KLASJE naših ravni 9-10, 2012.
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST 9-10, 2012.
ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST, UMJETNOST I ZNANOST
UTEMELJEN 1935., IZLAZI DO 1944.,
OBNOVLJEN 1996. GODINE
Uredništvo: Lazar Merković, Milovan Miković (glavni
urednik), Zvonko Sarić, Stipan Stantić (odgovorni urednik), predsjednik Matice hrvatske Subotica
Nakladnici: Matica hrvatska Subotica,
24000 Subotica, Ustanička 10,
+ 381 64 399 17 71 i
NIU Hrvatska riječ, 24000 Subotica,
Trg c. Jovana Nenada 15/II,
+ 381 24 55 33 55; + 381 24 55 15 78
+ 381 24 53 51 55
Za nakladnike: Stipan Stantić i Ivan Karan
Tisak: ROTOGRAFIKA, Subotica, Segedinski put 72
Za tisak odgovara: Ljubiša Vuletić
Računalna obrada: Jelena Ademi
Tiskanje ovoga sveska omogućili su: Središnjica Matice
hrvatske Zagreb, Grad Subotica, Pokrajinsko tajništvo za
obrazovanje i kulturu AP Vojvodine i
Ministarstvo kulture Srbije
Ogranak Matice hrvatske u Subotici
Cijena sveska – 150 dinara
Klasje naših ravni, novi tečaj, godište XVIII., broj 9. – 10., 2012.
Tekstovi pisani hrvatskim standardnim i
književnim jezikom primaju se:
E–mailom ([email protected]), na disketi ili CD–u.
Tekstovi se ne vraćaju.
Kazalo
IZBOR
3-6
7-23
IGOR ŽIC, Od «Maminog srca» do «Glembajevih»
NIKOLA TUTEK, Kornjačin drugi život – NOĆ KOD ÉVI – JUTRO U PELIKÁN BARU – NOĆ NA KRUŽNOJ ULICI – CSONTÁSI NAREĐUJE,
FRILLINGER VOZI
ROMAN
24-39
40-42
TOMISLAV KETIG, Damin gambit X.
LAZAR FANCIŠKOVIĆ, Mađarica
43-47
ŽELJKO KRZNARIĆ, Vojvođansko jutro i druge pjesme
PROZA ZA DJECU
RUŽA SILAĐEV, Osmijeh obojen suncem
PJESNIŠTVO
48-58
OBLJETNICE
59-62
63-67
68-73
74-76
77-80
ZVONIMIR PELAJIĆ, Šokački elementi u lirici Ante Jakšića
ROBERT HAJSAN PANONSKI, «Gradišćanske povidajke» Balinta Vujkova
MILOVAN MIKOVIĆ, Balint Vujkov u svijetu goblina, trolova, orka i hobita
STEVAN MAČKOVIĆ, O društvenom ozračju Subotice dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća
DAVOR BAŠIĆ PALKOVIĆ, Knjiška produkcija vojvođanskih Hrvata
2011.-2012.
PRIKAZ
81-83
84-85
86
87-89
IGOR ŽIC, Može li se kupiti rodna kuća?
JOSIP BOTTERI DINI, Jean ili miris smrti
NEDJELJKO MIHANOVIĆ, Pomirenja
ĐURO VIDMAROVIĆ, Stradanje svećenika Janeza Straseka
BAŠTINA
90-93
94-101
102-114
115-120
TOMAS DOMAGOJ, Suvremene kritičke recepcije Ahdname
SLAVKO ŽEBIĆ, Svetište Gospe Tekijske
ĐURO FRANKOVIĆ, Lada, «Lepi Ivo» i Ivanjdan u običajima i popijevkama podravskih Hrvata u Mađarskoj
ANTONIJA ČOTA REKETTYE, Naše novine, politički, gospodarski i društveni list 1943.-1944. (Zombor/Sombor) – Bibliografija
SNIMKE
6-120.
NADA SUDAREVIĆ, Sudionici XI. Dana Balinta Vujkova, 18.-19. X. 2012.
Igor Žic, Od Maminog srca do Glembajevih
3-6
Od Maminog srca
do Glembajevih
IGOR ŽIC
Nikad nisam volio čitati drame jer smatram da
je tekst tek početak onog što bi se trebalo dogoditi na pozornici. Osim toga većina dramskih
tekstova uopće nije književnost – barem ne ozbiljna! – pa često sve postaje zamorno i neproduktivno. Čak i kad je Shakespeare u pitanju,
zadovoljstvo je neusporedivo veće dok vrhunski engleski glumci oživljavaju njegove stihove,
njegov nevjerojatan jezik i njegove dramatične
slike, no u samom otisnutom tekstu.
Ovaj uvod pokušaj je opravdanja zbog toga što
ranije nisam iščitao šest drama Janka Polića Kamova. Zaobilazio sam ih kao što i inače zaobilazim dramske tekstove.
Tog ukletog pisca, koji je disao plućima smrti,
upoznavao sam vrlo postepeno. Odmah su me
oduševili eseji, koji su dramatično odskakali od
svega što se početkom XX. stoljeća tiskalo u Hrvatskoj. Potom sam prošao kroz desetak priča,
da bih došao do ključnog remek-djela, romana
Isušena kaljuža. Zbirke poezije Psovka i Ištipana
hartija uvijek su mi bile ponešto sa strane, nezavisno od toga što je riječ o ključnim ostvarenjima hrvatskog pjesništva.
Na samom kraju ostale su drame, kojima sam
se okrenuo zato što ih nitko nije postavljao na
pozornicu, pa ih nisam mogao doživjeti u njihovom prirodnom okruženju. Svaki dramski tekst
računa i na štukature, kašljucanje, škripu stolica,
šuštanje vrećica bombona, entuzijazam glumaca, dosjetljivost redatelja, kulise, igru svjetla i
dramatičnih zamračenja, a ne samo na uvjerljivo izgovorene riječi. Kazalište je oduvijek bila
podjednaka predstava na pozornici, kao i u
gledalištu – ili u predvorju, tijekom pauzi. Ono
je koncentracija života samog, hram posvećen
krhotinama vječnosti.
Ništa ne može tako iscrpiti kao slabašan, dosadan, neuvjerljiv dramski komad, ni tako nas približiti nezasluženim visinama kao sjajna međuigra nadahnutih glumaca! U tematskom broju
nekad uglednog riječkog časopisa Dometi, Igor
Mrduljaš, prije gotovo četvrt stoljeća, pozabavio se Kamovljevim dramama.
«U svega tri godine Kamov je napisao osam
dramskih tekstova: Na rođenoj grudi, Tragedija
mozgova, Orgije monaha, Djevica ( 1907.), Čovječanstvo (1908.), Lakrdije našeg doba i Žene,
žene (1909.), te Mamino srce (1910.). Drame
Lakrdija… i Žene… izgubljene su i o njima znademo jedino iz zapisa suvremenika ili po kasnijim
zapamćenjima. Samo prve dvije drame objelodanjene su tiskom za Kamovljeva kratka života,
obje u vlastitoj nakladi, dočim nijedna nije uprizorena prije njegove smrti u bolnici za nepoznate strance u Barceloni godine 1910. Poznato
je da ih je nudio zagrebačkom teatru i da je tri
Kamovljeve drame dramaturg Ivo Vojnović redom odbio ( …drame su tehnički prenatrpane…
u svakoj novo blistanje genijalnih ideja u konfuznoj simbolici… zapisat će konte Ivo god. 1910.
).» ( Mrduljaš, I.: Janko Polić Kamov i kazalište,
Dometi, br. 9, Rijeka, 1985., str. 29-30.)
Zanimljivo je da se često citiraju istrgnuti citati
nekad uvaženog dramatičara – u svim elementima precijenjenog pisca, koji ugled duguje
vanliterarnim razlozima! – a znatno rijeđe cijeli tekst, koji je u najmanju ruku vrlo zanimljiv.
Vojnović je bio dramaturg Hrvatskog narodnog
kazališta u Zagrebu od 1907. do 1914. godine
i po dužnosti morao je pisati mišljenja o pristiglim tekstovima. Tako se 1910. godine osvrnuo
na dvije Kamovljeve drame.
«Držim apsolutno nuždnim da se ove dvije
drame istog autora, Lakrdija našeg doba i Oh,
3
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Igor Žic, Od Maminog srca do Glembajevih
žene… žene, predlože jury-u. Tu je snažan, originalan, smio i velik talenat. Da je prva drama
napisana i štampana njemačkim jezikom bilo bi
vriske udivljenja. Čini se skoro nevjerojatno da
naš čovjek, i to vrlo čedni malograđanin, kako
je autor ovih djela, pozna tako duboko psihologiju abnormalnih, modernih ljudi. – Naravski,
drame su tehnički prenatrpane, ali gdje je bogatstva tu ima i načina da se popravi.–
Važno je da istaknem, kako sam već odbio tri
drame istog autora pisane u jednoj godini! A u
svakoj, novo blistanje genijalnih idea u konfuznoj simbolici.
Svakako pojava ovoga pisca jest unicum u hrvatskoj književnosti. – Izvući ga iz tmine i iz bijede, bilo bi korisno djelo, a za našu siromašku
dramsku umjetnost uopće nuždno.» ( Polić-Kamov, J.: Drame, Rijeka, 2000., str. 242.)
Najbolji poznavatelj Kamovljeva rada bio je njegovov suvremenik Vladimir Čerina, koji je imao
prilike, poslije piščeve smrti 1910., pročitati cijeli njegov opus, pa i kasnije izgubljena djela.
Ostavio nam je senzacionalnu monografiju Janko Polić Kamov ( Rijeka, 1913.; reprint Zagreb,
2007.), u kojoj se osvrnuo i na drame, jednakom
žestinom i istim nadahnućem kojim je Kamov
stvarao.
«U dramskom radu, kod Polića postoje dvije
faze i u objema vidimo dva Polića. Prva je faza
ekvivalentna njegovoj lirici, druga njegovoj novelistici. U prvoj fazi, koju čini Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, nalazimo Polića Psovke i
Ištipane hartije, a u drugoj fazi, koju čine Lakrdija našeg doba, Oh, žene, žene!, Čovječanstvo,
Mamino srce, pa Orgije monaha (sve sam ove
dramske radove dobio u rukopisu od g. Vladimira Polića), nalazimo Polića Isušene kaljuže. U
prvoj fazi Polić je socijalni, nacijonalni i kulturni
demonstrant, sa mnogo obilježja jednog ibsenovca, stirneovca i ničeanca, koji se tek jedva
primjetljivo počeo da krnji, nagrđuje i zaražuje
sumnjanjem, skepskom, cinizmom i desperacijom, da se približava intelektualno i moralno
vrlo teško oboljelom Arsenu Toplaku (glavnom
junaku Isušene kaljuže, op. aut.). Na jedan nevezaniji, slobodniji i estenzivniji način, on u ovim
dramskim slikama radi ono, što je već činio i lirikom: revoltira se, protestira i psuje. U preveli-
3-6
kom svome egotizmu, on izvrsno u njima izlaže
svoj božanstveno buntovni personalitet, ali ne
toliko i sposobnost umjetnika koji stvara za pozornicu. Nijesu sve drame sasvim lišene umjetničkih vrlina, niti su njeni dramski elementi vrlo
slabi, nego su obje one u cjelini svojoj dramske
studije…» (str. 127-128.)
Čerina je vrlo precizno iznio probleme ranih Kamovljevih drama, međutim, on je još preciznije
ocijenio važnost njegovih kasnijih radova. Kao
što je moguće pratiti odrastanje i sazrijevanje
nezaustavljivog pisca od stranice do stranice
romana Isušena kaljuža (rukopis dovršen 1909.,
tiskan tek 1957.!), isto je moguće od drame do
drame. Kamov je poput tropske oluje izrastao
iz samog sebe, a najveću energiju crpio je iz
svojih brojnih bolesti (tuberkuloza, rak grla, sifilis) koje su mu proždirale organizam. Znajući da mu vrijeme nepovratno ističe, on je svu
preostalu snagu uložio u pisanje i tako je uspio
ostaviti impresivan opus, iako je već u dvadeset
i četvrtoj godini bio bezimeni leš u anarhističkoj
Barceloni.
«Ništa nije reći za Polića dramatičara iz druge
faze, da je moderan umjetnik; malo je napisati
da je izvanredan umjetnik; nije dosta kazati, da
je neobičan umjetnik; nije mnogo ni uskliknuti, da je čudesan umjetnik; treba još dodati: on
je lud. On je ludovao kao lirik, on je ludovao
kao novelist, on je ludovao kao dramatičar iz
prve faze i on je ludovao kao dramatičar iz druge faze. Jer on nije uopće nigdje normalan bio;
nigdje i nigdje; u ničemu i nikada. On je bio svuda i u svemu veoma osamljen i bez stalnog i
sazdanog i bez jakog i bez jednog jedinog uzora bilo u čem.» ( str. 167.)
Ključni problem koji će opterećivati prihvaćenost Kamovljevih drama u idućim desetljećima,
Čerina je vrlo dobro uočio i sročio gotovo poput kletve.
«Njegova dramska umjetnost i naročito ova
iz druge faze, Od lakrdije našega doba pa do
Orgija monaha, ona dakle spada u anormalnu
umjetnost, u umjetnost koja stavlja u nepriliku
kritičare, jer ne znaju šta da kažu o djelu, pošto
su daleko da ga razumiju jer su ili ispod kulturne
4
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Igor Žic, Od Maminog srca do Glembajevih
visine umjetnika ili van svake anormalnosti ili ne
mogu da se za nju zagriju…» ( str. 173.)
U stvari, Kamovljeva posmrtna ukletost proizlazi ili iz posvemašnjeg nerazumijevanja njegovog opusa ili, upravo suprotno, iz temeljitog
razmijevanja njegove važnosti koja se se upravo zbog toga nastojala svim sredstvima minorizirati. Ovo potonje neraskidivo je vezano uz
Miroslava Krležu.
Problem odnosa Krleže i Kamova ozbiljno je
podcijenjen. Krleža je u časopisu Plamen objavio 1919. godine dulju pripovjetku Hodorlahomor Veliki, posvećenu Uspomeni Janka Polića
Kamova koji je junački pao sa stijegom u ruci (br.
4. i 5-6.). Da nešto nije u redu na relaciji KrležaKamov možemo zaključiti po tome što je posveta nestala već s prvog pretiska priče 1923.
godine!
Hodorlahomor veliki novela je netipična za Krležu po svom anarhističko-fantazmagoričnom
ugođaju, a cijelim svojim duhom vezana je uz
Kamova, tako da jednostavno brisanje posvete
nije dovoljno. U poratnoj klimi, prepunoj neizvjesnosti, Krleža je u rukopisu, koji je dobio od
Antuna Barca, pročitao Isušenu kaljužu, koja ga
je morala šokirati jer je bila posve izvan bilo kakvih hrvatskih koordinata. Impresioniran – što
mu se u životu rijetko događalo! – odlučio se
za vlastito čitanje Kamova i posvetu njegovom
anarhizmu i revolucionarnosti jer je vjerovao da
je stradao na barikadama u Barceloni, u kojoj su
tada bili nemiri. I tako je nastala njegova najbolja novela!
Ako je ovaj prvi slučaj bilo otvoreno pozivanje
na Kamova, nakon 1923. godine situacija se bitno promijenila. U potrazi za novim putevima
svog književnog istraživivanja, Krleža je nanovo iščitao rukopis Kamovljeve drame Mamino
srce i – nastala je njegova najuspješnija drama
– Gospoda Glembajevi!
Što sam Krleža kaže za svoju dramu i njezin
kontekst?
«Istina je, i to govorim već trideset godina, da su
Glembajevi kao pojam glembajevštine ili agramerizma literarna fikcija! Kao što jezik mojih kaj-
3-6
kavskih balada nikada nije bio jezik plebsa, tako
ni agramerizma, kakav se govori sa moje scene,
nikada nije bilo. Ako je riječ o literaturi, onda su
to literarne varijacije ili ako hoćete kompozicije
po nekim modelima, ali kao što se srednjovjekovni kraljevi nikad nisu izražavali rimovanim
jezikom romantične drame, tako se i ovdje radi
o literaturi.
Glembajevi su htjeli da budu literatura (po
mom subjektivnom mišljenju oni to i jesu), a
kad tamo, taj se pojam otrcao u štampi, u takozvanoj književnoj historiji, naročito pak u
nastavnim planovima do najispraznijih fraza,
do izrazito gnjavatorske sheme o dekadenciji
i truleži naše građanske klase.» (Matvejević: P.:
Razgovori s Miroslavom Krležom, Zagreb, 1971.,
str. 92.)
Praizvedba Gospode Glembajevih bila je 14. veljače 1929. u HNK u Zagrebu. Dramu je režirao
Alfons Verli, a u glavnim ulogama nastupili su
Dubravko Dujšin (Leone) i Bela Krleža (barunica Castelli-Glembaj). Za dramu je Krleža peti
put dobio Demetrovu nagradu.
Od 1929. do 1931. ciklus o Glembajevima, a u
prvom redu Gospoda Glembajevi, izveden je
na pozornicama Zagreba, Beograda, Ljubljane, Osijeka, Novog Sada, Dubrovnika, Cetinja,
Splita, Maribora, Skoplja i Sarajeva više od 200
puta!
Naravno, kad je Krleža u pitanju, Glembajevi
su nešto posve izmišljeno, jedna sredina koja u
Zagrebu nije postojala, a da je i postojala, Krleža joj ne bi imao pristupa. U najboljem slučaju
obitelj Strozzi, u koju je povremeno navraćao,
mogla je biti nekakav slabašan predložak.
S druge strane, kad Kamov opisuje ekonomski
slom nekad vrlo bogate obitelji, nema nikakvog
izmišljanja! On, u drami Mamino srce (rukopis
dovršen 1910.) jednostavno opisuje propast
svoje, desetljećima vrlo bogate obitelji Polić! I
zato Mamino srce šokira čitatelja – jer imamo
osjećaj da prisustvujemo nečem brutalno iskrenom, Glembajevima bez cifranosti, patetičnosti
i skolastičnosti! Sve ono što je kod Krleže prenemaganje, kod Kamova je precizan opis jezive stvarnosti! Bolesti i umiranja, rakova i tuberkuloza, apsolutnog bogatsva i apsolutne bijede.
5
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Igor Žic, Od Maminog srca do Glembajevih
Ukratko, Krleža je uzeo iz prve scene Maminog
srca premalo da bi postao plagijator, a previše
da bi imao čistu savjest! Tamo gdje Krleža, posve bespotrebno, gomila njemačke isprazne
fraze, Kamov nemilosrdno udara hrvatskim jezikom.
«Dušan: Ništa. Sve je dosadno i svi ste dosadni.
Za svaku tricu pitate. Za svaki kret. Za svaki –
ja ne znam. Kao babe. Ja vas ne pitam ništa.
Kamo ste pošli ti i mama? Ne pitam. Briga me!
A Bruno odmah: kamo ste pošli? U potrazi za
novcem; zacijelo. (Mračno. Romano ga šutke
gleda): Tako smo sićušni postali. Tako tričavi.
Tako mizerni. Jučer se je radilo o pet kruna
duga; mama se zadužila kod nekake babe. Pa
zato svađa, pa zato izjedanje, pa zato – Blato.
Sve je gadno, gadno, gadno…» (str. 179.)
Nigdje Krleža nije tako sitan, kao u odnosu prema Kamovu! Ponovno mu se okrenuo 1938.
godine, kad je objavio roman Na rubu pameti.
Tada se vratio Isušenoj kaljuži, nekako podmuklo, u polumraku, poput kradljivca koji se šulja
3-6
po tuđoj kući sa srebrnim svijećnjacima u ruci.
Na rubu pameti je Isušena kaljuža razočaranog
komunističkog vjernika.
Ako se sve sažme, Miroslav Krleža, koji je učinio
sve da se roman Isušena kaljuža – ali i Sabrana
djela Janka Polića Kamova! – nikad ne pojave,
svoju najbolju priču (Hodorlahomor Veliki), svoju najbolju dramu (Gospoda Glembajevi) i svoj
najbolji roman (Na rubu pameti) duguje direktno tom piscu čiji talent niti u jednom trenutku
nije dosegnuo …
IGOR ŽIC, prozaik, esejist i kritičar (Rijeka, 25. veljače 1961.). Studirao je na grupi
Hrvatski jezik i književnost, a diplomirao je
Likovnu umjetnost na Pedagoškom (danas
Filozofskom) fakultetu u Rijeci 1986. godine. Diplomska radnja «Teorijska konkretna
estetika» predstavljala je aktualizaciju Schellingove filozofije umjetnosti, a branio ju je
kod Andreja Medveda, uglednog slovenskog
filozofa, povjesničara umjetnosti i pjesnika.
(A. Medved dobitnik je nagrade za najbolju zbirku poezije u Sloveniji 2010. godine).
Od 1987. Igor Žic zaposlen je u Pomorskom
i povijesnom muzeju u Rijeci kao restaurator slika, te voditelj stručne knjižnice. Kompletno je pripremio i realizirao izložbe: «Canova-Fernkorn» ( kaštel Trsat, 1991. ), «Stari
majstori s Trsata» (franjevački samostan Trsat,
1991.) i «U sjeni riječkog orla» (kaštel Trsat,
1993.). Član je uredništva «Sušačke revije» od
1993. do danas. Bio je glavni urednik dvojezičnog časopisa «Welcome to Rijeka & Opatija» od 2001. do 2004. godine. Objavio je
turističke vodiče Rijeke i Opatije. Glavni je
urednik «Književne Rijeke» od 2011. godine.
Od 1985. godine objavio je 22 knjige, te 600
članaka. Kreće se između književnosti, povijesti i povijesti umjetnosti. Najuspješnija knjiga mu je «Kratka povijest grada Rijeke» (od
1998. sedam hrvatskih, te englesko i talijansko izdanje), a najljepša «Crkveno slikarstvo
na otoku Krku od 1300. do 1800.» (2006.).
Svoje priče objavio je u zbirkama «Intruder»
(1999.) i «Hrvatska knjiga mrtvih» (2002.), a
eseje iz svjetske i hrvatske književnosti u knjizi «Književni eseji» (2011.).
6
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
7-23
Kornjačin drugi život
NIKOLA TUTEK
NOĆ KOD ÉVI – Sakrila se tamom stubišta. Potom je pokazala samo polovicu lica osvijetljenu
mjesečevim sjajem. Pogledao sam u lice porculanske lutke. Herendi, ali ne kičast. Ne hladan na
dodir. Uglancan i krut. Bila je topla. Njen sjaj nije
dolazio od krpe u ruci nekoga tko čisti, već od
sjaja Mjeseca iz leđa nekoga tko ju je okaljao.
Okrenuo sam se. Otvoren prozor. U njemu uramljen Mjesec.
– Kao da vrišti – rekla je Évi. – Čuješ li ga?
Okrenuo sam se prema njoj, ali više je nije bilo
na stubištu. Čekala me vani na ulici.
– Vidiš li što? – pitao sam.
Gledala je u malenu ploču iznad ulaznih vrata.
– Ne vidim ništa. Već su je pet puta prebojili.
Slova se jedva razabiru.
Sagnuo sam se, uhvatio je oko struka i podigao
prema vrhu vrata. Nosom je gotovo dotakla tablu.
– Vidiš li sada?
– Izgradili Frillinger i Csontási, arhitekti, 1896.
godine – pročitala je slovkajući.
Spustio sam je na tlo.
– Vidiš da sam imao pravo.
– Koga briga.
Jedna svjetiljka na dnu ulice zatreperila je i ugasila se. Visoki zid, siv i otrovan. Teško je reći koja
mu je prava boja pod silnim naslagama kristaliziranog smoga. Ipak, zid je topao. Znam tu kuću,
znam što je iza zida. Čemu ga bojati? I Évino lice.
Koja je njena stvarna boja? Kad bismo skinuli sav
taj oprez i nadanje, koja bi bila njena boja? Možda bi vrištala kao Mjesec.
– Évi… Évi?
Gdje li se skriva? Nema je. Ona već spava. Pošao sam prema parku pored mosta. I ja bih mogao otpočinuti petnaestak minuta. Noć je tako
topla! Petnaestak minuta na klupi, tko bi mi zamjerio? Bolje ne! Sjetio sam se prošlog proljeća
kad sam odspavao na tratini ispred Tunela. Mišljah, samo petnaest minuta. Probudio sam se
ujutro sklupčan kao fetus u utrobi odmah pored spomenika Nultom kilometru od kojeg i po
kojem se sve mjeri. Tamo sam se rodio. Osušio
krila. Sve su snimili turisti. Mogu sjesti, ali spavati
nikako. Nikako! Postoji jedna grozna vrsta sna.
Onaj san kome nije smisao odmoriti već prevariti. Rasipati sline po usnicama tako da ti se djeca
u tramvaju mogu bezbrižno smijati u lice. Danas sam u tramvaju načuo dva starija čovjeka u
odjelima. Nisam prisluškivao. Postoji velika razlika između prisluškivati i načuti.
Govori prvi muškarac, u tamnijem odijelu:
– Najgore od svega je to što u velikom zlu više
ne vjeruješ u sebe. Počneš se preispitivati. Jesam
li ja pogriješio? Jesam li u svemu bio dosljedan?
Jesam li dobro prosudio? Jesam li bio čista srca?
Pa sve do pitanja: Jesam li dobro čuo? Jesam li
dobro vidio? Kad se počneš tako preispitivati,
onda si gotov. Pucaš po šavovima. Padaš u samomržnju.
– Što su rekli na sudu? – pita muškarac u svjetlijem odjelu.
– Nisu previše davili. Ali sve je još pod istragom.
– Jesi li pio?
– To je najzanimljivije od svega: Ne sjećam se.
Ne mogu se sjetiti ničega što se dogodilo nekoliko dana prije nesreće.
– Aha! Parcijalna amnezija.
– Od tuda dolaze sumnje. Ne znam gdje sam
bio, što sam radio. Tko sam bio.
– Vadili su ti krv u bolnici? – upita svjetlije odijelo.
– Neću više nikada sjesti u automobil. Nemam
ništa protiv tramvaja. Iz tramvaja iznova otkrivam kako je lijep ovaj grad – odgovori tamnije
odijelo i namjesti naočale na nosu.
Pogledao je potom kroz prozor tramvaja. Bijasmo nasred mosta. Pitam se sjeća li se on
toga razgovora ovako jasno kao ja. Sigurno ne.
Mogu ponoviti svaku njegovu riječ, svaki njegov
pokret.
Ne bih trebao sjediti ovdje usred noći. Bolje je
da odem. Još bolje bi bilo vratiti se k Évi. Nisam
se niti oprostio od nje. Izišao sam iz parka i po-
7
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
šao natrag prema Évinoj zgradi. Iznenadilo me
njeno lice koje je provirilo kroz ulazna vrata.
– Što još radiš tu? – pitao sam je kad sam prišao.
Zavrtjela je prstom pored sljepoočnice.
– Mislio sam da si otišla spavati.
– Što ti je? – upitala me. – Da te ne poznam
rekla bih da si pijan.
– Nisam popio ni kapi alkohola.
– Pošli smo pred zgradu pogledati puni Mjesec.
Kad smo došli pred zgradu ti si bez riječi otišao
u onaj park. Sjeo si na klupu i deset minuta zurio
u zemlju.
– Mislio sam da si otišla.
– Ne, cijelo sam vrijeme stajala i promatrala te.
Zar se ne sjećaš?
– Ne, Évi, ne sjećam se ničega. Možda zbog punog Mjeseca.
– Ostani noćas kod mene. Ne možeš u ovakvom stanju sam kući.
– U kakvom stanju?
Ušli smo u mračno stubište. Zrake mjesečeve svijetlosti probijale su tamu poput lasera u
onom… Gdje je to bilo? Neki muzej ili zabavni park? Je li to bilo u Veneciji? Čini mi se da je
Leonora bila sa mnom. Hodali smo kroz tunel
osvijetljen zelenim laserskim zrakama koje su
se okretale suludom brzinom. Leonori je došlo
slabo, čekao sam je trideset i pet minuta ispred
ženskog toaleta. Bio sam ljut kad je napokon
izašla, a ona je i dalje bila zelena.
– Vrijeme je da se počneš brinuti – rekla je Évi.
Uspinjala se stepenicama ispred mene. Njeno je
dupe bilo točno u visini moga lica. Pokušao sam
je uhvatiti dlanom, no nisam uspio. Bila je puno
dalje nego što mi se učinilo. Primila je moj ručni
zglob i povukla me prema sebi.
– Zašto bih se brinuo, Évi? Pogledaj, sve je savršeno!
Zapeo sam vrhom cipele o stepenicu i umalo
pao. Évi me pridržala. Baš sam o tome neki dan
pričao s onom, kako se ono zvala? O tome kako
je padanje loše za ego. Mária. Išao sam s posla.
Bio je užasno vruć dan pa je ručka torbe upila
dosta znoja s moje ruke. Htio sam je zavitlati i
baciti u Dunav. Tamo gdje je ona trgovina jeftinom čokoladom, kako se zove, tamo je jedna
klupa. Na toj sam klupi često viđao ispruženu
mladu ženu u bijelim tajicama i uskoj plastičnoj
majici. Spavala je kao beba. Svaki utorak i četvrtak. Kako je samo bila prljava! Ipak, koža joj je
bila predivno smeđa, kosa duga, svezana u pun-
7-23
đu, a tijelo prelijepo, čvrsto poput praščića koji
još siše. Mala kurvinska Venera iz Ferencvárosa.
A njen vrat! Podsjetio me na vratove Meštrovićevih žena. Sjećam se, bilo je ljeto u Splitu,
slučajno sam nabasao na Meštrovićev muzej i
zaljubio se u vratove kamenih žena. Ponijela me
nezadrživa želja da milujem i ljubim sve vratove
ženskih statua. Patio sam, preznojavao se, borio se sam sa sobom i uživao prečistu ljepotu
kao ludost. Nikad nisam vidio tako privlačne
vratove! Ali ih nisam dodirnuo. Niti poljubio. Kustos muzeja me pratio do zadnjeg izloška pa na
donji kat, do izlaza, a potom do željeznih vrata
muzejskog vrta. Stvarno me se htio riješiti. Gad!
Sjećam se, prešao sam ulicu ispred muzeja,
sjeo u parku na klupu pored agave i pola sata
plakao. Mária je imala Meštrovićev vrat. Stajao
sam pored ferencvároške klupe i promatrao njeno dupe. Od prljavštine crne rubove na svakom
naboru njenih bijelih tajica. I nekoliko mrlja od
hrane. Kečap ili krv. Ona je osjetila da je promatram, probudila se i posjela na klupi.
– No, sjedi, ne grizem – rekla je.
Tako smo se upoznali. Mária i ja. Gledao sam
bez prestanka u njene grudi, bez imalo straha,
neugode ili krivnje. Kao što gledam sve one
krasne šarene stvari u Ikei. Zapalila je cigaretu,
zatim skrenula pogled s mog lica na crnu torbu
izmučenu bezobrazno besmislenim papirima.
– Lijepa taškica – rekla je.
Pružio sam joj torbu da je bolje pogleda. Dotakla me dlanom, dio njenog znoja ostao je na
mojim prstima. Otvorila je najmanji pretinac i
tamo pronašla novčanik. Otvorila ga je i izvadila
osobnu iskaznicu.
– Stranac?
Provjerila je koliko imam novaca. Nije bila razočarana vidjevši tek nekoliko tisuća forinti, samo
se nasmiješila. Vratila je novčanik u torbu, zatvorila je i spustila pored mojih nogu. Pritom se sagnula. Opet sam vidio njen vrat.
– Htio bih te nešto pitati. Tvoje tijelo…
– Što s njim?
– Ono je na prodaju.
Mária je pogledala prema uličnom satu na visokom stupu.
– Osjećam da je moje tijelo otok u olujnom
moru ljudskog sjemena. Na tom otoku uzgajam
piliće i rotkvice. I živim kao princeza.
Mnoštvo ljudi je sišlo iz tramvaja i prošlo pored
nas. Među njima jedna polugola djevojka za ko-
8
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
jom sam se pohotno okrenuo. Mária se počela
glasno smijati.
– Ispričat ću ti nešto. Moj pradjed, koji se rodio
u ciganskoj obitelji u Kolozsváru, bio je najmlađi
od šesnaestoro djece. Jedini je znao pisati pa je
odlučio otići na školovanje. Rođaci su ga svi od
reda upozoravali kako je bijeli svijet zao i pokušavali ga uvjeriti da ne napušta dom. Braća su ga
čak pokušala opiti noć prije odlaska kako bi zakasnio na vlak. Bezuspješno. Pradjed je mogao
piti kao životinja. U cik zore, kad su ispili posljednju kap vina, cijela je obitelj zaspala izmučena
pijančevanjem, a pradjed je složio nešto prnja
u drveni kovčeg, sjeo za stol u kuhinji i pripalio
cigaretu. Čovjek kod kojeg je pradjedova majka bila u službi i koji mu je vjerojatno bio otac,
poslao je kočiju koja je pradjeda odvezla na
željezničku stanicu. Potajno, u polutami osvita.
Lupkanje potkova o granitne kocke, cvrkut prvih ptica, to je zadnje što je čuo prije polaska.
Stigao je u Peštu u proljeće 1911. Satima je stajao na Istočnoj stanici u svom ofucanom odijelu.
Kada više nije mogao stajati, sjeo je na kovčeg i
zurio u krovnu konstrukciju stanice. Čelične grede izgledale su kao rebra njegove jedanaestogodišnje ljubavnice. Kao da je legla preko neba,
preko svijeta. Sigurno je bio tužan, moj pradjed.
I on je tada bio tek dijete.
Nakon pet godina izučio je za kraljevskog pisara, govorio peštanskim naglaskom, naučio i
njemački, kupio prelijepo odijelo. Odrastao je
ne zadržavši ništa od svog djetinjstva. Osim drvenog putnog kovčega. Jednog jutra spremio
je svoju finu odjeću u taj kovčeg, namjestio tek
izrasle, zavrnute brkove, obukao putne bakandže i nataknuo šešir. Uzeo je kočiju do Istočne
stanice i ukrcao se na vlak prepun mladih vojnika. Plamtio je rat. Pradjed je stavio svoj drveni
kovčeg na držač iznad glave i otvorio novine.
Čitao je, pušio, opet čitao. Napokon je zaspao.
Niti dvadeset kilometara prije Kolozsvára vlak
je naglo zakočio. Drveni kovčeg skliznuo je s
držača i poklopio pradjeda. Zaspao je kao gospodin. Probudio se kao invalid. Kovčeg mu je
zdrobio tijelo. Pradjeda su u Kolozsváru prepoznali pa su ga, umjesto u bolnicu, odvezli kući.
Do kraja života jedva da je izlazio na ulicu i živio
svoju cigansku sudbinu, bez obzira na diplomu
u ladici i fino odijelo u ormaru punom moljaca.
Živio je duže od sve svoje braće i gotovo sve
svoje djece. Često je govorio: Bio bih gospodin
7-23
čovjek, samo da nije ovog kljastog tijela. Stara
luda! Da nije bio kljast, bio bi samo nepoželjan
činovnik, nikada gospodin. Ovako je bio samo
kljasti Ciganin. Moj pradjed je za sve krivio svoje
tijelo, tako mu je bilo lakše. Ja svome tijelu zahvaljujem na svemu. Tako mi je lakše.
Mária je dlanom potapšala moje koljeno.
– No, a ti, što ti osjećaš prema tom svome velikom bijelom tijelu? – upitala je.
– Sad bih ja trebao ispričati priču? U redu. Priroda me obdarila brzim refleksima i nepogrešivim
osjećajem ravnoteže. Nikad u životu nisam pao
kao kruška, uvijek sam se spretno dočekivao na
noge ili na sve četiri. Bez obzira na visinu, brzinu,
bez obzira na sve, nikad se nisam ozlijedio padajući. Možeš mi vjerovati na riječ. Jednom su me
prijatelji zavezali u veliku vreću za žito i otkotrljali me niz visoku planinu. Kotrljao sam se dva
dana i kad sam se napokon zaustavio, nisam se
mogao izvući iz vreće. Uspio sam se osoviti na
noge i, onako zavezan u vreći, odskakati natrag
kući. Prilikom povratka morao sam zavezan u
vreći proći četiri državne granice.
– Ma, sad lažeš.
– Malo sam uljepšao ovu priču, ali sad makar
imaš predodžbu kakav je moj osjećaj za ravnotežu. Nepogrešiv! Prije tri godine obolio sam od
virusa koji mi je izjeo crijeva, prije dvije godine
ozlijedio sam kičmu i umrtvio živce. Potom sam
ozlijedio glavu i od tada često zaboravljam na
vrijeme i događaje. Prije godinu dana imao sam
srčani udar. Ali sve to nije značilo ništa, jer nikada u životu nisam pao. Najvažnije je ne pasti!
Sve ostalo je sporedno. I onda, prošli tjedan,
pošao sam od kreveta prema polici s knjigama,
zapleo se i pljusnuo kao kruška nasred sobe. I
tada sam znao da je gotovo.
– Što je gotovo?
– Umirem. Uskoro ću umrijeti. To je očit znak.
Pljusnuo sam nasred sobe. Otišao sam u kupaonicu i pogledao se u ogledalo – to više nisam ja.
Ja sam bio nešto posve drugo. Gotovo je.
– Kladim se da si ovaj tekst naučio napamet.
– Već danima razmišljam o tom padu.
Uspeli smo se stepeništem u kiselkastoj tišini. Évi
je otvorila vrata stana i uvela me u predsoblje.
Pošao sam u dnevni boravak i tromo se spustio
u fotelju. Ispružio sam noge i osjetio kako se krv
teškom mukom probija od prepona prema tabanima. Gotovo je.
9
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
– Nema ga više – čuo sam Évin glas. – Samo je
nestao.
– Vrag ga odnio!
Évi se odvojila od prozora i stala preda mnom.
– Što ti je? Odjednom si ljut.
– Nisam ljut. Umoran sam. Mjesec je niškoristi. I
bolje da je nestao. Stvarno! Ta vražja kugla koja
me neprestano podsjeća da živim na ništavnoj
špekuli! Na špekuli, Évi, upravo tako. Na špekuli
koja se pregrijala u dlanu bolesna djeteta. Évi?
Évi!
Naglo sam ustao iz naslonjača. Sad sam zaista
bio ljut. Opet je neprimjetno šmugnula. Nisam
je vidio u sobi.
– Évi, prestani samo tako nestajati, dosta je bilo!
Dolazi ovamo! Pokaži se! Évi?
Možda je otišla spavati. Vrijeme je za spavanje.
Prije četvrt sata otkucala je ponoć. Na ovoj
strani špekule. Sjetio sam se, davno... Kad je to
bilo? Bio sam dijete. Igrao sam špekule ispred
našeg stambenog bloka 14 A. To je bilo u… Ne
sjećam se gdje smo tada živjeli. Počela je kiša.
Rupice u zemlji napunile su se vodom i teško
smo više uopće mogli igrati. Pik-pik Tito! vikao
sam. To je značilo promjenu pravila. Pik-pik Tito,
igra se i po kiši! Pa se ti usudi igrati protiv Titovog
pika! Dobro mi je išlo, osvojio sam sedam novih
špekula. Nisam htio stati. Ostala smo nas trojica
najupornijih. Sve sam ih pobijedio. Došao sam
kući posve pokisao i razbolio se. S početka je
izgledalo kao obična prehlada, no pretvorilo se
u vrlo jaku groznicu. Držao sam svoju omiljenu
špekulu u šaci. Užarila se. Majka je sjedila na stolici pored kreveta. U jednom trenu pozvao sam
je da mi priđe, ali ona se nije odazvala. Počeo
sam je histerično dozivati. Nije bilo odgovora.
Nekako sam se iskobeljao iz kreveta i dovukao
do vrata. Zazvao sam majku. Ništa. Učinio sam
jedinu logičnu stvar – progutao sam svoju sretnu špekulu. Čim je staklena kuglica skliznula niz
grlo, osjetio sam majčine ruke koje su me pridržavale ispod pazuha. Pitao sam majku gdje je
bila.
– Tu pored kreveta. Ne boj se. Vratit ću te u krevet. Moraš se preznojavati.
Sljedeći dan sam posve ozdravio.
– Évi?
– Ne deri se! Bila sam u kuhinji. Želiš li sendvič?
Napravila sam dva.
– Jesam li ti ikad rekao da je moj pradjed bio
Ciganin?
7-23
– Milijun puta. I još uvijek ti ne vjerujem.
Évi se počela maziti. Premjestili smo se na krevet. Nije mi se sviđao miris njenih plahti. Podsjećao me na miris šatorskih krila. Pojeo sam
sendvič u trenu.
– Imaš li vina?
Donijela je butelju Bikove krvi. Bio sam žedan.
Buljio sam u odvratni luster na stopu.
– Jesam li ti rekao da sam kao dijete pokisnuo
na radioaktivnoj černobilskoj kiši?
– Počeo si dosađivati.
Évi je ugasila noćnu lampicu pored kreveta. Sigurno postoji neka priča kojom ju mogu zadiviti.
Sigurno postoji.
– Mogao bih ti ispričati kad sam jednom sudjelovao u barskoj tučnjavi u Pireju. Ta bi se priča
sigurno svidjela Máriji. Neki mi je Armenac raskolio čelo. Vidiš ovaj ožiljak? Vidiš li? Sigurno
misliš da je Nick Cave prvi pjevao Tupelo. E, pa
nije. Kišilo je i kišilo. Veliki potop. Ne zna se tko
je autor teksta. Pjevao ga je još J. L. Hooker. Vjerojatno i netko prije njega. Jadni ljudi, nisu imali
kamo. Znam da nećeš zaboraviti. Eto vam vaša
Biblija i sve vaše svete knjige! Ništavilo u usporedbi s Tupelom. A Tupelo jest ništavilo. Nulti
kilometar. Kuda ćemo sada, Évi? Želiš li čuti još
jednu priču? Želiš li biti trudna? To je dobra ideja! U solarij možeš do osmog mjeseca trudnoće. Što bi rekao tatica, onaj koji plaća ovaj krasni
stan s ogavnim lusterom? Što bi rekao daddy?
Bože, smiluj se! Siguran sam da nećeš zaboraviti.
Évi je odgovorila laganim, ženskim hrkanjem.
Potom sam i ja utonuo u san. Našao sam se u
baru u Pešti. Tamo sam susreo dva ogavna tipa,
Frillingera i Csontásija. Trusili su rakiju za rakijom.
– Na budimskoj strani, odmah ispod Kraljevske
palače – hvalio se Csontási.
– Petorokatnica s prekrasnom fasadom, u velikom stilu! Velikom stilu! – urlao je Frillinger i potom strusio čašicu rakije.
– A koncesiju za izgradnju dobili su gospoda,
ovdje prisutni, Frillinger i Csontási! Uzdravlje!
Proklete budale, pomislio sam. Izgradit će onu
prelijepu sivu kockicu, stratište tolikih duša. Zadnje utočište očajnih. Évi, ja i litra Bikove krvi.
Djeca s leukemijom, suludi brakovi, bankroti
bankara, samoubojstva činovnika, objave smrti
časnika, bogate drolje, obitelji izvučene za sna i
utrpane u vagone, zidari koji su svaki stan podijelili u tri manja, alkoholičari, drogirani studenti,
10
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
napuštene žene, gladni starci koji se kupaju u
lavoru na balkonu. Évi, ja i Bikova krv.
– Što ste rekli? – okrenuo se odjednom prema
meni Csontási. – Vraga izazivate, mladi gospodine!
Kako su čuli moje misli? Ne možete čuti moje
misli! J. L. Hooker. I ta dva tipa iz devetnaestog
stoljeća u svojim frakovima. Frillinger je nasrnuo
na mene i oborio me udarcem u lice. Pao sam
pored šanka.
– Uostalom, tekst koji pjevaju Hooker i Cave
nije isti. Nije isti! – derao se Csontási udarajući
me nogom ispruženog na podu.
Otišli su iz bara zadovoljni. Čuo sam njihov smijeh. Pridigao sam se s poda i zateturao prema
slabije osvijetljenom dijelu bara. Vidio sam Máriju. Sjedila je sama za stolom u svom bijelom prljavom kompletu. Pored nje je stajao drveni putni kovčeg. Sjeo sam do nje i spustio joj glavu na
grudi. Zagrlila me i probudila.
– Évi! Sada znam što piše na tabli iznad ulaznih
vrata! Piše Frillinger i Csontási! Frillinger i Csontási, prokleti gadovi!
Évi se trgnula iz sna. Protrljala je umorne oči.
– Što to govoriš? Smiri se! Isuse, krvari ti iz nosa!
Évi je ustala, pružila mi papirnati rupčić i dopratila me do vrata toaleta.
– Évi, sada znam što piše na onoj tabli…
– Naravno da znaš! – prekinula me Évi. – Prije
tri sata zajedno smo bili dolje i pročitali natpis.
– Nije istina. Prvo su bili Frillinger i Csontási, potom san, a tek onda nas dvoje pred vratima zgrade. Razumiješ sada?
– Nemam pojma o čemu govoriš.
Krvarenje je stalo. Sjeo sam na školjku. Évi je
izašla iz toaleta i pričekala me s druge strane
vrata. Čuo sam ju kako diše. Obavio sam veliku
nuždu. Nakon petnaest minuta potpune tišine
Évi je odlučila zaviriti u toalet. Našla me je na koljenima, nagnutog nad školjkom. Desnom sam
rukom prebirao po svom izmetu.
– Bože dragi, što to radiš?
– Tražim svoju sretnu špekulu.
– Mislim da je vrijeme da pođeš kući.
Stao sam pred ulaznim vratima zgrade. Izdužio
sam vrat ne bih li vidio tablu. Ništa. Nebo je već
oboljelo od tamnopurpurnih pruga. Uskoro je
trebalo svanuti. Prešao sam ulicu i pošao u park
pored mosta. Pomislio sam da bih mogao malo
odspavati na klupi.
7-23
JUTRO U PELIKÁN BARU – Sunce je poludjelo. Nikad nisam vidio toliko galebova nad Dunavom. Izgledali su kao magla pod Petőfijevim
mostom. Govori danas u tramvaju neka starica
svojoj prijateljici:
– Od hladnoće se možeš zaštititi tako da se
obučeš. Ali kad je paklenski vruće, što učiniti?
Kako se možemo zaštititi? Kožu ne možeš svući!
Koliko sam puta čuo tu istu priču? Gluposti. Skoro se svaka budala zna obući. Dvije tanke majice, pulover i jakna. Od vrućine se ne može zaštititi jaknama već razumom. Samokontrolom. To
je puno istančanija vještina od oblačenja. Kad bi
Gideon mogao čuti moje misli, rekao bi da sam
umišljen.
– Postoje dvije vrste ljudi – rekao je Gideon na
zabavi kod Csalányija prošle zime. – Oni koji
puše lulu i oni koji to ne čine.
Takvi ljudi kroje pravdu svijeta. Sve ljude, sve pojave treba sortirati u klase i vrste, kao službenici
išarane papire u ladice. Te su ladice galaksije.
– No, nije najbitnije sortirati. Još je bitnije od
toga dopustiti da te drugi sortiraju. Budi sortiran! Čemu ići protiv prirode svoje vlastite vrste?
Protiv zakona društva? I, na kraju krajeva, protiv
samoga sebe? – pitao se Gideon u poznom stadiju te iste zabave.
Četiri dana nakon toga Gideon je pobjegao s
Henriettom u Alpe. Nisu se vraćali dva tjedna.
Kolale su priče po Pešti da se s vrhova Alpa naglo otopio snijeg. Hladne su bujice Gideona
zamalo odnesle u burnu rastavu braka (mjesec dana su o tome pričali svi u Pelikán baru), a
Henriettu, navodno, na Novi Zeland. Više o njoj
nismo ništa čuli osim trača kako je par mjeseci
nakon nestanka poslala Piroški lančani e-mail,
jedan od onih koje moraš poslati dalje da bi doživio sedam godina sreće. Gideon se pomirio sa
ženom. Kupili su novi auto kreditom na osam
godina. Prije tri tjedna, za istim ovim stolom u
Pelikán baru, kaže Gideon:
– Postoje samo dvije vrste ljudi; oni koji puše
lulu i oni koji to ne čine.
Osvrnuo sam se. Pelikán je bio poluprazan. Na
stolu ispred mene ležala je prljava salveta. Na
salveti je netko kemijskom olovkom našvrljao
poruku:
Kao rezultat dugogodišnjeg vjerovanja u svoju
vlastitu božanstvenost, Njegovo Veličanstvo
11
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
je nesposobno funkcionirati u društvu običnih
smrtnika.
Netko je tu poruku namjerno ostavio za mojim
stolom jer svi u Pelikánu znaju da imam svoj stol.
Drugi do šanka, blizu ulaznim vratima, nedaleko od toaleta, ali opet dovoljno udaljen od smrada. Brižljivo sam ga birao. Piroška mi je donijela
kavu s puno šećera.
– Piroška, draga, tko je danas sjedio za mojim
stolom prije nego sam došao?
– Nitko.
– Kako nitko? A tko je onda ostavio ovu poruku
na stolu?
– Kakvu poruku?
Pružio sam joj salvetu.
– Kakvu poruku?
– Pročitaj što piše na salveti!
– Pelikán bar, prijatelj dobrih ljudi. Nazdravlje!
Kondor ulica 28. Telefonski broj…
– Ma ne to, Piroška, jebem ti! Poruku! Pročitaj
poruku!
– Ali salveta je prazna! Vidim samo dvije mrlje!
– Kakve mrlje?
– Što ti je danas?
– Tko je sjedio za ovim stolom prije mene?
– Danas nitko. Ti si prvi. Došao si u vrijeme otvaranja.
– Jučer?
– Puno ljudi!
Nervozno sam ustao sa stolice i otišao u toalet.
Dok sam pišao, sjetio sam se Csalányija. Prije
godinu, ili nešto manje, u doba kad je on ljubovao s Henriettom. Samo je ja nisam imao. Zašto? Trebao sam. Istina, nikad mi nije bila privlačna. Svejedno, trebao sam. Stojimo tu Csalányi i
ja, pred istim ovim pisoarom, kad kaže Csalányi,
onim svojim nadrifilozofskim, pozerskim glasom:
– Ponekad donosimo glupe odluke u životu,
prijatelju, ali ne trebamo se okrivljavati zbog
toga. Jednom davno su na Novi Zeland stigle
ptice. Vidjevši da za njih nema opasnosti na tlu,
odrekle su se onog najvažnijeg što pticu čini pticom – krila. I živjele su sretno milijunima godina
trčkarajući po tlu i skupljajući orahe. Nikad nisu
požalile za plavim nebom, oblacima, prostranstvima, slobodom. Onda su stigli ljudi i donijeli
štakore i mačke. Danas se još samo tucet ptica
neletačica skriva po visokim planinama, a znanost ih tretira kao neobičnu iznimku od pravila.
7-23
– Kad si rekao da su ptice neletačice trčkarale
po tlu i skupljale orahe, na koju si točno vrstu
oraha mislio? – upitao sam ga.
Csalányi nije ništa odgovorio. Otresao je onu
stvar smiješnim, preuveličanim pokretima i ostavio me samog u toaletu.
Obavio sam nuždu, raširio salvetu i još jednom
pročitao poruku ispisanu kemijskom olovkom.
Tko je taj provokator? Csalányi? Moguće. Nikad
mi nije oprostio one orahe. Ili možda sve druge
zgode u kojima sam ga ponižavao do iznemoglosti? Možda je Gideon? Ili Évi? Sanyi? Stiegel?
Aladár? Možda Piroška? Ili su braća Malinszky?
Možda su Frillinger i Csontási? Ili Klári? Oh, to je
bilo strašno! Strašno! Dogodilo se prije tri mjeseca. Ili četiri? Klári i ja posvađali smo se u ponedjeljak. U utorak nismo prozborili ni riječi. U srijedu
je Klári pokušala popraviti situaciju, a ja sam joj
se potom petnaest minuta derao u lice. Sljedeću
večer nije spavala kod kuće. U petak sam došao
kući pijan. Klári je sjedila za kuhinjskim stolom
i plakala. Zagrlio sam je. Želio sam konzumirati našu ljubav, ali ona nikako nije htjela. Otišao
sam spavati ljut. U subotu je došao Aladár i spavao kod nas jer ga je Évi izbacila iz stana nakon
što ga je pronašla s onom vatrenom Francuskinjicom, kako se zvala? Ostao je do utorka, a htio
je ostati i duže. Morao sam ga, doslovno, izbaciti
iz stana. Klári je to smatrala okrutnim. Posvađali
smo se. Četvrtak smo proveli šetajući. Kad smo
navečer došli kući, predložio sam seksualni odnos no Klári je bila preumorna. U petak sam bio
očajan i pokušao silom. Klári je plakala. Vikend
je provela s obitelji. Sljedeći tjedan smo proveli
uglavnom šuteći. Krajem tjedna Klári je pokazala neke znakove seksualne agitacije, samo zbog
toga što je dobila mjesečnicu. U srijedu, nakon
što nisam imao seksualne odnose duže od petnaest dana, došao sam doma posve frustriran i
nervozan. Zatekao sam Klári u kadi, golu. Smijala se. Pogledala me zavodljivo. Nisam mogao
odvojiti pogled s njezine vagine, iako me prizor
ljutio. Ta vagina pripada meni! A ja od toga nemam ništa. Baš ništa! Seks s Klári je bio tek dodatak mom neprestanom samozadovoljavanju.
Raširila je noge i dodirnula dlanom vrh vagine.
– Želiš li… – upitala je zadovoljno se smiješeći,
pripremajući me na nešto sjajno. – Želiš li…
Počeo sam otkopčavati hlače. Moji su testisi zapjevali.
12
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
– Dimljenog sira? Kupila sam tvoj omiljeni! –
rekla je Klári glasom kojim se priopćuju dobre
vijesti.
Otišao sam u kuhinju. Ali umjesto da izvadim sir,
popišao sam se u hladnjak. Potom sam snažno
lupio glavom u zid i onesvijestio se.
Csalányi mi je jednom rekao, u povjerenju, još
dok je ljubovao s Henriettom, tu u Pelikán baru,
možda baš u toaletu. Da, bit će baš u toaletu.
Rekao je:
– Henrietta me isprva zvala Slatkišu. Kad sam
joj kupio psa, sjećaš se, počela je i psa zvati Slatkišu. Čudno je to. Nije to ljubomora, već jednostavno razočaranje Henriettinim skrnavljenjem
naše privatnosti. Ali prešao sam preko toga, bez
riječi. Onda je Henrietta kupila auto. Suzuki. Kakav Slatkiš, kaže, metalik sivi! To je bilo previše,
prijatelju.
– Zvala je i Steigela Slatkišu – rekao sam i otišao
iz toaleta.
Csalányi me je našao pored šanka s Aladárom i
Sanyijem. Obojica su bili grozno pijani.
– Jednom kad pogriješiš, a pogriješit ćeš sigurno, neće biti nikoga tko će ti pomoći. Nikoga tko
će te pogledati. Nikoga! – rekao mi je Csalányi.
Sanyi ga je zagrlio i poljubio u čelo.
– Pij, čovječe! – rekao mu je Aladár.
To je bilo u vrijeme kad su me prestali pozivati
na kućne zabave. Čak bi me i tu, u Pelikán baru,
pustili sjediti samog za stolom. Govorili su da
sam škrtica, da nikad ne plaćam piće. Stalno
zanovijetam, pljujem, ponižavam. Nikad se ne
sjetim rođendana, imendana. Sretan ti rođendan, Slatkišu! Budi sortiran! Krajnje neugodan tip.
To je bilo u vrijeme kad smo, onako iz zabave,
Piroška i ja često vodili ljubav u toaletu Pelikán
bara. Zaključali bi se u kabinu. Čuli bi ostale
dripce kako pišaju. Povjeravaju si nevjerojatne
stvari. Jednom smo čuli Csalányija kako plače.
Nedugo nakon toga Piroška se počela zabavljati
s tim seronjom.
– Oni te svi mrze – rekla je Piroška jednom. – I
to s pravom!
S pravom? Iz tvojih usta, Piroška! Dobro sam se
nasmijao.
Čuo sam otvaranje vrata toaleta. Piroška. Ušla je
oprezno kao mačka. Razjapila je oči.
– Što je?
– Slušaj, već si dugo u toaletu i… Čula sam da se
glasno smiješ pa sam mislila… Jesi li dobro?
7-23
Zakopčao sam hlače i naglo se okrenuo prema
Piroški. Zagrlio sam je i s nekoliko nježnih udaraca cipelom u njene pete pokušao ju prisiliti na
ples. Prvo se opirala, potom je zaplesala. Čak se
i nasmijala.
– Je li istina da ti je Henrietta poslala e-mail?
Onakav kružni, koji moraš poslati dalje ako ne
želiš nesreću u životu?
– Jest, zašto? – upitala je Piroška.
– Daj mi njenu e-mail adresu. Htio bih je pitati
nešto.
– Što?
– Kakve orahe imaju na Novom Zelandu.
Primio sam Piroškino sočno dupe. Odgurnula
me od sebe i izašla iz toaleta. Sustigao sam je
pored svoga stola.
– Ne približavaj mi se kad si takav – rekla je i
podigla praznu šalicu kave.
– Kakav?
– Tražila te Klári.
– Prije četiri dana sam udario nogom o zahrđale
željezne stepenice na Velencei jezeru. Rana se
zagnojila. Sve je zapaljeno i crveno. Želiš li vidjeti? Imam otrovanje krvi. Umirem.
– Maloprije te tražila. Nisam joj htjela reći da si
u toaletu.
– Slatkišu!
– Sada idi kući. Idi!
Opet sam spustio dlan na njeno dupe. Sad se
nije opirala. Mogao sam je odvući natrag u toalet no činila mi se već ogavnom.
– No sjajno! – čuo sam iza svojih leđa.
Oho, to Klári stoji na vratima Pelikán bara. Savila je ruke kao dvije ručke i spustila šake na
bokove. Izgledala je kao amfora. Sjećam se kad
sam davno bio u nekom muzeju, gdje je to bilo?
Možda u Zadru? U nekom čudnom muzeju
u Zadru gdje čuvaju nečije suze sakupljene u
zlatnim posudama. Bio sam tamo s majkom, bio
sam dijete. Muzej je u sklopu crkve pa u njemu
časne sestre obavljaju dužnost kustosa. Nešto
sam pitao majku, glasnije no što je dozvoljeno.
Jedna od časnih sestara snažno me ošamarila.
U Zadru.
– Moja suzna posudo! – zazvao sam je.
– Što ovaj govori? – pitala je Piroška.
Klári je plakala. Tijelo joj je drhtalo. Pošla je brzo
prema meni, potom stala, okrenula se od mene.
Zaštitila je lice rukama kao dijete kad vidi nešto
ružno. Plakala je. Sjeo sam za svoj stol. Pogledao sam u pod.
13
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
– Zašto? Zašto si me oženio?
– Ne znam. Učinilo mi se prihvatljivim. S pozicije sortiranja.
– Klári, draga – uplela se Piroška. – Nije me ni
pipnuo. Zaista.
Klári nije čula njezine riječi. Sjela je za moj stol.
Glava joj je pala na prsa. Izgledala je zaista tužno.
– Zvao me je Aladár. Rekao je da si proveo noć
kod Évi. Je li istina?
– Istina je. Bio sam kod nje i izgubio svoju sretnu
špekulu. Ako vidiš Évi, zamoli je da mi je vrati.
– Ponašaš se kao luđak! Što ti je? Zašto mi to
radiš?
– Ne želim te učiniti nesretnom.
– Zašto se onda ponašaš tako?
– Klári, voljena, učini si uslugu i ne zamaraj se
mojim postojanjem.
– Voliš li me?
Ustao sam i prišao stolici na kojoj je sjedila. Stavio sam joj ruke na leđa. Ustala je sa stolice. Zagrlio sam ju. Uzeo je u plesni položaj. Zaplesali
smo. Vidio sam Pirošku kako okreće očima iza
šanka.
– Moja ljubavi. Moja jedina.
Krenula mi je krv iz nosa. Sjeo sam na rub stola i
stavio salvetu preko nosnica. Klári me je gledala
netremice. Nije više plakala. Vidio sam mržnju
u njenim očima. Nepodnošljivu, beskrajnu mržnju. Otišla je bez riječi iz Pelikán bara. Rastvorio sam salvetu kojom sam zaustavio krvarenje.
Vaše veličanstvo konstantno krvari. Konstantno!
Ono više nije u stanju. Prijatelj dobrih ljudi. Ptice
bez krila. Csalányijeva ljubav, Aladárova mržnja.
NOĆ NA KRUŽNOJ ULICI – Trg Blaha Lujza,
kakvo čudnovato ime. Vidim debeljuškastog
tipa s debelim naočalama, u potkošulji izgriženoj znojem, kako smjerno ide preko trga vukući
za sobom stolicu kojoj nedostaje jedna noga.
Hoće li pokušati sjesti na nju? Vrlo vjerojatno. Ili
će je ponuditi prijatelju. Probaj ovu stolicu, jedna
noga fali, ali kad padneš s nje na tintaru, imat ćeš
osjećaj da je svijet tvoj. Zvuk struganja drvenih
nogu o asfalt. Zvukovi biča, smijeh mladih žena.
Vidim, na onome, kako se zove, sjedi pijanac,
potpuno istrunuo od alkohola. Pored njega jedan pas i jedan čovjek.
– Gledaj – kaže pijanac. – Nije mi krivo što sam
alkoholom spalio svoj usrani život. I tako nije ništa vrijedio. Žao mi je što sam povukao i njega.
7-23
Žao mi je što sam uništio Viktora – završi kroz
sitne suze koje mu kliznu niz poplavjele obraze
i pokaže rukom prema psu.
Mršav pas, drhtav, lud. Gleda u pijanca krvavim očima punim krmelja, zanoseći se u lijevu
stranu svaki put kada zavrti repom. Pijanac mu
ponudi bocu s vodkom i pas stade pohlepno
cuclati grlo flaše.
– Sjećaš li se proljeća 1962.? – upita Viktor.
Pijanac se poče slatko smijati i nježno dragati
pseće krzno, od ušiju do repa. Bla-ha-luj-za, blabla-lu-la. Čemu sve to? Čemu pitanja, sjećanja,
čemu krvavljenje iz nosa?
Noga mi je utrnula. Sad se već posve zagušila
u svom gnoju. Ali podnosi moj teret. Podnosi.
Krećem se, iako pomalo groteskno. A groteska
privlači svoje prijatelje. Prije mjesec dana, kad
sam išao do izdavača, samo par ulica iza Kružne ulice (tamo gdje se sjaj iznenada pretvori u
crnilo geta i tugu izrešetanih fasada, plastičnih
zavjesa i bolesne djece) čuo sam kako me netko doziva. Pogledao sam prema drugom katu
jedne poluruševne trokatnice i vidio sam staricu dopola nagnutu kroz prozor. Razgovarala je
sama sa sobom, smijala se, gušila se od smijeha.
Raspoznao sam ludost na njenom licu i brzo
spustio pogled na ulicu. Nedostajala je svaka
treća granitna kocka.
– Hej! Ti! Hej! Halo! Hej! Ha-ho! Ha-ho! – čuo
sam ju kako doziva.
Još jednom sam preko ramena pogledao prema prozoru na drugom katu. Vidio sam staricu
u maji podignutoj do vrata. Njene osušene dojke, poput dviju trulih smokava, ošamarile su moj
pogled. Čuo sam je kako se dere i hropće od
smijeha:
– Ja sam tvoja djevojka! Ja sam tvoja djevojka!
Staklo je najplemenitiji materijal. Prekrasno je.
Daje ti predivnu mogućnost da golim okom jasno vidiš kroz čvrstu tvar. Ako dodaš malo boje
u rastaljeno staklo, dobit ćeš beskrajne virove nijansi u kojima se igra svjetlost. A što je sa zlatom?
Otporno je, ne hrđa, sjaji se. Ne hrđa ni staklo.
Mnoge se stvari na ovome svijetu sjaje. Zar je
bitno što je zlato otporno kad ga ionako nosimo
savijeno oko vrata? Ono što ljude privlači zlatu
jest nemogućnost da ga često pronađu na cesti.
A stakla ima posvuda. Posvuda na Kružnoj ulici.
Komadići stakla iz svih kutova zrcale duge noge
prelijepih žena, kao stotine minijaturnih ekrana
u liliputanskoj prodavaonici televizora.
14
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
– Prijatelju, jesi li dobro?
Okrenuo sam se prema Aladáru. Njegovo lažno
zabrinuto lice puno podsmijeha. Taj provokator!
Prišao mi je posve blizu i zagledao se u isto mjesto na tlu u koje sam ja maloprije gledao dok
sam razmišljao o staklu.
– Što si to našao? – pitao me kao psa. – Što ima
zanimljivo na tom komadiću ulice? Ne vidim ništa!
– Baš zbog toga što nema ničega.
– A ipak si dvadesetak minuta stajao ovdje ukipljen i netremice buljio u ovaj komad tla.
– Gledao sam granitne kocke. Vidiš da mnoge
nedostaju. Pokušao sam utvrditi nedostaju li po
određenom pravilu i čine li prazna mjesta određeni uzorak.
– Meni se čini da si ti samo stajao u nadi da budeš pronađen. Evo, ja sam te našao! Posvjedočio sam tvome nastranom ponašanju i sad ću
svima u Pelikánu servirati nevjerojatnu priču o
tome kako si stajao nasred ulice i dvadeset minuta, ustvari četrdeset, buljio u tlo. Tako će tvoja
legenda nastaviti živjeti. Trebao bi mi biti zahvalan.
– Gluposti.
– Kad me pitaju: Zašto je sat vremena buljio u
tlo? Ja ću trijumfalno odgovoriti: Dva sata je brojao granitne kocke!
– I tako ćeš čak deset minuta biti u centru pažnje. Čestitam!
– A tvoje će se pozerstvo pretočiti u anegdotu!
Čestitam!
Opet sam spustio pogled na granitne kocke. Pored odbačenog reklamnog letka i uprljane salvete iz restorana brze hrane, vidio sam nešto što
je nalikovalo malenoj staklenoj kuglici. Sagnuo
sam se i uzeo kuglicu među prste. Zaista, to je
bila prelijepa špekula sa plavim perima. Doduše, malo okrhnuta, ali s takvima se najbolje igra.
– Znao sam da nisi brojao granitne kocke! –
uzviknuo je Aladár uzimajući mi špekulu s dlana. – Znači, istina je!
– Što to?
– Sve ono što nam je Évi jučer navečer ispričala u Pelikánu! O tvojoj sretnoj špekuli i kako si
je tražio u svom vlastitom, kako da se izrazim…
Dreku – rekao je Aladár bacajući špekulu u zrak
i potom je ponovo hvatajući u dlan.
Brzim pokretima sam mu oduzeo špekulu.
Aladár me istog časa uhvatio pod lakat i stao
vući niz ulicu.
7-23
– Dođi, popit ćemo pivo pa ćeš mi sve ispričati!
Kakva ludost! Kako ti je to samo palo na pamet?
Sjeli smo u Željeznog zmaja, stol do prozora. Vidio sam život na Kružnoj ulici. Predivne žene.
Beskućnici. Tramvaji. Dva piva. Nije mi bilo do
razgovora. Aladár je ušutio. Samo je šutio. Mrak
mu je pokrio lice. Vidio sam na ulici sitnog, posve mršavog starca u kratkim hlačama. Lijeva
mu je noga bila tanka poput drška metle, a desna umotana u debeli bijeli gips koji je izgledao
poput ogromne teške lule. Imao je neobično
velike sovinjske oči. Pogledao je kroz prozor u
naša lica, naša piva i potom odvukao dalje svoju
lulu. Aladár se nacerio.
– Umirem – izjavio sam i zavrnuo nogavicu
hlača. – Vidiš? – pitao sam Aladára pokazujući
ognojenu ranu.
– Évi je trudna.
Mršavi se starčić opet pojavio pred prozorom
krčme. Napravio je nekoliko šepavih golubljih
koraka i onda nalijepio oči na prljavo staklo.
Uvid kroz materiju. On žudi za pivom, a to staklo ispred njega znači razliku između svega i ničega. Plava pera u špekuli. Kao zarobljeni valovi
dalekoga mora. Vrijeme je da pođem.
– Čestitam – rekao sam Aladáru.
– Hvala.
– Je li s vama sada sve u redu?
– Sve je mekano i ljubičasto. Ženimo se za tri
mjeseca – odgovorio je Aladár.
Pozvao sam konobaricu i platio piva. Aladár nije
skrivao iznenađenje. Zagledao se u moju bolesnu nogu. Na tren je izgledao zabrinuto. Ustao
sam i pošao prema vratima.
– Vidimo se kasnije u Pelikánu?
Kimnuo sam glavom i izašao na ulicu. Starac velikih očiju pošao je prema meni. Znao sam da
će tražiti novaca pa sam mu pokušao umaći.
Tako smo obojica još dugo šepali, jedan za drugim, niz Kružnu ulicu.
Zvala se Brunhilda ili tako nekako. Strašno se
preznojavala. Svaki put kad bih joj dotaknuo
leđa, njen znoj mi se pretočio preko ruke. Pili
smo kao životinje. Kaže da je došla iz Belgije.
Nedavno je diplomirala veterinu. Razmišljao
sam o tome da joj pokažem moju gnojnu ranu.
Odustao sam na vrijeme. Plaćala je pivo za pivom, vodku za vodkom. Plesali smo od bara do
bara, od krčme do krčme. Postavljala je prazna
15
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
pitanja, a ja sam uglavnom govorio o svojoj sretnoj špekuli:
– Malo je vjerojatno da sam ju još kao dijete
israo u Karlovcu i da sam ju nakon skoro trideset
godina pronašao na Kružnoj ulici u Budimpešti,
zar ne? Gotovo je nemoguće. Ovo je sigurno
špekula nekog drugog djeteta. Ona nema veze
s mojom pričom.
To isto sam rekao i Magdi. Nju sam upoznao kasnije te večeri kad sam u Mester ulici kupovao
vino. Nije mi se sviđao njen miris. Svaki put kad
bih joj se približio njen mi je miris bivao sve odbojniji.
– Tatice, dođi gore. Dođi sa mnom gore! – molila me pred ulazom u svoju zgradu. Izvijala je
tijelo na mojim preponama. Vješto mi je otela
staklenu kuglicu iz prstiju.
