close

Enter

Log in using OpenID

Baba šumom, djeda drumom - koncesija u hrvatskom zdravstvu

embedDownload
Koncesija u hrvatskom zdravstvu:
Neznanje ili smišljeno razaranje zdravstvenog sustava!
Dražen Gorjanski *, Bruno Mazzi *
*
Dražen Gorjanski, dr. med.
*
Mr. sc. Bruno Mazzi, prim. dr. specijalist opće medicine - predsjednik HDOD-a,
UVOD
Zabrinutost stručnih krugova i dvojbe obiteljskih liječnika oko uvođenja koncesije u
primarnu zdravstvenu zaštitu, itekako su opravdani. Najmanji su razlozi činjenica što je
zakon po tom pitanju nedorečen i što stručni skupovi ukazuju na trenutnu nespremnost svih
budućih sudionika u koncesiji za njenu provedbu. 1 Mnogo je značajnija činjenica što njeni
kreatori, osim pravnih razloga učvršćivanja obveza sadašnjih zakupaca, izgleda ne znaju
zašto je uopće na takav način i u takvom obimu provode, ali ni kuda nas to odvodi.
Objašnjenje kako je "većina zemalja Europske unije poput Austrije, Slovenije, Nizozemske,
Francuske, Njemačke i Velike Britanije uredila odnose između ugovaratelja i davatelja
zdravstvenih usluga u PZZ koncesijom"1, govori o prevladavanju provincijskog duha (koji ne
cijeni vlastita dostignuća, već u svemu oponaša druge), ali i o nepoznavanju stanja u našem
zdravstvu i u tim zemljama koje, i unatoč koncesiji imaju ogromne poteškoće u svojim
sustavima. a,2 Svima je jasno kako mi ne možemo "kao na zapadu", jer nemamo njihovu
disciplinu, organizaciju službe i nadzor provedbe, stopu zaposlenosti, broj liječnika i sestara,
odgovorne političare i tako dalje, ukratko - jer mi nismo oni. Dakle, kada bi neka rješenja i
bila dobra za "zapad" to ne znači kako bi se jednako uspješno mogla primijeniti i kod nas.
Usput, kakve su posljedice "potkivanja žaba" b može se vidjeti na primjeru Češkog
zdravstva, koje je po preporukama "tzv. stručnjaka Svjetske banke" provelo reformu što je
"podrazumijevala daljnju privatizaciju gotovo svih bolnica i financijsku podršku
osiguravateljima u zdravstvu koji su trebali biti privatizirani, što je otvorilo mogućnost da
pacijent izgubi pravo na izbor liječnika ovisno o tome koliko će plaćati osiguravajućem
društvu, stvaranje monopola i gubitka prava građana na zdravstvenu skrb", zbog čega je
"reforma neslavno propala, što je privremeno spasilo zdravstveni sustav." 3
No, davanje u koncesiju primarne zaštite (a čini se uskoro i bolnica, kako su učinili i
Slovenci) tek je znak-nagovještaj događanja mnogo većih od poteškoća koje će oni
proizvesti obiteljskoj medicini, jer je riječ je o preusmjeravanju cijelog našeg t.zv. sustava
zdravstva. Očito se radi o nastavku privatizacije i profitnog usmjerenja zdravstva započetih
prvom, onom t.zv. divljom poslijeratnom reformom, iz 1993. Tada su u obiteljsku medicinu
uvedeni "ograničeni tržišni odnosi" i ograničena privatizacija s osnovnim razlogom navodnog
rasterećenja države i boljeg materijalnog statusa liječnika. Rezultat je bio rasap sustava, sve
lošiji zdravstveni pokazatelji i sve lošija dostupnost, a sve na štetu zdravstvenih osiguranika.
Modeli za koje smo se nadali kako smo ih, kao osnovni način ustroja zdravstva, ostavili u
svojoj povijesti. Sada su opet, kao u nekom filmu koji se vrti unazad, ponovo pred nama.
Predstavljaju li korak u budućnost ili u prošlost? Je li to boljitak ili gubitak za naše zdravstvo?
Da bismo mogli imati svoj stav o tome valja nam imati bar temeljna znanja o
zdravstvenom sustavu i načinom njegovog djelovanja. Upravo s tim ciljem, u ovom ćemo
tekstu raspravljati o sljedećem:
 Što je zdravstveni sustav?
