close

Enter

Log in using OpenID

Bilten 2 – 2009 - HUHIV-a

embedDownload
03
SADRŽAJ
Što se promijenilo u seksualnom ponašanju
mladih u posljednjih deset godina?
str. 05
Otkrivanje HIV-statusa roditelja djeci
str. 09
Preporuke za
monitoring HIV+ pacijenta
str. 13
S HIV-om se u Hrvatskoj bori i 13 djece
str. 16
BBC NEWS: NHS omogućio testiranje na HIV
putem uzorka sline
str. 19
Živjeti s AIDS-om u Hrvatskoj
str. 22
Kretanje HIV/AIDS-a u
San Franciscu
str. 30
Četvrtina zaražena Hepatitisom
str 36
Nacionalna kampanja testiranja na HIV
str. 39
Rezultati edukativne računalne igre „Stop
HIV/AIDS – znanje pobjeđuje!“
str. 41
05
Valerio Baćak, mr. sc.
Što se promijenilo u seksualnom
ponašanju mladih
u posljednjih deset
godina?
Kasna adolescencija je razdoblje istraživanja vlastite seksualnosti koje je u velikoj mjeri obilježeno nedostatkom
znanja i iskustava potrebnih za donošenje odgovornih odluka. To su samo neki od razloga zašto su mladi ljudi diljem
svijeta izloženi povećanim rizicima zaraze spolno prenosivim infekcijama. Tome svjedoče i podaci iz prošlogodišnjeg
izvještaja Ujedinjenih naroda o globalnoj epidemiji HIV-a u
kojem se procjenjuje da se na globalnoj razini čak 45% novih
slučajeva zaraze dogodi upravo u populaciji osoba mlađih
od 24 godine. Epidemiološke studije nedavno provedene u
Hrvatskoj također potvrđuju ranjivost mladih. Broj osoba
zaraženih humanim papiloma virusom u Hrvatskoj najviši
je među djevojkama mlađima od 24 godine. Istraživanje
provedeno na nacionalnom uzorku 2005. godine među
mladima između 18. i 24. godine starosti pokazalo je pak
da je kondome prilikom seksa u poljednjih godinu dana
redovito koristilo tek 22% ispitanika.
U cilju sustavnog praćenja psihosocijalnih i sociokulturnih
aspekata seksualnog zdravlja mladih, prije deset godina
započet je prvi val longitudinalnog istraživanja novoupisanih
studenata Sveučilišta u Zagrebu. Temeljna je ideja bila da
se na reprezentativnom uzorku brucoša ispituju promjene
u njihovom ponašanju, znanju i stavovima o seksualnosti
u razmacima od pet godina. Prvi je val istraživanja proveden 1998., sljedeći 2003., a posljednji 2008. godine. Ovakav
dizajn istraživanja omogućio nam je da utvrdimo trendove
u seksualnom ponašanju u posljednjih deset godina. Nalaze je pritom važno razmotriti u kontekstu moralne panike
koja se povremeno pojavljuje u hrvatskim medijima oko
navodne rastuće seksualne razuzdanosti mladića i djevojaka. Kao neki od glavnih razloga za paniku spominjani su
broj seksualnih partnera i sve ranije stupanje u seksualni
odnos. Seksualnost mladih prvenstveno je bitno sustavno
pratiti kako bismo empirijski mogli utvrditi potrebu za
specifičnim prevencijskim i edukacijskim programima u
svrhu unapređivanja njihovog seksualnog zdravlja.
Ukupni broj ispitanika u sva tri vala bio je 2667, a prosječna
dob je varirala između 18 i 19 godina. Kada su u pitanju
seksualna inicijacija i broj seksualnih partnera koje su studenti ikada imali, podaci iz 2008. godine pokazali su da tu
nije bilo znatne promjene. Prosječna dob kod djevojaka
pri prvom seksualnom odnosu ostala je malo viša, a kod
mladića nešto niža od 17 godina u posljednjih deset godina. Prema očekivanju, mladići su iskazali veći ukupni broj
seksualnih partnera od djevojaka. Približno polovina seksualno aktivnih studentica i otprilike trećina studenata je
imala jednog, a daljnjih 25% studentica i 20% studenata dva
seksualna partnera/ice. Kod studentica je utvrđena manja
razlika u broju partnera između 1998. i 2008. godine, dok
kod studenata nije zabilježen značajan porast prosječnog
broja partnera. Također nije zabilježena značajna promjena
u broju seksualnih partnera u posljednjih godinu dana niti
među mladićima niti među djevojkama.
Jedan od pozitivnih nalaza jest trend porasta uporabe
zaštite pri prvom seksualnom odnosu. U razdoblju od deset godina raširenost uporabe kondoma pri prvom snošaju
značajno se povećala i to na račun neuporabe zaštite i
prakse prekinutog snošaja. Dok je na početku praćenog
razdoblja nešto više od 50% sudionika navelo kondom kao
zaštitu koja je korištena pri seksualnoj inicijaciji, 2008. godine je isto zabilježeno u gotovo 70% slučajeva. Promjena
nije zabilježena kod uporabe kondoma pri posljednjem
odnosu: 2003. i 2008. godine kondom je koristilo otprilike polovina djevojaka i oko 60% mladića. U sva tri vala
mjerenja, kondome je redovito koristila otprilike polovina
studenata/ica.
Elementarno znanje o seksualnom i reproduktivnom zdravlju zanemarivo je poraslo 2008. godine i to samo među
studenticama, koje su u sva tri vala istraživanja pokazale
više znanja o seksualnosti od mladića. Netolerancija prema seksualnom odnosu između osoba istoga spola među
mladićima znatno je porasla u posljednjih deset godina:
broj mladića koji seksualni odnos među punoljetnim osobama smatraju neprihvatljivim porastao je sa 48,5 u 1998.
na 63% u 2008. godini. S druge strane, povećala se raširenost
istospolnih kontakata među djevojkama, sa 6 na 28%.
Kao i u nacionalnom uzorku mladih između 18. i 24. godine
(usp. tekst HIV i mladi u Hrvatskoj: informiranost, rizici i
stavovi prema oboljelima, objavljen u broju biltena 7(4), 1112), spolne su razlike u dobi pri prvom seksualnom odnosu
praktički zanemarive; i u nacionalnom i u studentskom
uzorku srednja dob stupanja u seks jest 17 i nešto godina. Za razliku od nacionalnog uzorka, gdje prosječni broj
partnera/ica iznosi 5,5 kod mladića i 3,3 kod djevojaka, na
ovoj su studiji dobivene nešto manje vrijednosti (3,6 i 2,3),
što je vjerojatno posljedica niže prosječne dobi ispitanika
u studentskim uzorcima. Studenti i studentice u našem
istraživanju ne odudaraju po broju partnera od svojih europskih kolega, što, čini se, ide u prilog tezi o trendu konvergencije seksualnog ponašanja mladih Europljana i Europljanki. To se poglavito odnosi na smanjivanje spolnih
razlika u dobi pri prvom seksualnom odnosu, odnosno
na postupno nestajanje distinkcije između tzv. nordijskog
(egalitarnog) i mediteranskog (patrijarhalnog) obrasca.
Nalazi iz ovoga istraživanja pokazali su da nema mjesta
panici oko navodno razuzdanog seksualnog ponašanja
mladih. Mladi, barem oni obrazovaniji, ne stupaju ranije u
seksualne odnose i nemaju više seksualnih partnera nego
što su ih imali prije desetak godina. Međutim, ima razloga
za zabrinutost kada promotrimo razinu uporabe kondoma, elementarno znanje o seksualnom zdravlju i stavove
prema seksualnim manjinama. Iako je uporaba kondoma
pri prvom seksualnom odnosu znatno porasla kod mladića
i djevojaka od 1998. godine, sličan trend nije zabilježen kod
redovitosti uporabe kondoma (broj studenata koji uvijek
koristi kondom prilikom seksualnog odnosa) i uporabe
kondoma pri posljednjem odnosu. Seksualna pismenost se
također nije znatno povećala iako su se pitanja uglavnom
odnosila na razmjerno opće poznate činjenice (npr. ‘zaraza
HIV-om može se spriječiti cjepivom’). Naposljetku, stigmatizacija homoseksualnosti je zabrinjavajuće visoka.