– Dođi, tatice, idemo se gore igrati špekulama.
– Nema smisla, sve ću izgubiti.
Magda je okrenula očima i zatvorila ogromna
drvena vrata preda mnom. Čuo sam njene korake u tami stubišta. Špekula je ostala u njezinoj
pohlepnoj ruci. Čuo sam smijeh na kraju ulice.
Prekrasna secesijska zgrada, zapišani zidovi i litra vina u mojoj desnoj ruci. Htio sam malo odspavati. Ili se najesti smokvi! Što bih dao za kilu
smokvi! Čuo sam otvaranje drvenog prozora na
drugom katu. Iz tame je izvirilo Magdino lice.
– Jesi li ti moja djevojka? – upitao sam i počeo
se cerekati.
– Jesu li to kućne šlape?
Pogledao sam prema svojim tabanima. Bože,
koliko sam večeras zurio u tlo, a nisam primijetio
da sam uzeo krive šlape.
– Tatice, jesu li to kućne šlape?
– Jesu. Gotovo su iste kao moje ljetne sandale,
samo malo tamnije.
– Luđak! Zar cijeli dan hodaš po gradu u papučama?
– Uzela si mi špekulu! Nemoj misliti da nisam
primijetio!
– Dođi gore! Hajde!
Stubište se ukiselilo. Prvo sam se lijeno uspinjao,
a potom sam počeo trčati uza stepenice. Na
drugom katu vidio sam malo odškrinuta vrata.
Približio sam se. Sitna starica izborana lica oprezno je otvorila vrata i pozdravila me.
– Makni se babo! – Magda je odgurne.
Starica se stisnula uza zid i pogledala me kratko,
ali zastrašujuće. Koliko tuge i znanja u jednom
jedinom treptaju oka! Kao da me prepoznala i
7-23
rekla: Ah, ti si. Sada znam kako si završio. Bilo ti je
suđeno. Potom se odgegala niz hodnik obložen
ishabanim linoleumom i trošnim drvom. Magda
me povukla za ruku i uvela u svoju sobu. Osvrnuo sam se po prostoriji. Tako je mrtva. Ne možeš krep-papirom imitirati život.
– Što je? – pitala je skidajući majicu.
– Tko je ta starica?
– Ona me odgojila. Gatara.
– Pozovi je. Želim da mi gata.
– Hej, saberi se! – rekla je Magda i naslonila
grudi na mene. – Zar ćeš radije provesti noć s
babom gatarom?
– Ne razumiješ. Želim znati kada ću točno umrijeti.
– A tko ne želi? Uostalom, tatice, gatanje je sranje.
– Pozovi je. Platit ću.
Koža na njenim prstima bila je tvrda kao kamen.
Imao sam osjećaj da je moj dlan zgrabio div, a
ne malena, drhtava starica. Magda je sjedila pored nje i smijuljila se. Grudi su joj se pritom tresle
i vibrirale. Bilo ih je predivno vidjeti. Obje. Jedna
koja je znala sve i jedna koja nije znala baš ništa.
– Sve što si imao, sve što si stvorio, sve ćeš izgubiti – rekla mi je starica.
– Kada ću umrijeti?
– Moraš još puno čekati. Živjet ćeš dugo kao
kornjača.
Zavrnuo sam nogavicu i pokazao ranu:
– A ovo?
– Što s tim? – upitala je starica.
Na moje iznenađenje, rana je bila gotovo zarasla. Kad se to dogodilo? Koliko sam dugo šetao
niz Kružnu ulicu? Ustao sam.
– Ne moraš ići. Prespavaj kod nas – rekla je starica.
Obuzeo me snažan osjećaj da sam kod kuće.
U svom domu. Poželio sam zagrliti staricu, isplakati joj se u naručju, a potom leći uz Magdine
nabrekle grudi. Ali baš taj osjećaj prisnosti natjerao me da brzo krenem prema vratima. Obje
su jurnule za mnom. Vidio sam puno znatiželje
na njihovim licima. Otključale su vrata i ispratile
me na stubište.
– Poznajemo li se od ranije? – upitao sam staricu.
– Ne vjerujem.
– Moj pradjed je bio Ciganin.
– Znam – odgovorila je mirnoćom gatare.
16
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
Magda mi je pružila dlan i na njemu špekulu.
Rekao sam joj da je zadrži kao uspomenu i potom je izgubi na ulici. Platio sam. Mahale su za
mnom. Trčao sam niz stubište pa prema tramvajskoj stanici. Umalo me zgazio auto. Trubio je.
A ja sam žudio za smokvama. Nije mi se sviđao
Magdin miris.
U peep showu cjenik je slijedeći:
Maženje 1000 Ft
Maženje + diranje ......................................................
4000 Ft
Pušenje 5000 Ft
Ples u krilu 10000 Ft
Seksualni odnos ..........................................................
20000 Ft
Nije mi se sviđao tip na ulazu. Bio je krajnje
sumnjiva, prijeteća lica. Odlučio sam prvo poći
u kabinu.
Kabina (15 sekundi) ...................................................
100 Ft
Što je petnaest sekundi? Cirkus za siromahe.
Ibiza za beskućnike. Monte Carlo za lokalne
propalice. Pa što? Ova što pleše izgleda zaista
dobro. Pomalo kao riba u akvariju. Njeno mokro tijelo. Sjetio sam se kad sam prije godinu
ili tako nešto došao ovamo s Csalányijem. On
nikad prije nije bio u peepu, pa sam mislio da
će se dobro provesti. Ušli smo u kabine, svaki
sa šakom punom kovanica od 100 forinti. Imao
sam sreće, moja je riba bila prvoklasna. Ubacio
sam osam kovanica u malenu perforaciju na
zidu kabine koja neodoljivo podsjeća na aluminijem okovanu vaginu. Onda sam izašao i potražio Csalányija. Stajao je pored vrata, oborena
pogleda, kao da se stidi. Bez riječi smo izašli na
Kružnu ulicu. Csalányi je počeo plakati.
– Njene male tenisice, u njih nagurane čarapice… Bilo je strašno! Ta nesretnica, ona mora plesati kad gadovi poput mene i tebe ubace 100
ušljivih forinti, htjela ili ne htjela. Bilo joj je najviše
devetnaest. Imala je te male tenisice, sa strane,
čarapice, majičicu, sve složeno na zamazanom
podu. Bilo je strašno.
Došli smo pješice na most. Csalányi se još nije
posve smirio. Bacao je kovanice od 100 forinti
u Dunav.
– Tebi se svidjelo?
– Volim peep – kazao sam. – Baš zbog toga što
one moraju plesati kad ubacim kovanicu. Ne
7-23
idem dublje u analize. Jednostavno se iživljavam.
Csalányi je zavrtio glavom i više nije rekao ni
riječi. Kasnije te večeri oblio se do nesvijesti u
Pelikánu. Sanyi i Stiegel su ga odvezli kući.
Čuo sam kucanje po staklu. Petnaest sekundi
je isteklo. Zasljepljujuće svjetlo u kabini. Jedva
nazirem nervoznu žensku kroz prljavo zamračeno staklo. Ponovo je pokucala. Ubacio sam sto
forinti. Opet mrak. Ženska je okrenula očima i
nastavila plesati. Pogledao sam na pod plesnog
podija i vidio njene štikle. Kurvinske štikle s visokim petama. Htio sam se smijati, ali čemu ponižavati Csalányija kada nije prisutan? Izašao sam
iz kabine.
– Maženje plus diranje uključuje i drkanje? –
upitao sam mračnog tipa na ulazu.
On je kimnuo glavom i glasno zazvao neko
žensko ime. Neobično ružna ženetina stvorila
se pored mene i povela me željeznim stubama
na gornji kat.
– Dodaj samo još jednu tisuću i bit će ti puno
bolje – rekla je.
– Ne dam!
Uvela me u šperpločom obloženu sobicu, metar s metar i pol. Na lijevoj strani je bilo ogledalo, a na podu klecalo, baš onakvo kakvo rabe u
crkvama.
Napunio sam dlanove vodom u toaletu Pelikán
bara i polio lice. Učinio sam to nekoliko puta.
Potpuno sam smočio majicu. Voda je kapkala
po lakiranim cipelama koje sam pronašao pred
vratima jedne od privatnih kabina u peep showu.
Bile su odvratne i smrdljive, ali taman po mjeri.
Na mjestu cipela ostavio sam svoje kućne šlape.
Nisam bio nezadovoljan posjetom peep showu,
ne samo zbog cipela, nego mi je zaista trebalo
nešto s čim bih presjekao noć, baš kao što se
oštra pića sijeku pivom ili likerom. Sjetio sam se
jednog vjenčanja, gdje je to bilo, vrag bi znao.
Možda u Rijeci. Imao sam petnaest-šesnaest godina i ne baš puno iskustva na plećima. Pio sam
sa starijim momcima i veteranima, cijelo večer,
red pive, red jaggermeistera. Već sam bio dobro
naparen kad je počeo ples. Sjećam se prelijepe,
visoke djevojke, kako se zvala, htjela je plesati
sa mnom. Kasnije smo se ljubakali u toaletu (već
tada je počela moja usmjerenost prema toaletima). Poslije ponoći su počele svadbene igre.
Svaki je plesač morao uzeti u naručje svoju partnericu i vrtjeti se s njome u mjestu. Tko se naj17
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
duže vrti, taj je pobjednik. Visoka djevojka me
zajahala, otpočeli smo okretanje. Bila je vraški
teška, prava prasica. Neki su se plesaču umorili,
neki spotakli i pali. Ostali smo mi i još jedan par,
žena i snažan muškarac u tridesetim godinama.
Ne znam tko je uhvatio moju žensku, spasivši joj
život, u trenu kad sam se onesvijestio. Probudio
sam se na klupi ispred toaleta. Neka mi je starica stavljala hladne obloge na lice. Bio sam tako
ponižen.
– Što ti je? Ustani prije nego li te netko vidi!–
rekao je Sanyi nakon što je zateturao kroz vrata
toaleta.
Pokušao me podignuti s koljena i zamalo pao.
Nastavio sam klečati pored umivaonika. Sanyi
je iznenada, u jednom rutinskom trzaju, povratio u najbližem kutu i potom ugrabio nekoliko
papirnatih ručnika. Pljunuo je u umivaonik.
– Što ti je u zadnje vrijeme? Ponašaš se kao idiot – rekao je Sanyi dodajući mi komad papira.
– Aladár nam je ispričao što si stvorio kod Évi.
Kakav cirkus! I, jesi li pronašao svoju sretnu špekulu?
– Jesam. Poklonio sam je Magdi i njenoj babi.
Sanyi je promrmljao nešto, pijano i beznačajno.
Okrenuo se prema pisoaru. Digao sam se s koljena i vratio se u bar. Moj stol je i dalje bio zauzet. Stol dalje sjedili su Gideon, braća Malinszky
i Stiegel. Prišao sam njihovom stolu, nisu bili baš
oduševljeni time. Pijana stoka.
– Moj prijatelj, dobro, poznanik, kao dijete se
igrao na stepenicama pred zgradom. Jednog se
dana spotakao o stepenicu i pao licem na kvaku ulaznih vrata. Kako je u strahu posve otvorio
usta, kvaka mu je ušla u usnu šupljinu i zakačila
se s unutarnje strane obraza –govorio je žustro
mlađi Malinszky. – Ali to nije sve! U tom je trenu
susjeda s trećeg kata stisnula kvaku i naglo otvorila vrata. Još se čudila što vrata zapinju, psovala
je i kudila domara!
Svi su se počeli savijati od smijeha.
– Moj je prijatelj, u redu, poznanik, imao šesnaest šavova u ustima! – nastavio je mlađi Malinszky stavivši prst u usta i pokazujući unutarnju
stranu obraza.
– Eto, to je dobra priča – kimao je Gideon glavom gore-dolje kao oni plastični psi za auto koje
su svojedobno bili u modi.
Dim njegove lule me zakašljao. Pošao sam do
sljedećeg stola. Tamo su bili Aladár i Évi. Nepri-
7-23
rodno su se cerekali kad sam prošao pored njih.
Za šankom sam presreo Pirošku.
– Gdje je Csalányi? – upitao sam.
– Bolestan!
– Vrag ga odnio!
– Što ćeš popiti?
– Absint, draga. Sa šećerom.
– Oprostite! – čuo sam mladenački glas sa svoje
lijeve strane.
– Csigaházi Sándor, student treće godine režije. Drago mi je da sam vas upoznao! –rekao je
mladić dok smo se rukovali. – Ovo je Judit, moja
draga.
– Drago mi je – rekao sam i blago se naklonio.
– Vrlo sam sretan što mogu razgovarati s vama
jer baš sada radim na jednoj priči, znate, priči o
glumcu. Ustvari, lažnom glumcu. Zanima li vas?
– upitao je mladić i naručio nam pivo.
– Naravno.
– Priča se temelji na istinitoj, ustvari, poluistinitoj
priči o glumcu, ustvari, prevarantu koji posjećuje snobovske partyje svaki put se predstavljajući
kao rođak drugog slavnog mađarskog pisca ili
pjesnika. Sa sobom uvijek nosi mapu s odlomcima iz proze tog pisca ili s njegovim stihovima. Cijela stvar je poprilično groteskna, znate.
Nakon nekog vremena njegova se mala točka
pretvara u pravi biznis, zovu ga na sve moguće
bogataške zabave! Čak i kad ne vjeruju u njegovu krvnu povezanost sa slavnim piscem, oni
žele vjerovati, ugođaja radi. Proslave godišnjica,
godišnjih proračuna privatnih firmi, zaruka, rođendana, sve to postaje nezamislivo bez našeg
glumca – kaže mladić i otpije gutljaj.
– Problemi počinju na jednoj zabavi kada se
glumac predstavlja kao pra-pra unuk Móra
Jókaija. Tamo upoznaje predivnu djevojku u
koju se odmah zaljubi. Nakon nadahnute interpretacije Jókaijevih riječi mladi glumac započinje s djevojkom razgovor tijekom kojeg saznaje
da je ona stvarni Jókaijev potomak. Dakle, ona
zna da je mladić prevarant. Međutim, djevojka
ga ne izdaje već mu, naprotiv, odaje svoju tajnu: ona je vrlo fina i skupa prostitutka. Ustvari,
escort dama. Oprostite, idem se popišati pa ću
nastaviti.
Klimnuo sam glavom i napućio usnice. Judit je
gotovo zaspala nad svojim pivom. Ispružila je
duge noge pod stolom. Bila je tako blijeda, mlada, svježa.
18
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
– Prijatelj vam je jak. Zaista odličan. Bit će nešto
od njega – rekao sam.
Djevojka je okrenula očima.
– Prije nekoliko dana bili smo u jednom otmjenom restoranu, na godišnjici braka njegovih
roditelja. Tamo je čuo praunuku nekog slavnog
pjesnika. Plakao je nakon njenih stihova koje je
recitirala uz glasan zvuk lupanja bata za meso
iz obližnje kuhinje restorana. Plakao je, ozbiljno
govorim. Obrisao je suze salvetom. Potom je raširio salvetu i na njoj naškrabao:
– lažni glumac, snobovske zabave
– svaki put drugi pisac ili pjesnik
– Mór Jókai, djevojka (potomak), drolja
– suluda ljubav, sljepoća
– tragičan kraj (to još razraditi!)
Djevojka je uzdahnula.
– Kakav šupak! Reže granu na kojoj sjedi i misli
da je to svima zabavno.
– Pisci! – rekao sam i hladno se nasmiješio. Pomislio sam kako bih rado vidio Judit na onom
klecalu.
– Jeste li čitali priču o Walteru Mittyju? Napisao
ju je neki Amerikanac, ne sjećam mu se imena.
O tipu posve frustriranom svojim životom i zmajem od žene. On sjedi u autu ispred trgovine i
čeka ženu dok ona kupuje namirnice. U međuvremenu zamišlja da je pilot ratnog zrakoplovstva usred borbenog zadatka. On puca, ponire,
obara protivnike, jednom riječju proganja svoju
ženu po nebu i provodi život maštajući da je nešto što zapravo nije.
– Naravno! Obožavam tu priču. Ali nisam siguran da bih je mogao tako lijepo i sažeto prepričati. Čime se vi bavite?
Djevojka je podigla palčeve kao da drži upravljač zrakoplova.
– Tra-tra-tra-tra-tra-tra-tra! – stala je pucati.
– Čime se vi bavite?
– Pisanjem. Tra-tra-tra-tra-tra-tra-tra!
Smijao sam se. Kako je pucala tako je zapinjala
koljenima za moje noge.
– Walter Mitty sindrom, tako je! Djelomično je
svemu kriv i film Loš odgoj, jer, Sándor u potrazi
za pričom sada izrezuje i novinske članke – zaključila je.
– Što radiš s njim? Mislim, možemo na ti, zar ne?
– Naravno. Čekam da postane slavan. Do tada
iskorištavam sve pogodnosti statusa njegove
obitelji. Uživam u predivnim recitalima.
– To je prava priča – rekao sam.
7-23
Judit se smiješila. Pozdravila je ovlaš neke poznanike. Pokrio sam čelo dlanom i stisnuo ga
prstima. To je tako prijalo.
– Kako je biti slavan? – upitala je Judit.
U taj čas je stolu prišao Aladár. Čini se da je otprije poznavao Judit. Sagnuo se prema njenom
licu i dao joj ljigavu pusicu.
– Čuvaj se ovoga lisca, Judit! Jako se istrošio, ali
još je uvijek pun trikova! – rekao je u polušali.
Upro je prstom u mene.
Sad je sigurno: on je ostavio onu poruku na salveti. Aladár, provokator. Ili se možda Csigaházi
Sándor, vratio iz budućeg vremena u kojem sam
već ljubovao s Judit i ostavio mi uvredu iz budućnosti, omen mojoj sudbini? Sándor je očito
volio škrabati po salvetama. Ipak, mislim da nije
bio sposoban putovati kroz vrijeme. Zadržao se
pola sata u toaletu. Možda se zamislio. Kad se
napokon vratio, sav crven u licu (potražio sam
pogledom Pirošku, bila je iza šanka) nastavio je
priču o lažnom glumcu. Pohvalio sam ga i potom sam ih se riješio, oboje.
Piroška se posve opila. Napokon sam sjeo za
svoj stol! Već je bilo dva i trideset izjutra. Piroška
mi je sjela u krilo. Bila je strašno napaljena. Molila me da odemo u toalet.
– Večeras nemam snage za pronalaženje uporišta na zapišanom podu.
Piroška je nešto mumljala. Gideon je za susjednim stolom potpisao nekoliko zbirki poezije.
Pritom me je prijeteći gledao preko vrha kemijske olovke. Tra-tra-tra-tra-tra-tra-tra! Savijao sam
se od smijeha, sve dok Gideon nije sakrio lice u
oblak cigaretnog dima. Tada sam kašljao. Piroški
je bilo loše. Vidio sam Aladára i Évi kako se grle.
Golupčići! Slatkišu! Piroška je glasno podrignula. Zazvao sam pomoć. Odazvao se Csigaházi
Sándor koji me cijelu noć pratio kao sjena. Zamolio sam ga da odvede Pirošku u toalet. Pomoćni konobar ostao je sam i izgubljen. Pedesetak ljudi u Pelikán baru tražilo je još alkohola.
Tom Waits, Cirkus.
– Vidiš, to ti je prava priča – govorio sam Judit
dok sam ju izvodio iz Pelikán bara.
Noć je bila prohladna. Zagrlio sam ju.
– Ako me sada misliš jebati, znaj da neće biti
ništa od toga.
– Znaš li da ću živjeti dugo kao kornjača? Danas
mi je gatala Ciganka. Koliko dugo žive kornjače?
– Neću skočiti u tvoj krevet samo zbog toga što
si objavio nekoliko knjiga.
19
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
– U toplim morima žive posve kožnate kornjače
koje narastu do veličine Poljskog Fiata. Te sigurno dugo žive. Što misliš o tome?
– Nisam ja neka tuka! Ja pišem makar isto tako
dobro kao i ti – blebetala je Judit pijano.
Stali smo ispred izloga knjižare.
– Evo, to znači biti slavan – rekao sam i pokazao
na debelu knjigu s tvrdim koricama položenu na
posebni mali pijedestal od lažnog samta.
Márton Csalányi: Nebeski konjanik, 4899,00 Ft.
– Čitala sam – rekla je Judit. – Fantastična je.
– Istina – potvrdio sam.
U taj čas krv je poletjela iz mog nosa. Zakapao
sam Juditinu desnu ruku kojom je prebirala po
mojim hlačama točno tamo gdje su muda. I
wish I had some whiskey and a gun, my dear.
– Jebem ti, što ti je? Imaš li rupčić?
Judit je brzopleto rinula ruku u moj džep i izvadila hrpu iškrabanih salveta. Na jednoj sam napisao: Judit, gola na klečalu, s niskom špekula
oko vrata, kažnjena zbog svog neznanja, 2000 Ft
– ubaciti u treće poglavlje drugog naslova. Pročitala je tekst i bacila mi salvete u lice.
– Pizdo!
Sagnuo sam se i pokupio salvete. Ne jednoj je
pisalo: U Pelikán baru je grozno dosadno bez
Csalányija. Boli, ali istina je. Smijao sam se. Skupina pripitih turista promatrala me začuđeno.
Obrisao sam nos dlanom. Puno je krvi ostalo
na mojim prstima. Krvlju sam napisao na izlogu
knjižare: Csalányi je magarac! Potom sam krenuo niz Kružnu ulicu.
Već je svitalo. Došao sam gotovo do zelenog
mosta kada sam na uglu jedne uličice opazio
Máriju. Mahnula mi je rukom.
– Ipak neću umrijeti – rekao sam joj i zagrlio ju.
– Živjet ću dugo kao kornjača.
– Što ti je? Izgledaš kao hodajuća smrt!
– Mislim da sam u prošlom životu bio kornjača.
Sigurno!
Mária me povukla u stranu, pod svijetlo ulične
lampe.
– Pa ti si već umro!
– Mária, pođi sa mnom u krevet. Platit ću! Trebao bih nestati s ovih ulica bar na sat vremena.
– Drage volje, ali čekam mušteriju.
– Imaš zakazano u četiri ujutro?
– On radi noću. No, ne brini. Imam jednu poznanicu koja je večeras slobodna. Nekako osjećam
da je ona savršena za tebe. Jest malo skuplja, no
isplati se. Samo idi niz ovu ulicu i zatim skreni u
7-23
treću ulicu desno. Ulica klompi 28. Pozvoni na
ime Nóra i reci da sam te ja poslala. Ona je na
drugom katu.
Poljubio sam Máriju i nastavio hodati. Broj 28.
Pozvonio sam. Čuo sam sneni glas.
– Poslala me Mária!
Visoka drvena vrata ispustila su zvrndavi električni zvuk. Ušao sam na stepenište zgrade sad
već otkriveno tračcima rane zore. Pozvonio sam
na drugom katu. Vrata je otvorila Henrietta, zagrnuta svilenom kineskom opravom.
– Heni! Mislio sam da si na Novom Zelandu!
Henrietta se nacerila i povukla me u stan.
– To je Gideonovo maslo! Kakav Novi Zeland?!
Ovo je mjesto puno bolje ako želiš nestati jednom zauvijek. Dođi, pokazat ću ti nešto.
Povela me do otvorenih balkonskih vrata. Razgrnula je zavjese i izvela me van. S balkona sam
vidio posve nepoznat grad. Čist, zelen, s mnoštvom raznolikih tornjeva i šarenih krovova.
– Gdje smo to, Heni?
– Jesi li ikad čuo za Frillingera i Csontásija? To
su dva genijalna tipa koji su izgradili čitav jedan
grad unutar grada. Ostani do jutra pa ću te upoznati s njima.
– Zar nisu ta dvojica već odavno mrtvi?
– Svejedno, ovo je mjesto u kojem možeš nestati. Zauvijek. Nikad te neće pronaći.
Henrietta me povela u krevet. Mirisala je na lavandu.
Probudio sam se izmučen. Jako sunce prodiralo
je kroz zavjese. Otišao sam na balkon. Tamo je
sjedila Heni na pletenoj stolici i pila kavu. Pogledao sam prema gradu. Dobri stari Ferencváros,
tornjevi propalih tvornica, crkve i krovovi puni
golubova.
– Jučer sam na tren pomislio da sam mrtav.
– Na tren si bio mrtav. Kao i svakog petka. I sve
manji i manji dio tebe preživljava tu smrt. Sjećam te se kakav si bio kad sam te davno upoznala. Sada si neprepoznatljiv.
Sjeo sam u drugu pletenu stolicu i naslonio glavu na topli okvir vrata.
– Pričaj mi.
– Bio si vitkiji. Nevin. Namršten i pun života. Hodao si sramežljivo, ali ponosno. Znao si se izgubiti u Kružnoj ulici. Ovo je bio tvoj svijet. Kako
si samo prtljao mađarski i izluđivao činovnike na
šalterima! Tvoje priče, tvoj smijeh! Žene u Peli-
20
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
kánu su neprestano govorile o tebi. Bili ste smiješni, Csalányi i ti, kad ste bezuspješno trčkarali
od izdavača do izdavača. Gideon vam se smijao
iza leđa. Uskoro se izjedao od zavisti!
– Sviđao ti se taj krmak?
– Gideon ima određene kvalitete, ne bih sada o
tome. Baš kao što mi se činilo da je tvoja kosa
stalno slana od mora, tako mi se činilo da je njegova puna dubokog iskustva gradskog smoga.
– To je od duhanskog dima.
– Svejedno. Što ti se dogodilo?
Ustao sam s pletene stolice i naslonio se na balkonsku ogradu, leđima prema gradu.
– To i ja pokušavam shvatiti. Što se dogodilo?
Zapravo ništa. Progutao sam svoju sretnu špekulu, više je nisam pronašao i sve je otišlo k vragu. Palo mi je na pamet da je špekula možda još
uvijek u mom tijelu. Možda je zapela u dvanaesniku i kupa se u alkoholu i kiselinama.
Henrietta se smijala.
– Kakve to veze ima s bilo čime?
– Ne znam. Znaš, mislio sam da ću uskoro umrijeti. Svi znakovi su bili tu. Ipak, živjet ću još dugo.
Prema tome, ostaje mi samo još jedan izlaz: otputovati.
– Vraćaš se kući?
– Misliš li da pisac može biti slavan?
– Sjedni. Nervira me što tako stojiš preda mnom.
– Kako ti je ovdje? – pitao sam sjedajući natrag
na pletenu stolicu.
– Dobro je, ne žalim se. Dobro je nestati na
neko vrijeme.
– Hoćeš li me upoznati s Frillingerom i Csontásijem?
– S kim?
– Rekla si mi sinoć da ih poznaješ.
– Sigurno si sanjao.
– Sigurno.
– Izvoli – rekla je Henriette dodajući mi rupčić
kad sam počeo krvariti iz nosa. Prava dama.
CSONTÁSI NAREĐUJE, FRILLINGER VOZI
– Stigao sam kući oko podne. Klári nije bila u
stanu. Vidio sam samo tragove njenog doručka
na stolu u dnevnoj sobi. Legao sam u krevet i zaspao. Probudio sam se za par sati preznojen kao
životinja. Istuširao sam se i sjeo za kompjuter.
Pokušao sam nastaviti svoju priču na 48. strani,
ali nisam bio u stanju pisati. Premjestio sam se
na dvosjed i uzeo daljinski. Uključio sam televizor i DVD. Tristoosamdeset i pet puta vratio sam
7-23
disk na istu scenu u Ken Parku, onu kada Tate
leži na krevetu i stavlja u usta djedovu protezu.
Zaspao sam. Probudio me mobitel. Zvala je Judit. Dogovorili smo naš prvi ljubavnički sastanak
za osam i trideset navečer na Trgu heroja jer je
Judit željela vidjeti demonstracije. U to sam čuo
ključ u bravi. Došla je Klári, izula cipele, ostavila
torbu u predsoblju i prišla dvosjedu. Sagnula se i
poljubila me u čelo.
– Kako je on?
– Bolje. Još uvijek užasno kašlje.
– Rekao sam mu da ne izlazi van s mokrom kosom, čak niti ljeti. On je previše osjetljiv.
– Jest, to je sigurno. Pozdravio te.
– Hvala.
Ustao sam s dvosjeda i odmah osjetio slabinu.
Odvukao sam se do toaleta, kleknuo nad školjku i nekoliko puta povratio ogromne količine
tamno crvene, smrdljive mase s ljubičastom pjenom na vrhu. Špekula u dvanaesniku, pik-pik Tito!
Zapravo nisam imao što spakirati. Gotovo sve
je pripadalo Klári. Strpao sam odjeću, cipele,
nekoliko knjiga, CD-a i disketa u smeđi kovčeg.
Mali kovčeg koji me ne može zdrobiti. Klári me
zagrlila na vratima. Poljubili smo se pohotno, ali
užasno umorno.
– Pozdravi nebeskog konjanika.
Klári je grčevito uhvatila moj dlan prstima.
– On te voli i poštuje!
– Reci svima da sam otišao na Novi Zeland.
Okrenula je očima i pustila moj dlan. Potrčao
sam niz stepenište u dubinu, u temelje. Koliko
smo degenerirali od doba svojih djedova! Veličanstvo, želite li mirisati lavandu i jesti smokve?
S mojim prijateljima, da. Ali kako kad sam mrtav?
U prizemlju sam susreo zanimljivo obučenog
tipa. Stajao je i buljio u vrh zida. Odmah sam ga
prepoznao.
– Što ti radiš tu?
– Gledam kako su položene grede – odgovorio
je Csontási. – Pravo malo remekdjelo! Gotovo
sva težina zgrade prebačena je na nosivi zid u
sredini konstrukcije. Zato imate tako prozračne
sobe bez puno pregradnih zidova. No, daj da ti
pomognem s tim kovčegom – rekao je i uzeo
teret iz moje ruke.
Izašli smo na ulicu. Csontási je pozvao taksi. Ušli
smo u auto. Frillinger je bio vozač.
– Ulica klompi 28 – rekao sam.
– Nema takve! – odbrusio je Frillinger.
– Umoran sam. Htio bih odspavati.
21
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
– Vozi! – oštro je naložio Csontási.
Često sam razmišljao gdje bih spavao da sam
beskućnik. Za najhladnijih dana u stanici metroa, negdje u centru, tamo je sav život. Ne bi
mi bilo dosadno ni hladno. Kad bi me potjerali iz
metroa, zakopao bih se pod zemlju negdje blizu Klaoničkog mosta. Odmah do njega, između
ceste i pruge, mala je poljana kroz koju idu tople tvorničke cijevi. Kad bi malo zatoplilo, spavao bih u žardinijeri ispred Muzeja primijenjene
umjetnosti. To je sjajno mjesto. Ili bih možda pronašao kakvu napuštenu kućicu u Józsefvárosu.
Preko ljeta bi sigurno preselio u Budim. Spavao
bih na Ribarskom dvorcu, dok me ne potjeraju.
Ponekad bih ljetovao na okolnim brdima. Gledao bih grad s visina. A ponekad bih prošetao
peštanskim trgovima, gledao žene i prespavao
tamo gdje me zatekne noć. Dok me ne otjeraju.
Išao bih iza Tesca ili Auchana pronaći hranu i
drijemao na gomilama praznih, mirišljavih kutija.
– Znam jedno svršeno mjesto na koje bih te mogao odvesti! – kazao je Frillinger.
– Kamo? – pitao je Csontási umjesto mene.
– Ada Kaleh!
– Fantastična zamisao! Samo ima jedan problem. Onaj rumunjski diktator potopio je Adu.
– Zato baš! I ovaj tip je potonuo!– kazao je Frillinger okrećući se od upravljača automobila i
pokazujući prstom u mene. – Gdje ćeš boljeg
mjesta za gubitnike od potopljenog otoka čudesa?
Csontási me zagrlio. Otresao sam njegovu ruku.
– Vodimo te na Adu Kaleh, Monarhijsku Atlantidu! Sagradit ćemo ti tamo kućerak. Više nikad
nećeš morati bježati i skrivati se – gotovo je tepao.
– Isplati li se Ciganinu graditi kućerak?– pitao je
Frillinger. – Sve će zasrati, a potom pobjeći.
– Ne brini! Ovaj Cigo više nema kamo. Stvarno
nema kamo.
– Same amo, aro kele na! Sao Roma daje! Erdelezi, sao Roma daje!
Uhvatio sam Csontásija za vrat i snažno ga izudarao šakom u lice koje se pretvorilo u krvavu
kašu.
– Duhovi! Prokleti duhovi! – derao sam se.
Nasred Trga heroja. Oko mene kolonade, velebni kipovi. Stotine demonstranata i kordoni
policije. Zastave i dimne zavjese. Pjevao sam,
vrištao!
7-23
– Na đurđevak miriše! Erdelezi, sao Roma daje!
Duhovi!
Prišla mi je neka starica sa svijećom u ruci.
– Što ti je sine? Trebaš li pomoć?
Okrenuo sam se od nje bez riječi. U taj čas neki
tip pobježe s mojim smeđim kovčegom. Nosi!
Zdrobit će te bez obzira kako brzo i daleko trčao.
Pogledao sam prema kipovima uokolo stupa u
sredini trga. Gond, Kond, Ond… Imamo i mi Hrvati sličnu priču. Hrobatos, Tuga, Buga… Ma kakav je ovo usrani svijet koji potapa Adu Kaleh, a
zauzvrat nam nudi ovo? Ovo! Tugabugahrobatos! Vi niste normalni! Izmišljena stratišta puna
likova s kretenskim imenima! Vi ste istinski pisci!
Rođaci Móra Jókaija i Ranka Marinkovića. Vi ste
sve. Put, svijetlo, istina i vodeni topovi. Lijepi bijeli ljudi!
Tada spazih oči trojice od sedmorice plemenskih vođa. Mjesto rupa u kamenu imali su špekule. Kond s crvenim perima, Gond s crnim
perima, Ond sa zelenim. Sjajne špekule u kamenom osmijehu.
Prišla mi je s leđa i zagrlila me.
– Smiri se. Sve je u redu – rekla je Judit.
– Kako znaš? Poznaješ me jednu noć i jutro.
– Sve je u redu.
– Znaš li gdje je Ulica klompi?
– Naravno.
– Vodi me tamo!
– Čekaj! Čemu žurba? Živjet ćeš kao kornjača.
Imaš vremena!
– Judit? Jesi li zaista tu?
– Naravno. Cijelo sam vrijeme bila tu. Smiri se.
Idemo kući. Moramo se maknuti iz ovog kaosa.
– Judit, draga, ona salveta o kojoj sam ti pričao,
ona na kojoj sam pronašao uvredljivu poruku
u kojoj me netko oslovljava s Njegovo Veličanstvo… Znaš, čini mi se da sam to napisao ja sam.
Bila je to ideja za neku priču. Judit?
POPODNE U PELIKÁN BARU– (Ovo više ne
govorim ja. Nisam u poziciji govoriti. Priča se
dalje kazuje sama.)
– Budimpešta, vrelo ljetno popodne
– Dim i vika u Pelikán baru; toči se alkohol
– Za stolom sjede Gideon, Aladár, Csalányi i Piroška; raspravljaju
– Gideon puši lulu, Csalányi kašlje
(Napisao na salveti neki nadobudni student režije sa sjajnom budućnošću.)
22
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nikola Tutek, Kornjačin drugi život
– Škrtac! Obični šktac! Nikad nije platio piće! –
govorio je ogorčeno Gideon. – A znate koliko je
zarađivao po knjizi? Ha? Znate li? Ja ću vam reći!
Evo, po knjizi… Plus poeni… Ma ne znam sad
točno, ali bio je pun love. Pun! A kada je ikada
kome od nas platio piće? Kada? Ali, glavno da
je pljuvao po svemu kao da je pobrao svu pamet svijeta. Sranje od čovjeka! U redu, znao je
tu i tamo reći štogod pametno, ali… – zastao je
i snažno povukao iz lule. – Njemu je slava udarila u glavu! Eto, to je sva istina! Objavio je par
knjiga, istini za volju ne osobito kvalitetnih, i prolupao – Gideon je ispuhao gusti crni dim. – Na
kraju krajeva, postoje samo dvije vrste ljudi. Oni
koji puše lulu – opet je usahnuo punim plućima.
Otvor lule se užario. Zagrcnuo se dimom. Velik
komad zapaljenog duhana poletio je iz lule i završio na stolu. Progoreni krug na stolnjaku oporo je zasmrdio. – Jebem ti! – završio je Gideon.
– Priča se da je otišao na Novi Zeland. Možda
sretne Henriettu – kazao je Aladár.
– Ma otišao je na novi… Da ti ne kažem što! –
ljutito će Gideon. – Vratio se od kuda je i došao.
To je najdalje što je mogao stići. Poznajem ja
takve!
– U svakom slučaju, čovjek je nestao. Bogu hvala! – zaključio je Aladár s olakšanjem. –Vječito je
gurao nos gdje mu nije mjesto. Sve nas je činio
nervoznima, zar ne? Mrzio sam ga!
– Znamo zašto se ti pjeniš! – rekao je Csalányi.
– Mrziš ga jer je servisirao Évi dok si ti, usput
budi rečeno, ljubovao s onom Francuskinjom.
Pa primio te u vlastiti stan kada te Évi napokon
izjurila na ulicu! Tko si ti da njemu sudiš?
– Lako je tebi govoriti. Dok je on servisirao moju
zaručnicu, ti si servisirao njegovu ženu! Uostalom, primio me na par dana i potom me šutnuo
van kao probušenu loptu. Što je uopće radio u
ovom gradu? Koji ga je vrag donio? – vapio je
Aladár.
– Istina – ozbiljno će Csalányi – Ponekad je
zaista bio pizda od čovjeka. No, volio sam ga.
Žao mi je. Vidite, ponekad u životu… Ponekad
donosimo takve odluke… Evo, baš sam jutros
slušao na radiju da se sastav vode u Balatonu
u zadnjem desetljeću posve izmijenio. Nakon
milijuna godina! Sve životinje koje žive u jezeru
polagano će nestati i biti zamijenjene novim vrstama. Njihova odluka da žive u Balatonu prije
nekoliko milijuna godina činila se ziheraškom i
7-23
konačnom. Eto, čak niti jezero nije stalno! Sve
će te vrste nestati. Pitanje je sljedeće: U kojoj
je mjeri loša procjena ovisila o odluci životinja, a
koliko o odluci samog jezera? Treba biti oprezan
s odlukama, još više sa sudovima – dovršio je
Csalányi vrteći glavom lijevo-desno. Gideon je
glasno zijevnuo. Svi su zašutjeli.
– Stvarno, Aladáre – trgnuo se Csalányi iz misli.
– Što se dogodilo s tom tvojom Francuskinjom?
– Imala je francusko državljanstvo, ali je zapravo
bila iz Gvajane. Pojma nemam gdje je odlutala –
odgovorio je Aladár ponosno otpivši malo piva.
– Izgledala je fantastično. Fantastično! – dodao
je Gideon kroz gusti dim. – Sjećate se prošlog
Božića, tu u Pelikánu, kad ju je pokušao obrlatiti
onaj, kako se uopće zvao? Tako ga je otpilila!
Tako ga je ponizila! To je bio prekrasan prizor,
ozbiljno.
– Žao mi je što ti moram kazati, Gideone, ali on
ju je imao. Više puta između Božića i Uskrsa –
nadovezao se Csalányi s neskrivenim užitkom.
– Što? – skočio je Aladár. – Otud ti to?
– Rekla mi je Klári – odgovorio je Csalányi.
– Kurvin sin! – vrisnuo je Aladár.
Csalányi se samozadovoljno cerio.
(Noć je lagano pokrivala Kružnu ulicu. Mršavi
starac s nogom u luli širom je otvorio oči i krenuo u obilazak. Njegovo je šepanje ritam koji
prate zvijezde iznad grada. Nulti kilometar.)
– Meni je pak rekla Évi da se donedavno povlačio s nekom Nórom – kazala je Piroška glasom
kojim se govore priče strave i užasa.
– Nóra? – upitao je Gideon podignuvši lijevu
obrvu u znak gađenja. – Žena onog arhitekta
Csontásija?
– Zar nije ona udata za Frillingera? – pitao je
Aladár.
– Svejedno – nije se dala smesti Piroška. – Sanyi
mi je rekao da je onaj, kako se zvao, u zadnje
vrijeme šetao gradom u kućnim šlapama.
– Istina! – viknuo je Aladár.
23
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
24-39
Damin gambit X.
TOMISLAV KETIG
64.
Sljedeće dane posvetila je kidanju svih preostalih spona za koje je cijenila kako njihovo
održavanje ne vodi nikamo. Javila se Gerhardu
Kertneru i izrazila žaljenje što mu više neće
moći biti na dispoziciji jer joj zdravstveno stanje
ne dopušta ni fizičke napore niti aktivnosti koje
mogu prouzročiti psihičku napetost (ha,ha!).
Potom se javila i Ireni Willander, obrazlažući to
željom da čuje kako je Karlo a da za to ne pita
njega osobno, jer da je htio govoriti joj o tome,
on bi joj se javio. Briga za njegovo zdravlje ponukala ju je na ovaj čin (ha, ha također!).
Irena Willander joj je rekla da joj je drago što joj
se gospođa Politeo javlja (ha,ha?), te da je Karlo
dobro i sa zadivljujućom energijom se posvetio poslovima što ih je, među onima koje mu je
Gerhard ponudio, odabrao Tako je, primjerice,
aktivirao djelovanje fundacije koju je još Gerhardov otac osnovao radi promicanja lijepih
umjetnosti i potpore istraživanjima prapovijesti
panonskog areala kako bi se otkrile karike koje
nedostaju da bi se povijesni civilizacijski lanac u
potpunosti sastavio. Pritom, šireći i učvršćujući
kontakte sa uglednim i utjecajnim osobama pri
tamošnjim sveučilištima i u voćstvima nevladinih organizacija, bio neka vrsta ad hoc ambasadora i promicatelja ideja onih bečkih krugova kojima obitelje Kertner oduvijek aktivno
pripada, a koji se zalažu za obnovu duhovnog
jedinstva srednje Europe i cijeloga europskog
jugoistoka. Upravo je na putu u Rumunjskoj i
Slovačkoj i nedvojbeno se zbog toga nije javio
gospođi Politeo.
I ona, Irena, je trenutačno preko glave u poslovima te se također ispričava zbog šutnje, kojoj je to jedini uzrok
Sada se Magdalena Baumann našla u nebranu
grožđu. Ni Karlo ni Irena nisu slijedili primjer
Gerharda Kertnera, koji je mirno i, kako je to
formulirao, „ s punim razumijevanjem i, dakako
žaljenjem“ prihvatio njezino odustajanje od
daljih angažmana. To što joj je Irena saopćila
jednostavno je bila noga u vratima koja je ona
htjela zatvoriti..
Što sad?
U sekundi je smislila odgovor, koji je glasio:
-I mislila sam da Karlo ima dobre razloge za
šutnju. Kao i vi, Irena. Jer naši bečki razgovori
nisu ni po čemu navodili na sumnju kako je to
bila samo prolazno uzajamno razumijevanje
dvije žene zabrinute zbog istog muškarca..:
Da li je u Ireninom potvrdnom odgovoru prepoznala prizvuk ironije? Nije bila posve sigurna, ali kod inteligentnih žena ironije nikada ne
nedostaje.
Uzdahnula je. Ništa se ne može učiniti da ti se
prošlost ne vuče za tobom. Nije to plašt koji
možeš odbaciti time što ćeš otkopčati onaj jedini gumb kojim ti je bio prikačen pod vratom.
To je dio tebe, nevidljivi debeli reptilski rep, sve
teži što dulje živiš.
Pokušala je smoći snage otkinuti ga. Umalo je
uspjela. A onda...
Najednom joj je sinulo što će učiniti: ta dva
končića na kojim je njezina prošlost visjela,
vukući se za njom, otpašće vremenom sama
ako ih svojom ravnodušnošću, ma i hineći je,
natjera da spoznaju da su samo to što jesu:
mrtve niti.
Ovo rješenje je razveseli. Osjeti se opet slobodnom Onda se trže.
Što ako jednog od narednih dana Karlo nenadano iskrsne pred njom? Iskrsne s onim smirenim izrazom na licu iz kojeg je zračila dobrota,
razumijevanje, toplina.
Morat ću mu staviti do znanja da sam naše
druženje već preselila u uspomene i nemam
snage vraćati ga odande, rizikujući da se pred
nama oboma pretvori u muzejski eksponat, da
bude nazočan a mrtav, namjesto odsutan a živ.
64.
Na upit na interfonu odgovorila je:
-Gospođa Politeo.
24
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
Iznenadila se kada su ulazna vrata u klub „A“
odmah zazujala i otvorila se na njezin lak pritisak ruke. Ovdje osoblje bjelodano ima savršenu
memoriju, zaključila je. A i mora je imati, kako
ne bi rizikovalo svoje nedvojbeno isplativo zaposlenje.
Dočekao ju je ljubazni naklon, pa iznenađenje:
memorija osoblja je uključivala i stol za kojim
je posljednji put sjedila s Karlom Kertnerom!
Nekoliko potankosti bile su također iste: vis a
vis njoj igrao se preferans, u maloj vazi na stolu
za koji je sjela u kristalnoj vazici bila su tri cvijeta
gerbera žut, cinober i blijedoljubičast, isto kao i
prije skoro godinu dana, kada su ona i Karlo dogovarali put u Beč. A za glasovirom, desno od
nje, pijanist je prebirao po dirkama, tražeći pravi zvuk, kako bi melodija,koja će časak kasnije
tiho zavibrirati klubom, izazvala u slušateljima
sjećanje na davno vrijeme kad su je prvi put
čuli.
Magda se mjesecima kolebala hoće li iskoristiti Karlovu sugestiju da dođe ovamo sama i
provjeri hoće li tu provesti par sati neometana
u svojim mislima, dok joj sluh budu milovale
melodije koje je toliko voljela.
Tijekom mjeseci koji su protekli od Karlovog
odlaska za Beč čuli su se tri puta. Jednom joj se
javio iz Rumunije. – U Klužu sam – rekao je. –
Jedan od gradova čija je velika kulturna povijest
komprimirana u nekoliko zgrada koje služe za
to da bi se sakrilo bitno a sačuvao obraz.
-I što ti tamo radiš? – upitala ga je.
-Čeprkam po prošlosti. I mislim na tebe.
Htjela ga je upitati: „I na koga još?“ ali se predomislila. Rekla je samo: - Naravno. I ja sam
prošlost.
-Nisi. Ti traješ i trajat ćeš u mom sjećanju.
Magda sjedi u klubu A i pamti tu rečenicu. Kada
ju je docnije nazvao iz Novog Sada pričao je o
majci i njezinoj družbenici, o Petrovaradinsdkoj
tvrđavi, nadnetoj nad Dunav, o tome kako je
Irena s njim. Željela je da je odvede u Sivac da
vidi kuću Karlovih predaka, htjela bi je otkupiti i
restaurirati. Govorio sam joj da strani državljani
to ne mogu. Smislila je da je otkupi moja majka
i ds to odmah bude oporukom prebačeno na
mene. Skoro da joj je uspjelo, jer novac može
skoro sve. Kuća je i inače bila ruševina, zarasla
u korov. Onda smo se raspitali za groblje, ali su
nam rekli da je švapsko groblje preorano, da je
tamo sada seoska deponija. Nakon toga smo
24-39
odustali. Tamo gdje ne poštuju mrtve nije ljudski živjeti.
Treći put se javio iz Beča.
-Sjećaš li se kako sam ti u Beču priznao da sam
Ireni drag, ali ne znam zašto. Prošle nedelje
smo se vjenčali, pa mislim da je to moje „zašto“
postalo izlišno. Rekla je da te pozdravim. I da
bi voljela ako bi nam bila gost za božićne blagdane te da opet skupa dočekamo novo ljeto.
Što veliš na to?
Magda je, kao i uvijek, nakratko šutjela. Tek toliko da po svom ukusu uobliči odgovor. Onda
je rekla:
-Odista sam sretna zbog tebe. I prenesi Ireni
moje čestitke. Na žalost, već sam prihvatila
drugi poziv, ali ću na prijelazu iz ove u narednu
godinu pomisliti na vas.
Sjedi Magda, sama za stolom, pred njom je
martel, a pijanist svira“Bon jour tristesse“. Ta
Karlova vijest iz Beča prijelomila ju je u kolebanju. Ovdje, u ozračju ovog ekskluzivnog mjesta,
koje kao da se usred Zagreba spustilo iz neke
druge stvarnosti, mora još jednom proći kroz
sve što joj se dogodilo u tom njezinom, kako
ga je nazvala, „šestom životu“, kako bi mirno
zatvorila to poglavlje.
U mislima je iščitavala što joj Karlo nije rekao,
ali je njegov podtekst uvijek bio rječitiji od onog
što bi izgovorio.
„Znam zašto sam drag Ireni“, govorio je Magdi
taj podtekst. „Drag sam joj jer sam Kertner, jedini slobodan u obitelji, kojoj je ona dala sve
svoje godine i svu svoju odanost. I ja sam joj jedina šansa da ona za to bude nagrađena, time
što će postati Kertner. Drag sam joj i što mi je
njezino „volim te“ bilo dostatno, pa nisam pitao
što sve ono podrazumijeva. Razumna ljubav u
kojoj se ne pretjeruje ni u nježnosti ni u strasti,
ni u velikim gestama i patetičnim riječima je ono
što od naše veze očekujem i Irena to zna. Mislim da smo oboje zadovoljni onim što možemo
jedno drugomu pružiti i svjesni što jedno od
drugoga možemo očekivati, a što ne, jer smo
predugo bili slobodna bića da to ne bismo i ostali.“
Kako mu se ono ispričala? Da je prihvatila drugi
poziv? „Kako bijedno lažeš, Magdaleno Baumann! A Karlov poziv bio je čista formalnost“
On je dobro znao da češ to osjetiti i zato mu je
odgovorio tvoj povrijeđeni ponos.
25
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
Shvaća kako se to „šesto poglavlje“ zatvara. Što
ćemo dalje, Magda? Pred tobom je praznina
trajanja, ono što si oduvijek mrzila. Kako ćeš s
tim izići na kraj? Jer ne gaji potajne nade! Nema
sedmog poglavlja.
„A možda me samo obuzelo malodušje? Možda
će me život svojim potezom koji očekujem, iznenaditi? Posjedit ću još malo. I popit ću još jedno
piće.“ Uzdahnula je. „Samo se kočoperiš, Magda, a, u stvari, u ovom trenutku ti Karlo odista
nedostaje. Strašno mi nedostaje, jeste, umalo
nije naglas viknula. On i Irena imat će, kako je
to definirao, „razumnu ljubav“. Ne, nije on to
rekao! To sam ja pretpostavila da će se između
njega i Irene, takvih kakvi su oboje: sazdanih
od osamdeset posto razuma i dvadeset posto
osjećanja dogoditi. Ali i sve moje ljubavi bile su
razumne!“
„Ipak si povrijeđena, Magda, samo nećeš to
priznati! Karlo je ušao u tvoj život kada nisi pred
sobom imala ništa sem potajne nade. I pružio
ti je sve što ti je mogao pružiti. Ne budi nezahvalna.“
„Ispij piće, ostavi na stol galantnu napojnicu
pod potpisani račun i iziđi s osmjehom u studenu noć kada ti domaćin kluba diskretno javi da
je stigao taksi.“
65.
Badnja večer. Nagnuta nad stol, Magda reže
puricu. Katarina sjedi naspram nje, zamišljena.
Obje su utonule u vlastite misli. Blagdan usamljenih je čak i udvoje takav: prigoda da se šuti i
prebire po mislima.
„Netko to, kao moja kćer, radi s rukama
prekriženim u krilu, netko vrti krunicu, a ja
tranžiram puricu i mučim se, jer sam, znajući
da će za to malo apetita što ćemo nas dvije
večeras imati i ova mala, od dva i pol kilograma,
ptica biti i prevelika. Za jesti, da, nastavila je ljutito, ali za rezati na dijelove premala.“
Konačno joj uspijeva odsjeći dva lijepa komada
prsa i položiti ih na tanjure.
-Sa ruskom salatom i ciklom posluži se sama –
rekla je. Uzela je bocu s vinom i natočila im. –
Kupila sam „dingač“. Dobar je uz ovo.
Katarina šutke napuni tanjur prilozima, a onda
upita:
-Je li te Andrijana pozvala sutra na objed?
-Nije.
24-39
-Nije ni mene.
Magda je polako žvakala prvi zalogaj, kako bi
dobila na vremenu za pravi odgovor. – Božić
je da se obitelj okupi oko stola, a ne da se zovu
gosti.
-A mi smo postali gosti, je li, majko?
-Da. I od te činjenice nećemo praviti dramu.
Katarina se nasmiješila:
-Nećemo. Ksenija te nije zvala?
-Dobila sam čestitku Marinin rukopis i tri potpisa..
Nastavile su šutke večerati. Na koncu Katarina
podigne čašu.
-Idemo dalje, majko! – reče.
Magda se trže a onda nasmija:
-Prava božićna želja za nas dvije! Da, idemo dalje, mala moja. Samo mi jejoš nejasno kamo.
-I što kaniš poduzeti?
-Čekati da mi život odgovori.
„Ne javlja se, prokletnik“, mislila je Magda dok
je dijelila karte za remi. Prešle su u dnevni boravak. Katarina je ponijela bocu s vinom i čaše,
a Magda je uključila glazbu. Znala je Katarinin ukus i odabrala je kompakt disk sa izborom najbolje glazbe osamdesetih godina – i
domaće. „Dok se još u trokutu čije su krajnje
točke bile Makedonija, Vojvodina i Slovenija
pjevalo, voljelo i odlazilo u veliki, lijepi svijet.“,
pale su joj na um davne riječi Katarininog oca.
Oliver Seldnitzky služio je lojalno novim nacionalnim potrebama, ali nije krio nostalgiju za
vremenima kada su ograničenja bila manja, a
šanse veće.
-A ti? – upita naglo, razvrstavajući karte u ruci.
-Mislim da ću i ja isto to – odvrati Katarina.
-Premlada si da mu se prepustiš. Ako nemaš
ambicija u ljubavi, možeš ih imati u struci.
-A tko veli da ih nemam? Ali ti si pominjala život
a ne struku.
Magda uzdahnu:
-Da, svi vi imate alternativu. Blanka je prevodila Harolda Pintera, Karlo po Panoniji otkriva
civilizacijske karike koje nedostaju, Zdenko se
ponovo vratio poslu i čačka, kako mi je rekao,
neke nove tehnologije. Samo Magdalena Baumann Politeo nema alternativu. Ima samo život,
koji je sačekuje na krivini.
-Loše si volje.
26
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
-Naravno! Upravo sam zatvorila dosije šeste dionice svog života i pred sobom ne vidim ništa.
Čak ni cestu kojom bi pošla.
-A život šuti, je li ?
-Šuti. Hajde, igraj!
Minute su protjecale.Onda Katarina položi
karte na stol.
-Hajde da pogledamo filmove koje sam donijela iz videoteke – predloži.
Bilo je jedan po ponoći kada su pošle na
počinak. Katarina je pokušala popraviti majčino
raspoloženje, ali bez uspjeha. Slegnuvši ramenima, upitala je može li prva u kupaonicu.
Magda je samo kimnula glavom, raspremajući
stol. Glazba je odavno utihnula i, ostavši sama u
dnevnom boravku, ona nesvjesno priđe Zvonkovu pisaćem stolu i pređe nježno prstima po
nalivperu položenom posred mape sa okvirom
od fine crne kože, kojim je Zvonimir Politeo
volio pisati zabilješke na margini pročitanih
stručnih časopisa i potpisivati se, govoreći kako
je kemijska olovka skrnavljenje svetosti pisanja.
Pisaći stroj i računalo su nešto posve dugo,
dodavao je, pravdajući svoju sklonost tim izumima. Stajala je tako, zamišljena, sve dok se
Katarina nije pojavila i rekla joj da je kupaonica
slobodna.
Mlaki tuš popravi Magdi raspoloženje. „Prestani unaprijed kukati nad sobom“, govorila
je sebi. „To nikada nisi radila. Uvijek si mirno
čekala da ti se život javi. A možda ti stariš, a to
ne zamjećuješ? Glavu gore i ne kvari kćeri badnju večer!“
Katarinu je zatekla već u postelji kako prelistava
knjigu koju je našla na Magdinom noćnom
stočiću. Podigla je pogled i upitala majku:
-„Fiziologija kućnih ljubimaca“. Ti ovo čitaš ili se
spremaš da usvojiš nekog četvoronošca?
-Ni jedno ni drugo – osmjehnu se Magda. –
Naprosto sam je zaboravila vratiti na mjesto.
-Šta onda radiš kad legneš u postelju?
-Ugasim svjetlo i uspavljujem se mislima.Sem
kad si ti tu. Onda pričamo dugo i lijepo. I sada
ćemo, je li?
-Hoćemo. Vidim da si se vratila u staru formu –
nasmija se Katarina.
Negdje oko dva po ponoći počeo ih je obje
hvatati san. Magda ugasi stolnu svjetiljku. Spavaonica utonu u mrak.
24-39
Onda, poslije dugo vremena, Magda usni onaj
svoj san.
Sve je bilo isto: lungomare okupan suncem, stolovi restauracije pod tendom, nasmiješeni konobar koji je zove, ali ona ide dalje, onda onaj
mladi muškarac...Magda opet trči, na koncu
ga sustiže i prolazi kroz njega kao kroz hologram i onda se pred njom ispriječi zid sa trnovitom puzavicom. Magda pruža ruke, očekuje
da će joj se, kao i ranije, trnje zariti u dlanove,
ali odjednom zid se razmiče i ona se nalazi u
nekom vrtu. Oko nje je visoko rastinje, a ravno
pred njom plato posut lomljenim kamenom –
zelenim i crvenim kvadratima. Magda prepozna šahovsku ploču i na njoj figure. Njezine su
bijele: Zdenko u svijetlom safari odijelu, Karlo
u bijelim hlačama i košulji – obojica ispred
žene s krunom, za koju odnekud zna da je to
ona. Na rubnom crvenom polju na sredini
ploče Blanka s ispruženom rukom, kao da se
od nekoga ili nečega brani. Na drugoj strani
ploče neke spodobe u crnom, na kojima razaznaje samo suhe, koščate ruke s prstima što
liče na kandže i užagrene oči – jedino što im
se ocrtava na sivom ovalu lica. U krugu oko
ploče stoje njezine kćeri, unuci i unuke. Tu je
i Milica Darmanović u kolicima. Svi šute i kao
da iščekuju što če se slijedećg časa dogoditi na
ploči.
Onda se kraljica s Magdinim likom okrene i
upita:
-Gdje mi je kralj?
-Ova se konačnica igra bez kraljeva – odgovara
joj dubok, hrapav glas.
-Kako će se onda okončati? – pita dalje Magda
– figura. – Tko će biti matiran?
-Vi, veličanstvo.
Crni redovi se razmiču i pojavljuje se Branko
Rudić, upire pištolj ka njoj i kaže:
-Mat, gospođo Baumann!
Magda, budeći se, kriknu i bukvalno skače iz
kreveta. Katarina joj priskače i hvata je za ruke:
- Što je, majko?
-San...-govori Magda, bunovna i unezverena. Onaj san...dobio je završetak!
-Onaj što si mi ga ispripovijedala? Kakav
završetak? – Shvativši kako njezinoj majci treba predah, otrči do hladnjaka i donese čašu
s đusom. Zatekla je majku kako sjedi na rubu
postelje, zagledana kroz prozor u noćnu tamu.
Prinela joj je čašu usnama. – Hajde, pij polako.
27
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
Gutljaj po gutljaj. A kad se smiriš reći ćeš mi u
čemu se ovaj san razlikuje od prethodnog.
Magda je posluša. Osjećala je kako joj se
vraća prisebnost. A onda odjednom osjeti
probadajući bol ispod grudne kosti. Pritisnula
je grudi rukom, ali bol nije prestajao. Naprotiv.
Počelo joj je sijevati i u ramenu i lijevoj ruci. Poblijedila je. Katarina je privuče k sebi i poče joj
milovati čelo. –Jako te boli, majko, je li? Zvat ću
hitnu.
-Nemoj. Evo, već prolazi. – Udahnula je duboko. – Imala sam to već jednom. Ovaj put je
samo bol malo jači.
-Sutra te vodim liječniku. A sada popij taj đus do
kraja pa mi ispričaj završetak sna.
-San ti je posve logičan – rekla je, saslušavši majku. – Nastavak tvoje kuknjave večeras, kako
je pred tobom praznina i nemaš alternativu. A
kakvu biste vi alternativu poželjeli, gospođo Politeo? Uhvatila te panika i onda se ona pretvorila
u Branka Rudića! Povrati malo svog poslovičnog
optimizma, a liječnik će ti sutra reći ostalo.
Završile su na kardiologiji. EKG, potom provjera
pod opterećenjem s mjerenjem tlaka i na koncu
se Magda našla na stolcu u ordinaciji naspram
specijalista, koji ju je pregledao.
-Imate anginu pektoris, gospođo Politeo. Ne
osobito poodmaklu jer vam ni krvožilni sustav
nije u lošem stanju. Dobro, malo ateroskleroze,
u skladu s godinama. To kod dama dolazi od
pretjeranih uzbuđenja, duševnih napetosti,
da. Muškarci to doživljavaju umom i zato njih
ugrožava šlog. A vama strada srce. No, neka
vas ne hvata panika, draga gospođo! Prepisat
ću vam nitroglicerin, koji ćete morati imati uvijek uza se i to je sve.
-Sve?
-Niste se valjda razočarali? – nasmiješi se kardiolog. – Dobro. Čuvajte se ubuduće stresova, prekomjernog uzrujavanja...i uopće većih
uzbuđenja svake vrste. Dakako i zagušljivog
zraka, kakav od studenog do ožujka zna biti
ovaj zagrebački. Ne izlazite po magli i smogu.
Srcu, kakvo je vaše, potrebno je više kisika i
manje zamora.
-Ostat ću s tobom do poslije nove godine – rekla joj je Katarina, doprativši je doma. - Ti se sada
raskomoti a ja idem u nabavku.
U nekim ranijim situacijama Magda bi se bunila,
ali sada kao da joj je godilo malo kćerkinog
24-39
maženja. Bila je razapeta između dva osjećanja:
ugode zbog spoznaje kako su njezine i Katarinine uzajamne veze toliko čvrste i postojane i
grižnje savjesti što dopušta to što se kćer posve
okrenula k njoj, umjesto da nađe smisao i cilj u
svom svijetu.
Počela je analizirati preporuke kardiologa. Što
joj on to preporuča? Ono što i sama sluti da je
čeka? Ali kako to promijeniti? Otisnuti se opet
na neko putovanje, u potrazi za nekim novim
Karlom Kertnerom i nekom novom Blankom
Derrosi? A da nije s toliko superiorne samosvijesti odbila od Gerharda Kertnera ponuđeni
joj angažman? Da mu bude čistač poslovnih
mrvica? Ne, hvala!
-Vidim, utonula si u misli – obrati joj se Katarina,
vrativši se s vrećicama hrane i pića.
-Jesam. U jalove misli.
-Većima misli je jalova, majko. Um je kao rudnik: deset posto vrijednih ideja i devedeset
posto jalovine. Idem spremiti objed.
„Onda, Magda? Kako ćemo dalje? Sprovoditi
iz dana u dan svoj uobičajeni agramerski program i hiniti kako ti uopće ne smeta što zlorabiš
Katarininu odanost kako bi imala nekog bliskog
kraj sebe? I, grizući se zbog toga, moliti Boga
da na njezinu stazu uputi muškarca kakvog
zaslužuje pa da se definitivno suočiš sa tim da
si odista sama.“
Ugledavši kćer, koja se vratila iz kuhinje, potisnu
svoje misli i nasmiješi joj se.
-Za pola sata objed će biti na stolu – objavi Katarina, sjede kraj majke i zagrli je. – Jesi li što
vrijedno smislila?
Magda samo odmahnu rukom.
„Ipak mi nedostaje netko komu bi mogla
podastrijeti ova moja tmurna raspoloženja.
Razgovori, valjda, zato i postoje da bi čovjek
čovjeku pomogao razriješiti dvojbe koje ga
opsjedaju,“ vratila se svojim mislima te noći,
dok je Katarina već mirno i ravnomjerno disala
kraj nje u postelji. „Morat ćeš, kako sada stvari
stoje, počekati na to da ti iz mora slučajnosti
koje vrve oko tebe iskrsne takav netko, kao što
je u Jeruzalemu iskrsnuo Karlo. I nadati se da
se to desi što prije. Uz blagu strepnju da ti se,
obzirom na tvoje godine, to uopće neće desiti.“
„Dobro, počekat ću“, zaključi. „A ove dane iskoristit ću da nagovorim Katarinu da odustane
od svoje osobne neovisnosti, koja najčešće nije
28
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
i najbolje rješenje. Ili možda jeste?“ trže se. „Ne,
neću joj popovati. Na Silvestrovo priredit ćemo
si samačko veselje, a onda svaka u svoj život!“
66.
Polovica siječnja. Magda oprezno korača po
ugaženom snijegu koji je preko noći napadao.
Izlazeći iz stana odlučila se sići samo do prvog
marketa i kupiti ono najosnovnije. Učinilo joj
se, međutim, da nije sklisko, te osluškujući kako
snijeg škripi pod njezinim čizmicama, odlučila
se sići do Jelačića. Osjećala se mladom kao
što dugo nije i u sjećanju se vrati na sanjkanja
na Bilogori. Mogla bi se i sada zaustaviti, eto tu
kod one snijegom prekrivene živice, napraviti
nekoliko grudvi i pokušati pogoditi tanko stablo
s druge strane ulice, kako bi provjerila koliko joj
je ruka sigurna i vid oštar. Mogla bi da je nije
sram. Prolaznici će pomisliti: „vidi staru ludu,
popila je sigurno koju više“.
Udahnula je duboko. Oštar zrak, pun ozona,
podsjeti je na preporuku kardiologa: kisik,
gospođo Politeo, puno kisika! A onda osjeti
kako joj noge bježe naprijed. Padajući, pokušala
se rukom zaštititi od kandelabra ka kojem je
letjela. Od udarca rukom o željezni stup osjeti
razarajući bol , a potom i glavom lupi o taj stup
i izgubi svijest.
Probudivši se iz nesvjestice, ustanovila je kako
leži na nosilima u autu hitne službe, lijeva, bolna ruka fiksirana joj je uz tijelo, a na glavi ima
provizorijum od gaze. Bol u ruci smanjio se do
stupnja podnošljivosti. Pogleda liječnika koji je
sjedio na klupi kraj nje i shvati da je dobila injekciju analgetika.
-Živa sam – izustila je s osjećanjem zadovoljstva.
-Živi i propisno ugruvani – odgovori joj liječnik.
– Moguće vam je naprsla kost, ali to ćemo vidjeti kad stignemo u bolnicu. Zuji li vam u glavi?
-Kao u košnici.
-Imate, znači, i potres mozga. Ne prejak, sudeći
po tomu što vam je koža na tjemenu samo blago naprsla.
-Tako sam se radovala snijegu – reče Magda
tiho.
- Svi se raduju, ali neki plate tu zimsku radost.
Evo, stižemo.
24-39
„Naprsnuće podlaktične kosti i kontuzija glave“
glasila je dijagnoza.
-Ostat ćete kod nas na promatranju koji dan –
rekao joj je ortoped. – Kod kolege neurologa.
Vrtoglavica, praćena blagom mučninom,
nestala je već trečeg dana. Katarina je odlučila
preselit se k njoj dok joj kost na ruci ne sraste,
pa je Magda Andrijanino inzistiranje da pređe k
njima otklonila. -Bit će dovoljno da me posjetiš
s vremena na vrijeme i doneseš one fine kolače
koje si od mene naučila peći.- rekla je.
-Dosadila sam životu što na njegove poteze
uvijek pronađem protupotez – govorila je
hodajući s rukom u povezu kroz kuću, trudeći
se dodati Katarini ovo ili ono dok je ova, vrativši
se iz ureda, pripravljala objed i dovodila kuću
u red. – Htio me se riješiti, ali mu nije uspjelo.
Ovoga puta – dodala je.
-S tobom je svakomu teško izići na kraj – nasmijala se njezina kćer. Zamislila se pa rekla: Mislim da sam i ja takva. I u tomu je problem
moje komunikacije s ljudima. – Prišla je Magdi,
zagrlila je i rekla: - Mi smo prst i nokat, majko.
-Nikako da te netko vrijedan odvoji od mene.
-Tu temu smo već iscrpli. Hajdemo jesti!
-Promijenila si se, majko – rekla joj je Katarina
jedne večeri dok su sjedile pred televizorom i
čekale početak serije o forenzičarima, koju su
obje voljele gledati.
-Po čemu si to zaključila? – Magda je iznenađeno
pogleda.
-Po mnogo čemu. Prvo: dopustila si mi da ja
vodim glavnu riječ o svemu što čini naš dnevni
raspored...
-Razumljivo! Prihvatila sam tvoj prijedlog da me
čuvaš dok ova prokleta ruka ne zaraste i trudim
se biti poslušna. Što mi još imaš reći?
-Ne gunđaš više na život, u našim razgovorima
sve rjeđe su tema naša obitelj, tvoji muževi i
prijatelji i imam dojam da se sve više okrećeš
temama o kojima, barem sa mnom, nisi dosad
razgovarala. Jučer si me, primjerice, pitala da
li sam čitala Stendalov roman „Crveno i crno“.
Rekla sam da nisam i da je Stendal zaboravljeni pisac, A da li si čitala „Orkanske visove“.
Nisam, odgovorila sam ali sam gledala film. A
u kazalištu Ibsenovu „Noru“ gledala si? Jesam,
pa što? Ništa odgovorila si. Pitam onako. Voljela
bih ponovo to pročitati. -Što te u tim djelima za-
29
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
nima? . rekla sam. – Zanima me kako su se žene
u prošlim vremenima suprotstavljale životu.
--Zbilja?
-Da – Magda potvrdi. -To me veoma zanima.
Ali počinje nam serija!
„Zanima me i pronaći ću odgovor na to“ .
Uzela je telefonski imenik i pozvala gradsku
knjižnicu. – Dostavljate li knjige i osobama koje
su fizički spriječene doći same po njih?