 Je li zdravstveni sustav po svojoj izvornoj naravi profitan ili neprofitan?
 Je li zdravstvo najbolje ustrojiti kao privatni ili društveni sustav?
Prije same rasprave o ovim prevažnim temama, valja biti iskren i reći kako autori
vjeruju u postojanje zakonitosti u ustroju i radu zdravstvene službe, "zakonitost koja je izvan i
iznad državnih uređenja i lokalnih stranki na vlasti, koja ne poznaje jezik i rasu (ali poznaje
jedinstvenost zdravstvenih potreba, patnje i bolesti), i koju bi, otkrijemo li je, ukazala na
nužno, svevažeće načelo na kojemu treba uspostaviti zdravstveni sustav. Drugim riječima,
shvatimo li pravu narav zdravstvenog sustava, tada ćemo jednostavno, slično primjeni
Pitagorinog poučka, savršenom točnošću moći izračunati najbolji mogući oblik zdravstvene
zaštite za svaku prigodu, odnosno državu, bez obzira bila ona siromašna ili bogata, imala
a
Samo je mjeseca dana prije skupa posvećenog koncesiju u hrvatskom zdravstvu, u Njemačkoj
održana 112. skupština liječničkih društava i liječničkih komora Savezne Republike Njemačke na kojoj
je utvrđena niz slabosti njemačkog zdravstvenog sustava.
b
Misli se na poslovicu "Vidjela žaba kako se potkivanju konji, pa i ona digla nogu".
© 2009 - HDOD
Strana 2
mlado ili staro stanovništvo, odvajala malo ili mnogo za zdravstvo. Kvadrat je nad
hipotenuzom uvijek jednak zbroju kvadrata nad katetama, neovisno je li riječ o malom
pravokutnom trokutu ili velikom kao naš sunčev sustav, bio on nacrtan rukom ili laserskim
zrakama, na zaslonu računalu ili na pijesku. Prema tome, zadaća koja nam predstoji nije u
dokazivanju nadmoći "suvremenog tržišnog (kapitalističkog) modela" u odnosu na
"preživljeni (socijalistički) model", nego u traganju za "zlatnim standardom" zdravstvenog
sustava. Pri tome nam valja zaboraviti na politiku i privremene interese lokalnih stranki na
vlasti, jer kao što i Pitagorin poučak vrijedi i u kapitalizmu i u socijalizmu, i u siromašnim i
bogatim zemljama, među velikim i malim narodima, tako i svevažeća zakonitost po kojoj se
ponaša zdravstvo vrijedi bez obzira gdje se primjenjuje." 4
Što je, uopće, zdravstveni sustav?
Zdravstveni bi sustav mogli odrediti kao skup zdravstvenih jedinica ustrojenih i
povezanih na način što boljeg ostvarivanja temeljne zadaće, odnosno unaprjeđenja zdravlja
svoga stanovništva i sprječavanja osiromašenja tijekom bolesti.
Iako se isticanje svoga stanovništva može činiti nepotrebno i suvišno, to je učinjeno
stoga što odveć lako zaboravljamo kako je naš sustav doista naš, narodni, građanski, onaj
koji pripada nama, onaj kojega mi plaćamo, stvaramo i održavamo svojim novcem i koji nam
treba služiti, ali i za kojega snosimo odgovornost, kojega trebamo čuvati, brinuti se za njega i
stalno ga unaprjeđivati. To je važno istaknuti jer se sve češće može čuti i osjetiti kako ljudi
počinju svoj sustav doživljavati kao državni, pri čemu obično misle na nešto što je strano, što
im ne pripada, čime upravljaju drugi, a ne oni. Želimo li ozbiljno raspravljati o našem
zdravstvu tada ne smijemo zaboraviti ni pravog vlasnika sustava (a to smo mi građani,
sami), ni njegovu zadaću (a to je služenje upravo nama).
Budući da u svakodnevnom govoru često miješamo pojmove skup i sustav (a što
može biti vrlo, vrlo različito), na ovom ćemo se mjestu podsjetiti samo na bitne razlike.

Da bi neki skup bio sustav njegovi dijelovi moraju biti nekako povezani, moraju raditi
usklađeno, a taj rad mora biti usmjeren ostvarivanju zajedničkog cilja. Nema li ta tri
svojstva skup ostaje skup, hrpa, nakupina, gomila i nikada ne prerasta u sustav.
