close

Enter

Log in using OpenID

Božić 2010. - Župa sv. Ante Padovanskoga, Šubićevac, Šibenik

embedDownload
Glasilo Samostana i Župe sv. Ante Šibenik - Šubićevac
Božić, 2010.
Godina 8.
Dragi vjernici,
čitatelji našega lista!
U našoj župi i u franjevačkoj zajednici
na Šubićevcu kroz ovu 2010. godinu
dogodile su se važne strukturalne i personalne promjene. Promjene uvijek ostavljaju
traga na životni ritam svake zajednice pa i
na ritam života jedne župe. Kad se mijenjaju
svećenici u župi, mijenjaju se i navike,
uhodanost i spontanost u odnosima vjernika
i svećenika. Zato je, i za svećenike i za
vjernike, potrebno izvjesno vrijeme
privikavanja. Pri tom je najvažnije da se u
promjenama ne izgube pojedine inicijative
već da svemu onome što je započeto bude
omogućen rast na dobro zajednice.
Jedna od prethodnih inicijativa svakako
je i župni list „Sveti Ante“. Prvi je broj
izišao pred Božić 2003. godine, a zadnji ove,
2010. godine za blagdan sv. Ante. Za sedam
je godina tiskano četrnaest brojeva. To na
neki način obvezuje sadašnje svećenike da
nastave sa započetom inicijativom. S druge
pak strane stara mudrost kaže: svaki čovjek
ima svoj stil rada, svoj stil pisanja, svoju
predodžbu o onome što radi. To će se
zacijelo vidjeti, između ostaloga, i na
našemu župnom listu. Kao glasilo župe i
samostana svakako smo htjeli da list
odražava život ove župe i franjevačkog
samostana sv. Ante na Šubićevcu. Nije to
uvijek lako postići, ali ćemo k tome težiti.
U ovom broju „Svetog Ante“ dosta smo
prostora posvetili samostanu i samostanskoj obitelji. To je razumljivo, jer je
uspostava jednog samostana na početku
dvadeset i prvog stoljeća sam po sebi
događaj od prvorazrednog duhovnog i
pastoralnog značenja. Osim toga, stvaranje
Broj 2(15)
zajednice koju čine župnici većeg broja
različitih župa i izgrađivanje životnog
zajedništva svećenika jedinstveni je
duhovni projekt, ne samo u našim hrvatskim
okvirima. U našem se franjevačkom redu
puno očekuje od ovoga projekta čiju
važnost, čini se, šibenska Crkva nije u
dovoljnoj mjeri prepoznala.
Iako ljetno razdoblje ne obiluje zanimljivim događajima, bilježimo ipak neka događanja vrijedna pamćenja. U središte našeg
pastoralnog zanimanja u ovom broju stavljamo djecu, mlade i bolesnike. Posebnu
pažnju posvetili smo školi kao mjestu društvene i crkvene socijalizacije. O tome pišemo u dva priloga. Mlade vjernike želimo
upoznati s duhovnim putom koji se zove
Frama. Bolesnici i nemoćnici su privilegirana ljubav Crkve. Oni su stoga u središtu
naše pastoralne brige. Mnogim će našim
čitateljima sigurno biti zanimljive reminiscencije s “povijesnog vidikovca“.
Ovaj će broj lista „Sveti Ante“ u vaše
obitelji stići u predbožićno vrijeme, vrijeme
Došašća. Neka vam bude mali doprinos
duhovnoj pripravi za božićne blagdane. U
vrijeme Došašća posjetit ćemo vas u vašim
stanovima i kućama da s cijelom Crkvom u
vašem domu molimo Božji blagoslov za
vašu obitelj. Zato donosimo nekoliko
korisnih informacija o duhovnoj ponudi u
vrijeme Došašća i Božića – božićni
kalendar: raspored blagoslivljanja obitelji,
božićna ispovijed i raspored svetih misa u
božićno vrijeme.
Čestit vam Božić i
blagoslovljena Nova godina!
Fra Ivan i Fra Damir
3
PROMJENE U SAMOSTANU I ŽUPI
Na sjednici održanoj 15. lipnja 2010. u Splitu starješinstvo je naše franjevačke zajednice
donijela odluku da se fra Josip Gotovac, po njegovoj želji, premjesti iz župe sv. Ante
Padovanskog na Šubićevcu. Predloženo je splitskom nadbiskupu da fra Josipa imenuje
župnikom župe Gospe od Ružarija u Vrlici.
Na istoj je sjednici zaključeno da se šibenskom biskupu predloži da se gvardijan
samostana sv. Ante fra Ivan Nimac razriješi župničke službe u Bilicama te se imenuje
župnikom župe sv. Ante na Šubićevcu. Župni vikar u Drnišu fra Damir Ćiro Čikara
premješten je također u samostan na Šubićevcu i postavljen za samostanskog i župnog
vikara.
Primopredaja službe u župi svetog Ante učinjena je 13. srpnja 2010. U ime biskupa
primopredaji je prisustvovao šibenski dekan don Tomislav Puljić, a u ime Franjevačke
provincije Presvetog Otkupitelja župnik župe Gospe vanka Grada fra Ivan Vidović.
Sedam je godina fra Josip Gotovac bio župnik župe svetog Ante na Šubićevcu. Sedam
godina predanog svećeničkog rada ostavio je u ovoj župi. Neka mu dragi Bog udijeli
snage da i dalje može, gdje god bio, izgrađivati Crkvu Božju.
Dosadašnji župnik u Vrlici fra Tomislav Brekalo je imenovan župnikom župe
Uznesenja Marijina u Bilicama pa je time postao i član našega samostana sv. Ante. U
župi Dubrava je došlo do promjene župnika. Radi bolesti i lakšeg liječenja je fra Branko
Šegota premješten u smostan Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Župnik Gospe Lurdske u
Zagrebu fra Ante Vukušić je došao za župnika Gospe od Zadravlja u Dubravu i postao
član samostanske obitelji Sv. Ante na Šubićevcu.
NOVI ŽUPNIK
Župnik i gvardijan fra Ivan
Nimac rodio se 1945. godine u
Lišanima. Osnovnu je školu završio
u rodnom mjestu, a Franjevačku
klasičnu gimnaziju u Sinju. U
franjevački je red stupio 1961. na
Visovcu. Studij teologije završio je
na Franjevačkoj visokoj bogosloviji
u Makarskoj. Za svećenika je zaređen
1969. u šibenskoj katedrali. Postdiplomski je studij nastavio u Zagrebu,
Münsteru i Münchenu (Njemačka)
gdje je završio religioznu pedagogiju
i crkveno govorništvo.
4
Bio je kateheta studenata u Splitu,
župnik u Staševici, Metkoviću, Šibeniku (Gospa vanka Grada), Zagrebu
i Kninu te kratko vrijeme u Bilicama.
Više je godina bio dušobrižnik za
Hrvate u Njemačkoj. Na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj predavao je pastoralne predmete: homiletiku, retoriku i pastoral
migranata. U Vojnom je ordinarijatu
tri godine obnašao službu biskupskog
vikara za pastoral, a uz to je bio i dušobrižnik zagrebačke policije. Iz
Zagreba dolazi u Šibenik gdje postaje
gvardijan samostana i župnik župe sv.
Ante na Šubićevcu.
ŽUPNI VIKAR
Rođen sam kao peto dijete u obitelji
Jakova Čikare i Anđe rođ. Putnik.
Svjetlo dana ugledao sam 24. kolovoza
1982. godine u Sinju. Odrastao sam u
Grabu kod Sinja gdje sam završio sedam razreda osnovne škole. Osmi sam
razred osnovne škole završio u Sinju.
U Sinju sam završio i Franjevačku
klasičnu gimnaziju te maturirao 2000.
godine. Iste godine, 2. rujna, na Visovcu
sam obukao franjevački habit. Tim
činom je započeo moj redovnički život.
Prve zavjete izrekao sam 1. rujna 2001.
također na Visovcu. Iste sam godine
upisao Katolički bogoslovni fakultet
Sveučilišta u Splitu. Nakratko prekidam
studij (2003./2004.) zbog odlaska na
odsluženje vojnog roka. Nakon vojske
vraćam se na fakultet.
Doživotne zavjete položio sam 10.
rujna 2005. u Vinjanima kod Imotskog.
Za đakona sam zaređen 24. studenog
2007. u Splitu. Teologiju sam diplomirao u lipnju 2008., a za svećenika
sam zaređen 29. lipnja 2008. u Imotskom. Mladu misu proslavio sam 13.
srpnja iste godine u rodnoj župi sv.
Ivana Krstitelja u Grabu.
Provincijska uprava odredila me na
službu župnog vikara u Drnišu, gdje
sam proboravio dvije lijepe godine. U
župi sv. Ante na Šubićevcu sada vršim
službu župnog vikara, a u samostanu
obnašam službu vikara i ekonoma. Sve
čitatelje našega lista pozdravljam franjevačkim pozdravom: Mir i Dobro!
Fra Damir Ćiro Čikara
5
NOVI FRANJEVAČKI SAMOSTAN U ŠIBENIKU
Uprava Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja proglasila je 18. veljače
novu franjevačku kuću na Šubićevcu formalnim samostanom ove redovničke
zajednice sa svim pravnim učincima koje u Katoličkoj crkvi ima uspostava
samostana. Time je uprava Provincije ispunila davnu želju fratara da se u Šibeniku
sagradi novi samostan i uspostavi samostanska obitelj pod zaštitom sv. Ante
Padovanskog.
Samostanskoj zajednici Svetog Ante
na Šubićevcu pripada osamnaest fratara.
Osmorica ih živi u samostanu, a desetorica izvan samostana kao župnici
okolnih župa. Bilo da stanuju u samostanu ili u područnim kućama oni
sačinjavaju jednu samostansku obitelj
kojoj je na čelu samostanski poglavar
koji se naziva gvardijan.
Franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja došli su u Šibenik 1648. s Visovca
bježeći pred Turcima. S njima je iz
unutrašnjosti izbjeglo mnogo naroda
kojem su franjevci duhovno služili. Budući da je u to vrijeme u Šibeniku zavladala kuga te su izumrle mnoge šibenske
obitelji, na zahtjev šibenskog biskupa i
gradskog poglavarstva novo se stanovništvo naselilo u gradu i u njegovoj
blizini.
S vremenom su se i franjevci nastanili
u gradu te razvili snažnu pastoralnu i
intelektualnu djelatnost. Godine 1654.
kupili su kuću na Gorici i osnovali
samostan sv. Lovre. Odatle su fratri
pastoralno opsluživali narod po Ravnim
Kotarima i Zagori. U samostanu sv.
