u povijest?” “U potrazi za vlastitim identitetom!” zamislim se. Zaustavljam zamišljeni pogled na zatvorenoj knjizi. “Možeš pobjeći od društva. Sakriti se u usku spilju zaborava, biti odsutan od društvenog shvaćanja. Ali ne možeš pobjeći od samoga sebe. Tvoje je Ja ono s kime vječno živiš. Možeš li doista živjeti sa samim sobom koje si okajao prezirom društva? Vječno živjeti s nedokučivom osobnošću, isušenim postojanjem vlastite greške?” Crna knjiga zauzima svoje mjesto na polici dok se moje tijelo udaljava. Osjećam prohladnu svježinu između polica. Netko je otvorio prozor. Pogledom pratim redove knjiga. “Albert Camus!” Navire nekakvi neobičan zanos i naglo posegnem za knjigom kao da će me preduhitriti. “Stranac. Egzistencijalistički roman društvene amoralnosti.” Promišljam “Čovjek je stranac u svijetu beskorisnosti i apsurda. On je stranac samome sebi. Isprazno biće bez identiteta. Stranac vlastitog postojanja.” Nervoza se pretvara u flegmatičnost. “Čovjek je izgubljeni identitet u pokretu mase. On se potpuno stapa u smjesu široke materijalističke ponude. Postaje vegetacija društvene podređenosti. Priklanja se težnjama i zahtjevima na štetu slobodnog postojanja.” Zastanem nad vlastitim mislima. “Kao u teatru apsurda.” Moj neodlučni smiješak naznači spoznaju i zabrinutost. “Izgleda kao da je život potpuno besmislen. Čovjek ga takvim čini zbog svog pasivnog djelovanja. Isušuje vlastiti život i čini ga trivijalnošću. Besmisao koji vlada u teatru apsurda nastaje zbog čovjekovog priklanjanja društvu, njegovim pravilima i zahtjevima. Čovjek postaje suvišna egzistencija u svijetu besmisla!” Zabljesne svjetlost u podražaju mojih misli. “Sva priroda hram je gdje stupovi živi izrijecima mutnim ponekad se glase...” Pratim splet misli dok polagano vraćam knjigu. “Odupiranje tradiciji kao spasenje vlastite egzistencije! Ljudi kao da su proizašli iz Kafkinih romana. Njihovo je postojanje beskorisno, gotovo suvišno. Motivirani su nekom nestvarnom težnjom. Svo vrijeme potrate na shvaćanje što je to okajalo njihove živote. Prolaze kroz paradoksne situacije i na kraju ništa nije razriješeno.” Uzdah rastjera moje misli. “Zašto čovjek razara svoj život umjesto da ga oslobodi i osvijetli zanosom i ljepotom?” Nedokučiva snaga prodire kroz moj um. “Svijet čini beskorisnim. Toliko ga...” Zastanem nad nedovršenim dijelom. Mislima mi podilazi sjećanje na srednjoškolsku lektiru. Nešto me potiče na potragu djela. “Voltaire!” uskli- 258 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA knem u sebi “Živimo u najboljem od svih svjetova!” Sjetim se ironije. Lice mi poprimi izraz zadovoljstva pronađenim. “Doista i živimo. Što nedostaje ovom svijetu? Čovjekova spoznaja!” Nasmijem se. “Svijet postoji takav kakav on jest, a čovjek je onaj koji stvara njegovu sliku. Svijet je stabilan. On je neutralna tvorevina. Jedina je prava slika svijeta u očima pojedinca, ona proizlazi iz čovjeka. Kako se čovjek odnosi prema svijetu, tako će se svijet odnositi prema čovjeku.” Osjećam težinu knjige. “Doista je ovaj svijet najbolji od svih svjetova, ako ga čovjek takvim učini!” Dok mi prsti polako trnu pod težinom knjige, riječi naviru u mojoj svijesti. “Njegova je ljepota u prihvaćanju. Sizif je s radošću prihvatio beskonačnu patnju. Siddartha je prihvatio smrt kao obilježe svojega života.” Prstima prelazim redove knjiga kao da ću ih na taj način pročitati. “Prihvati svoj život onakav kakav on jest. Prihvati ga sa svim njegovim radostima i patnjama. Spoznaj svaki njegov osjet. Okusi ga i učini ga bićem. Sjedini se s tim bićem i učini ga vlastitim postojanjem. Prihvati svoj život onakav kakav on jest. Tek tada ćeš biti istinski sretan!” Odjek udarca knjige o vrh police me probudi iz razmišljanja. Začujem prodoran smijeh iz udaljenih prostora knjižnice. Sve misli utonu u razriješene trenutke sjećanja. Ponovno mi se svijet vrati u stvarnost. “Ali ja još uvijek tražim knjigu!” Naglo uzdahnem te duboko udahnem. “A što ja ustvari tražim?” Osjećam kao da se probijam kroz police knjiga. Sa svake strane dopiru raznovrsni natpisi. U podsvijesti ponovno navire splet misli “...Kroz šume simbola čovjek probija se i pod njinim prisnim pogledima živi.” Misli mi usmjeravaju pogled te zastanem. “Tko si Čitatelju, koliko imaš godina, kakav ti je društveni položaj, što si po zanimanju, kakvi su ti prihodi...” Nasmiješim se. “Ja sam...” zastanem “... možda... lik u djelu?” Tijelo mi otuđi hladan znoj dok prestravljeno gledam listove na ledenim rukama. Opušteni smiješak zamijeni problijedjeli izraz. “Taj je roman o Čitatelju. Calvina ne zanima lik i djelo, zanima ga