Prenesemo li to na zdravstvo možemo reći kako epitet zdravstveni sustav zaslužuju
samo oni skupovi zdravstvenih jedinica neke zemlje koji su međusobno povezani te
surađuju na način što lakšeg ostvarivanja zajedničkog cilja, odnosno unaprjeđenja
zdravlja svoga stanovništva. Nakupine privatnih ambulanti i/ili bolnica koje djeluju
samostalno i nepovezano s drugim zdravstvenim jedinicama i čiji je osnovni cilj
bogaćenje, ne predstavljaju zdravstveni sustav. Takav je skup tek hrpa zdravstvenih
jedinica usmjerenih zaradi. U nas su primjeri takvih skupova privatne poliklinike ali i
zakupci sa velikim glavarinama, koji se doduše bave zdravstvenom djelatnošću, ali
djeluju samostalno, nepovezano s ostalim jedinicama u sustavu i orijentirane su
isključivo na zaradu.

Iako su se zdravstveni sustavi gradili postupno i polako su se pretvarali od skupa u
sustav, pogrešno je misliti kako je to jednosmjeran razvoj događaja. Osim naprednih
ljudi i skupina u svakoj zemlji koje nastoje što je moguće više usavršiti i razviti svoje
sustave, postoje i zemlje u razvojnoj fazi kapitalizma s ljudima i skupinama kronično
gladnih kapitala, koje djeluju nazadno, natražnjački, uništavajući dosegnuto i vraćaju
sustav na razinu skupa. Tako smo danas svjedoci istovremenih kretanja k razvoju
sustava (predsjednik Obama uporno nastoji izgraditi zdravstveni sustav u SAD-u) i k
njegovom uništavanju (u Hrvatskoj od osamostaljena djeluju sile koje nastoje, i koje su
u tome već i skoro uspjele, uništiti naš zdravstveni sustav i vratiti na razinu skupa,
odnosno na razinu hrpe privatnih zdravstvenih jedinica usmjerenih samo vlastitoj
zaradi).
© 2009 - HDOD
Strana 3
Je li zdravstveni sustav po svojoj izvornoj naravi profitan ili
neprofitan?
Probajmo bar ukratko rasvijetliti to "pitanje svih pitanja" - koji je najbolji načinu
poslovanja zdravstvenog sustava, odnosno trebaju li u zdravstvu vrijediti zakoni tržišnog
gospodarstva (pri čemu sustav postaje profitno usmjeren) ili neka druga "pravila igre"? Prije
svake rasprave nužno je osloboditi se bilo kojih ideologija, osjećaja, težnji, želja i iščekivanja
tijekom proučavanja i što se više postaviti u neutralan, znanstveni položaj (iako to nikada nije
u cijelosti moguće). To znači pristupiti zdravstvu lišeni socijalističke, kapitalističke ili
neoliberalne ideologije, odnosno pristupiti na način dozvoljavanja sustavu pokazivanja
njegovog pravog lica (a ne onoga kojega bi mi željeli vidjeti). Jer, upala je slijepog crijeva ista
u socijalizmu i kapitalizmu, ima iste simptome, isto se mora liječiti i može dovesti do istih
komplikacija. Nažalost, u nas se razgovori o zdravstvu još uvijek vode s pozicija crvenih ili
crnih. Iako je takve duhovite razgovore zanimljivo slušati, šteta koje takvi načine sustavu
uopće nije zanimljiva onima preko kojih se te "duhovitosti" prelamaju – bolesnicima, ali niti
liječnicima koje još nije zahvatio virus brzog bogaćenja.
Pri raspravi o načinu poslovanja u zdravstvu valja nam razlikovati dva gledišta.
Jedno, neprofitno, koje zastupa mišljenje da zdravlje nije roba, da se ono, uostalom,
i ne prodaje u zdravstvenom sustavu, a kada bi se i moglo kupiti da ono nema cijene, da je
iskorištavanje bolesti i patnje za zaradu nemoralno, te da je pretvaranje pacijenta u izvor
zarade nedopustivo i suprotno kodeksu medicinske etike. To gledište podrazumijeva kako
zdravstvo ima samo jedan cilj – unaprjeđenje zdravlja stanovništva. Naravno da provedivost
takvog sustava zavisi od pravilne stimulacije djelatnika i dovoljnih ulaganja u potrebne
objekte i sredstva rada.