Prilikom tumačenja ovih rezultata važno je imati na umu
da se oni ne mogu generalizirati na cjelokupnu populaciju
mladih u Hrvatskoj nego samo na populaciju novoupisanih
studenata Zagrebačkog sveučilišta u godinama kada je
istraživanje provođeno. Osim toga, neki indikatori su bili
Nalazi iz ovoga
istraživanja pokazali
su da nema mjesta
panici oko navodno
razuzdanog seksualnog ponašanja
mladih.
vrlo širokog zahvata i nisu mogli dovoljno precizno mjeriti
pojedina iskustva, za što je možda najbolji primjer pitanje
o istospolnom seksualnom iskustvu koje je definirano kao
„fizički kontakt koji je izazvao seksualno uzbuđenje“. Navedeni nalazi su, međutim, epidemiološki iznimno važni jer je
riječ o studentskoj populaciji, odnosno o mladim osobama
koje najvjerojatnije imaju više informacija o seksualnom i reproduktivnom zdravlju od vršnjaka koji ne upisuju fakultet.
Vjerojatno ne bismo pogriješili kada bismo zaključili da nam
činjenica da se mnogi bitni aspekti seksualnog zdravlja mladih nisu značajno unaprijedili u posljednjih deset godina govori o propuštenoj prilici. Odustajanje od uvođenja seksualne
edukacije u hrvatske škole samo naglašava takav zaključak.
Predstavljeni nalazi preuzeti su iz rada: Landripet, I., Šević, S.,
Car, D., Baćak, V., Mamula, M. i A. Štulhofer (2009.) Promjene
u seksualnosti mladih? Rezultati longitudinalnog istraživanja
u populaciji novoupisanih studentica i studenata Sveučilišta
u Zagrebu u razdoblju od 1998. do 2008. godine. Tekst je trenutno u recenzentskom postupku.
Reference:
Milutin-Gašperov, N., Sabol, I., Halec, G., Matovina, M., Grce, M. (2007): Retrospective study of the prevalence of high-risk human papillomaviruses
among Croatian women. Collegium Antropologicum, 31 (2), 89-96. Štulhofer, A., Ajduković, D., Božičević, I., Kufrin K. (2006): AIDS i mladi –
Hrvatska 2005. Zagreb, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, Hrvatski
zavod za javno zdravstvo.
Teitler, J. O. (2002): Trends in Youth Sexual Initiation and Fertility in Developed Countries: 1960-1995. The Annals of the American Academy of
Political and Social Science, 580 (1), 134-152. UNAIDS (2008): Report on the global AIDS epidemic. Geneve, UNAIDS
09
Kristina Duvančić, dipl. soc. rad.
Otkrivanje HIV-statusa roditelja
djeci
Jedno od prvih i najtežih pitanja koja muče velik broj osoba
kad saznaju svoj HIV-pozitivan status je s kim i kada podijeliti tu informaciju. To je još teže roditeljima još nesamostalnog djeteta. Odluku roditelja da podijele informaciju
o bolesti sa svojom djecom otežava postojeća stigma. Još
uvijek postoji značajan javni strah te nepoznavanje prirode
i načina prijenosa HIV-a, kao i izražen irealan strah, te je
moguće da osoba čiji je serostatus poznat drugima bude
diskriminirana, odbijana i stigmatizirana. Isto se može dogoditi i djeci. Kako bi se izbjegla moguća izbjegavanja i sramota vezana uz otkrivanje, većina HIV-pozitivnih roditelja
odluči svoju dijagnozu držati tajnom (pogotovo ako su
njihova djeca školske dobi ili mlađa). Drugima to pak predstavlja opterećenje jer se laži i čuvanje tajni kose s njihovim
moralnim vrijednostima. Oni često žude za tim da otkriju
svoj HIV-status te napuste svijet skrivanja i laži. Odluka o
tome hoće li reći svojoj djeci od čega boluju vrlo je kompleksna i treba biti isključivo stvar samih roditelja.
S jedne strane djeca trebaju biti upoznata s važnim promjenama u njihovim životima kao što je bolest jednog ili obaju
roditelja jer intenzivno osjećaju kad se događa nešto što nije
uobičajeno. Tišina i tajanstvenost lišavaju ih mogućnosti da
s nekim podijele svoje osjećaje te postave pitanja, a cijelu
situaciju mogu doživjeti puno gorom nego što ona uistinu
je. Kada djeca nisu uključena u taj proces, često se osjećaju
zbunjena, sama i ostavljena.
Ako roditelji donesu odluku da svoj HIV-status otkriju
svojim mlađim članovima, pri samom priopćavanju treba
voditi računa o dobi djeteta, stupnju emocionalnog razvoja te kognitivnim sposobnostima.
Djeca u dobi do pet godina ne razumiju razliku između
bolesti pa će im vjerojatno najbolje pomoći najopćenitiji
opis bolesti (npr. Mama / tata ima jednu infekciju. To znači
da su u njenu / njegovu krv ušle neke klice zbog kojih se
koji put osjeća loše, ali radi sve što joj doktori kažu da joj
bude bolje.).
Djeca u dobi od pet do osam godina bolje shvaćaju samu
bolest. Tražit će detaljnije informacije i važno je da na njihova pitanja odgovorite. Željet će znati točno ime bolesti,
što je uzrokuje, kome mogu pričati o njoj te hoće li zbog nje
roditelj umrijeti ili će i dalje živjeti. Također će željeti znati
mogu li se i oni sami razboljeti. Međutim, djeca u ovoj dobi
još uvijek nemaju dovoljno sposobnosti da se nose s intenzitetom osjećaja povezanih uz progresivnu bolest voljene
osobe. Važno je znati da mogu vjerovati da su sama kriva za
loše stvari koje se događaju zbog čega se posljedično mogu
osjećati krivima te povlačiti u sebe. Iako je promjena takvog
načina razmišljanja teška, roditelji moraju reći djetetu da
ono nije krivo za njihovu bolest. Djeca u ovoj dobi također
strahuju da će se sama razboljeti i umrijeti. Djeci koja nisu
HIV-pozitivna trebat će ponovno potvrđivanje da su ona
dobro. Svoj je djeci potrebno govoriti da roditelj sve radi da
bude dobro i da tako bude i kasnije. Važno je što se kaže, a
još važnije kako. Brižan, kontroliran ton glasa roditelja izrazit će osjećaje potpunije od konkretnih riječi. Djeca trebaju
osjetiti roditeljsku toplinu i ljubav.
Kako je HIV-bolest još uvijek stigmatizirajuća bolest,
školsko dijete će trebati pomoć u ophođenju sa školskim
kolegama, tako da možete očekivati pitanja slična ovima:
„Što mogu reći prijateljima? Što ako me netko pita što je s
tobom? Smijem li im reći istinu? Smijem li lagati? Što točno
smijem reći?...“ To su uistinu teška pitanja, a za djecu je vrlo
korisno kad mogu otvoreno i iskreno o svojim brigama
pričati s roditeljima.
Djeca u dobi od devet do dvanaest godina mogu postavljati specifična pitanja o tome kako su se njihovi roditelji
zarazili, uključujući pitanja o seksualnom ponašanju, upotrebi droga ili o homoseksualnosti. Ona žele odgovore
i potrebne su im točne informacije, ali roditelji pritom
moraju voditi računa o tome kako će se njihova djeca moći
nositi s dobivenim spoznajama. Djeca mogu željeti preuzeti
veću odgovornost u obitelji, ali roditelji moraju biti pažljivi
te ih ne preopteretiti brojnim zadacima. Ona i dalje trebaju
ljubav i podršku roditelja, a roditelji ne bi trebali očekivati
podršku od djece, što im trebaju dati do znanja.
Tinejdžeri trebaju znati činjenice o HIV-u, ali vjerojatno
neće biti toliko nestrpljivi da ih čuju kao djeca školske dobi.