Dobivši potvrdan odgovor uzela je bilježnicu
i počela praviti listu. Onda je ponovno uzela
telefonsku slušalicu. Prije podne. Bila je sama i
to doba je koristila za svoje „tajne“ nakane.
Naručila je Stendhala i Emily Bronte.
Zazvonio je telefon.
-Zdenko je. Sjedim u vrtu, u košulji s kratkim rukavima, nadamnom je sjena drveća iz kojih se
glasaju ptice i pitam se što radiš u zavijanom
Zagrebu, umjesto da sa mnom dijeliš Kaplandsko ljeto
-Što radim? Sjedim doma s rukom u gipsu i radujem se što me barem ti nisi zaboravio.
-Daj, daj! Znaš da te ja nikada neću zaboraviti.
Kako si, za ime svijeta, stigla do gipsa?
-Pokliznula sam se na snijegu i odletjela u stup
ulične svjetiljke. Nije strašno. Samo naprsnuće.
Ortoped veli da će za šest tjedana sve biti u
redu. Moja Katarina je sa mnom i ja svojski zlorabim njezinu ljubav. – Šutjela je malo a onda
joj se spontano ote: - Imam vas dvoje, pa nisam
sama čak i kad jesam.
-Ja sam ti daleko.
-Čujem te, dakle tu si.
-Znaš, Magda, mnogo mi znači što se naša
veza na tako lijep način nastavila. Osjećam se
nagrađenim.
-I ja, dragi. I prelijepo je što to možemo bez
ustručavanja jedno drugom priznati.
Cijeli minut protekao je u šutnji. Onda Zdenko
upita:
-Čime ispunjavaš dokolicu?
-Još ničim. Ali upravo sam iz gradske knjižnice
naručila dvije knjige. Hoću da pročitam romane
o ženama iz prošlosti.
-Što će ti to?
-Hoću da saznam na koje su se sve načine suprotstavljale životu. One jake žene, znaš? I kako
su odigrale svoju konačnicu.
24-39
-Da, i ti si jaka žena. I previše pametna da bi
svoju budućnost prepustila instinktu i slučaju.
Dobro ti je to. Čut ćemo se za tjedan dana
Čitala ih je sumanuto. Knjigu za knjigom. Jane
Eyre bila je tiha voda koja ne presušuje, Mathilde de la Mol je svojom ljubavlju ismejala smrt,
a Ana Karenjina ju je izabrala jer na pitanje
koje joj je postavio život nije našla odgovor.
Hedda Gabler je tragala daleko dulje, porušila
sve društvene prepreke, iskusila sve što joj se
činilo rješenjem i na koncu se našla pred istim
zidom. Do ruku su joj dolazile knjige na čije se
autore počela ljutiti: oni naprosto nisu razumjeli
ženinu dušu. Svu njezinu čežnju da bude slobodno biće pretvarali su u manje više škakljivu
ljubavnu priču sa ovakvim ili onakvim dirljivim
ishodom.
I onda se zaustavila. Zamoli Katarinu da vrati
„Ljubavnika lady Chatterley“ u knjižnicu i da joj
ne donosi više ništa.
Katarina je značajno pogleda i upita:
-Dosta ti je?
-Da, dosta mi je- potvrdi Magda mrzovoljno.
Katarina je htjede upitati čega joj je dosta:
ljubavnih fabula, ili čitanja uopće. Međutim
odustade. Naslijedila je od majke i tu crtu da
strpljivo sačeka hoće li joj se reći to što je zanima ili ne. Ako neće, vjerojatno nije ni vrijedno
njezine ljubopitljivosti.
-Hoćeš li čaj? – upitala ju je i trgla se, sjetivši se
kako ju je to isto pitala nakon pogreba Zvonka
Politea, kada su se svi, koji su došli izraziti sućut,
pojesti kanapee i popiti po piće „za dušu pokojnika“, razišli i njih dvije ostale same među
praznim tacnama i čašama i punim pepeljarama. „Je li i ovo takva situacija kada je to „hoćeš
li čaj“ spasonosna formula za povratak u stvarnost?
Jer Magda je bjelodano bila u mislima među
tim iščitanim knjigama, ljuta što je gubila vrijeme nizašto.
Ništa u postupcima i sudbini tih književnih
heroina nije joj kazivalo da postoji nekakav
zajednički nazivnik za njihove postupke sem
istovjetnog krika „Hoću da budem ja koja
sam! Imam pravo to biti! Na bilo koji način:
kao preljubnica, zločinka, samoubojica, kurva,
kraljica, svejedno.
Ali ja sam od prvog braka postigla prešutni
sporazum sa sobom u sebi. Bit ću supruga, ma-
30
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
jka, hraniteljica, a sebe ću odložiti dok sve te
dužnosti ne obavim. Odjednom joj sinu: to je
ta razlika. Sve te pobunjenice protiv društveno
propisanog tijeka stvari nisu htjele odložiti svoje
želje ni za tren. One su htjele život u komu će
imati sve odjednom i to odmah.
Osjeti zadovoljstvo, čak ponos sobom. To joj
do te mjere popravi raspoloženje da odluči
izići u šetnju. Bila je druga polovica veljače,
sunce je već pokazivalo novu snagu, snijeg se
još koncem siječnja otopio, pločnici su bili suhi
i trebalo je izići po kisik, koji joj je preporučio
kardiolog.
Oblačenje je, dakako, zahtijevalo više vremena, ali se Magda na koncu obrela u odjeći
dostatno toploj za spoljnih desetak stupnjeva
iznad ništice. Već se bila ohrabrila da drži ruku
van poveza, pa je torbicu objesila olijevo rame,
izišla na ulicu i zaključavši vrata za sobom, zastala razmišljajući kamo bi krenula.
U prvi mah joj se učinilo kako bi mogla otići
do svoga Zvonka na Mirogoj, ali je odmah
odustala. To će ostaviti za toplije dane, kada
se može posjediti na klupi i voditi uobičajeni
nijemi razgovor. Krenula je nizbrdo ka Dolcu.
Prodavaca je bilo malo. Nudili su južno voće,
rajčice i rotkvice iz staklenika, visibabe i mimoze. Kupi mimoze i krenu dalje, ka Jelačiću.
Uđe u kavanu, sjede kraj prozora, naruči martel, kremšnitu i kavu i zagleda se u trg. Bilo je
podne i do Katarininog povratka iz ureda ostala su još četiri sata.
Sama sa svojim mislima. To je ono što čovjeku
preostane kad više nema s kim razgovarati. Oh,
kako je lijepo čuti neki dragi, ma ne mora ni
dragi, samo ljubazan glas koji ti nešto govori, a
onda čuti vlastiti kako tom glasu odgovara! Misli
su u početku suvisle i logične, a onda, malo po
malo, među te logične počinju se uplitati neke
besmislice, parčići memorije, riječi, popijevki,
rečenice iz nekog teksta koji si nekada davno
naučio na nekom školskom času, toliko dobro
naučio da ga ne bi mogao zaboraviti ni da živiš
tisuću godina i to smeće sve se više gomila, na
koncu ćeš početi glasno to govoriti. Govoriti u
svom stanu, zatim i na ulici.
Magda se strese. Ne, neću dopustiti da mi se
to desi. I kada mi ruka zaraste i Katarina mi
postane gost samo koncem tjedna, a onda niti
svake subote...Telefonirat ću Zdenku, moliit ću
24-39
ga da me češće zove. Uzalud sam čitala te romane! Nikakve veze ja nemam ni sa Jane Eyre,
ni sa Mathildom de la Mol ni sa Heddom Gabler! Moj je problem tišina koja me okružuje,
dok mi glava bruji.
To mi je život podmetnuo da rješavam! Tišinu.
Taj moj protivnik za virtuelnom šahovskom
pločom, taj velemajstor Život, nikad mi ne
dopušta da se s njim suočim oči u oči. Da ga
vidim za pločom, naspram sebe, zamišljenog
nad potezom koji će povući. Ne, on se, podmukao, kakav uostalom i jeste, negdje krije i
povlači poteze kao da ima daljinski upravljač.
Izvući ću ja njega već iz te zavjetrine! Posadit
ću ga za ploču. Gdje mu je i mjesto i reći mu:
sad igraj!
Moram naći načina da to učinim. Posvjetit ću
se tomu narednih dana. Pretražit ću sve kutke u
kojima bi se Život mogao skriti i iščeprkat ću ga.
I onda? Kada ga „iščeprkaš“ što ćeš poduzeti
dalje? Mislila je malo, a onda slegla ramenima.
Što ću onda, ne znam, priznala je. Ali sada ću
platiti i izići na kisik.
-Za tjedan dana idem na kontrolu – rekla je dok
su Katarina i ona sjedile za objedom.
-Fino. Onda će ti sigurno skinutu gips, pa te
čeka fizikalna terapija. Konačno ćeš promoliti
nos vani.
-Već sam ga promolila danas - prizna.Magda.
-Pa, zapravo bilo je i vrijeme –složi se Katarina.
- Mogu očekivati da me po povratku s posla
dočeka i skuhan objed.
-Možeš. Dočekat će te već sutra.
-Moja pronicljivost zakazuje. Vidjela sam mimoze u vazi a nisam se upitala kako su se tu
našle. Uostalom, prestala si čitati i nečim drugim si morala ispuniti vrijeme dok me nema. –
Zastala je pa dodala: - Javio mi se tata Oliver.
Veli, morao me potražiti na poslu jer me danima ne dobija doma. Rekla sam mu zašto i on
je, zamisli, onda rekao: - Pozdravi moju Magdu.
Dodao je još jednu od želja koje se iskazuju
takvom prigodom. Ali me je trglo ono „moju
Magdu“.Izgleda da je jedini način da te tvoji
muškarci zaborave taj da odu s ovoga svijeta.
Magdu ovo razveseli. „Moja obrana postaje sve
brojnija“, pomisli. Onda se snuždi. „Ali samo na
riječima.“
31
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
Ortoped je gledao dugo u snimak okačen
kvačicom za metalnu traverzu na zidu ordinacije. Ona se okrenuo ka Magdi:
-Odlično je sraslo. Kalus je čvrst. Vaše su kosti bjelodano još bogate kalcijem. - Skinuo je
naočale i položio ih na svoj stol. – Sada bi trebala
slijediti fizikalna terapija. Ali, otvoreno govoreći,
ništa vam tamo ne bi radili što ne možete i sami.
–Odmahnuo je rukom: - Sem onih električnih i
laserskih čaranja, koja najčešće malo pomognu. Dakle, ako vam se ne dreždi u bolničkim
hodnicima ja ću vas tijekom sljedećih desetak
minuta instruirati što ćete činiti doma kao svakodnevni regenerativni program.
Tako Magda ponovno ostade sama u svom
domu. Prvih dana se uhodavala u ritam iz kojeg iskliznula za tih šest tjedana zajedničkih
popodneva i večeri s Katarinom. Kada bi se
oko pet popodne počeo hvatati sumrak instinktivno bi se počela osvrtati, ali u stanu nije više
bilo nikoga sem nje. Samoća, koju jedva da je
osjećala prije Katarininog dugog boravka, sada
ju je počela mučiti. Hvatala ju je panika: „Utonut ću u misli, jer mi jedino to preostaje, a one
će me odvući tko zna kamo“. Ponedjeljkom bi
još živjela od zajedničkog vikenda, a od utorka
bi počela brojati dane do sljedećeg Katarininog
dolaska. Srijedu bi joj razvedrio Zdenkov telefonski poziv, pa je od toga živjela i u četvrtak,
ali joj je petak bio najteži.
Ipak, tjedan za tjednom, polako ju je nemir zbog
osamljenosti počeo napuštati i to je ohrabri. A s
ohrabrivanjem je isto kao i s gubitkom hrabrosti
korak naprijed potiče sljedeći. Nadole ili nagore. -Osjećam kako postajem ona stara Magda
- pohvalila se kćeri jedne subotnje večeri, dok
su u kazališnoj garderobi ostavljale mantile. –
Ne smeta mi samoća, jer je opet umijem nečim
popuniti. A i s mislima se nosim kao i ranije. A
ti? – upita je iznenada. – I ti si se sigurno ovih
tjedana razmazila kao i ja, pa si se suočila sa
istim problemom, je li?
-Ja sam našla rješenje – odgovori uz osmijeh
Katarina.
-O! – iznenadi se Magda. – A kako se to rješenje
zove?
-Pol.
-Pol?
-Da.
-Odakle je taj tvoj Pol?
24-39
-Iz Nizozemske
-I što radi ovdje? Jer pretpostavljam da ste se
ovdje upoznali.
-Gradi poslovni neboder.
-Znači inženjer...
-Arhitekt.
-Kada budeš od volje možeš mi ga i dovesti.
Kao što si dovela Luku.
Katarina ne odgovori. Magda to nije ni
očekivala.
Kada su se smjestile na svoja sjedala u parteru, Magda se udubi u program. A.P.Čehov:
„Višnjik“. Katarina je oduvijek voljela rusku klasiku. Večerašnja predstava bila je njezin izbor.
Pogled joj kliznu na popis izvođača. Ne, nije se
varala! Među nositeljima glavnih rola stajalo je i
ime Karlove kćeri! ...Ljubov Andrejevna - Sofija
Kertner.
Kad su se glumci, predvođeni redateljem, pojavili ispred zastora Magda poče proučavati Sofijino lice. Da, nije bilo dvojbe! Bilo je to Karlovo
dijete. Oštro isklesana germanska ljepota, koja
više krije osjećaje, ostavivši samo oči kao prozore na kojima se zastori koji se čas otvaraju
a čas zatvaraju nalaze pod punom kontrolom.
Karlo nikada nije spomenuo ništa o Sofijinoj
majci. Tko je, što je, ali to se Magdi sada, kada
je ugledala to kertnerovsko lice, činilo nebitnim. Uostalom, kćeri su san očeva. Trgla se: i
moje? Za Kseniju i Andrijanu nije bila posve sigurna da nisu neki miks svih mogućih obiteljskih
naslijeđa. Onda pogleda Katarinu: prava Seldnitzky s malim dodatkom Magdalene Baumann.
Pogleda ponovno u program: večerašnja izvedba bila je peta. Je li Karlo bio na praizvjedbi
i ako je bio zašto joj se nije javio? Je li njezino
učtivo odbijanje poziva na doček Nove godine
shvatio kao „zbogom“?
Postoji samo jedan način da to dozna: pozvati
ga sutra i čestitati mu.
„Bilo bi to odveć napadno“, predomisli se. „Ne
skidaj sama sebi krunu koju su ti drugi stavili.“
Vježbala je predano svakoga jutra. Godio joj je
taj novi ritual i pomisli kako ne bi bilo zgorega
pokušati sa kompletnom tjelovježbom. Kupila
je kompakt-disk sa vježbama „pilates“. Promatrala je te vježbe na televizijskom zaslonu.
Jedanput...dvaput...i zaključila kako je to ipak
preteško za nju, pa je od cijelog programa
32
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
odabrala samo nekoliko parternih vježbica.
„Nije važno koliko će ti ojačati mišići“, tješila se.
„Važno je ubiti dosadu.“
Travanj je bio prohladan i kišovit, ali je Magda
to hrabro ignorirala. Hodajući između tezgi na
Dolcu, držala je kišobran lijevom, povrijeđenom
rukom, govoreći joj tiho: „Možeš ti to! Je li da
možeš?“ Desnom je vukla torbu sa kotačićima,
koja je bivala sve punija, pa su završne kupovine – riba i kruh – jedva stali. Ocijenvši da je
pretjerala, prepustila je taksisti da joj torbu unese u stan, a potom je, ostavivši kišobran da se
cijedi u kadi i okačivši mantil u predsoblju, sjela
predahnuti.
Vratila se u staru kolotečinu. Još samo da se
nebo razvedri, otići će kod svog Zvonka. Toliko toga ima mu reći, a on će se promješkoljiti
u njezinoj duši i čut će njegov nijemi šapat:
„Dobro je, Magda. Opet si isplivala. Osjećam
da ti život ne može ništa i da se nećemo skoro
ponovno sresti.“
Za deset dana je uskrs, sjetila se. Doći će joj Andrijana i Mladen s djecom, a možda će i Katarina
dovesti tog njezinog Pola. Umijesit će one suhe
kolačiće koje su sve njezine kćeri obožavale, a
naručit će i tortu iz slastičarne. Kseniji će poslati
čestitku a Marini i Renati po sto eura, pa neka
same odaberu dar.
Sve se odigralo kako je predvidela. Jedino je
Katarina došla sama. - Pol je otputovao doma
– rekla je.
-Roditeljima? – upita Magda, ni sama ne znajući
zašto
-Ne, svojoj obitelji.
Magda zabezeknuto pogleda kćer. Ali ne reče
ništa.
Povela je razgovor s unucima, promatrajući
ih neupadljivo. Visoki za svoje godine i zato
štrkljasti, podijelili su se po sličnosti s roditeljima. Stariji, Dimitrij, bio je sav na oca – crnokos, koščat a kao kontrast blistale su mu plave
slavenske oči. Mlađi, Goran, bio je neporjecivi
Andrijanin sin, a na djeda Andriju sličio je samo
onoliko, koliko i mati mu. Ostalo je bila genetska mješavina u kojoj su se sve sličnosti stopile
u onu različitost po kojoj je svatko svoj.
Bilo je kasno popodne kada je obitelj Andonovski otišla i Magda i Katarina ostadoše
same.
-Vidim da si zadovoljna što smo ti bili svi tvoji
koji su ti dostupni.
24-39
-Jesam. I uvijek me poslije hvata strah da je to
posljednji put. Kako godine idu taj strah je sve
veći. – Magda uzdahnu. – Uspjevam se boriti
sa svime čime me starost kuša, ali s tim strahom
ne mogu. Srećom, to ne traje dugo. Sutra će mi
um preplaviti vedrije misli.
-Idemo dalje, je li tako? – nasmiješi se Katarina.
-Da – potvrdi Magda. To se tako zove.
-Saznala sam da je oženjen tek naknadno.
-Nije ti rekao?
-Nisam ga pitala. Nije mi palo na pamet.
-I što ćeš sad? Prekinuti?
-Ne, nastavit ću. Ne tražim od te veze više nego
on. Zamjeraš mi?
-Ne znam. – Magda uzdahnu. – Ja to nisam radila.
-Dabome da si pazila! Imala si nas, pa si morala
davati primjer. Ja nemam komu da ga dajem.
Odgovaram jedino svojoj savjesti. A ona mi
veli: čini što ti um kaže, samo čuvaj tajnu da ne
bi nikoga povrijedila.
- Sad, glede toga, mala moja...mi žene to umijemo. Ali muškarci su nepredvidivi.
-Daleko je Nizozemska.
-Da, daleko je. – Magda se zamišljeno zagleda u globus koiji je stajao još uvijek kao dio
podsjećanja, na Zvonkovom pisaćem stolu. –
Sve može biti i jako daleko i jako blizu. Ovisi o
tomu mjeriš li kilometrima ili srcem.
„Tišina oko mene dok mi glava bruji“, sjetila
se opet te vlastite rečenice, izgovorene prije
tri mjeseca kada je obuzela panika od toga
da će ostati sama sa svojim mislima. Onda je
sve krenulo nabolje. Katarinini dolasci, istina
prorijeđeni od kako ju je zaokupio taj oženjeni
Nizozemac, razgovori srijedom sa Zdenkom
Morgensternom, sve dulji što su oboje sve više
osjećali vlastitu usamljenost. Ali dobro je trošno
i kratkotrajno a loše se vraća. Sluteći što joj se
ponovno prikrada, organizirala je smišljenu
odbranu od toga. Smatrala je korisnim sve što
bi joj moglo zaokupiti pozornost, odvratiti je
od razmišljanja. Napravila je pravi dnevni raspored. Ujutru „vježbice“, pa što dulji ritual u
kupaonici, potom sporo ispijanje jutarnjeg čaja
s pokojim keksom da dulje traje, onda odlazak
na tržnicu ili barem u supermarket, pa prčkanje
oko kuhanja objeda, objed i već je dogurala
do dva popodne! Što dalje? Druga je polovica
svibnja, još je ugodna šetnja, dok ne počnu
33
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
ljetne vrućine. Večer provodi pred televizorom,
šeta kanalima i uvijek nađe nekakav stari dobri
film ili dokumentarac, ali onda stiže noć! I lukavstvima je kraj!
Mora načiniti inventuru u svom umu. Nema
joj druge. Što zapravo čini to njeno sluzavo
računalo? Jesam li rekla „sluzavo“? Da, upravo
je tako. Magda nikada nije vidjela ljudski mozak sem na fotografiji davno u svom gimnazijskom udžbeniku biologije, ali je jela restani
teleći mozak u onoj sjajnoj ekapres restauraciji
na Zrinjevcu, kako se zvala...da, „Splendid“, u
kojoj su objedovali, a napose večeravali mnogi
prijatelji dobrog zalogaja velike pameti a tanke
novčarke, sve dok se netko nije sjetio da lokal
renovira i prenamjeni, što je značilo uništiti
mu identitet. Zadnjih godina mnoge od tih
bonkulovića Magda je opažala u „Kerempuhu“
dok je prolazila ka tržnici, ali sada je već nije bila
volja jesti vani, jer Zvonko se topio, a potom je
i ostala bez njega. Sjećala se kako su Zvonko i
ona običavali sići na Zrinjevac u tu restauraciju
da bi pojeli nešto što su oboje voljeli, a njoj se
to nije dalo pripravljati doma: fegata veneziana,
štrukli, krvavice s kiselim zeljem i restanim
krumpirom, kolenica i teleći mozak –ponekad
restan, a poneka u palačinki.
I tada je vidjela taj ružičasti sluzavi labirint, ne
u svom tanjuru, u njemu je već izgubio svoj
izvorni oblik, već na kromiranom pladnju, u
staklenom hladnjaku, gdje su prikazivali zorno
preporuke za tu večer. Trijumf inteligencije ne
od blistavih nerđajućih kovina i žica već od
kremaste, mliječnobijele tvari u sluzavoj opni,
premreženoj tankim crvenim arteriolama..
Sjetila se kako bi ona i Zvonko voljeli sjesti za
stol uz staklom ograđeni minijaturni arboretum
u sredini sale, otvoren prema nebu, po kojemu
je vječito skakutao žutokljuni kos.
Dobro joj ide noćas, bila je zadovoljna. Osjeti
žeđ, upali svjetiljku i ustane poći po sok od grejpa. U prolazu baci pogleda na zidni sat. Jedan
i dvadeset.
Možda će joj se, dok bude polako srkutala taj
sok, prikrasti san.
A ujutru sve ispočetka. Opet zaposliti to svoje
računalo, ne dozvoliti mu da ti nametne misli od
kojih bježiš. Večernji sati su kritični. I onda, kao
i večeras, aktiviraš onu drugu njegovu funkciju
kojoj ne može odoljeti, a tebi prija: sjećanje.
24-39
Da, trgla se, ali koliko sjećanja imaš na raspolaganju? Onih, koje te okupiraju kao cjelovita priča
a ne tek detalj, što traje minutu-dvije. Građanki,
koja je vodila uobičajeni obiteljski život, veoma
se malo toga događalo što bi se izdvajalo po
svojoj nesvakidašnjoj uzbudljivosti i posebnosti. Čak i u vremenima, koja su nedavno minula,
a u kojima se pucalo, mrzilo, međusobno zlostavljalo nepovjerenjem, objedama, zlobom.
Ja nisam vodila uobičajeni obiteljski život,
ispravila se. Točnije bi bilo reći kako sam
vodila obiteljske živote različitih stupnjeva
uobičajenosti. I neuobičajenosti, osmjehnula
se na tu misao sa zadovoljstvom.
Snaći ćeš se, tješila se. Ti umiješ ekonomisati sa
svime: stvarima, novcem, vremenom, pa ćeš
to znati i s uspomenama. Razmišljanja, koja te
vuku u budućnost, koje sem u himerama tvojih vijuga i nema, izići ćeš ti i s njima na kraj.
Važno je samo držati upravljač čvrsto u svojim
rukama!
Jesi li bila zadovoljna svojim načinom života,
Magdaleno Baumann?
Iskrslo nenadano u njezinom umu, to pitanje je
iznenadi. A i odgovor koji je glasio: ja o tome nikada nisam razmišljala! Zbilja nisam!, uvjeravala
je sebe. Vagala sam pojedine svoje postupke i
odluke, to jesam. Ali ukupnu inventuru nisam
načinila.
-Nisam ni ja – rekao joj je Zdenko iduće srijede, kada mu je saopćila svoju konstataciju.
– A i što će nam to? Ako bih konstatirao da
sam zadovoljan, što bih na temelju toga poduzeo? Legao, prekriži ruke na prsima i čekao
da me vrag uzme? A ako bih otkrio da nisam
zadovoljan, čime bih to mogao popraviti,
ovako mator? Ničim! Samo bih sebi pokvario
raspoloženje. Zato preporučam i tebi da se
time ne opterećuješ.
„Lako je tebi to reći“, pomisli Magda. „Okružen
si ljudima, okupiraju te poslovi, svaki sljedeći
dan ti donosi nešto novo. A ja? Kada prekinemo
ovaj razgovor okružiće me ponovo tišina.“
Ništa od toga ne izgovori glasno, bojeći se da
bi joj rekao “Dođi k meni“, a ona na to nije bila
spremna. Ne još. A možda nikad.
-U pravu si – odgovorila je samo.
Ako neću razmišljati o svom životu, o čemu bih
uopće imala misliti? upitala se sljedećeg popod-
34
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
neva, dok je mijenjala vodu cvijeću u vazi na
Zvonkovom počivalištu. I što sam se ja toliko
odjednom prepala kamo će me misli odvesti?
Ne sumnjam, valjda, u svoj zdrav razum? Za
kojim ja to razgovorima žudim? Zar mi nisu
dostatne telefonske srijede sa Zdenkom, nijemi razgovori sa Zvonkom ovdje na Mirogoju i
druženja s Katarinom svakog drugog vikenda?
Kada Pol odleti za Amsterdam. Bože, što li će
od te njene veze još ispasti?
Vrućine su te godine počele još u lipnju i Magda ograniči svoje kretanje van kuće samo na
jutarnji odlazak na plac i u trgovinu. Večernje
izlaske je posve prorijedila, a i kamo bi? Nije se
ipak mogla šetati sama Tuškancem ili Maksimirom, kazališta su se zatvarala, a jedino mjesto
koje ju je privlačilo bio je klub „A“. Tamo bi je
osoblje dočekalo s poštovanjem, vjerojatno nitko ne bi razbijao glavu time što madam Politeo
tamo traži bez muške pratnje. Podsjetilo ju je
to na neki stari ljubavni film: junakinja sjedi za
šankom i loče martini jedan za drugim, gnječi
poludopušene cigarete...koja glumica je to bila?
Ne, ne može se sjetiti njezinog imena. Samo joj
je pred očima njezin lik: blondina zamišljenih
krupnih očiju...da nije Jean Harlow? Nije. Nije
ni Hedi Lamar, nije to bila platinasta ljepotica
poput tih loših vampica. Bila je žena koja ima
snažnu osobnost. Greta Garbo? Ne! Nije važno.
Ali važno mi je što opažam kako se sve češće
ne mogu sjetiti nekih imena, prije neki dan u
drogeriji, kada sam htjela kupiti noćnu kremu
koju stalno koristim, odjednom se nisam mogla
sjetiti kako se ta krema zove. Je li to senilnost
koja ti se prikrada, gaseći ti memoriju ime po
ime, pojam po pojam?
K vragu s memorijom! Što će te prethistorijske
glumice u mojoj glavi? I ta kozmetika! Soraya se
zove, sada znam, ali morala sam se sjetiti iranske vladarke. A što ako ime kreme ne asocira
ni na što?
Vježbaj, Magda, ne samo ruku već i mozak!
Narednih dana posvetila se tome. Nije išla dalje
unazad od braka s Andrijom. Djetinjstvo kao
djetinjstvo. Sva su ista ako ti je obitelj bila koliko
toliko normalna. Čak i kad si rano ostala samo
s majkom. Ali ni u svojim bračnim vezama nije
otkrila ništa što već nije ranije oživljavala u satima kada je u svojoj prošlosti tražila razloge ili
uzroke svojih postupaka, ili se naprosto trudila
24-39
da sačuva od zaborava, koji nagriza i najoštriju
memoriju, trenutke koje je smatrala dragocjenima. I tako, pokušaj sa osvježavanjem sjećanja
ispao je čisti promašaj.
Ono što ju je više brinulo bili su sve češće pojave bolova u prsima i lijevoj ruci. Dobro, uminuli bi oni nakon lingvalete nitroglicerina, ali
bilo je bjelodano da bolest napreduje.
Posjetila je kardiologa. Požalila mu se i da joj
se to ne događa samo nakon nekog većeg napora. Ona, zapravo nije sebe takvim naporima
ni izlagala. Hvatalo bi je to i u fizički posve bezazlenim situacijama. A nije se niti pretjerano
nervirala. Sve što ju je uzrujavalo, rekla je kardiologu, ostavila je za sobom. A neka nova
uzbuđenja nisu ni na pomolu.
-Angina pectoris vam je takva bolest, gospođo
– rekao joj je liječnik. – Ima periode učestanosti,
pa se potom primiri. To je bolest tjelesne
bioelektrike i mi o tome ne znamo previše.
Po meni nema mjesta za strah. Muči li vas još
nešto? – postavio je uobičajeno dodatno rutinsko liječničko pitanje.
-Muči me. Ali to nije vaša specijalnost.
-A što je po sredi? – zainteresirao se kardiolog.
-Zaboravljam, doktore. Sve više i sve češće.
Liječnik se zavali u svoj rotirajući stolac i
nasmiješi se.
-Blago vama - reče samo.
Magda ga bijelo pogleda i on se trže:
-Šalio sam se, dakako – ispravi se. – Moguće
je da podsvjesno težeći zaboraviti sve što je
nepovratno iza vas, počistite uz put i nešto što
ne biste htjeli. Ali unesite u ishranu što više ribe
i plodova mora...
-To oduvijek činim – upade mu Magda u riječ.
-Izvrsno! A pijte redovito i neki od preparata
koji sadrže kompletnu skalu vitamina i rijetkih elemenata. To će, ako i ne poboljša vašu
memoriju, barem je zadržati na sadašnjoj razini. – Zastao je pa dodao: - Na dulje vrijeme.
„Što si tražila to si i dobila“, mislila je Magda
vraćajući se doma. „Čovjek ti je lijepo rekao što
ti je: starost te stiže. Uvio je on to, dakako, u
finu oblandu nalik na kapsule lijekova odvratna
okusa. Svrati u ljekarnu, kupi „Centrum“ i kutijicu paracetamola. Na placu kupi krupne tamnocrvene trešnje. „Živi normalno“, govorila je
sebi, ulazeći u ugodno rashlađeni dnevni boravak. „Pravi se da ti nije ništa, pa ti ništa neće
35
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
ni biti“. Trže se. „Srijeda je! Posve sam zaboravila na to! Zdenko me je sigurno zvao, a ovo
je prvi put zadnjih mjeseci da u taj dan nisam
bila doma. Moram početi odmah piti te kapsule
koje sam kupila!“
Ostavivši kesu s trešnjama na kuhinjski stol, vrati se telefonu i pozva Capetown. – Živa sam! –
skoro je uzviknula, začuvši Zdenkov glas. – Bila
sam na liječničkoj kontroli i zato me nisi mogao
dobiti. A ti? Jesi li ti dobro?
-Bit ću bolje ako odlučiš doći.
-Znaš – u Magdinu glasu osjećalo se oklijevanje.
– Ponekad pomislim kako bih možda i pokušala
to. Onda osjetim kako me nešto čvrsto drži za
Zagreb. A zapravo ne mogu otkriti što. Sve sam
obiteljske obveze ispunila...- Glas joj zadrhta: Prijatelje, tek što sam ih stekla, oteli su mi: Karla
život, a Blanku smrt. Osvrćem se po stanu i
pogled mi miluje svaku stvarčicu. Pokušavam
zamisliti sebe bez svega toga što čini moj život.
Onda počinjem vjerovati kako je sve to što me
okružuje dio moga ja. Moj stan, stvari u njemu
koje uvijek iznova probude sjećanja, tržnica,
radujem se kao dijete dok joj se približavam,
a tek dok prolazim između tezgi na kojima se
šepure boje svih mogućih plodina koje rađa ova
zemlja! Sve bi mi falilo, dragi, negdje u drugom
svijetu, čak i onaj toranj katedrale s koga nikako
da skinu skele...I posjete Mirogoju.
-Kada si bila ovdje, u Capetownu, nisam imao
dojam da ti sve to toliko nedostaje.
-Zato što sam znala da ću se opet tome mom
svijetu vratiti, zato! Ali kad bih otišla i osjetila da
mi nema povratka...to bi me ubilo...
-Hej, stani malo! Uvijek si imala rješenje za svaki
problem, pa bi našla i za ovaj. Nije to baš tako
dramatično., Magda. Ti si se naprosto prepala.
osjećam to. Od čega si se prepala, draga? Od
života?
-Život mi postaje drukčiji, Zdenko! Postaje onaka kakav neću da bude!
-Kakav to?
-Starački. Oko mene scenografija je ista, ali na
sceni nema skoro nikoga.
-To je neizbježno. Svi prolazimo kroz to. Ako ne
umremo ranije.
Magda uzdahnu:
-Baš si me utješio!
Tako prolazi ljeto. Dan za danom. Sve je isto.
Katarinine posjete je razgale, ohrabre, daju
24-39
nadu da će se nenadano nešto zbiti, izmijeniti joj životni ritam. Onda lovi sebe u samouvjeravanju da se i njoj može dogoditi neki novi
muškarac, kao što se njezinoj kćeri dogodio
Pol, koji je, doduše, u sred sezone godišnjih
odmora ostavlja da sama pliva po uobičajenim
jadranskim destinacijama, jer on mora svoju
bjelokožu nizozemsku obitelj voditi na Kanare,
ali će to Katarini kompenzirati, vodeći je kada
bude išao dogovarati nov posao svog amsterdamskog projektnog biroa u gruzijskoj crnomorskoj luci Batumi. Bio je već nakratko tamo,
pričala je Katarina i rekao joj kako je to lijep
primorski grad, da ima četiri kilometra dugačko
obalno šetalište sa isto tolikim drvoredom magnolija, da su Gruzini prosvećen krščanski narod
stoljećima stisnut između dvije imperije i da
imaju najbolji čaj i konjak.
Magda je rasijano sluša pa joj do mozga dopiru
samo fragmenti onoga što stiže u njezin sluh. Ali
zato čuje ono što se bezglasno probija iz Katarinine duše: očajanje usamljenosti koje prigušuje
tom Polovom crnomorskom pričicom. I što ona
ima kukati kada ni njezinoj mezimici, čije je pravo na sreću preče, ne cvatu ruže?
Bože moj, kako ljudi grade različite fasade kojima žele prikriti nezadovoljstvo i pustoš u duši!
Njezina Katarina hini da joj samački život upravo godi, ali što se zbiva kada ostane između
svoja četiri zida, to samo ona zna! Kad bih joj
nekako mogla pomoći, ali u tim stvarima nitko
nikomu pomoći ne može!
Onda njih dvije pijuckaju vino nakon večere,
potom igraju remi, ponekad Katarina ostane
prenoćiti pa se među njima začnu priče, koje ih
vuku unazad kroz vrijeme, jer se obje plaše da
ih razgovor o onome što ih potajno tišti može
vratiti u depresiju iz koje su se jedva iskoprcale.
Zatim ih san razdvoji Posljednja misao u Magdinom umu, prije no što je zaspala bila je:
„Moram staviti točku na to.“ „Na što?“ Uzvratila
je sama sebi protupitanjem, ali je onda osjetila
kako je valovi sna nose tamo gdje nema ni pitanja ni odgovora.
Budi se u sedam. Katarina kraj nje još uvijek
mirno spava, okrenuta na lijevi bok. „I ja sam
nekad, kada sam bila mlada, tako najslađe
spavala“, osmjehnu se Magda. Tiho je ustala i
otišla u kupaonicu. Bila je dobro raspoložena,
Kao da je zdrav san prebrisao sve dileme iz
njene glave. Vratila se u kuhinju i čekajući da
36
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
provri voda za kavu, pomisli na to što će kroz
koji trenurak početi da joj golica nozdrve, njoj
uvijek tako drag miris jutarnje kave
Začula je šum vode. Katarina je ustala. Magda
uključi toaster i ubaci dva kruha. Pred oči joj
iskrsnu davna slika majčine kuhinje. Štednjak
na drva i ugalj, na njegovoj ploči kriške kruha,
koje majka okreće, a onda ih stavlja pred njih
dvije. Magda s tanjurića uzima jednu od dvije
tanke, skoro prozirne šnite sira, stavlja na topal
kruh i sa uživanjem sluša kako joj zubi krckaju
smeđu koricu
Iz davnog djetinjstva vraća je šum Katarininih papuča, čiji filcani đon cvili dok ona, još
nerasanjena, vuče noge i nestaje u kupaonici.
Što je izazvalo sjećanje na to davno nedjeljno
jutro? Ne, nije samo kava. I ona je tako ustajala
dok je njezina mati pripremala zajutrak. Bit će
da svatko kada dođe u njezine godine počinje
sve češće i sve snažnije osjećati nostalgiju za
dobom kada je sve još bilo pred njim. Cijeli
život.
I što ona to uopće čeka? Da joj život postavi
novu zadaću? Novu stupicu koju valja zaobići?
Da nastavi igrati svoju životnu konačnicu a da
uopće ne zna tko je na potezu? Sve je to samo
u tvojoj glavi, Magda, sklupčala si se kao jež, a
oko tebe nema ničega niti ikoga tko bi ti prijetio! Zadovolji se onim što ti svakodnevica nudi
i odmah ćeš se osjećati bolje! Problem je što su
tvoje želje od života i dalje velike, a šanse da ih
ostvariš sve manje. Skoro nikakve.
Izvadi prepečence iz toastera i položi ih na tanjure. Onda izvadi iz hladnjaka maslac, šunku i
sir. Ibrik s vrelom kavom stavi na podmetač i
sjede.
Katarina se promoli iz kupaonice.
-Mmm...- prela je. – Majka je jedino biće koje
ugađa tebi. Svima ostalima ugađaš ti.
„Samo mi je ovo trebalo“, rastuži se Magda.
„Taman se oraspoložiš. , a onda ti netko istinu
tresne u lice.“ – Jedi i ne filozofiraj – reče.
-To nije nikakva filozofija – odvrati Katarina
mažući maslac na toast. – To je jednostavna,
vjekovna istina. Ponekad mi se učini kako smo
se nas dvije pribile jedna uz drugu da nas neki
vihor ne pomete.
-Neće nas pomesti nikakav vihor, mala moja.
Imamo svoju egzistenciju – ja Zvonkovu
mirovinu, ti svoju, vjerujem, pristojnu plaću. Ja
sam se upravo, dok si bila u kupaonici, pomirila
24-39
s usamljenošću, jer to nije najgore što se mi se
može dogoditi u mojim godinama, a ti se protiv
nje uspješno boriš, a pribile smo se jer nam nitko ne može zamijeniti – meni tebe i tebi mene.
Što ne znači da nećemo živjeti svoj vlastiti život.
Svaka svoj. Svatko ima svoje mjesto u svijetu.
-Svijet je postao veoma nesigurno mjesto, majko – uzdahnu Katarina. – Nesigurno i surovo.
Okružuju nas sebični i gramzivi ljudi. A znaš što
je u svemu tomu ono što me zapanjuje? Svim
tim grabežljivcima čitam u očima nesigurnost. I strah.Da, i strah! – Prženicu, koju je jela
položila je na tanjut, podigla glavu i zagledala
se Magdi u oči. – Ja sam to shvatila još od raskida s Medarom, mojim prvim i jedinim mužem
i od tada sam usavršavala sposobnost da čitam
ljude. Oči, majko, one su najvažnije pri tom
čitanju. Nitko nije u stanju stalno držati zaštitne
zastore na njima! Vremenom sam tako dobro
usavršila taj lov na skrivene misli i osjećanja ljudi
s kojima sam komunicirala da mi se događalo
da od užasa okrećem glavu. Da od užasa. A
ponekad, bogme,i od straha da su se moje oči
pretvorile u zrcala od kojih se odbijaju pogledi
sugovornika te da oni u mojim očima vide sliku
onoga što su se trudili sakriti a nisu to uspjeli.
Tješi me jedino to što znam da se mogu nositi s
takvim svijetom, jer sam jaka. Kao i ti. – Naglo
je ispružila ruke preko stola. Magda ih prihvati i
steže u svojima. Gledale su se netremice minut,
možda i dva, a onda su im se polako isprepleteni prsti razdvojili. – Rekla si da si se pomirila s
usamljenošću. Ali ja ti ne vjerujem. Ti samo to
pokušavaš, ne bi li se obranila od same sebe. A
nije ti to rješenje.
- A što mi je rješenje, Katarino? Što mi drugo
preostaje?
-Preostaje ti sjesti ponovo u zrakoplov za Capetown. Vrati se svome Zdenku, koji nam je svima
bio i ostao stub o koji se možemo osloniti. Vrati
mu se i ostani barem dok ne skupiš snage za
starost, koja ti nije daleko. Jer još nisi spremna
za nju.
- Ne mogu, mala moja – uzdahnu Magda. –
Ovdje mi je sve što čini život koji volim i u kome
se osjećam svojom.
-Što je to, ako smijem znati?
-Sve: Zagreb, ovaj moj dom koji volim, Mirogoj
i, prije svega ti i ...
-Htjela si reći „moje sestre“? Ali Ksenija je u
Njemačkoj i kako sudim ostat će tamo. Ona
37
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
se toliko iz plačljivice preobrazila u umišljenu
glupaču da i ne vidi kako cijela njezina sigurnost
počiva na vjernosti i sposobnosti onog Kurta,
koji kao i svi dobro odgojeni ljudi može promijeniti sve osim svoga karaktera. To je Ksenija.
A Andrijana? Ona je odveć okupirana svojom
obitelji da bi i zamijetila tvoje odsustvo.
-A ti?
-Ja? – Katarininim licem preletje osmjeh koji se
brzo ugasi. – Ja ću njegovati svoju karijeru, mijenjati prijatelje i čuvati tvoj dom i tvoj Zagreb,
eto! Dok se ne vratiš onakva kakvu te pamtim iz
nekih boljih vremena. – Zastala je na trenutak
kao da se koleba bi li izgovorila i to, a onda
produljila: - Ili se ne vratiš.
Magda je dugo šutjela. Onda reče samo:
-Moram razmisliti.
Prolazili su dani. Katarina je otišla na njezinu
uobičajenu ljetnu destinaciju: Lastovo i Magda
je ostala posve sama. Trudila se ne misliti ni na
što, ljenčarila bi po cijeli dan i to joj je u početku
prijalo. Ali, malo po malo, dokolica joj je sve
više smetala. Počela je tražiti nešto čime bi
razbila monotoniju i dok je razmišljala o tome,
24-39
neopazice su joj se prikradale misli od kojih je
htjela pobjeći. Željela je, zapravo, pobjeći od
pitanja na koja nije nalazila odgovore. Dobro.
Od Katarine se obranila onim „moram razmisliti“. Ali kako se obraniti od same sebe?
Nitko je nije pritiskao. Katarina nije bila tu, a
Zdenko u njihovim tjednim razgovorima više
nijednom nije ponovio svoj poziv.
Magda je osjećala da se nalazi u stupici koju
je sama sebi postavila „Nema više privremenih
rješenja“, rekla je samoj sebi. „Moraš se odlučiti:
ili ćeš otići zauvijek, ili ostati zauvijek.“
Što stoji predamnom ako ostanem u Zagrebu? Pet dana usamljenosti tjedno. Najmanje.
Okružena stvarima koje volim, da, ali koje šute.
Vani, hodat ćeš ulicama a nitko ti neće reći
„dobar dan, Magda“. Mimo tebe će prolaziti
nepoznati ljudi, slušat ćeš njihov razgovor i smijeh. A ne možeš im prići i reći: mogu li i ja s
vama razgovarati, mogu li smijati se? Otići ćeš
k Zvonku na Mirogoj i pričati sama sa sobom,
umišljajući da je taj drugi glas u tebi njegov. I o
čemu ćeš uopće s njim razgovarati? Što ćeš mu
reći? Hoćeš li reći: ovih dana mi se ništa nije dogodilo, nitko me nije posjetio, nitko zvao?
38
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Tomislav Ketig, Damin gambit X.
Možda se ipak nešto neočekivano dogodi.
Možda onaj tvoj san ima ljepši završetak.
Možda te na njegovom koncu ne čeka ni trnje,
ni pištolj Branka Rudića. Kad bih ga mogla opet
usniti i provjeriti to. Ali to se ne može naručiti..
Ne, Magda, ne zavaravaj se. Nitko nov više neće
ući u tvoj život. Nema sedme šanse. Hoćeš li
moći to podnijeti? Ne, Magda, nagrizat će te
očajanje, počet ćeš se topiti, tijelo će ti omlohaviti, lice će ti postati podbuhlo, odjednom
ćeš, kada staneš pred zrcalo, ugledati zbrčkanu
staricu.
Ali kako otići i ostaviti sve za sobom? Jer stvari
koje te okružuju to je ono što je uvijek smirivalo buru u tvojoj duši. Smirivalo, jer si znala
da imaš svoj mali svijet na kome su zapisi tvojih
uspomena, kojima se uvijek možeš vratiti kad ti
zatreba takvo utočište.
A treba otići. Treba pobjeći od utvare usamljene starosti koja se nadvija nad tobom. Ali
kako?
Mogu li taj moj mali svijet ponijeti sa sobom?
Zdenko ne bi imao ništa protiv te moje
želje,znam. On mi nikada nije rekao „ne“. Uvijek me je pustio da sama još jednom razmislim,
odvagnem to što bih poželjela i ako treba reći
„ne“ reknem to sama sebi.
Možda bi to moglo uspjeti. Doista.
Hajdemo onda vidjeti što bi bilo to što bih mogla ponijeti sa sobom. Koji je taj moj mali svijet
bez koga bih patila. Toliko patila da bih se vratila u Zagreb, u samoću, u ružnu starost.
„Načinit ću listu da ovaj moj um, koji sve više
zaboravlja, ne propusti nešto važno.“
Katarina se vratila nakon tri tjedna i iste večeri
pojavila se kod majke, raspoložena i potamnila
u licu. Čavrljala je, pripremajući večeru. Magda
ju je šutke slušala.
Sjedajući konačno za stol naspram majke, zagleda se u nju i upita:
-A ti? Što si ti radila sve ovo vrijeme?
-Ništa osobito.
Katarina se zbuni:
-Kako to da shvatim?
-Onako kako sam ti rekla. Ujutru, dok još ima
svježine u zraku, obavila bih kupovinu. Onda
bih se zavukla u kuću, uključila klimu i čekala
da padne večer. Poslije osam izišla bih u šetnju,
a u deset bih ponovno bila doma.
24-39
-A potom? Što si radila u noćnim satima, prije
no što te savlada san.?
Magda se zamišljeno osmjehnu:
-Slagala kockice. Što bih drugo? Razmišljala,
kako si mi prije odlaska na more preporučila.
-I dokle si stigla?
Magda ne odgovori odmah. Znala je da mora
dobro izvagati to što će reči. Najzad se odluči:
-Stigla sam do zaključka da više ne mogu otezati s odlukom. Onda sam stavila sve na vagu i
zaključila da poslušam tvoj savjet. Ali...
-Ali što?
-Ali nije to tako jednostavno: uzmi, majko, kufer
i odleti na jug! Ja nisam ptica selica! Ja sam
stvorenje koje ima svoj svijet bez koga ne zna
je li može.
Sada je Katarina bila ta koja je šutjela. Čekala je
da iz njezine majke izbije sve što joj se u duši
nakupilo.
Ali Magda ne reče više ni riječ.
Katarina se trudila naći načina kako premostiti
ovu tišinu i kako produžiti razgovor. Najzad
nađe izlaz:
-Hajdemo večerati, majko. Možda će nam nakon toga razgovor bolje ići.
Magda je posluša.
U tišini koja je nastala čulo se samo ritmično
zvjeckanje pribora za jelo. Najzad Magda
položi vilicu i nož na prazan tanjur i progovori:
-Ako bih otišla, s namjerom da, kako si ti to kazala, pokušam postati ona stara Magda, koja
će se potom vratiti u svoj ovdašnji, uobičajeni
život, učinila bih dvije loše stvari: vratila bih se
na početak i povrijedila bih čovjeka koga...
-Koga voliš, zar ne?
Magda iznenađeno pogleda kćer:
-To se vidi?
-Dakako da se vidi. Katarina zastade malo pa
nastavi: - Što obuhvaća taj tvoj svijet bez koga
ne možeš?
Magda uzdahnu:
-Napravila sam popis i ispao je predugačak.
Sada precrtavam kao bih ga svela na razumnu
mjeru.
-Kada ga svedeš, pokazat ćeš mi ga?
-Hoću. I morat ću te zamoliti za pomoć.
-Naravno. Što imam učiniti?
-Kada se dogovorim sa Zdenkom da mi to
pošalješ.
39
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
40-42
Mađarica
LAZAR FRANCIŠKOVIĆ
U oluj ruj lišću i mir bure svjetlaca orhideja u
očima, šapat sjena riječi ... između njih dvoje
si neobalja.
– Život mi svoj daješ, a ja? – Ko lahor duge u
oluji glas žene i života. Vatre puste i zlat suh lak
pospana žita. Umor bol duše srca sanjalačka
joj lica u daljinama. Drži svojom malom pijesti
njegovu. Oko njen pravil lica i nešto dužih uvojaka plave kose u oluji kao pošast plamena …
ili blago joj:
– Mila, tvoje strepnje i nade: ljubav, zibaju u
godinama koje vraćaju. Usprkos onima koji nas
u ovome priječe, a ne znaju zašto. Vrati nam
pjesme u srcu i dušu života. I beskraj nam puste u oranice mladosti, igru duha i neke sitnice
oko nas pri lunjanju nam i priči … čudeć jedno si
drugome bez zavisti i laži. – ona toplo:
– Konačno shvaćam, moj i ničiji drugi pjesnik.
– U zjenama razdragana, smije u njoj … rasanjena Troja, ili na dlanu ravnice djevojčurak-žena. S
jednoga usamljenoga otoka vinograda, u moru
beskraja ravnice. Čudes kras žensko, biće sve
radosnije a nekad … pridiže na prstima, ljupka
s kapucnom na glavi i oko lica u dug svijetlo
smeđem kaputu i šapće:
– Nešto prepusti i meni ženi drugome te ne
dam, i ne žali. – šarmantno:
– Slušaj; košava, ma kako je grozna, uz nas je,
nanovo smo zajedno. – Naginje svoju glavu i
osluškuje a u očima osmjeh i riječi:
– Božji sam stvor, a ne utvara. – U njenim zjenama i licu pobjeda im bića.
– Razočarali … a ne zaboravili, lik tvoj upor je
lebdio preda mnom, osjećao da patiš. Usto naš
nepromišljeni čin me je mučio. – Ona ga radoznalo sluša, privid u njenu zamišljenu svijetu
sjetna, a zapravo i te kako svjesna u ovome i
ne izgubljena:
– Isto činila i razmišljala Mili, i dogodilo. – tio i
gleda ga teško, a on :
– O t a c je prije nas drugačije odlučio i čekao
Mila da mu se vratimo …za što je trebalo Njegove milosti i našega kajanja,hrabrosti i ljubavi.
Šutnje, kako bi u njoj osluhnuli njegov naum a
ne naš. – u meni najzad javila iskra kako treba
poć Očevu doma i ljubavi i ne laži Svijeta. – Dižuć kras patničko lice i oči u kojima tuga giba,
tuga žene šapuće u kaosu prirode :
– Skupo smo platili, nemož reć mladost već
nazor. Treba imati hrabrosti i volje da razumijemo O č e v u volju. Danas ženi i čovjeku
se dostojanstvo gazi kao i svekolika stvarnost,
život. – Uklanja ljevicom pramen mu kose sa
čela i govori:
– Da ti ne smeta, tvoje crne i tamne zjene, koje
su vjerujem vidjele samo tebi znane krajolike.
Više tužne nego radosne. Jedno žensko biće
ne može da ih zaboravi.Znaš da te voli više
nego iko. – Rumeni a glas utijava u neupisiv joj
očima, i prilaze jedno drugome s osmjehom.
Oslanjaju, osluhuju i cijelu vječnost čini im ćute
… – pjesnik nakon izvjesnog vremena blago joj
uklanja glavu sa svojih grudi :
– Mila, što te muči ? – i gleda suze joj u zjenama, ona mu odgovara:
– Prašina i bijes košave … – privija je na grudi
tiho:
– Svi imamo svoje slabosti …ljudi – i prije nego
mu je spustila glavu na grudi šapuće:
– I u tvojim očima Mili ima magle … – pita ga:
– Kako da ih oboje uklonimo i iscijelimo? – On,
a žena:
– Tako malo treba da čovjek bude sretan samo
ako hoće. – tiše i od povjetarca. Slatko gledajući
si se jedno vrijeme smiju. A tad ona uozbiljuje:
– Sjećam večeri u čardi. Oluja je bila sa kišom
potoka, čudnih gotovo neprestan munja i gromova, Unaokolo po vinogradima i poljima njiva. Iznenadila pozno u toj jeseni …a mi pružali
sebi oduška u glup namjeri razići zauvijek. Sakupljali po svojim džepovima i posljednji dinar
za našu oproštajnu večeru. U pustoši na granici i blizu šume između sela i varoši, uz svjetlo
svijeća na stolu pod krovom staro udimljenog
svratišta sjeli. Gdje između putnika zaustave i
mještani. – žena:
40
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
– Da smo znali šta danas znamo o životu? –
Uzdiše i promatra ga svojim krup zamagljenim
zjenama. On zbunjeno odgovara:
– Grješnik … – tiho .
– I ja Mili, a mogli drugačije da u nas nije bilo
tvrdoglavosti. Još i ona nanovo kiša koja nas je
pratila nako svega do doma, i cijele sumorne
noći fijuk hladnoga sjeverca sa baricama vode i
blata u pijesku i travi. Upravlja k njegovom licu
desnicu u zrak s dignutim prstom i spušta ogorčena:
– A da, ni ruku mi nisi pružio pri hodanju …po
tome užas pustoš i očaj vremenu. – i da skrije kako slabost danas a i suze radosnice, baca
mu u zagrljaj. Prvo zbunjuje a zatim kuša daje
utješi:
– Mlađi i naivni Mila. U tebi gledao očaj: kome
udovoljiti meni ili drugima. U meni tvrdi i ludi
ponos, i pao. U oku ti nisam mogao gledati
suzu i pitao zašto je a ti mi odgovorila smijuć:
trunak, nisam vjerovao. Ponio je zauvijek u svoj
život, još i sada. Ona me je vratila doma. Bolje,
nebeski O t a c, koji se smilovao našem kajanju
i našoj u Njega vjeri. Jer drugog nema da nam
pomogne i pruži prijateljsku ruku. – Žena uozbiljuje i gleda ga uz smiješak:
– Ne umišljaj si Mili, da ću dopustiti ikada da
se rastanemo ...zajedno kroz nevolje i radosti
u vječnost ... – u moru izvorja beskraja puste
i plamen polja života vjerujuć u sutra. Ljubav!
Uprkos bola i radosti koji nas kuša i čine ponekad umornim. – U danu sunca koji danas nekamo u ravnici hiti u njemu znani kraj. Lagan
kao najtiši san glas Djevojke – žene:
– Uvidjela vratiti mi je doma i našem počelu.
Trpeć mučninu onoga što ljudi kažu da je život.
I o čemu sam u mladost sanjala. Shvatila kako
laž i laži pretvaraju u tiraniju, nevjeru i glumu,
i nije išlo. Vjerovao ili ne, tako ostaje nebeski
Otac. I krenila ... – Sluša je pažljivo i prekida
više svojim tamnim zjenama nego riječi. Sjetno:
– Ni meni nije bilo utješnije bio bolestan i sam.
Zbog toga ne govori ... Žena se ne vrijeđa. Ona
je darovateljica, čuvar, braniteljica, stvaralac i
odgojiteljica života, sam život. Iako krhko stvorenje. Ljubav i milošća. – Iznenađenje u njen
beskrajno toplim tako drag im očima.
– Mili, ne prepoznajem te, promijenio. – on
gorko smiješi a ona mu prilazi bliže i prihvata
ga ispod ruke i tuži:
40-42
– Ovaj me neprestan vjetar ovih dana više smrzava nego grije. Čekaju doma, čudno što nas
ne uznemiravaju. Dogovorila da nam pripreme
tople pileće juhe–gulaš. Nacionalno jelo moga
naroda. Ja ti Mili baš nisam kuharica. – on slatko smije i govori:
– Nitko nije savršen. – Ona uzdiše i šali:
– Znači prošla? – i nastavlja da se smije s čela
skidajuć mu nanovo pramen kose svoje ruke i
tiho:
– Trebamo si jedno drugome. – Uzimaju za
ruke veselo i kreću ... nakon izvjesnog vremena počinju da pogledavaju i njen glas kradom
započinje nježno pjesmu, pjesmu koju su odav
pjevali, lutajući ovim krajolikom. Na koncu i on
joj se lagano pridružuje. Kroz dan koji je nedav prošao podne. Glas zvona iz obližnje crkvice im je ovo malo prije oglasio u buru što čini
jača. Teški sivo–bijeli oblaci nebom sve su jači i
teži. U daljini i unaokolo preko pust trsa, voćaka, vijara pijeska, lišća i sunca, koje vruće grije
kada se košava smiriva.Jedno malo žensko u
daljini stvorenje u toplo ušuškano, tu i tamo zaustavlja nepregledu ravnice. Sa rukom na čelu
i nad očima, okrećuć u krug. Žena razdragana
sudrugu smijuć:
– Mizimica! Nemož da nas ne nađe.
– I drugom događalo da se nije mogao skriti ...– :
– Znao i šutio kada smo se tražili, prije ...koliko
godina? Baš smo bili djeca. – a on joj smijuć
potvrđuje glavom, i oboje rukama mašu djevojčici u daljini. Ubrzavaju korake i nalaze grleć.
Djevojčica:
– Poslali me naši da vas nađem kako nebi zalutali. – majka smije i gleda ispod očiju:
– Sigurno ? – Mizimica istovjetno tako odgovara i gleda u prijatelja:
– Ali mama kada ti ja nisam govorila istinu? –
krup modrih zjena i dug zlatne kose na vjetru sa
bijelom vunenom kapom na glavi:
– Zar se ljudi ponekad ne gube u ovoj pustari,
napose ako se uplaše od njene samoće? – majka i dalje toplo joj smije:
– Možda drugima događa, ali tebi draga moja
lunjalice ne mogu da vjerujem. – i glavom niječe.
– A kada ljuba blizu, da li se tad iko izgubio sem
u njoj samoj, govoriš ovih dana prije mi spavanja. – djevojčica crveni a žena zaprepašćeno
gleda i pravi stroga, kradom gledajuć u prijatelja im. Koji i sam nezna gdje da gleda.
41
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Lazar Francišković, Mađarica
– E, sada je uistinu dosta, jer sam ja tebi rekla ...
Mizimica se hvata za njene riječii brzo:
– Da nikom drugom ne kažem ... i da je za sada
to naša tajna. – Majka vrti glavom dok ih oboje
gleda i počinje da se veselo im smije:
– O ovome maleni ne govore. – Dijete je iznenađeno gleda i:
– Pa kako da drugačije da govorim?
– Trebam razmisliti mala gospodična. – Nešto
duže plave kose i čar krup očiju sa beskraj rascvalih orhideja ... gledajuć u pjesnika kraj nje a
zatim u ćerku i nježno smije tio:
– Zar je više važno, neka sve ide svojom cestom ... – Uzima ih jedno za jedno a drugo za
drugu ruku, u vijaru beskraja krećudoma inemiru svega unaokolo ...
– Jednom kada se ovo i tebi dogodi ... želećeš
da se sa tobom i drugi raduju. – N horizontu
krajolik utapa u jači grimiz. Bliži veče sunce
niže i kao velika je kružnica koja plamti. A bura
ne posustaje i duše sve snažnije. Sa prahom što
iskri u zrncima i šumu svjetlaca sa Karpata oluja.
Mizimica:
40-42
– Mama sve bukti u plamenu pa i varoš nam u
daljini, i sama svjetlost. – zagledani žena kuša
da ih oboje zagrli izgovara:
– Valja nam zaboraviti sve što je iza nas ... rađa
novi nam svijet i ljubav ... – djevojčica gleda
sad jedno sad drugo u tišini bure koja gasne u
sutonu i majke što ih uzima za ruke:
– Idemo doma na večeru čekaju nas a potom
... – baca pogled na ćerku pa muškarca držeć
ih čvršće za ruke, napose muškarca. Oči joj u
polu sjenama večeri sjaje, i u beskraju puste
koja i dalje šumori u košavi i glasovima priča:
– Idemo pjesmu «Abba» žena svojim neodoljiv
lijep glasom žene iz puste, krhka sa puno patnje
i ljubavi vjere i nade u sutra, osjećaju to i oni koji
je ovo veče slijede kroz sumrak pun zvijezda
na nebu, vjetra i beskraja ravnice, srca koja pate
i raduju sa njima ...Djevojčica između njih ih
pogleda u visine i:
– Ja bih mamice prije vas ... – žena za trenutak
prekida pjesmu i smije:
– Molim, ovaj puta nemoj idemo skupa. – i pjesma u vijaru nastavlja sa njima svoj tok, iz duše
i srca ...
42
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Željko Krznarić, Vojvođansko jutro
43-47
Vojvođansko jutro
ŽELJKO KRZNARIĆ
Jutro se rastrčalo vojvođanskom ravnicom
Pokupilo usput miris poorane zemlje
I polako podiže sunce sve više i više
I Bože moj kako je lijepa slika
Jer osjećam kao da još uvijek ovdje diše Mika
I grli tu ravnicu sa suzom nikad palom
U ovom dijelu svemira tako malom
Budim se i udišem boje zaostalih suncokreta
Osjećam se kao gospodar svijeta
Koji svoje zvijezde i nebo stvara
Pa se srce kao ovaj prozor malog hotela
U Subotici ljubavno i vjerno otvara.
TAKVA TI JE VOJVODINA
Ne možeš je zaokružiti pogledom
Koliko je ima
I cijelog te uzme u dušu te stavi svoju
Na vjetru te njiše
I u svaku ti njivu izoranu zlatnim slovima ime
upiše
Pjesmu ti cigana ureže u kožu
I žuljevitim te rukama paora obgrli
I šta ćeš s njom samo odluči
Jer će te cijeli život pratiti
A ti je nećeš nikada shvatiti
Onako po pravu
Jer nekad je bistra i plava ko nebo
A nekad se pogled zamuti od vina
To ti je to
Takva ti je Vojvodina.
ZVIJEZDA I RAVNICA
Ima jedna zvijezda
Topla sjeverna
Po duši čovjeka stvorena
I ravnici vjerna
Svemu što se ravna ispod nje
Što klasa i što rodi
Svemu što po ravnici korača
Što živi i što pjesmom nebo podboči
Jedna zvijezda što sjaji
I što san donosi u mnoge oči
I ne znaš tko je kome miliji
Ravnica njoj ili ona ravnici
Ta zemlja zaorana
Ti daleki vidici koji se s nebom spoje
Na rubovima dok kuda seže oko
I isto im život biva
Ravnici dolje
I zvijezdi visoko.
OVAMO ZA STOL
O kako violina plače
Kako cvili ta žica
Majstori ovamo za stol
Vi imate taj lijek za bol
I srce kojem nešto moja tuga znači
Šta bi ja bez vas cigani svirači.
NAŠA JESEN
Na rubovima srca
Lišće je već od jeseni požutilo
I kad je bilo teško
I kad se šutilo
Nismo se ostavljali
Ni srce od srca rastavljali
I nešto lijepo jutros moraš odjenuti
Bio bi grijeh ovu jesen protiv sebe okrenuti.
JESENSKA ETIDA
Kao da smo pod zaštitom
Nas dvoje kao vječni jesenski heroji
Ostavljamo sve nepotrebne stvari
Sve suvišno dijelimo
Već su svuda oko nas
Skupocjene jesenske čipke
Majstorski radovi
Ispod magle se naziru
Idemo dalje u samo središte
Jer ta se ljepota ne ispušta iz vida
Sve je tako posloženo
43
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Željko Krznarić, Vojvođansko jutro
Da ti je uvijek pri ruci i pri sluhu
Ova najbolja i najvrijednija
Jesenska etida.
ZABORAVI ZVONA
ADAGGIO IN G MINOR
Hoćemo li moći
Hoćemo li smjeti
Oboljeti još jednom
Od ljubavi
Onako ležerno ljeti
Da vodimo jedno drugog
Na morske plave žale
Da ti na koži ostane tona soli
I da mi šapćeš u mraku
Hotelske sobe
Baš me briga za sve
Samo me voli
Samo me voli
I otmjeno obučeni
Kao da nismo na moru
Kao da ne ljetujemo
Vodim te u neku dvoranu
Da čuješ što ćeš zavoljeti
Da uvijek staviš to
U kišne jesenske dane
Kad ti glava puca
Od nostalgije zamnom
Taj bolni
Taj razarajući adaggio in G minor
Da tražiš panično
Ime restorana
U kojem smo na talijanskom
Tražili valjda da nas prije posluže
Prego due pizze quatro formaggio
Tvoja bijela haljina
I more u pozadini
Gaziš po ljetu
Po mirisu borova
Po mirisma krema za sunčanje
A onda mi se u očima skrivaš
Tu si sigurna
Tu su tvoje zvijezde
Tvoja soba plava
Tu ćeš ostati
Toliko si još možemo
Od života dati
Ukrasti mu sreću u onim finim
43-47
Parfemskim bočicama
I onda pod jednim
Kamenim zvonikom
Na kraju dana
Svoju molitvu izmolimo
Samo da ti od moje
I ja od tvoje ljubavi
Zauvijek obolimo
AMAPOLA
Napokon taj smiraj
Ta šutnja koja se preliva sobom
Ta prekrasna kiša nota koja nas
Toplo dotiće i po nama pada
Toplo mlijeko mirisno
I svijeća na stolu
I pusti još jednom amapolu
Tu pjesmu od silnih naših emocija izrovanu
Sto tisuća puta oblikovanu
Našim tijelima i srcem
I dok naša ljubav u san tone
Opet onaj gad Morricone sjedi kraj stola
I kraj njega
Amapola
I kraj nas
Amapola
ČISTIMO SRCA
Čistimo srca i čistimo duše
Dobro je tako u jesen to raditi
Zakopati neke uspomene u mokru zemlju
I onda ih možda jednom izvaditi
To je u krvi se našoj previše našlo
Nevidljivih krvnih zrnaca tuge
Sad ćemo jednom očistiti sebe
Jer dosta smo uzalud sebe dali za druge
CRTAM TI SVEMIR
Po leđima ti crtam svemir
Prstima
Razmještam sva naša sunca
Sve putanje
Naše tiho šaputanje
Razbija mrak u sobi
Oko vrata ti stavljam ogrlice
44
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Željko Krznarić, Vojvođansko jutro
43-47
Mjesečinu na lice
Da te zaštiti
Mogli bismo nas dvoje
Tako stoljećima biti
Zapleteni u zeleni šaš
U val Dunava
I kad nam dođe
Nek nam dođe baš
Pa nek se probudi
Ova zvijezda što ti u duši spava
Crtam ti po leđima svemir
Mliječne staze
Zvjezdane rojeve
Samo me ne pitaj za brojeve
Ne znam godine brojati
To mi je strana nauka neka
Jer ja kao rijeka
Kroz tebe
Kroz svaku tvoju godinu tečem
I jednom će
Samo jednom će zato
U meni kao rijeci
Ispirati zlato
Koje ostavljaš u meni
Svakakvih se gadova nagledali
Što su nam po životima rovali
Isuviše smo
Isuviše smo snage izgubili
I neprestano smo taj mali zaklon u nama branili
Tu malu uvalu koja je čudno ostala netaknuta
Previše smo se opasnostima izlagali
Kasnim ulicama hodajući
Da će biti lako
Da će biti jednostavno
Tako su nam na početku lagali
Svi atentatori na naše duše
Svi koji su naša ljubavna polja otimali
Za koja smo mi krvarili
Isuviše smo bili slabi
Ili su oni bili jači
Pa su nam s lakoćom ljubav prevarili
S nekim čudnim osjećajem
Koji je u nama ostajao
S gorčinom u ustima
I sve što nas nije dotuklo
Sve što se skupo plaćalo
Konačno nas je diglo i ojačalo
DA UMRU SVE ZVIJEZDE
Kao da smo pod zaštitom
Nas dvoje kao vječni jesenski heroji
Ostavljamo sve nepotrebne stvari
Sve suvišno dijelimo
Već su svuda oko nas
Skupocjene jesenske čipke
Majstorski radovi
Ispod magle se naziru
Idemo dalje u samo središte
Jer ta se ljepota ne ispušta iz vida
Sve je tako posloženo
Da ti je uvijek pri ruci i pri sluhu
Ova najbolja i najvrijednija
Jesenska etida
Da umru sve zvijezda neba
Da seredom polako ugase
Jedna bi znala da mi treba
Jedna bi ostala negdje sakrivena
Najbolje bi bilo da je u tvome oku
Jer tu je najsigurnije
Tu se ništa ne čuje
Osim tihog strujanja ljubavi
Da se kojim slučajem zvijezde urote
Da se pobune protiv tvoje ljepote
Jedna bi znala
Jedna bi uvijek za tebe sjala
I spajala bi nas svojom dalekom ljepotom
I nas bi dvoje u najljepše boje
Svijet pretvorili
I u tvoje oko se sa zvijezdom
Zauvijek zatvorili
ISUVIŠE
Isuviše smo se već tugama trovali
Prozirnim se i rastegnutim nadama hranili
JESENSKA ETIDA
JOŠ JEDNOM DO MOZARTA
Kiše će skoro ljeto nad Zagrebom
Ohladiti
I morat ćemo novi dvorac
Nove utvrde strpljivo graditi
U ranim tamama uz prigušena svijetla
I zvukove umornih pokislih tramvaja
S pravom na jedan topli čaj
45
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Željko Krznarić, Vojvođansko jutro
I s pravom na jedan očaj
Gorčina se slaže u srcu kao piramida
Samo da je poći
Samo da se krene iz ova četiri zida
Da smo prije nego svane
Već daleko od Bregane
Hoćemo li moći
Hoće li snage biti
Jer ja bi još jednom
A i ti bi htjela laganim korakom do Mirabela
Pa polako dok se svijetla gase
Kroz Getraidegasse
Nekako se najbolje osjećam
Pod udarcima zvona
Svih trideset pet crkvenih tornjeva
Dok osjećam sjenu koja se nadvila nad gradom
Hoćemo li sada
Dok nas još jesen nije ukrala
Izvuči se potiho iz stana
Da se još jednom mimoiđemo
S nikad odraslim Wolfgangom
S upaljenom svijećom
Na groblju svetog Sebastiana
MIRIS TVOJIH GODINA
Miris tvojih godina me progoni
Kao zvono jedne crkve
U zabačenom dijelu Dalmacije
Koje u prigodama zvoni
Tvoj miris nepogrešiv
Nezamjenjiv
Kolike su ga samo žene
Htjele izbrisati
Maknuti ga sa svih geografskih
Ljubavnih širina
Do kojih je on neslućenih visina
Nosio sve pred sobom
Dok sam žaleći za tobom
Sve brzogoruće ljubavi
Po nekom redu gasio
Čekajući da srce u nekom opasnom času
Nestane u predivnom zvijezdanom prasku
Zarobljen u tvome glasu
U mirise tvojih godina upleten
Još se sa životom mučim
Da mu nađem nešto
Što bi moglo tvoje renesansne usne
Još jednom staviti na moje
43-47
I sve se može promijeniti na ovom svijetu
Ali će me miris tvojih godina progoniti
Kao što će uvijek zvono one crve
U zabačenom dijelu Dalmacije
Po potrebi zvoniti
NAŠA JESEN
Na rubovima srca
Lišće je već od jeseni požutilo
I kad je bilo teško
I kad se šutilo
Nismo se ostavljali
Ni srce od srca rastavljali
I nešto lijepo jutros moraš odjenuti
Bio bi grijeh ovu jesen protiv sebe okrenuti
OVAMO ZA STOL
O kako violina plače
Kako cvili ta žica
Majstori ovamo za stol
Vi imate taj lijek za bol
I srce kojem nešto moja tuga znači
Šta bi ja bez vas cigani svirači
SJEDIŠ U KUHINJI
Još sjediš u kuhinji
Pušiš cigaretu
Još uvijek ona tvoja navika
Da u sobu ne ulaziš
Sa upaljenom cigaretom
Noge skupljene
Umorna pomalo
Oči ti još uvijek
Nalikuju na daleka neba
Koja se naslone
Na tvoja ramena
Eh da je Dega tebe vidio
Sad bi na zidu visila slika
Jedna kuhinja
I jedna žena
Koja sve meni duguje
A ništa ne duguje svijetu
Sjedi u kuhinji
I puši zadnju večernju cigaretu
46
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Željko Krznarić, Vojvođansko jutro
ZABORAVI ZVONA
Zaboravi zvona na vratima
Šta će nam netko u tom
Prolivenom zraku
U toj našoj tečnosti
Dok sakupljamo sve tragove prstiju
Dok poljupce svakojake slažemo
Da spokojno u našoj ljubavi
Putujemo do vječnosti
Zaboravi
Zaboravi na sve
Što je vani na ulicama
Na krovovima
Jer što je trebalo
43-47
Prešlo je već na našu stranu
Ovaj svijet ti držiš
Na svom nježnom dlanu
Vidiš kako možeš biti nježna i jaka
Kako je svaka riječ laka
Kad ti po nepcima klizi
Zaboravi da rijeke teku
Još uvijek istim tokom
Mi ćemo postaviti novu geografiju
Premjestit ćemo sve zvijezde
Novi izgled neba stvoriti
Samo zaboravi zvono
I kad te ljubim
Nemoj nikome vrata otvoriti
47
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Ruža Silađev, Osmijeh obojen suncem
48-58
Osmijeh obojen suncem
RUŽA SILAĐEV
BALADA O LJUBICI RADOSNICI – Zasjalo
sunce. Okopnili snjegovi. Zimi je došao kraj.