Lovre imali su školske ustanove: od
srednje škole pa do najvišeg studija
filozofije i teologije. Franjevci su
Provincije Presvetog Otkupitelja sve do
početka dvadesetog stoljeća (1911.)
završavali teološke studije u samostanu
6
svetoga Lovre na Gorici. S pravom se
dakle, smatra, da je u samostanu sv.
Lovre začetak sveučilišnog studija u
Šibeniku.
Fratri samostana sv. Lovre vodili su
pastoralnu brigu za narod izvan gradskih zidina te za sela oko Šibenika.
Župa Gospe vanka Grada, koju su vodili
franjevci, kao prsten je okruživala grad
Šibenik. Tako je bilo sve do šezdesetih
godina prošloga stoljeća kada nastaje
nova seoba stanovništva sa sela u gradove. Na području župe Gospe vanka
Grada nastaju nove gradske četvrti.
Stoga šibenski biskup Josip Arnerić od
matične župe Gospe vanka Grada 1966.
osniva šest novih župa. Dvije povjerava
dijecezanskim svećenicima (Baldekin i
Njivice), a četiri franjevcima: Crnicu,
Meterize, Bilice i Dubravu. Grad se i
dalje razvijao pa je biskup Arnerić 30.
studenoga 1978. osnovao još jednu župu
u predjelu Šubićevac, koju je također
povjerio franjevcima Provincije Presvetog Otkupitelja.
Fratri su se našli u situaciji veoma
sličnoj turskim vremenima. Novoosnovane župe nisu imale ni župne kuće
niti crkve, a vlast je bila neprijateljska
prema katoličkoj vjeri. Najprije je kupljena jedna obiteljska kuća na Meterizima u kojoj je stanovao župnik, a
podrum je služio kao župna crkva. Kad
je osnovana župa na Šubićevcu, Franjevačka je provincija kupila kuću u
kojoj se uredio stan za župnika, dvorana
za vjeronauk i u prizemlju prostor za
bogoslužje. Takvo je stanje potrajalo sve
do propasti komunizma i uspostave
demokratske hrvatske države.
Uspostavom demokracije promijenile
su se političke prilike, ali se nedostatak
sakralnog prostora nije moglo brzo
riješiti. Novoosnovane župe povjerene
fratrima nisu imale prikladnog prostora
ni za bogoslužje ni za pastoral niti za
stanovanje svećenika. Stoga je Franjevačka provincija Presvetog Otku-
pitelja, s dozvolom šibenskog biskupa,
odlučila graditi novi samostan koji će
biti duhovni i pastoralni centar svih ovih
župa. Projekt za crkvu i samostan
izradio je ing. Nikola Bašić, a radove
je izvela građevinska firma „Industrogradnja“.
Provincijski kapitul, kao najvažnije
upravno tijelo ove redovničke zajednice, održan u Splitu od 1. do 5. rujna
2009., donio je odluku da se u Šibeniku
osnuje nova samostanska zajednica
posvećena svetome Anti Padovanskom.
Na istome je kapitulu zaključeno da se
redovnička kuća na Šubićevcu proglasi
7
samostanom svetoga Ante Padovanskog.
Tu je odredbu provela provincijska uprava 18. veljače 2010. na sjednici održanoj
u novoj kući na Šubićevcu. Određeno je
također da se dokida samostanska zajednica sv. Lovre, a sva braća se pridružuju
samostanu sv. Ante. Za prvoga gvardijana izabran je fra Ivan Nimac, a za
samostanskog vikara fra Josip Gotovac.
Gvardijan i samostanski vikar svečano su preuzeli svoje službe 11. ožujka
2010. Potpisivanju dokumenata o
preuzimanju služba prisustvovao je član
provincijske uprave fra Ivan Vidović.
Nakon pregleda prostorija samostan i
crkva svetog Ante predani su na upravljanje gvardijanu. Zatim su potpisani
dokumenti o inventaru i zatečenom
financijskom stanju. U prisutnosti sve
braće šibenskog samostanskog okružja
i braće koja su došla na ovu svečanost,
pročitani su dokumenti o imenovanju.
Prisutna su bila sljedeća braća: fra
Željko Tolić, provincijal Provincije
Presvetog Otkupitelja; fra Žarko
Maretić, bivši provincijal; fra Ivan
Vidović, definitor i župnik župe Gospe
vanka Grada; fra Marko Mrše, provincijski ekonom; fra Mate Gverić,
gvardijan visovački; fra Petar Klarić,
gvardijan kninski; fra Mate Topić,
gvardijan Sv. Lovre; fra Ivan Nimac,
gvardijan samostana sv. Ante; fra Josip
Gotovac, samostanski vikar i župnik na
Šubićevcu; fra Stanko Dotur, župnik na
Danilu; fra Branimir Šegota, župnik u
Dubravi; fra Božo Ćurčija, župnik na
8
Konjevratima; fra Mile Marović,
župnik u Nevestu; fra Nikola Ćurčija,
župnik u Crnici; fra Mirko Klarić,
župnik na Meterizama; fra Edvard
Sokol, župni vikar u župi Gospe vanka
Grada; fra Vice Lucić, ispovjednik u
župi Gospe vanka Grada; fra Silvestar
Bota, župni vikar župe sv. Ante na
Šubićevcu.
Zdravice i čestitke izrekli su: provincijal fra Željko Tolić, bivši provincijal
fra Žarko Maretić, inicijator gradnje,
bivši župnik Šubićevca, a sada gvardijan
na Visovcu fra Mate Gverić, gvardijan
samostana sv. Lovre fra Mate Topić i
kninski gvardijan fra Petar Klarić. Svi
su oni po svojim službama bili povezani
s izgradnjom ovoga samostana. I svi su
posvjedočili da je ovo prekrasno zdanje
znak ljubavi koju naši fratri imaju prema
ovome kraljevskom gradu i svome
hrvatskom narodu.
Fra Ivan Nimac
SAMOSTANSKA OBITELJ
SVETOG ANTE
U samostanu svetoga Ante živi osam
fratara. Sedam je svećenika i jedan časni
brat. Čitateljima našega lista ukratko predstavljamo samostansku obitelj s njihovim službama i zaduženjima u samostanu:
Fra Ivan Nimac je gvardijan samostana i župnik župe svetog Ante na
Šubićevcu.
Fra Damir Ćiro Čikara je zamjenik
gvardijana i župnika te samostanski
ekonom.
Fra Silvetar Bota ima službu ispovjednika i po potrebi pomaže okolnim
župnicima.
Fra Nikola Ćurčija je župnik župe
svete Nedjelje u Crnici.
Fra Mirko Klarić je župnik župe
svetog Jeronima u Meterizama.
Fra Ante Vukušić je župnik župe
Gospe od Zdravlja u Dubravi.
Fra Tomislav Brekalo je župnik župe
Uznesenja Marijina u Bilicama.
Fra Dragan Međugorac je časni brat
te ima službu sakristana u crkvi sv. Ante.
Samostanskoj obitelji Svetog Ante
pripadaju i oni fratri koji radi svoje službe
ne žive u samostanu. Oni s fratrima u
samostanu tvore samostansku obitelj i
jednako su podložni vlasti gvardijana
samostana sv. Ante. Donosimo popis župa
u kojima djeluju fratri ovoga samostanskog okružja:
Župa Gospe vanka Grada – Šibenik
pripada Šibenskom dekanatu i u njoj
djeluju trojica fratara: fra Ivan Vidović,
župnik; fra Perica Maslać, župni vikar te
fra Vice Lucić, ispovjednik. Oni stanuju
u župnoj kući Gospe vanka Grada, u Ulici
fra Stje-pana Zlatovića 14.
Župa svetog Ivana Krstitelja Konjevrate u Drniškom dekanatu u kojoj
je župnik fra Božo Ćurčija. Stanuje u župnoj kući na Konjevratima.
Župa Uznesenja Marijina - Mirlović
u Unešićkom dekanatu, a župnik je fra
Ivan Čupić. Stanuje u župnoj kući u
Mirlović Zagori.
Župa svetoga Jure - Unešić u kojoj je
župnik i dekan Unešićkog dekanata fra
Luka Delić. Stanuje u župnoj kući u
Unešiću.
Župa Očišćenja Blažene Djevice
Marije - Nevest u Unešićkom je dekanatu. Župnik je fra Mile Marović koji
stanuje u župnoj kući u Nevestu.
Župa svetog Nikole Tavelića Perković u Unešićkom je dekanatu u
kojoj je župnik fra Branko Mijić. Stanuje
u župnoj kući u Perkoviću.
Župa Svetog Danijela – Danilo
pripada Šibenskom dekanatu, a župnik je
fra Stanko Dotur. Stanuje u župnoj kući
na Danilu.
Bolnička kapelanija svetog Josipa –
Šibenik u kojoj je bolnički kapelan fra
Mate Topić. Stanuje u samostanu svetoga
Lovre.
Gvardijan
9
SVETI LOVRE ČEKA OBNOVU
Samostan svetoga Lovre neprocjenjiva je
duhovna i kulturna baština grada Šibenika
i šibenske Crkve. Sama je građevina jedna
prekrasna priča o životu, umijeću i duhovnosti koja se njegovala u ovome gradu.
Neki tvrde da je arhitektonska jezgra samostanskog kompleksa najljepša stambena
građevina iz petnaestog stoljeća u Šibeniku.
Samostan je kroz stoljeća nadograđivan
tako da je svako razdoblje ostavilo svoj biljeg na ovome povijesnom zdanju.
Sveti je Lovre, nažalost, u Drugom
svjetskom ratu znatno oštećen i porušen te
još uvijek čeka temeljitu obnovu. Dovoljno
je pogledati zvonik crkve sv. Lovre da se
predoči sadašnje stanje samostana. Tek je
manji dio obnovljen i u njemu je smještena
privatna gimnazija. Uređen je i samostanski
srednjovjekovni vrt koji je u funkciji naobrazbe i odgoja.
U samostanu se čuva golemo kulturno
blago koje za sada nije dostupno javnosti.
Budući da je stoljećima u samostanu bilo
teološko učilište, sačuvala se bogata knjižnica s pet inkunabula. Sačuvana je značajna arhivska građa koja također nema
adekvatni smještaj i zaštitu. Već je godine
Urušeni zvonik sv. Lovre (Foto Škugor)
10
1931. samostan imao uređenu galeriju
umjetničkih slika. Sve je to blago na neki
način skriveno i čeka bolje dane da se pokaže zainteresiranima, a posebno turistima.
Ljudi odgovorni za kulturu u našoj državi
do sada nisu pokazali veliko zanimanje da
se ovaj objekt obnovi i sačuva. Kada će pokazati interes, ne zna se.
Samostanska crkva sv. Lovre iz sedamnaestog staljeća također vapi za obnovom.
Zadnji je put dekorirana prije sedamdeset i
četiri godine. Ona je i danas privlačno mjesto za mnoge vjernike koji traže kutak za
sabranu molitvu. Tu će funkciju crkva sv.
