close

Enter

Log in using OpenID

ČETVRTI PROTOKOL

embedDownload
FREDERICK FORSYTH
ČETVRTI PROTOKOL
pažnje
Za petogodišnjeg Shanea Richarda, bez čije ljubljene
bi ova knjiga bila dvostruko brže napisana
Čovjek u sivom odluči uzeti kolekciju dijamanata Glen u
ponoć. Pod uvjetom da još uvijek budu u sefu u stanu, a stanari odu.
To je morao znati i zbog toga je promatrao i čekao. U pola osam bio
je nagrađen.
Velika široka limuzina izleti iz podzemnog parkirališta s
gracioznošću kakva i priliči njenom imenu. Na trenutak zastane u
ustima te podzemne šupljine, kako bi vozač mogao provjeriti promet
na ulici, potom izine na cestu i krene prema Hyde Park Corneru.
Sjedeći preko puta bloka luksuznih stanova, za volanom
iznajmljenog volva u iznajmljenoj vozačkoj uniformi, Jim Rawlings
odahne. Dok je neopažen promatrao belgravijsku ulicu, vidio je ono
čemu se nadao: suprug je bio za volanom, a supruga pokraj njega. U
njegovom autu motor je radio i grijač je bio uključen kako mu ne bi
bilo hladno. Stavljajući automatski mjenjač u brzinu, izišao je iz reda
parkiranih automobila i krenuo za daimler-jaguarom.
Bilo je svježe vedro jutro dok se blijedo svjetlo kupalo na
istoku iznad Green Parka i ulična svjetla još su gorjela. Rawlings je
bio na izvinanju od pet sati ujutro i premda je nekoliko ljudi prošlo
ulicom, nitko ga nije opazio. Vozač velikog automobila u Belgraviji,
najbogatijem predjelu Zapadnog Londona, nije izazivao ničiju
pažnju 31. prosinca, s četiri putne torbe i košarom na zadnjem
sjedalu. Mnogo se bogataša spremalo da napusti glavni grad i
proslavi praznike u svojim vikendicama.
Bio je pedesetak metara iza jaguara kod Hyde Park Cornera,
kad propusti jedan kamion da stane izmenu njih. Poviše Park Lanea
Rawlingsa obuze zla slutnja: tu se nalazila podružnica banke Coutts i
plašio se da će par u jaguaru stati kako bi položio dijamante u noćni
sef.
Kod Marble Archa odahne po drugi put. Limuzina se nije
okrenula i pošla južnim putem preko Park Lanea prema banci.
Jurnula je prema Great Cumberland Placeu držeći se sjevera. Dakle,
stanari luksuznog stana na osmom katu zgrade Fontenoy ne
ostavljaju dijamante kod Couttsa; ili su dijamanti sad u automobilu i
par ih vozi sa sobom na selo ili su ih pak ostavili u stanu preko Nove
godine. Rawlings je vjerovao u ovo posljednje.
Pratio je jaguar do Hendona, gledao kako prolazi zadnji
kilometar prije auto-puta Ml, a potom je okrenuo natrag prema
centru Londona. Očigledno, kao što je bio i očekivao, odlazili su
ženinom bratu, vojvodi od Sheffielda, na njegov posjed u sjeverni
Yorkshire koji je od Londona udaljen punih šest sati vožnje.
To će mu dati najmanje dvadeset i četiri sata; više no što mu
je potrebno. Nije sumnjao da može »srediti« stan u zgradi Fontenoy;
uostalom, on je bio jedan od najboljih provalnika u Londonu.
Sredinom jutra vratio je volvo poduzeću za iznajmljivanje,
uniformu kostimeru, a prazne putne torbe natrag u ormar. Vratio se u
svoj komforan i skupo namješten, potkrovni stan, iznad pregranenog
skladišta čaja u svom rodnom Wandsworthu.
Svakako, učinio je napredak, bio je ronen i odgojen u južnom
dijelu Londona i premda Wandsworth možda nije tako »šik« kao što
su to Belgravia i Mayfair, ipak to je njegovo malo »vlastelinstvo«.
Mrzio je, kao i svi takvi ljudi, napuštati sigurnost svog vlastitog
kraja. Unutar njega osjećao se sigurno u razumnim granicama, iako
je kod policije i lokalnog podzemlja bio poznat kao »faca«, naziv u
podzemlju za kriminalca ili lopova.
Kao i svi uspješni lopovi, živio je neupadljivo u svojem
kraju, vozio skroman automobil, jedino se prepustio užicima
elegantno namještajući svoj stan. Svjesno je razvijao menu nižim
slojevima podzemlja neodrenenost o tome što točno radi, i premda je
policija slutila čime se on bavi, njegov dossier bio je čist, bez obzira
na onu uvjetnu osudu koju je imao još kao teenager. Njegov
očigledan uspjeh i nejasnoća oko toga kako ga je postigao budili su
poštovanje među mlađim kriminalcima i oni su bili sretni da izvedu
poneki sitni poslić za nj.
Čak su ga i teži kriminalci, oni koji su pljačkali u pol bijela
dana s pištoljem i toljagama, puštali na miru.
Morao je imati, to je bilo nužno, »vanjsku fasadu« kako bi
opravdao prihode. Sve uspješnije »face« imale su neki oblik legalna
posla. Najomiljenije je biti taksist, imati voćarnu ili otpad starog
željeza. Sve te »vanjske fasade« omogućavale su mnoštvo skrivenih
profita, gotovine, slobodnog vremena, niz skrovitih mjesta, a pružale
su mogućnost i da se zaposli nekoliko »teškaša« ili »šljakera«.
Postoje jaki muškarci male pameti, ali velike snage, koji isto tako
trebaju siguran posao da bi nadopunili stalna primanja
iznajmljivanjem svojih mišića.
Rawlings je držao otpad starog željeza i starih automobila.
To mu je omogućavalo pristup dobro opskrbljenim prodavaonicama
strojeva, metala svih vrsta, električnih žica, baterijskih kiselina i
omogućilo mu je da zaposli dva nasilnika kao pomoć, ako bi došlo
do napada nekog ganga kriminalaca koji bi se odlučio da mu pravi
neprilike.
Okupan i obrijan, Rawlings promiješa svoju drugu kavu tog
jutra i ponovno prouči skicu koju mu je ostavio Billy Rice.
Billy je bio njegov učenik, bistri dvadeset trogodišnjak koji
bi jednog dana mogao postati dobar, uistinu dobar. Još je uvijek
počinjao karijeru na rubu podzemlja i žudio je za tim da učini uslugu
uglednom čovjeku, a osim svega radilo se o dragocjenoj poduči.
Dvadeset i četiri sata ranije Billy je pozvonio na vratima stana na
osmom katu zgrade Fontenoy, odjeven u uniformu jedne skupe
cvjećarnice, noseći buket cvijeća. Odjeća mu je omogućila da lako
zaobiđe uniformiranog portira u predvorju. Zapamtio je tlocrt
predvorja, portirove lože i puta koji je vodio prema stepenicama.
Vrata je otvorilo osobno njeno gospodstvo, lice joj je sjalo
iznenađenjem i zadovoljstvom pri pogledu na cvijeće. Buket je
upućivao na to da je poslan od Fonda za pomoć obiteljima veterana,
kojem je Lady Fiona bila jedna od pokroviteljica i čijem je gala
prijemu trebala biti nazočna baš te večeri, 30. prosinca 1986.
Rawlings je mislio da čak i ako ona na samom prijemu spomene
buket nekom od članova komiteta, taj će jednostavno pomisliti da ga
je poslao neki drugi član.
Na vratima je pogledala karticu s porukom i uskliknula, »O,
kako je divno«, jasnim kristalno odrezanim naglaskom svoje klase i
uzela buket. Tad joj Billy pruži priznanicu na potpis i kemijsku
olovku. U nemogućnosti da sve tri stvari primi odjednom, Lady
Fiona se zbunjeno povuče u dnevnu sobu kako bi tamo ostavila
buket, puštajući Billvja bez nadzora nekoliko sekundi u malom
predsoblju.
Sa svojim dječačkim izgledom, čupavom plavom kosom,
plavim očima i stidljivim osmijehom, Billy je bio pravi talent. Držao
je da može obraditi svaku sredovječnu domaćicu u Londonu. No
njegove plave oči nisu propuštale gotovo ništa.
Prije negoli je uopće pozvonio, proveo je punu minutu
promatrajući vanjsku stranu vrata, dovratak i zid oko njega. Tražio je
malu alarmnu zujalicu ne veću od oraha ili pak crno dugme, prekidač
kojim se zujalica isključuje. Kad je zadovoljan ustanovio da ga
nema, pritisnuo je zvono.
Ostavši sam u predsoblju, učinio je ponovno istu stvar,
pretražujući unutrašnju stranu dovratka i zidova ne bi li pronašao
prekidač ili zujalicu. I ponovno nije bilo ničeg. Do trenutka kad se
gazdarica vratila u predsoblje, Billy je saznao da su vrata osigurana
bravom za koju je, na svoje zadovoljstvo, zaključio da je marke
chubb prije negoli bramah, za čije se brave držalo da su neprovaljive.
Lady Fiona prihvati blok i olovku i pokuša potpisati
priznanicu za primljenocvijeće. Kemijska je olovka odavno bila
lišena svojeg uloška i tinte, pa ostavi samo prazan trag na papiru.
Billy se beskrajno ispričavao. Lady Fiona mu vedra osmijeha reče da
nije važno, bila je sigurna da ima olovku u svojoj torbi pa je
ponovno otišla u dnevnu sobu. Billy je tada ugledao ono što je tražio.
Vrata su bila povezana s alarmnim uređajem.
Visoko gore pri vrhu otvorenih vrata virio je mali klipni
kontakt. Nasuprot njemu u okviru vrata nalazio se mali otvor. Znao
je da je u tom otvoru pyeov mikroprekidač. Dok se vrata nalaze u
zatvorenom položaju, klip ulazi u otvor I čini kontakt.
Kad je alarm uključen, ako bi se taj kontakt prekinuo, tj. ako
bi se otvorila vrata, mikroprekidač bi aktivirao alarm. Billyju je
trebalo manje od tri sekunde da izvadi superljepilo, ubrizga ga u
otvor u kojem se nalazi mikroprekidač i sve to još začepi lopticom
od plastelina i ljepila. Za samo četiri sekunde bilo je tvrdo kao
kamen i mikroprekidač je bio izoliran od klipa na ulaznim vratima.
Kad se Lady Fiona vratila s potpisanom priznanicom, našla je
zgodnog mladića naslonjenog na okvir vrata kako se smiješi
pokajničkim osmijehom, palca očišćenog od ostatka plastelina.
Kasnije je Billy točno opisao Rawlingsu tlocrt ulaza, portirove lože,
položaj stepenica i dizala, prolaza do vrata stana, malog hodnika iza
tih vrata i dio dnevne sobe koji je mogao vidjeti.
Dok je točio kavu, Rawlings je bio uvjeren da je četiri sata
ranije vlasnik stana odnio svoju torbu u hodnik i vratio se u
predsoblje kako bi uključio alarm. Zatvarajući ulazna vrata za
sobom, vjerojatno je okrenuo ključ u bravi, zadovoljan što je alarm
uključen. Normalno, klip je trebao biti u kontaktu s
mikroprekidačem. Okretanje ključa trebalo je uglaviti spoj i uključiti
cijeli sistem. No s klipom izoliranim od mikroprekidača, sistem bi
bio u najmanju ruku nepokretan. Rawlings je bio siguran da može
srediti tu bravu za trideset minuta. U samom stanu bit će i drugih
prepreka. Savladat će ih kad se s njima bude susreo.
Završavajući s kavom, dohvati svežanj novinskih izrezaka.
Kao svaki kradljivac dijamanata, Rawlings je pomno pratio tračerske
rubrike. Ovaj posebni svežanj u cjelini je bio posvećen Lady Fioni i
kompletu savršenih dijamanata koji je nosila na gala prijemu prošle
večeri. Po posljednji put, što se tiče Jima Rawlingsa.
Dvije tisuće kilometara istočnije, starac koji je stajao pokraj
prozora svoje dnevne sobe na trećem katu u zgradi Prospekt mira
111 također je razmišljao o ponoći koja će navijestiti 1. siječanj
1987, njegov sedamdeset i peti ronendan.
Podne je već prošlo, no on je još uvijek bio u kućnom kaputu;
nije više bilo razloga da rano ustane, spremi se i ode u ured. Nije
imao ureda u koji bi išao.
Njegova ruska supruga Erita, trideset godina mlađa od njega,
povela je njihova dva dječaka na sklizanje po poplavljenim i
smrznutim stazama Gorki parka, tako da je bio sam.
Ugledao je svoj odraz na zidnom ogledalu i ono što je vidio
nije ga ispunjavalo većom radošću od one koja bi ga obuzela dok je
razmišljao o svojem životu, odnosno o onom što mu je još preostalo.
Lice, inače uvijek glatko, sad je bilo izborano. Kosa, nekad bujna i
tamna, sad je bila bijela poput snijega, rijetka I beživotna. Koža,
poslije velikih količina alkohola i cigareta, bubuljičava I prošarana.
Oči, jadno ispijene. Vratio se prozoru i pogledao na snijegom
pokrivenu ulicu. Nekoliko raštrkanih zabundanih babuški čistilo je
snijeg, koji će do večeras ponovno napadati.
Puno je vremena prošlo, razmišljao je, gotovo točno dvadeset
i četiri godine, otkad je završio sa svojim besmislenim progonstvom
u Bejrutu da bi došao ovamo.
Nije više imalo smisla ostajati. Nick Elliot i ostali iz »firme«
imali su ga u šaci; on im je to sam omogućio. Došao je ostavljajući
suprugu i dijete da mu se, budu li to htjeli, kasnije pridruže.
U početku je mislio da je to kao vratiti se kući, povratak
duhovnom i moralnom domu. Žarko je vjerovao u svoj novi život,
vjerovao je u tu filozofiju i njezin konačni uspjeh. Zašto ne? Proveo
je dvadeset i sedam godina služeći joj. Bio je sretan i zadovoljan te
prve godine ranih šezdesetih. Naravno, bilo je opširnih
preslušavanja, no njega su poštovali u Komitetu državne sigurnosti.
Na kraju krajeva, on je bio jedna od pet zvijezda, najveća među
njima, veća od Burgessa, Macleana, Blunta i Blakea, onih koji su se
uvukli u jezgro britanskog establishmenta i izdali ga.
Burgess, kojeg piće i homoseksualne orgije prije vremena
vode u grob, bio je već ovdje kad je on došao. Maclean je prvi
izgubio iluzije, no on je bio u Moskvi još od 1951. A 1963. već je
bio nezadovoljan i ogorčen, iskaljujući to na Melindi koja se
konačno rastala od njega i došla živjeti s Philbyjem u njegov
moskovski stan. Macleanu je bivalo sve gore, posve je ostao bez
iluzija i bio je srdit, dok ga je rak izjedao; u to vrijeme već je mrzio
svoje domaćine i oni su mrzili njega. Blunt je bio izdan i osramoćen
još u Engleskoj. Ostali su samo on i Blake, mislio je starac. Na neki
način zavidio je Blakeu koji je bio posve asimiliran I zadovoljan i
koji je pozvao njega i Eritu na proslavu Nove godine. Naravno,
Blake je imao kozmopolitsku biografiju, otac Nizozemac a majka
Židovka.
Za njega osobno, asimilacija nije bila moguća, to je znao već
nakon prvih pet godina. U to vrijeme već je dobro naučio ruski, i
pisati i govoriti, no zadržao je prepoznatljivi engleski naglasak.
Počeo je mrziti to društvo. Bilo je to totalitarno, nepopravljivo
društvo koje se ne da mijenjati.
A i to nije bilo najgore: za sedam godina pošto je došao
izgubio je i posljednju političku iluziju. Sve je to bila laž i on je bio
dovoljno bistar da to shvati.
Proveo je svoju mladost i zrelo doba služeći toj laži, lažući za
tu laž, izdajući za tu laž, napuštajući onu »prijatnu i zelenu zemlju« i
sve to zbog jedne laži.
Godinama je pratio, opskrbljen britanskim novinama i
časopisima, rezultate kriketa i istodobno savjetovao kako treba
podsticati štrajkove u Engleskoj, razgledavao je fotografije poznatih
mu mjesta pripremajući dezinformacije koje su trebale uništiti ta ista
mjesta, sjedio je za barskom stolicom u Nationalu slušajući Britance
kako se smiju i šale na njegovom jeziku, a istodobno je savjetovao
ljude iz KGB-a, uključujući tu i samog šefa, kako da na najbolji
način potkopaju taj mali otok. I cijelo je to vrijeme, tih petnaest
godina, duboko u njemu postojala jedna praznina očaja koju čak ni
piće ni mnogo žena nisu mogli isprati. Bilo je prekasno; nikad se
više neće moći vratiti, rekao je sam sebi. No ipak, no ipak...
Zazvoni zvono. To ga zbuni. Prospekt mira 111 je stambeni
blok, cijeli vlasništvo KGB-a, u jednoj mirnoj stražnjoj ulici
središnje Moskve, nastanjen uglavnom višim oficirima KGB-a i
nekolicinom ljudi iz stranih ministarstava.
Posjetilac bi se morao prijaviti kod vratara. To nije mogla biti
Erita, imala je svoj ključ.
Kad je otvorio, vidio je čovjeka kako sam stoji ispred vrata.
Bio je mladolik, ali je izgledao iskusno, umotan u dobro skrojenu
kabanicu s toplom krznenom šapkom na glavi bez ikakvih oznaka.
Njegovo je lice bilo hladno i neosjetljivo, ali ne zbog
smrzavajućeg vjetra vani, jer njegove su cipele pokazivale da je iz
toplog automobila zakoračio u topli stambeni blok i da nije dugo
koračao po smrznutom snijegu. Prazne plave oči buljile su u starca
ravnodušno, ni prijateljski ni neprijateljski.
— Drug pukovnik Philby? — upita.
Philby se iznenadi. Samo ga je nekolicina osobnih prijatelja,
Blakeovi i pet-šest drugih, zvalo Kim. Za druge on je živio pod
pseudonimom dugo dugo godina. Samo za nekolicinu pri samom
vrhu on je bio Philby, pukovnik KGB-a u mirovini.
— Da.
— Ja sam major Pavlov iz Devete uprave, na službi kod
generalnog sekretara KPSS.
Philby je znao što je to Deveta uprava KGB-a. Osiguravala je
stražare za sve visoke partijske službenike i za zgrade u kojima oni
rade i žive. U uniformi, koja je danas ograničena samo na partijske
zgrade i ceremonijalne prigode, pripadnici Devete uprave nosili bi
prepoznatljive čelično-plave vrpce na kapi, ramenima i umetku
revera; bili su još poznati i kao Kremaljska garda. Kada bi bili
rasporeneni kao tjelesna straža, nosili bi dobroskrojena civilna
odijela; trebali su biti dobro istrenirani, iskusni, lojalni i naoružani.
—Shvaćam — reče Philby.
— Ovo je za vas, druže pukovniče.
Major izvadi veliku kuvertu od kvalitetnog papira. Philby je
prihvati.
— I ovo — reče major Pavlov i izvadi malu četvrtastu karticu
s telefonskim brojem.
— Hvala — reče Philby. Major se kratko nakloni bez riječi, a
potom se okrene na peti i krene hodnikom dolje. Nekoliko trenutaka
kasnije Philby je gledao sa svog prozora sjajnu crnu čajka limuzinu,
s prepoznatljivim tablicama Centralnog komiteta koje su počinjale
slovima MOC, kako odlazi.
Jim Rawlings pogleda kroz povećalo fotografiju iz nekih
tračerskih novina. Fotografija je prikazivala ženu koju je on jutros
vidio kako odlazi na sjever iz Londona u društvu supruga, a bila je
slikana prije godinu dana. Stajala je u redu za predstavljanje dok je
žena pokraj nje čestitala princezi AIexandri. I nosila je dijamante.
Rawlings, koji je imao običaj sve mjesecima unaprijed proučavati
prije no što se odluči na akciju, znao je njihovo podrijetlo bolje
negoli svoj datum rođenja.
1905. mladi grof od Margarete vratio se iz Južne Afrike
noseći sa sobom četiri veličanstvena, ali nebrušena, dijamanta.
Prigodom svojeg vjenčanja 1912. dao je da mu Cartier iz Londona
obradi i izbrusi dijamante kao dar za njegovu suprugu.
Cartier ih je dao na brušenje kod Aascher'sa u Amsterdamu,
tada još cijenjenog kao najboljeg brusača na svijetu zbog uspjeha u
brušenju velikog dijamanta Cullinan. Četiri izvorna kamena postala
su dva združena para kruškolikih dijamanata sa četrdeset i osam
ploha; u prvom je paru svaki dijamant težio deset karata, a u drugom
dvadeset.
Londonski Cartier ugradio ih je u bijelo zlato, tako da su bili
okruženi s još ukupno četrdeset manjih dijamanata, tvoreći kolekciju
sastavljenu od dijadema, čiji je glavni ukras bio jedan od većih
kruškolikih dijamanata, privjeska, čijije glavni ukras bio drugi
dijamant većeg para, i naušnica koje su bile ukrašene dijamantima
manjeg para. Prije no što su bili obrađeni, grofov otac, sedmi
vojvoda od Sheffielda, umre i grof naslijedi titulu. Dijamanti su
postali glasoviti kao kolekcija dijamanata Glen, jer Glen je bilo
posljednje obiteljsko ime kuće Sheffield.
Kad je 1936. umro osmi vojvoda, ostavio ih je svom sinu koji
je imao dvoje djece, kćer ronenu 1944. i sina 1949. I ta se kći, sad u
četrdeset i drugoj godini, nalazila na fotografiji koju je Jim Rawlings
promatrao ispod povećala.
— Curo, nećeš ih više nositi — reče Rawlings za sebe. Tad
još jednom počne provjeravati opremu koja će mu te večeri biti
potrebna.
Harold Philby razreze kuhinjskim nožem kuvertu, izvadi
pismo i raširi ga na stolu u dnevnoj sobi. Bio je impresioniran:
napisao ga je osobno generalni sekretar KPSS svojim urednim
činovničkim rukopisom i, naravno, bilo je na ruskom.
Papir je bio fine kvalitete kao i kuverta i na pismu nije bilo
zaglavlja. Mora da ga je napisao u svojem stanu u Kutuzovskom
prospektu 26, velikom bloku u kojem se još od Staljinovih vremena
nalaze otmjeni stanovi za ljude visokog ranga u partijskoj hijerarhiji.
U gornjem desnom uglu pisalo je: »Srijeda, 31. prosinca
1986.« Ispod toga slijedio je tekst:
Dragi Philby,
Moju pažnju privukla je opaska koju ste nedavno izrekli na
jednoj večeri u Moskvi. Tj. da se "politička stabilnost Velike
Britanije stalno precjenjuje ovdje u Moskvi i da se nikad nije tako
precjenjivala kao u sadašnje vrijeme".
Bilo bi mi drago kad biste proširili i razjasnili tu opasku.
Objašnjenje mi dostavite u pismenom obliku i naslovite na mene
osobno, nemojte praviti kopije i koristiti usluge sekretarica.
Kad bude gotovo, nazovite broj koji vam je dao major
Pavlov, tražite da razgovarate s njim osobno i on će doći u vaš stan
po to.
Moje čestitke prigodom vašeg sutrašnjeg ronendana. Sa
štovanjem...
Pismo je završavalo potpisom.
Philby polako odahne. Dakle, večera kod Krijuškova
dvadeset i šestog, priređena za više oficire KGB-a, bila je ipak
prisluškivana. To je i sumnjao. Kao prvi zamjenik šefa KGB-a i
glava njegove Prve uprave, Vladimir Aleksandrovič Krijuškov bio je
biće generalnog sekretara, njegovo tijelo i duša. I premda je bio
general-pukovnik, Krijuškov nije bio pravi vojnik, nije bio čak ni
profesionalni obavještajni oficir; bio je partijski aparatčik do srži,
jedan od onih koje je sadašnji sovjetski vođa postavio kad je bio šef
KGB-a.
Philby ponovno pročita pismo, potom ga odgurne. Starčev
stil nije se promijenio, pomisli. Kruta informacija o stvari, kratka i
jasna, lišena izvještačene uljudnosti koja bi pozivala na protuslovlje.
Čak je i spominjanje Philbyjeva ronendana dovoljno kratko i
jednostavno da bi pokazalo kako je morao pogledati njegov dossier
da bi to saznao.
Još uvijek je bio impresioniran. Osobno pismo od tako
ledenog i povučenog čovjeka bila je neobična stvar i mnogi bi od
takve časti uzdrhtali. Prijašnjih je godina bilo drukčije. Kad je
sadašnji sovjetski vona došao na čelo KGB-a, Philby se već
godinama nalazio u Moskvi i bio je cijenjen kao zvijezda. Držao je
predavanja o zapadnim obavještajnim službama općenito, a o
britanskom SIS-u posebno.
Kao svaki partijac koji stupa na novu dužnost da zapovijeda
profesionalcima druge struke, novi je šef gledao da na ključne
položaje postavi svoje ljude. Philby, premda obožavan i štovan kao
jedna od pet zvijezda, shvati da bi mu pokrovitelj na vrlo visokom
položaju bio koristan u najkonspirativnijem društvu na svijetu. Šef,
vrlo inteligentan i kulturan čovjek, pokazivao je znatiželju za
Britaniju, manju od oduševljenja, a veću od običnog interesiranja.
Mnogo puta u to je vrijeme tražio od Philbyja tumačenje i
analizu pojedinih događaja u Britaniji, njihove karakteristike i
vjerojatne reakcije, a Philby je bio sretan da može učiniti takvu
uslugu. Izgledalo je kao da šef KGB-a želi provjeriti ono što su mu
spremili njegovi unutrašnji stručnjaci za Britaniju i oni iz njegovog
starog ureda, Menunarodnog odjela Centralnog komiteta koji je
vodio Boris Ponomarev. Nekoliko puta osvrtao se na Philbyjeve
savjete o stvarima glede Britanije.
Ali bilo je prošlo već mnogo vremena otkako je Philby vidio
posljednji put novog ruskog cara izbliza, Zbilo se to kad je bio
nazočan prijemu prigodom šefovog odlaska iz KGB-a natrag u
Centralni komitet, kamo je odlazio prividno kao sekretar, a zapravo
da se spremi za skoru smrt svojeg prethodnika i da smisli plan za
svoje unaprenenje. I sad je ponovno tražio Philbyjevo mišljenje.
Njegovo sanjarenje prekine povratak Erite i dječaka koji su
bili uzbuneni od sklizanja i bučni kao i uvijek. Godine 1975, dugo
poslije odlaska Melinde Maclean, kad su glavešine u KGB-u
zaključile da je njegovo besmisleno oblokavanje i ženskarenje
izgubilo svaki šarm (barem za aparat), dodijeliše mu Eritu kao
pratnju. Bila je djevojka iz KGB-a, začudo Židovka, imala je trideset
i četiri godine, bila je tamnokosa i kruta. Vjenčaše se iste godine.
Poslije vjenčanja njegov je šarm izgubio svoj efekt. Iskreno
se zaljubila u njega i bez oklijevanja odbila izvještavati KGB o
njemu. Oficir koji je radio na tom slučaju samo je slegao ramenima,
proslijedio stvar dalje i bilo mu je rečeno da napusti cijeli slučaj.
Dječaci su došli na svijet dvije i tri godine poslije vjenčanja.
— Nešto važno, Kim — zapita ga dok je stajao i spremao
pismo u džep. Stresao je glavom. Nastavila je skidati debele kapute s
dječaka.
— Ništa, ljubavi — odgovori.
No mogla je vidjeti da je nečim zaokupljen. Znala je da je
bolje ne navaljivati, prišla je i poljubila ga u obraz.
— Nemoj večeras kod Blakeovih previše piti, molim te.
— Trudit ću se — reče smiješeći se.
Zapravo, dopustit će si da se posljednji put napije. Doživotni
pijanac — koji kad počne piti, ne prestaje dok se ne sruši —
ignorirao je stotinu liječničkih upozorenja. Prisilili su ga da prestane
pušiti i to mu je bilo dovoljno. Nisu ga mogli uvjeriti da prestane
piti; znao je da još uvijek može prestati kad god to zaželi i znao je da
će to i morati učiniti poslije večerašnjeg slavlja.
Prisjetio se opaske izrečene za Krijuškovim stolom i
razmišljanja koja su ga na nju potakla. Znao je što se zbiva i kamo se
smjera duboko u srcu Britanske laburističke stranke. Drugi su
prihvaćali njegove informacije o toj masi ranjive inteligencije, koju
on već godinama proučava, kao neku vrstu usluge. Jer jedino je on
bio kadar povezati sve dijelove zajedno, sakupljajući ih u okvir
masovne psihologije Britanaca, da bi sastavio realnu sliku. Želi li biti
pravedan prema ideji koja se rodila u njegovim mislima, mora to
riječima opisati; pripremiti za sovjetskog vođu jedan od najboljih
tekstova koji je ikad napisao. Mogao bi preko weekenda poslati Eritu
i dječake u daću.
Dakle, počet će za vrijeme weekenda kada bude sam u stanu.
A prije toga — još posljednje oblokavanje.
Jim Rawlings proveo je jedan sat te večeri, izmenu devet i
deset, sjedeći u jednom drugom manjem iznajmljenom automobilu
ispred zgrade Fontenoy. Bio je odjeven u dobroskrojeni smoking i
nije privlačio ničiju pažnju. Proučavao je svjetla na zgradi. Stan koji
je promatrao bio je, naravno, u mraku, no bio je zadovoljan kad je
vidio da su u stanu ispod i u stanu iznad svjetla upaljena. U svakom
od njih, procjenjivao je prema gostima koji su se pojavljivali na
prozoru, slavio se doček Nove godine.
U deset parkirao je auto diskretno u sporednoj ulici dva bloka
dalje i došetao do glavnog ulaza u zgradu Fontenoy. Bilo je puno
ljudi koji su ulazili I izlazili tako da vrata, premda zatvorena, nisu
bila i zaključana. U predvorju, s lijeve strane, bila je portirska loža,
baš kako mu je Billy Rice rekao. U njoj je portir gledao svoj japanski
portabl televizor. Ustao je, došao do vrata kao da želi nešto reći.
Rawlings je nosio bocu šampanjca ukrašenu velikom mašnom.
Mahao je rukom pijano čestitajući.
— ... Večer — i doda — Sretna vam Nova godina.
Da ga je stari portir i htio pitati tko je i kamo ide, predomislio
bi se. Bilo je bar šest proslava u toj zgradi. Pola od njih izgleda da su
bile otvorenog tipa i kako bi sad on mogao provjeravati popis
gostiju.
— Hvala, gospodine — reče. — Sretna Nova godina i vama
— doda, gledajući kako leđa čovjeka u smokingu nestaju u hodniku.
Vratio se svojem filmu.
Do prvog kata Rawlings je išao stepenicama, a od prvog do
osmog dizalom. U deset i pet bio je ispred vrata stana koji je tražio.
Kako ga je Billy izvijestio, nije bilo vanjske zujalice, a brava je bila
klasičan chubbov model.
Postojala je i druga samozatvarajuća valeova brava, pola
metra iznad, za svakodnevnu uporabu.
Chubbova brava imala je ukupno sedamnaest tisuća
kombinacija. To je bila petozubna brava, ali za dobrog provalnika
nije bila nesavladiv problem, jer je trebalo pronaći samo dva i pol
zuba; ostala dva i pol bila su jednaka, samo što su postavljena u
obrnutom redoslijedu, tako da bi vlasnikov ključ radio i kad bi ga
naopačke stavio u bravu.
Pošto je sa šesnaest godina napustio školu, Rawlings je deset
godina radio kod svog ujaka Alberta u njegovoj željeznariji. Bila je
to dobra fasada za starca koji je svojedobno bio glasoviti provalnik.
To je omogućavalo mladom i nestrpljivom Rawlingsu pristup svakoj
poznatoj bravi na tržištu i većini manjih sefova. Poslije deset godina
beskrajne prakse, pod stručnim vodstvom ujaka Alberta, Rawlings je
mogao otvoriti gotovo svaku bravu koja se proizvodi.
Iz džepa izvadi ring s dvanaest otpirača koje je sam
konstruirao u svojoj radionici. Odabrao je i probao tri, jedan za
drugim, i odvojio šesti po redu.
Umećući ga u chubbovu bravu, počeo je otkrivati točke
pritiska u bravi. Tad je turpijicama, koje je nosio u gornjem džepu,
počeo obrađivati mekšu stranu otpirača. Za deset minuta imao je
prva dva i pol zuba profila kakav mu je trebao. Za sljedećih petnaest
minuta napravio je i druga dva i pol zuba u obrnutom redoslijedu.
Umećući završeni otpirač u chubbovu bravu, okrene ga polako i
oprezno.
Vrata su bila otključana. Čekao je šezdeset sekundi, ako
slučajno Bilyjeva loptica, spoj plastelina i superljepila, ne drži u
okviru vrata. Nije bilo zvonjave. Odahne i nastavi obranivati valeovu
bravu čeličnim čavlom. To mu je oduzelo šezdeset sekundi, a potom
se vrata lagano otvore. Unutra je bilo mračno, no svjetlo iz hodnika
omogućavalo mu je da može vidjeti u predsoblju. Predsoblje je bilo
pokriveno tepihom, veličine tri na tri.
Očekivao je da će se negdje nalaziti i nagazni alarm, ali da
neće biti preblizu vrata kako ga vlasnik ne bi sam aktivirao. Ulazeći
u predsoblje, priljubljen uza zid, pustio je da se vrata lagano za njim
zatvore i upalio svjetlo. S lijeve strane nalazila su se poluotvorena
vrata kroz koja je mogao vidjeti zahod. S desne strane bila su druga
vrata, jamačno garderoba u kojoj se nalazi kontrolni alarmni sistem
kojeg ne namjerava dirati. Sagnuo se, izvadio kombinirana kliješta iz
gornjeg džepa i izvukao rub tepiha ispod letvice kojom je bio
zakucan. Kako ga je izvlačio, opazio je nagazni alarm u mrtvom kutu
predsoblja. Samo jedan. Spuštajući lagano tepih, zaobine nagazni
alarm i otvori velika vrata ispred sebe. Kao što mu je Billy rekao, ta
vrata su vodila u dnevnu sobu. Stajao je nekoliko trenutaka na pragu
dnevne sobe, dok nije otkrio gdje je prekidač za svjetlo, potom ga
upali. To je bio rizik, no bio je osam katova iznad ulice i nije imao
namjeru raditi u sobi opskrbljenoj alarmnim sistemom uz svjetlost
džepne svjetiljke.
Soba je bila u obliku pravokutnika, oko sedam i pol na pet i
pol, bogato namještena i, takoner, prekrivena tepihom. Ispred
Rawlingsa bili su dvostruko ostakljeni prozori okrenuti prema jugu
iznad ulice. S desne strane nalazio se ugraneni kamin na plin, a u
jednom kutu vrata koja, po svoj prilici, vode u spavaće sobe
gospodara. S lijeve strane, na suprotnom zidu, bila su dvoja vrata,
jedna otvorena koja su vodila prema gostinjskim sobama i druga
zatvorena, koja su vjerojatno vodila u blagovaonicu i kuhinju.
Sljedećih deset minuta stajao je nepokretno pregledavajući
zid i strop. Razlog je bio jednostavan: mogao je postojati i statični
alarm što reagira na pokrete a koji Billy Rice nije vidio; takav bi
alarm otkrio svaki pokret, a reagirao bi I na toplinu ljudskog tijela
koje ulazi u sobu. Kad bi se oglasio, Jim bi bio vani za tri sekunde.
No nije bilo zvonjave: sistem je bio temeljen na alarmu koji reagira
na otvaranje vrata (vjerojatno i prozora, no Rawlings ih nije imao
namjeru dirati) i na sistemu nagaznih alarma.
Bio je siguran da je sef u dnevnoj ili spavaćoj sobi i da mora
biti na vanjskom zidu, jer su unutrašnji zidovi pretanki. Primijetio ga
je malo prije jedanaest sati. Desno ispred njega, na zidu izmenu dva
prozora, nalazilo se pozlaćeno ogledalo koje nije prirodno visilo kao
slike, već je bilo malo nadignuto I bacalo sjenku na rubove;
izgledalo je kao da je prikucano na zid.
Vadeći kombiniranim kliještima tepih ispod letvice, došao je
do zida na kojem je ogledalo i otkrio žice što su vodile od letvice do
alarma, prema sredini sobe.
Primijetio je još jedan nagazni alarm ispod ogledala.
Razmišljao je o tom da ga pomakne, no umjesto toga stavio je iznad
njega jedan niski široki stolić tako da noge stoje izvan ruba alarma.
Znaoje da će biti siguran, bude li stajao blizu zidova ili na dijelovima
namještaja (namještaj se ne može nalaziti na nagaznom alarmu).
Ogledalo je bilo čvrsto priljubljeno uza zid magnetnim
spojem i, također, povezano s alarmom. To nije predstavljalo
problem. Umetnuo je plosnati komad magnetiziranog željeza izmenu
dva magneta u spoju; jednog na okviru ogledala I drugog na zidu.
Stavio je taj umetak vodoravno prema magnetu na zidu i odvojio
ogledalo od zida. Zidni magnet nije aktivirao alarm; još uvijek je bio
u spoju s drugim magnetom tako da nije mogao signalizirati da je
kontakt prekinut.
Rawlings se nasmijao. Zidni sef bio je mali hamberov model
D. Znao je da su vrata napravljena od visokootpornog čelika debljine
otprilike jednog centimetra; šarka je bila napravljena u obliku
uspravne šipke od tvrdog željeza i ulazila je u okvir s gornje i donje
strane iz vrata. Sigurnosni mehanizam sastojao se od tri čelična
zasuna koja su iz vrata ulazila u tri centimetra duboke otvore na
okviru. Iza čeličnih vrata nalazila se limena kutija debela četiri
centimetra u kojoj su bila ta tri zasuna, uspravni kontrolni zasun koji
upravlja cijelim mehanizmom i brava s kombinacijom od tri
brojćanika u koju je upravo gledao.
Rawlings nije imao namjeru baviti se time. Postojao je lakši
način — da otvori vrata od vrha do dna na onoj strani gdje je
brojčanik s kombinacijama. To bi ostavilo zatvoreno šezdeset posto
vrata u okviru, uključujući tu i bravu s kombinacijama i tri zasuna.
Ostalih četrdeset posto bilo bi otvoreno, dajući mu dovoljno prostora
da zavuče ruku u sef i isprazni njegov sadržaj.
Vratio ne natrag u predsoblje po svoju bocu šampanjca.
Sjedeći na stoliću odvio je dno lažne boce i ispraznio sadržaj.
Električni detonator umotan u pamučnu vunu u maloj kutiji, zbirku
malih magneta, kolut običnog petamperskog kabla za domaćinstvo i
komad NLR-a.
Rawlings je znao najbolji način da otvori centimetar debelu
oblogu sefa, upotrijebit će Monroevu teoriju, nazvanu po izumitelju
principa »oblikovanog naboja«. U ruci je držao ono što se u trgovini
nazivalo naboj za linearno rezanje ili NLR; metalna šipka u obliku
slova V, tvrda ali savitljiva, zalivena u plastični eksploziv. Taj
proizvod proizvodila su tri poduzeća u Britaniji, jedno državno I dva
u privatnom sektoru. NLR se nije mogao nabaviti bez posebne
dozvole, no kao profesionalni provalnik, Rawlings je imao vezu,
namještenika u jednom od poduzeća privatnog sektora.
Brzo i stručno Rawlings pripremi potrebnu dužinu NLR-a i
stavi je na vrata sefa od vrha do dna. U kraj NLR-a umetne detonator
iz kojeg su virile dvije izolirane bakrene žice. Odmotao ih je i dobro
razdvojio kako bi spriječio kratki spoj. Na svaku žicu prikopča po
jedan pol svojeg kabla koji će kasnije biti prikopčan na običnu
domaću tropolnu utičnicu.
Kad je pažljivo odvojio žice, krenuo je u hodnik koji vodi u
gostinjske sobe. Zaklon tog prolaza zaštitit će ga od udara eksplozije.
Došavši u kuhinju izvadi iz džepa jednu plastičnu vrećicu i napuni je
vodom. To pričvrsti na zid rajsnedlima tako da visi iznad eksploziva
na sefu. Kako mu je ujak Albert rekao, nema boljeg prigušivača od
vode.
Bilo je dvadeset minuta do ponoći. U stanu iznad, proslava je
bivala sve glasnija i glasnija. Čak i u tom bloku luksuznih stanova,
gdje se vodilo računa o privatnosti, mogao je čuti kako ljudi viču i
plešu. Posljednju stvar koju je učinio prije no što je napustio sobu
bilo je uključivanje televizora. U hodniku je pronašao zidnu utičnicu,
provjerio da li je prekidač na kablu isključen I utaknuo ga u nju.
Čekao je.
Minutu prije ponoći galama od gore postala je nesnosna.
Odjednom sve se umiri kao da je netko zapovjedio tišinu. U toj tišini
Rawlings je mogao čuti televizor koji je upalio u dnevnoj sobi.
Tradicionalni škotski program, koji je uključivao škotske balade i
plesove iz sjevernih krajeva, zamijeni statično otkucavanje sata,
pogrešno nazvanog Big Ben, s vrha zgrade londonsikog parlamenta.
Iza satnog mehanizma nalazio se pravi Big Ben, veliko zvono.
Tv-komentator odbrojavao je sekunde do ponoći dok su ljudi
po cijeloj Britaniji podizali čaše. Otkucavalo je posljednjih petnaest
sekundi.
Poslije otkucavanja nastala je stanka. Big Ben učini BONG,
gromoglasni bum prvog udarca ponoći. Odjeknuo je u dvadeset
milijuna stanova diljem cijele zemlje; protutnjao je i stanom na
devetom katu zgrade Fontenoy zaglušujući viku čestitanja i pjevanja
»Auld Land Syne«. Kad je prvi udarac odjeknuo u stanu na osmom
katu, Jim Rawlings pritisne električni prekidač.
Prasak prođe neopaženo, primijetio ga je samo on. Čekao je
šezdeset sekundi, tad izvadi utikač iz utičnice i krene natrag prema
sefu pospremajući usput svoj pribor. Oblaci dima su se raščišćavali.
Od plastičnog balona vode nije preostalo ništa osim nekoliko
kapljica vlage. Vrata sefa izgledala su kao da ih je div rasjekao od
vrha do dna tupom sjekirom. Rawlings otpuhne nekoliko oblačića
dima i rukom, na kojoj je bila rukavica, povuče manji dio vrata koji
je visio na šarkama. Limena kutija bila je rascijepana eksplozijom,
no sve su šarke u drugom dijelu vrata bile u svojim utorima.
Otvoreni dio bio je dovoljno velik da može vidjeti što je unutra.
Kutija za novac i baršunasta vrećica; izvukao je vrećicu, odmotao
vrpcu i ispraznio njezin sadržaj na stolić.
Svjetlucali su i sjali kao da sadrže svoju vlastitu vatru.
Dijamanti Glen. Rawlings je stavio ostatak alata u lažnu bocu
šampanjca — kabel, praznu detonatorsku kutiju, ostatak NLR-a —
prije no što je shvatio da ima jedan nepredvineni problem. Privjesak
i naušnice lako bi stavio u džepove hlača, ali dijadem je bio duži i
širi no što je mislio. Gledao je po sobi ne bi li pronašao nešto u što bi
mogao staviti nakit a što ne bi privlačilo pažnju. To nešto ležalo je
na radnom stolu nekoliko metara dalje.
Isprazni sadržaj attache-torbe — zbirku novčanika, kreditnih
kartica, olovaka I nekoliko fascikala — u udubinu naslonjača.
To je bilo ono pravo. Uz dijamante, u torbu je stala i lažna
boca šampanjca, koja je mogla izgledati neobično u rukama nekog
tko »napušta« zabavu. Rawlings ugasi svjetlo, zakorakne u
predsoblje i zatvori vrata. Kad je bio u hodniku, opet zaključa
chubbovu bravu na vratima i šezdeset sekundi kasnije šećući iziđe u
noć pokraj portirove lože. Starac uopće nije podigao pogled.
Bilo je blizu ponoći prvog dana siječnja kad je Harold Philby
sjedio za stolom u dnevnoj sobi svojeg moskovskog stana. Prošle se
noći napio na proslavi kod Blakeovih, no nije u tome uživao.
Misli su mu bile odviše zaokupljene onim što je trebao
napisati. Tijekom jutra povratio se od neizbježnog mamurluka i sad,
dok su Erita i dječaci spavali, imao je vremena da dobro promisli o
tome.
S drugog kraja sobe čulo se gukanje; Philby ustane, ode do
velikog kaveza u uglu i zagleda se kroz rešetke u goluba kojemu je
jedna noga bila imobilizirana.
Oduvijek je obožavao kućne ljubimce, od lisice koju je imao
u Bejrutu pa do cijelog niza kanarinaca i papiga koje je bio imao u
ovom stanu. Golub se gegao po podu kaveza, imobilizirana noga
predstavljala je zapreku njegovoj šetnji.
— U redu, staro momče — reče Philby kroz rešetke. —
Uskoro ćemo ti skinuti longetu i moći ćeš ponovno letjeti.
Vratio se natrag za stol. Moram to dobro napraviti, reče sam
sebi po stoti put. Generalni sekretar je čovjek kojeg je teško
prevariti, a bilo je bolje da mu se čovjek ne zamjeri. Neki od starijih
oficira avijacije koji su naredili rušenjekorejskog putničkog aviona
1983. na njegovu su osobnu preporuku završili u hladnim grobovima
ispod vječite studeni Kamčatke. Srvan zdravstvenim stanjem, vezan
uz invalidska kolica dobar dio vremena, još je uvijek bio neosporni
gospodar SSSR-a, njegova je riječ bila zakon, njegov je mozak bio
oštar poput britve, a blijede oči nisu ništa propuštale.
Uzimajući olovku i papir, Philby počne smišljati prvu skicu
svog odgovora.
Četiri sata kasnije, što je bilo u istom razdoblju prije ponoći
po londonskom vremenu, vlasnik stana u zgradi Fontenoy vratio se
sam u glavni grad. Visok, sijed i uglađen čovjek srednjih pedesetih,
odveo je automobil ravno u podzemnu garažu uporabljujući svoju
plastičnu propusnicu. Sam je odnio svoju putnu torbu, služeći se
dizalom, na osmi kat. Bio je neraspoložen.
Vozio je šest sati, napustio je otmjeni posjed svog šogora tri
dana ranije no što je bilo predviđeno, nakon jedne rasprave sa
svojom suprugom. Ona, ukočena I zaljubljena u konje, obožavala je
selo onoliko koliko ga on nije volio.
Sretna što može jahati uokolo po pustom vorkshireskom
kraju sredinom zime, ostavila ga je zatvorenog u kući sa svojim
bratom, desetim vojvodom. Što je bilo još gore za vlasnika stana,
koji se inače dičio svojim shvaćanjem muškosti, bio je uvjeren da je
taj jadnik homić.
Novogodišnja večera bila je za nj užasna, okružen
prijateljicama svoje supruge koje su neprestano pričale o lovu,
pucanju, ribolovu itd, morao je još slušati duhovito cerekanje
vojvode i dvojice njegovih pajdaša. Tog jutra iznio je ženi nekoliko
primjedbi, nakon čega je ona opet utonula u san. Rezultat te jutarnje
rasprave bio je da on može poslije čaja sam otići natrag, a ona može
ostati na selu koliko god želi, što je moglo biti i cijeli mjesec.
Ušao je u predsoblje svog stana i zastao; alarm se trebao
oglasiti s »bip« što bi trajalo trideset sekundi prije negoli bi se cijeli
alarm oglasio; za to vrijeme morao je stići do razvodne kutije i
isključiti ga. Prokletstvo, pomisli, valjda je pokvaren. Ode do
garderobe i isključi svojim ključem cijeli sistem. Potom uđe u
dnevnu sobu i upali svjetlo.
Ostavivši torbu u predsoblju, stajao je i buljio u prizor koji je
ugledao sa zabezeknutim užasom. Njegovo oko odjednom ugleda
raskoljen sef i spaljeni zid ispred njega. Nekoliko puta obiđe sobu i
pogleda u sef. Nije bilo sumnje: dijamanti su nestali. Ponovno je
pogledao po sobi i ugledao svoje stvari razbacane u naslonjaču
pokraj kamina i tepih izvučen ispod letvica dužinom cijelog zida.
Utone u drugi naslonjač pokraj kamina, blijed kao krpa.
— O, moj bože — uzdahne. Izgledao je kao da ga je omamila priroda te strahote; ostao je u naslonjaču deset minuta teško
dišući, zagledan u taj nered. Konačno ustane i ode do telefona.
Kažiprstom koji se tresao okretao je brojeve.
Na drugoj strani, telefon je zvonio i zvonio, no odgovora nije
bilo.
Sljedećeg jutra, nešto prije jedanaest sati, John Preston išao je
ulicom Curzon prema štabu službe za koju je radio iza ugla
restauranta Mirabelle; u tom restaurantu nekolicina namještenika
njegove službe mogla si je priuštiti da objeduje.
Većini državnih službenika bilo je dozvoljeno da spoji petak i
vikend s novogodišnjim praznicima, koji su ionako bili narodni
praznici. No Brian Harcourt-Smith posebno je od njega tražio da
dođe i on je došao. Pretpostavljao je da zna o čemu to zamjenik
glavnog direktora odjela MI5 želi s njime razgovarati.
Tri godine, što je više od polovice vremena koje je proveo u
MI5 pridružujući mu se u relativno kasnoj dobi 1981, John Preston
bio je u grani »F« te službe nadgledajući ekstremne političke
organizacije, lijeve i desne; istraživao je njihova tijela i rukovodio
agentima ubačenim menu njih. Dvije od te tri godine Preston je
proveo u odsjeku Fl, vodeći njegovu D sekciju, baveći se
prodiranjem ekstremnih lijevih elemenata u Britansku laburističku
stranku. Rezultat svojih istraživanja — izvještaj — podnio je prije
dva tjedna, baš uoči Božića. Bio je iznenađen što je izvještaj tako
brzo pročitan i probavljen.
Predstavio se na ulazu pokazujući svoju iskaznicu, bio je
pregledan, provjerili su u uredu zamjenika glavnog direktora da li ga
očekuju i uputili na zadnji kat.
Bilo mu je žao što neće osobno vidjeti glavnog direktora.
Dopadao mu se sir Bernard Hemmings, no bila je javna tajna unutar
»petice« da je starac bolestan i da provodi sve manje vremena u
uredu. U njegovoj odsutnosti vonenje odjela, dan za danom, sve je
više padalo u ruke njegovog ambicioznog zamjenika, a to se pak nije
dopadalo nekim starijim namještenicima službe.
Sir Bernard je bio odavno u »petici« i učinio ono što je
mogao. Mogao je pogađati što misle ljudi koji šeću ulicom,
pokazivati sumnjivce, slijediti kurire i ubacivati svoje ljude u razne
subverzivne organizacije. Harcourt-Smith došao je sa sveučilišta s
najboljim preporukama i bio je uglavnom šef raznih ureda; glatko se
kretao izmenu raznih odsjeka, čvrsto se držeći na ljestvici
unapređenja.
Primio je Prestona srdačno u svom uredu, besprijekorno
obučen kao i uvijek. Preston je brinuo zbog te srdačnosti. Priča se da
su i drugi bili primani isto tako srdačno, a sljedeći tjedan već su bili
izvan službe. Harcourt-Smith posjedne Prestona ispred sebe.
Prestonov izvještaj ležao je na stolu.
— Dakle, Johne, ovo je tvoj izvještaj. Razumjet ćeš, naravno,
da ga uzimam, zajedno sa cijelim tvojim radom, vrlo ozbiljno.
— Hvala — reče Preston.
— Čak toliko — nastavi Harcourt-Smith — da sam proveo
dobar dio vremena preko praznika u uredu ponovno ga čitajući i
razmišljajući o njemu.
Preston je mislio da je bolje šutjeti.
— On je, kako bih to rekao, poprilično radikalan... nije baš
uvijen, a? Pitanje je — i to je pitanje koje si moram postaviti prije
negoli ovaj odjel predloži bilo kakvu politiku koja bi se temeljila na
tvojem izvještaju — da li je sve ovo apsolutno istina? Može li se to
provjeriti? To je ono što bi i mene mogli pitati.
— Pogledaj, Briane, proveo sam dvije godine istražujući to.
Moji su ljudi duboko ušli u to. I te su činjenice, na mjestima gdje ih
kao takve i iznosim, istinite.
— O, Johne, nikada ne bih posumnjao u neku činjenicu s
kojom me ti upoznaš. No zaključci koji potječu od njih...
— Temeljeni su na logici, mislim — reče Preston.
— Ah, logika, to je velika znanost, nekad sam je i proučavao
— zaključi Harcourt-Smith. — No ne misliš li da nije baš uvijek
poduprta pravim dokazima? Pokušajmo to primijeniti ovdje ... —
pronašao je mjesto u izvještaju i prstom pokazao na jedan redak. —
Ovaj MBR. Dosta ekstremna stvar, zar ne?
— Da, Briane, ekstremna. To su i prilično ekstremni ljudi.
— Nema sumnje. No ne bi li bilo korisno da si svojem
izvještaju priložio I kopiju MBR-a?
— Koliko ja znam, još nije ni napisan. To je tek niz namjera,
i to odlučnih namjera, u glavama nekih ljudi.
— Namjera — procijedi Harcourt-Smith kroza zube sa
žaljenjem. — Da, namjere.
Vidiš, Johne, postoji mnogo namjera u glavama mnogih ljudi
s druge strane, nisubaš sve prijateljske. No ne možemo predložiti
provođenje politike mjera ili protumjera koje bi se temeljile na
namjerama...
Preston je htio nešto reći, ali Harcourt-Smith odmahne
ustajući kako bi pokazao da je razgovor završen.
— Johne, ostavi izvještaj kod mene još neko vrijeme. Morat
ću još razmisliti o
njemu i možda nešto istražiti prije negoli odlučnim što ću s
njim. Usput, kako ti se svina u F.l(D)?
— Sviđa mi se — reče Preston takoner ustajući.
— Možda imam za tebe nešto što će ti se još više svidjeti —
reče Harcourt-Smith.
Kad je Preston izišao, Harcourt-Smith je ostao zagledan u
vrata. Izgledalo je kao da je izgubljen u mislima. Da jednostavno
podere dossier, koji je osobno držao nezgodnim i jednog dana možda
opasnim, nije bilo moguće. Podnio ga je šef jednog odsjeka. Imao je
svoj broj. Razmišljao je dugo i naporno. Tad uzme crvenu olovku i
nešto pažljivo napisa na korice Prestonovog izvještaja. Pritisne
zvono i pozove svoju sekretaricu.
— Mabel — reče joj kad je ušla — odnesite ovo, molim vas,
osobno u Registar. Odmah sada.
Djevojka se zagleda u korice izvještaja. Preko njih bila su
ispisana slova ODA I inicijali Briana Harcourt-Smitha. ODA je u
službi značilo »obustaviti daljnju akciju«. Izvještaj je trebao biti
pokopan.
Sve do sljedeće nedjelje, 4. siječnja, vlasniku stana u zgradi
Fontenoy nitko se nije javljao s broja što ga je tri dana zvao svaki
sat. Kada je do razgovora došlo, trajao je kratko, a rezultirao je
susretom s jednim drugim čovjekom upravo prije vremena za ručak
u uvučenom separeu jednog diskretnog hotela u West Endu.
Pridošlica je bio šezdesetih godina, metalno sive kose,
nenapadno odjeven, vladao se kao državni službenik, što je na neki
način i bio. Došao je poslije vlasnika stana, sjeo i odmah se počeo
ispričavati.
— Vrlo mi je žao, niste me mogli dobiti ova tri dana — reče.
— Budući da sam samac, jedni moji ljubazni prijatelji pozvali su me
da provedem novogodišnje praznike s njima izvan grada. No, u čemu
je problem?
Vlasnik stana izloži mu kratkim i jasnim rečenicama o čemu
je riječ. Imao je vremena razmišljati kako da točno izloži grozotu
koja se dogodila i pomno je birao izraze. Drugi čovjek razmišljao je
o onom što čuje duboko ozbiljan.
— Posve ste u pravu — reče konačno. — Naravno, to bi
moglo biti vrlo ozbiljno. A kad ste se vratili u četvrtak navečer, jeste
li zvali policiju? Jeste li uopće zvali policiju?
— Ne, mislio sam da je bolje prvo s vama razgovarati.
— Šteta. Svakako, sad je prekasno. Njihovi vještaci dokazali
bi da se provala zbila prije tri-četiri dana. To bi teško bilo objasniti.
Osim kad ...
— Da? — hitro upita vlasnik stana.
— Osim kad biste mogli dokazati da je ogledalo vraćeno na
svoje mjesto i da je sve ostalo bilo u savršenom redu, tako da ste
mogli živjeti tri dana u stanu a ne znati da ste opljačkani.
— Teško — reče vlasnik stana. — Tepih je bio iščupan ispod
letvica na svim stranama. Mora da je taj nitkov hodao uz zidove
kako bi izbjegao nagazni alarm.
— Da — razmišljao je drugi. — Teško bi bilo povjerovati da
je provalnik uspio vratiti tepih na mjesto, ako bi to već uspio
napraviti s ogledalom. Stoga, to ne bi išlo. A sumnjam da bi vam
netko htio lažno posvjedočiti da ste ta tri dana u međuvremenu
proveli negdje drugdje.
— Gdje god bih ih proveo, morao bih biti viđen. A nisam
bio. U hotelu? U klubu?
Morao bih se prijaviti.
— Upravo tako — reče povjerljiva osoba. — Ne, to neće ići.
Ma što god se dogodilo, kocka je bačena. Prekasno je sad zvati
policiju.
— Do vraga, što onda da radim? — upita vlasnik stana. —
Dijamanti naprosto moraju biti pronađeni.
— Koliko će dugo vaša supruga izbivati iz Londona? —
upita drugi.
— Tko to zna? Uživa gore u Yorkshireu. Nadam se nekoliko
tjedana.
— Morat ćemo onda zamijeniti oštećeni sef novim,
identičnim. Također, morat ćemo zamijeniti dijamante Glen
imitacijom. Trebat će vremena da se to sredi.
— A što ćemo s onima koji su ukradeni? — očajno zapita
vlasnik stana. — Ne mogu naprosto biti ostavljeni negdje tek tako.
Moram ih dobiti natrag.
— Istina — klimne drugi. — Gledajte, kao što
pretpostavljate, moji ljudi imaju veza u svijetu dijamanata. Reći ću
im da to istraže. Dragulji će gotovo sigurno proći kroz jedan od
glavnih centara za ponovno brušenje. Ne bi se mogli prodati ovakvi
kakvi su sada. Previše su uočljivi. Vidjet ću da li je provalnika
moguće slijediti i pronaći dijamante.
Čovjek ustane, spreman da krene. Njegov prijatelj ostane
sjediti, očigledno duboko zabrinut. I nenapadno obučen čovjek isto
je bio potišten, ali to je bolje prikrivao.
— Nemojte ništa poduzimati i ne govorite nikome o tome —
savjetovao je. — Zadržite ženu na selu što je moguće duže. Vladajte
se savršeno normalno. Budite sigurni, bit ćemo u vezi.
Sljedećeg jutra John Preston bio je jedan od onih koji su se
pridružili vrevi ljudi što je klizila u centar Londona nakon
produženog petodnevnog odmora. Budući da je stanovao u Južnom
Kensingtonu, odgovaralo mu je da ide na posao podzemnom
željeznicom. Iskrcao se u Goodge Streetu i preostalih petsto metara
propješačio; bio je gologlav, unatoč hladnoći, neugledan, star
četrdeset šest godina, srednje visine i umotan u sivi kišni ogrtač.
Gotovo pri vrhu Gordon Streeta prošao je kroz ulaz
neugledne zgrade, koja je mogla biti poslovni blok kao i bilo koja
druga. Zgrada je bila solidna ali ne I moderna, a upućivala je na to da
je u njoj osiguravajuće društvo. Tek su u predvorju postojale znatne
razlike koje su je razlikovale od ostalih poslovnih zgrada u
susjedstvu.
U predvorju su bila tri čovjeka, jedan na vratima, jedan za
recepcijskim pultom i jedan pokraj vrata dizala; sva trojica bila su
takvih proporcija i takve mišićavosti koja se obično ne povezuje s
djelatnošću osiguravajućeg društva.
Bilo koji zalutali građanin koji traži kontakt s tim neobičnim
poduzećem i koji se ne bi dao tek tako otpraviti u neko drugo
osiguravajuće društvo, imao bi priliku upoznati težak postupak
identifikacije, koju kontrolira mali computerski terminal ispod
recepcijskog pulta. Iz predvorja dalje mogu ići samo oni koji
uspješno prođu tu kontrolu.
Britanska služba sigurnosti, bolje znana kao MI5, ne nalazi se
samo u jednoj zgradi. Razmještena je u četiri uredska bloka, što je
diskretno ali i neprikladno. Centrala je u ulici Charles, a ne više u
starom štabu, u kući Leconfield, kao što se obično spominje u
novinama.
Sljedeći najveći blok je u Gordon Streetu, poznat jednostavno
kao »Gordon«, isto kao što je glavni ured poznat kao »Charles«. Od
druga dva dijela, jedan se nalazi u Cork Streetu (poznat je kao
»Cork«), a drugi je skromni, naknadno sagrađeni dio u Marlborough
Streetu, nazvan opet po imenu ulice.
Služba je podijeljena u šest grana koje su raspršene po tim
zgradama. I opet diskretno ali zbrkano, neke grane imaju sekcije po
različitim zgradama. Kako bi se izbjeglo prekomjerno hodanje,
međusobno su povezani strogo osiguranim telefonskim linijama s
besprijekornim sistemom za identifikaciju onoga tko zove.
Grana »A« obuhvaća različite sekcije kao što su Politika,
Tehnička pomoć, Imovinsko poslovanje, Registar, Obrada podataka.
Ured pravnog savjetnika i Služba za prismotru. U ovoj posljednjoj
sekciji nalazi se raznolika skupina ljudi, svih dobi i tipova, uličnih
čudaka i genijalaca koji predstavljaju najbolju svjetsku ekipu za
prismotru. Čak su i »neprijatelji« morali priznati da su promatrači
službe MI5 naprosto nenadmašivi.
Za razliku od Tajne obavještajne službe (MI6) koja se bavi
inozemnim obavještajnim službama i koja je prihvatila mnogo
amerikanizama u svom žargonu, Služba sigurnosti (MI5), koja
pokriva domaću kontraobavještajnu službu, temelji većinu svog
žargona na starim policijskim izrazima. MI5 ikloni se termina kao
što je »operativna prismotra« i još uvijek svoje špicle jednostavno
naziva »promatračima«.
Grana »B« obuhvaća Novačenje, Kadrove, Provjeru,
Unaprenenja, Mirovine I Financije (to znači plaće i operativne
troškove).
Grana »C« bavi se osiguranjem državne administracije
(njenog osoblja i zgrada), osiguranjem dobavljača (prije svega
civilnih poduzeća koja se bave obranom i komunikacijama), vojnom
sigurnošću (u tijesnoj vezi sa sigurnošću namještenika oružanih
snaga) i sabotažom (realnom ili planiranom).
Postojala je i grana »D«, no ona je tajanstvenom logikom,
koja je znana samo njezinim praktičarima u obavještajnom svijetu,
davno preimenovana u granu »K«.
To je jedna od najvećih grana, njena najveća sekcija nazvana
je jednostavno Sovjetska sekcija. Ona se dalje dijeli na Operacije,
Terenska istraživanja I Ratni raspored. Nadalje, u grani »K« postoji i
sekcija Sovjetski sateliti koja je također podijeljena na iste tri
podskupine, zatim Istraživanje i konačno dolaze Agenti.
Kao što se može pretpostaviti, grana »K« se ne posvećuje
nevažnim poslovima kao što je praćenje velikog broja sovjetskih
agenata i satelita koji operiraju, ili to bar pokušavaju, u raznim
ambasadama, konzulatima, poslanstvima, trgovačkim poslanstvima,
bankama, novinskim agencijama i propagandnim poduzećima
kojima je popustljiva britanska vlada dala dozvolu da se raštrkaju po
cijelom glavnom gradu i (u slučaju konzulata) po provincijama.
Unutar grane »K« nalazi se i skromni ured u kojemu je oficir
čiji je posao da posreduje izmenu MI5 i sestrinske službe MI6. Taj
oficir je u stvari čovjek »šestice« prekomandiran u Charles Street, da
bi obavljao svoje posredničke dužnosti. Ta je sekcija poznata
jednostavno kao K.7.
Grana »E« (abecedni red ponovno se nastavlja slovom E)
pokriva međunarodni terorizam i sve njegove pristaše koje bi voljele
posjetiti Britaniju sa zlim namjerama ili pak one koji bi iz Britanije
htjeli otići u inozemstvo iz istih razloga. Takoner, unutar grane »E«,
Daleki istok ima oficire za vezu s Hong Kongom, New Delhijem,
Canberrom i Welkigtonom, dok Sekcija za ostala područja čini isto u
Washingtonu, Ottawi, Zapadnoj Indiji i ostalim prijateljskim
glavnim gradovima.
I napokon, grana »F«, kojoj pripada John Preston, barem do
današnjeg jutra, pokriva Političke stranke (ekstremno lijevo krilo),
Političke stranke (ekstremno desno krilo), Istraživanja i Agente.
Grana »F« nalazi se u Gordon Streetu na četvrtom katu; tog
siječanjskog jutra John Preston uputio se tamo u svoj ured. Možda i
nije mislio da će ga izvještaj koji je napisao prije tri tjedna učiniti
zvijezdom mjeseca kod Briana Harcourt-Smitha, ali još uvijek je
vjerovao da će taj njegov izvještaj doći na stol samog glavnog
direktora, sir Bernarda Hemmingsa.
Bio je uvjeren da bi Hemmings bio kadar priopćiti
informacije i otkrića iz izvještaja šefu Zajedničkog obavještajnog
komiteta ili pak stalnom podsekretaru Ministarstva unutrašnjih
poslova (političko ministarstvo koje rukovodi službom MI5). Dobar
podsekretar vjerojatno bi mislio da njegov ministar mora baciti
pogled na taj izvještaj, a ministar unutrašnjih poslova mogao bi
premijerki skrenuti pažnju na njega.
Memorandum, koji je zatekao na svom stolu, dao mu je
naslutiti da se to neće dogoditi. Pošto je pročitao kratku obavijest,
zavali se zamišljen na stolac. Bio je spreman podržati taj izvještaj, a
da je izvještaj otišao do vrha, postavljala bi se pitanja na koja bi
valjalo odgovoriti. On bi mogao na njih odgovoriti, on bi odgovarao
na njih kao šef F.l(D), ali ne i sada, nakon što je premješten na drugi
odjel.
Nakon premještenja, novi šef F.l(D) trebao bi biti taj koji će
pokrenuti predmet Prestonova izvještaja i on je bio zadovoljan što
čovjek koji će biti imenovan da ga naslijedi, jamačno jedan od
najlojalnijih Harcourt-Smithovih štićenika, neće učiniti nešto takvo.
Nazvao je Registar. Da, njegov izvještaj je registriran.
Pribilježio je registarski broj, za svaki slučaj.
— Što misliš s tim ODA? — upita sumnjičavo. — U redu,
oprosti, da, znam da to ne ovisi o tebi, Charlie. Samo pitam; malo
sam iznenanen, to je sve.
Spustio je slušalicu i naslonio se, bio je duboko zamišljen.
Čovjek ne bi trebao razmišljati o svojim pretpostavljenima, čak i ako
se s njima ne razumije najbolje. Ali misli nisu htjele iščeznuti.
Moguće, priznao je, kad bi njegov izvještaj otišao više, njegova bi
bit mogla biti saopćena voni Laburističke stranke u Parlamentu, koji
pak ne bi bio previše oduševljen njime.
Također, moguće je da bi na sljedećim izborima, do kojih je
još preostalo sedamnaest mjeseci, laburisti mogli pobijediti, a Brian
Harcourt-Smith gajio je nadu kako će jedan od poteza nove vlade biti
učvršćenje njegova položaja glavnog direktora MI5. Ne povrijediti
moćne političare ili one koji bi to možda mogli postati — to nije bila
nikakva nova strategija. Za slabića i plašljivca, ili čovjeka velikih
ambicija, odbijanje da prenese loše vijesti mogao bi biti snažan
motiv za pasivnost.
Svi u službi sjećali su se afere s prijašnjim glavnim
direktorom, sir Rogerom Hollisom. Čak do dana današnjeg, misterija
se nikad nije u potpunosti razriješila, premda pristaše s obiju strana
barataju uvjerljivim argumentima.
Godine 1962. i 1963. Roger Hollis znao je gotovo od samog
početka sve potankosti o »aferi Christine Keeler«, kao što se kasnije
saznalo. Na svom stolu imao je tjednima, ako ne i mjesecima prije
no što je skandal izbio na vidjelo, izvještaj o Clivedenovim
zabavama, o Stephanu Wardu koji je pribavljao djevojke i o tome
slao izvještaje, o sovjetskom atašeu Ivanovu koji je dijelio usluge
iste djevojke s britanskim ministrom za obranu.
Ipak, kao što je dokazano, on je to zataškao i nikada nije
tražio osobni sastanak sa svojim premijerom Haroldom
Macmillanom, a to je bila njegova dužnost.
Bez tog upozorenja, Macmillan je uletio u skandal koji je
izbio zbog ogovaranja na račun ministra za obranu. Afera se zapalila
i razbuktala ljeti 1963, naškodivši Britaniji kod kuće i u inozemstvu,
kao da je bila napisana u Moskvi.
I godinama kasnije raspravljalo se još o tome da li je Roger
Hollis bio lijeni nesposobnjaković ili je bilo u pitanju nešto mnogo
gore ...?
— Drek — reče Preston i odagna te misli. Ponovno pročita
memorandum.
Uputio mu ga je šef B.4 (Unapređenja) i obavještavao ga da
je od tog dana premješten i unaprijenen za šefa C.l(A). Ton je bio
topao, prijateljski, što je vjerojatno trebalo ublažiti udarac.
»Zamjenik glavnog direktora obavijestio me da bi bilo
korisno kada bismo novu godinu započeli novim postavljenjima ...
bio bih vam neizmjerno zahvalan kad biste mogli srediti sve zaostale
stvari i predati dužnost mladom Maxwellu bez odlaganja, ako je
moguće, u nekoliko sljedećih dana.. moje najtoplije želje za uspjeh
na vašem novom položaju ... «
— Bla, bla, bla — pomisli Preston. Znao je da je Cl sekcija
koja se brine za sigurnost državnog osoblja i zgrada, a sekcija »A«
značila je u Londonu. Od sada, on će se brinuti za sigurnost svih
ministarstava Njezinog Veličanstva u Londonu.
— To je proklet policijski posao zvati svoje osoblje da se
oprosti.
Gunđao je i počeo.
Oko dva kilometra dalje, Jim Rawlings otvori vrata male
ekskluzivne draguljarnice u jednoj sporednoj ulici koja nije bila
udaljena od gustog prometa Bond Streeta ni dvjesto metara.
Trgovina je bila u mraku, ali njezino diskretno svjetlo padalo je na
vitrine u kojima je bilo georgijansko srebro, a u ormarićima
izloženim na pultu mogli su se vidjeti dragulji iz prošlog stoljeća.
Očigledno, riječ je o trgovini specijaliziranoj za stare dijelove nakita,
a ne za njihove kopije. Bio je odjeven u tamno odijelo, svilenu
košulju i zagasitu kravatu, nosio je sa sobom i tamnu attache-torbu.
Djevojka iza pulta podigne pogled, letimično ga
procjenjujući. U svojoj trideset i šestoj godini bio je zgodan i vitak, a
ostavljao je onaj uvijek korisni dojam, napola gentelman, napola
grubijan.
— Mogu li vam pomoći — isprsi se djevojka i uputi prijazan
osmijeh.
— Želio bih vidjeti gospodina Zablonskog. Privatno. —
Njegov londonski naglasak upućivao je na malu vjerojatnost da je on
kupac.
— A vi ste? — upita. Na njenom licu vidjelo se razočaranje.
— Recite mu samo da bi gospodin James htio s njim
razgovarati — reče Rawlings.
No u tom trenutku otvore se vrata iza ogledala u zadnjem
dijelu trgovine i iziđe Louis Zablonsky. Bio je to nizak čovjek
izborana lica, imao je pedeset i šest godina, iako je izgledao stariji.
— Gospodine James — sijao je — kako mi je drago što vas
ponovno vidim. Molim vas, donite u moj ured. Kako ste? — provede
Rawlingsa iza pulta i uvede ga u privatnu sobu.
— Sandra, draga, u redu je.
U svojem malom i pretrpanom uredu on zatvori i zaključa
ostakljena vrata kroz koja se mogla vidjeti cijela trgovina. Pokaže
Rawlingsu na stolac ispred starinskog pisaćeg stola, a on sjedne na
onaj iza stola. Zraka svjetlosti padne na stol. Oštro pogleda
Rawlingsa.
— Dakle, Jime, što ima nova?
— Imam nešto za tebe, Louis, nešto što će ti se svidjeti. Zato
mi nemoj reći da su to tričarije — Rawlings otvori svoju attachetorbu.
— Jime, zar bih ja...? — odsjekle su mu se riječi kad je
ugledao ono što je Rawlings položio na stol. Kad je sve bilo
izvaneno, zurio je s nevjericom u njih.
— Kolekcija dijamanata Glen — dahtao je — naprosto si
otišao i zdipio dijamante Glen. Još ništa nije bilo o tome u novinama.
— Pa možda su vlasnici još uvijek izvan Londona — reče
Rawlings. — Alarm se nije aktivirao. Znaš da to dobro radim.
— Najbolje, Jime, najbolje. Ali kolekcija Glen. Zašto mi nisi
rekao?
Rawlings je znao da bi bilo bolje da je plan za Glen
dijamante bio utvrnen prije pljačke. No on je radio na svoj način, a
taj je bio krajnje oprezan.
Nikome nije vjerovao, a ponajmanje jednom preprodavaču
ukradene robe, čak ni tako uglednom preprodavaču kakav je Louis
Zablonsky. Takav čovjek kad ga uhvate, i kad želi izbjeći kaznu, bio
bi kadar prodati informaciju o nekoj pljački u zamjenu za to da mu
se oprosti kazna. Kriminalni odjel Scotland Yarda znao je za
Zablonskog, premda ovaj nikada iznutra nije vidio neki od zatvora
Njezinog Veličanstva. To je i bio razlog zašto mu Rawlings nije
nikad govorio o svojim namjerama i što je uvijek dolazio
nenajavljen. Stoga nije ni odgovorio.
Svakako, Zablonsky je razmišljao o dijamantima koji su
iskrili s njegova stola.
Znao je njihovo podrijetlo i bez da mu se kaže.
Deveti vojvoda od Shefielda, naslijedivši kolekciju 1939,
imao je dva potomka, dječaka i djevojčicu, Lady Fionu Glen. Kad je
umro 1980, oporučno ih nije ostavio svojem sinu, nasljedniku titule,
već svojoj kćeri.
Ražalošćeni vojvoda morao je 1974, kad su sinu bile
dvadeset i četiri godine, uvidjeti da je taj egzotični mladi čovjek bio
ono što tračerski novinari vole nazivati okorjelim neženjom po
prirodi. Neće više biti lijepih mladih grofica od Margarete ili
vojvotkinja od Sheffielda da nose glasovite Glen dijamante. Oni
pripadoše kćeri.
Zablonsky je znao da ih, nakon vojvodine smrti, Lady Fiona
voli nositi u nekim prigodama, s neradim pristankom osiguravajućeg
društva, kao što su dobrotvorne zabave na kojima nije bila rijedak
posjetilac. Ostatak vremena dijamanti su ležali tamo gdje su proveli
mnogo vremena, u tami trezora banke Coutts na Park Laneu.
Nasmijao se.
— Dobrotvorna gala-zabava u Grosvenor Houseu
neposredno uoči Nove godine? — zapita. Rawlings slegne
ramenima. — O ti si tako nestašan dečko. Ali i tako darovit.
Premda je tečno govorio poljski, jidiš i hebrejski, Louis
Zablonsky nije nikada, ni nakon četrdeset godina provedenih u
Britaniji, zapravo savladao engleski, kojeg je govorio s
prepoznatljivim poljskim naglaskom. Budući da je učio iz knjiga
koje su bile napisane još davno, nepravilno je uporabljivao fraze koje
bi se danas mogle smatrati »pederskim«. Rawlings je znao da Louis
Zablonsky nije peder. Zapravo, Rawlings je to znao, jer mu je Beryl
Zablonsky rekla da je starac bio kastriran još kao dječak u jednom od
koncentracionih logora.
Zablonsky se još uvijek divio dijamantima, kao što će se
istinski stručnjak diviti bilo kojem umjetničkom djelu. Maglovito se
sjećao da je negdje pročitao kako se Lady Fiona udala sredinom
šezdesetih za mladog državnog službenika koji je sredinom
osamdesetih postao stariji funkcionar u jednom od ministarstava i da
je par živio negdje u West Endu, okružen krajnjom elegancijom i
luksuzom, što je bilo temeljeno na osobnom bogatstvu njegove
supruge.
— No, što misliš, Louis?
— Impresioniran sam, dragi moj Jime. Vrlo impresioniran.
Ali i zbunjen. To nije tek obično kamenje. Prepoznatljivi su u svijetu
dijamanata. Što da napravim s njima?
— To ti meni reci — reče Rawlings.
— Neću ti lagati, Jime — Louis Zablonsky raširi ruke. —
Otvoreno ću ti reći. Dijamanti Glen procijenjeni su na sedamsto
pedeset tisuća funta i toliko bi se za njih dobilo kada bi ih se legalno
prodavalo na otvorenom tržištu kod Cartiera. No oni se očito ne
mogu tako prodati. Ostaju dvije mogućnosti. Jedna je mogućnost da
se pronane bogat kupac koji bi želio kupiti glasovite dijamante Glen,
znajući da ih nikada neće moći javno pokazati i dokazati vlasništvo.
Neki bogat škrtac, zadovoljan da uživa u njima potajno. Takvih ljudi
ima, ali tek nekolicina. Od jedne takve osobe možda bi se moglo
dobiti pola cijene koju sam rekao.
— A kada bi se moglo pronaći takvog kupca?
— Ove godine, sljedeće godine, nekad, nikad — Zablonsky
slegne ramenima. — Ne možeš naprosto dati oglas u novine.
— Predugo — reče Rawlings. — A drugi način?
— Samo njihovo vađenje iz bijelog zlata smanjilo bi njihovu
vrijednost na šesto tisuća funta; izbrusiti ih i prodati odvojeno kao
četiri rasparena kamena. Za to bi se moglo dobiti tristo tisuća funta,
no osoba koji bi ih brusila zahtijevala bi svoj dio. Ako bih ja sve to
preuzeo na sebe, mislim da bih mogao srediti da dobiješ sto tisuća
funta, ali tek na kraju. Nakon što se sve proda.
— Koliko mi možeš dati za početak? Ne mogu živjeti od
svježeg zraka, Louis.
— A tko može? — reče preprodavač. — Gledaj, za bijelo
zlato mogu možda dobiti dvije tisuće funta u švercu. Za četrdeset
malih kamena koji mogu proći na legalnom tržištu, recimo još
dvanaest tisuća funta. To je ukupno četrnaset tisuća koje mogu brzo
ubrati. Za sada ti mogu dati polovicu tog iznosa u gotovini. Što
kažeš?
Razgovarali su još trideset minuta i dogovorili posao. Louis
Zablonsky izvadi iz svojeg sefa sedam tisuća funta u gotovini.
Rawlings otvori svoju attache-torbu I u nju strpa svežnjeve već
upotrebijavanih novčanica.
— Krasna torba — reče Zablonsky. — I nju si zdipio?
— Jesam, zajedno s robom — reče i zaklima glavom.
Zablonsky se osmjehne I zamahne prstom ispod Rawlingsova nosa.
— Otresi se toga, Jime. Nemoj čuvati stvari koje si rabio u
poslu. Nije vrijedno rizika.
Rawlings to uvaži, klimne, pozdravi i ode.
John Preston proveo je cijeli dan tražeći razne ljude iz svoje
istraživačke ekipe kako bi se s njima pozdravio. Bili su iskreno
žalosni što odlazi. Zatim, tu je bilo još i administrativnog posla.
Bobby Maxwell došao je da se pozdravi.
Preston ga je slabo poznavao. Bio je to prilično ugodni mladi
čovjek, nestrpljiv da postigne karijeru u »petici«, a njegova težnja
bila je da jednog dana zauzme visoki položaj Briana HarcourtSmitha. Preston se u tome nije mogao boriti s njim.
On je kasnije stupio u službu, na dužnost je došao izravno iz
Vojne obavještajne službe 1981, u dobi od četrdeset i jedne godine.
Znao je da nikada neće doći na vrh. Šef sekcije približno je granica
za službenike koji su kasnije stupili u službu.
Samo u slučaju da nije bilo očito sposobna čovjeka u službi,
mjesto glavnog direktora dobio bi netko izvan nje, i to uvijek na užas
onih koji su radili u »petici«. No zamjenik glavnog direktora,
direktori svih šest grana i šefovi većine odsjeka unutar tih grana bili
su po tradiciji stariji namještenici.
Složio se s Maxwellom da će ponedjeljak provesti
dovršavajući administrativne poslove, a cijeli sljedeći dan informirat
će svojeg nasljednika o svakom tekućem dossieru i istrazi. Završili
su, uz obostrane dobre želje, dogovorom da će se vidjeti drugog
jutra.
Pogledao je na sat. Bit će to jedna duga noć. Iz svojeg
osobnog sefa u uredu morat će izvaditi svaki tekući dossier,
pregledati one koji se pouzdano mogu vratiti u Registar i provesti
pola noći listajući hrpu papira stranicu po stranicu, kako bi ujutro bio
spreman podnijeti izvještaj Maxwellu.
No prije svega, trebalo mu je piće. Dizalom se spustio u
prizemlje gdje se u Gordonu nalazio dobro opskrbljeni ugodni bar.
Louis Zablonsky radio je cijeli utorak, zaključan u stražnjoj
sobi svoje trgovine. Samo dvaput se morao pojaviti kako bi osobno
kontaktirao s kupcem. Bilo je malo mušterija taj dan i to mu je, što je
neobično, bilo drago. Dok je radio, skinuo je sako i podvrnuo rukave
do gotovo bezdlakih podlaktica, oprezno odvajajući dijamante Glen
od bijelog zlata, četiri najveća kamena, desetkaratni par s naušnica i
veći par s dijadema i privjeska, lako je izvadio I za to mu nije trebalo
previše vremena.
Kad su bili izvan svojih ležišta, mogao ih je temeljitije
ispitati. Bili su istinski lijepi, plamtjeli su i iskrili na svjetlu. Bili su
poznati kao bijelo-plavi dijamanti, nekoć su ih nazivali Top River,
no sad su ponovno klasificirani po GIA standardu kao »D-bez
pogreške«. Pošto im se prestao diviti, ubacio ih je u malu baršunastu
torbu. Kad je to bilo učinjeno, počeo je odvajati četrdeset malih
dijamanata iz zlata, što je već zahtijevalo više vremena. Dok je radio,
svjetlo je slučajno zahvatilo izblijedjeli peteroznamenkasti broj koji
se nalazio s donje strane njegove lijeve podlaktice.
Za svakog tko se razumio u takve oznake, taj broj značio je
samo jednu stvar. To je bio pečat Auschwitza.
Zablonsky je rođen 1930, kao treći sin poljsko-židovskog
zlatara u Varšavi. Bilo mu je devet godina kad su upali Nijemci, a
već 1940. varšavski geto bio je opkoljen; u njemu je bilo zatvoreno
gotovo četiristo tisuća Židova, čiji su obroci hrane bili na granici
izgladnjivanja.
19. travnja 1943. pobunilo se devedeset tisuća preživjelih
stanovnika geta, predvođeni nekolicinom još uvijek snažnih ljudi.
Louis Zablonsky upravo je bio prešao trinaestu, no tako mršav i
slabašan mogao se izdavati za pet godina mlađeg.
Kad su se konačno na geto oborile Waffen-SS trupe generala
Jürgena Stroopa 16. svibnja, on je bio jedan od nekolicine onih koji
su preživjeli pokolj. Većina stanovništva, njih oko šezdeset tisuća,
bila je već mrtva od metaka i granata, zgnječena ispod srušenih
zgrada ili pak jednostavno smaknuta. Preživjelih trideset tisuća bili
su isključivo starci, žene i mala djeca. Među njima bio je i Louis
Zablonsky. Većina je otišla u Treblinku i umrla.
No u jednoj od onih hirovitih slučajnosti, koje nerijetko
odlučuju izmenu života i smrti, lokomotiva vlaka što je vukla vagon
za stoku u kojemu je bio Louis Zablonsky, pokvarila se. Vagon je
bio pripojen drugoj lokomotivi i završio je u Auschwitzu.
Iako predodređen za smrt, bio je pošteđen kada je spomenuo
svoje poznavanje zlatarstva i postavljen da razvrstava i klasificira
nakit koji se još uvijek pronalazio kod Židova u svakom novom
prilivu. Jednog dana bio je pozvan u bolnicu logora i upao je u ruke
onom nasmijanom plavokosom muškarcu što su ga nazivali
»Anđeo« i koji je još uvijek izvodio manijačke eksperimente na
genitalijama židovskih pubertetlija. Tako je na operacijskom stolu
Josefa Mengelea, bez anestezije, Louis Zablonsky bio kastriran.
Izvuče posljednji četrdeseti mali kamen iz kompleta zlata i
provjeri nije li kojega zaboravio. Izbrojao ih je i počeo vagati. Sve u
svemu, četrdeset komada! Prosječno po pola karata, no većinom
manji; za zaručnički prsten, sve skupa dvanaest tisuća funta. Mogao
bi ih pustiti u opticaj kroz Hatton Garden, a da nitko ništa ne
primijeti. Posao u gotovini; imao je svoje dealere. Tad počne drobiti
bijelo zlato u bezličnu masu.
Kasno 1944. preživjeli iz Auschwitza natjerani su prema
zapadu i Zablonstky je završio u Bergen-Belsenu gdje ga je, više
mrtvog nego živog, oslobodila Britanska armija.
Nakon intenzivne hospitalizacije, Zablonsky je bio prebačen
u Britaniju, o njemu se brinuo jedan rabin iz sjevernog Londona i
nakon daljnje rehabilitacije, on postane zlatarski naučnik. Kasnih
šezdesetih napustio je svojeg gazdu i otvorio vlastitu zlatarsku
radionicu, najprije u East Endu, a deset godina kasnije ovu sadašnju,
mnogo uspješniju, u West End.
Bilo je to dolje kod dokova u East Endu gdje je prvi put
počeo trgovati dragim kamenjem koje su donosili mornari —
smaragdima s Ceylona, dijamantima iz Afrike, rubinima iz Indije i
opalima iz Australije. Sredinom osamdesetih on je već bio imućan
čovjek, obogativši se zakonitom i protuzakonitom trgovinom, jedan
od najboljih preprodavača u Londonu, stručnjak za dijamante,
vlasnik velike kuće u Golders Greenu ukrašene stupovima.
Kada je komplet bijelog zlata bio u raskomadanim grudicama
metala, stavio ga je u torbu zajedno s drugim otpacima. Vidio je
Sandru kako odlazi, zatvorio je radionicu, pospremio svoj ured i
otišao, ponijevši sa sobom četiri glavna kamena. Na putu kući
nazvao je iz telefonske govornice jedan broj izvan Antwerpena u
Belgiji, broj je bio u malom selu Nijlenu. Kad je stigao kući, nazvao
je British Airways i rezervirao mjesto za sutrašnji let u Bruxelles.
Duž obale rijeke Temze, na njezinoj južnoj strani, gdje su
nekada bili truli gatovi opustjelog pristaništa, nastavljao se sredinom
i početkom osamdesetih golemi program ponovnog razvoja. Taj
program ostavio je veće količine šute od starih kuća na pustom
prostoru, tako da se obrasla trava ispreplitala s ostacima starih cigli i
pijeskom. Jednog dana bilo je odlučeno da sve to valja prekriti
novim stambenim blokovima, ulicama s dućanima i višekatnim
parkiralištima za automobile, no kada će to sve biti napravljeno,
samo se nagađalo.
Za toplih vremena pijanci su spavali na tom napuštenom
zemljištu, a svaka »faca« iz južnog Londona koja je željela uništiti
neki dokaz, trebala je samo taj predmet donijeti u središte te pustoši i
uništiti ga zapaljivanjem.
Kasno navečer tog utorka, 6. siječnja, Jim Rawlings hodao je
po tom području od nekoliko jutara, posrćući u mraku dok je
preskakivao nevidljive komade zidova.
Da ga je netko promatrao, što nije, vidio bi da u jednoj ruci
nosi osamlitarsku kantu za benzin, a u drugoj prekrasno ručno
izranenu attache-torbu od teleće kože.
U srijedu ujutro Louis Zablonsky prošao je kroz aerodrom
Heathrow bez ikakvih problema. U teškom velikom kaputu i sa
šeširom od mekana tvida, ručnom prtljagom i velikom lulom
napravljenom od korijena bijelog vrijesa koja mu je visila iz usta,
pridružio se svakodnevnoj bujici poslovnih ljudi koji iz Londona
putuju u Bruxelles.
U zrakoplovu jedna se stjuardesa nagnula nad njim.
— Bojim se da vam ne smijemo dozvoliti da zapalite lulu,
gospodine — šapne.
Zablonsky se obilno ispriča i gurne lulu u džep. Nije uopće
mario zbog toga. On nije pušio, a čak da je i zapalio, ne bi mogao
dobro uvlačiti. Ne s četiri kruškolika dijamanta od pedeset i osam
brušenih ploha ugurana u lulu ispod duhana.
Na bruxelleskom menunarodnom aerodromu unajmi
automobil i uputi se prema sjeveru auto-cestom od Zaventema prema
Mechelenu, gdje skrene desno na sjeveroistok prema Lieru i Nijlenu.
Većina industrije dijamanata u Belgiji koncentrirana je kod
Antwerpena, a naročito je smještena u Pelikaanstraatu i njegovoj
okolici, gdje velika poduzeća imaju svoje izložbene prostorije i
radionice. No kao i većina drugih industrija, posao s dijamantima
ovisi o mnoštvu malih dobavljača i privatnika, samostalnih radnika
koji rade u svojim atelierima I s kojima se može ugovoriti
ugranivanje, čišćenje ili brušenje dijamanata.
Neki od tih slobodnjaka žive u Antwerpenu, sa Židovima,
među kojima prevladavaju oni istočnoeuropskog podrijetla. No
istočno od Antwerpena nalazi se područje poznato kao Kempen s
mnogo urednih sela po kojima se nalazi isto tako bezbroj malih
radionica koje rade za antwerpensku industriju. U središtu Kempena,
izmenu glavne ceste i željezničke pruge Lier-Herentals, leži Nijlen.
Na pola puta prema Molenstraatu, živio je neki Raoul Levy,
poljski Židov koji se nastanio u Belgiji nakon rata i koji je slučajno
bio rođak Louisa Zablonskog iz Londona. Levy je bio brusač
dijamanata, udovac, živio je sam u jednom malom skladnom
bungalovu od crvene cigle kakvih je bilo još mnoštvo na zapadnoj
strain Molenstraata. Njegova radionica bila je iza kuće. Prema tom
mjestu vozio je Zablonsky; susreo se sa svojim rođakom nešto
poslije vremena za objed.
Raspravljali su oko pola sata i sklopili posao. Levy će
izbrusiti dijamante, vodeći računa da izgube na težini što je manje
moguće, no dovoljno da ipak promijene svoj izgled. Dogovoriše se
za cijenu od pedeset tisuća funta, pola unaprijed, a pola nakon
prodaje posljednjeg četvrtog dijamanta. Potom je Zablonsky otišao i
vratio se u London.
Problem s Raoulom Levijem nije bio u pomanjkanju vještine;
njegov problem bila je usamljenost. Tako se svakog tjedna unaprijed
veselio predstojećem izletu.
Volio je vlakom otići u Antwerpen, ući u jednu od svojih
omiljenih kafeterija, gdje su se navečer sastajali njegovi prijatelji, i
pričati o poslu. Tri dana kasnije svratio je tamo i započeo previše
pričati o poslu.
Dok je Louis Zablonsky bio u Belgiji, John Preston se
ustoličio u svojem novom uredu na drugom katu. Bilo mu je drago
što nije morao napustiti Gordon Street I otići u neku drugu zgradu.
Njegov prethodnik otišao je u mirovinu krajem godine, pa je
tako zamjenik šefa Cl (A) upravljao odsjekom nekoliko dana, bez
sumnje, nadajući se da će biti učvršćen na tom položaju. Neuspjeh je
dobro prihvatio i opsežno izvijestio Prestona u čemu se sastoji
posao; Prestonu je izgledalo da je to uglavnom jednolični rutinski
posao.
Ostavši sam tog poslijepodneva, Preston obori pogled na
popis ministarskih zgrada koje su potpadale pod odsjek A. Stanje je
bilo gore no što bi se moglo i zamisliti, većina tih zgrada nije bila
osigurana kako valja, a niti osigurana od curenja informacija, što bi
mogla biti velika politička poteškoća. Nestanak dokumenta koji se,
primjerice, odnosi na plan smanjivanja troškova za osiguranje,
svakako je opasna stvar, otkako su sindikati državnih službenika
regrutirali mnogo službenika s ekstremno lijevim političkim
stajalištima, no to se nije njega ticalo, jer su oni obično prepušteni
ljudima iz unutrašnjeg osiguranja ministarstava.
Za njega je bilo važno britansko Ministarstvo vanjskih
poslova, Kabinet ministarstva i Ministarstvo obrane, jer su te
institucije primale supertajne papire. No svako od tih ministarstava
imalo je i vrlo strogo osiguranje kojim su upravljali njihovi vlastiti
ljudi iz sigurnosti. Preston uzdahne. Počeo je nazivati cijeli niz
telefonskih brojeva, dogovarajući sastanke sa šefovima osiguranja
glavnih ministarstava.
Između tih razgovora pogledavao je na gomilu svojih stvari
koje je prenio iz starog ureda dva kata više. Čekajući da se jave neki
od onih koje je zvao a koji su bili zauzeti, ustane, otključa svoj novi
sef i stavi dossiere jednog po jednog unutra. Posljednji je bio
prošlomjesečni izvještaj, kopija za Prestonovu uporabu. Osim one
koja je bila u Registru pod oznakom ODA, ovo je bila jedina
postojeća kopija. Slegne ramenima i stavi ga otraga u sef. To se
vjerojatno više nikad neće ponovno ispitivati, no nije vidio razloga
da ga ne zadrži, makar da ga podsjeća na stara vremena. Nakon
svega, paklenski se oznojio dok ga je napisao.
Moskva Srijeda, 7. siječnja 1987
Šalje: H.A.R. Philby
Prima: generalni sekretar KPSS
Druže generalni sekretaru, dozvolite mi da počnem s kratkim
pregledom povijesti Britanske laburističke stranke, odmjerenim
prodiranjem u nju i konačno uspješnom dominacijom ekstremne
ljevice u zadnjih dvadeset i pet godina. Jedino tako, vjerujem, na
temelju takva prikaza, nogu se doganaji u nekoliko posljednjih
godina, I oni koji će se zbiti u nekoliko slijedećih mjeseci, sagledati
u cijeloj svojoj perspektivi.
Otkako je Hugh Gaitskell bio otrovan nepoznatim virusnim
otrovom koji ga je napokon i usmrtio, razvoj Britanske laburističke
stranke teško da je mogao slijediti mnogo zahvalniji smjer od onog
čiji bi povijesni scenarij bio napisan ovdje u Moskvi.
Naravno, mora se biti svjestan da je uvijek postojalo vatreno
prosovjetsko marksističko-lenjinističko krilo duboko unutar
Laburističke stranke. No u najvećem dijelu povijesti te stranke, to
krilo bilo je u manjini i nije bilo u mogućnosti utjecati na tijek
doganaja, oblikovanje politike i, što je najvažnije, na izbor kandidata
za rukovodstvo same stranke.
Sve nok je stranka bila pon dominantnim utjecajem odlučnog
Clementa Attleeja I strastvenog Hugha Gaitskella, takvo je stanje
bilo neizbježno. Obadvojica su nepokolebljivo podržavala crnu listu
prema kojoj je cijeli niz marksističko-lenjinističkih, trockističkih ili
revolucionarnih stajališta bio prokletstvo za Laburističku stranku i
čijim je članovima bio zabranjen pristup laburističkoj stranci, a
kamoli neki položaj u njoj.
Nakon što je Hugh Gaitskell, čovjek koji je 1960. na
Scarboroughu podigao na noge konferenciju stranke svojim pozivom
na "borbu, borbu i ponovno borbu", umro u siječnju 1963, zbog
(tradicionalnog) duha stranke, vodstvo je došlo u ruke Harolda
Wilsona koji ju je vodio trinaest godina. On je bio čovjek u čijem su
karakteru prevladavale dvije crte koje su uvelike utjecale na
događaje u stranci u tih trinaest godina.
Za razliku od Attleeja, bio je tašt čovjek gotovo svemirskih
razmjera, a za razliku od Gaitskella, nije prezao gotovo ni od čega,
samo da bi izbjegnuo borbu. Osjetivši to, naši prijatelji u stranci
počeli su provoditi dugo očekivana i vrlo opreznu kampanju da što
više svojih ljudi pomaknu dublje u stranačku strukturu.
Nekoliko slijedećih godina to je bio težak, iscrpljujući posao.
Tada su 1972. naši prosovjetski prijatelji u Nacionalnom
izvršnom komitetu (kasnije nazvanom NIK) "testirali temperaturu
vode", pomažući da se izglasa rezolucija kojom bi se laburistički
istraživački odjel skinuo sa crne liste.
Laburistički istraživački odjel, usprkos varljivom imenu, nije
imao ništa zajedničko s Laburističkom strankom, on je bio tijelo u
kojem su prevladavali komunisti. Srećom, nije bilo protureakcija
centrista na te pomake. Slijedeće godine, 1973. ekstremni ljevičari iz
NIK-a posve su ukinuli crnu listu.
Efekt je bio veći negoli je to marksističko-lenjinistička
skupina unutar stranke uopće mogla sanjati. Nekolicina od njih čak
su i tada bili žutokljunci, no većina je potjecala još od izvornog
drugovanja s prosovjetskim marksističkim lenjinizmotn iz tridesetih
godina. Željeli su povećati svoj broj unutar stranke; znali su da je
mnogo njihovih i naših simpatizera nekomunista isključeno iz
članstva stranke i da je postojala cijela jedna nova generacija
ekstremnih lijevih političkih aktivista koji su tražili svoj politički
dom. Kad su brane popustile, oni su se, a bilo ih je iz svih dobnih
skupina, penjali na stranačke položaje.
Kako su prolazile godine, većina iskusnih vukova, onih koji
su odražavali zapaljen plamen unutar stranke kroz naoko za njih
beznadežne godine u doba Attleeja i Gaitskella, morali su otići u
mirovinu. No obavili su svoj zadatak; otvorili su vrata iznutra. A
sada, tu je nova generacija, prije petnaest godina mlada no sada već
zrela, koja tvori ekstremnu ljevicu i koja nema baš neku privlačnu
ulogu u stranci, no koja je tu ulogu preuzela gotovo na svim
razinama.
Od 1973. apsolutno vitalni NIK rijetko je kada bio izvan
kontrole ekstremne ljevičarske većine koja je pak vještom uporabom
tog oruna utjecala na sastav stranke i njezin raspored na višim
razinama, koji se toliko promijenio da uopće nije bio prepoznatljiv.
A sada, druže generalni sekretaru, kratka digresija kako bih
vam točno objasnio na koga mislim kad kažem "naši prijatelji"
unutar Laburističke stranke i unutar pokreta radničkog sindikata.
Dijele se na dvije kategorije, svjesnu i nesvjesnu.
U prvoj kategoriji ne mislim na ljude tzv. umjerene ljevice, a
ni na one zalunene trockizmom, jer i jedni I drugi preziru Moskvu
premda iz različitih razloga. Mislim na one ultra ekstremne ljevičare.
Oni su predani i zadrti marksisti-lenjinisti koji neće smatrati
vrijednim da ih se naziva komunistima sve dok to uključuje članstvo
u prilično beskorisnoj Britanskoj komunističkoj partiji. Unatoč tomu,
oni su pouzdani prijatelji Moskve i u devet od deset slučajeva oni će
djelovati premu željama Moskve, čak ako te želje ostanu neizrečene i
čak ako bi osoba koja sudjeluje u tome uporno tvrdila da to radi iz
"savjesnih" ili "britanskih" razloga.
Druga skupina, sada dominantna, prijatelja unutar Britanske
laburističke stranke je ekstremna ljevica kao takva: neka osoba s
dubokom političkom i emocijskom obvezom prema obliku
socijalizma koji je toliko lijevo da može biti okvalificiran kao
marksističko-lenjinistički, koja će u bilo kakvim dat im okolnostima
ili u bilo kojoj nepredvidljivoj situaciji i reagirati posve spontano na
način koji je potpuno paralelan i. konvergentan s htijenjima
sovjetske vanjske politike nasuprot britanske i/ili pak one zapadnog
saveza; neka osoba kojoj ne trebaju ni informacije ni bilo kakve
instrukcije i koja bi vjerojatno bila uvrijeđena kad bi joj se tako nešto
predložilo; osoba koja će se svjesno ili nesvjesno, gonjena
uvjerenjem, iskrivljenim patriotizmom, željom da uništava, ili zbog
vlastitog unaprenenja, straha od pritiska, osjećaja vlastite važnosti ili
želje da se kreće u stadu, vladati onako kako to savršeno odgovara
našim sovjetskim interesima. Svi takvi ljudi su utjecajni agenti u
našu korist.
Oni svi, naravno, tvrde da traže demokraciju. Srećom, većina
Britanaca još uvijek danas pod riječju "demokracija" podrazumijeva
pluralističku (višepartijsku) državu čije upravno tijelo biraju sve
punoljetne| osobe, a koje se temelji na tajnom glasanju u periodičkim
intervalima. Očigledno, naši ekstremno lijevi prijatelji tamo - a to su
ljudi što jedu, piju, dišu, spavaju, sanjaju i rade na politici ljevice
svaki sat koji su budni - žele "demokraciju angažiranih" čiju bi
kontrolnu ulogu provodili oni i njihovi istomišljenici. Britanski tisak,
na svu sreću, učinio je samo nekoliko koraka da ispravi taj
nesporazum.
Druže generalni sekretaru, sada moram spomenuti i ukloniti
spornu točku koja je mnogo godina dijelila ekstremnu ljevicu u
Britanskom laburističkom pokretu. To je bilo razmimoilaženje dvaju
zapaženih "puteva u socijalizam" koji su se usporedno razvijali u
shvaćanju ekstremne ljevice u Britaniji i koji su jedino bili
klimaktički stopljeni 1976, gotovo desetljeće prije no što vam ovo
pišem.
Srodni, a i konkurentski, putevi za napredovanje ekstremne
ljevice u Britaniji, mnogo su godina bili "parlamentarni put u
socijalizam" i "industrijski put u socijalizam". Prvi je vidio veću
šansu u potajnom preuzimanju Britanske laburističke stranke, koja bi
se kasnije koristila kao instrument da se prigrabi vlast i ostvari
istinsko, revolucionarno društvo. Drugi je vidio veću šansu u
mobilizaciji radničke klase u pokret radničkog sindikata i
eventualnog istupa te radničke klase na ulice, te ostvarenja
revolucionarnog društva na taj način.
Ne treba zaboraviti da je istinski temelj marksizmalehjinizma u Britaniji uvijek ležao unutar pokreta radničkog
sindikata. U prvom redu, sindikati su uvijek bili brojniji ljudstvom
negoli laburisti u Parlamentu, što je bio razlog da je godinama
prednjačio radnički sindikat, a njegov je apsolutni vrhunac moći
kulminirao 1976.
Kad se 1974. vratio na vlast nakon sloma Heathove vlade,
Wilson je znao da ne može preuzeti sindikate. Ako im se suprotstavi,
rascijepit će stranku i izgubiti položaj. Britanija je otada brzo tonula,
i to industrijski, trgovinski i financijski. S obzirom na štrajkove
strojarskog sindikata, rasli su zahtjevi za povišenjem nadnica,
produktivnost je padala, cijene su vrtoglavo rasle, a troškovi života
dosegli su nebeske visine.
U travnju 1976. Harold Vilson izgubio je kontrolu - i nad
sindikatima i nad ekonomijom. Kataklizma je dolazila; ekonomisti
su to znali. Dao je ostavku, navodeći kao razlog zdravstveno stanje, i
predao svoje mjesto Jamesu Callaghanu.
Pretkraj ljeta Britanija je srljala ravno u bankrotstvo, pa je
trebala velik I hitan kredit od Menunarodnog monetarnog fonda. No
MMF bješe nepokolebljiv: za kredit su morali postojati uvjeti. Na toj
listopadskoj konferenciji laburista, britanski ministar financija
doslovno se morao boriti sa sindikalnim šefovima da bi se ograničile
nadnice i prihvatilo smanjenje troškova javnog sektora.
Philby ustane i prine prozoru. Dobro se sjećao te traumatične
jeseni i bolno uzdahne. On je bio prisluškivač i tajni savjetnik kad su
britanski radnički sindikati uspostavili vezu s Moskvom i kad ih je
ona uputila što valja učiniti.
Bila je to šteta; sve od građanskog rata u sedamnaestom
stoljeću, znao je, Britanija se nije toliko približila šakama
revolucionarnog režima; sve od tada ona nije bila tako blizu
cjelokupnom izvan-parlamentarnom sistemu. Vratio se pisaćem
stroju.
Prisjetit ćete se, s ništa manje žaljenja nego ja, kako je savjet,
Moskve morao biti da sindikati paze na poziv Callaghanove vlade na
umjerenost. U četrnaest dana ugušena je borba sindikata, popustivši
pred vladom - sindikat je priznao društveni ugovor.
Do današnjeg dana, Britanci sami ne razumiju zašto. Stoga
mi dozvolite da vam opet ponovim ono što mora da vam je poznato
jer je to u vezi s onim što slijedi.
Kancelarova molba se morala uvažiti i šansa da se milijuni
radnika dovedu na ulicu, kako bi se suprotstavili svojoj vlastitoj
vojsci i policiji, morala se napustiti.. Za to je postojao samo jedan
razlog.
Kao što je tada profesor Kirilov uvjerljivo dokazivao,
cjelokupna povijest uči da se zdravo temeljene demokracije mogu
jedino srušiti masovnom akcijom na ulicama, kad su policija i vojne
snage dovoljno prožete revolucionarima i kad se od velikog broja
njih može očekivati da će odbijati izvršavati narenenja svojih oficira
i umjesto toga prikloniti se demonstrantima.
A to je ono što je bilo pogrešno u našim procjenama
Britanije. Unatoč godinama ponavljanim pokušajima da se osigura
pravo "organiziranja" sindikalne baze (tj. infiltracije sindikalnih
aktivista), to se nikada nije u Britaniji ostvarilo.
Tad se kalkuliralo, a ja to još uvijek mislim., da bi britanski
vojnici I policajci ostali lojalni kraljici, prijestolju, kruni (nazovite to
kako želite) i da bi izvršavali narenenja svojih oficira.
Da se to dogodilo, pokušaj da se izmijeni pravac britanske
povijesti s ulica umjesto iz Parlamenta, morao bi se izjaloviti. A u
neuspjehu morali su se pomaknuti i ideali naših istinskih prijatelja za
cijelo desetljeće, ako ne i za pola stoljeća.
Otada su se poduzimali daljnji napori kako bi se uklonila ta
praznina u britanskim revolucionarnim snagama i kako bi se
uspostavila radničko-sindikalna aktivnost unutar policije i vojnih
snaga. No bez uspjeha. Ni James Callaghan, prijašnji savjetnik
savezne policije, nije uspio. S dolaskom Margaret Thatcher, u
svibnju 1979, cijela stvar bačena je kroz prozor.
Naši su prijatelji učinili što su mogli. Otad su preuzeli
kontrolu nad vlašću u brojnim važnijim gradovima, preko tiska i
medija, na svakoj razini, visokoj I niskoj, bilo sami ili pak koristeći
strasne mlade ljude iz trockističke frakcije kako bi se šokiralo
mnoštvo, proveli su jednu neumoljivu kampanju da ocrne, osramote i
oslabe britansku policiju. Cilj je, naravno, podrovati i uništiti
povjerenje britanske javnosti u policiju, koja je na nesreću ostala
najljubaznija i najdiscipliniranija na svijetu.
Rezultati su bili nejednaki; bilo je slučajnih uspjeha u
iskorištavanju nekih lokalnih pritužbi, koje su se odnosile uglavnom
na korupciju ili policijsku brutalnost i povremene dobro organizirane
pobune. No, u cjelini, britanska radnička klasa ostala je vjerna jakom
redu i miru, a srednja klasa još uvijek izgleda nepokolebljivo
podržava policiju.
Ovo vam sve pišem samo kako bih potkrijepio jednu
činjenicu; da je "industrijski put" u socijalizam, masovni poziv
milijunima ljudi na ulice kako bi srušili izabranu vladu, mrtav i
zastario. Sad je šansa u "parlamentarnom putu", mnogo mirnijem i
prikrivenijem, a sve u svemu, vjerojatno I mnogo djelotvornijem.
Slijedećih godina ta je težnja, da se parlamentarnim putem
done do istinskog revolucionarnog socijalizma, došla na prag
uspjeha. Došlo je do opsežne I uspješne kampanje ekstremne ljevice
da preuzme Laburističku stranku iznutra; došlo je do nekoliko
ključnih promjena u strukturi stranke; i do uspjeha programa
odricanja prvotnih stranačkih ideja na čije su ih prihvaćanje naši
istinski prijatelji prisilili poslije izborne katastrofe 1983.
Čim je diverzijom uništen "industrijski put" u jesen 1976,
naši marksističko-lenjinistički prijatelji u Laburističkoj, stranci bili
su u prilici čestito se posvetiti borbi kojom bi tajno prisvojili stranku,
program što ga je bilo moguće provesti ukidanjem tzv. crne liste tri
godine ranije.
Laburistička stranka uvijek je stajala na tri noge poput
tronošca: na radničkim 'sindikatima, oblasnim izbornim tijelima (po
jedna u svakom od izbornih kotara koji čine britanski izborni model)
i na laburiste u Parlamentu, tj. Skupinu laburista u Parlamentu koji
su prethodno bili izabrani na općim izborima. Vođa stranke uvijek se
birao među njima.
Radnički sindikati su najmoćniji, a svoju moć iskazuju na
dva načina. Prvo, oni su blagajnici stranke, fundirajući blagajne iz
priloga koji se odvajaju iz platnih vrećica milijuna radnika. Drugo,
na konferenciji stranke oni raspolažu velikim brojem "blok-glasova"
kojima upravlja Nacionalni izvršni komitet u ime milijuna članova
koje nitko ništa ne pita. Ti blok-glasovi mogu zajamčiti prolaz bilo
koje rezolucije i izabrati trećinu važnog Nacionalnog izvršnog
komiteta stranke.
Ti sindikalni izvršni komiteti koji upravljaju glasovima,
apsolutno su vitalni; oni obuhvaćaju aktiviste zaposlene u sindikatu i
službenike koji odlučuju o sindikalnoj politici. Oni su na vrhu
piramide, na središnjem dijelu su službenici pojedinih oblasti, a na
najnižim dijelovima su službenici pojedinih grana. Takvo efektivno
preuzimanje radničkih sindikata od strane krajnje ljevice bilo je
svakako bitno, a zapravo bilo je i ostvareno.
Veliki saveznik naših prijatelja u tome uvijek je bila apatija
velikog broja priprostih članova koji nisu htjeli biti nazočni
sastancima ogranaka sindikata.
Tako su aktivisti, koji su bili nazočni svim sastancima mogli
preuzeti tisuće ogranaka, stotine područja i krenu nacionalnih
izvršnih komiteta. Danas najvećih deset, od osamdeset sindikata
pripojenih Laburističkoj stranci, kontrolira polovicu glasova
sindikalnog pokreta; devet od ovih deset sindikata kontrolira
ekstremna ljevica a u ranim sedamdesetim kontrolirala je samo dva.
Sve je to ostvareno s nešto više od deset tisuća odanih ljudi.
Važnost tog sindikalnog glasa kojim upravlja ekstremna ljevica,
postat će razumljiva kad vam opišem Izborni kolegij koji izabire
novog vonu stranke; sindikati drže četrdeset posto glasova u tom tzv.
kolegiju.
Slijedeća po važnosti su oblasna tijela ili OIT. U njihovoj
jezgri leže generalni upravni komiteti, koji nezavisno Od tekućeg
dnevnog posla stranke unutar oblasnih jedinica, imaju i jednu drugu
vitalnu funkciju: biraju laburističkog kandidata za Parlament. U
cijelom jednom desetljeću od 1973. do 1983. najžešći mladi aktivisti
ekstremne ljevice počeli su se uvlačiti u ta izborna tijela i ustrajnom
nazočnošću na dosadnim i rijetko popunjenim sastancima OTI-a
istisnuli su stare namještenike, te počeli kontrolirati jedan po jedan
generalni upravni komitet.
