1 dr Stephen Etches PREGLED CRKVENE POVIJESTI Drugo izdanje Prijevod: Vladimir Perkoviж Lektura: Danijela Vidakoviж © dr Stephen Etches 2 3 Sadraj Rana Crkva idovska pozadina ........................................................................... 7 Poganska pozadina ........................................................................ 14 Misijsko širenje ............................................................................... 20 Postapostolsko razdoblje .............................................................. 31 Središta kršжanstva ........................................................................ 34 Progoni i propaganda .................................................................... 36 Krivovjerja ....................................................................................... 44 Crkveni red i doktrina .................................................................. 62 Nepovoljna stremljenja .................................................................. 67 Uspon Rima i papinstva ................................................................. 83 Crkva i drava nakon Konstantina .............................................. 88 Ranokršжanska praksa ................................................................... 93 Uspon redovništva ......................................................................... 97 Mraиno doba ................................................................................. 106 Srednji vijek Pregled razdoblja ......................................................................... Redovništvo .................................................................................. Papinstvo ....................................................................................... Razvoj dogme ................................................................................ Crkvena praksa ............................................................................ Kriarski ratovi ............................................................................ Uиenost i filozofija ....................................................................... Misijsko širenje Zapadne crkve .................................................. Razvoj Istoиne crkve .................................................................... Istoиna pobonost ........................................................................ Istoиna teologija ............................................................................ Misijsko širenje Istoиne crkve ..................................................... Veliki raskol .................................................................................. 109 112 121 133 136 138 145 155 159 160 163 164 170 Reformacija Razlozi reformacija ....................................................................... 173 4 Preteиe reformacije ....................................................................... Luther i luteranstvo ..................................................................... Calvin i kalvinizam ...................................................................... Anglikanska crkva ....................................................................... Radikalno krilo reformacije ........................................................ 177 182 205 224 236 Protureformacija Nova katoliиka inicijativa ............................................................ 244 Tridentski koncil .......................................................................... 247 Pravoslavna crkva pod islamom ................................................ 252 Moderno Doba Uspon racionalizma ...................................................................... Kršжanski odgovor ....................................................................... Crkva u Francuskoj ...................................................................... Crkva i dravni nadzor ............................................................... Crkva u Rusiji ................................................................................ Crkva u Njemaиkoj i u Austriji ................................................... Evanрeoska obnova ..................................................................... Uspon liberalne teologije ............................................................ Crkva u Engleskoj ........................................................................ Misijski pokret .............................................................................. Crkva na Balkanu ......................................................................... Crkva u SAD-u ............................................................................. Uиenje o višem ivotu .................................................................. Uspon pentekostalizma ............................................................... Karizmatski pokret ...................................................................... Razvoj Katoliиke crkve ................................................................ Evanрeoski kršжani u Europi ...................................................... Teologija XX. st. ............................................................................ Ekumenski pokret ........................................................................ Crkva u totalitarnom društvu .................................................... Njemaиka crkva pod nacizmom ................................................. Ruska crkva pod komunizmom .................................................. Postmodernizam ........................................................................... Feminizam i homoseksualnost ................................................... Buduжnost ...................................................................................... 255 257 260 267 267 270 274 278 285 292 296 300 304 306 309 311 320 321 330 331 334 339 346 347 347 5 UVOD Kršжanstvo se u prvom stoljeжu razvijalo na Zapadu unutar grиkorimske kulture, civilizacja koja je, u kristijaniziranom obliku, propala nakon arapskih prodora. Padom Sirije, Egipta, te ostataka Sjeverne Afrike i Љpanjolske pod islam, raspao se klasiиni svijet i njegova kultura. Iako Rim i Carigrad u novonastalim uvjetima nisu doivjeli dramatiиne promjene, Antiohija, Aleksandrija i Kartaga potpuno su i nepovratno izgubile dotadašnji znaиaj. Na Istoku arapski prodori su presjekli misijske dobitke nestorijanske crkve. U osmom stoljeжu kršжanstvo se širilo prvenstveno prema sjeveru jer su na jugu Arapi prijeиili put. Turski su muslimani, doduše, potom zaposjeli Malu Aziju, dok se Iberijski poluotok vratio u ruke kršжana. Time je tek potvrрena иinjenica da se rast Crkve nepobitno vezao uz uzlet Europe kao kulturne jedinke. Središte dogaрanja postupno se premjestilo sa Sredozemlja na sjever, te su velegradi poput Pariza i Kijeva, zamijenivši tako Antiohiju i Aleksandriju, prerasli u nova intelektualna središta vjerskog ivota. Srednji je vijek, pak, obiljeila Francuska na иijem su ozemlju dostignuti vrhunci tadašnje civilizacije. Tek pojavom talijanske renesanse i njemaиke reformacije, u 16. stoljeжu, francuska se premoж susrela s prvim velikim izazovom na koji je odgovorila najveжim teologom koji je ikada proizašao iz njezinog okrilja – Jeanom Calvinom. Иovjek koji je u sebi nosio Lutherov ar, i hladnokrvnu Machiavellijevu logiku, potaknuo je zaиetak nove civilizacije i treжe ere kršжanstva na Zapadu. No, kako ga je francuski narod odbacivao, Calvin je vlastitu teologiju širio meрu narodima nizozemskog i engleskog govornog podruиja, иija se društva i pogled na svijet i danas temelje na zamislima iznesenima u Calvinovom teokratskom gradudravi enevi. U Rusiji je, s druge strane, niknuo sasvim drugi oblik kršжanstva. Teologija ruske Crkve bila je mistiиna, a njezin izriиaj proimao je duhovne doivljaje »staraca« i njihov hipnotiиan utjecaj na ivote tamošnjih ljudi. Rusku tradiciju obiljeila su apokaliptiиna viрenja i utopistiиka sanjarenja koja su se racionalnijoj vjeri na Zapadu иinila иudnima. No, Petra Velikog privlaиio je sekularizirani oblik Zapadnog racionaliz-ma koji жe vrhunac doivjeti 1917. g. tijekom Listopadske revolucije. Tek sedamdeset godina kasnije padom komunizma, kao 6 velikog protivnika vjere, kršжanstvo je dobilo novi zamah u zemljama koje je taj sustav podиinio. No, i danas se ono suoиava s izazovima: materijalizmom na Zapadu i islamom na Istoku. S druge je strane veliki broj idova, u zadnjih nekoliko godina, postalo vjernicima. Padom komunizma, u Rusiji, mnogi se od njih sele u Izrael – otok Zapadnih vrijednosti u rastuжem moru militantnog islama. Na Zapadu, pak, jaиanjem »New agea« ponovno se raрa stari krivovjerni gnosticizam, te se иini da se Crkva našla tamo odakle je krenula. Prouиavanjem povijesti Crkve moemo itekako spoznati vlastiti poloaj te, u pravom svjetlu povijesnog i filozofskog vidokruga, izbjeжi pogreške koje je u prošlosti иinila Crkva. Toиno rašиlanivši nove pokrete unutar kršжanstva lakše moemo raspoznati krivovjerja koja se pojavljuju u novom ruhu. U okviru povijesti Crkve Bog se pojavljuje kao pastir koji vodi svoj narod i ne dв se nadmudriti. Иim vjernicima ponestane revnosti, potiиe obnovu i novi val probuрenja. U vremenu kada Crkva oиekuje skori Kristov povratak, baš kao i u Starom zavjetu, Bog ne dopušta da nestane svjetla te ono danas svijetli jaиe no ikada prije. 7 RANA CRKVA Rana Crkva djeluje od prvog, do poиetka osmog stoljeжa (kada zapoиinje srednji vijek). U osmom stoljeжu rimsko društveno ureрenje doivljava potpuni slom, a kršжanska Crkva iskoraиuje na Zapad. Isto razdoblje moemo podijeliti na zadnju etapu Rimskog Carstva (oko 476. g) i »mraиno doba« koje je trajalo od 5. do 10. stoljeжa (kad je Europa ovisila o milosti lutajuжih barbara). Osnovne odrednice »ranog« razdoblja su: 1) idovstvo, 2) Rimsko Carstvo, te 3) grиka filozofija. IDOVSKA POZADINA Trebamo imati na umu, da su prvi kršжani bili idovi i da su Poslanice bile upuжene prvenstveno obraжenim idovima ili ljudima koji su dobro poznavali idovski naиin razmišljanja. Stoga kljuи razumijevanja struktura i obreda (иak i polemika) rane Crkve lei иestoput u razumijevanju idovske pozadine. Prema Enciklopediji Judaica, u Palestini je u Isusovo vrijeme prebivalo oko 2,5 milijuna idova, dok ih je oko 5,5 milijuna ivjelo u ostalim dijelovima Rimskog Carstva иineжi deset posto njegovog stanovništva. U Galileji su, u odnosu na pogane, idovi bili manjina. U Babilonu je postojala velika idovska kolonija, a u Rimu se nalazilo dvanaest sinagoga. Više je idova ivjelo u Siriji nego u Palestini, a u Aleksandriji su bili brojniji nego u Jeruzalemu (oko 60 000). U Efezu je od 200 000 stanovnika, 10 000 bilo idova. Domovinu i dijasporu (iseljeništvo) su u velikoj mjeri povezivali trgovci koji su zaraрeni novac slali za odravanje Hrama (tzv. hramski porez). idovska knjievnost: U središtu idovskog vjerovanja bilo je Sveto Pismo tj. Stari zavjet koji je postojao u razliиitim inaиicama. No, 90. g., na koncilu u Jamniji, jedino je masoretski tekst proglašen prihvatljivim dok su ostale inaиice bile zabranjene. idovi iz zapadne dijaspore koris-tili su grиki prijevod s hebrejskog (tzv. Septuagintu), dok se na Istoku koristio aramejski Targum – omiljena inaиica kršжana idovskoga podrijetla. Suoиeni s kršжanima i njihovim dokazima o Isusu kao Mesiji, idovi 8 su prihvatili nove grиke prijevode kojima su istisnuli Septuagintu (npr. Simahovo, Teodizijevo i Akvilino izdanje). Pored toga, iz sinagoškog leksionara izostavili su 53. poglavlje Izaije. Ortodoksni idovi priznavali su iskljuиivo palestinski kanon Pisma i sljedeжi redoslijed knjiga: Zakon, Proroci i Spisi. Septuaginta je, pak, koristila kršжanima prihvatljiv vremenski redoslijed, kao i redoslijed prema vrsti pojedine knjige. O moguжem postojanju tzv. aleksandrijskog kanona, koji bi prihvatio apokrifne knjige, nema dokaza. Talmud (uиenje), koji je bio druga knjiga po vanosti poslije Starog zavjeta, sastoji se od Mišne (usmeni zakon) i Gлmare (dovršetak). Mišnu je zapisao Rabi Juda ha-Nasi (135-220). Od palestinskog Talmuda iz 450. g. znatno je veжi babilonski Talmud iz 500. g. Izmeрu 200. – 500. g., idovi su Mišni dodali tzv. Gлmaru kao komentar i tumaиenje Mišne. idovska dijaspora ivjela je po cijelom bivšom Grиkom carstvu, иak i u Indiji. Dva glavna središta dijaspore bila su u Babilonu i u Egiptu. Dok je zajednicom u Izraelu upravljao glavni rabin (nasi), u Babilonu je istu dunost obavljao eksilarh iz Davidove loze. Ovakve zajednice isticale su se vjerom, kao i privrenošжu Jeruzalemu. Sinagoga je, kao kulturno i obrazovno središte te mjesto bogosluja, bila središte ivota iseljeništva. Bogosluje se uglavnom sastojalo od molitve, иitanja iz Tore i izlaganja. Ovaj uzor bogosluja kao i uzor upravljenja sinagoga, utjecali su na kršжanstvo. Sliиno kršжanima, idovi u iseljeništvu bili su poznati po иistom i mirnom obiteljskom ivotu. U zajednici su se bavili karitativnim radom, posjeжivali bolesne, brinuli se za obitelji umrlih, iskazivali gostoprimstvo strancima i davali priloge za siromašne. Neidovi ih иesto nisu shvaжali (uostalom tako je bilo i s prvim kršжanima), i to iz sljedeжih razloga: 1) idovi nisu sudjelovali u poganskim bogoslujima. 2) Nisu jeli svinjetinu, kao ni meso rtvovano idolima. 3) Obrezivali su djecu, što je bilo odbojno poganima. Poboni neznabošci, tzv. »bogobojazni«, okupljali su se u sinagogama u dijaspori. Oni meрu njima, koji su eljeli postati иlanovima sinagoge, morali su biti obrezani ili uobiиajenije – kršteni. U dijaspori idovi nisu zahtijevali obrezivanje obraжenika, no takvom su se obiиaju protivile palestinske vlasti. Ova polemika se kasnije prelila na ranu Crk-vu. idovi u Palestini: hram, i u manjoj mjeri sinagoge, bili su idovska središta u Palestini. Kao rimski protektorat idovi su isprva imali poloaj povlaštenog naroda. Okolnosti su se izmijenile 4. g., nakon Arhelajeve okrutnosti, kada je Sirija dobila prokuratora odnosno zastupnika 9 guvernera u Antiohiji. idovi su bili osloboрeni od štovanja rimskih bogova i od vojne slube. Buduжi da su kršжani na poиetku bili smatrani idovskom sektom, i oni su imali iste povlastnice. Ipak i oni, kao i idovi, su morali plaжati rimske poreze, koji su iznosili 30-40% prihoda, kao i glavarinu. Unutar idovske zajednice u Palestini postojalo je nekoliko vanih skupina. Pismoznanci (soferim) su bili иuvari, prepisivaиi i tumaиi Zakona (Tore). Bili su podijeljeni u bratstva (haverim). Imali su usmenu tradiciju (Tradicija starješina) koja je zapisana u 3. stoljeжu, a zove se Mishna (dosl. ponavljanje; komentari Zakona) koja je s vremenom dodana u Talmud (uиenje). Pisari su znali biti neprijateljski nastrojeni prema sveжenicima i saducejima. Saduceji (cadukim – potomci sveжenika Sadoka) su se birali iz visoko sveжeniиkih obitelji i koji su bili sasvim zadovoljni primati plaжu od bilo koga tko je bio na vlasti. Smatralo ih se suradnicima neprijatelja i stoga ih je veжina naroda prezirala dok su bili odani farizejima. Saduceji nisu preivjeli dogaрaje 70. g. pos. Kr. kada se dogodilo uništenje hrama, a s njime i uništenje иitavog sveжeniиkog sustava. Pobunjenici su pogu-bili saduceje koje su smatrali suradnicima Rimljana. Teološki gledano, oni su bili konzervativci (utoliko što su prihvaжali samo Toru) i drali su arminijansku teologiju. Herod je postavlja velike sveжenike iz dijaspore (iz Babilona i Egipta) kako bi ih mogao lakše kontrolirati. Farizeji (hebr. Perushim, aram. Perisajja – separacionisti) su, smatralo se, bili vjerni Zakonu i svojoj zemlji. Oni su potomci Hasidima iz hašmonejskog razdoblja koji su se razišli s Ivanom Hirkanom kada je preuzeo dvojaku ulogu, kralja i velikog sveжenika. Pokušavali su prilagoditi judaizam suvremenom svijetu – oni su bili proizvod izgnanstva kada nije bilo hrama niti teokracije. Teološki gledano, bili su progresivni vjernici. Vjerovali su u predestinaciju, uskrsnuжe, anрele i duhove. Osim ove dvije glavne skupine, postojale su i dvije glavne sekte: Zeloti (aram. qananayya – revni) su bili, иini se, ekstremno krilo farizeja. Kako bi uspostavili idovsku neovisnost i poslušnost Zakonu bili su spremni i na nasilje. Neki, poput Barabe, su bili vjerski teroristi. Иak je i meрu Isusovim uиenicima bio jedan zelot (Љimun). Bili su spremni ubiti svakoga tko je suraрivao s Rimljanima. Kasnije, tijekom idovskih ratova drugi idovi su postali taocima njihove politike nasilja. 10 Eseni (iz aram. Hasja – poboni, sveti) datiraju iz vremena Makabejaca. Veжina su bili redovnici koji su ivjeli izvan svojeg glavnog samostana u Kumranu gdje su pouиavali ljude. Iako su bili strogi idovi ipak su u svojim uиenjima imali i elemente strane judaizmu (naroиito zoroastriski dualizam). Svoj poиetak duguju razdoblju Makabejaca kada je sveжenstvo suraрivalo sa Antiohom Epifanom i njegovim programom helenizacije koji bio poput kulturne revolucije! Meрutim, kada je makabejska dinastija (Hašmonejci) poиela spajati slube velikog sveжenika i kralja, odluиili su se povuжi u samostane skupa sa svojim voрom kojeg su zvali Uиitelj pravednosti. Kumranska zajednica je bila jedna od mnogih, poput esenskih, zajednica koje su obitavale u pustinji. Svi oni su bili pod dojmom apokalipse, ali neki su bili pacifisti, a neki nisu. Moguжe da je Ivan Krstitelj proveo neko vrijeme u jednoj od ovih esenskih zajednica. Takoрer je vrlo vjerojatno da je neka od ovih zajednica imala zajedniиku kuжu u Jeruzalemu. Kako je Isus bio u dobrim odnosima s njima, vrlo je moguжe da je upravo u toj njihovoj kuжi Isus blagovao posljednju pashalnu veиeru sa svojim uиenicima. Muškarac koji je nosio vodu oиigledno je bio иlan te zajednice jer ene (koje su inaиe radile taj posao) nisu smjele biti иlanovi. Voрa kumranske zajednice je sebe nazivao Uиiteljem pravednosti. Njegov smrtni neprijatelj je bio jeruzalemski veliki sveжenik kojega je smatrao otpadnikom pa иak i antikristom. Smatrali su se hiperfarizejima i vjerovali su kako жe upravo oni biti instrumenti suda kada Bog bude sudio tim otpadnicima nakon kojih жe, naravno, oni preuzeti vlast. Smatrali su kako жe zadobiti boansku naklonost i okajati grijehe svoje grješne braжe prouиavajuжi i izvršavajuжi Zakon. Uиitelj pravednosti je navodno imao boanske moжi u izlaganju Pisma koje je uglavnom primjenjivao na ljude i okolnosti onoga vremena. Drali su kako su oni novo, proиišжeno sveжenstvo koje жe preuzeti vlast kada nastupi novo doba. Prema njima, kraj vremena жe biti okarakteriziran pojavom triju kljuиnih figura: Proroka (poput Mojsija), davidijanskog Mesije i velikog sveжenika iz Aronove linije. U novom dobu sveжenik жe postati glava drave (kao u Ezekijelu) i bit жe vaniji i od davidijanskog Mesije. Mesija je trebao biti vojskovoрa koji жe povesti Izraelsku vojsku u pobjedu nad sinovima tame (meрu kojima su Rimljani bili glavni). Na kraju sadašnjeg vremena Prorok жe ljudima govoriti volju Boju kao što je to Mojsije иinio na poиetku. 11 Isus i idovstvo: Isusova jedinstvena osobnost i uиenje bile su bliske pobonim idovima iz skupine hakamim (tj. mudracima). Cilj im je bilo promicanje svetosti u svim društvenim krugovima. Mudraci su vlastite zamisli širili po školama i sinagogama. Neki farizeji (primjerice Hillel) bili su njihovi sljedbenici te su kao takvi simpatizirali Isusa. Farizeji su bili podijeljeni u dvije škole: Љamaiovu (strou) i Hillelovu (liberalnu). Љamai je stavljao naglasak na pojedinosti sadrane u Tori, a njegova je poruka glasila: izgubljeni ste ako ste neposlušni i najmanjoj odredbi Zakona. Hillel (иiji je sljedbenik bio Gamaliel) vjerovao je pak kako je bit Tore istovjetna duhu Zakona: bitno je drati se duha Zakona. Vjerovao je kako je vano omoguжiti i idovima i obraжenicima da budu poslušni Zakonu (time je bio blii Isusu od Љamaia). Isus je zapravo doveo Hillelovo uиenje do logiиnog zakljuиka, tzv. idovskog univerza-lizma, utemeljivši novu religiju – »kršжanstvo«. Etiиnom idovstvu Isus je dao jasnu perspektivu smrti, suda i zagrobnog ivota. S vlastitom teologijom upoznao je pobone idove, obiиne ljude iz puka (hebr. am ha-arec), Samarijance, neиiste, te иak i neidove. Narod je pouиavao javno, a povjerljivo uиenje ostavljao je za vlastite sljedbenike. Njegovo uиenje bilo je usredotoиeno na vlastitu sudbinu kao Sluge patnika i Mesiju. idovi odbacuju kršжanstvo: idovsko društvo i veliki broj kršжana nisu se mogli meрusobno sloiti iz sljedeжih razloga: 1) idovi su odbacivali zamisao o razapetom Mesiji. Kraljevstvo (milenij) nije došlo. 2) Buduжi da kršжanstvo nije bilo nacionalni oslobodilaиki pokret, teško je moglo privuжi ekstremiste poput zelota koji su eljeli idovsku pobunu protiv Rima. 3) U odnosu na idovske voрe, koji su zauzimali kompromisan stav prema rimskim vlastima, kršжanski pokret bio je odveж revolucionaran. Konzervativci su se osjeжali ugroenima jer bi pobunom izgubili nadzor nad narodom. 4) idovima se nije sviрao stav kršжana prema poganima. 5) Ortodoksni idovi, kao oportunisti koji su postojanu vjeru otaca (objavljenu Mojsiju) prilagodili poganskim predrasudama, nisu htjeli prihvatiti kršжane koji su sebe zvali nasljednicima izabranog naroda. Odbacivali su kršжansko alegoriиno tumaиenje Staroga zavjeta. U Jeruzalemu su odnosi izmeрu idova i konzervativnih kršжana (poput Jakova) bili skladni do 62. g.. No, tada je Jakov ubijen jer je od- 12 bio javno zanijekati da je Isus Boji Sin. Nakon poиetka idovskog ustanka odnosi su se i nadalje pogoršavali. Prije izbijanja prvog idovskog rata protiv Rimljana (66), stav se idovskog naroda zaoštravao prema evanрelju. Osim toga, Rimljani nisu više promatrali kršжanstvo kao idovsku sektu. To je za ishod imalo zbjeg mnogih idovskih kršжana, koji nisu eljeli biti povezani sa idovskim nacionalizmom, u Pellu i Malu Aziju. idovski prevrat doivio je vrhunac 70. g. Došlo je do uništenja Jeruzalema zajedno s Hramom, иime se ispunilo Isusovo upozorenje i proroиanstvo. Godine 135. isti grad je još jedanput razoren, a njegovi puиani raspršili se po svijetu. Prvi rat trajao je od 66. do 73. g. Meрutim, unatoи sumornom opisu Josipa Flavija, materijalna infrastruktura idovstva u Judeji i Galileji nije pretrpjela trajnu štetu. Okolnosti su, doduše, bile drugaиije u Jeruzalemu, i okolici, te u nekoliko drugih gradskih središta otpora. idovi su na obali Sredozemnog mora obnovili Jamniju gdje se potom okupio sinhedrin (knesset ha-gadol) = idovski parlament). Prije izbijanja drugog idovskog rata (32-35) dolazi do niza idovskih pobuna u gradovima dijaspore. U Sjevernoj Africi pobunjenici su eljeli uspostaviti nezavisnu idovsku dravu. U Mesopotamiju idovi su se pobunili zajedno s Partima. Mnogi idovi i drugi su bili masakrirani. Drugi idovski ustanak protiv Rimljana buknuo je pod vodstvom Љimuna Ben-Kosibe (na aramejskom: Simon Bar-Kohba) (132). Iako su pobunjenici zajedniиki djelovali ishod je bio poguban. U borbi je uništeno pedeset tvrрava i gotovo tisuжa sela. U amfiteatru u Cezareji pogubljeno je deset voрa pobune dok su luke na Sredozemlju bile prepune izbjeglica koji su bjeali od pogibelji. Na velikim drabama u Mamri i Gazi prodavani su idovski zarobljenici. Kako ih je bilo mnogo, cijena robova osjetno je pala u Carstvu. U Judeji je preostalim idovima bilo zabranjeno okupljati se na molitvu. Nisu smjeli obrezivati mušku djecu ni postavljati rabine. Odlazak u Jeruzalem bio im je za-branjen pod prijetnjom smrжu. Hadrijan je 135. g. odluиio obnoviti Jeru-zalem kao coloniu aeliu capitolinu. Buduжi da se odredba strogo provodila, kršжanska zajednica u Jeruzalemu bila je prisiljena zamijeniti idovskog biskupa biskupom neidovskog podrijetla. Ostatak idovskog puka preselio se u Ušu, selce u Galileji, a Izrael kao narod prestao je postojati. Jedan od ishoda ustanka pod vodstvom Bar-Kohbe bilo je gotovo potpuno prekidanje veza izmeрu idovstva i kršжanstva. Iako je BarKohba osobno naredio drakonske kazne za kršжane koji ne prokunu i ne 13 odreknu se Isusa, nekoliko se manjih skupina hebrejskih kršжana ipak uspjelo privremeno odrati. Najveжa preostala zajednica nalazila se u Cezareji (kao i u ostalim obalnim gradovima) gdje je veliki uиenjak Origen kasnije osnovao školu i veliku knjinicu. Njegovi nasljednici bili su Pamfilije i Euzebije. idovsko kršжanstvo je cvjetalo i u Arabiji (s druge strane Jordana) gdje je u Bostri, u treжem stoljeжu, odran crkveni koncil. Konzervativni idovski kršжani nastavili su svetkovati subotu, kao i ostale idovske blagdane. Obrezivali su svoju djecu, što je kršжane neidovskog podrijetla zabrinjavalo. Redovnici koji su preivjeli rimsko uništenje samostana u Kumranu pridruili su se kršжanskoj crkvi, što je rezultiralo raskolom: jedno krilo je ostalo pravovjerno (no zadrali su neke idovske prakse), dok je drugo krilo postalo otvoreno krivo-vjerno. Pripadniki ovog heretiиkog krila ostali kršжani su nazvali ebionitima (izraz potjeиe od Pavlovog izraza »jeruzalemski kršжanski siromasi«). Od drugog stoljeжa ebioniti nisu vjerovali u Kristovo boanstvo, kao ni u njegovo djeviиansko roрenje. Prema njima Isusu je Bog nadjenuo mesijansku titulu »prorok poput Mojsija« (Pnz 8,14-22) pri krštenju, te жe se vratiti kao Sin Иovjeиji da kraljuje nad cijelim svije-tom. U иetvrtom stoljeжu, i kasnije, u Siriji su postojale male idovske crkve. Imale su svoje Evanрelje (tzv. »Evanрelje Hebrejima« koje je Jeronim preveo na latinski), koji je saиuvalo ponešto izmijenjenu predaju, od one kanonskoga grиkog Evanрelja, veliиajuжi Gospodinova brata Jakova kao Mesijinog zamjenika. One su odbacivalie pisma apostola Pavla: u njihovim oиima bio je izdajica idovske vjere i krivovjerac. Zapravo, korijeni starosirijske crkve su idovski: nasljednici izvornih idovskih kršжanskih obitelji još uvijek ive u današnjoj Siriji. Znaиajno je da se neki mesijanski kršжanski voрe u današnjem Izraelu smatraju nasljednicima ebionita te su u dvojbi glede Isusovog boanstva. Jeruzalemski idovski kršжani nisu prisustvovali Nicejskom koncilu (325). Buduжi da su zadrali autonomiju, bili su izopжeni i uskoro ih se smatralo krivovjercima. Od 4. stoljeжa postupno su izgubili identitet. Na temelju arheoloških dokaza moe se zakljuиiti kako su kršжanski idovi još 68. g., dakle prije dolaska Rimljana, pobjegli iz Jeruzalema. Izbjegli su na drugu strani Jordana u Pellu, te u planine Gileada i Bašana. Lutali su oиekujuжi povratak Mesije – Isusa. Nakon pada Jeruzalema 73. odnosno 74. g. vratili su se u razrušeni grad. Kako su bili uvjereni da je Isusov povratak odgoрen, sagradili su kršжansku sinagogu koja se i danas moe razaznati jer okruuje Davidov pseudogrob kojeg su podigli kriari. Ista graрevina više nije bila usmjerena prema (uništenom) Hramu veж prema mjestu uskrsnuжa (kasnije Crkva Groba Isusova). 14 POGANSKI SVIJET Rimsko Carstvo, na иijem su podruиju djelovali prvi kršжani, naslijedilo je od Grka oblike upravljanja; uljudbu i jezik. Kako se Carstvo širilo osvajanjem i pripajanjem ozemlja, zaposjednutim se podruиjima upravljalo razliиito. Egiptom, koji je pripadao caru, upravljao je prefekt kao potkralj. No, bilo je i protektorata i drevnih kraljevstva koja su zadrala tradicionalne ustanove, kao i senatorskih (na primjer Azija) ili carskih provincija. Na njihovom su se ozemlju i dalje nalazili rimski vojnici, a bile su pod upravom guvernera neposredno odgovornih caru (Sirija). Podruиja posebnih obiljeja (npr. Judeju) vodili su prokuratori. Iako nisu uivala znatnu neovisnost (unatoи postojanju pokrajinskih vijeжa), mir koji je vladao u takvim podruиjima pogodovao je razvoju trgovine i rastu blagostanja (pogotovo u gradovima Male Azije). Gradovi su donekle bili neovisni buduжi su bili pod upravom skupštine (ekklesia) иiji su иlanovi bili graрani, te koncila (boulй) kojeg su иinili istaknuti pojedinci. Udruenja (cehovi) takoрer su imala vanu ulogu u mjesnom ivotu. Ljudi su mogli biti graрani rodnog grada, ali isto tako i rimski graрani. Isto se pravo moglo naslijediti (kao u Pavlovom sluиaju), odnosno kupiti ili dobiti kao nagradu od cara. Rimski graрani bili su pošteрeni nedostojnih i poniavajuжih tjelesnih kazni, te su se mogli uloiti priziv caru. Religija u Rimskom Carstvu bila je podijeljena u dvije skupine: a) RELIGIA LICITA (tj. »dravni kult«) ukljuиivala je štovanje rimskih bogova, a ponekad i cara. U potonjem sluиaju najиešжe se radilo o caru koji je veж preminuo, premda su Kaligula, Neron i Domicijan još za vrijeme vlastita ivota prisvojili boanske иasti. Od stanovnika Carstva oиekivalo se sudjelovanje u štovanju kao iskaz podaniиke vjernosti. idovi su, meрutim, bili osloboрeni ove obveze buduжi da je njihova religija bila priznata kao religia licita. I kršжani su do 64. g. (ili malo prije) bili u istom poloaju jer ih se dralo idovskom sektom. U gradovima su sveжenici obavljali dunost sudaca odgovornih za provedbu carskog bogoštovlja. Rimljani, koji su vjerovali kako su bogovi zasluni za vojni uspjeh i gospodarski napredak, pripisivali su vojne neuspjehe ili nepogode, poput: gladi, nevjeri i nepoštivanju bogova. Ostale religije potpadale su pod: 15 b) SUPERSTITIONES (praznovjerja). U ista su bili ukljuиeni istoиnjaиki kultovi i filozofija, kao i štovanja mjesnih boanstava pri kojima su se obavljali obredni иinovi poput iskazivanja иasti i prinošenja rtava (tj. udobrovoljavanja demonskih sila). Za razliku od idovstva i kršжanstva, pred štovatelje nisu postavljani nikakvi moralni zahtjevi. U hramovima su se prinosile rtve, zazivala i iskala naklonost boanstava. rtve, najиešжe hrana, bile su dar bogu. Dio je rtve bivao spaljivan, dok su ostatak sveжenici i vjernici koristili za ishranu, odnosno za prodaju na trnici (v. 1. Kor 8). Boanstvo se zamišljalo kao nevidljivi domaжin gozbi koje su se u hramovima иesto odravale. Neki kultovi bavili su se tzv. kultnom prostitucijom što objašnjava zbog иega je Korinжanima trebalo vremena kako bi isti obiиaj ocijenili nemoralnim. Kako su takve religije bile sastavni dio strukture tadašnjeg društva, prihvaжanje kršжanstva znaиilo je uиiniti potpuni zaokret u vlastitom ivotu. Postojali su i istoиnjaиki kultovi koji su vjerniku nudili, nakon ceremonije uvoрenja (grи. musterion), »preporod« i »vjeиni ivot«. Slavljenje bogova bilo je popraжeno glazbom, plesom, glazbalima, javnim povorkama, proslavama, obrednim prinošenjem rtava, te (pogotovo u Izidinom kultu) seksualnim orgijama. Meрu istoиnjaиkim mistiиnim kultovima najznaиajniji je bio kult Izide, egipatske boice majke i njezinog sina Horusa. Isti je kult nalikovao kultu Bogorodice s djetetom. S druge je strane kult perzijskog boga svjetla Mitre, predstavljao isposniиku religiju usmjerenu uglavnom na muškarce, i to prije svega rimske vojnike. Sastavni dio kulta bili su posveжeni objedi, ne posve razliиiti od kršжanske euharistije; dušama se nudio put preko sedam planetarnih duhova koji su nakon smrti zakrиili uspon mlijeиnom putu. Mitraizam se koristio simbolom staroga doba – Bikom nakon kojeg slijedi razdoblja Ovna. Mitra je davao spasenje onima koji su uvedeni u tajnu kulta. Na takvim se astrološkim pretpostavkama danas temelji filozofija »New agea« (konstelacija proljetnog ekvinocija odreрuje narav doba u kojem ivimo, a zvijezde su bogovi koji utjeиu na dogaрaje na Zemlji, te mogu zaprijeиiti put do spasenja i nirvane). Poznat je bio i anatolski kult Atisa i Kibele иiji su sveжenici ivjeli isposniиki u prosjaиenju. Njihov javni obred trajao je od 15. do 27. oujka. Nakon posta i tzv. dana krvi (22. oujka) oplakivan je Atis. alost se 25. oujka pretvarala u radost kada je Atisovo uskrsnuжe svetkovala Hilarija. Vrlo je vjerojatno kako su kršжanski Veliki tjedan i Uskrs postavljeni kako bi zamijenili takve blagdane u kalendaru! 16 Zoroastrizam: Zoroaster ili Zaratustra bio je reformator perzijske dualistiиke religije mazdaizma (zervanizma) prema kojoj je svijet poprište bitke izmeрu naиela zla (Ahriman ili Angra-Mainul) i naиela dobra (Ormuzd ili Aura-Mazda). Pobjedu, na kraju, odnosi Dobro nakon иega slijedi konaиni sud kada mrtvi uskrsavaju, a zli se odvode na muиenje. Sveta knjiga mazdaizma bila je Avesta, a kultom su upravljali mudraci (magi). Kako se vjerovalo u oиišжenje vatrom, najvaniji dio slube slavljenja odravao se oko vatrenog oltara. Zoroastrizam je potaknuo rast mitraizma i manihejstva, no iznenada je nestao tijekom muslimanskih prodora. Zaratustrina reforma sastojala se u odbacivanju bogova popularne religije i uspostavljanju slavljenja jednog boga, duha dobra – Aura Mazde. FILOZOFSKA POZADINA Rimljani, koji su bili vojnici i administratori, preuzeli su od Grka, koji su bili mislioca, filozofiju. Rani grиki filozofi: TALES IZ MILETA (oko 600. g. pr. Kr.): prvi je filozof u klasiиnom smislu. Vjerovao je kako je sve nastalo iz vode. Talesov uиenik ANAKSIMANDER je kao izvor svega vidio apeiron, tj. beskonaиno i kakvoжom neodreрeno, iz иega izdvajanjem suprotnosti toplog i hladnog nastaju opipljive stvari. HERAKLIT, koji je u Efezu ivio stoljeжe kasnije, vjerovao je kako je vatra osnovni element svemira. Iz nje sve proizlazi, te se u nju sve naposljetku vraжa. Proces promjene je, stoga, neka vrsta dijalektike. Iz vatre nastaje zrak, iz zraka voda, a iz vode zemlja. Postupak, zatim, mijenja smjer te ponovno završava u vatri. Svijetom, koji se stalno mijenja, vlada um tj. razum kojeg Heraklit naziva logosom. Aristotel, a kasnije i Hegel, njegove su zamisli ugradili u vlastite filozofije (usp. teorija velikog praska). PARMENID (roрen 515. g. pr. Kr.), iz june Italije, vjerovao je kako uopжe ne postoji mijena, veж samo bitak. Sve promjene koje promatramo su prividne (usp. teorija stalnog stanja). Kasnije su filozofi pokušali trajnost dovesti u vezu s promjenom. SOKRAT (oko 470 -399 pr. Kr.); Atenjanin koji se više zanimao za ljudske vrijednosti (tj. ljudsko ponašanje) nego za narav svijeta. Drao je kako iskljuиivo moemo spoznati иovjeka. Istinska spoznaja je znati 17 što bismo trebali biti, i što je zapravo svrha ivota, a to moemo postiжi jedino pravim obrazovanjem; иovjek moe sebe uиiniti moralno dobrim. PLATONIZAM je idealistiиka filozofija Sokratovog uиenika Platona (428- 348 pr. Kr.). Poput Parmenida Platon je vjerovao kako stvarni svijet nije vidljivi, veж nevidljivi svijet zamisli odnosno duhovnih stvarnosti koje postoje izvan иovjekovog uma. Najvanija zamisao je ideja »dobroga«. Takva zamisao daje bezobliиnoj tvari oblik i znaиenje. Naime, u svijetu, koji nas okruuje, doivljavamo upravo jedinstvo savršenih ideja s materijom bez reda. Dakle; materija je izvor svega zla, te su iskljuиivo vrijedne ideje, koje odraava materija. Sve što je dobro proizlazi iz ideja; sve što je loše potjeиe iz materije. Svijet ideja i svijet materije usko su povezani i jednako vjeиni. Иovjek je jedinstvo duha i materije, a smrt je sretno osloboрenje duše od ropstva tijela (materije). Platonov uиenik, i uиitelj Aleksandra Velikog, ARISTOTEL (384-324. pr. Kr) odbacuje gotovo sva uиenja svoga prethodnika. Sve do sredine srednjega vijeka (1080-1100) nije imao velikog utjecaja meрu kršжanima. Pred svršetak ivota osnovao je filozofsku školu nazvanu Licej. Odbacivši Platonov koncept o vjeиnom svijetu ideja ustvrdio je kako postoji samo jedan svijet koji nema ni poиetka ni kraja, a njegovo objašnjenje nalazi se unutar njega samog. Isti se razvio (kako bi opet zapoиeo isti ciklus) uslijed neosobnog naиela koje ne postoji izvan sustava u kojeg je ugraрeno. Njegova filozofija ARISTOTELIZAM je empirijska (isku-stvena) i materijalistiиka. STOICIZAM je filozofija koju je oko 300. g. pr. Kr. nauиavao Zenon iz Kitiona (oko 335. do oko 264. g. pr. Kr.). Poput Sokrata više se zanimao za ljudsko ponašanje nego za narav svemira. Vjerovao je kako postoji iskljuиivo materija. Buduжi da su um i tijelo materijalni, ne postoji иisti duh jer je i Bog materijalan. Svemir je Boje tijelo, a on je njegova duša. Iz navedenog se dв zakljuиiti kako se radi o obliku panteizma. Иovjek je u odnosu na Boga poput kapi vode u odnosu na ocean. Bog, kao duša svijeta, upravlja voрen ljubavlju prema иovjeku kojemu eli dobro. Kako je иovjek povezan s Bogom, mora iжi putem kojim ga vodi boanski razum (logos). Stoga se istinska osoba prepušta Bojoj volji bez obzira na bol koja proizlazi iz takve odluke. Zakljuиak: stoicizam pokazuje što je ispravno, no ne daje иovjeku snagu kako bi ivio ispravnim ivotom. Pavao se u nekim propovijedima poganima oиito obraжa onima koji su bili naklonjeni ovakvim zamislima. 18 EPIKUREJSTVO je atenska filozofska škola nazvana po osnivaиu Epikuru (342 -270 pr. Kr.). On je naime isticao ugodu kao najpoeljniju kakvoжu, iako pod istom nije podrazumijevao tjelesne uitke. Pravu se sreжu moe postiжi iskljuиivo nadzorom nad samim sobom, kao i ivotom u tišini i miru. Takav ivot se dostie uklanjanjem glavnog izvora tjeskobe – bilo kakve vjerske usredotoиenosti na ivot nakon smrti. ivota nakon smrti nema jer se bogovi ne optereжuju ljudskim problemima. Treba samo potpuno i pozitivno ivjeti. FILON (20 pr. Kr. – 40), idov iz Aleksandrije koji je Stari zavjet pokušao povezati s grиkom filozofijom. Nauиavao je kako je sve što je istinito u grиkoj filozofiji veж ranije izreиeno idovskim Pismom. Dakle, Bog se objavio i grиkom umu. Najveжi Filonov problem bio je kako povezati biblijsko i grиko poimanje stvaranja. Grиka je filozofija naime tvrdila kako Bog nema nikakve veze sa zlom materijom. Kako bi razriješio problem, Filon je poput Grka postavio logos kao posrednika izmeрu Boga i svijeta. Stoga je isti najviša sila kojom je Bog okruen. Preko nje je Bog sve stvorio. Ipak, logos je manji od Boga. Ovakve zamisli ostavile su traga na kršжanskim misliocima u Aleksandriji. Skoro svi grиki filozofi su vjerovali u vrhovnog Boga, Stvoritelja. Ovo gledište je dovela u pitanje samo manjina materijalistiиnih filozofa kao npr. Anaksimander i Epikur. I platonisti i stoici (poput Cicerona koji je suprotstavio pjesnika Lukrecije koji drao da ne moemo se osloniti na svoje osjeиaje, zbog toga moramo ostati agnostici) vjerovali u jednoga Boga. Stoici иak su promovirali argument od dizajna. SREDNJO- I NOVOPLATONIZAM Srednji platonizam djeluje u 1. i 2. stoljeжu, dok se novoplatonizam razvija u 3. i 6. stoljeжu. Oba pravca nastojala su sintetizirati glavne zamisli grиke filozofije uzimajuжi kao temelj vjersko tumaиenje Platonove filozofije. Srednjoplatonizam stavlja naglasak na Boju transcendentnost. Bog je aktivan dok stvara putem vlastitih posrednika: logosa, planetarnih sila i globalne duše. Platonovi »oblici« razvili su se u misli boanskoga uma, a zlo se još više povezalo s materijom. Ista je filozofija nastojala uskladiti platonizam i Aristotelove zamisli. Sve na ovome svijetu nije, odnosno ne postoji, veж se nalazi u postupku postanja. Vjeиna i nepromjenjiva je iskljuиivo Boja rijeи. Novoplatonizam: Glavna obiljeja filozofije bila su idealizam, misticizam i isposništvo. Njezin utemeljitelj PLOTIN (205-270) tvrdio je kako 19 cjelokupna stvarnost proizlazi iz vrhovnoga i boanskoga naиela – tzv. Jednog. O »Jednom« ne postoji nikakav pojam, niti se o njemu išta moe izreжi rijeиima jer je iznad svih odreрenja. Prema vlastitom djelovanju moe se oznaиiti kao beskonaиno »Jedno«, dobra i najviša sila. Emanacijom, tj. isijavanjem ili proistjeиem, iz »Jednog« nastaje Um; naиelo koje u svojoj jedinstvenosti sadri zamisao višestrukosti. Ista višestrukost ukljuиuje platonovske ideje svega zamislivog. Njome se otkriva dvojstvo materije i duha, predmeta i svijesti. Novom emanacijom Um raрa Dušu koja ukljuиuje ideje kao oblike (»uzore«) stvarajuжi svijet osjetilnih stvari. »Jedno«, Um i Duša, tri su hipostaze (grk. hupo-staseis) ili tri boanska naиela novoplatonista. Za novoplatonista materija je nebitak, prazan prostor (usp. iluzije tj. maja kod hinduizma). Materija je, nadalje, mrak i zlo. Osjetilni svijet mješavina je bitka i nebitka; priroda je stvarna u tolikoj mjeri da je produhovljena tj. pomiješana s duhom. Prema novoplatonistima sve što je proizašlo iz Boga tei vraжanju Bogu, i ponovnom upijanju u Njega kao utjelovljenju najvišeg dobra. Isti cilj иovjek ne moe postiжi spoznajom ili razumom, veж iskljuиivo u ekstazi i neposrednim jedinstvom s boanstvom, buduжi da je »Jedno« iznad Uma i zamisli. Putem izoliranja od stvari svijeta i putem mistiиke iluminacije (vrsta transcendentne meditacije), um moe svladati zapreke duše kako bi iskusio sve ono što je izvišeno. Stoga se novoplatonizam moe oznaиiti kao izvor kasnijeg (prije svega kršжanskog) misticizma. Srednjoplatonizam je utjecao na rane kršжanske mislioce kao što su Justin Muиenik i Klement Aleksandrijski, dok je novoplatonizam utjecao na kršжanske mislioce od Origena nadalje: Kapadocijske Oce, Ambrozija i Augustina. Zahvaljujuжi Dioniziju novoplatonizam postaje иimbeni-kom koji na Zapadu i na Istoku vjerojatno najviše utjeиe na oblikovanje kršжanske mistiиne teologije (dakle i redovniиke misli). Zahvaljujuжi Augustinu novoplatonizam utjeиe na gotovo cjelokupnu srednjovjekovnu tradiciju na Zapadu. Zakljuиak: navedenim filozofijama zajedniиko je sljedeжe: 1) Ovaj svijet sastoji se od dva podsvijeta: savršenog, vjeиnog svijeta zamisli, te prolaznog svijeta koji je blijeda preslika ili odraz prethodnog. Prvi svijet je, za razliku od drugog, nepromjenljiv. Иovjekovo tijelo pripada svijetu promjena, a duša, koja ima razum, iskra je boanskog iz svijeta postojanja. 2) Bog nije osoba, veж zamisao ili naиelo. Oиito ne radi se o pomirenju dvaju personaliziranih biжa. 20 3) Nema jasne razlike izmeрu Boga i drugih duhovnih biжa. 4) Materije je zlo: samo nematerijalni svijet je иist. Stoga put spasenja je izbjegavanje materije. Spasenje nije pomirenje izmeрu dvaju osobe. 5) Sve te filozofije su imale zatvoreni sustav i cikliиko viрenje povijesti. Novoplatonizam je dodao sljedeжe toиke: a) Stvaranje duhova emanacijom (proistjeиem), gdje prvi entitet stvara (raрa) drugi. O tomu govore Origen i njegovi prijatelji kada spominju »raрanje«. Manjevrijedno boanstvo, a ne vrhovni Bog, stvorilo je vidljivi svijet od prapostojeжe materije. b) Buduжi da иovjek ima iskru boanskog u sebi, i sвm je dio boanskoga. Stoga je put spasenja u bijegu od materije kako bi bili ponovno upijeni, primljeni u boanstvo (mistiиni naиin spasenja). c) Buduжi da vrhovni Bog ne moe biti u doticaju s ovim svijetom, potreban mu je posrednik – Rijeи ili Razum (Logos). Rijeи je odvojena i, kao proizvod emanacije, podreрena Bogu. Emanacija je izlazak manje savršenog biжa iz višeg i savršenijeg naиela, a da se pritom više naиelo ne mijenja. Naиinjena je prema izvorniku, no nije iste naravi, kao što ni voštani otisak nije od materijala od kojeg je peиatni prsten. SREDIЉTA KRЉЖANSTVA U to vrijeme poиela su se razvijati središta kršжanstva od kojih je svako imalo posebna obiljeja ili иak vrstu kršжanstva. STAROSIRIJSKA CRKVA, kojoj je središte bilo u Antiohiji, kasnije se proširila na istok. Starosirijska crkva našla se na udaru kritike Istoиne crkve koja joj je predbacivala zagaрenost gnosticizmom, a na njezinu krajnju strogost gledala je podozrivo i s gnušanjem. U njoj su bile dvije stranke: mlaрa i ortodoksnija koju je predvodio Palut iz Edese, a koja je potekla iz Antiohije, te starija (vjerojatno domaжa stranka) koju je predvodio Tacijan (Adai). Kako god bilo, иini se da je Jakovljev duh nepopustljivosti nastavio ivjeti u Starosirijskoj crkvi. Primjerice, u Didaheu иitamo sljedeжe: »Ne postite u iste dane kao i licemjeri. Oni poste ponedjeljkom i иetvrtkom, a vi postite srijedom i petkom. I vaše se molitve moraju razlikovati od njihovih. Molite kao što je Gospodin zapovjedio u Evanрelju: Oиe naš, koji jesi na nebesima... itd. Ovu molitvu izgovarajte tri puta na dan.« Kada su zbog podrške Nestoriju proglašeni krivovjercima (u petom 21 stoljeжu), morali su se povuжi izvan dohvata bizantskih progonitelja. Njihova glavna središta uиenja postala su Edesa, a kasnije na istoku Nisibis. Misionari su otišli na jug do Indije, a do 6. stoljeжa proširili su se do Kine. Pojava islama odijelila ih je od ostalih kršжana, za koje su nastavili ivjeti u legendi o kršжanskom kraljusveжeniku s Dalekog istoka, Presteru Ivanu, koji жe jednog dana uništiti islamske horde. Današnja Starosirijska crkva je u Kini, prije udara Dingis Kana i Temerlenka, u 12. i 14. stoljeжu, ostavila spomenike. Jedna grana te crkve preivjela je kao crkva Mar Tome u junoj Indiji (koristi starosirijsku liturgiju). Druge raspršene zajednice zadrale su se na obroncima oko Mosula u Sjevernom Iraku, pod stalnim turskim napadima i progonstvima, sve dok ih se nedavno nije ponovno otkrilo. SJEVERNO-AFRIИKA CRKVA: Sjeverna Afrika gotovo je jedino podruиje na kojem je latinski jezik ostao netaknut i upravo se iz ovog podruиja vratio u Rim kojim je, u meрuvremenu, vladao grиki jezik. Osim toga Sjeverna Afrika je bila znaиajna pokrajina Rimskoga Carstva koja je osiguravala velik dio hrane za opskrbu Carstva. Prva kršжanska djela na latinskom potjeиu upravo iz Sjeverne Afrike. Iako je sjeverno-afriиka crkva imala velike teologe (kao što su Tertulijan, Ciprijan, Tikonije i Augustin), puk nije bio odveж teološki obrazovan. Biblija nikada nije prevedena na narodni govorni jezik Numidije i Tunisa, kao što je to bio sluиaj u Egiptu. Sjeverno-afriиko kršжanstvo (posebno njegov Donatov dio) bilo je naroиito snano meрu govor-nicima punskog jezika. Meрutim, nedostajala im je Biblija na vlastitom jeziku. Upravo iz tog razloga, kao i kasnijih navala Vandala, tamošnja Crkva je nestala prilikom upada muslimana u 7. stoljeжu. Postojanje ovih dviju skupina u velikoj je mjeri povezano s Donatovim razdorom. EGIPATSKA CRKVA: U ovoj crkvi je postojala sliиna podjela stanovništva. Izmeрu elite, koja je govorila grиki te seljaиkih niih slojeva koji su govorili koptskim jezikom, uvijek je postojao jaz koji je i doveo do podjele Crkve. Osobito kada su se u 4. i 5. stoljeжu razbuktale rasprave o doktrini. Aleksandrijski biskupi imali su, u borbi protiv slubene teologije bizantinskih patrijarha, podršku zaostalih, ali zato nepopustljivih Kopta (tj. potomaka drevnih Egipжana). Koptsko je kršжanstvo, zajedno s nekim drugim crkvama, podravalo monofizitski pokret. 22 RIMSKA CRKVA: U ovoj Crkvi veжina je иlanova, do poиetka treжeg stoljeжa, govorila grиkim jezikom. Kako je sve više ljudi iz visokih slojeva društva pridobivano za vjeru kršжani, koji su govorili latinski, postali su veжina. Zahvaljujuжi sve veжem rastu Crkva je 251. g. uzdravala ne samo biskupa, veж i 64 prezbitera, 7 рakona, 7 podрakona, 42 ministranta, 52 istjerivaиa demona, иitaиe, kljuиare i više od 1 500 udovica i siromašnih ljudi. U vrijeme Decijeva progona 250. g. u Rimu se skrilo mnoštvo biskupa; Crkva ih je morala uzdravati. Ni Rimska crkva nije bila pošteрena razdora: 217. g. došlo je do ozbiljnije prepirke izmeрu Hipolita i Kalista oko osobe koja жe preuzeti slubu rimskog biskupa. Kalist, koji je postao biskupom, optuio je Hipolita kao diteista (pristalicu shvaжanja da je Sin Kristovo tijelo, a njegov duh Otac u Njemu). Kalistu je, pak, prigovoren nedovoljno иvrst stav o grijesima nakon krštenja: Kalist je, naime, drao kako i najveжi grijesi mogu biti oprošteni nakon pokajanja, ukljuиujuжi nemoral, ubojstvo i otpadništvo (apostaziju). Hipolit je raskinuo veze s Kalistom osnovavši vlastitu zajednicu иime je unio razdor u Rimsku crkvu tijekom cijelog pokoljenja. Ista svaрa nastala je izmeрu Kornelija i Novacijana. Kornelije je vjerovao da biskup moe oprostiti i najtee grijehe na što se Novacijan odvojio i osnovao zajednicu. Teološko ova crkva je bila pod jakom utjecaj rabinskog judaizma. MISIJSKO ЉIRENJE Sljedeжi иimbenici utjeиu na širenje evanрelja meрu neidovima: 1) Razmjerno postojane politiиke okolnosti (Pax romana) (vidi 1 Tim 2,1-2). 2) Zajedniиki narodni grиki jezik (koine), naslijeрen iz doba Aleksandra Makedonskog. Ovaj je poticao idove da se nasele na osvojenom ozemlju i tako poveжao njihov broj u Rimskom Carstvu. 3) Dobra prometna povezanost (ceste, te brojne brodske veze). 4) idovi iz iseljeništva. 5) Septuaginta (grиki prijevod Starog zavjeta). 6) Opжe nezadovoljstvo filozofijom i religijom. Prvi kršжani organizirano su pristupali propovijedanju evanрelja. Rast i razvoj novih crkava, koje su najиešжe vodili рakoni, pomno su razraрivali slušajuжi savjete apostola, proroka i uиitelja. Evanрelje se propovijedalo iz mjesne crkve iako je glavna sluba, za koju su oиito postojali potrebni 23 darovi, bila vezana uz crkvu. Teolozi i apologeti crkve, tj. pisci unutar crkve koji su branili kršжanstvo od nevjernika, nisu samo predavali izvan crkve kako bi ljude pridobili za Krista, veж su organizirali biblijske škole za obuku novih evangelizatora i apologeta. S vremenom su se usredotoиili na odreрene skupine slušatelja, idove, rimske vlasti i dr., a neki su, pak, napadali krivovjerce. Pavao je naglašavao vanost starozavjetnih proroиanstava, kao i tipološko ispunjenje Kristova lika. Kasniji apologeti zlorabili su istu metodu primjenjujuжi je, neopravdano, na crkvu. Pismo se prevodilo na strane jezike. Postojala je apokrifna fiktivna knjievnost, primjerice Djela Pavlova i Teklina, koja je kao spjev kršжanskom naиinu ivota, vjerojatno, bila namijenjena »trištu« lake i romantiиne knjievnosti. Susjedi, i poznanici, rado su primali kršжane u vlastite domove jer su primjeжivali promjenu u njihovim ivotima. Poruci dobre vijesti bili su, prije svega, otvoreni pripadnici niih slojeva društva, te robovi. Ukratko; nekoliko je obiljeja ostavljalo snaan dojam na slušatelje: a) Kakvoжa promijenjenog ivota vjernika, te sklad izmeрu ivota i poruke kakav je nedostajao širiteljima poganskih uиenja. b) Zajedništvo i bratska ljubav u kojoj se nije gledalo na stale, kastu, rasu i spol. Kršжani su se meрusobno pomagali, a posebnu pozornost uivali su najslabiji: siroиad, stariji ljudi, zatvorenici, te oni koji su kanjavani radi Krista. c) Radost vjernika širila se na druge ne jenjavajuжi ni za progona ili smaknuжa. d) Propovijedanje evanрelja bilo je иesto popraжeno ozdravljenjima i istjerivanjem duhova. Okupljeni su znali kako se zli duhovi pokoravaju kršжanima. No, s vremenom иuda su igrala sve manju ulogu u širenju Radosne vijesti. Stoga ih Euzebije rijetko spominje u Povijesti Crkve. NAИINI ЉIRENJA EVANРELJA U prvih 150 godina povijesti Crkve nije bilo crkvenih graрevina. Stoga su kršжani propovijedali u sinagogama, koje su im stajale na raspolaganju, sve dok se idovi nisu zapoиeli oštro suprotstavljati kršжanstvu. U sinagogama su kršжani nailazili na slušateljstvo koje je bilo spremno pozorno poslušati izlaganje Radosne vijesti. Njihove propovijedi sadravale su pet vanih smjernica: 1) Stari zavjet ukazuje na Mesiju. 24 2) Starozavjetna proroиanstva, kao i blagoslovi obeжani Davidovim potomcima, ispunjeni su po Isusu. Isusova smrt i uskrsnuжe ostvarenje su proroиanstava vezanih uz Mesiju i Slugu patnika. 3) Oproštenje se nudi na temelju Mesijine zastupniиke smrti. 4) Slušateljima se mora ukazati na potrebu prihvaжanja Isusa Krista Spasiteljem upozoravajuжi ih na kobne posljedice odbijanja Kristove ponude, kao i na иinjenicu da se s Bojom milošжu ne moe igrati. Propovijedi su odravane na trnicama i trgovima, mjestima razmjene novih zamisli, a pristup se ubrzo pokazao vrlo uspješnim te su ga prigrlili иak i idovi. Kršжani su koristili i dar proricanja dok je evanрelje, koje se propovijedalo u javnim dvoranama, иesto bilo popraжeno neosporivim osobnim svjedoиanstvima. Susreti su odravani po kuжama koje Pavao, u vlastitim poslanicama, spominje kao glavna mjesta širenja evanрelja. U osobnim svjedoиenjima kršжani su koristili simbole ribe, kria, sidro i janjeta kako bi pobudili zanimanje za evanрelje. Njihovo oglašavanje je bilo diskretno. Komunicirali su pomoжu simbola meрu sobom: paun je predstavljao vjeиnost, slika kita koji povraжa Jonu nakon tri dana je predstavljala uskrsnuжe, «Rota» je bila kod za A-paternoster-O. zatim su imali kai-ro simbol koji je predstavljao prva dva slova rijeиi Hristos, zatim tu je bila riba koja je oznaиavala ICHTHUS (Iesous Hristos Theou Huios Soter – Isus Krist Sin Boji Spasitelj). U ranoj kršжanskoj umjetnosti Isusov lik nije bio prikazivan, no kada je kršжanstvo postalo legalnim Isusa se иesto slikalo kao Apolona, bez brade ali s aureolom, baš kao i Apolona, boga sunca. Kasnije, u bizantinskoj umjetnosti, Isusa se prikazivalo kao Jupiter/Zeusa, glavnog boga, s bradom i ozbiljnim izrazom lica. Sliиno tomu je i lik Djevice Marije s malim Isusom izravna kopija boginje Izide s malim Horusom (egipstski bog sunca) na krilu. Horov roрen dan bio je 25 prosinca. Molitva je imala vanu ulogu u oslobaрanju ljudi od vlasti Sotone. I unatoи иinjenice da im uиenja иesto nisu bila toиna, barem ne u svakoj pojedinosti, ljubav i gorljivost prvih kršжana bile su izuzetne. Misijsko širenje moemo podijeliti u nekoliko razdoblja: PRVO RAZDOBLJE obuhvaжa širenje Radosne vijesti meрu idovima u Palestini i iseljeništvu, иak izvan Rimskog carstva (Djela 2, 5-13). Djela apostolska spominju slušatelje Petrove prve propovijedi kao prve obraжenike. Isti izvor navodi Samarijance, neidove, i Ivanove uиenike kao skupine koje su primile Duha Svetoga, a sliиnost izmeрu obraжenja navedenih skupina i prvih apostola upuжuje na svjesno ponavljanje nekih 25 od fenomena koji su se zbili za vrijeme Pedesetnice, kao i na trajnu vezu s prvom crkvom u gradu u kojem se vjera najprije uиvrstila – Jeruzalemu. Nakon Stjepanovog muиeništva Filip je otišao u samarijanski glavni grad Neapolis – današnji Nablus (u povijesti poznat i kao Љekem) kako bi propovijedao tamošnjim puиanima. Potom se zaputio u druge gradove i sela tog podruиja (Djela 8, 5. 25). Evanрelje se širilo juno i zapadno od Jeruzalema sve do Cezareje i obale. Vjera se proširila do Damaska, te je prestrašeni idovski vladajuжi krugovi poslali Savla u potjeru za kršжanima. U Djelima 9,31 usputno se spominje propovijedanje evanрelja u Galileji gdje su ivjeli neidovi, te širenje evanрelja do Antiohije, treжeg grada po veliиini u Rimskom Carstvu. Razdoblje od 30. do 70. g. bilo je presudno za idovski narod koji je imao prigodu obratiti se i priznati Mesiju, te tako potaknuti Isusov povratak i uspostavu Bojeg kraljevstva. Time bi se uspostavilo teokratsko kraljevstvo pod vodstvom Davidovog potomka koji bi u Izraelu vladao cijelim svijetom. Prema doslovnom tumaиenju starozavjetnih proroиanstava prvo bi se trebao obratiti Izrael, a potom bi bili blagoslovljeni svi ostali narodi. Iz ovog su se razloga apostoli trudili propovijedati evanрelje meрu idovima u Palestini i iseljeništvu, a prvi kršжani oиekivali skori Isusov povratak. DRUGO RAZDOBLJE obuhvaжa širenje evanрelja meрu neidovima. Prva misija za širenje evanрelja meрu neidovima djelovala je u Antiohiji. Propovijedanje evanрelja meрu neidovima poиelo je na dan Pedesetnice. Meрu ljudima koji su slušali Petra bilo je »pobonih« iz cijeloga Carstva. Djela apostolska spominju Parte (tj. Perzijce), Meрane, Elamite (iz drevne pokrajine Perzijskog Carstva), Mezopotamce, Rimljane, Kreжane, Arape, ljude iz Judeje, Ponta na Crnom moru, Male Azije, Kapadocije, Frigije, Pamfilije (pokrajine u Maloj Aziji), te libijskih podruиja oko rimske kolonije Cirene. Rana Crkva ubrzo se našla pred novim izazovom; treba li obraжene pogane prisiliti da se podrede idovskim obiиajima, i tako zapravo postanu idovi!? Razmimoilaenja konzervativaca u Jeruzalemu (Jakova) i univerzalista (Pavla i ostalih idova u iseljeništvu) dovela su do Koncila u Jeruzalemu 49. g. (vidi Djela 15). Ishod je bio, u izvjesnom smislu, ustupak univerzalistima. Pavao, koji je podupirao širenje evanрelja meрu neidovima uvjerivši ostatak Crkve da ga podupre u tom planu, izloio je teološku obranu u Rimljanima 1 – 11. Njegov naum bio je saиuvati 26 jedinstvo idovskih i neidovskih kršжana. Stoga je putovao u Malu Aziju, Grиku, Rim, te vjerojatno u Љpanjolsku, koristeжi pritom Antiohiju kao ishodište. Pavao govori o drugima koji su djelovali u Maloj Aziji. Neke predaje govore o Bartolomejevom putovanju u Armeniju, druge o Markovom boravku u Egiptu (koji je vjerojatno djelovao iz Rima). Predaja govori o apostolskom djelovanju Jakova (starijeg) u Љpanjolskoj. Spominje se i Andrijin posjeta Skitima, kao i boravak u Albaniji. O Tomi se govorilo da je osnovao crkvu u Indiji, gdje se nalazila idovska kolonija. U ovim zbrkanim izvješжima nema niиeg nevjerojatnog jer je Isus zapovijedio uиenicima da evanрelje pronesu »do kraja svijeta«. Kršжanska predaje zapisuje da je Andrija razapet u Patrasu (Ahaja). Bartolomeju je ivome oderana koa u Armeniji. Judu (Tadeja) su proboli strijelama u Armeniji. Matej je, navodno, zaklan maиem u Partiji, a Filip obješen na stup u Hijerapolu u Frigiji. Љimun Revnitelj skonиao je raspet u Perziji, a Tomu su zaklali u Indiji. Ako pretpostavimo da su ove predaje istinite, zakljuиujemo kako su mnogi apostoli bili ukljuиeni u evangelizaciju podruиja istoиno od granica Rimskog Carstva. Poиetak idovskog rata vjerojatno je nagnao Ivana, kao i Isusovu majku Mariju, da se presele u Efez, a Filipa u Hijerapolu (u Frigiju). Euzebije izvješжuje kako je nakon Jakovljevog ubojstva (62. g) i izbijanja Prvog ustanka (66. g) crkva u Jeruzalemu primila rijeи od Gospodina (proroиanstvo?) o potrebi napuštanja vlastitih domova, na što su se mnogi zaputili na podruиje današnje Kraljevine Jordan, Egipat, te u Malu Aziju, dok su neki ostali u Judeji. Dvije stvari iz ovog razdoblja su osobito dojmljive: a) Izuzetna pokretljivost prvih kršжana. b) Иinjenica da su mnoge crkve osnovali neznani misionari. Tertulijan (oko 160. – 225) piše u Sjevernoj Africi: »Mi smo tu od juиer, a napunili smo sva mjesta koja pripadaju vama – naselja, otoke, utvrde, gradove, skupštine, иak i vojniиke logore, plemena, gradska vijeжa, dvor, senat i trg. Ostavili smo vam samo hramove.« TREЖE RAZDOBLJE odnosi se na drugi naraštaj misionara. Kršжanstvo se brzo proširilo na Siriju, Malu Aziju i Grиku. Na sjeveroistoku suoиilo se s jeziиnom preprekom. Kraljevstvo Osroena s glavnim gradom Edesom (danas Saliurfa, u jugoistoиnoj Turskoj) nalazilo se do 216. g. izvan granica Carstva. Tamošnji ljudi govorili su zapadnu inaиicu aramejskog jezika, premda su obrazovani puиani govorili i grиki. U dru- 27 gom stoljeжu osnovana je kršжanska zajednica u Edesi, a njezin иlan bio je Bardesan (Bar-Daisan) koji je svjedoиio svome bliskom prijatelju kralju Abgaru IX. Nakon što je isti prihvatio kršжansku vjeru, pokrajina je postala prvim kršжanskim kraljevstvom. Meрutim, ta drava nije trajala dugo. Veж poиetkom 2. stoljeжa kršжanstvo je stiglo do Adiabene (u gornjem toku Tigrisa) иiji je glavni grad bila Arbela (asirski drevni sveti grad). Glavni razlog ovome pothvatu bila je prisutnost velikog broja ljudi koji su se veж obratili na idovstvo. Evanрelje se takoрer širilo iz Rima i Egipta u Sjevernu Afriku. Upravo su tamo osnovane prve crkve u kojima se govorilo latinskim jezikom, te je Pismo po prvi put prevedeno na isti jezik. Do 150. g. kršжanske zajednice su osnovane u Egiptu (zahvaljujuжi Marku koji ih je posjeжivao iz Rima), Љpanjolskoj, Africi i Indiji. Poznato je da je u isto vrijeme postojala zajednica u dolini Rhфne (u Galiji) koju je osnovao Krescent (2. Tim 4,10) s biskupijom u Lyonu i crkvom (pod vodstvom рakona) u Vienneu (isto tako u Galiji). Иini se da su upravo Gali prvi donijeli evanрelje roрacima Keltima. Za Ireneja se, primjerice, znalo da je propovijedao na keltskom kao i na grиkom. Do 180. g. kršжana je bilo u svim pokrajinama Rimskog Carstva, kao i u Mezopotamiji. Proraиuni govore da je od sveukupnog stanovništva, koje je iznosilo 50 milijuna, bilo deset posto kršжana. No, crkve su bile nejednako rasporeрene. Veжe skupine vjernika mogle su se, stoga, naжi u Siriji, Maloj Aziji, Egiptu, Tunisu, Aliru, Rimu, Antiohiji, Lyonu, Armeniji i Etiopiji. Armenija je bila drugo kraljevstvo koje je prešlo na kršжanstvo. Tamo je evanрelje propovijedao Grgur Thaumaturg (Иudotvorac) iz Cezareje u Kapadociji, a kasnije, zahvaljujuжi radu Grgura Prosvjetitelja (240. – 332), uzvjerovao je kralj Tirdat III. Time je kršжanstvo bilo prihvaжeno kao dravna religija. Prema nekoj legendi apostol Andrija bio je misionar u Gruziji koja je, u petom stoljeжu, postala kršжanska drava. Tamošnji kralj Mirijan obratio se na kršжanstvo 326. g. zahvaljujuжi slubi robinje Nino iz Kapadocije. Kršжanstvo se proširilo do Perzije gdje je zateklo zoroastrizam. Tamošnji ljudi bili su nepovjerljivi prema novoj vjeri koju su poistovjeжivali s rimskom uljudbom. Kršжanstvo je ostalo vezano uz manjinsku starosirijsku kulturu za razliku od Zapada gdje se vezalo uz grиko-rimsku kulturu. Unatoи tome, mnogi su trgovci iz Perzije i Mezopotamije prešli na kršжanstvo. Meрu novim vjernicima bilo je иak i Turaka koji su kršжanstvo odnijeli u središnju Aziju. 28 Iako se kršжanske zemlje, Armenija i Gruzija nisu mogle pohvaliti ni jednim velikim misijskim pokretom, mnogi su Armenci umrli muиeniиkom smrжu jer ih se kao kršжane, kako smo veж spomenuli, povezivalo s Rimljanima. Unatoи tome, do 225. g. dvadeset biskupija protezalo se od Kaspijskog jezera do Bahraina. U Italiji se do 250. g. broj biskupija poveжao se na sto. U Panoniji poznata su biskupska sjedište u Sisku, Ptuju, Vinkovcima, Osijeku i Sirmiju. Prema nepotvrрenoj crkvenoj tradiciji osnovane su biskupije u Solinu, Sirmiju, Sisku i Mursi иak u prvom stoljeжju zahvaljujuжi djelovanju Tita, a kasnije Dujma, Andronika i drugih. Kršжanstvo se, na poticaj egipatske monofizitske crkve koje se proširila prema jug uz rijeku Nil u Nubiju i zatim u junu Etiopiju (dravu Aksum), gdje se prikljuиilo etiopskim trgovinskim kontaktima s Arabijom i konaиno sa Sirijom. Semitski jezik, Geez, je postao liturgijski jezik etiopske crkve. Zahvaljujuжi Sirijskoj crkvi Etiopska crkva je poprimila odreрene idovske karakteristike. Juni Jemen (Saba ili Љeba) zaposjeli su Etiopljani od 350. do 375. g. Tijekom tog razdoblja cijelo podruиje bilo je sustavno kristijanizirano. Kada je 523. g. idovski kralj (Du Nuvas) poиeo progoniti kršжane, Etiopija je ponovno zaposjela podruиje kojeg je drala do 628. g. Tada je i Muhamed osvojio juni Jemen. Sirijski monofiziti proširili su se juno i istoиno u Arabiji gdje ih je kasnije susreo Muhamed, u vrijeme pojave islama, (622). U Francuskoj je do 300. g. osnovano nekoliko vanih biskupija: Arles, Vaison-la-Romaine, Autun, Rouen, Pariz, Bordeaux, Trier i Rheims. Sjeverozapadna Francuska je bila, zahvaljujuжi slubi Martina Tourskog (umro 397), evangelizirana po selima. Kršжanstvo je vjerojatno, po prvi puta u 47.g. pr.K, stiglo u Englesku zahvaljujuжi rimskim vojnicima iz Druge legije koja je, prije premještanja u Britaniju, sluila u Palestini. Neki od иlanova rimske crkve ne samo da su bili graрani Rima i pripadnici najvišeg društvenog stalea (npr. bogati senator Rufus), nego su pripadali i britansko-rimskoj kraljevskoj obitelji (Klaudija, njezin mu, i njezin brat Lin, su bili djeca engleskog kralja Karaktak kojeg su rimljani drali talac u Rimu). Predaja takoрer govori o Josipu iz Arimateje koji je u prvom stoljeжu osnovao kršжansko središte kod Glastonburyja. No, priиe o njegovu gralu, legendarnom иudotvornom peharu iz kojeg je Krist pio na posljednjoj veиeri i u koji je Josip iz Arimateje navodno skupio Isusovu krv nakon što je isti bio proboden na kriu, vjerojatno ima veze s predajom o prenošenju Kristova pokrova 29 iz Jeruzalema u tvrрavu Britio u Edesi, a ne u Britaniju. Osim toga, prema gruzijskom zapisu, Josip je skupio Kristovu krv u pokrov a ne u pehar. Prva je crkva u Engleskoj vjerojatno osnovana kod Glastonburyja. Meрutim, do 250. g. nije zabiljeeno postojanje crkvenih graрevina. Koncilu u Arlesu (314) prisustvovalo je nekoliko engleskih biskupa iz Londona, Yorka, i Colchestera (ili Lincolna). Ovi rimo-britanci vjerojatno su u obrambenoj strategiji evangelizirali Љkotsku i Irsku. Oko 370. g. vjerojatno je (sudeжi prema Pelagijevom sluиaju, koji je bio Irac) da su evangelizirali irske kolonije u Walesu, a moda i u Cornwallu. Do 400. g. Britanija je bila pokrštena rimska provincija. Od 407. do 409. provale barbara odsjekle su Britaniju od ostatka Europe. Englezi pod vlašжu Pikta i Љkota traili su pomoж od Sasa, ali Sasi su napali i Engleze. Provala Sasa veж je zapoиela kada je Patrik krenuo na misijsku slubu u Irsku 432. g. Kao ishod prodora, kršжani su ostali na sjeveru i zapadu Britanije izolirani od Europe. Ovakvo je stanje trajalo sve do dolaska Augustina iz Rima (597), ne bi li pridobio pogane za kršжanstvo u jugoistoиnoj Engleskoj. Koncem 3. stoljeжa uslijedili su prvi pokušaji kršжanskih misionara da smišljeno »pokrste« pripadnike poganskih religija, te ih tako uklope u kršжanstvo. Crkve su zamijenile hramove, muиenici negdašnje bogove u puиkom bogoštovlju, a kršжanski su blagdani nadomjestili poganske svetkovine i blagdane. U Armeniji, nakon obraжenja kraljevske obitelji, slijedilo je opжenarodno prihvaжanje kršжanstva. Ovakvi površni naиini kristijanizacije postali su s vremenom иesti u Europi, posebice u vrijeme Karla Velikog. Redovnik Mesrop Maštoc (361-441) bio je izumitelj armenskog pisma, što je bio odluиujuжi korak u jaиanju Armenske crkve, vlasti Kraljevine Armenije te integraciji Armenaca raštrkanih po Kraljevini, Bizantskom i Perzijskom Carstvu (Wikipedija). ИETVRTO RAZDOBLJE misijskog širenja odnosi se na »obraжenje« barbara. U poиetku su pojedinci prelazili na kršжanstvo preko trgovaca, zarobljenika ili redovnika. Bile su to male, raštrkane skupine koje su obiиno bile izloene progonstvima. Daljnjim širenjem kršжanstva, nakon dueg ili kraжeg razdoblja, cijeli bi narod bio ukljuиen u Crkvu (kao što je to bilo u Konstantinovo vrijeme). Masovne pokrete predvodili su vladari (u Rimu je aristokracija dugo imala, u ovome smislu, vodeжu ulogu), a obraжenje se иesto izjednaиavalo s poslušnošжu. Religiju se uglavnom shvaжalo kao plemensku ili nacionalnu stvar koju pojedinac nema pravo odbaciti. U protivnom odbacio bi kult vlastite skupine i bio optuen za izdaju. Krštenje je иesto bilo znak podreрivanja stranom osvajaиu. 30 Redovnici su nešto više vremena posveжivali pouиavanju kršжanstva, no trebalo je proteжi mnogo godina prije nego se kršжanstvo ukorijenilo. Opжenito postojale su dvije skupine: 1) Obiиni ljudi (pokršteni pogani) od kojih se oиekivalo da izgovaraju propisane molitve i vjeroispovijedanja te dolaze u crkvu (drugim rijeиima da se dre obreda иime su, zapravo, zamijenili jedan poganski obred drugim). 2) Ozbiljni kršжani (plemstvo, redovnici i sveжenstvo). Najviše sveжenstvo imenovali su mjesni vladari, više kao upravljaиe nego kao sveжenike. U Francuskoj, u kojoj je rimska kultura propala pod naletom barbara, galsko-romansko stanovništvo je oиekivalo zaštitu Crkve. Za obiиnog »vjernika« kršжanstvo je, иini se, predstavljalo uglavnom obavljanje obreda koji su sadravali magiju starih vjerovanja. Osim toga, postojala je moguжnost da se izbjegnu muke pakla i zadobiju blagoslovi neba. Crkva je иesto bila voljna иiniti ustupke kako bi zadobila savezništvo poganskih plemena. Smjernica pape Grgura, koju je ovaj uputio Melitu prije opatovog odlaska u Britaniju, razotkriva mnogo. Njome se, naime, savjetuje da se hramovi ne ruše: »Idoli bi trebali biti uništeni, no hramove poprskajte svetom vodom, te u njih stavite oltare i relikvije. Obiиaj prinošenja volova рavolima zamijenite kršжanskom proslavom nalik blagdanu svetih muиenika. Tako se više ne жe rtvovati ivotinje рavlu, veж жe ih se ubijati za hranu i slavljenje Boga.« Poganski obiиaji time ipak nisu izumrli. U crkvi blizu Beиa kokošinjci se još uvijek mogu nazrijeti iza oltara. U istima su sve do kraja 19. stoljeжa drani piliжi kako bi se rtvovali Svetom Vitu u svrhu iscjeljivanja ljudi. Mnogi zapisi govore o иudesima koja su se dogodila tijekom slubi prvih misionara. Kršжanstvo se, naime, moralo istaknuti kao snanije od poganstva (tj. okultizma). Beda Иasni tako kae: »Crkva se hrani иudesima kako bi mogla rasti иvrstom u vjeri. Kada zasadimo grmlje zalijevamo ga dok ne oиvrsne, a tek kada se ukorijeni prestanimo ga zalijevati.« Nakon prelaska na kršжanstvo, poganstvo je, ipak, ostalo blizu društvene površine, osobito za vrijeme haranja kuge kada su cvjetala иarobnjaštva, a ljudi napuštali Crkvu. Stoga su mnogi misionari ponovno odlazili na propovjedniиke obilaske. Prvi kojeg se vezalo uz propovijedanje evanрelja meрu barbarima bio je Ulfila (311-383). Njega su, kao i neke druge kapadocijske kršжane, oteli Goti prilikom pljaиkaškog napada. Kasnije se, meрutim, vratio kao gotski poslanik na Konstantinov dvor. Potom je 341. g. postao biskupom 31 zaduenim za podruиje sjeverno od Dunava. Tamo je (na podruиju današnje Rumunjske) zapoиeo misiju meрu Vizigotima. Preveo je Bibliju na gotski, iako je bio arijevac. Oko 381. g. u Carigradu je postojala gotska crkva (иlanovi su bili gotski vojnici koji su sluili u rimskoj vojsci) u kojoj je propovijedao Ivan Zlatousti. On je slao misionare meрu Gote na Krimu i sjeverno od Crnog mora; ovi su prodrli kroz Kavkaz osno-vavši crkve иak i meрu Hunima. Goti su postali misionari meрu ostalim barbarskim plemenima. Kako su se ova plemena naseljavala po Rimskom Carstvu, prihvaжala su kršжanstvo. Arijevstvo su prihvatili Ostrogoti i Vizigoti, te Vandali u Africi, Suevi u Љpanjolskoj, Burgundi u Galiji (Francuskoj), Langobardi u Italiji i Heruli. U današnjoj Vojvodini arijevstvo se javilo vrlo rano. Središte mu je bio u Sirmiju (današnjoj Sremskoj Mitrovici) gdje su ilirski biskupi arijevci Valens iz Murse (Osijeka) i Ursacije iz Singidunuma (Beograda) odrali, izmeрu 351. i 359. g., иetiri koncila. Martin Tourski (315-397) bio je vaan misionar u Panoniji i u Dalmaciji prije dolaska slavenskih plemena. Za njihov su pak prelazak na kršжanstvo na podruиju današnje Hrvatske zasluni talijanski misionari. U luci Spalatum (Split) osnovana je latinska biskupija. Ok. 240 g. Denis ili Dionizije je poslan od pape Fabiana u Francusku kako bi evan-gelizirao kelte, ali 250.g. umire muиeniиkom smrжu. Tek su u 6. stoljeжu ovi arijevski kršжani prihvatili katoliиku vjeru. Godine 506. Franaиki kralj Klodvig prihvatio je kršжanstvo pod utjecajem supruge Klotilde иime je po prvi put neko barbarsko pleme prihvatilo katoliиku vjeru. Meрutim, glavni misijski pokret meрu barbarima nakon onoga Ulfile, su pokrenuli keltski redovnici. Oni su djelovali u skupinama od trinaest misionara. U sedmom je stoljeжu glavno središte misijske djelatnosti bila Irska, a u osmom stoljeжu Engleska. Kako su Irska i zapadna Engleska ostale pošteрene od barbarskih navala, razvile su se u uporišta iz kojih su se evangelizirali barbari u Europi. Prvi propovjednik u Љkotskoj, meрu junim Piktima, vjerojatno je bio Ninian (360-432). Pikti su bili prvi stanovnici Љkotske (bolje reиeno »Piktske zemlje«), prije nego što su Љkoti naselili iz Irske na ta podruиja u 5. stoljeжu. Ninianov uиitelj bio je Martin Tourski koji je umro 397. On je zapoиeo slubu ubrzo nakon povlaиenja Rimljana iz te pokrajine. Rimljani su vodstvo prepustili nekolicini uglednih rimsko-britanskih obitelji. Propovijedanje evanрelja u Irskoj uglavnom je povezano s Patrikom (373-463) koji je tamo došao iz Sjeverne Engleske. Za vrijeme provale Pikta i Љkota je zarobljen, te prodan voрi plemena u Antrimu. Kasnije je 32 grad Armagh (u Sjeveroj Irskoj) postao glavnim središtem njegova rada. Za veliko misijsko širenje na Zapadu nakon 500. g. zasluni su bili redovnici Zapadne crkve koji su djelovali pod vodstvom rimskog biskupa. Na tom podruиju nije bilo ozbiljnih protivnika Katoliиke crkve. Manje oporbene skupine donatista, marcionita, montanista i gnostika, s vremenom su išиeznule. Prednost kršжanstva sastojala se u zaštiti koje je imalo u Rimskom Carstvu kao religija rimskog cara. S druge strane, na Istoku se Pravoslavna crkva morala suoиiti s islamom dok joj je drava ograniиavala misijske poduhvate. Naime, Crkva i drava bile su povezane. Na Zapadu barbari nisu imali razraрen sustav kojeg bi ponudili umjesto kršжanstva, dok su se na Istoku kršжani morali suoиiti sa sloenim religijama. Bilo kakva moguжa veza s Rimom bila im je na štetu. Nisu imali mjesne dravice koje bi ih podravale, veж su ovisili o vlastitim sitnim uporištima. Iznimno su nestorijanci imali misijske porive. Meрutim, islam i budizam su im i to oduzeli. Drugi veliki propovjednik u Sjevernoj Engleskoj bio je Kolumb Denegalski (oko 521-597) koji je poиeo djelovati 538. g. na otoku Ioni, kasnijem središtu uиenja i propovijedanja evanрelja meрu Piktama. U Engleskoj kralj Northumbrije zatraio je 633. g. slanje propovjednika te je, jedan od njih, Aidan uspješno osnovao samostan nedaleko od northumbrijske obale, i to na Svetom otoku kojeg je nazvao Lindisfarne. Lindisfarne je postao odskoиnom daskom za evangelizaciju anglosasa u Engleskoj. Cuthbert (u. 687) je evangelizirao sjevernu grofoviju Cumberland (dosl. Cuthbert’s land ili Cuthbertova zemlja). Kolumban (540-615) Bangorski u Sjevernoj Irskoj propovijedao je evanрelje u istoиnoj Francuskoj (u zapadnom dijelu djelovao je Martin Tourski), te je osnovao samostane u Luxeuilu, Annegrayju i Fontaineu. S vremenom je djelovao i na podruиju Bodenskog jezera. Njegov suradnik Gal postao je apostolom u istoиnoj Љvicarskoj, dok su u Sjeverozapadnu Galiju iz Luxeuila otišli Valйry, kao i Eustahije i Omer. Irski redovnici Kilian, Kolman i Totnan su evangelizirali istoиne Franke. Fergal je postao Salzburškim nadbiskupom. Engleski redovnici nastavili su misijsku djelatnost. Wilfrid (u. 709) propovijedao je u Friziji, no djelovao je i meрu Sasima u grofoviji Sussex. Meрu Jutima i Anglosasima evanрelje propovijeda 597. g. Augustin Rimski kojeg je poslao papa Grgur I. Augustin je pokušao keltsku crkvu uklopiti u Rimsku crkvu иime je izazvao sukob koji je razriješen 664. g. na crkvenom sinodu u Whitbyju. Prijeporno je bilo moguжe podreрivanje Keltske crkve Katoliиkoj crkvi. Naalost, odluиujuжi glas imao je 33 lakovjerni kralj Oswy od Northumberlanda koji se upravo obratio od poganstva. Kako je bio uvjeren da Petar ima kljuиeve od raja, kako je tvrdila Katoliиka crkva, nikako nije elio ostati izvan istoga. Biskup Koloman i njegova keltska svita ljutiti su se vratili u Irsku. Na sinodu u Autunu (670) odluиeno je bilo da keltski samostani u Europu moraju prisvojiti rimsku benediktinsku regulu. Willibrord (658-739) je bio apostol Nizozemske i Belgije, koji je uz propovijedanje evanрelja u Friziji, osnovao иetiri samostana: Utrecht, Antwerpen, Echternach i Susteren. Bonifacije (680-754), pravog imena Winfried iz Creditona, postao je apostolom Germana. Nakon što je osnovao biskupije u Freisingu, Passauu, Regensburgu i Salzburgu podigao je 744. g. samostan u Fuldi. Osnivaи je i biskupija u Eichstettu i Wьrzburgu prije nego što je poиeo propovijedati evanрelje Sasima u Istoиnoj Germaniji. Plemstvo je igralo kljuиnu ulogu u evangelizaciji seljaka, jer su bili prvi obraжenici te su podupirali misionare. Ostali misionari: Na Istoku i na Jugu kršжanstvo je uzmicalo. Vandali su 406. g. napali Љpanjolsku, a 429. g. provalili su u Sjevernu Afriku. Muhamed je umro 632. g., a иetiri godine kasnije Arapi su zauzeli Palestinu (642. g. osvojili su Sjevernu Afriku i Egipat). Љpanjolsku su pokorili 709., no njihov je prodor zaustavio na sjeverozapadu Karlo Martel 732. g. u borbi kod Poitiersa. Njegov sin Pipin Mali osnovao je karolinšku dinastiju. U 7. stoljeжu nestorijanski misionari ušli su u srednju Aziju, propovijedajuжi Turcima, a zatim su otišli dalje do Kine (635. g) u vrijeme dinastije T’ang (618-907). Љirenje kršжanstva u Danskoj i Љvedskoj povezano je uz Ansgara (801865). On je vjerojatno postao biskupom Hamburga pod иiju je odgovornost potpadala i Skandinavija. Nakon poganskog protudjelovanja u Danskoj kršten je kralj Harald, te je Danska pod vlašжu njegova unuka Knuta slubeno postala kršжanskom zemljom. Kršжanstvo je ušlo u Norvešku zahvaljujuжi djelovanju Olafa Tryggvessona (1000) i Olafa Haraldsona (1030). Nakon pokušaja nasil-nog nametanja kršжanstva, odluиujuжim иimbenikom pokazala se kraljevska inicijativa kao i djelovanje engleskih misionara. Poganske religije zadrale su se u Љvedskoj sve do 12. stoljeжa. 34 POSTAPOSTOLSKO RAZDOBLJE Nakon smrti apostola nastupa postapostolsko doba. Padom Jeruzalema središte se kršжanskog utjecaja preselilo u obalne gradove Male Azije gdje je apostol Ivan obavljao slubu (u Hijerapolu je poglavar crkve bio Papije). Pred kršжanima nije bio nimalo lak zadatak. Oni su koncem prvog stoljeжa bili raspršeni u male skupine pripadnika niih slojeva društva što se okupljaju po domovima. ivjeli su u strahu od progona unutar društva kojem su morali prenijeti poruku evanрelja. Osim toga muиili su ih unutarnji razdori i krivovjerja. APOSTOLSKI OCI Apostolski oci najraniji su kršжanski pisci, izvan Novoga zavjeta. Pripadali su tzv. postapostolskom razdoblju. Njihovi zapisi predstavljaju most izmeрu Novoga zavjeta, te apologeta koji su pisali u 2. stoljeжu (od kojih je prvi Justin Muиenik). Eshataloško je oиekivanje blizog dolaska Kristova u tim spisima, opжenito govoreжi, još veoma ivo i svjee, a naroиito treba istaknuti ivu i proivljavanu svijest jedinstva s Kristom uskrsnulim, te stoga naglašenu kristocentriиnost kršжanskog ivota (posebno Ignacije Antiohijski). Ti spisi spadaju meрu vrela u kojima se nalazi ta teologija, iako u nekima od tih spisa postoje veж naglašeni helenistiиki elementi (Poslanica Klementova, Ignacije). (ЉB) Prema njima vjera i krštenje je samo prvi korak spasenja koje se dostie po vjeri, po sakramentima (implicitno) i po djelima. Knjievnost post-apo-stolskog razdoblja иine: 1) DIDAHE: vjerojatno odraava stanje judeo-kršжanske zajednice u Siriji (tj. starosirijske crkve). Sadri tzv. Dva puta, tj. pojedinosti o crkvenom redu, kao i zakljuиni dio o neizbjenom kraju – pojavi varalica, lanih proroka i estokog suda u иijem je središtu lani Mesija. Didahe se ukazuje kao jedne vrste katekizam u kojem nema neke teološke tendencije o shvaжanju Boga i Krista. Teološki sadraji prvenstveno su prisutni u molitvenim tekstovima, u euharistijskim molitvama i u Oиenašu. Stil pisma podsjeиa na stil knjige Izreka (prvi dio), a u drugom djelu se bavi o liturgiji eucharistije (izraz zahvale) i postupak prema karizmatiиarima. Didadhe spominje Malahija 1,11: koje je najprjeporniji redak u knjizi. Ukoliko se glagol prevodi u sadašnjem vremenu (a tako se mora prevesti 35 buduжi da nedostaje hebrejski glagol, a uostalom ovako redak i dobiva najbolji smisao) tada implicira da su se rtve prinosile meрu neidovima. Znaиi li ovo priznanje ispravnosti pognskih religija (Djela 10, 35)? Ne nuno; moda Bog tek govori da ga barem pogani poštuju (koliko god to oni krivo иinili), i to prije svega Perzijanci, za razliku od Izraelaca. Drugi pak redak tumaиe kao da govori o neidovima koji se obraжaju na judaizam, a veж su prinosili duhovne rtve. Kako god bilo, redak govori o vremenu kada жe neidovi prinositi Bogu prihvatljivu rtvu po Isusu Kristu. Ignacije i drugi crkveni oci, iz drugog stoljeжa, drali su kako se redak odnosi na rtvu mise (mnoštva)!!! No, ne radi se o ponovljenoj rtvi Krista, nego o rtvi samog sebe (tj. ponovnog posveжenje). 2) DJELA IGNACIJA ANTIOHIJSKOG, voрe crkve u Antiohiji; na putu u Rim (gdje je trebao biti baиen lavovima) napisao je sedam pisama kojima je pozivao na suzbijanje raskolništva i krivovjerja (judaizam i doketizam). Njemu se pripisuje izum monarhistiиkog episkopata (jedan biskup/pastor vlada иitavom zajednicom). Pastore koje spominje birala je zajednica. Иitav su ivot provodili u jednom mjestu. Nisu bili plaжeni za posao koji se obiиno svodio na brigu o malenoj zajednici, u kojoj su svake nedjelje vodili bogosluje. Razlozi zbog kojih je Ignacije bio pobornik ovakvog ureрenja bili su praktiиne prirode: 1) izbjegavanje borbe za vodeжe mjesto (kao što je bio sluиaj u Korintu gdje je crkva otpustila starješine te je ih zamijenila s mlaрima). 2) izbjegavanje malih skupina koje su se odvajale od zajednice. Zalagao se da Gospodnja veиera bude središte bogosluja (pod biskupovim vodstvom), kao i dokaz protiv doketizma (Gospodnja veиera je Kristovo tijelo i krv – lijek besmrtnosti). Ignacije je traio od pastira crkve u Smirni i Ivanovog uиenika Polikarpa da imenuje novog voрu crkve u Antiohiji. Suoиen sa izazovom doketskog krivovjerja, Ignacije je pretjerao glede vanosti lokalnog biskupa, rimskog biskupa, doslovnog tumaиenja euharistije i muиeništva, a na taj naиin stvara još nova krivovjerja. 3) KLEMENTOVA POSLANICA Klement Rimski najvjerojatnije nije uopжe bio poganskog podrijetla, nego idovskog: posebno se to zakljuжuje na temelju njegove poslanice Korinжanima, koja se tako usko nadovezuje na starozavjetnu Bibliju, da bi se to jedva dalo rastumaиiti ako Klement ne bi bio judeokršжanin. Danas se opжenito dri da je Prva 36 Klementova poslanica napisana posljednje godine Domicijanove vlade, ili neposredno iza njegove smrti, tj. g. 95-96, jer se u njoj aludira na to da su neki vjernici još u tamnici (59, 4) od nedavnog progona (1, 1; 7, 1), koji moe biti samo Domicijanov. Klement bio je иetvrti biskup rimski ili treжi nasljednik Petra. Neki (Tertulijan) misle da ga je Petar zaredio za prezbitera, a Origen dri da je bio suradnik apostola Pavla i da je to ista osoba koju spominje Apostol naroda u poslanici Filipijanima (4,3). Povod su mu dali neredi nastali u korintskoj crkvenoj opжini. Vjernici su se pobunili protiv svojih poglavara, “prezbitera”, i svrgnuli ih. Uzrok nam je nepoznat. Rimska Crkva saznavsi za ovu bunu i sablazan koja je iz toga nastala za иitavu Crkvu, smatrala se obvezanom intervenirati i smiriti duhove u Korintu. Klementova je poslanica rado primljena u korintskoj Crkvi i postigla je svoj cilj. Mnogo je иitana, a sirijska ju je Crkva ubrojila meрu knjige Sv. pisma. Poslanica prua nam neke informacije o boravku apostola Petra i Pavla u Rimu, o Pavlovu putovanju u Љpanjolsku, o muиeništvu dvojice apostola izazvanom zavišжu i ljubomorom. Klement je svjestan hijerar-hijske strukture kršжanske zajednice: voрe zajednice svoju vlast dobivaju nasljedstvom od Apostola, tako da je ne mogu poništiti иlanovi zajednice. Poslanica zauzima stanovište o izvjesnom prvenstvu rimske Crkve prema drugim Crkvama, iako se to prvenstvo ne odnosi na au-toritet nego samo na moralni presti (prvenstvo u ljubavi). Klement podsjeжa иitatelje na ono što je Bog uиinio za njih upozoravajuжi ih kako se trebaju ponašati. Podsjeжa ih na dolazeжi sud potiиuжi ih da ne griješe: Oštro kori kršжane иiji ivoti nalikuju ivotima njihovih susjeda nekršжana. Upadljivo je Klementovo znanje Sv. Pisma kao i stil pisma koji podsjeиa na onaj Poslanice Jakoba (sliиan propovijedi u sinagogi). 4) BARNABINA POSLANICA sliиna je Didaheu jer pisac govori o Dva puta. Svrhu spisa oznaиio je sam autor kao priopжavanje dubljeg znanja (gnoze). Središnja tema je naime tumaиenje, u duhovnom smislu, Mojsijevog zakona. Barnaba tvrdi kako su idovi u krivu kada Zakon shvaжaju doslovno, jer isti ima duhovno znaиenje koje se odnosi na Isusa. On stoga sve alegorizira poruиujuжi da Mojsijevi zakoni o hrani znaиe zabranu razliиitih poroka. Na alost autor u tome иesto krivo razumije Stari Zavjet. Alegorijsko objašnjavanje pisma daje zakljuиiti da je pisac pod utjecajem Filona Aleksandrijskog koji je propagirao alegoriziranje, 37 a onda i to da je pripadnik aleksandrijske škole. Barnabina alegorizacija Staroga Zavjeta je naprosto apsurdna. U kršжanskoj je starini uivala velik ugled, gotovo ravan ugledu kanonskih novozavjetnih spisa. Veж su je Euzebije i Jeronim smatrali apokrifom. Danas je više nitko u znanstvenom svijetu ne pripisuje Barnabi. Veжina struиnjaka, zaradi alegorijske interpretacije Svetog pisma, smatra da poslanica potjeиe iz aleksandrijskog podneblja. Klement Aleksandrijski i Origen izuzetno su je cijenili. Razlog pisanja tog pisma bio je vjerojatnije Hadrijanovo opuštanje postupanja prema idovima, koji je rezultirao obnovom idovske kulture i religije. Barnabina Poslanica ok. 130.g. bi oznaиavala dakle kršжanski odgovor. 5) HERMIN PASTIR niz je usporedaba i viрenja koja se bave kršжanskim ivljenjem. Posebno se usredotoиuju na grijeh nakon krštenja, te tvrde da se иovjeku prua samo jedna moguжnost nakon javnog priznanja i pokajanja. Naime, radi se o pogrešnom tumaиenju Poslanice Hebrejima 6 i 7. Pišиev pogled na krštenje proizlazi iz vjerovanja da su grijesi prije krštenja uиinjeni u neznanju, te se kao takvi mogu oprostiti. Nakon krštenja vjernik mora odravati vlastito spasenje poslušnošжu Bojem zakonu. Ovo je jedna od prvih izjava uиenja o spasenju vjerom (pokazana u krštenju) i djelima. Razlog nevjerojatnog utjecaja iste knjige lei u иinjenici što je pišиev brat Pio bio biskup Rima. Hermina kristologija je vrlo problematiиna, jer, prema njemu, Isus Krist je prema svojoj иovjeиjoj naravi adoptivni Sin Boji (Krist je иovjek obdaren boanskim duhom i “adoptiran” u Sina Bojega radi svojih zasluga). Judeokršжanski utjecaj, osim po adopcionistiиkoj kristologiji, oиit je i po angelološkoj kristologiji, motivom Imena Bojega, prisutnošжu teme o dva puta. U Smirni je ivio Leucije, mladi иovjek koji je ukoren zato što je napisao »pripovijesti« poput Pavlovih, Petrovih, Ivanovih Djela. U crkvama, gdje se govorio starosirijski, pojavila su se Djela Jude Tome u kojima se tvrdilo da je Toma posjetio Indiju (da propovijedi evanрeliju idovima). U djelima apostolskih otaca nailazimo na nekoliko zabrinjavajuжih obiljeja: 1) Nezdravu elju za muиeništvom (Ignacije) 2) Vjerovanje u transsupstancijaciju (Ignacije) 3) Spasenje krštenjem i djelima (Hermin Pastir) 4) Prekomjerno alegoriziranje (Barnaba) 5) Nezdravi legalizam (Didahe) 38 APOLOGETI Apologeti su se morali suoиiti ne samo s poganima punima predrasudama protiv kršжana, veж i s carevima progoniteljima. Meрusobno su se razlikovali prema metodi koju su koristili. 1) LATINSKI APOLOGETI odbacivali su ustupke poganskim razmišljanjima. Ovoj skupini pripadali su: Irenej, Tertulijan, Ciprijan, Arnobije, Laktancije (u Sjevernoj Africi), Tacijan (Justinov uиenik) u Osroeni, te Kvadrat i Aristid u Ateni. Na primjer Aristid predao je Caru (Hadrijanu) iscrpnu apologiju kršжanstva (125). Arnobije (oko 327) u apologetskom je spisu (Adversus gentes) branio kršжane od optuaba da su krivi za nevolje Rimskog Carstva. Prema njihovom shvaжanju u pitanju je bio autoritet Biblije nad bilo kakvom filozofijom; gnostiиkom, platonistiиkom ili aristotelovskom. 2) GRИKI APOLOGETI su bili skloni davati ustupke filozofiji za koju su drali da je priprema za primanje evanрelja. Prema sugovornicima su se odnosili s poštovanjem ukazujuжi na ograniиenja njihovog stava. U etici bili su se slagali, u osudi nemorala, sa stoicima ili platonistima. Njima su pripadali: Justin iz Efeza, te Klement i Origen iz Aleksandrije. Dok je Klement branio kršжanstvo pred bogatašima, Origen se suprotstavljao poganskom promicatelju Celzu. Obojica su naglašavala vanost proroиanstava, analogije i tipologije. Vjerovali su kako apologije prvenstveno brane kršжansku vjeru, a zatim pozivaju ljude na obraжenje. Rimska je drava koristila profesionalne filozofe (Celzo u vrijeme Marka Aurelija i Porfirije u vrijeme Decija) kako bi napala kršжanstvo i obnovila poganstvo u Carstvu. Grиki apologeti teili su sintezi filozofskih sustava i kršжanstva. Njihove pobude zasluuju pohvalu, no ishod je na koncu ipak poguban. Nastojali su evanрelje objasniti na poganima razumljiv naиin koristeжi filozofiju. Meрutim, u kršжanstvo su unijeli razne zamisli koje su istome bile strane. Najvaniji i najozbiljniji teoretski protivnik kršжanstva u prvom razdoblju je CELZO (Kelsos). On je oko g. 178. napisao protiv kršжanstva na grиkom jeziku spis »Alethes Logos«, u иetiri knjige. Celzo je u druš-tvenom i politiиkom smislu konzervativac, on kršжanstvu prvenstveno prigovara njegovu novost, upravo nedavnost, njegov raskid s tradici-jom, njegovu – što bismo danas rekli – društvenu subverzivnost, jer se bavi posebno 39 robovima, sirotinjom, neznalicama. Iz Celza progovara nešto što bismo danas nazvali rasizmom, a što je, uostalom, bilo helenska baština, nije to Celzo zapoиeo: kršжanstvo je barbarskog podrijetla, pa veж stoga ne moe vrijediti za Helene; ono se otvara univerzalizmu, a to je veж samo po sebi, po Celzovu shvaжanju, subverzivno u odnosu prema rimskoj dravi i društvu. Suvremeni жe иitatelj u Celzovu spisu otkriti borbu za sakraliziranu sliku svijeta, gdje demoni sve pokreжu, i optubu protiv kršжana da desakraliziraju svijet, jer ne vjeruju u demone. Veж i površnom иitaocu je jasno da po Celzu pravo na opstanak imaju oni religiozni oblici koji imaju nacionalni karakter i koji se kao takvi mogu uklopiti u opжi Panteon rimske dravne religije. idovsku religiju Celzo osuрuje, jer se pod Mojsijem izdvojila od opжeg religioznog toka, te idovi sebi na temelju nje prisvajaju izuzetan i jedinstven poloaj izabranog Bojeg naroda. Ali ipak, idovska religija po Celzu zavreрuje neki respekt, jer je to na kraju krajeva ipak jedna nacionalna religija. Kršжanstvo, meрutim, ne zavreрuje nikakav respekt, jer ono nije religija nijednog naroda, ono se odvojilo i od idovstva, ono je potpuna izdaja religije kao normalne pojave, jer ono sebe apsolutizira, pridajuжi si boansko podrijetlo: zbor aba koje sjede u bari i krekeжu da je »poradi njih stvoren svijet«. U filozofskom smislu, Celzo ustaje protiv moguжnosti bilo kakve boanske objave ili Bojeg zahvaжanja u ljudsku povijest: »Ni jedan Bog ni Boji Sin nije nikada sišao niti жe ikada siжi«, Osnovica Celzove argumentacije, ukoliko oni polazi s filozofskog stanovišta, jest platonistiиki dualizam i strogo naglašena Boji transcendencija. Origen u svome djelu Contra Cel citira Celzovo djelo po redu i doslovno, i onda pobija svaki odlomak. PORFIRIJE iz Tira (232-304), koji je sirskog podrijetla, napisao je oko sto godina poslije Celza najsolidniji napad starog poganstva protiv kršжana (Kata Christianon, 15 knjiga). Njegovo je pravo ime Makhus (nešto kao Kraljeviж). U mladosti je upoznao istoиne religije (Kaldeje, Perzije, Indije, Egipta). U spisu Protiv kršжana ne napada Krista onakvom oštrinom, i ne govori o njemu s onolikim prezirom, kao što je to иinio Celzo. Porfirije se to ešжe obara na apostole, na Petra, a sasvim posebno na Pavla. Evanрelisti su bili sophistai panourgoi kai deinoi, koji su napisali izmišljene lai i pripisali Isusu stvari koje on nije nikad naиinio. Petar je bio kukavica, podlac, licemjer, impulzivni kavgadija, pa kako bi Isus njega uиinio korifejem i prvakom apostola! Isus je onog dana (kod Cezareje Filipove) morao biti pijan, ili je stojeжi spavao, jer kako иovjek ne bi zadrhtao pri pomisli da onakav иovjek prima kljuиeve nebeske i vlast da vee i razrešuje, иovjek koji je tako bio zapleten u svoje vlastite mane! 40 Pavao prolazi kod Porfirija daleko gore: on je samome sebi stalno nedosljedan, ali je to proraиunata lukavština, svjesna dvoliиnost, jer Pavao eli biti svima sve, idov sa idovima, Grk s Grжima, barbarin s barbarima, a sve je to laskanje poudama ljudi u elji za taštom slavom i za dobrim parama. Kršжani se svojim hvastanjem o vlastitoj novosti, ne slijedeжi ni ideje Grka ni obiиaje barbara, pokazuju kao ateisti koji napuštaju tradicionalne bogove pomoжu kojih se dri svaki grad i svaki narod; oni se bore protiv samoga Boga, jer ne priznaju ni hramove ni obrede koji se poštuju po svemu grжkom i barbarskom svijetu, ne eleжi иuti o bogovima koje su priznali kraljevi, zakonodavci, filozofi. Da imaju pravi pojam o boanskoj monarhiji«, oni bi shvatili da je Bogu иast da ima pod sobom mnoštvo drugih bogova preko kojih upravlja svijetom. Uostalom, kršжani i sami vjeruju u posredna biжa koja zovu anрetima, samo tvrdoglavo odbijaju da im dadu ime bog, kao da je Bog ljubomoran na svoje ime. I иemu napadati hramove i kipove, kad su to samo simboli, a kršжani se i sami sakupljaju na molitvu u prostranim prostorijama, dok bi se s Bogom mogli susresti posvuda. Pa i rtve bogovima nemaju u sebi ništa nedostojno, jer se njima nipošto ne misli neto stvarno Bogu pridonijeti, nego se ele samo izraziti unutarnji osjeжaji onih koji rtvuju. I idovskom su se Bogu prikazivale rtve. (ЉB Povijest kršиanske literature) ANTIGNOSTIИKI OCI Antignostiиi oci su bili Irenej Lyonski, Hipolit Hieropolski i Tertulijan. Pisali su potiv gnosticizma. Polikarpov uиenik IRENEJ LIONSKI (130-208) predstavlja vezu izmeрu Istoka i Zapada. Spasenje smatra procesom obnove (ili rekapitulacije) kojim se ponovno dobiva, utjelovljenjem Logosa, ono što je Adam izgubio – zemaljski raj. Time se usprotivio protivnicima zemaljskog milenija. Krist je drugi Adam, koji je, savršenom poslušnošжu, odvratio i anulirao Adamovu neposlušnost. Od tog se koncepta razvio pogled da je Krist, iveжi savršenim ivotom, ispaštao naše grijehe. Meрutim, to nije biblijski naglasak. Ono što ispašta naše grijehe, nije Kristova opжa poslušnost, nego poseban иin poslušnosti, naime Kristova rtva na kriu. Kako bi se suprotstavio Marcionu, naglašava jedinstvo Pisma, no pritom daje evolucionistiиko tumaиenje. Vjeruje kako se Bog иovjeku objavljuje postupno. Iako u tome ima istine, Irenej omalovaava Stari 41 zavjet dreжi ga pripremom za poruku Novog zavjeta. Iako naglašava ispunjenje proroиanstava, Stari zavjet prikazuje nehotice kao skup tekstova koji podravaju njegovo tumaиenje. Nije izradio starozavjetnu teologiju. Utjelovljenje je zauzimalo iznimno bitno mjesto u njegovim spisima jer je kljuи u Bojem planu ljubavi – vjeиno zajedništvo s vlastitim narodom u osobi Isusa. Prvi je rabio izraz »poboanstvljenje« иime je elio izraziti oblikovanje prema savršenoj Bojoj slici sadranoj u Isusu. Naalost isti je izraz dobio, u tumaиenju Istoиne crkve, doslovno i platonsko znaиenje. Irenej je takoрer pripisivao posebni znaиaj Mariji vjerujuжi kako je ona nova Eva. »Kao što je ljudska rasa, zbog djevice (Eve) pala u okove grijeha, tako ju je Djevica (Marija) spasila – neposluh prve djevice izravnan je posluhom druge.« Poseban dokaz i zalog uskrsnuжa je Euharistija: ». . . Euharistija, koja je tijelo i krv Kristova: tako жe i naša tjelesa, koja se iz nje hrane, makar stavljena u zemlju i raspadnuta u njoj, uskrsnuti u svoje vrijeme, jer жe im Rijeи Boja darovati uskrsnuжe, na slavu Boga Oca« (Adv. haer. 5, 2, 2). JUSTIN MUИENIK (100-165) – roрen od grиkih roditelja u Samariji, na poиetku je traio istinu u platonizmu, ali kasnije se obratio Kristu u Efesu. Justin je bio prije svega apologet (u Rimu). Njegova Prva Apologija je bila upravljena caru Antonin Piju, rimskom senatu i cijelom rimskom narodu. Druga Apologija je upravljena samo senatu. Najdulje djelo je Dijalog s Trifom (idovskim rabinom, moguжe s иuvanom Rabbi Tarphonom). Justin je bio više naklonjen grиkom tumaиenju Logosa prema kojem je svjetlo razum, dok isti pojam kod Hebreja oznaиava objavu (U Ivanovom evanрelju, posebno Kristovu objavu za vrijeme utjelovljenja). Prema Justinu, kršжanstvo je ispunjenje grиke filozofije. Logos je bio u djelu ne samo meрu idovima veж i meрu poganima. Kasnije je Karl Rahner uporabio ovaj pogled kako bi razvio svoju teoriju anonimnog kršжanstva. Sve ovisi o tumaиenju odlomka kod Ivan Ev. 1,9: »Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog иovjeka doрe na svijet« ili »(Kasnije) je na svijet stigao onaj koji je istinsko svjetlo kako bi prosvijetlio svakog иovjeka.« Justin je drao da svaki иovjek ima komad tog Logosa (prosvetljenje), ali to nas podsjeиa na gnostiиke gledište koje dri da svaki ima u sebi boansku iskru. Kao apologet ukljuиen u raspravu s gnosticima Justin se najviše bavio utjelovljenjem zanemarujuжi vanost izmirenja. Tako je stvorio opasan 42 presedan kojim su se okoristile pristalice sakramentalizma. S time u vezu, on tvrdi kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu formulom posveжenja promijeniti kako bi dobili moж utiskivanja vjeиnog ivota u duše i tijela vjernika. »Nikome nije dopušteno sudjelovanje ukoliko ne vjeruje da je istinito ono što pouиavamo, ako nije opran vodom koja donosi otpuštenje grijeha i daje ponovno roрenje, te ako ne ivi kako nam je Krist zapovjedio da ivimo. Jer mi ih ne primamo kao obiиan kruh i obiиno vino, nego kao Isusa Krista našega Spasitelja.« Buduжi da je u svojim izlaganjima poиeo uvoditi grиku filozofsku terminologiju, postojalo opasnost iskrivljenja biblijske nauke. Justin nije uspio sasvim jasno dokuиiti vjeиnost Logosa kao drugoga od Oca, te se mora reжi da je njegovo objašnjavanje odnosa Logosa prema Ocu išlo u smjeru koji je mogao voditi prema subordinacionizmu. U eshatologiji Justin ima ove poglede: osim muиenika, ostale duše po smrti idu u »Had«, gdje иekaju uskrsnuжe, ali svjesne svoje buduжnosti: pri tome su sretne ili nesretne. Duše imaju nešto tjelesnosti, nisu besmrtne onako, kako je Bog besmrtan. HIPOLIT RIMSKI. O djelu i liku Hipolita Rimskog postoje još mnoge nejasnoиe i kontroverzije. Roрen je oko 170., negdje u Grиkoj, a umro je na Sardiniji muиeniиkom smrжu 235. g. Svakako nije ni Rimljanin ni latin. Pisao je grиki, iako je ivio u Rimu. Odliиan je po-znavalac grиke filozofije. Focije veli da je bio uиenik Ireneja. Za sveжenika ga je zaredio papa Zefirin 212. god. Bio je иuven u Rimu. Kad je Origen posjetio Rim, imao je prigodu da ga иuje. Bio je više nego u dobrim odnosima s Aleksandrijom. Grиko podrijetlo, veza s Aleksandrincima, Hipolit kao egzegeta i hereziolog, razlozi su da ovog stanovnika Rima promotrimo ovdje, kao i Ireneja, a ne meрu latinskim piscima. Hipolitovo glavno antignostiиko djelo je Refutatio omnium haereseum ili Philosophumena. Sadraj ovoga djela jest pobijanje 33 hereze gnostiиkog sustava. Dokazuje da je uzrok ovim herezama grиka filozofija. Prve иetiri knjige obraрuju razliиite filozofske, astrološke i magiиke koncepcije koje se nalaze kod Grka. Nakon toga prilazi pobijanju hereza usporeрujuжi ih s grиkim filozofskim strujama. Autor je osobniji i vještiji u opisivanju i pobijanju monarhijanske hereze Noeta za koju naš autor okrivljuje Zefirina i Kalista. Djelo nam je veoma znaиajno, jer u opisivanju razliиitih gnostiиkih sustava, autor donosi cijele pasuse iz gnostiиkih tekstova. Iz onoga što znamo od Ireneja, sigurno je da je i Irenej crpio iz Hipolita. Na kraju djela autor iznosi i svoju nauku o Trojstvu 43 koja se oslanja na teologiju o Logosu. Hipolit je sumnjiиio Kalista zbog sabelijanizma (monarhijanizma), a ovaj Hipolita za subordinacionizam. Hipolit se osim toga, kao rigorist, suprotstavljao Zefirinu i Kalistu, predbacujuжi im: moralni laksizam u pitanju pokore i braka. Razdor je trajao do 235. kad je papom postao Pontijan. Naime, car Maksimin je obojicu protjerao u izgnanstvo na Sardiniju, gdje je umro muиeniиkom smrжu PROGONI I PROPAGANDA PRVO RAZDOBLJE (30-64): idovi progone kršжane Isprva su idovi i Rimljani smatrali kršжanstvo idovskom sektom. idovski voрe su se ustremili na kršжanske idove u iseljeništvu koje su drali kolovoрama opasnih krivovjerja. Iako u poиetku nisu dirali apostole, ubili su Stjepana i kasnije progonili idove iz dijaspore koji su ivjeli u Palestini. Meрutim, javnost se takoрer sve više okretala protiv kršжana iz Palestine jer isti nisu bili voljni sudjelovati u idovskoj pobuni. U Djelima apostolskim naglašava se postupno otvrdnuжe idovskog naroda prema evanрelju. Isto tako, Pavao je bio izloen djelovanju jeruzalemskih uhoda koji su nastojali uništiti njegov posao. Pavao stoga u 1. Sol 2,14-16 govori: » ...od onih koji su ubili иak i Gospodina Isusa i proroke, a nas estoko progonili; koji se ne nastoje svidjeti Bogu, a neprijatelji su svim ljudima; koji nam brane propovijedati poganima da se spase – da mjeru svojih grijeha zauvijek ispune. Ali je veж srdba Boja na njih došla do vrha!« 35. g. Stjepan umire muиeniиkom smrжu. 44. g. ubijen je Ivanov brat Jakov (vidi Dj 12,3 – Herod, vidjevši da je to drago idovima.). 50. g. izbijaju nemiri nakon propovijedanja evanрelja meрu idovima u Rimu (spominju se u Dj 18,2, kao i kod Svetonija), te isti moraju napustiti grad (ukljuиujuжi Priscilu i Akvilu). 51. g. napisana je 1. i 2. Solunjanima (Pavao spominje Boji gnjev nad idovima). 62. g. Isusov brat, i biskup jeruzalemske crkve Jakov, kamenovan je u istom gradu. 64. g. 1. Petrova 4,5 opisuje idove kao potkazivaиe i klevetnike kršжana. Promjena izriиaja u 1. Petrovoj 4 i u Jakovljevoj 2,7 moda ukazuje na moguжnost da je poslanica napisana kada je neprijateljstvo prema kršжanstvu postalo slubeno. Prema nekom izvješжu Neronova ljubavnica, 44 preobraжena na idovstvo, istoga je nagovorila da kršжane optui za veliki poar u Rimu. 66. – 73. g. bijesni idovski ustanak, te su idovski kršжani izloeni pritisku da se bore protiv Rimljana. Osim toga, nakon proglašenja protukršжanske uredbe, mnogi (naroиito u Rimu) dolaze u iskušenje da se vrate idovstvu koje bi im prualo sigurnost (v. Heb 10,32-39). Prije 66. g. kršжani idovskog podrijetla napuštaju Jeruzalem zbog upozorenja Svetog Duha. Naseljavaju se u Transjordanu, Egiptu i Maloj Aziji (vidi Ivan u Efezu, Filip u Hijerapolu itd.). U isto vrijeme Petar se premješta u Rim. 85. g. slubena anatema protiv kršжana ukljuиena je u sinagošku liturgiju: »Neka nazareni (tj. kršжani) i heretici budu odmah uništeni i istrgnuti iz knjige ivota.« U svjetlu toga, odlomak iz Otkrivenja dobiva novo znaиenje (2,9 – 3,5): »I grdnje koje su ti nanijeli oni koji tvrde da su idovi, a nisu nego Sotonina sinagoga. Pobjednik (tj. onaj tko ustraje do kraja – 2, 26), жe biti obuиen u bijelu haljinu; njegovo ime sigurno ne жu izbrisati iz knjige ivota; štoviše, njegovo жu ime priznati pred svojim Ocem i njegovim anрelima.« 133. – 35. g., za vrijeme drugog idovskog ustanka pod vodstvom Bar-Kohbe, kršжani u Judeji izloeni su progonstvima jer nisu priznali mesijanstvo Bar-Kohbe odbivši uzeti u ruke oruje. Osim toga, BarKohba nareрuje izricanje oštrih kazni nad kršжanima koji ne ele odreжi se i prokleti Krista. DRUGO RAZDOBLJE (64-250): Rimske vlasti progone kršжane. Do prekretnice u sudbini kršжana dolazi u srpnju 64. g. (veliki poar u Rimu). P. Kornelije Tacit (oko 55-120) govori o kršжanstvu u svojim Analima (»Ab excessu divi Augusti«), koje je pisao pod kraj Trajanove vlade (98-117). Opisujuжi Neronove postupke poslije velikog poara Rima (koji je poиeo 18. srpnja g. 64, i trajao punih šest dana), Tacit kae: »Ali nikakvo ljudsko sredstvo, ni careva dareljivost, ni pomirni obredi, ne zatomiše javno govorkanje, nego se dralo da je poar nareden. Da stane na kraj tim glasovima, podmetne Neron krivce i stavi na najrafiniranije muke one koji su bili omraeni sa svojih gadosti, a koje narod nazivaše kršжanima. Ime im to dolazi od Krista, koji, za Tiberijeva vladanja, bude pogubljen po naredbi prokuratora Poncija Pilata. Potisnuto zaиas, nanovo provali to pogubno praznovjerje ne samo u Judeji gdje je imalo svoj izvor to zlo, veж i u samom Rimu, gdje se sa svih strana stjeиe i veliиa sve što je sramotno i uasno. Tako najprije pohvataše one koji 45 priznavahu; zatim na njihovo prokazivanje golemo mnoštvo, kojima se dokaza ne toliko da su krivi za poar, koliko da gaje mrnju prema ljudskomu rodu. Od onih koji pogibahu naиiniše ruglo, da, ogrnuti u ivotinjske koe, izginu razdirani od pasa, ili na kri pribijeni, ili opet kao upaljene baklje da netom se uhvati mrak, izgarajuжi, poslue za noжnu svjetlost. Za taj prizor bijaše Neron dao svoje vrtove te prireрivaše igre u cirku, gdje se miješao meрu svjetinu u odijelu koиijaša, ili stojeжi na kojima. Zato se prema njima, Tako su bili krivi i zasluivali najviše kazne, pobuрivaja samijost kanрa su bili rtvovani ne javnom dobru veж da se zadovolji okrutnost jednoga иovjeka« (Anali, knj. 15, 44: prijevod J. Kostoviжa: Tacit, Anali, MH, Zagreb 1970, str. 406-407). Zašto je došlo do promjene stava prema kršжanima? 1) Kršжane više ne dre pripadnicima idovske sekte. Иini se da je izdan ukaz kojim su kršжani proglašeni »dravnim neprijateljima«: kršжanstvo postaje nezakonitom organizacijom. 2) Neron optuuje kršжane da su prouzroиili veliki poar u Rimu. Time иini presedan u rimskom zakonu (kršжani su poput anarhista koji ele razoriti Rimsko Carstvo i njegovu uljudbu). Svetonije u djelu O ivotu Cezara (16. poglavlje) tvrdi da nekoliko razliиitih proglasa govore o progonstvu kršжana. Kršжani su, navodno, krivi za veleizdaju i kao takvi zasluuju smrt. Stoga u Rimu, i blioj okolici, dolazi do manjih progona. 3) Neronov zakonski presedan i dalje je na snazi. Rimski povjesniиar Tacit, pišuжi oko 115. g., opisuje kršжane kao »sloj ljudi prezrenih zbog svojih poroka« i kae da su nakon poara Rima 64. g. oni bili »osuрeni, ne toliko zbog zloиina palea, koliko zbog mrnje prema иovjeиanstvu.« 4) Kršжani su prepušteni na milost potkazivaиa, posebice idova. 5) Provoрenje progona ovisi o volji mjesnog upravitelja, koji moe uhititi i pogubiti kršжane. Vrlo иesto do smaknuжa dolazi iskljuиivo zbog podilaenja okolnom puku. Meрutim, drava još uvijek nije zapoиela organizirane progone po Carstvu. Carevi Hadrijan i Trajan, primjerice, bili su protiv progona. U razdoblju od 64. do 250. g. kršжane se više ne dri opasnima veж tvrdoglavim i dosadnim. Još uvijek je, meрutim, na snazi Neronov presedan. 6) Ljudi su bili nepovjerljivi prema kršжanima jer ih dre иudnim. Sumnjiиe ih za ljudoderstvo (zbog Gospodnje veиere) i nemoral (nazivali su jedni druge braжom i sestrama iako se nisu osobno poznavali!). Pogani ih dre odgovornima za mraиna djela svojevoljno ih optuujuжi vlastima. Kršжanstvo je bilo smatrano »uasnim praznovjerjem« prema 46 povjesniиaru Tacitu, »novim i opasnim« prema Svetoniju, »perverznim i ekstravagantnim« prema Pliniju Mlaрem. Tacit naziva kršжane »neprijateljima ljudskoga roda«. Doduše, kako uviрaju da se radi o dobrim lju-dima, pokušavaju ih zaštititi tijekom progonstava. Vlasti su bile netrpeljive prema kršжanima buduжi da: a) Nisu bili poput ostalih graрana – tvrdili su da su odgovorni vlasti višoj od drave. Kao takvi bili su izloeni sumnji da bi mogli biti skloni remeжenju javnog reda. b) Bili su uvjereni u vlastitu moralnu nadmoж. c) Odbijali su štovati Cezara иime su poиinili izdaju. d) Bili su tajno društvo. e) Kako nisu priznavali rimske bogove, optuivalo ih se da su ateisti te vrijeрaju Carstvo i uzrokuju nevolje (glad, kugu, vojne poraze). 64. g. Neron, kojeg su optuili da je izazvao poar u Rimu, nastoji prebaciti krivicu drugdje. Optuba se иini potvrрenom иinjenicom da su u dvama od иetiri rimska okruga, koji su izbjegli poar, ivjele brojne skupine idova i kršжana. 64. g. Petar umire muиeniиkom smrжu. 65. g. pogubljen je Pavao (nakon što je prethodno osloboрen optuaba (61-63). Osuda je ishod okolnosti opisanih u 1. Petrovoj 4,7.12. 17; 2. Timoteju 4,6-20. 81. g. na vlast dolazi Domicijan (51-96) koji vrlo ozbiljno shvaжa pripadajuжe mu boanske naslove. Stoga je u Otkrivenju oslikan kao zvijer. Njegovim povremenim progonima posebno su izloene voрe Crkve (vidi Otkrivenje 2,13). Primjerice, rimski upravitelj u Efezu izgoni Ivana na otok Patmos (relegatio in insulam tj. bez gubitka prava ili vlasništva), dok je u Dyrrahiumu (Draиu ili Durrлsu u Albaniji) pogubljen biskup Asije. I prije imperatora Domicijana kršжanstvo su prihvaжali i neki pripadnici viših slojeva tadašnjeg rimskog društva. Tako se spominje rimski plemiж koji je 57. g. postao kršжaninom (tijekom Pavlovog pisanja poslanice Rimljanima). Kršжanstvo je nadivjelo poиetne napade zapoиevši se širiti meрu najvišim plemiжkim obiteljima ušavši i u samu imperatorsku obitelj. ena osvajaиa Britanije, Pomponija Graecina, bila je optuena da je prihvatila »uvozno praznovjerje« (iste je optube naknadno bila osloboрena). Neki konzuli osuрeni su radi prihvaжanja »judaizma i ateizma«, dok je bilo plemiжa koji su posjedovali grobove s katakombama koje su kršжani rabili. I jedni i drugi bili su oиito kršжani. Prvi kršжani vjerovali su kako vjernik treba biti pozvan na muиeništvo te da oni, koji to nisu, nijeиu Krista. 47 96. g. Nerva postaje imperator, te oslobaрa apostola Ivana izgnanog na otok Patmos. 112.g. Plinije Mlaрi, upravitelj Bitinije u Sjevernoj Maloj Aziji, pismom je pitao za savjet cara Trajana kako da postupi sa sve veжim brojem kršжana koji odbijaju štovati kip cara poput boga. Pisao je Trajanu: »U meрuvremenu poduzimam sljedeжi postupak za one koje preda mnom optue da su kršжani. Pitam ih jesu li kršжani i, ako pri-znaju, pitam ih i drugi ili treжi put pod prijetnjom kazne. Ako ustraju, nareрujem smaknuжe; za rimske graрane pribiljeim da ih pošalju u Rim.« Trajan je u ovom odgovoru odabrio takav postupak: one koji zanijeиu pripadnost kršжanstvu, i to dokau moleжi se dravnim bogovima, treba pustiti. Trajan donosi i dvije precizacije: kršжane ne treba traiti ; ako budu prijavljeni, onda treba protiv njih postupati, i kazniti ih (smrжu) ako ustraju u tome da su kršжani. Anonimne tube ne smiju se prihvaжati, kao ni u bilo kojem drugom zloиinu. U toj je drugoj toиki Trajan, dakle, ispravio Plinija, jer je Plinije bio prihvatio anonimnu tubu. Car Hadrijan (117-138) je, dvanaestak godina kasnije (124-125), u reskriptu prokonzulu Azije Minuciju Fundanu pooštrio zahtjeve za osiguranje legaliteta sudskog postupka protiv kršжana: ne smije se postupati na temelju buиnih zahtjeva svjetine, nego samo na temelju pravilno uloene i potpisane tube. Ako se pokae da je tuba neutemeljena, dojavitelj (tuitelj) mora biti kanjen. To bi se mjesto moglo shvatiti tako da za Hadrijana golo biti kršжanin nije kanjivo, nego se kanjavaju samo dokazana protuzakonita djela kršжana. Tako je mjesto i shvaжao apologet Justin. Neki autori ipak misle da Hadrijanov reskript nije bitno mijenjao stav prema kršжanima, pa da je veж samo pripadanje kršжanstvu znaиilo »adversum legem agere« (ЉB Povijest kršиanske literature) 117. g. pogubljen je Ignacije u Rimu. Prvi direktni spis protiv kršжana napisao je, иini se, jedan od najcjenjenijih retora (govornika) latinske antike, Marko Kornelije Fronton iz Cirte u Numidiji (oko 100-166), koji je bio uиitelj buduжeg cara Marka Aurelija, a g. 143. vršio konzulsku slubu. Za Frontonov spis (moda govor?) znamo iz dijaloga Minucija Feliksa, ali tekst nam se nije saиuvao. Prema Minuciju, Fromon je u svojoj harangi protiv kršжana u stvari sabrao puиke klevete koje su se pronosile: da se klanjaju magareжoj glavi, da u svojim obredima inicijacije rtvuju dijete i piju njegovu krv, da se odaju incestuoznom bludu. »Fronton – kae Minucije Feliks – ne potvrdi dokazom tvrdnje svoje, nego rijeиju nabaci pogrdu« (Oct. 31). Frontonov je spis bio naširoko poznat, kako proizlazi iz Minucija (Oct. 9). Spis je 48 napisan vjerojatno u poиetku vlade Antonina Pija (138-161). Sliиan je stav protiv kršжana morao zauzimati i ciniиki filozof Krescent, za kojega Justin kae da širi tvrdnju da su kršжani »bezbonici i ljudi bez religije«. S njime je Justin vodio raspravu u Rimu za vrijeme svoga prvog boravka u prijestolnici, i bio je spreman na novi dijalog, ali je Krescent umjesto rasprave s argumentima traio Justinovu glavu. Justin je tada napustio Rim, ali se kasnije, za vrijeme Marka Aurelija, vratio natrag i nastavio odravati predavanja. Tada je uhvaжen i osuрen na smrt. (ЉB Povijest kršиanske literature) 156. g. pogubljen je Polikarp u Smirni (Izmir). 161. – 180. g. za vrijeme vladavine Marka Aurelija dolazi do novog vala progona. 165. g. pogubljen je Justin. 166. g. je bila godina kuge, potopa i gladi; barbarska je najezda došla do dunavske granice. Zbog ovih su poteškoжa mnogi krivili kršжane. 177. g. dolazi do pokolja u Lyonu. Telesfor (biskup) je pogubljen u Rimu. Protukršжanski promicatelj Celzo dri da kršжanstvo potjeиe iz istoиnjaиkih mitologija. »To je primitivna religija, puna antropomorfnih zabluda, a širi se zavaravanjem i zastrašivanjem zagrobnim ivotom. Kršжani su nesnošljivi, društveno razoran, i za sigurnost drave opasan element.« 191. – 211. g., za vladavine Septimija Severa, dolazi do drugog vala progona. 202. g. Septim Severije izdaje ukaz kojim zabranjuje prelazak na idovstvo ili kršжanstvo. Uvodi sinkretizam u obliku štovanje Sunca (Sol Invictus), te smrtnu kaznu za nove obraжenike i uиitelje. U Sjevernoj Africi i Egiptu dolazi do niza ubojstava (Origenov otac je ubijen u Aleksandriji). 208. g. je pogubljen Irenej. TREЖE RAZDOBLJE (250-313): Sustavni progoni širokih razmjera. Barbarske snage otvaraju dvije razdvojene bojišnice. Na sjeveru su Goti, dok na istoku prijete Perzijanci pod novom i agresivnom upravom Sasenida. U rimskoj vojsci kršжanske vojnike sumnjiиe za izdaju, a u istoиnim pokrajinama vjeruju da su naklonjeni Perzijcima. Stoga, im-perator Decije uvodi mjere dravne sigurnosti saete u politici »jednog imperija i jedne religije«. Kako se kršжanstvo nalazi na putu »uspješne politike«, mora biti zabranjeno. Kada je carstvo cvalo kršжane se nevoljko toleriralo, no kada je nastupila kriza smatrani su glavnim krivcima jer su odbijali štovati rimske bogove, koji su sada bili ljutiti zbog toga, stoga su kršжani 49 bili progonjeni. Car po prvi puta zauzima odluиan stav prema kršжanima. Sljedeжi иimbenici dovode do progona na podruиju Carstva: a) 248. g. dolazi do prvih upada Gota (barbara) za što se okrivljuju kršжani. b) Od 232. do 305. g. Porfirije iz Tira djeluje kao protukršжanski promicatelj. 250. g. uredba o progonu (za Decijeve vladavine) ima za posljedicu sustavne progone. Svatko je morao potpisati izjavu (libellus) kako je, u prisutnosti posebnih povjerenika, prinio rtvu rimskim bogovima. Biskupi u Jeruzalemu, Parizu (Dionizije ili Denis), Antiohiji i Rimu su pogubljeni, te se javlja nova skupina muиenika: tzv. ispovjednici (iako nisu ubijani muиeni su, no nisu se odrekli vjere). Decije je, naime, prije svega elio natjerati kršжane da zanijeиu vlastitu vjeru. Iz njih nije elio stvarati muиenike. Meрutim, Decijevi progoni izazvali su raskol izmeрu kršжana u Rimu i Kartagi. Mnogi meрu njima odmetnuli su se od Crkve, a neki su nastojali ustupcima udobrovoljiti rimske vlasti. U Kartagi su se utamniиeni иlanovi crkve pobunili protiv biskupa Ciprijana koji se sakrio. Ciprijan je, naime, vjerovao kako se pokajnici trebaju primiti natrag u okrilje Crkve. No, njegovi neistomišljenici, dreжi kako nitko nema pravo dati oprost za otpadništvo buduжi da se radi o grijehu protiv Svetoga Duha, izabrali su novoga biskupa. U Rimu se Novacijan, kao i ostali koji su s njim bili zatoиeni zbog vjere, suprotstavio Korneliju kojeg je smatrao izdajicom. Prema njegovom shvaжanju nitko nije mogao dati oprost za grijehe ubojstva, bludnosti i otpadništvo (apostazije). 258. g. uredbom o progonu (za Valerijanove vladavine) su kodificirane kazne za kršжane. Duhovne voрe pretrpjele su smrtne kazne; senatorima i vojvodama oduzeti su иinovi; ugledne ene kanjene su pljenidbom dobara i protjerivanjem, dok su namještenici imperatorskog dvora otjerani na prisilne radove. Pogubljen je Ciprijan u Kartagi te Sikst II. u Rimu. Galerijev nasljednik Maksimin II. podupirao je protukršжansko djelovanje tjerajuжi školsku djecu na иitanje Djela Pilata punih povijesnih neistina. Iako su isprva pogani rado prokazivali kršжane vlastima, sumnjiиeжi ih odgovornim za mraиna djela, kada bi otkrili njihovu dobrohotnu narav иesto bi ih branili od progonstava. Sastanci su bili zabranjeni; na istoиnoj jadranskoj obali, kao i u njezinom širem zaleрu, pojavili su se prvi muиenici, kao npr. Venancije u 50 Dalmaciji (257). Meрu pogubljenima bili su biskupi i druge kršжanske voрe. Galijanovom uredbom o snošljivosti (260-303) Crkvi je dopušteno javno istupanje, kao i podizanje crkvenih graрevina. Po prvi je put kršжanstvo prestalo biti »nedopušteno praznovjerje« te zadobilo graрanska prava. 284. g. Dioklecijan je nastojao reorganizirati Rimsko Carstvo kako bi se suprotstavio propasti i neredu izazvanim provalom barbara. Kanio je ustanoviti иetiri cara, i to po dvojicu u svakom dijelu Carstva. Na Zapadu je vladao Maksimijan, i Konstantinov otac Konstancije Klor, dok su na Istoku bili Dioklecijan i Galerije. Prema dogovoru, nakon 20 godina, stariji жe se car odreжi иasti u korist mlaрeg. Osim toga carevi nisu više ivjeli u Rimu, nego u Milanu, Trieru i Sirmiju (odakle je car mogao promatrati barbare), te u Nikomediji (blizu koje su bili Perzijci). U Rimu je nastala praznina koju je popunio rimski biskup иija su se moж i ugled znatno poveжali. Nekoliko dogaрaja dovelo je do progona koji izbijaju 303. g. Kako su se suoиili s provalom barbarskih naroda, kršжanski su se vojnici ponovno našli u opasnosti jer je odanost u vojnim redovima postala goruжe pitanje. Dioklecijan je zapoиeo vladavinu kao umjerenjak jer nije elio progoniti kršжane, buduжi da su njegova ena i kжi vjerojatno bile kršжanke. No, ubrzo je pao pod utjecaj Galerija, i upravitelja Bitinije, novoplatonista i neprijatelja evanрelja – Herakleja. Naredio je, stoga, izbacivanje kršжana iz vojske, a potom i sa svih vanih poloaja u administraciji. U pokušaju zadravanja najboljih ljudi u vojsci neki su bili prisiljeni odreжi se vjere. Oni, koji su se suprotstavili, bili su smaknuti. Kada je u Nikomediji izgorjela Dioklecijanova rezidencija, mnogi su optuili kršжane kao odgovorne za poar. 303. g. Dioklecijan izdaje uredbu o progonu. Katedrala u Nikomediji, kao i ostale crkve, su razorene. Zabranjuju se okupljanja kršжana, a Biblije i ostale vjerske knjige se zapljenjuju. 304. g. izdana je naredba koja se odnosila na istok Carstva (odnosno podruиje s najveжim brojem vjernika) prema kojoj su graрani Carstva morali prinijeti rtve bogovima i Caru. U protivnom bili bi osuрeni na smrt. Na Zapadu Konstancije Klor razara nekoliko crkava u Љpanjolskoj, Engleskoj i Galiji, dok je na podruиju današnje Hrvatske sve veжi broj muиenika: Pollio u Cibaliji (Vinkovcima), te Domnius (sv. Dujam) u Solinu. Sliиno je i u Vojvodini (Sirmium), gdje su meрu ostalim petorica kamenorezaca smaknuti jer su odbili napraviti kip boga Eskulapa, kao i 51 na današnjem Kosovu (Ulpiane tj. Lipljan). Prosvjed protiv Dioklecijana zbog krvoproliжa je toliko velik, da odstupi te se povlaиi u Split, no njegovi nasljednici na istoku (Galerije i Maksimin Daja) udvostruиe progone. Na Zapadu su novi carevi Konstantin i Maksencije opozvaju ukaze i zajamиe još jednom snošljivost. 311. g. Galerije izdaje uredbu o snošljivosti kojom je, na smrtnoj postelji, kršжanima dao pravo na okupljanje priznavši kako ih nije uspio nagovoriti da se vrate bogovima svojih otaca. Kao protuuslugu zatraio je da se mole za njega, kao i za obranu Carstva. Nakon Galerijeve smrti preostali carevi ponovno su reorganizirali Carstvo, te su Maksimin i Licinije vladali na Istoku, dok je Konstantin upravljao gotovo cijelim zapadnim dijelom (osim Italijom koja je bila pod vlašжu suparniиkog cara Maksencija). 311. – 312. g. u Carstvu se vode graрanski ratovi. Licinije pobjeрuje na Istoku, a Konstantin na Zapadu. 313. g. Milanski edikt. I Licinije i Konstantin odobravali su vjerske slobode, kako za pogane tako i za kršжane. Poganstvo je, meрutim, i dalje ostalo religija veжine rimskih graрana. Licinije je, doduše, kasnije zapoиeo progoniti kršжane na Istoku. Vjerojatno je sumnjao da su vjerni njegovom suparniku Konstantinu. Konstantin je napao istoиna podruиja pobijedivši Liciniju kojeg je smaknuo. Posljedice progona bili su raskoli izmeрu kršжana, posebno onih u Egiptu i Kartagi (Tunisu). Prijeporno pitanje je glasilo: U kojoj se mjeri treba pokoravati vlastima? Kada moemo govoriti o izdaji i odmetanju od vjere? Na Istoku su govorili: »Ako je osoba prinijela rtvu, a nikako zbog toga što je vlastima predala vjerske knjige ili crkveno posuрe.« Na Zapadu su mišljenja bila podijeljena, posebice u Kartagi: Treba li biskupu Cecilijanu oduzeti slubu zato što se skrivao? Donatovi su sljedbenici drali da je Cecilijan bjeeжi za vrijeme progona izgubio dar Duha, te više ne moe dijeliti darove Duha polaganjem ruku. Nastali spor izmeрu donatista i katolika (pravovjernih kršжana) trajao je stoljeжima. DONATIZAM Nakon smrti suparniиkog biskupa Majorina, prorok Donat je preuzeo odgovornost nad protucecilijanskom strankom u Kartagi. Iz nje je stvorio shizmatiиku crkvu koja je nosila njegovo ime. Vjerovao je kako vodi crkvu muиenika, a ostale kršжane optuio je za sramno suradništvo s neprijateljem. Njegove revne pristalice bili su punski seljani. Oštro su 52 se suprotstavljali Katoliиkoj crkvi, kao i graрanima koji su govorili latinski. Ljude koji bi im se prikljuиili, nakon što bi napustili dravnu crkvu, ponovno su krstili. Kada je Konstantin odluиio Crkvi vratiti nekretnine koje su bile zaplijenjene za vrijeme progonstava, donatistiиki pokret se našao pred prvom kušnjom. Donatisti su naime vjerovali kako, kao istinska crkva, imaju iskljuиivo pravo na spomenute nekretnine. No, buduжi da su stvorili niz neugodnosti, Konstantin ih je zabranio (iako je ranije osnovao skupinu koja se trebala pozabaviti prijepornim pitanjem). Ekstremna stranka (circumcelijanci), naime, su premlatili katolika. 347. g. Donat se suprotstavio pokušaju da vlastiti pokret vrati u okvire univerzalne crkve, a u vlastitom je naumu ustrajao do smrti (355). Vanost ove rasprave bila je u sljedeжim pitanjima: Koja je istinska Crkva? Sastoji li se od skupine svetih ljudi koji vode poboni ivot, ili se radi o katoliиkoj (univerzalnoj) Crkvi иiji se иlanovi ponašaju sukladno vlastitim svjetonazorima? Treba li drava usmjeravati Crkvu, ili Crkva mora biti potpuno odijeljena od drave? Augustin je dao pravovjeran odgovor na to: »Oblaci s grmljavinom tutnje da жe Kuжa Gospodnja biti izgraрena uzdu i poprijeko cijele zemlje; a te abe sjede u svojim barama i krekeжu: ‘Mi smo jedini kršжani!’« U 6. stoljeжu car Justinijan I. je ponovno osvojio Sjevernu Afriku istjeravši Vandale koji su je drali od 429. g. U 7. su stoljeжu i donatisti i katolici bili pokošeni provalom islama. Katolici su se u Maghrebu, meрutim, odrali sve do 12. stoljeжa, dok su donatisti nestali. U Egiptu se nisu mogli odravati crkveni sastanci. Naime, biskup Petar Aleksandrijski pobjegao je iz zemlje za vrijeme progona. Kada se metropolit Tebe, Melit (egipatski Donat) kasnije pojavio, zgraao se nad zateиenim okolnostima. Stoga je posvetio dvojicu koji su nastavili dušobriniиku slubu u crkvi. No, jedan od njih, Arije, postao je krivo-vjercem иime se još jedanput pokazalo kako je opasno bez promišljanja polagati ruke na buduжe voрe crkve! (1. Tim 5,22) KRIVOVJERJA GNOSTICIZAM Gnosticizam je imao puno sliиnosti s kršжanstvom. Gnostiиki autori su иesto tumaиili Novi zavjet na vrlo neortodoksan nacin postavljajuжi vana pitanja o pravilnom naиinu tumaиenja Pisma. Upravo iz tog razloga 53 na gnosticizam se gledalo kao na veliki izazov ranim kršжanskim autorima, naroиito Ireneju Lionskom. Izraz »gnosticizam« (duboka spoznaja), ili »gnoza« (spoznaja) u prvom se stoljeжu rabio u dva smisla: 1) Kao oznaka za filozofiju, ili religioznu kozmologiju koja je po-stojala prije kršжanstva. Njezino je podrijetlo bilo na istoku (u hinduizmu). Radilo se o mješavini platonizma, heleniziranog sinkretizma, babilonske astralne mitologije i otpadniиkog idovstva. Gnosticizam je bio poganski sinkretizam s natruhama magije i astrologije (u velikoj mjeri poput teozofije u naše vrijeme). 2) Odnosio se na teozofske preinake kršжanstva. Njih je prihvatilo i širilo desetak ili više sekti, koje su se odvojile od prve crkve, u razdoblju izmeрu 80. i 150. g. Postoji nekoliko struja koje vode gnosticizmu: 1) Zoroastrizam (babilonska religija) koja svijet smatra velikom svemirskom baterijom: izmeрu Boga koji je pozitivan pol i Sotone tj. negativnog pola nalazi se sve ostalo. Iz zoroastrizma je proizašao koncept dualizma. 2) Istoиni misticizam (u biti hinduizam). 3) Judaizam: legalistiиki elementi. 