čitatelj, njegovo postojanje.” Odjekne zvuk zvonca. Pogledam na sat. Kroz prozor ugledam djevojku koja silazi s rozog bicikla. Težak me korak zaokrene pred izguljenu policu. “Vrijeme je tvoja tvar. Vrijeme što guta sebe sama...” Prođe me jeza stihova koji se iznenada pojave u mojim mislima. Zagledam se u policu. “U potrazi za izgubljenim vremenom. “Nije vrijeme izgubljeno.” pomislim “Čovjek je izgubljen. On je onaj koji beznadno luta neshvatljivim prostorima. Njegove su misli sjena mahnitog svijeta. Čovjekov je identitet izgubljen u besmislu života.” Oblije me bijes beznadnih misli i prijeđem policu Proustovih djela. “Vrijeme je jedino što čovjek posjeduje. Vrijeme. Ono prolazi, a ja gubim smisao vlastitog postojanja. Vrijeme postoji, a postojim li ja? Vrijeme, tirane obijesni.” Najednom, pogled mi zastane na visokoj polici. “Aleph!”. Dugo gledam u crne korice, a zatim ih uzimam i počinjem prodirati u priču. “Jedna od točaka Nina Lekić 259 u prostoru koja sadrži sve točke...mjesto gdje se nalaze sva mjesta na kugli zemaljskog viđena sa svih strana...sva svijetla, svi izvori...” Odjednom neka neobična svjetlost bljesne o vrh drvene police i prostor se u trenu zamrači. Raširenih očiju gledam u spis na svojim rukama. Slova su se počela prelijevati u raznim bojama. “Aleph je u bojama. Ja sam upravo ugledao sve boje Alepha.” U trenu me preplavi osjet spoznaje. “Sve je oduvijek bilo ovdje, među policama knjiga, između redaka na istrošenom papiru. Ovdje se nalazi moj ne otuđivi Aleph.” *** Krošnje drveća su prekrivene blijedo-rozim cvjetovima dok Adam prolazi ulicom do kuće. Zastane pred susjedovim dvorištem promatrajući mladog čovjeka kojega nikada prije nije vidio. Odjednom, Adamov pogled zaokupi bijeli labrador kojeg ugleda pred svojom kućom. Zamišljeno prođe pored usnulog psa te priđe ulaznim vratima. Ne mogavši okrenuti ključ u bravi, pozvoni. Vrata se u trenu otvore i Lena zaprepašteno pogleda u čovjeka obrasle i zapuštene brade. “Gdje si bio do sada?” “U knjižnici.” Nina Lekić rođena je u Varaždinu 1989. godine. Osnovnu školu i Gimnaziju završila je u Varaždinu. Predidplomski studij komunikologije i kroatologije upisala je 2008. na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Završni rad na temu “Oscar Wilde – paradoks viktorijanskog doba” obranila je 2011. na Odsjeku za kroatologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Diplomski studij kroatologije nastavničkog smjera upisala je 2011. na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Kroatologiju nastavničkog smjera magistrirala je 2014. na temu “Bajka – vrstovne odrednice, struktura značenje”, na Odsjeku za kroatologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Pisanjem se počela baviti u osnovnoškolskoj dobi, a ozbiljnije tijekom studija. Svojom pričom “Pobjeda” ušla je u uži krug književnog natječaja “Margan Tadeon” u organizaciji Društva studenata kroatologije “Cassius”. Piše prozu, kratke priče i pjesme u prozi te priprema prvi roman. Članica je plesnog studija “KBK”. 260 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA Iva Tkalec Obiteljske igre S tojimo u redu. Pretpostavljam da ćemo čekati još nekih 20 minuta. To je u redu. Znali smo čekati mnogo duže, obično prije praznika. Dan prije Božića uvijek je najveća gužva. Nedjelje prijepodne su prosječno posjećene. Uglavnom, obitelji s djecom. 20 minuta je sasvim prihvatljivo. Vidim kako malena debela djevojčica potajno nogom u guzicu šutira svojeg, otprilike godinu dana mlađeg, brata. On se okreće, dere i očima traži krivca. Majka ga smiruje i lupi djevojčicu po guzici. Pletenice joj se zanjišu, a debeli obrazi zarumene. Pogurne glavu dublje u visoki izlizani pleteni ovratnik premalene vestice i ostatak čekanja mirno stoji u redu. Srećom, moj je ovaj put miran. Zna da ću ga kazniti ako počne raditi nered. Red se polako smanjuje. Dovoze nove košarice. Plastične. One koje možeš i nositi i gurati. Kako kupci uzimaju košarice, tako donose nove. Otprilike svakih pet minuta, iako ih nikad ne ponestane. Mali jedva čeka da stignemo unutra. Kao veliki lunapark. Cijelog je tjedna nemiran, ali dobar kao anđeo. Nedjeljom se uvijek ranije probudi, dođe u našu sobu i vuče pokrivač s kreveta kako bi nas razbudio. Stvarno se veseli nedjeljama prijepodne. Još samo malo i bit ćemo unutra. Iz razglasa se čuju prvi stihovi pjesme “Lupi petama”. Kad kaže “lupi petama” sva djeca skoče. Neko nepisano pravilo. Tako smo se mi nekad igrali. Samo su riječi bile malo drugačije. Slične, ali drugačije. Imale su neke veze sa srećom. Minute prolaze i skoro smo na redu. Još je samo jedna obitelj ispred