Probudile se travčice iz zimskoga sna u vrtu Beskrajno Zeleno. Jato vrabaca je postalo bučnije
i razigralo se u letu. Mravičak Radičak krenuo
po svoje zrno žita u mravlji hambar. Umorio se
noseći ga, pa umoran sjede. Nešto mu divno
zamiriše. Okrene glavicu lijevo, desno, pogleda
gore, kad ono nad njim se nadvila Ljubica. Bijaše ona u zelenoj haljinici, sa plavom frizurom na
lokne i bijelim licem poput snijega. Pozdravi ga
čarobno zlatno žutim osmjehom.
– Dobro jutro, Mravičku Radičku ! Jesi li se zimus odmorio?
– Jesam – odgovori mrav – krenuo sam u ambar po doručak. A što ima novoga kod vas u svijetu ljubica? – i pogleda gore u Ljubicu te istoga
trena posta radostan i veseo.
– Zemlja nas je nahranila – kaže Ljubica – a jednoga jutra me je probudilo sunce:
– Ustani, Ljubice, ja ću te ogrijati, a darivat ću ti
i jedan mali zračak za tvoj osmjeh. Tako se moj
osmjeh obojio u zlatno žutu sunčevu boju.
Usred njihova razgovora začu se:
– Zzzzz...
Spusti se Pčelica Vrijednica, omamljena mirisom, na ljubičinu laticu.
– Oh, kakva divna Ljubica! Oh, kakav divan
osmjeh! Tako si me obradovala svojim divnim
osmjehom! Ti si prava Ljubica Radosnica!
– Posluži se mojim nektarom. – radosno zatrese glavicom Ljubica Radosnica.
– Hvala, hvala, vrlo rado!
– Kakva je to galama već u rano jutro? – promoli glavu Puž Najstariji Muž iz svoje kućice.
Tko to remeti mir u vrtu Beskrajno Zeleno?
– Mi smo tu! Mi smo tu! – poviču u glas Mravičak Radičak i Pčelica Vrednica. Izađi iz kućice
da vidiš čudo neviđeno! Ljubici je sunce poklonilo najdivniji osmjeh na svijetu. Tko god se u
nju zagleda postane radostan!
– Ohohoho! Pa to je onda zbilja čudo! – izvuče se puž iz svoje kućice i zagleda u ljubičin
osmjeh. Čim ju je pogledao postao je vrlo, vrlo
radostan. Pa ti si doista Ljubica Radosnica!
Odavno nisam bio tako radostan!
To jutro u vrtu Beskrajno Zeleno su svi bili sretni. Pozvali su i svoje rođake da gledaju u ljubičin osmjeh i mirišu njezin dah. Čak je i roda,
gore na starom dimnjaku, bila radosna i veselo
kliktala. Dan je počeo u vrlo ugodnom raspoloženju pa je tako i završio. Sutradan, a i svih
sljedećih dana, Ljubica Radosnica je bivala sve
ljepša, mirisnija i imala taj divni sunčev zlatno
žuti osmjeh. Tko god ju je pogledao i omirisao
postajao je radostan.
Proljetna kiša je često dolazila u posjet vrtu
Beskrajno Zeleno. Sunce je grijalo a Majčica
Zemljica je hranila biljke. Trava je porasla. Jednoga jutra zazujala je kosilica u vrtu. Taman se
Mravičak Radičak vraćao iz hambara sa zrnom
žita za doručak. Htio je kao i svakoga jutra sjesti pored Ljubice Radosnice da se nadiše njezinoga mirisnoga daha i nagleda čarobno zlatno
žutog osmjeha. Ali Ljubice nije bilo. Okrene se
lijevo, okrene se desno i pogled mu se iznenada zaustavi dolje. Ljubica Radosnica je ležala na
pokošenoj travi.
– Oh, oh, što ti se dogodilo draga Ljubice?–
počne zapomagati Mravičak Radičak.
– Nesmotreni kosac! – reče Ljubica.
U to doleti Pčelica Vrednica i zamoli:
– Zzzzz... Oblačići, oblačići! Orosite Ljubicu!
I Puž Najstariji Muž se probudio i začas stvorio
pored njih:
– Sunašce, sunašce drago ! Pošalji zračak i ugrij
nam Ljubicu!
Zalepetahu krilima vrapčići da osvježe zrak
kako bi Ljubica lakše disala. Oblačići je orosili,
sunce je ugrijalo. Ali Ljubica Radosnica je i dalje
ležala na travi.
– Ne trudite se dragi moji! I tako bi moje vrijeme uskoro prošlo! – reče.
Društvo u vrtu Beskrajno Zeleno je zajecalo.
– O, ne plačite ! Ta, zar ste zaboravili trenutke
radosti koje smo zajedno proveli ? Čuvajte Beskrajno Zeleno, a ja ću vam sada otkriti tajnu. Na
proljeće ću vam podariti moju dječicu. S njima
48
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Ruža Silađev, Osmijeh obojen suncem
ćete se još više radovati. Molim Majčicu Zemljicu
da ih hrani, molim oblačiće da ih napoje, a tebe
drago sunašce molim, da im svakom podariš jedan svoj zračak za čarobno zlatno žuti osmjeh.
U vrtu Beskrajno Zeleno su svi obrisali suze i
oprostili se od Ljubice Radosnice. Puno su pričali o njoj do sljedećeg proljeća. Zapravo bila je
cijelo vrijeme sa njima. U mislima. Kad su okopnili snjegovi i zasijalo sunce, pojavile su se kćeri i sinovi Ljubice Radosnice. Svi su imali zelene
haljine, frizure sa plavim loknama, bijelo lice i
čaroban zlatno žuti sunčev osmjeh i ponovno
su unijeli radost u vrtu Beskrajno Zeleno.
BITI ŽUT – Osvanuo još uvijek zimski dan. Istina, snijeg se počeo otapati jer mu zubato sunce
priječi ostanak u vrtu Beskrajno zeleno. Ožujak
dobrano hladi a sjeverac puše i ne da se. Još
malo pa će podne a cvjetići žućkaste boje, stisnuli latice između zelenih listića pa drijemaju.
– Gugu- gu! Gugu-gu! Što ja to vidim?! – iznenađeno kliknu grlica skakučući uz ivičnjak vrta.–
Ta, vas ovdje jučer nije bilo!
– Bili smo tu! Bili smo tu!– probudiše se cvjetići
i širom otvore svoje latice prelijepe žute boje.
– Oooo, oh!– oduševljeno uskliknu grlica, trava
i napupjele forzicije, zanesene ljepotom žutih
cvjetova.–Jučer ste bili zelene boje a danas...!
– Da, da! Ni mi to baš ne razumijemo najbolje ali
noćas je bila noć punog mjeseca.–rekoše cvjetovi.
– Prošla noć je bila puna čarolija – reče jedan
od njih. Nebo je bilo vedro. Nigdje nijednog
oblačka. Vjetar je stao a mraz je nečujno napustio naš vrt. Ja sam drijemao ali sigurno znam
da su se zvijezde otimale o naklonost mjeseca.
On je bio okrugao kao najveći kotač. Sjajan i
kao od meda žut. Plovio je lagano nebeskim
svodom. Provlačio se među paperjastim oblačićima. Namigivao je zvjezdicama. Gledao sam
u njega i više ne znam da li sam sanjao. Smiješio
mi se i šaputao cijele noći:
– Budi i ti žut! Kao ja! Budi žut... Budi žut…
– A kako ti je ime, mili?–upita tanana forzicija.
– E, to mi je jutros u zoru došapnula zvjezdica
mjesečeva sestrica. Šafran1 – reče.
DAN PROLJEĆA – Ujutro na Dan proljeća prošao mraz kroz vrt Beskrajno Zeleno. Ostavio
dio svoje bijele brade na laticama rascvjetale
kajsije, breskve i šljive. Obojio travu u bijelo.
1 Draga, djeco, šafran na perzijskom jeziku znači BITI ŽUT.
48-58
– Br ... br ... Mnogo nam je hladno ! – požalile se
tratinčice svojim susjedima u vrtu.– Ne možemo ni oči otvoriti. Ukočile smo se od hladnoće.
Haljine su nam potpuno mokre.
– Nešto se mora učiniti po tom pitanju. – reče
loza Povijuša sa balkona – jer ovoga jutra stiže
božica Vesna. Ona nam donosi proljeće.
– Ne bih se baš mogla ugristi za graničicu, ali
mislim da je ona vila a ne božica.–umiješa se
čvorava kruška.
– Hm...hm...Mislim da ste obje u pravu. Vesna
je lijepa kao vila a dostojanstvena i čudotvorna
kao božica. – umiješa se u razgovor trešnja.
– Da. Svakoga proljeća ju promatram. Ne
mogu pogleda s nje skinuti dok prolazi. – reče
stari orah. – Na sebi nosi haljinu od mladoga
žita i trave. Umjesto dugmića ima kićanke od
rascvale vrbe. Netko ih zove Cica–Maca. Oči
su joj kapi mora, jezera i rijeka. Čelo joj je posuto zvijezdama a na glavi nosi krunu od milijun
cvjetova. Zato tratinčice, a i vi tulipani i vi narcisi
što prije prosušite svoju odjeću da se i vi nađete
na Vesninoj krunici.
– Oooo! Mi smo u sjenci! Sunce će nas ogrijati
i osušiti tek oko podne. – razočarano će tratinčice.
– No, i tu se može nešto napravit! – reče Čvorava. – Pozovimo vjetra Lahora.
– Nema ga u blizini! – rekoše u glas latice kajsije.
– Jučer sam ga vidio. Na Dunavu. Začikavao je
valove cijelo popodne. Pravi je Lahorak Nemirak! – javi se slavuj.
– Cimnimo ga na mobilni, cimnimo ga na mobilni! – zavape tratinčice.
– Pa da! Nokiu uvijek ima pri sebi. – reče orah.
– Za Božić mu ju je darivao njegov rođak Sjeverac.
Cimnuše Lahorka Nemirka. Doletio je za tili čas.
– Gdje si bio Lahore, gdje si lutao? Imamo za
tebe jednu molbu. – rekoše u vrtu Beskrajno
Zeleno.
– Divan sam dan imao. Lutao sam po šumi, mirisao ljubice. Onda sam se popeo na vrh crkvenoga tornja i pričao sa golubovima. Poslije sam
se spustio na Dunav. Vozio sam se na jednoj
lađi i igrao se s valovima. U predvečerje sam se
popeo na tvrđu u Erdutu i promatrao zalazak
sunca. Jako sam se umorio pa sam na tvrđi zaspao i tamo prenoćio. A kakvu to molbu imate
za mene?
49
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Ruža Silađev, Osmijeh obojen suncem
– Pa evo očekujemo Vesnu, a tratinčice, tulipani i narcisi imaju mokre haljine. Molimo te dragi,
Lahore, da ih osušiš kako bi se našli na njenoj
kruni.
Pokazali ste nadcvijetno povjerenje u mene.
Izuzetna mi je čast ukazana ! Vaša molba je za
mene zapovijed. – odgovori Lahorak Nemirak.
Odmah se, ni časa ne traćeći, dade na posao.
Puhnu blago u pravcu tratinčica, puhnu u pravcu tulipana, puhnu u pravcu narcisa. Protresoše
se dotični i veselo zahvališe na usluzi.
– Hvala ti dragi Lahore! Hvala ti! Čim ti nešto zatreba samo se javi na adresu Beskrajno Zeleno!
– Svakako! Svakako! Ali sada vas opet napuštam! Huuu! – već se začu visoko u zraku.
– Kuda dragi Lahore? – doviknu Povijuša.
– U...hu...hu..! Imam još nekih poslova. Prije neki
dan, Košava je prošla ovim krajem. Ni zamijetila
nije da je povila striček Markovo žito. Posijao ga
je još u listopadu, a sada je naraslo do koljena.
Mlado i krhko. Povilo se pred snažnom Košavom. Moram mu pomoći da se podigne.
– Pa kako ćeš mu pomoći? – radoznalo će Povijuša.
– Samo puhnem u suprotnom smjeru. Jedan,
dva, a na tri će se već i podići. Kao što vidiš «hokus-pokus»!
– Uhuuuhuhu ... Žurim, žurim! Moram probuditi medu iz zimskoga sna. Ispred njegove špilje
zažuborio potočić Preskočić a Brundonja je sigurno žedan.
– Zbilja te čekaju ozbiljni poslovi. Ne smiješ zakasniti. – javi se Čvorava.
– Da, a onda putujem u jedan divan kraj! Zove
se Lukovdol. Baš na današnji dan, Dan proljeća, tamo se skupi odabrano društvo. Društvo
pjesnika. Recitiraju, pjevaju...A sve u čast davno preminulog velikog pjesnika Ivana Gorana
Kovačića. To ne smijem propustiti. Uzbuđen
sam! Zakasnit ću! Putujem! Na Goranov susret
pjesnika! Uhu, huhu, hu na proljetni susret pjesnika!
– Susret pjesnika!– Odjeknu eho nad gorama
i ravnima.
JALOVA – Najgorje je je bilo kad se išlo prid Ki-
rbaj prat. Na Baru jel u Jamače. Žene kad završu sa pranjom, nako u skuta zaronu u vodu.
Zagmuru se. Plivu, ciriku se. Zadignu košuljce,
peru prsa. Nijedna se ne stidi, niti to ko zagleda.
Zna se čemu su prsa. Da otraniš dicu. Potli nji
48-58
dvoj, troj, već postanu svisita do pojasa. A njezina evo do tridestdvi još jedra i nadignita. Stoju
ko dvi dinje. Ta sramota se i pokazat. I vako ka
je sprimita, a kamoli u mokromu košuljcu. Vidi
se oma po njoje da nema «ni diteta ni grdeta».
Ko da je na čelu piše: JALOVA.
Davno je imala osamnajst godina ka’ se udala.
O to doba čeka i čeka i nada se... Da rodi. Da
ima malo. Da bude ko druga žena. Al, ništa. Čovek je, Pava, još do prija niki par godina tišijo:
– Ta šta se sikiraš! Još smo mladi! Ima vrimena.
Dojće to sve na svoje misto.
A to nikako da dojde na misto. Dojdu Dove.
Obavezno je išla pišice u Doroslov kod Gospe.
Rad pokore. Na Malu Gospu u Aljmaš. Tude u
planina jedampt izgubila i patrice. Išle prikim
putom. Čamcom priko Dunova. Kad ji čovek
istovario na bešunk ajd kroz šumu nikoliko duži
do Gospe pišice. Ona je cila puta iz svega srca
molila Gospu i u tomu se zabašuri i izgubi u
šume patrice.
– Eto ti tvoja molitva! – pomislila je – Nisi pazila
na svetu stvar pa di će ti Gospa uslišit molitvu.
Danima je diralo to što je izgubila patrice, al viru
u Boga ni izgubila. Još je više postila i molila i
na sveta mista išla. Na Snižnu Gospu u Tekije,
na Svetoga Antuna u Bač, na Svetoga Bonu u
Bukovar. Išla je čak i u Olovo. Al diteta nikako.
U zadnje vrime kad legne uveče nuž čoveka
zalju je suze. Ona ne bi da ražalosti i njega, al
suza suzu stiže i ne pita. On je otriše suze i rekne kaku blagu rič.
– Neka drečat, vada nam je tako pisano.
Zna u sebe ako je Bog dragi tako odredijo da
tako mora i bit. I zna duboko u sebe da se mora
s tim pomirit al niko je iznutri dira, tenta, kopka.
A digod štogod čuje radila je. I lezi vako i lezi
nako i jidi vo i neka no. Čovekovu robu što se
svuče, operi i za dana osuši. Gaće neka privrtat
naopako. Sve tako… I ope ništa.
A dica? Voljila je toliko dicu da je, je na momente srce bolilo od silne želje za njima.Ujtru kad
idu u škulu, zgađala je da bude na vraci od sokaka da ji vidi kaki su rođeni. Umiti lica, zagladiti kikica, još sanani okica, idu… Više put nabere
u krilo, jel ti jabuka, jel šljiva, jel ako je bijo kaki
vašar pruži jim koji bonbonić.
Najmanjega jetrvinoga je vukla za sobom kudgod ide. U dućan, u bašču, u vinograd u pudarinu, u crkvu na, na malu misu, svibanjcke pobožnosti, na Listopadcke večernje, na Stajališče…
50
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Ruža Silađev, Osmijeh obojen suncem
Istom se on pridveče sigra na s kaku izmrljan
u licu, a ona prolazi u crkvu.. Ništa, ona malo
zavrne kraj od maramice, on malko popljuje,
otriše mu obraščiće i ajd š njom u crkvu. Nakusijo se tako pa ščim izajutra urani, evo ga na
njeva vrata:
– Strina, mogu s tobom i čikom fruštukovat?
Ta možeš, lane moje, i ručat i večerat ako oćeš.
Dolazijo je kod nji vesel a i ona sva srićna što
ima dite kraj sebe makar nije njezino. Gorko se
sićala prošloga lita kako je, je, jetrva «ubola».
«Prišila» je, je al nako, fest! Došla za vrime jedne
večere na vrata od njeve kujne. Bisna. Vada je
se štogod priko dana nakupilo. Prvo se okrenila
ditetu:
–Tunco, šta si se sašiko tude? Oma da si se
doma vuko!– oštro je zapovidila, a onda se
okrenila njoje:
– A ti rodi! Pak onda za ruku vodi!
Izletila jetrva iz kujne zajapurita od bias, a ona
ostala ko da je ko poparijo. Tu noć nije ni malo
trenila. Ni oka sklopila. Pridrečala cilu noć, ni
Pavin blagi glas nije pomogo. Dobri čovek njezin što je taku trpi.
Kad projde kro selo sve je se pričine da se za
njom šapće. Ta, Bože, ko da je ona to izigrala,
jel ispivala! A, Bože, ti sačuvaj ponovit se štogoda. Pa mora i ona kadgod kupit štogod. Izara se
maranka, pregač. Iznosi se. Izbili suknja. Kupi
sebe nužnu zagrću jel obuću. Oma se iza njoje
divani:
– Upisala je u škulu! Kupila je knjige!
– Poslala je u vojsku!
– Ovinčala je!
Više je nije bilo ni do čega. Sa stravom je gledala kako dica njezini parica rastu, a ona i dalje:
JALOVA!
Bila jedne godine ladna, ledena zima. Smrzavalo se na sve strane. Vinogradi se smrzli, žito
je bilo s neveselo jel sniga ni bilo bogzna. Na
Dunovu još i u marcu plivale sante leda. Njoje
bilo zima ko nikad do sad. Baš je ositila da je sva
ledna i ko iznemogla. Oslabita. Toga februara je
čekala njezino i nikako da dobije. To je se nije
još nikad desilo.
– Eto, sad sam se još i noto razbolila.
Mislila je danima i noćima. Nikomu nije smila
reč, pa ni Pave. Trpila je njezinu sramotu sama.
Slušala je od stari žena da kad žena jako priladi
može izgubit njezino, a o toga lika nema. Više
48-58
nji je i umrlo rad toga. Nek, mislila je. Bolje je i
umrit neg da ti svaka šuša laje iza leđi. Ćutila je
i sprimala ruvo za ne daj Bože.
Prošo marc, došo april a ona ublidila. Oslabila
ko fitilj u lampošu.
– Šta je tebe?–prva je primetila mater, je.– Jesi
bolesna? Jel si žalosna? Eto si bila ko vaj zid.– rukom je pokazala na zid iza leđi.
– Ta, ništa. Zima mi je nikaka čudna bila.–odgovorila je.
Sve više su je počeli redom zapitkivat, šta je, je,
pa šta je, je.
Tajila je da svako jutro čim otvori oči, trči za kamaru slame i da izbljuje čini je se dušu. Tajila
je da je se danima zlije na mast, na slaninu, na
mliko, na sir i kajmak. Tajila je da je ljutina dere
od sose, od kašikom valjušaka što ji Tunca zove
rogati. Od peretaka i gibanice. Nije bilo jila kojega bi mogla ko prija pojist. Čula je od žena da
to oće tako kad oćeš imat malo, al idi molim ti!
To kod njoje nije. Ona je već davno prišla kad je
tribala rodit. To ne može bit nikako. Zoto je tajila i od Pave. On ope nije primetijo jel je stalno
ništa bijo po trske i po prutu. Nosila je njezinu
muku sama. Nikomu ni rič, sve iz stra da se ne
obruka što je još i bolesna.
Došo maj. Baš u ponediljak na «Dan Anđela
Čuvara». Rascvali se bagrami, zamerisali agci.
Unide u bašču, digne glavu prama bagramima
da udane meris agaca. Nebo vedro, sunce blago, odjedamt je se ispuni I duša I tilo miljom.
Zatreperi je ništa u trbuvu. Ko da je leptirić zalepršo krilma. Ne mož razaznat šta je. Ko da je
zatreperilo a ope ko da i nije. Ko kad sanjaš lipi
san, pa ko da je i istina a ko da i nije. Pogleda
se dole na trbu, pogladi po njemu i blago je se
razvuku usta. Naškobi se.
– Anđelu Čuvaru, ako je to što sam pomislila da
je, molim ti čuvaj mi ga.
Kukuruzi toga prolića dobrim uznapridovali.
Prid kraj miseca sprimili se u prvu kopnju. Kukuruzi malo veći od čljanaka al valja ji proredit.
Ajd cila kuća u kopnju. Prvo njevu pa će onda
u čikinu. Ona stalno malakše a šta ćeš,ku’ćeš,
sramota je ostat doma. Vada se plazat po krevetu! Sprimi se i ona, motiku na rame pa u kukuruze. Potli nikoga vrimena, počelo to duvat.
Naki ladni vitar ko da će božemprosti jesen a ne
lito. Zaladilo. Prija neg je krenila u kopnju, skinila
šokačku opravu, pa navukla samo aljinicu na raskapčanje. Bosi nogu a dole najloncke papuče.
51
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Ruža Silađev, Osmijeh obojen suncem
Ej, ka je to počelo duvat! Zimomorija je skoletila.
Smrzla se. Počela dršćat, a u tomu času u trbuvu
se pokrenilo. Zavrnilo. Boksnilo je.
O, Bože, pa ja ću rodit! Pa ja imam u sebe malo
stvorenje! Ipak je istina! Fala ti,Bože dragi, i svi
sveci Božji! Daleki su i skriti putovi Tvoji!– Klekne na vlažnu zemlju, upre oči u nebo, prikrsti
se i počme u sebe potijano molit da niko ne
vidi i ne čuje. Blažena radost je obuzme i želja
da potrči doma iz isti stopa, da kaže Pave šta je
kod njoje. Zasuza se. Prisiti se na sve uvride, na
svu sramotu koju je podnela. Siti se na dugačke
zimcke noći koje je provela u bolima, izdurmana, sva u želje da ima dite. I sad evo možda je
kraj njezini muka. Obalje je znoj. Pa mogla bi
se sad tu pri tomu ladnomu vitru naladit. Mogla
bi izgubit to dugo željito, u stravu čekano i već
skoro pomirito sa samom sobom da ga neće nikada imat. Al šta sad? Na po njive je. Niko ništa
nema sa sobom od zagrće. Ni se niko nado loša
vrimena. Obazre se. Ostali su iza njoje na desetak meteri. Ne, ne može nikomu ništa reč. Još
je rano. Već će se vidit I znat. Vi časi su samo
njezini. Ne sića se da je ikad taka srićna bila.
Letila bi, skakala bi. Samo da svršu sa kopnjom,
potrčat će doma Pave.
– Siti se ščim bi se mogla prigrnit. Potrči brzo
po redu, izmeđ kukuruza, na kraj njive di je u
podne vidla prazni najloncki džak od veštaka.
Još je bijo tu. Vidi se da je davno izasniran, odbacit, izmuljan od kiša i prava. Leži u baružice
vode samo mu jedan kraj viri iz buze. Skobači
ga ko slamku davljenik. Počme ga teško izvlačit
jel su ga utabala kolija, marva I ljudi. Izvuče ga
teškom mukom. Otare sa njega blato i prav sa
travom. Raspara ga sa bričicom. Uvik je nosila
u džepu, jel je jako urizna bila. Obavije džak
oko sebe. Skine pantoš sa aljine i š njim priveže
džak oko struka. Da je čedo ne ozebe.
U crkve, prva zornica, prve nedilje Došašća
je bila gotova. Desna ruka na koje je u dunjice
ležo mali Stipa je počela trnit.
– Težak je!– šapne svekrve što je sidila kraj njoje u kore. Crkva i popa su u lilavckomu ruvu. Sa
današnjim danom počimlje adventska pokora a
njoje je četrdeset dana kako je rodila. Od jutros
je prvi put izašla iz kuće posli šest nedilja. Svi
šest nedilja I svekrva i mater, i zaova, i nene, i
neke, sve ‘ve dane su je bile u pomoći.
– Čuvaj se – divanile su je – žena ka’ se obabi,
šest nedilja je jednom nogom u grobu. Pazila je
48-58
i poštivala svačije svitovanje a najviše ono što
je, je dolazilo iz ‘nutri u vire da je to Gospodnji
zov. Dite je bilo krstito odma sutradan po porodu. Donela ga je na svit zdravoga i pravoga,
teškoga četiri kile. Čim je zaplako rekla je nek
se zove Stipa po svekru i po Kralju Stipanu, prvomučeniku.
Gosponoše su privodile pismu kraju, a kantor
je tijo na orgula sviro kad je velečasni manio rukom da dojde sa ditetom prid oltar. Na Uvađanje. Prva adventska svića je bila zapalita. Grijala
je je. Osićala se blaženo. Ta ko da je je dragi Bog odabro! Obdarijo je. Nagradijo je. Sve
kušnje su bile daleko iza njoje. Blaženi mir je
dotako, dostigo i nastanio se u njoje baš u ‘ve
pridbožićne, svete dane. Oko je skrene opet na
sviću. Klekne. Zamaglu je se oči suzama radosti
u spoznaje da je miljenica Božja.
– Bože, prikazivam ti moje dite i mislim na Divicu kad ti je ona svoje čedo nakon poroda prvi
put u hramu prikazala. Oče, nebeski, Marijo,
majko, I , Sveti Jozipe budite mu u pomoći.
– U ime Oca i Sina…– prikine je iz njezinoga
študira velečasni. Izmolu se zajedno, blagosovi
ji obadvoj i zaželji svu sriću voga svita. Ona se
digne, pogleda na kip Majke Božje. Učinilo je
se da se blago naškobila.
P. S. Sjećanje na Miru iz R. Bolnica, Sombor,
pred kraj studenog, 2008.godine.
KAKO SE PREVARIO MAČAK TOMO – Av, av,
av ! – nervozno je zarežao Brundov u vrtu Beskrajno Zeleno . Čim je provirio iz svoje kućice primijetio je vrlo čudnu pojavu. Posred vrta
zemlja se pred njegovim očima uzdizala, tonula, pa opet uzdizala u obliku brazde. Netko je
riljao ispod zemlje. Naćuli uši Brundov i začu
čudno uzdisanje i stenjanje.
– Upomoć! Upomoć! – vikali su krumpirići
Okruglići.
– Potres! Potres! Pomozite! – vikale su rajčice
Rumenice.
– Ne možemo više stajati uspravno ! Giba nam
se tlo pod nogama ! –zapomagale su paprike
Zelenike i padale na zemlju kao pokošene.
Po cijelome vrtu nastajale su čudne brazde,
prave iskopine koje su ugrožavale sav biljni svijet. Taj svijet je bespomoćno padao jer mu je
korijenje bilo odrezano, prerezano, skraćeno i
prikraćeno.
52
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Ruža Silađev, Osmijeh obojen suncem
– Vauuu! Jauuu! – zavapio je Brundov – Uljez
u našem vrtu!
Frnjau! Mrnjau ! – oglasio se mačak Tomo. –
Mora da je miš Prkosiš ! Jučer me je namučio
na djeda Markovu tavanu. Sad se obješenjak
zavukao ispod zemlje pa rije li, rije.
Odmah se mačak Tomo dade na posao. Sjede na početak iskopane brazde, prisloni desni
obraz na nju, načuli uši. Ukopa nokte u brazdu,
umiri se i stade vrebati uljeza. Neko vrijeme je
tlo mirovalo, a onda se stane pomicati prema
naprijed, gore, dolje... Skoči mačak Tomo i baš
kad je pomislio da je nešto ulovio, pogleda u
šape, a ono: Mrka kapa, ostade praznih šaka !
Tomo se nije odmah razočarao. Opet se vratio
u položaj vrebanja i nastavio strpljivo čekati. Tlo
se smirilo, trajalo je to jedno vrijeme, a onda se
opet počelo pomicati. Biljčice su se opet krivile,
lijevo, desno, naprijed i natrag. Neke su padale
uzdišući. Nakon pola sata opet se sve ponovilo i tako cijeli dan. Mačak Tomo je poprilično
ogladnio i unaprijed se radovao slasnom zalogaju. Bio je već umoran, a i izgubio je svaku
nadu. Noć se približavala. Odavno bi on odustao, ali, iza ograde je stajao Brundov koji mu
se u lice kesio. Samo sramota držala je mačka
Tomu na bojnom polju.
Počelo se smrkavati. Mačak Tomo je drijemao
od umora. A onda ponovno zadrhti tlo prenu
ga iz drijemeža. Skoči mačak poput leoparda
i u šapicama mu se nađe crna krznena loptica.
– Fuj, fuj, fuj! – ispljunu mačak Tomo iz njuškice tu krznenu lopticu.– Pa, da, gdje bi takvo dosadno, nevaljalo i prkosno stvorenje bilo dobro
za jelo ?! Pih ! Miš Prkosiš!
Eh, draga, djeco, mačak Tomo nije nikada vidio
krticu. Tako nije ni znao da je ulovio krticu a ne
miša.
KRAJCARICE – U rano proljeće mjestimice
polako počne kopniti snijeg. Na tim mjestima
isklija zelena trava prošarana malim bijelim ili
roze cvjetićima, Tratinčicama. One se pojave
na mjestima gdje drugo cvijeće nerado raste,
uz sam zid kuće, ispod bora, pored zimzelene
živice. Jednoga jutra u vrtu Beskrajno Zeleno
samo što je protrljao oči Brkati Luk se obrati susjedi Tratinčici:
– Dobro jutro, krasuljčice, ti zaista nisi dangubila, već si nam uresila vrt svojom ljepotom.
– Hvala, hvala. – srdačno se nasmiješi prozvana.
48-58
– O, Brkiću! Ta ti si malo pogriješio! – reče Loza
Povijuša sa balkona.– Jest da krasi naš vrt, ali
ona se ne zove krasuljčica. Ona je Tratinčica.
– Eh, pa sad... Mislim... Mogla bih i ja nešto reći
o tome...–promoli glavicu Visibaba.
– Kako te ne zamijetih ljepotice ?! – poče se
pravdati Brkić Visibabi. – Oprosti.
Sa tog mjesta je za tebe nevidljiva, dragi. Malo
je skrivena iza Povijušinog čokota. – reče Ljubica puna nabujalih pupoljaka.
– Opraštam ti, Brkiću, – odgovori Visibaba –
nego da nastavim... znaš mene su u ovaj vrt donjeli iz jednog planinskog kraja. Tamo sam imala bezbroj susjeda kako vi kažete krasuljčica ili
tratinčica. Njih tamo zovu Bijele Rade.
– Mili moji, svi ste vi u pravu – reče Tratinčica –
Imam ja još nekoliko imena. Moja teta koja živi
daleko odavde mi je govorila da se zovemo još
i katarinčice. A meni se osobno najviše dopada
ime krajcarica. I to zbog načina na koji je ovo
moje ime nastalo.
– Pričaj nam, draga, pričaj! – povikaše svi u vrtu
Beskrajno Zeleno – Dabome, ko ne voli čuti još
jednu novu priču.
Tratinčica je zagladila svoje latice, naklonila se i
započela priču.
– Priču mi je ispričala moja baka. – započe Tratinčica. – U davna vremena, u jednom carstvu,
carovala je mlada carica, Carica Djevojka. Narod ju je obožavao jer je poštovala sve što je
u svome carstvu imala. Prema svojim slugama
se odnosila isto kao i prema velikodostojnicima.
Poštovala je starce i starice, obožavala je djecu,
cvijeće i životinje. Jednom riječju voljela je sve
što nebom leti, zrakom diše, što po zemlji hoda
i gmiže. Za uzvrat svi njeni podanici su vrijedno
radili i unaprjeđivali carstvo. Starci i starice su joj
se srdačno klanjali, djeca su se bezbrižno igrala
u carskim vrtovima, životinje slobodno hodale, cvijeće je cvjetalo u svakom kutku carstva,
nebeske su ptičice uveseljavale carstvo Carice
Djevojke.
Ali ! Do ovog prekrasnog carstva postojalo je
carstvo Crnoga Viteza. Crni Vitez je bio vječito
tmuran, neraspoložen i svadljiv. On nije nikoga
poštovao. Velikodostojnike je ponižavao, sluge
grdio za svaku sitnicu, starcima se izrugivao,
djeci zavrtao uši, cvijeće nemilosrdno gazio,
životinje tukao. Jednom riječju mrzio je sve što
nebom leti, zrakom diše, što po zemlji hoda i
gmiže. Svi njegovi podanici su živjeli u nepre53
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Ruža Silađev, Osmijeh obojen suncem
kodnom strahu i poniženju. Zbog toga velikodostojnici nisu mogli donositi pravilne odluke
važne za opstanak carstva, sluge su se ulijenile,
starci i starice su se sklanjali daleko od očiju Crnog Viteza, djeca su se skrivala, cvijeće je venulo, životinje su besciljno tumarale u zapuštenim
vrtovima, nebeske su ptičice odletjele daleko
od carstva Crnoga Viteza. Carstvo je propadalo
i Crni Vitez je svakim danom sa zavišću gledao
u susjedno carstvo. I tada je skovao svoj pakleni
plan.Odluči da pokori carstvo Carice Djevojke
i da ju silom uzme za ženu. Tako bi se obogatio
i vratio sjaj svome carstvu.
Jednoga dana, u ranu zoru, krenuo je sa naoružanom vojskom u pokoravanje carstva Carice Djevojke. Prvi su na granicu stigli konjanici.
Sunce se upravo uzdizalo na nebu. Na rubu
carstva su se probudile tratinčice. Milioni tratinčica su procvale i veselo pozdravljale sunce.
Konji crnoga Viteza takvo što nisu nikada vidjeli, prosto su zaslijepili od živahnih boja rascvjetalih tratinčica, počeli su njištati od straha i iznenađenja. Nijedan nije htio stupiti nogom među
tratinčice a kamoli prijeći preko njih, propinjali
su se, ritali, konjanici su padali. Konje se nije moglo obuzdati, bježali su na sve strane. U općem
metežu, gazili su svoje gospodare. Vidjevši da
će mu vojska neslavno završiti Crni Vitez da naredbu za povratak kući.
Nebeske ptičice su u jatima požurile Carici Djevojci. Širom carstva su slale glasnike sa vijestima
kako su tratinčice spasile carstvo. Carica Djevojka je uzjahala svoga konja i sa svom dvorskom svitom se uputila na rub svojega carstva.
Htjela se osobno zahvaliti tratinčicama. Kada ih
je ugledala, sišla je sa konja, klekla je na svoja
carska koljena i poklonila se cvijeću.
– Hvala vam, dušice drage! Od sada želim da
rastete i oko moga dvorca. Želim vas gledati
svaki dan. Budite kraj mene dogod živim. Kraj
mene carice.
– Eto, zašto volim ime krajcarica.– završila je
svoju priču tratinčica.
– A šta je bilo sa Crnim Vitezom?– upita Brkati
Luk – Brkić.
– Od onog dana više nije napadao carstvo Carice Djevojke. Neki dan je tu proletio Vilin Konjic, on mi reče da je vidio ostarjelog Crnog Viteza. Svi su ga napustili.Ostao je sam. Još sjedi
i razmišlja. I nikako da dokuči zašto je propalo
njegovo carstvo.
48-58
KUĆNA HALJINA – Proljeće je već duboko zašlo u šume, vrtove i parkove. Otoplilo je, a djevojčica Vesna je jednoga jutra zatražila:
– Mama, molim te, daj mi da obučem moju
kućnu haljinu.
Mama ju je iznenađeno pogledala.
– Dijete! Kakvu kućnu haljinu? Znaš i sama da ti
nemaš kućnu haljinu. Taman je Vesna htjela reći
koja je to haljina, mama je već otišla na posao.
pa je sjela na klupicu ispred kuće i strpljivo čekala tatu da se vrati sa posla.
– Koje brige muče moju princezu? – odmah je
upitao tata i poljubio ju u oba obraza i čelo.
– Tata, želim obuči moju kućnu haljinu.
– O, kudravo, tatino, mislim da bih ti lakše skinuo zvijezdu sa neba. Ja ne znam gdje mama
sprema tvoje haljine. Nego hajde da te tatica
počešlja.
– Ne treba, tata, ja sam se već počešljala. Najviše volim kada me vjetrić počešlja. Kad me
češljate, i ti i mama, to jako boli. Čupate me češljem.
Tata se nasmiješio. Njegova mezimica je bila
iznimna. Na krštenju su joj dali ime Vesna jer je
rođena oko Dana proljeća, a i ličila je na proljeće. Vjetar ju je češljao pa je imala divnu kudravu kosu. Mirisala je na kamilicu jer je često ležala preko puta u polju kamilice. Satima je znala
gledati u oblake i šaputati sa njima. Zato su joj
oči bile plave poput najplavljeg oblaka.
Djevojčica Vesna je opet ostala razočarana. A
kad se samo sjeti svoje lijepe haljinice ! Mama
ju je kupila još prošle godine. Najviše joj se baš
ta haljina dopala. Lijepa laka haljina, sa kratkim
rukavima na plave volane i od struka na niže
lijepo je padala također u plavim volanima. Na
prsima je bila bijela. Vesnu je njena bjelina podsjećala na trešnjine latice koje su pale na zemlju
toga proljeća, a volani na morske valove s kojima se igrala prošloga ljeta.
No što je tu je. I danas je morala zaboraviti na
svoju lijepu haljinicu. A baš bi joj danas godila.
Danas, kada je sve tako razigrano u vrtu Beskrajno Zeleno. Dživdžani cvrkuću na telefonskoj žici. Dvije grlice se ljube na krovu. Laste slijeću i odlijeću. Prave gnijezdo u djedovoj šupi.
Pet leptira što ih tata zove Admirali trepere na
jabukovom cvijetu. Zapjevala je djevojčica Vesna i odmah svi utihnuše. Vesna pjeva očaravajuće. Pjevati je učila kod pčela dok je ležala u
54
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Ruža Silađev, Osmijeh obojen suncem
kamilici i od slavuja u trešnjinoj krošnji dok se
ljuljala na ljuljački.
Predvečer, čim je mama stigla opet ju je molila.
Baš je teško biti mali ! Zato Vesna svaki put kad
pada kiša iziđe van. Nada se da će i ona porasti
kad kiša pomaže svima u vrtu da porastu.
– Mama, molim te otvori ormar gdje si spremila
ljetne stvari. Tamo je moja kućna haljina !
– O, Vesnice, kućnu haljinu nose samo bake i
tete a ne djevojčice.
– Molim te samo ti otvori ormar. Tamo gdje su
moje haljinice.–molila je Vesna.
Mama je otvorila ormar i Vesna je pokazala haljinicu koju želi. Mama je bila iznenađena.
– Dušo, –iznenađeno će mama – ovo ne može
biti kućna haljina ! Ovo je haljina koja se nosi na
raznim proslavama. Za rođendane, kad ideš u
crkvu, za svečane prilike u vrtiću…
– Eh, mama, tata ti je lijepo rekao da slabo vidiš.
I da trebaš kupiti naočale. Je li ti vidiš da haljinica ima na prsima izvezenu kuću ?!
Da, haljina je imala kućicu sa crvenim krovom
i sa velikim otvorenim prozorom. Na prozoru
su stajale dvije papigice koje su djevojčici Vesni pričale puno o južnim krajevima odakle su
došle. Upoznale su se sa njom još jesenas kad
je haljinica bila kupljena. Tada je haljinica stajala neko vrijeme naspram djevojčina kreveta.
Svaku večer su papigice i djevojčica Vesna pričale do duboko u noć. Njihovo prijateljstvo je
trajalo do zime. A onda,kad je haljinica morala
biti spremljena u ormar, obećale su si vječno
prijateljstvo.
– Mama, danas je svečana prilika ! Kad obučem
moju kućnu haljinu ja i papigice ćemo proslaviti
naše prijateljstvo.
– U redu, ljubavi, – rekla je mama i obukla kćerki njenu kućnu haljinu. Sva sretna i razdragana
istrčala je Vesna u vrt sa svojim prijateljima papigicama. Ma što istrčala!? Ona je plesala poput
vjetrića koji joj je jutros počešljao kosu.
SEBIČNA LJUBAV – U vrtu Beskrajno Zeleno
proljeće je bilo u punom zamahu. Rasla je Mahuna, pored nje, sa njene desne strane, rastao
je Grašak. Sa njene lijeve strane rastao je Grah.
Sunce je grijalo, blaga kišica je dolazila često
vrtu u posjet. Ljudi, čiji je bio taj vrt, su marljivo okopavali zemlju i plijevili korov. Sve je bilo
kako treba da bi narasli. Oni su rasli u slozi. Ša-
48-58
putali su međusobno, razmjenjivali tajne i uživali u proljeću.
Draga Mahuno, jučer si pružila jednu svoju lozicu prema Grahu. Znači li to, dušo, da njega više
voliš od mene? – rekao je jednom Grašak.
– Ne, mili, volim vas obojicu podjednako. Sutra ću
svojom lozicom zagrliti tebe. – rekla je Mahuna.
Tako je i bilo. Već narednog jutra Mahuna je
svojom novom lozicom zagrlila grašak.
Ushićen naklonošću Mahune, Grašak je pružio
svoju novu lozicu prema njoj. Snažno ju je zagrlio i rekao:
– Mnogo te volim ljubavi!
– Ja te također obožavam, draga! – rekao je
Grah i obgrlio Mahunu svojom novom lozicom.
Svih sljedećih dana Grašak i Grah su se nastavili
nadmetati tko će snažnije i toplije zagrliti mahunu. Pružali su svoje lozice i krakove prema
njoj. Sve više su se omatali oko nje. Mahuna je
u početku bila oduševljena njihovim ljubavima.
Godilo joj je što se otimaju za njenu naklonost.
Grah i Grašak su bivali sve jači i snažniji. Od
siline njihovih zagrljaja Mahuna više nije znala
tko ju više voli. Da li je to Grašak ili Grah. Bilo
joj je sve više tijesno u njihovom naručju. Svojim lišćem i grančicama su ju potpuno omotali.
Zaklonili su joj sunce, kišu i vjetar. Ona je sve
manje dobivala svjetlosti i zraka a bilo joj je neprijatno odbiti njihovu ljubav, da se ne uvrijede.
Sunce i kiša nisu mogli doprijeti do nje. Mahuna je sve više žeđala i gladovala. Nije mogla
rasti niti razvijati se. Počela je kopnjeti. Lišće joj
je zakržljalo i blijedjelo. Bolovala je.
– Što se to s tobom događa, ljubavi? – upitao
ju je Grah.
– Zašto si tako krhka, draga?– upitao je Grašak.
– Ne znam, dragi moji. Gubim snagu svaki dan
sve više. – odgovorila je iznemogla Mahuna.
Prolazio je dan za danom a Mahuna je gubila
bitku sa životom. Grašak i Grah su je sve više grlili i voljeli a ona je nestajala u njihovim zagrljajima. Jednoga dana dok su zujale pčele i cvjetali
jorgovani Mahuna je uvenula.
Grašak i Grah su mnogo tugovali za mahunom.
A nisu se sjetili da je Mahuna uvenula zbog njihove prevelike i sebične ljubavi.
USKRŠNJI MAIL – Zeko Brziću, ustani !– zatresla je Stara Vrba pored potoka svojim granama– Susjeda Divlja Šljiva se okitila cvijećem a ti,
55
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Ruža Silađev, Osmijeh obojen suncem
ljenjivče, još spavaš! Bunovan skoči Zeko Brzić
sa svog zimskog ležaja.
– Oh, baš sam se uspavao ! Vrbo, nisam li promašio Uskrs?
– Nisi, ali tvoja braća i susjedi uvelike su spremili torbe. Ovih dana će krenuti na put u sela
i gradove. Djeca su već napravila gnjezdašca i
čekaju darove.
Odmah Zeko sjede za računalo da pregleda
poštu i gle ! Stigao je jedan mail. Od Brace i
Seke. To nije bio svakidašnji e-mail. Zahtijevao
je pažnju jer djeca su molila poseban dar kako
bi se cijela obitelj radovala Uskrsu.
Protrljao Zeko okice, pročačkao uši i stao razmišljati. Kakav bi to dar trebao biti ? Nekoliko se
puta lupio šapicom po čelu i nikako da se sjeti.
Odluči se upitati Staru Vrbu koja je već mnogo
toga naučila u školi života. Zatresla Vrba svojom krošnjom, udubila se u misli pa kaže:
– I pored moje životne škole, ne bih ti znala točno reći kakav bi to dar trebao biti, ali, svakako
zahtijeva puno mudrosti.
Pošto nije dobio pravu preporuku, sjede Zeko
pored potočića, počeše se po čelu i upita:
– Potočiću Preskočiću, ti puno putuješ, puno si
svijeta vidio pa te molim reci mi, kakav dar da
odnesem Braci i Seki?
Zašumio valićima Potočić i dao se u duboko
razmišljanje. Zapjenušao, a pjena se podigla do
vrha obale. Kad je dobro razmislio reče:
– Pa evo i pored najbolje volje ne mogu riješiti
tvoj problem. Žao mi je, dragi, Zeko.
Sjeo Zeko tužan na stari panj i vidi da neće moći
udovoljiti djeci za Uskrs. Panj mu se obrati:
– Ne budi tužan, Brziću! Na napuštenom salašu, na tavanu živi jedna vrlo Mudra Sova. Zašto
nju ne pitaš?
Veselo poskoči Zeko i u hipu se nađe na napuštenom salašu.
– Alo! Ima li koga? Alo! Živi li ovdje kakva gospođa Sova?
Nitko se ne odaziva, samo se pomoli Rovčica
iz hrpe zemlje:
– Gospođa Sova živi tu gore na tavanu. Ali ona
sada spava i po danu vrlo nerado prima goste.
– Frk ! Frk ! Kakva galama ! Huu..! Huuu! Tko
me diže u ma koje doba dana? I što je to toliko
hitno?!
– O, Mudra Sovo! – započe Zeko Brzić.
– E, pa sad si me već oraspoložio! Kaži što ti treba!
– Pa evo dobio sam od djece uskršnji e-mail.
48-58
– Što odmah ne kažeš da je za djecu?
Ispriča Zeko Sovi o Seki i Braci i njihovoj uskršnjoj
želji. Stavi Sova naočale, usput proguta jednog
miša, klimnu glavom i zada se u razmišljanje.
– Pa, evo ovako Zeko Brziću. Treba da nađeš
jedno zrnce. Ali ne obično. Nego zrnce mudrosti. Lijepo ga zapakuj i odnesi u gnijezdo. Onda
će se sve riješiti samo po sebi.
Zahvali se Zeko Sovi ali se nađe ponovo u dilemi :
– Gdje naći zrno mudrosti?
Nevoljno se uputi svojoj kući razmišljajući što
će i kako će. Prođe dan, prođe dva, Uskrs se
već ozbiljno približio. Legao Zeko Brzić žalostan, ustajao bezvoljan, a onda jedne noći prenu ga sretna misao.
– Ta, zrno mudrosti su zapravo pronašla djeca.
Njihova molba, njihov Uskršnji mail je zrno mudrosti!
Skine e–mail sa računala na dva papira, stavi ga
u torbu i skok, skok preko njiva i livada, nađe se
ubrzo ispred kuće Bracinog tate.
– Av-av! – zalaja stari Brundov.
– De, pusti me na vrata molim te! – zamoli
Zeko Brzić.
Brundov je bio mnogo star i vrlo gluh i nije čuo
zekinu molbu. Ali sve je to promatrala Lasta:
– Molim, molim, stojim na usluzi. Ja ću uručiti
e–mail Bracinom tati i Sekinoj mami. Naravno,
ako mi bude dozvoljeno.
– Riješila si me velike brige jer imam još puno
posla. Djeca će ujutro tražiti darove u gnijezdima. Hvala ti, Lasto! – reče Zeko.
Sekin i Bracin tata i mama su na vrijeme primili
mail-ove. U njima je pisalo:
«Dragi Zeko Brziću! Dolazi Uskrs a nas dvoje
Braco i Seka nismo zajedno. raco živi sa tatom
a ja živim sa mamom. Naime naši su se roditelji
razveli. Više ne živimo u našoj kući. Pa te lijepo
molimo da nam doneseš takav dar koji može
pomiriti naše roditelje. Želimo zajedno sa mamom i tatom šarati jaja, praviti pleteni kolač i
radovati se Uskrsu. Ti to sigurno možeš.
Tvoji Braco i Seka.
Kada su tata i mama pročitali kakav dar njihova
djeca žele, duboko su se zamislili. Osvanuo je
Uskrs. Iz obiteljske kuće su pred Uskršnje gnijezdo stali mama, tata, Braco i Seka. U njemu je
bilo svakakvih darova i jedno pisamce u kojem
je pisalo:
«Sretan ovaj Uskrs, kao i svi sljedeći, mami, tati,
Braci i Seki želi Zeko Brzić».
56
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Ruža Silađev, Osmijeh obojen suncem
ZIMSKE AVANTURE JEDNE BUBAMARE – U
vrtu Beskrajno Zeleno su svi željno iščekivali
proljeće. Radovale su mu se i bubamare. Crvene sa crnim točkicama. Prvi zraci sunca su ih
izmamili van. Svi iz njihove obitelji su bili na broju osim jedne njihove sestrice koja je jesenas
netragom nestala.
– Ah ta djeca! – često bi znala tužno reći mama
bubamara.
– Ne budi žalosna, draga, ta i onako će nas
naša dječica jednom napustiti. Zar se ne raduješ našim budućim unucima? – tješio ju je njen
voljeni muž.
Brinuli su tata i mama, bubamarko i bubamarka
kao i svi roditelji. Nisu znali da ovaj put nisu imali razloga za zabrinutost.
Njihova divna kćerkica je jesenas slučajno sletjela na lijevu trepavicu jednoga dječaka u vrtu
Beskrajno Zeleno.
– Tko me to tako zagolicao?! – protrljao je oko
dječak.
U ruci mu se našla crvena bubamara sa točno
sedam crnih točkica na leđima. Nadasve mu je
bilo drago što ju je upoznao. Bila je tako majušna i nemoćna na njegovom dlanu. Bila je iznimno dražesna.
– Draga, bubamaro, više te neću pustiti jer vani
postaje hladno. Povest ću te u kuću. Ti ćeš biti
moja prijateljica Bubamarka Danka.
Dječak je živio u kući u usred vrta. On nije
znao da se obitelj Bubamarke Danke već lijepo
smjestila u susjedovom zapuštenom vrtu. Bilo
ih je oko stotinjak. Sa dolaskom hladnih jesenjih dana već su stanovali pod suvom korom
stare kruške. Starije bubamare su ocijenile da
će ovdje cijela obitelj biti sigurna. Tu je bilo raznih biljnih ušiju kojima su se cijele zime hranili.
Kruškina kora je bila dovoljno debela da ih zaštiti od jakih vjetrova i debelog snijega. U njihovom zimskom domu temperatura je bila baš
potaman. Živjeli su u izobilju i sladili ušima po
cijele bogovjetne dane.
– O, pa ti si našao Božju ovčicu ! – rekao je
dječakov djed. – Ona donosi sreću. Tako svijet
kaže. Samo bojim se da će joj u našoj kući biti
pretoplo. Najbolje je da ju smjestiš na prozor
ispod lišća afričke ljubičice.
Dječak je poslušao djeda. Bubamarka Danka
je bila sasvim zadovoljna svojim novim smještajem. Na prozoru je bilo svjetlosti, nije bilo niti
previše toplo, niti previše hladno. Bilo je sasvim
48-58
ugodno. A afričke ljubičice su intenzivno cvjetale baš u ovo doba godine. Kad se nije igrala sa
dječakom milila je po lišću i divila se prekrasnim
cvjetovima, roza, bijele i plave boje. Ispod lišća
je bilo bezbroj sporih i vrlo ukusnih ušiju. Sladila se ušima do mile volje ! Dječakova mama
je svaki dan malom pumpicom prskala cvijeće.
Tako se Bubamarka Danka osvježavala kapima
svježe vode. Kad god se na prozoru ukazalo
sunce protegnula bi svoja krila za letenje koja
su bila ispod onih točkastih, nepokretnih. Onda
bi letjela po sobi i sletjela na djedovu dugu, sijedu bradu. Djed bi svaki put zaboravio da je ona
tu, počeškao bi se a ona bi se sva zapetljala u
njegove duge dlake. Fuj! Odvratno! Jedva bi se
izvukla iz tog labirinta.
– Eh, bubamaro, što ti je to trebalo! – rekao bi
djed a bilo mu je milo što ga Bubamarka Danka
posjećuje.
Svaki dan je željno iščekivala dječaka iz škole.
Tada njihovim igrarijama nije bilo kraja. On bi
raširio prstiće na rukama a ona bi krenula od
palca. Pela se gore prema palčevoj jagodici, pa
sišla dolje. Pa ponovo gore po kažiprstu, pa dolje, pa na najveći srednji prst gore pa dolje. Polako bi opet milila gore na domali prst pa opet
dolje. Taman bi se naučila «planinarenju» pojurila na mali prst i onda: paf ! Pala bi dolje jer je
dječak imao samo pola maloga prsta. Naime,
pola mu je zaostalo negdje u žbicama bicikla
još u petoj godini života.
– Žao mi je, Danka. – ispričavao bi se dječak i
podigao ju sa poda.
Međutim, njoj ništa nije falilo. Tu sitnicu padanja
su njena tvrda točkasta krila podnosila bez pogovora. Igra bi se opet nastavljala bezbroj puta.
Sve dok stariji nisu opomenuli dječaka da treba
pisati školsku zadaću. Dječak bi ju pomilovao i
stavio u prozor na uobičajeno mjesto.
U dane kada je dječak bio u školi malkice joj je
bilo dosadno. Onda bi tumarala po policama sa
šarenim knjigama, zavlačila se u regale sa igračkama, klizala po ekranu televizora i monitora.
Igrala «Školice» po tipkama računalne tipkovnice. Jednoga dana je zalutala u kuhinju. Bilo
je to baš pred Božić. Pred očima joj se ukazao
stol prepun šarenih kolača. Dječakova mama je
pripremala Božićnu trpezu. Danka je domiljela
do bajadere, liznula i stresla se od nelagode.
– Bljak! Kako je grozna ljudska hrana!
– Ap...ap... apciha! Apciha! – kihnuo je netko.
57
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Ruža Silađev, Osmijeh obojen suncem
Zagleda se Bubamarka Danka u pravcu Kihanka i odmah još više pocrveni. Na torti sa glazurom od bijele čokolade se šepurio predivni
narančasti bubamarko. I on je bio posut crnim
točkicama. Toliko je bio iznenađen pojavom
mlađahne bubamarke da je smjesta još više ponarančastio.
Oh-oh! – zbunjeno je zatreptala okicama Bubamarka Danka – ovaj, htjela sam da kažem...
kako je lijepo vrijeme...
– Bok! Ja sam Bubamarko Darko – pružio joj je
svoje narančasto krilce na pozdrav. Vidno uzbuđen.
Poslije je sve teklo kao po loju. Bubamarko Darko je sve do pred sam Božić živio vani u vrtu
Beskrajno Zeleno. Ispod kore crvenog oleandera u saksiji.
– Mila, noćas će biti hladno. Desetak stupnjeva
ispod nule. Zar ne bismo trebali unijeti oleandar u kuću? Možda će se smrznuti.– rekao je
dječakov tata svojoj supruzi.
Rečeno učinjeno! Tako se Bubamarko Danko
našao u istoj sobi gdje je već stanovala Bubamarka Danka. Smjesta su veselo «krilce uz krilce» krenuli u istraživanje. Bubamarka Danka je
već bila «svoj na svome». Rado mu je pokazivala
gdje se kriju najukusnije uši, gdje sunce najljepše sija, gdje se može poslužiti svježom vodom.
A i djedova brada za nju nije bio neistražen
predio. Djed je bio jako iznenađen kada je u
svojoj bradi ugledao dvije bubamare. Crvenu
i narančastu. A tek dječak?! Svaki dan je žurio
iz škole igrati se sa dvije bubamare. Jednom je
doveo svoje drugare iz škole da vide Bubamarku Danku i Bubamarka Darka. Onda je jedna
djevojčica rekla:
– Prelijepe su! Ja sam jednom vidjela i žutu bubamaru u zapuštenom susjedovom dvorištu.
– Vjerujem – dodao je djed.– Bubamare najviše vole zapuštena zemljišta a naročito ona sa
puno koprive. Tu za njih ima hrane na pretek.
Da, da, postoje crvene, narančaste i žute bubamare. A znate li vi gdje ih na svijetu ima najviše?
Naravno da djeca nisu znala. To još nisu učili u
školi.
– Najviše ih ima u tropskim šumama, džunglama, Južne Amerike.
Dječak i njegovi drugari su polako upoznavali
zanimljivi bubamarski svijet. Svijet kukaca. Divili su se njihovim vratolomijama iz dana u dan.
Te zime je dječakova mama imala najljepše cvi-
48-58
jeće u prozoru. Uši koje bi se namnožile bile su
ubrzo pojedene. Tako nisu uopće stigle nauditi
cvijeću. Ono je bujalo i cvjetalo, cvjetalo...Divili
su mu se svi prolaznici a dječakova mama je
bila vrlo ponosna na njega.
Ali ! Zimi je uskoro došao kraj. Svakim narednim danom sunce je sve više grijalo. Bubamarka Danka i Bubamarko Darko su sve češće
boravili na prozorskom staklu. Čeznutljivo su
promatrali jata lasta koja su se vraćala sa juga.
Rojevi muha su se zadržavali na staklima. U njihovom vrtu Beskrajno Zeleno su letjele bumbare, leptiri a drveće i ostale biljke su se oblačile
u novo zeleno ruho. Jednoga dana se dječak
požalio djedu:
– Djede, čini mi se da su moje bubamare bolesne. Postale su trome i ne žele se sa mnom
igrati.
– Dragi moj, došlo je vrijeme da ih pustiš u prirodu. Neka idu svome domu. Svojoj obitelji.
Mami ih zov prirode. Njihovim zimskim avanturama je došao kraj. Sve na zemlji ima svoj
početak i kraj. Jer da nema kraja ne bi bilo ni
početka.
Dječak baš nije najbolje razumio djeda ali nije
želio da bubamare tuguju. Jednoga prijepodneva kad se vratio iz škole, zamolio je tatu, mamu
i djeda da se oproste od bubamara i svečano ih
pustio u svoj vrt Beskrajno Zeleno.
Na kruški koja se zvala Čvorava nastao je veliki
metež i uzbuđenje. Obitelj crvenih bubamara
sa točno sedam točkica je bila ushićena. Vratila
im se toliko željena Bubamarka Danka i dovela naočitog narančastog bubamarka. Svi su ga
željeli dotaći i iskazati mu dobrodošlicu. Mama
bubamarka i tata bubamarko su se neizmjerno
radovali. Znali su da uskoro mogu očekivati potomke.
Na Čvoravoj je djed napravio dječaku ljuljačku.
Dječak se često ljuljao na njoj. Bubamarku Danku više nije prepoznavao među stotinjak njenih
rođaka i rođakinja. Znao je da je tu negdje u
blizini kad bi ugledao narančastog bubamarka.
58
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Zvonimir Pelajić, Šokački elementi u lirici Ante Jakšića
59-62
Šokački elementi
u lirici Ante Jakšića
ZVONIMIR PELAJIĆ
Na svodu zvijezde još uvijek su iste.
Pred kućom još se diže kruška stara.
S kokama baka tu se razgovara.
Na plotu suše košulje se čiste.
(Kod kuće)
Posljednjih je godina vidljiv napredak u istraživanju životopisa i djela šokačkih književnika, ali
je još uvijek to područje hrvatske književnosti
nedovoljno poznato i gotovo zaboravljeno.
Pod pojmom «šokačke književnosti» govori se
u stvari o književnosti slavonskog područja kao
i književnosti srijemskih i bačkih Hrvata. Literarni pravci ove književnosti pružaju se prema Iloku, Vukovaru, Srijemskoj Mitrovici i lijevoj obali
Dunava u Bačkoj, sve do mađarske granice,
gdje još i danas žive Šokci.
Veliki je broj šokačkih velikana zanemaren i neistražen, oni su stvarno nepročitani, ili barem nedočitani (Josip Andrić, Stanislav Preprek, Ante
Evetović Miroljub, Ante Jakšić i dr.),te je pred
hrvatskom zajednicom u Vojvodini važna zadaća, da ih otrgne od zaborava. Jedan od tih je i
šokački velikan iz najsjevernijeg dijela Bačke,
Bačkog Brijega, Ante Jakšić (Bereg, 22. travnja
1912. – Zagreb, 30. studenoga 1987.), pjesnik,
pripovijedač, romanopisac, novelist.
Jakšić je, kao mnogi naši književnici, umjetnici
i intelektualci kršćanskog nadahnuća i orijentacije, morao napustiti svoj zavičaj i živjeti daleko od njega. Nakon što se upisao u sjemenište
u Baču, gimnazijsko školovanje nastavio je u
Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Travniku,
te u Somboru, gdje ga je i završio. Studirao je
hrvatski jezik i romanistiku u Zagrebu, a nakon
završetka studija radio je kao profesor hrvatskoga jezika u mnogim mjestima. Preminuo je u
bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu, a pokopan je na groblju u rodnome Beregu.
Svoju prvu pjesmu Jakšić je objavio 1929. u gimnazijskom listu «Travničko smilje», a njegov
pjesnički opus obuhvaća više od tisuću pjesa-
ma rasutih u periodici i objavljenih u 12 zbirka. Slovi za pjesnika platonske ljubavi, oblikuje
često u formi soneta protkanih nostalgijom,
odanošću i privrženošću bereškomu te općenito bačkom zavičaju. Pjesme su mu uvrštene
u desetak antologija. Dr. Josip Andrić, pobornik
bunjevačko-šokačke ideje u hrvatskoj književnosti, još prije rata točno je «dijagnosticirao»
Jakšićevu poeziju:
«Rodno selo, kuća, otac i majka vežu pjesnikovu dušu uz nezaboravljeni rodni kraj koji on u
sebi nosi s nesebičnom snagom osjećaja i čežnje». Neki, pak, smjelo nazivaju cjelokupnu
Jakšićevu poeziju poezijom povratka u majčino
krilo (« ...O, ja vrlo dobro znam da se ne možeš,
majko, da načudiš mome rasuđivanju i poimanju svijeta i da u meni ne poznaješ ono nekadašnje svoje dijete...»). U opisu očeva lika, koji
je bio mlinar, Jakšić pokazuje tipičnoga Šokca:
MOJ OTAC JE PONEKAD SJEDIO UZ PROZOR
Moj otac je bio siromah cijelog svoga vijeka,
imo je žuljave ruke i uvijek isto odijelo,
noću je radio mnogo: nosio džakove teške,
i žito sipao jedro u mlina crno ždrijelo.
On nije znao za dobro života ni za pravdu,
koja bi donijela srcu smirenje drago što godi,
on nije znao za miris zemlje, trave i sijena,
njegov je život cijeli protekao samo na vodi.
Ponekad znao je doći umornim korakom kući,
u licu bio je blijed, zamišljen, često i tužan,
pa dok je skidao kaput i čizme blatne i teške,
pričo je kako je mnogo Čivutu nekome dužan.
No tada, kad bi sjeo i prešo rukom po čelu,
dotako pogledom stvari, na prozoru zavjese duge,
nešto bi s njegova lica svetačkim zasjalo žarom,
iz oka nestala sjenka umora, straha i tuge.
59
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Zvonimir Pelajić, Šokački elementi u lirici Ante Jakšića
I dok smo gledali njega ljubavlju silnom i dragom,
da bi mu pružili radost i crnu prognali brigu,
on bi tad pružio često ruku vrlo polako,
da uzme sa stola koju davno čitanu knjigu...
I on je jednog dana, iznuren napornim radom,
kada smo bili tihi što bol mu doznali nismo,
uz prozor zamišljen sjeo, u sebi sricati stao,
od dugog vremena, žuto, starinsko Sveto pismo!
I dok je silazila večer vrh kuća, polja i njiva,
a ceste zalila šutnjom teška, vodena tama,
mom ocu lice je bilo sve više svijetlo i živo,
i oči bile su pune svečanog velikog psalma.
I umor, koji je pao na cijelo njegovo biće,
i sitost života mučna za napor poštena rada,
prelivena bijaše suncem, koje je stalo da sviće,
sa žutih listova iz Tvoga, Gospode, moćnog grada!
I on je slušao šumor vode, vjetra i klasja,
život je iskonskom snagom širio njemu krila,
opet je cvrkute čuo čilih, plašljivih ptica,
u dušu teko je život iz tajnih zemljinih žila...
I on se digao tada i glavu prignuo nijemo,
kao da vječno bješe mezimče svih divota,
usnama drhtavim tako listove Svetog je pisma:
-Danas sam pronašao smisao patnjama svog života!
(U dolini zaborava, 1936.)
Jakšić stvara pjesme nadahnute dragim mu
osobama (majka, otac, baka, dida), uz koje ga
čestu vežu gorka osjećanja, a u takvim pjesmama prikazuje i tipične slike ravničarskog sela
njegova djetinjstva i mladosti:
MAJKA
Dok je ona živa, ja sam još uvijek dijete,
premda vrijeme je srebrom
i moje osulo vlasi.
Jedino ona još može odanost ljubavlju vjernom
Od prolaznosti da spasi.
U ovom životu gdje se malo nježnosti sreta,
i gdje će umjesto kruha
radije kamen ti dati,
jedino ona sa mnom skromne radosti dijeli,
jedino ona sa mnom
u tuzi utješno pati.