4) Grиka tajna religija: svaka pojedina religija ima središnju tajnu oznaиenu kao musterion. Poиetnici koji pristupaju religiji napreduju prema Bogu gnosisom tj. putem znanja. Obiljeja gnosticizma kao sustava misli su sljedeжa: a) Stvaranje: Vrhovno biжe je rodilo (a ne stvorilo) druga duhovna biжa. Od njih je jedno, udaljivši se od istoga, palo u zabludu stvorivši materijalni svijet. Dakle, stvaranje je bilo ishod grešne nezavisnosti (tj. pokušaja udaljavanja od duhovnoga jedinstva svemira – vidi hinduizam). Mnogi gnostici drali su zmiju simbolom suprotstavljanja zlom bogu stvoritelju. Prema njima, Sotona je, u suštini, zapravo dobar jer djeluje kako bi иovjeиanstvo bilo spašeno (vraжajuжi ga u nematerijalno stanje)! b) Иovjek: Prema gnosticizmu postoje tri skupine ljudi: Pneumatikoi (duhovni ljudi: elita crkve), psuhikoi (duševni ljudi: obiиni vjernici) i sarkikoi (tjelesni ljudi: ljudi van crkve, ili neidovi). Prva je skupina predodreрena za spasenje te ne prolazi kroz reinkarnaciju; za drugu skupinu postoji moguжnost izbjegavanja reinkarnacije; treжa skupina ne moe izbjeжi reinkarnaciju. c) Spasenje: Svijetom vladaju zle zla nastanjene na sedam planeta; one se sastoje od demiurga i njegovih suradnika arkona koji tijekom ze- 54 maljskog ivota usporavaju naš duhovni napredak. Nakon smrti duša polazi na opasan put preko sedam planeta u nebeski dom. Na putu su sile zla, te ljudi moraju nauиiti ispravne иarobne zaporke kako bi iste nadmudrili. Gnostik je duh (boanska iskra, ostatak prethodnog savršenstva) zatoиen u tijelu poput osobe koja je izgubila pamжenje. Nakon što se našao zatoиen u tijelu nakon stvaranja, ne sjeжa se vlastita (nebeskog) doma. Gnostiиko evanрelje ima za cilj dušu probuditi iz sna kako bi joj obznanilo vjeиnu sudbinu koja joj je predviрena. Tijelo je pokvareno (za razliku od иistog иovjekovog duha). Kada se slomi, iz njega жe se osloboditi иisti duh u kome lei иovjekova nada i sudbina. Gnosis (spoznaja) u biti je spoznaja иovjekova podrijetla i sudbine, te иarobnih zaporki. Gnostici vjeruju kako na ovom svijetu mogu steжi mistiиno iskustvo, tj. izravnu spoznaju vrhovnog Boga. U vjeri pristupaju svijetu u kojem se nalazi Bog, te tako tjelesno uskrsnuжe i Kristov povratak gube smisao. d) Isus: Izmeрu dobrog Boga i lošeg svijeta postoji mnoštvo posredniиkih prelaznih biжa tzv. aeona. Isus je vjerojatno najviši aeon (dakle nije Bog veж prvi do Boga). S ovakvim krivovjerjima obraиunava se Pavao u Poslanici Kološanima. Naime, Isus je nekima bio otkupitelj koji je izbavljao zarobljene duhove; drugi su drali kako istu zadaжu obavlja Љimun Mag, odnosno Heraklo. Za Isusa su vjerovali kako je tek jedan u nizu »spasitelja« koje Bog šalje u razliиitim razdobljima. Isus je poslan u razdoblju Ribe, a njegova je uloga podreрena Bogu иiji je on glasnik, poslan kako bi nas podsjetio na naše nebesko podrijetlo, te prenio tajno znanje bez kojeg se ne moemo vratiti u prijašnje duhovno stanje. No, kako je materija strana svevišnjem Bogu, nikakvo utjelovljenje nije dolazilo u obzir. Otuda doketizam; Krist utjelovljen u иovjeku samo je optiиka varka, a ljudi koji su ga vidjeli zapravo su gledali иovjeka na kojem je bio boanski duh. Isti je, naime, sišao na Krista tijekom njegova krštenja napustivši ga tek za vrijeme njegovih patnji na kriu. Razvidno je, dakle, da se mnogo toga uvuklo u Crkvu. Oni kojima je kršжanstvo bilo prejednostavno i naivno drali su kako mu treba dati više filozofskog sadraja. Stoga se Pavao, kao i ostali apostoli, borio protiv ovakvih zamisli u prvoj crkvi. Gnosticizam, koji u biti potjeиe od hinduistiиke filozofije, bio je u potpunom sukobu s kršжanskom mišlju. Pojam spasenja u gnosticizmu nudio je potpunu spoznaju kakvu je Sotona nudio Adamu i Evi – spoznaju dobra i zla. Drugim rijeиima; posezanje za potpunom moжi, stjecanjem moжi bogova kako bi bili iznad bilo kakvog morala, pa tako i iznad Boga. Put prema istom cilju potpuno je razliиit 55 od kršжanskog puta, te ukljuиuje isposništvo, jogu, vlastite zasluge itd. Navedeno oиito nema nikakve veze sa zastupniиkom smrжu Isusa Mesije. Negdašnji gnostici bili su u crkvi skloni tumaиiti kršжansko uиenje koristeжi bivšu filozofiju. Primjere za brojna krivovjerja, koja su tako nastala, nalazimo u Novom zavjetu. Ti su ljudi bili dualisti – vjerovali su da je duh sve, a da tijelo tj. duša nije vana. Љtoviše ista je иak zlo. Ovaj se stav oиitovao na dva naиina: 1) Nemoral: Nije vano što иovjek radi sa svojim tijelom tj. dušom buduжi da su isti zlo. Vaan je duh. Buduжi da smo iznad zakona, sve nam je dopušteno. 2) Isposništvo: Kako je tijelo zlo, moramo ga se odreжi. a.) U Korintu je postojalo »duhovno plemstvo« иiji su pripadnici tvrdili kako su stekli mudrost i znanje kakvo nemaju drugi, ukljuиujuжi i apostola Pavla. Vjerovali su kako su savršeni, te kako su u duhovnom smislu dostigli vrhunac. Prema ostalim kršжanima odnosili su se kao prema niim biжima koja se ne mogu uzdignuti na njihove duhovne visine. Bili su karizmatici uvjereni kako su, zbog darova koje posjeduju, osloboрeni od nasljeрivanja kria tj. trpljenja i ponienja. Stoga se ne moraju podreрivati starješinama, koje je Gospodin postavio na иelo crkve, kao ni ivjeti svetim ivotom i ljubiti braжu i sestre koji nemaju njihove darove. Potonje su, štoviše, smatrali »tjelesnim« tj. drugorazrednim (psuhikoi) kršжanima. No, Pavao ih je same nazvao tjelesnima (neduhovnima) jer, iako su posjedovali neke darove, nisu imali ploda Duha. Vjerovali su kako im ne treba tjelesno uskrsnuжe. Neenstvo su drali vrjednijim od braka što je Pavla potaknulo na razjašnjavanje iste zablude (1. Kor 7). Kako su tijela smatrali zlima, mnogi suprunici nisu odravali spolne odnose. Osim toga odbacili su biblijsko uиenje o uskrsnuжu uvjereni kako жe duša preivjeti. Govorili su kako nije grijeh jesti meso rtvovano idolima buduжi da idoli ne postoje. Ukratko, bili su gladni duhovne moжi. U elji da dobiju više, teško im je bilo shvatiti kako u Kristu veж imaju sve. b.) Pavao je kod Kološana naišao na mješavinu kršжanstva i niza teozofskih elemenata sadranih u mistiиnim kultovima i otpadniиkom idovstvu. Naime, sljedbenici teozofske sekte pokušavali su kršжane u Kolosima nagovoriti da štuju anрeoske posredniиke sile. Iste su poistovjeжivali sa zvijezdama vjerujuжi kako mogu odrediti ljudsku sudbinu, iako se pritom zapravo radilo o demonima. Poticali su sudjelovanje u obredima koji su bili povezani s krajnjim isposništvom. Neke su svet-kovine uzeli iz idovskog kalendara tvrdeжi kako ih se treba pridravati. No, Pavao 56 potvrрuje kako u Isusu »prebiva punina boanstva tjelesno.« Od Boga imate sve kada imate Krista. Pavao u Kol. 1,9 eli da Kološani imaju puninu (pleromu) znanja (gnose) Njegove volje u cijeloj mudrosti (sofia tj. poznavanje Bojih dubokih stvari) i razumu (suneisis). Imati pleromu znaиi biti prikladno opremljen i osposobljen poput laрe koja isplovljava na dalek put. c.) U Ivanovoj poslanici nailazimo na opis oštrog neslaganja izmeрu Ivana i Cerintovih uиenika. Potonji su bili sljedbenici doketizma tj. vrste gnosticizma koja je tvrdila kako boanski Krist, kao иisti duh, nikada nije bio ljudsko biжe. Cerint je zastupao stajalište kako se na Isusa, za vrijeme njegova krštenja, spustio boanski duh koji ga je napustio prije raspeжa. Kako stvarnog utjelovljenja nije bilo, иovjek Isus je trpio i umro na kriu. No, Ivan upozorava kako svatko tko nijeиe da je Krist postao иovjekom pripada Antikristu (1. Iv 4,2). Cerint je vlastite tvrdnje temeljio na gnostiиkoj pretpostavci kako je tijelo suštinski zlo, te ni jedno savršeno biжe (kao što je boanski Krist), ne bi nikada moglo postati иovjekom. Utjelovljenje Bojeg Sina je stoga nemoguжe. Ivan piše protiv gnostika koji su za sebe govorili da su veж postali savršeni i bezgrešni. Ivan odgovara: Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo... Kako se kršжanski gnostici nisu osjeжali potaknutima ljubiti »manju braжu«, Ivan je naglašavao da trebaju ljubiti jedan drugoga. Isto tako, kada Ivan govori o »smrtnom grijehu« (1. Iv 5,16) vjerojatno misli na njih. d.) U Judinoj poslanici saznajemo o gnosticima koji su zajedniиki objed eljeli pretvoriti u orgiju. e.) U Otkrivenju susreжemo gnostiиku sektu (nikolaiti) koja je nauиavala spekulaciju i moralnu razuzdanost (Otk 2,6.15). Jezabela (Otk 2,20) je bila proroиica ove sekte, a moda иak i propovjednikova ena. Unutar kršжanstva se, nakon apostolskog razdoblja, razvilo nekoliko gnostiиkih sekti koje su tvrdile da posjeduju tajnu objavu ili spoznaju. U mnogim sluиajevima radilo se tek o poganskom misticizmu kojem je pridodano nekoliko kršжanskih misli i izraza. Neke su gnostiиke sekte imale, osim Biblije, tajne zapise (usp. mormonska sekta). Druge su, pak, na osebujan naиin tumaиile Pismo (usp. Jehovini svjedoci). Neke su kršжanstvo koristile kao jednu u nizu objava (usp. teozofija). No, zajedniиko im je bilo nastojanje da biblijskim иinjenicama nametnu strani sustav. Marcion je, pritom, bio izuzetak buduжi da je uzeo vrlo malo biblijskih podataka. Valentin je bio podrijetlom iz Aleksandrije. Nastanio se u Rimu gdje 57 se brzo istaknuo zbog vlastite naobrazbe. Ne uspjevši postati biskupom osnovao je sektu tvrdeжi kako je neznanje (a ne grijeh) odgovorno za ljudske nevolje. Njegova su djela bila neodreрena, jednoliиna i puna igri rijeиi. Izgradio je sloenu hijerarhiju duhovnih biжa govoreжi o skrivenoj i tajanstvenoj predaji Isusova uиenja koja je dostupna jedino »upuжenima« (usp. Tomino evanрelje). Za vlastita mudrovanja koristio je Evanрelja po Ivanu. Njegov uиenik Teodot pokušao je uskladiti kršжanst-vo i aristotelizam. Starosirijski gnostik Basilid razradio je teologiju koja je odisala snanim doketizmom. Tvrdio je kako je umjesto Isusa zabunom razapet Љimun Cirenac. U svome stavu nije bio usamljen. Tim se krivovjerjem, u nešto drugaиijem obliku, posluila i mala crkva nedaleko od Antiohije. Tamo su naime javno иitali tzv. Petrovo evanрelje u kojom se tvrdi kako se sila duha spustila na иovjeka Isusa (napustivši ga kada je bio razapet). Isusov vapaj na kriu, navodno, je glasio: »Silo moja, silo moja, zašto si me ostavila?« (poput Samsona). Po Irenejevu izvještaju Basilid je uиio da je Nous prvoroрenac Oca koji je bez poиetka. Iz Nousa je proizišao Logos, iz njega Phronesis, iz nje Sophia i Dynamis. Daljnje emanacije su Potestates, Principatus i Anрeli.. Ti su prvi anрeli stvorili prvo nebo. Dalje su emanirali novi redovi anрela, stvarajuжi svaki novo nie nebo, sve do 365 nebesa. U skladu s brojem nebesa je broj dana u godini. Anрeli najnieg neba, koje mi vidimo, stvorili su svijet, i razdijelili meрu se zemlju i narode. Љef svih tih anрela je idovski Bog, kao anрeo idovskog naroda. On je odluиio sve narode podvrgnuti svome narodu. Kad je Otac (koji nije postao i koji je bez imena) vidio da жe se svijet uništiti uslijed mrnje koja je nastala kao posljedica tendencije idovskog Boga, poslao je svoga prvoroрenca, Nous, koji se naziva i Krist, na svijet, da oslobodi one koji vjeruju u njega. Na kriu nije umro Isus, nego Simon Cirenac, a boanski Nous se vratio k Ocu koji ga je poslao. Oni koji to »znadu« osloboрeni su od anрela (arhonata) koji su stvorili ovaj svijet. To znanje treba drati tajnim. Onih koji se spasavaju ima malo, jedan na tisuиu ljudi. Basilid smatra da jesti meso od poganskih rtava ne znaиi ništa. Uиi takoрer da su mane osobni demoni koji stanuju u иovjekovoj duši. Sebe smatra posrednikom izmeрu idovstva i kršжanstva. J. Danielou zapaa u tom uиenju niz elemenata koji su preuzeti iz idovske apokaliptike i stavljeni u drugi kontekst. Tako se i kod Basilida zapaa nastavljanje pobune protiv idovskog Boga, kao izraz razoиaranja poslije g. 70., kad su se pojedini judejski i judeokršжanski krugovi osjeжali 58 prevarenima u svojim eshatološkim oиekivanjima; i dakako, pobune protiv svijeta koji je stvorio Jahve. MARCION: Sin biskupa i bogati brodar Marcion, izopжen 144.g. , navodno zbog preljube, predstavljao je u 2. stoljeжu jednu od najveжih gnostiиkih prijetnji prve crkve. U knjizi Antiteze suprotstavio je Stari i Novi zavjet. Bog Novog zavjeta, tvrdi, je dobar i ništa ne trai od nas. Sve što nam je dao je besplatno, ukljuиujuжi i spasenje. idovski Bog, pak, posve je drugaиiji, te mu se stoga suprotstavlja, kao i opжenito idovima. Sliиne ideje o odbacivanju Starog zaveta жe se pojaviti u Manijevom uиenju krajem 4. st., te par stoljeжa kasnije u uиenjima bogumila na Balkanu i katara u junoj Francuskoj. Marcion je sastavio vlastiti kanon iz kojega je izbacio knjige koje su se kosile s njegovim stavovima. Od Novog zavjeta zadrao je Evanрelje po Luki (ali bez uvodnih dva poglavlja) kao i 12 Pavlovih poslanica (one koje su u najmanjoj mjeri bile idovske). Marcion vjerovao da je Bog (Otac), koji u stvari nema ništa s ovim Demijurgovim svijetom i koji mu je tuр, poslao Krista da spasi duše onih ljudi koje Demijurg progoni. Marcionova je kristologija strogo doketska. Krist nije bio pravi иovjek, nije imao ljudsko tijelo, nego se samo prividno ukazivao ljudima kao иovjek. Nije se rodio od Marije niti je rastao kao иovjek, nego se u 15. godini cara Tiberija odjednom pojavio u Kafarnaumu i propovijedao nepoznatog Boga Oca, dobroga i miroljubivog (za razliku od ratniиkog Boga izraelskog). Demijurg ga je u slijepoj zavisti progonio i tako je osuрen na smrt i raspet, ali je trpio samo prividno jer nije imao ljudskog tijela. On je sišao u podzemlje i spasio sve starozavjetne grešnike (Kaina, sodomce, Egipжane, sve pogane) odvevši ih k Ocu. Nije uspio spasiti starozavjetne pravednike (Abela, Nou, Abrahama, proroke), koji mu nisu povjerovali, jer su imali iskustvo da ih Bog iskušava, pa su mislili da je i to sad neka zamka njihova Boga-Demijurga. Poslije Kristova dolaska spasavaju se svi koji vjeruju u njega. Meрutim, buduжi da vjernici i sada ive u svijetu Demijurgovu, nad kojim on vlada, zato ih on progoni. Buduжi da je u Starom Zavjetu reиeno da je usrce kraljevo u ruci Bojoj« (Izr 21, 1), to jest u Demijurgovoj, oиito je, da su progoni kršжana koje provode dravne vlasti djelo Demijurgovu. Marcion nije, иini se, nikako kušao protumaиiti kako je Krist spasio ljude i kakav je smisao imala njegova smrt. Spasavaju se, dakako, samo ljudske duše, tijelo ostaje pod vlašжu Demijurga, i ono se raspada. Nema nikakva uskrsnuжa tijela. 59 Marcion je u moralnom pogledu enkratit: zahtijeva seksualno uzdravanje i osuрuje enidbu, propovijeda strogu askezu u jelu i naglašava spremnost na muиeništvo. Zadava hijerarhijsko ureрenje Crkve (biskupe, presbitere i рakone), i u tom smislu organizira svoju Crkvu, za razliku od gnostika, koji nastupaju samo kao uske tajne skupine ili škole. Uslijed toga se marcionizam brzo raširio. Veж Justin, još za Marcinova ivota, piše: »I neki Marcion iz Ponta, koji još sada ivi i nauиava uиenike da treba priznavati nekog drugog Boga višega od Stvoritelja svijeta. Uz pomoж demona on je kod svih vrsta ljudi uspio da mnogi idu u blasfemije . . .« (Prva apologija, 26); i još: »Njemu mnogi povjerovaše, kao jedinome koji zna istinu, i nas ismijavaju; nemaju nikakva dokaza za ono što kau, nego ludo kao jaganjci koje je ugrabio vuk, padaju u mree opakih mišljenja i demona« (Isto, 58). (ЉB Poviest kršжanske literature) Marcionov kanon bio je povod brzom stvaranju slubenog kanona. Odbacio je alegorijsko tumaиenje Starog zavjeta koje иesto susreжemo kod apostolskih otaca. Buduжi da je drao nemoguжim utjelovljenje Bojeg Sina, pretpostavljajuжi kako je materija zla, izbacio je navode o utjelovljenju. Nijekao je i djeviиansko roрenje. Usprotivio se autoritetu apostola tvrdeжi kako su prvi kršжani (tj. idovski apostoli) pogrešno tumaиili Isusov duh. U skladu s gnostiиkim uиenjem odbacio je brak, spolne odnose i tijelo uopжe, kao i uskrsnuжe. Izopжen iz Rimske crkve (144.g.), Marcion je utemeljio svoju raskolniиku crkvu u Maloj Aziji, koja se kasnije proširila po cijelom carstvu. Marcion je bila prije svega antilegalist, a ne toliko gnostik. Mnogi gnostiиki uиitelji tvrdili su kako je Krist, kao nebeski glasnik, povjerio tajno znanje nekom istaknutom uиeniku (npr. Tomi). Ovaj je stoga iskljuиivi tumaи znaиenja poruke. Crkva je nastojala opovrgnuti ovo gledište smjestivši sva evanрelja unutar kanona. Time je eljela pokazati kako sva иetiri izvješжa nijeиu Marcionovo tumaиenje Kristova ivota. Osim toga, apostolsko vjerovanje (oko 150.) jednoglasno je govorio protiv Marciona istiиuжi tjelesno uskrsnuжe i sud. Katoliиka crkva (za razliku od raskolniиke crkve) temeljila se, stoga, na jedinstvenosti svjedoиanstava dvanaest apostola. Biskupi, pogotovo iz Rima, Antiohije i Efeza, bili su drani nasljednicima apostola te, kao takvi, posjednici predane im apostolske istine. Meрutim, nijedan nije ostavio tajnu predaju. Sljedeжi antignostiиki kredo je citirao biskup Irenej iz Lyona: «Bog Otac, koji je iznad shvaжanja, nevidljivi, jedan Bog Stvoritelj svega; ovo je prvi i glavni иlanak naše vjere. Drugi иlanak je Rijeи Boja, Sin 60 Boji, Krist Isus, naš Gospodin kojeg su pretkazali proroci prema ustroju njihovih proroštava po Oиevu naumu i po Njemu je sve stvoreno… On je po svršetku vremena… postao иovjek meрu ljudima, vidljiv i opipljiv kako bi ukinuo smrt i donio svijetlost i ivot i ostvario zajedništvo Boga i иovjeka. Treжi иlanak je Duh Sveti, po kojem su proroci prorokovali i patrijarsi pouиavali o Bogu i koji je na kraju vremena izliven na novi naиin na иovjeиanstvo po svoj zemlji, obnavljajuжi иovjeka za Boga.» Gnosticizam je utjecao na katoliиanstvo i pravoslavlje: tumaиenje sakramanata na mistiиki naиin, filozofija o skrivenom Bogu, koji je dostupan samo preko posrednike (sveci, anрeli, Marija), podjela vjernika u visoke i niske klase (laici i klera), te naglasak na asketizmu. MONTANIZAM ili »Novo proroštvo« U Siriji i Maloj Aziji su se do drugoga stoljeжa povremeno pojavljivali proroci*. Meрutim, Montan, koji je kasnije (170.g.) došao na scenu, zajedno sa sljedbenicima, doveo je dar proricanja na zao glas. U Frigiji, gdje se štovanje dovodilo u vezu s poganskim boanstvima, svetkovala se divlja, proroиka i poganska religija koja je sveжeniku dopuštala da posti, pati, pleše, ima vizije i prorokuje. Montan je, kao bivši poganski frigijski sveжenik, novu vjeru izrazio na naиin sukladan negdašnjem poganstvu naglašavajuжi djelovanje Svetoga Duha. Kada je u zabitoj frigijskoj zajednici pao u zanos poиevši prorokovati, vjernici su mislili da ga je zaposjeo zao duh. Montanu koji je, meрutim, tvrdio kako Sveti Duh govori kroz njega, ubrzo su se pridruile dvije ene koje su, navodno, imale sliиno iskustvo. Montan i njegovi sljedbenici nastojali su navuжi ljagu na bilo kakvu daljnju primjenu proroиkog dara. Njegov je pokret stavljao naglasak na skorašnji Kristov povratak (koji se nije dogodilo). Pouиavali su, bez da su stvorili novu doktrinu, oštra moralna pravila: post, zabranu ponovnog ulaska u brak, ukraжivanje oprosta za ozbiljne grijehe, hotimiиno pristajanje na muиeništvo. Montan je tvrdio kako je Sveti Duh govorio kroz njega i dvije ene, Priscilu i Maksimiliju, иime se ispu-nilo proroиanstvo iz Ivana 14 o dolasku Parakleta. Obiljejima pokreta postala su: viрenje, objave u snu, govorenje jezicima, proroštvo, boanske utjehe i prijekori, kao i drugi izvanredni vjerski doivljaji. Nasuprot Montanu, poglavari istoиne i zapadne Crkve izjavili su da biblijska objava ima prednost pred objavama pojedinaca koje su slijedile nakon nje, stoga su iskljuиili montaniste iz vlastitog иlanstva. Origen je tvrdio kako se 61 »…svršetkom apostolskog doba smanjio broj (иudesnih) znakova Svetoga Duha. Doduše, i sada se mogu naжi tragovi istih meрu nekim kršжanima.« Euzebije je, govoreжi o poиetku drugog stoljeжa, ustvrdio »Иak i tada su mnoge иudesne moжi boanskoga duha djelovale kroz širitelje evanрelja u Crkvi.« Montanizam (ili: montanstvo) je, u suludom obliku kojeg je poprimio u Frigiji, ubrzo jenjavao. Meрutim, otvorio je nekoliko vanih pita-nja o naиelima koja su morala privuжi pozornost Crkve. Iako je montanizam gubio na snazi u Maloj Aziji, nailazio je na dobrodošlicu u Sjevernoj Africi gdje njegova posebna privlaиnost nije bila u naglašavanju Svetoga Duha i prorokovanju, veж u primjeni samodiscipline i isposništva. Upravo su ta obiljeja djelovala privlaиno Tertulijanu. Zakljuиujemo kako se na ovaj pokret moe gledati kao na vanu pomoж Crkvi, koja je u to vrijeme postajala mlakom, zbog utjecaja grиke filozofije. Nevolja je bila u tome što su montanisti ipak pretjerali. Pozitivna obiljeja montanistiиkog pokreta su: a) Naglasak na uskrsnuжe tijela (za razliku od uиenja o preivljavanju duše). b) Tisuжgodišnje carstvo. c) Duhovno buрenje i potpuno predavanje Kristu. Negativna obiljeja pokreta su: a) Pitanje autoriteta u svezi s duhovnim darovima. Oni koji nisu prihvaжali proroиanstva bili su izloeni optubama za huljenje Duha. Montan je tvrdio da je došla nova epoka Duha. Ta je misao o vremenu Duha Svetogo, kao o treжem vremenu, od golemog znaиenja za kršжan-sko poimanje povijesti spasenja. Sliиnu je ideju u Srednjem vijeku iznio opat Joakim de Fiore (1145-1202) i njome se hranio velik pokret spiri-tualaca u XII i XIII stoljeжu. Maksimila je tako proricala: »Nakon mene proroиanstava više ne жe biti, jer жe im doжi kraj.« Buduжi da su montanisti tvrdili kako жe se Novi Jeruzalem spustiti u Frigiju, nametalo se pitanje: Moe li se prihvatiti njihova tvrdnja da govore po neposrednom nadahnuжu, иak i kada je to u opreci s apostolskim autoritetom u evanрeljima i poslanicama? Ovakve nedoumice samo su istaknule neizbjenost stvaranje kanona Pisma jer je nedostatak istoga slabilo crkvu uzrokujuжi opжu podjelu. b) Nedoumice vezane uz crkvenu disciplinu. Montanisti su kršжane pozivali na krajnje isposništvo. Njihove preporuke su ukljuиivale napuštanje braиnih odnosa radi иistoжe, kao i više posta i suhe hrane. c) Montanizam je bio pokret u kojem su znaиajnu ulogu igrali laici, a 62 što je još znaиajnije – ene. Po Epifanijevim vijestima iz IV stoljeжa, ene su u azijskim montanistiиkim opжinama bile pripuštene u redove klera, ne samo kao рakonise (što je bilo i u ostaloj Crkvi) nego i kao prezbiteri i biskupi (Panar. 49, 2). Iz Tertulijana ne moemo to zakljuиiti za afriиki montanizam njegova vremena. On naglašava da ena moe prorokovati, ali se иini da inaиe ostaje kod svoga ranijeg stava, da ena ne moe vršiti slubu u kleru. d) Montanizam je ubrzo, posebno u poznatoj nam doraрenoj tertulijanskoj verziji, iz svojih zahtjeva za neposrednim radikalnim obraжenjem, za rigorizmom i purizmom, prerastao u nepodnošljiv novi legalizam Tertulijan, koji se obratio na montanstvo na osnovi nadahnutog uиenja, vjerovao je kako treba odbaciti oprost za neke grijehe uиinjene nakon krštenja; zabraniti ponovnu enidbu, kao i prestati bjeati od progonstava. Ovakav pretjerani stav doveo je do donatistiиkog raskola koji je razdijelio Crkvu u Sjevernoj Africi. MONARHIJANIZAM Ovim se krivovjerjem, koje oznaиava daljnju razradu pogrešnih pretpostavki gnosticizma i doketizma, nijeиe Trojstvo. Justin Muиenik je, naime, tvrdio kako postoji Bog i pripadajuжi mu Logos (Isus) što je navodilo na pomisao o postojanju dvaju bogova. Protivnici monarhijanizma, pak, vjerovali su kako postoji iskljuиivo jedna monarchia tj. jedan nedjeljivi Bog. Ovakva razmišljanja potakla su pitanja u svezi s Isusovim identitetom. Neki su zakljuиili kako Isus nije Bog, jer je boanski status dobio kao nagradu, dok su drugi tvrdili da je on Otac u drugom obliku. a) DINAMIИNI MONARHIJANIZAM (ili adopcionizam): i) Izraz »dinamiиni« odnosi se na pretpostavku da je Isus bio »dinamiziran« Duhom. Teodot Bizantski udahnuo je, dakle, novi ivot u doketistiиko krivovjerje tvrdeжi kako je Isus bio »energiziran« Svetim Duhom koji se spustio na Isusa za vrijeme Njegova krštenja napustivši ga prije raspeжa. ii) Izraz adopcionizam potjeиe od zamisli prema kojoj je Isus blisko hodio s Bogom, te je bio adoptiran (usvojen) prilikom krštenja u boansku supstancu. Gledište Pavla Samosatskog preteиa je liberalizma 19. stoljeжa prema kojem moramo oponašati Isusovu religiju. 63 b) MODALIZAM je krivovjerje prema kojem su Otac, Sin i Duh Sveti oznake razliиitih oblika (modova) djelatnosti jedne (tzv. prosopona), a ne triju osoba. Modalisti, takoрer, nastoje izbjeжi bilo kakvu razradu podreрenosti ili emanacija (proistjeиe). Patripationizam, koji je daljnja razrada modalizma, tvrdi kako je Otac trpio na kriu. Pristalice ovog pogleda ukljuиuju Sabelija (odatle alternativna oznaka sabelijanizam), Prakseja i Noeta. Ovakva krivovjerja osuрena su tek Prvom carigradskom koncilu (381). ARIJEVSTVO Ako je gnosticizam bio krivovjerje drugog stoljeжa, monarhijanizam treжeg, u иetvrtom stoljeжu najvaniju ulogu igra arijevstvo. Arijevci, koji su nijekali da je Isus Bog, vladali su kršжanskim svijetom izmeрu Nicejskog i Carigradskog koncila (381). Naime, uspjeli su kao pristalice pridobiti sestru, te sina i nasljednika Konstantina I., kao i imperatora Valenta. Arije je bio metropolit Gornjeg Egipta. Imenovan je za prezbitera crkve Baucalis nakon što su progonstva u Aleksandriji umrtvila tamošnji crkveni ivot. Nedugo nakon što je uveden u slubu 318. g. sukobio se s biskupom Aleksandrom kojeg je optuio za sabelijanizam. Arije se školovao kod Lucijana u antiohijskoj teološkoj školi koja se nalazila u jednom od najveжih središta aristotelske filozofije. Od Aristotela je nauиio da razlika u imenima podrazumijeva i razliku u biti. Kao što je rijeи Sin razliиita od rijeиi Otac, tako ni dvije osobe ne mogu biti iste. Osim toga, kako je Isus imao borbu u duši, a Bog je nepromjenljiv, nemoguжe je da je Isus bio Bog. Arije je tvrdio kako je iskljuиivo Otac stvarni Bog dok je Sin, kojeg je Otac rodio (stvorio), bitno razliиit. »Roрenje« podrazumijeva poиetak, dakle »stvaranje« Ne posjeduje boanska obiljeja kao što su besmrtnost, suverenost, savršena mudrost, dobrota i иistoжa. Iako je kao Stvoritelj postojao prije svih stvari, nije bio Bog Otac, niti je istoga savršeno poznavao. Arije je, meрutim, dopuštao da se Sin naziva »Bogom« zbog bezgrešnosti. Od Oca je Sin primio dovoljno mudrosti i svjetla kako bi ga mogao objaviti иovjeиanstvu. Vlastite tvrdnje Arije (da je Isus ustvari stvoren) je podupirao brojnim tekstovima iz Pisma, ukljuиujuжi Izreke 8,22 (Septuagintin prijevod), kao i Kol 1,15. Arijevstvo je u biti odgovor na nedostatke aleksandrijske teologije utemeljene na platonizmu (koji tvrdi kako postoje stupnjevi boanstva). 64 U središtu rasprave izmeрu Arija i Aleksandra bilo je znaиenje izraza »roрen«. Arije je odbacivao platonistiиko tumaиenje o izvanvremenskoj »emanaciji« (proistjeиu). Prema njemu, Isus je bio jedinstven, ali stvoren (kao posrednik izmeрu Boga i materije). Vjerovanje u Isusovom boanstvu bi bilo samo zamisljivo u okviru platonizma, a Arije nije bio platonist, veж aristotelijanac! Na koncilu u Aleksandriji (321) egipatski i libijski biskupi su izopжili Arija, kao i dvojicu biskupa, te nekoliko sveжenika. Meрutim, sukob nije bio okonиan zbog Arijevih utjecajnih prijatelja Euzebija Cezarejskog i Euzebija Nikomedijskog (svi su bili bivši uиenici Lucijana Antiohijskog). Prijetio je jedinstvu Istoиne crkve, te je Konstantin sazvao Prvi Nicejski koncil (325) u Niceji (Iznik u današnjoj Turskoj) buduжi da se osjeжao osobno odgovornim za jedinstvo kršжanstva. Na istom se doduše pojavilo svega nekoliko biskupa Zapadne crkve. Buknula je borba izmeрu Arija i Atanazija u kojoj je prvi izgubio. Osuрen je, dok su tri biskupa osloboрena krivnje. Koncil je 325. g. izdao Nicejsku vjeroispovijed (kredo) koja je odraavala gledište Aleksandrijske crkve: Krist je jedinoroрeni Boji Sin, roрen iz biti (ousia) Oca, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, roрen, ne stvoren, potpuno jednak (homo-ousios) Ocu... (tj. po biti jednak Bogu Ocu). Arije je prognan u Ilirik gdje je osnovao arijevsko društvo. Sukob se, meрutim, i dalje nastavio oko rijeиi homo-ousios koja je zapravo bila ustupak. Nekima je i kao takva smetala, no u stvarnosti se radilo o pitanju koje je tek prikrivalo temeljno neslaganje. Neki su odobravali usvojenu izjavu tumaиeжi je kako su Otac i Sin jedno u jednome boanstvu. Meрu istaknutim pristalicama iste bili su uglavnom pripadnici Zapadne crkve, kao i nekolicina s Istoka (Aleksandar, Atanazije, Eustahije Antiohijski, Marcel Ankarski). Ostali su drali da se radi o proturjeиju: sabelijanci su tako rabili ousia u znaиenju »osoba«, a ne bit. Kako im se иinilo da se iz izjave moe išиitati kako su Isus i Otac ista osoba, uzeli su drugi izraz homoi-ousios, tj. »sliиne tvari kao Otac«, pod kojim su mislili na »najveжi stupanj sliиnosti« (no ne i istovjetne biti); poput savršene slike koja nalikuje vlastitom uzoru. Dakle, Sin je u potpunosti sliиan Ocu, иak i u vlastitoj biti (ousiji). Drugi su se protivili izrazu homo-ousios jer su tvrdili da su gnostici, koji su vjerovali kako su nebeske sile imale istu boansku puninu, isti uveli u kršжansku teologiju. Ostalima se pak izraz nije sviрao jer su drali da se boanstvo dijeli poput stvari na dva dijela (kao dva novиiжa izraрena od istog metala). Treжa se skupina nije slagala s tvrdnjom da je Isus Bog ukazujuжi da je isti hetero-ousios (drugaиije naravi) ili иak anomoios (razliиit od Oca). Tako 65 su se pojavile tri skupine: 1) Ortodoksni (Nicejska stranka) pod utjecajem Tertulijanove teologije, za koje je Sin bio homo-ousios. Imali su podršku Zapadne Crkva. 2) Poluarijevci (ili: origenisti) za koje je Sin bio homoi-ousios (sliиne tvari kao Otac). Veжina ih je pripadala Istoиnoj crkvi. Bili su velikim dijelom pod utjecajem Origenove teologije subordinacionizma (Sin je nii bog podreрen višem Bogu). 3) Strogi arijevci, za koje je Sin bio hetero-ousios (drugaиije naravi) ili иak anomoios, bili su u potpunosti pod Origenovim utjecajem. Arijevska kontroverza saela je sukob dviju teoloških škola: Nicejske (koju je podravala škola iz Antiohije i Tertulijan) te origenske. Nicejci su zastupali zamisao o trima osobama u jednoj tvari. Antiohijci su pak naglašavali jedinstvo boanstva, no nisu bili najjasniji u svezi s razliиitostima izmeрu Oca, Sina i Svetog Duha. Origenisti su vjerovali u uzajamnu povezanost Trojstva, no Arije nije za razliku od Origena bio sklon toj »ljestvici« boanskih biжa. Sukob na Nicejskom koncilu istaknuo je razlike izmeрu Istoka i Zapada u pogledu teološke predaje i jezika. Mnogi istoиni biskupi s prezirom su gledali na naivne latine koji nisu bili svjesni istanиanosti grиkog jezika. Arijevska se rasprava dijeli u tri razdoblja: a) za vrijeme Konstantina kada prevladava Nicejsko vjerovanje (Isus je homo-ousios). b) za vrijeme Konstancija kada arijevci nadvladavaju (Isus je homoios tj. poput Oca). c) za vrijeme Teodozija kada dolazi do ujedinjenja proNicejaca i poluarijevci (trojstvo predstavljaju tri hupostaseis (osobe) u jednoj ousiji (supstanci). Pripreme za drugo razdoblje zapoиele su još za vrijeme branitelja Nicejskog vjerovanja Konstantina. Euzebije Nikomedijski je, vrativši se iz progonstva, pruio Ariju gostoprimstvo. Zatim je uredio otpuštenje vodeжih иlanova proNicejske stranke: Hilarije iz Poitiersa, Eustahija Antiohijskog, Atanazija Aleksandrijskog i Marcela Ankarskog. Posljednji meрu njima slubu je morao napustiti 336. g. kada je, otprilike, umro i Arije. Godinu kasnije umro je i Konstantin, a njegovo carstvo meрusobno su podijelila tri sina. Konstantin II. zavladao je zapadnim dijelom, Konstancije II. dobio je istoиni dio Carstva, dok je Konstans upravljao Italijom i Sjevernom Afrikom. Kada su se Atanazije i Marcel vratili iz progonstva, u Rimu ih je 340. g. srdaиno primio biskup Julije. Tome se protivila Istoиna 66 crkva, pod vodstvom Euzebija Carigradskog, koja je Marcela smatrala sabelijancem. Zapadna crkva je pak s prezirom gledala na Istoиnu Crkvu kao na šaиicu arijevaca. Godine 342. na koncilu u Serdiki (Sofiji) opet nisu mogli doжi do suglasja. Kasnije je ipak Istok pristao na povratak Atanazija, dok je Zapad otpustio Marcela. No, izbili su politiиki nemiri, a potom i graрanski rat. Pobjednik Konstancije II. postao je samostalnim vladarom иiji je duhovni savjetnik bio arijevac Valens iz Murse (Osijeka). eleжi postiжi slogu, pod svaku cijenu, bio je spreman odreжi se Nicejske teologije. Prisilio je stoga zapadne biskupe da osude Atanazija. Biskupije u Aleksandriji i Antiohiji pale su u ruke ekstremnih arijevaca. Na koncilima, koji su se istodobno odravali u Riminiju i Seleukiji (359), Konstancije II. uspio je isposlovati priznanje da je Sin »sliиan Ocu« (homoios); ispustivši pritom problematiиnu rijeи ousia. Umjereni Nicejac Bazilije Ankarski drao je da su biskupi arijevci, Valens sa Zapada i Eudoksije Carigradski, koji su zajedno s Georgijem Aleksandrijskim imali glavnu rijeи na koncilima, nevjerni ljudi koji ele uništiti crkvu. Naposljetku se pomirio s Atanazijem, no obojica su morali иekati dvadeset godina prije no što se na Istoku pojavio car koji im je bio naklonjen. Konstancija II. koji je umro 361. g. naslijedio je Julijan Apostata koji je, иak i prema nearijevcima, vodio politiku snošljivosti. Atanazije je 362. g. sazvao koncil u Aleksandriji na kojem je zapoиela obnova Nicej-ske terminologije. Okupljeni su se sloili kako tri hupostaseis ne znaиe tri boga, kao što jedna ousia ne predstavlja primjesu sabelijanizma. Tek kada je na Istoku na vlast došao car Teodozije I. (347-395) (na Zapadu je vladao Gracijan) pokušalo se po svaku cijenu obnoviti Nicejsku formulu. Na svu sreжu, intelektualna je osnova do tog vremena bila izgraрena uzajamnim djelovanjem sljedeжih иimbenika: a) Bazilije Ankarski uspio je ujediniti poluarijevce (tj. origeniste) i pravovjerne kršжane proširivši sporazum s Atanazijem. Obojica su se slagala s Nicejskim vjerovanjem, a to što su se sluili razliиitim izrazima (homo-ousios i homoi-ousios) odraavalo je razliиiti naиin gledanja na istu stvar. b) Arijevci i poluarijaevci nisu se slagali što se oиitovalo 357. g. na koncilu u Sirmiju. c) Kapadocijski Oci ili Veliki Kapadoиani (Bazilije iz Cezareje u Kapadociji, Grgur Nazijanski i Grgur Niški) preoblikovali su Atanazijevo shvaжanje rekavši da se Trojstvo sastoji od tri boanske osobe (hupo-staseis) u jednoj boanskoj biti (ousia). Na drugom koncilu u Carigradu (381) umjesto arijevstva, koji je osu- 67 рen, podrana je Nicejska teologija. Љto se tiиe rasprava u svezi s Kristovom osobom, moe se reжi kako se sukob nestorijanaca i pobornika monofizitizma razvio iz monarhijanskog krivovjerja. Nestorijanci su bili nasljednici pristalica dinamiиkog monarhijanstva. Arijevci su tvrdili kako Logos, koji se ujedinio s Isusovim tijelom, nije bio Bog. Monofiziti, kao nasljednici modalista, vjerovali su kako je Isus samo jedna od »modova« Oca. Njihov predstavnik bio je Apolinar koji je odbijao priznati da Isus nije Otac. NESTORIJANIZAM I MONOFIZITIZAM Nestorijanci tvrde kako u Kristu postoje dvije osobe (a ne samo dvije naravi), dok monofiziti govore samo o jednoj boanskoj naravi kod Krista. Kako je carigradski patrijarh Nestorije (428) naglašavao postojanje dviju Kristovih naravi, izloio se optubama za nauиavanje da se Krist sastoji od dviju osoba. Snano se protivio vjerovanju da je Marija majka Boja (Theotokos) tvrdeжi da je tek majka njegove ljudske, ali ne i boanske naravi (Kristotokos). Pretjerano štovanje Marije, drao je, ima korijene u starom mediteranskom kultu boginje Majke. Monofiziti (takoрer poznate kao miafiziti) su, s druge strane, tvrdili kako je Isus imao boansku narav, dok su njegovu ljudsku narav smatrali »tijelom« tj. vrstom tvari ili odjeжe. Nestorijevi sljedbenici su kao krivovjerci doista isticali dvije osobe Krista. Nestorije je, pak, nakon odreрenog vremena bio svrgnut. Ostatak ivota proveo je u progonstvu uvjeren kako je njegova osuda bila nepravedna. Doista! Ista je bila ishod ne samo suptilnih teološko-filozofskih razlika meрu pristalicama antiohijskih i aleksandrijskih doktrina, veж i crkveno-politiиkog suparništva meрu patrijarhatima. Koncil u Kalcedonu (451) osudio je monofizite izjavom kako Krist ima dvije naravi koje su savršeno ujedinjene u jednoj osobi. Nestorijanizam je, pak, bio osuрen na koncilu u Efezu dva desetljeжa ranije (431). Iako je Жiril 433. g. izrekao vlastito mišljenje o hipostatskom jedinstvu govoreжi o dvjema naravima, ljudskoj i boanskoj (koje su neodvojivo ujedinjene u Isusu poput tijela i ljudske duše, što zajedno иine osobu) obazrivo je dodao kako razlika u naravima nije nestala иinom ujedinjenja. Meрutim, kasnije je vlastitu izjavu povukao rekavši kako je bio pod pri-tiskom, te da je zapravo pristalica monofizitizma. Bio je Apolinarov nasljednik nijeиuжi da je Isus posjedovao ljudski duh jer je isti za- 68 mijenio Logos. Иovjekov duh je, naime, sjedište grijeha. Monofiziti su takoрer uиili kako je Isusovo tijelo boansko, te se istim na euharistiji moramo hraniti kako bismo odrali tj. saиuvali vjeиni ivot (usp. Ivan 6). Ovakva pitanja zaokupila su dvije meрusobno suprotstavljene teološke tj. egzegetske škole. Aleksandrijska škola imala je sljedeжa obiljeja: 1) Utjecaj novoplatonizma bio je iznimno jak. Pripadnici ove škole bili su, u biti, sinkretisti koji su nastojali uskladiti grиku filozofiju i biblijske pojmove. 2) Snaan naglasak alegoriиnog izlaganja Staroga zavjeta. 3) Zastupanje tzv. teologije rijeи-tijelo tj. tenje jedinstvu Rijeиi, kao Bojeg razuma i mudrosti, i tijela. 4) Utjecaj egipatskog isposništva. Naime, buduжi da su kršжani u Aleksandriji vjerovali kako nestorijanizam nijeиe moguжnost postojanja unije (jedinstva) vjernika s Bogom koja je, po njihovom mišljenju cilj spasenja, bili su skloni zanemarivati uиenje o Kristovoj иovjeиnosti. Pristalice teologije, koja je naglašavala Isusovo boanstva na raиun njegove иovjeиnosti, bili su: Atanazije (iako neki tvrde kako je napustio ovo gledište), Apolinar (izrazito snanih pogleda), Grgur Nazijanski, Grgur Niški, te Жiril Aleksandrijski. U najgorem sluиaju, ovo gledište tvrdi da je Isus imao samo jednu (boansku) narav. Antiohijska škola je, pak, imala sljedeжa obiljeja: 1) Jaki utjecaj aristotelizma. eljeli su zaštititi Boju »neprohodnost« nijeиuжi prenošenje svojstava. Iskljuиivo je Kristova иovjeиja narav bila izloena patnjama. 2) Zastupanje tzv. kristologije rijeи-иovjek, kao i tenja dualizmu (dvije osobe unutar jednog иovjeka). Najviše ih je zaokupljala Kristova иovjeиnost, dok je Logos zauzimao manje istaknuto mjesto. Teili su zanemarivanju uиenja o Kristovom boanstvu. Primjerice, Diodor Tarski je tvrdio da Logos prebiva u иovjeku Isusu na isti naиin na koji Duh prebiva u vjerniku. Nestorijanci su tvrdili da, dok je иovjek Isus bio taj koji je plakao, Bog Isus je bio taj koji je podigao Lazara od mrtvih. Meрu pristalicama ove škole su: Diodor Tarski, Teodor Mopsuestijski, Crkva u Rimu, kao i nestorijanci (ekstremna formulacija). Naglašava se Isusova иovjeиnost, a zanemaruje njegovo boanstvo. U najgorem sluиaju, ovo gledište tvrdi da se Isus sastojao od dvije osoba (a ne naravi) 69 koje su prebivale u jednom tijelu. Ovo stajalište je odgovaralo usporedbi mješavine ulja i vode, pomiješani ali ne i spojeni, nasuprot aleksandrijskom stajalištu koje je Isusovo boanstvo i ljudskost usporeрivalo s vinom koje se savršeno sjedinjuje s vodom. DALJNJI SUKOBI: Izravan sukob dviju stranaka imao je za posljedicu koncil u Kalcedonu (451), gdje su pobjedili umjereni nestorijanci. Meрutim, ovo nije bio kraj rasprave. Nova postava je bila sljedeжa: Aleksandrija + Antiohija v. Carigrad (novo središte antiohijske škole) + Jeruzalem + Rim. Na Zapadu rasprava je postala nacionalistiиko pitanje: Grci (Mala Azija + Grиka) v. domorodci (Sirijci i Egipжani) Nestorijevu nasljedniku Flavijanu Carigradskom suprotstavio se Dioskur Aleksandrijski, kao i njegov zastupnik carigradski arhimandrit Eutihije. Car Teodozije II. (401-450), koji je bio naklonjen Dioskuru, obojicu je pozvao na sinod u Efezu (449). No, Flavijan nije dobio moguжnost poštenog saslušanja, te je osuрen zajedno s nestorijancima. Osim toga, sinod je odbijao saslušati poruku sadranu u Pismu pape Leona I. koji je kasnije isti sinod nazvao razbojniиkim. No, Flavijan i ostali biskupi iz Antiohije bili su razrješeni dunosti. U Kalcedonu se kolo sreжe okrenulo kada su osuрeni Dioskur i ostale pristalice monofizitizma. U Dogmatskom pismu Leon I. podupro je carigradskog patrijarha izloivši uиenje o tzv. hipostatskom jedinstvu dviju naravi u Kristu. Svaрa izmeрu monofizita i kalcedonijanaca nije još dugo jenjala. Na kraju su se monofiziti odijelili od pravoslavlja 553. g. Tada je naime neki biskup, Jakob, fanatiиni sljedbenik monofizitskog uиenja, osnovao tajni episkopat koji i danas postoji u armenskoj, koptskoj i sirijskoj jakobitskoj crkvi. Car Zenon je 482. g. monofizitima ponudio tzv. Henotikon (unija) – vrstu duhovnog mirovnog ugovora. Njime je nijekao zakljuиke koncila iz Kalcedona. Ovaj je ugovor imao uspjeha na Istoku, no na Zapadu je izazvao tridesetpetogodišnji raskol. Papa, na иijem se Pismu temeljio Kalcedon, osjetio se povrijeрenim te je 484. g. iskljuиio Istoиnog imperatora i njegova patrijarha iz Crkve. Monofizitizam se duboko ukorijenio u Egiptu i Siriji gdje su se vjerske poteškoжe povezale s narodnim otporom protiv slubene, bizantske crkve. Tamo je bilo krvavih ustanaka i borbi izmeрu pravovjernih kršжana i monofizita: u Aleksandriji je skupina monofizitskih redovnika iva skuhana u ulju ispred gradske katedrale, a u Siriji je zapaljen samostan i redovnici su umrli u plamenu. Car Justinijan I., koji je podravao Kalcedon, nastojao je riješiti mono- 70 fizitski prijepor. Kako je njegova supruga Teodora bila monofizitistiиke vjere, pokušao je oslabiti ekstremiste s obje strane. Godine 544. izdao je uredbu nazvanu Tri poglavlja. Nju je Zapad ocijenio previše monofizitskom. Suoиen s bezizlaznom situacijom, car je sazvao drugi carigradski koncil na kojem je Kalcedon protumaиen s aleksandrijskih polazišta. Izbaиeni su ekstremisti s obje strane (ekstremni monofiziti i nestorijanci). Ipak, koncil nije rezultirao pomirenjem, buduжi da; 1) Zapadna crkva nije u potpunosti poduprla, 2) Monofiziti se više nisu zanimali za pomirenje s Carigradom. Djelovali su kao posebna crkva. Godine 638. car Heraklije pokušao je privoliti obje strane na monoteletizam (jedna volja u Kristu), no monofiziti su na njegov prijedlog ostali hladni. Car je, svejedno, morao urno riješiti ovu osjetljivu politiиku temu. Ratovao je s Perzijancima, a monofiziti su prijetili kako жe prijeжi na neprijateljsku stranu. Heraklije je potom predloio stav prema kojem Krist ima jednu energiju (monoenergizam). No, tome se oštro usprotivio Sofronije Jeruzalemski. On je ukazao na иinjenicu da ako energija pripada osobi, tada Heraklije zapravo tvrdi kako je Trojstvo tri puta stvaralo (tj. postoje tri odvojena stvoritelja). S druge strane, ako energija pripada prirodi, Trojstvo je stvoritelj koji je jedanput stvarao. Papa se usprotivio raspravi i nebiblijskom izriиaju. Predloio je stav prema kojem bi se za Krista moglo reжi kako je imao jednu volju. Heraklije je doradio vlastiti prijedlog ustvrdivši kako Krist ima jednu volju (monoteletizam). Godine 680. car Konstantin IV. je sazvao treжi carigradski koncil na kojem je osuрen monoteletizam. Papa Honorije je izopжen, kao i carigradski patrijarh Sergije I. Druga skupina koja je napustila Bizantsku crkvu bila je nestorijanska crkva: ona se povukla na Istok gdje je joj središte bilo u Edesu. Kasnije se proširila u Nisibisu, te иak i u Bagdadu. Jaиanjem islama nestorijanci su se usredotoиili na širenje aristotelskih zamisli arapskom svijetu. Velikog filozofa su prouиavali sve dok u 12. stoljeжu španjolski znanstvenici nisu preveli njegova djela s arapskog na latinski. Treжa skupina, koja je napustila Bizantsku crkvu, bila je Maronitska monoteletska crkva koju je osnovao Maron sirijski (asket i suvremenik Ivana Zlatousta) na kraju 4. st. Iako još uvijek postoji u Libanonu, u 13. stoljeжu se ujedinila s Katoliиkom crkvom. Danas ova crkva ne prizna bilo koju vezu s monoteletizmom. 71 PELAGIJANIZAM Irski redovnik Pelagije se u Rimu 412. g. suprotstavio zamislima spasenju po milosti. Nije vjerovao u istoиni grijeh dreжi kako se иovjek moe sвm spasiti. Tvrdio je kako su neki ljudi ivjeli potpuno bezgrešnim ivotom (npr. Abel, Ivan Krstitelj, Sokrat), što nisu postigli neovisno o Bogu. Adamov grijeh imao je štetne posljedice po Adama, premda je isti dao loš primjer donijevši smrt иovjeиanstvu. Bog stvara svaku ljudsku dušu neovisno. Ona je, kao što je to bio i Adam, neduna i slobodna izabrati izmeрu dobra i zla. Svima nam je potrebna Boja milost koju Pelagije shvaжa Kristovom uиenjem i primjerom, a ne Bojom ljubavom koju Sveti Duh izlijeva u naša srca. Svi trebaju oproštenje grijeha i krštenje, meрutim, ne moe se reжi da nekrštena djeca idu u pakao veж u tzv. limbus infantum, – mjesto na rubu pakla za nekrštenu djecu. U Sjevernoj Africi Pelagiju se uиenjem o milosti suprotstavio Augustin: a) Grijeh i tjelesna smrt preneseni su s Adama na njegove potomke. b) Иovjek ne moe ljubiti Boga, ili odgovoriti na Boji poziv bez Njegove inicijative. c) Krštenje pere ljagu istoиnog grijeha omoguжujuжi nam da, s Kristovom pomoжi, napravimo sve što je potrebno za spasenje. Na svako dobro djelo navodi nas Bog. To biblijsko poimanje иovjeka kao zarobljenika grijeha nije se ukorijenilo u Crkvi sve do Augustinova vremena. Rani apologeti i crkveni oci, ukljuжujuжi Tertuliana i Origena, drali su da je иovjek slobodan izabrati dobro ili zlo. Na Oranskom koncilu (529) ovakva su shvaжanja postala slubenom doktrinom, iako osuрen je bio nauk o predodreрenju. Slubena katoliиka doktrina je preostala uglavnom polupelagijanska. Augustinska stranka, koja je dalje postajala unutar crkvi, nije bila prihvaжena. Tek je postala ponovno sporna toиka za vrijeme Luthera i Jansena. Julijan Eklanumski je Augustinovo uиenje drao manihejistiиkim zbog pretpostavke da je spolni odnos, ukljuиujuжi i u svrhu razmnoava-nja, prijenos istoиnog grijeha. Takoрer je odbacivao Augustinov koncept predodreрenja jer je Pavao tvrdio kako Bog eli da se svi ljudi spase. Ni u junoj Francuskoj nisu bili susretljivi prema ovakvim zamislima o predestinaciji. U tamošnjim se samostanima, koje je osnovao Kasijan, uиilo kako иovjek иini prvi korak dok Bog pritom izlijeva milost. 72 MANIHEJSTVO Manihejci su bili uиenici babilonskog Perzijca Manija (216-276) koji je u spisima na starosirijskom jeziku tvrdio kako je on utjelovljenje Svetog Duha. Njegova religija bila je dualistiиka, gnostiиkoga tipa s uporištem u iranskom zervanizmu. Djeliжe zoroastrizma pomiješao je s budizmom i kršжanskim gnosticizmom kako bi stvorio religiju namijenjenu i Istoku i Zapadu. Nauиavao je da je materija zla i da жe se иovjek spasiti ako joj uspije pobjeжi. Prema njemu svjetska se povijest sastoji od tri razdoblja: 1) prošlosti u kojoj su svjetlo i tama bili odvojeni. 2) sadašnjosti u kojoj su svjetlo i tama pomiješani. 3) buduжnosti u kojoj жe, nakon tisuжgodišnjeg carstva, svjetlo i tama biti ponovno odvojeni. Buduжi da je bilo kakvo miješanje naиela nepoeljno, pravi vjernici ne smiju imati potomstvo. Istu su poruku upuжivali, tvrdio je Manija, i mnogi veliki proroci. Kada pojedinac spozna da je mješavina svjetla i tame, moe zapoиeti uklanjati tamu. U pothvatu mu mogu pomoжi posrednici svjetla poput: Bude, Zoroastera, Isusa ili Manija. Kako bi se proиistio, mora se suspregnuti od bilo иega što bi ga vezalo za tjelesni svijet (rada, posjedovanja dobara, uzimanja mesa, braka itd.). Manija je naime vjerovao, kao i ostali gnostici, da je tvar (materija) zla. Bibliju je smatrao nepouzdanom. Nijekao je Kristovo djeviиansko roрenje, kao i raspeжe. Njegova zamisao da je tijelo zlo, te kao takvo neprihvatljivo za ikakvo vezanje s Bogom, oиito je kasnije pronašla put u islam. Manijeva gledišta su zapravo bila proeta klasiиnim gnosticizmom. Vjerovao je kako je Bog svjetla stvorio majku ivota, a ona je pak stvorila praиovjeka s ciljem da se njezino stvorenje bori protiv Sotone i njegovih demona. No, praиovjek je u borbi poginuo kako bi ga iz ponora tame spasio ivi duh Isus koji dolazi u raj svjetla. Prvi ljudi Adam i Eva imaju dvije duše: jednu iz carstva svjetla a drugu iz carstva tame. Isus preuzima prividno tijelo, te dolazi ivjeti na Zemlju prividnim ivotom kako bi pouиio ljude kako njihova duša svjetla moe pobijediti dušu tame. Manija je poticao isposniиke vjebe i meditaciju, a njegovi su sljedbenici vegetarijanci vjerovali kako povrжe sadri više svjetlosnih иestica od mesa. Upijanjem istih smanjivalo se utamniиenje tijela. Isus, kao i ostale vjerske voрe uspjele su duše svjetla osloboditi zatvora tijela. Nii »slušaиi« izvodili su jednostavne vjebe nadajuжi se kako жe se reinkarnirati kao »izabrani«. Zbog tajnih obreda manihejce su sumnjiиili za nemoral i crnu magiju. 73 Stoga je 297. g. car Dioklecijan izdao proglas protiv njih po kojem su, ako budu uhvaжeni, trebali biti spaljeni иime je stvoren presedan spaljivanja heretika tijekom Srednjega vijeka. Car Valentinijan je, pak, naredio da se njihovo bogatstvo zaplijeni dok je car Teodozije dodatno pooštrio kazne. Godine 385. Priscilijan iz Љpanjolske pogubljen je zbog manihejstva: prvi kršжanin pogubljen zbog hereze. Manijevi sljedbenici, kao revni misionari, vlastito su »evanрelje« nosili u Indiju, Afriku i Europu иime su u 4. stoljeжu ugrozili Crkvu. No, Augustin, Evodije i druge voрe u Crkvi, uspjeli su nadvladati ovo krivovjerje te je do 6. stoljeжa manihejstvo bilo u opadanju na Zapadu. Paulikijev pokret (pavliжani), koji se širio u Armeniji od 7. – 12. stoljeжa bio je, po dualistiиkim shvaжanjima, nalik ovome krivovjerju. Paulikijani su došli u Bugarsku u 10. stoljeжu gdje su pripomogli razvitku bogumila koji su se širili u jugoistoиnoj Europi u 11. i 12. stoljeжu. Skupine krivovjeraca, na potezu od Balkanskog gorja do talijanskofrancuskih podruиja, bile su povezane dualistiиkom tezom o postojanju ne jednog veж dva boga! Središte njihova uиenja nalazilo se u Bosni gdje ih se zvalo »krstjanima«. Potkraj 12. stoljeжa u jugoistoиnoj je Europi došlo do jaиanja krivovjerja iako je srpski knez Stefan Nemanja odluиnim djelovanjem sprijeиio širenje bogumilskog krivovjerja. Naime u Poljicima je, pod vodstvom poznatih bogumila Kaиiжa 1180. g., kamenovan splitski nadbiskup Rajneri. Ubojice su uivale zaštitu zahumskog kneza Miroslav иija je ena, sestra bosanskog bana Kulina, bila bogumilka. Splitski je koncil od 1185. g. prokleo »sekte krivovjeraca« koje »ocrnjuju uиenje« Rimske crkve. S vremenom se utjecaj bogumila ograniиio na Bosnu. Nisu imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi obavljali bogosluje, te su se molili i uzajamno ispovijedali u kuжama uglednijih иlanova. Kako bi suzbio krivovjerce, papa Honorije III. poslao je posebnog legata u Dalmaciju i Bosnu. Pokušaj je završio neuspješno, te je papa Grgur IX. zapoиeo djelovati 1234. g. protiv albigenza u Bosni. Kaznena ekspedicija protegnula se do 1239. g., no nije imala trajnijeg uspjeha. Bogumilsko krivovjerje ostalo je povijesnim i politiиkim иimbenikom u obrani zemlje od tuрinskih napada. 74 CRKVENI RED I DOKTRINA I. CRKVENI RED I SLUBA U ranoj Crkvi se sluba zapoиela razvijati s nestankom apostola. 1. PRVO (APOSTOLSKO) RAZDOBLJE Putujuжi karizmatici; apostoli, proroci i uиitelji (vidi 1 Kor 3,6) – osnivali su i izgraрivali crkve dok su pod njihovom vlasti, u lokalnim crkvama, djelovali prezbiteri (starješine) i рakoni. Apostoli su prvenstveno bili osnivaиi crkava, a svaka je zajednica imala prezbitera-nadglednika prema uzoru sinagoškog upraviteljstva, iako se istog nije nazivalo biskupom ili pastorom. Potkraj apostolskog razdoblja sve su иešжe nastajala vijeжa starješina koja su vodila mjesnu zajednicu. Naslovi episkopos i presbuteros rabili su se kao istoznaиnice (Dj. ap. 20,17; Tit 1,5-7) pri иemu je presbuteros (vrlo vjerojatno) oznaиavao poloaj, dok se episkopos (biskup ili nadglednik) odnosio na slubu. Biskupi su nadgledali zajednicu a ne druge presbuteroi. Isprva je biskup, vjerojatno bio viši prezbiter, najpoštovaniji starješina koji je predsjedao starješinstvom kao »prvi meрu jednakima«. Ovakav sustav voрenja bio je, vjerojatno, preuzet od veжih idovskih sinagoga. One su imale tijelo na иijem je иelu bio viši starješina tj. »predsjednik« ili »voрa sinagoge« (Lk 13,14; Dj 18,8). Kršжanski je biskup, иini se, zapoиinjao profesionalno napredovanje kao predsjednik kršжanskih starješina u mjesnoj crkvi. Tijekom drugog stoljeжa njegov je poloaj dobio na vanosti, te se Crkva osjetila ponukanom nazvati biskupom osobu koju se eljelo istaknuti meрu ostalim prezbiterima. Justin Muиenik, sredi-nom istog stoljeжa, pozivao je na ustanovljenje crkvene vlade s jednim voрom kojega ne naziva biskupom, veж »predsjednikom braжe«. 2. DRUGO (POSTAPOSTOLSKO) RAZDOBLJE: S nestankom apostola, u 2. stoljeжu slubu pouиavanja preuzeli su starješine, dok je biskup (pastor, voрa crkve) obavljao posao apostola i proroka. Рakoni su zadrali stara prava i obveze. Izmeрu starješina (presbuteroi) i рakona (diakonoi) postojale su sljedeжe razlike: a) рakoni su obiиno doivotno obavljali dodijeljenu im slubu, a iskljuиivo su se iz njihovih redova birali biskupi. b) Prema predlošku iz Djela apostolskih 6, crkva je imala sedam рakona na иelu s arhiрakonom koji je иesto bio imenovan biskupom. Рa- 75 koni su imali tri glavne slube: I. liturgijsku – pomagali su starješini prilikom Gospodnje veиere u podjeli kruha i vina. II. Bili su иesto odgovorni za manje crkve. III. Raspolagali su materijalnim dobrima (milostinjom), što je zapravo bila i sluba рakonica. Iako nisu bile ukljuиene u liturgiju, рakonice su imale posebnu slubu za druge ene. Dok su рakoni vodili misijsku djelatnost u okolnim mjestima, starješine su djelovali u gradovima gdje su takoрer odravali red u crkvi iskljuиujuжi, prema potrebi, иlanove zajednice (v. Mt 16,19; 18,18; Iv 21,15ss). 3. TREЖE RAZDOBLJE: Poveжanje utjecaja biskupa. U crkvi se javila potreba za osobom koja bi crkvu predstavljala, kako u njezinoj zajednici tako i na crkvenim koncilima; vodila njezin nauk braneжi ga od krivovjeraca; djelovala kao apostolov nasljednik; imenovala starješine. I. Jakov je, kao glavni starješina, predstavljao crkvu u Jeruzalemu. II. U Sjevernoj Africi biskup je bio sudac, voрa otpora i otac obitelji. Najиešжe se radilo o jedinom obrazovanom pojedincu u zajednici. III. Odgovor na djelovanje krivovjerca Marciona, kao i na Irenejeva iskrivljena uиenja, pobudio je u nekim sredinama potrebu za sveжenstvom. Pred svršetkom ovog razdoblja pojavio se monarhijski biskup koji bi nadgledao crkve u gradu. Biskupi pokrajnjih mjesta se nazivali sufragani. 4. ИETVRTO RAZDOBLJE: Utjecaj biskupa sve je više rastao u najveжim gradovima Rimskoga Carstva. Bila je to posljedica, posebno u 4. stoljeжu, udjeljivanja posebnih иasti sve veжem broju biskupa u metropolama carskih pokrajina, a nadasve u velikim gradovima Carstva (Rimu, Aleksandriji i Antiohiji) u kojima su biskupi postajali patrijarsi-ma. Do tada je Rim bio jedini zapadnjaиki patrijarhat jer su barbari opljaиkali Kartagu. S vremenom patrijarsi su preuzeli naslov »pape«. Od vremena Konstantina car je izravno imenovao patrijarhe te, kasnije, metropolite. Iako se na Zapadu više ne rabe, isti crkveni naslovi još uvijek postoje u pravoslavnim crkvama. Nakon 4. stoljeжa biskupske su ovlasti proširene na ruralna podruиja i njihovo seosko stanovništvo. Tako je nastao pojam biskupije ili dijeceze, tj. teritorijalnog podruиja nad kojim je ovlasti imao odreрeni biskup. S padom Rimskog carstva i sa slabljenjem graрanske vlasti biskupi su 76 ispunjavali prazninu preuzimajuжi dopunske uloge i sve su više bili pozivani na posredovanje u ivotu puиana. Uz to, osobe glasovite po svojim graрanskim dunostima ili svojem obiteljskom podrijetlu иesto su bile imenovane biskupima i pridonosile društvenom prestiu biskupa. Izbori: prezbitera se obiиno biralo meрu kandidatima koje bi predloilo vijeжe starješina, a koje bi glasovanjem potvrdili иlanovi zajednice. Biskupi iz drugih crkava, koje su bili pozvani obaviti rukopolaganje, takoрer bi morali potvrditi izbor starješina иime su postojale trostruke mjere nadzora. II. DOKTRINA U borbi protiv krivovjerja Crkva je poduzimala sljedeжe mjere: a) Prema zamisli, koju je razradio Ignacije Antiohijski, biskupi su dobili zadaжu braniti apostolsku istinu od krivovjeraca. b) Ustanovljena je vjerovanje (credo), koju je svaki vjernik morao nauиiti napamet. Prva crkva nazivala ju je »predajom«. Prva takva ispovijed vjere zapisana je 150. g. kako bi odgovorila na Marcionove tvrdnje odreрujuжi Katoliиku crkvu kao »crkvu prema ukupnom svjedoиanstvu svih apostola« (dakle, ne samo jednoga od njih, Tome ili Filipa, ili nekoga drugog). c) Stavljao se naglasak na kanon nadahnutog Pisma, kako bi se borilo protiv krivovjernih spisa koja su uokolo kruila, kao npr. Tomino evanрelje. Dva su krivovjerja bila u opticaju oko 150. g.: marcionizam (oduzimanje od Pisma) i montanizam (pridodavanje Pismu). III. PREGLED EKUMENSKIH KONCILA Svih osam koncila bili su ekumenske prirode buduжi da su predstavljali i Istoиnu i Zapadnu Crkvu. Iznimka je bila Crkva monofizita. Koncile je sazivao car. PRVI NICEJSKI KONCIL (325): Osudio je razliиita krivovjerja, osobito Arijevo. Protuarijanskim Nicejskim vjerovanjem naglašena je »potpuna jednakost« Boga Oca i Boga Sina. PRVI CARIGRADSKI KONCIL (381): Izdana je Nicejska vjera, dok su tri krivovjerja osuрena: arijevstvo, macedonijevstvo (odbijao je pri- 77 hvatiti boanstvo Duha) kojeg su na Koncilu podrala tridesetšestorica biskupa, te apolinarizam (poricao je Isusovu ljudsku dušu). Koncil je potvrdio da je Isus Krist potpun Bog (nasuprot vjerovanju Arija) i potpun иovjek (za razliku od Apolinarova vjerovanja). No, postavilo se pitanje: kako Bog moe biti i potpun Bog, i potpun иovjek? Naalost dana su dva kriva odgovora. Nestorije iz antiohijske škole tvrdio je kako je Krist imao dvije osobnosti. Eutihije iz aleksandrijske škole trudio se oиuvati jedinstvo Isusa Krista miješajuжi njegovu ljudskost i boanstvo (monofizitizam). Na koncilu u Efezu 431. g. Жiril je osudio Nestorijeve tvrdnje dok se Leon suprotstavio, na koncilu u Kalcedonu 451. g., Euti-hijevom pogledu. Na Koncilu je takoрer donesena odluka o Carigradu, kao drugom gradu po vanosti u Carstvu, иime su bili nezadovoljni i Rim i Aleksandrija. Crkva u Rimu drala je kako je odaslana pogrešna poruka kako je Rim na prvom mjestu iskljuиivo iz politiиkih razloga. Aleksandrija je pak sebe drala drugim najvanijim središtem u Carstvu. Iz prkosa je, stoga, povela rat protiv Carigrada, o kojem se više moe saznati u raspravama o Ivanu Zlatoustom, te Жirilu i njegovoj borbi protiv Nestorija, kao i nadmetanju koje je prethodilo koncilu u Kalcedonu (451). EFEЉKI KONCIL (431) osudio je Pelagijevo krivovjerje, kao i Nestorijevo uиenje prihvativši dogmu o Mariji kao pravoj bogorodici (theotokos). KALCEDONSKI KONCIL (451) osudio je Eutihijevo monofizitsko uиenje; prihvaжen je stav o Kristu s dvjema naravima, boanskoj i иovjeиjoj (antiohijsko uиenje). Жirilovim pismima se nijekao nestorijanizam, dok se pismo Leona posluilo za obaranje monofizitizma i Eutihija. Kalcedonsko obrazloenje bilo je izdano kao zaštita protiv иetiri drevna krivovjerja. U Kristu se nalazi pravo boanstvo (protivno tvrd-njama Arijevog krivovjerja) i potpuna ljudskost (protivno tvrdnjama Apolinarovog krivovjerja) ujedinjeni u jednoj osobi (protivno tvrdnjama Nestorijevog krivovjerja). Jedno i drugo nisu meрusobno izmiješani kako je tvrdio krivovjerac Eutihije. Aleksandrijski monofiziti odbacili su zakljuиke iz Kalcedona, te se zapoиelo s pokušajima mirenja. Isti su doivjeli vrhunac na drugom koncilu u Carigradu. DRUGI CARIGRADSKI KONCIL (553) osudio je tri spisa s Nestorijevim krivovjerjem, kao i Origenovo uиenje. Podrano je aleksandrijsko 78 tumaиenja Kalcedona, no to nije umirilo nezadovoljnike. Stoga je uvedena doktrina, koja je odbaиena na sljedeжem Koncilu, o Isusu Kristu koji je imao jednu volju (monoteletizam). Maria je proglašena »uvijek djevica«. TREЖI CARIGRADSKI KONCIL (680-681) osudio je monoteletski* nauk prema kojem je u Kristu samo jedna volja iznijevši tvrdnju o Isusu koji je, u utjelovljenom stanju, imao dvije volje. No, nedoumice u vezi s ovim pitanjem riješile su se samo od sebe kada su podruиja na kojima su ivjeli monofiziti pokleknula pod najezdom muslimana. DRUGI NICEJSKI KONCIL (787) sazvan je kako bi se riješila nedoumica oko ikona. Podrani su zastupnici uporabe ikona koji su se okoristili platonistiиkom teologijom Ivana Damašжanskog. ИETVRTI CARIGRADSKI KONCIL (869) osudio je i svrgnuo patrijarha Focija, zbog odbacivanja klauzule Filioque u Nicejskom vjerova-nju (Duh izlazi od Oca i od Sina – latinski Filioque). Na ovom koncilu zapoиeo je prvi raskol Istoиne i Zapadne crkve te жe se daljnji koncili odravati na Zapadu. Istoиna tj. Pravoslavna crkva govori o иetvrtom carigradskom koncilu (879-890), na kojem je osuрen koncil iz 869. g. i rehabilitiran Focije. *Monoteletizam je proizašao iz tvrdnji da je Isus posjedovao dvije energije. Prva je proizlazila iz njegove boanske, a druga iz njegove ljudske naravi. Energija je pritom bila odreрena kao posebno djelovanje; rad i zahvati kojima odreрena narav otkriva vlastiti identitet. Ovdje se oиito radi o izrazito mistiиnom tumaиenju onoga što bismo nazvali plodom Duha. Biti preobraen iz »slave u slavu« zapravo je znaиilo poveжati odraz boje naravi. Pravoslavna uporaba izraza poput »poboanstvljenje«. Rimski papa odbio je nagaрati oko ovoga pitanja ustvrdivši da je bolje reжi da je Isus imao dvije volje: ljudsku i boansku. NEPOVOLJNA STREMLJENJA Veж je u prvom stoljeжu bilo oиito postojanje dvaju stremljenja: idovskog i poganskog. Iako su iste apostoli odbacili, a Crkva osudila (vidi Djela 20,29-31), njihov je utjecaj na Crkvu postao vidljiv u drugom stoljeжu. Stoga nije sluиajno da se zablude Katoliиke i Pravoslavne crkve mogu svrstati u iste dvije skupine: 79 idovska stremljenja koja su u velikoj mjeri proizlazila iz rabinskog judaizma (naroиito u Rimu), te su bila izvorom mnogih krivovjerja. 1) Sustav postizanja vlastitog spasenja kroz pobonost i dobra djela. 2) Stavljanje naglaska na svetkovanje odreрenih dana, crkvenih blagdana, odlaska na hodoиašжa. 3) Sveжenstvo sa zadaжom prinošenja rtava. 4) Starozavjetni pojam obredne иistoжe i neиistoжe; sveжeniиki stale. 5) Kult posrednika i zanemarivanje Krista. 6) Prihvaжanje apokrifnih knjiga. Poganska stremljenja, koja se mogu opisati kao nastojanje pomirbe izmeрu poganskih tj. grиkih, te kršжanskih pogleda unošenjem: a) logosa koji je posrednik izmeрu Boga i materijalnih stvorenja. b) alegorizacija svega što je u Bibliji dovodilo u pitanje shvaжanje krivovjeraca o Bogu. c) Zamislili kršжanstvo kao filozofija, a Bog kao filozofska ideja. Osim navedenih, sljedeжe zamisli se postupno nameжu: 1) иistilište, 2) kult mrtvih, 3) prenamjena poganskih svetih mjesta u kršжanska svetišta, 4) istoиni grijeh vezan je sa spolnim nagonom. 5) Spasenje koje je produljeno, opetovano se ponavlja, i razvodnjavano u sakramentima, иija je uloga udijeliti milost koja usposobljuje vjernika da zaslui svoje spasenje zaslugama. Od prvog stoljeжa, kada Crkva napušta idovsko-kršжanske (apostolske) korijene, svjedoci smo rastuжeg sinkretizma biblijske poruke. S dolaskom neidova u Crkvu, posebno onih koji su bili obrazovani u poganskoj filozofiji, uvode se zamisli koje ne pripadaju kršжanstvu. Glavni poganski utjecaj, poиetkom drugog stoljeжa, bio je platonizam koji je nosio obiljeja nekršжanskog spasenja duše oslobaрanjem od zlog tijela meditacijom i isposništvom. Spasenje dakle ovisi o znanju, a ne o pokajanju i obraжenju za oproštenje grijeha. U 2. stoljeжu apostolski oci su prije dušobrinici nego mislioci. Njihov je izriиaj biblijski sa sve veжim natruhama legalizma i eklezijasticizma (pretjerane pretenzije crkve). Potonja sklonost moe se objasniti kao reakcija protiv krivovjerja i vrlo raširenog montanizma, koje su morali suoиiti. Njih su nasljedili apologeti (Irenej, Justin Muиenik i Tertulijan) Dovoljno je proиitati djela apologeta kako bi se uvidjela rastuжa razlika izmeрu njihovih tvrdnji i Novog zavjeta. Teologija nastaje iz potrebe obrane vjere, kao i pojašnjenja iste poganima. Nevjernika stoga treba uvjeriti a krivovjerce pobiti. Izvrstan primjer toga je knjiga Protiv svih krivovjerja. Njihovi glavni problemi su bili sljedeжi: 80 1) Apologeti su branili biblijska stajališta (stvaranje, utjelovljenje, uskrsnuжe) od krivovjeraca za koje je kršжanstvo još jedan u nizu mitova. 2) Morali su ispostaviti odnos izmeрu Starog i Novog Zavjeta, jer njihovi protivnici su ismijevali Stari Zavjet. 3) Morali su objasniti utjelovljenje onima koji su mislili da nije moguжe da Bog moe stupiti u vezu s tijelom, jer je materije zlo. 4) Morali su objasniti koncept Trojstva idovima koje su bili monoteisti. svetljenje), ali to na podsjeиa na gnostiиke gledište koje dri da svaki ima u sebi boansku iskru. Kao apologet ukljuиen u raspravu s gnosticima Justin se najviše bavio ALEKSANDRIJSKI OCI KLEMENT (155 – 220) je vjerojatno emigrirao od Atene do Aleksandrije, gdje je naslijedio Pantena kao poglavar katehetske škole (190). Suoиen suprotstavljanjem od uglavnom gnostiиkog slušateljstva, izjavio je da je kršжanstvo prava »gnoza«, a Isus njen veliki uиitelj. Logos je u sredini njegove teologije, za kojeg je Klement smatrao da je vjeиno sa Ocem i da je glavni uzroиnik svih stvari. Meрutim, иini se da ga nije posebno zanimala Isusova иovjeиnost. Njegov put spasenja je neobiиan: meditiranjem o Logosu, иovjek dostie poboanstvljenje. Dakle, Klementova soteriologija je misticizam usredotoиen u Kristu, u kojoj Njegova pasija i smrt igraju vrlo malu ili nikakvu otkupiteljsku ulogu. Klement je odbacio vjeru u fiziиko uskrsnuжe i milenij. Nakon smrti, tvrdi on, vjernik treba biti dalje oиišжen vatrom, tako da njegovi grijesi mogu biti spaljeni kao drvo, sijeno, slama (kriva interpretacija odlomka u 1. Kor 3,12). On je bio jedan od prvih crkvenih otaca koji je podupirao ideju иistilišta. Klementov sljedbenik ORIGEN (185-254) bio je ravnatelj biblijske škole u Aleksandriji gdje je bio izloen jakom utjecaju platonizma. Iako veliki teološki znanstvenik, bio je sklon nagaрanju. Kao teološki struиnjak putovao je kao savjetnik po drevnom svijetu. S aleksandrijskim biskupom, koji je elio upravljati njegovom biblijskom školom, imao je ogromnih poteškoжa. Kada je bio zareрen, kao starješina u Cezareji, biskup ga je odbio primiti u Aleksandriji tvrdeжi da tamo nema što traiti zbog prethodnog škopljenja, te je Origen morao doivotno ostati u Cezareji. Umro je 254. g. od posljedica muиenja. 81 TROJSTVO: Origenovo gledanje na Trojstvo, kao hijerarhiju, bilo je ishod utjecaja srednjoplatonskih zamisli. Boga Oca drao je izvorom boanstva tvrdeжi kako Sin izvodi vlastito boanstvo od Oca, a Sveti Duh od Sina. Drugim rijeиima, Origen je vjerovao u stupnjeve boanstva. Sin je ispod Oca (manje boanstvo od njega), no iznad je Duha (dakle još manje boanstvo). Upravo je ovako istoиnjaиka teologija gledala na Trojstvo. Origen je prvi koristio izraz »vjeиnog raрanja Sina«. Vjerovao je kako su svi duhovi roрeni ili generirani (a ne stvoreni); Otac i Sin u vjeиnom su srodstvu kakvo postoji izmeрu onoga koji raрa i onoga koji je roрen. Zbog utjecaja grиke filozofije, pretpostavljao je veliku razliku Stvoritelja i stvorenja tako da Ocu nije prikladno neposredno stvarati. Stoga mu je potreban posrednik koji bi to uиinio za Njega. Iz tog je razloga Sin morao biti »roрen«. Utjecaj novoplatonizma rezultirao je poistovjeжivanjem Sina i Duha kao emanacije (proistjeиe) Oca. Tvrdio je kako su duhovna biжa stvorena tzv. vjeиnim (tj. vanvremenskim) иinom, buduжi da vrijeme poиnje samo materijalnom stvaranjem). Origen je kao platonist pretpostavio da u paralelnom svemiru u kojem Bog postoji ne postoji vrijeme. Biblija pak tvrdi kako vrijeme ipak postoji, no radi se o drugaиijem vremenu (»jedan dan je poput tisuжu godina«). STVARANJE: Origenova doktrina stvaranja bila je s jedne strane pod utjecajem grиke filozofije, a s druge strane nalikovala je doktrini reinkarnacije. Ocu je, naime, bio potreban prostor na kojem жe izraavati vlastitu svemoж. Vjeиni svijet koje je stvorio Sin je svijet duhova. U tom svijetu su svi duhovi bile stvoreni jednaki, posjedujuжi jednake vrline i slobodnu volju. Neki od njih su porabili ovu slobodu pozitivno, te su postali anрeli, dok su drugi, koji su zlorabili dobivenu slobodu, postali demonima. Treжa skupina, koja nije bila ni neposlušna ni poslušna, postala je ljudima. Njihovo sadašnje stanje je dakle primjereno onome što su иinili dok su bili duhovi. Ova ideja je sliиna reinkarnaciji. Ustvari Origen dri kako Postanak 1 i 2 govori o dva stvaranja; duhovno (Post 1) i materijalno (Post 2). Nakon što je prvo završilo neuspjehom, Bog je zapoиeo drugo stvaranje. U ovome smislu njegove su tvrdnje sliиne Scofieldovoj teoriji razmaka. Za Origena je tjelesni svijet ishod grijeha, stoga drugorazredan. Radi se oиito o hinduistiиkim primjesama koje je ovaj prihvatio putem gnosticizma. 82 UTJELOVLJENJE: Origenovi pogledi na utjelovljenje nastojali su oиuvati grиku pretpostavku da Bog ne moe patiti. Zakljuиio je da je Sin, kako bi postao иovjekom, trebao pomoж neposrnulog posredniиkog duha iz prijašnjeg stvaranja. Isti je duh ujedinjen sa Sinom ivio, patio, i umro u ljudskom tijelu. Na taj je naиin Origen traio oиuvati grиku ideju da Bog ne moe patiti. DUЉA: Dri kako je duša, koja je u rodu s Bogom, primorana ivjeti u njoj stranom i materijalnom svijetu. Krist je jedina nepoklekla duša koja se ujedinila s Logosom (naиelom razuma). Zlo nastaje zbog odsutnosti dobra dok zlouporaba иovjekove slobodne volje, a ne istoиni grijeh, stvara nered u svijetu. Otkupljenje je postupno, a iskupljenje za grijehe stalan postupak. Buduжi da nitko ne umire savršen, svi moraju nakon smrti proжi kroz vatru proиišжenja (иistilište). Dakle, Origen je poistovjeжivao pakao s onime što nazivamo иistilištem. OKAJANJE: Cijelo je иovjeиanstvo, tvrdio je, zbog grijeha, s pravom u vlasti Sotone. No, kada je Sotona napadao razapetog Krista, prekoraиio je svoja prava na grešnike (buduжi da je Krist bio savršen), te je kanjen oduzimanjem иovjeиanstva koje mu je kao plijen pripadalo. Kristova je smrt otkupnina koja je isplaжena Sotoni dok je razapinjanje na kriu, i ono što je slijedilo, bio naиin da se ovoga porazi i izigra. Ovo su shvaжanje u srednjem vijeku preuzeli teolozi (vidi Anselmo). Origen je meрu prvima pretpostavljao, kako ne samo da postoji moguжnost da se na kraju svi spase (gr. apocatastasis, tj. univerzalizam), veж bi Sotona mogao prestati иiniti zlo, buduжi da i on ima slobodnu volju te moe se predomisliti. BIBLIJA: Boreжi se protiv pogana, koji su upuжivali površne kritike Starom zavjetu, istu je knjigu pretjerano »poduhovljavao« i alegorizirao nehotice je podcjenjujuжi. Buduжi da je Biblija sredstvo za prenošenje duhovne istine, tvrdio je, nije potrebno cjepidlaиiti oko njezine povijesne istinitosti, iako istu nije nijekao. Stari je zavjet drao skupinom tekstova koji kršжanstvu mogu sluiti kao dokazi i alegorizacije. Prema njemu biblijski tekstovi sadre tri razine znaиenja: a) Doslovni smisao b) Moralnu primjenu teksta na dušu c) Alegorijsko, ili duhovno znaиenje, otkriveno je iskljuиivo onima s posebnim darom razluиivanja (usp. Akvinsko shvaжanje o mistiиnoj spoznaji). 83 Po podrijetlu Kopt (tj. nasljednik drevnih egipжana), ATANAZIJE (293-373) je imao nadimak »crni patuljak«. Bio je bliski prijatelj egipatskih pustinjaka i postao je puиkim junakom. Bio je pod utjecajem grиke filozofije. Vjerovao da proslavljenje иovjeka (vidi 2. Pt 1,4) znaиi njegovo poboanstvljenje. Ovo pokazuje utjecaj platonizma, koji nije pravio razlike izmeрu boanskog i ljudskog. Prema platonizma иovjek je boan-ska iskra zarobljena u tijelu. Pored toga, nikada nije bio siguran je li Isus imao ljudsku dušu ili ne. Njegov uиenik Apolinar ustvrdio je kako je boanski Logos u Isusu preuzeo mjesto ljudskog duha. Ovo je smatrao nunim, jer je vjerovao da je ljudski duh (um) sjedište grijeha. Apolinar je bio stoga monofizit, koji je utjecao na Жirila i na teologiju aleksandrijske crkve. Takoрer je vjerovao kako je иovjek, prije pada, vrijeme provodio razmišljajuжi o Rijeиi (obliиju Oca), te da njegov um nema nikakve veze s tijelom. On je nadilazio tjelesne elje i osjeжaje te je razmatrao »intelektualnu stvarnost«. No, Adam se okrenuo od intelektualne stvarnosti, i poиeo uviрati svoje tijelo i osjeжaje, i tako pao u tjelesne elje. Naravno Atanazije je elio reжi da je prije Pada иovjekov um dominirao njegovim tijelom a da su nakon Pada njegove tjelesne poude zarobile njegov um, ali se izrazio na naиin u kojem se oиitovao utjecaj grиke filozofije. Atanazije je bio prvi koji je posvetio vrlo veliku pozornost poloaju Svetog Duha. Mala egipatska skupina Tropici nauиavala je boanstvo Sina, ali ne i Svetog Duha (isti je po njima bio stvoren). Njihov biskup Serapion pisao je Atanaziju traeжi savjet i Atanazije je odgovorio u nizu pisama Pisma Serapionu. U ovom djelu tvrdio je da je Duh boanski i dolazi od Oca (no ne od Sina). LATINSKI OCI Otac latinske teologije i antignostik TERTULIJAN (160-245) obratio se u Rimu, a potom je djelovao kao odvjetnik u Kartagi. Napisao je rjeиnik kristologije. Njegovi pogledi na Trojstvo (izraz kojeg je sвm izmislio) naposljetku su prihvaжeni kao pravovjerje, a u opжu su uporabu ušli izrazi poput »tri osobe u jednoj supstanciji«. Ipak je vjerovao kako je Logos, do stvaranja, bio naиelo razuma a ne osoba. S jedne strane protivio se bilo kakvom vezanju vjere i filozofije, iako nije uviрao do koje je mjere bio pod utjecajem stoicizma po pitanju naravi Boga i duše. Na kraju je postao иlanom montanistiиke sekte иija je puritanska etika bila povezana s prakršжanskim oduševljenjem. Neki 84 ljudi tvrde da je Tertulijan ostavio Crkvu da bi osnovao svoju sektu. U svakom sluиaju njegov montanizam ga je иinio sumnjiv u oиima Crkvi. Drao je kako je teško odgovoriti na prigovore, koje je Marcion upuжivao Starom zavjetu, kada je tvrdio kako se radi o »podkršжanskoj« knjizi. Pokušavajuжi pomiriti Stari zavjet s kršжanstvom, razvio je vlastitu inaиicu kršжanstva; tzv. »pokršteno idovstvo«. Njegov sljedbenik Ciprijan »miješao« je kršжanske propovjednike sa starozavjetnim sveжenicima i kršжanske obrede sa starozavjetnim rtvama. Veжina je, meрutim, izbjegla poteškoжe na ovom podruиju alegorizirajuжi i »produhovljujuжi« Stari zavjet. O Crkvi misli Tertulijan potpuno montanistiиki. Crkva je nevidljivo društvo koje se sastoji od pneumatika i psihika (carnales). Apostoli su vlast dobili personalno i zato ne postoji apostolsko nasljedstvo. Vlast nauиavanja dobiva se neposredno od Duha Svetoga kao posebni dar; to dobivaju samo izabranici. Krštenje koje podjeljuju heretici nije valja-no. Potvrda je savršeno krštenje. Realnu prisutnost, protiv Marciona, brani suviše realistiиki, dokazujuжi prisutnost samoga raspetoga tijela Kristova. Kao katolik priznavao je Crkvi vlast opraštanja grijeha, a kao montanist poricao. Naиin na koji je Tertulijan shvaжao Crkvu izazvao je kasnije mnoge poteškoжe. Isticao je, moda zbog montanistiиkog utjecaja, kako apostolska crkva ima pravo tvrditi da je Boja predstavnica. Njegovo tumaиenje kako je Crkva stvorila Bibliju, koju kao takvu krivovjerci nemaju pravo koristiti, kasnije je posluilo svima (naroиito Ciprijanu), koji su to traili, za postavljanjem vrhovnog tijela u Crkvi koje bi bilo iznad, i izvan, domašaja suda Pisma. U trinitarnu teologiju prvi je uveo tres personae, una supstantia. U tajnu izloenja Bojih osoba Tertulijan ne ulazi. Usvaja razliku meрu Logos endiathetos (ratio), koje je veж do stvaranja bilo res et persona, te Logos proforikos (sermo, verbum) poslije stvaranja. U izlaenju Duha Svetoga ima dvije formule: “a Deo et Filio” i “a Patre per Filium”. Sve što postoji je “corpus”, prema tome i Bog i duša, ali pri tome misli Tertulijan na supstanciju. U kristologiji uиi o dvije naravi u Kristu, naglašavajuжi osobito иovjeиansku narav protiv doketa. Na alost u tome ide predaleko, te se izraava protiv djeviиanstva Djevice Marije in partu i post partum. U soteriologiji dri se predanja. Posljedica grijeha je damnatio ad mortem иitavoga ljudskog roda. Po grijehu je u narav ljudsku usadena sklonost na zlo. Duša иovjeиja je tako zaraena istoиnim grijehom, da je ona semen Satanae, tradux damnationis. Tertulijan zastupa traducionizam. Иovjeиanstvo je otkupljeno smrжu Kristovom. 85 Krštenje je drao obredom velike moжi. Prema njemu, voda, zahvaljujuжi imenu koje se nad njom zaziva, ima moж oиistiti иovjeka od grijeha. Takvo je praznovjerje znaиilo da se mogu krstiti ne samo bebe, veж i posmrtni ostatci (obiиaj koji je kasnije osuрen na koncilu u Kartagi 397.g.). Tertulijan, kao odvjetnik, je takoрer razvio teologiju zasluge . U eshatologiji Tertulijan je milenarist. Uиi dvostruko uskrsnuжe. Najprije жe uskrsnuti pravednici i s Kristom vladati tisuжu godina. Ostali жe uskrsnuti na strašnom sudu. Duše muиenika ulaze odmah u nebo, a ostali moraju иekati ad inferos. Odavde se oslobaрaju molitvama ivih. CIPRIJAN (200-258) Roрen u Kartagi, iz plemiжke pozadine, obratio se Kristu 246. g. a tri godine kasnije zareрen je za biskupa. Bio je odvjetnik kao i Tertulijan. Meрutim, njegova ga je logika odvela, u teološkom smislu, predaleko. Drao je da se, prema uиenju Starog zavjeta, trebaju prinositi rtve. Buduжi da je Stari zavjet Boji zakon, kršжani moraju imati rtvu koja bi, na neki naиin, bila povezana s euharistijom (koju Ciprijan smatra kršжanskom rtvom ponovljenog posveжenja). Ovim иinom poistovjeжujemo se s Kristovim posveжenjem, koja se ponavlja tijekom euharistije. Ipak Ciprijan je dalje tvrdio da euharistija na tajanstven naиin koristi mrtvim vjernicima, što dokazuje da je za njega euharistija ponovljena i Kristova rtva (katolici bi rekli da je rijeи o ponavljanju prve euharistije, ali to je na kraju krajeva ista stvar). Prema Ciprijanu kršжanski biskup (tj. propovjednik ili pastor) odgovara starozavjetnom Velikom sveжeniku. Svaka je crkva imala samo jednog zakonskog biskupa koji je mogao pratiti svoje zakonsko nasljeрe (preko polaganja ruku) sve do apostola na иijem je иelu bio Petar. Kako bi ojaиao vlastiti poloaj u borbi protiv donatista, naglašavao je biskupovu apsolutnu vlast. Po njegovu shvaжanju Crkva je kršжanska inaиica izraelskog naroda, s jasnim granicama izvan kojih nema spasenja. U krštenju, meрutim, nije vidio sliиnost sa starozavjetnim obrezanjem. Meрutim, ipak ga je drao magiиnim obredom, koji se mora obavljati nad dojenиadi jer su ona naslijedila krivnju koju je trebalo oprati. Ciprijan se morao razraиunati s donatistima iz Kartage, i rimskim novacijanistima. Sukobljavali su se na pitanju ponovnog krštenja, i ukljuиenja u Katoliиku crkvu raskolniиkih ili posrnulih kršжana. Stjepan je pokušao Ciprijanu nametnuti umjereni stav, no Ciprijan je tvrdio kako odgovor treba ponuditi svaki biskup za sebe. Time se suprotstavljao tvrdnji da rimski biskup ima vrhovnu vlast, i da mu se ostali biskupi moraju pokoravati. Otpor prema poиecima papinstva, u Sjevernoj Africi 86 i Maloj Aziji, bio je vrlo naglašen. Istoиna crkva (koja je naginjala misticizmu i metafizici) najviše se bavila teološkom mišlju. Do 4. se stoljeжa, meрutim, iscrpila. Zapad se u to vrijeme više zanimao za zakonsku i praktiиnu stranu (posebno Tertulijan). Tek u 5. stoljeжu, i nadalje, Zapad preuzima vodeжu ulogu za što je zasluan izuzetan иovjek, Augustin. Istok je imao sklonost prenaglasiti produhovljenje, dok je Zapad prenaglasio doslovnost. AMBROZIJE (339-397) je bio kultivirani plemiж, koji je rabio vlastite darove na korist Crkvi. Bio je iznenadno imenovan biskupom nakon što je, kao pokrajinski vladar (bio je tek katekumen), nastojao odrati mir izmeрu katoliиkog i arijevskog kandidata na izborima za novog biskupa. Na taj je naиin postao biskupom Milana, novog glavnog grada Zapadnog carstva za vrijeme Teodozija I. Sav svoj imetak razdijelio je siromasima i provodio vrlo strog asketski ivot. Osim toga revno je propovijedao u crkvi. Augustin zahvaljuje svoje obraжenje uglavnom ovim Ambrozijevim propovijedima. S Istoka je preuzeo alegorijsku metodu tumaиenja, kao i zamisao da se kruh i vino mijenjaju u tijelo i krv. Time je stvorena tzv. doktrina transsupstancijacije koja je, kao takva, obrazloena na Иetvrtom lateranskom koncilu 1415. g. S Jeronimom je Ambrozije bio takoрer jedan od prvih mariologa na Zapadu. Ambrozije je takoрer uvodio antifoniиko pjevanje. Prema nekima иak je napisao Te Deum. Zajedno sa imperatorom Teodozijom Ambrozije je poznat kao arhitekt srednjovjekovnog zakonodavstva. Okolnost da je Milano bila carska rezidencija za Ambrozijeva vremena, morala je konaиno i Ambrozija, nekadašnjeg politiиkog иovjeka, uvuжi u politiиke trzavice. Za 24 godine svoga biskupovanja preivio je 4 cara. Gracijan (375. do 383.) ga je poštivao kao oca. Osobito oštar sukob izbio je izmeрu Ambrozija i Justine, majke Valentinijanove, jer je ova pogodovala arijevcima; drugi oštri sukob imao je s carem Teodozijem Velikim, koji je u Solunu u kazalištu, radi pokušaja pobune, dao poklati 7000 ljudi (390.). Ambrozije nije mirovao dok Teodozije nije ovaj zloиin javno okajao u milanskoj crkvi (morao je odloiti sva svoja carska insignija, baciti se na koljena i moliti za oproštenje). Caru je to dranje Ambrozijevo imponiralo pa je rekao: »Ja poznam samo jedno ime koje je dostojno biskupske иasti, a to je Ambrozije«. Na taj naиin je preteиa stava srednjovjekovnih papa prema sekularnoj vlasti. Kad je Teodozije umro, drao mu je 87 Ambrozije nadgrobni govor (395.). Ambrozije je, meрu ostalim, upotrijebio svoj ugled da oиisti od arijevaca Ilirik. God. 376. on se nalazi u Sirmiumu (Srijemska Mitrovica), metropoli Ilirika, i tu postavlja pravovjernog biskupa Anemija. God. 378. bio je na saboru u Sirmiumu. Danas njegovi posmrtni ostaci lee u bazilici u Milanu. AUGUSTIN (354-430) je roрen u Tagasti (današnjem Aliru). Majka (Monika) je mu bila kršжanka, no on se tek kasnije obratio. U Kartagi je imao nekoliko ljubavnih veza, te je petnaest godina ivio s prilenicom. Potom se zapoиeo kretati meрu manihejcima. Kada je postao profesorom retorike na carevu dvoru u Milanu, dojmio ga se tamošnji biskup Ambrozije koji mu je dao odgovore na njegova pitanja o manihejstvu. Naime Augustin je nekada pokušavao иitati Stari zavjet, no kako je odrastao na grиkoj filozofiji odbojna mu je bila njegova »sirova i neduhovna narav«. Tako se okrenuo manihejstvu a potom novoplatonizmu. Svidjelo mu se stoga Ambrozijevo propovijedanje jer je bilo izriиito alegorijsko. Ambrozije je alegorijama uspješno objašnjavao teške dijelove Starog zavjeta, a kako je Augustin bio Platonov sljedbenik, spremno je prihvatio poruku. Ušao je u krug novoplatonista, no došao je do zakljuиka kako mu filozofija ne daje snagu da ivi novim ivotom. Proиitao je Pavlove poslanice i doivio obraжenje. Privuklo ga je isposništvo i povukao se na jezero Como u Italiji. Kada se vratio u Sjevernu Afriku, zajednica u Hipponu (današnja Annaba u Aliru) ga je pridobila i postavila za biskupa. On se odao isposništvu utemeljivši mali samostan. Uskoro se ukljuиio u raspravu oko donatizma zakljuиivši kako je jedini naиin rješavanja problema pozvati carevu vojsku kako bi se »obuzdalo« neistomišljenike globom i progonstvom. Time je stvorio presedan kojim жe se kasnije okoristiti inkvizitori. Augustin je doivio propast rimske vlasti u Sjevernoj Africi i navalu Vandala koji su, kao i ostali barbari, bili arijevci. Napadali su ostale kršжane (katolike) koji se s njima nisu slagali. Godinu nakon njegove smrti, Vandali su zauzeli i opljaиkali Hippon. Tijelo njegovo poиiva u Paviji u crkvi Petra. Augustin je puno pisao; njegova se djela mogu podijeliti na: autobiografska, filozofska, apologetska, dogmatska, polemiиka protiv hereza, egzegetska, moralno-asketska, pisma i govore: od Confessiones (Ispovijesti), do rasprava o razliиitim teološkim pitanjima. Glavnu je raspravu imao s Pelagijem. Kada je opljaиkan Rim, Pelagije je pobjegao u Kartagu (gdje ga je Augustin napao), te se preselio u Svetu zemlju. 88 U trinitarnom uиenju Augustin razlikuje boanske osobe po relacijama. Svako djelovanje Boje ad extra proizlazi iz biti Boje i zato je zajedniиko svim trima osobama. Ovo vrijedi i za teofanije Staroga zavjeta koje su иesto neki Oci pripisivali Sinu. Izlaenje Duha Svetoga od Oca i Sina zasniva se na izlaenju od Oca. Sin ima s Ocem sve zajedniиko, pa i nadisanje Duha Svetoga. Kristologija Augustinova takoрer je jasna. U Kristu su dvije naravi u jednoj osobi. Iz ovoga sjedinjenja izvodi kao posljedicu communicatio idiomatum. Augustin je takoрer napisao iznimno djelo, O dravi Bojoj, koje je kasnije postalo priruиnikom odnosa izmeрu Crkve i drave u zapadnom kršжanstvu. Pisao ju je u vrijeme barbarskoga pljaиkanja Rima kada su mnogi postavljali pitanje: Zašto Bog dopušta pad glavnog grada kršжanskoga carstva? Augustin odgovara: a) Crkva nije drava. Ne postoji kršжansko carstvo. b) Crkva je tijelo u kojem djeluju istinski, kao i nominalni kršжani. Te dvije skupine biti жe konaиno odvojene tek na zadnjem sudu (protivno Donatu). c) Prava Crkva se sastoji samo od onih koji su izabrani (protivno Pelagiju). Predstavnik Istoиne crkve, Euzebije Cezarejski, nije se slagao s njim. Vjerovao je kako je Konstantinovo kršжansko carstvo, Boje carstvo na zemlji! Augustinov najveжi teološki doprinos odnosi se na pitanja milosti, predodreрenja i istoиnog grijeha. Glede istoиnog grijeha Augustin izravno pobija uиenje Celestinovo (uиenik Pelagijev), gdje ovaj izjavljuje da je Adamov grijeh naškodio samo Adamu a ne ljudskom rodu, te da su tek roрena djeca u stanju u kojem je bio Adam prije svoga pada. Tvrdio je da su: 1) Kao ishod Adamova grijeha, grijeh i smrt preneseni na sve Adamove potomke. 2) Иovjek je u vlasti grijeha. Ako Bog ne uиini prvi korak, иovjek se ne moe odazvati Bojem pozivu. 3) Milost koja se dobiva prilikom krštenja omoguжava kršжanima da proizvode plod Duha, koji zaslui spasenje. 4) Bog daje poticaj svakom dobrom djelovanju. 5) Augustin nije drao da su svi kršжani odabrani. Prema njemu neki su privremeno spašeni (kasnije otpadaju i gube spasenje), dok su drugi vjeиno spašeni. Samo je ova druga skupina (kojoj Bog daje ustrajnost) spašena. No, isti nisu svjesni vlastitog spasenja; o njemu жe saznati tek u 89 nebu. Augustin je prisiljen doжi do ovog zakljuиka (da su svi vjernici na poиetku spašeni) zbog sakramentalizma. Milost, koja spašava odabrane, provoрena je putem Crkve i sakramenata. Zapadna je Crkva prihvatila ove Augustinove zamisli, no ne i njegovo shvaжanje predodreрenja. Prema Augustinu Bog je od vijeka predodredio toliki broj za vjeиno spasenje, koliko ima palih anрela. Predestinacija nije zavisna o zaslugama predestiniranoga, nego je dar dobrote Boje. Predestinirani su svjedoci vjeиnog milosrda Bojeg. Ovo se ne protivi pravednosti Bojoj, jer nijedan иovjek nema prava na milost. Svi ostali ljudi pripadaju k massa perditionis i izgubljeni su zbog osobnih grijeha ili zbog istoиnog grijeha, a ne zbog predestinacije. Dakle Augustin nije vjerovao u dvostruko predodreрenje, iako neki struиnjaci tvrde da je to logiиki zakljuиak njegovog uиenja. Kao što predestinirani proslavljuju milosrрe Boje, tako ovi proslavljuju pravednost Boju. Na pitanje, kako se ova teorija slae s rijeиima pisma: Bog hoжe da se svi ljudi spase (1 Tim 2,4), odgovara Augustin da ovdje »svi ljudi« znaиi sve klase ljudi ili drugim rijeиima: Nitko ne biva blaenim, osim ako Bog to hoжe (Ench., 103, 2). Njegovo izuzetno iskustvo Boje milosti, kao i nepoznavanje istoиne teologije i grиkog jezika, omoguжilo mu je udaranje novih teoloških puteva. Nazvan je ocem Reformacije zbog dosljednosti monoteizmu i ozbiljnog shvaжanja grijeha. No, moe ga se promatrati i kao oca Rimokatoliиke crkve, zbog crkvenog misticizma koji je bio ishod njegove novoplatonske prošlosti. U njemu platonizirano kršжanstvo poprima najrazvijeniji oblik: 1) Spasenje ukljuиuje kretanje pomoжu sustava boanske milosti, isposniиkih vjebi i meditacije; od nieg tjelesnog do višeg duhovnog svijeta. 2) Bog je ideja (nepromjenljivo biжe), a ne dinamiиan Bog koji djeluje. 3) Grijeh je povezan sa spolnom eljom. Ardor libidinis u zakonitom braku za nj je prenosilac istoиnoga grijeha. 4) Sakramenti produuju, ponavljaju, te oduzimaju bitnu narav spasenja. Djelo spasenja produuje Crkva. Izvan nje nema spasenja. Kri je odraz vjeиnoga procesa. Cilj vjerskog djelovanja je spajanje s Bogom. Augustin je smatrao da je opravdanje proces koji traje иitav ivot. Jasno uиi realnu prisutnost i rtveni karakter euharistije. 5) Kri prestaje biti središte vjernikovog zanimanja. Njegovo mjesto preuzima utjelovljenje, tj. spasenje zahvaljujuжi savršenom Kristovom ivotu. 90 6) Podupire se amilenijalizam i mariologije (Marija je suotkupiteljica ljudskoga roda i bez svakoga grijeha). Prema njemu, poslije smrti duše dolaze u had (podzemlje) i tamo иekaju uskrsnuжe, prema tome da li su duše pravednika ili grešnika. Za neke je ovo mjesto иišжenje (иistilište). Poslije uskrsnuжa blaenici жe uniжi u nebo. JERONIM (347-420) je bio veliki uиenjak Zapadne (latinske) crkve. Roрen je u Stridonu na granici Dalmacije i Panonije, u današnjem Grahovu, od kršжanskih roditelja. Jeronim je najveжi polihistor patristiиkog doba i najbolji poznavatelj latinske klasiиne knjievnosti. Osim toga savršeno je vladao grиkim i idovskim jezikom. Jeronim nije ni mislilac ni bogoslov kao Augustin, ni govornik ni pastir kao Ambrozije ili Leon. On je uиenjak, iza Augustina najveжi meрu latinskim Ocima. Jeronim je imao je nekoliko ljubavnih avantura. No, kada je poиeo vjerovati u Krista, odao se isposništvu i ivotu pustinjaka izvan Antiohije. Navodno je jednom prigodom ustvrdio: »Buduжi da me oprao Krist, ne trebam se više prati.« Zakljuиio je kako жe suzbiti maštanje o seksu ako bude uиio hebrejski! Na kraju je postao najveжim struиnjakom za taj jezik na Zapadu, иak veжim od Origena. Kasnije zareрen, stigao je u Rim gdje je postao desnom rukom pape Damaza I., koji je zatraio da ponovno prevede Stari zavjet (prethodni latinski prijevod naиinjem je prema Septuaginti, a ne prema hebrejskom izvorniku). Jeronim je, stoga, napravio novi latinski prijevod Biblije prema izvornim tekstovima – Vulgatu. Meрutim ne treba Jeronimu pripisati integralan prijevod, jer je za neke dijelove naиinio samo reviziju veж postojeжeg latinskog prije-voda. Deuterokanonske knjige je izostavio. Napisao je i mnoge struиne komentare. Prvi je hodoиastio, s majkom cara Konstantina, u Jeruzalem u kojem su, potom, sagraрena svetišta. Jeronimu se toliko svidio taj kraj da se odluиio nastaniti u Betlehemu. Tu je sagradio samostan kojeg su spalili njegovi teološki neprijatelji – Pelagijevi sljedbenici. Jeronim je doivio propast Rimskog Carstva i pad Rima. Umro je pišuжi veliki komentar na proroka Jeremiju g. 420. Njegovo tijelo od 14. st. poиiva u crkvi Marije Velike (S. Maria Maggiore) u Rimu. Bio je poznat po nagloj i svaрalaиkoj naravi. Pogrdno se izraavao o vlastitim protivnicima, koje je nazivao »dvononim magarcima«. U sukobu s arijevcima našao se na strani konzervativaca. U knjiici pod naslovom Adversus Jovinianum (Protiv Jovinijana) napao je brak, dok je u 91 djelu Protiv Helvidija zagovarao stav o trajnom Marijinom djeviиanstvu. Zajedno s Augustinom napadao je Pelagija. Bio je izloen kritici iz sljedeжih razloga: 1) Usprkos Augustinovim protestima, usudio se ponovno prevesti Bibliju. Nakon smrti pape Damaza, a po dvogodišnjem boravku u Rimu, te zbog intriga tamošnjeg klera (bunili su se protiv prijevoda), Jeronim napušta grad i odlazi na Istok. 2) Snano je zagovarao celibat. 3) Promicao je istoиnjaиke nekršжanske oblike redovniиkog ivota. Njegov se doprinos razvoju katoliиanstva sastoji u sljedeжem: 1) Bio je veliki Origenov pobornik (iako je to kasnije pokušavao prikriti), kao i veliki zagovornik celibata i redovništva. Popularizirao je Pahomije. 2) Bio je ukljuиen u raspravu oko Marije. Helvidije, koji je zagovarao brak suprotstavljajuжi se Jeronimovom negativnim pogledima, rekao je kako je Josip, nakon Isusova roрenja, odravao braиne odnose s Marijom. Jeronim se razbjesnio napavši Helvidija u knjiici Protiv Helvidija gdje je »dokazao« vjeиno (trajno) djeviиanstvo »Marije majke Boje«. Drao je kako su Isusova braжa Josipova djeca iz prethodnog braka. 3) Odobravao je mnoge »sumnjive« obiиaje: hodoиašжa, štovanje posmrtnih ostataka muиenika i svetaca, paljenje svijeжa na svetištima, kao i traenje posredništva u molitvi. O ovim obiиajima je napisao u Knjiicu Contra Vigilantium (Protiv Vigilancija) koju je иitalo mnogo ljudi, te ih je naposljetku prihvatila Crkva. 4) U eshatologiji iskljuиuje milenarizam i Origenovu apokatastazu, pa uиi vjeиnost muka i realnu vatru u paklu. Kao i Ambrozije, Jeronim misli da жe na vjeиne muke biti osuрeni samo negantes et impii, dok svi drugi kršжani, pa i peccatores et iniqui, bit жe spašeni poslije dugog trpljenja. GRGUR I. VELIKI (540-604) dre posljednjim od иetiriju struиnjaka (doktora) Latinske crkve (nakon Ambrozija, Jeronima i Augustina). Upravo se njega moe promatrati kao oca srednjovjekovne Rimske crkve. Naime nauиavao je mješavinu augustijanstva i popularnog katoliиanstva, koje je bilo rašireno u ranom srednjovjekovnom razdoblju. Grgur nije bio spekulativac, niti originalni teolog. Uglavnom slijedi Augustina u pitanju milosti i predodreрenja. Razvio je Origenovu predodbu o Kristovoj smrti kao otkupnina koja je isplaжena Sotoni. Рavao je dobio pravo nad palim иovjeиanstvom, što Bog mora poštivati. Jedini naиin na 92 koji se иovjeиanstvo moe otpustiti iz sotonske vlasti I porobljavanja jest u tome da se рavao navede na prekoraиivanje ograniиenje njegove vlasti,, иime жe biti prisiljen odustati od svojih prava. No, kako to postiжi? Grgur tvrdi da se to moe postiжi tako da brzgrješna osoba uрe u svijet, ali u obliku obiиne grešne osobe.. Рavao to neжe primijeniti sve dok ne postane prekasno: zahtijevajuжi imati svoju vlast i nad tom besgrješnom osobom, рavao bi trebao prekoraиiti ograniиenje svoje vlasti, a time bi morao odustati od svojih prava. Preuzima i produbljuje dostignuжa tradicionalne kateheze u pitanju sakramenata i praksi dobril djela. Unaprijedio je doktrinu o иistilištu, iako je proglašena dogmom tek 1439. g. na koncilu u Firenzi. Vjerovao je kako duše u иistilištu mogu biti osloboрene prinošenjem rtava na misi. Ohrabrio je neka praznovjerja toga vremena; primjerice štovanje relikvija. Kritizirao je biskupa iz Carigrada, zato što si je ovaj prisvajao titulu univerzalnog patrijarha ili pape. Roрen je oko 540. g. u Rimu. Veж kao mladiж od jedva 30 godina, obnašao je иast gradskog prefekta. Toliko je bio zaokupljen ljubavlju prema kršжanskoj savršenosti da je vlastitim sredstvima podigao 6 samostana na Siciliji i sedmi u Rimu pod imenom Andrije, u kome je, odrekavši se svijeta provodio svoj ivot, ali ne dugo. Njegova svetost i uиenost brzo je došla na glas. Papa Benedikt I. zaredio ga je za sveжenika. Papa Pelagije II. poslao ga g. 579. u svojstvu apostolskog nuncija u Carigrad. Љest godina poslije bude mu povjerena druga dunost: privlaиenje Angla na kršжanstvo. No ubrzo zatim, poslije smrti Pelagijeve (590.) izabran je rimskim biskupom i uz veliko slavlje naroda posveжen u bazilici Petra. Njegovo иetrnaestgodišnje papinsko vladanje bilo je vrlo burno. U cijeloj Italiji bjesnila je kuga i glad. Rim su ugroavali Langobardi, a sa strane Bizanta bilo je opet ugroeno crkvena jedinstvo. Poslije uvedenih Markovih procesija kuga je prestala. Spretnim diplomatskim potezima s langobardskim prvacima, postavio je temelje kasnijoj politiиkoj veliиini papinstva. Kad je carigradski patrijarh Ivan Isposnik prisvojio sebi naslov ekumenskog patrijarhe (oikoumenikos), te time htio doжi i do nekog primata nad cijelom Crkvom, Papa Grgur odustao je od istovjetnog naslova »universalis papa«, i uzeo si naslov »servus servorum Dei«. Veliku radost doivio je u pokrštenju Angla, kamo je poslao opata Augustina sa 40 monaha. Prestrogi asketski ivot i neumorna radinost, iscrpli su njegove tjelesne sile do te mjere da je stalno pobolijevao. Umro je 12. oujka 604. g. 93 HILARIJE IZ POITIERSA (Poitiers, oko 300. - Poitiers, oko 368.) Bio je biskup Poitiersa i istaknuti bogoslov Zapada. Zbog svog tvrdog stava u borbi protiv arijevske hereze, prozvali su ga "Atanazije Zapada" (Atanazije Aleksandrijski). Prema Jeronimu, roрen je u gradu Poitiersu u Akvitaniji u drugom desetljeжu 4. stoljeжa. Potekao je iz plemiиke obitelji, tako da je dobio klasiиno obrazovanje i u mladosti se posvetio prouиavanju filozofije. Po predaji, иitanje Novog zavjeta, posebno Evanрelja po Ivanu, potaklo ga je, da se krsti i primi kršжanstvo. Godine 350., izabran je za biskupa u rodnom gradu, iako je do tada u braku. U sporu oko Arijevog uиenja, odluиno je stao na stranu Atanazija Aleksandrijskoga, i aktivno se suprotstavio Arijevoj herezi. Zbog toga ga car Konstancije II. protjerao u Malu Aziju. U razdoblju od 356. do 359., Hilarijev najznaиajniji bogoslovski rad je rasprava "O Trojstvu", posvecena dokazu o boanstvu Sina, zatim esej "O savjetima". Godine 360., Hilarije je zatraio od cara Konstanca dozvolu sudjelovati u novom Carigradskom saboru, ali mu je odbio. Ipak, 361. godine Hilariju je dozvoljeno da se vrati u Galiju, gdje je nastavio svoju borbu protiv Arijeve i drugih hereza. Hilarije je umro 13. sijeиnja 367. godine. (izvor: Wikipedija) POSLJEDICE KRIVIH SHVAЖANJA Posljedice krivovjerja i pogrešnih zamisli bile su dalekosene. Dovele su do pojave islama, Katoliиke i Pravoslavne crkve koje sadre mješavinu biblijskih i nebiblijskih shvaжanja. Prvo жemo razmotriti utjecaj ovih shvaжanja na pravoslavlje i katoliиanstvo. 1. PRAVOSLAVNA I KATOLIИKA CRKVA Neki vidovi teologije Pravoslavne crkve razlikuju se od istinske biblijske teologije, uglavnom zbog utjecaja novoplatonizma. Drugi vaan utjecaj predstavljala je crkva u Aleksandriji, koja je obiиno vladala Istoиnim kršжanstvom. Crkva je nakon prvog stoljeжa bila odsjeиena od idovskih korijena. Zbog toga je padala pod sve veжi utjecaj novoplatonizma. Mnogi su uиeni ljudi, i takve filozofske pozadine, došli u Crkvu. Crkva koja je ostala bez hebrejskih korijena poиela je pogrešno tumaиiti neke temeljne izraze 94 koji su se rabili u Pismu (»Rijeи«, »svjetlo«, »jedinorodan«, »tijelo« i dr.). Glavne postavke platonizma bile su: 1) Zemaljski svijet odraz je višeg, nebeskoga svijeta zamisli (ideja). 2) Stvoreni svijet (pogotovo tijelo) manje je vrijedan ako ne i zlo. 3) Spasenje se, stoga, sastoji u bijegu od ovog tijela kako bi bili upijeni u nebeski svijet zamisli. Biblija, meрutim, kae da je Bog stvorio materijalni svijet koji je dobar (iako ga je u meрuvremenu grijeh izopaиio i pokvario). Nebo nije nestvoreni svijet ideja, veж iznova stvoren materijalni svijet. Tijelo samo po sebi nije zlo nego dobro. Upravo жe tijelo uskrsnuti, jer иovjek bez tijela nije potpuna osobnost. Иovjekova nevolja nije u tome što ima tijelo, veж što je grešnik. Izvor grijeha nije tijelo, veж иovjekova grešna narav. Grijeh je prekinut odnos izmeрu dviju osoba uzrokovan иovjekovim ponosom i samodostatnošжu. Grijeh je došao na svijet povijesnim padom иovjeka. Zbog njega je došlo do utjelovljenja Bojeg Sina koji je svijet iskupio u prostoru i vremenu. Bog je postigao ono što иovjek ne moe uиiniti. Problem nije metafiziиke naravi, veж se radi o povijesnom problemu svakoga pojedinca osobno. Kako je platonizam utjecao na prvu crkvu? 1) Kristovo djelo. Djelo, koje je Isus Krist uиinio na kriu jednom i zauvijek, razvodnjeno je. Naglasak je stavljen na »tajnu« (misterij) utjelovljenja. Prema platonizmu, svaki dogaрaj na zemlji odraz je onoga što se dogaрa u nebu. Stoga je Isusova smrt na kriu za naše grijehe, koja se zbila jednom, odraz trajnoga procesa koji se odvija u nebu izvan vremena. Buduжi da je ono što se dogaрa u nebu vanije od onoga što se dogaрa na Zemlji, spasenje od kazne za grijeh (pakla) prikazano je kao trajan proces. Isus je u nebu još uvijek na kriu; on trpi zbog naših grijeha. Dokaz o tome nalazimo u euharistiji koja nam daje uvid u ono što se dogaрa u nebu. Ipak Katoliиka crkva ne se slai s ovom idejom. Buduжi da je spasenje nepotpuno, moramo ga dopuniti nizom posrednika (koji nam pribavljaju zasluge) i sakramenata (sredstvima milosti). Potrebno je takoрer proжi kroz иistilište kako bi se pretrpila kazna za oprostive grijehe. Pojam иistilišta potjeиe izravno od Platona. Biblija kae da je иovjek zgriješio (»pao«) u vremenu i prostoru (ne izvan vremena) te je Bog (u Isusovoj osobi) došao u vrijeme i prostor kako bi jednim иinom preokrenuo proces. Kada prihvatimo Boje uvjete (pokajemo se i uzvjerujemo Radosnoj vijesti), imamo vjeиno spasenje jednom zauvijek (na temelju Isusovog svršenog djela). Nijeиuжi Kristovo svršeno djelo, neki Crkveni oci su nesumnjivo nijekali njegovo boanstvo. 95 Knjievnost drugog stoljeжa, koja se bavi euharistijom, prepuna je nebiblijskih izraza. Didahe, primjerice, naziva Gospodnju veиeru »rtvom« (vidi Mal 1,11.14). Prema Ignaciju, crkva je »mjesto rtvovanja« dok Justin, pak, tvrdi kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu formulom posveжenja promijeniti kako bi dobili moж utiskivanja vjeиnog ivota u duše i tijela vjernika. Ako je Istok bio sklon prevelikom naglašanju produhovljenja, Zapad je previše naglasio doslovnost. Tertulijan tvrdi da je euharistija »sudjelovanje« u rtvi, koja se prinosi na Bojem oltaru«, te govori o »ponavlanju Kristove rtve«. Hipolit Rimski (u. 235) tvrdi da je Rijeи »pripremila svoje tijelo i svoju krv, koje su dnevno izloene kao rtva na mistiиnom i boanskom stolu kao spomen tog prvog stola tajanstvene Gospodnje veиere«. 2) Dvosmislen stav prema tijelu. Tijelo je, ako veж nije zlo, dvojbene vrijednosti. Stoga se mora umrtviti isposništvom kako bi se pomoglo duši da se njega oslobodi. Ovime je, pod jakim utjecajem platonizma, sazdan temelj redovništva. Osim toga s tijelom se povezuje i spolna elja koja je, pak, povezana s grijehom. 3) Teologija zasluge: Zapadna crkva je bila pod jaиim utjecajem otpadniиkog idovstva nego Istoиna crkva. Ova ideja se pojavila u Kartagi gdje su mnogi od ranih latinskih teologa bili odvjetnici. Tertulijan je, govoreжi o pokajanju, ustvrdio kako je Bog zadovoljan rtvama (uslugama) koje mu udovoljavaju. Zasluge se mogu zaraditi poslušnošжu Zakonu dok svako ponašanje, kojim se ide dalje od onoga što Zakon zahtijeva, Tertulijan svrstava u suvišna dobra djela. Ove su se zamisli svidjele Ciprijanu koji ih je dalje razvio (Augustin je kasnije takoрer bio pod njihovim utjecajem). Ciprijan je rekao kako je Isus, ivjevši bez-grešnim ivotom poslušnosti, zasluio slavu i uzvišenost. Grgur I. Veliki je potom ustvrdio kako je Isus takoрer zasluio spasenje, iako ga nije trebao (buduжi da je savršen). Stoga nam njegove »zasluge« mogu biti podijeljene posredstvom Crkve. Takoрer u Sjevernoj Africi donatis-tiиka crkva je razvijala ideju da se zasluge njenih ispovjednika mogu prenositi drugima, posebno apostatima. Kasnije je, iz ovoga, razvijen stav prema kojem se zasluge mogu pridodati zaslugama svetaca koje zajedno saиinjavaju središnju riznicu kojom vlada Crkva. 4) Marijin poloaj u Pravoslavnoj crkvi uvjetovan je platoniziranom teologijom i poganstvom. Жiril Aleksandrijski bio je utjecajan teolog koji 96 je, na temelju vlastite monofizitske teologije, podravao štovanje Marije. Monofizitska teologija polazila je od dvije platonske pretpostavke: a) Tijelo i materijalni svijet su zli. Monofiziti se stoga zadovoljavaju nedostatnim izvješжem o utjelovljenju. b) Moguжa je ljestvica »boanskih« biжa. Izmeрu Boga i ostalih duša (raрanih) nema jasne razlike. Duše se smatraju vjeиnima, nestvorenima. Ovo je dalo povoda shvaжanju o postojanju skupina niih boanstava kao što su djevica Marija i sveci. Monofiziti su govorili kako je Isus imao samo jednu (boansku) narav kojoj je Marija bila majka. Kao takva Marija je morala biti poluboanstvo i, svakako, bezgrešna. Monofiziti su tvrdili kako je prilikom utjelovljenja »Rijeи tijelom obuиena«. Meрutim, pod tim nisu drali da je Isus postao иovjekom, u kojem su se miješalo boansko i ljudsko. Tako su mislili jer su bili pod utjecajem gnosticizma. Nije sluиajno što se arijevstvo pojavilo u Aleksandriji. Postoje dobri dokazi koji ukazuju na to da je Arije nijekao Isusovo boanstvo, zato što je elio izbjeжi tvrdnju kako je Bog postao иovjekom (to je nemoguжe jer je materija zla). Iako je monofizitizam osuрen na koncilu u Kalcedonu, 451. g., još uvijek je imao utjecaja. Utjecao je na kraju na stvaranje priglupog krivovjerja s kojim se susreo Muhamed u Arabiji. Trojstvo se sastoji od Boga Oca, Sina Isusa i majke Marije. Prisutnost poganskog elementa moe se objasniti иinjenicom da je štovanje majke-boice, koje je svoje podrijetlo vuklo iz Babilona, u Sredozemlju bilo iznimno snano. U Egiptu se pojavilo u obliku Izide i Horusa te su, u toj zemlji, nakon dolaska evanрelja, Izida i Horus postupno preuzeli oblik djevice Marije i njezinog Sina Isusa. Osim toga, puno prije dolaska kršжanstva kada je Hanibal, kartaški vojskovoрa, prijetio Rimu invazijom odluиili su u Rim donijeti Veliku Majku/Magna Mater, pogansku boicu iz Male Azije u nadi da жe ih spasiti. Njezin kip su u Rim unijeli na splavu rijekom Tiber, a potom ga je procesija nosila kroz Rim. Hanibal je bio poraen i Velikoj Majci je pripisana zasluga za pobjedu. Kip Djevice Marije se i u današnje vrijeme svake godine na vrlo sliиan naиin splavom dovozi u Rim. 2. ISLAM Na islam, koji je bio neobiиna mješavina biblijskih i nebiblijskih zamisli, utjecala su kršжanska krivovjerja. Zapravo islam moemo smatrati posljednjim i i najveжim krivovjerjem kršжanske crkve. Društveni i vjerski reformator Muhamed bojao se kako bi Arapi mogli, uslijed novih 97 društvenih okolnosti (npr. kapitalizma), izgubiti vlastitu vjeru. Stoga je odluиio zasnovati monoteistiиku religiju koja bi usmjerila i ujedinila razna arapska poganstva. Iz dviju monoteistiиkih vjera s kojima je bio u doticaju, kršжanstva i idovstva, preuzeo je mnoge zamisli. Na alost, oblik u kojem ih je on zatekao u Arabiji bio je krivovjeran i iskvaren. idovi, koji su tamo ivjeli, dospjeli su na to podruиje zbog progonstava ili trgovine, te izgubili doticaj s uиenjem iz Jeruzalema. Kršжani, koje je Muhamed susreo, veжinom su bili krivovjerci prognani iz Bizantskoga Carstva – gnostici, monofiziti, nestorijanci, te pripadnici sekte tzv. Koliridijanci koji su slavili djevicu Mariju. Vrlo je vjerojatno, na temelju uиenja posljednje skupine, kako je Muhamed zakljuиio da kršжansko Trojstvo sadri Boga Oca, majku Mariju i Sina Isusa. Osim toga je bio pod utjecajem monofizitizma. Premda je odbacio Isusovo boanstvo, naglašavao je, poput monofizita, djeviиansko roрenje. Vjerovao je, kao ishod krivog shvaжanja monofizitskog uиenja o Logosu, kako Isus ustvari nije trpio i umro na kriu. U Kuranu se vidi utjecaj nekih kršжanskih krivovjerja i obiиaja: 1) Biblijske priиe u Kuranu su vrlo iskrivljene; nedostaju im izvorne pojedinosti, te se nameжe zakljuиak kako ih je Muhamed иuo od kršжanskih ili idovskih otpadnika kojima Pismo nije bilo izravno dostupno. 2) Stroga upotreba zamjenice »mi« za boanstvo, kao i stalno spominjanje tajnih dogaрanja i tumaиenja, podsjeжa na gnostiиke spise. Stiиe se dojam kako Muhamed prihvaжa gnostiиke stavove kako bi bio vjerodostojniji vlastitim suvremenicima. 3) Spominjanja Isusovih propovjedi iz kolijevke, kao i tvrdnja kako je Isus oivio glinenu pticu udahnuvši duh u nju, ukazuje na površno poznavanje apokrifnih evanрelja (Tominog evanрelja). 4) Nepriznavanje Isusove smrti na kriu bit je doketizma s kojim se, u svojoj prvoj poslanici, obraиunao apostol Ivan. Radilo se o krivovjerju koje je u prvom i drugom stoljeжu nastalo od gnosticizma. 5) Kršжane optuuje da jinn (demone) dre ravnima Alahu, iako ih je on stvorio. Ova tvrdnja podsjeжa na Origenov novoplatonizam (prapostojanje duša od kojih je jedna postala Rijeиju). 6) Postoji sliиnost izmeрu islamskih ritualnih molitava (raka’ah) i nestorijanskih korizmenih klecanja. 7) Minareti (s kojih se vjernike pozivalo na molitvu) izgledaju poput stupova na kojima su ivjeli sirijski sveti ljudi. Ramazan je period kada se posti, sliиno kao za vrijeme Korizme. Љto se tiиe idovskih utjecaja, radi se prije svega o otpadniиkom i- 98 dovstvu koje je Muhamed koristio pri razradi vlastitih postavki. Veliki dio njegova uиenja potjeиe iz talmudskih izvora. Tvrdi kako idovi dre da je Ezra Alahov sin. Mnogo je dokaza koji upuжuju na to da je Muhamed uveo mnoge obiиaje u islam kako bi zamijenio kršжanske i idovske obiиaja. a) Sama rijeи »Kuran« znaиi »javno иitanje« ili »ono što se javno иita«. Po svemu sudeжi potjeиe od sirijske rijeиi qeryana, koja se rabila u smislu javnog иitanja iz Pisma tijekom kršжanskog bogosluja. Stoga poticanje na takvo javno иitanje upuжuje na poziv da se javno bogosluje obavlja po uzoru na sirijske kršжane. Umjesto iz Biblije, иita se objava dana Muhamedu. b) U damiju se odlazi petkom, a ne subotom ili nedjeljom. Znaиajno je da muslimani nisu prisiljavali kršжane da prijeрu na islam, jer su ih kao i idove smatrali ljudima »Knjige«, to jest, Biblija je kao Sveta knjiga zajedniиka baština triju religija. S druge strane, Mu-hamed ne samo da je namjerno odbacio kršжanstvo (na alost u njegovu heretiиkom obliku), veж je nastojao zamijeniti i judaizam i kršжanstvo. Kupola na stijeni (damija) sagraрena je 691. na mjestu idovskoga hrama i odašilje nedvojbenu poruku: islam je superiorniji i zamjenjuje i kršжanstvo i judaizam. Natpis koji se nalazi unutar graрevine je stroga poruka kršжanima: «Ljudi Knjige, Isus je samo prorok Boji. Bog je jedini Bog.» USPON RIMA I PAPINSTVA Poиetci episkopata u Rimu nisu posve jasni. Veжina se uиenjaka slae da je Petar posjetio Rim u kojem je, vrlo vjerojatno, umro. No, razni popisi prvih rimskih biskupa, veжinom s kraja drugog stoljeжa, nisu meрusobno usklaрeni. Prema nekima Klement je Petrov nasljednik dok drugi, pak, tvrde kako je isti tek treжi biskup nakon apostolove smrti. Stoga ima uиenjaka koji dre vjerojatnim da na samome poиetku Rim nije imao jednoga biskupa veж »kolegijatski episkopat«, odnosno sku-pinu biskupa koji su zajedniиki vodili Crkvu. Ova teorija je doduše predmet rasprave, no sigurno je da je tijekom prvih stoljeжa kršжanstvo bilo brojиano jaиe na Istoku, tj. grиkom govornom podruиju. Crkve, poput onih u Antiohiji i Aleksandriji, bile su daleko vanije od one u Rimu. Иak se i na Zapadu teološko vodstvo Crkve nalazilo u Sjevernoj Africi iz koje su potekli velikani poput Tertulijana, Ciprijana i Augustina. Do Grgura III. papu su morale potvrditi vlasti u Carigradu kako bi mogao biti posveжen u Rimu. Tek su navale barbara utjecale na znatni rast autoriteta pape. Na 99 Istoku je Carstvo nastavilo postojati još nekih tisuжu godinu, no na Zapadu Crkva je postala zaštitnicom ostataka stare rimske civilizacije, kao i reda i pravde. Najugledniji biskup na Zapadu – rimski – postao je središnjom toиkom jaиanja jedinstva kojeg su prethodno uništile navale. Crkvu u Rimu su vjerojatno osnovali idovi koji su se vratili iz Jeruzalema. Tamo su se obratili иuvši Petrovu propovijed na Dan pedesetnice. Nakon иudesnog bijega iz zatvora, 43. / 44. g., Petar vjerojatno odlazi u Rim. Ukoliko je doista bio tamo za vrijeme pisanja Djela apostolskih, tada je Luka zasigurno htio skriti tu иinjenicu od rimskih vlasti. 50. g. – Nerede je prouzrokovao Hrestos. Vjerojatno se radi o propovijedanju Kristova (Hristos) evanрelja meрu idovima. 58. g. – Pavao u Poslanici Rimljanima ne spominje Petra iz иega se dв naslutiti kako Petar nije bio graрanin sa stalnim boravkom u Rimu. 61. g. – Prema Dj . ap. 28 Pavao je bio zatoиen u Rimu. Petra se nigdje ne spominje. 61. – 63. g. Pavao иeka suрenje u Rimu. Na kraju procesa biva osloboрen optubi. 64. g. – Petar se nakratko zadrava u Rimu. 64. g. – Veliki poar u Rimu (1. i 2. Petrova). Petrovo muиeništvo. 67. g. – Pavao je ponovno u Rimu (vidi 2. Tim) gdje mu odrubljuju glavu. 95. g. – Klement Rimski piše Korinжanima. Po prvi put jedna crkva se upliжe u poslove druge. Petrov odnos prema crkvi u Rimu: Kršжanstvo se, vjerojatno zbog Petrova djelovanja, isprva proširilo meрu tamošnjom velikom idovskom zajednicom. Meрutim, 49. g., Klaudije protjeruje idove; najvjerojatnije zato što je evanрelje prouzroиilo veliki mete meрu njima. Crkva, иiji su иlanovi u najveжem broju bili idovi, gotovo je prestala postojati. Kada je Neron 54. g. došao na vlast, poništio je uredbu svoga prethodnika Klaudija dopustivši idovima povratak u Rim. Moguжe da je tada Petar došao u Rim kako bi ponovno otvorio i posvetio crkvu. S njim u društvu vjerojatno je bio Marko, koji, po Petrovom odlasku, ostaje u tom gradu. U Turskoj je Petar, pretpostavlja se, otvorio mnoge crkve kojima se kasnije intenzivno bavio. Crkva u Rimu bila mu je vjero-jatno usputna postaja. Tijekom boravka u Rimu, 63. g., napisao je poslanicu (1. Petrovu) crkvama u Aziji. Godinu kasnije vjerojatno je pogubljen za vrijeme progonstava koja su uslijedila nakon poara u Rimu. Katolici tvrde, na temelju odlomka iz Euzebijeve Povijesti Crkve, kako 100 je Petar od 45. do 67. g. djelovao kao biskup. Ipak radi se o iskrivljenoj inaиici predaje koju je iznio Laktancije: »Apostoli su bili raspršeni po svijetu kako bi naviještali evanрelje. Tijekom dvadeset i pet godina, do poиetka Neronove vladavine, postavljali su temelje Crkve po svim pokrajinama i gradovima. Kada je Petar stigao u Rim, Neron je veж bio car« (iz Smrti progonitelja). Treba takoрer uzeti u obzir kako, do sredine drugog stoljeжa, nije bilo monarhijskog biskupa u Rimu. Klement, kojega Hermin Pastir spominje kao tajnika Rimske crkve za inozemstvo, vjerojatno je pripadao skupini predsjedavajuжih starješina i biskupa; no nikako nije bio glavni rimski biskup. Petar je zasigurno bio povezan s crkvom u Rimu. U nekom smislu, moemo ga nazivati »pokroviteljem« ove crkve, no nema nikakvih dokaza koji bi ukazivali na pretpostavku da je Petar bio monarhijski biskup u crkvi, niti da je imenovao nasljednika. Osim toga, bio je apostol иija je sluba ukljuиivala mnoga putovanja. Isto tako ne postoje dokazi, osim za Jakova i moda za Ivana, da je apostol postao biskupom neke crkve. Znaиajno je da je tek 256. g. biskup Stjepan zahtijevao Petrove povlastice kako bi opravdao svojatanje veжih prava rimske crkve nad ostalim biskupijama. 100. – 200. g. – Rim igra vanu ulogu u borbi protiv krivovjerja. Koncem 2. stoljeжa papa Viktor I. izdaje naredbu crkvama u svezi s nadnevkom slavljenja Uskrsa. 200. – 300. g. – Poиetkom 3. stoljeжa crkva u Rimu se uglavnom sastoji od grиkih kršжana. Meрutim, kako evanрelje sve više prodire meрu više slojeve društva, broj latinskih kršжana postupno premašuje njihov broj. Papa Stjepan, eleжi nadjaиati Ciprijana Kartaškog, navodi tekst iz Mateja 16,18. Krajem 3. stoljeжa cezarejski biskup u Kapadociji šalje pismo Ciprijanu. Izjavljuje kako rimski biskup uzaludno prisvaja apostolsku vlast. Ipak, papinstvo koristi Ciprijanove sakramentalistiиke zamisli kako bi potkrijepilo vlastite zahtjeve. Rimski su se biskupi (pape) drali иuvarima apostolske predaje. Naime, u njihovom su gradu Petar i Pavao umrli muиeniиki. Od 300. do 400. g. – Na Nicejskom koncilu, oиituje se ogromni utjecaj biskupi iz najveжih gradova u Carstvu. Rim ostavlja peиat na koncilu. Rimski biskup Damaz (366-384) je bio prvi papa u klasiиnom smislu te rijeиi. Nakon iznimno sramotnih izbora na kojima su njegovi pristaše 101 pobile više od stotinu pristaša suparniиkog kandidata, poиeo je utvrрivati svoju vlast. Buduжi da je volio usporeрivati se s carem, njegova su papinska pisma sliиila carskim proglasima. Drao je sebe povijesnim Petrovim nasljednikom. Godine 382. ustvrdio je, posve ozbiljno, kako tekst iz Mateja 16, 18 govori o njemu. Crkvi je, u to vrijeme, bio potreban autoritet koji bi se suprotstavio arijevcima. Stoga je Rim popunio prazninu koju su ostavili meрusobno podijeljeni Grci. Od 400. do 500. g. – Inocent I. (401-417) naglašava potrebu preuzimanja rimske liturgije u drugim crkvama. Njegovim saveznikom postaje solunski biskup kojeg je postavio u slubu. Isti жe se pokazati vanom osobom u igri protiv istoиnih kršжana. Na Zapadu, pak, postavlja biskupa Arlesa, 417. g., unatoи protivljenju ostalih galskih (francuskih) biskupa. Leon I. (440-461) je bio Damazov nasljednik u svakom smislu te rijeиi. Izrazio je slubeno uиenje o papinskom primatu ustvrdivši: »Petar je stijena koju je Krist postavio kao glavu Crkve. Njegovi nasljednici – pape, njegove su privremene i mistiиne personifikacije.« Ove je tvrdnje potkrijepio zadobivši prevlast u Sjevernoj Africi i Љpanjolskoj, te navevši rimskog cara Valentinijana III. da prizna prvenstvo rimske apostolske stolice (zbog Petra). Nastojao je oteati pokušaje galske biskupije u Arlesu da ostane nezavisna. Ojaиavao je temelje vlastite politiиke moжi. Godine 452. odvratio je kralja Huna Atilu od napada na Rim. Leon je jahao 320 km na konju da se sastane s Atilom i vjerojatno je potkupio Hune velikim mitom da ih nagovori da se vrate natrag. U daljnjim pokušajima kristijanizacije Rima, tvrdio je kako Petrov duh prebiva u njemu što mu je davalo izvanredan autoritet za provoрenje reformi. Postao je prvi papa koji je bio sahranjen i crkvi Svetog Petra. Rim je naime i dalje bio napola poganski grad. Rimljani su još uvijek slavili blagdane starog rimskog kalendara, blagdani koji su obeжavali zabavu i bogato иašжenje. Kršжanski kalendar se preklapao s poganskim kalendarom u 14 dana u godini tako da se Petrov roрendan slavio kao Karistia poganski praznik kada se jelo, pilo i darivalo. Neki kršжani su иak nastavili sudjelovati u besramnim festivalima plodnosti Luperkalija koji se proslavljao tako da su sudionici trиali goli ulicama i udarali djevojke trakama od kozje koe. Kako bi uvjerio kršжane da u potpunosti prihvate kršжanstvo tvrdio je kako posjeduje autoritet apostola Petra. Rim je i dalje bio napola poganski grad. Rimljani su još uvijek slavili 102 blagdane starog rimskog kalendara, blagdani koji su obeжavali zabavu i bogato иašжenje. Kršжanski kalendar se preklapao s poganskim kalendarom u 14 dana u godini tako da se Petrov roрendan slavio kao Karistia poganski praznik kada se jelo, pilo i darivalo. Neki kršжani su иak nastavili sudjelovati u besramnim festivalima plodnosti Luperkalija koji se proslavljao tako da su sudionici trиali goli ulicama i udarali djevojke trakama od kozje koe. Kako bi uvjerio kršжane da u potpunosti prihvate kršжanstvo tvrdio je kako posjeduje autoritet apostola Petra. Nekoliko godina kasnije uspio je nagovoriti voрu Vandala Gajzerika da opljaиka Rim bez da ga spali. Kada je car Valentinijan III. ubijen, 455. g., Leon je zapravo upravljao Rimom do izbora novog cara. Leonov je autoritet u teologiji bio nevjerojatno velik. Na koncilu u Kalcedonu, 451. g. (na kojem je osuрen monofizitizam), Leonovo je Pismo bio vrhunski autoritet pravovjerja. Dioskur Aleksandrijski i Eutihije sukobili su se s Flavijanom koji je predstavljao antiohijsku školu. Flavijan je osuрen na sinodu u Efezu 449. g. Meрutim, Leon mu je iskazao podršku osiguravši pobjedu u Kalcedonu, uglavnom na osnovu svoga Pisma u kojem je tvrdio: »Krist je imao dvije naravi bez pomutnje nakon njihova sjedinjenja.« To sigurno nije ujedinilo kršжanstvo jer su se ekstremisti odcijepili. No, osnaeno je Leonovo nastojanje da bude teološki sudac u pitanjima vjere. Koncil je, doduše, pruio podršku Carigradu koji je dobio poloaj drugog po vanosti grada u Carstvu иime je Rim, u izvjesnoj mjeri, pretrpio neuspjeh. Gelazije (492-496) se borio protiv biskupa Aleksandrije i Carigrada. Tako je uspio dati dodatnu teinu zahtjevima da bude univerzalni papa koji жe biti iznad vlasti drave. 498. – 506. g. – Simah i Laurencije se svaрaju oko toga tko жe biti papa. U sukobu koriste lane dokumente i fiziиko nasilje. Grgur I. (590-604) polae temelje srednjovjekovnog kršжanstva. 1) Grgur je na Petrov tron stupio sa 70 godina, njegovi neprijatelji su ga opisivali kao slatkorjeиivog preljubnika. Promicao je kult muиenika tako što je ustanovio krug svetih mjesta u Rimu. Takoрer je tvrdio kako je Petar bio rimski graрanin i kako je on sada njegov zakoniti nasljednik što je podrazumijevalo i autoritet koji je iz toga proizlazio. Poиetkom petog stoljeжa barbarska su plemena bila u napadu. Invazija Huna je natjerala Gote da krenu na Rimsko Carstvo. Bespomoжni i gladni Goti 103 su bili primorani hranu kupovati svojom djecom, ali Rimljani bi im prodavali pseжe meso. Napetost je dosegla vrhunac i barbari su mobilizirali svoje snage. Zapadno Carstvo je bilo oslabljeno dinastijskim unutarnjim borbama i kralj Gota, Alarik, je napravio hrabar potez. Poveo je opsadu Rima. Traio je zemlju na kojoj bi se Goti mogli naseliti, ali rimska aristokracija ga je odbila. Rimljani su poиeli umirati od gladi, a kako nisu mogli svoje mrtve pokapati izvan zidina, leševi su trunuli na ulicama. Kada više nisu mogli izdrati jedna plemkinja je otvorila vrata grada Gotima. Alarik i njegovih 40 000 Gota se sruиilo u grad i opljaиkalo ga. To je zadalo teak udarac rimskome moralu. Augustin je vjerovao kako je Rim pao zato jer je još uvijek u sri bio poganski grad uronjen u grijeh. Kraljevstvo nebesko je bilo jedini izlaz i spasenje. Godine 536. Rim i cijela Italija bili su pod kontrolom barbarskih kršжanskih kraljeva. Justinijan je elio ponovno zadobiti kontrolu nad Italijom i sebe uиiniti univerzalnim carem kršжanskoga carstva. Meрutim, kako bi zadobio kontrolu nad Rimom trebao mu je papa kojime жe moжi manipulirati, tako je sklopio dogovor s Virgilijem, pohlepnim papinskim izaspanikom na istoku koji je pristao biti Justinijanov papa za 315 kilograma zlata. Meрutim, Justinijan je prvo trebao vratiti Italiju iz ruku Gota. Stoga je poslao ekspediciju na иelu sa izvrsnim generalom Belisarijem koji je sa tek nekoliko stotina ljudi osvojio Rim. Justinijan je izbacio papu i na njegovo mjesto postavio Virgilija, ali Virgilije kasnije odbija suraрivati s Justinijanom. Justinijan ureрuje Virgillijevu otmicu i vraжa ga natrag na istok. Istoиno carstvo se muиilo zadrati Italiju i unutar manje od jedne generacije jedno drugo germansko pleme je krenulo na Rim. Langobardi su krenuli na jug, prvo su pljaиkali, a zatim se i naselili. Poиetkom 590. Rim je bio u teškoj situaciji. Papa Grgur, bivši gradonaиelnik grada isplatio je Langobarde, takoрer je i uspostavio sustav socijalne skrbi za siromašne. Za Grgura I. papa je postao stvarnim vladarom središnje Italije. Jedini se suprotstavio Langobardima kada su napadali Italiju. Za vrijeme cara Justinijana I. pobrinuo se za vojnu silu koja жe podalje drati barbare (Italija je još uvijek pripadala Istoиnom Carstvu). No, nakon Justinijanove smrti, ova pomoж nije bila više na raspolaganju. Stoga je organizirao otpor, kao i vanjsku politiku, иime je postao voрom pokrajine. Carevi u Carigradu slubeno su vladali Italijom preko tzv. egzarha koji je ivio u bivšem carskom glavnom gradu – Ravenni. Isti, meрutim, nije ništa poduzeo kada su Langobardi napali, иime je izgubio vlast. 2) Ojaиao je papinsku prevlast nad Crkvom na Zapadu. Иak je nagnao 104 Љpanjolsku i Galiju da od njega oиekuju posebno vodstvo. Kao zastupnike postavio je biskupe pokrajina. 3) Pokrenuo je misijsko širenje. Dvije treжine Europe su bili još poganske. Poslao je Augustina Rimskog u Englesku (597), gdje je evangelizirao poganske jute u Kentu, te je osnovao crkveno središte u Canterburyju. Kasnije je engleski redovnik u slubi Vatikana, Bonifacije, širio evanрelje u drugim zemljama. Dvije treжine Europe još uvijek bili su poganske. 