nas. S razglasa sad “Bog čuva sirotinju”. Ulazimo i žena na ulazu nas ljubazno pozdravlja. Daje nam papirić sa zadacima. “I spy...with my little eye”, igra za cijelu obitelj. To piše na engleskom, ali ionako svi već razumiju. Čak i Zlatne djevojke koje srećemo četvrtkom uvečer. Uvijek u isto vrijeme, uvijek iste frizure, uvijek isti poredak. Mali je oduševljen. Vadi svoj mobitel na prepaid karticu i nestrpljivo čeka da mu počnem čitati zadatke s papira. S lijeve strane, u policama, proteže se niz niska instant hrane. Vrećice i vrećice i vrećice, šarenilo juha svih vrsta i oblika. Pismenih i nepismenih. Goveđih, pilećih, onih s mesnim okruglicama i bez njih. Kineskih i nizozemskih. S rajčicom i sa sirom. Brokulom ili komadićima sušene govedine. Nakon juha idu tjestenine. U isto toliko boja i oblika. One na akciji i one koje nisu na akciji. I one uvozne i one koje se prave da nisu uvozne. Tu i tamo prođe prodavačica ovlaš povlačeći krpu preko proizvoda. Ne mora se previše truditi. Vozi se na električnom čistaču pa usput pere i pod. Čitam malome prvi zadatak. “Poslikaj najjeftiniju juhu u crvenoj vrećici koju ugledaš.” Mali traži među redovima, gleda, proučava. Igra se istraživača. Prstićem prolazi po kutijama ostavljajući Iva Tkalec 261 trag. Još ne zna abecedu ali brojeve je savladao. Nestrpljivo sam ga učila, danonoćno. S razglasa se vrti pjesma na ponavljanju. Nije izgubila čar niti toliko godina nakon prisilnih podrumskih matineja. Samo je neki novi smisao dobila. Mali traži da mu pročitam novi zadatak. “Pronađi izgubljenu kunu na podu i poslikaj je mobitelom. Kunu nipošto ne spremaj u džep kako ne bi bio diskvalificiran. Zapamti, imamo kamere.” Vidim da i drugi vade papiriće i stavljaju ih natrag u svoja prazna kolica. Djeca stvarno vole ovu igru. Održava se samo nedjeljom prijepodne. No, i drugi su dani ispunjeni. Igre im ne nedostaje. Mali vadi povećalo iz džepa i igra se detektiva. Kao u crtićima. Još onako isplazi lagano jezik i drži ga tako kao da ga je zaboravio spremiti jer napreže glavu teškim zagonetkama. I pogne leđa iako je tako nizak i malen da jedva uspijeva dohvatiti moju ruku. Nema ovdje teških zagonetki. Sve je postalo suviše jednostavno. Roditelji čija su djeca već obavila zadatak spremaju povećala u džep zadovoljno pregledavajući slike na njihovim mobitelima. Mali se vuče ispod sanduka trulih banana i prati otpale nagnječene listove salate kao da predstavljaju tragove u potrazi za kunom. Diže svako smeće i papirić s poda. Voli se igrati detektiva. Luta među redovima žestokog pića. Zna samo cijene pročitati. Ja ga uvijek upućujem na kojim policama treba tražiti. Voli tražiti kunu. Ne treba nikakvu pomoć i ponosan je sam na sebe. Kovanicu prepoznaje. Odjednom je ugleda i prije nego je uspije poslikati držeći mobitel u svojim ručicama, neki malo stariji grubijan ga sruši na pod. Mali plače, ali ja samo stojim. Mora naučiti izboriti se. S razglasa ponovno čujem onaj stih gdje lupaju petama. Mali i Grubijan doslovno shvaćaju riječi i tuku jedan drugog nogama gdje stignu. Ručice su im još slabe. Zatim Mali zgrabi kunu s poda i pogodi u oko Grubijana. Grubijan se rasplače i pobjegne svojoj majci. “Bravo.” Kažem i pogladim ga po glavi. Rješavamo zadatak po zadatak s papirića, a memorija mobitela se puni. Nadam se da ćemo ove nedjelje konačno dobiti nagradu. Nikad još nismo pobijedili u ovim obiteljskim igrama. Tata će biti sretan kad ga dočeka ručak nakon dana na gradilištu. Četiri hamburgera; obiteljski ručak kao nagrada za pobjedu. Lutamo kroz nizove gaćica, ženskih, muških, dječjih. Čarapa s uzorkom i bez. Sportskih i onih običnih, crnih. Sve cijene završavaju na 99. Zatim dolazimo do odjela s mesom i kostima. Tu se malo kad zadržavamo, Mali kaže da mu smrdi, osim ako nije u zadatku. Onda izdrži miris truleži i pogled na malo mesa. Lutamo kroz police s grickalicama, nizovi i nizovi, beskonačnost keksa svih boja i oblika, smokija, čipseva, krekera zdravih i nezdravih, s maslinovim uljem ili suncokretovim, obogaćenih sjemenkama ili bez. S okusom sira ili slanine. Još nikad nije tražio da nešto od svega toga stavimo u kolica. Zna da smo ovdje radi igre. Čitamo zadnji zadatak s popisa. Piše: “Kad čuješ riječi pjesme vezane uz plač, pusti i ti suzu. Zabilježi mobitelom osobu s tvoje desne strane. Neka u ruci drži bilo koji proizvod u kutiji.” Lutamo redovima i čekamo riječi. Pjesma se 262 Književna Rijeka / XI. SUSRETI MLADIH PJESNIKA I PROZAIKA ponavlja. A zatim svi stanu i puste suzu. Upravo se nalazimo pokraj higijenskih uložaka. Onih koji dobro upijaju i onih koji još bolje upijaju. Onih