Kako su postepeno sva izvršna tijela potpala pod kontrolu
aktivista krajnje ljevice, položaj većine centrističkih članova
Parlamenta, što su predstavljali ta izborna tijela, postajao je sve teži i
teži. No ipak, oni se nisu mogli samo tako istisnuti. Za pravi trijumf
ekstremne ljevice bilo je nužno oslabiti, zapravo oduzeti, svijest o
nezavisnosti laburističkom članu Parlamenta; napraviti od njega,
umjesto zastupnika interesa svih svojih birača, pukog poslanika svog
generalnog upravnog komiteta.
A to je ekstremna ljevica sjajno izvela u Brightonu 1979, a
osigurala je i izglasavanje novog pravilnika koji zahtijeva da upravni
komiteti svake godine ponovno izaberu (ili ne izaberu) svoje
poslanike u Parlamentu. Taj pravilnik je kao posljedicu imao golem
pipac moći. Cijela jedna skupina centrista odrekla se osnivanja
socijalne demokratske stranke; ostali nisu bili izabrani i napustili su
politiku; neki od najsposobnijih centrista bili su nagovarani na
ostavku. Ipak laburisti u Parlamentu, premda osakaćeni i poniženi,
zadržali su još jednu vitalnu funkciju: članovi Parlamenta mogli su
izabrati vođu Laburističke stranke. Zato je bilo ključno, kako bi se
kompletirao trokraki plijen, oduzeti im tu moć. To je postignuto,
opet na poticaj ekstremne ljevice, 1981. stvaranjem izbornog
kolegija, u kojem su trideset posto glasova držali ljudi iz Parlamenta,
trideset posto oblasna tijela, a četrdeset posto strukovni sindikati. Taj
će kolegij birati svakog novog vonu ako, i kad, zatreba i svake
godine ponovo ga potvrditi. Ta funkcija ključna je za naše planove
koje ću sada opisati.
Borba za kontrolu stranke, kao što sam opisao, potječe još od
općih izbora 1983.
Prevlast je bila gotovo potpuna, no naši su prijatelji učinili
dvije pogreške; odstupili su od lenjinističke doktrine o oprezu i
licemjerju. Istupili su isuviše otvoreno, vidljivo, kako bi pobijedili u
tim divovskim borbama, pa ih je prerani poziv na opće izbore
zatekao. Ekstremnoj ljevici bila je potrebna još jedna godina da se
učvrsti, smiri X ujedini. No nisu uspjeli. Stranka prerano opterećena
najekstremnijim ljevičarskim manifestom u povijesti, bila je u
potpunoj zbrci. Što je još gore, britanska javnost vidjela je pravo lice
ekstremne ljevice.
Kao što se sjećate, izbori 1983. očito su bili katastrofa za
Laburističku stranku u kojoj je već tada dominirala ekstremna
ljevica. Ipak, pretpostavljam da je taj ishod zapravo bio sreća u
nesreći. Jer on je vodio prema realizmu koji je tražio samoodricanja
s kojim su se naši istinski prijatelji pomirili proteklih četrdeset
mjeseci.
Ukratko, od šesto i pedeset oblasnih izbornih tijela u Britaniji
1983. Laburistička stranka dobila je samo dvjesto i devet. No to nije
bilo tako loše kako je izgledalo. U prvom redu, od tih dvjesto i devet
poslaničkih laburističkih mjesta u Parlamentu, stotinu ih je bilo sada
već čvrsto na ljevici, a od toga četrdeset na pozicijama ekstremne
ljevice. Možda izgleda nevažno, ali današnji laburistički poslanici u
Parlamentu "najljeviji" su od svih koji su ikada sjedili u Donjem
domu.
Drugo, poraz na biralištu zadao je udarac onim budalama
koje su vjerovale da je borba za totalnu prevlast već gotova. Uskoro
su shvatili da je nakon gorkih, ali nužnih, borbi naših prijatelja da
preuzmu kontrolu stranke od 1979. do 1983, došlo vrijeme da se
ponovno izgradi zajedništvo i popravi oštećen temelj moći u zemlji
dok su jednim okom promatrali slijedeće izbore. Taj je program
započeo pod orkestracijom ekstremne ljevice na konferenciji stranke
u listopadu 1983. i bio je odonda važeći.
Treće, svi oni shvatili su nužnost povratka na onu tajnovitost
koju je zahtijevao Lenjin on istinskih vjernika koji operiraju unutar
buržujskog društva. Tako je lajt-motiv u vladanju ekstremne ljevice,
u cijelom tom razdoblju od četrdeset mjeseci, bio povratak na onu
tajnovitost koja je tako dobro funkcionirala u ranim i srednjim
sedamdesetim. To je bilo spojeno s reverzijom, dok se stvarao dojam
prividne i iznenanujuće umjerenosti. Da bi se to ostvarilo, potrebna
je bila velika samodisciplina, ali opet naši drugovi nisu učinili ono
što su trebali.
Od listopada 1983. ekstremna, je ljevica vješto odjenula ruho
uljudnosti, tolerancije i umjerenosti; naglasak je trajno bio na
prvobitnoj važnosti stranačkog jedinstva, a kako bi se to ostvarilo, u
dogmi ekstremne ljevice odsad su bili nazočni brojni ustupci. I
centrističko krilo, sklono i prijateljsko, i mediji u cjelini primili su
novo prihvatljivo lice naših marksističko-lenjinistlčkih prijatelja.
Preuzimanje stranke bilo je završeno. Svi pokretački komiteti
sada su bili u rukama ekstremne ljevice ili bi se pak mogli preuzeti
na samo jednom jedinom hitnom sazvanom sastanku. Ali, a to "ali"
je vrlo važno, bili su spremni predate rukovonenje tim pokretačkim
komitetima u ruke nekoj osobi umjerene ljevice, a katkad čak, kad su
glasom vima bili nadmoćni, i u ruke nekom centristu.
Centrističko krilo, s izuzetkom tuceta skeptika, bilo je
efektno razoružano ponovno pronanenim jedinstvom i prestankom
napadanja njihovih članova. Unatoč tomu, željezna šaka još je uvijek
u baršunastoj rukavici.
Na izbornoj razini, preuzimanje OIT-a od strane elemenata
ekstremne ljevice, nastavljeno je tiho i s vrlo malo javne ili medijske
pažnje. Ista stvar dogodila se i u sindikalnom pokretu, kao što sam
već spomenuo. Osam sindikata od Velike Desetorice i polovica od
onih sedamdeset preostalih, sada je u rukama ekstremne ljevice, a to
preuzimanje izvedeno je neupadljivi je od onog prijašnjeg 1983.
Zbrojivši sve to, cjelokupna Britanska laburistička strankasad pripada ekstremnoj ljevici, što izravno, što kroz poslanike
umjerene ljevice, što zastrašivanjem centrista ili pak sazivanjem
hitniii sastanaka vlastitog komiteta; a ipak, izgledalo je da ni članovi
stranke, ni sindikati, ni javnost, ni široki slojevi starih laburističkih
glasača nisu toga svjesni.
Što se tiče ostalog, ekstremna se ljevica posljednjih četrdeset
mjeseci pripremala za slijedeće britanske opće izbore kao za vojnu
kampanju. Da se dobije većina u Parlamentu, bilo bi potrebno tristo
dvadeset i pet mjesta, recimo tristo trideset. Ekstremna ljevica ih je
imala dvjesto i deset koja su već smatrana sigurnim. Za ostalih sto i
dvadeset mjesta, izgubljenih 1979. ili 1983. držalo se da se mogu
dobiti I bili su označeni kao cilj.
Činjenica britanskog političkog života jest da ljudi, nakon
dva puna mandata jedne vlade, često misle da je vrijeme za
promjenu, čak i ako garnitura na položaju zapravo nije neomiljena.
No Britanci će biti skloni promjeni samo ako vjeruju u ono prema
čemu ta promjena ide. Cilj Laburističke stranke ovih posljednjih
četrdeset mjeseci bio je povratiti to povjerenje, unatoč pritiscima i
izlikama naših prijatelja unutar nje.
Sudeći prema nedavnom glasanju javnog mnijenja,
kampanja, je bila uspješna jer se postotni jaz izmenu vladajućih
konzervativaca i Laburističke stranke približio na tek nekoliko
bodova. Imajući na umu da u britanskom sistemu osamdeset
marginalnih mjesta zapravo kontrolira ishod izbora, i da se
marginalci priklanjaju prvoj ili drugoj strani na temelju petnaest
posto plivajućih glasova, Laburistička stranka ima šanse da se na
idućim britanskim izborima vrati na vlast.
U slijedećem i zaključnom memorandumu, namjeravam vam,
druže generalni sekretaru, pokazati da - ako se to dogodi - naši
prijatelji na ekstremnoj ljevici namjeravaju smijeniti Neila
Kinnocka, vonu Laburističke stranke, u trenutku njegove pobjede i
nametnuti Britaniji njezina prvog marksističko-lenjinističkog
premijera, zajedno s pravim revolucionarnim socijalističkim
zakonodavnim programom.
Sa štovanjem vaš, Harold Adrian Russell Philby
Četiri čovjeka, visoka i krupna, stigoše dvojim kolima u
posjet Raoulu Lewju.
Prvi se automobil zaustavi pred Levyjevim bungalovom u
Molenstraatu, sto metara od ulice.
Taj auto izbaci dvojicu koja su žustro, ali tiho, prešla kratki
put do glavnih vrata. Dva su vozača čekala, ugašenih farova i
zapaljenih motora. Bilo je hladno, tek nešto poslije devetnaest sati,
ali već je bio mrak; te večeri 15. siječnja nitko nije šetao
Molenstraatom.
Muškarci što su pokucali na vrata bili su okretni i djelovali su
kao poslovni ljudi, kao netko tko nema vremena za gubljenje, te što
se prije obavi posao, to bolje. Nisu se predstavili kad je Levy otvorio
vrata. Samo su zakoračili unutra i zatvorili vrata za sobom. Lewjev
protest teško da mu je mogao proći kroz usta, jer je bio presječen s
četiri tvrda prsta koja su ga udarila u pleksus.
Krupni muškarci prebacise mu kaput preko ramena, stave
šešir na glavu, zatvore vrata i odvedu ga spretno po putu do
automobila čija se stražnja vrata otvoriše kad su se približili. Otkad
su se odvezli s Lewjem pritješnjenim izmenu njih na stražnjem
sjedalu, prošlo je dvadeset sekundi.
Odveli su ga u Kesselse Heide, velik javni park
sjeverozapadno od Nijlena, čijih je pedeset jutara vrijesa, trave,
hrasta i miješanog crnogoričnog drveća bilo posve zapušteno.
Prilično daleko od ceste nasred ledine, dvoja su se kola zaustavila.
Vozač iz drugog vozila, koji je valjda trebao biti ispitivač, sklizne na
suvozačevo sjedalo.
Okrenuo se prema stražnjem dijelu automobila i klimnuo
dvojici svojih kolega. Onaj s desna Lewju obuhvati svojim rukama
sićušnog brusača dijamanata tako da ostane miran, a jednom šakom
u rukavici poklopi Lewjeva usta. Drugi izvadi teška kliješta, uzme
Lewjevu lijevu ruku i spretno zgnječi zglobove na tri prsta, jedan za
drugim.
Ono što je Lewja plašilo čak više od nesnosne boli, bilo je to
da mu nisu postavili nijedno pitanje. Djelovali su nezainteresirano.
Kad se zglob četvrtog prsta pretvorio među kliještima u kašastu
masu, Levy kriknu da mu postave pitanja.
Ispitivač sprijeda neodreneno klimne i reče:
— Želiš govoriti?
Iza rukavice Levy žestoko klimne. Rukavica je pomaknuta.
Levy ispusti dugačak krik koji je ključao u njemu. Kad je završio,
ispitivač reče:
— Dijamanti. Iz Londona. Gdje su?
Govorio je flamanski, ali s izrazitim stranim naglaskom.
Levy mu odgovori bez oklijevanja. Nije bilo novaca koji bi mu
mogao nadoknaditi izgubljene ruke kruh svagdašnji. Ispitivač tu
informaciju primi staloženo.
— Ključeve — reče.
Bili su u Levyjevom džepu od hlača. Ispitivač ih uzme i iziđe
iz kola. Nekoliko sekundi kasnije, drugi automobil otišao je uz
škripu kroz pucketavu travu prema cesti. Prošlo je pedeset minuta.
Za to vrijeme, Levy je cvilio i držao svoju uništenu ruku.
Muškarci s obje njegove strane izgledali su nezainteresirani za nj.
Vozač je sjedio i zurio pred sebe, s rukama u rukavicama na
volanu. Kad im se ispitivač ponovno pridružio, nije spomenuo četiri
dijamanta što su bila u njegovu džepu.
— Zadnje pitanje. Čovjek koji ih je donio? — samo je rekao.
Levy odmahnu glavom. Ispitivač uzdahne zbog gubljenja
vremena i klimne čovjeku s Lewjeve desne strane. Krupni muškarci
zamijene uloge. Onaj s desna uzme kliješta i Lewjevu desnu ruku.
Nakon što su mu na toj ruci zdrobili dva zgloba prsta, Levy im je
rekao. Ispitivač postavi još nekoliko kratkih dopunskih pitanja i čini
se da je tad bio zadovoljan. Napusti automobil i vrati se u svoj
vlastiti. U pratnji, dvoja kola udare natrag prema cesti. Vozili su
natrag u Nijlen.
Kad su prošli mimo njegove kuće, Levy je vidio da je u
mraku i zatvorena. Nadao se da će ga tu iskrcati, ali nisu. Provezli su
se kroz centar grada i krenuli prema istoku. Svjetla iz cafea, toplih i
udobnih prema studenom zimskom zraku, prošla su mimo prozora
auta, ali nitko nije izišao. Levy je čak mogao vidjeti plavi neonski
natpis »Politie« iznad policijske stanice preko puta crkve, ali ni tu
nitko nije izišao.
Tri kilometra istočno od Nij lena, Looy Straat prelazi
željezničku prugu na točci gdje tračnice od Liera do Herentalsa
prolaze ravno kao strijela i gdje velike diesel-električne lokomotive
voze i više od sto i dvadeset kilometara na sat. S obje strane
cestovnog prijelaza preko željezničke pruge nalaze se gospodarske
zgrade. Oba automobila nenadano zastanu na prijelazu i ugase
svjetla i motore.
Bez riječi, vozač otvori pretinac za rukavice, izvadi bocu i
pruži je otraga dvojici svojih kolega. Jedan začepi Lewjev nos, a
drugi ulije bijelo obojeni alkohol lokalne marke kroz zapečljeno
grlo. Kada je tri četvrtine otišlo, oni se zaustave i ostave ga samog.
Raoul Levy počne se trzati u alkoholiziranoj omami.
Čak je i bol malo popustila. Trojica muškaraca u ovim
kolima i jedan u onima ispred, čekala su.
U 23.15 sati ispitivač iziđe iz prvog automobila i progunna
nešto kroz prozor.
Levy je u to vrijeme bio bez svijesti, micao se nemirno. Oni
pored njega izvuku ga iz auta i polunoseći ga odvedu do tračnica. U
23.20 jedan od njih snažno ga lupi po glavi željeznom šipkom i on
umre. Polegoše ga na tračnice, s razmrskanim rukama na jednoj od
šina i sa slomljenom glavom pokraj njih.
Hans Grobbelaar preuzeo je kasni noćni express iz Liera
točno u 23.09, kao obično. To je bila rutinska vožnja i on će biti kod
kuće u toplom krevetu u Herentalsu do jedan sat. Bila je to teretna
lokomotiva kojom je prošao kroz Nijlen u 23.19 sati. Nakon tog
križanja, on poveća brzinu i krene pravo prema križanju u Looy
Straatu, brzinom od gotovo sto i dvadeset kilometara na sat,
osvjetljavajući svojim svjetlima stotinu metara pruge.
Tek nešto prije Looy Straata, on ugleda zguren lik kako leži
na tračnici I potegne kočnicu. Pljusak iskra izbije iz kotača. Teretni
vlak počne usporavati, no ni približno onoliko koliko treba.
Otvorenih usta gledao je kroz vjetrobran dok je prednje svjetlo
letjelo prema skvrčenoj figuri. Dvojici na kolodvoru to se već
dogodilo prije; samoubojice ili pijanci, nitko nikada nije saznao. Ni
kasnije. S takvom lokomotivom ne osjetiš čak ni udarac, govorili su.
Vrištava lokomotiva prešla je preko te mrlje i još se uvijek kretala
pedeset kilometara na sat.
Kad je napokon zaustavio lokomotivu, nije mogao čak ni
gledati. Potrčao je prema jednom gospodarstvu i podigao uzbunu.
Kada je policija došla sa svjetiljkama, hrpa mesa pod kotačima
izgledala je kao pekmez od jagoda. Hans Grobbelaar nije stigao kući
sve do zore.
Tog istog jutra, ali četiri sata kasnije, John Preston ušao je u
predvorje Ministarstva obrane u Whitehallu, prišao je stolu i pokazao
svoju univerzalnu propusnicu kako bi se identificirao. Nakon
neizbježne provjere telefonom kod čovjeka kojeg je došao posjetiti,
bio je odveden do dizala, a potom duž nekoliko hodnika do ureda
šefa Unutrašnje sigurnosti, koji je bio visoko na začelju zgrade, s
pogledom na Temzu.
Brigadni general Bertie Capstick nije se mnogo promijenio
otkad ga je Preston posljednji put vidio u Ulsteru prije mnogo
godina. Krupan, rumen i srdačan, s obrazima poput jabuke, zbog
kojih je izgledao više kao neki farmer negoli vojnik, prišao mu je i
zagrmio:
— Johnny, braco, tako mi života. Uđi, uđi.
Premda samo deset godina stariji od Prestona, Bertie
Capstick imao je običaj gotovo sve podređene sebi zvati »braco«, pa
se i vladao poput kakva ujaka, što je uostalom odgovaralo njegovoj
pojavi. No nekoć je bio čvrsti vojnik koji se duboko probio na
teritorij terorista za vrijeme ma-lajskog vojnog pohoda, a kasnije
predvodio skupinu stručnjaka za infiltraciju u džunglama Bornea, što
se sada nazivalo indonezijska kriza.
Capstick mu reče da sjedne i izvadi bocu piva iz jednog
ormara za spise.
— Mali gutljaj?
— Malo je prerano — pobuni se Preston. Tek je bilo prošlo
jedanaest sati.
— Koješta. Za stara vremena. U svakom slučaju, kava koju
ovdje služe, užasna je.— Capstick sjedne i preko stola gurne
Prestonu čašu. — Pa, što su s tobom učinili, braco?
Preston napravi grimasu.
— Rekao sam ti preko telefona što su mi dali — odgovori. —
Usrani policijski posao. Bez uvrede, Bertie.
— Pa, ista je stvar i sa mnom, Johnny. Na ispaši. Naravno, ja
sam umirovljeni oficir sada, stoga mi i nije tako loše. Dali su mi
mirovinu u pedeset i petoj I uredili da dobijem ovo mjesto. Nije tako
loše. Dangubim svaki dan u vlaku, provjeravam rutinske stvari u
vezi sa sigurnošću, provjeravam da netko slučajno nije postao loš
dečko i odlazim kući svojoj ženici. Moglo bi biti i gore. U svakom
slučaju, ovo je za stara vremena.
— Živjeli — reče Preston. Obojica iskapiše.
Stara vremena i nisu baš bila tako ugodna, pomisli Preston.
Kada je zadnji put vidio Bertiea Capsticka, tada pukovnika, gotovo
prije šest godina, naoko ekstrovertirani oficir bio je zamjenik
direktora Vojne obavještajne službe u Sjevernoj Irskoj, radeći na
kompleksu zgrada u Lisburnu, čije su banke podataka mogle uputiti
istražitelja čak na to koji je čovjek IRA-e nedavno očešao stražnjicu.
Preston je bio jedan od njegovih momaka koji je radio u
civilu, prerušen, probijajući se kroz neugodnu liniju geta Provo kako
bi razgovarao s informatorima i pokupio pakete mrtvih suradnika.
Bertie Capstick bio je taj koji mu je ostao vjeran, nasuprot bistrim
državnim službenicima iz Holvrood Hausea, kad je Preston »gorio« i
gotovo poginuo u misiji za Capsticka.
Bio je to 28. svibanj 1981, a novine su sljedećeg dana
prenijele tek nekoliko oskudnih detalja. Preston je bio u automobilu
bez tablica i ušao je u oblast Bogside u Londonderryju na putu da se
sretne s informatorom. Da li je odozgo nešto procurilo, da li su kola
što ih je vozio prečesto bila uporabljivana, da li je njegovo lice
»prošlo« kroz obavještajce iz Prova, nikada nije utvrneno.
Što god bilo, to je bio neuspjeh. Tek što je ušao u
republikansko uporište, auto u koje mu su bila četiri naoružana
Provanca izišao je iz sporedne ulice i počeo ga slijediti.
Odmah ih je otkrio u ogledalu i otkazao randezvous. No IRAini ljudi htjeli su više od toga. Duboko unutar geta, pretekli su ga,
postavili svoja kola ispred njegovih i iskotrljali se iz svog
automobila, dvojica su imala automate armalites, a treći pištolj.
U nemogućnosti da ode bilo kamo, osim u pakao ili raj,
Preston preuzme inicijativu. Bez šansi i na zaprepaštenje svojih
napadača, otvorio je vrata i izišao brzo se otkotrljajući, baš kad je
armalites počeo rigati vatru. U ruci je imao automatski
devetmilimetarski browning s trinaest metaka podešen za
automatsku paljbu. Ležao je na zemlji spreman da puca. Očekivali su
da će časno umrijeti; bili su preblizu.
Brzim rafalom, usmrtio je dvojicu i raznio vrat trećem. Vozač
ubaci mijenjač u brzinu i nestade u dimu guma s kotača. Preston ode
do jedne sigurne kuće koju su držala četiri SAS-ova vojnika koja su
ga čuvala dok nije stigao Capstick da ga odvede kući.
Naravno, bilo je tu vraga — istraživanja, preslušavanja,
zabrinutih pitanja s vrha. Nije bilo govora da obavlja dalje taj posao.
Bio je istinski »provaljen«, tj. da se izrazimo umjetnički, bio je
identificiran. Više nije bilo koristi od njega. IRA-in čovjek koji se
spasio prepoznao bi ponovno njegovo lice. Ne bi ga čak pustili ni
natrag u njegov puk Paraš, u Aldershotu. Tko zna koliko se IRA-inih
ljudi potuca oko Aldershota?
Ponudili su mu Hong Kong ili istupanje iz vojske. Tada je
Bertie Capstick popričao s jednim svojim prijateljem. Postojala je i
treća mogućnost. Da napusti vojsku kao četrdesetjednogodišnji
major i postane stariji službenik u MI5.
Prihvatio je.
— Došao si zbog nečeg posebnog — upita Capstick. Preston
odmahne glavom.
— Tek da se uvjerim da ćeš nazvati — reče.
— Ne brini, Johnny. Sad kad znam da si na tom mjestu,
nazvat ću, iskrsne li ovdje nešto što izgleda veće od krane božične
kašice. Usput, kako je Julia?
— Napustila me. Prije tri godine.
— Oh, žao mi je što to čujem. — Lice Bertiea Capsticka
nabora se u iskrenoj zabrinutosti. — Ima drugog?
— Ne. Bar ne onda. Postoji sada netko, mislim. Samo posao
... znaš.
Capstick kruto klimne.
— Moja Betty je uvijek bila dobra — razmišljao je. — Izvan
kuće sam bio pola svog života. Uvijek je ostala vjerna. Stalno
održavala vatru. Ipak, to nije život za ženu. Vidio sam da se to i prije
događalo. Mnogo puta. Loša sreća. Vidiš malog?
— Tu i tamo — prizna Preston.
Capstick nije mogao dotaći osjetljiviju žicu. U svom malom i
pustom stanu u južnom Kenstingtonu, Preston je čuvao dvije
fotografije. Jedna je prikazivala njega i Juliju na dan vjenčanja,
njemu bijaše dvadeset i šest godina, bio je u uniformi padobranskog
puka, njoj dvadeset, bila je prekrasna u bijelom. Druga je prikazivala
njihova sina, Tommyja, koji mu je značio više od života.
Živjeli su normalnim vojničkim životom u nizu nastamba za
bračne parove, a Tommy se rodio osam godina kasnije. Novoronenče
je potpuno zaokupilo Johna Prestona, ali ne i njegovu ženu. Ubrzo
poslije, Julia se počela dosanivati majčinskim poslovima, što je bilo
pomiješano i s usamljenošću zbog njegova izbivanja, I počela se
žaliti na nedostatak novca. Gnjavila ga je da napusti vojsku i da više
zaradi u civilnom životu, odbijajući shvatiti da on voli svoj posao i
da bi ga dosada za pisaćim stolom u nekom trgovačkom poduzeću ili
industriji dovela do ludila.
Otišao je u Obavještajni korpus, no to je bilo još gore. Poslali
su ga u Ulster kamo žene nisu mogle slijediti svoje muževe. Zatim su
došle tajne aktivnosti I sve veze bile su prekinute. Nakon incidenta u
Bogsideu, otvoreno je izrazila svoje osjećaje. Još su jednom
pokušali, živeći u predgrađu, dok je on radio u »petici«, vraćajući se
gotovo svaku večer u Sydenham. To je riješilo pitanje o odvojenom
životu, no nastupilo je ogorčenje. Julia je željela više no što je
njegova plaća, koja je bila mala jer je kasno počeo raditi u »petici«,
mogla osigurati.
Kad je osmogodišnji Tommy, na njezino inzistiranje, otišao u
privatnu lokalnu školu u blizini njihove male kuće, ona se zaposlila
kao recepcionerka u jednoj modnoj kući u West Endu. To je još više
pogoršalo financijsku situaciju. Godinu dana kasnije, ona ga je
definitivno napustila, povevši sa sobom Tommyja. Tad je već, znao
je, živjela sa svojim šefom, dovoljno starim da joj bude otac, no koji
je bio sposoban pružiti joj udoban život, a Tommyju internat u
Tonbridgeu. Sada je slabo viđao dvanaestogodišnjeg momka.
Ponudio joj je rastavu, no ona to nije htjela. Zbog
trogodišnjeg odvojenog života, dobio bi rastavu, no ona je zaprijetila
da ako se neće brinuti za dječaka i plaćati izdržavanje kako treba,
neće mu dozvoliti viđati Tommyja. Bio je pritiješnjen, i on je to
znao. Dozvolila mu je da ima Tommyja jedan tjedan za svake
praznike i jedne nedjelje svakog semestra.
— Dakle, moram ići, Bertie. Znaš gdje sam, iskrsne li nešto
veliko.
— Naravno, naravno. — Bertie Capstick tromo se odvuče do
vrata da ga isprati. — Čuvaj se, Johnny. Nije ostalo mnogo tako
dobrih dečki kao što smo mi.
Rastali su se u šaljivom tonu i Preston se vrati u Gordon
Street.
Louis Zablonsky poznavao je muškarce koji su stigli
kombijem i zakucali na njegova vrata kasno te subotnje večeri. Bio
je sam u kući kao i obično subotom; Beryl je bila vani i neće se
vratiti do sitnih sati. Pretpostavljao je da to znaju. Bio je gledao
kasni film na televiziji kad je čuo kucanje i nije se premišljao.
Otvorio je vrata i oni nahrupe ravno u hodnik, zatvarajući za sobom
vrata. Bila su trojica. Za razliku od četvorice koja su posjetila Raoula
Lewja dva dana prije (o tom incidentu nije znao ništa jer nije čitao
belgijske novine), iznajmljivači svojih mišića iz londonskog East
Enda, »šljakeri« kako su ih nazivali u podzemlju.
Dvojica su bila brutalni tipovi, prostih životinjskih lica
ubojica, koji bi učinili sve što im se kaže i poslušali naredbe trećeg; a
taj je bio mršav, kozičav, nizak, prljave svijetle kose. Zablonsky ih
nije osobno poznavao; on ih je naprosto »znao« — vidio ih je u
logorima, u uniformi. Ta spoznaja iscrpila je njegovu želju da pruži
otpor.
Shvatio je da to nema smisla. Ljudi poput ovih uvijek su
činili ono što su htjeli ljudima kao što je on. Nije imalo smisla opirati
se ili preklinjati.
Gurnuli su ga u dnevnu sobu i bacili u njegov vlastiti
naslonjač. Jedan od dvojice krupnih muškaraca stao je iza
naslonjača, nagnuo se naprijed, i prikovao Zablonskog za naslonjač.
Drugi je stajao i čekao, gladeći jednu šaku dlanom druge. Plavokosi
postavi stolicu ispred naslonjača, sjedne na nju i zabulji se u
draguljarevo lice.
— Udri ga — reče »šljaker« zdesna Zablonskom, zamahne
teškom šakom ravno u njegova usta. Muškarac je imao na ruci
bokser. Draguljareva usta raspukla su se u hrpu zuba, usnice, krvi i
zubnog mesa.
Plavokosi se nasmije.
— Ne udaraj ga tu — blago prekori. — On još mora govoriti,
zar ne? Niže.
Razbojnik dvaput tresne Zablonskog u prsni koš. Napukne
mu nekoliko rebara. Iz Zablonskyjevih usta probije se piskavo
jecanje. Plavokosi se ponovno nasmije. Volio je kad su žrtve vikale.
Zablonsky se iznemoglo opirao, no bilo je beskorisno.
Mišićave ruke iza naslonjača brzo ga primiše, dok su ga druge ruke
pritisnule dolje na kameni stol, koji se prije mnogo godina nalazio u
južnoj Poljskoj, a plavokosi čovjek smijao mu se odgore.
— Bio si zločest, Louis — promrmlja Plavi. — Rasrdio si
mog frienda. Misli da imaš nešto njegovo i hoće to natrag.
Reče draguljaru što je to. Zablonsky proguta dio krvi koja mu
je ispunila usta.
— Nije ovdje — prograkće.
Plavi razmisli.
— Pretražite stan — reče ortacima. — Neće nam praviti
neprilike. Tražite odvojeno.
Dva »šljakera« počnu pretraživati kuću, ostavljajući Plavog s
draguljarom u dnevnoj sobi. Bili su temeljiti, pa je to potrajalo cijeli
sat. Kad su završili sve je bilo izokrenuto — soba, ormar, ladica,
svaki kutak i pukotina. Plavi se zadovoljio bockanjem starca u
njegova slomljena rebra. Tek nakon ponoći »šljakeri«se vrate iz
potkrovlja.
— Ništa — reče jedan.
— Pa, tko ga ima, Louis? — upita Plavi.
Pokušavao im je ne reći, pa su ga udarali ponovno i ponovno,
sve dok nije odgovorio. Kad ga je onaj iza naslonjača pustio, pao je
naprijed na tepih i otkotrljao se na jednu stranu. Poplavio je oko
usana, oči su mu se iskolačile, a disanje mu se pretvorilo u kratko i
sporo soptanje. Tri su ga muškarca promatrala.
— Doživio je srčani udar — reče jedan začuneno. — Oteže
papke.
— Tresnuo si ga prejako, ne? — sarkastično reče Plavi.
— Hajde, idemo. Imamo ime.
— Misliš da nam je rekao istinu? — upita jedan od
»šljakera«.
— Da, rekao nam je istinu prije sat vremena — reče Plavi.
Trojica napuste kuću, unu u kombi i odvezu se. Na cesti
južno od Golders Greena, jedan od »šljakera« upita Plavog:
— Pa onda, što ćemo sad raditi?
— Zaveži, razmišljam — odgovori Plavi.
Mali sadist volio je o sebi razmišljati kao o komandantu
kriminalaca. U stvari, bio je ograničen i u škripcu. S jedne strane,
pogodba je bila posjetiti samo jednog čovjeka i pronaći neku
ukradenu stvar. S druge, oni je nisu pronašli. U blizini Regent's
Parka ugleda telefonsku govornicu.
— Stani — reče — moram telefonirati.
Čovjek koji ga je unajmio, dao mu je telefonski broj jedne
druge telefonske govornice i tri posebna sata kad može zvati. Prvi od
njih bio je počeo tek prije nekoliko minuta.
Beryl Zablonsky vratila se sa subotnjeg provoda nešto prije
dva sata ujutro. Parkirala je svoj metro preko puta ulice i ušla,
iznenanena što svjetla još uvijek gore.
Žena Louisa Zablonskog bila je zgodna židovska djevojka,
radničkog podrijetla, koja je rano naučila da je očekivati sve na
svijetu glupo i sebično. Deset godina ranije, kad joj je bilo dvadeset i
pet godina, Zablonsky ju je pokupio iz drugorazrednog mjuzikla bez
nade i zaprosio je. Rekao joj je za svoju nesposobnost, no ona je
ponudu bez oklijevanja prihvatila.
Čudno, no to je bio dobar brak. On je bio beskrajno ljubezan
i ponašao se prema njoj kao odveć popustljiv otac. Ona ga je ludo
voljela, gotovo kao kći. Pružio joj je sve što je mogao — lijepu kuću,
odjeću, nakit, džeparac, sigurnost — I ona je bila zahvalna.
Bila je tu, naravno, jedna druga stvar koju joj nije mogao
pružiti, no on je bio pun razumijevanja i tolerantan. Sve što je tražio
bilo je da nikad ne sazna s kim i da se od njega ne zahtijeva susret s
njim. U trideset i petoj, Beryl bješe već malo skrhana, preupadljivo
putena i privlačna upravo na onakav način kakav se svina mlanim
muškarcima, s osjećajnošću koju je otvoreno uzvraćala. Imala je
mali stan u West Endu za svoje sastanke i bestidno uživala u svojim
zabavama subotom uvečer.
Dvije minute pošto je ušla u kuću, Beryl Zablonsky je plakala
i telefonski davala svoju adresu hitnoj pomoći. Bili su tu šest minuta
kasnije, stavljali umirućeg čovjeka na nosila i pokušavali ga održati
na životu tijekom cijela puta do bolnice Royal Free. Beryl je s njim
ušla u ambulantna kola.
Na tom je putu imao jedno kratko razdoblje lucidnosti i
kretnjom ju je pozvao da se približi njegovim krvarećim ustima.
Načulivši jedno uho, uhvatila je nekoliko njegovih riječi i njezino se
čelo naboralo od zbunjenosti. To je bilo sve što je zauvijek rekao.
Kad su stigli u Hampstead, Louis Zablonsky bio je jedan od »mrtav
na dolasku« slučajeva te noći.
Beryl Zablonskoj još je uvijek slaba strana bio Jim Rawlings. Sedam godina ranije, prije njegova braka, imala je s njim
jednu kratku avanturu. Znala je da je sada njegov brak raskinut i da
ponovno živi sam u Wandsworthu, u potkrovlju; dovoljno često je
zvala njegov broj pa ga je zapamtila.
Kad je dobila vezu, još je uvijek plakala i u početku
Rawlings je teško, omamljen snom, mogao otkriti tko zove. Zvala je
iz javne govornice, u odjelu za primanje nesretnih slučajeva, i
impulsi su se nastavljali kako je ubacivala nove kovanice. Kad je
shvatio tko zove, Rawlings je slušao poruku sa sve većom
zbunjenošću.
— To je sve što je rekao... samo to? U redu, ljubavi. Gledaj,
žao mi je, zaista vrlo žao. Doći ću kad se prašina slegne. Razmisli
ima li nešto što mogu učiniti. Oh, i Beryl... Hvala.
Rawlings poklopi slušalicu, razmisli za trenutak i obavi dva
razgovora, jedan za drugim. Ronnie, s njegovog otpada starog
željeza, stigao je prvi, a Syd je bio tamo deset minuta kasnije.
Obojica su, kao što im je naložio, bili opskrbljeni alatom. Došli su
upravo na vrijeme. Posjetioci su se popeli uz stepenice petnaest
minuta kasnije.
Plavi nije htio prihvatiti drugu ponudu, no dodatni novac što
mu ga je jamčio glas preko telefona, bio je prevelik da bi ga se
odbilo. On i njegovi kompanjoni bili su iz East Enda i mrzili su ići
južno od rijeke. Neprijateljstvo između bandi East Enda i ološa
južnog Londona legendarno je u podzemlju glavnoga grada, pa za
južnjaka doći u East End nepozvan, ili obratno, može biti ulaznica s
mnogo nevolja. Ipak, Plavi je računao da bi u 3.30 ujutro stanje
trebalo biti dovoljno mirno i da bi se mogao vratiti u svoje carstvo
obavljena posla prije negoli bude otkriven.
Kad je Jim Rawlings otvorio svoja vrata, jedna teška ruka
odgurnu ga ravno natrag u hodnik koji vodi u njegovu dnevnu sobu.
Dva »šljakera« unoše prva, štiteći Plavog. Rawlings se hitro
pomakne dublje u hodnik kako bi ih sve pustio da uđu. Kad je Plavi
za sobom zalupio vrata, Ronnie iziđe iz kuhinje i obori prvog
»šljakera« drškom pijuka. Syd nasrne iz ormara i šipkom punom
čavala udari po lubanji drugog čovjeka. Obojica su se spustila kao
volovi. Plavi je strugao po vratima tražeći kvaku, pokušavajući izići
u sigurnost stepeništa, kad ga je Rawlings, zakoračivši preko
oborenih tijela, uhvatio za šiju i tresnuo njegovim licem u Gospin
portret na staklu, što je bio najbliži susret tog mladića s religijom.
Staklo se razbilo i Plavi je na svojim obrazima skupio nekoliko sitnih
krhotina.
Ronnie i Syd vezivali su dvojicu krupnih dok je Rawlings
vukao Plavog u dnevnu sobu. Nekoliko minuta kasnije, Plavi, kojeg
je na nogama pridržavao Ronnie a oko struka Syd, bio je nagnut nad
okvirom prozora, osam katova iznad zemlje.
— Vidiš ovo parkiralište dolje? — upita ga Rawlings. Čak i u
tami zimske noći, mogao se razabrati odsjaj uličnog svjetla na
autima daleko dolje. On klimne.
— Dakle, za dvadeset minuta to će parkiralište biti puno
policajaca, koji će stajati oko plastičnog pokrivača. A pogodi tko će
biti ispod tog pokrivača, sav zgnječen i odvratan....
Plavi, svjestan da mu se izgledi za život mjere sekundama,
krikne iz petnih žila:
— U redu, otkucat ću.
Uvedoše ga unutra i posjednu. Pokušao je biti dodvoran.
— Vidi, mi znamo kako stvari stoje. Ja sam bio samo
unajmljen da obavim posao, u redu? Da otkrijem nešto što je
popaljeno ...
— Kod onog starca u Golders Greenu — reče Rawlings.
— Da, no, on kaže da ti to imaš, zato sam došo ovamo.
— Bio mi je prijatelj. Umro je.
— No, žao mi je, gazda. Nisam znao da mu srce nije u kondi.
Dečki su ga samo kvrcnuli nekoliko puta.
— Ti govnaru. Usta su mu bila skroz samljevena, a rebra
polomljena. Zašto si došao?
Plavi mu reče.
— Što ...? — upita Rawlings, ne vjerujući. Plavi mu ponovi.
— Ne pitaj me, gazda. Bio sam samo plaćen da stvar vratim,
ili da saznam što se s njom dogodilo.
— Dakle — reče Rawlings, — vrlo sam blizu toga da bacim
tebe i tvoje kompanjone u Temzu još prije izlaska sunca s novim,
lijepim i modernim cementnim gaćama koje ćete nositi pri tom.
Samo nije mi potrebno da se bavim sitnim ribama. Zato vas puštam.
Reci svom nalogodavcu da je bio prazan. Posve prazan. I ja sam ga
zapalio... u pepeo. Ništa nije preostalo. Ne misliš valjada da bih
sačuvao nešto što sam uzeo na poslu. Nisam kompletna budala. A
sada se gubi.
Na vratima, Rawlings pozove natrag Ronniea.
— Drži ih na oku dok ne prijeđu rijeku. I daj malom štakoru
dar u moje ime, za starog. OK?
Ronnie klimnu. Nekoliko minuta kasnije, dolje na
parkiralištu, izudaraniji razbojnik iz East Enda uđe u stražnji dio
svog kombija, još uvijek svezan. Onaj u polusvijesti bio je položen
za upravljač odvezanih ruku, i bješe mu naloženo da vozi. Plavog
ubaciše na suvozačevo sjedalo; oblizivao je svoje slomljene ruke.
Ronnie i Syd pratili su ih do Waterloo Bridgea, potom okrenuše
nazad I vratiše se kući.
Jim Rawlings bio je zbunjen. Napravio si je šalicu espressa i
dobro promislio o stvarima.
On je zaista naumio zapaliti attache-torbu. No bila je tako
lijepo ručno izrađena, tamna sjajna koža žarila se na svjetlu plamena
kao metal. Ispitao je postoji li neki znak po kojemu bi se mogla
prepoznati. Nije ga bilo. Protiv razboritosti i Zablonskyjevog
upozorenja, odlučio je izložiti se opasnosti I zadržati je.
Otišao je do visokog ormara i skinuo je. Ovaj put
pregledavao ju je kao profesionalni provalnik. Trebalo mu je deset
minuta da pronane otvarač na rasklopljenoj strani torbe koji se
spuštao postrance kad se snažno pritisne jagodicom. U unutrašnjosti
torbe čuo se neki zvuk. Kad je rastvorio torbu, njezino se dno
podiglo s jedne strane za jedan centimetar. S nožem za papir, on
rastvori dno i baci letimičan pogled u plosnati pretinac između
pravog dna torbe i onog lažnog. Pincetom izvuče deset listova papira
što su bili unutra.
Rawlings nije bio stručnjak za vladine dokumente, no mogao
je prepoznati zaglavlje Ministarstva obrane, a riječi STROGO
POVJERLJIVO razumljive su na bilo kojem jeziku. On sjedne i
lagano zafućka.
Rawlings je bio provalnik i lopov, no poput većine u
londonskom podzemlju, ne bi nikom dozvolio da »pređe« njegovu
zemlju. Činjenica je da osuneni izdajnici u zatvoru, zajedno s onima
koji napadaju djecu, moraju biti odijeljeni od ostalih zatvorenika, jer
profesionalne »face«, ostavi li ih se same s takvim jednim čovjekom,
kadre su promijeniti mu lični opis.
Rawlings je znao u čiji je stan provalio, no pljačka još nije
bila prijavljena i on je sumnjao, iz razloga koje je sada već naganao,
da bi ikada i mogla biti prijavljena. Prema tomu, nije trebao brinuti o
tome. S druge strane, smrću Zablonskog, dijamanti su vjerojatno
zauvijek otišli, a s time i njegov dio od njihove vrijednosti. Počeo je
mrziti čovjeka čiji je bio stan u zgradi Fontenoy.
Već je bio primio papire bez rukavica i znao je da su njegovi
otisci na spisima.
Nije se želio otkriti, pa je morao izbrisati papire krpom,
uništivši tako I otiske prstiju izdajnika.
Tog nedjeljnog popodneva, on je ubacio običnu smeđu
kuvertu, zapečaćenu I frankiranu, u poštanski sandučić u pubu
»Elephant and Castle«. Poštanski sandučić nije se praznio do
ponedjeljka, a pošiljka nije stigla do utorka.
Tog dana, 20. siječnja, brigadni general Bertie Capstick
nazvao je Johna Prestona u Gordon. Nestalo je varljive blagosti u
njegovu glasu.
— Johnny, sjećaš li se o čemu smo nedavno razgovarali?
Ako nešto iskrsne... Pa, iskrsnulo je. I nije krađa božične kasice.
Nešto veliko, Johnny. Netko mi je nešto poslao poštom. Ne, ne
bombu, premda bi moglo ispasti i gore od toga.
Izgleda da imamo cinkaroša ovdje, Johnny. I on mora da je sa
samog vrha. A to znači da to potpada pod tvoj odjel. Mislim da bi
bolje bilo da dođeš i malo ispitaš stvar.
Tog istog jutra, u odsutnosti vlasnika, ali prema dogovoru i
uz njegovo dopuštenje da unu opskrbljeni ključevima, dvojica
radnika stigla su u stan na osmom katu u zgradi Fontenoy. Tijekom
dana, izvadili su oštećeni sef marke »hamber« iz zidne konstrukcije i
zamijenili ga identičnim modelom. Dok je pao mrak, već su završili
s uređenjem zida koji je sad izgledao netaknuto. Tada odoše.
Sve do ponedjeljka, 19. siječnja, Harold Philby nije mogao
završiti konačni koncept svog drugog memoranduma generalnom
sekretaru KPSS; dječaci su se vratili u školu, Erita je izišla u
kupovinu. Nije dobio ni jednu riječ potvrde o primitku prvog
rukopisa, kao ni nagovještaj o tome kako je on shvaćen. O
Philbyjevim otkrićima u drugom pismu, ovisit će hoće li sovjetski
vođa stvoriti o tome onakav sud kakav želi pisac tog pisma.
Šalje: H.A.R. Philby
Prima: generalni sekretar KPSS
Ovime zaključujem svoj: odgovor u dva dijela na vaš zahtjev
uoči Nove godine: 7. svibnja 1981. milijuni Londončana izašli su na
birališta kako bi izabrali novo Veliko londonsko vijeće. Vladajuća
skupina u VLV-u tada su bili konzervativci pod vodstvom Sir
Horacea Cutlera. Laburisti su tražili izbore pod vodstvom gospodina
Andreva Mclntosha, silno omiljenog umjerenog laburističkog
političara koji se zalagao za tradicionalne laburističke vrijednosti.
Kad su se birališta zatvorila i izbrojali glasovi, bilo je objavljeno da
su laburisti pobijedili.
Mcintosh je postao vođa VLV-a.
Za šesnaest sati – dakle ne dana ili tjedana ili mjeseci, već
samo šesnaest sati - Andrew Mcintosh skinut je s položaja
laburističkog vođe na zatvorenom sastanku jednog tajnog odbora
laburista i zamijenjen ekstremno lijevim aktivistom Kenom
Livingstoneom, za kojeg najviše da je čulo pet posto Londončana.
To je zaista bio sjajan potez na kojega bi I sam Lenjin bio ponosan.
Trebali su proći ne sati već tjedni i mjeseci da bi se skrpao savez
delegata ekstremne ljevice iz gradskih upravnih područja, koja su
činila posve mršavu većinu, i svrgnuo Mcintosh, a veći dio zasluge
za to mora se pripisati Livingstoneu.
Unatoč tome što je bio bezlični mali momak s nazalnim
glasom kojeg se lako zaboravlja, Livingstone se pokazao kao
savršeni političar za ekstremnu ljevicu.
Upravitelj pogona od svoje dvadesete, zadovoljan životom
(barem dok nije postao vođa VLV-a) u malom iznajmljenom stanu u
kojemu je jedina soba bila i spavaonica i dnevni boravak, lišen,
izgledalo je, društvenog, dokonog ili obiteljskog života, on je živio,
jeo i udisao politiku dvadeset i četiri sata dnevno. Nije bilo sastanka
tako opskurnog, povoda tako besmislenog, komiteta tako nevažnog,
a da on nije nazočan na njemu i da nije dao svoj blagoslov i održao
govor, sve dok postoji bilo kakva šansa da se uspostavi neki novi
kontakt, zadobije neka nova naklonost ili pridobije novi izborni glas
koji se kasnije može pokazati korisnim.
Kao rezultat toga, koristeći svoju bazu u Country Hallu kao
odskočnu dasku, uspio je u pet godina podići političku mašineriju
ekstremne ljevice, koja sesada proteže po cijeloj zemlji, sa svojim
izdancima daleko izvan granica Londona. Sada je član Parlamenta, a
to je postao prošle godine, i efikasno je istisnuo Antonvja
Vedgvooda Benna. Kao sjajni čovjek za upravljanje komitetom,
postao je vodeći pokretač u akciji preuzimanja Britanske laburističke
stranke odstrane ekstremne ljevice.
O ovome vas potanko izvještavam zato što Livingstoneov je
coup d'etat model na kojemu se mora temeljiti konačno preuzimanje
vodstva Laburističke stranke, ali ne prije njezina izbornog trijumfa,
već nekoliko dana poslije. Niti su riječi "coup d'etat" pretjerivanje.
Veliki London ima više od jedanaest milijuna ljudi, dvadeset posto
britanskog stanovništva; velik je kao Liechtenstein ili Luxembourg
(tj. kao jedna mala mini-država) a ima veći budžet negoli osamdeset
takvih državica od sto i pedeset zastupljenih u Ujedinjenim
narodima.
A sada, prenimo na pojedinosti. U srcu ekstremne ljevice
Britanske laburističke stranke i sindikalnog pokreta, postoji skupina
od dvadeset osoba za koje se može reći da predstavljaju ultra krilo.
Njih se ne može nazvati komitetom jer, premda su u stalnoj
vezi, rijetko da se uopće svi sretnu na jednom mjestu. Svaki je
proveo život radeći na svoj način i polagano se uspinjući u
unutrašnjem aparatu; svaki je pod svojim otiskom prsta imao
manipulativni utjecaj koji je bio mnogo veći od njegove stvarne
službe ili pozicije. Svaki od njih predani je "istinski vjernik"
marksizma i lenjinizma.
Ima ih dvadeset, devetnaest muškaraca i jedna žena.
Devetorica su sindikalisti, njih šest (uključujući tu i ženu)
laburistički su poslanici u Parlamentu, plus dva akademika, jedan
plemić (član Gornjeg doma), jedan odvjetnik i jedan izdavač. Oni su
ti koji će poduprijeti i izrežirati preuzimanje vlasti.
Prije no što vam otkrijem ono što namjeravam, moram učiniti
još jednu, zadnju, digresiju da vam objasnim kako je izabran vođa
Laburističke stranke, a to se može svesti pod nova pravila koja sam
malo prije opisao. Od uvođenja Izbornog kolegija 1980. pa sve do
prošle godine, slijed je bio takav da se, završetkom izbora,
imenovanje za mjesto stranačkog vođe zatvaralo trideset dana nakon
polaganja zakletve članova Parlamenta. Tada su slijedila tri mjeseca,
u kojima su protivnički kandidati mogli nametati svoje zahtjeve,
prije no što bi se sastao taj Izborni kolegij.
U slučaju pobjede laburista, bilo bi nemoguće na taj način
djelovati u korist bilo kojeg kandidata koji bi želio svrgnuti tek
izabranog pobjedničkog vođu.
Ali 1986. predložena je mala "reforma" i na brzinu je
provedena. Prema tim novim pravilima, očekuje se da novi
pobjednički predsjednik laburista bude učvršćen u svom vodstvu
brzo i efikasno na slijedeći način: uvijek kad se održavaju izbori, u
slučaju pobjede laburista, bilo koje imenovanje stranačkog vodstva
mora biti objavljeno tri dana pošto se objavi rezultat narodnih izbora.
Izvanredni sastanak Izbornog kolegija tada bi se održao unutar
sedam dana od objave rezultata izbora.
Nakon sastanka Izbornog kolegija i "izbora" vođe
Laburističke stranke, svako daljnje prepiranje u iduće dvije godine
bilo je zabranjeno; onima koji su bili neodlučni u podržavanju te
reforme, bilo je istaknuto da je taj postupak tek formalnost; izabrani
stranački vona jednostavno bi, očekujući kraljičin poziv u
Buckinghamsku palaču da mu se povjeri osnivanje nove vlade, bio
potvrđen na ponovnom izboru. Nije bilo u pitanju, kolebljivci su
vjerovali, da bi netko bio toliko drzak i ustao protiv takvog
pobjednika.
U stvari, namjerava se upravo suprotno. Neposredno nakon
pobjede laburista na izborima, a prije negoli pobjednički vođa bude
pozvan u Palaču, alternativni kandidat bio bi izabran na izvanrednom
sastanku Izbornog kolegija. On bi bio već prije izabrani kandidat
ekstremne ljevice koji bi postao prvi britanski premijer odan
marksističko-lenjinističkom učenju.
To bi nasilje bilo provedeno u svim stranačkim
organizacijama i u svim krajevima. No samo bi jedna strana bila
sasvim spremna za borbu. Stranački vođa koji bi pobijedio morao bi
se boriti za svoj izbor s centrističkim i umjerenim elementima u
pometnji koja bi zavladala. Ekstremna ljevica bi stvar otegnula kako
bi osigurala izbor novog kandidata do imenovanja, i oni bi pobijedili.
Prvo, sindikati. Neki sindikati, prije glasanja u izbornom
kolegiju, obvezni su savjetovati se sa svojim priprostim članovima
tajnim glasanjem preko pošte.
Ostali putem oblasnih sastanaka; a preostali na nacionalnoj
izbornoj konferenciji. No za četiri dana to bi bilo nemoguće.
Nacionalni izvršni komiteti morali bi glasati u ime svojih članova a,
kao što je prije istaknuto, izvršni komiteti pretežno su ekstremno
ljevičarski.
Drugo, izborne oblasti. Računa se da bi ih polovica glasala za
novog kandidata;ta bi kampanja već u korijenu bila poduprta slanjem
krivotvorenog pisma, prividno od stranačkog vođe narodnom
zastupniku, u kojemu se navodi želja vođe za skorim vraćanjem na
staru metodu po kojoj su stranačkog vonu birali isključivo članovi
stranke iz Parlamenta; tako bi se izborni kotari lišili izbora.
I konačno, članovi stranke u Parlamentu. Za tek izabrane
nove članove Parlamenta, od kojih su već mnogi na ekstremnoj
ljevici, a svi svjesni da zadržavaju svoj posao zahvaljujući svojim
izbornim upravnim komitetima, računa se da bi ih polovica glasala
za novog vođu bez imalo lojalnosti za starog. No većina u
sindikatima bi krenula za novim vođom.
Sve donedavno postojala je jedna velika sumnja u taj plan:
kakva bi bila reakcija Prijestolja. Nakon temeljitog razmatranja, s
kojim se i ja slažem, odgovor bi bio: nikakva. Iz dva razloga. Prvo:
takav se slučaj već prije dogodio. Kad je u travnju 1976. Harold
Wilson podnio ostavku na položaj premijera, kraljica je morala
čekati dva tjedna kako bi doznala tko je novi premijer vlade i kako bi
ga mogla pozvati u Buckinghamsku palaču na ritualnu ceremoniju
ljubljenja ruku. U ovom slučaju, čekanje bi potrajalo deset dana.
Drugo: ustav. Budući da Prijestolje kao zaštitnik (nepisanog)
britanskog ustava, nije imalo nikakvih primjedbi na nekoliko reformi
u statute Laburističke stranke u vremenu kad su se one zbile,
kraljičini bi savjetnici upozorili da je protivljenje provonenju tog
statuta primjer kraljičine pristranosti. I da bi moglo izazvati ustavnu
krizu u kraljevstvu.
Tako bi sada novi stranački vona i premijer imao carte
blanche - koju bi podupirao NIK stranke (odavno pod utjecajem
ekstremne ljevice) - da obnovi svoj kabinet onako kako to želi i da
odmah počne provoditi smišljeni zakonodavni program. Ukratko,
narod bi glasao naoko za tradicionalnu umjerenu ljevicu ili bar za
reformu vlade, no cjelokupni vladajući sistem preuzela bi ekstremna
ljevica, bez mučne potrebe za novim izborima.
Što se tiče zakonodavnog programa na koji upozoravam, u
ovom trenutku on sadrži plan od dvadeset poželjnih mjera koje još
dosad, iz razumljivih razloga, nisu zapisane na papiru. Neke od tih
mjera u istom se obliku već nalaze u manifestu Laburističke stranke;
neke druge su isto u manifestu, ali u razvodnjenom obliku; neke su
bile ozbiljno predložene na konferencijama Laburističke stranke, ali
nisu bile prihvaćene, iako su glasovi bili bliže formalnom
prihvaćanju, svaki put kad bi odrenena mjera bila predložena u
posljednjih deset godina. Sve ostale mjere bile su predložene, u
razna vremena posljednjih dvadeset godina, unutar ekstremno
lijevog krila Laburističke stranke.
Taj plan u dvadeset točaka poznat je kao Manifest britanske
revolucije, ili skraćeno, MBR. Navest ću svih dvadeset prijedloga, s
pridodanim bilješkama objašnjenja, gdje je nužno objasniti na što se
misli. Primijetit ćete da se prvih petnaest točaka odnosi na unutrašnje
britanske stvari i da se vrlo malo izravno tiču sovjetske politike;
prema njima Britanija bi bila dovedena do ekonomske propasti i
društvenog kaosa. No posljednjih pet točaka u velikoj su mjeri
naklonjene Sovjetskom Savezu i čine mu neizmjernu potporu. Evo
kako je; dakle, zamišljen MBR:
1. Ukidanje cijelog privatnog sektora u zdravstvu. Sve
privatne klinike I bolnice s njihovim mogućnostima, opremom I
osobljem-preuzima država, s nadoknadom ako (i kad) se smatra
prikladnom.
2. Ukidanje cijelog privatnog sektora u obrazovanju. Sve
škole i više škole, sa zgradama, posjedima, opremom i
mogućnostima pripajaju se državnom sektoru, opet s nadoknadom
ako (i kad) se smatra prikladnom.
3. Nacionalizacija četiri glavne banke i dvadeset trgovačkih
banaka na vrhu, s ovlaštenjem kojim se dopušta nacionalizacija
ostalih banaka u slučaju da se povećaju. Zabraniti prijenos glavnica i
depozita s javnog u privatni sector bankarstva.
4. Nacionalizacija petsto najvećih poduzeća, industrijskih i
trgovačkih, unutar sadašnjeg privatnog sektora. Nadoknada bi se
temeljila na vrijednosti glavnice tri mjeseca nakon nacionalizacije, a
dospijevala bi za naplatu iz državne blagajne za deset godina.
5. Trenutno ukidanje Gornjeg doma i njegova prava na
zakonodavni veto. To je već dio manifesta Laburističke stranke
otprije nekoliko godina, uključujući i dio rečenice "i njegova prava
na zakonodavni veto". Srećom, britanskom narodu općenito je
promakao taj dio uporabljen u dijelu rečenice. Zapravo Gornji dom
ima samo pravo da odgodi donošenje zakona, tražeći od Donjeg
doma da ga dopuni ili ponovno napiše. On zadržava pravo stvarnog
veta samo u jednom slučaju. Pod drugim paragrafom Zakona,
usvojenog u Parlamentu 1911, Gornji dom izgubio je svoje pravo na
veto, osim u jednom slučaju: ako Donji dom pokušava produžiti svoj
mandat do vječnosti. Stoga je ukidanje tog prava od presudne
važnosti za naše prijatelje u Britaniji. Očigledno, britanska revolucija
ne smije se zaustaviti ili promijeniti svoj tijek zbog hira birača. Tako
bi se ukinuli idući opći izbori, a takvo stanje bi se lako moglo jamčiti
usvajanjem izvanrednog akta o produženju mandata.
6. Osnivanje Nacionalnog komiteta za izdavačku djelatnost.
Komitet bi imao sjedište u glavnome gradu, ali i predstavnike u
svakom uredništvu novina, časopisa itd. u cijeloj zemlji. Komitet
izdavačke djelatnosti obuhvaćao bi jednog člana za izdavačke
poslove, jednog delegata iz tiskarskog udruženja I lokalnog
izabranika Središnjeg ureda. Odluke, kao recimo što se treba tiskati,
ovisile bi jednostavno o većini menu tom trojicom. Urednik bi sjedio
tek kao promatrač.
7. Osnivanje novog Nacionalnog savjeta radio-prijenosa koji
bi zamijenio Upravni odbor BBC-a, povlasticu BBC-a za slobodnom
radio-difuzijom. On bi imao pravo da upravlja svim programskim
sadržajima i imenuje osoblje u svim audio i vizualnim medijima.
8. Osnivanje nacionalnog savjeta za reformu suda i
pravosuđa, prividno kako bi se poboljšala zamorna odugovlačenja u
sudskom postupku; zbiljski, kako bi se uklonili nepouzdani suci,
postavila zamjena, odobrili i ispitali svi javni sudski postupci unutar
pravosuna, skratio ili poništio apelacioni postupak I kako bi se
proširio propis o saslusavanjima bez pristupa javnosti, koji bi se
primjenjivao za povredu javnog reda i antidržavno ponašanje.
9. Osnivanje savjeta za nacionalno upravljanje obrazovanjem
s pravima za imenovanje svih predavača, upravitelja i asistenata, kao
i za revidiranje nacionalnih obrazovnih programa, kako bi se
zajamčilo prihvaćanje mnogo više društveno svjesnih nastavnih
planova u školama i visokim školama.
10. Usvajanje Zakona o sindikatu (prošireno na oružane
snage i policiju) koji zahtijeva obvezatno članstvo u odgovarajućem
sindikatu za sve pripadnike oružanih snaga, i policije, kao i uvođenje
civilnih sindikalnih organizatora i instruktora u oružane snage i
policiju. Razumljivo, u takvoj situaciji, isključenje iz sindikata
povlačilo bi za sobom i otpuštanje iz oružanih snaga.
11. Usvajanje Zakona o policijskoj vlasti. On bi sve
policijske snage potčinio njihovim lokalnim policijskim vlastima
koje bi se izabrale iz naprednih elemenata u lokalnoj upravi i
sindikalnom pokretu i koje bi imale pravo imenovati sve oficire od
šefa policije do narednika a i imale bi i odlučan glas kod pripremanja
strategije i taktike u lokalnim redarstvima.
12. Usvajanje Zakona o javnom redu (društvena zaštita), čiji
bi glavni zadatak bilo postaviti radničku miliciju da zamijeni
specijalno redarstvo. Milicija bi podržavala lokalnu policiju u
održavanju javnog reda, u osiguravanju bezopasnih i redovitih
provladinih demonstracija i razbijanju kojekakvih antidržavnih
elemenata koji bi se željeli raspravljati.
13. Zakon o kontroli valute (obnovljen). On govori sam za
sebe. Neminovno bi bilo zabraniti sva iznošenja gotovine i imovine
iz zemlje.
14. Usvajanje Zakona o privatnom vlasništvu kojim se
zahtijeva popis zemljišta, slika, nakita, gotovine, dionica, depozita,
vozila, mirovinskih fondova, kuća, itd. prije njihove procjene ili
nacionalizacije.
15. Usvajanje Zakona koji omogućava upravljanje
investicijama i koji zahtijeva popis svih korporacijskih fondova, kao
što su oni koji drže agencije za životna osiguranja, osiguravajuća
društva itd. a koji bi omogućio upravljanje budućim investicijama u
projektima od državne važnosti, a na prijedlog ovlaštenih stručnjaka
koje imenuje vlada.
16. Trenutno povlačenje, bez obzira na bilo kakve ugovorne
obveze, iz Evropske ekonomske zajednice.
17. Bez odgode smanjenje britanskih oružanih snaga na jednu
petinu od njihovog sadašnjeg broja.
18. Trenutno ukidanje i uništavanje cijelog britanskog
nuklearnog arsenala oružja i onesposobljavanje dviju ustanova za
ispitivanje oružja u Harwellu I Aldermastonu.
19. Bez odgode protjerivanje američkih oružanih snaga iz
Britanije, nuklearnih i konvencionalnih, zajedno sa svim osobljem I
materijalom.
20. Trenutno povlačenje iz NATO pakta i odricanje daljnjeg
članstva u njemu. Jedva da i moram istaći, druže generalni sekretaru,
da bi ovih pet posljednjih prijedloga razorilo obranu Zapadnog
saveza, a vjerojatno i nadu u oporavak za našeg života, ako bi se
uopće ikada oporavili. Očigledno, sve što sam prikazao i opisao u
ova dva memoranduma ovisi o pobjedi Laburističke stranke, a za to
su slijedeći izbori, koji se očekuju u proljeće 1988, možda posljednja
prilika.
Sve što sam napisao bilo je, u stvari, ono na što sam mislio
kad sam na večeri kod generala Krijuškova primijetio da se politička
stabilnost Britanije neprekidno precjenjuje u Moskvi, i da se nikad
nije tako precjenjivala kao u sadašnje vrijeme.
Sa štovanjem vaš, Harold Adrian Russell Philby
Odgovor generalnog sekretara na drugi i posljednji
memorandum bio je iznenanujuće brz i obradovao je Philbyja. Već
drugi dan pošto je Philby predao memorandum u ruke majoru
Pavlovu, taj zagonetni mladi oficir ledenih očiju iz Devete uprave
vratio se natrag. Nosio je u ruci jednu smeđu kuvertu, i predao je
Philbyju, ne progovorivši ni riječ.
Bilo je to još jedno rukom pisano pismo generalnog
sekretara, kratko i precizno, kao i obično. U njemu sovjetski vona
zahvaljuje svom prijatelju Philbyju na njegovu trudu. Sam je mogao
potvrditi oba memoranduma u cjelini kao savršeno točna. Kao
posljedicu, procijenio je da pobjeda Britanske laburističke stranke na
sljedećim općim izborima u toj zemlji postaje pitanje od presudne
važnosti za SSSR. On je sazvao malen, ograničeni savjetodavni
komitet, odgovoran samo njemu, kako bi ga posavjetovao o
mogućim potezima u budućnosti. Pozvao je i zamolio Harolda
Philbyja da bude savjetnik tog komiteta.
Preston je sjedio u uredu vrlo zabrinutog Bertieja Capsticka i
pregledavao deset fotokopiranih stranica koje su bile raširene na
stolu, pažljivo čitajući svaku.
— Koliko je ljudi dotaknulo kuvertu? — pitao je.
— Poštar, razumljivo. Bog zna koliko ljudi u uredu za
razvrstavanje. A unutar zgrade: ljudi iz prijemnog ureda, kurir koji
raznosi jutarnju poštu po uredima i ja. Vidim da te baš nije oduševilo
ono što si izvadio iz kuverte.
— A papire unutra?
— Samo ja, Johnny. Naravno, nisam znao o čemu se radi dok
ih nisam izvadio.
Preston se zamisli na trenutak.
— Osim otisaka osobe koja ih je poslala, pretpostavljam da
bi mogli sadržavati i otiske osobe koja ih je uzela. Morat ću tražiti
Scotland Yard da provjeri otiske. Osobno, ne polažem u to mnogo
nade. A sad o sadržaju. Izgleda da su to stvari sa samog vrha.
— Najpovjerljivije — mračno odgovori Capstick. — Sve
uglavnom strogo povjerljive. Neke od njih vrlo su osjetljive, tiču se
naših saveznika u NATO paktu: mogući planovi NATO-a da se
suprotstavi različitim sovjetskim opasnostima; takve stvari.
— U redu — reče Preston — hajde da razmotrimo
mogućnosti. Budi strpljiv. Pretpostavimo da je to poslao neki
rodoljub koji iz ovog ili onog razloga ne želi biti otkriven. To se
događa; ljudi ne žele biti upleteni. Gdje je takva osoba mogla doći do
toga? Torba ostavljena u nekoj garderobi, taksiju ili klubu?
Capstick odmahne glavom.
— To nije na legalan način izneseno, Johnny. Taj materijal
nije smio nikada, ni pod kojim uvjetima, izići iz zgrade, osim
eventualno, u zapečaćenoj torbi od Ministarstva vanjskih poslova do
Kabineta ministra. Nije bilo nikakvih izvještaja iz Registra da je
neka torba neovlašteno iznesena. K tomu, nisu označeni za iznošenje
iz zgrade kao što bi bili da su legalno izišli. Čak I ljudi koji tek
dobiju dozvolu za pristup takvoj vrsti materijala znaju ta pravila.
Nitko, baš nitko, ne smije takav materijal ponijeti kući kako bi ga
pregledao, jesam li odgovorio na tvoje pitanje?
— I više no što treba — reče Preston. — Materijali su bili
negdje izvan Ministarstva. Prema tomu, bili su izneseni van.
Ilegalno. Nemarnost ili promišljen pokušaj da stvar procuri?
— Pogledaj datume — reče Capstick. — Ovih deset listova
pokrivaju cijeli mjesec. Ne postoji nikakva vjerojatnost da su oni
stigli na isti stol istog dana. Morali su se sakupljati odreneno
vremensko razdoblje.
Preston je, uporabljujući svoj rupčić, vratio deset dokumenata
natrag u kuvertu u kojoj su stigli.
— Morat ću ih ponijeti u Charles Street, Bertie. Mogu li se
poslužiti tvojim telefonom?
Nazvao je Charles Street i tražio da ga odmah spoje s uredom
sir Bernarda Hemmingsa. Glavni direktor bio je unutra i nakon
odugovlačenja i Prestonova inzistiranja, osobno je preuzeo vezu.
Preston ga jednostavno zamoli za osobni sastanak za nekoliko
minuta i dobije potvrdan odgovor. Spusti telefonsku slušalicu i
okrene se brigadnom generalu Capsticku.
— Bertie, za sada nemoj ništa poduzimati ni govoriti.
Nikome. Pretvaraj se kao da je to još jedan uobičajeni dan. — reče
Preston. — Bit ćemo u vezi.
Uopće nije postojala mogućnost da se Ministarstvo napusti s
tim dokumentima bez ikakve pratnje. Stoga mu brigadni general
Capstick posudi jednog od momaka iz prednjeg hola, kršnog bivšeg
gardista.
Preston napusti Ministarstvo s dokumentima u svojoj torbi i
taksijem se odveze do Clarges Streeta, promatrajući pri tome kak^o
vozila nestaju niz ulicu. Zatim su pješice prešli dvjesto metara
Clarges Streetom do Charles Streeta i njegova ureda, gdje je mogao
otpustiti svoju pratnju. Sir Bernard ga primi deset minuta kasnije.
Stari lovac na špijune bio je siv, kao da je patio, što je
uglavnom bila I istina. Tu bolest, koja se razvijala duboko u njemu,
nije mogao primijetiti promatrač, no liječnički testovi nisu ostavljali
nikakvu sumnju. Još godinu, rekli su, nemoguće je operirati. Bio je
obvezan otići u mirovinu 1. rujna, uključi li se u to i dopust, značilo
je da će otići sredinom srpnja, šest tjedana prije svog šezdesetog
rođendana.
Otišao bi već vjerojatno i prije, no osobne odgovornosti
tjerale su ga da ostane. Njegova druga žena mu je u brak dovela
pokćerku koju je on, inače čovjek bez djece, ludo volio. Djevojčica
je još uvijek išla u školu. Prijevremeno umirovljenje nekoliko bi puta
smanjilo njegovu mirovinu i dovelo njegovu udovicu i djevojčicu u
nezavidan položaj. Mudro ili ne, tražio je da nastavi raditi do
zakonskog umirovljenja i da stekne pravo na punu mirovinu. Nakon
cijelog svog života rada, on im praktički nije imao što drugo ostaviti.
Preston objasni kratko i sažeto što se dogodilo u Ministarstvu
obrane tog jutra i iznese Capstickovo stajalište da je nestanak
dokumenata iz Ministarstva hotimični čin.
— Oh, bože, zar još jedan — promrmlja sir Bernard. I nakon
toliko godina, sjećanje na Vassalla i Primea još je uvijek boljelo, kao
i kisela reakcija Američana koji su bili o tome obaviješteni.
— Dakle Johne, gdje želite početi?
— Rekao sam Bertieu Capsticku da neko vrijeme ništa ne
govori o tome — odgovori Preston. — Iako u Ministarstvu imamo
pravog izdajicu, postoji i druga zagonetka.
Tko nam je taj materijal vratio? Prolaznik, lopov ili supruga
koja ima grižnju savjesti? Ne znamo. No kad bismo mogli naći tu
osobu, možda bismo mogli otkriti i odakle su dokumenti uzeti. To bi
spriječilo kratki spoj u istrazi. Ne polažem mnogo nade u kuvertu —
obični smeđi papir koji se u velikim količinama prodaje na tržištu,
normalna marka, adresa velikim štampanim slovima, pisano
flomasterom kakvim je već pisalo bezbroj anonimnih ljudi. No papiri
unutra vjerojatno su zadržali otiske. Želio bih da ih sve provjeri
Scotland Yard, naravno, pod nadzorom. Nakon toga, možda ćemo
znati što dalje.
— Dobra ideja. To bi moglo biti važno — reče sir Bernard.
— Morat ću reći Tonyju Plumbu i vjerojatno Perrvju Jonesu.
Pokušat ću urediti sastanak za ručak s obojicom. Ovisi o tome što
misli Perry Jones, naravno, no morat ćemo sazvati UOK zbog toga.
Vi krenite svojim putem, Johne, i ostanite sa mnom u vezi, otkrije li
Yard bilo što što bih trebao znati.
U Scotland Yardu su bili vrlo susretljivi, stavivši Prestonu na
raspolaganje jednog od svojih najboljih ljudi iz laboratorija. Preston
je stajao pokraj civilnog tehničara dok je oprezno zaprašivao svaki
list. Čovjek nije mogao a da ne pročita zaglavlje »STROGO
POVJERLJIVO« na svakom listu.
— Netko je bio zločest u Whitehallu? — vragolasto upita
tehničar.
Preston odmahne glavom
— Glup i nemaran — slaže. — Ti su materijali trebali biti
uništeni, a ne završiti u košu za papire. Službenik koji je odgovoran
za to dobit će po prstima, uspijemo li identificirati te prste.
Tehničar je izgubio interes. Kad je završio, odmahnuo je
glavom.
— Ništa — reče — čisto kao suza. No reći ću vam jednu
stvar. Papiri su bili prebrisani. Postoji jasna skupina istih otisaka,
vjerojatno vaših.
Preston klimne. Nije bilo potrebno otkriti da ti otisci
pripadaju brigadnom generalu Capsticku.
— U tome i jest stvar — reče tehničar. — Taj će papir krasno
primiti otiske I zadržati ih tjednima, možda mjesecima. Morala bi
biti još najmanje jedna skupina otisaka, vjerojatno i više. Primjerice,
službenika koji ih je dotakao prije vas.
Ali nema ništa. Prije no što su završili u košu za papire, bili
su prebrisani tkaninom. Mogu vidjeti niti. Ali nema otisaka. Žao mi
je.
Preston mu nije ponudio i kuvertu. Tko god da ih je izbrisao,
taj ne bi ostavio svoje otiske na kuverti. Osim toga, kuverta bi
dokazala da je priča o nemarnom službeniku laž.
Uzeo je deset tajnih dokumenata i otišao. Capstick je bio u
pravu, razmišljao je. To je izdajica, i to jedan od gorih. Bila su tri
sata poslije podne; vratio se u Charles Street i čekao sir Bernarda.
Sir Bernard je, nakon navaljivanja, uspio dogovoriti ručak sa
sir Anthonyjem Plumbom, šefom Udruženog obavještajnog
komiteta, UOK-a, i sir Peregrineom Jonesom, stalnim podsekretarom pri Ministarstvu obrane. Susreli su se u skrovitoj sobi u
klubu St. James. Obojica državnih službenika bila su pretpostavljena
sir Bernardu i zbunjena hitnim zahtjevom glavnog direktora
»petice«, pa su zamišljeno naručila ručak. Kad je konobar otišao, sir
Bernard im ispriča što se zbilo. To je obojici pokvarilo apetit.
— Bilo bi mi draže da je Capstick prvo razgovarao sa mnom
— reče sir Perry Jones pomalo srdito. Nije postupio po propisu.
— Mislim — reče sir Bernard — da mu je moj čovjek
Preston rekao da ništa ne govori neko vrijeme, jer ako imamo
izdajicu na visokom položaju u Ministarstvu, ne smije doznati da su
dokumenti vraćeni.
Sir Peregrine nešto progunna, znatno smekšan.
— Što ti misliš, Perry — upita ga sir Antony Plumb. —
Postoji li neki nevin način, recimo jednostavno nemarnost, da su te
stvari mogle izići iz Ministarstva u obliku fotokopija?
Glavni državni službenik u Ministarstvu obrane odmahnu
glavom.
— Nije nužno potrebno da izdajica bude čovjek na visokom
položaju — reče. — Svi ljudi na vrhu imaju svoje osoblje. Kopije se
moraju napraviti, ponekad tri-četiri čovjeka moraju vidjeti izvorni
dokument. No kopije se broje dok se prave, a potom trgaju. Tri
kopije se uzimaju, a tri se kopije nakon uporabe uništavaju. Problem
je u tome što neki rukovodilac ne može uništavati sam sve svoje
stvari. On će ih dati nekom od svog osoblja da ih uništava. Sve
osoblje je provjereno, naravno, no ni jedan sistem nije potpuno
savršen. Stvar je u tome što su te kopije, protegnute na cijeli mjesec,
bile iznijete iz Ministarstva, što ne može biti slučajnost ili nemar. To
mora biti hotimično. Prokletstvo... — On odloži nož i vilicu s gotovo
nedodirnutog jela. —Žao mi je Tony, ali mislim da imamo izdajicu.
Sir Tony Plumb gledao je ozbiljno.
— Mislim da moram sazvati u ograničenom sastavu potkomitet UOK-a — reče. — Za početak u vrlo ograničenom sastavu.
Samo Ministarstvo unutrašnjih poslova, Ministarstvo vanjskih
poslova, Ministarstvo obrane, šefove »petice« i »šestice« i neke iz
VŠK-a. Ne može biti manji.
Složili su se da će on urediti da se potkomitet sastane
sljedećeg jutra, a Hemmings će ih obavijestiti da li je Preston imao
sreće u Scotland Yardu. Tako su se rastali.
Cijeli UOK prilično je velik komitet. Osim predstavnika pola
tuceta ministarstava i nekoliko agencija, triju rodova oružanih snaga
i dva obavještajna servisa, on uključuje i u Londonu smještene
predstavnike Kanade, Australije, Novog Zelanda i, naravno,
američke CIA-e.
Plenarni sastanci bili su rijetki i usmjereni prilično formalno.
U pravilu, češće su se sastajali ograničeni potkomiteti, jer se ljudi u
njima, s obzirom na bavljenje specifičnim pitanjima, menusobno
osobno poznaju, pa mogu obaviti više posla u kraćem vremenu.
Potkomitet kojeg je sazvao sir Anthony Plumb, kao šef
UOK-a i premijerkin osobni koordinator za stvari vezane uz
obavještajnu službu, sastao se ujutro 21. siječnja, imao je šifrirano
ime Paragon. Sastali su se u deset sati u ministarskom uredu, u sobi
gdje su se podnosili izvještaji, poznatoj kao COBRA, dva kata ispod
razine zemlje u Whitehallu, u kojoj su urenaji za klimatizaciju, jer
soba je zvučno izolirana i ne propušta zrak a svakodnevno se »čisti«
od eventualnih prislušnih uređaja.
Tehnički, njihov je domaćin bio ministar Kabineta, sir Martin
Flannerv, no on je ulogu predsjedavajućeg ustupio sir Anthonyju. Sir
Perry Jones bio je iz Ministarstva obrane, sir Patrick (Paddy)
Strickland iz Ministarstva vanjskih poslova, a sir Hubert Villiers iz
Ministarstva unutrašnjih poslova; to su bili ljudi koji su politički
vladali službom MI5.
VŠK, Vladin štab za komunikacije — državna služba za
prisluškivanje u Gloucestershiteu, toliko važna u visoko razvijenom
tehničkom dobu da je gotovo obavještajna služba — poslao je
zamjenika glavnog direktora, jer je glavni direktor bio na odmoru.
Sir Bernard Hemmings došao je iz Charles Streeta, povevši
sa sobom Briana Harcourt-Smitha.
— Mislio sam da će biti bolje bude li i Brian potpuno
upoznat s tom stvari — objasnio je Hemmings sir Anthonyju. Svi su
razumljeli da je mislio »u slučaju da ne mogu biti nazočan sljedećim
sastancima«.
Čovjek koji je zadnji došao i koji je ravnodušno sjedio na
kraju dugačkog stola nasuprot sir Anthonyju Plumbu, bio je sir Nigel
Irvine, šef tajne obavještajne službe MI6.
Čudno, premda MI5 ima glavnog direktora, MI6 ga nema.
Ima šefa, poznatog u svijetu obavještajaca i u Whitehallu
jednostavno kao »C«, ma koje da mu bilo ime. Niti, što je još
čudnije, »C« znači Chief. Prvom šefu na vodećem položaju MI6 bilo
je prezime Mansfield-Cummings i »C« je inicijal druge polovice tog
imena. lan Fleming, uvijek spreman za šalu, dao je u svojim
romanima o Jamesu Bondu šefu drugi inicijal, »M«.
Sve u svemu, za stolom su sjedila devetorica, sedmorica od
njih su vitezovi kraljevstva, koji su imali više moći i utjecaja negoli
bilo koja druga sedmorica ljudi u kraljevstvu. Svi su se dobro
poznavali i oslovljavali imenima. Dvojicu zamjenika glavnih
direktora zvali su imenima, no ti bi se zamjenici obraćali
pretpostavljenima s »gospodine«. To je bilo razumljivo.
Sir Anthony Plumb otvorio je sastanak kratkim opisom onog
što se zbilo prethodnog dana, što je izazvalo mrmljanje puno
iznenanenja, i predao riječ sir Bernardu Hemmingsu. Šef »petice«
pridodao je još mnoge pojedinosti, uključujući i neuspjeh u Scotland
Yardu. Sir Perry Jones je zaključio, inzistirajući na tome, da te
fotokopije nisu mogle biti iznesene iz Ministarstva slučajno ili
naprosto zbog nemar nosti. To se dogodilo hotimično i tajno.
Kad je završio, za stolom je vladala tišina. Samo dvije riječi
visile su nad svima njima. Procijeniti štetu. Koliko dugo već to traje?
Koliko je dokumenata nestalo? Do kojeg odredišta? (Mada je to bilo
posve jasno.) Koje vrste dokumenata su otišle? Koliko je štete
naneseno Britaniji i NATO paktu? I kako, do vraga, da to kažemo
svojim saveznicima?
— Koga si odredio za taj slučaj? — upita sir Martin Flannerv
Hemmingsa.
— Njegovo je ime John Preston — odgovori Hemmings. —
On je iz C.l(A). Brigadni general Capstick, čovjek iz Ministarstva,
pozvao ga je kad je pošiljka stigla poštom.
— Mogli bismo odrediti nekog... iskusnijeg — predloži Brian
Harcourt-Smith.
Sir Bernard Hemmings se namršti.
— John Preston je stari službenik — objasni. — Kod nas je
šest godina. Imam u njega potpuno povjerenje.
— A postoji i drugi razlog. Moramo uzeti u obzir da je riječ o
hotimičnoj provali.
Sir Perry Jones mrzovoljno klimne.
— Također možemo pretpostaviti — nastavio je Hemmings
— da je odgovorna osoba — nazvat ću njega ili nju »prijateljem« —
svjesna nestanka tih dokumenata. Možemo se nadati da »prijatelj« ne
zna da su oni anonimno vraćeni u Ministarstvo. Ipak »prijatelj« je,
po svoj prilici, zabrinut i pritajen. Postavim li cijelu ekipu njuškala,
»prijatelj« će znati da je gotovo. Posljednja stvar koju trebamo je
tajni bijeg i glavna uloga na međunarodnoj press-konferenciji u
Moskvi.
Predlažem da zasad tu stvar izvedemo neupadljivo i da
vidimo možemo li ga otkriti.
— Kao novi namještenik Cl(A), Preston može s razlogom
obilaziti ministarstva i, prividno na uobičajen način, provjeravati
posao. To je najbolji izgovor koji smo mogli imati. S malo sreće,
»prijatelj« neće posumnjati.
S kraja stola, sir Nigel Irvine klimne.
— Ima smisla — reče.
— Ima li šanse da ga otkrijemo preko jednog od tvojih
izvora, Nigel? — upita Anthony Plumb.
— Bacit ću nekoliko mamaca — reče neodreneno. — Andrejev — razmišljao je — morat će ugovoriti sastanak s Andrejevom. — što je s našim galantnim saveznicima?
— Ti ćeš vjerojatno morati informirati neke od njih — Plumb
podsjeti Irvinea. — Dakle, što ti misliš?
Sir Nigel je bio u službi sedam godina, i ovo mu je bila
posljednja. Oštrouman, iskusan i neosjetljiv, bio je vrlo cijenjen od
strane savezničkih obavještajnih službi Europe i Sjeverne Amerike.
Ipak, biti nosilac takvih vijesti, neće biti šala. Niti najbolji način da
završi karijeru.
Mislio je na Alana Foxa, CIA-inog starog i često
sarkastičnog starijeg oficira za vezu u Londonu. Alan će od toga
napraviti ručak od pet jela. On slegne ramenima i nasmije se.
— Slažem se s Bernardom. »Prijatelj« mora da je zabrinut.
Možemo pretpostaviti da neće srljati u idućih nekoliko dana i ukrasti
sljedeći svežanj strogo povjerljivog materijala. Bilo bi zgodno kad
bismo našim saveznicima mogli doći s nekim napretkom, nekom
vrstom procjene štete. Želio bih pričekati i vidjeti što taj Preston
može učiniti. Barem nekoliko dana.
— Procjena štete je od bitne važnosti — klimne Sir Anthony.
— A to izgleda da je moguće tek kad pronanemo »prijatelja« i
nagovorimo ga da odgovori na nekoliko pitanja. Zasad, čini se,
ovisimo o Prestonovu napretku.
— Zvuči kao naslov knjige — promrmlja jedan iz grupe kad
se sjednica završila; stalni podsekretari krenuli su izvijestiti svoje
ministre u najstrožoj tajnosti, a sir Martin Flanneray je znao da mu
slijedi nekoliko neugodnih trenutaka sa strašnom gosponom
Margaret Thatcher.
Sljedećeg dana u Moskvi je održan prvi sastanak jednog
drugog komiteta.
Major Pavlov nazvao je Philbyja odmah poslije ručka kako bi
mu rekao da će doći po njega u šest sati; drug generalni sekretar
KPSS želio ga je vidjeti. Philby je pretpostavljao (ispravno) kako
upozorenje pet sati prije znači da bi morao biti trijezan i prikladno
obučen.
Ceste su u taj sat, jer se vozilo po snijegu, bile zatrpane
prometom koji se sporo vukao, ali »čajka« s tablicama MOG jurila je
srednjom trakom rezerviranom za vlast, elitu, debele macane koji su
proizišli iz Marxova sna o besklasnom društvu; društvo strogo
klasno struktuirano, raslojeno, kako to samo golema birokratska
hijerarhija može biti.
Kad su prošli hotel »Ukrajinu«, Philby je pomislio da možda
idu do dače u Usovu, no nakon kilometra skrenu prema ograđenom
ulazu golemog osmokatnog bloka u Kutuzovski prospekt 26. Philby
je bio zapanjen; bila je rijetka čast ući u privatni stambeni dio
Politbiroa.
Po pločniku su gore-dolje šetali ljudi u civilu iz Devete
uprave, no na čeličnim ulaznim vratima bili su u uniformi: grubim
sivim kaputima, krznenim šapkama sa spuštenim poklopcima za uši i
s plavim oznakama Kremaljske garde. Major Pavlov se identificira i
čelična vrata se otvore, »čajka« odgmiže u dvorište praznog trga i
tamo bude spakirana.
Bez riječi major ga uvede u zgradu, kroz još dvije kontrole za
identifikaciju, skrivenog metalnog detektora i »scannera« s xrendgenskim zrakama, te zatim u dizalo. Iziđu na trećem katu; cijeli
je taj kat pripadao generalnom sekretaru.
Major Pavlov pokuca na vrata; otvoriše se i na njima se
pokaže majordomus u bijelom koji da znak Philbyju da uđe. Tihi
major odstupi i vrata se za Philbyjem zatvoriše. Majordomus uzme
njegov kaput i šešir i uvede ga u prostranu dnevnu sobu, vrlo toplu,
jer starci su zimogrozivi, no iznenanujuće jednostavno namještenu.
Za razliku od Leonida Brežnjeva, koji je volio kićenost,
rokoko i raskoš, generalni sekretar bio je poznat kao asket po
vlastitom ukusu. Namještaj je bio od švedskog ili finskog drveta,
skroman i funkcionalan. Osim dva, bez sumnje, neprocjenljiva bokar
prostirača, ništa drugo nije bilo antikno. Tu je bio jedan nizak stolić
za kavu i četiri stolice oko njega sa slobodnim mjestom za još jednu,
petu. U sobi su stajala — nitko nije mogao sjesti bez dopuštenja —
tri čovjeka. Philby ih je poznavao i oni ga pozdraviše klimnuvši.
Jedan je bio profesor Vladimir Ilič Krilov. Bio je profesor
moderne povijesti I predavao na Moskovskom sveučilištu. Bio je
poput putujuće enciklopedije po pitanju socijalističkih i
komunističkih partija Zapadne Europe, specijalist za Britaniju. Što je
još važnije, bio je član Vrhovnog Sovjeta, tijela koje je bez
razmišljanja odobravalo sve partijske zahtjeve u jednostranačkom
parlamentu, član Akademije znanosti i stalni savjetnik
Međunarodnog odjela Centralnog komiteta, čiji je negdašnji šef bio
današnji generalni sekretar.
Čovjek u civilu, ali vojničkog držanja, bio je general Pjotr
Sergejevič Marčenko, kojeg je Philby površno poznavao ali je
osjećao da je on stariji službenik u GRU-u, vojno-obavještajnom
dijelu sovjetskih oružanih snaga.
Marčenko je bio stručnjak za metode unutrašnje sigurnosti i,
s druge strane, destabilizacije, a njegovi predmeti proučavanja uvijek
su bile demokracije Zapadne Europe, čiju je policiju i druge snage
sigurnosti proučavao pola svoga života.
Treći je bio dr Josif Viktorovič Rogov, također akademik,
fizičar po struci, no proslavio se po nečemu drugom — kao šahovski
velemajstor. Bio je poznat kao jedan od nekolicine osobnih prijatelja
generalnog sekretara, čovjek kojeg je sovjetski vođa dosad već
nekoliko puta zvao kad je osjetio da je potrebno iskoristiti taj sjajni
um za planiranje određenih operacija.
Četvorica muškaraca bila su tu dvije minute, kad se otvoriše
dupla vrata na kraju sobe i uđe neosporni gospodar sovjetske Rusije,
svih njezinih oblasti, satelita i kolonija.
Bio je u kolicima, a gurao ga je stjuart u bijelom kaputiću.
Stolica je bila dogurana do praznog prostora, ostavljenog za nju.
— Sjednite, molim — reče generalni sekretar. Philby je bio
iznenanen promjenama na tom čovjeku. U dobi od sedamdeset i pet
godina, lice i unutrašnja strana ruku bili su puni crvenih mrlja i
pjegasti kao što je to kod izrazito starih ljudi.
Operacija srca 1985. izgleda da je djelovala i da pacemaker
obavlja svoj posao.
A ipak, izgledao je slabo.
Bijela kosa, gusta i sjajna s portreta za 1. maj, koja je činila
da izgleda kao omiljen liječnik svake obitelji, gotovo je nestala. Oko
oba oka bile su smeđe mrlje. Dva kilometra dalje od Kutuzovski
prospekta, pokraj starog sela Kuntseva, smještena na golemom
prostoru unutar dva metra široke ograde od drveća u srcu brezove
čume, stajala je ekskluzivna bolnica Centralnog komiteta. Ona je bila
modernizirana i proširena od stare klinike Kuntsevo.
Na zemljištu bolnice bila je smještena stara Staljinova daća,
iznenanujuće skroman bungalov gdje je tiranin provodio mnogo
svog vremena i konačno umro.
Cijela ta dača bila je pretvorena u najsuvremeniji medicinski
dio za intenzivnu njegu u zemlji. Zbog čovjeka koji je sada sjedio u
svojim kolicima i proučavao ih, jednog po jednog.
Šestorica vrhunskih specijalista stalno su prebivala u dači u
Kuntsevu; k njima je svaki tjedan dolazio generalni sekretar na
liječenje. Bilo je očigledno da su ga održavali na životu — samo to.
No mozak mu je još uvijek dobro funkcionirao; iza hladnih
očiju koje su gledale kroz zlatno uokvirene naočale. Rijetko je
treptao, a kad jest, činio je to polako, kao ptica grabljivica.
Nije trošio vrijeme na uvod. Philby je znao da to nikad ne
čini. Klimnuvši ostaloj trojici, reče:
— Vi ste, drugovi, pročitali dva memoranduma našega
prijatelja, druga pukovnika Philbyja.
To nije bilo pitanje, no ostala trojica klimnu da se slažu.
— Stoga se nećete iznenaditi kad saznate da smatram
pobjedu Britanske laburističke stranke, a otud i ultralijevog krila te
stranke, od presudne važnosti za sovjetske interese. Želim od vas
četvorice da osnujete vrlo diskretan komitet i da me posavjetujete o
bilo kojoj metodi koja bi vam mogla pasti na pamet, a koja bi nam
omogućila da pomognemo, posve tajno, naravno, toj pobjedi.
— O tome nećete ni s kim raspravljati. Dokumenti, ako ih
bude bilo, sastavljat će se osobno. Bilješke će se paliti. Sastanci će se
održavati u privatnim stanovima. Nećete se sastajati u javnosti.
Nećete se ni s kim savjetovati.
Obavještavat ćete mene osobno, telefonirajući ovdje i
razgovarajući s majorom Pavlovom. Tada ću sazvati sastanak na
kojemu možete iznijeti svoje prijedloge.
Philbyju je bilo jasno da je sovjetski vođa pričao o tajnosti
krajnje ozbiljno.
Mogao je ovaj sastanak sazvati u jednom od niza svojih
ureda u zgradi Centralnog komiteta, velikom sivom bloku na Novoj
Ploščadi, gdje su radili svi sovjetski vođe još od Staljina. No ostali
članovi Politbiroa mogli bi ih vidjeti kako dolaze ili odlaze, ili čuti
nešto o tome.
Generalni sekretar očigledno je sastavio komitet koji je bio u
tolikoj mjeri osobno njegov, da nitko neće biti u mogućnosti saznati
za njega. Bila je tu još jedna čudna stvar. Osim njega samog, a i on
se povukao, nije bio nazočan nitko iz KGB-a, iako je Prvi glavni
ured imao veliku količinu informacija o Britaniji i stručnjake za to.
Iz razloga poznatih samo njemu, prepredeni je vođa izabrao da stvar
drži podalje službe čiji je nekoć šef bio on sam.
— Da li nešto nije jasno?
Philby digne ruku. Generalni sekretar klimne.
— Druže generalni sekretaru, običavao sam se sam voziti u
svojoj volgi. Otkad sam imao kap prošle godine, liječnik mi je to
zabranio. Sada me vozi moja žena.
No u ovom slučaju, radi tajnosti...
— Dat ću vam vozača KGB-a, na odreneno vrijeme — reče
meko generalni sekretar.
Svi su znali da ostala trojica već imaju vozače, kao što im i
pristoji.
Nije bilo drugih pitanja. Na znak, sluga je počeo gurati kolica
i čovjeka koji je sjedio u njima natrag kroz vrata. Četvorica
savjetnika ustadoše i spreme se otići.
Dva dana kasnije, u seoskoj dači jednog od dvojice
akademika, komitet Albion počeo je intenzivno zasjedati.
Kao naslov knjige ili ne, Preston je napredovao. Čak i za
vrijeme dok je trajao uvodni sastanak Paragona, on je »rovao« po
Registru, duboko ispod Ministarstva obrane.
— Bertie — bio je rekao brigadnom generalu Capsticku —
tako dugo dok je osoblje u to upleteno, ja sam samo nova metla koja
si čini prokletu štetu. Proglasi okolo da naprosto pokušavam skrenuti
na sebe pažnju pretpostavljenih. Uobičajena provjera postupaka,
ništa o čemu bi se trebalo brinuti, crv u stražnjici.
Capstick je dao svoj obol, rastrubivši da novi šef C.l(A)
prolazi kroz sva ministarstva, pokazujući kakav je revnosan crv.
Činovnici u Registru zakolutali su očima prema nebu i suranivali su
pomalo ozlojeneni. No to je omogućilo Prestonu pristup dossierima,
kad su uzimani i ponovno vraćani, a što je bilo najvažnije —
datumima.
Vrlo brzo je nešto otkrio. Svi dokumenti osim jednog koristili
su se u Ministarstvu vanjskih poslova ili Kabinetu ministarstva i
ticali su se britanskih NATO saveznika i zajedničkog odgovora
NATO-a na različite moguće sovjetske inicijative. No jedan
dokument nije izišao iz Ministarstva. Stalni podsekretar, sir
Peregrine Jones, nedavno se vratio iz Washingtona s razgovora u
Pentagonu; sadržaj je bio zajedničko patroliranje britanskih i
američkih nuklearnih podmornica po Mediteranu, srednjem i južnom
Atlantiku i Indijskom oceanu. On je pripremio nacrt svojih
razgovora i razaslao ga nekim starijim šefovima unutar Ministarstva.
Činjenica da je on bio među ukradenim papirima, u obliku
fotokopije, barem znači da je kradljivac unutar jednog Ministarstva.
Preston je počeo analizirati razdiobu strogo povjerljivih
dokumenata zadnjih mjeseci. Postalo je jasno da dokumenti iz
vraćene pošiljke pokrivaju, od prvog do zadnjeg, razdoblje od četiri
tjedna. Bilo je također razumljivo da je svaki šef, koji je imao te
dokumente na svom stolu, imao isto tako i više od toga.
Prema tomu lopov je bio izbirljiv.
Dvadeset četvoro ljudi moglo je imati pristup u svih deset
dokumenata. Preston je to utvrdio krajem drugog dana. Tada je
počeo provjeravati odsutnost iz ureda, putovanja, gripe, eliminirajući
one koji nisu mogli imati pristup u razdoblju kad su dokumenti
ukradeni.
Bio je doveden u nepriliku zbog dviju stvari: mora se
pretvarati da ispituje mnoštvo drugih nepovezanih stvari kako ne bi
privukao pažnju na tih određenih deset dokumenata. Čak je i osoblje
iz Registra znalo brbljati, a kradljivac je mogao biti službenik na
nižem položaju, neki tajnik ili tipkačica, koji je mogao izmijeniti trač
za vrijeme kave s nekim činovnikom. Drugo, on nije mogao otići u
katove iznad kako bi provjerio brojeve fotokopija načinjenih od
izvornika. Znao je da je bilo uobičajeno da jedan čovjek dobije
strogo povjerljiv dokument službeno na svoje ime, a onda poželi
savjet nekog kolege. Tako fotokopija može otići, obilježena brojem i
predana kolegi. Pri povratku može biti uništena, ili, kao što je sada
slučaj, nepoderana. Izvorni dokument tada bi se vratio u Registar. No
nekoliko pari očiju moglo je vidjeti fotokopije.
Kako bi riješio drugi problem, vratio se s Capstickom u
Ministarstvo nakon mraka i proveo dvije noći u praznim gornjim
katovima, u nazočnosti nezainteresiranih čistačica, i provjeravao
brojeve kopija koje su izišle. I daljnja je eliminacija bila moguća, jer
se vidjelo koji je dokument otišao a da od njega nije bila učinjena ni
jedna kopija prije vraćanja u Registar. Dvadeset i sedmog siječnja
podnio je Charles Streetu izvještaj.
Primio ga je Brian Harcourt-Smith. Sir Bernard je opet bio
izvan ureda.
— Drago mi je što imaš nešto za nas, Johne — reče
Harcourt-Smith. — Anthony Plumb nazvao me već dva puta. Izgleda
da ljudi iz Paragona pritišću. Pričaj.
— Prvo — reče Preston — dokumenti. Bili su pažljivo
odabrani, kao da je naš lopov uzimao samo one stvari koje se od
njega traže. Za to je potrebna posebna vještina. Mislim zato ne
dolaze u obzir niži službenici. Oni bi nasumce grabili stvari i ščepali
što im dođe pod ruku. Nije posve sigurna hipoteza, ali smanjuje broj
osumnjičenih. Mislim da je netko iskusan i svjestan onog što čini.
Što isključuje službenike i kurire. U svakom slučaju, kradljivac nije
iz Registra.
Nema slomljenih pečata na torbi, nema protuzakonitog
podizanja dokumenata ili neodobrenog kopiranja.
Harcourt-Smith klimne.
— Prema tomu, ti misliš da je netko odgore?
— Da, Briane, to mislim. Postoji i drugi razlog zbog čega to
mislim. Proveo sam dvije noći provjeravajući svaku napravljenu
kopiju. Nema protuslovlja.
Ostaje samo jedna stvar. Uništavanje kopija. Netko je imao
tri kopije za uništiti, a uništio je samo dvije, prokrijumčarivši treću iz
zgrade. A sada, broj službenika koji su to mogli učiniti. Dvadeset i
četvorica njih je moglo imati pristup tim dokumentima. Mislim da
mogu isključiti dvanaestoricu jer oni su imali samo kopije, svaki po
jednu, po sistemu reci-mi-što-o-tome-misliš.
Propisi su posve jasni. Čovjek koji na taj način primi
fotokopiju, mora je vratiti čovjeku koji mu ju je dao. Zadržati je, bilo
bi protuzakonito i izazvalo bi sumnju. Zadržati njih deset, to bi već
bilo neviđeno. Prema tomu, naš je čovjek netko od dvanaestorice
koja su imala izvornike izvan Registra.
— Od njih, trojica su iz različitih razloga bila izvan Londona
u dane koji su označeni na fotokopijama koje je vratio anoniman
pošiljalac. Ti su ljudi podizali dokumente u druge dane i moraju se
isključiti. Ostaju devetorica.
— Od te devetorice, četvorica nikad nisu napravila ni jednu
kopiju, a nije moguće, naravno, neodobreno kopiranje bez
zapisivanja.
— Tada ostaju petorica — promrmlja Harcourt-Smith.
— Točno. Zasad, to je samo hipoteza, ali to je najviše što
ovog trenutka mogu učiniti. Trojica od te petorice imala su i druge
dokumente na svojim stolovima u tom razdoblju, koji su slični
ukradenim papirima, i koji su mnogo zanimljiviji, ali ti dokumenti
nisu bili ukradeni. Po pravilu, oni su također trebali biti ukradeni.
Tako sam došao do dva čovjeka. Ništa sigurno, tek prva sumnja.
On gurnu dva fascikla preko stola prema Harčourt-Smithu
koji je znatiželjno gledao u njih.
— Sir Richard Peters i gospodin George Berenson — čitao
je. — Prvi je podsekretarov pomoćnik, zadužen za međunarodnu i
industrijsku politiku; a drugi je zamjenik šefa nabave u Ministarstvu
obrane. Obojica mora da imaju i svoje osoblje.
— Imaju.
— No nisi ih naveo kao osumnjičene? Mogu li pitati zašto?
— Oni jesu osumnjičeni — reče Preston. — Ta bi se dvojica
vjerojatno oslonila na svoje službenike da naprave kopije i da ih
kasnije unište. Ali to proširuje mrežu na cijeli tucet ljudi. Kad bi
mogli biti sigurni u ta dva čovjeka, postaviti zamku njihovim
namještenicima, uz njihovu pomoć, bila bi igrarija.
Želio bih početi s tom dvojicom.
— Što tražiš? — upita Harcourt-Smith.
— Potpuni tajni nadzor za jedno ograničeno razdoblje nad
obojicom, s pregledavanjem pošte i prisluškivanjem telefona — reče.
Preston.
reče Preston.
— Pitat ću komitet Paragon — reče Harcourt-Smith. — No
oni su ljudi na visokim položajima. Bolje bi bilo da si u pravu.
Drugi sastanak Paragona zbio se u COBRI tog poslijepodneva. Harcourt-Smith mijenjao je sir Bernarda Hemmingsa. Imao
je prijepis Prestonova izvještaja za svakog nazočnog. Pretpostavljeni
su čitali izvještaj u tišini. Kad su svi završili, sir Anthony Plumb
upita:
— Dakle?
— Izgleda logično — reče Hubert Villiers.
— Mislim da je gospodin Preston uradio dobar posao za ovo
vrijeme — reče sir Nigel Irvine.
Harcourt-Smith se slabašno nasmije.
— Naravno, moguće je da nije ni jedan od te dvojice
uglednih službenika — reče.
— Neka službenica, kojoj su predane kopije da ih uništi,
mogla je vrlo lako uzeti svih tih deset dokumenata.
Brian Harcourt-Smith bio je školovan u jednoj neuglednoj
privatnoj školi i zbog toga je osjećao prilično veliku i posve
nepotrebnu gorčinu. Ispod uglađene vanjštine, bio je prilično
sposoban mrziti. Cijeli svoj život zamjerao je ljudima oko sebe na
prividnoj lakoći kojom su im vrata u poslovni svijet bila otvorena
bez mnogo truda. Zamjerao im je zbog njihove beskrajne i
isprepletene mreže veza i prijateljstava, obično skovanih davno prije
u školama, sveučilištima ili u borbenim pukovima na koja su se
mogli pozivati kad su god htjeli. To se nazivalo »mreža starih dečki«
ili »magični krug«, a od svega najviše je zamjerao to što on nije
njihov član.
Jednog dana, govorio je sebi mnogo puta, kad bude bio
glavni direktor i vitez kraljevstva sjedit će menu tim ljudima kao
jednak njima i oni će ga slušati, stvarno slušati.
Dolje za stolom, sir Nigel Irvine, pronicljiv čovjek, uhvati
pogled u očima Harcourt-Smitha i postade uznemiren. U tom je
čovjeku postojala sposobnost za gnjev, razmišljao je. Irvine je bio
vršnjak sir Bernarda Hemmingsa i mnogo su toga prošli zajedno.
Razmišljao je o Harcourt-Smithovom preuzimanju službe u jesen.
Razmišljao je o njegovom gnjevu i skrivenim ambicijama i kamo ih
to može odvesti ili ih je već možda odvelo.
— Pa, čuli smo što želi gospodin Preston — reče sir Anthony
Plumb. — Potpuni nadzor. Može li? Ruke se podigoše.
Svakog petka u MI5 održava se, kako to oni zovu,
»konferencija zahtjeva«.
Predsjedava direktor grane »K«, šef združenih sekcija. Na toj
konferenciji ostali direktori postavljaju svoje zahtjeve za ono što
misle da im je potrebno —financijske i tehničke usluge kao i nadzor
nad osumnjičenima. Pritisak je uvijek na direktora grane A koji
kontrolira promatrače. Tog tjedna, konferencija u petak bila je
unaprijed rezervirana za Prestona, bar što se tiče promatrača. Taj
sastanak u petak 30. siječnja, otkrio je tajnu. Dva dana prije
Harcourt-Smith je na zahtjev Paragona, dodijelio Prestonu
promatrače koje je tražio.
Šest promatrača u jednoj ekipi (četvorica su činila »kutiju«, a
dvojica su bila u parkiranim kolima), četiri ekipe svaka dvadeset i
četiri sata, plus dvojica za kontrolu, tako da je Preston povukao
četrdeset i osam promatrača s drugih dužnosti. Bilo je nekoliko
protesta, no nitko nije mogao ništa učiniti.
— Postoje dvije mete — oficiri su govorili ekipama u Corku.
Jedan je oženjen, no žena mu je na selu. Živi u stanu u West Endu,
obično pješaci u Ministarstvo svako jutro, oko tri kilometra. Drugi je
neženja i živi izvan Edenforidgea, u Kentu. On se svaki dan vozi
vlakom. Počinjemo sutra.
Tehnička pomoć preuzela je brigu oko prisluškivanja telefona
i pregledavanja pošte. Tako su sir Richard Peters i gospodin George
Berenson došli pod mikroskop.
A ipak, promatrači su došli prekasno da vide isporuku jedne
pošiljke za kuću Fontenoy. Adresat ju je preuzeo od portira kad se
vraćao s posla. Sadržavala je kopiju, načinjenu od cirkona,
dijamanata Glen koji su sljedećeg dana bili položeni u banku Coutts.
Petak 13. obično se smatra nesretnim danom, no za Johna
Prestona bilo je obratno. Donio mu je prvi rezultat u zamornom
praćenju dvojice starijih državnih službenika.
Šest dana nadzor nije donosio nikakve rezultate. Oba čovjeka
bili su stvorenja sklona navikama i ni jedan nije bio svjestan
nadzora; tj. nisu očekivali pratnju, pa je posao promatrača bio lagan.
Ali i dosadan.
Londončanin je napuštao svoj stan u Belgraviji svaki dan u
isti sat, odšetao do Hyde Park Cornera, skrenuo prema Constitution
Hillu i prešao preko St. James's Parka. Taj ga je put doveo do Horse
Guards Parade. Prolazio je pokraj Whitehalla ravno u Ministarstvo.
Nekad je ručao vani, nekad u Ministarstvu. Većinu večeri provodio
je kod kuće ili u svom klubu.
A putnik, drugi čovjek, koji živi sam u slikovitom ljetnikovcu
izvan Edenbridgea, hvatao je svakog dana isti vlak za London i
odšetao od stanice Charing Cross do Ministarstva i nestao unutra.
Promatrači su ga »spremili pod krov« svake večeri i smrzavali se
bdijući, dok ujutro ne bi bili zamijenjeni. Ni jedan čovjek nije učinio
ništa sumnjivo. Pregledavanje pošte i prisluškivanje telefona kod
obojice, otkriše samo uobičajene račune, osobnu poštu, banalne
telefonske razgovore i umjeren i ugledan društveni život. Do 13.
veljače.
Kao kontrolor operacija, Preston je bio u sobi za radio-vezu u
podzemnom katu Cork Streeta kad je stigao poziv iz ekipe »B« koja
je slijedila sir Richarda Petersa.
— Joe zove taksi. Mi smo iza njega u automobilima. — U
razgovoru »promatrača«, meta je uvijek Joe, ili »naš prijatelj«.
Kad je ekipa »B« završila sa svojom smjenom, Preston je
imao sastanak s njezinim šefom, Harryjem Burkinshawom. On je bio
nizak debeo čovjek, srednjih godina, veteran svoje profesije koja mu
je život značila, mogao je provesti sate u pozadini neke londonske
ulice, a zatim se zadivljujućom brzinom pomaknuti, ako mu meta
pokušava šmugnuti.
Nosio je vunenu jaknu, šešir sa zavinutim obodom, u ruci je
držao kišni ogrtač a oko vrata mu je visio fotografski aparat i
izgledao je kao običan američki turist. Kao kod svih promatrača,
šešir, jakna i kišni ogrtač bili su mekani I mogli su se okrenuti
naopačke, osiguravajući šest kombinacija. Promatrači su pamtili
svoja uporišta i različite uloge u koje su mogli ponovno uskočiti za
nekoliko sekundi.
— No, što se dogodilo, Harry? — upita Preston.
— Izišao je iz Ministarstva u uobičajeno vrijeme. Pokupili
smo ga i držali u »kutiji«. No umjesto da odšeta u uobičajenom
pravcu, on je otišao sve do Trafalgar Squarea i pozvao taksi. Bili
smo na kraju smjene. Alarmirali smo naše pomoćnike da zadrže
položaj i da se spreme slijediti taksi.
— Otpustio je taksi kod Panzerove delikatese na Bayswater
Roadu i umakao niz Clanricarde Gardens. Na pola puta, šmugnuo je
u jedno vanjsko dvorište i spustio se stepenicama u podrum. Jedan
od mojih momaka prišao je dovoljno blizu da vidi kako dolje nema
ničeg osim vrata podrumskog stana. Šmugnuo je kroz njih. Tada se
taj moj dečko morao maknuti: Joe je izlazio i penjao se uz stepenice.
Vratio se do Bayswater Roada, sjeo u drugi taksi i ponovno krenuo
prema West Endu. Nakon toga, nastavio je normalnim putem.
Prepustili smo ga drugoj smjeni na dnu Park Lanea.
— Koliko se dugo zadržao dolje na podrumskim
stepenicama?
— Trideset-četrdeset sekundi — reče Burkinshaw. — Ili je
prokleto brzo bio pušten unutra ili je imao svoj ključ. Unutra nije
bilo svjetla. Izgledalo je kao da je svratio da pokupi poštu ili nešto
provjeri.
— Kakva je kuća?
— Prljava kuća, prljav podrum. Sve će to ujutro biti u
dnevniku. Mogu li sad ići. Vraški me bole noge.
Preston je proveo večer razmišljajući o tom doganaju. Zašto
bi zaboga sir Richard Peters želio posjetiti otrcan stan u Bayswateru?
I to na četrdeset sekundi? Nije mogao vidjeti nikoga unutra. Nije bilo
dovoljno vremena. Pokupiti poštu? Ili ostaviti poruku? Uredio je da
kuća bude pod stalnim nadzorom; a za jedan sat tamo je bio i
automobil i čovjek s fotografskim aparatom u njemu.
Weekendi su weekendi. Preston je mogao pokrenuti državne
vlasti da počnu istragu o tom stanu u subotu i nedjelju, ali to bi
izazvalo dosta buke. To je bio ultra-tajni nadzor. Odlučio je da čeka
do ponedjeljka.
Komitet Albion izabrao je profesora Krilova da bude njegov
šef i predstavnik I on je bio taj koji je obavijestio majora Pavlova da
je komitet spreman izvijestiti generalnog sekretara o svojim
razmišljanjima. To je bilo u subotu ujutro. Za nekoliko sati, svakom
od četvorice članova komiteta bilo je rečeno da se javi drugu
generalnom sekretaru u njegovoj dači u Usovu.
Trojica su došla svojim vlastitim automobilima. Philbyja je
osobno vozio major Pavlov, te je mogao otpustiti za taj put vozača
Gregorijeva, KGB-ova šofera koji ga je vozio više od dva tjedna.
Zapadno od Moskve, preko Uspenskog mosta i blizu obala
rijeke Moskve, smješten je kompleks umjetnih sela, oko kojih se
nalaze dače velikana i uglednika sovjetskog društva. Čak je i ovdje
stupnjevanje strogo. U Peredalkinu su dače umjetnika, akademika i
vojnih lica; u Žukovski su oni iz Centralnog komiteta I ostali ispod
Politbiroa; no posljednji, ljudi na samom vrhu, imaju svoje dače
grupirane oko Usova, najekskluzivnijeg dijela od svih.