Drugo, profitno, gledište drži kako je sve, pa i zdravlje roba. Kako se i liječenje i
zdravlje mogu novčano izraziti, kako je potpuno normalno iskoristiti bolest i patnju radi
osobne zarade, kako je bolestan pacijent prigoda za zaradu jednaka bilo kojoj drugoj
poslovnoj jedinici i kako u tome nema ničega nemoralnog. Taj pristup podrazumijeva dva
cilja – jedan koji se odnosi na prodaju medicinskih usluga, i drugi - glavni cilj, a to je
ostvarenje što veće zarade pojedinaca i rasterećenje države na račun svog stanovništva.
Koja je prava narav zdravstvenog sustava, odnosno koja bi ideologija (profitna ili
neprofitna) stvorila uvjete za njegovo što bolje djelovanje?
U traženju odgovora zdravstveni ćemo sustav promatrati na dva načina: sustavno mehanički (promatrati ćemo zdravstvo kao stroj) te ideološki (kao društvenu tvorevinu koja
se ponaša sukladno vladajućim sustavima vrijednosti).
Sustavno – mehanički pristup
Osim razumljivih teorijskih načela po kojima je unaprjeđenje zdravlja, a ne zarada,
krajnji smisao zdravstvenog sustava, postoji još jedno, također važno načelo, koje govori
kako su neprofitna pravila igre jedino primjerene za djelovanje zdravstvenog sustava. Riječ
je o vrlo jednostavnom načelu trošenja energije; hoće li to biti na jedan ili više ciljeva. Jasno
nam je kako će vjerojatnost ostvarivanja pojedinog cilja biti sukladna količini utrošene
energije i sredstava. Bude li se sustav istovremeno bavio s dva posla, odnosno težio
ostvarenju dva cilja, vjerojatnost ostvarivanja svakog od ciljeva će biti manja od one u
sustavu koji se opredijelio samo za ostvarivanje jednog cilja.
Uzmimo, primjerice, sportaše. Mogu li se mjeriti pojedinačni rezultati desetobojaca s
rezultatima sportaša koji se bave samo jednom disciplinom? Primjer može biti još zorniji ako
bi se netko bavio vrlo različitim sportovima (primjerice dizanjem utega i maratonom). Može li
takav sportaš s dva cilja biti jednako uspješan kao sportaši koji su se opredijelili samo za
dizanje utega ili samo za maraton? Velike razlike u načinu priprema, prehrani, razmišljanja,
ritma i učestalosti treninga, vrsti opterećenja (anaerobno – aerobno), kao i niz drugih
činitelja, govore nam kako je takva –dvociljna - djelatnost u startu osuđena na neuspjeh.
© 2009 - HDOD
Strana 4
Slično je i sa zdravstvenim sustavom. Bude li se on bavio istovremeno i
unaprjeđenjem zdravlja (djelatnost koja ima svoju logiku, zahtjeve, raspored važnosti, način
rada i razmišljanja i, što je osobito važno, ciljem) i zaradom (djelatnost koja također ima
svoju logiku, zahtjeve, raspored važnosti, način rada i razmišljanja, i što je također osobito
važno, ciljem), doći će do rasipanja energije i sredstava, pa će sustav loše raditi i jedno i
drugo. Takvo se zdravstvo po svojoj uspješnosti u unaprjeđivanju zdravlja neće moći nositi
sa sustavom kojemu je jedina zadaća - unapređenje zdravlja, kao što ono neće biti niti
uspješno u ostvarivanju dobiti, kao što će to biti sustavi usmjereni samo na zaradu.
Ideološki pristup
Ideologija u sustavu predstavlja vodilju sa svojevrsnim pravilima igre. Kao što u
svakoj igri postoje pravila koja određuju što je cilj, što je dozvoljeno, poželjno, ali i što je
zabranjeno, odnosno nije poželjno. Tako i ideologije u sustavima određuju ciljeve,
stremljenja, želje, uspjehe i neuspjehe. Ideologija također određuje i čemu ćemo se radovati
i što će bit smisao našeg posla (ponekad i života), određuje vrijednosti po kojima se ljudi
procjenjuju, hvale ili kude, kuju u zvijezde ili bacaju u blato, postaju obožavani ili prezreni.