Oni na stvarnost gledaju drugačije od djece mlađe od 11
godina te su za razliku od njih svjesni toga da je ne mogu
samo tako promijeniti. Njima je najvažnije da negdje pripadaju, da imaju odobravanje od strane prijatelja. Oni žele
izbjeći sve što bi ih moglo učiniti različitima ili što bi moglo izazvati kritiku drugih. I njima će, kao i mlađoj djeci, biti
potrebna pomoć oko toga kome i što reći. Koristit će im
otvorena komunikacija s roditeljima o onome što ih brine.
Njihova reakcija na saznanje pozitivnog HIV-statusa uvelike
će ovisiti o njihovoj osobnosti, snazi, ranjivosti, eventualnim
gubicima koje su iskusili te o kvaliteti odnosa s roditeljima.
Trebaju li roditelji reći svojoj djeci?
Kada razgovarati s djecom?
Nije lako odrediti pravo vrijeme za razgovor s djecom
o HIV-u. Vjerojatno nema savršenog trenutka. Djeca su
vrlo inteligentna te će sama shvatiti da se događa nešto
neuobičajeno. Ukoliko dijete zna da s vremena na vrijeme
odlazite liječniku, da svakodnevno pijete lijekove, uskoro će
sama tražiti objašnjenje. Ovi tajanstveni znakovi mogu za
njih biti previše stresni jer će vrlo vjerojatno u glavi „vrtjeti“
najstrašniji scenarij.
Kako će vaše dijete primiti novosti?
Reakcija na novosti može varirati od djeteta do djeteta.
Djeca, nakon što im kažete da ste zaraženi HIV-om, mogu
ali i ne moraju postavljati pitanja o vašem zdravlju. Vjerojatnije je da će izraziti brigu za to kako će vaša dijagnoza
utjecati na njih. Nemojte to previše uzimati k srcu - to je
u dječjoj prirodi. Njih će brinuti mogu li dobiti HIV od vas
ili što će biti s njima ako se vama nešto dogodi. Kada dobiju zadovoljavajuće odgovore, počet će izražavati brigu za
vašu dobrobit. Budite spremni na moguća pitanja kao na
primjer: Kako ste se zarazili? Hoćete li umrijeti?
Hoće li vaša dijagnoza stigmatizirati vašu
djecu?
Kad se roditelj sprema otkriti svoj status djeci, jedna od
najvećih briga je hoće li to dovesti do njihove stigmatizacije. Jer djeca znaju biti vrlo okrutna. Roditelji najčešće
brinu oko toga da će, ako njihova dijagnoze postane poznata javnosti, njihova djeca snositi neželjene posljedice.
Boje se toga da će ih druga djeca zadirkivati, da će izgubiti
prijatelje… Ukratko, boje se da će otkrivanje HIV-dijagnoze
samo otežati život njihovoj djeci.
Kako će se promijeniti vaš odnos s vašom djecom?
Hoće li otkrivanje dijagnoze promijeniti odnos koji imate s
djecom? Neki odnosi se ne mijenjaju, neki da, a neki samo
privremeno. Neka djeca mogu postati nametljiva iz straha
de će se njihovim roditeljima nešto dogoditi ako ne budu
stalno prisutna uz njih. Neka će djeca možda početi raditi
probleme oko odlaska u školu jer neće htjeti biti odvojena
od roditelja. Neka će pak postati žalosna ili će plakati; druga
će postati preplašena i tjeskobna glede roditeljeva zdravlja.
Neka će se djeca na roditelje ljutiti. Ako vaša djeca nisu prve
osobe kojima ste otkrili svoju dijagnozu, mogu se zbog toga
osjećati povrijeđenima jer im neće biti jasno zbog čega ste
drugima rekli prije njih. Nažalost, nije nemoguće da se neka
djeca okrenu drogi, alkoholu ili seksu kako bi dala oduška
osjećajima. Djeca ponekad stvaraju distancu i buntovništvo
kao čin ljutnje ili straha.
Može li vaše dijete čuvati tajnu?
Povjerljivost je velika briga osoba koje žive s HIV-om. Velik
dio brige koji se odnosi na otkrivanje je da se rizik kršenja
njihove povjerljivosti povećava sa svakom osobom kojoj otkriju svoj status. Stoga se uvijek nameće pitanje hoće li vaša
djeca moći čuvati tajnu koju im povjerite. Jesu li vaša djeca
dovoljno stara da mogu shvatiti važnost povjerljivosti? Ako
mislite da neće biti u stanju čuvati vašu tajnu, možda ćete
htjeti odugovlačiti s otkrivanjem sve dok ne osjetite da će
moći razumjeti potrebu čuvanja te tajne za sebe.
Hoće li vaš HIV status predstavljati teret vašoj
djeci?
Najbolje znate kakav vam teret predstavlja HIV-status, ali
hoće li on biti teret i vašoj djeci ako im ga otkrijete? Ovisno o njihovoj dobi, djeca imaju vlastite probleme koji im
uzrokuju stres - stres adolescenata, pritisak vršnjaka, razlikovanje ispravnog od lošeg… Otkrivajući im svoj status,
možete im dodatno otežati njihov stresan život. Na primjer,
ako inzistirate da vaše dijete vašu dijagnozu drži kao tajnu
kako bi sačuvalo vašu povjerljivost, to će mu zasigurno biti
dodatni teret.
Prije nego otkrijete svoj status, razmislite o tome kakav će
to teret predstavljati vašoj djeci. Hoće li se moći nositi sa
stresom?
Pri otkrivanju HIV-dijagnoze djeci i adolescentima treba
uzeti u obzir njihovu dob, psihosocijalnu zrelost, složenost
obiteljskih odnosa te klinički kontekst.
Ukoliko ste unatoč svim vašim strahovima i pitanjima osjetili da je pravo vrijeme da otkrijete svoj status, važno je
da znate na koji ćete način to reći.
Popričajte sa svojim liječnikom - specijalistom za HIV. On
vam, kao i stručni tim, može dati neke smjernice u vezi toga
kada i kako reći djeci.
Razgovor započnite tek kad dovoljno upoznate svoju
bolest. Vaša će vam djeca najvjerojatnije postavljati puno
pitanja pa je dobro da budete spremni da na njih date
točne informacije.
Imajte povjerenje u sposobnosti vaše djece da se nose s novonastalim saznanjima. Djeca su najčešće čvršća od onoga
kakvima ih smatramo.
Osigurajte si dovoljno vremena te neometajuće okruženje
za razgovor.
Jedno od prvih
i najtežih pitanja
koja muče velik broj
osoba kad saznaju
svoj HIV-pozitivan
status je s kim i kada
podijeliti tu informaciju.
Slijedite „vodstvo“ vašeg djeteta. Često puta dječja pitanja
mogu biti dobar način održavanja konverzacije.
Koristite jednostavne izraze kako bi vaše dijete što bolje razumjelo što mu govorite. Način neka bude primjeren dobi
te zrelosti vašega djeteta. Češće koristite izraze „HIV-pozitivan“ ili „AIDS“. Što češće čuje te izraze, dijete će se osjećati
ugodnije kad ih čuje.
Budite iskreni sa svojom djetetom. Ako vam je neugodno
kad pričate o ovoj temi, bit će i njima. Izrazite svoje osjećaje.
Obostrani osjećaji mogu biti poveznica koja će olakšati
daljnju konverzaciju.
Slušajte što vam djeca žele reći te ih ohrabrite da s vama
podijele svoja razmišljanja i osjećaje.
miru pogledao ono što ga zanima. Ovo bi mogao biti za
vaše dijete ugodniji način učenja koji bi mu mogao pomoći
da bolje razumije vašu bolest.
Odluka hoće li svoj HIV-status otkriti djeci ili ne trebaju
donijeti samo roditelji. Ne treba je donijeti brzopleto, a prije
nje svakako treba dobro razmisliti o svim pitanjima. Prije
donošenja odluke svakako treba imati na umu činjenicu da
prešućivanjem svoga statusa ne ugrožavate svoje dijete.