59-62
I ona, kojoj je srce uvijek bilo na dlanu
dok stvarnost tako se često
dobroti sažalno smije,
jedino ona je znala lijeka naći za ranu,
a da nikada ništa
za se tražila nije.
I znam, dok ona živi pod krovom rodnoga sela,
a poniženja često
među ljudima prijete,
da niko mi neće moći skinuti krunu sa čela,
koju je stavila nježno
dok sam bio još dijete.
(Prema drugoj obali, 1987.)
MOJ DJED
Žuljave bile su ruke od mnogog napornog rada,
i kosa kao od svile bijela, gusta i duga.
I vjera u ljepše dane u oku tinjaše mlada,
dok je stiskao čvrsto blatne ručice pluga.
Ko komad svagdanjeg kruha bio je dobar i rado
zemlji je poklanjo ljubav ko da mu bijaše mati.
S ganućem je djetinjim gledo kako vito i mlado
pod ranim jutarnjim suncem rosno se žito zlati.
I tada, kao da život tajnog zemljinog krila
kroz šumor zrelog klasja u žile teče mu snažne,
plamenim kolutom sva je okružena glava mu bila
i oči upre nekud daleko tople i vlažne.
Za nijem govor je znao rano košene trave
iz zemlje crpio svu je za život naporan snagu,
a kako je volio kad se večernja zvona jave
i svetost razliju poljem tako toplu i blagu.
I cijeli je njegov život tako običan bio,
kao što obične bijehu sve mu želje i nade.
I neku djetinju ljubav za me uvijek je krio
i stalno je imao nešto da mi potajno dade.
Iako godine mnoge njegova nošahu ledja,
vrh glave prošlo mu dosta raznih briga i muka,
dobrota sjala je stalno iz vedrih njegovih vjeđa
i život davala svemu tvrda, trudna mu ruka.
I dok su proljeća išla iznad polja i sela
i naša porasla krila za polet dušu što čisti,
njegova kosa je bila stalno duga i bijela,
jedino ostao on je ko zemlja vječito isti.
60
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Zvonimir Pelajić, Šokački elementi u lirici Ante Jakšića
I kao što došo je jednom iz vlažnih zemljinih grudi
i s njome vodio govor u dane naporne mnoge,
kad nije snositi mogao više životne studi,
po istoj stazi su zemlji odvele stare ga noge.
I sada, kad god bih čuo u žaru sunčanog ljeta,
kako zanosno šumi pjesma dozrelog klasa,
mene bi dirnula neka draga bojazan sveta,
kao da šaptanje čujem blagog djedina glasa.
I kako šapat se njegov niz zlatna polja razliva
i davno započet govor o brizi za djecu vodi:
da čovjek dolazi k sreći, o kojoj vječito sniva,
kroz ljubav odanu zemlji, narodu, slobodi.
(Hod pod zvijezdama, 1955.)
Cjelokupno Jakšićevo stvaralaštvo prožeto je
kršćanskim nadahnućem i dubokom vjerom,
pa i kad govorimo o šokačkim elementima u
njegovoj poeziji, ne možemo izdvojiti ovaj njegov pogled na svijet, u čijem je središtu Bog
kao smisao i svrha života svakog Šokca i svakog
čovjeka:
MOLITVA ZA BAKU
Molim Ti se, Gospodine, ove kasne večeri
dok izgubljene bdiju seoske kuće u mraku,
molim Ti se, kao što se djeca mole,
za svoju sirotu baku.
Pred Tvojim pravednim licem sada skrušeno stoji,
jer si joj skinuo s leđa
duboke starosti breme.
I Ti ćeš vagnuti sada plodove njezinih dana,
na jednu stranu će kukolj,
na drugu pšenično sjeme.
Ako možda i nije uvijek mislila na Te
kad je na vratima njenim prosjak tražio lijeka,
sjeti se kako sam često do nje došao gladan
i slasno sam pio
iz stare muzlice mlijeka.
I premda tvrda je bila i malo vodila brige
o svoga bližnjega sreći,
sjeti se, kako sam često onako pognut i mokar
zaklon našao pored tople njezine peći.
59-62
Sjeti se da je mnogo tužnih imala dana
i da su nevolje razne prignule leđa joj jaka,
sjeti se, da me je ipak voljela tako nježno,
i da je starica ova
moja sirota baka.
(Molitve pod zvijezdama, 1979.)
Jakšić piše u tišini svoje seljačke sobe, još 1935.
godine, svoje gorke navode o vlastitom narodu:
« Među našim intelektualcima mi imamo spremnih, stručnih i sposobnih ljudi, ali sa jednog
šireg, društvenog stanovišta, to su neiskorištene
snage. Ti ljudi služe samo sebi, oni su bez prave
orijentacije, bez kompasa, bez socijalnog instinkta: razasuti a nepovezani, žive od naroda a
da rijetko kad dolaze u prisni dodir s narodom,
žive u eri potresa, a zaklanjaju glavu u pijesak.
Žive u doba kad je socijalna akcija najnužnija, a
oni te akcije nemaju.»
Jakšić je često govorio o svojim Šokcima i njihovim manama: «Šokci su veseljaci, ali spori i
neodlučni, htjeli bi nešto, ali pristupaju pothvatima tek onda, kad ih netko stalno podsjeća i
kada ih vodi i nagovara. Daroviti su i sposobni,
ali nemaju u sebe dovoljno povjerenja i sami
sebe podcjenjuju.» Ipak, Jakšić je, prije svega,
šokački pjesnik što mnogi njegovi stihovi to i
potvrđuju:
ŠOKICA
Oči crne što namame diku,
vito tijelo, duga kosa vrana,
vedro čelo, kao vedre nade,
ja sam roda šokačkoga grana.
Pa kad svirac tanke žice dirne,
kad se digne pjesma puna jeze,
ruka sama srodnu ruku traži,
noga sama sitno kolo veze.
Srce dršće ludo da poludi,
pjesma sama na usnama cvate
ej, kad zađe selom jesen rana,
mome dvoru namamit će svate.
Mila majka, mog života hrana,
brižno svilom bijele skute rubi,
a ja dragom vjerno srce čuvam
da se znade kad Šokica ljubi.
61
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Zvonimir Pelajić, Šokački elementi u lirici Ante Jakšića
Izvest ću košuljicu ćenjarku
da mi bude dičniji od krina,
a za ljubav rodit ću mu dragog
i vrloga šokačkoga sina.
Pa kad grudi stegne neman ljuta,
njemu smjelo dizat će se glava,
jer će biti ko i otac što je
i ko mati, Šokica mu prava.
Pa nek dršću puste žice tanke,
nek se strese kolo sa svih strana,
neka ruka srodnu ruku traži,
ja sam roda šokačkoga grana.
(Subotička Danica za 1989.)
Ante Jakšić, kao vrsni pjesnik, od banalnosti
svakodnevlja i običnih radnji stvara estetsku
senzaciju, što na osobit način kulminira u njegovim sonetnim formama. Tada njegovo šokaštvo
dobiva univerzalni karakter:
KOSIDBA
Razliva sunce zlato na salaše
i dan se budi i otvara oči.
Nagnut nad kosom djed široko maše,
a znoj mu prsa i košulju moči.
Kao da čuje da ga klasje zove
sve jače maše i kosa sijeva.
Oblaci bijeli u visini plove,
poleti vrabac ili laka ševa.
I djed maše. Znoj mu prsa kvasi.
Na rezu kose sunce jače blista.
Nižu se vedri, uzvišeni časi,
budi se radost velika i čista.
I djed maše. Briga je sve manje.
Klas svaki pred njim njiše se i klanja.
(Subotička Danica za 1984.)
59-62
Na koncu iščitavanja cjelokupne Jakšićeve poezije otkriva se ipak gorak život vječnog samca:
Ja nisam našao brata, ni sestre, ni oca, ni majke,
u tuđem svijetu. Nema na tuđim poljima cvijeća,
lažne su oholih ljudi odurne, ogavne bajke
da u tuđem hramu i za nas gori svijeća ...
(U tuđem svijetu)
Zavičajni motivi i tematika rodnoga kraja prožimaju Jakšićevo pjesništvo u cjelini. Ipak, mnogi
njegovi stihovi svjedoče o jednom gorkom životnom iskustvu koje je često isijavalo u pjesnikovim stihovima:
Život mi nije mnogo dao:
batinu i praznu vreću,
sarkazmom mi se nasmijao:
«Idi i traži sreću!»
Jakšićev opus naprosto vapi za novim čitanjem
i čitateljima. U tom smislu je za pohvalu novoizašla knjiga njegovih pjesama «Duše zemlje:
lirika zavičaja» u izboru Marine Balažev u nakladi Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i
Hrvatske riječi iz Subotice.
Ove se godine redaju prigodničarski povodi
za prisjećanja na hrvatske velikane u Vojvodini.
Oni su, u umjetničkom smislu, i te kako živi, ali
uspostavljanje nekog odnosa spram njih je nužno. To biva još nužnije u kontekstu kad s takvim
velikanima dijeliš uži zavičaj.
Literatura: Juraj Lončarević, Šokački i bunjevački književni portreti, Zagreb, 1969.; Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca,
knj.11. (glavni urednik Slaven Bačić), Hrvatsko
akademsko društvo, Subotica, 2011.; Ante Jakšić, Duše zemlje: lirika zavičaja, Izbor i predgovor Marina Balažev, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata - Hrvatska riječ, Subotica, 2012.1
Plavna, 15. listopada 2012.
1 XI. Dani Balinta Vujkova – Dani hrvatske knjige i
riječi, Subotica, 18.-19., listopada 2012.
62
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Robert Hajszan Panonski, «Gradišćanske povidajke»...
63-67
«Gradišćanske povidajke»
Balinta Vujkova
ROBERT HAJSZAN PANONSKI
Zahvaljujući gospođi Katerini Čeliković iz Subotice došlo je do publikacije brošure «Gradišćanske povidajke / pripovijetke» koje je zabilježio Balint Vujkov u austrijskom Gradišću.
Riječ je o separatu koji je zapravo dodatak «Panonskom ljetopisu 2012.» Iako su te štorice već
objelodanjene u knjizi «Cvjetovi mećave» (Matica hrvatska, 1971.) bilo je potrebno ponovno
ih odštampati, jer je spomenuta knjiga zapravo
rasprodana i – barem u Gradišću – nestala.
Balint je Vujkov proputovao austrijski dio Gradišća poslije Drugoga svjetskoga rata u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. Hrvatsko
kulturno društvo u Gradišću podupiralo je to
istraživanje, a diplomat mr. sc. Robert Sučić,
nekadašnji direktor «Austrijskoga foruma» u
Zagrebu, stajao mu je na raspolaganju.
Što se tiče ispitavača Balint je Vujkov najviše pripovijedaka pobrao u sjevernom Gradišću oko
glavnoga grada Željezno / Eisenstadt. Bio je u
Klimpuhu / Klingenbach, u Vulkaprodrštofu /
Wulkaprodersdorf, u Vorištanu / Hornstein, u
Štikapronu / Steinbrunn, u Pajngrtu / Baumgarten, u Trajštofu / Trausdorf, u Rasporku / Drassburg i u Uzlopu / Oslip. U srednjem Gradišću
oko Gornje Pulje / Oberpullendorf poiskao je
četiri sela, naime, Gerištof / Kroatisch Geresdorf, Šuševo / Nebersdorf, Frakanavu / Frankenau i Donju Pulju / Unterpullendorf, dok je na
jugu Gradišća tražio kazivače samo u Vincjetu
/ Durnbach i u Čembi / Schandorf.
Najviše štorica (pet) je zabilježio u Frakanavi
od ispitanice Jonke Blazović i u Klimpuhu (također pet) od ispitavača Većeslava Gregorića.
Jednu od najkraćih povidajki, koja ima i neku
duhovitu poruku, mogu vam pročitati, a istovremeno i tumačiti neke teško shvatljive riječi.
Što se tiče tumačenja, na kraju knjige dao sam
nekoliko objašnjenja nerazumljivih pojmova i
fraza, jer ljudi po selima govorili odnosno povidali su Balintu Vujkovu u mjesnom govoru,
žargonu odnosno idiomu. Baš i iz toga razloga
bilo je potrebno otiskati štorice da bi se mogao
istražiti gradišćanskohrvatski dijalekt i da bi se
mogli ustanoviti karakteristične jezične pojave
u dotičnim gradišćanskohrvatskim mjestima.
Ada obećana pripovijetka od Većeslava Gregorića iz Klimpuha glasi ovako:
UDOVICA AGNJICA –Jednoj ženi je biu muž
umru. Ta človik ča je imau s’e je zapiu. Kad je
umru va nje tugi kad se je žena tila jutro stat
ziela je mužjev štampl (šilce, čašica za rakiju) i
ga spila. Sad je ona popala pit.
Gospodin farnik kad je tiu pojt mimo da će
mašu služit ko ju je tiu vidit kako ona pije. Na to
je jedan dan rekau:
– Agnjica, neka saki dan pit, nu si tvoju bol tako
tolit da si sveto pismo štiješ.
Na to odgovori udovica Agnjica:
Ja, gospodine farnik, kad bi va sveto pismo to
stalo ča je u ovom štamplu stalo.
Recimo još i to da je najdužu povidajku ispričao Zončić Martin iz Donje Pulje, naime, «Zaviškani Đive» (Začarani, opčinjeni, ukleti Ivo),
da mi je najviše muke bilo protumačiti naslov
«Povidajka od kralja pak od njegovoga pedientera», i da je vjerojatno od svih ispitanika još
Anton Leopold živ, naš najtiražaniji pjesnik u
Gradišću.
O JEZIČNIM OBILJEŽIMA U PRIPOVIJETKAMA SAKUPLJENIM U GRADIŠĆU OD BALINTA
VUJKOVA – U uvodu svojega referata donosim
citat s omota knjige «Cvjetovi mećave» u izdanju Matice hrvatske 1971. godine gdje između
ostalog piše:
«Tekstovi sabrani u ovoj knjizi (naime: Cvjetovi mećave) nastali su u veoma teškim uvjetima
kao dokaz snažnog duhovnog potencijala Hrvata koji žive već dugo izvan svoje domovine
(u Gradišću: 500 godina). Pripovijetke imaju i
svoje filološko, etnografsko, sociološko i an-
63
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Robert Hajszan Panonski, «Gradišćanske povidajke»...
tropološko značenje kao i posebnu nacionalnu
vrijednost.
Glavni sadržajni motivi i prefinjena zapažanja
su upravo čudovito stopljeni u pripovjedačke
efekte cjeline, koja će svojim izrazom sigurno
oduševiti mnoge čitaoce koji nisu ni slutili kakve sve vrijednosti, ostvarene hrvatskim jezikom, postoje, a da se za njih zna malo ili nimalo
u širim krugovima.»
A doc. dr. sc. Sanja Vulić veli u svom predgovoru «Gradišćanskih povidajkov»
« ... Hvalevrijedna je odluka prof. Katarine Čeliković iz Subotice i dr. Roberta Hajszana iz
Gradišća da povidajke, koje je Balint Vujkov
zapisao u austrijskom Gradišću, objave kao zasebnu knjigu». Nadalje kaže: «Osim s jezičnoga, Vujkovljevi zapisi hrvatskih narodnih proza
u Gradišću zanimljivi su i s različitih drugih aspekata, a naravno, posebno s književnoga aspekta. U tom kontekstu izdvajamo npr. kratku
prozu ‘Mrtav dragi na bielom konju’ iz Prodrštofa u sjevernom Gradišću, koja je po svojoj
tematici srodna povidajki ‘Mertvi, živoga van’
koju je Vujkov zabilježio u čakavskoj Bizonji u
sjeverozapadnoj Madjarskoj. Motiv djevojke,
koja zaziva svoga mrtvoga zaručnika te njegov
dolazak po nju da bi mu se pridružila u grobu,
čest je u hrvatskoj anonimnoj književnosti, pa
tako i u hrvatskoj dijaspori ...»
U međuvremenu ima već reakcija na «Gradišćanske» povidajke. Tomislav Žigmanov u
svojem je osvrtu u «Hrvatskoj riječi» dobro
ustanovio, da je naša brošura zapravo Mala
gradišćanskohrvatska čitanka iz koje se već
stvarno štije (kako mi kažemo u Gradišću), naime, u kulturnim emisijama Hrvatskog radija u
Gradišću predstavljene su Vujkovljeve povidajke i redovito spikeri donose primjere iz knjige.
Nadam se da će stići i u gradišćanskohrvatske
škole osobito u više (u gimnazije i na Pedagošku visoku školu) gdje bi se na temelju pripovijedaka mogli istražiti hrvatski govori u Gradišću
i uspoređivati ih međusobno. Očekujem i osvrt
prof. Frankovića koji je tražio knjigu, da bi mogao napisati recenziju.
I još nešto: Recimo i to kako se rodila ideja ponovnog objelodanjenja Vujkovljevih pripovijedaka, koje je zabilježio u austrijskom Gradišću.
Katarina je Čeliković bila sa svojim suprugom
Ervinom i s kćerkom Martinom na Uskrs ove
godine u Pinkovcu u Gradišću – da nisam če-
63-67
kao dva sata u Novom Gradu na svoje goste
iz Subotice odnosno Varaždina ne bi došlo do
realizacije ovog projekta – i nagovorila Roberta
Hajszana Panonskog (ada moju malenkost) da
bi odustao od svih drugih nakanjenja koja su
bila predvidjena publicirati uz Panonski ljetopis
– riječ je o separatima koji izlaze uz godišnjak
– i da bi se uhvatio s tim zadatkom ukoštac i
odradio posao oko izdanja «Gradišćanskih povidajki».
A sada u medias res: Kako znamo iz Vujkovljevih bilježaka ostavio je prepričavanja onako
kako su mu ispitanici govorili. Kod nekih sam
ponešto popravio, ali samo tada, kada je to bilo
iz fonoloških i općelingvističkih razloga potrebno. Tako sam npr. «Vujkovljev» govor Vincječana odnosno Vincječanki (Vincjet) pomalo
korigirao; kralj se sija na kralj se sia, pedienter
na sluga, mlađi na mladji, unđe na djundja, ćeš
na češ, u polnoći na u polnoči, ditić na ditič, kći
na kči, pet dicija na pet dicie, ćemo na čemo,
pak se misli na pak si misli, š njimi na šnjimi (sraslica), uz pančunar stavio sam pauk, s kus na
skus, iž njimi na ižnjimi (sraslica), skupa spravili
na skupaspravili, razdiličemo na razdilit čemo;
u Frakanavi: ne može na ne more; u Trajštofu:
ovija na ovie;
No, bilo je nužno podrobnije objasniti i neke
riječi, pojmove, izraze, izričaje i sintagme da bi
čitatelji, koji ne znaju za mjesne govore gradišćanskih Hrvata, do kraja razumjeli što je ispitanik odnosno pripovijedač htio reći.
POVIDAJKA OD KRALJA PAK OD NJEGOVOGA
PEDIENTERA MIHE (VINCJET)
onde vidi pančunara iz muhom s kus – tamo
vidi kako se pauk s muhom sukobljava
ond j’ pančunara ubi – pauka je ubio
muhu je pušča – muhu je pustio
ar češ me prauvati – jer ćeš me trebati
marhunjčnjak, mrhunčnjak – mravinjak
toga je nigdo užga – taj je netko upalio
pak je gori – pa je gorio
on ga je razgurnu s bočkorom – razgurnuo cipelom
marhunci – mravi
skupa spravili – sastali se
od ognja – od vatre
kad budeš što prauva – ... nešto trebao
polig vodija – pored vode, uz vodu
oni daržu – oni drže
s ton ribon – s to ribom
64
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Robert Hajszan Panonski, «Gradišćanske povidajke»...
razdiličemo si ju – razdijelit, podijelit ćemo je
a ni van ju milo – nemate smilovanja, samilosti s njom
saki iz polovicon – svaki s polovicom
i jin je da pinez – dao im je novac, novca, novaca
ribu je zia – uzeo je ribu
pak ju je pušča najzad u vodu – pa ju je pustio
natrag u vodu
kad se riba zabrdučila – kad je riba zaronila
falin ti Miho – hvala ti, zahvaljujem ti Miho
kamo ceš si ju vrečti – kamo ćeš je staviti
imam flašice – imam bočice
on se j’ sija – on je sjeo
sada si je zamerkaj – sada ih zapamti
da si je ne izmineš – da ih ne pobrkaš, zamijeniš
kad je zaša domon – ka se vrati kući
ujtro – ujutro
unde, djundja – biser
on se je na kla pokleknu – on je pokleknuo na tlo
pak je zače iskati tija unđi – pa je počeo tražiti,
iskati taj biser
kija je od ognja oslobodi – koje je od vatre oslobodio
skupa sabrat – pobrati, naći
naditi, nadivati – nanizati
žnorica – vrpca
zarno, iz zarni – zrno, sa zrnima
čampica, čampa – šapa, šapica, capa
zoper – opet
parstanj – prsten
pak si je griede studira – usput je premišljavao
ona je po vodi barbučkala – brčkala (planschen)
dvanajst kčerov – dvanaest kćeri
ednako spravne – jednako obučene
po ried pometane – redom postavljene, namještene
ur mu je na vušeto sela – već mu je na uho sjela
ču je ja pero pogledati – prvo, prije ću je pogledati
na ku ja seden – na koju ja sjednem
SVETI IBASNET
(Milkogić Katarina – Vorištan)
ibasnet = i was net – ja ne znam
perlje – prvo, na početku
med Holovajnu (mjesto) – među Holovajnom
laptni put – poljski put
naklonili se – pokloniti se
forbeter (Vorbeter) – predmolitelj
đia – da
na valu i diku – na hvalu i diku
63-67
JUNAČTVO
(Sučić Dometer – Trajštof)
potripčina – potreba, nužda (Notdurft)
đetkav, jecav – mucav (stotterig)
hiža – kuća
on je pobignu, pobignuo – on je pobjegao
tr je zaklenu vrata – te je zaključao vrata
buča – bundeva, tikva
tr ju ni tiu nutr pušćat – te je nije htio pustiti unutra
tr mi junačtvo ne pušća – ne dozvoljava mi junaštvo
I BOGU KUS SLANINE
(Mohl r. Rojac Marija – Pajngrt)
Kus – komad
došlo je veliko vrime – nevrijeme
kade je morau prik pojt – gdje je morao prijeći
brva – brvno, greda
neka se tilo zalisnut, zablisnut – kad je sijevnulo,
kad se zabljesnulo
svititi (se) – svijetliti (se), svjetlucati (se), blistati
(se), sjati, sijati
SAPUN MJESTO SIRA
(Lichtenberger Marija – Trajštof)
mjesto – umjesto
kerčma, krčma – gostionica
štotn (anstatt) – umjesto
jist – jesti
on je došau trauf – on je primijetio, shvatio
platiu – platio
račiti se – prijati
CLGAN I VRAG
(Holzman Franc – Čemba)
što mene stišče – što me pritiska, pritišće, gnjavi,
muči
hat (mađ.) – uzrečica
do, gdo – tko
paro – prvo (zuerst)
cucak – pas
zmiježil – stisnuo, zgnječio
daj der – uzrečica (Gib her!)
žart – žrt, pauzina (Heubaum, Wies/e/baum)
kanil, vkanio – varao, prevarao
sirutka, surutka; surotva – Molke
vanstirat – istjerati
zafarknut – zavrnut (eingeringelt)
rijepi – repovi
dos – dosta
šegaviji – pametniji
što češ iz otim – što ćeš time
poboričemo se – borit ćemo se
65
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Robert Hajszan Panonski, «Gradišćanske povidajke»...
špis = Spieß – koplje
zadit se u plot – zapeti u plotu
špison čez plot – kopljem kroz plot
u tarbu – u trbuh
karvav – krvav
neka spi pri nas – neka spava kod nas
u kujni – u kuhinji
žagkljat, žakljati – škakljati
friško – brzo
daržal – držao
cigan ju ganut (porinut, poruknut) ni mogal –
od/pomaknuti domoroci – u smislu pripadnici
obitelji
pravaš – trebaš
ti niš nete – oni ništa neće
„nucu” – ciganski
japa – otac
hitil je vriču pak je vušal – bacio je vreću pa/te
pobjegao
VIŠKA (Pum Jure – rođ. u Bijelom Selu)
viška – vještica
guštijerna, gušterna – bunar
pod strihu, pod strihom – pod strehom, nadstrešnicom
da je biju u sinju – da je bio u sjeni
vrata je zapr – vrata je zatvorio
u dvanjsti – u dvanaest sati (u ponoć)
PLIŠIV VUK (Holzman Franc)
plišiv – ćelav, plješiv
lug je u Čembi – šuma
nigdo mu potroplje (potropati) na vrati – netko
pokuca na vratima
da se malo natoplin – da se malo ogrijem
vregal je na šporet veliki lonac vodje – stavio je
na štednjak lonac vode
parve noge – prve noge, šape
z ednim novton – niti jednim noktom
vuk je rul – vuk je ruo (ruti)
gori na bark – gore na vrh
veli tin drugin – tim drugim
ZAVIŠKANI ĐIVE (Zončić Martin – Dolnja Pulja)
Đive – Ive, Ivo
zaviškan – začaran
đime – ime
bili su silovani – bili su prisiljeni
majkino poslovanje odveršavat – ispunjavati,
izvršavati majčin posao
meštrija – obrt, zanat, rukotvorstvo
dvi lieti – dvije godine
ditić – šegrt, naučnik
63-67
bil je šparan – štedljiv je bio
nosil je beršle kunčaftom – nosio je hrenovke
mušterijama
spil je edan štampi – popio je jednu čašicu
z otim su ga zaviškali – time su ga začarali
popal je ne šparat – više nije bio štedljiv, više
nije štedio
na pratež nije imal – nije imao dovoljno novca
za odijelo, ruho
ter je bilo nje domaće špot – te su se njegovi
stidjeli, bilo ih je sram
došal je s kerčme užeran – došao je iz krčme, iz
gostionice pijan
kolovajka (Reiher, Widigang) zus škadanj – čaplja uz štagalj/ambar/sjenik
to te je kuj cal – iz toga je virio, izvirivao
hiđoš, hidoš, hlivac – hlijev, kotac, svinjac
zasunuli su ga dosljeg se rastrizni – zakračunali
su ga dok se ne rastrijezni
sto dukat jerba – sto dukata nasljedstva, ostavštine
ziz stana zignati – iz kuće protjerati
va kamri za gredon – u komori za gredom
dvi muži se ne bojin – dvaju muževa se ne bojim
raubari – lopovi/tati
meda nje ću stupit – stupit ću među njih
je najzad viknul – odvratio je
bojin se kucak – bojim se pasa
bikica – mali, malen bik
strašljiv – bojažljiv, plašljiv
dostali su na njega moć – dobili su moć nad njime
te bit na pomoć – bit će u pomoć
pil i đil – pio i jeo
fućkica – zviždaljka
zuza te – pored tebe
va pogibelji – u pogibelji/opasnosti
hodte z manon – hodite/idite sa mnom
zaškuriti se – zamračiti se
milili su se zuz Đivu – mazili su se uz Jivu
flakali su ga – lizali su ga
dovaljati – približavati se
raubarska kerčma – lopovska gostionica
siel je za ednu toflju – sjeo je za jedan stol
tri frtalje vina – tri četvrtine vina
ča vam ide to s puta – to nije vaša briga, nemojte se brinuti
uljati – naliti, uliti, natočiti
zaklene kucka – zaključa psa
bilo je meru gonga – bilo je nešto hodnika
penuti, pehnuti – gurnuti, turnuti
vidil je da je faljeno – vidio je da je loše, opasno
podrapati – razderati, rastrgnuti
zramat – složiti, srediti
cimba, cinba, sinjba – sjenica, streha (Laube)
66
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Robert Hajszan Panonski, «Gradišćanske povidajke»...
pokiniti, pokinuti – podrapati, razderati
ulovljen – uhićen
stoper – tek
treti del serca – treći dio srca
vražići – đavoli
do, gdo – tko
kočiš – kočijaš
hauptman – voda, glavni, kapelan
tri pute spolon – tri puta za redom
rukadu, rukaju – urlikaju
nažge – upali
đidu, jidu – jedu
veli kuckon – veli psima
naklađen – natovaren
dolistali su s kolesa – sišli su s kočije, izašli su iz kočije
va viežu – u kuhinju
onda te ti ovi kučki – onda će ti ovi psi
ustavite – ostavite
šraufštok (Schraubstock) – škripac, stečaga
pričversti – pričvrsti, nategne
posipne pot – polije znoj
striž – slana (Reif), rani mraz
kolubar – kolobar, krug
tanca – pleše
vindar – ipak, usprkos tomu
prokšivo – osjetljivo, mekoputno
moreš se osvidočit – možeš se uvjeriti
svojimi vlašćimi očimami – svojim vlastitim očima
znamda – možda, valjda
hasan – korist
da mu tri dele serca – daje mu tri dijela srca
čuda puti – često
tuć, tući – biti, udarati
bilo je čuda pinez – bilo je mnogo novca, novaca
zis kraljevskon kćeron – s kraljevskom kćeri
grajcung (Kreuzung) – raskrižje
ne smi se liet dan odat – ne smije se godinu
dana udati
denas je tri lieti – danas su tri godine
turobit (se) – tugovati, žalostiti se
onda kćer vanstavi – iskrca kćer
objamiti – zagrliti
on ni praval niš – on ništa nije trebao
sprohoditi – pratiti
stin – time, tako
med sobon skupa nagovorili – dogovorili su se
međusobno
presilit – prisiliti, ucijeniti
ki ni terpil zis kraljicom – koji nije bio sklon kraljici
utopiti – potonuti
prijeti – primiti
ki je čuda boja dostal – koji je dobio mnogo batina
za voj nje – zbog, radi nje
63-67
sielski ljudi – seoski ljudi
popali – počeli
da će s tin umrit – da će time (s tom tajnom)
umrijeti
krajspravit, zničiti – uništiti
prigledba – pregled
žutiti – žutjeti
kerv zgublja – gubi krv
s teški muk – s teškom mukom
zaviće – zatišje, zaštita
polag stoga – prema tomu
se stalo – dogodilo se, desilo se
da ćedu se skupa ziet – da će se ženiti
priseć – priseći
kraljica s otin kočišen – s tim kočijašem
po sem varošu – po cijelom gradu
obišene su zastave – izvješene su zastave
pred noćon – prije noći
ča vo pidajta (bedeuten) – što to znači
gošćina – gozba, svečan objed
zaran – rano
on se naručuje s kueki skupa – on se sakupi s psima
prisiga – prisega, vjenčanje, sklapanje braka
pirovat – svadbovati
mrazno su gliedali na njega – odurno su gledali
na njega
vanhititi – izbaciti
bojali su se kucak – bojali su se pasa
zabradan – neobrijan
ko mi projdete iz krčmie – ako nestanete
nut – dakle
valjat se – kladiti se
dvi jezero dukat – dvije tisuće dukata
spuknuti – izvaditi
mošnja – novčarka, lisnica
posrbi se za uhon – počešlja se za uhom
tulikaj – također
svidok – svjedok
plajbajs – olovka
uznanjujen ti ja – obavještavam te
gliedadu na me – gledaju na me
kodi nakakovoga čemernoga človika – kao na
kakvoga zloga čovjeka
su me radi van hitit – htjeli su me izbaciti
žajan – žedan
trubac – gubica, njuška
pred postne (Wachposten) – pred čuvare
edan strilji va njega – jedan puca na njega
po štiga gori – po stepenicama
grot (gerade) je pratež redila – upravo je sređivala ruho
67
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Milovan Miković, Balint Vujkov u svijetu goblina...
68-73
Balint Vujkov u svijetu goblina,
trolova, orka i hobbita
MILOVAN MIKOVIĆ
1.
Bajka je književna vrsta u kojoj se nadnaravno
i začudno isprepleće sa zbiljskim i ovozemaljskim, a u tom srazu između stvarnog i izmišljenog, ili između prirodnog i onog drugog,
možda natprirodnog – sažeto i naglašeno postavljene su mnoge životne situacije i stanovite dvoumice, što sve zajedno oslikava, na putu
odrastanja, primjerice, gotovo sve oblike ponašanja. Unatoč tomu što su likovi u bajkama crno-bijeli, a sve situacije pojednostavljene. Tako
su junaci i junakinje, vile i patuljci akteri dobra,
dok zmajevi, vještice, maćehe i kepeci oličavaju zlo. Bajka, ta priča, uglavnom namijenjena
djeci, ali i mnogim odraslima, bavi se nepostojećim i izmišljenim radnjama, ali se obzorje bajke
doima optimističnim, dok je u mitu ono zastrto
pesimizmom. I makar su u oboma uočljiva čudesna događanja, mitom divljaju strasti i razorni
super-ego, sudaraju se i razbijaju obrisi realnog
svijeta o hridi idealiziranih zamisli i očekivanja,
dok se bajka pokazuje čovječnijom, prihvatljivijom i kada kroz nju promiču zastrašujući likovi i pojave. Valjda jer je u bajkama čest hapy
and, a takva vrsta kraja, ovjenčana pobjedom
pojedinca, nije samo trijumf nad drugima, već
i nad sobom i vlastitom slabošću, egoizmom i
pokvarenošću, skučenošću, zavišću i zlobom.
Bajke, također, nose i supstrat nastao u procesu
nastanka narodne predaje, tragom pučkih običaja i kazivanja, uz dakako, manje ili više uspjele dorade pojedinih sakupljača i obrađivača.
U bajkama nije nekakva novina, ako životinje,
pa čak i oblici nežive tvari progovore, savjetujući i pomažući čovjeka. Ipak, iznimke su ona
bajkovita djela u kojima se najdalje otišlo – u
njima se razmatra postojanje svijeta bez ljudi
– poput primjerice, u «Životinjskoj farmi1», Ge1 Objavljenoj 17. kolovoza 1945.
orgea Orwella ili u «Bajci o mravljem caru2» Balinta Vujkova. Ovi radovi nisu samo bajke, već
i satira i alegorija, smrtno ozbiljno i neskriveno
dramatično upozorenje na opasnost od totalitarizma i žestoka kritika svih oblika društvenih
odnosa koji ga podržavaju i idu mu na ruku.
Dva spomenuta djela su sukus kompleksnih
pitanja o razdoblju u kojem živimo, bespuća i
neizvjesne budućnosti. Osuda su jednoumlja i
drugih oblika pustošenja čovječnosti u okruženju dvonošca. Pri tom je potrebno zapaziti; ako
već nečija čizma malinove boje gazi i nagrđuje
ljudski lik, potpuno je svejedno je li ona lijeva,
ili desna.
Jamačno su u tom kontekstu i Orwell i Vujkov,
i njihovi sumišljenici, gledali na opasnu raširenost institucija koje hoće znati sve o nama. U
njih je «žeđ za znanjem», neutaživa, a nužnost
specifičnih saznavanja nikada ne jenjava, budući da ljudima s ulice nikada ničega nije dovoljno. I premda ionako znaju previše o nama, ništa
ljudsko nije im strano, uključivši redovit, gotovo
neskriven dvadeset četvero satni nadzor svih
naših zanimanja, komunikacija, medija i razgovora, objavljenih i još neobjavljenih djela, radnih i higijenskih prostora, bračnih i vanbračnih
postelja i svih naših činidbi. Makar već odavno
nema ničega enigmatičnoga što bi bilo vezano
uz čovjeka – barem ovdje na zemlji. Pa ipak
nam, bez prestanka i ostatka hoće kontrolirati
misli, nakane, odluke i radnje, nametnuti blaženu uniženost, tupu patnju i beznadnu pokornost.
Uz svjetski poznate sakupljače i pisce bajki,
gdje se svrstava braću Grimm, Hansa Christiana Andersena i Oscara Wildea, s osjećanjem
zadovoljstva, rame uz rame, možemo pridodati najpoznatije hrvatske stvaraoce i pisce bajki
2 Objavljenoj 1953.
68
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Milovan Miković, Balint Vujkov u svijetu goblina...
68-73
Ivanu Brlić-Mažuranić i Balinta Vujkova. Zapazimo, kako su se u današnje vrijeme, iz bajkolike
književnosti, u filmsko-televizijski medijski prostor, prebacili cijeli naraštaji fantastičnih stvorenja poput goblina, trolova, orka, hobbita, čudesni svijet Crnih jahača, vilenjaka i čarobnjaka,
Saurona u potrazi za Prsten-vladarom, jedinim
predmetom koji bi mu omogućio premoć nad
Međuzemljem.
mu je bilo 20 godina, on se oženi i tada pretvori cijelu okolicu njihove male kućice u krasan
dvorac3.
Ovi su likovi stekli svjetsku slavu zahvaljujući
svome tvorcu Johnu Ronaldu Reuelu Tolkienu
(1892.–1973.) i njegovim «Gospodarima prstenova», koji su ne samo po dubini promišljanja
građe i njezinih implikacija, kao što su pitanje
junaštva i morala, napose ljudske sudbine, zadobili značajke klasične tragedije i vrhunskog
stilskog dostignuća.
Ima više stvaralačkih povoda i književno-teorijskih razloga za usporedbu poetike bajke Balinta Vujkov – pogotovu one naslovljene s «Bajka
o mravljem caru» – i Johna Tolkina. Jedan među
tim razlozima je što se u Hrvata sakupljanje i
obrada predaja, može i mora podijeliti na razdoblje prije pojave Balinta Vujkova, i na razdoblje poslije njega. Uostalom, isto tako se i mitološko-junački svijet engleske književnosti može,
mora, a i stvarno se dijeli, sada već, na vrijeme
prije pojave Tolkinova djela, i nakon njega.
A da će s pojavom Balinta Vujkova, prije, ili kasnije, u prostoru sakupljanja i obrade predaje,
nastupiti potpuni preokret – ne ustručavam
se reći i dubok, tektonski poremećaj, znalci su
mogli zaključiti već kada je početkom tridesetih
godina XX. stoljeća objavio prve svoje priče sakupljene pod naslovom «Bunarko», «Kostadin»,
«Grozdanko», «Jankela i zmaj», te još neke iz tog
razdoblja i navedenog opusa. Danas ih, mirne
duše, možemo čitati i sagledati kao predloške
za filmski ili tv-scenarij – a ne samo kao domaće ili školsko štivo za poticanje sposobnosti pričanja i prepričavanja.
«KOSTADIN» – Braća Kostadin su graditelji ljudskih kostiju u ljudskom tijelu. Jedan daje kosti
za glavu, a drugi za ostale dijelove tijela. Srce
dobiju ljudi iz jednog kotla od dragog kamenja,
koji je skriven u velikoj jami zlatne planine. Tako
ljudi postaju živa stvorenja4.
«GROZDANKO» – Kraljica zasadi lozu što ju je
dobila od jednog starca. Loza za tri dana sazrije. Ona pojede grozd i rodi sina junaka, koji
pobjedi iglenog kralja i fratra s glavom od olova. Svagdje mu je pomogla kobila koja je pojela
kominu što ju je kraljica bacila. Kraljičina sina
prozvaše Grozdanko i ostane zapamćen kao
junak5.
«ČOBANIN U PODZEMNOM CARSTVU» – Sin
naslijedi od oca ovce, koje je napasivao svagdje, samo nije smio u šumi oko Crne Bare. Sin
međutim nije poslušao oca i snađe ga nesreća.
Dospije u carstvo đavola, ali ga otuda izbavi
djevojka s kojom se vjenčao6.
«JANKELA I ZMAJ» – Jankela radio ris kod zmaja. Kazao mu je da ne zna pisati, ali je od zmajeve matere dobio bolji ručak jer je znao ispraviti
zmajevo pismo. Zmaj htio ubiti Jankelu i njegova dva brata. Jankela ga opet prevari. On i
njegova braća spavali su sa zmajevim sestrama.
Metne šešir sestrama na glavu i zmaj ih pobije.
Jankela zatim ukrade zatim zmajevog konja Trnoga. Kada je htio ukrasti patke iz bunara, zmaj
ga uhvati i naredi majci neka užari peć pa će ga
ispeći. No, Jankela se izvrne sa lopate,a kada
mu baba hoće pokazati kako se sjedi na lopati,
Jankela je gurne u užarenu peć. Na koncu ukrade samog zmaja i odnese ga Tikveškom kralju
u zadnivenom buretu. Za nagradu dobije kraljevu kćer7.
2.
«BUNARKO» – je povijest o sinu koji se rodio u
dan kada mu je otac poginuo za kopanja bunara. Kako je i kum bunardžija, djetetu dadu ime
Bunarko. Kad odraste, skoči u bunar i iznese
velik komad zlata, što mu ga je otac dao. Kad
3
4
5
6
7
Književni sever, 1933., knj. 9, sv.2.
Književni sever, 1933, knj. 9, sv. 2.
Pravi bunjevački kalendar, 1934., str. 55-60.
Isto, 1934., str. 61-66.
Književni sever, 1934., knj. 10, sv. 11.
69
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Milovan Miković, Balint Vujkov u svijetu goblina...
68-73
«ISTINA LIPA, LAŽ DOBRA» – Zbog ove, očito,
3.
U mnogim su narodnim predajama Hrvata iz
Panonske nizine zamjetni dualistički motivi o
stvaranja svijeta. O tome, dakako, nalazimo
možda najviše traga unutar predaje koju je zabilježio Balint Vujkov. Uz ove su pripovijetke,
koje plijene ljepotom i odišu navlastitim hrvatskim narodnim duhom, stasali mnogi naraštaji
čitatelja i žednih slušatelja njegovih bajki i priča,
punih fantastike i neobičnih, čudesnih i vilinskih
protagonista i događanja. Pored ostalog, možemo slijediti tragove dualističkih motiva, ponajprije onih u kojima Bog i Đavao djeluju usklađeno. Premda se, uistinu, nalaze u stalnom i
beskompromisnom sukobu, ovi su demijurzi,
istodobno i u nekoj vrsti suradnje, te se doima
kao da, čak pomažu jedan drugomu. I ne rijetko, takva se suradnja, čak pozitivno vrednuje u
narodnoj predaji, u kojoj se spletovi povezivanja animalističkih likova s drugima javljaju kao
znakovite strukture skrivenoga smisla.
izazivačke tvrdnje, car se naljuti i baci mudraca
u tamnicu, ali on nije popuštao. A kako bi mu
dokazao da je gdjekada nužno držati se baš
ove tvrdnje, nagovori ga neka zajedno pođu
svijetom preobučeni u siromahe. Tada je i caru
dobro došla laž, jer da je obznanio tko je i što
je, jamačno se ne bi živ vratio kući8.
«Prase i krmača» – Žena rodi prase. Momak
se oženi prasetom koje se pretvori u lijepu djevojku. Njegov stariji brat misleći da će i krmača
postati djevojka, oženi se s njome. Kad su je uzdigli na tavan, ona probije tavanicu, a đuvegija
je zakolje. Tako od svatova postane disnotor, a
od đuvegije krmski udovac9. Ova je pripovijetka slična onoj kod Aarna, gdje su miš, mačka,
žaba i dr. kao zaručnice10.
«LIPI MLADOŽENJA» – Sinu siromašnog čovje-
ka vilovite djevojke odrede sudbinu. Odluče,
kad se oženi, da će ga ubiti. Služio je kod jedne
babe, koja mu zabrani da uđe u brlog, gdje je
bio njen košar, ali on to, ipak, učini. Ondje nađe
lijepu djevojku koja ga poljubi. On postane lijep
momak, a djevojka iščezne. Baba ga uputi gdje
će je naći. Na putu nađe konja koji ga odnese
u dvor gdje su bile tri djevojke. Konj ga pretvori prve noći u zrno kukuruza, zatim u dlaku i
napokon u buhu, da ga djevojke ne nađu i ne
ubiju. Treći dan upozna onu najljepšu djevojku,
koja ga je poljubila. On je odvede kući i oženi
se s njome. U noći zaspi, a ujutro pored njegove žene dvije mrtve djevojke11. Ova je pripovijetka slična onoj «Smrt usuda12.»
«VRAGOVSKI ŠEGRT» – Za tri dana je naučio kod
vraga sve zanate. On uhvati svećenika i mater,
baci ih u pušnicu i dozove đavla da ih odnese13.
Ova je pripovijetka po motivu slična onoj kod
Aarnea-Thompsona, gdje je svećenik nedvojbenom predstavljen kao majčin ljubavnik14, itd.
8 Isto, 1934., knj. 10, sv. 12.
9 Kalendar biskupa Antunovića 1935., str. 21.
10 Aarne-Thompson,Verzeichnis der Märchentypen,
Helsinki, 1928., br. 402.
11 Kalendar biskupa Antunovića, 1935., str. 33.
12 Narodne pripovijetke, Zagreb, 1911., str. 89.
13 Isto, 1935., str. 50.
14 Aarne-Thompson, Verzeichnis der Märchentypen,
Helsinki, 1928., br. 325.
Budući da slavenska kozmogonija ima izražen
dualistički karakter i u hrvatskoj mitologiji mogu
se pronaći elementi sinkretizma prvotne poganske osnove, odnosno elementi dualističkih
religijskih vjerovanja i učenja. U tom kontekstu su nastale, među kazivačima i slušateljima,
iznimno popularne legende o Bogu i svetom
Petru, čiji odnosi nesumnjivo sežu do odnosa
između drevnih božanstava, koji su prikazivani
i kao samostalna kreativna snaga, dakle demijurzi, čija se moć i djelatnost mogu uspoređivati
s božanskom, a vještina im se mogla uzdići do
neslućenih visina. Posebnu skupinu sačinjavaju
one koje počivaju na smiješnim, humorističkim
elementima, poput primjerice u priči pod naslovom:
«ZAŠTO SVETI PETAR VOLI DIDE» – Jedared stari
svit počo umirat ko da se đuture pogodio, a te
sve duše, što su se s Bogom na vrime pomirile i
na rajska vrata nagrnili, same dide i babe. Al ne
mož ni tamo uć svako, neg se prvo s ovu stranu
rajskog praga mora vidit ko je ko. Bog Otac vidi
da rajski kapidžija sveti Petar ne mož savladat
toliki poso, pa će mu doć u pomoć.
– Ti, Petre, derane – kaže – priuzmi babe, a ja
ću dide.
A Petar sklopio ruke:
– Bože, ka ‘š mi već pomoć, onda mi bolje daj
sto dida neg tri babe.
70
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Milovan Miković, Balint Vujkov u svijetu goblina...
68-73
– Ta zašto, Petre, derane?!
– Babe će mi rondzat i rondzat, a sa didama ću
ja lako: sa svakim popit bokalić vina, i gotovo15.
njezine zaručnike19. Ova je pripovijetka nalikuje «Zahvalnom mrtvacu» kod Aarne-Thompsona.
Pored humornih ove crtice sadrže i prepoznatljive ironijsko-satirične elemente, kao u zgodi
pod naslovom:
«BOG I SVETI PETAR NA ZEMLJI» – Gdje su njih
dvojica sišli na zemlju da nauče ljude kako treba graditi i izgoniti mrak iz kuće. Kada su ljudi
počeli praviti prozore. Oni nagrade siromašnu
udovicu pa je cijeli dan morala brojiti pare, a
bogataša su kaznili, pa je morao cijeli dan dijeliti milostinju16.
O nepredvidivim putovima za ispunjenje životne sudbine na putu ostvarenje osobne sreće,
sadržana je i u priči pod naslovom:
«Careva kći i divlji bravac» – Kralj kupi na vašaru najstarijoj kćeri zlatno, a srednjoj srebrno
ruho. Putom ga sretne divlji brav i prisili neka
mu dade kćer za ženu. Djevojka je plakala i zaspala u svinjcu na slami. Kad se probudila, zatekne se usred lijepog dvorca. Divlji brav postane
lijepi kraljević, koji se oslobodi kletve proklete
babe20.
Razumije se, ima i onih postupaka za koje se ne
može tražiti i naći iskupljenje, kao u priči pod
naslovom:
«FRATAR BEZ GLAVE I ZVONAR» – Stari zvonar
kad navečer zvoni pozdravljenje, pojavi se fratar bez glave. Zvonar ga dočekuje s prigodnom
frazom «Svaki duh Boga hvali», a fratar će mu
odgovori kako bi ga i on hvalio, ali ne može.
Tad ga odvede u veliku grobnicu i pokaže mu
mladića kako se ljubi sa djevojkom, zatim momka koji tuče svoju majku i na kraju čovjeka koji
zbog nasljedstva ubija brata. Sve je to učinio
onaj fratar bez glave, radi čega je osuđen na
vječno lutanje po svijetu, na kojem nikada neće
naći mira21.
4.
Tema odrastanja, odvajanja od roditeljskog
doma, uz nužna iskušenja i snalaženje u svijetu i novom okruženju spadaju, također, u česte
pripovjedačke teme, a nose sa sobom uvijek i
skrivenu poduku, kao u priči pod naslovom:
«Bog i kraljevi sinovi» – Kralj imao tri sina. Htjeli
su uzeti kraljevu kćer za ženu. Ali ona je spremna poći samo za onoga, koji je nasmije. Dva
starija brata nisu uspjela. Najmlađi, najluđi, posluša jednog starca, a zapravo samoga Boga,
koji ga uputi kako treba po želji kraljeve kćeri
napraviti kola koja trče bez konja. On je nasmije svojim ludorijama i ona pođe za njega17. Ova
pripovijetka slična je po motivima onoj pod
naslovom «Ludi Lojzija», ali i na jednu od priča
braće Grimm18.
Nužnost svladavanja prepreka da bi se došlo
do željenog cilja nikada, međutim nije bila prihvatljiva pod svaku cijenu, drugi riječima, nije
se smjelo zapustiti stanovite moralne i etičke
vrijednosti, kao u priči pod naslovom:
«Mrtac i trgovac» – Otac daje sinu tisuću forinata i šalje ga u svijet neka nauči trgovati. On
novac dade ljudima da iskopaju mrtvaca, koji je
za života ostao dužan tisuću forinata i tako ga
oslobodi kletve. Ovaj pak pomogne mladiću
da zadobije kraljevu kćer i ubije zmiju što ju je
imala u ustima, koja je otrovala sve dosadašnje
15 Vujkov, Balint Zlatni prag, Budapest 1990., 324.
16 Kalendar biskupa Antunovića, 1935., str. 56.
17 Isto, 1935., str. 65.
18 Bolte i Polivka: Anmerkungen zu den Kinder und
Hausmärchen der Brüder Grimm, Leipzig, 1913-1918., br. 64.
5.
Duševni mir i spokoj, uistinu je najveće čovjekovo blago, o čemu svjedoči poučna priča pod
naslovom:
«ČOVIK MIRNOG SNA» – Siromah momak naslijedi od oca poštenje i miran san. Živa trava
bilo je njegovo blago i postane prvi čovjek do
kralja. Kraljev doglavnik ga nagovori da proda
ovu živu travu. Tada je krenulo naopako. Nije
imao više mira, te pođe u svijet naći čovjeka
kome ju je prodao. Fratar ga uputi kako će stići
u dubinu planine gdje će naći aždaju, jer mu
je ona, zapravo, otela duševni mir, a kojega će
opet zadobiti ako ju ondje ubije. Kad učini kako
mu je rečeno – opet stekne svoje blago22.
19 Isto, 1935., str. 69.
20 Neven, srpanj 1939.
21 Neven, srpanj 1939.
22 Neven, srpanj 1939.
71
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Milovan Miković, Balint Vujkov u svijetu goblina...
68-73
Bez udovoljenja stanovitih uvjeta, ili pronalaženja određenih stvari koje su do danas već izgubile stvarnu vrijednost i značenje, čovjek nije
mogao računati na ispunjenje vlastitih životna
očekivanja, a također ni obveza i odgovornosti, ukoliko ih je imao prema kolektivitetu, kao u
priči pod naslovom:
«VOĆKA S KRUHOM I PEČENICOM» – U jednom selu gdje je glad vladala devet godina, stari prosjak uputi mladića kamo treba poći i potražiti voćku što rađa kruh i pečenicu. On tada
pođe u svijet, i leventajući susretne se s ježom
koji ga uputi patuljcima, a ovi opet k babi koja
mu otkrije da je ona čudesna voćka skrivena u
suhom bunaru kod tri vještice. Kad mu uspije
donijeti voćku u selo, utoli ljudima glad, a oni ga
izaberu za cara23.
bi nam mogao odnijeti zadovoljstvo, o čemu
svjedoči i priča pod naslovom:
Usklađen odnos prema vlastitu okruženju, preduvjet je ispunjenja sreće čovjekove – poruka
je kratke priče pod naslovom:
«ZADOVOLJAN ČOVIK» – Bio jednom jedan kralj
koji je imao svega, osim osjećanja zadovoljstva,
pa ga pođe potražiti. Kad naiđe na žabica-jedinica u kralja žapca, ona ga uputi na ljude koji su
živjeli u prirodi, zadovoljni onim što ondje imaju. Kralj pođe među njih, pa i on ondje postane
zadovoljan24.
Da su ljudske vrline i sposobnosti važnije od
svega, jer se samo putem njih može ostvariti ne
samo osobna već i zajednička sreća i blagostanje, poručuje nam priča pod naslovom:
«PET DICE PA VIŠE OD CILE KRALJEVINE» – Siromah čovjek nije imao ništa, ali je bio sretan, kad
mu žena rodi petero djece. Kad djeca odrastu
svaki sin stekne svoju odliku. Prvi je bio pametan, drugi jak, treći je sve mogao vidjeti, četvrti
bi sve čuo, a peti je bio brži od svih. Zahvaljujući svojim osobinama, pronađu bure pametnog
sjemena što su zli ljudi ukrali od kralja. Kada mu
ga vrate, on ih bogato nagradi i više nisu bili osuđeni na siromaštvo25.
Nije, dakle, nikakva tajna, da bez truda nema
bogatstva, kao što ni bez muke nema mudrosti,
ali i rad ljudskih ruku mora biti neukaljan, kako
23 Neven, srpanj 1939.
24 Neven, srpanj 1939.
25 Neven, srpanj 1939.
«SVAKOM PROSJAKU DUKAT, SVAKOM LOPOVU
SLOBODNA KRAĐA» – Magarac odnese siro-
mašna čovjeka jednom starcu od koga nabavi
vreću zlata. Vrativši se u svoje selo počne dijeliti
dukate svakom prosjaku, a lopovi su ih mogli
slobodno krasti. Unatoč tomu, zlato nije nestajalo. Cijelo se selo obogati pa više nitko ništa
nije radio. Njive se zaparlože i više nigdje nije
bilo kruha, ni za lijek. Tada onaj siromah čovjek,
što je donio vreću dukata, počne orati, a za
njim i cijelo selo. Tako su se oprostili zlata s kojim nisu mogli zadobiti kruha26.
6.
Kao i kod drugih naroda i njihovih manjinskih
skupina, koje obitavaju na nacionalnom i jezičnom rubu, i u bunjevačkih i šokačkih Hrvata
narodna književnost je nastajala u narodu kao
dio njegovih duhovnih i kulturnih iskustava, ali
i potreba za samoočuvanjem, ili razjašnjavanjem aktualnih životnih pitanja i potreba. Autor ovoga stvaralaštva je nepoznat, a u njemu
se opisuju život, te razmišljanja o sudbinama
pojedinaca i kolektiva, ljudske osobine i njihova
osjećanja. Ovo narodno stvaralaštvo, najčešće
dijelimo na: bajke, legende, priče, pripovijetke,
novele, basne, anegdote, poslovice, izreke, zagonetke, pitalice i drugo.
U narodnim bajkama ljudima se pripisuju čudesne moći, dok se oni kreću kroz svijet čarolija,
okruženi nestvarnim bićima, tražeći put do pobjede nad zlim silama, koje čovjeka tlače i unižavaju, progone ili tjeraju iz roditeljskog doma
u bijeg. I dok je pravi junak prinuđen napustiti
obitelj, obećanu nevjestu, ili voljenu djevojku
i poći u potragu za istinom i pravdom, lažni
junak, sve podvige pravoga nastoji prigrabiti i
pripisati sebi. A kada izvrši neizvršive zadatke,
što predstavlja morfološku zamjenu borbe i pobjede, pravi se junak skromno očituje pred licem javnosti, zaslužujući u konačnici priznanje,
blagostanje, ljepotu i uzvišenost. A radi toga,
među ostalim, pravi junak svaki puta mora očitovati i potvrditi i vlastiti identitet. Zapazimo da
su sve navedene atribucije – univerzalne.
26 Bunjevački kalendar, 1940., str. 120-128.
72
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Milovan Miković, Balint Vujkov u svijetu goblina...
68-73
Za razliku od bajki, legende su najčešće govorenje o neobičnim osobama, u njima se mogu
naći neizravna, ili skrivena, objašnjenja o nastanku nekog mjesta. Takva je primjerice priča
pod naslovom «Đurđinska gradina», gdje možemo prepoznati predaju na osnovi apokrifa i
srednjovjekovne hagiografije, zacijelo folklorizirane usmenim prenošenjem.
u kasnijem razdoblju, kada je strah od odnarođivanja u korist drugih naroda, češće iskazan
prema Nijemcima i Mađarima.
Dodajmo, kako su, vrlo vjerojatno, iz prvotno
pisane književnosti, tijekom usmenog prenošenja, napunjene motivima iz usmene tradicije,
do mjere da lokalizuju radnju i pruže etnografske podatke, da se u njih vjeruje, jer je posve
približene predaji.
Zajedno sa pričama, pripovijetkama, anegdotama i poslovicama, ova usmena predaja ima
za cilj oslikati odnose među ljudima, u obitelji
i društvu. Ne rijetko ona opisuje pojedince u
različitim životnim situacijama, njihovo snalaženje, kada ih tko hoće prevariti, ili im što pokušava podvaliti, prevariti ih ili pokrasti. Stoga nužno, prikazuje ne samo njihove dobre osobine,
već i mnoge nedostatke i mane. Pa, gdjekada i
nedjela, kao u priči pod naslovom «Fratar bez
glave».
Cjelokupna je ova predaja, ne rijetko je i zabavna i smiješna, no ponekada gorko ironizira nad
čovjekom i njegovim sposobnostima. Kako god
bilo, u njoj je uvijek sadržana – pouka. Ovo je
možda i najvažnije svojstvo usmene književnosti.
Dužni smo zapaziti još nešto: U sakupljenoj
predaji nema onoga religioznoga tematskoga
usmjerenja, koje je i te kako prepoznatljivo u
djelima pojedinih starijih hrvatskih pjesnika i
drugih spisatelja ovoga podneblja, kod kojih
prerasta u misaonost, točnije u razmišljanje o
čovjeku i njegovoj ulozi u svijetu.
Dodajmo, kako egzistencijalno pitanje života,
na širim balkanskim prostorima, a to je: borba i
otpor prema turskom osvajanju, uz prijetnju odnarođivanja, ima stanovitog traga i u narodnoj
predaji panonskog podneblja, ali je broj sakupljenih naslova, razmjerno mali. Ovo, razumije
se, nije slučajno već svjedoči o tome da su Turci odavde prije istjerani, ali i da je zabilježeno
usmeno stvaralaštvo nastalo po svemu sudeći
Promatrajući jezične odlike ovdje sakupljene
hrvatske baštine potrebno je zapaziti, pače
istaknuti da je ona zabilježena u bačkom bunjevačkom i šokačkom govoru, koji imaju poznate i već dobrano izučene osobine. Bogatstvo
i raznovrsnost sakupljene i zabilježen predaje,
u bunjevačkoj i šokačkoj ikavici, unutar cjeline
hrvatske književnosti postaje na taj način poveznicom s napuštenim starim zavičajem, iz vremena brojnih seoba, a u političkom i teritorijalnom pogledu pak razjedinjenoga sjevera i juga,
istoka i zapada, učvršćujući, također, povezanost kopnenih dijelove Hrvatske s primorskim
krajevima u kojima su Hrvati živjeli stoljećima.
Osvrnemo li se na vrijeme kada je Balint Vujkov
započeo bilježiti hrvatsku baštinu ovoga podneblja, moglo bi nam se učiniti kako je ovdje
svud naokolo vrvjelo od neispričanih priča. A
je li doista tako bilo? Također, usporedimo li
Vujkovljevo doba s našim današnjim prilikama,
doima se kao da je naša baština, iz nekog razloga potisnuta, pa i zaboravljena, te bi ona mogla
zauvijek, i bespovratno, nekamo nestati. Kao
da ona nama, danas, sa svim svojim poukama,
jezično-književnim i uljudbenim vrijednostima,
uopće više nije potrebna?
Ili je to stoga što su, danas, pouka, odnosno
odgoj i obrazovanje, uspostavlja i izgrađuje od
najranijeg uzrasta, što su elementi toga mahom
sadržani u programima već predškolskog, pa
preko svih potonjih razina školskog sustava. U
tom kontekstu, a naspram aktualne političke i
društvene stvarnosti, čini se da je opasnost od
odnarođivanja i zapostavljanja hrvatskog jezika
puno veća, nego li je bila u prethodno spominjanim razdobljima27.
Palić, 18.-19. listopada 2012.
27 XI. Dani Balinta Vujkova, 18.-19., 2012.
73
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Stevan Mačković, O društvenom ozračju Subotice...
74-76
O društvenom ozračju Subotice
dvadesetih i tridesetih
godina XX. stoljeća
STEVAN MAČKOVIĆ
Namjera mi je ovim radom ocrtati u kakvim su
uvjetima živjeli i djelovali bunjevački Hrvati, pa
i naši jubilarci, velikani hrvatske kulture na ovim
prostorima: Ante Evetović Miroljub, Ante Jakšić, Ivan Kujundžić i Balint Vujkov1. Ovo kratko,
sažeto izlaganje sastavljeno je temeljem mojih
ranijih arhivskih istraživanja, publiciranih uradaka i literature.
Jesen 1918. godine bila je prijelomna za cjelokupno pučanstvo Južne Ugarske, uključujući i
Hrvate u Bačkoj. Tada sprovedena promjena
imperiuma, nakon velikog rata, dovest će ih u
potpuno novu situaciju – ulazak u jugoslavensku državnu tvorevinu. U cijeloj novonastaloj
državi nije bilo sličnog grada, u kojem bi dominirali manjinski narodi; Mađari i Bunjevci, odnosno Hrvati. Koncentracija ta dva elementa je
usmjeravala i određivala čitav niz dubljih i dužih
historijskih procesa koji su bili potaknuti upravo
ovim stanjem. Bunjevci su korišteni kao dragocjen, često presudan uteg na vagi, kada je vlastodršcima bilo potrebno osvjedočiti slavensku
dominaciju nad ovim prostorom. Očekivanja
režima su bila jasna, od manjinaca, pa dapače i
od bačkih Bunjevaca, očekivalo se prihvaćanje
a u najmanju ruku prilagođavanje, državotvornoj ideologiji, politici i praksi koju su sprovodili
vladajući krugovi u Beogradu i Novom Sadu.
Sa stajališta samosvojnosti bačkih Bunjevaca
neskrivene asimilacijske nakane u novoj državnoj tvorevini bile su podjednako opasne kao i
one vođene u okvirima Monarhije. Nacionalno
sazrijevanje i osvješćenje pripadnika bunjevačkog etnikuma, i pored nekoliko uspona i uzleta,
tijekom cijeloga razdoblja Monarhije nije bilo
dovršeno. Ovo će, uz druge čimbenike, prido1 Rad izložen u Gradskoj knjižnici na XI. Danima
Balinta Vujkova 19. listopada 2012.
nijeti da Bunjevci dočekaju prijelomne trenutke ulaska u novu državnu zajednicu uglavnom
nespremni, sudjelujući u ovim događanjima
mahom uljuljkani floskulama o «slavenskom»
ujedinjenju – bez do kraja dovedenih i prepoznatljivih, konkretnih rezultata na polju narodne afirmacije.
A zadani okvir unutar kojega su se mogla kretati njihova društveno-politička zanimanja bio
je u rasponu od prorežimski zasnovanih ideologija naglašenog nacionalnog jedinstva, pače
državnog unitarizma, kasnije oličenog u integralnom jugoslavenstvu, s pozicija sa kojih se
bespogovorno negiralo hrvatstvo Bunjevaca do snažno izgrađenih oporbenih stajališta koja
su polazište i uporište prepoznavala u federalizmu kao načelu državnog uređenja, zalažući
se, sukladno tomu, za jače isticanje hrvatstva.
Mnogi postupci nove državne uprave i mjere
prorežimske promidžbe, odbojno su djelovali
na veći dio običnog bunjevačkog puka, a njihovi su politički vođi upravo na tom polju pronalazili uspješno tlo za profiliranje politike koja
je njegovala otklon prema Beogradu.
U Subotici se činilo da nacionalne zajednice
Mađara, Bunjevca-Hrvata, Srba, Nijemca, Židova žive više jedni pored drugih, manje ili više zatvorene u svoje uže okvire. U svakodnevnom,
običnom životu, one su izvan onih površinskih,
imale vrlo malo neposrednih suštinskih dodira.
Na planu javnog, kulturnog života, bili su gotovo u potpunosti odvojeni. To i nije bilo čudno,
s obzirom da dominantna državna ideologija
toga doba, nastupajući u pobjedničkom naletu, u prvom redu težila da nacionalizira, u konačnici – posrbi cijeli društveni život na ovim
prostorima. Pored često prenaglašenih vanjskih
manifestacija takvih stremljenja, (primjerice: po
74
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Stevan Mačković, O društvenom ozračju Subotice...
radnjama i ustanovama, pored slika Kralja, visjeli su natpisi Govori državnim jezikom, Ko ne govori državnim jezikom, taj je neprijatelj države! U
javnosti odzvanja vječito podvikivanje «Mi smo
vas oslobodili!» ) ta praksa u realnosti nije mogla
biti dovoljno čvrsto vezivno tkivo, koje bi nesrbi
svojevoljno i rado prihvaćali, amalgam koji bi ih
sa njima spajao i ujedinjavao.
Kao da je uvijek ostajao preveliki jaz između
onih koji su se smatrali gospodarima prema
onima koje su tretirali kao podređene, manje
vrijedne. Takva politika najočitija je bila u praksi, a izvirala je iz djelovanja državnih tijela, ali u i
školskom sustavu, kulturi, gospodarstvu.
Nekoliko pojedinačnih ekscesnih događaja,
pritisaka ciljanih na nesrpsko stanovništvo Subotice, pokazuju da toga nisu bili pošteđeni ni
Bunjevci, odnosno da su oni bili usmjereni na
sve katolike, dakle na sve one koji se služe latinicom. Primjeri za to su razbijanje prozora na župi
crkve Sv. Đurđa 1920. godine, rušenje crkvenih
kipova na javnim mjestima, za dvije godine tri
puta je srušen kip Sv. Ivana od Nepomuka na
beogradskom putu2. Slučajevi uništavanja javnih natpisa na latinici, nisu bili samo sporadični;
već prije sustavni.
Krajnji cilj tadašnje politike beogradskog režima bio je da pored pritisaka i represivnih mjera,
prema Bunjevcima idu i sa «mekšim» potezima,
da bi ih privukli i približili im se, te tako olakšali njihovo postupno utapanje u Srbe, s ciljem
jačanja fronte prema Mađarima i iredentističkim porukama koje su dopirale iz Budimpešte.
I pored toga što administracija Bunjevce u nekim slučajevima statistički svrstava u kategoriju
«katoličkih Srba», u stvarnosti je bio posve zanemariv broj onih koji su pristajali na takvo svoje
javno izjašnjavanje. Nešto više uspjeha požnjela je ona druga – nešto lukavije vođena akcija
– prema kojoj je Bunjevce trebalo poticati da
se odluče za uporabu svoga regionalnog imena
i identiteta, kako bi se tim putem što više udaljili od vlastitoga prepoznavanja u hrvatstvu. Ili,
riječima Petra Pekića: «Isticanje hrvatstva u Subotici nije godilo ni Srbima ni vladinim krugovima. Oni su htjeli da Bunjevci i nadalje ostanu
Bunjevci i da budu most između Srba i Hrvata
za stvaranje Jugoslavenstva. Međutim Bunjevci
2 Subotičke novine, 23.7.1921.
74-76
su vidjeli da od njih hoće da naprave most zato
da gaze po njemu.»3
Nasuprot tome, znatno slabija, prema uloženim sredstvima, a i samom činjenicom da je
Bačka u administrativnoj podjeli bila podređena upravi iz Beograda, bila je ona nacionalna
akcija sa strane Hrvatske. Tako je još početkom
dvadesetih godina i broj onih Bunjevaca koji su
manifestirali svoje hrvatstvo bio samo poput
vrha ledenog brijega.
Prosvjetna politika, baš kao i u doba Monarhije,
bila je među snažnijim polugama centralizirane
države, grubo negirajući druge i drugačije posebnosti, svake lokalne osebujnosti, šireći državni jezik, kultove srpskih svetitelja i kraljevske
kuće. U tom ozračju bunjevačka djeca, poglavito ona na nižim stupnjevima izobrazbe, bila
su pod velikim asimilatornim pritiscima. Mali
dio njih je nastavljao srednje4 ili stručne škole,
a još manje ih je dospijevao je do visokih škola.
Unatoč tomu, podatak da se mladež, polazeći na studij, ogromnom većinom odlučuje za
Zagreb, a ne za Beograd, svjedoči o stvarnom
raspoloženju puka, predstavlja otklon i bjelodanu reakciju na tada vođenu praksu pritisaka, te
svjedoči o putovima i uzorima kojima se težilo
u profiliranju mladih naraštaja.
Bunjevci su i u razdoblju između dva svjetska
rata imali iznimno skromnu, malu i slabu zastupljenost visokoškolovanih predstavnika među
gradskom inteligencijom. Tako njihovo sudjelovanje u ukupnom broju subotičkih odvjetnika,
liječnika, ljekarnika, veterinama, inženjera, arhitekata i drugih, ne prelazi 10 posto. Prema
službenim podacima za 1927. godinu, od 74
odvjetnika, Bunjevaca je bilo samo šestero.5
Jedan od dominantnih ciljeva nove države u
Bačkoj, Banatu i Srijemu, bio je provođenje
procesa «nacionalizacije». Pod tim se u prvom
redu podrazumijevalo djelovanje na demografskoj razini sa težnjama da „slavenski elementi“
zadobiju stabilnu većinu, ali i čitav niz drugih
odluka i postupaka kojima je bio zajednički
imenitelj učvršćivanje vlasti na temeljima nove
jugoslavenske ideologije. To se jasno očitova3 P. Pekić, Povijest Hrvata, 256.