Kako bismo lakše razumjeli o čemu je riječ, uzmimo za primjer nogometnu momčad.
Ona je jedan sustav (igrači pripadaju istom timu i organizaciji, međusobno su povezani te
djeluju što skladnije kako bi ostvarili svoj cilj – pobjedu druge momčadi), koji u svome
djelovanju poštuje pravila igre (igra se svime osim rukama, nije dozvoljeno biti u zaleđu,
lopta se ne smije izbaciti izvan igrališta, cilj je ne primiti zgoditak ali postići što više
zgoditaka, ne smije se igrati grubo, jer to može dovesti do kazne pa čak i isključenja itd…).
Uvježba li se dakle takva momčad ona će davati najviše što je moguće u nogometnoj
utakmici. Možda će biti toliko dobra da pobjedi sve svoje suparnike. Pri tome će ih voditi
misao o pobjedi, što boljoj igri, postignuću što više golova i na kraju, pobjedi na utakmici.
Prema ponašanju igrača na utakmici (osobito ako postignu zgoditak ili budu poraženi)
vidljivo je kako su sve tjelesne i psihičke snage upregnute ka tom, jedinom, cilju na utakmici.
Takva će momčad, dakle, davati najviše što može u jednoj nogometnoj utakmici.
No, što će se dogoditi ako tu istu, pobjedničku nogometnu momčad, premjestimo u
natjecanje u zbornom pjevanju? Unatoč dobroj volji i mogućoj želji za pobjedom, teško da će
u promijenjenim pravilima igre, nogometna momčad bilo koga pobijediti. Sasvim drugačija
pravila igre sputavati će ih i onemogućiti im ispoljavanje znanja, vještina, darovitosti i želje za
igrom koju nogometaši nesumnjivo imaju. Sav će novac uložen u igrače, vrijeme, obuku i
znanje biti bačeni u vjetar. Znanje koje oni imaju neće biti primjenjivo u novim uvjetima.
Brzina, okretnost, vještina baratanja loptom biti će potisnuti borbom sa sluhom,
neuvježbanim glasovima i usklađivanjem skupnog pjevanja. Nekadašnje zvijezde i
pobjednici na stadionu, biti će gubitnici u koncertnoj dvorani.
Što nam navedeni primjer govori? Svaki sustav može dati najviše od sebe ako su
pravila igre, odnosno vladajuća ideologija u skladu s prirodom sustava. To znači kako
određivanje uspjeha i neuspjeha, sustav vrednovanja, način plaćanja, stvaranje ugleda i
časti, odlikovanja ili priznanja, unaprjeđenja, postavljanje na rukovodeća mjesta, određivanje
kodeksa ponašanja, razlikovanje poštenog i nepoštenog, moralnog i nemoralnog kao i niz
drugih vrijednosti u sustavu ovise po kojim pravilima igre sustav igra. To također znači kako
će, sukladno vladajućim pravilima, na najviša, upravljačka mjesta u takvom sustavu biti
postavljani oni koji poštuju pravila igre, a to su uglavnom nestručni stranački podobnici.
Daljnji je slijed događanja prilično jasan – sustavi koje vodi pravilna ideologija i vode vrhunski
stručnjaci, davati će i vrhunske rezultate koji će unaprjeđivati sustave u kojima ti ljudi rade, a
u drugom slučaju, sustavi vođeni nestručnim podobnicima i kumovima završiti će svojim
raspadom.
Promatrajući zdravstveni sustav s teorijskog gledišta, gledišta po kojemu je dobrobit
bolesnika prva i temeljna zadaća zdravstva, a jedini cilj i krajnji smisao sustava unaprjeđenje
zdravlja, zdravstveni sustav će davati najviše bude li djelovao na neprofitnim načelima.
Zdravstvo, doduše, može djelovati i profitno – tako da je zarada krajnji cilj i smisao njegovog
© 2009 - HDOD
Strana 5
djelovanja, ali će njegova djelotvornosti u smislu održavanja zdravlja stanovništva, biti
jednaka djelotvornosti nogometaša u zbornom pjevanju.
Je li zdravstvo najbolje ustrojiti kao privatni ili društveni
sustav?