Izvorna ruska dača bila je obična seoska koliba, no ove su
prave palače luksuza, smještene unutar stotine jutara borove i
brezove šume; kroz to područje patroliraju non-stop jedinice tjelesne
straže Devete uprave kako bi osigurale potpunu privatnost i sigurnost
vlasti.
Philby je znao da svaki član Politbiroa, postavljanjem na taj
položaj, stječe pravo na četiri rezidencije. To je obiteljski stan u
Kutuzovskom prospektu koji, ukoliko ne padne u nemilost, ostaje
njegovoj obitelji zauvijek. Onda, tu je službena komforna vila na
Lenjinovu brdu, u kojoj je uvijek posluga i u kojoj su instalirani
prislušni uređaji. Ipak ta vila rijetko je od koristi, čuva se za
primanja stranih dostojanstvenika. Na trećem je mjestu dača u
šumama zapadno od Moskve koju novopromovirani glavešina može
zamisliti i sagraditi prema svojem ukusu. Konačno, tu je ljetno
utočište, često na Krimu na Crnom moru. Generalni je sekretar,
međutim, davno prije bio imao svoje ljetno utočište sagrađeno u
Kislovodsku, mineralnom kupalištu u Caucasusu, specijaliziranom u
liječenju abdomenalnih bolesti.
Philby nije nikada vidio daču generalnog sekretara u Usovu.
Kako joj se čajka približavala te studene večeri, primijetio je da je
dugačka i niska, napravljena od rezanog kamena, sa stepenastim
krovom i, kao i namještaj u Kutuzovskom prospektu, sadržava
mnogo od skandinavske jednostavnosti. Unutra, temperatura je bila
vrlo visoka, a generalni ih je sekretar primio u prostranoj dnevnoj
sobi gdje je debela cjepanica u vatri pridonosila usijanju. Nakon
kratkih formalnosti, generalni sekretar rukom je dao znak profesoru
Krilovu da mu otkrije mišljenje komiteta Albion.
— Razumjet ćete, druže generalni sekretaru, ono što smo mi
istraživali je način kako da utječemo na dio britanskih birača, i da taj
broj ne bude manji od deset posto svih birača u vezi s dva osnovna
stajališta: prvo, temeljni gubitak povjerenja u postojeću
konzervativnu vladu; drugo, uvjerenje da u izboru laburističke vlade
leži njihova najbolja šansa za zadovoljstvo i sigurnost.
— Kako bismo pojednostavili to istraživanje, upitali smo se
ne postoji li možda samo jedan glavni problem koji bi dominirao, ili
bi se uredilo da dominira, cijelim izborima. Nakon temeljitog
razmatranja, zaključili smo da nikakav ekonomski aspekt — gubitak
posla, zatvaranje tvornica, povećanje automatizacije u industriji, čak
i smanjenje javnih službi — ne bi bio problem koji tražimo.
— No mi vjerujemo da postoji nešto takvo: najveći i najemotivniji neekonomski politički problem u Britaniji i u cijeloj
Zapadnoj Europi u ovo vrijeme. To je pitanje nuklearnog
razoružanja. To je na Zapadu postao veliki problem i tim se pitanjem
bave milijuni običnih ljudi. To je u osnovi pitanje masovnog straha i
u tom bi smjeru, smatramo, trebalo usmjeriti naš napad; taj problem
bismo mogli skriveno iskoristiti.
— A vaši konkretni prijedlozi? — meko upita generalni
sekretar.
— Poznati su vam, druže generalni sekretaru, naši napori na
tom polju. Ne milijuni već milijarde rubalja potrošene su kako bi se
hrabrile razne antinuklearne organizacije s namjerom da se upozori
ljude Zapadne Europe kako je jednostrano nuklearno razoružanje
zaista najbolja šansa za mir. Naši prikriveni napori i njihovi rezultati
bili su izvanredni, no ništa se ne može usporediti s onim, vjerujemo,
što bi sada trebalo napraviti.
— Britanska laburistička stranka jedina je od četiriju
stranaka, što se natječu na sljedećim izborima, koja se obvezuje na
jednostrano nuklearno razoružanje.
Naše je stajalište da sve prepreke našem planu sada treba
iščupati, koristeći novac, dezinformacije, propagandu, kako bi se
navelo taj minimum od deset posto kolebljivih britanskih birača da
daju svoj glas, napokon uvjereni da je glas za laburiste glas za Mir.
Tišina dok su čekali reakciju generalnog sekretara bila je
gotovo opipljiva.
Napokon progovori.
— Ti napori koje smo činili zadnjih osam godina, o kojima
ste govorili, jesu li imali efekta?
Profesor Krilov izgledao je kao da ga je udario projektil zrakzrak. Philby shvati zlovolju sovjetskog vone i klimnu glavom.
Generalni sekretar primijeti pokret i nastavi govoriti:
— Prije četiri godine uložili smo golem napor kako bismo
destabilizirali povjerenje zapadnoeuropskih birača i njihove vlade
glede tog pitanja. Danas, istina, svi su pokreti o jednostranom
razoružanju na lijevom krilu tako da su na ovaj ili onaj način pod
kontrolom naših prijatelja i rade za naše ciljeve. Ta nam je kampanja
donijela bogate plodove naklonosti i utjecaja. Ipak...
Generalni sekretar iznenada pljesne obama dlanovima po
naslonima za ruke svojih kolica. Naprasni pokret čovjeka, inače
ledeno hladnokrvnog, opasno uzdrma četvoricu njegovih slušača.
— Ništa se nije promijenilo — povikne generalni sekretar.
Njegov glas ponovno postane glas staloženog tenora. — Prije pet
godina, i još prije četiri godine, svi stručnjaci u Centralnom komitetu
i na sveučilištima i KGB-ove analitičke studijske grupe uvjeravale su
nas da su pokreti za jednostrano razoružanje toliko moćni da mogu
zaustaviti postavljanje krstarećih pershing raketa.
Vjerovali smo u to. No bili smo zavarani. U Ženevi smo se
zakopali, nagovoreni od naše vlastite propagande da ako ustrajemo
dovoljno dugo, vlade Zapadne Europe popustit će pred »mirnim«
demonstracijama, koje smo tajno podupirali, i odbit će postaviti
pershing i krstareće rakete. No one su bile postavljene i mi smo
morali napustiti pregovore.
Philby klimnu, izgledao je prikladno čedan. Godine 1983.
eksponirao se pismenom sugestijom da »mirnodopski« pokret na
Zapadu, usprkos popularnim bučnim demonstracijama, neće utjecati
na neke važne izbore ili promijeniti mišljenje bilo koje vlade.
Dokazalo se da je bio u pravu. Stvari su se odvijale kako je i mislio.
— Ta stvar još uvijek boli, drugovi, još uvijek — reče
generalni sekretar. — Druže pukovniče Philby, kakvi su posljednji
rezultati ispitivanja javnog mnijenja u Britaniji po tom pitanju?
— Bojim se, ne najbolji — reče Philby. — Posljednje takvo
ispitivanje upućuje da trenutno dvadeset posto Britanaca podržava
jednostrano nuklearno razoružanje.
No upravo to zbunjuje. Menu radničkom klasom, koja
tradicionalno glasa za laburiste, broj je manji. Žalosna je činjenica,
druže generalni sekretaru, da je britanska radnička klasa jedna od
najkonzervativnijih na svijetu. Ispitivanja također pokazuju da je ona
među najpatriotskijim, u tradicionalnom smislu. Za vrijeme
falklandskog rata, i najnepopustljiviji sindikalisti pohrlili su u
brodogradilišta i radili prekovremeno kako bi brodovi na vrijeme
isplovili.
— Bojim se, želi li se netko suočiti s grubom stvarnošću,
mora se priznati da je britanski radnik odlučno odbio priznati da
njegovi najbolji interesi počivaju kod nas ili barem u oslabljenju
britanske obrane. I nema razloga da vjerujemo da ćemo sada
promijeniti njegovo mišljenje.
— Gruba stvarnost, to je upravo ono s čime sam htio da
se.suoči ovaj komitet — reče generalni sekretar. Ponovno je načinio
stanku od nekoliko minuta. — Idite, drugovi. Vratite se vašim
savjetovanjima. I donesite mi plan, aktivnu mjeru koja će iskoristiti
taj masovni strah, o kojemu pričate, kao nikad dosad; nešto što će i
razborite muškarce i žene navesti da glasaju za laburiste, glasajući
tako i za uklanjanje nuklearnog oružja s njihova tla.
Kad su otišli, stari Rus je ustao i sa štapom polako odšetao do
prozora. Zurio je van na pucketavu brezovu šumu pod snijegom. Kad
se domogao vlasti svog još nepokopanog prethodnika, obvezao se da
će ispuniti pet zadataka u vremenu koje mu je preostalo.
Želio je da bude zapamćen kao čovjek koji je povećao
proizvodnju hrane i njezinu djelotvornu distribuciju; koji je
udvostručio proizvodnju robe široke potrošnje, brojčano i prema
kvaliteti, opsežnom reorganizacijom kronično nedjelotvorne
industrije; koji je potegnuo disciplinu u Partiji na svim razinama;
koji je iskorijenio korupciju koja je oglodala vitalne organe zemlje; i
koji je osigurao nadmoć u ljudstvu i oružju duž zbijenih redova
neprijatelja njegove zemlje.
Četiri godina kasnije, znao je da nije ispunio ni jedan od tih
zadataka. On je bio starac, k tomu još i bolestan, znao je da vrijeme
prolazi. Uvijek se dičio time da je pragmatičan, realističan čovjek,
unutar okvira strogog marksističkog ortodoksnog mišljenja. No čak i
pragmatični ljudi imaju svoje snove, a stari ljudi imaju svoju taštinu.
Njegova je bila jednostavna: želio jejedan veliki trijumf, jedan velik
spomenik koji će biti njegov i samo njegov. Koliko ga je samo želio,
te hladne zimske noći, znao je samo on.
Te nedjelje Preston je prošetao pokraj kuće u Clanricarde
Gardensu, ulice koja je išla ravno prema sjeveru od Bayswater
Roada. Burkinshaw je bio u pravu; bila je jedna od onih nekada
bogatih viktorijanskih peterokatnica koja se otrčala i u kojoj su sada
bili jednosobni stanovi. Mali prostor pred njom bio je preplavljen
korovom; pet stepenica vodilo je do oljuštenih vrata s ulice. Iz
malenog prednjeg dvorišta stepenice su vodile dolje u podrumski
prostor gdje se nalazio podrumski stan. Ponovno se pitao zbog čega
bi jedan stariji državni službenik i vitez kraljevstva želio posjetiti
tako prljavo mjesto.
Negdje u vidokrugu, znao je, trebao bi biti promatrač,
vjerojatno u parkiranom vozilu, sa spremnim fotografskim aparatom
koji ima teleobjektiv. Nije pokušavao otkriti tog čovjeka, no znao je
da će on sam biti zamijećen. (U ponedjeljak je u dnevniku bio vođen
kao »nepoznata osoba koja je šetala u 11.21 i pokazivala zanimanje
za kuću«.) Hvala bogu, ni za što, mislio je.
U ponedjeljak ujutro posjetio je lokalnu gradsku vijećnicu i
pregledao popis poreznih obveznika za tu ulicu. Na toj adresi bio je
naveden samo jedan kućevlasnik, neki gospodin Michael Z. Mifsud.
Bio je zahvalan za to Z; s takvim imenom ih nije moglo biti mnogo u
okolini. Pozvan preko radija, promatrač u Clanricarde Gardensu
sklizne niz ulicu i provjeri zvono. M. Mifsud stanovao je u
prizemlju. Vlasnik-stanar, razmišljao je Preston, koji je iznajmio
ostatak namještene kuće; zakupnik nenamještenog posjeda plaćao bi
vlastitu tarifu.
Kasno tog jutra, on je provjerio Michaela Z. Mifsuda u
kompjutoru za useljenike u Croydonu. Bio je s Malte, kao što se
moglo zaključiti po njegovom imenu, a u Britaniji je bio trideset
godina. Ništa poznato, osim upitnika prije petnaest godina. Nije
proganjan i nema objašnjenja za upitnik. Ured za kriminal Scotland
Yarda objasnio je upitnik: taj je čovjek gotovo bio deportiran.
Odslužio je dvije godine jer je zarađivao za život na nemoralan
način. Nakon ručka, Preston je otišao posjetiti Armstronga u
Financijski odjel u Charles Streetu.
— Mogu li sutra biti porezni inspektor? — upita.
Armstrong uzdahne.
— Pokušat ću to srediti. Zvrcni prije kraja radnog vremena.
Zatim je pošao dalje do pravnog savjetnika.
— Hoćeš li zamoliti Posebnu granu da mi sredi nalog za
pretres na ovoj adresi?
Također, želim još jednog njihovog narednika da me prati.
MI5 u Britaniji nije imao ovlaštenje da hapsi. Samo je
policijski službenik mogao obaviti hapšenje, osim u hitnim
slučajevima kada je hapšenje nekog građanina bilo moguće. Kad
MI5 želi nekog pokupiti, za to se obično zaduži Posebna grana.
— Nećeš valjda na silu ući u taj stan? — sumnjičavo upita
pravnik.
— Naravno da neću — reče Preston. — Želim pričekati dok
se vlasnik tog stana ne pojavi, zatim ući unutra i pretražiti. Hapšenje
će možda biti nužno, ovisi o pretraživanju. Zato trebam narednika.
— U redu — uzdahne pravnik. — Izići ću na kraj s
poslušnim sucem. Obadvoje ćeš imati sutra ujutro.
Nešto prije pet sati tog popodneva, Preston je iz Financijskog
uzeo svoju potvrdu poreznog inspektora. Armstrong mu je dao još
jednu karticu s telefonskim brojem.
— Ako posumnja, nazovi taj broj. To je porezni prihod u
Willesden Greenu. Traži gospodina Charnleya. On će jamčiti za
tebe. Usput, tvoje je ime Brent.
— Shvaćam. — reče Preston.
Gospodin Michael Z. Mifsud, kojeg je ispitivao sljedeće
jutro, nije bio baš ugodan čovjek. Bio je neobrijan, u preuskoj vesti,
otresit i bez volje za suradnju, no pustio je Prestona u svoju prljavu
dnevnu sobu.
— Što to pričate? — protestirao je Mifsud. — Kakav
prihod!Sve što zaradim, to i prijavim.
— Gospodine Mifsud, uvjeravam vas da je to samo
uobičajena provjera. To se stalno radi. Vi prijavljujete sav zakup,
nemate što kriti.
— Nemam što kriti. Zato nastavite s mojim knjigovođom —
reče prkosno Mifsud.
— Mogu ako želite — reče Preston. — No uvjeravam vas, mi
možemo utvrditi da su računi vašeg knjigovone astronomsko visoki.
Da budem iskren — ako su zakupi u redu, naprosto ću otići i
provjeravati prihod kod nekog drugog. No ako je, ne daj bože, bilo
koji od ovih stanova izdan u nemoralne svrhe, to je već druga stvar.
Što se mene tiče, ja se bavim porezom na prihod.
No u granicama je moje dužnosti proslijediti policiji ono što
otkrijem. Znate li što znači zarađivati za život na nemoralnim
stvarima?
— Što time mislite? — protestirao je Mifsud. — Ovdje nema
nemoralne zarade. Sve su to dobri stanari. Plaćaju zakup, ja plaćam
porez. Sve.
No postepeno je postajao sve bljeđi i nerado je pokazao
knjige zakupaca. Preston se pretvarao da je zainteresiran za sve.
Primijetio je da je podrum iznajmljen nekom gospodinu Dickieju za
četrdeset funta tjedno. Trebalo mu je sat vremena da pribavi sve
detalje. Mifsud nikad nije sreo stanara iz podruma. Plaćao je u
gotovom kao urica. No postojalo je i natipkano pismo kojim je stan
iznajmljen.
Potpisao ga je gospodin Dickie. Kad je odlazio, Preston je sa
sobom uzeo pismo, unatoč Mifsudovim protestima. U doba ručka
predao ga je grafolozima Scotland Yarda, zajedno s primjerima
rukopisa i potpisom sir Richarda Petersa. Pri kraju radnog vremena,
Yard ga je nazvao. Isti rukopis, ali promijenjen.
Dakle, pomisli Preston, Peters je imao vlastiti Pied-a-terre.
Za ugodne susrete sa svojim kontrolorom. Najvjerojatnije. Preston je
izdao naređenja: ako Peters ponovno krene prema tom stanu, on
Preston, neka smjesta o tome bude obaviješten, bez obzira gdje se
nalazio. Prismotra na stan u podrumu neka se i dalje nastavi, u
slučaju da iskrsne još netko.
Razvukla se srijeda, a zatim i četvrtak. A onda, napustivši
Ministarstvo, Sir Richard Peters ponovno je zaustavio taksi i uputio
se prema Bayswateru.
Promatrači su stupili u vezu s Prestonom u baru Gordon
Streeta iz kojeg je nazvao Scotland Yard i izvukao iz kantine
unaprijed izabranog narednika Posebne grane, čovjeku s druge strane
žice dao je adresu.
— Srest ćemo se s druge strane pločnika, što prije možete, no
bez puno galame — reče.
Svi su se sreli u hladnom mraku pločnika s druge strane
osumnjičene kuće.
Preston je otpustio taksi dvjesto metara niže. Čovjek iz
Posebne grane stigao je u službenom automobilu koji nije bio
označen i koji se, sa svojim vozačem, parkirao s ugašenim svjetlima
na uglu. Detektiv narednik Lander pokazao se kao mlad i pomalo
zelen čovjek; to mu je bilo prvo hapšenje s ljudima iz MI5, i
izgledao je impresioniran. Harry Burkinshaw izroni iz sjene.
— Koliko je dugo unutra, Harry?
— Pedeset i pet minuta — reče Burkinshaw.
— Neki drugi posjetilac?
— Ne.
Preston izvadi svoj nalog za pretres i pokaže ga Landeru.
— U redu, hajdemo unutra — reče.
— Da li bi mogao biti nasilan, gospodine? — upita Lander.
— Oh, nadam se da ne bi — reče Preston. — On je
sredovječni državni službenik.
Prešli su cestu i tiho ušli u malo dvorište. Blijedo svjetlo
gorjelo je iza zastora u podrumskom stanu. Sišli su niz stepenice u
tišini i Preston pozvoni.
Iznutra se čulo lupanje potpetica i vrata su se otvorila.
Uokvirena svjetlom, stajala je žena.
Kada je ugledala dvojicu muškaraca, smiješak dobrodošlice
nestao je s njenih jarkocrveno namazanih usana. Pokušala je zatvoriti
vrata, no Lander ih je gurnuo, odgurnuvši nju u stranu i prošao
pokraj nje.
Nije bila baš neki curičak, no dobro se držala. Valovita tamna
kosa spuštala se do ramena i uokvirivala njezino previše našminkano
lice. Neumjereno je koristila maškaru i sjenilo oko očiju, rumenilo
na obrazima i jarki ruž na usnama. Prije no što je stigla čvrsto obaviti
kućnu haljinu oko sebe, Preston je bacio letimičan pogled na crne
čarape i podvezice i čvrsto uz struk pritegnut steznik, ukrašen
crvenim vrpcama.
Odveo ju je duž hodnika do dnevne sobe i posjeo ju. Ona je
zurila u tepih.
Sjedili su u tišini dok je Lander pretraživao stan. Lander je
znao da se ljudi u bijegu katkad skrivaju pod krevetima i u
ormarima. Temeljito je pretražio stan.
Nakon deset minuta, izronio je iz stražnjeg dijela stana,
pomalo uzbuđen.
— Ni traga od njega, gospodine. Mora da je pobjegao otraga,
preskočio vrtnu ogradu i otišao niz drugu ulicu.
Upravo tada čulo se zvono na prednjim vratima.
— Vaši ljudi, gospodine? — upita Lander Prestona. Preston
je odmahnuo glavom.
— Ne, jer zvoni jednom — odgovori.
Lander otine otvoriti prednja vrata. Preston je čuo psovku i
zvuk koraka u trku.
Nakon toga, na vratima se pojavi jedan čovjek i kad je vidio
da ih detektiv otvara, pokušao je uteći. Burkinshawovi ljudi bili su
na vrhu stepenica I uhvatili su čovjeka dok mu je Lander koji ga je
slijedio stavio lisice na ruke.
Nakon toga čovjek je mirno krenuo, i bio odveden
policijskim automobilom.
Preston je sjedio sa ženom i slušao metež koji se stišavao.
— To nije hapšenje — reče mirno — no mislim da bismo
morali otići u glavni ured, zar ne?
Žena jadno klimne.
— Imate li što protiv da se prvo presvučem?
— Mislim da bi to bila dobra ideja, sir Richarde — reče
Preston.
Sat kasnije, kršni no vrlo žilavi vozač kamiona bio je pušten
iz policijske stanije Paddington Greena i ozbiljno upozoren o
nerazboritosti javljanja na oglase o tajnim sastancima u kontakt
magazinima za odrasle.
John Preston otpratio je sir Richarda Petersa na selo i ostao s
njim do ponoći, slušajući što ima reći, vratio se u London i proveo
ostatak noći pišući izvještaj. Taj je izvještaj bio pred svim članovima
komiteta Paragon kad su se sastali u jedanaest sati u petak ujutro.
Kod svih je na licima bio izraz krajnje zbunjenosti i gađenja.
Dobri bože, mislio je u sebi sir Martin Flannery, sekretar
Kabineta, prvo Hayman, onda Trestrail, zatim Dunnett i sada ovo.
Zar ti bijednici uopće ne mogu imati zatvorene šliceve?
Zadnji čovjek koji je pročitao izvještaj podigne pogled.
— Prilično grozno — reče sir Hubert Villiers iz Ministar stva
unutrašnjih poslova.
— Nemojte misliti da ćemo htjeti tog tipa natrag u
Ministarstvo — reče sir Perry Jones iz Ministarstva obrane.
— Gdje je on sada? — upita sir Anthony Plumb glavnog
direktora MI5, koji je sjedio pokraj Briana Harcourt-Smitha.
— U jednoj od naših kuća na selu — reče sir Bernard
Hemmings. — Već je telefonirao Ministarstvu, napominjući da zove
iz svog ljetnikovca u Edenbridgeu, kako bi obavijestio da se jučer
navečer okliznuo na komad leda i slomio kost u gležnju. Kaže da je
u gipsu i da ga neće biti četrnaest dana. Naredba liječnika. To će
zaustaviti stvari neko vrijeme.
— Zar nismo previdjeli jedno pitanje? — promrmlja sir Nigel
Irvine iz MI6. — Bez obzira na njegove neuobičajene seksualne
ukuse, da li je on naš čovjek? Je li on kradljivac?
Brian Harcourt-Smith pročisti grlo.
— Ispitivanje je, gospodo, na početnim stupnjevima — reče
— no izgleda moguće da jest. Svakako, bio je izvrsna prilika za
vrbovanje ucjenom.
— Vrijeme postaje vrlo važno — ubaci sir Patrick Strickland iz Ministarstva vanjskih poslova. — Nad nama još uvijek visi
problem procjene učinjene štete, i, na kraju, što i kada reći našim
saveznicima.
— Mogli bismo ... pojačati istragu — predloži Harcourt-Smith. — Vjerujem da bismo na takav način dobili odgovor u roku
dvadeset i četiri sata.
Nastupila je neugodna tišina. Misao da jednog od njihovih
kolega, što god da je učinio prepuste »čvrstoj« ekipi, nije bila
ugodna. Sir Martinu Flanneryju okrenuo se želudac. Imao je duboku
osobnu averziju prema nasilju.
— To sigurno nije potrebno na ovom stupnju? — upita. Sir
Nigel Irvine podigne glavu s izvještaja.
— Bernard, taj Preston, istražni službenik, izgleda čovjek na
mjestu.
— Da — potvrdi sir Bernard Hemmings.
— Pitao sam se — nastavi Irvine s varljivim ustručavanjem
— ... čini se da je proveo nekoliko sati s Petersom neposredno nakon
doganaja u Bayswateru. Pitam se da li bi za ovaj komitet moglo biti
korisno čuti što on kaže.
— Ispitao sam ga osobno jutros — naglo umetne HarcourtSmith. — Uvjeren sam da mogu odgovoriti na sva pitanja o tome što
se dogodilo.
Šef »šestice« stao se ispričavati.
— Dragi moj Briane, ne sumnjam u to — reče. — Stvar je
samo u tomu... no... katkad se može dobiti neki dojam iz ispitivanja
osumnjičenog koji se jedva naslućuje u papirima. Ne znam što misli
komitet, no morat ćemo donijeti odluku o tome što dalje. Samo sam
pomislio da bi moglo biti korisno saslušati čovjeka koji je
razgovarao s Petersom. Za stolom je slijedilo klimanje glavama.
Hemmings je poslao očigledno razdraženog Harcourt-Smitha
na telefon da pozove Prestona. Dok su glavešine čekale, servirana je
kava. Preston se pojavio trideset minuta kasnije. Visoki državni
službenici radoznalo su ga ispitivali.
Ponu]ena mu je stolica u sredini stola, nasuprot Prestonovog
glavnog direktora I njegovog zamjenika. Sir Anthony Plumb
objasnio mu je dilemu komiteta.
— Što se doganalo dok ste bili s Petersom? — upita sir
Anthony.
Preston razmisli trenutak.
— U kolima, na putu prema selu, bio je slomljen — reče
Preston. — Otad se vladao smireno, premda uz veliko naprezanje.
Odveo sam ga kući. Počeo je plakati i govoriti.
— Priznao je svoju sklonost prema transvestitskom
fetišizmu, no izgledao je zapanjen optužbom za izdajstvo. Žestoko je
poricao i nastavio to činiti sve dok ga nisam ostavio s nadzornikom.
— Ipak bi — reče Brian Harcourt-Smith — on još uvijek
mogao biti naš čovjek.
— Da, zaista bi mogao biti — složio se Preston.
— Ali vaš dojam, vaš unutrašnji osjećaj? — promrmlja sir
Nigel Irvine.
Preston duboko uzdahne.
— Gospodo, ja mislim da on nije čovjek kojeg tražimo.
— Možemo li upitati zašto? — upita sir Anthony.
— Kao što je dao naslutiti sir Nigel, naprosto unutrašnji
osjećaj — reče Preston. — Vidio sam dosad dva čovjeka čiji se svijet
srušio i koji su vjerovali da im više ništa nije ostalo zbog čega bi
valjalo živjeti. Kad su ljudi u takvom raspoloženju, skloni su sve
odati. Rijedak čovjek velike mirnoće, poput Philbyja ili Blunta,
može ustrajati. No oni su bili ideološke izdajice, uvjereni marksisti.
Ako je sir Richard Peters ucjenom bio uvučen u izdaju, mislim da bi
on to priznao kad se počela rušiti kuća od karata, ili bar ne bi
pokazao iznenađenje zbog optužbe za izdaju. On je bio potpuno
iznenađen; mogao je glumiti, no mislim da mu do toga tada nije bilo
stalo. Ako je glumio morao bi dobiti Oscara.
Bio je to dugačak govor za jednog čovjeka na Prestonovu
položaju u nazočnosti komiteta Paragon; nastupila je za trenutak
tišina. Harcourt-Smith probadao je Prestona pogledom. Sir Nigel je
sa zanimanjem proučavao Prestona. Po prirodi svog posla, znao je za
incident u Londonderrvju koji je odao Prestona kao čovjeka iz vojne
obavještajne službe. Takoner je primijetio upiljen pogled HarcourtSmitha i pitao se zašto zamjenik glavnog direktora »petice« ne voli
Prestona. Njegovo je osobno mišljenje bilo vrlo povoljno.
— Što misliš, Nigel? — upita ga sir Anthony Plumb. Irvine
klimne glavom.
— I ja sam vidio stanje potpunog sloma koje obuzme
izdajicu kad bude otkriven. Vassall, Prime; obojica slabi i
neprimjereni ljudi, i obojica su odali sve kad se kuća počela rušiti.
Dakle, ako nije Peters, čini se da ostaje George Berenson.
— Prošlo je već mjesec dana — žalio se sir Patrick Strickland. — Moramo ščepati krivca na ovaj ili onaj način.
— Taj krivac bi još uvijek mogao biti osobni pomagač ili
sekretar na dužnosti kod jednog od te dvojice — istaknuo je sir Perry
Jones.— Zar nije tako, gospodine Preston?
— Posve točno, gospodine — reče Preston.
— Tada ćemo morati ili rasteretiti Georgea Berensona ili
dokazati da je on naš čovjek — reče sir Patrick Strickland donekle
razdraženo. — Čak ako je i čist, ostaje nam Peters. A ako ni on ne
progovori opet smo na samom početku.
— Mogu li nešto predložiti? — mirno upita Preston. Bilo je
iznenađenja. On nije bio ovdje pozvan da predlaže.
Ali sir Anthony Plumb bio je ljubazen čovjek.
— Izvolite — reče.
— Deset dokumenata koje je vratio anonimni pošiljalac ulaze
u jedan isti kalup — reče Preston. Muškarci za stolom klimnu. —
Sedam od njih — nastavi Preston — sadržavaju materijal koji se
odnosi na britanske i NATO pomorske rasporede u Atlantiku,
sjevernom i južnom. Čini se da je to područje planiranja NATO-a od
osobitog interesa za našeg kradljivca ili njegove kontrolore. Da li bi
bilo moguće poslati na stol gospodina Berensona dokument koji bi
bio tako neodoljivo privlačan da, ako je krivac, ne bi mogao odoljeti
već bi ukrao kopiju i proslijedio je dalje?
Brojne glave oko stola zamišljeno klimnu.
— Raskrinkati ga, na to mislite? — razmišljao je sir Bernard
Hemmings. — Što ti misliš, Nigel?
— Znaš, mislim da mi se to sviđa. Moglo bi uspjeti. Da li bi
se to moglo učiniti, Perry?
Sir Perry Jones skupi usta.
— Zapravo, mnogo jednostavnije no što misliš — reče. —
Kad sam bio u Americi, raspravljalo se o ideji, koju još nisam
proslijedio, da bismo jednog dana trebali poboljšati opskrbu gorivom
i hranom na otoku Ascension, što bi bila velika olakšica za naše
atomske podmornice. Američani su bili vrlo zainteresirani i
predložili su da mogu pomoći glede troškova, budu li se tamo I oni
opskrbljivali. To bi poštedjelo naše podmornice vraćanja na Faslane,
na sve one beskrajne manevre, a i Yankeeji se ne bi vraćali u
Norfolk, Virginia.
— Vjerujem da bih mogao pripremiti vrlo povjerljiv
dokument, pojačavajući tu ideju do odgovarajuće političke razine, i
potajno ga staviti na četiri-pet stolova, uključujući i Berensonov.
— Da li bi i inače Berenson vidio takav materijal? — upita
sir Paddy Strickland.
— Naravno — reče Jones. — Kao zamjenik šefa nabave u
Ministarstvu obrane njegova je sekcija odgovorna za nuklearnu
stranu stvari. On bi ga morao dobiti, zajedno s trojicom ili
četvoricom drugih. Neke bi kopije otišle samo na uvid bliskim
kolegama. Zatim bi se vratile i uništile. Izvornik bi se vratio meni u
ruke.
Bilo je dogovoreno. Dokument o otoku Ascension dospjet će
na stol Georgea Berensona u utorak.
Kad su napustili kabinet ministarstva, sir Nigel Irvine pozvao
je sir Bernarda Hemmingsa da mu se pridruži na ručku.
— Dobar čovjek, taj Preston — natuknuo je Irvine. — Svina
mi se njegova vanjština. Je li ti odan?
— Imam sve razloge da tako mislim — reče sir Bernard,
zbunjen.
Ah, to bi moglo objasniti stvari, pomislio je »C« zagonetno.
Nedjelju dvadeset i drugog britanska je premijerka provela u
svojoj službenoj seoskoj rezidenciji, Chequers, u oblasti
Buckinghamshire. U uvjetima potpune tajnosti, ona je pozvala tri
najbliža savjetnika iz Kabineta i predsjednika svoje stranke da se
osobno dovezu do nje kako bi je privatno posjetili.
Ono što im je rekla, duboko ih je zamislilo. U lipnju će isteći
četiri godine otkako je na vlasti u drugom mandatu. Ona je odlučila
da ide na pobjedu i na trećim uzastopnim izborima. Ekonomski
pokazatelji upućivali su na propast, praćenu valom zahtjeva za
povišenjem nadnica, ako se izbori održe na jesen.
Moglo bi biti i štrajkova. Ona je željela da se ne ponovi
»zima nezadovoljstva« iz 1978, kad je val radničkih obustava rada
osakatio vjerodostojnost laburističke vlade i doveo do njezine
propasti u svibnju 1979.
K tomu, sa socijalno demokratskim/liberalnim savezom, koji
je prema ispitivanju javnog mnijenja na izborima držao 20 posto
glasova, laburisti su, sa svojim vanjskim premazom jedinstva i
umjerenosti, digli svoju popularnost i držali 37 posto birača, tako da
su bili samo šest bodova ispod konzervativaca. I golema je pukotina
bila začepljena. Ukratko, ona je željela ići na iznenadne lipanjske
izbore, ali bez one štetne spekulacije koja je prethodila i ubrzala
njezinu odluku 1983. Željela je iznenadno izborno savjetovanje, i
trotjednu izbornu kampanju, i to ne 1988. ili čak u jesen 1987, već
ovoga ljeta.
Obavezala je svoje kolege na šutnju, a datum koji je odabrala
bio je osamnaesti, pretposljednji četvrtak u lipnju.
U ponedjeljak se sir Nigel Irvine sastao s Andrejevom. Susret
je bio tajni, na Hampstead Heathu. Irvineovi ljudi bili su raštrkani
naokolo kako bi utvrdili da li je Andrejev sam, ili pod nadzorom KO
(kontraobavještajnih) dosadnjakovića iz sovjetske ambasade. No bio
je čist. Britanska pratnja kretanja sovjetskog diplomata bila je
opozvana.
Sir Nigel Irvine vodio je Andrejeva kao »direktorski slučaj«.
To je bilo neobično jer ljudi koji su visoko u službi (bilo kojoj
službi), kao što je šef, ne sastaju se s nekim agentom. To se može
dogoditi samo zbog posebne važnosti tog agenta ili zato što je
vrbovanje učinjeno prije no što je kontrolor postao direktor svoje
službe, pa agent odbija da radi s bilo kim drugim. To je bio problem
s Andrejevom.
U veljači 1972. Nigel Irvine, tada jednostavno gospodin
Irvine, bio je šef stanice u Tokiju. Tog mjeseca neki antiteroristički
nastrojeni Japanci odlučili su iskaliti srdžbu na glavnom sjedištu
ultra-lijeve frakcije Crvene armije, koje je bilo smješteno u jednoj
vili zatrpanoj snijegom na obroncima brda Otakine, u mjestu Asamaso. Nacionalna policija zapravo je uradila taj posao, ali pod
komandom strašnog šefa protu-terorističkog odjela gospodina Sassa,
koji je bio Irvinov prijatelj.
Osiguravši neka iskustva, skupljena od odlučnih britanskih
SAS jedinica, Irvine je mogao pomoći gospodinu Sassu savjetima,
pa su tako neki od njegovih prijedloga spasili živote mnogih
Japanaca. Svjestan stroge neutralnosti svoje zemlje, gospodin Sassa
nije mogao zahvaliti Irvineu na neki odrenen način. No na
diplomatskom koktelu mjesec dana kasnije, sjajni i oštroumni
Japanac uhvatio je Irvineov pogled i klimnuo glavom u pravcu
ruskog diplomata na drugom kraju sobe.
Zatim se nasmijao i otišao. Irvine se približio Rusu i otkrio
da je tek stigao u Tokio i da mu je ime Andrejev.
Irvine je slijedio tog čovjeka i otkrio da je imao tajnu
nerazboritu avanturu s jednom japanskom djevojkom, prijestup koji
bi smjesta uzrokovao njegov pad u nemilost. Naravno, Japanac je to
već znao, jer je svaki sovjetski diplomat u Tokiju tiho praćen kad
god napusti ambasadu.
Irvine je postavio »ljubavnu zamku« napravivši pri tom
prikladne fotografije I snimivši magnetofonske vrpce; na kraju je
upao kod Andrejeva. Rusa je gotovo udarila kap, misleći da su ga
napali njegovi vlastiti ljudi. Dok je navlačio hlače na sebe, pristao je
da razgovara s Irvinom. Bio je to pravi »plijen«. U prvom redu, bio
je iz KGB-ove uprave koja kontrolira »ilegalce«; čovjek »N«-linije.
Prva glavna uprava KGB-a, odgovorna za sve prekomorske
aktivnosti, podijeljena je na uprave, posebne odjele i obične odjele.
Obični sovjetski agenti KGB-a pod diplomatskom zaštitom dolazili
su iz »teritorijalnih« odjela — ispalo je da Sedmi odjel pokriva
Japan. Njegovo osoblje naziva se PR-linija, kad su na dužnosti u
inozemstvu, oni obavljaju uobičajeno hvatanje informacija,
uspostavljaju korisne veze, čitaju tehničke publikacije itd.
No u najtajnijem središtu Prve glavne uprave nalazi se
»Ilegala«, ili »S« uprava, uprava koja ne poznaje teritorijalne
granice. Ljudi iz »Ilegale« obučavaju se i rade kao ilegalni agenti
koji nemaju diplomatski imunitet i koji ulaze u zemlju u dubokoj
tajnosti s lažnim dokumentima i zbog tajnih misija.
»Ilegala« djeluje izvan ambasade.
Ipak, unutar svake rezidenture KGB-a, u svakoj sovjetskoj
ambasadi, obično je jedan čovjek iz »S« uprave; ti ljudi poznati su na
prekomorskoj dužnosti kao ljudi »N«-linije. Oni se bave posebnim
zadacima, obično rukovode špijunima, kojima je zemlja protiv koje
vrše špijunažu domovina, ili naprosto asistiraju na razne načine
ljudima iz sovjetskog bloka.
Andrejev je bio iz »S« uprave. Što je još čudnije, on nije bio
stručnjak za Japan, kao što su morali biti svi drugovi Sedmog odjela
u ambasadi. On je bio stručnjak za engleski jezik i razlog zašto je on
uopće u Japanu bio je da uspostavi kontakt s nadglednikom Oružanih
snaga Sjedinjenih Država, kojeg su talenti iz KGB-a otkrili još u San
Diegu a koji je sad bio premješten u zajedničku japansko-američku
bazu u Tashikawi.
Bez nade da bi se mogao opravdati pred svojim
pretpostavljenima u Moskvi, Andrejev je pristao da radi za Irvinea.
Nagodba je privedena kraju kad se američki nadglednik, doveden u
neizdrživo stanje, otpremio na drugi svijet pomoću svog službenog
revolvera u intendantskom zahodu, a Andrejev bio hitno pozvan
natrag u Moskvu. Irvine je razmišljao da tog čovjeka odmah
»žigoše« no odustao je.
A onda se pojavio u Londonu. Serija novih fotografija bila je
spremna na stolu sir Nigela Irvinea šest mjeseci prije; sad je bio
gotov. Premješten iz »S« uprave natrag na posao u PR-liniju,
Andrejev je bio akreditiran kao drugi sekretar u sovjetskoj ambasadi.
Sir Nigel je ponovno bacio udicu. Andrejev nije imao drugog izbora
nego da surađuje, no odbio je da bude predstavljen bilo kome
drugome, tako ga je sir Nigel primao osobno kao »direktorski
slučaj«.
Po pitanju kradljivca u britanskom Ministarstvu obrane,
mogao je malo toga ponuditi. Nije znao ništa o tome. Ako je takav
čovjek postojao u Ministarstvu, tada bi ga nadzirao izravno neki
ilegalni sovjetski agent koji boravi u Britaniji i koji izravno
kontaktira s Moskvom, mogao bi ga nadzirati i jedan od trojice ljudi
»N«-linije unutar ambasade. No ti ljudi ne bi raspravljali o takvom
slučaju pijući kavu u kantini. On osobno ništa nije čuo, ali držat će
otvorene oči i uši. Tako je završio sastanak dvojice muškaraca na
Hampstead Heathu.
Sir Peregrine Jones razaslao je dokument o otoku Ascension
u utorak; cijeli ponedjeljak proveo je pripremajući ga. Dokument je
otišao četvorici ljudi.
Bertie Capstick pristao je da svake noći ulazi u Ministarstvo i
provjerava broj legalno načinjenih fotokopija.
Preston je rekao svojim promatračima da želi saznati svaku
informaciju o Georgeu Berensonu, čak i kad si je počešao vrat. To je
isto rekao ljudima koji su pregledavali poštu, a ekipu za
prisluškivanje telefonskih razgovora stavio je u stanje pripravnosti.
Tako su se umirili i čekali.
Prvoga dana nije se ništa dogodilo. Te noći, brigadni general
Capstick otišao je s Johnom Prestonom u Ministarstvo obrane dok je
osoblje spavalo i provjerio brojeve fotokopija koje su bile načinjene.
Bilo ih je sedam; tri je uzeo George Berenson, a po dvije druga
dvojica funkcionara koji su primili dokument o otoku Ascension,
dok ostala četvorica nisu uopće napravila kopije.
Navečer drugoga dana gospodin Berenson učinio je nešto
čudno. Promatrači su javili da je usred večeri napustio svoj stan u
Belgraviji i prošetao do telefonske govornice u blizini. Nisu mogli
reći koji broj je zvao, no govorio je vrlo kratko, spustio je slušalicu i
odšetao kući. Zašto bi to učinio čovjek, pitao se Preston, koji ima
savršeno dobar telefon u svom stanu (to je Preston mogao jamčiti jer
ga je prisluškivao).
U četvrtak, trećeg dana, George Berenson napustio je
Ministarstvo u uobičajeno vrijeme, zaustavio taksi i otišao u St
John's Wood. U glavnoj ulici te općine u kojoj je vladala seoska
atmosfera, nalazila se slastičarnica u kojoj se mogla popiti kava.
Službenik Ministarstva obrane ušao je unutra, sjeo i naručio voćni
sladoled, jedan od specijaliteta te kuće.
John Preston sjedio je u podrumskoj radio-sobi u Cork
Streetu i slušao izvještaje šefa promatračke ekipe. »A« ekipu vodio
je Len Stewart.
— Imam dva čovjeka unutra — reče — i još dva ovdje vani
na ulici. Plus oni u automobilima.
— Što radi unutra? — upita Preston.
— Ne mogu vidjeti — reče Stewart preko svog radija. —
Moram čekati dok ljudi koji su unutra s njim ne uhvate priliku da mi
to kažu.
Zapravo je gospodin Berenson, zaklonjen u udubljenju, jeo
svoj voćni sladoled i ispunjavao zadnji kvadratić križaljke u Daily
Telegraphu što ga je izvadio iz svoje torbe za spise. Nije uopće
obraćao pažnju na dvoje studenata odjevenih u jeans koji su se
milovali u kutu.
Nakon trideset minuta, službenik zatraži račun, odnese ga do
blagajne, plati I ode.
— Opet je na ulici — nazvao je Len Stewart — dvoje mojih
ostalo je unutra.
Pošao je prema vrhu High Streeta. Traži taksi, mislim. Sada
mogu vidjeti i svoje ljude unutra Plaćaju na blagajni.
— Možeš li ih upitati što je radio unutra? — upita Preston.
Bilo je nešto čudno, mislio je, u cijeloj toj epizodi. Mogla je to biti
neka posebna slastičarnica, no bilo je i drugih u Mayfairu i West
Endu, točno na putu od Ministarstva do Belgravije. Zašto ići
sjeverno od Regent's Parka do St John's Wooda samo na sladoled?
Stewartov glas ponovno je prošao kroz zrak.
— Dolazi taksi. Zaustavlja ga. Čekaj, tu su moji ljudi koji su
bili unutra.
Nastala je stanka u prijenosu. A tada:
— Čini se da je jeo sladoled i dovršavao križaljku iz Daily
Telegrapha. Zatim je platio i otišao.
— Gdje su novine? — upita Preston.
— Ostavio ih je kad je završio ... čekaj ... vlasnik je zatim
došao i počistio stol, odnoseći prljavu zdjelicu i novine u kuhinjski
dio... On je u taksiju I kruži okolo. Što da radimo ... da ostanemo s
njim?
Preston je bijesno razmišljao. Harry Burkinshaw i ekipa »B«
otkrili su sir Richarda Petersa, pa im je dopustio nekoliko dana
odmora. Bili su vani na kiši, hladnoći i magli tjednima. Na zadatku
je sada bila samo jedna ekipa. Ako podijeli tu ekipu i ako izgubi
Berensona, koji je sad otišao uspostaviti vezu negdje drugdje,
Harcourt-Smith odrao bi mu kožu. Odlučio je.
— Len, ostavi jedna kola i vozača da slijedi taksi. Znam da to
nije dovoljno ako šmugne nekamo pješice. Ipak, rasporedi ostale
svoje ljude u slastičarnicu.
— Hoću — reče Len Stevart i njegov glas zamre u zraku.
Preston je imao sreće. Taksi je otišao ravno do kluba
gospodina Berensona u West Endu i tu ga iskrcao. Ušao je unutra.
No, mislio je Preston, veza može biti uspostavljena u klubu.
Len Stewart ušao je u slastičarnicu i sjedio do zatvaranja
pijući kavu I čitajući The Standard. Ništa se nije dogodilo. Zamolili
su ga da iziđe kad se zatvaralo, što je i učinio. S raznih strana ulice,
četiri čovjeka iz ekipe vidjela su kako namještenici napuštaju
slastičarnicu, kako je vlasnik zatvara I kako se svjetla gase.
Preston je pokušavao iz Cork Streeta prisluškivati telefon u
slastičarnici I otkriti profil vlasnika. Pokazalo se da je to signor
Benotti, legalni useljenik iz Napulja koji je vodio primjeren život u
posljednjih dvadeset godina. U ponoć Preston je dobio vezu za
prisluškivanje telefona u slastičarnici i u kući signora Benottija u
Swiss Cottageu. To nije dalo nikakva rezultata.
Preston je proveo besanu noć u Cork Streetu. Stewartova
isturena smjena nastupila je u osam sati navečer i motrila na
slastičarnicu i Benottijev dom cijele noći. U petak u devet sati ujutro,
Benotti se vratio u svoju trgovinu, a u deset ju je i otvorio. Len
Stewart i dnevna smjena preuzeli su službu u isto vrijeme. Stewart je
nazvao u jedanaest sati.
— Ispred prednjih vrata su mala kola za isporuku robe —
reče Prestonu. — Čini se da vozač ukrcava bačvice sladoleda.
Izgleda da će ih isporučivati kupcima.
Preston je promiješao dvadesetu šalicu grozne kave. Um mu
je bio zamućen zbog nedostatka sna.
— Znam — reče — telefonski razgovor je na to upućivao.
Pošalji kola i dvojicu da ostanu uz kombi. Zabilježi sve primaoce tog
sladoleda.
— Ovdje mi je ostao samo jedan auto i dva čovjeka,
uključujući i mene — reče Stewart. — Premalo nas je.
— U Charlesu se održava »konferencija zahtjeva«. Pokušat
ću dobiti posebnu ekipu — reče Preston.
Kola za isporuku sladoleda dostavila su tog jutra sladoled na
dvanaest adresa, sve na području St John's Wooda i Swiss Cottagea,
a dva čak južno od Marylebona. Dva poziva bila su u stambenim
blokovima, gdje je promatračima bilo teško izgledati neupadljivo, no
zabilježili su svaku adresu. Zatim su se kola od vezla natrag do
slastičarnice. Popodne nije bilo isporuka.
— Hoćeš li donijeti taj popis u Cork kada poneš kući? —
Preston upita Stewarta.
Te večeri, ljudi zaduženi za prisluškivanje telefona izvijestiše da je Berenson imao četiri telefonska poziva dok je bio kod
kuće, uključujući i jedan u kojemu se pokazalo da je onaj koji je
zvao dobio krivi broj. Nije izlazio van telefonirati. Sve je bilo na
traci. Želi li Preston preslušati traku? Na njoj nije bilo ništa nejasno
ni sumnjivo. Preston je mislio da treba i dalje slušati.
U subotu ujutro, Preston je odigrao najveći potez u svom
životu. Snimajući na magnetofon koji su postavili ljudi iz Tehničke
pomoći, nazvao je svakog od primaoca sladoleda uz bezbrojne
isprike kućevlasnicima, pitajući, kad god se javila žena, može li
razgovarati s njezinim suprugom. U subotu imao ih je sve osim
jednog.
Jedan mu se glas činio odnekle poznatim, što je to bilo?
Akcent? A gdje je mogao čuti taj glas? Provjerio je ime kućevlasnika. Nije mu ništa značilo.
Zlovoljno je pojeo ručak u jednom cafeu blizu Cork Streeta.
Sinulo mu je dok je pio kavu. Pohita natrag u Cork Street i ponovno
pusti traku. Moguće; nije sigurno, ali je moguće.
Scotland Yard, među bogatim mogućnostima svojeg vještačkoznanstvenog odjela, ima i odjel za analizu glasova, koristan
uvijek kad kriminalac-meta, čiji se telefon prisluškivao, odbija
priznati da je na vrpci njegov glas. Služba MI5, koja nema svoje
vještake, mora se u takvim stvarima osloniti na Scotland Yard,
nagodba koja se obično osigurava preko Posebne grane.
Preston je nazvao detektiva narednika Landera, pronašao ga
je kod kuće, a Lander je uredio sastanak, koji ima prioritet, u odjelu
za analizu glasa Scotland Yarda, istog subotnjeg popodneva. Na
raspolaganju je bio samo jedan tehničar; nije bio voljan ostaviti
televizijski prijenos nogometne utakmice i krenuti na posao, no ipak
je to učinio. Mršavi mladi čovjek s debelim naočalama šest puta je
preslušao Prestonove trake, gledajući svjetleću crtu na ekranu
osciloskopa koja se diže i pada i zabilježi i svaku nijansu tona i
timbre glasa.
— Isti glas — napokon reče — nema sumnje.
U nedjelju je Preston identificirao vlasnika glasa s akcentom,
koristeći Diplomatski popis. Također je nazvao jednog prijatelja u
znanstvenom odjelu Londonskog sveučilišta, pokvario mu dan
tražeći od njega jednu vrlo veliku uslugu i konačno nazvao sir
Bernarda Hemmingsa u njegovoj kući u Surreyu.
— Mislim da imamo nešto što bismo morali podnijeti
komitetu Paragon, gospodine — reče. — Recimo, sutra ujutro.
Komitet Paragon sastao se u jedanaest sati i sir Anthony
Plumb zamoli Prestona da podnese izvještaj. U zraku je lebdjelo
iščekivanje, premda je sir Bernard Hemmings izgledao važno.
Preston je potanko iznio doganaje koji su se zbili u prva dva
dana, otkako je razaslan dokument o otoku Ascension, što je kraće
mogao. Nastalo je komešanje; zanimale su ih novosti o Berensonovu
čudnom i kratkom pozivu iz javne telefonske govornice u srijedu
navečer.
— Jeste li taj razgovor snimili na traku? — upita sir
Peregrine Jones.
— Ne, gospodine, nismo se mogli dovoljno približiti —
odgovori Preston.
— Što onda mislite, zbog čega je zvao?
— Vjerujem da se gospodin Berenson dogovorio s
kontrolorom za isporuku, uporabljujući šifru za vrijeme i mjesto.
— Imate li bilo kakvih dokaza za to? — upita sir Hubert
Villiers iz Ministarstva unutrašnjih poslova.
— Ne, gospodine.
Preston je počeo opisivati posjet slastičarnici, ostavljanje
Daily Telegrapha I činjenicu da ih je uklonio vlasnik osobno.
— Da li ste uspjeli dobiti te novine? — upita sir Paddy
Strickland.
— Ne gospodine, upadanje u slastičarnicu moglo bi
prouzrokovati hapšenje gospodina Benottija, a možda i gospodina
Berensona, no Benotti bi mogao tvrditi da je potpuno nevin što se
tiče nečeg u novinama, a gospodin Berenson mogao bi tvrditi da je
učinio nepromišljenu grešku.
— No vi vjerujete da je posjet slastičarnici bio isporuka? —
upita sir Anthony Plumb.
— Siguran sam u to — reče Preston. Nastavi opisivati
isporuku bačvica sladoleda tucetu kupaca sljedećeg jutra, kako je
pribavio uzorke glasa jedanaestorice od njih i Berenspnovo primanje
poziva »krivi broj« iste večeri.
— Glas koji ga je nazvao te večeri i tvrdio da je dobio krivi
broj, ispričao se i spustio slušalicu, bio je glas jednog primaoca
sladoleda.
Oko stola je nastala tišina.
— Da li bi to mogla biti slučajnost? — upita sir Hubert
Villiers sumnjičavo. — Strašno mnogo nevinih pogrešnih brojeva
zove se u ovom gradu. I sam ih primam, stalno.
— Provjerio sam jučer s prijateljem koji ima pristup computeru — reče Preston.
— Vjerojatnost da jedan čovjek u gradu od dvanaest milijuna
ljudi ide u jednu slastičarnicu na sladoled; da se iz te slastičarnice
isporuči sladoled dvanaestorici kupaca idućeg jutra; da jedan od tih
kupaca nazove onog koji je jeo sladoled i kaže da je dobio krivi broj,
veća je od milijun na jedan.
Telefonski poziv u petak navečer bio je potvrda uspješnog
primitka.
— Da vidim da li to razumijem — reče sir Perry Jones.
— Berenson je pribavio od trojice svojih kolega njihove
fotokopije mog namještenog izvještaja i pretvarao se da ih je sve
uništio. U stvari, sačuvao je jednu. Složio ju je u novine i ostavio u
slastičarnici. Vlasnik je pokupio novine, stavio u plastičnu vrećicu
tajni dokument i isporučio ga sljedeće jutro kontroloru u bačvici
sladoleda. Kontrolor je zatim javio Bernesonu da ga je primio.
— Vjerujem da se upravo to dogodilo — reče Preston.
— Vjerojatnost milijun na jedan — razmišljao je sir Anthony
Plumb. — Nigel, što ti misliš?
Šef SIS-a odmahne glavom.
— Ne vjerujem u vjerojatnost milijuna naprama jedan —
reče. — Ne u našem poslu, ha, Bernard? Ne, to je bila isporuka, od
izvora do kontrolora, koju je osiguravao signor Benotti. John Preston
to je ispravno zaključio. Moje čestitke. Berenson je naš čovjek.
— Dakle, što ste učinili kad ste to povezali, gospodine
Preston? — upita sir Anthony.
— Prebacio sam nadzor s gospodina Berensona na kontrolora
— reče Preston. — Identificirao sam ga. Štoviše, jutros sam se
pridružio »promatračima« i slijedio ga od njegova stana u
Maryleboneu, gdje živi sam kao neženja, do njegova ureda.
On je strani diplomat. Njegovo je ime Jan Marais.
— Jan? Zvuči češki — reče sir Perry Jones.
— Ne posve — mračno reče Preston. — Jan Marais je
akreditirani diplomat ambasade Južnoafričke Republike.
Zavladala je tišina puna zapanjenosti i nevjerice. Sir Paddy
Strickland, riječima koje nisu uobičajene za diplomate, progunđa:
— Do vraga. — Sve oči okrenu se prema sir Nigelu Irvineu.
Sjedio je na kraju stola teško potresen. Ako je to istina mislio je za
sebe, napravit će od njegovih jajca masline za cocktail.
Mislio je na generala Henryja Pienaara, šefa južnoafričke
Nacionalne obavještajne službe, nasljednice nikad prežaljene službe
BOSS. Unajmiti nekoliko londonskih propalica da opljačka arhivu
Afričkog nacionalnog kongresa, za Južnoafrikance je bila jedna
stvar; postaviti špijuna pravo u britansko Ministarstvo obrane bila je,
među službama, objava rata.
— Gospodo, oprostite, mislim da moram zatražiti nekoliko
dana kako bih malo podrobnije mogao ispitati tu stvar — reče sir
Nigel.
Dva dana kasnije, 4. ožujka, jedan od starijih ministara
Kabineta, kojemu je gospođa Thatcher povjerila svoju želju da izine
na prijevremene izbore, doručkovao je sa ženom u svojoj privlačnoj
gradskoj kući u Holland Parku u Londonu. Žena je površno čitala
svežanj prospekata za godišnji odmor.
— Krf je krasan — reče ona — ili Kreta.
Nije bilo odgovora i ona počne navaljivati.
— Dragi, morali bismo otići ovoga ljeta na četrnaest dana
odmora. Nakon svega, prošlo je već blizu dvije godine. Što misliš o
lipnju? Prije gužve, kad je najbolje vrijeme.
— Ne lipanj — reče ministar ne podižući pogled.
— Ali lipanj je prekrasan — protivila se ona.
— Ne lipanj — ponovi on — sve osim lipnja.
Oči joj se rašire. — Što je tako značajno u lipnju?
— Nije važno.
— Ti prepredeni stari lišče — reče susprežući dah. —
Margaret je u pitanju, zar ne? Ono ugodno čavrljanje u Chequersu u
subotu prošloga tjedna. Ide na prijevremene izbore. No, neka sam
prokleta.
— Pst — reče njen muž, no nakon dvadeset i pet godina
znala je kad je u pravu.
Podigla je pogled i vidjela Emmu, njihovu kćer, kako stoji na
vratima.
— Ideš van, dušo?
— Aha — reče djevojka — vidimo se.
Emma Lockwood imala je devetnaest godina, studirala je
umjetnost i odobravala, svojim mladalačkim entuzijazmom,
radikalnu politiku. Gnušala se političkih pogleda svojega oca i
nastojala im se suprotstavljati svojim vlastitim životnim stilom. Na
umjereno negodovanje svojih roditelja, nikad nije propuštala
antinuklearne demonstracije ili još bučnije manifestacije protesta
ljevice.
Jedan od njenih osobnih protesta bio je i spavanje sa
Simonom Devineom, predavačem na politehničkom koledžu, kojeg
je upoznala na nekim demonstracijama.
Nije bio veliki ljubavnik, ali impresionirao ju je svojim
razbuktalim trockizmom i patološkom mržnjom prema »buržoaziji«
koja je izgleda uključivala sve one koji se s njim ne slažu. Oni koji
su mu se mogli djelotvornije suprotstavljati od »buržoazije«, bili su
nazvani fašistima. Njemu je te večeri, u njegovom malom stanu,
ispričala kraj razgovora što ga je slučajno čula dok je stajala na
vratima blagovaonice svojih roditelja.
Devine je bio član brojnih revolucionarnih studentskih grupa
i pisao članke za publikacije ekstremne ljevice, koje su imale veliki
žar i malu nakladu. Dva dana kasnije, spomenuo je podatak koji je
dobio od Emme Lockwood na sastanku s jednim od urednika malog
letka za koji je pripremio članak, pozivajući sve radnike
automobilske industrije koji vole slobodu da unište proizvodnu
traku, jer je jedan od njih bio otpušten zbog krađe.
Urednik je rekao Devineu da ta glasina nije potpuna i da se
od nje ne može napraviti članak za objavljivanje, ali će raspraviti tu
informaciju sa svojim kolegama i savjetovao je Devineu da je zadrži
za sebe. Kad je Devine otišao, urednik je zaista raspravljao o njoj s
jednim od svojih kolega, sa svojom vezom, a veza ju je proslijedila
kontroloru u rezidenturi, u sovjetskoj ambasadi.
Novost je 10. ožujka stigla u Moskvu. Da je to znao, Devine
bi bio zaprepašten.
Kao vatreni sljedbenik Trockijevog poziva na trenutačnu
globalnu revoluciju, mrzio je Moskvu i sve što je ona zagovarala.
Sir Nigel Irvine bio je potresen otkrićem da je kontrolor
glavnog špijuna u britanskom establishmentu bio jedan južnoafrički
diplomat i izabrao je jedinu mogućnost koja mu je preostala: izravan
pristup južnoafričkom NIS-u kako bi zatražio objašnjenje.
Odnos izmenu britanskog SIS-a i južnoafričkog NIS-a (i
njegova prethodnika BOSS-a) političari obiju zemalja opisali bi kao
nepostojeći. Riječ »distanca« bila bi mnogo realniji opis. Odnos
postoji, ali je iz političkih razloga težak.
Pod raznim britanskim vladama, zbog opće odvratnosti
prema doktrini aparthaida, na taj se odnos uvijek poprijeko gledalo,
što je bilo izraženije za vrijeme laburističkih vlada, no za vladavine
konzervativaca. Tijekom godina laburističke vlasti, izmenu 1964. i
1979, dozvolilo se da se taj odnos nastavi, čudno, zbog zamršene
situacije u Rodeziji. Laburistički premijer Harold Wilson priznao je
da su mu potrebne sve informacije o lan Smithovoj Rodeziji kako bi
proveo svoje sankcije, a Južnoafrikanci su imali većinu njih. Kad je
ta zbrka završila, konzervativci su se vratili na vlast u svibnju 1979. i
odnos se nastavio, ovaj put zbog Namibije i Angole gdje su
Južnoafrikanci, moralo se priznati, imali dobro razvijenu mrežu.
Ni odnos nije bio jednostran. Britanci su primili infor maciju
od Zapadnih Nijemaca o vezama žene južnoafričkog pomorskog
višeg oficira Dietera Gerharda s Istočnom Njemačkom — kasnije je
bio uhapšen kao špijun sovjetskog bloka. Također Britanci su
izvijestili Južnoafrikance o paru sovjetskih »ilegalaca« koji su ušli u
Južnu Afriku, koristeći enciklopedijske dossiere SIS-a o toj gospodi.
Godine 1967. dogodila se jedna neugodna stvar kada je agent
BOSS-a, neki Norman Blackburn, radeći kao barmen u klubu
»Zambezi«, obdario svojim šarmom jednu od »vrtnih« djevojaka iz
Downing Streeta 10. Tako su prozvane sekretarice u Downing
Streetu, jer rade u jednoj sobi koja gleda na vrt.
Zavedena Helen (ime će biti dovoljno jer ona već dugo živi
mirnim obiteljskim životom) proslijedila je nekoliko tajnih
dokumenata Blackburnu prije no što je afera otkrivena. To je dovelo
do meteža i Wilsonovog proglasa da su u svemu što god krene po zlu
— od vina s okusom čepa pa do većih nevolja — prsti BOSS-a.
Nakon toga, odnos se učvrstio na mnogo civiliziraniji način.
Britanci su zadržali, prema tomu, u Johannesburgu šefa
»stanice«koji je obavještavao NIS.
Britanci na južnoafričkom teritoriju ne poduzimaju nikakve
»aktivne mjere«.
Južnoafrikanci su zadržali nekoliko službenika u svojoj
ambasadi u Londonu za koje je SIS znao i nekoliko izvan ambasade,
na kojima MI5 drži budno oko.
Zadatak ovih posljednjih je da paze u Londonu na aktivnosti
različitih južnoafričkih revolucionarnih organizacija poput ANC-a,
SWAPO-a itd. Sve dok se Južnoafrikanci ograničuju samo na to,
Britanci ih puštaju na miru.
Britanski šef »stanice« u Johannesburgu tražio je da
razgovara s generalom Henryjem Pienaarom (to mu je omogućeno) i
izvjestio svog šefa u Londonu što je šef NIS-a imao za reći. Sir Nigel
je sazvao sastanak komiteta Paragon 10. ožujka.
— Veliki i dobri general Pienaar kune se svim što drži svetim
da nema pojma o Janu Maraisu. On tvrdi da Marais ne radi za njega i
da nikada nije radio.
— Govori li istinu? — upita sir Paddy Strickland.
— U takvoj igri ne bi valjalo na to računati — reče sir Nigel.
— No moglo bi biti da govori istinu. Prvo, za tri dana saznao bi da
smo otkrili Maraisa. Ako Marais radi za njega, znao bi da ćemo mu
se osvetiti. Nije povukao nikog od svojih ljudi ovdje što bi, mislim,
učinio da je uvjeren u njegovu krivicu.
— Tko je onda, do vraga, Marais? — upita sir Perry Jones.
— Pienaar tvrdi da bi to htio znati isto kao mi — odgovori
»C«. — Štoviše, složio se s mojim zahtjevom da pošaljemo našeg
ispitivača da pođe u zajednički lov s njegovim ljudima. Želim poslati
jednog čovjeka dolje.
— Kakav je položaj Berensona i Maraisa sada? — upita sir
Anthony Plumb Harcourt-Smitha koji je predstavljao »peticu«.
— Obojica su pod diskretnim nadzorom, no nije se ništa
novo dogodilo. Nitko nije upao u njihove stanove. Samo
pregledavanje pošte, prisluškivanje telefona I »promatrači« preko
cijelog dana — odgovori Harcourt-Smith.
— Koliko vremena želiš, Nigel? — upita Plumb.
— Deset dana.
— U redu, ali to je granica. Za deset dana moramo istupiti
protiv Berensona s onim što imamo i početi procjenjivati štetu s
njegovom dobrovoljnom ili prisilnom suradnjom.
Sljedećeg dana sir Nigel Irvine nazvao je sir Bernarda
Hemmingsa u njegovom domu izvan Farnhama, gdje se bolestan
čovjek zatvorio.
— Bernarde, onaj tvoj čovjek, Preston. Znam da je to
neuobičajeno, mogao bi poslati jednog od svojih ljudi, no dopada mi
se njegov stil. Mogu li ga posuditi za put u Južnoafričku Republiku?
Sir Bernard je pristao. Preston je letio za Johannesburg
noćnim letom od 12. na 13. ožujka. Tek kad je sletio, informacija je
stigla na stol Briana Harcourt-Smitha. Bio je ledeno bijesan, ali i
svjestan da je Preston potčinjen njemu.
Komitet Albion podnio je izvještaj generalnom sekretaru
navečer dvanaestog i odmah bio primljen u njegovu stanu u
prospektu Kutuzovski.
— I što, molim vas, imate za mene? — mirno upita sovjetski
vođa.
Profesor Krilov, kao šef komiteta, pokaže prema
velemajstoru Rogovu koji otvori svezak pred sobom i počne čitati.
Kao i uvijek u nazočnosti generalnog sekretara, Philby je bio
impresioniran, čak zaplašen, potpunom neometenom moći tog
čovjeka. Za vrijeme dok je komitet istraživao, samo spominjanje
njegova imena, kao neprikosnovenog autoriteta, moglo im je
osigurati sve što žele u SSSR-u a da im nitko ne postavlja pitanja.
Kao onaj tko proučava moć i njezinu primjenu, Philby se divio
nemilosrdnom I lukavom načinu na koji si je generalni sekretar
osigurao apsolutnu vlast nad svakom porom života u Sovjetskom
Savezu.
Godinama ranije, kad je postao šef KGB-a, to nije bilo
Brežnjevljevo imenovanje, već imenovanje politbiroovog
»proizvonača kraljeva«, partijskog ideologa Mihaila Suslova. S
minimalnom nezavisnošću od Brežnjeva i njegove osobne mafije,
Suslov je osigurao da KGB nikad ne postane Brežnjevljeva poslušna
pudlica. Kad je u svibnju 1982, dok je Suslov bio mrtav a Brežnjev
umirao, napustio KGB kako bi se vratio u Centralni komitet, nije
ponovio Brežnjevljevu pogrešku.
Iza sebe za šefa KGB-a ostavio je generala Fedorčuka, svog
službenika. Unutar Partije, generalni sekretar učvrstio je svoj položaj
u Centralnom komitetu I nagovijestio »svoje vrijeme« izvještajima
za Andropova i Černjenka koji su vodili prema njegovom konačnom
usponu. U mjesecima tog uspona, zakrpao je izvore moći: Partiju,
oružane snage, KGB i Ministarstvo unutrašnjih poslova, MVD. Dok
je držao sve adute u svojim rukama, nitko mu se nije usudio
suprotstaviti ili skovati neku zavjeru.
— Smislili smo plan, druže generalni sekretaru — reče dr
Rogov, koji je uporabljivao formalni način obraćanja kad su bili
među drugima. — To je konkretni plan, jedna aktivna mjera da se
destabilizira Britanija na način koji bi učinio atentat u Sarajevu i
paljenje Berlinskog Reichstaga beznačajnim. Nazvali smo ga plan
Aurora.
Trebao mu je sat da pročita sve pojedinosti. Povremeno je
dizao pogled da vidi ima li kakve reakcije, no generalni sekretar bio
je pravi velemajstor u mnogo većim igrama šaha i njegovo lice bješe
bezizražajno. Napokon, dr Rogov završi.
Dok su čekali, nastala je tišina.
— Rizično je — reče mirno generalni sekretar. — Kakvo je
jamstvo da neće imati povratni učinak kao neke... druge operacije?
Nije spomenuo riječ, no svi su znali na što je mislio. Svoju
posljednju godinu u KGB-u, bio je teško potresen zlosretnim
neuspjehom afere Wojtyla. Trebalo je proći tri godine da buka i
optužbe zamru, a to je izazvalo globalni publicitet koji SSSR-u
nipošto nije trebao.
U rano proljeće 1981, bugarska Tajna služba javila je da su
njihovi ljudi u turskoj zajednici u Zapadnoj Njemačkoj ulovili jednu
čudnu ribu. Iz etničkih, kulturnih i povijesnih razloga, Bugari,
najodaniji i najponizniji ruski sljedbenici, duboko su bili povezani s
Turskom i s Turcima, čovjek kojeg su upecali bio je odani terorist,
ubojica kojeg su obučavali ultraljevičari u Libanonu, ubijao je za
ultradesničarske »Sive vukove« u Turskoj, pobjegao iz zatvora i
sakrio se u Zapadnoj Njemačkoj. Čudna stvar u vezi s njim bila je to
što mu je osobna opsesija bila da ubije papu. Trebaju li baciti
Mehmeta Ali Agcu u ocean ili mu dati gotovinu, lažne dokumente,
pištolj i pustiti ga da ide?
U normalnim okolnostima, odgovor KGB-a bio bi oprezan:
ubiti ga. Ali okolnosti nisu bile normalne. Karol Wojtyla, prvi
poljski papa na svijetu, bio je velika prijetnja. Poljska je bila u
metežu; komunistička vlast uskoro bi tamo mogla biti otpuhana uz
pomoć disidenata iz pokreta Solidarnosti. Wojtyla je već jednom
posjetio Poljsku s pogubnim rezultatima, sa sovjetske točke gledišta.
Morao je biti zaustavljen ili diskreditiran. KGB je odgovorio
Bugarima: nastavite, no mi ništa ne želimo znati. U svibnju 1981, s
novcem, lažnim dokumentima i pištoljem, Agca je bio praćen do
Rima, usmjeren u pravom pravcu i savjetovan da sačuva svoju glavu.
Kao rezultat toga, mnogo je ljudi izgubilo svoje glave.
— Imajući to na umu, ne vjerujem da se te dvije stvari mogu
usporediti — reče dr Rogov koji je skovao plan Aurora i bio je
spreman braniti ga. — Afera Wojtyla bila je propast iz tri razloga:
meta nije poginula; atentator je bio uhvaćen živ; najgore od svega,
stvar nismo dalje razvijali: konspirativna podmetanja pomoću
dezinformacija koja bi okrivila, primjerice, talijansku ili američku
ekstremnu desnicu. Trebalo je naći mnogo razumnih dokaza koji bi
se mogli iskoristiti za naše izbavljenje i dokazati svijetu da je desnica
bila ta koja je Agcu uplela u to.
Generalni sekretar klimne kao stari gušter.
— Ovaj put je — nastavi Rogov — situacija drugačija.
Postoji garancija sigurnosti u svakoj fazi. Egzekutor bi bio vrhunski
profesionalac koji bi skončao svoj život prije zarobljavanja.
Poludokazi uglavnom su neškodljivi, ništa neće voditi natrag u
SSSR. Egzekutor ne može preživjeti izvedbu plana. A postoje i
daljnje kombinacije koje će prebaciti krivicu trajno i uvjerljivo na
Amerikance.
Generalni sekretar okrenuo se prema generalu Marčenku.
— Hoće li to ići? — upita.
Trojici članova komiteta bješe neugodno. Bilo je lakše
razumjeti reakciju generalnog sekretara negoli joj udovoljiti. No
starca ništa nije moglo smesti.
Marčenko je duboko uzdahnuo i zaklimao.
— Plan je ostvarljiv — složi se. — Vjerujem da bi bilo
potrebno deset do šesnaest mjeseci da se provede.
— Druže pukovniče? — upita generalni sekretar Philbyja.
Philby je sve više zamuckivao kako je govorio. To mu se uvijek
doganalo kad je bio pod pritiskom.
— Što se tiče rizika, nisam u mogućnosti da ga procijenim, a
niti tehničku izvedivost. Što se tiče efekta: on bi bez svake sumnje
donio više od deset posto plutajućih glasova Britanaca laburistima.
— Druže profesore Krilov?
— Moram se suprotstaviti tome, druže generalni sekretaru.
Smatram to krajnje opasnim; i provedbu i njezine konačne
posljedice. To je posve suprotno načelu četvrtog protokola. Prodre li
ikada u javnost, svi bismo mogli patiti.
Činilo se da je generalni sekretar izgubljen u mislima, što
nitko nije smio prekinuti. Njegove sklopljene oči snivale su iza
svjetlucavih naočala pet minuta. Konačno podigne glavu.
— Nema bilježaka, magnetofonskih traka, niti traga ovom
planu izvan ove sobe?
— Nema — slože se četvorica iz komiteta.
— Skupite sve spise i materijale i dajte ih meni — reče
generalni sekretar. Kad su to učinili, on je nastavio, koristeći svoj
uobičajeno monotoni glas. — Plan je nepromišljen, lud, pogibeljan i
opasan, nevjerojatan — naglasio je. — Komitet se raspušta. Vratite
se svojim poslovima i ne spominjite nikad nikom komitet Albion ni
plan Aurora.
Još je uvijek tamo sjedio, zureći u stol, dok su četvorica
svladanih i poniženih muškaraca krenula. Obukoše kapute i staviše
šešire u tišini, izbjegavajući poglede; potom su ih odveli dolje do
njihovih automobila.
U praznom dvorištu svaki je ušao u svoja kola. U svojoj
privatnoj volgi, Philby je čekao da vozač Gregorijev zapali motor, no
vozač je samo sjedio. Druge tri limuzine prošišale su trgom i ispod
nadsvonenog dijela izišle na ulicu. Na Philbyjevom prozoru čulo se
kuckanje. On ga otvori i ugleda lice majora Pavlova.
— Molim vas, hoćete li poći sa mnom, druže pukovniče.
Philbyju stane srce.
Shvatio je sada da je previše znao; on je bio jedini stranac u
grupi. Slijedio je majora Pavlova natrag u zgradu.
Dvije minute kasnije, ponovno je bio u dnevnoj sobi
generalnog sekretara. Starac je još uvijek bio u svojim kolicima za
niskim stolićem. Pokazao je Philbyju stolicu. Britanski izdajnik je
sjeo uznemiren.
— Što stvarno mislite o tom planu? — meko upita generalni
sekretar.
Philby teško proguta slinu.
— Dobro zamišljeno, smiono i riskantno, no ako uspije vrlo
djelotvorno — reče.
— Savršeno je — promrmlja generalni sekretar. — I nastavit
će se. Ali pod mojim osobnim pokroviteljstvom. To će biti samo
moja operacija. A vi ćete biti u nju uključeni.
— Mogu li nešto upitati? — odvažio se Philby. — Zašto ja?
Ja sam samo stranac, premda služim Sovjetskom Savezu cijeli svoj
život a ovdje živim njegovu trećinu, još sam uvijek stranac.
— Upravo tako — odgovori generalni sekretar — i nemate
drugog pokrovitelja osim mene. Ne biste počeli kovati zavjeru protiv
mene. Napustit ćete ženu i obitelj I otpustiti vašeg vozača. Uzet ćete
jednu od rezidencija za goste uz moju daču u Usovu. Tamo ćete
sastaviti ekipu koja će preuzeti plan Aurora. Imat ćete sva ovlaštenja
koja trebate; dolazit će iz mojeg ureda u Centralnom komitetu.
Nećete se osobno pokazivati. — Pritisnuo je zvono ispod stola. — U
svako vrijeme radit ćete pod budnim okom ovog čovjeka. Vjerujem
da ga već poznajete.
Vrata se otvoriše. Na njima je stajalo bešćutno i hladno lice
majora Pavlova.
— Vrlo je inteligentan i krajnje sumnjičav — reče generalni
sekretar. — Također, potpuno je odan. Slučajno je i moj nećak.
Kad je Philby ustao da se pridruži majoru, generalni sekretar
pruži mu komadić papira. Bila je to poruka šefa Prve uprave KGB-a
upućena osobno generalnom sekretaru KPSS. Philby je gledao s
nevjericom.
— Da — reče generalni sekretar — stiglo je jučer. Nećete
imati deset do šesnaest mjeseci kao što traži general Marčenko.
Izgleda da gospođa Thatcher namjerava povući svoj potez u lipnju.
Mi moramo povući svoj tjedan dana ranije.
Philby polako odahne. Godine 1916. trebalo je deset dana da
se završi ruska revolucija. Najvećem britanskom prebjegu bilo je
dano devedeset dana da zajamči revoluciju u Britaniji.
DRUGI DIO
Kad je John Preston sletio na aerodrom Jan Smuts trinaestoga
ujutro, lokalni šef »stanice«, visoki, mršavi i plavokosi čovjek
imenom Dennis Grey, bio je tamo da ga dočeka. S terase za
promatranje, dvojica iz južnoafričkog NIS-a gledala su njegov
dolazak, no nisu se približila.
Carina i Ured za useljavanje bili su samo formalnosti, i za
trideset minuta otkako je avion dotakao zemlju, dvojica Engleza
jurila su sjeverno prema Pretoriji. Preston je promatrao krajolik
visokih pašnjaka sa znatiželjom; nije mnogo odgovaralo njegovoj
predodžbi o Africi — samo suvremen auto-put sa šest traka crnog
asfalta koji prolazi pokraj golih ravnica pokrivenih suvremenim
gospodarstvima i tvornicama europskog stila.
— Rezervirao sam vam sobu u Burgersparku — reče Grey.
— U centru Pretorije.
Rekli su mi da radije želite biti u hotelu nego u našoj
rezidenciji.
— Da — reče Preston. — Hvala.
— Idemo se prvo prijaviti u hotel. U jedanaest imamo susret
sa Zvijeri.
Taj ne baš Ijubezan nadimak izvorno je pripadao generalu
Van Den Bergu, policijskom generalu i šefu bivšeg Ureda državne
sigurnosti, BOSS-a. Nakon takozvanog skandala Muldergate 1979,
neuspješan brak izmenu južnoafričke obavještajne službe i policije
državne sigurnosti bio je razvrgnut, na veliko olakšanje
profesionalnih obavještajaca i Ministarstva vanjskih poslova, od
kojih su neki bili dovedeni u škripac BOSS-ovim brutalnim
taktikama.
Obavještajna služba ponovno je osnovana pod imenom
Nacionalna obavještajna služba NIS, a general Henry Pienaar došao
je u nju s položaja šefa Vojne obavještajne službe. On nije bio
policijski general, već vojni i premda nije bio cijeli život obavještajni
oficir kao sir Nigel Irvine, godine nagomilane u vojnoj obavještajnoj
službi naučiše ga da postoji više načina da se nekog ubije, a da ga se
ne tuče tupim predmetom. General Van Den Berg otišao je u
mirovinu, još uvijek spreman reći svakome tko bi ga slušao da je
»ruka božja nad njim«.
Britanci su prebacili njegov nadimak na lena generala
Pienaara.
Preston se upisao u hotelu u ulici Van der Walt, raspa-kirao
stvari iz svojih torbi, brzo se oprao i obrijao, te pridružio Greyu u
predvorju u pola jedanaest.
Odatle su se odvezli do Union Buildinga.
Boravište većeg dijela južnoafričke vlade je u prostranom
dugačkom bloku od žutosmeneg kamena, visokom tri kata, čije je
pročelje od cetiristo metara bilo omeneno s četiri reda bočnih
stupova. Blok se nalazio u centru Pretorije, na brdu koje je s juga
gledalo na dolinu, a na dnu te doline prostirao se Kerk Straat.
Dennis Grey predstavi se na recepciji i spomene svoj
sastanak. Za nekoliko minuta, pojavi se mladi službenik da bi ih
odveo do ureda generala Pienaara.
Glavno sjedište šefa NIS-a je na zadnjem katu u zapadnom
dijelu zgrade. Grey I Preston bili su voneni kroz beskonačne hodnike
ukrašene onim što je, čini se, postalo standardni južnoafrički motiv
državnih službi: smene i krem s tamnim drvenim pločama.
Generalov ured bio je na kraju hodnika na trećem katu, graničio je s
dva druga ureda: jedan s desne strane u kojemu su dvije sekretarice i
drugi s lijeve strane u kojemu su dva štabna oficira.
Službenik pokuca na stražnja vrata, čekao je na osornu
zapovijed da une i uveo dvojicu britanskih posjetilaca. Bio je to
prilično mračan, službeni ured u kojem se nalazio veliki stol okrenut
prema vratima i garnitura od četiri kožne fotelje raspoređene oko
niskog stola pokraj prozora koji je gledao na Kerk Straat i na brda s
druge strane doline. Na zidovima sobe nalazile su se razne mape,
skromno prekrivene zelenim zastorima.
General Pienaar bio je visoki, krupni muškarac, ustao je kad
su ušli i prišao im kako bi se rukovao. Grey ih upozna i general im
pokaže prema foteljama. Servirana je kava, no razgovor se zadržao
na nevažnim stvarima. Grey shvati znak, pozdravi se i ode. Neko
vrijeme, general Pienaar je zurio u Prestona.
— Dakle, gospodine Preston — reče na engleskom koji je
gotovo bio bez naglaska — što se tiče našeg diplomata Jana Maraisa:
već sam rekao sir Nigelu i sada kažem vama: on ne radi za mene ili
za moju vladu, barem ne kao kontrolor agenata u Britaniji. Ovdje ste
da pokušate otkriti za koga on radi?
— To je moj posao, generale, ako ga uspijem obaviti.
General Pienaar klimnuo je nekoliko puta.
— Dao sam riječ sir Nigelu da ćete ovdje imati našu potpunu
suradnju. I održat ću je.
— Hvala vam, generale.
— Dat ću vam jednog od dvojice svojih štabnih oficira. On
će vam pomoći u svemu što trebate; pribaviti vam spise koje biste
možda željeli pregledati i objasniti ih bude li to potrebno. Govorite li
afrikaans?
— Ne, generale, ni riječi.
— Onda će vam se morati nešto prevoditi. Možda nešto
tumačiti.
Pritisnuo je zvono na stolu i za nekoliko sekundi otvore se
vrata kroz koja uđe jedan čovjek istih fizičkih proporcija kao i
general, no zato mnogo mlađi.
Preston procijeni da ima oko trideset godina. Imao je svijetlu
kosu i obrve boje pijeska.
— Dozvolite mi da vam predstavim kapetana Andriesa
Viljoena. Andy, ovo je gospodin John Preston iz Londona, čovjek s
kojim ćeš raditi.
Preston ustane da se rukuje. On osjeti pomalo prikriveno
neprijateljstvo kod mladog Afrikandera, možda odraz osjećaja koje
je njegov pretpostavljeni bolje maskirao.
— Stavio sam vam na raspolaganje sobu na kraju hodnika —
reče general Pienaar.
— No, ne gubimo više vrijeme, gospodo. Molim vas, riješite
to.
Kad su bili sami u uredu pripremljenom za njih, Viljoen
upita:
— S čime želite započeti, gospodine Preston?
Preston tiho uzdahne. Neusiljeno oslovljavanje imenom tamo
u Charlesu i Gordonu bilo je mnogo lakše za međusobno slaganje.
— S osobnim dossierom Jana Maraisa, molim vas lijepo,
kapetane Viljoen.
Kapetanov trijumf bio je vidljiv kad ga je izvadio iz ladice
stola.
— Mi smo to, naravno, već pregledali — reče. — Sam sam
ga uzeo prije nekoliko dana iz Personalnog registra Ministarstva
vanjskih poslova. — Stavio je pred Prestona veliki debeli dossier u
žućkastoj kuverti. — Dopustite mi da sažmem ono što smo uspjeli
saznati iz dossiera, ako će vam to biti od pomoći. Marais je ušao u
južnoafričko Ministarstvo vanjskih poslova u Cape Townu u proljeće
1946. U službi je četrdeset godina, malo više, a u mirovinu ide u
prosincu. On potječe iz savršene afrikanderske obitelji i nikada nije
bio ni pod najmanjom sumnjom. Zbog toga i njegovo ponašanje u
Londonu izgleda kao zagonetka.
Preston klimne. Nije mu to trebalo pojašnjavati. Ovdje se
držalo da je London napravio pogrešku. Otvorio je dossier. Na vrhu
je bio svežanj papira rukom ispisanih — na engleskom.
— To je — reče Viljoen — njegova rukom napisana
autobiografija, zahtjev koji se traži od svakog kandidata za
Ministarstvo vanjskih poslova. U onim danima kad je Ujedinjena
partija pod Janom Smutsom bila na vlasti, mnogo se više
uporabljivao engleski negoli danas. Danas bi takav dokument bio
napisan na afrikaansu. Naravno, kandidati moraju tečno govoriti oba
jezika.
— Onda pretpostavljam da je bolje da počnemo s
autobiografijom — reče Preston.
— Dok je čitam, možete li mi, molim vas, načiniti kratak
sažetak njegove karijere za vrijeme službe? Osobito položaje u
stranim zemljama: gdje, kada I koliko dugo?
— U redu — klimne Viljoen. — Ako je postao zločest, i ako
su ga preokrenuli, to se vjerojatno dogodilo negdje vani.
Viljoenov naglasak na riječi »ako« bio je posve dovoljan da
nagovijesti njegovu sumnju, a značenje stranaca pojavljuje se kod
dobrih Afrikandera u riječi »vani«.
Preston počne čitati.
Rođen sam u kolovozu 1925. u malom farmerskom gradiću
Duivelskloofu u sjevernom Transvaalu, kao jedini sin farmera u
dolini Mootseki, malo izvan gradića.- Moj otac, Laurens Marais, bio
je siromašan Afrikanner, no moja majka Mary bila je
Anglosaksonka. U ona vremena, to je bio neuobičajen brak, no zbog
toga sam tečno govorio i engleski i afrikaans.
Otac je bio prilično stariji od majke koja je bila slabog
zdravlja i umrla kad mi je bilo deset godina u jednoj od epidemija
trbušnog tifusa koje su tada harale tim područjem. Ocu je bilo
četrdeset i šest godina kad sam se rodio, a majci samo dvadeset i pet.
Uzgajao je uglavnom krumpir i duhan, ali imao je i nešto pilića,
gusaka, purana, stoke, ovaca i pšenice. Cijeli svoj život bio je
nepokolebljiv pristaša Ujedinjene partije i ja sam dobio ime po
maršalu Janu Smutsu.
Preston prekine.
— Pretpostavljam da ovo nije naškodilo njegovoj kandidaturi
— natuknuo je.
— Uopće mu nije naškodilo — reče Viljoen, pregledavši
odlomke. — Ujedinjena partija tada je još uvijek bila na vlasti.
Nacionalna partija pobijedila je na izborima tek 1948.
Preston je nastavio čitati.
Kad mi je bilo sedam godina, krenuo sam u lokalnu
farmersku školu Duivelskloofu, a s dvanaest godina otišao sam u
školu Merensky High koja je osnovana pet godina ranije. Nakon
početka rata 1939, moj otac, koji je bio gorljivi obožavalac Britanije
i njenog Carstva, pratio je navečer na terasi nakon posla svaku
pojedinost o ratu u Europi preko svojega radio-aparata. Nakon što mi
je umrla majka,- još smo se više približili jedan drugom i ja sam isto
uskoro želio sudjelovati u ratu.
Dva dana nakon mojega osamnaestog ronendana, u kolovozu
1943, pozdravio sam se s ocem, sjeo na vlak za Pietersburg, a zatim
promijenio pravac južno za Pretoriju. Moj je otac išao sa mnom sve
no Pietersburga i zadnji prizor koji sam vidio bio je kako stoji na
peronu i mahanjem me ispraća u rat. Slijedećeg dana, ušao sam u
glavni štab Ministarstva obrane u Pretoriji, formalno stupio u vojsku
i bio poslan u logor Roberts Heights radi osnovne obuke. Također,
tamo sam podnio molbu da budem crvenotrakaš.
— Što znači »crvenotrakaš«? — upita Preston. Viljoen
podigne pogled sa stola.
— U ona su vremena samo dobrovoljci mogli biti poslani da
se bore izvan granica Južne Afrike — reče. — Nikoga se nije moglo
prisiliti. Ti dobrovoljci za prekomorske bitke nosili su crvenu traku.
Iz logora Roberts Heightsa, bio sam upućen na službu U
jedinice Kitvratersrann Rifles/De La Rey regiment, koje su bile
spojene nakon gubitaka kod Tobruka kako bi se formrala jedinica
Wits/De la Rey. Vlakom smo bili upućeni u tranzitni logor u Hay
Paddocku pokraj Pietermaritzburga i dodijeljeni kao pojačanje
južnoafričkoj 6. diviziji koja je čekala transport za Italiju. Konačno,
u Durbanu, svi smo isplovili na Vojvotkinji od Richmonda. prošli,
kroz Sueski kanal i iskrcali se krnjem siječnja u Tafantui. To
proljeće u Italiji uglavnom smo napredovali prema Rimu i sa 6.
divizijom, sastavljenom od 12.. motorizirane brigade i 11. oklopne
brigade, mi u Wits/De La Rey prošli smo Rim i počeli napredovati
prema Firenci. Trinaestog srpnja, bio sam u prvim redovima na
Monte Benichiju pokraj Chiantija u izvinačkoj patroli "C" čete.
Pošto je pao mrak, u području gusto obraslom šumom odvojio sam
se od patrole, a nekoliko minuta kasnije našao sam se okružen
njemačkim trupama divizije Hermanna Goringa.
Bio sam kako se ono kaže, "stavljen u torbu".
Imao sam sreće na ostanem živ, no strpali su me u jedan
kamion s nekim drugim savezničkim zarobljenicima i zatvorili u
"kavez", privremeni logor u mjestu koje se zvalo La Tarina, sjeverno
od Firence. Pretpostavljeni južnoafrički podoficir, sjećam se, bio je
Snyman. To nije bilo zadugo. Kako su saveznici napredovali kroz
Firencu, iznenada smo bili podvrgnuti jednoj brutalnoj noćnoj
evakuaciji.
Nastao je kaos. Neki su zatvorenici pokušali pobjeći, pa su
bili pobijeni.
Ležali su na cesti dok su kamioni prelazili preko njih. S
kamiona smo bili prebačeni u vagone za stoku i danima se vozili
prema sjeveru, kroz Alpe, dok nismo došli konačno do logora za
ratne zarobljenike u Moosbergu, pedeset kilometara sjeverno on
Miinchena.
A ni to nije bilo zadugo. Nakon samo četrnaest dana, oko
polovica nas je izašla iz Moosberga i otišla natrag do željezničke
stanice, gdje smo bili ponovno ukrcani u vagone za stoku. Gotovo
bez hrane i pića vozili smo se kroz Njemačku šest dana i šest noći;
krajem kolovoza 1944. konačno smo se ponovno iskrcali I krenuli
prema drugom i mnogo većem logoru. Zvao se, otkrili smo, Stalag
344, a bio je u Lamsdorfu, pokraj Breslaua, što je onda bila
njemačka Šlezija. Mislim da je Stalag 344 morao biti najgori od svih.
U njemu je bilo jedanaest tisuća savezničkih ratnih zarobljenika s
obrocima reduciranim do izgladnjivanja, koji su se održavali na
životu uglavnom zahvaljujući paketima Crvenog križa.
Budući da sam tada bio kaplar, pozvali su me da se pridružim
radničkim grupama; svakog dana, s mnogo drugih odlazio sam
kamionom na rad u tvornicu sintetičkog benzina dvadeset kilometara
on logora. Ta zima u šlezijskoj ravnici bila je oštra. Jednog dana,
nešto prije Božića, pokvario se naš kamion. Dvojica ratnih
zarobljenika pokušala su ga popraviti dok su ih dvojica njemačkih
stražara držala na nišanu. Nekima od nas dopustili su da skoče dolje
sa stražnje strane kamiona. Mladi južnoafrički vojnik pokraj mene
buljio je u borovu šumu samo trideset metara od nas, pogledao me i
podigao obrvu. Nikad neću saznati što se dogodilo, no slijedećeg
trenutka obojica smo trčali kroz snijeg koji nam je sezao do bedra
dok su naši drugovi navalili na njemačke stražare kako bi ih omeli.
Uspjeli srao stići živi do ruba i utrčati u srce šume.
— Želite li izići van na ručak? — upita Viljoen. — Imamo i
ovdje kantinu.
— Što mislite, bismo li mogli ovdje pojesti sendviče i popiti
kavu? — upita Preston.
— Naravno. Naručit ću.
Preston se ponovno prihvati priče Jana Maraisa.
Uskoro smo otkrili, naime, da smo iz zla uskočili u još gori
pakao, samo što nije bila u pitanju vatra već pakao studeni u kojemu
su se noćne temperature spuštale do 3o stupnjeva ispod nule. Stopala
smo omotali papirom u čizmama, ali ni to ni naši zimski kaputi nisu
nas očuvali od hladnoće. Nakon dva dana, bili smo slabi i spremni za
predaju.
Druge noći pokušali smo spavati u srušenoj suši kad smo bili
probuđeni grubim guranjem. Pomislili smo da su Nijemci, no uz
afrikaans znao sam i nešto njemačkog, a nisu govorili na
njemačkom. Govorili su poljski; otkrila nas je četa poljskih
partizana. Tjerali su nas korak po korak i udarali nas kao njemačke
dezertere, a ja sam vikao da smo Englezi I činilo se na je jedan od
njih razumio.
Izgleda da su većina urbanog stanovništva Breslaua i
Lumsdorfa bili Nijemci, no seljaci su bili poljskog podrijetla i kako
je ruska vojska nadirala, većina njih pobjegla je u šume i napadala
Nijemce koji su se povlačili.
Postojale su dvije vrste partizana: komunisti i katolici. Mi
smo imali sreće; ovo je bila skupina katoličkih boraca u pokretu
otpora. Zbrinuli su nas te oštre zime, dok su ruski topovi praskali na
istoku a pobjeda se približavala. Tada, u siječnju, moj drug je dobio
upalu pluća; pokušavao sam ga liječiti, no bez antibiotika on je umro
i mi smo ga pokopali u šumi.
Preston je zlovoljno žvakao svoje sendviče i srkao kavu.
Primijetio je da mu je ostalo još samo nekoliko stranica.
U ožujku 1945. ruska vojska iznenada je stigla. U šumama
smo mogli čuti tutnjavu oklopnih kola zapadno od cesta. Poljaci su
odlučili da ostanu u šumama, no ja to više nisam mogao izdržati.
Pokazali su mi kojim putem da idem i jedno jutro, s rukama iznad
glave, posrćući sam izišao iz šume i predao se skupini ruskih
vojnika.
U početku su mislili da sam Nijemac i skoro su pucali na
mene. No Poljaci su mi rekli da vičem "angleski", što sam i
neprestano činio. Stavili su puške na stranu i pozvali jednog oficira.
Nije govorio engleski, no nakon što je pretražio moje dronjke, rekao
je nešto vojnicima i svi su se smijali. Nadao sam se skorom odlasku
u domovinu, no ponovno sam bio u krivu. Predali su me NKVD-u.
Pet mjeseci, u nizovima vlažnih i ledenih ćelija, bio sam
podvrgnut brutalnom postupku, i sve to u samici. Neprestano su me
ispitivali i podvrgli trećem stupnju nastojeći me prisiliti da priznam
kako sam špijun. Odbio sam i bio poslan natrag...gol u svoju ćeliju.
U kasno proljeće (rat je u Europi završio, ali ja to još nisam znao),
moje se zdravlje potpuno narušilo, pa sam dobio slamnati krevet da
na njemu spavam i bolju hranu, koja je bila još uvijek nejestiva
prema našim južnoafričkim standardima.
Tada mora da je došao neki nalog s vrha. U kolovozu 1945,
više mrtav negoli živ, vozio sam se mnogo kilometara u kamionu i
konačno stigao do Potsdama u Njemačkoj, gdje me je preuzela
britanska vojska. Bili su ljubazniji no što se može zamisliti i nakon
nekog vremena u vojnoj bolnici izvan Bielefelda prebačen sam u
Englesku. Iduća tri mjeseca proveo sam u Killearn EMS bolnici,
sjeverno od felasgova, i konačno u prosincu 1945. plovio sam na
brodu lile de France iz Southamptona za Cape Town, gdje sam
stigao krajem siječnja ove godine.
Bio sam u Cape Towmu kad sam čuo za smrt svojeg oca,
jedinog rođaka koji mi je još preostao. To je prouzrokovalo da se
moja bolest povrati pa sam otišao u vojnu bolnicu Wynberg tu u
Cape Townu gdje sam ostao iduća dva mjeseca.
Sada sam otpušten iz bolnice, dobio sam potvrdu da sam čist
od zaraza i ovime se prijavljujem za rad u južnoafričkom
Ministarstvu vanjskih poslova.
Preston je zatvorio dossier i Viljoen je podigao pogled.
— Dakle — reče Južnoafrikanac — otada je imao čvrstu i
nenapadnu karijeru; dospio je do prvog sekretara. Imao je osam
stranih službi u inozemstvu, sve su te zemlje bile čvrsto prozapadno
orijentirane. To je prilično mnogo, no bio je neženja, a to može
znatno olakšati život u službi, osim na položaju ambasadora ili
poslanika gdje se žena više ili manje očekuje. Vi još uvijek mislite
da je skrenuo negdje na toj liniji?
Preston je slegnuo ramenima. Viljoen se nagne i zatvori
fascikl.
— Vidite što su mu ti ruski nitkovi učinili? Zbog toga mislim
da ste u krivu, gospodine Preston. On jednostavno voli sladoled i
nazvao je pogrešni broj.
Koincidencija.
— Možda — reče Preston. — Ta životna priča. Nešto je u
njoj čudno.
Kapetan Viljoen odmahnuo je glavom.
— Ovaj smo dossier imali u rukama sve otkako je sir Nigel
Irvine stupio u kontakt s generalom. Pročitali smo ga više puta. Sve
pojedinosti su potpuno točne. Svako ime, datum, mjesto, vojni logor,
vojna jedinica i bitka. Čak je I urod uspijevao prije rata u dolini
Mootseki. Poljoprivrednici su nam to potvrdili. Sada tamo uzgajaju
rajčice i avokado, ali u ono vrijeme uzgajao se još krumpir i duhan.
Nitko nije mogao izmisliti takvu priču. Ne, ako je uopće pošao
krivim putem, u što sumnjam, to je bilo negdje vani.
Preston je izgledao mrzovoljno. Vani se spuštao suton.
— U redu — reče Viljoen — ovdje sam da vam pomognem.
S čime želite nastaviti?
— Želim početi od početka — reče Preston. — Ovo mjesto,
Duiwelkloof, je li daleko?
— Oko četiri sata vožnje. Želite ići tamo?
— Da, molim. Možemo li krenuti rano? Recimo, u šest sati
sutra ujutro?
— Uzet ću službeni auto iz garaže i biti u vašem hotelu u šest
— reče Viljoen.
Dugačak je to potez na cesti sjeverno prema Zimbabveu, ali
auto-put je suvremen, a Viljoen je uzeo chevair bez oznaka, auto što
ga obično voze NIS-ovi ljudi.
Progutali su kilometre kroz Nilstroom i Potgietersrus do
Pietersburga, u koji su stigli za tri sata. Vožnja je omogućila
Prestonu da vidi velike i neograničene horizonte Afrike koji
impresioniraju posjetioca iz Europe, naviklog na manje dimenzije.
U Pietersburgu skrenuše prema istoku i prevale još pedeset
kilometara iznad ravne stepe i još beskrajnijih horizonta pod plavim
nebeskim svodom sve dok nisu stigli do strme stjenovite obale
nazvane Buffalo Hill gdje se stepa spuštala u dolinu Mootseki. Dok
su silazili niz vijugavu strminu, zaprepašteni Preston prestane disati.
Daleko dolje ležala je bogata i bujna dolina, njezino otvoreno
tlo zasuto je tisućama afričkih nastambi u obliku košnica, kolibama,
okruženim ogradama, oborima za stoku i nasadima kukuruza. Neke
od koliba bile su smještene na dijelu Buffelberga, no većina je bila
razasuta na tlu Mootsekija. Dim od drva izlazio je iz njihovih
dimnjaka koji su se nalazili na sredini krova i čak iz daljine mogao je
razabrati da afrički dječaci čuvaju mala stada grbave stoke, a da su
žene sagnute nad vrtnim parcelama.
To je napokon, pomislio je, afrička Afrika. Mora da je
izgledala gotovo isto kad je impis iz Mzilikazija, osnivač nacije
Metabele, išao sjeverno kako bi izbjegao srdžbu Chake Zula, prešao
Limpopo i osnovao Carstvo ljudi dugačkog štita. Cesta je vijugala
dolje po strmini do doline Mootski. S druge strane doline bio je drugi
niz brežuljaka u središtu kojega se nalazila duboka pukotina kroz
koju je prolazila cesta. To je bila provalija, davolja provalija,
Duiwelskloof.
Deset minuta kasnije bili su u provaliji i vozili polako pokraj
nove osnovne škole, duž Avenije Botha, koja je bila glavna ulica tog
malog gradića.
— Kamo želite da idemo? — upita Viljoen.
— Kada je stari poljoprivrednik Marais umro, mora da je
ostavio oporuku — razmišljao je Preston. — A ona je morala biti
ovjerena, to znači da idemo odvjetniku. Možemo li otkriti postoji li u
Duiwelskloofu odvjetnik i da li radi subotom ujutro?
Viljoen je ušao u vanjsko dvorište garaže Kirstens i pokazao
na Imp Inn preko puta ceste.
— Idite popiti kavu i naručite i meni jednu. Uzet ću benzina i
raspitati se okolo.
Ponovno se susreo s Prestonom u predvorju hotela pet minuta
kasnije.
— Postoji jedan odvjetnik — reče dok je srkao kavu — on je
Anglosaksonac. Ime mu je Benson. Preko puta ceste, dvije kuće
dalje od garaže. I vjerojatno će jutros biti u kancelariji. Hajdemo.
Gospodin Benson bio je unutra. Viljoen bljesne svojom
plastičnom karticom njegovoj sekretarici što je imalo trenutni efekt.
Govorila je afrikaans u interfon i bez daljnjeg odugovlačenja uvedeni
su u ured gospodina Bensona, ljubeznog i rumenog čovjeka u
žućkastosmeđem odijelu. Obojicu je pozdravio na afrikaansu.
Viljoen odgovori na engleskom s jakim akcentom.
— Ovo je gospodin Preston. Došao je iz Londona, Engleske,
želi vam postaviti neka pitanja.
Gospodin Benson ih ponudi da sjednu, a sam sjedne na
stolicu za stolom.
— Molim — mahne rukom — sve što mogu učiniti.
— Možete li mi reći koliko vam je godina? — upita Preston.
Benson je zapanjeno zurio u njega.
— Cijeli taj put iz Londona samo da me pitate koliko mi je
godina. Zapravo, pedeset i tri.
— Znači 1946. vam je bilo dvanaest?
— Da.
— Možete li mi reći, molim vas, tko je bio te godine
odvjetnik ovdje u Duiwelskloofu?
— Naravno da mogu. Moj otac. Cedric Benson.
— Je li još živ?
— Da. Više od osamdeset mu je godina, a prepustio mi je
posao prije petnaest godina. No prilično je čio.
— Da li bi bilo moguće razgovarati s njim?
Da bi mu odgovorio, Benson podigne telefonsku slušalicu i
okrene jedan broj.
Mora da se javio njegov otac, a sin mu je objasnio da su tu
posjetioci, jedan čak iz Londona, koji bi željeli s njim razgovarati.
Spustio je slušalicu.
— Živi oko deset kilometara odavde, no on još uvijek vozi,
na užas ostalih vozača. Kaže da će biti odmah ovdje.
— U međuvremenu — upita Preston — možete li pregledati
vaše dokumente iz 1946. i vidjeti jeste li vi, ili vaš otac, ovjerili
oporuku jednog ovdašnjeg farmera, Laurensa Maraisa, koji je umro u
siječnju te godine.
— Pokušat ću — reče Benson mlani. — Naravno, taj
gospodin Marais mogao je biti kod nekog odvjetnika u Pietersburgu. No u ta vremena, domaći ljudi su težili da budu kod domaćih
odvjetnika. Dokumenti iz 1946. moraju biti tu negdje. Oprostite.
Napustio je ured. Sekretarica je poslužila kavu. Deset minuta
kasnije u prednjem su se uredu čuli glasovi. Dvojica Bensona unoše
zajedno, sin je nosio prašnu kartonsku kutiju. Starac je bio posut
pahuljicama bijele kose i izgledao je oprezno kao mladi sokol.
Nakon upoznavanja, Preston mu objasni svoj problem.
Bez riječi, stariji Benson sjedne iza stola, prisilivši sina da
zauzme drugu stolicu. Stari Benson stavi naočale na nos i zapilji se u
posjetioce s druge strane.
— Sjećam se Laurensa Maraisa — reče. — I da, mi smo
ovjerili njegovu oporuku kad je umro. Osobno sam to učinio.
Sin mu pruži prašnjavi i izblijedjeli dokument, svezan
ružičastom vrpcom. Starac otpuhne prašinu s njega, odveže vrpcu i
otvori ga. Počeo je čitati u tišini.
— Ah, da, sad se sjećam. Bio je udovac. Živio je sam. Imao
je jednog sina, Jana. Dogodio se tragični slučaj. Dečko se tek vratio
iz drugog svjetskog rata. Laurens Marais išao je u Cape Town da ga
posjeti i tad je stradao. Tragično.
— Možete li mi reći što je bilo s nasljedstvom? — upita
Preston.
— Sve je ostavio sinu — jednostavno odgovori Benson. —
Gospodarstvo, kuću, alat, sve što je bilo u kući. Oh, i male svote
novca koje se obično ostavljaju radnicima i nadzorniku.
— Neka osobna ostavština, bilo što osobne prirode? — bio je
uporan Preston.
— Hm. Ima nešto ovdje. — »Mom starom i dobrom
prijatelju Joopu Van Rensbergu moj šah od bjelokosti za sjećanje na
mnoge večeri ispunjene zadovoljstvom koje smo proveli zajedno
igrajući ga na gospodarstvu.« To je sve.
— Da li se sin vratio kući u Južnu Afriku kad je otac umro?
— upita Preston.
— Mora da jest. Stari Laurens uputio se da ga vidi. U to
doba, to je bio dugačak put. Nije bilo avionskih veza. Putovalo se
vlakom.
— Da li ste upravljali prodajom gospodarstva i ostalog
imetka, gospodine Benson?
— Dražbovatelj je obavio prodaju na farmi. Pripala je Van
Zylovima. Oni su kupili sve zajedno. Sva zemlja pripada sada
Bertieju Van Zylu. Ja sam bio tamo kao glavni izvršilac oporuke.
— Je li postojala neka značajna osobna stvar koja nije
prodana? — upita Preston.
Starcu se nabora čelo.
— Ne mnogo. Sve je uglavnom prodano. Oh, sjećam se da je
tamo bio jedan album s fotografijama. Nije imao nikakve trgovinske
vrijednosti. Mislim da sam ga dao gospodinu Van Rensbergu.
— Tko je to?
— Učitelj — upadne sin. — On me je učio dok nisam otišao
u Merensky High. Vodio je staru farmersku školu dok nisu sagradili
osnovnu školu. Zatim je otišao u mirovinu, ovdje u Duiwelskloofu.
— Je li još uvijek živ?
— Ne, umro je otprilike prije deset godina. — reče stariji
Benson. — Išao sam na sprovod.
— No ima kćer — reče njegov sin. — Cissy. Bila je u
Mercnskom zajedno sa mnom. Mora da smo isto godište.
— Znate li što se s njom dogodilo?
— Naravno. Udala se prije mnogo godina. Ima pilanu na
Tzaneenskoj cesti.
— Zadnje pitanje. — Preston se obrati starcu. — Zašto ste
prodali imovinu? Zar je nije želio sin?
— Očigledno nije — reče starac. — U to vrijeme bio je u
vojnoj bolnici Wynberg. Poslao mi je telegram. Dobio sam njegovu
adresu od vojnih vlasti koje su potvrdile njegov identitet. Preko
telegrama me zamolio da prodam cijeli njegov imetak i da mu
pošaljem novac.
— Nije došao na sprovod?
— Nije bilo vremena. U Južnoj Africi, siječanj je naše ljeto.
U to doba bilo je samo nekoliko mrtvačnica. Tijela su se morala
spaliti bez odgode. U stvari, mislim da se Jan nikada nije ni vratio.
Razumljivo. Otkako je izgubio oca, nije bilo ničega zbog čega bi se
vratio.
— Gdje je pokopan Laurens Marais?
— Na groblju gore na brežuljku — reče Benson stariji. — Je
li to sve? Onda mogu na ručak.
Zapadno i istočno od planina u Duiwelskloofu klima je
dramatično različita. Zapadno od planinskog lanca, na godinu u
dolini Mootseki padne oko petsto milimetara na metar kvadratni.
Istočno od tog lanca, veliki oblaci dižu se s Indijskog oceana,
nadvijaju se nad Mozambikom i Kruger Parkom i srljaju u planine na
čije istočne obronke padne godišnje oko dvije tisuće milimetara
oborina. S te strane, nalazi se industrija plavog kaučuka. Na desetom
kilometru Tzaneenske ceste, Viljoen i Preston nađoše pilanu
gospodina du Plessisa. Njegova žena, učiteljeva kći, otvorila je vrata;
jedra žena pedesetih godina s obrazima poput jabuka, na rukama i
pregači bilo je brašna. Mučila se s pečenjem kruha. Pažljivo je
poslušala njihov problem, zatim odmahnula glavom.
— Sjećam se da sam kao mala djevojčica išla na farmu,
sjećam se i oca kako je igrao šah s Maraisom — reče. — To bi bilo
negdje oko 1944. i 1945. Sjećam se šaha od bjelokosti, ali ne i
albuma.
— Kad je vaš otac umro, niste li vi naslijedili njegovu
imovinu? — upita Preston.
— Ne — reče gospona du Plessis. — Vidite, majka mi je
umrla 1955, otac je ostao udovac. Brinula sam se za njega dok se
nisam udala 1958, u dvadeset i trećoj.
Nakon toga, nije se mogao brinuti za sebe. Kuća je uvijek
bila u neredu. Pokušavala sam nastaviti kuhati za njega i čistiti mu.
No kad su došla djeca, to je bilo previše posla za mene. Tada je
1960. i njegova sestra, moja teta, ostala udovica. Živjela je u Pietersburgu. Držala je logičnim da dođe živjeti s njim I da se o njemu
brine. Tako je i učinila. Prije no što je umro, zamolila sam ga da joj
sve ostavi: kuću, namještaj i ostalo.
— Što se dogodilo s tetom? — upita Preston.
— O, ona još uvijek živi tamo. To je skromni bungalov baš
iza Imp Inna u Duiwelskloofu.
Složila se da ih prati. Njezina teta, gospona Winter, bila je
kod kuće. Živahna ženica izgledala je kao vrabac s plavom ispranom
kosom. Kad ih je poslušala, otišla je do ormara i izvadila plosnatu
kutiju.
— Jadni Joop, volio je ovo igrati — reče. Bio je to šah od
bjelokosti. — Je li to ono što želite?
— Ne baš, više bi nam trebao album s fotografijama — reče
Preston.
Izgledala je zbunjeno.
— Postoji kutija sa starudijom gore na tavanu — reče. —
Gore je otkako je on umro. To su samo papiri i stvari iz dana njegova
službovanja u školi.
Andries Viljoen otišao je gore u potkrovlje i donio kutiju
dolje. Na dnu požutjelih školskih izvještaja bio je Maraisov
obiteljski album. Preston ga je polako listao. Sve je bilo tu: nježna
lijepa nevjesta iz 1920, stidljivo nasmijana majka iz 1930, namršteni
dječak kako jaši na svom prvom poniju, otac s lulom u ustima, koji
pokušava da ne izgleda odveć ponosan na svog sina i red zečeva na
travi ispred njih. Na kraju je bila jednobojna fotografija dječaka u
flanelskim hlačama za kriket, privlačnog momka od sedamnaest
godina, koji je prilazio da ubaci loptu. Pisalo je »Janni, kapetan
momčadi, Merenskv High, 1943.« To je bio i posljednji zapis.
— Mogu li je zadržati? — upita Preston.
— Naravno — odgovori gospođa Winter.
— Da li je vaš pokojni brat ikad s vama razgovarao o
gospodinu Maraisu?
— Ponekad — reče. — Bili su dugo godina vrlo dobri
prijatelji.
— Da li vam je ikada rekao od čega je umro? Ona se namršti.
— Zar vam nisu rekli u uredu odvjetnika? Ma nemojte. Stari
Cedric mora da je izgubio razum. Bila je to nesreća u kojoj je krivac
pobjegao, Joop mi je to rekao. Izgleda da se stari Marais zaustavio
da promijeni gumu kad ga je udario neki kamion koji je prolazio.
Neko vrijeme mislilo se da je to bio neki pijani crnja ... opa — ruka
joj je poletjela prema ustima i ona je gledala u Viljoena u neprilici.