većih i onih manjih. Tampona za početnike, ali i one kojima ne treba pomoć. Tu su i vatice, one okrugle kao ičetvrtaste. Vate u boji i u kuglicama kao i u metrima. I maramice s jednim, dva, tri ili pet slojeva za iznimno nježne suze. Pod je već mokar. Uskoro će proći žena na čistaču i pod će opet blistati. Ugledam ostavljenu kutiju soli, hvatam je i stavljam bliže glavi, kao da radim reklamu. Mali uzima mobitel i slika me. Ja se trudim nasmijati. Suze i osmijeh. Dva u jedan. Pjesma je gotova, ali ljudi i dalje plaču. Još samo trenutak, dva, dok se ne priberu. Zatim počinju stihovi “Ruže hrvatske”. Ruža je zaspala, kaže glas. “Mama, već sam umoran”, kaže mali i obuhvati me oko noge. Vučem ga kroz redove prema blagajni. Drugom rukom vučem prazna kolica. Kolica u kojima je samo papirić sa zadacima. Uspješno riješenima na zadovoljstvo Malog i na moju sreću. Dođemo do blagajne i stanemo u red. Na pult stavljamo samo papirić i mobitel. S nestrpljenjem iščekujemo rezultate. Pretpostavljam da ćemo čekati još nekih 20 minuta. Iva Tkalec rođena je 1984. godine u Varaždinu. Diplomirala informatiku na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu, Sveučilište u Zagrebu. Objavila oko 30 priča. Priče odabrane i objavljene na književnim portalima te putem natječaja u zbirkama i zbornicima. Dobitnica nagrade Prozak (Algoritam i Zarez) za najbolji neobjavljeni prozni rukopis autora do 35 godina za 2013. godinu. Finalist nagrada Brod Kulture (2011., Hrvatska), “Stjepan Džalto” (2012.g., BiH), Pitchwise (2012., BiH), “Slavko Kolar” (2012., Hrvatska), “Vranac” (2012., 2013., Crna Gora), “Zlatko Tomičić” (2013., Hrvatska) i dr. 2014. godine organizirala prvu književnu večer za mlade autore (od 14 do 30 godina) u Varaždinu, uz promociju vlastitog bloga “Čajne kronike”, pod naslovom “Pričljiva čajanka” (Noć knjige, u suradnji s Gradskom knjižnicom Metel Ožegović Varaždin). Vasil Tocinovski 263 SUDBINA KNJIGE Vasil Tocinovski Đoni Božić: Prizmolom bitka Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2014. Đ oni Božić (1960., Zadar) je pjesnik, romanopisac, kritičar i esejist koji se strpljivo i dugotrajno upisuje u dosege i tijekove suvremene hrvatske književnosti kao originalna umjetnička pojava. Čvrsto umjetničko zrenje i težnju novim estetskim vrijednostima na uvjerljiv način potvrđuje u svojoj novoj, šestoj pjesničkoj knjizi – Prizmolom bitka. Riječ je o autoru čije umjetničko nastojanje u svakoj sljedećoj knjizi otkriva nove teme i motive. On nudi drugačiju poetiku od prethodnih iskustava i nastoji biti nov za sebe i svoje čitatelje. Božić kroz dinamičan pjesnički govor skrbi o tome relevantnom pitanju povratne komunikacije. Pjesnik je to nasuprot prošlosti ili budućnosti, ali za njega je važna sadašnjost. U njoj je trenutak ili su trenutci egzistencije jedinke, čovjeka i subjekta s jedne strane, te civilizacije i kolektiva s druge strane. Dnevne zadaće pred pjesnika postavlja suvremenost. On nije samo njegov promatrač, nikako/najmanje pritom može biti sanjar, već pokretač, kritičar i skrbnik za ono što se događa. Velika je odgovornost čovjeka ili, točnije, tvorca pred riječju, vremenom i prostorom, pred svetim trojstvom života i svijeta. No, zna li pjesnik svoj dug!? Uvodni ciklus, Istina nije relativna, sastavljen je od jedanaest pjevanja, s podnaslovom, kao riječima autora, koje imaju oporučno značenje. U njima su sadržane misli, osjećaji i poruke što ih nose i posjeduju, a njima ispunjuju stranice knjige. Biblijsko pravilo objašnjenja početka bila je, ostala i jest riječ koja potvrđuje odgovornost pjesnika pred pisanom riječi. Zato on ostaje i postaje vječnost. Prijetvornom uljuđenosti / obuzetosti hirovitom začudnosti / svagdanjim kruhoborstvom / sebeljubivom maglinom intime / sablažnjivim dosezima / preobrazbe. Mislima prethodi iskustvo. To otvaraju obje strane, otvarajući pritom dušu za drugo i drugost. Simbolika novogovora ima izrazito kritičku, ali i kritičnu zadaću identifikacije i vrednovanja kretanja, prostranstva i vremena u njihovom vječnom suprostavljanju samih sebe, no sada s onim sudbinskim ne kojim kategorija dobiva suprotno, negativno, porazno značenje. Suština je, eto, besmislena, iskrivljena i bezvrijedna realnost kao i ljudska intriga i zlo. Kakva su ljudska i umjetnička razmišljanja Đonija Božića? Kozmos pulsira kao kompleks sastavljen od odnosa, a uz njega se čvrsto reflektira između dvi- 264 SUDBINA KNJIGE ju suprotstavljenih kategorija – idealnoga i materijalnoga. To je ona cjelina od koje je sve nastalo i kojoj se svi vraćaju. S pravom istina nije relativna – postoji, naime, bezbroj