4) Za sobom je ostavio djela koja su uvelike utjecala na srednjovjekovno papinstvo. Grgur I. je postavio temelje srednjovjekovnom papinstvu koje je, uz pomoж redovnika i savezništva s Francima, prevladalo na Zapadu. Razlozi uspona Rima i papinstva: 1) Jakov je u Jeruzalemu dao primjer time što je predstavljao središnji autoritet crkve. Nakon pada Jeruzalema na Istoku je nastala praznina koju je preuzeo Rim. 2) Autoritet crkve, posebno na Istoku, ugroavali su brojni sukobi. Sinodi i koncili donosili su meрusobno proturjeиne zakljuиke. Kako nije bilo vrhovnog autoriteta, potraga za stabilnošжu vodila je Rimu. 3) Buduжi da je Rim bio carski grad, rastao je utjecaj tamošnjeg biskupa. Nakon pada Zapadnog Carstva, Rim je preuzeo vladareva prava i prednosti. Katoliиka crkva uistinu je rimska jer je zadrala bit rimske uljudbe kroz zakone i ustanove. Primjerice, papa je preuzeo carski naslov »graditelja mostova, vrhovnog poganskog sveжenika« – Pontifexa maximusa. Valja upamtiti kako rimskog biskupa stoljeжima nije birala ni cjelokupna kršжanska, ni Zapadna crkva, kao ni biskupi. Njega su, kao i ostale biskupe, birali иlanovi njegove biskupije. Stoga je imenovanje svjetskoga crkvenoga voрe dugo ovisilo o rimskim kršжanima. Tijekom nekoliko stoljeжa srednjeg vijeka, papu su birale suparniиke politiиke stranke i gradske plemiжke obitelji. Kako bi se prekinula ova zlouporaba, na opжem je koncilu u Lyonu 1274. g. donijeta odluka da papu biraju kardinali u konklavi (iza zakljuиanih vrata kako ne bi bili pod utjecajem svijeta). CRKVA I DRAVA NAKON KONSTANTINA Rimljani su se prema religiji ponašali poput skupljaиa razglednica ili poštanskih marki. Svaki nadobudni vladar oslonio bi se na dovoljno 105 snanoga boga, koji bi mu »pomogao« da zgrabi, a zatim i zadri prijestolje. Aurelije je 274. g. vjerovao kako mu je bog Sunca donio pobjedu u Siriji. Ustanovio je novi kult Sola Invictusa, nepobjedivog Sunca (roрendan Sunca, dan velikog blagdana, bio je 25. prosinac). Sunиevu aureolu, kao i nadnevak roрendana, kasnije жe preuzeti kršжanstvo. Nešto kasnije Dioklecijan je proglasio Mitru, koji je bio vrlo omiljen meрu vojnicima, za boga »zaštitnika Carstva«. Konstantin je, pak, na isti naиin ranije prisvojio kršжanskog Boga. Tako je za vrijeme njegove vladavine kršжanstvo, po prvi puta, preraslo iz osobne i иesto opasne predanosti u veliku pomoж pri napredovanju na poslu. Љtoviše, imperator je sebe vidio kao branitelja kršжanstva oиekujuжi od saveznika da se na isti naиin ponašaju. Obiteljski ivot Konstantina nije bio bez problema: godine 326. Konstantinov sin, Krisp, je pogubljen zbog izdaje, a carica Faustina takoрer pogubljena vjerojatno na poticaj Konstantinove majke, Helene. Faustina palaиa (Lateranska) je poklonjena papi kao nova rezidencija. Novo se zakonodavstvo temeljilo na kršжanskim vrijednostima: Kada se osjetio dovoljno sigurnim u Rimu, Konstantin je opozvao protukršжansko zakonodavstvo. Voрama Crkve dao je znatnu dravnu pomoж (poput politiиara pobjednika koji nagraрuje one koji su mu pruili podršku). Unatoи tome, u to vrijeme nije bilo mnogo kršжana na Zapadu. Na Istoku su bili brojniji. Carsku je prijestolnicu iz Rima preselio u Bizant, kojeg je nazvao Konstantinopolom (Carigradom). Nije mu se sviрala ozraиje u Rimu gdje je osjeжao neprijateljstvo poganskog rimskoga senata. Znakovito je da su sve crkve koje je Konstantin dao sagraditi bile izvan zidina Rima, kako ne bi naljutio rimsku aristokraciju. Gatarama i иarobnjacima zabranjeno je djelovanje. Razbojnike se više nije smjelo igosati po licu, jer bi se na taj naиin unakazila Boja slika. Иedomorstvo (naroиito ostavljanje djece) svrstano je meрu ubojstva. Ranije je napuštanje djeteta bio priznati naиin kako se otarasiti neeljene djece. Za Konstantinove vladavine nedjelja je izjednaиena s ostalim blagdanima (za vladavine Marka Aurelija bilo ih je 135). Za vladavine Teodozija, 395. g., poganski blagdani prestali su biti opжe i javne svetkovine. Novi društveni poloaj kršжana: Buduжi da je Konstantin kršжanima dao posebne pogodnosti, ubrzo su bogataši pohrlili u crkve kako bi se okoristili poreznim pogodnostima, ili izbjegli zamornu slubu u gradskom vijeжu. Kršжansko sveжenstvo oslobodio je javnih dunosti pove- 106 жavši tako njihov društveni poloaj. Sve više plemiжa je odlazilo u biskupe. Oni su postajali suci i izricali presude u sporovima. No, plemiжi su se i dalje oblaиili poput plemiжa; odatle crkveno ruho kojeg i danas nose. Oslovljavani su plemiжkim naslovima, kao što je »uzvišeni« premda su иak i prije (u vrijeme Galijenove uredbe o snošljivosti) imali naslov »vaša svetosti«. Rimski je biskup, 314. g., oslovljavan s »najslavniji« (glorisissime papa) – naslovom kojeg su nosili oni na poloaju odmah do carske obitelji. Kako je poloaj u vodstvu rimske crkve bio na visokoj cijeni, za njega su se vodile bitke u kojima su mnogi pogibali. Obredi na carskom dvoru utjecali su иak na neke vanjske oblike euharistijskog bogosluja (uporaba svijeжa). Ukazivali su na naиin na koji se kralj nad kraljevima mora štovati. Kasnije, za vladavine Justini-jana I. (528-565) isto se naиelo primjenjivalo kako bi se opravdali kipovi koji su se, u carevoj odsutnosti, izraрivali i štovali. Na podruиju pokrajina Panonije i Dalmacije kršжanstvo je potpuno prevladalo tek 313. g. kada je dopušteno kao religija. Najkasnije u 4. stoljeжu dovršeno je ustanovljavanje crkvene organizacije. Sagraрene su mnogobrojne bazilike (Solin, Stobi, Parencije – Poreи itd.). Gotovo u svim gradovima osnovane su biskupije, a u veжima i nadbiskupije. Najvanija meрu njima bila je u Sirmiju, pod koju je potpadao veliki dio pokrajina (Panonija a moda i veжi dio Ilirika). Akvilejskoj nadbiskupiji bili su podreрeni današnji hrvatski krajevi u Noriku i Istri, kao i Venecija. Crkva je postala vanim politiиkim иimbenikom. U gradovima, u kojima su se nalazila sjedišta biskupija, biskupi su bili na иelu gradskih vijeжa. Poluboanski status cara: Konstantin je sebe vidio kao voрu Crkve na Zemlji. Imao je poloaj kojeg je papa kasnije prisvojio na Zapadu. Kao samoproglašeni branitelj kršжanstva, koji je elio uvesti reda u Crkvu, posredovao je u sukobu oko arijevaca. Kada bi došlo do nemira u Crkvi, slao bi vojsku i prognao organizatore. Konstantin je sebe drao trinaestim apostolom, što se moe vidjeti na slici freske njegova groba. No, nije bio kršten, do pred svršetak vladavine, iz straha da ne uиini kakav smrtni grijeh i tako bude proklet. Ishod Konstantinove vlasti mogu se saeti u sljedeжem: 1) Kršжanstvo je, zajedno s ostalim kultovima, postalo zakonitom vjerom. 2) Biskupi su postali careva desna ruka. Nosili su plemiжku odjeжu; oslovljavalo ih se kao plemiжe. 3) Car je postao voрom Crkve. 4) Carski obredi prodrli su u crkvenu slubu (svijeжe, tamjan, crkveni zbor itd.). 107 5) Velike crkvene zgrade иesto su podizane uz dravnu pomoж. 6) Ohrabrivanje hodoиašжa u Svetu Zemlju (na prvo hodoиašжe je otišla Konstantinova majka, Helena). 7) Odgovor na rastuжu svjetovnost Crkve potakla je redovništvo (Antun je stvorio jednoжelijsko redovništvo, a Pahomije redovniиke zajednice). Razdoblje izmeрu Konstantina i Teodozija I. Nakon smrti Konstantina I. Velikog, 377. g., Carstvo nasljeрuju njegova tri sina. Konstantin II. umire za vrijeme graрanskog rata tri godine kasnije; ostavlja Carstvo podijeljeno izmeрu Konstansa, koji je vladao na Zapadu do 350. g., i Konstancija II. na Istoku. Konstans prua podršku pronicejskoj stranki za vrijeme rasprave oko Trojstva. Atanazije i Marcel, koji su u progonstvu na Zapadu, ga mole da ih pomiluje. No, pobuda koja se krila iza njegove jake podrške pravovjerju, иini se, bila je suparništvo s bratom Konstancijom koji je bio na strani arijevaca. 350. g. – Konstancije II. postaje samostalni vladar. Podrava arijevska naиela. Za njegove vladavine izdani su prvi zakoni protiv poganstva. 361. g. – Konstancije II. umire. Tijekom dvije naredne godine vlada zloglasni Julijan Apostat koji potiиe poganstva. Njegov nasljednik bio je pronicejac. Carstvo se potom dijeli izmeрu dvojice braжe; Valentinijana I. i Valenta. Valentinijan I. se vraжa Konstantinovoj politici snošljivosti kako prema kršжanima, tako i prema poganima. Ne miješa se u crkvene poslove. Na Istoku vodi proarijevsku politiku. Valentinijana I., koji je umro 375. g., naslijedio je uvjereni pronicejski kršжanin Gracijan. Bio je prvi car koji je odbio primiti naslov kulta rimske drave – vrhovnog sveжenika Pontifexa maximusa. Naredio je da se iz Senata ukloni rtvenik boice pobjede, iako su tamošnju veжinu иinili pogani. Kršжanstvo i poganstvo nisu više mogli zajedno postojati. Valent umire 378. g. Nasljeрuje ga Teodozije. Teodozije I. Pod Teodozijem nagrade i povlastice kršжanima utrle su put uvoрenju kazni za nekršжane, kao i kaznama zastranjujuжim oblicima kršжanstva. Teodozije je 380. g. izdao ukaz kojim je ustvrdio postojanje bliske veze izmeрu vlastite i Boje volje! U istoj godini dao si je oduška, te je dopustio da ga se opisuje kao »vidljivog boga«! Crkve su isticale novu hijerarhiju Krista i Cara koja je, zapravo, bila posuрena s Istoka. U Perziji 108 su postojali hodnici pokriveni kupolama. Njihova je unutrašnjost bila ukrašena safirima koji su iskrili nebesko plavom svjetlošжu. Nasuprot plavoj kamenoj pozadini, stajali su zlatni likovi bogova koji su sijali kao zvijezde na nebeskom svodu. Takav je bio novi uzor za oblaganje bizantskih crkava mozaicima – prikaz ne zlatnih likova bogova veж Boga, kao i poluboga (Cara) koji ga je predstavljao na zemlji. Stoga je car uvijek bio crtan s aureolom. Jedine graрevine koje odravaju ovaj stil nalaze se u Ravenni – dijelu Istoиnog Carstva neošteжenog u nastupajuжim muslimanskim provalama i povlaиenjima. Treжi izgred je bio smaknuжe nekih krivovjeraca (priscilijanci). Ambrozije i Martin Tourski su protesti-rali kod cara. Ovaj sluиaj je bio kobni presedan za buduжnost. Prvi koji je izazvao cara bio je Ambrozije koji je Teodozija traio da se javno pokaje zbog pokolja koje je naredio nad onima koji su bili upleteni u solunsku pobunu. U suprotnom zaprijetio mu je izopжenjem. Kasnije, u povijesti, papa je morao uporabiti oruje izopжenja protiv vladara. Kada je car zapovjedio da mjesna crkva ponovno sagradi spaljenu sinagogu o vlastitom trošku, Ambrozije je nagovorio imperatora da ukine osudu. Ambrozije Milanski bio je glavni graditelj koncepta kršжanskog carstva u kojem se mogu dokinuti vjerske zablude, a pristalice iste svesti na poloaj graрana drugog reda. Ambrozije je vjerojatno bio najvaniji иimbenik iza novog Teodozijeva zakonodavstva. Naime, za vladavine Gracijana i Teodozija donijeti su protupoganski zakoni. 380. i 381. g. – Kršжanska vjera je odreрena u smislu uиenja biskupa (patrijarha) glavnih crkava u Carstvu. Krivovjercima i raskolnicima oteano je djelovanje. Za Teodozijeve vladavine otpadnicima kršжanstva oduzete su иasti, nasljedni poloaji, i pravo na nasljedstvo. Hramovi su pretvoreni u crkve, ili su prepušteni zubu vremena. 391. g. – Zabranjeno je poganstvo, iako je kasnijim proglasima dano nešto slobode idovima i poganima koji su bili poslušni zakonu (uredba iz 423). 408. g. – Pripadnicima carske slube mogli su postati iskljuиivo иlanovi slubene crkve. Izdani su propisi protiv brakova idova i kršжa-na. Oni kršжani, koji bi se preobratili na pogansku vjeru, bili su izloeni prijetnji smrtne kazne. Pogani su pak morali odlaziti u crkvu na vjeronauk. Onima koji su se odbijali krstiti imovina je bila zaplijenjena, a oni osuрeni na progonstvo. Malodobna poganska djeca su se morala krstiti. Љtoviše, krštenje je bilo obvezno za sve graрane. Upravo je Teodozije dokinuo Konstantinovu snošljivost. Zbog njegove uasne zamisli o dravnom kršжanstvu, ušutkavani su i tlaиeni svi 109 koji se nisu slagali s njegovim pogledima. Ipak, iskljuиivo je na Istoku ovaj koncept u potpunosti zaivio. Unatoи mjerama, koje su kasnije poduzeli rimski carevi kako bi iskorijenili poganstva, ona su i dalje ostala ukorijenjena meрu rimskim plemstvom, kao i u seoskim podruиjima. Teodozije i njegovi nasljednici imali su vrlo mali, ili nikakav, nadzor nad velikim podruиjima Zapadnoga Carstva. Poganske filozofske škole cvjetale su u Ateni, sve do prve polovice 6. stoljeжa. Crkva je »prihvaжala« pogansko dajuжi mu vanjsku kršжansku ljušturu pod uvjetom da time zadobiva barem temeljno priznanje vlastita autoriteta. Na Istoku je Bizantsko Carstvo bilo, i u vjerskom i politiиkom smislu, izravni nasljednik rimskog prethodnika. Bizant je volio sebe promatrati, ne kao dva odvojena vjerska i sekularna društva, veж kao jedno društvo koje djeluje u skladu s carem kao zemaljskim ekvivalentom boanskog vladara. Padom Carigrada 1453. g. to je osebujno kršжansko carstvo propalo. Kršжani su postali manjinom kojom vladaju muslimani. Više nije bilo cara koji bi ih vodio, te se obraжaju patrijarhu za politiиko vodstvo. Na Zapadu, gdje se Rimsko Carstvo poиelo rušiti pod jurišima barbara, Crkva je postala zaštitnicom rimskoga naиina ivljenja. Papa je u Rimu, zahvaljujuжi odsutnosti cara, sve više nalikovao bizantskom imperatoru – »Bojem predstavniku na Zemlji«. No, bez suradnje svje-tovne moжi, teško mu je bilo proširiti politiиku moж izvan crkvenog pod-ruиja. Љtoviše, upravo su krugovi svjetovne moжi nastojali utjecati na Crkvu. Kraljevi merovinške Galije prvi su, u 6. stoljeжu, postavljali biskupe. Istinski Konstantinov nasljednik bio je Karlo Veliki – vladar koji je prisvojio kršжanstvo, a zatim ga ratovima nametnuo Zapadu. Za njegove vladavine Zapad je od Bizanta preuzeo krunidbu kojom je kralj postajao svetom osobom. Dravno kršжanstvo, dugo poznato u Istoиnom Carstvu, vratilo se u Europu. Poput Konstantina, i Karlo Veliki je bio graditelj Carstva osnaen vojnim pohodima i dravnom administracijom sveжenika i redovnika. RANOKRЉЖANSKA PRAKSA Osim Novoga zavjeta, kao glavni izvori podataka slue nam: Didaha, Justinova Prva apologija, Plinijevo Pismo Trajanu, Hipolitova Apostolska predaja i Tertulijanova Apologija. Iz navedenih spisa crpimo podatke o Gospodnjoj veиeri i krštenju. Meрutim, treba uzeti u obzir kako su spo- 110 menuti obiиaji ponekad bili ograniиeni na samo odreрena podruиja. 1. GOSPODNJA VEИERA Gospodnja veиera je isprva predstavljala vrhunac zajedniиkog objeda (agape). No, do vremena u kojem je napisano Plinijevo Pismo Trajanu, Gospodnja veиera postala je, zbog crkvenog reda ili progona, zaseban obred. »Sastajali su se po obiиaju na odreрeni dan, prije izlaska Sunca. Izricali su naizmjence duhovnu pjesmu Kristu kao Bogu zaklinjuжi se (lat. sacramentum) da ne жe poиiniti zloиin, kraрu, pljaиku i preljub, niti napustiti vjeru. Nakon toga, obiиno su se razilazili kako bi se kasnije okupili na jelu.« Justin spominje bogosluje drugog stoljeжa: »Na dan nazvan po suncu, svi (vjernici) koji ive po gradovima ili po selima se sastaju na jednom mjestu, иitaju Evanрelja, koliko dopusti vrijeme. Onda, kad savrši иitaи, predsjednik nas pouиava kako nasljedovati te vrle primjere. Nakon toga mi svi ustanemo i Evanрelja glasno molimo, a kad završi naša molitva, donese su kruh, vino i voda, a predsjednik na isti naиin prinosi molitve kao izraz zahvalnosti prema sposobnosti, a ljudi se sloe, rekavši Amen. Onda slijedi podjela svakome, te sudjelovanje u ovome za što se zahvalilo.« Tertulijan spominje agape: »Nakon molitve pristupali su, svjesni Gospodinove prisutnosti, skromnom obroku. Nakon što je donijeta voda za pranje ruku, a prostorija osvijetljena, prisutni su bili pozvani da otpjevaju Bogu redak iz Svetoga Pisma ili nešto iz srca… Objed se završavao molitvom….« Didahe nam nešto podrobnije govori o obredu (u starosirijskoj crkvi), dok ostala djela spominju druge dijelove obreda, pogotovo zakljuиnu molitvu zahvalnosti. O nedjeljnom bogoštovlju: »Sakupljajte se na Dan Gospodnji, lomite kruh i priиestite se. Meрutim, ispovjedite prvo grijehe (prijestupe) kako bi vaša rtva bila иista. Svatko tko ima nešto na blinjega svoga, neka se ne sastane s vama dok se ne izmiri kako ne bi obešиastio vašu rtvu. Jer ovo je rtva za koju je Gospodin rekao: »Na svakom mjestu i prigodi prinesite mi иistu rtvu, jer sam velik kralj,« kae Gospodin »moje je ime иudesno meрu narodima.« (Pogl. XIV.) O euharistiji: Ovako zahvalite! Prvo o kaleu: »Zahvaljujemo ti, Oиe naš, radi svete loze tvoga sluge Davida koju si nam objavio preko svoga sluge Isusa.« »Neki ti je slava zauvijek.« 111 »Zatim o (lomljenom) kruhu: »Zahvaljujemo ti, Oиe naš, za ivot i znanje koje si nam objavio preko sluge Isusa.«..... Kada su svi uzeli kruh i vino, zahvalite ovim rijeиima: »Zahvaljujemo ti, Oиe sveti, za tvoje sveto ime koje se nastanilo u našim srcima, kao i radi spoznaje vjere i besmrtnosti koju si nam objavio preko svog Sluge Isusa.« »Neka ti je slava zauvijek.« »Svemoguжi Gospodaru, Ti si stvorio sve radi svog imena; ljudima si dao hranu i piжe kako bi ih koristili i Tebi zahvaljivali. Nama si, preko svoga Sluge, milostivo dao duhovnu hranu i piжe za vjeиni ivot. Posebno ti zahvaljujemo jer si silan.« »Neka ti je slava zauvijek.« »Sjeti se svoje Crkve, Gospodine, da je izbaviš od sveg zla, te je usavršiš u svojoj ljubavi, i sakupiš je s иetiri vjetra, posveжenu, u tvoje kraljevstvo koje si joj pripremio.« »Jer je tebi sila i slava zauvijek.« »Neka doрe milost, a ovaj svijet neka proрe.« »Hosana Bogu Davidovu.« »Ako je tko svet, neka pristupi; ako tko nije, neka se pokaje.« »Gospodine, doрi skoro. Amen.« »Proroci neka zahvaljuju kako ele.« (Pogl. X.) Iz ove zadnje reиenice moemo zakljuиiti da prema kraju prvog stoljeжa nisu svi bili karizmatici (daleko od toga), nego da su koegzistirali pa je bilo problema s nekarizmaticima. Иini se da je liturgija razvijana vrlo rano: nije nuno znak neduhovnosti. Tertulijan spominje ostale vidove kršжanskog bogosluja: »Sastajemo se kako bi pristupili Bogu u molitvi... Molimo se za careve, njihove slubenike, i one koji imaju vlast; za sigurnost u svijetu, opжi mir te za odgodu kraja. Sastajemo se kako bismo иitali nadahnuto Pismo... Meрusobno se potiиemo, korimo, osuрujemo... Svatko, jednom mjeseиno, ili kad eli, daje pokoji novиiж... Novac trošimo na pokope i pomoж siromašnima.« Za vrijeme Konstantina glavna je sluba bila podijeljena u dva dijela. Prvo se иitala Biblija, zatim je slijedila propovijed te priиest. Pomoжno sveжenstvo je иitalo pouke i vodilo molitve koje se izgovarale bez priprema (meрutim po obliku su bile priliиno predvidive). Iskljuиivo je zakljuиni hvalospjev bio gotovo uvijek isti. Zajedniиko pjevanje još nije bilo poznato jer ga je uveo Ambrozije. Moda je postojalo solo pjevanje ako je zajednica imala nadarenog иlana. Vrhunac prvog dijela slube 112 bila je biskupova propovijed. Nakon iste, svi koji nisu bili kršteni, izlazili su van nakon što bi primili biskupov blagoslov. Zatim bi bili donošeni kruh i vino, te bi obred priиesti zapoиeo. Ovaj dio slube ukljuиio je molitvu i poljubac mira. Molitva je bila ili tiha (na koljenima) ili glasna (stajaжa, иesto s dignutim rukama). ene su poljubile ene, a muškarci muškarce. Zajednica je sudjelovala samo s nekoliko odgovora. Biskup je uzvišenu molitvu zahvalnosti izgovarao bez pripreme. Zajednica mu se zatim pridruila u pjesmi kao što je: Svet, svet, svet (Izaija 6) dok bi nii sveжenik pozvao prisutne da prime kruh i vino. Zajednica bi stajala pred rtvenikom иekajuжi red. Sluba se završavala kratkom molitvom i otpustom. 2. KRЉTENJE Didahe daje upute u svezi s obredom krštenja: »Nakon što su obavljene sve pripreme, kandidata neka zarone pod vodu rijeиima: ‘U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.’ Ako tekuжa voda nije dostupna, neka se kandidat zaroni pod obiиnu vodu. Voda treba, ako je moguжe, biti hladna; u suprotnom sluиaju neka je topla. Ako ni jedno ni drugo nije moguжe, neka se kandidat poškropi vodom po glavi tri puta uz rijeиi: ‘U ime Oca i Sina i Duha Svetoga’. I krstitelj i onaj kojeg krste (kao i svi oni koji su u moguжnosti da to uиine) neka poste prije krštenja. Kandidat neka posti dandva prije krštenja.« Krštenja su se za Konstantina uobiиajeno obavljala za vrijeme Uskrsa. Nekoliko tjedana prije Uskrsa naиinjen je popis onih koji se ele krstiti. Dralo se kako su neka zanimanja nespojiva s kršжanskim pozivom. Kandidati (lat: candidus = bijelo) su pomno ispitivani kako bi se vidjelo zasluuju li ponašanjem primanje u zajednicu. Biskup je, uz pomoж ostalog sveжenstva, davao posebne pouke kandidatima. S vremenom razdoblje pouиavanja kandidata bivalo je sve due jer se sve više pogana preobraжivalo na kršжanstvo. Uиenje vjeroispovijedi bilo je od prvorazredne vanosti. Nakon posta i nekoliko egzorcizama, kandidati bi dolazili u zajednicu dan prije Uskrsa. Ljudi su se krstili goli (muškarci i ene odvojeno). Kad bi izašli iz vode: 1) obukli bi bijelu odjeжu (koja je simbolizirala novi ivot) 2) bili bi pomazani (kao znak sveжenstva) 3) pili bi vodu (kao znak unutarnjeg иišжenja) 4) jeli bi mlijeko i med (kao simbole Obeжane zemlje). Uronjavanjem, ili izlijevanjem vode, krstilo se do 9. stoljeжa. No, veж je u 2. stoljeжu, kako to pokazuju Tertulijanovi spisi, bilo kršжana koji su 113 krštavali djecu, iako on sam ovaj obred nije odobravao. Krštenje polijevanjem vode na glavu bilo je ranije uobiиajeno samo u izvanrednim uvjetima (slabo zdravlje, krštenje prije neminovne smrti, nedostatak dovoljne koliиine vode). Od 9. stoljeжa bio je uobiиajen uglavnom u hladnim podruиjima zapadne Europe. U Italiji je krštavanje uronjavanjem trajalo do 13. stoljeжa dok Pravoslavna crkva i danas tako krsti. Crkva obiиno nije zahtjevala ponovno krštavanje osobe koja je napustila raskolniиku ili krivovjernu crkvu jer je prethodno krštenje bilo podrazumijevano kao vanjski иin koji nije izvor duhovne dobrobiti. Meрutim, Crkva je traila polaganje ruku kako bi novopridošli vjernik primio Svetog Duha. 3. CRKVENE GRAРEVINE Nakon Galijenove Uredbe o snošljivosti, 260. g., Crkva je izašla iz tajnosti te su u to vrijeme bile sagraрene prve crkvene zgrade. Do tada su se kršжani okupljali po kuжama. Neke su kasnije bile pretvorene u crkve (što je kasnije potvrрeno arheološkim iskapanjima), odnosno po grobljima i katakombama (prvi kršжani su vjerovali kako mogu, tijekom Gospodnje veиere, biti u zajedništvu s umrlim muиenikom). Vjerojatno su ove zgrade sliиile rimskim gradskim vijeжnicama, ili bazilikama pravokutnoga oblika s polukrunom apsidom na jednom kraju. U apsidi se nalazio stolac namijenjen mjesnom biskupu, zajedno sa sjedalima za starješine sa svake strane. Ispred sjedala nalazio se oltarni stol. Oltar od kamena, sliиan grobnici, poиeo se rabiti nakon Konstantina, kada je oznaиavao mjesto muиenikova groba. Nalazio se u izdignutom dijelu zgrade. Ostatak iste bio je, osim ponekog crtea na zidu, uglavnom prazan. U najveжem broju sluиajeva ostatci muиenika bili bi prenijeti s mjesnog groblja u crkvu, иime bi nastajala nova mjesta svetosti (npr. u Splitu). Crkve više nisu bile samo skupljališta vjernika, veж svetišta svetaca i sveta mjesta. Na vratima su bile osobe koje su doиekivale vjernike. Potom su muškarci i ene zauzimali mjesta na suprotnim stranama. U kasnijim su stoljeжima zapadne crkve иesto bile tlocrtrtno razraрene u obliku kria, a istoиne crkve u krino-kvadratnu obliku s više kupola. 4. CRKVENI BLAGDANI Veliki crkveni blagdani bili su Uskrs i blagdani muиenika. Boiж se na Zapadu poиeo slaviti tek nakon Konstantinove pobjede kada se ustanovilo da se nadnevak Kristova roрenja poklapa s blagdanom nepobjedivog 114 Sunca – 25. prosincem. Mnogi su i dalje 6. sijeиnja slavili kao dan Kristova roрenja. Drugi godišnji blagdan, u veжini crkava, bio je blagdan Duhova koji se svetkovao na Istoku. Na Zapadu se slavio pedesetog dana nakon Uskrsa oznaиavajuжi svršetak uskršnjih blagdana. Rasprava o nadnevku Uskrsa Veжina kršжanskih crkava svetkovala je nedjelju najbliu blagdanu Pashe. Meрutim, neke su crkve (tzv. quartodecimani), pogotovo u Maloj Aziji, Uskrs svetkovale na dan Pashe. Rimski biskup Viktor pokušao je kršжane u Maloj Aziji izopжiti, no suprotstavio mu se Irenej. Nedoumica je »razriješena« Viktorovom smrжu, a rasprava na Prvom nicejskom koncilu. Rasprava izmeрu keltske i rimske crkve bila je druge naravi. Kelti su tvrdili da Uskrs treba svetkovati na toj nedjelji koja pada izmeрu 14. i 22. dana mjeseca, dok su Rimljani tvrdili da Uskrs treba svetkovati na toj nedjelji koja pada izmeрu 15. i 21. dana mjeseca. USPON REDOVNIЉTVA idovski izvori Kršжanstvo je od judaizma naslijedilo zamisao redovništva. Eseni su zapravo bili redovnici. Kumranski redovnici su imali stroga pravila. Svaki prijestup je bio strogo kanjavan: potkopavanje autoriteta nadstojnika ili bogohuljenje rezultiralo je protjerivanjem; spavanje za vrijeme zajedniиkog obroka bilo je kanjavano s 10 dana samice, a neumjesno smijanje sa 30 dana. Neki, poput terapeuta, bili su pustinjaci koji su ivjeli u peжinama. Došli su iz Egipta gdje su pustinjske zajednice postojale bar dvije tisuжe godina. Margerijaci, u Siriji, takoрer su bili redovnici koji su ivjeli u peжinama. Bilo je i drugih skupina koje su obitavale blizu rijeke Jordan gdje su krštavale vjernike. Njima su pripadali najvjerojatnije Ivan Krstitelj i njegovi sljedbenici. Kršжanski zaиetci 115 Иak i u Novom zavjetu moemo иitati o enama (obiиno udovicama) koje su prisegle kako se ne жe više udavati jer se ele posvetiti molitvi. Mnoge crkve su, stoga, odluиile materijalno ih potpomagati (1 Tim 5; isto 1 Kor 7,25-40). Uz to, u 2. stoljeжu postojale su oni koji su se odrekli braka, i svih dobara, kako bi posvetili ivot molitvi i dobrim djelima, ali nisu napuštali svijet niti su imali obiиaj udruivanja u zajednice: oni su ostajali kod svojih kuжa i zasluivali svoj kruh. Drugi su se, za vrijeme progona, povukli u pustinju kako bi ivjeli isposniиkim naиinom ivota. Nakon progona (od 313. g. i kasnije) nametnula su se sljedeжa pitanja: 1) Moe li Crkva, kojoj raste broj иlanova, odrati poloaj u društvu ne kompromitirajuжi vlastitu moralnu snagu? 2) Na koji naиin mogu kršжani, koji dre da moraju biti muиenici, iskazivati revnost u vremenu kada nema progona? Isposnici su se povlaиili iz crkava kako bi иinili dobra djela, brinuli za bolesne, zatvorenike, siroиad i udovice. Nakon 314. g. veliki je broj ljudi pristupio Crkvi. Istovremeno su mnogi napustili Crkvu opredjeljujuжi se za sve popularniji ivot u pustinji! Иak su i pogani eljeli postati redovnicima! S vremenom omiljenost isposništva je rasla. Povremeni post postao je polutrajno gladovanje. Zabranjeno je kupanje i brijanje koji su bili luksuz rimske uljudbe. Suzdrljivost u braku preraslo je u potpuni celibat dok je odvajanje od svijeta, na kraju, vodilo povratku u pustinju. Origen je nastojao objasniti pokret redovnika. Njegovim pisanjem prevladavao je uzor muиenika koji se ne nada niиemu na ovom svijetu, veж иezne za jedinstvom s Bogom u njegovim patnjama. No, kada se isti uzor spojio s klasiиnim grиkim, ishod je bilo nešto vrlo individualno. U komentaru Pjesmi nad Pjesmama, Origen navodi kako isto djelo, na najdubljoj razini tumaиenja, govori o mladenki kao o duši koja se ujedinjuje s boanskom Rijeиju u svetom vjenиanju. Osim toga, poznato je da su redovnici štovali gnostiиke tekstove i иuvali ih u svojim knjinicama. Moda su иak oni zakopali one gnostiиke spise koji su bili naрeni pokraj grada Nag Hammuradi. Unutar redovniиkog pokreta postojala su dva osnovna stremljenja: 1) Fanatiиni pustinjaci bili su pod jakim utjecajem Istoиne platonistiиke predaje. Ekstremih su pogleda bili: Antun, Љenuda (koji je uglavnom utjecao na koptsku predaju), Jeronimov prijatelj Evagrije (koji je bio pod jakim utjecajem Origena). Kasijan je istu vrstu redovništva donio na Zapad gdje se iz june Francuske proširio, preko Љkotske, u Irsku postavši karakteristiиnim za keltsko kršжanstvo. Keltski redovnici prenijeli su ga iz Irske u druge zemlje. 116 2) Umjereni isposnici ivjeli su u zajednicama u kojima se njihova revnost strogo nadzirala. Od njih se oиekivalo da slue zajednici i da budu odgovorni mjesnom biskupu. Osnivatelj ove vrste redovništva bio je Bazilije Cezarejski. Pokret se iz Cezareje širio u Rusiju, a na Zapad ga je donio Benedikt Nursijski. Iz Italije se potom proširio u Englesku preko pape Grgura Velikog, koji je i sвm bio benediktinac. On je poslao Augustina u Englesku kako bi, kao misionar, utjecao na engleske redovnike koji su pripadali drugom naraštaju misionara nakon Iraca. Tamo je ovaj oblik redovništva postupno zamijenio keltski oblik. Benediktinski red postao je vanim oruрem u promicanju papinske prevlasti. Redovnici su se pojavili u posljednjim desetljeжima 3. stoljeжa, i to u Egiptu. U Aleksandriji, i delti Nila, veliki dio kršжanskog stanovništva ivio je nedaleko od nenastanjenoga podruиja. Tamo su mnogi kršжani mogli ivjeti skromno boraveжi u spiljama i jednostavnim skloništima. Neobiиnošжu ivotnog stila, stekli su neobiиni ugled kao vidovnjaci i иudotvorci. Ubrzo su bili osloboрeni vojne obveze, poreza, kao i nekih oblika prisilnog rada. Vremenom se javila opasnost da redovniиki pokret postane pogodno utoиište (kao francuska Legija stranaca) za ljude koji su eljeli pobjeжi od odgovornosti u društvu, kao za one koji su preivjeli bankrot, kriminalce u bijegu, homoseksualce i druge nesigurne ljude. Dok su redovnici usmjeravali pozornost na duhovnu stranu, molitvu i meditaciju, bili su takoрer zaposleni društvenim radom u korist gladnih, starih i bolesnih koji su mogli naжi utjehu u velikoj skupini samostana. Tako gledajuжi, ovi su samostani sluili kao sigurnosna mrea za slabije u Bizantu. Primali su velike poklone od bogatih vjernika kako bi širili vlastitu karitativnu djelatnost. ivotni standard samostana u judejskoj pustinji bio je, uglavnom, na višoj ivotnoj razini od veжine ljudi u Bizantskom Carstvu. Samostani nisu bili skuиeni te su vjerojatno redovnici, iz niih i srednjih društvenih slojeva, došavši u samostan poboljšali vlastiti standard. ANTUN (250-356) je u starijoj dobi postao slavnim uиiteljem. Njegov svetaиki ivot, i mudri savjeti, privukli su bezbroj uиenika i posjetitelja. Nedugo njegove smrti, Atanazije je napisao njegov ivotopis. Isti je postao klasiиnim duhovnim djelom uvelike doprinijevši širenju redov-niиkog ideala. Antun se, na temelju Isusove zapovijedi bogatašima, odrekao imanja koje je naslijedio od roditelja. Postupno se sve više udaljavao od društva kako bi se, konaиno, povukao u pustinju. Tamo se borio s demonima. Ovakva se vrsta redovništva zvala eremetizam. Zlatno doba egipatskog pustinjaиkog ivota odvijalo se od 330. do 117 440. g. U pustinji su ivjeli po dvojica ili trojica pustinjaka prehranjujuжi se iz vlastitih povrtnjaka. Mnogo su vremena provodili u molitvi i uиenju, napamet, biblijskih redaka. Meрu njima je najviše bilo poznatih anahoreta i eremita koji su uglavnom ivjeli u sjevernom dijelu Egipta. Kasnije su se pustinjaci sastajali, u dnevnim ili tjednim razmacima, kako bi svetkovali euharistiju i meрusobno razmjenjivali mudre savjete. Ova vrsta redovništva bila je poznata kao sketizam (od imena Skete). PAHOMIJE (286-346) je utemeljitelj zajedniиkoga redovniиkog ivota i osnivaи zajednice isposnika u Tabenisi na Nilu. Tamo su brojni redovnici bili izloeni teškom tjelesnom radu. Naime, Pahomije je oиekivao potpunu vojniиku poslušnost. U zajednicu su stizale stotine иestitih i siromašnih ljudi. No, Pahomije je zahtijevao poslušnost i od onih koji su eljeli pristupiti zajednici. Stoga je izradio kazneni zakon. Poglavar zajednice bio je abbas (od aramejskog abba – otac, od иega dolazi rijeи opat) dok je na Istoku ista osoba bila poznata kao hegumenos (grиki – voрa). Nadglednik velikog samostana, ili više samostana na Istoku su nazivao arhimandritom. Marija, Pahomijeva sestra, osnovala je samostan za redovnice. Samostani su bili mali gradovi od tisuжu do dvije tisuжe stanovnika, podijeljeni na kuжanstva od trideset do иetrdeset иlanova. Tamo su redovnici bili svrstani u skupine prema sposobnostima i vještinama. Takva vrsta zajednice nazivala se »cenobije«. Odatle potjeиe vrsta redovništva tzv. cenobitizam (od gr. koinos – zajedniиki i bios – ivot) i redovnici cenobiti. ЉENUDA (348-453) je bio sljedbenik Pahomija. U ivotu dugom jedno stoljeжe dao je koptskom redovništvu nasilniиku i neobuzdanu narav. Naime, kao opat sluio je u Bijelom samostanu blizu Sohaga u gornjem Egiptu. Njegovi redovnici bili su organizirani u zastrašujuжu vojsku. U njoj su bili podreрeni vrlo strogom reimu s krajnje nasilnim kaznama (иak i smrtnom). Љenuda je vojsku rabio kako bi uništavao poganske hramove i šibao kršжane koji se nisu slagali s njegovom teologijom. Pojavio se i na koncilu u Efezu (431) gdje je napao Nestorija, kojemu se sudilo zbog krivovjerja, bacivši na njega neku knjiurinu. Pustinjaиki uzor teško se mirio s vjerovanjem kako redovniиki ivot zahtijeva poslušnu zajednicu pod upravom nadstojnika. U stvarnosti, postojali su dugo vremena brojni isposnici koji nisu ivjeli sami. No, kako nisu pripadali zajednici (cenobiju), veж su lutali od mjesta do mjesta, mnogi su ih drali neodgovornima i nepoжudnima. 118 BAZILIJE CEZAREJSKI (329-379) je odbacio pustinjaиki uzor. Drao ga je osobnim pothvatom koji nema nikakve veze s pozivom evanрelja na ljubljenje i sluenje blinjemu. Novicijatu je dao standardni oblik. Traio je poslušnost kako bi obuzdao prekomjernost, natjecateljski duh, kao i razmetanje onih koji su isposnike dovodili na loš glas. Predvidio je stroge kazne za redovnike koji su dugo postili bez dopuštenja. Kako je uvijek naglašavao umjerenost, prethodnik je Benedikta. Redov-niиke zajednice stavio je pod vlast mjesnoga biskupa. Zajedniиka bogo-sluja s crkvom pokazala su se dobrima u sluиajevima kada je biskup bio dobar. Meрutim, bilo je i zlouporaba. Unutar tri desetljeжa, nakon Bazilijeve smrti, cezarejski biskup je rabio redovnike kako bi zastrašio gradsku policiju koja je štitila njegova teološkog neprijatelja – prognanika Ivana Zlatoustog. U Egiptu su Atanazijevi sljedbenici otkrili kako je snaga seljaиkih redovnika savršeni instrument uništavanja poganskih hramova i suprotstavljanja krivovjerju. Na Istoku su, za vladavine protupoganskog prefekta Cinegija (384-388), redovnici uništavali hramove a Cinegije se, od vremena do vremena, brinuo da revne redovnike nitko ne ometa u njihovom razaranju. Pobrinuo se za vojne jedinice koje su gnjevne seljake drale podalje. Bizantski i ruski redovnici su u Baziliju vidjeli uzor dok je na Zapadu njegov najznaиajniji sljedbenik bio Benedikt. Judejska pustinja postala je omiljenim mjestom nove organizacije, tzv. lavre, u kojoj je svaki redovnik imao жeliju blizu voрe. Iako su imali zajedniиke molitve i obrede, više su ivjeli u samoжi od redovnika u cenobijima. U Siriji i Mezopotamiji isposništvo je ponekad poprimalo nastrane oblike. Veжinu redovnika saиinjavali su priprosti ljudi koji su govorili iskljuиivo starosirijskim jezikom. Izvještaju koji opisuju njihove metode umrtvljavanja tijela su uznemirujuжi. Nosili su teške eljezne lance umjesto pojasa. Neki su se hranili travom; ivjeli su oskudno obuиeni na otvorenom, bez zaklona od sunca, tvrdeжi kako su »luрaci radi Krista«. U samostanu Telanisos u Siriji ivio je Simeon Stilit, i to na vrhu stupa! Privukao je mnoge uиenike od kojih je jedan, Daniel (403-493), proveo trideset i tri godine na stupu nedaleko Carigrada (Rumeli Hisar). Sasvim suprotnih pogleda bili su intelektualni isposnici pod Origenovim utjecajem. Bazilije Cezarejski bio je jedan od njih, no odbacio je veжi dio Origenovih platonistiиkih razmišljanja. Kad su muslimani stigli u Palestinu i u Siriju u. 7. st., neki pustinjaci su pobjegli na goru Atos, gdje se utemeljila god. 963. grиki samostan. 119 EVAGRIJE Pontik (346-399) je od Origena preuzeo najgora uиenja. Origenov nauk je u Aleksandriji tumaиio Didim Slijepi (иiji je uиenik neko vrijeme bio Jeronim) dok se u Carigradu istim bavio bliski prijatelj Grgura Nazijanskog, arhiрakon Evagrije. Ljubavna veza navela je Evagrija da iz Carigrada ode u Jeruzalem, a potom u egipatsku pustinju. Tamo je postao jednim od najutjecajnijih pisaca o duhovnom ivotu. U proces kontemplacije uveo je red. U osam temeljnih grijeha svrstao je: prodrljivost, blud, pohlepu, obeshrabrenost, gnjev, iznemoglost, taštinu i ponos (oholost). Podijelio ih je po razliиitim dijelovima duše prema Platonovoj podjeli. Vrste kontemplacije poredao je na ljestvici od »rastuжeg razumijevanja«; od tjelesnog do duhovnog, i sve do svetog Trojstva. Na najvišoj razini molitva je razumski иin bez rijeиi. Istoj mora biti oduzeta bilo kakva tjelesna slika Boga koju, na poticaj zlih sila, moe stvoriti mašta. Naglašavao je potrebu za moralnom ravnodušnošжu prema vanjskom iskustvu i osjeжajima (stoiиka apatija), kao i intelektual-nom usredotoиenju na neviрeno boanstvo. Veliki dio tvrdnji o tajni molitve, prodrijevši u grиku isposniиku teologiju, našlo je put preko Ivana Kasijana na Zapad. IVAN KASIJAN (360-435) je bio redovnik skitskog podrijetla. Vjebao je isposništvo u Palestini i Egiptu, prije no što je zapoиeo pionirski rad na Zapadu. Bio je naklonjen Evagriju i Origenovim sljedbenicima. Preselio se u Carigrad gdje ga je Ivan Zlatousti postavio za рakona. U Rim je otišao 404. g., a u Marseille 415. g. Tamo je osnovao redovniиke zajednice nalik onoj na otoku Lйrinsu koju je podigao Honorije. Obojica su predstavljali vaan most izmeрu Istoиnog redovništva i Zapada jer je upravo ono utjecalo na keltsko redovništvo. U odgovoru na molbu biskupa Kastora iz Apta (sjev. od Marseillea), koji je zatraio savjet o egipatskom isposništvu, napisao je Institutes koji su utjecali na benediktince. Ne samo da je slijedio Origenove i Evagrijeve zamisli, nego je naveo mnoge obiиaje onih koji su ivjeli u egipatskoj pustinji. Iako je Kasijan prenio na Zapad velik dio grиke ispos-niиke teologije, umjerenim je stavom nastojao odgovoriti ushiжene redovnike od nekih ekstremnih vjebi pripisanih Martinu Tourskom. Bio je snaan polupelagijanac zbog kojega je Keltska Crkva postala polupela-gijanskom. MARTIN TOURSKI (316-397) bio je vana osoba zapadnog redovniиkog pokreta. Napustio je vojnu karijeru zapoиevši studije kod biskupa Hilarija iz Poitiersa (koji je na Zapadu bio ono što je Atanazije bio na Istoku). On mu je dao poloaj kod Ligugйa (u blizini Poitiersa) gdje je 120 361. g., po uzoru na Pahomija, osnovao prvi samostan u Francuskoj. Kada je postao poznatim istjerivaиem demona, susreo se mnogo puta sa Sotonom. Godine 367. bio je postavljen za biskupa Toursa, te je osnovao drugi samostan kod Marmoutiera (lat. maius monasterium – veжi samostan, blizu Toursa). Tamo je ustanovio zajednicu gdje je ivio strogim ivotom. Uskoro je netko napisao njegov ivotopis i Zapad je pronašao svoga Antuna. Jedan od Kasijanovih uиenika, German, utemeljio je samostan u Auxerreu. Odatle se isti uzor proširio do Irske (vjerojatno preko Niniana u Љkotskoj). German je u dvjema prilikama vodio protupelagijanski »kriarski rat« u Engleskoj. Germanovog uиenika Paladija poslao je 431. g. papa Celestin kako bi obavio isti posao u Irskoj, gdje je propovijedao u podruиju Leinstera, ali u svojoj misiji nije imao velikog uspjeha, tako da жe pokrštavanje Iraca daleko više poжi za rukom Patriku. Paladije se vratio u Britaniju te otišao na sjever, u Љkotsku, gdje je imao više uspjeha kod pokrštavanja stanovništva (Wikipedija). Njegov nasljednik u Irskoj bio je Britanac Patricius (Patrik) iz Auxerrea. Patrik je veж imao iskustva s Irskom, gdje je neko vrijeme bio rob, nakon što su ga iz Engleske oteli irski gusari. Љest godina kasnije uspio je uteжi u Francusku, u samostan St. Honorй u Lйrinsu. Na Boji poziv odlazi u Auxerre na pripreme za misijsku slubu. Engleska keltska crkva ga je kasnije imenovala biskupom i poslala u Sjevernu Irsku. Tada je imao иetrdeset osam godina. Godine 441. Patrik je posjetio Rim kako bi se konsultirao s papom Leonom, što pokazuje da je Vatikan bio ukljuиen u tu misiju. Meрutim, treba naglasiti da je pri njegovu dolasku na otoku veж postojala mala Keltska crkva. On je tek evangelizirao krajeve koji su još bili pod poganskim nadzorom. Prema engleskom povjesniиaru Gildi, u Engleskoj je do procvata redovništva došlo nakon 450. g. Te je godine provalu Sasa zaustavio Ambrozije Aurelijan иiji je nasljednik Artorius (vjerojatno kralj Arthur koji je pokopan u Glastonburyju) poveo svoju rimsko-britansku vojsku u odluиnu pobjedu nad Sasima kod planine Badon blizu Swindona. Time je omoguжen kasniji procvat redovništva u Walesu koje je na to podruиje bilo uvezeno iz Galije i na kraju se proširilo u Irsku. Tri su velška sveca: Illtyd (navodno Germanov uиenik), David i Cadoc, povezana s istim razdobljem. Svi ti sveci su evangelizirali Wales i Britaniju, te su osnovali samostane i središta obrazovanja i uиenosti u Walesu. Meрu Cadocovim uиenicima bio je Gilda, koji je sa svojim redovnicima uveo obrazovanje u Irsku, kasnije sveuиilišno središte Europe. 121 KELTSKO REDOVNIЉTVO bilo je poznato po isposniиkoj strogosti i visokoj kulturnoj razini zahvaljujuжi utjecaju Niniana iz Љkotske. Keltski redovnici provode cijelu noж leeжi na obronku brda ispruenih ruku da bi stvorili oblik kria. Ili pak recitiraju cijele psalme stojeжi u vodi do grla. Иak je i u samostanima disciplina bila stroga. Svaki onaj koji zaboravi izreжi ‘Amen’ nakon molitve za jelo dobiva po šest udaraca biиem. Na иelu crkvene organizacije bio je opat (a ne kao u Engleskoj biskup kao poglavar dijeceza). Ustvari keltski su samostani bili nalik misijskim postajama s obiteljima, kao i redovnicima. Neki redovnici su bili иak i oenjeni. Njih su иesto vodili plemiжi koji nisu nuno pripadali sveжenstvu. Keltsko redovništvo, koje je poteklo iz Niniana u Љkotskoj, dalo je mnoge slavne misionare. Meрu njima se isticao Kolumb Denegalski (521597) koji je osnivaи mnogih samostana u Sjevernoj Irskoj. Tamo je djelovao prije no što se 563. g. nastanio na otoku I (iskvareno: Iona) u Љkotskoj. Odatle je pokrenuo misiju meрu sjevernim Piktima. Njegov pomoжnik je bio Brendan koji je posjetio Island, moda иak i Ameriku. Kolumban (543-615) iz Sjeverne Irske, djelovao je kao misionar u Rajnskom podruиju i Alpama. Osnovao je samostane u Luxeuilu (Francuska) 590. g. i Bobbiju (Italija) 612. g. Oba samostana postala su vanim kulturnim središtima. Za vrijeme 7 st. Irska je postala jedino središte uиenosti u Europi. Kolumban je bio struиnjak za hebrejski i grиki jezik. Suprotstavljao se monofizitizmu, ali i papi zbog njegova zahtjeva prvenstva. Meрutim, bilo je i drugih samostana u Europi koji su imali drugaиiju (Bazilijevu) regulu koju je 520. g. na Zapad uveo Benedikt Nursijski. BENEDIKT NURSIJSKI (480-547) zdruio je pravila Bazilija Cezarejskog i Kasijana. Stoga su neke Origenove platonistiиke zamisli našle put u Benediktovu regulu. Ista je zahtijevala od redovnika da budu u samostanu i ne lutaju uokolo kao keltski redovnici. Velika vanost pridavala se radu i molitvi. Mnogo se vremena provodilo i u znanstvenom radu, primjerice prepisivanju rukopisa. Potonje je naglašavao Kasiodor koji je 540. g. osnovao samostan u Kalabriji. Prvi samostan kojeg je utemeljio Benedikt bio je isprva na Monte Cassinu kod Napulja, a zatim drugdje u Italiji (npr. Subiaco). Benediktovu regulu preuzeo je papa Grgur Veliki zbog kojega je, u sljedeжih 600 godina postala standardnom samostanskom regulom na Zapadu. U Englesku je došla posredstvom Augustina, a Wilfrid (634-709) ju je dalje prenio u keltsku crkvu gdje je zamijenila ranije oblike keltskog redovništva. 122 Misionari, koji su širili evanрelje po Europi poput Bonifacija koji je utemeljio samostan u Fuldi, donijeli su sa sobom Benediktovu regulu. U vizigotskoj Љpanjolskoj benediktinska regula je uzela poseban oblik: paktualizam, tj. kongregacije samostana i tenja mješovitim redovniиkim zajednicama koje su karakteristiиne za španjolsku redovniиku tradiciju. Samostanski pokret na Balkanu Na Balkanu je redovništvo postojalo prije doseljenja Slavena, posebno na dalmatinskoj obali i u Makedoniji. Pokret se razvio pod istoиnim utjecajem, naroиito u okrilju carigradske crkve. Od 8. stoljeжa, primjerice, znaиajno je središte širenja bio Atos u Grиkoj. Poиevši s Жirilom i Metodom, te njihovim uиenicima Klimentom, Naumom i drugima, redovništvo je preuzelo povijesnu ulogu širenja slavenske pismenosti, stvaranja prevedenih i izvornih knjievnih djela, podizanja prvih škola i, uopжe, uvoрenja veжeg dijela slavenskih naroda u bizantsko-pravoslavni kulturni krug. Oko 890. g. Kliment Ohridski podigao je samostan u Ohridu dok je Naum isto uиinio na junoj strani jezera. Makedonski car Samuel podupro je izgradnju jedanaest samostana na Prespanskom jezeru. Od 10. do 12. stoljeжa mnogi su bizantski carevi, velikaši i episkopi, podigli samostane u Makedoniji. Procjena samostankog pokreta Redovniиki ideal je bio uglavnom u proturjeиju s Isusovom eljom da uиenici ostanu u svijetu (Ivan 17, 17). Osim toga, pokretom je иestoput vladala nekršжanska platonistiиka zamisao o postizanju vlastitog spasenja. Nizom isposniиkih vjebi odbacivao se materijalni svijet kako bi se, u oduševljenju i kontemplaciji, sjedinilo s Bogom (u иemu su im uиitelji bili Klement i Origen). Glavna svrha bilo je postizanje spasenja strogim ivotom. Ovakvo je uvjerenje proizašlo iz svjetovnosti koja se, od prestanka progona, uvukla u Crkvu. Jedini naиin postojanja svetog ivota bio je potpuno odbacivanje svijeta. Shodno tome, mnogi redovnici su uistinu bili iskreni pokazavši se vjernim svjedocima evanрelja. Uz to, oni su bili иuvari antiиke kulture. Misijski rad redovnika bio je od velike vanosti. Kada se Rimsko Carstvo raspalo, kršжanstvo se kao urbana, gradska religija nije moglo širiti. Redovnici su, stoga, širili evanрelje u seoskim podruиjima gdje je društvena jedinica bilo pleme. Biskupe koji su bili oslonac gradskog kršжanstva, po vanosti su zamijenili opati. Redovnici su znali kako diše seosko stanovništvo, iako su ponekad pretjerivali pretvarajuжi svete zdence, drveжe i kamenje u svetišta kršжanskih svetaca. 123 MRAИNO DOBA Mraиno doba obuhvaжa razdoblje od pada Rimskoga carstva do ustanovljenja Svetog rimskog carstva. Tada Europu preplavljuju barbari, veжinom ekonomski migranti, koji osnivaju mnoga nezavisna kraljevstva. Vandali, prešavši Rajnu 407. godine, prolaze Francuskom, Љpanjolskom i Gibraltarskim tjesnacem (429.) osvajajuжi konaиno Kartagu 439. godine. Tako uиvršжuju vlast nad cijelom Sjevernom Afrikom, od spomenutog Gibraltarskog tjesnaca do egipatskih granica. Potom, otisnuvši se na more, zauzimaju Siciliju, Korziku i Sardiniju. Godine 455. pljaиkaju Rim ostavljajuжi za sobom pustoš koja иak nadmašuje i onu koju su Goti izazvali иetrdeset i pet godina ranije. Za Crkvu je njihova vladavina u Sjevernoj Africi pogubna. Kao arijevci, progone u nekoliko navrata katolike i donatiste. Zahvaljujuжi generalu Belizaru podruиje kojim vla-daju gotovo cijelo stoljeжe prelazi u ruke bizantskog cara Justinijana. Njegovo carstvo, s prijestolnicom u Carigradu, proivljava kratkotrajni preporod potaknut Justinijanovim snom o povratku negdašnjeg sjaja i slave. No, istoиnjaиki osvajaиi, ili »Grci« kako ih još zovu Afrikanci iz sjevernog dijela kontinenta, dovode sa sobom novi (pravoslavni) oblik kršжanstva koji, iako sukladan u doktrinarnom smislu onome zapadnjaиkih katolika, pokazuje znatne razlike glede kulturnog obrasca i svakodnevnih obiиaja. Te razlike rezultiraju razdorom meрu kršжanima koji, pri svome pohodu u sedmome stoljeжu, zatiиu muslimani. U tom жe dijelu svijeta naposljetku kršжanstvo potpuno išиeznuti. Vizigoti (Zapadni Goti), jedna od barbarskih skupina, pobjeрuju 378. godine Rimljane u bitci kod Hadrianopolisa (Edirna). Svoje osvajanje nastavljaju preko Balkana zauzevši Rim 410. godine. Do 415. stiu u Љpanjolsku kojom жe vladati dok ih, poиetkom osmoga stoljeжa, ne svrgnu muslimani. Njihova povijest je, u politiиkom smislu, kaotiиna. Tek su petnaestorica od njihova trideset i иetiri kralja ostavili svoj ivot na bojnome polju, ili su umrli neprirodnom smrжu. Oni, iako arijevci, na svojim podruиjima ne proganjaju pravoslavne kršжane u onoj mjeri u kojoj to иine Vandali. Oиito je da su pravoslavni potomci pokorenih stanovnika иuvari negdašnje drevne kulture gotovo dva stoljeжa nakon osvajanja. Njihovo je sudjelovanje u toj nadogradnji nuno za odreрenu stabilnost kraljevstva. Ovo je potaklo vizigotskog kralja Rekareda (586601) na preobraжanje na katoliиanstvo na koje on, tijekom koncila u 124 Toledu 589. godine, sveиano prelazi. Kraljev primjer slijedi veжina plemstva što ima za posljedicu nestajanje arijevstva. Crkva sada igra ulogu zakonodavca unoseжi red u Vizigotsko kraljevstvo. No, mnoge odredbe su nepravedne i pristrane. Npr. prema uredbi usvojenoj na koncilu u Toledu 633. godine, sveжenik se smije vjenиati samo uz dopuštenje svoga biskupa. Ukoliko prekrši ovo pravilo, biva osuрen na »odreрeno vrijeme pokore«, a enu mu »oduzimaju« i prodaju. idovima, koji su izloeni diskriminaciji takoрer, je teško. Иak i nakon preobraжenja Rekareda, i unatoи naporima Crkve, Vizigotsko je kraljevstvo i dalje prepušteno politiиkoj nestabilnosti, opжem nasilju i samovolji silnika. Primjerice, kralj Rekesvind (649-672) ubija 700 svojih neprijatelja, a njihove ene i djecu dijeli svojim prijateljima. Za vrijeme kralja Roderika (710-711) vizigotska vladavina doivljava svoj svršetak jer muslimani pokoravaju Љpanjolsku. Kršжanstvo je ipak, do toga trenutka, pustilo u zemlji dubo-ko korijenje pa ona postaje središtem duge borbe za povratak poluotoka iz ruku muslimanskih Maura (tj. berbera). Ostrogoti pod Teodorikom prešli su u Italiju i osnovali dravu sa sjedištem u Raveni (493-553), koju je kasnije ponovno prisvojio za Bizant i uništio Justinijan I. Na Teodorikovom dvoru je djelovao Boetije, neoplatoniиar i vodeжi skolastiиar, koji u zatvoru иekajuжi smaknuжe zbog navodne suradnije sa bizantincima, Teododorikovoim neprijateljima, napisao je Utjeha filozofije. Uz to pisao je knjige iz logike i pridonio razvoju filozofske terminologije. Tijekom veжeg dijela petoga stoljeжa Galija je podijeljena izmeрu arijevskih Burgunda i poganskih Franaka. Burgundi ipak ne progone katolike kao što to иine Vandali u Sjevernoj Africi veж, naprotiv, oponašaju obiиaje svojih podanika, te s vremenom i sami prihvaжaju Nicejsko vjerovanje. Godine 516. kralj Sigismund preobraжa se na ortodoksnu trinitarijansku doktrinu, što slijedi i veжi dio kraljevstva. Franci, иija жe zemlja kasnije postati poznata pod imenom Francuska, isprva иine nepokoran i buntovan savez nezavisnih plemena. No, merovinška dinastija, koja svoje ime duguje osnivaиu Merovehu, unosi reda meрu njih. Klodvig, Merovehov unuk i najslavniji pripadnik merovinške loze, ulazi u brak s burgundskom princezom kršжankom. U predveиer jedne bitke obeжava da жe se preobratiti ukoliko mu Bog njegove ene udijeli pobjedu. Nakon uspješnog pohoda krsti se na Boiж 496. g., zajedno s mnogim svojim plemiжima, a nedugo potom isto иini i veжina Franaka. Godine 534. Burgunde pokoravaju Franci иime dolazi do ujedinjenja cijele Galije. 125 Kasniji Merovinzi nisu odveж vrsni u kraljevanju pa do poиetka sedmoga stoljeжa stvarna vlast prelazi u ruke »majordoma« koji, u neku ruku, obavljaju dunost predsjednika vlade. Jedan od njih, Karlo Martel (»Иekiж«), ujedinjuje Franke protiv muslimana pod feudalnim sustavom koji mu omoguжuje odravanje stajaжe vojske. On vodi franaиke snage u boj protiv muslimana (u иijim je rukama Љpanjolska) koji, nakon osvajanja Pireneja, prijete samome srcu Europe. On im godine 732. nanosi poraz u bitci kod Toursa odnosno Poitiersa. Time je za neko vrijeme zaustavljeno muslimansko napredovanje, a kada su 737.g. došli иak do Lyona, Martelova ih je vojska odluиno porazila u bitci kod Narbonnea. Martel je bio sjajni general koji je vodio mirnodopsku vojsku, koju je platio zemljom zaplijenjenom od crkve. Za vrijeme vladavine merovinških kraljeva Francuska je dobila svoja tri najvanija sveca: Martin Tourski, Denis (ili Dionizije, muиenik Decijanova progona) i redovnicu zvanu Genovefa (Geneviève). Iako je zapravo veж postao kraljem ne trai naslov. To жe uиiniti tek njegov sin Pipin Mali koji жe, s politiиke pozornice, potjerati beskorisnog kralja Hilderika III., poznatijeg kao »Hilderik Glupi«. S privolom pape Zaharija prisiljava Hilderika da napusti prijestolje i postane redovnik. Po papinim uputama biskup Bonifacije pomazuje Pipina Malog za kralja, što je dogaрaj od prvorazrednoga znaиenja za kasniju povijest kršжanstva, jer жe Pipinov sin Karlo I. Veliki, najznaиajniji vladar ranoga srednjega vijeka, pokušati reformirati crkvu, a papa жe ga okruniti za cara. 126 SREDNJI VIJEK PREGLED RAZDOBLJA Povijest Zapadne crkve u tom razdoblju povijest je najrazvijenijeg i najcjelovitijeg sustava religiozne misli i prakse kojeg je svijet ikada poznavao. Poistovjeжivanje Crkve s cijelim organiziranim društvom, obiljeje je po kojem se srednji vijek razlikuje od ranijih i kasnijih razdoblja povijesti. Uz sva ograniиenja to je obiljeje europske povijesti od 4. do 18. stoljeжa; od Konstantina do Voltairea. Teoretski, kroz иitavo razdoblje, samo su pravovjerni i poslušni vjernici mogli uivati puna graрanska prava. Meрutim, u zapadnoj Europi to uиenje nije postalo stvarnost sve do 7. stoljeжa, a u 17. stoljeжu je prestalo biti stvarnošжu. U tom je razdoblju Crkva bila prisilno društvo na potpuno isti naиin na koji je to suvremena drava. Bilo je i onih koji su bili po strani, ali su imali vrlo ograniиena prava. Prvi na popisu su bili idovi, koji su se mogli drati vlastite religije sve dok je nisu pokušavali širiti. Na dnu su popisa oni koji su zastranili i postali krivovjerci. idove se nije smjelo ubijati zbog toga što su bili idovi, meрutim, isto nije vrijedilo za krivovjerce. U normalnim okolnostima idovi nisu smjeli biti ubijani zato što su idovi, ali heretici jesu. Ipak, od 11. do 13 stoljeжa neprijateljima društva su smatrani idovi, heretici i homoseksualci i upravo tim redoslijedom. Smatralo se kako su se gubavci i idovi urotili s velikim izvanjskim neprijateljem, Islamom, kako bi svrgnuli kršжanstvo tako što su bacali otrov u bunare. Gubavce se progonilo i muиenjima iznuрivala priznanja i potom spaljivalo na lomaиi i pogromi protiv idova su bili иesti i strašni. idove se иesto optuivalo za kraрu kršжanske djece koju su, smatralo se, upotrebljavali u svojim ritualima. Osoba je иlanom društva postajala krštenjem. Tada su kumovi dali odreрena obeжanja, u ime djeteta, koja su ga zakonski obvezivala cijeloga ivota. Kmetstvo je bila druga nedragovoljna spona koja je osobu mogla doivotno vezati, no ona se mogla opozvati otkupninom, darom ili bijegom. Meрutim, i crkvena moж je imala nametnuta ograniиenja: 1) Svi crkveni posrednici bili su vrlo ograniиeni u djelovanju svjesni kako жe biti kanjeni ako zlorabe moж. 2) Nije bilo policije. Ljude se moglo privoliti jedino uz pristanak i suradnju nezavisnih svjetovnih vladara. Ako svjetovni vladar nije dao svoj pristanak, onda je jedino preostalo oruje bila izopжenje. 127 Crkva je bila ljudsko društvo podreрeno Bojoj volji – spasilaиka barka u moru uništenja. Ona je preuzela društveno ureрenje Rimskog Carstva prisvojivši grиku znanost i rimsku knjievnost kako bi ih pretvorila u sredstva blagostanja na ovome svijetu. Tome je dodala dar spasenja, kojeg na kraju mogu primiti jedino njezini иlanovi. Crkvu se dralo zemaljskim odrazom savršenog nebeskog stanja. Drugim rijeиima, bila je ispunjenje tisuжugodišnjeg carstva. U politiиkom smislu Crkva je bila hotimiиni nastavak Rimskog Carstva, premda s crkvenim pokrovom. Rimsko pravo postalo je kanonskim pravom; legije su postale kriarskim jedinicama itd. Meрutim, uspon papinstva nije bio lak. Papinstvo je imalo neprijatelje: Istoиnu (grиku) crkvu koja je bila na zalazu moжi, veжinu svjetovnih vladara i razne protivnike hijerarhije, koji su se suprotstavljali papinskim zahtjevima. Pored toga srednji se vijek sastojao od tri razliиita razdoblja od kojih je svako bilo uvjetovano razliиitim društvenim i intelektualnim okolnostima: RANO RAZDOBLJE (700-1050) Do 7. stoljeжa propalo je rimsko društveno ureрenje na Zapadu. Obiljeja tog prvog razdoblja su sljedeжa: a) Podreрenost Zapadnog kršжanstva Istoиnom kršжanstvu (izravnom potomku kršжanskoga Rimskog Carstva), kao i islamu. Oba su bili vojno, kulturno i intelektualno nadmoжni. Islam je dostigao granice rasprostranjenosti. b) Siromaštvo na Zapadu posljedica je kuge, gladi, razaranja i zakrljalosti trgovine. Zapad je bio rijetko naseljen s gradovima koji nisu imali više od nekoliko tisuжa stanovnika. Godine 1347-51. kuga je desetkovala Europu. U to vrijeme su se pojavili ponovno biиevalci. Prolazili su kroz gradove bosonogi i biиevali se mahnito. Tako su nastupali kako bi smirili Boji gnjev prinosivši sebe kao rtvu za druge. Vjerovali su da жe zbog muиenja samih sebe, biti spašeni, te da su nosili po svojim tijelima Kristove stigme, da su svoju krv pomiješali sa Njegovom krvi. Takoрer su zahtijevali smaknuжe idova, koje su drali odgovornima za kugu. Papa Klement VI. ih je kasnije ugušio a pokret je osuрen na koncilu u Konstanci (1414-18). Kuga je bila odgovorna za rastuжi naglasak pukog pijetizma na smrt i иistilište što je obileilo kasni srednji vijek, posebno u sjevernoj Europi. c) Benediktinsko razdoblje, u kojem je Benediktova regula bila jedina 128 priznata na Zapadu, dralo je kako je najsigurniji naиin spasenja bio pridravati se te regule, ili barem doprinijeti njezinom odranju i širenju. Benediktinski samostani su, vjerovali su, nebeski otoci u promjenjivom svijetu. d) Kršжanskoj javnosti nametalo se nadnaravno, u obliku иuda i obreda. Traili su postojanost i sigurnost u nekoj vrsti tjelesnog povezivanja s relikvijama svetaca. Svaka crkva, rtvenik, plemiж, kralj i samostan imao je i po nekoliko relikvija koje su rabili u svakoj prigodi. Papin je zahtjev za slavom poиivao na tvrdnji da je иuvar tijela svetoga Petra. Prijestolje Karla Velikog u Aachenu bilo je prenatrpano relikvijama. Kraljevi su ih nosili na krunama i oko vrata. Bilo je to njihovo tajno oruje u borbi. Osim ove nebeske veze, vidljivi svijet bio je ili besmislen, ili zao. Kraljevi su dolazili na prijestolje poput sveжenika – nosili su sveжeniиku odjeжu i bili pomazani za slubu vladanja. Tijekom tri stoljeжa (750-1050), kraljevi proizašli iz tih obreda imali su vlast koja ih je, kako su mislili, иinila svetima i postavljala iznad biskupa i sveжenika. Smatrani su Bojim predstavnicima. Otuda potjeиe miješanje slube rimskog cara sa starozavjetnom teokracijom. e) Posljedica navedenog; pojedinac nije imao veliku ulogu jer bi se izgubio u zajednici, ili ukoliko je bio vaan, u vlastitoj slubi. Иovjekova malenkost promatrana je u smislu neosobnog veliиanstva duhov-nog svijeta. f) Tijekom ovog razdoblja utemeljen je trajan obrazac: desetak, biskupije, upe te odanost Rimu. RAZDOBLJE RASTA (1050-1300) Do 1000. g. dolazi do znatnih promjena: a) Svjetovni vladar ostaje bez vlastita gotovo sveжeniиkog poloaja. b) Papa je dobio nove moguжnosti uplitanja. c) Benediktova regula izgubila je iskljuиiva prava. Љire se nove redovi. d) Optimizam i izraena potreba za kolonizacijom. Razlozi potonje bili su: 1) rastuжe nagomilavanje kapitala 2) porast puиanstva 3) povratak Sredozemlja, nakon propasti muslimanskog i Istoиnog carstva, pod nadzor Zapada e) Crkvena hijerarhija dri se jedinim primateljem nadnaravne vlasti. 129 Crkva oznaиava »sveжenstvo«, a ne tijelo saиinjeno od vjernika. Uzorna crkva 12. i 13. stoljeжa je društvo pokornog i organiziranog sveжenstva koje upravlja mislima i djelatnostima poslušnih i prijemljivih laika – kraljeva, velmoa i seljaka. Nijedan laik ne stiиe više od osnovnog obrazovanja. f) Relikvije zadravaju vanost u osobnom ivotu ljudi, iako su je izgubile u javnom ivotu. g) Izmjene kanonskog (tj. crkvenog) prava. Trgovina koja je nekada bila zvanje koje gotovo da i nije bilo spojivo s kršжanskim pozivom, uoиi novog širenja postaje prihvatljivom. Još se u 11. stoljeжu dralo teškim grijehom ubiti иovjeka u boju. No, do sredine 13. stoljeжa razvijena je teorija »pravednog rata« koji je predstavljao oruani sukob u interesu papinstva. Iako je ovo razdoblje bilo razdoblje napretka u svakom pogledu, do 14. stoljeжa u nekim se podruиjima poиela ozbiljno razmatrati moguжnost stvaranja svjetovne drave. RAZDOBLJE NEMIRA (1300-1550) U ovom se razdoblju poиinju oиitovati nova uznemiravajuжa stremljenja: a) Rast politiиke nezavisnosti: sve je veжa samouvjerenost i samovolja svjetovnih vladara, poput Marsiglija iz Padove (rektora pariškog sveuиilišta), koji je elio narodnu Crkvu nezavisnu od Vatikana. b) Rast duhovne neovisnosti. Sve jaиa prijetnja starim institucijama u velikim gradskim podruиjima, kao i pokreta koje ista proizvodi. Filozof mistiиar Meister Eckhart postaje zagovornikom religije njihovih voрa. Rast demokracije i privatne religije uznemiruje Katoliиku crkvu. Navedena stremljenja došla su do izraaja u estokom napadu francuskih vojnika na papu, i njegovom dugom izgnanstvu u Avignonu; raspuštaju se vitezovi templari, sve je veжa ogorиenost na ostale redove; raste papin strah od ekstremizama koji se oиituje u osudi franjevaиkih spiritualaca, kao i Williama Occamskog, Meistera Eckharta i Marsiglija iz Padove. Crkva i svjetovni vladari shvatili su da moraju djelovati zajedniиki. U protivnom, иitav жe sustav propasti. Odluиuju se, stoga, za djelomiиne reforme. 130 REDOVNIЉTVO Glavna središta vjerskog ivota u srednjovjekovnoj Europi bile su zajednice odvojene za potpun, doivotan i neopoziv kršжanski ivot. One su imale odlike za koje se dralo da nisu ostvarive izvan takve zajednice (u svjetovnim ili sveжeniиkim zajednicama). Uloge samostana: a) Društvena uloga: Redovnici su bili duhovna vojska koja se borila za osloboрenje zemlje od nadnaravnih neprijatelja i sigurnost kraljevstva. b) Pokajniиka uloga: Ljudima se mogla nametnuti stroga pokora za, primjerice, sudjelovanje u bitkama (post na kruhu, soli i vodi tri puta po иetrdeset dana). Utjecajni ljudi su mogli platiti ugovoreni iznos novca, ili zaduiti drugu osobu da, uz naknadu, иini pokoru umjesto njih. c) Obiteljska uloga: Za uzdravanje velikih obitelji bila je potrebna pomoж samostana. Samostan je djeci plemiжkih obitelji (koje se nisu mogle pobrinuti za potrebe svim svojim иlanova) osiguravao razmjerno lagodan i izgledan ivot. Ovo je osobito vrijedilo za ene meрu kojima su mnoge ostale rano bez supruga, te se nisu mogle ponovno udati. Meрutim, roditelji su isplaжivali naknadu za svako dijete, obiиno u obliku posjeda. Do kraja 13. stoljeжa bilo je oko šest do osam glavnih vrsta i dvadeset podvrsta vjerskih zajednica. S iznimkom benediktinaca, veжina se pojavila nakon 1100. g. kada se srednjovjekovno jedinstvo poиelo urušavati. Razliиiti pokušaji da se stanje promijeni, rezultirali su novim redovniиkim redovima. a) BENEDIKTINSKI RED: Benediktinska regula (pravilo) bila je opжe prihvaжena do vremena Karla Velikog, te ju je Crkva prihvatila kao oblik bogosluja. Na svome vrhuncu smatrana je najvišim oblikom vjerskog ivota i jedini sigurni put u nebo. Do 1100. g. zamijenila je druge oblike duhovne djelatnosti. Raslo je uvjerenje kako se zemaljske bitke osvajaju organiziranom i discipliniranom vojskom, a ne pojedinaиnim naporima. Regula je naglašavala potpunu poslušnost. »Regula« nije bila stroga kao raniji kruti sustav »upravitelja« na kojem se temeljila. Bogosluje se zasnivalo na dva biblijska oslonca: »U ponoж жu ustati kako bih Ti zahvaljivao« i »sedam puta na dan Te hvalim«. Otuda potjeиe duga noжna sluba, kao i sedam dnevnih slubi: matine 131 (ili laude), prima, tertia, sexta, nona, vespera i completaria. U tjednu bi se proиitao cijeli psaltir, a u godini Biblija. Ovakav sustav ostavio je traga na kršжanskim zajednicama zapadnog podrijetla. Regula je pred-viрala tri vrste samostanskih novaka: laike zrele dobi, sveжenstvo i djecu plemiжa. Veжinu darova samostani su primali od roditelja plemiжke djece. Djeca su, prije no što bi se zaredila, ranu dob provodila u samostanskim školama. Prvi benediktinci u Hrvatskoj javljaju se veж u prvoj polovici 9. stoljeжa (samostan u Riinicama kod Solina koji je osnovao hrvatski knez Trpimir; samostani u Karinu, na Visu). Najveжi napredak benediktinskih samostana na Jadranskom primorju dogodio se u razdoblju od 9. do 12. stoljeжa. Benediktincima pomau hrvatski knezovi, vladari i uglednici darivajuжi ih prostranim posjedima, pravima i gradeжi im crkve i samostane. Iz tog su razdoblja samostani sv. Lucije na Krku, sv. Krševana u Zadru (koji je bio središte protumletaиkog otpora; imao je vlastitu pisarnicu rukopisa), sv. Mojsija i sv. Stjepana u Solinu, sv. Stjepana u Splitu, sv. Ambrozija u Ninu i sv. Petra u Selu (Poljicama). Prvi benediktinski samostan u Sloveniji osnovan je u 9. stoljeжu u Љtivanu kod Devina. Godine 1140. utemeljen je jedan od najveжih slovenskih benediktinskih samostana – Gornji grad. S vremenom benediktinski red je doivio preinake. 1) Sve je više redovnika bilo plemiжkog podrijetla. Plemiжi su vlastite sinove i kжeri, još kao djecu, »posvetili« samostanu. Ishod tih promjena bilo je smanjenje udjela redovnika u tjelesnom radu i porast obrednih i kulturnih djelatnosti. Usredotoиenje na znanstveni i umjetniиki rad pretvorio je velike samostane iz 8. i 10. stoljeжa (Reichenau, St. Gallen i Corbie) u europska obrazovna središta. U njima su se nalazile velike knjinice u kojima su redovnici prepisivali rukopise, a knjievnost i uиenost prenosili bi buduжim pokoljenima. Neki primjeri umjetniиkog rada mogu se vidjeti u djelima Kellska knjiga i Lindisfarnska Evanрelja. 2) Samostani su se sve više povezivali s društvom. Opati i redovnici bili su u srodstvu s mjesnim plemiжkim obiteljima; kraljevi i velmoe davali su im zemlju; postigli su vane gospodarske i politiиke uspjehe. Umjesto bijega od svijeta, kako bi se ivjelo savršenim ivotom, redovniиka zajednica postala je vjerskim udruenjem s odreрenom ulogom u društvu a ne izvan njega. Stoga je u tom razdoblju došlo do mnogih pokušaja reformi koje su za ishod imale nove redove kamaldoleze, kartuzijance, silvestrince, valombroze, cistercite, olivetance i trapiste. 132 Benedikt Anianski, kojeg je podupirao Karlo Veliki, poduzeo je 817. g. reformu augustinskih pravila redovniиkog ivota eleжi uvesti više strogosti, tjelesnoga rada, a manje prouиavanja. Zauzimao se za jaиanje središnjeg nadzora i ograniиenje vanjskih djelatnosti redovnika. Meрutim, reforma se nije mogla ostvariti zbog rušilaиkih napada Vikinga, Saracena i Maрara. Do 950. g. redovniиki pokret je zamalo, uslijed navedenog pustošenja, doivio vlastiti kraj. Rastuжe bogatstvo takoрer je pospješilo proces nestanka ideala samostanskih redova. Unatoи znatnom slabljenju samostanskih mjerila, zamisli koje su poduprle stvaranje redovništva još su uvijek bile ive. Meрu sveжenstvom, kao i meрu laicima, postojalo je duboko uvjerenje kako kršжanstvo pronalazi najiskreniji izriиaj u redovništvu gdje su samostani domovi uиenosti i pobonosti. Iskljuиivo u samostanima moe cvjetati uиenja, knjige biti pisane kako bi bile na korist i sveжenstvu i laicima; jedino se u samostanima mogu obrazovati buduжi biskupi. Molitve, koje su izricali redovnici, pomau blagostanju kraljevstva, vladarima i puиanstvu. Ponašanje pobonih redovnika uzor su svim kršжanima. Nije, stoga, trebalo proжi puno vremena do trenutka kada su biskupi poиeli poduzimati reforme propadajuжih samostana. Pronašli su kraljeve i plemiжe koji su bili spremni pomoжi ovom njihovom naumu. b) KLINIJEVSKA REFORMA Osnivanjem opatije u Clunyju (u središnjoj Francuskoj) zapoиela je 909. g. reforma koja je kao polazišnu toиku imala naиin ivota u tome mjestu. Od te godine u vjerske zadatke redovnika pripalo je, prije svega, obavljanje dnevnih bogosluja koja su odvedena u krajnost. Redovnici su provodili gotovo cijeli dan na crkvenim slubama u vrlo lijepo ureрenim i ukrašenim crkvama. Sluba je trebala biti što veliиanstvenija i ozbiljnija. Samostani u Clunyju postali su ispostave tamošnjeg glavnoga samostana. Redovnici su bili odgovorni i poslušni, ne samo vlastitom opatu veж i glavnom opatu u Clunyju, kao i papi. Njihovi samostani bili su neovisni o mjesnom biskupu i laiиkom plemstvu. Pokret iz Clunyja opжenito je teio smanjenju ovisnosti o svjetovnoj vlasti, kao i poveжanju papinske vlasti. Sve do dolaska pape Hildebranda (1073) opati u Clunyju bili su glavni uzori ivota kršжanske Europe a ne pape. Tamošnja reforma omoguжila je ponovno osnivanje pedesetak samostana razorenih u vrijeme vikinških napada u Engleskoj, za vladavine nadbiskupa Dunstana i kralja Edgara. Normani su 1066. g. uveli u Englesku klinijevske zajednice kako bi proširili nadzor nad saskim 133 redovnicima. Time su, doduše, prouzroиili mnoge sukobe. Jednom prigodom redovnici iz Canterburyja prigovorili su odabiru novog normanskog opata. Nadbiskup Lanfranc, koji je donio spornu odluku, upitao je nekog nezadovoljnika: »Bi li ubio svoga opata?« »Sigurno bih, kada bih mogao«, odgovorio je redovnik. Lanfranc ga je na to dao zavezati golog za glavna vrata opatije i biиevati pred okupljenim mnoštvom. Nakon što mu je obrijana glava, nesretnik je istjeran iz grada. I u drugim dijelovima Europe (u pokrajini Lorraine, kao i u zapadnom dijelu Njemaиke) došlo je do sliиnih reformi koje je potaknuo samostan u Gorzi. U Italiji je, meрutim, ponovno oivio pustinjaиki oblik redovništva. Meрutim, bogatstvo klinijevskih samostana, njihov bezbrini odnos prema svijetu, te naglasak na crkvenu slubu, navelo je neke redovnike da krenu teim i poznatim putem. Bruno Kelnski je 1084. g. u junoj Francuskoj osnovao pustinjaиku vrstu samostana La Grande Chartreuse kraj Grenoblea. Kartuzijanski red, koji je iz istoga proizašao postao je jednim od najstroih redova u srednjem vijeku. Nedostatak stege u nekim klinijevskim zajednicama doveo je oko 1100. g. do osnivanja nekoliko strogih benediktinskih redova u Francuskoj (u Grandmontu, Fontevraultu – dvostruki red redovnika i redovnica – i u Savignyju). c) CISTERCITI su bili najuspješniji meрu redovima koji su teili obnovi jednostavnoga benediktinskoga naиina ivota. Matiиni im je samostan bio Cоteaux (blizu Dijona u Burgundiji). U vrijeme Stjepana Hardinga (1060-1134) cistercitske zajednice proširile su se po Europi. U Hrvatsku je isti red uveo Andrija I. sagradivši 1205. g. u Topuskom opatiju i crkvu. Odatle su se širili po drugim mjestima u Hrvatskoj. Osnovali su opatije u Senju, Kutjevu, Zagrebu, Samoboru te Petrovaradinu (u Vojvodini). U Sloveniji su utemeljili samostane u Stiиni i Kostanjevici. Zbog njihova bijelog habita i crnog škapulara, Hrvati su ih prozvali »svaka-rima«. Cisterciti su eljeli potpuni otklon od klinijevskog uzora. Njihove crkve i slube bile su jednostavne i bez ukrasa. Samostane su osnivali u zabaиenim i pustim podruиjima, takoreжi u »pustinji«. Naglašavali su strogost, tišinu i fiziиki rad. Opat matiиnog samostana morao je posjetiti svaku zajednicu jednom godišnje. Imali su vrlo иvrst zapovjedni lanac. Svake godine odravala se opжa skupština (kaptol) u opatiji Cоteaux kako bi se izradila pravila za иitav red. Strogost i organizacija cistercita pokazala se vrlo uspješnom. Do 1300. g. postojalo je tako oko 600 samostana. 134 Cisterciti su za sebe tvrdili kako su u potpunosti poslušni »cijelom« evanрelju, što je znaиilo da slijede Krista u siromaštvu i njegovom krajnje jednostavnom naиinu ivota. Zaиetnici su franjevaиkog pokreta. Odbijali su pokroviteljstva i poticaje na dobroиinstva poput ispovijedi misa i pokopa u okviru samostana. Љvedski kralj Sverker ih je pozvao da prošire kršжanstvo u Љvedskoj. Prvi nadbiskup Uppsale bio je cistercitski redovnik (imenovan 1164). Joachima iz Fiore je bio cisterciti opat. Joachim je zapravo bio postmilenijalist koji je vjerovao kako je povijest podijeljena u tri doba: 1) Starozavjetno doba Boga Oca – doba Zakona obiljeeno strahom. 2) Doba Boga Sina – doba milosti obiljeeno vjerom. 3) Doba Boga Duha – koje je zapoиelo 1260. g. U treжem, posljednjem, zlatnom razdoblju trebalo bi doжi do duhovne slobode i kontemplacije. Crkva жe biti proиišжena; svi жe prijeжi na kršжanstvo иime жe se cijeli svijet pretvoriti u veliki samostan. Joachimove zamisli su utjecale na duhovne franjevce koji su se drali posrednicima novoga doba. Najslavniji cistercit bio je Bernard iz Clairvauxa. Kao glavni predstavnik mistiиnog smjera u skolastici, bio je toliko uspješan u prikupljanju ljudi da su njegovi domaжini pred njim skrivali ostale иlanove obitelji. Naglašavao je Boju ljubav vjerujuжi kako kršжani, do spoznaje Boga, dolaze ljubeжi ga a ne obratno! Propovijedao je kako se tjelesna ljubav, koja je prirodna ljudima, moe molitvom i disciplinom pretvoriti u otkupljujuжu duhovnu ljubav i иenju za Kristom. Bernard mnogo je uиinio za širenje štovanja prema Djevici Mariji, koja je u ranom sjedjnom vijeku bila manje slavljena. Иak je tvrdio da bez njezinog posredništva nitko ne moe uжi u raj! Buduжi da su djelovali na rubu društva nauиili su ne samo preivjeti, veж najbolje iskoristiti zemlju. Ubrzo su se obogatili gospodarskim djelatnostima pogotovo kao uzgajivaиi ovaca. Stoga su ih optuivali za pohlepu. Postupno su prestali baviti se fiziиkim radom kojeg su prepuštali braжi laicima, obiиno nepismenim ljudima koji nisu postali punopravnim иlanovima. Istima je bilo zabranjeno opismeniti se, iako im je spasenje bilo zajamиeno. Pod utjecajem cistercitskog uzora bili su neki augustinski redovi: premonstratenzi i pavlini (u Sjevernoj Francuskoj) i gilbertinci (u Engleskoj). 135 d) AUGUSTINCI su teili sluiti društvu. Bili su povezani s reformistiиkim pokretom pape Grgura VII. preuzevši obnovljeno pravilo Augustina iz Hippona. Naglašavali su »apostolski ivot« koji je podrazumijevao: boravak meрu ljudima, propovijedanje, pouиavanje, ozdravljenje i sluenje. Bili su prethodnici dominikanskog pokreta. Bili su podijeljeni u dvije sljedbe: Redovniиku sljedbu, pustinjaиki red, odnosno strogu struju pokreta, koju je najbolje ocrtavao mali samostan u Prйmontrйu. U njemu su vladali umjerenost, šutnja, fiziиki rad i pjevanje psalama. Ovaj red utemeljen je u Rimu 1256, a potom se brzo proširio Europom Pretpostavlja se da su augustinci u Dalmaciju došli potkraj XIV. stoljeжa. Kanonska sljedba bila je umjerena struja pokreta. Predstavljala ju je opatija Sv. Rufa nedaleko od Avignona. Redovnici su tamo ivjeli u usko povezanoj zajednici (odakle izraz kanonski) gdje su sva dobra bila zajedniиka. Prethodnici su Braжe zajedniиkog ivota iz Deventera. Meрu иlanovima reda su Toma Kempenac i Gerhard Groote (u Windesheimu, Nizozemska) i Erazmo, koji su eljeli proširiti redovniиku pobonost na laike. Utjecaj redovniиkih pokreta na Crkvu moe se, u opжenitim crtama, saeti u sljedeжim: 1) Osuda simonije (kupovine i prodaje crkvenih poloaja) – Strogo se branilo imenovanje i uvoрenje u slubu biskupa i opata na zahtjev ili poticaj plemiжa, kralja i careva. Iako ovakav prekršaj strogo uzevši ne pripada u podruиje simonije, opasno joj nalikuje. Stoga je zabrana nuna pogotovo u podruиjima gdje vladari nisu revni reformatori. 2) Zalaganje za proširenje celibata na cjelokupno sveжenstvo – Iako su mnogi bili odani celibatu (bilo je pokušaja da ga se uvede), nikada nije predloen kao opжe pravilo. Potaknuti primjerom redovnika, sveжeniиki celibat postaje jednim od stupova programa reformatora. Nakana je da se ono što se trailo od redovnika zahtijeva i od sveжenstva. 3) Ustrajanje na izravnoj poslušnosti (odgovornosti) papi; Baš kao što su redovnici bili odgovorni nadreрenima, tako i cijela Crkva (odnosno cjelokupno kršжanstvo) mora biti podlona papi. On u velikoj obnovi igra ulogu koju je imao opat iz Clunyja tijekom redovniиke reforme. 136 PROSJAИKI REDOVI (FRATRI) Pojava buntovnih društveno-vjerskih pokreta (krivovjerja) na Zapadu potakla je, u 13. stoljeжu, stvaranje tzv. prosjaиkih redova: franjevaca, dominikanaca (red propovjednika), pustinjaka sv. Augustina (иiji je иlan bio Luther) i karmeliжana (s usporednim enskim redovima), reda osnovanog u 12. st, a kojeg je obnovila Sv. Tereza Avilska u 15. st.. Karmeliжani su si nadjenuli ime po gori Karmel u Izraelu gdje je prva zajednica i osnovana tijekom razdoblja u kojem su kriari upravljali Izraelom. Kada su kriari poraeni karmeliжani su se preselili na zapad i organizirali se kao fratarski red (tzv. Bijeli fratri) u Europi. Podruиja djelovanja fratra bila veliki gradovi i sveuиilišta. Oni su u osnovi bili pokret urbane, sredozemne sredine, dok su cisterciti proizašli iz ruralnih feudalnih sredina u Francuskoj. Bili su organizirano društvo prosjaka koje je, kako bi preivjelo, trebalo razmjerno veliko i dobro stojeжe puиanstvo. U Hrvatskoj su 1233. g. franjevci utemeljili zagrebaиki samostan, a iste godine poиeli su djelovati u Ljubljani. Nikada nisu posjedovali veliku imovinu. Veжinu prihoda иinili su im mali darovi u novcu, ili neиem drugom; ostavštine, naknade od pokopa i misa za mrtve. U oporukama iz 13. stoljeжa moglo se išиitati da umnici više nisu strahovali od pakla kao nekada. Kako su drhtali pred dugotrajnim иistilišnim mukama, eljeli su ih mnogobrojnim djelima milosrрa skratiti i ublaiti. Gradskom puku ovi su redovi olakšali put u nebo. Omoguжivali su izvanredan naиin bavljenja znanstvenim radom buduжi da, nakon što bi završili sveuиilišni studij, više nisu trebali zaraрivati za ivot. Isto tako pruala im se prigoda korisnog uposlenja, jer su franjevci i dominikanci trebali teologe kako bi obrazovali propovjednike, misionare i diskutante. Do pojave prosjaиkih redova, sveuиilišta su uglavnom sluila za obrazovanje administratora. Stoga nije iznenaрujuжe što su najveжi srednjovjekovni teolozi od 1250. do 1350. g. bili dominikanci (Albert Veliki, Toma Akvinski, mistici Eckhart i Johann Tauler иak i Savonarola) i franjevci (Bonaventura, Duns Skot i William Occamski). a) DOMINIKANSKI RED je osnovao Dominik de Guzman iz Castilije. Bio je poslan u Provansu kako bi propovijedao protiv albigenza. Inaиe, dominikanci su bili red uиenih ljudi – tzv. »Gospodinovi psi иuvari«, koji su se borili protiv krivovjerja. Pouиavali su i propovijedali u bijelim redovniиkim haljinama i crnim ogrtaиima (škapularama). Nazivali su ih »crnim fratrima«. U Poljskoj dominikanci, pozvani na poиetku da evan- 137 geliziraju poganske Pruse, su kasnije od svojih samostana uиinili polaznu bazu za evangelizaciju Ukrajine. U Hrvatskoj su djelovali u Dubrovniku (spominju se po prvi puta 1225), Zadru, Ninu, Zagrebu, Splitu, Dubici, Studencima, Marenberku, Иazmi i Virovitici. Djelovali su u Ptuju (Sloveniji) i Bihaжu (u Bosni gdje su suzbijali bogumilska krivovjerja). Meрutim dominikanci su bili progonjeni zbog toga što nisu prihvatili doktrinu o bezgrešnom zaиeжu. b) FRANJEVAИKI RED je dobio ime po osnivaиu Franji Asiškom. Isprva ih papa nije drao »pravim« redovniиkim redom. Dio njihove prisege bio je izniman: obeжavali su kako жe se drati zapovjedi njihovih nadreрenih sve dok »se iste ne kose s našom savješжu ili regulom«. Kasnije je regula prepravljena kako bi odgovarala tadašnjim standardima što je izazvalo malodušnost meрu mnogim franjevcima. Franjevci su se zavjetovali na potpuno siromaštvo. Dijelili su se u dvije skupine: 1) tzv. fratres minores koji su nosili tamno sivu odjeжu (zbog иega su bili poznati i kao »siva braжa«). Hodali su bosonogi. 2) »spiritualci« koji su bili protiv onoga što su nazivali raspuštenošжu. Buduжi da ih papa nije priznavao, bili su progonjeni kao sekta (Fraticelli). Franjevci su bili uspješniji od dominikanaca. Poиetkom 14. stoljeжa dominikanskih je samostana bilo oko 600, dok je franjevaиkih bilo 1400. Iz njihovog okrilja proizašli su mistici i kasniji prethodnici reformacije. I franjevci i dominikanci uvelike su se bavila misijskom djelatnošжu. Franjo je propovijedao evanрelje u inozemstvu, a braжu je poslao u Љpanjolsku, Maрarsku, kao i na Istok. Redovnici poput Ramona Lulla (12351316) su uиili istoиnjaиke jezike kako bi mogli razgovarati s muslimanima. U 13. stoljeжu su propovijedali i osnovali samostane u Sjever-noj Africi, na Bliskom Istoku, te u srednjoj i istoиnoj Europi. U Hrvatskoj su, i dominikanci i franjevci, djelovali intenzivno od prve polovice 13. stoljeжa. Kasnije su se podijelili u tri ogranka: malu braжu, kapucine, konventualce. MARGINALNI REDOVI I NOVA POBONOST Ovi su se redovi pojavili u zadnjih dva stoljeжa srednjega vijeka. Teili su veжoj slobodi od društvenih i hijerarhijskih pritisaka. Njihovo je postojanje uvelike posljedica velikih napora pojedinaca. Predstavljaju povratak skromnim i malim udrugama s velikim i neodreрenim ciljevima. 138 a) MISTICI kojima pripadaju pojedinci poput sv. Katarine Sijenske, Julijana iz Norwicha i Gerharda Grootea iz Deventera. Radilo se o kontemplativcima, kritiиarima i reformatorima izdvojenima iz organiziranog vjerskog sustava u kojem su ivjeli. Djelovali su u razdoblju koje je imalo naglašenu potrebu upravo za takvim ljudima. Naime, vrijeme duhovnih ratnika je pripadalo prošlosti. Novu nadu kršжanstva predstavljao je pojedinaиni prorok. Meister Eckhart von Hochheim (oko 1260-1327) bio je dominikanski prior i filozof mistiиar. Poruиivao je kako siromaštvo treba traiti u duši. Nisu vana djela veж stav. Govorio je o unutarnjem obraжenju duše koje жe se pokazati na naиin kojeg je odredio Bog. Kada osoba doivi ovo obraжenje, ostali poticaji na pobonost dolaze na drugo mjesto. Njegov misticizam, ali i individualistiиka orijentacija koja se suprotstavljala crkvenom dogmatizmu, uzbudila je slubene krugove Rimske crkve. Na procesu, koji je završen tek nakon njegove smrti, papa je osudio 28 njegovih teza (1329). Johann Tauler (oko 1300-1361) je bio takoрer dominikanac. Propovijedao je u Strasbourgu, Kцlnu i Baselu. Eckhardtov uиenik, no umjereniji u nagaрanju i izriиaju, Tauler je bio istaknuti predstavnik tzv. visoke njemaиke mistike koja je spajala novoplatonistiиke nagaрanje s opisom unutarnjih proivljavanja. Ljepotom jezika i neposrednim izriиajem, kao i kritikom negativnih pojava u Crkvi, Tauler je oduševio protestante koji su u njemu vidjeli izraz posebne njemaиke pobonosti. b) »BEGINE« su bile vjersko laiиko društvo za djevojke i udovice. Radilo se o priznatom enskom redu – posebnoj vrsti redovnica koje nisu bile ni laici niti su pripadale samostanu. Bile su posve samostalne, a njihov red nije poznavao hijerarhiju. Bilo im je dopušteno osobno vlasništvo, a smjele su se i udati. ivjele su strogo, ali se nisu zavjetovale. Veжinom su radile u bolnicama; tkale su crkvena ruha i vezle. Vrijeme su provodile u jednostavnim molitvama i meditaciji. Ime im vjerojatno potjeиe od Lamberta le Bèguea (mucavac, odakle begine – mucavci), propovjednika evanрelja u Liègeu. Dugo su ih vremena sumnjiиili za krivovjerja, vjerojatno zbog veze sa spiritualcima. c) BRAЖA ZAJEDNIИKOG IVOTA IZ DEVENTERA: Gerhard Groote bio je poznati propovjednik koji je 1380. g. imao mnogo sljed- 139 benika. Nauиavao je naravno jedinstvo иovjeka i Boga, kao i besmislenost slubene religije. Osnivao je zajednice u kojima иlanovi nisu polagali redovniиki zavjet. Za ivot su zaraрivali tiskanjem. Znaиaj ovih zajednica bio je u njihovoj sposobnosti preivljavanja izvan uobiиajenih vjerskih redova. Odranje tih neobiиnih zajednica kosilo se s nekim od najdubljih uvjerenja srednjovjekovne crkve. Red je svoje suvremenike zapanjio u sljedeжim aspektima: a) Odsutnost regule i obvezujuжeg zavjeta. b) Odabir obiиnog rada kao sredstva zarade za ivot; ponovno tumaиenje rada kao dobrog za duhovno zdravlje. c) Isti poloaj sveжenstva i laika; иlan drugog naraštaja bio je Toma Kempenac (Toma van Kempen) koji je napisao »Nasljeduj Krista« (De imitatione Christi) – klasiиno djelo nove pobonosti. d) Nije ih se više dralo kao sredstvo za spasenja drugih. Iz ovog pokreta proizašli su Erazmo i Johann Wesel iz Groningena. PAPINSTVO PRVO RAZDOBLJE (700-1050): UИVRЉЖENJE PAPINSKE VLASTI U ITALIJI Ovo razdoblje je bilo obiljeeno sljedeжim иimbenicima: 1) Biskup Rima bio je ostalima duhovno nadmoжan jer je posjedovao glavni adut: tijelo svetoga Petra. Prema Konstantinovoj darovnici bio je zakoniti nasljednik zemalja u Italiji, kao i Konstantinovog birokratskog Carstva. 2) Papin savez sa Svetim Rimskim Carstvom pruio mu je politiиku moж u Italiji. Tamošnji poloaj dugovao je caru, kao što je to navodila Konstantinova darovnica. 3) Papinska birokracija nije mogla nametnuti papinsku vlast nad Crkvom u ostalim dijelovima zapadne Europe. Iako je papa bio priznat kao poglavar, nije imao prave vlasti. Odluke u svezi s voрenjem Crkve rješavale su se u mjesnim crkvama bez suradnje pape. 4) Kraljevi su postavljali znaиajne duhovnike. Papinstvo i franaиka drava: Buduжi da se papa nije morao više se oslanjati na pomoж od Carigrada, bio je prisiljen traiti zaštitu na Zapadu. Prvi korak u uspostavi saveza izmeрu pape, i nekog politiиkog zaštitnika, poduzet je kada je Grgur Veliki, za vrijeme merovinške dinastije, pokušao 140 sklopiti savezništvo s franaиkom dravom u Galiji. Meрu-tim, za vladavine Klodoviga i njegovih nasljednika, stanje se u Francuskoj vrlo pogoršalo. Drava je bila u neredu i nemoralu, a povrh svega Crkvom je upravljala drava. Grgur je elio provesti reforme, no nije uspijevao. Umjesto toga poslao je Augustina u Englesku gdje je ovaj uveo katoliиko kršжanstvo. Reforma je pak morala иekati do 8. stoljeжa. Tada su nastupile sljedeжe okolnosti: a) Dolazak keltskih i kasnije engleskih misionara. b) Oivljavanje papinstva. c) Dolazak na vlast nove kraljevske dinastije (Karolinga) u Francuskoj. Majordom Austrazije Karlo Martel (otac franaиkog kralja Pipina Malog) pomagao je misionare jer je elio vlast proširiti u Bavarsku. Njegov plan podravalo je papinstvo. Meрutim, okolnosti su se promijenile kada je Karlo, nakon što je porazio muslimane, odbio vratiti crkvene posjede koji su mu bili na raspolaganju kako bi pobijedio muslimane. Isto je tako odbio priskoиiti u pomoж papi kojeg su napali Langobardi. Novo je razdoblje zapoиelo kada su Karolinzi došli na vlast, za vladavine Karlmana i Pipina (kojeg je okrunio papinski poslanik Bonifacije). Kada je Pipin nasilno oduzeo vlast merovinškoj dinastiji papa ga je priznao, zbog иega mu je Pipin ostao duan. Papa je takoрer podupirao Pipinovu nakanu preseljenja glavnog grada iz Pariza u Aachen (Aix-la-Chapelle). Stoga je Bonifacije, uz njegovu pomoж, reformirao Crkvu. Osim toga, kada se papa Stjepan II. obratio za pomoж Pipinu u borbi protiv Langobarda, ovaj mu je pomogao. Nakon pobjede nad Langobardima, predao mu je osvojena podruиja jugoistoиne i srednje Italije. Bila je to tzv. Pipinova darovnica. Za vladavine Karla Martela uveden je feudalni sustav. On je, naime, okupio vitezove konjanike kako bi se suprotstavio zastrašujuжem muslimanskom konjaništvu. Dao bi im zemlju (lat. feudum) pod uvjetom da prisegnu vjernost franaиkom kralju. Osim toga, morali su obaviti vojnu slubu i postati kraljevim vazalima. S vremenom su se pretvorili u moжno zemljo-posjedniиko plemstvo. Vlastitu su moж prenijeli na nie plemiжe stvorivši tako feudalni lanac. Na vlastitim su posjedima sagra-dili crkve s pravom da imenuju sveжenike. Konstantinova darovnica: U isto vrijeme papini zahtjevi za vrhovnom vlašжu u Italiji, i nezavisnošжu od Istoиnog Rimskog Carstva, ojaиani su jednom od najveжih srednjovjekovnih krivotvorina – tzv. Konstan- 141 tinovom darovnicom. Prema ovoj ispravi Konstantin je, kada je carsku prijestolnicu selio na Istok, rimskom biskupu oporuиno ostavio Rim kao i zapadni dio Carstva. U krivotvorenom dokumentu sadrani su tadašnji tipiиni stavovi prema papinstvu (Konstantinovo »obraжenje«, krštenje i iscjeljenje od gube posredništvom pape Silvestra I., carevi darovi Petrovom namjesniku). Darovnica je papi dala sljedeжe: 1) Prevlast nad patrijarškim biskupijama u Antiohiji, Aleksandriji, Jeruzalemu, Carigradu i svim ostalim crkvama. 2) Carski znak vlasti i Lateransku palaиu u Rimu. 3) Prijenos carske vlasti; u Rimu, Italiji, i zapadnim pokrajinama na papu. Darovnicu su zatim poloili na tijelo sv. Petra, kome su darovi bili namijenjeni. Љtoviše, radi se o ponovnoj uspostavi onoga što je Petar za vlastita ivota navodno ostvario. Postao je antiohijskim biskupom 34. g. Godine 40. preselio je biskupiju u Rim, a 57. g. je ustanovio adventski post i korizmu. Godine 59. posvetio je Lina i Anakleta kao vlastite nasljednike. Papinstvo i Karlo Veliki: Papa Leon III. okrunio je 800. g. Karla Velikog za cara иime je na Zapadu obnovljeno Rimsko Carstvo. Karlu Velikom se, doduše, nije sviрalo što krunu duguje papi. Vidio je sebe i kao bizantskog cara i kao poglavara Crkve. Upravo se zbog takvog stava sukobio s papom. Poduzimao je samostalne teološke inicijative (bez papinog dopuštenja). Dopustio je uporabu ikona (no ne i njihovo štovanje), ukljuиio je »filioque« odredbu u Nicejsko vjerovanje. Potaknuo je izradu vanih kršжanskih zakona (svetkovanje nedjelje, obvezno davanje desetka itd). Nastavio je obrazovnu reformu Crkve, koju su zapoиeli Pipin i Bonifacije pod vodstvom Anglosasa Alkuina. Alkuinovi uиenici, iz dvorske škole postali su upraviteljima samostanskih i katedralnih škola u Carstvu. Karolinška renesansa, koja je obiljeila kraj srednjeg vijeka, uzore je traila u antiиkom svijetu, kao i u ranom kršжanstvu. Naglašavala je latinsku knjievnost dreжi grиka dostignuжa umjetnim. Irac Ivan Љkot Eriugena bio je jedini karolinški struиnjak za grиki jezik. Osim toga, u samostanima je provedena Benediktova regula. Izmeрu 845. i 853. g. u rheimskoj se biskupiji pojavila nova papinska krivotvorina. Radilo se o tzv. lanim dekretima kojima se zakonski trebala osigurati zaštita biskupskih prava. Kako bi ojaиali vlastite tvrdnje, autori su se pozvali na vrhovnu papinsku vlast. Saetak Crkvenog zakona, koji je sadravao Konstantinovu darovnicu, postao je vanim dijelom sred- 142 njovjekovnog kanonskog prava. Ojaиao je papinske zahtjeve za vrhovnom vlašжu u Crkvi, kao i nad svjetovnim vlastima. Prvi papa, koji se okoristio ovom ispravom, bio je Nikola I. Karlo Veliki je, za vladavine, zahtijevao podlonost pape kralju, za cara Ljudevita Pobonog, prevladavala su suprotna stremljenja. Meрutim, nakon njega, karolinško je carstvo u graрanskom ratu. Muslimani su napadali na jugu, Maрari na istoku, a Normani na sjeveru i u Sredozemlju. Papa je bio sвm u borbi protiv talijanskih feudalnih prinиeva. U cijeloj Europi došlo je, u 10. stoljeжu, do gotovo potpunog sloma kulture i dotadašnjeg poretka. Ugovor izmeрu pape i svjetovnog vladara ponovno je bio ugroen. U Engleskoj je Alfred Veliki (871-901) organizirao otpor protiv Vikinga, te uspio oиuvati uиenost. Nakon pobjede nad Dancima, otvorio je put prelasku tog naroda na kršжanstvo. U ostatku Europe, koja je potonala u nered, došlo je do rastuжe zavisnosti franaиke crkve i Vatikana. Do 10. stoljeжa Karlovo se carstvo raspalo na nekoliko njemaиkih plemenskih drava: Sasku, Tiringiju, Frankoniju, Љvapsku i Bavarsku. Njih жe ujediniti novi vladar Oton kako bi se odupro maрarskoj prijetnji. Papinstvo i saska dinastija: Tijekom vladavine pape Ivana XII. (955964) došlo je do prekretnice u sudbini papinstva. Naime suoиena s maрarskom prijetnjom, pojavila se jaka i neovisna njemaиka monarhija. Saska dinastija zapoиela je s Henrikom I. i njegovim sinom Otonom (936-973). Henrik I. je (933) teško porazio Maрare u bitci kod Anstruta. Dvadeset i dvije godine kasnije Oton je kod rijeke Lech ponovno izvojevao pobjedu nad njima, иime je okonиao njihove upade. Kao spasitelj Zapada, postao je kandidatom za naslova imperatora »Svetog Rimskog Carstva«. Potonji je u sklopu feudalnog sustava razvio poseban odnos s Crkvom u Njemaиkoj. Imenovao je biskupe koji su djelovali u zemlji. Иlanstvo Crkve i biskupi više nisu birali sveжenstvo. Biskupima i opatima dao je prava i dostojanstvo kraljevskih prinиeva, a Crkva je dobila mnoge posjede. Savezništvom s Crkvom, Oton je elio smanjiti vlast buntovnih nasljednih plemiжa. Kako je utjecao na imenovanje biskupa, njihova mu je odanost bila zajamиena. Љtoviše, njemaиki su biskupi novcem i vojskom pomagali njemaиkim carevima zavladati Italijom, istoиnim dijelom Njemaиke, i Poljskom. Oton se oenio langobardskom princezom proglasivši se potom kraljem Langobarda. Time se našao u prigodi da pomogne papi u borbi protiv njegovih talijanskih neprijatelja. Ivan XII. udahnuo je 962. g. ivot u Sveto Rimsko Carstvo okrunivši 143 u Crkvi sv. Petra Otona i Adelheid za cara i caricu. Za tu je uslugu platio cijenu; Otonovo miješanje u crkvene poslove. Otada ne samo da je izabrani car odlazio u Rim, kako bi ga papa okrunio, veж je car odluиivao o izboru pape i protupape. Godine 963. Oton je nagnao Rimljane na obeжanje kako papu ne жe odabrati bez njegova ili pristanka njegovih sinova. Nedugo zatim tadašnjeg je papu predao sudu gdje mu je oduzeo slubu zbog nemoralnoga ponašanja, a potom je izabrao drugog papu. Godine 897. papa Stjepan VI naredio je da se iskopa tijelo prethodnog pape Formozija kojeg je mrzio. Zatim je njegovo tijelo dovedeno pred sud kako bi mu se sudilo za kršenje kanonskog zakona. Nakon suрenja tijelo je baиeno u Tiber. Meрutim to je bio samo poиetak, ništa više nije bilo sveto – pape su igrale pokvarenu igru moжi i uitka. Niti jedan zloиin nije bio previše gnjusan ovim nasljednicima Svetoga Petra. U ranom 10. stoljeжu papinstvom je dominirala jedan aristokratska obitelj, iskvarena i nemilosrdna kuжa Teofilakt. ene iz te obitelji su opisivali kao megalomanijsko seksom opsegnuto pleme. Najzloglasnija od svih kжer grofa Teofilakta bila je Marioza. Vješta politiиarka, krvoedna i s ogromnim apetitom za muškarce, Marioza mora da je bila pokvarena koliko je dinastiиki bila uиinkovita. Zavela je ili se udala za gotovo иitavo apostolsku sukcesiju papa i kraljeva i uspjela je vladati Rimom godinama. Tonuжi sve dublje u blato, nekoж moжne rimske pape su postale pijunima u kaljui lokalne politike. Sa samo 15 godina Marioza se upustila u vezu s papom Sergijem III kojem je rodila sina. Kasnije je postala ljubavnicom drugoga pape, Ivana X, meрutim okrenula se protiv njega i udala se za njegova neprijatelja, Guida od Toskane. Godine 928. skupa sa svojim muem uspješno je izvela dravni udar, udar na Lateransku palaиu, papinsku rezidenciju. Marioza je dala Ivana X uhititi i baciti u zatvor, a na koncu i zadaviti u dvorcu Sant Angelo (bivši mauzolej cara Hadrijana) иime je ona postala vladarica grada. Rim i papinstvo su utonuli u još veжu moralnu iskvarenost. Marioza je иak svojeg sina odgajala da postane slijedeжi papa. Meрutim, situacija je krenula po zlu za Mariozu. Njezin ujak, Alberik je zauzeo Rim, zarobio Ivana XI i zatvorio Mariozu, njegovu majku u dvorac Sant Angelo gdje je i umrla, vjerojatnu ju je ubio vlastiti sin. Alberik je vlado Rimom 20 godina pod titulom Princa i Senatora svih Rimljana. Carevi, nekoж zaštitnici Rima, sada su bili u uzletu i vladali Italijom. Sveti Rimski carevi, nasljednici Karla Velikog i zapravo njemaиki kraljevi, su uvijek iznova marširali na jug i napadali Rim i terorizirali njegove pape. Tek nekolicina papa je imala hrabrosti suprotstavit im se. 144 Godine 1075. papa Grgur VII se usprotivio. Objavio je dokument nazvan Dictatus Papae, dokument koji je proglašavao apsolutnu nadmoж papinstva i Rima. Od tada pa nadalje, carevi su se klanjali papama. Grgurev dokument je razbjesnio Njemaиkog cara Henrija IV. Henri je svrgnuo papu, no Grgure je na to reagirao tako što je ekskomunicirao cara. Grgur je ušao u savez s Normanima, ali kada su okupirali Rim 1084. nasilje je eskaliralo i Rim je postao vatreni pakao. Papinstvo je postalo, kao i biskupi, oruрem svjetovne vlasti. Ipak, s vremenom je došlo do suprotnih stremljenja. Samostanska reforma je zapoиela 910. g. Osnovan je klinijevski red pod izravnim papinskim nadzorom. Njegovim иlanom bio je i Humbert de Moyenmoutier koji je snano ustrajao na zahtjevu da izbor visokog sveжenstva ne moe biti iskljuиiva povlastica svjetovnog vladara. Pozvao se na staro Gelazijevo uиenje prema kojem je papa vrhovni vladar iznad cara. Pitanje, koje se nametnulo, bilo je; kako papinstvo osloboditi nadzora svjetovnoga vladara. Otonu III. bilo je, na velikoj udaljenosti od Rima, teško nadzirati papinstvo. U Rimu su pak vlast imale rimske plemiжke obitelji. Godine 1044. pobunili su se protiv pape Benedikta IX. Optuivali su ga da je poloaj dobio zahvaljujuжi obiteljskim vezama. Ustoliиili su antipapu Silvestra III. Kada je Benedikt prodao poloaj Grguru VI., sva trojica su se proglasila papama. Stoga se Henrik III. odluиio uplesti. Nakon što je stigao u Italiju, 1046. g., sazvao je sinod u Sutri na kojem su dvojica od trojice papa bili zbaиeni, a treжi je odustao od papinstva. Henrik III. imenovao je Nijemca za papu, a ovaj je uzeo ime Klement II. DRUGO RAZDOBLJE (1050-1300): UИVRЉЖIVANJE PAPINSKE VLASTI NA ZAPADU Ovo razdoblje je bilo obiljeeno sljedeжim иimbenicima: 1) Papa je postao moжniji i, stoga, nadreрen caru. 2) Izgradio je jaki иinovniиki aparat kako bi nametnuo vlast cijelom Zapadnom Carstvu. 3) Omoguжio je kupnju papinskih povlastica (znaиajnih poloaja i prava). Time je poveжana ovisnost drugih o njemu. Uz to, je postao vrhovnim sucem u sudskim procesima. 4) Samostalno je postavljao duhovnike. Leon IX. je, u razdoblju širenja, obnovio papinstvo. Sklopio je savez s Normanima, reformirao papinski upravljaиki ustroj, upravljao posredstvom poslanika, osnovao koncile i, u velikoj mjeri, poveжao korespondenciju. Osim toga, pogoršani su odnosi s Grcima. Darovnicu je, pak, 145 zamijenilo niz bezuvjetnih papinskih povlastica koje su sadrane u svesku pisama Grgura VII.: »Nitko ne moe suditi papi; Rimska crkva nije, niti жe ikada zgriješiti.« Papa više nije bio Petrov, veж Kristov namjesnik. Time je osnaio zahtjev za sveopжom i vrhovnom vlašжu. Najvaniji dogaрaj bio je ustanovljenje ogromnog i sloenog sudskog ustroja, koji je u potpunosti bio pod papinim nadzorom. Kako bi primijenio odredbe o pojedinostima crkvenog ivota, papa je na raspolaganju imao pravo zabrane obavljanja bogosluja, kao i izopжenje iz Crkve. Doduše ova su prava ovisila o svjetovnim vlastima. No, Vatikan je veliku vanost pridavao izgradnji zakonskog sustava. Veжina papa je bila odvjetnici. Kako bi ostvarila zajedniиke interese, crkvena vlast je suraрivala sa svjetovnom. Stoga su mnogi stekli dojam kako Crkva predstavlja urotu svjetovnih i crkvenih vlasti, radi izrabljivanja crkvenog bogatstva, a papa na njezinom иelu je antikrist. Ipak, borba izmeрu pape i careva se zaoštravala. Godine 1059., u trenutku slabosti saske dinastije, papa Nikola II. je donio ukaz prema kojem se izbor buduжih papa obavlja glasovanjem kardinala. U izboru stoga ne mogu sudjelovati ni car ni rimske velikaške obitelji. U suprotnom bi Normani sa Sicilije sprijeиili cara da utjeиe na papinske izbore. Posebna ovlaštenja dobio je i papinski poslanik kao papin posebni predstavnik. Milanska crkva, koja se suprotstavljala središnjici odbacujuжi sveжeniиki celibat, popustila je u zahtjevima. Izbor Hildebranda (Grgura VII.) za papu 1073. g. predstavljao je prekretnicu u borbi za papinsku prevlast. Hildebrand je sklopio savez s Henrikom IV., iz saske dinastije. Traio ga je da dokine laiиku investituru (dio tzv. grgurovskih reforma: ukinuжe nikolaitizma – nepoštivanje celibata, i simonije – trgovina crkvenih poloajima). Meрutim, Henrik je bio dvoliиan иovjek. Ubrzo je izazvao spor oko imenovanja biskupa u podruиjima pod njegovim nadzorom. U svome naumu da ih imenuje bez uplitanja pape odbijao je popustiti, te ga je papa izopжio iz Crkve. Okupio je vojsku s nakanom da napadne Italiju, no papa je zaprijetio izopжenijom svakome tko ga podri. Potez je urodio plodom, te je Henrik morao priznati poraz. Prešao je Alpe kako bi, sa svojom obitelji, molio papu za oproštenje u Canossi. Nakon vremena provede-nog u hladnoжi ispred papinske palaиe, papa mu je, na molbu Huga iz Clunyja, oprostio. Henrikovi neprijatelji su iskoristili prigodu kako bi ga svrgnuli s prijestolja. Izabrali su za cara njemaиkog vojvodu Rudolfa. U sukobu, koji je uslijedio, papa (koji je podupro Rudolfa) nije htio podrati Henrika. Kako se ovaj nije mirio s tim, papa ga je izopжio. Henrik je razbješnjen 146 napao Rim i osvojio ga. Papu je uspio spasiti normanski vladar iz june Italije koji je, boreжi se s Henrikom IV., spalio grad. Rimljani su se razgnjevili i izabrali novog papu. Hildebrand je umro u progonstvu. Henrik je izabrao sljedeжeg papu, no on se morao suoиiti sa suparniиkim papom. Henrikov se izabranik morao povuжi, te je novi papa postao Hildebrandovim uиenikom Urban II. On жe kasnije sazvati Prvi kriarski rat. Godine 1222. Henrik V. i papa Kalikst postigli su na Konkordatu u Wormsu sporazum oko uvoрenja u slubu novih biskupa. Za vladavine njegova nasljednika Urbana II. sporazumno je donijeta odluka da sveжenstvo bira biskupe, koji su pak prisegli da жe suraрivati s kraljem, iskljuиivo u svjetovnim poslovima. Meрutim, car je još uvijek imao veliku vlast nad Crkvom. Tek s padom saske dinastije 1125. g., papa je postao vrhovnim vladarom. Time je stekao pravo nošenja carskog znakovlja ukljuиujuжi krunu i ukras za glavu stoastog oblika okruenog krunom. Kasnije je Inocent III. odluиio ukrase svesti na dvije krune, a Bonifacije VIII. na tri! Prije dolaska na vlast Inocenta III., zbila su se dva vana sukoba: - izmeрu pape Aleksandra III. i Fridrika I. Barbarosse, najistaknutijeg cara nakon Karla Velikog. Posvaрali su se oko raspodjele vlasti u Italiji. Fridrik je na kraju priznao poraz. - izmeрu engleskog vladara Henrika II. i canterburyjskog nadbiskupa Thomasa Becketa u svezi s papinskom vlasti u Engleskoj. Becket se suprotstavio istragama koje su se vodile protiv sveжenika na laiиkom sudu. Ubijen je 1170. g., no njegovi su se zahtjevi kasnije ipak provedeni u djelo. Kad je nakon tri godine proglašen svecem ta je katedrala (u Canterburyju) postala jednim od najznatnijih europejskih svetišta i mjestom hodoиašжa (v. Canterburyjske Priиe od Chaucera). Zapravo od poиetka normanskog vladanja engleski kraljevi odbili su postati papinim vazalima. Vladavina Inocenta III. obiljeila je vrhunac srednjovjekovnog papinstva. Kako bi odrao vlast, Inocentu III. je bila potrebna politiиka podrška. Tijekom dva graрanska rata, koja su vodila dva suparnika za carsko prijestolje, papa se nije elio prikloniti ni jednome. Izabrao je dinastiju Hohenstaufen. Fridriku I. Barbarossi, koji je pomogao papi da doрe na vlast, papa nije htio pomoжi. Tek je u njegovu unuku (Fridriku II.) našao prilagodljivog saveznika. Postavivši ga za cara, zauzvrat je dobio neograniиenu vlast u Njemaиkoj. Inocent III. se tri puta morao oštro sukobiti sa suparnicima koji su eljeli više vlasti: 1) Nakon iznenadne smrti rimskog cara Henrika VI., izbio je rat 147 izmeрu Filipa iz Љvapske i Otona iz Braunschweiga. Obojica su se eljeli dokopati ispranjenog prijestolja, no Inocent nije elio nijednoga poduprijeti. Dao je potporu sinu Henrika VI. – Frederiku – pod uvjetom da odustane od Sicilije i potvrdi papinu vlast u Njemaиkoj. Kako je Henrik VI. vladao nad Napuljom i Sicilijom, Inocent se bojao da жe ovaj sprjeиavati širenje njegove vlasti u Italiji. 2) S engleskim kraljem Ivanom Bez Zemlje (1166-1216) oko imenovanja canterburyjskog nadbiskupa. Papa je naime predlagao Stephena Langtona, no s time se nije slagao Ivan. Nakon što je Engleska provela šest godina pod interdiktom u potpunoj obustavi vjerskih djelatnosti, uvidjevši moguжu francusku navalu, pokorio se papi priznavši se njegovim vazalom. To se po prvi put dogodilo jer svi Ivanovi normanski prethodnici odbili su prisegnuti vjernost papi . Kasnije, papa gubi bitku na podruиju svjetovne vlasti kada su baruni, zajedno sa Stephenom Langtonom, prisilili Ivana (kojemu je papa pruao podršku) da potpiše Magnu Chartu. Njome je uvedena vladavina temeljena na zakonu. Kraljevski despotizam bio je ograniиen. 3) Treжu borbu je papa vodio s francuskim kraljem Filipom II. Augustom (1180-1223) koji se elio rastati od danske supruge, i to dan nakon vjenиanja! Papa nije elio pristati, te se Francuska našla pod interdiktom (tj. Crkva je stupila u štrajk a svi жe iжi u pakao!). No, ubrzo je kralj popustio. Inocent III. je vjerovao kako, kao Kristov namjesnik, ima jedinstveni autoritet nad postupcima ljudi. Na izborima je ponekad odabirao one koji su oиito trebali izgubiti. Vrhunac njegove karijere bio je Иetvrti lateranski koncil (1215). Tada je ne samo donio odluke o vanim doktrinarnim pitanjima, nego je uиvrstio vrhovnu vlast na podruиjima Zapadnog i Istoиnog kršжanstva (Иetvrtom kriarskom vojnom je Carigrad postao dijelom Zapadnog kraljevstva). Na istom je koncilu, naalost, potvrрena sramna odluka; odstranjenje idova iz društva. Oni su od tada bili prisiljeni ivjeti u posebnim idovskim иetvrtima (getima) i nositi posebne oznake. Pravi razlog širenju antisemitizma bila je, иini se, иinjenica da su im mnogi kršжani dugovali novac. Naime kršжanima je bila zabranjena trgovina novcem, te su idovi imali monopol. Na Иetvrtom lateranskom koncilu ozakonjena je doktrina transsupstancijacije (pretvorba) prema kojoj, tijekom Gospodnje veиere, kruh i vino postaju Kristovim tijelom i krvlju. Koncil je osudio valdenze, albigenze, kao i nauk Joachima iz Fiore. Uvedena je episkopalna inkvizicija prema kojoj je svaki biskup trebao utvrditi postojanje krivovjerja u vlastitoj dijecezi (i isto zatim uništiti). Zabranjeno je ustanovljavanje novih 148 redovniиkih redova s novim pravilima. Svaka katedrala morala je imati školu otvorenu siromašnima. Sveжenstvo se moralo suzdravati od igara, odlazaka u kazalište, lova, i sliиnih razonoda. Svi vjernici morali su, barem jedanput godišnje, ispovjediti grijehe. Nove se relikvije nisu smjele prihvatiti bez papina odobrenja. idovi i muslimani, koji su ivjeli u kršжanskim zemljama, morali su nositi posebnu odjeжu kako bi se razlikovali od kršжana. Naplaжivanje sakramenata postalo je nezakonito. Koncil je navedene mjere usvojio na trodnevnom zasjedanju. Iz ovoga se da zakljuиiti kako mjere nisu bile ishod vijeжanja, veж ih je Inocent podastro koncilu na usvajanje. Inocent je bio prvi papa koji je krivovjerje opisao kao »izdaju« (1199). Bio je takoрer zaиetnik inkvizicije koja je nastala pod utjecajem nekoliko иimbenika: nekritiиkog иitanja Starog zavjeta, ponovnog buрenja Rimskog prava, koje je propisivalo smrtnu kaznu za krivovjerce, kao i zamisli o totalitarnom i teokratskom društvu. Silu je, po prvi puta, uporabio u borbi protiv katara (albigenza). Katari su bili podijeljeni na razliиite sekte koje su imale isto gnostiиko gledište. Oni su nauиavali da je fiziиki svjet stvorio Sotona, koji je bio jednako silan kao i Bog. Prema njima, duša je anрeoski duh kojeg je Sotona oteo sa neba i zatvorio u zlom fiziиkom tijelu. Konaиni grijeh je bio spolni odnos jer je poveжavao broj zlih tijela Sotoni na raspolaganju koje je koristio za zarobljavanje otetih duša Prema katarima, Krist nije imao fiziиko tijelo, nije umro i nije tjelesno uskrsnuo. Spasenje nam dolazi ne zahvaljajuжi kriu nego putem duhovnog prosvjetljenja. Katari su odbijali krštenje vodom, euharistiju i иistilište. Bili su podijeljeni na dvije klase: obiиni vjernici (credentes) i savršenici (perfecti). Savršeni su primili Duha Svetoga putem rukopolaganja, što je izbrisalo istoиni grijeh i vratilo vjerniku besmrtnost. Iz njihovih redova dolazio je kler: biskupi i рakoni. Drugi su morali poloiti zakletvu da жe postati savršeni prije smrti. Ritualno samoubojstvo ponekad je bilo dozvoljeno kada su savšeni bili teško bolesni. Pokret je naišao na pogodno tlo u junoj Francuskoj, a na mnogim mjestima pridobio je veжinu puka. Prethodni pape bili su suviše zauzeti drugim brigama, no ne i Inocent III. U Francusku je poslao poletnog propovjednika Dominika, no stanje se nakon deset godina propovijedanja nije poboljšalo. Zatim je 1207. g. muиki ubijen papin poslanik Petar iz Castelnaua, иini se, na poticaj osumnjiиenog katara i grofa od Toulousa Raymonda. Papa Honorije III. je objavio kriarsku vojnu protiv katara. Dvije velike vojske pod vodstvom Simona de Montforta zajedniиki su napale jugozapadnu Francusku, uništile gradove Bйziers i Carcassonne, 149 te izvršile pokolj nad tamošnjim puиanstvom. Vojske su se sastojale od plemiжa koji su eljeli srušiti politiиku i kulturnu nezavisnost Juga. U bitci kod Mureta uspjeli su uništiti krivovjerce, kao i valdenze na koje su naletjeli. Upravo zbog te kriarske vojne stvoren je papinski sustav inkvizicije. Nju je saиinjavao poseban sud иije je иlanove imenovao papa. Bili su zadueni za progon krivovjeraca (što je dotada bio posao biskupa). U Francuskoj su od Luja VIII. dobili znatna ovlaštenja za suрenje i kanjavanje krivovjeraca. Fridrik II. je izdao sliиne odredbe naredivši da se krivovjerci spale. Kada je Grgur IX. postao papom, preuzeo je Fridrikove zakone. Pogubljenja, koja su provodile svjetovne vlasti, postala su slubenom papinskom politikom. Za Grgurove vladavine inkvizicija je, kao crkvena ustanova nezavisna od biskupa praktiиno dovršena, a dominikanci su dobili ulogu papinih posrednika. rtve inkvizicije optuivane su na temelju tajnih prijava. Nisu smjele pozivati svjedoke, kao ni dobiti zakonsku pomoж. I oni neduni, i oni krivi, иesto su bili prisiljeni na priznanje okrutnim muиenjem koje je bilo odreрeno bulom Inocenta IV. iz 1252. g. – Ad extirpanda (Progoni do uklanjanja). Godine 1483. u Љpanjolskoj je uvedena inkvizicija. Tamo nije bila odgovorna papinskoj inkviziciji jer je kraljica Izabela privolila papu Siksta IV. da od inkvizicije uиini nacionalnu instituciju. U Љpanjolskoj se vodio najdulji unutarnji kriarski rat – protiv tamošnjih muslimana. Oni su istjerani iz Sjeverne Љpanjolske, no na jugu su bili u dobrim odnosima s kršжanima i idovima. Ferdinand i Izabela su brakom ujedinili pokrajine Aragon i Kastilju. Pokorili su Granadu na jugu poduprijevši inkviziciju pod Tomбsom de Torquemadom. Priznanja su se iznuрivala muиenjem te je dvije tisuжe osoba smaknuto. Torquemada se kasnije ukljuиio u inkviziciju protiv bogumila u Bosni. Godine 1492. crkvene vlasti u Љpanjolskoj donijeli su odluku prema kojoj se muslimani i idovi moraju ili krstiti ili napustiti zemlju. 4.000 idova su bili masakrirani i treжina ostalih obratila se na kršжanstvo. 200.000 idova je otišlo iz zemlje (mnogi u Carigrad), iako su se neki nastanili u Solunu i drugim sredozemnim lukama. Iste 1492. g. Kristof Kolumbo je poslan kako bi na kršжanstvo preveo neznabošce u Indiji! Kako je inkvizicija nagnala »krivovjerce« na sastajanje u tajnosti, danas znamo malo o njihovim djelatnostima tijekom srednjeg vijeka. Papinstvo i dinastija Hohenstaufen: Najpoznatiji carevi iz ove dinastije su bili Fridrik I, Henrik VI, Filip I, Fridrik II i Konrad IV. Iako su odnosi izmeрu Inocenta III. i Fridrika II. bili isprva dobri (1213), Fridrik 150 se kasnije pokazao jednim od najstrašnijih neprijatelja papinstva. Ujedinjenje donjeg dijela Italije – Napulja i Sicilije – s carstvom u XIII st. jako je iznemirilo papu, koji je osjeжao ugroenim zbog Hohenstaufova-ca, иiji su carski posjedi sada i sa sjevera i s juga okruivali Papinsku Dravu. Kada je Grgur IX. postao papom (1227), ustupio ponovno u savez s lombardskom ligom i zapoиeo je rat (po cijeloj Europi) kojim je nanio nenadoknadivu štetu duhovnom ugledu papinstva. Rat je podijelio Italiju na dva dijela: papinske pristalice (gvelfe – prozvani po saskoj dinastiji Welfa) i careve sljedbenike (gibeline – prozvani po zamku Hohenstaufovaca u Weiblingenu). Papin protivnik Fridrik II je u svima vidio ubojice i urotnike, a s nevinim je osumnjiиenicima postupao na krajnje divljaиki naиin. Dao ih je oslijepiti uarenim eljezom; vezati za konje koji bi ih do smrti vukli po kamenju; zatvarati u vreжe pune zmija otrovnica i bacati u more. Papa je, s druge strane, rabio duhovno topniš-tvo: davao je indulgencije − sudionicima u svetom ratu protiv Fridrika, izopжenje, interdikt, a Fridrika je izopжio i stavio pod interdikt. Konaиno ga je porazio u bitci kod Parme 1248. g. Fridrik II je ubrzo umro, što je ujedno bio kraj dinastije Hohenstaufen na Siciliji. Pape su otada Siciliju drale odvojenom od Carstva. eljeli su vladara koji pritom ne жe imati nikakvo pravo na Sveto Rimsko Carstvo. Prikladnu osobu pronašli su u bratu francuskog kralja – Karlu I. Anuvinskom. Papinstvo i Habsburgovci: Nakon što je prisegnuo poslušnost papi Grguru X., Rudolf Habsburški je izabran za cara 1273. g. Sicilijom je pak vladao Karlo Anuvinski koji je porazio Fridrikova dva sina, Manfreda i Konradina. Meрutim, izbio je gerilski rat protiv francuza, a papa je stekao glas imperijalistiиkog tlaиitelja. Konaиno Sicilija je prešla na vlast španjolaca, Petra III Aragonskog. Na kasnijem izboru za papu bila su dva kandidata; Orsini koji je bio naklonjen francuskim potomcima Karla I. Anuvinskog, i Colonna koji je bio sklon španjolskoj vladarskoj kuжi Aragon. Obojica su odbijena, a umjesto njih je izabran Pietro del Morrone, neobrazovani pustinjak koji je došao na prijestolje kao Celestin V. TREЖE RAZDOBLJE (1300-1520): NAZADOVANJE PAPINSTVA Ovo je razdoblje obiljeeno sljedeжim иimbenicima: 1) Sve manjom uиinkovitošжu papinih prijetnji izopжenjem. 2) Opadajuжom vrijednosti indulgencija. S vremenom su se dijelile 151 bez obzira na duhovne ili politiиke razloge. 3) Slabljenjem papinog politiиkog suvereniteta. Papa je postupno postao sudcem (posrednikom) u politiиkim sukobima. Kako je nacionalizam postajao vaniji, znaиaj duhovnosti je opao. 4) Rastuжom inicijativom malih neslubenih skupina unutar Crkve (mistika, braжe zajedniиkog ivota iz Deventera). Papinstvo je nastavilo djelovati kao иinovniиka institucija i više nije bilo središte novih zamisli. Papinstvo i Francuzi: Celestin je bio prvi papa koji se 1294. g. odrekao slube. Njegov nasljednik Bonifacije VIII. bio je »politiиki« papa. Hohenštaufenovci mu nisu smetali, no na pomolu je bila nova opasnost. S rastuжim nacionalizmom, rasla je i elja za osloboрenjem od papinskog nadzora. Papa se ubrzo sukobio s Francuzima koji su bili vodeжa sila u to doba. S druge se strane francuski kralj Filip IV. Lijepi elio doиepati crkvenog novca kako bi financirao rat protiv Engleza. Nametnuo je porez sveжenstvu. No, papa mu nije ostao duan. Izdao je bulu Unam sanctam kojom je istaknuo tradicionalno papinsko pravo na neupitnu suverenost nad europskim kršжanskim i društvenim poret-kom. U njoj je zakljuиio: »Svako se ljudsko stvorenje mora pokoriti rimskom velikom sveжeniku kako bi se spasilo.« Filipovi savjetnici odgovorili su Bonifaciju pisanom optubom za ubojstvo, krivovjerje, simoniju (kupovanje crkvenih poloaja), preljub i raskol. Иak je i Bonifacijev kuжni ljubimac, tvrdili su, demon. Papa je Filipa izopжio, no Francuzi su napali papinsku palaиu u Canossi, juno od Rima. Papa im je uspio umaжi, no ubrzo je umro od pretrpljenog šoka. Od tada su Francuzi bili odluиni u pritiscima na papinstvo, kao i na kardinale koji su bili podijeljeni izmeрu njihovih pristalica i protivnika. Nadbiskup Bordeauxa, koji je 1305. g. izabran za papu uzevši potom ime Klement V., nije elio napustiti rodnu Francusku. Odselio se u Avignon, u kojem je u 14. stoljeжu boravila veжina papa (buduжi da su svi bili profrancuski orijentirani). Klement V. je Francuzima odobrio ukinuжe redova templara i ivanovaca. Tako su se Francuzi domogli posjeda i ostalih bogatstava. Kako se papinstvo usmjerilo prema trgovini i иinovništvu, Francuzi su se pobrinuli kako zadrati nadzor nad papinskim izborima. 82 % kardinala bili su Francuzi, 13 % Talijani a 5 % ostalih narodnosti. Jedna od posljedica odsutnosti papinstva u Italiji, bila je razvitak renesanse u Italiji. U tom razdoblju Crkva nije ograniиavala umjetniиku izvrsnost. Godine 1350. Rim je postao ustajala bara. Francuski kraljevi su vladali Rimom i silom su uredili izbor francuskoga pape иije je rezidencija 152 bila u Avignonu. Bez pape Rim je izgubio svoju moralnu i financijsku moж. Kriminal je cvao na ulicama Rima pod upravom dviju aristokratskih obitelji Orsini i Colonna koji su svoje poslove vodili iza zidina utvrрenih palaиa. Dijelovima grada su vladali kao mafijaški voрe. Rim je u to vrijeme imao samo 30 000 ljudi dok je za vrijeme Rimskoga carstva u gradu ivjelo milijun ljudi. ena koja жe spasiti Rim bila je Sveta Katarina Sienska, njezina ivotna ambicija je bila povratak pape u Rim. S vremenom papa se i vratio u Rim, no Francuzi su izabrali protu-papu u Avignonu. Situacija je postala više nego smiješna, naime sada su tri muškarca u tri razliиita grada svaki za sebe tvrdili kako su upravo oni pravovaljano izabrani pape, ta situacija je kasnije postala poznata kao Zapadni raskol. Godine 1417. obitelj Colonna je odnijela pobjedu izborom pape iz svoje obitelji, Martina V. što je okonиalo Zapadni raskol i tri pretendenta na papinski tron su bila prisiljena abdicirati. Mnogi intelektualci su iskoristili prigodu za napad na papinstvo. U tome su se isticali bivši rektor pariškog sveuиilišta Marsiglio iz Padove (autor revolucionarne knjige Defensor Pacis), kao i William Occamski. Obojicu je štitio Ludwig IV. Bavarski kojeg je papa kasnije izopжio. Иak je i voрa spiritualaca našao azil kod Ludwiga. Oni su tvrdili kako Biblija mora biti izvor doktrine, a neslaganja moraju biti riješena demokratski tj. putem najvišeg crkvenog koncila (ovaj pogled se zove »koncilijarizam«). Jedan иovjek ne moe djelovati kao duhovni diktator. Ove su zamisli kasnije preuzeli protestantski reformatori. Kada se Grgur XI. vratio u Rim i tu umro, Rimljani su zahtijevali Talijana za papu. Kardinali su se na koncu sloili i izabrali Urbana VI. Meрutim, on se uskoro pokazao kao diktator pa su izabrali Klementa VII., koji se nakon borbi sa suparniиkim papama povukao u Avignon. Neke su zemlje pruale podršku jednom papi a druge drugom. Na koncilu u Pisi (1409) kardinali su pokušavali riješiti poteškoжe odabirom treжeg иovjeka – Aleksandra V. Koncil koji se sastao u Konstanci 1414. g. izabrao je Martina V. Kako nije bio sveжenik, urno je morao biti imenovan sveжenikom, zatim posveжen kao biskup i naposljetku ustoliиen kao papa! Meрutim, došlo je do razdora izmeрu koncila kardinala u Ferrari i koncila u Baselu. Svaki je koncil izabrao papu, no jedan od njih se ipak povukao. Papinstvo i renesansa: Nakon ovih dogaрaja papinstvo je postalo talijanskom ustanovom koja je procvjetala za vrijeme renesansnih papa. Pape renesansnog perioda su se dali u projekte graрenja kako bi od Vatikana naиinili znamenitost. Prvi meрu njima, Nikola V., pruio je uzor ostalima zanimajuжi se za umjetnost, ukrasno graditeljstvo, huma- 153 nizam, grиki jezik itd. Aleksandar V je, pak, bio najprijeporniji papa jer je pozvao Turke kako bi mu pomogli u borbi protiv Francuza. Usred politiиkih okršaja u Firenci je pogubljen propovjednik Savonarola, zbog suprotstavljanja papi i prijateljevanja s Francuzima. Klasiиni primjer renesansnog pape bio je Aleksandar V., koji je bio pripadnik zloglasne obitelji Borgia. Njegov sin Cesare je postao biskupom sa svega 16 godina, a kardinalom s 18, a vjerojatno je ubio vlastitoga brata. Svakoga jutra su nalazili njegove neprijatelje kako plutaju Tiberom. Obitelj Borgia je besramno pretvorila Vatikan u palaиu tjelesnih uitaka. Sam papa je imao mnoštvo ljubavnica i mnoštvo djece. Za renesansne pape razuzdane zabave i besramno pokazivanje bogatstva su bili smatrani normalnima. Nasljednik pape Borgie je bio još bliskije povezan s renesansom, to je bio Julie II. Sakupio je tim najboljih umjetnika i arhitekata kako bi od Rima napravio najljepši grad na svijetu. Godine 1505. dao je srušiti staru crkvu Svetoga Petra i dao se u gradnju nove koju je financirao prodajom oproštajnica, иija prodaja je zapoиela još u 6. stoljeжu. Ta je crkva izdrala 120 godina i vladavinu 20 papa. Leon X je pripadao bankarskoj obitelji Medici ali je u godini dana spiskao иitavu papinsku ušteрevinu na uitke, umjetnost i kockanje. Godine 1528. protestantski plaжenici pljaиkaju Rim, a poslao ih je car Karlo V kao upozorenje nesposobnom papi Mediciu, Klementu VII. Kada je nastupila protureformacija Pavao IV je naredio veliko pospremanje. Umjetnost je smatrao poganskom i naredio da se svi intimni dijelovi vidljivi na slikama pokriju što mu je priskrbilo nadimak, Papa Smokvin List. Zavladala je strogost i oskudica. Papa nije samo napadao umjetnost veж je na Vjeиni grad pustio i inkviziciju. Homoseksualci su spaljivani ivi na lomaиama. idovi koju su u miru ivjeli u Rimu veж 1 700 godina su zatvoreni u geto. Godine 1539. crkva je oformila novo militantno krilo – Jezuite. Pod vlašжu pape Urbana VIII pokrenuli su novi stil arhitekture, barok kojeg je osmislio umjetnik Bernini, on je bio Michelangelo 17. stoljeжa. Treжe razdoblje papinstva bilo je obiljeeno poveжanom inflacijom. Povelje o oproštenju grijeha (indulgencije) izdane su 1095. g. onima koji su se borili u kriarskom ratu. Bile su zamjena za ostale vrste pokore, a osiguravale su izravan ulazak u nebo kriarima koji su umrli u stanju pokajanja i priznanja grijeha. S vremenom je svatko, uz naknadu, mogao dobiti oproštenje grijeha иime je došlo do duhovne »inflacije« te su indulgencije znatno izgubile na vrijednosti. Pri kraju srednjeg vijeka, djelatnost sljedeжih osoba jaиala je protivljenje papi: a) Husa i Wycliffea, b) Svjetovnih pisaca (Boccaccia, Langlanda i Chaucera), c) vladara kojima se nije sviрala prvenstvena odanost nji- 154 hovih podanika papi. RAZVOJ DOGME 1. ADOPCIONIZAM (dinamiиni monarhijanizam) je krivovjerje иije su pristalice tvrdile kako je Bog posinio иovjeka Isusa koji je ivio bezgrešnim ivotom. To se shvaжanje isprva pojavilo u Љpanjolskoj, koncem 8. stoljeжa, te kasnije na podruиju kojim je vladao Karlo Veliki. Alkuin mu se suprotstavio u djelu Protiv Felixa (Felix je bio španjolski biskup). U pozadini problema leao je sukob izmeрu Franaиke Crkve i Mozaraba – kršжana iz islamskog dijela Љpanjolske. Mozarabi su, kao nestorijanci, tvrdili kako je Isus bio posvojen na krštenju i to ne kao Sin Boji, veж kao Sin Иovjeиji tj. Jahvin sluga (Ovdje se oиito nije radilo o klasiиnom adoptistiиkom krivovjerju). 2. DJEVICA MARIJA: Nekoliko redovnika je, za vladavine Karla Velikog, osporavalo pitanje Marijinog trajnog djeviиanstva – shvaжanja koje je, od 5. stoljeжa, bilo široko prihvaжeno. Teolozi Karla Velikog trudili su se zaštititi Marijinu svetost i bezgrešnost (vjerojatno stoga što im se u podsvijesti krilo gnostiиko shvaжanje o zloj tvari (materiji) odnosno tijelu). 3. PREDESTINACIJA je bila tema o kojoj se dosta raspravljalo u to vrijeme. Redovnik Gottschalk iz Orbaisa (805-868) pomno je prouиavao Augustinovu teologiju i prvi nauиavao »dvostruku predestinaciju«. Zbog toga je bio osuрen i, na kraju, poslan u samostan gdje je, izgubivši duševno zdravlje, umro. 4. SAKRAMENTI: Hugo iz Sv. Viktora (poznatog samostana blizu Pariza), kao i Augustin, izjavili su kako postoji trideset sakramenata. Meрutim, Petar Lombardo razvio je sustav sa njih sedam: krštenjem, potvrdom (krizmom), euharistijom (priиešжu), pomirenjem (ispovijedi, pokorom), bolesniиkim pomazanjem (posljednjom pomasti), svetim redom (zareрenjem) i enidbom (brakom). Njegovo shvaжanje proglašeno je pravovjernim na Иetvrtom lateranskom koncilu dok je Toma Akvinski uиvrstio sustav u vlastitoj teologiji. Kako bi nešto moglo postati sakramentom, morali su postojati: a) Vanjski znakovi unutarnje milosti. b) Krist ih je ustanovio. Lombardo i Toma Akvinski su vjerovali kako samim иinom, vrše- 155 njem, sakramenti donose milost (ex opere operato). Ljudi koji nemaju vjere mogu primajuжi ih stvoriti prepreku milosti (ovo se, naravno, ne moe dogoditi kod nesvjesnog djeteta, ili umiruжe osobe). Kasnije se došlo do zakljuиka kako krštenje, krizma i zareрenje ostavljaju neizbrisiv peиat na duši te se, stoga, ne mogu ponoviti. Lombardo je nauиavao kako u sakramentu pokajanja sveжenik moe proglasiti oproštenje grijeha (pod uvjetom pokajanja), no grijehe ne moe oprostiti (isprva je i Toma Akvinski bio ovoga gledišta, no kasnije ga je odbacio). Sveжenik moe oprostiti svjetovnu kaznu (kao izopжenje) koju je Crkva nametnula. Dva najvanija sakramenta su: krštenje i euharistija. 5. KRЉTENJE: Na shvaжanje krštenja u velikoj je mjeri utjecala Augustinova rasprava s Pelagijem. Uиenje o istoиnomom grijehu, koju je izloio Augustin, natjeralo je Crkvu da krštenje smatra bezuvjetnom nunošжu za spasenje. Ljudi su stoga pretpostavljali kako umrla nekrštena dojenиad odlazi u limbus infantum. Kako je stopa smrtnosti u dojenиadi bila iznimno visoka, babice su krštavale tek roрenu djecu. Obiиaj krštavanja djece postajao je uobiиajeniji kako je rasla svijest o Europi kao kršжanskom kontinentu. Krštenja se više nisu odgaрala te je negdašnji obiиaj uskršnjih krštenja izumro. Biskupu više nije bilo moguжe poloiti ruke (ili pomazati) kandidata prilikom krštenja, pa se javio (tek u 6. st.) posebni obred – krizma koja ispoиetka nije predstavljala vaan sakrament. 6. EUHARISTIJA: U 8. je stoljeжu Zapadna crkva donijela odluku o uporabi hostije prilikom euharistije, a do 11. stoljeжa rastao je broj ljudi koji su vjerovali u nominalistiиko stajalište temeljeno na Aristotelu. Ratramnus, иija je knjiga osuрena 1050. g., je bio jedan od posljednjih pisaca koji su govorili o euharistijskom kruhu i vinu kao »simbolima«. Suprotstavio se opatu iz Corbiea, Paschaziju Radbertu (785-860.), koji je tvrdio kako se euharistijski kruh i vino pretvaraju u tijelo i krv (kasnija slubena tvrdnja o transsupstancijaciji zasnovana na aristotelizmu. Prema njoj se mijenja iskljuиivo temeljna bit). Berengar Tourski (10001080) takoрer nije mogao prihvatiti da иovjek jede Kristovo tijelo, i pije njegovu krv. Meрutim, vjerovao je kako dolazi do nekakve promjene. Canterburyjski nadbiskup Lanfranc (1005-1089) se suprotstavio Berengaru ustvrdivši kako se mijenja sama temeljna bit. Lanfrancovo shvaжanje – tzv. »transsupstancijacija« – kasnije je postalo slubenim crkvenim uиenjem. Potkrijepljeno je aristotelovskom filozofijom kako ju je tumaиio Toma Akvinski (mijenja se sama temeljna bit, a ne vanjski oblik). Иetvrti lateranski koncil (1215) proglasio je uиenje, pozvavši se na autoritet Tome 156 Akvinskog, slubenim. Prirodni elementi kruha i vina uporabljeni za misu, milošжu su pretvoreni u Kristovo tijelo i krv. Vjernici, koji sudjeluju u duhovnom zajedništvu jeduжi posveжeni kruh, svjesno prihvaжaju istu milost. Transsupstancijacija je isticala obred, a pobonosti izvan liturgije je rasla. Novi blagdan Tijelovo je ustanovljen dok je laicima zabranjeno pijenje vina (kako ne bi prolili pretvoreno vino i tako uzrokovali sablazan). Javile su se teorije prema kojima je prinošenjem Krista, u obliku kruha i vina za vrijeme misnog rtvovanja, dan otkup za ive i mrtve. Ovo je u srednjem vijeku dovelo do poveжanja broja misa za mrtve. OTKUPLJENJE: Anselmo i Abйlard ponudili su, u ovome smislu, dvije najznaиajnije srednjovjekovne teorije. Anselmo je bio talijanac i canterburyjski nadbiskup koji je u slubu uveden nakon normanske najezde. Kao veжina skolastika elio je ispitati razlog stvari. U njegovu najveжem teološkom djelu – »Cur Deus Homo?