— Neću to više nikad reći. Ipak, nikad nisu otkrili tko je vozio taj
kamion.
Dok su silazili s brežuljka do glavne ceste, prošli su pokraj
groblja. Prestonzamoli Viljoena da stane. Bilo je to ugodno, tiho
mjesto, visoko nad gradom, okruženo borovima i jelama, a u njegovu
je središtu dominiralo drvo s raspuknutim deblom koje je bilo
opasano ogradom od poinsetije. U jednom kutu našli su kamen
obrastao mahovinom. Sastrugavši mahovinu, Preston je našao
epitaph urezan u kamen: »Laurens Marais 1879—1946. Voljeni
suprug Mary i otac Jana. Vazda s Bogom. RIP«.
Preston je šetao uz živicu, otrgnuo grančicu rascvjetale
poinsetije i položi je na kamen. Viljoen ga je čudno promatrao.
— U Pretoriju, mislim — reče Preston.
Dok su se uspinjali Buffelbergom na cesti izvan doline
Mootseki, Preston se okrene da pogleda ponovno na dolinu.
Tamnosivi oblaci kupili su se nad Vražjim ponorom. Promatrao ih je
kako se približavaju, zatamnjujući gradić i njegovu užasnu tajnu,
koju je znao samo sredovječni Englez u automobilu što je uzmicao.
Tada okrene glavu i zaspi.
Te večeri Harold Philby bio je doveden iz apartmana za goste
do dnevne sobe generalnog sekretara, gdje ga je sovjetski vođa već
čekao. Philby je položio ispred starca nekoliko dokumenata.
Generalni sekretar ih pročita i spusti.
— U akciju nije uključeno mnogo ljudi — reče.
— Druže generalni sekretaru, dopustite mi da vam skrenem
pažnju na važna mjesta. Prvo, zbog krajnje povjerljive prirode plana
Aurora, držao sam mudrim da broj sudionika svedem na minimum.
Po sistemu »znaj što moraš znati«, zapravo, još će ih manje znati što
zaista smjeramo.
— Drugo, zbog nedostatka vremena, morat će se skratiti
izvedba. Tjedni, pa čak i mjeseci, uobičajenih pismenih uputa koje
inače zahtijeva neka važna aktivna mjera, morat će se svesti na dane.
Generalni sekretar klimnuo je polako.
— Objasnite zbog čega su vam potrebni ti ljudi.
— Ključ cijele operacije — nastavio je Philby — je izvršni
oficir, čovjek koji će otići u Britaniju i živjeti tamo tjednima kao
Britanac i koji će konačno provesti plan Aurora.
— Dvanaest kurira ili »mula« opskrbijivat će ga onim što će
mu trebati. Morat će prokrijumčariti te stvari kroz carinarnicu ili, ako
bude potrebno, kroz nekontrolirane ulaze. Nijedan neće znati što nosi
i zašto; zapamtit će sastanak i eventualno drugi, u slučaju da se ne
uspostavi prvi kontakt. Svaki od njih predat će paket izvršitelju i
potom se vratiti na naše tlo gdje će odmah ući u potpunu izolaciju.
Bit će tu još jedan čovjek, nezavisno od izvršioca, koji se nikada
neće vratiti. No nijedan od njih dvojice to ne bi smio znati.
— Kuririma će upravljati »otpremnik« koji će jamčiti da će
pošiljka stići do izvršitelja u Britaniji. Pomagat će mu
dobavljač/posrednik čija će dužnost biti da se nabave paketi za
isporuku. Taj će čovjek imati četiri podrenene osobe, a svaka od njih
bit će stručnjak za jedno područje.
— Jedna će osoba opskrbljivati kurire dokumentacijom i
osiguravati prijenos; druga će nabaviti materijale visoke tehnologije;
treća će se pobrinuti za obične tehničke naprave; a četvrta će
osigurati komunikacije. Bit će važno da nas izvršitelj može
obavijestiti o napretku, problemima i, što je najvažnije, o trenutku
kad je spreman za operaciju; i mi moramo biti u mogućnosti da ga
obavijestimo o bilo kakvoj promjeni plana i, naravno, da mu
naredimo da plan izvede.
— Što se tiče komunikacija, moram spomenuti još jednu
stvar. S obzirom na vrijeme, neće biti moguće kontaktirati putem
normalnih kanala, pismima ili osobnim sastancima. S izvršiteljem
možemo komunicirati kodiranim Morseovim znacima odaslanim
preko komercijalnih frekvencija Radio-Moskve. No ako on želi
doprijeti do nas, trebat će mu predajnik negdje u Britaniji. To je
staromodan I riskantan način, uglavnom predviđen da se koristi u
ratu. No, morat će se uporabiti. Vidjet ćete, spomenuo sam ga.
Generalni sekretar ponovno je proučavao dokumente, tražeći
izvršitelje koje će zahtijevati taj plan. Konačno podigne pogled.
— Dobit ćete vaše ljude — reče. — Pronaći ću ih jednog po
jednog, najbolje koje imamo, i premjestiti na posebne dužnosti.
— Posljednja stvar. Ne želim da itko tko ima veze s Aurorom kontaktira u bilo kojem obliku s ljudima iz KGB-a unutar naše
rezidenture u ambasadi u Londonu.
Nikad se ne zna tko je pod nadzorom, ili... — Što god da je
bila njegova druga bojazan, ostavio ju je neizrečenom. — To je sve.
Preston i Viljoen sastali su se idućeg jutra u svojem uredu na
trećem katu Union Buildinga na zahtjev Engleza. Budući da je bila
nedjelja, bili su gotovo sami u cijelom bloku.
— Dakle, što ćemo dalje? — upita kapetan Viljoen.
— Prošle noći, ležao sam budan razmišljajući — reče Preston
— i ima tu nešto što se ne slaže.
— Spavali ste cijelim putem na povratku sa sjevera — reče
Viljoen nepopustljivo. — Ja sam morao voziti.
— Oh, ali vi ste izdržljiviji — reče Preston. To je
udobrovoljilo Viljoena, koji je bio ponosan na svoju granu i koji je
redovito vježbao. Malo se opustio.
— Želim slijediti trag drugog vojnika — reče Preston.
— Kojeg drugog vojnika?
— Onog s kojim je pobjegao Marais. Nikada nije spomenuo
njegovo ime. Samo »drugi vojnik« ili »moj drug«. Zašto ga nije
imenovao?
Viljoen slegne ramenima.
— Mislio je da to nije potrebno. Mora da je to rekao
nadležnima u bolnici Wynberg kako bi najbliži rođak bio
obaviješten.
— To je bilo samo usmeno — razmišljao je Preston. —
Oficiri koji su ga čuli, ubrzo su se raspršili u civilnom životu. Samo
pisani zapis ostaje, a u njemu nije spomenuto ime. Želim slijediti
trag drugog vojnika.
— Ali on je mrtav — usprotivio se Viljoen. — On je u grobu
u poljskoj šumi četrdeset i dvije godine.
— Onda želim otkriti tko je on bio.
— Do vraga, odakle onda da počnemo?
— Marais kaže da su ostali živi u onom logoru uglavnom
zahvaljujući porcijama hrane Crvenog križa — reče Preston kao da
glasno razmišlja. — Također kaže da su pobjegli prije Božića. To
mora da je uznemirilo Nijemce. Bilo je uobičajeno da cijeli blok
bude kažnjen: gubitak privilegija, uključujući i porcije hrane. Svatko
bi se iz bloka sjećao tog Božića do kraja svojeg života. Možemo li
pronaći nekoga tko je bio u tom bloku?
U Južnoj Africi nije bilo ni jednog udruženja bivših ratnih
zarobljenika, no postoji bratstvo ratnih veterana, ograničeno samo na
one koji su zaista bili u borbi. Zove se Red šljemova, a članovi su
poznati kao MOTH. Svaki odjel MOTH-a naziva se »krater«, a
komandirajući oficir je ≫stari bik≪. Preston i Viljoen, svaki na
jednom telefonu, počeli su zvati svaki »krater« u Južnoj Africi,
pokušavajući naći bilo koga tko je bio u Stalagu 344.
Bio je to iscrpljujući posao. Od jedanaest tisuća savezničkih
zatvorenika u tom logoru, većina ih je bila iz Britanije, Kanade,
Australije, Novog Zelanda ili iz Amerike. Južnoafrikanci su bili u
manjini.
K tomu, mnogi su u menuvremenu umrli. Neki iz MOTH-a
bili su na igralištima za golf, a neki pak izvan kuće. Dobili su
negativne odgovore, s izraženim žaljenjem, kao i mnoštvo korisnih
prijedloga koji su se pokazali slijepim ulicama. Kad je zašlo sunce,
prekinuli su za taj dan i počeli ponovno u ponedjeljak ujutro. Viljoen
je nešto otkrio malo prije podneva; u pitanju je bio neki umirovljenik
iz Cape Towna koji je radio na pakiranju hrane. Viljoen, koji je
razgovarao na afrikaansu, pokrio je rukom slušalicu.
— Ovaj momak kaže da je bio u Stalagu 344. Preston
preuzme vezu.
— Gospodin Anderson? Da, moje je ime Preston. Radim
neka istraživanja o Stalagu 344 ... Hvala vam, vrlo ljubezno ... da,
vjerujem da ste bili tamo. Sjećate li se Božića 1944. godine? Dvojica
južnoafričkih vojnika pobjegla su iz grupe koja je radila izvan logora
... Oh, sjećate se toga. Da, siguran sam da je bilo prilično strašno...
Sjećate li se njihovih imena? Oh, niste bili u njihovoj baraki? Ne,
naravno. No da li se sjećate imena nekog starijeg južnoafričkog
podoficira? Dobro, zastavnik Roberts. A ime? ... Molim vas
pokušajte se sjetiti. Što? Wally. Sigurni ste? Puno vam hvala.
Preston spusti slušalicu.
— Zastavnik Wally Roberts. Vjerojatno Walter Roberts.
Možemo li ući u Vojnu arhivu?
Južnoafrička Vojna arhiva osnovana je, tko zna iz kojeg
razloga, u Ministarstvu obrazovanja, a smještena je u Visagie Streetu
20, Pretoria. Postojalo je više od stotinu Robertsa, a dvanaestorica od
njih imali su inicijale W, a sedmorica su se zvala Walter. Nijedan
nije odgovarao. Prolazili su dalje ostale Robertse.
Ništa. Preston je počeo sa spiskom A. Robertsa, i imao je
sreće sat kasnije.
James Walter Roberts bio je zastavnik u drugom svjetskom
ratu, uhvaćen u Tobruku i zatvoren u Sjevernoj Africi, Italiji i
konačno u Istočnoj Njemačkoj. Ostao je u armiji nakon rata i
napredovao do pukovnika, umirovljen je 1972.
— Bolje da se pomolite da je još uvijek živ — reče Viljoen.
— Ako jest, mora dobivati mirovinu. Oni iz mirovinskog
možda ga i imaju evidentiranog.
Imali su ga. Pukovnik u mirovini Wally Roberts provodio je
jesen svog života u Orangevilleu, malom gradiću smještenom
izmenu jezera i šuma, dvjesto kilometara južno od Johannesburga.
Visagie Street je bila u mraku kad su izišli. Odlučili su odvesti se
tamo sljedećeg jutra.
Vrata skladnog bungalova otvorila je gospođa Roberts;
pogleda iskaznicu kapetana Viljoena sa zbunjenim nespokojstvom.
— Dolje je kod jezera, hrani ptice — reče i pokaže na
puteljak.
Pronašli su starog ratnika kako baca mrvice kruha velikom
jatu vodenih ptica.
Uspravio se kad su se približili i pogledao Viljoenovu
iskaznicu. Tada je klimnuo što je imalo značiti »nastavite«.
Bio je u sedamdesetim godinama, uspravljen poput šipke,
odjeven u tvid i obuven u visoke, izglancane, smeđe čizme; imao je
bijele dlake duž gornje usnice.
Ozbiljno je poslušao Prestonova pitanja.
— Naravno da se sjećam. Bio sam oštro ukoren od
njemačkog komandanta koji je bio vraški bijesan. Cijela baraka
izgubila je nakon te epizode porcije Crvenog križa. Proklete mlade
budale; bili smo evakuirani prema zapadu 22. siječnja 1945, a
oslobođeni krajem travnja.
— Sjećate li se njihovih imena? — upita Preston.
— Naravno. Nikad ne zaboravljam imena. Obojica su bili
mladi, negdje oko devetnaest godina, rekao bih. Obojica su bili
kaplari. Jednom je ime bilo Marais, drugom Brandt. Obojica
Afrikanderi. Doduše, ne mogu se sjetiti iz koje su jedinice bili. Svi
smo bili umotani, nosili smo što god smo mogli. Teško da sam ikada
vidio oznake na uniformi.
Obilno mu se zahvališe i odvezoše natrag u Pretoriju na još
jedno zasjedanje u Visagie Street. Na žalost, Brandt je vrlo
uobičajeno nizozemsko prezime, a s varijantom Brand koja gubi
krajnje slovo »t«, ali se izgovara isto, bilo ih je na stotine.
Kad je pao mrak, uz pomoć osoblja iz arhive, odabrali su šest
kaplara koji su se zvali Frederik Brandt, sva šestorica su preminula.
Dvojica su poginula u akciji u Sjevernoj Africi, dvojica u Italiji, a
jedan prilikom potapljanja broda.
Otvorili su šesti dossier.
Kapetan Viljoen buljio je raširenih očiju u otvoren dossier.
— Ne mogu vjerovati — tiho progovori. — Tko je to mogao
učiniti?
— Tko zna? — odgovori Preston. — Bilo je to prije mnogo
vremena.
Dossier je bio posve prazan.
— Žao mi je zbog toga — Viljoen je rekao Prestonu dok su
se vraćali natrag u Burgerspark. — Ali izgleda da je to kraj traga.
Kasno te večeri, Preston je iz svoje hotelske sobe nazvao
pukovnika Robertsa.
— Oprostite što vam ponovno smetam, pukovniče. Sjećate li
se da li je kaplar Brandt imao nekog posebnog druga ili prijatelja u
toj baraki? Moje iskustvo iz vojske kaže da obično postoji jedan
blizak drug.
— Točno, obično postoji. Ali ne mogu se odmah sjetiti.
Dopustite mi da to prespavam. Ako se ičega sjetim, nazvat ću vas
ujutro.
Korisni pukovnik nazvao je Prestona za vrijeme doručka. S
druge strane čuo se reski glas, kao da podnosi izvještaj generalštabu.
— Sjećam se nečeg — reče. — Te su barake bile građene za
oko stotinu ljudi. No na kraju smo bili u njima zgnječeni kao sardine.
Više od dvjesto u jednoj baraci. Neki su spavali na podu, a drugi su
morali dijeliti ležajeve. Nije to bilo nemoralno, znate, naprosto se
moralo spavati.
— Razumijem — reče Preston. — A Brandt?
— Dijelio je ležaj s drugim kaplarom. Imena Levinson.
RDLI.
— Molim?
— To je kratica od Durbanska kraljevska laka pješadija.
Ovaj put su u Visagie Streetu uspjeli mnogo brže. Levinson
nije bilo tako uobičajeno prezime, a znali su i pješadijski puk.
Dossier je bio vani za petnaest minuta. Njegovo je ime bilo Max
Levinson i bio je rođen u Durbanu.
Napustio je vojsku nakon rata, pa tako nije bilo mirovine, a
niti adrese. No znali su da mu je šezdeset i pet godina.
Preston je tražio po telefonskom imeniku Durbana, dok je
Viljoen prekapao po dossierima durbanske policije. Viljoen je prvi
uspio. Bile su tu dvije kazne za pogrešno parkiranje i adresa. Max
Levinson vodio je jedan mali hotel u priobalnom dijelu grada.
Viljoen je nazvao i dobio gospođu Levinson. Ona je potvrdila da je
njezin muž bio u Stalagu 344; kad su nazvali bio je vani na pecanju.
Čekali su dok se pred mrak nije vratio, a tada je s njim
razgovarao Preston.
Vedri hotelijer vikao je s druge strane telefona na istočnoj
obali.
— Naravno da se sjećam Frikkija. Glupa budala pobjegla je u
šume. Nikada nisam za njega ponovno čuo. Što je u vezi s njim?
— Odakle potječe? — upita Preston.
— Iz East Londona. — reče Levinson bez oklijevanja.
— Podrijetlo?
— Nikad nije o tome mnogo pričao — odgovori Levinson.
— Afrikander, naravno.
Tečno je govorio afrikaans, engleski slabo. Radnička klasa.
Oh, sjećam se, rekao je da je njegov otac bio skretničar na ranžirnoj
stanici tamo.
Preston ga pozdravi i okrene se prema Viljoenu.
— East London — reče — možemo li se odvesti tamo?
Viljoen uzdahne.
— Ne bih vam to savjetovao — reče. — To je stotine
kilometara daleko. Mi smo vrlo velika zemlja, gospodine Preston.
Ako to zaista želite, ići ćemo sutra avionom. Sredit ću da nas dočeka
policijski automobil i vozač.
— Molim vas, neka to bude auto bez oznaka — reče Preston.
— A vozač u civilnom odijelu.
Premda je glavno sjedište KGB-a u »centru« na deržinski
trgu br. 2 u središtu Moskve, i mada zgrada nije mala, toliko je zbita
da sadrži čak i dio jedne od glavnih uprava, ostale uprave i odsjeke
koji tvore tu golemu organizaciju. Prema tomu, podsjedišta su
raštrkana posvuda.
Prva glavna uprava smještena je u Jasenovu, na cesti koja
okružuje Moskvu, gotovo na južnoj strani grada. Skoro cijela PGU
nalazi se u suvremenom sedmerokatnom zdanju od aluminija i
stakla, koje je sagraneno u obliku trokrake zvijezde, nešto poput
znaka na mercedesovim automobilima. Zgradu sagradiše prema
ugovoru Finci, a bila je namijenjena Odjelu za međunarodne veze
Centralnog komiteta. No kad je bila gotova nije se svidjela ljudima
iz tog odjela; željeli su ostati blizu centra Moskve, pa je tako pripala
PGU-u. Prvoj glavnoj upravi izvrsno je odgovaralo da bude izvan
grada, daleko od radoznalih očiju.
Osoblje PGU-a službeno je »prikriveno«, čak i u svojoj
vlastitoj zemlji. Budući da će mnogi od njih morati otići u
inozemstvo (ili su već tamo) na diplomatsku dužnost, zadnja stvar
koja im je potrebna je da budu vineni kako izlaze iz sjedišta PGU-a
od nekog znatiželjnog turista koji bi ih možda mogao i slikati
skrivenom kamerom.
No postoji još jedna uprava unutar Prve glavne uprave koja je
toliko tajna da čak nije smještena u istoj zgradi s ostalima u
Jasenovu. Ako je PGU tajna, onda je »S«-uprava ili »ilegala« unutar
nje stroga tajna. Ne samo da njeni agenti ne susreću svoje kolege iz
PGU-a, već se ni među sobom ne susreću. Njihova obuka I
podučavanje je temeljeno na sistemu jedan-s-jednim, samo instruktor
i učenik. Oni se čak i ne javljaju svako jutro u jedan ured kako bi se i
na taj način izbjegla mogućnost da se sretnu.
Razlog je jednostavno u sovjetskoj psihologiji: Rusi su
paranoični glede tajni I izdaje — u tome nema ničeg osobito
komunističkog, to potječe još od carske Rusije. »Ilegalci« su
muškarci i katkad (prigodno) žene koji su prošli strogu obuku i koji
idu u strane zemlje da žive u dubokoj tajnosti.
Ipak, »ilegalci« ponekad budu uhvaćeni i surađuju sa svojim
zarobijivačima; drugi prebjegnu i odaju sve što znaju. Zbog toga, što
manje znaju, to bolje. U špijunaži je sigurno da netko ne može izdati
nešto što ne zna ili nekoga koga ne pozna.
»Ilegalci« zbog toga stanuju u mnoštvu malih stanova u
središnjoj Moskvi I pojedinačno se javljaju za obuku i podučavanje.
Kako bi bio blizu svojih »momaka«, direktor »S«-uprave još uvijek
ima svoj ured u Centru na deržinski trgu. Ured je na šestom katu, tri
kata iznad predsjednika Čebrikova, a dva iznad njegovih prvih
potpredsjednika, generala Šinjeva i Krijuškova.
U tu su skromnu sobu u srijedu poslije podne, 18. ožujka,
dok je Preston razgovarao s Maxom Levinsonom, došla dva čovjeka,
i stala nasuprot direktoru »Ilegale«, naboranom starom veteranu koji
je cijeli svoj život radio na špijunaži.
Ono što su mu pokazali, nije ga razveselilo.
— Postoji samo jedan čovjek koji to može izvesti — škrto je
priznao. — On je izvrstan.
Jedan od dvojice iz Centralnog komiteta ponudi malu kartu.
— Druže general-majore, onda ćete ga smjesta osloboditi
svih dužnosti i poslati da se javi na ovu adresu.
Direktor mrzovoljno klimne. Znao je tu adresu. Kad su oni
otišli, ponovno je provjerio njihova ovlaštenja. Bili su zaista iz
Centralnog komiteta, i premda nije bilo izgovoreno mnogo riječi,
nije sumnjao od koga potječe takav stupanj ovlaštenja. Rezignirano
je uzdahnuo. Bilo je teško izgubiti jednog od najboljih ljudi kojeg je
on obučavao, zaista izuzetnog agenta, ali s takvim naređenjima nije
se raspravljalo. On je bio oficir u službi; nije bilo na njemu da
raspravlja o naređenjima.
Pritisnuo je prekidač na svom interfonu.
— Recite majoru Valeriju Petrovskom da mi se javi — reče.
Prvi avion iz Johannesburga za East London stigao je na
vrijeme na Ben Schoeman, mali, prikladan plavo-bijeli aerodrom
koji zadovoljava potrebe četvrte po veličini južnoafričke trgovačke
luke i grada. Policijski vozač čekao je u gomili i odveo ih do forda
bez oznaka na parkiralištu.
— Kamo kapetane? — upita. Viljoen podigne obrvu prema
Prestonu.
— U sjedište željeznice — reče Preston. — Točnije, u
administrativnu zgradu.
Vozač je klimnuo i stavio mjenjač u brzinu. Moderni
željeznički kolodvor East Londona je u Fleet Streetu, a točno
nasuprot njemu nalazi se prilično jadni stari kompleks jednokatnica
obojenih zeleno i krem; to su administrativni uredi.
Unutra ih je Viljoenova »sezame, otvori se« kartica brzo
dovela do direktora financijskog odjela. Sumnjičavo je slušao
Prestona.
— Da, mi plaćamo mirovinu svim umirovljenim
službenicima željeznice dok žive na našem području — reče. —
Kako mu je bilo prezime?
— Brandt — reče Preston. — Bojim se da mu ne znam ime.
No bio je skretničar mnogo godina.
Direktor je pozvao jednog pomoćnika i svi su odmarširali
prljavim hodnicima do kartoteke. Pomoćnik je nestao za trenutak i
iskrsnuo s jednom mirovinskom kartom.
— Evo ga — reče. — To je jedini kojeg imamo. Umirovljen
prije tri godine. Koos Brandt.
— Koliko bi mu bilo godina? — upita Preston.
— Šezdeset i tri— reče pomoćnik nakon što je letimično
pogledao kartu. Preston odmahne glavom. Ako je Frikki Brandt bio
isto godište kao i Jan Marais, a njegov otac oko trideset godina
stariji, starcu bi bilo preko devedeset.
— Čovjeku kojeg tražim trebalo bi biti sada oko devedeset
— reče.
Direktor i njegov pomoćnik bili su nepokolebljivi. Nije bilo
nijednog drugog umirovljenog Brandta.
— Možete li mi onda naći — upita Preston — tri najstarija
živa umirovljenika koja primaju mirovinu?
— Oni nisu popisani prema godinama — usprotivio se
pomoćnik. — Popisani su abecedno.
Viljoen je pozvao direktora na stranu i žustro mu govorio u
uho na afrikaansu.
Što god da mu je rekao, bilo je djelotvorno. Direktor je
izgledao impresioniran.
— Nastavi — rekao je pomoćniku. — Jednog po jednog.
Svakog tko je rođen prije 1910. Bit ćemo u mojem uredu.
To je potrajalo jedan sat. Pomoćnik im je pokazao tri
mirovinske kartice.
— Ima jedan od devedeset godina — reče — no on je bio
nosač na putničkom terminalu. Jedan od osamdeset, bivši čistač. A
treći ima osamdeset i jednu. Bio je skretničar na kolodvoru.
Čovjeku je ime bilo Fourie a stanovao je negdje u Quigneyu.
Deset minuta kasnije, vozili su se kroz Qugney, staru četvrt
East Londona koja je bila sagrađena prije pedeset godina. Neki
skromni bungalovi bili su popravljeni; drugi su bili jadni i propadali,
domovi siromašnijih bijelaca, pripadnika radničke klase. Na Moore
Streetu mogla se čuti buka koja je dolazila iz željezničkih radionica i
s ranžirnog kolodvora, gdje se skupljaju vlakovi za prijevoz tereta s
dokova East Londona, preko Pietermaritzburga, skroz do kopnenog
Transvaala. Pronašli su kuću blok dalje od Moore Streeta.
Stara crnkinja otvorila je vrata, imala je lice kao usoljeni orah
i bijelu kosu skupljenu u punđu. Viljoen je s njom govorio na
afrikaansu. Starica je pokazala prema obzoru i promrmljala nešto
prije no što je čvrsto zatvorila vrata.
— Kaže da je u Institutu — reče Viljoen vozaču. — Znate li
na što je mislila?
— Da, gospodine. Na stari Željeznički institut. Sada ga zovu
Turnbull Park. U Paterson Streetu. To je društveni i rekreacijski klub
za radnike željeznice.
Pokazalo se da je to jedna prostrana jednokatna zgrada
okružena ograđenim parkiralištem za automobile koje je graničilo s
tri igrališta za kriket. Kad su ušli, prošli su pokraj stolova za biljar i
prostorije za gledanje televizije, prije no što su stigli do raskošnog
bara.
— Tata Fourie? — reče barmen. — Naravno, tamo je, gleda
kriket.
Našli su starca kraj jednog travnjaka kako sjedi na toplom
jesenskom suncu i siše politrenjak piva. Preston mu postavi pitanje.
Starac je neko vrijeme buljio u njega, prije no što je klimnuo.
— Da, sjećam se Joea Brandta. Mrtav je već mnogo godina.
— Imao je jednog sina. Frederika ili Frikkija.
— Točno. Zaboga, mladiću, vratili ste me malo u prošlost.
Zgodan mali. Znao je nekad doći do ranžirnog kolodvora poslije
škole. Joe mu je znao dopustiti da zajedno s njim vozi lokomotive.
Prava gozba za momka u ona vremena.
— To je bilo razdoblje od sredine prema kraju tridesetih? —
upita Preston.
Starac je klimnuo.
— Otprilike. Upravo kad su Joe i njegova obitelj došli
ovamo.
— Oko 1943. Frikki je otišao u rat — reče Preston.
Tata Fourie zurio je u njega za trenutak vlažnim očima koje
su pokušale gledati unatrag, kroz više od pedeset godina mirnog
života.
— Tako je — reče. — Dečko se nikada nije vratio. Rekli su
Joeu da je umro negdje u Njemačkoj. To je slomilo Joeovo srce.
Ludo je volio tog dečka, imao velike planove za njega. Poslije više
nije bio isti, nakon što je došao onaj telegram na kraju rata. Umro je
1950. godine, uvijek sam držao da je umro od slomljena srca.
Njegova žena nije dugo živjela nakon njega, možda nekoliko godina.
— Rekli ste »upravo kad su Joe i njegova obitelj došli
ovamo« — podsjetio ga je Viljoen. — Iz kojeg su dijela Južne
Afrike došli?
Tata Fourie izgledao je zbunjen.
— Nisu došli iz Južne Afrike — reče.
— Bili su afrikanderska obitelj — ponovio je Viljoen.
— Tko vam je to rekao?
— Vojska — reče Viljoen. Starac se nasmijao.
— Pretpostavljam da bi mladi Frikki prošao u vojsci kao
Afrikander — reče. — Ne, oni su došli iz Njemačke. Doseljenici.
Otprilike sredinom tridesetih. Joe nije nikada dobro govorio
afrikaans. Naravno, dječak jest. Učio je u školi.
Kad su se vratili u parkirani auto, Viljoen se okrenuo
Prestonu i upitao:
— Dakle?
— Gdje se u Južnoafričkoj Republici čuvaju dokumenti o
useljenicima?
— U prizemlju Union Buildinga, zajedno s ostalim državnim
starim spisima — reče Viljoen.
— Mogu li to arhivisti tamo provjeriti, dok mi čekamo
ovdje? — upita Preston.
— Naravno. Hajdemo u policijsku stanicu. Bolje da od tamo
telefoniramo.
Policijska stanica takoner je u Fleet Streetu, trokatna utvrda
od žute cigle s tamnim prozorima, odmah desno pokraj vježbaonice
Kaffrarian Rifflesa. Podnijeli su svoj zahtjev i ručali u kantini dok je
u Pretoriji jedan arhivist izgubio svoj odmor za ručak jer je
pretraživao spise. Srećom, dossieri su bili kompjutorizirani i traženi
broj brzo se pojavio. Arhivist je izvukao dossier, otipkao naredbu
resume i priključio na teleks.
U East Londonu teleks je stigao do Prestona i Viljoena dok
su pili kavu. Viljoen ga je preveo riječ po riječ.
— Dragi Bože — rekao je kad je završio. — Tko bi to ikad
pomislio?
Preston je izgledao zamišljen. Ustao je i prošao kroz kantinu
kako bi razgovarao s vozačem koji je bio za jednim odvojenim
stolom. Postoji li neka sinagoga u East Londonu?
— Da, gospodine. U Park Aveniji. Dvije minute odavde.
Bijelo obojena sinagoga, s crnim svodom i Davidovom zvijezdom na
vrhu, bila je prazna u četvrtak poslije podne, a čuvao ju je crni
nadzornik u starom vojničkom zimskom kaputu i s vunenom
škotskom kapom na glavi. Dao im je adresu rabina Bluma u
predgrađu Salbournea. Pokucali su na njegova vrata nešto poslije
petnaest sati.
Osobno ih je otvorio Blum; snažan, bradati čovjek u srednjim
pedesetim, s metalnosivom kosom. Jedan letimičan pogled bio je
dovoljan; bio je premlad.
Preston se predstavi.
— Možete li mi, molim vas, reći tko je ovdje bio rabin prije
vas?
— Naravno, rabin Shapiro.
— Znate li možda da li je još uvijek živ i gdje bih ga mogao
pronaći?
— Bolje da uđete — reče rabin Blum.
Uveo ih je u svoju kuću, kroz hodnik i otvorio jedna vrata na
njegovu kraju.
Bila je to spavaća soba, u kojoj je sjedio jedan vrlo stari
čovjek ispred plinske vatre i srkao šalicu crnog čaja.
— Ujače Solomone, došao te je netko posjetiti — reče.
Preston je napustio kuću sat vremena kasnije i pridružio se
Viljoenu koji je bio u automobilu.
— Aerodrom — Preston je rekao vozaču. Obratio se
Viljoenu: — Možete li srediti sastanak s generalom Pienaarom za
sutra ujutro?
Tog poslijepodneva još su dva čovjeka bila premještena sa
svog položaja u sovjetskim oružanim snagama na specijalnu dužnost.
Oko dvjesto kilometara zapadno od Moskve, nešto dalje od
ceste za Minsk, smješten u dubokoj šumi, nalazi se kompleks
tanjurastih radio-antena i pratećih zgrada. To je jedno od SSSR-ovih
prislušnih mjesta, na kojima se slušaju radio-signali koji dolaze iz
vojnih jedinica Varšavskog pakta i iz inozemstva, no također se
mogu prisluškivati i poruke dviju strana izvan sovjetskih granica.
Jedna sekcija toga kompleksa skrivena je od pogleda i
isključivo je za uporabu KGB-a.
Jedan od tih ljudi bio je zastavnik, radio-operator svoje
sekcije.
— On je najbolji čovjek kojeg imam — žalio se komandir
pukovnik svojem
zamjeniku kad je otišao čovjek iz Centralnog komiteta.
— Da li je dobar? Odličan. Daš mu opremu i on uhvati
žohara kako se češe po stražnjici u Kaliforniji.
Drugi postavljeni čovjek bio je pukovnik sovjetske armije i
da je bio u uniformi, što je inače bilo rijetko, njegove bi oznake
uputile na to da je artiljerac. Zapravo, bio je više znanstvenik negoli
vojnik i radio je u upravi artiljerije, Odjel za istraživanje.
— Dakle — rekao je general Pienaar kad su sjeli u kožne
fotelje oko stolića za kavu — naš diplomat Jan Marais. Je li kriv ili
nije?
— Kriv je — reče Preston — i to paklenski.
— Mislim da bih želio da mi to dokažete, gospodine Preston.
Gdje je skrenuo? Gdje se preokrenuo?
— Nigdje — reče Preston. — Nigdje nije skrenuo. Čitali ste
njegovu rukom napisanu autobiografiju?
— Da, i kako vam može naglasiti kapetan Viljoen, i mi smo
sve provjerili u njegovom životu, od rođenja do današnjeg dana.
Nismo pronašli nijedno protuslovlje.
— I nema nijednog — reče Preston. — Priča iz njegova
dječaštva apsolutno je besprijekorna do zadnjeg detalja. Vjerujem da
bi čak i danas mogao pet sati opisivati to dječastvo bez da ijednom
pogriješi.
— Onda je to istina. Sve što se može provjeriti istina je —
reče general.
— Sve što se može provjeriti, da. Sve je točno do mjesta kad
dvojica mladih vojnika iskaču iz njemačkog kamiona u Šleziji i
počnu bježati. Dopustite mi da vam to objasnim s drugog kraja; da
ispričam priču o Frikkiju Brandtu, čovjeku koji je skočio zajedno s
Janom Maraisom.
— Godine 1933. Adolf Hitler došao je na vlast u Njemačkoj.
Njemački radnik na željeznici imenom Josef Brandt otišao je 1935. u
izaslanstvo Južnoafričke Republike u Berlinu i zatražio useljeničku
vizu požalivši se da je u opasnosti od proganjanja jer je Židov.
Njegova molba bila je poslušana i bila mu je odobrena viza da se
useli u Južnoafričku Republiku sa svojom mladom obitelji. Vaša
arhiva je potvrdila molbu i izdavanje vize.
— Točno — klimnuo je general Pienaar. — Za vrijeme
Hitlerova razdoblja bilo je mnogo židovskih useljenika u
Južnoafričkoj Republici. Južnoafrička Republika ima dobru
evidenciju o tim vizama, bolju nego mnoge druge zemlje.
— U rujnu 1935. — nastavio je Preston — Josef Brandt, sa
ženom Ilse I desetogodišnjim sinom Friedrichom, ukrcao se na brod
u Bremerhavenu i šest tjedana kasnije iskrcao se u East Londonu.
Tada je tamo postojala velika njemačka zajednica, a mala židovska.
Izabrao je da ostane i potražio posao na željeznici. Neki ljubezan
službenik za useljavanje obavijestio je lokalnog rabina o dolasku
nove obitelji.
— Rabin, energičan mladi čovjek imenom Solomon Shapiro, posjetio je novopridošle i pokušao im pomoći potičući ih da se
uključe u život židovske zajednice. Oni su to odbili i on je
pretpostavio da se žele pokušati asimilirati u nežidovsku zajednicu.
Bio je razočaran, ali još ne sumnjičav.
— Tada je 1938. dječak, sada s afrikaneriziranim imenom
Frederik ili Frikki, navršio trinaestu godinu. Bilo je to vrijeme za
njegov bar-mitzvah, za punoljetnost kod židovskih dječaka. Koliko
god da se Brandt želio asimilirati, to je vrlo važna stvar za čovjeka sa
sinom jedincem. I premda nitko od njih nikada nije bio na schulu,
rabin Shapiro posjetio je obitelj kako bi ih upitao
žele li da on vrši službu. Stavili su mu bubu u uho i njegova
se sumnja učvrstila u sigurnost.
— Kakvu sigurnost? — upita zbunjeno general.
— Sigurnost da oni nisu bili Židovi — reče Preston. —
Rekao mi je to jučer navečer. Za bar-mitzvah, dječaka blagoslovi
rabin. Prvo rabin mora biti siguran u dječakovo židovsko podrijetlo.
Po židovskom vjerovanju ono potječe od majke, a ne od oca. Majka
mora pokazati dokument koji se zove ketubah i koji potvrnuje da je
ona Židovka. Ilse Brandt nije imala ketubah. Nije moglo biti
nikakvog bar-mitzvaha.
— Dakle, oni su ušli u Južnoafričku Republiku pod lažnim
izgovorom — reče general Pienaar. — Bilo je to prokleto davno.
— Više od toga — reče Preston. — Mogu to i dokazati,
mislim da sam u pravu. Josef Brandt je bio u pravu kad je rekao
vašem izaslanstvu prije toliko godina da mu prijeti Gestapo. No ne
kao Židovu. Kao borbenom, aktivnom njemačkom komunistu. Znao
je da ako to kaže vašem izaslanstvu, nikada neće dobiti ulaznu vizu.
— Nastavite — reče kruto general.
— Kad mu je bilo osamnaest godina, Frikki je bio potpuno
zaokupljen očevim skrivenim idealima, predani komunist, spreman
da radi za Kominternu.
— Godine 1943. dvojica mladića pridružila su se vojsci
Južnoafričke Republike I otišla u rat; Jan Marais iz Duiwelskloofa da
se bori za Južnoafričku Republiku i Commonwealth, a Frikki Brandt
da se bori za svoju ideološku domovinu, Sovjetski Savez.
— Nikada se nisu sreli na osnovnoj obuci ili u nekoj trupi, u
Italiji ili u Moosbergu. No sreli su se u Stalagu 344. Ne znam je li
Brandt već razradio svoje planove za bijeg u to vrijeme, ali pokupio
je za svog kompanjona jednog mladića, visokog i svijetlokosog
kakav je i sam bio. Vjerujem da je Brandt bio taj, a ne Marais, koji je
organizirao bijeg u šumu kad se pokvario kamion.
— A što je s upalom pluća? — upita Viljoen.
— Nije bilo upale pluća — reče Preston — niti su pali u ruke
katoličkim poljskim partizanima. Mnogo je vjerojatnije
komunističkih partizana, s kojima je Brandt mogao razgovarati na
tečnom njemačkom. Vjerojatno su ih odveli do Crvene armije a
odatle u NKVD; Marais je bio pun povjerenja i slijedio ih je.
— Bilo je to između ožujka i kolovoza kada se zbila
zamjena. Sve te priče o ledenim ćelijama najobičnija su glupost. Iz
Maraisa su cijedili svaki detalj njegova dječaštva i školovanja, a
Brandt je sve to pamtio dok, usprkos svom slabom engleskom, nije
mogao napisati taj životopis zatvorenih očiju.
— Vjerojatno je prošao brzi tečaj engleskog jezika, malo
promijenio svoj izgled, stavio Maraisov privjesak s brojem oko svog
vrata i, konačno, bili su spremni. Nekoristan za bilo kakvu službu,
nakon toga, Jan Marais je vjerojatno bio likvidiran.
— Malo su »obradili« Brandta, dali mu nekoliko kemikalija
kako bi što uvjerljivije izgledala njegova bolest i predali su ga u
Potsdam. Proveo je kratko vrijeme u bolnici u Bielefeldu i nešto više
izvan Glasgowa. U zimi 1945. svi vojnici Južnoafričke Republike
trebali su ići kući; nije bilo vjerojatno da će sresti nekoga iz Wits/De
la Rey, svoje jedinice. U prosincu je otplovio za Cape Town, gdje je
i stigao u siječnju 1946.
— Postojao je još jedan problem. Nije mogao ići u Duiwelskloof. Nije ni imao namjeru ići. Tada je netko iz Ministarstva
obrane poslao starom poljoprivredniku Maraisu telegram u kojemu
je bilo rečeno da je njegov sin koji je bio proglašen »nestalim,
vjerojatno mrtvim«, napokon kod kuće. Na Brandtov užas stigao je
telegram, priznajem da ovdje nagađam no to ima smisla, koji ga je
požurivao da se vrati kući. Opet se pretvarao da je bolestan i otišao u
vojnu bolnicu u Wynberg.
— Starog oca ništa nije moglo smesti. Poslao je telegram i
rekao da dolazi u Cape Town. Očajan, Brandt se obratio svojim
prijateljima u Kominterni i stvar je bila sređena. Slijedili su starca,
na pustoj cesti u dolini Mootseki, učinili da izgleda kako je starac
mijenjao kotač automobila i da sve djeluje kao nesreća u kojoj je
krivac pobjegao. Nakon toga, zadatak je bio lagan. Mladić nije
mogao otići kući na sprovod, svi u Duiwelskloofu to su razumjeli, a
odvjetnik Benson nije posumnjao kad je bio zamoljen da proda
imetak i pošalje novac u Cape Town.
U generalovoj sobi nastala je tišina, narušavalo ju je jedino
zujanje muhe na staklu prozora. General je klimnuo nekoliko puta.
— To ima smisla — priznao je konačno. — Ali nema
dokaza. Ne možemo dokazati da Brandt nije Židov, bez obzira da li
je komunist ili ne. Možete li mi pružiti išta što bi otklonilo svaku
sumnju?
Preston posegne u svoj džep i izvadi fotografiju koju položi
na stol generala Pienaara.
— To je slika, zadnja slika, pravog Jana Maraisa. Kao što
vidite, kao dječak bio je spretan igrač kriketa. Ako pogledate, vidjet
ćete da njegovi prsti čvrsto drže loptu onako kako to rade igrači
kriketa. Također ćete vidjeti da je ljevak.
— Proveo sam tjedne promatrajući Jana Maraisa u Londonu;
iz neposredne blizine i kroz dalekozor. Dok vozi, puši, jede, pije, on
je desnoruk. Generale, možete s jednim čovjekom učiniti mnoge
stvari da bi ga promijenili; možete mu promijeniti kosu, govor, lice,
izvještačenost. No ne možete promijeniti ljevorukog igrača kriketa u
desnorukog čovjeka.
General Pienaar, koji je pola svog života igrao kriket, zurio je
u fotografiju.
— Koga onda imamo u Londonu, gospodine Preston?
— Generale, imate predanog komunističkog agenta koji više
od četrdeset godina radi unutar južnoafričkog Ministarstva vanjskih
poslova za Sovjetski Savez.
General Pienaar podigne oči sa stola i počne zuriti na dolinu
prema velikom zdanju Voortrekker.
— Zdrobit ću ga — prošaptao je — zdrobit ću ga u male
komadiće i rasipati po stepi.
Preston se nakašlja.
— Imajući na umu da mi također imamo problem zbog tog
čovjeka, mogu li vas zamoliti da se obuzdate dok osobno ne
porazgovarate sa sir Nigelom Irvineom?
— U redu, gospodine Preston — klimne general Pienaar —
prvo ću razgovarati sa sir Nigelom. A sada, što dalje namjeravate?
— Danas navečer ima let za London, gospodine. Želio bih
biti na tom letu.
General Pienaar je ustao i pružio ruku.
— Do viđenja, gospodine Preston. Kapetan Viljoen će vas
otpratiti na avion. I hvala vam na pomoći.
Iz hotela, dok se pakirao, Preston je nazvao Dennisa Greya
koji se dovezao iz Johannesburga i primio poruku da je šifriranu
pošalje u London. Preston je dobio odgovor dva sata kasnije. Sir
Bernard Hemmings će doći sutra, u subotu, u ured kako bi se s njim
susreo.
Preston i Viljoen stajali su u predvorju aerodroma nešto prije
osam sati navečer, kada je došao posljednji poziv putnicima South
African Airwaysa za London. Preston je pokazao svoju putnicu, a
Viljoen svoju univerzalnu karticu. Prošli su kroz hladnu tamu
asfaltirane staze.
— Englezu, moram vam reći, prokleto ste dobar jagnhond.
— Hvala — reče Preston.
— Znate li što je jagnhond?
— Vjerujem — oprezno reče Preston — da je to lovački pas,
polagan, nespretan, no vrlo žilav.
To je bilo prvi put toga tjedna da je kapetan Viljoen zabacio
glavu i nasmijao se. Zatim je postao ozbiljan.
— Mogu li vas nešto upitati?
— Možete.
— Zašto ste stavili cvijet na grob onog starca? Preston je
zurio prema velikom putničkom avionu koji je čekao, svjetla iz
kabina svijetlila su u polumraku dvadeset metara daleko.
Zadnji putnici penjali su se uz stepenice.
— Oduzeli su mu sina — reče — a onda su ga ubili kako bi
ga zaustavili da to otkrije. Mislim da to zavređuje.
Viljoen mu je pružio ruku.
— Zbogom, Johne, i sretno.
— Zbogom, Andreis.
Deset minuta kasnije, leteća gazela na repu putničkog aviona
nakrivila je svoj napeti nos prema nebu i poletjela prema sjeveru,
prema Europi.
Sir Bernard Hemmings je zajedno s Brianom HarcourtSmithom sjedio u tišini I slušao Prestonov izvještaj sve dok nije
završio.
— Dragi Bože — progovori s naporom kad je Preston
utihnuo — naposljetku ipak je to bila Moskva. Bit će vraga. Mora da
je šteta golema. Briane, da li su oba čovjeka još uvijek pod
nadzorom?
— Jesu, sir Bernarde.
— Neka tako bude i preko weekenda. Neka se ne približavaju
dok Paragon komitet ne čuje što imamo. Johne, znam da ste umorni,
no možete li napisati svoj izvještaj do nedjelje navečer?
— Mogu, sir.
— Onda ga prvo stavite na moj stol u ponedjeljak ujutro.
Pronaći ću članove komiteta kod njihovih kuća i zatražiti hitan
sastanak u ponedjeljak ujutro.
Kad se major Valerij Petrovski pojavio u dnevnoj sobi
elegantne nače u Usovu, bio je u stanju krajnje uzbunenosti. Nikada
nije susreo generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog
Saveza, čak nije ni sanjao da će se to ikada dogoditi.
Proveo je smućena, čak užasna, tri dana. Otkako ga je njegov
direktor premjestio na posebne dužnosti, povukao se u jedan stan u
Centru Moskve, čuvan dan i noć od dvojice muškaraca iz Devete
Uprave, pripadnika Kremijanske garde. Ne bez razloga, bojao se
najgoreg; nije imao jasnu predodžbu što se od njega traži.
A onda nagla naredba u nedjelju ujutro da se obuče u najbolje
civilno odijelo I da slijedi stražare dolje do čajke koja je čekala;
slijedila je tiha vožnja do Usova. Čak nije ni prepoznao daču do koje
je bio dovezen.
Shvatio je gdje je tek kad mu je major Pavlov rekao:
— Drug generalni sekretar će vas sada primiti.
Grlo mu je bilo suho, zakoračio je kroz vrata u dnevnu sobu.
Pokušao se smiriti, govoreći sam sebi da će na svaku optužbu
uperenu protiv sebe odgovarati s poštovanjem i istinito.
Stajao je na vratima ukočeno i mirno. Starac u kolicima
promatrao ga je u tišini nekoliko trenutaka, zatim je podigao ruku i
pozvao ga naprijed. Petrovski je učinio četiri brza koraka i ponovno
stao u stavu mirno. No kad je sovjetski vođa progovorio, u njegovu
glasu nije bilo optužbi. Govorio je prilično meko.
— Majore Petrovski, niste krojačka lutka. Prinite prema
svjetlu gdje vas mogu vidjeti. I sjednite.
Petrovski je bio zabezeknut. Sjediti u nazočnosti generalnog
sekretara bilo je za mladog majora neviđeno. Učinio je što mu je
rečeno i sjeo na rub pokazane stolice, ukočenih leđa i skupljenih
koljena.
— Imate li pojma zašto sam vas pozvao?
— Nemam, druže generalni sekretaru.
— Ne, pretpostavljam da nemate. Bilo je nužno da to nitko
ne zna. Reći ću vam.
— Mora se obaviti jedan zadatak. Njegov ishod bit će od
neprocjenjive važnosti za Sovjetski Savez i za pobjedu Revolucije.
Ako uspije, korist za našu zemlju bit će neograničena; ne uspije li,
šteta za nas bit će katastrofalna. Osobno sam izabrao vas, Valerije
Aleksijeviču, da obavite taj zadatak.
Misli Petrovskog su se kovitlale. Njegov prvotni strah da je
određen za nemilost i izgon, zamijenjen je nekontroliranom radošću.
Otkako je, kao sjajni student Moskovskog sveučilišta, povučen sa
školovanja za karijeru u Ministarstvu vanjskih poslova kako bi
pristupio pametnim mladim ljudima u Prvoj glavnoj upravi; otkako
se dobrovoljno prijavio za elitu Uprave »Ilegale« i bio primljen,
sanjao je o nekom važnom zadatku. No i najneobuzdaniji njegovi
snovi nisu uključivali nešto poput ovog. Konačno si je dopustio da
pogleda generalnog sekretara ravno u oči.
— Hvala vam, druže generalni sekretaru.
— Drugi će vam objasniti pojedinosti — nastavio je
generalni sekretar. — Vremena će biti malo, no vi ste već prošli
obuku; imat ćete sve što vam je potrebno za taj zadatak.
— Tražio sam da vas osobno vidim iz jednog razloga. Postoji
nešto što vam se mora reći, a odlučio sam da vam to sam kažem.
Ako zadatak uspije, a ne sumnjam da hoće, vratit ćete se ovdje, biti
unaprijeneni i dobiti počasti iznad svih vaših maštanja. Ja ću se za to
pobrinuti.
— No ako bi išta krenulo krivo, ako se pokaže da vas policija
zemlje u koju ćete biti poslani opkoljava, morat ćete poduzeti bez
oklijevanja korake kako bi zajamčili da nećete biti uhvaćeni živi.
Razumijete li, Valerije Aleksijeviču?
— Da, razumijem, druže generalni sekretaru.
— Biti uhvaćen živ, strogo ispitivan, slomljen... oh, da, to je
moguće u današnja vremena, nema te zalihe hrabrosti koja se može
oduprijeti kemikalijama; biti doveden na međunarodnu presskonferenciju, i to bi u svakom slučaju bio živi pakao. No šteta
takvog jednog spektakla za Sovjetski Savez, prema tome za vašu
zemlju, bila bi neprocjenjiva i nepopravljiva.
Major Petrovski duboko je uzdahnuo.
— Neću zatajiti — reče. — No ako se to dogodi, nikad neću
biti uhvaćen živ.
Generalni sekretar pritisne dugme ispod stola i vrata se
otvoriše. Na njima je stajao major Pavlov.
— Idite onda, mladiću. Bit će vam rečeno u ovoj kući što je
zadatak; reći će vam to čovjek kojega ste možda već prije vidjeli.
Zatim ćete na drugo mjesto radi intenzivnih instrukcija. Nećemo se
ponovno sresti... sve dok se ne vratite.
Kad su se vrata zatvorila za dvojicom majora KGB-a,
generalni sekretar zurio je trenutak u treperavi plamen vatre. Tako
fini mladi čovjek, pomislio je. Kakva šteta.
Dok je major Petrovski išao iza majora Pavlova duž dva
dugačka hodnika do krila za goste, osjećao je kao da će se njegovo
srce raspuknuti od osjećaja iščekivanja i ponosa.
Major Valerij Aleksijevič Petrovski bio je bezgranično odani
ruski vojnik i patriot. Odličan poznavalac engleskog jezika, čuo je
izreku »umrijeti za Boga, kralja i domovinu« i razumio je njeno
značenje. On nije imao boga, no vođa njegove zemlje osobno mu je
iskazao povjerenje i bio je spreman, dok je prolazio hodnikom u
Usovu, da, ako taj trenutak ikada dođe, ne preže od onoga što se
mora učiniti.
Major Pavlov zastao je pokraj jednih vrata, pokucao i otvorio
ih. Stao je u stranu propustivši Petrovskog da uđe. Potom je zatvorio
vrata i povukao se.
Sijedi čovjek ustao je sa stolice od stola koji je bio prekriven
bilješkama I kartama i prišao mu.
— Vi ste dakle major Petrovski — nasmijao se, pružajući mu
ruku.
Petrovski je bio iznenanen Philbyjevim mucanjem. Poznavao
je to lice, premda ga nikad nije sreo. U pričama PGU-e, taj je čovjek
bio, podučavali su mlađe službenike, jedan od pet zvijezda, čovjek
kojega je trebalo štovati, čovjek koji je predstavljao jedan od velikih
trijumfa sovjetske ideologije nad kapitalizmom.
— Da, druže pukovniče — reče.
Philby je bio pročitao njegov dossier dok nije zapamtio sve
podatke. Petrovskom je bilo samo trideset i šest godina, a već je
desetljeće bio obučavan kao Englez. Dvaput je bio u Britaniji na
»upoznavanju«, oba puta živio je u dubokoj tajnosti, nije išao ni
blizu sovjetskoj ambasadi i nijednom nije obavljao nikakav zadatak.
Ta putovanja »upoznavanja« poduzimala su se naprosto za
osposobljenje ilegalaca, prije no što bi postali operacioni, kako bi se
prilagodili svemu što će jednoga dana ponovno vidjeti; jednostavne
stvari, otvaranje bankovnog računa, što činiti kad se dogodi
prometna nesreća, korištenje londonske podzemne željeznice I stalno
poboljšavanje i primjena suvremenih slang izraza.
Philby je znao da mladi čovjek pred njim ne samo da govori
savršenim engleskim, već da je i savršeno poznavao nijanse četiriju
lokalnih naglasaka i da bez pogreške vlada velškim i irskim. Počeo
je i sam govoriti engleski.
— Sjednite — reče: — Sad ću vam jednostavno objasniti
glavne crte tog zadatka. Drugi će vam iznijeti sve pojedinosti.
Vremena će biti malo, očajno malo, stoga ćete sve morati apsorbirati
brže no što ste to ikada prije u svom životu učinili.
Dok su razgovarali, Philby je ustanovio da je u trideset
godina izvan svoje domovine, unatoč čitanju britanskih novina i
časopisa do kojih je mogao doći, on bio taj koji je bio izvan prakse,
čija je frazeologija bila neprikladna I staromodna. Mladi Rus govorio
je kao neki moderan Englez svoje dobi.
Potrajalo je dva sata dok Philby nije opisao plan nazvan
Aurora i sve što on uključuje. Petrovski je upijao pojedinosti. Bio je
uzbuđen i iznenađen njegovom smjelošću.
— Idućih nekoliko dana provest ćete s jednom ekipom od
samo četiri čovjeka. Oni će vas obavijestiti o cijelom nizu imena,
mjesta, datuma, vremena emitiranja, sastanaka i eventualnih
ponovnih sastanaka. Sve ćete to zapamtiti. Jedina stvar koju ćete
morati sa sobom ponijeti, bit će blok jednokratnih šifri. Evo, to bi
bilo sve.
Petrovski je sjedio, klimajući glavom na ono što mu je
rečeno.
— Rekao sam drugu generalnom sekretaru, neću zatajiti —
reče. — Bit će učinjeno na vrijeme i kao što se traži. Ako stignu
sastavni dijelovi, stvar će biti učinjena.
Philby je ustao.
— Dobro, sad ćete se odvesti natrag u Moskvu do mjesta
gdje ćete provesti vrijeme do vašeg odlaska.
Dok je Philby išao preko sobe do internog telefona, Petrovski
se prepao glasnog »gu« iz ugla. Vidio je veliku krletku iz koje ih je
gledao golub s letvicom na jednoj nozi. Philby se okrenuo s
ispričavajućim smiješkom.
— Zovem ga Hopalong — rekao je dok je zvao majora
Pavlova. — Našao sam ga na cesti prošle zime sa slomljenim krilom
i nogom.Krilo je ozdravilo, no s nogom ima još uvijek problema.
Petrovski ode do krletke i povuče noktima po prečkama. No
golub se odgegao na drugu stranu kaveza. Otvore se vrata da
propuste majora Pavlova. Po običaju, ništa nije rekao već je samo
pokazao Petrovskom da ga slijedi.
— Do idućeg susreta. Sretno — reče Philby.
Članovi komiteta Paragon sjedili su i čitali Prestonov
izvještaj sve dok i posljednji nije završio.
— Dakle — reče Anthony Plumb i otvori diskusiju — sada
barem znamo što, gdje i tko. No još uvijek ne znamo zašto.
— Niti koliko — umetne sir Patrick Strickland. — Šteta je
još uvijek neprocijenjena, no mi jednostavno moramo obavijestiti
naše saveznike, premda ništa osjetljivo, osim jednog lažnog
dokumenta, nije od siječnja otišlo u Moskvu.
— Slažem se — reče sir Anthony. — Dobro, gospodo, držim
da se slažemo da je prošlo vrijeme za daljnju istragu. Kako da
postupamo s tim čovjekom? Imate li kakve ideje? Briane?
Brian Harcourt-Smith bio je bez svog glavnog direktora i
zastupao je sam MI5.
Pomno je birao riječi.
— Smatramo da je s Berensonom, Maraisom i
»osiguravateljem« Benottijem lanac potpun. Službi sigurnosti čini se
nevjerojatno da je više agenata u tom lancu.
Berenson je toliko značajan da nam se čini vjerojatnim kako
je cijeli taj lanac i bio formiran samo zbog njega.
Klimanje oko stola bilo je odobravajuće.
— Vaš prijedlog? — upita sir Anthony.
— Da ih sve upecaimo, da pritegnemo cijeli lanac — reče
Harcourt-Smith.
— Upleten je i strani diplomat — usprotivi se sir Hubert
Villiers iz Ministarstva unutrašnjih poslova.
— Mislim da bi se Pretorija mogla odreći prava na imunitet u
ovom slučaju — reče Patrick Strickland. — General Pienaar mora da
je već dosad o svemu izvijestio gospodina Bothu. Bez sumnje će i
oni htjeti Maraisa, kad mi s njim porazgovaramo.
— No to izgleda dovoljno — reče sir Anthony. — što ti
misliš, Nigel?
Sir Nigel je zurio u strop kao da je izgubljen u mislima. Kad
mu je postavljeno pitanje, kao da se probudio.
— Samo se čudim — reče tiho. — Pokupimo ih. I što onda?
— Ispitivanje — reče Harcourt-Smith. — Možemo početi s
procjenom štete i obavijestiti naše saveznike o otkrivanju cijelog
lanca i tako donekle ublažiti tu neugodnost.
— Da — reče sir Nigel — to je dobro. No što nakon toga?
Počeo se obraćati sekretarima triju ministarstava i Kabineta.
— Izgleda da mi imamo četiri mogućnosti. Možemo uhapsiti
Berensona i možemo mu formalno suditi za čin odavanja službenih
tajnih, što ćemo i morati učiniti, ako ga uhitimo. No imamo li mi
zaista slučaj koji može proći na sudu? Mi znamo da smo u pravu, no
možemo li mi to dokazati protiv jedne prvoklasne legalne obrane?
Osim svega, službeno hapšenje i suđenje prouzrokovalo bi
pravi skandal koji bi se jamačno odbio natrag do vlade.
Sir Martin Flannery, sekretar Kabineta isto je sudjelovao u
razgovoru. Za razliku od svih u sobi, on je znao za namjeru
premijerke da održi prijevremene ljetne izbore, jer mu je ona to sama
rekla u najstrožoj tajnosti. Dugogodišnji državni službenik stare
škole, sir Martin, ponudio je svoju potpunu lojalnost sadašnjoj vladi,
kao što je to učinio i s prijašnje tri vlade, od kojih su dvije bile
laburističke. Tu istu lojalnost ponudio bi i bilo kojoj drugoj
demokratskoj vladi koja bi pobijedila na izborima. Skupio je usta.
— Onda — nastavio je sir Nigel — mogli bismo ostaviti
Berensona i Maraisa na istom mjestu, ali i opskrbljivati Berensona
lažnim dokumentima koje bi proslijedio Moskvi. No to ne bi dugo
išlo. Berenson je na previsokom položaju I preveliki je znalac da ga
se tako obmanjuje.
Sir Peregrine Jones je klimnuo. Znao je da je u toj stvari sir
Nigel u pravu.
— Ili bismo mogli uhapsiti Berensona i pokušati zadobiti
njegovu potpunu suradnju u procjeni štete, dogovorivši se s njim da
će dobiti imunitet i da neće biti tužen. Osobno, mrzim imunitet za
izdajice. Nikad ne znaš jesu li ti rekli cijelu istinu ili je nasamarili,
kao što je učinio Blunt. A to uvijek izbije na vidjelo slučajno, čak s
još gorim skandalom.
Sir Hubert Villiers, čije je ministarstvo obuhvaćalo i
kraljevske pravne službenike, namrštio se odobravajući. On je
također mrzio pogodbe koje uključuju imunitet, a svi su znali da isto
osjeća i premijerka.
— Čini se da nam ostaje — reče šef SIS-a mirno — pritvor
bez sudskog postupka i strogo ispitivanje. Drugim riječima, treći
stupanj. Pretpostavljam da sam staromodan, no nikada nisam imao
povjerenja u to. On bi mogao priznati pedeset dokumenata, no nitko
od nas do dana svoje smrti ne bi znao nije li ih bilo još pedeset.
Na trenutak je nastupila tišina.
— Sve je to prilično nezgodno — složio se sir Anthony
Plumb — no izgleda da ćemo morati prihvatiti Brianov prijedlog,
ako nema drugih.
— Mogao bi biti još samo jedan — reče blago sir Nigel. —
Znate, moglo bi biti da je Berensonovo regrutiranje tipični pokušaj
lažne zastave.
Većina nazočnih znala je što je regrutiranje pod lažnom
zastavom, no sir Hubert Villiers iz Ministarstva unutrašnjih poslova i
sir Martin Flannery iz Kabineta zbunjeno se namrštiše.
Sir Nigel je objasnio.
— To uključuje regrutiranje s jednog izvora koje provode
ljudi koji se pretvaraju da rade za jednu zemlju kojoj je subjekt
sklon, dok u stvarnosti rade za drugu. Izraelski Mossad je osobit
stručnjak u toj tehnici. Budući da su u mogućnosti imati agente koji
mogu proći kao pripadnici bilo koje zemlje pod suncem, Izraelci su
učinili nekoliko izvanrednih mučki s lažnom zastavom.
— Primjerice: lojalnom Zapadnom Nijemcu koji radi na
Bliskom istoku pristupe, dok je na dopustu u Njemačkoj, dvojica
njegovih sunarodnjaka koji mu, uz pomoć besprijekorne isprave,
dokažu da oni predstavljaju BND, obavještajnu službu Zapadne
Njemačke. Ispredu mu priču kako Francuzi, koji rade na istom
projektu u Iraku, prenose tehnološke tajne koje su patentom
zaštićene od NATO pakta.
Francuzi to čine kako bi osigurali veće komercijalne
narudžbe. Da li bi taj Nijemac pomogao svojoj zemlji
obavještavajući što se događa? Kao odan Nijemac, on pristaje i
provodi godine radeći za Jeruzalem. To se dogodilo mnogo puta.
— Znate, to ima smisla — nastavi sir Nigel. — Svi smo
proučili Berensonov dossier i bez sumnje smo ga siti. Ali s ovim što
sada znamo, tehnika lažne zastave mogla bi biti odgovor.
Nekolicina je klimnula glavom kad se prisjetila sadržaja
Berensonova dossiera.
Svoju karijeru je započeo u Ministarstvu vanjskih poslova,
ravno sa sveučilišta. Dobro je napredovao, u tri navrata služeći u
inozemstvu i uspinjući se sigurno, ako već ne spektakularno, u
diplomatskom zboru. Sredinom šezdesetih oženio je Lady Fionu
Glen i ubrzo nakon toga bio je premješten u Pretoriju, a pratila ga je i
žena. Vjerojatno je tamo, suočen s tradicionalnom i gotovo
neograničenom južnoafričkom gostoljubivošću, otkrio duboku
naklonost i divljenje prema Južnoafričkoj Republici. S laburističkom
vladom na vlasti u Britaniji i s pobunom u Rodeziji, njegovo sve
veće otvoreno divljenje prema Pretoriji nije baš nailazilo na
odobravanje.
Kad se 1969. vratio u Britaniju, očito mu je stigla vijest da će
njegovo sljedeće mjesto, po svoj prilici, biti negdje u nekoj manje
kontroverznoj zemlji — recimo, Boliviji. Ljudi oko stola mogli su
samo nagađati, no bilo je sasvim vjerojatno da je Lady Fiona,
premda se pripremila da prihvati Pretoriju, bezuvjetno odbila da
napusti svoje voljene konje i društveni život i da provede tri godine
na pola puta do Anda. Što god da je bio razlog, George Berenson je
tražio da ga premjeste u Ministarstvo obrane, što se držalo
nazadovanjem. No s bogatstvom svoje žene, nije trebao zbog toga
brinuti. Budući da ga se tada sva ograničenja Ministarstva vanjskih
poslova nisu ticala, postao je član nekoliko prijateljskih
projužnoafričkih društava, koja su obično branila političke poglede
desnog krila.
Sir Peregrine Jones je znao da su Berensonove poznate i
previše otvorene simpatije prema desnom krilu učinile nemogućim
za njega, Jonesa, da ga preporuči za vitešku titulu, nešto što je, sad je
shvatio, možda branilo Berensonovu ljutnju.—
Dok su sat prije čitali taj izvještaj, stariji državni službenici
bili su uvjereni da je Berensonova naklonost prema Južnoafričkoj
Republici samo maska za tajnog simpatizera Sovjetskog Saveza. A
sada je prijedlog sir Nigela Irvinea bacio sasvim novo svjetlo na
stvari.
— Lažna zastava? — razmišljao je sir Paddy Strickland. —
Hoćeš reći da je on zaista mislio da proslijenuje tajne Južnoafričkoj
Republici?
— I mene opsjeda ta zagonetka — reče »C«. — Ako je cijelo
vrijeme bio tajni simpatizer Sovjetskog Saveza ili prikriveni
komunist, zašto ga Centar nije povezao s nekim sovjetskim
kontrolorom? Mogu si predočiti petoricu iz njihove ambasade koji bi
obavili taj posao isto tako dobro kao i Marais.
— Pa, priznajem da ne znam... — reče sir Anthony Plumb. U
tom trenutku podigao je pogled i pogledao duž stola, uhvativši
pogled sir Nigela Irvinea. Irvine mu namigne. Sir Anthony Plumb
prisili se da ponovno pogleda na Berensonov dossier ispred sebe.
Nigel, ti lukavac jedan, pomisli, ti uopće ne spekuliraš. Ti
naprosto znaš.
U stvari, Andrejev ga je izvijestio o nečemu dva dana ranije.
Nije bilo mnogo, samo kantinsko tračanje u sovjetskoj ambasadi. Bio
je s čovjekom iz linije »N« i općenito raspravljao o njihovom poslu.
Spomenuo je korisnost, u slučaju potrebe, regrutiranja na temelju
lažne zastave; predstavnik Ilegalne uprave, se nasmijao, namignuo i
lagano dotakao vrh svog nosa kažiprstom. Andrejev je shvatio da taj
pokret znači da postoji operacija lažne zastave, koja se odvija u
ovom trenutku u Londonu, i o kojoj je čovjek iz Linije »N« nešto
znao. Sir Nigel, kad je to čuo, bio je istoga mišljenja.
Sir Anthonyju je na pamet pala druga misao. Nigel, ako ti
zaista nešto znaš, to je zato što imaš neki izvor ravno u rezidenturi.
Ti, stari lišče. Potom se pojavi druga misao koja je bila manje
ugodna. Zašto to ne reći otvoreno? Svi oko stola bili su potpuno
pouzdani, zar ne? U njemu se probudi crv sumnje. Podigne pogled.
— Pa, mislim da moramo ozbiljno razmotriti Nigelov
prijedlog. On ima smisla. Što imaš na umu, Nigel?
— Čovjek je izdajica, u to nema sumnje — reče »C«. — Ako
mu predočimo dokumente koji su nam se anonimno vratili, bez
sumnje će biti prilično potresen. No ako mu tada pružimo da pročita
izvještaj Johna Prestona iz Južnoafričke Republike, i ako on misli da
je radio za Pretoriju, ne vjerujem da će moći prikriti svoj slom. Ako
je bio cijelo vrijeme prikriveni komunist, u svakom slučaju će znati
za Maraisovu ideologiju, pa to kod njega neće izazvati iznenađenje.
Vjerujem da bi dobar promatrač to bio u stanju opaziti.
— A ako je to bio primjer lažne zastave? — upita Perry
Jones.
— Onda mislim da ćemo imati njegovu potpunu i
neograničenu suradnju u procjeni štete. Štoviše, mislim da bismo ga
mogli navesti da se dobrovoljno preokrene, omogućivši nam da
postavimo veliku operaciju dezinformiranja protiv Moskve. A to bi
nam moglo donijeti kod saveznika veliki plus.
Sir Paddy Strickland iz Ministarstva vanjskih poslova bio je
pridobijen. Bilo je dogovoreno da se prihvati sir Nigelova taktika.
— Još zadnja stvar, tko će ga posjetiti? — upita sir Anthony.
Sir Nigel se nakašlje.
— Pa, naravno, to je u nadležnosti »petice« — reče. — No
operacijom dezinformiranja protiv Centra bavila bi se »šestica«. I
opet, slučajno poznam tog čovjeka. Zapravo, išli smo zajedno u
školu.
— Dragi Bože — uskliknuo je Plumb. — Nešto je mlađi od
tebe, zar ne?
— Zapravo, pet godina. Obično mi je čistio čizme.
— Dobro. Slažemo li se? Netko protiv? Dobio si, Nigel.
Uzmi ga, tvoj je. Izvijesti nas kako napreduješ.
U utorak, dvadeset i četvrtoga, na londonski aerodrom
Heathrow došao je jedan južnoafrički turist i prošao carinske
formalnosti bez poteškoća.
Čim se pojavio iz carinarnice, noseći svoju putnu torbu,
prišao mu je jedan mladi čovjek i na uho mu promrmljao pitanje.
Kršni Južnoafrikanac potvrdno je klimnuo glavom.
Mlađi čovjek uzeo je njegovu torbu i odveo ga do automobila
koji je čekao vani.
Umjesto da se uputi prema Londonu, vozač je skrenuo prema
kružnoj cesti M25 a potom na M3 prema Haimpshireu. Sat kasnije,
auto se zaustavio pred vratima privlačne ladanjske kuće izvan
Basingstokea. Južnoafrikanac je skinuo kaput i bio uveden u
biblioteku. Iz stolice pokraj kamina ustao je Englez istih godina, u
odijelu od tvida, kako bi ga pozdravio.
— Henry Pienaar, kako je lijepo opet te vidjeti. Prošlo je
mnogo vremena. Dobro došao u Englesku.
— Nigel, kako si?
Šefovi dviju obavještajnih službi imali su sat vremena prije
no što su bili pozvani na ručak; nakon uobičajenih uvoda, započeli
su raspravljati o problemu koji je generala Pienaara doveo u
ladanjsku kuću koju je držao SIS radi ugošćavanja značajnih ali
tajnih gostiju.
Navečer je sir Nigel Irvine osigurao dogovor za kojim je
težio. Južnoafrikanac je pristao da ostavi Jana Maraisa tu gdje jest,
kako bi pružio Irvineu priliku da obavi dezinformiranje preko
Georgea Berensona, pretpostavljajući da će Marais zagristi.
Britanci bi držali Maraisa pod potpunim nadzorom; njihova
bi obveza bila osigurati da Marais ne prebjegne tajno u Moskvu jer
se i Južnoafrikanci sada moraju suočiti s procjenom vlastite štete ...
teške četrdeset godina.
Nadalje, dogovoreno je, kada zadatak dezinformiranja završi,
Irvine će obavijestiti Pienaara da im Marais više nije potreban. Bit će
pozvan kući, Britanci će ga »spremiti« u južnoafrički avion, a
Pienaarovi će ga ljudi uhapsiti kada avion poleti, tj. na teritoriju pod
južnoafričkim suverenitetom.
Nakon večere, sir Nigel se oprosti; njegov je auto čekao.
Pienaar će provesti noć ovdje, obaviti shopping u londonskom West
Endu idućeg dana i večernjim letom otići kući.
— Nemoj ga samo pustiti da ode — reče general Pienaar dok
je pratio Nigela do vrata. — Želim tog nitkova natrag kod kuće
krajem ove godine.
— Imat ćeš ga — obećao je sir Nigel. — Nemoj ga samo u
međuvremenu preplašiti.
Dok je šef NIS-a pokušavao pronaći nešto za gosponu Pienaar u Bond Streetu, John Preston bio je u Charles Streetu kako bi se
susreo s Brianom Harcourt-Smithom. Zamjenik glavnog direktora
bio je krajnje susretljivo raspoložen.
— Dakle, Johne, primi moje čestitke. Komiteta se neizmjerno
dojmilo tvoje otkriće iz Južnoafričke Republike.
— Hvala, Briane.
— Da, zaista. Odsad pa nadalje, time će se baviti Komitet.
Ne mogu točno reći što se namjerava učiniti, no Tony Plumb
zamolio me da ti prenesem njegovo osobno divljenje. A sada ... —
on široko raširi ruke i položi ih na svoj stol — ... o budućnosti.
— O budućnosti?
— Vidiš, malo sam u dilemi. Na tom si slučaju bio osam
tjedana, jedno vrijeme na ulici s promatračima, većinu u podrumu u
Corku, a sada Južnoafrička Republika. Za cijelo to vrijeme, mladi
March, tvoj zamjenik, vodio je C.l(A) I vrlo dobro obavljao posao.
— Sada se pitam, što da s njim učinim? Mislim da ne bi bilo
previše pošteno prema njemu da ga gurnem natrag na poziciju broj
dva, osim svega, obišao je sva ministarstva, pružio neke korisne
prijedloge i uveo nekoliko vrlo pozitivnih promjena.
Mora da jest, pomislio je Preston. March je bio mlad i
pretjerano revnosan Harcourt-Smithov ljubimac.
— Uostalom, znam da si u Cl (A) bio samo deset tjedana, a
to je prilično kratko vrijeme, no vidjevši kako si se prekrio
lovorikama, mislim da bi to mogao biti presudni trenutak da
napreduješ. Popričao sam s Personalnim i bude li sreće, Cranley iz
C.5(C) otići će u prijevremenu mirovinu, krajem ovog tjedna. Znaš,
njegovoj ženi nije dobro već duže vrijeme, želi je odvesti u Lake
District. On odlazi u mirovinu i napušta nas. Pomislio sam da bi ti to
odgovaralo.
Preston je razmišljao. C.5(C)?
— Luke i aerodromi? — upita.
Bio je to još jedan posao veze. Ured za useljavanje, carina,
Posebna grana, protukriminalni odjel, odjeljenje za narkotike — svi
oni motre na luke I aerodrome, proučavajući različite vrste odvratnih
tipova koji žele ući u zemlju ili pak unijeti u nju nedopuštene stvari.
Preston je sumnjao da bi C.5(C) pokušao preuzeti nešto što ne
potpada pod druge službe.
Harcort-Smith je podigao prst opomene.
— To je važno, Johne. Posebna je odgovornost, naravno,
vrebati na ilegalce I kurire iz sovjetskog bloka. To će te motivirati, to
je vrsta posla koju ti voliš I daleko od glavnog ureda dok se nastavlja
borba za nasljeđivanje, mislio je Preston. Znao je da je on bio čovjek
odan Bernardu Hemmingsu, a bio je svjestan da bi i Harcourt-Smith
to također trebao znati. Razmišljao je da se buni, da traži sastanak sa
sir Bernardom kako bi ostao tamo gdje je.
— U svakom slučaju, želim da pokušaš — reče HarcourtSmith. — To je još uvijek u Gordonu, prema tomu, nećeš morati
napustiti ovu kuću.
Preston je znao da je bio izmanevriran. Harcourt-Smith
proveo je pola svog života proučavajući sustav šefova u glavnom
uredu. Barem bi mogao biti, mislio je Preston, opet terenski čovjek,
premda je i to bilo ono što je on zvao drugi »policijski posao«.
— Onda očekujem da počneš u ponedjeljak ujutro — reče
Harcourt-Smith.
U petak se major Valeri Petrovski mirno ušuljao u Britaniju.
Letio je od Moskve do Zuricha sa švedskim identitetom, stavio sve
isprave u zapečaćenu kuvertu adresiranu na KGB-ovu sigurnu kuću
u gradu, i uzeo papire švicarskog inženjera koji su ga čekali u drugoj
kuverti deponiranoj u pošti na aerodromu. Iz Zuricha je imao vezu za
Dublin.
Na istom letu bio je i njegov pratilac koji nije znao, a ni
mario, što radi njegov štićenik. Pratilac je naprosto izvršavao
naređenja koja je dobio. U jednoj sobi hotela na dublinskom
međunarodnom aerodromu susrela su se ta dvojica muškaraca.
Petrovski se svukao do kože i smotao svoju europsku odjeću.
Obukao je ono što je pratilac donio u svojoj torbi — britansko
odijelo od glave do pete plus torbu ispunjenu uobičajenim stvarima
koje su potrebne za jednu noć: pidžama, toaletna torbica, dopola
pročitan roman i rublje.
Pratilac je s aerodromske ploče za poruke skinuo kuvertu,
koju je pripremio čovjek »N«-linije iz ambasade u Dublinu i
prikvačio je na tu ploču četiri sata ranije. U njoj je bila poništena
karta kazališta Elbana za sinoćnju predstavu, potvrda o noćenju u
hotelu New Jury na odgovarajuće ime s jučerašnjim datumom I
povratna karta London—Dublin—London od Aer Lingusa.
Konačno Petrovski je dobio svoju novu putnicu. Kada se
vratio u aerodromski prostor i potvrdio rezervaciju, službenik nije
podignuo ni obrvu. On je bio Englez koji se vraća kući s
jednodnevnog poslovnog putovanja iz Dublina. Između Dublina i
Londona ne provjerava se putnica; u Londonu prispjeli putnici
moraju samo pokazati putnu kartu ili kupon za ukrcavanje kao
identifikaciju. Također prolaze pokraj dva bezizražajna čovjeka iz
Posebne grane MI5 koji djeluju kao da ništa ne vide, a propuštaju
vrlo, vrlo malo. Nijedan od njih nikada nije video Petrovskijevo lice
jer on nikada prije nije ušao u Britaniju preko aerodrome Heathrow.
Da su ga tražili, on bi im pružio savršenu britansku putnicu na ime
James Duncan Ross. U toj putnici ni sam britanski ured za putnice ne
bi mogao naći pogrešku zbog dobrog i jednostavnog razloga: izdao
ju je taj isti ured za putnice.
Prošavši kroz carinu bez provjeravanja, Rus se taksijem
odvezao do stanice King's Cross. Tamo je otišao do pretinca za
ostavljanje prtljage. Već je imao ključ. Taj pretinac bio je jedan od
nekolicine onih koje je stalno oko britanskog glavnog grada držao
čovjek »N«-linije u ambasadi, a ključ je odavno bio umnožen. Iz
pretinca je Rus izvadio jedan paket, isto tako zapečaćen kao što je
bio i kad je u diplomatskoj torbi stigao u ambasadu dva dana prije,
čovjek iz »N«-linije nije vidio njegov sadržaj, a niti je to želio. Čak
nikad nije ni pitao zašto se paket mora ostaviti u jednom pretincu na
glavnoj stanici. To se njega nije ticalo.
Petrovski je paket ubacio u svoju putnu torbu a da ga nije ni
otvorio. Kasnije kad mu bude zgodno, otvorit će ga. Već je znao što
je u njemu. S King's Crossa sjeo je u drugi taksi koji ga je duž
Londona odveo do stanice Liverpool Street I tamo se ukrcao na rani
večernji vlak za Ipswich u pokrajini Suffolk. Upravo u vrijeme
večere, prijavio se u hotelu Great White Horse.
Da je neki znatiželjan policajac tražio da pogleda što je u
paketu smještenom u putnoj torbi mladog Engleza koji je bio u vlaku
za Ipswich, bio bi zapanjen.
Jedan dio paketa sadržavao je finski automatski pištolj
»sako« s punim magazinom, a vrh svakog metka bio je oprezno
zarezan znakom X. Ti su prorezi bili ispunjeni mješavinom želatine i
koncentratom kalijevog cijanida. Ne samo da bi se taj koncentrat
raširio po ljudskom tijelu u sudaru s metkom, već bi ozdravljenje od
tog otrova bilo posve nemoguće.
U drugom dijelu paketa bio je ostatak »legende« Jamesa
Duncana Rossa.
»Legenda«je, u sovjetskom obavještajnom žargonu,
izmišljena biografija o nepostojećem čovjeku, potkrijepljena
mnoštvom savršeno stvarnih dokumenata svih vrsta. Obično je osoba
na kojoj je izgranena legenda nekoć postojala, no umrla je u
okolnostima koje nisu ostavile za sobom nikakva traga a niti
prouzrokovale nikakvu gužvu. Takav je identitet potom preuzet i
oživljen, pomoćnom dokumentacijom o životu prije i poslije smrti.
Pravi James Duncan Ross, ili ono malo što je od njega ostalo,
godinama je već trunuo u dubokoj šikari rijeke Zambezi. Rodio se
1950. i bio sin Angusa I Kirstie Ross iz Kilbridea u Škotskoj. Godine
1951. Angus Ross, umoran od tmurne neimaštine poslijeratne
Britanije, uselio se sa ženom i malim sinom u Južnu Rodeziju, kako
se tada zvala. Kao inženjer, dobio je posao u tvornici
poljoprivrednog alata i strojeva, a 1960. bio je u mogućnosti otvoriti
vlastiti posao.
Napredovao je i bio je kadar poslati mladog Jamesa u dobru
osnovnu školu, a kasnije u Michaelhouse. Godine 1971, nakon
odsluženog vojnog roka, dečko se mogao pridružiti ocu u poslu. No
tada je to već bila Rodezija Iana Smitha a rat protiv gerilaca ZIPRAe, koju je vodio Joshua Nkomoa, i ZANLA-e, koju je vodio Robert
Mugabe, postajao je sve žešći.
Svaki sposoban muškarac bio je u rezervi, a razdoblja
provedena u vojsci postajala su sve duža i duža. Godine 1976,
služeći u rodezijskoj lakoj pješadiji, Jamesa Rossa su uhvatili
pripadnici pokreta ZIPRA u zasjedi u dubokoj šikari na južnoj obali
Zambezija i ubili ga.
Gerilci ZIPRA-e približili su se lešu, opljačkali ga i izgubili
se u svojim bazama u Zambiji.
Vojnici nisu trebali uz sebe uopće nositi neki znak za
identifikaciju, no baš prije no što se spremala njegova patrola, primio
je pismo od svoje djevojke I gurnuo ga u džep jakne. Pismo se
vratilo natrag u Zambiju i palo u ruke KGB-a.
Vrlo visoki oficir KGB-a, Vasilij Saladovnikov, bio je tada
ambasador u Lusaki I upravljao je različitim mrežama duž cijele
južne Afrike. Jedna od njih pokupila je pismo adresirano na Jamesa
Rossa, na njegov roditeljski dom. Prve provjere o poginulom
mladom oficiru bile su povoljne: rođeni u Britaniji, Angus Ross I
njegov sin James nisu se nikada odrekli britanskog pasoša. Tako je
KGB omogućio da James Duncan Ross ponovno oživi.
Kada su se, pošto je Rodezija postala nezavisna i promijenila
ime u Zimbabve, Angus i Kirstie Ross preselili u Južnoafričku
Republiku, James je prividno odlučio da se vrati u Britaniju.
Nevidljive ruke uzele su kopiju dokumenta o njegovu rođenju iz
Somerset Housea u Londonu; druge ruke ispunile su i poslale
poštom molbu za dobivanje nove putnice. Pošto su se obavile
provjere, putnica je izdata.
U pravljenju dobre legende, sudjeluje mnogo ljudi i potroši
se na tisuće sati.
KGB-u nikada nisu nedostajali službenici i strpljenje.
Otvaraju se i zatvaraju bankovni računi; vozačke dozvole brižljivo se
produžuju prije isteka; auti se kupuju i prodaju kako bi ime bilo
zabilježeno u computeru Centra za vozila.
Preuzimaju se poslovi i dobivaju unapređenja; pripremaju se
preporuke, uplaćuju se fondovi za mirovinu u poduzećima. Jedan od
poslova mladih obavještajaca je da tu gomilu dokumentacije
održavaju aktualnom.
Druge ekipe idu u prošlost. Koji je bio djetetov nadimak?
Gdje je išao u školu? Kako su dječaci zvali učitelja prirodnih
znanosti iza njegovih lena? Kako se zvao obiteljski pas?
Kada je legenda potpuna, a to može trajati i godinama, i kada
ju je zapamtio njezin novi vlasnik, trebali bi tjedni i tjedni ispitivanja
da se razbije — ako bi se uopće mogla razbiti. To je bilo ono što je
Petrovski nosio u svojoj glavi i putnoj torbi. On je bio, i to je mogao
dokazati, James Ross koji se seli iz zapadne u istočnu Englesku kako
bi predstavljao švicarsko poduzeće za trgovinu computerskim
softwareom. Imao je privlačni bankovni saldo u Barclays banci u
Dorchesteru, pokraj Dorseta koji je namjeravao prenijeti u
Colchester. Do savršenstva je savladao Rossov nečitki potpis.
Britanija je zemlja koja vrlo mnogo cijeni privatnost,
Britanac, gotovo jedini na svijetu, ne mora sa sobom nositi nikakav
dokument identifikacije. Ako bi ga netko zatražio, predočenje jednog
pisma adresiranog na njega obično bi bilo dovoljno, kao da to bilo
što dokazuje. Vozačka dozvola, premda britanske vozačke dozvole
nemaju sliku, dostatan je dokaz. Od čovjeka se očekuje da je onaj za
kojeg se predstavlja.
Valerij Aleksejevič Petrovski bio je savršeno uvjerljiv dok je
te večeri objedovao u Ipswichu, i s pravom stoga nitko ne bi
posumnjao da je on James Duncan Ross. Nakon večere zatražio je s
recepcijskog stola poslovni priručnik, dodatak telefonskog imenika, i
otvorio dio s oglasima agenata za prodaju i kupnju zemljišta i kuća.
Dok je major Petrovski jeo u hotelu Great White Horse u
Ipswichu, zazvonilo je zvono u stanu na osmom katu zgrade
Fontenoy u Belgraviji. Vrata je otvorio vlasnik stana, gospodin
George Berenson. Jednu sekundu zurio je u lik na hodniku.
— Dobri Bože, sir Nigel...
Slabo su se poznavali, a i to ne toliko zbog zajedno
provedenih dana u školi prije mnogo godina, već zbog povremenih
susreta u krugu Whitehalla.
Šef SIS-a klimne uljudno ali službeno.
— 'Večer, Berensone, nemate ništa protiv da uđem?
— Naravno, naravno, svakako ...
George Berenson bio je zbunjen premda nije imao pojma o
svrsi te posjete. Sir Nigelovo oslovljavanje Berensona prezimenom
upućivalo je na to da će ton posjete biti učtiv ali bez čavrljanja. Neće
biti neusiljenosti kao »George« i »Nigel«.
— Je li Lady Fiona unutra?
— Ne, otišla je na neki od svojih sastanaka odbora. Sir Nigel
je to uostalom i znao. Sjedio je u autu i gledao kako Berensonova
žena odlazi prije negoli je došao.
Oslobodivši se kaputa ali zadržavši svoju torbu, sir Nigel bio
je doveden do jedne stolice u dnevnoj sobi, niti trideset centimetara
od sada popravljenog zidnog sefa iza ogledala. Berenson je sjeo
nasuprot njemu.
— Dakle, što mogu učiniti za vas?
Sir Nigel je otvorio svoju torbu i oprezno položio deset
fotokopija na staklom prekriven stolić za kavu.
— Mislim da bi bilo zgodno da ovo pogledate. Berenson je u
tišini proučavao gornju kopiju, pomaknuo je kako bi pogledao onu
ispod, a potom i treću. Na trećem listu zastane i spusti ih. Problijedio
je, ali bio je još uvijek pod kontrolom.
Zadržao je oči na papirima.
— Pretpostavljam da nema mnogo što bih mogao reći.
— Ne mnogo — reče spokojno sir Nigel. — Te su nam se
kopije vratile prije nekog vremena. Znamo kako ste ih izgubili,
prilično nesretno s vaše točke gledišta. Nakon što su nam se vratile,
nekoliko smo vas tjedana držali pod nadzorom, pratili uzimanje
dokumenata o otoku Ascension, njegovo prosljeđivanje do Benottija
i potom do Maraisa. Sve je prilično jasno, znate.
Malo od onoga što je rekao moglo se dokazati, većina je bilo
čisti blef; nije želio dopustiti Berensonu da shvati kako postoji slaba
zakonska osnova protiv njega. Zamjenik šefa nabave Ministarstva
obrane se ispravi i podigne pogled.
Sada nastupa prkos, pomisli Irvine, pokušaj samoopravdanja.
Smiješno kako se svi oni ponašaju po istom modelu. Berenson
susretne njegov upiljen pogled. Nastupio je prkos.
— Dakle, kad već znate sve, što ćete poduzeti?
— Postaviti vam nekoliko pitanja — reče sir Nigel. —
Primjerice, koliko to dugo traje i zašto ste počeli?
Unatoč pokušaju samokontrole i prkosu, Berenson je još
uvijek bio dovoljno zbunjen te nije mislio o jednom jednostavnom
detalju: nije bila dužnost šefa SIS-a da se suočava s njim.
Kontraobavještajna služba hapsila je strane špijune.
No njegova želja da se opravda nadjačala je sposobnost za
analizu.
— Što se tiče prvoga, samo dvije godine.
Moglo bi biti i gore, razmišljao je sir Nigel. Znao je da je
Marais u Britaniji gotovo tri godine, no Berenson je mogao biti
vođen od nekog drugog južnoafričkog prosovjetskog »uspavanog
čovjeka« čak i prije tog vremena. Očito nije.
— Što se tiče drugoga, mislim da je to jasno.
— Pretpostavimo da ja sporo shvaćam — predloži mu sir
Nigel. — Dakle, pojasnite mi. Zašto?
Berenson duboko udahne. Možda je, kao i mnogi prije njega,
unaprijed pripremio obranu u svojoj glavi, iznoseći je pred sudom
svoje vlastite savjesti ili onim što je od nje ostalo.
— Mišljenja sam, i to godinama, da jedina borba na ovoj
planeti koja je vrijedna svjetla jest ona protiv komunizma i
sovjetskog imperijalizma — počeo je. — U toj borbi, Južnoafrička
Republika je jedan od bastiona. Vjerojatno najvažniji bastion, ako ne
i jedini, južno od Sahare. Odavno držim ništavnim I
samorazarajućim za moć Zapada, jer je to na sumnjivim moralnim
temeljima, što tretira Južnoafričku Republiku kao nekog gubavca i
što joj uskraćuju bilo kakav udio u našem zajedničkom planiranju
odgovora sovjetskoj prijetnji na globalnom planu.
— Godinama vjerujem da zapadne sile bijedno postupaju
prema Južnoafričkoj Republici i da je bilo i pogrešno i glupo
isključiti je iz planiranja NATO-a.
Sir Nigel je klimnuo kao da mu ta misao nikada nije pala na
pamet.
— I vi ste držali ispravnim i doličnim da ponovno
uspostavite ravnotežu?
— Da, jesam. I usprkos zakonu o službenoj državnoj tajni još
uvijek to isto mislim.
Taština, mislio je sir Nigel, uvijek taština, golemo samopoštovanje kod takvih ljudi. Nunn May, Pontecorvo, Fuchs, Prime,
povezuje ih sve ista nit; napuhnuto pravo da izigravaju Boga,
uvjerenje da je samo izdajica u pravu, a sve njegove kolege su
budale; ljubav prema moći kao prema drogi koja proizlazi, kao što
on vjeruje, iz manipulacije politikom, preko prenošenja tajni do
krajnosti u koje on vjeruje i do zbunjenosti tobožnjih protivnika u
njegovoj vladi, onih koji su ga unaprijedili i odali mu čast.
— Hmm. Recite mi, jeste li počeli na vaš prijedlog ili
Maraisov?
Berenson na trenutak razmisli.
— Jan Marais je diplomat, prema tome, izvan vaše je moći
— reče. — Neću mu naškoditi ako vam kažem. Bilo je to na njegov
prijedlog. Nikada se nismo sreli dok sam boravio u Pretoriji. Susreli
smo se ovdje, baš kad je stigao. Pronašli smo da imamo mnogo toga
zajedničkog. Uvjeravao me je da ako ikad done do sukoba s SSSRom, Južnoafrička Republika bila bi sama u južnoj hemisferi, izmenu
životno važnih putova od Indije do južnog dijela Atlantskog oceana,
vjerojatno sa sovjetskim bazama razasutim duž cijele crne Afrike.
Obojici nam se činilo da bi bez znanja o tome kako bi NATO
djelovao u te dvije sfere, ona bila osakaćena, premda je naš
najpouzdaniji saveznik u tom dijelu svijeta.
— Jak argument — žalosno klimne sir Nigel. — Znate, kad
smo slijedili Maraisa kao vašeg kontrolora, riskirao sam i spomenuo
njegovo ime izravno generalu Pienaaru. Zanijekao je da je Marais
ikada radio za njega.
— Pa naravno da jest.
— Da, jest. Poslali smo jednog našeg čovjeka tamo da
provjeri Pienaarovu tvrdnju. Možda biste trebali pročitati njegov
izvještaj.
Iz svoje torbe izvadi izvještaj što ga je Preston donio iz
Pretorije, s fotografijom Maraisa kao dječaka koja je bila pričvršćena
na vrhu. Slegnuvši ramenima, Berenson je počeo čitati stranice
izvještaja. U jednom trenutku, žestoko udahne zrak, gurne zglobove
prstiju u usta i počne jednog gristi. Kad je zaklopio i posljednju
stranicu, podigao je obje ruke kako bi prekrio lice I počeo se polako
njihati naprijed-natrag.
— O moj Bože — uzdisao je — što sam učinio?
— Zapravo prokleto mnogo štete — reče sir Nigel. Ostavio je
Berensona da apsorbira punu veličinu svoje bijede, bez da ga smeta.
Za sir Nigela, on je bio samo još jedan mali prljavi izdajnik koji bi se
mogao svečano zakleti svojoj kraljici i zemlji i zbog svojih vlastitih
uvjerenja sve ih izdati, čovjek istoga položaja, ako ne i ranga, kao
Donald Maclean.
Berenson više nije bio blijed, bio je pepeljasto siv. Kad je
maknuo ruke s lica, ostario je za mnogo godina.
— Postoji li nešto, bilo što, što bih mogao učiniti?
Sir Nigel slegne ramenima kao da postoji vrlo malo što bi
itko mogao učiniti. Odlučio je da zareže nožem još nekoliko puta.
— Postoje ljudi, naravno, koji traže hitno hapšenje. I vas i
Maraisa. Pretorija se odrekla njegova imuniteta. Izišli biste pred
porotu u kojoj su ljudi srednje klase. Krunsko tužilaštvo bi se
pobrinulo za to. To su pošteni ljudi, ali nisu skloni krivudanju.
Vjerojatno nikada ne bi povjerovali u vaše regrutiranje pod lažnom
zastavom. Govorimo o životu, a u vašim godinama to bi značilo
život, u Parkhurstu ili Dartmooru.
Pustio je da mu se to slegne nekoliko minuta.
— Uspio sam uvjeriti pristaše čvrste linije za neko vrijeme.
Postoji drugi način ...
— Sir Nigel, učinit ću bilo što, zaista to mislim. Bilo što...
Kako odano, mislio je šef, kako silno odano. Kad bi samo
znao.
— Zapravo, tri stvari — izreče glasno. — Prvo, nastavit ćete
dolaziti u Ministarstvo kao da se ništa nije dogodilo, zadržavajući
uobičajenu fasadu, uobičajene navike, ne dozvoljavajući da bilo
kakav val uskomeša površinu vode.
— Drugo, ovdje u vašem stanu, navečer, i ako bude potrebno
tijekom noći, pomoći ćete nam u procjenjivanju štete. Jedini mogući
način da se ublaži već počinjena šteta jest da znamo sve, svaku
pojedinačnu stvar koja je otišla u Moskvu. Ispustite li samo jednu
točku ili zarez, bit ćete do kraja života na robiji.
— Da, da, naravno. To mogu učiniti. Sjećam se svakog
dokumenta koji je prenesen. Sve ... hm, rekli ste tri stvari.
— Da — reče sir Nigel proučavajući svoje nokte. — Treća
stvar je škakljiva.
Nastavit ćete odnose s Maraisom ...
— Ja ću... Što?
— Nećete ga morati vidjeti. Više bih volio da ga ne vidite.
Mislim da niste dovoljno dobar glumac da biste se mogli pretvarati u
njegovoj nazočnosti. Samo uobičajeni kontakti preko šifriranih
telefonskih poziva kad želite obaviti isporuku.
Berenson je bio iskreno zbunjen.
— Isporuku čega?
— Materijala što će ga moji ljudi, u suradnji s drugima,
pripremiti za vas. Dezinformacije, ako tako želite. Osim vašega
posla s ljudima iz Ministarstva obrane na procjenjivanju štete, želim
da suranujete i sa mnom. Da učinite jednu stvarnu štetu Sovjetima.
Berenson se uhvatio kao utopljenik za slamku.
Pet minuta kasnije, sir Nigel je ustao. Ljudi koji će
procjenjivati štetu, bit će tu nakon weekenda. Izišao je. Dok je išao
hodnikom do dizala, bio je prilično zadovoljan. Razmišljao je o
slomljenom i prestrašenom čovjeku kojeg je ostavio. Odsad ćeš ti,
nitkove, raditi za mene, pomisli.
Mlada djevojka u prijemnom uredu Oxborow'sa podigla je
pogled kad je ušao stranac. Procijenila je njegovu pojavu. Srednje
visine, snažan i pristao, s pripravnim osmijehom, crvenkastosmeđe
kose i očiju boje lješnjaka. Voljela je oči boje lješnjaka.
— Mogu li vam pomoći?
— Nadam se. Nov sam u ovom kraju, no čuo sam da
iznajmljujete namještene kuće.
— Oh, da. Morate razgovarati s gospodinom Knightsom. On
se bavi iznajmljivanjem kuća. Koje ime da najavim?
Ponovno se nasmijao.
— Ross — reče — James Ross.
Pritisla je dugme i govorila u interfon.
— U uredu je gospodin Ross, gospodine Knights. Traži
namještenu kuću. Možete li ga primiti?
Dvije minute kasnije, James Ross je sjedio u uredu gospodina
Knightsa.
— Upravo sam se odselio iz Dorseta kako bih preuzeo posao
svojega poduzeća ovdje u istočnoj Engleskoj. — reče polako. —
Htio bih da dođu moja žena i djeca, da mi se pridruže što je moguće
prije.
— Možda biste onda htjeli kupiti kuću?
— Ne baš odmah. Kao prvo, želim malo pogledati uokolo
kako bih našao pravu kuću. A traženje zahtijeva malo više, vremena.
Kao drugo, možda ću ovdje biti samo jedno ograničeno razdoblje.
Ovisi o upravi poduzeća. Znate.
— Naravno, naravno. — Gospodin Knights potpuno je
razumio. — Zakup kuće na kraće vrijeme pomoći će vam da se
smjestite dok ne saznate da li ćete duže ostati?
— Upravo tako — reče Ross. — Neki kućerak.
— S namještajem ili bez?
— S namještajem, ako imate nešto takvo.
— Svakako — reče gospodin Knights, pružajući jedan snop
prospekata. — Gotovo je nemoguće doći do nenamještenih kuća za
iznajmljivanje. Ne možete uvijek dobiti ljude da iziđu van na kraju
zakupa. U ovom trenutku imamo četiri takve kuće na popisu.
On ponudi gospodinu Rossu prospekte. Dvije su očigledno
bile prevelike da bi bile prihvatljive za jednog trgovačkog
predstavnika, zahtijevale su mnogo novaca za održavanje. Druge
dvije bile su u redu. Gospodin Knights imao je sat slobodnog
vremena i odveo ga je da vidi obje. Jedna je bila savršena, mala,
skladna ciglena kuća u maloj ciglenoj ulici na malom, skladnom
ciglenom posjedu s obiteljskim kućama pokraj Belstead Roada.
— Mislim da pripada gospodinu Johnsonu — reče gospodin
Knights kad su se spustili s gornjeg kata — inženjeru koji radi u
Saudijskoj Arabiji godinu dana.
No preostao je još samo šestomjesečni zakup.
— To će biti posve dovoljno — reče gospodin Ross.
Nalazila se u Cherryhayes Closeu na broju 12. Sve okolne
ulice imale su imena koja su završavala s »hayes«, pa je cijela ta
četvrt jednostavno bila poznata kao »Hayes«. Okolo su bile ulice
Brackenhaves, Gorsehaves, Almondhaves I Heather-hayes.
Cherryhayes broj 12 bio je odijeljen od pločnika dva metra širokim
travnjakom bez ograde. Jedna zaključana garaža nalazila se na jednoj
strani kuće — Petrovski je znao da će mu trebati garaža. Vrt iza kuće
bio je malen i ograđen, do njega se dolazilo kroz jedna vrata iz
malene kuhinjice. U prizemlju su bila ostakljena prednja vrata koja
su vodila u uski hodnik. U ravnini s prednjim vratima nalazile su se
stepenice za gornju etažu. Ispod stepenica bio je ormar.
Naprijed se nalazila jedna dnevna soba, a kuhinja je bila dolje
na prolazu, između stepenica i vrata dnevne sobe. Gore su bile dvije
spavaonice, jedna naprijed i jedna otraga, kupaonica i toalet. Kuća je
bila neupadljiva I stopljena s ostalim identičnim ciglenim kućama u
ulici, u kojima su uglavnom živjeli mladi parovi; on bi radio u
trgovini ili industriji, a ona se hvatala ukoštac s kućom i jednim ili
dva djeteta. Ne previše upadljivo, pravo mjesto za čovjeka koji čeka
ženu i djecu iz Dorseta da mu se pridruže na kraju školskog
semestra.
— Unajmit ću ovu kuću — reče.
— Kad bismo se mogli vratiti natrag u ured i srediti detalje...
— reče gospodin Knights.
Budući da je bila riječ o zakupu namještene kuće, detalji su
bili jednostavni. Morala su se potpisati dva papira o službenom
zakupu, platiti jedan mjesečni polog unaprijed i povrh toga mjesečni
zakup. Gospodin Ross je pokazao preporuku svojih poslodavaca iz
Ženeve i zamolio gospodina Knightsa da u ponedjeljak ujutro nazove
njegovu banku u Dorchesteru kako bi provjerio ček koji je on
ispisao. Gospodin Knights je smatrao da bi se dokumenti mogli
srediti na opće zadovoljstvo do ponedjeljka navečer, ako su ček i
preporuke u redu. Ross se nasmijao. Znao je da će biti.
I Alan Fox je bio u svom uredu te subote ujutro, na posebnu
molbu svojeg prijatelja sir Nigela Irvinea, koji ga je nazvao rekavši
da se želi s njime sastati. Engleski vitez bio je poveden uz stepenice
američke ambasade nešto malo poslije deset sati. Alan Fox bio je šef
»stanice« američke CIA-e u Londonu I mnogo je toga prošao sa sir
Nigelom. Poznavao ga je dvadeset godina.
— Bojim se samo da smo naišli na jedan mali problem —
reče sir Nigel pošto je sjeo. — Pokazalo se da je jedan od naših
državnih službenika u Ministarstvu obrane nitkov.
— Oh, za ime Isusa, Nigel, nije valjda još jedan cinkaroš —
prigovorio je Fox.
Irvine je izgledao pokajnički.
— Bojim se da je upravo to — priznao je. — Nešto poput
vaše afere Harper.
Alan Fox se tržne. Udarac je pogodio cilj. Godine 1983.
Američani su bili teško pogoneni otkrivši da je jedan inženjer u
Silicijskoj dolini, Kalifornija, odao Poljacima (prema tome i Rusima)
golemu količinu tajnih informacija o SAD-ovom sistemu raketa
Minuteman. Zajedno s ranijim špijunskim slučajem Boyce, afera
Harper je donekle izravnala račune izmenu Britanaca i Američana.
Britanci su dugo tolerirali podrugljive aluzije Američana o Philbyju,
Burgessu i Macleanu, a da se ne spominju Blake, Vassall, Blunt i
Prime; čak nakon svih tih godina, sramota je još uvijek bila tu.
Britanci su se osjećali malo bolje kad su Američani otkrili dvojicu
loših: Boycea i Harpera. Konačno i drugi narodi imaju izdajice.
— Ah — reče Fox — to je ono što sam uvijek volio kod tebe,
Nigel. Ne možeš propustiti priliku a da ne opereš svoju krivicu.
Fox je bio poznat u Londonu po svojim britkim dosjetkama.
On je ostavio dobar dojam na jednom susretu Zajedničkog
obavještajnog komiteta, kad se sir Anthony Plumb požalio da, za
razliku od ostalih, on nema nikakvih zgodnih inicijala kojima bi
nazvao svoju dužnost. On je naprosto bio predsjednik tog komiteta,
ili koordinator obavještajne službe. Zašto ne bi imao jednu skupinu
incijala koji bi činili kratku riječ?
— Što kažete o — otezao je Fox s kraja stola — glavni
obavještajni vođa našeg obavještavanja?
Sir Anthonyju bilo je draže da ne bude poznat kao GOVNO u
Whitehallu, pa je napustio tu stvar oko inicijala.
— OK, koliko je loše? — upita Fox.
— Ne tako loše kao što bi moglo biti — reče sir Nigel i
ispriča Foxu priču od početka do kraja.
Američanin se nagnuo naprijed sa zanimanjem.
— Misliš da si ga zaista uspio preobratiti? Misliš da će
prenijeti baš ono što mu se kaže?
— Ili to ili će ostatak svojega života jesti zatvorsku kašu. Bit
će pod nadzorom cijelo vrijeme. Naravno, mogao bi Maraisu potajno
ubaciti upozoravajuću poruku u telefonski razgovor, ali mislim da
neće. On je zaista na krajnjoj desnici, i to je bilo regrutiranje pod
lažnom zastavom.
Fox je na trenutak utonuo u misli. — Što misliš, u koju je
klasu Centar uvrstio tog Berensona, Nigel?
— U ponedjeljak počinjemo s procjenom štete — reče Irvine.
— No mislim, da s obzirom na njegov položaj u Ministarstvu, mora
da je u Moskvi svrstan vrlo visoko. Možda čak kao »direktorski
slučaj«.
— Možemo li i mi u tom smislu proslijediti neku našu
dezinformaciju — upita Fox. U mislima je već mogao vidjeti neke
korisne pothvate koje bi Langley želio proslijediti do Moskve.
— Ne želim preopteretiti lanac — reče Nigel. — Ritam
materijala koji se prosljenuju mora se nastaviti, isto tako kao i vrsta.
No, da, mogli bismo vas ubaciti u to.
— A ti želiš da uvjerim svoje ljude da je sve u redu u
Londonu?
Sir Nigel slegne ramenima.
— Šteta koja je učinjena je učinjena. Jako je dobro za vlastiti
ego podići paklensku buku. No nije produktivno. Želim da
popravimo štetu i napravimo sami jednu Rusima.
— OK, Nigele, dobio si. Reći ću našim ljudima da budu
mirni. Hoćemo li obaviti procjenu štete maksimalno brzo? Pripremit
ćemo nekoliko dokumenata o nuklearnim podmornicama u
Atlantskom i Indijskom oceanu što će navesti Centar na krivi put.
Ostat ćemo u vezi.
U ponedjeljak ujutro, Pctrovski je unajmio mali i skromni
obiteljski auto od agencije u Colchesteru. Objasnio je da je iz
Dorchestera i da traga za kućom u Essexu i Suffolku. Njegov je auto
bio kod žene u Dorsetu i to je bio razlog zašto nije htio kupiti auto za
tako kratko vrijeme. Njegova vozačka dozvola bila je posve ispravna
s adresom u Dorchesteru. Osiguranje je, naravno, išlo uz
unajmljivanje. Želio je unajmiti auto na duže vrijeme, po mogućnosti
tri mjeseca i odlučio se da odmah plati.
U gotovini je platio za prvi tjedan, ček je ostavio za idući
mjesec. Drugi je problem bio teži i zahtijevao je usluge nekog agenta
osiguranja. Pronašao je jednoga, posjetio ga i objasnio mu svoj
položaj.
Radio je u inozemstvu nekoliko godina i što je još važnije,
uvijek vozio auto poduzeća. Kao takav, nije imao regularno
osiguranje svog poduzeća u Britaniji. Sada se odlučio vratiti kući i
otvoriti svoje vlastito osiguranje. Trebao bi nabaviti neko vozilo i
zbog toga mu treba osiguranje. Može li mu agent pomoći?
Agentu bi bilo drago. Uvjerio se da novi klijent ima
besprijekornu vozačku dozvolu, međunarodnu vozačku dozvolu, da
je pristojne vanjštine i da ima bankovni račun koji je baš jutros
premjestio iz Dorchestera u Colchester.
Kakvu vrstu vozila namjerava kupiti? Motor. Da, zaista.
Mnogo praktičnije u gustom prometu. Naravno, kad je motor u
rukama teenagera teško ga je osigurati.
No za zrelog poslovnog čovjeka — nema problema. Iznos bi
možda bio mali problem... oh, klijent će dati akontaciju za
tromjesečje? A adresa? U ovome trenutku traži kuću. Posve
razumljivo. Ali ostaje u Great White Horseu u Ipswichu? Savršeno
prihvatljivo. I onda, ako ga gospodin Ross obavijesti o registarskom
broju njegova motora kada ga kupi, i o bilo kojoj promjeni adrese,
bio je siguran da može srediti tromjesečno osiguranje za dan ili dva.
Petrovski se vratio unajmljenim automobilom u Ipswich. Bio
je to dan pun posla, no bio je zadovoljan jer nije pobudio nikakvu
sumnju i dapače, nije ostavio iza sebe nikakav trag po kojem bi ga se
moglo progoniti. Poduzeću za iznajmljivanje automobila i hotelu dao
je nepostojeću adresu u Dorchesteru. Kod Oxborrow'sa, posrednika
za kupnju i prodaju, i službenika za osiguranje dao je privremenu
adresu hotela, a u Oxborow'su su jedino znali za Cherryhayes 12.
Banka Barclays u Colchesteru također je imala njegovu hotelsku
adresu dok je on »tražio kuću«.
On će zadržati sobu u hotelu sve dok ne dobije policu
osiguranja od agenta, a potom otići. Ideja da bi bilo koja od stranaka
ikad bila u mogućnosti menusobno doći u vezu definitivno je
otklonjena. Osim u slučaju Oxborrow'sa, trag se zaustavlja kod
hotela ili kod nepostojeće adrese u Dorchesteru. Sve dok plaća za
kuću i automobil, sve dok službenik osiguranja ima ispravan ček za
policu, nijedan od njih neće misliti na njega. Barclaysu u
Colchesteru bilo je rečeno da mu šalju izvatke kvartalno, ali do kraja
lipnja on će već otići.
Vratio se posredniku za kupnju i prodaju kuća da potpiše
zakupninu i završi ostale formalnosti.
Tog ponedjeljka navečer prva ekipa za procjenu štete stigla je
u stan Georgea Berensona u Belgraviji da započne svoj posao. Bila
je to mala skupina stručnjaka iz MI5 i analitičara iz Ministarstva
obrane.
Prvi zadatak bio je identifikacija svakog pojedinog
dokumenta koji je otišao u Moskvu. Imali su sa sobom kopije popisa
iz Registra, datume kad su uzimani I vraćeni, u slučaju da Berensona
napusti pamćenje.
Poslije će drugi analitičari, temeljeći svoja proučavanja na
popisu dokumenata koji su otišli u Moskvu, pokušati procijeniti i
ublažiti počinjenu štetu, predlažući što se još uvijek može
promijeniti, koji bi se planovi morali poništiti, koji bi se taktički i
strategijski rasporedi morali ukinuti i koji bi mogli ostati tamo gdje
jesu. Radili bi cijele noći, a kasnije su mogli javiti da je Berenson bio
voljan surađivati. Što su o njemu osobno mislili, nije ulazilo u
njihove izvještaje, jer se nije moglo ni napisati.
Druga ekipa, koja je radila duboko u Ministarstvu, počela je
pripremati sljedeću seriju povjerljivih dokumenata koje će Berenson
predati Janu Maraisu i njegovim kontrolorima negdje u Prvoj glavnoj
upravi u Jasenovu.
John Preston uselio se u svoj novi ured kao šef C.5(C) u
srijedu, ponijevši sa sobom svoje osobne spise. Srećom, otišao je
samo s drugog na treći kat u Gordonu. Dok je sjedao za svoj stol,
pogledao je kalendar na zidu. Bio je 1. travanj. Dan nasamarenih.
Baš zgodno, pomislio je gorko.
Jedina svijetla zraka na njegovu obzoru bila je spoznaja da će
za samo tjedan dana njegov sin Tommy biti kod kuće za uskršnje
praznike. Imat će vremena cijeli tjedan biti zajedno prije no što će
Julia, koja će se vratiti sa skijanja sa svojim prijateljem iz Verbiera,
zahtijevati da se mali vrati.