puteva koji vode do značenja. Zato pjesnik ne piše zbog sebe, a zabilježio je to u osmome pjevanju, već je u toj komunikaciji zainteresiran za doživljaje čitatelja. U njoj je glavna ljubav koja sa svoje strane samo potvrđuje drevnu mudrost, a to je da je poezija skup osjećaja, emocija i doživljaja. Misao je rezultat uzajamnosti tijela i duše i odatle potječe njezina dinamičnost. Od tih nepresušnih umjetničkih vrela Božić kao parolu uzdiže ono lirično, filozofsko i emocionalno (deseto pjevanje). Uvodni, manifestni ciklus, dobro pročitan i shvaćen, sigurno nas nosi u ideje i svjetove drugih pet ciklusa koji čine knjigu Prizmolom bitka. Slijedimo ih kronološki. Kao na dlanu, ciklus Riječ (s)misao ideja daje na uvid poetiku kao karakternu, posebnu Božićevu vrijednost. Same riječi – misao i smisao ideje idu u prilog toj tezi, a što podrazumijeva njihov strog izbor. Trebaju se uzimati najbolje, punoznačne i najljepše riječi te se tako s malo riječi kazati puno. Riječ je o zlatnome pravilu koje upućuje na to da riječi valja pružiti što manje prostora, a njezinoj neograničenoj vrijednosti prepustiti misao. Stih čini nekoliko riječi, a pjesma nikada nije pretrpana stihovima i strofama. Kao ilustraciju možemo navesti dvije završne strofe pjesme Vitice smisla: kao more / u kap / prijeći // da bi mogle / mrući / rasti. Velika se slova malo koriste. Filozofski se upotreba malih slova može tumačiti time da u životu nema ništa veliko, značajno i neponovljivo. Život je jedan i nepovratan. Složenost njegova mozaika gradi malo i svakodnevno, nerijetko nešto nezabilježljivo i beznačajno. Po nama druge istine nema. To je mjera pjesnika (Rječita vodilja), jer je neizbježna istina milosti strpljenja i kruna vjernosti (Stijena). Samo slobodan čovjek je sretan čovjek. Pjesma Otisci tišine je svojevrsna unutrašnja pobuna uzokovana tragovima muka i tišine za pravo na slobodu koju bi trebala iskazati stvarnost, a ona ju iskazuje kao grom koji se čuje u prostorima. Napomenimo da se kao forma iskaza često koriste ciklusne cjeline (Povratnici nebeskoj ideji, Prozba ljubavi, Ulika, Ostvarenje sna, Tuđe oči). Samo ljubav zna i može ispuniti čovjeka i život. Možemo reći da je to pjesničko pismo u ciklusu Ljubav ljepota dobro. To je smisao opstanka i put do poštovanja, povjerenja i suradnje u prekrasnim pjesmama Samoća i Sudbina. U rodoljubnome ciklusu Bog domovina obitelj Božić nameće svoju novu patriotsku odrednicu čiji su predznak univerzalne egzistencijalne dimenzije. Upotreba više riječi u izgrađivanju pjesama nameće i jedan novi patriotizam. Moć jednoga i kratkoga života žestoko se suprotstavlja zapadnim porazima, njezinoj politici i diplomaciji globalizacije, a zalaže se za trajne vrijednosti doma i obitelji bez kojih nema domovine. To je izraženo u završna dva katrena pjesme Molitva : misli ljudske težnju i svagdanje čini / izvedi iz vrta trajnog pričina / usmjeri nam čežnju duhovnoj visini / daleko od zova zemnih pličina // zaštiti nas tako od beskrajne tame / gdje se svaka sanja u gibanju poti / osloni Svoj Križ i na naše rame / da slavimo slavu božanskoj vrjednoti. Čovjek se mora suprotstaviti Vasil Tocinovski 265 prolaznosti i sačuvati svoja sjećanja (Dvorišne sjene). Iz ovoga ciklusa želimo istaknuti lijepe pjesme Crkva Svetog Križa, Suza, Hlap juga i onu antologijsku – Dvorište djetinjstva. U njima se prelistavaju stare i požućene stranice uspomena i doživljaja, kao i stare fotografije djetinjstva i nečega povezanog s tim nježnim cvijetom koji čovjek kao nešto najmilije nosi u sebi i čuva u srcu. Po rodoljublju se na ovaj ciklus nadovezuje i sljedeći ciklus – More gorje zor. Nacionalni identitet i bunt nisu samo tradicija i kontinuitet, duhovno i materijalno bogatstvo, rod i pokoljenje, vjera i crkva, već se kao znak moćne odrednice javlja i materinji jezik. Lokalni govor ili točnije dijalekt u ovim Božićevim pjesmama nije samo potvrda da su njegovi temelji sazdani od više književnih jezika, već njihova raskošna ljepota (govora) i danas u ovome brzome i preokrenutome vremenu potvrđuje vlastitu unutrašnju svijest kojom se mogu izgrađivati nove estetske vrijednosti. Autorovo rodoljublje točno pokazuje, odnosno samo potvrđuje, drevnu istinu da svoj jezik treba voljeti kao što se voli narod i domovinu. Kao što kaže Blaže Koneski – dok imamo jezik, imamo i domovinu. Makrokozmičko u završnome ciklusu Ljudi uranja u mikrokozmos, a time, u ne manje odgovornu zadaću, zapisati/opjevati individualne/subjektivne sudbine i priče. Princip posvetnih pjesama samo još više aktualizira autorova nastojanja i poruke u individualnosti njegove