« (Zašto je Bog postao иovjekom?) – ustvrdio je kako je Krist postao иovjekom kako bi, umjesto nas, ivio savršenim ivotom. Buduжi da su misaona kretanja bila proeta feudalnim sustavom иasti i viteštva, Anselmo je vjerovao kako je grijeh uvreda za Boga. Stoga Bog zahtijeva od иovjeka ili beskonaиnu kaznu (pakao), ili zadovoljštinu neograniиene vrijednosti. Kako иovjek zbog ograniиenosti nije mogao ispuniti navedeno (time što je ivio nesavršenim ivotom), Bog je morao postati иovjekom. Za isplatu zadovoljštine, ivio je savršenim ivotom umjesto иovjeka. Kri je nešto dodatno – nije zamjena za kaznu, veж veliиanstveno i prezasluno dobro djelo! Tamo nam je Krist stvorio neograniиeni skup zasluga koje se na nas prenose posredstvom Crkve. Moderna paralela ove teorije bi bila sluиaj glumice koja optui popularne novine za klevetanje zbog skurilnog иlanka. Sud odluиuje da su novine krive te moraju platiti glumici milijun dolara odštetu (jer se inaиe riskira zatvor). Meрutim, glumica je vrlo bogata i ne treba ovu svotu, pa ju dodijeluje humanitarnoj organizaciji. Na isti naиin Crkva dodijeluje Kristove zasluge vjernicima Pierre Abйlard je bio poznat kao liberalni skolastik. Iznio je teoriju moralnog utjecaja kako bi objasnio dogaрanja na kriu. Tvrdio je takoрer kako otkupljenje znaиi arko ljubiti Boga. Pasijom (Kristovim trpljenjem) se pobuрuje neograniиena ljubav u nama. Svrha kria nije stoga proizvesti nešto za nas (iskupiti naše grijehe i pomiriti nas s Bogom), veж 157 proizvesti nešto u nama. Kri nas odvlaиi od našeg sadašnjeg lošeg ivota. Ovu je teoriju oivio u 19. stoljeжu Horace Bushnell (1802-76). Radi se o subjektivnom shvaжanju koje naglašava snagu, a ne krivnju grijeha. Osim toga, Petar Lombardo je bio Abйlardov uиenik. CRKVENA PRAKSA Zapadno kršжanstvo je, u vrijeme Inocenta III., obuhvaжalo oko sedamdeset milijuna иlanova. Oni su bili podijeljeni na 400 biskupija kojima su upravljali biskupi ili nadbiskupi podreрeni rimskom papi. Biskupi su sluili i kao graрanski upravitelji, a mnogi su strogo nadgledali sveжenike koji su upravljali upama. Ti su sveжenici, za razliku od biskupa, dolazili iz niih društvenih slojeva. Kako nije bilo škola u kojima bi bili osposobljeni za slubu (one su tek ustanovljenje nakon Tridentskog koncila) svi koji su se eljeli zarediti, a imali su najmanje 24 godine, prijavili bi se tri dana prije obreda zareрenja. Nakon toga bi prisustvovali trodnevnom usmenom ispitu. Kandidati nisu smjeli biti podrijetlom robovi ili sluge, nezakonita djeca ili imati tjelesnih mana. Posao im se sastojao u sluenju mise, krštavanju, slušanju ispovijedi, posjeжivanju bolesnih i pokapanju mrtvih. upljane su poticali na brigu za siromašne. Meрu njima je bilo kapelana koji su vodili cehove. Mjesni sveжenici jedva da su se razlikovali od vlastitih upljana. No, teoretski morala je postojati jasna razlika u skladu s grgurovskim pojmom sveжenstva. Kako je brak najvaniji иimbenik uklapanja u društvo, odluиeno je da moraju ostati neenjama. Na Drugom lateranskom koncilu (1139) sveжeniиki brakovi su proglašeni nezakonitima, a sveжenicima je odreрeno da nose sutanu, sveжeniиki halju (po uzoru na rimske toge). Na misi se pokazalo koliko je sveжenstvo odvojeno od ljudi. Stremljenja u pogledu sakramenata, koja su promijenila narav mise, postala su još izraenijima u srednjem vijeku. Laici su postupno postali promatraиi na misi na kojoj je sveжenik, u pomno izraрenoj odjeжi, šaptao molitve na latinskom jeziku. Kada je došlo vrijeme priиesti, vjernici bi primili »kolaи« umoиen u vino. Na redovito primanje priиesti mogli su raиunati iskljuиivo redovnici, иasne sestre i sveжenici. Kako je glavni cilj laika bilo vidjeti uzdignutu hostiju, mnogi su lutali od crkve do crkve kako bi prisustvovali obredu. Bila je to posljedica blagdana Tijelova za kojega je cijeli grad izlazio na ulice kako bi vidio hostiju u zlatnoj monstranci. Uoиi reformacije religija je postajala sve osobnijom. Rastao je broj privatnih kapela a Bog, kao strogi sudac, zamijenjen je Kristom koji trpi. 158 Djevica Marija dobila je mnoga svetišta dok su uporaba krunice, molitve »Zdravo Marijo«, kao i blagdani Bogorodice postali uobiиajeniji. U umjetnosti se isticao motiv Isusovog krvareжeg srca. Nakon 13. stoljeжa bila su sve иešжa euharistijska иuda, uglavnom zbog naglašenog novoplatonizma u Crkvi, kao i mistiиnog propovijedanja Bernarda iz Clairveauxa i drugih. Bernard je bio, unutar zapadnjaиke pobonosti, zaиetnik stremljenja prema jaиem naglasku na иovjeka Isusa, kao i sudruništva njega i vjernika koji prolazi kroz ivotne jade. Zapadno katoliиko kršжanstvo sve je više isticalo иovjeиjeg Sina Isusa, razapetog na kriu. Uskrsli Boji Sin Isus sve je više zauzimao drugo mjesto. Naglasak na Kristove patnje je imao alosnu pposljedicu: ljudi su poиeli fokusirati svoj gnjev na one koju su navodno uzrokovali te patnje: idove. Bernard je takoрer proširio štovanje Djevice Marije kao najuиinkovitije ljudske posrednice. Ipak, nije vjerovao u njezino bezgrešno zaиeжe. KRIARSKI RATOVI Kriarske ratove predstavlja sedam glavnih i bezbroj malih pohoda na Levant, koje su zapadni Europljani izveli, izmeрu 1095. i 1291. Otpoиeli su iz dva razloga: 1) Tijekom srednjeg vijeka kršжani su odlazili na hodoиašжa u Svetu Zemlju, no, dolaskom Turaka Selduka okolnosti su se izmijenile i hodoиašжa su prekinuta. Selduci su arapskim muslimanima oduzeli Jeruzalem, a potom su krenuli na sjever gdje su 1071. g., u bitci kod Manzikerta (u blizini jezera Van u Turskoj), pobijedili bizantske snage. Sljedeжih godina Bizant je izgubio i Malu Aziju odakle je novaиio najveжi broj vojnika. Car se stoga obratio za pomoж zapadnim vladarima, kao i papi, traeжi plaжenike s kojima bi vratio izgubljeno ozemlje. 2) Arapi su Palestinom vladali od 636. g., i bitke kod Jarmuka, no dopuštali su hodoиasnicima da posjeжuju sveta mjesta. Kršжanskim crkvama su doduše oduzeli zlato iskoristivši ga za izgradnju dviju damija na mjestu negdašnjeg Salomonovog Hrama. Godine 1010. kalifat je nastavio sustavno uništavati preostale crkve, a i enske samostane kojih je bilo na stotine. Kap koja je prelila иašu bilo je uništenje dijela crkve Svetog Groba. Ukratko, poteškoжe su se poveжale dolaskom barbarskih Turaka koji su razmjerno kasno prešli na islam. Ipak Fatimidi su osvojili Jeruzalem od Turaka nešto prije dolaska kriara. No, bilo je i drugih razloga za kriarske ratove: 1) Kršжani su eljeli osvetiti se muslimanima. 159 2) Mnogi su vjerovali kako se blii kraj svijeta. 3) Umrijeti u kriarskom ratu bila je иast, иak i jamstvo odlaska u raj. Osim toga odlazak u kriarski pohod je takoрer bila vrsta pokore. 4) Teško gospodarsko stanje; glad i teške boleštine (npr. kuga) u Europi, jednim su dijelom bile posljedica prepreka koje su nametnuli Fatimidi. Oni su sprjeиavali trgovinske veze kršжanske Europe i ostalih dijelova svijeta. Europa je postala neugodnim mjestom iz kojeg su mnogi eljeli pobjeжi. 5) Papa je u kriarskim ratovima vidio izvrsnu prigodu za skretanje pozornosti plemiжaratnika na uzvišenije ciljeve. Sudjelovanjem na pohodima otvarao se isposniиki put prema spasenju. Ratnici su nosili bijele odore s crvenim krievima na oklopnim košuljama – boje cistercitske odore (Bernardov red), i simboli samostanske strogoжe i duha viteštva. 6) Prigoda za papu da ujedini kršжanske zemlje. 7) Istovjetnost ciljeva kriara i talijanskih trgovaca iz Venecije i Genove. Bez laрa koje su im potonji osiguravali, kriarskih ratova ne bi bilo. Kriari su iskljuиivo ovisili o njima jer im Grci nisu pomogli da odre kopnenu vezu kojom bi se opskrbljivali. Odaziv na papin poziv bio je ogroman, no vojni je pohod morao imati ideološku podlogu jer je Crkva trebala opravdanje za uporabu sile. Njezini uиenjaci su stoga zakljuиili kako je svaki pohod opravdan ako je cilj pravedan. Isto tako; kada su muslimani osvojili Jeruzalem, obešиastili su Isusa te se ova uvreda morala osvetiti. idovi su Isusa razapeli, pa je i to moralo biti osveжeno. Zato su kriari ubijali idove tijekom tzv. seljaиkog kriarskog rata. Prvi kriarski rat se dogodio 1096. g. – trideset godina nakon normanskog upada u Englesku. Sastojao se od dva dijela. Seoski kriarski rat, pod vodstvom Petra Pustinjaka, koji je vodio tri glavne vojske i više manjih. Razraиunavanja su zapoиela pokoljem nekolicine idovskih zajednica uz obale Rajne. Veжina sudionika nije stigla dalje od Balkana gdje su ih uništile bizantske kršжanske vlasti. Time su se osvetili za njihove pljaиke i ubijanja. Ostatak su uništili Turci u Maloj Aziji. Zarobljenici, koji su odbili prijeжi na islam, bili bi ubijeni. PRVI KRIARSKI RAT je zapravo zapoиeo godinu kasnije. Dio kriarske vojske, koja se sastojala od 45 000 ljudi (od kojih je bilo samo 15 tisuжa vitezova), opkolilo je i osvojilo Antiohiju. Do tada su veж bili izgubili 50% svoje vojske. Iako su Turci poslali odred, kako bi povratili izgubljeni grad, doivjeli su poraz. Iz Antiohije je potom za Jeruzalem 160 krenulo oko 15 000 vojnika. Lako su osvojili Jeruzalem porazivši fatimidske Egipжane, no pogubili su veliki broj neprijateljskih vojnika (ukljuиujuжi i idova). Od poиetka kriarskog pohoda trebalo im je иetiri godine da stignu do Jeruzalema i osvoje ga. Tek je 10% prvotne vojske stiglo do Jeruzalema. Utvrdili su se na obali izmeрu Turaka Selduka (koji su vladali Sirijom) i Fatimida u Egiptu. Druge dvije muslimanske sile nisu se zanimale za sudbinu Palestine. Mnogi su kriari, na putu za Jeruzalem, prošli kroz Carigrad. Tamo su se, na veliko iznenaрenje cara, ponašali kao napadaиka vojska. Veliki postotak sirijskog i palestinskog puиanstva (prije svega Armenci u Edesi) bili su monofizitski kršжani nad kojima su vladali muslimani. Kriari su stoga mogli raиunati na njihovu potporu. Meрutim, grиki se kršжani, kao veжinsko stanovništvo unutar Bizantskog Carstva, nisu htjeli ukljuиiti u rat. Sumnjali su u pobude kriara. Bizantskom caru zasigurno nije bilo drago što su иetvorica od osam voрa prvog kriarskog pohoda Normani, koji su ga prethodno napadali u junoj Italiji nastojeжi mu oduzeti tamošnja podruиja. Nakon ostvarenja ciljeva u Palestini, osnovano je nekoliko kriarskih (zapravo franaиkih) kraljevina. Slubeno je doduše postojala samo jedna – kraljevina Jeruzalema. No, zbog suparniиkih vladara postojale su takoрer »grofovija Edesa« (današnja Urfa), »kneevina Antiohija« i »grofovija Tripolis«. Veжina vitezova se nakon obavljenog posla vratila natrag u Europu. Meрutim, slabašna je kraljevstva trebalo uиvrstiti, što je i uиinjeno za vladavine Balduina I. (1100-1118). Osnovana su dva viteška reda za obranu Svete zemlje – templari i hospitalci (ili ivanovci). Izvorno su templari trebali braniti hodoиasnike koji su putovali od obale prema Jeruzalemu. Hospitalci su utemeljeni s nakanom da zabrinjavaju bolesne hodoиasnike u Jeruzalemu. Zaposjednute luke su osigurane, a morske veze i opskrba иuvane su genovskim brodovima. Do 1154. g. kriari su zauzeli dva preostala središta otpora (Tir i Aškelon) иime su zavladali иitavom obalom od Latakije do Jafe. Europljani su bili pozvani da, kao slobodni ljudi (tj. ne kao kmetovi), naseljavaju Palestinu. Kako bi vladali u unutrašnjosti, morali su se osloniti na tvrрave koje su sagradili (naroиito u Siriji). Buduжi da nisu imali dovoljno vojnika, dva nova kriarska reda novaиili su plaжenike. Ipak ni u jednom trenutku u njima nije bilo više od tristo templara. Bizantski car ponovno je zadobio nadzor nad zapadnim dijelom Male Azije koju su mu preoteli Turci, no samo nakratko. Isto se podruиje na- 161 šlo u rukama Zapada nakon što su kriari utemeljili drave u Palestini. Zapravo cijelo se Bizantsko Carstvo gospodarski našlo pod Zapadom, posebno pod Mletaиkom Republikom. Ona je dobila sve trgovaиka prava kao nagradu za vraжanje zemlje od Turaka. Oporavivši se muslimani su zauzeli kraljevstvo Edese. Mosulški atabeg Zengi, zajedno sa sinom Nureddinom i njegovom vojnom silom (ukljuиivši muslimanske Kurde), zauzeli su 1144. g. glavni grad za odsutnosti vojvode od Edesse. Poraz je snano odjeknuo u Europi koja je potom odluиila pokrenuti novi rat. Za vrijeme DRUGOG KRIARSKOG RATA istaknuo se Bernard iz Clairveauxa. Putovao je po Europi kako bi u papino ime novaиio kriare. Uspio je sakupiti pet vojski, koje su napustile Europu (1147), pod vodstvom francuskog kralja Luja VII. i njemaиkog cara Konrada III. Rat, koji su zatim poveli, bio je uvelike usmjeren protiv Maura u Љpanjolskoj i Portugalu, poganskih Slavena na Istoku, te Turaka u Palestini. Meрutim, Drugi kriarski rat je završio neuspjehom. Nijemci su poraeni pri prolasku kroz Tursku. Francuzi, koji su ih slijedili, bili su pak izloeni stalnim napadima. Oni koji su uspjeli stiжi u Antiohiju, odluиili su zauzeti Damask, no nisu uspjeli. Kako bi obranili kriarska podruиja od muslimanskih napada iz Sirije, templari i hospitalci poduzeli su izgradnju obrambenih utvrda. Novac su sakupili zahvaljujuжi sredstvima pribavljenim davanjem u zakup vlastitih zemljišta u Europi. U mnogim pogledima templari i hospitalci bili su organizirani poput današnjih multinacionalnih tvrtka. Nakon što su se kriari povukli Antiohija je pala, a kraljevstvo Jeruzalema izgubilo je kralja. Nureddinov kurdski zamjenik Saladin porazio je kriare kod Hatina (1187) i osvojio Jeruzalem. Time je izazvan Treжi kriarski rat. U otprilike isto vrijeme skupine vitezova iz Belgije i Engleske, koje su putovale u Svetu zemlju, pristale su na obali islamske Љpanjolske. Zauzevši Lisabon osnovali su novu katoliиku zemlju – Portugal. Nakon neuspjeha u Drugom kriarskom ratu, kršжani su svaljivali krivicu na grиke (pravoslavne) kršжane koji su ih, tvrdili su, izdali. Shodno tome, Bernard iz Clairveauxa predloio je pokretanje kriarskog rata protiv Carigrada. To se uistinu i dogodilo 1204. g. kada je venecijanski dud, za vrijeme Иetvrtog kriarskog rata, nagovorio vitezove da zauzmu bizantsku prijestolnicu. TREЖI KRIARSKI RAT nazvan je »pohodom kraljeva« jer su mu 162 na иelu bili Rikard I. Lavljeg Srca, francuski kralj Filip II. August i njemaиki car Fridrik I. Barbarossa (Riрobradi). Za Fridrika je cijeli pothvat imao kobni svršetak. Naime utopio se kada je prelazeжi neku rijeku u Turskoj doivio srиani udar. Filip i Rikard su se pak svaрali sve dok se Filip nije vratio u Francusku. Rikardu je trebala godina dana kako bi, s vojskom, stigao u Palestinu. Na putu je neke odrede poslao da se bore protiv Maura u Љpanjolskoj; neki su pak otišli do Sicilije kako bi oslobodili njegovu sestru koja je bila zatoиena u Messini. Dio flote pretrpio je brodolom kod Cipra, no Rikard je uspio oteti otok bizantskom vladaru. Nakon dolaska u Palestinu Rikard je ponovno osvojio neka podruиja, no ne i Jeruzalem. Pobijedio je u bitci kod Arsufa, Saladina, politiиkog pustolova kurdskog podrijetla. Njega je nagovorio da dopusti kršжanskim hodoиasnicima da odlaze u Jeruzalem. Pokušao je takoрer ugovoriti brak izmeрu Rikardove sestre (koja je bila udovica) i Saladinova brata. elio je naime na neki naиin ujediniti obje strane, no njegova sestra se usprotivila braku s muslimanom. Na povratku su ga zarobili austrijski i njemaиki feudalci ljubomorni na njegov uspjeh. Pušten je na slobodu tek kada je za njega plaжena velika otkupnina. Za vrijeme opsade u Akonu (1199.) trgovci iz Lьbecka i Bremena utemeljili su njemaиki (teutonski) viteški red. Odluku je naknadno potvrdio papa Klement III. Red je igrao vanu ulogu u Saskoj. Nakon pada Akona i svršetka kriarskih ratova, red se preselio u Marienburg (današnji Malbork u Poljskoj) gdje su osnovali stoer. ИETVRTI KRIARSKI RAT (1202-1204) su vodili francuski feudalci, uglavnom prema smjernicama Mleиana. Francusko je plemstvo kod Mleиana naruиilo izgradnju flote kako bi prevezli vojsku do Palestine. Kada su ovi sagradili brodove, dio vojnika nije se pojavio. Stoga kriari nisu mogli sakupiti dovoljno novca kako bi platili naruиeno. Venecijanski dud predloio im je da dug vrate blagom koje жe kasnije osvojiti. elio je po svaku cijenu pokrenuti rat jer se elio osvetiti za protulatinske pobune i masakr u carigradskoj latinskoj иetvrti 1170. g. Prva rtva kriara bio je Zadar kojeg su 1202. g. osvojili, opljaиkali, te predali Veneciji. Potom su se zaputili u Carigrad. Brat svrgnutog bizantskog cara Aleks IV. susreo se s Rikardom kako bi ga zamolio za pomoж u preuzimanju prijestolja. Zauzvrat mu je ponudio novиanu naknadu. Rikard je osvojio Carigrad i vratio caru prijestolje, no ovaj je platio samo dio novca. Rikard je stoga ponovno osvojio Carigrad. Opljaиkao je gradske riznice a na prijestolje, kako bi ponizio protivnika, stavio prostitutku 163 koja je pjevala proste pjesme na normanskom francuskom jeziku. Uslijedila je podjela plijena: dio su dobili vojnici-pješaci, dva dijela sveжenici, no lavlji udio otišao je Veneciji gdje se i danas moe pronaжi u crkvama i muzejima. Ishod Иetvrtog kriarskog rata bilo je osvajanje Carigrada, kao i osnivanje Latinskog kraljevstva na tom podruиju koje je potrajalo od 12041261. g. Podruиja Carstva podijeljena su na feudalne kriarske posjede. Iako je sa Zapada stigao patrijarh, Zapadna crkva nije ostavila du-bok trag na tamošnje Grke. Do Svete zemlje kriari nisu ni stigli. Oštrica rata se naime okrenula protiv oslabljenog Bizanta. Osim toga, kriari su uиinili nezamislivo: napali su katolike u Zadru i pravoslavne kršжane u Carigradu. U 13. stoljeжu kriari su nadzirali obalni dio s glavnim gradom Akonom. Meрu njima su vladali razdori, gotovo istovjetni onima koje su imali s muslimanima. Unatoи nizu neuspjeha na Istoku, kriarske vojne postale su glavnim instrumentom papinske politike. Organizirane su u Љpanjolskoj, baltiиkim zemljama, kao i u junoj Francuskoj protiv albigenza. Novost je bio djeиji kriarski rat koji je završio propašжu. Rat je bio utemeljen na uvjerenju kako жe Bog dati potporu djeиjoj nepokvarenosti i dopustiti osvajanje Svetoga grada. Velik broj djece završilo je u ropstvu u Tunisu. PETI KRIARSKI RAT pokrenuo je 1219. g. Inocent III. prema zamisli skovanoj u crkvi Sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Papinstvo je eljelo Egipat – novi i vani cilj veжih kriarskih ratova. Velika flota je odplovila od Splita pod vodstvom madarskog kralja Andrija II. Kad su kriari dolazili do Akona, oni su ponovno krenuli na put do Egipta. Nakon prvog uspjeha, u osvajanju Damiette i napredovanja prema Kairu, morali su se zaustaviti. Vojska je bila bez voрe; njemaиkom caru Fridriku II. trebalo je 18 mjeseci da im se prikljuиi. Naposljetku, papinski je izaslanik odluиio nastaviti prodor bez njega. Naalost, Nil je poplavio podruиje, te su se kriari našli u poteškoжama. Bili su prisiljeni prihvatiti poniavajuжe mirovne uvjete. Fridrika II., koji se pojavio tek 1228. g., papa je izopжio. Uostalom velik broj kriara veж je bio na putu kuжi, a u meрuvremenu zapoиeo je Љesti kriarski rat. Uz opsadu na egipatsku Damiettu vezana je priиa o Franji Asiškom koji je doputovao iz Italije s nakanom da obrati sultana. On se predao muslimanskim vojnicima od kojih je traio da ga odvedu njihovom voрi. Sultan ga je ljubazno primio, a Franjo mu je zatim izloio naиela krš- 164 жanstva. Uz to, mu je ponudio prikaz vlastite vjernosti Bogu. Zatraio je naime od sultana da mu omoguжi da zakoraиi u lomaиu, i tako mu pokae da mu vatra ne moe nauditi. Sultan je kao razuman иovjek odbio prijedlog. Nakon što ga je saslušao, pustio ga je na slobodu. Uz ovu priиu vezana je i legenda. Kada se Franjo vratio u Italiju, susreo se s carom Fridrikom II. Ovaj ga je zakljuиao u sobu s divnom djevojkom s nakanom da, kroz kljuиanicu, vidi što жe se dogoditi. Sveti je Franjo, koji je sudeжi prema legendi oиito bio piromanskih sklonosti, pronašao sjajno rješenje. Leжi жe s djevojkom ako mu se ona pridrui na krevetu uz uarene ugljene koje je povadio iz vatre. Car je bio zapanjen te je poslao djevojku van odluиivši provesti noж u iskrenoj raspravi s Franjom. ЉESTI KRIARSKI RAT poveo je Fridrik II. kojeg je papa iskljuиio iz Crkve. Naime on se, zbog duge bolesti, tek 1228. g. pridruio Petom kriarskom ratu koji je veж bio pri kraju. No, zahvaljujuжi pregovorima, koje je iste godine vodio sa sultanom, omoguжio je kršжanskim hodoиasnicima pristup Jeruzalemu (meрutim, pristup svetim mjestima dobili su i idovi i muslimani). Fridrik II. je bio izrazito širokogrudan za svoje doba. Potjecao je sa Sicilije gdje su islam, istoиno i zapadno kršжanstvo imali dugi suivot. Mnogi su ga nazivali pokrštenim sultanom jer uzdravao harem. Nazvavši Jeruzalem gradom triju religija, sablaznio je Europu davši papi prigodu da pozove na kriarski rat protiv Sicilije. Na bojnom polju kriari su 1244. g. izgubili Jeruzalem. Turci su, prodrijevši sa sjevera, protjerali njemaиke snage иime su dali povoda Sedmom kriarskom ratu. No, pojavio se Rikard iz Cornwalla koji je, potpisavši dogovor s Egiptom, zadobio Jeruzalem. Meрutim, s vremenom su kriari imali sve manje uspjeha. Izgubili su sve osim uskog pojasa uzdu palestinske obale. SEDMI KRIARSKI RAT (1248) vodio je Luj IX. Krenuo je iz Aigues Mortesa, u junoj Francuskoj, za Egipat kojeg je mislio osvojiti kako bi osigurao Palestinu. U nakani je bio neuspješan. Odlazak u zarobljeništvo pripisao je raspuštenom ivotu. Nakon plaжanja otkupnine otišao je u Cezareju gdje je, za pokoru, utvrdio neki grad. No, иetrnaest godina kasnije, istu je utvrdu srušio marmeluиki sultan Baibars. OSMI KRIARSKI RAT Godine 1270. Luj IX. je krenuo na novi pohod. Na putu je skrenuo prema Tunisu gdje je elio preobratiti mjesnog emira, za kojeg je vjerovao da je sklon kršжanstvu. No, izvješжe se pokazalo kao netoиno te je Luj IX. morao zapoиeti opsadu emirove zemlje. 165 Kuga, dizenterija i tifus, desetkovali su kriare, a Luj je umro. DEVETI KRIARSKI RAT tijekom 1271 i 1272 g. je nastavak VIII. kriarskog rata i bio je uperen protiv egipatskog sultana Baibarsa i njegovog pokušaja da uništi preostale kriarske zemlje. Na иelu pohoda je stajao engleski knez Edward koji je uspio sprijeиiti i odloiti za dvije decenije koneиni krah kriarskih zemalja koji se desio 1291 g. padom Akona posljedneg uporišta Jerusalemskog kraljevstva. Baibars, bivši rob kavkaskog podrijetla, organzirao je vojsku od mameluka (bili su prethodnici kasnijih janjiиara). Zahvaljajuжi njemu mongoli bili su poraeni, kriarska drava uništena, a islam je pobjedio. Kriari su izbjegli na Cipar iz kojeg je nastalo novo središte djelovanja. Ulogu koju je nekad imao Akon preuzela je Famagusta. Ivanovci su pak pobjegli na Rodos gdje su izgradili stoer. Uspjeli su se иak utvrditi na turskoj obali kod Bodruma. Nakon pada Rodosa, 1522. g., nastanili su se na Malti (1533). Templari su takoрer napustili Palestinu, no nedugo potom (1307) prisilno ih je raspustio Filip Lijepi koji se elio dokopati njihovog novca. I hospitalci i teutonski vitezovi nastavili su s kriarskim pohodom. Hospitalci su napadali muslimansko brodovlje u Sredozemlju, dok su se njemaиki vitezovi borili protiv poganskih Litvanaca. Kao uporište koristili su Marienburg (poljski Malbork) gdje su utemeljili, s papinim dopuštenjem, poluneovisnu kriarsku dravu. Ishod kriarskih ratova bio je sljedeжi: 1) Kriari nisu uspjeli ostvariti zacrtane ciljeve. Meрusobnim borbama su prokockali stratešku premoж koju su imali. U nekoliko sluиajeva zapadne vlasti su razmatrale moguжnost saveza s Mongolima, no do protumuslimanske koalicije nije došlo. Mongoli nisu bili muslimani. Razmišljali su o preobraжenju na kršжanstvo, no iz sebiиnih su se pobuda ipak odluиili protiv njega. Tijekom napredovanja prema Palestini (1259) kriari su mogli sklopiti ugovor s Mongolima prema kojem bi im Mongoli prepustili Palestinu. Ona bi postala tampon dravom izmeрu Mongola i egipatskih Marmeluka. No, kriari su propustili ovu prigodu; Marmeluci su pregazili Palestinu i pobijedili Mongole 1260. g. u bitci kod Ein Haroda. 2) Mnogi kriari, koji su ivjeli u Palestini, prihvatili su istoиne obiиaje (primjerice moljenje krunice). 3) Kriarski ratovi sprijeиili su pomirenje Pravoslavne i Katoliиke crkve. Osvajanjem Carigrada i ono malo veza, koje su postojale, prekinute su. 4) Kriarske je ratove papa zapoиeo koristiti u borbi protiv krivo- 166 vjeraca (albigenza) i politiиkih neistomišljenika (иak i katolika). 5) Za kriarskih ratova osnivali su se tzv. viteški redovi, kao hospitalci (ivanovci), templari, malteški vitezovi, teutonski (njemaиki) viteški red, vitezovi sv. Lazara itd. 6) Sve je veжi bio broj zagovornika miroljubivih naиina obraжanja muslimana. 7) Kriari su izazvali neprijateljstva izmeрu kršжana i muslimana. Do njihovih pohoda muslimani su bili iznimno snošljivi prema kršжanima koji su ivjeli na njihovom ozemlju. Oиekivali su od kršжana da redovito plaжaju poreze. Nakon ratova postali su njihovi smrtni neprijatelji. 8) Propast kriarskih ratova omoguжio je muslimansku najezdu u junoj Europi. Naime, Zapad više nije raspolagao vojskom kojom bi obranio ovo podruиje. 9.) Najveжi broj jeruzalemskih spomenika, izgraрenih za vrijeme kriarskih ratova, muslimani su srušili nakon što se Jeruzalem vratio pod nadzor sultana Baibarsa. Crkve, koje nisu srušene, pretvorene su u damije ili islamske škole. Nova izgradnja bila je zabranjena; popravci su odobravani iskljuиivo uz dopuštenje muslimanskih vlasti; dopuštenje je pritom bila istoznaиnica za pretjeranu globu ili mito. Crkvena zvona su prestala zvoniti, a sveиani mimohodi su se prorijedili. Kršжanski hodoиasnici, koji su posjeжivali podruиje, vraжali su se s izvješжima o uhiжenjima i smaknuжima redovnika. Kršжanima je bilo dopušteno posjetiti samo neka od svetih mjesta koja su bila pod nadzorom muslimanskih obitelji. UИENOST I FILOZOFIJA Tijekom srednjeg vijeka, na latinskom Zapadu, teologija je prolazila kroz više razliиitih razdoblja. Prvo razdoblje (od 476. do 1000.) poznato je kao »mraиno doba«. Ono je posljedica raspada zapadne polovice Rimskog Carstva prije barbarskih najezdi krajem 4. stoljeжa. Godine 410. pao je Rim, a nešto kasnije (476) barbarski gotski kralj uspio je svrgnuti posljednjeg zapadnog cara. Time je Zapadno Rimsko Carstvo zapravo prestalo postojati. Na jugu (u Љpanjolskoj) prodirali su muslimani, na sjeveru Skandinavci. U ovakvoj zbrci nauk se odrao u samostanima dok su filozofske spoznaje potjecale iskljuиivo od Boetija. Za vrijeme Karla Velikog došlo je doduše do kratkoga preporoda tijekom kojega je djelovao, jedini izvorni mislilac mraиnoga doba, filozof i teolog, Ivan Љkot Eriugena. Nakon Karlovog carevanja njegovo Carstvo se podijelilo, 167 a vikinški su pohodi donijeli novo pogoršanje. Teologija se opet ograniиila na samostane, a znanje je svedeno na religiozno izgraрivanje i štovanje. U 11. se stoljeжu budi redovništvo, a papinstvo zapoиinje reformu kojom Crkvu eli oиistiti od korupcije. Teolozi se suoиavaju s pitanjem odnosa vjere (teologije) i razuma (filozofije). Nastaje skolastika (skolasticizam), a teologija se poиinje izuиavati izvan samostana. Novi pristup naglašava ispitivanje, logiku, nagaрanje i raspravu; teolog je prije izuиen filozof nego poboan иovjek. Razumom se nastoji obraniti vjeru (Anselmo). Pierre Abйlard pak primjenjuje filozofske metode u teologiji. Zbog toga ga opominje Bernard iz Clairveauxa koji zastupa stariju, redovniиku teologiju. Ipak, Abйlardove metode slijedi Petar Lombardo (koji je uivao Bernardovu podršku). U 13. stoljeжu teologija ulazi u novu i opasniju etapu. Filozofija više nije samo oruрe teologije, veж postaje suparniиkim sustavom razmišljanja. Cijeli fenomen pobuрuju latinski prijevodi Aristotelovih djela o metafizici. Suoиen s novim izazovom Akvinski razvija sintezu, dok ostali pokušavaju oиuvati stariji platonistiиki svjetonazor (Bonaventura). U 14. i 15. stoljeжu raste skepticizam u svezi s moguжnosti postizanja sklada izmeрu teologije i filozofije. Ovaj je proces zapoиeo s Ivanom Љkotom Eriugenom, a doivljava vrhunac u uиenju Williama Occamskog. Filozofija i teologija polaze razliиitim putovima. Prirodnu teologiju, koja ima sve manji utjecaj, zamjenjuje vjera u Boju objavu (teološki fenomeni se ne pokušavaju objasniti razumom). Platonski sadraj praktiиne duhovnosti je sve više mistiиan (usp. Toma Kempenac). RAZVOJ UИENOSTI U vrijeme nestabilnosti poиetkom srednjeg vijeka, širenje uиenosti bilo je ograniиeno na samostane. U njima su se nalazile škole za naobrazbu redovniиkih pripravnika (iako je meрu njima bilo i laika). Obrazovanje se odvijalo i u katedralnim školama koje su, nakon posustajanja redovniиkog pokreta, preuzele vodstvo u 11. stoljeжu. Naprednim studentima »rektori« su drali predavanja iz »sedam slobodnih umjetnosti« (tzv. artes liberales). Ostali uиitelji pouиavali su mlaрe studente latinskoj gramatici. Veжina studenata otišla bi u sveжenike (tj. dravne slubenike) a diploma je zapravo bila dopuštenje za pouиavanje. Glavne katedralne škole u 11. stoljeжu, u zapadnoj Europi, bile su u Laonu, Parizu, Chartresu i Kцlnu. One su se postupno razvile, iz cehova 168 nastavnika i uиenjaka, u sveuиilišta. Prva sveuиilišta nalazila su se u Bologni, Parizu, Salernu, Oxfordu, Cambridgeu, Montpellieru, Padovi, Salamanci i Toulouseu. Na njima se predavalo spomenutih »sedam slobodnih umjetnosti« jer se usvajanje kasnorimskog skupa znanja dralo neophodnim za obrazovanu osobu. Iako je isti sustav ukljuиivao: gramatiku, logiku, retoriku, kao i aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu, središnji dio nastavnog programa za dodiplomske studente obiиno su zauzimala predavanja iz logike ili filozofije. Medicinu, pravo i teologiju, mogli su studirati iskljuиivo diplomirani studenti. Sveuиilište je imalo snano nadnacionalno obiljeje, koje je odraavalo univerzalni duh ujedinjene Europe: i uиitelji i studenti su dolazili s razliиitih strana. Svi predavaиi na sveuиilištu moraju biti neenjeni; veжina njih je pripadala kleru. Studentom je bilo zabranjen brak za vrijeme studija. Sve nauиavanje odbilo je na latinskom, tako da svaki student imao je moguжnost studirati na bilo kojom sveuиilištu u Europi pa problema, buduжi da su svi znali latinski. Prvo sveuиilište gdje se nauиavalo na materniиkom jezikom bilo je Halle, utjemeljeno tek 1694, kao posljedica pijetistiиkog pokreta, koji je urodio njemaиki nacionalizam. 1. RAZVOJ FILOZOFIJE I SKOLASTIKE Misaona djelatnost srednjeg vijeka temeljila se na klasiиnoj grиkoj filozofiji, Bibliji, kao i uиenju prvih kršжanskih pisaca. Skolastici su nastojali spojiti navedene škole mišljenja, uklopiti ih u logiиki sustav. Nisu bili izvorni mislioci, veж sintetiиari i logiиari. Unatoи vlastitoj oštroumnosti, vrtili su se u krugu. Njihovi izvori bili su ili pogrešni, ili su razliиiti sustavi bili meрusobno nepomirljivi. Stavljali su naglasak na sustav zanemarujuжi pritom sadraj. Njihovi izvori su bili: 1) Biblija u tumaиenju crkvenih otaca. 2) Prvi kršжanski pisci (koji sigurno nisu bili nepogrešivi). 3) Grиka filozofija, koju se moglo uskladiti s biblijskom teologijom, jedino pod uvjetom da se jedna od njih prilagodi drugoj. Skolastici se, bez obzira na ista polazišta, nisu meрusobno slagali. Meрu njima su se razvile tri znaиajna uиenja srednjovjekovne skolastike: a) platonski (ekstremni) realizam naиela »opжi pojmovi prije stvari«, b) aristotelski (umjereni) realizam s formulom »opжi pojmovi u stvari«, c) nominalizam (ekstremni) – »opжi pojmovi proizlaze iz stvari«. d) nominalizam (umjereni) – konceptualizam: »opжi pojmovi postoji 169 samo u ljudskom umu a ne nezavisno od njega.« REALIZAM: Platonova idealistiиka ontologija pretpostavlja realnu opstojnost svijeta ideja. Prema ovom idealistiиkom nauиavanju opжi pojmovi (ili univerzalije) postoje realno prije stvari (tj. prije materije kao vjeиne ideje u Bojem umu, ili kao uroрene ideje u našem umu – usp. Anselmo, Vilim iz Champeauxa). Konaиna stvarnost nije ono što vidimo (a to je privremeno i prolazno), veж je to vjeиni svijet ideja (stvari koje vidimo odrazi su tih ideja). Stvarnost se nastavlja s neba na zemlju. Pristalice ovog shvaжanja nazvani su »realistima« jer su drali kako ideje (skupina ili klasa pojedinih stvari) saиinjavaju »konaиnu stvarnost«. NOMINALIZAM je skolastiиko nauиavanje prema kojem opжe ideje nisu primarne, veж samo pojedinaиne stvari. Opжe ideje su svrstane poslije stvari, te su imena istovjetna иistim jeziиnim izrazima. Plod su ljudskog a ne boanskog uma. Problem univerzalija prvi je istaknuo Porfirije u komentaru Aristotelovih kategorija. Kasnije je glavni predstavnik ekstremnog nominalizma u skolastici bio Roscelin kojeg je Crkva osudila 1092. g. U 14. stoljeжu ekstremni nominalizam obnavlja William Occamski. Umjereno gledište nominalizma (konceptualizam) zastupali su Duns Љkot, Pierre Abйlard i vjerojatno Toma Akvinski. Konceptualizam je uиenje po kojem pojam nije uroрen i postoji iskljuиivo u mišljenju (tj. u materijalnom umu). Katoliиka crkva je nominalizam smatrala opasnim zbog toga što negira pojam solidarnosti, tj. substancijalni identitet (boansko Trojstvo a ne tri bogova; solidarnost izmeрu Adama i иovjeиanstva glede istoиnog grijeha, a solidarnost izmeрu Krista i Adamova potomstva – иovjeиanstva – glede iskupljenja). Nominalizam takoрer baca sumnju na pojam pretvorbe u euharistiji (tj. da elementi mijenjaju svoju bit). Prije ponovnog otkriжa Aristotela, znanstvenici su tumaиili Sveto Pismo zapisujuжi i usporeрujuжi vlastita mišljenja. Najbolji primjer ovakve metode bile su Izreke Petra Lombarda. One su predstavljale pokušaj da se materijal organizira i sloi po temama (trojstvo, stvaranje itd.). Naglasak je bio na prihvaжanju predaje i autoriteta dok je razumsko nagaрanje svedeno na najmanju moguжu mjeru. Pristup je ponešto drugaиiji u 12. stoljeжu kada se opet prouиava Aristotel. Njegova su djela ponovno otkrivena zahvaljajuжi muslimanima, kao i idovima u Љpanjolskoj i junoj Italiji. Pierre Abйlard je ista prouиavanja popularizirao u Parizu, iako je imao malo Aristotelovih knjiga. No, u sljedeжih stotinu godina, sva su njegova djela postala dostupna, 170 kao i veliki broj komentara na arapskom jeziku. ARISTOTELIZAM: Ponovno otkriжe Aristotela imalo je dalekosene posljedice. Kršжanski su se mislioci, po prvi puta, suoиili s potpuno racionalnim tumaиenjem ljudskog iskustva i spoznatljive stvarnosti. Aristotel je svrstao njemu dostupno znanje svoga doba, no s potpuno racionalistiиkog stajališta. Svijet je vidio kao golem, potpun, samostalan i jasan organizam. Prikazao je i svemir koji se razvija; u njemu je sve materija koja tei razviti se do misli i inteligencije. Proces se odvija cikliиki. Materija i oblici su vjeиni. Ne postoji individualna besmrtnost izvan tijela. Za razliku od Platona, koji je pretpostavljao statiиan svemir, Aristotel opisuje svemir u razvoju koji se moe razviti do odreрene granice. Ni on ni Platon nisu vjerovali u Boga kao osobu. Suoиena s ovim snanim napadom, usporedivim s darvinizmom u 19. stoljeжu, Crkva je nastojala usvojiti i pomiriti nove postavke s kršжanstvom. Zapravo, skolastici su poиetkom i krajem srednjeg vijeka bili zaokupljeni naиinom izmirenja Biblije i Aristotela. Prvi skolastik, koji je pokušavao pomiriti vjeru i razum unutar Aristotelove logike, bio je Boetije (480-524). On je, iveжi na zalazu Rimskog Carstva, posljednji zapadni uиenjak prije 12. stoljeжa, koji se mogao u potpunosti upoznati s grиkim tekstovima Aristotelovih filozofskih djela (studirao je u Ateni i Aleksandriji). Boetije podrijetlom je iz stare kršжanske porodice Anicija. Roрen oko 480. g. u Rimu. Osim u svome rodnom gradu boravio je na studijama u Ateni. Nauиio je temeljito grиki jezik i bio upuжen u novoplatonsku filozofiju. Oenio se kжerkom konsula Symaha i posvetio dravnoj slubi, pa je 510. g. obnašao i konzulsku иast kao i njegova dva sina. Oko g. 524. pao je u nemilost cara Teodorika zato što je branio senatora Albina koji se dopisivao s bizantskim carem Justinom. Optuen je nevin za veleizdaju, baиen u tamnicu u Paviji i osuрen na smrt. Za vrijeme svoga tamnovanja u Paviji napisao je i svoje najvanije djelo De consolatione philosophiae. Boetije je svojim spisima (pored Augustina) imao vrlo velik upliv na srednjovjekovnu bogoslovnu knjievnost, kako svojim spisom o Utjeжi filozofije, tako prijevodima i komentarima Aristotelovih djela koja je priredio. Ovim prijevodima omoguжio je studij Aristotelove logike i filozofije, te tako postavio osnove kasnijoj skolastiиkoj filozofiji. I muslimani su se morali izmiriti s Aristotelom, no ranije nego zapadnjaci. Arapski filozof Algazel (1058-1111) prvi je pokušao pomiriti vjeru i razum, no uvidio je kasnije kako su filozofija i religija nespojive. Osudio 171 je Aristotelovu teoriju spoznaje. Averroлs (Ibn Rushd) (1126-1198) je pak tvrdio kako je filozofija jedna kategorija istine, a teologija druga. Obje su istinite. Iako djelo Pierra Abйlarda predstavlja jedan od prvih pokušaja da se sintetizira Aristotela i kršжansku misao, dva najpoznatija zapadnjaиka uиenjaka u tom pogledu bili su Albert Veliki i Toma Akvinski. TOMA AKVINSKI (1225-1274) je bio najveжi skolastiиki teolog srednjeg vijeka. Roрen je u plemiжkoj obitelji u Aquinu (Italiji). Postao je dominikanskim redovnikom, a na koncu je studirao kod Alberta Velikog u Parizu, te u Kцlnu. Postao je predavaиem u Parizu, gdje je proveo ostatak ivota (s iznimkom kratkog boravka u Italiji). Pariz je bio naime intelektualni glavni grad i središte katoliиkog pravovjerja, a ne toliko Rim. Sorbonne je odluиio što je bilo krivovjerje a što ne. Dakle nije иudo da je Tomi bilo dozvoljen predavati tamo. Veliki izazov kršжanske crkve bio je ponovno otkriжe aristotelske filozofije koja je navodno dovodila u pitanje vrijednost kršжanstva. Stoga Toma je pokušio putem svoje filozofije uskladiti kršжanstvo i aristotelijanizam, ili vjeru i razum. Spona kojom se posluio bila je Aristotelova logika. Meрutim, pokušavajuжi uskladiti oba sustava, trudio se odvojiti ono što je bilo prihvatljivo kršжanstvu od onoga što nije. Meрutim, Tomova upotreba argumenata iz poganina Aristotela, kao i iz muslimana Averroesa, bila je kontroverzialna. Iz njegovih djela, moemo vidjeti kako je raspravljao. Poиeo bi problemom (npr. Je li Bog svemoжan?, Griješimo li a da to ne elimo?). Zatim bi navodio autoritet – tekst iz Pisma, odlomak iz Otaca Crkve ili Aristotela. Uporabio bi Aristotelovu dijalektiku kako bi usporedio autoritete i došao do odgovara. Prema njegovom shvaжanju, svaki se problem moe riješiti »rasuрivanjem« tj. logikom. Meрutim biblijska objava imala je uvijek prvenstvo kod njega, ali interpretirana od Augustina. Ustvari Toma je bio Augustinov sljedbenik: vjerovao u istoиni grijeh, prethodna milost, predestinacije i bio konceptualac i predstavnik tzv. starog puta. Akvinski je nastojao uskladiti razliиite i proturjeиne tvrdnje uglednih dunosnika Crkve. Aristotelovska logika omoguжila mu je da iz istih oblikuje tertium quid odnosno nešto treжe. No Abйlard je uvidio netoиnost ovog sustava zatraivši da autoritet bude utemeljen na Bibliji. Toma je pisao meрu ostalim: Summa Teologica (Sustavna Teologija), Naruиnik protiv pogana za upotrebi misionara. 172 U osnovi Toma Akvinski je nijekao postojanje intuitivnih ideja. Boje postojanje moemo filozofski ustanoviti pomoжu pet dokaza koji se temelje na Bojem djelovanju (uиincima) u svijetu. Naglašavao je kako vrlo slabo poznajemo Boga (samo po analogiji). Bog je poиelo svega osim zla. Prema njegovoj teoriji spoznaje postoje tri vrste znanja: 1.) Filozofija koja je svakome dostupna preko osjetila (ovo je osnova prirodne teologije). 2.) Teologija, koja se temelji na objavi i logiиkom zakljuиivanju na osnovu objave. 3.) Mistiиna spoznaja. Prema shvaжanju Toma Akvinskog do spoznaje se dolazi na razliиite naиine: a) Na ovom svijetu preko iskustva (bio je stoga empirik). b) Na drugom svijetu do spoznaje se dolazi putem mistiиnog iskustva. Na taj izniman naиin apostoli su došli do spoznaje koja im je omoguжila pisanje Novog zavjeta. Osim teorije spoznaje, Akvinski je dao druge vane doprinose ustvrdivši sljedeжe: 1.) Postojanje Boga moe se dokazati razumom. Stoga pet puta kao dokaz za postojanje Boga. 2.) Sve znanje o Bogu dolazi putem analogija. 3.) Izradio je prvo detaljno izvješжe o pretvorbi (transsupstancijaciji); prema njemu se ista dogaрa u unutarnjoj stvarnosti (biti) a ne u vanjskom izgledu koji je dostupan osjeжajima. 4.) Razvodnio je doktrinu istoиnog grijeha. Prema njemu Adam je izgubio Padom, iskljuиivo, sposobnost nadzora nad raznim dijelovima vlastitog biжa, a ne sposobnost mišljenja. S druge strane je podupirao augustinijansku teologiju glede milosti i izbora (tzv. stari put). 5.) Obrazloio je doktrine o smrtnim i lakim grijesima, kao i o prenošenja zasluge. 6.) Tvrdio je da svi heretici moraju ne samo biti iskljuиeni iz Crkve, veж i predani dravi za smaknuжe. Meрutim Tomu Akvinskog nisu svi prihvatili za ivota. Neke njegove izjave je 1277. g. osudilo Sveuиilište u Parizu. Franjevci Duns Skot i William Occamski osuрivali su ga zato što nije uvidio da su razum i objava иesto proturjeиne. U stvari to bilo njihovo nauиavanje koje je zamijenilo tomizam u 14. st. Tek kasnije su katoliиki reformatori, na Tridentskom koncilu (1543-1563.), koristili njegova djela za izradu 173 uredbi. Tek u razdoblju protureformacije tomizam bio prihvaиen kao slubena filozofija katoliиanstva. Godine 1879. papa je tomizam proglasio »vjeиno neospornim«. Ova odluka je bila poništena tek na Drugom Vatikanskom Koncilu. Moderni filozofi kao Bertrand Russell tvrde da Toma nije pravi filozof, zbog toga što uzmi zdravo za gotovo biblijsku objavu, a onda trai argumente kako bi ju podupirao. BONAVENTURA (1221-1274) je bio upravitelj franjevaca i profesor teologije u Parizu. Napisao je ivotopis Franja Asiškog. Nije se slagao s Tomom Akvinskim dreжi kako je Boga nemoguжe razumski spoznati buduжi da se Bog razlikuje od иovjeka po kakvoжi i po koliиini. Stoga je naravna spoznaja Boga (odvojena od objave), maglovita i do nje se dolazi jedino analogijom. Иovjek moe doivjeti Boga kada se povuиe iz svijeta i trai odraze ili sjene u materijalnim stvarima (novoplatonsko shvaжanje). ROGER BACON (1214-1292) i ROBERT GROSSETESTE (1168-1253) su bili franjevci. Odupirali su se metodi Tome Akvinskog. Postavili su temelje suvremenoj znanosti eksperimentalnim prouиavanjem ponašanja svjetla. Naglašavali su promatranje, pokuse te mjerenja kao sredstva za razumijevanje svijeta a ne logiиkog dokazivanja. Bacon je tvrdio da kako bi postigao na toиno znaиenje bilo kakvog teksta, treba znati izvorni jezik. Osim toga ostro je kritizirao Vulgatu zbog netoиnosti. Grosseteste (biskup od Lincolna u Engleskoj) se zbog propovjedi iz Biblije na engleskom jeziku, kao i zbog protivljenja zlouporabi papinstva, dri prethodnikom Wycliffea. PIERRE ABЙLARD (1079-1142) bio je poletan i popularan benediktinski propovjednik koji je od Pariza uиinio intelektualno središte. Jedan je od zaиetnika skolastike. Abйlard je pokušao pronaжi srednji put izmeрu realista i nominalista dreжi opжe pojmove duševnim pojmovima. Ideje ne postoje odvojeno od иovjeka (npr. u umu Bojem). Ovaj stav poznat je kao konceptualizam (pojam postoji samo u mišljenju (poslije stvari). U knjizi Sic et Non (Da i ne) prikazao je metodu sumnje (koju je kasnije preuzeo Descartes). Dok je Anselmo tvrdio: »Vjerujem kako bih mogao razumjeti«, Abйlard je govorio: »Sumnjajuжi dolazimo do ispitivanja, a ispitivanjem dolazimo do istine.« Tako je preokrenuo Anselmovu ideju predstavivši metodu sumnje. Nju je primijenio na doktrinu 174 pomirenja. Sumnjiиav je bio prema crkvenoj predaji, a ne prema Pismu. U Sic et Non takoрer je raspravljao o odnosu vjere i razuma. Istaknuo je kako su postojeжi autoriteti иesto proturjeиni. Potragom za vrhovnim autoritetom pripravio je put Lutheru. Abйlardova karijera naglo se prekinula 1118. zbog ljubavne veze s Heloizom, njegovom uиenicom, kжerkom kanonika Fulberta. Veza je bila skandal zbog kojeg je Abelard kastriran, a oboje su zatvoreni u samostan. DUNS SKOT dobio je ime po rodnome mjestu Dunsu u Љkotskoj. Odatle uostalom i njegovo prezime Scotus (Љkot). Kao i William Occamski bio je franjevac. Njegovo je uиenje, koje je prevladavalo krajem srednjeg vijeka, postalo poznato pod nazivom skotizam. Za razliku od Akvinskog, koji je traio sjedinjenje teologije i filozofije, Duns je zahtijevao njihovu odvojenost. Љtoviše u svojoj je knjizi napao Tomu Akvinskog, kao i njegov aristotelizam, tvrdeжi da ne priznaje nikakvu razliku izmeрu biti i postojanja. U ljudskim odlukama odluиujuжi иimbenici nisu razum i znanje, veж volja (usp. Blaise Pascal). Naglašavao je vanost Boje volje; ni jedna od njegovih odluka nije prouzroиena vanjskim prilikama ili razumom. Vjerovao je kako filozofija moe dokazati Boju opstojnost, kao i neka njegova svojstva, ali ništa više. Mnogo toga, za što je Toma Akvinski tvrdio da znamo o Bogu, ne dolazi po razumu veж po objavi. Skot je bio glavni branitelj doktrine Marijinog bezgrešnog zaиeжa. Iako je veжina katoliиkih uиenjaka vjerovala kako je Bog Mariju odrao savršenom nakon njezina zaиeжa, Skot je tvrdio da je zaиeta bez grijeha. Naime, lakše je saиuvati osobu od istoиnog grijeha, nego ju izbaviti iz njega. To je ono što se (vjerojatno!) zbilo s Marijom. Pritom prihvaжa naиelo koje je drugdje nijekao: snaga razuma govori nam o Bogu. Njegova teorija o Mariji postala je 1845. g. dogmom iako su se Anselmo, Bernard iz Clairvauxa i Bonaventura, za ivota protivili ovoj zamisli. WILLIAM OCCAMSKI je franjevac roрen u engleskoj grofoviji Surrey. Oštro je prigovarao papinstvu zbog иega je brzo završio u nevoljama. Zahtijevao je da papinski zbor upravlja Crkvom. Tvrdio je kako je Krist jedini poglavar Crkve, a papin autoritet je u potpunosti odbacivao u svjetovnim pitanjima. S Tomom Akvinskim se nije slagao u sljedeжim toиkama: 1) Oko filozofskih dokaza o Bojoj opstojnosti – William je tvrdio kako se Boga moe spoznati jedino vjerom, a ne razumom ili prosvjetljenjem, te da je Boja volja iznad svega. 175 2) U svezi s Tominim ponovnim tumaиenjem Aristotela i uklapanja istog u njegov sustav sinteza; William je tvrdio kako je Aristotelovo uиenje zapravo ateistiиko pa se stoga ne moe izmiriti s biblijskim shvaжanjima. Od ostalih mislilaca radikalno je odstupao jer je odbijao napadati Aristotela na temelju platonizma. Krenuo je u potpuno novom smjeru tvrdeжi kako postoje samo individuumi – nema univerzalija иije je postojanje neovisno o Bogu. Ne postoji ni apstraktna misao. Samo pojedinac moe biti stvaran. Nema univerzalnih ideja jer ideja ne moe postojati izvan uma. William je dakle predvodnik zapadnog individua-lizma koje je najavilo svršetak metafizike i prouzroиilo nered u intelektualnom svijetu krajem srednjeg vijeka. Tvrdio je kako se zadatak teologa ne sastoji u dokazivanju kršжanskih doktrina, veж istraivanju Bib-lije. Isto je tako drao kako se ispravna spoznaja postie empirijski – kroz osjetila. Jedina stvarnost koja se moe prepoznati su individuumi, a oni se spoznaju iskljuиivo kroz iskustvo osjetila. William je preteиa egzistencijalizma. Boja opstojnost se ne moe dokazati; moguжe je samo »dati vjerojatne argumente u prilog njegove opstojnosti.« Boga ne moemo shvatiti razumom (Toma Akvinski) niti iluminacijom (Bonaventura), veж samo vjerom. Njegovo uиenje, o Bojoj milosti i иovjekovoj slobodnoj volji, imalo je utjecaja i krajem srednjeg vijeka. Oivio je polupelagijanizam koji je, na Oranskom koncilu 529. g., bio osuрen. Prema Williamu nevjernik moe privlaжiti milost иineжi dobro (vidi sluиaj Kornela u Dj. ap. 10). Ovo uиenje je kasnije postalo poznato kao »suvremeni put« (via moderna) u kojem je i Luther bio odgojen. Kad su protestantski reformatori kasnije osudili skolasticizam, u stvari su odbacili polupelagijansku teologiju Occama, Biela i »suvremenog puta« koja je tvrdila kako je spasenje plod slobodne ljudske volje i zasluga, a ne plod Boje milosti. Gabriel Biel pripadao je zajednici Brace zajednickog ivota, ali je odbacivao njihov anti-intelektualizam i slijedio je nauk Wiliama Okamskog i ostalih ucenjaka 14. stoljeca (Via Moderna), koji su smatrali kako je иovjek taj koji mora napraviti prvi korak prema Bogu (tj. pokajanje i dobra djela) kako bi privukao Boju milost koja potom osposobljava vjernika da иini dobra djela. Biel je znaиajna osoba jer su njegovi uиenici pouиavali Martina Luthera. Duhovni problemi s kojima se mladi Luther suoиio su uvelike bili uzrokovani Bielovim naukom o milost. Bielovom ucenju se protivio Thomas Bradwardine, nadbiskup Canterburyja, koji je ponovno oivio Augustinovu doktrinu o milosti (Bog 176 je taj koji иini prvi korak u spasenju, a ne иovjek), još jednog protivnika je imao i u reformatoru John Wycliffeu. Meрutim, Bradwardine je otišao korak dalje od Augustina prihvaжajuci nauk determinizma koji je ukljuиivao dvostruku predestinaciju. 2. BIBLIJA U SREDNJEM VIJEKU Nakon propasti Rimskog Carstva proširila se neukost i nepismenost. Prouиavanje Pisma bilo je stoga ograniиeno na samostane. Osim toga, srednjovjekovni su teolozi drali kako Pismo moe tumaиiti, pod vodstvom Crkve, iskljuиivo naobraena skupina ljudi. Srednjovjekovna je Crkva vjerovala kako treba podravati tradicije i dogme prvih kršжanskih pisaca. Tako su, opжenito govoreжi, biblijski uиenjaci bili zadovoljni sakupljanjem i sintetiziranjem tradicionalnih teoloških objašnjenja (od kojih su neka poticala иak i iz vremena Origena). Na taj naиin proizveli su ogromne sveske o dogmama i moralu. Iako su tvrdili da ista objašnjavaju Pismo, ona zapravo nisu imala nikakve veze s biblijskim tekstom. Koristili su klasiиnu Origenovu metodu tumaиenja Pisma na иetiri razine: a) Doslovna razina (koja nam govori o dogaрajima) b) Alegorijska razina (pouиava nas što trebamo vjerovati) c) Moralna razina (objašnjava što trebamo иiniti) d) Duhovna razina (govori za иim treba teiti) Biblijsko tumaиenje nije nikada bilo tako nejasno kao u srednjem vijeku. Dok je tek nekoliko prevoditelja pridavalo pozornost povijesnom i doslovnom znaиenju biblijskog teksta, još ih je manje posjedovalo osnovno znanje hebrejskog ili grиkog jezika. Иetiristo godina sveжenici i redovnici neumorno su sabirali prva kršжanska djela. Ona su bila obiljeena krutim dogmatskim reиenicama, otrcanim moralnim frazama, tajnovitom igrom brojeva i pogrešnim znaиenjima rijeиi. Veжina se komentara sastojala u ponavljanju onoga što su izrekli raniji spisatelji. Odgovor na takve okolnosti bile su sljedeжe: a) Tajnovito tumaиenje, kao i prouиavanje Biblije za osobnu pobonost, bilo je potpomognuto slobodnom uporabom alegorija. Dijalektiиno razmišljanje zamijenjeno je ushiжenjem i intuicijom, kao sredstvima tumaиenja Biblije. Bernard iz Clairveauxa, Bonaventura i Hugo iz Pariza bili su meрu onima koji su podravali ovakav pristup. b) Jasno znaиenje Biblije oivjeli su neki idovski komentatori (posebno Raši tj. rabin Salomon Ben Isaac iz Troyesa). Љpanjolski uиenjak idovskog podrijetla (Abraham ibn Ezra) ojaиao je idovski prijelaz na 177 suvremeno povijesno i gramatiиko tumaиenje. Uz to je bio utjecaj humanista u Italiji (tzv. nova uиenost), koji su odbacili skolasticizam u korist filologije. Franjevac na Sveuиilištu u Parizu, Nikola iz Lyre (1265-1349.), nastavio je ovakav pristup Bibliji. Bio je struиnjak za hebrejski jezik, te je objavio prvi tiskani komentar Biblije. Pod njegovim utjecajem bio je Luther, a njegova mišljenja preuzeo je prije toga Wycliffe. CRKVENE GRAРEVINE Srednjovjekovne crkvene graрevine imale su dvostruku svrhu: pouиnu i vjersku. Pouиna svrha rodila se kao odgovor na potrebe vre-mena. Knjige su bile rijetkost, a mnogi ni nisu znali иitati. Crkvene graрevine su tako postale knjigama za nepismene. U njih se nastojalo unijeti cijelu biblijsku povijest. Pokazivale su ivotni put uzvišenih svetaca i muиenika, vrline i poroke, obeжanje neba i kaznu pakla. Vjerska nakana bila je usredotoиena na srednjovjekovnu doktrinu mise tijekom koje se, tvrdilo se, dogaрala transsupstancijacija. Crkva je morala stoga biti pogodnim mjestom za odvijanje velikog i neprekidnog иuda. Na Zapadu prve bazilike poprimile su tzv. romaniиki stil (dakle nalik rimskom). Tlocrt najranijih crkava poprimao je oblik slova »T«; kasnije dobiva oblik kria. Potonjim oblikom stvorilo se dovoljno mjesta kako bi se (oko proširenog rtvenika) našlo mjesta za sveжenike, redovnike i zbor, a iste istovremeno odvojilo od posjetitelja. Drveni krovovi zamijenjeni su kamenim. Njih su podupirali lukovi, snani zidovi i tzv. baиvasti svodovi. Zauzvrat, mogli su se ugraditi samo mali prozori kroz koje je dopiralo svjetlo. Obiиavalo se dodati i zvonik kao posebno zdanje, ili kao dio glavne graрevine. Oko sredine dvanaestog stoljeжa gotiиki stil je poиeo zamjenjivati romaniиki. Lukovi su bili zašiljeni, polagani na stupove a ne na zidove. Time su stvoreni uvjeti za postavljanje veжih prozora i viših krovova (iako su se za iste morali graditi potporni stupovi). Veжi prozori su sada mogli predstaviti ono što se ranije moralo uklesati u kamen. MISIJSKO ЉIRENJE ZAPADNE CRKVE Opжi pregled 7. stoljeжe – Bugari stiu na Balkan gdje ih asimilira njima podreрena slavenska manjina. Islam se naglo pojavljuje na Sredozemlju. 178 8. stoljeжe – Poиetak vikinških (tj. danskih i norveških) pljaиkaških napada. Dovršeno obraжenje Rajnske doline. Nastavak krštavanja Sasa. 9. stoljeжe – Divlji Skandinavci (naroиito Varjazi, tj. švedska plemena na podruиju Rusije) prodiru posvuda. Vjera se širi meрu Slavenima u srednjoj Europi. Turci Selduci prodiru u Malu Aziju. 11. stoljeжe – Kriarski ratovi (pohodi) i poиetak širenja trgovine. U Crkvu ulazi veжina Danaca, Norveana i Maрara. Poиetak obraжenja Rusije. 12. stoljeжe – Pruen otpor Turcima Selducima. Konaиna pobjeda kršжanstva u Poljskoj, Љvedskoj i meрu Luiиkim Sorbima. 13. stoljeжe – Љirenje mongolskog carstva za vladavine Dingis-Kana. Estonci, Latvijci i Prusi nasilno pokršteni. Poиetak vjere u Litvi i Sjevernoj Rusiji. 14. stoljeжe – Mongolski vladar Timur Lenk (Tamerlan) prihvaжa islamsku vjeru i potom uništava kršжanske tragove na Istoku. 15. stoljeжe – Jaиanje otomanskih Turaka. Potkraj stoljeжa europske se zemlje šire na obje Amerike. Pojedinosti Karlo Veliki pokorava Sase a zatim i moravske Slavene. Meрu potonjima zapoиinje, uz pomoж engleskih misionara, »misijski napad«. U Skandinaviji, gdje je prvi misionar Ansgar, mnogi pogani prelaze na kršжanstvo vjerujuжi kako жe lakše ostvariti vlastita oиekivanja od religije (npr. pobjeрivati u bitkama). Za evangelizaciju Norveške i Љvedske, kao i veжeg dijela Danske, gotovo je iskljuиivo zasluna Engleska. U srednjoj Europi, gdje je иesto jedan narod kolonizirao drugi (posebno se to odnosilo na Germane), u velikoj se mjeri koristila sila. Tamo do obraжenja dolazi kasnije nego na drugim podruиjima jer su Germani morali иekati da proрu valovi najezdi. Obraжenja su tako trajala od 8. i 9. stoljeжa do 15. stoljeжa. Osim toga, tu su se sukobljavale pravoslavne i katoliиke misije. Obraжanje luiиkih Sorba bio je dugotrajan i mukotrpan proces. Posljednji su se obratili Litvanci. To se dogodilo kad se Litva spojila s katoliиkom Poljskom kako bi oblikovala zajednicu naroda (pol. rzeczpospolita) koja je tolerirala sve vrste religija. Ova zajednica je ukljuиila i Ukrajinu koja je bila uglavnom grkokatoliиka sa glavnim gradom u Kijevu. Meрutim, kozaci su bili ti koji su uzrokovali odcjepljenje Ukrajine od te zajednice kad su se pobunili protiv centrale vlasti zbog toga što nisu primili plaжu. 179 HRVATSKA: Talijanski misionari (na molbu bizantskog cara Heraklija) zasluni su za obraжenje velikog broja Hrvata (i Srba) u 7. st. U luci Spalatum (Split) je bila ponovno osnovana stara latinska metropolija od Solina. Kristijanizacija Hrvata se dijeli u tri faze: 1) Dalmatinski Hrvati primaju kršжanstvo potkraj 7. st. zahvaljujuжi djelovanju romanskih kršжana dalmatinskih gradova. Kasnije meрu Dalmatskim Hrvatima u 9. st. je djelovao misionar pod imenu Ursije i kršжanski knez Višeslav, koji je vladao oko 800. g. Višeslavova prijestolnica je bila Nona (Nin) koji je postao biskupskim sjedištom i mjestom iz kojeg su kretale franaиke misije. 2) Istarski i primorski Hrvati primaju kršжanstvo potkraj 8. st. zahvaljujuжi Francima, koji, (pomoжu galskih i anglosaskih redovnika) su, šireжi se u Korušku, takoрer donijeli kršжanstvo. 3) Panonski Hrvati primaju kršжanstvo nešto kasnije takoрer zahvaljujuжi Francima. Bizant je zasluan za kristijanizaciju hrvatskih plemena u Duklji, uz rijeku Neretvu i u Zahumlju. Kasnije, uиenici Жirila i Metoda su u 9 st. prenijeli slavensko bogosluje i glagoljaške knjige u Istru, na kvarnerske otoke i u priobalne hrvatske gradove pod bizantskim vrhovništvom. Split je u meрuvremenu pripao bizantskoj crkvi. Sukob izmeрu Bizanta i franaиkoga kralja Karla Velikog se odrazio na politiиke prilike i teritorijalnu pripadnost podruиja koje su uz Jadransku obalu naselili Hrvati. Karlo i bizantski car Mihajlo I. Rangabe sklopili su mir u Aachenu (812), u kome je Bizant priznao Karlu carski naslov i zadrao u Dalmaciji samo primorske romanske gradove, a pristao je da zemlja u zaleрu tih gradova doрe pod franaиku vlast. Moж hrvatske drave za Trpimira (845.-64) oиituje se u uspješnim ratovima s dalmatskim gradovima pod bizantskom vlašжu i Bugarima te u snanu kulturnom razvitku (dovoрenje Benediktinaca u Hrvatsku). God 852. Trpimir je izdao splitskoj crkvi darovnicu. Za vladanja Tomislava (910.-28) odrana su u Splitu dva sinoda ili sabora (925. i 928), na kojima su se rješavala pitanja crkvene jurisdikcije u Hrvatskoj, tj. pitanje primata splitskog nadbiskupa i opstanka ninske biskupije, иemu se odupirao Grgur Ninski. Papa Ivan X. potvrрuje saborske zakljuиke o ukidanju ninske biskupije i o zabrani zareрivanja sveжenika glagoljaša, a pooštrava zakljuиak koji se odnosio na Grgurovu osobu i dodijelio mu malenu biskupiju u Skradinu. Na taj naиin je papinstvo proširilo svoju jurisdikciju na cijelu Hrvatsku. 180 MORAVSKA: Kršжanstvo je stiglo u Moravsku njezinim padom pod Franke (za vrijeme Karla Velikog). Kao znak vazalstva, Moravska je prihvatila kršжanstvo. Prva crkva sagraрena je 830. g. u Nitri (današnjoj Slovaиkoj). Moravski knez Rastislav pokušao se riješiti Franaka moleжi Carigrad da pošalje misionare. Na ovu politiиku inicijativu Carigrad je poslao Жirila i Metoda, koji su utemeljili akademski centar u Moravskoj. ИEЉKA je, pod premislavskom dinastijom (900-1306), raskinula s Moravskom. Nju su takoрer evangelizirali franaиki misionari. Iz kraljevske obitelji došla su prva dva иeška muиenika: Ljudmila, i njezin unuk Vaclav (kojega je 929. g. ubio njegov brat). Od 967. g. Иeška je postala vazalnom dravom Njemaиke Carevine. Godine 973. osnovana je praška nadbiskupija. Prvi biskup bio je Adalbert (Vojtjech). Ubili su ga Prusi meрu kojima je širio evanрelje, zbog иega je proglašen svecem. Kasniji muиenik je bio Johann Nepomuk (u. 1393), koji je predstavio Crkvu protiv kralja Vaclava IV. Sv. Nepomuk je postao patronom isusovaca i hapsburške dinastije, što objašnjava sveprisutnost njegova kipa. MAРARSKA: Moramo naglasiti kako su Maрari u Maрarsku došli tek u 9. stoljeжu. Prije toga. Postojanje lokalne kršжanske zajednice je potvrрeno 303. kada je biskup Kvirin Siscijski (Sisak, Hrvatska) pogubljen u Savariji (Szombathely, Maрarska) za vrijeme Dioklecijanova progona. Nova vjera je uhvatila korijene nakon što je utvrdila svoj poloaj kroz Rimsko Carstvo 313. Veliki kršжanski nekropolisi u Sopianaeu (Pйcs, Maрarska) i Savariji datiraju iz tog razdoblja. Meрutim, zbog barbarskih invazija, izbjeglice iz Panonije su poиele dolaziti u druge dijelove Rimskog carstva od ranog 5. stoljeжa. Meрu prognanicima je bilo stanovnika Scarabantie (Sopron, Maрarska) koji su pobjegli u Italiju i sa sobom su odnijeli relikvije Sv. Kvirina. Martin Tourski, svetac zaštitnik Francuske je takoрer roрen u Panoniji. Nakon toga Maрarsku su poharali Huni i Avari. Prva maрarska invazija datira iz 830. Muslimanski izvori opisuju maрarske pogane kao štovatelje zvijezda i vatre koji svoje porijeklo vuku od Ujgura iz Kine. Oton ih je porazio 955. g. u bitci kod rijeke Lech. Kao posljedicu poraza Maрari su bili prisiljeni usvojiti religiju pobjednika – katoliиanstvo. Stoga biskup Pilgrim iz Passaua je poslao sveжenika kako bi ih obratio. Dva su istaknuta imena povezana s uvoрenjem kršжanstva: Gyula i knez Gйza (972-997). Proces je dostignuo vrhunac krunidbom maрarskog kralja Stjepana (Istvбna) (1000). Istvan je oenio Giselu, sestru Henrika II. Bavarskog, što je uspostavio vezu s Zapadom. Za vladavine 181 njegova nasljednika Ladislava (Lбszlу) Arpadoviжa (1077-1095) dovršeno je pokrštavanja Maрara. On je 1051. g. prikljuиio hrvatske krajeve izmeрu Gvozda i Drave Ugarskoj, a 1094. utemeljio je zagrebaиku biskupiju. Esztergom postaje maрarskom nadbiskupijem. POLJSKA: U Poljskoj su vana imena bila Mieszka i Bolesіawa Chrobryja. Nakon Adalbertove muиeniиke smrti njegovo je tijelo pokopano u poljskom Gnieznom (iako je prva nadbiskupija bila u Poznanu, pod jurisdikcijom Magdeburga). Drugi biskupije su utemeljene u Koіobrzegu, Wrocіawu i Krakowu. BOSNA: U nastojanju da kristijaniziraju bosanske Hrvate, bizantski vladari su iz gradova u dalmatinskom primorju slali latinske sveжenike sa svetim knjigama na glagoljici. Kako se posao oduio, bosanski su Hrvati tek u 9. stoljeжu prešli na kršжanstvo. Udaljenija podruиja u Bosni bila su posljednja obuhvaжena tim pohodom. Kada su krajem 9. i poиetkom 10. stoljeжa Franci zaposjeli sjeverne dijelove Bosne na kojima su ivjeli Hrvati, utjecaj kršжanstva u zemlji dodatno je osnaio. Ipak, kao i u podruиjima današnje Hrvatske, jaиao je sinkretizam, te se razvilo »narodno kršжanstvo« s elementima poganskih obiиaja. Zbog nepristupaиnosti unutrašnjosti Bosne tamošnja se crkva razvijala odvojena od Ohrida i Konstantinopola. Prije dolaska franjevaca samostani koji su иinili kraljenicu crkve pripadali su pravoslavnoj crkvi koja je slijedila istoиni samostanski red svetog Bazilija. Stoga su okolnosti u kojima se nalazila bosanska crkva bile usporedive onima rane keltske crkve u Irskoj. Rim ju je drao raskolniиkom, no ne i krivovjernom. Nakon obavljene procjene stanja iz 1203. godine, Crkva u Bosni je dobila opomenu, no ne zbog krivovjerja, veж nedostatka reda. Ipak, tamošnji crkveni slubenici su priznali punu nadlenost Rima obvezavši se prihvatiti katoliиke sveжenike u mjesnim samostanima, vratiti rtvenike i krieve na mjesta crkvenog slavlja, usvojiti ispovijed i pokoru, kao i rimski kalendar blagdana i posta, primati priиest barem sedam puta godišnje, odvojiti muškarce od ena u samostanima, te uskratiti pomoж krivovjernicima. Kada je Katoliиka crkva kasnije poeljela uиvrstiti nadzor nad Bosnom, odbacila je cjelokupnu tamošnju crkvu kao »krivovjernu« i »bogumilsku«. No, to je bila pogreška. Bogumilsko krivovjerje je bilo ograniиeno na znatno manju skupinu za koju se danas pretpostavlja da je obitavala na dalmatinskoj obali (u to vrijeme dio Bosne), ili pak dalje u unutrašnjosti. Oblici naрeni na steжcima vjerojatno su heraldiиke naravi, te odraavaju plemiжki status pokopanih, a ne nekakav mistiиni 182 kult kakvom su pripadali bogumili. RAZVOJ ISTOИNE CRKVE Do 324. g. gospodarom rimskog svijeta postaje Konstantin. On seli prijestolnicu na Bospor, u Carigrad, kojega naziva »Novim Rimom«. Od samog poиetka car je, kao »iva Kristova slika«, igrao najvaniju ulogu u Crkvi. Buduжi da se drao osobno odgovornim za jedinstvo Crkve, predsjedao je crkvenim koncilima, a krivovjerce i raskolnike izloio progonima svjetovnih vlasti. Rimski naslov kojeg je nosio, Pontifex maximus ili vrhovni sveжenik, upuжivao je na svetost njegove slube. Konstantin je bio Boji izabrani zastupnik, a carska vlast zemaljski odraz Boje nebeske vrhovne vlasti. Za vladavine istinskog osnivaиa Bizantskog Carstva, Justinijana I. (483-565) izgraрen je veliki broj crkvenih graрevina. Znatno je poboljšana obrazovna razina sveжenstva, a veliki pomaci napravljeni su u razvoju Teodozijevog zakonodavstva. Prije svega (u 4. i 5. stoljeжu) propovijedanju se pridaje velika vanost jer se eli ojaиati kršжansku predaju (usp. Grgur Nazijanski, Ivan Zlatousti). Osvojivši natrag Italiju, Dalmaciju, Sjevernu Afriku, kao i dio Љpanjolske, Justinijan nakratko obnavlja Rimsko Carstvo. Naalost, kasnija barbarska najezda (prije svega Langobarda) preplavljuje Italiju gdje jedino Ravenna ostaje bizantskim vlasništvom. Avari i perzijski Sasanidi osvajaju Jeruzalem (614), Egipat (618) te opsjedaju 626. g. Bizant (Carigrad) koji se ipak uspijeva odrati. Pod vodstvom cara Heraklija I. protivnik je uspješno poraen. Meрutim, za posljednjih godina njegove vladavine Arapi prodiru u Siriju, Palestinu i Egipat. Muslimanski borci stiu, i to иak dva puta, do Carigrada. Carstvo preivljava kasnije upade Langobarda u Italiju, Slavena u Grиku i Bugara na Dunavu, no gubi veliki dio prijašnjeg ozemlja. Do kraja 8. stoljeжa svedeno je na zapadni dio Male Azije, juni Balkan, podruиja zapadno od Carigrada (uz egejsku obalu), srednju i junu Grиku te uski dio ja-dranske obale. Na Zapadu preostaju juna Italija i Sicilija. Veliki broj kršжana se, uslijed provala Perzijanaca i kasnije Arapa, iseljava na Zapad. Do 800. g. иetiri od ukupno pet patrijarhata nalaze se izvan granica Carstva (Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem su pod muslimanskom vlašжu). Kada se i Rim naрe pod barbarima, Carstvo se obraжa za pomoж 183 Francima. Papa kruni Karla Velikog za »Cara Rimljana« i tako na Zapadu stvara zasebno Rimsko Carstvo. Godine 681. monofizitizam je osuрen u Carigradu; time su se monofiziti konaиno odvojili od slubene Crkve. Zaиudo, najveжu je podršku imao u istoиnim podruиjima pod vlašжu Arapa. Druga rasprava iz tog doba bila je vezana uz pitanje ikona. ISTOИNA POBONOST Liturgijska predaja u Istoиnoj crkvi razvijala se od 4. stoljeжa na temelju bogosluja iz razliиitih dijelova Istoka. Najraširenije je bilo bogosluje (liturgija) Bazilija Cezarejskog (370-379) i Ivana Zlatoustog (398-404) s dodacima iz jeruzalemskog bogosluja. Drugu liturgiju stvorio je Roman Melod u Siriji. Redovništvo je priliиno rano postalo obiljejem istoиnog kršжanstva; tamo se uostalom i pojavilo. Upravo je Bazilijeva regula prenesena s Istoka na Zapad. Neki je sirijski redovnik, oko 500. g., izdao niz zapisa za koje je tvrdio da potjeиu od Dionizija Areopagita. Ovom je krivotvorinom u pravoslavnu duhovnost uspješno unio novoplatonistiиki misticizam (uzdignuжe u zajedništvo i jedinstvo »jednim« putemon negacije). Ujedinjenje s Bogom postie se mistiиnošжu, kao i uzdignuжem iznad shvaжanja osjeжaja i uma. Maksim Ispovjednik (580-662) komentirao je njegova djela nastojeжi urediti tekst kako bi odgovarao, u najveжoj moguжoj mjeri, pravoslavnom kršжanstvu. Ivan Љkot Eriugena izradio je oko 850. g. latinske prijevode njegovih djela. Dionizije je pak utjecao na Tomu Akvinskog i srednjovjekovni misticizam. Simeon Novi Teolog (949-1022) je bio prvi sustavni izlagaи tehnike unutarnje molitve. Naslov »novog teologa« dobio je stoga što su njegove spise drali jednakovrijednima onima starih teologa (ili otaca) Crkve. elio je uvidjeti nevidljivo boansko svjetlo, a o vlastitom duhovnom iskustvu puno je pisao. Bio je sveti Bernard Istoka zbog иega je došao u sukob s predstavnicima slubenijeg filozofskog pristupa (Stjepanom). Slijedeжi aspekti njegovog uиenja su ga doveli u sukob s crkvenim vlastima: 1) Jedno od temeljnih uиenja je bilo kako ljudi mogu i trebaju iskušiti theoriu (doslovno, «kontemplaciju» ili izravno iskustvo Boga). Biskup 184 Stjepan je to smatrao nepotrebnim. 2) Simeon je vjerovao kako to izravno iskustvo redovnicima daje autoritet propovijedanja i odrješenja grijeha bez potrebe za formalnom zareрenjom. Biskup Stjepan je to smatrao opasnom herezom. 3) Simeon je nauиavao da je podlonost vodstvu duhovnoga oca od esencijalne vanosti za one koji ozbiljno ele ivjeti duhovnim ivotom. Biskup Stjepan je to smatrao opasnim, jer nije svaki duhovni vodiж autentican. Naalost u pravoslavlju je Krist, pod utjecajem suhoparne skolastike i ekstremnog misticizma, postao mistiиnom figurom koja je imala malo toga zajedniиkog s Kristom iz Evanрelja. Nakon 10. stoljeжa porastao je znaиaj nekoliko samostana na gori Atos (tzv. Svetoj gori) nedaleko od Soluna. U 14. stoljeжu je pak nastao pokret radikalnog misticizma kvijetistiиke sekte hezihasta. Temeljio se na kontemplativnoj molitvi, a glasnogovornik mu je bio Grgur Palama (1297-1360) koji je bio povezan sa samostanom na gori Atos. Predvodnik bugarskog središta pokreta bio je Teodozije iz Trnova koji je utemeljio samostan u Kilifarevu. Grgur je, kao solunski metropolit, razvio tzv. tihu molitvu. Ona se sastojala u razmišljanju o Bogu u stanju unutarnjeg mira (nakon pobjede nad poudom). Naglasak je bio na tihoj meditaciji pri posebnom dranju tijela (brada spuštena na grudi, oиi usmjerene na pupak). Pritom se izricala jednostavna molitva: »Gospodine Isuse, Sine Boji, smiluj mi se!« Kritiиari ovoga pristupa (npr. Barlaam) tvrdili su da se Bog moe spoznati samo posredno, a ne neposredno kao što je to Grgur tvrdio. Ovim se obiиajem eljelo dosegnuti viрenje boanskog svjetla, kao i postiжi jedinstvo s Bogom (gr. theosis; poboanstvljenje). Grgur je tvrdio kako se Bog moe spoznati i neposredno (radilo se o gnostiиkoj lai koju je raskrinkao apostol Ivan u 1. Iv 4,12). Meрutim, teologija tog vremena vjerovala je kako je Bog potpuno »nespoznatljiv« (novoplatonistiиki utjecaj). Grgur je pokušao riješiti nedoumicu stavom kako se ne moe priжi Bojoj suštini, veж Njegovim radnjama (energijama). Time je istaknuo dobru stranu skolastiиkog sitniиarenja uobiиajenog za ono vrijeme. Tvrdio je kako, iako ne moemo spoznati ili sudjelovati u Bojoj biti, moemo sudjelovati u Bojim energijama, milosti i djelatnosti usmjerenoj prema nama. Ovakav je pogled na milost potpuno razliиit od novozavjetnog uиenja. Njegov ga je glavni protivnik Barlaam optuio za krivovjerje. Barlaam je napadao katoliиku skolastiku (naroиito mu je smetala oholost Tome Akvinskog koji je tvrdio da zahvaljujuжi filozofiji sve zna o Bogu), kao i 185 istoиni misticizam (иiji je predstavnik bio Grgur). Izvrgao je ruglu Grgurovu metodu molitve ustvrdivši kako se Bog moe spoznati posredno. Kako bi mu odgovorio, Grgur je objavio knjigu Trijade u obrani Svetih Hezihasta izloivši svoje zamisli u njoj. Iako je Grgur 1344. g. izopжen iz Crkve, 1347. g. Ivan VI. postaje novim carem. Kako mu je Grgur bio miljenik, postavlja ga za solunskog episkopa. Carigradski koncil, 1351. g., oslobaрa Grgura prethodnih optuaba; njegovo uиenje se slubeno prihvaжa u pravoslavnim crkvama. Meрutim, Zapadna crkva odbacuje ovu odluku иime se produbljuje jaz izmeрu Istoиne i Zapadne crkve. Nedoumice u svezi s ikonama Mnogi su se u to vrijeme pitali: Љto je sveto i dostojno štovanja? Do poиetka 7. stoljeжa mnogi su gradovi u Carstvu imali jednog ili više mjesnih svetaca koji su bili štovani kao posrednici i zaštitnici. Od 6. stoljeжa i Crkva i carska vlast poticale su izradu ikona i štovanje redovniиkih svetaca ohrabrivši time štovanje idola. Meрutim, isti je obiиaj vukao korijene iz starog Rima gdje se carskim ikonama iskazivala ista иast kao i samom caru. Obiиaj nije prestao ni kada je car postao kršжaninom. Konstantin, kao i njegovi nasljednici, podizali su si ogromne kipove u Carigradu. Kako se radilo o »iskazu kraljevskih poиasti«, na isti se naиin postupalo sa svevišnjim kraljem Isusom Kristom. Justinijan je iznad glavnih carigradskih vrata dao podiжi veliki kip, a iskovao je i novac s Kristovim likom. Do kraja 6. stoljeжa ikone Krista i Marije postupno su zamijenile carske ikone. U borbu protiv ikona krenuo je car Leon III.. Moda su ga poniavajuжi porazi, kao i strašan potres, podsjetili da izraelski Bog kanjava idolopoklonstvo. Meрutim, nije mu bilo lako ispuniti naum. Godine 730. izdao je proglas nareрujuжi da se sve vjerske ikone na javnim mjestima i crkvama uklone i unište. No, rimski je papa osudio uništava-nje ikona. Car se osvetio izuzevši Siciliju, junu Italiju i zapadni dio Balkana i Grиke od vlasti rimskog biskupa. Ovaj se pak obratio Francima za podršku i zaštitu. Kada je za Konstantina V. u Carigradu odran 754. g., koncil kojim izrada ikona izjednaиena s idolopoklonstvo, preostale ikone morale su biti uništene. Protivnici ove odluke izopжeni su, osakaжeni i prognani. Progonstvima su, prije svih, bili izloeni redovnici zbog kulta štovanja relikvija. S druge strane ikonoklasti su eljeli ikone zamijeniti tradicionalnim kršжanskim simbolima kria, Biblije i elementima Gospodnje veиere. Izvan toga, samo su zareрeno sveжenstvo i posveжene graрevine bile, na odreрeni naиin, svete. Konstantin V. je tvrdio kako su ele- 186 menti Gospodnje veиere istinske Kristove ikone, buduжi da su posveжene. Izgleda da je vjerovao kako su posveжeni kruh i vino potpuno jednaki Kristovom tijelu i krvi jer prava ikona mora biti jednaka onome što predstavlja. Ivan Damašжanski napisao je oko 740. g. Obranu svetih slika (ikona). Postavke, koje je iznio kasnije, preuzela je Pravoslavna crkva. Ustvrdio je kako slika nikada nije jednaka izvorniku, veж ga samo oponaša. Ikona je vana kao preslika i podsjetnik na izvornik. Ivan Damašжanski je polazio od Platonovog shvaжanja da sve što opaamo na ovom svijetu predstavlja samo presliku vjeиnog i izvornog oblika kojeg duša moe spoznati u nematerijalnom svijetu. Reжi kako ikona ne moe oslikati Krista, znaиi ne priznati moguжnost utjelovljenja. Iako je ikonu pogrešno štovati, prisutnost Kristove ikone moe pouиiti i pomoжi vjerniku. Isto se odnosi na ikone svetaca i Marije. Uz to, Ivan je razlikovao izmeрu oboavanja (gr. latreia) usmjereno iskljuиivo Bogu, i štovanja (gr. pro-skunesis), usmjereno caru kao i ikonima. Dolazio je sa Krete, bivše mletaиke kolonije, i tako je imao pristup mletaиkom sveuиilište u Padovi. Mletaиka republika je rado, ali diskretno primila protestante, usprkos protureformatskoj иistki u ostatku Italije. Porenuo je tiskarski stroj u Carigradu na kojem je tiskao Novi zavjet na modernom grиkom, no stroj je napala katoliиka rulja. Leon IV. nije bio odrješit ikonoklast. Njegova je ena Irena, uz pomoж patrijarha Tarazija, sazvala biskupe u Niceji (787). Tamo je osuрen ikonoklastiиki pokret i prihvaжen stav Ivana Damašжanskog. Meрutim, Carstvo su snašle velike nevolje koje su vlastodršce natjerale da ponovno razmisle o tom pitanju. Leon V. odluиio je podrati uništavanje ikoni kao slubeni dravni stav. U skladu s tim, tadašnji patrijarh je svrgnut, a na njegovo mjesto je došla osoba po carevom ukusu. Protivnici nove politike odvedeni su u zatvor a koncil, za borbu protiv ikona iz 754. g., je ponovno priznat. Ovakvo je stanje ostalo do vladavine Mihaela III. Tada je careva majka Teodora odluиila napustiti dotadašnju politiku prema ikonama kako bi dinastiji osigurala veжu podršku. Koncil iz 843. g. zanijekao je odluke prethodnog koncila, иime su ikone ponovno bile dopuštene. Stoga pravoslavne crkve još uvijek svetkuju prvu korizmenu nedjelju kao »blagdan pravovjerja«, kako bi obiljeili svršetak rasprave u svezi s ikonama. 187 ISTOИNA TEOLOGIJA Uиitelj misticizma Maksim Ispovjednik najznaиajniji je pravoslavni teolog 7. stoljeжa i otac bizantske teologije. Bio je veliki pobornik doktrine dvostruke volje u Kristu. Sabrao je ranija uиenja Origenovog uиenika iz 4. stoljeжa, Evagrija kao i Dionizija, nastojeжi pomiriti njihove razlike. Za cilj molitvenog ivota drao je Boju viziju. Maksimovo uиenje predstavlja sretnu sintezu elemenata klasiиnog (naroиito aristotelovskog) i patristiиkog (naroиito areopagitskog) nadahnuжa, stopljenih u osobnu »kršжansku« viziju: Krist zauzima središnje mjesto spekulacije. Protiv monofizitizma i monoteletizma Maksim brani cjelovitu ljudsku narav Kristovu, razliиitu od boanske naravi, koja se ne stapa s ovom potonjom u jedincatoj osobi Rijeиi. Od ljudske Kristove naravi Maksim »ispovijeda« naroиito autentiиnu i konkretnu volju, koja se na dramatiиan naиin oиitovala u agoniji Getsemanija, a u punom je suglasju s boanskom voljom i kao takva nuna je pret-postavka za spasenje ljudi. Utjelovljenje Boje (sarkosis), koje je pripre-mano od poиetka svijeta a izvršilo se u Mariji, i oboanstvenjenje иovjeka (theosis) koje se zbilo po utjelovljenju Bojem, dva su velika stoera Maksimove kristologije. Iz dviju naravi slijedi dvojstvo volje i djelovanja (energeia). Samo htjeti ili иin volje spada k naravi, dok birati predmet ili naиin htijenja je stvar osobe. Ovo posljednje naziva Maksim gnomiиkim htijenjem (gnome). Иovjeиja narav Kristova posjedovala je samo fiziиko a ne gnomiиko htijenje. Jer gnomiиko htijenje (smjer htijenja) odredivao je jedino Logos koji je sa svojom boanskom voljom pokretao i иovjeиu volju. Logos je upravljaи i gospodar иovjeиanskih djela i trpljenja u Kristu. Иoveиe potrebe i afekti ovladavali su Kristom samo ako je on htio, a ne, kao kod nas ljudi, po naravi i neslobodno. Velika je zasluga Maksimova što je izuzetnom prodornošжu i uravnoteenošжu do krajnjih konsekvencija produbio kristološku terminologiju kalcedonske dogme, tako da njegov doprinos predstavlja pojašnjenje i krunu dotadašnje patristiиke spekulacije. Ovu kristologiju Maksim primjenjuje i na antropologiju. Krist je objavio Boga koji je jednostavan i bezgraniиan, jedinstvo u trojstvu. Иovjek po »naravi« tei Bogu i »nadnaravno« jedinstvo s Kristom u krštenju osposobljuje ga za slobodno ostvarenje ove »naravne« tenje, borbom protiv grijeha i vršenjem kreposti ne samo »moralnim«, veж bitno »ontološkim« razvitkom svoje osobe. Maksimova je misao izuzetno prodorna u izlaganju trnovitih problema, bizantska po suptilnosti i smjeloj speku- 188 laciji, te istovremeno rimska po stalnom navraжanju na stvarnost i duboko znaиenje jedinstva Crkve. Maksim je istinski asket-mistik. Prema njemu, Krist je jedan u dvije naravi. Adam je, meрutim, postao po grijehu podijeljen иovjek u samom sebi. Svaki иovjek mora postati svjestan svoga bijednog stanja, iznu-trašnje podjele u duši. Jedinstvo je moguжe pronaжi jedino u Bogu i to prije svoga kroz jedinstvo s utjelovljenim Kristom. Cilj duhovnog ivota je poboanstvenjenje. Stvoren za poboanstvenjenje, иovjek moe postati oboen jedino otkupljenjem. Duh Sveti proima иitava иovjeka »kao što svjetlo proima vaskoliki prostor i kao što vatra posvema proima eljezo«. Da bismo pristigli do tog cilja, obdareni smo snagom koja nas potiиe prema obogotvorenju. Naprotiv, snana sila razdvojnica, izvorište svakoga grijeha jest philautia, sebeljublje, traenje osjetilnih dobara na štetu umnosti; sebeljublje je zapreka иistom motrenju (kontemplaciji) svijeta i jedinstvu uma s Bogom. Ivan Damašжanski rodio se potkraj VII. st. u kršжanskoj arapskoj obitelji u Damasku. Nosio je arapsko ime Mansur (Victor). Moda je potjecao iz иuvenog koljena Taglib, kojemu nije bio stran utjecaj grиkobizantske kulture. Njegov otac Sergije bio je carinski slubenik, a tu slubu je kasnije preuzeo i Ivan, ali ju je brzo napustio i sa svojim prijateljem Kuzmom, koji je došao negdje iz Sicilije, g. 730. otišao u samostan Save kod Jeruzalema. Kuzma je postao kasnije biskup u Majumi, a Ivan je bio zareрen za sveжenika i posvetio se kontemplativnom ivotu i nauci. Umro je 749. Njegov glavni uspjeh sastojao se u sakupljanju ranijih uиenja otaca koja je sustavno predstavio u priruиniku Izvor znanja. U odreрenom smislu je bio Toma Akvinski Istoka. Oslanjao se na postojeжu teologiju kojom je postavio mjerila daljnjih pravoslavnih shvaжanja i misticizma. Njegovi pogledi na ikone prevladali su na Drugom Nicejskom koncilu 787. g. Po pozivu teolog, i od 1602. g. aleksandrijski patrijarh, Жiril Lukarski (1572-1638), postao je poglavarom carigradske crkve 1620. g. Godine 1629. g. objavio je Istoиna ispovijedanja kršжanske vjere, u kojima je pokušao uskladiti pravoslavlje i kalvinizam. Иvrsto je vjerovao u nepogrešivost Biblije, predestinaciju i opravdanje vjerom. Odbacivao je doktrinu transsupstancijacije. Tvrdio je kako je Crkva podreрena Pismu i podlona pogreškama. Pokušao je pred Rimom obraniti pravoslavlje što mu je donijelo prijatelje meрu protestantima u Poljskoj u kojoj je radio. U Englesku je odnio primjerak Codexa Alexandrinusa. Isti je zamijenio Textus Receptus na kojem su se dotada temeljili protestantski prijevodi. 189 Na njegovu nesreжu, isusovci su bili vrlo djelatni u Carigradu za vrijeme izdavanja njegove knjige. Kako bi ga optuila, Pravoslavna crkva se posluila najveжim pravoslavnim apologetom i suradnikom Katoliиke crkve – Petrom Mogilom. Godine 1638. izvršen je pritisak na tursku vladu koja je popustila. Жiril je iste godine zadavljen, a tijelo baиeno u Bospor. U Pravoslavnoj crkvi došlo je do snanog suprotstavljanja njegovim uиenjima, te su njegovi stavovi u nekoliko navrata osuрeni. Najjaиi proglas u tom smislu bila je Dositejeva ispovijed koju je sastavio istoimeni jeruzalemski patrijarh odobrena na Jeruzalemskog koncilu iz 1672. g. U njoj je istaknuto sljedeжe: Biblija je nadahnuta Bogom, kao i crkveni koncili. Crkva i Biblija proizlaze jedna iz druge. Predestinacija je izloena u okvirima arminijanskog tumaиenja rijeиi »predznanje«. Vjera i djela opravdavaju dok grešnik ne moe biti odjedanput iskupljen. Iako dobra djela zasluuju nagradu, bez Bojeg milosrрa ne doprinose spasenju. Podrana je doktrina transsupstancijacije. Navedena naиela vjere opisuju odgovor Pravoslavne crkve teologu koji je bio naklonjen »protestantskim zamislima«. Kako su ista naиela pomogla iskristalizirati opreиni stav Istoиne crkve prema reformaciji na Zapadu, moemo govoriti o istoиnoj inaиici Tridentskog koncila. MISIJSKO ЉIRENJE ISTOИNE CRKVE Misijska vizija je procvjetala dolaskom Justinijana na vlast (u 6. stoljeжu). On je u okrilje vlastita carstva vratio Sjevernu Afriku. Osim toga zapoиeo je širenje u Nubiju. No, nekih sedamdeset i pet godina kasnije, zapoиela je najezda muslimana. Jedina preostala podruиja ši-renja Pravoslavne crkve bile su jugoistoиna Europa i Rusija. Meрutim, drava je morala ovlastiti svaki misijski pothvat (ona i Crkva bile su jedno). Жiril (827-869) i Metod (825-885): Oko 850. g. moravski knez Rastislav je zamolio bizantskog cara Mihaela III. da mu pošalje misionare koji bi pouиavali njegov narod kršжanskoj vjeri. Istovremeno bi pak sprijeиili »misijsko« širenje Karla Velikog. Patrijarh Focije je odgovorio na molbu poslavši braжu Жirila i Metoda. Ovi Grci proveli su djetinjstvo meрu Slavenima, u blizini Ohrida gdje su nauиili slavenski jezik. Prije no što su krenuli na misiju, pripremili su (glagolicki) alfabet za jezik koji dotada nije poznavao pisma. Time se bizantska kultura proširila meрu slavenskim plemenima. Godine 860. otišli su meрu Hazare u Hersonu (Krim), a dvije godine kasnije završili su u Moravskoj. Tamošnja je misija bila 190 uspješna u prve tri godine, no dugoroиno nije imala nikakvih izgleda jer su Maрari napali i uništili Moravsku. Crkva se potom, u tom podruиju, razvila pod utjecajem zapadne Katoliиke crkve. Rad dvojice braжe nastavili su njihovi sljedbenici (Kliment i Naum) koji su njihovu poruku i slavenske knjige prenijeli u Ohrid. Taj grad postao je odskoиnom daskom za širenje misije na Bugarsku. Tamošnji su pak ljudi sa arom prihvatili novu religiju i kulturu, a ona je pak s vremenom stigla u Rusiju. Жiril je otišao u rimski samostan, 868. g., u kojem je i umro godinu kasnije. Metod, koji je u meрuvremenu postao biskupom, trebao je ponovno sluiti meрu Slavenima. No, tome su se usprotivili njemaиki sveжenici. Kada ga je princ Svjatopolk bacio u zatvor, papa Hadrijan se zauzeo za njegovo osloboрenje. Kasnije ga je imenovao panonskim biskupom. Mjesto njegove smrti nije sa sigurnošжu utvrрeno (pretpostavlja se da se radi o иeškom Velehradu). Kliment (840-896) i Naum: Nakon smrti Metoda u Velikoj Moravskoj, njihova dva najpoznatija uиenika, Kliment i Naum, vratili su se u Bugarsku. Podrijetlom iz Soluna otišli su u makedonsku Kutmiиevicu (Ohrid). Kliment je stigao 886. g., a Naum 900. g. U Ohridu, koji je postao središtem slavenske kulture i pismenosti, Kliment i Naum nastavili su rad Жirila i Metoda na ureрivanju slavenskog crkvenog i knjievnog jezika. Neki struиnjaci tvrde kako su se pritom posluili narjeиjem makedonskih Slavena. Kliment je naime meрu njima proveo trideset godina. Prvo slavensko sveuиilište osnovano je u njegovoj samostanskoj crkvi Sveti Pantelejmon 893. g. (dva stoljeжa prije Bolonjskog Sveuиilišta). Nekih 3 500 polaznika ove škole širili su slavensko pismo, kulturu, umjetnost i crkveno pjevanje po mnogim slavenskim zemljama (neki meрu njima stigli su do Kijeva u tadašnjoj Rusiji). Bugarski car Boris, koji je prihvatio prelazak svog naroda na kršжanstvo, nagovorio je carigradskog patrijarha da Bugarima odobri nezavisnu crkvenu organizaciju (870). Osim toga njegov je narod izborio pravo da obrede obavlja na slavenskom jeziku. Time je u istoиnoj Europi ustanovljen zaseban (bugarski) oblik pravoslavlja. Godine 927. najviši biskup Bugarske crkve (u Ohridu) postavljen je na poloaj patrijarha. Nova bugarska crkva je bila pod jakom utjecajem eremetizma: najslavniji od njih je bio Ivan Rilski (880-947) koji je utemeljio veliki samostan kod Rile. Osim toga, njegov je narod izborio pravo da obrede obavlja na slavenskom jeziku. Prvo bugarsko carstvo je trajalo od 681. do 1018. kad je bugarska hegemonija dosegla vrhunac pod carem Simeonom (893-927), koji je 191 teio postati иak i novim bizantskim carem. Njegov glavni grad, Preslav je po sjaju postao malim Carigradom. Pod njegovom vladavinom bugarski teritorij se proširio prema zapadu sve do Save i Drine: na taj naиin je stavio Srbe pod njegovu vlast. Nakon njegove smrti bugarska hegemonija se smanjila zbog unutarnjih borbi. Godine 1014 car Basilije II. Bulgarokton je zarobio 15 000 bugarskih vojnika, koje je oslijepio na jedno oko. Godine 1018. Bugarska je bila pripojena u Bizantsko carstvo. Seljaci koji su morali pretrpjeti velike nedaжe zbog pretjeranog poreza, reagirali su protiv dravne crkve i velik broj ih se pridruio bogumilskoj sekti, koja je postala vanim pokretom. Pokret se pojavio u Bugarskoj prema polovici devetog stoljeжa te se sastojao od spajanja dualistiиkih doktrina preuzetih od paulikijanaca (izgnani u Bugarsku), sekte iz Armenije i Male Azije, i mjesnog slavenskog pokreta koji je elio reformirati bugarsku pravoslavnu crkvu. Dobili su ime po utemeljitelju, sveиeniku Bogumilu, dok su pavlini dobili ime po omiljenom im autoru, apostolu Pavlu. Pokret je zapravo bio ogranak i razvijanje maniheizma. U Bugarskoj pokret je bio reakcija protiv sakramentalizma i materijalizma unutar Pravoslavne crkve. Umjesto krštenja vodom, oni su zastupili krštenje Duhom. Bogumili su odbacili Stari zavjet kao i veжina gnostika. Sveжenik Bogumil je naиauvao da je Vrhovni Bog imao dva anрeoska sina, Satanela, starijega, te Krista, mlaрega. Satanel se pobunio protiv vrhovnog Boga te je naveo mnogo niih anрela da ga slijede. Tada je nagovorio pale anрele da se utjelovljuju u tijelima koja je stvorio kao dio zlog svijeta materije – stoga su ljudske duše ustvari pali anрeli. Roрenje je smatrano zatoиenjem dobrog duha u zlom tijelu kao kazna za grijehe poиinjene u prethodnom stanju (tj. reinkarnacija). Kako bi oslobodio иovjeиanstvo iz tiranije Satanela i njegova strašnog svijeta materije, Bogumil je nauиavao da je vrhovni Bog poslao mlaрeg sina Krista, na zemlju kao Isusa Nazareжanina. Satanel je ubio Isusa, ali potonji se uskrisio u duhovnom tijelu te se vratio na nebo. Na isti naиin, nakon smrti Bog жe dati svoj vjeиni duh bogumilskim sljedbenicima Isusa. Nakon turske invazije na Bugarsku mnogi bogumili obratili su se na islam, posebno u Bosni, kamo se ta sekta raširila tijekom 12. stoljeжa. Srbija i Sv. Sava: Iz Bugarske se pravoslavna vjera i kultura proširila u Srbiju. Bila je to treжa slavenska zemlja koja je, u drugoj polovici 9. stoljeжa za vladavine Mutimira, postala kršжanskom. Doduše, car Heraklije je ranije poslao rimske misionare koji su krstili nekolicinu Srba. Prvi kršжanski srpski knez bio je Mutimir (850-891), no pravoslavlje je u potpunosti zahvatilo zemlju tek za Save – treжeg sina srpskog monarha 192 Stefana Nemanje. Tijekom njegova ivota srpska je crkva izišla iz bugarske (tj. ohridske) sjene. Sava je 1219. g. dobio od Carigrada autokefalni status za srpsku crkvu, te je postao srpskim nadbiskupom, a njegova nadbiskupija prerasla je 1346. g. u patrijarhat srpskog kra-ljevstva na иelu sa Stefanom Dušanom (1308-55). Godine 1191. povukao se u samostan na Atosu, a pet godina kasnije pridruio mu se njegov otac koji je napustio prijestolje. Nakon 1199. zajedno je s ocem izgradio samostan Hilandar. Od 1208. do 1217. g. bio je arhimandrit Studenice koja je postala središtem srpske kulture. Od 1219. do 1233. g. postao je prvim arhiepiskopom autokefalne srpske crkve sa sjedištem u samostanu iиi. Više se puta vraжao politici koju bi napuštao kako bi se vratio u crkvu. Zasluan je za izgradnju mnogih samostana i crkava. Za vrijeme ivota, razvio je razmjerno vane odnose s ruskom pravoslavnom crkvom. Nakon srpskog poraza u bitci kod Kosovskog Polja Turci zauzimaju Srbiju. Srbi, s patrijarhom Arsenom I. Иarnojeviжem, odlaze prema Habsburškoj monarhiji. Organiziraju se u Srijemskim Karlovcima; osnivaju bogosloviju i klasiиnu gimnaziju u Beogradu koji ubrzo pada u turske ruke. Srpski patrijarh se seli u Srijemske Karlovce gdje i danas postoji bogoslovija, gimnazija, kao i sjedište srijemskih vladika. Nakon što su Turci protjerani iz Beograda, u to mjesto se vraжa patrijarh, a Pravoslavna crkva osniva teološki fakultet. Osim srpske crkve, pod bugarskim utjecajem bila je i crkva u Rumunjskoj. Kršжanstvo se i na tom podruиju pojavilo ranije (s dolaskom prvih rimskih legija). Grkokatoliиka crkva (tzv. Unijati) je nastala za progona koje je ruska pravoslavna crkva vodila protiv Ukrajinaca. S vremenom se proširila na današnju Vojvodinu (Baиki Petrovac), te Hrvatsku (umberak i Krievci). Grkokatolici priznaju papu (koji im postavlja biskupa), a preuzeli su i katoliиku liturgiju (u Hrvatskoj, ali ne u Ukrajini). S druge strane posjeduju ikone, a u euharistiji se slue vinom i kvasnim kruhom. U Hrvatskoj imaju sjedište u Krievcima. Njihov glavni biskup odgovara zagrebaиkom nadbiskupu; pod njegovom nadlenošжu je i Vojvodina. Grkokatoliиki sveжenici se ene; nisu obvezni nositi bradu koju nose pravoslavni sveжenici. Crkva u Rusiji i Ukrajini: U Rusiji je kršжanstvo nastojalo prodrijeti meрu Hazare*, no njihov je poglavica prihvatio idovstvo (740). *Ovaj 193 stari turkijski narod se u 2. st. iza Krista raširio Transkavkazom i kasnije zauzeo podruиje donje Volge. Ponovno se kao jaka sila pojavljuju u 7. st. da bi se veж od 8. do 10. st. njihovo carstvo prostiralo sve od obala Crnog mora i Kaspijskog jezera do Urala i dalje na zapad do Kijeva. Glavni grad Itil, njihovo središte, postaje veliko komercijalno središte. Osvojili su zemlje Povolških Bugara i Ural te nabili danak istoиnim Slavenima. Ne miruju, pa zarate i s Arapima, Perzijancima i Armencima. Hazari se nisu uplitali u religiju pokorenih plemena i naroda, religiozna sloboda bila je potpuna. Za njih kau da su u 8. st. neki prešli na judaizam (plemstvo) a navode se i primjeri da je meрu njima u 9. st. bilo i kršжana. Oni su svakako u 10. st. ušli u savez s Bizantskim carstvom u kojem su se istakli u borbi protiv Arapa. Godine 965. vojvoda od Kijeva (Sviatoslav) potukao je Hazare i njihovo carstvo je propalo.Meрu-tim, jedno od hazarskih rubnih mjesta, Kijev, prerastao je u odskoиnu dasku za kršжanske misionare. Zahvaljujuжi trgovaиkim vezama Vikinga (kasnije Љveрana) s Carigradom i Rusijom (posjedovali su trgovaиke kolonije u Kijevu i Novgorodu), kršжanstvo se proširilo na Rusiju.Do sredine 9. stoljeжa Kijev je brojio tek nekoliko kršжana. Iako je supruga tadašnjeg ruskog poglavara Igora (oko 877-945) bila iznimna i poduzetna kršжanka Olga, tek je za vladavine Vladimira I. (956-1015) zemlja prihvatila kršжanstvo. Naime Vladimir I. je na nagovor vlastitih posla-nika, koje je dojmila pravoslavno bogosluje u crkvi sv. Sofije u Carigradu, odabrao kršжanstvo (oko 988). Najvjerojatnije je prihvaжenje pravoslavne vjere bio uvjet dobivanja trgovaиkih povlastica u Carigradu. Olga je preuzela novo ime, Jelena (slavensku varijantu imena Helena, Kon-stantinove majke). Nakon krštenja Vladimirovih podanika, kipovi starih poganskih bogova završili su u rijeci Dnjepar. Osim toga Vladimir jeoenio Anu, sestru bizantskog cara. U pozadini cijele priиe stoji иinjenica kako je privlaиnost pravoslavlja bila prvenstveno estetske, a ne intelek-tualne ili moralne naravi. Kako god bilo, uиinke Vladimirove vladavine saeo je njemaиki biskup koji je posjetio Kijev nedugo nakon vladareve smrti. Izvijestio je kako se grad moe pohvaliti s tristo crkava i osam trnica. Ostali putnici usporeрivali su Kijev s blistavim Carigradom. Vla-dimirov sin Jaroslav I. (980-1054) prihvatio je 1019. g. biskupa, kojeg je postavio carigradski patrijarh, иime je priznao podreрenostkojeg je postavio carigradski patrijarh, иime je priznao podreрenost ruske crkve Carigradu. Biskup je nešto kasnije posveжen za kijevskog metropolita. Sljedeжih иetiristo godina na иelu Ruske crkve bili su Grci koje je postavljao carigradski patrijarh. Jaroslav I. je umro 1054. g. – godine kona- 194 иnog raskola izmeрu Istoиnog i Zapadnog kršжanstva. Zaostajanje Kijeva, u 12. i 13. stoljeжu, u velikoj je mjeri povezano s padom njegova glavnoga trgovaиkog odredišta Carigrada. Sve je bilo popraжeno ruskom kolonizacijom šumovitih podruиja, u onome dijelu kojeg danas nazivamo središnjom Rusijom. U ovom su vremenu poиele i prve mongolske najezde, a time i duga razdoblja mongolskoga gospodarenja. Tatarska konjica pod Mongolskim vodstvom opustošila je zemlju (oko 1240) koju je gospodarski tlaиila do otprilike 1480. g. kada je Moskva prestala plaжati porez Tatarima. Ovaj dogaрaj je proslavljen gradnjom katedrale svetog Vasilija koja se nalazi na današnjem Crvenom trgu u Moskvi. Iako se Moskva riješila ovisnosti o Tatarima (i u sljedeжem stoljeжu krenula u protunapad kada je osvojila mnoga podruиja njezinih ranijih gospodara), opasnost nikako nije jenjala. Uslijedila su stoljeжa u kojima su tatarski konjanici, postavljaиi zamki za robove, kao i pljaиkaši zlostavljali tamošnje puиanstvo. Petostoljetnim mukama (od 1240. pa sve do 1783) je došao kraj tek kada je, za Katarine Velike (krajem 18. stoljeжa), zaposjednut Krim. Ipak za »mongolsko razdoblje« znaиajan je uspon triju kljuиnih i kasnije kanoniziranih osoba unutar Crkve. 1) Aleksandar Nevski pobjednik nad Љveрanima (1240) i teutonskim vitezovima (1242) zasluan je za spašavanje Ruske crkve od papinstva. Loši odnosi, koji su vladali izmeрu katolika i ruskih pravoslavaca, dodatno su pogoršani kada su germanski vitezovi pokušali iskoristiti zbrku prouzrokovanu provalom Mongola (Tatara pod vodstvom Dingis Kana u 13. stoljeжu). Pokrenuli su katoliиku kriarsku vojnu protiv Sjevernih Rusa. Zapadnim osvajaиima junaиki se 1242. g. suprotstavio upravo Aleksandar Nevski. Taj se vladar Novgoroda prethodno drago-voljno podredio vladavini Kana. 2) Stjepan Permski bio je u 14. stoljeжu misionarski biskup meрu zirijanskim plemenima (današnji Komi). 3) Sergije Radonješki: Jedan od najslavnijih ruskih kršжana, Sergije iz Radonjea (blizu Moskve), postao je 1350. g. poglavarom redovniиke zajednice u Zagorsku (gdje se danas nalazi središte ruske Pravoslavne crkve). Upravo je preko njega kršжanstvo zapoиelo prodirati meрu seljake. Dotada je tamošnja Crkva imala sljedeжa obiljeja: a) Voрe Crkve bili su uglavnom stranci koji su imali malo veza s obiиnim pukom. b) Redovnici su bili (nedostini) kršжanski uzor; shodno tome nastala su dva sloja kršжana. Od nieg se sloja oиekivalo sudjelovanje u nekoliko obreda i ivot u opжenitom skladu s kršжanskim vrlinama. 195 c) upe su bile ogromne, a sveжenstvo loše osposobljeno i slabo plaжeno. Sergej je poticao razvoj umjetnosti (posebno slikarstva). Bio je takoрer gorljivi borac za rusku nezavisnost od mongolske vlasti. Godine 1380. potaknuo je moskovskog kneza Dimitrija da povede zdruenu rusku vojsku u bojnu protiv kanovih trupa. Pohod je bio uspješan i protivnikove su postrojbe poraene na Kulikovom Polju. Otada je Moskva postala najvanijim ruskim gradom. Više od 200 godina Rusi su ivjeli pod mongolskim (tj. tatarskim) jarmom. U tom razdoblju Rusku Crkvu su i dalje predvodili kijevski i vladimirski metropoliti, koje je obiиno imenovao i posvetio Carigrad s mongolskim odobrenjem. Takvo stanje uvelike objašnjava zašto Rusija nije nikada doivjela renesansu i reformaciju. Njome su upravljale strane sile koje joj nisu dopuštale bilo kakvu slobodu djelovanja. Osim toga, Mongolska vladavina je uspostavila princip autokracije koji je bio karakteristika Rusije generacijama sve do danas kako je Moskva postupno uništavala svoje demokratski orijentirane protivnike u Novogorodu i Kijevu. Ruska crkva je ostala dio Velike Pravoslavne crkve do 1448. g. kada napušta savez. Nije se mogla sloiti s politikom pomirenja prema Rimu koja je usvojena na koncilu u Firenci 1439. g. (tzv. Firentinska unija). Pet godina kasnije Carigrad je pao u ruke Turaka, a ruski biskupi su novonastale okolnosti protumaиili kao Boji sud kojim je Carigrad platio prihvaжanje zamisli o izmirenju s Rimom. Turci su imenovali novog carigradskog patrijarha koji je odbacio Firentinsku uniju. Nedugo nakon pada Carigrada Ivan III. Veliki, iz Moskve, oenio je neжakinju posljednjeg kralja Sofiju Paleolog. Potom je zbacio mongolsku (tj. tatarsku) vlast. Za simbol vlastite moжi uzeo je dvoglavog orla. Od tog vremena Rusija je postala glavnom zaštitnicom istoиnog kršжanstva. Godine 1589. je osnovan patrijarhat u Moskvi, koji je po vanosti bila odmah iza Jeruzalema. Pojavilo se pitanje o buduжem glavnom gradu Rusije. Kijev su opljaиkali Mongoli, a kasnije su ovim gradom vladali Litavci. Zatim su se spominjali Novgorod i Pskov, koji su imali veze sa Zapadom zahva-ljujuжi druenju Hanza. Novgorod je postao trgovaиkom republikom i kulturalnim središtem, no bio je sjedište vjerskih disidenata. Meрutim, godine 1478. ovaj grad je anektirala Moskva i tako je grad izgubio nezavisnost. Posljednje natjecanje je bilo izmeрu Litve i Moskve. Pitanje se riješilo kad su se Litavci odluиili udruiti s Poljskom i obratiti se na katoliиanstvo. Иime je preostao samo jedan bastion pravoslavlja: Moskva. 196 Zajedno s ruskim širenjem prema Istoku, širila se i Pravoslavna crkva. Polako su nicali samostani koji su upravljali velikim poljoprivrednim površinama. Osim toga, u toj divljini dolazi do oivljavanja egipatskog i keltskog pustinjaиkog uzora (što je vjerojatno jedinstven sluиaj meрu kršжanskim zemljama). Primjerice Kiril iz Novojezerska išao je bosonog na hodoиašжe i ivio od borove kore, korijenja i trave, proveo deset godina meрu divljim ivotinjama prije nego što je 1517. godine odluиio sagraditi svoju жeliju i nastaniti se u Bjelojezersku. VELIKI RASKOL Do podjele izmeрu Latinske i Grиke crkve, 1054. g., došlo je uslijed djelovanja nekoliko иimbenika: 1) Nesporazumi – Iako su odnosi izmeрu dviju crkava bili u cjelini dobri, s vremena na vrijeme nastali bi nesporazumi koji bi prerasli izvorne okvire. Prva se velika poteškoжa pojavila nakon što je Rim odbacio 28. kanon Kalcedonskog koncila (451) koji je Carigradu dao pro-širena prava nadlenosti. Godine 649. papu Martin I su uhitili carski slubenici jer je predsjedao koncilom na kojom se suprotstavio carskoj monoteletskoj teologiji. Umro je u izgnanstvu na Krimu u jadnim okolnostima. Godine 680. papa Honorije I., kao i иetvorica bizantskih patrijarha, su anatemizirani, te naposljetku na Treжem carigradskom koncilu, proglašeni krivovjercima (povodom monoteletske rasprave – problema Kristove jedinstvene volje). Kad su Franci uzeli natrag od Lombarda zemlju koju je izgubilo bizantsko carstvo, nisu ih povratili bizantincima, nego papi! No, tek nakon 6. stoljeжa razlike su postale uistinu znaиajne. 2) Razlike u crkvenim obiиajima koje su se sastojale u sljedeжem: a) Celibat je postojao na Zapadu, no ne i na Istoku (meрu niim sveжenstvom). b) Prilikom Gospodnje veиere na Zapadu se dijelio kruh, a na Istoku i kruh i vino. c) Na Zapadu se koristio beskvasni kruh, a na Istoku kruh s kvascem. d) Za razliku od sveжenika na Zapadu, na Istoku se nosila brada. e) Post na Zapadu bio je subotom; Zapadna crkva dopuštala je jedenje slabo peиenog (krvavog) mesa. f) Na Istoku se krštavalo uronjavanjem tri puta (za tri иlana Trojstva); na Zapadu se krštavalo na razliиite naиine. g) Istoиna crkva je odbacila zamisao o istoиnom grijehu (иovjek na- 197 sljeрuje smrtnost). Stoga se na Istoku više naglašava uskrsnuжe nego kri. h) Razlika koja proizlazi iz tzv. odredbe »filioque« unutar vjeroispovijedi (na Zapadu se vjeruje kako Duh proizlazi od Oca i od Sina). Crkva na Istoku pak tvrdi kako je Otac kroz Sina dao Duha kako bi ga ovaj prenio na Crkvu.). Ovu klauzulu pridodala je crkva španjolska kako bi štitila Kristovo boanstvo protiv arijevstva. Vizigoti, naime su bili arijevci prije nego što se obratili na katoliиanstvo). Ishod proturjeиja bila je tzv. apostolska vjeroispovijed koja je na Zapadu zamijenila Nicejsku vjeroispovijed (usvojena je na koncilu u Toledu). Istu je Istoиna crkva odbacila. Bio je to još jedan primjer koji otkriva temeljne razlike u kulturi, filozofiji i jeziku. Osim toga, na Zapadu sve tri osobe Trojstva dijele istu boansku narav, dok na Istoku Otac prenosi narav (bit) na druge ostale osobe koje stoga imaju »izvedeno« boanstvo. Shodno tome, oиito je kako pravoslavna teologija u sebi sadri tragove Origenovog nauka. i) Istoиna crkva odbacivala je zapadno uиenje o иistilištu, zaslugama i indulgencijama. Na Zapadu se dralo kako se neki aspekti kazne za grijeh mogu izbrisati još za ivota grešnika, i to pokorom odnosno indulgencijama. Ukoliko vjernik umre ne plativši cjelokupnu kaznu, koju je dugovao, neplaжeni ostatak platit жe patnjom u vatri иistilišta. Papa moe izbaviti duše koje su zatoиene u иistilištu jer je od Boga dobio »blago (riznicu) svetaиkih zasluga«. Indulgencijama se iste zasluge mogu prenijeti u иistilište, иime se otplaжuje grešnikova privremena kazna. Na Istoku, pak, nijekalo se postojanje иistilišta; odbaиene su zamisli o kanjavanju pravednika nakon njegove smrti, kao i o postojanju »blaga (riznice) svetaиkih zasluga« ili indulgencija. 3) Politiиki иimbenici: a) Nakon što su ostali patrijarhati (aleksandrijski, antiohijski i jeruzalemski) potpali pod muslimansku vlast, Carigrad postaje vrhovnim patrijarhatom na Istoku. b) Nesuglasice u svezi s pitanjem ikona izazvale su sukob cara na Istoku i pape na Zapadu. c) Kada su Langobardi 753. g. napali papu Stjepana, istoиni car je odbio poslati vojnu pomoж, te je ovaj bio prisiljen obratiti se Francima za pomoж. S vremenom je došlo do stvaranja Zapadnog Svetog Rimskog Carstva. 4) Ostali иimbenici koji su doveli do raskola: a) Obnova Zapadnog Carstva za vladavine Otona (962) dovela je do 198 ponovnih papinih zahtjeva za vlašжu. U 11. stoljeжu pape su eljele imati vlast nad иitavim kršжanskim svijetom. b) Sukobi interesa u Bugarskoj i junoj Italiji. c) Zapadna crkva je eljela da jedan иovjek upravlja иitavom Crkvom, no Istok se s tim nije slagao. Tamo su glavnu ulogu igrali crkveni koncili kojima je predsjedavala petorica patrijarha. d) Papin tajnik Humbert de Moyenmoutier bio je nagao i grub. Godine 1054. otišao je kao papin zastupnik u Carigrad kako bi zatraio od patrijarha da se podredi papi. Patrijarh je odbio i bio izopжen. e) Slubeni razlog raskola bilo je razliиito tumaиenje vjeroispovijedi. Istok je odbacio odredbu »Filioque«. f) Godine 1185. g. Normani su zauzeli Solun. Tamo su izvršili pokolj nad sedam tisuжa stanovnika, te silovali tamošnje ene i djevojke. Za Istoиnu crkvu bila je to izdaja koja se usjekla u sjeжanje. Osim toga, za vrijeme Иetvrtog kriarskog rata (1204) normanski kriari su osvojili Carigrad i osnovali latinsko Bizantsko kraljevstvo (1204-1261). g) Carigrad propada nakon što ga osvajaju Turci 1453. g. Godine 1274. bizantski car Mihael VIII. bio je suoиen s neprijateljskom koalicijom. Karlo Anuvinski prijetio je napasti Carstvo, kako bi obnovio katoliиko kraljevstvo, koje je bilo nametnuto tijekom Иetvrtog kriarskog rata. Mihael je potraio pomoж od pape obeжavši kako жe biti podloan Katoliиkoj crkvi. Priznat жe papinsku prevlast, иistilište i odredbu »filioque«. Dogovor je zakljuиen na lionskom koncilu 1274. g. gdje je potpisana tzv. Lionska unija. No, kada se stanje unutar Carstva poboljšalo, Mihael III. je istu odbacio. Papa ga je 1281. g. izopжio. Drugi pokušaj sjedinjenja zbio se na koncilu u Firenci (Firentinska unija iz 1439). Tijekom turske opsade Carigrada bizantski car podloio se papi. Zauzvrat papa mu je obeжao pomoж, iako nije uspio nagovoriti zapadne vojske da priteknu Bizantu u pomoж. S druge strane, carev potez izazvao je gnjev drugih patrijarhata (ukljuиujuжi i ruski). Oni su prekinuli veze sa Carigradom koji je 1453. g. pao u turske ruke. Iako su dvije crkve proglasile raskol meрusobnom anatemom (1054), sve veze nisu bile prekinute. Primjerice; isusovci su sluili u pravoslavnim crkvama (što objašnjava zašto su mogli igrati vanu ulogu u zbacivanju Жirila Lukarskoga). Do konaиnog prekida došlo je 1724. g, a od tada je moralo proteжi više od dva stoljeжa kako bi se 1965. g., (dogovorom pape Pavla i patrijarha Atenagorasa) prekinulo meрusobno anatemiziranje. Ponovno ujedinjenje tek predstoji. 199 REFORMACIJA Poиetkom 16. stoljeжa svaka je znaиajnija osoba unutar Zapadne crkve teila obnovi (reformaciji). No, iste su tenje prije svega bile usmjerene prema administrativnoj, zakonskoj i moralnoj razini, a gotovo nikad prema doktrinarnoj. Ljudi su se usredotoиili na ono što im je najviše smetalo: vjerske povlastice bogataša, izuzetost sveжenstva pred zakonom, moralna razuzdanost i ostale zlouporabe unutar Crkve. No, nitko nije istaknuo moguжnost da nešto nije u redu sa doktrinom Rimokatoliиke crkve. Meрutim, u Иeškoj su se pojavili husiti za koje se opжenito dralo da su nesputani krivovjerci. U Engleskoj su meрu seljacima potajno radili lolardi, a u gorskim dolinama Dauphineje, Savoje i jugozapadne Љvicarske, valdenzi. U Njemaиkoj su se sastajale mnogima neobiиne skupine koje su prouиavale Bibliju i, po mišljenju nekih, stvarale ozraиje bune i svetogrрa. Tenja za reformacijom imala je za cilj gušenje takvih nezadovoljnika. RAZLOZI REFORMACIJE 1. RAST NACIONALIZAMA: Slabljenjem zamisli o ujedinjenoj kršжanskoj Europi, po uzoru na Rimsko Carstvo, nacionalni identitet postajao je sve vaniji. Renesansa je sa sobom donijela stremljenja prema sekularnoj dravi (usp. Machiavelli). Mnogim vladarima smetalo je miješanje Vatikana u njihove dravne poslove. Osjeжali su kako nisu gospodari u vlastitoj kuжi. Prigovarali su Vatikanu što postavlja crkvene voрe, kao i opжenito postojanju drave unutar drave. Ljudi koji ive na njihovom ozemlju nisu podloni kralju veж papi. Problem bi bio riješen ako bi uspjeli stvoriti narodnu crkvu. Primjedaba je bilo i na novce kojima su se punile riznice Vatikana. Uиinkovito upravljanje je zahtijevalo prestanak papinskog uplitanja, crkvenih povlastica, kao i dokidanje zakonskih prava moжne inozemne sile za ubiranje poreza na domaжem ozemlju. U zapadnoeuropskim dravama (i to ne samo onima koje жe kasnije postati protestantske), ovaj se proces poиeo odvijati prije 1500. g. Dodatni faktor je bio relativna nezavisnost pojedinaиnih njemaиkih drava i slobobnih carskih gradova unutar carstva, koje je funkcioniralo kao vrsta zajednice naroda. 200 2. GOSPODARSKI ИIMBENIK: Papinstvo je imalo dva redovna izvora prihoda: 1) Indulgencije – uvedene su kao sredstvo namicanja novca za kriarske ratove. 2) Kupovina crkvenih poloaja – za dobivanje istih unutar Crkve papi se plaжala odreрena svota. Prikupljeni novac, koji je pritjecao iz raznih zemalja, sluio je odravanju papinog dvora, te voрenju ratova. Jedan od prvih, koji se ovome usprotivio, bio je Wycliffe koji je za svoga kralja pisao letke. William Occamski иinio je isto za Ludwiga Bavarskog. Tog je vladara pak zbog ulaska u savez s papinim politiиkim neprijateljima u Italiji, Langobardima, papa izopжio. Ukratko; problem se najjaиe osjeжao u Engleskoj i Njemaиkoj gdje je reformacija imala posebno jak utjecaj. Jedan od njezinih ishoda bio je ogroman pad vatikanskih prihoda. Bila je to posljedica gubitka vazalske ovisnosti, a time i poreznih obveznika u gotovo pola Europe u 16. stoljeжu! 3. RAST PIJETIZMA: Krajem srednjeg vijeka duhovnost se nije mogla pronaжi na visokim poloajima unutar Crkve, veж meрu nepoznatim sveжenicima, laiиkim vjernicima i siromašnima. Љirenjem pobonosti meрu tim ljudima došlo je do novog vjerskog pokreta, devotie moderne (nova pobonost). Njezin najznaиniji odraz ostavio je traga u zajednicama Braжe zajedniиkog ivota. Njih su osnovali uиenici flamanskog mistika Gerharda Grootea (1340-1384). On je pak upirao prstom na bogatstvo i zlouporabe tadašnje Crkve, a istu se temu moglo pronaжi u propovijedima Иeha Tomбša Љtitnyja i Miliиa iz Kromeшнa. Obojica su pisala na иeškom. Na jeziku vlastith sunarodnjaka pisali su i njemaиki mistici Eckhard i Tauler (njemaиkom), kao i Richard Rolle i William Langland (engleskom). Time su daleko pojaиali prijetnju koja je proizlazila iz njihovog protusveжeniиkog stava pomješanog s pobonošжu. Zemlje u kojima je popularni misticizam postavio temelje laiиkog stava prema vjeri (u 14. stoljeжu), postale su kasnije plodnim tlom za protestantizam. U Engleskoj, Njemaиkoj i Иeškoj su cvijetali pijetistiиki pokreti a papinstvo izloeno prigovorima. 4. UZMICANJE PAPINSTVA: Bogatstvo Vatikana, i suparnici koji su se nadmetali za papino mjesto, smanjili su u oиima mnogih vjerodostojnost papinstva. Osim toga papa se borio s crkvenim koncilima. Na koncilu u Konstanci izdan je ukaz kojim se naglasila prevlast glavnog koncila nad papom. Isti zakljuиak potvrdio je koncil u Baselu. Papa ne eleжi prihvatiti poraz, raspustio je koncile. Time je osamio papine kritiиare u 201 ogranke crkvenog nezadovoljstva u razliиitim zemljama. Istovremeno je doduše podupro njihovu nezavisnost, što je išlo ruku podruku s novim nacionalizmom. 5. TISKARSKI STROJ: Iako tiskara nije bila razlog reformacija, ipak je dala svoj doprinos. Izmeрu 1475 i 1500 godine iz tiskarskih strojeva izišlo je preko sto izdanja Biblije. Reformatori su upotrebljavali tiskarski stroj kao vaan alat za brzo proširenje svojih ideja. Dodatni иimbenik je bio latinski jezik, koji su razumjela cijela Europa. Lutherova djela su bila napisana prevenstveno na latinskom i zbog toga svi su mogli ih иitati. Do 1500. godine, više od 15 miliona knjiga je kruilo Europom. Jedan od tri knjige u Njemaиkoj je bila knjiga Martina Luthera. 6. INTELEKTUALNA ELITA PROTIV PAPINSTVA: Meрu njima je najvaniji bio William Occamski, a slijedili su ga Wycliffe i Erazmo. Novi, kritiиni pristup filozofiji Williama Occamskog potkopao je magloviti srednjovjekovni sustav kojeg je Crkva rabila za podupiranje vlastitih gledišta. Djelovanjem ljudi, poput njega, stvoreno je intelektualno ozraиje u kojem su ljudi postali nepovjerljivi prema tvrdnjama o nunosti papinske prevlasti. Occamova nominalistiиka filozofija (sliиna egzistencijalizmu) poиela je ostavljati traga na njemaиkim i francuskim sveuиilištima oko 1500. g. Njegova filozofija odbacivala je svaku moguжnost dokazivanja crkvenih doktrina razumom. Nominalisti su oštro napadali još prisutna nastojanja pomirenja kršжanske doktrine s Aristotelovom prirodnom filozofijom. Tvrdili su kako je biblijsku istinu moguжe spoznati samo objavom – bilo autoritetom Biblije ili Crkve. Time su suprotstavili istinu spoznanu objavom i sumnje uma. Ipak, filozofija nije bila mrtva. Franjevci su i dalje bili skotisti, a dominikanci tomisti. Prouиavanje starih mišljenja (via antiqua) nastavljeno je na sveuиilištima. No, time se više nisu bavili filozofi koji su se od teologije okrenuli logici. Novost reformacije je bila postavljenje novih pitanja: 1) Na koji naиin je spašen иovjek? 2) Gdje se nalazi vjerski autoritet (u razumu, crkvi ili Bibliji?) 3) Љto je crkva? 4) Љto je bit krš-жanskog ivota? 7. ERAZMO ROTERDAMSKI (Gerhard Gerhards) bio je znaиajan sjevernjaиki humanist; uglavnom zbog izvrgavanja ruglu sveжenstva, kao i bahatog i besmislenog mudrovanja skolastika. Time je olakšao put reformatorima buduжi da su njegove primjedbe ciljale na Crkvu. Njegove tvrdnje naišle su oko 1517. g. posvuda (osim moda u Italiji) na prihvaжanje. 202 Odrastao je u zajednici Braжe zajedniиkog ivota, osnovane 1380. g., koja je primjenjivala novu pobonost. Naglasak se stavljao na ivot u mirnoj pobonosti i bliskom odnosu s Bogom; bila je to neka vrsta kvekerskog pijetizma. Pripadnici zajednice smatrali su akademsku teologiju i filozofiju neиim male vrijednosti. Shodno tome, Braжa su cijenila »duhovna iskustva« i sustavna duboka razmišljanja. S druge strane, prouиavali su klasiиna djela i mistiиnu knjievnost. Najznaиajnije djelo vezano uz pokret je Sljeduj Krista koju je napisao Toma Kempenac, u kojoj na alost nema traga nauke o opravdanju po vjeri. O vrijednosti satire, koju je Erazmo pisao, moe se prosuditi iz sljedeжeg odlomka koji govori o papi koji je došao pred vrata neba: PAPA JULIJE II.: Љto se kvragu ovdje dogaрa? Ne mogu otvoriti vrata! Hm, vjerojatno je brava promijenjena… a tko жe ga znati… moda je netko po njoj prиkao… Hej, otvorite odmah vrata! SVETI PETAR: Dragi besmrtni Boe, kakav li je ovo smrad! Vi, da vi! Tko ste i što elite!? PAPA: Nemojte mi reжi da niste prepoznali ovaj kljuи… i trokraku krunu… kao i odjeжu prepunu dragulja i zlata? SVETI PETAR: Zbog иega nosite oklop? PAPA: Pa ne oиekujete valjda od mene da krenem u rat bez ikakve odjeжe na sebi?! SVETI PETAR: Ma skroz ste naиiиkani orujem. A da ne spominjem vonj podrigivanja i smrada javnih kuжa, piжa i baruta. Kao da ste se upravo ispovraжali. PAPA: Zahvaljujuжi meni kršжanska Crkva, koja je nekada bila izgladnjela i siromašna, danas cvjeta svim ukrasima. Kraljevske palaиe, predivne kuжe, mnoštvo slugu, dobro uvjebani vojnici… SVETI PETAR: Krist je proveo ivot u siromaštvu, znoju, postu, gladi i eрi, a smrt mu nije mogla biti više poniavajuжa. PAPA: Ne znam… moda жe naжi nekoga da ga hvali zbog toga, no sigurno ga nitko ne жe oponašati. Barem ne u današnjem vremenu. Sukobi su proizašli više iz bahatosti, prezira i nasrtljivosti skolastika prema humanistima, nego iz njihove zatvorenosti prema zamislima novog humanizma. Suoиen s humanistiиkom prijetnjom, koja bi mogla razoriti pravu teologiju, Erazmo je izradio program kojim жe oporaviti istu. Na temelju grиkog novozavjetnog teksta prepriиao je (parafrazirao) na latinskom jeziku sve knjige osim Otkrivenja. Erazmo i njegovi sljedbenici bili su ljuti na raširena narodna praznovjerja. »Obavljanje praznih rituala ne иini иovjeka kršжaninom«, tvrdio je. Srednjovjekovni osjeжaj suprotnosti, izmeрu uzora i stvarnosti, poиeo se stapati u izobraeni osjeжaj 203 suprotnosti izmeрu Biblije i religije kakvu je obavljala Crkva. Poput Erazma, mnogi su obrazovani ljudi vjerovali kako жe ismijavanje Crkve uroditi povratkom razuma, uиinkovitosti i иistoжe ivota unutar Crkve. No, za mnoge je tu bilo previše na kocki. Kasnije Erazmo su se i drugi humanisti odvojili od Luthera glede pitanja slobodne volje, koju, prema Erazmu, svaki mora imati kako bi bio u stanju izraditi svoje vlastito spasenje. Takoрer se distancirao od Augustina u korist Origena: odbacio je Augustinov pesimizam glede ljudske naravi, a više je volio Origenovo tumaиenje ista: pri Pada samo иovjekovo tijelo je bilo pokvareno, ali ne duša i duh. Konaиno Erazmo se nalazio izmeрu dvije vatre: Neki (posebno katolici) tvrde, da, buduжi da ne napadam Luthera, slaim se s njim, dok luterani tvrde da sam kukavica koja se odrekla evanрelje. Dominikanac GIROLAMO SAVONAROLA (1452-1498) bio je dominikanski prior samostana San Marco u Firenci. Nakon иitanja Augustinovih djela poиeo je napadati raspušteni ivot svojih sugraрana. Bio je utjecajan, te je vlastitim propovijedima protiv moralnog srozava-nja, izazvao snaan prijezir. No, u katedrali u Ferrari slušalo ga je veliko mnoštvo, meрu kojima su se mnogi vratili moralnom ivotu. U njegovo vrijeme Firencom je upravljao širitelj renesanse i pokrovitelj Michelan-gela, Marsiglija Ficina i Pica della Mirandole – Lorenzo de Medici (1449-1492). Kada je najstariji Lorenzov sin Piera zbaиen s vlasti, upranjeno je mjesto ponuрeno Savonaroli. On je prihvatio ponudu i potpuno ovladao gradom zapoиevši potpunu reformu жudoreрa kojom je pak mnoge povrijedio. Uz to, unutarnji glas mu je govorio kako жe francuski kralj Karlo VIII., koji se pribliavao s vojskom, njegove sugraрane privesti pokori. U priиu se umiješao papa Aleksandar Borgia kojemu je Savonarola, nakon što je odbio da Firenca pristupi protufrancuskoj ligi, smetao u politiиkim planovima. Izopжio ga je, muиio, i na kraju spalio kao »krivovjerca, raskolnika i иovjeka koji prezire Svetu Stolicu«. Savonarolin rad bio je ograniиen uglavnom na reformu javnoga morala. Doktrinarna reforma je zapoиela dvadesetak godina kasnije. 204 PRETEИE REFORMACIJE 1. PETAR VALDO I VALDENZI: Godine 1175. g. bogati lionski trgo-vac Petar Valdo iskusio je preporod. Razdijelio je imanje i posvetio se siromaštvu i propovijedanju. Uz to, naruиio je nekoliko novozavjetnih prijevoda s latinskog na mjesni jezik. Ubrzo je okupio sljedbenike. Isprva je papa Aleksandar III. odobravao njegov pokret, ali upozorio je da prije no što poиne propovijedati u nekom kraju, mora dobiti odobrenje tamošnjih crkvenih vlasti. S vremenom su njegove poruke sve više drane smetnjom jer je ukazivao na mnoge pogreške bogate Crkve. Stoga je 1184. g. izopжen, a njegovi sljedbenici progonjeni kao krivovjerci. Iz Lyona su otišli u pokrajine koje su veж ranije bile na glasu zbog neortodoksnih vjerovanja: Lombardiju i Provansu. Godine 1207. neki su valdenzi primljeni natrag u Crkvu, no kasnije više nije bilo ustupaka. Ipak, do kraja 13. stoljeжa stigli su u gotovo sve krajeve Europe, osim u Britaniju. Njihove posebne doktrine i vjerovanja su sljedeжa: a) Drali su kako su jedina prava Crkva. b) Nisu odobravali posredniиku ulogu sveжenstva. c) Odbacili su veжinu katoliиkih svetkovina. d) Odbacili su prisegu danu na sudu, osim u posebnim okolnostima. e) Nisu prihvaжali иistilište, kao ni molitve slikama svetaca, ali su i dalje bili mariolozi. f) Drali su se posebne vrste krštenja; imali su samo tri sakramenta. g) Naglašavali su propovijedanje na mjesnom jeziku. h) Isticali su viрenja, proroиanstva i ispunjenje Svetim Duhom. i) Naglašavali su brigu za zajednicu u kojoj su ivjeli. Iako su se proširili po иitavoj Europi, najjaиe su bili zastupljeni u istoиnoj i srednjoj Europi. Bili su izloeni estokim progonima koji su doivjeli vrhunac 1400. g. U srednjoj Europi izmjenjivali su zamisli s husitima i viklifovcima. Ipak, do ujedinjenja nije došlo zbog odreрenih doktrinalnih razlika. 2. JOHN WYCLIFFE I LOLARDI: John Wycliffe je bio znaиajan reformator pri kraju srednjeg vijeka. Poticao je sa sjevera Engleske. Na sveuиilištu u Oxfordu postao je vodeжim filozofom, te ga je Ivan iz Ghenta (u Belgiji) pozvao da slui na kraljevskom dvoru. Prema Wycliffu, izvor svake vlasti je Bog, koju je delegirao sekularnoj i crkvenoj sferi. I jedna i druga strana mogu gubiti ovu vlast zbog zloupotrebe. Ako je crkva u krivu, onda drava ima pravo joj uzeti imanje. Isto tako sekularni vladari 205 mogu izgubiti pravo vladanja. No, njegova tvrdnja da podrava pravo svjetovne vlasti da zaplijeni vlasništvo iskvarenog sveжenstva, Crkva je shvatila kao veliku uvredu. Papa (koji je stolovao u Avignonu) osudio je njegove poglede 1377. g., ali on je naišao na zaštitu utjecajnih prijatelja. Nakon toga je još energiиnije izloio antiklerikalne poglede, te je zapoиeo napadati neke od središnjih doktrina srednjovjekovne Crkve. Odbacivao je doktrinu transsupstancijacije. Tvrdio je kako je Krist samo duhovno prisutan kod euharistije. Drao je kako se Crkva sastoji od ljudi koje je Bog izabrao (»Crkva izabranih«) koji ne trebaju sveжenike kao posrednike. Izabrani dokazuju svoj izbor plodovima, a to iskljuиuje (iz izabranih) mnoge crkvene voрe (ukljuиujuжi i papu!). Meрutim, kod Wycliffea i lolarda nema ni traga doktrine opravdanja po vjeri. S vremenom su ga napustili njegovi moжni prijatelji, te je umro sвm 1384. u srcu Engleske. Wycliffe je napisao knjigu o doktrini, a zapoиeo je i novi engleski prijevod Vulgate. Drao je kako je latinski jezik Crkve, iako ga puk nije rabio. Zamjenjivanjem latinskog engleskim jezikom elio je stvoriti narodnu crkvu koja жe se neposredno obraжati obiиnim ljudima. I William Langland je kao reformator izabrao engleski jezik kako bi napao vladare Crkve i drave; bio je sveжenik i pjesnik; napisao Viрenje Piersa Oraиa. Jednostavnim dušama nastojao je pokazati kako je milost put do spasenja. Za vrijeme boravka na Oxfordu utjecao je na neke иeške studente koji su njegove zamisli prenijeli Husu. Engleski kralj, Richard II, je bio oenjen иeškom princezom, što objašnjava zašto su иeški studenti bili u Oxfordu. Imao je sljedbenike lolarde. Ime su dobili kada su propovijedajuжi poиeli obilaziti zemlju, a znaиi mumljati (molitve). Иesto su bili sprjeиavani u djelovanju, naroиito nakon što su ih optuili za politiиke nemire. Oko 1395. g. lolardi su se razvili u organiziranu skupinu koja je raspolagala vlastitim sveжenicima. Suprotstavljali su se crkvenoj hijerarhiji, transsupstancijaciji, celibatu sveжenika, neosporivoj moжi Crkve, molitvama za mrtve, hodoиašжima, slikama, ratu i crkvenoj umjetnosti. Istaknuli su da иak i bizantska crkva ne vjeruje u nekoliko tih toиaka. Uz to, su odbacivali poloenje prisege, te su bili milenijalisti. Kuga, koja je odnijela ivote gotovo polovine populacije u Engleskoj imala je strašan uиinak koji je javnost uиinio prijemljivijom za njihovu poruku. Pokret lolarda imao je i socijalnu dimenziju, naime proizveo je društvenu revoluciju koja je kulminirala seljaиkom bunom koja je zahtijevala ukida-nje kmetstva i da se svi ljudi smatraju jednakima. Vjerovali su kako je glavni zadatak sveжenika propovijedati; Biblija treba biti dostupna sva-kome 206 na njegovu materinjem jeziku. God. 1384 nakon Wyliffove smrti se završila Engleska Biblija. God. 1396. slijedio bolji prijevod, koji je izradio njegov tajnik, John Purvey. Meрutim ovi prijvodi nisu bili štampane, nego su kruili u obliku rukopisa. Na neki naиin otvorili su put Husu, a kasnije i luteranstvu (koje se pojavilo u sljedeжem stoljeжu). Godine 1410. i 1431. lolardi su bili ukljuиeni u dvije pobune protiv krune, i kao posljedica prešli su u ilegalnost. Biskup Pecock, koji je pokušavao lolardima ukazati na njihove propuste, kritizirao je pokret zbog manjka obrazovanih propovjednika i zbog neprestanih podjela unutar pokreta. Pecock se s druge strane našao u problemima jer je previše naglašavao ulogu razuma, omalovaavao Crkvene Oce i jer je tvrdio kako Apostolsko vjerovanje nije apostolsko (narocito po pitanju klauzule «sišao nad pakao»). 