Lovre uvijek imati. Stoga je prikladna za
duhovne programe molitvenim skupinama
i duhovnim pokretima. Kad se jednoga dana
obnovi samostan i crkva sv. Lovre, bit će
idealno mjesto za duhovne obnove, duhovne vježbe i seminare. Nema ljepšeg pogleda na svijetu na ono što je Bog stvorio
(šibenski kanal) i na ono što je čovjek
izgradio (šibenska katedrala), od pogleda
koji se pruža iz samostana svetoga Lovre.
Nadamo se da će jednoga dana taj pogled
biti omogućen svima onima koji traže duhovnost i ljepotu.
Fra Ivan
Župna događanja
SVETKOVINA
SVETOG ANTE
Za svoju glavnu godišnju feštu župa i
samostan svetoga Ante pripremali su se
trodnevnim duhovnim programom koji je
predvodio dr. fra Luka Tomašević,
profesor na Katoličkom bogoslovnom
fakultetu Sveučilišta u Splitu. Cijeli program proslave Sv. Ante najavljen je
tiskanim plakatima koji su izvješeni po
svim šibenskim crkvama.
Pobožnost je svaku večer započinjala
u 19 sati. Najprije se molila krunica sv.
Ante u kojoj se razmišlja o Božjoj darežljivosti po zagovoru ovoga velikog
čudotvorca. Zatim je uslijedila sveta misa
koju je predvodio i propovijedao profesor
Tomašević.
Na svetkovinu sv. Ante slavile su se tri
svete mise. Za vrijeme slavlja svih misa
vjernici su pristupali na svetu ispovijed.
Iako je bila nedjelja i župnici zauzeti po
svojim župama, za svetu je ispovijed bio
dovoljan broj ispovjednika. Prvu svetu
misu u devet sati predvodio je župnik fra
Josip Gotovac. Druga se sveta misa
slavila po običaju u jedanaest sati. Slavlje
je predvodio gvardijan fra Ivan Nimac.
Večernja sveta misa u 19 sati započela
je procesijom. Iz crkve smo sv. Ante pošli
ulicom Ivana Mažuranića te se kroz
samostansko dvorište ponovno vratili u
crkvu. U procesiji su djeca cvijećem
posipala put kojim su mladići u povijesnim odorama Gradske straže nosili
kip našega zaštitnika. Nakon procesije
započela je svečana sveta misa koju je
predvodio fra Luka Tomaševic, a koncelebrirali su župnik fra Josip i gvardijan
fra Ivan. Gvardijan je u ime samostana
pozdravio okupljene vjernike. Naglasio je
ulogu samostanskih zajednica u njegovanju i razvijanju pučkih pobožnosti.
U propovijedi je fra Luka nabrajao probleme s kojima se današnji svijet susreće
i kršćanski odgovor na izazove ovoga svijeta. Na misi je pjevao župni zbor kojim
je ravnao gosp. Martin Radošević, a na
orguljama je svirao naš stalni orguljaš
mladi glazbenik gosp. Luka Slavica. Na
kraju svete mise vjernicima se obratio
župnik. On je zahvalio Bogu na lijepome
vremenu te svima koji su pomogli da
svetkovina svetoga Ante bude tako lijepo
proslavljena.
Župnik fra Ivan
11
Župna događanja
HODOČAŠĆE U UDBINU
U nedjelju, 11. rujna 2010., mnogi
autobusi iz cijele Hrvatske vozili su
prema malom ličkom gradiću Udbini.
Među njima je bio i jedan autobus iz
župe sv. Ante iz Šibenika. Već nekoliko
godina na drugu subotu mjeseca rujna
Udbina postaje srce Hrvatske. Hrvatska
televizija prenosi svetu misu u kojoj
sudjeluje cijeli hrvatski episkopat,
politički vrh Republike Hrvatske i tisuće
vjernika.
Po čemu je važan taj gradić u srcu
Like?
Netko zgodno reče: „Udbina je naša
sudbina“. Udbina je simbolično mjesto
hrvatskih stradanja, ali je postalo i znak
hrvatskog otpora i neuništive želje da
hrvatski čovjek bude svoj na svome. Na
Krbavskom polju blizu Udbine Turci su
1493. porazili hrvatsku vojsku i za
stoljeća unaprijed odredili tragičnu
hrvatsku sudbinu. Poslije oslobođenja
od Turaka (1689. godine) Udbina
ponovno postaje važno upravno i
trgovačko mjesto u srcu Like. U Drugom svjetskom ratu to mjesto doživljava
još goru tragediju od Krbavske bitke.
Partizani su 1942. godine iz Udbine
protjerali sve Hrvate koji su činili
devedeset posto stanovništva. Tko nije
mogao pobjeći bio je ubijen. To su zvali
„oslobođenje“ Udbine. Za cijelo
vrijeme vlasti „osloboditelja“ niti jedan
se Hrvat nije smio vratiti u Udbinu.
Partizanski su osloboditelji njihove kuće
i svu imovinu podijelili srpskom
12
stanovništvu.
Tek su poslije Domovinskog rata
Hrvati smjeli doći u svoje mjesto. Ovaj
gradić ponovno dobiva hrvatsku dušu.
Na mjestu porušene crkve, zaslugom
gospićkog biskupa mons. Mile Bogovića, izgrađena je veličanstvena spomen crkva. Ove je godine, uz sudjelovanje više od dvadeset tisuća hodočasnika, crkva posvećena svim hrvatskim mučenicima. Naša je župa svetoga
Ante sudjelovala s jednim punim autobusom hodočasnika. Doživljaji su
takovi da se stotine puta moglo čuti: i
dogodine ćemo!
Župnik
SPOMEN PREMINUĆA
SVETOGA FRANJE
Svetkovina svetoga Franje kroz stoljeća je u franjevačkom redu pobuđivala
živo sjećanje na njegov svetački život i
blaženu smrt 4. listopada 1226. godine.
Njegov prelazak iz ovoga života u vječnost ostavio je neizbrisiv trag u franjevačkoj obitelji. Prvi njegov biograf,
Toma Čelanski piše kako je sveti Franjo
„onih nekoliko dana do njegova preminuća“ zajedno s braćom pjevao pohvale Kristu. Pozivao je sve stvorove da
hvale Boga. „Štoviše – kaže pisac – i
samu je smrt, koja je svima užasna i
mrska, poticao na pohvale i, idući joj
radosno ususret, pozivao da svrati k njemu, rekavši joj: dobro mi došla sestrice
smrti.“
Toga svetog događaja fratri se spominju svake godine 3. listopada, u
predvečerje svetkovine svetoga Franje.
Sva braća, gdje god boravili, nastoje te
večeri biti u svome samostanu. Tako je
bilo ove godine i u najmlađem samostanu Provincije Presvetog Otkupitelja.
Prvi je put zajednica samostana svetoga
Ante na Šubićevcu slavila spomenčin
preminuća svetoga Oca Franje.
Obred je započeo u 18 sati u crkvi
svetoga Ante. Nazočno je bilo dvanaest
fratara i oko četrdeset vjernika, uglavnom članova Franjevačkog svjetovnog
reda i Franjevačke mladeži. Spomen čin
preminuća slavili smo zajedno s Večernjom molitvom od svetkovine svetoga
Franje. Obred je predvodio gvardijan fra
Ivan Nimac, a predivne tekstove o sve-
tome našem Ocu Franji pjevali su fra
Mile Marović i fra Mirko Klarić uz
pratnju ostale braće. Na orguljama je
svirao mladi orguljaš Luka Slavica.
Nakon svečanosti u crkvi sv. Ante
nastavljeno je bratsko druženje u samostanu. Franjevačka se mladež okupila u
velikoj samostanskoj dvorani gdje su sa
svojim duhovnim voditeljem, fra Damirom Ćirom Čikarom, slavili blagdan
sv. Franje. Fratri su također uz pjesmu i
okrjepu, nastavili slaviti blagdan svoga
utemeljitelja.
Gvardijan
POHOD
MEĐUGORJU
U malom hercegovačkom mjestu
Međugorju 24. lipnja 1981. zbio se
čudesni događaj: sedmero djece objavljuje da im se ukazala Gospa. Glas o
tome fenomenu brzo se proširio širom
svijeta. Glas se širio, a ljudi pristizali iz
cijeloga svijeta. To nekada malo hercegovačko mjesto danas i nije više tako
maleno. Pred trideset godina za njega
su znali samo oni u neposrednoj blizini,
a danas ga poznaje cijeli svijet.
Je li se Gospa zaista ukazala? Ukazuje
li se još? O tome konačni sud donosi
crkveno učiteljstvo. Poput milijuna vjernika iz cijeloga svijeta, pohodili smo
ovo mjesto izvanrednih duhovnih doživljaja. Ne znam kako drugačije opisati
neobično ugodan osjećaj koji čovjeka
13
Župna događanja
obuzme kad pohodi Međugorje, osim
izvanrednom Božjom milosti. Takvu
toplinu uistinu samo majka može pružiti. U Međugorju su tisuće ljudi
promijenili svoj život. Mnogi svjedoče
o tjelesnim i duhovnim ozdravljenjima.
Dovoljno je dakle motiva da se čovjek
vjernik uputi u Međugorje.
Posljednji pohod Međugorju doživio
sam 30. listopada 2010. godine. Tog
prohladnog subotnjeg jutra, s jednim
autobusom vjernika zaputio sam se u
Međugorje. Vjerujem da je isti osjećaj
prožimao sve putnike. Utvrđuje me u
tome činjenica da su svi izrazili želju
za ponovnim posjetom tom izvanrednom mjestu.
Iz Šibenika smo krenuli u 6 sati
izjutra. Ruta je bila: autocesta – Ravča
– Vrgorac, a zatim granični prijelaz
Orah – Međugorje. Uz kratko zadržavanje na odmorištu Mosor, u Međugorje smo stigli oko 9 sati. Prva točka
nam je bilo brdo ukazanja. Krenuli smo
zajedno po stazi izlizanoj stopama milijuna hodočasnika uz zajedničku molitvu
14
krunice. Iako ovo prohladno vrijeme nije
prikladno za hodočašća, s nama se
prema mjestu ukazanja uputio poveliki
broj hodočasnika. Zajednički smo izmolili krunicu, a onda smo se u osobnoj
molitvi zadržali na mjestu ukazanja,
kako je već tko osjećao potrebu. Dogovoreni susret kod autobusa bio je u 11,30
sati.
Kad smo se ponovno okupili kod
autobusa, krenuli smo prema župnoj
crkvi. Misa na hrvatskom jeziku bila je
u 13 sati, a do mise smo iskoristili vrijeme za osobnu molitvu, ispovijed i tjelesno osvježenje. Zajedno smo sudjelovali na misnom slavlju, a poslije je
opet ostavljeno vrijeme za osobne potrebe. To je vrijeme iskorišteno za ručak,
druženje, kupovinu, ali ponajviše za
osobnu molitvu.