Literatura:
Aronstein, D. M., Thompson, B. J. (1998): HIV and Social Wok, A
practitioner`s Guide. New York - London, The Harrington Park Press, An
Očekujte različite emocije koje vaše dijete može izraziti
pošto sazna da mu je roditelj bolestan. Budite spremni
na to da ćete se možda morati nositi s bijesom, strahom,
odbijanjem, plakanjem i sl. Pokušajte razumjeti reakcije
svoga djeteta te mu pomognite da izrazi svoje emocije bez
osuđivanja. Budite spremni na to da ćete razgovarati i o smrti i o umiranju.
Imprint of The Haworth Press, Inc.
Buch, A. (2005): Talking with Your Children about Your HIV Status or
Your Children`s Status. The Well Project.
Dawson, L. (1997): Should You Tell Your Children You Are Hiv Positive?
Body Positive Magazine.
Rizzo, V. (2008): Living With Illness Tip Sheet- Talking With Children
About a Parent`s Serious Illnesst http://www.helpstartshere.org/Default.
aspx?PageID=54#chronic
Ako vam je dijete dovoljno staro, dajte mu edukativni materijal ili ga uputite na relevantne web-stranice kako bi na
Silverio, R. (2003): To Disclose or Not to Disclose: The Dilemma Confronting Families Living with HIV/AIDS. Gay Men`s Health Crisis.
13
Ivana Crnčić, dipl. ing.
Preporuke za
monitoring HIV+
pacijenta
U monitoringu pacijenata oboljelih od HIV-a, odnosno
praćenju njihovog zdravstvenog stanja i kretanja infekcije,
trebale bi se provoditi rutinski sljedeće pretrage:
Količina virusa u krvi odnosno broj kopija virusa
Mjerenje količine virusa u krvi može se vršiti na tri načina:
PCR-metodom, bDNA-metodom te NASBA-metodom.
PCR-metoda koristi enzime kojima umnožava HIV u
uzorku krvi. Nakon toga, kemijskom reakcijom označava
se virus. Markeri se prebrojavaju i koriste kako bi izračunali
količinu virusa.
bDNA posebnom kemikalijom boja se izabrani uzorak te se
njegove čestice vežu za dijelove HIV-a. Što je svjetliji uzorak, znači da ima više virusa u uzorku. Na samom početku
HIV-infekcije može dati lažno negativan rezultat zbog niske
količine virusa.
NASBA-metoda amplificira virusne proteine kako bi se derivirao broj kopija virusa.
Različite metode daju različite rezultate na istom uzorku.
Testovi su različiti pa bi se zato uvijek trebao koristiti isti
kako bi se dobila što realnija slika kretanja infekcije kod
određenog pacijenta.
Najbolji rezultat testa koji možete dobiti je “nemjerljiv”. To
NE ZNAČI da virusa nema u krvi, nego da ga ima premalo
da bi ga test mogao detektirati.
Kako se navedeni testovi sve mogu koristiti?
::: Za medicinska istraživanja u kojima je dokazano da virus nikad nije u latentnoj fazi, nego se konstantno umnaža.
Mnogi pacijenti bez simptoma AIDS-a i sa visokim CD4
također su imali visok broj kopija virusa.
::: Za dijagnosticiranje, s obzirom na to da mogu otkriti
virus već i samo nekoliko dana nakon infekcije.
::: Za prognoze – može upozoriti na moguće pogoršanje
zdravlja zbog rasta broja kopija.
::: Za prevenciju – što je broj kopija viši, lakša je transmisija
HIV-a.
Nedavno je otkriveno da je količina virusa kod nekih pacijenata skakala iz područja nemjerljivog u područje niskog pa
se opet vraćala u područje nemjerljivog. Naknadne studije
dokazale su da ovi skokovi ne znače da je virus razvio rezistenciju.
Treba zapamtiti da je samo 2% ukupne količine virusa u
krvi. Mjerenjem broja kopija virusa u krvi ne znamo kolika
je njegova količina u limfnim čvorovima, slezeni ili mozgu.
Testove ne treba provoditi ukoliko je pacijent nedavno prebolio neku infekciju ili je cijepljen.
CD4
Mjerenje količine CD4 T limfocita u perifernoj krvi
najvažnija je laboratorijska pretraga za praćenje i liječenje
HIV-pacijenata. Mjerenje CD4 je kritična mjera za:
::: određivanje kliničkog stadija HIV-infekcije
::: donošenje odluka o započinjanju HIV-terapije
::: ocjenjivanje učinkovitosti terapije
::: promjenu terapije ukoliko se pokaže potrebnim.
Većina odluka vezanih uz liječenje HIV-pacijenta trebale bi
se vezati uz vrijednosti CD4.
Uobičajena tehnika mjerenja CD4 je protočna citometrija.
Testovi rezistentnosti
Testove rezistentnosti najbolje bi bilo provesti već i prije
početka terapije. Ako je osoba zaražena tipom virusa koji je
rezistentan na jedan od lijekova u prvoj kombinaciji, terapija će brzo prestati djelovati. Također, testove rezistentnosti
trebalo bi provesti prije svake promjene terapije odnosno
kombinacije lijekova. Testovi će biti točniji ako se provedu
dok pacijent još koristi terapiju koja slabije djeluje nego nakon prestanka uzimanja iste.
Postoje dvije metode testiranja rezistentnosti
na lijekove:
genotipski testovi koji traže specifične promjene ili mutacije na reverznoj transkriptazi ili proteazi HIV-a, koje su
povezane s rezistencijom na antiretrovirusne lijekove
fenotipski testovi koji mjere koncentraciju određenog lijeka
potrebnu za usporavanje replikacije virusa. Kad počne razvoj rezistentnosti na određeni lijek, puno će veće količine
biti potrebne za zaustavljanje razvoja virusa.
Oba testa imaju svoje prednosti i nedostatke i za sada se
nijedan nije pokazao korisnijim od drugog.
::: GENOTIPSKI TESTOVI
Prednost genotipskih testova je relativno brz pristup rezultatima, već nakon 4-5 dana, jeftiniji su od fenotipskih,
potrebna tehnologija relativno je jednostavna, nije potrebna
posebna obuka osoblja te pretkazuju fenotipske promjene
s obzirom na to da do genotipskih dolazi prije.
Nedostatak genotipskih testova je što daju neizravne mjere
rezistentnosti, zahtijevaju vrlo složenu interpretaciju, manje
su osjetljivi na neke podtipove HIV-a, ne mogu se primijeniti kod broja kopija manjeg od 1000 te ne mogu otkriti
rezistentne viruse koji čine manje od 10 do 20% uzorka.
::: FENOTIPSKI TESTOVI
Prednost fenotipskih testova je što izravno mjere osjetljivost virusa na lijek i relativno se lako interpretiraju. Nedostatak je što dobivanje rezultata dugo traje, 2 - 3 tjedna,
skuplji su, zahtijevaju složenu laboratorijsku opremu, manje
su osjetljivi na neke podtipove HIV-a, ne mogu se primijeniti kod broja kopija manjeg od 1000 te ne mogu otkriti
rezistentne viruse koji čine manje od 10 do 20% uzorka.
Kada je primijećeno slabo djelovanje lijekova, osim rezistentnosti, treba pripaziti i na: propuštene doze, slabu apsorpciju te interakcije s drugim lijekovima.
Praćenje koncentracije lijeka tijekom terapije
Praćenje koncentracije lijeka tijekom terapije (individualizacija terapije, TDM = therapeutic drug monitoring) je
postupak određivanja koncentracije lijeka u krvi na temelju
koje se pristupa individualnom doziranju (doza, učestalost,
formulacije). Individualno doziranje osigurava maksimalnu
učinkovitost primijenjene terapije i svodi toksične učinke
na najmanju moguću mjeru. Većina lijekova ima široki
spektar u kojem djeluje. Svaka osoba apsorbira, metabolizira, iskorištava i eliminira lijekove na drukčiji način, što ovisi
o dobi, općem stanju, genetskoj predispoziciji i interakciji s
drugim lijekovima. Potrebna količina lijeka može se mijenjati kroz vrijeme i varirati iz dana u dan. Danas je moguće
provesti analize za veliki broj lijekova koji su prisutni na
tržištu. U slučaju HIV-a bilo bi dobro provesti ovu metodu
kod djece i trudnica.