poetike. Riječ je o pjesmama namijenjenima povijesnim ličnostima ili suvremenicima Sjećanje na purpur, Prozba ljubavi, Van Goghova tajna, Silvijin srcorez vitraja, Ulika, Josipu Eugenu Šeti) i određenim zemljopisnim područjima (Crkva Svetog Križa, Plominska beseda, Liburnijski sinjal, Rastoka). Obiteljska pripadnost moru i njegova uporaba brojnih simbola i metafora precizno određuje autorovu povezanost s njegovim korijenima. Njegov svijet čine radost i strah, trepet i užas, usponi i padovi, čuda i katastrofe. Svi posjeduju vlastitu karakteristiku i osobnost. Nerijetko u njemu nema ili se samo ne vidi dno beskraja svijeta. Život je stalna borba sa sobom i drugim oko sebe, borba do posljednjega daha. Borba vječnoga pobjeđivanja i propitivanja samoga sebe (Stijena, Samoća, Sudbina, Ljubav, Vrjednota, Mit, S jeseni, Raskoš, Miris mora, Tuđe oči). I ono što spominjemo kao posljednje, a ima glavno i veliko značenje jest refleksivnost pjesničkoga govora. To je umjetnička tendencija koju Đoni Božić dosljedno i uspješno provodi od prvoga do posljednjega stiha, od prve do posljednje pjesme. Pažljivo oblikuje riječi, misli, ideje i poruke. Zato se knjiga Prizmolom bitka ne čita u jednome dahu, a još manje tako može biti shvaćena. Jednostavno traži strpljivost i upornost, dodali bismo, i stručnoga čitatelja. I... ostaje poruka uzeti i pročitati novi Božićev pjesnički doseg. Preveo s makedonskog Vedran Iskra 266 SUDBINA KNJIGE Ivan Glišić Daniel Radočaj: Suprotno od nogometa ili Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet Studio TiM, Rijeka, 2014. A leksandar Makedonski život je nazivao “velikim bojištem”, Shakespeare, “velikim teatrom”, a u svom poetskom romanu “Suprotno od nogometa”, Daniel Radočaj život poistovjećuje s “velikom nogometnom utakmicom” u kojoj se glavna bitka vodi između navijača i nenavijača, a da se pritom ne vidi, odnosno, zapostavlja bit našeg postojanja – ljubav prema bližnjima, bez iznimki. U ovom meču s mnogo žutih i crvenih kartona, s mnogo penala, izgubljenih ili neriješenih susreta, Radočaj ne polazi od drugih, samome sebi predstavlja predmet istraživanja i spoznaje u traženju odgovora zašto on nije za “loptu koja većini život znači”. Izuzetna je to hrabrost prikazati sebe tjelesno i duhovno, ogoliti se bez trunke srama, ne samo pred zrcalom, nego pred svima nama, kako bi, očeličen, mogao nastaviti “inside looking out”, daljnje sučeljavanje s vanjskim svijetom promatranim iz svoje nutrine u skladu s utjecajima “mikro” i “makro” svjetova piščevog unutrašnjeg bitka. Što je ustvari esencija življenja i života, što je loše, a što dobro, u ovim vremenima kad su mnoge vrijednosti zamijenile svoja mjesta i značenja? Daniel Radočaj hrabri i nas, da se jedni drugima bezotporno i bezuvjetno otvorimo, jer svi potječemo od istoga, “velike ništice”, i istome, “velikoj ništici”, se vraćamo, te smo otuda itekako potrebni jedni drugima, “we need one another”. Samim tim izlišna je onolika huka i buka oko nogometa, koji, kao jedna od mnogih sporednih stvari, ne treba među nas unositi nemir ili zavadu, jer netko voli i muziku, netko knjigu, netko planinarenje, neko biciklizam, ali svi ti hobiji postaju manje ili nimalo važni svima nama, priznali to ili ne, dok nam u osami, suočavajući se s nepodnošljivom samoćom, srce žudi za voljenim bićem koje itekako trebamo. Poetski roman “Suprotno od nogometa” Daniela Radočaja čita se u dahu. Svako poglavlje čini samostalnu cjelinu, kao dio šarolikog mozaika autorovog unutrašnjeg svijeta i propitivanja, u kojemu se možemo, brzo i lako, poistovjetiti, ali ne samo s njim, nego i s ostalim prikazanim likovima. Njegov stil je nadasve prepoznatljiv i jedinstven. Stoga takvu “kroki” pripovjedačku formu, do sada znanu nam u slikarstvu, možemo bez lažne skromnosti, slobodno nazvati – “radočajkama”. Ako uzmemo u obzir da je ovo autorova peta knjiga i da su sve (osim prvijenca kojeg, svejedno, možemo slobodnom voljom definirati Ivan Glišić 267 “kratkim proznim stihovima”), prozne, moramo priznati da je pulska književna scena izrodila, u relativno kratko vrijeme, jednog od najproduktivnijih domicilnih mladih osebujnih prozaista. Usprkos navedenoj žanrovskoj pripadnosti, Pirandelovom verizmu i Zolinom naturalizmu, koju karakterizira nepomirljivost s kolotečinom prepuštanja globalnoj manipulaciji i “soljenju pameti”, samim tim i uljepšavanju životne stvarnosti kojoj teže i politički i religijski “krojači ljudskih sudbina”, Radočaj je u konstantnom dosluhu s poezijom – njome kao da međusobno povezuje dorečene refleksije onoga “kako je” i onoga “kako bi trebalo biti” (što je, osim