Natrag smo krenuli u 16,30 sati.
Atmosfera u autobusu je bila izvanredna
tako da se put činio prekratkim. Doživljaj Međugorja i toplina koju smo u
srcu ponijeli sa sobom još više su ostavljali dojam da je vrijeme uistinu kratko.
Kad bi barem potrajalo vječno! No, valja
nam se vratiti u svakodnevnicu i u njoj
živjeti životom na koji nas Gospa poziva: životom jednostavnosti i poniznosti utemeljen na Riječi Božjoj. A
Gospa, naša Majka, ostaje s nama u svakom trenutku gdje god se nalazili. U
Međugorju smo ju upoznali i doživjeli.
U životu je nosimo i molimo joj se.
Fra Damir Ćiro Čikara
KONCERT MLADIH
TALENATA
Već drugu godinu za redom u našoj
župi povodom blagdana sv. Ante, mladi
i talentirani glazbenici iz naše župe imaju
svoj koncert. Tako je bilo i ove godine.
U predvečerje blagdana sv. Ante, 12.
lipnja, iza sv. mise u 19 sati, u crkvi je
održan koncert klasične glazbe.
Na koncertu su nastupili Luka Slavica
(orgulje, klavir), Borna Erceg (klavir),
Kristian Bošnjak (trombon), Marko
Jakovljević (gitara), Dajana Rak
(violina) i Isabela Barižon (pjevanje).
Svi su ovi mladi glazbenici sadašnji ili
bivši učenici osnovne škole Petra Krešimira IV. koja se nalazi na području naše
župe. Prestižne nagrade za glazbeni nastup osvajali su na županijskim i državnim natjecanjima.
Svatko od njih je izveo po dvije skladbe poznatih skladatelja. Publika ih je s
oduševljenjem pratila, a na kraju im je
župnik fra Josip podijelio zahvalnice za
sudjelovanje u programu. Vjerujemo da
će ovi mladi glazbenici nastaviti svoj put
koji su započeli i da od njih možemo još
mnogo očekivati. Neka ih dragi Bog blagoslovi, a sveti Ante svojim zago-vorom
prati na njihovom glazbenom putu.
Martin Radošević
MISA ZA POČETAK
ŠKOLE
Šestoga su rujna ove godine ponovno
otvorena vrata svih škola u Republici
Hrvatskoj. Školsko zvono ponovo određuje ritam života stotina tisuća naše djece.
Nakon ljetnog odmora i bezbrižne dokolice valja prikupiti snagu i usredotočiti
svoje misli na školske zadaće i dužnosti.
A to nije lako. Nekoj djeci to uspijeva
lakše, nekoj teže, a nekima nikako. Svaki
je početak težak i rizičan. Zato mi vjernici
na početku svakog rada i svakog rizika
zazivamo Božju pomoć.
Mnoge župe priređuju duhovni program za početak škole. Mi smo u subotu,
18. rujna i u nedjelju, 19. rujna za djecu i
roditelje ponudili jedan duhovni program.
U subotu smo pozvali djecu i roditelje na
pokorničko bogoslužje i svetu ispovijed.
U nedjelju smo slavili svetu misu za
uspjeh naše djece u ovoj školskoj godini.
Odaziv nije bio velik. Vjerničko nam pak
iskustvo kaže: čovjek snuje, a Bog određuje. Zato se uvijek valja nadati i nikada
ne sustati.
Župnik
15
Župna događanja
TERENSKA NASTAVA O VJERI I KULTURI
Skupina volontera angažiranih u šibenskim župama
(Martin Radošević, Stela Čuturić, Senija Sekulić, Ivan Burazer) organizirali su zajedničku terensku nastavu o vjeri i
kulturi za djecu iz župe Šubićevac, Meterize i Vidici. Krajnje
je odredište bilo crkva svetoga Spasa na izvoru Cetine koja
je sagrađena u 9. stoljeću. Zadaća koju su sebi postavili organizatori bila je upoznavanje kulturne baštine i krajolika vrličkog kraja, a zatim razvijanje odgovorne svijesti naših mladih
za očuvanje prirodnih i kulturnih dobara. Plan je bio da se u
nekoliko radionica (likovnoj, novinarskoj, radionici znakovitog jezika i glazbenoj radionici) djeca u prirodi uče
praktično primjenjivati stečena znanja.
U novinarskoj je radionici nastao i ovaj izvještaj s njihova
cjelodnevnog putovanja. (Ur)
Dana 23. 10. 2010. djeca iz Šibenika
koja sudjeluju u župnim katehezama župa
Šubićevca, Meteriza i Vidika popunila su
tri autobusa i u pratnji voditelja gosp.
Martina Radoševića i gospođe Stele
Čuturić su se uputili prema Vrlici. Tamo
nas je dočekao vrlički župnik fra Josip
Gotovac koji je s nama u crkvi Gospe
Ružarice slavio svetu misu.
Poslije svete mise od crkve smo se
spustili do poznate vrličke „Česme“ gdje
nam je folklorna sekcija „Dunja“ otplesala
Vrličko kolo. Vrlo su brzo i nas naučili
osnovne korake tako da smo i mi zaplesali
zajedno s njima. Nakon toga smo se uputili
u selo Civljane do crkve svetoga Spasa
koju je u 9. st. dao sagraditi župan Gastika,
sin Nemire. To je jedna od najstarijih i
16
najbolje sačuvanih crkava iz toga doba.
Nakon što smo razgledali crkvu i fotoaparatom zabilježili najzanimljivije detalje, prošetali smo do mjesta s kojeg se
pruža predivan pogled na izvor rijeke Cetine.
Uslijedila je kratka pauza za vrijeme
koje smo se osvježili mandarinama kojima
nas je počastio vrlički župnik. Poslije predaha smo sudjelovali u glazbenoj i likovnoj radionici. Sudionici likovne radionice
s akademskom slikaricom gospođom
Čuturić smjestili su se ispred crkve i svojim bojama i nastojali ocrtati ovaj divni
krajolik. Za to je vrijeme novinarska sku-
pina marljivo prikupljala zapažanja s ovog
studijskog puta, a glazbena radionica
uvježbavala svoj glazbeni program. Po
završetku radionica slobodno smo vrijeme
provodili igrajući nogomet, odbojku,
badminton, a oni najumorniji su se jednostavno izležavali na travi.
Na kraju je došlo vrijeme za povratak
kući. Domaćinima smo zahvalili na
gostoljubivosti i izrazili želju da i oni
posjete nas u Šibeniku. Ukrcali smo se u
autobuse pomalo umorni, ali obogaćeni
novim poznanstvima i iskustvom koje će
sigurno otvoriti šansu za nove takve
doživljaje.
Anđela, Laura, Josipa
17
Odgoj u vjeri
ŠKOLA I ODGOJ U VJERI
Vjera i nevjera bitno određuju čovjekovo ponašanje, utječu na uređenje
ljudskih odnosa i oblikovanje društva. Stoga je svaka zajednica
zainteresirana da njezini članovi imaju prave spoznaje o vjeri. U
europskim je zemljama vjeronauk postao sastavni dio cjelovite izobrazbe.
I u našoj je domovini, sve do Drugoga svjetskog rata, vjeronauk također
bio sastavni dio izobrazbe i odgoja. Nakon Drugoga svjetskog rata u
Hrvatskoj je zavladao komunistički režim koji je vjeru proglasio
negativnom društvenom pojavom. Škola je dobila zadatak da obrazuje
mlade ljude koji će iz društva u potpunosti ukloniti utjecaj vjere. Državne
su vlasti strogo pazile da vjernik ne bi obnašao neku odgovornu društvenu
funkciju.
Uspostavom demokracije i škola je
dobila drugu ulogu: istinito informirati
mladi naraštaj o svemu onome što je
važno za život pojedinca i društva u
cjelini. Budući da je vjera važan čimbenik ljudskog života, vjeronauk je
postao sastavni dio školske izobrazbe.
Da bi se pak vjerski nauk autentično tumačio, država sklapa ugovore s pojedinim vjerskim zajednicama. Po tim
ugovorima vjerske zajednice predlažu
obrazovnim ustanovama učitelje koji su
kvalificirani autentično tumačiti vjerski
nauk . To je u svim europskim državama
postala demokratska tradicija i civilizacijsko dostignuće koje se poštuje.
Hrvatska je još uvijek zemlja mlade
demokracije. Stoga nije čudno da ima
ljudi koji ne razumiju društvenu ulogu
vjeronaučne pouke. Republika je Hrvatska sekularna država pa neki građani
misle da vjeri ni na koji način nije mjesto
u državnim institucijama. Jedan je broj
18
ljudi tako odgojen da religiju smatra negativnom pojavom. Zato ne vidi nikakva
smisla da se o vjerskim sadržajima uči u
školi. To ponekad dovodi do društvenih
napetosti i ugrožavanja osnovnih vjerničkih prava.
Vijeće za katehizaciju Hrvatske
biskupske konferencije ima dužnost pratiti i nadzirati katoličku vjersku pouku
u našim školama. Na početku ove školske godine predsjednik je Vijeća mons.
dr. Đuro Hranić uputio poruku hrvatskoj javnosti o funkciji vjeronauka u
školi i društvu. Za naše čitatelje donosimo najvažnije sadržaje iz te po-ruke.
„Kroz posljednjih devetnaest godina
– piše u ime naših biskupa dr. Hranić –
vjeronauk u školi se potvrdio kao dio
hrvatskoga odgojno-obrazovnog sustava.
Sve ga se manje promatra kao strano tijelo koje u suvremenoj školi treba tek
tolerirati, te ga se sve ozbiljnije prihvaća
kao sastavni dio škole koja želi poštovati
sve dimenzije ljudske osobe i koja je zato
pozvana prihvaćati zadaću cjelovitog
odgoja i obrazovanja. Vjeronauk tako
postaje sastavnim dijelom sveobuhvatnog procesa nove vizije škole.“
U dokumentu se dalje kaže da Crkva
u Hrvatskoj podržava i nastoji sudjelovati u postignućima zadanih ciljeva
našega obrazovnog sustava, ali se ipak
napominje da država i društvo „mogu
stvarati samo dobre i izvrsne preduvjete
rada unutar odgojno obrazovnog sustava,
ali ne mogu preuzeti ni nadomjestiti
napore pedagogije (koji se, u konačnici
ne ostvaruje preko institucija, nego po
nastavnicima i pedagoškim djelatnicima). To napomi-njemo stoga – kaže
se dalje - jer se čini da se školi i odgojnoobrazovnom sustavu u nas, na
pomalo totalitaran način, postavlja
zadaća ne samo da odgaja i obrazuje,
nego da preuzme odgovornost za cjelokupnu životnu radost, sreću i uspjeh
učenika, pa čak i njihovih obitelji.“
U poruci se kaže da je konačna svrha
svakog učenja o vjeri, pa tako i školskog
vjeronauka: prionuti uz Boga. „Budući
da je za Crkvu vjeronauk u školi oblik
njezina sustavnog naviještanja, ona učenike poziva da već sada prionu uz Boga
svojim životom i radom. Ona, među
ostalim, i vjeronaukom u školi tumači,
promišlja i priopćava vjeru.“ Ali se ne
ostaje samo na tome. Vjeronauk u školi
„propituje smisao ljudske egzistencije i
upućuje na mogućnost pronalaženja sreće, vlastitog uspjeha i osobnoga smisla i
izvan granica samoga vjeronauka kao
predmeta te škole u kojoj se vjeronauk
izvodi.“
Na kraju ove poruke dokument se
obraća učenicima i njihovim roditeljima.