Cijeli tjedan njegov mali stan u Kensingtonu odjekivat će
dvanaestogodišnjim entuzijazmom, od priča o hrabrosti u ragbiju,
šalama koje su se zbijale na račun učitelja francuskog i potrebama za
većim porcijama marmelade i kolača koji se onda ilegalno
konzumiraju, nakon što se ugase svjetla u domu. Osmjehnuo se I
odlučio da barem uzme četiri slobodna dana. Isplanirao je nekoliko
dobrih »ekspedicija za oca i sina« i nadao se da će naići na
Tommvjevo odobravanje. Prekinuo ga je Jeff Bright, njegov
zamjenik.
Znao je da bi Bright dobio njegov položaj da to njegova
mladost jednostavno nije činila nemogućim. On je bio još jedan
štićenik Harcourt-Smitha, sretan I polaskan što ga zamjenik glavnog
direktora redovito poziva na piće i što ga on tada obavještava o
svemu što se zbiva u sekciji. On će se visoko popesti nakon
imenovanja Harcourt-Smitha za glavnog direktora koje je već bilo na
vidiku.
— Mislio sam da biste možda željeli pogledati popis luka i
aerodroma koje moramo držati na oku, Johne — reče Bright.
Preston je proučavao popis koji je bio stavljen pred njega. Da
li su to zaista svi aerodromi koji saobraćaju s inozemstvom? A luke
koje su mogle primiti trgovačke brodove s teretom iz inozemnih luka
nastavljale su se na sljedećim stranicama. Uzdahnuo je i počeo čitati.
Sljedećeg dana, Petrovski je pronašao ono što je tražio.
Radeći po načelu da svaku kupnju obavi u drugom gradu na
području Suffolka i Essexa, otišao je u Stowmarket. Motocikl je bio
marke BMW K 100, nije bio nov ali u odličnom stanju, velik,
snažnog motora, star tri godine, no kilometar-sat je pokazivao 40000
km. U istoj trgovini opskrbio se i ostalim potrepštinama: crnim
kožnatim hlačama i jaknom, dugim rukavicama i visokim čizmama s
patent-zatvaračem sa strane i zaštitnom kacigom sa štitnikom za lice.
Kupio je kompletnu opremu.
Akontacija od dvadeset posto osiguravala mu je motor, ali
nije ga mogao odmah odvesti. Zatražio je torbe koje bi se mogle
pričvrstiti na vanjskom dijelu stražnjeg kotača, s kutijom od
fiberglasa koja se može zaključati na vrhu; rečeno mu je da može
doći po motocikl za dva dana.
Iz telefonske govornice nazvao je agenta osiguranja u
Colchesteru i dao mu registarski broj BMW-a. Agent je bio uvjeren
da može dobiti privremenu policu za tridesetdnevno osiguranje već
sljedeći dan. Poslat će je u Great White Horse hotel u Ipswichu.
Iz Stowmarketa se Petrovski odvezao sjeverno prema
Thetfordu, malo preko granice u grofoviji Norfolk. Thetford nije bio
ništa osobito; ležao je otprilike na položaju koji mu je trebao.
Pronašao je ono što je tražio poslije ručka. U Magdalen Streetu,
izmenu broja 13A i zgrade Vojske spasa, nalazi se jedno uvučeno
pravokutno dvorište u kojemu je trideset i jedna zaključana garaža.
Na vratima jedne bio je istaknut natpis »Iznajmljuje se«.
Potražio je vlasnika, koji je živio u blizini, unajmio garažu na
tri mjeseca, platio gotovinom i dobio ključ. Garaža je bila mala i
pljesniva, no izvrsno će poslužiti svrsi. Vlasnik je bio sretan što je
dobio gotovinu i nije morao platiti porez, te nije tražio nikakvu
ispravu radi identifikacije. Stoga mu je Petrovski dao izmišljeno ime
i adresu.
Ostavio je svoje motociklističko kožno odijelo, kacigu i
čizme, a u preostalom dijelu poslijepodneva kupio je dvije plastične
bačve od četrdeset litara, napunio ih benzinom kod dva različita
dobavljača i spremio ih u svoju garažu. U sumrak se odvezao natrag
u Ipswich i rekao recepcionaru u hotelu da će sljedećeg jutra platiti
račun i otići.
Preston je ustanovio da se počinje dosađivati do ludila. Na
novom je poslu bio samo dva dana, a proveo ih je čitajući
dokumente. Za vrijeme ručka sjedio je u kantini i ozbiljno razmišljao
o prijevremenom povlačenju iz službe. No postojala su dva
problema. Za čovjeka u srednjim četrdesetim ne bi bilo lako dobiti
dobar posao, a još veći problem je što tajne kvalifikacije njegova
posla teško da su bile one koje bi velika poduzeća držala
zanimljivima.
Druga stvar bila je njegova lojalnost prema sir Bernardu
Hemmingsu. Bio je u MI5 samo šest godina, no starac je bio vrlo
dobar prema njemu. Volio je sir Bernarda i znao je da se sprema
borba za njegov položaj.
Konačnu odluku o izboru šefa MI5 ili šefa MI6 u Britaniji
donosi komitet tzv. »mudraca«. Za MI5 to bi normalno bili stalni
podsekretar Ministarstva unutrašnjih poslova, ministarstvo koje
kontrolira MI5; plus PUS iz Ministarstva obrane; sekretar Kabineta i
predsjednik Zajedničkog obavještajnog komiteta.
Oni bi »preporučili« omiljenog kandidata ministru
unutrašnjih poslova I premijeru, dvojici političara kojih se ovo
postavljenje najviše tiče. Rijetkost je da političari otklone preporuku
Mudraca.
Ali prije no što bi se donijela odluka, rukovodioci bi ispitali
stvar na sebi svojstven način. Bili bi tu diskretni ručkovi u
klubovima, pića u barovima, rasprave za vrijeme kave. U biranju
glavnog direktora MI5, bio bi konzultiran I šef SIS-a, no u ovom
slučaju sir Nigel Irvine bio je blizu mirovine i morao bi imati valjan
razlog da bude protiv kandidata za drugu obavještajnu službu.
Uostalom, on neće raditi s tim čovjekom.
Među najutjecajnijim izvorima, koje bi ispitivali Mudraci,
bio bi glavni direktor (GD) MI5 koji odlazi u mirovinu. Preston je
znao da bi se jedan tako častan čovjek kao što je sir Bernard
Hemmings osjećao obveznim da provede pokusno glasanje šefova
sekcije u svih šest grana službe. To pokusno glasanje mnogo bi
utjecalo na nj, bez obzira kakvi bi bili njegovi osobni osjećaji. Nije
uzalud Brian Harcourt-Smith koristio svoju sve veću nadmoć,
svakodnevno vodeći službu, kako bi namjestio jednog svojeg
štićenika za drugim na čelo brojnih sekcija.
Preston nije sumnjao da bi Harcourt-Smith želio da on otine
prije jeseni, da se pridruži dvojici ili trojici drugih koji su otišli u
civile u zadnjih dvanaest mjeseci.
— Fućkaj ga — primijeti, ne misleći ni na koga posebno u
velikoj praznoj kantini. — Ja ću ostati.
Dok je Preston ručao, Petrovski je napustio hotel, njegova se
prtljaga sada povećala velikim kovčegom punim odjeće koju je
kupio u okolici. Rekao je recepcionaru da će se sada odseliti u
Norfolk i da sakupi svu daljnju poštu koja za njega stigne.
Nazvao je agenta za osiguranje u Colchesteru da provjeri da
li je izdata ograničena polica osiguranja za motocikl. Rus ga je
zamolio da ne šalje policu poštom; sam će doći po nju.
To je smjesta učinio i kasno tog poslijepodneva uselio je na
broj 12 u ulici Cherryhayes. Pola noći proveo je pažljivo radeći na
svojim jednokratnim šiframa, pripremajući kodiranu poruku u koju
neće prodrijeti nijedan computer. Prodiranje u kodirane poruke, znao
je, temeljeno je na uzorcima i njihovim ponavljanjima; I ma koliko
god oni bili rafinirani, computer obično razbija šifru. Uporaba
jednokratne šifre za svaku riječ kratke poruke ne ostavlja za sobom
nikakva uzorka ili ponavljanja.
U subotu ujutro on se odvezao u Thetford, ostavio auto u
garaži i sjeo u mjesni taksi za Stowmarket. Tu je svojim valjanim
čekom platio što je dugovao od cijene BMW-a, ušao u toalet da se
presvuče u svoje kožno odijelo i stavi zaštitnu kacigu koja je bila u
jednoj platnenoj ručnoj torbi: strpao je torbu, svoju jaknu, hlače i
cipele u košaru pričvršćenu na motociklu i odvezao se.
Bila je to duga vožnja koja je trajala mnogo sati. Tek kasno
navečer vratio se natrag u Thetford, presvukao se, zamijenio
motocikl obiteljskim automobilom i mirno se odvezao natrag u
Cherryhayes u Ipswichu, gdje je stigao u ponoć. Nitko ga nije
primijetio, no da i jest, bio bi to samo onaj zgodni mladi gospodin
Ross koji se u petak doselio na broj 12.
U subotu navečer glavni narednik Sjedinjenih Država Averell Cook radije bi imao spoj sa svojom djevojkom u obližnjem
Berfordu. Ili čak igrao biljar s prijateljima. Umjesto toga, bio je u
noćnoj smjeni u zajedničkoj britansko-američkoj prislušnoj stanici u
Chicksandsu.
Glavni ured britanskog elektronskog kompleksa za slušanje i
prodiranje u šifre nalazi se u Vladinom štabu za komunikacije u
Cheltenhamu u Gloucestershireu, na jugu Engleske. No Vladin štab
ima vanjske stanice u različitim dijelovima zemlje, a jednu od njih,
Chiksands u Bedfordshireu, vode zajedno Vladin štab za
komunikacije i Američka nacionalna agencija za sigurnost.
Dani kad su pažljivi ljudi pogrbljeni sjedili sa slušalicama na
ušima, pokušavajući uhvatiti i zabilježiti ručno kuckanje Morzeove
abecede koje je izvodio njemački agent u Britaniji, odavno su prošli.
Posao prisluškivanja, analiziranja, odvajanja nevinih od ne
tako nevinih poruka, njihovo bilježenje i kasnije dekodiranje sada su
preuzeli computeri.
Glavni narednik Cook bio je s pravom uvjeren da bi šuma
antena iznad njega uhvatila svaki šapat i proslijedila ga u banku
computerskih podataka ispod. Snimanje se obavlja automatski,
bilježenje bilo kakvog šapata u eteru koji ne bi smio tamo biti,
također je automatsko.
Pojavi li se takav šapat, vječno budni computer okinuo bi
svoj gumb za »udarac« duboko u vlastitoj utrobi i snimio poruku,
odredio izvor emitiranja, obavijestio ostale computere duž zemlje da
lociraju mjesto emitiranja i alarmirao narednika Cooka.
U 23.43 nešto je prouzročilo da se glavni computer uključio,
netko je emitirao nešto što nije bilo očekivano i što je bilo izvan
kovitlavog kaleidoskopa elektronskih signala koji su ispunjavali zrak
ove planete dvadeset i četiri sata dnevno, computer je to primijetio i
slijedio trag. Glavni narednik Cook opazio je upozoravajući signal i
posegnuo za telefonom.
Ono što je computer uhvatio, bio je »mlaz«, kratki vrisak
zvuka koji je potrajao samo nekoliko sekundi i koji ništa ne bi
mogao značiti ljudskom uhu. Mlaz je krajnji proizvod prilično
napornog postupka pri slanju tajnih poruka. Prvo se napiše kratka
nešifrirana poruka. Zatim se ona kodira, no još uvijek ostaje cijela
lista slova i brojeva. Kodirana poruka otkuca se Morzeovim
znacima, ali se ne emitira već se snimi na vrpcu. Vrpca se potom
ubrza do krajnjeg stupnja, tako da se točkica i crtice koje sačinjavaju
poruku stope I pojave samo kao jedan jedini vrisak koji traje tek
nekoliko sekundi. Kada je odašiljač spreman operator jednostavno
emitira taj vrisak, spakira uređaj i naglo ode.
Za deset minuta, te subotnje večeri, pomoću metode
»trokuta« otkriveno je mjesto odakle je emitiran vrisak. Computeri u
Menwith Hillu u Yorkshireu I Brawdyju u Walesu također su
uhvatili kratko vriskavo emitiranje i zabilježili ga. Kad je mjesna
policija stigla tamo, uspostavilo se da je to mjesto zapravo odmorište
za vozila na pustoj cesti u oblasti Derbyshire Peak.
Nikoga nije bilo tamo.
Poruka je na vrijeme stigla u Cheltenham gdje je usporena na
brzinu na kojoj su se točkice i crtice mogle prepisati u slova. No
nakon dvadest i četiri sata, koliko je poruka prolazila kroz
elektronske mozgove, nazvane prodiračima šifri, odgovor je i dalje
bio velika nepoznanica.
— To je neki uspavani odašiljač, vjerojatno negdje u Midlandsu, i on se »aktivirao« — glavni analitičar je obavijestio glavnog
direktora Vladinog štaba za komunikacije. — Naš čovjek izgleda da
uporabljuje svježu jednokratnu šifru za svaku riječ. Sve dok ih ne
dobijemo više, nećemo prodrijeti u nju.
Bilo je odlučeno da se pomno motri kanal na kojem je
emitirao pošiljalac, premda ako ponovno bude emitirao, gotovo je
sigurno da će to biti na drugom kanalu. Kratka poruka koja je
opisivala taj incident došla je, između ostalih i na stolove sir
Bernarda Hemmingsa i sir Nigela Irvinea.
Poruka je bila primljena i drugdje, što je bilo značajnije, u
Moskvi. Dešifrirana duplikatom jednokratne šifre uporabljene u
napuštenom Ipswichu, poruka je govorila onima koji su za nju
zainteresirani da je čovjek na terenu zgotovio sve predradnje i da je
spreman primiti svojeg prvog kurira.
Uskoro će nastupiti proljetno kopnjenje, no zasad tvrdi se
snijeg čvrsto držao na granama stabala breze i jela. S istaknutog
dvostruko ostakljenog prozora na sedmom posljednjem katu zgrade
Prve glavne uprave u Jasenovu, jedan čovjek zurio je van na pejzaž
dokle je oko sezalo, preko mnoštva zimskog drveća, do zapadnog
kraja jezera na koje su ljeti voljeli dolaziti strani diplomati iz
Moskve I zabavljati se.
Tog nedjeljnog jutra general-potpukovnik Jevgenij Sergejevič Karpov više bi volio da je sa svojom ženom i djecom,
teenagerima, u svojoj dači u Peredelkinu, no čak i kad se netko
uzdigao u službi tako visoko kao Karpov, postoje neke stvari koje
mora obaviti osobno. Dolazak agenta iz Kopenhagena bila je jedna
takva stvar. Baci letimičan pogled na sat. Bilo je skoro podne, a taj je
čovjek kasnio.
Okrenuvši se od prozora, uzdahnuo je i bacio se na udobnu
stolicu za okretanje za svojim stolom.
U pedeset i sedmoj godini, Jevgenij Karpov bio je na vrhuncu
karijere i moći koja je moguća za profesionalnog obavještajca unutar
KGB-a ili barem unutar Prve glavne uprave. Fedorčuk je otišao više,
ravno do predsjedništva i do MVD-a, no to je bilo zahvaljujući tome
što se ulagivao generalnom sekretaru. Štoviše, Fedorčuk nije ni bio
iz Prve glavne uprave; rijetko kada je napuštao Sovjetski Savez;
svoju je moć postigao uništavajući disidente i nacionaliste.
No za čovjeka koji je proveo godine služeći svojoj zemlji u
inozemstvu — uvijek u minusu glede unapređenja na najviše
položaje u Sovjetskom Savezu — Karpov je dobro stajao. Mršav,
pristao čovjek, u dobro skrojenom odijelu, jedan od drznika iz Prve
uprave, bio je general-potpukovnik i prvi zamjenik šefa Prve glavne
uprave. Kao takav, bio je najviše rangirani profesionalni obavještajac
(IO) i u stranoj obavještajnoj službi, jednake važnosti kao zamjenici
direktora operacija i obavještajne službe u CIA-i ili kao sir Nigel
Irvine u britanskom SIS-u.
Prije mnogo godina, na svom putu prema moći, generalni
sekretar svrgnuo je Fedorčuka s predsjedničkog mjesta u KGB-u
kako bi imao kontrolu nad Ministarstvom unutrašnjih poslova, a
zamijenio ga je general Čebrikov. To je ostavljalo upražnjeno
mjesto; Čebrikov je bio jedan od dvojice prvih zamjenika
predsjednika.
Slobodno mjesto prvog zamjenika predsjednika KGB-a bilo
je ponuneno general-pukovniku Krijuškovu koji je na njega i
uskočio. Problem je bio u tome što je Krijuškov tada bio šef Prve
uprave i nije se želio odreći tog moćnog položaja. Želio je u isto
vrijeme zadržati oba položaja. Čak je i Krijuškov shvatio — a
Karpov je osobno mislio da je ograničenih pogleda — da ne može
biti na dva mjesta odjednom; ne bi mogao biti u isto vrijeme u uredu
prvog zamjenika šefa u Centru na trgu deržinski i u uredu šefa Prve
uprave u Jasenovu.
Dogodilo se da je mjesto prvog zamjenika šefa Prve uprave,
koje je postojalo godinama, bitno dobilo na važnosti. I dosad je to
bio položaj za službenika sa znatnim operativnim iskustvom,
zapravo najviši u Prvoj upravi, čija se karijera mogla uzdizati.
Budući da Krijuškov više nije bio stanovnik »tog sela« — u žargonu
KGB-a izraz za Jasenovo — posao prvog zamjenika postao je još
važniji.
Kada se general B. S. Ivanov povukao u mirovinu, priliku su
imali dva kandidata: Karpov, tada malo premlad, koji je vodio Treći
odsjek u sobi 6013, odsjek koji je pokrivao Britaniju, Australiju,
Novi Zeland i Skandinaviju; i Vadim Vasiljevič Kirpičenko, na malo
višem položaju koji je vodio »S«-upravu ili »Ilegalu«. Kirpičenko je
dobio posao.
Kao neka vrsta utješne nagrade, Karpov je bio unaprijeđen za
šefa moćne »Ilegalne« uprave na kojem je položaju ostao dvije
godine.
Tada je rano u proljeće Kirpičenko učinio jednu dobru stvar:
jureći niz vijugavu cestu Sadovaja Spaskaja blizu sto na sat, njegov
je automobil naletio na jednu lokvu benzina koji je iscurio iz nekog
kamiona, tako da je posve izgubio kontrolu nad vozilom. Tjedan
dana kasnije, na groblju Novodevičji održana je prilično diskretna
ceremonija, a tjedan dana nakon toga, Karpov je dobio njegov
položaj napredujući od general-majora do general-potpukovnika.
Bio je sretan što može »Ilegalu« predati starom Borisovu,
koji je ovdje bio broj dva tako dugo da se malo njih moglo sjetiti
koliko je to godina bilo i koji je u svakom slučaju zavrijedio taj
položaj.
Zazvonio je telefon na njegovu stolu i on brzo podigne
slušalicu.
— Na liniji je drug general-major Borisov.
Lupus in fabula, pomisli. Zatim se namršti. Imao je jednu
privatnu liniju koja nije prolazila kroz razvodnu ploču Centrale, a
njegov stari kolega je nije koristio. Mora da je zvao izvana. Rekavši
svom sekretaru da dovede kurira iz Kopenhagena čim stigne, pritisne
gumb za vanjske linije i preuzme Borisovljev poziv.
— Pavelu Petroviču, kako si mi ti ovog lijepog dana?
— Pokušao sam te zvati kući, a onda u daču. Ljudmila mi je
rekla da si na poslu.
— Jesam. Nekima je dobro na poslu.
Karpov je zadirkivao starca. Borisov je bio udovac, živio je
sam i imao je više radnih subota negoli bilo tko drugi.
— Jevgenije Sergejeviču, moram te vidjeti.
— Naravno. Ne moraš to moliti. Hoćeš li sutra doći ovdje ili
da ja donem u grad?
— Bi li to moglo biti danas?
Čudno, pomislio je Karpov. Nešto mora da je zaista snašlo
starog momka. Djelovao je kao da je pijan.
— Jesi li bio pri boci, Pavelu Petroviču?
— Možda jesam — reče očajni glas s druge strane žice. —
Možda je čovjeku tu I tamo potrebna koja čašica. Osobito kad ima
problema.
Karpov shvati, bez obzira što je, da je vrlo ozbiljno. Prestane
ga zadirkivati.
— U redu, starec — reče blaže — gdje si?
— Znaš moj ljetnikovac?
— Naravno. Želiš da tamo donem?
— Da, bio bih ti zahvalan — reče Borisov. — Kad bi mogao
doći?
— Recimo oko šest — predložio je Karpov.
— Imam spremnu jednu bocu votke — reče Borisov i
prekine vezu.
— Ne za mene — promrmlja Karpov.
Za razliku od većine Rusa, Karpov uopće nije pio, a kad je
pio radije se opredijelio za umjeren armenijski konjak ili sa scotch
koji je stizao za njega osobno u torbi iz Londona. Votku je smatrao
kao neku prostotu, a ljutu votku čak i gore od toga.
Moje nedjeljno poslijepodne u Peredelkinu potpuno je
propalo, pomisli. Nazove Ljudmilu da kaže da neće doći. Nije
spomenuo Borisova; samo je rekao da ne može doći i da će se oko
ponoći vidjeti u njihovu stanu u centru Moskve.
Još uvijek je bio zbunjen Borisovljevom neuobičajenom
agresivnošću; mnogo su toga prošli zajedno, previše da bi se osjećao
povrijeđenim, no bilo je to čudno za čovjeka koji je obično bio tako
blag i flegmatičan.
Tog nedjeljnog poslijepodneva redovni avion Aeroflota iz
Moskve stigao je na londonski aerodrom Heathrow nešto poslije
sedamnaest sati.
Kao i u svim ostalim Aeroflotovim posadama, i u ovoj je bio
jedan član koji je radio za dva gospodara; sovjetsko državno
zrakoplovstvo i za KGB. Prvi oficir Romanov nije bio službenik
KGB-a, već samo agjent, što je značilo da špiclira svoje kolege, a s
vremena na vrijeme prenosi poruke ili nešto isporuči.
Cijela posada zatvorila je avion i ostavila ga zemaljskim
službenicima preko noći. U Moskvu bi trebali odletjeti sutradan. Kao
i obično, prošli su kroz prolaz za posadu i carinici su samo letimično
pregledali njihovu prtljagu.
Nekoliko ih je imalo portabl tranzistore i nitko nije obratio
pažnju na Romanovljev model sony koji mu je visio na kožnom
remenu s ramena. Luksuzna roba sa Zapada bila je dio razmetljivosti sovjetskog državljanina na inozemnom putovanju, svi su
to znali, i premda su imali krajnje ograničene iznose strane valute,
kasete i kasetofoni, zajedno s radio-aparatima i parfemima za žene u
Moskvi, bili su omiljena roba.
Nakon prolaska kroz carinu i ured za useljavanje, cijela se
posada ukrcala u svoj minibus i krenula prema hotelu Green Park,
gdje su inače odsjedale Aeroflotove posade. Tko god da je
Romanovu u Moskvi dao taj tranzistorski prijemnik samo tri sata
prije uzlijetanja, mora da je znao da Aeroflotove posade na
Heathrowu teško da uopće netko i pregledava. Britanski
kontraobavještajci izgleda da su to prihvatili, i premda bi to mogao
biti veliki rizik, on mora da je mnogo podnošljiviji u usporedbi s
provođenjem prilično velike operacije nadzora.
Kada je došao u svoju sobu, Romanov nije mogao a da ne
pogleda radio sa znatiželjom. Zatim slegne ramenima, zaključa ga u
svoju torbu i sine u bar kako bi se pridružio ostalim službenicima na
piću. Točno je znao što mora s njim učiniti sutra poslije doručka.
Učinit će to i potom zaboraviti sve što je u vezi s tim. Tada još nije
znao da će po povratku u Moskvu otići ravno u karantenu.
Karpovljev auto škripio je na snijegom prekrivenom putu
nešto prije šest; proklinjao je Borisovljevo inzistiranje da ima
vikendicu na tako napuštenom mjestu.
Svi u službi znali su da je Borisov otkačen. U društvu koje je
gledalo na svaki individualizam, ili skretanje od neke norme — da se
ne spominje ekscentričnost — kao krajnje sumnjivo, Borisov se
provlačio jer je bio neuobičajeno dobar na svom poslu. Bio je u
tajnoj obavještajnoj službi otkako je bio dječak i neki od uspješnih
poteza koje je poduzeo protiv Zapada bili su legendarni u školama za
obuku i u kantinama gdje su službenici nižeg položaja ručavali.
Nakon jednog kilometra, Karpov je mogao razabrati svjetla
drvene kolibe ili izbe gdje se Borisov volio odmarati preko
weekenda. Drugi su voljeli, čak žudjeli za time, da njihove kuće za
odmor budu smještene u priznatim zonama u skladu s njihovim
položajem, a sve su te zone bile zapadno od Moskve duž krivudave
rijeke preko Uspenskog mosta. No Borisov to nije volio. Istočno od
glavnoga grada, duboko u šumi, nalazila se njegova kuća; on se
volio, kad god bi mogao pobjeći od svog radnog stola, povući u nju i
izigravati prostodušnog seljaka u tradicionalnoj izbi. Čajka je stigla
ispred drvenih vrata.
— Čekaj ovdje — reče Karpov svom vozaču.
— Bolje da stavim nešto pod kotače jer ćemo se inače
ukopati — progunna Miša.
Karpov klimne u znak odobravanja i iziđe. Nije obuo kaljače
jer nije znao da će gacati kroz snijeg do koljena. Posrtao je prema
vratima i zakucao. Vrata se otvoriše, otkrivajući pravokutnik žutog
svjetla, što su ga bacale parafinske svjetiljke; na njima je stajao
general-major Pavel Petrovič Borisov, obučen u sibirsku košulju,
pamučne hlače i pustene čizme.
— Izgledaš kao lik izišao iz nekog Tolstojevog romana —
primijeti Karpov dok ga je Borisov uvodio u dnevnu sobu gdje je
ciglena peć puna cjepanica davala kolibi toplinu majčine utrobe.
— Bolje nego da sam odjeven u nešto iz izloga Bond Streeta
— gunnao je Borisov dok je uzimao Karpovljev kaput i vješao ga na
drvenu kuku. Otčepio je jednu bocu votke tako snažno da se točila
kao sirup i ispunila dvije duple čaše. Muškarci su sjeli, među njima
je bio stol.
— Naiskap — Karpov podigne svoju čašu, ruskim stilom,
držeći je izmenu kažiprsta i palca s ispruženim malim prstom.
— U zdravlje — odgovori Borisov i iskape prvi gutljaj. Jedna
stara seljakinja oblina kao poklopac za čajnik, blijedog lica i sijede
kose skupljene otraga, kao utjelovljenje Majke Rusije, došla je i
tresnula na stol crni kruh, luk, kisele krastavce i kocke sira, te otišla
bez riječi.
— Dakle, u čemu je problem, starec? — upita Karpov.
Borisov je bio pet godina stariji od njega i nije to bilo prvi put da ga
se dojmio izgled toga čovjeka koji je bio slika i prilika pokojnog
Dwighta Eisenhowera. Karpov je znao da je on, za razliku od
mnogih u službi, bio omiljen kod svojih kolega i obožavan od svojih
mladih agenata.
Odavno su mu nadjenuli nježan nadimak »starec«, riječ koja
je nekad imala značenje poglavara
ruskog sela, no danas je značila nešto kao »starac« ili »le
patron«.
Borisov je zlovoljno zurio u njega preko stola.
— Jevgenije Sergejeviču, koliko se mi dugo poznajemo?
— Više no što se mogu sjetiti — reče Karpov.
— I u tom vremenu, jesam li ti ikada lagao?
— Koliko mi je poznato, ne — Karpov je bio ozbiljan.
— I namjeravaš li mi sada lagati?
— Ne, ako ne budem morao — reče oprezno Karpov. Što li
je, zaboga, snašlo tog starog momka?
— Što onda, do vraga, radiš s mojim odsjekom? — glasno
zapita Borisov.
Karpov ozbiljno razmisli o pitanju.
— Zašto mi ne kažeš što se zbiva u tvojem odsjeku? —
uzvrati mu.
— Oguljen je, eto što je — režao je Borisov. — Ti mora da si
iza toga. Ili bar znaš o tome. Kako k vragu od mene očekuju da
vodim operacije »S« kad mi uzimaju najbolje ljude, najbolje
dokumente i najbolju opremu. Krvave godine teškoga rada ... sve
zaplijenjeno za samo nekoliko dana.
Eksplozija je prošla, no pritajio ju je u sebi. Karpov se
nasloni izgubljen u mislima, a Borisov ponovno do vrha napuni čaše.
Ne bi se mogao popesti tako visoko kao što jest u labirintskim
hodnicima KGB-a a da nije imao razvijeno šesto čulo za opasnost.
Borisov nije bio sklon da sve gleda crno; iza ovoga što je rekao mora
da je postojalo nešto, ali Karpov stvarno nije znao što je to.
Nagnuo se naprijed.
— Pavle Petroviču — reče, uporabljujući vrlo prisni
deminutiv za Pavela — kao što kažeš, zajedno smo mnogo godina.
Vjeruj mi, nemam pojma o čemu pričaš. Hoćeš li, molim te, prestati
vikati i reći mi što je na stvari.
Borisov je bio smekšan, premda još uvijek zbunjen Karpovljevim uvjeravanjem da ne zna o čemu je riječ.
— U redu — reče, kao da objašnjava očiglednu stvar djetetu.
— Prvo, dolaze dva blesana iz Centralnog komiteta i traže da im
predam najboljeg ilegalca, čovjeka kojega sam godinama osobno
podučavao i u kojega polažem najveće nade. Kažu mi da mora biti
prebačen na »posebne zadatke«, ma što god to da znači. Dobro,
dajem im svog najboljeg čovjeka. To mi se ne sviđa, ali ipak to
činim. Dva dana kasnije, evo ih natrag. Žele moju najbolju legendu,
legendu za koju je trebalo deset godina da se sastavi. Još od one
proklete iranske afere nije se tako prema meni ponašalo. Sjećaš li se
iranskog posla? Još uvijek se nisam oporavio od toga.
Karpov je klimnuo. Tada nije bio u Ilegalnoj upravi, no
Borisov mu je sve to ispričao kad je Karpov bio direktor »Ilegale«
dvije godine. U zadnjim danima vladavine iranskoga šaha,
Menunarodni odsjek Centralnog komiteta odlučio je da bi bila
zgodna ideja potajno ukloniti cijeli politbiro iranske komunističke
partije izvan Irana.
Opljačkali su Borisovljeve kaotično skupljene dokumente i
prisvojili dvadeset i dvije savršene iranske legende, tajne priče koje
je Borisov čuvao da bi slao ljude u Iran, a ne da bi ih iz njega
izvukao.
— Oguljen do kostiju — u tom je trenutku zajaukao — samo
da bi se ti prljavi Arapi doveli na sigurno.
Kasnije se žalio Karpovu.
— Svejedno im to nije pomoglo. Ajatolah je još na vlasti, a
Tudeh još uvijek progone, ne možemo više tamo ni postaviti neku
operaciju.
Karpov je znao da ga ta afera još uvijek izjeda, no ovaj novi
slučaj bio je još čudniji. Kao prvo, o takvom zahtjevu trebao je i on
biti obaviješten.
— Koga si im dao? — upita.
— Petrovskog — rezignirano reče Borisov. — Morao sam.
Tražili su najboljeg, a on je, dakako, bolji od ostalih. Sjećaš se
Petrovskog?
Karpov je klimnuo. Vodio je »Ilegalu« samo dvije godine, no
sjećao se svih najboljih ljudi u njoj i operacija u toku. Uostalom, i na
svom novom položaju imao je pristup u to.
— U čijoj je nadležnosti bio taj nalog?
— Pa, tehnički od Centralnog komiteta. Ali po posebnoj
nadležnosti... — Borisov pokaže ukočen prst prema stropu, što se
moglo zaključiti, prema nebu.
— Od Boga? — upita Karpov.
— Gotovo. Našeg voljenog generalnog sekretara. To je bar
moja pretpostavka.
— Još nešto?
— Da. Tek što su mi uzeli legendu, isti klaunovi dolaze
ponovno. Taj put uzeše prijemni kristal jednog od skrivenih
odašiljača što si ih ti posijao u Engleskoj još prije četiri godine. Zato
sam mislio da je to sve tvoje maslo.
Karpovljeve oči se suze. Kada je bio direktor »Ilegale«,
NATO zemlje su pregrupirale krstareće rakete i pershing 2.
Washington je očajnički pokušavao ponovno omogućiti zadnje
prikazivanje svih filmova Johna Waynea, a Politbiro je bio vrlo
zabrinut. Dobio je naređenja da dade prioritet planiranju velikih
sabotaža u pozadini koje je planirala »Ilegala» u Zapadnoj Europi, za
slučaj bilo kakvog neprijateljstva.
Kako bi ispunio to naređenje, postavio je mnogo skrivenih
radio-odašiljača u Zapadnoj Europi, uključujući tu i tri u Britaniji.
Ljudima koji su nadzirali uređaje i bili osposobljeni da njima rukuju
bilo je naređeno da se »uspavaju« I pritaje dok ne budu aktivirani
odrenenom šifrom prepoznavanja, koju će im poslati jedan agent.
Uređaji su bili najmoderniji, a da se dešifrira poruka, prijemni uređaj
bi trebao programirani kristal. A ti kristali bili su pohranjeni u sefu
Ilegalne uprave.
— Koji odašiljač — pitao je.
— Onaj što si ga uvijek zvao Poplar.
Karpov je klimnuo. Znao je da sve operacije, agenti i oprema
imaju službeno šifrirano ime. No on je bio na službi u Britaniji vrlo
dugo i dobro je poznavao London tako da je imao i privatna šifrirana
imena za svoje vlastite operacije, a ona su se temeljila na imenima
londonskih okruga čija su imena imala dva sloga.
Tri odašiljača, za koja je naredio da se postave u Britaniji,
bila su za nj Hackney, Shoreditch i Poplar.
— Još nešto, Pavle Petroviču?
— Naravno. Ti momci nisu nikad zadovoljni. Posljednjeg
kojeg su pokupili bio je Igor Volkov.
Major Volkov je radio u Odsjeku za izvršavanje akcija sve
dok Politbiro nije odlučio da takvi poslovi štete ugledu SSSR-a i
rekao Bugarima i Istočnim Nijemcima da preuzmu prljave poslove.
Otad se odsjek V, ili izvršenje akcija, bavio sabotažom.
— Koja je njegova specijalnost?
— Prenošenje tajnih pošiljki preko državnih granica, osobito
u Zapadnu Europu.
— Krijumčarenje.
— U redu, krijumčarenje. On je dobar. Zna više o granicama
u tom dijelu svijeta i o tome kako izbjeći carinskim i imigracionim
postupcima, negoli itko drugi koga imamo. Hm... kojeg smo imali,
trebao bih reći. I njega su mi uzeli.
Karpov je ustao, nagnuo se i položio obje ruke na starčeva
ramena.
— Gledaj, starec, dajem ti riječ, to nije moje djelo. Čak o
tome nisam ni znao. No obojica znamo da to mora da je nešto
krupno, a to znači da je opasno početi okolo gurati nos. Ostani
staložen i pritajen, progutaj gubitke. Pokušat ću mirnim putem
doznati što se događa i kada možeš dobiti natrag svoje ljude I
opremu. Ti sa svoje strane, ni riječi o tome, jasno?
Borisov podigne obje ruke s naprijed okrenutim dlanovima.
— Znaš me, Jevgenije Sergejeviču, umrijet ću kao najstariji
čovjek u Rusiji.
Karpov se nasmije. Obuče kaput i uputi se prema vratima.
Borisov ga je ispraćao.
— I ja mislim da hoćeš — reče Karpov.
Kad su se vrata za njim zatvorila, Karpov pokuca na vozačev
prozor.
— Slijedi me sve dok ne odlučim ući — reče. Počeo je hodati
niz snježnu stazu, zaboravivši na led koji je prijanjao za njegove
gradske cipele i vunene hlače.
Ledeni noćni zrak bio je osvježavajući na licu, i tjerao je na
isparavanje votke, a i trebala mu je bistra glava kako bi mogao
razmišljati. To što je čuo, silno ga je razljutilo. Netko, a nije sumnjao
tko bi to mogao biti, pripremao je privatnu operaciju u Britaniji. Bez
obzira na veliki udarac zadan prvom zamjeniku šefa Prve glavne
uprave, on, Karpov, proveo je mnogo godina u Britaniji i upravljao
agentima u njoj da ju je držao svojim osobnim područjem.
Dok je general Karpov zamišljen hodao niz stazu, telefon je
zazvonio u malom londonskom stanu u Highgateu, petsto metara od
groba Karla Marxa.
— Jesi li tamo, Barry? — ženski glas zvao je iz kuhinje. Iz
dnevne sobe odvratio je muški glas:
— Da, ja ću dignuti slušalicu.
Čovjek je otišao do hodnika i podignuo slušalicu dok je
njegova žena nastavila pripremati nedjeljnu večeru.
— Barry?
— Ja sam.
— Oprosti, žao mi je što te smetam u nedjelju navečer. Ovdje
»C«.
— Oh, 'večer, sir.
Barry Banks je bio iznenađen. Nije bilo nezabilježeno, ali ni
često, da Meštar zove kući nekog od svojih ljudi.
— Gledaj, Barry, u koliko sati obično ujutro dolaziš u
Charles Street?
— Oko deset, sir.
— Možeš li sutra krenuti sat ranije i doći do mene u Sentinee
da porazgovaramo?
— Da. Naravno.
— Dobro. Onda se vidimo oko devet.
Barry Banks bio je u odsjeku K.7 centrale u Charles Streetu
koji je pripadao službi MI5, no zapravo je bio čovjek iz MI6 čiji je
posao bio da bude veza sir Nigela Irvinea sa Službom sigurnosti.
Dok je jeo večeru koju mu je pripremila supruga, uzaludno se pitao
što to želi sir Nigel i zašto to mora biti izvan radnog vremena.
Jevgenij Karpov nije ni trunku posumnjao da se priprema i
izvodi tajna operacija i da se ona tiče Britanije. Petrovski je bio takav
stručnjak, to je znao, da je mogao proći kao Britanac u samom srcu
te zemlje; legenda koja je bila uzeta iz Borisovljevih dokumenata
pristajala je Petrovskom do savršenstva; odašiljač Poplar bio je
sakriven u sjevernom Midlandsu u Engleskoj. Ako je Volkov bio
premješten zbog svoje specijalnosti za unošenje pošiljaka u
Britaniju, mora da su poduzeti i drugi premještaji, ali iz različitih
uprava izvan Borisovljeva područja djelovanja.
Sve to upućuje na vjerojatnost da će Petrovski otići u
Britaniju u dubokoj tajnosti ili je već možda otišao. Ništa čudno u
tome, to je bilo ono zbog čega se i obučavao. Ono što jest bilo
čudno, bilo je to da su Prva glavna uprava i on sam bili nemilosrdno
isključeni iz te operacije. To nije imalo smisla, ima li se na umu
njegovo osobno iskustvo s Britanijom.
Vratio se dvadeset godina unatrag i svojoj vezi s Britanijom,
onoj večeri u rujnu 1967, kad je obilazio barove Zapadnog Berlina
gdje se skupljalo britansko osoblje kad nije bilo na dužnosti. Budući
da je bio prodorni »ilegalac« koji je napredovao u službi, to je bila i
njegova dužnost u to vrijeme.
Njegov pogled se zaustavio na mrzovoljnom mladom
čovjeku ogorčena izgleda u udaljenom dijelu bara, čije su civilno
odijelo i ošišana kosa govorili da je riječ o »britanskim vojnim
snagama«. Prišao je bliže usamljenom čovjeku koji je pio i otkrio da
je on dvadesetdevetogodišnji radio-operater iz jedne signalnokontrolne jedinice u službi Kraljevskog zrakoplovstva u Gatowu. Bio
je također i temeljito nezadovoljan većinom stvari u svom životu.
Između rujna i siječnja 1968. Karpov je obrađivao tog
čovjeka iz RAF-a, pretvarajući se prvo da je Nijemac, za kojeg se
inače izdavao jer je to tada I bila njegova fasada, a potom je priznao
da je Rus. Bio je to lak posao, toliko lak da je to bilo gotovo
sumnjivo. No bio je originalan: Englezu je godilo da bude predmet
KGB-ova interesa, osjećao je neprimjerenu mržnju prema vlastitoj
službi i zemlji te je pristao da radi za Moskvu. U ljetu 1968. Karpov
ga je osobno obučavao u Istočnom Berlinu. Što ga je više upoznao,
to ga je više prezirao. Bližio se kraju rok službe čovjeka iz RAF-a u
Berlinu i njegova ugovora s RAF-om te je bio obvezatan vratiti se u
Britaniju i demobilizirati u rujnu 1968. Bilo mu je predloženo da
prilikom napuštanja službe u zrakoplovstvu zatraži posao u vladinom
štabu za komunikacije u Cheltenhamu. Pristao je na to, a u rujnu
1968. baš to je i učinio. Njegovo ime bilo je Geoffrev Prime. Karpov
je bio premješten pod diplomatskim imunitetom u sovjetsku
ambasadu u Londonu kako bi nastavio voditi Primea, i nastavio ga
kontrolirati sljedeće tri godine, sve dok se 1971. nije vratio natrag u
Moskvu i predao kontrolu svom nasljedniku. No taj je slučaj
pomogao njegovoj karijeri, te je bio unaprijeđen u majora i
premješten ponovno u Treći odsjek, odakle se bavio materijalom s
Primeova izvora kroz sedamdesete godine. Bilo je sigurno u svim
obavještajnim službama da će operacija koja donosi dobre materijale
biti registrirana I nagrađena, a službenik koji kontrolira tu operaciju
ne može se udaljiti od nagrade.
Godine 1977. Prime je napustio Vladin štab za komunikacije;
Britanci su znali da postoji jedan cinkaroš i psi su njuškali. 1978.
Karpov je ponovno otišao u London, ovaj put kao šef cijele
rezidenture s činom pukovnika. Premda izvan Vladinog štaba za
komunikacije, Prime je još uvijek bio agent i Karpov ga je želio
upozoriti da se ponaša diskretno. Karpov je naglasio da ne postoje
nikakvi dokazi za njegove aktivnosti prije 1977. Prime je mogao
samo optužiti samoga sebe.
Danas bi bio slobodan čovjek samo da je mogao držati svoje
prljave ruke podalje od malih curica, bijesno je mislio Karpov. Jer
dugo je znao za tu Primeovu sklonost. Vjerojatno je neka optužba za
prljav bestidni nasrtaj na neku djevojčicu dovela policiju na njegova
vrata i na kraju do njegova priznanja.
Dobio je trideset i pet godina zatvora zbog sedam optužbi za
špijunažu.
No London im je donio dva bonusa kako bi ublažio propast
afere Prime. Na jednom koktelu 1980. Karpov je bio predstavljen
jednom državnom službeniku iz britanskog Ministarstva obrane.
Isprva taj čovjek nije dobro čuo Karpovljevo ime, pa su uljudno
razgovarali nekoliko minuta sve dok taj čovjek nije ustanovio da je
Karpov Rus. Kad je to shvatio, njegovo se držanje promijenilo. Iza
njegovog osornog i hladnog držanja, Karpov je otkrio istinsko
gnušanje svejedno da li kao prema Rusu ili kao komunistu.
Nije bio uznemiren već radoznao. Čuo je da je ime tog
čovjeka George Berenson, a daljnja istraživanja pokazala su da je taj
čovjek predani antikomunist I strastveni obožavalac Južnoafričke
Republike. Osobno je obilježio Berensona kao mogućeg kandidata
za vrbovanje pomoću lažne zastave.
U svibnju 1981. vratio se u Moskvu kako bi preuzeo Treći
odsjek i raspitao se uokolo da li postoji prosovjetski orijentiran
Južnoafrikanac koji zasad još nije aktiviran. Ilegalna uprava
spomenula je dvojicu, jedan je oficir Gerhardt iz Južnoafričke
mornarice, a drugi diplomat po imenu Marais. No Marais se upravo
vratio u Pretoriju nakon tri godine službe u Bonnu.
U proljeće 1983. Karpov je napredovao do general-majora i
postao šef Ilegalne uprave, koja je kontrolirala Maraisa. Naredio je
tom Južnoafrikancu da zatraži premještaj u London gdje bi ovaj
skončao svoju dugu diplomatsku karijeru, a 1984. u tome je i uspio.
Karpov je osobno u dubokoj tajnosti odletio za Pariz i sam instruirao
Maraisa: trebao je obraditi Georgea Berensona i vrbovati ga za
Južnoafričku Republiku.
U veljači 1985, nakon smrti Kirpičenka, Karpov je naslijedio
njegovo mjesto, a mjesec dana kasnije, u ožujku, Marais je reportirao
da je Berenson pao u stupicu. Taj je mjesec stigla prva serija
Berensonovih materijala; bilo je to dvadeset i četiri karatno zlato,
materijal najbolje kvalitete. Otad je osobno vodio operaciju
Berenson/Marais kao »direktorski slučaj«; dvaput u dvije godine
susreo je Maraisa u različitim europskim gradovima kako bi mu
čestitao I informirao se o operaciji. Kurir je upravo u vrijeme ručka
donio posljednju seriju Berensonova materijala koju je Marais
poslao na adresu KGB-a u Kopenhagenu.
Vrijeme provedeno u Londonu, od 1978. do 1981, donijelo
mu je i drugih prednosti.
U skladu sa svojim običajem, nadjenuo je Primeu i Berensonu šifrirana imena: Prime je bio Knightsbridge, a Berenson
Hampstead. A onda, bio je tu još i Chelsea ...
Poštovao je Chelsea isto kao što je prezirao Primea i
Berensona. Za razliku od ove dvojice, Chelsea nije bio agent već
veza, čovjek visoko u establishmentu svoje zemlje i čovjek koji je,
poput Karpova, bio pragmatist, sjedinjen sa stvarnošću svojega
posla, svojom zemljom i ostalim svijetom. Karpov se nikada nije
prestao čuditi novinarskim napisima na Zapadu o obavještajcima
koji žive u svijetu mašte; za njega, političari su bili ti koji žive u
snovima, koji su zavedeni i zbunjeni svojom vlastitom
propagandom.
Obavještajci, vjerovao je, možda hodaju sjenovitim ulicama,
lažu i varaju kako bi izvršili svoj zadatak, no ako su ikada zalutali u
carstvo mašte, kao što su to tako često radili CIA-ini tajni operativci,
bilo je to samo onda kad su bili u neprilici.
Chelsea mu je dvaput nagovijestio da će, nastavi li SSSR
odrenenim putem, uskoro doći do gužve koju će valjati srediti; i
dvaput je bio u pravu. Karpov je upozorio svoje ljude na prijeteću
opasnost i zadobio golem ugled kad se pokazalo da je imao pravo.
Prestao je razmišljati o prošlosti i prisilio se da razmišlja o
sadašnjem problemu. Borisov je bio u pravu: generalni sekretar je
izvodio neku osobnu i privatnu operaciju pred njegovim nosom u
Britaniji a isključio je KGB iz nje.
Naslutio je opasnost; starac nije bio profesionalni
obavještajac unatoč godinama provedenim na čelu KGB-a.
Karpovljeva karijera možda visi na koncu; ipak, bilo je vrlo važno
saznati što se to zaboga zbiva. Ali oprezno, vrlo oprezno.
Pogledao je na sat. Pola dvanaest. Dao je znak da se
automobil približi, ušao je u njega i odvezao se kući u Moskvu.
Barry Banks stigao je u štab SIS-a deset minuta do devet tog
ponedjeljka ujutro.
Sentinel House je velika, pravokutna zgrada iznenanujuće
blistavog izgleda na južnoj obali, iznajmljena određenom vladinom
ministarstvu od Velikog londonskog vijeća. Njezina dizala su
neispravna, a oko nižih katova mozaički zid zauvijek je odbacio
svoje cigle kao keramičku prhut.
Banks se identificirao na recepciji i pošao ravno gore. Meštar
ga je odmah primio, što je bila njegova uobičajena srdačnost i blaga
narav prema ambicioznim podrenenim službenicima.
— Poznaješ li slučajno jednog momka čije je ime John
Preston iz »petice«? — upita »C«.
— Da, sir. Ne baš dobro, no sreo sam ga nekoliko puta.
Obično u baru u Gordonu kad sam bio tamo.
— On vodi C.1(A), zar ne, Barry?
— Ne više. Premješten je u C.5(C). Prošli tjedan.
— Oh, je li, to je došlo prilično iznenada. Čuo sam da je
prilično dobro radio u C.l(A).
Sir Nigel nije smatrao potrebnim obavijestiti Banksa da je on
već sreo Prestona na sastancima Zajedničkog obavještajnog komiteta
i da mu je on bio osobno njuškalo u Južnoafričkoj Republici. Banks
nije ništa znao o aferi Berenson, niti je to morao znati. Sa svoje
strane, Banks se pitao što to Meštar ima na umu.
Koliko je on znao, Preston nije imao ništa sa »šesticom«.
— Prilično iznenada. Zapravo, on je u C.l(A) bio samo
nekoliko tjedana. Sve do Nove godine bio je šef u F.l(D). Tada mora
da je nešto učinio što je uznemirilo sir Bernarda, ili puno vjerojatnije
Briana Harcourt-Smitha. Bio je oslobođen dužnosti i premješten u
C.l(A). I onda je 1. travnja ponovno morao dići sidro.
Ah, pomisli sir Nigel. Uznemirio Harcourt-Smitha, zar ne?
To je sumnjivo. Pitam se zašto.
— Imaš li kakvu ideju što je to mogao učiniti da uznemiri
Harcourt-Smitha? — reče on glasno.
— Načuo sam nešto, sir. Od Prestona. Nije govorio meni, ali
bio sam dovoljno blizu da čujem. Bilo je to u baru u Gordonu, prije
otprilike dva tjedna.
Djelovao je uznemireno. Očigledno, proveo je godine
pripremajući neki izvještaj i podnio ga je prošli Božić. Mislio je da je
vrijedan pažnje, no Harcourt-Smith ga je svrstao u kategoriju
»obustaviti daljnju akciju«.
— Hmmmmm. F.l(D)... to su aktivnosti lijevih ekstremista,
zar ne? Gledaj Barry, želim da nešto učiniš za mene. Nije to
potrebno razglasiti na sva zvona. Samo tiho. Prođani broj dossiera
tog izvještaja i izvuci ga iz Registra, hoćeš li? Stavi ga u neku torbu i
pošalji ga ovamo, naznačeno osobno za mene.
Banks se našao ponovno na ulici i krenuo sjeverno prema
Charlesu nešto prije deset.
Posada Aeroflota bez žurbe je doručkovala, a u 9.29 prvi
oficir Romanov pogledao je na sat i otišao u muški zahod. Bio je u
njemu prije i provjerio u koji pregradak mora ući. Bio je to onaj
drugi s kraja. Kod prvog s kraja vrata su bila zatvorena i zaključana.
Ušao je u susjedni i zaključao vrata.
U 9.30 stavio je na pod pokraj pregrade jednu malu karticu
na koju je napisao odrenenih šest znamenki. Ispod pregrade se
pojavila jedna ruka, povukla karticu, napisala nešto na nju i vratila je
natrag na pod. Romanov ju je podigao. Na drugoj strani bilo je šest
brojeva koje je očekivao.
Nakon što je provjerena identifikacija, položi tranzistor na
pod i ruka ga tiho povuče u susjedni pregradak. Vani je netko
koristio pisoar. Romanov povuče vodu i otključa vrata; prao je ruke
sve dok čovjek koji je bio u WC-u nije otišao, a potom je slijedeći ga
izišao van. Minibus za Heathrow bio je pred vratima.
Nitko od posade nije primijetio da nedostaje njegov sony;
mislili su naprosto da je u njegovoj torbi. Prvi kurir je obavio
isporuku.
Barry Banks telefonirao je sir Nigelu oko podne. Bila je to
njihova sigurna unutrašnja linija.
— To je prilično čudno, sir Nigel — reče. — Pribavio sam
broj dossiera tog izvještaja kojeg ste tražili i otišao u Registar po
njega. Prilično dobro poznajem arhivista. Potvrdio mi je da je
izvještaj u kategoriji »obustaviti daljnju akciju«. No nalazi se vani.
— Vani?
— Vani. Posuđen.
— Tko ga je uzeo?
— Čovjek po imenu Swanton. Poznajem ga. Čudna stvar je u
tome što on radi u Financijama. Pitao sam ga mogu li ga posuditi od
njega. Odbio je, rekavši da ga još nije pročitao. To je druga čudna
stvar. Prema Registru, drži ga već tri tjedna. Prije toga bio je vani
kod nekog drugog.
— Kod čistača zahoda? — upita sir Nigel.
— Gotovo tako. Kod nekoga u administraciji.
Sir Nigel je na trenutak razmislio. Najbolji način da se neki
dossier zadrži neprestano izvan opticaja jest da je stalno vani kod
nekog čovjeka ili kod njegovih štićenika. Gotovo uopće nije sumnjao
da su Swanton i onaj drugi čovjek Harcourt-Smithovi momci.
— Barry, želim da saznaš Prestonovu privatnu adresu. Potom
dođi opet ovdje.
General Karpov tog je popodneva sjedio za svojim stolom u
Jasenovu i trljao ukočeni vrat. Prošla noć nije bila spokojna. Većinu
je probdio, dok je Ljudmila spavala pokraj njega. Pred svitanje došao
je do zaključka koji ga nije napuštao ni kad je dalje razmišljao, u
trenucima koje je mogao ukrasti od dnevnog posla.
Generalni sekretar bio je iza te tajanstvene operacije koja se
spremala u Britaniji, no unatoč pretenzijama da čita i govori na
engleskom, on nije poznavao tu zemlju. Zato bi se morao osloniti na
savjet nekoga tko je poznaje.
Bilo je mnogo takvih — u Ministarstvu vanjskih poslova.
Međunarodnom odjelu Centralnog komiteta, u GRU-u i KGB-u. No
ako je zaobišao KGB, zašto ne bi zaobišao i ostale?
Dakle, neki osobni savjetnik. I što je više razmišljao, to se
više kristaliziralo ime njegova osobnog bete noirea. Prije mnogo
godina, kao mladić koji je krčio svoj put u službi, divio se Philbyju.
Svi su mu se divili. No kako su godine prolazile, on je napredovao,
dok je Philby padao. On je također promatrao kako se taj engleski
prebjeg izrodio u propalog pijanca. Činjenica je da Philby nije bio
blizu nekog britanskog tajnog dokumenta (osim onih koje mu je
pokazivao KGB) još od 1951. godine. On je napustio Britaniju 1955.
te otišao u Bejrut i čak nije više bio na Zapadu do svog konačnog
odmetništva 1963. Dvadeset i četiri godine. Karpov je držao da sada
bolje poznaje Britaniju od Philbyja.
Bilo je tu još nešto. Dok je bio u KGB-u, znao je da je
generalni sekretar na neki način impresioniran Philbyjem, njegovim
staromodnim ukusima I izvještačenošću, njegovim prenemaganjem
engleskog gentlmana, njegovom nesklonošću prema suvremenom
svijetu pop glazbe, motora i blue jeansa — ukus koji je bio ogledalo
ukusa i generalnog sekretara. Nekoliko puta, Karpov je pouzdano
znao, generalni je sekretar zatražio Philbyjev savjet kao potvrdu
savjetu koji je primio od Prve glavne uprave. Zašto to ne bi učinio i
sada?
Konačno, u Karpovljevom katalogu bio je jedan podatak.
Philby se jednom, samo jednom zaletio, rekavši nešto vrlo
zanimljivo. Želio se vratiti kući. Zbog toga, ako ni zbog čega drugog,
Karpov mu nije vjerovao. Nimalo. Prisjetio se izboranog,
nasmijanog lica za stolom preko puta na Krijuškovljevoj večeri prije
Nove godine, što je onda rekao o Britaniji? Nešto o tome da
Karpovljev odjel precjenjuje njezinu političku stabilnost?
To su bili komadići koji su se počeli slagati u mozaik.
Odlučio je provjeriti gospodina Harolda Adriana Russella Philbyja.
No znao je da se čak i na njegovoj razini takve stvari evidentiraju;
uzimanje dokumenata iz Registra, službeni zahtjevi za podacima,
telefonski razgovori, pismene obavijesti. Stoga provjera mora biti
neslužbena, privatna i prije svega usmena. Generalni sekretar je bio
vrlo opasan čovjek ako bi mu se netko suprotstavio.
John Preston je stigao u svoju ulicu i bio je sto metara od
ulaza u svoju kuću, kad je čuo da ga netko doziva. Vidio je Barryja
Banksa kako prelazi ulicu.
— Zdravo, Barry, kako je svijet malen, što radiš ovdje? Znao
je da taj čovjek iz K.7. živi u sjevernom dijelu grada, na području
Highgatea. Možda je išao na koncert u obližnji Albert Hali.
— Zapravo, tebe čekam — reče Banks, prijateljski se
smiješeći. — Gledaj, jedan moj kolega želi te vidjeti. Imaš li što
protiv?
Preston je bio zaintrigiran, ali ne i sumnjičav. Znao je da je
Banks iz »šestice« ali ne i tko bi se to želio s njim sastati. Dopustio
je Banksu da ga vodi preko ulice sto metara niže. Banks se zaustavi
pokraj parkiranog forda-granade, otvori zadnja vrata i rukom pokaže
Prestonu da pogleda unutra što je ovaj i učinio.
— Dobra večer, Johne. Smeta li vam ako malo popričamo?
Iznenađen, Preston uđe I sjedne pokraj figure u kaputu.
Banks zatvori vrata i odšeta dalje.
— Vidite, znam da je to čudan način susretanja. No što je, tu
je. Ne želimo izazivati nikakve neprilike, zar ne? Naprosto sam
osjećao da nisam imao pravu priliku da vam se zahvalim za posao
što ste ga obavili u Južnoafričkoj Republici. Bio je to prvoklasan
posao. Henry Pienaar je bio impresioniran. I ja isto.
— Hvala vam, sir Nigel. — što je sada zaboga želio taj stari
prepredeni lisac?
Svakako to nije bilo da mu se zahvali. No »C« je izgledao
zamišljeno.
— Ima jedna druga stvar — konačno reče, kao da glasno
razmišlja. — Mladi Barry mi je rekao da je saznao kako ste prošlog
Božića podnijeli jedan vrlo interesantan izvještaj o ekstremnoj ljevici
u našoj zemlji. Možda sam u krivu, no tu bi mogla biti riječ i o
inozemnim operacijama što se tiče financiranja, ako shvaćate na što
mislim. Stvar je u tome da vaš izvještaj nije došao do nas u Firmu.
Šteta.
— Bio je kategoriziran kao »obustaviti daljnju akciju« —
brzo reče Preston.
— Da, da, to mi i Barry kaže. Šteta, zaista šteta. Volio bih ga
pogledati. Ima li šanse da nekako dođem do kopije?
— U Registru je — reče Preston zbunjeno. — Možda je ad
acta, ali je u Registru. Barry ga treba uzeti i poslati vam ga u torbi.
— Zapravo, ne može — reče sir Nigel — već je uzet. Uzeo
ga je Swanton. I nije završio s čitanjem. Ne želi ga proslijediti dalje.
— Ali Swanton je iz Financija — usprotivi se Preston.
— Da — žalosno promrmlja sir Nigel — a prije toga bio je
vani kod nekog iz administracije. Moglo bi se gotovo pomisliti da ga
netko drži podalje od pogleda.
Preston je sjedio zabezeknut. Kroz vjetrobran je mogao
vidjeti Banksa kako šeta ulicom.
— Postoji još jedna kopija — reče. — Moja osobna. Nalazi
se u mom osobnom sefu.
Banks ih je odvezao. U večernjem gustom prometu, to je bilo
gmizanje od Kensingtona do Gordon Streeta. Sat kasnije, Preston se
nagnuo do prozora grenade i predao sir Nigelu kopiju svojeg
izvještaja.
General Jevgenij Karpov popeo se na zadnju stepenicu trećeg
kata stambene zgrade u Prospektu mira i pozvonio. Nakon nekoliko
trenutaka vrata je otvoriše. Na njima je stajala Philbyjeva žena.
Iznutra je Karpov mogao čuti glasove malih dječaka koji su pili čaj.
Izabrao je šest sati poslije podne, slutivši da bi se do tada morali
vratiti kući iz škole.
— Zdravo, Erita.
Zabacila je glavu prkosno. Vrlo zaštitnički raspoložena dama.
Možda je znala da Karpov baš nije obožavalac njezina muža.
— Druže generale.
— Je li Kim kod kuće?
— Ne. Nije ovdje.
Ne »vani je«, već »nije ovdje«, pomisli Karpov. Glumio je
iznenađenje.
— Oh, nadao sam se da ću ga zateći. Znate li kad će se
vratiti?
— Ne znam. Vratit će se kad se vrati.
— Znate li gdje bih ga mogao pronaći?
— Ne znam.
Karpov se namršti. Philby je nešto bio rekao na toj večeri kod
Krijuškova... nešto o tome kako mu nije dopušteno voziti otkako je
pretrpio srčani udar. Već je prije pogledao na podzemnom
parkiralištu. Philbyjeva volga je bila tamo.
— Mislio sam da ga vi vozite naokolo, Erita.
Napola se osmjehnula. To nije bilo lice žene koju je napustio
muž. Prije osmijeh žene čiji je muž unaprijenen.
— Ne vozim ga više. Ima vozača.
— Stvarno? No pa žao mi je što ga nisam vidio. Pokušat ću
ga uhvatiti kad se vrati.
Spustio se niz stepenice duboko zamišljen. Umirovljeni
pukovnici nisu imali osobnog vozača. Kad je stigao u svoj stan, koji
je bio dva bloka iza hotela Ukrajina, nazvao je KGB-ov vozni park i
tražio da razgovara sa šefom. Kad se predstavio, šefova reakcija je
bila prikladno pokorna. Bio je otvoren i srdačan.
— Nije moj običaj da šaljem cvijeće, ali ne vidim razloga da
to ne učinim kad se učini dobar posao.
— Hvala, druže generale.
— Riječ je o onom šoferu koji vozi mojeg prijatelja, druga
pukovnika Philbyja.
Vrlo povoljno govori o njemu. Vrlo dobar vozač, kaže
Philby. Ako se moj vozač ikad razboli, tražit ću njega.
— Hvala još jednom, druže generale. Reći ću to vozaču
Gregorijevu osobno.
Karpov je spustio slušalicu. Vozač Gregorijev. Nikada nije
čuo za nj. No bezazlen razgovor s njim mogao bi biti koristan.
Sljedećeg jutra, 8. travnja, Akademik Komarov mirno je
prošao pokraj Greenocka, uplovio u rijeku Clyde i krenuo uzvodno u
luku Glasgow. Kratko je stao u Greenocku kako bi ukrcao pilota i
dva carinika.
Popili su uobičajenu čašicu pića u kapetanovoj kabini i
ustanovili da je brod isplovio prazan iz Lenjingrada, natovaren
balastom, kako bi pokupio teški teret dijelova za crpke od firme
Weir of Cathcart Limited. Carinici su provjerili popis posade, ali
nisu zapamtili nijedno ime. Kasnije će se ustanoviti da je mornar koji
je radio na palubi, Konstantin Semjonov, bio na tom popisu.
Kad sovjetski ilegalci brodom ulaze u neku zemlju,
uobičajena je praksa da ne budu navedeni na popisu posade. Oni
stižu šćućureni u kakvoj uskoj sobici, vješto ugrađenoj na brodu i
tako dobro skrivenoj da ju ni vrlo temeljito pretraživanje ne bi
uspjelo pronaći. Tada, ako taj čovjek iz nekih operacionih razloga ili
naprosto slučajno ne otplovi na istom brodu, nema protuslovlja na
popisu posade. No ovo je bila hitna operacija. Nije bilo vremena za
promjene u građi broda.
Još jedan mornar stigao je s dva čovjeka iz Moskve samo
nekoliko sati prije no što je Komarov napustio Lenjingrad i krenuo
prema Glasgowu, te kapetan i njegov politički oficir nisu imali
drugog izbora nego da ga stave na popis posade.
Njegova mornarička matrikula bila je u redu i on će se vratiti,
bilo im je rečeno.
Međutim, taj je čovjek dobio za sebe jednu kabinu, cijelo
putovanje proveo je u njoj, a dva prava mornara s palube kojima je ta
kabina zapravo pripadala, bila su šiknuta van da spavaju u vrećama
na podu oficirske blagovaonice. Te vreće su bile već pospremljene
kad je na brod došao škotski pilot. Dolje u svojoj kabini, očigledno
napet, drugi kurir čekao je ponoć.
Pilot s rijeke Clyde stajao je na zapovjedničkom mostu
Komarova, a polja Strathclvdea odmicala su pred njim dok je žvakao
sendvič za doručak. U Moskvi je već bilo podne. Karpov je ponovno
nazvao KGB-ov vozni park. Na dužnosti je bio novi šef osoblja, kao
što je i očekivao da će biti.
— Izgleda da je moj vozač dobio gripu — reče. — Danas još
radi, no za sutra mu dajem slobodan dan.
— Osigurat ćemo vam da dobijete zamjenu, druže generale.
—Želio bih vozača Gregorijeva. Je li on na raspolaganju?
Čuo sam sve najbolje o njemu.
Dok je službenik provjeravao svoje popise, čulo se šuškanje
papira.
— Zaista jest. On je bio na dužnosti, no sada je ponovno
ovdje.
— Fino. Recite mu da se javi sutra ujutro u osam u moj
moskovski stan. Ključevi će biti kod mene, a čajka će biti u garaži.
Sve čudnije i čudnije, pomislio je dok je spuštao telefonsku
slušalicu.
Gregorijevu je bilo nareneno da neko vrijeme vozi Philbyja.
Zašto? Zato što je bilo previše vožnji a da bi Erita to mogla
savladati? Ili zato da Erita ne bi znala kamo on odlazi. A sada se taj
čovjek ponovno vratio u vozni park. Smisao toga? Možda to da je
Philby sada bio negdje drugdje i da više nije trebao vozača, bar dok
se ne završi operacija u koju je bio upleten.
Te večeri Karpov je rekao svom vozaču da može sutra uzeti
slobodan dan i otići s obitelji na izlet, na čemu mu je vozač bio
zahvalan.
Te iste srijede navečer, sir Nigel Irvine imao je zakazanu
večeru s jednim prijateljem u Oxfordu.
Jedna od čarobnih stvari u vezi s St Anthony's Collegeom u
Oxfordu, kao i u vezi s mnogim drugim utjecajnim britanskim
institucijama, jest u tome da on ne postoji za širu javnost.
Zapravo postoji, ali je toliko malen i diskretan da bi ga netko
dok razgledava vrt, jednostavno promašio. Glavna zgrada je malena,
elegantna i skrivena od pogleda; ta ustanova ne nudi nikakva
predavanja za stjecanje viših, akademskih stupnjeva, ne školuje
studente, svi slušači su već diplomirali, pa prema tomu nema ni
diplomaca i ne dodjeljuju se nikakve diplome. Ima nekoliko stalnih
profesora koji katkad zajedno objeduju u glavnoj zgradi, ali žive u
sobama koje su razbacane po gradu, i povremenih predavača koji
stanuju negdje drugdje a koledž samo ponekad posjećuju. Koledž je
katkad pozivao ljude izvana da se obrate članovima — što je bila
neobično velika čast — a profesori i neki članovi katkad su podnosili
izvještaje višem ešalonu britanskog establishmenta, gdje su ti
izvještaji uzimani vrlo ozbiljno. Financiranje koledža je privatno.
U stvari, to je jedna »cisterna misli« gdje skupljeni umovi,
često s velikim akademskim iskustvom, proučavaju jednu jedinu
disciplinu, neki tekući posao.
Te večeri sir Nigel je objedovao u glavnoj zgradi sa svojim
domaćinom, profesorom Jeremyjem Sweetingom. Nakon izvrsnog
jela profesor odvede Meštra natrag u svoju ugodnu kuću, u
predgrađu Oxforda, na porto i kavu.
— Dakle, Nigel — reče profesor Sweeting dok su načinjali
jednu bocu berbe Taylor, ugodno se smjestivši ispred vatre u radnoj
sobi. — što mogu učiniti za tebe?
— Jesi li kojim slučajem čuo za jednu stvar koja se zove
MBR, Jeremy?
Profesor Sweeting zadržao je svoj porto u zraku. Zurio je
jedno vrijeme u njega.
— Znaš, Nigel, ti zaista znaš kako da čovjeku upropastiš
večer kad to želiš. Gdje si čuo za ta slova?
Umjesto odgovora, sir Nigel Irvine pruži mu Prestonov
izvještaj. Profesor Sweeting pažljivo ga je čitao i to je potrajalo cijeli
sat. Irvine je znao da, za razliku od Johna Prestona, profesor nije bio
pravi tragač. Niti bi sudjelovao u nekoj istrazi u praksi. No imao je
enciklopedijsko znanje o marksističkoj teoriji i praksi, o
dijalektičkom materijalizmu i Lenjinovim učenjima o primjenjivanju
teorije i prakse u provonenju vlasti. Njegov posao bio je da čita,
proučava, usporenuje i analizira.
— Izvanredno — reče Sweeting dok je vraćao natrag
izvještaj. — Drugačiji pristup, drugačiji stav, naravno, i potpuno
drugačija metodologija. No i mi smo došli do istih zaključaka.
— Nemaš ništa protiv da mi kažeš do kakvih ste vi to
zaključaka došli? — upita blago sir Nigel.
— To je samo teorija, naravno — branio se profesor Sweeting. — Tisuću slamki na vjetru koje mogu, ali ne moraju, činiti
jedan plast sijena. U svakom slučaju, evo čime se ja bavim još od
lipnja 1983.
Govorio je dva sata i kad je sir Nigel otišao natrag u London
u svoju malu kuću, bio je zamišljen.
Akademik Komarov je bio privezan u pristaništu Finnieston
u srcu Glasgowa kako bi divovska dizalica tamo mogla ukrcati crpke
ujutro. Tamo nema carinske ni pasoške kontrole; strani mornari
mogu jednostavno išetati s broda, proći pristaništem i naći se na
ulicama Glasgowa.
U ponoć, dok je profesor Sweeting još uvijek pričao, mornar
Semjonov prošao je pomičnim mostom, krenuo pristaništem nekih
stotinu metara, zaobišao Bety's Bar na čijim je vratima nekolicina
pijanih mornara protestirala, tražeći svoje pravo na još jedno piće, i
okrenuo prema Finnieston Streetu.
Bio je neupadljiv, obuven u izgužvane cipele, odjeven u
samtaste hlače, dolcevitu i vjetrovku. Ispod jednog pazuha stiskao je
vreću od grube jute vezanu špagom. Prošavši ispod Clydeside
Expresswaya, stigao je do Argyle Streeta, skrenuo lijevo i išao do
Patrick Crossa. Nije konzultirao nikakvu mapu već je išao ravno
prema Hyndland Roadu. Dva kilometra dalje, došao je do glavnog
prometnog puta, Great Western Roada. Rutu je zapamtio već puno
ranije.
Ovdje provjeri svoj sat; vidio je da još ima pola sata
vremena, a do sastanka nije bilo više od deset minuta hoda. Skrenuo
je lijevo i uputio se u pravcu hotela Pond, zatim prema jezeru sto
metara iza BP servisne stanice čija je svjetla mogao vidjeti kako
blješte u daljini. Bio je gotovo već pokraj autobusnog stajališta na
raskršću Great Westerna i Hughendena, kad ih je ugledao. Nehajno
su se vukli po autobusnom stajalištu, bilo je pola dva ujutro, bila su
petorica.
U nekim dijelovima Britanije zovu ih skinheads ili punks, no
u Glasgowu ih zovu nedovi. Pomislio je da prijeđe cestu, no bilo je
prekasno. Jedan od njih mu se obratio i oni izlete iz zaklona. Malo je
zinao engleski, no njihov prost, zbog pijanstva nerazgovijetan,
glasgowski dijalekt porazio ga je. Zapriječiše prolaz na pločniku,
tako da je zastao na cesti. Jedan od njih ščepa ga za ruku i zadere se.
Što je taj prostak zapravo rekao, bilo je:
— Kaj furaš ftoj vreči, a?
Ali on to nije mogao razumjeti, stoga je odmahnuo glavom i
pokušao proći. Tada su skočili na njega i pao je pod kišom udaraca.
Kad je bio u jarku, počelo je cipelarenje. Nejasno je osjetio kako
ruke natežu njegovu jutenu vreću, pa ju je stisnuo na svoj trbuh
objema rukama i preokrenuo se, primajući udarce u glavu I bubrege.
Devonshire Terrace gleda na raskršće, na red solidnih četverokatnica za srednju klasu, to su žućkaste i sive zgrade sazidane
od pješčenjaka. Na posljednjem katu jedne od njih, gospođa
Sylvester, stara udovica, koja je živjela sama i koju je mučio artritis,
nije mogla spavati. Čula je viku dolje s ulice i odhramala od kreveta
do prozora. Ono što je vidjela navelo ju je da odšepesa preko sobe do
telefona, okrenula je 999 i zatražila policiju. Rekla je policijskom
telefonistu na koje raskršće treba poslati kola, no spustila je slušalicu
kad je bila zamoljena da kaže svoje ime i adresu. Pristojni ljudi, a
ove iz Devonshire Terracea vrlo su pristojni, ne žele biti upleteni u
takvo što.
Policijski pozornici Alistair Craig i Hugh Mcbain bili su u
svojim patrolnim kolima dva kilometra od Great Westerna, na kraju
Hillheada, kada je stigao poziv. Prometa gotovo nije ni bilo pa su do
autobusnog stajališta stigli za devedeset sekundi. Nedovi ih
prepoznaše kako dolaze po prednjim svjetlima i sireni, pa su prestali
pokušavati istrgnuti jutenu vreću i otrčaše preko travnate trake koja
je dijelila Hughenden od Great Westerna, tako da ih auto nije mogao
slijediti. Dok je policijski pozornik Craig iskočio iz patrolnog auta,
oni su bili samo sjene koje nestaju i gonjenje je bilo beskorisno. U
svakom slučaju, prednost je imala žrtva.
Craig se sagnuo nad čovjeka. Bio je šćućuren u položaju
embrija i u nesvjesti.
— Ambulantna kola, Hughie — viknuo je policijskom
pozorniku McBainu i vozač je odmah bio za radio-prijemnikom. Za
šest minuta stigla su kola iz bolnice Western. U međuvremenu,
dvojica policajaca nisu dirala ozlijeđenog čovjeka, prema pravilu,
osim što su ga prekrili s pokrivačem.
Bolničari ga smjestiše na nosila i odnesu otraga u vozilo. Dok
su ga pokrivali, Craig uzme vreću od jute i smjesti je u stražnji dio
ambulantnih kola.
— Ti idi s njim, ja ću vas slijediti — doviknuo je McBain,
tako da se i Craig popeo u ambulantna kola. Svi su stigli na odjel za
nesretne slučajeve za manje od pet minuta. Bolničari su u kolicima
brzo odveli ozlijenenog čovjeka kroz vrata duž hodnika i stigli u
odjel za hitne slučajeve. Budući da je to bio hitni slučaj, nije bilo
potrebno proći kroz javnu čekaonicu, gdje je uobičajena skupina
pijanaca u te sitne jutarnje sate liječila posjekotine i modrice
zadobivene u kontaktu s tvrdim predmetima.
Craig je pričekao McBaina dok je parkirao patrolna kola i
pridružio mu se na ulazu.
— Ti sredi formalnosti oko prijema, Hughie, ja ću otići da
vidim mogu li saznati ime i adresu.
McBain uzdahne. Formalnosti oko prijema bile su
beskonačno duge. Craig je uzeo vreću od jute s poda i slijedio kolica
duž prolaza do odjela za hitne slučajeve.
Taj odjel u bolnici Western sastojao se od samootvarajućih
vrata na svakom kraju i od dvanaest zastorom prekrivenih soba za
pregled, po šest na svakoj strain središnjeg hodnika. Jedanaest soba
uporabljuju se za preglede; dvanaesta je soba za sestre i najbliža je
stražnjem ulazu kroz koji su došla kolica. Vrata na drugom kraju
imaju stakla kroz koja se moglo vidjeti van, ali ne i unutra i koja su
vodila u javnu čekaonicu gdje su ranjenici koji su kadri hodati sjedili
I čekali svoj red.
Ostavivši McBaina za portirovim stolom sa svežnjem formulara za prijem koje je valjalo ispuniti, Craig je prošao kroz
ostakljena vrata kako bi video onesviještenog čovjeka na kolicima na
drugom kraju. Sestra koja ga je nadzirala dala je Craigu uobičajenu
kratku informaciju — naravno, živ je — i naložila nosačima da
smjeste čovjeka na stol u jednoj od soba za pregled kako bi se kolica
mogla vratiti u ambulantna kola. Izabrali su sobu nasuprot
ograđenom prostoru za sestre.
Bio je pozvan mlađi dežurni liječnik, Indijac dr Mehta.
Rekao je nosačima da skinu ozlijenenog čovjeka do pojasa — nije
vidio nikakve znakove krvarenja kroz hlače — i podrobno ga je
pregledao prije no što je naložio rendgenski pregled.
Zatim je otišao da pregleda druge hitne slučajeve iz neke
prometne nesreće.
Dežurna sestra telefonirala je na rendgen, no bio je zauzet.
Obavijestit će je kad budu slobodni. Pristavila je čajnik da si
pripremi šalicu čaja. Policijski pozornik Craig, ustanovivši da je
anonimna osoba još uvijek u nesvijesti iza njegovih leđa, s druge
strane hodnika, uzeo je čovjekovu vjetrovku, ušao u sobu za sestre i
stavio na stol vjetrovku i vreću od jute.
— Imaš li višak tog pića? — upitao je sestru, šaljivom
familijarnošću kojom se služe ljudi iz noćnih službi čija je dužnost
čistiti nered jednog takvog velikog grada.
— Možda — reče — no ne vidim zašto bi ga trošila na takve
kao što si ti.
Craig se iskesi. Opipao je džepove vjetrovke i izvadio
mornarevu matrikulu. Na njoj je bila fotografija čovjeka preko puta,
no matrikula je bila napisana na dva jezika, ruskom i francuskom.
Ništa nije razumio. Nije znao čitati ćirilicu, no ime je bilo
ispisano i latinicom u dijelu na francuskom jeziku.
— Tko je naš Jimmy? — upita dežurna sestra, pripremajući
dvije šalice čaja.
— Izgleda da je mornar i to Rus — reče Craig.
Kada građanina Glasgowa napadne neka banda nedova, to je
jedna stvar; no kada je riječ o strancu, i to još Rusu, to bi moglo
izazvati probleme. Kako bi otkrio s kojeg se broda iskrcao taj čovjek,
Craig isprazni vreću od jute.
U njoj je bio samo tanki pulover u koji je bila omotana jedna
zatvorena okrugla limena kutija za duhan. Unutra nije bio duhan već
pamučna vuna, u kojoj su bile zamotane dvije okrugle aluminijske
pločice, a među njima nalazila se još jedna pločica promjera pet
centimetara od tamnosivog metala. Craig prouči nezainteresirano tri
pločice, ponovno ih vrati na njihovo mjesto u pamučnu vunu, zatvori
limenu kutiju i položi je na stol pokraj matrikule. Nije znao da je s
druge strane hodnika žrtva prepada došla k svijesti i da je gledala
kroz zastore u njega. No znao je da je bilo vrijeme da javi svojem
Odjelu da u rukama ima ozlijeđenog Rusa.
— Mogu telefonirati, srce? — upita sestru i pruži ruku prema
telefonu.
— Ne zovi me srce — odvrati sestra koja je bila nešto starija
od dvadesetčetvorogodišnjeg policijskog pozornika Craiga. — Bože,
svaki dan dolaze sve mlađi.
Policijski pozornik počne okretati brojke. Ono što je prolazilo
kroz misli Konstantina Semjonova, nikad se neće saznati. Omamljen
i zbunjen, vjerojatno od potresa mozga zbog primljenih udaraca u
glavu, mogao je vidjeti jasnu crnu uniformu britanskog policajca koji
je bio preko puta hodnika okrenut leđima.
Mogao je vidjeti svoju matrikulu i paket, za koji mu je bilo
rečeno da ga donese u Britaniju i preda agentu na jezeru, kako ga
policajac svojim rukama stavlja na stol. Gledao je kako policajac
ispituje njezin sadržaj — on se osobno nije usudio otvoriti limenku
— i sada je taj čovjek telefonirao. Možda su mu se ukazala beskrajna
preslušavanja trećeg stupnja u nekom smrdljivom podrumu ispod
sjedišta policije u Strathclydu...
Prvo što je shvatio policijski pozornik Craig, bilo je to da je
neočekivano odgurnut u stranu. Nečija gola ruka nasrne na njega
kako bi zgrabila limenu kutiju. Reagirao je brzo, ispustivši
telefonsku slušalicu i zgrabivši ispruženu ruku.
— Do vraga, Jimmy... — povikne; a onda, pretpostavljajući
da jadan momak halucinira, uhvati čovjeka i pokuša ga obuzdati.
Limenka se tresla u ruci Rusa I pala na pod. Za trenutak, Semjonov
je buljio u škotskog policajca, zatim panično stade trčati. Dozivajući
»Hej, Jimmy, vrati se ovamo ...« policijski pozornik Craig pojuri za
njim.
Shortie Patterson bio je pijanac. Život posvećen kušanju
proizvoda firme Speysidea činio ga je nezaposlenim i nesposobnim
za posao. On nije bio običan pijanac; napravio je pravu umjetnost od
pića. Prethodni dan spiskao je novčanu potporu koju je primao,
otišao ravno u najbližu gostionicu i u ponoć je bio paraliziran. U
sitne sate protivio se ofenzivnom držanju stupa ulične svjetiljke koji
je odbio odgovoriti njegovim usrdnim molbama za čašicom pića, te
je stoga lupio tu kreaturu.
Bio je na rendgenskom snimanju zbog slomljene ruke i
vraćao se niz hodnik kad je trčeći naletio neki čovjek izmrcvarenog
krvavog lica, gol do pojasa i isprebijan, iz susjednog pregratka; za
njim je trčao policajac. Shortie je znao svoju dužnost prema sudrugu
koji pati. Nije volio policajce koji izgleda nisu imali pametnijeg
posla nego da ga odvuku iz savršeno udobnog jarka i predaju ljudima
koji su ga okupali. Pustio je da bjegunac prone mimo njega, a zatim
podmetnuo nogu.
— Ti glupi klipane — vikao je Craig kad je tresnuo dolje.
Dok se digao, izgubio je deset metara za Rusom.
Semjonov je prošao kroz staklena vrata u javnu čekaonicu,
nije vidio uska vrata za izlaz koja su mu bila s lijeve strane, već je
istrčao kroz veća dvostruka vrata s desne strane. Došao je do prolaza
kroz koji je bio dovezen trideset minuta ranije. Ponovno je skrenuo
desno i ugledao kako mu se približavaju kolica koja su pratili jedan
doktor i dvije sestre što su pridržavale boce plazme — bila je to žrtva
prometne nesreće.
Kolica su blokirala cijeli prolaz, a iza sebe čuo je zvuk
čizama u trku.
Na lijevoj strani bilo je četvorokutno predsoblje u kojemu su
bila dvoja vrata od dizala. Jedna vrata praznoga dizala zatvarala su
se. Bacio se u još uvijek otvoren mali prostor upravo dok su se
zatvarala. Dok se dizalo penjalo, čuo je kako policajac bespomoćno
udara po vratima. Naslonio se i zatvorio oči.
Policijski pozornik Craig uputi se prema stepenicama i potrča
gore. Na svakom katu provjerio je svjetla iznad vrata dizala. Još se
uvijek uspinjao. Na najvišem, desetom, katu bio je već vruć, srdit i
zadihan.
Semjonov je izišao na desetom katu. Pogledao je u jedna
vrata koja bi mu mogla biti korisna, no to je bio odjel u kojem su
spavali pacijenti. Bila su tu još jedna otvorena vrata koja su vodila
do stepenica. Potrčao je kroz njih i našao se u drugom hodniku.
Posve na kraju nalazila su se stražnja vrata; te tople, vlažne noći bila
su otvorena. Vodila su na ravni krov zgrade.
Policijski pozornik Craig je zaostao, no konačno ipak prođe
kroz posljednja vrata i zakorači u noć. Prilagodivši oči na tamu,
razabrao je obris čovjeka na sjevernoj ogradi. Njegova je srdžba
iščezla. Vjerojatno bih i ja paničario da se probudim u nekoj
moskovskoj bolnici, pomisli. Počeo se približavati, podignutih ruku
kako bi pokazao da su prazne.
— Doni, Jimmy ili Ivane, kako god da ti je ime. Sve je u
redu. Dobio si samo koji udarac u glavu, to je sve. Hajde, pođi sa
mnom dolje.
Oči su mu se sad već posve privikle na tminu. Mogao je
vidjeti lice Rusa osvijetljeno svjetlima grada ispod njih. Čovjek ga je
promatrao kako mu se približava sve dok nije došao na šest metara
od njega. Potom je pogledao dolje, duboko uzdahnuo, zatvorio oči i
skočio.
Policijski pozornik Craig nije mogao povjerovati u to
nekoliko sekundi, čak I pošto je čuo mukli tresak tijela koje je
udarilo na parkiralište za automobile trideset metara niže.
— Oh, Kriste — prošaputao je — u nevolji sam.
Šeprtljavim prstima napipao je radio-prijemnik i nazvao svoj
Odjel.
Stotinu metara dalje od BP benzinske stanice, kilometar od
autobusnog stajališta, u sjeni hotela Pond bilo je umjetno jezerce za
jedrenje. S pločnika vodi do šetališta oko jezera nekoliko skupina
kamenih stepenica, a pri dnu tih stepenica nalaze se dvije drvene
klupe.
Tiha prilika u crnom motociklističkom odijelu pogledala je
na sat. Tri sata.
Sastanak je bio zakazan za dva. Jednosatno čekanje bilo je
najviše što se moglo dopustiti. Postojao je i drugi, naknadni
sastanak; drugo mjesto, dvadeset I četiri sata kasnije. Bit će tamo.
Ako se veza ne pojavi, ponovno će morati upotrijebiti radio. Ustao je
i otišao.
Policijski pozornik Hugh McBain nije bio za portirovim
stolom kad su Craig i Rus protrčali kroz čekaonicu odjela za hitne
slučajeve. Bio je u kolima I provjeravao točno vrijeme prepada i
usporenivao s vremenom poziva. Saznao je o tome tek kad je njegov
»susjed« (glasgowski slang za partnera) sišao u čekaonicu blijed i
potresen.
— Alistair, imaš li njegovo ime i adresu? — upita.
— On je ... on je bio ruski mornar — reče Craig.
— Oh, do vraga, samo nam je još to trebalo. Kako se to
evidentira?
— Hughie, upravo se... bacio s krova.
McBain ispusti olovku i zabulji se u svog susjeda ne
vjerujući. Svaki je policajac znao, krenu li stvari po zlu, najprije
pokrivaš sebe, u potpunosti slijediš procedure, nikakve kaubojske
taktike, ni jako pametne inicijative.
— Jesi li nazvao Odjel? — upita.
— Aha, netko je već na putu ovamo.
— Pronađimo doktora — reče McBain.
Pronašli su dra Mehtu, već iscrpljenog noćnim primanjima.
Slijedio ih je do parkirališta, proveo ne više od dvije minute
ispitujući razmrskani leš, proglasio ga mrtvim, te se vratio svojim
dužnostima. Dvojica nosača donijela su pokrivač da ga pokriju, a
trideset minuta kasnije jedna ambulantna kola odvezla su ga u
gradsku mrtvačnicu na Jocelyn Squareu pokraj Salt Marketa. Druge
ruke svući će ostatak odjeće — cipele, čarape, remen, hlače, donje
rublje i ručni sat — svaki komad skupiti i spakirati.
U bolnici je bilo još formulara koji su se morali popuniti —
prijemni formulari čuvani su kao dokaz, premda su sada bili
beskorisni — a dva policijska pozornika skupila su i spakirala
ostatak stvari mrtvog čovjeka. Bile su popisane kao: vjetrovka 1,
dolčevita 1, vreća od jute 1, tanka pletena vesta (smotana) 1 I
okrugla limena kutija za duhan 1.
Prije no što su završili, oko petnaest minuta nakon Craigova
prvog poziva, iz Odjela su došli inspektor i narednik, obojica u
uniformama, i zatražili jedan ured. Ponudili su im prazan
administrativni ured i oni počeše slušati iskaze dvojice pozornika.
Nakon deset minuta inspektor je poslao narednika u kola da pozove
glavnog nadzornika. Bilo je četiri sata u četvrtak, 9. travnja, no u
Moskvi bilo je već osam.
General Jevgenij Karpov pričekao je da iziđu iz gustog
prometa južne Moskve i dođu na otvorenu cestu za Jasenovo prije no
što je počeo razgovarati s vozačem Gregorijevim. Očigledno,
tridesetogodišnji vozač je znao da ga je general izabrao i bio je
nestrpljiv da mu ugodi.
— Da li vam se sviđa da vozite za nas?
— Vrlo, druže generale.
— Pretpostavljam da ste stalno izvan kuće. Bolje nego neki
činovnički posao.
— Da, druže generale.
— Čujem da ste nedavno vozili mojeg prijatelja, pukovnika
Philbyja.
Neznatna stanka. Prokletstvo, rečeno mu je da to ne
spominje, pomisli Karpov.
— Hm, da, druže generale.
— Običavao je sam voziti dok nije doživio srčani udar.
— To je i meni rekao, druže generale. Bolje je tako započeti.
— Kamo ste ga vozili?
Duža stanka. Karpov je mogao vidjeti vozačevo lice u
ogledalu. Bio je uznemiren, bio je u škripcu.
— Oh, samo po Moskvi, druže generale.
— Negdje posebno po Moskvi, Gregorijev?
— Ne, druže generale.
— Skrenite i zaustavite, Gregorijev.
Čajka je izišla iz srednje trake za povlaštene, prošla kroz
traku u kojoj je kolona vozila išla prema jugu i stala na odmorištu
pokraj ceste.
Karpov se nagnuo naprijed.
— Vi znate tko sam ja?
— Da, druže generale.
— I znate moj položaj u KGB-u?
— Da, druže generale. Vi ste general-potpukovnik.
— Onda se nemojte poigravati sa mnom, mladiću. Kamo ste
ga točno vozili?
Gregorijev je progutao slinu. Karpov je mogao vidjeti kako
se bori sa sobom.
Pitanje je bilo tko mu je naredio da šuti o tome kamo je vozio
Philbyja? Ako je to bio sam Philby, Karpov je bio stariji po činu od
njega. No ako je to bio netko viši... U stvari, bio je to major Pavlov, i
on je gadno zaplašio Gregorijeva. On je bio samo major, no za Rusa
su ljudi iz Prve glavne uprave nepoznanica, dok jedan major
Kremljanske garde ... Međutim, general je ipak general.
— Većinom na neke sastanke, druže generale. Nekoliko puta
u stanove u centru Moskve, no ja nikada nisam ušao unutra, tako da
nikada nisam vidio u koji je stan točno ušao.
— Nekoliko puta u centar Moskve... A drugo?
— Uglavnom, druže generale u jednu daču u Žukovki.
Područje Centralnog komiteta, pomisli Karpov.
— Znate li čija je?
— Ne, druže generale. Stvarno ne znam. Samo mi je rekao u
kojem pravcu. Potom sam čekao u kolima.
— Tko je još dolazio na te sastanke?
— Jednom je, druže generale, došao još jedan automobil.
Vidio sam čovjeka kako izlazi iz tih kola i ulazi u daču...
— I prepoznali ste ga?
— Da, gospodine generale. Prije no što sam došao u vozni
park KGB-a, bio sam vozač u vojsci. Godine 1985. vozio sam
jednog pukovnika GRU-a. Bili smo stacionirani u Kandaharu u
Afganistanu. Jednom je taj oficir bio na zadnjem sjedalu s mojim
pukovnikom. Bio je to general Marčenko.
Gle, gle, gle, pomisli Karpov, moj stari prijatelj Pjotr
Marćenko, stručnjak za destabilizaciju.
— Je li još netko stizao na te sastanke?
— Samo još jedna kola, druže generale. Mi vozači ćaskamo
malo u satima dok čekamo. No vozač tog automobila nije mnogo
pričao. Sve što sam čuo od njega bilo je to da vozi jednog člana
Akademije znanosti. Časna riječ, druže generale, to je sve što znam.
— Nastavite voziti.
Karpov se nasloni promatrajući pejzaž s drvećem koji je
promicao. Znači, bila su četvorica koja su se sastala da pripreme
nešto za generalnog sekretara. Domaćin je bio iz Centralnog
komiteta ili iz Vrhovnog Sovjeta, a ostala trojica bili su Philby,
Marčenko i neimenovani akademik.
Sutra je bio petak, kad su vlasti završavale posao što su prije
mogle i odlazili u svoje nače. Znao je da Marčenko ima vilu blizu
Peredelkina, nedaleko njegove.
Znao je i za Marčenkovu slabost i uzdahne. Bolje da sa
sabom ponese mnogo konjaka. Bit će to težak razgovor.
Glavni nadzornik Charlie Forbes slušao je policijske
pozornike Craiga i McBainapažljivo i šutke, ubacivši tu i tamo neko
pitanje mirnim glasom. Nije sumnjao da govore istinu, ali dovoljno
je dugo bio u policiji i znao je da istina ne spašava uvijek vrat.
Bio je to gadan posao. Tehnički, iako na liječenju u bolnici,
Rus je bio pod policijskim nadzorom. Na krovu nije bio nitko osim
policijskog pozornika Craiga.
Nije bilo nikakvog očitog razloga zbog kojih bi taj čovjek
skočio. Osobno nije ni mario zbog toga, prihvativši kao i svi ostali
da je čovjek bio zaplašen i u stanju panike zbog halucinacija.
Njegova pažnja bila je usmjerena prema mogućim perspektivama
policije u Strathclydu. U to je ulazilo praćenje broda, kapetan koji se
mora ispitati, službena identifikacija leša, sovjetski konzul koji mora
biti obaviješten i, naravno, tisak, prokleti tisak, tipovi koji će mračno
aludirati na policijsku brutalnost. Prokleta je stvar bila u tome da kad
su oni postavljali svoja zajedljiva pitanja, on nije imao nijednog
odgovora. Zašto bi taj luckasti čovjek skočio?
U pola pet nije bilo više ničega što bi se moglo uraditi u
bolnici. Stroj će se ponovno pokrenuti ujutro. Naredio je svima da se
vrate u centralu. U šest sati dvojica policijskih pozornika završila su
s davanjem iskaza.
Nastavilo se, vjerojatno beskorisno, traženje gospođe koja je
okrenula broj 999.
Uzeti su i iskazi dvojice bolničara koji su odgovorili na
McBainaov poziv. Barem neće biti nikakve sumnje o tome da su
nedovi pretukli tog čovjeka.
Dežurna sestra za hitne slučajeve ispričala je svoju verziju,
neprestano salijetan dr Mehta dao je svoj iskaz, portir za prijemnim
stolom posvjedočio je da je vidio do pojasa golog čovjeka kako trči
kroz čekaonicu za kojim je jurio Craig. Nakon toga, nitko nije vidio
nijednog od njih dvojice sve do skoka s krova.
Forbes je identificirao jedini sovjetski brod u luci kao
Akademik Komarov i poslao policijski automobil po kapetana da
dođe identificirati leš; probudio je sovjetskog konzula koji će ionako
biti u njegovom uredu u devet sati, protestirajući bez sumnje.
Alarmirao je svog pretpostavljenog i financijskog prokuratora čiji se
ured u Škotskoj bavio i istragama u slučaju iznenadne smrti.
Osobne stvari mrtvaca bile su sve skupljene i odnesene u
policijsku stanicu u Particku (prepad se dogodio u Particku) kako bi
se čuvale pod ključem po nalogu financijskog prokuratora koji je
obećao da će odobriti autopsiju u deset sati.
Charlie Forbes protegne se i naruči iz kantine kavu i kolač.
Dok je glavni nadzornik Forbes u centrali Strathclydea u Pitt
Streetu sređivao izvještaje, na drugoj strani Odjela policijski
pozornici Craig i McBain potpisali su svoje iskaze i krenuli u
kantinu na doručak. Obojica bijahu zabrinuta, a svoju su zabrinutost
podijelili sa sjedokosim detektivskim narednikom iz civilnog odjela
koji je s njima dijelio stol.
Nakon doručka, zatražiše i dobiše dozvolu da odu kući na
spavanje.
Nešto što su rekli potaklo je detektiva da ode do govornice u
hodniku izvan kantine i nazove jedan broj. Čovjek kojega je omeo u
brijanju, s punim licem pjene, bio je detektiv inspektor Carmichael,
koji ga je pažljivo saslušao, spustio slušalicu i završio brijanje vrlo
zamišljeno. Oblasni inspector Carmichael bio je iz Posebne grane.
U pola osam Carmichael je potražio šefa inspektora
uniformiranog odjela koji je trebao biti nazočan autopsiji i zamolio
ga da mu dozvoli da i on dođe. Budite moj gost, rekao je šef
inspektor. Gradska mrtvačnica u deset sati.
U toj istoj mrtvačnici u osam sati, kapetan broda Akademik
Komarov, u pratnji svojeg političkog oficira, koji se nije od njega
odvajao, buljio je u video-ekran na kojemu se brzo pojavilo
unakazeno lice palubskog mornara Semjonova. Polako je klimnuo
glavom i mrmljao na ruskom.
— To je on — reče politički oficir. — Želimo vidjeti našeg
konzula.
— Bit će u Pitt Streetu u devet sati — rekao je uniformirani
narednik koji ih je pratio. Oba Rusa djelovala su potreseno i
slomljeno. Mora da je gadno izgubiti bliskog druga mornara,
pomislio je narednik.
U devet sati sovjetski je konzul bio uveden u ured glavnog
nadzornika Forbesa u Pitt Streetu. Govorio je tečno engleski. Forbes
ga zamoli da sjedne i počne mu pričati o noćašnjim događajima.
Prije no što je završio, konzul ga je napao.
— To je sramotna uvreda — započeo je — moram se bez
odlaganja konzultirati sa sovjetskom ambasadom u Londonu ...
Na vratima se čulo kucanje i pojavio se narednik s političkim
oficirom.
Uniformirani narednik bio je njihova pratnja, no s njima je
bio još jedan čovjek. On klimne Forbesu.
— 'Bro jutro, sir. Imate li što protiv da uđem?
— Izvolite, Carmichael. Mislim da će ovo biti jedno
neugodno jutro.
Ali nije bilo. Politički oficir s broda teško da je bio u sobi
deset sekundi prije no što je pozvao konzula u stranu i počeo mu
žestoko šaptati nešto u uho. Konzul se ispričao i dvojica muškaraca
povukla su se u hodnik. Tri minute kasnije oni se vratiše. Konzul je
bio formalan I korektan. On bi, naravno, morao stupiti u vezu sa
svojom ambasadom. Bio je siguran da će policija u Strathclydu
učiniti sve što je u njihovoj moći da uhvate te huligane. Da li bi bilo
moguće da se tijelo mornara i sve njegove stvari pošalju u
Lenjingrad na Akademiku Komarovu, koji je danas trebao otploviti?
Forbes je bio uljudan, ali i odlučan. Policijska istraga oko
napadača nastavit će se. U tom razdoblju leš mora ostati u
mrtvačnici, a sve stvari mrtvoga čovjeka pod ključem u policijskoj
stanici u Particku. Konzul je klimnuo. Razumio je postupak. Nakon
toga su otišli.
U deset sati Carmichael je ušao u dvoranu za autopsiju gdje
je profesor Harland prao ruke. Čavrljanje je kao obično bilo o
vremenu, o izgledima golf utakmica I o svakodnevnom životu.
Nekoliko metara dalje na dasci ležalo je unakaženo, u kašu
pretvoreno, Semjonovljevo tijelo.
— Smeta li vam ako malo pogledam? — upita Carmichael.
Policijski patolog klimne.
Carmichael je proveo deset minuta promatrajući Semjonovljeve ostatke. Kad je profesor zarezao leš napustio je dvoranu i
otišao u svoj ured u Pitt Streetu, te nazvao Edinburgh, preciznije,
škotski odjel unutrašnjih poslova; poznat kao Scotish Office, u Saint
Andrew's Houseu.
Tamo je razgovarao s umirovljenim pomoćnikom komesara
koji je bio na poslu u Scottish Officeu iz samo jednog razloga:
suradnja s MI5 u Londonu.
U podne je zazvonio telefon u uredu C.4(C) u Gordonu.
Braight je podigao slušalicu, trenutak slušao i predao je Prestonu.
— Za vas. Ne žele ni s kim drugim razgovarati.
— Tko je to?
— Scottish Office iz Edinburgha. Preston uzme slušalicu.
— John Preston ... Da, dobro jutro ...
Slušao je nekoliko minuta, naboranih obrva. Zabilježio je ime
Carmichaela u notes.
— Da, mislim da bi bilo bolje da dođem. Hoćete li reći
inspektoru Carmichaelu da ću krenuti letom u tri. Pitajte ga može li
me čekati na glasgowskom aerodromu? Hvala.
— Glasgow? — upita Bright. — U čemu je stvar?
— U nekom ruskom mornaru koji je ljosnuo s krova i koji
možda i nije baš posve mornar. Vratit ću se sutra. Vjerojatno nije
ništa. No ipak nešto da se maknem iz ureda.
Glasgowski aerodrom leži petnaest kilometara jugozapadno
od grada i povezan je s njim auto-putom M8. Prestonov avion sletio
je malo poslije šesnaest i trideset i kako je Preston imao samo ručnu
torbu, na izlazu je bio deset minuta kasnije.
Otišao je do šaltera aerodromskih informacija gdje su preko
razglasa pozvali gospodina Carmichaela.
Detektiv inspektor Posebne grane pojavio se i oni se
upoznaše. Pet minuta kasnije bili su u inspektorovom automobilu i
vozili se auto-putom prema zamračenom gradu.
— Hajde da popričamo o tome dok se vozimo — predloži
Preston. — Počnite od početka i recite mi što se zbilo.
Carmichael je bio jezgrovit i precizan. Bilo je mnogo
pukotina koje on nije mogao popuniti, no imao je vremena pročitati
iskaze dvojice policijskih pozornika, osobito onaj Craigov, tako da je
mogao ispričati većinu onoga što se zbilo. Preston ga je slušao do
kraja u tišini.
— A što vas je potaklo da nazovete Scottish Office i zamolite
ih da pošalju nekog iz Londona? — konačno ga upita.
— Možda nisam u pravu, no izgleda mi da postoji mogućnost
da taj čovjek nije bio palubski mornar — reče Carmichael.
— Nastavite.
— Jutros je Craig rekao nešto u kantini u našem Odjelu —
reče Carmichael. — Nisam bio tamo, no primjedbu je slučajno čuo
jedan čovjek iz CID-a koji me je i nazvao. S onim što je rekao Craig,
složio se i McBain. No nijedan od njih to nije spomenuo u
službenom iskazu. Kao što znate, iskazi se bave činjenicama to je
bila spekulacija policijskih službenika. Ipak, čini mi se da vrijedi
provjeriti.
— Slušam.
— Rekoše da su pronašli mornara šćućurenog kao embrij,
rukama je obujmio jutenu vreću koja se nalazila na njegovom trbuhu.
Izraz koji je upotrijebio Craig bio je da je mornar izgledao kao da
štiti neko dijete.
Prestonu je to izgledalo neobično. Ako je neki čovjek
isprebijan gotovo nasmrt, instinkt mu nalaže da se skupi u loptu, kao
Semjonov, ali da rukama zaštiti glavu. Zašto bi čovjsk prebacio svu
snagu udaraca na nezaštićenu glavu samo zbog toga da sačuva neku
bezvrijednu platnenu vreću?
— Tada sam se — zaključi Carmichael — počeo raspitivati o
vremenu i mjestu doganaja. Mornari u glasgowskoj luci odlaze
uglavnom u Betty's Bar ili kod Stablea. Taj je čovjek bio osam
kilometara od pristaništa, prošao dvotračnu cestu i išao nikamo,
mnogo poslije zatvaranja barova i bez ijednog na vidiku. Što je, do
vraga, radio tamo u to doba?
— Dobro pitanje — reče Preston. — Što je bilo dalje?
— U deset ujutro otišao sam u mrtvačnicu. Tijelo je bilo
prilično smrskano zbog pada, ali lice je bilo posve u redu, osim
nekoliko modrica. Većinu udaraca nedovi su zadali otraga na glavi i
tijelu. Vidio sam dosad lica palubskih mornara trgovačke mornarice.
Ona su išibana vremenom, osušena od vjetra, preplanula i išarana.
Ovaj je čovjek imao blago blijedo lice, lice koje nije naviklo na
mornarski život. Potom, njegove ruke. Trebale bi biti preplanule s
druge strane žuljevitih dlanova. A bile su mekane i bijele, poput onih
činovničkih. I konačno, zubi. Očekivao bih da mornar iz Lenjingrada ima samo osnovno popravljene zube preko socijalnog, plombe
od amalgama, a svaki lažni zub od čelika u ruskom stilu. Taj je
čovjek imao zlatne plombe i dvije zlatne navlake.
Preston je klimnuo odobravajući. Carmichael je bio
oštrouman. Stigli su na parkiralište hotela gdje je Carmichael
rezervirao Prestonu sobu za tu noć.
— I još zadnja stvar. Sitna, no mogla bi nešto značiti — reče
Carmichael. — Prije mrtvačnice sovjetski konzul je otišao našem
šefu u Pitt Streetu. I sam sam bio tamo. Izgledalo je kao da će podići
tužbu; zatim je došao kapetan broda, a s njim je bio njegov politički
oficir. Oficir je odvukao konzula u hodnik i oni su nešto šaputali.
Kad se konzul vratio, bio je pun uljudnosti i razumijevanja. Kao da
mu je politički oficir nešto rekao o mrtvom čovjeku. Stekao sam
dojam da nisu željeli nikakva komešanja prije no što se konzultiraju
s ambasadom.
— Jeste li rekli ikome iz uniformirane grane da sam ovdje?
— upita Preston.
— Ne još — odgovori Carmichael. — Želite li da to učinim?
Preston odmahne glavom.
— Pričekajte do jutra. Tad ćemo odlučiti. Možda nije ništa.
— Želite li još nešto?
— Kopije raznih iskaza, što ih više možete dobiti. I popis
stvari toga čovjeka. Usput, gdje su one?
— Zaključane u policijskoj stanici u Patricku. Nabavit ću
kopije i dostaviti vam ih ovdje.
General Karpov nazvao je jednog svog prijatelja iz GRU-a i
ispreo priču kako mu je jedan kurir donio nekoliko boca francuskog
konjaka iz Pariza. On osobno nikada nije pio tu stvar, ali je Pjotru
Marčenku dugovao uslugu. Dovest će konjak u Marčenkovu daču za
vrijeme weekenda. Samo je želio znati hoće li netko biti tamo da ga
uzme. Ima li kolega Marčenko broj u Peredelkinu? Čovjek iz GRU-a
zaista ga je imao. Rekao ga je Karpovu i više o tome nije mislio.
Većina dača sovjetske elite imala je kućanicu ili slugu za
vrijeme zimskih mjeseci kako bi održavali vatru, da vlasnik dače
weekend ne bi počeo hladnoćom.
Javila mu se Marčenkova domaćica. Da, general se očekuje
sljedećeg dana, u petak; obično stiže oko osamnaest sati. Karpov joj
zahvali i spusti slušalicu.
Odlučio je da otpusti vozača i da sam vozi kako bi iznenadio
generala GRU-a u devetnaest sati.
Preston je ležao budan u krevetu i razmišljao. Carmichael mu
je donio sve iskaze koje je uzeo iz Western bolnice i Odjela. Kao i
svi policijski registrirani iskazi, bili su bombastični i formalni,
prilično različiti od načina na koji ljudi govore o tome što su vidjeli i
čuli. Činjenice su bile tu, naravno, ali ne i dojmovi.
Ono što Preston nije mogao znati, jer Craig to nije spomenuo,
a dežurna sestra nije vidjela, bilo je to da je, prije negoli je počeo
trčati, Semjonov želio zgrabiti okruglu limenku za duhan. Craig je
jednostavno upisao »ranjeni čovjek me je odgurnuo«.
Niti je popis osobnih stvari bio od velike pomoći. Spominjao
je jednu okruglu limenku za duhan i »sadržaj«, koji je mogao biti i
pedeset grama duhana za lulu.
Preston je u mislima pretresao mogućnosti. Prva: Semjonov
je bio ilegalac iskrcan u Britaniji. Zaključak: vrlo loše sreće. Bio je
na popisu posade broda, a njegova odsutnost bila bi sumnjiva kad
brod otplovi u Lenjingrad.
Dobro. Dakle: njegova je namjera bila doći u Glasgow
brodom i napustiti ga u četvrtak navečer, što li je radio u te sitne sate
na pola puta prema Great Western Roadu? Isporučio tajnu pošiljku
ili organizirao sastanak. Dobro. Ili čak pokupio pošiljku da je vrati
natrag u Lenjingrad. Još bolje. No nakon toga, mogućnosti su se
iscrpile.
Ako je isporučio ono što je trebao isporučiti, zašto pokušavati
zaštititi svoju jutenu vreću kao da njegov život ovisi o njoj? Mora da
je već bila ispražnjena.
Ako je došao nešto pokupiti, a to još nije učinio, odgovaralo
je isto rezoniranje. Ako je to već pokupio, zašto kod njega nije
pronaneno ništa značajno, nekakvi papiri ili slično?
Ako se ono što je došao isporučiti ili pokupiti moglo smjestiti
na ljudskom tijelu, zašto uopće nositi neku vreću od jute? Ako je
nešto bilo zašito u njegovoj vjetrovci ili hlačama ili pak skriveno u
peti cipele, zašto ne dopustiti nedovima da uzmu vreću koju su
tražili? Spasio bi se od batina I otišao na svoj sastanak ili se vratio na
brod (u kojem god. da se pravcu kretao) samo s nekoliko modrica.
Preston je ubacio u mikser još nekoliko »mogućnosti«. Došao
je kao kurir da se licem u lice nađe s nekim sovjetskim ilegalcem
koji već boravi u Britaniji. Da prenese usmenu poruku?
Nevjerojatno, jer je bilo bezbroj boljih načina da se proslijedi
kodirana informacija. Da primi usmeni izvještaj? Isti odgovor. Da
zamijeni mjesto s ilegalcem koji ovdje boravi, da prijeđe na njegovo
mjesto? Ne, slika u njegovoj matrikuli bila je Semjonovljeva. Da je
mijenjao mjesto s nekim ilegalcem, Moskva bi mu dala duplikat
matrikule s odgovarajućom slikom, tako da čovjek kojega bi
mijenjao može doći na Komarov kao palubski mornar Semjonov. Ta
bi matrikula bila uz njega. Osim ako nije bila ušivena u podstavu ...
čega?
U podstavu njegove vjetrovke? Onda zašto primati udarce
kako bi zaštitio vreću? Možda je bila ušivena u samu vreću? Mnogo
vjerojatnije. Izgleda da se sve vraća na tu prokletu vreću.
Nešto prije ponoći nazvao je Carmichaela kući.
— Možete li me pokupiti u osam? — upita. — Želim otići do
Particka i pogledati te stvari. Možemo li se sresti?
Za vrijeme doručka u petak ujutro, Jevgenij Karpov rekao je
svjoj ženi Ljudmili:
— Možeš li danas popodne volgom odvesti djecu u daću?
— Naravno. Pridružit ćeš nam se ravno iz ureda? Klimnuo je
odsutno.
— Doći ću kasno. Moram se susresti s nekim iz GRU-a.
Ljudmila Karpov uzdahnula je prigušeno. Znala je da ima neku malu
sekretaricu u malom apartmanu na Arbatu. Znala je jer žene pričaju,
a u društvu tako slojevitom kao što je njihovo, većina njezinih
prijateljica bile su supruge službenika položaja sličnog
Karpovljevom. Također je znala da on ne zna da ona zna.
Bilo joj je pedeset godina i bili su vjenčani dvadeset i osam.
Bio je to dobar brak, s obzirom na posao koji je on obavljao, i ona je
bila dobra žena. Kao I ostale žene koje su se udale za službenike
Prve uprave, već je odavno prestala brojiti večeri koje je probdjela
dok je on bio ukopan u sobi za šifriranje u nekoj ambasadi u
inozemstvu. Marljivo je odlazila na beskrajno dosadne bezbrojne
diplomatske koktele ne govoreći nijedan strani jezik, dok je njezin
muž obilazio okolo, elegantan, prijazan, tečno govoreći engleski,
francuski i njemački I obavljao svoj posao pod krinkom službenika
ambasade.
Prestala je brojiti weekende koje je provela sama s malom
djecom a on je bio još mlađi oficir, njihov dom bio je tijesni stan bez
kućne pomoćnice, a on je bio na nekom tečaju ili na dužnosti ili je
stajao u sjeni Berlinskog zida čekajući kurira da se vrati natrag kući
na Istok. Upoznala je paniku i nijemi strah, koji čak i nevini osjećaju,
kada je na inozemnoj stanici prebjegao jedan kolega na Zapad i kad
su nju KO (kontraobavještajci) podvrgli strogom ispitivanju koje je
trajalo satima, o svemu što su možda taj čovjek i njegova žena rekli
u njezinoj nazočnosti. Sa žaljenjem je promatrala kako izdajnikovu
ženu, s kojom bi se možda i družila ali se više nije usudila imati s
njom posla, prate iz Aeroflotovog aviona koji je čekao. To ide uz
posao, rekao je kako bi je utješio.