HLAB*5701 genetičko testiranje
Liječnici često oklijevaju u prepisivanju terapije abacavirom
zbog rizika od reakcija hipersenzitivnosti koje se javljaju u
3 - 8% slučajeva te se manifestiraju u vidu osipa, povišene
temperature, probavnim tegobama ili tegobama respiratornog sustava. Pri uočavanju bilo kojeg od ovih simptoma potrebno je odmah prekinuti s terapijom. U proteklih
nekoliko godina potvrđeno je da je specifična humana genetska varijacija HLA-B* 5071 povezana s podložnosti preosjetljivosti na abacavir. Također je ustanovljeno da genetski
test za HLA-B* 5071 vrlo precizno predviđa koji su pacijenti
pod rizikom.
Određivanje tropizma
Kad se HIV pričvrsti za CD4 stanicu koju će inficirati, koristi
koreceptore na površini stanice. U slučaju HIV-a riječ je o
CCR5 ili CXCR4 molekulama. Obično virus koristi jedan od
koreceptora, no ima slučajeva i kada koristi oba. Prema koreceptorima koje koriste, virusi se nazivaju “CCR5 tropic” ili
“R5 tropic” u slučaju da koriste CCR5, “CXCR4 tropic” ili “X4
tropic” u slučaju da koriste CXCR4 koreceptore ili mješoviti,
u slučaju da koriste oba.
Vađenje krvi i Framingham score
Framingham score predviđa vjerojatnost razvitka kronične
srčane bolesti u sljedećih 10 godina. Koristeći vrijednosti
kolesterola i krvnog tlaka te informacije u dobi, mogućem
dijabetesu ili pušenju, može se predvidjeti apsolutni rizik
srčanog udara ili smrti od srčane bolesti u narednih 10 godina. Svaka osoba može i sama izračunati svoj rizik, a dobro je i da zna svoje vrijednosti kolesterola u krvi i krvnog
tlaka.
Redovito vađenje krvi te kontroliranje svih važnih vrijednosti potrebno je svakih nekoliko mjeseci.
Članak
iz Slobodne
Dalmacije
objavljen 08. 06.
2009.
19
Prenosimo
BBC NEWS:
NHS omogućio
testiranje na HIV
putem uzorka sline
Testiranje uzorka sline u svrhu otkrivanja zaraze HIV-om
postalo je po prvi put u Velikoj Britaniji dostupno na teret
londonskog sustava Nacionalne zdravstvene službe (NHS
- National Health Service).
Test se temelji na uzimanju uzorka sline u svrhu dokazivanja prisutnosti HIV antitijela. Uzorak se uzima povlačenjem
pamučnog jastučića test uređaja s vanjske strane gornje i
donje desni. Stručnjaci NHS sustava klinika „Barts and the
London“ se nadaju da će izostanak potrebe davanja uzorka
krvi i ubrzanje postupka dobijanja rezultata testiranja na
koje se do sada čekalo i do tjedan dana povećati broj osoba
zainteresiranih za testiranje na HIV.
Velika Britanija ima najveći broj novozaraženih osoba HIVom u zapadnoj europi. U 2007. godini registrirano je više od
7.700 novozaraženih HIV-om. Muška homoseksualna populacija čini 41% svih novozaraženih no bilježi se i veliki broj
novozaraženih među heteroseksualcima. Navedene brojke
ne obuhvaćaju čak trećinu svih zaraženih osoba za koje se
pretpostavlja da nisu svjesne svoje zaraženosti virusom.
Testovi sline nisu novost. Oni su već duže vrijeme široko
dostupni korisnicima u Sjedinjenim Američkim Državama.
Testovi sline za kućnu uporabu zabranjeni su u Velikoj Britaniji zbog nemogućnosti pružanja odgovarajućeg savjetovanja u sklopu testiranja, ali je sustav bolnica Barts prvi
ponudio testiranje na HIV obriskom desni na teret Nacionalne zdravstvene službe (NHS) omogućujući korisnicima
gotovo istodobno dobivanje rezultata testiranja.
Od ožujka do svibnja u sustavu londonskih klinika testirano je 200 ljudi, a u budućnosti se očekuje testiranje oko
250 ljudi mjesečno.
Testovi su također dostupni u „Outreach“ centrima, a
stručnjaci za spolno zdravlje sustava se nadaju otpočeti testiranja i u noćnim klubovima. Merle Symonds, šef službe
za savjetovanje o spolnom zdravlju londonskog NHS sustava komentirao je: „U ovoj je zemlji važno shvatiti kako
je zaraženost HIV-om stanje koje je moguće dugotrajno
liječiti kao i dijabetes. Kako ta poruka još uvijek nije dovoljno snažno odaslana, oko HIV-a i dalje postoji stigma
koja postepeno ipak slabi. Bolest je neophodno otkriti što
ranije, prije pojave prvih simptoma. Nadamo se da će jednostavan, pouzdan i jasan test sline poput novouvedenog
ohrabriti veći broj ljudi na testiranje kako bi utvrdili jesu li
zaraženi HIV-om. Što prije saznaju svoj status zaraženosti
to bolje“.
Lisa Power iz HIV dobrotvorne udruge Terrence Higgins
koja je također ponudila testiranje na HIV putem uzorka
sline navodi kako je jedan od ključnih problema u Velikoj
Britaniji bio neznanje nosioca virusa o zaraženosti HIV-om
i nastavlja:“ To je opasnost za njihovo zdravlje, ali i zdravlje
drugih osoba na koje mogu prenjeti virus, a da toga nisu
svjesni. Sve što može pridonjeti povećanju broja testiranih
osoba je dobrodošlo te smatramo da je ono što je Barts
započeo izvrsno“.
„Ljudi moraju znati da ukoliko im HIV bude dijagnosticiran
u 30-im godinama te se podvrgnu programu liječenja
NHS-a, mogu živjeti do svojih 70-ih. Naravno, mogu imati
određene zdravstvene probleme, ali otkrivanje bolesti danas više ne znači smrtnu presudu, štoviše danas smo daleko
od toga“.
Izvor: BBC NEWS
http://news.bbc.co.uk/go/pr/fr/-/2/hi/health/8060172.stm
Objavljeno: 20. 05. 2009.; 23:12:53 GMT
© BBC MMIX
Članak
iz Nacionala
objavljen
12. 5. 2009.
Živjeti
s AIDS-om u
Hrvatskoj
30
Tomislav Beganović
Kretanje HIV/
AIDS-a u
San Franciscu
Osobe oboljele od AIDS-a
Kako smo u prošlom biltenu HIV/AIDS INFO rekli, San Francisco i država Kalifornija spada na drugo mjesto po stopi
slučajeva AIDS-a u Sjedinjenih Američkim Državama.
Nadgledavanje kretanje HIV/AIDS-a u San Franciscu proveden je kroz različite metode i evaluacije na državnom
nivou. Od samog početka epidemije do kraja 2007. godine
27 592 stanovnika San Francisca oboljelo je od AIDS-a, što
čini oko 19% od cjelokupnog broja slučajeva AIDS-a u Kaliforniji i 3% od cjelokupnog broja prijavljenih slučajeva na
području SAD-a. Do kraja 2006. San Francisco zauzimao
je visoko treće mjesto među top 10 gradova s najvećim
brojem slučajeva AIDS-a na području SAD-a, dok kod
postotka povećanja AIDS-a zauzima tek 12. mjesto. U usporedbi s ostalim prijavljenim slučajevima AIDS-a u Kaliforniji i SAD-u u cjelini, najviše slučajeva AIDS-a zabilježeno
je kod muške, bijele, MSM i MSM IDU populacije.
populacijom. Od 1998. broj novih slučajeva AIDS-a među
ženama u svim populacijama je u padu. Tako je krajem 2007.
zabilježeno oko 44 nova slučaja među afroameričkom, 2
među bijelom i 2 među latino ženskom populacijom na
100 000 stanovnika.