Kaže se da je primjetno kako u posljednjih nekoliko godina obrazovnog
sustava u Hrvatskoj sva nastojanja
stavljaju učenike u središte nastave i
života škole. Na isti način Crkva stavlja
pred oči vjeroučiteljima te svećenicima
i redovnicama da učenicima osvježe
svjedočanstvo vjere. Roditelji se pozivaju da, osim upisa djece na vjeronauk,
usmjere svoju djecu na nedjeljnu euharistiju i župnu katehezu kao na mjesta iskustva vjere.
Ova poruka predsjednika Vijeća za
katehizaciju Hrvatske biskupske konferencije trebala bi nas potaknuti da razmišljamo o tome koliku vrijednost vjeronauk ima za djecu i roditelje, ali isto
tako za hrvatsko društvo u cjelini.
Fra Ivan Nimac
Dječji doživljaj Božića (Likovna radionica
župe sv. Ante)
19
Odgoj u vjeri
MJESTO CJELOVITOG ODGOJA I OBRAZOVANJA
ŠKOLA PETAR KREŠIMIR IV.
Na teritoriju župe sv. Ante na
Šubićevcu već nekoliko desetljeća djeluje osnovna škola „Petar Krešimir IV“.
Školske godine 1979./1980. nekadašnja
je Druga osmogodišnja škola, koja se
nalazila u zgradi Gimnazije, preselila na
Šubićevac u prostorije u kojima je nekad
djelovala Pedagoška akademija. Počeo
je ubrzani rad na adaptaciji zgrade i
uređenju okoliša koji su bili u derutnom
stanju. Kako se ta gradska četvrt intenzivno naseljavala i broj djece rastao,
postojeće su prostorije bile nedostatne
za održavanje nastave. Javila se potreba
za nadogradnjom škole. Školske godine
1983./1984. počeli su radovi na izgradnji
nove školske zgrade. Na 4000 kvadratnih metara prostora sagrađena je
nova škola te je uređeno 7000 kvadratnih metara prostora oko škole. Ta
nova zgrada ima 21 učionicu, 10 kabineta, sportsku dvoranu, knjižnicu,
kuhinju s blagovaonicom, stomatološku
ambulantu i druge prostorije potrebne za
odvijanje nastave.
Početkom devedesetih godina počinje
teško razdoblje naše povijesti: agresija
na Republiku Hrvatsku, na naš grad pa
tako i našu školu. U svim tim teškim
trenutcima duh ponosa, prkosa i vjere
poticao je osoblje škole na još predaniji
rad. Škola dobiva ime Petar Krešimir IV.
Novi pečat odgoju i obrazovanju toga
vremena daje i uvođenje novog predmeta
u škole – vjeronauka. Naime, ugovorom
20
između Svete Stolice i Republike Hrvatske godine 1991. vjeronauk ulazi u
škole kao izborni predmet. Zbog kriznog
trenutka, vremena beznađa i unutarnje
potrebe društva za vjerskom i nacionalnom obnovom, roditelji u velikom
broju upisuju svoju djecu na vjeronauk.
Godine 1991. vjeronauk se počinje
eksperimentalno provoditi u našoj školi
koja je, zahvaljujući tadašnjem župniku
fra Tomi Goreti i nekolicini entuzijasta,
bila jedna od prvih škola u kojoj je uveden vjeronauk. Župnici župa Meteriza i
Šubićevca bili su vjeroučitelji koji su
dali poseban doprinos u duhovnom
odgoju djece i mladih. Kako je svaki
početak težak, tako su se i vjeroučitelji
izmjenjivali, uhodavali i usavršavali u
svom poslanju. Sve to u vjeri i nadi da
će doprinijeti odgojnoj i obrazovnoj
funkciji škole.
Prošlo je već skoro dvadeset godina
od tih početaka. Vjeronauk je u školi
polako postao prepoznatljiv. Danas je
99% učenika uključeno u vjeronaučnu
nastavu. Od 825 učenika njih 280 dolaze
sa Šubićevca. U školi je zaposleno 76
djelatnika. Među djelatnicima su i tri vjeroučiteljice i kapelan župe sv. Ante. Svi
se oni trude da djeci pruže kršćanski
odgoj i upoznaju ih istinama katoličke
vjere.
Vjeroučiteljica Vinka Lovrić
Caparin je teološke studije završila u
Zagrebu. Bila je jedna od onih malobrojnih entuzijasta koji su devedesetih
godina prošlog stoljeća utirali put vjero-
nauka u našim školama. Gospođa Lovrić
Caparin živi na Šubićevcu u župi sv.
Ante. Kršćanski je odgajala brojne generacije, a i danas ih poučava od prvog
do četvrtog razreda.
Vjeroučiteljica Anamarija Gulin
završila je teološko-katehetski studij u
Splitu. Nakon više godina rada u
splitskoj-makarskoj nadbiskupiji preselila se u Šibenik. Živi u župi svetog
Jeronima na Meterizama, udana je i
majka je dvoje djece. U našoj školi radi
od 2004. godine i predaje u višim razredima.
Vjeroučiteljica Andrea Cinotti
diplomirala je na Katoličkom
bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U
školi radi od 2001. godine i predaje u
višim razredima naše škole. Udana je,
majka je troje djece, živi u župi Gospe
vanka Grada u Šibeniku.
Vjeroučitelj fra Damir Ćiro Čikara
je diplomirao teologiju na Katoličkom
bogoslovnom fakultetu u Splitu. Župni
je vikar u župi svetog Ante na Šubićevcu.
Ove je školske godine počeo s radom u
našoj školi.
Vjeroučitelji su aktivno uključeni u rad
škole i školske aktivnosti. Posebno
sudjeluju u obilježavanju liturgijske
godine: Dani kruha, Božić, Križni put
na tvrđavi Šubićevac, Uskrs i sl. Isto tako
su uključeni u brojne projekte i
humanitarne akcije koje se provode u
školi, kao što su: Dan škole, Dani otvorenih vrata, akcije vezane uz UNICEF,
sakupljanje pomoći... Vjeroučitelji često
sudjeluju u integriranoj nastavi sa
srodnim i povezanim predmetima kao
što su hrvatski jezik, povijest, likovni i
glazbeni odgoj, engleski jezik... Taj
multidisciplinarni pristup obrazovanju
omogućuje učenicima da kršćanske
vrjednote duboko ukorijene u svoj
svakodnevni život. Vjeroučitelji se trude
da vjeronauk u našoj školi bude
„moderan“ predmet koji osluškuje znakove vremena izgrađen na čvrstim temeljima višestoljetne tradicije i vjere
hrvatskog naroda.
Andrea Cinotti, vjeroučiteljica
U školi Petra Krešimira IV. devedeset i devet posto učenika pohađa vjeronauk
21
Odgoj u vjeri
FRAMA
FRAMA ili punim nazivom Franjevačka mladež je „bratstvo mladih koji
se osjećaju pozvani Duhom Svetim da
žive kršćanskim životom u svjetlu poruke sv. Franje Asiškoga, u sklopu
franjevačke obitelji“. Zajednicu framaša
čine mladi ljudi od 14. do 30. godine koji
žele ići putom franjevačke duhovnosti.
Uz pomoć franjevačke obitelji, kojoj se
i sami pridružuju, oni svoj životni put
povjeravaju Gospodinu. Iz ovoga je vidljivo kako se Frama prvenstveno okuplja oko franjevačkih samostana ili u župama koje poslužuju franjevci.
Prvotna ideja o osnivanju takve zajednice nastala je u Italiji. U Hrvatsku je
došla najprije u Zagreb, preko mladih
bogoslova u franjevačkom samostanu na
Kaptolu. Za službeni datum osnutka
Frame u Hrvatskoj uzet je 14. prosinca
1992. godine. Najprije su se mladi započeli okupljati u samostanu na Kaptolu, ali ubrzo se Frama proširila i u
ostale krajeve Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Koja je svrha Frame? Što zapravo hoće
ti mladi koji se nazivaju framašice i
framaši? Franjevačka mladež nije samo
skup prijatelja, premda se i to podrazumijeva, nego bratstvo, obitelj braće i
sestara kojima je Bog Otac. Postati
framaš ili framašica znači odgovoriti na
izazov kojim nas Bog izaziva po životu
i poruci sv. Franje Asiškog. Frama je
organizirana zajednica mladih ljudi koji
se inspiriraju životnim stilom Franje
Asiškoga. Pripadnost je zajednici stu22
pnjevita. U prvom su stupnju simpatizeri,
to jest oni koji žele pobliže upoznati taj
duhovni put.. To razdoblje mora potrajati
najmanje tri mjeseca. Oni koji se odluče
živjeti svoje kršćanstvo po uzoru na sv.
Franju primaju se u zajednicu. Nakon
najmanje godinu dana duhovnog druženja u Frami mladi framaši daju obećanje da će živjeti po toj duhovnosti. To
je najviši stupanj pripadnosti Frami. To
je kao neka vrsta zavjeta: obećanici
svečano obećavaju da će na godinu dana
biti svjedoci vlastite vjere. Nakon isteka
obećanja se opet produžuju na godinu
dana.
Na početku je Frama bila orga-nizirana
po franjevačkim provincijama, ali je
danas nešto drugačije. Sada je Frama
organizirana po područjima u bratskosestrinske zajednice. U hrvatskoj je pet
takvih područja: dubrovačko-splitsko,
zadarsko-šibensko, riječko, zagrebačko
i osječko. Nad svima je nadležno
Nacionalno vijeće Frame. U područjima
su organizirane bratsko-sestrinske zajednice koje su usko vezane uz župu ili
samostan. Mjesno bratstvo/sestrinstvo se
češće sastaje (po mogućnosti najmanje
jednom tjedno). Svaka razina ima svoje
vijeće u kojem se nalaze: predsjednik/
predsjednica, dopredsjednik/dopresjednica, tajnik/tajnica, blagajnik/
blagajnica i voditelj/voditeljica formacije. Njima se pridružuju i duhovni
asistenti i asistentice.