3. JAN HUS I HUSITI: Jan Hus (oko 1370-1415) zareрen je za sveжenika 1402. g. Najveжi dio svoje karijere proveo je kao predavaи na praškom Karlovom Sveuиilištu u Prazi. Imperator Karlo IV. bijaše pretvorio Prag u svoj sjajni i glavni grad. Bio je i propovjednik u Betlehemskoj kapeli (nedaleko od sveuиilišta). Ona je 1391. g. utemeljena upravo za odravanje propovijedi na иeškom. Hus se ukljuиio u borbe izmeрu иeških i njemaиkih profesora koji su pruali podršku razliиitim papama u vrijeme kada je papinstvo bilo podijeljeno. Neki иeški uиenjak donio je, trideset godina nakon Wycliffeove smrti, njegove knjige u Prag. Jeronim (kasnije spaljen sa Husom) prepisao ih je za vrijeme boravka na Oxfordu. Ubrzo su izbile studenske pobune za i protiv Wycliffea. Njemaиki profesori iskoristili su Husovu privrenost Wycliffeu kako bi ga optuili za krivovjerje. Kada je kralj Vбclav osudio njihovo suprotstavljanje njegovoj politici prema Crkvi, otišli su iz Praga kako bi osnovali Sveuиilište u Leipzigu. Praški nadbiskup uspio je nagovoriti papu da zabrani propovijedanje u crkvama, no Hus se nije elio pokoriti zabrani te je izopжen. Kasnije se suprotstavljao prodaji oprosta, i kad je papa stavio Prag pod interdikt, Hus je mirno napustio grad te pobjegao u junu Иešku, gdje je traio utoиište u tvrрavi (sliиno Lutheru) gdje je mnogo vremena proveo pišuжi. Juna Иeška ovog vremena je bila naime pod jakim utjecajem valdenza. U svojim spisima, kao i u propovijedima, Hus je naglašavao osobnu pobonost i иistoжu ivota. Mnogo je dugovao radu Johna Wycliffea. Isticao je ulogu Pisma kao autoriteta u Crkvi, a ukazao je i na vanost propovijedanja. U Njegovu glavnom djelu O Crkvi definirao je Crkvu kao Kristovo tijelo kojemu je glava sвm Krist. Iako je branio tradicional- 207 ni autoritet sveжenstva, pouиavao je kako samo Bog moe oprostiti grijeh. Tvrdio je da niti papa niti kardinali nemaju nikakvo pravo postaviti doktrine koje su suprotne Pismu. Kršжani ne smiju slušati zapovijedi koje su oиito krive. Osuрivao je iskvarenost sveжenstva, a i obiиne ljude koji štuju slike, vjeruju u lana иuda i odlaze na praznovjerna hodoиašжa. Crkvu je napadao što ljudima oduzima kale za vrijeme Gospodnje veиere. Osuрivao je i prodaju indulgencija. Иeška je nasljedila od prethodnog misijskog djelovanja Bizantske crkve ideju priиesti u oba vida. Osim toga, Hus je bio realist – nije imao problema smatrati elemente (kruh i vino) simbolima. Иeški studenti koji su se vratil iz Pariza su bili uglavnom istog uvjerenja. Hus je bio u samom središtu dugih borbi u Pragu, te je o njegovu sluиaju izvješten Rim. Kako bi opravdao vlastite poglede, pozvan je 1415. g. na koncil u Konstanci. Iako mu je car igmund jamиio siguran povratak s koncila u Prag, podmuklo je zatoиen i spaljen. Jeronim Praški je bio takoрer smaknut na isti naиin, što je prouzrokovalo još veжi nemir u Иeškoj. Husovi su se sljedbenici, predvoрeni Janom iškom, vratili u Prag traeжi vjersku snošljivost i oslobaрanje njihovih zatoиenih prijatelja. Oni su izradili Иetiri Toиke koje su rezimirale njihove zahtjeve: 1. Boja Rijeи treba biti propovijedana slobodno kroz cijelo иeško kraljevstvo. 2. Priиest treba biti dana u oba vida. 3. Crkveno bogatstvo treba biti konfiscirano. 4. Javni grijeh klera, posebno simonija, treba biti kaznjen. No, katolici iz novogradske vijeжnice u Pragu kamenovali su husitski mimohod, te su ovi provalili u vijeжnicu i pobacali krivce (kao i gradskog naиelnika) na ulicu gdje su ih pobili. Time su poиeli husitski ratovi (14191436). Nakon smrti kralja Vбclava IV. car igmund je silom, s blagoslovom pape Martina, pokušao nametnuti katoliиanstvo. No, kod Praga ga je porazio spomenuti jednooki husitski general Jan iška. On je vodio taboriжane – masovni pokret osnovan 1419. g. Tada se okupilo 40 000 ljudi na nekom brdu koje je nazvano biblijskim imenom Tabor. U to je vrijeme milenijalizam bio raširen, te su mnogi oиekivali dolazak Bojeg kraljevstva. Penjali su se na brda kako bi izbjegli predstojeжe Veliku nevolju i prvi pozdravili Isusa prilikom njegova povratka. Milenijalizam je bio popraжen i društvenim promjenama. Kmetstvo je dokinuto i ze-mlja je postala zajedniиkim vlasništvom. iškina vojska umnogome je nalikovala posljednjoj Cromwellovoj vojsci Novog modela. Svoje pješake 208 ogradio je lakim drvenim nasipima i eljeznim ploиama. Topništvo se nalazilo na kolima иime je bilo vrlo pokretno. Povrh svega, vojnici su bili ujedinjeni zajedniиkom vjerom u Boga. U bitke su odlazili pjevajuжi duhovne pjesme. ika je bio sjajni general, koji nikada nije izgubio niti jednu bitku. Taboriжani su bili teološko radikalniji nego utrakvisti (umjerenjaci koji su traili Gospodnju veиeru sub utraque specie = priиest u oba vida). Priznavali su krštenje i priиest kao sakramente odbacivši rimski obred. Njima se, pri kraju vlastita ivota, priklonio Hus. Иitava Иeška prigrlila je Gospodnju veиeru u oba vida, kao i domaжe bogosluje. 1414.g. Husov prijatelj, Jakob von Mies, je otkrio da uskraжenje pehara laicima je datiralo tek 200 godina unazad. Hus ga je podupirao u pismu od Konstanca, a malo poslije toga sve su crkve u Pragu davale priиest u oba vida. Oni su apelirali neposredno buduжem crkvenom saboru bez da konzultiraju i papu i cara. Kako bi uиvrstili vlastite zahtjeve, sveжeniиki general Prokop poveo je vojsku izvan Иeške kako bi se borili protiv carske vojske u Njemaиkoj, Prusiji i pribaltiиkim ozemljama. Papa Martin V., pod pritiskom prijetnji muslimanske navale, dao je pristanak i sazvao koncil u Baselu. Cilj koncila bio je postiжi izmirenje s husitima, ali i grиkim pravoslavcima (kako bi se ovi mogli boriti protiv otomanskih Turaka.). No, koncil je zasjedao sedamnaest godina! Godine 1443. došlo je do slubenog izmirenja s umjerenim husitima (utrakvistima ili kalikstincima) koji su se odvojili od ostalih nakon iškine smrti (1424). Taboriжani su pak odbili dogovor. S druge strane papa je obeжano pravo primanja Gospodnje veиere u oba vida kasnije prekršio. Umjerena stranka husita je postigla pregovorima tzv. Kompaktu (ugovor) s katolicima na koncilu u Baselu, иime su katolici priznali prava husita. Godine 1434. umjereni husiti su pobjedili taboriжane pod zapovjedništvom Prokopa u bitci kod Lipany. Stranka umjerenjaka je, do reformacije, preivjela kao polunezavisna иeška nacionalna crkva. Potom su se stopili s protestantskim pokretom u Иeškoj prihvativši luteransku teologiju. Ipak, odreрeni broj Husovih sljedbenika nije se slagao ni s militantima ni s umjerenjacima. Stoga su, pod vodstvom pobonog seljaka Chelиickyja, osnovali u Kunvaldu u Иeškoj društvo »Braжe Kristova zakona«. Dijelili su dobra radeжi u zajednici. Odbacivali su slubene poloaje, prisege i vojnu slubu, kao i tvrdnje rimokatolika o apostol-skom nasljedstvu. Uskoro ih je bilo stotinu. U poиetku su se nazivali Иeškom braжom. Godine 1547. kralj Ferdinand ih je pokušao razbiti, no uspjeli 209 su pobjeжi. Iako su neki odabrali Poljsku, njihovo novo središte bilo je u Moravskoj. Shodno tome, postali su Moravskom braжom. Bili su zasluni za znaиajan razvoj knjievnosti. Hus je иeškom jeziku dao pravopis, a Jan Blahoslav (1523-1571) je sistematizirao jezik. Godine 1579. pojavila se Biblija Kralice koja je postala savršenim spomenikom klasiиnog иeškog jezika. Jan Komenski (1592-1670) je bio biskup Jedinstva bratskog i jedan od pionira obrazovanja za sve. U Иeškoj su mogli ostati iskljuиivo ujedinjenjem s umjerenim husitima. Meрutim, 1620. g. katolici su ugušili protestantski otpor u bitci kod Bile Hore. Time su zadali smrtni udarac protestantizmu u Иeškoj i Moravskoj za sljedeжih sto i pedeset godina. Jednoj je skupini izbjeglica, koja je prešla u Njemaиku, grof Nikola Ludwig von Zinzendorf 1722. g. dao zemlju na kojoj su se smjestili. Time je nastala »Obnovljena crkva braжe«. LUTHER I LUTERANSTVO MARTIN LUTHER (1483-1546) se rodio u Eislebenu kao sin rudara. Osnovno i srednje obrazovanje Luther stjecao je u Mansfeldu, Magdeburgu i Eisenachu. U Magdeburgu se školovao kod Braжe zajedniиkog ivota, a potom u Eisenachu. Godine 1501. upisao se na Sveuиilište u Leipzigu gdje se susreo s nominalistiиkim zamislima temeljenim na djelima Williama Occamskog i njegova uиenika Gabriela Biela, profesora na heidelberškom sveuиilištu i suutemljitelja tibigenskog sveuиilišta. Radilo se o tzv. novoj pobonosti (devotio moderna). Nominalistiиki metafiziиari su drali kako se ni Boja opstojnost niti doktrina Trojstva ne mogu dokazati иovjekovim bezvrijednim i sitnim argumentima, veж jedino Bojom objavom. Luther je s time stekao razumijevanje o veliиini i transcendentnosti Boga, koji moe spasiti иak i иovjeka bez zasluga ili dobrih djela. No, nova pobonost je imala izrazito pelagijanska obiljeja. Još uvijek je govorila o иovjeku kao slobodnom posredniku koji moe suraрivati s Bogom; uиiniti sebe dostojnim spasenja. Kada je Luther kasnije poиeo prouиavati apostola Pavla i Augustina, snano je napao ovakve zamisli. Godine 1501. upisao se na Sveuиilište u Erfurtu. Nakon što je magistrirao, prema oиevoj elji poиeo je studirati pravo, ali istom godinom napuštio je studij. Bio je zabrinut za vlastitio spasenje. Godine 1505. nakon prisege poloene za vrijeme oluje s grmljavinom, postao je иlanom augustinskih pustinjaka u Erfurtu. Dvije godine kasnije (1507) zareрen 210 je za sveжenika, a do 1508. prouиavao je moralnu filozofiju na teološkom fakultetu u Erfurtu. Od 1508. do 1509. boravio je u Wittenbergu gdje se pripremao za zvanje doktora. Potkraj 1510. je neko vrijeme boravio, u ime reda kojem je pripadao, u Rimu gdje se neugodno iznenadio raskošnim i razuzdanim ivotom na papinskom dvoru. Godine 1511. postao je profesorom biblijske egzegeze u Wittenbergu. Kako nije bio humanist, odbijao je uzeti latinsko ime. Osjeжao se Nijemcem, i to иovjekom iz naroda. S vremenom se pretvorio u ozbiljnog redovnika kojeg je pekla savjest jer, unatoи patnjama, nije dovoljno svet. Kao иlan augustinskog reda иitao je duhovne knjige, i tako pao pod utjecaj Augustina, Taulera i drugih mistika. Njegovo prvo obraжenje predstavljalo je prijelaz s polupelagijanizma na augustinsko vjerovanje. Na teološkim studijima bio je pak pod utjecajem Gabriela Biela i njegove nominalistiиke filozofije. Prema Bielovom shvaжanju, dobra djela privlaиe Boju milost (v. sluиaj Kornela u Dj. ap. 10). Иitajuжi Pavla Luther se vratio augustinskim shvaжanjima; kada grešnik uvidi da ne moe vršiti Boji zakon, okreжe se Bogu u vjeri te mu On daje Svetoga Duha, koji ga иini pravednim (tj. obnavlja ga), ali nakon toga Sveti Duh proizvodi dobra u nama djela da bi zasluili spasenje. Tek kasnije je Luther prihvatio protestantsku doktrinu opravdanja po vjeri (opravdani smo po vjeri u Krista i stoga moemo biti sigurni u spasenje). Luther je došao do ovog zakljuиka zahvaljujuжi Melanchtonovoj analizi grиkog teksta. Njegov nadstojnik Johann von Staupitz (1460-1524) mu je savjetovao da иita Pavlove poslanice (kasnije жe Poslanica Rimljanima itekako utjecati na Luthera). Uviрao je kako je ljudsko srce odveж pokvareno kako bi sebe spasilo. Oproštenje je stoga dar koji se ne postie иovjekovim nastojanjima. Kasnije se suprotstavljao Erazmu, zato što ovaj uzvisivao je dobrobiti slobodne volje. Luther je poиeo navješжivati opravdanje vjerom zaokupivši se razmišljanjima o naиinu odbacivanja skolastiиkog sustava i povratka иistom evanрelju. Napad na prodaju indulgencija izvirao je iz njegove teologije. Potvrda oprosta koja je izdavao papa, prema kojem zasluge svetaca u nebu prenesena su grešniku, oslobaрajuжi njega od ovozemaljske kazne za grijeh: papa je imao vlast proširiti ove oproste иak i dušama u иistilišcu. Drao je kako se takvim »prodajama« dobra djela stavljaju ispred Boga. Time Bog postaje nevaan i zamijenjen indulgencijama i dobrim djelima. Glavni je problem za papu, u raskošnom renesansnom ivljenju, bio bankrot, ali je elio izgraditi novu baziliku u Vatikanu. Njegovo rješenje 211 ovog problema je bilo uvoрenje novog oprosta. Albrecht (ili Albert), nadbiskup Mainza, je takoрer imao malo novaca. Svojoj je vlasti, protivno kanonskom pravu, podvrgao još tri njemaиke biskupije. Kako bi ih zadrao, morao je platiti papi. No, buduжi da nije imao dovoljno novca, bio je prisiljen posuditi ga od moжnih Fuggera iz Augsburga. Kao zalog dopustio je prodaju posebnih papinih indulgencija za izgradnju bazilike sv. Petra u Rimu. Posuрeni novac dijelom je išao papi, za izgradnju navedene graрevine, a dijelom Fuggerovima za otplatu duga. Ipak, izborni upravitelj Saske, Fridrik Mudri, zabranio je prodaju na svome ozemlju. Nije elio da novac teиe s njegova podruиja, a osim toga prezirao je moжnu brandeburšku dinastiju (иiji je predstavnik bio Albert). Luther je, kao profesor Svetog Pisma na Sveuиilištu u Wittenbergu, bio u Albertovoj crkvenoj nadlenosti, no politiиki je bio podanik saskog izbornika. Brinule su ga indulgencije jer su ljudi drali kako, nakon kupovine oprosta, ne trebaju daljnje pokajanje. Kada je dobio primjerak nadbiskupovih uputa dominikancu Tetzelu, koji je propovijedao indulgencije, prenerazio se. 1517.g.: 97 Teza: Oujka 1517 Luther je priиvrstio na vrata dvorske crkve u Wittenbergu, 97 teza pod naslovom »Debata protiv skolastiиke Teologije«, u kojoj je napao novopelagijanizam kasnijih skolastiиara te je traio povratak teologije Augustina. 1517.g.: 95 Teza: Listopada 1517. prosvjedovao je protiv indulgencija prikaиivši svojih 95 teza na vrata dvorske crkve u Wittenbergu. Time je jasno dao do znanja da je teze voljan javno braniti. No, meрu njima se nije našla niti jedna od središnjih doktrina reformacije. Primjerice jedna teza je glasila: »Papa je daleko bogatiji od ostalih ljudi – pa zašto baziliku Sv. Petra ne gradi vlastitim novcem, nego ubire novac siromašnih kršжana?« Iako su odraavale nezadovoljstvo njemaиkog naroda, zbog talijanskih poreznih iznuda, teze nisu same po sebi bile usmjerene protiv pape. Tridesetиetverogodišnji Luther je иak tvrdio kako papa sigurno ne bi odobravao ono što se dogaрa kada bi o tome znao. Nadbiskup Albert se nije odviše zanimao za Lutherovu teologiju; brinuo ga je znaиajan pad broja prodanih indulgencija. Stoga je papu izvijestio o vitenberškim tezama. Ovaj je pak bio uvjeren kako se radi o beznaиajnoj prepirki. Poruиio je upravitelju augustinskih redovnika da umiri svoje ljude. Meрutim, protivnici augustinaca – dominikanci, koji su se uz to drali иuvarima иiste vjere, tvrdili su kako je Luther krivovjerac. Upozorili su kako je doveo u pitanje papin autoritet. 212 1518.g.: Heidelberško Raspravljanje: Godine 1518 Luther a je pozvao poglavar njegova reda da se javi pred skupštinom augustinaca u Heidelbergu. Luther je tamo predstavio svoju Heidelberšku disputaciju, 40 teza u kojima je branio augustinske doktrine o grijehu i milosti, i u kojima je napao podreрenost skolastiиke teologije aristotelskoj filozofiji. U ovom raspravljavju Luther je pridobio Bucera i Brenza. Lutheru pak nije bio drago što ga se proziva kao voрu napada na Rim. Njega samoga bi se i moglo ušutkati, no potpora njegovim stavovima iz dana u dan je jaиala. Povrh toga, podravao ga je izbornik Fridrik Mudri kojeg pak papa nije elio uvrijediti, zbog toga što je raиunao na njegovu potporu da se suprotstavi izboru Karla V. za novog cara Rimskog Carstva zbog njegove upletenosti u Italiji. 1518.g.: Augsburški sabor: Papa je izdao ultimatum prema kojim Luther mora biti predan unutar 60 dana. Umjesto toga Lutherov patron, Fridrik Mudri, je pripremio susret izmeрu Luthera i kardinala Cajetana u Augsburgu, za listopad 1518. Godine 1518. odran je Augsburški dravni sabor kako bi se saslušale pritube na rimske iznude, kao i uplitanje u njemaиke poslove. Papa je u Augsburg poslao velikog dominikanskog teologa kardinala Cajetana. On nije polagao preveliku pozornost na indulgencije, veж borbi protiv pape. Luther je uljudno saslušao njegove tvrdnje, no odbio je povuжi vlastite primjedbe indulgencijama. Kasnije je sastavio izvješжe o saslušavanju u kojima je papinu nepogrešivost stavio pod znak pitanja. Papa je, tvrdi Luther, tek upravitelj Opжeg koncila; vlast se nalazi u rukama cijeloga koncila a ne samo pape. Raspravlja potpuno zaplela te u studenomu Luther je apelirao ekumenski koncil da sredi prepirku. Ovo se dogodio kasnije u Wormsu 1521. 1519.g.: Leipziška debata: Prekretnicu je oznaиila rasprava koju je Luther vodio s Johannom Eckom 1519. g. u Leipzigu. Dominikanac Eck je elio pod svaku cijenu nametnuti vlastite tvrdnje, no time je isprovocirao Luthera da krene korak dalje u kritici. Kako je Leipzig blizu Иeške (kraja u kojem je Hus propovijedao), Luthera su njegovi protivnici poиeli nazivati иehom i husitom. No, Luther je Husa oduvijek drao krivovjercem, te je odbijao svako poistovjeжivanje. Eck je ipak elio odluиno pokazati kako su neka Lutherova razmišljanja u skladu s Husovim (što znaиi da je i Luther krivovjerac). Suoиen s Eckovim dosjetljivim optubama, Luther je priznao kako je Hus doista u nekim stvarima bio u pravu i da je Opжi koncil, koji ga je osudio, bio u krivu. Dakle, napravio je još jedan korak: zanijekao je nepogrešivost koncila! Godine 1520. je rekao: »Svi smo mi husiti. Samo to ne znamo…! Husiti su i sv. Pavao i sv. 213 Augustin.« Tijekom debate u Leipzigu Melanchton je razloio vano protestantsko naиelo Sola Scriptura. Ovo je znaиilo da kršжani moraju иitati i rasuрivati Crkvene Oиe u svjetlu Svetog Pisma, a ne Pismo u svjetlu izjava Crkvenih Otaca. Ubrzo je Luther krenuo u rat letaka. Europa je, zahvaljujuжi izumu tiskarskog stroja, odgovorila na Lutherov izazov. Za dva tjedna cijela je Njemaиka proиitala njegove teze, a za иetiri cijela Europa. Lutherov cilj je bila duhovna i moralna reformacija kršжanstva. Godine 1520. nastaju njegova tri temeljna reformatorska spisa: 1) Kršжanskom plemstvu njemaиkog naroda (o poboljšanju kršжanskog stanja) – Luther poziva njemaиke vladare i sudce da reformiraju crkve koje su na njihovom ozemlju (buduжi da papa nije voljan krenuti u re-forme). Upozorio je kako je reforme nemoguжe ostvariti dok se ne sruši papina moж. Sveжenstvo ima ulogu propovijedanja i moljenja. Crkva se ne sastoji samo od sveжenstva, veж i od naroda. 2) Babilonsko suanjstvo Crkve – u ovom se spisu Luther usprotivio broju sakramenata. Sa sedam smanjio ih je na dva: krštenje i euharistiju. Napao je doktrinu mise. 3) O slobodi kršжanina – Luther govori o opravdanju vjerom i o moralnim posljedicama istog nauka. 4) Zatoиeništvo volje – gdje Luther izriиe protivljenje Erazmovoj knjizi Sloboda Volje. Naalost Luther pretjeruje te se gotovo moe reжi da podupire determinizam. Ovom su knjigom prekinuti dobri odnosi izmeрu luterana i humanista. U ovim knjigama, koje je Luther sve napisao 1520., on izlae temeljne doktrine protestantske vjere: a) Opravdanje samo vjerom, b) Sveжenstvo svih vjernika, c) Vrhunski autoritet Svetog Pisma, d) Sveto Pismo moe izlagati pojedinac, zahvaljujuжi Svetom Duhu koji prebiva u svakom vjerniku. Do 1520. g. Luther je imao iza sebe cijelu Njemaиku. Papa je uputio bulu, kojom mu je dao dva mjeseca da se javno odrekne svojih prigovora, ili жe biti izopжen. Luther je bulu javno spalio 15. lipnja 1520., a sljedeжe je godine (1521) izopжen. Povodom tog dogaрaja rekao je: »Svi Husovi stavovi bili su kršжanski. Papa je osuрujuжi njega osudio evanрelje.« Papinski izaslanik je zapisao: »U Njemaиkoj vlada revolucija. Devedeset posto Nijemaca uzvikuje »Luther!«; preostalih deset posto ne mari za Luthera, no viиe: »Smrt rimskom dvoru!« 214 Kada je Luther spalio bulu i djela Ecka, Karlo V. je veж tri godine bio kralj Љpanjolske i dvije godine izabrani car u Njemaиkoj. Иinilo se kao da жe sva Njemaиka uиiniti ono što je kasnije uиinila Engleska – odbaciti vjernost Rimu i proglasiti njemaиku nacionalnu crkvu. No, to bi znaиilo odvajanje Njemaиke od ostatka Carstva, što Karlo nikako nije elio. 1521.g.: Sabor u Wormsu. Odran je pokrajinski sabor u Wormsu, za vrijeme kojeg je Luther odbio javno opozvati vlastite tvrdnje: »Ako Sveto Pismo, ili oиiti razlog ne dokae suprotno, moja жe savjest ostati zarobljenik Boje rijeиi. Ne mogu i ne жu ništa opozvati jer nije ni sigurno ni razborito djelovati protiv vlastite savjesti. Tako mi Bog pomogao. Amen.« Saslušanje je završena sljedeжim dijalogom: »Jeste li ove knjige napisali?« »Da!« »Hoжete li ih opozvati?« »Ne« »Tada izaрite!« Izborni knez Fridrik elio je zaštititi Luthera, iako je drao da nije naroиito mudro javno štititi иovjeka kojeg ostatak Crkve osuрuje kao krivovjerca i izopжenika. Stoga ga je oteo; prividno su ga napali njegovi vitezovi i odveli u wartburški dvorac gdje je privremeno postao viteški pratitelj Georg. Isprva je klonuo, no s vremenom mu se popravilo raspoloenje. Poиeo je prevoditi Novi zavjet (a kasnije i иitavu Bibliju) na njemaиki jezik. Ti su prijevodi, iako nisu prvi na njemaиkom jeziku, postali, zajedno s Lutherovim duhovnim pjesmama, stupovima reformacije. Njegove doktrine, koje su se proširile po cijeloj Njemaиkoj, potaknule su crkvene reforme. Luther se oenio 1525. godine Katharinom von Bora, bivšom иasnom sestrom iz reda cistercita. Time je on jasno pokazao što misli o celibatu. Brak je bio uspješan, a supruga mu je postala vaan oslonac u ivotu. PHILIPP MELANCHTON (Schwartzerd) (1497-1560): Melanchton je od 1518. g. bio profesor grиkog jezika i humanist u Wittenbergu. Tamo je, zahvaljujuжi Lutherovom utjecaju, postao pobornikom reformacije i Lutherovim najbliim suradnikom. Za vrijeme Lutherovog boravka u wartburškom dvorcu, Melanchton je preuzeo vodstvo pokreta. Izradio je temelje za reorganizaciju protestantskih crkava i škola. Bio je osnivaи augsburške konfesije, koju je iznio i branio na saboru u istom gradu (1530). Nakon Lutherove smrti, znatno je pridonio ublaavanju prvotne vjerske strogosti reformacije. Njegovo glavno teološko djelo bilo je Opжa mjesta teologije. Radilo se o prvom pokušaja nekog reformatora da napiše sustavnu teologiju, te je knjiga postala najutjecajnijim djelom protestantske teologije. Melanchtonova velika elja bila je sastaviti biblijsku teologiju jer je иvrsto vjerovao kako su prvi Crkveni oci, zbog utjecaja platonizma, »iskrivili« 215 kršжanstvo. Zahvaljujuжi Aristotelu isto su napravili srednjovjekovni skolastici (pogotovo Toma Akvinski). Meрutim, buduжi da njegovo djelo nije bilo dosta sustavno, luteranski profesor Johann Gerard, a kasnije Calvin, ga su nadmašili. U svezi s Gospodnjom veиerom, ispoиetka je podravao Lutherovu zamisao o stvarnoj prisutnosti (vjerovao je kako je Krist tjelesno prisutan kod Gospodnje veиere). Bio je, naime, pragmatiиar, a nadao se potajno da жe postiжi sporazum s katolicima. Kasnije je, pod utjecajem reformatora iz Basela i Zwinglijeva prijatelja Ekolampadija, napustio vlastito uvjerenje preuzevši kalvinistiиke stavove. Time je otvoren put buduжem savezu s kalvinistima u Njemaиkoj i raskidu s ekstremnom luteranskom strankom. Иak je i Luther priznao, neposredno prije smrti, da je pretjerao u oblikovanju doktrine o stvarnoj prisutnosti iako je vjerovao kako je prekasno bilo što uиiniti u svezi s time! Formula o slozi (1577) obiljeila je konzervativni luteranski odgovor na mnoge Melanchtonove zamisli. Po pitanju predestinacije, Luther je bio strog augustinac, ali je imao иudno gledište (koje je naslijedio od Augustina): otpadnik moe biti privremeno spašen i nanovoroрen, ali poslije moe izgubiti spasenje. Ipak stvarni izabrani ne mogu izgubiti spasenje. Nakon njegove smrti, Melanchton je polupelagijanizmom ostavio najtrajnije tragove na luteranstvu. Vjerovao naime da je odluиujuжi иimbenik u spasenju, ne predestinacija, nego sudjelovanje Rijeиi, Duha i ljudske volje. U luteranskoj crkvi predestinacija je postala manje bitnim nauиavanjem, a njezina logiиna posljedica, oиuvanje vjernika, je zanijekana. Luther i anabaptisti: Buduжi da su anabaptisti bili smatrani ekstremistima, Luther ih nije prihvaжao. Oni ne samo da su ispovijedali krštenje odraslih, veж su vjerovali u proroštva i govorenje jezicima iz-jednaиavajuжi iste s Pismom. Luther je usto osjeжao kako bi, u sluиaju poistovjeжivanja s tim »zanesenjacima«, mogao proigrati naklonost gradskih vlasti, bez иije pomoжi ne bi mogao provesti reformaciju. Za vrijeme Lutherove odsutnosti u Wartburgu (1521), mala je skupina tzv. »proroka« (Storch, Hьbner i Mьntzer) stigla iz Zwickaua u Wittenberg. Melanchton, koji se tu sluиajno zatekao, drao je dojmljivim njihovo poznavanje Biblije, no nikako nije htio prihvatiti protivljenje krštavanju djece niti stavljenje proroštva iznad autoriteta Pisma. Ipak dva Lutherova uиenika, Cellarije i Karlstadt, prešli su na njihovu stranu. Luther im se suprotstavio nakon što se 1522. g. vratio iz Wartburga. Godine 1524. prognao ih je iz izborne Saske. S vremenom Lutherov je stav postajao sve tvrрi, te je 1530. g. odobrio smrtne kazne nad ana- 216 baptistima. Zapoиeo je reformaciju voрen zamisli o Crkvi nanovo roрenih (ecclesia spiritualis), no postupno je usvojio zamislu o dravne Crkve. Odbacio je anabaptiste jer bi njihovo prihvaжanje znaиilo potpuno preusmjeravanje Crkve, drave i društva. Seljaиka pobuna (1524-1525): Središnja vlast u Njemaиkoj je bila slaba. Kako bi postigli društvene i politiиke reforme, tamošnji su se seljaci okoristili opжim raspoloenjem. Ubrzo su im na иelo stali izgladnjeli ili propali bivši vitezovi. Cilj im je bio stvoriti kršжansku zemlju u kojoj жe dobra biti zajedniиka. Osim toga, vjerovali su u apokaliptiиna proroиanstva radikalnih propovjednika skitnica (npr. Thomasa Mьntzera). No, u svibnju 1525. g., vojska saskih seljaka poraena je kod Frankenhausena a Mьntzer uhvaжen i smaknut. I Luther je napadao zemljovlasnike (vlasteline) koji su tlaиili podanike. Slagao se umnogome sa seljaиkim zahtjevima, ali nije podnosio oruanu borbu. Kada se 1522. g. prestao skrivati, javno se suprotstavivši onima koji su stvarali izgrede, rekao je: »Ne elim se boriti nasiljem i ubijanjem za evanрelje.« Oko Luthera, koji je pozivao na vjersku obnovu, okupili su se i oni koji su imali drugaиije ciljeve. Lutheru su se novonastale okolnosti toliko zgadile da je savjetovao knezovima i vlastima da na seljake udare bez milosti. Time je izgubio Erazmovo i von Staupitzovo povjerenje; njih dvojica su vjerovali kako je odgovoran za ispade koji su se dogodili. Posljedice pobune su bile strašne: ok. 100 000 ljudi je pogunilo. Oni koji su preivjeli ili su se povratili katoliиanstvu ili su pridruili radikalnim grupama. Luther i idovi: Ispoиetka je Luther kritizirao uobiиajene i negativne stavove Katoliиke crkve prema idovima. Primjerice, izdao je knjiicu »DaЯ Jesus Christus ein geborener Jude sei« (Tako je Isus roрen kao idov). No, devetnaest godina kasnije (1542) objavio je esej »Gegen die Juden und ihre Lьgen« (Protiv idova i njihovih lai) u kojem se mogao primijetiti snaan antisemitski stav. Иini se da su idovi razljutili Luthera jer su odbijali njegovu vjeru. Optubama koje je iznio na njihov raиun, pokazao se proizvodom vremena u kojem je ivio. Naalost njegovim se stavovima kasnije okoristila nacistiиka propaganda. Lutherova teologija: Za Luthera Boja Rijeи ne predstavlja samo pisanu rijeи, veж i Logos (tj. Boju stvaralaиku snagu). Biblija je Boja Rijeи buduжi da nam kroz nju dolazi Isus (utjelovljena Rijeи). Ovime je Luther istaknuo, u suštini, dinamiиan stav koji je blizak Barthovom. elio je Katoliиkoj crkvi, koja je tvrdila da je njezin иuvar i tumaи, uskratiti monopol nad Biblijom. Luther je isticao kako se ne moe posjedovati monopol nad 217 Bojom Rijeиju, kao što se ne moe imati monopol nad Isusom. Negativno je ocijenio svaku knjigu unutar Biblije koja jasno nije ukazivala na Isusa (npr. Jakovljevu poslanicu); takve knjige nazvao je »poslanicama od slame«. Probleme mu je zadavala i knjiga Otkrivenja. U doktrini o Bogu, iako je lijepo govorio o prirodnom objavi, glavni naglasak poиivao je na Bojoj transcendentalnosti. Boja vrhunska samoobjava zbila se na kriu te Luther predlae teologiju kria umjesto teologije slave (tj. prirodne teologije). No, time se Boga vidi u slabosti i patnji (kao na kriu). Zbog ekstremnoga naиina izraavanja, Luther je nesvjesno postao zaиetnikom velikog dijela liberalne teologije 19. i 20. stoljeжa. Barth i Bonhoeffer kasnije жe izloiti zamisli koje je zapravo zaиeo Luther. Izmeрu dva glavna reformatora, Luthera i Calvina, postojale su razlike. Luther je bio blii aleksandrijskoj školi, dok je Calvin naginjao antiohijskoj. Luther je uglavnom vjerovao u Kristovo boansko tijelo koje ima sposobnost sveprisutnosti. Na taj naиin opravdao je vlastite poglede na stvarnu tjelesnu prisutnost Krista u priиesti. Takoрer je naginjao monofizitizmu (iz kojeg se moe izvesti zakljuиak kako je Marija majka Boja ili kako je Bog mrtav). Luther je tvrdio kako je Isusova ljudska narav poprimila obiljeja boanstva (svemoж i sveprisutnost). Iz navedenog nije teško shvatiti zbog иega su luterani optuivali kalviniste da su nestorijanci, a kalvinisti luterane da su monofiziti. U oиima suvremenih katolika Luther nije više krivovjerac, nego nesigurna osoba, opsjednuta svojom grešnosti, koja je trebala utjehu, stoga njegova teologija je nazvana »teologijom utjehe«. Prema njima ovo je gledište u redu, ali samo do stanovite granice; nije cijela istina glede spasenja. OBLIKOVANJE LUTERANSKE CRKVE a) Politiиka zaštita: Prvi dravni koncil u Speyeru sazvao je car 1526. g. elio je dobiti na vremenu te je, do ponovne uspostave jedinstva, svima zajamиio vjerske slobode. Na koncilu koji je odran u istom gradu tri godine kasnije (1529) ova je odluka opozvana. Car je uvidio kako je dotadašnji pristup nedjelotvoran jer se ljudi ne vraжaju u krilo Katoliиke crkve. Svrha ovog drugog koncila je bila sprijeиavanje proširenja luteranizma, ali osiguravanje tolerancije spram katolika u luteranskim zemljama. Drugim rijeиima, katolici moraju biti tolerirani u luteranskim zemljama, ali protestanti ne moraju biti tolerirani u katoliиkim zemljama! 218 Luteranski vladari su bili van sebe te su napisali dokument pod naslovom Prigovor (Protest), odakle naziv protestantizam. Meрutim, car je traio da se svi pokore papinom vrhovnom autoritetu. Reakcija na to je bio Marburški razgovori (1529), gdje su knezovi (pod vodstvom Filipa iz Hessena) traili od reformatora da se sloe, kako bi se politiиki savezi se formirali protiv cara. Protestirali su da car nema pravo se uplitati u vjerski ivot bilo koje njemaиke drave. Nakon dugog argumentiranja s Lutherom, na kraju oni ga uvjerili da nisu bili zakonito obvezatni poslušati cara po svaku cijenu, dakle imali su politiиko pravo pribjegavati sili kako bi se suprotstavili njegovim neopravdanim zahtjevima. Bile su i rasprave izmeрu reformatora glede euharistije, ali nisu se slagali, uglavnom zbog Lutherovog nekompromisnog stava. Protestanti su uspjeli nagovoriti cara da daje priliku protestantima objasniti svoju vjeru, što je dovelo do Augsburškog sabora i do Augsburške konfesije (1530). Car se doduše još uvijek nadao pomirenju, no obje strane su veж uvelike bile naoruane. Pobuna koja je potom uslijedila meрu seljacima navela je katolike na pomisao da je revolucija bila planirana. Godine 1531. protestantski knezovi, kao i njihovi gradovi, povezali su se u tzv. Schmalkaldenski savez. eljeli su se, pod svaku cijenu, oduprijeti caru i katoliиkim osvajaиima. Na Nьrnberškom interimu 1532. g. Karlo V. je slubeno priznao Schmalkaldenski savez. U savez, koji je postao novom silom u Europi, ukljuиeni su izborni Brandenburg, Prusija, izborna Saska, Hessen, Mansfeld, Braunschweig, Anhalt i druga podruиja, kao i dvadeset carskih gradova (1539). Car je pak bio prezaposlen Turcima kako bi se vojno suprotstavio protestantima. Francuzi, s druge strane, sigurno nisu eljeli gušiti protestante jer je njihovo postojanje bilo jamstvo razdijeljene i oslabljene Njemaиke (francuska upletenost je jedan od razloga zbog иega je protureformacija doivjela poraz). Opжenito, Turci su u rujnu 1529. stigli pred Beи, te je zaustavljanje otomanskog napredovanja u jugoistoиnoj Europi imalo prednost. Nedugo kasnije (1541) protestanti i katolici su bili vrlo blizu pomirenja na kolokviju u Regensburgu (lat. Ratisbon). Protestanti su traili иetiri ustupka: 1) Sveжeniиki brak, 2) Gospodnja veиera u oba vida., 3) Slobodno nauиavanje Kristove stvarne (tj. tjelesne) prisutnosti kod Gospodnje veиere, ali bez da to moraju nazvati transsupstancijacijom, 4) Prestanak papine nadlenosti (doduše bili su pripravni priznati papinu vrhovnu vlast nad kršжanstvom). No, Rim nije elio popustiti; zbog politiиkih razloga nisu eljeli pristati ni Francuska, niti dvojica bavarskih vojvoda, pa иak ni papa. Rascjep je 219 slubeno priznat Augsburškim vjerskim mirom 25. rujna 1555. g. b) Ispovijedanje vjere: Na prvo mjesto postavljena je Biblija, a uklonjene su sve suvremene doktrine neutemeljene na Svetom Pismu. Broj sakramenata smanjen je na tri. Luther i Melanchton nisu drali kako su osnivaиi nove crkve, veж iskljuиivo reformatori koji uklanjaju zlouporabe iz Katoliиke crkve. Transsupstancijacija je svedena na doktrinu stvarne (tj. tjelesne) prisutnosti Krista tijekom Gospodnje veиere; sveжenici su se mogli eniti, redovnici i opatice su razriješeni redovniиkih zavjeta, Crkvi više nije bilo dopušteno zaraрivati novac prodajom crkvenih slubi ili sakramenata. Navedeni zakljuиci »kanonizirani« su u spisu Augsburške konfesije na augsburškom dravnom saboru (1530). Spis su izradili Melanchton i Luther (Melanchton je istom spisu dao umjereniji ton). c) Organizacija unutar Luteranske crkve: Biskupsko mjesto preuzeo je knez, odnosno mjesno gradsko vijeжe. 1542. u svakoj luteranskoj dravi postavljen je dravni konzistorij (odbor pravnika i teologa koje je postavljala drava), pod nazorom kneza (kojeg se smatralo kršжan-skim laikom – vrsta izvanrednog biskupa koji djeluje u ime pape i biskupa koji su odbacili izvršiti bilo kakvu reformu). Posjetili su crkve kako bi osnaili disciplinu. Ovaj sustav, koji je trebao biti privremen, nakon Seljaиke bune je postao stalnim, da bi se sprijeиio potpun nered. Luther je uиno odbijao laiиku crkvenu vlast prema kojoj bi zajednica birala i nadzirala propovjednike. Novac od darova i privatnih misa, korišten je u dobrotvorne svrhe (plaжanje sveжenika, uиitelja, te kao pomoж siromašnima). Zahvaljujuжi doprinosima osnovano je prvo protestantsko Sveuиilište u Marburgu (Hessen) dok je dio priloga utrošen kako bi se drava pobrinula za siromašne (bio je to prvi takav sluиaj); protestanti su time zamijenili olakšice koje su ranije davali vjerski redovi. d) Luteransko bogosluje: upotrebljena liturgija bila je u biti ista kao liturgija srjednovjekovne katoliиke crkve osim na tri podruиja: 1) Bogosluje je bilo na njemaиkom a ne na latinskom. 2) Nova liturgija je bila uvedena za Gospodnju veиeru. 3) Propovijedanje je preuzelo centralnu poziciju u bogosluenju. Luteranske crkve u Sjeveroj Njemaиkoj i u Skandinaviji su saиuvale crkveno ruho, ali ne na Jugu. e) Tiskanje knjiga: Biblija je, izmeрu 1537. i 1584. g. otisnuta u sto tisuжa komada (i to na jednom tiskarskom stroju), a izdavale su se i mise, zbirke duhovnih pjesama i katekizam. Sve su knjige bile na njemaиkom jeziku. Doduše valja istaжi kako Luther nije bio prvi prevoditelj Biblije na njemaиki. Revolucionarna, u njegovu prijevodu, bila je upora’ba 220 govornog njemaиkog jezika (tzv. Kanzleideutsch) koja se nametnula raznim njemaиkim dravicama; od kojih je pak svaka govorila vlastitim narjeиjem. Luther je takoрer napisao dva katekizma, jedan za sveжenstvo (»Veliki katekizam«) a drugi za laike (»Mali katekizam«). Napisao je i zbirku s osam duhovnih pjesama, a kasnije još jednu s dvadeset i иetiri pjesme. Sve su bile temeljene na starim duhovnim napjevima. Za razliku od anabaptista, Luther je stavio veliki naglasak na obrazovanje, posebno teološko obrazovanje. Iako je Luther nastojao donijeti vjeru u samo središte svakodnevnog ivota, bilo bi sasvim naivno pretpostaviti kako je u trenutku postigao ono što srednjovjekovnoj Crkvi nije uspjelo kroz stoljeжa. Tako npr. иitanje Biblije, иak ni u sedamnaestom stoljeжu, nije bilo uobiиajeno; na selu su Bibliju иitali samo pripadnici viših slojeva. RASKOL UNUTAR NJEMAИKOG LUTERANSTVA Godinu nakon Lutherove smrti (1546) njemaиki se protestantizam susreo s novom prijetnjom. Karlo V. je, sklopivši mir s Francuskom, poremetio ravnoteu politiиke moжi. Uz to, su Turci prestali s napadima. Car je uspio pridobiti Mauricija (Moritz) iz Saske koji je udio za naslovom izborne Saske. Uspio je pobijediti sasku vojsku u bitci kod Mьhlberga i zatoиiti izbornika, a osim Saske pripao mu je i Hessen (no ne i Tiringija). Augsburški interim (1548): Nakon poraza protestanata Karlo V. se osjeжao dovoljno moжnim da Njemaиkoj nametne vjersko jedinstvo. Stoga je, do odluke Tridentskog koncila u svezi s moguжim reformama, sastavio »interim« tj. privremeni dogovor. Njime je pokušao njemaиkoj crkvi nametnuti rimokatoliиku hijerarhiju i ponovni post, blagdane i obrede. Kako bi smirio nezadovoljstvo protestanata, dopustio je sveжenicima da se ene, te laicima Gospodnju veиeru u oba vida. No, tim ustupcima nije nikoga zadovoljio. Ipak je, meрu protestantima, došlo je do podjele izmeрu skupine Lutherovih nepopustljivih uиenika, iz Jene, i Melanchtona koji je s vojvodom Mauricijem elio pronaжi kompromisno rješenje. Upravo takvo rješenje predstavljao je Leipziški interim (1548) koji je protestantima jamиio vjerske formule luteranskoga vjerskog uvjerenja. U junoj i središnjoj Njemaиkoj »interim« je prihvaжen (tamo gdje je bilo poteškoжa umješale su se španjolske snage). U Saskoj i Brandenburgu bio je prihvatljiv jer je bio blizak evangeliиkoj formuli, no na sjeveru Njemaиke naišao je na zid 221 protivljenja. Mnogi su katolici, s druge strane, sumnjali u moguжe postojanje dijelova sporazuma koje papa nije odobrio. No, najznaиajniji ishod »interima« bila je podjela meрu luteranima. Melanchton je, doduše, bio jedini luteranski voрa s meрunarodnim ugledom, ali je zbog postignutoga kompromisa izazvao protivljenje polovice luterana. Posljedice podjele bile su sljedeжe: a) Melanchton i umjerena stranka smjestili su se u Wittenberg. b) Matija Vlaиiж Ilirik (Flacius Illyricus) i nepopustljivija stranka otišli su u Magdeburg i Jenu. Luterani više nikada nisu postigli jedinstvo, a Melanchtonove pristalice su uskoro postale poznate pod imenom »filipisti«. Melanchton je usto sve poduzeo kako ne bi uvrijedio Reformiranu stranku u Љvicarskoj. Godine 1540. Melanchton je izradio novu inaиicu Augsburške konfesje (Confessio Augustana variata). U njoj je luteranski stav prema Gospodnjoj veиeri vrlo blizak kalvinistiиkom. Melanchton je takoрer ustvrdio kako Luther nije bio nepogrešiv иime je, zapravo, dolio novo ulje na vatru. Nepopustljivi luterani su drali иak i katoliиanstvo bliim od kalvinistiиke vjere. Vlaиiж je иvrsto odluиio do kraja braniti Luthera, a smatrao je sve interime kompromisima s papinstvom od strane ljude kao što je bio Melanchton. U svoj revnosti da bi odbranio Lutherovu doktrinu o potpunoj iskvarenosti ljudske narave, Vlaиiж je išao toliko daleko da je tvrdio kako je Pad potpuno izbrisao tragove Boje slike u иovjeku i da je иovjek potpuno okarakterizan grijehom. Zbog toga je bio optuan za manihejstvo! Takoрer je snano potvrdio Lutherovu doktrinu o predodreрenju. Prema njemu se, kod obraжenja radi o Bojem potpunom zaobiжenju иovjekove volje, a ne o Bojem djelotvornom utjecaju na njegovu volju. Stvaranjem protestantskog saveza (1555), koji su podupirali i francuzi i turci, car se našao u neprilikama. Potpisan je Augsburški mir kojim je svakoj zemlji, koja je prije 1552. bila luteranska, dopušteno da takva i ostane; u ostalim zemljama vladar je odabirao izmeрu katoliиanstva i luteranstva (Cuius regio, illius religio = иija je zemlja, njegova je i vjera!). No, buduжi da kalvinisti (tj. reformirani luterani) i anabaptisti nisu bili ukljuиeni u sporazum, izbio je Tridesetogodišnji rat (1618). Vestfalskim mirom iz 1648. g. isti je okonиan, a reformirani luterani su priznati kao politiиki entitet. Sporazumom je u sljedeжih šezdeset godina osiguran vjerski mir. U pogledu luteranskih rasprava postignut je 1577. g. djelomiиan sporazum u Formuli o slozi (Formula concordiae). Meрutim, buduжi da je sadravala Lutherovu doktrinu o predestinaciji i odbijanje kalvinistiиne 222 doktrine o Gospodnjoj veиeri, filipisti je nisu mogli prihvatiti. OBLIKOVANJE DRAVNOG KALVINIZMA U NJEMAИKOJ Mnoge su luteranske drave prihvatile Formulu o slozi. Ipak bilo je i onih koje su se radije odluиile za kalvinistiиku doktrinu (Danska, Bremen, Anhalt, Gornja Falaиka (Oberpfalz) veжi dio Hessena; knez izbornik Brandenburga). Filipistiиke crkve u Njemaиkoj poticale su rast reformirane vjere u toj zemlji. Pri tome se nije slijedio švicarski sustav crkvenog upravljanja veж ili luteranski konzistorij, ili neposredna vladavina kneza nad starješinama. Knez izbornik Fridrik III. iz Falaиke dao je nevjerojatan poticaj njemaиkoj kalvinistiиkoj crkvi uиinivši od Heidelberškog Sveuиilišta središte kalvinistiиke teologije. Imenovao je uиenjake (Uršina i Olive-tana) koji su trebali sastaviti prvi (i kalvinistiиki usmjeren) ustav za crkvu u Falaиkoj. Isti je dovršen 1563. g pod imenom Heidelberški katekizam (revidiran na Dordrechtskom sinodu). Svakako ove reformirane crkve su drale luteransko upravljanje. Uršin i Olivetan su dalje proširili kal-vinizam sve to Nizozemske. Ipak odnosi izmeрu luterana i kalvinista bili su vrlo napeti. U luteranskim zemljama katolici i kalvinisti bili su izloeni stezi dok su kalvinisti luterane drali nepismenim polupapistima. Luterani su se pak zgraali nad kalvinistiиkim nijekanjem »stvarne Kristove prisutnosti«. Luteran Hutter smatrao je muиeništvo hugenota u Francuskoj pravednom Bojom kaznom ovih »sektaša«. Do 1648. g. luterani su kalviniste stavljali u isti koš s anabaptistima. Ta je prepirka slabila politiиku moж protestanata u Njemaиkoj, Poljskoj, Maрarskoj i Transilvaniji иime se otvorio put protureformaciji. DALJNJI RAST LUTERANSTVA Unatoи podjelama luterani su nastavili širenje. Strasbourg je tako 1589. g. postao luteranskim. Jedna od metoda širenja bila je pridobiti nadbiskupa na luteransku vjeru, иime bi nadbiskupija postala protestantskom. Katolici su nastojali suprotstaviti se dodatnom odredbom Augsburškog mira tzv. Crkvenim pridravanjem prava. Prema njoj je svaki istaknuti sveжenik, u sluиaju prelaska na protestantizam, odmah gubio poloaj. Ipak, car je gledao kroz prste onima koji bi prekršili odluke. Shodno tome, Magdeburg, Lьbeck, Verden, Minden, i Halderstadt prešli su u 223 protestantske ruke. No, Љpanjolska je, iz politiиkih i vjerskih interesa, eljela zadrati katoliиanstvo u rajnskim biskupijama (španjol-ska je vojska u Nizozemskoj uvijek bila blizu). Nakon 1560. g. protestantizam se širio u Austriji, Bavarskoj, Tirolu i Иeškoj, iako su ga prije svega prihvaжali plemiжi i bogati gradski trgovci. Godine 1568. car Maksimilijan II. našao se pod pritiskom da luteranima u Austriji dopusti odreрeni stupanj zakonske slobode, a 1572. g. i u Иeškoj. Do 1575. g. još je izgledalo da bi cijela Njemaиka mogla postati protestantska. Luteransko uиenje se razvijalo, te su reformirana Sveuиilišta u Tьbingenu, Rostocku, Greifswaldu i Leipzigu; osnovana su Sveuиilišta u Marburgu, Kцnigsbergu, Jeni, Helmstedtu i Giessenu. Luteranstvo izvan njemaиke: Luteranstvo se proširilo na Skandinaviju zahvaljujuжi sljedeжim иimbenicima: 1) Utjecaj njemaиkih trgovaиkih postaja na sjeveru. 2) Inicijativa i vlastiti interes skandinavskih kraljeva. 3) Djelatnost i snaga misionara koji su potekli iz Wittenbergu, velikog misijskog središta luteranstva. Danska je postala prvom luteranskom dravom, a njezin obrazac posluio je u Norveškoj u kojoj je katoliиka najezda bila neuspješna. Љvedska se, zahvaljujuжi djelatnosti braжe Petri, razvijala samostalno. Glavni finski reformator, Mihael Agricola, utemeljitelj je suvremenog finskog jezika. U svim su skandinavskim zemljama biblijski prijevodi (na narodnim jezicima) igrali kljuиnu ulogu u razvitku reformacije. Melanchtonov uиenik Martin Chemnitz iz Braunschweiga (1522-1586) postao je najuиenijim protestantskim teologom stoljeжa, te bio je glavni autor Formule o Slozi. Pomogao je daljnjem razvitku sustava luteranske doktrine napisavši glasovitu knjigu Examen concilii tridentini (Ispitivanje Tridentskog koncila). Luteranskoj teologiji dao je doprinos razvivši teoriju Kristove višestruke prisutnosti. Buduжi da je odbacio ideju o sveprisutnosti Kristova proslavljenog tijela, pokušao je odrati zamisao o Kristovoj tjelesnoj prisutnosti. Tvrdio je kako Krist moe biti, putem materijalizacije, tjelesno prisutan gdje god odluиi (npr. kod euharistije; sliиno teofaniji u Starom zavjetu). Druge nedoumice: Luther je bio ukljuиen u oštrije rasprave koje nisu jenjale ni nakon njegove smrti. Osiander je primjerice tvrdio kako je opravdanje isto što i preporod. Bio je profesor na Sveuиilištu u Kцnigsbergu gdje su strasti bile toliko uzavrele te su profesori nosili oruje na predavanja! Mnogi su ozbiljno vjerovali kako je Sotona pisao Osianderove knjige dok je ovaj ruиao. 224 Rasprave o Kristovoj tjelesnoj prisutnosti za vrijeme euharistije nisu bile ništa manje oštre. Njemaиkim kršжanima bilo je teško odbaciti pretvorbu (transsubstantaciju). Luteranski pastor Joachim Westphal iz Hamburga dodatno je pogoršao prijepor izmeрu luteranskih i reformiranih kršжana traeжi Kristovu tjelesnu prisutnost pri euharistiji. Kad je neki luteranski pastor prolio malo vina za vrijeme euharistije, pred koncilom ga je izborni knez, Johann Joachim iz Brandenburga, osudio na kaznu odsijecanja dva ili tri prsta kao kazne za prolijevanje Kristove krvi! REFORMACIJA U AUSTRIJI Politiиka situacija Habsburgovci su eljeli, uz Njemaиku i Francusku, biti treжom silom u Europi. Prema njemaиkom vladaru bili su u posebnom odnosu. Monarhija, kojom su vladali, bila je podijeljena u pokrajine; nadvojvodstva sjeverno i juno od rijeke Enns u Gornjoj i Donjoj Austriji, vojvodstva Љtajerske, Koruške i Kranjske, upaniju Tirol i tzv. vanjske zemlje (Breisgau i posjedi u Alzasu). Današnje Gradišжe u Austriji pri-padalo je Maрarskoj, a Salzburg (pokrajina i grad) bila je do 1803. g. samostalna nadbiskupija. Glavna središta katoliиke moжi Salzburg i Passau nadzirali su veжinu biskupija u Austriji. Pozadina reformacije Humanizam i tenja za reformama, kao i dokinuжem crkvenih zlouporaba, posvuda su u Europi bili snanim иimbenicima širenja reformacije. U istom smislu djelovali su valdenzijanske i husitske zamisli koje su se širile iz Иeške prema jugu, kao i anabaptizam koji prodro iz Љvicarske. Od poиetka reformskog pokreta do ustanovljenja Reformiranih crkava, i pripadajuжih konfesija, vladala je doktrinarna nesigurnost. Istovremeno je došlo do uzleta anabaptista, koji su bili iznimno aktivni u Austriji, ali i nemilosrdno proganjani. Meрu poznatim anabaptistima nalazili su se Johannes Bьnderlin i Balthasar Hьbmaier. Mnogi su utoиište našli na imanju Leonarda von Liechtensteina u Nikolsdorfu. Reformacija se razliиitim putovima širila na Austriju: 1) Katoliиke sveжenike zahvatile su reformatorske zamisli; sve veжi broj upa se »reformirao« iako su ostale u sastavu Katoliиke crkve. 225 2) Mjesni moжnici, naklonjeni novom pokretu, imenovali su kao upnike »reformirane« katolike. 3) Njemaиki studenti, koji su dolazili na studije u Austriju, donosili su sa sobom luteranstvo. 4) Njemaиke graрevinske tvrtke (u Klagenfurtu) i rudari (u Tirolu) takoрer su širili vjeru. 5) Trgovci, koji su zbog naravi vlastitog zanimanja иesto putovali, došli su u doticaj s luteranstvom. 6) Reformska literatura je pronašla put do velikog broja иitatelja. 7) Mnoge je privlaиilo reformatorsko obrazovanje. Osim na postojeжe protestantske škole u Austriji, mnogi katolici odlazili su na studije u Njemaиku. U podruиjima, u kojima je doivljavao uzlet, protestantizam je nailazio ili na zabrane ili na snošljivost mjesnih moжnika. Katoliиka crkva, koja je prolazila kroz razdoblje promjena, isprva je bila bespomoжna, te su samostani bili iznimno otvoreni novom uиenju. Od 1523. novi vladar Ferdinand izdao je niz uredbi kojima je osudio luteranstvo i zabranio иitanje Lutherovih zapisa. Uredbe su иitane u crkvama, za Boiж i Uskrs, no (drugih) konkretnih protumjera nije bilo. Љtoviše, s vremenom, dokumenti su postajali sve blai иime su, zapravo, odraavali rastuжi utjecaj reformirane vjere. Beиko je sveuиilište bilo jedno od središta novog humanizma koje je iskazivalo kritiиni stav prema praksi Katoliиke crkve. Iz istog razloga morala je proteжi godina kako bi na Sveuиilištu postupili po naredbi o usvajanju protuluteranskih stavova. Propovijedi luteranskog tipa иesto su se bavile crkvenim zlouporabama unutar beиke katedrale sv. Stjepana. U Beиu je, na иelu skupine istomišljenika pridobivenih luteranskim traktatima, djelovao ugledni trgovac Kaspar Tauber. Kasnije je uhiжen te mu je, po izricanju najtee kazne, odrubljena glava. Austrijski se vojvoda Ferdinand, zajedno s bavarskim vojvodama, sastao 1524. g. s papinskim legatom i biskupom Fabrijem. elio je objaviti regensburške uredbe kojima su krivovjerci osuрeni na smrt (tako je primjerice nastradao sveжenik dioceze u Passauu). Luther, koji je uspio dobiti zapisnik sa suрenja, objavio je traktat kojim je odao poиast nesretniku. No, Ferdinand se morao baviti turskom najezdom, kao i drugim ratovima. Plemiжi su odbijali darivati novac bez jamstva vjerskih sloboda. Drali su privlaиnom doktrinu opravdanja po vjeri, kao i Gospodnju veиeru u oba vida. Ferdinand je izdao 1527. g. u Budimu još jednu uredbu kojom je pozvao na provoрenje Uredbe iz Wormsa. Ona je zabranjivala 226 Lutherov nauk. Osim toga, istom su uredbom pod posebnim udarom bili anabaptisti. Sljedeжe godine (1528) Ferdinand je pokrenuo istragu koja je pokazala kako je velik dio Katoliиke crkve potpao pod utjecaj Lutherovog uиenja. Godinu kasnije Beиu prijete Turci. Nakon poraza protestantskog Schmalkaldenskog saveza u Njemaиkoj (1550), Ferdinand se okrenuo iskorjenjivanju protestanata u njegovim zemljama. Godine 1555. Augsburški sabor je donio uredbu o vjerskim slobodama kraljeviжa (prinиeva). Ferdinand ju je bio primoran poštivati jer je ovisio o plemiжima kako bi namaknuo sredstva za rat protiv Turaka. Pokušavao je, stoga, sprijeиiti daljnje doseljavanje protestanata, kao i odlazak plemenitaša na inozemna (protestantska) sveuиilišta. Љtajerski plemiж Hans Ungnad von Sonnegg odbijao je primijeniti carsko zakonodavstvo upereno protiv protestanata, te se odselio u Urach kod Tьbingena. Tamo je 1556. g. osnovao misiju s ciljem pro-micanja evanрelja meрu Slavenima (prvenstveno putem pisane rijeиi). Nakon smrti Ferdinanda I. (1564) Austriju su meрusobno podijelili njegovi sinovi. Jedan od njih, Maksimilijan II, bio je poznat po simpatijama prema protestantima. Njegovo imenovanje na mjesto vladara Gornje i Donje Austrije, stoga, je uvelike pomoglo širenju protestantskog pokreta. Mnogi su se austrijski plemenitaši svrstali na Lutherovu stranu. Meрu njima se, u promicanju reformatorske vjere, isticala obitelj Jдger iz okolice Ennsa. Sjedište obitelji bilo je u dvorcu Tollet. Od 1540. do poиetka protureformacije 1576. g. gotovo cjelokupna crkva u Austriji uzdu Dunava bila je protestantska. Car je, stoga, dopuštao plemstvu da slobodno iskazuje svoju vjeru. Povrh toga, zabranio je izgon protestanata iz Љtajerske, Koruške i Kranjske. Iz Rostocka je u austrijsko Podunavlje stigao poznati reformator i Melanchtonov sljedbenik David Chytrдus kako bi tamo organizirao luteransku crkvu. Protestanti, u Beиu, imali su dopuštenje okupljati se na crkvenim slubama. Znaиajan aspekt reformacije predstavljalo je obrazovanje. U nekim gradovima uspostavljene su protestantske škole, ali veжina ih je naposljetku zatvorila vrata ukljuиujuжi i onu u Mistelbachu kod Beиa. Najuspješnija meрu njima je djelovala u Grazu, a nešto kasnije iznimno je uspješna bila škola u Linzu (gdje je predavao Kepler). S Maksimilijanovom smrжu završilo je ovo posebno razdoblje. Njegov nasljednik u pokrajini isprva je slijedio dotadašnji liberalni pristup, no situacija se s vremenom promijenila. Katoliиki plemiжi okupili su se u radikalnoj katoliиkoj stranci. Protestanti su, s druge strane, bili podijeljeni izmeрu Melanchtonovih pristalica i onih koji su podupirali Vlaиiжa. 227 S carem Karlom sklopljen je, u Brьcku na Muri, ugovor o slobodnom vjerskom štovanju. No, Karlo je kasnije prekršio svoju rijeи, te su se protestanti našli u teim okolnostima. Uvedena su razna ograniиenja, a ni Karlova smrt nije donijela velike promjene; protureformacija je veж poodmakla. Protestante se progonilo iz gradova, a upe su se nasilno pokatoliиavale. Reformacija je posustala, uvjerenja slabila, te su se mnogi odselili. Protestantske škole zatvorene su 1598. g. Jedina mjesta na kojima je protestantizam ostao netaknutim bile su teško prohodne alpske doline. Drugdje su protestanti bili prisiljeni preobratiti se, ili se odseliti iz zemlje. Iako je u Vorarlbergu protureformacija bila sputana djelovanjem biskupa iz švicarskog Chura, situacija je bila posve obrnuta u Tirolu. Doduše anabaptisti su uspijevali djelovati meрu seljaštvom (no ne i meрu plemstvom). Na poиetku reformacija Graz je bio pro-testanski grad, ali godine 1598. su svi pastori istjerani, a godine 1599. 800 protestantskih plemenitih obitelja. Nakon gušenja Druge seoske bune 1596. g. (prva se kao dio seljaиkog rata odigrala 1525), car Ferdinand II. drao je kako mu je otvoren put u borbi protiv protestanata. »Иišжenje« je zapoиeo u Љtajerskoj i Koruškoj dokidanjem luteranske crkve. Do 1625. g. najveжi je broj plemenitaša napustilo ta podruиja i odselilo u Maрarsku (toиnije Gradišжe). Kada je na red došla Donja Austrija, tamošnje plemstvo otišlo je u Љvapsku i susjednu pokrajinu Franaиku (Franken). U pokrajini Salzburg pristup je bio manje nasilan s više elemenata »uvjeravanja«. Tako su franjevci osnovali samostan u Salzburgu iz kojeg su širili »misijsko« djelovanje. Protestante se postupno istisnulo. Tek s 1685. g. dolazi do nasilnih deportacija, prije svega, malih skupina koje je mjesni puk u okolnim planinama podnosio. Stvari su se dodatno pogoršale 1618. g. Tada je Austrija ušla u Tridesetogodišnji rat. Donja Austrija se svrstala na stranu husita, no nakon bitke kod Bijele planine (1620) protestantizam je doivio konaиan poraz. Plemiжi, koji su podupirali cara, mogli su zadrati vlastitu vjeru. Ostali su se suoиili s preobraжenjem i izgonom. Nakon ovih drakonskih mjera, razni su katoliиki redovi: isusovci, franjevci, kapucini, minoriti, uspjeli iskorijeniti protestantske ostatke. Kao nagradu za potporu, tijekom Tridesetogodišnjeg rata, Bavarska je od cara dobila Donju Austriju. Potom je 1625. g. uslijedila još jedna neuspješna seljaиka buna. Bavarski vladari su se okrenuli protiv protestanata. Drali su ih odgovornima za nemire, te ih je veжina izgnana. Oni koji su odbili otiжi, bili su prisiljeni skrivati vlastita vjerska uvjerenja. Mnogi su se propovjednici vratili u okolicu Ennsa kao tobonji privatni 228 uиitelji koji poduиavaju tamošnje protestantske plemiжke obitelji (do sredine 17. stoljeжa bilo je još 140 takvih obitelji u Gornjoj Austriji). Kod Passaua u Bavarskoj neki je plemiж iz Ortenberga uspio odoljeti pokušajima da ga se preobrati. Njegovo imanje je postalo središtem protestantizma (preciznije flacijanizma; beskompromisnog luteranstva), te su ga иesto obilazili pritajeni austrijski protestanti (što je razvidno iz zapisa koji postoje iz tog vremena). U dijecezi Salzburga pokušavalo se u nekoliko navrata iskorijeniti protestantizam. No, tek su 1731. g. pokušaji poprimili ozbiljne razmjere. Unatoи carevim i papinim naredbama da se odustane od nasilnih mjera i pribjegne »mekšim« metodama (kao što je »uvjeravanje«), mjesni salzburški biskup koristio se tvrdolinijaškim pristupom. Situacija se u toj mjeri pogoršala da su strani vladari zapoиeli pregovore o prebacivanju protestanata u inozemstvo. U Prusiju se iselilo 20 694 osoba. Mnogi su otišli u ameriиku saveznu dravu Georgiju, a neki su završili u Nizozemskoj. Ova dogaрanja danas su poznata kao najgori incident cjelokupne austrijske protureformacije. Oni koji su napustili zemlju, bili su prisiljeni ostaviti za sobom vlastitu djecu. Ipak jaиina protestantizma, koji je djelovao u podzemlju, samo je potvrрena kada je 1781. otkriveno da u Austriji ivi još 73 tisuжe protestanata! Иak 1837. g., pedeset godina nakon Uredbe o snošljivosti, 450 protestanata bilo je prisiljeno napustiti Zillerthal u salzburškoj diocezi. U nijednoj drugoj zemlji, gdje se protestantizam ukorijenio, protureformacija nije bila u toj mjeri uspješna kao u Austriji. REFORMACIJA U HRVATSKOJ Protestantizam se u Hrvatskoj širio nedugo nakon Lutherove smrti (1546). Prodrijevši iz Slovenije, gdje je za razvoj reformacije osobito znaиajan bio Primo Trubar, protestantizam je našao jako uporište u hrvatskome naselju na podruиju Kranjske Metliki. Odatle se raširio na podruиja oko rijeke Kupe. Kao protestantski propovjednik, posebno se isticao obrtnik Grgur Vlahoviж. Djelovanje protestantskih propovjednika potpomagali su i hrvatski banovi Petar II. Erdхdy (1557-1567) i Juraj IV. Zrinski. Meрu glavnim podupirateljima reformacije, na tlu Hrvatske, bio je Ivan III. Ungnad. Kao poznati poslovni иovjek, novиano je podupirao tiskanje protestantske knjievnosti na hrvatskom jeziku; ohrabrivao je velmoe iz Kranjske, Љtajerske i Ugarske da daju doprinos. Vlahoviж je propovijedao u umberku i u okolici Klanjca. Zagrebaиki 229 biskup Matija Bruman (1558-1563) bio je naklonjen protestantima, kao i posjednici Ozlja, Zrinski. REFORMACIJA U MEРIMURJU: Poиetkom 1560. tiskara u Urachu (blizu Tьbingena) pripadala je velikom varadinskom upanu i kapetanu Hrvatske vojne krajine barunu Ivanu III. Ungnadu. Izdavala je protestantska djela na hrvatskome i slovenskom. U Meрimurju, reformacija je stekla uporište uvelike zahvaljujuжi pokroviteljstvu Juraja IV. Zrinskog (1549-1603) koji je, navodno, 1570. g. priznao da je protestant. Zrinski je takoрer bio zaštitnik evangelika (luterana) u Sjeverozapadnoj Maрarskoj koji su se sukobljavali s katolicima i kalvinistima. Njegova su vlastelinstva postala skloništima za evangeliиke tiskare. Ivan Manlius (Jan Mandelc), kojeg je ranije podravao Juraj Dalmatin, tiskao je propovijedi (postile) tadašnjega varadinskog upnika u Varadinu Antuna Vramca (od 1586. do 1587). Od 1575. do 1580. g. u Ljubljani je tiskao trideset naslova na иetiri jezika; uvezivao je i izdavao hrvatske protestantske knjige. Manlius je takoрer (do 1605. g) imao tiskare na drugim posjedima Zrinskih. Poznato je devedeset i pet naslova koje je otisnuo. Prije njega je mecenstvo Zrinskih dralo najstariju tiskaru u Sjevernoj Hrvatskoj u Nedelišжu (od 1571-1573) koju 1574. preuzima Rudolf Hoffhalter. On je od 1567. do 1570. g. tiskao knjige za Lutherove i Calvinove sljedbenike u Rumunskoj. Zbog tri djela, koja je tiskao Hoffhalter, upnik Nedelišжa Mihalj Buиiж je 1574. g. izopжen iz Katoliиke crkve. Nareиeni naslovi su bili: Novi zakon, Katekizam ili kerstjanski navuk i (po prijevodu s latinskog) Protiv nazoиnosti tijela i krvi Kristove u sakramentu euharistije. Hoffhalter je u razdoblju od 1570-1590. otisnuo najmanje pedeset djela. Obojica spomenutih tiskara su djelovala i u Donjoj Lendavi, kod grofa Nikole Banffyja, odluиnog protestanta oenjenog za Jurjevu sestru Uršulu. Kad su 1596. g. uvjeti u Ljubljani postali preteški za protestante, slovenski protestantski propovjednik Janez Znojilšek nalazi zaklon u Hrvatskoj kod Jurja IV. Zrinskog. Ovaj je štitio popriliиan broj takvih »predikatora«. REFORMACIJA U ISTRI: Reformacija je prodirala u Istru i Hrvatsko primorje iz Venecije. Vrlo rano su uz luteranstvo pristali biskupi iz Pule i Kopra. Bivši koparski biskup Petar Pavao Vergerije mlaрi (1489-1565) nastojao je, nakon odlaska u Njemaиku, proširiti reformaciju meрu Hrvatima. Vlasti su progonile pristalice reformacije te su ovi našli utoиište u Njemaиkoj. Tamo se tako stalno nastanio i Matija Vlaиiж Ilirik, neжak prognanog franjevca konventualca Balde Lupetine, rodom iz Labina. Pod imenom Flacius, Matija Vlaиic Ilirik dao je snaan osobni 230 peиat europskoj reformaciji. Neki dre kako se protestantizam proširio i na podruиje splitske nadbiskupije, no to je teško dokazati. Više se osoba sumnjiиilo zbog krivovjerja povezanih s djelatnošжu bivšega splitskog nadbiskupa Markantuna (Marka Antonija) de Dominisa. On je boravio u Engleskoj i u duhu kalvinizma napadao Katoliиku crkvu. TURSKI RATOVI: Neprestana obrana od turskih napada zahtijevala je ureрenje Vojne krajine. Kada je u tu svrhu osnovana Karlovaиka kapetanija, u Karlovac se doselilo mnogo Nijemaca. Oni su od Habsburgovaca dobili zemlju kako bi ratovali na njihovoj strani. Time je taj grad postao središtem reformacije u Vojnoj krajini. Protestanti su veж krajem 16. stoljeжa, u Karlovcu, imali kapelu, groblje i školu. Iz politiиkih razloga Turci nisu sprjeиavali širenje reformacije na osvojenim podruиjima. Tako su se luteranstvo i kalvinizam uиvrstili meрu maрarskom manjinom u Podravini i Slavoniji (kamo je protestantizam došao iz Maрarske). Prva luteranska škola u Hrvatskoj otvorena je 1551. g. u slavonskim Tordincima. PROTUREFORMACIJA: Opжenito, protestantizam nije u Hrvatskoj uspio pridobiti veжi broj ljudi, pa иak ni postati znaиajnijom vjerskom zajednicom. Razloge treba traiti u djelovanju protureformacije, koju je na sustavni naиin uz pomoc isusovaca podupirao zagrebaиki nadbiskup Draškoviж, kao i u odluиnosti Hrvatskoga sabora. On je bio spreman orujem se suprotstaviti uvoрenju protestantizma u Hrvatsku. Meрu ostalima, koncil je zakonom iz 1608. g. krivovjercima branio »stalni boravak« u Hrvatskoj. Sabor je 1567. g. donio prvi protureformacijski zakon. »Tko istupi iz Katolicke Crkve, ne moe imati u Slavoniji i Hrvatskoj bilo kakav imetak, niti vršiti javnu slubu«. Toma Erdхdy na saboru u Pounu 1608. izvukavši maи iz korica izjavio je: »Ovim cu maиem istjerati tu Luteransku kugu iz naše zemlje, prije жemo se odvojiti od Ugarske, nego dopustiti, da se ona ukorjeni u našim krajevima. Imamo rijeke Savu, Dravu i Kupu, pa жemo iz jedne dati piti tim novim gostima«. Kao rezultat Protestanti su se sklanjali uglavnom u Sjevernu Slavoniju i Prekomurje, gdje su uivali zaštitu maрarskih i njemaиkih protestantskih knezova (u podruиjima koja su bila izuzeta od vlasti hrvatskoga bana). Meрutim godine 1609. hrvatski sabor je donio zakljuиak da se u Hrvatskoj i Slavoniji priznaje samo jedna vjera, katoliиka, ta se odluka posebice odnosila na sjevernu Hrvatsku. Odluka je bila motivirana eljom da se sprijeиi ugarsko plemstvo, koje je dobrim dijelom slijedilo kalvinistiиki nauk, da preuzima posjede u tom dijelu Hrvatske. (Wikipedija) 231 Juraj Zrinski mlaрi (V.) odgajan je kao protestant; prikljuиio se 1623. g. (kada mu je bilo 43 g.) Katoliиkoj crkvi. Pridonio je izgradnji franjevaиkog samostana u Иakovcu, iako je i dalje dopuštao i iskazivao naklonost protestantizmu. Daljnji иimbenik, koji je djelovao protiv reformacije, bilo je neprestano iseljavanje hrvatskih protestanata (što je bio modus vivendi protestanata svugdje). Gotovo treжina hrvatskog naroda preselila se u zapadnu Maрarsku. Tek nakon Uredbe o vjerskoj snošljivosti Josipa II. (1781), protestanti su poиeli graditi crkve, osnivati crkvene opжine i otvarati škole. MATIJA VLAИIЖ ILIRIK (1520-1575): Prvenstveno povjesniиar Crkve i jezikoslovac. Roрen je u istarskom Labinu. U Wittenbergu, gdje je bio profesor hebrejskog i grиkog jezika, dolazi u blii doticaj s Lu-therom. Vlaиiж se razvio se u jednu od najznaиajnijih osoba u okviru njemaиke reformacije; zastupao je, u gotovo fatalistiиkoj formulaciji, Lutherovo uиenje o milosti. Uvijek borben, nikada nije odstupio od vlastitih naиela te je иak napao i Melanchtona, koji ga je zbog toga nazvao »ilirskom zmijom«. Nakon Lutherove smrti, Vlaиiж se sukobio s nekim protestantskim teolozima koji su tzv. Augsburškim i Leipziškim interimom pristali na ustupke Rimu. 1549. g. kreжe u Magdeburg. Na иelu je idejne borbe protiv pape, cara i pomirljive stranke meрu protestantima. U luteranskom pokretu, u kojem su nastale dvije struje, Vlaиiж je vodio nepomirljivu frakciju (tzv. flacijaniste), a Philipp Melanchton njihove suparnike (tzv. filipiste). Dok je carski maršal Mauricije Saski opsjedao Magdeburg, Vlaиiж je pisao i tiskao promidbene spise kojima je dizao moral u gradu. Uspio ih je иak ubaciti u neprijateljsku vojsku! U Magdeburgu izdaje monumentalnu povijest crkve Magdeburške centurije (trinaest svezaka). Svaki svezak obuhvaжao je jedno stoljeжe (lat. centum – sto; odatle naziv djela). U Jeni i Regensburgu napisao je prvi enciklopedijski i hermeneutiиki Rjeиnik Biblije. Neko vrijeme bio je u vezi sa suradnicima hrvatske protestantske tiskare u Urachu. Godine 1563. putuje u Љtajersku, Kranjsku i Istru. Bavi se mišlju da u Regens-burgu ili Celovcu, a moda i u Ljubljani, otvori protestantsku školu u kojoj bi se predavalo na »ilirskom« jezikom. U protestantizmu Vlaиiж vidi ideju koja bi mogla vjerski pribliiti sve june Slavene. Njegovu poslanicu P. P. Vergeriju preveo je P. Trubar na slovenski 1550. g. Neki vjeruju kako je Vlaиiж autor dvaju manjih polemiиnih spisa na hrvatskom jeziku (иakavskom, ikavskom). 232 PRIMO TRUBAR (1508-1586): Primus Truber postao je vodeжom osobom reformacije u Sloveniji te, suraрujuжi sa Stjepanom Konzulom, i u Hrvatskoj. Njegov se utjecaj širio prema Ljubljani gdje je, nakon sjajnog dojma koje je ostavio na tamošnje plemstvo, imenovan dekanom katedrale. Uhiжen je 1547. g., no ubrzo je pomilovan i poslan u izgnanstvo u Transilvaniju. No, uspio je pobjeжi u Nьremberg gdje je boravio pod zaštitom Veita Dietricha. Nakon što je imenovan propovjednikom u Rothenburgu ob der Taube, preselio se u Kempten kako bi bio blie rodnom Kranju. Kako ga je brinuo poloaj slovenskih seljaka, koji su iskljuиivo razumjeli slovenski, objavljivao je traktate i katekizam na slovenskom jeziku. Osim toga je zajedno s koparskim biskupom Vergerijom, koji je bio prognan zbog svoje vjere, prevodio Novi zavjet na slovenski jezik. Do 1555. g. njih dvojica dovršili su rad na Evanрelju po Mateju. Uskoro im se pridruio Hans Ungnad von Sonnegg. S pomoжi Stjepana Konzula (takoрer u progonstvu) zapoиeli su prevoditi Bibliju na hrvatski jezik. Pri tiskanju su, doduše, naišli na poteškoжe vezane uz glagoljicu. Ipak, do 1561. g. dovršili su prijevode Novog zavjeta na slovenski i hrvatski, jer namjera bila misijska. Otprilike u isto vrijeme Trubar je primio poziv kranjskog plemstva da doрe u Kranj kako bi tamo uspostavio slubenu luteransku denominaciju. Naalost, nakon što je Kranj potpao pod nadzor austrijskog cara, došlo je do prekida svakog djelovanja. Trubar je bio izgnan te je 1586. g. umro kod Tьbingena. Preveo i napisao trideset knjiga. Najznaиajnije djelo mu je prijevod Novog zavjeta. Pisao je slovensku protestantsku poeziju. Boraveжi kao protestantski upravitelj u Ljubljani, bavio se i organiziranjem školstva. U vjerskoj i društvenoj ideologiji nije se strogo pridravao luteranstva, nego je traio praktiиna rješenja koja bi odgovarala slovenskom puku. Antun DALMATIN (u. 1579. u Ljubljani): Kao istarski sveжenik pristao je uz reformaciju. Od 1560. suraрivao je sa Stjepanom Konzulom (isprva u Ljubljani a potom u Ungnadovoj tiskari u Urachu) na prevoрenju, ureрivanju i slaganju protestantskog glagoljskog, жiriliиnoga i latinskog izdanja Biblije, kao i drugih crkvenih knjiga. Prvi Novi Zavjet na hrvatskom je tiskano 1561. i 1563. Juraj Dalmatin (1547-1589) je bio protestantski propovjednik u Ljubljani. Suraрivao je s Trubarom. Najvanije mu je djelo slovenski prijevod Biblije izdan u Wittenbergu 1584. g. 233 Stjepan KONZUL (1521-1568) je bio reformatorski pisac i prevoditelj; suradnik Primoa Trubara. Djelovao je i meрu gradišжanskim Hrvatima. CALVIN I KALVINIZAM Reformirane crkve su se širile na raиun luterana. »Reformiran« je zapravo isprva znaиilo »reformirani luteran«. Upravo je kalvinizam postao prevladavajuжim oblikom protestantizma u veжini zemalja; iznimke su bile Njemaиka i Skandinavija koje su dale prednost luteranstvu. Protestantizam je zapravo najviše prodro u one zemlje koje su mu se suprotstavljale silom, odnosno tamo gdje je vjerski prevrat zapravo bio i politiиki prevrat (u Francuskoj, Nizozemskoj i Љkotskoj). Љto se drava više protivila, bila je veжa vjerojatnost da жe protestantizam poprimiti obiljeja kalvinizma. Kalvinizam je, naime, uspostavio autoritet sveжeniиke slube koja se nije morala pokoriti dravnim vlastima. Reformirana, ili kalvinistiиka, doktrina bila je obiljeena ponešto izmijenjenim odvajanjem Crkve i drave. Prvi reformatori su drali kako je nadzor drave nad Crkvom jedina protutea moguжem posezanju papinstva. Kalvinistiиki teolozi su s vremenom ponudili još jedno rješenje problema. Calvin, i drugi enevski propovjednici, traili su neovisnost Crkve u vjerskim stvarima kao i pravo prigovora (s vjerskog aspekta) postupcima drave i moralnom ivotu grada. Crkva, ustvari, nije smjela imati vlast nad graрanskim poslovima. Calvin je dao sljedeжe preporuke: 1) Crkvu moraju иiniti svi puиani neke zemlje. 2) Graрanska vlada mora štititi Crkvu. Drava podupire ustav Crkve. 3) Crkva mora imati slobodu u odabiru vlastitog vodstva. Calvin, i drugi reformirani teolozi, prvi su došli na zamisao o ugovoru izmeрu naroda i vladara kao temelja vlade. Ukoliko vladar prekrši ugovor o vladanju, prema ustavu kojeg je sastavio puk, isti mu se ima pravo suprotstaviti. Na osnovi ove teorije prezbiterijanci u Љkotskoj, Francuskoj i Engleskoj, napadali su boanska prava kraljeva. Za vrijeme Luthera vjera vladara odreрivala je vjeru drave. John Knox je otišao korak dalje tvrdeжi kako narod, bez obzira na volju vladara, ima pravo birati vlastitu vjeru. Prema Knoxu, protestanti istinske vjere imali su pravo pruiti otpor katoliиkom vladaru koji ih pokušava sprijeиiti. Calvin se nije slagao s Knoxom savjetujuжi strpljivo podnošenje progonstava. Neki su, poput Johna Lockea, odvojili isti koncept od vjerskog konteksta uиinivši iz njega temelje britanske i ameriиke politiиke teorije. 234 HULDRYCH ZWINGLI (1484-1531): Ullrich Zwingli odrastao je u materijalnoj udobnosti kakvu Luther nije imao. Obrazovao se u prijestolnici humanizma Baselu, te u Beиu. Prouиavao je staru pobonost Tome Akvinskog, a našao se i pod jakim utjecajem Erazma. Godine 1505. postao je sveжenik u Glarusu, no bio je postupno sve kritiиniji prema hodoиašжima i prodaji indulgencija. Hodoиašжa su se иinila kao pokora za vlastite grijehe i postizanje zasluga pred Bogom. Takoрer je kritizirao trgovinu švicarskim plaжenicima koji su ratovali u stranim vojskama. Kada je zapoиeo propovijedati u Zьrichu, mnogi su nagrnuli kako bi ga иuli. Iako ga je i papa podupirao, uskoro je Zwingli prekoraиio granicu Katoliиka crkva koju nije mogla podnijeti. Tijekom reformacije, koja je trajala od 1522. do 1525. g., utjecajni graрani su potpali pod utjecaj novih doktrina. Kako gradsko vijeжe u Zьrichu nije htjelo priznati autoritet biskupa Konstance, zapoиelo je s primjenom reformi (dopuštanje sveжeniиkih brakova, uklanjanje slika i relikvija, raspuštanje samostana, i usmjeravanje darova (koje su dobivali) u obrazovanje, pojednostavljeno bogosluje umjesto mise, promidbena kampanja za podizanje javnog morala). Uskoro su i drugi kantoni (Berne, St. Gallen, Basel, Mьhlhausen i Schaffhausen) prihvatili novu vjeru no katolici su, u savezu s Austrijom, organizirali otpor. Prijetio je graрanski rat, ali je došlo do dogovora; protestanti su mogli slobodno djelovati u katoliиkim kantonima. No, katolici su ubrzo prekršili zadanu rijeи, a nakon neuspješne prehranbene blokade organizirane od Zьricha, napali su isti grad s vojskom od 8 000 naoruanih ljudi. Zwingli je sakupio 2 700 vojnika, no to nije bilo dovoljno. Katolici su pobijedili, a Zwingli (zajedno s 24 drugim pastorima) je 1531. g. poginuo u bitci kod Kappela. Neki katoliиki vojnici su ga našli kako lei ranjen pod kruškom te su ga ubili kad se nije elio se moliti Djevici Mariji , kao što su zahtijevali od njega. Njegovi posmrtni ostatci su spaljeni, a pepeo razasut. Zahvaljujuжi drugoj katoliиkoj pobjedi u bitci kod Gubela, katolici su bili u stanju diktirati uvjete kasnijeg mirnovog ugovora te usprijeиi-vali daljnjeg proširenja reformacije do drugih kantona u Љvicarskoj. Zwingli je bio najradikalniji reformator. S ostalima se sporio oko dvije stvari: Gospodnje veиere i krštenja. Buduжi da je osjeжao manje poštivanja prema veж dostignutom napretku, nije se plašio zapoиeti daleko radikalnije reforme. Dok je Luther nastojao zadrati sve što nije bilo protivno Pismu, Zwingli je odbacivao ono što se u istome nije nalazilo. Osim toga Zwingli je, prije obraжenja, bio pod utjecajem humanizma vjerujuжi kako nikakva doktrina ne moe stajati u suprotnosti s razumom. Buduжi da je umro rano, Zwingli nije stigao razviti mnoge zamisli. Iako ga se 235 moe drati utemeljiteljem reformiranog protestantizma, teologiju tog pokreta proširio je Calvin. Shodno tome, reformirana teologija je nazvana kalvinizam a ne cvinglizam. Zwingli nije bio jedini reformator u njemaиkoj Љvicarskoj: Ekolampadije je djelovao u Baselu, a Bethhold Haller u Bernu. Gospodnja veиera: Humanizam je takoрer utjecao na Zwinglijev stav prema Gospodnjoj veиeri. Luther je, primjerice, odbacivao transsupstancijaciju, no vjerovao je u Kristovu stvarnu (tj. tjelesnu) prisutnost. Prema njemu, Kristovo tijelo i krv dani su zajedno s kruhom i vinom, Bojim иinom, ne sveжenikovim. Calvin je nauиavao Kristovu »duhovnu i stvarnu prisutnost« u kojoj Krist dolazi vjernicima. Zwingli je, u poиetku, shvaжao Gospodnju veиeru kao spomen, sveиanu objavu i provjeru. Kasnije je vjerovao u Kristovu duhovnu prisutnost, ne zbog elemenata Gospodnje veиere, veж stoga što se Boji narod sakupio jer je poslušan Njegovoj zapovijedi. Izraz »to je moje tijelo dano za vas«, Zwingli je tumaиio kao: »to je simbol tijela dвn za vas«; Drugim rijeиima, Gospodnja veиera je sjeжanje na Gospodinovu smrt i, istovremeno zahvaljivanje za nju. Ona nije (prvenstveno) sredstvo milosti. Doktrina Gospodnje veиeri je postala glavnim kamenom spoticanja razliиitih denominacija ukljuиenih u reformaciju. Luther иak je rekao da Zwingli nije kršжanin zbog njegova nauka o samo simboliиnoj Kristovoj (tjelesnoj) prisutnosti u priиesti. Godine 1549. švicarske reformirane crkve su usvojile Calvinovo gledište u иemu su ih, kasnije, slijedile i neke druge europske reformirane crkve. Marburški razgovori: Pokušaj da se postigne suglasnost razliиitih reformacijskih struja doivio je vrhunac tzv. Marburškim kolokvijem (1529). Na njemu su se okupili Luther, Zwingli, Melanchton, Bucer, Ekolampadije i drugi. Uspjeli su se u mnogo иemu sloiti, no ne i na pitanju Gospodnje veиere. Nizozemske crkve, neki gradovi Porajnja, kao i sljedbenici Zwinglija i Ekolampadija eljeli su se okrenuli Zьrichu. Krštenje: Zwingli je sumnjao u ispravnost krštavanja djece. No, našao se pod pritiskom svjetovnih voрa koji su njegovo razmišljanje drali previše radikalnim (iako su bili vrlo otvoreni reformaciji). Zwingli nije htio popustiti ekstremistima (anabaptistima) koji su eljeli dragovoljnu crkvu predanih kršжana. Branio je krštavanje djece na temelju teologije zavjeta, no nije vjerovao da se krštenjem, djeteta ili odrasle osobe, dobiva novo roрenje ili oproštenje grijeha. Krštenje je za njega bilo vanjski znak vjere. Anabaptisti: Neki Zwinglijevi sljedbenici (Grebel, Manz i drugi) drali su kako nije otišao dovoljno daleko. Kasnije se iz takvih skupina razvio 236 anabaptistiиki pokret. Kako nisu eljeli prihvatiti Zwinglijev stav o krštavanju djece, ponovno su krstili odrasle osobe (odatle im potjeиe ime – anabaptisti). Uskoro su bili prognani iz Zьricha od gradskih otaca koji su presudili smrt utopljenjem svakomu tko nije prihvaжao krstiti svoju bebu u roku od 21 dana ili je pokušavao krstiti odrasle. Anabaptisti su se, pod vodstvom Grebela koji nije htio krstiti svoju bebu, povukli do Zollikona, ali pokret se skoro raspustio. Preivio je van Љvicarske. Zahvaljujuжi njegovom nasljedniku Heinrichu Bullingeru (1504-1575), reformirani kantoni su prihvatili revidiranu verziju Bucerovog vjeroispovijeda (Confessio helvetica prior, 1536) koja je kasnija postala poznata kao (Druga) Љvicarska vjeroispovijed (Confessio helvetica posterior, 1566). Potpisali su je Knox i drugi škotski pastori, crkve na jugu Rheinlanda (tj. Donje Falaиke), kao i reformirane kongregacije u Poljskoj i Maрarskoj. Bullinger je takoрer napisao Sustavnu Teologiju koja je kasnije postala standardni udbenik anglikanskog klera. Njegov glavni doprinos je bio ideja savezne teologije. JEAN CALVIN (1509-1564) je roрen u Noyonu (francuskoj pokrajini Pikardiji). Otac pravnik je sina vrlo rano odredio za Crkvu. U Parizu je Calvin studirao filozofiju i teologiju, no njegov ga je otac, nakon neslaganja s biskupom iz Noyona, povukao sa studija za sveжenika. Otišao je stoga studirati pravo u Orlйans i Bourges. Tek se zatim vratio u Pariz gdje je diplomirao u isto vrijeme kada i Ignatius Loyola i Francis Xavier. Za vrijeme boravka u Parizu došao je pod utjecaj njemaиkih reformatora, te se obratio. Otvoreno je stao na stranu pariških protestanata (luterana). Kada je njegov prijatelj Nicolas Cop izabran za rektora pariškog sveuиilišta, Calvin mu je pomogao u sastavljanju nastupnog govora. U njemu je traio reformu Katoliиke crkve. Francuski kralj Franjo I. je potom izdao nalog da ih se zatvori kao krivovjerce. Ovaj dogaрaj poklopio se tzv. »skandalom s plakatima« – promidbenom kampanjom kojom se misa osuрivala kao papinsko praznovjerje. Cop je pobjegao u Basel, dok je Calvin, prerušen kao vinogradar, našao je sklonište u Angoulême. Godine 1534. je pobjegao u Basel, gdje je boravio malo više od godinu dana. Godine 1535. uputio je francuskom kralju Franji I. pismo u kojem ga je oštro kritizirao zbog vjerske neslobode unutar kraljevstva. Godine 1536. tamo je tiskao prvo izdanje svoga znamenitog latinskog djela Institutio religionis Christianae (Ustanova kršжanske vjere), kao apologija protestantizma upuжena francuskom kralju. Ovaj sjajan priruиnik kršжanskih doktrina bio je namijenjen иitanju 237 (poput malog rjeиnika) paralelno s Calvinovim komentarima o Svetom Pismu. Calvin preko noжi postaje voрom reformatorskog pokreta. Djelo koje ga je proslavio više puta je proširivao (prije no što ga je preveo na francuski). Iz Basela je otišao u Ferraru u kojoj je klijalo sjeme talijanskog reformatorskog pokreta, a gdje Renata (Renйe de France, šogorica Franja I. i vojvotkinja Ferrare) je nudila sklonište progonjenim francuskim protestantima (meрu kojima je bio Marot). Nakon kratkog povratka u Pariz, otišao je u Strasbourg 1536. g. Tamo je kanio voditi miran ivot uиenjaka. No, sve se promijenilo kada je na putu prema odredištu sluиajno skrenuo u enevu (zbog francusko-španjolskog rata). Tamo je susreo protestantskog reformatora Guillaumea Farela (1489-1565), koji je bio agent uvoрenja reformacije u Bernu. Ovaj ga je nagovorio da ostane i pomogne mu dovršiti pretvaranje eneve u rastuжu protestantsku zajednicu. Farel je poиeo svoj rad prije 4 godine, kad je eneva odbacila i papu i katoliиkog Savojskog kneza. eneva je eljela drati svoju neovisnost od ovog kneza. Meрutim eneva je bila protestanski samo po imenu: joj trebala je i moralna reformacija: za to Farel je pozvao Calvina. I Calvin i Farel su bili snani govornici. Uskoro su tisuжe dolazile kako bi ih иule. Calvin je slušateljima nastojao nametnuti strogu kršжansku disciplinu. To su mu zamjerili »raspuštenjaci« (pobunjeniиka stranka) koji su potom pridobili gradsko vijeжe na svoju stranu. I Calvin i Farel su bili izgnani. Farel je otišao za Neuchвtel dok se Calvin vratio u Strasbourg. Na poziv Martina Bucera, bivšega dominikanca koji je postao luteran-skim propovjednikom, Calvin je od 1538. do 1541. g. ivio u Strasbourgu. Postao je pastorom u tamošnjoj zajednici francuskih izbjeglica. Godine 1540. oenio se s Idelette de Bure, udovicom anabaptiste kojeg je preobratio. Revno je uиio i prouиavao, te je napisao reformiranu litu-rgiju, sastavio knjigu Psalama za pjevanje, pisao komentare na pojedine knjige iz Svetog Pisma, objavio novo izdanje knjige Institucija. Kao gradski zastupnik sudjelovao je na kolokvijima u Wormsu (1540) i Regensburgu (1541). Sazvao ih je car Karlo V. nastojeжi postiжi ujedinjenje kršжanskih crkava. Calvin je vjerovao u uspjeh pregovora. U meрuvremenu su se nastavili nemiri u enevi. Naposljetku su pobjedu odnijele Calvinove pristalice. Pozvali su ga da se vrati, što je on 1541. g. uиinio. Predano se latio posla na pretvaranju grada od trinaest tisuжa stanovnika u reformiranu crkvu i discipliniranu zajednicu. Sastavio je tzv. »crkveno ureрenje« (Ordonnances ecclйsiastiques) koje je, uz neke izmjene, prihvatilo gradsko Vijeжe. U biti ovo je tvrdilo da drava nema jurisdikcije u crkvi, za razliku od luteranstva. Prema no- 238 vom zakonu trebalo je postaviti иetiri crkvene slube: pastore, uиitelje, starješine i рakone. Pastori su se morali sastati jedanput tjedno kako bi prouиavali Sveto Pismo. Birala ih je crkva a ne drava. Zauzvrat su oni birali uиitelje. Starješine su bili slubenici zadueni za disciplinu; nadzirali su moral zajednice. Svakog su иetvrtka davali pastorima izvješжe o sluиajevima koji zahtijevaju njihovu intervenciju. Uredovno tijelo рakona, i starješina, nazvano je konzistorijem (le consistoire). Ono je takoрer upravljalo crkvom kao cjelinom. Ako se krivac odbijao pokajati mogao je biti izopжen, o иemu bi bili izviješteni рakoni. Ipak, gradsko vijeжe nije bilo odveж sretno novim ureрenjem, te je bilo u sukobu s Calvinom. Zakonici, koji su regulirali ponašanje pojedinaca, pojavljivali su se i ranije (u pojedinim srednjovjekovnim gradovima), no u enevi su dovedeni do krajnosti. Ljudi su se mogli naжi pred sudom zbog, primjerice, smijanja za vrijeme propovijedi, pjevanja pjesama koje ismijavaju Calvina, plesanja, ili odlazaka kod gatara. Ipak Calvin je istrijebio prostituciju. Izmislio je koncept kavane kao rješenja za problem alkohola. Dvojica, koja su se s njim sukobila, su smaknuta; borbeni libertinac Jacques Gruet i krivovjerac Miguel Servet (spaljen jer je nijekao Trojstvo). Godine 1559. Calvin je osnovao enevsku akademiju (koje je kasnije postala enevsko sveuиilište), a Theodor Beza je bio njezin prvi ravnatelj. Na njoj su poduиavani pas-tori. Mnogi meрu njima potajno bi se vratili u Francusku ili na neka nova misijska podruиja (poput Johna Knoxa). Engleske i škotske izbjeglice u enevi prevele su, pod Calvinovim vodstvom, tzv. enevsku Bibliju. Calvinova postignuжa: 1) Bio je »graditelj«. Završio je naime graрevinu kojoj je Luther postavio temelje. Pripadnik je drugog naraštaja te se usredotoиio na crkveni red, odnos izmeрu drave i Crkve i osobnu pobonost. 2) Cjelokupnu Boju nakanu vidio je na posve jedinstven naиin. Kao teolog, bio je bez premca, no imao je i svoje slabosti: kritiиan stav prema povijesnosti Biblije te odbacivanje milenijalizam kao (idovsko) izmišljotina. Njegova opsjednutost logikom ponekad ga je dovodila do nebiblijskih krajnosti (npr. dvostruko predodreрenje i ograniиeno izmjerenje). Calvin je tvrdio kako neizmjerna vrijednost izmirenja ne lei u Kristovoj boanskoj osobi veж u vrijednosti koju je Otac odluиio pridodati izmirenju. Calvin je ovo rekao vjerojatno kako bi podupirao svoju doktrinu o ogranicenom izmirenju, ali moe voditi do krivovjerja, jer indirektno baca sumnju na Kristovo boanstvo. 3) Bio je u središtu misijskog pokreta koji je zahvatio velike dijelove 239 Europe. 4) Razlikovao se od Luthera u nekim vanim toиkama: Gospodnja ve-иera, kanon Pisma, doktrina crkve, kristologija te sakramenti. Ako je Luther naglašavao иudo opraštanja, Calvin je naglašavao иudo boanskog izbora. 5) Jedna od novosti, koje je uveo, bilo je pretvaranje doktrine izabranja u bogoštovnu stvarnost. Kršжaninu je sigurnost njegova izabranja za vjeиni ivot najdublji izvor pouzdanja, neustrašivosti, poniznosti i moralne snage. 6) Calvin je bio prije svega иovjek intelekta, иovjek doktrine. Uvijek je bio ozbiljan, a nije imao Lutherove vitalnosti, topline, velikodušnosti, ali i grubosti. Njegov široki utjecaj poиiva na jasnoжi njegova teološkog sustava i biblijskog izlaganja. Naalost njegovi nasljednici nisu uvijek drali ravnoteu njegove teologije. 7) Za vrijeme Calvina izdan je enevski psaltir, koji je saeo djela Clйmenta Marota, Louisa Bourgeoisa i Teodora Beze: navedeni su bili izvanredni pjesnici i glazbenici. REFORMIRANA TEOLOGIJA Иesto se misli kako je reformacija tek jedan u nizu raskola izazvanih pobunom protiv zlouporaba unutar srednjovjekovne crkve. No, to je vrlo površan zakljuиak jer reformacija, prije svega, predstavlja povratak Bibliji i odbacivanje skolasticizma, tj. ponovno iskazivanje doktrine koja je utemeljena iskljuиivo na Bibliji. U nekim aspektima radi se o pribliavanju pravoslavnom stavu. Reformacijska teologija razlikuje se od katoliиke u sljedeжim aspektima: 1) Bit Boga, o kojoj su dugo raspravljali platonovci i aristotelovci, reformatorima je od drugorazrednog znaиaja. Tvrde da Bog u Bibliji rijetko govori o vlastitoj biti jer eli usredotoиiti našu pozornost i slavljenje na Sebe, i to na naиin kako nam je otkriveno u povijesti spasenja. Ovakvo je gledište, doduše, blisko misticizmu, no reformatori nisu eljeli nagaрati o neиemu što nije otkriveno u Bibliji. Osim toga odbijali su propovijedati transcendentnu uniju i spoznaju Boga kroz ekstatiиna iskustva. 2) Osobe trojstva su meрusobno jednake u svakome pogledu. To nije zbog toga što im je zajedniиka nekakva neosobna bit, veж zbog meрusobnog zajedništva i nerazdvojivosti (priroрenosti). Ovakvo je mišljenje vrlo rano izrekao Atanazije, a isto su nauиavali i kapadocijski oci. S druge 240 strane Katoliиka je crkva, u srednjem vijeku, ovo pitanje vidjela drugaиije vjerujuжi kako je Otac izvor boanskoga, i to na naиin koji nije svojstven drugim dvjema osobama. Sveti Duh je veza izmeрu Oca i Sina. No, time se zapravo dovodi u pitanje njegova opstojnost kao osobe. Calvin se protivio Servetu kao sabelijanacu i arijevacu. 3) Spoznaja jedne podrazumijeva istovremenu spoznaju drugih dviju Osoba. One se ne mogu objasniti kao tri uloge boanskoga (kako vjeruju sabelijanci). Svaka osoba ukljuиena je u sve razine boanskoga djelovanja. Iako posjeduju odreрeno podruиje djelovanja, nijednu ne moemo opisati iskljuиivo u smislu njezinog djelovanja. Reformatori su uporno tvrdili kako je cjelina Trojstva (a ne svaka od Osoba zasebno), Stvoritelj, Otkupitelj i Posvetitelj. Ocu, Sinu i Duhu Svetome pridavali su posebnu funkciju u svakom velikom Bojem djelu. Calvin je tako ustvrdio: »Ocu je pripisan poиetak djelovanja, vrelo i izvor stvari; Sinu mudrost tj. primjena Oиeva plana, savjet i red u djelovanju, a Duhu Svetomu energija i djelotvornost djelovanja. Duh Sveti ostvaruje u našim ivotima djelovanje drugih dviju osoba. Veze izmeрu njih su dragovoljne naravi jer nijedna osoba ne moe zahtijevati vlast kako bi nametnula svoju volju ostalima. No, takva sloboda nikada ne moe završiti u proturjeиju ili neredu jer je u Bogu samo jedna volja, voрena njegovom savršenom ljubavlju.« 4) Sliku Boju, na koju je stvoren иovjek, ne moe se tumaиiti kao iskljuиivu sliku Trojstva (Augustin), odnosno kao sliku Krista (Grиki oci). Calvin, ipak, nije mogao dati zadovoljavajuжe objašnjenje u svezi s pravim znaиenjem ove tvrdnje. On je drao da »slika« predstavlja sveukupnost onoga što иovjeka иini drugaиijim od ivotinje tj. obnovu punog odnosa s Bogom koji je prekinut иovjekovim padom u grijeh. »Slika« predstavlja sposobnost posjedovanja zajedništva s Bogom. Postali smo sudionici boanske naravi pomoжu koje sudjelujemo s Bogom u dispoziciji njegove volje. Bit posveжenja je suradnja, odnosno dopuštanje Duhu Svetome da utjeиe na našu volju. 5) Boanske Osobe dijele, s izabranim ljudima, vlastite jasne i zasebne osobine koje ih иine Osobama. U Bogu postoji apsolutna zasebnost osoba, koja se ne moe iskljuиivo definirati u smislu njihovih meрusobnih odnosa, jer se isti temelje na meрusobnom poštivanju i ljubavi a ne na determinizmu. REFORMACIJA U MAРARSKOJ U vrijeme reformacije Maрarska je obuhvaжala znatno veжe podruиje 241 no što je to danas sluиaj. U njezinom su sastavu do 1920. g., kada gubi dvije treжine svog ozemlja, bile Slovaиka, Transilvanija, Gradišжe (koje je danas dio Austrije), te dijelovi Ukrajine. Nakon 1437. g. husitske ideje su prodrle iz Иeške u Transilvaniju (Erdely). Tamo su 1514. g. izazvale veliku seosku bunu pod vodstvom Gyцrgyja Dуzse. Anuvinski kralj igmund Luksemburgovac progonio je husite. Kako se bliio svršetak njegove vladavine Turci su, nakon pobjede nad kriarima u bitci kod Nicopolisa, stigli pred june granice (Transilvaniju). Zbog nadolazeжe prijetnje Jan Hunyadi je postao regentom Transilvanije. Uspio je zaustaviti, 1456. g., kod Beograda turski prodor. Nakon 1520. g. luteranska reformacija se širila na Maрarsku gdje je isprva zahvatila germanofonske gradove u zapadnom dijelu zemlje. Maрarski vladari, koji su se tome opirali, uredbom iz 1523. g. zaprijetili su luteranima odrubljivanjem glave, a od 1525. g. i spaljivanjem (na lomaиi). No, Turci su 1526. g., u bitci kod Mohaиa, nanijeli poraz maрarskim snagama i tako promijenili tijek reformacije. Napredovali su prema Budimu kojeg su do temelja spalili. Zatim su se povukli (tek su se иetrdeset godina kasnije vratili). Naime, nakon smrti Zapolja I. turske snage su napredovale prema zauzimanju cijele Maрarske (osim habsburških enklava na sjeveru i sjeveroistoku – Moson, Gyхr, Sopron, Zala i Vas). U novim politiиkim uvjetima kalvinistiиki reformatori su stekli samostalnost; buduжi da su se nalazili pod turskom okupacijom, odsjeиeni su od luterana na sjeveru i zapadu. Tijekom иetiri desetljeжa istoиnom Maрarskom je vladao, uz tursku potporu, Ivan Zapolja I.; zapadnim dijelom je upravljao Ferdinand. Ivan Sigismund, sin Zapolja I., bio je vladar Transilvanije u kojoj se stoljeжe i pol vodio gerilski rat protiv Turaka. U istom razdoblju u Transilvaniji se sagradio veliki broj tvrрava, a ugled su stekli poznati pojedinci poput Ištvana Dobe. Na sjeverozapadu, pak, drava je zaposjela katoliиke posjede. eljela je izgraditi obranu od turskog prodora (o иemu svjedoиe i danas vidljivi tragovi lanca porušenih tvrрava). Iako je do 17. stoljeжa protureformacija postupno vratila izgubljena katoliиka podruиja, koja su u Sjeverozapadnoj Maрarskoj potpala pod protestantski utjecaj, bila je nemoжna u ostatku zemlje kojeg su zaposjeli Turci. Tek sa svršetkom 17. stoljeжa, i postupnim potiskivanjem Turaka iz Maрarske, Katoliиka crkva je zapoиela oštro napadati najveжu vjersku skupinu – kalviniste. Takva politika je obiljeila, prije svega, razdoblje od 1671. do 1681. g. U Bratislavi 1673. g. sud je donio uredbu prema kojoj su se luterani i kalvinisti morali preobratiti na katoliиku vjeru. One koji su to odbili иekala 242 je tamnica odnosno, u krajnjem sluиaju, vješala. Upravo se Reformiranu vjeru poиelo poistovjeжivati s maрarskim nacionalizmom i jezikom. Pod Habsburgovcima je turska vladavina zamijenjena austrijskim apsolutizmom, te je uveden latinski jezik; Maрarska je postala austrijskom kolonijom. Transilvanija je, pak, uvijek bila zaštiжena od katoliиke protureformacije. Zbog prisutnosti Turaka ili samostalnosti, koju su uivali tamošnji maрarski vladari, ostala je središtem maрarskog nacionalizma. Upravo je tu Ferenc Rбkoczi poveo pobunu protiv Habsburgovaca, a u njoj je donijet zakon kojim se jamиila jednakost rimokatolika, luterana, reformiranih i unitarijanaca. Reformacija je imala izrazito pozitivan uиinak na literaturu, tisak knjiga i obrazovanje. Maрarski je postao jezikom religije, te je izdano nekoliko prijevoda Biblije i zbirki duhovnih pjesama. Meрu prevoditeljima su se isticali maрarski studenti u inozemstvu. Reformator Gбl Husбr je, u debrecenskoj tiskari do 1600. g., objavio 127 knjiga na maрarskom i 21 knjigu na latinskom jeziku. Reformirana crkva je, kao иimbenik napretka, postigla mnogo otvorivši ugledne obrazovne ustanove u Debrecenu, Sбrospбtaku, Pбpi i drugdje. Pred studente su postavljani vrlo visoki zahtjevi, te su oni bez velike volje za uиenjem ubrzo napuštali studij. Mnogi su studirali u inozemstvu. MAРARSKI REFORMATORI Isprva su nositelji reformacije u Maрarskoj bili luterani. Studirali su u tadašnjem središtu humanistiиke misli – Krakovu, odnosno kasnije u Wittenbergu kod Luthera; bili su to Mihбly Sztбrai (Mihael Starin) (15001578) koji je djelovao na podruиju Miskolca, Istvбn Szegedi Kis (15051572) i Mбtyбs Dйvai Birу (1500-1548) koji je djelovao na podruиju Košica (Kassa). O Dйvaju se kasnije иesto govorilo kao o maрarskom Lutheru. On je u Krakovu napisao prvi maрarski pravopis, a 1531. g. objavio je reformirani maрarski katekizam. Nakon povratka u domovinu, 1531. g., zapoиeo je djelatno širiti evanрelje zbog иega je nekoliko puta završio u zatvoru (za vrijeme vladavine Zapolje I., kao i Ferdinanda). Bio je u tolikoj mjeri aktivan u zapadnoj Maрarskoj da je brzo na sebe navukao gnjev egerskog biskupa. U jednom trenutku otet je i odveden na ispitivanje u Beи, no uspio je pobjeжi. Nakon povratka u Maрarsku stekao je zaštitu moжnoga plemiжa. Na njegovoj je zemlji u Sбrvбru Jбnos Sylvester (umro 1560) ustanovio uspješnu protestantsku školu. Sylvester, koji je 243 studirao u Wittenbergu, preveo je Novi zavjet na maрarski jezik. Zajedno s Dйvajem, s kojim je zajedniиki objavio vjersku literaturu i nekoliko gramatika maрarskog jezika, postao je ocem maрarske knjievnosti. Drugi val reformacije zahvatio je Reformiranu crkvu. Meрu reformatori su Pйter Mйliusz Juhбsz, koji je postao prvim reformiranim biskupom (1567) u Debrecenu, kojeg je zatim organizirao po uzoru na enevu. Drugi poznati reformator bio je Gбspбr Kбroly. Njegov je prijevod Biblije na maрarski jezik iz 1590. g. postao klasiиnim djelom maрarske knjievnosti. Albert Szenci Molnбr (1577-1633) jedini je od trojice reformatora koji je neko vrijeme proveo u enevi. Tamo su ga dojmili francuski psalmi koje preveo na maрarski jezik. Prvi je maрarski pisac crkvenih pjesama. U Transilvaniji (koja je pripadala Maрarskoj), glavni je reformator bio Hontйr u Kolozsvбru (Cluju). Luteranska je crkva bila povezana s višim društvenim slojevima, dok je Reformirana crkva djelovala meрu siromasima. Obje su vjeroispovijedi priznate sporazumom postignutim 1567. g. na Prvom reformiranom koncilu. Protureformacija zapoиinje 1561. g.; biskup Olah iz Esztergoma (u Sjeverozapadnoj Maрarskoj) zatraio je pomoж od isusovaca kako bi suzbio širenje protestantizma. Oni se odazivaju no, iako drugdje imaju uspjeha, bivaju istjerani iz Transilvanije. U drugim podruиjima osnivaju tiskare kako bi osujetili širenje protestantske literature. Slovaиki katolici takoрer kreжu u napad. Koristeжi vojna sredstva uspješno vraжaju izgubljena podruиja, no meрu protestantima izazivaju veliko neprijateljstvo. Bocskai die bunu koja završava Beиkim ugovorom iz 1606. g. Njime se poništava veliki dio zakonodavstva usmjerenog protiv protestanata. Naalost ustanovljava se takoрer naиelo prema kojem se s promjenom vjere vladara mijenja i vjera njegovih podanika. Tako katolici još jedanput, u odreрenoj mjeri, dobivaju prigodu za širenje vlastita utjecaja. Iznimka je Transilvanija gdje ista mjera ostaje bez uиinka. Za vladavine Marije Tereze protureformacija je nastavila nesmanjenom jaиinom, te su isusovci nastojali Maрarsku pretvoriti u »Marijino kraljevstvo«. Istovremeno se provodi germanizacija. Središta reformiranog obrazovanja izloena su jakim napadima buduжi da daju prednost uporabi maрarskog jezika. Studentima se zabranjuje studiranje u inozemstvu, a Biblija se krijumиari iz Nizozemske. Tek s 1781. g. poиinje jenjavati protuprotestantska kampanja. Josip II. donosi Uredbu o snošljivosti kojom ukida diskriminaciju nekatolika. Ponovno dopušta izgradnju protestantskih crkava. Sredinom 19. stoljeжa, kao ishod maрarske revolucije protiv Austrije, okolnosti se znatno mijenjaju. Donosi se naredba o diskriminaciji nekatolika, koja se kasnije 244 opoziva zbog vanjskih pritisaka. REFORMACIJA U FRANCUSKOJ Reforme su tekle istovremeno s renesansom, no bile su ograniиene na seoske plemenitaše i bogate trgovce. Seljaci su ostali katolicima, osim ako se njihov feudalni gospodar nije obratio na protestantizam. Veж od godine 1512 se sastajao krug humanista i reformista (npr. Jacques Lefèvre D’Etaples – francuski Erazmo – i Guillaume Farel) pod vodstvom nadbiskupa Meauxa. Kada je luteransko uиenje poиelo prodirati u Francusku, na prijestolju se nalazio suvremenik Henrika VIII. Franjo I. koji je bio naklonjen luteranima, ali pod pritiskom crkve i katoliиkog plemstva godine 1516. potpisao je konkordat s papom. Kako se luteransko uиenje širilo, kralj je zauzimao sve oštriji stav. Okolnosti su se pogoršale nakon skandala s plakatima 1534. g. Protestanti su sporne plakate postavili иak na vrata kraljeve spavaжe sobe. Brzo je poиelo spaljivanje krivovjeraca. Trideset i pet luterana je odmah spaljeno, te su mnogi napustili Francusku. U Provansu je masakrirano 4 000 valdenza. Dolazi do meрunarodnih protesta. Petnaest иlanova iz biblijskog kruga u Meauxa su spaljeni. Do 1545. g. tisuжe su ubijene ili poslane na galije; dvadeset i dva grada i sela su razorena. Neki protestanti su se sklonili u Nйrac, u Navarreu, gdje je kraljeva sestra, Marguerite d’Angoulême, kraljevala. Calvin je djelovao iz eneve odakle je u Francusku slao misionare. Oni su bili prikriveni sveжenici poduиavani na njegovu seminaru. Sa sobom su imali francuski prijevod Biblije (koji je izdao Olivйtan) i Psalme (u prijevodu Marota). Henrik II. i Franjo II. (koji je oenio škotsku kraljicu Mariju) nastavili su politiku Franje I. Za vrijeme vladavine Karla IX. (1560-1574) vladala je, zapravo, njegova majka Katarina Medici. No, nakon 1570. Karlo IX. je, u znak pomirenja s hugenotima, uzeo njihovog admirala Gasparda de Colignyja za glavnog savjetnika. Od 1560. g. »luterani« su postali poznati kao hugenoti (prema iskrivljenoj njemaиkoj rijeиi Eidgenossen (zavjetnici), kojom su katolici oslovljavali švicarske kalviniste). Godine 1561. postali su dovoljno jaki te su poиeli javno djelovati. Hugenotske crkve sastojala su se od konzistorija (crkvenog vijeжa od pastora i laiиkih starješina), pokrajinskog i nacionalnog koncila. Prvi nacionalni koncil (odran u Parizu 1559.g.). izdao je Galikansku konfesiju, koju je napisao Calvin u enevi. Glavna podruиja utjecaja protestantizma bila su Provansa (gdje su bili zdrueni s valdenzima), Normandija (tamo je djelovao Coligny), Navarra (burbonski kralj i samilosna kraljica; oboje neprijatelji Katarine Medici), Orlйanais i Dauphinй. 245 Dvije su stvari smetale katolike: preuzimanje njihovih crkava te navodna urota protiv krune (La conspiration d’Amboise iz 1560). Meрu protestantima bilo je dosta rasprave oko odluke smiju li uzeti oruje u ruke kako bi se obranili. Calvin i Beza isprva na to nisu htjeli pristati, no naposljetku su popustili. Godine 1561. Katarina Medici je sazvala »kolokvije u Poissyju« pokušavajuжi usuglasiti suprotstavljene strane. Do slubenog dogovora nije došlo, no hugenoti su vratili crkve koje su preuzeli. Njima je pak, izvan gradova, dopušteno podizanje vlastitih graрevina za javna bogosluenja dok su u gradovima imali pravo sastajati se u vlastitim domovima. Vjerski (hugenotski) ratovi koji su buknuli 1562. g. nakon pokolja protestanata u Vassyju (75 od 2 000 je ubijeno) trajali su do 1598. g. Za primirja, 1570. g., potpisan je mir iz Saint-Germaina koji je protestantima zajamиio mjesta bogosluja, kao i nadzor nad иetiri grada koja su drali u rukama (Cognac, La Charitй – bivši Serre – , Montauban i La Rochelle). Godine 1572. sukobi su se nastavili nakon иuvenog pokolja – tzv. Bartolomejske noжi (2 000 je ubijeno u Parizu, a 20 000 u ostatku Francuske). Rat, koji je s prekidima trajao trideset godina, imao je kobne posljedice. Veж je 1569. g. venecijanski veleposlanik ustvrdio da bi Francuska, da je izbjegla rat, bila protestantska. Godine 1589. na prijestolje je došao prvi vladar iz burbonske dinastije – Henrik IV. (Navarski). On je nakon smrti Luja I. Burbonskog, prvog princa iz Condйa (1569), bio idejni voрa hugenota. Kako bi uveo red u zemlji, prešao je na katoliиanstvo. S druge strane, Nanteskom je uredbom (ili ediktom, ustvari vrsta interima, sastavljena da bi dao protestantima »vrijeme za razmišljanje«, potpisanom 13. travnja 1598) osigurao hugenotima vjerske slobode i osobnu sigurnost. Prvim su takvim pokušajem miroljubivog suivota katolika i protestanata, unutar iste zemlje, završeni ratovi. Protestanti su u to vrijeme иinili petnaestinu stanovništva. Povlastice su ipak opozvane 1628. g., no vraжene su uredbom iz Nоmesa godinu kasnije (1629). Istu je 1685. g. poništio Luj XIV. i 400 000 hugenota emigrira. Prošlo je više od stoljea prije negoli su 1801. godine hugenoti u Francuskoj dobili trajnu zakonsku zaštitu. REFORMACIJA U NIZOZEMSKOJ Nizozemska je bila jedini dio španjolskog carstva gdje su protestanti bili dovoljno brojni kako bi bili politiиka sila. Nizozemci su bili napredni, obrazovani, pijetistiиki naklonjeni i otvoreni vanjskom utjecaju (prije sve- 246 ga protestantskom). Nizozemska je bila domovina pokreta »devotia moderna« (moderna pobonost), koja je luteransku teologiju smatrala prekonzervativnom i preobjektivnom za njihov ukus. Oni su više voljeli emocije nego definiranu dogmu. Antwerpen je zahvaljujuжi protuklerikalnom stavu, i velikom trgovaиkom staleu, uskoro postao kolijevkom engleskog protestantizma. U njemu su se naime mnoge engleske izbjeglice krile od progonstava, posebno Tyndale i Coverdale. Najpoznatiji nizozemski reformatori su bili Guy de Bres, koji je napisao Belgijsku Konfesiju (1561), i Peregrine de la Grange. Protestantska vjera, koja je stigla uglavnom iz Njemaиke, gdje je naišla na ogromne poteškoжe, pogotovo za Karla V. Љpanjolskog (od 1516 do 1556). Prvi protestantski muиenici su bili luterani – augustinci. Nakon vala kalvinistiиkog ikonoklazma, Karlov nasljednik, Filip II. je poslao svojeg gjenerala, kneza Alva, da bi sredio situaciju. On se okoristio inkvizicijom kako bi suzbio protestante kao i umjerene katolike (koje se suprotstavljali Filipovoj politici) te je ukupno 6 000 ljudi smaknuto zbog »krivovjerja« Do 1564. g. Nizozemska se našla u sliиnim okolnostima kao i Francuska: a) Katolici su primili moж španjolskog kralja na jugu. b) Sve je veжi broj onih koji su prezirali rastuжu centralizaciju i zahtijevali snošljivost prema protestantima (radilo se uglavnom o protestantima, no bilo je tu i nešto katolika, ukljuиujuиi i Vilima Љutljivog. Uskoro su osnovali stranku domoljuba koja je eljela obraniti zemlju od strane (španjolske) vojske. Na taj se naиin kalvinizam poistovjetio s nizozemskom nacionalizmom. No, njima suprotni (katoliиki) tabor raspolagao je vojskom. Rat je izbio (1566) nakon što je kalvinistiиki koncil u Antwerpenu dopustio vojni otpor. Vilim I. Oranski (Љutljivi) isprva je pokušao odrati na okupu jednu umjerenu stranku, ali se 1568. godine prihvatio vodstva protestantskog pokreta protiv Љpanjolaca, a 1573. godine slubeno je postao kalvinist. Pod njegovom vladavanjem na sjeveru vjerska sloboda je priznata za katolike i anabaptiste. Rat je završio 1579. g. priznavanjem sjevera kao protestantske (današnja Nizozemska) a juga kao katoliиke drave (današnja Belgija). Slubeno španjolsko priznanje uslijedilo je tek 1648. g. REFORMACIJA U ЉKOTSKOJ Iako je John Knox veliki иovjek reformacije u Љkotskoj, i prije njega je bilo reformatorskih zbivanja. Npr. 1433. g. je Pavel Krбvбr iz Иeške bio 247 spaljen na lomaиi. Osuрen je kao lolard (Wycliffeov sljedbenik) jer je propovijedao evanрelje. Kasnije, godine 1528., za vrijeme reformacije, opat Patrick Hamilton koji je studirao kod Luthera, je takoрer spaljen. Frater George Wishart je bio istaknuti (Reformirani) propovjednik – godine 1546. g. spaljen kao i prethodnik. Knox je bio njegov tjelesna straa za vrijeme njegove propovjedniиke turneje. Na koncu Wishart je bio uhapšen i spaljen pred katoliиkim nadbiskupom Beatonom. Godine 1547 (ista godina kad je protestantski Schmaldkaldski Savez bio porazen u bitvi kod Mьhlberg), za osvetu zbog toga grupa ekstremnih protestanata je provalila u rezidenciju nadbiskupa kod St. Andrews te ga je ubila. Oni su se zabarikadirali u tvrрavu te imenovali su John Knoxa za svojeg kapelan. Konaиno su se morali predati kad je francuska flota bombardirala tvrрavu. Usprkos sporazuma, Knox i drugi su bili uhapšeni i poslani na francuske ratne galije. Nakon devetnaest mjeseci osloboрen je posredovanjem Engleza. Iako je otišao u Englesku kako bi postao pastorom, morao je za vlasti Marije Stuart pobjeжi u enevu. Tamo je studirao kod Calvina do 1559. g. kada se vratio u Љkotsku. Tamo je kraljica Marija (koja je šurovala s militantnoj francuskoj katoliиkoj kuжom Guise, s kojoj je bila sroрena: bila je ena francuskog kralja Franja II) traila prijestolje Љkotske i Francuske, a ohrabrivali su je da zatrai i englesku krunu. Ovaj posljednji zahtjev doveo ju je u sukob sa Elizabetom I. U isto vrijeme protestantski baruni su utemeljili savez protestanata (tzv. Lords of the Congregation). Zadaжa iste udruge bila je boriti se za širenje reformirane vjere u Љkotskoj. Iako je škotska vlast bila izrazito rimokatoliиka, oni su nastojali uspostaviti »Rijeи i zajednicu Boju« (odnosno reformiranu crkvu). Knox je zapoиeo promidbu u istom smjeru, no za uspjeh je trebalo doжi do politiиkih promjena u Љkotskoj. Za to жe se pobrinuti Englezi. Ukratko, sljedeжe su skupine bile suprotstavljene u Љkotskoj: a) Katolici su, oslanjajuжi se na francusku pomoж, podupirali škotsku kraljicu Mariju. b) Dio puka prezirao je katoliиke biskupe traeжi podršku od Engleske (prije svega savez protestanata). Kraljica Elizabeta I., koja si nije mogla dopustiti da joj za leрima budu katoliиki i profrancuski Љkoti, poslala je 1560. g. vojnu i novиanu podršku u edinburšku luku Leith. Ovo je иinila nerado, jer je mrzila Knoxa, koji je napisao knjigu protiv enskih vladara. Nakon oštre borbe rezultat je bio pat pozicija, no pod uvjetima Edinburškog Ugovora i Francuske i Engleske snage su istjerane, a škotski je Parlament odbacio autoritet pape. Ipak borba se proširila te razvila u graрanski rat. Meрutim, do smrti Knoxa u 1572.g. reformirana vjera se uиvrstila: dok u 1560 su skoro 248 samo 12 pastora bili reformirane, do 1572 ovaj broj se poveжila sve do 500. Dokinute su mise, a kalvinizam je proglašen dravnom religijom. Љkotska je time postala katoliиkom monarhijom u kojoj ivi protestantski narod. Francuzi, koji bi inaиe i dalje prijetili, bili su prezauzeti vjerskim ratovima te, stoga, u nemoguжnosti da se upletu. Љkotski parlament je potom prihvatio ispovijed vjere (Љkotsku konfesiju) kojoj je naznake dao John Knox. No, njegova »First Book of Discipline« (Disciplinski priruиnik) nije ozakonjena; ona je bila sastavljena s nakanom uspostave enevskog reformatorskog sustava u crkvenom upravljanju (moralni nadzor izvodili bi konzistoriji i starješine). Uz to, sadravala je mnoge metriиke psalme, zbog kojih je dobila ime Psaltir (Knjiga psalama). Knoxov poseban doprinos reformatorskom mišljenju bila je teorija opravdanja revolucije. Dok su Luther i Calvin tvrdili kako samo graрanski vladar ima pravo na pobunu, on je otišao korak dalje. Ustvrdio je kako obiиni puk ima pravo na pobunu ukoliko dravni dunosnici vladaju protivno Bibliji. Samuel Rutherford (1600-1661) je napisao u knjizi Lex Rex kako je zakon kralj. Ukoliko kralj i vlada prisiljavaju graрane da griješe, revolucija je opravdana. U zemljama, u kojima je reformirana vjera bila uspješna, vlastiti je uspjeh dugovala oruanoj pobuni (npr. Љkotska i Nizozemska). Tamo gdje je pobuna bila neuspješna, i vjera je iskorijenjena (npr. Francuska i Zapadna Maрarska). Ipak, u svakoj zemlji je nemilosrdno gušenje protestantizma izazvalo uzmi-canje umjerenjaka. REFORMACIJA U POLJSKOJ U Poljskoj je reformacija bila iznimno sloena zbog velikog broja razliиitih skupina koje su u nju bile ukljuиene. Uz to, Poljska je bila podijeljena na meрusobno odvojene regije. Osim reformiranih katolika, meрu protestantskim puиanstvom je bilo: luterana, moravske braжe, kalvinista, menonita i poljske braжe. Zemlja je, u neku ruku, postala utoиištem raznih skupina koje su, uslijed progona, napuštale susjedne zemlje. Poljske granice su bile propusne, što je omoguжilo trgovcima iz susjedstva da u zemlju unose nove zamisli. Plemiжi su иesto slali sinove u inozemne škole koji su tamo bili izloeni utjecaju novih zamisli. No, s poиetkom protureformacije okolnosti su se, naalost, promijenile. Dva su posebna obiljeja poljske reformacije: 1) Reformirana katoliиka crkva, koju su privlaиile zamisli koncilijariz- 249 ma. Katolici su na taj naиin pronalazili ohrabrenje. Meрu njima je naime bilo vjernika Grkokatoliиke crkve koji nisu priznavali autoritet pape. 2) Mir u Sandomierzu (1570) je jamиio vjerske slobode luteranima, reformiranima i husitima. Svi su bili protiv socinijanskog krivovjerja. Najuglednija osoba katoliиkog reformskog pokreta bio je teolog, kraljev tajnik i Melanchtonov prijatelj, Andreas Frycz Modrzewski (15031572). Bio je poznat po prijedlozima vezanim uz reformu Katoliиke crkve »De Republica emendanda« (Obnova Republike). Pri kraju ivota naginjao je Unijatskoj crkvi. Luteranske zamisli širile su se u Veliku Poljsku iz prostora njemaиkog govornog podruиja. Buduжi da je poljski kralj bio u poluvazalskom poloaju u odnosu na teutonske viteze u Prusiji (otuda simbol bijelog orla), nije se mogao isprva suprotstaviti ovim dogaрanjima. U Malu Poljsku (Krakуw, Lublin i Sandomierz) stizale su kalvinistiиke zamisli. Njih je dodatno naglašavao humanizam koji se ukorijenio na sveuиilištima. Kalvinisti su se ponekad udruivali s moravksom braжom iz Иeške. Najpoznatijim kalvinistiиkim reformistom postao je Jan Јaski, no najveжi je dio ivota proveo u inozemstvu. Kako je Litva u to vrijeme bila dio Poljske, reformirane zamisli širili su se i u tu zemlju pogotovo zahvaljujuжi utjecaju Sveuиilišta u Kцnigsbergu kojeg su njemaиki luterani koristili kao odskoиnu dasku za širenje vlastita nauka. Suvremeni titul poljske drave kao Rzeczpospolita Polska (tj. poljska konfederacija) nas podsjeиa na bivšu povezanost s Litvom. Luteransku crkvu u Litvi u zaštitu su uzeli vojvoda Radziwiіі i veliki zemljoposjednik Stanisіaw Kiszka. Vodeжi litvanski reformatori bili su profesori iz Kцnigsberga Abraham von Kulva i Stanisіaw Rapagelan (Rafajowicz). Obojica su umrla 1545. g. Na vrhuncu reformacije (1569) polovica иlanova poljskog Senata bili su protestanti. Tako je pri svršetku 16. stoljeжa u Velikoj Poljskoj bilo, prema povjesnim zapisima, 142 luteranske crkve. Reformiranih je bilo 80, odnosno u Maloj Poljskoj 250, a u Litvi 150. Godine 1570. postojale su 64 moravske crkve i 171 unijatska crkva, prije svega u Maloj Poljskoj. Godine 1573. je podpisana Varšavska Konfederacija. I protestanti i katolici sloili su se kako neжe dozvoljavati da njihova neslaganja vode do krivoproliжa. Za razliku od situacije u Francuskoj, ovaj ugovor je omoguиavala slabost centralne vlaste. Osim toga bile su ukljuиene razne strane, ne samo katoliиka i reformirana kao je bio sluиaj u Francuskoj. Naalost, cijelu je situaciju u potpunosti izmijenila protureformacija koja je zapoиela s kraljevanjem igmunta III. Vase (1587-1632). On je 250 školu pohaрao kod isusovaca. Uz isto se razdoblje najиešжe veu biskup Ermlanda, Stanisіaw Hosije, i isusovac Peter Skarga (umro 1611). Pripadnici ostalih nekatoliиkih vjerskih skupina bili su diskriminirani. Kvalitetno uposlenje mogli su naжi iskljuиivo katolici. U Velikoj Poljskoj, izmeрu 1592. i 1627. g. luterani su izgubili dvije treжine crkava. Potom je izbio Tridesetogodišnji rat, te su Poljsku preplavili vjerske izbjeglice. Od 1607. do 1608. g. protestantski plemiжi nepromišljeno su se ukljuиili u pobunu nezadovoljnika (zajedno s nekolicinom katolika i pravoslavaca). Ugušivanje pobune oznaиilo je konaиnu pobjedu Katoliиke crkve u Poljskoj. Time je i poljski protestantizam osuрen na propast. Veж 1598. g. papinski nuncije je rekao: »Nije tome dugo kada smo se bojali da жe krivovjerje istisnuti katoliиanstvo iz Poljske. No, sada katoliиanstvo tjera krivovjerje u grob.« Drugi иimbenici, koji su uzrokovali pad protestantizma, su sljedeжi: nijedan poljski kralj se nije zauzimao za reformski pokret. Mnogi plemiжi su na reformiranu stranu prešli iz gospodarskih, kulturnih ili ideoloških razloga, te su se pod novim pritiscima vratili katoliиanstvu. Seljaštvo je, u najveжoj mjeri, ostalo izvan dosega reformacije. ODGOVOR NA KALVINIZAM Radilo se, prije svega, o doktrinarnom (usp. Arminius i njegovi sljedbenici), crkvenom (ponovnom oivljavanju visoke crkvene liturgije i uprave) i politiиkom odgovoru (djelovanje protiv Olivera Cromwella). S druge strane, kalvinizam je izazvao novo zanimanje za metafiziku, misticizam i filozofiju (usp. Descartes, Spenser, Donne), kao i obnovu dobre drevne katoliиke pobonosti. JACOBUS ARMINIUS (Jacob Hermansz) (1560-1609) je studirao u enevi kod Teodora Beze. Nakon povratka s putovanja Italijom postao je predavaиem na protestantskom Sveuиilištu u Leidenu (1603) gdje djeluje do smrti 1609. g.. Tamo je upoznao profesora Francisa Gomara, ekstremnog kalvinista. Arminius se sukobio s njim ustvrdivši kako Novi zavjet govori o Bogu punom ljubavi, koji ne šalje smrtnike u pakao bez obzira na njihovo ponašanje. Vjerovao je kako je Bog odredio spasenje odreрenih i posebnih pojedinaca jer je znao unaprijed hoжe li oni uzvjerovati i u vlastitoj vjeri ustrajati do kraja. Time je odbio kalvinistiиku zamisao o bezuvjetnom izboru (Bog odabire ili odreрuje ljude za spasenje bez obzira na njihove zasluge). 251 Arminius je elio naglasiti našu potpunu ovisnost o Bojoj milosti. No, njegovo se tumaиenje razlikovalo od kalvinistiиkog odnosno augustinskog; ovisimo o Bojoj milosti, no иovjek sвm odluиuje hoжe li milost prihvatiti ili ne. Boja milost иini naše spasenje moguжim, no ne i neizbjenim. Shodno tome, konaиan izbor (što se spasenja tiиe) je na иovjeku. Boji izbor, i predodreрenje pojedinaca, nije zasnovano na njegovom suverenom izboru, veж na njegovu predznanju našeg izbora. DORDRECHTSKA SINODA Nakon Arminiusove smrti, 1609. g., иetrdeset i šest vodeжih arminijanskih pastora iznijeli su pred nizo-zemske stalee doktrinu u Remonstranciji (Prigovore) koja je na sinodi u Dordrechtu 1618. g. bila osuрena a njezini autori progonjeni. Izjavili su kako je vjeиni ivot uvjetovan dobrim djelima; predodreрenje je predznanje; spasenje se moe izgubiti; Krist je umro za sve. Dokument je sadravao i napad na koncept odvojenosti Crkve od drave. Godina 1618. i 1619. Reformirana crkva je odrala koncil u Dord rechtu. Na njemu su prisustvovali izaslanici iz mnogih zemalja (osim Francuske иije izaslanstvo nije imalo dopuštenje dolaska). Sinod se suprotstavio arminijancima koje je vodio Simon Episcop. Iako je Gomarov izriиaj bio procijenjen presnanom, koncil je ustrajao na sljedeжem: a) Potpuna, odnosno sveobuhvaжena, pokvarenost иovjeka, b) Bezuvjetni izbor spašenih, c) Ograniиeno pomirenje: Krist je umro samo za izabrane, d) Djelotvorna i spasonosna (i neopoziva) milost, e) Ustrajnost izabranih, f) Teologija Saveza. Naruиen je novi prijevod Biblije (Statenvertaling) na nizozemskom. Dordrechtski sinod predstavlja gledište drugog naraštaja kalvinista, koji su promicali neke zamisle, koje su išle i dalje od onoga što je nauиavao Calvin. Naime nije signurno da je Calvin izriиito nauиavao ograniиeno pomirenje ni strogu teologiju Saveza (np. zamisao saveza izmeрu Bogom i Adamom prije Pada). Prema Bloescha, ima mnogo ulomaka u Calvinovim djelima koji ustvrрuju sveopжi doseg okajanja, no Calvin je ipak smatrao da je spasenje, iako je Kristov kri dostatan za spasenje cijelog svijeta, djelatno samo za neke, tako da je Krist praktiиki umro samo za izabrane. Moise Amyraut (1596-1664) iz Saumura išao je korak dalje dreжi da je cilj kria bio spasenje svih (a ne samo izabranih), taj cilj je bio sprijeиen zbog nevjere иovjeka, ali na kraju krajeva Bog je opravdan obnovljenjem izabranih, što je stav luteranizma 252 (predodreрenje, ali neograniиeno pomirenje). Njemu se suprotstavio Franзois Turretin (1623-87) u ime klasiиnog (skolastiиnog) kalvinizma. Predstavnici stalea protjerali su arminijance (ili remonstrante) nakon što su ovi odbili prihvatiti zakljuиke sinode. Doduše, uиinjeno je to i iz politiиkih pobuda; arminijanci su, za razliku od kalvinista, bili spremni na ustupke omraenim Љpanjolcima. Arminijanci su prosvjedovali protiv kalvinista (Belgijske konfesije i Calvinovog uиenja) s pozicija razuma (i kao takvi bili prethodnici liberala). Bili su sumnjiиavi prema svim »credima« (vjerovanjima) иime su se pribliili stavovima socinijanaca. No, u svojim su redovima imali istaknute uиenjake (Gerharda Vossa, Huga Grotiusa i Jeana Leclerca). Zaštitnik arminijanaca (Johan van Oldenbarnevelt) je smaknut a Hugo Grotius osuрen na doivotni zatvor (kasnije je pobjegao pomoжu svoje ene). ANGLIKANSKA CRKVA Protestantska doktrina je po prvi puta došla u Englesku preko augustinskih redovnika iz Cambridgea. Kruga buduжih reformatora raspravljajli su o njemaиkoj teologiji u gostionici »Kod bijelog konja«. Ovaj novi pokret je uskoro našao sljedbenike meрu laicima, trgovcima kao i meрu bivšim lolardima u Londonu i juno-istoиnom djelu Engleske. Vaan иimbenik u proširenju ovih ideja je bio Tyndaleov Novi zavjet. Uvoz ekzemplara istog na tisuжe je omoguжavala udruga engleskih i njemaиkih trgovaca u Londonu i Antwerpu, koji su, ne samo zaštitili Tyndale i druge engleske prevoditelje, nego su i krijumиarili Biblije i Lutherova djela iz Njemaиke preko Antwerpa. 