Kretanje AIDS-a među načinima prijenosa infekcije
Kretanje AIDS-a među populacijom
Slučajevi AIDS-a u San Franciscu javljaju se pretežno među
bijelom populacijom, ali taj je broj u padu posljednjih deset
godina.
Broj afroameričkih slučajeva AIDS-a također je u padu od
1998., te je od tada do danas na istoj niskoj razini. Latino
populacija pokazuje lagan porast do 2003. godine, ali nakon toga je također u opadanju.
Najveći pad slučajeva AIDS-a od 1998. zabilježen je kod
afroameričke populacije sve do 2004., te se u razdoblju
od 2004. do 2006. našao na niskoj kontinuiranoj razini.
Slučajevi AIDS-a kod latino populacije među muškarcima
od 2003. je u povećanju (181 slučaj na 100 000 stanovnika).
Nakon toga, lagano je u padu, i tako do kraja 2007., kada su
kod te populacije zabilježena 64 nova slučaja na 100 000
stanovnika. Ono bitno je da se do kraja 2007. novi slučajevi
AIDS-a smanjuju, i to na 129 slučaja među afroameričkom
populacijom i 95 slučaja među bijelom populacijom na 100
000 stanovnika.
Među ženama broj slučajeva AIDS-a je mnogo manji nego
među muškom populacijom. Za vrijeme trajanja epidemije
broj među ženskom populacijom je u velikom nesrazmjeru. Najveći broj slučajeva AIDS-a je među afroameričkom
ženskom populacijom. Tijekom 1998. broj doseže čak do
89 slučajeva na 100 000 stanovnika, dok primjerice u istoj
godini broj bjelkinja s AIDS-om je 10 na 100 000 stanovnika,
te oko 4 prijavljenih slučajeva AIDS-a među latino ženskom
Najveći broj slučajeva AIDS-a je u MSM muškoj populaciji.
Broj slučajeva je u velikom padu u razdoblju od 1998. do
2007. godine. U 2007. od 70% slučajeva AIDS-a su MSMpopulacija, 15% su MSM IDU, dok je samo 9% hetero
muška poplacija.
Među ženskom populacijom vodeća populacija je između
IDU, slijedi je heteroseksualni put prijenosa. Od 1998. broj
novih slučajeva AIDS-a u IDU-populaciji naglo pada sve
do 2007. kada vodeću ulogu u razvoju AIDS-a među svim
načinima prijenosa u ženskoj populaciji preuzima heteroseksualni način prijenosa.
Najveći postotak i broj slučajeva AIDS-a u svim populacijama je u dobi između 30 i 39 godina starosti.
Broj novih slučajeva AIDS-a dijagnosticiranih svake godine
među stanovnicima San Francisca dosegao je svoj vrhunac
1992. i od tada je u laganom padu. Smrtni slučajevi među
oboljelima od AIDS-a dosegao je svoj vrhunac u razdoblju
od 1992. do 1995., a nakon tog razdoblja je u padu. Najveći
pad smrtnosti je u razdoblju koji je slijedio od 1995. do 1997.
i to nakon uvođenja kombinacija antiretrovirusne terapije.
Broj smrtnosti najniži je bio u razdoblju od 2001. do 2005.
godine. Na kašnjenja u izvještavanju utječe broj slučajeva
i smrtnosti za svaku godinu. Stoga bi brojka smrtnosti
slučajeva za 2006. i 2007. u sljedećim izvještajima mogla
biti povećana. Do kraja 2007. bilo je oko 8980 stanovnika
SAD-a koji žive s AIDS-om.
Tablica 2. Ukupan broj slučajeva
AIDS-a po spolu,
rasi, seksualnom
opredjeljenju dijagnosticiranih do kraja
2007.
Osobe koje žive s HIV/AIDS-om
Za područje San Francisca prijenos HIV-a različit je među
pojedinim kategorijama. Veliku ulogu u prijenosu igra rasa
/ entitet i dob pojedinih slučajeva među svim spolovima.
Primjerice, MSM-populacija je vodeća u svim etničkim i
rasnim populacijama. U afroameričkoj populaciji, među
muškom populacijom, drugo mjesto zauzimaju IDU,
također MSM IDU je na vrlo visokom drugom mjestu
ukupno gledajući kretanje HIV/AIDS-a na ovom području.
Ukupno, manje od 2% osoba s AIDS-om dobila su HIV heteroseksualnim putem ili preko transfuzije krvi i / ili drugih
krvnih pripravaka.
Među ženskom populacijom s razvijenim AIDS-om najčešći
je ukupan broj među bjelkinjama, slijede afroamerikanke
i latine, a najčešći put prijenosa je IDU i heteroseksualni.
Među azijskom populacijom najčešći put prijenosa je het-
eroseksualni (41%), zatim slijedi IDU (33%) i prijenos preko
transfuzije (oko 17%).
IDU-prijenos prevladava među muškom populacijom
i ženskom transgender populacijom. 58% u bijele, 67% u
afroameričke i 45% latino transgender populacije su IDU
korisnici droga.
Što se tiče kretanja HIV-infekcije na ovom području, priča je
malo drugačija. Broj novoprijavljenih slučajeva HIV-infekcije
u opadanju je u razdoblju od 2003. do 2007. godine.
Mali broj možda je isto tako rezultat u kašnjenju prijave
prilikom provođenja evidencije novooboljelih od HIV-infekcije. Usprkos tomu, karakteristike osoba novooboljelih
od HIV-infekcije ostaje relativno stabilno, ali najveći broj
slučajeva zabilježen je u bijeloj populaciji, muškoj, u dobi
od 25 do 49 godina starosti, MSM-orijentacije.
Tablica 3. Karakteristike osoba novooboljelih od HIV-infekcije u razdoblju od 2003. do 2007. godine.
Karakteristike osoba koje žive s HIV/AIDS-om na području
San Francisca bitno se razlikuju na državnoj i nacionalnoj razini. Slično demografskoj strukturi slučajeva AIDS-a
u ovom gradu, osobe koje žive s HIV-infekcijom najčešće
su muškarci, bijelci, MSM. Nadalje, veliki razmjer između
osoba koje žive s HIV/AIDS-om u Kaliforniji u usporedbi
sa SAD-om je među ženama i to među afroameričkom i
latino populacijom. Heteroseksualni kontakt i IDU također
je sličan na području Kalifornije kao i na cijelom teritoriju
SAD-a.
Broj osoba koje žive HIV/AIDS-om koji su prijavljeni u Zavod za javno zdravstvo San Francisca u povećanju je od
2002., kada je prijavljeno 13 649 osoba, do 2007., kada je
ukupno prijavljeno 15 470 osoba.
Praznina između procjene i prijavljenih slučajeva veoma
je mala, što upućuje na dobru proporciju između osoba
koje još ne znaju da su HIV-oboljele i onih koji još ne
primaju antiretrovirusnu terapiju. Nadalje, izvještavanje o
HIV-slučajevima je nepotpuna, posebno zbog onih koji su
dijagnosticirani u ranijoj fazi. No, prijava novih slučajeva
je specifična jer uključuje samo osobe koje su dijagnosticirane HIV/AIDS-om i koje su stanovnici ovog područja u
vremenu otkrivanja njihovog statusa. Osobe koje su došle
iz drugih krajeva u ovaj grad i koje primaju terapiju nisu
uključene u izvještaje bilo koje vrste vezane uz kretanje
HIV/AIDS-a.
Tablica 3. Broj osoba koje žive s HIV/AIDS-om u razdoblju
od 2003. do 2007. godine
Članak
iz Slobodne
Dalmacije
objavljen
30. 3. 2009.
39
Ivana Crnčić, dipl. ing.
Nacionalna kampanja testiranja na
HIV
HUHIV & RAMIREZ “SEDAM”
Iako Hrvatska još uvijek spada u zemlje s niskom prevalencijom HIV-a, odnosno među one u kojima je broj oboljelih još uvijek manji od 1% ukupne populacije, poprilično
je zabrinjavajuća činjenica da manje od 1% spolno aktivne
populacije zna svoj status te da velik broj novooboljelih spada u mlađu populaciju. Problem HIV-a još uvijek se nedovoljno ozbiljno doživljava, mnogi ga još uvijek doživljavaju
kao problem nekih drugih rasa, zemalja i kontinenata, pa se
stoga i vrlo teško i rijetko odlučuju na testiranje. Zbog svih
tih razloga smatrali smo da je potrebno što češće i što bolje
promicati besplatno, dobrovoljno i anonimno testiranje te
pokrenuti Nacionalnu kampanju testiranja na HIV, što smo
u suradnji s grupom Ramirez i učinili.