U Frami postoje razne aktivnosti. Od
karitativnih (skupljanje pomoći potrebitima, posjećivanja raznih domova...)
preko dramskih, glazbenih, molitvenih...
Aktivnosti su ovisne o situaciji, ponajviše o broju framaša i njihovoj zainteresiranosti. Svatko se ima priliku u njima
ostvariti. Potrebno je samo da sa sobom
donese otvoreno srce, dobru volju te
vjeru i pouzdanje u Boga. Upravo u to
se uzdamo pri osnivanju Framaškog
bratstva u našem samostanu i župi. Ovo
je pozivnica da nam se zainteresirani
pridruže kako bi se izgradilo novo mjesno bratstvo Šubićevac, ali još više kako
bi se mi u njemu izgradili.
Fra Damir Ćiro Čikara
POSLUŽITELJI OLTARA
Katolički su roditelji ponosni kad vide
svoje dijete kako poslužuje kod oltara.
Liturgijski obred bez ministranata
izgleda kao oltar bez svijeća i cvijeća.
Ministranti ipak nisu samo liturgijski
ukras nego aktivni slavljenici svetih tajna. Ministrant je poslužitelj kod
Kristova oltara. Naziv dolazi od latinskog glagola „ministrare“, što znači
služiti. Svaka krštena osoba, koja je dosegla dob razuma (7 i više godina) može
biti ministrant. Ipak se u redovitoj praksi
ne izabiru djeca koja još nisu primila
svetu pričest. U našoj župi ministriraju
dječaci i djevojčice koji su primili prvu
svetu pričest. Sa starijim ministrantima
ponekad kao vježbenici poslužuju i oni
koji se pripremaju za prvu pričest i žele
postati redoviti ministranti.
Dužnosti ministranta se na prvom
mjestu vežu uz posluživanje kod oltara
Gospodnjeg. Od ministranta se očekuje
uzorno ponašanje, kako u crkvi, tako i
kod kuće ili u školi. Ministrant je mali
navjestitelj Evanđelja. Od ministranta se
također očekuje da aktivno sudjeluje u
životu župne zajednice kojoj pripada,
onoliko koliko mu to mogućnosti dopuštaju. Redovit je na sastancima, dobar je
prijatelj, marljiv je u radu.
Sastanci ministranata u našoj župi su
subotom u 11 sati. Na tim sastancima
učimo kako posluživati kod oltara, obrađujemo teme vezane uz vjeru i kroz sve
to se dobro zabavljamo. Rastemo i
tjelesno i duhovno. Tijekom godine
ćemo nastojati ostvariti barem jedan
zajednički izlet, a za Božić ćemo se opet
zabaviti uz tombolu. Puno toga planiramo, ali ako nam ih se još pridruži,
biti ćemo pametniji i sposobniji za
dodatno planiranje, učenje i zabavu.
Fra Ćiro
23
Povjesni vidikovac
ŠIBENIK – ŠUBIĆI - ŠUBIĆEVAC
Prema pisanom dokumentu, na dan
Božića, 25. prosinca 1066. godine u
Šibeniku je boravio hrvatski kralj Krešimir IV. – ujedinitelj hrvatskih državnih
pokrajina. Toga dana Šibenik se pojavljuje na povijesnoj pozornici hrvatske
države te se tako Božić bilježi i kao rođendan našega grada. Međutim, prema
uobičajenom pravilu, kralja uvijek prati
njegova svita (velikaši, vojnici, hrvatski
biskup…) pa je za pretpostaviti da je u to
vrijeme – iako je tek kraljev kastrum
(utvrda) – Šibenik bio značajna utvrda
koja je u svojim zidinama imala odgovarajuću zgradu u kojoj se mogao smjestiti kralj sa svom svojom pratnjom. Prema tome naselje Šibenik, kojeg se nastanak vezuje uz doseljenje Hrvata, kao
mjesto s većim brojem ljudi moralo je
nastati mnogo ranije.
Zahvaljujući provedenim arheo-loškim
istraživanjima unutar tvrđave Svetog Mihovila (koju Šibenčani pogrešno nazivaju
Sveta Ana, po crkvici spomenute svetice)
pronađeni su keramički ulomci posuda iz
brončanog doba (oko 1950. godine prije
Krista), a potom i željeznog razdoblja (od
1200. prije Krista pa do početka 1.
stoljeća poslije Krista). Tada su ovim područjem vladali Liburni, poznati pomorci
i opasni gusari. Iz svega proizlazi da je
na spomenutom mjestu bila pretpovijesna
gradina sa suhozidnim bedemom. Nema
sumnje da su njeni stanovnici čuvali
zaljev od nepoželjnih posjetitelja. Isto se
događa i u vrijeme rimske vladavine.
Gradina je služila kao stražarnica i promatračnica odakle se o svim događanjima u zaljevu javljalo u glavni grad Liburnije Skardonu (Skradin). Od njihova
Šibenske utvrde: Sveti Mihovil, Šubićevac i Sveti Ivan (Foto Škugor)
24
boravka u tvrđavi ostali su nam također
ulomci keramike, jedan brončani novac i
ukrasne koštane igle. Isto tako arheološki
nalazi pronađeni u starohrvatskim
grobovima na groblju Kosa kod Vrpolja i
u Donjem polju kod Sv. Lovre te u Dubravicama kod Skradina govore da su stari
Hrvati već u prvoj polovici osmoga stoljeća živjeli na ovome prostoru. Naime,
među nalazima keramičkih posuda nađen
je i zlatnik (kovan između 751. i 755.
godine) biza-ntskog cara Konstantina V.
Kopronima i njegova sina Lava. Stoga
nema nikakve sumnje da bi se Hrvati,
ugledavši šibenski morski zaljev s
kanalom, naselili tek na području Donjeg
polja. Kao vrsni ratnici odmah su shvatili
svu stratešku važnost morske komunikacije i u suživotu s Liburnima ubrzo
su ovladali pomorskim vje-štinama i
navigacijskim umijećem kako bi u slučaju
opasnosti obranili svoje more. (To su na
svojoj koži malo kasnije dobro osjetili
Mlečani) Hrvati su ubrzo učvrstili
gradinu, koja će kasnije postati kastrum
(utvrda), ispod koje se razvilo ribarsko
naselje.
Budući da su građani Šibenika u crkvenom određenju potpadali pod upravu trogirskog biskupa, oni su se i u tom pogledu
željeli osamostaliti. Zahvaljujući knezovima Bribirskim iz plemena Šubića,
posebno zagovoru kneza Jurja (brata
kneza Pavla Šubića), Šibenik konačno
1298. godine postaje biskupija i dobiva
svoga biskupa. Time je dobio i naslov
civitas (grad) pa se u političkom pogledu
izjednačio s ostalim gradovima u Da-
“Mene ne štite ni zidine ni more, koje me
s obje strane okružuje. Mene čini sigurnim
u svako doba zaštita moga Gospodara,
čiju sliku uklesanu vidiš u ovom
mramoru.”
(Drevni zapis na šibenskim zidinama)
lmaciji (Zadar, Trogir, Split i Omiš).
U političkom životu grada veliku su
ulogu imali hrvatski velikaši: najprije
knez Domaldo (1200. - 1233. godine), a
potom čitavo stoljeće bribirski kne-zovi
- Šubići. Nakon vlasti Šubića uslijedilo
je dugo razdoblje mletačke vladavine
(1412. – 1797.) kad će se Šibenik naći
ugrožen od Turaka. Da bi se grad uspješno
obranio ubrzano su se gradile tri tvrđave:
25
Povjesni vidikovac
„Sveti Nikola“, na ulazu u šibenski
kanal; „Sveti Ivan“ (Tanaja) i tvrđava
„Baron Degenfeld“. Ova je potonja
dobila ime po zapovjedniku obrane Šibenika, a kasnije dobiva naziv – Šubićevac. Narod je, osim tvrđave, i šire
područje uz polje nazvao Šubićevcem,
što se dovodi u vezu s knezovima Šubićima Bribirskim. To ima smisla, ako se
uzme u obzir njihova stoljetna vladavina
i sve ono što su učinili za Šibenik. Svakako je kruna njihova zauzimanja za
grad uspješno osnivanje Šibenske biskupije 1298. godine.
Šubićevac će u povijesti ostati poznat
ne samo po imenu tvrđave već i kao poprište teških borbi s vojskom turskog
paše Tekelije. On je godine 1647. napao
Šibenik s dvadeset tisuća vojnika. Bila
je to najteža i najslavnija bitka za obranu
grada Šibenika u njegovoj tisućljetnoj
povijesti. Očevidac i sudionik događaja,
Šibenčanin Frane Divinić piše o toj bitci
u svojoj knjizi „Povijest kandijskog rata
u Dalmaciji“. On kaže da se u dolini
„Poljica“ (današnji Šubićevac) sve orilo
od borbi između turske vojske i šibenskih branitelja, uz odjekivanje pucnjave
i topovskih salvi, a sve pomiješano s jaucima ranjenih i umirućih. Na kraju se,
zahvaljujući herojskoj obrani, grad održao. Kad je u šibensku luku, s ratnim brodovima i vojnim pojačanjem, uplovio
providur Foskolo, paša Tekelija se s preostalom vojskom naglo povlači prema
Drnišu. U bitkama je izgubio oko četiri
tisuće vojnika, a brojni su ranjenici
pomrli u povlačenju. Šibenikom je zavladala opća radost i veselje. U zahvalnoj procesiji koju je vodio biskup išli
su svi svećenici, providur, gradska uprava, vojnici i svi građani. Čitav je grad
brujao od zvonjave zvona, a gradskim
je ulicama odjekivala pjesma: „Te Deum
laudamus – tebe Boga hvalimo!“. Tako
je 16. rujna 1647. godine na Šubićevcu
završila najdramatičnija bitka za grad
Šibenik. S tom se pobjedonosnom obranom može usporediti samo ona koja se
dogodila na isti dan tri i pol stoljeća
kasnije, 16. rujna 1991.
Tvrđava sv. Nikole - obrana s mora (Foto Škugor)
26
Ivan Pedišić, prof.
Duhovna ponuda
DUHOVNA SKRB
BOLESNIKA
Kad čovjek oboli sve se mijenja u
njegovu životu. Bolest ne opterećuje
samo naše tjelesne funkcije. Ona
ugrožava čitava čovjeka. Nastupa sveopća kriza. U krizi su naše životne
navike, u krizi je naš stil života, u krizi
je naše raspoloženje, u krizi su naši ljudski odnosi, u krizu dolaze čak i naši
odnosi s Bogom. Bolest stavlja sve na
kušnju: i životne planove i ljudske
odnose. Nikada čovjek nije tako potreban drugih ljudi kao u bolesti. U
bolesti se potvrđuje prijateljstvo i razotkriva sebičnost.