To je bilo mnogo godina prije. Sada je njezin Ženja bio
general, moskovski stan bio je prozračan i prostran, uredila je daču
onako kako je znala da će mu se svidjeti, s borovinom i prostiračima,
komforno ali rustikalno. Dva dečka bila su njihov ponos, obojica na
sveučilištu, jedan budući liječnik, a drugi fizičar.
Više neće biti ružnih ambasadinih stanova, a za tri godine
mogao bi otići u mirovinu s počastima i dobrom mirovinom. Pa iako
je morao imati neku ženu jednom tjedno, nije bio ništa drugačiji od
svojih vršnjaka. Možda je to bilo bolje nego da bude pijani nasilnik,
poput nekih, ili da kao neki zaboravljeni major bude poslan u jednu
od pustih azijskih republika da završi karijeru. Ipak, prigušeno je
uzdahnula.
Policijska stanica u Particku nije najčarobnija građevina u
lijepom Glasgowu, a rezultati prepada i samoubojstva od prošle noći
jednostavno su upali u rutinu.
Dežurni narednik prepustio je dužnost jednom pozorniku i
odveo Carmichaela i Prestona u stražnji dio gdje je otključao jednu
neuglednu sobu u kojoj su bili nanizani ormari s dossierima.
Prihvatio je Carmichaelovu legitimaciju bez iznenađenja, kao i
njegovo objašnjenje da on i njegov kolega moraju provjeriti stvari
kako bi popunili svoj izvještaj jer je preminuli čovjek bio strain
mornar. Narednik je znao sve o izvještajima; proveo je pola svog
života ispunjavajući ih. No odbio je da se povuče iz sobe dok su oni
otvarali torbe i pregledavali sadržaje.
Preston je počeo s cipelama, tražeći lažne pete, odjeljive
potplate ili šupljine na vršcima cipela. Ništa. Čarape su mu oduzele
manje vremena, kao i rublje.
Pregledao je kućište razmrskanog ručnog sata, no to je bio
samo ručni sat. Hlače su mu oduzele više vremena; opipavao je sve
šavove i porube, tražeći ponovno zašivene dijelove ili neki deblji dio
koji ne odgovara dvostrukom tvorničkom preklopu. Ništa. Majica na
rol-kragnu lako se mogla pregledati; nije bilo šavova ni ikakvih
skrivenih papira ili čvrstih izbočina. Mnogo više vremena trebalo mu
je za vjetrovku, no ni to također nije urodilo plodom. Vremenom je
došao i do jutene vreće za koju je sve više vjerovao da sadrži
odgovor, ako je tajanstveni drug Semjonov nosio nešto sa sobom.
Počeo je sa smotanim puloverom koji je bio u njoj, i to više
iz eliminacijskih namjera. Bio je čist. Zatim se latio same jutene
vreće. Prošlo je pola sata prije no što se uvjerio da je njeno dno bila
samo dvostruko sašiveni komad platna, a uzice na vrhu nisu bile
minijaturni odašiljači, niti je uže bilo skrivena radio-antena.
Ostala je limena kutija za duhan. Bila je ruske proizvodnje,
najobičnija limenka s poklopcem koja je još uvijek mirisala na jak
duhan. Pamučna vuna je bila pamučna vuna, pa su još ostale samo tri
metalne pločice; dvije sjajne poput aluminija i lagane, treća tamna
kao olovo i teška. Trenutak je zurio u njih dok su bile položene na
stolu; Carmichael je gledao u njega, a narednik u pod.
Nije ga zbunjivalo pitanje što one jesu, već to što nisu bile
ništa. Jer one stvarno nisu bile ništa. Aluminijske pločice bile su
iznad i ispod one teške; a ta teška pločica imala je pet centimetara u
promjeru; lakše su imale sedam centimetara. Pokušao je dokučiti
kakva bi mogla biti njihova namjena u radio-komunikacijama,
šifriranju ili dešifriranju ili fotografiji. A odgovor je bio — nikakva.
One su jednostavno bile "metalne pločice. Ipak, bio je više nego
uvjeren da je taj čovjek radije umro nego da one padnu u ruke
nedova, koji bi ih ionako bacili u jarak, ili da dopusti da zbog njih
bude ispitivan.
Ustao je i predložio da pođu na ručak. Narednik, koji je držao
da je izgubio jutro, vrati stvari natrag u torbe i ponovno ih zaključa u
ormar. Zatim ih je izveo iz te sobe.
Za vrijeme ručka u hotelu Pond (Preston je predložio da
prođu mimo mjesta gdje se dogodio napad) — ispričao se i otišao
telefonirati.
— Možda će potrajati — rekao je Carmichaelu. — Popijte
konjak na račun nas Engleza.
Carmichael se iskesi.
— Učinit ću to s velikim užitkom. — Izvan njegovog
vidokruga, Preston napusti hotel i odšeta do benzinske stanice gdje u
obližnjoj trgovini kupi nekoliko dijelova koji će mu biti potrebni za
zamjenu. Potom se vrati u hotel i nazove London, dade broj
policijske stanice u Patricku i reče svom zamjeniku Brightu kada
točno želi da ga nazove.
Pola sata kasnije ponovno se vratiše u policijsku stanicu gdje
ih je vidljivo zlovoljni narednik opet odveo u sobu u kojoj su se
čuvale stvari. Preston je sjedio za stolom, okrenut prema zidnom
telefonu na drugoj strani sobe. Pokraj sebe, na stolu, sagradio je
pravu kulu od robe iz različitih torbi. U tri sata zazvonio je telefon;
centrala je primila poziv iz Londona i proslijedila ga na kućni
telefon. Narednik je preuzeo vezu.
— Za vas je gospodine, London je na vezi — rekao je
Prestonu.
— Hoćete li, molim vas, preuzeti? — zamoli Preston Carmichaela. — Saznajte da li je nešto hitno.
Carmichael je ustao i prešao duž sobe do mjesta gdje je
narednik držao telefonsku slušalicu. Jedan trenutak obojica škotskih
službenika bila su okrenuta prema zidu.
Deset minuta kasnije Preston je konačno završio. Carmichael
ga je odvezao na aerodrom.
— Napisat ću izvještaj, naravno — reče Preston. — No ne
mogu shvatiti zbog čega je do vraga taj Rus bio toliko uznemiren.
Koliko će dugo te stvari biti zaključane u Particku?
— Još tjedan dana. Tako je rečeno sovjetskom konzulu.
Potraga za nedovima još traje no nema puno nade. Možda uhvatimo
jednog od njih zbog nečeg drugog i on izda tajnu.
No sumnjam u to. Preston je čekirao kartu. Ukrcavanje je
bilo trenutno.
— Znate, glupa stvar je u tome — reče Carmichael dok ga je
gledao kako odlazi — da je taj Rus ostao miran, odvezli bismo ga
natrag na njegov brod s isprikom a I igračkicom koju je nosio sa
sobom.
Kada je avion bio u zraku, Preston ode u toalet kako ga ne bi
promatrale radoznale oči i prouči tri pločice koje je umotao u rupčić.
Još uvijek mu ništa nisu značile.
Tri brtve koje je kupio u trgovini na benzinskoj stanici i
zamijenio za ruske »igračkice« zadovoljit će za neko vrijeme. U
međuvremenu, postojao je jedan čovjek za kojega je želio da pogleda
te ruske pločice. Radio je izvan Londona, a Bright ga je trebao
zamoliti da ostane na poslu tog petka navečer i pričeka dok ne stigne
Preston.
Karpov je stigao u daču generala Marčenka po mraku, nešto
poslije devetnaest sati. Vrata je otvorio generalov posilni, vojnik,
koji ga je uveo u dnevnu sobu.
Marčenko je već bio na nogama i izgledao je koliko
iznenađen toliko i zadovoljan što vidi svoj prijatelja iz druge veće
obavještajne službe.
— Jevgenije Sergijeviču — zatutnji — što te dovodi u moju
skromnu kolibu?
Karpov je imao u ruci vrećicu. Podignuo ju je i posegnuo
unutra.
— Jedan od mojih momaka upravo se vratio iz Turske, preko
Armenije — reče. — Bistar momak, zna da se ne valja vratiti
praznih ruku. Zaustavio se u Erevanu i stavio ovo u svoju prtljagu.
Izvadi jednu od četiri boce koje su bile u vrećici, najbolji
armenski konjak.
Marčenkove oči zaiskre.
— Akhtamar — uzvikne — samo najbolje za Prvu upravu.
— Pa — nastavi bezbrižno Karpov — vozio sam se cestom
prema svojoj dači I pomislio: tko će mi pomoći popiti čašicu
akhtamara. A odgovor je bio: stari Pjotr Marčenko. Tako sam malo
skrenuo s puta. Da probamo kakav mu je ukus?
Marčenko se grohotom nasmije. — Šaša, čaše — uzvikne.
Preston je sletio nešto prije sedamnaest sati, sjeo u svoja kola
koja su bila na parkiralištu i krenuo auto-putom M4. Umjesto da
skrene istočno prema Londonu, krenuo je zapadnim putem prema
Berkshireu. Za trideset minuta stigao je do svog cilja, instituta u
okolici sela Aldermastona.
Bio je poznat jednostavno kao »Aldermaston«, institut za
ispitivanje atomskog oružja, tako omiljen kod raznih mirovnih
pokreta koji su stalno tražili metu, a zapravo je bio
multidisciplinarna jedinica. Stvarno je planirao i gradio nuklearne
naprave, ali je istraživao i kemijske, fizikalne i konvencionalne
eksplozive, bavio se strojarstvom, čistom i primijenjenom
matematikom, radiobiologijom, medicinom, mjerama zdravlja i
sigurnosti te elektronikom. Uz to, imao je i vrlo dobar odjel za
metalurgiju.
Mnogo godina prije, jedan od znanstvenika koji je živio u
Aldermastonu držao je predavanje jednoj grupi obavještajaca u
Ulsteru o vrstama metala koje su najčešće rabili IRA-ini postavljači
bombi. Preston je bio jedan od slušača I prisjetio se imena velškog
znanstvenika.
Dr David Wynne-Evans čekao ga je u hodniku. Preston se
predstavi i podsjeti dra Wynne-Evansa na njegovo predavanje prije
mnogo godina.
— Vidi, vidi, kakvo vi imate pamćenje — rekao je svojim
pjevušavim velškim naglaskom. — Dobro, gospodine Preston, što
mogu učiniti za vas?
Preston gurne ruku u džep, izvadi rupčić i pokaže tri pločice
koje su bile u njemu.
— Uzete su u Glasgowu — reče. — Porazile su me. Želio bih
znati što su i čemu služe.
Doktor ga je povjerljivo pogledao.
— Zle namjere, mislite?
— Moglo bi biti.
— Teško je reći bez testova — reče stručnjak za metale. —
Vidite, večeras imam jednu večeru, a sutra kćerkino vjenčanje.
Mogu li ih podvrći testovima u ponedjeljak i onda vas nazvati?
— Ponedjeljak će biti u redu — reče Preston. — Ionako
uzimam nekoliko slobodnih dana. Bit ću kod kuće. Mogu li vam dati
svoj broj u Kensingtonu?
Dr Wynne-Evans požurio je uz stepenice, zaključao pločice u
svoj sef preko noći, pozdravio Prestona i požurio na svoju večeru.
Preston se odvezao natrag u London.
Dok se Preston vozio, prislušna stanica u Menwith Hillu u
Yorkshireu uhvatila je kratki vrisak tajnog odašiljača. Prvi ga je
uhvatio Menwith, no computeri u Brawdyju u Walesu i Chicksandsu
u Bedfordshireu također su uhvatili trag I zabilježili ga. Dolazio je
negdje s brda sjeverno od Sheffielda.
Kad je policija iz Sheffielda stigla tamo, ustanovilo se da je
to mjesto odmorište za vozila na pustoj cesti izmenu Barnsleya i
Pontefracta. Nikoga nije bilo tamo.
Kasnije te večeri jedan od dežurnih oficira u Glavnom štabu
za komunikacije u Chetenhamu prihvatio je piće u uredu šefa
dežurne službe.
— To je isti momak — reče. — Vozi se u autu i ima dobar
uređaj. U zraku je proveo samo pet sekundi i izgleda da je
neodgonetljiv. Prvo, u oblasti Derbyshire Peaka, a sada brda u
Yorkshireu. Izgleda da je negdje u sjevernom Midlandsu.
— Pratite ga — reče šef. — Godinama već nismo imali
slučaj da se iznenada aktivira neki uspavani odašiljač. Pitam se što
kaže.
Ono što je major Valerij Patrovski rekao (premda je
emitirano preko odašiljača kad je već davno bio otišao) bilo je: drugi
kurir se nije pojavio. Što hitnije javite da li je stigla zamjena.
Prva boca akhtamara stajala je prazna na stolu, a druga je bila
već napola popijena. Marčenko je bio naliven, no on je mogao
dnevno popiti i dvije boce kad je bio raspoložen, pa se još uvijek
dobro kontrolirao.
Karpov koji je rijetko pio iz zadovoljstva, gotovo nikad sam,
godinama je privikavao svoj želudac za diplomatske prijeme. Imao
je bistru glavu kad mu je to trebalo. Bez obzira na to, na silu je
progutao dvadeset dekagrama bijelog maslaca prije no što je
napustio Jasenovo i premda se gotovo zahliknuo, masnoća je obavila
njegov želudac i usporila djelovanje alkohola.
— Što radiš ovih dana, Petre? — upitao je rabeći deminutivni
oblik obraćanja.
Marčenkove se oči suziše.
— Zašto pitaš?
— Hajde, Petre, odavno se znamo. Sjećaš li se kad sam ti
prije tri godine spasio stražnjicu u Afganistanu? Duguješ mi uslugu.
Što se događa?
Marčenko se sjećao. Ozbiljno je klimnuo glavom. Godine
1984. predvodio je veliku operaciju GRU-a protiv muslimanskih
pobunjenika blizu Prolaza Khyber. Postojao je jedan odlični vođa
gerilaca koji je predvodio napade u Afganistanu, uporabljujući kao
bazu izbjegličke logore u Pakistanu. Marčenko je brzopleto poslao
potjeru preko granice da ga uhvati. Upali su u gadnu nevolju.
Prosovjetski Afganistanci bili su otkriveni od Pathana i umrli
su užasnom smrću.
Samo jedan Rus iz pratnje imao je sreće da se spasi; Pathani
su ga predali pakistanskim vlastima na području sjeverozapadne
granice, nadajući se da će u zamjenu dobiti nešto oružja.
Marčenko je preuzeo veliki rizik. Obratio se Karpovu, tada
šefu Ilegalne uprave, a Karpov je izložio opasnosti jednog od svojih
najboljih ljudi, pakistanskog oficira u Islamabadu da vrati Rusa
preko granice. Veliki međunarodni incident mogao je tada
upropastiti Marčenka i on bi se pridružio dugačkom popisu
sovjetskih oficira čije su karijere uništene u toj bijednoj zemlji.
— Da, u redu, znam da ti dugujem uslugu, Ženja, no ne pitaj
me što radim posljednjih nekoliko tjedana. Posebni zadatak, vrlo
povjerljiva stvar. Znaš što mislim, nema imena, vježbanja pod
punom opremom. — Blago se udario po nosu kažiprstom i ozbiljno
klimuno.
Karpov se nagnuo naprijed i napunio čašu generala GRU-a iz
treće boce.
— Naravno, znam, oprosti što sam pitao — reče umirujuće.
— Neću to više spomenuti. Neću više spomenuti tu operaciju.
Marčenko ga je opomenuo prstom. Oči su mu bile
zakrvavljene. Karpovu je izgledao kao ranjeni vepar u guštari, no
mozak mu je bio zamućen od alkohola a ne od boli i gubitka krvi;
bio je još uvijek opasan.
— Nije operacija, nema operacije, stvar je pokopana i
prekrižena. Zakleli smo se na šutnju... svi. Stvar je došla s velikih
visina... viših no što možeš zamisliti. Ne spominji to više, dobro?
— Ne pada mi napamet — reče Karpov, napunivši ponovno
čaše.
Iskoristio je prednost Marčenkova pijanstva da napuni
njegovu čašu više negoli svoju, no ipak je s naporom morao
centrirati svoj pogled.
Dva sata kasnije nestalo je i jedne trećine posljednje boce
akhtamara. Marčenko je bio klonuo, držeći bradu na grudima.
Karpov je podigao svoju čašu u jednom od bezbrojnih nazdravljanja.
— Da zaboravimo.
— Zaboravimo? — Marčenko je zbunjeno odmahnuo
glavom. —Ja sam dobro. Uvijek mogu popiti više od vas iz Prve
uprave. Nisam zaboravljiv ...
— Ne — ispravi ga Karpov — no zaboravimo plan. Upravo
smo ga zaboravili. Zar ne?
— Auroru? Tako je, zaboravimo je. Premda, to je prokleto
dobra ideja.
Popili su. Karpov im napuni čaše.
— Pokopajmo ih sve — predloži — i Philbyja... i akademika.
Marčenko klimne s odobravanjem, konjak koji je promašio
njegova usta curio mu je niz bradu.
— Krilova. Blesan. Zaboravimo ih sve.
Bila je ponoć kad je Karpov oteturao do svojeg auta. Nagnuo
se prema jednom drvetu, gurnuo dva prsta u usta i ispovraćao ono što
je mogao na snijeg, usisavajući ledeni noćni zrak. To je pomoglo, no
vožnja do njegove nače bila je pravo ubijanje. Uspio je ali s
ulupljenim blatobranima i dvije opasne situacije.
Ljudmila je još bila budna, u kućnoj haljini; smjestila ga je u
krevet, užasnuta činjenicom da je on zaista vozio iz Moskve u
takvom stanju.
U subotu ujutro, John Preston se odvezao do Tonbridgea da
pokupi svojeg sina Tommyja. Kao i obično kad je dolazio po njega
otac u školu, iz dječaka je izbijala bujica riječi, sjećanja na vrijeme
koje je upravo prošlo, planova za razdoblje koje tek dolazi, za
upravo započete praznike; pričao je o svojim najboljim prijateljima i
njihovim vrlinama, preziru prema raznim podlostima koje nije volio.
Prtljaga je bila u prtljažniku i vožnja u London bila je za
Johna Prestona pravo blaženstvo. Spomenuo je nekoliko stvari koje
je planirao za tjedan što će provesti zajedno i bio je sretan jer je
izgledalo da ih dječak prihvaća.
Dječakovo se lice jedino oduljilo kad ga je podsjetio da će se
nakon tog tjedna vratiti u elegantni i skupi stan u Mayfairu gdje je
Julia živjela sa svojim proizvođačem haljina. Čovjek je bio dovoljno
star da mu bude djed i Preston je pretpostavljao da bi bilo kakav lom
u stanu doveo do ledene atmosfere.
— Tata — reče Tommy dok su se vozili preko mosta
Vauxhall — zašto ne mogu ostati kod tebe zauvijek?
Nije bilo lako objasniti rastavu braka i njegovu cijenu jednom
dvanaestogodišnjaku.
— Zato što — rekao je oprezno — tvoja mama i Archie nisu
vjenčani. Ako inzistiram da se mama i ja službeno rastanemo, ona bi
mogla tražiti, a i dobiti, od mene novac za uzdržavanje. Što joj ja,
uzgred, ne mogu pružiti, ne sa svojom plaćom. Barem ne toliko da
uzdržavam sebe, tebe u školi i nju. To naprosto ne bih mogao. A ako
ja ne mogu platiti to uzdržavanje, sud bi odlučio da je za tebe
najbolje živjeti s mamom. Dakle, ne bismo se mogli vidjeti čak ni
toliko često kao dosad.
— Nisam znao da se to svodi na novac — tužno reče dječak.
— Na kraju mnoge se stvari svode na novac. Tužno ali
istinito. Prije mnogo godina, da sam bio kadar osigurati bolji život za
nas troje, mama i ja se možda ne bismo ni razdvojili. Ja sam bio
samo oficir vojske, a čak i kad sam napustio vojsku i došao u
Ministarstvo unutrašnjih poslova, plaća još uvijek nije bila naročita.
— Što ti zapravo radiš u Ministarstvu unutrašnjih poslova?
— upita dječak. Prekinuo je razgovor o razlazu svojih roditelja
načinom na koji će mladi odbaciti nešto što ih boli.
— Pa, neka sam vrsta nižeg državnog službenika — reče
Preston.
— Bože, mora da je jako dosadno.
— Da — priznao je Preston — pretpostavljam da stvarno
jest.
Jevgenij Karpov probudio se u podne sa strašnom
glavoboljom koju je moglo obuzdati samo pola tuceta aspirina.
Nakon ručka osjećao se nešto bolje i odlučio da ode u šetnju.
Bilo je nešto na samom rubu njegova uma: sjećanje, polupamćenje da je čuo Krilovljevo ime negdje u ne tako dalekoj
prošlosti. To ga je mučilo. Jedan priručnik koji je imao u dači, pružio
mu je pojedinosti o profesoru Krilovu, Vladimiru Iliču; povjesničar,
profesor na Moskovskom sveučilištu, član akademije znanosti, član
Vrhovnog Sovjeta itd. itd. Sve je to znao; no bilo je tu još nešto.
S mukom se probijao kroz snijeg, pognute glave i duboko
zamišljen. Dečki su otišli na skijama da iskoriste posljednji snijeg
prije negoli ga nadoilazeće jugo upropasti. Ljudmila Karpov hodala
je iza svog muža. Poznavala je to njegovo stanje i uzdržavala se da
ga ne uznemiri.
Prošle večeri bila je iznenanena, no i prilično sretna, zbog
stanja u kojem je bio. Znala je da skoro nikada ne pije, što je
isključivalo da je posjetio svoju prijateljicu. Možda je zaista bio s
nekim kolegom iz GRU-a, s jednim od takozvanih »susjeda«. Što
god da je bilo nešto ga je zaokupilo, a to nije bila ljubavnica iz
Arbata.
Nešto poslije petnaest sati, sinulo mu je. Zastao je nekoliko
metara ispred supruge.
— Prokletstvo. Naravno — smjesta se razvedrio. Uzeo ju je
za ruku, i nasmijani su odšetali natrag do dače.
General Karpov je znao da mora nešto potiho ispitati
sljedećeg jutra u svojem uredu, te da će posjetiti profesora Krilova u
njegovom moskovskom stanu u ponedjeljak navečer.
U ponedjeljak ujutro telefon je zazvonio upravo u trenutku
kada je John Preston napuštao stan sa svojim sinom.
— Gospodine Preston? David Wynne-Evans ovdje.
Za trenutak to mu ime nije ništa značilo; tada se prisjeti svoje
molbe u petak navečer.
— Pogledao sam vaše komadiće metala. Vrlo zanimljive
stvarčice. Možete li doći ovamo na razgovor sa mnom?
— Pa, zapravo imam nekoliko dana slobodno — reče
Preston. — Hoće li vam odgovarati krajem tjedna?
Nastupila je duga stanka s druge strane u Aldermastonu.
— Mislim da bi bilo bolje što prije, ako mi možete posvetiti
to vrijeme.
— Hm, oh, no dobro, možete li mi bit toga reći preko
telefona?
— Bit će bolje da o tome razgovaramo usmeno — reče dr
Wynne-Evans.
Preston je na trenutak razmislio. Vodio je Tommyja na
cjelodnevni izlet u Windsor Safari Park. No to je također bilo u
Berkeshireu.
— Mogu li doći danas popodne, recimo oko pet? — upita.
— Pet je u redu — reče znanstvenik. — Pitajte za mene na
prijavnici. Reći ću im da vas dovedu gore.
Profesor Krilov živio je na najvišem katu zgrade u Komsomolskom prospektu koja je najvećim dijelom gledala na rijeku
Moskvu, a s južne strane nalazila se posve blizu sveučilišta. General
Karpov pritisnuo je zvono nešto poslije osamnaest sati; vrata je
otvorio sam akademik. Pogledao je svog posjetioca i nije ga
prepoznao.
— Drug profesor Krilov?
— Da?
— Ja sam general Karpov. Pitam se bismo li mogli nas
dvojica porazgovarati?
Pruži mu svoju osobnu legitimaciju. Profesor Krilov je
prouči, uoči čin i to da je posjetilac iz Prve glavne uprave KGB-a.
Zatim mu je vrati i pokaže Karpovu da uđe. Slijedio ga je do lijepo
namještene dnevne sobe, uzeo gostov kaput I zamolio ga da sjedne.
— Čemu dugujem tu čast? — upitao je kad je sjeo nasuprot
Karpovu. Bio je čovjek svjestan svojeg položaja i nije imao
strahopoštovanja prema nekom generalu KGB-a.
Karpov shvati da je profesor drugačiji. Eritu Philby mogao je
navesti da mu otkrije postojanje šofera; vozača Gregorijeva mogao je
zaplašiti svojim činom; Marčenko je bio stari prijatelj i veliki
pijanac. Krilov je bio na visokom položaju u Partiji, Vrhovnom
Sovjetu, akademiji i elita u svojoj državi. Odlučio je da ne gubi
vrijeme, već da zaigra brzo na kartu bez samilosti. To je bio jedini
način.
— Profesore Krilov, želim da mi kažete nešto u interesu
države. Želim da mi kažete što znate o planu Aurora.
Profesor Krilov je sjedio kao da ga je netko ošamario. Tada
se bijesno razjari.
— Generale Karpov, prevršili ste mjeru — prasnuo je —
nemam pojma o čemu govorite.
— Vjerujem da imate — reče Karpov staloženo — i vjerujem
da ćete mi reći što taj plan povlači za sobom.
Umjesto odgovora, profesor Krilov odlučno pruži ruku.
— Vaše ovlaštenje, molim.
— Moje ovlaštenje je moj čin i služba — reče Karpov.
— Ako nemate nikakvo pismeno ovlaštenje osobno od druga
generalnog sekretara, uopće nemate nikakva ovlaštenja — ledeno
odvrati Krilov. Ustao je i uputio se prema telefonu.
— Zapravo, mislim da je krajnje vrijeme da za vaše tajne
sazna autoritet mnogo viši nego što ste to vi. — Podigao je
telefonsku slušalicu i pripremio se da okrene brojčanik.
— To ne bi bila baš dobra ideja — reče Karpov. — Jeste li
znali da je jedan od vaših prijatelja savjetnika, umirovljeni pukovnik
KGB-a Philby, već nestao?
Krilov je prestao okretati brojčanik.
— Kako to mislite: nestao? — upita.
Prvi znak kolebljivosti nastupio je poslije potpunog
samopouzdanja.
— Molim vas, sjednite i poslušajte me — reče Karpov.
Akademik ga posluša.
Negdje u stanu otvore se i zatvore vrata. U tom trenutku dok
su bila otvorena, mogla se čuti zapadnjačka jazz glazba, koja je
postala prigušena kad su se vrata zatvorila.
— Mislim nestao — reče Karpov. — Nestao iz svog stana,
vozač je otpušten, žena nema pojma gdje je i kad će se, ako će se,
vratiti.
Bilo je to veliko kockanje. No zabrinutost je ušla u
profesorov upiljeni pogled.
Tada se ponovno povrati.
— Nema govora da s vama raspravljam o tome, druže
generale. Moram vas zamoliti da odete.
— Nije to baš tako jednostavno — reče Karpov. — Recite
mi, profesore, vi imate sina jedinca, Leonida, zar ne?
Iznenadno mijenjanje teme razgovora iskreno zbuni
profesora.
— Da — prizna. — Pa što?
— Onda mi dopustite da vam objasnim — predloži Karpov.
Na drugoj strani Europe John Preston i njegov sin vozili su se
iz Windsor Safari Parka na kraju tog toplog proljetnog dana.
— Moram samo obaviti jedan razgovor prije no što se
vratimo kući — reče mu otac. — Nije daleko i neće dugo trajati. Jesi
li ikada bio u Aldermastonu?
Dječakove se oči širom otvoriše.
— Tvornica bombi? — upita.
— Nije baš tvornica bombi — ispravi ga Preston. — To je
istraživalačka ustanova.
— Bože, ne. Idemo li tamo? Hoće li nas pustiti unutra?
— Pa, mene će pustiti. Ti ćeš morati sjediti u kolima na
parkiralištu. No to neće dugo potrajati.
Skrenuo je na sjever i ušao na auto-put M4.
— Prije devet tjedana vaš se sin vratio iz Kanade gdje je
radio kao jedan od prevodilaca nekoj trgovačkoj delegaciji — mirno
reče general Karpov.
Krilov je klimnuo.
— Pa?
— Dok je bio tamo, moji KO ljudi primijetili su da je jedna
atraktivna mlada osoba provodila mnogo vremena, previše vremena,
tako je bilo ocijenjeno, pokušavajući stupiti u razgovor s članovima
naše delegacije, osobito mlađim članovima, sekretarima,
prevodiocima i tako dalje. Ta je osoba bila fotografirana i konačno
identificirana kao agent-mamac, američki a ne kanadski, jamačno
zaposlena u CIA-i.
— Kao posljedica toga, ta mlada osoba bila je stavljena pod
nadzor I primijetili su kako je dogovorila sastanak s vašim sinom
Leonidom u jednoj hotelskoj sobi. Da se ne upuštam previše u
detalje, par je imao kratku ali žarku aferu.
Lice profesora Krilova bilo je pjegavo od bijesa. Izgledalo je
kao da ima poteškoće s izgovorom.
— Kako se usuđujete. Kako se usuđujete biti toliko drski da
dođete k meni I ucjenjujete me, mene jednog člana Akademije
znanosti i Vrhovnog Sovjeta. Partija će čuti za to. Znate pravilo:
samo Partija može kazniti Partiju. Možda ste general KGB-a, no
daleko ste prekoračili svoje ovlaštenje, generale Karpov.
Jevgenij Karpov je sjedio, kao da je ponizan, buljeći u stol,
dok je professor nastavio.
— Dakle, moj je sin poševio neku strankinju dok je bio u
Kanadi. To što je ispalo da je ta djevojka bila Amerikanka, sigurno
je nešto čega on uopće nije bio svjestan. Nesmotreno, možda, ali
ništa više. Je li ga ta djevojka iz CIA-e vrbovala?
— Nije — prizna Karpov.
— Je li izdao kakvu državnu tajnu?
— Nije.
— Tada nemate ništa, druže generale, osim jedne kratke
mladalačke indiskrecije. Bit će ukoren. No ukor za vaše obavještajce
bit će veći. Trebali ste ga upozoriti. Što se tiče stvari vezanih uz
krevet, mi u Sovjetskom Savezu nismo toliko zatucani kao što to vi
mislite. Snažni mladi ljudi ševili su djevojke otkad je svijeta ...
Karpov je otvorio svoju attache-torbu i izvadio veliku
fotografiju, jednu od mnogih koje su bile u torbi, te je stavio na stol.
Profesor Krilov je buljio u nju, a riječi su mu zamrle. Nestalo je
rumeni s njegovih obraza, isušila se dok njegovo staračko lice nije
postalo sivo na svjetlu svjetiljke. Odmahnuo je glavom nekoliko
puta.
— Žao mi je — reče Karpov vrlo nježno — istinski žao.
Nadzor je bio nad tim američkim mladićem, a ne nad vašim sinom.
Nije bila namjera da dođe do toga.
— Ne mogu to vjerovati — jadikovao je profesor.
— I ja imam sinove — promrmljao je Karpov. — Vjerujem
da mogu razumjeti, ili bar pokušati razumjeti, kako se osjećate.
Akademik udahne zrak, ustane, ispriča se i napusti sobu.
Karpov je uzdahnuo I spremio fotografiju u svoju torbu. Dolje u
hodniku čuo je dreku jazza kad su se vrata otvorila, iznenadan prekid
glazbe, glasove, dva glasa, povišena od bijesa.
Jedan je bio očeva vika, drugi visoki glas nekog mladog
čovjeka. Svađa je prekinuta zvukom šamara. Nekoliko sekundi
kasnije profesor Krilov ponovno je ušao u sobu. Sjeo je tupih očiju i
povinutih ramena.
— Što namjeravate učiniti? — prošaputa. Karpov je
uzdahnuo.
— Moja je dužnost vrlo jasna. Kao što ste rekli, samo Partija
može ukoriti Partiju. Trebao bih predati izvještaj i fotografije
Centralnom komitetu. Vi znate zakon. Znate što čine »zlatnim
dečkima«. Dobivaju pet godina, bez smanjenja kazne i sa strogim
režimom. Bojim se, kad ste jednom u logoru, glas se brzo pročuje.
Nakon toga, mladić postaje, kako da kažem, svačiji. Čak i momak iz
povlaštene obitelji teško se može spasiti od takvih stvari.
— Ali... — prošaputao je profesor .
— Ali... mogu odlučiti da postoji šansa da će CIA nastaviti tu
stvar. Imam na to pravo. Mogu odlučiti da su Amerikanci postali
nestrpljivi i poslali svojeg agenta u Sovjetski Savez da nastavi
kontakt s Leonidom. Imam pravo odlučiti da je zamka vašem sinu
mogla biti preokrenuta u zamku za agenta CIA-e. Dok čekamo,
mogao bih zadržati dossier u svojem privatnom sefu, a to čekanje bi
moglo potrajati vrlo dugo. Imam pravo na to; u operacionim
stvarima, da, imam to ovlaštenje.
— A cijena?
— Mislim da znate.
— Što želite znati o planu Aurora?
— Počnimo od početka.
Preston je skrenuo prema glavnom ulazu u Aldermaston,
pronašao mjesto na parkiralištu za posjetioce i izišao.
— Žao mi je, Tommy, ne možeš dalje. Samo me pričekaj
ovdje. Nadam se da neću dugo.
Krenuo je u mraku prema vratima i predstavio se dvojici
muškaraca na recepciji.
Ispitali su njegovu legitimaciju i nazvali dra Wynne-Evansa
koji je odobrio da posjetilac done u njegov ured na trećem katu. Bio
je uveden unutra i ponuđeno mu je da sjedne s druge strane stola.
Znanstvenik ga je gledao preko naočala.
— Mogu li vas pitati gdje ste nabavili taj mali predmet? —
propitkivao se, pokazujući na tešku metalnu pločicu koja je izgledala
kao olovna i koja se sada nalazila u zatvorenoj staklenoj posudi.
— Oduzeta je nekom u Glasgowu kasno noću u četvrtak. Što
je s ostale dvije pločice?
— Oh, one su samo običan aluminij, prijatelju. Nema ničeg
neobičnog u vezi s njima. Služile su samo da čuvaju ovu od
oštećenja. Ova me i zanima.
— Znate li što je? — upita Preston.
Dr Wynne-Evans je izgledao zapanjen naivnošću pitanja.
— Naravno da znam što je — reče. — To je moj posao. To je
pločica čistog polonija.
Preston se namršti. Nikad nije čuo za takav metal.
— Dakle, sve je počelo početkom siječnja s dva
memoranduma koje je Philby napisao za generalnog sekretara. U tim
spisima Philby je tvrdio da unutar britanske Laburističke stranke
postoji ekstremno lijevo krilo koje je postalo toliko da je u poziciji
preuzeti cjelokupnu kontrolu partijskog stroja više-manje kad god to
poželi. To se podudara i s mojim mišljenjem.
— I mojim — promrmlja Karpov.
— Philby je išao dalje od toga. Tvrdio je da je unutar tog
ekstremno lijevog krila jedna skupina predanih marksista-lenjinista
koji su već skovali plan da upravo to i učine; ali ne u razdoblju prije
sljedećih općih izbora u Britaniji.
Poslije njih, na brazdi laburističke izborne pobjede. Ukratko,
čekati pobjedu na izborima gospodina Neila Kinnocka, a zatim ga
zbaciti iz stranačkog rukovodstva. Njegov bi zamjenik bio prvi
britanski marksističko-lenjinistički premijer koji bi pokrenuo cijelu
seriju djelatnosti po ukusu sovjetskih vanjskopolitičkih i obrambenih
interesa, i to najjače u oblasti jednostranog nuklearnog razoružanja i
protjerivanju svih američkih snaga iz Britanije.
— Moguće — klimnuo je general Karpov. — Dakle komitet
vas četvorice bio je sazvan da savjetuje kako bi se ta izborna pobjeda
najbolje mogla ostvariti?
Profesor Krilov podigne iznenaneno pogled.
— Da. Bili su to Philby, general Marčenko, ja i dr Rogov.
— Šahovski velemajstor?
— I fizičar — dodao je Krilov. — Ono što smo smislili, bio
je plan Aurora koji bi bio čin velike destabilizacije britanskih izbora
i gurnuo milijune prema raspoloženju za odlučnim jednostranim
razoružanjem.
— Kažete ... koji bi?
— Da. Plan je uglavnom bila Rogovljeva ideja. On ga je
snažno podržavao. Marčenko ga je prihvatio s rezervom. Philby, hm,
nitko nije mogao reći što je Philby stvarno mislio. Samo je klimao
glavom i smiješio se, čekajući da vidi s koje strane puše vjetar.
— Takav je Philby — složio se Karpov. — A zatim ste
iznijeli taj plan?
— Da. Dvanaestoga ožujka. Ja sam se suprotstavio planu.
Generalni sekretar složio se sa mnom. Bez krzmanja je to i obznanio,
naredio da se unište sve bilješke i spisi i prisilio nas, svu četvoricu,
da se zakunemo da nikada ponovno nećemo spomenuti taj plan ni
pod kakvim okolnostima.
— Recite mi, zašto ste se suprotstavili?
— Činio mi se nepromišljen i opasan. Ako izuzmemo sve
drugo, bio je posve protuslovan Četvrtom protokolu. Prekrši li se
ikad taj protokol, sam Bog zna što će biti s našim svijetom.
— Četvrti protokol?
— Da. Međunarodni sporazum o neširenju nuklearnog
naoružanja. Sjećate se toga, naravno?
— Toliko se toga mora pamtiti — reče mirno Karpov. —
Molim vas, podsjetite me.
— Nikad nisam čuo za polonij — reče Preston.
— Ne, pa vjerojatno niste ni morali — reče dr Wynne-Evans.
— Mislim, nije se ticao vašeg posla. To je vrlo rijedak metal.
— A čemu služi, doktore?
— Pa, povremeno, samo vrlo rijetko, zapamtite, koristi se u
medicini za izradu lijekova. Je li taj vaš čovjek u Glasgowu išao na
kakav medicinski kongres ili izložbu?
— Nije — reče odlučno Preston — on svakako nije išao na
medicinski kongres.
— Dakle, to je moglo objasniti deset posto mogućnosti čemu
je ova stvarčica bila namijenjena, prije no što ste ga vi oslobodili tog
tereta. Budući da nije išao na nikakav medicinski kongres, mislim da
nam to ostavlja onih devedeset posto mogućnosti. Osim te dvije
primjene, polonij nema nijednu drugu poznatu na ovoj planeti.
— A koja je ta druga primjena?
— Pa, pločica polonija ove veličine ništa neće učiniti sama.
Ali kad je položena uz pločice jednog drugog metala koji se zove
litij, zajedno čine inicijator.
— Čine što?
— Inicijator.
— A što je to, molim vas, zaboga?
— Prvoga srpnja 1968. godine — reče profesor Krilov —
sporazum o neširenju nuklearnog oružja bio je potpisan izmenu triju
(tada) nuklearnih sila na svijetu: SAD, Velike Britanije i SSSR-a.
Tim su se sporazumom te tri zemlje potpisnice obvezale da neće dati
tehnologiju ili oruđe kojim se može izraditi nuklearno oružje
nijednoj zemlji koja tada nije sama imala takvu tehnologiju. Sjećate
li se?
— Da — reče Karpov — toliko se sjećam.
— Dakle, ceremonija potpisivanja u Washingtonu, Londonu i
Moskvi praćena je golemim i širokim publicitetom. Potpuna
odsutnost publiciteta pratila je kasnije potpisivanje četiri tajna
protokola uz taj sporazum. Svaki od tih protokola predvinao je rast
moguće buduće opasnosti, koja tada nije bila tehnički moguća ali
koja bi, bilo je procijenjeno, jednoga dana mogla postati tehnički
moguća.
Tijekom godina, prva tri protokola postala su povijest, zato
što se ustanovilo da je ta opasnost posve nemoguća ili zato što se
otkrio protuotrov čim je sporazum bio potpisan. No ranih
osamdesetih Četvrti je protokol, najtajniji od sviju, postao
svakodnevna mora.
— Što se točno namjeravalo tim Četvrtim protokolom? —
upitao je Karpov.
Profesor Krilov je uzdahnuo.
— Za tu informaciju oslanjali smo se na dra Rogova. Kao što
znate, on je nuklearni fizičar; to je njegova grana znanosti. Četvrti
protokol predvinao je tehnološke napretke u proizvodnji nuklearnih
bombi, osobito na području minijaturizacije i pojednostavljenja
uređaja. Očigledno, to je ono što se I dogodilo. S jedne strane, oružje
je postalo mnogo moćnije, no i mnogo složenije za izradu. S druge
strane, znanost je otišla drugim pravcem. Osnovna atomska bomba
koju je trebao ponijeti veliki bombarder i baciti na Japan 1945, sada
može biti izranena kao vrlo mala, dovoljno mala da stane u torbu i
dovoljno jednostavna da se može sastaviti od tuceta pripremljenih
dijelova kao neka dječja igračka za sastavljanje.
— A to je ono što je Četvrti protokol zabranjivao? Profesor
Krilov odmahne glavom.
— Još i više od toga. Zabranjuje bilo kojoj od zemalja
potpisnica da unese na teritorij bilo koje druge zemlje neku napravu
u sastavljenom ili rastavljenom obliku s namjerom da izazove
eksploziju, recimo, u nekoj iznajmljenoj kući ili stanu u centru grada.
— Nema četverominutnog upozorenja — razmišljao je
Karpov — nema radarske detekcije dolazećeg projektila, nema
protuudara, nema identifikacije počinitelja. Samo mega-tonske
eksplozije iz neke sobe u podrumu.
— Upravo tako — klimnuo je profesor. — I zato sam to
nazvao svakodnevnom morom. Zapadna otvorena društva mnogo su
ranjivija, no ni mi nismo imuni na prokrijumčarene predmete. Ako
se Četvrti protokol ikada prekine, sve one rakete i elektronske
protumjere, zapravo većina vojnoindustrijskog kompleksa, postaju
nevažne.
— A to je ono što je na umu imao plan Aurora. Krilov je
klimnuo, ali nije ništa rekao.
— No otkako je — nastavio je Karpov — plan zaustavljen i
zabranjen, on je, kako mi to kažemo u službi, i arhiviran.
Čini se da se Krilov uhvatio za tu riječ.
— Tako je. On je sada samo arhivski plan.
— No, recite mi, kakav bi to plan bio? — Karpov ga je
primoravao.
— Pa, planom Aurora namjeravalo se ubaciti u Britaniju
prvoklasnog sovjetskog agenta koji bi unajmio neku vilu u provinciji
i postao izvršilac Aurore.
— Do njega bi, raznim kuririma, bilo prokrijumčareno oko
deset sastavnih dijelova jedne male atomske bombe, snage otprilike
jednog i pol kilotona.
— Tako male? Ona bačena na Hirošimu imala je deset
kilotona.
— Nije se namjeravalo prouzročiti veliku štetu. Ona bi
odgodila opće izbore.
Bilo je namjeravano da eksplozija stvori paniku kod deset
posto plutajućih glasova, koji bi tada podržali na izborima jedinu
stranku koja se zalaže za jednostrano razoružanje, Laburističku
stranku.
— Oprostite — reče Karpov — molim vas, nastavite.
— Bomba bi bila detonirana šest dana prije izbora — reče
profesor. — Mjesto je bilo osobito važno. Izabrana je zrakoplovna
baza Sjedinjenih Država u Bentwatersu, Suffolk. Tamo su
stacionirani avioni F-5, oni nose malo taktičko nuklearno oružje koje
bi se uporabi j i valo protiv naših velikih tenkovskih divizija u
slučaju našeg upada u Zapadnu Europu. Karpov je klimnuo. Znao je
za Bentwaters i informacija je bila točna.
— Izvršiocu bi — nastavio je profesor Krilov — bilo naloženo da kolima odveze sastavljenu bombu do same ograde baze u
sitne jutarnje sate. Cijela baza čini se da je u srcu šume Randlesham.
Eksplozija bi bila izazvana nešto prije svitanja.
— Zbog male snage bombe, šteta bi bila ograničena tek na
samu zračnu bazu koja bi jednostavno isparila, na šumu Randlesham,
tri zaseoka, jedno selo, obalu I sklonište za ptice. Budući da je baza
odmah desno od obale Suffolka, oblak radioaktivne prašine, koji bi
se podigao, bio bi nošen čestim zapadnim vjetrom prema Sjevernom
moru. Kada bi došao do nizozemske obale, devedeset i pet posto te
prašine postalo bi pasivno ili palo u more. Namjera je bila ne
prouzročiti ekološku katastrofu, već strah i siloviti val mržnje prema
Americi.
— Možda u to ne bi povjerovali — reče Karpov. — Mnoge
stvari bi mogle krenuti naopako. Izvršilac bi mogao biti uhvaćen živ.
Profesor Krilov odmahnuo je glavom.
— Rogov je na sve to mislio. Razradio je to kao šahovsku
igru. Izvršiocu o kojemu je riječ bilo bi rečeno da nakon pritiskivanja gumba ima dva sata prema timeru da se odveze što dalje
može. Zapravo, timer bi bio zapečaćen, namješten na trenutnu
detonaciju.
Jadan Petrovski, pomislio je Karpov.
— A što je s vjerodostojnošću? — upitao je.
— Navečer istoga dana kad bi došlo do eksplozije — reče
Krilov — jedan čovjek koji je prikriveni sovjetski agent odletio bi u
Prag i održao međunarodnu konferenciju za tisak. Izraelski nuklearni
fizičar po imenu dr Nahum Wisser. Izgleda da radi za nas.
General Karpov zadržao je bezizražajno lice.
— Zapanjujete me — reče. —Znao je za slučaj dra Wissera.
Nekoć je imao sina kojeg je ludo volio, a mladić je bio vojnik u
izraelskoj vojsci stacioniranoj u Bejrutu 1982. Kad su falangisti
opustošili palestinski izbjeglički logor u Sabri i Chatili, mladi
poručnik Wisser pokušao je intervenirati. Bio je pokošen metkom.
— Pažljivo uobličeni dokaz bio je predočen ožalošćenom
ocu, ionako već predanom protivniku partije Likud: izraelski metak
bio je taj koji je usmrtio njegova sina. U svojoj ogorčenosti i bijesu,
dr Wisser okrenuo se poslije ulijevo i pristao da radi za Rusiju.
— U svakom slučaju, dr Wisser bi uvjerio svijet da je
godinama surađivao s Američanima u razvoju malih nuklearnih
bojevih glava. To je, čini se, istina. On bi nastavio govoriti kako je
neprekidno upozoravao Američane da te male bojeve glave nisu bile
dovoljno stabilne da se mogu montirati. No Amerikanci su bili
nestrpljivi da ih montiraju, isto kao i povećaju radijus svojih aviona
F-5 time što se mogu za vrijeme leta opskrbljivati dodatnim
gorivom.
— Kalkuliralo se da bi te izjave, koje bi se pojavile dan
poslije eksplozije a pet dana prije izbora, pokrenule val antiamerikanizma u Britaniji u buru koju konzervativci ne bi mogli
zaustaviti.
Karpov je klimnuo.
— Da, vjerujem da bi tako i bilo. Još nešto iz stvaralačkog
uma dra Rogova?
— Još mnogo toga — reče Krilov natmureno. —
Nagovijestio je da bi američka reakcija bila uporno nijekanje. Tako
bi, četiri dana prije izbora, generalni sekretar objavio svijetu da ako
se Američani namjeravaju ponašati bezumno, to je njihova stvar, no
on sa svoje strane nema drugog izbora, kako bi zaštitio sovjetski
narod, već da sve naše oružane snage stavi u stanje pripravnosti.
— Te večeri, jedan od naših prijatelja, vrlo blizak gospodinu
Kinnocku, nagovorio bi laburističkog vođu da odleti za Moskvu,
osobno posjeti generalnog skeretara i intervenira za mir. Ako bi bilo
kakvog kolebanja, naš bi ga ambasador pozvao u ambasadu na
prijateljski razgovor u toj krizi. S kamerama koje bi ga snimale,
jamačno to ne bi odbio.
— Dakle, za nekoliko minuta dobio bi vizu i u svitanje
sljedećeg dana odletio Aeroflotovim avionom. Generalni sekretar
primio bi ga pred kamerama cijelog svjetskog novinstva, a nekoliko
sati kasnije oni bi se rastali; obojica bi izgledali vrlo zabrinuto.
— Kao da bez sumnje imaju povoda za takvo raspoloženje
— natuknuo je Karpov.
— Točno. No dok bi još uvijek bio u avionu na povratku u
London, generalni sekretar dao bi izjavu: isključivo zbog
preklinjanja britanskog laburističkog vođe, on, generalni sekretar,
vraća sve sovjetske snage u normalno stanje.
Gospodin Kinnock sletio bi u London kao veliki državnik.
Dan prije izbora održao bi gromoglasan govor britanskoj naciji o
konačnom otklanjanju nuklearnog ludila jednom zauvijek. Plan
Aurora predvinao je da bi doganaji šest dana prije izbora uništili
tradicionalno savezništvo s Amerikom, izolirali SAD od svake
europske simpatije i okrenuli deset posto, onih presudnih deset
posto, britanskih glasača da glasaju za laburiste. Nakon toga, sve bi
preuzela ekstremna ljevica. Eto to je, generale, bio plan Aurora.
Karpov je ustao.
— Bili ste vrlo ljubezni, profesore. I vrlo mudri. Nemojte
ništa pričati, a neću ni ja također. Kao što kažete, taj plan je sada
arhiviran. A dossier vašeg sina ostat će vrlo, vrlo dugo u mojemu
sefu. Do viđenja. Mislim da vam više neću smetati.
Utonuo je u naslonu dok ga je čaj ka vozila iz Komsomolskog prospekta. Oh, da, briljantan je to plan, pomisli, no da li je
vrijeme za to?
Kao i generalni sekretar, on je također znao za nadolazeće
prijevremene izbore u Britaniji u lipnju, za dva mjeseca. Ta je
informacija do generalnog sekretara došla, na kraju krajeva, preko
njegove rezidenture u londonskoj ambasadi.
Premetao je opet i opet taj plan u svojoj glavi, tražeći
pogrešku. Dobar je, pomislio je konačno, prokleto dobar. Tako dugo
dok funkcionira... Alternativa bi bila katastrofalna.
— Inicijator je, dragi moj čovječe, jedna vrsta detonatora za
bombu — reče dr Wynne-Evans.
— Oh — reče Preston. Osjetio se nekako prazno. U Britaniji
je i prije bilo bombi. Neugodnih, ali njihovih lokalnih. Prilično ih je
mnogo vidio u Irskoj.
Čuo je za detonatore, upaljače, okidače, ali nikad za nekakav
inicijator. Ipak, izgleda da je taj Rus Semjonov unio jednu
komponentu za neku terorističku grupu u Škotskoj. Za koju grupu?
Za Tartan Army, anarhiste ili za kakvu aktivnu jedinicu IRA-e?
Ruska veza bila je čudna; put do Glasgowa bio je vrijedan truda.
— Taj, hm, inicijator od polonija i litija, bi li se mogao
uporabiti u nekoj bombi kojoj bi mete bili ljudi? — upita.
— Oh, da, moglo bi se tako reći, prijatelju — odgovorio je
Velšanin. — Inicijator je, vidite, ono što detonira atomsku bombu.
Brian Harcourt-Smith pažljivo je slušao, naslonjen, očiju
uperenih u strop I igrao se tankom zlatnom olovkom.
— To je sve? — upita kad je Preston završio svoj usmeni
izvještaj.
— Da — reče Preston.
— Taj dr Wynne-Evans, je li spreman staviti svoje zaključke
na papir?
— Teško da su zaključci, Briane. To je znanstvena analiza
metala, koji se može povezati sa samo dvije poznate uporabe. I, da,
pristao je da napiše pismeni izvještaj. Priložit ću ga uz svoj.
— A tvoji vlastiti zaključci? Ili bih trebao reći znanstvena
analiza?
Preston je ignorirao njegovo pokroviteljsko vladanje.
— Držim neminovnim da je mornar Semjonov došao u
Glasgow kako bi deponirao svoju limenku i njezin sadržaj u neki
»poštanski sandučić« ili je osobno predao
nekome s kim se namjeravao sastati — reče. — Drugim
riječima, to znači da imamo jednog »ilegalca« ovdje u Britaniji.
Mislim da bismo ga morali pokušati pronaći.
— Šarmantna ideja. Problem je u tome što nemamo uporište
odakle bismo počeli. Gledaj, Johne, dopusti mi da budem iskren.
Dovodiš me, kao i mnogo puta dosad, u krajnje težak položaj. Zaista
ne vidim kako tu stvar mogu proslijediti dalje, sve dok mi ne pružiš
malo više dokaza od jedne pločice rijetkog metala uzete od nekog
tragično preminulog ruskog mornara.
— Ta je pločica identificirana kao jedna polovica inicijatora
atomske bombe — istaknuo je Preston. — Teško da je to naprosto
komadić metala.
— Vrlo dobro. Polovica nečega što bi mogao biti okidač
nečega što bi mogla biti bomba; a što je moglo biti namijenjeno
nekom sovjetskom ilegalcu koji možda boravi u Britaniji. Vjeruj mi,
Johne, kad mi podneseš potpuni izvještaj, ja ću to kao i uvijek
razmotriti s najvećom ozbiljnošću.
— A onda ga staviti ad acta?
Smiješak Harcourt-Smitha bio je nepokolebljiv i opasan.
— Ne nužno. Svaki tvoj izvještaj bit će tretiran prema
vrijednosti, kao i bilo čiji drugi. Sada ti predlažem da pokušaš
pronaći napokon za mene neki potkrepljujući dokaz koji bi podupro
tvoju očiglednu sklonost prema konspirativnoj teoriji. Neka to bude
tvoj idući najvažniji zadatak.
— U redu — rekao je Preston kad je ustao. — Prionut ću na
to.
— Učini to — rekao je Harcourt-Smith.
Kada je Preston otišao, zamjenik glavnog direktora pogledao
je popis kućnih brojeva i nazvao šefa Personalnog.
Sljedećeg dana, u srijedu petnaestoga, avion britanske
aviokompanije Midland koji je letio iz Pariza, sletio je oko devet na
birminghamski aerodrom West Midlands. Među putnicima bio je i
jedan mlad čovjek s danskom putnicom.
Ime na putnici također je bilo dansko, a da je netko bio
radoznao i oslovio ga na danskom, tečno bi mu odgovorio. Njegova
je majka, u stvari, bila Dankinja od koje je naučio osnove tog jezika,
koji je sada bio izbrušen do savršenstva u nekoliko jezičnih škola i
za vrijeme posjeta Danskoj.
Njegov je otac, međutim, bio Nijemac, a mladi je čovjek,
rođen prilično nakon drugog svjetskog rata, bio iz Erfurta gdje je i
odrastao. Tako je on bio Istočni Nijemac. Bio je također i oficir u
istočnonjemačkoj obavještajnoj službi HVA.
Nije imao nikakvu ideju o tome kakva je to misija u Britaniji,
niti je mario da to otkrije. Instrukcije koje je primio bile su
jednostavne i on ih je sve do posljednje slijedio. Prošavši bez
poteškoća carinu i Ured za useljavanje, zaustavio je taksi i zamolio
da ga odvede u hotel Midland u New Streetu. Za vrijeme puta
oprezno je štitio svoju lijevu ruku koja je bila stavljena u gips.
Bio je upozoren, ako je upozorenje bilo uopće potrebno, da ni
pod kojim uvjetima ne pokuša dignuti svoju torbu »slomljenom«
rukom.
Kad je došao u svoju sobu, zaključao je vrata i počeo skidati
gips snažnim čeličnim rezačem koji je bio na dnu njegove torbe,
režući s unutrašnje strane podlaktice duž linije tankog zupčastog
ureza koji je označavao pravac za rezanje.
Kad je rezanje bilo gotovo, otvorio je gips i izvukao ruku,
zglob i šaku. Prazan gips ubacio je u plastičnu vreću koju je ponio sa
sobom.
Cijelo poslijepodne proveo je u svojoj sobi kako ga dnevna
smjena ne bi vidjela bez gipsa i napustio hotel tek kasno navečer
kada je na dužnosti bila nova smjena.
Bilo mu je rečeno da bude kod novinskog kioska u New
Street Stationu; u dogovoreno vrijeme pristupila mu je osoba u
crnom motociklističkom kožnom odijelu. Promrmljana lozinka
oduzela je samo nekoliko sekundi, plastična vreća promijenila je
vlasnika i osoba u koži je otišla. Nijedan od njih nije privukao pažnju
prolaznika.
U svitanje, kada je noćna smjena u hotelu još uvijek bila na
dužnosti, Danac se odjavio, otišao ranim vlakom u Manchester i
odletio s tog aerodroma, gdje ga nitko prije nije vidio ni s gipsom ni
bez njega. U sumrak, preko Hamburga, vratio se u Berlin gdje je
prošao Zid kao Danac na graničnom prijelazu. Njegovi su ga ljudi
dočekali s druge strane, poslušali njegov izvještaj i odveli ga.
Treći kurir obavio je isporuku.
John Preston nije bio baš raspoložen za šalu. Tjedan koji je
odredio da ga provede s Tommyjem bio je upropašten. Utorak je
djelimice bio zauzet podnošenjem usmenog izvještaja HarcourtSmithu, pa je Tommy morao provesti dan čitajući I gledajući
televiziju.
Preston je inzistirao da odu, prema dogovoru, te srijede ujutro
u muzej voštanih figura Madame Tussaud, ali popodne je otišao u
ured kako bi završio svoj pismeni izvještaj. Crichtonovo pismo iz
Personalnog bilo je na njegovu stolu. Čitao ga je s nečim što je bilo
blizu nevjerice.
Bilo je intonirano, kao i uvijek, u najprijateljskijem tonu.
Pogled na dokumente pokazao mu je da Preston ima još četiri tjedna
neiskorištenog dopusta; on je naravno svjestan pravila službe;
obveza da ode na dopust je potaknuta iz razumljivih razloga; potreba
da se iskoristi preostali dopust, bla, bla, bla. Ukratko, od njega će se
tražiti da odmah iskoristi ostatak dopusta, tj. od sljedećeg jutra.
»Prokleti idioti«, mrmljao je misleći općenito na sve, »neki
od njih ne bi mogli pronaći put do zahoda bez pomoći psa«.
Nazvao je Personalni i inzistirao da osobno razgovara s
Crichtonom.
— Tim, ja sam, John Preston. Gledaj, što ovo pismo radi na
mojem stolu? Ne mogu sada uzeti dopust; radim na jednom slučaju,
upravo sam na sredini... da, znam da je važno ne prenositi dopust, no
taj je slučaj takoner važan, prokleto važniji, zapravo ...
Do kraja je poslušao objašnjenje birokrata koje se odnosilo
na priče o raspadu sistema kad bi službenici prenijeli previše dopusta
u sljedeću godinu, a zatim ga je prekinuo.
— Gledaj, Time, budimo kratki. Sve što trebaš učiniti je da
nazoveš Briana Harcourt-Smitha. Posvjedočit će ti o važnosti slučaja
na kojem radim. Mogu uzeti dopust ljeti.
— Johne — reče Tim Crichton — to je pismo napisano na
izričit Brianov zahtjev.
Preston je buljio u telefonsku slušalicu nekoliko sekundi.
— Shvaćam — napokon je rekao i spustio slušalicu.
— Kamo ideš — upitao ga je Bright kad se uputio prema
vratima.
— Popiti žestoko piće — reče Preston.
Prošlo je dosta vremena od ručka i bar je bio gotovo prazan.
Ljude koji su kasno ručali još nisu zamijenili konzumenti pića. U
jednom kutu razgovarao je povjerljivo jedan par iz Charles Streeta s
približenim glavama, tako da je sjeo na barsku stolicu pokraj samog
bara.
— Whisky — reče — dupli.
— I meni — reče glas blizu njega. — Ja častim. Okrenuo se i
ugleda Barryja Banksa iz K.7.
— Zdravo, Johne — reče Banks — vidio sam te kako si se
uputio ovdje dok sam išao predvorjem. Htio sam ti reći da imam
nešto za tebe. Meštar je bio vrlo zadovoljan.
— Oh, da, ono. Nije to ništa.
— Donijet ću ti ga sutra u tvoj ured — reče Banks.
— Nemoj se truditi — reče ljutito Preston. — Ovdje smo da
proslavimo moj četverotjedni dopust. Od sutra. Prisilni. Živio.
— Nemoj gunđati — reče blago Banks. — Mnogo ljudi jedva
dočeka dopust.
Već je primijetio da je Preston zbog nečega srdit i
namjeravao je otkriti što je tomu razlog. Nije mogao reći Prestonu da
ga je sir Nigel Irvine zamolio da obradi crnu ovcu s HarcourtSmithovog popisa i da ga izvijesti o tome što je čuo.
Sat vremena kasnije, nakon tri whiskyja, Preston je još uvijek
bio duboko potišten.
— Razmišljam o povlačenju — iznenada reče.
Banks, dobar slušač koji ga je prekidao jedino kako bi
izvukao novu informaciju, bio je zainteresiran.
— Prilično drastična odluka — reče. — Zar je tako loše?
— Slušaj, Barry, ne smeta mi slobodni pad sa šest tisuća
metara. Ne smetaju mi ni ljudi koji pucaju na mene čim mi se otvori
padobran. Ali prokleto me ljuti kad pucanj dolazi s moje vlastite
strane. Zar to nije nerazumno?
— Meni to zvuči posve logično — reče Banks. — Dakle, tko
to puca?
— Mladi gazda od gore — zarežao je Preston. — Podnio sam
mu jedan izvještaj koji mu se, izgleda, opet nije dopao.
— Ponovno »obustaviti daljnju akciju«, a?
— Bit će — Preston slegne ramenima.
Otvoriše se vrata kroz koja prone gomila ljudi iz gornjih
katova. Brian Harcourt-Smith bio je u sredini, okružen nekolicinom
svojih šefova sekcija.
Preston je iskapio piće.
— Pa, moram te pozdraviti i ostaviti. Večeras vodim svog
dečka u kino.
Kad je otišao, Barry Banks iskapio je piće i otišao u svoj
ured, odakle je dugo razgovarao s «C«-om i njegovim uredom u
Sentinel Houseu.
Kasno u četvrtak, major Petrovski vratio se u Cherryhayes
Close. Crno kožnato odijelo i zaštitna kaciga bili su, kao I BMW, u
garaži u Thetfordu. Kad je tiho utjerao mali ford na tvrdi put pred
garažu i ušao u kuću, bio je u tamnom odijelu i svijetlom kišnom
ogrtaču. Nitko ga nije primijetio, a ni plastičnu vreću u njegovoj
ruci.
Kad je dobro zaključao vrata iza sebe, otišao je na kat i
otvorio dno ormara za odijela. Unutra je bio sony tranzistor. Pokraj
njega ležao je gips.
Nije ulazio u druge pojedinosti. Nije znao što te stvari
sadržavaju, a niti je to želio otkriti. To će biti posao sastavljača, koji
neće doći i obaviti svoj zadatak prije negoli se sigurno dopremi cijeli
popis potrebnih dijelova.
Prije spavanja si napravi šalicu kave. Sve skupa, bilo je devet
kurira. To je značilo devet prvih sastanaka i devet ponovnih, u
slučaju da se kurir ne pojavi prvi put. Sve sastanke je popamtio, kao i
ostalih šest, na koje bi došla tri posebna kurira, ako koji od prve
devetorice ne bi stigao.
Jedan će od tih posebnih kurira morati sad biti pozvan, jer se
drugi kurir nije pojavio. Petrovski nije imao pojma zašto se kurir nije
pojavio. Daleko u Moskvi, major Volkov je to znao. Moskva je
imala kompletni izvještaj iz konzulata u Glasgowu, koji je uvjeravao
vladu da su stvari preminulog mornara zaključane u policijskoj
stanici Patrick i da će tamo ostati do sljedeće obavijesti.
Petrovski je provjerio popis u svojoj glavi. Četvrti kurir
trebao je stići za četiri dana, a sastanak je bio u londonskom West
Endu. Kad je zaspao, bio je šesnaesti i već je svanulo. Dok je tonuo u
san, mogao je čuti kolica za isporuku mlijeka na ulici.
Ovaj put Banks je bio mnogo otvoreniji, čekao je Prestona u
predvorju njegove stambene zgrade, kada se ovaj dovezao kolima s
Tommyjem tog petka popodne.
Njih dvojica bili su u Hendon Aircraft Museumu gdje je
dječak, oduševljen ratnim avionima prošlih vremena, objavio da
namjerava postati pilot kad odraste. Njegov je otac znao da je u
prošlosti izabrao barem šest zanimanja, i da će ponovno promijeniti
mišljenje još prije kraja ove godine. Bilo je to dobro poslijepodne.
Banks je izgledao iznenađen što vidi dječaka; očito nije
očekivao njegovu nazočnost. Klimnuo je i nasmijao se, a Preston ga
je predstavio kao «nekoga iz ureda«.
— Što je ovaj put? — upitao je Preston.
— Moj kolega želi još jednom popričati s tobom — oprezno
reče Banks.
— Može u ponedjeljak? — upitao je Preston. U nedjelju
završava njegovo vrijeme s Tommyjem i on će ga odvesti u Mayfair
da ga preda Juliji.
— Zapravo, on te već čeka.
— Opet na zadnjem sjedalu automobila? — upita Preston.
— Hm, ne. U malom stanu kojeg držimo u Chalseau. Preston
je uzdahnuo.
— Daj mi adresu. Otići ću, a ti ćeš odvesti Tommyja na
sladoled dolje na kraju ceste.
— Moram provjeriti — reče Banks.
Ušao je u obližnju telefonsku govornicu i nazvao. Preston i
njegov sin čekali su na pločniku. Banks se vrati i klimne.
— U redu je — reče i pruži Prestonu komadić papira. Preston
se odvezao, a Tommy je pokazao Banksu pravac do svoje omiljene
slastičarnice.
Stan je bio malen i diskretan, u modernom bloku Chelsea
Manor Streeta. Sir Nigel je osobno otvorio vrata. Bio je, kao i
obično, pun uljudnosti.
— Dragi moj Johne, kako je lijepo od vas što ste došli. Da
mu netko donese vijest da će ga objesiti, on bi ipak rekao: »Kako je
lijepo od vas što ste došli.«
Kad su sjeli u maloj dnevnoj sobi, Meštar je izvadio original
Prestonova izvještaja.
— Najljepša vam hvala. Krajnje zanimljiva stvar.
— Ali očigledno nevjerojatna.
Sir Nigel je bacio oštar pogled na mladog čovjeka, ali je s
pažnjom birao riječi.
— Ne bih se obvezatno s tim složio. — Tada se brzo
nasmijao i promijenio temu.
— A sada, molim vas, nemojte loše gledati na Barryja, no
zamolio sam ga da vas drži na oku. Pokazalo se da baš niste trenutno
previše sretni na poslu.
— Trenutno nisam na poslu, sir, već na prinudnom dopustu.
— To znam. Zbog nečeg što se dogodilo u Glasgowu. zar ne?
— Niste još dosad primili izvještaj o prošlotjednom incidentu
u Glasgowu? Upleten je jedan ruski mornar, čovjek za kojeg
vjerujem da je bio kurir. To se svakako tiče »šestice«?
— Ne sumnjam da će izvještaj uskoro stići do nas — reče sir
Nigel oprezno. — Biste li mi ispričali što se dogodilo.
Preston je ispričao priču od početka do kraja, do tamo dokle
je znao. Sir Nigel je sjedio izgubljen u mislima; jednim dijelom uma
primao je svaku riječ, a ostalim dijelom kalkulirao.
Ne bi to zaista pokušali, zar ne? — mislio je. Ne bi prekršili
Četvrti protokol? Ili možda bi? Očajni ljudi ponekad primjenjuju
očajničke mjere, a imao je nekoliko razloga da vjeruje kako je na
brojnim područjima — kao što su proizvodnja hrane, ekonomija,
Afganistan — SSSR u očajničkim vodama. Primijetio je da je
Preston prestao govoriti.
— Oprostite — reče — što ste iz svega toga zaključili?
— Vjerujem da Semjonov nije bio palubski mornar na
trgovačkom brodu, već kurir.
To mi izgleda neminovno. Ne vjerujem da bi išao tako daleko
u štićenju onoga što je nosio, ili čak skončao svoj život kako bi
izbjegao ispitivanje, ukoliko nije bio upućen u to da je njegova
misija od velike važnosti.
— Izgleda mi razumno — priznao je sir Nigel. — A zatim?
— A zatim, vjerujem da postoji i onaj kome je ta pločica
polonija bila namijenjena ili izravno putem sastanka ili u
»poštanskom sandučiću«. To znači da je on ovdje, u zemlji. Mislim
da bismo ga trebali pokušati uhvatiti.
Sir Nigel je stisnuo usta.
— Ako je on vrhunski ilegalac, pronaći ga bilo bi isto kao i
pronaći iglu u plastu sijena — mrmljao je.
— Da, to znam.
— No, da vas nisu poslali na prinudni dopust, što biste tražili
da nadležni učine?
— Mislim, sir Nigel, da jedna pločica polonija nikome nije
od koristi. Bez obzira što ilegalac namjerava, trebaju mu i ostale
komponente. Dakle, tko god da je poslao Semjonova, učinio je to s
političkom odlukom da ne koristi diplomatsku prtljagu sovjetske
ambasade. Ne znam zašto je tako učinjeno, no bilo bi mnogo
jednostavnije poslati brodom mali zapečaćeni paket u Britaniju u
diplomatskoj pošti i poslati jednog od ljudi iz »N«-linije da ga
podigne u »sandučiću«. Pitam se zašto nisu naprosto to učinili. A
odgovor je kratak, ne znam.
— Da — priznao je sir Nigel — i?
— I ako smo uhvatili samo jednu pošiljku, beskorisnu samu
po sebi, moraju stići i druge. Možda je neka već stigla. Prema
procjenama, mnogo ih još treba stići. I očigledno, nose ih »mule« ili
kuriri koji glume da su bezazleni mornari ili tko zna što još sve ne.
— A što biste vi željeli poduzeti? — upita sir Nigel. Preston
je duboko uzdahnuo.
— Ja bih provjerio — naglasio je taj kondicional — sve
ulaske iz Sovjetskog Saveza u zadnjih četrdeset, pedeset, čak i sto
dana. Ne može se računati na još jedan prepad huligana, no možda
su se zbili neki drugi incidenti. Ako nisu, želio bih kontrolirati sve
ulaske iz SSSR-a, čak i iz cijelog sovjetskog bloka, da vidimo
možemo li uhvatiti još neku komponentu. Kao šef C.5(C) ja bih to
učinio.
— A sada mislite da nećete dobiti priliku za to? Preston
odmahne glavom.
— Čak kad bih se sutra i mogao vratiti na posao, sasvim sam
siguran da bih bio isključen iz tog slučaja. Ja sam alarmator i
izazivam uznemirenost.
Sir Nigel zamišljeno klimne.
— Povrijediti kompetenciju druge službe nije baš najidealniji oblik suradnje — reče kao da razmišlja naglas. — Kad sam vas
zamolio da za moju službu odete u Južnoafričku Republiku, sir
Bernard je to dozvolio. Kasnije sam čuo da je ta suradnja, bez obzira
na privremenost, prouzročila, kako da se izrazim, stanovito
neprijateljstvo u odrenenim dijelovima Charles Streeta.
— Ne trebam otvorenu svađu sa svojom sestrinskom
službom. S druge strane, dijelim vaše mišljenje da bi to prije mogla
biti velika santa negoli njezin vrh. Ukratko, imate trotjedni dopust.
Biste li bili spremni provesti ga radeći na tom slučaju?
— Za koga? — upita Preston, zbunjen.
— Za mene — reče sir Nigel. — Ne biste mogli doći u
Sentinel. Vidjeli bi vas. Počelo bi se pričati.
— Gdje bih onda radio?
— Ovdje — reče »C«. — Skučeno je, ali udobno. Imam
posve ista ovlaštenja da zatražim informacije kao i vi dok ste na
svojem poslu. Svaki incident u koji je upleten neki došljak iz
Sovjetskog Saveza ili sovjetskog bloka, bit će zabilježen, bilo na
papiru ili u computeru. Budući da ne možete doći do dokumenata ili
computerskih ispisa, mogu urediti da vam se donesu ovamo, što
kažete?
— Otkrije li to Charles Street, gotov sam s »peticom« — reče
Preston. Mislio je na svoju plaću, na svoju mirovinu, o šansama da
dobije drugi posao u ovim godinama, o Tommyju.
— Sto mislite, koliko ćete ostati u Charlesu pod njegovom
sadašnjom upravom? — upita sir Nigel.
Preston se kratko nasmije.
— Ne dugo — reče. — U redu, sir, učinit ću to. Želim ostati
na tom slučaju.
Kladim se da je riječ o nečem krupnom.
Sir Nigel odobravajući klimne.
— Vi ste uporan čovjek, Johne. Ja volim upornost. Ona
obično urodi plodovima. Budite ovdje u ponedjeljak u devet. Čekat
će vas dvojica mojih momaka. Što god zatražite od njih, to ćete i
dobiti.
U ponedjeljak kad je Preston počeo raditi u stanu u Chelseu,
češki pijanist međunarodne slave stigao je iz Praga na aerodrom
Heathrow, na koncert koji je trebao održati sljedećeg dana u
Wigmore Hallu.
Aerodromske vlasti bile su upozorene i iz poštovanja prema
njegovoj slavi, formalnosti su vrlo kratko trajale. Nakon što je
prošao carinu, stari se glazbenik susreo s predstavnikom Victora
Hochhausera, te se sa svojom malom pratnjom otrgnuo od gužve i
otišao u hotel Cumberland.
Njegovu su pratnju činila tri čovjeka: garderobijer koji je
privrženo vodio brigu o njegovoj odjeći i drugim osobnim stvarima;
sekretar koji se bavio poštom njegovih obožavalaca i
korespondencijom i osobni pomoćnik, visok i tužan čovjek imenom
Lička koji je vodio brigu o pregovorima s mnoštvom organizatora i
financijama; izgleda da je živio na dijeti i pio tablete protiv želučanih
kiselina.
Tog ponedjeljka gospodin Lička je popio nenormalno velike
količine tableta. Nije želio učiniti što se od njega zahtijevalo, no
čovjek iz StB-a bio je krajnje uvjerljiv. Nitko zdrave pameti
namjerno se ne suprotstavlja ljudima iz StB-a, čehoslovačke tajne
policije i obavještajne organizacije, niti ne želi biti pozvan na daljnje
razgovore u njihovu centralu, onaj strašan Samostan. Ti mu ljudi
otvoreno rekoše da će se lakše srediti upis njegove unuke na fakultet,
bude li im spreman pomoći, što je bio zapravo ljubezan način da mu
se kaže kako ta djevojka nema šanse upisati se na fakultet, ako on ne
pristane.
Kad su mu vratili natrag njegove cipele, nije mogao pronaći
nikakav trag intervencije na njima i prema uputama, nosio ih je za
vrijeme leta te prošao u njima kroz aerodrom Heathrow.
Te večeri jedan je čovjek došao do recepcijskog stola i
ljubezno zapitao za broj sobe gospodina Ličke. Jednako tako
ljubezno dobio je odgovor. Pet minuta kasnije, u dogovoreni sat,
čulo se lagano kucanje na Ličkina vrata. Ispod njih bio je gurnut
komadić papira. Provjerio je šifru za identifikaciju, dvadeset
centimetara otvorio vrata i pružio plastičnu vrećicu u kojoj je bio par
cipela.
Nevidljive ruke uzele su vrećicu i on zatvori vrata. Kad je
papirić bacio u zahodsku školjku, uzdahnuo je s olakšanjem. Bilo je
lakše no što je očekivao.
Sada, pomisli, možemo se posvetiti poslu oko koncerta.
Prije ponoći cipele su se pridružile, u Ipswichu, gipsu i
tranzistoru na dnu ormara. Četvrti kurir obavio je isporuku.
Sir Nigel Irvine posjetio je Prestona u stanu u Chelseu u
petak popodne. Čovjek iz MI5 izgledao je iscrpljeno, a stan je bio
preplavljen spisima i computerskim ispisima.
Potrošio je već pet dana, a otkrio nije ništa. Počeo je sa
svakim ulaskom u Britaniju iz SSSR-a u zadnjih četrdeset dana. Bilo
ih je na stotine. Delegati, kupci industrijske robe, novinari, marionete
radničkih sindikata, pjevački zbor iz Gruzije, plesna grupa Kozaka,
deset atletičara i cijela njihova pratnja i ekipa liječnika koja je išla u
Manchester na medicinsku konferenciju. I to su bili samo Rusi.
Također su iz Sovjetskog Saveza došli turisti na povratku; od
lešinara culture koji su se divili muzeju Ermitaž u Lenjingradu,
preko studenata koji su pjevali u Kijevu, do »mirovne« delegacije
koja je osigurala bogatu hranu za sovjetski propagandni stroj,
napadajući svoju vlastitu zemlju na konferencijama za tisak u
Moskvi i Harkovu.
Čak ni taj popis nije uključivao posadu Aeroflota koja je
dolazila i odlazila kao dio normalnog zračnog prometa, tako da prvi
oficir Romanov teško da je mogao biti spomenut.
Nije se spominjao, naravno, ni Danac koji je stigao u Birmingham preko Pariza I otišao preko Manchestera.
U srijedu, Preston je imao dva izbora; ostati kod ulazaka
putnika iz SSSR-a, ali vratiti se unatrag šezdeset dana ili pak proširiti
mrežu uključujući u nju sve ulaske iz bilo koje zemlje sovjetskog
bloka. To je značilo tisuće i tisuće dolazaka. Odlučio je ostati na
četrdesetdnevnoj vremenskoj ljestvici ali uključiti i nesovjetske
komunističke zemlje. Papiri su se počeli gomilati.
Carinarnica je bila najuslužnija. Bilo je nekoliko zaplijena,
ali uvijek zbog prekoračenja dozvoljene robe iz duty-free shopa.
Ništa neobjašnjive namjene nije bilo zaplijenjeno. Ured za
useljavanje nije otkrio nijednu lažnu putnicu, ali to se moglo i
očekivati. Taj falsificirani, prekrasni komadić papira koji ponekad
nude ljudi Trećega svijeta, nikada ne pokazuju ljudi iz komunističkih
zemalja.
Pa čak ni putnice kojima je istekao rok, što je uobičajen
razlog službeniku da zaustavi posjetioca na ulasku. U komunističkim
zemljama putnica se temeljito provjerava prije odlaska tako da
postoji mala šansa za zaustavljanje u Britaniji.
— A to — reče Preston mračno — još uvijek ostavlja one
koji se ne mogu nadzirati. Ostale mornare s trgovačkih brodova koji
su ušli bez provjere u više od dvadeset trgovačkih luka; posade s
brodova koji love ribu za preradu, a koje su sada isplovile iz
Škotske; trgovačke avionske posade koje se teško uopće mogu
provjeriti; kao I one koji rade pod diplomatskom fasadom.
— Kao što sam i mislio — reče sir Nigel. — Nije lako. Imate
li kakvu ideju što zapravo tražite?
— Da, sir. Poslao sam jednog od vaših momaka da provede
ponedjeljak u Aldermastonu s ljudima iz nuklearne tehnike. Čini se
da bi ta pločica polonija pristajala jednoj maloj, gruboj, osnovnoj
bombi; ne jako moćnoj, ako se uopće bilo koja atomska bomba može
opisati kao »ne jako moćna«.
On pruži sir Nigelu popis dijelova potrebnih za atomsku
bombu.
— To je, prema pretpostavci, ono što tražimo. »C« je
proučavao popis predmeta.
— Je li to sve što je za nju potrebno? — konačno upita.
— Izgleda da jest i to u rastavljenom obliku. Nisam imao
pojma da to može biti tako jednostavno. Osim fisione jezgre i
čeličnog tampera, te se stvari mogu sakriti bilo gdje a da ne pobude
nikakvu pažnju.
— U redu, Johne, što ćete onda učiniti?
— Tražim neki uzorak, sir Nigel. To je jedino što mogu
tražiti. Neki uzorak ili ponavljanje ulazaka i izlazaka s istim
pasoškim brojem. Ako je riječ o jednom ili dva kurira, morat će
često ulaziti i izlaziti koristeći vjerojatno različite granične prijelaze
za odlazak u inozemstvo; no ako se otkrije uzorak, možemo pustiti
općedržavni alarm za ograničenu skupinu pasoških brojeva. To nije
mnogo, ali je sve što imam.
Sir Nigel je ustao.
— Držite se toga, Johne. Omogućit ću vam pristup svemu što
želite. Molimo se da se taj s kim imamo posla, tko god da je on, bar
jednom spotakne služeći se istim kurirom više puta.
No major Volkov bio je presposoban. Nije se spotaknuo. Nije
imao pojma što su te komponente, niti koja im je namjena. Znao je
samo da mu je nareneno da na vrijeme osigura njihovo prebacivanje
u Britaniju na niz sastanaka na otoku, da će svaki kurir zapamtiti
svoj prvi i naknadni sastanak i da ništa nije smjelo proći kroz KGBovu rezidenturu u londonskoj ambasadi.
Imao je devet isporuka koje je morao provesti i dvanaest
spremnih kurira. Neki, znao je, nisu profesionalci, no tamo gdje je
njihova fasada bila besprijekorna, a njihov put sređen tjednima ili
mjesecima prije, kao u slučaju Čeha Ličke, poslužio se i njima.
Kako ne bi alarmirao general-majora Borisova, ogulivši ga za
idućih dvanaest »ilegalaca« i njihove legende, bacio je mrežu šire od
SSSR-a, nazvavši tri srodne službe; StB iz Čehoslovačke, službu SB
iz Poljske i osobito odanu I slijepo poslušnu službu Haupt
Venvaltung Aufklarung (HVA) iz Istočne Njemačke.
Istočni Nijemci bili su osobito dobri. Dok su postojale samo
poljske i češke zajednice u Zapadnoj Njemačkoj, Francuskoj i
Britaniji, Istočni Nijemci imali su jednu prednost. Zbog etničkog
identiteta Istočnih Nijemaca, i činjenice da je mnogo bivših Istočnih
Nijemaca prebjeglo u Zapadnu Njemačku, HVA je iz svoje baze u
Istočnom Berlinu upravljala većim brojem ilegalaca na Zapadu
negoli bilo koja druga služba istočnog bloka.
Volkov se odlučio za samo dva Rusa; oni će biti prvi koji će
ući u zemlju. Nije mogao znati da će jednoga opljačkati ulični
grubijani, niti je bio svjestan da pošiljka lažnog mornara više nije
zaključana u glasgowskoj policijskoj stanici.
On je samo poduzeo trostruke mjere opreza jer su mu to
nalagale njegova narav I obuka.
Za preostalih sedam pošiljki koristio se jednim kurirom
pribavljenim od Poljaka, dvojicom Čeha (uključujući Ličku) i
četvoricom Istočnih Nijemaca. Deseti kurir koji je mijenjao mrtvog
kurira, također će doći iz Poljske. Za strukturne izmjene koje je
morao učiniti na dva motorna vozila, čak je koristio jednu garažu i
radionicu koju je držao HVA u Brunswicku, Zapadna Njemačka.
Samo dva Rusa i Čeh Lička imat će odlaske s graničnog
prijelaza u Istočnom bloku; plus, sada, deseti koji će doći iz poljske
zrakoplovne kompanije LOT.
Volkov jednostavno nije dopuštao pojavu bilo kakvih
uzoraka koje je tražio Preston u hrpi papira u Chalseau.
Sir Nigel Irvine, kao i mnogo drugih koji moraju raditi u
centru Londona, pokušavao je pobjeći preko weekenda kako bi se
nadisao svježeg zraka. On i gospođa Irvine ostajali su u Londonu
kroz tjedan, no imali su malo seljačko gazdinstvo u jugoistočnom
Dorsetu, na otočiću Purbeck u selu Langton Matrayers.
Te nedjelje »C« je obukao kaput od tvida i stavio šešir na
glavu, ponio debeo jasenov štap i šetao duž uskih puteljaka i staza do
litica iznad Champan's Poola u St Alban's Headu. Sunce je sjalo, no
puhao je hladan vjetar koji je otpuhao njegove srebrne čuperke iznad
ušiju tako da su izgledali kao mala krila.
Odabrao je stazu uz liticu i šetao duboko zamišljen,
povremeno zastajkujući kako bi se zagledao u bijele vrhove iznad
engleskog kanala.
Razmišljao je o zaključcima Prestonova izvornog izvještaja i
o čudnovatom podudaranju s Sweetingovim mišljenjem.
Koincidencija? Slamka na vjetru? Temelj za uvjerenje? Ili naprosto
gomila besmislica jednog državnog službenika sklonog maštanju i
jednog hirovitog akademika?
A ako je sve to bila istina, da li je mogla postojati ikakva
veza s malom pločom polonija iz Lenjingrada, koja je stigla
nepozvana u glasgowsku policijsku stanicu?
Ako je metalna pločica bila ono što je rekao Wynne-Evans da
jest, što je to onda značilo? Može li to slučajno značiti da je netko,
daleko od ovih uzburkanih valova, pokušavao prekršiti Četvrti
protokol?
I ako je to bila istina, tko je to mogao biti? Čebrikov i
Krijuškov iz KGB-a? Oni se ne bi usudili nešto tako poduzeti, osim
ako to ne bi bila naredba generalnog sekretara. A ako je u pitanju
generalni sekretar, zašto to želi?
I zašto ne koristi diplomatsku poštu? Mnogo jednostavnije,
lakše i sigurnije, što se toga tiče, mislio je da bi mogao dokučiti
razlog. Uporabiti diplomatsku poštu ambasade, značilo bi uporabiti i
KGB-ovu rezidenturu unutar ambasade.
Bolje je znao od Čebrikova, Krijuškova ili generalnog
sekretara, da je rezidentura provaljena. Imao je svoj izvor unutar nje,
Andrejeva.
To je imalo smisla. Generalni sekretar, držao je sir Nigel,
imao je dobar razlog da se trese zbog poplave prebjegavanja iz
KGB-a. Svi dokazi koji su stizali pokazivali su da je razočaranje na
svakoj razini u Rusiji postalo toliko veliko da je čak štetno djelovalo
i na elitu elite. Osim razočaranja, u kasnim sedamdesetim i za
vrijeme osamdesetih, došlo je i do masovnih progona sovjetskih
diplomata u cijelome svijetu, izazvanih djelomično i zbog njihova
vlastitog očaja i nemoći da vrbuju agente, što je vodilo do daljnjeg
očaja tako da su kontrolori pod krinkom diplomata bili istjerani, a
mreže su ostale u neredu. Čak su se i zemlje Trećega svijeta koje su
desetljeće prije plesale kako su Sovjeti svirali, sada učvrstile i
istjerale sovjetske agente zbog očigledno nediplomatskog vladanja.
Da, ako je to operacija vonena bez pokroviteljstva KGB-a, to
je imalo smisla.
Čuo je s ovlaštenih mjesta kako je generalni sekretar osobno
postao paranoičan zbog dubine zapadnog prodiranja u sam KGB. Za
svakog izdajicu koji prebjegne, poslovica je u obavještajnim
krugovima, možeš se okladiti da postoji još jedan agent na svojem
mjestu.
Dakle postojao je još jedan čovjek izvana, koji je upravljao
kuririma i njihovim pošiljkama u Britaniji; opasnim pošiljkama, koje
su donosile anarhiju i kaos na način koji on još nije mogao razabrati,
ali nije u njega sumnjao, čak i dok je hodao. A taj čovjek radio je za
drugog čovjeka, na vrlo visokom položaju, koji nije volio taj mali
otok.
— Ali nećeš ih naći, Johne — mrmljao je vjetru koji na to
nije obraćao pažnju. — Ti si dobar, ali oni su još bolji. I oni drže
asove.
Sir Nigel Irvine bio je jedan od posljednjih osoba visoka
ugleda, jedan iz plejade koja je na odlasku i koju su na svim
razinama društva zamijenili novi ljudi drugačiji od njih, čak i na
najvišoj razini državne službe gdje je kontinuitet stila i načina bio
nešto poput kućnog boga.
Zurio je na kanal, kao što je to toliko mnogo Engleza prije
njega radilo, I odlučio. Nije bio uvjeren da postoji prijetnja zemlji
njegovih predaka; samo u mogućnost njena postojanja. No i to je
bilo dovoljno.
Dalje duž obale, na sidrištu iznad male luke Sussex u Newhavenu, jedan drugi čovjek zurio je u uzburkane valove engleskog
kanala. Bio je obučen u crno motociklističko kožno odijelo, kaciga
mu je bila na sjedalu parkiranog motora BMW. Nekoliko nedjeljnih
skitača sa svojom djecom šetalo se duž sidrišta, no nisu ga
primjećivali.
Promatrao je približavanje trajekta, koji je bio još daleko na
obzoru, kako plovi prema zaklonu lučkog pristaništa. Cornouailles
će stići iz Dieppea za trideset minuta. Negdje na brodu trebao bi biti
peti kurir.
Zapravo, peti kurir bio je na prednjoj palubi i gledao
približavanje engleske obale. On je bio jedan od onih koji nisu imali
kola, no imao je kartu za vlak kojim će nastaviti do Londona.
Anton Zelewski, pisalo je u njegovoj putnici koja je bila
posve ispravna. Zapadnonjemačka putnica, primijetio je službenik,
no u tomu nije bilo ništa čudno. Stotine tisuća Zapadnih Nijemaca
imaju imena koja zvuče poljski. Prošao je.
Carina je ispitala njegov kovčeg i torbu sa stvarima iz dutvfree shopa koje je kupio na brodu. Njegova boca gina i dvadeset i pet
cigara u zatvorenoj kutiji bili su u granicama dozvoljenog. Carinik
mu je klimnuo da prođe i posvetio pažnju nekom drugom.
Zelewski je zaista kupio jednu kutiju s dvadeset i pet dobrih
cigara u duty-free shopu na Cornouaillesu. Tada se povukao u zahod
zaključao se i skinuo naljepnicu koja označava da je roba kupljena u
dutv-free shopu, kako bi je nalijepio na identičnu kutiju cigara koju
je ponio sa sobom. Ona iz duty-free shopa otišla je preko palube u
more koje ju je čekalo.
U vlaku prema Londonu, potražio je vagon prvog razreda,
prvi do lokomotive, izabrao određeno sjedalo uz prozor i čekao.
Nešto prije Lewesa otvorila su se vrata na kojima je stajao čovjek u
crnom kožnom odijelu. Brzi pogled potvrdio je da je odjeljak prazan,
u njemu je bio samo Nijemac.
— Ide li ovaj vlak ravno u London? — upitao je na
engleskom bez naglaska.
— Vjerujem da staje i u Lewesu — odgovori Zelewski.
Čovjek pruži svoju ruku.
Zelewski mu preda plosnatu kutiju cigara. Čovjek je gurne u
prednji dio jakne, potegne zatvarač, klimne I ode. Kad je vlak krenuo
iz Lewesa, Zelewski je još jednom vidio čovjeka, na donjem peronu,
kako se vraća natrag u Newhaven.
Prije ponoći, cigare su se u Ipswichu pridružile tranzistoru,
gipsu i cipelama. Peti kurir obavio je isporuku.
Sir Nigel je bio u pravu. Do četvrtka, zadnjeg dana travnja,
ispisi što ih je computer izbacio nisu uopće otkrili nikakav uzorak
prema kojemu su granani iz Istočnog bloka po nekoliko puta za
proteklih četrdeset dana ulazili u Britaniju na raznim graničnim
prijelazima. Niti je postojala osoba bilo koje narodnosti koja je
ulazila u zemlju iz zemalja Istočnog bloka po nekoliko puta u tom
istom razdoblju.
Otkrivene su mnoge putnice s različitim nepravilnostima, no
to je bila normalna pojava. Svaka je bila provjerena, njezin vlasnik
svučen i pretražen, no odgovor je još uvijek bio velika nula. Na
popisu sumnjivih pojavile su se tri putnice; dvije su pripadale već
prije deportiranim osobama koje su željele ponovno ući, a jedna
osobi iz američkog podzemlja, povezanoj s kockom i drogama. Ta
trojica su također bila pretražena prije no što su ukrcana na prvi
avion, no nije bilo ni najmanje sitnice koja bi poslužila kao dokaz da
su oni moskovski kuriri.
Ako koriste granane Zapadnog bloka, ili ilegalce koji su u
zemlji s besprijekornim dokumentima granana Zapadnog bloka,
nikad ih neću pronaći, mislio je Preston.
Sir Nigel se opet oslonio na svoje dugogodišnje prijateljstvo
sa sir Bernardom Hemmingsom kako bi osigurao suradnju »petice«.
— Imam razloga vjerovati kako Centar u nekoliko idućih
tjedana pokušava ubaciti u zemlju jednog važnog »ilegalca« —
rekao je. — Problem je u tome, Bernarde, što ne znam njegov
identitet, opis ili mjesto ulaska. Ipak, cijenio bih bilo kakvu pomoć
tvojih veza na graničnim prijelazima.
Sir Bernard je takav zahtjev proslijedio »petici« a i druge
državne snage — carina, Ured za useljavanje, Posebna grana i lučka
policija — pristali su da više nego obično paze kako na strance koji
pokušavaju proći bez kontrole tako i na čudne ili neobjašnjive
predmete koji se nose u prtljazi.
Objašnjenje je bilo dovoljno uvjerljivo, pa čak ni Brian
Harcourt-Smith to nije povezao s izvještajem Johna Prestona o
pločici polonija koja je još uvijek bila kod njega, a on nije znao što
učiniti s njom.
Kamp-kućica stigla je petog svibnja. Imala je
zapadnonjemačke tablice, a stigla je trajektom iz Calaisa u Dover.
Vlasnik i vozač, čiji su papiri bili u savršenom redu, bio je Helmut
Dorn, a s njime je bila njegova žena Lisa i dvoje male djece, Uwe,
petogodišnji dječak s kosom boje lana i Brigitte, njihova
sedmogodišnja kći.
Kad su prošli pasošku kontrolu kućica je odvezena prema
zelenoj carinskoj zoni za one koji nemaju što prijaviti, no jedan od
službenika pokazao im je da se zaustave. Nakon ponovnog
provjeravanja papira carinik je zatražio da vidi stražnji dio. Herr
Dom mu je udovoljio.
Dvoje djece igralo se u prostoru za dnevni boravak, no
zastaše kad je ušao uniformirani carinik. Klimnuo je i nasmijao im
se; oni zahihoću. Bacio je pogled na zgodnu i urednu unutrašnjost, a
zatim počeo gledati po ormarima za posuđe.
Ako je Herr Dorn i bio nervozan, dobro je to skrivao.
Većina ormara sadržavala je uobičajene rabljene stvari
obitelji koja kampira za praznike; odjeću, kuhinjske potrepštine, itd.
Carinik je podigao poklopce na klupama ispod kojih su bili pretinci
koji su služili kao dodatni prostor za stvari. U jednoj klupi očito je
bilo »skladište« za dječje igračke. U njemu su bile dvije lutke, jedan
medo i kolekcija šarenih mekanih, gumenih lopti.
Djevojčica, pobijedivši sramežljivost, počne kopati po
pretincu i izvuče jednu lutku. Uzbuđeno je počela brbljati cariniku na
njemačkom. Nije razumio, ali je klimnuo i nasmijao se.
— Vrlo je lijepa, srce — reče. Zatim se okrenuo Herr Dornu i
zakoračio na zadnja vrata. — U redu, gospodine. Uživajte u vašem
odmoru.
Kamp-kućica otkotrljala se s ostalim vozilima iz kolone
izvan natkrivenog prostora i krenula cestom prema Doveru a potom
glavnom cestom kroz ostatak Kenta prema Londonu.
— Gott sei dank — uzdahnuo je Dorn svojoj ženi — wir sind
durch. — Ona je proučavala kartu, no bilo je jednostavno pronaći put
do Londona. Glavna cesta M20 prema Londonu bila je tako jasno
označena da je nitko nije mogao promašiti.
Dorn je pogledao na sat nekoliko puta. Malo je kasnio, no
naređeno mu je da ni pod kojim uvjetima ne prekorači dozvoljenu
brzinu.
Pronašli su bez poteškoća selo Charing, koje se nalazilo s
jedne strane glavne ceste, a sjeverno do njega na lijevo bila je
kafetarija Happy Eater. Dorn je skrenuo na parkiralište i zaustavio
auto. Lisa Dorn je povela djecu iz zadnjeg dijela u kafetariju da nešto
pojedu. Dorn je, prema uputama, podigao haubu i gurnuo glavu
ispod. Nekoliko sekundi kasnije, osjetio je nečiju nazočnost pokraj
sebe i podigao pogled. Mladi Englez u crnom kožnom
motociklističkom odijelu stajao je pokraj njega.
— Imate problema? — upitao je.
— Mislim da mora da je rasplinjač — reče.
— Ne — reče motociklist značajno — mislim da je to od
razvodne pločice. Osim toga, kasnite.
— Žao mi je, to je zbog trajekta. I carine. Imam paket otraga.
U kućici je motociklist izvadio platnenu torbu koja je bila s
prednje strane njegove jakne, dok je Dorn, gunnajući i napinjući se,
izvadio iz pretinca za igračke jednu od dječjih lopti.
Promjer joj je bio samo dvanaest centimetara, ali težila je
malo više od dvadeset kilograma ili četrdeset i četiri funte. Čisti uran
235, uostalom, dvaput je teži od olova.
Noseći platnenu torbu preko parkirališta do svog motora,
Valerij Petrovski morao je uporabiti popriličnu snagu da drži torbu u
jednoj ruci kao da ne sadrži ništa teško ni značajno. Nitko ga
uostalom nije ni primijetio. Dorn je zatvorio svoju haubu i pridružio
se obitelji u cafeu. Motor je, sa svojim teretom krenuo prema
Londonu. Šesti kurir obavio je isporuku.
Četvrtog svibnja Preston je shvatio da je u slijepoj ulici.
Prošlo je gotovo tri tjedna, a njegova istraga još uvijek nije mogla
ništa pokazati osim jedne pločice polonija koja mu je pala u ruke
čisto sretnim slučajem. Znao je da ne dolazi u obzir pretraživati do
gola svakog posjetioca koji ulazi u Britaniju.
Sve što je mogao tražiti bio je povećan nadzor nad svim
državljanima Istočnog bloka koji ulaze u zemlju, i da ga se odmah
upozori u slučaju bilo koje otkrivene sumnjive putnice. Postojala je
još jedna, posljednja, šansa.
Prema onomu što su izvijestili stručnjaci za nuklearnu
tehniku iz Aldermastona, tri dijela koja su potrebna čak i za
najjednostavniju atomsku bombu morala bi biti izuzetno teška. Jedan
bi bio komad čistog urana 235; drugi, tamper cilindričnog ili
okruglog oblika, izranen od visokootpornog tvrdog čelika, debljine
dva i pol centimetra; treći bi bio čelična cijev, također visokootporna
i tvrda, od metala debljine dva centimetra, oko četrdeset centimetara
dugačka i teška petnaest kilograma.
Računao je da bi se barem ta tri dijela morala iznijeti iz
zemlje u vozilima, te je zatražio da se pojača pregled stranih vozila i
da se osobito baci oko na terete koji su nalik lopti, okruglom
predmetu i cijevi izuzetne težine.
Znao je da je to golem posao. Svakog dana u godini
neprekidna rijeka motora, automobila, kamp-kućica, kamiona i
golemih teretnjaka ulazila je i izlazila iz zemlje. Sav trgovački
promet. Kad bi se zaustavljao i pregledavao svaki kamion, to bi
paraliziralo zemlju. On je tražio dobro poznatu iglu u plastu sijena, a
čak nije imao ni magnet.
George Berenson je počeo osjećati napetost. Žena ga je
napustila i vratila se u bratov otmjeni dom u Yorkshireu. Završio je
dvanaest sastanaka s ekipom iz Ministarstva i otkrio im svaki
pojedini dokument koji je proslijedio Janu Maraisu. Znao je da je
pod nadzorom, no ni to nije pomoglo njegovim živcima.
Kao ni svakodnevno uobičajeno odlaženje u Ministarstvo.
Bio je svjestan da njegov stalni podsekretar, sir Peregrine Jones, zna
za njegovu izdaju. A krajnju napetost prouzročila je činjenica da još
uvijek mora povremeno proslijeđivati Maraisu pošiljke tobože
ukradenih dokumenata iz Ministarstva. Uredio je da izbjegne bilo
kakav susret s Maraisom otkad je čuo da je Južnoafrikanac sovjetski
agent. No od njega se zahtijevalo da pročita materijal koji je slao u
Moskvu preko Maraisa, u slučaju da ga Marais nazove radi nečega
što je već poslano.
Svaki put kad je čitao papire koje je morao poslati, bio je
impresioniran vještinom krivotvorenja. Svaki dokument temeljio se
na stvarnom materijalu koji je prošao preko njegova stola, no s
izmjenama tako suptilnim da ni jedan detalj ne bi mogao izazvati
sumnju.
U srijedu 6. svibnja, primio je i pročitao sedam dokumenata
koji su se odnosili na tekuća pitanja i za koje se držalo da su stigli na
njegov stol u proteklih četrnaest dana. Svi dokumenti bili su
označeni ili kao »strogo povjerljivo« ili »cosmic«, a zbog jednog je
podigao obrve. Te ih je večeri proslijedio do Benottijeve
slastičarnice, a dvadeset i četiri sata kasnije primio šifrirani poziv
kao potvrdu primitka.
Te nedjelje, 10. svibnja, u osami svoje spavaće sobe u
Cherryhayes Closeu, Valerij Petrovski sagnuo se nad svoj moćni
portabl radio-prijemnik i slušao valove Morseovih signala koji su
dolazili preko komercijalne frekvencije Radio-Moskve.
Njegov prijemnik nije bio odašiljač; Moskva ne bi nikad
dopustila da se dragocjeni ilegalac izvrgne opasnosti, emitirajući
svoje poruke, ne s britanskim i američkim tragačima koji su bili isto
tako dobri kao i njihovi. Imao je samo veliki »braun« radio-aparat,
kojeg je moguće kupiti u svakoj bolje opskrbljenoj trgovini i koji
može uhvatiti gotovo svaki kanal na svijetu.
Petrovski je bio napet. Prošlo je mjesec dana otkako je
uporabio odašiljač Poplar i alarmirao Moskvu da je izgubio jednog
kurira i njegov teret, te zatražio zamjenu. Svake druge večeri i
naizmjence jutra, kada nije bio vani na motoru i skupljao pošiljke,
čekao je na odgovor. Do sada odgovor nije stigao.
Deset minuta poslije deset te večeri, čuo je svoj pozivni znak
koji je dolazio preko zračnih valova. Već je imao spremnu olovku i
notes. Nakon stanke, počela je poruka. Brzo je zapisao slova ravno iz
Morsea u engleski, zbrku nečitkih simbola i brojki. Uostalom,
Nijemci, Britanci, i Amerikanci zapisali bi ta ista slova na svojim
raznim prislušnim mjestima.
Kad je emitiranje završilo, ugasi prijemnik, sjedne za toaletni
stolić, izabirući prikladne jednokratne šifre, i počne ih dešifrirati. Za
petnaest minuta bio je gotov: Vatrena ptica deset zamjenjuje drugog
kurira na sastanku T.
To je bilo triput ponovljeno.
Znao je za sastanak T. To je bio rezervni sastanak koji se
mogao koristiti jedino ako to slučaj zahtijeva, kao što je to zaista bilo
sada. A trebao je biti u aerodromskom hotelu. Njemu su bili draži
cafei pokraj ceste ili željezničke stanice, no znao je premda je on
glavna osoba u toj operaciji, da je bilo nekih kurira koji su zbog
profesionalnih razloga mogli ostati u Londonu samo nekoliko sati i
nisu mogli napuštati grad.
Postojao je još jedan problem. Umetnuli su desetog kurira
između dva druga sastanka i to opasno blizu sastanku sa sedmim
kurirom.
S kurirom deset trebao se susresti u vrijeme doručka u Post
Houseu na Heathrowu; sedmi kurir čekat će tog istog jutra na
parkiralištu jednog hotela izvan Colchestera u jedanaest sati. To je
značilo napornu vožnju, no on je to mogao izdržati.
Kasno ujutro u utorak 12. svibnja, svjetla su još gorjela u
Downing Streetu 10, uredu i rezidenciji britanske premi-jerke.
Gospona Margaret Thatcher sazvala je sastanak o strategiji s
najbližim savjetnicima i suradnicima. Jedina točka dnevnog reda bili
su predstojeći opći izbori; donijeti odluku i odrediti vrijeme.
Kao i obično, gospođa Thatcher je iznijela svoje mišljenje
odmah na početku. Vjerovala je da može ići na treći mandat, čak
iako joj je ustav dopuštao da vlada do lipnja 1988. Nekolicina je
odmah posumnjala u razboritost tako skorog izlaska na izbore. Kad
britanska premijerka odluči da nešto učini, moraju postojati vrlo
moćni protuargumenti koji bi je odvratili od toga. Po tom pitanju
izgleda da su joj statistike davale za pravo.
Predsjednik Konzervativne stranke imao je u malom prstu
sve rezultate ispitivanja javnog mnijenja. Liberalno socijalni
demokratski savez, istakao je, čini se da još uvijek posjeduje oko
dvadeset posto glasova.
To znači da bi u Britaniji, u kojoj nema ponovnog biranja
predstavnika kao u Francuskoj ili proporcionalne zastupljenosti kao
u Irskoj, metoda »pobjednik-uzima-sve« dala tom savezu između
petnaest i dvadeset mjesta. Od sedamnaest mjesta iz Sjeverne Irske,
dvanaest bi vjerojatno dobili različiti tipovi unionista koji bi podržali
konzervativce u Parlamentu, a pet nacionalističke frakcije koje bi
bojkotirale London ili glasale za ekstremnu ljevicu. To ostavlja 613
izbornih oblasti u kojima je ishod izgledao kao tradicionalna borba
izmenu konzervativaca i laburista. Za čistu većinu, gospođa Thatcher
bi trebala 325 od njih.
Brojanje glasova je pokazalo, naglasio je predsjednik stranke,
da su laburisti samo četiri postotna boda iza konzervativaca. Od
lipnja 1983, sa svojim ponovno otkrivenim imageom jedinstva,
umjerenosti i tolerancije, Laburistička stranka spustila se za punih
deset bodova. Ekstremna ljevica bila je gotovo nijema, ultra-ljevica
odbačena, manifest stranke modificiran, a javna pojavljivanja na
televiziji članova kabineta u sjeni bila su cijelu godinu gotovo
potpuno ograničena na centrističko krilo. Britanska javnost skoro je
ponovno zadobila potpuno povjerenje u Laburističku stranku kao u
alternativnu stranku vlade.
Predsjednik je istakao svojim dostojanstvenim kolegama da
su konzervativci dva boda niže nego što su bili šest mjeseci prije, a
jedan bod više nego što su bili prije tri mjeseca.
Tijek je bio jasan. To su potvrdile i stranačke organizacije u
izbornim oblastima.
Ekonomski pokazatelji upućivali su na to da je vrijeme dobro
sve dok je ekonomija u porastu, a sezonski faktori smanjuju i
nezaposlenost; mogu se očekivati štrajkovi za povišenje nadnica u
javnim sektorima tek na jesen. Bude li tako loše, popularnost
konzervativaca može iznenada pasti u zimi i zadržati se na toj razini
do proljeća. Opći je sporazum postignut u ponoć: to mora biti u ljeti
1987, ili ne sve do lipnja 1988. Nema izbora u jesen ili rano proljeće.
U sitne sate premijerka se povukla sa svojim suradnicima. Samo oko
jedne stvari došlo je do usijane rasprave — oko duljine izborne
kampanje.
U Britaniji, opći se izbori po tradiciji održavaju u jedan
četvrtak nakon četverotjedne predizborne kampanje. Rijetko je, iako
ne i protuustavno, da kampanja završi nakon tri tjedna. Premijerkin
instinkt govorio je da bi kampanja trebala trajati tri tjedna, te bi
naglim izborima uhvatili nepripremljenu I nespremnu opoziciju.
Konačno se dogovoriše; premijerka će zatražiti audijenciju
kod kraljice u četvrtak 28. svibnja i zamoliti za raspuštanje
Parlamenta. Prema tradiciji, ona će se vratiti u Downing Street da da
javnu izjavu odmah nakon toga. Od tog trenutka krenut će
predizborna kampanja. Izborni dan: četvrtak, 18. srpnja.
Dok su ministri još spavali, sat prije svitanja, veliki BMW
išao je prema Londonu sa sjeverozapada. Petrovski je bez problema
stigao do hotela Post House na aerodromu Heathrow, parkirao na
parkiralištu, zaključao motocikl i spremio zaštitnu kacigu u kutiju iza
sjedala.
Skinuo je crnu kožnu jaknu i hlače koje su imale patent
zatvarače sa strane. Ispod kožnatih hlača nosio je obične sive
flanelaste; doduše izgužvane, no mogle su proći. Svoje visoke čizme
ubacio je u jednu od košara na motoru, a iz nje je izvadio par cipela.
Kožnu jaknu stavio je u drugu košaru iz koje je izvadio sako od tvida
koji bi se teško dao opisati i žućkastosmeni kišni ogrtač. Kad je
napustio motor i ušao u hotel pokraj recepcije, bio je tek jedan obični
čovjek u običnoj kišnoj kabanici od gumirane tkanine.
Karel Wosniak nije dobro spavao. Kao prvo, prošle večeri
doživio je najveći šok u svom životu. Normalno je da zrakoplovne
posade poljske kompanije LOT, u kojoj je on bio stariji steward,
prolaze kroz carinu i Ured za useljavanje gotovo kao formalnost.
Ovaj put bili su pretraživani, zaista pretraživani. Kada je britanski
službenik dodijeljen njemu počeo pretraživati po njegovoj torbi,
gotovo mu je pozlilo. Kada je čovjek izvadio električni aparat što su
mu ga prije polijetanja dali u Varšavi ljudi iz SB-a, pomislio je da će
se onesvijestiti. Srećom, to nije bio model koji je radio na baterije ili
akumulator. U blizini nije bilo raspoložive električne utičnice da ga
se uključi. Službenik ga je vratio i završio svoje pretraživanje, bez
uspjeha.
Wosniak je pretpostavljao da brijači aparat ne bi radio.
Uostalom, u njemu mora da je bilo još nešto osim uobičajenog
motora. Zašto bi se inače od njega tražilo da ga prenese u London?
Točno u osam sati ušao je u javni toalet nešto dalje od
recepcijskog prostora u prizemlju Post Housea. Neupadljiv čovjek u
žućkastosmenem kišnom ogrtaču prao je ruke. Prokletstvo, pomisli
Wosniak, kad se veza pojavi, morat ćemo čekati sve dok ne ode taj
Englez. Zatim mu se čovjek obratio, na engleskom.
— 'Jutro. Je li to uniforma Jugoslavenskog aerotransporta?
Wosniak odahne s olakšanjem.
— Nije, ja sam iz Poljskog nacionalnog zrakoplovstva.
— Lijepa zemlja, Poljska — reče stranac, brišući ruke.
Izgledao je savršeno smireno. Wosniak je bio nov u tome; prvi i
zadnji put, zakleo se sam sebi.
Stajao je držeći svoj brijaći aparat. — Proveo sam mnogo
lijepih trenutaka u vašoj zemlji.
To je to, pomisli Wosniak. »Mnogo lijepih trenutaka« ...
lozinka. Pruži brijaći aparat. Englez se namršti i baci pogled na vrata
jednog odjeljka.
Prenuvši se, Wosniak shvati da su vrata zatvorena; netko je
bio unutra. Stranac je klimnuo prema polici iznad umivaonika.
Wosniak stavi na nju brijači aparat. Tada Englez klimne prema
pisoaru. Wosniak naglo otkopča šlic i stane ispred jednog pisoara.
— Hvala — promrmlja — i ja mislim da je to lijepa zemlja.
Čovjek u žućkastosmeđem kišnom ogrtaču gurne brijaći
aparat u džep, podigne pet prstiju kako bi pokazao Wosniaku da
mora ostati u WC-u još pet minuta, potom ode.
Sat kasnije, Petrovski je na svom motoru napuštao predgrađa
gdje je sjeveroistočni London graničio s Essexom. Pred njim se
pojavio auto-put M12.
Bilo je devet sati.
U to vrijeme trajekt Tor Britannia linijske plovidbe DFDS iz
Goteborga usporavao je blizu pristaništa Parkstone u Harwichu, sto i
trideset kilometara od Londona uz obalu Essexa. Putnici koji su se
iskrcali, bili su uobičajena gomila turista, studenata i poslovnih
posjetilaca. Među tim posljednjima bio je I gospodin Stig Lundqvist
koji se vozio u velikom luksuznom saabu.
Njegovi dokumenti govorili su da je švedski poslovni čovjek
što je bila I istina. On je zaista bio Švenanin i to cijelog života. U
dokumentima nije bilo spomenuto da je i dugogodišnji komunistički
agent te da je radio, kao i Herr Helmut Dom, za strašnog generala
Marcusa Wolfa, židovskog šefa inozemnih operacija koje su bile u
sklopu istočnonjemačke obavieštajne službe HVA.