Pjesma SEDAM tekstopisca i pjevača Aljoše Šerića govori
o samom iskustvu testiranja na HIV te čekanja rezultata,
koji su se nekad čekali duže od današnja dva dana, kako bi
upozorila na ovaj nužan oblik odgovornosti prema sebi i
društvu u cjelini. Cijelu priču podržao je i Darko Drinovac,
koji je režirao televizijski spot, te glumac Luka Petrušić, koji
je odglumio glavnu ulogu.
Promocija akcije i predstavljanje spota najavljeno je na svim
programima hrvatske televizije te u emisijama Dobro jutro,
Hrvatska, Hrvatska uživo te Svakodnevica, a održano u Avenue Mallu u ožujku. Akcija je nastavljena i na promociji
novoga albuma grupe Ramirez, koncertu održanom u Teatru ITD, gdje je mladima podijeljen veliki broj brošura, te u
sklopu Queer Zagreb festivala na kojem je podijeljeno oko
10 000 različitih tiskanih izdanja te kondoma.
Ovim aktivnostima željeli smo se obratiti mladima, ali i
općoj populaciji i osvijestiti ih o postojanju HIV-a i ostalih
spolnoprenosivih bolesti te ih u ove ljetne mjesece navesti
na što odgovornije ponašanje te testiranje.
Pjesma SEDAM
tekstopisca i pjevača
Aljoše Šerića govori
o samom iskustvu
testiranja na HIV te
čekanja rezultata.
41
Tatjana Nemeth Blažić, dr. med.
Rezultati edukativne računalne
igre „Stop HIV/
AIDS – znanje
pobjeđuje!“
U prošlom broju mogli ste pročitati o interaktivnoj edukativnoj online računalnoj igri „Stop HIV/AIDS – znanje
pobjeđuje!“ koju je Hrvatski zavod za javno zdravstvo
pokrenuo početkom siječnja 2009. godine na portalu
zdravlje.hr, a sada ću ukratko prikazati rezultate.
Da se podsjetimo, igra je izrađena u okviru preventivnog
Programa rada centara za dobrovoljno, anonimno i besplatno testiranje na HIV, čiju je realizaciju sufinanciralo
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske,
a prema predloženom scenariju izradila tvrtka Info izlog
d.o.o.
Postavljanjem igre na zdravstveni portal zdravlje.hr predstavili smo sadržaj o HIV-infekciji i AIDS-u kroz igru u svrhu
edukacije javnosti o rizicima i načinima zaštite od HIVinfekcije, ali i drugih spolno prenosivih bolesti. Putem igre
javnost se može i informirati o centrima u kojima se može
ostvariti dobrovoljno, anonimno i besplatno savjetovanje i
testiranje na HIV.
Igra je osim na zdravlje.hr objavljena i na sljedećim webportalima:
www.knjigice.com
www.javno.hr
www.aids.hr
www.huhiv.hr
www.plivazdravlje.hr
Osim edukativnog, igra ima i nagradni karakter. Najuspješniji
sudionici mogu osvojiti prigodne nagrade (majice, trakice
za mobitel, olovke i sl.). Ipak, primarni cilj igre je kroz zabavan način pružiti sudionicima pristup informacijama kojima će steći znanje i povećati svijest o brizi za svoje zdravlje.
U vremenu kada nagradna igra nije aktivna, igri se može
pristupiti ali bez mogućnosti osvajanja nagrada.
Do sada smo dva puta proveli nagradni natječaj: od 1.
siječnja do 9. veljače 2009. godine kada su nagrade osiguravali HUHIV - Hrvatska udruga za oboljele od HIV-a i
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske.
Rezultate s imenima dobitnika možete vidjeti na www.
zdravlje.hr/clanak.php?id=13434. Od 1. lipnja 2009. godine
sudionici po drugi put mogu sudjelovati u nagradnoj igri.
Sponzor je SSSL International, Durex, Croatia Representative Office. Trideset najuspješnijih osvojit će majice, a nagradna igra još uvijek traje.
Slika 1. Prikaz posjeta računalnoj igri „Stop HIV/AIDS –
znanje pobjeđuje!“ na zdravstvenom portalu www.zdravlje.
hr po mjesecima u razdoblju od 1.1.2009. do 19.6.2009. godine (N=1619)
Prema rezultatima web-statistike, na stranicama računalne
igre u razdoblju od 1. siječnja do 19. lipnja 2009. godine
zabilježeno je 1619 posjeta, a 1281 osoba posjetilo je
te stranice, što čini prosječno 200 pojedinačnh posjeta
mjesečno. Od svih zabilježenih posjeta, oko 14% se odnosilo na korisnike izvan Hrvatske. U grafičkom prikazu broja
korisnika po mjesecima možemo vidjeti porast broja posjeta na početku i na kraju promatranog razdoblja, što se
može objasniti povećanim interesom korisnika za igru u
vrijeme kada postoji i mogućnost nagrađivanja. (Slika 1.).
Igri možete pristupiti na adresi: www.zdravlje.hr/clanak.
php?id=13401
43
HIV / AIDS kutak
Što je AIDS i otkuda se pojavio?
AIDS je engleska kratica za Acquired Immunodeficiency Syndrome,
što znači sindrom stečenoga nedostatka imuniteta (otpornosti).
SIDA je francuska kratica koja u prijevodu znači isto - sindrom znači
da postoji skup određenih znakova bolesti, stečeno znači da je to
stanje koje se dobiva tijekom života, za razliku od prirođenih stanja,
a imunodeficijencija (nedostatna otpornost) ukazuje na pojavu
oštećenja obrambenih snaga, imunološkog sustava. Prema tome,
AIDS je stanje u kojem je došlo do takvog slabljenja imuniteta da
se javljaju određene bolesti koje inače u imunološki zdravih ljudi
ne viđamo. Suvremena povijest AIDS-a počinje objavljivanjem rada
o učestalom pojavljivanju neobičnih infekcija u homoseksualaca
u SAD-u 1981. godine. Postoje mnoge teorije o podrijetlu AIDS-a,
no niti jedna do sada nije znanstveno potvrđena. Moguće je da je
HIV prisutan u svijetu već desetljećima ili čak stoljećima u obliku u
kojem ne uzrokuje nikakvu bolest, te da se tek nedavno promijenio
u uzročnika bolesti.
Pitanje podrijetla HIV-a od znanstvenog je interesa. No, važnije od
toga su sljedeće činjenice:
HIV-bolest bit će dio naše svagdašnjice sljedećih desetljeća čak i u
slučaju brzoga pronalaska lijeka ili cjepiva; danas postoji mogućnost
da se osobnim, socijalnim, nacionalnim i međunarodnim mjerama
spriječi širenje HIV-a.
HIV se nalazi u krvi, spermi i vaginalnom sekretu zaražene osobe u
količini dovoljnoj da zarazi druge osobe. Ako tijekom spolnog
odnosa dođe do kontakta sluznice (npr. sluznice rodnice, penisa,
rektuma ili sluznice usne šupljine) s krvi, spermom te cervikalnim
i vaginalnim sekretom zaražene osobe, moguć je prijenos HIV-a.
Infekcija se na taj način može prenijeti s muškarca na ženu i sa
žene na muškarca, kao i izmedu muškaraca u homoseksualnom
odnosu.
Drugi važan put prijenosa je preko krvi. Najčešće je riječ o intravenskim ovisnicima koji upotrebljavaju zajednički pribor (igle i šprice)
za ubrizgavanje droge.
Mogućnost zaraze putem transfuzije krvi i krvnih derivata danas
je u zemljama gdje se rutinski testiraju darivatelji krvi i plazme gotovo nemoguća. Prijenos HIV-a moguć je presađivanjem organa i
umjetnom oplodnjom, no testiranjem darivatelja organa i sperme
taj rizik praktično više ne postoji.