Isus je iskazivao posebnu brigu za
bolesnike: blagoslivljao ih je i liječio.
Svojim je učenicima dao moć „da liječe
svaku bolest i svaku nemoć“(Mt 10,1).
Obećao je svojoj Crkvi da će ozdravljenje bolesnika biti znak vjerodostojnosti naviještanja Evanđelja. Zato
je od samoga početka Crkva vodila posebnu brigu o bolesnicima. Sveti Jakov
Apostol piše prvim kršćanima: „Boluje
li tko među vama? Neka dozove
starješine Crkve! Oni neka mole nad
njim mažući ga uljem u ime Gospodinovo, pa će molitva vjere spasiti
nemoćnika; Gospodin će ga podići i –
ako je što zgriješio – oprostit će mu
se“(Jak 5,14-15).
I u našoj župi ima bolesnika koji ne
mogu dolaziti na svetu misu. Mnogi od
njih prate nedjeljni televizijski prijenos
svete mise. Tako se duhovno pridružuju
euharistijskom skupu i duhom sudjeluju
u svetim otajstvima. Oni su, međutim,
ipak uskraćeni za stvarno sjedinjenje s
euharistijskim Isusom koje se događa
u svetoj pričesti. Kad u nedjeljnoj svetoj
misi molimo za vjerničke potrebe (molitva vjernih) uvijek se sjećamo naših
bolesnika i molimo Boga za njih. Crkva
brine da po svojim službenicima posjeti
nemoćnike i okrijepi ih sakramentima
bolesničkog pomazanja i svete pričesti.
Redoviti posjeti bolesnicima u našoj
župi obavljaju se pred Božić i Uskrs.
Obično se tada na nedjeljnoj svetoj misi
najavi posjet bolesnicima i pozove
obitelji da prijave svoje bolesne i nemoćne članove. Vrijeme dolaska svećenika dogovara se s obitelji bolesnika.
Bolesnike koji to žele, posjećujemo
mjesečno, svakoga prvog petka u
mjesecu. Dovoljno je da obitelj izrazi
želju bolesnika da ga svećenik posjećuje
svakoga prvoga petka.
Svaki bolesnik ima pravo na duhovnu
skrb svoje Crkve i zato se vjernici ne bi
trebali ustručavati pozvati svećenika u
27
Duhovna ponuda
bilo koje doba dana i noći da donosi
duhovnu utjehu bolesnom vjerniku.
Danas, hvala Bogu, postoje mogućnosti
uspostave komunikacije kako to prije
nije bilo moguće. Osim redovitog
telefona na koricama su našeg župnog
lista (kao i na vratima crkve i župnog
ureda) otisnuti i brojevi mobitela župnika i župnog vikara koji se mogu
nazvati kada god zatreba.
Ako se župljanin župe sv. Ante nađe
u bolnici, on se za duhovne potrebe može obratiti bolničkom kapelanu, ali može i svome župniku. U ovome broju našega župnog lista donosimo prilog
bolničkog kapelana fra Mate Topića o
organiziranoj duhovnoj skrbi u šibenskoj bolnici.
Župnik
DUHOVNA SKRB U
ŠIBENSKOJ BOLNICI
Bolnica je jedna od najvažnijih
društvenih ustanova. Trebamo je od začeća do smrti. Gotovo da nema čovjeka
koji za svoga života nije bio potreban
bolničkog liječenja. Nekim se ljudima
događa da i dio svoga života moraju
provesti u bolnici. Za današnjeg čovjeka
bolnica na neki način postaje dio života
i „prijatelj u nevolji“. S druge, pak,
strane, ima ljudi koji su s bolnicom profesionalno povezani i svoj „radni vijek“
provode u bolnici. To su liječnici i bolničko osoblje.
28
Crkva je uvijek isticala važnost koju
bolnica ima u našem osobnom i društvenom životu. Dok su joj prilike dopuštale, i u našim je krajevima Crkva
osnivala bolnice i vodila skrb o bolesnicima. Nažalost, komunisti su nakon
Drugoga svjetskog rata prisilnom nacionalizacijom oduzeli Crkvi mogućnost
vođenja bolnica i zabranili samu duhovnu skrb u bolnicama. Današnje demokratsko društvo stavlja pred Crkvu
nove izazove. Bolnice su, bilo da su u
državnom ili privatnom vlasništvu, otvorene potrebama bolesnika. A bolesnici
su, osim medicinske skrbi, potrebni i duhovne okrjepe. Tako se ukazala potreba
organiziranog dušobrižništva i prisutnost bolničkih kapelana u našim
bolnicama. U Šibenskoj je biskupiji
organiziran bolnički pastoral u dvije
bolnice: u Kninu i Šibeniku.
Kako izgleda rad jednog dušobrižnika
u bolnici? Mada ulaže veliki trud, posao
je bolničkog dušobrižnika uglavnom
nevidljiv. Služba bolničkog kapelana
unutar same strukture zdravstva puna je
znakovitosti. Ona se prvenstveno u
bolnici doživljava kao skup odnosa:
ljudskih, prijateljskih, bratskih, profesionalnih… Kao predstavnik Crkve
svećenik je za vjernike vidljiva prisutnost Krista patnika među patnicima. On
je potreban bolesnicima, ali i obitelji,
rodbini i prijateljima. Potreban je svima
koji pate s bolesnikom, ali i bolničkom
osoblju koje s bolesnicima radi.
U našoj bolnici ne postoji, nažalost,
prikladan prostor za kvalitetno djelovanje dušobrižnika. Svećenik nema
odgovarajući prostor za razgovore i
susrete s pacijentima, medicinskim
osobljem i s rodbinom. Bolničko se dušobrižništvo uglavnom svodi na „duhovni servis“: dijeljenje sakramenata svete
ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja. Drugi oblici duhovne pomoći kao
što su razgovori s bolesnikom i njegovom obitelji; aktivna prisutnost u
procesu liječenja itd. za sada se ostvaruje
u manjoj mjeri. Valja istaknuti da prisutnost katoličkih udruga i aktivnost
pojedinih vjernika koji rade s bolesnicima može mnogo pomoći u bolničkom pastoralu.
Nalazimo se pred reformom zdravstvenog sustava u Republici Hrvatskoj.
U tom smislu Crkva nastoji istaknuti
nužnost da se to područje čovjekova
iskustva evangelizira na novi način.
Time u mnogome pridonosi nastojanjima oko cjelovitog ozdravljenja ljudske osobe. Bolnički dušobrižnik, iako
ponekad izoliran u svojoj službi, može
pomoći ljudima kojima je ugroženo tjelesno zdravlje da sačuvaju svoj duh
zdravim. A na taj se način olakšava i
ubrzava proces tjelesnog ozdravljenja.
Fra Mate Topić, bolnički kapelan
Fra Mate Topić šest godina vrši dušobrižničku službu u šibenskoj
bolnici. Svaki dan po odjelima posjećuje bolesnike. Uglavnom to čini
izjutra iza liječničke vizite (10,30 sati), a prema potrebi i poslije podne. I
kada nije u bolnici, on je na neki način „dežurni svećenik“ 24 sata na
dan. Svaki vjernik koji poželi da ga svećenik pohodi, dovoljno je da svoju
želju kaže bolničkom osoblju ili sam nazove MOBITEL: 098/870009.
U bolničkoj se kapeli nedjeljom slavi sveta misa u 10,30 sati. Na
blagdan Gospe Lurdske 11. veljače međunarodni je dan bolesnika. Toga
dana svetu misu u bolničkoj kapeli predvodi šibenski biskup msgr. Ante
Ivas.
29
Slavlje sakramenata
KRŠTENI U
2010. GODINI
Do zaključenja našeg župnog lista
„Sveti Ante“ tijekom ove godine u
župi je kršteno trideset i sedam djece:
Lorena Marija Vlahov, kći Marija i
Ivane, 19. siječnja; Lana Prekpalaj, kći
Marijana i Antigone, 14. veljače; Sara
Milovac, kći Zorana i Maje, 14 veljače;
Mauro Dragović, sin Rolanda i Martine,
27. ožujka; Petra Krznarić, kći Mile i
Martine, 10. travnja; Mihael Krznarić,
sin Mile i Matine, 10. travnja; Ante
Bura, sin Tomislava i Marije, 25.
travnja; Marta Boban, kći Jurice i Maje,
1. svibnja; Duje Štrkalj, sin Ante i Ane,
7. svibnja; Tin Jurić, sin Mira i Tihane,
30
16. svibnja; Gabi Goleš, kći Nenada i
Jadranke, 16. svibnja; Leon Đurđević,
sin Bojana i Eni, 16. svibnja, Ana Periša,
kći Krešimira i Katarine, 23. svibnja;
Marieta Bilić, kći Marijana i Angele,
30. svibnja; Šime Klarić, sin Stipe i
Ane, 6. lipnja; Marko Lokas, sin Maria
i Nikoline, 6. lipnja; Luka Lokas, sin
Maria i Nikoline, 6. lipnja; Lucija
Josipa Erceg, kći Josipa i Vinke, 13.
lipnja; Helena Vidović, kći Alena i
Marine, 20. lipnja; Mario Cvutković,
sin Šimuna i Marije, 26. lipnja; Ivana
Marija Gulić, kći Ivice i Katice, 26.
lipnja; Petar Slavica, sin Zorana i
Dijane, 29. lipnja; Matea Puljić, kći
Nikole i Dragane, 17. travnja; Vanesa
Ljubić, kći Tomislava i Danijele, 11.
srpnja; Marija Grulović, kći Milana i
Ankice, 11. srpnja; Filip Žaja, sin
Hrvoja i Josipe, 25. srpnja; Maria Jurić,
kći Jure i Ivane, 5. kolovoza; Roko Ante
Jurković, sin Dalibora i Karoline, 29.
kolovoza; Zara Periša, kći Gordana i
Luciane, 5. rujna; Šime Sulje, sin Ivana
i Željke, 18. rujna; Mihaela Ana
Vučenović, kći Ante i Sanje, 26. rujna;
Fran Burek, sin Maria i Sanje, 13.
studenoga; Nina Burek, kći Maria i
Sanje, 13. studenoga; Marta Tonina
Čubrić, kći Šime i Branke, 14.
studenoga; Thea Crljen, kći Darija i
Mandice, 17. studenoga; Jeronim
Škenber, sin Ivice i Ane, 21. studenoga; Juraj Škenber, sin Ivice i Ane, 21.
studenoga; Lucija Dobra, kći Ante i
Blanke, 21. studenoga; Lorena Marija
Čvrljak, kći Antonija i Barbare, 27.
studenoga.