1524. Tyndale je pobjegao iz Engleske u ostalu Europu i na koncu se našao u Wormsu, gradu koji je nedavno postao protestantskim gradom. Tamo je u sijeиnju 1526. dovršen Tyndaleov Novi zavjet i kroz nekoliko tjedana primjerci su se mogli kupiti u Londonu. Uslijedila je engleska verzija inkvizicije: optuivanja, spaljivanja knjiga i namještena suрenja. Oni koji su porekli svoju vjeru morali su nositi sveanj pruжa koji je simbolizirao lomaиu koja ih je иekala ukoliko opet pokleknu. Godine 1530. simbolika je postala stvarnost kada je sveжenik Thomas Hitton priznao da je prokrijumcario Novi zavjet. Osuрen je kao heretik i spaljen na lomaиi u Maidstoneu 23. veljaиe. Reformacija je dobila svoju prvu rtvu. HENRIK VIII. (vladao je od 1509. do 1547): Reformacija u Engleskoj je, zapravo, bila politiиka revolucija иijim se posljedicama oštro suprotstavio tamošnji vladar Henrik VIII.. Bio je pronicljiv, okrutan i eljan 253 moжi i slave; drugim rijeиima tipiиan renesansni vladar. Gledajuжi doktrinarno cijeloga je ivota ostao katolikom; za vrijeme njegove vladavine mnogi su protestanti umrli zbog vjere. Protivio se Lutheru, kojeg je nazvao »zmijom otrovnicom i vukom iz pakla« , te je protiv njega 1521. g. napisao spis (Luther mu je naknadno odgovorio). Zbog njegovih uvjerenja papa Leon X. ga je nagradio titulom Fidei defensor (branitelj vjere). Engleska tradicionalno nikada nije bila protiv pape; bila je izrazito konzervativna (oko treжina zemlje bila je u rukama Crkve). Stoga ni kralj nije mogao uиinkovito upravljati bez papine moжi kao sredstva nadziranja tamošnjeg sveжenstva. Due vrijeme je bilo opжenito poznato da je engleski kralj vladao crkvom a ne papa. Henrik VIII. samo je potvrdio ovu situaciju. U svakom sluиaju engleski biskupi su bili primarno dravni slubenici koji su bili odgovorni kralju a ne crkvi. S druge je strane, engleski kardinal Thomas Wolsey, upravo pred poиetak reformacije, objedinio mnoge visoke poloaje koje je drao. Od 1518. do 1529. g. upravljao je Engleskom kao kraljev ali i papin predstavnik. No, njegova omraenost u puku, prije svega zbog nametnutih poreza, umnogome je pridonijela porastu neprijateljstva prema sveжenstvu. Shodno tome, mnogi su Englezi zapoиeli snano zagovarati osloboрenje od papinog uplitanja. Za daljnji zaplet pobrinuo se Henrik VIII. oenivši španjolsku princezu Katarinu Aragonsku. elio je uиvrstiti politiиki savez koji je sa Љpanjolskom dogovorio njegov otac Henrik VII. (1503). No, problem je bio u sljedeжem; Katarina je bila udovica starijeg Henrikovoga brata Arthura (oboje su ušli u brak vrlo mladi). Prema Levitskom zakoniku brak sa enom vlastita brata bio je nevaeжi, a braиna zajednica nije mogla biti blagoslovljena djecom. U ovom sluиaju vjerojatno je Katarina veж imala djecu iz prethodnog braka (u suprotnom bi novi brak bio odmah priznat), te je Henrik VIII. morao dobiti posebno papino odobrenje. Papa Julije II. mu je izašao u susret izdavši papinsku bulu dopuštenja. Katarina je Henriku rodila šestero djece od kojih je samo jedno preivjelo (princeza Marija). Kako su oboje zašli u godine (Henriku je bilo 37, Katarini 42 godine), Henrik se poиeo silno brinuti o muškom nasljedniku. Naposljetku je promijenio ploиu i javno zapoиeo iznositi sumnje u valjanost vlastita braka. Ima li papa pravo dati dopuštenje u suprotnosti s Levitskim zakonikom?, pitao se. Papi Klementu VII. uputio je zahtjev za preispitivanje bule njegova prethodnika. U sluиaju njezinog poništenja Henrikov brak postao bi nevaeжim. No, papa se nije slagao. U prepirki koja je uslijedila i on i Henrik navodili su razliиite retke iz Biblije: Henrik iz Lev 20,21, a papa iz Pnz 25,5 (o levitskom braku). Thomas Cranmer se 254 odluиio za Henrikovo tumaиenje i na taj si naиin osigurao uspješnu karijeru. No, Wolsey je postigao savez s Francuskom (protiv neжaka Katarine Aragonske, cara Karla V.). Karlove su snage, s druge strane, 1527. g. opljaиkale Rim te se papa našao u njegovoj vlasti. Stoga je bilo malo vjerojatno da жe dopustiti Henriku VIII. da raskine brak. Wolsey je takoрer bio u nezavidnom poloaju; osim što je bio poglavar drave, bio je i kardinal i papin legat. Shodno tome, nije nikako smio sudjelovati u nekakvoj spletki kojom bi se brak razveo bez odobrenja Rima. Katarina je takoрer stupila u doticaj s papom. Wolsey je pak morao podnijeti ostavku. Henrik koji je preuzeo njegove dunosti, sazvao je komisiju uиenjaka koja je trebala razmotriti zakonitost njegova braka. Nakon trogodišnjeg vijeжanja, predloili su carsko kraljevanje prema uzoru Bizantskog Carstva. Tamo je car ujedno bio i poglavar crkve, a Crkva vladala bez pape (Crkvu je predstavljalo crkveno vijeжe). U svakom sluиaju francuski i engleski kraljevi nisu se nikad smatrali podreрenima zapadnom caru. Apelacijskim zakonom iz 1533. g. Engleska je postala carstvom po bizantskom uzoru, a Henrik i biskupi su traili ujedinjenje s Pravoslavljem, dok je Cranmer nadbiskup Canterburyja, traio ujedinjenje s luteranskom crkvom. Cranmer objavio je razvod иime je kralj mogao oeniti Annu Boleyn. Iz tog drugog braka je proizašla kжer, buduжa kraljica Elizabeta I. Sljedeжe godine Parlament je usvojio Zakon o vrhovnoj vlasti kojim je Henrik postao poglavarom Crkve u Engleskoj. To doduše nije znaиilo da se pridruio protestantskoj revoluciji koja se prethodnih petnaest godina osnaila u Europi. Mrzio je protestantska »krivovjerja«. elio je zadrati englesku Katoliиku crkvu. Osuрujuжi luteransku reformaciju, Henrik je nastavio na lomaиama spaljivati anabaptiste i prevoditelje Biblije. Uz to, biskupu Fisheru iz Rochestera, Thomasu Moreu i 65 drugi ljudi, odrubljene su glave jer su odbili pokoriti se kraljevskoj vlasti. Nakon ukidanja papine moжi i podreрivanja sveжenstva, Henrik i Thomas Cromwell su otišli korak dalje i zatvorili samostane. Otprilike 10 000 redovnika i redovnica je protjerano iz svojih (800) samostana koji su potom bili prodavani plemstvu u bescjenje. U pocetku je Crom-well (kao tajnik Wolseyja) ukinuo 12 samostana upotrebljavao novac za financiranje obrazovnih ustanova, no takvo trošenje novca nije odobravala Anne Boleyn, ona je tim novcem eljela financirati dobrotvorne institucije. To neslaganje je kasnije uzrokovalo razilaenje Cromwella i Anne što je kasnije i dovelo do njezinog pada. Anne Boleyn (1507-1536) je bila inteligentna i izvrsno obrazovana osoba i naklonjena luteranima. Iz Francuske je uspjela dobiti prokrijumиarene primjerke Novog zavjeta te se na dvoru, 255 po prvi puta, poиeo osjeжati luteranski utjecaj. Thomas Cromwell (oko 1485-1540) je takoрer bio naklonjen luteranima. No, dubina njegove vjere se pokazala kada se, bojeжi se za vlastiti ivot, urotio protiv Anne optuujuжi je za preljub s cijelim dvorom! Zahvaljujuжi toj optubi ona je pogubljena. Iza svega toga krio se politiиki razlog. Cromwell je odluиio pomiriti kralja Henrika i cara Karla V. Sada kada je careva ujna Katarine bila mrtva to je bilo pravo vrijeme izuzevši jednu stvar, Anne Boleyna. U cijenu mira bilo je ukljuиeno ponovno ozakonjenje princeze Marije koja je ranije bila proglašena kopiletom, a to je nešto na što Anne nikada ne bi pristala. Stoga je ona morala otiжi i to je bio pravi razlog njezina smaknuжa. Nakon Henrikovoga treжeg braka (s Jane Seymour koja je umrla ubrzo nakon što je rodila muškog nasljednika) Thomas Cromwell je uredio иetvrti brak sa sestrom umjerenog protestantskog princa, Anom iz Klevera. Vrlo skoro i sвm je smaknut zato što Henriku ne se sviрala ta ena i zato što je iza Henrikovih leрa promicao radikalne (cvinglijevske) zamisli. Pod utjecajem njemaиkih luteranskih knezova, s kojima je bio je u doticaju, naredio je da u svakoj upnoj crkvi bude engleska Biblija (temeljena na prijevodima Tyndalea i Coverdalea). Pokušao je sastaviti иlanke vjere. Nastojao je privoliti biskupe da se sloe s doktrinom nove Engleske crkve. No, konzervativni Henrik nije elio doktrinarne promjene. Buduжi da je Henrik povjerovao da je Cromwell »opasan protestant« odrubljena mu je glava. Osim toga Cromwell je bio u neprijatelstvu s vojvodom od Norfolka jer je ovaj po kratkom postupku raspustio njegov samostan (gdje su bili pokopani njegovi preci) odbivši prijedlog da ga se pretvori u obrazovnu ustanovu). Unatoи tome, na njegov иast Cromwell je ojaиao parlamentarnu demokraciju i postavio temelje socijalne drave. Љtoviše, i nezadovoljnim redovnicima su dane mirovine. Henrikova posljednja (šesta) ena Catherine Parr (1512-1548) pretvorila je kraljevsku rezidenciju u priznato središte vjerskih reformi unutar dvora. Time je otvorila put daljnjoj reformi pod Eduardom VI. Thomas Cranmer (1489-1556) je bio jedna od vrlo znaиajnih osoba reformacije. Kao izaslanik Karla V. boravio je u Nьrnbergu gdje je oenio kжer luteranskoga teologa. Na preporuku Anne Boleyn imenovan je kanterburijskim nadbiskupom. Zbog mirnoжe i pokornosti zakonima, uspio je preivjeti i dobro i zlo Henrikove vladavine. Kada je kralj, kako bi dokazao privrenost katoliиkoj vjeri, 1539. g. objavio tzv. Zakon od šest иlanaka vjere (kojim su se odreрivale okrutne kazne za nepoštivanje sveжeniиkog celibata i nijekanje transsupstancijacije), biskupi naklonjeni reformaciji izgubili su poloaje. Sve do 1543. g. Cranmer je prihvaжao 256 doktrinu o transsupstancijaciji. Gotovo jedini njegov javni doprinos za dobro protestantizma (prije smrti Henrika VIII.) bilo je pisanje predgovora za Bibliju. Nju je nakon 1543. g. moglo иitati samo sveжenstvo, plemiжi, vlastelini i bogati trgovci. EDUARD VI. (vladao od 1547. do 1553): Kralj Henrik VIII. je umro 1547. иime su konaиno otvorena vrata reformaciji. Kako je Eduardu bilo devet godina, dravom je upravljao njegov ujak (brat njegove majke Jane Seymour), vojvoda od Somerseta. Bio je Cranmerov prijatelj i pristalica reformista. Shodno tome, ukinut je Zakon od šest иlanaka. Prisilni sveжeniиki celibat je sukinut; iz crkava su uklonjene slike, a Gospodnja veиera je davana u oba vida. Otisnuti su mnogi traktati. Razvoj molitvenika: Prvi zakon o uniformnosti, odnosno jednolikosti bogoštovlja (1549): U molitveniku, koji je standardizirao narodno bogoštovlje, uklonjena je latinska misa i uvedena nova engleska liturgija, ali sadrane su molitve zahvalnice upuжene Djevici Mariji i molitve za umrle. Luteranske slube su bile prilagoрene liturgiji srednjeg vijeka. Laici su postali aktivnim sudionicima bogosluja. Oиit je bio i Bucerov utjecaj. Pojam ponovljene rtve je odbaиen. Molitvenik se temeljio na luteranskom nalogu prema kojem se obiиaji mogu mijenjati samo kada to zahtijeva Sveto Pismo. Ipak, od trenutka objavljivanja, molitvenik iz 1549 nije se svidio nijednoj strani: katolicima je bio suviše radikalan a reformatorima suviše katoliиki. Meрutim, Cranmer je sve više potpao pod utjecaj novog naraštaja europskih reformatora (Bucer iz Strasbourga, Talijanac Petar Muиenik Vermigli i Jan Јaski iz Poljske), te se priklonio stavovima švicarskih reformatora. Bucer se zalagao za kompromis, no suprotstavili su mu se cvinglijanci Petar Muиenik i Jan Јaski. Pod Eduardovom drugom namjesnikom, vojvodom od Northumberlanda, reformacija je išla korak dalje: godine 1552. je izdan revidirani molitvenik. Novi molitvenik sadrao je pojednostavljenu liturgiju na engleskom, švicarsku doktrinu o Gospodnjoj veиeri, i nacrt doktrine sastavljen od 42 toиke prema uzoru švicarske teologije i uvelike usmjeren protiv katolika i anabaptista. rtvenik je nazvan stolom Gospodnje veиere. Uz to drava sada vladala biskupima. Edwardov protestantski nasljednik, Lady Jane Grey, je bio kraljica svega devet dana, prije nego je bila smaknuta kao suparnica Marije Tudor. I ona i svoj mu bili su tinejderi i rtve spletaka svojih ambicioznih roditelja. I Elizabeta i Marija su proglašene kopilama! No, za veжinu ljudi engleska je reformacija (oko 1553) bila površna; 257 previše se tu govorilo o zakonodavstvu. Engleska nije bila protestantska zemlja, no tome cilju pribliila ju je opaka vladavina Marije I. Krv muиenika za koju je zasluna postala je naknadno sjeme protestantizma. MARIJA I. TUDOR (1553-1558) predstavlja korak natrag. Marija je na prijestolje došla kao trideset i petogodišnja usidjelica. Bila je dijelom Љpanjolka, kжerka i pouzdanica Katarine Aragonske. Imala je dva cilja, uиiniti Englesku ponovno katolickom zemljom i roditi muškog nasljednika, katolika, kako bi Engleska ostala katoliиkom i nakon njezine smrti. Njezina se udaja za španjolskog infanta Filipa, sina Karla V. i kasnijeg kralja Filipa II., nije pokazala naroиito sretnom: brak nije urodio nasljednikom. Ona se ponašal kao Љpanjolka (bezkompromisna katolkinja), a ne kao Engleskinja. Od samoga poиetka vladavine Marijin je cilj bio vratiti Katoliиku crkvu u stanje u kojem se nalazila prije razvoda njezinih roditelja. Bila je uvjerena kako njezini podanici dijele njezina razmišljanja. No, nije bila u pravu. Veжina je naime htjela onakvu religiju kakvu su imali kada je umro Henrik VIII. (katoliиanstvo bez papine vrhunske vlasti). Ipak papinska vlast je uspostavljena na prvom zasjedanju Parlamenta (1554), a donesen je i zakon o uništenju krivovjeraca. Papin je izaslanik došao u Englesku kako bi pobunjenicima udijelio oprost grijeha. Osim toga, obnovljen je zakon iz 1401. g. koji se odnosio na spaljivanje krivovjeraca (lolarda). Do tada je Marija nastojala uvjeriti protestante kako griješe. Do promjene politike je došlo u veljaиi 1555. g. Više od 280 ljudi je (do njezine smrti) spaljeno na lomaиi zbog krivovjerja (meрu nesretnicima je bilo i polupismenih seljaka, kao i visokog sveжenstva poput nadbiskupa Cranmera. Od smaknutih, treжina je bila kler, petina su bile ene, a dvije treжine su bili iz Londona i junoistoиne Engleske. Kljuиna toиka u njihovom osuрenju je bila odbijanje doktrine pretvorbe. Nisu svi bili pismeni: Rowlands White, ribar, platio je školovanje za svojega sina kako bi mu djeиak mogao citati Bibliju svakoga dana nakon veиere. Joan Waste iz Derbyija je bila siromašna i slijepa ena, uštedjela je novca i kupila Novi zavjet i plaиala bi drugima da joj иitaju. Osamsto drugi ljudi su pobjegli do ostale Europe. Oenjeni sveжenici su dobili odkaz. Uиinak na javno mnijenje je doduše bio poraavajuжi. Kao i Marija, i njezini savjetnici propustili su u protestantizmu vidjeti istinski vjerski pokret za kojeg su protestanti spremni umrijeti. Marija je štoviše bila uvjerena kako se zapravo radi o prikrivenoj politiиkoj uroti. No, kada se odvaila natjerati ih da dokau vlastita uvjerenja, oni su sasvim neoиekivano odbili promijeniti mišljenje iako su znali da жe biti spaljeni. Kada je shvatila da se preraиunala, bilo 258 je suviše kasno. Nije mogla odstupiti od vlastitih naиela. Ishod Marijine vladavine bilo je sve veжe poistovjeжivanje Rima s crkvenom i španjolskom tiranijom. Poglede njezine nasljednice, kжeri Henrika VIII. i njegove druge ene Anne Boleyn, ELIZABETE I. (vladala od 1558-1603) veж je tee odrediti. Doduše, jednom je prigodom natuknula kako eli povratak na status quo iz razdoblja svoga oca (katoliиanstvo bez pape, kraljevska prevlast, sveжeniиki celibat, tjelesna Kristova prisutnost u euharistiji). No, zbog politiиkih razloga odluиila se na ustupke; dvije treжine engleskog puka još uvijek su bili katolici (posebno na podruиjima na sjeveru). Osim toga svrstala se na stranu Filipa II. koji je ratovao protiv Francuske. Drugom Zakonom o uniformnosti, odnosno jednolikosti bogoštovlja (1558) ponovno je izdan molitvenik iz 1552. g., no s mnogim ispravkama u katoliиkom smjeru. Prema ovom zakonu svi moraju pohaрati bogosluje u anglikanskoj crkvi, tijekom kojeg se sluilo ovom novom varijantom molitvenika, koji se mogao interpretirati ili na protestanski ili na katoliиki naиin. Shodno tome pri priиesti su se rabile dvije formule: Iz Molitvenika iz 1549. g.: »Tijelo našeg Gospodina Isusa Krista koje se predalo za tebe, neka иuva tvoje tijelo i dušu za vjeиni ivot.« Iz Molitvenika iz 1552. g.: »Uzmi i jedi ovo u sjeжanje da je Krist umro za tebe, i hrani se njime sa zahvalnošжu u srcu po vjeri« (Zwinglijeva reиenica). Osim toga 42 toиaka vjere su se smanjile na 39. Izostavljen je иlanak protiv milenijalizma, ali je sadran иlanak o predodreрenju. Cilj izdavanja novog molitvenika bio je izmirenje puritanaca i papista, no nijedna ni druga stranka nije bila zadovoljena, te kao posljedica mnogi puritanci su odišli kako bi untemeljili nezavisne crkve. Parker, novi nadbiskup, je morao izvršiti novu politiku. Godine 1570. Elizabetu je izopжio papa, a ona se morao suoиiti s mnogim katoliиkim spletkama. Oko 1558. g. protestantizam je uhvatio korijene u zemlji, no nije postao reformirajuжom silom. Sveжenstvo je ostalo neuko; veжina promjena bila je površna. Neki povjesniиari dre kako je dolazak Elizabete na prijestolje oznaиio tek poиetak reformacije u Engleskoj. Иesto se ne zna da su sve osobe preko 14 godina starosti morale svake nedjelje iжi u crkvu i prisustvovati na 17 proslava godišnje. Ukoliko se u crkvu nije išlo redovno kazna je bila globa od 20 funti (što je bilo jednako 4 godine plaжa fiziиkog radnika). Stopa smrtnosti novoroрenиadi je bila vrlo visoka. U jednoj upi je zabiljeeno 63 krštenja, ali i 45 pogreba djece. Jedna od 50 ena bi umrla pri porodu. 259 PURITANCI Puritanci (иistunci) su se trudili reformirati i oиistiti Anglikansku crkvu. U reformama su htjeli iжi dalje od dravnih vlasti. Najviše su radili na uklanjanju ostataka katoliиanstva: uporabe kria kod krštenja, superpelliciuma (vrste misnice), kleиanja za vrijeme euharistije itd. Mnogi puritanci su drali kako biskupski poloaj nema uporišta u Bibliji. Najveжi broj je pak pozivao na uvoрenje kalvinistiиkog obrasca crkvenog upravljanja (sa starješinama, sinodom i oštrijom crkvenom disciplinom). eljeli su da Engleska uрe u Tridesetogodišnji rat na strani protestanata. Puritanci su predstavljali drugi naraštaj kalvinista. Naglasak osobnog iskustva natjerao ih je da prilagode Calvinova gledišta o sigurnosti spasenja koje, drali su, više nije nastupalo preobraжenjem i ulaskom Svetoga Duha u osobu. To je iskustvo trebalo iskati nakon obraжenja. Oиito se radilo o stremljenju koje жe Wesley razviti u teologiju drugog blagoslova. Anglikanska crkva sastojala se od dva krila: kalvinistiиkih evanрeoskih puritanaca i episkopalaca (koje su puritanci nazivali arminijancima i prikrivenim papistima). Kao pokret, puritanizam je zapravo nastao pod vladavinom kraljice Elizabete I., kad su se protestantske izbjeglici vratile iz Europe, ubrzo postavši agresivnim dijelom Anglikanske crkve. Kraljica, ne samo da nije odobravala protukatoliиke stavove puritanaca, veж ni privatna okupljanja radi molitve i prouиavanja Biblije. Meрutim, dio puritanaca, tzv. separatisti, govorio je kako se istinski vjernici moraju potpuno odijeliti od Anglikanske crkve. Ovu je skupinu drava posebno proganjala. Pastori koji su odbili poloiti podaniиki zakletvu kraljici bili su izopжeni te dvjesto ih je napustilo crkvu. Kada je Jakov I. došao na vlast, puritanci su ga pokušali nagovoriti da zapoиne daljnje reforme Anglikanske Crkve. Nisu uspjeli jer je Jakov drao kako bi ukidanjem biskupa zapravo ukinuo monarhiju. Meрutim Jakov je odobrao daljnje reforme Irske Anglikanske Crkve i tamo su se iselili neki puritanski pastori. Separatisti su stoga odluиili iseliti se isprva u Nizozemsku a potom u Ameriku. Na iseljenje je bio spreman иak i Oliver Cromwell. S druge strane, Jakov je odobrio novi prijevod Biblije (AV ili KJV) zamijenivši tako enevsku inaиicu i njezine protukatoliиke bilješke. Novi je prijevod postao jedinom slubeno odobrenom inaиicom, a ostale Biblije su proglašene nezakonitima. Prevoditelji se nisu posluili svim dostupnim rukopisima, a i poznavanje hebrejskog jezika im je bilo klimavo. Uz to, rabili su Tyndaleovu i Coverdaleovu inaиicu, što je za ishod imalo veж tada zastarjeli izriиaj. 260 Ustvari ova Biblija nije bila novi prijevod nego preraрeno izdanje Biskupske Biblije. Ova izdanje nije naišalo na širok prijem; иak je i episkopalac nadbiskup William Laud rabio staru enev-sku Bibliju. No, bila je to prva inaиica koja je izostavila apokrifne knjige. Ipak to nije bila prva engleska Biblija. Thomas Cromwell i Thomas Cranmer izdali su 1539. g. Veliku Bibliju, a 1568. g. na trištu se pojavilo preraрeno izdanje potonjeg, tzv. Biskupska Biblija. Velika Biblija je trebala istisnuti sve neslubene prijevode (poput Tyndaleovog i njegovih oštrih biljeaka i primjedbi). Meрutim, nijedan odobreni prijevod iz ovog razdoblja nije se mogao natjecati s najpopularnijim neslubenim prijevodom tzv. enevskom Biblijom. Ona je bila paljiva prerada veж postojeжe Velike Biblije (na temelju Calvinovih i Bezinih dostignuжa, kao i suvremenih francuskih prijevoda). Po prvi put predstavljeni su numerirani redci (uveo ih je 1551. g. Robert Estienne »Stephanus«). Otada je bilo daleko lakše pronaжi pojedini tekst, no i tee slijediti slijed Pavlovih argumenata. Ista je Biblija tiskana u dva stupca s koso otisnutim slovima. Popularnosti je doprinijelo lijepo i jeftino depno enevsko izdanje. Shakespeare cituje ponad 5.000 puta iz enevske Biblije, a iako Shakespeare je doprinio ogroman rjeиnik engleskom jeziku, Tyndale je doprinio više narjeиja. U prvoj polovici 17. stoljeжa puritanci su bili izrazito jaki u Parlamentu, kao i na Sveuиilištu u Cambridgeu. Jakova I. naslijedio je Karlo I. (1625-1649) koji je oenio francusku katoliиku princezu, i sestru francuskog kralja Luja XIII., Henriette-Marie. Kako se iz tog razloga našao u nemilosti Parlamenta, od 1629. do 1640. g. vladao je despotski bez njegove pomoжi. Pomagali su mu njegovi ministri Buckingham i Strafford, kao i nadbiskup Laud. Laud i Wentworth su mu davali savjete u svezi s protupuritanskim djelovanjem. Laud je bio иlan visokocrkvene stranke иije su pristaše zvali sakramentalistima i armenijancima. Karlo je, kako bi progurao vlastito zakonodavstvo, rabio razne izvanparlamentarne sudove. Obnovio je katoliиke obrede, a prijestupnike dao igosati ili novиano kazniti. Kada je Љkotima pokušao nametnuti episkopat i Molitvenik iz 1549.g., ovi su to odbili. Prodro je s vojskom u Љkotsku, no ubrzo se morao povuжi. Љkoti su potom zaprijetili napadom te je ovaj sazvao Parlament kako bi sakupio novac za obranu. Parlament se sastao, no odbio je odobriti traena sredstva. Karlo je stoga raspustio Parlament i poslao Buckinghama da uhiti zastupnike. Zastupnici su pak odgovorili zahtjevom da se Buckinghamu sudi za veleizdaju. Karlo se naposljetku morao sloiti te je Buckingham pogubljen! Potom je Parlament kralju 261 poslao izaslanstvo kako bi pregovarali o smanjenju kraljeve i poveжanju parlamentarne moжi. Karlo o tome nije htio ni иuti te je иak pokušao uhititi pregovaraиe (meрu kojima je bio Oliver Cromwell). Uslijedilo je ponovno raspuštanje Parlamenta. Uglavnom puritanski dio Parlamenta objavio je rat kralju, te je zapoиeo graрanski rat kojeg je kralj izgubio. U suštini nije se radilo o vjerskom ratu, veж o bitki oko odrednica Ustava. Laud, koji je bio u zatvoru od 1641. g. pod optubom da je pokušao zbaciti englesku reformiranu vjeru kao i pomiriti Anglikansku i Katoliиku crkvu, konaиno je pogubljen 1645. g. Osim njega uhiжen je i Karlo I. (nakon gubitka bitke kod Nasebyja 1645). Dvije godine kasnije Karlo je zapoиeo pregovarati sa Љkotima, i drugima, kako bi mu vojnim sredstvima pomogli da se vrati na prijestolje. Kada je ovo otkriveno, optuen je za veleizdaju. Pregovarao je s papom oko novca i oruja, a kanio je koristiti i snage irskih katolika (koje su pobile tisuжe protestanata u ustanku 1641) kako bi ugušio otpor engleskih i škotskih zastupnika. Nakon mnogobrojnih bitaka njegovi škotski pomagaиi, koji su uspjeli postiжi dogovor s njim, poraeni su u bitci kod Prestona (1648). Nakon vojne pobjede Oliver Cromwell je u ime Parlamenta organizirao puritansku dravu (1649-1659.). Cromwell je morao preuzeti ovu inicijativu uglavnom zbog toga što se protestanti nisu mogli meрusobno sloiti. 1) Sazvana je Westminsterska skupština koja se sastojala se od predstavnika sveжenstva. U ovome savjetodavnom organu Donjeg doma nisu bili predstavljeni samo puritanci, veж i oni koji su naginjali nezavisnima (Independents) (koji su se bojali da bi mogla nastupiti nova tiranija prezbiterijanizma umjesto episkopalizma). Podupirali su nezavisnost mjesne crkve te su, kao takvi, prethodnici kongregacionalista i baptista. Vojska, uglavnom naklonjena nezavisnima, zapravo je drala nadzor, iako je Parlament bio uglavnom puritanski. 2) Pripremljeno je Westminsterska ispovijedanje za Anglikansku Crkvu, te je uvedena prezbiterijanska vlada. Knjiga zajedniиkih molitava zamijenjena je Uputom za javno slavljenje Boga, a westminsterska vjeroispovijed pak s Trideset i devet иlanaka vjere. U westminsterskom Ispovijedanjom primijenjen je mnogo oštriji oblik kalvinizma od onog kojeg je propovijedao sвm Calvin. Njegova su sljedeжa obiljeja: a) Teologija saveza (zamisao da je Bog sklopio savez s Adamom). b) Ograniиeno pomirenje. c) Osobna sigurnost spasenja odvojena od spasonosne vjere kao da je drugo naknadno iskustvo. 3) U Cromwellovo vrijeme baptisti i kongregacionalisti su postali 262 dijelom vjerskoga ivota u Engleskoj. Nezavisnim zajednicama bilo je dopušteno okupljati se u katedralama. Cromwell je dozvolio idovima da se vrate nakon 366 godina (bili su u izgnanstvu od 1209.g.) izbivanja iz zemlje. William Osvajaи ih je bio doveo u Englesku kako bi radili kao pozajmljivaиi novca (struka koja je kršжanima bila zabranjena), no Edward II ih je protjerao radi suludih glasina kako su idovi ubijali kršжansku djecu u svojim ritualima. 4) Parlament je izglasao mnoge zakone zasnovane na Bibliji, zapravo više nego u bilo koje drugo vrijeme nacionalne povijesti. Reformacija je imala utjecaj na zakone drave. 5) Tiskana je velika koliиina literature. Uz Cromwella su bili иuveni puritanci poput: Johna Miltona, Johna Owena i Johna Bunyana. Posljednji se borio za njega u graрanskom ratu, iako je bio skromni kotlokrpa. Meрu slavne puritanske pisce sedamnaestog stoljeжa ubrajaju se John Bunyan (Put kršжanina, Obilna milost, Sveti rat, itd.), William Gurnall (Kršжanin u cjelokupnom oklopu), Richard Baxter (Vjeиni mir svetaca) i Matthew Henry (Komentar Biblije u jednom svesku). Sin Karla I., Karlo II., vratio se 1660. g. iz Francuske kamo je pobjegao nakon što ga je 1651. g., kao kralja Љkotske, porazio Cromwell. Iste je godine proglašen kraljem Engleske. U tome su ga podupirali puritanci (koji su misleli da je Cromwell išao pre daleko), ali skoro su bili gorko razoиareni. Zbog nemoralnog ivota i prijateljevanja s katolicima i Francuzima izazvao je veliko nezadovoljstvo. Karlo II je traio slobodu za katolika i neanglikanaca, ali anglikanska crkva, kako bi nastupilia autoritativno nakon Cromwellove puritanske vladvine, ga je nadglasila te je izradila 1662.g. novu varijantu molitvenika, koju je izdala pod imenom Drugi zakon o uniformnosti (tj. jednolikosti bogoštovlja, poznatim kao Clarendonov kod po ministru koji ga je predloio), иime je napadala puritance unutar Crkve. Traio ih je da daju potpuni pristanak na novi Molitvenik iz 1662. g. Vlasti su strahovale od ponovnog izbijanja puritanske moжi kao što se to dogodilo pod Cromwellom i stoga su gledali kako bi to potisnuli. Meрutim, Anglikanska crkva je izgubila vjerodostojnost kada su njezini pastori pobjegli s propovjedaonica i napustili London za vrijeme kuge i velikog poara koji su mnogi smatrali Bojim sudom nad Engleskom zbog velikog izbacivanja. Mrea doušnika je radila i oni koji su osuрeni su uglavnom samo oglobljeni, ali oko 15% je završilo i u zatvoru. Sve ovo se povremeno dogaрalo od 1660 – 1688. Preko 2000 pastora, koji su odbili, bili su primorani pobjeжi, ili su izopжeni, povezali su se u redove neanglikanaca slubeno prizna- 263 tih u vrijeme Olivera Cromwella. Zbog stavova mnogi su baиeni u tamnicu (meрu njima i John Bunyan koji je u zatvoru proveo dvanaest godina). Pod Jakovom II. u Љkotskoj je izbio rat zbog nametanja anglikanskog episkopalizma. rtve su bili zavjetnici (eng. covenanters) koji su uglavnom bili ekstremni prezbiterijanci. Oni su bili prognani i ponekad smaknuti. Kako su nastojanja Jakova II. da Englesku uиini katoliиkom postajale sve oиitije, Parlament je pozvao njegova zeta, nizozemskoga namjesnika Vilima Oranskoga (1688). Izglasan je zakon kojim se zabranilo vladaru da bude katolik, ili da stupi u brak s osobom katoliиke vjere. Cromwellove reforme napokon su dale ploda nakon što su nazadovale za vrijeme Karla II. i Jakova II. Vilim je Deklaracijom o pravima potvrdio prava Parlamenta, a zakonom o snošljivosti zapravo je dopustio vjerske slobode. NOVA ENGLESKA Ovo su podruиje isprva naselili trgovci (koji su imali potporu londonskih ulagaиa), kao i izbjeglice koje je engleska vlada natjerala na bijeg tlaиiteljskom vjerskom politikom. Jakov I. skupini je kolonista (Londonske, kasnije Virginijske kompanije) dao povelju kojom im je dopustio trgovinu i kolonizaciju na podruиju izmeрu 34. i 41. obratnice (1606). Oni su 1607. g. utemeljili Jamestown, prvo stalno trgovaиko naselje u Novom svijetu. Povelja Virginia Company (osnovane 1607) omoguжila je da se Boja Rijeи propovijeda i kolonizatorima i domorodcima. Od 1609. g. zabranjen je ulaz papistima. Naseljenici su, na ameriиkoj strani Atlantika, kanili osnovati inaиicu Anglikanske crkve. Shodno tome, sveжenici su rabili anglikanski molitvenik; svako naselje je moralo imati crkvu; kanjavalo se one koji su neredovito posjeжivali crkvenu slubu. Sveжenici su uzdravani od desetka, a zajednica je nad njima imala odreрeni nadzor. Brodom Mayflower doplovila je 1620. g. skupina protestantskih disidenata. Kako ih je brodska posada odbila odvesti dalje, bili su primorani osnovati prvu koloniju kod Plymoutha. Iz nje se kasnije razvila drava Massachusetts. U ovoj koloniji ljudi su mogli pronaжi pribjeište od progonitelja. Hodoиasnici (Pilgrim Fathers) su bili, ustvari, anabaptisti. Svaki иlan njihove kolonije morao je potpisati zavjet kojim bi se obvezao na ivot u skladu s odrednicama hodoиasnika. Nije se smjelo raditi nedjeljom, poštivala se svetost braka, kao i ostali zakoni zajednice. Godine 1629. osnovana je tzv. Massachusetts Bay Company, koja je poma- 264 gala puritancima da isele u Ameriku. Njih иetiristo, koliko ih je napustilo Englesku, nisu bili voljni iжi do krajnosti kao njihovi prethod-nici. Voрa im je bio veleposjednik iz Suffolka John Winthrop. Od Hodoиasnika razlikovali su se u sljedeжem: 1) Hodoиasnici su potjecali iz radniиkih obitelji dok su puritanci bili bogatiji i svjesni staleških razlika. 2) Hodoиasnici su bili anabaptisti koji su eljeli odvojiti Crkvu od drave; puritanci su htjeli odrati teokraciju. 3) Hodoиasnici su eljeli imati teokratsku dravu, ali u ovom sluиaju njihova povelja nije imala nikakvu klauzulu odanosti prema Engleskoj. Stoga su graрani imali nezavisnu republiku bez ustavne regulative koja bi osiguravala ravnoteu meрu ovlastima vlade, i koji pripadaju obiиnoj vezi izmeрu crkve i drave. Stoga su se oni dozvolili uvesti legislaciju koja ne bi bila prihvatljiva u Engleskoj. Nakon иetvrt stoljeжa uzori hodoиašaca stopili su se s puritanskom dravom. Massachusetts je postao teokracijom nalik enevi pod upravom Calvina. Pokušalo se иak oivjeti i teokratski obrazac starog Izraela. Graрani su biиevani ako nisu odlazili u crkvu. Oni koji su se usudili raditi nedjeljom stavljeni su u klade. Zaruиeni parovi su odvoрeni pred sud ako bi sjedili zajedno nedjeljom. Suprunici bi bili novиano kanjeni ako bi se ljubili izvan vlastita doma. Svi koji su kasnili s plaжanjem dugova, dobivali bi trideset udaraca biиem. Kod kraрe kukuruznog klasja, ili psovanja, slijedila je kazna biиevanjem ili odstranjivanje udova. Crkvena uprava je uglavnom bila kongregacijska; nije bilo molitvenika, a za provedbu moralne discipline se brinuo upravni sud. Godine 1631. donijeta je odluka prema kojoj oni koji ne odlaze u crkvu nemaju pravo glasa. Osnovano je Sveuиilište u Harvardu, a John Eliot je postao prvim misionarom meрu Indijancima. Skupine, koje nisu mogle prihvatiti ograniиenja izbornog sustava drave Massachusetts, osnovale su Connecticut, New Hampshire i Rhode Island. Maryland je utemeljen kao kolonija za katoliиke izbjeglice, no kasnije je privlaиio i protestante. Snošljivost Rhode Islanda stavljena je na kušnju kada su 1656. g. stigli kvekeri. Oni su s pravom bili na glasu kao huligani. Neki meрu njima razbijali su boce po bostonskim crkvama uzvikujuжi okupljenim vjernicima: »Ovako жe vam Gospodin polomiti kosti!« Neka ena projurila je gola kroz grad; druga se pak skinula u crkvi. Obje su to uиinile »pod Bojim vodstvom«. Naposljetku su kvekeri prognani. 265 MANJE POZNATI REFORMATORI Reformator iz Strasbourga MARTIN BUCER (1491-1551) najveжi je dio karijere posvetio pomirenju cvinglijanaca i luterana. Shodno tome razradio je kompromisan vjeroispovijed tzv. confessio tetrapolitana (1530), koju su prihvatili samo иetiri gradova. Njegov stav o Gospodnjoj veиeri predstavljao je kompromis izmeрu Zwinglija i Luthera; Boanski dar nije dan u ili pod oblikom kruha i vina (u ovome se slae s Zwinglijem), veж je dan zajedno s njima (kako je kruh dan tijelu, tako i boanski dar prelazi u vjernu dušu; postoji objektivni dar koji se prua priиesniku). Ova doktrina postala je poznata kao recepcionizam, a prihvatio ju je i Calvin tijekom izgnanstva tj. boravka kod Bucera (u Strasbourgu od 1538. do 1541). Kad je Augsburški interim prihvatio grad Strasbourg (protiv Bucerovog savjeta) Bucer je bio izbaиen iz grada te izbjegao u Englesku, gdje je ivio do kraja ivota kao profesor teologije na sveuиilištu u Cambridgeu. Peter Martyr je bio profesor teologije na Oxfordu. JOHN EKOLAMPADIJE (Johannes Huszgen) (1482-1531) je utemeljio kalvinistiиku vjeru u Baselu. Sudjelovao je u velikom broju rasprava i podravao je Zwinglijevo shvaжanje Gospodnje veиere. JAN ЈASKI (1499-1560) je kalvinistiиku vjeru donio u Poljsku i Istoиnu Prusiju. Kao kanonik u Gnieznu uzvjerovao je иitajuжi Erazma, Zwinglija i Ekolampadija. U Londonu je bio na иelu inozemnih protestanata. Vrativši se u Poljsku zalagao se za sjedinjenje poljskih protestanata (kalvinista, luterana i иeške braжe). PETAR MUИENIK (1500-1562), zvani Pietro Martire Vermigli, bio je podrijetlom iz Firenze (Italija). Prihvatio je kalvinistiиku vjeru zahvaljujuжi utjecaju Bucera i Zwinglija. Veжinu ivota proveo je izvan Italije (prije svega u Engleskoj i u Strasbourgu). Calvinov sljedbenik u enevi TEODOR BEZA (1519-1605) je uvelike ukljuиen u dogaрaje povezane s hugenotima u Francuskoj. Više od bilo koga se trudio otvrdnuti Calvinov stav, u odnosu na dvostruko predodreрenje, biblijsku doslovnost i crkvenu disciplinu. U tu svrhu koristio je aristotelsku logiku. 266 RADIKALNO KRILO REFORMACIJE Radikali su bili podijeleni u tri glavne grupe: 1. Anabaptistiиki radikali: Konrad Grebel, Felix Manz i Balthasar Hьbmaier. Takoрer Pilgram Marbeck, Melchior Hoffman i Menno Simons. 2. Spiritualisti: Hans Denck, Johan Hut, Sebastian Frank i Caspar Schwenkfeld 3. Racionalni radikali: Socinije, Ochino, Gribaldi, Gentile, Curio, Renato, Stancaro and Biandrata. ANABAPTISTI: Pod ovim pojmom obuhvaжen je veжi broj nezavisnih skupina koje su se razvijale izvan glavnih denominacija. Raspon vjerskog izriиaja pokriva podruиje izmeрu milenijalizma do pijetizma, od nesmotrene uporabe sile pa do miroljubivosti, od krajnosti osobnog egoizma do pokorne pobonosti i posvete. Prvi anabaptisti predstavljali su skupinu koja se 1525. g. odvojila od Zwinglija. On, prema njihovom mišljenju, nije bio dostatno radikalan, naroиito u pogledu krštenja. Grebel, Blaurock i Manz izgradili su središte u Zollikonu (oko pet kilometara od Zьricha). Pokret se širio u Strasbourg, Tirol i Moravsku (ova se skupina pacifista pod vodstvom Jakoba Huttera zvala Hutterskom braжom). U Nizozemskoj i Njemaиkoj pokret su vodili Melchior Hoffman i Menno Simons. Neizbjeno, meрu njima su bili ekstremisti. Primjerice Thomas Mьntzer je stavio proroиanstva svog pokreta na istu razinu sa Svetim pismom, što je duboko razljutilo Luthera. Hoffman, kao apokaliptiиni vizionar, vjerovao je kako je Ilija prvi od dva svjedoka koji se trebaju pojaviti pred neposredan svršetak svijeta. Иak je i nadnevak svršetka odredio; dogaрaj se trebao zbiti do 1535. g. u Strasbourgu. U Amsterdamu grupa ena i muškaraca su trиali goli kroz grad viиuжi: »Jao! Jao! Gnjev Boji se srušio na ovaj grad«. U Nizozemskoj je voрa bio Jan Matys. Apokaliptiиni element je tamo poprimio nove dimenzije. Kada je došlo do »objave« sveti su htjeli silom uspostaviti Boje kraljevstvo. Shodno tome skupina je zauzela grad Mьnster (od 1534. do 1535). Vjerovali su kako жe Krist stiжi u to mjesto. Nakon Mathysove smrti Jan Bockelson (Jan iz Leidena) se proglasio kraljem. Stanovnici Mьnstera su krštavani silom, a mnogi su napustili grad. On je pak bio pobornik mnogoenstva. Uveo je obaveznu poligamiju i oenio se s 15 ena! Kada je 1535. g. tamošnji biskup zauzeo Mьnster, anabaptisti su bili vješani po kavezima glavne gradske kule (isti kavezi su oиuvani do danas). Ukratko; dogaрaji iz Mьnstera sasvim su narušili vjerodostojnost anabaptistiиkog pokreta u 267 oиima javnosti. Anabaptiste su od tada progonili i katolici i protestanti. Neki su pobjegli u Englesku stigavši do Kenta i Essexa. Meрutim, da ispravimo moguжe krivo mišljenje, svi ti gore spomenuti ljudi su bili ekstremisti koji su doveli anabaptistiиki pokret na loš glas, što je sve njih stavilo na istu hrpu te je zanemarilo pozitivnu stranu pokreta. Menno Simons, primjerice, potrudio se suprotstaviti ekstremizmu unutar pokreta i uspio je prevratiti sjevernonjemaиki anabaptizam od pokreta revolucionarnog anarhizma na crkvu miroljubivih muиenika. I Pilgram Marbek je tako postupio u junoj Njemaиkoj. Anabaptistiиki voрe nisu bili neznalice, veж vrlo obrazovani ljudi koji su imali duboka uvjerenja. Oni su se suprotstavljali dravnom kršжanstvu, po kojem bi ulazak u društvo bio omoguжen krštenjem dojenиadi, koje je istovjetno novozavjetnom obrezanju. Nisu prihvaжali da se (tadašnji) kršжanski svijet doista moe opisati kao takav u novozavjet nom smislu te rijeиi. Stoga smatrali su da se Crkva ne moe organizirati na dravnim osnovama. Pozitivna se strana anabaptizma sastojala od sljedeжih toиaka: 1. Crkva odvojena i nezavisna od drave 2. Novi zavjet (a ne Stari) kao vrhovno mjerilo vjere i prakse. 3. Krštenje odraslih vjernika. 4. Praksa crkvene discipline: izopжenje nedostojnih vjernika. 5. Gospodnja veиera samo za nanovo krštene vjernike. 6. Potpuno razdvajanje vjernika od nevjernika u svim vjerskim i politiиkim sferama. 7. Visoka vanost pastoralnog nadzora i strogo naglašavanje uиeništva.8. Potpuni pacifizam i nenasilje, stoga odbacivanje politike kao moguжega kršжanskog poziva, buduжi da vladari moraju koristiti nasilje da bi provodili zakon; potpuno odbacivanje prisega. 9. Raspodjela dobara, kao i pranje nogu. Vano je razumjeti toиku 8 u povijesnom kontekstu. Gradovi u Љvicarskoj su traili od njihovih graрana da poloe godišnju zakletvu vjernosti svome gradu. Uz to, graрani su bili obvezni izraрivati oruje kako bi obranili svoj grad od napadaиa. Anabaptisti su odbijali poštovati obje obveze i tako su bili smatrani izdajnicima. Veжina ovdje spomenutih naиela nalazi se u Schleitheimskoj ispovijedi, (1527) koja se gotovo ne bavi doktrinom, sigurno zbog toga što su eljeli naglasiti praktiиno kršжanstvo. Svakako, što se tiиe doktrine oni su se duboko razlikovali od reformatora u tome što su odbacili augustinsku teologiju, toиnije doktrine istoиnoga grijeha, predestinacije i opravdanje vjerom. To je bilo zato što su mislili da se takve doktrine 268 suprotstavljaju praktiиnom posveжenju. Tako su naslijedili polupelagijansku teologiju srednovjekovne crkve. Kako bi obranili Isusovu bezgrešnost, oni su nijekali da je Isus naslijedio bilo što od Marije pri utjelovljenju – prema njima Isus je imao samo »nebesko tijelo«, što je иisti monofizitizam. Suvremeni baptisti su donekle sliиni anabaptistima što se tiиe prakse, ali nisu traili izoliranje od društva kako bi stvorili alternativno društvo kao prvi anabaptisti. Pravi nasljednici anabaptista danas su menoniti, иak i huteriti i amiši, koji su preivjeli prije svega u SAD-u. Stoga su anabaptisti donekle preteиe mnogih nezavisnih crkava našega doba, što se tiиe crkvene prakse, ali moda ne i teologije. Usprkos umjerene stranke pokreta, Reformatori su se protivili anabaptistima vjerujuжi kako жe, ako ovi budu uspješni, doжi do nereda u društvu. Drali su kako жe se reformacija (koja je u opasnosti) najlakše odrati razvijanjem posebnog odnosa izmeрu Crkve i drave. Stoga se rascjep izmeрu anabaptista i reformatora proširio do nezamislivih razmjera. Od 1535. do 1546. g. u nizozemskoj Friziji i protestanti i katolici su proganjali i muиili trideset tisuжa anabaptista. Gotovo cijelo anabaptistiиko vodstvo u Љvicarskoj je pogubljeno prije nego što se uopжe mogao organizirati pokret. S vremenom anabaptisti su postali legalistiиni i izgubili su revnost za evangelizaciju (usp. amiše, koji su jedina grupa koja još uvijek koristi anabaptistiиku pjesmaricu). Meрutim, spiritualistiиko krilo anabaptistiиkog pokreta bilo je blie sadašnjim karizmaticima. Odnosi se na pojedince kao što su: Hans Denck, Sebastian Franck i Caspar Schwenkfeld. Oni su vjerovali da je ono što Duh danas kae puno vanije od Svetoga Pisma, tradicije i Crkve. Meрutim, ovo gledište je bilo izvrgnuto zlopoutrebama. Primjerice, Denck, koji je djelovao u junoj Njemaиkoj i u Strasbourgu, ne samo da je napao (sasvim ispravno) krštenje dojenиadi i иistilište, ali je tvrdio da жe biti spašene sve pale duše, ukljuиujuжi i Sotonu. Ovo univerzalistiиko uиenje je bilo rašireno meрu radikalima, posebno spiritualistima. Drugi spiritualist, Francke, naglašavao je mrtvilo pisane rijeиi (posebno Starog zavjeta: tvrdio je da su protestanti smatrali Bibliju »papirnatim papom«) za razliku od ivototvorne unutarnje rijeиi. Francke je dalje tvrdio da postoji samo jedna nevidljiva Crkva koja ukljuиuje i sve dobre neznabošce i muslimane koji su odgovorili na univerzalnu unutrašnju rijeи, koja na koncu poboanstvljuje onoga u kome stanuje. Francke je napao luterane, a posebno njihovu doktrinu opravdanja samo vjerom, koju je smatrao dozvolom da иovjek moe griješiti koliko hoжe. Konaиno Caspar Schwenkfeld, koji je djelovao uglavnom u Љleskoj, smatrao je spašenje 269 preobliиavanjem vjernika u boansko biжe, tako da mu više ne treba opravdanje po vjeri. HUTERITI: Nastali su u Moravskoj, dijelom pod švicarskim utjecajem. Osnivaи Jacob Hutter smaknut je 1536. g., no njegove su zamisli (iz prvih poglavlja Djela apostolskih) ostavile neizbrisiv trag na sljedbenicima. Huteriti su osnovali bratstvo kod Nikolsburga (danas Mikulov, juno od Brna; na granici Иeške i Austrije). Bila je to samodostatna kolonija koja je, na neki naиin, podsjeжala na upravu srednjovjekovnog samostana (negdašnji isposniиki uzor stavljen je u obiteljski kontekst). Vjerovali su kako je »privatno vlasništvo najveжi neprijatelj ljubavi. Pravi kršжanin mora, ukoliko eli biti uиenik, prepustiti volju Bogu te se osloboditi od vlasništva…(usp. Karl Marx)… Drimo kako je pogrešno kupiti za jednu cijenu, a zatim isto prodati uz zaradu. Ako tako иinimo, stvari postaju preskupe siromašnima; uzimamo kruh iz njihovih usta.« Prema huteritskim pravilima, privatno se vlasništvo nije moglo oporuиno ostaviti. Sve što je иovjek rabio, vraжalo se zajednici (komuni) nakon njegove smrti. Kao pacifisti huteriti su odbijali izraрivati oruje. U Slovaиkoj je do 1599. g. osnovano sto farmerskih kolonija (tzv. Brьderhцfe) s dvadeset i pet tisuжa иlanova. Postali su poznati obrtnici. No, Tridesetogodišnji rat ih je potpuno dokrajиio. Godine 1622. su izgnani zbog pacifizma iz Moravske. Ostatak je pobjegao na istok (u Slovaиku, Tursku i Ukrajinu). Na koncu su stigli u Junu Dakotu i Kanadu gdje, nakon 17. stoljeжa, nisu smjeli imati nove propovijede. Nisu otišli u krajnost kao što su amiši. MENONITI: Menonitski pokret je osnovao Konrad Grebel koji je neko vrijeme bio Zwinglijev uиenik. Melchior Hoffmann je anabaptistiиku doktrinu donio u Nizozemsku povezavši se tamo s razliиitim predreformacijskim frakcijama. I Menno Simons je, kao voрa pokreta, djelovao u toj zemlji. Drao je kako iskljuиenje iz иiste (menonitske) zajednice mora sa sobom povlaиiti i društveno, a ne samo zakonsko iskljuиenje (rastavu, odbijanje zajedniиkih obroka s iskljuиenom osobom itd.). Veжina njegovih stavova o svijetu potjecala je iz uvjerenja o иistoj kongregaciji. Ona je »izvuиena iz svijeta«, te postoji kao alternativno društvo. U ovoj zamisli leao je i razlog njegova protivljenja krštavanju djece, kao i crkvama uspostavljenih zakonom. Menno Simons se drao poloaja evanрeoskih anabaptista iznijetih u Schleitheimskoj ispovijedi vjere. Protivio se revolucionarnim anabapti- 270 stima vjerujuжi u miroljubivi pristup. Takoрer se suprotstavio »spiritualistiиkim« anabaptistima koji su se, kako bi primili posebne i pojedinaиne objave (povrh objave sadrane u Bibliji), oslanjali na »unutarnje svjetlo«. Za razliku od reformatora, nije drao vrijednima zapise o crkvenih otaca. U jednom osporavanom sluиaju razvoda došlo je do razdora unutar menonitskog pokreta: U Sjevernoj Njemaиkoj i Nizozemskoj pokret se podijelio na liberalno i nepopustljivo krilo. (Stari amiški menoniti još uvijek primjenjuju izopжenje). U tim menonitskim su skupinama preivjeli mnogi zanimljivi obiиaji: pranje nogu, dodavanje rijeиi »Daj nam vjeиni nebeski kruh« molitvi Oиe naš, te poljubac mira. Krštavanje se obavljalo polijevanjem a ne uronjavanjem. Menoniti su se na poziv Katarine Velike, u 18. stoljeжu, proširili u Rusiju. Kasnija progonstva, naroиito u razdoblju od 1873. do 1882. te od 1923. do 1930. g., nagnali su ih da se isele u Sjevernu Ameriku. Danas ima negdje oko sedamsto tisuжa menonita, od kojih oko polovica ivi u SAD-u i Kanadi. LIBERALNI MENONITI: Radilo se o liberalnom krilu nizozemskih menonita koje se lakše prilagoрavalo okolnom svijetu. Unatoи pacifistiиkim naиelima, sluili su na vojnim brodovima i skupljali novac za Vilima Oranskog. Dopuštali su иlanovima da budu javni slubenici (njihovi odnosi s nizozemskom vladom su bili vrlo dobri). Iako su ih osuрivali, podnosili su brakove s nemenonitima, te su иak dopuštali kalvinistima da im se pridrue bez ponovnog krštavanja. Njihova je sluba bila izrazito ortodoksna. Иlanovi njihovih bogobojaznih skupina potvrdili su se u nizozemskom društvu kao bankari, trgovci, uиenjaci i slikari (npr. Jacob van Ruisdael). SOCINIJANCI (arijevci ili unitarijanci): Socinijanci su nastali kao rubna skupina anabaptistiиkog pokreta. Propitkivali su odluke prve crkve, posebno u svezi s Kristovim naravi, osobom i roрenjem. Isprva nisu bili liberali veж iskreni kršжani koji su ustrajali na prihvaжanju samo onoga što je oиito proizlazilo iz Biblije. Shodno tome, Campanus je napisao knjigu Protiv иitavog svijeta nakon apostola. Za razliku od ortodoksnih menonita, socinijanci nisu iskljuиivali protutrinitarijance. Neki su istaknuti pojedinci prihvatili protutrinitarni naиin razmišljanja. Jedan od njih bio je španjolski lijeиnik i teolog Miguel Servet. Godine 1531. objavio je De Trinitatis erroribus libri vii, u kojoj je napao kršжansko uиenje o Trojstvu. Nešto kasnije (1537) u Parizu je predavao astrologiju, i uz to izraрivao horoskope za novac. Godine 1553. objav- 271 ljeno je njegovo glavno djelo Obnova kršжanstva, u kojoj je zastupao teze panteistiиkog novoplatonizma. Bjeeжi pred francuskom inkvizicijom našao se u enevi. Tamo je, uz Calvinovo odobrenje, spaljen 1553. g. Pokret je napredovao u Poljskoj jer je svaki gospodar na plemiжkom posjedu mogao birati vlastitu vjeru. U Rakowu (vojvodstvo Kielce) je tako nastala unitarijanska zajednica koja se mogla razvijati jer je kralj bio slab. Anabaptisti, koji su bjeali prema istoku, našli su sklonište na nekoliko velikih tamošnjih posjeda (kao i u Maрarskoj i Transilvaniji). Njihovim dolaskom došlo je do nastanka Male reformirane crkve koja je ispovijedala anabaptistiиka naиela i protutrinitarnu doktrinu. Bile su smještene na nekoliko znaиajnih posjeda gdje su našle utoиište: u Vilni (koji je podupirao princ Radziwiіі), te u Rakowu (na posjedu anabaptistiиkog moжnika Jana Sieniсskog). Rakуw je okupljao ekstremiste s drugih poljskih posjeda, Moravske i Njemaиke. Osnivaиi su od njega eljeli napraviti nešto poput huteritske komune. Osnovali su tiskaru i višu školu. Godine 1580. pridruuje im se talijan Faustus Socinus (Sozini) koji je pisao knjigu De Jesu Christo servatore (nauka pomirenja putem primjera). No, nije mu dopušten pristup u Manju reformiranu crkvu. Ipak, nekako mu je pošlo za rukom uspostaviti zajedništvo s ostalima te je, s vremenom, dobio poloaj u vodstvu. Unatoи tome što je nauиa-vao protutrinitarijanizam, poticao je na štovanje Krista kao boanstva. Trojica njegovih uиenika su 1605. g. u Rakowu izdali tzv. Rakovski katekizam (Catechesis ecclesiarum Polanicarum) koji je od 1609. g. postao ispovijed vjere socinijanaca. Nijekao je doktrinu Trojstva, istoиni grijeh, obnavljanje krštenjem, predodreрenje za pakao, zastupniиko pomirenje i opravdanje iskljuиivo po vjeri. Nakon ukinuжa komune središte unita-rijanske misli premješta se meрu radikalne nizozemske menonite. Po-stavlja se pitanje: moe li se trinitarni govor, kako ga je formulirala rana crkva, braniti samim Pismom? KVEKERI: Kvekeri su bili jedina skupina koja je nadivjela Traitelje (eng. seekers). Ovi potonji su иekali neposredno nadahnuжe Duha odbacivši sve izvanjsko. Osnivaи kvekerskog pokreta George Fox (16241691) je bio nalik srednjovjekovnom mistiku poput Johanna Taulera. Njegovi sljedbenici su tvrdili: »Ne trebamo vanjsko vodstvo, sveжenike, niti autoritet jer unutar sebe imamo neposredno znanje o Kristu, unutarnje svjetlo odnosno boansko sjeme unutar duše.« Foxov neposredni suparnik s vremenom si je dopustio da ga slave kao Sina Bojeg. Jednog je kišovitog dana ujahao u Bristol, uz sljedbenike koji su hrlili za njim, bacajuжi dijelove odjeжe i uzvikujuжi »Svet, svet, svet!« Zbog ovog je is- 272 pada osuрen na javno biиevanje. BAPTISTI: Tijekom 17. stoljeжa u Engleskoj su se pojavile dvije skupine baptista: opжi baptisti (uglavnom arminijanci) i partikularni baptisti (kalvinisti). Opжe baptiste, koji su se prvi pojavili, osnovao je John Smyth. On je teio puritanstvu. Za vladavine Karla I., na granici Lincolnshirea, Yorkshirea i Nottinghamshirea, brojna su se sela veж organizirala po kalvinistiиkom obrascu (s pastorima kao starješinama). Iz njihovih redova proizašli su Hodoиasnici. Nakon progonstava иlanovi crkve iz Gainsborougha otišli su 1608. g. u Amsterdam gdje su ubrzo došli u doticaj s menonitima. Kako je došlo do prepirke izmeрu Thomasa Helwysa i ostalih, ovaj se odvojio i 1612. g. vratio se London. Tamo je utemeljio prvu Opжu baptistiиku crkvu u Engleskoj. Oni, koji su ostali u nizozemskom Leidenu 1620. g., odluиili su pronaжi podruиje gdje жe moжi samostalno ivjeti. Kako je inkvizicija djelovala u Belgiji, iznajmili su Mayflower i otplovili. U meрuvremenu se prva Opжa baptistiиka crkva dalje razvijala u Engleskoj. Teološki gledano bila je arminijanska. Helwysa, koji je umro 1616. g. u zatvoru, naslijedio je Murton. Oko 1630. g. veж je postojalo šest kongregacija. One su se dopisivale s menonitima na ostaloj Europi nastojeжi s njima ostati u zajedništvu. Partikularni baptisti (tzv. jer su vjerovali u partikularno, tj. ograniиeno, pomirenje) su nastali kada je skupina kalvinista napustila Kalvinistiиku nezavisnu (kongregacionalistiиku) crkvu. No, i dalje su zadrali kalvinistiиku teologiju (ime su dobili jer su vjerovali u partikularno pomirenje, tj. pomirenje samo u korist izabranih). Do odvajanje je došlo izmeрu 1633. i 1638. g. Kako je rast bio stalan, do otprilike 1660. g., postojala je 131 partikularna baptistiиka crkva i nekih 115 opжih baptistiиkih. Naalost nakon 1689. g., i Zakona o snošljivosti, mnogi su opжi u sljedeжih stotinjak godina preko arijevstva otklizali u иisti unitarizam, dok su partikularni baptisti skrenuli u hiperkalvinizam. Meрutim, mnoge stroge Baptistiиke crkve su kasnije (1966) preimenovane u Grace Churches [crkve milosti] i imale su snaniju elju za evangelizacijom. Druga londonska vjeroispovijed iz 1677. g. bila je (partikularna) baptistiиka inaиica Westminsterske vjeroispovijedi vjere puritanaca i ostalih nezavisnih. God 1678 su Opжi baptisti izdali svoju (arminijansku) vjeroispovijed. U mnogoиemu su baptisti nalikovali umjerenim anabaptistima iz 16. stoljeжa; odbijali su krštavati djecu, kao i bilo kakvu primisao o dravnoj crkvi. No, postojali su i drugi razlozi zbog kojih su se razlikovali od anabaptista. Dopuštali su kršжanima da postanu sucima, 273 polau prisegu i odlaze u vojsku. Veжina baptistiиkih skupina u 17. stoljeжu potekla je iz puritanstva, te je njihova teologija zapravo prilagodba reformirane teologije. Engleski baptisti, kao i njima srodne crkve u ostatku Europe, krstili su uobiиajenim postupkom škropljenja. No, i kod njih, kao i u Europi, bilo je propovjednika koji su se drali krštavanja uranjanjem. Neki nizozemski menoniti uveli su uranjanje veж poиetkom 17. stoljeжa. Engleski su partikularni baptisti 1641. g. slubeno usvojili obred uranjanja koji je, od tada, postao obiljejem baptistiиkog pokreta. PROTUREFORMACIJA NOVA KATOLIИKA INICIJATIVA Protureformacija nije bila samo kampanja protiv protestantizma, veж i reforma Katoliиke crkve. Poticaj je došao od katoliиkih kraljeva, kao i od pape i sveжenstva. Bitno je shvatiti kako protureformacija nije poиela nakon reformacije. Otprilike u isto vrijeme, kada je Luther izvjesio teze na vrata wittenberške crkve, skupina katoliиkih sveжenika (npr. Caraffa, Sadoleto i Contarini) u Rimu eljela je reformirati Crkvu. Udruili su se u društvo nazvano Oratorije boanske ljubavi. Katolici su priznali da se Crkva treba reformirati iz sljedeжih razloga: 1) Sveжenstvo je bilo neobrazovano. 2) Nedostajalo je moralnosti, a trebalo je ispraviti i odreрene crkvene zlouporabe. 3) Humanizam i sekularnost su predstavljali izazov Katoliиkoj crkvi (pogotovo u Italiji). Rim je uporabio sljedeжe metode kako bi primijenio reforme: 1) Osnovani su novi redovi. 2) Sazvan je Tridentski crkveni koncil. 3) Pojaиana je inkvizicija na mjestima gdje je to bilo potrebno. 4) Katoliиki vladari poticali su nove politiиke inicijative. Meрutim, mnogi uspjesi bili su poništeni Westfalskim mirom. 274 Tri pape ukljuиena u protureformaciju su bili: a) Klement VII. – bio je papa u vrijeme kada je Henrik VIII. raskinuo vjerske odnose s Rimom. b) Pavao III – ustanovio je komisiju koja je trebala istraiti naиine reforme Crkve. Za njegova papinstva sazvan je Tridentski koncil. c) Pavao IV. – primijenio je mnoge preporuke Tridentskog koncila. Neuspjeh katoliиkih reforma u Љpanjolskoj: Vodeжa zemlja u katoliиkoj reformaciji nesumnjivo je bila Љpanjolska (Francuska je zbog vjerskih ratova ispala iz utrke). U Љpanjolskoj su Crkva i drava bili jedinstvena i uиinkovita sila zahvaljujuжi zajedniиkoj borbi protiv muslimana, kao i inkviziciji. Љpanjolska se takoрer obogatila novootkrivenim bogatstvima obiju Amerika. Uz to, politiиki je vladala Italijom preko milanskog vojvode, te Napulja i Sicilije. Pod pokroviteljstvom kraljice Izabele, franjevac kardinal Francisco Jimйnez de Cisneros je od 1495. do 1507. g. provodio reforme španjolske crkve i poticao uиenost. Utemeljio je Sveuиilište u Avali. Skupina erazmovaca je uvelike utjecala na izdavanje Svetog Pisma. Izmeрu 1502. i 1517. g. skupina uиenjaka, pod vodstvom Jimйneza de Cisnerosa, proizvela je poliglotsku Bibliju u šest svezaka. Ona je sadravala hebrejski, grиki i latinski tekst, kao i bilješke. Ipak njezino objavljivanje bilo je odgoрeno do 1522. g. jer je trebalo dobiti papino odobrenje. U meрuvremenu se pojavio Erazmov Novi zavjet. Godine 1512. izašao je kastiljanski prijevod poslanica i Evanрelja. No, kada je inkvizicija 1530. g. poиela djelovati protiv erazmovaca, ništa je više nije moglo zaustaviti. Okolnosti su poиele nalikovati Italiji u kojoj je uništenje protestantizma bilo vrlo brzo. Novi redovi: Od 16. stoljeжa nastaju reformne grane starih redova, kao i novoutemeljene ustanove: teatinci, barnabiti, oratorijanci, sulpicijanci, oblati, minoriti, uršulinke, vinkovke, školska braжa, salezijanci i redemptoristi. Kapucini (tzv. po smeрoj šiljatoj kapuljaиi) su bili obnovljeni red franjevaca, koji su pored isusovaca igrali kljuиnu ulogu u izvršenju protureformacije. Ochino je bio jedan od bivših nadstojnika toga reda, prije obraжenju na protestantizam. Isusovci: Nakon Tridentskog koncila utemeljen je red isusovaca (odnosno jezuita). Njihov je cilj, osim protureformacije, bila i unutarnja preobrazba Crkve. Osnivaи reda bio je Ignatius Loyola (baskijskog pod- 275 rijetla). ivot je zapoиeo kao vojnik ili toиnije reиeno, kao иasnik u vojsci potkralja Navarre. Njegova vojna karijera je bila svršena kada je na nekom vojnom pothvatu ozlijedio desnu nogu. Nakon иitanja duhovnih knjiga odluиio je postati svecem. Išao je na hodoиašжa i posvetio se vjerskim vjebama, no nije našao mir. Napisao je knjigu duhovnih vjebi koja zapravo sadri mjeseиni teиaj za postizanje svetosti. Kao Kristov vojnik cilj su mu bile poslušnost prema nadreрenom i nijekanje individualnosti. Knjiga završava »pravilima za usklaрivanje vlastitog i crkvenog razmišljanja«. Drugim rijeиima; spreman je vjerovati kako je ono što mu se иini bijelim zapravo crno, ukoliko to tvrdi Crkva. Njegovi prvi uиenici su mu se pridruili u Parizu (1534): Franjo Ksaverski, Petrus Faber, Jacob Laines, Alfonso Salmeron, Francisco de Bobadilla i Simon Rodriguez. Papi su se stavili na raspolaganje, nakon što su se zavjetovali u kapeli na Montmartru, kako жe u Palestini obraжati Turke. Novi red je slubeno osnovan 1540. g. Isusovci su postali poznati kao uиitelji djece, upravitelji misija ili odmarališta, propovjednici, kapelani bolnica. Imali su što raditi uglavnom zbog zapanjujuжe lošeg stanja crkvenog ivota u Italiji. Zajedno s Drubom organizirali su isusovaиke zavode. Najvaniji se nalazio u Rimu (kasnije je prozvan Collegium Germanico-Hungaricum), te je primao njemaиke, maрarske i hrvatske uиenike. Isusovci nisu isprva bili borci protiv protestanata, niti su bili posebno nepokolebljivi. Njihov cilj, iz 1540. g., bilo je širenje vjere. Obrana vjere dodana je tek 1550. g. Osnivali su sirotišta, prihvatilišta za prostitutke, škole, središta za potporu sirotinji. Ukinuli su zborno govorenje mise. Obeshrabrivali su pretjerano isposništvo; redovnici su morali biti spremni za naporan rad. Njihov uspjeh moe se pripisati sposobnosti da stare zamisli prilagode potrebama novih naraštaja. Novicijat je sadravao dvogodišnji studij. Redom je upravljao general, a upravno su tijelo иinili oni koji su dali иetvrti zavjet (bezuvjetna poslušnost papi). Franjo Ksaverski se s tri isusovca uputio iz Lisabona prema latinskoj Americi (1541). Bili su prva skupina misionara koji su išli u obje Amerike. Katoliиko širenje, preko oceana u Ameriku, u neku je ruku nadoknada za gubitke koje je protestantizam nanio u Europi. U trenutku Ignacijeve smrti (1556) isusovaca je bilo više od tisuжu. Time su veж postali jednom od najmoжnijih sila u katoliиkom svijetu i to ne samo u radu sa siromašnima, veж zahvaljujuжi naobrazbi sveжenika, i u djelovanju meрu višim staleima. Buduжi da su imali najbolji obrazovni sustav, stekli su veliki utjecaj na dvoru (pouиavali su иlanove kraljevskih obitelji). Kako su katoliиku vjeru nauиavali na sveuиilištima, uskoro su postali braniteljima protiv naleta protestanata koji su imali 276 veliki broj sljedbenika meрu humanistima. Njihova prisega potpune poslušnosti Crkvi i papi upravo je to od njih zahtijevala. Na Tridentskom koncilu dvojica od gore navedenih osnivaиa bili su papini najиvršжi pobornici. Godine 1542. su zapoиeli rad u junoj Njemaиkoj osnovavši središte u Ingolstadtu (1549). Od 1552. g. usredotoиili su se na borbu protiv krivovjerja. Mnogi su 1555. g. drali kako je katoliиanstvo u Njemaиkoj stvar prošlosti. Reformacija se usto širila u Austriji, Bavarskoj i Иeškoj. Tijekom иetrdeset godina Katoliиka crkva nije imala vrijedne apologetike. No, isusovci su u potpunosti promijenili zateиeno stanje. Nedoumice Katoliиke crkve: Godine 1555. Petar Canisius je iznio obranu katoliиke vjere koja je naišla na široko prihvaжanje. No, katolici su shvatili kako je najdjelotvorniji naиin suprotstavljanja protestantima zapravo reforma Katoliиke crkve. Oиit primjer podruиja kojem je nedostajala preobrazba bila je Bavarska. Tamošnje je sveжenstvo bilo u velikoj mjeri nepismeno, samostani su nalikovali seoskim gostionicama, u upnim dvorima su stanovale prilenice i njihova djeca, mnogi sveжenici su bili pijanice. Uz to, neki su pripadnici srednjeg stalea veж potpali pod utjecaj luterana i anabaptista. Izbor pred kojim su se našli katoliиki reformatori (Fisher, Contarini, Sadoleto, Carafa i Pole) bio je: postati sliиniji protestantima, ili uиvrstiti postojeжe srednjovjekovne oblike pobonosti i ojaиati hijerarhiju. Povijest protureformacije je dijelom uspjeh konzervativnih i militantnih elemenata nad liberalima i pomirbenjacima. Pomirbeno krilo, sa Contarinijem na иelu, susrelo se s umjerenijim protestantima (Melanchtonom i Bucerom) na Regensburšku kolokviju 1541. g. Iako su se uspjeli nekako sloiti oko doktrine opravdanja vjerom, potpuno su zapeli na иlancima o transsupstancijaciji i papinoj prevlasti. S druge je strane papa Pavao III. ovakve dogovore drao nevaljanim, jer su bile nereprezentativne. Contarini je postao rtvom glasina o njegovu krivovjerju. Umro je 1542. g. Tvrdio je da se obratio Isusu 1511.g. Neuspjeh tih razgovora kao i ograniиenost Augsburškog mira uzroиile su novi val vjerskih borbi po Europi u korist kalvinista. Pobjeda konzervativaca: Contarinijev neuspjeh otvorio je put njegovim protivnicima. Tvrdokorni Carafa preporuиio je papi da osnuje novu i moжnu inkviziciju kako bi se borio protiv krivovjerja. Vjerovao je kako se pravo proиišжenje katoliиanstva moe postiжi napadom na kriva 277 vjerovanja. Bilo kakva pomirba postigla bi upravo suprotno. Rimska inkvizicija je utemeljena 1542. g. Shodno tome, inkvizitori su mogli pritvoriti sumnjivce, zaplijeniti imovinu, smaknuti osuрenike; samo je pravo opraštanja bilo iskljuиivo u papinoj nadlenosti. Carafa je vlastitu kuжu opremio uredima, tamnicama i okovima. Takoрer je izdao niz pravila inkvizicije; npr. иetvrta uputa je glasila: »Nitko ne smije pokazati ni najmanju obzirnost prema krivovjercu, a naroиito ne prema kalvinistu.« Inkvizicija je uvela, krajem srednjega vijeka, muиenje kako bi suzbila krivovjerja. Crkva je naime drala kako se potrebne informacije mogu dobiti samo nasiljem. S vremenom je muиenje postalo uobiиajenim dijelom zakonodavnog mehanizma u Europi (s iznimkom Engleske). Tisuжe nedunih ena, okrivljenih zbog vraиanja, muиene su dok nisu priznale nedjela poput »letenja na ponoжne skupove.« Vladavina nasilja u Italiji: Talijanska evangeliиka stranka unutar katoliиke crkvi je bila: kardinali Contarini, Pola i Corteze, Juan de Valdez, Bernardo Ochino i Pietro Vermigli. Reformirani redovi su bili posebno otvoreni prema luteranizmu. Središta reformiranih ideja je bila: Venecija, Napoli (kod Guiliu Gonzage) i Ferrara (kod Renate). Nakon poиetka inkvizicije veжina evangelikalaca emigrirala je u Љvicarsku i dalje. Tamo gdje kraljevi nisu eljeli trpjeti papinstvo, inkvizicija je bila mrtvo slovo na papiru. S druge je strane, u Italiji, inkvizicija zamalo uništila tamošnju renesansu. Dodatan razlog njezinoj estini bila je nakana Giana Pietra Carafe da smanji moж Љpanjolaca u Italiji. Zapravo, do 1870. g., papinstvo je bilo središte talijanske politike, kao i europska sila. Carafa je prisiljavao idove na nošenje utih kapica i ivot u getu s jednim izlazom. Za njegova je vremena objavljen i prvi popis zabranjenih knjiga. Na njemu su se našli: Decameron, Rabelais i Kuran. Obrazovana Italija se vratila crkvenoj pobonosti; talijanski pjesnici pisali su duhovnu poeziju, umjetnici stvarali pobona djela. Val moralne strogosti, koji je u drugim europskim zemljama stvorio puritanstvo, jaиao je katoliиke reformatore. Protureformacija u Francuskoj: U Francuskoj su isusovci isprva poиeli djelovati 1550. g. u Clйrmont-Ferrandu (Collège de Clérmont). Iz tog središta pokret se proširio na druga podruиja. Zbog njihove navodne upletenosti u pokušaj ubojstva Henrika IV. (poиinitelj je bio bivši isusovac), istjerani su iz Pariza i drugih gradova. Sukobili su se sa Sorbonnom (teološkim fakultetom u Parizu) jer su sumnjali u Marijino 278 bezgrešno zaиeжe. Nagaрali su kako se u иistilištu moe provesti najviše devetnaest godina. TRIDENTSKI KONCIL: Koncil se nikako nije uspio odrati prije potpisivanja mira izmeрu njemaиkog cara i francuskog kralja u Crйpyju (1544). Trent je bio izabran zbog toga što je kao »njemaиka zemlja« (Juni Tirol) pripadao Italiji. Car je elio izgladiti pitanja o disciplini (i tako ukloniti prepirku izmeрu protestanata i katolika). Protivio se raspravi o doktrinama koja je, u što je bio siguran, nerješiva. Papa je, naprotiv, savjetovao poslanicima da se prvo pozabave upravo pitanjima doktrine. Prva sekcija se bavila oblikovanjem katoliиke doktrine (u svjetlu protestantizma), a druga naиinima reforme katoliиke prakse. Na zasjedanju od 1545. do 1548. g. najveжi broj sudionika bio je s podruиja koja protestantizam nije uopжe dotakao, te stoga nisu osjeжali nikakvu obvezu da budu popustljivi spram protestanata. Njihov beskompromisni stav onemoguжio je bilo kakvi vjerski mir, kojem se nadao car, kao i promjene kojima su se nadali umjerenjaci na koncilu. Treba ipak spomenuti da su tridentske doktrinarne uredbe, zbog svaрalaиkog tona, zvuиale neprijateljskije prema protestantima nego što su u stvari bile. Za vrijeme prvih koncilskih zasjedanja bilo je oиitih razlika u mišljenjima no zakljuиci su, kao i njihova tumaиenja, uvijek bili izraeni jezikom tvrdolinijaša. Katoliиka je praksa bila reformirana u sljedeжim stvarima: 1) Sluba prodavaиa indulgencija je ukinuta. 2) Biskupi su opunomoжeni da nadgledaju vlastite biskupije; prestali su biti slijepo oruрe u rukama krune. U biskupijama, gdje nije postojalo sveuиilište, biskup je osnivao seminare za poduku mladiжa sveжeniиkoj slubi. 3) Sveжenstvo je moralo biti obrazovano i trebalo propovijedati. Tridentski Koncil bio je djelotvoran u reformama uglavnom u Italiji. Drugdje je sluio kao poticaj i ohrabrenje. Papa Pio V. i neuspjeh protureformacije u Engleskoj: Papa Pio V., bivši Veliki inkvizitor, je u duhu koncila organizirao veliko иišжenje u Rimu. Odgovoran je takoрer za tragiиan svršetak engleske protureformacije. Naime podravao je razne spletke, za vladavine Elizabete I., kako bi pod škotskom kraljicom Marijom ponovno vratio katoliиanstvo. Veжina simpatizera katoliиanstva ivjela je na sjeveru gdje su 1569. g. neuspješno pobunili grofovi Northumberlanda i Westmorlanda. 279 Buduжi da je papa podravao pobunu, objavivši usto bulu kojom je izopжio Elizabetu I. (Apostolicae Curae), engleski katolici su dobili peиat izdajnika. Teškim okolnostima pridodana je španjolska Armada (pokušaj pomorske invazije Engleske – 1589.) i zavjera Guyja Fawkesa (pokušaj dizanja u zrak parlament – 1605). Godine 1571. svatko tko je postao katolikom, ili je pak drugoga preveo na katoliиanstvo, mogao je biti smaknut zbog izdaje. Od 1577 .g. do 1603. g. 123 sveжenika su smaknuti, zajedno s 63 ljudi koji su ih skrivali. Ipak katoliиanstvo se, zahvaljujuжi nadbiskupu Allenu, i dalje odravalo izvan zemlje. U Engleskoj su u tom smislu najzasluniji katoliиki vlastelini na sjeveru koji su gradili sveжeniиka skrovišta. Izvješжa iz 1603. g. pokazuju da je u zemlji ivjelo 8 570 rekuzanata, tj. uglavnom katolika koje su odbijali anglikanstvo (najviše ih je bilo u grofovijima Cheshireu i Lancashireu). Konaиno Naranиasta revolucija je privela kraju prokatoliиke sklonosti posljednjih Stuarta. Katoliиki misticizam: U to je vrijeme katoliиki misticizam poprimio konaиne obrise. Isusovaиka odmarališta su postala popularna. Љtovanje Marije se ohrabrivalo. Utemeljen je takoрer kult Presvetog srca Isusova. Obnovljeno je srednjovjekovno zanimanje za иuda. Barok, i kasnije rokoko, naglašavali su vanost nove doktrine transsupstancijacije (sveta иuda se dogaрaju u prekrasnim graрevinama). Misticizam je postao omiljen (usp: sv. Terezija Avilska, sv. Ivan od Kria, sv. Franjo Saleški). Na neki naиin, misticizam je bio katoliиki odgovor na reformaciju. Ipak, visoko je sveжenstvo misticizam dralo opasnim jer je znatno smanjio potrebu za sveжenstvom i sakramentima otvorivši izravan put do Boga. Sve je to mirisalo na platonizam. Latinski je postao iskljuиivo jezikom bogoštovlja, iako je na zaиetcima reformacije bio ivi jezik i najviši oblik izriиaja. U Italiji je Palestrina uveo obnovu crkvene glazbe. Katoliиko uиenje pretrpilo je nazadak zahvaljujuжi strogoj cenzuri koja je pozornost usredotoиila više protiv krivovjerja nego protiv besramnosti. Katoliиka apologetika: Katolici su pokušali odgovoriti Magdeburškim centurijama hrvatskog luterana Matije Vlaиiжa. U njima je revno i pozorno opisao kvarenje Crkve od novozavjetnih vremena do srednjeg vijeka. Katoliиki odgovor napisao je Filippo Neri (Anali). Talijanski isusovac Robert Bellarmine napisao je Raspravu protiv suvremenih heretika (15861593). 280 Љpanjolski isusovac Francisco Ribera pisao je knjigu o biblijskom proroиanstvu utemeljenom na futuristiиkom tumaиenju knjige Otkrivenja (1590), kako bi se suprotstavio protestantskom poistovjeжivanju pape s antikristom. Tvrdio je, izmeрu ostalog, da жe antkrist doжi samo na kraju svijeta, te da жe crkva biti uznesena 45 dana prije kraja Velike nevolje, koje жe trajati 3,5 godine, a ne 7 godina. Nova katoliиka inicijativa: Politiиki aspekt protureformacije omoguжen je odsutnošжu Francuske s politiиke scene. Ona je naime, od 1562. do 1629. g., bila zaokupljena vjerskim ratovima. Shodno tome, habsburške sile su imale odriješene ruke za provedbu vraжanja katoliиanstva u Љpanjolskoj i Austriji. Katoliиka se liga, pod Filipom II. Љpanjolskim, dala na posao zadobivanja protestantskih krajeva. Godine 1562. izgledalo je kako жe Bavarska i Austrija slijediti primjer Sjeverne Njemaиke i postati protestantske. U Austriji je vjerojatno dvije treжine puka pokazivalo naklonost prema protestantizmu. No, izmeрu 1565. i 1585. g. došlo je do promjene: protestanti su postali nesigurniji u sebe, a katolici pak samosvijesniji. To se dijelom pripisivalo nepopustljivijem stavu katoliиkih vladara, stvarnoj katoliиkoj reformi, kao i podjelama meрu protestantima. U Grazu, gdje su protestanti postigli stvarni monopol, okolnosti su se posve promijenile na njihovu štetu. U podruиju Kцlna nastavak katoliиke prisutnosti moguжe je pripisati prisutnosti španjolske vojske u Љpanjolskoj Nizozemskoj, ali i uspješnosti katolika da zadre tradicionalne katoliиke biskupije (zahvaljujuжi crkvenom pridravanju koju je osigurao Augsburški mir). U Poljskoj su pod Stjepanom Batoryjem postojale vjerske sloboda, no igmunt III. (1587-1632) je (nakon što je Batory umro) dopustio dolazak isusovaca. Ishod je bilo gušenje protestantizma. Katoliиke misije: Katoliиke misije su se širile u obje Amerike pokušavajuжi nadoknaditi katoliиke gubitke u Europi. Katoliиki misionari su slijedili španjolske i portugalske konkvistadore (Hernбna Cortйza u Meksiku i Francisca Pizarra u Peruu). Treba, meрutim, reжi u njihovu obranu da nisu odobravali nasilje konkvistadora иesto se stavši na stranu Indijanaca. Franjevci, koji su stigli do Kalifornije, bili su najvanija misijska skupina u obje Amerike dok su isusovci djelovali na Dalekom Istoku. Potonji su rabili dvojbene misijske metode u Kini i Japanu. Naime, poistovjeжivali su se s ovim naprednim uljudbama izlauжi se optubama da dovode u pitanje evanрelje. 281 Tridesetogodišnji rat: Rat je zapoиeo kada je katolik Maksimilijan Bavarski, nakon što luteranska veжina je zabranila katoliиki mimohod (što je uzrokovao neredi), zaposjeo i anektirao slobodni grad Donauwцrth. Katoliиanstvo je tamošnjim protestantskim graрanima bilo nametnuto иime je prekršen Augsburški mir. Utemeljena je protestanski savez kako bi se obranile protestantske drave na što su katolici ustanovili suparniиki savez. Godine 1618. иeški su protestantski plemiжi izbacili carske namjesnike kroz prozor gradske vijeжnice. Potom su istjerali isusovce i pobunili se protiv Austrije. Krunu su ponudili kalvi-nistiиkom knezu izborniku Fridriku V. koji ju je prihvatio. Time je poremeжena ravnotea sila u иitavoj Europi. Ipak, Tridesetogodišnji rat bio je vjerske naravi do 1635. g. To je isprva bio rat kalvinista protiv katolika buduжi da se veжina luterana drala podalje. Posljedice rata su bile uasne: samo u Njemaиkoj stanovništvo se smanjilo od 16 do 6 miljuna! Rat se dijeli u иetiri faze: 1) Prva faza (1618-1623) – izborni knez Falaиke, i izabrani иeški kralj, Fridrik V. biva poraen u bitci kod Bile Hore (1620.). Carski odredi zaposjedaju Prag, Иešku, Moravsku i Љleziju. Otpoиinju progoni protestanata i voрa ustanka. Praško sveuиilište je predano jezuitima te 30 000 protestantskih obitelji je protjerano. Saska i Brandenburg nisu bili ukljuиeni u ratu. 2) Druga faza (1623-1629) – u rat se upliжe danski kralj Kristijan IV. na strani protestantskih knezova koje su pomagale Francuska, Engleska i Љvedska. Kristijan biva poraen i prisiljen na potpisivanje mira u Lьbecku (1629). Katoliиki general Wallenstein (bivši protestant) nameжe 1629. g. Uredbu o uspostavljanju (restituciji) prijašnjeg stanja. Pojaиano je tzv. crkveno pridravanje. Sve se moralo vratiti na stanje iz prve иetvrtine stoljeжa (na stanje prije 1552), a kalvinisti ostaju bez svih prava u carstvu. Krizu prekida Gustav Adolf koji odluиuje napadati katolike kako bi vratio izbornome knezu poloaj u Falaиkoj (zet Jakoba II. iz Engleske). 3) Treжa faza (1630-1635) – u rat stupa švedski kralj Gustav II. Adolf. Nakon pobjede kod Breitenfelda, zaposjedanja Alsacea i prodora u Bavarsku, te pobjede u bitci kod Lьtzena (u kojoj je Wallenstein poraen, a Gustav poginuo), Љveрani su poraeni kod Nцrdlingena. Gustav je vratio sjeverna podruиja protestantizmu, no uskoro je bilo jasno da katolici nisu u stanju zadrati Sjevernu Europu, a ni protestanti junu Europu. 4) Иetvrta faza (1635-1648); u savezu sa Љvedskom u rat se upliжe Francuska. Carske snage trpe poraze. Iscrpljene dugogodišnjim ratovanjem Austrija, ali i druge katoliиke zemlje, prisiljene su potpisati West- 282 falski mir. Uvjeti Westfalskog mira, iz godine 1648. g., ukljuиivali su ustanovljenje postojeжih vjerskih granica. Protureformacija je njime doivjela poraz. Ponovno je uspostavljen Augsburški mir, iz 1555. g., koji je ovog puta jamиio zaštitu Reformirane crkve. Ugovor je sadravao sljedeжe odrednice: a) Carski dvor treba иiniti jednaki broj protestanata i katolika. b) Nijedan protureformacijski katoliиki red nema dopuštenje djelovanja u protestantskim dravama. c) Osim u nasljednim habsburškim zemljama (tj. u Иeškoj i Austriji), sve drave trebaju podnositi vjerske manjine ako su postojale prije 1624. g. d) Francuska dobiva Alsace (osim Strasbourga). e) Љvicarska i Nizozemska su postale drave. f) Knez izbornik Falaиke je dobio Donju Falaиku (Rheinland Pfalz) dok je Gornja Falaиka (Oberpfalz) predana vojvodi od Bavarske. Katolici su dobili: Иešku, potpuno pokatoliиenu Austriju, Gornju Falaиku, dio Alsacea (pod Francuskom) i junonjemaиke biskupije. Westfalski mir je obiljeio kraj Svetog Rimskog Carstva, kao i srednjeg vijeka, u kojem je prevladavala zamisao o kršжanskoj republici. Otada se poиinje poštovati suverenitet i nezavisnost svake pojedine drave. Papa se suprotstavio ugovoru ali njega su ignorirali i katolici i protestanti! PRAVOSLAVNA CRKVA POD ISLAMOM Do 1526. g. veжi dio Pravoslavne crkve bio je pod Turcima. Oni su zauzeli Balkan, Egej, Krim i Beograd, kao i dvije treжine Maрarske. Iako se dosta govorilo o još jednoj kriarskoj vojni, posebno kad je sultan elio napadati Cipar, najviše što se postiglo bila je bitka kod Lepanta (1571) gdje su papinske sile porazile tursku mornaricu. Sultan je kanio vjernicima upravljati preko carigradskog patrijarha. Crkva je osiromašila jer joj je imovina bila zaplijenjena, a obrazovani иlanovi pobjegli prema Zapadu. Ostatak vodstva odlazio bi na Zapad kako bi tamo prosio. Seljaci su bili pritisnuti porezima, a uz to su morali davati mušku djecu kako bi bila odgojena u islamskoj religiji. Kršжani su bili uposleni kao poduzetnici, brodograditelji i ljevaиi topova. U Grиkoj, na Balkanu i Rusiji, Pravoslavna je Crkva i dalje bila narodna ustanova. S druge su strane turski muslimani bili tek vladajuжa manjina. No, na Kreti, Eubeji (grиki otok) i dijelovima Albanije, uspjeli su 283 mnoge kršжane obratiti na islam. Meрutim, skoro u cijeloj Europi Islam je bio vjera vladajuжe manjine. Drevna kršжanska liturgija i sakramenti još uvijek su proimali ivot osiromašenih i potlaиenih naroda. Solun je ostao isto grиki, s dvadeset crkava i иetiri manastira nasuprot šest damija. Oko 1570. godine u Sofiji je bilo trinaest damija, ali je mitropolit nadzirao oko tri stotine crkava i dvije vjerske škole. Unatoи turskim nastojanjima da Pravoslavnom crkvom upravljaju iz jednog središta, srpski nadbiskup u Peжi, i bugarski nadbiskup u Ohridu, imali su odreрenu samostalnost. Treba spomenuti da je unutar turskog carstva postojao i odreрeni broj latinskih kršжana (na bivšim venecijanskim otocima u Egeju; u Bosni, Srbiji i Sjevernoj Albaniji, иak i u turskom Trabzonu). Osim toga postojale su unijatske zajednice podreрene Rimu, u Libanonu, Siriji i Palestini, koji su se iz politiиkih razloga izdavali za pravoslavca. Kršжansko i muslimansko praznovjerje se spojilo. Muslimani su иesto poštovali kršжanska sveta mjesta. Turci su pretvorili mnoge crkve u damije, primjerice u Ohridu. U Damasku su pripadnici dviju vjera podijelili veliku crkvu, na иudan i vjerojatno jedinstven naиin. U Carigradu Sveta Sofija je dobila minarete i bila pretvorena u damiju, kršжani su i dalje odlazili u svetišta oko nje, a Turci su im se pridruili u poštivanju vrata napravljenih od drveta iz Noinog kovиega ili svetog bunara prekrivenog kamenom iz zdenca u Betlehemu. U Jeruzalemu muslimani su izgradili Omarovu damiju po uzoru na bizantske crkve te su koristili zlato opljaиkano od kršжanskih crkava u tom gradu. U 16. stoljeжu, mnogi najodliиniji mladiжi pravoslavnog svijeta odlazili su nastaviti školovanje u Italiji, na Sveuиilištu u Padovi, buduжi da pod Turcima nisu mogli steжi tako visoko obrazovanje. Pravoslavni teolozi su usvojili latinsku tradiciju o sedam sakramenata kao i koncept transsupstancijacije. Grиki studenti na Zapadu dolazili su preko Padove i Venecije u Tьbingen, kako bi slušali predavanja u kojima je Martin Kraus, luteran, govorio o moguжnosti ujedinjenja grиke i protestantske crkve. Жiril Lukarski, carigradski patrijarh, nastojeжi obraniti pravosla-lje od Rima, našao je saveznike u protestantima, koji su u to vrijeme bili još snaniji u Poljskoj. Svoje najdarovitije sveжenike slao je na školovanje u Oxford, Helmstedt i enevu. No, nakon njegove smrti, pravoslavni koncil u Jeruzalemu slubeno je osudio pogreške »protestantskih krivovjeraca«. Pravoslavna crkva je, zahvaljujuжi turskoj upravi, propustila i reformaciju i protureformaciju. Koliko god da su pravoslavci bili neprijateljski raspoloeni prema Rimu, protestantski jezik, duh i uиenje uvijek su im bili strani, иudni, netradicionalni i pogrešni. 284 Nakon pada Carigrada Moskva je zahtijevala poloaj glavnog grada pravoslavlja. Shodno tome, Ivan Veliki je prisvojio bizantskog dvoglavog orla za ruski grb. Rusija je morala proжi kroz razdoblja nereda i graрanskog rata prije nego što je mogla biti zaиetnikom ili osloboditeljem pravoslavnih naroda. Redovnik po imenu Filotej je izmeрu 1505. i 1533. godine pisao caru: »Dva Rima su veж pala, a treжi, naša Moskva, još uvijek stoji; a иetvrtog nikad neжe biti... U cijelom svijetu Ti si jedini kršжanski car«. MODERNO DOBA Westfalski mir je prekretnica jer oznaиava kraj srednjeg vijeka. Iako su 1648. g. završeni vjerski ratovi, nisu prestali progoni zbog vjere. Religija je prestala biti pitanje od meрunarodnog znaиaja. Papin se utjecaj u meрunarodnim odnosima drastiиno smanjio: moж su sada imali svjetovni vladari. Unutar drava došlo je do poveжanja vjerske snošljivosti, no okolnosti su ipak bile drugaиije u sljedeжim zemljama: a) Zapadnoj Maрarskoj – Reformirana je crkva postala rtvom katoliиke monarhije. b) Francuskoj – Nanteški proglas je ukinut zbog potrebe oиuvanja politiиkog jedinstva. c) Austriji – iz salzburškog podruиja istjerano je petnaest tisuжa protestanata. Unatoи ovim dogaрanjima, europske su drave poиele shvaжati da proganjanje vjerskih manjina moe imati neeljene posljedice: destabilizacija drave i ogromne gospodarske štete (npr. odlazak hugenota iz Francuske). Istima je doduše bilo dopušteno iskljuиivo osobno štovanje. Prozelitizam, kao i obavljanje bilo kakve javne dunosti, bilo im je strogo zabranjeno. Zapravo, prije Francuske revolucije, nije bilo europske drave s vjerskom manjinom koja je uivala prava veжine. Od Crkve se oиekivalo da podrava vlast. Uz to, oslabio ju je porast racionalizma. Pojavio se novi svjetonazor prema kojem je etiиka kultura prikladna zamjena za kršжansku vjeru. Ljudi su eljeli slobodno misliti i raditi kako im je volja. Prosvjetiteljstvo se razvilo kao alternativni sustav vrijednosti, a иak ni odgovor u obliku Rousseauovog idealizma nije bio mnogo povoljniji za kršжanstvo. Osim toga, ivot u Europi se sekularizirao: religija je postala osobna stvar pojedinca. Komadanje univerzalne crkve na meрusobno supar- 285 niиke crkve, kao i zasiжenje vjerskim borbama, pourili su proces sekularizacije. Prosvjetiteljstvo dovodi sa sobom neke zaиuрujuжe zakljuиke. David Hume je drao kako se Boja opstojnost ne moe dokazati. Immanuel Kant i Friedrich Schleiermacher tvrdili su kako se religija ne bavi prvenstveno Bogom, veж religioznim iskustvom. Hegel je pak vjerovao kako Bog nije osoba iz Biblije, veж sila kojoj nedostaje osobnost. Do sredine 17. stoljeжa naziru se obrisi suvremenog svijeta. Znanost je uиinila izvanredan napredak, te je krajem 18. stoljeжa svatko veж prihvaжao Newtonov pogled na svijet. Filozof Locke je na osnovi empiricizma (usp. Razumnost kršжanstva 1695) ustanovio kako je kršжanski moral vrhunski mudar. Kršжanstvu su se sve više i više oduzimali natprirodni elementi i jedinstvenost. Veliиao se razum, dok se objavu poniavalo. Istaknuta su proturjeиja u Svetom Pismu: иuda su poricana, a proroštva ponovno procijenjena u svjetlu racionalizma. Tek je u Engleskoj izazov doиekan s poletom i odluиnošжu (usp. Butler i Berkeley). Hume je pokazao da krajnji racionalizam vodi u potpuni skepticizam. Wesley je istaknuo kako religija nije puka intelektualna hipoteza. U ostatku Europe su se ljudi ravnali prema engleskim deistima (posebno prema Lockeu i Newtonu) koji su popularizirali onaj pogled na razum koji je izgubio vjerodostojnost u Engleskoj. Francuski apologeti su bili neuvjerljivi dok su u Njemaиkoj pijetisti kršжanstvu ponovno vratili vjerodostojnost. Ipak nisu uspjeli zdruiti vjerski ar s razumom, te su 19. stoljeжu ostavili u nasljedstvo poteškoжe koje je iskoristila liberalna teologija. Meрu francuskim pokretima treba takoрer spomenuti jansenizam i kvijetizam. Prosvjetiteljstvo je prvo usvojilo znanstvenu metodu prema kojoj se sve, pa i Biblija, podreрuje racionalnoj i empirijskoj rašиlambi. U ovakvom ozraиju Charles Darwin je došao do zakljuиka kako Zemlja nije stvorena za šest dana, veж je proizvod milijuna godina evolucije. Suvremeno doba muиili su problemi koji su i nama bliski. Nastali su mnogi pokreti suvremenog kršжanstva. USPON RACIONALIZMA Do 1648. g. veж je zapoиelo suvremeno razdoblje: a) Francis Bacon (1561-1626) je veж istaknuo znanstvenu metodu kao jedinu izvjesnost. b) Renй Descartes (1596-1650) je prvi primijenio znanstvenu metodu 286 u filozofiji. Ideje prosvjetiteljstva našle su svoje zaиetke u Nikoli Koperniku (14731543) i njegovoj tvrdnji da se Zemlja okreжe oko Sunca. Time je stvorena polazna toиka za Johannesa Keplera, Galilea i Isaaca Newtona koji su iz temelja promijenili naše razumijevanje fiziиkog svemira, i na taj naиin potopili ptolomejski pogled na svijet sadran u Aristotelovoj filozofiji. Katoliиka crkva se tvrdoglavo odupirala tim otkriжima upravo zbog toga što je, zahvaljujuжi radovima Tome Akvinskog, prihvatila Aristotela kao vlastiti ideološki i teološki temelj. Inkvizicija je prisilila Galilea (15641642) da se odrekne svog uиenja (1616), ali u svom djelu zatupio je heliocentriиki sustav, pa je crkva djelo ocijenila kao heretiиka. Slaba toиka Descartesove filozofije bila je odnos izmeрu uma i tijela. Tri filozofa, s europskog kontinenta, pruili su alternativna tumaиenja: Malebranche (okazionalizam – uиenje o prigodnim uzrocima), Spinoza (monizam) i Leibniz (uиenje o monadama). Nicolas Malebranche (1638-1715) je pripadao redu sekularnih sveжenika (oratorijancima). Tvrdio je kako tijelo i duša ne komuniciraju neposredno, veж boanskom intervencijom. Vjera i razum ne proturjeиe jedno drugom; cijeli je svemir, koji djeluje poput sata, razuman. Kako se neko tijelo ne moe kretati samo od sebe, ono unutar sebe ni ne moe sadravati pokretaиku silu. Time je Malebranche Boga zapravo sveo na silu (a ne na djelatnu osobu) ne davši odgovor na pitanje postojanje zla (prikriveni panteizam). Baruch Spinoza (1632-1677) je bio idov izopжen iz portugalske sinagoge zbog krivovjerja. Osim toga je izdao filozofsku knjigu o biblijskoj kritici, koja je ustvari potkopala biblijski autoritet. Spinoza je bio panteist: prema njemu postoji samo jedna supstancija, bezgraniиno biжe. Иovjekov je cilj ponovno uklapanje u vjeиno i potpuno jedinstvo s Bogom. Time dolazi do apsolutnog mira i nepomuжenosti duše. Kritiиari su mu prigovarali da nije ostavio mjesta za Boga koji bi kao osoba dao smisao i plan. Religija prestaje biti najviši oblik osobnog odnosa. Gottfried Wilhelm Leibniz (1646-1716) je bio veliki znanstvenik. Kao kršжanin elio je da kršжanstvo prestane patiti od podjela. U tu svrhu je tijekom više od deset godina raspravljao s Bossuetom traeжi moguжnost za ponovnu kršжansku pomirbu. Osnove njegove filozofije, vjerovao je, zajedniиke su i katolicima i protestantima. Prema njemu, Boja opstojnost je kljuи spoznaje, kao i postulat moralnosti. Svemir je mehaniиan i sastavljen od monada, a na иelu mu je dobrohotni Bog, koji ih je programirao da se ponaše na odreрeni naиin. Ovaj svijet je najbolji moguжi svijet, i unatoи иinjenici što u njemu postoji zlo. Njegovu je filo-zofiju 287 sistematizirao i proširio njegov uиenik Christian Wolff (diplomac pietistiиkog Sveuиilišta u Halleu), te je ona neko vrijeme odreрivala obrazac misli na njemaиkim sveuиilištima. U teologiji je utrla put prosvjetiteljstvu. Blaise Pascal (1623-1662) je bio jedini Francuz koji je pruio stvarnu obranu rastuжem racionalizmu. Isusovce je vidio kao glavnog unutarnjeg neprijatelja Crkve, a Descartesa kao glavnog vanjskog neprijatelja. Upravo je zbog toga napisao Pensйes (Misli) koje su trebale biti dio apologije. Pascal je tvrdio kako je razum neutralna sila koja se moe ukrotiti kako bi se rabila i za dobro, kao i za zlo (obje strane mogu tumaиiti znanstvene rezultate kako bi poduprle vlastite stavove). Prema njemu kršжanska religija nije prvenstveno stvar morala, veж stvar osobnog odnosa kojeg je Bog potaknuo. Иovjekov pad je proizveo abnormalne uvjete od kojih nas samo Bog moe spasiti. Samo kršжanski svjetonazor moe prikladno objasniti proturjeиja ovoga svijeta. Kasno sedamnaesto stoljeжe je bilo razdoblje obiljeeno napretkom znanosti. Za isti napredak bili su zasluni mnogi skromni ljudi, no sve je više bilo sumnjiиavih i nesuzdrljivih pojedinaca. Putovanja su bila sve omiljenija te su mnogi mogli usporeрivati razliиite religije; kako se svaka иinila podjednako moralna, relativizam je poиeo izjedati religiju. Materijalistiиko ozraиje poticalo je kritiиare crkava da budu odvaniji. Ipak, veжina ih je u prvom redu bila protusveжeniиki, a ne protukršжanski raspoloena. Postavilo se pitanje biblijskog vremenskog slijeda koji se nije podudarao s egipatskim, perzijskim i kineskim. Francuski katolik Richard Simon (1638-1712) zapoиeo je kritiиki prouиavati Bibliju kako bi saznanja uporabio kao oruje protiv protestanata, no izbaиen je iz vlastita reda kada su katolici shvatili da bi se isto oruje moglo iskoristiti protiv njih! Pierre Bayle (1647-1706) je pripadao skupini hugenota koji su izbjegli u Amsterdam. Pisac je slavnog Dictionnaire historique et critique (Povijesni i kritiиni rjeиnik) koji se pokazao pravim rudnikom iz kojeg su deisti i skeptici pronalazili materijal za napade na Bibliju i kršжansku vjeru. Postao je i odskoиnom daskom za skeptiиna propitkivanja Diderota i Voltairea u 18. stoljeжu. Sin jansenista, Voltaire je bio plodan pisac koji je slobodno iskazivao svoja gledišta, osobito svoje neprijateljstvo prema Katoliиkoj crkvi. Deistiиki radovi Lockea i Newtona utjecali su na njega, u vrijeme kada je kao izbjeglica boravio tri godine u Engleskoj. »Isus Krist«, napisao je on, »trebao je dvanaest apostola da bi raširio kršжan-stvo; dokazat жu kako je dovoljna samo jedna osoba da ga uništi.« Doba Luja XIV. se bliilo svršetku; ljudi više nisu mislili u pojmovima 288 hijerarhije, discipliniranog poretka, boanskog prava i providnosti, te stalnosti klasiиnog razdoblja, veж u pojmovima kretanja i promjene. KRЉЖANSKI ODGOVOR Nova znanost je иovjeka natjerala da svemir smatra ureрenim sustavom voрenim svrhom. U njemu moe sudjelovati jer istim upravljaju zakoni koje ljudski um moe spoznati. Isaac Newton i John Locke su bili na иelu znanstvenog i filozofskog napretka koji je bio toliko privlaиan Francuzima. S druge su strane Englezi pristupali problemima bez pretpostavki njihovih suradnika s ostale Europe; ni na koji naиin nisu eljeli oduzeti vjerodostojnost kršжanstvu jer su ga drali u najvišem smislu razumnim. No, deisti su napravili nekoliko oиitih po-grešaka. Nisu uspjeli dati odgovarajuжe objašnjenje postojanja zla, kao ni razlog zbog kojega иovjek nije odgovorio pozitivno na oиitost prirodne religije. Poricali su objavu, kao i dokaze koji ju podupiru (иuda, proroštva i autoritet Biblije). Deizam: Lockeov utjecaj se mogao razaznati na mnogim podruиjima. Njegov prikaz, koji je najviše uznemirivao, oиitovao se u širenju deizma koji je, krajem 17. stoljeжa, postao opasnim za tradicionalno kršжan-stvo (vrhunac je dosegnuo sredinom sljedeжeg stoljeжa). Deisti su nastojali izbjeжi dvije krajnosti religijskog dogmatizma i ateizma izjavivši da ono što nazivamo sigurnošжu je tek najviši stupanj vjerojatnosti. Drali su se pet temeljnih istina: a) Bog postoji, b) naša je dunost štovati ga, c) иovjek se treba pokajati zbog vlastitih grijeha, d) иineжi dobra djela na ispravan naиin štujemo Boga, e) nagrada i kazna slijede nakon smrti. Objava je, podrazumijevali su, tek prerušeno praznovjerje, a Krist istovjetan poganskim иudotvorcima. Temelji deizma su bili sadrani u sljedeжim postavkama: prvenstvo razuma, uloga objave je dodatna i sporedna, иuda ne postoje, natprirodno je ograniиeno, a Sveto Pismo dvosmisleno. Antiklerikalizam je bio izrazito snaan. Odgovor na racionalizam i deizam uglavnom je bio istovjetan postavkama koje su se iznosile u Francuskoj u 17. stoljeжu. William Law, George Berkeley i Joseph Butler su ga napadali, a David Hume ga je odveo do logiиnog nihilistiиkog zakljuиka. Wesley i evanрeoski kršжani su deistiиkoj kritici religije uzvratili ivom i preoblikujuжom vjerom. Law je ustrajao na definiranju vrlo neodreрenog deistiиkog rjeиnika. 289 Bog je odveж velik da bi bio dodatak deistiиkom mehanistiиkom svemiru. Berkeley (biskup) je napadao s idealistiиkih pozicija. Prema njemu, djelatan i nezavisan opstanak moe se pripisati samo umu. Osjetilne zamisli ne zavise od nas, veж ih uzrokuje Bog. Stoga i jesu jaиe i stalnije od zamisli rasuрivanja i mašte koje proizvoljno proizvodi naš duh. Materijalni svijet je zajamиen samo vrhovnim umom. Zakone prirode je odredio Bog koji sve podupire. Ništa što postoji ne opstaje nezavisno. Butler (biskup) je bio najoštriji kritiиar sustava. On je, naime, opovrgnuo tezu da su red i racionalizam obiljeja svemira. Ukazao je na naša proturjeиja i nered izvodeжi zakljuиak kako je iskljuиivo kršжanska objava sposobna objasniti oboje (Pascal je otprilike isto tvrdio). Racionalizam: U francuskih su filozofi sastavili elemente koji жe kasnije biti obiljeja marksizma: a) иovjek je po naravi dobar, a ne zao, b) naša prvenstvena briga treba biti ivot kojeg trenutaиno ivimo, a ne onaj nakon smrti, c) budemo li obrazovali ljude na pravi naиin pojavit жe se »novi иovjek«, d) revolucijom жe sve stvari krenuti pravim putem. Navedeni skup zamisli bio je potpomognut sljedeжim иinjenicama: a) Crkva je bila nepopustljiva i nerazumna, b) Francuska nije imala svoga Johna Wesleya, c) nije bilo prikladnih apologeta. U deizmu vidimo Biblija + Razum, dok u racionalizmu vidimo Razum minus Biblija. U Njemaиkoj je naglasak bio stavljen na reformu unutar Crkve (radije nego na niz napada izvana). Pijetizam je bio istovjetan Wesleyevom pokretu u Engleskoj, no nije uspio dati dovoljno intelektualnih odgovora. Mnogi pijetisti (kao Wolff) su se, u stvari, kasnije izrodili u liberale. Kršжanstvo je »pojednostavljeno«. Gotthold Ephraim Lessing (1729-1781) je iznosio mišljenje kako je svaka religija jednako dobra – kršжan-stvo nije jedinstveno. Postoje mnogi putovi prema Bogu, a sve što se od pojedinca trai je iskrenost. Immanuel Kant (1724-1804) je unaprijedio moralne argumente kršжanstva. Ipak druga podruиja je ustupio liberalima. Romantizam (pod utjecajem Jeana-Jacquesa Rousseaua) je religiju sveo na osjeжaj. Rousseau, odgajan kao kalvinist, kasnije je prihvatio mješavinu deizma i štovanja prirode. Njegove su politiиke teorije uvelike djelovale na krvave revolucije koje жe uzdrmati Francusku i Ameriku. Friedrich Schleiermacher, poput Rousseaua, naglasio je subjektivni element kršжanstva: 290 bit vjere nije više dogma, veж intuicija i osjeжaj (tj. svijest o ovisnosti o Bogu). KATOLIИANSTVO NAKON TRIDENTSKOG KONCILA Tridentski koncil nije bio prihvaжen u svim katoliиkim krugovima. Otpor se usredotoиio u sljedeжem: 1) Centralizaciji papinske moжi suprotstavio se nacionalizam. 2) Odreрeni dio sveжenstva nije bio spreman primijeniti ono što je smatrao pretjeranim zahtjevima koncila. 3) Tridentski koncil je bio trijumf konzervativaca. Doktrinarno alili su što je Augustinova doktrina prvenstva milosti nad spasenjem zanemarena (najviše zbog utjecaja isusovaca). Otpor je bio najizraeniji u nacionalistiиkoj Francuskoj gdje je slobode mišljenja uvijek nedostajalo. Tamo je tzv. galikanizam predstavljao pokret kojem je cilj bio nacionalna katoliиka crkva osloboрena papinske vlasti. Protivnici su bili okupljeni meрu tzv. ultramontanistima; podrali su papinstvo u Italiji. CRKVA U FRANCUSKOJ Francuska je u 17. st. naslijedila Љpanjolsku na mjestu prve europske sile, ali i kao arište katoliиkog ivota. Pod Lujem XIV. Francuska je postala apsolutistiиka drava. Taj proces zapoиeo je i prije Lujeva dolaska na prijestolje; njegovi su utemeljitelji kardinali Richelieu i Mazarin. Iako njihov pristup inozemnoj politici nije bio temeljen na religiji, veж na hladnoj politici, njihova unutarnja politika je bila apsolutistiиka. Kako nisu eljeli dravu unutar drave, obuzdavali su protestante. Njihovu politiku nastavio je kralj nakon uspona na prijestolje (1661). Lujeva politika, naposljetku, ukida Nanteški proglas i dovodi do galikanizma (nezavisnosti poloaja Katoliиke crkve u Francuskoj u odnosu na Vatikan). Suprotna se tendencija, kao što smo veж spomenuli, nazvala ultramontanizmom. HUGENOTI: Lujeva politika protiv hugenota je, iskreno reиeno, bila иudna buduжi da oni nisu predstavljali prijetnju Katoliиkoj crkvi (neki hugenotski propovjednici su bili sposobni pastori i uиenjaci, no malo ih je bilo koji su širili vlastitu vjeru). Imali su i svoje teološke škole (npr. 291 Saumur), gdje su se obrazovali mirno pastori. Uz to, bili su znaиajan gospodarski иimbenik. Nakon što je na prosvjede Jeana-Baptistea Colberta, dravnog ekonomista, i brandenburškog izbornika zaustavio 1666. g. kampanju protiv hugenota, Luj je istu politiku nastavio deset godina kasnije. Na takvu su ga odluku ohrabrili jezuiti i bivša hugenot-kinja gospoрa de Maintenon. Kada je progon dosegao vrhunac, ukida-njem Nanteškog proglasa 18. listopada 1685. g., u cйvenneskim gorama je izbila borba koja je završila dvadeset godina kasnije uz posvemašnju iscrpljenost drave. Došlo je do vala proroštva, a i apokaliptiиne izjave su navodile ljude na prakse pretjerano junaиenje pa je bilo mnogo poginulih. Kalvinistiиki иelnici u Lausannei pokušali su nametnuti red zabranjujuжi enama da propovijedaju i tvrdeжi kako se kanonu Sv. Pisma ne mogu dodavati nikakva »proroиanstva«. Progonstva nad preostalim hugenotima u Francuskoj bila su uasna. Uhiжeni muškarci su osuрivani na doivotno sluenje na galijama, dok su ene ostatak ivota provele u zatvoru. Djeca su oduzimana roditeljima, a propovjednici obješeni. Dvjestotisuжe hugenota emigrira. Kamisarski rat (La Guerre des Camisards) je trajao do 1710. g. nakon иega se središte protestantizma preselilo u Lausanneu gdje su se obrazovali pastori. Nakon toga protestanti su razvili umjereniji pristup dravi иime su poloeni temelji francuske Reformirane crkve. Unatoи ovakvim pomacima progonstva su se nastavila do Francuske revolucije. Od 1684. do 1762. g. ukupno je pogubljeno devedeset pastora, a dvadeset i sedam je poslano na galije. Veжina je bila mlaрi ljudi do trideset godina. Tijekom Revolucije protestanti su progonjeni zbog odbijanja suradnje s ateistiиkom dravom, a 1815. g. rojalisti su divljaиki poubijali mnoge protestante u pokolju koji je kasnije prozvan Bijelim Terorom (La Terreur Blanche). GALIKANIZAM: Druga nedoumica, s kojom se suoиio Luj, bila je moж papinstva. Crkva u Francuskoj je, zahvaljujuжi jakom galikanizmu, bila spremna prihvatiti doktrinarne uvjete Tridentskog koncila, no nije eljela dopustiti bilo kakvo uplitanje pape u francusko crkveno zakonodavstvo. Krajem 17. stoljeжa nepogrešivo papinstvo suoиilo se s apsolutistiиkim monarhom. Glavno pitanje je bilo Lujevo pravo na imenovanje sveжenstva unutar podruиja kojim je vladao (kao i onoga kojeg bi mogao osvojiti). Ovu politiku saela su иetiri иlanka iz 1682. g. Iskljuиenje pape iz unutarnjih crkvenih poslova odmah je dalo Luju poluboanski autoritet. Kada je papa oštro odgovorio, Luj je poиeo razmatrati 292 moguжnost raskola i osnivanja nezavisne francuske Katoliиke crkve. Ipak je izabran novi papa, te je Luj 1693. g. opozvao galikanske иlanke. Meрutim galikanizam je i dalje nastavio ivjeti dajuжi autokratskoj monarhiji razlog da se prema Crkvi ponaša kao prema dravnoj ustanovi. JANSENIZAM: Ako je galikanizam nastojao osigurati samostalnost Crkve u Francuskoj, jansenizam ju je elio proиistiti, posebno od jezuitske kazuistike i popuštanja stege. Pokret je proistekao iz pisanja flamanskog teologa i, naposljetku biskupa Ypresa, Corneliusa Otta Jansena. Oštro je osuрivao beivotni formalizam prosjeиne katoliиke slube. Najveжi dio narodnog morala je bio samodostatan bez ikakve zavisnosti spram Boga. Tridentski je koncil zakljuиio da milost Boja i slobodna ljudska volja zajedniиki sudjeluju u djelima zaslunim za spasenje иovjeka, ali janseniti su tvrdili da je иovjek spašen samo po Bojoj izbornoj ljubavi, koja stvara vjeru. Ta ljubav postaje djelatna obraжenjem koje je ovisno o Bojoj odluci. Iako se suprotstavljao isusov-cima i njihovim zalaganjima, Jansen je takoрer odbacivao protestantsku vjeru. Za razliku od isusovaca i teologa protureformacije, Jansen i Saint Cyran su eljeli uиenjem sv. Augustina preobraziti katoliиanstvo i time pobijediti protestantizam vlastitim orujem. Kao i Augustin, naglašavao je predodreрenje, no njegova je doktrina bila zasjenjena srednjovjekovnom usredotoиenošжu na zaslugu. Isusovci i jansenisti se nisu slagali u pogledu ishoda »Pada«. Prema jansenistima istoиni je grijeh od иovjeka uиinio potpunog roba tako da se Bog mora uplesti. Isusovci su slijedeжi najdrai autoritet, Luisa de Molinu zakljuиili kako je »Pad« иovjeku oduzeo tek njegove natprirodne darove (tj. njegovo proslavljeno stanje) ostavljajuжi ga u prirodnom stanju iz kojeg se on slobodno moe razviti na dva razliиita naиina. Najveжi utjecaj su jansenisti imali u Francuskoj. Tamo su se nekoliko kljuиnih pojedinaca priklonilo njihovoj doktrini: opat Saint Cyrana, Du Vergier, nekoliko pripadnika nadarene obitelji Arnaud (posebno opatica samostana Port Royal, Angйlique) te na koncu Blaise Pascal, иak i dramatiиar Racine. Mnogi su visoki sveжenici bili elitna, i moralno izazovna, skupina. Luju su mogli poremetiti vjersku ravnoteu. Godine 1649. Sorbonna je osudila pet prijedloga uzetih iz Jansenove knjige Augustinus. Razvila se oštra borba izmeрu jansenista i isusovaca. Pascal je pritekao u pomoж Arnaudu napisavši Lettres Provinciales (Provincijalna pisma), uglavnom protiv isusovaиke kazuistike. Godine 1653. papa Inocent X. je osudio Jansenove teze kao krivovjerstva. Kako se primicao svršetak stoljeжa jansenisti su bili sve jaиi. No, isusovci su napali Arnauldovog 293 nasljednika Pasquiera Quesnela иije su knjige ponovno iznijele temeljne jansenistiиke postavke. Novi papa im takoрer nije bio naklonjen. Godine 1705. kralj je istjerao opatice iz Port Royala, a njega sravnio sa zemljom. Papa Klement XI. je 1713. g. izdao bulu Unigenitus koja je osudila 101 prijedlog iz Quesnelove knjige. Ipak šesnaest biskupa, naklonjenih jansenistima, odbilo se pokoriti ustvrdivši kako papa nije nepogrešiv. Do tog su vremena ekstremniji иlanovi jansenistiиke stranke podlegli pretjeranim stremljenima. Govorili su jezicima. Tvrdili kako mogu izvoditi иuda. ivjeli su u svijetu povremenih apokaliptiиnih proroиanstava. Tako je neki gorljivi mladi jansenist pokopan na groblju sv. Mйdarda. Pariani su se stoga zaиudili kada su doznali da je njegov grob postao poprište иudesnih izljeиenja. Godine 1732. je uprava zatvorila groblje. Zatim se pojavio fenomen »konvulzija«. Pomoжu zastrašujuжeg mazohizma ekstremisti su se dovodili u stanje mahnitosti. Proricali su i izvodili иuda. Ugledni jansenisti ih nisu eljeli priznati, a i redarstvo ih je strogo suzbijalo. Iako su se jansenisti raspali kao pokret, rasprava se nastavila u 18. stoljeжu (uglavnom izmeрu dominikanaca i isusovaca). Mnogi su jansenisti prebjegli u Nizozemsku gdje su, u Utrechtu, osnovali crkvu. Ipak su preostali jansenisti imali zadnju rijeи, pri udruivanju s galikancima, kako bi nakon financijskog skandala istjerali isusovce 1764. g. Jean de Labadie ( 1610-74), bivši isusovac, je spajao utjecaje jansenizma i pijetizma te je ravio radikalan oblik kršжanstva sa naglaskom na svetost i zajedniиki ivot vjernika. Njegovo nauиavanje je pustilo korijen u Nizozemskoj, gdje je utemeljio pokret labadista (ok. 600 иlanaka). KVIJETIZAM: Kvijetizam je bila još jedna reakcija na tadašnji jalov moralizam. Njegovi su izvori izvan Francuske: tradicija sv. Tereze Avilske i Miguela de Molinosa u Љpanjolskoj. Prema Duhovnom vodiиu, kojeg su osudili kurija i isusovci, duša postie kršжansko savršenstvo kada je u miru s Bogom – kada potpuno napusti sva nastojanja i prepusti se potpunoj pasivnosti, ona se gubi u Bogu, i ne brine više za svoje dobro. Gрa Guyon je pokretu dala vanost, no dovela ga je i na zao glas. U knjizi Moyen court et très facile de faire oraison (Osrednje kratka i vrlo laka metoda molitve) razradila je vlastite poglede. U potpunoj kontemplaciji Boga duša, gubeжi sve brige oko vlastitog dobra, postaje rav-nodušna prema vjeиnom sudu kao i prema vjeиnoj sreжi. Ne postoji potreba razmišljati o velikim istinama evanрelja, иak niti o Kristovom ivotu i smrti jer to nisu najprikladniji objekti иiste kontemplacije. Jedina nuna stvar je predati se »bujici Bojih sila«. Ovo naravno neobiиno podsjeжa na platonizam i иak panteizam, a njezin utjecaj se moe ras-poznati i kod 294 Watchmana Neea. Tvrdila je kako ponekad, kako bi prinijeli Bogu stvarnu rtvu, moramo poиiniti grijeh kojeg preziremo. Ovakve opaske bile su sumnjive crkvenim vlastima te je Gрa Guyon odvedena u samostan. Ipak, nadbiskup Fйnelon je prihvatio njezino uиenje zbog иega ga je osudio Bossuet, a kasnije i papa. Drugi mistiиari tog vremena su bili Pierre de Bйrulle (1575-1629) i Charles de Condren (1588-1641). Vincent de Paul (Vinko Palski) je takoрer djelovao protiv jalovoga moralistiиkog ozraиja tog vremena. Utemeljio je lazariste kako bi širili evanрelje u zapuštenim predjelima Francuske. Kako bi ublaio siromaštvo, osnovao je društvo »Sestre milosrрa«. Njegovi su djelatnici bili podreрeni mjesnom biskupu i radili su izvan samostana, što je bilo nov pristup za enski red. Sulpicijanski i eudistiиki redovi su poduиavali seljaиko sveжenstvo, dok su na sjemeništima sv. Maura i Oratorije ostali prolazili izobrazbu. Godine 1680. osnovan je laiиki uиiteljski red Љkolske braжe. Marie-Marguerite Alacoque osnivaиica je pokreta štovanja Presvetoga Srca Isusova. U samostan sestara od pohoрenja, u Paray-le-Monialu (središnjoj Francuskoj) primljena je 1671. g. Nakon razdoblja posvemašnjeg osobnog uskraжivanja doivjela je niz objava. U jednoj od njih Krist, otkrivši »boansko srce koje gori ljubavlju prema ljudima«, naloio je uspostavu »Svetog sata« – svetkovanja priиesti prvog petka u mjesecu. Osim toga petak, po tijelovskoj osmini, obiljeavao bi se kao blagdan Srca Isusova. Isprva su njezine vizije doиekane s nevjericom koja je s vremenom jenjavala. Pobonost Presvetom Srcu Isusovom sve se bre širila po katoliиkom svijetu, te je Marija Margareta 1824. g. proglašena иasnom, a иetrdeset godina kasnije i blaenom. Naposljetku ju je, 13. svibnja 1920., papa Benedikt XV. proglasio svetom. CRKVA I FRANCUSKA REVOLUCIJA Tijekom 18. stoljeжa Katoliиka je crkva opжenito (a unutar nje prije svega visoko sveжenstvo) postajala sve neosjetljivija prema kritici i pozivima na reformu. Bila je izuzeta od bilo kakvih plaжanja u vrijeme kada su drugima porezi poveжavani. Njezini visoki dunosnici su se ponašali poput besposlenog plemstva, i u materijalnom i moralnom smislu. S druge je strane ivot seoskog sveжenstva bio mnogo blii ljudima. Ti su sveжenici bili spremni ukljuиiti se u revoluciju. Stanje u samostanima se sve više pogoršavalo. Prosjeиko stanovništo smostana se smanjilo do 295 5-6 redovnika. U drugim europskim zemljama došlo je do sljedeжeg: a) Isusovci su izbaиeni iz mnogih zemalja. b) Papinstvo je oslabilo, te je na kraju moralo raspustiti isusovaиki red. c) Vladari su u dravne ustanove uveli zamisli prosvjetiteljstva. Francuska revolucija je umnogome bila vrhunac prosvjetiteljstva. Poиela je kao nenasilni pokušaj reformiranja francuske uprave. Zemlja je bila u bankrotu radi financijske pomoжi koju je dala za ameriиki rat za neovisnost. Kako bi riješio tešku gospodarsku krizu, kralj je pozvao tisuжu i dvjesta izabranih poslanika, iz svih francuskih krajeva, u Versailles (ljeto 1789). Tamo je šesto puиana (tzv. Treжi stale ili Tiers йtat) odluиilo da Francuskoj treba sveobuhvatnija reforma od ijedne koju kralj zamišlja. Oni su eljeli zamijeniti Ancien Rйgime (stari dravni poredak) društvom temeljenim na politiиkim i gospodarskim zamislima prosvjetiteljstva, britanskom iskustvu s izabranom vladom, te društvenoj i gospodarskoj stvarnosti Francuske s kraja 18. stoljeжa. To je znaиilo ukinuti sve povlastice koje je su odabrani imali zahvaljujuжi roрenju; davanje politiиke moжi srednjom staleu i dokidanje samovolje drave. eljeli su potpunu gospodarsku slobodu koja bi svakome dopustila neograniиeno uivanje privatnog vlasništva. Njihov je prvi zahtjev bio da Luj XVI. poиne dijeliti moж s izabranim predstavnicima naroda. Na koncu je kralj popustio. No, Revolucija je postala krvava kada si je ovaj pokušao na nedopušteni naиin, nasilno, vratiti moж. Pariani su osvojili Bastilleu, te potom utemeljili vlastitu vojsku. Uslijedila je pobuna posvuda u Francuskoj. No, kralj je i dalje nastavio s podmuklim spletkama i tako si zapeиatio sudbinu. Kada je smaknut, proglašena je republika. Navedena su dogaрanja morala pogoditi Crkvu koja je bila dio staroga poretka. Do tada je ona zapravo bila drava unutar drave – tzv. Prvi stale. Jedino je ona imala javno bogosluje koje je dopuštala drava, a nadzirala je i cjelokupni sustav naobrazbe i javne pomoжi. Iskljuиivo su njezini predstavnici vodili knjige roрenih, umrlih i vjen-иanih. Bili su zadueni za cenzuru literature. U poиetku nije bilo sukoba izmeрu Revolucije i Crkve. Na sastanku stalea, (Йtats-gйnйraux) 1789. g., nie se sveжenstvo prikljuиilo graрanstvu i tako, zapravo, smanjilo moж plemstva. Time je nastala Narodna skupština. Rado su podijelili crkvene posjede, no protivili su se zakonu kojim bi se graрanska prava dala idovima i protestantima. Sukob je zapoиeo 1790. g. kada je Narodna skupština odluиila, na predrevo- 296 lucionarnim galikanskim naиelima, reformirati Crkvu. Biskupijske granice su postale granicama gradskih okruga (od kojih je pedeset i sedam ukinuto). Ukinute su i nadbiskupije. Papa više nije imao nikakve ovlasti nad Crkvom u Francuskoj. Gradsko ravnateljstvo (direktorat) izabiralo je biskupe, otprilike kao i upnici. No, stvarne poteškoжe proizašle su iz zahtjeva da svaki sveжenik dв prisegu odanosti dravi (иime bi papa morao zauzeti drugo mjesto). Kada je u oujku 1791. g. papa sveжenstvu to zabranio, pedeset ga je posto sveжenika odbilo poslušati. Mnogi meрu njima nakon toga su odselili iz Francuske. Иak i na razini upa ovo je znaиilo desetogodišnju podjelu Crkve. Slubu su smjeli nastaviti samo oni koji su dali prisegu. Duhovi su se uzburkali u jednome gradu kada je novi sveжenik ništa ne sluteжi, za vrijeme mise otvorio svetohranište, a iz njega skoиila maиka, koju je netko tamo zatvorio, i izgrebala ga po licu. Kada su austrijske i pruske snage ušle u Francusku, kako bi ugušile Revoluciju, sveжenici koji su odbili poloiti prisegu našli su se u vrlo nezavidnom poloaju. Mnogi su protjerani ili ubijeni. Do prekretnice je došlo kada je Revolucija poиela dobivati obrise religije. Sve su jaиi bili napadi na sveжenstvo kojem je predbacivan nedostatak domoljublja. Naime sveжenici se nisu htjeli eniti i na taj naиin poticati rast domoljuba! Kako bi se kršжanstvo istisnulo iz zemlje, desetodnevni tjedan nadomjestio je kršжanski kalendar. Od crkvenih zvona napravljen je kovani novac, a zabranjene su i crkvene slube. Svaki je deseti dan odreрen za odravanje filozofskih i politiиkih propovijedi dok su naizmjence bile prireрivane narodne gozbe i plesovi. Djeci su davana »nekršжanska« imena. Domoljubni obredi sadravali su svete prisege, a vjerska imena ulica su zamijenjena revolucionarnim nazivima. Izvan Pariza su djelovali pojedinci koje zakon niиim nije sputovao. Oni su rješavali poteškoжe nastale »proturevolucionarnim djelovanjem«. Od crkava su napravljeni »hramovi razuma«, te je sveжenstvo prisiljavano na napuštanje poloaja i enidbu. Mrtvi su pokapani na zajedniиkim grobljima иija su vrata nosila natpis: »Smrt je vjeиni san«. Kršжanstvo je ukinuto, a umjesto njega štovao se tzv. »kult razuma«. U Parizu je izvjesna operna plesaиica, gospoрica Maillard, obuиena u trobojnicu nove republike i postavljena na prijestolje kao boica razuma. Iznad najvišeg oltara u Notre Dameu primila je potom priznanje revolucionara! Sve ostale crkve su »na zapovijed komune« zatvorene. Do 1794. g. dekristijanizacija je postigla velike uspjehe. No, na selu, gdje se veжina nije dala otrgnuti od stare religije, pomaci su se mogli ostvariti iskljuиivo vojnom silom. U mnogim su gradovima djevojke okiжene kao »razum«, »sloboda« ili »priroda«, vodile procesiju prema 297 oltarima nove religije. Oko dvadeset tisuжa sveжenika je napustilo poloaj i oenilo se. Ostali, koji su veж djelovali izvan zakona, napustili su zemlju ili nastavili rad u tajnosti. Ipak Robespierre je uoиio da se kult razuma previše pribliio ateizmu. Stoga se zaelio neиega što bi nalikovalo kršжanstvu. Uveo je 1793. g. kult »najvišeg biжa« kako bi, oko istoga oltara, ujedinio katolike i protestante. Novi je kult imao jednu dogmu – besmrtnost duše – te jednu postavku: obavljaj dunost koju imaš kao иovjek. S druge se strane, s dolaskom 1794. g., dekristijanizacija se poиela trošiti te su u veljaиi iste godine zajamиene vjerske slobode. No, upravo u trenutku kada je izgledalo da je Crkva ponovno u naletu, revolucija je pogodila papu. Naime 1796., po francuskom je uzoru, Napoleon utemeljio odreрeni broj republika u Sjevernoj Italiji. Kada su papine snage ubile njegova generala, on je zauzvrat zarobio papu. Odveo ga je u Francusku gdje je ovaj (u Valenci) uskoro umro. 1799. vojska pod Napoleonovim vodstvom preuzima kontrolu nad Francuskom. Austrijance je porazio 1800. g. kod Marengoa, postavši time gospodarom Italije. Kada je godinu kasnije potpisao konkordat s papom, ujedinio je dvije stranke unutar Crkve u Francuskoj, ali i nametnuo ograniиenja: 1) Svi su biskupi morali predati otkaz papi; prvi je konzul dobio pravo imenovati biskupe, a papa ih je imao pravo kanonski postaviti. 2) Crkva nije mogla traiti povrat imovine. Drava je preuzela obvezu isplate sveжeniиkih plaжa. 3) Vjersko djelovanje je podlijegalo ograniиenjima kada god je bilo potrebno uvesti javni red. Posljednjim pravilom Napoleon je elio na najmanju moguжu mjeru smanjiti papin nadzora Crkvu, kao vezivnu silu francuske politike, uporabiti za vlastite ciljeve. Iako je bio prisiljen prisustvovati Napoleonovoj krunidbi za cara, papa mu se odbio pridruiti u blokadi Engleske. Stoga je Napoleon osvojio papinske drave i bio, naravno, izopжen. Papu je odveo u Francusku gdje je ovaj ostao do njegova poraza (1814). Beиki kongres (1814-1815) je Europi donio stogodišnji mir nakon priblino trideset godina rata. Njime je odbaиena revolucija i obnovljen stari poredak: Bourboni su vraжeni na francusko prijestolje, a Napoleon je protjeran na Sv. Helenu. Iako je papa ponovno postao apsolutnim monarhom papinskih drava, Francuska se nije mogla vratiti u poиetno stanje. Dekristijanizacija nije uspjela, no iz nje se rodio antiklerikalizam. Katoliиka se crkva, oslobodivši se monarhove vladavine, sve više okretala Vatikanu. Napoleonov poraz uzroиio je kraj Svetog Rimskog Carstva i uspon europskog nacionalizma, naroиito u Njemaиkoj i Italiji. 298 Revolucija je duboko promijenila i Katoliиku crkvu u Njemaиkoj. Tamo su katoliиki kneevski biskupi izgubili feudalni poloaj. Pod opжom reorganizacijom, mnogi su katolici potpali pod vlast protestantskih vladara. Crkveno vlasništvo je oduzeto, a samostani raspušteni. Crkva je pretvorena u dravnu ustanovu, te je drava poиela uzdravati njezine škole i sveжenstvo. CRKVA I DRAVNI NADZOR CRKVA U RUSIJI Nakon najezde muslimana središte pravoslavlja se premjestilo u Rusiju. Tamošnji su sveжenici bili gotovo nepismeni, a narod jedva da je izašao iz poganstva. Kršжanstvo je bilo izjednaиeno s ustanovljenim oblicima molitve. CRKVA I DRAVA: Do rascjepa u okviru Pravoslavne crkve došlo je 1503. g., nakon crkvenog koncila na kojem su raspravu, o opsegu ukljuиenosti Crkve u svijet, vodili Nil Sorsky i opat Josip iz Volokalamska. Radilo se o ukljuиenju Crkve u svijetu. Njihovi sljedbenici bili su podijeljeni u dva tabora: posjednike ili josipovce (sljedbenici Josipa) i neposjednike. Posjednici su vjerovali da moraju posjedovati (odakle ime) velika zemljišta kako bi se ukljuиili u socijalnom skrbu (uglavnom kako bi dali gostoprimstvo i se brinuli za bolesnike i siromase). Neposjednici su vjerovali da treba dati prednosti tihoj molitvi i obdravanju strogog siromaštva. Posjednici su, za razliku od svojih neistomišljenika, vjerovali u blisku povezanost Crkve i drave. Njihova prevaga dovela je do podlonosti Crkve dravi (naroиito za vrijeme vladavine Ivana IV.). NASTANAK STAROVJERACA: Sredinom 17. stoljeжa, sposobni i agresivni patrijarh Nikon, elio je proširiti carevo vodstvo nad pravoslavnim narodima. Kako bi to postigao, morao je nagovoriti Ruse da odustanu od vlastite iskljuиivosti. Tješnji odnosi, s pet patrijarha na isto-ku, zahtijevali su preispitivanje ruskih crkvenih knjiga. Ono je pokazalo kako su grci bili u pravu a ruski prijevodi pogrešni (иesto uslijed nepaljivog prepisivanja). Nikon nije bio zadovoljan pukim ispravcima teksta. Posudio je razliиite grиke oblike i promijenio ruske obrede da bi ih stavio u suglasnost s grиkom upotrebom. Ishod je bio odvajanje starovjeraca (tzv. raskolnikova) pod vodstvom nadbiskupa Avvakuma (rijeи »starovjerac« ustvari znaиi privrenik stare liturgije). Drali su kako je 299 antikrist pušten u Crkvu, a vodeжa uloga Rusije dovedena u pitanje. Mnogi su izbjegli u Sibir i Kareliju. Nikon je 1666. g. izgubio poloaj patrijarha. Kako su njegovi protivnici bili uvjereni da je antikrist, oиekivali su da жe svršetak svijeta doжi iste godine. Zbog toga ni ljetina nije zasijana; mnogi su otišli u šume obuиeni u bijelo, a neki su se иak smjestili u neudobne ljesove gdje su иekali svršetak. Ipak ništa se nije dogodilo. Toиniji proraиuni su zatim »pokazali« kako жe kraj doжi 1699. g. Sada su mnogi u Petru Velikom vidjeli Zvijer (iz knjige Otkrivenja), buduжi da je poduzeo bezbone reforme. No, opet se ništa nije dogodilo. Starovjerci su postali progonjena manjina. Neki meрu njima su se radije spalili ne eleжi pasti u ruke progonitelja. Nazivali su se »bezsveжenicima« i gorljivo traili muиeništvo. Ovakvo je stanje potrajalo do vladavine Petra Velikog. Danas se procjenjuje da ih je ostalo još oko pola milijuna. RAST SEKTAЉTVA: Za vrijeme razdoblja obiljeenog raskolom, razmnoile su se sekte, neke zahvaljujuжi stranim utjecajima, neke pak zahvaljujuжi domaжim snagama. Mnogi su Rusi traili zadovoljenje vjerskih potreba izvan Crkve koju su drali neduhovnom. Neki su se okrenuli mistiиnom protestantizmu i slobodnom zidarstvu (masonima). Pojavile su se mnoge neobiиne sekte, kao npr. »hlisti« (biиaši), »skoptci« (kastrati), duhobori (duhovni hrvaиi) i molokani (pijaиi mlijeka). Pojasnimo poblie posljednje dvije skupine. Molokani su bili priliиno evanрeoski raspoloeni. Nadimak su dobili odbijajuжi drati posne dane koje je propisala Pravoslavna crkva a tih su dana, kao i obiиno, jeli sir i sireno mlijeko. Njihova je sluba bila jednostavna: иitanje Biblije, molitva, pjevanje psalama i pjevanje poglavlja iz Svetog Pisma. Duhobori su, s druge strane, bili daleko neobiиniji: Vjerovali u preegzistenciju i seljenje duše, podvojenost tijela i duha i u »kristovstvo«. Prema tom konceptu Bog boravi u srcima vjernih kršжana, a Krist se iz naraštaja u naraštaj utjelovljuje u jednom izabraniku. Shodno tome, pojavila se dinastija »Krista«. Puno ekstremnije sekte bile su obiljeene radikalnijim stremljenima, i u moralu i u društvenoj praksi, иime su izazvale progone – to im je naprosto postala sudbina. JAИANJE DRAVNOG NADZORA: Odlazak »starovjeraca« oslabio je Crkvu omoguжivši Petru Velikom (1672-1725) da dovrši podreрivanje Crkve dravi. Patrijarh je postao upraviteljem podreрenim caru, a Crkva je postala dravnom ustanovom. Godine 1721. Petar, koji se uvijek ugledavao na Zapad, ustanovio je tijelo sliиno luteranskom konzistoriju. 300 Ono je trebalo upravljati Crkvom, te je dobilo ime »Svetog Sinoda«. Ruskom je crkvom upravljalo do 1917. g. Nakon Petra Velikog uslijedio je niz prosvijetljenih despota. Crkva im je sve više smetala, a i inteligencija se takoрer otuрila. Seoski rituali neobiиno su se razlikovali od površnog deizma koji je postajao sve snanijim obiljejem obrazovanih laika. Oni su sveжenike nazivali »oraиima u sveжeniиkim odorama«. Carica Ana je otvoreno prezirala Pravoslavnu crkvu. Prema sveжenstvu se ponašala s više omalovaavanja nego ijedan car prije ili nakon nje. Katarina Velika je, kao njemaиka deistkinja, bila takoрer nenaklonjena Ruskoj crkvi. Pod njezinim pokroviteljskim, ali i prezirnim despotstvom, Crkva je ipak poиela pokazivati znakove ivahnosti. Godine 1764. izvela je sveobuhvatnu sekularizaciju redovniиkih posjeda, koristeжi prikupljena sredstva za dravne potrebe, kao i izobrazbu sveжenstva. Kako se sa luteranske vjere obratila na pravoslavlje, nastavila je politiku pozapadnjavanja Petra Velikog. Postala je zanesena idealima Prosvjetiteljstva, ali kada je ono rezultiralo Francuskom revolucijom vratila se svojoj liberalizacijskoj politici i vratila se na tradicionalni rusku i azijsku autokraciju. U konaиnici je emancipirala aristokraciju, ali ne i kmetove. Tijekom njezine vladavine prvi su menoniti stigli u Rusiju (1788). Njima je ponuрena potpuna vjerska sloboda, kao i jamstvo da ne жe biti unovaиeni u vojsku. U 18. stoljeжu osnovano je pedesetak kolonija, isprva u Ukrajini, zatim uzdu Volge te naposljetku na Uralu i zapadnom Sibiru. No, kada su im dokinuta prije dana prava (posebice u svezi s osloboрenjem od novaиenja), menoniti su se poиeli iseljavati u 19. stoljeжu u SAD. Teološke akademije su utemeljene u St. Petersburgu, Kijevu i Kazanu, a kasnije i u Moskvi. Umjesto latinske skolastike, koju je uveo Petar Mogila (1596-1646), došlo je do povratka ruskim izvorima pravoslavne teologije (u patristiиkoj predaji). CRKVA U NJEMAИKOJ I AUSTRIJI JAИANJE NADZORA DRAVE: Nakon zakljuиenja Tridesetogodišneg rata (1648), dolazi do porasta dravnog nadzora nad crkvama u Prusiji. To жe kasnije dovesti do stvaranja svjetovne drave koja жe zahtjevati od ljudi da njoj budu odani a ne Crkvi (usp. Hitlerova Njemaиka). Godine 1539. Joachim II. Hektor (1505-1571) uvodi reformaciju u 301 Prusiji. Godine 1608. Johann Sigismund postaje kalvinist. Odbija luteranima nametnuti vlastitu vjeru. Ipak luteranska rulja rekla je kralju u Berlinu: »Ti proklet, mraиni kalvinist, ti si ukrao naše svete slike, uništio si naša raspela: sada жemo se osvetiti vama i vašim kalvinistiиkim sveжenicima!« Fridrik Vilim (Veliki elektor) (1620-1688) razvio je ideju snošljive kršжanske drave. Za vrijeme vladavine (1640-1688) primao je hugenotske izbjeglice iz Francuske i Salzburga. Njegova je ena pozvala Leibniza kako bi predavao u Berlinu. Novoosnovano Sveuиilište u Halleu postalo je odskoиnom daskom za Spenerovo pijetistiиko djelovanje. Fridrik Vilim I. (1688-1740) prekinuo je ovo sretno razdoblje. Drao je kako su sve religije jednako vrijedne. Drava stoga mora ispuniti prazninu i preuzeti vodstvo. Pokušao je propisati obrazac luteranskog i kalvinistiиkog bogosluja. Bezuspješno je pokušavao ujediniti reformirane i luterane. Kalvinistima je nametnuo što trebaju propovijedati. Prema katolicima je bio snošljiv. Kršжanski rjeиnik je postao sekulariziran i ispolitiziran. Fridrik II. Veliki (1712-1786) prvi je vladar koji je priznao da nije kršжanin. Crkva je tijekom njegove vladavine postala tek djeliжem иinovniиkog ustroja svjetovne drave. U politici se vodio osobnim pogledima. Sve su religije jednako lane, tvrdio je, no zbog vojnih i gospodarskih razloga mogu postati svrsishodnima. Crkva je korisna jer potiиe poštenje, poslušnost i podlonost. Na koncu je njegova politika imala za ishod dravu koja je zauzela mjesto Crkve, a ne snošljivost. Dva su dogaрaja utjecala na ovakav razvoj: a) Tridesetogodišnji rat (1618-1648) je uиinio ljude ciniиnima spram religije. b) Uspon prosvjetiteljstva pod utjecajem Voltaira i drugih. U Austriji car Josip II. je bio praktiиni katolik, ali i pobornik prosvjetiteljstva. Prema njemu, crkva je trebala biti neka vrsta dravnog ministarstva koje bi bilo zadueno za kult i odravanje javnog morala. Godine 1781. izdao je proglas snošljivosti prema nekatoliиkim gra-рanima. Istovremeno je nametnuo Katoliиkoj crkvi niz propisa glede obrazovanja sveжenstva i utjecaja Vatikana, te je zatvorio 700 samostana. Meрutim, nauиavanje engleskog jezika je bilo još uvijek zabranjeno kao opasan element. Prosvjetiteljstvo je vodilo sputavanju duhovnog ivota, no isto tako i poveжanju stupnja obrazovanosti propovjednika. Mnogi studenti sveжenici su zapoиeli djelovanje kao kuжni uиitelji (usp. Kant, Hegel, Fichte, 302 Schleiermacher). Kao najbistriji иlanovi zajednice, predstavljali su dravu koja im je zauzvrat vezala ruke. No, bilo je mnogo pobonih i uиenih ljudi meрu njemaиkim protestantskim sveжenicima. Ipak, tadašnje su propovijedi иesto bile prikaz govornikove uиenosti dok je duhovne hrane bilo malo. Primjerice, na redak »Љtoviše, izbrojane su vam i vlasi na glavi« bilo bi istaknuto sljedeжe: a) Podrijetlo, stil, oblik i prirodni poloaj kose. b) Ispravna briga o kosi. c) Prisjeжanja, podsjetnici, opomene i utjeha izvedena iz kose. d) Kako se brinuti i koristiti kosu na dobar kršжanski naиin. USPON PIJETIZMA Sveuиilišta su još uvijek bila sputana starim obrascima razmišljanja. Knjievno stvaralaštvo je posustalo a znanost postala sumnjiиava. Umove seljaka još uvijek je muиio strah od vještica. Antisemitizam je bio raširen. Njemaиka je trpila od posljedica 30-g. rata. U takvim okolnostima roрen je pijetizam. Bio je prosvjed ive vjere protiv beivotne i nepopustljive ortodoksije u koju se izrodilo luteranstvo. Kao i svaki revolucionarni duhovni pokret pijetizam je imao svoje prethodnike, ali i istaknute prve pobornike. Duhovne pjesme Paula Gerhardta, djela narodne pobonosti poput Arndtovih Vier Bьcher vom wahren Christentum (Иetiri knjige o istinskom kršжanstvu), slikovite propovijedi Schuppa i Grossgebauera odrale su duh izvorne luteranske pobonosti. Meрu velikim skladateljima crkvenih pjesama bili su luteran Paul Gerhardt, kalvinist Joachim Neander, i pijetist Gerhardt Tersteegen. Kao odgovor na pijetizam, Schmolk i Neumeister su postali kapelani starijeg konzervativnog luteranstva. Prosvjedovali su protiv »glazbenih novotarija« pijetista i moravaca. Kasnije je nastalo zajedniиko pjevanje (uglavnom zbog utjecaja pijetistiиkog pokreta i sekularizacije). Spitta je jedanput ustvrdio kako je »pijetizam dokinuo dobru crkvenu glazbu, te je Johannu Sebastianu Bachu ostalo malo materijala na raspolaganju.« Utjecaj velikih njemaиkih mistika je takoрer bio znaиajan. Najodgovorniji za rast pijetizma bio je Philipp Jakob Spener. On je 1675. g. objavio Pia desideria (Pobone udnje), kojom je napao postojeжa zla u Crkvi. Oslanjajuжi se na Lutherov primjer, pozivao je na oivljavanje i obnovu osobne vjere. Godine 1694. osnovano je Sveuиilište u Halleu koje je postalo središtem novog pokreta. Kroz teološki fakultet svake je godine prošlo mnogo studenata, a sveuиilište je takoрer bilo mjesto izobrazbe slubenika pruske drave. Spener se usredotoиio na posveжenje koje je Luther zanemario zaokupivši se opravdanjem. Eshatologija je bila pred- 303 met njegovog pomnog izuиavanja. Uvjeren da se proroиanstva iz Otkrivenja ispunjavaju veж za njegova ivota, drao je da je blizu sвm svršetak svijeta. Kada se njegova proroиanstva nisu ostvarila, njegovi su neistomišljenici bili skloni pretpostavci da je, pogriješivši u ovome pogledu, vjerojatno pogriješio i u svezi s ostalim tvrdnjama. Zahvaljujuжi djelovanju njegova nasljednika Frankea Bibliji je vraжeno središnje mjesto pobonosti. Franke je prevodio knjigu Duhovni Vodiж od Molinosa, a na taj naиin je otkrio vezu izmeрu kvijetizma i pijetizma. Zapoиeta su mnoga filantropska djela. Pijetisti su takoрer bili prvi koji su promicali protestantsko misijsko djelovanje (isprva u junoj Indiji i Junoj Americi). Poznati biblijski uиenjak Johann Albrecht Bengel иitavom je pokretu dao više uravnoteenosti nastojeжi uskladiti osjeжajnost i misao, pojedinaиno obraжenje i odgovornost prema zajednici. Izuzetna osoba kasnije faze pijetizma, i vjerojatno najveжi evanрeoski kršжanin nakon Luthera, Von Zinzendorf bio je иovjek strogog i osjeжajnog temperamenta. Vjerovao je kako je jednostavna i nevina vjera obiljeje pravog kršжanina. Dovoljno je vjerovati u moж Isusove krvi i potpuno se pouzdati u zasluge Bojeg Janjeta. U ivim, gotovo erotskim slikama, opisivao je odnos duše i Krista. Von Zinzendorf je potjecao iz plemiжke austrijske obitelji, te je u dodir s Frankeovim pijetistiиkim uиenjem došao preko prabake. Kršжanstvo je mogao zamisliti samo u pojmovima zajedništva. No, kako to ostvariti? Prekretnica je nastupila 1722. g. kada je na svojim imanjima pruio azil progonjenoj Moravskoj braжi. Naime anabaptisti, karizmatici, i drugi sektaši koji su se tamo naselili, uskoro su se poиeli meрusobno svaрati. No, za proslave Gospodnje veиere, 17. kolovoza 1727. g., došlo je do probuрenja. Prisutni su postali braжom i sestrama ujedinjenima u Kristovoj ljubavi. Otada je zajednica u Herrnhutu (Hutberg) postala središtem nove i poletne faze pijetistiиkog pokreta. Razlikovno obiljeje tamošnjeg ivota bila je povezanost jakog osobnog iskustva i dubokog smisla za zajedništvo. Iako je osobno iskustvo bilo snano naglašeno, bilo kakva pretjeranost nestala bi uslijed discipline zajedniиkog ivota. Vremenom su se razvili u odvojenu denominaciju – Obnovljenu crkvu braжe. Zajednica u Herrnhutu je igrao znaиajnu ulogu u širenju misijskog rada kao izvorišta misija diljem иitavog svijeta. Ovaj je pokret stavljao naglasak na obraжenje i obnovu, kao i na borbu dobra i zla u vjerniku. Osim toga bilo je tu i sklonosti sumornom preispitivanju samoga sebe, kao i posprdnog odbacivanja »teologije«. Kao cilj napada bili su izabrani dogmatski teolozi i racionalistiиki slobodo- 304 umnici. Von Zinzendorf je ustvrdio: »Onaj koji umom eli shvatiti Boga, postaje prije ili kasnije ateist.« Velika je slabost pijetizma bila u tome što nije davao intelektualne odgovore; nije imao nikakvu apologetiku. Time je stvorena opasna praznina unutar kršжanstva koju je ispunio racionalizam 19. stoljeжa. Pored religioznog utjecaja, pijetizam je imao i nacionalistiиko obiljeje te je, kao takav, dao poticaj razvitku nove njemaиke knjievnosti (romantizma). Osuрivao je francusku kulturu i pomagao u prevladavanju staleških razlika. Opirao se dravnom nad-zoru, te je na taj naиin potpomagao individualizam i romantizam. Prekinuo je protestantski zastoj meрu dravama te tako olakšao jedinstvo vjernika. Obiljeja pijetistiиke pobonosti: 1) Teologija o (Kristovoj) krvi i stradanju usporediva s rimskokatoliиkim pijetizmom baroknog razdoblja i snanom usredotoиenošжu na raspetoga Krista. 2) Kutija obeжanja; izdvajanje teksta iz konteksta Pisma. 3) Koncept alternativne zajednice. 4) Vanost molitvenih sastanaka. 5) Vjera da Bog upravlja okolnicima (npr. bacanje kocke, traenje znakova i sl.). 