Iako je određivanje zdravstva kao neprofitnog sustava, dovoljno za odbacivanje bilo
koje primisli o njegovom privatiziranju, ipak je upravo proces privatizacije središnja tema
nove reforme. Opravdano se možemo pitati – čemu privatizacija ako je jasno kako se
zdravstvo ne bavi zaradom? Tko će to ulagati u sustav u kojemu se ne zarađuje? Čini se
kako je odgovor vrlo jednostavan – doktrinom šoka 5 i nasiljem se svaki sustav može
prevesti u bilo koji oblik, pa se tako i zdravstveni (po svojoj naravni neprofitni) sustav može
prevesti u profitni. Jasno, ne zbog boljeg liječenja stanovništva, nego samo zbog isisavanja
financijskih sredstava i još većeg bogaćenja njegovih vlasnika. Tako ćemo dobiti sustav koji
će biti vrlo nedjelotvoran za njegovo stanovništvo, ali vrlo unosan za njegove vlasnike (što
kao primjer imamo u SAD-u).
Je li narav i zadaća zdravstva spojiva s njegovom privatizacijom?
Mnoge je sustave (vojsku, policiju, pravosuđe) nemoguće ustrojiti na privatan način;
nužnost služenja cijelom stanovništvu nije spojiva s privatnim vlasništvom nad sustavom
(možemo li zamisliti privatnu vojsku, policiju i sudove, a da nam sljedeća misao ne bude
raspad države ili diktatura, korupcija i nepostojanje građanskih sloboda?). Uz to, njihova je
društvena zadaća toliko dragocjena i važna da ne valja ni razmišljati o njihovoj privatizaciji. U
tome pogledu zdravstvo nije jedino. Zamislimo da netko odluči privatizirati policiju ili
pravosuđe. Na natječaj se jave poduzeća iza kojih stoji moćni kartel koji trguje drogom ili
ljudima, ili se javi poduzeće iza kojeg stoje udruženi krupni privrednici. Kako bi izgledao rad
u odjelu za droge ako mu vlasnik bude glavni diler u jednom gradu. Hoće li odjel za privredni
kriminal privesti ikoga tko mu je, zapravo, "gazda"? Hoće li suci osuditi svoga vlasnika?
Možemo li zamisliti suzbijanje trgovanja ljudima ako su vlasnici toga odjela upravo
organizatori te trgovine? Bi li takva policija bolje suzbijala trgovinu drogom, ili bi joj bila na
usluzi?
Što bi se dogodilo ili će se možda i dogoditi, privatizira li se primarna zaštita?
Zamislimo da u budućnosti u kojoj će se na licitaciju moći javiti bilo koje pravne osobe,
tijekom licitacije za sve ambulante obiteljske medicine u jednom gradu ili županiji primjerice,
neka tvornica lijekova ponudi toliki iznos koji ne bi mogli slijediti obiteljski liječnici. Iako bi
imali pravo na prvo otkup, izlicitirana bi im suma to onemogućila pa bi tvornica lijekova
postala vlasnik svih ambulanti obiteljske medicine. Liječnici bi u njima bili obični zaposlenici,
koji bi i tada, doduše "s druge strane vlasništva" mogli potpuno "uživati" u privatnom
zdravstvu. (Inače je zanimljiva činjenica kako gotovo svi liječnici pri razgovoru o privatnom
zdravstvu sebe uvijek vide kao vlasnike ordinacija, a nikada kao obične najamne radnike koji
rade u tuđim ordinacijama ili u tuđim bolnicama, što je pak posljedica loše upravljanog i
nestimulativnog zdravstvenog sustava u kojem smo radili). No, razvijmo naše promišljanje.
Dakle, nakon što bi potpisali ugovor o radu vjerojatno je kako bi im novi vlasnik "preporučio"
od koje tvornice treba pisati lijekove, preparate i druge medicinske potrepštine. Dalje bi se
preporuke odnosile i na količinu recepata koju valja izdati, odnosno koliko i koje vrste
lijekova propisati, koliko kućne njege i ortopedskih pomagala potrošiti. Sve bi bilo
obrazloženo gospodarskim uvjetima i nužnošću profitabilnog poslovanja ordinacije. Negdje
bi se izdaleka nagovješćivalo kako u slučaju neispunjenja preporučenog postoji mogućnost
traženja rješenja u "zamjeni postojećeg kadra" drugim liječnikom.