4 U Subotici je nakon 1918. djelovala muška Gimnazija
(koja u 1919. nosi naziv Bunjevačka gimnazija), nju pohađa i Balint Vujkov. Historijski arhiv Subotica F:19.094.
5 Kosta Petrović, Subotica i kupalište Palić, Subotica
1927., 63-69.
75
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Stevan Mačković, O društvenom ozračju Subotice...
lo na polju prosvjetne politike, gdje su nizom
mjera, ukinute konfesionalne škole, uveden je
srpski kao državni jezik. Na gospodarskoj razini u tom pravcu je djelovala agrarna reforma i
kolonizacija.
Pored toga, odnos beogradskih, središnjih vlasti prema Zagrebu, odnosno prema političkim
inicijativama koje su dolazile odatle, generalno
nazivanim «hrvatsko pitanje», bitno će se prelamati i odražavati i na Bunjevce. Pored Radićeve
političke organizacije Hrvatske seljačke stranke
(HSS) koja će u nekim trenutcima poprimati i
karakteristike pravog nacionalnog fronta, nastupajući kao najsnažnija oporba Beogradu,
katolička Crkva je zauzimala izuzetno važno
mjesto okupljajući i imajući direktnog utjecaja
na ogromni dio hrvatske nacije. Ona je razvijala i u novostvorenim uvjetima nastavila da provoditi strategiju djelovanja u širem društvenom
kontekstu. Ustav od 28. lipnja 1921. godine
nametnuo je laicizaciju društva, ograničio mogućnosti za djelovanje Crkvi i preuzeo nadzor
nad vjeroispovjednim školama. Pokazat će se
da strah od srpsko pravoslavne hegemonije nije
bio neopravdan.
Polje kulture, djelovanje udruga i društava na lokalnoj razini, davalo je izvjesne slobode po pitanjima ispoljavanja i njegovanja hrvatstva bačkih
Bunjevaca, a time i uključivanja i povezivanja
s tijekovima koji su vladali u matičnom narodu.
Okrenutost i posvećenost zemlji i zemljodjelstvu, jedna je od istaknutijih bunjevačkih značajki. Većina Bunjevaca je živjela i obitavala van
strogog središta Subotice, u okolnim naseljima i
na salašima. No, ipak, u gradu je od prije utemeljen snažan i utjecajan sloj bogatijih zemljoposjednika, a krajem XIX. i početkom XX. stoljeća
ojačao je i stanovit broj bunjevačkih trgovaca,
obrtnika, pripadnika slobodnih profesija i onih
koji su se mogli svrstati u građanski stalež.
Na jednoj su strani kao poluge prosrpskih pritisaka služi državni aparat sa svim svojim represivnim mogućnostima; uprava nad prosvjetom,
a prostor za hrvatsku akciju među Bunjevcima,
predstavljala je Crkva, sa svim svojim strukturama i organizacijama, kulturnim društvima i
udrugama, te političke partije, lokalni prohrvatski opredijeljen tiska, kao i oni pojedinci koji su
potekli iz redova doseljenih Hrvata.
Jezgra koja je vodila prvu struju činili su bunjevački političari koji su se uspinjali slijedeći direk-
74-76
tive radikalskih vođa iz Beograda, poput Marka
Jurića, dio činovnika, odvjetnika i učitelja.6
Na drugoj su strani stajali su istaknuti crkveni
velikodostojnici, poput biskupa Lajče Budanovića i mons. Blaška Rajića; nadalje, političari
poput Josipa Vukovića Đide, te mlađa inteligencija, predvođena književnicima Aleksom Kokićem, Markom Čovićem, Petrom Pekićem i dr.
Između ova dva antipoda, a može se reći – i
dva pogleda na svijet, ali i odgovora na aktualne
probleme, nalazila se masa običnog, osiromašenog puka, mahom salašara, nadničara, zaokupljena vlastitim egzistencijalnim problemima
pukog preživljavanja, koji su u dvadesetim godinama bili još teži nego u predratna vremena.
Zaključimo ovo razmatranje riječima našeg dr.
Ante Sekulića: «Bačke Hrvate su u tom periodu,
a pogotovo od 1929. godine, unitaristi i centralisti u Beogradu i Novom Sadu raznim i različitim
postupcima zapostavljali, ponižavali i progonili».
6 Među političarima njihovi predvodnici su bili radikali Marko Jurić «radikalski harambaša», kako je nazivan
u tisku i Antun Vidaković, a među kulturnim radnicima
Mara Đorđević Malagurski, odvijetnici Alba M. Kuntić
i dr. Babijan Malagurski.
76
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Davor Bašić Palković, Knjiška produkcija...
77-80
Knjiška produkcija
vojvođanskih Hrvata 2011.-2012.
DAVOR BAŠIĆ PALKOVIĆ
U prikazu knjiške produkcije vojvođanskih
Hrvata između dvaju Dana Balinta Vujkova (listopad 2011. – listopad 2012.), najprije dajem
pregled objavljenih djela po određenim područjima (književnost, znanost i publicistike te
periodika), a potom i kratka kvantitativna i kvalitativna obilježja istih, pokušavajući na taj način
sumirati sve ono što je obilježilo nakladništvo
Hrvata s ovih prostora, bilo da su knjige tiskane
u Vojvodini ili pak u Republici Hrvatskoj.
I. KNJIŽEVNOST
a) poezija
Stipan Bešlin, Tajanstvenosti trag, UG „Urbani
Šokci“, Sombor 2011., str. 117.
Mila Markov Španović, Libertas mea, MaximaGraf, Petrovaradin 2011., str. 231.
Ante Jakšić, Duše zemlje : lirika zavičaja, Zavod
za kulturu vojvođanskih Hrvata i NIU „Hrvatska
riječ“, 2012., Subotica, 87 str.
Ante Evetović Miroljub, Vječnosti doba, Zavod
za kulturu vojvođanskih Hrvata i NIU „Hrvatska
riječ“, Subotica 2012., 105 str.
Lira naiva 2012. : izabrane pjesme, Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović“ i Hrvatska čitaonica, Subotica 2012.,
str. 159.
Preprekovo proljeće 2012: zbirka pjesama, Hrvatsko kulturno-umjetničko-prosvjetno društvo
„Stanislav Preprek“, Novi Sad 2012., str. 120
Matija Molcer, Označena tišina, NIU „Hrvatska
riječ“, Subotica 2012, str. 86
Mirko Kopunović, Ljestve za panonsko nebo,
Hrvatsko akademsko društvo, Subotica 2012.,
str. 118
10. Mila Markov-Španović, Maxima minimis :
najkraće latinske i francuske maxime, sentence,
izrazi, poslovice i refleksija u hrvatskom i srpskome jezik, Maxima graf, Petrovaradin 2011., str.
124.
11. Vojislav Sekelj, Kako se branilo dostojanstvo,
Hrvatsko akademsko društvo, Subotica 2011.,
str. 267.
12. Balint Vujkov, Šta u oca to u dice : Hrvatske narodne pripovijetke (bunjevačke), Zavod za
kulturu vojvođanskih Hrvata : “Hrvatska riječ”,
2012., str. 126
13. Balint Vujkov, Gradišćanske povidajke, Panonski institut, Pinkovac, 2012., str. 56
14. Neven Ušumović, Rajske ptice, Profil knjiga,
Zagreb 2012., str. 121
15. Lazar Francišković, Eseji, NIU “Hrvatska riječ”, Subotica, 2012., 102. str
c) književnost za djecu
16. Katarina Čeliković, Ljestve za nebo, Vicepostulatura o. Gerarda Tome Stantića u Zagrebu i
Karmelski samostan u Somboru, 2012, str. 16.
17. Josip Dumendžić Meštar, Čudan ovaj bili
svit, Hrvatska čitaonica, Subotica 2012, str. 103
d) memoari
18. Ivan Bonus, Moj voljeni i kićeni Srijem, Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i
Banata, Zagreb 2011., str. 356.
e) prijevodi
19. Dražen Prćić, Wild Card, Grad Umag,
Umag, 2012, str. 158
b) kratka proza
9. Ruža Silađev, Šokica pripovida, NIU „Hrvatska riječ“, Subotica 2011., str. 232.
77
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Davor Bašić Palković, Knjiška produkcija...
II. ZNANOST I PUBLICISTIKA
a) povijest i leksikografija
20. Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i
Šokaca, XI., I, Hrvatsko akademsko društvo, Subotica 2011., str. 121.
21. Biografski leksikon Hrvata istočnog Srijema,
1, A-Fur, Libera editio d. o. o. i Hrvatsko akademsko društvo, Zagreb - Subotica 2011., str.
211.
22. Đuro Rajković, Prilozi za istoriju bibliotekarstva Petrovaradina, Gradska biblioteka, Novi
Sad 2011., 204. str
23. Josip Špehar, Tko su Šokci : naziv, podrijetlo
i pripadnost, Franjevački samostan svete Marije
u Baču, Bač 2011., str. 27
b) književna znanost
24. Jasna Melvinger, O Iliji Okrugiću Srijemcu :
književnopovijesni i jezikoslovni članci i rasprave,
NIU „Hrvatska riječ“, Subotica 2011., str. 166.
25. Ilija Okrugić, Narodne pjesme iz književnih
djela i sakupljačke ostavštine Ilije Okrugića Srijemca, NIU “Hrvatska riječ”, Subotica 2012.,
str. 84
26. Tomislav Žigmanov, Izazovi – sabiranja, sumjeravanja, tumačenja : Studije i ogledi o knjiškim i književnim temama hrvatskoga istočnog zagraničja, Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj;
Oksimoron ; Zavod za kulturu vojvođanskih
Hrvata, Pečuh-Osijek-Subotica 2012., 255 str.
c) kulturno-crkvena povijest
27. Josip Andrić, Hrvatstvo i katolička kulturna
obnova : članci i studije, Glas koncila, Zagreb
2011., str. 327.
28. Josip Špehar, Franjevački samostan Bač : kronološki pregled, Franjevački samostan Bač, Bač
2012., str. 60
29. Josip Vojnić Hajduk, Odgovor na mnogobrojne novinske članke, samizdat, Subotica
2012, str. 29
d) etnografija
30. Naco Zelić, Slikovali smo se : stare fotografije
: izvor podataka o bunjevačkoj narodnoj nošnji,
Naklada Stih, Zagreb 2011., str. 80
31. Tradicijsko ruho Hrvata u Vojvodini, ur. Josip Forjan, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb
2011, str. 23
77-80
32. Zvonko Tadijan, Šokačke narodne nošnje u
Bačkoj, KPZH “Šokadija”, Sonta, 2011, str. 67
g) obrazovanje (katehezis)
33. Isus, naš život, Srijemska biskupija, Petrovaradin, 2012., str. 151
h) monografije
34. Prognanik iz svijeta svjetlosti : Život i djelo
Stanislava Prepreka, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, 2012., str. 618.
i) fotomonografije
35. Ivan Ivković Ivandekić, Klapim, Hrvatsko
akademsko društvo, Subotica, 2012., str. 224
III. PERIODIKA – Subotička Danica (nova): Ka-
lendar za 2012., godišnjak, Župni ured sv. Terezije, Subotica 2011., str. 286;
Klasje naših ravni, dvomjesečnik, Matica hrvatska Subotica i NIU „Hrvatska riječ“, Subotica,
redovito izlazio, obujam oko 120 stranica;
Hrvatska riječ, tjednik, NIU „Hrvatska riječ“, Subotica, redovito izlazio, str. 56;
Zvonik, mjesečnik, Rimokatolički ured sv. Roka,
Subotica, redovito izlazio, str. 52;
Otac Gerard, povremenik, Hrvatska karmelska
provincija Svetog oca Josipa, Sombor, Glasilo Vicepostulature za upoznavanje Sluge Božjega o.
Gerarda Tome Stantića, karmelićanina, str. 48;
Glas ravnice, mjesečnik, List Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, Demokratski savez
Hrvata u Vojvodini, Subotica, neredovito izlazio, str. 16;
Glasnik pučke kasine, mjesečnik, glasilo Pučke
kasine 1878., NIU „Hrvatska riječ“, Subotica,
redovito izlazio, str. 32;
Miroljub, tromjesečnik, glasilo Hrvatskog kulturno umjetničkog društva „Vladimir Nazor“ iz
Sombora, NIU „Hrvatska riječ“, Sombor, redovito izlazio, str. 28;
Zov Srijema, tromjesečnik, Glasilo Zajednice
protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata,
Zagreb, izašlo četiri broja, str. 80;
Hrcko, mjesečnik, dječji podlistak „Hrvatske riječi“, NIU „Hrvatska riječ“, Subotica, redovito
izlazio, str. 24;
Kužiš, mjesečnik, list za mladež, NIU „Hrvatska
riječ“, Subotica, redovito izlazio, str. 24;
Gupčeva lipa, godišnjak, Kronika HKPD „Matija
Gubec“ Tavankut, Tavankut 2011., str. 20;
78
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Davor Bašić Palković, Knjiška produkcija...
Dunav, godišnjak, Interno glasilo Zavičajnog
kluba Beščana, Zagreb, str. 40;
Hosana, tromjesečnik, List Humanitarno-terapijske zajednice za pomoć ovisnicima „Hosana“, Stari Žednik, str. 15;
Hrvatski majur, povremenik, podlistak „Glasa
ravnice“, Glasilo Mladeži Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, Subotica, str. 8;
Godišnjak za znanstvena istraživanja Zavoda za
kulturu vojvođanskih Hrvata br. 3, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2012., str.
384
IV. ANALIZA I ZAKLJUČAK – Kvantitativno gledano, knjiška produkcija vojvođanskih Hrvata
između posljednjih dvaju Dana Balinta Vujkova
(listopad 2011. – listopad 2012.) broji ukupno
35 naslova. Navedeni podatak proteklu godinu
čini vrlo dobrom budući da se ona po brojnosti
tiskanih knjiga dijeli drugo mjesto s 2007. godinom istoga zbira u razdoblju od dva protekla
desetljeća, a od kada su Hrvati u Vojvodini počeli živjeti granicom odvojeni od države svojega matičnog naroda – Republike Hrvatske.
Najplodnija dosad, podsjetimo, bila je prošla
godina s rekordnih 46 naslova. Treba se podsjetiti i toga da je početnih godina kada se književna scena vojvođanskih Hrvata, kao manjinska,
počela ustrojavati, zahvaljujući među ostalim i
samim Danima Balinta Vujkova, godišnje tiskano do desetak ili upola manje naslova.
U segmentu knježevnosti imamo ukupno 19
objavljenih naslova. Analizirano po književnim
vrstama, kao i lani, ponovno nema niti jednog
romana (izuzev talijanskog prijevoda romana
Wild Card Dražena Prćića originalno objavljenog prije nekoliko godina), a također nema nijednog objavljenog dramskog teksta. U ovom
segmentu prisutna je dominacija knjiga poezije
(9 naslova), dok se može zapaziti i povećanje
broja knjiga kratke proze (7 naslova), među kojom se svakako ističe zbirka priča Rajske ptice
Nevena Ušumovića, hrvatskog književnika koji
je odrastao u Vojvodini, preciznije u Subotici, a
u čijim su djelima prisutne teme i motivi bačkog
zavičaja.
Značajno je ipak da se, kao i lani, pojavilo nekoliko knjiga namijenjenih djeci (5 naslova), što bi
se moglo iščitavati i kao svojervrstan doprinos
obrazovanju na hrvatskom jeziku u Republici
Srbiji.
77-80
Područje znanosti i publicistike, iako se ostvarenja u ovom segmentu značajno razlikuju po
obujmu i kvaliteti obradbe zadane teme, donosi nam 15 naslova, među kojima treba posebno naglasiti pojavu prvog od četiri najavljena
sveska Biografskog leksikona Hrvata istočnog
Srijema kapitalnog projekta dijela ovdašnje zajednice koji se u određenom smislu nadovazuje
na već poznati i strukovno prepoznati Leksikon
podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Isto
tako uočljivo je nešto veći broj naslova
koji spadaju u područje književne znanosti (3
naslova, od čega dva za temu imaju književna
djela i sakupljačku ostavštinu Ilije Okrugića Srijemca, a potpisuje ih čuvena književnica i jezikoslovka Jasna Melvinger), što svakako ide u
prilog nastojanjima vojvođanskih Hrvata da vlastite književne uratke iz prošlosti i sadašnjosti
sagledavaju i vrjednuju iz stručno-znanstvenog
aspekta.
S obzirom na mjesto objavljivanja, Subotica se
i dalje javlja kao nakladničko središte s 16 naslova. Dobili smo i jednog novog nakladnika –
hrvatsku udrugu KPZH „Šokadija“ iz Sonte koja
je nakladnik Šokačkih narodnih nošnji u Bačkoj
Zvonka Tadijana, ali i da je primjetna slabija aktivnost jednog, ranijih godina mnogo aktivnijeg
nakladnika, a to je Katolički institut za kulturu,
povijest i duhovnost „Ivan Antunović“ iz Subotice, koji je objavio samo jednu knjigu – Lira
naiva 2012. : izabrane pjesme i to u sunakladi
s Hrvatskom čitaonicom. Zanimljivo je i da je
poveći broj knjiga (oko 20-ak posto) objavljen
u Republici Hrvatskoj (6 naslova), a jedna nam
knjiga stiže iz Austrije (Gradišćanske povidajke Balinta Vujkova). No, glede same strukture
nakladništva, vidljiva je veća prisutnost prakse
sunakladništva (6 naslova), kako među samim
ovdašnjim nakladnicima tako i one prekograničnog karaktera. S tim u vezi, valja istaknuti
izdavačku aktivnost Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, koji je od ukupno
svojih 5, četiri knjige tiskao u ovakvom aranžmanu, a od toga tri naslova u sunakladništvu s
NIU „Hrvatska riječ“ što govori o dobroj i, prije
svega, planskoj suradnji jedine dvije profesionalne institucije Hrvata u Srbiji.
Naklada knjiga se kreće od 100 do 1000 primjeraka, u prosjeku oko 500 po naslovu.
Valja ukazati i kako se, posve razumljivo, projekt »Godine hrvatskih velikana« odrazio i na
79
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Davor Bašić Palković, Knjiška produkcija...
nakladništvo, rezultiravši dosad s pet knjiga od
kojih se posebno ističe monografija (618. stranica) o životu i djelu petrovaradinskog književnika i skladatelja Stanislava Prepreka Prognanik iz
svijeta svjetlosti.
Novih autora, osim već spomenutog Zvonka
Tadijana, nema, a posebice, kako je to konstatirano i na ranijim izdanjima Dana Balinta Vujkova, nedostaje mlađih autora. Doduše vidljiva
su neka nova imena, zasad samo u ulozi priređivača, a to su mladi kroatisti Marina Balažev i
Vladan Čutura, te knjižnjičarka Bernadica Ivanković.
Vidljivost književnih djela nastalih u produkciji
vojvođanskih Hrvata i dalje je slaba izvan same
zajednice, kako u srbijanskom tako i u kulturnom prostoru matične države (osim činjenice
da se u Hrvatskoj tiskaju knjige ovdašnjih Hrvata koji tamo žive i stvaraju).
Periodika je stabilna i uz manje zastoje u pojedinim slučajevima izlazi redovito. Iako je odlikuje stabilnost, i dalje ostaje upitna količina njezine konzumacije, premda tu treba dodati i to da
pitanje broja prodanih primjeraka više govori
o specifičnostima medijske klime – kao što su
77-80
primjerice hiperprodukcija i senzacionalizam –
i ne odražava nužno vrijednost ovih tiskovina.
Ovu napomenu bih slobodno pridodao i onom
dijelu analize koji se odnosi na književnost.
Imajući u vidu loše ekonomske prilike zemlje u
kojoj živimo, te status kulture, pa tako i onog
dijela vezanog za knjigu i književnost, moj
osobni sud je kako je godina iza nas – sasvim
pristojna. Nedvojbeno nam je zadaća u budućnosti zajedničkim snagama raditi na povećanju
kvalitete produkcije (primjera radi, »mali« bi nakladnici trebali više surađivati s većima u službi
uspostavljanja standarda čime bi se eventualno
amortizirale pojedine još uvijek prisutne manjkavosti – od tehničkih i likovnih do onih vezanih
za katalogizaciju, budući da su tri od navedenih knjiga objavljene bez CIP-a) te osnaživanju
mladih snaga u čemu bi važnu ulogu mogao
odigrati naš jedini književni časopis Klasje naših ravni. Neznatnije, po mom mišljenju, ali ipak
veoma važno je i pitanje financijske potpore
domicilne, ali i matične države, koje hrvatskoj
zajednici u Vojvodini, u svim pa tako i u sferi
kulture, kronično manjka.
80
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Igor Žic, Može li se kupiti rodna kuća?
81-83
Može li se kupiti rodna kuća?
IGOR ŽIC
Uz zbirku pjesama Ljubice Kolarić Dumić, »Vijenac od čekanja«, nakladni zavod, Rijeka, 2012.
Odrastao sam uz djeda Ivu Žica Klačića (Punat,
1903.-Rijeka, 1973.) , književnika, arhivistu i intendanta riječkog kazališta, koji me je uveo u
svijet književnosti. Djed je 1924. godine dovršio
učiteljsku školu u Kastvu pred komisijom kojom
je predsjedao Vladimir Nazor, tada u svojstvu
ministarskog izaslanika. Kao ne odviše pouzdan pedagoški radnik - i Hrvat! - Ivo Žic Klačić
dobio je prvo zaposlenje 1925. kao učitelj-upravitelj u istočnoj Srbiji, u selu Podgorac, na samoj
granici prema Bugarskoj. U istočnoj Srbiji ostaje
do 1932. godine djelujući kao učitelj u selima
Mirovo, Sikole i Dubočane. Tu se i oženio i dobio sina Rikarda (mog oca, kasnije povjesničara
i akademskog slikara) 1928. godine, kojem je
dao ime po svom dobrom prijatelju književniku
Rikardu Kataliniću Jeretovu. Kasnije je i diplomirao književnost, no u Hrvatsko primorje vratio se tek 1945. godine, kad je stigao u razorenu
i kaotičnu Rijeku.
Rijeka, koja je od 1924. do 1943. bila pod Italijom (kao Fiume), a potom dvije godine direktno
priključena njemačkom Reichu, uskomešala se
zbog pomicanja granice. Povratak pod Hrvatsku natjerao je sve one Hrvate koji su potpali
pod utjecaj talijanske kulture, da odu potražiti
svoju budućnost u idealiziranoj domovini. Njih
30.000 napustilo je grad – no ubrzo su se svi razočarali, shvativši da su ostali u nekakvom limbu, predprostoru Pakla, s identitetom koji nije
bio ni hrvatski, ni talijanski.
Znatno prije toga, 1905. godine u Zadru otisnut
je prvi broj Lovora, tada jedinog hrvatskog književnog časopisa. Vlasnik i glavni urednik bio je
Milutin Cihlar Nehajev, a odgovorni urednik Rikard Katalinić Jeretov. U spomenutom prvom
broju Vladimir Nazor objavio je tri pjesme iz
ciklusa Hrvatski gradovi: Osiek, Mostar i Petrovaradin. Svakako moramo primjetiti da su danas
od ta tri grada čak dva izvan granica Hrvatske!
Moramo primjetiti da je i Zadar, poput Rijeke,
između dva svjetska rata potpao pod Italiju...
Hrvatska ima vrlo napornu povijest koja uključuje česte - i vrlo krvave! - rasprave oko njenih
granica. Jedan od onih koji su odgrizali hrvatsko tlo bio je i veliki talijanski književnik Gabriele d’Annunzio. To je naravno pretenciozan
pseudonim sa značenjem Arkanđeo Gabrijel
od Navještenja. On je 12. rujna 1919. nasilno
zauzeo Rijeku. U tom gradu prevrtljive duše
stvorio je svoju, Riječku državu, koja se održala
do Krvavog Božića 1920. godine. U ustavu te
države postavio je pjesnike na vrh društvene piramide, no to nikome nije donijelo ništa dobra.
Sjedište njegove države bilo je u raskošnoj, neorenesansnoj, Guvernerovoj palači. Tu zgradu
podigli su Mađari 1896. godine, u svojoj Rijeci,
tada drugom najvećem mađarskom gradu. Godine 1961. u istoj zgradi moj otac, ranije spomenuti Rikard, tu je utemeljio Pomorski i povijesni
muzej, uz važnu pomoć Vatroslava Cihlara,
mlađeg brata Milutina Cihlara Nehajeva.
Ja radim u tom muzeju već četvrt stoljeća i
stalno se saplićem o duhove prošlosti. Između
ostalog cijelo pjesništvo Vladimira Nazora izraslo je na onom Gabriele d’Annunzija – kojeg je
često prevodio – pa čak i pjesma Petrovaradin,
koja završava u mračnim tonovima.
„Utaman čekaš. Mač odpaši. Ruke
Gradovim bratskim u pogibli pruži.
Drugi su sad nam jadi, druge muke.
Kršio prije vihor naše drvce,
Sad neman vreba, dok nas magla kruži:
Dušu nam truje, pogani nam srce.“
Ovi stihovi dobar su prologa za rođenje pjesnikinje. Ljubica Kolarić-Dumić rođena je u Kukujevcima (Srijem), 7. kolovoza 1942. godine.
Osnovnu je školu završila u rodnom mjestu, a
gimnaziju u Vinkovcima. Hrvatski jezik i knji-
81
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Igor Žic, Može li se kupiti rodna kuća?
ževnost studirala je u Rijeci i Zagrebu. Živi u
Rijeci gdje je do mirovine radila kao učiteljica
hrvatskog jezika. Piše poeziju i prozu za djecu
i odrasle.
U časopisu Književna Rijeka (br. 4/2011.) objavio sam joj lirsku prozu Kuća na prodaju koja
nam ukazuje na obiteljsku tragediju iskorijenjenosti.
„Kad bih već jedanput mogla zaboraviti i kuću
i zavičaj, i onu fotografiju, koja mi neprekidno
stoji pred očima. No uzaludna je moja borba
sa srcem. Uvijek me je pobjeđivalo. Tako ga i
sada, već unaprijed vidim kao pobjednika, a ja
bosonoga trčim svojim livadama, berem zeleno
voće, skrivam se po dvorištu, uživam u mekoći
prašine i čekam prve snjegove. Stapaju se glasovi novinara s radija sa slikama dalekog zavičaja. Tražim izgubljeno, zavirujem u svaki kutak u
kojemu se skriva moja dječja radost.
Sigurna sam da me čeka sve što je tamo ostalo.
Žedno cvijeće, uvenule trave, mirisi i boje proljeća, jesen u vinogradu, majčin grob i grobovi
svih naših predaka. Moja kuća i crkva. Velebna,
prazna i tužna crkva. U koju više ne dolaze ljudi!
A nekad puna, onako ogromna. Baš tolika je trebala u tom nevelikom mjestu, što ne može biti
obična ljudska odluka, nego Nečija viša, stoga
još u vrijeme Austro-Ugarske dade je izgraditi
carica Marija Terezija, a onako veliku podigoše
vrijedne ruke na radost narodu, koji je nikada
nije ostavljao samu.
Pred sam kraj drugoga svjetskog rata crkva je
minirana, srušen krov i veći dio tornja. Slijedile
su teške i tužne godine. Strašne muke pretrpjelo je prepolovljeno stanovništvo. Mlađi muškarci ostali na ratištima, a selo dobilo udovice i
gladnu djecu...
...Ali kako misliti o nečem drugom kad je preda
mnom stalno ista slika. Kuća mojega oca. I natpis. Prodaje se! Zašto su mi uopće morali donijeti tu fotografiju? U glavi mi tutnji poput jake
grmljavine. Borba riječi s obavijesti o prodaji
naše kuće i svećenikove propovijedi.
Oprostiti! Oprostiti!
Kad bih bar znala je li otac oprostio onima koji
su ga istjerali iz kuće, s njegove zemlje, iz zavičaja?...
81-83
...Može li se kupiti rodna kuća?“
Iz posljednje rečenice proizlazi osobna tragedija Ljubice Kolarić-Dumić, no upravo je to onaj
poticaj za pisanje i neprekinuti, vrlo emotivni,
razgovor s prošlošću. Nesretno djetinjstvo naporno je za proživljavanje, no dar svakom talentiranom književniku - jer se upravo iz tog razdoblja crpe najjčišći osjećaji.
Do sada je Ljubica Kolarić-Dumić objavila knjige: Rasrižje (Rijeka, 1983.), Sva u srcu (Zagreb,
1985.), Vratit ću se, zemljo (Zagreb, 1991.), Molitva za Hrvatsku (Rijeka, 1992.), Stazama jutra
(Rijeka, 1995.), Uz baku je raslo moje djetinjstvo
(Zagreb, 1997., 2010., Subotica, 2011.), S vjetrom kroz godinu (Rijeka, 1999.), Od proljeća
do proljeća (Rijeka, 2003., 2004.), Izašli iz priče (Rijeka, 2005.), Obasjana suncem (Rijeka,
2005.), Igrajmo se radosti (Subotica 2006.,
Zagreb, 2007.), Ja se mraka ne bojim (Rijeka,
2008., Zagreb, 2010.), Rijeko, grade, djetinjstva
sretnog (Rijeka, 2008.), Ususret svojoj zvijezdi
(Pinkovac, Gütenbach, Austrija, 2010.), Pjesma
o zmajevima (Zagreb, 2011.), te Vijenac od čekanja (Rijeka, 2012.).
Oduševila me je poezijom u prozi 13 redaka
o boli, koju sam objavio u Književnoj Rijeci (br.
2/2012.). Mislim da je 13 redaka o boli sjajan
prolog za Vijenca od čekanja, jer dobro predstavlja autoricu čitatelju koji je ne poznaje.
Sama zbirka sastoji se od šest ciklusa. U prvom,
U očima onih koji čekaju, zaokupljena je odnosom prema muškarcu. Riječ je o melankoličnoj
ljubavnoj poeziji koja se kreće unutar predvidljivih i poznatih okvira. U drugom, naslovljenom
Moje molitve, sve je podignuto na onu razinu
kojoj je Graham Greene posvetio veličanstveni
roman Kraj ljubavne priče – junakinja između
ljubavi prema stvarnom čovjeku i ljubavi prema
Boga bira potonju. Na neki način Ljubica Kolarić Dumić daleko nadilazi ovim ciklusom onaj
kojim je otvorila zbirku. Sve je ovdje istovremeno i patetično, na jedan staromodan način (i
Greene je izrazito staromodan pisac!) ali i puno
snage i dubine! Ljubav prema Bogu pokazuje
se očaravajuće iskrenom...
Iscrtavajući svoj život kroz odnos prema onom
što joj je važno, Pjesnikinja se u trećem ciklusu,
Ta velika mati, bavi Onom koja ju je donijela u
ovu Dolinu suza. Potom slijede ciklusi: U smiraj
dana, zaokupljen starošću; Iza podignutih zido-
82
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Igor Žic, Može li se kupiti rodna kuća?
va u kojem emocionalno razmatra usamljenost;
te Iz progonstva, u koji je utkala bol za oduzetim domom.
Jedna od onih pjesama koje ostaju u sjećanju je
i Večernja molitva:
Povedi gladne k stolu,
Vinom napuni čaše,
Grožđe je ove godine
Dobro rodilo.
Umorne pozovi na počinak,
Dan je bio dug
I nebo se već osulo zvijezdama.
Blagoslovi pravedne,
A mir donesi poljanama.
Sa staze trnje skloni,
Zalutalima put pokaži.
Uplakanima obriši suze,
Milosrdne nagradi.
Oči otvori onima,
Koji grijeha svojega ne vide,
I još te molim prije sna
81-83
Da mi duge moje oprostiš,
Ove današnje
I one kojih se više ne sjećam.
Ruke raširi
Nad one
Koji Te još ne poznaju.
Zbirka Vijenac od čekanja djelo je zrele književnice - koja tek treba dati svoje najbolje radove!
Vjerujem u njenu poeziju u prozi, u fragmente
sjećanja na teške trenutke koji se nikad zaista ne
mogu zaboraviti. Ljubica Kolarić Dumić ovom
knjigom samo je naznačila literarni povratak
rodnoj grudi - ma koliko to patetično zvučalo!
Možda se rodna kuća ne može kupiti, no dobra
poezija nagrada je koju si svaki strpljiviji čitatelj
može priuštiti. Vijenac od čekanja mogao je biti
i Vijenac od boli, no Ljubica Kolarić Dumić vjeruje da će sve doći na svoje mjesto, pa makar
i u nekom drugom, pravednijem svijetu... U kojem se granice ne iscrtavaju krvlju...
83
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Josip Botteri Dini, Jean ili miris smrti
84-85
Jean ili miris smrti
JOSIP BOTTERI DINI
Iz stanja ni rata ni mira u koje smo većina nas
zapali, mene je doista trgnuo ovaj novi roman
Nevenke Nekić. Dugo je Hrvatska bila zakopana posljedicama jednoga nametnutoga rata i
pokušavala sve zaboraviti, pogrješno misleći da
se tako mogu liječiti rane zadobivene u onim
apokaliptičnim vremenima Domovinskoga rata.
Čitajući ovaj suvremeni povijesni rukopis, osjetiš se dijelom obitelji svih onih nedužnih žrtava,
branitelja i žitelja Hrvata, koji su svojim mučeništvom nadljudski ljubili domovinu i svoju obitelj,
rod, pravdu i istinu. Nije se mogla nositi krunica
oko vrata s raspetim Kristom, a istodobno mrziti
i činiti zlo bilo kome.
Tu izvornu pravednost koju su naši hrvatski branitelji baštinili sa svojih kršćanskih ognjišta, prepoznao je i mladi Francuz Jean-Michel i pohitao
iz Francuske upomoć ne štedeći vlastiti život.
Borio se viteški zajednički s hrvatskim braniteljima u samom srcu zla da ga pobijede.
Nevenka Nekić glasnogovornica je istine o Domovinskom ratu te je uvidjela ovu duhovnu veličinu koja je u krvavoj ravnici ustrajno bila na
strani pravde.
Jean-Michel je došao kao iznimka u odnosu na
politički stav Europe, a posebno francuskih političara.
Roman nosi čitatelja. Autorica se srodila s hrabrim mladićem i uvjerljivo opisala njegovo duhovno stanje koje ga predstavlja kao velikoga
čovjekoljuba, istinoljubivoga svjedoka na tragu
Božje pravde. Radnja je smještena u mraku
vampirskih paklenih vrtloga Vukovara, koji su
pirevali u onim našim tužnim stranama Slavonije
i Srijema.
Roman ima svoje posebnosti na autoričin način
komponiranja teksta. Ona citira dokumentaciju,
prelazi na svoju viziju, vraća se dokumentima
filma, govori o sadašnjosti, da bi se opet vratila
prošlim događajima. Sve to ostvaruje bogatim
jezičnim blagom, slikajući prizore, ljude, događaje i užase. Čitatelj biva unesen u događaje i sam
postaje sudionikom krvave borbe za opstanak,
tragač za mirom, istinom, posežući za «ulomcima dragocjene posude ljubavi»koja nikada ne
prestaje, koja je tada vodila hrvatske branitelja i
civile do pakla i natrag. U tim krhotinama nalazi
i ljepotu ovoga mladog heroja koji je simbol i ne
dopušta nam poopćavanje, kako su svi oko nas
u toj Europi bili bešćutni i nepravedni.
Kako ni danas nije sve završeno, kako se sudi
protiv istine i pravde, treba biti spreman braniti
svetinje koje se pojavljuju u ovom uznemirujućem romanu. Autorica to i čini ukazujući neizravno na političke kalkulacije, planove moćnih
i bešćutnih, koji negdje daleko raspolažu našom
sudbinom, identitetom i slobodom, dovodeći u
pitanje Domovinski rat. Nametanje monstruoznih optužbi na čitav hrvatski narod, poput one
o «zajedničkom zločinačkom pothvatu», pritišće
i ponižava Hrvate. O Domovinskom ratu postoje mnoga dokumentarna djela i literarna svjedočanstva, ali ovaj roman svakako je izniman jer
sjedinjuje i književni i dokumentarni i politički
pristup i čini jednu suvremenu sintezu. Istodobno ne robuje nikakvom književnom uzoru, pa
čak ni uobičajenim književnim oblicima same
autorice. Pisan je iz srca, duše i uma, postao je
spomenik, podsjetnik i opomena. Mladi Francuz nije znao da će postati slavni književni lik,
ali zaslužio je svojom hrabrošću i smrću ovakav
spomenik.
Neka mu je laka hrvatska gruda.
Svojim romanom «Jean ili miris smrti» Nevenka
Nekić potvrđuje da je jedna od onih spisateljica
koja osjeća križ «cijele jedne nacije», ali ne samo
prigodice. O tome svjedoče njena brojna djela.
Zatvorio sam knjigu koja je testament nedužnih i optužnica za sluge pakla. Pomislio sam:
Bože, smiluj se i vrati mir svome puku, vrati nam
opraštanje, idi ispred nas i vodi nas. Daj da vjerujemo da je sve bilo svrhovito, osobito patnja.
Primi svu patnju na oltar svoje ljubavi. Kad nam
ususret dođu svi naši dragi, koji su bili u nevolji
velikoj i oprali svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj,
bit će s njima i Jean-Michel Nicolier koji je ne-
84
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Josip Botteri Dini, Jean ili miris smrti
poznatoj zemlji Hrvatskoj pokazao čisto srce i
viteštvo, žrtvovao se na oltaru pravde i zasjao
kao luč u mraku kako bi se vidjelo
ići.
Stoga, neka ova knjiga bude mač pravednoga
razdora za sve što su mirno spali, dok «vi mroste
za krst časni i slobodu zlatnu». Ova je knjiga zaslužila da ju čitaju diljem svijeta, u podzemnim
željeznicama, tramvajima, neka im kaže da nisu
u pravu kad misle kako je pakao tamo negdje
gdje se njih ne tiče. Čitav svijet juri svojom su-
84-85
manutom brzinom po rubu pakla, ugađajući
zvijeri koju njeguje u sebi. Zatvorenih očiju, srca
i duše ovaj svijet pokušava živjeti svoj egoistični mir, a sve što ga uznemiruje, odbacuje. Tuđa
patnja i nepravda nisu njegova briga.
Jean-Michel Nicolier upisan je u zlatnu knjigu
zahvalnosti njegove druge domovine Hrvatske
perom književnice Nevenke Nekić1.
1 Pročitano na predstavljanju knjige na «šimatoriju»
Sumartinske crkve, 5. kolovoza 2012.
85
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Nedjeljko Mihanović, Humanističko komuniciranje sa svijetom
86
Humanističko komuniciranje
sa svijetom
NEDJELJKO MIHANOVIĆ
O zbirci pjesama „Pomirenja“ Dražena Zetića
U svojoj zbirci pjesama u prozi „Pomirenja“ Dražen Zetić se iskazuje kao pjesnik dubokih doživljaja iz nepomućena svijeta djetinjstva i prve
zavičajne mladosti. Mnogi doživljaji iz djetinjstva
su se utisnuli u pjesnikovo duševno stanje, a time
i u njegov lirski senzibilitet. U tim „Pomirenjima“
ima mnogo sentimentalnih zanosa, koji izviru iz
čistih dječijih opažanja. Iz malih i skromnih stvari
proizlazi duboko i osebujno spoznavanje svijeta.
Pjesnik često gradi svoje lirske sadržaje na temelju čiste i bezazlene dječije percepcije svijeta. U
susretu s iskonskim svijetom zavičaja suočava
se s najdubljim istinama, koji žive u potisnutim
duševnim stanjima naših bližnjih, u iskonskome
duhu malih odbačenih ljudi. U bešćutnoj pustinji modernoga potrošačkoga društva pjesnik se
trajno budi iz svojih dječačkih snova. Snovi su
prožeti sjetnom čežnjom za auroralnim životom
koji se odvijao u ozračju običnih stvari u prirodi
i u kojima se potvrđivala neuništiva moć života
i radost bitka. U lirskim evokacijama često se
osjeti duševno stanje u kojemu se nepomućeni
ideali djetinjstva završavaju razočaranjem, koje
nam nameće neumoljiva otuđenost građanskoga čovjeka.
Zetićeva lirska razmišljanja su povezana sa zbivanjem iz osobnog iskustva. Bolno iskustvo i
odražavanje stvarnosti su trajno nazočni u potki
izražavanja. To je u nekim pjesmama, reklo bi
se danas, „snimanje u živo“ naše društvene slike
svijeta. Po očitovanju elementarnih iskustava je
vidljivo, da je pjesnik prošao surovu školu života.
Takve unutarnje napetosti su sasvim prirodne reakcije čovjeka, koji je doživio realnost našeg vremena koja se odrazila u nedavnome razornome
ratnom pustošenju.
U nizu pjesama Zetić izražava svoj osebujni ispovjedni ton, koji daje pečat čitavome lirskome
očitovanju. Pjesnik neprestano osluškuje svoju savjest pred licem svijeta. Iskazuju se težnje
suvremenog čovjeka, koji se osjeća usamljen u
vrtlogu i u bešćutnoj pustinji bezličnoga potro-
šačkoga društva. Zalaže se da se promijeni svijet putem ostvarenja ljubavi prema bližnjemu.
Vjeruje u duhovni preobražaj čovjeka. Izgrađuje
vlastitu iluziju svijeta, koja se u emocionalnom
osciliranju pokazuje poetičnom i sjetnom, radosnom i turobnom, vedrom i tjeskobnom, već
prema raspoloženju u koje pjesnik upada. No
ponekad pjesnikove moralne želje prelaze u
društvenu utopiju, te u nekim pjesmama osjećamo upravo agoniju njegove nemoći da ostvari
svoj san i svoju plemenitu iluziju o solidarnosti
među ljudima.
Kroz moralne poante provlači se nenametljiva
društvena uloga pjesnika, koji nastoji preobraziti
svijet. Pjesme su protkane humanstičkim težnjama, moralnim poukama i naglašenim etičkim
načelima. Pouka se pretvara u princip plemenitosti i moralne vrline. Usredotočuje se na čuvstvo elementarne čovječnosti, pa poetski izražaj
često poprima oblik komuniciranja s moralnom
svrhom. Pjesnička poruka dobiva prvenstvo nad
svim drugim sredstvima i modalitetima izražavanja. Stječe se opći dojam, da nam se u toj humanističkoj pobudi o duhovnoj preobrazbi života
otkriva sav pjesnik: u svojim idejama i intimnim
željama.
U pogledu pjesničkog izražaja Zetić ostvaruje
razgradnju pjesničke forme u ritmičkom i stilskom oblikovanju pjesme u prozi. Premda raskida s klasičnom pjesničkom formom, u strukturi
pjesama nastoji biti ritmički precizan i u sažetosti koncentričan. Oslobađa pjesmu formalnog
dostojanstva stiha i sav se predaje unutarnjemu ritmu pjesme, punom lakoće strukturiranja,
okretne igre riječi i ponekad lake filozofične mudrosti u obliku misaone poante. Težište pjesničkog izražavanja stavlja se na sadržaj pjesme, pa
je taj izražaj ponekad u opasnosti da ne zapadne
u dociranje i moraliziranje, u kojima se gubi lirski
senzibilitet. U nekim pjesmama u izričaju stapa
ambijentalni ton jezika s modernim izrazom i u
takvim solucijama očituje inovativnu jednostavnost lirske evokacije.
86
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Vidmarović, Stradanje svećenika Janeza Strašeka
87-89
Stradanje svećenika
Janeza Strašeka
ĐURO VIDMAROVIĆ
Polona Jurinić: Pater Janez Strašek,
mučenik 1906.-1947.
Hrvatska Slovenka Polona Jurinić objavila je u
vlastitoj nakladi vrlo korisnu knjižicu posvećenu
svećeniku Janezu Strašeku, kojega su komunisti 1947. godine ubili na okrutan način. Djelo je
objavljeno na hrvatskom i slovenskom jeziku u
izdanju Slovenskoga doma iz Zagreba.
Pater Janez Strašek bio je svećenik-lazarist i župnik u Sveticama i Ozlju. Nakon što su nacisti
okupirali Sloveniju bio je prisiljen zajedno s 286
biskupskih svećenika i 81 redovnikom napustiti
svoju domovinu. Primila ih je tadašnja Hrvatska. U Zagrebačkoj nadbiskupiji udomljeno
je 193 svećenika, a 27 u drugim biskupijama.
Jedanaest ih je otišlo u Srbiju među slovenske
prognanike. Smještaj protjeranih slovenskih
svećenika u zagrebačku biskupiju može se zahvaliti nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu. On je
uspio od tadašnjih hrvatskih vlasti dobiti pristanak da slovenski svećenici ostanu u Hrvatskoj
i slobodno djeluju u pastoralu na župama. Na
žalost, osmorica od njih odvedena su u logor
Jasenovac gdje su stradali, unatoč nastojanjima
nadbiskupa Stepinca da im se spasi život.
Janez Strašek rodio se 11. prosinca 1906. u zaseoku Slake, nedaleko od Četrtka. Studij teologije završio je u Ljubljani gdje je zaređen za
svećenika 1933. godine. Kao misionar djelovao
je u raznim mjestima. Od 1935. do 1938. bio je
kapelan i kateheta u Beogradu, zatim od 1938.
do 1941. kapelan, kateheta te župni upravitelj u
Kosovskoj Mitrovici. Poslije je opet vraćen u Beograd. Nakon 1942. službovao je u Kragujevcu i
u Novom Kneževcu. U Kragujevcu je 1943. bio
uhićen sa studentima i osuđen na smrt. Kako
piše autorica njemačkom komandantu se prezime Strašek činilo neobično za one krajeve. Otišao je k njemu, te ga upitao tko je? Komandant
mu je odgovorio «Ti si iz moje domovine», te ga
povukao iz reda i predao njemačkoj komandi.
Ona ga je namjestila u jednu crkvu u Subotici
gdje je služio misu na mađarskom jeziku, ali je
8. rujna 1946. premješten u Svetice, nedaleko
od Ozlja. Upravljao je i župom Ozalj.
Dne 30. ožujka 1947. župnika Janeza Strašeka
ubili su komunisti. O tome autorica piše: «Na
Cvjetnu nedjelju, ujutro, 30. ožujka 1947. Janez Strašek je upucan. U župi Ozalj je najprije
obavio ranu svetu misu. Nakon toga bi morao
doći na Svetice, gdje su ga ljudi čekali za podnevnu misu. Budući da u određeno vrijeme nije
došao, a bilo je poznato da je vrlo točan, vjernici su počeli moliti krunicu. Potom su ga otišli
tražiti, no na putu ga nisu našli. Neki su kazali
da su čuli pucnjavu. Zbog izjava da se oko 2
sata popodne iz šume čulo dozivanje u pomoć,
pretpostavlja se da je bio još uvijek živ. Slijedeći
dan ga je 30 metara od šumskog puta, pronašla
Dora Lukešić, žena iz Svetica. Bio je prekriven
lišćem. Upucan je u glavu iz lovačke puške. U
čahuri je bilo šiljastog mljevenog željeza, koje je
kroz očnu ušnu šupljinu prodrlo u mozak, ipak
nije bio odmah mrtav. Kad su ga pronašli u ruci
je držao grančice za koje se očigledno hvatao,
možda podsvjesno, kad su ga vukli nizbrdo. Ljudi su istraživali okolinu. Na mjestu gdje je ubijen, našli su veliku količinu opušaka. Ubojice su
očigledno nervozno pušili, cigaretu za cigaretom, očekujući žrtvu. Čekali su na mjestu gdje
su mogli dosta rano uočiti njegov dolazak. Zauvijek će vjerojatno ostati tajna susret ubojica s
nevinom žrtvom. Ubili su svećenika, ušutkali su
još jedan glas Crkve.»
Posebnu vrijednost ove knjižice čini prijepis dokumenta karlovačkog Okružnog Komiteta KPH
Zagreb koji sadrži priznanje ubojica. Zbog povijesnog značaja ovog dokumenta prenosimo
ga u cijelosti:
87
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Vidmarović, Stradanje svećenika Janeza Strašeka
Karlovački okružni komitet
Komunistička partija Hrvatske
Broj: 867/47
Dana: 9. IV. 1947. god.
Centralnom komitetu KPH Zagreb
Dana 30.03.1947. godine između 10 i 11 sati
prijepodne ubijen je pop u Sveticah, STRAŠEK
IVAN, sin Ivana, rođen 11. XII. 1906. god. u mjestu Podčetvrtač, Šmanje, Slovenija.
Istoga dana imenovani je pronađen po ženama
Donji Gršćaki u jednoj šikari, tj. gustoj šumici
zvanoj Bobanovo Brdo, koje je udaljeno od crkve Svetice 700 do 800 metara, i tu je ležao do
31. III. do dolaska komisije. Komisija je ustanovila da je isti ubijen od lovačke puške, jer su u
grudima pronađena tri špriha.
Navedeni pop vraćao se u to vrijeme iz Ozlja,
gdje je služio misu i povratkom iz Ozlja natrag
u Svetice dočekali su ga na putu Žganjer Ivan
i Stjepan, obadvojica članovi Partije, a isti su
rođena braća, te su ga iz lovačke puške ranili i
kolcem dotukli.
Kod istrage je ustanovljeno da su mu skinute
cipele i džepni sat, a novčanik u kojem je imao
oko šest hiljada dinara, ostavljen je u džepu još
sa nekim dokumentima.
Za gore navedeno ubojstvo, navedenom Žganjeru Stjepanu i Ivanu nije nitko rekao, niti dao
direktive od partijskog foruma da ubiju popa
iz Svetica sa područja kotara Karlovac, već su
oni sami donesli odluku da je isti bandit i da ga
treba ubiti što se vidi i iz njihove izjave, koju su
dali organu UDB-e, koju Vam u istom izvještaju
i prepisu šaljemo.
IZJAVA
Koju daje ŽGANJER IVAN, sin Franje, član Partije rodjen 1923.u selu Goršćaki, kot. Karlovac.
30. III. između 10 i 11 sati Ja sam sa svojim bratom Stevom dočekao popa iz Svetica, kojega
sam ja ubio iz lovačke puške od Lukešić Josipa.
Kako nije pop bio odmah mrtav moj brat ga je
udario kolcem i tada je bio mrtav kako je bio
mrtav mi smo ga odvukli dalje u šikaru i prikrili
sa granjem i lišćem. Tada smo otišli od njega,
uzeli smo sat i nalivpero, a ostalo je sve od njegovih stvari kod njega. Da je ovo istina dajem
na ovo svoj vlastoručni potpis Žganjer Ivan.
87-89
Na postavljeno pitanje organa UDB-e Žganjer
Ivanu tko mu je dao odobrenje da to učine on
je stvar objasnio ovako: Naše ćelijsko Odelenje
koje broji četiri člana Partije, već ranije smo razgovarali na Partijskom sastanku o tome kako je
pop bandit i kako nam kvari Narodnu Omladinu i opću političku situaciju u našem kraju i tu
smo mi govorili o tome da bi tog bandita trebalo nekako ubiti, medjutim preko toga se opet
prešlo do sada smo se dogovorili ja i moj brat
da ga dočekamo i ubijemo. Nitko od kotarskog
komiteta nije nam davao takova ovlaštenja niti
bilo tko drugi, da smo mi to učinili nezna nitko
osim mene i moga brata, do sada dok nisam
pitan od nadležnih organa.
U vezi ubistva navedenog popa kod naroda govori se da su istoga ubili partizani, tj. oni koji su
bili u partizanima, zato što je isti u crkvi govorio
ono što njima ne odgovara i da su ga sigurno
zato ubili.
Kod onoga djela naroda iz tih sela, gdje je isti
pop bio i kojega je on skupio oko sebe osjeća
se da žali za njime, dok sa druge strane oni seljaci koji su bili više vezani uz pokret i manje posjećivali crkvu, osjeća se zadovoljstvo što je isti
ubijen. Ne mislimo time reči, da je sa time poboljšano političko stanje, već Vama to pišemo
tako da se upoznate sa stanjem poslije ubistva.
Isti pop je zaista bio neprijatelj našeg pokreta u
crkvi govorio je 06.I.1947. god. da mladići koji
se žene, neidu do matičara, da je to divlji brak,
te da će zato odgovarati pred bogom. Dalje je
govorio da žene koje krste djecu kod matičara
da je to pravi divlji krst, sa prodikalnice je grdio
narod što neide u crkvu da se moli bogu.
Naš Komitet od 08. IV. 1947. god. nije znao
da su članovi Partije ubili navedenog popa, te
prema tome nije mogao ni poduzeti nikakove
mjere za partijsku kaznu drugova koji su sudjelovali kod tog ubistva. Sada kada se je istragom
ustanovilo tko je od članova Partije sudjelovao
kod ubistva formirali smo komisiju, koja će ispitati i po tome ćemo donijeti odluku o partijskoj
kazni.
Drugovi koji su sudjelovali u ubistvu nalaze se
na slobodi, tj. nisu u zatvoru pod istragom i od
naroda nitko nezna tko je istoga popa ubio te
Vas molimo da nam dadete svoje mišljenje o
daljnjem postupku sudske kazne.
smrt fašizmu – sloboda narodu
88
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Vidmarović, Stradanje svećenika Janeza Strašeka
CENTRALNI KOMITET Za OK KPH Karlovac:
KOMUNISTIČKE PARTIJE HRVATSKE
(potpis nečitak)
Broj 4/25 dne 10.IV.1947.
Odjeljenje I
Autorica Polona Jurinić nakon citiranja navedenog dokumenta zaključuje: «Iz ovog dokumenta je vidljivo, da nije bilo zapovijedi od strane
partijskog vrha, jer im to vjerojatno nije bilo u
interesu, budući da se radilo o svećeniku Slovencu, koji za vrijeme NDH nije bio u Hrvatskoj, nego u službi u Srbiji. Iz tog dokumenta
isto se vidi kako su članovi Partije mrzili Crkvu
i svećenike, nazivali ih banditima, te im zamjerali podjelu sakramenata krštenja i vjenčanja.
To pokazuje da CK neizravno snosi krivnju za
pojedine članove Partije, jer su i članovi CK svojom mržnjom prema Crkvi i svećenicima, utjecali na članstvo. Pripadnici Partije su smatrali da
87-89
obavljaju partijsku dužnost ako ubiju «popa» jer
«pop je bandit».
Knjižica Pater Janez Strašek mučenik 1906.–1947.
donosi obilje foto-dokumentarne građe te u
drugome dijelu osnovne obavijesti o nastanku i
povijesti Misijske družbe Lazarista, župi Svetice
nakon odlaska Lazarista, Pavlinima, Podčetrteku, Olimju, Groblju, Ozlju, Sveticama, Ivanu
Belostencu i samoj autorici. Knjizi je priložen i
popis izvora kojima se autorica služila.
Možemo zaključiti da ovo neveliko djelo predstavlja dragocjeni povijesni izvor o stradanju
svećenika u Hrvatskoj i okrutnoj anticrkvenoj
promidžbi koju je provodila Komunistička Partija koja je tada vladala Hrvatskom. Pater Janez
Strašek mučenik je kako slovenske tako i Crkve
u Hrvata. Premda su poznati njegovi ubice, nitko od njih nije za svoj krvavi čin sudski bio proganjan. I to je također signum temporis.
89
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Domagoj Tomas, Suvremene kritičke recepcije Ahdname
90-93
Suvremene kritičke
recepcije Ahdname
DOMAGOJ TOMAS
Tematiku suvremene kritičke recepcije Ahdname smatram zanimljivom i intrigantnom, u
prvome redu onima koji se znanstveno bave
historiografijom, tj. povjesničarima, a zatim u
širem društvenom kontekstu, svima onima koji
pokazuju interes za povijesne i kulturne teme iz
područja nacionalne povijesti. Osim toga, tema
je u posljednje vrijeme došla u središte medijske pozornosti, posebice u bosanskohercegovačkim tiskanim i elektroničkim medijima na hrvatskom jeziku (Večernji list1, Katolički tjednik2,
Svjetlo riječi3, poskok.info4, hercegbosna.org5,
posavski-obzor.info6, prometej.ba7, hnv.ba8 itd.)
a svjedoci smo kako među bosanskim franjevcima, kao i među povjesničarima, ne postoji
1 Ana POPOVIĆ, „Skandal – Dane Ahdname organizirao obavještajac osuđen zbog špijunaže 1993.
godine u Nišu“, Večernji list, 31. 5. 2012.
2 Josip VAJDNER, „Lice i naličje grada“, Katolički tjednik, god. 6, br. 25, 23. 6. 2010.
3 Srećko M. DŽAJA, „Fojnička ahdnama u zrcalu
paleografije, pravne povijesti i politike“, Svjetlo riječi,
srpanj – kolovoz 2012.
4 Rajko VASIĆ, «Ahdnama 1463. – kukunama 2011.»
http://www.poskok.info/index.php?option=com_con
tent&view=article&id=28149:ahdnama-1463--kukunama-2011-&catid=183:rajko-vasic&Itemid=377, posljednji posjet 5. 11. 2012.
5 Nikica VUJICA, «Osvrt na Centralnu manifestaciju
Dani Ahdname 2012. i na njezin program», http://
www.hercegbosna.org/kolumne/politika/osvrt-nacentralnu-manifestaciju-%E2%80%9Edani-ahdname2012%E2%80%9C-i-na-njezin-program-5739.html,
posljednji posjet 5. 11. 2012.
6 CROVATA, «Ahdnama – slavljenje prešućenog
genocida», http://www.posavski-obzor.info/komentari/ahdnama-slavljenje-presucenog-genocida, posljednji posjet 5. 11. 2012.
7 Luka MARKEŠIĆ, «Reakcija Luke Markešića na tekst
u Večernjem listu koju VL nije htio objaviti», http://
www.prometej.ba/index.php/zanimljivosti/576-reakcija-luke-markesica-na-tekst-u-vecernjem-listu-koju-vlnije-htio-objaviti, posljednji posjet 5. 11. 2012.
8 L. MARKEŠIĆ, «Ahdnama i fra Anđeo Zvizdović»,
http://hnv.ba/2012/06/ahdnama-i-fra-andeo-zvizdovic/, posljednji posjet 5. 11. 2012.
suglasje oko povijesnog, političkog i kulturnog
značenja Ahdname, pa se oko toga pitanja često lome koplja. Budući da sam se osobno kao
povjesničar znanstveno usmjerio na bavljenje
suvremenom crkvenom poviješću, ne mogu o
toj temi davati konačne sudove i donositi čvršće stavove, no nadam se da mogu adekvatno
predstaviti i dati pregled različitih tumačenja
značaja Ahdname te pritom iznijeti određene
ocjene, utemeljene na vlastitom promišljanju i
doživljaju navedenih historiografskih interpretacija. Također, nadam se da bih i među ovdje
prisutnima mogao potaknuti dijalog o toj temi,
jer sam uvjeren da među prisutnima svakako
ima onih koji bi bili pozvani i kompetentni za
uključivanje u raspravu.
Na početku bih prisutne ukratko podsjetio što
zapravo Ahdnama kao dokument predstavlja,
te u kakvim je okolnostima nastala, iako držim
da je većina prisutnih u najmanju ruku solidno
informirana o tome. Dakle, radi se o pravnom
dokumentu, odnosno povelji koju je nakon
osmanske okupacije Bosne 1463. i pogubljenja
posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića sultan Mehmed II. Osvajač (el Fatih) dodijelio fra Anđelu Zvizdoviću, upravitelju Bosanske franjevačke vikarije. Taj se poznati događaj
zbio u Milodražu, nedaleko od Fojnice i njezina
znamenitog franjevačkog samostana, a spomenutom je poveljom sultan deklarativno jamčio
određena prava bosanskim franjevcima, poput
prava na slobodan život i djelovanje u samostanima, te posjedovanje imovine (samostana i
crkava). Međutim, originalni zapis Ahdname nažalost ne postoji, pa ne možemo sa sigurnošću
tvrditi kako je njezin sadržaj u cijelosti autentičan, iako određeni kasniji potezi i akti osmanskih vladara sugeriraju kako je prijepis dobrim
dijelom autentična sadržaja. Nadalje, mnogi
drže kako je originalni zapis Ahdname izgorio
90
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Domagoj Tomas, Suvremene kritičke recepcije Ahdname
prilikom požara, dok drugi tvrde da je izgubljen
nekom drugom prilikom, ali gotovo kod svih
postoji suglasnost da je najstariji postojeći prijepis, koji se čuva u franjevačkom samostanu u
Fojnici, nastao sredinom 17. st.
Tekst prijepisa glasi: «On (tj. Bog) je jedini pomoćnik. Mehmed, sin Murat-hanov, vazda
pobjedonosni! Zapovijed časnog, uzvišenog
sultanskog nišana (znak) i svijetle carske tugre,
osvajača svijeta je ovo: Ja, sultan Mehmed-han,
dajem do znanja cijelome puku i odličnicima
da su posjednici ovoga carskog fermana, bosanskim redovnici, našli moju veliku milost pa
naređujem: Neka nitko spomenutima i njihovim samostanima ne pravi smetnje i neka ih nitko ne uznemiruje. Neka oni bezbrižno stanuju
u mome carstvu. Neka budu zaštićeni i sigurni
i oni koji su pobjegli i otišli, da ukoliko se vrate
bez straha stanuju u našoj carskoj zemlji. Neka
se nastane u svojim samostanima i neka nitko,
ni moje visoko veličanstvo, ni itko od mojih vezira, ni od mojih sluga, ni od mojih podanika,
niti itko od podanika moga carstva – ne uznemiruje i ne ugrožava njih i njihove živote, njihova imanja i njihove samostane. I ako bi htjeli dovesti u zemlje moga carstva ljude sa strane, iz
inozemstva, neka im je dopušteno. Zbog toga
se spomenutima velikodušno podaruje carska
naredba. Zaklinjem se teškom zakletvom: Tako
mi Stvoritelja zemlje i neba, koji hrani sva stvorenja, i tako mi sedam mushafa, i tako mi našeg
velikog proroka, i tako mi 124.000 proroka, i
tako mi sablje kojom se pašem. Neka se nitko
ne protivi onome što je napisano sve dokle god
oni budu meni služili i mojoj se naredbi pokoravali. Napisano 28. svibnja 1463. u vojnom logoru u Milodražu.»9
Međutim, unatoč spomenutim slobodama i
pravima koja se u dokumentu naglašavaju, Ahdnama nastaje u okolnostima osmanskih osvajanja, velikih bitaka, razaranja crkava i samostana, rastjerivanja i porobljavanja dijelova puka,
koje se sporadično u manjem ili većem obujmu
nastavljaju kroz čitavo razdoblje osmanske vladavine Bosnom i Hercegovinom. Jedina tri franjevačka samostana koja su preživjela to teško
razdoblje po katolike u Bosni Hercegovini jesu
9 S. M. DŽAJA, „Fojnička ahdnama u zrcalu paleografije, pravne povijesti i politike“, str. 6.
90-93
oni u Kreševu, Fojnici i Kraljevoj Sutjesci, dok ih
je 35 ugašeno, uništeno ili zapaljeno. Također,
u Fojničkoj ahdnami deklarativno se jamče prava i slobode bosanskim franjevcima, no u njoj
nigdje ne nalazimo izrijekom navedena prava
i slobode katoličkog puka kojeg spomenuti franjevci pastoriziraju.
Što se tiče kritičke recepcije, idealizacija i glorifikacija Ahdname i njezina tvorca vidljiva je kod
pokojnog fra Julijana Jelenića, koji ju u svome
djelu Kultura i bosanski franjevci naziva bosanskom «magnom chartom libertatum» («velikom
poveljom sloboda»)10, a istu ocjenu nalazimo i
kod pokojnog fra Rastislava Drljića, koji ju tako
naziva u svome govoru na obilježavanju 500.
godišnjice Ahdname11. Na istome je tragu vrednovanja Ahdname i fra Luka Markešić, koji u
svome intervjuu mrežnom portalu prometej.ba
iz svibnja 2011. navodi sljedeće: «U to vrijeme
je ona zaista bila povelja slobode, barem jednaka takvim poveljama u svijetu, kao što je bila
ona engleskog kralja … Zato se s pravom treba
vrednovati danas pozitivno kod nas i u svijetu
u smislu pravno-političkih povelja za priznanje
ljudskih prava.»12 Slično mišljenje dijele mnogi istaknutiji bošnjački političari, intelektualci i
značajniji dio suvremene bošnjačke historiografije, želeći idealizirati muslimansku sastavnicu u
kojoj osmanska ostavština i razdoblje njihove
vladavine Bosnom i Hercegovinom imaju središnje značenje.
Otklon od takvih ocjena među bosanskim franjevcima pokazao je fra Anđelko Barun, gvardijan franjevačkog samostana u Livnu, koji je u
svome intervjuu na kiseljačkoj TV KISS, nakon
svete mise i propovijedi u Kaštelima, izjavio: «Ja
mislim da mnogi, pogotovo Bošnjaci, tumače
Ahdnamu potpuno krivo. Ahdnama nije neka
‘magna charta libertatis’. Kakve su to bile slobode, kada su Osmanlije srušili 35 samostana u
10 Julijan JELENIĆ, Kultura i bosanski franjevci I,
Svjetlost, Sarajevo, 1990., str. 116.
11 Rastislav DRLJIĆ, „Komemoracija 500-godišnjice Ahdname sultana Mehmeda el-Fatiha II na
Milodraževu 28. V. 1963.“, Dobri pastir, god. 13-14, sv.
1-4, 1964., str. 335. – 339.
12 Ivan ŠARČEVIĆ ml., „Intervju s fra Lukom
Markešićem“,
http://www.prometej.ba/index.
php/home-8/271-intervju-s-fra-lukom-markesicem,
posljednji posjet 5. 11. 2012.
91
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Domagoj Tomas, Suvremene kritičke recepcije Ahdname
Bosni i Hercegovini, kada su porušili sve crkve
i sve župne kuće, pa nismo nigdje imali crkve,
osim u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu. Pa
ta činjenica govori više od bilo kakvih riječi.»13
Na njegovu se propovijed sa svete mise u Kaštelima, u kojoj je detaljnije razložena citirana
ocjena, pozvao i fra Nikica Vujica, gvardijan
franjevačkog samostana u Fojnici, kada je ove
godine objavio vlastiti osvrt na manifestaciju
Dani Ahdname 2012., u kojem izjavljuje kako
je «…više puta izrazio neslaganje samostana u
Fojnici s manifestacijom na Milodražu, na kojoj se Ahdnami daje značenje koje ona zapravo
nema, i da samostan u takvoj manifestaciji iz
više razloga ne želi sudjelovati…»14. Taj su njegov osvrt prenijeli mnogi elektronički i tiskani
mediji u BIH, posebice oni na hrvatskom jeziku.
Osim franjevaca, po pitanju suvremene kritičke recepcije Ahdname oglašavali su se i drugi
istaknuti hrvatski intelektualci iz Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, poput književnika
Ivana Lovrenovića i Ivana Aralice ili povjesničara Srećka Matka Džaje, ali i pripadnici drugih
naroda, poput Rajka Vasića ili Esada Hećimovića. Lovrenović tako u svome osvrtu pod nazivom Ahdnama u svome kontekstu na portalu
radiosarajevo.ba 1. lipnja 2011. piše: «Smiješno
ju je uspoređivati, kako to neki čine, s engleskom Magna charta libertatum iz 1215. godine,
jer su im društveni, politički i povijesni konteksti
neusporedivi. Smiješno i neistinito je o njoj govoriti i iz aspekta ljudskih prava, naprosto zato
što je koncept ljudskih prava nešto što je nastalo tek u modernom vremenu nakon epohalnoga procesa laicizacije i emancipacije individue
u zapadnom građanskom društvu. A prava je
pseudohistorijska lakrdija, ali i nacionalistička
zloupotreba, kada se o Ahdnami govori kao
o ‘dokumentu dijaloga, slušanja, međusobnog
poštivanja’ i kao o ‘dokumentu temeljnih vrijednosti Bosne i Hercegovine’ (izjave Tahira Lende, premijera vlade Srednjobosanske županije).
Stvarni dometi i vrijednost Ahdname mogu se
13 http://www.youtube.com/watch?v=xLHYFVMpflY,
2:47 – 3:18, posljednji posjet 5. 11. 2012.
14 N. VUJICA, «Osvrt na Centralnu manifestaciju
Dani Ahdname 2012. i na njezin program», http://
www.hercegbosna.org/kolumne/politika/osvrt-nacentralnu-manifestaciju-%E2%80%9Edani-ahdname2012%E2%80%9C-i-na-njezin-program-5739.html,
posljednji posjet 5. 11. 2012.
90-93
procjenjivati samo u kontekstu teokratskog uređenja Osmanskoga Imperija, u kojemu je ona
bila modus zaštite manjinskih vjerskih zajednica, kojima je sistemski uskraćeno puno pravo
građanstva.»15
Aralica također iznosi slične ocjene, govoreći
kako nastanak Ahdname «nije posebna milost
udijeljena Hrvatima, niti je to individualan čin
dobro raspoložena sultana, nego je to proizvod šerijata, čin udjeljivanja milosti za obećanu pokornost»16, a po mom osobnom sudu
najdublje se u analizu njezine kritičke recepcije
upustio Džaja u posebnom prilogu uz časopis
Svijetlo riječi, razlažući i zaključujući: «Bošnjački
interpretatori pokazuju veliku sklonost prema
idealizacijama muslimanske ili bošnjačke sastavnice u kojoj osmansko razdoblje bosanskohercegovačke prošlosti ima središnje značenje.
U duhu tih idealizacija vadi se i Ahdnama bosanskih franjevaca iz pravnog sustava u kojem
je nastala (a to je međunarodno ugovorno pravo na islamski način) i prenosi u moderni pravni
sustav o ljudskim pravima koja proglašavaju sve
ljude ravnopravnim bez obzira na vjeru, rasu,
nacionalnu pripadnost itd. Tim idealizacijama
dali su svoj obol i pojedini bosanski franjevci
nazivajući Ahdnamu u slavljeničkom raspoloženju ‘magna charta libertatum’. S druge pak
strane kritičari osmanske prošlosti i bosanskih
franjevaca, s izrazitim emocionalnim otklonom
prema franjevcima, u Ahdnami vide metaforu
podloga paktiranja bosanskih franjevaca s tuđinskom vlašću radi vlastitih političkih i materijalnih probitaka, a na štetu običnog katoličkog
puka.»