6) Briga za inozemne misije. MORAVSKA MISIJA: Pijetistiиki je pokret doveo do znatnog misijskog širenja. Prve misije, na poиetku 18. stoljeжa, bile su usmjerene na britanske koloniste te Indijance i crnce u Sjevernoj Americi i na Karibima. Nekako u isto vrijeme (1705) pijetisti su u Halleu osnovali dansko-halleovsku misiju иime su odgovorili na pozive danskog kralja. Dva misionara su u Indiji naišli na suprotstavljanje tamošnjih ljudi. Usredotoиili su se na poduиavanje djece, prevoрenje Biblije na mjesne jezike, propovijedanje evanрelja osobnog obraжenja, kao i obrazovanje mjesnoga sveжenstva. Ove su slube kasnije postale zaštitnim znakom evanрeoskih protestantskih misija. Godine 1714. u Kopenhagenu je osnovana viša misijska škola koja je misionarima donijela zajamиenu slubenu dansku potporu. Misijska kolonija zasnovana je na Grenlandu godine 1722. g. dok su se drugi misionari zaputili prema Karibima. Oko 1800. g. dansko-halleovski poduhvat ukljuиivao je šezdesetak ljudi iz Hallea. Englezi su se prikljuиili nakon što je Boehme nagovorio SPCK (Society for the Propagation of Christian Knowledge) da podri misionare koji u Indiji rade s britanskim vojnicima. Najznaиajniji dio pokreta bio je red moravijanaca. Oni su do 1740. g. stigli na Djeviиanske Otoke, Grenland, Surinam, Zlatnu Obalu, 305 Sjevernu Ameriku i Junu Afriku. U 18. stoljeжu su tako odaslane stotine misionara. Wesley je, nakon susreta s njima, promijenio vlastitu slubu. U en-gleskim i ameriиkim kolonijama je probuрenje stvorilo misijski poduhvat. Godine 1741. škotski je ogranak SPCKa poslao Hortona i Davida Brainerda meрu ameriиke Indijance. Dnevnici i uspomene, potonjeg, kasnije su nadahnuli Williama Careyja i Henryja Martyna. Ukratko, moravske su misije posluile kao obrazac misijskog napretka 19. stoljeжa. Moravski su misionari, prije svega, bili usredotoиeni na nepovoljne okolnosti u kojima su se nalazili Indijanci. Naseljenici (Pilgrim Fathers) i njihovi neposredni nasljednici su itekako bili privreni ameriиkim domorodcima. I Oliver Cromwell se za njih zanimao jer je elio da budu prvi pogani iz kojih жe nastati britanski podanici. No, bilo je i drugih mjesta u kojima su djelovali misionari. Gustav Adolf je primjerice 1555. g. poslao misiju u Laponiju. Calvin se pak nadao da жe zapoиeti evanрeoski rad u Brazilu. Godine 1620. je danski kralj poticao kapelane da propovijedaju evanрelje Hindusima. Norveški propovjednik Hans Egede je otišao Eskimima. EVANРEOSKA OBNOVA Engleska je crkva, za vrijeme vlasti hanoverske dinastije (od 1714), patila od raznih slabosti (neuspjeh u obavljanju potrebnih dušobriniиkih dunosti, krutost sustava upa, zanemarivanje novih gradova). Wesley je ustvrdio kako je ta prva obnova zapoиela tek kada su dva ili tri anglikanska upnika poиela propovijedati evanрelje. Meрutim, treba uzeti u obzir da je metodizam bio dio veжe evanрeoske obnove: pored njega postojala je takoрer moravska misija (pod vodstvom Inghama i Cennika), kao i kalvinistiиka misija u kojoj je Whitefield igrao vanu ulogu. John i Charles Wesley su u Oxfordu utemeljili »Sveti klub« иiji je иlan bio Whitefield. Иlanovi su nastojali poštivati naиelo »budi dobar i иini dobro«. Veжina (ako ne i svi) bila je u potpunom neznanju puta spasenja. Na Wesleya su utjecala pisma mistika (Toma Kempenac i William Law). Ustvari Oxfordsko sveuиilište je bilo bastion polukatoliиke stranke anglikanske crkve, a Wesley je ostao doivotni pristaša ovog pokreta. Kad se Wesley na kraju obratio, ne samo da je odravao visokocrkveni naglasak na osobnu svetost, nego je dodao evangelikalni strast za evangeliziranje. John Wesley (1703-1791) do tridesete je godine bio predavaи na Sve- 306 uиilištu u Oxfordu i zareрen u Anglikanskoj Crkvi. Godine 1734. krenuo je u Georgiju (zajedno s bratom Charlesom) kako bi sudjelovao u misijskom radu meрu Indijancima, gdje su moravski misionari veж djelovali. Ova odluka je bila motivirana eljom da dostigne spasenje po djelima, ali je dovela do neuspjeha. John je saznao da su plemeniti indijanski divljaci bili ustvari »prodrljivci, lopovi, lašci i ubojice«. Osim toga njegovi bijeli kolonisti bili su duboko ogorиeni na Wesleyja zbog njegova strogog crkvenog naиina djelovanja, nevoljkosti da vodi pogreb neanglikanca i zabrane enama da nose moderne haljine i zlatan nakit u crkvi. Johnova frustracija je bila poveжana njegovom alosnom avantu-rom sa Sophie Hopkey, osamnaestogodišnjom neжakinjom glavnog suca u Savannahi. Wesley je bio tako zbunjen da nije mogao odluиiti oeniti se ili ne. Na kraju je Sophie riješila avanturu time što je pobjegla s ljubavnikom, koji je bio Johnov suparnik! John je kao ostavljeni ljubavnik njoj onda zabranio uzimanje priиesti. Njen ljutiti mu je onda je sudski gonio Johna za klevetanje Sophieina ugleda. Proces je dugo trajao ite je nakon šest mjeseci dodijavanja Wesley napustio koloniju. Na povratku u Englesku Wesley je, u ponovnom doticaju s moravskim misionarima, shvatio kako nije nanovo roрen. Vrativši se u London posjetio je dom gdje su se isti misionari sastajali. Na sastanku su иitali uvod Lutherovog prijevoda Poslanice Rimljanima. Konaиno, u dobi od trideset i pet godina (1738), Wesley se obratio. Posjetio je Herrnhut, ali je bio razoиaren kultom liиnosti Zinzendorfa. Rastao se od moravianaca, koje je optuio za antinomizam i univerzalizam, i vratio se propovjedanju, ali uzalud – nije vidio ploda. Putem od Londona do Oxforda je иitao o probuрenju kod Jonathana Edwardsa u Northamptonu, SAD, i uskoro je postao ushiжen ovim pokretom. Poиeo je propovijedati pod vedrim nebom, jer su mu mnoge crkve zatvarale vrata. Poduzimao je duga putovanja po Engleskoj, o иemu je pisao u dnevniku koji je kasnije objavljen. Netko je kasnije rekao, vrlo neugodno, o Wesleyu kako su «njegova nemirna putovanja s vremenom uništila brak koji je ionako bio loše potez kada je u njega i stupio 1751. i pruala su mu toliko eljen odmor od te pogreške.» (Rack, Reasonable Enthusiast [Razumni entuzijast]). Posebno se usredotoиio na gradove i industrijska središta (prije svega London i Bristol). Tisuжe su se obraжale. No, ostao je poznat uglavnom po иvrstoj (metodiиkoj) organizaciji koju je ostavljao iza sebe (po иemu je metodizam i dobio ime). Obraжenici su bili ohrabrivani da se sastaju jedanput ili dvaput u tjednu kako bi se meрusobno poduиavali i opominjali. Skupine od dvanaest pojedinaca bile su nazivane »raz- 307 redima« (tj. odjelima). Svaki razred je imao voрu koji je nadgledao rad i skupljao »razredni novac«. Prvi je takav razred osnovan 1742. g. u Bristolu. Razredi, koji su se nalazili u blizini, meрusobno su stvarali okruge. Tom slijedu dodani su tromjeseиni susreti. Naposljetku bi bila utemeljena »podruиja« s nadzornikom na иelu, иime bi sustav bio dovršen. Ovakav ustroj sadravao je veliki broj laiиkih suradnika i dobru materijalnu podršku. ene su takoрer igrale vanu ulogu (voрe enskih skupina pa иak i laiиke propovjednice). ivot vjernika je podvrgnut pomnoj disciplini. Svaki je иlan zapisivao vlastite pobjede i poraze, a ivot je podvrgnuo strogom preispitivanju. Napredak u odgovornosti znaиio je poveжanje discipline. Kazna za neuspjeh bilo je istjerivanje. Wesley je stalno posjeжivao siromašne, te je иak za njih traio priloge. Snano je zahtijevao društvene promjene. Mnogi su kasnije ustvrdili kako je metodistiиka obnova spasila Englesku od revolucije kakva se dogodila u Francuskoj. Za Wesleyeva ivota metodizam je ostao pokretom unutar Engleske crkve, no 1795. g (иetiri godine nakon njegove smrti) došlo je do razlaza. Mnogi unutar Crkve su podravali Wesleya, iako je bilo i njegovih protivnika. Jedan od potonjih bio je biskup Butlera koji je rekao: »Ovo prizivanje izuzetnih objava i darova Svetoga Duha je strašno – doista strašno.« Biskup Loath se na to obratio Wesleyu: »Gospodine Wesley, mogu li na drugome svijetu sjediti do Vaših nogu?« Иovjek imenom Asbury je metodizam donio u SAD gdje su nadglednici postali poznati kao biskupi. Metodisti su ostali vjerni engleskoj kruni za vrijeme ameriиkog rata za nezavisnost. Wesleyijeva ostavština je bila crkva unutar crkve sa oko 79 000 иlanova u Engleskoj (unutar anglikanskoe crkve) i 40 000 u SAD-u koji su pripadili, još za Wesleyeva ivota, sasvim novoj denominaciji koja je imala vlastite biskupe. Wesleyeva pozicija u «Visokoj Crkvi» ga je dovela do odbacivanja predodreрenja i prihvaжanja univerzalnog ljudskog potencijala da ih Bog prihvati. Zloba, koja je u 18. stoljeжu obiljeila odnose izmeрu kalvinista i arminijanaca, pogodila je i Wesleya. Toplady (poznati kalvinist i pjesnik himni) ga je nazvao »neznalicom u teologiji« dok mu je Wesley uzvratio nazvavši ga »ogorиenim mrziteljem evangelizacije«. Wesley je krivo shvatio veжi dio kalvinizma, iako treba priznati da je veжina kalvinista ovog razdoblja bila hiperkalvinisti, tj. skoro deterministi. Иesto je bio nejasan u vezi s doktrinom opravdanja po vjeri. Vjerovao je kako bi sigurnost vjeиnog spasenja vjernika oduzimala poticaj da ivi pobonim ivotom. Isto tako, pretjerao je s vlastitim uиenjem o kršжanskoj savršenosti. Bio je veliki širitelj evanрelja, no ne i sjajni teolog. 308 Ipak, metodizam je u Engleskoj ostao religijom priprostih stalea. Potpuno je zaobišao više slojeve. Mladi zastupnik u Parlamentu, William Wilberforce, zahvaljivao je Bogu što nije »zatucani i prezreni metodist«. Zadatak evangeliziranja viših stalea je pao na evanрeoski pokret meрu anglikancima. George Whitefield (1714-1770.): George Whitefield se obratio na Oxfordu, i to tri godine prije Wesleya. Meрu prvima je odravao propovijedi na otvorenim prostorima (u Bristolu je navodno »izludio« trinaestoricu slušatelja). Za razliku od Wesleyja bio je kalvinist, no i bolji govornik. Djelovao je u škotskoj kršжanskoj obnovi, a u Walesu, gdje su se propovijedi odravale na velškom, suraрivao je s Howelom Harrisom. Ovom vjerskom probuрenju je prethodilo opismenjivanje koje je mnoge ponukalo иitati Bibliju na velškom jeziku po prvi puta. Tamošnji pisac crkvenih pjesama William Williams pomagao je Danielu Rowlandu dok je u Engleskoj Isaac Watts skladao iste prema novozavjetnim sadrajima (do tada zanemarenima u odnosu na Psalme). Godine 1736. Whitefield je u Georgiji (SAD) osnovao sirotište. Osim toga, tamo je odlazio na mnoga propovjedniиka putovanja. U Engleskoj ga je podravala grofica Huntingdon koja je za Whitefieldove obraжenike sagradila više kapela. Naposljetku je stvorena zasebna denominacija, tzv. Countess of Huntington’s Connection koja se kasnije pridruila Kongregacijskoj crkvi. Pokopan je u SAD-u. Iako je Wesleyev brat Charles isprva podupirao Johnov odlazak od Whitefielda, pribliio se Whitefieldovoj teologiji. U jednom trenutku ozbiljno je razmišljao da zapoиne suraрivati s njim, no Whitefield ga je savjetovao da ostane kod brata. Anglikanski evanрeoski kršжani su kasnije (za vrijeme francuske revolucije) osnovali tzv. Clapham Sect (Sektu iz Claphama) koja je izrasla iz istog pokreta. Ona se borila protiv ropstva (William Wilberforce, John Newton). Uz to, osnovali su Church Missionary Society (CMS), British and Foreign Bible Society (BFBS) i Religious Tract Society. Bavili su se i misijskom djelatnošжu. Baptist Missionary Society (BMS) je meрu svojim misionarima imalo djelatnike kao što su William Carey i Henry Martyn, te Adonirama Judsona u Burmi. Nekako u isto vrijeme sliиna se obnova dogaрala i u Americi. Isprva se nije radilo o jedinstvenom pokretu, veж o pojavi nekoliko manjih skupina u Northamptonu (drava Massachusetts). Tamo je propovijedanje Jonathana Edwardsa (1703-1758) uvelike dojmilo prisutnu zajednicu. Jedna posebnost Edwardsovog propovijedanja je bila post- 309 milenializam – zašto ne bi postavio milenij u SAD-u, jedinoj zemlji koja se mogla osloboditi od grešne i zaostale Europe? U New Jerseyu je, pak, Freylinghausen postigao znaиajne uspjehe kao i Gilbert Tennent (1703-1764) u Pennsylvaniji. Svi navedeni teolozi su se kasnije udruili zahvaljujuжi Georgeu Whitefieldu. Crkve su rasle nevjerojatnom brzinom (prezbiterijanci i baptisti, kao i novi metodisti koji postaju jednom od najveжih skupina u toj zemlji). Negdašnji nedjelatni kršжani zapoиinju svjedoиiti, te potiиu širenje evanрelja meрu Indijancima (usp. David Brainerd – Edwards je uredio njegov dnevnik, koji je postao klasiиnim kršжanskim djelom). Primjetan je bio i rast skupine onih koji su se suprotstavljali ropstvu. Ta je tema naime ubrzo dovela do podjela unutar denominacija izmeрu pristalica i protivnika ropstva. Ovo je poиetak ameriиkog revivalizma koji se dogodio kad su se dvije struje pokopile: kao prvo pietistiиki pokret koji je uvodio iz Njemaиke Freylinghausen, a kao drugo uzor sjevernoirskih euharistija pod vedrom nebom i svetih sajama. Prije dolaska Whitefields i metodizma duh obnove je bio usredotoиen na nizozemskim, škotskim ili njemaиkim, a engleskim zajednicama. Usprkos ovih obnova, elitne škole i sveuиilišta bile su sklone proizvoditi deiste i nasljednicke prosvjetiteljstva, od kojih su neki bili anglikanskih pozadina. Baš ti ljudi su izradili ustav SAD-a u kojoj иak ne se spominje ni Bog niti kršжanstvo. USPON LIBERALNE TEOLOGIJE Njemaиka teologija u 19. st. je bila pod jakim utjecajem filozofije. Stoga trebamo najprije pogledati filozofsku pozadinu ovog vremena. Ako je deizam prenaglasio Boju transcendentalnost, liberalizam je prenaglasio Boju imanentnost i tako je zamutio razlika izmeрu Boga i иovjeka, neba i pakla i objave i prirodne religije. Subjektivizam je za-mijenio objektivizam, a vjersko iskustvo biblijsku objavu. Immanuel KANT (1724-1804) je elio izbjeжi Humov radikalni skepticizam te je napadao osnove racionalnih dokaza. Prema njemu spoznaja se temelji na opaenim pojavama (fenomenima), a ne na samim stvarima. Ne postoji racionalna metafizika ili racionalna teologija. Tvrdio je da ne postoje иiste empirijske ideje, veж strukture unutar uma (kate-gorije) u koje se svrstavaju podatci. Njima pripadaju: vrijeme, prostor, uzroиnost, postojanje, tvar itd. Njih ne opaaju osjetila, veж strukture našega uma koje mu omoguжuju da ih shvati. Upravo zbog toga nisu valjani tradi- 310 cionalni dokazi o Bojoj opstojnosti. Ono što zapravo Kant tvrdi je da иovjek ne moe biti siguran u ono što vidi. Samo su uroрene ideje pouzdan vodiи (usp. Descartes). Najjasnija takva ideja je ona o osjeжaju bezuvjetne moralne obveze. Vjera u Boga, slobodu i besmrtnost imaju smisla samo kada su uzeti kao pretpostavke. Kant je naglašavao moralnu a Schleiermacher religioznu svijest. Otac suvremene teologije, i novog radikalnog pristupa, Friedrich SCHLEIERMACHER (1768-1834) pokušao je religiji vratiti poloaj koji je, nakon prosvjetiteljstva i racionalizma, izgubila u intelektualnom svijetu. No, zapravo je još više razvodnio kršжanstvo. Prije svega je htio dosegnuti naraštaj koji se našao pod izvanrednim utjecajem romantiиkog pokreta. elio je opovrgnuti gledišta da je kršжanstvo tek mrtva ortodoksija i dosadna moralnost. Kako je bio pijetistiиkog odgoja, religiju je drao иovjekovim osjeжajem ovisnosti odnosno sviješжu (intuicijom) od Boga. Ono što kršжanstvo иini razliиitim od ostalih religija je zamisao o otkupljenju. Temeljna Kristova bit nije njegovo nauиavanje, ili ispunjenje proroиanstava i иuda, veж njegova savršena svijest o Bogu tj. »pravo postojanje Boga u njemu«. On je savršena objava Boga u ljudskom rodu. Njegovo djelovanje, u svojstvu otkupitelja, sastoji se u usaрivanju snage vlastite svjesnosti Boga u druge. Grijeh je suprotnost ili nepotpuna svjesnost o Bogu. Schleiermacher je zapravo pobrkao grijeh i njegove posljedice. Tvrdio je kako se ni nebo ni pakao ne mogu shvatiti. Doveo je u pitanje koncept besmrtnosti. Za razliku od mnogih njemaиkih teologa, pripisivao je veliku vanost samostalnosti Crkve u odnosu na dravu. Schleiermacher je postao osnovnim izvorom kasnije liberalne teologije nastavivši tamo gdje je Kant stao. Strogo odvajajuжi religiju od teologije izbavio ju je od racionalnih napadaja skeptika. Pritom je sadraj stavio u drugi plan. Spasenje se sastoji, tvrdio je, od opetovanja religioz-nih iskustava. Nastojeжi uskladiti neprikladni pogled na ljudsku grešnost nepotpuno je shvatio djelo Isusa Krista. Friedrich HEGEL (1770-1831) predstavio je rekonstrukciju teologije koja se temeljila na posve drugaиijem planu. Drao je da ista sadri bit svih ranijih filozofija, a kršжansku doktrinu podrazumijevao je kao figurativan izraz vlastite filozofije. Bio je idealist, no odbacivao je Kantov opis stvarnosti. Ako su stvari po sebi nespoznatljive, tada to ne moemo znati. Ipak sve je spoznatljivo иovjeиjim duhom, buduжi da se svemir mora objasniti u pojmovima razrade racionalnog naиela (apsolutna ideja). Priroda i povijest su razvojni procesi po kojima se duh realizira. On 311 postaje samosvjestan iskljuиivo u иovjeku. Racionalni duh, kako bi se mogao razviti, prolazi kroz meрudjelovanja proturjeиnosti kako bi na kraju završio pomirenjem. Samo filozofi mogu razumjeti ovu »tajnu« – religija predstavlja isto (doduše u pojednostavljenom i slikovnom obliku koji je pogodan za mase). Iz navedenog saetka zakljuиujemo sljedeжe: 1) Hegel je bio panteist. Ustvari, njegova filozofija predstavljala je ponovno buрenje aristotelizma. Naalost ovakvim se stavom neizbjeno dospjevalo u dualizam; dobro i zlo oduvijek postoje kao dvije strane istog novиiжa. Ovo je bio иisti gnosticizam koji se suprotstavio biblijskom gledištu o zlu kao nenormalnom uljezu u svijetu koji жe naposljetku biti uništen. Hegelov se utjecaj moe nazrijeti u teologiji Karla Bartha. 2) Njegova filozofija svodi Boga na bezliиnu silu koja oиito nije biblijski Bog. Izloene postavke oиito su posluile kako bi uиvrstile luterana u kristomonizmu (Bog se otkrio samo u Kristu). Pod utjecajem hegelijanstva, Krista se poиelo smatrati najboljim primjerom oиitovanja boanskog duha u иovjeku. Prirodna teologija je prepuštena filozofima. 3) Njegova dijalektika dopuštala mu je izmirenje teoloških suprotnosti. Za njega nije postojao koncept ispravnog i pogrešnog, veж samo djelomiиnog ili nedovršenog. Naime, svaki dogaрaj u povijesti tek je faza u napredovanju dijalektike prema savršenoj sintezi. Na primjer, иovjek moe biti istovremeno spašen i proklet (ovo objašnjava univerzalizam Karla Bartha). Hegel je vlastitim zakljuиcima ohrabrio evolucionarni stav prema Pismu koji je temeljen na sukobu i izmirenju suprotnosti (npr. vjera i djela). Mnogi su liberali iskoristili navedeno kako bi kritizirali Bibliju. Hegel je doista drsko izjavio kako je kršжanstvo tek pojednostavljena inaиica njegove filozofije. Mnogi su mu, naalost, povjerovali jer su u njegovoj filozofiji vidjeli ljudski izlaz iz nedoumice proizašle iz borbe racionalne kritike i nadnaravnog u Bibliji. Teološki aspekt njegove filozofije je bio još jedan u nizu obrambenih mehanizama za izbjegavanje racionalistiиke kritike kršжanstva, te se njime još nekoliko koraka udaljilo od biblijske objave. Veжina teoloških kritiиara je otada pristupala Bibliji kao uvjereni hegelijanci nastojeжi pronaжi uzor koji bi pristajao novim zamislima. Drugim rijeиima, veliki dio teologije 19. stoljeжa predstavljao je hegelijansko tumaиenje Biblije. Hegel je opжenito imao ogroman utjecaj na 19. stoljeжe. Bio je filozof i apologetiиar romantizma, kao i kasnije teorije evolucije. Vrlo je moguжe da darvinizam ne bi bio uspješan, u onoj mjeri u kojoj je to bio, da nije 312 bilo Hegelove filozofije koja je ljudski um otvorila evolucionistiиkoj misli. Hegelovi su se sljedbenici nakon njegove smrti podijelili na: a) Desno krilo koje je Hegela dralo prvakom kršжanske ortodoksije. b) Lijevo krilo (иiji je tipiиni predstavnik bio Ludwig Feuerbach) koje je napustilo svaku religijsku natruhu unutar Hegelovog uиenja okrenuvši se ateizmu. c) Srednju struju. Dvojica najgorljivijih Hegelovih sljedbenika bili su D. F. Strauss i F. C. Baur dok se, pak, Albert Ritschl snano suprotstavio vlastitom uиitelju. David Friedrich STRAUSS (1808-1874): Strauss je 1835. g. izdao knjigu Kritiиka obrada Kristova ivota (Das Leben Jesu kritisch bearbeitet) u kojoj je kršжanstvo protumaиio hegelijanskim pojmovima. Krist zastupa zamisao o ispunjenju povijesti tj. konaиnom pomirenju ranijih proturjeиja. On je bio tek obiиan иovjek koji je povjerovao da je Mesija. Ostavio je neizbrisivi dojam na sljedbenike jer ga je, njihova mitovima sklona mašta, preoblikovala u boanskog i natprirodnog Krista. Strauss nije objasnio zbog иega je uvjeren da Isus nije Mesija. Tek je ustvrdio da je Isusov ivot mit. Zamislima, koje je Krist iznio za ivota, kršжanska je zajednica uljepšala i dala konkretan oblik. Strauss je elio izbjeжi rasprave konzervativaca i liberala o povijesnosti Evanрelja. Time je dao još jedan primjer povlaиenja pred plimom rušilaиkog povijesnog kriticizma. Christian BAUR (1792-1860.): Baur je uvidio kako je Strauss kritizirao povijest koja su iznijela evanрelje, a da nije dao pravu kritiku samih Evanрelja. Stoga je odluиio otkriti kako se Novi zavjet pojavio. Zahvaljujuжi hegelijanskoj dijalektici zakljuиio je kako se radi o proizvodu sukoba izmeрu judaista i univerzalista. Potkrijepio je to antitezama iz poslanica Galaжanima, Rimljanima, Prve i Druge Korinжanima (milost i zakon, vjera i djela, duh i slovo zakona). Pavao je, tvrdio je, Isusa bolje razumio nego prvi uиenici. Shvatio je kako je Isus ustvari univerzalist. Kako bi proširio vlastite zamisli, Isus je morao tvrditi kako je Mesija kojeg oиekuju idovi. Љto su tekstovi napisani ranije, to jaиe dokumentiraju postojanje navedenog sukoba. Prije 150. g. prva crkva nikako nije uspjela dosegnuti konaиnu pavlovsku (univerzalnu) i petrovsku sintezu (novi zakon, sveжenstvo i obred). Vrhunac sinteze dosegnut je u иetvrtom Evanрelju gdje je Isus izjednaиen s grиkim Logosom. Strauss i Baur kršжanstvo nisu smatrali ishodom pojedinih dogaрaja, 313 veж djelom idealnog evolucijskog procesa. Njihova uporaba povijesnih podataka uvijek je bila u funkciji njihovih filozofskih pretpostavki. Oni su iz kršжanstva uиinili mit (tj. zbirku istinitih zamisli izreиenih slikovitim jezikom). Shodno tome, napravili su ono što su Grci nastojali uиiniti u prvom stoljeжu crkve. Ovo gledište je kasnije postalo odskoиnom daskom za Bultmannovu demitologizaciju. Drugi teolozi, posebno oni koji su pripadili tibingenskoj teološkoj školi, su slijedili Straussa, ali su svratili svoju panju na Stari zavjetu. Oni su razradili tzv. dokumentarnu hipotezu (Graf-Wellhausenova hipoteza), prema kojoj je Petoknjije podjeljeno na najmanje иetiri razliиita izvora ili dokumenta, koji, navodno, potjeиu iz razliиitih razdoblja nekoliko stoljeжe nakon Mojsija. Utjecaj Herdera (filozofa i knjievnika romantizma) se pojavio kad su liberalni teolozi poиeli tvrditi da je idovska religija samo jedna od prirodnih religija meрu ostalima s vlastitim mitovima i folklorom, u kojoj je Jahve samo regionalni i narodni bog. Sin luteranskog biskupa i profesor u Bonnu i Gцttingenu, Albrecht RITSCHL (1822-1889) oštro je odgovorio na navedene poglede dreжi Schleiermacherov pristup previše subjektivnim. Vjerovao je kako su Crkveni oci izopaиili kršжanstvo uvevši grиku filozofiju i pretvorivši Boga Biblije u apsolutnog filozofa, a Isusa iz Evanрelja u Vjeиnu Rijeи grиkog platonizma. Poиetak teologije nije vrsta grиkog nagaрanja, veж Boje priznanje oproštenja grijeha po Isusu Kristu. Ritschl je nijekao doktrinu istoиnog grijeha. Prema njemu Isus je Bog samo u smislu da je savršen иovjek (tj. Boja slika u njemu je bila savršena). Njegovi su se pogledi sastojali potanko u sljedeжem: a) Ustrajao je na odvajanju teologije od filozofije. Filozofija je, naime, nasilno podredila boansku objavu kalupu intelektualnih sustava stranih kršжanstvu. Ritschl je prihvatio Kantov prikaz stvarnosti, no drao je kako stvari mogu biti spoznate po njihovom djelovanjem na nas te po našem odgovoru na isto djelovanje (usp. egzistencijalizam). Prema Ritschlu, kršжanstvo se bavi vrijednostima, moralnošжu i praktiиnim ivotom, a ne kasnijom nagradom na drugom svijetu. Bog se otkriva osobnim utjecajem na иovjeka (usp. Boja djela), po kojom je Biblija ljudski (tj. pogrešiv) komentar. Kršжanstvo nije stvar intelektualnog pristanka na dobre argumente, veж odgovor osobi u kojem volja igra veжu ulogu od intelekta. Ovime je kršжanstvu dano prostora u dobu kada se иinilo da je izgubilo vjerodostojnost zahvaljujuжi filozofskoj kritici i znanstvenim otkriжima. 314 b) Kršжanstvo se tiиe иovjekovih vrijednosnih sudova. Oni se stvaraju u susretu s predmetima koji u nama bude osjeжaj nezadovoljstva ili boli, zadovoljstva ili razoиaranja. Ovo je, dakle, opis koji susreжemo u Bibliji. Stoga je Biblija (pogrešiv) izvještaj ljudskog iskustva nadnaravnoga. c) Isus u povijesnom okviru – kršжanstvo ništa ne duguje ni jednoj religiji ili filozofiji. Novozavjetna izvješжa su vjerodostojna, iako su izreиena neznanstvenim jezikom. Unatoи tome, vjera u Krista bila je Ritschlu prosudba vrijednosti, a ne zakljuиak izveden iz povijesti. Za svakog vjernika povijesne иinjenice postaju Bojom objavom ukoliko mu se Isus u njoj ukazuje (ovo je nalik Barthovom pogledu na nadahnuжe Svetog Pisma gdje ovaj pobrka nadahnuжe i prosvjetljenje). d) Ritschl zapravo nije vjerovao u boanstvo Krista; drao ju je njegovom savršenom ljudskosti (bio je Bog jer je posjedovao savršeno znanje o Bogu i bio povezan s Njim u moralnoj poslušnosti). Nije bio spreman govoriti o preegzistenciji Krista, a njegovo neprestano djelovanje shvatio je uglavnom kao njegov posthumni utjecaj. e) Zanimao ga je pojam »Bojeg kraljevstva«, no tumaиio ga je kao moralno ujedinjenje ljudskog roda posredstvom ljubavi. Njegova slaba doktrina o grijehu dovela ga je vjerovanju da se ljudski rod postupno razvija prema savršenstvu. Drao je kako je glavni zadatak Crkve mijenjati društvo (v. Walter Rauschenbach i društveno evanрelje). Naveden je još jedan pokušaj da se kršжanstvo opiše na naиin kojim жe se zaobiжi sukob s prirodnim znanostima. Ritschlov pogled ima, gledano doktrinarno, slabih toиaka: a) Njegov pogled na Krista je istovjetan stavovima Pavla Samosatskog (dinamiиni monarhijanizam) – Bog, kao neosobna moж, je bio krajnje djelatan u иovjeku Isusu. Isus je postao Bog vlastitim djelom koje je nadahnuto Bogom. b) Njegov pogled na grijeh je nedostatan; grijeh smatra osjeжajem odvajanja od Boga. Boji stav se ne mijenja bez obzira na naše ponašanje. c) Njegovo shvaжanje pokajanja slijedi iz navedenog. Isusova smrt nije pomirbena rtva za naše grijehe – njezina vrijednost lei u moжi buрenja vjere u Boju ljubav i, time, privoрenju svršetka našeg otuрenja. Ritschl govori o odgovoru ili osjeжajima prema dogaрaju (tj. ishodu), a ne o objektivnoj krivnji ili oprostu, (ta nam je vrsta spoznaje skrivena). Søren KIERKEGAARD (1813-1855) se suprotstavio Hegelovim tvrdnjama. Hegelizirano kršжanstvo, ukorijenjeno u Danskoj, smatrao je jalovom silom bez osobnosti i poleta. Protivio se Hegelovoj definiciji grije- 315 ha kao privremenog nesavršenstva neizbjenog u evolucijskom procesu. Prema Kierkegaardu kršжanstvo se ne moe intelektualno dokazati. Npr. razumu je nemoguжe shvatiti utjelovljenje. To je proturjeиje koje se moe prihvatiti samo vjerom. Ovakvim naglascima bio je vrlo blizak Pascalu, ali mu je nedostajao apologetski element. Zanimao se za odbacivanje svega što иovjeka sprjeиava da se pouzda samo u Boga. Isticao je slobodu i dostojanstvo pojedinca kao suprotnost Hegelovom sustavu u kojem je иovjek zupиanik u stroju. Kierkegaarda moemo promatrati kao oca kršжanskog i sekularnog egzistencijalizma. Jedan je od najveжih filozofskih utjecaja dvadesetoga stoljeжa. Njegove glavne zamisli su sljedeжe: izmeрu Boga i grešnog иovjeka postoji beskonaиna provalija koju moe premostiti iskljuиivo Bog utjelovljen u Isusu Kristu. Ova je prikrivena objava spoznatljiva vjernima. Puko povijesno znanje o Isusu od nikakve je koristi, veж je bitno susresti ga osobno. To se moe dogoditi skokom vjere, a taj skok je skok u neizvjesnost. Kierkegaard je utjecao na Bartha koji je isprva prihvatio zamisao o »prikrivenoj« objavi i boanskoj tajnovitosti. Njegove zamisli pokazale su se srodnima onima Rudolfa Bultmanna koji je bio sumnjiиav prema našoj sposobnosti da spoznamo Isusa kao povijesnu osobu. Iako Kierkegaard bez ikakve dileme prihvaжao evanрelja oni, koji su preuzeli njegove stavove, uletjeli bi u »liberalnu« zbrku. Umnogome su Kierkegaardovi pogledi bili zdrav i ispravan odgovor na beivotnu ortodoksiju Luteranske Crkve. Ipak, ako se njegove zamisli uzmu kao dogma, mogu odvesti u zablude. Iako postoji beskonaиna provalija izmeрu Boga i grešnika, moramo zapamtiti da ju je Isus Krist premostio u povijesnom i objektivnom ozraиju. Takoрer moramo biti svjesni da je иovjek stvoren na sliku Boju, iako je ona iskrivljena grijehom. Kierkegaard kao da eli naglasiti kako je иovjek grešan jer je ograniиeno stvorenje. Istina je da puko znanje o Isusu ne jamиi vjeru, no ona se svakako zasniva i na povijesnoj osobi (kriu i uskrsnuжu) kao i na osobi koja danas ivi. Povijesni aspekt se ne moe zapostaviti. KATOLIИANSTVO U NJEMAИKOJ Do obnove katoliиanstva, koje je prolazilo kroz teško razdoblje, došlo je pod utjecajem romantiиkog pokreta. Njegovo središte je bilo u Tьbingenu. Drey i Mцhler su odluиili pokazati kako se vjera uopжe ne treba bojati povijesnog kriticizma, kao ni filozofskih rasprava. Drali su kako je katoliиanstvo dobro strukturirano dok je protestantizam tek 316 jednostrano iskrivljenje. Propitkivali su sveжeniиki celibat, privatne mise, euharistije pod jednom prilikom i latinsko bogosluje. EVANРEOSKI PROTESTANTI U NJEMAИKOJ Jedan od najpozitivnijih utjecaja u Njemaиkoj u 19. stoljeжu bio je Ernst Wilhelm Hengstenberg. On je uspio izbjeжi pogubni utjecaj racionalizma, a pisao je i bistre biblijske komentare kao i druge teološke knjige. Pod njegov utjecaj potpao je J. F. K. Keil koji je takoрer pisao dobre komentare na starozavjetne knjige. Baptistiиki pokret u Njemaиkoj vuиe korijene iz 19. stoljeжa. Napustivši mrtvu luteransku predaju, nakon što je došao u doticaj s kršжanima u Љkotskoj, Johann Gerhardt Oncken (1800-1884) prigrlio je evangelikalnu vjeru. Vratio se u Hamburg gdje je unatoи suprotstavljanju gradskih vlasti, pod utjecajem Haldanea, organizirao Baptistiиku crkvu (1834). Iako su mu se protivili luterani (naroиito u svezi s krštenjem djece i plaжanjem crkvenih poreza) evanрelje je zahvaljujuжi njemu zadobilo novi polet u zemlji. No, i javnost, kao i drava, bili su protiv ovih sekti; usporeрivali su ih s komunistima, poligamistima i poиiniteljima mraиnih djela. Njihovi иlanovi izlagali su se novиanim kaznama i zatvoru. Do revolucije, 1848. g., nisu stekli dravno priznanje. Baptistiиki se pokret širio prema istoиnoj Europi, uglavnom preko tamošnjih njemaиkih manjina, kao i djelovanja biblijskog društva иiji su predstavnici bili pravi evangelizatori. Njemaиki vjernici širili su vjeru meрu narodima s kojima su dolazili u dodir. Kada su po svršetku Drugog svjetskog rata protjerani, nacionalne baptistiиke crkve morale su stati na vlastite noge. U Rumunjskoj i bivšem Sovjetskom Savezu prelazak je bio brz dok je u Maрarskoj i bivšoj Jugoslaviji bio daleko sporiji. CRKVA U ENGLESKOJ Francuska revolucija uиvrstila je konzervativnost odgodivši bilo kakvu reformu unutar Crkve i drave. U Anglikanskoj crkvi, tijekom prve иetvrtine stoljeжa, izostao je bilo kakav politiиki ili intelektualni preokret. Primjerice, odgoрeno je donošenje zakonskih rješenja kojima bi se ukinulo ropstvo. Anglikanska crkva bila je podijeljena u nekoliko tabora: a) Visoko anglikansko sveжenstvo, odnosno anglokatolike. b) Evangelikalci; nasljednike reformatorskoga pokreta i evanрeoske 317 obnove. c) Liberale proizašle iz utjecaja nastalog širenjem njemaиke liberalne teologije. Za vrijeme ovog razdoblja zbio se veжi broj vanih dogaрaja: a) Rast broja evanрeoskih kršжana unutar Anglikanske crkve. b) Rast anglokatolika (High Church) unutar Anglikanske crkve. c) Rast liberalizma. d) Rast kršжanskog socijalizma. e) Rasprava o odnosu znanosti i vjere. f) Rast novih neovisnih evanрeoskih pokreta. g) Kao rezultat francuske revolucije mnogi francuski katolici su zatraili azil u Britaniji i 1829. Povelja katoliиke emancipacije je dozvolila katolicima javno i slobodno štovanje. Crkva Svetog Pancrasa u Londonu, koja se povijesno vezuje uz londonsku katoliиku zajednicu, postala je prirodno groblje izbjeglicama Francuske revolucije, kao i aristokratima i njihovim obiteljima koji su bjeali od nasilja i terora (Rujan 1793 - Srpanj 1794). Meрu pridošlicama su bili i migranti iz ekonomskih razloga, neki od njih su bili obrtnici koji su izraрivali luksuzne predmete, a cije je buroazijsko trište Pariza u potpunosti propalo. Nekih 5 000 sveжenika koji su odbili potpisati prisegu odanosti Civilnom ustavu klera u strahu od deportacije u Francusku Gvajanu je takoрer zatrailo azil. Mnogi su se smjestili u Somers Town i Bloomsbury, a nekoliko stotina ih je i sahranjeno u groblju crkve Svetog Pancrasu. EVANРEOSKI KRЉЖANI: Najveжe ime, koje se dovodi u vezu s evanрeoskim kršжanima tog vremena, bio je Charles Simeon (1759-1836) koji je djelovao u Cambridgeu. Drugi istaknuti иlanovi bili su Venn, Thornton, Wilberforce, Macauley i Stephen. Bili su konzervativni, disciplinirani, te svjesni odgovornosti pred Bogom za uporabu darova i vremena. Posvetili su se dobrim i plemenitim djelima, a iznad svega borbi za ukidanje trgovine robljem. Evanрeoski kršжani su takoрer odgovorni za osnivanje razliиitih društava (npr. Britijsko biblijsko društvo). Godine 1865 Gladstone, engleski predsjednik, odvojio je i Irsku i Velšku anglikansku crkvu od drave. ANGLOKATOLICI: Kada su 1830. g. liberali (whigovci), kao predstavnici srednjeg stalea došli na vlast, upustili su se u reforme Anglikanske crkve. Potom su konzervativna stranka preuzela vodstvo u zemlji, te su 1835. i 1836. g. sastavljene preporuke za reformu Anglikanske crkve. Tome se usprotivio tzv. Oxford Movement (Oxfordsko društvo) dreжi 318 kako Svetu Crkvu ne bi smjeli reformirati bezboni pogani. To je bilo takoрer pokušaj kako bi sprijeиio anglikanske sveжenike da ne prebjeрu na katoliиanstvo, nakon izglasa zakona o slobodi religije. Voрe pokreta bili su John Keble, John Henry Newman i Richard Hurrell Froude. Nazivali su ih i traktarijancima jer su obrazovanom puku napisali niz traktata o pojedinim иlancima vjere. Osim toga pokušali su oiviti misterij i dostojanstvo Crkve. Nakon 1845. g. pokret je poиeo djelovati meрu siromašnijim slojevima društva. Iste godine (1845) Newman je pristupio Katoliиkoj crkvi иime se pokret raspao. LIBERALIZAM: Sjeme sumnje, koje su posijali racionalisti u 17. stoljeжu te njegovali skeptici i deisti u 18. stoljeжu, rascvjetalo se u 19. stoljeжu. Znanost, filozofija i povijest imale su za cilj pokazati kako je kršжanska vjera neodriva. Znanost je dala teoriju evolucije, filozofija novi pogled na svijet kojim je vjera u Boga prikazana kao zastarjela, a povijest tumaиenje koje je kritiziralo biblijske postavke. Ako bi se i biblijska istina dovela u pitanje, kršжanska vjera bi izgubila zadnji oslonac. U 19. stoljeжu njemaиki liberalizam sve je više nagrizao vjeru. Meрu najznaиajnijim engleskim pristalicama bili su Coleridge i Maurice. Godine 1860. sedmorica suradnika (Temple, Williams, Baden-Powell, Wilson itd.) izdali su zbornik Essays and Reviews (Eseji i recenzije) kaneжi time uvesti njemaиku kritiиku školu u Englesku. No, njihovi protivnici koji su uvidjeli kamo smjeraju, zahtijevali su da ih se izbaci iz Crkve s kojom se oиito nisu slagali. Kasnije su (1866) Westcott, Lightfoot i Hort pokušali obraniti srednji put izmeрu Essays and Reviews i tradicionalista. Ipak nijedan nije odgovorio na kritiku Starog zavjeta buduжi da su, opжenito, bili novozavjetni struиnjaci. Westcott je odbacio proroštva i иuda kao nebitna. Lightfoot je pak srušio teoriju Bauera i tibingenške škole koja je veжinu novozavjetnih dokumenata svrstala u drugo stoljeжe, pokazavši kako se »dokazi« mogu s jednakim pravom protumaиiti na drugi naиin. Hort je kao struиnjak za tekstove dokrajиio Textus receptus. Godine 1889. pojavio se tzv. Lux Mundi (Svjetlo svijeta) kojim se nastojao uskladiti kritiиki i katoliиki stav (ranije su anglokatolici bili strogo na strani evanрeoskih kršжana u osudi liberala). Lux Mundi je izdala visoko-crkvena skupina oksfordskih teologa. Na njih su utjecali T. H. Green i F. D. Maurice (urednik je bio Charles Gore). Kasniji dokument pod naslovom Foundations (Temelji) izdan je pod Streeterovim uredništvom 1912. g.. 319 KRЉЖANSKI SOCIJALIZAM: Maurice je takoрer bio povezan s kršжanskim socijalistima koji su proizašli iz иartizma. Иartizam, kao rani oblik sindikalizma, kritizirao je laissez faire tj. gospodarski liberalizam (neograniиenu slobodu trišne utakmice i nemiješanje drave u gospodarska pitanja). Time se suprotstavio Crkvi koja je drala kako je sve što se zbiva u društvu ishod Boje volje. Kršжanski socijalistiиki pokret (1848-1854) shvatio je kako Kristovo evanрelje ima drugaиiju poruku za engleski radniиki stale od onoga što je poruиivala Crkva. Oni su se protivili kapitalistiиkoj zamisli o konkurenciji govoreжi kako ljudi trebaju suraрivati, a ne boriti se jedni protiv drugih. Zajedno sa иartistima osnovali su zajedniиki pokret, kao i tzv. Working Men’s Colleges (Љkole za odrasle). Slubena Crkva odluиila je ostati po strani te se pokret radniиkih sindikata samostalno razvio. ZNANOST I VJERA: Evanрeoski kršжani 19. stoljeжa nisu uspjeli dati prave odgovore na liberalnu teologiju, kao ni pridonijeti raspravi izmeрu znanosti i religije (posebno u odnosu na Darwinovu teoriju evolucije). Viktorijansko razdoblje pokazivalo je vjerski sklad, no ispod površine vladale su sumnje i nesigurnost. Gotovo je nevjerojatno da su meрu najutjecajnijim uиiteljima veжinu иinili nevjernici ili pak oni koji su ispovijedali vjeru, više ili manje, udaljenu od uobiиajene kršжanske ortodoksije (Thomas Carlyle, John Stuart Mill, George Eliot, James Anthony Froude, Francis Newman, John Morely, Matthew Arnold, Leslie Stephen, George Meredith). Vlastitim su nauиavanjem nastojali barem poremetiti, ako ne i razoriti, tradicionalno kršжansko vjerovanje. Godine 1830. pojavile su se knjige iz geologije иiji su pisci bili Charles Lyell i William Buckland. Oni su navodno dokazali geološki slijed stijena i fosila pokazujuжi kako je svijet mnogo stariji nego što tvrdi Biblija. Nasuprot teoriji katastrofe, koju je postavio Georges Cuvier, Lyell u Naиelima geologije evolucijom tumaиi prošlost Zemlje, te uvodi aktualizam kao temelj geološke misli. Aktualizam je shvaжanje po kojemu su u geološkoj prošlosti na Zemlju djelovale uglavnom iste sile koje i danas djeluju. Shodno tome, prema brzini današnjih procesa na Zemlji, mogu se rekonstruirati procesi u geološkoj prošlosti. Neki su teolozi poиeli praviti ustupke pretpostavljajuжi kako se dani u knjizi Postanka odnose na geološka razdoblja (u tim se kategorijama javlja teorija o »razmaku«). Godine 1844. izdana je knjiga Roberta Chambersa Vestiges of the Natural History of Creation (Ostatci prirodopisa stvaranja). Njome su ustanovljeni temelji veж spomenutog aktualizma (tj. teorija jednoliиnosti geoloških procesa). Prema toj teoriji, stvaranje se 320 nije moglo dogoditi onako kako je opisano u Bibliji. Kako su Chambersa znanstvenici vrlo lako opovrgli, oko 1850. g., bilo je malo poznatih znanstvenika koji su se zauzimali za teoriju evolucije. Charles Darwin je 1859. g. izdao poznatu knjigu Postanak vrsta putem prirodnog odabira ili Oиuvanje rasa povlaštenih u borbi za ivot. Po prvi put je evolucionistiиko gledište bilo potkrijepljeno skupom bitnih podataka koji, kako se tvrdilo, konaиno dokazuju ispravnost teorije. Iako se knjiga dobro prodavala, isprva nije došlo do opжeg slaganje s Darwinovim pogledima. Ustvari mnogi su znanstvenici osudili Darwina. Okolnosti su se izmijenile s raspravom izmeрu Thomasa Huxleyja i biskupa Samuela Wilberforcea na Sveuиilištu u Oxfordu. Neupuжeni biskup posprdno se postavio prema Huxleyu koji je naposljetku izašao kao pobjednik. Otada, nekoliko je иimbenika išlo u Darwinovu korist: 1) Darwin je predstavio nove dokaze koji su, naizgled, govorili u prilog njegovoj teoriji. 2) Javnost je zazirala od vjerovanja u opstojnost Stvoritelja. Prije Darwina rasprostranjeno je bilo vjerovanje u »spontanu generaciju« koja je »nuno« morala biti istinita jer je alternativu predstavljalo vjerovanje u opstojnost Stvoritelja. 3) Crkva je u ono vrijeme bila malo omiljena. 4) Veжi dio Crkve prihvatio je teoriju ne eleжi je opovrgnuti иinjenicama. 5) Wilberforce je bio ekstremnih pogleda koji nisu bili utemeljeni na Bibliji (von Linnйova teza da vrste ne mogu evoluirati). Posljedice Darwinova pogleda uskoro su se pokazale i u mnogoиemu drugome; nije bilo napadnuto samo stvaranje, veж i pad, grijeh, otkupljenje i pomirenje. S druge se strane nije uvidjelo kako je Darwin prvo odluиio što eli zakljuиiti a potom je prilagodio vlastiti materijal. Kršжanski znanstvenici nisu imali hrabrosti suprotstaviti se Darwinu. U prošlosti su se Cuvier, Harvey i Pasteur suprotstavljali Lamarcku i Stenou. Georges Cuvier (1769-1832) primjerice je vjerovao kako su vrste nepromjenljive, te se suprotstavio teoriji descendencije (evolucije) koju je tada u Francuskoj zastupao Lamarck. Kako bi protumaиio razlike meрu organizmima razliиitih geoloških razdoblja, iznio je teoriju katastrofa (kataklizma) prema kojoj su prirodne katastrofe uništile ivi svijet i zapoиele novo geološko razdoblje. U novom geološkom razdoblju doselili su se organizmi iz nekog drugog podruиja koje nije bilo zahvaжeno katastrofom. Thomas Henry Huxley (1825-1895) je jedan od najodgovornijih za prirodni odabir kao suparnika kršжanstvu. Tako je potajice uveo materijalizam kao filozofiju koja жe posluiti kao potpora Darwinovim 321 zamislima preobliиujuжi znanost u pseudoreligiju. Na Sveuиilištu u Oxfordu osnovao je tzv. Klub X kako bi širio militantni ateizam. EVANРEOSKI KRЉЖANI U ENGLESKOJ BRATSKI POKRET vee vlastiti zaиetak uz Dublin gdje je podupnik u Irskoj anglikanskoj crkvi (Church of Ireland) John Nelson Darby napustio Crkvu kako bi pronašao jednostavnije i iskrenije kršжanstvo. Osjeжao je kako anglikanski evanрeoski pokret nije dovoljno daleko otišao u vlastitim reformama. Prikljuиili su im se i neanglikanci, te je njegov pokret postao poznat kao Plymouthska braжa (prva zajednica u Engleskoj bila je upostavljena u tom gradu). Naglašavali su: 1) Središnje mjesto Gospodnje veиere kao jednostavne proslave koja izraava sveжenstvo svih vjernika (svaki vjernik moe sudjelovati). 2) Proroštva; izveli su jedan od najsustavnijih razrada te teme; bili su strogi kalvinisti i revni evanрelisti. Razvili su se u dvije glavne skupine: tzv. iskljuиive koji nisu imali starješine i рakone jer su oиekivali Gospodinov brzi povratak. Druga skupina bili su Kršжanska braжa (slobodna braжa) koji su se razvili u neanglikansku skupinu. Ubrzo su se ukazale dvije poteškoжe: 1) Neslaganja s obzirom na duhovne darove; neki su vjerovali kako svaki vjernik ima duhovni dar dok su drugi dali prednost karizmatskom pristupu. Karizmatici su se našli u manjini te su se odvojili. 2) Neslaganje u svezi s dispenzacionalizmom, pogotovo oko uznesenja Crkve prije Velike nevolje. Noble i George Mьller se suprotstavili Darbyju, no bili su izopжeni. Zbog velikog utjecaja bratskog pokreta dispenzacionalizam se brzo proširio. Darby je kasnije posjetio SAD gdje je odvjetnika C. I. Scofielda nagovorio da prihvati zamisao o povratku Krista prije razdoblja Velike nevolje. Ona жe, uz stavove kesviиkog pokreta duhovnosti, biti promicana u tzv. Scofieldovoj Bibliji. VOJSKA SPASA: Utemeljitelj Vojske spasa William Booth (18291912) zapoиeo je propovijedati 1852. g. kao metodistiиki propovjednik. Napustio je zajednicu, zajedno sa suprugom Catherine 1865. g., kako bi samostalno odravao sastanke u šatoru u Whitechapelu. Mnogi danas tvrde kako je Vojska spasa bila jedini kršжanski pokret, u 19. stoljeжu, koji je dotaknuo mase (zahvaljujuжi naиelima masovnih komunikacija i, posebno, tehnikama vjerske promidbe). Booth je autoritativno pristupao zadaжama. Godine 1877. preuzeo je nadzor nad misijom koja жe godinu 322 kasnije postati poznata pod današnjim imenom. Ona je ubrzo dobila vojniиka obiljeja: vojne odore, postrojbe, utvrde, kao i иasopis War Cry (Ratni poklik). Vojska spasa je preuzela tradicionalno evanрeosko kršжanstvo dodajuжi mu vojno gledište иime je išla u korak s rastuжim nacionalnim šovinizmom. S druge je strane Boothovo prijateljstvo s J. B. Pattonom poveжalo njegovo zanimanje za društvene poteškoжe. Knjigom In Darkest England, and the Way Out (U Najmraиnoj Engleskoj i Izlaz) proizveo je raskol unutar Vojske spasa. Jedni su zahtijevali veжu društvenu angairanost dok su daleko konzervativniji иasnici vidjeli takvu zamisao kao odmak od glavnog im zadatka – širenja evanрelja. Spurgeon i Baptistiиki savez: Baptistiиki pastor nizozemskog podrijetla Charles Haddon Spurgeon (1834-1892) sluio je trideset i osam godina u Londonu. Od 1854. g., kada je preuzeo crkvu u ulici New Park u londonskom Southwarku, broj иlanova porastao je sa šest tisuжa na preko dvadeset tisuжa. U prvih pet godina njegove slube toliko ga je ljudi došlo иuti, te je morao sagraditi posebnu crkvu (tzv. Metro-politan Tabernacle koja je otvorena 1861). Spurgeon je bio izuzetan propovjednik: njegove su tiskane propovijedi slane širom svijeta. Bio je ukljuиen u razne rasprave. Iako je bio kalvinist, propovijedao je protiv hiperkalvinizma i arminijanizma. Navodno jednom je rekao: »Gospode, spasi izabranike a izaberi još neke.« Suprotstavio se liberalnom uиenju kod baptista. Iako je zajedno s drugim propovjednicima napustio Baptistiиki savez, nije osnovao samostalnu denominaciju. RAZVOJ CRKVE U ЉKOTSKOJ U Љkotskoj su trojica izvanrednih crkvenih dunosnika odgovorili na prevladavajuжu kalvinistiиku strogost kako bi naglasili unutarnji ivot vjernika. Thomas Erskine (1788-1870) nije mogao pomiriti kalvinistiиku doktrinu predestinacije (zapravo izbora) s Bojom ljubavi. Vjerovao je kako je Bog elio posiniti sve ljude, uzdiжi ih u sinovski odnos sa samim sobom. John McLeod Campbell (1800-1872) takoрer je prihvatio zamisao univerzalnog pomirenja. Pitao se kako pojedinac moe znati da ga Bog voli ukoliko nije siguran da je Krist umro za sve ljude (a ne samo za odabrane)? Zbog ovog je stava osuрen i istjeran iz slube. Kasnije je kritizirao zamisao o zamjenskom pomirenju. Prema njemu, pomirenje se 323 sastoji u poruci o Bojoj ljubavi. Uиenik Thomasa Chalmersa Edward Irving (1792-1834) potpao je pod utjecaj McLeoda Campbella. Poput uиitelja prihvatio je doktrinu pomirenja koja je naglašavala da izmirenje postoji ne samo zbog Kristove smrti veж i utjelovljenja, tj. zbog savršenog ivota. Irving je sudjelovao u razvoju Campbellove crkve u škotskom Rowu. U tom je podruиju bilo rašireno vjerovanje kako darovi Duha, koji su se pokazali u Ranoj crkvi u prvom stoljeжu, nisu odumrli. Njihova odsutnost vezana je uz kršжane bez vjere. Kao u Rowu, i na drugim mjestima u Љkotskoj bilo je razdoblja pojave govorenja jezicima, kao i иudotvornih izljeиenja koja su pobudila zanimanje tamošnjeg puka. Irving se 1822. g. preselio u London gdje je u njegovoj crkvi došlo do sliиnih pojava. Kako je zanimanje meрu ljudima bilo veliko, bio je prisiljen sagraditi novu crkvu. Ta crkva, koja izgleda poput katedrale, još uvijek stoji u Alburyju (blizu Guildforda). Meрutim, »trajno« je zatvorena »do Kristova povratka«. Iako ga je njegova denominacija u Љkotskoj izbacila (1833), crkva u Londonu nije prihvatila njihovu odluku. Shodno tome, poиela se razvijati u prvu Katoliиku apostolsku crkvu u Engleskoj. Kao što smo veж spomenuli, u poиetku, mnogi su dolazili slušati Irvinga no, s vremenom je došlo do zasiжenja te je ljudi bilo manje. U Irvingovoj ladanjskoj kuжi u Albury Courtu blizu Guildforda, kao i u Powerscourtu blizu Dublina u Irskoj, иesto su se odravale proroиke konferencije kojima je redovito prisustvovao J. N. Darby. Neka mlada ena ga je obavijestila (pismom) o viziji koju je imala, prema kojoj жe Crkva biti uznesena prije Velike nevolje. Darby je usvojio ovu zamisao koja жe postati vanim dijelom eshatologije bratskog pokreta. Zapravo je Irving zaиetnik ove zamisli, koju su potom prihvatio i širio Bratski prokret. S vremenom neuravnoteeno uиenje se uvuklo u njegove propovijedi. Njegov je stav prema proroиanstvu, eshatologiji, sakramentima i govorenju jezicima za vrijeme javnih slubi otuрio mnoge. Irvingovi sljedbenici su vjerovali kako je pojava иudotvornih znakova naznaka blizine svršetka svijeta. Cilj Katoliиke apostolske crkve postalo je pripremanje vjernika za sud, kao i za slavu koja se treba pokazati. Vjerovao da жe milenij poиeti 1867.g., što je uvjerio mnoge da je on иudak. Kako su se druge kršжanske denominacije ponašale ravnodušno, Katoliиka apostolska crkva je razvila razraрen obred (ukljuиujuжi Kristovu stvarnu (tj. tjelesnu) prisutnost na euharistiji, svetu vodicu itd.), kao i sakrament »peиaжenja«. Ovim potonjim obiljeeno je sto i иetrdeset i иetiri tisuжe иlanova kako bi, sukladno Otkrivenju 7, izbjegli Velike 324 nevolje. Nakon toga pokret je prestao postojati. Irving je napisao veliki broj knjiga. Zbog jedne od njih Our Lord’s Human Nature (Ljudska narav našega Gospodina) bio je pred londonskim prezbiterijem optuen za tvrdnju da i Kristova ljudska narav moe teoretski griješiti (iako sвm Krist nikada nije pao u grijeh). Tvrdio je kako su njegove rijeиi pogrešno protumaиene, no izopжen je. Njegove zamisli moraju se promatrati u kontekstu tog vremena. Kao i tzv. anglokatolici, odgovorio je na strogost tradicionalnog protestantizma. Osim toga, bio je ponesen romantizmom, intuicijom i odbacivanjem kalvinistiиke strogosti. Njegov pokret je nesumnjivo bio pokret Duha, no ubrzo je postao rtvom nekih aspekata liberalne teologije. Irvingizam se proširio na europski kontinent. Godine 1863. stariji apostoli iz Katoliиke apostolske crkve iskljuиili su iz иlanstva njemaиkog proroka Heinricha Geyera, zato što je priznao nove apostole koji su trebali zamijeniti umrle. Ubrzo je stoga u Njemaиkoj osnovana Nova apostolska crkva (Neuapostolische Kirche). Manje je naglašavala »Kristov povratak«, a uspostavili su i apostolski slijed. Nove apostole imenovao je najviši apostol koji je bio »vidljivo utjelovljenje Krista na Zemlji«. Irving je bitan buduжi da su mnogi, u meрuvremenu, usvojili neke njegove zamisli. Kako ga dre prethodnikom pentekostalnog pokreta, postoji opasnost da se sva njegova vjerovanja prihvate kao uzor. MISIJSKI POKRET Misijski pokret jedan je od obiljeja crkvene scene 19. stoljeжa. Njegovi izvori su pak vezani uz moravske misije iz 18. stoljeжa. U srednjem vijeku se rijeи »misija« koristila u svezi s Bojim poslanjem njegova Sina, a ne ljudskim zastupnicima koje je Bog odabrao za nastavak misije u svijetu. Misijskim društvima je kršжanski svijet organizirao širenje evanрelja u svijetu. Mnogo je razloga zbog kojih protestantske crkve, koje su proizašle iz reformacije u 16. stoljeжu, nisu uspjele misijski dosegnuti druge dijelove svijeta. Mnoge od njih su bile иiste nacionalne ili teritorijalne crkve koje su djelovale u zemljama bez kolonija. Nisu imale moguжnosti za osnivanje misija izvan vlastitog ozemlja na kojem su, uostalom, imali mnogo toga za uиiniti. Kada je protestantsko misijsko djelovanje krenulo u 17. stoljeжu, bilo je uglavnom ishod vjerskog buрenja oduševljenih pojedinaca bez potpore veжih crkvenih organizacija. Denominacije su naime bile odveж trome. 325 Stoga su pojedinci preuzeli inicijativu razradivši strukturu koja жe kasnije postati poznata kao »misijska društva«. Ta su se, naime, oblikovala na isti naиin kao dragovoljna društva pojedinaca koji su udruili vlastita sredstva radi ostvarivanja zajedniиkog cilja. Iz pragmatiиnih su razloga društva, a ne crkve, preuzela širenje evanрelja u svijetu (prednosti suradnje na interkonfesionalnoj osnovi). Isprva se radilo o denominacijskim misijskim društvima koja su se ipak s vremenom organizirala prema zemljopisnom kriteriju. Prve su prekomorske misije osnovane krajem 18. stoljeжa kao posljedica evanрeoske obnove, no tek 1820. i 30. one postaju uobiиajenim obiljejem crkvenog ivota. Trgovaиke organizacije, ali i drave, smatrale su misionare opasnim radikalima koji жe uznemiriti domorodce i time pokvariti izglede za meрusobnu trgovinu (ova kritika bila je posebno upuжena baptistiиkim misionarima). Primjerice, kompanija East India Company nije dozvolila Carreyu raditi na teritorij koji je bio pod njihovom kontrolom, stoga je morao otiжi na teritorij pod danskom kontrolom. Osim toga, gotovo su se svi misionari protivili ropstvu potiho zahtijevajuжi njegovo ukinuжe (što oиito nije išlo u prilog tadašnjoj trgovini). Na koncu, obrazujuжi domorodce, stvorili su pojedince prosvijetljene društvene svijesti i predvodnicu pokreta za nezavisnost. Zbog svega toga ih se ne moe zvati posrednicima imperijalizma. Misionari su se isprva uputili u Indiju, neka otoиja u Tihom Oceanu, Sierra Leone, Karibe i Rt Dobre nade. U Sierra Leoneu se obratio veliki broj bivših robova koji su kasnije djelovali u vlastitim podruиjima. Kina je bila zatvorena (izuzev nekoliko luиkih gradova) sve do sredine stoljeжa a Japan još due. Oko sredine stoljeжa postalo je oиito da u Indiji mnogo više hindusa postaje kršжanima nego muslimana. Uz to, mnogi su bili bivši pripadnici nekog plemena. Do kraja stoljeжa postalo je jasno da su se u Africi i na Pacifiku dogodile najdramatiиnije promjene. Hinduizam i budizam nisu doivjeli slom; obje religije su se prilagodile utjecaju kulture Zapada. Islam je ostao otporan na kršжanske misije. Najviše je kršжana dolazilo iz velikih plemenskih naroda, a u afriиkim stepama se nastavila utrka s islamom. Do zaиetaka protestantskog pokreta prvi katoliиki misionari bili su na izdisaju. Novi katoliиki pokret stoga je u protestantskom djelovanju vidio uzor. U to je vrijeme intelektualno središte bila Francuska, katoliиka zemlja, s najveжim brojem kolonija. Ustanovljeni su novi misijski redovi: Bijeli oиevi, Zajednica Svetog Duha, Društvo Boanske Rijeиi. Poput protestanata, katoliиki štiжenici su djelovali protiv ropstva. Na 326 nesreжu, suparništvo s protestantskim misijama je bilo snano. Ako je Crkva u 19. stoljeжu gubila u Europi, stalnim otuрivanjem inteligencije i proletarijata, misijsko djelovanje izvan Europe je cvjetalo. Mnogo je иimbenika pogodovalo njegovu širenju: a) Industrijska je revolucija osigurala sredstva za komunikaciju i prijevoz. Gospodarstva veжine misijskih naroda imale su, naime, industrijske temelje te su se zanimala za trgovaиko širenje. b) Pax Britannica omoguжila je istraivanje neistraenog ozemlja. c) Misije su od poиetka bile ukljuиene u promicanje obrazovanja. Za taj trud dobivale su dravnu potporu. Иak su i antiklerikalne francuske vlade podravale misijsko obrazovanje kao sredstvo širenja francuske kulture. d) Uvoрenje zapadne trgovine, i vrijednosti, poremetila su stara plemenska društva uиinivši ih otvorenijim evanрelju. e) Uzastopna nastojanja obnove, u domaжoj crkvi, davali su duhovni zamah propovijedanju evanрelja meрu izgubljenima. Katolici su iza sebe imali, prema definiciji, nepogrešivu crkvu koja im je dala novi zamah i gorljivost. f) Protestantske misije su u 19. stoljeжu иesto bile ishod inicijative pojedinaca. Nisu ih nadzirale ni drava niti Crkva. Time su bile znatno pokretljivije i prilagodljivije. g) Na poиetku 20. st. misijska društva su dobila veжinu svojih иlanova meрu studentima zahvaljajuжi studentskim kršжanskim pokretima. Ipak, bilo je i pogrešaka koje жe skupo koštati misiju u 20. stoljeжu: a) Domorodci su smatrali misionare širiteljima zapadne kulture (iako bi misionari ovo zanijekali). b) Za Krista su pridobivani uglavnom siromašni i izopжeni (posebno u Indiji) a ne vladajuжi stalei ili plemenske voрe. c) Iako su misionari rado evangelizirali, zanemarili su crkvenu strukturu. d) Nastojali su usaditi kršжanstvo zapadnog oblika (o иemu svjedoиi stil u kojem su izgraрene neke crkvene graрevine). e) Bili su skloni širenju denominacionalizma. f) Mnogi su slabo uvjebavali domorodaиke sveжenike i vodstvo. g) Upravo su domorodaиki kršжani kasnije postali voрama nacionalnih pokreta za nezavisnost (odnosno u Jamajci voрama ustanka protiv ropstva). Nova moralna svijest bila je glavni иimbenik koji ih je nadahnuo. Jedan od neizravnih ishoda misijskog pokreta bili su: 327 1) Ekumenski pokret koji je izrastao iz zamisli o interkonfesionalnim društvima. 2) Feminizam koji se javio kao ishod zapaene uloge kakvu su иesto igrale misionarke, a koja bi im u vlastitoj zemlji bila nezamisliva. Neki od uglednih misionara 19. stoljeжa bili su: 1) William Carey (1761-1834) koji je utjecao na oblikovanje misijskih obrazaca u 19. stoljeжu. 2) Adoniram Judson (1788-1850) koji je djelovao u Burmi. 3) Hudson Taylor (1832-1905) koji je djelovao u Kini. Krajem dvadesetog stoljeжa, u SAD-u, 70% puиanstva pripadalo je nekoj crkvi. Ne samo da je poraslo zanimanje za misijski rad u SAD-u, veж ta zemlja šalje najviše misionara u inozemstvo (otprilike jednak broj protestanata i katolika). Veж je sredinom sedamdesetih priblino 70% svih protestantskih misionara u svijetu bilo iz SAD-a. Najspektakularnije širenje se ipak dogodilo u Treжem svijetu; posebno na Dalekom Istoku i u Junoj Americi. Nikada se ranije u povijesti nije religija širila tako brzo kao kršжanstvo u zadnjih nekoliko desetljeжa. Meрutim, mora se priznati kako je došlo do porasta za religiju opжenito. No, postoje mnogi neevangelizirani krajevi, posebno muslimanske zemlje Bliskog i Srednjeg Istoka, kao i Sjeverne Afrike. Najveжi rast se dogodio meрu animistiиkim narodima, kao i meрu siromašnim staleima u gradovima. Veliki rast se biljei i u nacionalnim crkvenim pokretima, iako je meрu njima uvijek postojala opasnost da nesavjesni ljudi uporabe Crkvu za politiиke ciljeve (pogotovo u Africi). Nedavno objavljeni statistiиki podatci otkrivaju sljedeжe: Godine 1900. gotovo polovica svjetskog puиanstva nije bila obuhvaжena promicanjem evanрelja. U meрuvremenu se isti postotak smanjio na današnjih 19,3%. Najveжi rast primjetan je u ateista (1900. bilo ih je 225 tisuжa, a danas ih je 150 milijuna), ali i muslimana (od 200 milijuna u 1900. g. broj se poveжao na današnje 1,2 milijarde). Suvremeni misionari usredotoиili su se na tzv. podruиje 10/40 – prostor izmeрu desete i иetrdesete obratnice (Iran, Irak, nove srednjo-azijske drave). Osim toga treba spomenuti i misijske organizacije koje se bave uvjebavanjem mladei i mladih ljudi: npr. YWAM (Youth with a Mission), te OM (Operation Mobilisation). Suvremeni problem misijske strategije je; kako predstaviti evanрelje koje kombinira društveno i »duhovno« evanрelje. Marksistiиki teolozi tvrde da su našli odgovor, no oni su prije marksisti nego kršжani. Pritom se radi o djelovanju liberalne teologije koju je razvio marksistiиki filozof 328 Ernst Bloch – tzv. teologije nade. Љezdesetih ju je godina predstavljao Jьrgen Moltmann. Otada se teologija nade razvila u teologiju revolucije. CRKVA NA BALKANU BUGARSKA U 19. stoljeжu Bugarska je prolazila kroz ponovno raрanje nacionalizma. Zajedno s ovim stremljenjem tamošnja Crkva se oslobodila iz ruku grиkoga sveжenstva. Turske su vlasti, kako bi nadzirale Crkvu na zaposjednutim podruиjima, centralizirale crkveni ivot. S druge je strane grиko sveжenstvo zapravo vodilo kult. Osim toga nacionalizam i religija su bile vrlo bliske. Prethodnici nacionalnog pokreta u Bugarskoj bili su redovnik s planine Atos, Paisije (Hilandarski) koji je 1762. g. napisao Povijest bugarskih careva i svetaca, te biskup Safronije iz Vratse. Nakon 1824. g. pojavila su se djela, a 1835. g. osnovana je prva škola (u Gabrovu) u kojoj se nastava odravala na bugarskom jeziku. U sljedeжih deset godina uslijedilo je otvaranje pedesetak takvih škola kao i pet tiskara. Knjievni pokret odgovorio je na rast utjecaja i moжi grиkoga sveжenstva. Do tada su Turci koristili grиku Pravoslavnu crkvu kako bi potisnuli bugarsku narodnu religiju i njezine nacionalno osviještene strukture. Nakon turskog osvajanja grиkog poluotoka grиki patrijarh postao je poput visoke Porte (turske carske vlade) za kršжane u Otomanskom Carstvu. Nezavisna bugarska patrijaršija bila je potisnuta, a ona ohridska pretvorena u grиku. Grиko je sveжenstvo dralo monopol na visoke crkvene poloaje, a sliиna situacija postojala je i u parohijama koje su vodili grиki sveжenici. Oni su, povrh toga, vodili škole kao jedine obrazovne ustanove. Nastava u njima odravana je iskljuиivo na grиkom jeziku koji je postao jezikom viših stalea u mnogim bugarskim gradovima. Povrh toga, bugarski je jezik koristio slova grиkoga alfabeta. Slavenska liturgija bila je potiskivana, a stari su bugarski rukopisi, ikone, zavjetnici i molitvenici spaljivani. Borba za politiиkom slobodom išla je ruku pod ruku s borbom za kulturnu i crkvenu slobodu. Иetrdeset godina borili su se prvaci bugarskog nacionalnog pokreta za ustanovljavanje autonomne crkve. U jednom trenutku uspjeli su pridobiti papu kako bi imenovao nadbiskupa Unijatne bugarske crkve. Rusija je potom zatraila od sultana odobrenje za osnutak nacionalne crkve. Donijeta je uredba iz 1870. g. kojom se osnovao bugarski egzarhat s 329 nadlenošжu nad petnaest dijeceza ukljuиivši i one u Nišu, Pirotu i makedonskom Velesu. Prvi egzarh izabran je dvije godine kasnije, no njega i njegove sljedbenike izopжio je patrijarh u Carigradu nakon što je iste proglasio raskolnicima. U pravoslavna podruиja reformacija je stigla tek u 19. stoljeжu. Ameriиki metodisti i kongregacijske misije iz Carigrada prodrle su u Bugarsku, Makedoniju, te naposljetku i u Albaniju. U tzv. otomanskoj Europi misijska je djelatnost poиela sredinom 19. stoljeжa (time je taj dio svijeta došao u interesno podruиje Zapadnoturske misije). Buduжi da je obraжanje muslimana bilo kanjivo smrtnom kaznom, misija je odluиila evangelizirati nominalne kršжane i idove (u Solunu su primjerice idovi иinili polovicu puиanstva). S vremenom su se okrenuli i prema Bugarima koji su dobro primili podjelu primjeraka Biblije. Meрutim uskoro je postalo jasno kako je najveжi broj ljudi kupio Bibliju ne kako bi je иitao, veж kao znak poslušnosti, domoljublja, odnosno иarobnog pomagala koje жe odagnati loše duhove i osigurati Boju dobrohotnost! Bio je to pravi šok za misionare. Mentalitet tamošnjih naroda bio je vrlo razliиit od njihovog mentaliteta! Ipak, Bugarsku se vidjelo kao odskoиnu dasku za evangelizaciju slavenskih naroda unutar Otomanskog Carstva. Misionari su uivali zaštitu ameriиkih konzularnih slubenika, kao i dobru volju turskih vlasti koje su podravale svaki pokret koji жe podijeliti kršжane! Godine 1851. Zapadnoturska misija je podijelila Bugarsku na dva dijela. Na sjeveru su trebali djelovati metodisti, a na jugu kongregacionalisti. No, nije bilo lako. Naиini širenja evanрelja u SAD-u, u 19. stoljeжu, nisu se pokazali djelotvornima na Balkanu. Zbog raširene nepismenosti, odluиili su otvoriti škole koje su kasnije postale uиinkovitim posrednicima evangelizacije. U njima su se trebala školovati djeca koja жe kasnije postati kršжanskim djelatnicima. Podjela knjiga, propovijedanje, kao razgovori i rasprave s mjesnim sveжenicima bili su uobiиajeni naиini djelovanja. Središta su se nalazila u Varni, Plovdivu, Monastiru (Bitoli) i Skoplju. Albanija: Rad u Makedoniji se oslanjao na Monastir u kojem je osnovana škola. Godine 1909. postaja za bogosluje otvorena je u albanskoj Korзi gdje su djelovala Biblijska društva i Gerasim Qirias. Njegova sestra Sevasti otvorila je prvu školu za djevojke u Albaniji. Prva su dva ameriиka misionara, Kennedy i Erickson, prvenstveno radili u Korзi i Elbasanu, no bilo je i vanjskih postaja u Tirani, Durrлsu i drugim mjestima. Pomagao im je Grgur Zilk, kao i veliki broj mjesnih propovjednika. Slabosti misijskog djelovanja sastojale su se u sljedeжem: 330 1) Misionari su ozbiljno podcijenili mentalitet tamošnjih ljudi. 2) U Bugarskoj metodisti i kongregacionalisti nisu suraрivali, иime su propustili prigodu da ojaиaju Crkvu. 3) Protestantizam nije postao nacionalnom crkvom. Mjesni puk иesto bi prigovarao da se radi o vjeri nametnutoj izvana. 4) Neuspjeh u uspostavljanju veza sa znanošжu i suvremenim pogledima na svijet. Obraжenici su prvenstveno bili seljaci. POKRETI UNUTAR PRAVOSLAVLJA 1) Rumunjska: U meрuratnom razdoblju meрu rumunjskim pravoslavnim seljacima nastao je evanрeoski pokret Oastea Domnului (Gospodnja vojska 1923.), koji je od 1948.g. tijekom komunizma djelovao u tajnosti. Godine 1990. je rehabilitirana te postoji danas kao evanрeoski pokret unutar Pravoslave crkve. Središte pokreta je u Sibiu. 2) Srbija: Sveжenik Nikolai utemeljio je 1880. g. »bogomoljce«. Bio je to vjerski i moralni preporod koji se oslanjao na tamošnju Pravoslavnu crkvu. Uglavnom je cvjetao meрu seljacima i radnicima u Vojvodini. Za vrijeme Drugog svjetskog rata pokret je izgubio vjerodostojnost, a tadašnji voрa se iselio u Kanadu. Kasnije su se komunisti ubacili u Pravoslavnu crkvu te je tzv. »crveni patrijarh« German zapravo djelovao kao komunistiиki špijun. Velimiroviж i bogomoljci su potom napustili Crkvu. Ovaj pokret postoji i danas, no uglavnom u Vojvodini gdje se vjernici sastaju po kuжama. Njegov pozitivni utjecaj na tamošnju Pravoslavnu crkvu sastoji se od sljedeжeg: a) Izmeрu dva svjetska rata došlo je do buрenja vjerskog ivota u Srbiji. b) Porasla je naklada vjerskih izdanja. c) Obnovljeno je redovništvo u gotovo zapuštenim samostanima. 3) Bugarska: Nakon pada komunizma došlo je do raskola unutar bugarske Pravoslavne crkve. Crkvu je napustila velika skupina vjernika koja je vodstvo optuila za suradnju s komunistima i tadašnjom tajnom policijom. Ova frakcija danas djeluje kao alternativna pravoslavna crkva koja je sklona protestantima. 331 BAPTISTIИKE MISIJE Zaиetci baptista, na širem podruиju jugoistoиne Europe, vezani su uz Onckenove uиenike koji su uspostavili zajednice u Budimpešti, Beиu i Bukureštu. Osim njih pokret se širio i zahvaljujuжi djelovanju maрarskih, slovaиkih i ameriиkih baptista, kao i dijeljenja literature Biblijskog društva. U Hrvatsku se iz Beиa 1883. doselila obitelj Lotz koja je u Daruvaru, uz pomoж tamošnjih ljudi, utemeljila malu Baptistiиku zajednicu. Osim toga baptistiиki misionari su suraрivali s maрarskim baptistima, kao i s pripadnicima иeške manjine. U Meрimurju je radio Aleks Novak koji je 1917. g. stigao iz Budimpešte. Zahvaljujuжi radu Heinricha Meyera baptistiиki se pokret proširio u Zagreb. Meyer je uglavnom radio s pripadnicima njemaиke manjine. Zamijenio ga je jedan od njegovih budimpeštanskih preobraжenika Ivan Zrinšиak. On je djelovao u Zagrebu иija se crkva potom razvila u prvu hrvatsku Baptistiиku crkvu. Na Banovini je djelovao Jovan Jekiж koji se, kao novi obraжenik, vratio iz SAD-a. Рuro Vezmar je pak nakon bijega s bojišta u Rusiji tijekom Prvog svjetskog rata, иuo evanрelje u Poljskoj. Prihvatio je Krista za Spasitelja te je kasnije širio evanрelje u Lici. Novi poticaj dali su hrvatski iseljenici poput Vinka Vaceka. Veж spomenuti Heinrich Meyer djelovao je i u Vojvodini u razdoblju od 1875. do 1891. g. Tamošnja središta misijskog djelovanja bila su: Novi Sad, Feketiж, Beиej i Sombor. Meyer je radio i u Brezovom Polju (u Bosni i Hercegovini). Godine 1900. prvi je vojvoрanski Slovak kršten u Novom Sadu. Pastor Lehotski je pak propovijedao na srpskom, maрarskom i njemaиkom jeziku. Do 1923. g. broj baptista je porastao na 230 (za usporedbu; broj baptista u Rumunjskoj dosegnuo je broj od 17 000). Poиetkom stoljeжa iz Bйkйscsaba je u Baиki Petrovac stigao Turoci koji je takoрer propovijedao meрu tamošnjim Slovacima. Prvi baptistiиki obraжenici su pripadali nazarenima koji su uspostavili izvjestan legalizam zbog svoje prošlosti. Godine 1923. su se podijelili te je 22 иlana otišlo iz Baptistiиke crkve kako bi se pridruili Slobodnoj braжi. U Maрarskoj je baptistiиko djelovanje zapoиelo u Kiskunhalasu 1894. g. Druge zajednice su nastale u Kiskхrцsu i Budimpešti. Oko 1923. g. bilo je 120 maрarskih baptista koji su sjedište imali u vojvoрanskom Svilojevu. U Rumunjskoj je baptistiиki pokret narastao na 17 000 иlanova (oko 1923). Mnogi meрu njima su ivjeli meрu Rumunjima u vojvoрanskom Banatu (gdje su i primili baptistiиku vjeru). 332 U Sloveniji se pojavio иeški misionar Anton Hraška иije je djelovanje podupirao širitelj vjerskih naslova, i djelatnik Biblijskog društva, Hlastan. Godine 1928. baptisti su se u Makedoniji proširili na Radoviš a potom i na glavni grad Skoplje. Odlaskom Nijemaca 1944. g. iz Vojvodine, i istoиne Hrvatske, osipa se i baptistiиki pokret. No, sjeme je bilo posijano, a broj obraжenika nakon rata davao je bio ohrabrajuж. Godine 1959. dolazi do smanjivanja porasta baptista meрu vojvoрanskim Slovacima (uglavnom zbog iseljavanja u SAD i prekomjernog legalizma). U poslijeratnom razdoblju baptistiиke crkve nisu rasle kao prije zbog izostanka brojnih иimbenika. Raspadom bivše Jugoslavije pobudilo se zanimanje za evanрelje, a došlo je i do porasta иlanstva unutar Baptistiиkih crkava u Hrvatskoj, kao i Srbiji i Crnoj Gori. Nove crkve su osnovane u Bosni i Hercegovini. CRKVA U SAD Prva polovica 18. stoljeжa bila je obiljeena velikim duhovnim buрenjem, dok je druga polovica bila pod utjecajem rata za nezavisnost. U prvom desetljeжu nakon nezavisnosti, najveжu denominaciju predstavljali su kongregacionalisti (750 crkava). Slijedili su prezbiterijanci (500 crkava), te anglikanci (400 crkava) koji su se uglavnom nalazili na jugu. Nakon 1780. g. baptisti su polako poиeli preuzimati prvenstvo nad anglikancima pribliavajuжi se brojci od oko 500 crkava. Oni su se odvojili od kongregacionalista, te su kao kalvinisti eljeli postaviti više zahtjeve prema иlanovima. Shodno tome uveli su krštavanje odraslih. Do 1800. g., kada zapoиinje osvajanje zapadnih i središnjih dijelova današnjeg SAD-a, slabe kolonijalne zajednice (kongregacionalisti, prezbiterijanci i anglikanci) dok jaиaju baptisti, metodisti i tzv. Kristovi sljedbenici. Ova je posljednja skupina, nastala 1827. g., s vremenom prestigla anglikance. Metodisti su od 1820. g. do oko 1920. bili najveжa denominacija. Novi obnoviteljski pokret cvjetao je u ozraиju širenja prema Tihom Oceanu. Kristovi sljedbenici, primjerice, (koji su kasnije postali Kristova crkva) pod vodstvom Campbella i Stonea, eljeli su se vratiti na uzor rane Crkve te su naglašavali krštenje uranjanjem kao nuan uvjet spasenja. Kasnije su se podijelili po pitanju upotrebe glazbala prilikom bogosluja: jedna stranka je dozvoljavala upotrebu instrumenata, dok ih je druga je zabranjivala. Potonja stranka je postala gotovo sektom. 333 ZAPADNA OBNOVA: Krajem 18. stoljeжa Crkva je bila u lošem stanju: rat za nezavisnost ostavio je praznine u vodstvu zajednica – mnogi pastori su poginuli a crkvene graрevine srušene. Osim toga, utjecaj deizma koji je brzo napredovao, posebno na Istoku, desetkovao je pripadnike crkve. No, nešto kasnije, zemljom je prošao val buрenja koje je bilo izraenije nego u zapadnim podruиjima. S njim su se susreli ljudi iz udaljenih, teško pristupaиnih i иesto osamljenih mjesta. Sastanci pod vedrim nebom, na kojima su mnogi sudjelovali, davali su njihovoj vjeri duboki osobni znaиaj. Upravo stoga je naglašeno pribjegavanje osjeжajima do danas opstalo kao obiljeje ameriиkog kršжanstva. Uslijed obnove u Cane Ridgeu a pod utjecajem pokreta Shakera, primjerice, vjerski zanos mnoštva je popraжen »pobonom histerijom«, padanjem, drhtanjem, »svetim smijanjem«, oponašanjem lavea pasa, te divljim plesom (poput onog kojem se prepustio David ispred Kovиega Saveza). No, kao i u Engleskoj, ta druga obnova je dovela do nastanka brojnih organizacija i crkava; inozemnih misija, evangelizacije i društvenog rada, ali posebno borbe protiv ropstva. Nakon 1806. g. došlo je do manjeg zastoja. Dvadeset godina kasnije, pod vodstvom novog obraжenika prezbiterijanskog pravnika Charlesa Finneya, dolazi do novog vala. Charles Finney (1792-1875): Ameriиka »Zapadna obnova« od 1825. do 1832. g. bila je poиetak suvremene masovne evangelizacije, kao i pokreta Higher Christian Life (Višeg kršжanskog ivota). Iako je Charles G. Finney rabio nove metode širenja evanрelja, došao je do zakljuиka kako su rezultati njegove »obnove« kratkotrajni jer je zanemario doktrinu poveжenja. Stoga je u kršжanski svijet uveo zamisao o nunosti odvoрenja novih obraжenika na sastanke ili konvencije kako ne bi napustili vjeru. Posveжenje mora biti prihvaжeno »vjerom«, kao i spasenje. Potpuno posveжenje je pak zamišljeno kao drugo iskustvo – pasivno primanje posveжenja kojim osoba prelazi iz Rimljanima 7 u Rimljanima 8. Zahvaljajuжi Finneyju i kasnije drugima kao Moodyju i Billy Grahamu, sastanci pod vedrim nebom (camp meetings) su se premjestili u crkve i druge auditorije. Finney nije vjerovao u pasivno иekanje buрenja u klasiиnom smislu. Uporabom odreрenih tehnika probuрenja жe se sama dogoditi. Zanimao se za psihologiju vjerujuжi kako suština ljudskog postojanja nije karakter, veж odluke. Buduжi da je ivot, u biti, niz odluka (usp. teologija procesa) kršжanski ivot treba postaviti na tim temeljima, a kršжane treba poticati na donošenje odluka. Opasnost ovog shvaжanja je moguжnost da se dovede do krajnosti, te time poslui kao instrument zlouporabe. Djelo Duha moe se pobrkati s posljedicama psihološkog pritiska. 334 Probuрenja su kasnije izazvala i Sotonin protuudar u obliku krivovjerja. Nicale su mnogobrojne sekte (pogotovo mormoni i Jehovini svjedoci). Katoliиanstvo: Broj katolika u Americi se nije poveжavao do irskog useljavanja (1845-1846), kao i propasti planova Katoliиke crkve u Njemaиkoj uslijed revolucije iz 1848. g. Irci su se više naseljavali po gradovima, dok su Nijemci radije odabirali sela. Kako je broj Iraca rastao, mnogi su drali kako su puritanski uzori ameriиkog društva u opasnosti. Osnovane su razne tajne organizacije, došlo je do nereda i poplave propagande. Situacija se smirila graрanskim ratom, iako je problem nastavio tinjati u obliku organizacija poput Ku Klux Klana. Graрanski rat: Pitanje ropstva bilo je takoрer izvor podjela meрu kršжanima. U vrijeme revolucije iz 1848.g. liberalna i humanitarna strujanja vodila su opжoj osudi ropstva. No, rast industrije pamuka zaustavio je napredak ovog pokreta na jugu. Graрanski rat, koji je uslijedio, vodio je podjeli denominacija na potezu sjever i jug, naroиito meрu baptistima. Na taj naиin su roрeni Juni baptisti i Sjeverni baptisti, kao i crne baptistiиke crkve na Jugu. Bila su tri predmeta svaрe: ropstvo, pravovjernost i misije. Sjevernjaci optuivali junjake zbog zadravanja robova, a junjaci optuivali sjevernjake zbog liberalizma (neki od njihovih misionara su zanijekali djeviиansko roрenje, иak i Isusovo boanstvo). Nakon ameriиkog graрanskog rata dogodio se još jedan razdor: veжina crnih baptista na Jugu se odvojila od bijelih crkava te je uspostavila svoje vlastite zajednice. Treжa obnova: Godine 1857. nakon strašne ekonomske krize zapoиela je treжa obnova (uglavnom meрu poslovnim ljudima u New Yorku), koja je potrajala dvije godine. Odravani su veliki molitveni sastanci na kojima su se mnogi obratili Kristu. Veжina pastora se slaila da potrebna je bila nova obnova poslije kobnih posljedica graрanskog rata. Sliиna obnova se dogodila i u Engleskoj gdje je obnova stigla godinu kasnije potaknuvši veliko zanimanje za svetost i misijsko djelovanje. Obnova je prouzroиila, meрu ostalim, novi misijski pokret, Moodyja,Vojsku Spasa, Hudsona Taylora i kesviиki pokret. Rast fundamentalizma: Nakon graрanskog rata ameriиke su crkve bile uzdrmane teorijom evolucije i jakom kritikom Biblije. Iako se liberalizam proširio, konzervativno kršжanstvo uspjelo je osigurati više sljedbenika nego u Europi. To je naroиito bio sluиaj u tzv. biblijskom pojasu. Rast fundamentalnog pokreta iznjedrio je иetvoricu iznimnih duhovnih voрa: 1) Evangelizatora Dwighta L. Moodyja. 2) Nadarenog uиitelja Biblije R. A. Torreyja. 3) Teologa prezbiterijanske crkve Johna Greshama 335 Machena. 4) Иuvenoga evangelizatora A. C. Dixona koji je sastavio naиelo vjerovanja nazvano Temelji (The Fundamentals). Engleski pojam »fundamental« je slubeno roрen na biblijskoj konferenciji na Niagari 1895. g. Tamo su konzervativci prihvatili pet temeljnih istina: a) Nepogrešivost Biblije, b) Boanstvo Isusa Krista, c) Djeviиansko roрenje, d) Zastupniиka teorija pomirenja, e) Tjelesno uskrsnuжe te skori (tj. prije Velike nevolje) i tjelesni povratak Isusa Krista. U to vrijeme rado se raspravljalo o eshatologiji. Organizirane su velike konferencije na kojima se naveliko naglašavalo proroиanstvo, odvojenost od svijeta i posveжenje ivota. Dispenzacionalizam je postao bitnim dijelom fundamentalizma. Masovna evangelizacija: D. L. Moody je nastavio velikim evangelizacijama koje je zapoиeo Finney. Novиano ga je podupiralo nekoliko protestantskih financijskih moжnika (npr. Dodge i Colgate). No, u teškom razdoblju izmeрu dva svjetska rata pogoršali su se uvjeti za organiziranu religiju. Razigrane dvadesete, kao i gospodarska propast od 1929. do 1932. g., izazvale su poteškoжe u vjerskim ivotima mnogih kršжana. Kino, radio, automobil i profesionalizacija športa odvukli su potom milijune od crkava. Moody je jedan od onih koji su uveli tzv. »Gospel Song« (Pjesmu evanрelja) koja je ubrzo postala bitni dio crkvenog pjevanja u SAD-u. Ove su pjesme sadravale niz ponavljanja, te nedostatak logiиnog slijeda. Dodatno obiljeje bila je uporaba odaziva fraze, glazbene konstrukcije koja je odraavala glazbu varijetea s kraja 19. stoljeжa. Napjev je bio puиki jednostavan i lako pamtljiv. Иesto je ukljuиivao i pripjev. Unatoи plitkom tekstu, napjevu i harmonizaciji, ove pjesme još se uvijek pjevaju u evanрeoskim krugovima. U prvoj polovici 20. st. Moodyja je slijedio najprije Chapman a poslije Billy Sunday. Potonji je bio propovjednik poznat zbog svog atletskog stila propovijedanja. Naime, hodao bi amo-tamo po podiju, toptao nogama, udarao, skakao i uklizavao (bio je naime bivši igraи bejzbola). Legenda kae da bi Sunday prevalio skoro kilometar, amo-tamo preko govornice, tijekom jedne propovijedi. Njegove evangelizacijske kampanje paljivo su organizirale cijele ekipe specijalista, a cilj im je bio dosegnuti svaku društvenu skupinu. Strahote Drugog svjetskog rata natjerale su mnoge na prihvaжanje konzervativnih doktrina poput grijeha i spasenja. Tisuжe su pohrlile na sastanke Youth for Christ (Mlade za Krista). Evangelizacijske kampanje Billyja Grahama postale su nacionalni fenomen. Pojavile su se mnoge kršжanske emisije na radiju. Evanрeoski kršжani postali su sve više svjesni potreba društva. 336 UИENJE O VIЉEM ZIVOTU Godine 1835., na novoosnovanom koledu Oberlin, Finney se susreo s dr. Aseom Mahanom s kojim je ubrzo razvio doktrinu posveжenja kao drugi blagoslov nakon obraжenja. Na istom mjestu pod njihov je utjecaj došao W. E. Boardman kako bi kasnije utemeljio pokret kad je napisao knjigu Viši kršжanski ivot. U isti pokret kasnije su se ukljuиili Robert Pearsall-Smith zajedno sa suprugom Hannahom Whithall-Smith, koja je napisala knjigu Tajna sretnog kršжanskog ivota. Oni su se 1875. povezali s Boardmanom i njegovom obitelji koji su doputovali u Englesku. Tamo su odravali sastanke pokreta. Engleski evanрeoski kršжani, koji su u tim teškim vremenima, potpali pod utjecaj liberalizma i traktarijanizma, oduševili su se novom doktrinom. S druge joj se strane suprotstavio biskup Ryle koji je 1877. g. izdao knjigu Holiness (Svetost). I Spurgeon i B.B. Warfield su bili njezini protivnici. Godine 1875 utemeljio Pokret iz Keswicka иija se uиenja mogu saeti u sljedeжem: a) Posveжenje je drugi blagoslov, koji se dogaрa odmah, »vjerom«, ali ne uništava grijeh. Kršжani su ili duhovni ili tjelesni. b) Posveжenje ukljuиuje posebno ispunjenje Duhom, koje osposob-ljava vjernika da se bori uиinkovito protiv grijeha. Time je napuštena metodistiиka zamisao bezgrešnog savršenstva. c) Vjernik se ne mora boriti vlastitom snagom protiv grešne naravi, veж mora dozvoljavati da se Krist bori umjesto njega. Poznata imena povezana s ovim pokretom su bila: Evan Roberts, Andrew Murray, F. B. Meyer i Oswald Chambers. Inaиica ovog pokreta proširila se nakon Drugog svjetskog rata pod imenom Ruandski pokret (Roy Hession, Joe Church – Every man a Bible student). Roy Hession umnogome duguje predreformacijskom pijetistiиkom pokretu, posebno Tauleru (v. Calvary Road). Watchman Nee (1903-1972) je bio kineski kršжanski voрa koji je takoрer pao pod utjecaj pokreta iz Keswicka (zahvaljujuжi engleskim misionarkama u Kini). Drugi glavni utjecaj je bio Bratski pokret a naroиito Austin-Sparks. Nee nikada nije imao formalno teološko obrazovanje, ali je иitao, osim naravno Biblije, mnoštvo knjiga naroиito od sljedeжih autora: Jessie Penn-Lewis, Robert Govett, D. M. Panton, G. H. Pember, John Nelson Darby, Theodore Austin-Sparks, Andrew Murray i gрa Guyon. Ti su autori neizbjeno utjecali na njegovo mišljenje: trihotomizam, drugi blagoslov, dispenzacionalizam, djelomiиno uznesenje 337 Crkve (pobjednika), produhovljenje Staroga zavjeta. Uz to, njegova je budistiиka pozadina najvjerojatnije donekle utjecala na sve što je upio: kao posljedicu imao je malo iskrivljeno biblijsko stajalište. Utemeljio je pokret domaжih crkava (400 zajednica) pod imenom Malo Stado: elio je stvoriti kinesku narodnu, duhovnu crkvu oslobo-рenu od zapadnih, misionarskih utjecaja »denominacija«, i »teologiziranja«, što se pokazalo sretnom okolnosti uzevši u obzir buduжu komunistiиku vladavinu: samo ovakva crkvena struktura je mogla preivjeti. Posljednjih 20 godina ivota proveo je u komunistiиkom zatvoru, gdje je i umro. Mišljenja glede Neeovog nauиavanja su podijeljena. Karizmatski pokret, primjerice, dri ga prvim apostolom zadnjih vremena, dok ga drugi optuuju za »zamršeno metafiziиko fraziranje«. Dvije njegove zamisli posebno su nam zanimljive zbog utjecaja koji danas imaju: 1) U teoriji posveжenja Nee polazi od trihotomiиkog (prema nekima gotovo gnostiиkog) pogleda na иovjeka; samo je (obnovljeni) duh u иovjeku dobar (duhovan), ostatak (duša i tijelo) je loš (tjelesna). Nee je nauиavao u svojoj utjecajnoj knjizi Oslobaрanje Duha da tijelo i duša trebaju biti »slomljene«, kako bi oslobodili duh. Problem je u tome što Neeova terminologija zvuиi gotovo budistiиkom. Prema Neeu i drugim spiritualistiиkim trihotomistima duša znaиi razum, volju i osjeжaje, a duh boansku sposobnost, blizu intuicije. Uиenje stoga mora proiziжi iz »objave« ili »intuicije«, a ne iz uma. Dakle obrazovanje, akademske titule, romani itd. koji nemaju nikakvu vezu s Crkvom, bezvrijedni su. Kršжanski studentski pokret u Kini se strogo suprotstavio takvom krajnjem obliku pijetizma te su utemeljili su vlastite domaжe crkve, tvrdeжi da ne vide ništa u Bibliji što potvrрuje da kad slijedimo Krista, trebamo biti glupi. 2) Nee je imao visoko mišljenje o Crkvi dreжi je apsolutnim autoritetom. Zapravo, u njoj je vidio Kristovo utjelovljenje. Shodno tome, starješine su Kristovi predstavnici kojima se mora iskazati potpuna poslušnost. Witness Lee, Neeov bivši suradnik, dalje je razvio pokret, ali je optuen za krivovjerje zbog modalizma, poboanstvljenja vjernika i krajnje ekleziologije (vidi Children of God, the Way, Alamo Foundation). EVANРEOSKI KRЉЖANI U ENGLESKOJ XX st. U prvoj polovici 20. stoljeжa broj evanрeoskih kršжana u Engleskoj bio je u opadanju (veжinom zbog anglokatolika i liberalnosti Anglikan- 338 ske crkve). U drugoj polovici stoljeжa došlo je do pada posjeжenosti crkvenim slubama, svih denominacija, u Engleskoj. Pad je bio daleko osjetniji kada se uzme u obzir da je 45 % Engleza 1851. g. odlazilo u crkvu, dok ih je 1985. g. ostalo tek 11%. Razlozi pada mogu se pripisati sljedeжim иimbenicima: 1) Sekularnom stavu elite иije se mišljenje moglo иuti na televiziji ili иitati u tiskovinama. 2) Posljedicama nastalim nakon dvaju svjetskih ratova koji su izazvali velike društvene promjene. 3) Nedostatku jasnog i dosljednog nagoviještanja evanрelja. Meрutim, od Drugog svjetskog rata, okolnosti su se poboljšale za evanрeoske kršжane. Utjecaj studentske kršжanske organizacije (IVF, tj. STEP) na sveuиilištima, kao i evangelizacije Billyja Grahama, doprinijele su poveжanju njihovog broja u Engleskoj. Takoрer se poиela isticati vanost njihove izobrazbe. Danas иetvrtina anglikanskih crkvenih opжina ima evanрeosku slubu dok je svaki peti иlan sinoda je evanрeoski. Evanрeosko jedinstvo potkopano je iz dva razloga. Prvi je bio zahtjev predstavnika Slobodne crkve, naroиito Martyna Lloyda-Jonesa, da evanрeoski kršжani iziрu iz Anglikanske crkve. Kada mu se suprotstavio utjecajni anglikanski evanрeoski upnik John Stott, došlo je do raskola unutar organizacija koje su povezivale anglikance, baptiste, slobodnu braжu i pentekostalce. U osnovi borba je bila izmeрu separatista i onih koji su eljeli povisiti ugled evanрeoskih kršжana u crkvi i u javnosti. Stottova najnovija knjiga je pomogla popularizirati doktrinu anihilacionizma meрu evangelikalcima. Drugi uzrok raskola meрu evanрeoskim kršжanima, bila je pojava karizmatskog pokreta. Njegov utjecaj se иesto širio na štetu Reformirane teologije i klasiиne crkvene glazbe. Meрutim, Anglikanska crkva je duboko podijeljena. Dozvoljavanje alternativnih i «eksperimentalnih» elemenata u molitevniku mnogi smatraju predajom anglo-katolicima. Zaredivanje ena u sveжenicku slubu (anglo-katolicki izraz za pastora) mnogi smatraju predajom liberalima. Noviji nadbiskupi su vrlo razoиarali evanрeoski orijentirane anglikance. Robert Runcie je bio «liberalni» anglo-katolik, dok je George Carey bio «liberalni» evan-рeoski nadbiskup. Justin Welby, iako tvrdi kako je evanрeoski usmjeren, koristi svaku priliku kako bi kritizirao evanрeoske anglikance naroиito radi njihovog odbijanja zareрivanja ena. Iako je anglikancima zabranjeno zakonom sklapati istospolne brakove, liberali trae naиine uvodjenja liturgiju za blagoslovljenje takvih «brakova». Isto se odnosi na enske biskupe: iako je taj prijedlog odbaиen na Sinodi, liberali trae naиine kako prijeжi i preko toga. 339 USPON PENTEKOSTALIZMA Vaan prethodnik pokreta bio je John Wesley koji je vjerovao kako je posveжenje drugo djelo milosti. Drao ga je razliиitim od opravdanja iza kojeg ono slijedi. Jedan od njegovih uиenika, John Fletcher, nazvao je posveжenje »krštenjem u Svetom Duhu«. Finney i Moody su pak tvrdili kako su ga iskusili. Meрutim, zamisao o drugom blagoslovu zapravo je potekla od engleskih hiperkalvinista koji su neprestance traili sigurnost spasenja. eljeli su drugo iskustvo kao dokaz njihovog izbora. U 19. stoljeжu proizašao je pokret »svetosti« odnosno potpunog posveжenja. Njegovi pristalice vjerovali su kako жe zbog posveжenja vjernik hotimice prestati griješiti. Zapravo se radilo o novom ojaиanom metodizmu. Na sastancima pod vedrim nebom, uиitelji svetosti »višeg ivota« naviještali su drugi blagoslov potpunog posveжenja kao oиišжenja srca od grijeha. Ponekad su isti blagoslov nazivali »krštenjem Svetim Duhom«. Osim toga, kao posljedica masovnih iseljavanja, veliki dio gradskog stanovništva nije više odlazio u crkvu. Stoga su poduzeti sljedeжi koraci: 1) Osnovane su društvene organizacije poput YMCA (Young Men’s Christian Association). 2) Utemeljene su nove nedjeljne škole. 3) Pokrenuta je masovna evangelizacija (gradska inaиica sastanaka pod vedrim nebom). 4) Osnovane su tzv. vojske spasa. Tri su znaиajna djelovanja krajem 19. stoljeжa najavila pojavu pentekostalizma u SAD-u: 1) Poveжano nezadovoljstvo unutar starih denominacija (posebno metodista) uиiteljima potpunog posveжenja. Phoebe Worrall Palmer (1807–74) nauиila je da vjernik mora dostignuti potpuno posveжenje (bez иega nije moguжe ustupiti u nebo) putem odluke, a ne putem procesa. Shodno tome, došlo je do rasta broja crkava u kojima su se javili duhovni darovi. U poиetku ove su crkve bile nezavisne, no kasnije su se spojile u crkvu nazarena. Ostale su crkve, postupno napustile spo-menutu praksu, a neke su se prikljuиile pentekostalskom pokretu koji je dobio sljedbenike meрu baptistima i metodistima. 2) Vjerovanje u krštenje Svetim Duhom, kao treжim blagoslovom, bilo je sve raširenije. 3) Obnovljeno zanimanje za duhovne darove, posebno izlijeиenja. Pentekostalizam je bio mladica pokreta svetosti. Godine 1900. Charles Parham je otvorio biblijsku školu u Topeki (Kanzasu) koju je nazvao Bethel Bible College. U školi je rabio iskljuиivo Bibliju pouиavajuжi polaznike duhovnom krštenju, иiji je znak bio govorenje jezicima. Svi studenti, 340 poиevši s Agnes Ozman, tvrdili su da su primili ovaj znak. Zajedno sa studentima Parham je poduzeo evangelizatorske kampanje po Kanzasu, za vrijeme kojih su mnogi slušatelji traili da ih se takoрer krsti Svetim Duhom kako bi mogli govoriti jezicima i izvoditi иuda ozdravljenja. Novi pokret se proširio zahvaljujuжi posebnom pristupu problemima siromašnih i odbaжenih иlanova društva, te naglasku na entuzijazmu i iskustvu. Slube su bile duge, a ljudi su na njima plesali, uzvikivali »amen« i pljeskali rukama zaboravljajuжi time, barem na trenutak, vlastite probleme. Bio je to prosvjed protiv teološke liberalnosti i formalnosti mnogih denominacija. Kanzas je postao središtem pokreta koji je drao kako je govorenje jezicima poиetni znak »krštenja Svetim Duhom«. Na poиetku 20. stoljeжa uиenje je imalo veliku podršku u junim dravama SAD-a. Godine 1906. Parhamov je obraжenik William Seymour izopжen iz nazarenske crkve zbog ekstremizma u propovijedanju. Potom je u Los Angelesu osnovao zajednicu u kojoj je sedam osoba govorili u (stranim) jezicima. Nakon toga se zajednica preselila u Azuza Street, gdje je Seymour utemeljio Apostolic Faith Gospel Mission. Ova жe misija postati odskoиnom daskom za pentekostalizam 20. stoljeжa. Veжina crkava svetosti preuzela je pentekostalnu doktrinu (unatoи podjelama oko novog uиenja o govorenju jezicima). Naime, neki su se pitali radi li se tu doista o dokazu duhovnog krštenja. Najveжe pentekostalne denominacije u SAD-u su: Assemblies of God (Boja crkva u Kristu; uglavnom joj pripadaju ameriиki crnci), Crkva Boja, te Pentekostalna crkva svetosti. Pritom valja spomenuti i crkvu »Samo Isus« koja ima modalistiиke poglede na Boga. Ova crkva krštava iskljuиivo u Isusovo ime. Njezin najveжi predstavnik je Ujedinjena pentekostalna crkva. Pentekostalci se takoрer pitaju je li krštenje Svetim Duhom drugo ili treжe djelo milosti. Osim toga, neke pentekostalne crkve smatraju pranje nogu obveznim dijelom slube, poput krštenja i Gospodnje veиere. Jedan od najjasnih branitelja pentekostalnog pokreta bio je Reuben Arthur Torrey. Prema P.D. Brunneru Torrey je, nakon Wesleyja i Finneyja najvanija preteиa penetkostalizma. U knjizi Sveti Duh – tko je on i što radi?, Torrey je iznio sedam lakih koraka prema duhovnom krštenju: 1) primiti Krista kao spasitelja, 2) odbaciti svaki poznat grijeh, 3) javno priznati kršжansku vjeru, 4) biti poslušan, 5) eрati za duhovnim blagoslovima, 6) molitva, 7) vjera. 341 PENTEKOSTALIZAM U ENGLESKOJ: Pentekostalizam je vrlo rano postao meрunarodnim pokretom. U Engleskoj je nastao kao ishod tzv. Velškog probuрenja (1904-1905). Zahvaljujuжi propovijedima Evana Robertsa osnovana je Velška apostolska crkva иija je struktura bila autoritarna, a sljedbenici vjerovali u slubu apostola. U svojoj knjizi War against the Saints [Rat protiv svetih], Jessie Penn-Lewis upozorava na sotonski protunapad i krivotvorine za vrijeme probuрenja: nisu svi koji su raspolagali nadnaravnim izvorom nuno i od Boga. Meрutim, otišla je korak predaleko kada je ustvrdila kako demoni mogu opsjesti vjernike: demoni mogu uznemirivati, pa cak i ugnjetavati vjernike, ali ih ne mogu opsjesti. Istovremeno je nastajao i opжi britanski pentekostalizam (1907) proizašao iz suradnje Norveanina roрenog u Engleskoj, T. B. Barrata, i anglikanskog upnika Alexandera Boddya. Barrat, na kojeg je utjecalo probuрenje u Los Angelesu (Azuza Street), postao je propovjednikom metodistiиke crkve u Oslu (иime je pokret stigao u Skandinaviju). Alexander Boddy je, nakon što se susreo s Barratom 1907. g., doveo pokret u Englesku (toиnije u Boddyjevu upu u Sjevernoj Engleskoj). Ostali voрe pokreta bili su uglavnom obraжenici iz Velške apostolske crkve. Poиetkom dvadesetih godina nastale su Assemblies of God (AOG ili Boje zajednice; klasiиne pentekostalne crkve) i Elim Alliance (Elimov savez). Glavna razlika izmeрu njih sastojala se u иinjenici da Elimov savez nije zahtijevao govorenje jezicima kao znak duhovnog krštenja. Ni jedna od dviju skupina nije vjerovala u slubu suvremenih apostola. Vizija osnivaиa ovih crkava, Georgea Jeffriesa (Elim) i Smitha Wiggleswortha (AOG), je «izljev kasne kiše» diljem svijeta, što bi potaknuo Kristov povratak. Krajnji cilj bio je smrt denominacija i uspon univerzalne i Duhom proete crkve. Ista je vizija nešto kasnije postala obiljejem Crkve obnove (kraljevstva) koja je naglašavala postmilenijalizam. Ona je, u tom smislu, proizišla iz karizmatske obnove u Engleskoj (usp. Michael Harper, The Fountain Trust, Arthur Wallis itd.). Harper je kasnije postao иlanom Pravoslavne crkve. Ime pokreta ukazivao je na nakanu da se »obnovi kraljevstvo« prije Kristova povratka. Umjesto denominacija sagradilo bi se Boje kraljevstvo koje bi, prije Kristova povratka, ispunilo zemlju. Ista zamisao sadrana je u knjizi osnivaиa organizacije Campus Crusade (Novi ivot) Billa Brighta The Coming Revival (Dolazi probuрenje). Mnogi današnji karizmatici ne oиekuju toliko Kristov povratak, koliko »veliko probuрenje«. Ovo je varijanta zamisla »izljev kasnije kiše«, a ishod skoro postmilenijskog pogleda. 342 Jedan od ogranaka pentekostalizma je Evanрelje Prosperiteta (utemeljemo od Kenneth Hagina). Pokret se kremuo u SAD, se proširio do Afrike, i od Afrike do Europe (posebno Engleske). Veжina pastora tog pokreta je crnci. PENTEKOSTALIZAM U JUNOJ AMERICI: Najveжi utjecaj pentekostalni je pokret imao u Junoj Americi. Tamo je, pogotovo u Brazilu, 80% evanрeoskih crkava bilo pentekostalno. Pentekostalizam je prvenstveno, kao vrsta karizmatskog pokreta, ciljao na oivljavanje (obnovu) postojeжih denominacija, a tek je potom osnivao vlastite denominacije. KARIZMATSKI POKRET U SAD 1) Poиetak pokreta: Godine 1960. se pojavio tzv. novopentekostalizam ili karizmatski pokret. Njegov je cilj bilo djelovanje unutar postojeжih denominacija. Temelje novog poleta pentekostalizma postavili su David Du Plessis, Oral Roberts i dr. Sliиni utjecaj imao je Full Gospel Businessmen’s Fellowship kojeg je 1951. g. osnovao bogati kalifornijski mljekar Demos Shakarian. Posljedice ovih inicijativa na kraju su se osjetile unutar starijih denominacija. Tako je 1956. g. neki prezbiterijanski sveжenik priopжio iznenaрenoj zajednici kako je primio »krštenje Duhom«. Isto je 1960. g. uиinio episkopalni sveжenik Dennis Bennett. Uslijedili su pentekostalni molitveni susreti koji su toliko uznemirili Bennettovu upu da je ovaj bio prisiljen podnijeti ostavku i odseliti u Seattle. U tom je gradu našao njemu sklone crkve. 2) Prodor pentekostalizma u Katoliиku crkvu zapoиeo je na Sveuиilištu Duquesne 1967. g. Od tamo se raširio na Sveuиilište u Notre Dameu (Indiana u SAD-u). Vjerojatno se pritom radilo o posljedici buрenja uslijed Drugog vatikanskog koncila. Naime tada su mnogi katolici bili potpuno zbunjeni. Belgijski kardinal Suenens prikljuиio se pokretu 1975. g., a desetak se tisuжa pentekostalnih hodoиasnika, iz pedesetak zemalja, sastalo u Rimu gdje je papa Pavao blagoslovio njihov pokret. Mnogi su se katoliиki pentekostalci organizirali u komune (njih иetrdesetak) od kojih je najpoznatija postala Rijeи Boja u Ann Arbouru (Michigan u SAD-u). 3) Isusov pokret: U drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeжa karizmatski se pokret brzo proširio meрu hipijevskog pokreta – naraštajem koji se razoиarao društvom koje moe pokrenuti i braniti rat u Vijetnamu. Isusov pokret tek je nakratko privukao pozornost, no imao 343 je trajan utjecaj na tadašnji naraštaj. Iz pokreta je, primjerice, proizašao pokret idovi za Isusa (mnogi idovski Amerikanci su pripadali zabavnom svijetu u Kaliforniji). Isusov pokret se kasnije pretvorio u denominaciju Calvary Chapel. Ideja iza misije idovi za Isusa i pokreta Molitva za Izrael je, sve nam se иini, uvjeravanje da ako bi se idovi obratili, Isus жe se vratiti. Suvremeni povratak idova u Izrael smatra se ispunjenjem biblijskog proroštva, što neki elementi i potiиu financijskia. Prethodni naraštaj kršжana je smatrao da жe se Isusu vratiti kad se dovrši evangeliziranje cijelog svijeta: dakle treba evangelizirati svijet kako bi se vratio Kralj. Takozvana Isusova Vojska, koja naglašava ivot u komuni i uliиnu evangelizaciju, je kasniji rezultat ovog pokreta. Mnogi sljedbenici ovih karizmatskih pokreta su se bavili i društvenim problemima. Shodno tome, David Wilkerson je utemeljio Teen Challenge koji se bavio radom s narkomanima. 4) John Wimber i »evangelizacija snagom (Svetoga Duha)«: Drugi fenomen, u okrilju karizmatskog pokreta, zasigurno je bio John Wimber i evangelizacija silom (tj. silom Svetoga Duha). Wimber je drio kako iscjeljenje mora iжu ruku pod ruku s evangelizacijom. Na Wimbera je utjecala knjiga katoliиkog sveжenika Francisa McKnutta (Izlijeиenje), ali je odbacio agresivne sastanke izlijeиenja. U poиetku je Wimber pokušao spojiti svoj pokret s Calvary Chapel, ali nije uspio zbog teološkog neslaganja: odbacio je dispenzacionalizam u korist teologije kraljevstva. S vremenom se njegov pokret razvio u denominaciju Vineyard Fellowship, koja naglašava utemeljenje novih zajednica. Wimber nikada nije bio sasvim zadovoljan karizmatskim etiketiranjem: nije isticao vanost govorenja jezicima na štetu drugih darova, te je odbacio torontski blagoslov. Iskljuиio je ene iz vodstva crkve. Time je utjecao na Terryja Virgoa i druge. 5) Pragmatiиni evangelikalizam: Pokret za podupiranje rasta crkve zapoиeo je djelovanje u ranim devedesetima prošlog stoljeжa pod vodstvom Donalda McGavrana. No, danas se pod istim pojmom podrazumijeva metodologija temeljena na marketinškim naиelima koja ima za cilj pospješiti rast crkava. Glavna karakteristika ovog pokreta je prilagoрivanje suvremenoj kulturi, posebno što se tiиe glazbe. Ovi pragmatiиari zajedniиki djeluju s karizmatskim kršжanima te time vladaju na podruиju rasta crkve. Ugledna imena, koja se veu uz pokret, su C. Peter Wagner, Robert Schuller, Bill Hybels i Rick Warren. Veжina ovih pokreta utjecila je i na crkvu u Engleskoj. Tijekom posljednjih pedesetak godina crkveni ivot u toj zemlji izloen je sve jaиoj 344 »pentekostalizaciji«. Popularnost »Alfa teиaja« (napisao je Nicky Gumbel, upnik anglikanske crkve Holy Trinity, u londonskom Bromptonu) je znatno pridonosila proširenju pentekostalne teologije. Priruиnik teиaja je izdan иak na hrvatskom pod naslovom ivotna pitanja – praktiиni uvod u kršжanstvo. To je dobra metoda evangelizacije, ali ima »kvaku«: u jednoj lekciji sudionici se potiиu da provedu vikend izvan grada kako bi traili »krštenje u Duhu« a naroиito dar govorenja jezicima. Drugi teиaj, Christianity Explored, nepoznat u Hrvatskoj, je bez govorenja jezicima! Tzv. treжi val karizmatskog pokreta (pod imenom novokarizmatizam) obiljeen je uvoрenjem apostolske crkvene strukture (apostoli, proroci, starješine) te osnivanjem novih denominacija. Taj pokret moe se podijeliti u dvije struje: a) separatisti: npr. New Frontiers koje je utemeljio Terry Virgo. Taj pokret ima kalvinistiиku teologiju, ali iskljuиuje ene iz vodstva crkve. b) inkluzivisti koji se prilagoрavaju suvremenoj kulturi: npr. Ichthus Fellowship (pod vodstvom Rogera Forstera) – taj pokret ima arminijansku teologiju, ali ukljuиuje ene u vodstvu crkve. RAZVOJ KATOLIИKE CRKVE Nakon Napoleonovog pada, u Europi je došlo do oštre reakcije desnice kao i do rasta liberalnog pokreta. Ova su se dva stremljenja odrazila i u Crkvi u kojoj je, naposljetku, pobjedu odnijela konzervativna struja zahvaljujuжi kojoj je Vatikan preuzeo jaиi nadzor, nego ikada ranije, nad Crkvom. Pobjeda konzervativnosti: Bojazni od širenja uzora Francuske revolucije ojaиale su utjecaj desnice. Stoga je, nakon Napoleonove smrti, ruski car pozvao europske vladare da suraрuju unutar tzv. Svetog saveza protiv revolucije. Kako su tri vodeжe иlanice saveza (Rusija, Austrija i Pruska) bile umnogome pod utjecajem prosvjetiteljstva, njihovi vladari koji su se tom procesu protivili, eljeli su sprijeиiti bilo kakvu revoluciju. Shodno tome, obvezali su ujediniti vlastite zemlje kao »иlanice kršжanskog naroda«. Ponovno se pojavio indeks, inkvizicija, te isusovci. Monarhije, obnovljene na Beиkom kongresu, okruile su se konzervativnim dravnicima poput austrijskog ministra Metternicha kojem je glavni posao bio sprjeиavanje obnove duha Francuske revolucije. On je bio opsjednut jakobincima i liberalima koje je vidio u svakom radikalnom sudioniku prosvjeda. Kako bi obuzdao pojavu revolucionarnih zamisli, uveo je tajnu policiju, cenzuru knjiga i »nadglednike« sveuиilišta. Habsburgovci su nadzirali Europu od Baltika do Sicilije. Iako je pruski 345 kralj razmišljao o izradi ustava, uskoro je promijenio mišljenje kada je mladi student teologije Karl Sand ubio ruskog špijuna. Kralj je stoga izdao Uredbe iz Karlsbada, kojima je pooštren nadzor tajne policije, a liberali stjerani u tajnost. I u Љpanjolskoj su liberali uhiжivani, a vratila se i inkvizicija. U Francuskoj su burbonski kralj Luj Filip i njegov nasljednik Karlo X. poиeli provoditi desniиarsku politiku. Iako je Luj Filip potpisao kartu ljudskih prava, pod Karlom X. vlast je uvodila novu legislaciju prema kojoj je kazna za nepoštivanje hostije bila smrt, a odšteta za konfisciranje imovine za vrijeme revolucije je morala biti plaжena vlasnicima. Konaиno je uvoрenje cenzure novinarstva uzrokovala revoluciju 1830.g. Drugamo revolucija iz 1830. dovela je do saveza izmeрu katolika i belgijskih liberala, koji su postigli odvajanje Belgije od kalvinistiиke Nizozemske Kraljevine i dali novom kraljevstvu liberalni ustav. U Engleskoj su doneseni tzv. Six Acts (Љest zakona, 1819.) koji su dugo vremena ostali jednim od najrepresivnijih politiиkih zakona ikad donesenih u toj zemlji. Kao posljedica politiиkih i ekonomskih nemira nakon napoleonskih ratova, politiиki sastanci su bili gotovo zabranjeni a novinarstvo cenzurirano. Odgovor katoliиanstva: U Katoliиkoj crkvi su organizirane posebne misije koje su završavale spaljivanjem Voltaireovih djela i prisegom na podravanje religije i dravne vlade. Ove misije su bile иesto komemorirane izgraрivanjem usputnih krieva. Isusovci su 1814. g. ponovno ustanovljeni, a pojavili su se i mnogi drugi redovi. Mnogi su se intelektualci obraжali na katoliиanstvo, a u djelima romantiиkog pokreta idealizirana je prošlost u kojoj je reformacija bila navodno grozna stvar, jer je uništila jedinstvo kršжanstva (vidi Chateaubriand Le gйnie du christianisme). Fenomen liberalizma: Liberali su podršku dobivali od rastuжeg srednjeg stalea, kao i radniиkih slojeva. eljeli su parlamentarni sustav utemeljen na pisanom ustavu koji bi jamиio osobna prava ukljuиujuжi i slobodu vjeroispovijedi. Suprotstavili su se crkvenom nadzoru nad brakom i obrazovanjem. Godine 1847. u Љvicarskoj je buknuo tzv. sonderbundski rat. To se desilo zbog toga što su radikali na vlasti u protestantskim kantonima eljeli nametnuti centralizaciju i liberalizaciju cijeloj federaciji. Katoliиki kantoni su reagirali pozvavši ponovno jezuite te sklapaju i poseban savez (Sonderbund) 1843. g., što je bilo prekršaj Saveznog sporazuma iz 1815. g. Nakon zatvaranja samostana u Aargauu (1841.) te zapljene njihovih nekretnina, izbio je rat. Nakon niza manjih okršaja i samo nekoliko 346 stotina rtava, katolici su se predali. Godine 1848. Љvicarska je postala federalnom dravom. Jezuiti su bili ponovno istjerani. U Prusiji »eljezni kancelar« i pijetist Bismarck, pod pritiskom radikala, od 1872. vodio je Kulturkampf (rat oko modernizma), protiv katoliиkoga školstva i redovnika u Љleskoj, Rheinlandu i AlsaceLorraineu. Tisuжe katolika su bili zatvoreni ili istjerani. Bavarska i Austrija su bile izvan Pruskog carstva. Bismarck se bojao da bi utjecaj Katoliиke crkve ugrozio jedinstvo Prusije. Problem je bio rješen kad su na vlast došli i umjereniji papa (Leon XIII.) i novi car (Vilim I.), koji su potpisali konkordat. U Francuskoj je Lamennais razvio krajnje radikalni pogled na novu ulogu Crkve u postrevolucionarnom društvu. Kao osnivaи liberalnog katoliиanstva elio je Crkvu potpuno odvojenu od drave, slobodu obrazovanja i tiska, te pravo glasa za svakoga. Cilj mu je bio Crkva koja bi se prestala oslanjati na svjetovne autoritete. Biskupi su odbacili njegove zamisli i pozvali papu da se osvrne na njegove prijedloge. Papa je stoga 1832. g. odgovorio enciklikom Mirari Vos potpuno odbacujuжi katoliиki liberalizam. Rim je, naime, u liberalizmu vidio dvije glavne pogreške: odbacivanje natprirodne objave, kao i neospornosti katoliиanstva. Time je papa zapravo kanonizirao postojeжi društveni poredak. Kako bi pokazao odluиnost, osudio je poljski ustanak i podupro ruskog cara koji ga je nastojao suzbiti. Revolucija 1848. i posljedice: Nakon estokog sukoba, liberali su svrgnuli vladare mnogih prijestolnica; иak su prisilili Metternicha da pobjegne iz Beиa. No, na kraju je austrijska vojska ponovno okupirala Beи i ugušila revoluciju u Иeškoj, Italiji i Maрarskoj, a pruski je kralj vratio Berlin. Dogaрaji u Italiji nisu ni najmanje promijenili raspoloenje u Vatikanu. Papa je odbio poduprijeti Italiju protiv Austrije. U 19. stoljeжu u Italiji prevladavali su nacionalizam i republikanizam. Mazzini je poveo kampanju kojom je htio ujediniti mnoštvo rimskih drava u jednu što je znaиilo kako bi papa izgubio kontrolu nad papinskim dravama. Papa je odbacio ovaj novi talijanski nacionalizam i pozvao sve katolike na odbacivanje. Talijanima je prijetio ekskomunikacijom ako bi sudjelovali u politiиkom ivotu drave. Godine 1849. Garibaldi je zauzeo Rim, ali je francuski car Napoleon III poslao vojsku kako bi ga vratio. Francuska vojska se 1870. povukla i talijanski kralj Victor Emmanuel III proglasio je ujedinjenu Italiju. Papa se povukao unutar vatikanskih zidina unutar kojih je gotovo bio zatvorenik. U meрuvremenu su liberali preuzeli sjevernu talijansku dravu Piedmont. Tamo su pod predsjednikom vlade Camillom Cavourom uveli 347 odreрeni broj zakona nesklonih Crkvi. Cavour je elio иitavu Italiju ujediniti pod Piedmontom. Zauzeo je papinske drave ostavljajuжi papi tek grad Rim. Godine 1860. porazio je papinu vojsku u bitci kod Castelfidardoa. Papa Pio IX. se odluиio na politiku nepopustljivosti te je pokušao povratiti papinske drave. Izdao je popis zabranjenih krivovjerja иime je osudio i racionalizam, naturalizam i socijalizam (koji bi podvrgnuo obitelj dravi), te liberalni kapitalizam koji za cilj ima iskljuиivo dobit. Najviše od svega iznenadila je osuda slobode vjeroispovijedi. Uslijedilo je 60 godina pat-pozicije u odmjeravanju snaga izmeрu Vatikana i talijanske drave. Godine 1929. Musolini je taj problem riješio potpisivanjem Lateranskog pakta koji je Vatikanu dao status drave. Tada su po prvi puta crkvena i svjetovna vlast u Svetome Gradu postale odvojene. PRVI VATIKANSKI KONCIL (1870): U Francuskoj je galikanizam (pokret za stvaranje politiиki nezavisne crkve) i dalje nastavio podizati prašinu. Papa se stoga svrstao uz ultramontaniste (pristalice bliskih veza s Rimom). Poticao je sveжenike da izravno trae njegovo mišljenje ne obaziruжi se pritom na vlastite biskupe. U Rimu je osnovao nacionalne seminare za svaku zemlju, te je poticao redove da tamo osnuju središnjice. Ovako ih organizirajuжi mogao je s njima upravljati i koristiti ih kao vlastite posrednike. Usvojio je novi naиin vladavine; kretao se meрu ljudima promiиuжi kult »Svetog oca«. Ishod ovih napora bilo je štovanje papine osobe koje je nadbiskup iz Rheimsa nazvao »idolopoklonstvom«. Ipak, na Prvom vatikanskom koncilu (1870) predloena je doktrina o papinoj nepogrešivosti. Do ovakvog je razvoja došlo prije svega zahvaljujuжi taštini samog pape, a ne zbog zahtjeva posebne skupine unutar Crkve. Иak i prije nego što je koncil sazvan, mnogi su osjeжali da se radi o odluиnoj obrani od liberalizma. Johann Joseph Ignaz von Dцllinger (1799-1890) je bio voрa njemaиkih intelektualaca koji su se suprotstavljali ultramontanistiиkom po-kretu, kao konceptu crkvenog reda. Tvrdili su kako ovaj nije povijestan i sukladan suvremenom pojmu slobode, veж srednjovjekovno djelo ute-meljeno na zloglasnim krivotvorinama. U knjizi Papa i koncil, von Dцllinger je prikazao papinstvo kao crkveno prisvajanje moжi. U Francuskoj su sliиne stavove iskazali Maret, te pariški nadbiskup Darboy, iako nešto prikrivenije. U Hrvatskoj se Strossmayer svrstao uz von Dцllingera napisavši knjigu kojom je osudio papinu nepogrešivost. Za vrijeme koncila umjereniji su sudionici pokušali uvjeriti papu da je nepogrešivost nuno definirati s obzirom na zakljuиke crkvenih koncila 348 i predaju. Na pitanje: »A što je s tradicijom?«, papa je odgovorio: »Tradicija? Tradicija? Ja sam tradicija!« Љezdeset biskupa, kojima savjest nije dopuštala prihvaжanje definicije, tiho su napustili koncil. Preostalih 535 je glasovalo u prilog nove doktrine. Nedugo nakon što je von Dцllinger izopжen zbog neposlušnosti, utemeljena je u zemljama njemaиkog govornog podruиja tzv. Starokatoliиka crkva. Njezini su osnivaиi naime drali kako je Prvi vatikanski koncil stvorio novu Katoliиku crkvu. Kao naиelo vjerovanja prihvatili su Utrechtsku deklaraciju. Time su se povezali s nezadovoljnim jansenistima koji su 1724. g. napustili Katoliиku crkvu. Odbacili su Tridentski koncil (pogotovo doktrinu transsupstancijacije). Danas imaju oko 350 tisuжa иlanova. Papa se nije morao, zbog objave nove doktrine, posavjetovati s koncilom. Godine 1854. izdao je bulu kojom je doktrinu o Marijinom bezgrešnom zaиeжu proglasio dogmom. Иetiri godina nakon toga su se zbila lurdska ukazanja. Ova nova dogma je bila zaиuрujuжe jer istu nisu priznavali niti Augustin niti Toma Akvinski. Veж ju je predloio franjevac Duns Љkot иime je izazvao raspravu izmeрu franjevaca i dominikanaca, a i Vatikan se tada odbio opredijeliti. O dogmi se stoga nije raspravljalo na Tridentskom koncilu. Ipak, u 19. stoljeжu je došlo do prihvaжanja iste kako bi se podrala tvrdnja o papinoj nepogrešivosti. Bitno je istaknuti kako je dogma proglašena – ne na temelju Svetog pisma ili predaje, veж glasovanjem. Godine 1950. Pio XII. je, bez potpore koncila, odredio i proveo dogmu o Marijinom uznesenju. Prema toj doktrini Marijino je mrtvo tijelo uzeto u nebo prije no što je moglo tjelesno propasti. Ovaj nauk se javio tek nakon 4. stoljeжa kada ga je podrao Ivan Damašжanski. Treba istaknuti kako se o Marijinoj osobi nije raspravljalo na Drugom vatikanskom koncilu, što moda ukazuje na moguжnost da je Katoliиka crkva uvidjela da je pretjerala. Oba nauиavanja proizašla su iz neodgovarajuжeg stava prema Kristovoj ljudskoj naravi. Monofizitizam je pritome, nesumnjivo, odigrao znaиajnu ulogu. Buduжi da se Krista nije vidjelo kao potpunog иovjeka, prazninu je ispunila Marija. Prešutno nijekanje Kristove ljudskosti vodilo je Marijinom kultu (mariologija) dok je nijekanje Njegova boanstva za ishod imalo doktrinu mise (ponavljanje Kristove rtve). Društveno djelovanje bilo je pitanje kojim se Crkva morala pozabaviti. Industrijska je revolucija naime natjerala veliki broj seljaka u gradove zadimljenih tvornica i prljavih ulica. Prosjeиan je иovjek bio iznimno podloan masovnoj sugestiji. U 16. stoljeжu najsiromašniji stale obuhvaжao 349 je petinu puиanstva, no za vrijeme industrijske revolucije taj je broj narastao na treжinu. Poиetne faze industrijske revolucije ukljuиivale su nevjerojatnu prljavštinu i siromaštvo, kao i uasno iskorištavanje posebno djece (maloljetna djeca obiиno su иinila polovicu radne snage). Isprva su na djelu bile dvije sile: izrabljivaиki kapitalizam i ekstremni socijalizam. Oba su naginjala dehumanizaciji radnika i njegovom uvlaиenju u masovni pokret u kojem bi potpuno izgubio vlastiti identitet. Katoliиka crkva se sporo hvatala u koštac s poteškoжama. Lammenais, kao i nekoliko prosvijeжenih Nijemaca, toиno su rašиlanili problem. Ostali su zadrali zastarjele nazore zazivajuжi povratak srednjovjekovnih cehova. Salezijanci: Giovanni Melchior Bosco (1815-1888) je 1855. g. u Torinu osnovao Kongregaciju salezijanaca. Red je dobio ime po zaštitniku kongregacije Franji Saleškom. Salezijanci se bave odgojem djeиaka u vlastitim domovima za mlade, samostanima, sjemeništima i obrtniиkim školama. Godine 1901. osnovali su salezijanski stan u Ljubljani, zatim i više samostana u Sloveniji. Od 1922. g. djeluju u Hrvatskoj. Do 1880. bilo je potpuno jasno da je Crkva izgubila radniиki stale u Francuskoj. Tek nakon što je došla do te spoznaje, zapoиela je s nekom vrstom katoliиkog društvenog djelovanja, a i ono je bilo ograniиeno uglavnom na Belgiju, Nizozemsku i Njemaиku. Godine 1891. papa je izdao encikliku Rerum Novarum koja je kasnije prozvana mjerilom socijalnog katoliиanstva. U Belgiji je 1912. g. osnovana Jeunesse Ouvrière Catholique – JOC (Katoliиka radniиka mlade). Stav prema suvremenoj misli: Još je jedna poteškoжa muиila Katoliиku crkvu – njezin stav prema suvremenoj misli, kao i teološkom liberalizmu. Iako je velika veжina Europljana još uvijek ispovijedala neki oblik kršжanstva, znaиajni broj ga je odbacivao, a mnogi su se sve više odvajali od Crkve. Modernisti su predlagali prilagoрavanje Crkve suvremenom razmišljanju, no Vatikan nije elio slušati. Papa Pio IX. je stoga ugušio liberalni katoliиki pokret dok je Prvi vatikanski koncil potvrdio opжu politiku neprijateljstva prema suvremenoj kulturi. Modernistiиki pokret, koji je najjaиe bio izraen u Francuskoj, utemeljen je 1890. g. Nedugo potom (1907) je osuрen, a slubeni svršetak je imao 1910. g. Njegova ispravnost potvrрena je tek 1965. g. na Drugom vatikanskom koncilu. Pristup pokreta bio je u osnovi trostruk: 1) Prilagoрavanje liberalnoj teologiji. 2) Ukazivanje na neuskladivost skolastiиkog sustava s biblijskom mišlju. 350 3) Umjesto raznih legendi i poluistina, kojima se nastojalo potkrijepiti katoliиke zahtjeve, ustrajalo se na uporabi povijesnih metoda. U Francuskoj se pokret povezao s osobama poput Duchesnea i Loisyja. Loisy je, kao i Albrecht Ritschl, pokušavao obraniti katoliиanstvo (pogotovo novozavjetnu povijest) od napada Adolfa von Harnacka i Augustea Sabatiera. Papa je ocijenio kako modernisti idu predaleko te je 1910. izdao encikliku Pascendi. Njom je modernizam osudio kao krivovjerstvo. Od tada su sveжenici polagali antimodernistiиku prisegu iskazujuжi privrenost tomistiиkoj filozofiji. DRUGI VATIKANSKI KONCIL (1962-1965): Papa Ivan XXIII. je 1959. g. objavio nakanu organiziranja Drugog vatikanskog koncila. Crkva se napokon trebala suoиiti sa suvremenim svijetom jer to nije uиinila od 19. stoljeжa. Ciljevi koncila bili su osnova Crkve, jedinstvo kršжana i dijalog sa svijetom. Na koncilu je bilo i sukoba izmeрu modernista i konzervativaca (konzervativaca je naravno najviše bilo unutar kurije). U poиetku je kurija nastojala zavladati okolnostima preuzevši sastavljanje spisa. No, liberalni su biskupi nakratko uspjeli progurati nekoliko иlanova u vijeжa. Novi papa, Pavao VI., pokvario im je raиune jer je, eleжi umiriti konzervativce, promijenio spise nekoliko trenutaka prije nego što su stavljeni na glasovanje. Da su ovi prosvjedovali, izloili bi se moguжnosti promjene odnosno odbacivanja cijeloga teksta. Kada se raspravljalo o spisu o Crkvi, papa se upleo kako bi uklonio naglasak na vanost kolegija i kardinala kod donošenja odluka. Shodno tome, ponovno je potvrрena papina vrhovnost i neovisnost. U spisu je pak o ekumenizmu nametnut manje pomirbeni ton prema protestantima. Na koncu je koncil imao za ishod barem pet glavnih promjena unutar Katoliиke crkve: 1) Bogosluje: Mise su s latinskog prevedene na razliиite narodne jezike. Poticano je veжe sudioništvo laika. 2) Autoritet: Crkva je trebala omekšati иvrstu hijerarhijsku strukturu sastavljenu od onih koji zapovijedaju i onih koji slušaju. Shodno tome, laici su trebali dobiti veжu moguжnost sudjelovanja, a laiиkim sveжenicima je odano veжe priznanje. 3) Ekumenizam: Krajnji cilj ekumenizma više nije bio povratak pojedinih protestanata u Katoliиku crkvu, veж u ponovnom ujedinjenju odvojene braжe u nekakvu zajednicu crkava na иelu s Rimom. Katolici su se smjeli ukljuиiti u zajedniиke molitve s protestantima, kao i u društvena djelovanja u kojima ovi sudjeluju. 4) Odbaиen je skolasticizam, a naglasak je stavljen na dinamiиni i po- 351 vijesni razvoj zamisli. Time su otvorena vrata liberalizmu. 5) Dijalog sa suvremenim sekularnim svijetom. Uloga Crkve stavljena je u kontekst slube svijetu i posredovanja. Drugi vatikanski koncil snano je utjecao na katoliиki svijet; prosjeиni katolik se našao u velikoj zbrci. No, mnogi su liberali smatrali zakljuиke koncila mrtvim slovom na papiru – autoritativna struktura je i dalje postojala, a papina je moж ostala netaknuta jer se ovaj nije morao savjetovati s biskupima. Kada je papa izdao encikliku o kontroli raрanja, Humanitae Vitae, mnogi su ga kritizirali jer biskupe nije pitao za mišljenje. Kardinal Suenens, jedan od arhitekata Drugog vatikanskog koncila, stao je na иelu prosvjednog pokreta. U Nizozemskoj su katolici osnovali Nacionalni koncil, no papa ga je ukinuo. Najilavija suvremena bitka se vodi oko pitanja morala i papine nepogrešivosti. Nakon Drugog vatikanskog koncila došlo je do velikog pada onih koji odlaze u crkvu. Osim toga, mnogi su sveжenici napustili Crkvu, иime je dovedena u pitanje njihova tradicionalna uloga. SUVREMENO KATOLIИANSTVO Jedan od znakova katoliиke obnove bio je veliki rast karizmatskog i novopentekostalnog pokreta. Godine 1960. pojavila se nova nesektaška grana pentekostalizma, no sve do 1967. g. nije ostavila znaиajnog traga u katoliиanstvu. Bila je utemeljena na Sveuиilištu Notre Dame u SAD-u odakle se proširila po zemlji. U Europi je njezin pristalica bio kardinal Suenens, a papa Pavao VI. ju je 1965. g. blagoslovio. Za razliku od tradicionalnog pentekostalizma ova inaиica nije bila stroga u doktrinarnim stvarima, zbog иega je mogla »prigrliti« katoliиanstvo. Drugo suvremeno pitanje unutar Katoliиke crkve ticalo se društvenih problema u Junoj Americi. Dok je ranije Crkva bila prisan prijatelj sila reakcije, promjena smjera je postala oиita. Kardinal Silva Henrнquez (iz Иilea), te Hйlder Pessoa Cвmara, usprotivili su se desniиarskoj taktici. Diktatori su stoga pojaиali vojne napade protiv nepopustljivog sveжenstva. Mnogi sveжenici i redovnici su zatvarani, muиeni i smaknuti. Jedno od najodluиnijih pitanja, s kojima se danas suoиava Crkva, tiиe se zareрivanja ena. Crkva još uvijek stoji иvrsto na tradicionalnom stajalištu. Papa Pavao VI je išao još dalje nego koncil uvodeжi »pojednostavljenje« katoliиkog štovanja te je relegirao krunicu na sferu privatne pobonosti. Njegov sljedbenik, Ivan Pavao I, koji je umro u misterioznim okolnostima, najvjerovatnije bi išao još dalje ako mu bi dozvolili konzervativci. 352 Skandal o pedofiliji: Ovaj skandal se odnosi na sluиajeve seksualnog zlostavljanja koje su poиinili katoliиki sveжenici i redovnici, prije svega u Irskoj, ali i po cijelom katoliиkom svijetu. Uz to, katoliиka je hijerarhija иesto zataškavala takve sluиaje. Odšteta koju je morala platiti crkva bila je ogromna. Kao posljedica, irska Katoliиka crkva je potpuno izgubila lojalnost mladog naraštaja. Иesto se govori kako su se tri stupa junoirskog društva, ekonomija, crkva i politika, srušila. Povrh svega toga irsko društvo je pogodio fenomen masovnog iseljavanja koje je u nekim gradovima doseglo i 20%. Svi ovi faktori zajedno su ucinili da je irsko društvo sad postalo prijemжivije za evangelizaciju ukoliko se ona provodi s osjetljivošжu i obzirom prema tradicionalnoj irskoj kulturi. Papa Benedikt XVI je u posljednjim godinama svojeg papinstva svaka dva dana izbacivao iz slube po jednog sveжenika pedofila, saznajemo iz Vatikana. 2011. i 2012. godine papa Benedikt je iz sveжenicke slube izbacio gotovo 400 sveжenika, što je više nego duplo broju sveжenika izbaиenih iz slube zbog pedofilije 2008-2009, kada je izbacen 171 sveжenik. Odgovor konzervativaca: Papa Ivan Pavao II. poznat je bio po konzervativnosti. Strogo je odbacio koncilijarizam. Nije bio zadovoljan nekim posljedicama Drugog vatikanskog koncila te je poduzeo korake kako bi neke odbaиene mjere ponovno usvojio. Shodno tome, postavio je istomišljenike na kljuиne crkvene poloaje. Njegov sljedbenik, Benedikt XVI, je isto konzervativac. Prema katoliиkom mišljenju Drugi vati-kanski koncil nije donio nijednu dogmatsku definiciju, zbog иega njegov nauk nema povlašteni poloaj nepogrešivosti. Veritatis Splendor (1993): Ova papina enciklika ponovno je potvrdila papinsku nepogrešivost proširivši je na podruиje ponašanja. Veritatis Splendor je osuda moralnog relativizma i nedvosmislena potvrda crkvenog stava o moralnim pitanjima (kontracepcija). Odbila je popustiti teolozima reformirane katoliиke crkve da raspravljaju ili se spore oko pitanja doktrine. Iesus Dominus: Иini se da Vatikan sada usporava takvo usmjeravanje ka univerzalizmu. U okrunici (pod imenom Iesus Dominus) koju je izdao 2000. g. tadašnji kardinal Ratzinger (koja mora imati papino odobrenje), on se suprotstavlja relativizmu inzistirajuжi na tome da samo Katoliиka crkva ima pravo sebe nazivati crkvom (druge ne smatra sestrinskim crkvama) i da ostale religije sadre elemente koji zavode ljude 353 i иine ih da prihvate lanu verziju spasenja. Protestantske zajednice ne mogu, tumaиi se, biti smatrane crkvama, jer ne predviрaju sveжen-stvo i ne иuvaju na suštinski naиin sakrament euharistije. Tumaиi se da иak i pravoslavci, koji su zadrali neke od tih elemenata, nisu crkvom nasljednicom Isusovih temelja, jer ne priznaju primat Pape, Petrova nasljednika. Opus Dei: je pokret nastao u Љpanjolskoj 1928. g. za vrijeme vladavine Franca kako bi se borio protiv liberalizma. Иlanovi pokreta imali su za cilj postati иlanovima sveuиilišta. Od skromnih poиetaka njihov je pokret postao najveжom laiиkom organizacijom pod okriljem Katoliиke crkve (danas ima 84 tisuжe иlanova od kojih je иetvrtina u Љpanjolskoj). Usporedbe radi, redovi poput isusovaca i franjevaca imaju po 30 tisuжa иlanova. Ovo je vrlo uиinkovita organizacija; kroz nju su konzervativci, kao na primjer Ivan Pavao II., mogli pokušati popraviti dio »štete« koju je napravio Drugi vatikanski koncil, kao i enciklika Humanae Vitae (1968). Po mnogo иemu je Opus Dei sliиan isusovaиkom pokretu. Unutar Katoliиke crkve postoje noviji i borbeni pokreti poput Vitezova svetog groba. Taj je pokret, koji danas broji 18 tisuжa иlanova, utemeljio Franz von Papen. Osim toga, znaиajan je Opus Angelorum, koji je osnovan 1947. g., a broji milijun иlanova (prije svega u Austriji i Njemaиkoj). Treba takoрer spomenuti Focolare (u Italiji) i Nova Katekumena (u Hrvatskoj). EVANРEOSKI KRЉЖANI U EUROPI Nešto prije Francuske revolucije, metodisti su kanili osnovati stoer na otocima u kanalu La Manche. No, njihov plan, da na taj naиin evangeliziraju Francusku, morao je biti odgoрen do 1815. g. i smirivanja stanja. Djelovanje u toj zemlji zapoиeo je Charles Cook utemeljivši poletnu granu metodista. U Љvicarskoj je pak 1816. g. bogati Љkot Robert Haldane tumaиio Poslanicu Rimljanima studentima na tamošnjem sveuиilištu. Neki od njegovih slušatelja kasnije su igrali vanu ulogu u francuskom protestantizmu (Merle d’Aubignй, Cйsar Malan, Adolphe Monod i Louis Gaussen). U kantonu Vaud pojavila se Parianka, Mme de Krьdener, koja je širila evanрelje. Velika imena protestantskog pokreta bili su i teolog Alexandre Vinet, kao i F. L. Godet (poznat po komentarima). Adolphe Monod je postao najveжim francuskim protestantskim propovjednikom 19. stoljeжa dok je njegov brat Frйdйrick utemeljio Savez evanрeoskih crkava u Francuskoj. 354 U Nizozemskoj je najistaknutiji evanрeoski kršжanin bio kalvinistiиki teolog Abraham Kuyper (1837-1920.) koji je takoрer obavljao dunost predsjednika vlade od 1901. do 1905. g. Kuyper je naglašavao Boju milost prema svim ljudima. Godine 1880. otvorio je Slobodno Sveuиilište u Amsterdamu) – sveuиilište koje je bilo neovisno o crkvenom ili dravnom nadzoru. Љest godina kasnije poveo je sto tisuжa drugih иlanova Reformirane crkve kako bi utemeljio Rereformiranu crkvu. Odluиno je branio stalan kršжanski pristup svim aspektima ivota. TEOLOGIJA XX. STOLJEЖA Iako je bio najznaиajniji teolog prvog desetljeжa 20. stoljeжa Adolf von Harnack (1851-1930) je, u elji da priopжi kršжanstvo ljudima, ipak dopuštao ustupke. Kao struиnjak za povijesnu teologiju vjerovao je, poput Ritschla, kako je grиka filozofija iskvarila evanрelje. Predbacivao je Pavlu da je Isusovu religiju preokrenuo u religiju o Isusu, a ona se pak, tvrdio je, pretvorila u dogmu o utjelovljenju Bojega Sina. »Bit kršжanstva«, isticao je von Harnack, »nalazi se u tri središnje istine unutar Isusova uиenja: oиinstvu Boga, bratstvu ljudi i neograniиenoj vrijednosti svake ljudske duše. Negdašnja bit kršжanstva sastojala se od sinovljevog, no i pojedinиevog pouzdanja u boansko oиinstvo. Kraljevstvo Boje je pak »blago koje duša posjeduje u vjeиnom i milostivom Bogu.« Von Harnack je naglašavao kako su zapisi o Isusovim uиenjima, o tome kako su ljudi braжa a Bog njihov Otac, znanstveni i objektivni. Time je zapravo izbacio one dijelove Evanрelja koje je drao neprihvatljivima (ono što se ticalo natprirodnog). Iako je kao teolog bio liberalnih nazora (zbog иega se sukobio s bivšim uиenikom Karlom Barthom), odreрivanju vremenskih okvira novozavjetnih spisa pristupao je vrlo konzervativno. Njegova najznaиajnija knjiga Das Wesen des Christentums (Bit kršжanstva) izvrsno se prodavala. Godine 1914. dodijeljen mu je plemiжki naslov, a 1921. g. odbio je poloaj njemaиkog veleposlanika u SAD-u. Posljednja dunost koju je obavljao bila je ona predstojnika katedre na Berlinskom Sveuиilištu (od 1889. do 1921). Ostali predavaиi su, zamjerajuжi mu njegove liberalne poglede, ljutito reagirali na njegovo imenovanje. Njegova liberalnost oиitovala se u iskazivanju sumnje u identitet pisca иetvrtog Evanрelja, kao i u identitet pisaca drugih novozavjetnih knjiga, dok je pristup tumaиenju biblijskih иuda, ukljuиujuжi pritom i uskrsnuжe, bio racionalan. No, imao je podršku vlade, iako nikada nije smio odrati ispit na fakultetu. 