u ovom slučaju, veoma izražajno i kod prethodno objavljenog naslova “Ponekad bih odlazio k njoj biciklom”). U tom izražajnom procesu, ironija je najčešće korišteno oruđe koje, na uljepšanoj površini realnosti, vješto probija rupe do “stvarne slike društva”. Pritom, poput Alfred Jarrya u “Kralju Ibiju”, Bukowskog u “Bludnom sinu”, i smiješnih zrcala po lunaparkovima ili vašarištima, ne štedi nikoga “pripadajućeg udarca” – od bivše ljubavi, hlapljivog susjeda, do pijanih huligana, preplaćenih nogometaša, samoproglašenih “starleta” i korumpirane vlasti, koja čak i nogometna prvenstva, domaća ili svjetska, često koristi kao sredstvo udaljavanja zdrave svijesti od gorućih problema, onih “suprotno od nogometa” – nezaposlenosti, nametnutih poreza, novih poskupljenja, sramotno niskih mirovina, neučinkovitog zdravstvenog sustava, kupljenih diploma... Sve ovo može Radočaju donijeti epitet “kontroverznog pisca”, za jedne, one koji preferiraju golu i bolnu istinu – voljenog, za druge, koji lažima iskrivljuju istinu – nevoljenog. No, u ovim vremenima kojim vlada “mrtvo more morala”, itekako nam je potreban nepokorni i nepotkupljivi Radočaj, s njegovim pričama – “radočajkama”, da ustalasa vode, i od obale odagna nakupljen otpad nanošen plimama zvanim Profit i Novac. Valja ukazati i na izuzetan stil, odnosno jezik Radočajevih “radočajki”. Sve je na svome mjestu, promišljeno, tako da i najmanja i najbezazlenija (štamparska) greška u slogu ili u riječi, djelovala bi na čitaoce kao kamen spoticanja. Ovako, sve ide glatko, bez prepreka i bez zastoja. Naprosto, kad privedemo kraju čitanje knjige “Suprotno od nogometa ili Što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet”, kao da smo odgledali film koji nas je ostavio bez daha – osjećamo nostalgiju za autorovim pisanjem, i ovu filmičnu knjigu nanovo čitamo doživljavajući je snažnije nego pri prvom susretu i, preispitujući se da li smo i mi dali previše sebe nogometu, a ne stvarima koje zaista život znače, imamo želju latiti se ostalih Radočajevih knjiga – “radočajki”. Knjigu je ilustrirao splitski akademski slikar i strip-majstor Ivan Svaguša, dodatno potkrjepljujući “kadrove” Radočajevih “radočajki”, crno-bijelom tehnikom, koja podsjeća na underground filmove Jima Jarmuscha. Na taj način, priču, ali i autora, možemo dvodimenzionalno doživjeti: autor je tihi promatrač iz neposredne blizine, nepristran, ne koristi sunčane naočale ili bilo kakve “filtre” koji bi refrakciju svjetlosti vršili pod “neprirodnim kutom”. Vjerujem, naratora smo već svi ranije negdje sreli; pred trgovinom (dok ispija mlako pivo 268 SUDBINA KNJIGE iz povratne boce), Sveučilišnoj biblioteci (među arhivom prašnjavih, požutjelih Poleta), za šankom Orfeja s kolegom koji kontinuirano pije na dug, u liftu… Gdjegod (izuzev nogometnog stadiona!), on će nas pristojno pozdraviti, ostavljajući očekivan prosječan dojam umorne brojke dnevnih, raznoraznih, statistika. Ipak, njegova nenametljiva pojava, koja često preuzima ulogu štita od vanjskih iritacija, teško će nam odati ono što doista i misli o nama. Barem dok ne pročitamo knjigu. Iz knjige: Furešt Mogli smo biti dio statistike i potiho prolaziti kroz život, pognutih glava. Voziti skupe automobile, ubirati menadžerske naknade uvježbano preskačući odgovore na učestala pitanja o ugovorenom postotku. Prisustvovati otvorenjima inozemnih skijališta. Plaćati alimentaciju. Odgajati tuđu djecu. Jebati netemperamentne žene. Svršavati na rast bilance. Koristiti kondome. Vezivati neukusne kravate oko znojavog vrata. Jesti McDonald’sove hamburgere. Piti flaširanu vodu. Razmišljati na engleskom. Kititi posječenu jelku. Šetati rasne pse podrezanih ušiju. Posjedovati brodicu, a ne znati svezati udicu. Obročno podmirivati surogat-prijateljstva. Mogli smo, umjesto rimama stihova, receptore nadraživati mirisom neoporezivog novca. Poeziju zamijeniti financijskim izvještajima, knjige vrijednosnim papirima. Mogli smo pisati o svojim životima živeći tuđe. DOGAĐANJA 269 D O G A -D A N J A 12. rujna 2014. U organizaciji DHK – ogranka u Rijeci, Zajednice Talijana u Rijeci i međunarodnog kulturnog društva Iniziativa Europea di Trieste, održani su “VII. Hrvatsko – talijanski pjesnički susreti” u svečanoj dvorani Zajednice Talijana. Sudjelovali su pjesnici iz riječkog ogranka DHK i gosti iz Italije: Roberto Dedenaro, Davor Grgurić, Marina Giovannelli, Đoni Božić, Vlasta Sušanj Kapićeva, Renzo Furlano, Tea Rukavina, Vanja Michellazi, Marina Moretti, Tatjana Pajalić, Riccardo Staraj, Vera Primorac i Francesco Tomada. Goste su pozdravili: Orietta Marot u ime Zajednice Talijana u Rijeci, Augusto Debernardi u ime Iniziativa Europea di Trieste i Silvija Benković Peratova u ime Društva hrvatskih književnika – ogranka u Rijeci. U programu je sudjelovala i mlada glazbenica za klavirom Ani Zafieri. 