Na tome je tragu i povjesničar Jure Krišto, ocjenjujući Ahdnamu u nekoliko svojih radova izrazom odanosti i poslušnosti bosanskih franjevaca prema osmanskom okupatoru, te dovodeći
u znak pitanja njezinu korist za katolički puk u
Bosni i Hercegovini.17 S druge strane, umjereniji i bliži Džajinoj ocjeni je povjesničar-medievist
15 Ivan LOVRENOVIĆ, «Ahdnama u svome konteksu»,
http://www.radiosarajevo.ba/novost/54930/ahdnamau-svome-kontekstu, posljednji posjet 5. 11. 2012.
16 Ivan ARALICA, Što sam rekao o Bosni, Naklada
Pavičić, Zagreb, 1995., str. 192.
17 S. M. DŽAJA, „Fojnička ahdnama u zrcalu paleografije, pravne povijesti i politike“, str. 13.
92
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Domagoj Tomas, Suvremene kritičke recepcije Ahdname
Mladen Ančić, kada govori o posebnom mentalitetu sarajevskih Hrvata, koji «ponajbolje ilustrira čuvena scena iz 1463., u kojoj fra Anđeo
Zvizdović, franjevački provincijal, ponizno klečeći prima iz sultanovih ruku Ahdnamu, dokument koji je omogućio preživljavanje u mraku
osmanskoga ropstva po cijenu stalnih gubitaka,
ali ipak uz zadržavanje suštine vlastitog identiteta i prave naravi.»18
Oštar u kritičkom osvrtu na Ahdnamu, ali prilično površan i potkrijepljen znatno oskudnijom
argumentacijom bio je Rajko Vasić u svojoj
kolumni Ahdnama 1463. – Kukunama 2011. na
poskok.info, gdje iznosi sljedeće ocjene: «Neootomanska, lokalna, ultrabošnjačka historiografija to želi predstaviti kao pravo na katoličku vjeru svim vjernicima. Bio je to samo lukavi turski
znak pažnje kršćanskim vlastima u Vatikanu koji
je neprestano direktno i preko mađarskih vlasti,
pokušavao da ureduje vjeru i stavi Tvrtkovu i
Predtvrtkovu Bosnu i Hercegovinu kompletnu
pod katolički tretman. Franjevci su, od tada sve
do danas zapamtili to kao vlastiti sporazum za
sigurnost u okupiranoj Bosni pa se, neki, i danas
ponašaju tako.»
Svoje zanimanje za problematiku odnosa prema Ahdnami pokazao je i Esad Hećimović u
svojoj kolumni na bhdani.com, gdje iskazuje zavidnu razinu otvorenosti i sposobnosti sagledavanja povijesnih okolnosti i događaja iz različitih kutova, naglašavajući sljedeće: «U nizu sela i
mjesta srednje Bosne i dalje se čuvaju legende o
dolasku sultana Fatiha i prelasku na islam, ali postoje i oni za koje historija ne počinje dolaskom
Turaka na konjima. Nisu Turci došli sa donerom
ili džezvom kafe, nego sa isukanom sabljom
koja je pogubila posljednjeg bosanskog kralja.»
Također, Hećimović se ne propušta upustiti u
polemiku s dijelom govora turskog veleposlanika u BIH, Ahmeta Yildiza, na manifestaciji Dani
Ahdname 2012.: «Primijetio je da su ‘svi narodi
koji su ostali nakon povlačenja Osmanlija nastavili život i suživot’, dodajući da, iako ne razumije bosanski jezik, nakon šest mjeseci obavljanja
dužnosti u BiH, osjeća kako njen narod vrlo
dobro razumije. Razlika je u tome što u Bosni
ne živi jedan narod, nego više nacija koje imaju
18 Mladen ANČIĆ, Tko je pogriješio u Bosni?, Pan
liber, Osijek – Zagreb – Split, 1999., str. 126.
90-93
različita historijska iskustva, između ostalog i sa
Osmanlijama.»19 Naposljetku, razumno zaključuje: «Za početak bi stoga trebalo da priznamo
različite perspektive kao legitimne poglede zasnovane na jednakom pravu i jednakim interesima jednostavno različitih grupa sa različitim
historijskim iskustvom. Ovakvi različiti historijski narativi su pravo iskušenje ne samo za pisce,
nego za svakog ko pokuša da liječi rane ratom
podijeljenih društava.»
Hećimović zapravo time jednostavnim rječnikom želi uputiti na činjenicu da u Bosni i Hercegovini postoje tri dominantne i često međusobno suprotstavljene kulture sjećanja, te
da se tek njihovim međusobnim uvažavanjem
može doći do konstruktivnog dijaloga i razumijevanja, a time potencijalno definirati zajedničke elemente kulture i povijesnog naslijeđa,
ne želeći pritom eliminirati utvrđene razlike, jer
bi takav pristup nužno vodio do produbljivanja
sukoba i netrpeljivosti. Naposljetku, čini mi se
da su ovakve diskusije u historiografiji i širem
društvenom kontekstu u svakom slučaju korisne i dobrodošle, ukoliko kao diskutanti dominiraju stručnjaci s područja humanističkih znanosti – povjesničari, filolozi, kulturolozi i dr., jer
je tada veća mogućnost razvoja rasprave bez
pseudoznanstvenih, diletantskih i dnevnopolitički motiviranih ocjena. Ipak, ovdje je slučaj za
takvo što nešto manji, s obzirom da je predmet
rasprave nastao nekoliko stoljeća ranije, za razliku od rasprava o događajima za koje postoje
živući svjedoci i koje je onda u javnom prostoru teže dovesti na znanstvenu razinu. Očiti primjeri za takve slučajeve su rasprave koje se tiču
događaja iz Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega, o čemu smo mogli svjedočiti
i kod nas, ali i u drugim europskim državama,
počevši od Njemačke i poznate javne debate
pod nazivom Historikerstreit.
19 Isto
93
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Slavko Žebić, Svetište Gospe Tekijske
94-101
Svetište Gospe Tekijske
SLAVKO ŽEBIĆ
PRISTUPNA ZAPAŽANJA – U susret 6. Međunarodnom okruglom stolu Šokačke grane, sesiji
koja se već ustalila pod nazivom «Urbani Šokci»
i već od svojega početka okuplja Šokce i Bunjevce iz Hrvatske, Bosne, Mađarske i Vojvodine1, zapala me čast i dužnost spomenuti se
marijanskih svetišta u Srijemu. Naime, Šokačka
je grana udruga svih ljudi dobre volje iz čitave
Šokadije, a to znači Slavonije, Baranje i Srijema,
a kao je ovogodišnja tema nametnuta nedavno
objavljenim podacima da se u Hrvatskoj gotovo 90 posto pučanstva izjasnilo katolicima, logično je bilo da to bude baš Bezgrešna Djevica
Marija. Šokačka je grana u svojemu osnivačkom dokumentu, od prije šest godina, a osnovana je pred Poklade 2005. godine, jasno odredila pravce djelovanja, prije svega njegovanje i
promicanje tradicijske kulture i bogate šokačke
baštine, dapače i religijske i duhovne baštine,
jer je još pok. Vladimir Rem, pišući i istražujući
tko su Šokci, ustvrdio kako su Šokci duhom i
dahom Hrvati.
Zato nije slučajno da šesti okrugli stol nosi naziv Marijanska svetišta Šokaca i Bunjevaca, jer
opće je poznato da su i Šokci i Bunjevci katolički vjernici i rado molitvom zazivaju zagovor Blažene Djevice Marije, Majke božje, te redovito
na svakoj euharistiji rado pjesmom veličaju Mariju, a marijanskih je pjesama u Hrvata bezbroj,
pa se tako koncem Svete mise u katoličkim crkvama diljem svijeta, gdje ima hrvatskoga puka,
iz tisuća grla zaori Rajska djevo - kraljice Hrvata.
Brojna su marijanska svetišta diljem Srijema,
među najstarijim Bapska i Morović, zatim Lipovac, Bošnjaci, Šumanovci, Ilača, Sotin, pa sve
do Zemuna, i doista se plašim da sam nekoga
izostavio. I ove će godine o većini spomenutih
govoriti sudionici okruglog stola, o Gospi Ilačkoj je na jednom od ranijih govorila prof. dr.
Kata Ivić, o Gospi Lučićkoj u Lipovcu pisao je
Ivica Ćosić-Bukvin, o Gospi Bošnjačkoj Vinko
1 Međunarodni okrugli stol Šokačke grane – Urbani
Šokci 6 – s temom: Marijanska svetišta Šokaca i
Bunjevaca, Osijek i Sombor, 9.-10. lipnja 2011.
Juzbašić, o Gospi Šumanovačkoj predsjednica
mr. sc. Vera Erl, a ja bih ovdje govorio o Svetištu
Gospe Tekijske u Petrovaradinu.
Red je ipak da spomenem Bapsku i Morović, ta
dva mjesta nedaleko Šida, jer ih spominje i prof.
dr. Vladimir Dugalić iz Đakova, kao najstarija u
Srijemu a zabilježeno je da su tu bila prošteništa još u 12. stoljeću i uz njih odmah i Lipovac.
Tvrdi da je Bapska najstarije marijansko svetište
u Srijemu i da je zabilježeno još početkom 12.
stoljeća da su u Bapsku dolazili hodočasnici, ali
nadnevak proštenja je uvijek bio dan rođenja
BDM, 8. rujna. Dr. Rudolf Horvat tvrdi pak da
je crkvu između Bapske i Novaka, kod brda Telek, sagradio mačvanski ban Ivan Morović u 15.
stoljeću, i da je tu umro kaločki biskup Ladislav
Vingart. U Bapskoj su 1581 katolički svećenici
održali svoju sinodu, i mada je čitavo područje
bilo pod Turcima u Bapskoj i još 8 mjesta, don
Šimun Matković bilježi 200 katoličkih žitelja. I
moji Gibarčani su rado hodočastili Gospi Bapskoj uvijek za Malu Gospu ( 8. rujna ), dok su
u Ilaču hodočastili za Veliku Gospu (15. kolovoza), nadnevak Marijinog uznesenja na nebo.
Bapska je od Gibarca udaljena desetak a Ilača
petnaestak kilometara, ali kod Gospe se uvijek
hodočastilo pješice.
I marijansko svetište u Moroviću datira iz 12.
stoljeća, od kada datira i crkva Blažene Djevice
Marije u Moroviću, uz Bosut. I Morović je poznat kao srednjovjekovno marijansko svetište,
no tečajem godina polako je gubilo na značaju,
pa je hodočasnika bivalo sve manje. Nakon II
svjetskog rata u Morviću su držane tek Svete
mise na blagdan Velike Gospe, u srednjovjekovnoj crkvi na groblju, a povremeno su dolazili hodočasnici iz pojedinih mjesta u Srijemu,
Slavoniji i Bosni. Dolaskom vlč. Nikice Bošnjakovića u Morović, koji je najprije osigurao sredstva za obnovu oronule crkve, i to dijelom od
mještana, dijelom od Srijemske biskupije, dije-
94
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Slavko Žebić, Svetište Gospe Tekijske
lom od općine Šid, dijelom od Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Srijemskoj Mitrovici i
naravno Ministarstva vjera Republike Srbije, te
je sanirano krovište, dok je ostalo da se dotjera
unutarnjost stare crkve. Prošle je godine, mons.
Đuro Gašparević, biskup Srijemske biskupije,
blagoslovio Marijinu crkvu u Moroviću i tim je
činom ona dignuta na čast biskupijskog marijanskog svetišta, ekumenske naravi, u kojemu
će se vjernici, za hodočašća i proštenja moliti
Mariji pomoćnici kršćana i duša u čistilištu. Ponukao je na tu ideju, domaćega župnika, oltar
Bezgrešne Djevice Marije među pokojnicima
u čistilištu, koji je vuku za skut, a rad je malo
poznatog Tirolskog kipara s konca 17. stoljeća,
vještom kiparskom rukom izdubljen u hrastovini koja potječe iz morovićkih šuma. Tu vlč.
Bošnjaković, svakog 2. u mjesecu, zajedno hodočasnicima moli za sve žive vjernike i za sve
vjerne mrtve, a uveo je i spisak posveta svih
hodočasnika, tj. spisak osoba kojima je zagovor
namijenjen. Uvidom u spis, može se zamijetiti da je broj hodočasnika sve veći, jer spisak je
podulji, a svaki vjernik može upisati samo po
jednoga od svojih pokojnika.
Svetište Gospe Tekijske u Petrovaradinu, evo
već gotovo tri stoljeća, stjecište je desetaka tisuća hodočasnika iz cijeloga Srijema, Bačke,
Srbije, Bosne i Hercegovine i Slavonije, također
na načelima ekumenizma, jer doista tu možete
sresti vjernike svih vjeroispovijedi. Posljednjih
desetak godina sa suprugom redovito odlazim
na blagdan Snježne Gospe u Petrovaradin, i
ono što me začudilo, dugo već na jednom svijetom mjestu nisam vidio toliki broj Roma, još
negdje od polovice 70-tih, u Berkasovu kod
svete Petke, koja je slovila kao hodočasničko
mjesto svih Roma iz ondašnje Jugoslavije, pa i
diljem svijeta.
Tekijsko je svetište i proštenište doista kutak
mira i molitve svekolikih vjernika koji traže zagovor Bogorodice, Majke božje i na taj način
traže željenu duhovnu okrjepu, mada ima i drugih, koji u Petrovaradin dolaze iz kulturnih potreba i žele upoznati ovo posebno mjesto.
Prije koju godinu, na ulazu u svetište, mladi, vjerojatno domaći vjernici, podijeli su nam prigodne letke: «Dragi hodočasniče! Dobrodošao u
marijansko svetište Srijemske biskupije. Stupio
94-101
si na sveto tlo, u crkvu milosti Gospe Snježne,
na mjesto duhovnoga mira i obnove. Ova crkva, spomenik zahvalnosti Majci Božjoj za dobivene milosti, veličanstvenu pobjedu nad turskim osvajačima i danas predstavlja povlašteno
za duhovne i tjelesne potrebe vjernika, hodočasnika i molitelja, a povijest Svetišta bogata je
i slavna.»
POVIJESNE KONOTACIJE – Povijest Svetišta
je doista bogata i slavna, o čemu sam našao
dosta podataka iz pisanja Ilije Okrugića, svećenika i književnika, Emerika Gašića, svećenika i
kroničara, Marka Kljajića, svećenika i književnika i dr. Vlatka Rukavine, kroničara zbivanja
u Zemunu, te kazivanja Petra Pifata voditelja
Svetišta Gospe Snježne – Tekijske u Petrovaradinu. Nedaleko Petrovaradina, uz put prema
Srijemskim Karlovcima, zabilježena je mala katolička kapela još u 13. stoljeću a sagradili su
ju prvotni petrovaradinski svećenici cisterciti,
redovnici nazvani prema Opatiji Cisteaux u
Francuskoj, koji u Srijem dolaze u vrijeme ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV, oko 1237. godine,
a posvećena je Blaženoj Djevici Mariji. Bio je
to molitveni dom puka iz toga dijela Srijema, a
o marijanskim blagdanima okupljali su se vjernici iz čitavoga Srijema. Turci u Srijem dolaze
1526. godine i ostaju sve do 1678., a u tome se
periodu zatire sve što je kršćansko, mada i to
nije konačan nadnevak njihovog odlaska iz Srijema. Turci su srušili kršćansku bogomolju i na
istom mjestu sagradili džamiju i svratište uz nju,
pa je baš prema tome svratištu taj dio dobio
naziv Tekije. Nakon potpisivanja Karlovačkog
mira, 1699. godine, u Petrovaradin se vraćaju
prvobitni žitelji, a među prvima vojska i časnici,
trgovci, obrtnici i svećenici, Isusovci iz Osijeka.
Kako je i u gradu porušena crkva sv. Jurja, Isusovci su započeli obnovu, ali su sa dozvolom
Ostrogonskog stožernika, kardinala Kolonića,
na mjestu turske džamije sagradili novu crkvicu
i posvetili ju Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije.
No Turci još uvijek nisu otišli iz cijeloga Srijema,
postignuti mir nisu poštovali, pa su 1715. ponovno najavili rat Austriji zbog otvorenog stavljanja
na stranu Venecije, kojoj su njihove snage oduzele Moreju. Do prvoga je sukoba turskih osvajača i carske vojske došlo u srpnju 1716. godine,
nakon čega su Turci započeli opkoljavanje Pe95
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Slavko Žebić, Svetište Gospe Tekijske
94-101
trovaradina i dovezli su silnu vojsku od 200 tisuća vojnika. Petrovaradin je tada branio hrvatski
maršal Ivan grof Palfy s 2 tisuće konjanika a s
bačke je strane dolazio princ Eugen Savojski s
42 tisuće pješaka, 23 tisuće konjanika. Do otvorenog sukoba došlo je u jutro, 5. kolovoza 1716.,
na blagdan Gospe Snježne, a do podne istoga
dana carski je vojskovođa potukao brojniju tursku vojsku i izvojevao veličanstvenu pobjedu.
Nakon te bitke Turci prelaze Savu i nikada se
više nisu vračali u Srijem, a uskoro je, 1718. potpisan Požarevački mir. Gubici s obje strane bili
su veliki, i smrtno je stradao grof Siegfrid Breuner, kojega je važno spomenuti, jer je njegova
obitelj , njemu na čast, pomogla novu obnovu
tek obnovljene marijanske crkve. Taj nadnevak,
5. kolovoza 1716. godine smatra se zaživljavanjem marijanskog svetišta na Tekijama, a zahvala Gospi na potpori kod veličanstvene pobjede
trajalo je puna tri dana, u kapeli kojoj je princ
Eugen Savojski poklonio sliku Marije sa Isusom
na ruci, koje se original nalazi u bazilici Santa
Maria Maggiore u Rimu. Na misi zahvalnici sudjelovalo je 78 vojnih svećenika, 29 svetovnih i
7 karmelinčana, te predstavnici drugih vjerskih
redova, a u znak pobjede ispred crkve pucalo
se iz 140 topova. Od te 1716, svakoga se blagdana Snježne Gospe, Gospe Tekijske slavila na
Tekijama svečana euharistija.
Potreba za novim proširenjem ukazuje se ponovno, pa su Isusovci 1754. godine produljili
kapelu za deset hvali (18,9 m.), kada je podignut i drveni zvonik. Blagoslov tako obnovljene kapele učinjen je 26 srpnja iste godine, na
blagdan sv. Joakima i sv. Ane, (roditelji Marijini),
pa se poslije svake godine svetkovalo na Tekijama i koncem srpnja, a novo je proštenje nazvano MALIM TEKIJAMA, dok se hodočašćenje o nadnevku 5. kolovoza, na blagdan Gospe
Snježne, kako je to opat Ilija Okrugić nazvao
Gospe Tekinske ostalo poznato kao VELIKE TEKIJE. Papa Kliment XIV je svojom bulom 1773.
godine ukinuo isusovački red što je bio veliki
gubitak za tekijsko marijansko svetište, kojemu
su vjerno služili i brižno skrbili sve od 1701. godine. Ostala je tek kamena ploča potomcima
za spomen, na latinskom jeziku: «Petrovaradinski isusovci podigoše Pomoćnici kršćana 1754.
godine»
Za stotu obljetnicu svetišta, (1816. g.), zavjetna
je kapelica skromno uređena, samo unutarnje
uređenje, i zvonik je obojen u crveno. Crkvica
tada nije imala vlastitoga župnika pa je Bosansko-srijemski biskup Antun Mandić obavljanje
službe povjerio župniku župe sv. Roka u Petrovaradinu.
Kao prvo proširenje Marijine kapele smatra se
upravo to, učinjeno o trošku i milodaru obitelji
grofa Siegfrida Breunera, kada je netom obnovljena džamija pretvorena u kršćansku kapelu i
imala obilježje nadgrobnoga spomenika, sada
je produljena 2 hvata, (3,8 metara), a stara je
kapelica pretvorena u sakristiju. Kapela je imala
jedan oltar sa slikom Snježne Gospe, i imala je
jedno zvono sa likom sv. Ignacija, koje je tijekom dugotrajne uporabe napuknulo i 1926. godine je pretopljeno u Ljubljani. Ovako uređenu
kapelu zabilježio je prigodom obilaska biskup
Szöreny, 1735. godine. I on bilježe hodočašće
na kojemu Isusovci predvode procesiju od
Petrovaradina do svetišta na blagdan Gospe
Snježne, pa je zavjetna kapela ubrzo postala
poznata diljem Srijema i preko Dunava, osobito od vremena kada je papa Klement XII 1730.
podijelio oprost svim skrušenim hodočasnicima na dan Gospe Snježne.
dogodila se u vrijeme kada je voditelj svetišta
na Tekijama bio župnik župe sv. Jurja u Petrovaradinu, preč. Ilija Okrugić. Uz pomoć biskupa
Josipa Jurja Strossmayera, Okrugić je sagradio
velebnu crkvu, a taj je oblik i gabarite ona zadržala do današnjih dana. Krase je dva milovidna
zvonika visine 27,6 m, jednobrodna građevina
duga 35,8 m. a široka 13,2 m, s korom iznad
ulaza i sakristijom dograđenom na zadnjem
dijelu. Stara je turska džamija porušena, zbog
dotrajalosti, a baš na istome mjestu podignuta
je kupola s tornjićem u bizantskom stilu, iznad
kupole je postavljen polumjesec a iznad njega
križ, kao simboli da su se o biser na Dunavu otimali i kršćani i osmanlije.
TEKIJE U VRIJEME ILIJE OKRUGIĆA SRIJEMCA – Prva značajnija obnova Gospine crkve
Ilija Okrugić rođen je 12. svibnja 1827. godine
u Srijemskim Karlovcima, no preci mu potiču
iz Morovića. Gimnaziju je završio u Karlovcu a
potom stupio u đakovačko sjemenište. Teologiju je upisao 1847. a prvi je svećenik kojega
96
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Slavko Žebić, Svetište Gospe Tekijske
je zaredio novopostavljeni biskup Strossmayer,
1850. godine. Službovao je kao kapelan u Kukujevcima, Sotu, Srijemskoj Mitrovici i Zemunu
a za župnika je ređen 1862. u Sarvašu, a nakon
kratkog vremena u Levanjsku Varoš. Za župnika je u Petrovaradinu postavljen 1866. godine
i tu ostaje sve do svoje smrti, 30. svibnja 1897.
godine. Veliki štovatelj Blažene Djevice Marije,
župnik, dekan i opat sv. Dimitrija Srijemskog,
koji je naslov dobio 1885., poznati srijemski
književnik, pjesnik i dramatičar, umro je pretposljednjeg dana Marijinog mjeseca, a sutradan,
na spomendan Pohođenja BDM, sahranjen je
uz temelje Gospine crkve na Tekijama, čime
je ispunjena njegova posljednja želja. O tomu
svjedoči nadgrobna ploča s njegovim osobnim
podacima ILIJA OKRUGIĆ – opat, a na zidu
iznad groba, na mramornoj ploči stoje križ i
tekst: Ovdje počiva u miru Božjem/ Ilija Okrugić – Sriemac/ Opat sv. Dimitrija Sriemskog/
župnik grada Petrovaradina/ Kavalir crnogorskog reda Danilova/ Komander srpskog reda
sv. Save/pjesnik i književnik, rođen 17. svibnja
1827., umro 30. svibnja1897. a ispod toga epitaf, prijatelja i grkokatoličkog svećenika Jovana
Hranilovića: Svećeniče, pjesniče i druže/ kakovi
se ne rađaju često/ dva plemena nad grobom ti
tuže/ ponajbolji s Tobom im je nesto/ Hrvatska
nam naša mila mati/ ime će ti zlatom okovati.
Okrugić je na Tekijama, u Petrovaradinu zatekao marijinu crkvu u vrlo lošem stanju, neobnavljanu gotovo čitavo stoljeće, pa predlaže
biskupu Strossmayeru veliku obnovu i moli ga
za savjet kako da to učini. Kada je msgr. Strossmayer 1878. pohodio Petrovaradin, Okrugić
mu se pri dočeku obratio: «Preuzvišeni, ja živo
mislim na restauraciju kapele, novca sa, hvala
Bogu, dosta sabrao i evo Vas molim, da mi kažete, kako da prema njenoj historičnoj prošlosti, a prema mjestu s koga se eto, Bačka i Banat
gledaju, restauriram». Biskup je pohvalio nakanu novoga župnika i uskoro mu je uputio svoj
prijedlog, budući da je već dobrano poznavao
rad zagrebačkog arhitekta Hermana Bolléa,
prema čijem je projektu građena i čuvena đakovačka katedrala 1876. godine. I ne samo ona.
Herman Bollé rođen je u Kölnu 1845. godine
a živio je i radio u Zagrebu sve do 1926. On
je čuveni zagrebački arhitekt zaslužan za urbanističko oblikovanje Zagreba u drugoj polovici
94-101
19. stoljeća. Prema njegovoj projektnoj dokumentaciji sagrađen je Muzej za umjetnost i
obrt, krasna renesansna arhitektura Mirogoja,
a remek djelo zagrebačka katedrala. Graditelj
je katedrale u biskupijskom sjedištu u Đakovu,
Marijansku crkvu u Petrovaradinu, na Tekijama,
crkvu sv. Vendelina u Zemunu (Franjindol), franjevačke crkve u Iloku, grobnice obitelji Jelačić u Novim Dvorima kod Zaprešića i zgrade
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prema njegovoj dokumentaciji restaurirane su crkva sv. Marka i palača za bogoštovlje i nastavu
Opatičkoj u Zagrebu, župna crkva u Remetama, zavjetna crkva u Mariji Bistrici, te crkve u
Erdeviku i Rumi i manastirska crkva u Grgeteku.
Petrovaradinska je crkva djelo u kojem se prepleću zreli i rani romantični historicizam. Prednji dio crkve odiše neogotskim stilom a zadnji
bizantskim. To se može vidjeti još na Kleinovim
crkvama u gradovima sjeverozapadne Hrvatske, no ovo je prvi primjer da se tako što javlja u
ruralnoj sredini. U crkvi ispod kupole postavljen
je glavni neogotički oltar posvećen Gospi Snježnoj i krasi ga čudotvorna slika iz doba princa Eugena Savojskog a sa strane dva pomoćna oltara
u čast sv. Josipa i sv. Ane. Ovi su oltari remek
djelo tirolskog majstora Ferdinanda Stuflessera,
no na žalost, uklonjeni su iz crkve 1976. godine.
Veličanstvena je svečanost priređena 1881. godine u čast okončanja izgradnje, a hodočasnici su Tekije napunili već uoči blagdana Gospe
Snježne. Na sam blagdan, 5. kolovoza, veličanstvena je procesija krenula iz gradske crkve sv.
Jurja, gdje je Gospina čudotvorna slika Gospe
Snježna čuvana u vrijeme gradnje svetišta, a
predvodili su ju prepošt opatije Svetog duha
monoštorskog i župnik župe sv. Mateja u Tovarniku, uz pucanje mužara i svirku vojne glazbe.
Za tu prigodu, Ilija je Okrugić napisao i uglazbio marijansku pjesmu koju hodočasnici sve do
danas pjevaju: Zdravo, zdravo Majko Tekinska/
zdravo Slavo Petrovaradinska i tako još pedesetak strofa. Glasnik je Bosansko-srijemske biskupije 1893. godine objavio da je već običaj da se
svake godine drugi dan Uskrsa procesijom ide
na Tekije iz crkve sv. Jurja, gdje je čuvana čudotvorna Gospina slika, a također na svetkovinu
Svete Krunice, koncem listopada. Ovo, Snježna
Gospo, Majko Tekinska od Okrugića je ostalu
puku, i ja sam od starijih Petrovaradinaca uvijek čuo: Gospa Tekinska, a ne Tekijska, kako se
97
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Slavko Žebić, Svetište Gospe Tekijske
to govori u današnje vrijeme, i kako se može
vidjeti u knjigama i tisku. Kada sam u Osijeku
upoznao bračni par Valo, Franju i Slavicu, oni
i nisu drukčije govorili već; naša draga Gospa
Tekinska!
Godine 1885. priređena je također velika svečanost kada su na zvonike podignuta nova
zvona, kupljena darovima cara Franje Josipa i
supruge mu Elizabete, bana Khuena Hedervariya, zaklade svetog Ivana Nepomuka i preuzvišenog biskupa Josipa Jurja Strossmayera i
preuzvišenog biskupa Josipa Mametha iz Temišvara. Te, 1885., 27 studenoga, Ilija Okrugić
je postao opatom sv. Dimitrija Srijemskog kao
nasljednik u toj časti nekadašnjeg župnika Ljudevitdolskog, Gašpara Radića. Godine 1893.
na drugi dan Uskrsa na Tekijama su zasvirale
nove orgulje, kupljene od Fabinga u Osijeku za
1.100 forinti i oglasile su se nakon propovjedi
preč. Okrugića i blagoslova marijanskom pjesmom «Kraljice neba raduj se».
TEKIJE NOVIJEGA DOBA – Dekretom biskupskoga Ordinarijata u Đakovu od 19. siječnja
1973. preč. Stjepan Miler, župnik župe Uzvišenja svetog Križa i dekan petrovaradinskog dekanata imenuje se za upravitelja župe sv. Jurja
u Petrovaradinu i rektora svetišta Majke Božje
Snježne, a za njegove pomoćnike, Stjepan Sokolović, župnik župe sv. Roka u Petrovaradinu
i Mirko Štrok, župnik u Srijemskoj Kamenici.
Od toga doba Gospino je svetište na Tekijama ponovno pod jurisdikcijom dijecezanskih
svećenika. Godine 1976. kada su Hrvati slavili
tisućljeće prvog Marijinog svetišta Gospe od
otoka, kod Solina (976. – 1976.) preč. Miler prišao je neophodnoj obnovi Gospine crkve na
Tekijama. Svetište je baš lijepo uređeno s vana i
iznutra,prema novim liturgijskim propisima. Postavljen je novi mramorni oltar s baldahinom i
iznad čudotvorna slika Gospe Snježne, poznatije kao Gospa Tekijska. Stari dotrajali prozori
zamijenjeni novima, sa likovima ugodnika božjih, a izradio ih je Stevan Stanišić iz Sombora.
Kompletna obnova rađena je prema nacrtima
arh. Antuna Drka iz Petrovaradina. Ovako sređenu Marijinu crkvu 31. svibnja 1977. godine
blagoslovio je biskup Đakovačke i Srijemska
biskupije mons. Ćiril Kos u nazočnosti brojnih
hodočasnika i vjernika petrovaradinskih te svećenika srijemskih župa.
94-101
Radovi su nastavljeni i narednih godina pa je
prigodom obilježavanja 100 obljetnice novosagrađenog svetišta (1881. – 1981.) primjerno
uređen okoliš. Porušena je dotrajala tekijska
kuća i na istom mjestu sagrađena nova, za potrebe duhovne obnove, skupove ministranata
srijemskih i inih župa i crkvenih zborova. Godine 2001. izgrađena je nadstrešnica nad platoom, za prikaz euharistije na otvorenom, kod
značajnijih okupljanja hodočasnika, primjerice
kod Malih i Velikih Tekija, a sagrađena je i Gospina špilja i prostor za paljenje svijeća, dok su
2003. godine na platou iza Gospine crkve sahranjene nove postaje križnoga puta. Godine
2004. oslikana je unutrašnjost Gospine crkve
slikama akademskih slikara, Stjepana Albota iz
Slankamena, Alberta Leša iz Mitrovice i Kristijana Sekulića iz Novog Sada. Slike su prikaz otajstava Radosne krunice, Krunice svijetla, Žalosne krunice i Slavne krunice, a Kristijan Sekulić
je još naslikao prikaz tekijske bitke, sa GospomPomoćnicom kršćana. Kako je novo doba nametnulo i problem parkiranja automobila, još
1998. godine kupljeno je zemljište na prilazu
crkvi, čime je ovaj problem riješen, a ujedno i
mogućnost postavljanja štandova za prodaju,
jer ta aktivnost je neminovna kao prateća pojava svih velikih hodočašća. Sve ove promjene
odrađene su u vrijeme kada je svetištem upravljao preč. Stjepan Miler.
Stjepan Miler rođen je u Rumi 1929. godine.
Osnovnu je školu završio u rodnoj Rumi a teologiju u Đakovu. Za svećenika je zaređen 6.
srpnja 1952. godine i obnašao je dužnost kapelana u Osijeku, Moroviću, Lipovcu, Brođancima i Valpovu a prve je župe dobio u Posavskim
Podgajcima i Rajevom Selu, i tu je bio punih
deset godina upravitelj svetišta Gospe Šumanovačke. U Petrovaradin je došao 1973. godine,
prvotno kao župnik župe Uzvišenja sv. Križa,
a poslije i župe svetog Jurja i ujedno i upravitelj
svetišta Gospe Tekijske, a obnašao je i dužnost
dekana petrovaradinskog Dekanata. Umro je u
Đakovu, 2002. godine a brojni su mu vjernici iz
Petrovaradina došli na pogreb.
GOSPINA SVETIŠTA DILJEM HRVATSKE – Čudotvornu sliku Gospe Snježne u Petrovaradin
je donio princ Eugen Savojski i dok jedni drže
da ju je donio iz Bosne, nakon ratnoga pohoda,
98
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Slavko Žebić, Svetište Gospe Tekijske
kada se s njim iz bosne u Hrvatsku uputilo na tisuće katoličkih vjernika, uglavnom Hrvata, drugi drže da ju je donio iz Rima, jer original slike
i danas krasi oltar crkve Santa Maria Maggiore
u Rimu. Bilo kako bilo, čudotvorna je slika početkom 18. stoljeća postavljena na oltar malene
marijanske kapele na Tekijama i sklanjana je u
crkvu sv. Jurja u Petrovaradinu samo u zimskom
periodu, jer je u kapelicu zabilježeno nekoliko
pohara. Nošena je u grad posljednje nedjelje u
listopadu, a ponovno je vraćana u kapelu drugoga dana Uskrsa, obično u travnju. I to, uvijek
u velikoj procesiji. Ovo ne bi moglo biti podvedeno pod pojam Gospe selice, kakvih primjera
imamo diljem Hrvatske.
Aljmaška Gospa spominje se također početkom 18. stoljeća i među pukom znana je kao
Gospa od utočišta. Evo i zašto. Legenda kaže
da si kip BDM isusovci donijeli u selo Lug u Baranji i tu nakon odlaska Turaka poticali duhovnu
obnovu. Međutim, odlaskom Turaka počinje
kolonizacija i u Baranju dolaze brojne mađarske obitelji, mahom kalvina koji nisu priznavali štovanje Majke Božje, pa su isusovci sklonili
Gospin kip, umotali ga u bijelu plahtu i položili
u čamac, što su ga čamcem pustili niz Dunav.
Čamac se zaustavio na ušću Drave u Dunav i
puk je to protumačio božjom voljom, Gospa je
tu našla svoje utočište i nazvali su je Gospa od
utočišta. Kip je prvotno prenijet u prućem građenu kolibu kod Aljmaša a prema bilježenju ing
Bruna Bandla iz Osijeka, narod je pohitio Gospi
i vijest je stigla do osječkih isusovaca, te je pater
Marko Jurina, uoči blagdanja Prikazanja BDM,
uz brojnu pratnju Osječana i vjernika okolnim
sela, prenio Gospin kip u Aljmaš 1704. godine,
a gradnja Gospinog svetišta započela je 1708.
Nažalost, crkva je 1846. stradala u požaru a sačuvana je samo jedna slika Gospinog kipa, pa
je biskup Strossmayer 1857. godine dao izraditi
novi kip u Beču i darovao ga Aljmašu. Tu muke
Gospe od utočišta ne prestaju. Na početku
Domovinskog rata Aljmašani su prognani iz
svojega sela, a velikosrpska armada topovima
je i tenkovima porušila marijansko svetište, ali
je Gospin kip ostao neoštećen. Pronašli su ga
Unproforci i prenijeli u Osijek, a kada su se Aljmašani 1998. vraćali iz progonstva, plovnim putem; Dravom, na čelu konvoja bio je čudotvorni Gospin kip, a grdnja nove crkva započela
94-101
je 2001. godine. Danas je, o blagdanu Velike
Gospe, to najposjećenije svetište u Slavoniji, a
tijekom godine posjeti ga više od 50 tisuća hodočasnika.
I Sinjska Gospa je Gospa selica. Legenda kaže
da je 5. kolovoza 1715. godine turska vojska
opkolila Sinj sa 60 tisuća vojnika a u sinjskoj
tvrđavi bilo ih je manje od tisuće, vojske, naroda i djece. Opsada je trajala tjedan dana i uoči
Gospe, 14. kolovoza, svi su već mislili da im
nema spasa. Na blagdan Velike Gospe, Turke je
prigodom napada zaslijepilo svjetlo i oni su se
počeli povlačiti i nadali i bijeg, a branitelji Sinja
bili su uvjereni da je to Gospino djelo. Iduće,
1716. godine, nadbiskup Stjepan Cupili okrunio
je Gospu Sinjsku zlatnom krunom i otada je,
svakog 15. kolovoza Sinj prepun hodočasnika.
Čudotvornu Gospinu sliku na platnu 58,oo x
44,oo cm, koja krasi oltar Gospinog svetišta u
Sinju, u Sinj su donijeli franjevci 1687. godine,
bježeći pred Turcima iz Rame. O tome svjedoči
podatak da je platno polomljeno na par mjesta
prilikom pakiranja i skrivanja.
Gospa Trsatska također ima čudnu sudbinu.
Legenda kaže da je skromna kućica Blažene
Djevice Marije, kuća svete Obitelji iz Nazareta, koju su apostoli pretvorili u Marijino svetište,
nekim čudom, nekom višom silom, prenijeta
na Trsat. Domaći župnik, Aleksandar Jurjević,
objasnio je začuđenom puku da mu se u snu
ukazala Gospa i uputila ga svetom mjestu. Bilo
je to davne 1291. godine, a nakon svete mise,
krčki, hvarski i brački knez, Nikola I Frankopan,
poslao je u Nazaret izaslanstvo da tu stvar ispita. Nedugo zatim, konjanici su se vratili, a
začuđeni mještani Nazareta rekli su im da Marijine kućice više nema. Ali to nije sve. Čudna
je kućica na Trsatu bila sam tri godine, i tada
su ju, anđeli prema predaji, prenijeli u talijanski Loreto, gdje se i danas nalazi. Vjernici su
teško podnijeli to i stoljećima su hodočastili u
Loreto i molili Boga da se Gospa vrati na Trsat.
Molbe im je uslišio papa Urban V i koncem 14.
stoljeća poslao im je sliku Gospe od milosti, za
koju vjernici i danas vjeruju da je čudotvorna.
Do današnjih dana hodočaste Gospi na koljenima, a treba znati da je svetište u brdu i da je
ukupno 560 stepenica, od kojih je posljednjih
118 sagradio vojni zapovjednik Like, Franjo Aichelberg, 1513. godine. Trsatsko je svetište, za
99
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Slavko Žebić, Svetište Gospe Tekijske
svojega pastoralnog posjeta Hrvatskoj 2003.
godine, posjetio papa Ivan Pavao II, darovao
mu krunicu, kleknuo pred Mariju i rekao; «Molite za mene dok sam živ i kada umrem» a te su
njegove riječi uklesane na nekoliko jezika.
I najveće Marijansko svetište, ono u Mariji Bistrici, čuva tajnu vezanu za crnu Madonu, crni kip
Majke Božje. Zbog preteče opasnosti od Turaka, domaći je župnik 1545. godine sklonio Marijin kip koji je bio u kapeli na Vinskome vrhu,
u crkvu sv. Petra i Pavla u Bistricu. Kako ni tu
nije bio siguran, odlučio je da kip zazida ispod
kora a da nikome ništa ne govori, no tu je tajnu
odnio sobom u grob. Tek 1588. godine tadašnji je župnik, jedne večeri nakon mise spazio
svjetlost u crkvi i sutradan odlučio zakopati po
zidu, i nakon nekog vremena spazio je Marijin
kip očuvan. Vijest se brzo raširila i narod je pohrlio k Mariji. Kako je turska opasnost još uvijek
prijetila, župnik Juraj Marinčić odlučio je 1650.
godine skinuti kip sa oltara, staviti ga na pokrajni prozor i zazidati, a tek 1676. godine župnik
Petar Brezović je tvrdio da mu se Gospa ukazala, ali kipa još nisu našli. Tek 1684. godine, zagrebački biskup Martin Borković, uvjeren da je
kip tu negdje, naložio je da ga pronađu i za koji
dan našli su ga zazidanog u prozoru i ponovno
je postavljen na oltar. Hrvatski je sabor 1710.
godine donio odluku da se sagradi zavjetni oltar, a današnja je župna crkva građena od 1879.
do 1882., prema projektnoj dokumentaciji Hermana Bóllea. Godine 1935. zagrebački biskup
Antun Bauer zlatnom je krunom okrunio Marijin kip i Majku Božju proglasio kraljicom Hrvata. Nacionalnim svetištem Marija Bistrica proglašena je 1971. godine i tijekom godine tu se
okuplja na stotine tisuća vjernika i hodočasnika.
Najsvečaniji dan za bistričko svetište svakako je
3. listopada 1998. godine, kada ga je pohodio
sveti otac papa Ivan Pavao II, gdje ja na misnom
slavlju proglasio blaženim zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Još jedna Gospa, srijemska, zemunska, osuđena je selidbu. Poslije oslobođenja od Turaka, u
Srijemskoj biskupiji, osim marijanskog svetišta
na Tekijama nastalo je i svetište Velike Majke
i čudotvorke, Pomoćnice kršćana u Zemunu.
Gospinu su sliku, Mariju sa Isusom na ruci, u
Zemun donijeli franjevci prilikom drugoga dolaska, 1728. godine i upravo su u Zemunu baš
94-101
za blagdan Male Gospe otpočeli svoju misiju.
Glas o čudotvornoj Gospi brzo se širio među
pukom i ubrzo su tu počeli dolaziti hodočasnici i moliti za ozdravljenje, što im je i uslišeno,
kako u kanonskoj vizitaciji bilježi mons. Ladislav
Szöreny, srijemski biskup (1733. – 1752.). Kada
je Beograd ponovno pao u ruke Turaka 1739.
godine, franjevci su sa pukom i Gospinom slikom krenuli iz Zemuna za Vukovar, no slika je
završila u Sotinu, gdje se i danas štuje kao Gospa Sotinska. Tih godina rijeke hodočasnika hrle
u Sotin, gdje su zabilježena brojna ozdravljenja,
no župna je crkva potpuno porušena tijekom
velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, a
čudotvorna Gospina slika čuvana je u Đakovu,
sve do povratka prognanika.
Dio franjevaca ostao je u Zemunu i na oltar je
postavio sliku Gospe Čenstohovske, u narodu
poznatija kao Gospa beogradska. Nova župna
crkva u Zemunu sagrađena je 1794./95. a na
oltar je postavljena nova slika zemunskog slikara Živka Petrovića, koja je naslikana prema poznatom platnu renesansnog talijanskog slikara
Tiziana. Prigodom obnove župne crkve 1898.
godine oltarna je slika zamijenjena platnom
češkog slikara Emanuela Dité koja predstavlja
Marijino uznesenje na nebo, prema kazivanju
zemunskog župnika u miru i kroničara, mons.
mr. Antuna Kolarevića.
TISAK O GOSPI TEKIJSKOJ – Hodočašće Gos-
pi Tekijskoj uglavnom je dobro medijski popraćeno, poglavito ako je riječ o katoličkom
vjerskom tisku, Glas koncila, Zvonik, Glasnik biskupije srijemske i Glasnik biskupije đakovačke
i u posljednje vrijeme Radio Marija, mada sam
posljednjih godina susretao izvješća, ili barem
vijest u novosadskom Dnevniku, Sremskim
novinama, na TVNS i HRT-u i Hrvatskoj riječi,
i Zovu Srijema, glasilu protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata.
Završio bih podsjećanjem na progonstvo srijemskih Hrvata, a prema crkvenim evidencijama iz Srijema je od 1991. – 1995. protjerano
između 30 - 40 tisuća Hrvata, koji su utočište
pronašli mahom u matičnoj domovini, ali i diljem Europe i svijeta. Na inicijativu srijemskih
Hrvata, poglavito prognanih Petrovaradinaca,
u godinama kada nismo mogli na Tekije, organizirano je hodočašće Gospi na Emaus, neda-
100
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Slavko Žebić, Svetište Gospe Tekijske
leko Osijeka, gdje je svakoga 5. kolovoza služena misa zahvalnica na blagdan Domovinske
zahvalnosti. Počelo je 1999. godine i naredne
tri godine Srijemci su redovito hodočastili na
Emaus i molili zagovor Gospe Tekijske za svoje najbliže, ali i za mogućnost da se ponovno
okupe na Tekijama. Molitve su uslišene, i nakon
demokratskih promjena kod naših susjeda, već
2003. godine mogli smo na Tekije, što smo i činili, tada i sve do danas.
Emaus nije, vjerojatno, slučajno odabran, jer
jedno je vrijeme tamo upravitelj bio Željko Kraljičak, iz Srijemske Mitrovice, a Emaus je bio
pod patronatom župe Imena Marijinog u Osijeku, gdje je župnik bio preč. Martin Radman,
i dosta je Srijemaca pripadalo baš toj Donjogradskoj župi.
Posjetio bih i na reportažu u Zovu Srijema, broj
31 od listopada 2001. godine, gdje sam pisao o
hodočašću srijemskih Hrvata na Emaus, gdje je
svečanu euharistiju prikazao vlč. Marko Milinović, župnik župe Rođenja BDM u Semeljcima,
inače rodom, Šokac iz Starih Mikanovaca. Bilo
je dosta svijeta, jer svetkovao se Dan domovinske zahvalnosti, a nas Srijemaca bilo je bar dvije
stotine. Najviše iz Petrovaradina.
Slavica i Franjo Valo iz Petrovaradina sa sjetom
su se sjetili svečanih misa na Tekijama, no ipak
im je drago da su se Srijemci okupili na Emausu
i mole zagovor Gospe Tekijske. Kuću u Petrovaradinu zamijenili za kuću u Donjem gradu
1994. godine a uselili su par godina kasnije.
Bogu hvala, vrlo im je blizu kapelica Gospe
Snježne u Osijeku i tu redovito idu, baš kao i na
proštenje u župu posvećenu Imenu Marijinom.
Franja se s uzdahom sjeća Tekija, u toj se ulici
rodio, u toj je crkvi ministrirao, a danas ne može
tamo, gdje su mu župnici, preč. Miler i vlč. Marko Kljajić. Slavica je rekla da je rodom iz Karlovaca, ali Karlovčani su uvijek bili najbrojniji na
tekijama, i po marijanskim pjesmama uvijek si
ih mogao prepoznati.
Emaus je i danas mjesto duhovne obnove i Srijemci tu dolaze s vremena na vrijeme, ali od
2003. godine ponovno se hodočasti Gospi Tekijskoj u Petrovaradinu, a redovito ide većina od
ovih obitelji koje sam naprijed pobrojao. I hodočasnika je iz godine u godinu sve više, raznih
nacionalnosti i konfesija, pa su Tekije i danas,
baš kao i nekad, pravo ekumensko okupljalište
94-101
svih ljudi dobre volje, a zagovor Snježne Gospe
– Gospe Tekijske, svakoj je duši dobrodošao.
Literatura:
Kratki pregled povijesti biskupije Bosansko-đakovačke i srijemske, Emerik Gašić
Povijesne crtice Ilije Okrugića tiskane 1905. godine,
Sveti Juraj u Petrovaradinu, monografija Marka
Kljajića, 2004.
Srijem, naselja i stanovništvo, dr. Rudolfa Horvata, 2000.
Zbornik «Dani Ilije Okrugića» u Zemunu, uradak dr. Vlatka Rukavine
Ilija Okrugić u Petrovaradinu, dr. sc. Jasna Melvinger
Razgovor s Petrom Pifatom, voditeljem svetišta
na Tekijama, reportaža iz 2009.
Razgovor s vlč. Stjepanom Vukovcem 2009.
reportaža Radio Osijeka,
Katalozi svetišta Majke Božje Tekijske
101
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Franković, Lada, «Lepi Ivo» i Ivanjdan...
102-114
Lada, «Lepi Ivo» i Ivanjdan
u običajima i popijevkama
podravskih Hrvata u Mađarskoj
ĐURO FRANKOVIĆ
SAŽETAK – Na samom početku valja zaključiti kako sv. Ivan poznat iz Novog zavjeta sasvim
odudara od «lepog Ive», Ivana, poznatog iz
hrvatskih obrednih pjesama1. Ovaj drugi naoružan je sabljom, javlja se, dakle, kao ratno
božanstvo koje je kasnije poprimalo osobine
ratarskog božanstva, naime on «orje duge rali».
Lik sveca i poganskog mladog božastva Ive
dovodi se u vezu sa sinkretizmom i kontaminacijom predožbi, arhaičnog poganskog sloja
i kršćaskih učenja. S druge pak strane u ivanjdanskim pjesama iz koprivničog kraja u Hrvatskoj jednosmisleno i nepobitno je očuvan trag
božice Lade, kao mlade i lijepe djevojke, božice ljubavi, koja sprema svatove i udaje se za
svoga brata Ivana, što bi značilo da je posrijedi
incest. Opstojnost slavenske, u našem slučaju
slavenske Venere, Lade, u etnološkoj znanosti
za neke je znastvenike bilo prihvatljivo, dok za
neke sporno, dok je posljednjih godina B. A. Ribakov, ruski arhelolog, ponovo obnovio mit o
Ladi i Lelji,2 jednako tako i u srpskoj znanosti je
skoro jednoglasno prihvaćeno da su Lada i Ljelja slavenske boginje.3 U narečenim zapisanim
hrvatskim pjesmama etno-glazbenika Vinka
Žganca iz okoline Koprivrivnice Lada ima svoje
stanovito mjesto, a pri čemu ne smijemo posumnjati da je riječ o krivotvorenim popijevkama! No, u pučkoj tradiciji mađarskih Hrvata sv.
Ivan sasvim odudara od sv. Ivana poznatog iz
Novog zavjeta, naime, ovaj prvi se i sam smatra
poganom, uz kojeg se vezuju razne djelatnosti:
umrlim dušama otvara nebeska vrata, vodi Bo1 Autor je skraćenu verziju ovog teksta objavio pod
naslovom Ivanje u Etnografiji Hrvata u Mađarskoj
1998. br. 5., 27-38.
2 SM ER natuknica Lada 327.
3 Isto, 328.
gordicu u raj, ore duge «rali» (seksualna simbolika), šeće se po zlatnom mostu (povezuje nebo
i zemlju), donosi plodnost i rodnost njivama.
Ivanjdanske su pjesme zorno svjedočanstvo
kontaminacije arhaičnih poganskih slojeva i kršćanskih učenja o svecima: Marija, Ivan, krštenje Isusa obogaćuje s i drugim osobinama koje
ne sadrži Novi zavjet.
Ivanjdanski običaji izvodili su se u mađarskih
Hrvata, kao i drugdje po svijetu, uoči ljetnje
ravnodnevice, dakle, prehodne noći, uz vatru i
preskakanje vatre, radi zdravlja i sretne ljubavi,
uz obvezatno darivanje zemljinih biljnih plodova vatri, uz «lilanje» i izvođenje arhaičnih ivanjdanskih ljubavnih pjesma koje su bile popraćene neobuzdanim veseljem pa čak nerijetko i
snošajem. Uz sv. Ivana vezuje se i kumstvo, kao
njegov prepoznatljiv atribut. Duge ivanjdanske
pjesme izvodile su se skupno, pjevala ih mladež
i mlade snaše i njihovi muževi, dakako, u nekim
krajevima čak i stariji, ugledniji građani, dok su
djeca potrčala sa zapaljenim «lilama» i oko sebe
u noći vrtjeli s njima, tj. «lilala su», opisujući magične krugove, odnosno, vjerojatno oponašajući i podsrekakvši tako sunčanu putanju na nebeskom svodu, čija je vrućina bila iole potrebna
za zriobu jačma, raži i žita.
Ključne riječi: Lada – «lepi Ivo» – ljubav – svatovi – vijenac – Marija – Magna Mater – ladarice
– metenje neba – oblaci – vatra – lilanje – kumstvo – rođenje – šare krave – oblaci – klas – kita
– rodnost – žetva – hambari – spavanje – jagoda – zlatni most – oranje – seksualna simbolika.
102
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Franković, Lada, «Lepi Ivo» i Ivanjdan...
SVETI IVAN KRSTITELJ – (grč. Ioannész d Baptisztész, na hebrejskom jehohanan, «milosrdiv
Jahve») bio je zadnji u redu proroka koji su
prorokovali o dolasku Mesije, istovremeno on
je i neposredni pretječa Isusa Krista.4 Blagdan
rođenja svetog Ivana Krstitelja (24. lipnja) u gradišćanskih Hrvata zove se sveti Ivan Ljetni, a razlikuje se od blagdana Svetog Ivana Apostola
i Evanđeliste (27. prosinca) što se naziva sveti
Ivan Zimski. U Undi blagdan se zove Ivanaova.5
Blagdan rođenje sveca poznat je pod nazivom
Ivan dan, Ivanje.6
Mađarski Hrvati drugi blagdan svetog Ivana
Krstitelja (24. kolovoza) nazivaju Sikovanje (Mohač). U Pečuhu su Hrvati nekoć slavili Usikovanje svetog Ivana Krstitelja. Biblijski opis smrti svetog Ivana Krstitelja, kojemu je po naredbi kralja
Heroda odsječena glava, sadržan je u blagdanskim imenima i u Gradišću: sveti Ivan Usikovac,
sveti Ivan Glavosik, Glavosečenje te Jivina smrt.7
U Podravini poznato je ime Ivan, Ivo, Januš, Janči, Jančija, Jankula.8 U santovačkih Šokaca: Ivan,
Iva, Ivo, Ivko, Iviš, Ivanić, Iša,9 u Dalmatina u Senandriji (Szentendre) Ivo, Janko.10
Bunjevačka prezimena vezana za Ivana su: Ifković, Ivanac, Ivanković, Ivić, u Santovu: Ifković,
Ivošev.11 U Baćinu kod rackih Hrvata javljaju se
prezimena: Jančikini, Janklikoavi, Jankoavi, Jankulini, Janoševi, Janošić.12
U podravskom Lukovišću (Lakócsa) postoji
nadimak: Ifkini.13Ivanjdan, Ivanje (24. lipnja) je
jedan od najvažnijih datuma u slavenskom narodnom kalendaru, koji se poklapa s crkvenim
blagdanom Rođenja svetog Ivana Krstitelja. U
pučkoj tradiciji, vezan je za ljetnjeg solsticija,
koji je u godišnjem krugu simetričan Božiću
(kao vremenu zimskog solsticija), s kojim Ivanjdan objednjivaju zajedničke motive i obredne
radnje.14
Hrvati su crkvu sv. Ivanu podigli u bačvanskom Gornjem Svetom Ivanu (Felsőszentiván)
4 Pribilješke Sándora BÁLINTA.
5 VULIĆ, S. 2000, 460.
6 Osobne pribilješke.
7 Pribilješke Sanje VULIĆ.
8 Osobne pribilješke.
9 Pribilježio Živko MANDIĆ.
10 MANDIĆ, Ž. 2003, 79, 82.
11 Pribilježio Živko MANDIĆ.
12 FEHÉR, Z. (rukopis).
13 Osobne pribilješke.
14 SM ER natuknica Ivanjdan.
102-114
(1780.), u gradišćanskom Hrvatskom Židanu
(Horvátzsidány) (1875.), u šomođskom Taranju
(1754.), Gadanju (1747.) i Gestiju te u baranjskom Velikom Kozaru (Nagykozár).15
I u dvjema crkvama u Mohaču i Taranju (o mještanima ovog drugog naselja u Županiji Šomođ
neki autori navode da su kajkavski Hrvati, dok
drugi ističu da su Slovenci) ovjekovječen je lik
svetog Ivana Krstitelja, djelo likovnjaka Istvána
Dorffmeistera, starijeg.16
O. Marijan Jaić u svom Vincu bogoljubnih pjesama objavljuje pjesmu o Svetom Ivanu Krstitelju:
Svetog Ive dan rodjenja, dan je mnogog proslavljenja:
Na sviet ovi još nerodjen, od Isusa bi pohodjen.
2. Majka premda stara biše, nit od ploda misli više,
U velikoj pak starosti, dobi čedo od svetosti.
3. Kad se Sveti Ivo rodi, otac mu njem progovori:
Izrajela blagi Bože, tvoja kriepost svaka može.
4. Hvalte Boga svi narodi, jer se velik prorok rodi.
Velik prorok diete ovo, put gospodnji bude snovo.
5. Još nejako Ivan diete, bi pustinjak brez prilike,
Tielo svoje postom mori, u jedejskoj pustoj gori.
6. Tielo mori, jer skakavci bješe hrana, a pojasci
Oštre kože, da nemilo s tim pokori večma tielo.
7. Pokoru svim preporuči, oštru činit sam nauči;
Spasitelja svoga krsti u Jordanu, pun milosti.
8. Opomenu tad Iruda, da s’ ostavi on zabluda,
Al himbene radi žene, osta glave odieljene,
9. O svetinjo ti velika! budi nama svim prilika,
Budi nam zaštićenje, budi vodja na spasenje.17
Pjesma posvećena svetom Ivanu Krstitelju jezgrovito i slikovito opisuje život sveca koji se je
rodio od starih roditelja a živio u pustinji kao
prorok i krstitelj. U vodi Jordana on je krstio
Isusa Krista. Prorok Ivan kazuje teške riječi, proklinja Antipata Heroda, tetraha Galije, koji je
od svog brata oteo njegovu ženu Herodiju, te
unatoč da njoj je bio živ muž, Herod je živio s
njom, te je tako grubo kršio judejske običaje.
Antipat Herod baca sv. Ivana Krstitelja u zatvor
ali ga ne smije pogubiti jer prorok bješe veoma
popularan. Jednom, na jednoj gozbi, Herodu
se je jako dopao ples svoje pastorke Salome
kojoj dade obećanje da ma što zatraži od njega on će joj želju ispuniti. Herodija svojoj kćeri
Salomi savjetuje da zatraži odrubljenu glavu
Ivana Krstitelja. Krvnik je na jednoj tacni pružio
Salomi odrubljenu glavu Ivanovu a koja nju pre15 Isto.
16 Isto.
17 Iz molitvenika Marijana JAIĆA.
103
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Franković, Lada, «Lepi Ivo» i Ivanjdan...
da svojoj majci. Učenici Ivanovi pokopaju tijelo
svog učitelja.
Ivan Krstitelj u pučkim molitvicama – Ivan Krstitelj u pučkim molitvicama pojavljuje se kao
kum a imao je osobito visok rang, kao u pjesmi
Nebeska zlamenja:
Vozila se po moru galija.
U njojzi je Isus i Marija
š njima je Krstitelj Ivane.
Crna jim se zemlja zanijala
I visoka ponavila gora,
A i vedro nebo otvorilo.
Al besedi Krstitelj Ivane:
O kumice, Marijo Divice!
Što se crna zemlja zanijala
I visoka ponavila gora,
A i vedro nebo otvorilo?
Kad me pitaš, moj kume Ivane,
Kad me pitaš, pravo ću ti kazat:
Kad se crna zemlja zanijala;
Onda sam se Bogu pomolila;
A visoka ponavila gora,
Onda sam se Bogu poklonila;
Kad se vedro nebo otvorilo,
Onda me je Bog u nebo zvao.
Kazivala Kata PALIĆ, Čonoplja, Skupio Ive PRĆIĆ
O Ivane, Krstitelju!
Dragom Bogu prijatelju!
Molimo te, moli za nas!
U potribi pomozi nas!
Dok stanemo umirati,
Ovu gorku čašu piti,
Pomozi nam ti popiti,
Rajska vrata otvoriti,
Duši misto zadobiti.18
Kazivala Teza CRNKOVIĆ, Subotica, Pribilježio
Ive PRĆIĆ
Ivan Krstitelj je kum Gospe i Isusa, a nalaze se u
galiji na moru. More je u isti mah sklika života i
slika smrti, što se nazire i u stihovima molitvice,
naime Ivan vodi Mariju na drugi svijet, iz ovog
u onaj, koji razdvaja more (voda). Stihovi nam
kazuju da se je crna zemlja zanijala, visoka ponavila gora te se i nebo otvorilo, što su neobične
pojave koje se javljaju prilikom smrti Marije ali
i Isusa. No kada je nebo otvoreno onda duše
mogu ući u raj (o čemo smo već pisali kod Velikog petka).
18 PRĆIĆ, I. 1939, 10.
102-114
U noći Ivanjdana, kako je smatrano u narodu,
mogle su se vidjeti neobične pojave, kao što je
otvaranje «nebesa», zvijede s neba se spuštaju
na zemlju i dr.19
U narednoj molitivici ponovno se potvrđuje da
je sv. Ivan Krstitelj božanski zaštitnik kumstva
i bratimstva, on je prijatelj dragog Boga, te se
smatra najvećim svecem. Kumstvo predstavlja
uvođenje, inicijaciju djeteta u obiteljski i domaći
kult i davanje imena, a sv. Ivan se pri tome pojavljuje kao mitski rodonačelnik cijeloga roda.
Kumstvo i bratimstvo, po narodnom shvaćanju,
imaju vrijednost krvnog srodstva, pa je, prema
tome, sv. Ivan božanstvo krvnoga srodstva.20
Sveti Ivan Krstitelj za obične duše otvara vrata
raja na nebu kuda ide duša na svoje određeno
mjesto, on daje milost od nebesa.
Zvonce sveči, Gospa kleči
Zvonce sveči,
Gospa kleči,
Misu reče.
Nit se mož iskantati,
Nit se mož prid popom,
Nit prid fratrom,
Već prid Svetim Sakramentom.
Sveti Ivo, oj čudesa,
Daj mi milost od nebesa
Da činim dobra dila,
Da znam šta je vira.
Sveti Ivo Krstitelju,
Dragog Boga prijatelju,
Pomozi mi otkriti,
Rajska vrata otvoriti,
Duši misto pridobiti.
Kazivala Katica MIHALOVIĆ-KREKIĆ, Vancaga, zapisao Josip KRIČKOVIĆ
U pučkim molitvicama Hrvati zvani Raci u bačvanskom Dušnoku ovako se obraćaju sv. Ivanu Krstitelju:
Sveti Ivan Krstitelju,
Dragog Boga prijatel’e,
Molim te, moli za nas,
U potrebi pomozi nas!
U ‘nu gorku čašu,
Na čas smrti pol popiti,
Rajska vrata otvoriti,
Duša mesta zadobiti.
19 SM ER natuknica Ivanjdan.
20 SMR natuknica sv. Jovan.
104
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Franković, Lada, «Lepi Ivo» i Ivanjdan...
102-114
Kazivala Estera BALA-ŠIPOS, skupio Đuro
FRANKOVIĆ
ponajviše u kajkavskih Hrvata pored Drave u
Boljevu (Bolhó) i Brežnici (Berzence).
Neosporno, sveti Ivan Krstitelj je posrednik
između Boga i umrlih ljudi, njihov je zaštitnik,
istovremeno on je čuvar i rajskih vrata, kao sv.
Petar, odnosno sv. Nikola. Na njegov imendan
oni koji pate od glavobolje obraćaju se k njemu. Na njegov blagdan ne valja sijeći ni krojiti.
Krijes, lilanje – U Boljevu i Brežnici mladež te
mlade supruge i njihovi supruzi popijevke su
izvodili za vrijeme ljetnjeg solsticija, uoči Ivanja
23. lipnja na raskrsnici putova. U Martincima i
Lukovišću pored žitnih polja, odnosno pored
Drave uz vatru (kres, krijes) i lilanje. Zajednički
krijes, dok je gorio plamenom, u Senandriji uz
ceremonijal je najprije preskočio knez sela iz
redova Dalmatina (Hrvata), koji se o svom trošku postarao o vinu nazočnima u ovoj proslavi.
Vatru su najprije preskočili ugledni gosti te mladež. Ovdje se uz ples izvodila pjesma:
Sveti Ivan u Ivanjdanskim običajima – Ivanje,
24. lipnja, je dan koji je usko povezan s ljetnim
solsticijem, 21. lipnja. Ivanje pada, kao što je
dobro poznato, 24. lipnja, točno šest mjeseci
odnosno pola godine prije Badnjaka (a tri dana
nakon ljetnog suncostaja). Treba istaći da se većina običaja i vjerovanja zabilježenih uz Ivanje
odvija ili nadovezuje na dan uoči, ili točnije, na
večer 23. lipnja po našem suvremenom shvaćanju (na Ivanjsko navečerje, kako to kažu kajkavci). Ovdje se, kao i kod još nekih folklorno značajnih dana, jasno nazire stari način računanja
vremena po kome je dan započinjao navečer,
početkom noći, a završavao idućeg dana u svoj
smiraj, pa su stoga i drevni obredi započinjali
navečer, na početku blagdana.21 U stara vremena ivanjdanski običaji bili su snažno prisutni
u životu Hrvata u Mađarskoj. Izvodili su se uz
pjesmu i ples, uz ivanjdanske krijesove u Podravini, u Baji i u Senandriji. Ovi potonji kazuju:
Ivandan u juniušu bude, to je sam’ dalmatinski
svetak biv. Predveče i uveče velike ognjove činimo pa skačemo preko. Najprvo stari pa mlađi.
Donesemo ako (akov) vina, zavijače, pogačke.
Svi pijedu, jedu. Šta ti drugo treba? Janotko zafurula (zasvira u frulu), Kožuvar i Maretin zagajdadu, sviradu, pa se tanca, veselimo se. Pa se peva:
„Napimo se vina, vina rumenog, brati Dalmatini. Tako bilo i kad moj dedo biov mlad, a ostalo
tako do Drugog boja, ondak mlogi trebali it na
front, i siroti mlogi bili pogubleni. I tako ta krasna
navada zaboravila se. Bole da kažem tu ona živi
u našoj pameti, al se već ne sustrimo na Velikoj
ledini, sve ode u zanemar.22
No svega je jedna ivanjdanska obredna popijevka sačuvana od Dalmatina u Senandriji,
nešto više u podravskim Martincima (Felsőszentmárton) i Križevcima (Drávakeresztúr), a
21 BELAJ, V. 1998, 214.
22 MANDIĆ, Ž. 2003, 85.
Baš na Ivan dan
Sejala sam lan.
Ivanova mila majka,
Jer doma Ivan?
Nije on doma,
Išav školama.
Nije, nije, nije doma,
Išav školama!
U bačvanskom Čavolju u bunjevačkoj ulici
otprilike ispred svake kuće je gorjela vatra od
slame i kukuruzovine. Vjerovalo se da ona djevojka koja je uspjela preskočiti vatru udat će
se narednih poklada te da će pjegave djevojke
izgubiti svoje pjege. Jedan veći dječak je čuvao vatru i dao je znak za preskakanje vatre uz
poviku: Skočite! Djevojka je obično sa svojim
momkom skupa preskočila vatru radi dobrog
poroda. Na kraju je mladež oko vatre plesala
kolo.23 Od žari ivanjske vatre stavljalo se i u hranu svinja, radi zaštite od bolesti stoke.24 Običaj
pravljenja lila i izvedba lilanja bio je poznat i kod
druge skupine podravskih kajkavskih Hrvata u
Izvaru (Vízvár), Rasinji (Heresznye), Belovaru
(Bélavár), Boljevu i Bobovcu (Babócsa).25
Lila se pravila na ovaj način: na motku pričvrstila
se oguljena i osušena kora trešnje pa se u nju
stavila slama s krovenice (kuće pokrivene slamom). Noću su dečki s lilama opisivali svjetle
krugove u zraku.26 U podravskom Lukovišću
za neradna čovjeka se i danas kazuje: Tem sam
da lilat, tj. nije mu stalo do posla. Značilo bi to
23 MANDIĆ, M. 1984, 132.
24 Isto.
25 Osobne pribilješke.
26 Isto.
105
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Franković, Lada, «Lepi Ivo» i Ivanjdan...
ujedno da se na Ivanje nije radilo.27 U Rasinji
su dječaci skupljali kore od višanja koju su osušene uoči Ivanja pričvrstili na motku te zapalili
i bacali iznad djevojačkih glava, a djevojke su
vijenac načinjen od divlje koprive bacale iznad
glava momaka.28 U Izvaru i Boljevu u hataru
naselja zapaljen je ivandanjski krijes oko kojega
se izvelo kolo. Dječaci su i ovdje zapalili lile s
kojima su vrtjeli iznad svojih glava. Vraćajući se
u selo mještane su zapaljenim lilama predvodili
dječaci. Na kraju sela sudionici obreda dočekali
su dok izgore lile pa su se vratili svojim domovima.29
Simbolika ivanjdanskih pjesama, šare krave
– U jutarnjim satima Ivanjdana djevojčice odjevene u bijelu haljinu i velom i vijencem na glavi ophodile su seoske domove u Boljevu te su
izvodile obredne pjesme.
Faljen budi, Jezuš Kristuš,
Jezuš Kristuš i Marija!
Al moj venčec od mateka,
Od mateka zelenega,
Od bažuljka vijenoga,
Od gratora, granatora.
Dignite se, mlada gospa,
Mlada gospa iz gosponom!
Podojite šare krave,
Šare krave i šarice!
Pometite bele dvore,
Bele dvore i komore!30
U pjesmi javljaju se akteri: ladarice, mlada gospa
i mladi gospon, koji se nalaze u bijelim dvorima,
u bijelom gradu, odnosno na nebu. U ivanjdanskoj pjesmi vjerojatno ima navoda o svetoj
svadbi našto nas upućuju riječi o vijencu koji
se vije od zimzelenog cvijeća: mateka (neteka),
bažuljka i granatora. Ladarice božje mladence,
tj. mladu gospu i mladog gospona bude iz sna.
Vjerojatno riječ je o svjetlim božanstvima koja
bi istvoremeno mogla biti i božanstva vegetacije. Naročito božicu vegetacije podsjećaju na
njezine obveze. Iste analogije se javljaju i u kraljičkim obrednim pjesmama Hrvata u Mađarskoj, naime u njima car i carica spavaju.
Daljnja analiza obredne pjesme nam otkriva i
druge mogućnosti interpretacije jer šare krave
27 Isto.
28 Isto.
29 KIRÁLY, L. 1995, 72.
30 Osobne pribilješke.
102-114
mogu se poistovjetiti s oblacima. Ustvari, dojenje krava se poistovjećuje s padanjem kiše koja
je prijeko potrebna usjevima. Plodna je krava
kod drevnih mezopotanskih naroda Velika Majka; Velika krava je bila božica plodnosti. Ona
je simbol plodnosti i u naših mađarskih Hrvata.