Ako zdravstveni radnici nepažljivo rukuju iglama pa se ubodu na
iglu koja je prethodno rabljena u zaraženih bolesnika, može također
doći do zaraze HIV-om.
Treći put prenošenja je tijekom trudnoće, kada se sa zaražene
majke infekcija prenosi na dijete. Smatra se da do prijenosa infekcije
najčešće dolazi pri kraju trudnoće i tijekom porođaja, no opisane
su i infekcije preko majčinoga mlijeka.
Osnovne činjenice o HIV-bolesti
Kojim se putem HIV ne prenosi?
HIV-bolestjekroničniprogresivniproceskojipočinjeulaskomvirusa
humane imunodeficijencije (HIV) u krvotok te tijekom vremena
dolazi do postupnog uništavanja imunološkoga sustava. AIDS/
SIDA se javlja u uznapredovaloj i završnoj fazi HIV-bolesti.
AIDS je uzrokovan HIV-om. HIV-bolest je zarazna bolest te
neizlječiva - djelotvornga cjepiva zasad nema. Od trenutka zaraze
HIV-om do nastupa AIDS-a prođe u prosjeku 10 godina. Osoba
zaražena HIV-om obično se ne osjeća bolesnom i godinama nema
simptome pa može, ne znajući da je zaražena, širiti infekciju.
::: Ne prenosi se rukovanjem, grljenjem i drugim uobičajenim
Kako se prenosi HIV?
Tri su glavna puta prenošenja infekcije: spolni, preko krvi i u tijeku
trudnoće i porođaja s majke na dijete.
međuljudskim kontaktima.
::: Ne prenosi se kontaktom s predmetima kao što su javne
telefonske govornice, novac, ručke u vlaku, tramvaju ili autobusu.
::: Ne prenosi se korištenjem javnih zahoda, bazena ili sauna.
::: Ne prenosi se preko posuda za jelo, čaša, ručnika, posteljine.
::: Ne prenosi se šmrcanjem, kašljucanjem i kihanjem.
::: Ne prenosi se uobičajenim pregledom kod liječnika niti
uobičajenim pregledom i popravkom zubi kod stomatologa.
::: Ne prenosi se putem domaćih životinja (preko psa, mačke).
::: Ne prenosi se ubodom insekta.
::: Ne prenosi se darivanjem krvi.
::: Ne prenosi se tijekom uobičajene njege oboljeloga od
AIDS-a.
Popis centara za HIV savjetovanje i testiranje
ZAGREB
Referentni centar za HIV/AIDS, Klinika za infektivne bolesti «Dr. Fran
Mihaljević» Mirogojska 8, Zagreb
Radno vrijeme: od ponedjeljka do petka od 15,30 do 19,00 sati i prva
subota u mjesecu od 10 do 13 sati
Telefon: 01/4678 243
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Rockefellerova 7, Služba za epidemiologiju zaraznih bolesti - Savjetovalište
za HIV/AIDS, Rockefellerova 12
Radno vrijeme: utorkom i četvrtkom od 16 do 19 sati i svaka druga (parna)
subota od 10 do 12 sati
Telefon: 01/ 4863 237
Info telefon (od ponedjeljka do petka): 01/ 4683 004 ili 01/ 4683 005
DUBROVNIK
Zavod za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije
Branitelja Dubrovnika 41
Radno vrijeme: ponedjeljkom i srijedom od 16 do 18 sati
Telefon: 020/341 082, 020/341 000
KORČULA
Plokata bb, Korčula
Radno vrijeme: utorkom od 11 do 13 sati
OSIJEK
Zavod za javno zdravstvo Osiječko-baranjske županije
Franje Krežme 1
Radno vrijeme: ponedjeljkom od 7 do 16 sati, od utorka do četvrtka od
7 do 15 sati
Telefon: 031/225 711 i 031/225 717
PULA
Zavod za javno zdravstvo Istarske županije
Nazorova 23
Radno vrijeme: ponedeljkom i četvrtkom od 15 do 17 sati
Telefon: 052/529 017 i 052/529 046
RIJEKA
Nastavni zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije,
Epidemiološki odjel Krešimirova 52a, Rijeka
Radno vrijeme: srijedom od 12 do 17 sati, ponedjeljkom i četvrtkom od
12 do 15 sati
Telefon: 051/358 798 ili 098/369 844
SLAVONSKI BROD
Zavod za javno zdravstvo Brodsko-posavske županije,
V. Nazora bb 
Radno vrijeme: utorak i četvrtak od 15 do 16 sati
Telefon: 035/ 447-228
SPLIT
Zavod za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije, Služba za epidemiologiju, Ambulanta za AIDS, Vukovarska 46
Radno vrijeme: od ponedjeljka do petka od 8 do 15 sati
Telefon: 021/ 539 824, 091/ 88 03 513
Udruga HELP, Mihovilova širina 1, Split
Radno vrijeme: ponedjeljak i četvrtak od 15 do 17 sati
Telefon: 021/ 346 664
ZADAR
Zavod za javno zdravstvo Zadar, Kolovare 2
Radno vrijeme: od ponedjeljka do petka od 9 do 11 sati
Telefon: 023/300-841
Ulica Don Ive Prodana 12 (kod crkve sv. Šime)
Radno vrijeme: ponedjeljkom i srijedom od 16 do 18 sati
Telefon: 023/318-152
izdavač Hrvatska udruga za oboljele od HIV-a, HUHIV
Medveščak 9, 10000 Zagreb
T. 01/ 4666655, 4669 042, F. 01/ 4666655,
M. 091 3377113
HIV SOS TEL: 0800 448 767
E. [email protected], [email protected]
www.huhiv.hr
broj žiro-računa
kod PBZ-a 2340009 - 1100195705
naklada 10000 primjeraka (bilten izlazi četiri puta godišnje)
glavna urednica Ivana Crnčić, dipl. ing.
uredništvo Vlatka Matković, prof. defektolog
Tomislav Beganović
Kristina Duvančić, dipl. soc. rad
Dragan Miličić
Željana Mićić
stručni suradnici Josip Begovac, prof. dr. sc.
Snježana Židovec Lepej, dr. sc.
Šime Zekan, dr. med.
Tihana Kniewald, dr. med.
Vlasta Hiršl Hećej, mr. sc. dr
Nada Radin, dr. med.
Rok Čivljak, dr. med.
Ivica Pavić, doc. dr.
Tomislav Maretić, prim. dr.
Duška Grgić, dr. med.
Dragutin Ptiček, dr. med.
Maja Harambašić, dr. sc.
Siniša Zovko, dr. med.
Iva Jovović, dipl. soc. rad.
Dejan Travica
Tomislav Vurušić
Mario Puljiz
Nevenka Mardešić, dr. sc,
Davorka Lukas, dr. med.
Miroslav Lisić, dr. med.
Branko Kolarić, dr. med.
Vlaho Brailo, dr. stom.
Kornelija Gedike, vms.
Slavko Sakoman, prof. dr. sc.
Aleksandar Štulhofer, prof. dr. sc.
Mario Poljak, prof. dr. sc.
Natalija Domljanović, dipl. ing. med. biokem.
Ante Ivančić, dr. med.
Irena Hrstić, dr. med., dr. sc.
Maja Drašković, dr. med.
Vanja Mrša, mr.ph
Zoran Gardašanić, dr.med.
Sanja Macan Galetović, dr.med.
Adriana Vince, doc. dr. sc.
Vitomir Burek, prof. dr.
Tatjana Nemeth Blažić, dr. med.
Ana Planinić, dipl. ing.
Valerio Baćak, mr.sc
Lejla Bosak, dr. med., MBA
lektor Jasmina Sočo
dizajn Rafaela Dražić
tisak Kerschoffset, Zagreb
ovaj broj biltena Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi
financira
Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva institucija koja financira institucionalnu potporu
stabilizaciji i / ili razvoju Hrvatske udruge za
oboljele od HIV-a
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
0
File Size
2 118 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content