Bio je ipak zamoljen da iziđe iz auta i da donese svoje
kovčege do klupe za pregled. To je učinio s uljudnim smiješkom.
Drugi carinik podigao je haubu i bacio pogled unutra. Tražio
je okrugli predmet veličine jedne male nogometne lopte, ili pak
dugačku cijev koja bi mogla biti sakrivena unutra. Nije bilo ničeg
sličnog. Bacio je pogled ispod kola i konačno je zavirio u prazni
prtljažnik. Uzdahnuo je. Ti zahtjevi iz Londona stvarali su bol u
vratu. U praznom prtljažniku bio je samo uobičajeni ručni alat, s
jedne strane dizalica u slučaju defekta, a s druge strane aparat za
gašenje požara. Šveđanin je stajao sa strane, kovčezi su mu bili u
ruci.
— Molim vas — reče Švenanin — sve u redu?
— Da, hvala, gospodine. Ugodan boravak.
Sat vremena kasnije, nešto prije jedanaest, saab je ušao na
parkiralište hotela Kings Ford Park u selu Layer-de-la-Haye, južno
od Colchestera. Gospodin Lundqvist izišao je iz kola i protegnuo se.
Bilo je vrijeme za drugu jutarnju kavu, na parkiralištu je bilo
nekoliko automobila, sve prazni. Bacio je pogled na sat; pet minuta
do sastanka. Tijesno, no znao je da bi imao još jedan sat na
raspolaganju da je zakasnio, a zatim ponovni sastanak na drugom
mjestu. Pitao se da li će se pojaviti veza i kada. U blizini nije bilo
nikoga, osim jednog mladog čovjeka koji je nešto petljao oko BMW
motora. Nije imao pojma kako će izgledati njegova veza. Zapalio je
cigaretu, vratio se u kola i sjeo.
U jedanaest sati čuo je kucanje na prozoru. Vani je stajao
motociklist.
Lundqvist je pritisnuo gumb i staklo se spusti.
— Da?
— Označava li S na vašoj tablici Švedsku ili Švicarsku? —
upita Englez.
Lundqvist se nasmije s olakšanjem. Još prije je stao na cesti i
uzeo aparat za gašenje požara iz prtljažnika tako da je sada počivao u
jednoj torbi na sjedalu.
— Označava Švedsku — reče. — Upravo sam stigao iz
Goteborga.
— Nikad nisam bio tamo — reče čovjek. A onda bez
promjene intonacije doda — Imate li nešto za mene?
— Da — reče Švenanin — u torbi je pokraj mene.
— Prozori gledaju na parkiralište — reče motociklist. —
Odvezite se oko parkirališta, prođite mimo motora i bacite mi torbu
kroz prozor vozača. Postavite kola između mene i hotelskih prozora.
Pet minuta od sada.
Odšetao se natrag do svog motocikla i nastavio petljati oko
stroja. Pet minuta kasnije, saab je prošao pokraj njega, a torba je pala
na zemlju; podigao ju je I ubacio u otvorenu košaru prije no što je
saab otišao i otkrio ga tako da ga se opet moglo vidjeti s hotelskih
prozora. Nikada više nije vidio saaba, a niti je to želio.
Jedan sat kasnije bio je u zaključanoj garaži u Thetfordu,
zamijenio motor obiteljskim kolima i utovario svoje dvije pošiljke u
prtljažnik automobila. Nije imao pojma što sadržavaju. To i nije bio
njegov posao.
Rano poslijepodne bio je kod kuće u Ipswichu, a dvije
pošiljke bile su pohranjene u njegovoj spavaćoj sobi. Deseti i sedmi
kurir obaviše isporuku.
John Preston se morao vratiti na posao u Gordon Street 13.
svibnja.
— Znam da je to za vas frustrirajuće, no htio bih da ostanete
na tom slučaju — rekao je sir Nigel Irvine prigodom jednog od
svojih posjeta. — Možete nazvati i reći da imate gripu. Ako vam je
potrebna liječnička potvrda, javite mi. Imam nekoliko liječnika koji
će vam je dati.
Šesnaestoga, Preston je znao da je u slijepoj ulici. Bez velike
buke, carina I Ured za useljavanje učinili su sve što su mogli. Velik
promet na graničnim prijelazima spriječio je intenzivnu pretragu
svakog posjetioca. Prošlo je pet tjedana otkako je ruski mornar bio
napadnut u Glasgowu i Preston je vjerovao da su mu promakli ostali
kuriri. Možda su svi oni već bili u zemlji prije Semjonova, a palubski
mornar je bio posljednji od njih. Možda ...
Sa sve većim očajem shvatio je da ne zna ima li uopće
vremenski rok, a ako ima, koji je.
U četvrtak 21. svibnja trajekt iz Ostenda usidrio se u
Folkestoneu i iskrcao uobičajenu masu turista koji su došli bez kola,
one u automobilima i teretnjake s oznakom TIR što su prevozili teret
Europske ekonomske zajednice s jedne strane Europe na drugu.
Sedam velikih kamiona imali su njemačku registraciju,
Ostend je bio omiljena luka za odlazak u Britaniju kompanijama
koje su radile u sjevernoj Njemačkoj.
Veliki hanomag koji je vozio teret u containerima, na
prikolici otraga, nije se razlikovao od ostalih. Debeli snop raznih
dokumenata, za koje je trebalo sat vremena da se provjere, bio je
ispravan te nije bilo razloga vjerovati da vozač radi za nekog drugog
a ne za prijevoznog poduzetnika čije je ime bilo otisnuto na jednoj
strani kabine. Niti je postojao bilo koji razlog da se pomisli da
kamion prevozi nešto drugo osim propisane robe, njemačke aparate
za kavu namijenjene Britancima.
Iza kabine stršale su prema nebu dvije velike okomite cijevi,
iz kojih je izlazio dim diesel-motora. Već je skoro bila večer, dnevna
smjena završavala je s poslom, a kamionu je pokazano da produži
cestom prema Ashfordu i Londonu.
Ni od koga u Folkestoneu nije se moglo očekivati da zna
kako je jedna od tih okomitih cijevi, iz kojih je sukljao crni dim dok
je napuštao natkriveni carinski prostor, imala ugrađeni mali plinski
plamenik koji je stvarao taj dim.
Dugo nakon što je pao mrak, na parkiralištu jednog
cestovnog svratišta blizu Lenhama u Kentu, vozač se popeo na krov
kabine, otvorio jednu od cijevi I izvukao iz nje paket dugačak
četrdesetak centimetara koji je bio umotan u materijal otporan na
toplinu. Uopće nije otvarao paket; samo ga je predao motociklistu u
crnom koji je odjurio u mrak. Osmi kurir obavio je isporuku.
— Nije dobro, sir Nigel — rekao je John Preston šefu SIS-a u
petak navečer. — Nemam pojma što se, do vraga, događa. Bojim se
najgoreg, ali to ne mogu dokazati. Pokušao sam naći još jednog,
samo jednog, od tih kurira za koje vjerujem da su ušli u zemlju, no
nisam uspio. Mislim da ću se vratiti u ponedjeljak u Gordon.
— Znam kako se osjećate, Johne — reče sir Nigel. — I ja se
osjećam gotovo isto.
Molim vas, ostanite još tjedan dana.
— Ne vidim u tome smisla — reče Preston. — Što još
možemo učiniti?
— Moliti se, pretpostavljam — reče blago »C«.
— Malo sreće — reče Preston srdito — sve što trebam, to je
samo malo sreće.
John Preston imao je malo sreće sljedećeg ponedjeljka
popodne.
Nešto poslije četiri sata avion iz Beča Austrian Airlinesa
sletio je na Heathrow. Jedan od inozemnih putnika, koji se pojavio
na pasoškoj kontroli za građane koji nisu iz Ujedinjenog Kraljevstva
i EEZ-a, predao je savršeno ispravnu austrijsku putnicu koja ga je
predstavila kao izvjesnog Franza Winklera.
Imigracioni službenik pregledao je s uobičajenom prividnom
ravnodušnošću, koju zahtijeva njegova profesija, poznati zeleni
Reisepass u plastičnim koricama, s čije je prednje strane bio simbol
zlatnog orla. Bio je važeći i ispunjen s pola tuceta pečata iz
europskih zemalja, a imao je i punovaljanu vizu za Ujedinjeno
Kraljevstvo.
Ispod svog stola, službenikova lijeva ruka otkucala je broj
putnice, koji je bio rupicama ispisan na svakoj stranici te knjižice.
Bacio je pogled na ekran, zatvorio putnicu i vratio ga natrag s
kratkim osmijehom.
— Hvala gospodine. Sljedeći molim.
Kad je Herr Winkler podigao svoju ručnu torbu i prošao,
službenik je podigao pogled prema malom prozoru koji je bio
nasuprot njega šest metara dalje. U isto vrijeme, desnim stopalom
pritisnuo je gumb za uzbunu koji je bio na podu. S prozora ureda
jedan od ljudi iz Posebne grane uhvatio je njegov pogled.
Službenik Ureda za useljavanje pogledao je u pravcu Herr
Winklerovih leđa I klimnuo. Lice detektiva iz Posebne grane
povuklo se s prozora i nekoliko sekundi kasnije on i jedan njegov
kolega slijedili su Austrijanca. Drugi čovjek upalio je automobil
ispred ulaza.
Winkler nije imao teške prtljage, tako da se nije osvrtao na
pomičnu traku s kovčezima u holu, već je ravno prošao kroz prolaz
»NOT TO DECLARE«. U tom holu proveo je još neko vrijeme,
mijenjajući putničke čekove u protuvrijednost funta, a za to vrijeme
jedan od ljudi iz Posebne grane fotografirao ga je s gornjeg balkona.
Kad je Austrijanac sjeo u taksi koji je bio u redu pred
zgradom broj dva, službenik Posebne grane ušao je u svoja
neoznačena kola i počeo ga slijediti.
Vozač je usmjerio pažnju na praćenje taksija; stariji detektiv
radijom je obavijestio Scotland Yard, odakle je, prema proceduri,
informacija stigla i u Charles Street. Postojala je takva zapovijed, što
je značilo da je i »šestica« zainteresirana za bilo kojeg posjetioca
koji nosi označenu putnicu, tako da je informacija otišla preko
Charles Streeta do Sentinel Housea.
Winkler se vozio taksijem sve do Bayswatera i isplatio ga na
raskršću Edgware Roada i Sussex Gardensa. Zatim je s torbom u ruci
počeo hodati duž Sussex Gardensa, na čijoj su jednoj skoro cijeloj
strani podignuti skromni pansioni koji nude krevet i doručak, kakve
vole trgovački putnici i kasne pridošlice s obližnje željezničke
stanice Paddington, koji imaju skroman budžet.
Službenicima Posebne grane u autu preko puta ceste
izgledalo je da nema rezervaciju, jer je šetkao ulicom prije no što je
došao do pansiona na čijem je prozoru bio natpis »ima slobodnih
mjesta« i ušao. Mora da je dobio sobu, jer se nije pojavio.
Prošlo je sat vremena otkako je Winklerov taksi napustio
Heathrow i u tom trenutku zazvonio je telefon u Prestonovu
privremenom stanu u Chelseau. Na liniji je bila njegova veza u
Sentinelu, čovjek što ga je sir Nigel odredio da kontaktira s
Prestonom.
— Na Heathrow je upravo stigao jedan Joe — reče čovjek iz
MI6. — Možda nije ništa, no na broj njegove putnice computer je
reagirao malim crvenim svjetlom.
Ime mu je Franz Winkler, Austrijanac, stigao je avionom iz
Beča.
— Nadam se da ga nisu pokupili? — reče Preston. Razmiš
ljao je, Austrija je vrlo blizu čehoslovačke i Mađarske. Budući da je
neutralna, dobra je odskočna daska za ilegalce iz sovjetskog bloka.
— Nisu — reče čovjek iz Sentinela — prema našoj stalnoj
zapovijedi, oni su ga slijedili... Čekajte malo ... — Nekoliko sekundi
kasnije vratio se na liniju.
Upravo su ga udomili u jednom malom pansionu u
Paddingtonu.
— Možete li me spojiti s »C«-om? — upita Preston.
Sir Nigel je bio na sastanku, koji je napustio kako bi se vratio
u svoj ured.
— Da, Johne.
Preston je šefu SIS-a iznio činjenice koje još nisu stigle do
njega.
— Mislite li da je to ono što ste čekali?
— Mogao bi biti kurir — reče Preston. — Svakako, to je
bolje od onoga što smo imali u zadnjih šest tjedana.
— Dakle, što želite, Johne?
— Htio bih da »šestica« zamoli »promatrače« da preuzmu
posao. Da sve izvještaje koji stignu kontroloru »promatrača« u
Corku pregleda jedan od vaših ljudi; također da ih smjesta proslijede
do Sentinela a potom i do mene. Susretne li se s nekim, želim da se
prati obojicu.
— U redu — reče sir Nigel. — Tražit ću da stvar preuzmu
»promatrači«. Barry Banks sjedit će u radio-sobi u Corku i
proslijenivati sve informacije do vas.
Šef je osobno nazvao direktora grane »K« i iznio svoj
zahtjev, šef grane »K« stupio je u vezu sa svojim kolegom iz grane
»A« i spremna ekipa promatrača krenula je prema Sussex Gardensu
u Paddington. Predvodio ih je Harry Burkinshaw.
Preston je koračao malim stanom bijesan i razočaran. Želio je
biti vani na ulici ili barem u središtu operacije, a ne uklonjen, poput
nekog tajanstvenog čovjeka, u svojoj vlastitoj zemlji, pijun u moćnoj
igri kojim se upravljalo na razini daleko iznad njegove.
U devetnaest sati te večeri stigli su ljudi Harrvja Burkinshawa i preuzeli nadzor od ljudi iz Posebne grane koji su sretni otišli
s dužnosti. Večer je bila topla i ugodna; četvorica promatrača koji su
formirali »kutiju«, zauzeli su nenametljive položaje oko pansiona,
jedan na vrhu ulice, jedan na dnu, jedan preko puta i jedan iza.
Dva automobila smjestiše se menu mnoštvom drugih
parkiranih duž Sussex Gardensa, spremni da krenu ako meta poleti.
Sva šestorica bila su u vezi preko svojih prijemnika, a Burkinshaw i
s glavnim uredom, radio-sobom u podrumu Corka.
Barry Banks je također bio u Corku, jer je to bila operacija
koju je naložila »šestica«; svi su čekali da Winkler uspostavi
kontakt.
Problem je bio u tome što on to nije učinio. Nije učinio ništa.
Sjedio je u svojoj hotelskoj sobi iza mrežastih zastora i pritajio se. U
dvadeset i trideset izišao je van, odšetao do restorana na Edgware
Roadu, naručio laganu večeru I ponovno se vratio. Ništa nigdje nije
ostavio, nije primio nikakva uputstva, nije ostavio ništa na stolu, a
nije razgovarao ni s kime na ulici.
No učinio je dvije zanimljive stvari. Naglo je zastao na
Edgware Roadu, na putu prema restoranu, nekoliko sekundi buljio u
jedan izlog od pleksiglasa, a zatim se okrenuo prema smjeru iz kojeg
je došao. To je jedan od najstarijih trikova kojim se pokušava otkriti
pratnja, a nije baš ni najspretniji.
Kad je napustio restoran, zastao je na rubu pločnika, čekajući
da gusti promet malo zastane i pretrčao prijeko. Na drugoj je strani
opet zastao i pomno pregledavao ulicu da provjeri nije li netko
također pretrčao za njim. Nitko nije pretrčao a Winkler se pridružio
Burkinshawovom četvrtom promatraču koji je ionako cijelo vrijeme
bio s te strane Edgware Roada. Dok je Winkler proučavao promet da
vidi da li bi netko možda riskirao svoj život kako bi ga slijedio,
promatrač je bio tek nekoliko metara dalje, pretvarajući se da lovi
taksi.
— Osjeća da je progonjen — Burkinshaw je javio u Cork. —
Očekuje da ga se prati i nije baš spretan.
Burkinshawovo mišljenje stiglo je do Prestona u njegovu
skloništu u Chelseau.
Klimnuo je s olakšanjem. Stvar je počela izgledati bolje.
Nakon motanja po Edgware Roadu, Winkler se vratio do
pansiona i proveo ostatak večeri u njemu.
U međuvremenu, u podrumu Sentinel Housea u toku je bila
jedna druga mala operacija. Winklerove fotografije koje su snimili
ljudi iz Posebne grane na aerodromu Heathrow, zajedno s drugima
koje su snimili na ulici u Bayswateru, bile su rasprostrte i stavljene s
poštovanjem na pregled legendarnoj gospođici Blodwyn.
Identifikacija stranih agenata ili stranaca koji bi možda mogli
biti agenti, činila je glavni dio svake obavještajne organizacije. Kao
pomoć u tom zadatku, svake se godine napravi na stotine i na tisuće
fotografija ljudi koji bi možda mogli raditi za njihove suparnike, čak
ni saveznici nisu isključeni iz tog albuma. Strani diplomati, trgovci,
znanstvene i kulturne delegacije — svi su fotografirani, a samo se po
sebi razumije, osobito, ali ne i uvijek, ako dolaze iz komunističkih
zemalja ili iz onih koje simpatiziraju komunizam.
Arhiva je rasla i rasla. »Portreti« često sadržavaju dvadeset
slika istog čovjeka ili žene, uslikanih u različito vrijeme i na
različitim mjestima. Nikad se ne bacaju. One se koriste da se sastavi
»portret«.
Ako se pojavi neki Rus po imenu Ivanov koji prati jednu
sovjetsku trgovačku delegaciju a Kanadu, njegovo će fotografirano
lice Royal Canadian Mounted Police gotovo sigurno proslijediti do
svojih kolega u Washingtonu, Londonu i do ostalih NATO
saveznika. Lako bi se moglo dogoditi da je isto lice, koje se tada
nazivalo Kozlov, bilo jednom uslikano pet godina prije kao novinarposjetilac na proslavi nezavisnosti neke afričke republike. Ako
postoji bilo kakva sumnja u stvarnu profesiju gospodina Ivanova,
koju obavlja u ljepotama Ottawe, »portret« poput ovog rastjerat će
sve sumnje. Identificiraju ga kao KGB-ova agenta s punim radnim
vremenom.
Izmjena takvih fotografija među savezničkim obavještajnim
službama, a tu je uključen i sjajni izraelski Mossad, neprekidna je i
sveobuhvatna. Vrlo je malo posjetilaca iz sovjetskog bloka Zapadu,
čak i Trećem svijetu, koji ne završe na promatranju u albumima u
barem dvadeset različitih demokratskih glavnih gradova.
Gotovo je smiješno, ali i savršeno istinito, dok britanski
»ronaci« iz CIA-e koriste computerske banke podataka u kojima su
pohranjeni milijuni i milijuni lica koji se pokušavaju spariti sa
svakodnevnim pritjecanjem fotografija, Britanija se služi
gosponicom Blodwyn.
Stara i često bolesna žena, koju neprestano salijeću njezini
mlađi muški kolege radi nekog brzog »portreta«, gospođica Blodwyn
je na tom poslu četrdeset godina, a radi dolje u Sentinel Houseu gdje
upravlja golemim arhivom slika koje čine »kartoteku« MI6. U stvari,
ne pravu kartoteku, to je jedan trezor gdje su pohranjeni nizovi
dossiera s fotografijama o kojima i ona sama posjeduje
enciklopedijsko znanje.
Njezin je mozak nešto poput CIA-ine computerske banke
podataka koju ponekad može i pobijediti. U njemu su pohranjena
samo lica. Oblici noseva, obrisi čeljusti, tipovi očiju, uleknuće
obraza, krivulje usana, način kako se drži čaša ili cigareta; sjaj zubne
navlake u osmijehu snimljenom u jednom australijskom pubu, a koji
se pojavio mnogo godina kasnije u nekom londonskom
samoposluživanju — sve je samljeveno u mlinu njezinog izuzetnog
sjećanja.
Te noći, dok je Bayswater spavao, a Burkinshawovi ljudi bili
u noćnoj službi, gosponica Blodwyn je sjedila i zurila u lice Franza
Winklera. Dva tiha mlađa čovjeka iz »šestice« čekala su. Nakon
jednog sata ona jednostavno reče »Daleki istok« i ode do redova
svojih albuma. Uspjela je u sitne sate u utorak 26. svibnja.
Fotografija nije bila dobra i bila je stara bar pet godina. Kosa
je tada bila tamnija, a tijelo vitkije. Bio je snimljen na recepciji
indijske ambasade, stajao je pokraj svog ambasadora i pokorno se
smješkao.
Jedan od dvojice mlađih muškaraca zabuljio se sumnjičavo u
dvije fotografije.
— Jeste li sigurni, gosponice Blodwyn?
Kad bi pogled mogao nekoga osakatiti, čovjek koji je
postavio pitanje morao bi kupiti invalidska kolica. Odmaknuo se
hitro i telefonirao.
— Tu je »portret« — reče. — On je Čeh. Prije pet godina bio
je sitni službenik u češkoj ambasadi u Tokiju. Ime: Jifi Havek.
Prestona je u tri sata ujutro probudio telefon. Poslušao je,
zahvalio se onome tko ga je nazvao i spustio slušalicu. Sretno se
nasmijao.
— Imam te — reče.
U deset sati ujutro Winkler je još uvijek bio u hotelu.
Kontrolu nad operacijom u Cork Streetu preuzeo je Simon Margery,
iz K.2(B), ureda sovjetski sateliti/Čehoslovačka (operacije).
Uostalom, pa Čeh je i bio ono čime su se bavili. Barry Banks koji je
spavao u uredu, bio je s njim, prenoseći informacije, prema
proceduri, do Sentinel Housea.
U isto vrijeme John Preston privatno je nazvao svoju vezu,
pravnog savjetnika u američkoj ambasadi. Pravni savjetnik u
ambasadi Sjedinjenih Država na Grosvenor Squareu uvijek je
londonski predstavnik FBI-a. Preston je iznio svoju molbu I bilo mu
je rečeno da će ga nazvati čim stigne odgovor iz Amerike, vjerojatno
za pet do šest sati, imajući na umu vremensku razliku.
U jedanaest sati Winkler je izišao iz pansiona. Ponovno je
odšetao do Edgware Roada, zaustavio taksi i nastavio taksijem
prema Park Laneu. Na Hyde Park Corneru taksi što su ga slijedila
dva automobila u kojima je bila promatračka ekipa, spustio se prema
Piccadillvju. Winkler ga je otpustio na Piccadillyju, blizu samog
Cirkusa i poduzeo nekoliko osnovnih manevara kako bi se otarasio
pratnje koju čak nije ni otkrio.
— Evo nas opet — Len Steward mrmljao je u svoj rever. Bio
je pročitao Burkinshawov dnevnik i očekivao je nešto jednostavnije.
Winkler je iznenada šmugnuo ispod jednog nadsvođenog prolaza
gotovo trčeći, pojavio se na drugom kraju, išao po pločniku i
okrenuo se da pogleda na početak prolaza iz kojega je upravo izišao.
Nitko nije izišao. Nisu ni trebali. Na južnoj strani prolaza već je bio
jedan promatrač.
Promatrači su poznavali London bolje od bilo kojeg policajca
ili taksista. Znali su koliko izlaza ima svaka važnija zgrada, kamo
vode prolazi i pothodnici. Kamo god da Joe pokuša umaći, uvijek će
biti jedan čovjek ispred njega, jedan koji polako prilazi iza njega i
dvojica sa strane. »Kutija« se nikada ne može uništiti i onaj Joe koji
je može otkriti, vrlo je bistar.
Zadovoljan što nema pratnje, Winkler je ušao u Britanski
željeznički putnički centar u Donjem Regent Streetu. Tamo se
raspitivao o vremenu polaska vlakova za Sheffield. Obavijen šalom,
škotski nogometni navijač, stajao je nekoliko koraka dalje i
pokušavao se vratiti u Motherwell; bio je to jedan od promatrača.
Winkler je u gotovini platio povratnu kartu za drugi razred do
Sheffielda, zabilježio da zadnji vlak te večeri polazi sa St Pancras
Stationa u 21.25, zahvalio se službeniku i otišao.
Ručao je u obližnjem caffeu, vratio se u Sussex Gardens i
ostao tamo cijelo poslijepodne.
Nešto poslije jedan, Preston je primio vijest o kupnji karte za
vlak do Sheffielda. Uhvatio je sir Nigela Irvinea upravo kad je
»C«kretao na ručak u svoj klub.
— Možda je to samo paravan, ali izgleda kao da odlazi iz
grada — reče. — Možda ide na sastanak. A sastanak bi mogao biti u
vlaku ili u Sheffieldu. Možda je toliko odugovlačio zato jer je
poranio. Stvar je u tome, sir, napušta li on London, bit će nam
potreban još jedan terenski kontrolor, koji bi išao s ekipom
promatrača. Ja želim biti taj kontrolor.
— Da, razumijem što mislite. Nije lako. Ipak, vidjet ću što
mogu učiniti.
Sir Nigel je uzdahnuo. Ode ručak, pomisli. Pozvao je svog
pomoćnika.
— Otkažite moj ručak u Whiteu. Neka moja kola budu
spremna. Pošaljite telegram.
I to ovim redoslijedom.
Dok se pomoćnik latio prva dva zadatka, sir Nigel je nazvao
sir Bernarda Hemmingsa na kućni broj pokraj Farnhama u Surrevu.
— Oprosti što te smetam, Bernarde. Nešto je iskrsnulo i
želim u tomu tvoj savjet. Ne ... bolje licem u lice. Imaš li što protiv
da svratim? Naposljetku, dan je lijep, Da, u redu, onda oko tri.
— A telegram? — upita njegov pomoćnik.
— Da.
— Kome?
— Meni.
— Naravno. Od koga?
— Od šefa »stanice« u Beču.
— Da ga obavijestim, sir?
— Nema potrebe smetati ga. Samo uredite sa sobom za
šifriranje da primim taj telegram za tri minute.
— Naravno. A tekst?
Sir Nigel ga je izdiktirao. Poslati sebi hitnu poruku koja
opravdava ono što se želi učiniti, svakako je bio stari trik kojeg je
pokupio od svog nekadašnjeg mentora, pokojnog sir Mauricea
Oldfielda. Kada je soba za šifriranje poslala poruku natrag kao da je
ona primljena iz Beča, stari funkcionar gurne je u svoj džep i sine do
automobila.
Pronašao je sir Bernarda u njegovom vrtu u Tilfordu kako
uživa na toplom svibanjskom suncu, s pokrivačem oko koljena.
— Mislio sam danas doći na posao — reče direktor »petice«,
trudeći se da djeluje veselo. — Sutra ću bez sumnje doći.
— Naravno da hoćeš.
— A sada, kako ti mogu pomoći?
— Vrlo škakljivo — reče sir Nigel. — Netko je upravo
doletio iz Beča u London. Navodni austrijski poslovni čovjek. No to
je fasada. Napravili smo njegov »portret« noćas. Češki agent, jedan
od momaka iz StB-a. Nisko na rangu, mislimo da je kurir.
Sir Bernard je klimnuo.
— Znam, kontaktirao sam s momcima, čak odavde. Sve sam
čuo o tome. Moji ga nadgledaju, zar ne?
— Baš tako. Stvar je u tome što izgleda da bi večeras mogao
napustiti London. Prema sjeveru. »Petica« će trebati jednog
terenskog kontrolora koji bi išao s ekipom promatrača.
— Naravno. Imamo jednog. Brian to može srediti.
— Da. To je tvoja operacija, naravno. Ipak... sjećaš li se afere
Berenson?
Nikada nismo otkrili dvije stvari. Je li Marais u vezi preko
rezidenture ovdje u Londonu ili se služi kuririma koji su ubačeni
izvana? I da li je Berenson bio jedini čovjek u lancu kojim je
upravljao Marais ili su postojali i drugi?
— Sjećam se. Zaledili smo sva ta pitanja sve dok ne
dobijemo nekoliko odgovora od Maraisa.
— Tako je. A onda sam danas dobio taj telegram od šefa
»stanice« u Beču.
Pružio mu je telegram. Sir Bernard ga je pročitao i njegove
su se obrve podigle.
— Povezani? Da li bi to moglo biti?
— Moguće, čini se da je Winkler, alias Hayek, nekakav
kurir. Beč je potvrdio da je on nominalno iz StB-a, ali zapravo radi
za sam KGB. Znamo da je Marais bio dvaput u Beču u posljednje
dvije godine dok je upravljao Berensonom. Svaki put na kulturnom
izletu, ali...
— Karika koja nedostaje?
Sir Nigel je slegnuo ramenima. Nikad nije previše navaljivao.
— A zbog čega ide u Sheffield?
— Tko zna, Bernarde? Ima li gore u Yorkshireu još jedan
lanac? Da li bi Winkler mogao biti kurir jednog drugog lanca?
— Dakle, što želiš od »petice«. Više promatrača??
— Ne, želim Johna Prestona. Sjećaš se, prvo je slijedio
Berensona, a potom Maraisa. Sviđa mi se njegov stil. Bio je neko
vrijeme na dopustu. Zatim je imao gripu, tako su mi rekli. No sutra
se vraća na posao. Bio je dugo odsutan, pa vjerojatno nema nekih
tekućih poslova. Tehnički, on je u lukama i aerodromima, C.5(C).
Ali ti znaš kako su dečki iz Grane uvijek previše na nogama. Kad bi
se samo privremeno mogao priključiti u K.2(B), ti bi ga mogao
odrediti da bude terenski kontrolor za ovo ...
— Pa, ne znam Nigel. To je zaista Brianova stvar...
— Bio bih ti jako zahvalan, Bernarde. Pogledaj, Preston je u
hajci na Berensona bio od samog početka. Ako je Winkler dio tog
lanca, mogao bi čak vidjeti neka lica koja je već prije vidio.
— U redu — reče sir Bernard. — Uspio si. Izdat ću odavde
upute.
— Ja ih mogu ponijeti kad se vraćam, ako želiš — reče »C«.
— Poštedio bih te nevolja. Pošalji mog vozača do Charles Streeta s
pismenim uputama ...
Napustio je Tilford s pismenim narenenjem sir Bernarda
Hemmingsa koje Johna Prestona privremeno priključuje grani »K« i
kojim ga imenuje terenskim kontrolorom operacije Winkler, kad
Winkler napusti glavni grad.
Sir Nigel je injao dvije kopije; jednu za sebe i jednu za Johna
Prestona.
Original je otišao u Charles Street. Brian Harcourt-Smith bio
je izvan ureda, tako da je ta naredba ostavljena na njegovu stolu.
U sedam sati te večeri John Preston napustio je zadnji put
stan u Chelseau. Bio je ponovno vani na otvorenom i to mu se
dopadalo.
U Sussex Gardensu prišuljao se iza leđa Harryju Burkinshawu.
— Zdravo, Harry.
— Gospode, John Preston. Što radiš ovdje?
— Udišem malo zraka.
— No, nemoj se pokazivati. Satjerali smo Joea u rupu, tamo s
druge strane ceste.
— Znam. I vjerujem da namjerava otići u Sheffield u 21.25.
— Odakle ti to znaš?
Preston mu pokaže kopiju naredbe sir Bernarda. Burkinshaw
ju je proučavao.
— Oho! Od glavnog direktora osobno. Tad se pridruži
zabavi. Samo ostani izvan vidokruga.
— Imaš rezervni radio za mene?
Burkinshaw klimne i pokaže dolje prema cesti.
— Iza ugla u Randor Placeu. Smeđa cortina. Nalazi se u
pretincu za rukavice.
— Čekat ću u kolima — reče Preston.
Burkinshaw je bio zbunjen. Nitko mu nije rekao da im se
Preston pridružuje kao terenski kontrolor. On čak nije ni znao da je
Preston dodijeljen češkoj sekciji.
Ipak, potpis glavnog direktora imao je svoju težinu. Što se
njega tiče, on će jednostavno nastaviti raditi svoj posao. Slegnuo je
ramenima, ubacio u usta novi pepermint i nastavio promatrati.
U dvadeset i trideset Winkler je napustio pansion. Nosio je
svoju torbu.
Zaustavio je taksi koji je upravo prolazio i rekao vozaču
kamo da vozi.
Kad je izišao iz veže, Burkinshaw pozove ekipu i dvoja kola.
Uskočio je u prva i bili su sto metara iza taksija na Edgware Roadu.
Preston je bio u drugim kolima. Deset minuta kasnije znali su da idu
istočno prema stanici. Burkinshaw je izvijestio o tome centralu.
Simon Margerev govorio je iz Corka.
— OK, Harry, stiže vaš terenski kontrolor.
— Imamo terenskog kontrolora — reče Burkinshaw. — S
nama je.
To je bila novost za Margeryja. Pitao je za kontrolorovo ime.
Kad je čuo, pomislio je da je to neka pogreška.
— On čak nije ni u K.2(B) — protestirao je.
— Sada jest — reče mirno Burkinshaw. — Vidio sam nalog,
potpisao ga je osobno glavni direktor.
Margery iz Cork Streeta nazvao je Charles. Dok je povorka
krstarila prema istoku kroz mrak, u Charles Streetu je nastalo
komešanje. Uputa sir Bernarda bila je ispitivana i potvrđena.
Margery je podigao srdito ruke.
— Zašto ti tipovi gore u Charlesu stalno nešto mijenjaju? —
upitao je svijet koji nije za to mario. Opozvao je kolegu kojeg je
odredio da preuzme posao na St Pancras Stationu. Zatim je pokušao
uhvatiti Briana Harcort-Smitha da se požali.
Winkler je platio taksi ispred stanice, prošao kroz nadsvođeni dio od opeke u zgradu željezničke stanice s viktorijanskom
kupolom i gledao red vožnje. Oko njega su bila četvorica promatrača
i Preston raštrkani u gužvi.
Vlak koji je polazio u 21.25 bio je na peronu 2, a trebao je
proći kroz Leicester, Derby, Chesterfield i Sheffield. Pro našavši
svoj vlak, Winkler se popne na nj; prošao je kroz tri vagona prvog
razreda, kroz vagon-restoran, dok nije stigao do tri plavo tapecirana
vagona drugog razreda, blizu lokomotive.
Izabrao je srednji vagon, podigao torbu na mrežu za prtljagu i
mirno sjeo čekajući polazak.
Bio je to vagon bez kupea, i nakon nekoliko minuta jedan
mladi crnac sa slušalicama na ušima i watkmanom pričvršćenim za
remen ušao je unutra i sjeo tri reda iza Winklera. Kad je sjeo, čovjek
je klimnuo glavom u ritmu tobožnje reggae eksplozije u njegovim
ušima, zatvorio oči i uživao u glazbi. To je bio čovjek iz
Burkinshawove ekipe; u slušalicama nije bilo reggae glazbe, već su
se u njima čule Harryjeve upute.
Jedan iz Burkinshawove ekipe bio je u prednjem vagonu,
Harry i Preston u trećem tako da je Winkler bio u »kutiji«, a četvrti
je čovjek bio iza u prvom razredu, u slučaju da Winkler potrči duž
vlaka kako bi se oslobodio pratnje.
Točno u 21.25 Inter-City 125 zviždeći je otišao sa St Pancrasa i uputio se prema sjeveru. U 21.30 Brian Harcourt-Smith bio je
pronađen u blagovaonici svojega kluba i pozvan na telefon. Na liniji
je bio Simon Margery. Ono što je čuo, prouzročilo je da zamjenik
glavnog direktora »petice« izleti napolje, naglo uhvati taksi i odjuri
četiri kilometra West Endom do Charles Streeta.
Na svom stolu našao je naredbu koju je ranije toga poslijepodneva napisao sir Bernard Hemmings. Prilično je problijedio
od bijesa.
On je bio čovjek koji je u velikoj mjeri bio samodiscipliniran i nakon što je razmislio o tome nekoliko minuta, podigao je
telefonsku slušalicu i zamolio telefonista, na svoj uobičajeno
kurtoazan način, da nazove pravnog savjetnika njihove službe kod
kuće.
Pravni savjetnik je čovjek koji se bavi vezama izmenu službe
i Posebne grane.
Dok je čekao vezu, provjerio je vremena polazaka vlaka za
Sheffield. Pravnog savjetnika dignulo se iz stolice ispred televizora u
Camberleyu i on je došao na telefon.
— Želim da Posebna grana izvrši hapšenje — reče HarcourtSmith. — Imam razloga vjerovati da bi jedan ilegalni posjetilac, za
kojega se sumnja da je sovjetski agent, mogao pobjeći svojoj pratnji.
Ime, Franz Winkler, tobožnji austrijski državljanin. Razlog: sumnja
da posjeduje lažnu putnicu. Stići će vlakom iz Londona u Sheffield u
23.59. Da, znam da je to kratki rok. Zbog toga je i tako hitno. Da,
molim vas, idite do šefa Posebne grane u Yardu i zamolite ga da
traži nalog za hapšenje kako bi uhapsio čovjeka kad vlak tamo
stigne.
Bijesno spusti slušalicu. John Preston mu je možda podvalio
kao terenski kontrolor ekipe promatrača, no hapšenje sumnjivog
čovjeka stvar je policije, a to je bio njegov odjel.
Vlak je bio gotovo prazan. Dva vagona umjesto postojećih
šest, mogla bi smjestiti šezdeset ukrcanih putnika. Barney, promatrač
u prednjem vagonu, dijelio je prostor s desetoro drugih, sve nevinih
putnika. Bio je okrenut prema otraga tako da je mogao vidjeti vrh
Winklerove glave kroz staklena vrata među vagonima.
Ginge, mladi crnac sa slušalicama koji je bio s Winklerom u
drugom vagonu, imao je još petoricu putnika. Kod Prestona i
Burkinshawa u trećem vagonu, šezdeset sjedala dijelilo je tucet
putnika. Za sat i četvrt Winkler nije radio ništa; nije imao ništa za
čitati; samo je buljio kroz prozor u tamu s druge strane.
U 22.45 vlak je usporio pred Leichesterom i on se pokrene.
Uzeo je svoju torbu iz mreže, krenuo gore uz vagon, prošao pokraj
toaleta i spustio prozor na vratima koja su vodila na peron. Ginger je
obavijestio ostale, koji su se pripremili da se pokrenu u kratkom
roku, bude li potrebno.
Jedan drugi putnik gurao se uz Winklera kad je vlak stao.
— Oprostite, molim vas, je li ovo Sheffield? — upita
Winkler.
— Ne, to je Leichester — reče čovjek i sine na peron.
— A tako. Hvala vam — reče Winkler. Spusti torbu, no
ostane kod otvorenog prozora gledajući gore-dolje duž perona za
vrijeme kratkog prekida putovanja.
Kad je vlak krenuo, vratio se na svoje sjedalo i stavio torbu
natrag u mrežu.
U 23.12 to je isto učinio u Derbyju. Ovaj je put pitao nosača
na peronu.
— Ovo je Derby — povikne čuvar. — Sheffield je poslije
sljedeće stanice.
Ponovno je Winkler proveo vrijeme zaustavljanja buljeći
kroz otvoren prozor, zatim se vratio na svoje sjedalo i prebacio torbu
u mrežu. Preston ga je promatrao izmenu vagona.
U 23.43 ušli su u Chesterfield, viktorijansku stanicu, no
krasno održavanu, svijetlo obojenu i s obješenim košarama cvijeća.
Ovaj put Winkler je ostavio torbu tamo gdje je bila, ali je otišao da
se nasloni na prozor dok su dva-tri putnika napuštala vlak i žurila
kroz pregradu za kontrolu karata. Peron je bio prazan prije no što se
vlak počeo kretati. Kad je krenuo, Winkler iznenada otvori vrata,
skoči na peron i zalupi vrata pokretom ruke.
Burkinshawa je rijetko kada neki Joe izbacio iz ravnoteže, no
kasnije je priznao da ga je Winkler sledio. Sva četvorica promatrača
lako bi mogla skočiti na peron, no nije bilo ni najmanjeg zaklona na
tom peronu i oni bi bili neprimjetni isto kao i prasica u sinagogi.
Winkler bi ih mogao vidjeti I unaprijed bi otkazao sastanak. Preston
i Burkinshaw potrčali su prema vratima gdje su se pridružili Gingeru
iz prednjeg vagona. Prozor je još uvijek bio otvoren. Preston izbaci
glavu van i pogleda otraga. Winkler, napokon sretan što nema
pratnje, žustro je koračao niz peron lenima okrenut vlaku.
— Harry, vratite se ovamo ti i ekipa kolima — povikao je
Preston. — Javi mi se radijom kad budeš u mom dometu. Ginger,
zatvori iza mene vrata.
Otvori vrata, namjesti se u padobranski položaj za
prizemljenje i skoči.
Padobranci udare u zemlju s oko dvadeset kilometara na sat;
bočna brzina ovisi o vjetru. Vlak je vozio šezdeset kada je Preston
tresnuo o željeznički nasip, moleći se da ne udari o neki čvrst stup ili
veliki kamen. Imao je sreće; gusta svibanjska trava preuzela je dio
udarca, zatim se kotrljao skupljenih koljena I glave povinute prema
dolje. Harry mu je poslije rekao da to nije mogao gledati.
Ginger je rekao da je poskakivao kao neka lutka duž nasipa.
Kad se konačno zaustavio, ležao je u jarku izmenu trave i
željezničkog nasipa. Uspravio se na noge, okrenuo se i počeo klipsati
natrag prema svjetlima stanice.
Kad se pojavio kod kontrole karata, čuvar je zatvarao za tu
noć. Gledao je u neznatno ozlijeđenu utvaru u poderanom kaputu sa
zaprepaštenjem.
— Posljednji čovjek koji je prošao — reče Preston — nizak,
zdepast, nosio je sivi ogrtač. Kamo je otišao?
Stražar klimne prema van i Preston potrči. Prekasno je stražar
shvatio da nije pokupio kartu. Vani je Preston vidio poziciona svjetla
taksija koji je jurio sa stanice prema gradu. Bio je to posljednji taksi.
Znao je da je mogao zatražiti lokalnu policiju da pronađe vozača
taksija i zapita ga gdje je odvezao mušteriju, no nije sumnjao u to da
će Winkler otpustiti taksi nešto prije svojeg konačnog odredišta i
ostatak prošetati. Nekoliko koraka dalje, jedan nosač sa željeznice
nogom je palio svoj moped.
— Moram posuditi vaš motor — reče Preston.
— Odjebi — reče nosač.
Nije bilo vremena za identifikaciju ili raspravu; svjetla taksija
prolazila su ispod nove kružne ceste i nestajala s vidika. Zato ga
Preston udari i to samo jednom. Nosač padne. Preston zgrabi moped,
oslobodi ga čovjekovih nogu, zajaši na njega i odjuri.
Imao je sreće sa semaforima. Taksi se popeo u Corporation
Street i Preston ga nikad ne bi uhvatio sa svojim slabašnim
mopedom da su svjetla pokraj centralne knjižnice bila crvena. Kad se
taksi otkotrljao duž Hoywell Street i ušao u Saltergate, bio je sto
metara iza njega, a zatim se razdaljina povećala kad ga je jači stroj
pretekao za ravno kilometar na glavnoj cesti. Da se Winkler odlučio
ići prema zapadu Chesterfielda, Preston ga ne bi mogao nikada
uhvatiti.
Srećom »štop-svjetla« na taksiju nenadano su zasvijetlila kad
su još bila samo mrlja u daljini. Winkler je platio na mjestu gdje
Saltergate postaje Ashgate Road. Kad je Preston smanjio razdaljinu,
mogao je vidjeti Winklera pokraj kola kako gleda gore-dolje. Nije
bilo drugog prometa; za njega to nije bilo ništa, trebao je samo ići
dalje. Prenemagao se pokraj zaustavljenog taksija kao kasni
povratnik s posla, skrenuo u Foljambe Road i stao. Winkler je
pješice prešao vrh ceste; Preston ga je slijedio. Winkler se više nije
osvrtao. Naprosto je šetao duž ograđenog zida chesterfieldskog
nogometnog igrališta i ušao u Compton Street. Tu se približio jednoj
kući i pokucao na vrata. Krećući se sjenom, Preston je stigao do ugla
ulice i sakrio se iza grma u vrtu kuće na uglu.
Gore na ulici ugleda kako se pale svjetla u zamračenoj kući i
kako se otvaraju vrata. Na pragu vrata se kratko razgovaralo i
Winkler uđe. Preston uzdahne i smjesti se iza grma kako bi probdjeo
tamo noć. Nije mogao pročitati broj kuće u koju je ušao Winkler, niti
je mogao dobro paziti na stražnji dio, no mogao je vidjeti ogradu
nogometnog igrališta koja se visoko uzdizala iza kuće, pa stoga
možda i nije postojao izlaz s te strane.
U dva ujutro čuo je nejasan zvuk na svom prijemniku jer je
Burkinshaw dolazio u njegov domet. Odazvao se i rekao svoj
položaj. U pola tri čuo je lagane korake I zviždukom otkrije svoj
položaj. Burkinshaw mu se pridruži u grmlju.
— Jesi li dobro, Johne?
— Jesam. Ušao je u onu osvijetljenu kuću tamo, drugu od
ovog stabla.
— Razumijem. Johne, u Sheffieldu je odbor za doček.
Dvojice iz Posebne grane i trojica uniformiranih. Poslaše ih iz
Londona. Jesi li ti želio hapšenje?
— Apsolutno ne. Winkler je kurir. Želim upecati veliku ribu,
koja je možda u toj kući. Što se dogodilo s odborom za doček u
Sheffieldu?
Burkinshaw se nasmijao.
— Hvala bogu za britansku policiju. Sheffield je Yorkshire,
ovo je Derbyshire. Moraju se raščistiti stvari izmenu šefova policije
ujutro. To ti daje vremena.
— Da. A gdje su ostali?
— Dolje na cesti. Vratili smo se taksijem i otpustili ga.
Johne, nemamo kola. I ubrzo će svanuti, u ovoj ulici nema zaklona.
— Razmjesti dvojicu na vrh i dvojicu dolje — reče Preston.
— Vraćam se natrag u centar grada da pronanem policijsku stanicu i
zatražim suradnju. Ako naš prijatelj ode, javi mi. No slijedi ga samo
s dvojicom iz ekipe, a dvojica neka paze na kuću.
Izišao je iz vrta i vratio se natrag u središte Chesterfielda,
tražeći policijsku stanicu koju je pronašao u Beetwell Streetu. Dok je
hodao, jedna mu se misao neprestano vrzmala glavom. Bilo je nečeg
u Winklerovom ponašanju što nije imalo smisla.
Nadzornik Robin King nije bio oduševljen što su ga probudili
u tri sata ujutro, no kad je čuo da je u njegovoj policijskoj stanici
jedan službenik iz MI5 koji traži pomoć, pristao je da smjesta dođe;
bio je tamo neobrijan i nepočešljan dvadeset minuta kasnije.
Pažljivo je slušao dok mu je Preston objašnjavao srž priče: da
prate iz Londona jednog stranca za kojeg vjeruju da je sovjetski
agent, da je on iskočio iz vlaka u Chesterfieldu i da su ga slijedili do
jedne kuće zasad nepoznatog broja u Compton Streetu.
— Još ne znam tko živi u toj kući ni zašto ju je posjetio
osumnjičeni. Namjeravam to saznati, no zasad ne želim hapšenje.
Želim da se pazi na tu kuću.
Kasnije ujutro možemo srediti veća ovlaštenja preko
policijskog šefa za Derbyshire; ovoga trenutka problem je mnogo
hitniji. Imam četvoricu ljudi u toj ulici iz naše Službe za
promatranje, ali kad svane, oni će stršati kao četiri zastave. Stoga mi
je sad potrebna mala pomoć.
— Što mogu učiniti za vas, gospodine Preston? — upita
stariji policijski službenik.
— Imate li, primjerice, neoznačeni kombi?
— Ne. Nekoliko neoznačenih policijskih automobila i
nekoliko kombija, ali s policijskim znakom sa strane.
— Možemo li se dočepati neoznačenog kombija i parkirati ga
u toj ulici s mojim ljudima unutra, samo kao privremenu mjeru?
Nadzornik je nazvao dežurnog narednika. Postavio je isto
pitanje i slušao neko vrijeme.
— Pozovi ga i zamoli da me odmah nazove — odgovori, a
potom se obrati Prestonu.
— Jedan od naših ljudi ima kombi. Prilično je razlupan,
uvijek na račun njega zbija šalu.
Trideset minuta kasnije, pospani policijski pozornik sastao se
s promatračkom ekipom pred glavnim ulazom nogometnog stadiona.
Burkinshaw i njegovi ljudi natrpali su se unutra i kombi je ušao u
Compton Street gdje se sparkirao nasuprot sumnjive kuće. Prema
uputama, policajac je izišao iz njega, protegnuo se i odšetao duž
ceste, upravo kao čovjek koji dolazi kući iz noćne smjene.
Sa stražnjeg prozora, Burkinshaw promoli van glavu i
radijom pozove Prestona.
— Ovo je bolje — reče — imamo dobar pogled na kuću
preko puta ceste. Usput, to je broj 59.
— Ostani na vezi trenutak — reče Preston. — Pokušavam
urediti nešto bolje. U međuvremenu, ako Winkler pješice napusti
kuću, neka ga dvojica slijede, a dvojica neka ostanu pokraj kuće.
Ako otiđe kolima, slijedi ga kombijem.
— Nadzorniče, možda ćemo na tu kuću paziti jedno duže
vrijeme. To znači da ćemo se morati useliti u gornju prednju sobu
neke kuće preko puta. Možemo li pronaći nekoga u Compton Streetu
koji bi nam to dopustio?
Šef policije bio je zamišljen.
— Znam čovjeka koji živi u Compton Streetu — reče. —
Obojica smo masoni, članovi iste lože. Otuda ga i znam. Bivši
podoficir u mornarici, sada umirovljen. On je na broju 68. Premda ne
znam gdje je taj broj u ulici.
Burkinshaw je potvrdio da je broj 68 preko puta ceste, dvije
kuće dalje. S gornjeg prednjeg prozora, što je bila vjerojatno glavna
spavaonica, pružao se savršen pogled na metu. Nadzornik King
nazvao je iz stanice svog prijatelja.
Na Prestonov prijedlog, pospanom vlasniku kuće, izvjesnom
gospodinu Samu Roystonu, rekao je da je to policijska operacija;
željeli su paziti na potencijalnog osumnjičenog koji se sklonio u kući
preko puta. Kada se sabrao, gospodin Royston se pokazao dorastao
situaciji. Kao građanin koji poštuje zakon, svakako će dopustiti
policiji da koriste njegovu sobu.
Kombi je tiho vozio oko bloka u West Street; Burkinshaw i
njegova ekipa šmugnu između kuća preko vrtnih ograda i iz
stražnjeg vrta uđoše u kuću gospodina Roystona u Compton Streetu.
Baš prije no što je ljetno sunce preplavilo ulicu, ekipa promatrača
smjestila se u Roystonovoj nepospremljenoj spavaćoj sobi iza
čipkastih zastora, kroz koje su mogli vidjeti kuću na broju 59 preko
puta.
Gospodin Royston, ukočen kao šipka u kućnoj haljini i
nakostriješen od osjećaja patriotizma zbog toga što je zamoljen da
pomogne kraljičinim službenicima, provirivao je mrko kroz zastore
na kuću koja je bila gotovo nasuprot njegovoj.
— Pljačkaši banke, ha? Trgovci drogom?
— Nešto tako — složio se Burkinshaw.
— Stranci — režao je Rovston. — Nikad ih nisam volio.
Nismo ih nikad trebali pustiti u ovu zemlju.
Ginger, čiji su roditelji došli sa Jamaice, zurio je tupo kroz
zastore. Mungo, Škot, donio je od dolje jedan par stolica. Gospođa
Royston se pojavila poput kakovog mišića iz kakvog skrovitog
mjesta, uklonivši prethodno uvijače i igle iz kose.
— Hoće li netko — raspitivala se — šalicu čaja? Barney, koji
je bio mlad i privlačan, uputi joj jedan od svojih najprivlačnijih
osmijeha.
— To bi bilo krasno, gospođo.
To ju je raspoložilo. Počela je pripremati prvu šalicu čaja, što
se kasnije pokazalo kao beskrajna štafeta tog napitka od kojeg je ona
živjela bez bilo kakvog vidljivog nadomjestka u solidnoj hrani.
U policijskoj stanici, dežurni narednik također je ustanovio
identitet stanara u Comptonio Streetu 59.
— Dvojica ciparskih Grka, gospodine — izvijestio je
nadzornika Kinga... — Braća. Obojica neoženjena. Andreas i
Spiridon Stephanides. Ovdje su oko četiri godine, prema riječima
pozornika s tog područja. Čini se da vode grčki lokal u Holywell
Crossu.
Preston je proveo pola sata telefonirajući u London. Prvo je
probudio dežurnog službenika u Sentinelu, koji ga je spojio s
Barryjem Banksom.
— Barry, želio bih da stupiš u vezu s »C«-om bez obzira gdje
je i da ga zamoliš da me nazove.
Sir Nigel je bio na vezi pet minuta kasnije, miran i bistar kao
da uopće nije spavao. Preston ga je izvijestio o noćašnjim
događajima.
— Sir, u Sheffieldu je čekao odbor za doček. Dvojica iz
Posebne grane i tri uniformirana s nalogom za hapšenje.
— Mislim da to nije bio dio dogovora, Johne.
— Nije, bar što se mene tiče.
— U redu, Johne. Sredit ću to odavde. Pronašli ste kuću.
Hoćete li sada upasti unutra?
— Pronašao sam samo jednu kuću — ispravi ga Preston. —
Ne želim upasti, jer mislim da to nije kraj potrage. Još nešto, sir. Ako
Winkler otiđe i krene kući, želim da mu se omogući da ode na miru.
Ako je on kurir ili prenosilac poruke, ili samo onaj koji kontrolira,
njegovi će ga ljudi očekivati natrag u Beču. Ako se ne pojavi, oni će
promijeniti skroz plan operacije.
— Da — reče oprezno sir Nigel. — Porazgovarat ću o tome
sa sir Bernardom. Želite li ostati tamo ili se vratiti u London?
— Želio bih ostati ovdje, ako je moguće.
— Dobro. Zatražit ću od »šestice« da vam se odobri ono što
želite. A sada, čuvajte leđa i napišite izvještaj o operaciji za Charles
Street.
Kad je spustio slušalicu, sir Nigel je nazvao sir Bernarda
Hemmingsa kući.
Glavni direktor »petice« pristao je da se s njim sastane na
doručku u Guards Clubu u osam sati.
— Dakle vidiš, Bernarde, zaista bi moglo biti da u ovom
trenutku Centar sprema veliku operaciju u našoj zemlji — reče »C«
dok je maslacem mazao drugi komad toasta.
Sir Bernard Hemmings bio je duboko uznemiren. Sjedio je ne
dodirnuvši hranu koja je bila pred njim.
— Brian mi je trebao reći o onom incidentu u Glasgowu —
reče. — K vragu, zašto je taj izvještaj još uvijek na njegovom stolu?
— Svi radimo pogreške u procjeni s vremena na vrijeme.
Errare humanum est, i tome slično — mrmljao je sir Nigel.
— Konačno, moji ljudi u Beču mislili su da je Winkler kurir
jednog dugogodišnjeg lanca agenata, a ja sam zaključio da bi Jan
Marais mogao biti jedan iz tog lanca. Sada se pokazalo da bi nakon
svega mogle postojati dvije odvojene operacije. Obuzdao se da ne
prizna kako si je jučer on sam napisao telegram iz Beča da bi
postigao što želi kod svog kolege: Prestonovo uključenje kao
terenskog kontrolora u operaciji Winkler. Za »C«-a postojalo je
vrijeme za slatkorječivost i vrijeme za diskretnu šutnju.
— A druga operacija, ona koja je povezana s onim iz
Glasgowa? — upitao je sir Bernard.
Sir Nigel je slegnuo ramenima.
— Naprosto ne znam, Bernarde. Svi mi tapkamo u mraku.
Brian očigledno ne vjeruje u to. Možda je u pravu. U tom slučaju, ja
sam u krivu. A ipak, tu su glasgowska afera, tajanstveni odašiljač u
Midlandsu i dolazak Winklera. Taj čovjek, Winkler, bio je sretna
slučajnost, možda posljednja što ćemo je imati.
— Što onda ti zaključuješ, Nigel?
Sir Nigel se nasmije, ispričavajući se. To je bilo pitanje koje
je čekao.
— Nema zaključka, Bernarde. Samo nekoliko probnih
dedukcija. Ako je Winkler kurir, očekujem da stupi u vezu i preda
pošiljku, ili da pokupi pošiljku po koju je došao na nekom javnom
mjestu: parkiralištu, nasipu rijeke, na klupi u parku ili pokraj nekog
jezera. Ako se ovdje odvija velika operacija, u zemlji mora biti
vrhunski ilegalac, čovjek koji njome upravlja. Da si ti on, bi li htio
da ti se kuriri pojavljuju na kućnom pragu? Naravno da ne bi. Imao
bi bar jednog posrednika, možda dva. Uzmi još malo kave.
— U redu, slažem se. — Sir Bernard je čekao dok mu je
njegov kolega nalijevao kavu u šalicu.
— Zbog toga mi, Bernarde, izgleda da Winkler ne može biti
velika zvjerka. On je sitna riba, prenosilac, kurir ili nešto drugo. Isto
vrijedi i za dva Cipranina u maloj kući u Chesterfieldu. Spavači, tako
bi ti rekao, zar ne?
— Da — složio se Bernard — sitni spavači.
— Stoga počinje izgledati da bi kuća u Chesterfieldu mogla
biti spremište za pakete koji dolaze, poštanski sandučić, sigurna kuća
ili možda mjesto za odašiljač. Uostalom, na točnom je položaju; dva
piska što ih je uhvatio Vladin štab za komunikacije dolazila su iz
oblasti Derbyshire Peak i s brda sjeverno od Sheffielda, nedaleko
Chesterfielda.
— A Winkler?
— Što se može pomisliti, Bernarde? Tehničar koji je poslan
da popravlja odašiljač pojave li se problemi; nadglednik da provjeri
kako se stvar odvija? U svakom slučaju, mislim da bismo ga trebali
pustiti da se vrati i izvijesti da je sve u redu.
— A velika riba, misliš da bi se mogla pojaviti osobno? Sir
Nigel je ponovno slegnuo ramenima. Osobno se bojao da će Brian
Harcourt-Smith, poslije neuspješnog hapšenja u Sheffieldu, pokušati
udesiti juriš na kuću u Chesterfieldu. Za sir Nigela, to bi bilo
prerano.
— Pomislio bih da mora postojati neka veza. Ili ona dolazi
Grcima ili oni idu k njoj — reče.
— Znaš što, Nigel, mislim da trebamo motriti na tu kuću u
Chesterfieldu, bar za neko vrijeme.
Šef SIS-a izgledao je ozbiljan.
— Bernarde, stari prijatelju, slučajno se slažem s tobom. Ali
tvoj mladi zamjenik Brian izgleda da je vrlo uporan da upadne
unutra i izvrši nekoliko hapšenja. Pokušao je sinoć u Sheffieldu.
Naravno, takva hapšenja djeluju dobro u početku, ali...
— Ostavi Briana Harcourt-Smitha meni, Nigel — oštro reče
sir Bernard. — Možda sam na izmaku snaga, no još uvijek sam pas
koji može lajati. Znaš, osobno ću preuzeti vođenje te operacije.
Sir Nigel se nagnuo naprijed i stavio ruku na sir Bernardovu
podlakticu.
— Zaista bih želio da to učiniš, Bernarde.
U pola deset Winkler je pješice napustio kuću u Compton
Streetu. Mungo i Barney išuljali su se kroz stražnji izlaz kuće
Rovstonovih, prešli preko vrtova I ugledali Čeha na uglu Ashgate
Roada. Vratio se natrag na stanicu, sjeo u vlak za London, a u St
Pancrasu ga je preuzela svježa ekipa. Mungo i Barney otišli su
natrag u Derbyshire.
Winkler se više nije vratio u svoj pansion. Što god da je tamo
ostavio, napustio je kao i torbu u vlaku u kojoj su bile pidžama i
košulja, te otišao ravno na Heathrow. Uhvatio je popodnevni let za
Beč. Irvineov šef stanice u Beču kasnije ga je izvijestio da su ga
dočekala dvojica muškaraca iz sovjetske ambasade.
Preston je proveo ostatak dana zatvoren u policijskoj stanici,
vodeći brigu o mnoštvu administrativnih detalja koji su bili potrebni
da bi se nadziralo neku kuću u provinciji.
Birokratski stroj krenuo je u akciju: Charles Street je podigao
Ministarstvo unutrašnjih poslova koje je ovlastilo šefa policije u
Derbyshireu da dade upute nadzorniku Kingu kako bi pružio
Prestonu i njegovim ljudima svaki oblik suradnje. Gospodin King bi
ionako bio sretan da to učini, no papiri su morali biti u redu.
Len Steward došao je s drugom ekipom kolima i bili su
smješteni u stanovima policajaca neženja. Napravljene su slike, s
teleobjektivom, obojice braće Grka dok su napuštali Compton Street
i išli u svoju tavernu u Holywell Crossu; nešto prije podneva slike su
bile motociklom poslane u London. Iz Manchestera su došli drugi
stručnjaci, ušli su u lokalnu telefonsku centralu i stavili prislušne
urenaje na njihova oba telefona i u kući i u taverni. U njihova je kola
bio ubačen pokazivač pravca.
Kasno poslijepodne, London je imao »portrete«Grka. Nisu
bili pravi Ciprani, no bili su braća. Dugogodišnji grčki komunisti,
nekad aktivni u pokretu ELLAS, napustili su Grčku i otišli na Cipar
prije dvadeset godina. Atena je stoga ljubezno obavijestila London
da je njihovo stvarno prezime Kostapopulos. Sa Cipra su, prema
obavijesti iz Nikozije, nestali prije osam godina.
Podaci o useljavanju u Croydonu izvještavali su da su braća
Stephanides ušla u Britaniju prije pet godina kao zakoniti ciparski
državljani i da su dobili dozvolu boravka.
Podaci u Chesterfieldu govorili su da su tamo stigli iz
Londona oko tri i pol godina ranije, dugoročno zakupili tavernu i
kupili malu kuću s terasom u Compton Streetu. Otad žive kao mirni
građani koji poštuju zakon, šest dana u tjednu otvarali su svoju
tavernu koja je imala slabi promet od prodaje ručka, i bili su otvoreni
sve do kasna kada je posao s večerama koje se nose izvan lokala bio
puno bolji.
Nikome u policijskoj stanici, osim nadzorniku Kingu, nije se
rekao pravi razlog nadzora kuće, a samo su šestorica znala sve.
Drugima je rečeno da je riječ o međunarodnoj operaciji razbijanja
kanala za šverc droge. Ljudi iz Londona došli su samo stoga jer su
im lica poznata.
Kad je pao sumrak, Preston je napustio policijsku stanicu, te
se pridružio Burkinshawu i njegovoj ekipi.
Prije no što je napustio policijsku stanicu, obilno se zahvalio
nadzorniku Kingu na pomoći.
— Hoćete li sjediti tamo za vrijeme nadzora? — upita ga šef
policije.
— Da, bit ću tamo — reče Preston. — Zašto pitate?
Nadzornik King tužno se nasmijao.
— Pola prošle noći imali smo ovdje jednog vrlo tužnog
nosača sa željezničke stanice. Izgleda da ga je netko na stanici
udarcem uklonio s njegova mopeda I umakao na njemu. Pronašli
smo moped u Foljambe Roadu, prilično uništen, K tomu nam je još
dao i prilično jasan opis svog napadača. Nećete mnogo izlaziti iz
kuće, zar ne?
— Ne, mislim da neću.
— Vrlo mudro — natuknuo je nadzornik King.
U svojoj kući u Compton Streetu, gospodina Roystona su
nagovorili da se nastavi normalno ponašati, te da odlazi u trgovinu
ujutro a na kuglanje poslijepodne.
Višak hrane i pića donosit će se nakon što padne mrak, u
slučaju da se susjedi počnu zapitkivati o iznenadnom i silno
povećanom apetitu Roystonovih. Unesen je i mali televizor za
»dečke gore«, kako ih je nazivao gospodin Royston, te su se smjestili
da čekaju i promatraju.
Roystonovi su se preselili u stražnju spavaonicu a jedan
krevet iz te sobe prenesen je u prednju. Njega će u smjenama dijeliti
promatrači. Također je donesen i dvogled na tronošcu, te kamera s
teleobjektivima za snimanje po danjem svjetlu i infracrvenim lećama
za noćno fotografiranje. U blizini su bila parkirana dva automobila
puna goriva, a ljudi Lena Stewarta držali su komunikacijsku sobu u
policijskoj stanici, povezani s Roystonovom kućom i s Londonom.
Kad se Preston vratio, četvorica su se promatrača ponašala
kao kod svoje kuće.
Barney i Mungo, koji su se vratili iz Londona, dremuckali su,
jedan na krevetu a drugi na podu. Ginger je sjedio na udobnoj stolici,
sipajući si u šalicu svježe skuhani čaj; Harry Burkinshaw sjedio je
kao buda u naslonjaču iza čipkastih zastora i zurio preko puta u
praznu kuću.
Za čovjeka koji je pola svog života proveo stojeći na kiši, bio
je prilično zadovoljan. Bio je udobno smješten na suhom, imao je
veliku zalihu peperminta I skinute cipele. Moglo je biti i gore, dobro
je to znao. Kuća koja je bila meta čak se nalazila sa stražnje strane uz
četiri metra visoku betonsku ogradu nogometnog igrališta, što je
značilo da nitko ne mora provesti noć ščućuren u grmlju. Preston je
sjeo na slobodnu stolicu pokraj Burkinshawa, iza postavljene
kamere, i prihvatio šalicu čaja što mu je pružio Ginger.
— Dovodiš li tajnu ekipu za ulazak? — upita Harry. Mislio
je na vješte provalnike što su ih imali tehnički servisi za tajne upade.
— Ne — reče Preston — prvo, čak ni ne znamo da li je
uopće netko unutra. Drugo, moglo bi biti niz alarmnih uređaja koji bi
zabilježili da je netko ušao, a mi ih možda ne bismo mogli sve
otkriti. Konačno, ono što čekam jest da se pojavi naš prijatelj. Kad se
to dogodi sjest ćemo u kola i slijediti ga. Len može preuzeti kuću.
Sjedili su u tišini. Barney je ustao.
— Ima što na programu televizije? — upita.
— Ne baš — reče Ginger. — Večernje vijesti. Uobičajene
gluposti.
Dvadeset i četiri sata kasnije, u četvrtak navečer u isto
vrijeme, vijesti su bile puno zanimljivije. Na malom ekranu vidjeli
su premijerku kako stoji na stepenicama Downing Streeta broj 10 u
otmjenom plavom kostimu, okrenuta prema ljudima iz tiska i s
televizije.
Objavila je da se vratila iz Buckinghamske palače gdje je
zatražila raspuštanje Parlamenta. Zbog toga, zemlja se mora
pripremiti za opće izbore koji će se održati 18. lipnja.
Ostatak večeri bio je posvećen toj senzaciji, s vođama i
istaknutim pripadnicima svih stranaka koji su govorili o svojim
očekivanjima u sigurnu pobjedu.
— Mlaćenje prazne slame — Burkinshaw se obrati Prestonu. Nije dobio odgovor.
Preston je gledao ekran, izgubljen u mislima.
— Mislim da sam shvatio — reče napokon.
— Samo pazi da ti ne pobjegne koja riječ — reče Mungo.
— Što to, Johne? — upita Harry kad se stišao smijeh.
— Svoj krajnji rok — reče Preston, ali je odbio to pojasniti.
Godine 1987. samo je nekoliko europskih automobila
zadržalo staromodna okrugla prednja svjetla, a jedan od njih bio je i
vječni mini-austin. Kola toga tipa, među mnogim drugim
automobilima, iskrcala su se 2. lipnja s trajekta koji je iz
Cherborougha stigao u Southampton.
Auto je bio kupljen prije četiri tjedna u Austriji, odvezen u
skrovitu garažu u Njemačkoj, tamo preuređen i odvezen natrag u
Salzburg. Auto je imao savršeno ispravne austrijske papire, kao i
turist koji ga je vozio, premda je u stvari bio Čeh, drugi i posljednji u
operaciji, kao doprinos StB-a planu majora Volkova da se unesu u
Britaniju dijelovi koji su bili potrebni Valeriju Petrovskom.
»Mini« je bio pretražen na carini i nije bilo pronaneno ništa
sumnjivo.
Ostavivši za sobom dokove Southamptona, vozač se vozio u
pravcu Londona sve dok, u sjevernom predgrađu tog lučkog grada,
nije skrenuo s ceste na jedno veliko parkiralište. Već je bilo prilično
mračno a na kraju parkirališta bio je izvan vidnog polja onih koji su
jurili glavnom cestom. Izišao je iz auta i s odvijačem počeo skidati
prednja svjetla.
Prvo je odstranio kromirani prsten koji je pokrivao šupljinu
između farova I karoserije. Služeći se većim odvijačem, odvio je
vijke, držeći prednje svjetlo čvrsto u blatobranu. Kad je odvio vijke,
on odmakne cijeli far od kontakta, odvoji električne kablove koji su
vodili od akumulatora do ležišta izuzetno teške lampe i položi lampu
u platnenu torbu pokraj sebe.
Trebalo je gotovo sat vremena da se izvade oba prednja
svjetla. Kad je završio, mali je auto s praznim mjestima za lampe
slijepo gledao prema naprijed. Agent je znao da će se ujutro vratiti s
novo kupljenim prednjim svjetlima, postaviti ih I odvesti se.
No sad je podigao tešku platnenu torbu, vratio se na glavnu
cestu i odšetao tristo metara natrag prema pristaništu. Autobusna
stanica bila je tamo gdje mu je rečeno da će biti. Pogledao je na sat:
deset minuta do sastanka.
Točno deset minuta kasnije jedan čovjek u motociklističkom
odijelu došetao se do autobusne stanice. Nije bilo nikog drugog
tamo. Pridošlica baci pogled niz cestu i primijeti:
— Uvijek se dugo čeka posljednji noćni autobus. Čeh je
odahnuo s olakšanjem.
— Da — odgovori — ali, hvala bogu, moram biti kod kuće
do ponoći.
Čekali su u tišini dok nije nije došao autobus. Čeh je ostavio
torbu na zemlji I ušao u autobus. Kad su zadnja svjetla nestala prema
gradu, motociklist je podigao torbu i otišao, vrativši se do odmorišta
pokraj ceste gdje je bio ostavio svoj motor.
U svitanje se vratio kući u Cherryhayes Close u Ipswichu,
prethodno se odvezao u Thetford kako bi promijenio vozilo, noseći
posljednji dio na popisu dijelova što ih je tjednima čekao. Deveti
kurir obavio je isporuku.
Dva dana kasnije, nadzor nad kućom u Compton Streetu
trajao je već cijeli tjedan, a nije bilo apsolutno ničega o čemu bi se
izvijestilo.
Dva brata Grka provodila su vrijeme posve mirno. Ustajali su
oko devet, zatim su bili zaposleni oko kuće, a pokazalo se da je sami
spremaju i čiste, te odlazili u svom pet godina starom automobilu u
restoran nešto prije podneva. Tamo su ostajali do zatvaranja u ponoć,
kad su se vraćali kući na spavanje. Nije bilo posjetilaca, samo
nekoliko telefonskih poziva. Pozivi su bili u vezi s narudžbama za
meso i povrće ili za drugu bezazlenu robu.
Dolje kraj taverne u Holywell Crossu, Len Stewart i njegovi
ljudi slično su izvijestili. Telefon se češće uporabljivao, ali opet,
razgovor se vodio oko narudžbi za hranu, rezervacije stola ili
isporuka vina. Promatrači tu nisu mogli objedovati svaku večer; Grci
su očito bili profesionalci koji su mnogo godina živjeli prikriveni i
uočili bi mušteriju koja je dolazila isuviše često i provodila tu
previše vremena. No Stewart i njegova ekipa radili su najbolje što su
mogli.
Za ekipu u Roystonovoj kući glavni problem bila je dosada.
Čak je i gospodinu I gospođi Royston, nakon što je iščezlo početno
uzbunenje, dojadila neudobnost prouzročena njihovom nazočnošću.
Gospodin Royston je pristao da volontira kao agitator za
Konzervativnu stranku — odlučno je odbio pomoć bilo kome
drugom — pa su na prednjim prozorima kuće bili posteri,
odobravajući lokalnog konzervativnog kandidata.
To je omogućivalo više dolazaka i odlazaka nego obično, jer
tko uđe u kuću ukrašenu posterima i simbolima Konzervativne
stranke ili iz nje iziđe, neće privući nikakvu pažnju susjeda. To je
omogućilo Burkinshawu i njegovoj ekipi, prikladno opskrbljenoj
raznim materijalom konzervativaca, da povremeno prošeću dok su
Grci bili u restoranu. Tako se razbila monotonija. Jedini koji je,
izgledalo je, bio imun na dosadu, bio je sam Harry Burkinshaw.
Za ostale, glavna razonoda bila je televizija, s vrlo stišanim
tonom onda kad su Roystonovi bili vani, a glavna dnevna i večernja
tema bila je izborna kampanja koja je bila u toku. Za tjedan dana
postale su jasne tri stvari u kampanji.
Liberalno/socijaldemokratski savez još je uvijek bio na istom
mjestu glede javnog mnijenja i činilo se da se ishod sve više razvija
u tradicionalnu trku između konzervativaca i Laburističke stranke.
Drugi faktor bio je da su sva ispitivanja javnog mnijenja upućivala
na to da su dvije glavne stranke bile mnogo bliže no što se moglo
predvinati četiri godine prije, 1983, kad su konzervativci imali
uvjerljivu većinu; nadalje, ispitivanje na razini izbornih oblasti
upućivalo je da će ishod u osam najmarginalnijih izbornih oblasti
gotovo sigurno izabrati iduću vladu u zemlji.
Treće otkriće; unatoč ekonomskim i ideološkim pitanjima i
unatoč naporu svih stranaka da poboljšaju nešto u tom smislu, u
kampanji je sve više dominiralo jedno mnogo emotivnije pitanje:
jednostrano nuklearno razoružanje. Na sve više i više birališta
pitanje utrke u naoružanju pokazalo se kao prvi ili drugi prioritet.
Mirovni pokreti, koji su uključivali ovaj put općenito
ujedinjenu ljevicu, zapravo su stvarali svoju vlastitu kampanju.
Velike demonstracije odvijale su se gotovo svakodnevno, a bile
nagrađene opširnim izvještajem tiska i TV. Iako nisu pokazivali
nikakvu vidljivu sklonost za skupljanjem novca činilo se da su ti
pokreti kadri svojim sredstvima zakupiti stotine vagona po
komercijalnim cijenama kako bi prevozili svoje demonstratore amotamo po zemlji.
Istaknuti članovi ekstremne ljevice iz Laburističke stranke,
svi do jednog agnostici ili ateisti, dijelili su svaku javnu ili
televizijsku tribinu s klerikalcima iz modernijeg krila Anglističke
crkve, gdje su pripadnici obje skupine provodili posvećeno im
vrijeme klimajući i ozbiljno se slažući s točkama koje su oni drugi
iznosili.
Neminovno, premda savez liberala i socijaldemokrata nije
bio za jednostrano razoružanje, glavna meta onih koji su bili za
razoružanje bila je Konzervativna stranka, isto kao što je njihov
glavni saveznik postala Laburistička stranka.
Vođa te stranke, vidjevši u kojem pravcu puše vjetar, javno je
svrstao sebe I svoju stranku na stranu onih koji su zahtijevali
razoružanje.
Druga tema koja se provlačila kroz kampanju ljevice, bila je
antiamerikanizam. Na stotinama tribina iznenada je postalo
nemoguće čuti bilo kakvu riječ osude SSSR-a, barem od onih koji su
govorili o razoružanju; neprestano ponavljani motiv odnosio se na
mržnju prema Americi, koja je bila oslikana kao netko tko želi
izazvati rat, imperijalist i prijetnja miru.
U četvrtak, 4. lipnja, kampanja je oživjela iznenadnom
sovjetskom ponudom da »jamči« cijeloj Zapadnoj Europi,
neutralnim zemljama, a isto tako i NATO zemljama, zauvijek
slobodnu nuklearnu zonu, ako Amerika učini isto.
Pokušaj britanskog Ministarstva obrane da objasni
a) kako je uklanjanje europskih i američkih snaga
provjerljivo dok sovjetsko uklanjanje bojevih glava to nije i
b) da Varšavski pakt ima četiri konvencionalna oružja na
jedno NATO-ovo, bilo je izrečeno dvaput prije ručka, a ministar je
morao biti uklonjen od pacifističkih zahvata uz pomoć tjelesne
garde.
— Svatko bi pomislio — gunnao je Harry Burkinshaw dok je
bacao u usta novi pepermint — da su ti izbori nacionalni referendum
o nuklearnom razoružanju.
— I jesu — kratko reče Preston.
U petak je major Petrovski bio u kupovini u centru Ipswicha.
U trgovini željezom kupio je lagana kolica s dva kotača i kratkim
držačima kakva se uporabljuju za prenošenje vreća, kanti za smeće
ili teških kovčega. Trgovac građevinskim materijalom isporučio je
dvije daske dugačke tri metra.
U trgovini uredskim priborom kupio je jedan mali čelični
ormarić s ladicama, sedamdeset centimetara visok, 40 širok i 30
dubok, s vratima koja su se mogla zaključavati.
U trgovini drvenom građom opskrbio se raznim letvama,
štapovima i kratkim gredama dok su mu u trgovini »uradi sam«
prodali kompletnu kutiju s alatom uključujući i bušilicu velike brzine
s kompletom svrdla za čelik i drvo; kupio je još čavle, matice, vijke i
par zaštitnih rukavica za teške poslove.
U skladištu za ambalažu kupio je veću količinu pjenastog
materijala za izolaciju; završio je to jutro kupujući u prodavaonici
električnim uređajima četiri kockaste baterije od devet volti i
komplet raznobojnih savitljivih žica.
Da bi taj teret odvezao natrag u Cherryhayes Close, morao ga
je prevesti u dva navrata, potom ga je spremio u garažu. Nakon što je
pao mrak, većinu alata unio je u kuću.
Te noći radio mu je javio Morseovim znacima o
ojedinostima oko dolaska sastavljača, jedinom događaju koji on nije
morao unaprijed pamtiti. Bit će to sastanak X, a datum 8. lipnja,
ponedjeljak.
Tijesno, pomislio je, no ipak će biti u roku.
Dok je Petrovski bio nagnut nad svojom jednokratnom
šifrom odgonetavajući poruku i dok su Grci služili musaku i ražnjiće
dugačkom redu ljudi koji su upravo napustili obližnje barove što su
se zatvorili, Preston je bio u policijskoj stanici, razgovarajući
telefonski sa sir Bernardom Hemmingsom.
— Pitanje je, Johne, koliko vas još dugo možemo pustiti da
budete tamo u Chesterfieldu bez ikakva rezultata — reče sir Bernard.
— Prošlo je tek tjedan dana, sir — reče Preston. — Nadzori
su znali trajati I mnogo duže.
— Da, dobro to znam. Stvar je u tome što obično imamo više
toga s čime odobravamo nastavak nadzora. Ovdje sve više raste
uvjerenje da treba provaliti kod Grka i vidjeti što je to što su sakrili u
svojoj kući, ako su uopće nešto sakrili. Zašto ne dozvoljavate tajni
upad dok su oni na poslu?
— Zato što mislim da su vrhunski profesionalci i da bi
odmah otkrili da su otkriveni. Dogodi li se to, oni vjerojatno imaju
jednostavan način kojim bi upozorili svojeg kontrolora da ih više ne
posjećuje.
— Da, vjerujem da ste u pravu. U redu je što sjedite nad tom
kućom poput koze u Indiji i čekate da dođe tigar, ali pretpostavimo
da se tigar ne pojavi?
— Vjerujemo da hoće, prije ili kasnije, sir Bernarde — reče
Preston. — Molim vas, dajte mi još malo vremena.
— U redu — odobri Hemmings nakon stanke u kojoj se s
nekim konzultirao. — Još jedan tjedan, Johne. Idućeg petka morat ću
poslati momke iz Posebne grane da dođu tamo i prekopaju po toj
kući. Čovjek kojeg tražite mogao bi biti cijelo vrijeme unutra,
suočite se s tim.
— Ne vjerujem da jest. Winkler nikada ne bi posjetio brlog
samog tigra. Vjerujem da je još uvijek negdje vani i da će tek doći.
— Vrlo dobro. Još jedan tjedan, Johne. To je idući petak.
Sir Bernard spusti slušalicu. Preston je buljio u telefonski
aparat. Izbori su bili za trinaest dana. Počeo se osjećati potišteno,
možda je bio u krivu cijelo to vrijeme. Nitko, s mogućim izuzetkom
sir Nigela, ne vjeruje u njegovu slutnju.
Mala ploča polonija i sitni češki kurir nije bilo mnogo za
nastavak, a možda čak nije ni povezano.
— U redu, sir Bernarde — rekao je u slušalicu telefonskog
aparata iz koje je zujalo — još jedan tjedan. Nakon tog vremena se
ionako predajem.
Mlazni avion kompanije Finnair iz Helsinkija stigao je
sljedećeg ponedjeljka na vrijeme kao i obično, a svi putnici prošli su
kroz Heathrow bez prevelikih problema. Jedan od njih bio je i visoki,
bradati čovjek srednjih godina čiji je finski pasoš potvrdio da je on
Urho Nuutila i čije se tečno vladanje finskim jezikom moglo
djelomično objasniti njegovim karelijanskim podrijetlom. U stvari,
on je bio Rus po imenu Vasiljev, a po profesiji znanstvenik koji se
bavio nuklearnom tehnologijom, a pripadao je sovjetskoj vojnoj
artiljeriji, Upravi za istraživanja. Poput većine Finaca, govorio je
podnošljivim engleskim.
Prošavši carinu odveo se aerodromskim kolima do hotela
Penta na Heathrowu, ušao na prednja vrata, prošao pokraj recepcije i
izišao na stražnja vrata koja su vodila na parkiralište. Čekao je kraj
tih vrata na kasnom poslijepodnevnom suncu, neprimijećen, sve dok
se jedan mali karavan ne doveze do njega. Vozač je imao otvoren
prozor.
— Da li ovdje aerodromska kola iskrcavaju putnike? —
upita.
— Ne — kaže putnik. — Mislim da je to s prednje strane.
— Odakle ste — upita ga mladić.
— Zapravo, iz Finske — reče bradati.
— Mora da je hladno u Finskoj.
— Ne, u ovo doba godine vrlo je vruće. Glavni su nam
problem komarci.
Mladić klimne. Vasiljev zaobiđe auto i uđe u njega. Odvezoše se.
— Ime — upita Petrovski.
— Vasiljev.
— To je dovoljno. Ništa više. Ja sam Ross.
— Idemo daleko? — upitu Vasiljev.
— Oko dva sata vožnje.
Ostatak puta vozili su se u tišini. Petrovski je izveo tri
odvojena manevra kako bi otkrio postoji li pratnja. No nije je bilo. U
Cherryhayes Close stigli su s posljednjim svjetlom dana. Na
susjednom travnjaku ispred kuće, njegov susjed, gospodin Armitage,
kosio je travu.
— Imate društvo? — rekao je kad je Vasiljev izišao iz auta i
krenuo prema prednjim vratima.
Petrovski je uzeo Vasiljevljevu jednu jedinu malu torbu sa
stražnjeg sjedala I namignuo Armitageu.
— Šef iz glavnog ureda — prošaptao je. — Moram ostaviti
dobar dojam. Možda budem unaprijeđen.
— Shvaćam — iskesi se Armitage. Ohrabrujuće klimne i
nastavi kositi.
U dnevnoj sobi Petrovski je navukao zastore kao što je uvijek
činio kad je palio svjetlo. Vasiljev je nepomično stajao u mraku.
— Dobro — reče kad se upališe svjetla — a sad na posao.
Imate li svih devet dijelova koji su vam poslani?
— Da. Svih devet.
— Dajte da ih provjerim. Jedna dječja lopta, teži oko
dvadeset kilograma.
— Tako je.
— Jedan par cipela, jedna kutija cigara, jedan gips.
— Tako je.
— Jedan tranzistor, jedan električni brijači aparat, jedna
čelična cijev, iznimno teška.
— To mora da je ovo. — Petrovski ode do ormara i podigne
mali teški metal umotan u vatrootporan materijal.
— To je to — reče Vasiljev. — Konačno, jedan ručni aparat
za gašenje požara, neobično težak, i jedan par prednjih farova za
auto, također vrlo teških.
— Tako je.
— Dakle, to je to. Ako imate ostale potrebne stvari koje se
mogu kupiti u svakoj prodavaonici, počet ću sastavljati ujutro.
— A zašto ne sada?
— Gledajte, mladiću, prvo, pilenje i bušenje teško da će
razveseliti vaše susjede u ovo doba. Drugo, umoran sam S ovom
vrstom igračke ne rade se pogreške. Počet ću svjež sutra i završiti do
mraka.
Petrovski je klimnuo.
— Uzmite stražnju spavaonicu. Odvest ću vas na Heatnrow u
srijedu na jutarnji let.
Vasiljev je izabrao da radi u dnevnoj sobi, s navučenim
zastorima i uz električno svjetlo. Prvo je zatražio devet dijelova koje
je trebalo složiti.
— Trebat će nam kanta za smeće — reče. Petrovski mu
donese jednu iz kuhinje.
— Dodajte mi dijelove kako ih budem tražio — reče
sastavljač. — Prvo, kutiju cigara.
Polomio je žigove i otvorio poklopac. U kutiji su bila dva
reda cigara, trinaest u gornjem redu i dvanaest dolje, svaka u
aluminijskoj tubi.
— Mora biti treća slijeva u donjem redu.
Bila je. Izvadio je cigaru iz tube i razrezao je britvom. Iz
rezanog duhana izvadi tanku staklenu cjevčicu s dvije savinute žice
koje su virile iz nje.
Električni detonator. Ostaci završe u kanti.
— Gips.
Gips je bio napravljen iz dva sloja. Prvi je otvrdnuo prije no
što je umetnut drugi. Između ta dva sloja, nalazio se jedan komad
sive ljepljive tvari, obložene polythenom kako bi se spriječilo
sljepljivanje s rukom. Vasiljev razdvoji dva sloja gipsa, izvadi sivi
plastelin iz šupljine, odvoji zaštitne slojeve polythena i sivi plastelin
oblikuje u loptu. Dvadeset dekagrama plastičnog eksploziva.
Kad je dobio cipele gospodina Ličke, skine pete s njih. U
jednoj je bila čelična pločica, promjera pet centimetara, debela dva i
pol. Njezin rub imao je navoj, a na jednoj strani imala je i duboki
zarez kako bi se mogla zavrnuti izvijačem. U drugoj peti nalazila se
tanja pločica sivog metala široka isto pet centimetara; bila je od
litija, inertnog materijala koji će, kad se spoji za vrijeme eksplozije s
polonijem, tvoriti inicijator i prouzročiti da atomska reakcija
dostigne svoju punu snagu.
Dopunska pločica polonija izišla je iz brijaćeg aparata koji je
toliko zabrinuo Karela Wosniaka, te zamijenila onu izgubljenu u
Glasgowu. Preostalo je još pet prokrijumčarenih dijelova.
Vatrootporan materijal iz ispušne cijevi hanomaga otkrio je
čeličnu cijev tešku dvadeset kilograma. Imala je unutrašnji promjer
pet centimetara, a vanjski deset, jer je debljina metala dva i pol
centimetra; bila je od tvrdog čelika.
Jedan je kraj bio izbočen i imao je urezane navoje iznutra, a
drugi je bio prekriven čeličnom kapicom. Kapica je imala malu rupu
u sredini kako bi se kroz nju mogao provući električni detonator.
Iz tranzistora prvog oficira Romanova, Vasiljev je izvadio
timer, tanku zapečaćenu čeličnu kutiju, veliku kao dvije kutije
cigareta mjerenih po dužini.
S jedne strane imala je dva okrugla gumba, crveni i žuti; s
druge strane virile su dvije obojene žice, plus i minus. Na svakom
uglu nalazio se jezičac s rupom kako bi se mogla pričvrstiti s vanjske
strane čeličnog ormarića u kojem će se nalaziti bomba.
Uzevši aparat za gašenje požara iz saaba gospodina Lundqvista, sastavljač je odvio dno, koje je prethodno bilo razrezano,
ponovno sastavljeno i premazano kako bi se sakrilo mjesto spajanja.
Iz unutrašnjosti nije izišla pjena za gašenje već prvo zaštitna tvar, a
potom jedna teška šipka od metala sličnog olovu, dvanaest
centimetara. Premda je bila tako mala, težila je četiri i pol kilograma.
Vasiljev stavi rukavice na ruke kako bi je primio. Bio je to čisti uran
235.
— Zar nije ta stvar radioaktivna? — upita Petrovski koji je
očarano gledao.
— Da, no nije tako opasna. Ljudi misle da su svi radioaktivni
materijali jednako opasni. A nije tako. Fluorescentni satovi jednako
su opasni, ali ih ipak nosimo. Uran je alfa-emiter, niske razine. No
plutonij je zaista smrtonosan.
Ali i ova stvar isto tako, kad se nalazi u kritičnoj masi. No to
će biti tek prije detonacije, ne prije.
Parove prednjih lampi s minija trebalo je dugo rastavljati.
Vasiljev je izvadio staklene lampe, spiralnu nit iz njih i reflektorske
kugle. Ono što mu je ostalo bio je par teških polu-kugli od čelika
debelog dva i pol centimetra. Svaka je imala obrub probušen sa
šesnaest rupica u koje su trebali doći vijci i matice. Kad bi se
polukugle združile zajedno, činile bi savršenu kuglu.
Jedna polukugla je na sebi imala rupu s navojima široku pet
centimetara, u koju je trebala doći pločica iz lijeve Ličkine cipele.
Druga je imala kratki komadić cijevi široke pet centimetara koji je
stršao iz njezinog dna i navoj s vanjske strane kako bi se mogla uviti
u drugu čeličnu cijev (»pušku«) izvađenu iz ispušnog hanomagovog
sistema.
Posljednji dio bila je dječja lopta donesena u kamp-kućici.
Vasiljev razveže gumeni omotač. Metalna lopta zablista na svjetlu.
— To je olovni omotač — reče. — Unutra se nalazi kugla
urana, fisiona jezgra atomske bombe. Kasnije ću je izvaditi. I ona je
radioaktivna kao ovaj komad ovdje.
Pošto se uvjerio da ima svih devet komponenti, sastavljač
počne raditi na čeličnom ormariću. Položivši ga na stražnju stranu,
podigne mu poklopac i od letvica i štapova napravi na dnu ormarića
okvir u obliku niske kolijevke.
Prekrije taj okvir debelim slojem pjenaste gume.
— Još ću dodati pjene sa strane i na vrh, kad bomba bude
unutra — objasni.
Uzme četiri baterije i spoji ih, a tada ih ljepljivom vrpcom
poveže u blok. Konačno probuši četiri male rupe na poklopcu
ormarića i priveže baterijski blok s unutrašnje strane. Bilo je podne.
— Dobro je — reče. — Spojimo sad ovu spravu. Usput, jeste
li ikada vidjeli atomsku bombu?
— Ne — odvrati Petrovski promuklo. On je bio stručnjak za
borbu bez oružja; nije se bojao šaka, noževa ni pištolja. No
hladnokrvna Vasiljevljeva radost, koju je iskazivao dok je radio sa
snagom dovoljno moćnom da razori jedan grad, zabrine ga. Poput
većine ljudi, gledao je na nuklearnu znanost kao na neku mističnu
umjetnost.
— Nekoć je to bilo vrlo komplicirano — reče sastavljač. —
Čak i one manje moćne od ove, bile su velike i mogle su se sastaviti
samo pod krajnje složenim laboratorijskim uvjetima. Danas su takvi
uvjeti još potrebni samo za usavršena multimegatonska hidrogenska
oružja. No osnovna atomska bomba danas je pojednostavljena do
točke da može biti sastavljena gotovo na bilo kojem radnom stolu.
Pod uvjetom da čovjek ima potrebne dijelove, naravno, i osnovno
znanje, te da je oprezan.
— Veličanstveno — reče Petrovski. Vasiljev je rezao tanki
olovni omotač oko kugle urana 235. Lagano se rezao. Unutra je bila
još jedna kugla promjera dvanaest i pol centimetara kroz čije je
središte bila probušena rupa od pet centimetara.
— Želite li znati kako funkcionira? — upita Vasiljev.
— Naravno.
— Ova kugla je uran. Teška je petnaest i pol kilograma. No
to nije dovoljna količina da se dostigne kritična masa Uran postaje
kritičan tek kad masa dostigne kritičnu točku.
— Što to znači »kritičan«?
— To je trenutak kad uran zavrije. Ne baš doslovno kao
limunada. Mislim da zavrije u radioaktivnom smislu. Prelazi prag
detonacije. Ova kugla još nije na tom stupnju. Vidite li ovu šipku
ovdje?
— Vidim.
Bila je to šipka urana iz vatrogasnog aparata.
— Šipka savršeno pristaje u rupu od pet centimetara koja je u
središtu ove kugle. Kad šipka upadne u tu rupu, cijela će masa
postati kritična. Ova čelična cijev predstavlja topovsku cijev, a šipka
urana je »granata«. Prilikom detonacije, plastični eksploziv će
potisnuti šipku na dno cijevi, u srce metalne kugle.
— I tad će eksplodirati.
— Ne, potreban je još inicijator. Prepušten sam sebi, uran bi
vrio dok se ne bi ugasio, stvarajući pri tomu veliku radijaciju, no ne
bi došlo do eksplozije. Da bi se postigla eksplozija mora se
bombardirati kritična masa urana kišom neutrona. Ove dvije pločice,
litij i polonij, čine inicijator. Dok su pločice odvojene, posve su
bezopasne; polonij je blagi alfa-emiter, a litij je inertan. No spoje li
se zajedno, događa se nešto čudno. One počinju reakciju; emitiraju
onu kišu neutrona koja nam je potrebna. Podvrgnut toj kiši, uran se
cijepa, oslobađajući pri tomu ogromnu energiju i uništavajući
materiju. Sve se to zbiva u stomilijuntom djeliću sekunde. Čelične
polukugle su tu da drže sve zajedno u tom vrlo kratkom razdoblju.
— A tko umeće inicijator? — zapita Petrovski, pokušavajući
se našaliti.
— Nitko — Vasiljev se nasmiješi. — Dvije pločice su već
unutra, ali odvojene. Polonij stavljamo na jedan kraj kugle s uranom,
a litij na vrh uranske šipke koja dolazi u taj otvor. »Granata« se
spušta niz cijev u srce kugle, a litij na njezinom vrhu udara o polonij
koji ga čeka na kraju tog tunela. I to je to.
Vasiljev upotrijebi kap superljepila kako bi polonij prilijepio
na jednu stranu čelične pločice iz pete Ličkinih cipela. Tad zavije tu
pločicu u rupu na dnu jedne od polukugli. Uzme kuglu urana i spusti
je u tu polukuglu. U njoj su bila četiri utora koja su točno odgovarala
nazubljenju na uranskoj kugli. Kad su zupci ušli u utore, kugla je
bila čvrsto fiksirana. Vasiljev uzme džepnu svjetiljku i pogleda kroz
rupu u sredini kugle urana.
— To je to — reče. — Čeka na dnu rupe.
Tad je stavio drugu polukuglu preko vrha prve, tako da su
činile savršenu kuglu.
Proveo je cijeli sat stežući šesnaest vijaka na rubu kako bi
polovice bile čvrsto spojene.
— A sad »puška« — reče. Gurne plastični eksploziv kroz
četrdeset centimetara dugu cijev, blago ga nabijajući drškom
kuhinjske metle, sve dok nije čvrsto prilegnuo uz zatvoreni dio
cijevi. Kroz malu rupu s te strane cijevi, Petrovski će moći umetnuti
detonator. Vasiljev s istim superljepilom zalijepi pločicu litija na
ravni vrh uranijske šipke, umota šipku u krpu, da ne bi zbog
vibracija iscurila iz cijevi, i gurne je na dno s eksplozivom. Tad
zavije cijev u kuglu. Sve je izgledalo kao lubenica promjera petnaest
centimetara s četrdeset pet centimetara dugačkom drškom koja je
stršala iz nje; kao kakva prevelika granata.
— Skoro je gotovo — reče Vasiljev. — Ostatak je kao izrada
konvencionalne bombe.
Uzeo je detonator, odvojio žice i izolirao ih. Kad bi se one
dotakle, došlo bi do prerane detonacije. Komad petamperskog kabla
bio je spojen na žice detonatora. Tad je gurnuo detonator kroz malu
rupu u zatvorenom dijelu cijevi i ukopao ga u plastični eksploziv.
Spustio je bombu, kao dijete, u kolijevku s pjenom i dodao još pjene
sa strane i na vrhu. Samo su dvije žice ostale slobodne. Jedna od njih
je bila spojena na pozitivni pol baterijskog bloka.
Treća žica stršila je s negativnog pola baterija, a Vasiljev je u
rukama imao još dvije žice. Izolirao je njihove krajeve.
— Za slučaj da se dotaknu — nasmijao se. — To bi bile loše
vijesti.
Jedini još neuporabljivani dio bila je kutija s timerom.
Vasiljev svrdlom izbuši pet rupa pri vrhu čeličnog ormarića. Srednja
rupa bila je izbušena za žice, a ostale četiri rupe bile su za male vijke
kojima je pričvrstio timer na vanjsku stranu ormarića. Kad je to
učinio, poveže žice iz detonatora i baterijskog bloka s onim iz
timera, u skladu s njihovim bojama. Petrovski zadrži dah.
— Ne brinite — reče Vasiljev koji je to primijetio. — Ovaj
timer je testiran. Osigurač i prekidač su unutra i ispravni su.
Završi s posljednjom žicom i dobro izolira spojeve. Potom
spusti poklopac ormarića, zaključa ga i dobaci ključ Petrovskom.
— Dakle, druže Ross, evo je. Možete je otkotrljati na
kolicima u prtljažnik i neće se oštetiti. Možete voziti kamo želite —
vibracije joj ne smetaju. I posljednja stvar. Žuti gumb ovdje, ako se
čvrsto pritisne, pokrenut će mjerač vremena, ali neće zatvoriti strujni
krug. Timer će to učiniti dva sata kasnije.
Pritisnite žuti gumb i imate vremena dva sata da nestanete.
— Crveni je ručni prekidač. Pritisnite ga i doći će do trenutne
detonacije.
Nije znao da je u krivu. Zaista je vjerovao u ono što mu je
rečeno. Samo su četiri čovjeka u Moskvi znala da su oba gumba
podešena na trenutnu detonaciju.
Bila je večer.
— A sada, prijatelju Ross, želim jesti, nešto popiti, dobro
odspavati i otići sutra ujutro kući. Ako se slažete s time.
— Svakako — reče Petrovski. — Stavimo ormarić ovdje u
kut, između ormara za posuđe i stolića. Poslužite se whiskyjem.
Pripremit ću nam nešto za večeru.
U deset sati uputili su se prema Heathrowu u Petrovskijevim
malim kolima. Na jednom odmorištu jugozapadno od Colchestera,
gdje je gusta šuma blizu ceste, Petrovski iziđe iz auta da se pomokri.
Nekoliko trenutaka kasnije Vasiljev je čuo njegove oštre povike i
potrčao ispitati stvar. Život je skončao stručno slomljenim vratom,
zaklonjen drvećem. Tijelo, s kojeg je uklonjen svaki znak za
identifikaciju, ležalo je u plitkom jarku i bilo pokriveno svježim
granjem.
Vjerojatno će biti otkriveno za dan-dva, možda i kasnije.
Moguće je da policijska istraga objavi njegovu fotografiju u
lokalnim novinama, koju njegov susjed Armitage može vidjeti ili ne,
koju isto tako možda prepozna a možda i ne.
U svakom slučaju, već će biti prekasno. Petrovski se vrati
natrag u Ipswich.
Nije osjećao mučninu. Naređenja glede sastavljača bila su
posve jasna. Nije mogao zamisliti kako je Vasiljev uopće mislio da
će se vratiti kući. U svakom slučaju, imao je drugih problema. Sve je
bilo spremno, no vremena je bilo malo.
Posjetio je Rendlesham Forest i odabrao prikladno mjesto u
gustom zaklonu, ali jedva da i stotinu metara od kruga američke
zračne baze u Bentwatersu. U četiri sata ujutro, kad će pritisnuti žuti
gumb koji će inicirati detonator u šest, ovdje neće biti nikoga. Svježe
granje prekrit će ormarić koji će otkucavati minute a on će tada brzo
voziti prema Londonu.
Jedino nije znao koje će to biti jutro. Znak za početak
operacije stići će večer prije preko Radio-Moskve u emisiji na
engleskom jeziku za vrijeme vijesti u dvadeset i dva sata. Bit će
izrečen biranim riječima spikera u prvom dijelu vijesti. No budući da
im Vasiljev to nije mogao reći, Moskva je još morala biti
obaviještena da je sve na svom mjestu. To je značilo posljednju
poruku preko radija. Nakon toga. Grci više neće biti potrebni. Za
sumraka tople lipanjske večeri napustio je Cherryhayes Close i
odvezao se mirno na svom motociklu sjeverno prema Thetfordu. U
dvadeset i jedan sat jurio je sjeverozapadno prema Midlandsu.
Dotad uobičajena večer, za promatrače u gornjoj prednjoj
sobi Roystonove kuće, bila je prekinuta nešto poslije deset kad se
preko radija iz policijske stanice javio Len Stewart.
— Johne, jedan od mojih dečki upravo je jeo u taverni.
Telefon je dvaput zazvonio, zatim je pozivalac prekinuo. Opet je
dvaput zazvonio i opet je prekinuo. Zatim je zazvonio treći put.
Prisluškivači su to potvrdili.
— Jesu li Grci pokušali odgovoriti?
— Nisu posegnuli za slušalicom u prvom slučaju. Ni drugi
put. Jednostavno su nastavili posluživati... ostani na vezi... Johne,
jesi li tamo?
— Jesam, naravno.
— Moji ljudi vani obavještavaju da jedan od Grka odlazi.
Kroz stražnja vrata.
Ide prema kolima.
— Neka ga slijede četvorica u dva auta — reče Preston. —
Dvojica neka ostanu pokraj taverne. Možda ovaj napušta grad.
Ali nije. Andreas Stephanides odvezao se natrag u Compton
Street, parkirao auto i ušao u kuću. Upališe se svjetla iza zastora.
Ništa se drugo nije dogodilo. U 23.20, ranije negoli obično, Spiridon
je zatvorio tavernu i odšetao do kuće, gdje je stigao u 23.45.
Prestonov tigar stigao je nešto prije ponoći. Ulica je bila vrlo
mirna. Gotovo sva svjetla bila su pogašena. Preston je raštrkao četiri
automobila i ljude u njima nadaleko i široko i nitko ga nije vidio kad
je došao. Prvo što su čuli, bilo je mrmljanje jednog od Stewartovih
ljudi.
— Na samom kraju Compton Streeta jedan je čovjek, na
raskršću Cross Streeta.
— Što radi? — upita Preston.
— Ništa. Nepomično stoji u sjeni.
— Čekaj.
U gornjoj prednjoj sobi Roystonovih bila je potpuna tama.
Zastori su bili pomaknuti, ljudi su stajali podalje od prozora. Mungo
je bio sagnut iza kamere koja je imala infracrvene leće. Preston je
primaknuo svoj mali radio na uho. Stewartova šesteročlana ekipa, s
dvojicom vozača u dvojim kolima bila je negdje vani; svi su bili
povezani radijom. Dolje na ulici, otvoriše se jedna vrata kao da je
netko izbacivao mačku. Ponovno se zatvoriše.
— Kreće — promrmljao je glas preko radija. — Prema vama.
Polako.
— Imam ga — prosikće Ginger koji je bio kraj jednog od
bočnih prozora. — Srednje je visine i stasa, u tamnom dugačkom
kišnom ogrtaču.
— Mungo, možeš li ga uhvatiti pod onim uličnim svjetlom,
nešto prije kuće Grka? — upita Burkinshaw.
Mungo namjesti objektiv.
— Usmjerio sam kameru prema izvoru svjetla — reče.
— Udaljen je jedva deset metara — reče Ginger.
Bez ikakvog zvuka, lik u kišnom ogrtaču uđe u područje
obasjano uličnom svjetiljkom. Mungova kamera ispuca pet brzih
snimaka, čovjek je izišao iz svjetla i došao do vrtnih vrata kuće braće
Stephanides. Prošao je kratkom stazicom i pokucao na vrata unatoč
tome što je postojalo zvono. Vrata se odmah otvoriše. U hodniku nije
bilo svjetla. Tamni kišni ogrtač ušao je unutra. Vrata se zatvoriše.
Preko puta popusti napetost.
— Mungo, izvadi film i daj ga policijskom laboratoriju.
Želim da ga razviju I pošalju ravno Scotland Yardu. Zatim odmah
Charlesu i Sentinelu. Reći ću im da budu spremni stvoriti »portret«.
Nešto je mučilo Prestona. Nešto u načinu kako je čovjek
hodao. Bila je topla noć, zašto onda kišni ogrtač. Da ostane suh?
Sunce je sijalo cijeli dan. Da nešto sakrije? Svijetlo odijelo, uočljivo
odijelo?
— Mungo, što je nosio? Vidio si ga izbliza. Mungo je već bio
izlazio kroz vrata.
— Kišni ogrtač — reče. — Tamni. Dugački.
— Ispod njega? Ginger zazviždi.
— Čizme. Sad se sjećam. Visoke čizme.
— Sranje, on je na motoru — reče Preston. Počeo je govoriti
u radio. — Svi van na ulice. Samo pješice. Bez paljenja automobila.
Obiđite sve ulice u okrugu, osim Compton Streeta. Tražimo motocikl
sa zagrijanim motorom.
Problem je u tome, pomislio je, što ne znam koliko će dugo
biti unutra. Pet minuta, deset, šezdeset?
Nazvao je Lena Stewarta.
— Len, John ovdje. Ako pronađemo taj motor, želim da se
negdje na njega ubaci »otkrivač pravca«. U međuvremenu, nazovi
nadzornika Kinga. On će se morati uključiti u operaciju. Kad
»prijatelj« ode, slijedit ćemo ga. Harryjeva ekipa i ja. Želim da sa
svojim dečkima ostaneš kod Grka. Kad odemo, jedan sat poslije toga
policija može preuzeti kuću i Grke.
Len Stewart u policijskoj stanici složi se s Prestonom i počne
telefonirati kući nadzorniku Kingu.
Prošlo je dvadeset minuta prije no što je jedan iz ekipe koja
je uokolo lutala pronašao motor. Obavijestio je Prestona koji je još
uvijek bio u kući Roystonovih.
— Tu je jedan veliki BMW, na vrhu Queen Streeta. Iza
sjedala za suvozača nalazi se kutija za stvari, zaključana. Dvije
košare sa svake strane stražnjeg kotača, otključane. Stroj i auspuh još
su topli.
— Registarski broj?
Dobio je broj. Proslijedio ga je do Lena Stewarta u
policijskoj stanici.
Stewart zatraži hitne podatke o motoru. Pokazalo se da je to
broj iz Suffolka, registriran na nekog Jamesa Duncana Rossa iz
Dorchestera.
— Ili je vozilo ukradeno ili je lažna tablica ili pak kriva
adresa — mrmljao je Preston.
Sat kasnije policija u Dorchesteru utvrdila je da je riječ o
posljednjem.
Čovjeku koji je pronašao motor bilo je naloženo da stavi
»otkrivač pravca« u jednu od košara, uključi ga i otiđe daleko od
motocikla. Taj čovjek, Joe, bio je jedan od dvojice Burkinshawovih
vozača. Vratio se do svog auta, sjeo za upravljač i potvrdio da
»otkrivač pravca« radi.
— OK — reče Preston — prebacujemo se. Neka se svi
vozači vrate u svoja kola. Trojka Lena Stewarta neka krene prema
stražnjem ulazu West Streeta na naše promatračko mjesto i neka nas
zamijene. Odmah. Jedan po jedan i tiho.
Ljudima oko sebe u sobi reče:
— Harry, spremi se. Ti ideš prvi. Uđi u kola koja će ići prva,
ja ću ti se pridružiti. Barney, Ginger, ići ćete drugim autom. Ako
nam se Mungo pridruži, vozit ćete se sa mnom.
Jedan po jedan, Stewartova ekipa dolazila je kroz stražnji
ulaz kako bi zamijenili Burkinshawove ljude. Preston je molio Boga
da agent preko puta ceste ne iziđe sve dok se obavljalo to
prebacivanje. On je posljednji napustio kuću, promolio glavu kroz
vrata spavaće sobe Roystonovih kako bi im se zahvalio na njihovoj
pomoći i uvjerio ih da će sve biti gotovo u svitanje. Šapati koji su mu
odgovorili otkrivali su zabrinutost.
Preston se odšuljao kroz vrtove do West Streeta i pet minuta
kasnije pridružio se Burkinshawu i Joeu, vozaču auta-predvodnika
koji je bio parkiran u Foljambe Roadu. Ginger i Barney javili su se iz
drugog auta na vrhu Marsden Streeta Saltergatea.
— Naravno — reče Burkinshaw mračno — ako to nije taj
motocikl, u dreku smo do grla.
Preston je bio otraga. Sjedeći pokraj vozača Burkinshaw je
gledao u ekran pred sobom. Mali radarski ekran pokazivao je
trepereće bilo svjetla u ritmičkim intervalima. Drugi auto imao je isti
uređaj, što im je omogućavalo da zamijene položaj.
— Mora biti taj motocikl — reče Preston očajno. — Ionako
ga ne bismo mogli slijediti po tim ulicama. Isuviše su prazne, a on je
isuviše dobar.
— Odlazi.
Iznenadni štektaj s radija prekinuo je daljnji razgovor.
Stewartovi ljudi u Roystonovoj kući izvijestili su da je čovjek u
kišnom ogrtaču izišao kroz vrata preko puta ceste. Potvrdili su da ide
duž Compton Streeta prema Cross Streetu u pravcu BMW-a. Zatim
je izišao iz njihova vidokruga. Dvije minute kasnije jedan od
Stewartovih vozača izvijestio je da je agent prešao ulicu i još uvijek
išao prema Queen Streetu. Zatim ništa. Prošlo je pet minuta. Preston
se molio.
— Kreće.
Burkinshaw je na prednjem sjedalu skakao gore-dolje od
uzbuđenja, vrlo neobično za tog flegmatičnog promatrača.
Trepereća točka polagano se kretala duž ekrana kad je motor
promijenio kut između sebe i auta.
— Meta u pokretu — potvrdio je drugi auto.
— Daj mu dva kilometra, onda krećemo — reče Preston. —
Upalite motore sada.
Meta se pomaknula jugoistočno i prošla kroz središte
Chesterfielda. Kad je bio blizu obilaznice Lordsmill, auti su ga
počeli slijediti. Kad su stigli do te obilaznice, nije bilo sumnje.
Signal je bio pouzdan i jak; išao je ravno duž ceste A617 prema
Mensfieldu i Newarku. Razmak: nešto preko dva kilometra.
Motociklist ne bi mogao vidjeti čak ni njihova svjetla. Joe se
iskesi.
— Pokušaj nas se sada otarasiti, ti klipane — primijeti.
Preston bi bio sretniji da je čovjek naprijed bio u kolima.
Motociklisti su bili beštije za slijediti. Brzi i s mogućnošću
manevriranja, mogli su vijugati menu gustim prometom koji blokira
kola koja ga slijede, ući u kakvu usku stazu ili provući se između
stupova gdje ne može ući nijedan auto.
Čak vani u prirodi, mogli su napustiti cestu i jurnuti preko
travnjaka gdje bi ih automobil teško mogao slijediti. Bitno je bilo da
čovjek ispred ne bude svjestan pratnje.
Motociklist naprijed vozio je propisno. Zadržao se u
granicama dozvoljene brzine, no i rijetko je smanjivao brzinu ispod
te granice, ulazeći u zavoje bez usporavanja. Držao se i dalje ceste
A617 kod križanja s auto-cestom Ml, prošao je kroz uspavani
Mansfield u sitne sate i nastavio prema Newarku. Derbyshire je
uzmicao pred plodnom, bogatom farmerskom zemljom
Nottinghamshirea, a on uopće nije smanjivao brzinu.
Zaustavio se nešto prije Newarka.
— Razmak se brzo smanjuje — iznenada reče Joe.
— Ugasi svjetla, skreni — prasne Preston.
Zapravo, Petrovski je skrenuo u pokrajnju cestu, ugasio
motor i svjetla i sjedio na raskršću zureći natrag na put kojim je
došao. Veliki kamion protutnjao je pokraj njega i iščeznuo prema
Newarku. Ništa drugo. Dva kilometra dalje na cesti, dvoja kola s
promatračima stadoše na parkiralištu uz rub ceste. Petrovski je ostao
tako još pet minuta, potom upalio motor i krenuo niz cestu prema
jugoistoku. Kad su vidjeli trepouće svjetlo na ekranu kako odmiče,
promatrači ga počeše slijediti, uvijek zadržavajući barem dva
kilometra razmaka.