Krava je neraskidiva od periodičnog ratarskog
ciklusa. U raznim je kulturama simbol oblaka i
nebeskih voda. U prezentiranoj popijevki doznajemo da mlada gospa valja pomesti bijele
dvore i komore. Nije izniman slučaj da žensko
božanstvo mete nebo, naime u jednoj rumunjskoj koledi Marija treba pribaviti metlu s kojom
će pomesti nebo i zemlju, znači, očistit će nebo
od oblaka, a zemlju od magle i tada će Isus, koji
se rađa iz stijene, poput sunčanog božanstva
Mitre, poletjeti na nebo, kao Mithras saxigenus.31 U ivanjdanskoj pjesmi mlada gospa neosporno obavlja isti posao, naime, mete nebo od
oblaka koji su u obliku dojnih krava kišom već
natopili i osvježili polja, te više nisu potrebni,
jer počinje zrijati žito. Svakako, poželjno bi bilo
sunce koje će, prema motivima ivanjdanskih
pjesama Hrvata u Boljevu, iz tame izorati Ivo, u
obliku zlatne jabuke.
Svete tajne zemljoradnje – Ivanjdanske popijevke vode nas na žita polja:
Čiji žnjači u tom polju?
Ivanovi gosponovi.
Jeste puno naženjali?
Jednu malu rukavičku
rumenu jagodičku.
Staro majko, kaj imate,
Kaj imate to nam dajte!
Mi moramo dalje iti,
Dalje iti i obiti,
Staru majku ostaviti.
Faljen budi, Jezuš Kristuš!32
(Boljevo)
Objašnjenje novih simbola: rukavička te rumena
jagodička donosi nam dosada nepoznate pojedinosti. Nekoć se je želo zupčanim srpom kojim
se udarala stabljika žita, ustvari žito i duh žita je
na taj način usmrćen. Rukoveti čine snop te simbolika bi im bila ista. Rukovet, snop je simbol
žetve, izobilja i blagostanja. Prva rukovet (snop)
odnosno posljednja rukovet kada padne pod
31 Pribilješke Tekle DÖMÖTÖR.
32 Osobne pribilješke.
106
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Franković, Lada, «Lepi Ivo» i Ivanjdan...
udarcima srpa (kose) ona je ispunjena svetom
snagom. U toj rukoveti (snopu) počiva sva energija rastenja. Rukovet (snop), kao i kite cvijeća
(i ivanjdaskog), mlazovi vode na zdencima i slapovima (samo da podsjetimo ivanjdanski običaji izvode se pored Drave u Martincima), te
snopovi iskara (ivanjdanska vatra) pri vatrometu
simboliziraju radosno prosipanje života, njegovo prštanje u tisuću i tisuću klica, raskoš njegovih prolaznih darova i neku vrstu neprekidnog darivanja.33 Analogije o simbolima jagode
dovode nas do kušanja jagoda. U homeričkoj
himni o Demetri, prema vjerovanju, Perzefona
je okusila jezgru mogranja, pa je osuđena na
podzemni svijet.34 U priopćenoj ivanjdanskoj
obrednoj pjesmi branje (žetva) jagoda znači i
njezino kušanje od strane božice. Ona naime
nakon što obavi svoju zadaću na zemlji, kojoj
donosi plodnost i rodnost, ciklično se vraća u
podzemni svijet, a početkom proljeća ponovno
dolazi među ljude. Jagode simboliziraju i dobro
godišnje doba. U susjednoj Brežnici također
su bile poznate pjesme ladarica. One su ustvari
djevojčice obučene u bijelu haljinu vijencom
na glavi te obilazile su seoske kuće i skupljale
dobrovoljne priloge (jaja, brašno).
Dejte, dejte kaj imate
Vinograde i hombare!
Hoj, lepo, lado, hoj, lepo, lado!
Pune kuče i hombare,
Pune škrinje i hombare!
Hoj, lepo, lado, hoj, lepo, lado!
Čij’ to žnjači v ravnom polju?
To su žnjači Pintarovi!
Hoj, lepo, lado, hoj, lepo, lado!
Što im nosi obed rani?
Mlada sneha Katarina!
Hoj, lepo, lado, hoj, lepo, lado!35
(Brežnica)
Novi pristup i očiti dokazi o božici Ladi – Zanimljiv je i pripjev: Hoj, lepo, lado, hoj, lepo, lado!
U pučkim pjesmama gotovo svih slavenskih naroda, posebice u onima koje pjevaju ophodnici
u proljeće i ljeto ili se pjevaju na svadbi, može
se naići na pripjeve u kojima se javljaju nerazumljive riječi poput lado, lada i sl. Te pjesme
većinom pjevaju o ljubavi, ili, uže, o sklapanju
33 RS natuknica snop.
34 Isto, jagoda.
35 BALOG, V. 1998, 21.
102-114
veze između mladića i djevojke. Ne treba stoga
čuditi da su u tim riječima neki istraživači vidjeli
skriveno ime poganskog boga ljubavi.36 Pripjev
lado sreće se i u mnogim obrednim pjesmama
istočnih Slavena (svadbenim, koledarskim), često u obliku did lado i sl.37 Kao pripjev u kraljičkim pjesmama također se javlja pripjev: lado i
ljeljo. Kršćanski kroničari kasnog srednjeg vijeka
u njima su vidjeli slavenska božanstava. Njihove
stavove nekritički su prihvatili pojedini pisci slavenske mitologije predznanstvenog perioda i
tog se stereotipa mnogi i danas teško oslobađaju.38 Gornje konstatacije stoje u tom pogledu
da na osnovu pripjeva ne može sa sigurnošću
dokazati postojanje nekih skrivenih poganskih
božanstava. No sasvim je druga situacija kada
se uzmu u obzir prije blizu četrdeset godina
objavljene obredne pjesme iz koprivničkog
kraja u Hrvatskoj. Ne smijamo posumnjati u njihovu originalnost tj. smatrati ih falsifikacijama!
Ladalo se mlado Lado39
po tem polju širokome,
đe poljanke40 kolo vode,
med se zvale mlado Lado.
Nemojte me, poljančice,
sinoć mi je glas dolazil,
da mi majka umirala!
– Ne budali, bjela Lado,
tvoja majka svilo prede
na preslici trešnjikovoj,
na vretence brušpanovo. –41
Da bi znala i spoznala,
da mi majka svilo prede,
dala bi ju čižme šivat
na peticam i crlene.
36 BELAJ, V. 1998, 246.,
37 SM ER natuknica Lada, 325.
38 Isto, 327..
39 Kod pjevanja se polovica stiha uvijek ponavlja.
ŽGANEC, V. 1962, 21-22. Žganec navodi: Obredna
pjesma iz «vuzmenog kola». Melodija br. 369 zapisana
je po sluhu 1947. godine, a melodija br. 370 snimljena
je na magnetofonskoj vrpci 1953. godine. Pjevačica
Agata Dolenec je iza svakoga stiha načinila dvije
četvrtinske pauze. Vjerojatno zbog toga, što iza svakog stiha, koji u kolu pjevaju žene, muškarci odmah
nastave pjevati ponavljajući taj isti stih, a žene čekaju,
dok muškarci otpjevaju, pa kad oni svrše, žene opet
nastavljaju s pjevanjem daljeg stiha. Sjećanje na takav
način pjevanja potaklo je vjerojatno pjevačicu da je
neko vrijeme zastala s pjevanjem između dva stiha.
40 seljanke
41 šimšir
107
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Franković, Lada, «Lepi Ivo» i Ivanjdan...
Ladalo se mlado Lado,
po tem polju širokome,
đe poljanke kolo vode,
med se zvale mlado Lado.
Nemojte me, poljančice,
sinoć mi je glas dolazil,
da bi bratec vojsku pođe.
– Ne budali, bjelo Lado,
tvoj ti bratec konja jaši. –
Da b’ ja znala, spoznavala,
da mi bratec konja jaši,
ja bi njemu vinca splela
z ružmarina zelenoga.
Lada se, dakle, ne javljaju samo u pripjevima u
hrvatskoj pučkoj poeziji, naime, o njoj kajkavske popijevke govore kao o mladoj, lijepoj, bijele puti djevojci, koja ima vjerojatno plave oči,
a voljela bi da su joj crne, čija mati svilu prede
za njezinu svatovsku haljinu, koja se nadopunjuje čizmicama s crvenim potpeticama. O udaji
Lade dovodi se u vezu i bugarski obred kolektivnog djevojačkog gatanja o udaji – «laduvanje», «dajlada», a poznat je i predsvadbeni običaj lada.42 Smatram kako te analogije u vezi s
udajom, svatovim i brakom nisu slučajne, toliko
istovjetnosti ne može biti! U obrednoj pjesmi
iz okolinóe Koprivnice skriveno se govori i o incestu, tj. udaji Lade za svog brata, naime ona
priprema svatovski vijenac od ružmarina. U slavenskoj i u svjetskoi mitologiji ne čine iznimnu
pojavi a dovode se u vezu s rodnošću polja.
Lada, dakle, ima brata vojnika koji se sprema u
vojsku, o kome možemo govoriti kao o nekom
ratnom božanstvu te u nadolezećim pučkim
pjesmama podravskih Hrvata u Mađarskoj preuzima i osobine ratarskog božanstva. Zanimljivi su i naredni stihovi o Ladi, hrvatskoj Veneri,
koja u potaji koketira i sa sinom nekog turskog
dostojanstvenika. Samo u kraćim naznakama
navodim kako predodžbe o Turcima u pučkoj
tradiciji Hrvata postoje, oni se najčešće izjednaćuju sa podzemnim božanstvima, uz koje se
vezuje seksualnost.
Šetala se mlada Lada
gori doli kraj Dunaja,
v Dunaj se je nagledala
Alaj bože, al’ sam lepa!
Da bi mela crne oči,
išće bi si lepša bila,
sve bi Turke prekanila
42 SM ER natuknica Lada 325.
102-114
i turskoga harambašu
i njegvoga mlada sina,
koj si nosi tri cimera.
Prvoga mu majka dala,
papir ga je omotala.
Drugoga mu sestra dala,
zlatom ga je pozlatila.
Tretjega mu luba dala,
šipkom ga je ošikala.43
Lepi Ivo je ratno božanstvo s oružjem u ruci, a
koji ima svoju ljubu. Ivanjdanske pjesme sličnog
sadržaja zapisane su i u podravskim hrvatskim
selima u Mađarskoj, o kojim će još biti riječu u
nastavku ovoga uratka.
Lepi Ivo kres nalaže,44
na ivanjsko navečerje,45
z desnom rukom kres nalaže,
z levom rukom sabljo paše,
sabljo paše, lubo pita:
Gde si, luba, sinoć spala?
– Ja sam spala starom majkom! –
Da bi spala starom majkom,
ne bi bila tak rumena!46
Podnosi se žrtva ivanjdanskoj vatri, vatra donosi rodnost – Ako je ivanjdanska noć bila vedra, iz zagorskih i međimurskih sela vidle su se
po 20-30 vatri koje su plamtile na Legradskim
brdima (Légrád-hegy). Poslije pjesme jedan od
poštovanih staraca ovako se obraćao mladima:
Drago dekle i dečke! Na ivanskoga navečerje,
preskočite ognja, po starom običajo, da bude
više rodilo vina, pšenice, kukuruze i da se dekle
prvlje udajo a dečki oženijo.
Djevojke zatim od dobijenih poklona bacaju
u vatru jedan dio dobivenih priloga: žito, jaja,
voća, da prema običajima svojih predaka osiguraju tako dobar urod. I ovdje se veselje nastav43 ŽGANEC, V. 1962, 26.
44 ŽGANEC, V. 1962, 33-34.
45 To je pripjev iza svakog stiha.
46 Žganec navodi: Krijesna pjesma. Ta se pjesma
pjevala uz krijes, koji se u Koprivničkim Bregima ložio
na «pol vulice» na ivanjsko navečerje. Pjevačica Bara
Šćrbak opisuje to ovako: «Dečki, dekle, žene i ljudi
donesli su sakoj snop lozja pak su kurili. Stare žene su
begenešile pak su donesle ogorka (ugarke od vatre,
ostatke izgorjelog pruća) v zelje, kaj bi bolje raslo.»
Preko krijesne vatre su skakali, ali ona ne zna zašto, i
što je to značilo. Kom bi se spavalo «namočili» su drač
u vodu i poškropili mu oči, da ne zaspi. Kod krijesa
se plesalo i pjevala se pjesme «Lepi Ivo kres nalaže».
108
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Franković, Lada, «Lepi Ivo» i Ivanjdan...
lja do duboku u noć, a u međuvremenu svaki
dečko i djevojka moraju preskočiti vatru da ne
bi bili nesretni u izboru svog budućeg bračnog
druga.47 Uočljivo je da se vatri podnosi žrtva u
obliku biljnog roda tj. zemnih plodova! No daleko bi nas odvelo razmišljanje i obrada problematike da je tu posrijedi vjerojatno neko sunčano božanstvo, odnosno božanstvo zemnih
plodova.
Međutim, gornji autentični zapisi na kajkavskom idiomu mogli bi se dovoditi u vezu sa
paralelama na koje nailazimo kod istočnih
Slavena, naime kronika «Povijest Poljske» Jana
Długosza iz XV. stoljeća bila je jedna od izvora za pisanje tzv. «Gustinskog ljetopisa», ruskog
spomenika XVII. stoljeća, koji potječe iz Ukrajine. Ovaj drugi bio je pridodat starijem «Ipatijevskom ljetopisu». U spomenutom ljetopiusu u
poglavlju «O idolima Rusa», nabrajaju se mnogi
poganski ruski bogovi, a među njiima je, četvrti
po redu, i Lado. Za njega se kaže da je bio bog
ženidbe, radosti, spokojstva i svakog blagostanja. I da su mu prinosili žtrvu oni koji su se hjetli
ženiti, da bi im brak bio dobar i da bi protekao u
ljubavi.48 Bez ikakve dvojbe, isto se može ustanoviti i u tekstu zapisanom u Legradskoj Gori u
Mađarskoj koji lijepo nadopunjuju i nadolezeći
riječi. U poučnom slovu nepoznatog kijevskog
propovjednika iz XVII. stoljeća, osuđuju se priprosti ljudi koji se ponašaju kao stari Grci. Slaveći boga zemnih plodova Dida i boga početka
svakog posla – Lada, oni, paleći vatre i plješćući
rukama, «pojahu dido lado».49 Ovdje navodim
kako i druge istovjetnosti su očite: «dido» – «poštovani starac»; žrtva Ladu – žrtva vatri; blagostanje – rod vina, pšenice i kukuruza; ženidba
– udadba djevojaka i momaka: Lado – Lado se
navodi se kao refren u pjesmama podravskih
Hrvata u Mađarskoj; počatak poslova – početak žetve.
Sveci donose bogat rod – Nedvojbeno je da su
vremenom u hrvatskoj pučkoj tradiciji osobine
poganskih božanstava vezanih za plodnost preuzeli sveci, npr. Gospa, sv. Vid, sv. Ivan, sv. Petar. Zamijenjuju ih, tako do današnjih dana postoji jedna dvojna kultna praksa, što bi značilo
da nije u potpunosti potisnuta stara vjera, samo
su imena poganskih protagonista zamijenjena
s imenima kršćanskih svetaca. Stoga pod nazi47 EPERJESSY, E. 1968, 49.
48 SM ER natuknica Lada, 326-327.
49 Isto, 327.
102-114
vom Ivana, Vida, Petra krije se neko pogansko
božanstvo. Pripazimo samo na sljedeće stihove
u kojima se poručuje Petrovoj majci da je stigla
rodnost.
Oj, Ivovo, Vidovo,
Na ivansko navečer.
Da nam dojde lepi glas
Na ivansko navečer.
I jačmenu rodan klas
Na ivansko navečer.
Da nam dojde lepi glas
Na ivansko navečer.
I šenici rodan klas
Na ivansko navečer.
Da nam dojde lepi glas
Na ivansko navečer.
Kukuruzu rodna lat
Na ivansko navečer.50
(Boljevo)
U ivanjdanskim pjesmama iz krajeva u Hrvatskoj često se pojavljuje motiv: Na vidovsko navečerje, u naših podravskih Hrvata u Boljevu:
Oj, Ivovo, Vidovo, / Na ivansko navečer. Vidovo je u folklornom kalendaru usko povezano
s Ivanjem. Posljedica je to činjenice da je pred
Gregorijansku reformu kalendara 1582. godine
Vidovo bilo dan ljetnjeg solsticija. Tako je, primjerice 1557. godine objavio Primož Trubar u
Ta slovenskom kolendaru slovensku uzrečicu u
stihovima (ovdje dajemo u prijevodu): Sveti Vid
ima dan najdulji, / A Lucija najkraći, / Opet Vid
ima noć najmanju, / A Sveta Lucija najdulju.51
Lepi glas (čitaj: rodnost) donose ladarice, koje su
(i) glasnice bogova. Glasnice su mlade djevojčice, čudesno lijepe i nevine.
Iz obredne pjesme se vidi da je sve osigurano
za žetvu: krave-oblaci su podojene, tj. bilo je
dovoljno kiše, dvori su nebeski pometeni, znači, čisto je i svjetlo postalo nebo, hambari su za
doček obilnog berićeta pripremljeni. Skladišta
su postala dupko puna, jer je žetva bila bogata:
ima u izobilju pšenice, ječma, pa se čak i kukuruz, uvezen iz Amerike, lijepo uklopa u sliku
rodnosti.
Diva Marija, kraljica svemira i svjetlosti – Ivanjdanske pjesme sadrže i niz arhaičnih motiva
koji će nam poslužuiti za daljnju analizu.
50 Osobne pribilješke.
51 BELAJ, V. 1998, 257-258.
109
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Franković, Lada, «Lepi Ivo» i Ivanjdan...
Ivo se šeće po zlatnom mostu
Oj, lado, lado, oj, lepo, lado.
(Poslije svakog stiha potonji stih se opetuje.)
Za njim se šeće Diva Marija,
Na rukaj nosi dete maleno,
Krsti mi, Ivo, dete maleno.
Kak bi ga krstil kad kršćenik nisem!
Krsti ga, krsti, svaj svet kršćen bude!
Ja ga krstil budem, kaj mu ime bude -Ime mu bude ove svetle Zvezde!
I to je lepo, i to je v nebu!
Ime mu bude ovaj svetel Mesec!
I to je lepo, i to je v nebu!
Ime mu bude ovo žarko Sunce!
I to je lepo, i to je v nebu!
Ime mu bude Jezuš Nazarenski,
Jezuš Nazarenski, Otac Bog nebeski!52
(Boljevo)
U pjesmi javlja se simbolizam mosta, kao sredstvo što omogućuje prelazak s jedne obale na
drugu te je most jedan od najraširenijih simbolizama. To je prijelaz sa zemlje na nebo, iz ljudskog stanja u nadljudska stanja, iz prolaznosti u
besmrtnost, iz osjetilnog svijeta u nadosjetilni.53
U obrednim pjesmama slavenskih naroda, dakako, i Hrvata često se pojavljuje most, koji
može biti srebreni most, most od suha zlata,
most kameni, most kovani, itd. Da je mitska
veza između pojmova put i most veoma stara,
govori prelaz značenja iz «put» u «most» koji se
dogodio u latinskome. Etimološka figura «mostove mostiti» može se protumačiti kao ulomak
praslavenskoga svetog pjesništva. Riječ je o
mitskom mostu. Imamo mnoštvo primjera o
takvom mostu, tako i iz Gradišća: Hoja dunda,
hoja, / A ča vi to delate? / – Hoja dunda, hoja,
/ Mi si moste gradimo. / – Iz česa si je gradite?
/ – Iz dragoga kamika.54 Motiv kamenog mosta
se javlja i u đurđevdanskim popijevkama Hrvata u Pomurju, o čemo smo već pisali u ranijem
podglavlju.
U ivanjdanskoj pjesmi zlatni most povezuje
nebo i zemlju, na kojemu se ide na drugi svijet, ili obratno, s neba na zemlju. Ovdje imamo
pred sobom tvorbu čvrsto povezanu s prasla52 Osobne pribilješke.
53 RS natuknica most.
54 BELAJ, V. 1998, 221-222.
102-114
venskim mitologemom o dolasku božjeg sina
na zlatnom mostu na svadbu.55
Vrativše se na ovdje priopćenu pučku pjesmu,
u njoj Ivo ni iz bliza nije nama poznati sveti Ivan
iz Novog zavjeta. Naime, on o sebi kaže da je
nekršten, tj. da je poganin.
Zanimljiva je i
sama pučka teologija, naime Marija nosi dete
maleno na rukama, onako kako to nalaže simboličan sadržaj sintagme diva Marija (Blažena
Djevica Marija prikazuje se, a napose zamišlja,
pretežno s malim Isusom na rukama: pred oči
nam dolaze slike i kipovi iz Bistrice, Đuda/Juda
i sl.) i traži od Ivana (Krstitelja) da joj krsti... dete
maleno, bez obzira na to što svaki kršćanin točno zna da je Ivan na Jordanu krstio već odrasla
Isusa.56
Međutim, pored toga ima jasnih indicija da je
sveta Marija naslijedila osobine božice tipa Magne Mater, Velike Boginje plodnosti. Ona rađa
svemir, najprije Zvijezde, Mjeseca, Sunce i na
poslijetku Isusa, odnosno, u ovdje interpretiranoj popijevki ovi se motivi očituju veoma jasno.
Gospa će i u simbolici latinskih himni i u njihovim varijantama raznih naroda biti rodilja svjetlosti – svjetlosti svijeta. Ona se poistovjećuje
s nebom, odnosno, noćno nebo s Marijom. U
ivanjdanskoj pjesmi ovo se isto zapaža. Gospa
odjevena u odjeću s zvijezdama slična je boginji Nut u starom Egiptu, u antičkoj Grčkoj također ima takve boginje, čak i na drevnim mitskim predstavama Inka u Meksiku nailazimo na
paralele datih božanstava. Majka bogova uvijek
iznova rađa svjetlo (zvijezde), jutro (Mjesec) i
Sunce. Marijin sin Isus se poistovjećuje u kršćanskoj tradiciji sa Suncem, koji je u popijevki
Otac Bog nebeski.
U matrijarhatu smatralo se je da je dan i Sunce
neko dijete Žene, a aspekt rođenja pak bi bio:
iz tamne noći mati rađa svjetlost, zoru. U mađarskim pjesmama Gospa se poistovjećuje sa
zorom. U molitvicama Hrvata u Mađarskoj ona
čuva poglavito djecu, no tko se njoj obraća, od
polnoći, znači, u samu zoru, bit će zaštićen.
S druge strane pak Mara naših folklornih tekstova je, dakle, djevičanska kći visokoga boga
gromova, Peruna i Sunca. Njezina očekivana
svadba s bratom (blizancem) preduvjet je plodnosti na zemlji, svakidašnjoj obnovi života. Ona
je osvetoljubiva, opasna. Uslijed sličnosti Mara
i Marija došlo je, usprkos njihovu nastanku u
različitim vjerskim sustavima, kod raznih sla55 Isto, 223.
56 Isto, 226.
110
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Franković, Lada, «Lepi Ivo» i Ivanjdan...
102-114
venskih naroda do preplitanja značajki tih dviju
božanskih osoba.
Pokazalo se da Marijin kršćanski lik i Marin folklorni imaju ne samo veoma slično ime, nego i
neke druge dodirne točke koje su omogućile
njihovo preplitanje u pučkoj predaji. Pritom ne
treba Maru zamišljati kao Marijinu hipostazu,
nego kao jednu od komponenti sinkretičnih
predodžbi koje si je puk oblikovao da bi lakše
razumio svijet oko sebe.57
Dober Bog – Ljubav, udadba djevojaka, kopanje te nove kršćanske osobine Ivanove, tj. da je
on naš krstitel, te da je Bog dobar što, dakako,
dolazi do izražaja u narednim stihovima.
Mitsko oranje te seksualna simbolika – Naredni stihovi nas vraćaju u mitično doba oranja božanstava koja obične ljude podučavaju na vještinu i svete tajne zemljoradnje, pored toga ovi
stihovi neosporno imaju i seksualnu simboliku
(oranje, kopanje je, ustvari, snošaj).
Baba ide bilje kopat
Iz hrđavom motičicom.
Tiho je leto, dober je Bog,
Tiho je leto, dober je Bog.
Ivo orje duge ralji,
Odoral je zlat’ jabuku.
Išla majka da ju najde,
Išla manjka, ni ju našla.
Išal otac da ju najde...
I tako zaredom se ponavljaju stihovi, poslije oca
ide sestra, pa bratac, ali nisu našli zlanu jabuku,
dok će ju naći Ivanova ljuba. Oranje je svagde
sveti čin, osobito kao čin oplodnje zemlje. Prva
brazda se slavi kao čin desakralizacije tla. Možda bi trebalo reći defloracije? Jer transcendentno Božanstvo (ili Čovjek), posrednik između
neba i zemlje, uzima i oplođuje dotad neobrađenu zemlju. Značajno je da je kineski vladar
morao najprije zatražiti kišu, sjeme iz neba; da
su prvo oranje vjerojatno morali izvoditi parovi
te da je ono katkad bilo praćeno i spolnim činom. Raonik ili lemeš pluga falički su simboli, a
brazda se povezuje sa ženom.58 U svetom činu
sudjeluje Ivan koji ciklično oplođuje neobrađenu zemlju. Simbol oranja pojavljuje se kasno,
kada društva koja su bila prvenstveno ratnička
postupno postaju ratarska.59 Zlatna jabuka je
voće besmrtnosti. Jabuka je plod koji odražava
mladost, simbol je obnove i trajne svježine. U
skandinavskoj mitologiji jabuka ima ulogu ploda koji obnavlja i pomlađuje. Bogovi jedu jabuke i ostaju mladi sve do ragna röka, to jest do
kraja sadašnjega kozmičkoga ciklusa.60
57 Isto, 236-237.
58 RS natuknica oranje.
59 Isto.
60 Isto, natuknica jabuka.
Na Ivansko, na večerje
Na Ivansko, na večerje
Da su dekle na perjanu.
Tiho je leto, dober je Bog,
Tiho je leto, dober je Bog.
Na Ivansko, na večerje
I o praznom torbičicom.
Tiho je leto, dober je Bog,
Tiho je leto, dober je Bog.
Sveti Ivan kresu loži
Na Ivansko, na večerje.
Tiho je leto, dober je Bog,
Tiho je leto, dober je Bog.
Sveti Ivan naš krstitel
Na Ivansko, na večerje.
Tiho je leto, dober je Bog,
Tiho je leto, dober je Bog.61
Ptica vodić svatova, prelazak preko vode – Božanstva se u raznim mitologijama reinkarniraju
u ptice. Obredne ivanjdanske pjesme sadrže
i motiv prelaska preko vode, a koju treba prebroditi, ustvari, pregaziti. Prelazak preko vode
bi bio prelazak na drugi svijet, u raj, odnosno iz
raja na zemlju.
Letele su ‘tičice
Letele su ‘tičice,
Jesu dal’ko letele,
Dal’ko, dal’ko, predal’ko.
Uzel Ivo puškicu
Pak da strelji ‘tičicu.
Tičica mu se moljila:
Nemoj, Ivo, nemoj me,
Ja ti budem u pomoć,
Kad se budeš ženio.
Sve ti svate prebrodim
Na Ivansko navečer!62
61 BALOG, V. 1998, 21-22.
62 Osobne pribilješke.
111
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Franković, Lada, «Lepi Ivo» i Ivanjdan...
Letenje predodređuju ptice, simboli veza između neba i zemlje. U grčkom je sama riječ mogla
biti sinonim nebeskog znaka i poruke. Najstariji
vedski tekstovi pokazuju da je ptica (općenito,
a ne određena vrsta) bila simbol naklonosti bogova spram ljudi.63 Simbolička značenja vode
mogu se svesti na tri dominantne teme: izvor
života, sredstvo očišćenja i središte obnavljanja.
Te se tri teme susreću u najdrevnijim predajama tvoreći najrazličitije zamišljene, a istodobno
i najsmislenije kombinacije.64 Vjrojatno čitav
ciklus ivanjdanskih pjesama započinje upravo
s ovom pjesmom kada Ivo (lovac s puškicom)
na neki nebeski znak, posredovanjem nebeske
ptice polazi u potragu za mladenkom.
Ivanjdanske pjesme i od druge skupine Hrvata u mađarskoj Podravini – Ivanjdanske popijevke druge skupine podravskih Hrvata prema
istoku od Barče (Barcs) i na jugu od Sigetvara
u Martincima i Križevcima (Drávakeresztúr) također su pribilježene, a najčešća tema im je ljubav. Običaj i pjesme izvedene su također uoči
Ivanja na Dravi, dok u susjednim selima pored
žitnih polja, gdje se je lilalo. Oko vatre skupljale
su se djevojke i dečki, mlade supruge sa supruzima. Tom prigodom izvedeni bećarac iz Martinaca iznosi:
Na Ivanje ne radim u ranje,
Na Ivanje ljubim lice tvoje.
No sadržaji ivanjdanskih pjesama slični su uskrsnim (vuzmenim) pjesmama iz susjednih naselja
Lukovišća, Potonje (Potony), gdje nisu sačuvane pjesme vezane uz Ivanje. Tematika niže priopćenih obrednih pjesama je ljubav.
Lepi Ivo kresa kreše
Na ivanjsko, ej, navečer.
(Ovaj se stih skroz opetuje.)
Z jednom rukom kresa kreše,
Z drugom rukom švaltu svira.
Švaltu svira, ljubu pita,
S kem si, ljubo, sinoć spala?
Svojom majkom pod ponjavkom.
Da si, ljubo, z menom spala,
Ti bi bila poljubljena,
A tako si potamnjena.
Ženite je, ne drž’te je,
63 Isto, natuknica ptica.
64 Isto, natuknica voda.
102-114
Dok nje brki ne prevare
I divojke ne zabave.
Udajte nje, ne drž’te nje,
Dok nje prsa ne prevare
I junaki ne zabave.
Prsten zvekne, gora jekne,
Al u gori Ivo stoji,
Tamo stoji ljubi govori:
Ako ćeš ti pojći za me,
Sa mnom ćeš it na venčanje.
Al ako Bog da takve sreće
Da nas nitko rastaviti neće,
Na ivanjsko, ej, navečer,
Na Ivanjsko, ej, navečer.
(Križevci), pribilježio Đuro FRANKOVIĆ
Inačica iz Martinaca:
Lepi Ivo kresa kreše,
Na ivanjsko navečer.
Kresa kreše, ljubu zove,
Na ivanjsko navečer.
Ajde, ljubo, večerati
Na ivanjsko navečer.
Krke pr’ke pogačice,
Na ivanjsko navečer.
Ja sam, ljubo, večerala,
Na ivanjsko navečer.
S kim si, ljubo, s noćkom spala,
Na ivanjsko navečer?
S milo majkom pod ponjavkom,
Na ivanjsko navečer.
Da si, ljubo, z menom spala,
Na ivanjsko navečer,
Kupil bi ti struku zlata,
Na ivanjsko navečer,
Struku zlata oko vrata,
Na ivanjsko navečer.
Uoči Ivanjdana na obali Drave u Martincima
naložila se velika vatra. Nekada je oko vatre stajalo cijelo selo u divnim živopisnom narodnim
nošnjama. Dugačku pjesmu o kojoj se pjevalo
o ljubavi i vjerovalo da ima magičnu moć pjevali su svi u jedan glas. Dječaci su naticali na
prut krpe natopljene uljem i sa tako zapaljenim
bakljam trčali su praveći oko sebe plamene krugove. Uz zvuke gajdi veselilo se dugo, vilo se
kolo uz pjesmu.65
65 EPERJESSY, E. 1968a, 48.
112
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Franković, Lada, «Lepi Ivo» i Ivanjdan...
102-114
Sveti Petar barču67 gradi
A Marija cviće sadi,
Ko ga bro, zdrav bio.
Dobiveni novac poslužio je za održavanje velikog ciganskog bala.69 U Baji su bunjevačke
djevojke od cvijeća ivanjca isplele vijenac te
su ga metnile na glavu. Ako ih je bilo i više u
grupi tada je samo najstarija smjela staviti vijenac na glavu, dok su njezine sestre svoj vijenac
nosile u ruci. Vatru svetog Ivana su u parovima
preskakali – momak i djevojka skupa, zato da
se očiste i da postanu plodni, da imaju djecu.
Stigavši kući djevojke su vijenac bacile na krov
kuće. Ako je pao na zemlju smatrale su to lošim
predznakom.70 Bajski je ivanjdanski običaj bio i
kičenje rogova krava s vijencem te su tako tjerane na ispašu. U Gornjem Svetom Ivanu (Felsőszentiván) u Bačkoj stavljali su na pročelje kuće
ivanjdanski vijenac svrhom ne da u nju udari
grom, odnosno ne da izbije požar.71
Od naberena cvijeća načinila se je kita pa se je
objesila pred kuću ili pri ulaznih vrati. Cvijeće
se je osušilo i redovito, kada je netko u obitelji
obolio, uzimalo se od njega te se s njim parilo
čeljade. Uz cvijet ivanjišće dodavala se je ispod
sijena skupljena crina te se skupa kuhalo i parom se je liječilo.68 U Semartinu (Alsószentmárton) su Cigančice udavače te njihovi momci prije podne na polju nabrali ivanjdansko cvijeće i
ispleli vijence. Poslije podne dva momka su na
prutu nanizane vijence nosili po selu uz pratnju
tamburaša i pjesme. Ulazeći u kuće pozdravljali
su domaćine:
Zabrane i preporučane radnje – U zaladskim
hrvatskim selima se je postilo. Ženama je bilo
zabranjeno presti i prati. Preporuča se sijanje
prosa.72 U Senpalu (Somogyszentpál, ispod Balatona) je tog dana bilo zabranjeno raditi. Ako
je bilo magle, mještani su držali da neće uroditi
voćke, ni vinograd.73 U bačvanskom Dušnoku
se kazuje:
Do Ivana dana, jabukara koja mati ima u groblju
zakopano dete, ni slobod majki jest jabuku, jel
na onom svetu sakoje detešce jabuku ima, i ako
majka do Ivana dana poje’ jabuku, onda detetu
uzme na ovu svetu iz ručice, pa onda nema!74
Ivanjsko cvijeće petrovsko,
Našega polja veselo.
U susjednom Baćinu (Bátya) isto se kazuje: onoj
majci kojoj umre dijete do deset-dvanaest godina nije slobodno jesti voće do Ivanja. Naime na
drugom svijetu Isusak dijeli voće, a ona majka
koja je jela voće, njezino dijete neće dobiti.75
Žetva ječma može početi na Ivanovo, kazuje se
u Baćinu.76 U baranjskom Semelju majka kojoj
je dijete umrlo prije imendana Svetog Ivana ne
smije jesti trešanja, naime Bog u raju umrloj djeci tog dan dijeli trešnje, a onom djetetu čija je
majka prekršila zabranu kazuje: Tvoja mat bila
Ivanjdanske svetkovine i u drugim krajevima
naših Hrvata – O Ivanju pale se ivanjski krijesovi kod bunjevačkih Hrvata. Na salašima tri
dana za redom palili su se redovito krijesovi. Za
oganj su služile suhe grančice i kukuružna (kukuruzovina), a kad se vatra rasplamsa, skakalo
se preko plamena. Oganj se palio sva tri predvečerja i trebalo ga je po tri puta preskočiti, jer
ne vridi počet’, ako ne mož’ svršit.66
Ivanjdanski vijenac – U Mohaču (Mohács) na
Ivanje ujutro se je na livadima bralo žuto, sitno
cvijeće, zvano ivanjišće, uz kazivanje stihova:
Domaćin se smatrao počašćenim ovom posjetom. Za vijenac se davao rod zemlje: krumpir,
jabuke, žito a i jaje, kasnije pak po 10-20 forinti
(1968.). Nakon toga je vijenac bacao na krov
kuće da ju zaštiti od udara groma. Mladi Cigani
su zatim zaigrali u dvorištu kolo, a kolovođa je
pjevao ovu poskočicu.
Korpu šljiva i rešetu žira,
I rešetu žira, i rešetu žira.
I to mislu domu podilili,
Domu podilili, domu podilili.
Jedno drugom oči povadili,
Oči povadili, oči podvadili.
66 Pribilježio Ante SEKULIĆ.
67 vrt, bašta
68 Osobne pribilješke.
69 EPERJESSY, E. 1968, 47.
70 Pribilježio Mišo MANDIĆ.
71 VIDAKOVIĆ, A. (rukopis).
72 BALAŽIN, E. 1998, 61.
73 KIRÁLY, L. 1995, 76.
74 Osobne pribilješke.
75 FEHÉR, Z. 1975, 63.
76 Isto, 26.
113
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Đuro Franković, Lada, «Lepi Ivo» i Ivanjdan...
krmača, tvoje je pojila.77 U Pečuhu i u okolnim
hrvatskim naseljima u drugoj četvrti 19. stoljeća
nije se palila vatra. «Uoči Ivanja pa i na sam dan
iza jutra skupljale bi se žene pa bi iz košara bacale djeci jabuka. One vjeruju da na taj dan Isus
na nebu dijeli djeci jabuka, zato ako kojoj ženi
umre dijete ta neće pojesti jabuka do Ivanja, jer
kad stane Isus dijeliti jabuka ne dopane njenom
djetetu – ta ona ju pojela. Danas razrežu jabuku i dijele a ne bacaju.» U Legradskoj Gori drže
da zakopano blago cvjeta u noći Ivanjdana,
onda njoj bukne plamen.78
Završna razmatranja – Božica Lada javlja se u
autentičnim zapisima čuvenog etno-muzikologa, Vinka Žganca, u popijevkama hrvatskog življa u okolini Koprivnice. Pjesme opisuju njezinu
ljepotu i udaju, dakako na ovakve i slične istovjetnosti nailazimo i kod drugih slavenskih naroda. Hrvatskog utora iz Mađarske prosto začuđe
da se hrvatska etnološka znanost sve dosada
nije osvrnula na ove tri pjesme koje su same po
sebi dostatne da bi se ustvrdio lik Lade. Sada
već pouzdano možemo reći da su Hrvati zasigurno imali svoju božicu ljepote Veneru, zvana
Lada. S druge strane pak neosporno je da su
Hrvati u Mađarskoj, na rubu hrvatskog jezičnog
područja, srazmjerno dobro očuvali svoje običaje i uz njih obredne pjesme, tako i o Ivanju,
koje su se mogle skupljati prije tridesetak godina, dokle u naše dane više ne, naime izumrli su
stariji kazivači i s njima je pučka tradicija pala u
zaborav. Na nama je da bogati svijet Ivanjdana
i ivanjdanskih običaja otkrijemo i upoznamo sa
znanošću te da ih one u svojoj ljepoti kulturni
djelatnici uprizore i postave na pozornicu, odnosno, da kao običaji ponovno budu vraćeni u
naša hrvatska naselja i u Mađarskoj.
LITERATURA
BÁLINT, Sándor 1998. Ünnepi Kalendárium, 3 toma,
Mandala Kiadó, Budapest.
BALAŽIN, Erika 1998. Preporučane i zabranjene radnje u tradicionalnoj kulturi zaladskih Hrvata, Etnografija Hrvata u Mađarskoj (EHuM), broj 5.
BALOG, Vid 1998. Vox clamantis iliti kak se ne Brežnice prestalo po horvacki meniti, EHuM 1998, broj 5.
BELAJ, Vitomir 1998. Hod kroz godinu Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja, Golden
marketing, Zagreb.
102-114
CHEVALIER, J. – GHEERBRANT, A. Rječnik simbola
(RS). Nakladni zavod MH, Zagreb.
DÖMÖTÖR, Tekla Naptári ünnepek – népi színjátszás, Budapest.
EPERJESSY, Ernest 1998. Ivanjska vatra – ivanjsko
cvijeće, Narodni kalendar 1968., Demokratski savez
Južnih Slavena u Mađarskoj, Budimpešta.
2009. Őrtilosi hiedelmek és mondák, Folklór Archívum 21, MTA Néprajzi Kutatóintézet, Budapest.
FEHÉR, Zoltán Bátya néphite, Folklór archívum 3.
MTA Néprajzi Kutatócsoport, Budapest.
FRANKOVIĆ, Đuro 1988. Ivanje, Etnografija Hrvata
u Mađarskoj, br. 5.
JAIĆ, Marijan 1830. Vinac bogoljubnih pisama, Budim (doživio je dvedesetak izdanja).
KATIČIĆ, Radoslav 2008. Božanski boj Tragovima
svetih pjesama naše pretkršćanske starine, Zagreb /
Mošćenička Draga.
KIRÁLY Lajos 1995. A kelendáriumi jeles napok népszokásai Somogyban, Kaposvár.
KULIŠIĆ, Š. – PETROVIĆ, P. Ž. – PANTELIĆ, N.
1970. Srpski mitološki rečnik (SMR), Nolit, Beograd.
MANDIĆ, Mišo 1984. Iz osamstoljetne kronike Čavolja, Budapest.
MANDIĆ, Živko 2003. „Dalmatinci Senandrije grada, Pogledi, Časopis za kulturu i duštvena pitanja
Hrvata u Mađarskoj 2003/2. Mitológiai enciklopédia
(ME) svezak I-II., Gondolat, Budapest.
NODILO, Natko 1981. Stara vjera Srba i Hrvata, Logos, Split.
PRĆIĆ, Ive Bunjevačke narodne pisme, Subotica.
SEKULIĆ, Ante 1986. Narodni život i običaji bačkih
Bunjevaca, Zagreb.
TOLSTOJ M, Svetlana – RADENKOVIĆ, Ljubinko
2001. Slavenska mitologija Enciklopedijski rečnik (SM
ER), Zepter Book World, Beograd.
TORDINAC, Nikola 1986. Hrvatski narodni običaji,
pjesme i pripovijetke iz Pečuha i okolice, Tankönyvkiadó, Budimpešta.
VIDAKOVIĆ, Antun b. g. Narodni običaji bunjevačkog stanovništva sela Gornji Sentivan, (Diplomski rad
na Odsjeku za slavistiku Sveučilišta u Pečuhu), Pečuh.
ŽGANEC, Vinko 1962. Hrvatske narodne popijevke
iz Koprovnice i okoline. Zbornik jugoslavenskih popjevaka, knjiga 7. Zagreb.
77 Isto.
78 EPERJESSY, E. 2009. 54.
114
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
115-120
Naše novine, politički, gospodarski
i društveni list 1943. – 1944.
Zombor/Sombor bibliografija
ANTONIJA ČOTA REKETTYE
MAĐARSKA
ANONIM: Akcija za podizanje Burze vina u
Mađarskoj. I., 18, 30. VII. 1943., 4.
ANONIM: Anglosaksonski avioni nad zapadnom Mađarskom. I., 32, 5. XI. 1943., 3.
ANONIM: Bugarski general u Budapešti. I. 1., 2.
IV. 1943., 2.
ANONIM: ANONIM: Cijela Mađarska proslavila na svečan način imendan Njegovog Naddostojanstva I., 37, 10. XII. 1943., 3.
ANONIM: Cijela Mađarska slavi danas rođendan Regenta vitez Nagybányai Horthy Miklósa.
I., 12, 18. VI. 1943., 1.
ANONIM: Dar Njegovog Naddostojanstva Regenta Crvenom križu. I., 28, 8. X. 1943., 3.
ANONIM: Dr. Deák Leo veliki župan vodi deputaciju pred ministra za snabdevanje. I. 1., 2.
IV. 1943., 2.
ANONIM: Dr. Tarlos Károly postavljen je za gradonačelnika Szekszarda. II., 29, 21. VII. 1944., 5.
ANONIM: Drugi mađarski ratni izvještaj. II., 16,
21. IV. 1944., 1.
ANONIM: Dulje sjednice Ministarskog savjeta:
II., 13, 31. III. 1944., 3.
ANONIM: Dva poziva mađarske vlade rumunjskoj vladi. II., 36, 8. IX. 1944., 5.
ANONIM: Evakuacija Budapeste. II., 14, 7. IV.
1944., 4.
ANONIM: Finska je prekinula diplomatske odnose sa Mađarskom. II., 29. IX. 1944., 39, 2.
ANONIM: General Lakatos Géza obrazovao je
novu vladu. II., 35, 1. IX. 1944., 5.
ANONIM: Ghyczy Jenö je novi ministar vanjskih posala. II., 18., 18. II. 1944., 3.
ANONIM: Gradonačelnik Budapeste traži umirovljenje. II., 13, 31. III. 1944., 5.
ANONIM: Hitler je podario Regentu divnu jahtu. I., 30, 22. X. 1943., 3.
ANONIM: Horthy Miklós ml. lakše je povređen
u prometnoj nesreći. I., 14, 2. VII. 1943., 4.
ANONIM: I Bugarska je prekinula odnose sa
Mađarskom. II., 39, 29. IX. 1944., 2.
ANONIM: I Gornji dom je srdačno pozdravio
pretsjednika vlade Sztojay Döme-a. II., 22, 2. VI.
1944., 4.
ANONIM: Ispitaće se stanje rudarskih radnika u
Mađarskoj. II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Kállay Miklós. I., 9, 28. V. 1943., 2-3;
I., 23, 3. IX. 1943., 2.
ANONIM: Knjiga za učenje mađarskog jezika.
II., 19, 12. V. 1944. 5.
ANONIM: Kriza Vlade. I., 21, 20. VIII. 1943., 2.
ANONIM: La Republik o rumunjskim izbjeglicama u Mađarskoj. II., 24, 16. VI.
1944., 2.
ANONIM: Likvidiranje mađarske produktivne
burze. I., 6, 7. V. 1943., 5.
ANONIM: Magyarszág o bombardovanju Budapeste. II., 15, 14. IV. 1944., 6.
ANONIM: Mađarska. I., 12, 18. VI. 1943., 2.
ANONIM: Mađarska će svoju vojsku upotrijebiti isključivo za odbranu svojih granica. I., 38, 17.
XII. 1943., 3.
ANONIM: Mađarska ima ukupno 1792 miliona
penga akciskog kapitala. I., 25, 17. IX. 1943., 5.
ANONIM: Mađarska priznala Mussolinijevu vladu. I., 27, 1. X. 1943., 3.
ANONIM: Mađarska vlada nastoji da se održi
normalan privredni život. I., 30, 22. X. 1943., 4.
115
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Mađarske trupe se ne bore na istočnom bojištu. I., 6, 11. II. 1944., 2.
ANONIM: Mađarski novinar u Bugarskoj. I., 10,
4. VI. 1943., 5.
ANONIM: Mađarski lovci. I., 16, 16. VII. 1943., 3.
ANONIM: Mađarski ministar honveda. I., 21,
20. VIII. 1943., 2.
ANONIM: Mađarski uskrs, Ministar narodne
odbrane Antal István održao je govor na radiu.
I., 4, 23. IV. 1943., 3.Ž
ANONIM: Mađarsko-tursko udruženje. I., 9.,
28. V. 1943., 2-3.
ANONIM: Ministar Antal István. I., 39, 24. XII.
1943., 4.
ANONIM: Ministar Lukács Béla o godišnjici izbora Njegovog Naddostojanstva Regenta. II.,
10, 10. III. 1944., 1.
ANONIM: Ministar predsjednik Kállay je objasnio razloge odlaganja zasjedanja Parlamenta.
I., 6., 7. V. 1943., 2.
ANONIM: Na najdostojanstveniji način proslavio je cijeli mađarski narod državni blagdan Svetog Stjepana. I., 22, 27. VIII. 1943., 1-2.
ANONIM: Na najdostojanstveniji način proslavila je cijela Mađarska rođendan Regenta Nagybányai Horthy Miklósa. I., 13, 25. VI. 1943., 1;
II., 25, 22. VI. 1944., 1.
ANONIM: Najviši rukopis Regenta o nagrađivanju junaka. I., 22, 27. VIII. 1943.,
3.
ANONIM: Naredba ministra za javno snabdijevanje. II., 17, 28. IV. 1944., 5
ANONIM: Naša je odluka da odlučnom voljom
pokažemo misiju Mađarstva u koju nepokolebljivo vjerujemo – riječi Lakatos Géze. II., 36, 8.
IX. 1944.,
1.
ANONIM: Njemački dabar za Mađarsku. II., 6,
11. II. 1944., 5.
ANONIM: Njemačko-mađarski privredni pregovori. I., 21, 20. VIII. 1943., 2.
ANONIM: Njegovo Naddostojanstvo Regent
Horthy Miklós obišao je mjesta stradanja od
bombardovanja. II., 15, 14. IV. 1944., 3.
ANONIM: Njegovo Naddostojanstvo Regent.
I., 38, 17. XII. 1943., 3.
ANONIM: Nov voz za Budapest. I., 14, 2. VII. 1943., 5.
ANONIM: Novi državni tajnik. I., 19, 6. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Novi ministar honveda je Csatay Lajoš [“sic”] [“i. e.” Lajos]. I., 12, 18. VI. 1943., 3.
115-120
ANONIM: Novi pretsjednik Gornjeg doma. I.,
31, 29. X. 1943., 5.
ANONIM: Obaveštenja Pretsjednika vlade o
najaktuelnijim pitanjima. II., 17, 28. IV. 1944., 3.
ANONIM: Očekuje se izmjena velikih župana.
II., 17, 28. IV. 1944., 5.
ANONIM: Ograničeno putovanje u istočne dijelove Mađarske. II., 15, 14. IV. 1944., 5
ANONIM: Odložena međunarodna izložba u
Budapesti. I., 38, 17. XII. 1943., 5.
ANONIM: Održana sednica Parlamenta. I., 3,
16. IV. 1943., 4.
ANONIM: Odloženo je zasjedanje Parlamenta.
II., 12, 24. III. 1944., 3.
ANONIM: Ostavka mađarskog poslanika u Helsinkiju. II., 13, 31. III. 1944., 5.
ANONIM: Otporna snaga mađarskog naroda
nije iscrpljena. II., 39, 29. IX. 1944., 1.
ANONIM: Penzionisan je mađarski gradonačelnik dr. Cserta Péter. II., 29, 21. VII. 1944., 5.
ANONIM: Poslije trodnevnog boravka u Italiji
predsednik vlade Kállay Miklós vratio se u Budapešt. I., 2, 9. IV. 1943., 2.
ANONIM: Potpredsjednik vlade vitez Rátz Jenö
razrešen dužnosti. II., 30, 28. VII. 1944., 5.
ANONIM: Povećanje trgovačke razmene između Mađarske i Turske. I., 1., 2. IV. 1943., 2; I., 9,
28. V. 1943., 2-3.
ANONIM: Pozdrav Mađarima u Americi. I., 37,
10. XII. 1943., 5.
ANONIM: Poziv mađarskom društvu. II., 40, 6.
X. 1944., 3.
ANONIM: Poziv Ministra honveda za dobrovoljnu prijavu u vojnu službu. II., 24, 16. VI. 1944., 3.
ANONIM: Premješten je redarstveni savjetnik
Csakó Zoltán. II., 29, 21. VII. 1944., 5.
ANONIM: Prepiska mađarskih ratnih zarobljenika. I., 19, 6. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Predsjednik vlade Sztojal Döme –
Sva naša nastojanja uperena su u cilju povećanja proizvodnje. II., 20, 19. V. 1944., 3.
ANONIM: Pretsjednik vlade Kállay. I., 39, 24.
XII. 1943., 4.
ANONIM: Pritsednik vlade g. Kállay govori na
radiu. I., 21, 20. VIII. 1943., 5.
ANONIM: Prva grupa Helsinških Mađara napustila je Stockholm. II., 40, 6. X. 1944., 2.
ANONIM: Prvi mađarski ratni izvještaj. II., 16,
21. IV. 1944., 1.
116
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Poziv ministra honvedstva. II., 39, 29.
IX. 1944., 3.
ANONIM: Rad duhanske komisije u Mađarskoj.
I., 36, 3. XII. 1943., 5.
ANONIM: Rad Parlamenta. I., 36, 3. XII. 1943., 3-4.
ANONIM: Regent Horthy Miklós. I., 37, 10. XII.
1943., 3.
ANONIM: Regent Horthy u positi kod Hitlera.
I., 4, 23. IV. 1943., 3.
ANONIM: Regent kumuje trinaestom djetetu
jednog zemljodjelca. I., 29, 15. X. 1943., 5.
ANONIM: Regent je naimenovao novu mađarsku vladu od pouzdanih ljudi sa nacionalnim
osećanjima. II., 13, 31. III. 1944., 3.
ANONIM: Regent je priložio 20.000 penga. II.,
15, 14. IV. 1944., 3.
ANONIM: Regentova ratna zapovjed. II., 16, 21.
IV. 1944., 1.
ANONIM: Regentovo pismo Herceg Ferencu.
I., 27, 1. X. 1943., 3.
ANONIM: Regent je proizveo za viteza pretsjednika vlade Sztojay Döme-a. II., 26, 30. VI.
1944., 3.
ANONIM: Rekonstrukcija Mađarske vlade. II.,
31, 4. VIII. 1944., 2.
ANONIM: Sjednica Mađarskog odbora u Londonu. II., 19, 12. V. 1944., 3.
ANONIM: Sjednica vlade. II., 14, 7. IV. 1944., 4.
ANONIM: Spoljnja i unutarnja politika Mađarske ostaje nepromjenjena. I., 34, 19. XI. 1943., 1.
ANONIM: Svaki Njemac u Mađarskoj postaje
vojni obveznik. II., 19, 12. V. 1944., 3.
ANONIM: Svečano otkriće spomenika Mađarskog rada u Budapešti. I., 11, 11. VI. 1943., 3.
ANONIM: Sztojay Döme je novi pretsjednik
[„sic“] mađarske vlade. II., 12, 24. III. 1944., 3.
ANONIM: Šef bugarskog generalštaba o utiscima u Mađarskoj. I., 9, 28. V. 1943., 3.
ANONIM: Šef generalštaba, general vitez g.
Szombathelyi Ferenc. I., 30, 22. X. 1943., 5.
ANONIM: Švedski list o ličnosti i životu Regenta
Horthya. II., 18., 18. II. 1944., 3.
ANONIM: Turski list Akšam o položaju Mađarske. II., 7, 18. II. 1944., 4.
ANONIM: Udova zamjenika Regenta razgledaće novu vojnu bolnicu u Újvidéku. II., 7, 18.
II., 1944., 3.
ANONIM: U Gornjem domu. I., 38, 17. XII. 1943., 3.
115-120
ANONIM: Ukazom Regenta odloženo je zasjedanje Parlamenta. I., 6., 7. V. 1943., 2.
ANONIM: U Mađarskoj danas izlazi ukupno 94
dnevna lista. I., 16, 16. VII. 1943., 4.
ANONIM: U prisutnosti Regenta u Szolnoku je otkrivena slika Zamjeniku Regenta. I., 4, 23. IV. 1943., 3.
ANONIM: Ustoličenje novog gradonačelnika
dr. Petheo Jánosa. II., 31, 4. VIII. 1944., 3.
ANONIM: Ustoličenje velikog župana Baje. II.,
24, 16. VI. 1944., 5.
ANONIM: U vezi bombardovanja Györa. II., 17,
28. IV. 1944., 5.
ANONIM: Vojna zapovijest regenta vojnicima
druge armije. I., 9, 28. V. 1943., 1.
ANONIM: Vojna zapovist Regenta Horthy Miklósa od 9. IV. 1941., I., 2, 9. IV. 1943., 2.
ANONIM: Zahtjevamo mađarsku obnovu, zahtjevamo ostvarenje mađarskog nacionalsocijalizma. II., 26, 30. VI. 1944., 3.
X. Y. Z., Dvogodišnjica vlade g. Kállay Miklósa.
II., 11, 17. III. 1944., 1.
NIZOZEMSKA
ANONIM: Opsadno stanje u Holandiji. II., 7, 18.
II., 1944., 3.
ANONIM: U Holandiji steljano 6 atentatora. I.,
10, 4. VI. 1943., 2.
NJEMAČKA
ANONIM: Adolf Hitler. II., 16, 21. IV. 1944., 3.
ANONIM: Basler Nachrihten o pojačanju zračnog rata protiv Njemačke. II., 7, 18. II. 1944., 2.
ANONIM: Berlin. I., 2. 14. I. 1944., 3; I., 35, 26.
XI. 1943., 2.
ANONIM: Berlin o konferenciji u Quebecku. I.,
22, 27. VIII. 1943., 2.
ANONIM: Berlin o poruci Churchill i Roosevelt.
I., 17, 23. VII. 1943., 3.
ANONIM: Berlin – ovo ljeto će donijeti odluku.
II., 26, 30. VI. 1944., 3-4.
ANONIM: Berlinski vojni posmatrači; I., 1, 7. I.
1944., 3.
ANONIM: Bugarski namjesnici u posjeti kod Hitlera. I., 31, 29. X. 1943., 4.
ANONIM: Bugarska je objavila rat Njemačkoj.
II., 37, 15. IX. 1944., 2.
117
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Dr. Goebbels o načelima ratovanja.
II., 40, 6. X. 1944., 3.
ANONIM: Daily Mail o Njemačkoj obrambenoj
snazi. II., 13, 31. III. 1944., 13, 5.
ANONIM: Délvidék piše: Tako se bori novi njemački tenk patuljasti Golijat. II., 19, 12. V. 1944., 4.
ANONIM: Dr. Goebbels: Divovskim koracima približavamo se odlučnoj krizi. II. 16, 21. IV. 1944., 4.
ANONIM: Dr. Goebbels o invaziji: II., 4, 28. I. 1944., 2.
ANONIM: Dvadeseti juli postao je simbol bezuvjetnog ubacivanja cijelog njemačkog naroda u rat. II., 33, 18. VIII. 1944., 3.
ANONIM: Esti újság o novom njemačkom tenku. II., 26, 30. VI. 1944., 4.
ANONIM: Führer je odredio ubacivanje u borbu svih njemakih raspoloživih snaga. II., 30, 28.
VII. 1944., 4.
ANONIM: Führer će prevesti naš narod kroz
sva iskušenja i opasnosti – izjava Goebbelsa. II.,
28, 14. VII. 1944., 3.
ANONIM: Függetlenség o novoj vrsti municije
saveznika u Normandiji. II., 29, 21. VII. 1944., 3.
ANONIM: Göbbels. I. 34, 19. XI. 1943., 3.
ANONIM: Goebels: Churchill. I., 24, 10. IX.
1943., 2.
ANONIM: Godišnjica njemačkog-sovjetskog
rata. I., 13, 25. VI. 1943., 1.
ANONIM: Grazjani je vrhovni komandant fašističe vojske. II., 32, 11. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Hapšenje Nijemaca. I., 17, 23. VII.
1943., 3.
ANONIM: Himmlerova dnevna zapovijest. II.,
32, 11. VIII. 1944., 3.
ANONIM: Hitler. I., 33, 12. XI. 1943., 4.
ANONIM: Hitler će odgovoriti ubacivanjem novog njemačkog oružja. II., 40., 6. X. 1944., 1.
ANONIM: Hitler o finskom pitanju. II., 12, 24.
III. 1944., 2.
ANONIM: Iz Erdelya je iseljeno 250 tisuća Njemaca. II., 39, 29. IX. 1944., 5.
ANONIM: Izmjena njemačkih i turskih državljana. II., 32, 11. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Izmjena telegrama pretsjednika vlade Slojay Döme-a i Vođe Reicha. II., 14, 7. IV.
1944., 3.
ANONIM: Jake njemačke snage posjetile su
onaj dio Balkana koji su okupirali Bugari. II., 37,
15. IX. 1944., 2.
115-120
ANONIM: Kad tomu dođe vrijeme ...značajan članak ministra dr. Gobbelsa. I., 29, 15. X. 1943., 4.
ANONIM: Kako je Bodaglio htjeo da zarobi Hitlera. I., 31, 29. X. 1943., 3.
ANONIM: Komandant Njemačke. I., 26, 24. IX.
1943., 3.
ANONIM: Komesar Rajha u Holandiji o radničkim štrajkovima. I., 9, 28. V. 1943., 3.
ANONIM: Leteći dugovi njemačkog Reicha. II.,
32, 11. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Maršal Antonescu positio Hitlera. I.,
4, 23. IV. 1943., 3.
ANONIM: Ministar vira i prosvite u Njemačkoj.
I., 1., 2. IV. 1943., 2.
ANONIM: Na junačkom duhu njemačkog naroda slomiće se otpor neprijatelja. II., 11, 17. III.
1944., 2; II., 12, 24. III. 1944., 2.
ANONIM: Neobična svadba u Berlinu. I., 27, 1.
X. 1943., 5.
ANONIM: Nijemci. I., 1, 7. I. 1944., 3; I., 12, 18.
VI. 1943., 2; I., 19, 6. VIII. 1943., 3; I., 29, 15. X.
1943., 3; I., 33, 12. XI. 1943., 4; I., 34, 19. XI. 1943.,
3; I., 36, 3. XII. 1943., 2; I., 38, 17. XII. 1943., 3.
ANONIM: Nijemci oborili 6 američkih bombardera. I., 12, 18. VI. 1943., 2.
ANONIM: Njemačka. I., 16, 16. VII. 1943., 3.
ANONIM: Njemačka nije uputila ultimatum
Turskoj. II., 19, 12. V. 1944., 5.
ANONIM: Njemačka organizacija Todt; I., 10.,
4. VI. 1943., 2.
ANONIM: Njemačke podmornice. I., 17, 23.
VII. 1943., 3; I., 20, 13. VIII. 1943., 3; I., 28. 8. X.
1943., 4.
ANONIM: Njemačke trupe. I., 22, 27. VIII. 1943.,
3; I., 26, 24. IX. 1943., 3; I., 28. 8. X. 1943., 4; I.,
31, 29. X. 1943., 3.
ANONIM: Njemački avioni. I., 22, 27. VIII. 1943., 3.
ANONIM: Njemačko mišljenje o posljednjoj
Roosveltovoj izjavi. II., 13, 31. III. 1944., 3.
ANONIM: Njemačko poslanstvo. I., 25, 17. IX.
1943., 3.
ANONIM: Njemačko-italijanska vojna suradnja.
I., 31, 29. X. 1943., 3.
ANONIM: Njemačko-Švedski odnosi. I., 32, 5.
XI. 1943., 2.
ANONIM: Njemačko zrakoplovstvo. I. ,29, 15.
X. 1943., 3; I., 32, 5. XI. 1943., 2.
ANONIM: Pester Loyd o obustavi leferacije hroma Njemačkoj. II., 17, 28. IV. 1944., 4.
118
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Pester Loyd o prodoru opkoljene
Njemačke skupine kod Čerkasija. II., 9, 3. III.
1944., 6.
ANONIM: Predsjednik francuske vlade Laval
kod Hitlera. I., 6., 7. V. 1943., 2.
ANONIM: Pregovori između Führera i Ducea.
II., 30, 28. VII. 1944., 4.
ANONIM: Razmjena njemačkih i engleskih diplomata. I., 10., 4. VI. 1943., 2.
ANONIM: Reggeli Magyarország o umarjširanju saveznika u Berlin. II., 19, 12. V. 1944., 4.
ANONIM: Sastanak Hitlera i Mussolinija. II., 17,
16. V. 1944., 2.
ANONIM: Sastanak u glavnom stanu vođe Rajha. I., 20, 13. VIII. 1943., 3.
ANONIM: Šef slovačke države kod Hitlera, I.,
5., 30. IV. 1943., 2.
ANONIM: U Berlinu. I., 18, 30. VII. 1943., 3.
ANONIM: U njemačkim uniformama. I., 19, 6.
VIII. 1943., 3.
ANONIM: U Njemačkoj. I., 12, 18. VI. 1943., 2;
I., 22, 27. VIII. 1943., 3.
ANONIM: U Njemačkoj je od ponedjeljnika
ograničeno putovanje. II., 30, 28. VII. 1944., 5.
ANONIM: Već Njemci bombarduju Pariz. II.,
35, 1. IX. 1944., 5.
ANONIM: Veliki gubitak neprijateljskih aviona
nad Njemačkom. II., 14, 7. IV. 1944., 5.
ANONIM: Njemačka i Japan ne traže mir. II.,
39, 29. IX. 1944., 2.
ANONIM: Njemačka politika i Balkan. I., 32, 5.
XI. 1943., 4.
ANONIM: Njemačka progapanda u sadašnjem
ratu. I., 11, 11. VI. 1943., 6-7.
ANONIM: Njemačka školska mladež skupila
282 milijuna kg. odpadaka i stareži. I., 10, 4. VI.
1943., 4.
ANONIM: Njemačke čete I., 9, 28. V. 1943., 2-3.
ANONIM: Njemačke namirnice. I., 15, 9. VII.
1943., 2.
ANONIM: Njemačke trupe ušle u Slovačku. II.,
35, 1. IX. 1944., 2.
ANONIM: Njemački državljani I., 9, 28. V. 1943., 2-3.
ANONIM: Njemci o izostanku liferacije pojedinih neutralnih država. II., 19, 12. V. 1944., 3.
ANONIM: Nijemci su uhvatili grofa Ciana. I., 32,
5. XI. 1943., 3.
115-120
ANONIM: Nojes Viner Tagblat [“sic”] o inostranim radnicima u Reichu. II., 25, 21. VI. 1944., 4;
II., 29, 21. VII. 1944., 4.
ANONIM: Osuđeni su na vješanje i obješeni
osmorica učesnika atentata protiv Hitlera. II., 31,
4. VIII. 1944., 2.
ANONIM: Poziv Hitlera njemačkom narodu. II.,
7, 18. II., 1944., 3.
ANONIM: Predsjednik vlade Szojay Döme posjetio je vođu Reicha Adolfa Hitlera u njegovom
glavnom stanu. II., 24, 16. VI. 1944., 3.
ANONIM: Rat treba da se završi prije nego što
bi se ubacilo u borbu najnovije njemačko oružje. II., 31, 4. VIII. 1944., 3.
ANONIM: Ratni izdaci Njemačke za prve četiri
godine rata. I., 35, 26. XI. 1943., 5.
ANONIM: Stanje zdravlja maršala Rommela. II.,
32, 11. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Turska je prekinula diplomatske odnose sa Njemačkom. II., 31, 4. VIII. 1944., 3.
ANONIM: Turska je obustavila liferaciju hroma
za Njemačku. II., 17, 16. V. 1944., 2.
ANONIM: U Berlinu. I., 18, 30. VII. 1943., 3; I.,
30, 22. X. 1943., 2.
ANONIM: U ponedjeljak prije podne došlo je do
sastanka Hitler-Musolini. I., 17, 23. VII. 1943., 3.
ANONIM: U toku 1944. Nijemci su uništili 24.000 neprijateljskih aviona. II., 37, 15. IX.
1944., 2.
ANONIM: Zamjena novčanih uputnica Reicha
u penge. II., 19, 12. V. 1944. 5.
NORVEŠKA
ANONIM: Norveški predsjednik vlade Quisling
kod Hitlera. I., 5., 30. IV. 1943., 2.
ANONIM: U Norveškoj. I., 21, 20. VIII. 1943., 2;
I., 31, 29. X. 1943., 3.
ANONIM: Zatvorena je Finsko.norveška granica. I., 8. 21. V. 1943., 2.
POLJSKA
ANONIM: Deset godišta mobiliše poljski narodni odbor. II., 34., 25. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Mikolajčik će stupiti u varšavsku vladu. II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
ANONIM: Pesti Hírlap o poljskom pitanju. II., 11,
17. III. 1944., 4.
119
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.
Antonija Čota Rekettye, Naše novine, politički, gospodarski...
ANONIM: Poljska emigrantska vlada. I., 17, 23.
VII. 1943., 3.
ANONIM: Poljska vlada. I., 2. 14. I. 1944., 3.
PORTUGAL
ANONIM: Portugal i neutralnost. II., 22, 2. VI. 1944., 5.
ANONIM: Portugalija I., 29, 15. X. 1943., 3.
ANONIM: Portugalija napušta stav neutralnosti
i zauzima stanovište „nezaraćene” države. I., 29,
15. X. 1943., 4.
ANONIM: Portugalija se poklonila pod pritiskom Engleske vlade. II., 24, 16. VI. 1944., 3.
ANONIM: U Portugaliji; I., 30, 22. X. 1943., 2.
RUMUNJSKA
ANONIM: Odgovor na jednu izjavu zamjenika
pretskednika rumunske vlade. I., 31, 29. X. 1943., 4.
115-120
ANONIM: Odgovor rumunjskom novinstvu. II.,
11, 17. III. 1944., 3.
ANONIM: Opozivanje rumunjskih poslanika.
II., 40, 6. X. 1944., 2.
ANONIM: Pao je prvi snijeg u Rumuniji. I., 30,
22. X. 1943., 5.
ANONIM: Rumunska princeza. I., 34, 19. XI.
1943., 3.
ANONIM: Rumunska vlada seli se iz Bukurešta
u Brašovu. I., 35, 26. XI. 1943., 4.
ANONIM: Rumunjska vojska prekinula borbu
na poziv kralja Mihajla. II., 35, 1. IX. 1944., 3.
ANONIM: Rumunske čete I., 36, 3. XII. 1943., 2.
ANONIM: Rumunski kralj Karol u Kostariki. II.,
2, 14. I. 1944., 5.
ANONIM: Rumunski kralj Mihajlo. I., 17, 23. VII.
1943., 3.
ANONIM: 15 mrtvih od sudara vozova u Rumuniji. II., 34, 25. VIII. 1944., 5.
120
Klasje naših ravni, 9.-10., 2012.

Križnica – Škola u karauli

"Triptih od živog kreča" (PDF, 1.4mb)

K. Pintarić – Ljubav je sve

Dževad Kučukalić BEHKA IZ SEHARE Još dok je bila mala

KLAS JE na š ih ra vni 1-2, 20 1 3. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

POGODI

KLAS JE na š ih ra vni 5-6, 20 1 2. ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST

Sensa, 9.2013.

Ferdinand Kulmer, O žujak I., 1970. Nikola Reiser, Plava vaza, 1971.

R. Simić Bodrožić, Izbor neobjavljenih priča, 2012.

AMCA Toronto 2013 Series: Friday November 8, 2013 Nino Raspudic

Cvatnja, Skučenost, Tmine