OVOGODIŠNJI
PRVOPRIČESNICI
Prvu svetu pričest 9. svibnja 2010.
u župi sv. Ante na Šubićevcu primilo
je pedeset i dvoje naših mališana:
Lara Anaz, Antonija Alaz, Lucija
Aleksić, Franka Babačić, Mario
Belamarić, Luka Blatančić, Marta
Boba, Antonija Brajković, Domagoj
Brnada, Josip Budiša, Frane Bušac,
Nikola Dugopoljac, Antonio Đaković,
Claudia Domenika Friganović, Luka
Gović, Krešimir Guina, Ivan Hrvat,
Krunoslav Juraj Ivanović, Karla
Jakelić, Božidar Jelovčić, Karla
Juričić, Julija Karadakić, Patricia
Karadjole, Anamaria Kokić, Nikolina
Kolopez, Anton Toni Kovačić, Kata
Marijeta Laća, Ivan Lemac, Ena Lokas,
Dino Mandušić, Matea Marasović,
Petra Maričić, Patricija Markoč,
Kristian Matijević, Anica Morić, Iva
Mrčela, Bruno Munega, Tea Petra
Oljvari, Jakov Roko Renko, Ana
Agneza Reškov, Katarina Skočić,
Doris Stamenković, Luciano Svračak,
Ana Škarica, Vice Torić, Mateo Trlaja,
Tomislav Veleglavac, Bruno Vrančić,
Helena Vujatović, Lucia Josipa Vukšić,
Luka Zoričić, Iva Županović.
OVOGODIŠNJI
KRIZMANICI
U nedjelju, 18. travnja 2010.,
šibenski je biskup mons. Ante Ivas
podijelio sakramenat svete potvrde
četrdeset i trojici djece:
Isabela Barižon, Bruno Benčić, Josip
Bralić, Petra Romana Bumbak, Bruno
Crljić, Luka Čular, Kristina Ercegovac,
Kristina Gracin, Franka Grandeš, Matej
Gulin, Bruno Jakelić, Jakov Jakelić, Jure
Božo Jaman, Roberta Juras, Kata Juras,
Katarina Kokić, Ivan Kovač, Marko
Kujundžić, Anđela Mandušić, Toni
Mrđen, Bruno Ninić, Tonka Olivari, Ivana
Patricija Omazić, Antonio Paiva-Skorić,
Dario Pandžić, Anita Pašara, Ivana Pekar,
Emilija Natalija Periša, Paula Petrina,
Antonio Plenča, Božena Pulić, Matea
31
Slavlje sakramenata
Puljić, Anamarija Radovčić, Mihovil
Dino Renko, Paula Škugor, Iva Marija
Šoljić, Luka Tepić, Matea Tomljanović,
Tina Marija Trlaja, Šime Verović, Višnja
Pavica Vitić, Jurica Vranjić, Ivan
Zoričić.
VJENČANI U OVOJ
GODINI
Sakramentalni je brak u našoj župi,
kroz 2010. godinu, sklopilo deset
mladih parova:
Zoran Krnić i Alisa Moralić vjenčali su
se 9. siječnja 2010. u crkvi sv. Ante.
Kumovi su bili Joško Županović i
Jadranka Krnić, vjenčatelj fra Josip
Gotovac.
Dario Crljen i Mandica Šimić vjenčali
su se 10. travnja 2010. u crkvi sv. Ante.
Kumovali su Mario Karega i Martina
Troha. Vjenčatelj je bio fra Josip Gotovac.
Šime Čubrić i Branka Amanović
vjenčali su se 17. travnja 2010. u crkvi
svetog Ante. Kumovi su bili Mario Morić
32
i Jasminka Brkčić. Vjenčatelj je bio fra
Josip Gotovac.
Mario Dragičević i Anita Orlović slavili
su sakramenat svete ženidbe 1. svibnja
2010. u crkvi svetog Ante. Kumovi su bili
Mario Brzoja i Luca Jozinović, a
vjenčatelj fra Josip Gotovac.
Tomislav Ćoran i Kristina Papak
vjenčali su se 7. kolovoza 2010. u crkvi
svetog Ante. Kumovi su bili Robert Višić
i Vinka Čvrljak, a vjenčatelj fra Ivan
Nimac.
Antonio Barišić i Nina Crnadak su se
vjenčali 14. kolovoza 2010. u crkvi svetog
Ante. Kumovi su bili Luka Protega i
Jasmina Sić. Vjenčatelj je bio fra Ivan
Nimac.
Ivan Sulje i Željka Vlatka Šinkić
sakramentalni su brak sklopili 18. rujna
2010. u crkvi svetog Ante. Kumovali su
Danijel Maleš i Tihana Cvetan. Vjenčatelj
je bio fra Ivan Nimac.
Branko Vrzić i Marina Gović vjenčali
su se 30. listopada 2010. u katedrali sv.
Jakova u Šibeniku. Kumovi su bili Damir
Spahija i Tatjana Gović, a vjenčatelj fra
Ivan Nimac.
Vedran Bukić i Biljana Jugovac vjenčali
su se 6. studenoga 2010. u crkvi sv. Ante.
Kumovi su bili Boris Škubonja i Ivana
Kardum, a vjenčatelj fra Ivan Nimac.
Viktor Banov i Marijana Meić vjenčali
su se 20. studenoga 2010. u crkvi sv. Ante.
Kumovi su bili Joso Banov i Marija
Banov, a vjenčatelj fra Ivan Nimac.
Antonio Čvrljak i Barbara Cukrov
vjenčali su se 27. studenoga 2010. u crkvi
sv. Ante. Kumovi su bili Jere Pešić i Ana
Škenber, a vjenčatelj fra Ivan Nimac.
RASPORED SLUŽBE BOŽJE
U CRKVI SV. ANTE
Nedjeljne svete mise: u 9 i 11
sati.
Svete mise radnim danom:
jutarnja u 7 sati; večernja u 18
(ljeti u 19) sati.
Pobožnosti:
- utorak sv. Ante,
- devetnica sv. Anti,
- prvi petak,
- svibanjska pobožnost,
- listopadska pobožnost.
Trinaest utoraka sv Ante
počinje u utorak 15. ožujka
2011.
ŽUPNI VJERONAUK
Prvopričesnici:
- petkom u 10 i 14 sati.
Krizmanici:
- petkom u 11 i 15 sati.
Učenici sedmog razreda:
- subotom u 10 sati.
ŽUPNI URED
SV. ANTE
tel: 022/214-294 i 311-470
Uredovno vrijeme:
Župni ured sv. Ante otvo-ren
je svaki dan od 9 do 12 sati.
Vjernici mogu u bilo koje
vrijeme potražiti župnika ili
župnog vikara na bro-jeve
mobilnih telefona:
- župnik 098/895-097
- župni vikar 098/184-96-61
GLAZBENE AKTIVNOSTI
SLOBODNE AKTIVNOSTI
Vježba Župnog zbora odraslih:
- petkom u 18,30
(ljeti u 19,30).
Vježba Zbora mladih:
- utorkom u 20 sati.
Likovno-kreativna radionica:
subotom od 9,30 do 12,30 sati.
Župna čitaonica: subotom od
9,30 do 12,30 sati.
33
Božićni kalendar
BLAGOSLOV OBITELJI
Zanimljivi su ti obiteljski pohodi. Svaki
bi svećenik mogao ispričati mnoštvo zgoda
i nezgoda. Neki vjernici s radošću primaju
svećenika, neki to doživljavaju kao dio
božićnog folklora, a ima i onih koji su indiferentni, pa kad je svećenik već došao ne
žele ga odbiti. Ima opet vjernika koji spremno očekuju svećenika, a ima i onih koji
svake godine kažu da su ga očekivali u neko
drugo vrijeme.
U malim seoskim sredinama blagoslov se
nekada obavljao između Božića i Nove godine ili od Nove godine do Bogojavljenja.
U velikim je gradskim župama danas to
nemoguće. Zadarska je biskupija, već prije
trideset godina, prva uvela običaj da
blagoslov obitelji počinje prvim tjednom u
Došašću. Tu su praksu u Šibenskoj biskupiji
prihvatile mnoge župe. U našoj župi sv.
Ante već se uhodao običaj da blagoslov
obitelji počinje u Došašću. Tako ćemo činiti
i ove godine.
Donosimo raspored blagoslova stanova.
Može se dogoditi, da radi nužnih obveza
(sprovod, neodgodivi posao, bolest…),
raspored blagoslova bude izmijenjen.
Molimo vjernike za strpljivost i razumijevanje. Ako vjernici nisu kod kuće u
vrijeme dolaska svećenika, mi ćemo ostaviti
sličicu kao znak da smo bili pred vašim
vratima. Vjernici koji žele da ih ponovno
posjetimo, dovoljno je da nazovu na naše
mobilne telefone i rado ćemo to učiniti.
Posjetit ćemo svaku vjerničku obitelj koja
to želi. Svi koji su do sada primali blagoslov, ako nisu promijenili adresu, mogu
se nadati da ćemo ih posjetiti. Novi članovi
naše župne zajednice koji su se kroz ovu
godinu naseli na Šubićevcu trebaju nam se
javiti i upisati u popis obitelji naše župe.
Držat ćemo se uglavnom dosadašnjeg rasporeda blagoslova.
Župnik
34
RASPORED
BLAGOSLOVA OBITELJI
29.11. - ponedjeljak, od 10 do 12 i
od 15 do 18 sati: Bana J. Jelačića 2a i
2b (neboderi)
30.11. - utorak, od 10 do 12 i od 15
do 18 sati: Bana J. Jelačića 6abc (bivša
policijska) i 28 (neboderi)
1.12. - srijeda, od 10 do 12 i od 15
od 18 sati: Bana J. Jelačića 38, 40, 42,
44, 46, 48, 50 i 52 (bivše vojne)
2.12. - četvrtak, od 10 do 12 i od 15
do 18 sati: Bana J. Jelačića 30
(neboderi) i 36 (mjesni odbor)
3.12. - petak, od 10 do 12 sati i od
15 do 18 sati: Bana J. Jelačića 8, 10,
12, 14, 16, 18, 20 i 22 (bivše vojne)
4.12. - subota, slobodno
5.12. - 2. nedjelja Došašća, slobodno
6.12. - ponedjeljak, od 10 do 12 i
od 15 do 18 sati: Bana I. Mažuranića
32, 34, 36, 38, 40, 42, 44, 46, 48, 50,
52, 54, 56, 58, 60, 62, 64, 66, 68, 70,
72 i 74 (gornji red iznad crkve)
7.12. - utorak, od 10 do 12 i od 15
do 18 sati: Bana I. Mažuranića 14, 16,
18, 20, 22, 24, 26, 28 i 30 (donji red
iznad crkve)
8.12. - srijeda, od 15 do 18 sati: C1
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
1
File Size
660 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content