10. i 11. listopada 2014. U Delnicama je održan drugi književni susret “Od mora do gora”, u suradnji Riječkog ogranka DHK i Etno udruge “Prepelin’c”. Susreli su se predsjednici ogranaka DHK i predsjednik DHK, te su već prvu večer, 10. listopada, Delničanima priredili lijepu pjesničku večer u Radničkom domu. Goste su pozdravili: domaćin i predsjednik Etno udruge “Prepelin’c” Davor Grgurić, ujedno i član DHK, predsjednica Gradskog vijeća Nada Glad i predsjednik Odbora za kulturu, sport i tehničku kulturu Davorin Klobučar. Prigodno je govorio i predsjednik DHK Božidar Petrač, otvorivši druge po redu književne susrete “Od mora do gora”. Program je vodila Silvija Benković Peratova – predsjednica riječkog ogranka, a sudjelovali su: Boris Domagoj Biletić – predsjednik istarskog ogranka, Enerika Bijač – predsjednica Podravsko-prigorskog ogranka, Tomislav Marjan Bilosnić – predsjednik Ogranka u Zadru, Josip Cvenić – predstavnik Slavonsko-baranjsko-srijemskog ogranka, Božidar Petrač – predsjednik DHK i Davor Grgurić – član DHK. Zahvaljujući pokroviteljstvu Grada Delnica, gostima je priređen ugodan boravak i lijepi izleti delničkom okolicom. Drugi dan, 11. listopada, književnici su posjetili: Vidikovac na Japlenskom vrhu, Hišu Rački, najstariju kuću u Delnicama iz 18. st., spomenik kulture pod zaštitom, posjetili su Kaštel Zrinski, “Muzej lovstva i šumarstva” u Brodu na Kupi, a u Brod Moravicama su razgledali jedinstvena goranska etno sela iz 17. i 18. st., gdje su ih dočekali i vodili članovi Etno udruge “Turanj”. 270 DOGAĐANJA 21. listopada 2014. U povodu 75 godina života i 45 godina književnog stvaralaštva Andrije Vučemila, u Velikoj dvorani Nadbiskupskog doma u Rijeci predstavljene su zbirke pjesama: “Onako s nogu”, “Čitajući Augustina” i “Ožujski zapisi”. O knjigama i autoru govorili su predsjednik Društva hrvatskih književnika Božidar Petrač, teolog Marijan Jurčević, književnik Stjepan Čuić, književni kritičar Mate Kovačević i predsjednica Društva hrvatskih književnika Ogranak Rijeka Silvija Benković. Pjesme je recitirala glumica Zrinka Kolak Fabijan, promociju moderirao Ljubomir Stefanović, a u glazbenom dijelu nastupio Petar Kovačić (violončelo). 25. listopada 2014. Na brodu “Arca Fiumana” održani su, u organizaciji Društva hrvatskih književnika – Ogranka u Rijeci, 11. po redu Susreti mladih pjesnika i prozaika. Povjerenstvo u sastavu: Tea Rukavina, Đoni Božić i Ljubica Kolarić Dumić je između 28 pristiglih rukopisa odabralo 11 mladih pjesnika i prozaika, a to su Ana Buterin (Dramalj), Teuta Gatolin, Nina Lekić i Karolina Zelenika (Zagreb), Marija Mišić (Slavonski Brod), Tamara Rukelj (Sokolovac), Iva Tkalec (Varaždin), Josip Tomić (Brezovica) te Goran Krapić, Ani Maduna i Sara Vrban (Rijeka). Brojnu publiku na Arci pozdravila je predsjednica riječkog ogranka DHK Silvija Benković Peratova, glavni urednik “Književne Rijeke” Igor Žic te članovi povjerenstva koji su istaknuli važnost održavanja kontinuiteta ovakve manifestacije koja mladima daje poticaj za daljnje stvaralaštvo, osigurava vjetar u leđa za njihove nove projekte i potiče međusobnu suradnju. Sudionike su predstavili Đoni Božić i Tea Rukavina, a svaki je autor pročitao nekoliko svojih uradaka. 29. listopada 2014. U suradnji Gradske čitaonice Rijeka, Ustanove Ivan Matetić Ronjgov i Društva hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, svečano je obilježena obljetnica “95 godina od rođenja Zorana Kompanjeta” u Gradskoj čitaonici Rijeka. O životu i djelu Zorana Kompanjeta su govorili: dr. Jasna Gržinić, akademik Petar Strčić i Dušan Prašelj, a nazočne je pozdravila Marina Gašparić, dogradonačelnica Grada Opatije. O Kompanjetu su govorile Marija Trinajstić i Ivanka Glogović Klarić prisjećajući se zajednčkih dana, a stihove je kazivala Vlasta Sušanj Kapićeva. Programu u čitaonici je prethodila Radio emisija u utorak 28. listopada 2014., u 18,05 sati na Radio Rijeci. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE Broj 4, godište XIX., zima 2014. NAKLADNIK ZA NAKLADNIKA Božidar Petrač NAKLADA 200 primjeraka CIJENA 30,00 kn TISAK I UVEZ Naklada&Tiskara Ready2Print, Rijeka Tiskanje je dovršeno mjeseca prosinca 2014. godine Printed in Croatia Winter 2014 Adresa online izdanja http://dhk-rijeka.com/knjizevnarijeka.html Sva prava pridržana. Copyright © Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2014.
© Copyright 2024 Paperzz