© 2009 - HDOD
Strana 6
Jasno je kako je bolesnik tu tek sredstvo bogaćenja i kako njegovi interesi i potrebe
nikoga ne zanimaju – ni liječnika, ni vlasnika ambulante. Bolovanja i ortopedska pomagala
davali bi na mig "odozgo". Za očekivati je kako bi takvi liječnici bili posebno nagrađivani,
imali plaćene kongrese, izlete i večere, pa bi možda i napredovali u upravnom smislu.
Ukratko, u privatiziranom bi sustavu upravo takav bio uspješan liječnik.
Dodamo li tome (također u budućnosti vjerojatnu) mogućnost da ista tvornica lijekova
zakupi i lokalnu bolnicu (u Sloveniji se koncesija dodjeljuje i na sekundarnoj i tercijarnoj
razini zaštite)1 čime bi se stekao potpuni nadzor nad sustavom na lokalnoj razini. Proširi li se
navedeno i na bolnički sustav, možemo steći sliku potpuno privatiziranog sustava u koji nas
može odvesti koncesija u zdravstvu.
Hoće li sve opisano ostati prenapadan primjer u jednom stručnom članku ili će postati
tmurno predskazanje, ostaje nam za vidjeti.
ZAKLJUČAK
I što reći u zaključku, osim da smo svjedoci unazađujućeg, rastakajućeg i nehumanog
procesa u našem zdravstvu. Unatoč lošim i prilično jasnim negativnim pokazateljima
dosadašnjih početaka privatizacije zdravstvenog sustava i činjenicama koje upućuju na
nužnost neprofitnog rada i društvenog vlasništva nad sustavom, kao i unatoč iskustvima
tranzicijskih zemalja, koje su nasilno uvele tržišne odnose i pokušale privatizirati svoje
sustave, naše se zdravstvo i dalje gura u tom smjeru. Umjesto razvijanja, unaprjeđivanja,
povezivanja i jačanja zdravstvenog sustava, mi smo krenuli ka njegovom unazađivanju,
razbijanju, rastakanju i slabljenju. I dok je već i američkim ("kapitalističkim") stručnjacima
jasno kako je privatno, rascjepkano, zaradi okrenuto zdravstvo ne samo vrlo nehumano,
nego i izrazito skupo i nedjelotvorno i da ga valja što prije povezati, humanizirati, smanjiti
troškove i učiniti djelotvornijim, mi se krećemo upravo u suprotnom smjeru, smjeru koji će,
čini se učvrstiti pogreške opće privatizacije iz devedesetih. Nažalost, ovaj će puta cilj biti
potpuna privatizacija našeg zdravstvenog sustava. Uvede li se usprkos svemu zakonom
predviđena koncesija, nužno ju je barem provesti na način da se budući koncesionari obvežu
na zajedništvo akcije, nadzor kvalitete rada, potreban spektar usluga, dostupnost i
odgovornost u radu, jer nam inače predstoje teške godine za zdravstvenu zaštitu našeg
stanovništva i potpuni rasap već i tako nagriženog zdravstvenog sustava. Zato zbog naše
liječničke, građanske ali i ljudske obveze čuvanja i unaprjeđivanja našeg zdravstva, i u naše
ime i u ime budućih naraštaja ne smijemo mirno i potpuno pasivno promatrati tu "pretvorbu
zdravstva", jer se ona može razviti na našu sramotu i užas onih koji će doći iza nas.
LITERATURA
1
Cafuk B. Reforma primarne zdravstvene zaštite – koncesija za obavljanje javne zdravstvene
djelatnosti. Liječničke novine.2009.;81:28-33.
2
Borčić D. Skupština njemačkih liječnika: o uzrocima krize u zdravstvu. Liječničke novine.2009.;80:55.
3
Cafuk B. Reforme zdravstvenih sustava u europskoj regiji SZO-a. Liječničke novine,2009;79:29-30.
4
Gorjanski D. Je li hrvatski zdravstveni sustav – sustav. Osijek: Matica hrvatska; 2009.
5
Klien N. Doktrina šoka. Zagreb: V.B.Z.; 2009.
© 2009 - HDOD
Strana 7
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
0
File Size
132 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content