355 Njegova gledišta, iako predmet sumnji, postala su popularna zbog von Harnackove potpore racionalistiиki nastrojenom pruskom vrhu. Osim toga drava je podupirala osobu иijim se stavovima protivila Crkva. Teologija krize, koja je zadobila istaknuto mjesto nakon Prvog svjetskog rata, bila je usko povezana s Karlom Barthom. Sвm Prvi svjetski rat odigrao je nemalu ulogu u pripremanju puta za ovu teologiju jer je oznaиio svršetak prevladavajuжe zamisli o neizbjenom napretku kroz intelektualnu prosvjeжenost i moralno nastojanje. Reinhold Niebuhr je primjerice istaknuo da je dotadašnja teologija bila u slijepoj ulici jer je imala »Boga bez gnjeva koji dovodi иovjeka bez grijeha u kraljevstvo, i to bez suda kroz Kristovo sluenje bez kria«. Veж je 1892. g. struиnjak za Novi zavjet ritschlijanske predaje, Johannes Weiss (1863-1914), rekao da ga je prouиavanje evanрelja uvjerilo kako je Boje kraljevstvo, koje je Isus naviještao, eshatološka stvarnost, koja жe se prema Isusu pojaviti u bliskoj buduжnosti. Albert Schweitzer (1875-1965) je razvio ovu ideju do nezdrave krajnosti: tvrdio je da je Isusom potpuno nadvladao ideja skorog kraja svijeta, te da je pokušao prisiliti dolazak istog svojom smrжu. Konaиno kraj svijeta nije došao, dakle Isus je bio junaиki pro-mašaj. Ritschlova zamisao bila je ishod evolucionistiиke »pozadine« 19. stoljeжa koja se u potpunosti razlikovala od apokaliptiиnog konteksta Palestine u prvom stoljeжu. Karl Barth (1886-1968): Iako se rodio u švicarskoj kalvinistiиkoj obitelji, Barth se teološki obrazovao i predavao u Njemaиkoj (Gцttingen, Mьnster i Bonn). Bez obzira na to što su mnogi drali da je evanрeoski kršжanin, zapravo je bio egzistencijalist koji je sa sobom donio mnoge zamisli klasiиne liberalne teologije. Barth je došao do zakljuиka kako je istinit i ivi Bog, koji se objavio u Bibliji, potpuno razliиit od boga иiju su opstojnost »dokazali« filozofi. Samo ako иovjek prizna vlastitu nemoж i propast, moe se nadati da жe priжi Bogu i иuti njegov glas. U tom je raspoloenju objavio komentar Poslanice Rimljanima (Rцmerbrief) koji je bio prava teološka bomba. Barth je postao voрa poluortodoksne reakcije protiv liberalizma 19. stoljeжa. Uvidio je njegovu izopaиenost koja uzvisuje иovjeka na raиun Boga, te prouиava radije religiju иovjeka nego Boju objavu. Ipak, na njega su snano utjecali Kant, Hegel, Weiss, Søren Kirkegaard, Fjodor Dostojevski; naglašavao je Boju transcendentnost, nijekao prirodnu teologiju i tvrdio kako se sve što znamo o Bogu nalazi samo u Kristu. No, prihvatio je liberalni stav prema Bibliji. Slabe toиke Barthove teologije su bile sljedeжe: 356 1) Nova dijalektiиka teologija (ili Krizna teologija): Barth pristupi k Bibliju sa prerasudima иovjeka koji je pod jakim utjecajem Kanta, Hegela, Kierkegaarda i Heideggera. Barth tumaиi Bibliju koristeжi termi-nologiju helegijanske dijalektike. Akrobatika dijalektike mu omoguжava dranje suprotnosti kao dobro i zlo u sintezi, što vodi do univerzalizma (na kraju svi жe biti spašeni) i pluralizma (i katolici i protestanti su u pravu). Boga je Barth smatrao biжem izvanrednog proturjeиja jer su u Njemu i tama i svjetlo (iako je nadvladao tamu). Svaki kršжanin je suoиen s istom borbom u kojoj je neuspješan te mu stoga treba osloboрenje (ovo je primjer иistoga gnostiиkog dualizma). Isus Krist izvanredan je primjer nekoga koji je i izabran i odbaиen. Barthov je tzv. kalvinizam ustvari bio univerzalizam – svi su predodreрeni za spasenje u Kristu. 2) Prema Barthu Boja je objava svedena na Isusovu osobnost. Preostali dio Biblije tek je zbirka netoиnih svjedoиanstava o skrivenoj Bojoj objavi. Stoga se Biblija ne moe nazvati Bojom Rijeиju ili objavom. Samo Krista tako moemo nazvati. Naravno, postavlja se pitanje: ako je tome doista tako, kako znamo da je novozavjetno izvješжe o Kristu toиno? Barth je vlastite zakljuиke donosio na temelju teologija koje su utjecale na njega: luteranskog kristomonizma, egzistencijalizma i hegelijanizma. 3) Prema Barthu, prirodna teologija je bezvrijedna jer je ona ljudski pokušaj izbjegavanja boanske objave. Buduжi da jedino Biblija zadri Boju Rijeи, sve mora biti isopitivano prema nju. Na taj naиin Barth je ponudio izazov nacijskom tumaиenju kršжanstva. Ova je sliиna reakcija Luthera kada je elio se suprotstaviti zahtijeva katoliиke crkve. 4) Biblija: Barth je prihvatio liberalni stav prema Bibliji. Drao je kako pisana rijeи Pisma i propovijedana Rijeи nisu same po sebi objava, veж su podlone pogreškama. One su, kao ljudske rijeиi, ograniиene i slabe; Bojim rijeиima postaju tek kada On odluиi govoriti kroz njih. 5) Barth prihvaжa kao gotovo da je svaki u saveznom odnosu s Bogom. Grijeh je pokušaj oslabaрanja od tog odnosa, što je na kraju krajeva uzaludno, jer Bog жe imati posljednju rijeи, zahvaljajuжi tomu što je uиinio u Kristu. Iz svega se dв nazrijeti Barthova igra filozofskim konceptima. On se nije zanimao za povijest jer je drao kako se ona ne moe znati sa sigurnošжu. Iako je mnogo toga dobroga izrekao, njegovo nebiblijsko nagaрanje odvela ga je u propast. Barth se stoga moe nazvati Origenom 20. stoljeжa. Paul Tillich (1886-1965): Nakon 1933. g. Tillich se iselio iz Njemaиke u SAD. Njegova uиenja bila su izrazito nalik onima iz prve иetvrtine 19. 357 stoljeжa. On je, naime, vjerovao kako se kršжanstvo mora izraziti u pojmovima suvremene filozofije kako bi moglo dosegnuti ljude u svijetu. Prema njemu, filozofija postavlja pitanja, kojima teologija daje odgovori. Samo ga zanimaju pitanja koja postavljaju nevjernici. Tvrdio je da apologetiku shvaжa ozbiljno time što kršжansku poruku prilagoрava suvremenom umu (bez da joj pritom oduzima vlastita obiljeja). Naalost u tome ipak nije uspio, (filozofija ga je nadvladila) te je stvorio nešto što je puno više nalikovalo budizmu nego kršжanstvu. Njegov engleski popularizator je bio John Robinson u knjizi Honest to God (Pošten prema Bogu). Tillich je poricao postojanje bilo kakve biblijske boanske istine koju bi teolozi morali prenositi iz naraštaja u naraštaj. Drugim rijeиima, bio je hegelijanac koji je tvrdio kako je kršжanstvo ispravno do one mjere do koje izraava duh vremena (Zeitgeist) ili suvremenu filozofiju. Rudolf Bultmann (1884-1976) je takoрer vjerovao kako oblici, u kojima se Evanрelje predstavlja, moraju uzeti u obzir spoznaju suvremenog иovjeka o vlastitom postojanju. Shodno tome nastojao je »demitologizirati« Evanрelje, odnosno oslobaрati isto hebrejskog pogleda na svijet (trokatni svemir, nadnaravna biжa koja dolaze i odlaze sa zemlje i sl.). Pod mitom, Bultmann podrazumijeva bilo kakav pokušaj da se metaforama izraavati ono što nadilazi svijet. Bio je vrlo sumnjiиav u pouzdnost Evanрelja kao иinjeniиnih izvješжa, kao i krajnje zlosutan u svezi s dosegom našeg povijesnoga znanja o Isusu. Do tih zakljuиaka je došao polazeжi od odreрenih pretpostavaka kritike forme; da je velik dio biblijskog materijala kruio u usmenom obliku prije nego što je zapisan. Svaki je tip ili oblik materijala u Bibliji bio odreрen konkretnom situacijom (kakvom potrebom bilo Izraela ili rane Crkve): propovijedanjem, argumentima, uиenjem (tj. svrsihodnošжu). Upravo zbog toga Evanрelja odraavaju teologiju ranih crkava, a ne иinjenice o Isusu. Rana je Crkva naviještala uskrslog Krista iz vlastitog iskustva, a ne na temelju povijesnih иinjenica o njemu. Liberalizam 19. stoljeжa s puno je samouvjerenosti rekonstruirao Isusa povijesti odnosno Isusa kakav je doista bio – dobar liberalni protestant. Bultmann je odbio liberalne tenje zamijenivši ih krajnjim oblikom povijesnog skepticizma o Isusu, što je zapravo egzistencijalistiиka inaиica kršжanstva. Kršжanstvu je dao egzistencijalistiиko tumaиenje tako što je doveo poruku Novog Zavjeta do podudaranosti s uиenjem sekularnog egzistencijalista Martina Heideggera (1889-1976). Kršжanstvu je oduzeo njegovo zastarjelo gledište, no izdvajanjem nadnaravnog pretvorio je teologiju u antropologiju. 358 Neki od ranijih Bultmannovih uиenika pokazivali su više pozornosti prema Isusu povijesti od Bultmanna: Ernst Kдsemann iz Tьbingena, Gьnter Bornkamm iz Heidelberga i Ernst Fuchs iz Marburga, ali oni nisu vjerovali da je Isus bio Sin Boji. Kдsemann vjeruje da je apokaliptika kljuи mišljenja apostola Pavla. S druge strane Hans Conzelmann iz Tьbingena poriиe da je Isus bio apokaliptiиna liиnost (Sin иovjeиji, Mesija, ili Sin Boji). Prema Fuchsu Isus je bio povijesna liиnost, no nije propovijedao o pokajanju i bliskosti kraljevstva: vano je samo imati Isusovu vjeru u Boju buduжnost. Gerhard von Rad i Martin Noth su bili kritiиari forme i struиnjaci Staroga zavjeta. Prema njima, Biblija nije ni povijest niti literatura, nego ispovijedanje izraelske zajednice. Ipak oni su vratili status Starog Zavjeta nakon poslijeratnog negativnog procijenja istog kao rezultat nacizma. Dietrich Bonhoeffer (1906-1945): Njegova velika elja bila je priopжiti Evanрelje naraštaju, koji je, po njegovom nahoрenju, postao sasvim otuрen od »religije«. Pod religijom je pak podrazumijevao spasenje koje je bijeg od svijeta, zaokupljenost vlastitom pobonošжu. Kršжani ive u getu govoreжi sasvim drugim jezikom, poput zatoиenika na otoku kojeg polako nagriza struja sekularnosti. Sve su to obiljeja pijetizma ili malograрanske religioznosti, koju je Bonhoeffer smatrao djetinjastim kršжanstvom. Stoga je poticao takve kršжane da »odrastu« te im je predloio »kršжanstvo bez religije« – radikalno kršжanstvo koje bi bilo pošteрeno navedenoga (naroиito prikladno u kriznom razdoblju nacistiиke Njemaиke). Zapravo, samo kršжani ove vrste su se suprotstavili nacizmu te su bili spremni snositi posljedice; veжina protestanata je tu uglavnom podbacila. Središnja pretpostavka Bonhoefferove misli bila je luteranska teologija kria. Prema njoj se za vrijeme utjelovljenja Bog nalazio iskljuиivo u Kristu (ovo je gotovo antitrinitarno gledište). Zbog toga je Bonhoeffer potpuno odbacivao prirodnu teologiju vjerujuжi kako se Bog otkriva samo u Kristu. Time se usredotoиio na Boju imanentnost. Opasnost ovakvih tvrdnji leala je u иinjenici da se ovime gubi Boja transcendentnost, te se štuje иovjeka Isusa a ne trojedinog Boga. No, ovako je Bonhoeffer odgovorio na Barthovu transcendentnost. Na Bonhoeffera je velik utjecaj imala personalistiиka filozofija Martina Bubera (1878-1965), koji je gotovo zakljuиio kako je osobnost boanstvo (buduжi da je иovjek stvoren po Bojem obliиju). Krist je bio Bog buduжi da je bio savršen иovjek. Zbog toga »vidimo Boga u drugim ljudima.« Bonhoeffer je takoрer rekao kako je Isus bio »иovjek za druge« 359 te da moramo slijediti njegov primjer. Tri su se struje sjedinile u Bonhoefferu: 1) Luteranska zamisao o Kristu u sakramentu (Bog je ograniиen tijelom). Ovo je ishod katoliиkog utjecaja. 2) Pretpostavka iz 19. stoljeжa prema kojoj je Isus bio samo иovjek. 3) Egzistencijalistiиke zamisli spasenja kroz djelovanje, te Buberova zamisao da je osobnost boanska. Bonhцffer je u Berlinu predavao teologiju, a potom je sluio kao pastor njemaиke crkve u Londonu, prije nego što je prešao na teološku školu Union Theological Seminary u New Yorku. Tamo ga je, nakon razoиaranja liberalizmom, privukla Barthova teologija. Nakon Hitlerova dolaska na vlast »Konfesionalna crkva« (Bekennende Kirche) ga je pozvala da se vrati u Njemaиku i tamo preuzme vodstvo nad neslubenom teološkom školom. Kada su vlasti istu zatvorile, nastavio je posao bez njihova odobrenja. Pridruio se admiralu Wilhelmu Canarisu u Abwehru (protuobavještajnom odjelu Wehrmachta) radeжi kao dvostruki špijun. Иesto je posjeжivao Љvedsku kako bi razgovarao s biskupom Bellom potaknuvši ga da iznese prijedlog prema kojem bi britanska vlada trebala podrati urotnike i potpisati zaseban mirovni ugovor s Njemaиkom. Uhiжen je 1943. g. zbog upletenosti u krijumиarenje иetrnaestero idova u Љvicarsku, a tek je naknadno otkrivena njegova povezanost sa srpanjskim pokušajem atentata na Hitlera. Zatvoren je te je, nedugo prije dolaska Amerikanaca, smaknut u koncentracijskom logoru Flossenbьrg u travnju 1945. g. Redakcijska kritika: je neko vrijeme diktirala teološku modu. To je bilo prouиavanje naиina na koji je pojedini pisac evanрelja, ili urednik, oblikovao dobiveni materijal s ciljem otkrivanja njegovih teoloških naglasaka. Njome se moe navodno dokazivati kako se u Bibliji ne nalazi jedna, veж više teologija (v. Hans Conzelmann (1915-1989). Sekularizano kršжanstvo: Tijekom šezdesetih godina dvadesetog stoljeжa istaknula se teologija koja je za glavnu postavku uzela tvrdnju kako je Bog mrtav. Paul van Buren je pod tim mislio kako je izraz Bog mrtav, zbog toga što se Bog potpuno povuжio iz svijeta te je ostavio povijest u rukama иovjeka. Njemaиki liberalni i feministiиki teolog, Dorothea Sцlle (1923-2003) predstavila je ovo mišljenje. Na taj naиin ona izbjegava problem patnji a naroиito problem holocausta. »Bog pati s nama, ali ne intervenira«. Thomas J. J. Altizer je otišao nekoliko koraka dalje tvdeжi kako je Bog umro kada je Krist umro na kriu (primjer kristomonizma). 360 Wolfhart Pannenberg iz Mьnchena jedan je od najznaиajnijih teologa sedamdesetih godina dvadesetog stoljeжa. On se oštro usprotivio Bultmannu i njegovim sljedbenicima. Ustvrdio je kako se poricanjem uskrsnuжa problemu pristupa s polazišta neutemeljene pretpostavke da mrtvaci ne uskrsavaju. Boji spasiteljski иini ne pripadaju iskljuиivo »povijesti spasenja« (Heilsgeschichte), veж moraju biti protumaиeni unutar šireg povijesnog konteksta u kojem se sve odnosi na Boga. Pannenberg je odgovorio Karlu Barthu shvaжajuжi vrlo ozbiljno povijesnog Isusa. Љtoviše ustvrdio je kako je povijesnost Isusa temelj naše vjere. Iskljuиivo na ovoj osnovi moemo odluиiti je li Isus bio boanstvo, i elimo li se pouzdati u njega. Naravno; ispitivanje povijesnih иinjenica moe nas dovesti do višeg stupnja vjerojatnosti; iako se istim ne moe ništa dokazati potpuno, ostatak nesigurnosti zamjenjuju pouzdanje i vjera. Norman Pittinger i teologija procesa: Filozofija procesa tvrdi kako stvarna osoba (pravi »ja«) nije entitet ili pojedinac koji prolazi kroz vrijeme, veж niz iskustava koji иine proces ivota. Promjena i postajanje su konaиni. Ovakve tvrdnje odgovaraju evolucionistiиkom gledištu. Kada se prilagode teologiji, sav se naglasak stavlja na Boga kao imanentnog i aktivnog u svijetu. Bog stoga ne zna buduжnost, jer je vezan vremenom i prostorom, te skoro da ovisi o vjeиnom svemiru. Prema tome Bog nije pasivan, nego pati s nama (gledište prethodnog pape). Time dolazimo do vrste panteizma, a Boja transcendentnost se zanemaruje. Ova teologija zapoиinje kao zdravi odgovor grиkoj misli, koja je prikazala Boga kao udaljenog i nepromjenljivog (gotovo kao ideju), no završava u drugoj krajnosti. Ovo gledište drio je i A.N. Whitehead (1861-1947) Jьrgen Moltmann iz Tьbinga još je jedan istaknuti teolog (usp. Theologie der Hoffnung, Teologija nade 1964). Kritirizao je marksistiиko objašnjenje kršжanstva: ono nije bilo oruрe ugnjetavanja drugih. Zapravo u svojem zaиetku kršжanstvo je bilo ugnjetavan pokret. Stoga bilo mu je bilo vano vratiti se ranom kršжanstvu kako bi obnovio njegovu viziju i pokretaиku silu, koja je u biti bila eshatološka. Suvremena crkva, pod utjecajem grиke filozofije, je izgubila ovu perspektivu. Tvrdi da se nada još uvijek nalazi u buduжnosti te da je Boji narod hodoиasni narod siromašnih i tlaиenih koji жe naslijediti Boju novu zemlju. Spasenje ukljuиuje vjeru koja je društveno bitna. Isus se na kriu poistovjetio s odbaиenima osporivši establišment. 361 Moltmann nastoji vratiti eshatologiju u središte teologije. Poziva Crkvu da ivi u eshatološkoj perspektivi, a ne ovoj u kojoj je Crkva zarobljena proslošжu. No, njegovo tumaиenje eshatologije je postmilenijske naravi. Misiju dri preoblikovanjem svijeta u išиekivanju obeжanoga novoga stvaranja (izgradnja Boje kraljevstva kroz društveni napredak kao što je pravda, mir i sl.). No, pišuжi protiv pukog duhovnog spasenja, odlazi u drugu krajnost te završava, ne samo sa društvenim, veж i politiиkim evanрeljem. Crkva mora biti obnovljena kako bi obavila »misiju«. Pod »obnovom« podrazumijeva sljedeжe: Isus se sa svojim revolucionarnim zahtjevima mora smatrati poglavarom Crkve, a ne vladajuжi krugovi. Crkva mora sluiti oslobaрanju иovjeka od rasnih razlika, kao i svake druge vrste ropstva. Ona mora biti ekumenska, i politiиka, te na strani potlaиenih i ponienih. Ova »teologija nade«, kako ju naziva, vrlo je utjecajna u Ekumenskom vijeжu crkava, kao i teologiji osloboрenja. Dvadeseto stoljeжe je, više nego ikad prije, bilo opиinjeno sekulariziranom inaиicom zamisli o Bojem kraljevstvu. Veжinu ovih ideologija predloili su idovi koji, iako su okrenuli leрa zamisli o osobnom Mesiji, ipak nisu mogli izbjeжi privlaиnost utopijskoga mesijskog kraljevstva koje je s njim povezano. Karl Marx, Max Horkheimer, Herbert Marcuse, Erich Fromm i Ernst Bloch bili su odreda liberalni i sekularizirani idovi. Ernst Bloch je, kao liberalni marksistiиki filozof koji se zamjerio istoиnonjemaиkim vlastima, otišao na Zapad. Drao je kako je Isus prvi иovjek koji je postupno zauzeo Boje mjesto; kao društveni utopijski reformator on je иeznuo za uspostavom Bojeg kraljevstva na Zemlji. Drugim rijeиima, Isus je bio prvi komunist. Ovaj snaan Blochov sekularistiиki i marksistiиki pogled utjecao je na Moltmanna koji жe dalje razviti neke njegove kljuиne zamisli. Teologija osloboрenja je katoliиki pokret koji je uglavnom raširen u Junoj Americi. Zapoиeo je kada su radikalni katolici zapoиeli rašиlanjivati stanje na tom kontinentu zakljuиivši kako je osnovni problem ugnjetavanje koje se moe riješiti oslobaрanjem. Umjereno gledište, proizašlo na Drugoj latinsko-ameriиkoj episkopalnoj konferenciji, ubrzo je pokleknulo te su se novom pokretu rado prikljuиili marksisti. Teologija osloboрenja se zapravo temelji na marksistiиkoj rašиlambi stanja u Junoj Americi, a spasenje je protumaиeno pojmovima politiиkog osloboрenja. Pristalice pokreta se zanimaju iskljuиivo za one djelove Biblije koje govore o socijalnoj pravdi. Tvrde kako Stari zavjet, kao i Isusovo uиenje, zabranjuju privatno vlasništvo (oni koji to ne ele uoиiti gledaju kapitalistiиkim oиima na biblijsku poruku). Ne mora se krenuti od teologije ili od Biblije, veж od »иovjekovog poloaja u svijetu« (usp. Marx i »stvari 362 kakve jesu«) i njegovih vlastitih pokušaja da promijeni taj poloaj. Drugim rijeиima, poslušnost Bibliji ovisi o njezinoj podudaranosti s gledištima Karla Marxa. Shodno tome, ona je pogodan instrument promicanja komunizma (prerušenog u brigu za društvo). Karl Rahner (1904-1984) i anonimno kršжanstvo: I Ciprijan i иetvrti Lateranski koncil su jasno izjavili kako van crkve nema spasenja. Rahner je kao isusovac nastojao tumaиiti poruku drugog vatikanskog koncila u smislu da se spasiti mogu i oni koji nisu pripadnici Katoliиke crkve. Ustvrdio je kako je svatko tko je iskren prema sebi iskusio Kristovu milost (bez obzira na to je li toga svjestan) nazvavši takve »anonimnim kršжanima«. Potrebno je tek »moralno« a ne toliko vjersko predanje. Prema njemu, buduжi da se ljudi mogu spasiti bez kršжanskog evanрelja, tada se Crkva mora prestati brinuti za vjerska pitanja i ukljuиiti se u rješavanje društvenih potreba. Ovakav naиin razmišljanja utjecao je na Ekumensko vijeжe crkava, odnosno na teologiju osloboрenja. Svakako da je slabost Rahnerova shvaжanja u njegovu vjerovanju u iznimnu moguжnost da netko tko nije иuo evanрelje moe biti u stanju milosti. Iz toga je stvorio pravilo prema kojem Crkva sve treba drati anonimnim kršжan. Kako je jedan katoliиki pisac napisao, Rahner se, na nesreжu, zanio kada je to rekao, pa ipak, upravo to je stav trenutnog pape. Hans Urs von Balthasar (1905-88) je bio iznimno ucen katoliиki teolog kojega su neki drali jednako utjecajnim kao Karl Barth s kojime je bio prijatelj. Meрutim, von Balthasar nije doprinio išta znacajnoga i novoga u teologiji osim ideje kako kršcanstvo ima i estetsku stranu koja se treba uzeti u obzir (The Glory of the Lord: Aesthetics [Slava Gospodnja: Estetika] izdana 1961). Kao konzervativnog katolika brinuli su ga ljudi poput Karla Rahnera i Hansa Kьnga. Pierre Teilhard de Chardin (1881-1955) je bio isusovac koji je kršжanstvo pokušao prikazati kroz koncept evolucije. Zbog njegovih neortodoksnih ideja, Crkva mu je zabranila predavati geologiju, te se preselio u Kinu gdje je radio kao arheolog (1922-46) specijalizirajuжi se na temu praиovjeka. Nakon toga se preselio natrag u Francusku, gdje mu je Katoliиka crkva zabranila predavati filozofiju, stoga se 1951. preselio u SAD gdje i umro. Kako mu njegov red nije dopuštao tisak knjiga za ivota, one su zahvaljujuжi njegovim prijateljima izašle nakon njegove smrti. Postoje tri moguжa pristupa evoluciji: a) odbiti je; b) reжi kako 363 kršжanstvo i evolucija govore isto, te c) protumaиiti kršжanstvo u smislu evolucije. Teilhard de Chardin je prihvatio posljednji, radikalni stav. Kao i u teologiji procesa, Boga je obrazloio u dijalektiиkim pojmovima. Grijeh je pak izrekao u evolucijskim pojmovima (nezrelost, pogrešno skretanje). Ukratko, dok je Augustin protumaиio kršжanstvo u smislu novoplatonizma, Akvinski u smislu Aristotela, Teilhard de Chardin je isto uиinio rabeжi pojmove evolucije. Hans Kьng (roр. 1928) je švicarski katoliиki teolog koji je studirao u Luzernu, Rimu i Parizu. Njegovim teološkim radom su dominirale tri glavne teme: apologetika, ekumenizam i reforma Katoliиke crkve. Njegov doktorski rad bavi se opravdanjem vjerom koje Kьng smatra doktrinom istovjetnim onoj u koju vjeruju barthijanski protestanti. Njegova se pogreška sastoji u иinjenici da ne vidi što katolike i protestante razdvaja. Pritom, isto tako, zaboravlja da su se (u vrijeme reformacije) reformatori sloili s katoliиkim pregovaraиima (Contarini) o gore spomenutom pitanju, no razišli su se glede euharistije i papine nadreрenosti. Kьng je bio imenovan slubenim teologom na Drugom vatikanskom koncilu, no razoиarao se njegovim ishodom. Napisao je knjigu u kojoj je doveo u pitanje papinu nepogrešivost dreжi kako je papina uloga ona koju je imao Petar kao pastor (pastir i sluga). Govorio je kako dogme mora donositi crkveni koncil a ne samo papa. Zbog ovog stava vatikanska ga je sluba sigurnosti stavila na crnu listu te je izgubio mjesto profesora katoliиke teologije u Tьbingenu. Meрutim, tamošnje vlasti utemeljile su posebno profesorsko mjesto za njega. Danas uglavnom radi na širenju evanрelja meрu onima koji ne odlaze u crkvu. U anglosaskom dijelu svijeta anglikanski teolog N.T. Wright takoрer pristupa doktrini opravdanja po vjeri s ekumenskog stajališta (njegove skrivene namjere su ekumenskog karaktera): elja mu je srušiti sve ono što odvaja katolike i protestante, Evanрelje svesti na prihvaжanje Isusa kao Gospodina bez nunosti vjerovanja u Evanрelje (opravdanje po vjeri). Takoрer eli iz kršcanstva izbaciti i najmanju trunku antisemitizma, što je pohvalno. Meрutim slaba toиka N. T. Wrightove teologije je ta da on ne razlikuje biblijski od rabinskog judaizma kojemu se Pavao suprotstavljao u svojim poslanicama, a što je takoрer i razlika koja razdvaja protestante i katolike. Rimska crkva je bila naime pod vrlo snanim utjecajem rabinskog judaizma. 364 Otvoreni teizam je zapravo evanрeosko razvijanje teologije procesa. Polazi od arminijanizma nastojeжi ga razviti nauštrb klasiиne doktrine o Bojem suverenitetu. Kljuиna osoba pokreta bio je Clark Pinnock иiju je teologiju karizmatski tabor toplo prihvatio. Pokušavajuжi obnoviti doktrinu o dinamiиnom Bogu, Pinnock je ustvrdio kako Bog ne zna buduжnost jer zavisi i prilagoрava se nama (usp. procesna teologija). Neki su prigovorili da je zapravo ustvrdio da je Bog napravljen na sliku иovjeka. Slabost ove doktrine sastoji se i u иinjenici da ne uzima u obzir razliиite razine spoznaje u Bojem umu. Ako je Bog vladar svemira, tada mu je sve poznato, od poиetka do kraja, što ne umanjuje dinamiиna obiljeja Njegova odnosa s nama. Doktrina jednostavno ne uzima u obzir Boji nevjerojatan um koji nadilazi naše bijedne predodbe. Sljedeжi navod, nekog pristalice, zorno ocrtava njegovo gledište: »Biti evanрeoski raspoloen znaиi, pored ostalog, iskazivati Kristov mirotvoran duh ljubavi prema onima s kojima se ne slaemo, kao i opreznu otvorenost prema reformama predaje dok nas Duh vodi prema novom razumijevanju Biblije koje жe još vjernije odraavati cjelokupnost Boje objave.« (The Word made Fresh: A call for a renewal of the Evangelical Spirit – Novi pogled na Bibliju – poziv na obnovu evanрeoskog duha). EKUMENSKI POKRET Ekumenizam oznaиava nastojanje oko pomirenja, suradnje, zbliavanja i jedinstva kršжanskih crkava. Dok se meрureligijski dijalog odnosi na sve religije, ekumenizam je dijaloški napor unutar kršжanskih crkava koji se temelji na ravnopravnosti i zajedniиkom zalaganju za mir i opжe dobro (Wikipedija). Poиetci ovog pokreta se nalaze u misijskom pokretu. Svjetsko vijeжe crkava utemeljena je 1948. g. u Amsterdamu, no proizašla je iz tri ranija pokreta koja su dobila poticaj na Svjetskoj misijskoj konferenciji u Edinburgu 1910. g. Bili su to sljedeжi pokreti: 1) Pokret vjere i reda koji je djelovao na ponovnom sjedinjenju denominacija. 2) Pokret ivota i rada koji se bavio odnosom kršжanske vjere u društvenim, politiиkim i gospodarskim pitanjima. 3) Meрunarodni misijski koncil (od 1961). Do sada je odrano osam glavnih skupština na kojima su donijete vane odluke: Amsterdam (1948), Evanston, SAD (1954), New Delhi (1961), Uppsala (1968), Nairobi (1975), Vancouver (1983), Canberra (1991), Harare (1998) i Porto Alegre, Brazil (2006). U Uppsali su, po prvi 365 puta, donesene radikalnije odluke, prije svega, pod utjecajem Karla Rahnera; u glavnom dokumentu naime nije spomenuta vjera u Krista, a sav je naglasak stavljen na društveno djelovanje. Još ekstremnije izjave иule su se na konferenciji u Bangkoku (1973). Pravoslavni, kao i evanрeoski kršжani, usprotivili su se zakljuиcima. Shodno tome, potonji su organizirali vlastitu konferenciju u Lausanni (1974). Izdali su snaniju izjavu o evangelizaciji, no djelomice su pali pod utjecaj Ekumenskog vijeжa jer su naglasili Treжi svijet i društveno djelovanje. Evanрeoski vjernici sumnjiиavi su prema Ekumenskom vijeжu crkava iz sljedeжih razloga: 1) Kristovo boanstvo nije definirano, iako je slubeno podrano. 2) Evanрelju je uskraжeno njegovo izvorno znaиenje. 3) Biblija nije prihvaжena kao nadahnuta Boja Rijeи; njezino uиenje se ne uzima ozbiljno. (Zapravo ju rabe kako bi se poduprle teorije koje iznosi organizacija). 4) Univerzalizam je postao standardnom doktrinom. 5) Svjetska povijest se tumaиi u marksistiиkom duhu, iako kršжanskim rjeиnikom. 6) Desniиarska kršenja ljudskih prava redovito se osuрuju, dok se iste zlouporabe sa strane ljeviиara prikrivaju. Ovaj pokret danas prolazi kroz teška vremena (uglavnom zbog nedostatka novca, smrti najpoznatijih i najproturjeиnijih osoba, te svršetka hladnoratovskog razdoblja). CRKVA U TOTALITARNOM DRUЉTVU FILOZOFSKA POZADINA TOTALITARNE DRAVE Glavna pokretaиka zamisao 19. stoljeжa bila je vjera u neizbjenost napretka kao povijesne, a potom i znanstveno dokazane zakonitosti. Unatoи privremenom nazadovanju vjerovalo se kako se radi o stalnom procesu. Vjera u napredak poиela se razvijati još u doba prosvjetiteljstva dok je u 19. stoljeжu, opijenim iznenadnim i brzim napredovanjem prirodnih znanosti, poprimila oblik naravne zakonitosti. Industrijska revolucija, filozofski temelji Hegela, znanstvena zakonitost postavki Charlesa Darwina, te gospodarski okvir Karla Marxa naizgled su dokazivali neizbjeno. Pregled жemo zapoиeti Nietzscheovom teorijom i njezinim moralnim i vjerskim posljedicama bez kojih je nemoguжe razumijeti odreрene aspekte 20. stoljeжa. 366 NIETZSCHE I NACIZAM Friedrich Nietzsche (1844-1900): Nietzsche je roрen u pruskoj luteranskoj obitelji (njegov je otac bio pastor). U francusko-pruskom ratu sluio je kao pomagaи u bolnici. Zbog genijalnosti Ritschl ga je preporuиio za predavaиa na Sveuиilištu u Baselu. Tamo je proveo deset godina da bi 1879. otišao u mirovinu. Godine 1889. obolio je od duševne bolesti. Tijekom ivota bio je pod utjecajem Darwinove teorije i onoga što je drao njezinim nihilistiиkim posljedicama. Vjerovao je kako жe teorija evolucije dokrajиiti kršжanstvo i kršжanski moral. Zagovarao je zamisao o nadиovjeku, no pritom nije podrazumijevao obnovu boanske slike u иovjeku, veж vrhunac evolucijskog procesa. Na Nietzschea su djelovala иetiri kljuиna utjecaja: 1) Darwinova teorija, pogotovo zamisao o opstanku naprilagoрenijih organizama, snano je utjecala na europski moral. Njome je opravdana navodno bezobzirna trišna utrka (kapitalizam), bespoštedna klasna borba (komunizam) i nemilosrdni nacionalizam (nacistiиka doktrina). 2) Strah od izumiranja Europe, zbog njezine sve veжe dekadencije. 3) elja da se pronaрe dobar izgovor za odbacivanje kršжanske moralnosti, a time i Boga. 4) Licemjerje koje je Nietzsche susreo kod navodnih kršжana. Oni su se na nedjeljnom bogosluju ponašali kao da ive moralnim ivotom zavaravajuжi tako i sebe i druge. Nietzsche se pobunio protiv nominalnog kršжanstva u pruskom društvu. Nietzsche je problemima pristupao koristeжi psihologiju. Moralni standardi, tvrdio je, pokazali su se relativnima u odnosu na prolazne faze evolucije. No, u sustav je, izvan podruиja psihologije, unio moralnost pomoжu koje je prosuрivao. Ustvrdio je kako je zahvaljujuжi uvidom u psihologiju otkrio kako su slabi organizmi, koji bi trebali biti poraeni u borbi za opstanak, stvorili sustav kršжanskog morala. Taj sustav rabe kako bi preivjeli i potom porazili jakog иovjeka tj. plemenitog divljaka ili plavu zvijer. Buduжi da zaustavljaju napredak, moraju biti uništeni. Iskljuиivo жe se tako jaki иovjek moжi razviti u nadиovjeka. Drugim rijeиima, slabi se moraju podиiniti jakima. Europljanin se, kae Nietzsche, obukao u moralnost i tako postao bolesna i osakaжena ivotinja. Stoga mora zbaciti vlastite okove i dopustiti evoluciji da ga odvede tamo gdje bi trebao biti. No, zbog иega je Nietzsche spominjao Europljane? Odgovor je jednostavan: zato što je sвm Nietzsche bio Europljanin. Tek u podruиju iznad dobra i zla, tvrdio je, poиinje istinski ivot. Religija je tek neuroza koja iskorištava postojeжu bolest. 367 Nietzsche je uobiиavao reжi: »Kojem je misliocu još uvijek potrebna hipoteza o Bogu?« Zatim bi hvalio amoralnost u slubi evolucije. Sve je opravdano ako promiиe napredak evolucijskog procesa. Rat trebamo prihvatiti kao nešto pozitivno jer je »rat otac svakog dobra«. Иovjek mora nastojati ponovno postati grabeljivcem, divnom plavom zvijeri koja pohlepno tumara za plijenom i pobjedom... ivotinja se mora ponovno pojaviti i vratiti u prašumu. Nietzsche je tvrdio kako ništa nije istina i sve je dopušteno. Tome je tako jer sve ovisi o potrebama vrsta koje se mijenjaju s obzirom na zahtjeve evolucije. No, Nietzsche nije u ovo vjerovao. Na primjer, govorio je o mnoštvu apsolutnih istina (primjerice o nasljedstvu) a i vlastitu je psihologiju drao nepogrešivom. Tvrdio je kako nema zakona. elio je pobjeжi od konvencionalne moralnosti i zamijeniti je novom moralnošжu. Naime, nemoguжe je djelovati bez pravila ponašanja. Tek tada жe иovjek postati vlastiti bog (ovom je tvrdnjom podsjetio na poznate rijeиi: »…vi жete biti kao bogovi, koji razluиuju dobro i zlo«). Nietzsche se oduvijek divio Napoleonu kojeg je drao nadиovjekom. Kako je u tadašnjoj Europi jaиalo oduševljenje ratniиkim junaštvom, kršжanska vjera je sve više gubila utjecaj. Upravo je tada propustila prigodu da obrati Europljane: postati junakom bivalo je glavnim ciljem иak i u srednjem vijeku koji je veliиao borbu miješajuжi иudne viteške uzore i kršжanstvo. Nietzscheove postavke o nasljeрu bile su popriliиno uznemirujuжe. Ustvrdio je kako je razmnoavanje jedini naиin postanka nadиovjeka. Odgoj jednostavno ne moe postiжi traeni ishod. Zagovarao je razmnoavanje superiorne rase i sputavanje ostalih (npr. sterilizacija kriminalaca i uništenje milijuna neprilagoрenih). Iza ovih tvrdnji krio se duh nacistiиkih plinskih komora kojeg je poticala teorija evolucije kojom se Nietzsche okoristio. Nietzsche je tvrdio da je Bog mrtav, što oиigledno nije bila tvrdnja klasiиnog ateista. Ona je prije svega upuжivala na gubitak vjere. Nietzsche je uoиio da je kršжanstvo izgubilo utjecaj nad veжinom Europljana, prije svega intelektualcima, što je najznaиajniji dogaрaj 19. stoljeжa. Kako se europska uljudba oslanjala na koncept Boga, nestanak vjere morao je ostaviti prazninu u njezinom srcu. Bez Boga nema niиega. To je temelj ateistiиkog egzistencijalizma koja жe prestiжi teologiju. Time je moda oglašen svršetak kršжanske uljudbe, no nikako i Boga. 368 NJEMAИKA CRKVA POD NACIZMOM U dvije godine po dolasku na vlast, Adolf Hitler je uиvrstio jaиi dravni nadzor nego što je to uspjelo Benitu Mussoliniju. No, nacisti nisu uspjeli steжi punu podaniиku naklonost vojske i sveжenstva, a i podrška radnika i seljaka bila je popriliиno mlaka. Iako je Hitler roрen u katoliиkoj obitelji, odbacio je sva kršжanska naиela prigrlivši tadašnje svjetovne filozofe. Ipak nikada nije slubeno prekinuo veze s Crkvom, niti je bio iz nje izopжen. Hitlerova mrnja prema njoj bila je prvenstveno politiиke naravi; zavidio je moжi koju je katoliиanstvo imalo nad sljedbenicima. Protestantizam je prezirao zbog nedostatka jedinstva i autoriteta. No, nastojao je odrati dobre odnose s obje crkve u pohodu na vlast. Na kršжanstvo je gledao poput marksista: potrebno je starcima kao oslonac, te je tek pitanje trenutka kada жe i taj opijat odumrijeti. Prezirao ga je kao odveж slabo. Shodno tome, svjesno se odluиio (pod utjecajem Nietzschea) na povratak poganstvu i njegovim vrijednostima. Protestantska je crkva od godine 1918., zabezeknuta porazom Njemaиke u ratu, ostala sumnjiиava prema novoj republici kojom su, kako joj se иinilo, upravljali socijalistiиki i katoliиki politiиari. Weimarski ustav iz 1919. g. odvojio je crkvu od drave, iako je Katoliиka crkva zadrala povlastice. Protestantima je nacizam bio privlaиan kao odgovor na nepovoljni status quo. Mnogi meрu njima, pogotovo teološki konzervativci, zanemarili su antisemitsku i pogansku stranu nacizma slaveжi Hitlerov antikomunizam i zagovaranje »pozitivnog kršжanstva«. Stoga se u tridesetim godinama u crkvi pojavila otvorena pronacistiиka struja. Njemaиki kršжani: Godine 1933. poveжao se pritisak da se Crkva podvrgne centraliziranom dravnom nadzoru. Zapoиelo se imenovanjem Reichsbischofa Ludwiga Mьllera, a završilo 1935. imenovanjem ministra za crkvena pitanja. Mьller je bio voрa tzv. njemaиkih kršжana koji su pokušavali nadmašiti naciste, no Hitler, koji je prezirao religiju, po nagovoru ekstremista u vlastitoj stranci elio je potpuno ukidanje kršжanstva. Nacistiиka je vlada izloila nakane u programu od trideset иlanaka koji je pozivao na uspostavu tzv. Nationale Reichskirche. Taj je program tijekom rata sastavio visoki Hitlerov dunosnik, i meрu ostalim, izaslanik za intelektualnu i filozofsku izobrazbu Nacionalsocijalistiиke partije, Rosenberg. Najbitnije toиke programa sadravale su sljedeжe: 1) Nationale Reichskirche bezuvjetno prisvaja iskljuиivo pravo i moж 369 nadzora svih crkava unutar granica Reicha. Ovom odlukom iste postaju narodnim crkvama njemaиkoga Reicha. 5) Nationale Reichskirche odluиna je nepovratno iskorijeniti… strane kršжanske vjere uvezene na njemaиko tlo zloslutne 800. g. 7) Nationale Reichskirche nema pisare, propovjednike, kapelane ili sveжenike. U njoj imaju rijeи govornici Reicha. 13) Nationale Reichskirche trai trenutaиni prekid tiskanja i dijeljenja Biblije u Njemaиkoj… 14) Nationale Reichskirche izjavljuje kako je njoj, a time i njemaиkom narodu, Fьhrerova knjiga Mein Kampf najveжa meрu knjigama. Ista …ne samo da sadri, veж i utjelovljuje iskonske moralne odredbe sadašnjosti i buduжnosti našeg naroda. 18) Nationale Reichskirche uklonit жe sa oltara sva raspela, Biblije i slike svetaca. 19.) Na oltarima se smije nalaziti knjiga koja je njemaиkom narodu, a time i Bogu, najsvetija – Mein Kampf. S lijeve strane oltara nalazit жe se maи. 30.) Na dan njezinog utemeljenja, kršжanski kri жe se ukloniti iz svih crkava, katedrala i kapela… te se zamjenjuje jedinim nepokorivim simbolom – svastikom. Nacisti su vlastitim ciljevima vrlo spretno prilagodili vjerski rjeиnik i glazbu иime su njemaиku protestantsku baštinu izloili ruglu. Takoрer su vješto dali religiozni prizvuk vlastitoj propagandi iz иega je nemoguжe ne vidjeti Sotoninu profinjenu iskvarenost. Njemaиki kršжani prihvatili su nametnute promjene te su, u skladu s time, promijenili vlastitu poruku: »Svastika na našim grudima, kri u našim srcima... Krist nam je došao kroz Adolfa Hitlera... Danas znamo da je Spasitelj došao... Imamo samo jedan zadatak: biti Nijemci a ne kršжani« (propovjednik Leutheuser). Nacistiиka inaиica Tihe noжi glasila je: »Tiha noж, sveta noж, sve je mirno, sve je svjetlo. Samo moжni Kancelar, nepokolebljiv u borbi, иuva Njemaиku danju i noжu, stalno se brinuжi za nas….« Nezavisna konfesionalna crkva: Mnogi protestanti su se zabrinuli zbog sve jaиeg miješanja Partije u crkvene poslove te su uveli alternativnu crkvenu upravnu strukturu tzv. Konfesionalnu crkvu (Bekennende Kirche). Njezin utemeljitelj bio je propovjednik Martin Niemцller. Godine 1934. iznijela je teološke osnove poznate kao Barmenska Deklaracija, uglavnom pod utjecajem Karla Bartha. Ona je uglavnom bila usmjerena protiv krivovjernih poruka »njemaиkih kršжana«. Veжina protestantskih 370 voрa je odbacila ovu crkvu, dok je njezine pripadnike zlostavljao Gestapo. Nekoliko njezinih иlanova, kao npr. Dietrich Bonhoeffer, bili su svjesni politiиke odgovornosti, te su se nerado ukljuиili u protuhitlerovsku zavjeru. No, konzervatizam i nacionalizam veжine sprjeиavali su ih da se javno zauzmu za demokraciju i prava pojedinca. Kako je veliki dio Barthove i Bonhoefferove teologije nastao u vremenima Treжeg Reicha, ekstremne formulacije, poput naglašavanja transcendencije Boga (Barth) i odbacivanja malograрanskog kršжanstva (Bonhoeffer), moraju se sagledati u širem kontekstu. Katoliиka crkva: U poиetku su katolici podravali novi pokret, no papa je 1937. izdao encikliku u kojoj je osudio »novo poganstvo«. Nakon nje su katolici bili izloeni sve jaиim ograniиenjima. Oko osam tisuжa sveжenika je poslano u logore (njih 250 nisu preivjelo). Oko tri tisuжe pastora baиeno je u zatvore (21 ih je poginulo zbog evanрelja). Nasuprot ovome, malo se profesora teologije suprotstavljalo nacistiиkom pokretu. Veжina njih zapravo nije uиinila ništa. Ipak primjer katoliиki biskupa Galena iz Mьnstera ukazivao je na što je bilo moguжe postiжi. Biskup je 1941. poveo prosvjede zbog kojih je Hitler morao odustati od programa eutanazije. Godine 1944. neki su katolici (npr. von Stauffenberg) zajedno s odreрenim liberalima (Bonhoeffer) bili ukljuиeni u srpanjsku bombašku zavjeru. Nakon bitke za Staljingrad, na Sveuиilištu u Mьnchenu, brat i sestra Scholl raznosili su izvrstan traktat. Evo nekoliko reиenica iz njega: »Ni Hitler, ni Goebbels ne broje naše mrtve, a u Rusiji tisuжe dnevno pogibaju. Vrijeme je etve, a etelac veж kosi zrelo klasje. Dok Hitler lae onima иije je najveжe blago poslao u besmislenu smrt, alost se uvlaиi u naše domove. Svaka je rijeи koja izlazi iz njegovih usta la. Ukoliko govori o miru, misli na rat, a kada na najbogohulniji naиin koristi ime Svemoжnoga tada zapravo misli na snagu zla, paloga anрela Sotonu. Njegova su usta smrdljiva vrata pakla, a moж mu je malaksala. Stoga se svim razumnim mjerama treba boriti protiv drave terora koju je Hitler ustanovio s nacionalsocijalistima. Tkogod još uvijek sumnja u postojanje demonskih snaga, posve krivo shvaжa metafiziиku pozadinu rata. Iza konkretne, materijalne percepcije, te svih иinjeniиnih i logiиnih promišljanja, stoji iracionalno. Ovo je, dakle, borba protiv demona, Antikristovih poslanika.« Pravo naliиje nacizma: Hitler je izjavljivao kako je kršжanska vjera idovska spletka: »Najtei udarac koji je ikada pogodio иovjeиanstvo bilo je kršжanstvo. Njegovo nezakonito dijete je boljševizam... a oboje su izmišljotine idova.« Hitlerov je dugoroиni cilj bilo potpuno i trajno 371 uništenje kršжanstva. Himmler, Hitlerov suradnik, je rekao: »Neжemo se zaustaviti dok ne iskorijenimo kršжanstvo.« Oиito je da je svjesno bio u savezu s mraиnim sotonskim silama crne magije. U mnogim je sluиajevima pokazivao znakove demonske opsjednutosti, pogotovo u mahnitosti vlastitih govora. Prema prvom voрi Sturmabteilunga (SA), Ernstu Rцhmu, nacisti su nastojali razoriti moж proletarijata i srednjeg stalea. eljeli su osnovati novi društveni poredak prema zapovijedima demonskih glasova koji su govorili kroz Hitlera. Jednom prilikom je Hitler rekao Rauschningu: »Utemeljit жu red… U elitnim nacistiиkim školama (Ordensburgen) stajat жe kip za štovanje, figura veliиanstvenog i samopostavljenog Boga-Иovjeka (odnosno Hitlera)....« Potom se Hitler zaustavio rekavši kako su to stvari o kojima иak ni on ne smije govoriti. Drugom prigodom Himmler je ispriиao kako je Hitler od njega zatraio da za nacistiиku Europu sastavi novu religiju. Trebala je to biti mješavina prastarog germanskog poganstva, istoиnjaиkog misticizma i unakaenog kršжanstva, u kojem bi Hitler preuzeo Kristovo mjesto. Istinska kršжanska crkva bila bi potisnuta i, na koncu, u potpunosti odbaиena. Iz ovoga je zapravo oиito da je Adolf Hitler dosada bio najиišжi prikaz Antikrista. Katoliиka crkva nije imala baš sjajnog dosja za vrijeme drugog svjetskog rata, posebno u ovim dravama gdje su nacionalizam i katoliиanstvo bili usko povezani. U Francuskoj, kolaboracionistiиna vlada u Vichyju, koja je bila konzervativna i katoliиka, uzela je inicijativu u deportaciji idova k smrti. U Slovaиkoj voрa fašistiиke vlade, Jozef Tiso, bio je katoliиki sveжenik, koji je deportirao 58.000 idova od marca do listopada 1942, dok nije intervenirao Vatikan. U Hrvatskoj Ante Paveliж je vodio katoliиko naklonjenu fašistiиku vladu, koja je imala za cilj uklonjenje idova, Roma i pravoslavnih Srba (ali ne i protestanata niti muslimana) – potonji putem uništenja, istjeranja ili obraжenja na katoliиanstvo. Njegove sadistiиke metode su šokirale иak i Nijemce. Kad su katolici u susjednoj Sloveniji protestirali o tome kod Vatikana, Vatikan nije иinio ništa. Kad su poljski katoliиki biskupi protestirali zbog nacistiиkih strahota u Poljskoj, Vatikan ništa nije rekao. MARKSIZAM I RUSIJA KARL MARX (1818-1883) je bio roрen u pruskom Trieru. Kako su mu roditelji bili idovskog podrijetla, odluиili su se preobratiti na luteranstvo. Nadali su se kako жe ih okolina, tako, prihvatiti kao Nijemce. Nakon završetka studija filozofije, Marx je postao novinarom. Tijekom 372 revolucije, 1848. g., vlasti su ga istjerale iz Njemaиke te se sklonio u Engleskoj. Tamo ga je novиano podupirao sin bogatog njemaиkog industrijalca, koji je usto imao tvornice u Engleskoj, Friedrich Engels. Engels je istovremeno postao njegovim glavnim pobornikom. S njim je Marx, još iste godine, napisao Manifest komunistiиke partije. Osim pisanja provodio je vrijeme potiиuжi radniиki pokret i pišuжi Kapital u Britanskom muzeju. Prvi svezak djela pojavio se 1867. g. Drugi i treжi svezak nije završio veж ih je, nakon njegove smrti, uredio Engels. Iako je došlo do gospodarske krize, 1857. i 1886. g., (nakon njegove smrti) izostala je oиekivana revolucija proletarijata. Marx je stoga priznao kako bi komunizam mogao biti dugoroиno stvoren putem nenasilnih demokratskih metoda. U 1870. još je uvijek vjerovao u vlastite revolucionarne zamisli, no sve je više ivio poput malograрanskog gospodina. Pri kraju ivota oиekivao je završnu krizu koja жe se izroditi u rat izmeрu velikih sila. Rat je naime neizbjena posljedica kapitalizma. Kada je umro 1883. njegovim slubenim tumaиem, i posjednikom svih spisa koje je Marx ostavio iza sebe, postao je Engels. Marksizam je, u biti, ateistiиko uиenje prema kojem иovjek ne moe biti vlastiti gospodar sve dok egzistenciju duguje nekom drugom, naroиito Bogu. Bog dri иovjeka u nevoljama stalno ga podsjeжajuжi na grijeh. Potrebno je stoga osporiti Boga i staviti иovjeka na prvo mjesto. Ukoliko je Bog mrtav, onda nema grijeha, Sotone i krivice. Ateizam je zapravo pokušaj da se иovjek oslobodi krivnje i uиini odgovornim prema svijetu. Time ga moe promijeniti. Prema Marxovom gledanju, religija je preslika kapitalistiиkoga naиina proizvodnje (иovjek prebacuje vlastite nevolje i udnje na izmišljenu osobu – Boga). Podrijetlo marksizma: Ovo je uиenje zapravo mješavina: a) Marxovog naslijeрenog idovskog pogleda na svijet koji spasenje vidi u kolektivnim i materijalnim pojmovima. S druge strane okruivao ga je naglašeni kršжanski pijetizam, kao spasenje na drugom svijetu, izraen pojedinaиnim pojmovima. b) Njemaиke filozofije 19. stoljeжa (hegelijanizam bez idealizma) i radikalizma mladih hegelijanaca иiji je cilj bio smrviti društvo. Hegelova dijalektika je, u osnovi, poganska i razvodnjena inaиica doktrine Rijeиi tj. logosa u Bibliji. c) Primitivnog kapitalizma u Engleskoj s poиetka 19. stoljeжa. d) Revolucionarnog francuskog razmišljanja, kao i radikalnijih zakljuиaka francuskog prosvjetiteljstva 18. stoljeжa, i Rousseauovih sretnih 373 pogleda na иovjekovu narav. Kako je moguжe da je marksizam postao neraskidivo vezan uz totalitarni sustav? Marx je isprva snano isticao kako je njegova zamisao tek metoda, a ne sveobuhvatni pogled na svijet. Za to postoje sljedeжi razlozi: 1) Marx je bio izraziti antiklerikalni radikal, prije nego što je izloio vlastitu teoriju. Njegovo tumaиenje gospodarstva bilo je stoga obojano radikalnim stavovima. Shodno tome, prihvatio je odreрene materijalistiиke pretpostavke. 2) Nakon njegove smrti, marksizam se razvio u pogled na svijet zahvaljujuжi utjecaju Friedricha Engelsa i Karla Kautskyja. Tvrdolinijaški tumaиi pobijedili su meku liniju koju su zastupali Eduard Bernstein i Rosa Luxemburg. Kao sveobuhvatni pogled na svijet, marksizam se morao (prije ili kasnije) sukobiti s kršжanstvom. 3) Marksizam je, s vremenom, doivio veliki uspjeh u Rusiji koja je zapravo oduvijek bila totalitarno društvo. Boljševici su, pod Lenjinom, odnijeli prevagu nad umjerenim marksistima (menjševicima) иime se klasiиni marksizam poиeo poistovjeжivati s nasilnom i revolucionarnom ruskom tradicijom 19. stoljeжa. Nju je odraavao strogi antiklerikalac Lenjin. Njega se povezuje s doktrinom središnje (vjerojatno i trajne) uloge partije i imperijalizma (sprjeиavanja ostvarivanja zapadnih interesa u Treжem svijetu kako bi se ubrzao pad kapitalizma). Drugim rijeиima, lenjinizam nije htio dopustiti dijalektici da preuzme vodstvo, veж je nastojao doprinijeti burnoj revoluciji neovisno o tome je li ona vremenski pravovremena. Kasnije je Staljin nadvisio Trockog zbog иega je mogao ostaviti traga na komunistiиkoj teoriji, u obliku doktrine o jednoobraznom putu u socijalizam, i teoriji vodeжe partije i vodeжeg naroda u izgradnji socijalizma. Mnogi elementi marksistiиke teorije, koji su trebali biti tek obiljeje prijelaznog razdoblja (partija, drava), postali su stalni i institucionalizirani pogotovo kada ih se primijenilo na rusko društvo. Iz Rusije je marksizam izvezen u ruskoj inaиici, tzv. marksizmulenjinizmu. Bio je ovo uglavnom splet politiиkih okolnosti. Kasnije je marksizam postao usko vezan uz nacionalne interese Sovjetskog Sa-veza i nametanja društvenog ureрenja ruskog tipa. Marksizam, kako ga tumaиi veжina, ne zadovoljava se mjestom u gospodarskoj teoriji. On ustraje na mjestu sveobuhvatnog pogleda na svijet koji iziskuje potpunu poslušnost. Ishod je ovo nekih filozofskih pretpostavki koje ga dovode u neizbjean sukob s kršжanstvom 374 CRKVA U RUSIJI U 19. I 20. STOLJEЖU U 19. stoljeжu dolazi do sljedeжih stremljenja unutar ruskog društva: 1) Љirenje zapadne liberalne misli meрu inteligencijom koja se otuрila od Crkve i time pripremila put revoluciji ljevice. 2) Porast ruskog nacionalizma, te kolonijalno širenje u Aziji (u što je, naravno, bila ukljuиena i Pravoslavna crkva). Pravoslavna crkva je prevela Bibliju i bogosluje na veliki broj narodnih narjeиja. Iako svi intelektualci nisu djelili njezino mišljenje, ona je dala nekoliko izvrsnih kršжanskih mislioca, meрu kojima i nekoliko poznatih pisaca: Komiakovog, Dostojevskog i Solovjovog. Neki su pak umjetnici napustili marksizam i vratili se kršжanstvu (Berdjajev i Bulgakov). 3) U 19. stoljeжu došlo je do vane obnove redovništva. Ona je u poиetku bila usredotoиena na grиku planinu Atos gdje je redovnik Paisije naglašavao stalnu molitvu, kao i poslušnost starješini i starcima. Najveжi meрu njima, Serafim iz Sarova, kasnije je kanoniziran. Rasputin je takoрer bio иlan pokreta. 4) Evanрeoski protestantizam u Rusiji vuиe zaиetke u 19. stoljeжu, iako se molokany javljaju veж krajem 18. stoljeжa. Car Aleksandar I. (18011825) dopustio je 1805. g. evanрeoske slube štovanja. Prema nekim priиama on se obratio zahvaljujuжi Barbari Juliani Krьdener. Britansko biblijsko društvo (BFBS) takoрer je slalo vlastite predstavnike te je uspjelo ustanoviti 250 ogranaka. Naalost, mlaрi brat i prijestolonasljednik Nikola I. (1825-55) nije bio naklonjen novoj vjeri. Shodno tome, nakon dolaska na prijestolje poиeo je autokratski vladati. Kako mu se nova vjera uиinila revolucionarnom, bojao se da bi mogla poljuljati temelje dravne religije, a i sвme drave. Misijski pokret njemaиkih baptista zapoиeo je djelovanje u Gruziji, te je 1867. g. kršten njihov prvi obraжenik. Gruzija je u to vrijeme bila poput Sibira. Иlanovi ruskih sekti (molokany i duhobory) koji su tamo bili prognani, bili su istovremeno najotvorenija skupina prema evanрelju. Sredinom stoljeжa, pod Aleksandrom II. (1855-81), ruski su kršжani postali poznati kao stundisti (od njem. Stunde – sat). Posjeжivali su biblijska prouиavanja (Bibelstunde) njemaиkih kolonista. Kako su bili vrlo djelatni, proširili su se u Ukrajinu gdje su ivjeli mnogi njemaиki i nizozemski naseljenici (meрu kojima su posebno uspješni bili baptisti i menoniti). U tom se vremenu, zahvaljujuжi engleskom lordu Radstocku, obratio Frederick William Baedecker (1823-1906). On se vratio u St. Petersburg gdje je preobratio mnoge pripadnike plemstva. Osim toga rado je po- 375 sjeжivao tamošnje zatvorenike. Jedan od njegovih obraжenika bio je brigadir Paškov koji je morao napustiti Rusiju zbog nove vjere. Progoni su bili ishod utjecaja kojeg je Pravoslavna crkva imala na dravu. Naime ova je traila zabranu širenja ostalih vjera. Prijetnja revolucije sve je nepravoslavne skupine, pa tako i evanрeoske kršжane, dovela u velike poteškoжe. S vremenom su se baptisti na Kavkazu ujedinili sa stundistima u Ukrajini kako bi utemeljili Ruski baptistiиki savez. Radstokovi sljedbenici, koji su slijedili bratski uzor, osnovali su Evanрeoski kršжanski savez. Prvi ruski Novi zavjet izdan je 1821. g. Za vladavine Nikole I. tiskanje Biblije je prekinuto jer je to traila Pravoslavna crkva. Prvi sinodski (pravoslavni) Novi zavjet izdan je 1862. g., a cjelokupna Biblija 1876. g. Godine 1879. g. baptisti su zakonski priznati, iako nisu smjeli širiti vlastitu vjeru. Car Aleksandar III. (1881-94) je imenovao Pobedonostseva kao ministra za vjerska pitanja (koji je na tom poloaju bio od 1880. do 1907). Pod njegovom je vlašжu tlaиeno sve što nije bilo »pravoslavno«. Godine 1881. i 1882. milijun je idova moralo pobjeжi iz zemlje. No, zahvaljujuжi revoluciji iz 1905. g., Pobedonostsev je morao napustiti poloaj. Osim toga, veliki je broj sveжenika bio nezadovoljan stanjem u Crkvi, te je zahtijevao da vijeжe predstavnika zamijeni Pobedonostseva. Do toga je konaиno došlo pod Kerenskym 1917. g. kao posljedica socijalistiиke revolucije. Godine 1894. Nikola II. (1894-1917) je postao vladarom, no potom nije uиinio ništa kako bi reformirao zemlju. Bio je mistiиar koji je postupno potpao pod utjecaj Rasputina (иije je ime znaиilo »iskvaren«). Ovaj je spletkama na dvoru sramotio Crkvu. Bio je duhovni voрa (tzv. Starec), redovnik i pustolov; pripadao je skupini koja se odala snanom isposništvu i kojoj se pripisivao dar izlijeиenja. Jedan u skupini bio je Serafim iz Sarova koji je kasnije kanoniziran. Tijekom slube kanoniza-cije, Rasputin je iznio slavno proroиanstvo o roрenju careva sina. Kasnije je imao opasan utjecaj na kraljevsku obitelj zahvaljujuжi i tome što je mogao nadzirati hemofiliju malog careviжa. Tijekom Prvog svjetskog rata presretao je brzojave koje su slali generali s bojišta. Time je zapravo vodio bitke koje su završavale katastrofalno! Oиito je Rasputin, koji je bio demonski opsjednut, odgovoran za propast carske obitelji. Ova je pak odbacila evanрelje oslonivši se na praznovjerja tadašnje Pravoslavne crkve. Tijekom 19. st. ruska carska vlada tolerirala je иak i poticala anitisemitizam. Godine 1903. bila je izdavana u Francuskoj antisemitska knjiga pod titulom Protokoli Sionskih Starješina, иije je autor (agent ruske carske 376 tajne policije) potvrdio da je svijet rtva svjetske idovske urote. Ovu vrstu materijala je kasnije rado primio Hitler. Nakon veljaиke revolucije Kerenskyjeva privremena vlada dopustila je Crkvi sazivanje koncila. Na njemu su potom izabrani sveжenici i laici iz razliиitih biskupija. U kolovozu 1917. g., odobreno je novo ustrojstvo Crkve (ponovno je ustanovljen patrijarhat, biskupije trebale birati biskupe, a laici su mogli sudjelovati u upravljanju Crkvom na svim razinama). Za metropolita u Moskvi izabran je Tihon. Crkva se dakle nije drala ancien rйgimea, veж je iskoristila prigodu da se reformira na demokratski naиin. No, okolnosti su se promijenile kada su u listopadu na vlast došli boljševici. Iako su komunisti tvrdili kako je Crkva oruрe vladajuжeg stalea, ona je od ovih bila otuрena i kao takva djelovala kao istinska crkva naroda. U sijeиnju 1918. donijete su uredbe o odvajanju Crkve i drave, kao i sekularizaciji odgoja. Crkveno vlasništvo je zaplijenjeno, a njoj je uskraжeno pravno postojanje. Tek tamo gdje su to mjesne vlasti dopuštale, Crkva je mogla i dalje rabiti vlastite prostore. Patrijarh Tihon je na navedene »mjere« (u veljaиi 1918) odgovorio izopжenjem dravnih voрa iz Crkve. Crkveni slubenici su organizirali prosvjede i oruani otpor, te pozvali na obnovu monarhije. Potom je Vijeжe narodnih komesara odredilo odvajanje Crkve od drave priznavši jednakost svih vjerskih skupina pred zakonom i dopustivši slobodu djelovanja »tako dugo dok ne narušavaju javni red, ili se ne sukobljavaju s pravima graрana«. Time je Pravoslavna Crkvu prestala biti dravnom, a svaki trag religije izbaиen je iz dravnih i privatnih škola. Crkvama i sektama uskraжena je pravna osobnost. Nakon ruskog povlaиenja iz prvog svjetskog rata (1917), je slijedio strašni graрanski rat izmeрu boljševika (crvenih) i razdvojenih menjševika (bijelih) koji je rezultirao velikom gladi. Miljuni ljudi su umrli zbog hladnoжe, gladi i kuge. Uz to, god. 1920 je izbio rat s Poljskom. Za vrijeme gladi, 1921. i 1922 g. Tihon je stranim crkvama uputio poziv za pomoж u novcu, no zaprimljen bi novac odmah prisvajala drava koja nije eljela da Crkva dobije na ugledu pomauжi gladnima. Osim toga, sva je crkvena imovina zaplijenjena kako bi se ublaila nestašica, no Tihon nije htio dopustiti predaju posveжenih zgrada. Stoga je došlo do estokih prosvjeda, suрenja i strijeljanja. U kritiиnom je trenutku skupina sveжenika objavila neslaganje s Tihonovim vodstvom i osnovala ivu crkvu. Tihon je umro 1925. g. nakon što je godinu proveo u zatvoru. Naslijedio ga je metropolit Sergej. 377 Nakon pada komunizma otkriveno je kako je Lenjin, 1922., pozivao na pogubljenje što više svecenika kako bi osigurao potpunu podlonost Ruske pravoslavne crkve dravi, jednom za svagda. Godine 1923. crkveni je koncil prihvatio prosovjetsko stremljenje ive crkve. Osim toga prekinuo je sve kontrarevolucionarne veze, potvrdio bezuvjetnu poslušnost vlastima i priznao ranije donijeti sovjetski Zakon. No, time nije uspio povratiti negdašnji poloaj Crkve. Godine 1925. ustanovljena je Legija militantnog bezboštva s ciljem širenja, putem radija, predavanja i izloba u Muzeju ateizma, antiklerikalnu propagandu i ateizam. Godine 1927. Sergej je pušten iz zatvora. Nakon što je javno potvrdio poslušnost sovjetskoj dravi, tisuжe su napustili Crkvu u znak prosvjeda utemeljivši Istinsku pravoslavnu crkvu. Godine 1929. ukinuto je ranije (teoretsko) pravo Crkve na promidbu. Od tada se Crkva nije smjela ukljuиiti u društveno, dobrotvorno ili obrazovno djelovanje, niti je smjela odravati molitvene sastanke; kao ni biblijska prouиavanja, sastanke za ene ili mlade, pa иak ni davati materijalna dobra иlanovima. Slube slavljenja smjele su se obavljati iskljuиivo u crkvama. Drava je uspostavila potpuni nadzor nad crkvenim izborima, ali i propovjednicima. Tridesetih godina prošlog stoljeжa došlo je do sustavnih progona. Tisuжe sveжenika je zatvarano ili ubijeno za vrijeme kolektivizacije poljoprivrede i Staljinovih иistki. Nedavno objavljena izvješжa govore o 136.900 uhiжenih sveжenika i 8.500 ubijenih razapinjanjem na vratima crkvenih zgrada, ustrjeljivanjem, gušenjem ili bacanjem u hladne rijeke. Ruska pravoslavna crkva je, kao ustanova, dovedena do 1939. g. na rub propasti. Kruta primjena protuvjerskih zakona, ateistiиka propaganda i Staljinov teror, gotovo su zbrisale luterane, a baptistiиke i evanрeoske denominacije opustošile. Veliki broj ruskih menonita iselio se u SAD i Kanadu veж u dvadesetim godinama. No, tek je s Drugim svjetskim ratom drava promijenila taktiku prema Crkvi. Dopustila je pošteni izbor novog patrijarha jer je Staljin uvidio vrijednost crkvenog doprinosa javnom moralu tijekom rata. Shvatio je kako Crkva moe pomoжi ukljuиivanju osvojenog ozemlja, te promicati sovjetsku vanjsku politiku. Godine 1943. raspuštena je iva crkva (renovacionisti), a Patrijarhalna crkva je dobila dopuštenje za ponovno pokretanje djelovanja. Neki su se pravoslavci vratili u Crkvu dok su ostali djelovati tajno. Godine 1945. Pravoslavna se crkva našla u najboljem poloaju, od vremena Revolucije, no još je uvijek bila pod strogim nadzorom drave. Od 1953. g. drava ju je rabila kako bi promicala sovjetske mirovne 378 inicijative i širila propagandu o ivotnim uvjetima u SSSR. EVANРEOSKI KRЉЖANI U RUSIJI 20. STOLJEЖA Zaиetci evanрeoskog pokreta seu u 19. stoljeжe. Njemaиki misionari su radili meрu disidentskim izbjeglicama u Kavkazu, kao i njemaиkim doseljenicima u Ukrajini. Godine 1860. njihovi napori urodili su osnivanjem Baptistiиkog pokreta. Zahvaljujuжi djelovanju lorda Radstocka, meрu sankt-petersburškim plemstvom 1874. g., nastao je Bratski pokret (oni su danas u Rusiji poznati kao evanрeoski kršжani). Oba pokreta su se morala hrvati s despotskim pravoslavljem kojeg je podravala drava. Tek nakon revolucije 1905. g., evanрeoski kršжani su iskusili slobodu od progona. Prvi svjetski rat je ruskim ratnim zarobljenicima u Njemaиkoj omoguжio da иuju evanрelje. Shodno tome, organizirana je biblijska škola za obraжenike kojih je bilo oko dvije tisuжe. Ovi su se ljudi vratili u Rusiju upravo kada je zapoиela nova sloboda evangeliziranja. Godine 1917., prema nekim procjenama, bilo ih je 150 000, a u sljedeжih sedam godina broj im se upeterostruиio. Broj baptistiиkih zajednica se poveжao na иetiri tisuжe. Geslo pod kojim su djelovali glasilo je: »Prenijeti Krista poganima i muslimanima u SSSR-u.« Tiskano je oko 25 000 Biblija, konkordanci i pjesmarica. Na mnogim su mjestima napredovali pokreti mladei dviju evanрeoskih unija; Baptistiиkog saveza mladei i Evanрeoskog saveza mladei (Bapsomol i Hristomol), a posebno u selima gdje su imali više uspjeha od Komunistiиkog saveza mladei (Komsomol). Razraрeni su planovi za izgradnju evanрeoskog grada u Sibiru kako bi se doprinijelo kršжanskom razvoju tog kraja. Taj grad se, prema jednom prijedlogu, trebao zvati Evangelsk. U to je vrijeme (1921) zapoиeo i Drugi pentekostalni pokret, te je do 1928. g. utemeljeno 350 skupina. Prvi se val dogodio 1913. g., no bio je uglavnom unitaran (samo Isus). U godinama nakon Revolucije komunisti su bili ukljuиeni u dvije teške borbe: graрanski rat i svladavanje Pravoslavne crkve. Tek kada je uspjeh evanрeoskog pokreta postao oиit, posebno meрu mladei, komu-nistiиka drava je zapoиela djelovanje i protiv njega. Stoga je Zakonom o vjerskim udrugama iz 1928. g. pokretu uskraжena svaka sloboda evangeliziranja. No, tek su velike staljinistiиke иistke u tridesetim godinama dokrajиile evanрeoske kršжane kao denominaciju. Mnogi su ubijeni ili deportirani s milijunima drugih, a preostalima je preostalo da djeluju u tajnosti. Nešto bolje okolnosti donio je Drugi svjetski rat kada je Staljin, u svim slojevima puиanstva, oиajno traio podršku vlastitim ratnim nastojanjima. Stoga je 379 1944. g. dopustio utemeljenje Saveza evanрeoskih kršжana i baptista (savez je ukljuиivao pentekostalce i menonite). Pentekostalci su morali pristati na odustajanje od govorenja jezicima, tijekom bogoštovlja, i nukanje drugih da doive isto iskustvo. Naravno da nisu potpuno bili zadovoljni ovim ustupkom! Masovno evangeliziranje je opet zapoиelo te je do 1948. g. postojalo oko 4 000 registriranih zajednica s oko 350 000 krštenih иlanova. No, iste je godine zapoиela nova иistka koja je završila kada je Staljin umro (1953). Mnoge crkvene voрe osuрivani su i na 25 godina zatvora. Nakon toga je zapoиela Hrušиevljeva antireligijska kampanja (19571963) kojom se sustavno pokušalo osakatiti i, na koncu, dokinuti religija. Samo u 1961. g. nasilno je zatvoreno tristo baptistiиkih crkava, a do 1964. g. isto je uиinjeno i s polovicom evanрeoskih i pravoslavnih crkava. Godine 1962. izdano je 355 knjiga s temom znanstvenog ateizma иija je sveukupna naklada iznosila 5 422 000 komada. Jedan od ishoda Hrušиevljeve kampanje bila je podjela meрu evanрeoskim protestantima, s obzirom na odluku, hoжe li djelovanje nastaviti podreрivanjem dravnim ograniиenjima ili ne. Na vrhuncu antireligijske kampanje (1962) AUCECB je crkvama poslao pismo sa smjernicama obavljanja rada mjesne crkve, a u skladu s postojeжim dravnim zakonima. Dvije su najtee odredbe zakona bile uperene protiv odlaska djece na crkvene slube, i svako širenje vjere, te je stoga u spomenutom pismu stajalo: »Bilo je sluиajeva krštavanja osoba mlaрih od 18 godina, davanja materijalne pomoжi iz zajedniиke blagajne, odravanja prouиavanja Biblije i sastanaka propovjednika. To se više ne smije dogaрa-ti.« Do slanja pisma Crkva je bila ujedinjena protiv zahtjeva drave, ili ih je barem zanemarivala. No, sada je baptistiиko vodstvo crkvama po-stavljalo iste zahtjeve kao i drava. Mnogi taj potez nisi mogli podnijeti te je uslijedila podjela. Podjelom su nastali Slubeni evanрeoski kršжani (AUCECB) i Neslubeni evanрeoski baptisti (CCECB). Neslubeni (Iniciativniki) odbili su se registrirati i time se podvrgnuti dravnim ograniиenjima vlastite evangelizacijske djelatnosti. Njihovo je иlanstvo uglavnom ivjelo na selu u mnogobrojnim obiteljima. Postali su najprogonjenijom skupinom иije su voрe bili zatvarane, ili su pak napuštali zemlju odnosno djelovali potajno. Pentekostalaca je bilo i meрu иlanovima Slubene, a i Neslubene baptistiиke crkve. Takoрer su na raspolaganju imali vlastitu pentekostalnu denominaciju. Ona je, kao prijavljena, bila podvrgnuta ograniиenjima. Pentekostalci su bili podijeljeni na ujedinjene (samo Isus) i ostale. Osim u zapadnim dijelovima bivše zemlje, pranje nogu se prakticiralo 380 za vrijeme Gospodnje veиere. Brenjevljeva politika protiv kršжana bila je hladna, sustavna i proraиunata, te su kršжani završavali po radnim logorima. Ukupan broj kršжanskih zatvorenika je, prema nekim procjenama, narastao sa 147 (1977) na 400 (1982). Za vrijeme vladavine Gorbaиeva taj je broj pao na 133. S padom komunizma evanрeoski kršжani su dobili veliku slobodu. Ruska je vlast naalost u meрuvremenu donijela nove zakone protiv tzv. sekti te su današnje okolnosti, u odreрenim pogledima, sliиne komunistiиkom razdoblju. Иak se i Katoliиka crkva nalazi u nepovoljnom poloaju. Novi neprijatelji evanрeoskog kršжanstva su ruski nacionalizam (srodan Pravoslavnoj crkvi) te islam koji je oivio u nekim dijelovima negdašnjeg Sovjetskog Saveza. Prema nedavnom izvještaju pravoslavnog profesora crkvene povijesti Georgija Mitrofanova iz Sankt-Peterburga, иak nakon pada komunizma veжina ljudi nije pohaрala crkvu: Rusija je još uvijek narod pokrštenih neznaboaca. Meрutim, ako uopжe pohaрaju crkvu, oni je smatraju mjestom gdje se mogu susresti s poslovnim krugom poznanika i, za honorar, dobiti blagoslov automobila, krštenje bebe ili pokop mrtvih. Љto se moe više traiti od sveжenika, od kojih treжina nema ni teološkog obrazovanja? Ruska pravoslavna crkva je još uvijek paranoiиna glede stranaca i stranih utjecaja. Uvijek trai neprijatelje koje жe optuiti za poteškoжe naroda: idove, slobodne zidare, katolike, protestante itd. Prof. Mitrofanov zakljuиuje da Rusija treba ponovno slušati biblijsko evanрelje. Crkvena statistika koju on daje gotovo je ista kao što je bila pod komunizmom. CRKVA I IZRAEL. Najnoviji trend u teologiji je ponovno uspostavljanje veze izmeрu kršcanstva i judaizma. Suprotno Haranackovoj ideji,kako bi idovsko Pismo trebalo izbaciti iz crkvenog kanona, neki teolozi poиinju ozbiljno shvaжati neopozivost obeжanja koja je Bog dao Izraelu. U vezi s time moramo spomenuti Rosenzweiga (1886 – 1929) i P. Bauchampa (1924 – 2001). POSTMODERNIZAM Nakon razdoblja totalitarnih pokreta, kakvo je nesumnjivo bilo dvadeseto stoljeжe, meрu ljudima je uobiиajeno nepovjerenje prema bilo kakvom sustavu koji tvrdi da ima odgovor na sva pitanja. U takvom kontekstu moemo promatrati svršetak filozofske ere »modernizma« pod kojom se podrazumijevala apsolutna vjera u sposobnost ljudskog društva 381 da zahvaljujuжi napretku riješi problem ljudskih potreba. Modernizam je završetkom razdoblja razaranja iz prve polovice 20. stoljeжa zamijenjen postmodernizmom kao ishodom nastojanja da se odbaci sve što bi polagalo pravo na apsolutnu istinu. Meрu obiljejima postmodernizma moemo istaknuti: - duboko nepovjerenje prema svakoj filozofiji koja tvrdi da posjeduje monopol na istinu (radi se o onome što je Jean-Franзois Lyotard nazivao »metanarativima«); - naglašeni relativizam; - filozofski pluralizam. Iako je postmodernizam filozofija, njegova primjena na teologiju ima katastrofalne posljedice. Primjerice, zbog teorije dekonstrukcije Jacques Derride (bivši student Paula Ricoeura, popularizatora fenomenološkog* filozofa Husserla) o nemoguжnosti prenošenja smisla putem teksta logiиno se dolazi do zakljuиka kako Bog ne moe komunicirati kroz vlastitu Rijeи. Fenomenologija je nauka o pojavama, prema kojoj je znanost neovisna od iskustva, koja polazi od onog što je zorno dano u svijesti. Ova filozofija eli spoznati njihovu bit: ona je znanost o bitnome. Prema tome, Ricoeur nam prua mitološko tumaиenje Biblije: bavi se idejama na štetu povijesnosti. Pritom je teško shvatiti kako teorija иije su postavke u potpunoj suprotnosti s biblijskima moe imati ikakve veze s teologijom. Sumnja u иovjekovu rijeи je jedno, no posve drugo znaиenje ima sumnja u Boju rijeи. Povrh toga, teorija dekonstrukcije se odnosi na interakciju иitatelja i teksta, a ne na sam tekst. No, zbog njezine popularnosti neki uиenjaci vjeruju kako joj se metode mogu primijeniti na biblijsku hermeneutiku. Posljedice su bile, što nije iznenaрujuжe, razoиaravajuжe. Postmodernistiиki pokret ima teološke i etiиke posljedice jer je uperen protiv vladajuжih krugova koje pogrešno povezuje s kršжanstvom. Time je postao iznimno privlaиan feministiиkom pokretu, pokretima za rasnu jednakost i prava homoseksualaca, kao i najveжem dijelu anarhizama s kraja 20. stoljeжa. Meрutim, postmodernizam je utjecao na oblik suvremenog kršжanstva. Sada se vide sljedeжe sklonosti: nepovjerenje u dogmatizam (posebno u sustavnu teologiju, eshatologiju), biblicizam itd, pluralistiиko a ne dogmatiиko tumaиenje Biblije, naglasak na praktiиko a ne teoretsko kršжanstvo, nepovjerenje u crkvenu hierarhiju, crkvene zgrade, dialog a ne klasiиki evangelizam, naglasak na ivot u zajedništvu a ne toliko na spasenje pojedinca, nove metode evangelizma, društveni angaman, sve veжa upotreba interneta (facebook, twitter itd.) 382 USPON PLURALIZMA Uspon multikulturalizma i obnova hegelijanizma uzrokovali su relativizam i pluralizam, posebno u SAD-u, moguжe kao reakcija protiv ekstremnog fundamentalizma. (SAD je zemlja krajnosti: s jedne strane tamo moete naжi na najkreposnije ljude na svijetu, a s druge strane 95% pornografije na internetu dolazi iz SAD-a). Љto je dovelo do liberalne manjine koja je uspjela nametnuti svoje gledište ostatku društva. Po sveuиilištima predmet teologije ukljuиuje i druge religije. Ukoliko tko eli studirati kršжansku teologiju treba pohaрati sjemenište. Ista situacija prevladava po školama i u društvu; kršжanstvo je sve više marginalizirano. Meрutim to nije sluиaj u Hrvatskoj zahvaljujuжi ugovoru izmeрu drave i crkve. FEMINIZAM I HOMOSEKSUALNOST Tek su u drugoj polovici dvadesetog stoljeжa najvanije protestanske crkve odluиile zareрivati ene kao propovjednice i pastorice. Sveжenike homoseksualce poиelo se prihvaжati nešto kasnije, kao i istospolne brakove. Mijenjanje stava prema tim pitanjima bilo je potaknuto jaиanjem egalitarnog humanizma u društvu. Iznimno je 1995. godine Luteranska crkva u Latviji opozvala odluku o zareрivanju ena koju je donijela dvadeset godina ranije. No, zbog toga je, kao i zbog protivljenja homoseksualnim brakovima, danas izolirana unutar Svjetskog luteranskog vijeжa i lišena financijske pomoжi. Na poиetku 21. stoljeжa na zareрivanje ena i homoseksualnost se gleda s odobravanjem. No, iznenaрuje da se иak i crkve, kao i druge organizacije koje su u prošlosti bile poznate po evanрeoskim stavovima, pribliavaju gledištima koje zastupa liberalna teologija. Tzv. otvoreni evangelikali tvrde sljedeжe: nepogrešivost Biblije »nije vana«, pojam veиne kazne u paklu je »neprihvatljiva«, opravdanje po vjeri nije sudski pojam, veж je »stvar saveza«, biblijska uloga ene je »staromodna«, osuрenje homoseksualnosti je »neprirodna«, Boje sveznanje »nije biblijsko«, starozavjetni zakon je »nevana«, poznavanje Krista kao uvjet spasenja je »nepravedno«, itd. Nakon zareрivanja prvih sveжenica u Engleskoj, oko 400 upnika je napustilo Anglikansku crkvu. Isto je uиinilo 900 anglikanskih katolika nakon što im nisu dana jamstva da neжe morati sluiti enama biskupima. 383 Najveжi broj ih se prikljuиio Katoliиkoj crkvi. No, to je otvorilo dodatan prostor za zareрivanje ena. Procjenjuje se da 50% kandidata za zareрenje unutar Anglikanske crkve u Engleskoj su ene, a u 30% upa sveжenik je ena. Suvremena Anglikanska crkva je u kritiиnoj situaciji: broj punovremenih upnika se smanjio tijekom prošlog stoljeжa s 24 000 na 9 000. upe su se stopile, crkvi propadaju ili su zatvorene. Papa Franjo je 2013. svojom prvom enciklikom koji je naslovio Lumen Fidei (Svijetlost vjere) ponovno potvrdio vanost spolnih odnosa izmeрu mua i ene i naglasio je centralnu ulogu obitelji u društvu. U ovoj enciklici nije bilo nikakve naznake u promjeni slubenog stava Katoliиke Crvke po pitanju homoseksualnih zajednica ili bilo kojeg drugog kontroverznog pitanja, što je suprotno podvojenom stavu Anglikanske Crkve po tim pitanjima. BUDUЖNOST S jedne strane, Crkva u svijetu napreduje brzim korakom (kršжani sada tvore treжinu svjetskog puиanstva), ali s druge strane stopa rasta je veoma nejednolika: u Africi, dijelovima June Amerike i Azije, Crkva se širi zaprepašжujuжom brzinom, dok je posve suprotno u Europi, gdje je tradicionalno kršжanstvo na izmaku. Najbolji uspjeh imali su pentekostalni i karizmatski pokreti, koji su prema nekim procjenama narasli na 500 milijuna sljedbenika. Ustvari, predskazano je da жe crkva našeg stoljeжa biti sve više i više mlada, siromašna, nebijela i pentekostalna. 384 OPЖI PREGLED IZVORA I LITERATURE Bainton Roland, Martin Luther: iz ivota i rada oca protestantizma, DV, Novi Sad Bjeliж Branko, Protestantizam u Srbiji, Alfa i Omega, Beograd Boisset Jean, Kratka povijest protestantizma, KS, Zagreb Broadbent, Jedna povijest crkve, Zagreb Chadwick Owen, Istorija Reformacije, DV, Novi Sad Collins i Price, Priиa o kršжanstvu, Znanje, Zagreb Foster John, Crkvena povijest 1: 29-500, DV, Novi Sad Foster John, Crkvena povijest 2: 500-1500, DV, Novi Sad Foster John, Crkvena povijest 3: 1500-1800, DV, Novi Sad Euzebije Cezarejski, Crkvena Povijest, Sluba Boja, Split Estep William R., Istina je neuništiva, BTЉ, Novi Sad Franzen August, Pregled povijesti crkve, KS, Zagreb, Golubiж Mirko, Istorija hrišжanske crkve, ATЉ, Beograd Green Michael, Kako reжi rijeи – evangelizacija sada i onda, KPC, Zagreb Hefley James C., Heroji vjere, DS, Zagreb, Jambrek Stanko, Crkva Reformacijske Baštine u Hrvatskoj, BI, Zagreb Jambrek Stanko, Hrvatski Protestantski Pokret XVI i XVII stoljeжa, Matica Hrvatska, Zaprešiж Jedin Hubert, Velika povijest crkve (I-VI-2), KS, Zagreb Jedin Hubert, Crkveni Sabori, KS, Zagreb, 1997 Kolariж Juraj, Istoиni kršжani, Veritas, Zagreb Kolariж Juraj, Kršжani na drugi naиin, Veritas, Zagreb Kolariж Juraj, Pravoslavci, Veritas, Zagreb Lacoste, Jean-Yves, Povijest Teologije, KS 2013, Zagreb Meister Eckhart, Knjiga Boanske Utjehe, Naprijed, Zagreb 1991 Orlandis Jose, Povijest kršжanstva, Verbum, Rijeka Soldo Josip, Pregled povijesti hrvatske crkve, Zagreb/Frankfurt Snyder C. Arnold, Povjest i teologija anabaptizma, Teološki fakultet Matija Vlaиiж ilirik, Zagreb Paviж i Tenšek: Patrologija, KS, Zagreb Љagi-Buniж Tomislav, Povijest kršжanske literature, 1 KS, Zagreb, Љanjek Franjo, Crkva i kršжanstvo u Hrvata: srednji vijek, KS, Zagreb Љanjek Franjo, Kršжanstvo na hrvatskom prostoru, KS, Zagreb Thompson Alan, Crkvena Povijest 4, DV, Novi Sad, Vjeko Boo Jarak, Rano kršиanstvo, Ljubljana 1986 Volf Miroslav, Velikan duhovnog probuрenja: iz ivota i rada John Wesley-a, Izvori, Novi Sad 385 Whiting Gene: Zrinski, Meрumurje i Reformacija, BI, Zagreb, 2009 Opжi Religijski Leksikon, Leksigrafski Zavod, Miroslav Krlea, Zagreb Opжa Enciklopedija (1-8), Zagreb KRONOLOGIJA CRKVENE POVIJESTI 30. ili 33. 49. 62. 64. 64. 65. ili 68. 66-73. 70. 78. 79. 84. 90. 95. 110. 112. raspeжe i uskrsnuжe Isusa Krista; idovi su protjerani iz Rima jer su propovijedali evanрelje; Jakovljeva smrt, prvog episkopa Jeruzalemskog; veliki poar u Rimu; umire Petar; umire Pavao; prva pobuna idova; razaranje Jeruzalema; Jozef Flavije je objavio idovske ratove; erupcija vulkana Vezuv; kršжani su izopжeni iz sinagoge; Koncil u Jamniji; Ivan je izgnan na Patmos; 155. 156-7. 156. 161-80. 177. 178. 180. 190. Ignacije ide u Rim; Plinije, guverner Bitnije, piše pismo Trajanu. Progonstva se više ne podstiжu; Druga idovska pobuna; Herma piše Pastira (vizije i moralna uputstva); Marcion je izopжen zbog krivovjerja, zbog odbacivanja Stari zavjet Prva Apologija Justina Muиenika (Druga 161.); Montan poиinje proricati; Polikarp umire muиeniиki; novi val progonstva pod Markom Aurelijem; Lionski masakr. Kršжanske voрe umiru muиeniиki; Irenej postaje biskup Lyona; Utemeljenje Aleksandrijske katehetske škole Nesporazumi oko datuma Uskrsa; 202. 206. 208. Origen izmiиe progonu u Aleksandriji (umire 254.); Tertulijan se pridruuje sekti montanista; Irenej umire muиeniиki; 133-5. 140 144. 386 250. 258. 260. 268. zbog 280. 284. 285 303-4. 303. 305. 311. 312. 313. 315. 324. 325. 330. 337. 341. 346. 361. bici 364. 371. 374. 381. Edikt o progonima kojeg je donio Decije. Smaknut Flavija, rimski biskup; Edikt o progonima kojeg donosi Valerijan. Ciprijan umire muиeniиki (biskup Kartage od 248.); Edikit o snošljivosti kojeg donosi Galienije; Pavao Samosatski (biskup Antiohije od 260.) uklonjen krivovjerja; Grgur (prosvjetitelj) obraжa armenskog kralja Tridata na vjeru; Rimska imperija se reorganizira zbog uspješnog suprotstavljanja barbarskim navalama; Car Dioklecijan: tetrarhija ili »иetverovlašжe«. Edikt o progonima pod Dioklecijanom; u rimskom Iliriku najslavniji muиenici salonitanski biskup Dujam, sisaški Kvirin i sirmijski Irenej. Antun egipatski organizira prvu koloniju samostanaca blizu Aleksandrije; Konstantin se proglašava carem u Yorku; Љizma Donatista (po Donatu) u Severnoj Africi; Konstantin prihvaжa kršжanske simbole kao svoje na zastavama u bici kod Milvijskog mosta; Milanski edikt: Konstantin i Licinije se usuglašavaju oko politike tolerancije; Euzebije postaje biskup Cezareje; Konstantin postaje jedini vladar u carevini; Koncil u Niceji osuрuje Arije; Konstantin prijestolnicu seli u Carigrad; Konstantin se krsti na mrtvaиkoj postelji; Ulfila šalje svoju misiju meрu Gote; opat Pahomije umire u Egiptu; Julijan II. Apostata postaje jedini rimski vladar (ubijen u protiv Perzijanaca 363.); Basilije biskup Cezareje; Grgur Nazijanski i Grgur iz Nice pokušavaju riješiti Arijanov problem; Ambrozije biskup Milanski; Prvi koncil u Carigradu; 387 380. 380-400. 386. 390. 395. 397. 398. 406. 410. 416. 422. 429. 431. 443. 450. 451. 455. 460. 469-480. 496. 527-565. 532. 540. 553. 563. Kršжansko proglašeno jedinom vjerom u Carstvu »Obraжenje« Vizigota i ostalih germanskih plemena na arijanizam. Ivan Zlatousti propovijeda u Antiohiji: Jeronim se naseljava u Betlehemu; biskup Ambrozije ekskomunicira cara Teodozija Prvog zbog masakra u Solunu; Hiponski biskup Augustin piše protiv Donatista i Pelagianaca. Objavljuje Grad Boji; umire Martin Tourski; Zlatoust postaje carigradski biskup; vandali su okupirali Љpanjolsku; Goti uništili Rim; Koncil u Kartagi osuрuje Pelagija; papa Celestin I. izjavljuje da je poslao Paladija u Irsku kao prvog biskupa; vandali osvajaju Sjevernu Afriku; Koncil u Efezu osuрuje Nestorija. Podrana titul teotokos; Burgundi osvajaju junu Francusku i, zajedno s Alemanima i Francima, dijele Francusku izmeрu sebe; Huni napadaju Europu. Bitka s Burgundima. Papa pregovara s njim; Kalcedonski koncil podrava Krista kao jednu osobu s dvije prirode: ovo su odbacile monofizitske crkve koje se tada odvajaju od glavne crkve; vandali osvajaju Rim. Papa Leon pregovara s njima; umire Patrik, irski apostol ; Apolinar, biskup Klermonta; Krsti se franaиki kralj Klovis; car Justinijan: ponovo osvaja Sjevernu Afriku i Italiju od barbara; Justinijan je ponovo zazidao crkvu Svete Sofije; Benedikt iz Nursije objavljuje svoja samostanska pravila. Osniva samostan u Monte Cassinu; Drugi koncil u Carigradu; Kolumban napušta Irsku i odlazi u Gal i kasnije u Bobbio u Italiji; 388 597. Augustin Rimski ide u misiju poganima u Kentu u Engleskoj. Љalje ga papa Grgur I.; 614. Avari osvajaju Salonu, Epidaur i druge gradove tada bizantske Dalmacije. umire Muhamed; Nestorijanska misija stie u Kinu. Aidan biskup Lindisfarne; Arapi osvajaju Palestinu. Bizantinci gube bitku kod Jarmuka; Konaиna recenzija Kurana; Papa Ivan IV. Dalmatinac šalje u Hrvatsku opata Martina te uspostavlja prve veze s Hrvatskom Sinod u Whitbyju: sporazum potpisan izmeрu keltske i rimske crkve; Treжi koncil u Carigradu: Krist ima dvije volje (protiv monoteletizma); 632. 635. 636. 643-56. 641. 664. 681. 711-16. 716. 726. 732. 754. 781. 787. 793. 800. 814. 843. 848. 849. Arapi osvajaju Iberijski poluotok; Bonifacije ide na prvi misijski put kod Frizijaca; poиetak ikonoklastiиkih razmirica; Karl Martel zaustavlja muslimansko napredovanje u bici kod Poitiersa u Francuskoj; muиeniиka smrt Bonifacija u Friziji; Alkuin postaje savjetnik Karla Velikog – karolinška renaissance; Drugi Nicejski koncil: ikone podrane; Vikinzi osvajaju Lindisfarne u sjevernoj Engleskoj. papa Leon III. kruni Karla Velikog za Svetoga rimskog cara; Mirom u Aachenu hrvatske kneevine dolaze pod franaиko vrhovništvo trijumf pravoslavlja: oboavanje ikona ponovo zapoиinje; Anskar nadbiskup Bremena: evangelizacija Danske i Љvedske; Gottschalk osuрen zbog ekstremne predestinacije; 389 863-7. 863. 865. 871-99. 879. 909. 925. 988. 966-1021. 999. 1009. 1046. 1054. 1060-92. 1071. 1080. 1093. 1095. 1098. 1099. 1102. 1116. 1157. Focijska šizma: razdor izmeрu pape Nikole I. i patriarha Focija; Бiril i Metodije odlaze na svoju Moravsku misiju: Biblija i liturgijske knjige prevedene na slovaиki; krsti se bugarski car Boris; Alfred, engleski kralj Wessexa, pobjeрuje Dance i širi kršжansko uиenje. Knez Branimir uz pomoж pape Ivana VIII. Hrvatskoj osigurava samostalnost. osnovan samostan u Cluny: postaje središte reforme; Pokrajinske sinode u Splitu za nadbiskupa Ivana. Split postaje metropolitanskim sjedištem za sve biskupije na istoиnoj obali Jadrana. obraжenje u Rusiji: Vladimir, kijevski knez, kršten od bizantskih misionara; Koptsku crkvu progoni kalif El-Hakim; Dubrovnik postaje metropolitanskim sjedištem za biskupije Gornje Dalmacije. uništena crkva Svetog groba u Jeruzalemu; Sinod u Sutri: dvojica papa uklonjena, izabran Klement II; Razlaz katoliиke i pravoslavne crkve; Normani osvajaju muslimansku Siciliju; Turci Selduci pobjeрuju Bizantince u bici kod Manzikerta; Lanfranc nadbiskup Canterburyjski; Anselmo nadbiskup Canterburyjski; papa Urban II. propovijeda Prvi kriarski rat; osniva se opatija u Cоteaux – Cistercitski red; Kriari osvajaju Jeruzalem; Ugarski kralj Koloman u Biogradu okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije иime je Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom. Petar Abelard predaje u Parizu; Sentencije Petra Lombarda (teološke rasprave); 390 1174. 1187. 1198. kanonizacija Tomasa Becketa. Petar Valdo osniva valdenze; Saladin osvaja Jeruzalem; Inocentije III. postaje papa; 1202. Mleиani tijekom uz pomoж kriara opsjeduju i osvajaju Zadar. 1203. Prvaci bosanskih krstjana odriиu se maihejskih zasada pred legatom Inocenta III 1204. Иetvrti kriarski rat: kriari razorili Carigrad; 1209. poиetak franjevaca. Kriarski rat protiv katara; 1215. Иetvrti Lateranski koncil; 1216. osnovani dominikanci; 1228. zahvaljujuжi pregovorima Fridrika II., Jeruzalem je povraжen; 1232. Grgur IX. osniva papsku inkviziciju; 1237. Kijevsku Rusiju okupiraju mongolski Tatari; 1255. Toma Akvinski predaje u Parizu. 1281-1294. Otomanska imperija; 1295. obraжenje Mongola u islam. Uništenje nestorijanske crkve. Preivjeli u Kurdistanu; 1302. 1305. 1324. 1327. 1340. 1348-9. 1361. 1374. 1375-82. Bonifacije VIII., u svojoj enciklici Unam Sanctam, objavljuje univerzalnu papinu jurisdikciju kao i superiornost duhovne moжi nad svjetskom; poиetak papinog izgnanstva u Avignonu; Marsilije iz Padove piše Defensor Pacis: crkvom treba vladati glavni Koncil, a crkveno vlasništvo mora biti zavisno od drave; William Occamski kritikuje filozofiju realizma (platonizma) i piše polemike protive papstva; Sergej od Radonjea osniva samostan Svete trojice pored Moskve; crna smrt« (kuga) desetkuje stanovništvo Europe; umire Johann Tauler, sljedbenik Majstera Ekharta; Gerhard Groote osniva svoj red Bratstvo obiиnoga ivota; Wycliffe napada bogataštvo sveиenika, monaštvo i autoritet pape; 391 1389. 1414. 1418. 1453. 1464. 1479. 1492. 1498. 1503. 1506. 1509. 1510. 1517. 1519. 1521. 1522. 1524-5. 1525. 1536. 1537. 1545-63. 1549. 1552. 1553-8. 1553. 1555. bitka na Kosovu polju: poиetak Turske dominacije Balkanom; Jan Hus piše De Ecclesia: trai reformu crkve suglasno Wycliffovim idejama; pojavljuje se Imitatio Christi Tome Kempinskog; pad Carigrada; Bosna pada pod tursku vlast. ustanovljenje Panske inkvizicije uz papino odobrenje; Muslimani i idovi izbaиeni iz Љpanjolske; Savonarola spaljen u Firenci; sukob u Rusiji izmeрu dvije samostanske struje: Posjednika i Neposjednika; postavljen kamen temeljac katedrali Svetog Petra u Rimu; Erasmo napada pokvarenost crkve; Martin Luther posjeжuje Rim; Luther objesio 95 Teza o trgovanju oprostima na vrata dvorske crkve u Wittenbergu. Cortez napada Asteško carstvo u Meksiku; u Leipzigu Luther i Eck raspravljaju: Luther odbacuje bezgrešnost pape i glavnog koncila. Zwingili poиinje propovijedati u Zьrichu; papa ekskomunicira Luthera. Sabor u Wormsu: Luther govori pred Karlom V.; Ignacije Loyola piše knjigu Duhovne vjebe; Njemaиki seljaиki ustanak; anabaptista Tomas Mьntzer pogubljen nakon poraza seljaka. U Kцlnu i Wormsu tiskan prijevod Novog zavjeta Williama Tyndalea; Calvin obvjavljuje Osnove kršжanske religije; Padom Klisa i Poege turskim osvajaиima otvoren je put za daljnja osvajanja u Hrvatskoj. Tridentski koncil; prvi Molitvenik i Trebnik u Engleskoj; drugi Moltivenik i Trebnik u Engleskoj; katoliиka reakcija u Engleskoj za vrijeme Mary Tudor; Serveto spaljen kao krivovjerac u enevi; Augsburški mir: vjera vladara odreрuje vjeru oblasti. 392 1556. 1577. 1589. 1593. 1598. 1611. 1618. 1620. 1629. 1642. 1647. 1648. 1649-59. 1654. 1656-7. 1660. 1666-7. 1672. 1675. 1678. 1683. 1685. 1688. Biskupi Latimer i Ridley (reformisti) spaljeni u Oxfordu; Cranmer (reformista) spaljen u Oxfordu; formula o Slozi: definirana luteranska Naиela vjere; ruska crkva postaje patrijarhat; Hrvatski ban Toma Erdхdy porazio tursku vojsku pod Siskom. Nanteski edikt: francuskim protestantima zajamиena sloboda; objavljen prijevod Biblije kralja Jamesa; Sinod u Dortu osudio armenijansku doktrinu; brod Mayflower (Majski cvijet) plovi iz Holandije i Engleske za Ameriku; patrijarh C№iril Lukarski obvjavljuje svoje kalvinistiиko Naиelo vjere; Koncil u Iasёi osuрuje Lukarsku vjeroispovijed i potvrрuje rad Petra Mogile, metropolita kijevskog; George Fox osniva Kverkerski pokret; Westfalskim mirom završava se Tridesetogodišnji rat; Engleska Republika (Commonwealth) za vrijeme Olivera Cromwella; Pascal se obratio; Isusovci kritiziraju Pascalovu knjigu Lettres Provinciales; povratak Charles II. na prijestol i anglikanske crkve kao dravne crkve; Љizma starovjeraca u Rusiji; Dositejeva vjeroispovijed potvrрena na Jeruzalemskom koncilu; Spener piše Pia Desideria, jedan od prvih radova o pokretu pijetista; John Bunyan piše Put kršжanina; Turci odbaиeni nakon druge opsade Beиa; Luj XIV. ukida Nanteski edikt. Masovno izbjeglištvo francuskih protestanata; katolik James II. zbaиen s trona i Vilim Oranski postaje kralj Engleske; 393 1709-10. 1721. 1722. 1723-50. 1726. 1727. 1734. 1736. 1738. 1740. 1742. 1762. 1783. 1785. 1792. 1793-4. 1797. 1800. 1807. 1807-21. 1821. 1827. 1832. 1835. 1843. 1852. Luj XIV. uništava središte Jansenista u Port Royalu blizu Pariza; Petar Veliki ukida Moskovski patriarhat i crkvu dovodi pod dravnu kontrolu (Sveti sinod); grof Zinzendorf osniva pijetistiиku zajednicu u Herrenhutu u Saskoj; Johann Sebastian Bach u Leipzigu; poиinje Veliko probuрenje u Sjevernoj Americi; obraжenje Jonathana Edwardsa, vodeжeg kalvinistiиkog teologa; Voltaire piše Lettres Philosophiques; biskup Butler piše Analogije religije; obraжenje Johna Wesleya; George Whitefield propovijeda u Sjevernoj Americi; prvo izvoрenje Handlovog Mesije; Rousseau piše Emile: manifest sentimentalnog deizma. Pajsije piše Povijest bugarskih careva i svetaca; Ameriиka nezavisnost; Kant objavljuje svoja najvanija filozofska djela; osnovano Baptistiиko misionarsko društvo u Engleskoj; Francuska revolucija: strahovlada i dekristijanizacija Francuske. Pad Mletlaиke Republike. Hrvatski krajevi na Jadranu prvi put došli pod habsburšku vlast skupovi u naseljima zapadno od Apalaиi planina najavljuju Drugo veliko probuрenje ameriиkog ponovodolazeжeg protestantizma; zabranjuje se trgovina robljem u Engleskoj; Hegel objavljuje svoja najvanija filozofska djela; Grci ustaju protiv Turaka: smaknuжe Grgura, jeruzalemskog patriarha; osnivanje pokreta Bratstva; srpska pravoslavna crkva postaje autonomna; Strauss objavljuje knjigu ivot Isusov; Kierkegaard objavljuje na danskom svoje djelo Ili-ili, egzistencijalistiиki pogled na kršжanstvo; osnivanje Svetog sinoda u Grиkoj: Grиka crkva postaje autokefalna; 394 1854. 1859. 1865. 1866. 1869-70. 1870. 1870-80. 1878. 1879. 1907. 1914. 1914.-18. 1919. 1924. 1927. 1934. 1937. 1939.-45. 1949. 1950. 1953. 1958-64. 1962-5. 1966. 1968. 1989-90. 1989. dogma Djevica Marija i Bezgrešno zaиeжe; Charles Darwin piše Porijeklo vrsta; osnovana Kineska unutrašnja misija; Onken osniva prvu Baptistiиku kapelu u Hamburgu; Prvi Vatikanski koncil: dogma o papinoj nepogrešivosti; carigradski patrijarh osniva Bugarski egzarhat; Ritschl objavljuje svoja najznaиajnija djela; osnovana Vojska spasa; srpska crkva ponovo postaje autokefalna; papina enciklika Pascendi osuрuje modernizam; Skupštine Boje: udruenje pentekostnih crkava Sjeverne Amerike; Prvi svjetski rat; Karl Barth piše svoje Komentare poslanice Rimljanima; završetak Otomanske imperije i kalifata; Brunner objavljuje knjigu Posrednik. Odvaja se od Bartha; osniva se Ispovjedna crkva u nacistiиkoj Njemaиkoj (kao reakcija nacistiиki orijentiranim crkvama); albanska pravoslavna crkva postaje autokefalna; Drugi svjetski rat; Billy Graham poиinje svoja evangelistiиka putovanja; katoliиka dogma: Marijino uzašašжe; carigradski patrijarh priznaje bugarsku pravoslavnu crkvu; Anti-religiozna kampanja u SSSR-u za vrijeme Hrušиova; Drugi Vatikanski koncil; poиetak pojavljivanja karizmatskog pokreta u glavnim protestantskim i katoliиkim crkvama; papina enciklika: Humanae vitae: ponovo ponavlja stav katoliиke crkve o umjetnoj kontroli zaиeжa. Disidenti u katoliиkim krugovima; pad komunizma: kršжani igraju istaknutu ulogu u demonstracijama; kršжansko proslavljanje Boiжa u svim zemljama Istoиnog bloka; 395 1991. 1993. 2000. 2008. 2011. odnosi katoliиke i pravoslavnih crkava pogoršani zbog nadmetanja u Istoиnoj Europi. enciklika Veritatis Splendor: ponovno je potvrрena papinska nepogrešivost proširivši je na podruиje ponašanja. okrunica Iesus Dominus se suprotstavlja relativizmu Jeruzalemska deklaracija – anglikanski evangelikali namjeravaju napustiti crkvu zbog liberalizma. 300 upnika napuštaju crkvu zbog zareрivanja enaupnika 900 upnika napuštaju anglikansku crkvu zbog zareрivanja ena-biskupa 396 BIZANTSKI CAREVI PRVO RAZDOBLJE: RIMSKO UNIVERZALNO CARSTVO (330-641) 324-37 Konstantin I. 337-61 Konstancije II. 361-63 Julijan Apostat 363-64 Jovijan 364-78 Valent 379-95 Teodozije I. 395-408 Arkadije 408-50 Teodozije II. 450-57 Marcijan 457-74 Leon I. 474 Leon II. 474-75 Zeno 475-76 Basilisk 476-91 Zeno (opet) 491-518 Anastazije I. 518-27 Justin 527-65 Justinijan I. 565-78 Justin II. 578-82 Tiberije II. Konstantin 582-602 Mauricije 602-10 Focije 610-41 Heraklije DRUGO RAZDOBLJE: RIMSKO-GRИKO CARSTVO (641-1204) 641 Konstantin i Herakleona 641 Herakleona 641-68 Konstans Pogonat 668-85 Konstantin IV. 685-95 Justinijan II. Rinotmet 695-98 Leontije 698-705 Tiberije III. 705-11 Justinijan (opet) 711-13 Filipik Bardan 713-15 Anastazije II. 716 Teodozije III. 717-41 Leon III. Isaurijski 741-75 Konstantin V. Kopronim 775-80 Leon IV. Hazar 780-97 Konstantin VI. 797-802 Irene 802-11 Nikefor I. 811 Staurakije 811-13 Mihajlo Rangabe 813-20 Leon V. Armenski 820-29 Mihajlo II. Amorijski 829-42 Teofil 842-67 Mihajlo III. Pijanica 867-86 Bazilije I. 886-912 Leon VI. Mudri ili Filosof 912-13 Aleksandar 913-59 Konstantin VII. Porfirogenit 920-44 Roman I. Lekapen 959-63 Roman II. 963-69 Foka 969-76 Ivan I. Cimisk 976-1025 Basilije II. Bulgarokton 1025-28 Konstantin VIII. 1028-34 Roman III. Argir 1034-41 Mihajlo IV. Paflagonski 1041-42 Mihajlo V. Kalafat 1042 Zoe i Teodora 1042-55 Konstantin IX. Monomah 1055-56 Teodora (opet) 1056-57 Mihajlo VI. Stratiotik 1057-59 Izak I. Komnen 1059-67 Konstantin X. Duka 1068-71 Roman IV. Diogen 1071-78 Mihajlo VII. Duka 1078-81 Nikefor III. Botaniat 397 1081-1118 Aleksije I. Komnen 1118-43 Ivan II .Komnen 1143-80 Manuel I. Komnen 1180-83 Aleksije II. Komnen 1183-85 Andronik I. Komnen 1185-95 Izak II. Angel 1195-1203 Izak III. Ange l1203-04 Izak II. (opet) i Aleksije IV. Angel TREЖE RAZDOBLJE: PODIJELJENO CARSTVO (Latini u Carigradu, Bizantinci u Niceji i u Trebizondu, Turci na Istoku) (1204-1461) 1204 Aleksije V. Duka 1204-22 Teodor I. Laskarski 1222-54 Ivan III. Valacski 1254-58 Teodor II. Laskarski 1258-61 Ivan IV. Laskarski 1259-82 Mihajlo VIII. paleolog 1282-1320 Andronik II. paleolog 1328-41 Andronik III. paleolog 1341-91 Ivan V. paleolog 1347-54 Ivan VI. Kantakusen 1376-79 Andronik IV. paleolog 1390 Ivan VII. paleolog 1391-1425 Manuel II. paleolog 1425-48 Ivan VIII. paleolog 1449-53 Konstantin XI. paleolog _______________________________ RIMSKI CAREVI 14-37 Tiber 37-41 Kaligula 41-45 Klaudije 54-68 Neron 69-79 Vespasijan 79-81 Tit 81-96 Domicijan 96-98 Nerva 98-117 Trajan 117-138 Hadrijan 138-161 Antononin Pije 161-180 Mark Aurelije 180-192 Komod 191-211 Septim Sever 235-238 Maksim Traks 238-244 Gordijan III. 244-249 Filip Arabski 249-251 Decije 253-260 Valerijan 260-260 Galije 268-270 Klaudije Gotski 270-275 Aurelijan 275-276 Tacit 276-282 Prob REORGANIZACIJA CARSTVA: TETRARHIJA (284-310) 285-305 Dioklecijan + Maksimijan 305-311 Tetrarhija (ostavka Dioklecijana i Maksimijana) Maksencije + Maksimin I. Daja Galerije (u. 311) + Konstancija I Klor (u. 306) 312-337 Konstantin + Licinije (u. 325) 337 Konstans I. (u. 350). + Konstantin II. (u. 340) + 398 Konstancije II. 350 Konstancije II. 361-63 Julijan 364 Jovijan 365 Valentinijan I. (u. 375) + Valent (378) 378 Teodozije I + Gracijan (u. 383) + Valentinijan II. 383-88 Usurpacija Magnusa Maksima 383-95 Teodozije I. 425-54 Valentinijan III. 475-76 Romul August 476 Kraj zapadnog rimskog carstva ****************************** SVETO RIMSKO CARSTVO (= obnovljeno rimsko carstvo) franaиka dinastija (karolinzi) (carstvo = Francuska/Njemaиka/ Sjeverna Italija) 800-14 Karlo Veliki 814-40 Ljudevit Poboni ___________________________ PREKRETANJA MAРARA, VIKINGA I SARACE —————————————— Saska dinastija 919-36 Henrik I. 936-73 Oton I. 973-83 Oton II. 996-1002 Oton III. 1002-24 Henrik II. 1024-39 Konrad II. 1039-56 Henrik III. 1056-1106 Henrik IV. 1106-25 Henrik V. 1125-37 Lotair III. Hohenstaufovska dinastija 1152-90 Fridrik I. Barbarossa 1190-97 Henrik VI. 1209-18 Oton IV. 1220-50 Fridrik II. 1218-91 Rudolf I. Habsburški 1298-1308 Albert I. Habsburški 1308-13 Henrik VII. 1314-47 Luj IV. 1355-78 Karlo IV. 1411-33 igmund 1438-39 Albert Hapsburški Habsburška Dinastija Prvo Njemaиko carstvo ili Reich 1452-93 Fridrik III. 1493-1519 Maksimilijan 1519-56 Karlo V. 1558-64 Ferdinand I. Habsburški 1564-1576 Maksimilijan II. 1619-37 Ferdinand II. 1637-57 Ferdinand III. 1658-1705 Leopold I. 1705-1711 Josef I. 1711-1740 Karlo VI. 1740-1742 meрuvlade 1742-1745 Karlo VII. Bavarski 1745-1765 Franjo Stefan 1765-1790 Josef II. 1790-1792 Leopold II. 1792-1806 Franjo II. 1804-15 Napoleon I. ************************************** 1871 Bismarck i Drugo njemaиko carstvo (Das zweite Reich) 1939-45 Hitler i Treжe njemaиko carstvo (Das dritte Reich) ________________________________ 399 RIMSKE PAPE Lin (67-79) Anklet (79-91) Klement (92-101) Evarist (101-109) Aleksandar I. (109-115) Sikst I. (115-125) Telesfor (125-136) Hugin (136-140) Pije I. (140-155) Anket (155-166) Soter (166-175) Eleuterije (175-189) Viktor I. (189-199) Zefirin (199-217) Kalikst I. (217-222) Urban I. (222-230) Potian (230-235) Anteros (235-236) Fabian (236-250) Kornelije (251-253) Novacijan 351 antipapa Lucije I. (253-254) Stjepan I. (254-257) Sikst II. (257-258) Dionizije (259-268) Feliks I. (269-274) Eutihijan (275-83) Gaj (283-296) Marcelin (296-304) Marcel (308-309) Eusibije (309-310) Miltiad (311-314) Silvester I. (314-335) Marko (335-337) Julije I. (337-352) Liber (352-366) Feliks II. 352-65 antipapa Damaz I. (366-384) Ursinije 366-7 antipapa Siricije (384-99) Anastazije (399-401) Inocent I. (401-417) Zosim (417-418) Bonifacije I. (418-422) Eulalije 418-419 antipapa Celestin I. (422-432) Sikst III. (432-440) Leon I. Veliki (440-461) Kalcedonski koncil 451 Hilarije (461-468) Simplicije (468-483) Feliks III. (483-492) Gelazije I. (492-496) Anastazije II. (496-498) Simah (498-514) Laurentije 498-505 antipapa Hormisdas (514-523) Ivan I. (523-526) Feliks IV. (526-30) Bonifacije II. (530-532) Dioskur (530) suparniиka papa Ivan II. (533-535) Agapet (535-536) Silvrije (536-537) odpušten Vigilije (537-555) Pelagije (555-561) Ivan III. (561-574) Benedikt I. (575-579 Pelagije II. (579-590) Grgur I. Veliki (590-604) Sabinijan (604-606) Bonifacije III. (607) Bonifacije IV. (608-615) Deusdedit (Areodat I) (615-618) Bonifacije V. (619-625) Honorije I. (625-638) 400 Ivan IV. (640-642) Severin (640) Ivan IV. (640-642) Teodor I. (642-649) Martin I. (649-655) Eugenije (655-657) Vitalijan (657-672) Adeodat II. (672-676) Don (676-678) Agato (678-681) Leon II. (682-683) Benedikt II. (684-685) Ivan V. (685-686) Konon (686-687) Teodor i Pascal (687) suparniиke pape Sergije I. (687-701) Ivan VI. (701-705) Ivan VII. (705-707) Sisinije (708) Konstantin (708-715) Grgur II. (715-731) Grgur III. (731-741) Zaharije (741-752) Stjepan II. (752-757) Pavao I. (757-767) Konstantin II. 767-768 antipapa Filip (768) antipapa Stjepan III. (768-772) Adrian I. (772-795) Leon III. (795-816) okruni Karla Velikog (800) Stjepan IV. (816-817) Pascal I. (817-824) Eugeije II. (824-827) Valentinije (827) Ivan 844 antipapa Grgur IV. (827-844) Sergije II. (844-847) Leon IV. (847-855) Benedikt III. (855-858) Nicola I. (858-867) Adrian II. (867-872) Ivan VIII. (872-882) Marin I. (882-884) Adrian III. (884-885) Stjepan V. (885-891) Formoz (891-896) Bonifacije VI. (896) Stjepan VI. (896-871) Roman (897) Teodor II. (897) Ivan IX. (898-900) Benedikt IV. (900-903) Leon V. (903) Kristof 903-904 antipapa Sergije III. (904-911) Anastazije III. (911-913) Lando (913-914) Ivan X. (914-928) odpušten Leon VI. (928) Stjepan VII. (929-931) Ivan XI. (931-935) Leo VII. (936-939) Stjepan VIII. (939-942) Marin II. (942-946) Agapet II. (946-955) Ivan XII. (955-963) okruni Otona I. (962) odpušten 963 Leon VIII. (963-965) Benedikt V. (965-966) Ivan XIII. (965-972) Benedikt VI. (973-974) Benedikt (974-983) Bonifacije VII. (974) odpušten Benedikt VII. (974-983) Ivan XIV. (983-984) 401 Bonifacije VII. opet (984-985) Ivan XV. (985-996) Grgur V. (996-999) Ivan XVI. 967-968 antipapa Silvester II. (999-1003) Ivan XVII. (1003) Ivan XVIII. (1004-1009) Sergije IV. (1009-1012) Grgur 1012 antipapa, izbaиen Benedikt VIII. (1012-1024) Ivan XIX. (1024-1032) Benedikt IX. (1032-1045) odstupi:1046, odpušten Grgur VI. (1045-1046) odpušten Silvester III. 1045 antipapa, odpušten Klement II. (1046-1047) Damaz II. (1047-1048) Leon IX. (1048-1054) odcjepljenje pravoslavne crkve Viktor II. (1054-1057) Stjepen IX. (1057-1058) Benedikt X. (1058-1059) odpušten Nikola II. (1059-1061) Aleksandar II. (1061-1073) Honorije II. 1061-1072 antipapa Grgur VII. Hildebrand (10731085) Klement III. 1080-1100 antipapa Viktor III. (1086-1087) Urban II. (1088-1099) Pascal II. (1099-1118) Teodorik 1100 antipapa, izbaиen Albert 1102 antipapa, odpušten Gelazije II. (1118-1119) Grgur VIII. 1118-21 antipapa, odpušten Kalikst II. (1119-1124) Honorije II. (1124-1130) Inocent II. (1130-1143) Anklet II. (1130-1138) Viktor 1138 odstupio Celestin II. (1143-1144) Lucije II. (1144-1145) Eugenije III. (1145-1153) Anastazije IV. (1153-1154) Adrian IV. (1154-1159) (englez) Aleksandar III. (1159-1181) Viktor IV. 1159-1164 antipapa Pascal III. 1164-8 antipapa Inocent III. (1179-80) antipapa, odpušten Lucije III. (1181-1185) Urban III. (1185-1187) Grgur VIII. (1187) Klement III. (1187-1191) Celestin III. (1191-1198) Inocent III. (1198-1216) IV. Lateranski Koncil dogma o transsubstancijaciji Honorije III. (1216-1227) Grgur IX. (1227-1241) Celestin IV. (1241) Inocent IV. (1243-1254) Aleksandar IV. (1254-1261) Urban IV. (1261-1264) Klement IV. (1265-1268) Grgur X. (1271-1276) Inocent V. (1271) Adrian V. (1276) Ivan XXI. (1276-1277) Nikola III. (1277-1280) Martin IV. (1281-1285) Honorije IV. (1285-1287) Nikola IV. (1288-1292) Celestin V. (1294) odstupio Bonifacije VIII. (1294-1303) 402 Benedikt XI. (1303-1304) Klement V. (1305-1314) ************************* PAPINSTVO U AVIGNONU 1307-1378 Ivan XXII. (1316-1334) Nikola V. 1328-1330 antipapa odstupio Benedikt XII. (1334-1342) Klement VI. (1342-1354) Inocent VI. (1352-1362) Urban V. (1362-1370) Grgur XI. (1370-1378) ************************* PAPINSTVO OPET U RIMU Urban VI. (1378-1389) Klement VII. 1378-94 antipapa Bonifacije IX. (1389-1404) Benedikt XIII. 1394-1423 antipapa,odpušten Inocent VII. (1404-1406) Grgur XII. (1406-1409) Aleksandar V. (1409-1410) Ivan XXIII. 1410-15 antipapa, odpušten Martin V. (1417-1431) Klement VIII. 1423-9 antipapa, odstupio Eugenije IV. (1431-1471) odpušten Feliks V. 1439-49 antipapa, odstupio Nikola V. (1447-1455) Kalikst III. (1455-1458) Pio II. (1458-1464) Pavao II. (1464-1471) Sikst IV. (1471-1484) Inocent VIII. (1484-1492) Aleksandar VI. (1492-1503) Pio III. (1503) Julije II. (1503-1513) Leon X. (1513-1521) osudi Luthera Adrian VI. (1522-1523) Klement VII. (1523-1534) Pavao III. (1534-1549) Tridentski koncil 1545-63 Julije III. (1550-1555) Pavao IV. (1555-1559) Pio 1559-1565) Pio V. (1566-1572) Grgur XIII. (1572-1585) Sikst V. (1585-1590) Urban VII. (1590) Grgur XIV. (1590-1591) Inocent IX. (1591) Klement VIII. (1592-1605) Leon XI. (1605) Pavao V. (1605-1621) Grgur XV. (1621-1623) Urban VIII. (1623-1644) osudi jansenizam Inocent X. (1644-1655) Aleksandar VII. (1655-1667) Klement IX. (1667-1669) Klement X. (1670-1676) Inocent XI. (1676-1689) Aleksandar VIII. (1689-1691) Inocent XII. (1691-1700) Klement XI. (1700-21) bula Unigenitus Inocent XIII. (1721-1724) Benedikt XIII. (1724-1730) Klement XII. (1730-1740) Benedikt XIV. (1740-1758) Klement XIII. (1758-1769) Klement XIV. (1769-1774) jezuiti zabranjeni 403 Pio VI. (1775-1799) Pio VII. (1800-1823) jezuiti ponovno dozvoljeni Leon XII. (1823-29) Pio VIII. (1829-1830) Grgur XIV. (1831-1846) Pio IX. (1846-78) dogma o bezgrešnom zaиeжu Prvi vatikanski koncil (1869-70) dogma o nepogrešivosti pape Leon XIII. (1878-1903) Rerum novarum 1891 Pio X. (1903-1914) Benedikt XV. (1914-1922) Pio XI. (1922-1939) Pio XII. (1939-1958) dogma o Uznesenju Ivan XXIII. (1958-1963) Drugi vatikanski koncil (1962-5) Pavao VI. (1963-1978) Ivan Pavao I. (1978) Ivan Pavao II. (1978-2005) Benedikt XVI. (2005-2013) Franjo I (2013_______________________________ Sinodi u Kartagi 251 problem otpadnika 255 krštenje heretika osuрeno 256 odbacivanje pape Stjepana 348 odbacivanje ponovnog krštenja 397 kanon potvrрen 411 ugušenje donatista 418 pelagije osuрen 419 apeliranje na Rim 424 apeliranje na Rim CRKVENI KONCILI Ekumenski I. Nicejski I. Carigradski Efeški Kalcedonski II. Carigradski III. Carigradski II. Nicejski IV. Carigradski 325 381 431 451 553 680-81 787 869-70 Rimo-katoliиki I. Lateranski II. Lateranski III. Lateranski IV. Lateranski I. Lionski II. Lionski Vienne Konstanc Basel/Ferrara/ Firenze V. Lateranski Tridentski I. Vatikanski II. Vatikanski 1123 1139 1179 1215 1245 1274 1311-12 1414-18 1438-45 1512-17 1545-63 1869-70 1962-65 404 KAZALO IMENA I POJMOVA A Abйlard Pierre (1079-1144) 136, 151 Adalbert Praški (sv. Vojtjech) (956-97) 157 ad extirpanda (bula u 1252) 130 Adiabene 24 adopcionizam 51,133 Agricola Mikael (1510-57) 196 Aidan (u. 651) 29 Alacoque, Marie-Marguerite (1647-1690) 263-4 Albanija 23,38,252,253,297 Albert Veliki (1193-1280) 149,118 albigenze (vidi. katare) Aleksandar Aleksandrijski (u. 328) 53 Aleksandar Nevski 168 Aleksandrijska škola 56 Alfa (teиaj) 311 Alfred Veliki (871-90) 124 Algazel (1059-1111) 149 Alkuin (735-804) 123 Altizer Thomas (1927-) 326 Ambrozije (Milanski) (340-397) 74-5,91 Amyraut Moise (1596-1664) 223 anabaptisti 236-33,188-90,208 Anaksimander 16 anglikanska crkva 224-34,285-6 anihilacijonizam 308 anonimno kršжanstvo 327-8 Anselmo Canterburyjski (10331109) 134 Ansgar (u. 865) 30,155 Antiohijska škola 57 Antun (250-356) 99Antun Dalmatin (u. 1579) 205 Apolinar (310-90) 55,56,57 apolinarizam 66 apologeti 21,22,33,68,249 apostolska crkva (nova) 292 apostolska crkva (katoliиka) 292 apostolska crkva (velška) 309 apostolski oci 31,67 arijevstvo 51-55,30 Arije (256-336) 51 Aristid (2.st) 33 aristotelizam 17,149 Armenija 25,26,63 Arminius (1560-1609) 222 Arnobije (djelatan 304-10) 33 asketizam 97-104 Atanazije Aleksandrijski (295373) 72 Atis i Kibele 15 Atos 105,160,169 Augsburška konfesija (stara verzija) (1530) 191,192 Augsburška konfesija (nova verzija) (1540) 194 Augsburški sabor (1518) 185 Augsburški sabor (1530) 192 Augsburški Interim (1548) 193 Augsburški vjerski mir (1555) 194 Augustin Aurelije iz Hipona (354430) 75-7 Augustin Rimski (u. 604) 30,31,88 augustinci 117 Austrija 197-9,270-1 Autun, sinod u (670) 30 Averroes (Ibn Rud) (1126-98) 148 B Bacon (Francis) (1561-1626) 255 Bacon (Roger) (1214-92) 151 Baedecker (1823-1906) 340 405 baptisti 242-3,284,299-300,343-5 Bardesan (154-222) 24 Bar-Kohba v. Љimun Barlaam 161 Barmenska deklaracja 334 Barnabina Poslanica 32 Barth Karl (1886-1968) 322-3,335 Basel, koncil (1431-49) 132 Basilid (dj. 117-38) 48 Bazilije Ankarski (dj. 336-60) 55 Bazilije Cezarejski (329-379) 101 Baur F. Christian (1762-1860) 281 Bayle Pierre (1647-1706) 257 Becket Thomas (1118-70) 127 Beиki kongres 267 Beda Иasni 27 begine 120 Belgijska konfesija (1561) 223 Bellarmine (1542.-1621) 249 Benedikt Anianski (750-821) 114 Benedikt Nursijski (480-547) 104 benediktinski red 104,113 Bengel Johann (1687-1752) 273 Berengar Tourski (1000-88) 135 Berkeley George (1685-1753) 258 Bernard iz Clairveauxa (10901153) 116,137,140,146 Beza Teodor (1519-1605) 235 bezgrešno zaиeжe 81,134,151,316 Biblija 153-4,179,183,230-1 biиevalci 110 Biel Gabriel (1420-95) 152,182-3, biskupi 62 Bismarck Otto von (1815-98) 313 blagdani (crkveni) 97 Blahoslav Jan (1523-71) 182 Bloch Ernst (1885-1977) 295,327 Boehme Jakob (1575-1624) 274 Boetije (480-524) 146,149 bogomoljci 299 bogumili 61, 166 Boleyn Anne (1507-36) 226 Bonaventura (1221-74) 151 Bonhoeffer Dietrich (1906-45) 325 Bonifacije (680-754) 30 Booth William (1829-1912) 289-90 Bornkamm Gьnter (1905-1990) 324 Bosco Ivan (1815-88) 316 Bosna 61,129,158,253,299 braжa zajedniиkog ivota 120 Brainerd David (1718-47) 274,277 bratski pokret 289 Bright Bill (1921-2003) 309 Bruno Kelnski (1035-1101) 115 Buber Martin (1878-1965) 325 Bucer Martin (1491-1551) 235,246,210 Bugarska 296,61,167,154,298 Bullinger (1504-75) 208 Bultmann Rudolf (1844-1976) 324 Bunyan John (1628-88) 233 Burgundi 107,29 Butler Joseph (1692-1752) 258 C Calvary Chapel 310 Calvin Jean (1509-64) 209-11,217 Campbell McLeod (1800-72) 290 Carafa (papa Pavao IV) 246,247 Carigradski koncil (Prvi 381) 65, (Drugi 553) 66 (Treжi 680) 68 (Иetvrti 869) 66 Cecilijan (dj. 311-40) 42,43 celibat 77,116,125,165,232 Celzo (dj. 177-80) 33,39 Cerint (dj. 100) 46 Chateaubriand 313 Chaucer Geoffrey (1340-1400) 406 126,132 Chelиicky Peter (1390-1460) 181-2 Chemnitz Martin (1522-86) 196 Chytrдus David (1530-1600) 199 Ciprijan (205-258) 73-4 cisterciti 116 Clarendonov code 233 Cluny 115 Contarini (1483-1542) 246 Conzelmann Hans (1915-89) 324 Coverdale Miles (1488-1569) 224, 231 Cranmer Thomas (1489-1556) 226 crkvene graрevine 96,154-5 crkveni koncili (pregled) 65,368 crkveno pridravanje 195,251 Cromwell Oliver (1599-1658) 23133, 274 Cromwell Thomas (1485-1540) 226 Cuthbert (u. 687) 29 Ж Жiril Aleksandrijski (u. 444) 56,65,80 Жiril (826-869) i Metod (815-885) 164 Жiril Lukarski (1572-1638) 163 И Иeška 157,179-82 иistilišжe 71,78,79,118,165,184,246 D Dalmatin Antun (u.1579) 205 Dalmatin Juraj (1547-89) 205 Darby JND (1800-82) 289 darovnica (Konstantinova) 122 Darwin Charles (1809-82) 288 deizam 258 Descartes Renй (1596-1650) 255 de Bres Guy (1522-67) 218 de la Grange Peregrine (u. 1567) 218 Dйvai Birу (1500-1548) 215 devotio (ili via) moderna 175,183 Didahe 30,33,39,94 Diderot Denis (1713-84) 257 Didim Slijepi (309-398) 102 dinamiиki monarhijanizam 51 Dionizije Areopagit 18,161,163 Dioskur Aleksandrijski (u. 454) 57,86 Diodor Tarski (u. prije 394) 58 djela Pavlova i Teklina 20 doketizam 47 Dцllinger (1799-1890) 314 dominikanci 119 donatizam 43 Dordrechtska sinoda (1618-19) 223 Dositejeva ispovijed 163-4 Duchesne Louis (1843-1922) 317 duhobori 269-70 duhovni darovi 49 Duns Skot (1266-1308) 152,315 Dunstan (909-988) 115 Р рakoni 63 рakonice 63 E eboniti 13 Eckhart Meister (von Hochheim) (1260-1327) 120 Edesa (Urfa) 23,24,33,140 Edwards Jonathan (1703-58) 277 Efeški koncil (431) 65 Efeški sinod (449) 57,86 Egipat 35,44 Ekolampadije (1482-1531) 235 ekumenska vijeжe crkava 330-1 407 ekumenski koncili 65,368 ekumenski pokret 330-1 Elim 309 Elizabeta I. (1558-1603) 229 Engleska 26,123,178-9,224-34,2489,285-90,306,308-9,311,347 epikurejstvo 18 Erazmo Roterdamski (1466-1536) 175-6 Erdхdy Petar II. (1557-67) 201 Erskine Thomas (1788-1870) 290 Etiopija 25 Eudoksije Carigradski (u. 370) 54 euharistija 56,68,73,80,92,135 Eustahije Antiohijski (dj. 324-26) 53,54 Eutihije Aleksandrijski (378-454) 57,65,86 Euzebije Cezarejski (265-339) 52, 76,84 Euzebije Nikomedijski (u. 341) 54 Evagrije Pontik (345-399) 102 Evodije (u. 370) 61 Evolucija, teorija 288 F Farel Guillaume (1489-1565) 209 Felix Urgelski (u. 818) 134 feminizam 347,294 Ferrara, koncil u 132 feudalni sustav 122 filipisti 194,195 Filip II. August (1180-1223) 128 filioque (klauzula) 65,172 Filon 18 filozofija (pregled) 16-20,147 Finney Charles (1792-1875) 301 Firentinska Unija 172 Firenza, koncil u (1438-45) 167 flacijanisti 204 Flavijan Antiohijski (381-404) 86 Flavijan Carigradski (u. 449) 57,86 Focije (820-95) 66,167 Focolare 320 Formula o Slozi (1577) 194-5,188 Franci 107,121-23 Francuska 26,27,121-23,132, 2167,247,260-7,320 Francuska revolucija 264-7 franjevci 119 Franjo Asiški (1182-1226) 119,143 Franjo Saleški (1567-1622) 249,316 Franjo I (1494-1547) 208,215 Franke August (1663-1727) 272 fratri 118 Freylinghuysen Theodore (16911747) 277 Frizja 10,239 Fuchs Ernst (1903-83) 324 fundamentalizam 302-3 G Gal (550-640) 29 Galikanska konfesija (1559) 217 Gбl Husбr 214 galikanizam 260,261,260 Galilei (1564-1642) 255 Georgije Aleksandrijski 54 German (496-576) 103 Gilda (510-70) 103 gnosticizam 44-50 Gomar Francis (1563-1641) 223 Gospodnja veиera 93-5,188,207-8 goti 27 Gottschalk (805-869) 133 Graham Billy (1918-) 303 Grиka katoliиka crkva v. unijati Grebel Konrad (1498-1526) 209,237 408 Grgur Nazijanski (330-389) 55,57,100,159 Grgur Ninski (poи. 10 st.) 156 Grgur Niški (330-395) 55,57 Grgur Palama (1296-1359) 160 Grgur Prosvjetitelj (240-332) 24 Grgur Thaumaturg (213-70) 23 Grkokatoliиka crkva 169 Groote Gerhart (1340-84) 120,174 Grosseteste (Robert) (1168-1253) 151 Gruzija 25,36,339 Gustav II. Adolf (1594-1652) 250,275 Guyon gрa (1648-1717) 263 Guzman Dominik (1170-1221) 119,129 H Haldane Robert (1764-1842) 283,319 Hamilton Patrick (1503-28) 219 Harnack Adolf (1851-1930) 320 Hatin, bitka kod (1187) 142 hazari 169 Hegel Friedrich (1770-1831) 279-80 Heidegger Martin (1889-1976) 324 Heidelberški katekizam (1563) 195 Heidelberško raspravljanje (1518) 185 Helvidije (4. st) 78 Hengstenberg Ernst (1802-69) 284 henotikon 58 Henrik VIII (1491-1547) 224-7 Heraklije (575-641) 58,159 Heraklit 16 Heraklo 45 Herder Gottfried (1744-1803) 281 Hermin Pastir 32,85 Herrnhut 273 hezihasti 160-61 High Church 285-6 Hilandar 169 Hilarije (315-67) 54,103 Hipolit Rimski (u. 236) 35 hipostatsko jedinstvo 56,59 hlisti 268 hodoиašжa 77 Hontйr Johann (1498-1549) 216 hospitalci v. ivanovce Hrvatska 25,28,42,89,113, 118,121,156-7,201-4,299-300 Hьbmaier Balthasar 198,237 hugenoti 217,260-61 Hugo iz Sv. Viktora (1096-1141) 134 Humanae Vitae (1968) 317 Humbert iz Moyenmoutiera (u. 1061) 125,166 Hume David (1711-76) 255 Hus (1373-1415) 179-80 Husserl Edmund (1859-1938) 346 Hutter Jacob (u. 1536) 238-9 huteriti 239 Huxley Thomas (1825-95) 288 I Iesus Dominus, okrunica 318 Ignacije Antiohijski (u.107) 31, 33,34,64,80 Ignacije Loyola (1491-1556) 244 ikone (polemika) 161-3,67 indeks 313 indulgencije 133,165,184,248 inkvizicija 129-30,247 409 interdikt 128,130 Irenej Lionski (130-208) 68-9 Irving Edward (1792-1834) 290-2 islam 81-83 isposnistvo 97-105 Istrija 202 isusovci 244-6 Isusov pokret 310 Isusova vojska 310 Italija 83-7,122,175-6,210,247,313 Ivan Bez Zemlje (1166-1216) 128 Ivan Damašжanski (675-749) 162-3 Ivan od Kria (1542-91) 249 Ivan Maron 59 ivanovci (hospitalci) 140,144,132 Ivan Љkot Eriugena (810-77) 123,146 Ivan Rilski (880-947) 165 Ivan Veliki (1440-1505) 253 Ivan Zlatoust (347-407) 28,65,100,102,158,159 Izabela I. Kastiljska (1451-1504) 244 Izida i Horus 15,83 J jakobitska (sirijska) crkva 58 jansenizam 261-2 Jarmuk bitka kod (636) 138 Jeronim (331-420) 77-8 Jeronim Praški 179 jezuiti v. isusovci Jimйnez (1436-1517) 244 Joachim iz Fiori (1130-1202) 116 josifovci v. posjednici Juhбsz Pйter Mйliusz 215 Julijan iz Norwicha (1342-1415) 120 Julijan Eklanumski (380-455) 58 Justin Muиenik (100-165) 69, 39, 61,79 Justinijan 158,43,59,86,106 Juna Amerika 249,308,317,327 K Kalcedonski koncil (451) 65-6 kalikstinci v. utrakvisti Kalist Rimski 35 kalvinizam 205-12 Kant Immanuel (1724-1804) 259, 278 kapadocijski oci 18,55 karizmatski pokret 309-11 Karlman (879-884) 122 Karlo Martel (685-741) 107-8,122 Karlo Veliki (747-814) 92,123 Karlstadt (1480-1541) 188 Kбroly Gбspбr (1529-91) 215 kartuzijanci 113 Kдsemann Ernst (1906-98) 324 Kasijan Ivan (u. 433) 102 Kasiodor (477-570) 103 Kastor (5.st) 101 katare (albigenzi) 129 Katarina Sijenska 249 katoliиka apostolska crkva 292 Keil Johann (1807-88) 283 Keltsko redovništvo 104 kesviиki pokret 304 Kierkegaard Søren (1813-55) 283 Kiszka Stanisіaw (1584-1666) 221 Klement Aleksandrijski (155-220) 69-70 Klement I. Rimski (dj. 90-100) 31 Klementova poslanica 32 Kliment Ohridski (840-916) 104,165 Klodvig (Clovis I) franaиki kralj (465-511) 27,110 Klotilda (475-545) 28 410 Knox John (1514-72) 219-20 kolokvija u Ratisbonu (Regensburgu 1541) 246,191 koliridijanci 81 Koloman (biskup) 30 Kolumb Denegalski (521-97) 29,104 Kolumban Bangorski (543-615) 29,104 Komenski Jan (1592-1670) 180 konceptualizam 148 koncilijarizam 131 Konstanc, koncil u (1414): 173,132,180 konzistorij 192,211 Konzul Stjepan (1521-68) 206 koptska crkva 34,58 Krбvбr Pavel (1390-1433) 220 Krescent 23 kristomonizam 279 Kristova Crkva 301 Kristovi slijedbenici 301 kritika forme 324 kriarski ratovi 138-145 krivovjerja 44-62 kršжanski socijalizam 286-7 krštenje 95-6,135,208 Kulturkampf 313 Kьng Hans (1928-) 329 Kumran 13,97 Kuran 83 Kuyper Abraham (1837-1920) 320 Kvadrat (dj.117-38) 33 kvekeri 241-2 kvijetizam 263 L Labadie Jean de (1610-74) 261 Laktancije (240-320) 33,84 Lammenais (1782-1854) 313 Lanfranc (1005-89) 135,114 Langland William (1331-1399) 133,175,178 Langobardi 121,29,87,125,159, 165,174 Langton Stephen (1150-1228) 128 Јaski Jan (1499-1560) 235, 221 Lateranski sabor (иetvrti) 128 Laud William (1573-1645) 231-2 Laurencije (dj. 500-7) 86 Law William 1686-1761) 258 lani dokumenti 123 Leibniz (1646-1716) 256 Leipziška debata (1519) 185 Leipziški Interim 193 Lessing (1729-1781) 259 limb 134,60 Lindisfarne 29,113 Lionska unija (1274) 172 Lloyd-Jones Martyn (1899-1981) 306 Locke John (1632-1704) 254 Loisy Alfred (1857-1940) 317 lolardi 178 Lombardo Petar (1095-1169) 134,148 Londonska ispovijed, Druga 242 Lucijan Antiohijski (240-312) 53 Lull Ramon (1235-1316) 119 Luther (1483-1546) 182-90 luteranska teologija 190 Lyon, sinod u (1274) 89,166 M macedonijevstvo 64,65 Maрarska 157,213-6,299 Makedonija 104,299 Maksim Ispovjednik (580-662) 160 Mala Reformirana Crkva 241 411 Malebranche (1638-1715) 256 malteški vitezovi 145 Manija (216-76) 60 manihejstvo 60 Manz Felix (1498-1527) 208,237-8 Manzikert, bitka kod (1071) 137 Marburški razgovori 191,208 Marcel Ankarski (u. 374) 53,54 Marcion (dj.140-44) 48,68 margerijaci, 97 mariologija 55,81,137,134, 151,313 Marija Tudor (1553-8) 228 maronitska crkva 59 Martin Tourski (335-400) 28,26, 102 marksizam 337-9 Marsiglijo iz Padove 112,132 Marx Karl (1818-1883) 337 Matthew Henry (1662-1714) 233 Meрumurje 202 Melit 44,26 Melanchton Filip (1497-1560) 187 Melod Roman 160 Menno Simons (1496-1561) 239 menoniti 239-40,269 Mesrop Maštoc (361-441) 26 metodisti 274-6,297,319 Metternich (1773-1859) 312 Milan 136,73 milanski edikt (313) 42 Miliж iz Kromeria 174 mirari vos enciklika (1832) 313 misije, katoliиke 250,293 misijski pokret 20-21,292-5 misticizam 120,160-1,249,262-3 Mitra 15 modalizam 51 Modrzewski Frycz (1503-72) 221 Mogila Petar (1586-1647) 164,270 Molina Luis (1535-1601) 262 Molinos Miguel de (1628-96) 264 molitvenik (anglikanski) 229,233 molokany 268,340 Moltmann Jьrgen (1926-) 327 monarhijanizam 51-59 mongoli 144 Monod Adolphe (1802-56) 319 monofizitizam 55,83 monoteletizam 66,59 montanizam 49-50 Montecassino 105 Moody Dwight (1837-99) 303 Moravska 157,186,278 moravska braжa 183,272 moravska misija 273-4 mozarabi 133 mraиno doba 106-8 Muhamed (570-632) 82 Mьntzer Thomas (1490-1525) 187 Mutimir (892-910) 168 N Napoleon (1769-1821) 268 nazarenci (crkva nazarena) 307 Naum 168,105 Nepomuk (1350-1393) 156 neposjednici 267 Neri Filip (1515-95) 249 nestorijanizam 55-6 nestorijanci 31,34,56 Nestorije (380-451) 57 Newton Sir Isaac (1642-1727) 255 Newton John (1725-1807) 279 Nicejski koncil (Prvi – 325) 65 (Drugi – 787) 66 Nietzsche Fridrik (1844-1900) 332 Nikola iz Lyre (1265-1349) 154 nikolaiti 48 nikolaitizam 126 412 Nikon (1605-81) 267 Nin 156 Nina (296-340) 25 Ninian (360-432) 29 Nitra 157 Nizozemska 120,218,318,320 Njemaиka 181-96,269-72,27885,331-7 njemaиki viteški red 144 Noet (2.st) 54 nominalizam 148 normani 114,126,172 Noth Martin (1902-68) 324 Novacijan (3.st) 35,40 Nova Katekumena 319 nova apostolska crkva 292 novokarizmatizam 311 novoplatonizam 18-20 nova pobonost, v. devotio moderna Nьrnberški Interim (1532) 191 O obnovi Prva 301, Druga 301, Treжa 302 Occamski v. William Occamski Ochino Bernardino (1487-1564) 236,244,247 okazionalizam 256 Oncken (1800-84) 284 Operation Mobilisation 295 Opus Dei 320 Oranski koncil (529) 60,153 Origen (185-254) 70-2,98 Osiander (1498-1552) 196 Osroena (Edesa, Urfa) 24 otkupljenje 136,80 otvoreni teizam 330 Oxfordski pokret 286 P Pahomije (286-346) 100 Paisije (Hilandarski) 296,338 Paladije (408-61) 103 Palut iz Edese (dj. 200) 34 Pannenberg Wolfhart (1928-) 326 Papije Hijerapolski (60-130) 30 papinstvo 83-7,120-33 Parham Charles (1873-1929) 307-8 Parmenid 16 Pascal Blaise (1623-62) 256,262 Pascendi, enciklika (1910) 318 patripationizam 51 Patrik (390-461) 29,103 paulikijani (pavliжani) 61 Pavao Samosatski (dj. 260-72) 51,282 pedofilija 319 pelagijanizam 59-60 Pelagije (360-422) 59 pentekostalni pokret 306-11 Petar Aleksandrijski (u. 311) 43 Petar Muиenik (1491-1562) 235 Petar Veliki (1672-1725) 269 pijetizam 119-20,174,271-3 Pipin Mali (715-68) 108,122 Pisa koncil u 132 Pittinger Norman (1905-97) 327 platonizam 17,68,79,148 Plinije (62-114) 92 Plotin (205-270) 18 pluralizam poganski svijet 14-21 Poljska 158,220-1,240 Polikarp (70-166) 31,38,68 Pontifex maximus 87,90,159 Porfirije iz Tira (232-305) 33 posjednici 267 postmodernizam 346 Prakseja (3.st) 52 413 predestinacije 60,72,134,164,188 premonstratenzi 115 pretvorba v. transsubstancijacija priscilijanci 91,61 progoni 36-44 protureformacije 243-50,203 Prusija 270,313 puritanci 229-31 pustinjaci 97 pustinjaci sv. Augustina 117 R racionalizam 258-9 Radbert Pashasije (785-860) 135 Radstock Lord (1833-1913) 342 Rafajowicz Stanisіaw 221 Rahner Karl (1905-85) 328-9,69 Rakov 241 rakovski katehizam (1574) 241 Raspuжin 340 Rastislav (846-70) 157 Ratramnus (u. 868) 135 Ratisbon (Regensburg), kolokvije u, (1541) 191,246 realizam 147-8 recepcionizam 235 redakcijska kritika 326 redovništvo 97-105,112-18 reformacija, razlozi 173-5 Reformirana teologija 212 rekapitulacija 68 religia licita 14 relikvije 27,78,110,109,129,208 remonstrancija 223 Renata (Renйe) (1510-75) 209,247 Rerum novarum (1891) 316 Ricoeur Paul (1913-2005) 346 Rikard Lavljeg Srca (1157-99) 141 Rim, crkva u 35,83-7 Rimini, koncil u (359) 54 Ritschl Albert (1822-89) 281-2 Robespierre (1758-94) 268 Rolle Richard (1295-1349) 174 Roscelin iz Compiègnea (10501124) 147 Rousseau (1712-78) 259 Ruanda (pokret) 304 Rumunjska 28,169,298,299 Rusija 167-9,267,339-46 Rutherford Samuel (1600-61) 220 Ryle John, biskup (1856-1925) 304 S Sabatier Auguste (1839-1901) 316 Sabelije (3. st) 51 sabelijanizam 51 SAD 233-4,300-313,306-10 sakramenti 133-4 salezijanci 316 Sandomierški Mir (1570) 221 samostani 98-116,112-20 Sava (1175-1235) 166 Savonarola (1452-98) 177,131 Schleiermacher (1768-1834) 27880 Schleitheimska ispovijed 237 Schmalkaldenski savez 191 Seleukija, koncil u 54 seljaиka pobuna 188-9 Serafim iz Sarova (1759-1833) 339 Serapion (u. 359) 74 Serdika, koncil u (342) 54 Sergij Radoneški (1314-92) 169 Servet Miguel (1511-33) 240-1,211 Simeon Charles (1759-1836) 285 Simeon Novi-Teolog (r. 949) 160 Simeon Stilit (390-459) 100 Simon Richard (1638-1712) 257 simonija 118,127,180 Sirmium (Sremska Mitrovica) 414 koncil u (357) 55 Sjeverna Afrika, crkva u 34-5,44, 65 Skandinavija 30,196,155 Skarga Peter 222 skoptci 268 Slovenija 205-6 Smith Hana Whitehall (18321911) 305 Socinije (Sozzini) (1525-62) 241 socinijanci 240-1 Sofronije Jeruzalemski 58 Sokrat 16 Sonderbund 313 Sцlle Dorothea (1923-2003) Spener (1635-1705) 272 Speyer koncili u (1526,1529) 190 Spinoza Baruch (1632-77) 256 Splitski koncil (1185) 62 Splitski sinod (925,928) 157 Spurgeon (1834-92) 290 Srbija 166-7,298 srednjoplatonizam 18 stara katoliиka crkva 315 Starosirijska crkva 34 starovjerci 268 Stefan Nemanja 62 Stefan Permski (1340-96) 169 stoicizam 17 Stott John (1921-2011) 306 Strauss David (1808-74) 280 Strossmayer (1815-1905) 316 Sunday Billy (1862-1935) 303 superstitiones 15 Sutri sinod u (1046) 124 Sylvester Jбnos 215 Szegedi Kis Istvбn (1505-71) 215 Љ Љenuda (u. 451) 100 Љimun bar-Kohba 12 Љimun Mag 45 školska braжa 244,264 Љkotska 219-20,29,292,233 Љpanjolska 24,106-8,129,133,244, 318 Љtitny Tomaš (1333-1409) 174 Љvicarska 206-11,236,313 Љvicarska vjeroispovijed 208 T taboriжani 180 Tacijan (Adai) (112-72) 33 Tales 16 talmud 10 Tauler Johann (1300-61) 120 Teen Challenge 310 Teilhard de Chardin (1881-1955) 329 Telesfor (dj. ok. 130) 38 templari 140,144,132 Teodor Mopsuestijski (350-428) 57 Teodora (carica) 58 Teodora (carica) 163 Teodot Bizantski (3.st) 48 teologija krize 31 teologija kria 335 teologija osloboрenja 328 teologija nade 326 teologija procesa 326-7 teorija evolucije 287,288 Terezija Avilska (1515-82) 249,263 Tertulijan (160-245) 73 teutonski viteški red, v. njemaиki v.r. terapeuti 97 theotokos 56,65 Tihon patriarh (1866-1925) 341 Tikonije 34 415 Tillich Paul (1886-1965) 323 Tirdat III. (294-324) 24 Toledski koncil 107 Toma Akvinski (1224-74) 149-50 Toma Kempenac (1380-1471) 119,116,174 Tomino Evanрelje 48,64,82 Tomislav kralj (dj. 910-28) 157 Torquemada (1420-98) 129 Torrey (1856-1928) 308,302 traktarijanci 286 transsubstancijacija 31,74,128,135, 151,152,163,164,181 Transylvanija (Йrdely) 216 Tridentski koncil (1545-63) 247-8 Tridesetogodišnji rat 250-1 Tri poglavlja 59 tropici 72 Trubar Primo 204-5 Trpimira (845.-64) 156 Turci 156,31,138-45,293,253,297-8 Turretin Franзois (1623-87) 223 Tyndale William (1494-1536) 225,227,231 U uиenost 145-54 Ulfila (311-383) 28 ultramontanizam 260 Unam sanctam, bula 132 Ungnad Ivan III., (1493-1564) 199,202,205 Unigenitus, bula 262 Unitarijanci 239 Unijati 167,221,252,296 Ursije 156 uskrs, rasprava o nadnevniku, 97 utrechtska deklaracija 315 utrakvisti 182 V valdenzi 177-8 Valdo Petar (1140-1217) 177 Valens iz Murse (4. st) 28,54 Valentin (2. st) 48 Van Buren Paul (1924-98) 325 vandali 105,76,87 Varšavska Konfederacija (1573) 222 vatikanski koncil (prvi 1869-70) 314 (drugi 1962-65) 317-18 Vergerije Petar (1489-1565) 203,205 Veritatis Splendor 318 vikinzi 154,169,123,115,145 Vilim I. Oranski (1533-84) 218,233 Vineyard (denominacija) 310 Vinko Paulski (1581-1660) 265 Virgo Terry 311 vizigoti 105 Vlaиiж Matija (1520-75) 203-4,249 vojska spasa 289-90 Voltaire (1694-1778) 257 Von Rad Gerhard (1901-71) 326 Wales 26,104,278,308 W Warren Rick (1954-) 311 Watchman Nee (1903-72) 304-5 Weiss Johannes (1863-1914) 321 Wesley John (1703-91) 274-6,306 Westphal Joachim (1510-74) 196 Westfalski mir (1648) 251-2 Westminster ispovijed 232 Whitby, sinod u (663) 30 Whitefield (1714-70) 277 Wigglesworth Smith (1859-1947) 308 Wilberforce William (1759-1853) 277,286 416 Wilfrid (634-709) 30 William Occamski (1280-1349) 152-3,175 Willibrord (658-739) 30 Wimber John (1934-97) 310 Wishart George (1513-46) 219 Wolff Christian (1679-1754) 256 Worms, sabor u (1521) 187 Wright N.T. 337 Wycliffe John (1329-84) 178-9 Y Youth with a Mission (YWAM) 295 Z zapadna obnova (SAD) 301 Zapolja (Szapolya) Ivan (14871540) 213,215 zasluzi 81 Zinzendorf Graf von (1700-60) 272,182 zoroastrizam 16 Zrinski IV Juraj stariji 202 Zrinski V Juraj mlaрi 202 Zwingli Ulrich (1484-1531) 206-7 idovi za Isusa 310 iška Jan (1360-1424) 180-1
© Copyright 2024 Paperzz