Potjera je prošla rijeku Trsnt, gdje su svjetla goleme šećerane
bljeskala s njihove desne strane, a potom unoše u Newark. Bilo je
blizu tri sata. U gradu je signal treperio dok je auto-progonitelj
krivudao ulicama. Izgleda da je točka krenula cestom A46 koja je
vodila prema Lincolnu, a auti su bili kilometar uz tu cestu prije no
što je Joe pritisnuo kočnice.
— Udaljuje se s naše desne strane — reče. — Razmak se
povećava.
— Okrenite se — reče Preston. Pronašli su u gradu okretište i
krenuli tom cestom; meta je otišla duž ceste A17 jugoistočno, prema
Sleafordu.
Policijska operacija u kući braće Stephanides u Chesterfieldu počela je u 2.55.
Desetoricu uniformiranih policajaca predvodila su dvojica u
civilu iz Posebne grane. Da su ušli deset minuta ranije, imali bi
dvojicu sovjetskih agenata s rukama u vreći. Bila je to naprosto loša
sreća. U trenutku kad su se ljudi iz Posebne grane približili vratima,
ona se otvorise.
Braća Grci očigledno su se pripremila otići kolima u kojima
je bio radio kako bi poslali poruku već šifriranu i snimljenu u
odašiljaču. Andreas Stephanides izlazio je da zapali auto, kad ugleda
policajce. Spiridon je bio iza njega I nosio odašiljač. Andreas je
upozoravajuće kriknuo, zakoračio natrag i zalupio vratima. Policija
je navalila prvo ramenima.
Kad su se vrata srušila, Andreas je bio ispod njih. Dignuo se i
borio kao životinja u uskom hodniku; tek su ga dva policajca uspjela
ponovno smiriti.
Dvojica iz Posebne grane zakoračiše unutra, baciše brzi
pogled u prizemne sobe, pozvaše dvojicu iz stražnjeg vrta, koji nisu
nikog primijetili, i potrčaše uz stepenice. Spavaće su sobe bile
prazne. Pronašli su Spiridona na malom tavanu ispod strehe.
Odašiljač je bio na podu; kabel iz njega bio je utaknut u zidni utikač,
a s konzole je svijetlilo malo crveno svjetlo. Spiridon se nije opirao.
U Menwith Hillu, prislušno mjesto uhvatilo je jedan jedini
pisak sa skrivenog odašiljača i registriralo ga u 2.58, u četvrtak
ujutro 11. lipnja. Metodom »trokuta« odmah je odrenena točka na
zapadnom kraju grada Chesterfielda. Odmah je alarmirana tamošnja
policijska stanica, a vijest je bila proslijeđena do automobila
nadzornika Robina Kinga. Preuzeo je poziv i rekao Menwith Hillu:
— Znam. Uhvatili smo ih.
U Moskvi je jedan zastavnik radio-operator skinuo slušalice i
klimnuo prema teleprinteru.
— Slabi signal, ali razumljiv — reče.
Printer je počeo klopotati, izbacujući ispis prekriven zbrkom
slova koja nisu ništa govorila. Kada se umirio, oficir pokraj radija
otrgne taj ispis i provede ga kroz dekoder, već podešen za tu
jednokratnu šifru. Dekoder je progutao list, njegov computer brzo je
dešifrirao poruku i izbacio je jasno ispisanu. Oficir pročita tekst i
nasmije se. Nazvao je jedan broj, predstavio se, provjerio identitet
čovjeka kojem se obraćao i rekao:
— Aurora je »spremna«.
Nakon Newarka krajolik je postao ravniji, a vjetar se pojačao.
Potjera je ušla na blago brežuljkasto tlo Lincolnshirea. Trepereća
točka bila je postojana, vodeći Prestonova dvoja kola duž ceste A17
pokraj Sleaforda prema Washu I grofoviji Norfolk.
Jugoistočno od Sleaforda, Petrovski ponovno stade, pomno je
ispitivao mračni obzor iza sebe, tražeći neka svjetla. Nije ih bilo.
Dva kilometra iza njega progonitelji su čekali u tišini. Kad se točka
počela kretati po ekranu, ponovno su ga počeli slijediti.
U selu Sutterton nastupio je novi trenutak zbunjenosti. Dvije
ceste vodile su iz uspavanog sela: A16 je vodila južno prema
Spaldingu, a A17 jugoistočno prema Long Suttonu i King's Lynnu
preko granice Norfolka. Trebalo je dvije minute da razaznaju kako se
svijetleća točka kreće po cesti A17 prema Norfolku. Razmak se
povećao na pet kilometara.
— Približimo se — naredi Preston i Joe je držao brzinomjer
na 150 sve dok se razdaljina nije vratila na tri kilometra.
Južno od King's Lynna prešli su rijeku Ouse i nekoliko
trenutaka kasnije točka se kretala cestom koja vodi na jug, prema
Downham Marketu i Thetfordu.
— Kamo to k vragu ide? — gunnao je Joe.
— Tu negdje ima bazu — reče Preston iza njega. — Samo ga
nastavi slijediti.
S njihove lijeve strane prosulo se ružičasto rumenilo na
istočnom obzoru i obris drveća pokraj kojih su prolazili postao je
jasniji. Joe je ugasio prednja svjetla i ostavio samo bočna.
Dalje na jugu, u koloni vagona, svjetla su također promicala
dok su tutnjali kroz tržnicu Suffolka u Bury St Edmundsu. Bilo ih je
oko dvije stotine, išli su u različitim pravcima kroz zemlju i bili
natrpani do vrha s demonstrantima.
Ostali demonstranti dolazili su kolima, motorima, biciklima i
pješice. Polagana povorka, opskrbljena svojim zastavama i
plakatima, pokretala se iz grada prema cesti A143 kako bi došla do
raskršća Ixworth i tamo se odmorila. Vagoni nisu mogli ići dalje po
uskim uličicama. Zastaše na rubu glavne ceste blizu raskršća i
iskrcaše svoj teret u zori krajolika u Suffolku. Predvodnici su tada
počeli požurivati i tjerati gomilu u nekakvu kolonu, dok su policajci
iz Suffolka sjedili na svojim motociklima i promatrali.
U Londonu su svjetla još uvijek gorjela. Sir Bernard Hemmings je odlazio od kuće; alarmirali su ga, kao što je to i tražio, kad
je ekipa promatrača u Chesterfieldu počela slijediti svog čovjeka.
Bio je u podrumskoj radio-sobi u Cork Streetu, a pokraj njega je bio
Brian Harcourt-Smith.
Na drugom kraju grada sir Nigel Irvine bio je u svom uredu u
Sentinel Houseu, također probuđen na svoj zahtjev. Ispod njega u
podrumu, gospođa Blodwyn je prosjedila pola noći zureći u lice
čovjeka snimljenog ispod ulične lampe u malom gradu Derbyshireu.
Doveli su je iz njena doma u Camden Townu u sitne sate, a pristala
je doći tek na osobni zahtjev samog sir Nigela. On ju je osobno
dočekao sa cvijećem; za njega bi hodala preko slomljenih stakala, ali
ni za koga drugog.
— Nikada prije nije bio ovdje — bila je rekla čim je
usmjerila oči na fotografiju — a opet...
Nakon jednog sata svoju pažnju je usmjerila prema Srednjem
istoku a u četiri ga je već imala. Bio je to doprinos Izraelaca iz
Mossada, jedna slika stara šest godina, malo zaprljana. Čak ni
Mossad nije bio siguran; popratni tekst otvoreno je govorio da je to
samo sumnja.
Jedan od njihovih ljudi snimio ga je na ulicama Damaska.
Čovjek se tada zvao Timothy Donnelly, trgovac za Waterford
Crystal. Imajući predosjećaj, Mossad ga je uslikao i provjerio kod
svojih ljudi u Dublinu. Timothy Donnelly je postojao, no nije bio u
Damasku. Kad se to doznalo, čovjek sa slike je iščezao. Nikad više
se nije pojavio.
— To je on — reče. — Uši to dokazuju. Trebao bi nositi
šešir.
Sir Nigel je nazvao podrum u Cork Streetu.
— Mislim da imamo »portret«, Bernarde — reče. —
Možemo napraviti kopiju I poslati je tebi.
Skoro su ga izgubili deset kilometara južno od King's Lynna.
Auti koji su ga slijedili išli su južno prema Downham Marketu kad
se točka počela kretati, prvo neprimjetno a potom sve određenije,
prema istoku. Preston je zavirio u svoju kartu.
— Skrenuo je natrag na A134 — reče. — Ide prema Thetfordu. Skreni tu lijevo.
Opet su mu ušli u trag u Stradsettu a tu je put prema
Thetfordu vodio ravno kroz gustu šumu bukvi, hrastova i borova.
Stigoše do vrha Gallows Hilla odakle su mogli vidjeti drevni
trgovački grad kako se prostire pred njima u mutnom svjetlu zore;
tada je Joe zaustavio.
— Ponovno je stao.
Još jedna provjera slijedi li ga netko? Prije je to uvijek radio
na otvorenom.
— Gdje je?
Joe je proučavao indikator razmaka i pokazao naprijed.
— Ravno u srcu grada, Johne.
Preston je proučavao kartu. Osim ceste na kojoj su bili, bilo
je još pet drugih koje su vodile u Thetford. Grad je izgledao kao
zvijezda. Skoro se skroz razdanilo. Bilo je pet sati. Preston zijevne.
— Dat ćemo mu deset minuta.
Točka se nije pomaknula za deset minuta, kao ni nakon
sljedećih pet. Preston je poslao drugi auto oko odredišta. S četiri
različite točke druga kola počeše triangulirati s prvima; točka je bila
u centru Thetforda. Preston podigne svoj ručni mikrofon.
— OK, mislim da imamo njegovu bazu. Krećemo unutra.
Dvoja kola približiše se središtu grada. Krenuše prema Magdalen
Streetu i u 5.25 pronašli su prazni trg sa zaključanim garažama. Joe
je manevrirao prednjim dijelom automobila dok ga nije usmjerio
sigurno prema jednim vratima. Počela je rasti napetost među
muškarcima.
— Unutra je — reče Joe.
Preston iziđe iz auta. Pridružili su mu se Barney i Ginger iz
drugih kola.
— Ginger, možeš li srediti kvaku na vratima?
Umjesto odgovora, Ginger uzme ključ za svjećice iz
priručnog alata jednih kola, povuče s njim kvaku na vratima garaže i
naglo je strgne. U bravi iznutra čuo se prasak. Pogledao je Prestona,
koji je klimnuo. Ginger podigne vrata garaže I naglo odstupi.
Muškarci u dvorištu jednostavno su zurili. Motor je
zauzimao, na svojim nogarima, središte garaže. Na kuki je visio
kožni komplet i zaštitna kaciga. Par visokih čizama stajao je pokraj
zida. U prašini i ulju na podu vidjeli su se tragovi vanjskih guma
malog automobila.
— Oh, Isuse — reče Harry Burkinshaw — to je bila zamjena.
Joe se nagnuo kroz prozor.
— Cork se upravo javlja preko policijske mreže. Kažu da
imaju sliku na kojoj se jasno vidi lice. Kamo želiš da je pošalju?
— Na policijsku stanicu u Thetfordu — reče Preston.
Podigao je pogled prema vedrom plavom nebu iznad sebe. — No
prekasno je — prošapta.
Nešto poslije pet, marširanti su konačno bili poredani u
kolonu, po sedam ljudi u ravnini. Kolona je bila duža od dva
kilometra. Vrh kolone počeo se kretati po uskoj cesti A1088 od
raskršća Ixworth; njihovo odredište bilo je selo Little Fakenham, a
odatle su išli po još užem putu do baze Royal Air Forcea u
Honingtonu.
Bilo je vedro sunčano jutro i svi su bili dobro raspoloženi,
unatoč ranim satima, što su ih odredili organizatori, kako bi uhvatili
prvi dolazak transporta American Galaxy koji će donijeti krstareće
rakete. Kad se početak kolone počeo kretati uz živicu sa strane ceste,
većina svjetine počela je s ritualnim skandiranjem: — Nećemo
krstareće rakete, Yankeeji van.
Godinama ranije RAF Honington je bila baza za lovce
bombardere »tornado« i uopće nije privlačila pažnju. Seljacima iz
Little Fakenhama, Honingtona i Sapistona bilo je ostavljeno da
podnose urlanje »tornada« iznad svojih glava. No, sve to promijenila
je odluka da se u Honingtonu stvori treća britanska baza krstarećih
raketa.
Bombarderi »tornado« otišli su u Škotsku, a umjesto njih mir
seoskog susjedstva narušavali su demonstranti, većinom žene s vrlo
čudnim navikama, koji su zaposjeli polja, te podigli kamp s
kolibama na državnoj zemlji. To je trajalo već dvije godine.
I prije je bilo demonstracija marširanata, no ova je bila
najveća. Tisak I televizija bili su na teškom poslu, kamermani su
trčali natraške niz cestu kako bi snimili dostojanstvenike u prvom
redu, u koje su bili uključeni tri člana kabineta u sjeni, dva biskupa,
jedan monsignor, nekoliko istaknutih pripadnika reformiranih crkvi,
petoricu sindikalnih vođa i dvojicu glasovitih akademika.
Iza njih je išla kolona pacifista, protivnika vojne obveze,
klerikalaca, kvekera, studenata, prosovjetskih marksista-lenjinista,
antisovjetskih trockista, predavača i laburističkih aktivista,
pomiješana s nezaposlenima, pederima, punkerima i bradatim
ekolozima. Tu su također bile i stotine jednako zainteresiranih
domaćica, radnika, učitelja i učenika.
S obje strane ceste bile su raštrkane kratko podšišane
demonstrantice koje su nosile plakate i zastave i držale se za ruke sa
svojim mlađim prijateljicama ili pljeskale marširantima koji su se
približavali. Cijelu kolonu predvodila su dvojica policajaca na
motociklima.
U 5.15 Valerij Petrovski napustio je Thetford, kao i obično
mirno je vozio južno duž A1088, kako bi stigao do glavne ceste koja
je vodila kući u Ipswich. Bio je budan cijele noći i umoran. No znao
je da njegova poruka mora biti poslana u 3.30 kako bi Moskva znala
da ih nije ostavio na cjedilu.
Blizu Euston Halla prešao je granicu i ušao na područje
Suffolka, primijetivši sa strane ceste policajca koji je zajašio svoj
motocikl. Bila je to kriva cesta i krivo vrijeme; ovom se cestom
prošloga mjeseca vozio mnogo puta, no nikada na njoj nije vidio
policajca.
Dva kilometra dalje, u Litlle Fakenhamu, svi njegovi
životinjski instinkti upozoravali su na uzbunu. Dvoja policijska kola
marke rover bila su parkirana na sjevernoj strani sela. Pokraj njih,
skupina policajaca dogovarala se s još dvojicom policajaca na
motorima. Dok se vozio mimo njih, bacili su pogled na njega, ali
nisu učinili nijedan pokret da ga zaustave.
No taj pokret je uslijedio nešto kasnije u Ixworth Thorpeu.
Tek što je napustio selo približavajući se crkvi s desne strane ceste,
vidio je policijski motocikl naslonjen na ogradu i lik policajca na
sredim ceste s podignutom rukom kako ga zaustavlja. Počeo je
usporavati, desnu ruku zavukao je u pretinac na vratima gdje je ispod
vunene dolčevite bio finski automat.
Ako je to bila zamka, bio je opkoljen odostraga. No, čini se
da je policajac bio sam. Nije bilo nikoga u blizini s radioprijemnikom primaknutim ustima. Stao je na odmorištu. Visoka
prilika u crnom odijelu od vinila došetala se do vozačeva prozora i
nagnula. Petrovski se našao suočen s rumenim licem na kojemu nije
bilo nagovještaja nikakve prijevare.
— Molim vas, gospodine, mogu li vas zamoliti da skrenete
na ovu stranu ceste? Ovdje ispred crkve. Onda nećete naletjeti na
njih.
Dakle to je bila zamka. Opasnost je bila prozirna izlika. No
zašto u blizini nije bilo nikog drugog?
— U čemu je problem?
— Bojim se da je cesta dalje niže blokirana, gospodine.
Upravo je raščišćavamo.
Istina ili trik? Mogao bi biti neki prevrnut traktor dolje
Odlučio je da ne svrati pozornost na sebe i da ne upuca policajca. Ne
još. Klimnuo je, nagazio na gas i okrenuo auto prema odmorištu pred
crkvom. Potom je čekao. U svom ogledalu mogao je vidjeti policajca
kako više ne obraća pažnju na njega, ali signalizira drugim
automobilima da skrenu prema istom odmorištu. To bi moglo biti to,
pomisli. Kontraobavještajci. No u drugom autu bio je samo jedan
čovjek. Stao je iza njega. Čovjek je izišao.
— Što se dođana? — viknuo je prema policajcu. Petrovski ih
je mogao čuti kroz otvoren prozor.
— Niste čuli, gospon? Demonstracije. Bilo je u svim
novinama. I na telki.
— K vragu — reče drugi vozač — nisam primijetio da je to
ta cesta. I baš u ovo vrijeme.
— Neće im trebati dugo da prođu — utješno će policajac. —
Ne više od sata.
U tom trenutku početak kolone pojavio se na vidiku iza
zavoja. Petrovski je zurio u zastave u daljini i slušao nejasne povike
gađenja i prezira. Izišao je kako bi to pogledao.
Prazni trg popločen kamenim kockama pokraj Magdalen
Streeta, sa svojih trideset zaključanih garaža, počeo se puniti.
Nekoliko minuta nakon otkrića napuštene garaže, Preston je poslao
Barneya i drugi auto da odjure u Grove Lane do policijske stanice I
zatraže pomoć. U to vrijeme, u prednjem uredu bio je dežurni
policajac, a otraga je jedan narednik pio čaj.
Istodobno, Preston je nazvao London preko policijske mreže
i premda je to bila otvorena linija, te bi u normalnim prilikama
koristio zakamuflirani način govora, pretvarajući se da zove
poduzeće za iznajmljivanje automobila, odbacio je oprez i neuvijeno
govorio samom sir Bernardu.
— Trebam pomoć policijskih snaga Norfolka i Suffolka —
reče. — Takoner I helikopter, sir. Vrlo brzo, Ili je sve gotovo.
Idućih dvadeset minuta proveo je čekajući i proučavajući
veliku kartu cesta East Anglije, raširenu na haubi Joeova auta.
Nakon pet minuta thetfordski policajac na motoru, kojeg je
probudio njegov narednik, ušao je u dvorište, ugasio i parkirao svoj
motor. Kad je prišao Prestonu, skinuo je kacigu.
— Vi ste taj gospodin iz Londona? — upita. — Mogu li vam
pomoći?
— Ne, ukoliko niste manioničar — uzdahnuo je Preston
Barney se vratio iz policijske stanice.
— Evo fotografije, Johne. Stigla je dok sam razgovarao s
detektivom.
Preston prouči privlačno mlado lice snimljeno na ulici
Damaska.
— Ti nitkove — gunđao je. Njegove su riječi bile
zatomljene, tako da ih nitko drugi nije čuo. Dva američka lovca
bombardera F-lll projurila su u formaciji iznad grada, nisko, u
pravcu istoka. Buka njihovih motora prekinula je tišinu probuđenog
kraja. Policajac nije pogledao gore. Barney, koji je stajao pokraj
Prestona, pratio je kako nestaju s vidika.
— Bučne stvarčice — reče.
— Oh, uvijek prolaze nad Thetfordom — reče lokalni pajkan. — Nakon nekog vremena jedva da ih primjećujete. Dolaze iz
Lakenheatha.
— Stanovati pokraj londonskog aerodroma, isto tako je ružno
— reče Barney koji je živio u Hounslowu — ali putnički avioni
barem ne lete tako nisko. Mislim da s time ne bih mogao dugo
živjeti.
— Ne smetaju, sve dok ostaju u zraku — reče policajac,
odmotavajući tablu čokolade. — Premda ne bih volio da se jedan
strovali. Oni nose atomske bombe, zaista. Male, atomske bombe.
Preston se polagano okrenuo.
— Što ste rekli? — upita.
Izvan Cork Streeta, služba MI5 je brzo radila. Oslobođen
uobičajenih veza s pravnim savjetnikom, sir Bernard Hemmings
osobno je nazvao šefa kriminalističke policije u Norfolku i Suffolku.
Oficir u Norwichu još je uvijek bio u krevetu, ali u Ipswichu je
njegov pandan već bio u uredu zbog demonstracija koje su privezale
polovicu policijskih snaga u Suffolku.
Do pomoćnika šefa policije u Norwichu došlo se u isto
vrijeme kad su ga nazvali i iz policijske stanice u Thetfordu. On je
potvrdio cjelokupnu suradnju; nalozi su mogli stići kasnije.
Brian Harcourt-Smith je tražio helikopter. Dvije britanske
obavještajne agencije pozvale su specijalni let tzv. »namjenskih«
helikoptera u Northoltu izvan Londona. Moguće je pozvati jednog
kad je hitno, ali se obično prije dogovorilo o tome. Na hitno traženje
zamjenika glavnog direktora, dobio se odgovor da helikopter može
poletjeti za četrdeset minuta i da je u Thetfordu četrdeset minuta
kasnije. Harcourt-Smith zamolio je Northolt da ostane na vezi.
— Osamdeset minuta — reče sir Bernardu.
Glavni direktor razgovarao je s pomoćnikom šefa policije
Suffolka u njegovu uredu u Ipswichu.
— Hoćete li imati jedan policijski helikopter na
raspolaganju? Odmah? — on upita službenika u Suffolku.
Nastala je stanka dok se pomoćnik posavjetovao sa svojim
kolegom iz kontrole prometa preko interne linije.
— Imam jednog u zraku nad Bury St Edmondsom — reče.
— Molim vas, pošaljite ga prema Thetfordu i ukrcajte jednog
od naših ljudi — reče sir Bernard. — To je pitanje nacionalne
sigurnosti. Uvjeravam vas.
— Izdat ću odmah naređenje — reče pomoćnik šefa policije
u Suffolku.
Preston je pokretom pozvao thetfordskog policajca s druge
strane svojeg automobila.
— Pokažite mi gdje su ovdje američke zračne baze — reče.
Patrolni policajac stavi debeli prst na kartu.
— Pa, gospodine, ima ih posvuda. Tu je Scultorpe na sjeveru
Norfolka, Lakenbeath i Mildenhall na zapadu, Chiksands u
Bedfordshireu, premda vjerujem da više ne lete od tamo. A onda, tu
je i Bentweters, ovdje na obali Suffolka blizu Woodbridgea.
Bilo je šest sati. Marširanti su se okretali oko dva parkirana
automobila na odmorištu ispred crkve Svih svetih, male i lijepe
zgrade, stare kao i samo selo.
Krov crkve bio je prekriven norfolkskom trstikom, a sama
crkva bila je bez električnog svjetla, tako da su se večernja pjevanja
pjevala još uvijek uz svjetlost svijeća.
Petrovski je stajao pokraj svog auta, promatrajući ih s
prekriženim rukama, blagog lica, kako se sporo kreću. Osobno je
mislio zlobno o njima. Preko polja, iza njega, helikopter kontrole
prometa klopotao je prema sjeveru, ali ga nije čuo zbog pjevanja
marširanata.
Prišao mu je vozač drugog auta za kojeg se pokazalo da je
trgovac keksima.
Klimnuo je prema marširantima.
— Sranje — mrmljao je nad skandiranjem »Nećemo
krstareće rakete — Yenkeeji van«.
Rus se nasmijao i klimnuo. Ne dobivši daljnju reakciju,
trgovac je odšetao natrag do svojih kola, ušao i počeo čitati gomilu
reklamnog materijala.
Da je Valerij Petrovski imao više razvijen smisao za humor,
mogao se smijati zbog te svoje situacije. Stajao je ispred crkve Boga
u kojega nije vjerovao, u zemlji koju je nastojao uništiti,
razgovarajući s ljudima koje je otvoreno prezirao.
A opet, uspije li njegova misija, svi zahtjevi marširanata bit
će ispunjeni.
Uzdahnuo je dok je razmišljao o brzom načinu na koji bi se
jedinice MVD-a iz njegove zemlje pozabavile tim maršem prije no
što bi kolovone predali momcima iz Pete glavne uprave radi
opsežnog ispitivanja u Lefortovu.
Preston je zurio u kartu na kojoj je bilo zaokruženo pet
američkih zračnih baza. Da sam ja ilegalac i da živim u stranoj
zemlji u dubokoj tajnosti i da sam na zadatku, mislio je, želio bih se
sakriti u nekom velikom gradu ili naseljenom mjestu.
U Norfolku su King's Lynn, Norwich i Yarmouth. U
Suffolku Lowesoft, Burry St Edmunds, Colclester i Ipswich. Da bi se
vratio u King's Lynn, blizu američke baze Schultorpe, čovjek što ga
je lovio morao bi se vratiti natrag i proći mimo njega na Gallows
Hillu. Nije to učinio. Ostale su tako četiri baze, tri dalje na zapadu i
jedna na jugu. Uzeo je u obzir i pravac vožnje koji je njegovog
čovjeka doveo iz Chesterfielda do Thetforda. Cijeli put prema
jugoistoku. Bilo bi logično zamijeniti motor s autom negdje na tom
putu. A na putu od Lakenheatha i Mildenhalla do kuće za odašiljanje
u Chesterfieldu, bilo bi mnogo logičnije unajmiti garažu u Elyju ili
Peterbourghu koji su bili na putu za Midlands.
Uzeo je pravac jugoistočno od Midlandsa prema Thetfordu i
produljio dalje jugoistočno. Pokazao je ravno na Ipswich. Dvadeset i
dva kilometra od Ipswicha, u gustoj šumi blizu obale, bio je
Bentwaters. Prisjetio se odnekud da su avionic F-5 polijetali iz te
baze, moderni bombarderi s taktičkim nuklearnim bombama, koji su
trebali zaustaviti napad 29000 masivnih tenkova.
Iza njega je počeo pucketati policijski radio, čovjek je prišao
i odgovorio na poziv.
— Dolazi helikopter s juga — reče.
— To je za mene — reče Preston.
— Oh, a gdje želite da sleti?
— Imate li u blizini neki ravan teren? — upita Preston.
— Mjesto koje mi zovemo Livada — reče policajac. — Duž
Castle Streeta pokraj obilaznice. Valjda je dovoljno suho.
— Recite mu da ide tamo — reče Preston. — Ja ću mu se
pridružiti.
Zazvao je svoju ekipu, od koje su neki dremuckali u kolima.
— Svi unutra. Idemo dolje prema Livadi.
Kad su se natrpali u dva automobila, on je pružio kartu
policajcu.
— Recite mi, da ste ovdje u Thetfordu i da vozite u Ipsuich,
kojim biste putem išli?
Bez oklijevanja, policijski motociklist pokaže na karti.
— Išao bih po A1088, ravno prema Ixworthu, preko raskršća
i dalje kako bih došao na A45, glavnu cestu za Ipswich u selu
Elmswell.
Preston je klimnuo.
— Tako bih i ja. Nadajmo se da »prijatelj« misli isto. Želim
da ostanete ovdje i pokušate pronaći bilo kojeg drugog zakupca
garaže koji je možda video »prijatelja« i njegova kola. Treba mi
registarski broj.
Svijetli helikopter marke bell čekao je na livadi pokraj
obilaznice. Preston je izišao iz kola noseći sa sobom radio.
— Ostani ovdje — reče Harrvju Burkinshawu. — Izgubili
smo metu. On je vjerojatno kilometrima daleko. Ima najmanje
pedeset minuta prednosti. Ići ću sve do Ipswicha da vidim mogu li
nešto otkriti. Ako ne mogu, sve ovisi o tom registarskom broju.
Netko ga je možda vidio. Ako policija u Thetfordu pronađe nekog
tko ga je vidio, bit ću tamo.
Sagnuo se ispod rotora koji su se vrtjeli i ušao u usku kabinu,
pokazavši svoju legitimaciju pilotu i klimnuo kontroloru prometa
koji se stisnuo otraga.
— Bili ste brzi — zaviknuo je pilotu.
— Već sam bio uzletio — pilot odvrati takoner vičući.
Helikopter je uzletio I odletio iz Thetforda.
— Kamo želite ići?
— Na A1088.
— Želite vidjeti demonstracije, ha?
— Kakve demonstracije?
Pilot je gledao u njega kao da je upravo stigao s Marsa.
Helikopter, s nosom prema dolje, išao je jugoistočno uz cestu A1088
na desno, kako bi Preston mogao vidjeti demonstracije.
— Demonstracije u RAF Honingtonu — reče pilot. — Bilo je
u svim novinama. I na televiziji.
Naravno da je vidio novinski izvještaj o planiranim
demonstracijama protiv te baze. Proveo je dva tjedna gledajući
televiziju u Chesterfieldu. Samo nije shvatio da baza leži duž ceste
A1088, izmenu Thetforda i Ixwortha. Za trideset sekundi mogao je
to vidjeti u stvarnosti.
Dalje s njegove desne strane, jutarnje sunce svjetlucalo je na
pistama zračne baze. Gigantski American Galaxy transporter rulao je
po krugu nakon slijetanja.
Na nekoliko ulaza u bazu, s vanjske strane, stajali su redovi
policajaca iz Suflolka, na stotine njih; bili su iza žice i promatrali
domonstrante.
Iz gomile ispred policijskog kordona, rijeka marširanata tekla
je natrag prilaznom cestom do A1088; nosili su zastave koje su se
vijorile iznad njihovih glava. Došli su do te ceste i krenuli
jugoistočno prema raskršću Ixworth.
Dalje ispod sebe vidio je selo Little Fakenham, koje je
zajedno s Honingtonom bilo u njegovu vidokrugu. Preko ceste
mogao je razabrati hambare Honington Halla i crvenu ciglu Malting
Rowa. Marširanti su ovdje bili najviše zbijeni, tu su skretali na uski
put koji vodi do baze. Srce mu je udaralo.
Na cesti iz centra Honingtona bio je red automobila koji se
protezao skoro kilometar; sve su to bili vozači koji nisu znali da će
tog jutra cesta biti neko vrijeme blokirana ili pak oni koji su se nadali
da će proći na vrijeme. Bilo je više od stotinu vozila.
U središtu kolone marširanata, mogao je vidjeti odsjaj s dvatri krova automobila, očigledno onih kojima je bilo dopušteno da
prođu nešto prije no što se zatvorila cesta, no koji nisu stigli na
vrijeme do raskršća Ixwortha i izbjegli to da budu opkoljeni. Bilo ih
je nekoliko u središtu sela Ixworth Thorpe i nekoliko parkiranih
pokraj male crkve.
— Tko zna — prošaputa Preston.
Valerij Petrovski vidio je policajca koji ga je prije zaustavio
kako ide prema njemu. Kolona se malo prorijedila; cestom je
prolazio njezin kraj.
— Oprostite što je tako dugo potrajalo, gospodine. Izgleda da
ih je bilo više no što se predviđalo da će ih biti.
Petrovski slegne ramenima i ljubazno reče:
— Nema pomoći. Bio sam budala što sam pokušao. Mislio
sam da ću proći na vrijeme.
— Ah, uspjeli su ščepati samo nekoliko vozila. Neće sada
dugo potrajati. Oko deset minuta za marširante, zatim tu je još
nekoliko velikih vozila televizije na samom repu. Čim oni prođu,
ponovno ćemo otvoriti cestu.
Ispred njih preko polja, policijski helikopter letio je u
širokom krugu. Na njegovim otvorenim vratima, Petrovski je mogao
vidjeti kontrolora prometa kako govori u svoj prijemnik.
— Harry, čuješ li me? Javi se, Harry, John ovdje. Preston je
sjedio na vratima helikoptera dok su bili iznad Ixworth Thorpea,
pokušavajući dobiti Burkinshawa. Javio mu se glas promatrača, iz
Thetforda.
— Harry ovdje, čujem te, Johne.
— Harry, ovdje se odvijaju demonstracije protiv krstarećih
raketa. Postoji šansa, samo šansa, da je »prijatelj« zarobljen u njima.
Ostani na vezi.
Okrenuo se pilotu.
— Koliko dugo traju?
— Oko sat vremena.
— Kad su zatvorili cestu kod Ixwortha? Prometni se
službenik nagne naprijed.
— U pet i dvadeset — reče. Preston baci pogled na svoj sat.
Šest i dvadeset I pet.
— Harry, požuri na A134 do Bury St Edmundsa, uđi na A45
i susrest ćemo se na raskršću A1088 i A45 u Elmswllu. Neka ti
pajkan koji je s tobom bude predvodnik. I Harry, reci Joeu da vozi
kao nikad u svom životu. Potapšao je pilota po ramenu.
— Odvedite me do Elmswilla i spustite na livadu pokraj
raskršća.
Zračnom linijom, to je bilo samo pet minuta. Kad su preletjeli iznad raskršća Ixwortha preko puta ceste A143, Preston je na
njezinu rubu vidio dugačku vijugavu kolonu parkiranih vagona koji
su dovezli većinu marširanata u taj slikovit i šumovit krajolik. Dvije
minute kasnije, mogao je razabrati veliku dvosmjernu cestu koja
vodi iz Burry St Edmundsa prema Ipswichu.
Pilot je nakrivio helikopter, tražeći točku gdje bi sletio. Blizu
mjesta gdje uzak put A1088 izlazi na okretište ceste A45, bile su
livade.
— Moglo bi biti vlažno tlo — vikne pilot. — Oblijetat ću.
Možete iskočiti s visine od pola metra.
Preston klimne. Okrenuo se kontroloru prometa koji je bio u
uniformi.
— Zgrabite svoju kapu. Idete sa mnom.
— To nije moj posao — protestirao je narednik. — Ja sam
kontrolor prometa.
— Zbog toga vas i trebam. Hajde, idemo.
Skočio je s prečke bella u gustu visoku travu. Slijedio ga je
policijski narednik, držeći svoju kapu rukom zbog vjetra što su ga
stvarali rotori. Pilot je podigao helikopter i krenuo prema svojoj bazi
u Ipswichu.
Predvođen Prestonom, par je s naporom hodao preko livade,
popeo se preko ograde i skočio na cestu A1088. Stotinu metara dalje
ona se spajala s A45. S druge strane raskršća, mogli su vidjeti
beskrajnu rijeku prometa koja se kretala prema Ipswichu.
— Što sada? — upita policijski narednik.
— Sada vi stanite ovdje na cestu i zaustavljajte automobile
koji dolaze s juga.
Pitajte vozače da li su bili na cesti sjeverno od Honingtona.
Ako su se uključili na tu cestu južno od raskršća Ixworth ili na
samom raskršću, pustite ih. Recite mi kad zaustavite prvog koji je
prošao kroz demonstracije.
On je odšetao duž A45 i gledao pravo prema Burry St
Edmundsu.
— Stigni, Harry. Stigni.
Kola koja su dolazila s juga, bila su zaustavljena od
uniformiranog policajca koji im se ispriječio na putu, ali svi su
potvrdili da su se uključili na tu cestu južno od antinuklearnih
demonstracija. Dvadeset minuta kasnije, Preston je vidio kako
thetfordski policajac juri prema njemu s upaljenom sirenom kako bi
raščistio put, a slijedila su ga dva automobila s promatračima. Svi se
zaustaviše na ulazu ceste A1088.
Policajac podigne štitnik na svojoj kacigi.
— Nadam se da znate što činite, gospodine. Pretpostavljam
da taj put nikada nitko nije prošao brže. Bit će pitanja zbog toga.
Preston mu je zahvalio i uputio oba svoja automobila
nekoliko metara dalje po uskoj sporednoj cesti. Pokazao je na
travnatu uzvisinu.
— Joe, zabij automobil ovdje.
— Što da učinim?
— Zabij ga. Ne prejako, da ga ne upropastiš. Učini tako da
izgleda uvjerljivo.
Dvojica policajaca iz Suffolka buljila su u čuđenju dok se Joe
zaletio autom u uzvisinu pokraj ceste. Stražnji dio automobila je
stršao, blokirajući pola slobodnog prolaza. Preston pokaže na drugi
auto trideset metara dalje.
— Izlazi — naredi vozaču. — Hajde momci, a sada svi
zajedno. Preokrenimo ga na bok.
Trebalo je gurnuti sedam puta prije no što se auto, vlasništvo
MI5, preokrenuo na bočnu stranu. Uzevši jedan kamen, Preston
razbije prozor sa strane Joeovog automobila, zgrabi punu šaku
kristala i rasipa ga po cesti.
— Ginger, lezi na zemlju, ovdje, pokraj Joeovog auta.
Barney, uzmi pokrivač iz prtljažnika i prebaci ga preko njega. Skroz
preko njega. Pokrij lice i ostalo — reče Preston. — OK, ostali, iza
živice da vas ne vidi.
Preston je migom pozvao dvojicu policajaca k sebi.
— Naredniče, tu je bila teška nesreća. Želim da stojite pokraj
tijela I usmjeravate promet. A vi, parkirajte svoj motocikl i odšećite
gore uz cestu i usporavajte promet koji će dolaziti.
Dvojica policajaca bila su dobila narenenje kako iz Ipswicha
tako i iz Norwicha da »surađuju s tim ljudima iz Londona«. Pa
makar bili i manijaci.
Preston sjedne na uzvisinu i rupčićem pritisne lice kao da
zaustavlja krvarenje iz slomljenog nosa.
Tijelo na cesti više no išta drugo zaustavlja vozače i navodi
ih da bulje kroz prozor sa strane dok gmižu pokraj njega. Preston je
osigurao da Gingerov »leš« bude na vozačevoj strani za one koji
dolaze s juga po cesti A1088.
Major Valerij Petrovski bio je u sedamnaestom automobilu.
Kao i svi prije njega, skromni obiteljski karavan uspori kad je
ugledao policajca kako maše rukom, a zatim prođe polako pokraj
mjesta »sudara«. Na travnatoj uzvisini poluzatvorene oči upamtile su
lice s fotografije koja je bila u njegovom džepu. Preston je gledao u
Rusa s udaljenosti od četiri metra, dok je njegov automobil polako
prolazio između dva automobila koja su gotovo blokirala cestu.
Krajičkom oka vidio je kako mala kola skreću lijevo na A45,
zastajkuju i uvlače se u rijeku prometa za Ipswich. Onda je počeo
juriti. Dvojica promatrača pojave se na njegov poziv. Jedan začuđen
automobilist koji je upravo usporavao, video je leš kako skače sa
zemlje i pomaže ostalima da okrenu razlupani auto natrag na njegova
četiri kotača.
Joe je sjeo za upravljač svog automobila i vratio ga s
uzvisine. Prije no što je ušao, Barney je očistio blato i travu s
njegovih prednjih farova. Harry Burkinshaw nije progutao jedan, već
tri peperminta. Preston je prišao policajcu na motoru.
— Bolje da se sada vratite u Thetford. Mnogo, mnogo vam
hvala na vašoj pomoći.
Dva automobila, vlasništvo MI5, krenuše prema A45 i skrenuše lijevo prema Ipswichu. Vozač auta koji je kasnije stigao i koji
je sve to vidio, upitao je narednika:
— Snimaju li film za televiziju?
— Ne bih baš bio jako iznenađen — reče narednik. — Usput,
gospodine, možete li me prebaciti do Ipswicha?
Svakodnevni industrijski i trgovački promet koji se kretao
prema Ipswichu bio je gust, no postajao je sve gušći kako su se
približavali gradu. To je omogućilo dobar zaklon za automobile
promatrača koji su neprestano zamjenjivali položaj I naizmjence
držali ford karavan u svom vidokrugu.
Ušli su u grad prošavši pokraj Whittona, no nešto prije centra
grada mali automobil ispred njih skrenuo je desno u Chavallier
Street i krenuo kružnim tokom preda Hanford Bridgeu, gdje je
prešao rijeku Orwell. S južne strane rijeke »meta« je išla Ranelagh
Roadom, a zatim opet skrenula desno.
— Opet mijenja pravac — reče Joe, držeći položaj pet
automobila iza »mete«.
Ušli su na Belstead Road, s kojeg se napuštao Ipswich prema
jugu.
Posve iznenada, karavan skrene lijevo i une na malo privatno
zemljište s kućom.
— Oprezno — Preston je upozorio Joea — sada nas ne smije
vidjeti. Rekao je ljudima u drugom automobilu da ostanu na raskršću
prilazne ceste i Belsteada, u slučaju da »meta« napravi krug i
ponovno se vrati. Joe je polako krstario pokraj kompleksa od sedam
uličica bez izlaza koje su činile Hayes. Prošli su pokraj ulaza u
Cherryhayes Close upravo na vrijeme da vide čovjeka kojeg su
slijedili kako parkira na tvrdom putu ispred male kuće, negdje u
sredini uske ulice.
Čovjek je izišao iz auta. Preston je naložio Joeu da nastavi
voziti sve dok ih »meta« može vidjeti a onda da stane.
— Harry, daj mi svoj šešir i pogledaj ima li u pretincu koji
bedž Konzervativne stranke.
Bio je tu; ekipa ga je rabila prošla dva tjedna kako bi ulazila i
izlazila iz Roystonove kuće ne izazivajući sumnju. Preston ga
prikvači za sako, skine kišni ogrtač koji je nosio pokraj ceste kad se
prvi put vidio s Petrovskim licem u lice, stavio na glavu Harryjev
okrugli šešir i izišao.
Ušao je u Cherryhayes Close i šetao po strani koja je bila
nasuprot kuće sovjetskog agenta. Broj 9 je izravno gledao na broj 12.
Na prozoru je bio plakat Socijaldemokratske stranke. Odšetao je do
prdnjih vrata i pokucao.
Otvorila je zgodna mlada žena. Iznutra je Preston mogao čuti
dječji glas, a zatim i muški. Bilo je osam sati; obitelj je doručkovala.
Preston podigne šešir.
— Dobro jutro, gospođo. Vidjevši bedž, žena reče:
— Oh, žao mi je, ovdje samo gubite vrijeme. Glasamo za
Socijaldemokratsku stranku.
— Savršeno razumijem, gospođo. No imam jedan reklamni
materijal i bio bih vam vrlo zahvalan kad biste ga pokazali suprugu.
Pružio joj je svoju plastičnu karticu koja ga identificira kao
službenika MI5.
Ona nije u nju ni pogledala, već je uzdahnula.
— Oh, dobro. No sigurna sam da to neće ništa promijeniti.
Ostavila ga je da stoji na pragu, otišla u kuću i nekoliko
sekundi kasnije Preston je čuo šaputav razgovor otraga iz kuhinje.
Čovjek se približavao hodnikom noseći legitimaciju. Mladi poslovni
čovjek u tamnim hlačama, bijeloj košulji i kravati. Nije imao sako;
obući će ga kad krene na posao. Držao je Prestonovu kartu i bio
namršten.
— Što je zaboga ovo? — upita.
— Ono što izgleda da jest, gospodine. To je legitimacija
službenika MI5.
— Nije šala?
— Ne, savršeno je ispravna.
— Shvaćam. Dakle, što želite?
— Hoćete li me pustiti da uđem i zatvoriti vrata?
Mladi čovjek nekoliko je trenutaka oklijevao, potom
klimnuo. Preston ponovno skine šešir i zakorači preko praga. Za
sobom zatvori vrata.
Preko puta ceste Valerij Petrovski bio je u svojoj dnevnoj
sobi iza neprozirnih mrežastih zastora. Bio je umoran, mišići su ga
boljeli od vožnje i natočio si je whisky.
Bacivši pogled kroz zastore, vidio je jednog od bezbrojnih
političkih agitatora kako razgovara s ljudima na broju 9. U zadnjih
deset dana došla su trojica i njemu, a kad je stigao, već je novi
svežanj propagandne literature bio na njegovu otiraču. Gledao je
kako vlasnik kuće dopušta tom čovjeku da uđe u hodnik. Novi
obraćenik, pomislio je. To će im puno pomoći.
Preston je uzdahnuo s olakšanjem. Mladi ga je čovjek
promatrao sumnjičavo.
Otraga, njegova je žena zurila s vrata kuhinje. Na dovratku,
pokraj majčinih koljena, pojavilo se lice male djevojčice od oko tri
godine.
— Jeste li zaista iz MI5? — upita čovjek.
— Jesam. Znate, mi nemamo dvije glave i zelene uši. Po prvi
put mladi se čovjek nasmijao.
— Ne. Naravno da nemate. Ja sam samo iznenađen. Ali što
želite od nas?
— Ništa, naravno — iskesi se Preston. — čak i ne znam tko
ste. Moje kolege i ja slijedimo jednog čovjeka za kojega vjerujemo
da je strani agent, a on je ušao u kuću preko puta ceste. Želio bih
posuditi vaš telefon i zamoliti vas da dopustite nekolicini ljudi da
promatraju tu kuću s prozora vaše gornje spavaće sobe.
— Broj 12? — upita čovjek. — Jim Ross? On nije stranac.
— Mislimo da bi mogao biti. Mogu li se poslužiti telefonom?
— Hm, možete. — Okrenuo se prema svojoj obitelji. —
Hajde, svi natrag u kuhinju.
Preston je nazvao Charles Street i spojili su ga sa sir
Bernardom Hemmingsom koji je još uvijek bio u Corku. Burkinshaw
je već uporabio policijsku radio-mrežu da obavijesti Cork na
zakamufliranom jeziku da je »mušterija« kod
kuće u Ipswichu i da je »taxi« na raspolaganju u blizini.
— Preston? — reče glavni direktor s druge strane linije. —
Johne? Gdje ste točno?
— U maloj ulici s obiteljskim kućama Cherryhayes Closeu u
Ipswichu — reče Preston. — Paklenski smo gonili »prijatelja«.
Siguran sam ovaj put da je to njegova baza.
— Mislite li da je vrijeme da uđemo unutra?
— Da, sir, mislim. Bojim se da bi mogao biti naoružan.
Mislim da znate o čemu govorim. Vjerujem da to nije za Posebnu
granu ili lokalne policijske snage.
Rekao je glavnom direktoru što želi, zatim spustio slušalicu i
nazvao sir Nigela Irvinea u Sentinel Houseu.
— Pa, Johne, slažem se — reče »C« kad je dobio istu
informaciju. — Ako ima kod sebe ono što mislimo, bit će bolje da
vam daju ono što tražite. PAS.
Dobiti suradnju Posebnog Air Servicea, elitne britanske ekipe
raznih stručnjaka za infiltriranje, promatranje i (katkad) gradske
napade, nije tako lako kako to možda sugerira većina avanturističkih
televizijskih drama.
PAS nikada ne djeluje na vlastitu inicijativu. Prema Ustavu,
on može, kao i bilo koji dio oružanih snaga, djelovati jedino unutar
Ujedinjenog Kraljevstva kao pomoć državnoj vlasti, tj. policiji. Tako
prividno lokalna policija ostaje nad cjelokupnom komandom
operacije. U stvarnosti, kad ljudi iz PAS-a jednom dobiju naređenje
»kreći«, lokalnoj se policiji savjetuje da odstupi natrag.
Prema zakonu, šef policije područja u kojemu se zbio neki
događaj, za kojeg se drži da s njime ne može izići na kraj lokalna
policija bez pomoći, čovjek je koji mora formalno zatražiti
Ministarstvo unutrašnjih poslova da dođe PAS. Može se dogoditi da
se šefu policije »savjetuje« da zatraži pomoć, stigne li savjet s
dovoljno visoke instance, a on bi morao biti vrlo odvažan čovjek da
to odbije.
Kad šef policije podnese formalni zahtjev stalnom podsekretaru u Ministarstvu unutrašnjih poslova, ovaj će ga posljednji
proslijediti do svog pandana u Ministarstvu obrane koji će, po redu,
o tom zahtjevu obavijestiti direktora Vojnih operacija, a direktor
VO-a će alarmirati PAS u njihovoj bazi u Herefordu.
To što se postupak može izvesti za nekoliko minuta, valja
zahvaliti djelomično činjenici što se on uvježbavao, ponavljao i
oštrio do savršenstva bezbroj puta; a djelomično i činjenici da u
britanskom establishmentu, kad se od njega zahtijeva da djeluje brzo,
ima dovoljno međusobnih veza koje dopuštaju da se mnogo
postupaka zadrži samo na verbalnoj razini, a neizbježni papiri
ostavljaju se za sređivanje kasnije. Britanska birokracija možda se
Britancu čini polaganom i dosadnom, no ona je strelovito brza u
usporedbi sa svojim europskim i američkim pandanima.
Većina britanskih šefova policije obvezatno je bila u Herefordu kako bi upoznala jedinicu jednostavno nazvanu »Puk« i kako
bi im se pokazalo kakva im točno pomoć može stajati na
raspolaganju, ako je zatraže. Nekolicina je bila impresionirana.
Tog jutra, šefu policije u Suffolku iz Londona je bilo
saopćeno o teškoj situaciji u kojoj se našao, u vezi s osumnjičenim
stranim agentom za kojega se vjeruje da je naoružan i da ima bombu,
a koji se nalazi u Cherryhayes Closeu, u Ipswichu. Stupio je u vezu
sa sir Hubertom Villiersom u Whitehallu, gdje se njegov poziv i
očekivao. Sir Hubert je izvijestio svog ministra i svog kolegu,
sekretara Kabineta, koji je pak obavijestio premijerku. Kad je
pribavljen pristanak Downing Streeta, sir Hubert je proslijedio
politički čist zahtjev sir Peregrineu Jonesu u Ministarstvu obrane,
koji je uostalom već sve znao jer je već prije razgovarao sa sir Martinom Flannervjem. Za šezdeset minuta od prvog kontakta između
Ministarstva unutrašnjih poslova i šefa policije u Suffolku, direktor
Vojnih operacija razgovarao je putem »sigurne« linije s
komandantom PAS-a u Herefordu.
Borbena ruka PAS-a temeljena je po sistemu četvorke. Četiri
čovjeka čine jednu patrolu, četiri patrole trupu, a četiri trupe
eskadron. Četiri eskadrona su »sablje« A, B, D i G. Oni se
izmjenjuju na različitim dužnostima PAS-a: Sjeverna Irska, Srednji
istok, obuka u džungli, kao i posebni projekti, nezavisno od stalnih
zadataka NATO-a. Drže jedan eskadron u Herefordu, uvijek
spreman u slučaju potrebe.
Dužnost obično traje od šest do devet mjeseci, a ovaj je
mjesec u Herefordu bio stacioniran eskadron B. Kao i obično, jedna
je grupa bila pripravna nastupiti za pola sata, a druga bi bila u stanju
pripravnosti za dva sata. Četiri trupe u svakom eskadronu uvijek su
Zračna jedinica (padobranci), Brodska jedinica (mornarica
izvježbana za kanue i podvodne vještine), Planinarska jedinica
(planinari) i Mobilna jedinica (naoružani Land Roveri).
Kad je brigadni general Jeremy Gripps završio razgovor s
Londonom, zadatak da odu u Ipswich dobila je Sedma jedinica,
padobranci B eskadrona.
— Što obično radite u ovo vrijeme? — upita Preston kućevlasnika čije je ime bilo Adrian. Mladi rukovodilac upravo je
završio telefonski razgovor s pomoćnikom šefa kriminalističke
policije koji je bio u centrali na uglu Civic Drivea i Elm Streeta. Ako
je u mislima gospodina Adriana i postojala bilo kakva skrivena
sumnja o autentičnosti njegova neočekivanog gosta pola sata prije,
sada je bila raspršena. Preston je predložio Adrianu da nazove; sad je
bio ispravno uvjeren da policija Suffolka stoji iza službenika MI5
koji je bio u njegovoj dnevnoj sobi.
Također mu je rečeno da bi čovjek preko puta ceste mogao
biti naoružan i opasan te da će se morati obaviti i hapšenje kasnije
toga dana.
— Pa, odvezem se na posao oko četvrt do devet, to je za
deset minuta. Oko deset, moja žena Lucinda vodi Samanthu u vrtić.
Obično obavi kupovinu, pokupi Samanthu u podne i vraća se kući.
Pješice. Kući s posla dolazim oko osamnaest I trideset, autom,
naravno.
— Želio bih da uzmete slobodan dan — reče Preston. —
Nazovite svoj ured I javite da se ne osjećate dobro. Ali napustite
kuću u uobičajeno vrijeme. Na vrhu ceste, gdje se Belstead Road
spaja s prilazom Havesu, čekat će vas policijski automobil.
— A što je s mojom ženom i djetetom?
— Htio bih da gospođa Adrian čeka ovdje do uobičajenog
vremena, tada da ode sa Samanthom i odšeta do gore i pridruži vam
se. Postoji li neko mjesto gdje možete otići preko dana?
— Moja majka je u Felixstoweu — nervozno reče gospođa
Adrian.
— Možete li kod nje provesti dan? Možda čak i večer?
— A što je s našom kućom?
— Uvjeravam vas, gospodine Adriane, ništa joj se neće
dogoditi — optimistički reče Preston. Mogao je dodati da će biti ili
neoštećena ili će iščeznuti, krenu li stvari loše. — Moram vas
zamoliti da meni i mojim kolegama dopustite da nam posluži kao
promatračko mjesto zbog čovjeka preko puta. Dolazit ćemo i isto
tako odlaziti kroz zadnja vrata. Nećemo počiniti apsolutno nikakvu
štetu.
— Što ti misliš, draga? — gospodin Adrian upita svoju ženu.
Ona je klimnula.
— Želim samo Samanthu odvesti odavde — reče.
— Za jedan sat, obećavam vam — reče Preston. — Gospodin
Ross preko puta bio je budan cijele noći jer smo ga slijedili.
Vjerojatno spava, a u svakom slučaju, policija neće krenuti na kuću
prije poslijepodneva, a možda čak rane večeri.
— U redu — reče Adrian. — Učinit ćemo tako. Nazvao je
ured kako bi se ispričao za taj dan i odvezao se petnaest minuta prije
devet sati. Kroz svoj gornji prozor u spaavonici, Valerij Petrovski
vidio ga je kako odlazi. Rus se pripremao da uhvati nekoliko sati
sna. Na ulici se nije dogodilo ništa neuobičajeno. Adrian uvijek
odlazi na posao u to vrijeme.
Preston je opazio prazno zemljište iza broja 9. Nazvao je
Harryja Burkinshawa i Barneya koji su došli kroz stražnji ulaz,
klimnuli zbunjenoj gospođi Adrian I popeli se do prednje spavaonice
da ponovno preuzmu ono čim su se bavili cijelog života —
promatranje. Ginger je pronašao uzvisinu pola kilometra dalje s koje
je mogao vidjeti rukavac rijeke Onvell, dokove s njezinih strana i
mali kućni zemljišni posjed koji se prostirao dolje. S dvogledom je
mogao držati na oku stražnji dio kuće na broju 12 u Cherryhayes
Closeu.
— Kuća gleda na stražnji vrt druge kuće u Brackenhavesu —
reče Prestonu preko radija. — Nema znakova nikakvih pokreta u
kući ili vrtu. Svi prozori su zatvoreni, to je čudno po ovom vremenu.
— Nastavi gledati — reče Preston. — Bit ću ovdje. Budem li
morao ići, Harry će preuzeti.
Sat kasnije, gospođa Adrian i njezino dijete mirno su izišle iz
kuće i otišle.
U samom gradu odvijala se jedna druga operacija. Šef
policije, koji je napredovao u uniformiranoj grani, izvijestio je o
detaljima operacije pomoćnika šefa kriminalističke policije, glavnog
nadzornika Petera Lowa.
Low je imao dvojicu detektiva u Town Hallu koji su iskopali
u poreznom odjelu da je kuća-meta vlasništvo stanovitog gospodina
Johnsona, no računi za porez morali se se slati Oxborrowsu,
posredniku za kupnju i prodaju. Agentima je objašnjeno da je
gospodin Johnson bio u Saudijskoj Arabiji i da je kuća bila
iznajmljena nekom gospodinu Jamesu Duncanu Rossu. Druga slika
Rossa, alias Timothyja Donnellyja, snimljena na ulicama Damaska,
telexom je poslana u Ipswich I pokazana kod Oxborrowsa gdje su
identificirali zakupca.
Stambeni blok Town Hali također je niknuo zahvaljujući
arhitektima koji su projektirali i Hayes, pa su od njih pribavljeni
detaljni nacrti katova kuće broj 12. Oni su bili čak i više od pomoći;
naime druge kuće, identične dizajnom do zadnjeg detalja, građene su
i drugdje u Ipswichu, pa se otkrilo da je jedna još uvijek prazna. Bila
bi od koristi napadačkoj ekipi PAS-a; znali bi točan raspored kuće
kad bi ušli.
Drugi dio dužnosti Petera Lowa bio je pronaći neku »bazu«
kad stignu ljudi iz PAS-a. »Baza« je morala biti privatna, skrivena i
brzo na raspolaganju, s prilazom za vozila i telefonskom vezom.
Pronašli su prazno skladište dolje na Eagle Wharfu, a vlasnik je
pristao da ga posudi policiji za »vježbu«.
Imalo je velika klizna vrata koja su se mogla otvoriti tako da
prime cijeli konvoj vozila i zatvoriti se, kako bi ga držala podalje od
radoznalih očiju, zatim prostor dovoljno širok da se podigne kopija
kuće u Havesu, zaštitni paravan od platna i mali ured sa staklima sa
strane koji je služio kao operativna soba.
Nešto prije podneva, vojni izviđački helikopter prošibao je
prema udaljenoj strani ipswichskog gradskog aerodroma i izbacio
trojicu muškaraca. Jedan je bio komandant PAS puka, brigadni
general Cripps, drugi je bio operativni oficir major tog puka, a treći
komandir ekipe, kapetan Julian Lyndhurst. Svi su bili u civilnim
odijelima, nosili su torbe u kojima su bile uniforme, a čekao ih je
neoznačen policijski automobil koji ih je odveo ravno do baze gdje
je policija smjestila štab svoje operacije.
Glavni nadzornik Low izvijestio je o situaciji trojicu oficira u
okviru svojih mogućnosti, a to je bilo ono što mu javiše iz Londona.
Razgovarao je telefonski s Johnom Prestonom, no još ga nije susreo.
— Tu je neki John Preston, koliko razumijem — reče
brigadni general Cripps — koji je terenski kontrolor iz MI5. Je li on
ovdje negdje?
— Vjerujem da je još uvijek na promatračkom mjestu preko
puta mete — reče Low — u kući u koju se smjestio. Mogu ga
nazvati i zamoliti da iziđe otraga i pridruži nam se ovdje.
— Pitam se, gospodine — reče kapetan Lyndhurst svom
komandiru — ne bih li mogao otići ravno tamo. Dajte mi priliku da
bacim prvi pogled na »utvrdu«, a mogao bih se vratiti s tim
momkom Prestonom.
— U redu, auto ionako mora ići tim pravcem u komandu —
reče.
Petnaest minuta kasnije policajac pokaže kapetanu stražnja
vrata kuće na broju 9 na uzvisini preko puta ušća Eagle Wharfa. Još
uvijek u civilnom odijelu, dvadesetdevetogodišnji kapetan prođe
preko neravnog zemljišta, preskoči vrtnu ogradu i uđe kroz stražnja
vrata. U kuhinji je susreo Barneya koji je pripremao šalicu čaja na
štednjaku gospođe Adrian.
— Lyndhurst — reče oficir — iz Puka. Je li gospodin Preston
ovdje?
— Johne — Barney pozove gore uz stepenice hrapavo
šapćući, jer se očekivalo da je kuća prazna — ovdje je jedan prijatelj
koji te traži.
Lyndhurst se popeo do spavaonice gdje je pronašao Johna
Prestona i predstavio se. Harry Burkinshaw je promrmljao nešto o
šalici čaja i otišao. Kapetan je zurio preko puta ceste na kuću broj 12.
— Izgleda da još postoje neke pukotine u našoj informiranosti — otezao je Lyndhurst. — Što mislite, tko je točno unutra?
— Vjerujem da je jedan sovjetski agent — reče Preston —
ilegalac, koji ovdje tajno živi kao James Duncan Ross.
Srednjih tridesetih, srednje visine i građe, vjerojatno vrlo
vješt, vrhunski profesionalac.
Pružio je Lyndhurstu fotografiju snimljenu na ulici Damaska.
Kapetan ju je proučavao sa zanimanjem.
— Je li još netko unutra?
— Možda. Ne znamo. Ross sigurno. Možda ima nekog
pomoćnika. Ne možemo razgovarati sa susjedima. U takvoj Četvrti
nikad ih ne bismo mogli zaustaviti da glupavo bulje. Ljudi koji ovdje
stanuju rekoše prije no što su otišli kako su sigurni da živi sam. No
to ne možemo dokazati.
— I prema izvještaju što smo ga dobili, mislite da je
naoružan, možda i opasan. Malo previše za lokalne dečke, čak i s
revolverima, hm?
— Da, vjerujemo da ima kod sebe bombu. Morao bi biti
zaustavljen prije negoli nešto s njom učini.
— Bombu, ha? — reče Lyndhurst očigledno gubeći
zanimanje. Dva put je putovao u Sjevernu Irsku. — Dovoljno veliku
da učini gužvu u kući ili čak cijeloj ulici?
— Malo veću od toga — reče Preston. — Ako smo u pravu,
to je mala atomska bomba.
Visoki oficir potpuno skrene pogled s kuće preko puta ceste,
a njegove svijetle plave oči zadržaše se na Prestonovima.
— Prokletstvo — reče — impresioniran sam.
— Pa, to nam je plus — reče Preston. — Usput, želim ga i
želim ga živog k tomu.
— Hajdemo natrag do dokova da porazgovaramo s
komandantom — reče Lyndhurst.
Dok je Lyndhurst bio u Cherryhayes Closeu, na aerodrom su
stigla još dva helikoptera iz Hereforda, puma i chinook. U prvom je
bila napadačka ekipa, u drugom njihova brojna i tajanstvena oprema.
Ekipa je bila pod privremenim vodstvom zamjenika
komandira ekipe, veterana, narednika po imenu Steve Bilbow. Bio je
nizak, tamnoput i žilav kao stara koža na čizmama, bistrih crnih
očiju i vazda spreman na smijeh. Kao i svi stariji podoficiri u Puku,
bio je dugo s njima, što je u njegovu slučaju bilo petnaest godina.
PAS je neuobičajena jedinica i po tome što su gotovo svi
oficiri privremeno priključeni u nju iz svojih »izvornih« pukova, i
ostaju obično dvije do tri godine prije no što se vrate u svoje izvorne
jedinice. Jedino obični vojnici ostaju u PAS-u: i to ne svi, već samo
najbolji. Čak i komandant, koji je obično već prije u svojoj karijeri
služio u Puku, kao komandant ostaje kratko vrijeme.
Samo nekolicina oficira ostaju duže, a oni su svi na
pozadinskim opskrbnim tehničkim mjestima u štabu PAS-a.
Steve Bilbow došao je kao vojnik iz Padobranskog puka,
odslužio svoj rok službe, zbog zasluga bio izabran da ostane u Puku i
napredovao do narednika. Bio je na dva borbena putovanja u
Dhofaru, znojio se kroz džungle Belizea, smrzavao se bezbroj noći u
zasjedama u Južnom Armaghu i odmarao se u Cameron Highlandsu
u Maleziji. Pomogao je u obučavanju ekipa zapadnonjemačkog
GSG-9, a u Americi je radio s grupom Delta Charlieja Beckwitha.
Poznavao je dosadu beskrajnog ponavljanja treninga, koji je
dovodio ljude iz PAS-a do stupnja krajnje vještine, ali i uzbudljive
operacije: trčanje pod vatrom pobunjenika u brdima Omana, vođenje
tajnog voda protiv republikanskih revolveraša u Istočnom Belfastu i
imao je petsto padobranskih skokova, većinu od njih s velikih
nadmorskih visina i s niskim otvaranjem padobrana.
Na njegovu žalost, bio je u rezervnoj ekipi kad su njegove
kolege osvojile iransku ambasadu u Londonu 1981, te nije bio
pozvan.
Ostatak ekipe sačinjavali su jedan fotograf, tri kolekcionara
informacija, osam sniperista i devet napadača. Steve se nadao i
molio da će on voditi napadačku ekipu. Nekoliko neoznačenih
policijskih kombija dočekalo ih je na aerodromu I odvezlo do baze.
Kad su Preston i Lyndhurst stigli u skladište, došla je i ekipa te
rasporedila svoju opremu po podu pred zbunjenim pogledom
nekolicine policajaca iz Ipswicha.
— Zdravo, Steve — reče kapetan Lyndhurst. — Sve OK?
— Zdravo, šefe. Da, sve je dobro. Samo sređujemo stvari.
— Vidio sam utvrdu. To je mala privatna kuća. Jedan stanar
poznat, možda su dvojica. I bomba. Bit će to mali napad, neće biti
prilike za više njih. želim da ti uđeš prvi.
— Pokušaj me zaustaviti, šefe — iskesio se Bilbow.
Narednik Bilbow ugleda Prestona i njegovo lice ozari sretan
osmijeh.
— Major Preston ... gospode, prošlo je mnogo vremena.
Preston ispruži ruku I nasmije se.
Posljednji je put vidio Stevea Bilbowa kad se, nakon
ponovne pucnjave u Bogsideu, sklonio u jednu »sigurnu« kuću, koju
su držala četvorica iz PAS-a a pod Bilbowovom komandom. Osim
toga, obojica su bila bivši padobranci, što je uvijek značilo vezu.
— Sad sam u »petici« — reče Preston — terenski kontrolor
ove operacije, barem što se tiče »petice«.
— Što imaš za nas — upita Steve.
— Rusa. Agenta KGB-a. Vrhunskog profesionalca.
Vjerojatno je prošao specnaz tečaj, zato će biti dobar, brz i vjerojatno
naoružan.
— Krasno. Specnaz, ha? Vidjet ćemo koliko su zaista dobri.
Sva trojica nazočnih znala su za vojnike specnaza, izvrsne
ruske elitne sabotere, sovjetski ekvivalent PAS-u.
— Žao mi je što prekidam zabavu, no ispričat ćete nam po
putu — reče Lyndhurst.
On i Preston popeše se uz stepenice do gornjeg ureda gdje su
susreli brigadnog generala Crippsa, majora, zamjenika šefa
kriminalističke policije, glavnog nadzornika Lowa i obavještajne
kolacionare PAS-a. Preston je proveo sat vremena podnoseći što je
mogao cjelovitiji izvještaj i atmosfera je postala krajnje ozbiljna.
— Imate li bilo kakav dokaz da je unutra atomska bomba —
konačno upita zamjenik šefa kriminalističke policije.
— Ne, gospodine. Zaustavili smo tek jedan njezin dio u
Glasgowu koji je bio namijenjen nekome tko tajno djeluje u ovoj
zemlji. Stručnjaci kažu da nema nikakvu drugu poznatu uporabu na
ovome svijetu. Znamo da je čovjek u onoj kući sovjetski ilegalac —
Mossad ga je uslikao na ulicama Damaska. Njegova veza s tajnim
odašiljačem u Chesterfieldu potvrđuje što je. Dakle, prepušteno mi je
da sam zaključujem. Ako dio uzet u Glasgowu nije bio namijenjen
konstrukciji male atomske bombe u Britaniji, čemu onda služi, do
vraga? Nisam došao ni do jednog mogućeg objašnjenja. Što se tiče
Rossa, ukoliko u Britaniji KGB ne postavlja dvije velike tajne
operacije, taj je dio bio namijenjen njemu.
— Da — reče Cripps — mislim da se moramo složiti s time.
Moramo prihvatiti da je tamo. Ako nije, morat ćemo porazgovarati s
prijateljem Rossom prilično ozbiljno.
Glavni nadzornik Low imao je jednu privatnu moru. Morao
je prihvatiti da ne postoji drugi način, već jurišati na kuću; pokušao
je predvidjeti kako bi izgledao Ipswich, eksplodira li bomba.
— Ne bismo li mogli evakuirati ljude? — upita s malo nade.
— Primijetio bi — Preston će glatko. — Mislim da će nas,
shvati li da je uništen, raznijeti sve zajedno sa sobom.
Vojnici su klimnuli. Znali su da bi duboko u sovjetskoj Rusiji
i oni morali učiniti isto.
Prošlo je vrijeme ručka, a da nitko to nije ni primijetio. Hrana
je bila suvišna. Poslijepodne je prošlo u izviđanju i pripremi.
Steve Bilbow vratio se na aerodrom s fotografijom i jednim
policajcem.
Preletjeli su jedanput scoutom duž ušća Orwella, prilično
podalje od Hayesa, no rutom s koje su Hayes mogli držati na oku.
Policajac je pokazao kuću; fotograf je ispucao pedeset fotografija,
dok je Steve napravio dugačku snimku video-kamerom za
prikazivanje u bazi.
Cijela napadačka ekipa, još uvijek u civilnim odijelima, otišla
je s policajcem da vidi kopiju kuće koja je sagrađena prema istim
planovima istih arhitekata.
Kad su se vratili u prebivalište, mogli su vidjeti utvrdu na
video-recorderu I na fotografijama snimljenim izbliza.
Ostatak poslijepodneva proveli su u skladištu, vježbajući s
kopijom kuće što ju je policajac pomogao sagraditi pod nadzorom
PAS-a na podu. Bila je samo od drvenih greda i jute, no njezine
dimenzije bile su savršene i otkrivale su jedan važan faktor: prostor
unutar kuće bio je vrlo ograničen.
Uska prednja vrata, uski hodnik, pritiješnjene stepenice i
male sobe.
Kapetan Lyndhurst odlučio je koristiti samo šestoricu
napadača na žaljenje četvorice koji su bili izostavljeni. Bit će takoner
i tri sniperista; dvojica u gornjoj spavaonici Adrianovih, a jedan na
brežuljku s kojeg se vidio vrt otraga.
Stražnji dio broja 12 u Cherryhayes Closeu pokrivat će
dvojica od šestorice Lyndhurstovih napadača. Oni će biti u punoj
opremi, no njihova će borbena odijela biti skrivena ispod civilnih
kišnih kabanica. Do Brackenhaves Closea će ih odvesti neoznačeni
policijski automobil. Tu će se iskrcati i, ne pitajući vlasnika kuće za
dopuštenje, proći će kroz prednji vrt kuće, te bočnim prolazom
izmenu kuće i garaže doći do stražnjeg vrta.
Tu će skinuti kišne ogrtače, preskočiti preko vrtne ograde i
zauzeti položaj u stražnjem vrtu »utvrde«.
— Preko vrta bi mogla biti razapeta žica za pecanje —
upozorio je Lyndhurst. — No vjerojatno tek blizu stražnjeg dijela
kuće. Stoga stanite dovoljno daleko. Na znak, želim jednu granatu za
omamljivanje ravno kroz prozor spavaonice, a drugu kroz kuhinjski
prozor. Zatim otkačite vaše automate i držite položaj. Ne pucajte u
kuću. Steve i momci ući će sprijeda.
Ljudi iz »stražnjeg napada« klimnuše. Kapetan Lyndhurst
znao je da on neće biti u napadu. Nekoć poručnik u Kings Dragoon
Guards, sada je bio na svom prvom zadatku s PAS-om i imao je
kapetanski čin jer PAS nije imao oficire s nižim činom. Vratit će se
kao poručnik u svoj izvorni puk za godinu dana, premda se nadao da
će kasnije doći u PAS kao komandir eskadrona.
Također je znao za tradiciju PAS-a koja nije bila uobičajena
kod ostalih rodova vojske: oficiri sudjeluju u borbama u pustinji ili
džungli, no nikada u urbanoj sredini. Samo podoficiri i vojnici
izvršavaju napade.
Glavni napad, složio se Lyndhurst s komandantom i oficirom
te operacije, bit će sprijeda. Kombi će se dovesti tiho i iz njega će
izići četvorica napadača.
Dvojica će zauzeti prednja vrata: jedan s »wingmasterom«,
drugi s tri i pol kilograma teškim kovačkim maljem i/ili rezačem za
željezo, bude li potrebno.
U trenutku kad vrata padnu, napadači iz prve linije upast će
unutra, Steve Bilbow i jedan kaplar. Ekipa s vrata odbacit će
»wingmaster« i malj, istrgnuti automate s grudi i ući u hodnik kako
bi štitili prvi par.
Prilikom ulaska u hodnik, Steve će zakoračiti ravno pokraj
stepenica prema vratima dnevne sobe s lijeve strane. Kaplar će
pojuriti uz stepenice da zauzme prednju spavaonicu. Od dvojice koja
će ih pokrivati (prijašnja ekipa s vrata), jedan će slijediti kaplara uz
stepenice u slučaju da je »prijatelj« u kupaonici,
a drugi Stevea u dnevnu sobu.
Prasak »wingmastera« bit će znak za dvojicu u stražnjem vrtu
da bace granate u dvije stražnje prostorije, kuhinju i spavaonicu.
Prema tomu, u trenutku kad uđu, bilo tko da se nalazi u kuhinji ili
spavaonici teturat će uokolo pitajući se što ga je snašlo.
Prestonu koji se dobrovoljno javio da se vrati na promatračko
mjesto, bilo je dopušteno da sluša detalje napada.
Već je znao da je PAS bio jedini puk u britanskoj armiji
kojemu je bilo dopušteno da izabere oružje širokog arsenala. Za
napad izbliza izabrali su njemački automat »Hecker and Koch«
kalibra devet milimetara sa sklopivim kundakom.
Automat obično nose koso preko grudi, s dva okvira. Tako su
im ruke bile slobodne za otvaranje vrata, za ulazak kroz prozore ili
pak ubacivanje granata za omamljivanje. Kad se to učini, jednim
trzajem automat se skida s grudi I spreman je za paljbu za manje od
pola sekunde.
Što se tiče otvaranja vrata, praksa je pokazala da je brže
razvaliti obje šarke negoli bravu. Za taj posao davali su prednost
Remingtonovoj »wingmaster« repetirki, no s velikim zrnom a ne
sačmom.
Osim tih igračaka, jedan od razvaljivača vrata trebat će čekić
i rezač za željezo u slučaju da se vrata, kad popuste šarke, drže za
svoj drugi kraj s nekoliko zasuna ili lancem. Nosili su i granate za
omamljivanje, koje su trebale privremeno zaslijepiti svojim bljeskom
i zaglušiti praskom, ali ne i ubiti.
Konačno, svaki će čovjek o boku imati i devetmilimetarski
»browning« automatic s trinaest metaka.
Za vrijeme napada, istakao je Lyndhurst, bitna je sinhronizacija. Odlučio je da napad počne u 21.45, kad će u Closeu biti
dovoljno mračno, no još uvijek ne i najmrklija noć.
On će motriti na metu iz kuće Adrianovih preko puta ceste, a
bit će i u radio-vezi s kombijem koji će voziti napadače. Tako će on,
bude li u 21.44 prolazio kakav pješak, moći javiti vozaču kombija da
zaustavi dok ne budu »čista« vrata »utvrde« koju će napasti. Na taj je
način mogao kontrolirati prilaženje ekipe. Policijski automobil, koji
će dovesti dva čovjeka do njihova položaja u vrtu otraga, također će
biti na istoj valnoj dužini i iskrcat će tu dvojicu devedeset sekundi
prije no što padnu prednja vrata.
Imao je i zadnju lukavštinu. Dok će kombi ići duž Closea,
nazvat će Rossa s Adrianova telefona. Već je znao da se telefon u
svim tim kućama nalazi na stoliću u hodniku. Namjera je bila udaljiti
sovjetskog agenta od njegove bombe, gdje god da se ona nalazila, i
dati mogućnost napadačima da brzo pucaju.
Kao i obično, pucat će se po dva metka iz svakog automata.
Premda HK može isprazniti svoj okvir od trideset metaka za
nekoliko sekundi, PAS je dovoljno precizan, čak i u smušenim
uvjetima terorističko-otmičarskih situacija, da ograniči svoju
pucnjavu na ispaljivanje dva metka i jedno ponavljanje. Svatko u
koga bi se ispucale te četiri runde brzo bi se osjećao vrlo loše. Takva
ekonomija također zadržava taoca živog.
Odmah nakon operacije, policija će u velikom broju ući u
Close da smiri neizbježnu gomilu koja će navaliti iz susjednih kuća.
Policijski kordon bit će postavljen uokolo ispred kuće, dok će
napadači izići straga, prijeći vrtove I ukrcati se u svoj kombi koji će
do tada čekati u Brackenhaves Closeu. Što se tiče unutrašnjosti
»utvrde«, civili će je preuzeti. Šesteročlana ekipa iz Aldermastona
trebala je stići u Ipswich te večeri.
U šest sati Preston napusti bazu i vrati se na promatračko
mjesto u kuću Adrianovih, u koju je neprimijećeno ušao otraga.
— Upravo su se upalila svjetla — reče Harry Burkinshaw
kad mu se Preston pridružio u spavaonici. Preston je mogao vidjeti
da su povučem zastori u dnevnoj sobi kuće preko puta, no vidio se
odsjaj rumenila kroz staklena prednja vrata.
— Mislim da sam vidio micanje iza mrežastih zastora u
gornjoj spavaćoj sobi upravo kad si otišao — reče Barney. — Ali
nije upalio svjetlo; pa, nije ni trebao. Bilo je to nešto poslije ručka. U
svakom slučaju, nije izišao van.
Preston je nazvao Gingera na brežuljku, no stvar je bila ista.
Ni otraga nije bilo nikakvog kretanja.
— Za nekoliko sati će se smračiti — rekao mu je Ginger
putem radio-prijemnika.
— Pogled će se nakon toga pogoršati.
Valerij Petrovski spavao je nemirno i loše. Nešto prije jedan
posve se razbudio, ustao i buljio kroz mrežasti zastor iz svoje
spavaće sobe na kuću preko puta.
Nakon deset minuta dignuo se iz kreveta, otišao u kupaonicu
i obrijao se. U dva sata spremio si je lagani ručak u kuhinji i pojeo ga
za kuhinjskim stolom, povremeno pogledavajući na stražnji vrt gdje
je tanka nevidljiva žica za pecanje bila razapeta duž vrta s jedne na
drugu stranu i namotana na kolotur. Kolotur je bio pričvršćen za dno
praznih limenki. Olabavio bi napetost žice kad je bio izvan kuće, a
napeo kad bi bio kod kuće. Još nitko nije srušio limenke uz zveket.
Poslijepodne je odmicalo. Nije bilo neprirodno, s obzirom na
ono što se nalazilo u njegovoj dnevnoj sobi, što je bio napet a sva
njegova čula na oprezu. Pokušao je čitati, no nije se mogao
koncentrirati. Moskva mora da je primila njegovu poruku prije
dvanaest sati. Slušao je neku glazbu s radija, a zatim se u šest sati
preselio u dnevnu sobu. Premda je mogao vidjeti vedru ljetnu večer
na pročeljima kuće nasuprot, njegova je kuća gledala na istok, pa je
sada bila u sjeni. Tama će se i nadalje u njegovoj dnevnoj sobi
pojačavati. Navukao je zastore kao i uvijek prije no što je upalio
lampu za čitanje, a zatim, nemajući što bolje raditi upalio je
televizor. Kao i obično, na programu je dominirala izborna
kampanja.
U bazi-skladištu napetost je rasla. Obavljale su se posljednje
pripreme na kombiju napadača, jednostavnom sivom volkswagenu s
pomičnim bočnim vratima.
Dvojica još neiskorištenih napadača u civilnim odijelima bit
će naprijed, jedan će voziti a drugi biti u radio-vezi s kapetanom
Lyndhurstom. Provjeravali su te radio-prijemnike, kao i svaki drugi
dio opreme.
Do ulaza u Hayes, kombi će voditi neoznačeni policijski
automobil; vozač kombija zapamtio je plan Hayesa i znao je kako
pronaći Cherryhayes Close. Kad uđu u Hayes doći će pod kontrolu
kapetana koji će sjediti pokraj prozora. Stražnji dio kombija bio je
obložen polistirolom da spriječi zveckanje metala o metal.
Napadačka ekipa bila je obučena i »opskrbljena«. Svaki je
čovjek preko svojega rublja navukao standardno crno jednodijelno
odijelo od materijala otpornog na vatru. Nakon toga, slijedi lagani
»oklop« za tijelo koji apsorbira udarac metka.
Nakon tog »oklopa« trebali su staviti zaštitne košulje kako bi
još više ublažili prodiranje zrna.
Preko svega toga dolazi drugi »oklop« koji drži napadačevo
oružje, automat, granate i revolver. Na nogama su nosili čizme za
pustinju s visokim sarama I debelim gumenim donovima, koje su
bile poznate kao »pustinjske čizme«i čija bi se boja jedino mogla
opisati kao »prljava«. Kapetan Lynd-hurst posljednji je put popričao
sa svakim čovjekom, a najduže s brojem dva, Steveom Bilbowom.
Naravno, nije bilo spominjanja dobre sreće; bilo što, ali nikada
»sretno«. Zatim je komandir otišao na promatračko mjesto.
Ušao je u kuću Adrianovih nešto poslije osam. Preston je
osjećao kako napetost struji iz tog čovjeka. U 8.30 zazvonio je
telefon. Barney je bio u hodniku tako da je on podigao slušalicu. Tog
je dana bilo nekoliko poziva. Preston je odlučio da bi bilo beskorisno
ne javiti se; netko bi mogao svratiti u kuću. Svaki put, pozivaocu je
rečeno da su Adrianovi kod njezine majke preko dana i da se javlja
jedan od ličilaca iz ekipe koja renovira dnevnu sobu. Nijedan
pozivalac nije odbio prihvatiti to objašnjenje. Kad je Barney spustio
slušalicu, kapetan Lyndhurst je izišao iz kuhinje sa šalicom čaja.
— Za vas — reče i vrati se gore.
Od devet nadalje, napetost je postojano rasla. Lyndhurst je
potrošio mnogo vremena razgovarajući preko radio-prijemnika s
bazom iz koje su u 21.15 sivi kombi i policijski auto kao pratilac
krenuli prema Hayesu. U 21.33 neka dva vozila došla su do
kompleksa na Belstead Roadu, dvjesto metara od mete. Morali su
napraviti stanku i pričekati. U 21.41 gospodin Armitage izašao je
van kako bi ostavio četiri boce za mlijeko. Oklijevao je, zastao je da
pogleda u mraku svoje kameno korito za cvijeće. Zatim je pozdravio
susjeda preko puta ceste.
— Vrati se unutra, ti stara budalo — prošaputao je
Lyndhurst, stojeći u dnevnoj sobi i zureći preko ceste u svjetla iza
zastora u »utvrdi«. U 21.42 neoznačeni policijski auto, s dvojicom
koja su bila odrenena za stražnji vrt, bio je u Brackenhayesu i čekao.
Deset sekundi kasnije, gospodin Armitage zaželio je svom susjedu
laku noć i vratio se unutra.
U 21.43 sivi kombi ušao je u usku ulicu po imenu Gorsehayes, prilaznu cestu za cijeli kompleks. Stojeći u hodniku pokraj
telefona, Preston je mogao čuti razgovor izmenu vozača kombija i
Lyndhursta. Kombi se približavao polako i tiho prema ulazu u
Cherryhayes.
Na ulici još uvijek nije bilo ni jednog pješaka. Lyndhurst je
naredio dvojici određenih za stražnji vrt da napuste policijski
automobil i krenu.
— Ulazimo u Cherryhayes za petnaest sekundi — promumlja suvozač iz kombija.
— Polakše, unite za trideset sekundi — odvrati Lyndhurst. —
Uđite sad u Close — reče dvadeset sekundi kasnije.
Iza ugla je došao kombi, prilično polagano.
— Osam sekundi — mrmljao je Lyndhurst u prijemnik, a
zatim nervozno šapnuo Prestonu.
— Zovite sad.
Kombi je krstario po Closeu, prošao pokraj vrata kuće broj
12 i stao ispred korita za cvijeće gospodina Armitagea. To je bilo
hotimice; napadači su htjeli da se iskosa približe »utvrdi«.
Podmazana bočna vrata kombija glatko su se otvorila i četvorica u
crnom izišla su u potpunoj tišini u mrak. Nije bilo trčanja, teških
koraka ili hrapavih povika. Uvježbanim redom mirno su prešli preko
vrta gospodina Armitagea, zaobišli parkirani automobil gospodina
Rossa i došli do prednjih vrata broja 12. Čovjek s wingmasterom
znao je na kojoj su strani šarke. Prije no što je stao, puška je bila
spremna. Utvrdio je poziciju šarki i oprezno nanišanio.
Iza njega, jedan drugi lik čekao je s teškim kovačkim maljem
spreman da njime zamahne. Iza njih, bili su Steve i kaplar, sa
spremnim automatima ...
U svojoj dnevnoj sobi major Valerij Petrovski bio je
uznemiren. Nije se mogao koncentrirati na televiziju; njegova su
čula primala previše toga — zveket čovjeka što je iznio boce za
mlijeko, mijaukanje neke mačke, režanje nekog udaljenog
motocikla, tuljenje teretnog broda koji je ulazio u ušće Orwella s
druge strane doline.
U dvadeset jedan i trideset prikazan je još jedan program o
tekućim doganajima u kojemu je bilo još više razgovora s ministrima
i onima koji su se nadali da će to biti. Razdražen, okrenuo je na BBC
2 i našao dokumentarnu emisiju o pticama.
Uzdahnuo je. To je bilo bolje od politike.
Jedva da je prošlo deset minuta, kad je čuo kako njegov
susjed Armitage iznosi prazne boce za mlijeko. Uvijek isti broj i
uvijek u isto doba večeri, pomislio je. Zatim je ta stara budala zvala
nekoga preko puta ceste. Nešto na programu privuklo je njegovu
pažnju i on je zbunjeno buljio. Najavljivačica je razgovarala s jednim
visokim i mršavim čovjekom u beretki o njegovoj strasti, što se
pokazalo da su golubovi. Držao je jednog pred kamerom, sjajno
stvorenje s karakterističnom crtom na glavi i kljunu.
Petrovski je sjedio napet kao strijela, koncentriravši se na
pticu gotovo svom svojom pažnjom, a ostatkom slušajući razgovor.
Bio je siguran da je ptica identična jednoj koju je već prije negdje
vidio.
— Je li ta krasna ptica za pokazivanje na izložbi ptica? —
upita djevojka koja je vodila razgovor. Bila je mlada, malo previše
živahna, pokušavajući iscijediti iz razgovora više no što zavređuje.
— Gospode, ne — reče čovjek u beretki. — Nije neki rasni
golub. To je Westcott.
U svijetlom bljesku sjećanja Petrovski je ponovno vidio
gostinjsku sobu u dači generalnog sekretara u Usovu.
— Pronašao sam ga na ulici prošle zime ... — bio je rekao
mršavi stari Englez, a ptica je zurila iz svoje krletke svijetlim i
pametnim očima.
— Pa, to nije vrsta koju možemo vidjeti u blizini grada ... —
natuknula je djevojka s televizije. Zapinjala je u govoru. U tom
trenutku zazvonio je telefon u Petrovskijevom hodniku ...
U normalnim prilikama otišao bi se javiti, u slučaju da je neki
susjed.
Pretvarati se da je vani, bilo bi sumnjivo s upaljenim
svjetlima. I ne bi nosio svoj pištolj u hodnik. No on je ostao u sobi i
buljio u ekran. Telefon je nastavio zvoniti.
Televizija je prigušila mekane udarce koraka na pločniku.
— Vjerujem da nije — radosno je odgovarao čovjek u
beretki. — Westcott nije neki »uličar«. To jest, vjerojatno je jedan
od najboljih golubova letača. Ovaj mali ljepotan uvijek će se požuriti
u jato golubova iz kojega potječe. Zato su oni većinom poznati kao
golubovi-putnici.
Petrovski se dignuo sa stolice, bijesno režeći. Veliki pištolj
sako kojega je nosio uza se otkako je ušao u Britaniju, izvadio je s
njegova mjesta: ispod jednog jastuka za stolac. Izgovorio je jednu
kratku riječ na ruskom. Nitko ga nije čuo, no ta riječ bila je
»izdajica«.
Zatim se začuo tresak, pa još jedan, u tako malom razmaku
da su gotovo bili jedan. S njima je došlo i razbijanje stakla s prednjih
vrata, dvije snažne eksplozije u stražnjem dijelu kuće i tutanj koraka
u hodniku. Petrovski se naglo okrenuo prema vratima dnevne sobe i
opalio tri puta. Njegov sako triace, napravljen tako da može mijenjati
tri cijevi, imao je najjači kalibar od tri koja su mu pristajala.
Također, bio je napunjen s pet metaka u šaržeru.
Iskoristio je tri; možda će mu preostala dva trebati za njega
samog. No tri koja je opalio izletjela su dolje u hodnik kroz tanko
drvo zatvorenih vrata ...
Stanovnici Cherryhayes Closea opisivat će tu noć ostatak
svojeg života, no nitko to neće uspjeti učiniti posve točno.
Tresak vingmastera istjerao ih je iz njihovih stolica kad je
pogodio dvije šarke na vratima. U trenutku kad je zapucao, pucač je
koraknuo u stranu i natrag, dajući prostor svom drugu. Jednim
zamahom malja, i brava i zasun i lanac s druge strane odletjeli su u
raznim smjerovima.
Tada i on korakne u stranu i natrag. Obojica bace svoje
oružje i skinu automate.
Steve i kaplar već su prošli kroz otvor. Kaplar se u tri skoka
popeo uz stepenice, a čovjek s kovačkim maljem bio mu je za
petama. Steve je prošao pokraj telefona koji je zvonio, došao do
dnevne sobe, okrenuo se i bio oboren s nogu. Tri metka pogodiše ga
sa zvučnim fijukom i odbaciše ga prema stepenicama.
Čovjek s vingmasterom jednostavno se nasloni na još uvijek
zatvorena vrata I opali dva rafala po dva metka. Zatim nogom otvori
vrata, napravi salto i dočeka se na noge u sobi.
Kad je revolver opalio, kapetan Lyndhurst je otvorio prednja
vrata preko puta ceste i gledao; Preston je bio iza njega. U
osvijetljenom hodniku kapetan je vidio svog zamjenika, komandira
ekipe, kako ide prema dnevnoj sobi i kako biva odbačen kao krpena
lutka. Lynnhurst je počeo prilaziti, Preston je bio iza njega.
Kad je vojnik koji je opalio dva rafala stao na svoje noge i
pogledao nepomičnu figuru na tepihu, na vratima se pojavio kapetan
Lyndhurst. Snimio je situaciju jednim letimičnim pogledom, unatoč
izmaglici od barutnog dima.
— Idi i pomozi Steveu u hodniku — reče kratko. Vojnik se
nije raspravljao.
Čovjek na podu počeo se micati. Lyndhurst iz jakne povuče
svoj browning.
Vojnik je bio dobar strijelac. Petrovski je bio pogođen jednim
metkom u lijevo koljeno, jednim u donji dio trbuha i jednim u desno
rame. Njegov je pištolj odletio preko sobe. Unatoč skretanju zrna
zbog drvenih vrata, vojnik je pogodio cilj s tri od četiri metka.
Petrovski je imao strašne bolove, no bio je živ.
Počeo je puzati. Tri metra dalje vidio je sivi čelik, plosnatu
kutiju položenu bočno i dva gumba, žuti i crveni. Kapetan Lyndhurst
oprezno nanišani i jednom opali. John Preston potrča tako brzo
pokraj njega da ga je bubnuo u bedro dok je trčao. Kleknuo je pokraj
tijela na podu. Bilo je okrenuto bočno, a polovica stražnjeg dijela
glave bila je raznesena; usta su mu se još uvijek pomicala kao kod
ribe na suhom. Preston odvrati glavu od mrtvog lica. Lyndhurst je
još držao spreman pištolj, no čovjek iz MI5 bio je između njega i
Rusa. Spustio je browning.
Preston se podigne. Nije bilo potrebe za drugi hitac.
Bolje da pozovemo stručnjake iz Aldermastona da pogledaju
ovo — reče Lyndhurst, pokazujući na čelični ormarić u kutu.
— Želio sam ga živog — reče Preston.
— Žao mi je, stari. Nije se moglo — reče kapetan.
U tom trenutku, obojica se trgnuše na zvuk glasnog »klik« i
na glas koji im se obraćao s radija na ormaru. Vidjeli su da zvuk
dolazi iz velikog radio-prijemnika koji se sam upalio pomoću timera.
— Dobra večer — govorio je glas. — Ovdje Radio-Moskva,
emisija na engleskom jeziku, dvadeset i dva su sata, emitiramo
vijesti.
— U Terryju... oprostite, ponovit ću. U Teheranu je danas
izjavila vlada ...
Kapetan Lyndhurst zakorači i ugasi aparat. Čovjek na podu
buljio je u tepih nepomičnih očiju, neosjetljiv na šifriranu poruku
koja mu je bila namijenjena.
Poziv na ručak bio je u trinaest sati u petak, 19. lipnja, u
Brooks's Clubu u St Jamessu. Preston se pojavio na ulazu na
vrijeme, no čak i prije no što se mogao prijaviti portiru kluba u
njegovoj kućici s desna, sir Nigel mu je dugim koracima prilazio
mramornim hodnikom u susret.
— Dragi moj Johne, ljubezno od vas što ste došli. Otišli su
prije ručka do bara na piće, a razgovor je bio neformalan. Preston je
mogao reći šefu da se upravo vratio iz Hereforda gdje je posjetio
Stevea Bilbowa u bolnici. Narednik je imao sreće. Tek kad su
spljošteni meci iz Rusova pištolja izvaneni iz njegove neprobojne
košulje, jedan od liječnika primijetio je neku ljepljivu mrlju i
analizirao je. Smjesa cijanida nije ušla u krvotok; čovjeka iz PAS-a
spasila je zaštitna košulja.
— Odlično — reče sir Nigel s iskrenim oduševljenjem —
ružno je izgubiti dobrog čovjeka.
Većina ljudi u baru raspravljala je o rezultatu izbora i mnogi
od nazočnih bili su budni pola noći, čekajući u prepirci, koja je bila
blizu tuče, posljednje rezultate što su trebali stići iz provincija.
Nakon pola sata odoše na ručak. Sir Nigel je imao stol u kutu
gdje su mogli mirno razgovarati. Dok su ulazili, prošli su pokraj
sekretara Kabineta, sir Martina Flanneryja, koji je dolazio iz
suprotnog pravca. Premda su se poznavali, sir Martin je odmah vidio
da je njegov kolega »na sastanku«. Funkcionari su potvrdili da su se
vidjeli tek neprimjetnim naklonom glave, što je bilo dovoljno za
dvojicu oxfordskih đaka. Pokazivanje pretjerane srdačnosti
uglavnom je bilo namijenjeno strancima.
— Pozvao sam vas ovdje, Johne — reče »C« dok je širio
svoju platnenu salvetu preko koljena — da vam zahvalim i čestitam.
Jedinstvena operacija i sjajan rezultat. Predlažem vam janjeću
vratinu, vrlo je ukusna u ovo doba godine.
— Što se tiče čestitanja, gospodine, teško da ga mogu
prihvatiti, bojim se — mirno reče Preston.
Sir Nigel je proučavao jelovnik kroz svoje naočale u obliku
polumjeseca.
— Zaista? Jeste li vi strašno skromni ili ne baš tako strašno
neuljudni? Ah!
Grašak, mrkva i možda pečeni krumpir, dragi moj.
— Jednostavno realan, nadam se — reče Preston kad je otišla
konobarica. — Možemo li porazgovarati o čovjeku kojeg smo znali
kao Franza Winklera?
— Kojeg ste tako sjajno pratili do Chesterfielda.
— Dopustite mi da budem iskren, sir Nigel. Winkler se ne bi
mogao osloboditi glavobolje ni sa cijelom kutijom aspirina. Bio je
nesposobnjaković i budala.
— Čini se da ste ga gotovo izgubili na željezničkoj stanici u
Chesterfieldu.
— Njegov sretni slučaj — reče Preston. — S više promatrača
u akciji, imali bismo ljude na svakoj stanici duž pruge. Stvar je u
tome da su njegova manevriranja bila nespretna; rekli su nam da je
profesionalac, a ipak nas nije uzdrmao.
— Shvaćam. Što ima još o Winkleru? O, pečena janjetina,
savršeno.
Čekali su dok nisu bili posluženi i dok nije otišla konobarica.
Preston je prebirao po jelu, uznemiren. Sir Nigel je jeo s uživanjem.
— Franz Winkler je došao u Heathrow s pravom austrijskom
putnicom u kojoj je bila uredna viza za Britaniju.
— Upravo tako.
— A mi obojica znamo, kao što je znao i pasoški službenik,
da austrijskim državljanima ne treba viza za ulazak u Britaniju.
Svaki naš službenik konzulata u Beču rekao bi to Winkleru. Ta je
viza potaknula službenika na pasoškoj kontroli na Heathrowu da
ubaci broj putnice u computer. I pokazalo se da je lažan.
— Svi radimo pogreške — promrmljao je sir Nigel.
— KGB ne radi takvu vrstu pogrešaka, sir. Njihova je
dokumentacija besprijekorna do savršenstva.
— Nemojte ih precjenjivati, Johne. Sve velike organizacije
povremeno učine neki propust. Još mrkve: Onda, ako mogu...
— Stvar je u tome, sir, što su u toj uputnici bile dvije
pogreške. Razlog zbog kojeg je broj prouzročio svjetlucanje crvenog
svjetla jest taj što je FBI prije tri godine uhitio u Californiji jednog
drugog tobožnjeg Austrijanca koji je imao putnicu s istim brojem; taj
je sada na robiji u Soledadu.
— Zaista? Gospode, to uopće nije suviše pametno od
Sovjeta.
— Nazvao sam čovjeka iz FBI-a ovdje u Londonu i pitao ga
zbog čega je taj čovjek bio osuđen. Pokazalo se da je pokušavao
ucijeniti rukovodioca Intel Corporationa u Silicijskoj dolini kako bi
mu ovaj otkrio neke tehnološke tajne.
— Vrlo zločesto.
— O nuklearnoj tehnologiji.
— Što je stvorilo dojam ...?
— Da je Franz Winkler došao u zemlju osvijetljen kao
neonska reklama. A reklama je bila poruka; poruka na dvije noge.
Sir Nigelovo lice još je uvijek bilo umotano u dobro
raspoloženje, no iz njegovih očiju iščezlo je svjetlucanje.
— I što govori ta poruka, Johne?
— Mislim da je govorila: ne mogu vam dati ilegalca
izvršitelja jer ne znam gdje je, no slijedite ovog čovjeka; odvest će
vas do odašiljača. A to je i učinio: označio odašiljač i agent je
konačno došao do njega.
— Što zapravo točno želite reći? — sir Nigel je stavio nož i
viljušku na prazan tanjur i obrisao usta salvetom.
— Vjerujem, sir, da je operacija provaljena. Čini mi se da je
neizbježno zaključiti kako ju je netko s druge strane namjerno odao.
— Kakva nevjerojatna ideja. Dozvolite da vam preporučim
kolač od jagoda. Jeo sam ga prošli tjedan. Naravno, drugi komad.
Da? Dva kolača, draga, molim vas. Da, i malo svježe kreme.
— Mogu li vas nešto pitati? — reče Preston kad su uklonjeni
tanjuri.
— Siguran sam da ionako hoćete — nasmijao se sir Nigel.
— Zašto je Rus morao umrijeti?
— Koliko sam razumio, on je puzao prema atomskoj bombi s
očiglednom namjerom da izazove detonaciju.
— Bio sam tamo — reče Preston kad je stigao kolač od
jagoda. Čekali su dok nije bila prelivena krema. — Čovjek je bio
ranjen u bedro, trbuh i rame. Kapetan Lyndhurst ga je mogao
zaustaviti udarcem noge. Nije bilo nikakve potrebe da mu raznese
glavu.
— Uvjeren sam da je kapetan želio biti posve siguran —
predloži Meštar.
— Sa živim Rusom, sir Nigel, mogli smo Sovjetski Savez,
uhvaćen na djelu, tresnuti »u glavu«. Bez njega, nemamo ništa što se
ne može uvjerljivo poreći.
Drugim riječima, cijela ta stvar sada se mora zauvijek
obustaviti.
— Točno — klimnuo je špijunski meštar, žvačući zamišljeno
zalogaj prhkog tijesta i jagoda.
— Kapetan Lyndhurst slučajno je sin Lorda Frintona.
— Zaista? Frintona? Pozna li ga tko?
— Očito. Išli ste zajedno s njim u školu.
— Zaista? Bilo ih je toliko. Teško se sjetiti.
— A vjerujem i da je Julian Lyndhurst vaše kumče.
— Dragi moj Johne, vi zaista provjeravate stvari, zar ne?
Sir Nigel je završio svoj desert. Isprepleo je prste,
zglobovima podbočio bradu i nepomično promatrao ispitivača iz
MI5. Učtivost je ostala, a dobro raspoloženje iščezlo.
— Još nešto?
Preston ozbiljno klimne glavom.
— Sat vremena prije napada na kuću, kapetan Lyndhurst je
primio poziv u hodniku kuće preko puta. Provjerio sam s kolegom
koji je prvi podigao slušalicu.
Pozivalac je zvao iz neke telefonske govornice.
— Nema sumnje, jedan od njegovih kolega.
— Ne, sir. Služili su se radio-prijemnicima. Nitko izvan te
operacije nije mogao znati da smo u toj kući. Nitko, to jest,
nekolicina u Londonu.
— Mogu li pitati što to nagovještavate?
— Samo još jedan detalj, sir Nigel. Prije no što je umro, taj je
Rus prošaputao jednu riječ. Činilo se da je vrlo odlučan da izreče tu
riječ prije negoli umre. U tom trenutku moje je uho bilo blizu
njegovih ustiju. Ono što je rekao, bilo je: Philby.
— Philby? Gospode. Pitam se što je mislio time?
— Mislim da znam. Mislim da je pomislio da ga je Harold
Philby izdao, a vjerujem da je bio u pravu.
— Shvaćam. I mogu li znati koji su vaši zaključci? — šefov
glas bio je mekan, no njegov je ton bio lišen svake prijašnje
dobrodušnosti.
Preston je duboko uzdahnuo.
— Zaključujem da je izdajnik Philby bio dio te operacije
vjerojatno od početka. Ako jest, to znači da još nije otpisan. Čuo sam
da se šapuće kako se želi vratiti kući u Englesku, da tu provede svoje
zadnje dane.
— Da je taj plan upalio, vjerojatno bi zaradio oslobođenje od
svojih sovjetskih gospodara i dozvolu da se vrati od ekstremne lijeve
vlade u Londonu. Vjerojatno za oko godinu dana. Ili bi mogao reći
Londonu glavni okvir plana, a zatim ga izdati.
— Što mislite, koji je od ta dva jedinstvena izbora učinio?
— Drugi, sir Nigel.
— S kojim ciljem, molim vas?
— Da kupi kartu za povratak kući. S tim ciljem. Trampa.
— I vi mislite da bih ja mogao biti dio te trampe?
— Ne znam što da mislim, sir Nigel. Ne znam što još da
mislim. Priča se ... o njegovim starim kolegama, o magičnom krugu,
o solidarnosti establishmenta čiji je bio član ... takve stvari. —
Preston je proučavao svoj tanjur, s dopola pojedenim jagodama.
Sir Nigel je dugo zurio u strop, prije no što je ispustio dubok
uzdah.
— Vi ste jedinstven čovjek, Johne. Recite mi, što radite ovaj
weekend?
— Vjerujem, ništa posebno.
— Molim vas, sretnimo se onda na vratima Sentinel Housea
u osam ujutro. Ponesite svoju putnicu. A sada, oprostite mi,
predlažem da zaobiđemo kavu u biblioteci...
Čovjek na gornjem prozoru »sigurne« kuće u pokrajnjoj ulici
Ženeve stajao je i promatrao odlazak svog posjetioca. Glava i
ramena gosta pojave se ispod njega; čovjek je išao kratkom stazom
do prednjih vrata i zakoračio na cestu gdje ga je čekao automobil.
Vozač automobila izišao je van, zaobišao vozilo i otvorio
vrata starijem čovjeku. Zatim se vratio natrag do vozačevih vrata.
Prije no što je ušao unutra, Preston je podigao pogled na lik
iza stakla gornjeg prozora. Kada je bio za upravljačem, upitao je:
— To je on? To je zaista on? Čovjek iz Moskve?
— Da, to je on. A sada, na aerodrom, molim vas —
odgovorio je sir Nigel sa zadnjeg sjedala. Krenuli su.
— Pa, Johne, obećao sam vam objašnjenje — reče sir Nigel
nekoliko trenutaka kasnije. — Postavite vaša pitanja.
Preston je u ogledalu mogao vidjeti šefovo lice. Stariji čovjek
zurio je van na krajolik pokraj kojega su prolazili.
— Operacija?
— Bili ste posve u pravu. Osobno ju je postavio generalni
sekretar uz Philbyjev savjet i pomoć. Čini se da se zvala plan
Aurora. Bila je izdana, ali to nije bio Philby.
— Zašto je bila otkrivena?
Sir Nigel je razmišljao nekoliko minuta.
— Prilično rano shvatio sam da biste mogli biti u pravu.
Kako u vašim probnim zaključcima o onome što se sada zove
Prestonov izvještaj od prošloga prosinca, tako i u vašim zaključcima
nakon što ste bili u Glasgowu. Čak iako Harcourt-Smith nije htio
vjerovati u oboje. Nije bilo sigurno da su te dvije stvari povezane, no
nisam tu mogućnost odbacio. Što sam više to proučavao, sve više
šam postao uvjeren da plan Aurora nije zapravo operacija KGB-a.
Nije imala ta obilježja. Djelovala je kao užurbana operacija koju je
postavio jedan čovjek ili više njih koji ne vjeruju KGB-u. Ipak, bilo
je malo nada da ćete na vrijeme pronaći agenta.
— Koprcao sam se u mraku, sir Nigel. Znao sam to. Nije bilo
uzoraka za otkrivanje sovjetskih kurira na bilo kojem našem
graničnom prijelazu. Bez Winklera nikada ne bih na vrijeme stigao u
Ipswich.
Vozili su se nekoliko minuta u tišini. Preston je čekao da
Meštar nastavi govoriti kad to sam bude želio.
— Dakle, poslao sam poruku u Moskvu — konačno će sir
Nigel.
— Vi sami?
— Gospode, ne. To nikada ne bi upalilo. Bilo bi preočigledno. Preko drugog izvora kojemu će, nadao sam se, vjerovati. To
baš nije bila odveć istinita poruka, bojim se. U našem poslu katkad
se moraju govoriti neistine. No prošla je kroz kanal kojemu će,
nadao sam se, vjerovati.
— I tako je bilo?
— Hvala Bogu, da. Kada je stigao Winkler, bio sam siguran
da je poruka primljena, da su je razumjeli i, iznad svega, povjerovali
da je istinita.
— Winkler je bio odgovor? — upita Preston.
— Da. Jadnik. Vjerovao je da je na rutinskom zadatku kako
bi provjerio Grke I njihov odašiljač. Usput, nađen je utopljen u Pragu
dva tjedna kasnije. Suviše je znao, pretpostavljam.
— A Rus u Ipswichu?
— Njegovo je bilo ime, upravo sam čuo, Petrovski.
Prvoklasni profesionalac i rodoljub.
— No i on je morao umrijeti?
— Johne, bila je to grozna odluka. Ali neizbježna. Winklerov dolazak bila je ponuda, prijedlog, ustupak za ustupak. Naravno,
nije bilo formalnog dogovora. Samo prešutno razumijevanje. Taj
čovjek Petrovski nije mogao biti uhićen živ I podvrgnut ispitivanju.
Morao sam se držati nepisanog i neizrečenog sporazuma s čovjekom
kojeg ste vidjeli tamo na prozoru one »sigurne« kuće.
— Da smo uhvatili Petrovskog živog, Sovjetski Savez bio bi
u škripcu.
— Da, Johne, zaista bi bio. Mogli bismo ih podvrći golemom
međunarodnom poniženju. A s kojim ciljem? SSSR to ne bi
prihvatio bez protivljenja. Morali bi odgovoriti negdje drugdje u
svijetu. Što biste željeli? Povratak na najgore oblike hladnoga rata?
— Čini mi se kako je šteta propustiti mogućnost da ih se
pritegne, sir.
— Johne, oni su velika zemlja, naoružana i opasna. SSSR će
biti tamo sutra I sljedećeg tjedna i sljedeće godine. Moramo nekako
dijeliti planetu s njima.
Bolje da ih vode pragmatičari i realisti nego usijane glave i
fanatici.
— I to zaslužuje trampu s ljudima poput onoga na prozoru,
sir Nigel?
— Katkad se to mora. Ja sam profesionalac, kao i on. Ima
novinara i pisaca koji govore da mi u našoj profesiji živimo u svijetu
snova. U zbilji to je suprotno. Političari sanjaju svoje snove, katkad
opasne snove, poput ovog sna generalnog sekretara kojim je želio
promijeniti lice Europe.
— Vrhunski obavještajac mora biti praktičniji od businessmana. Čovjek se mora prilagoditi zbilji, Johne. Kada snovi preuzmu
komandu, završava se Zaljevom svinja. Prvu šansu za rješenje
raketne krize na Kubi predložio je rezident KGB-a u New Yorku.
Hruščov je bio taj koji je prevršio mjeru, a ne profesionalci.
— No, što će se dogoditi dalje, sir? Stari meštar špijuna
uzdahne.
— To prepuštamo njima. Izvršit će se neke promjene.
— A Philby? — upita Preston.
— Što s Philbyjem?
— Pokušava li se vratiti kući?
Sir Nigel nestrpljivo slegne ramenima.
— Već godinama — reče. — I da, on je s vremena na
vrijeme u vezi, potajno, s mojim ljudima u našoj ambasadi tamo.
Uzgajamo golubove ...
— Golubove ...?
— Vrlo staromodno, znam. Ali i jednostavno. Ipak,
iznenađujuće djelotvorno.
Tako komuniciramo. Ali ne o planu Aurora. I čak ako je on
bio ... i što se mene tiče ...
— I što se vas tiče ...?
— Može istrunuti u paklu — reče tiho sir Nigel. Neko su se
vrijeme opet vozili u tišini.
— A što je s vama, Johne? Hoćete li sada ostati u »petici«?
— Ne vjerujem, gospodine. Glavni direktor povlači se 1.
rujna, ali konačno će otići već idućeg mjeseca. Ne vidim svoje šanse
pod njegovim nasljednikom.
— Ne možemo vas uzeti u »šesticu«. To znate. Ne uzimamo
one koji su došli kasno u službu. Jeste li razmišljali o povratku u
Ciwy Street?
— Nije najbolje vrijeme za čovjeka od četrdeset i šest godina
da danas dobije posao — reče Preston.
— Imam neke prijatelje — razmišljao je Meštar. — Oni rade
na zaštiti imovine.
Možda bi mogli zaposliti jednog takvog čovjeka. Mogao bih
reći par riječi.
— Zaštita imovine?
— Naftne bušotine, rudnici, depoziti, trkaći konji. Stvari koje
ljudi žele zadržati na sigurnom od krađe ili uništavanja. To se dobro
plaća. Omogućilo bi vam da preuzmete punu brigu o svom sinu.
— Čini se da nisam ja jedini koji provjerava stvari — iskesio
se Preston.
Stariji čovjek zurio je van kroz prozor kao da gleda u nešto
daleko i što se zbilo davno.
— Imao sam jednoč sina — reče tiho. — Samo jednog. Fini
momak. Ubijen je na Falklandima. Znam kako se osjećate.
S iznenađenjem, Preston je bacio pogled na čovjeka u
ogledalu. Nikada mu nije palo na pamet da se taj uglađeni i
prepredeni meštar špijuna igrao nekoć konja I jahača s malim
dječakom na sagu u dnevnoj sobi.
— Žao mi je. Možda ću vas poslušati.
Stigli su na aerodrom, vratili iznajmljeni automobil i odletjeli
natrag u London, anonimno kao što su i stigli.
Čovjek na prozoru »sigurne« kuće promatrao je kako
automobil s Britancima odlazi. Njegova kola još neće stići sat
vremena. Vratio se u sobu i sjeo za stol da ponovno prouči svezak
papira koje je dobio, još ih je uvijek držao u ruci. Bio je zadovoljan;
bio je to dobar susret, a dokumenti koje je držao, osigurat će mu
budućnost.
Kao profesionalcu, general-potpukovniku Jevgeniju Karpovu bilo je žao plana Aurore. Bio je dobar: domišljat, tajan,
djelotvoran. Ali je isto tako znao kao profesionalac da kad je jednom
operacija stvarno otkrivena, ne preostaje ništa drugo već da se cijela
stvar prekriži i odbaci, prije no što bude kasno.
Odgananje bi bilo kobno.
Jasno se sjećao hrpe dokumenata što mu ih je kurir donio od
Jana Maraisa iz Londona koje je pribavio njegov agent Hampstead.
Šest dokumenata bile su uobičajene stvari, prvoklasni obavještajni
materijali kakve može dobiti samo čovjek na položaju poput
Georgea Berensona. Sedmi dokument je prouzročio da se Karpov
ukoči.
Bio je to Berensonov osobni memorandum Maraisu, kako bi
se proslijedio do Pretorije. U njemu je službenik Ministarstva obrane
izjavio kako je, kao zamjenik direktora za nabavu, s posebnom
odgovornošću za nuklearno oružje, bio nazočan na vrlo tajnom
sastanku, na kojemu je glavni direktor MI5, sir Bernard Hemmings,
podnio izvještaj.
Šef kontraobavještajne službe rekao je maloj skupini da je
njegova agencija otkrila sovjetsku zavjeru koja se odnosila na
unošenje dijelova, sastavljanje I detoniranje male atomske bombe u
Britaniji. Žaoka je bila na kraju: služba MI5 brzo se približavala
ruskom »ilegalcu« koji je upravljao tom operacijom u Britaniji i bila
je sigurna da će ga uhvatiti sa svim potrebnim dokazima.
Isključivo zbog izvora, general Karpov posve je povjerovao u
izvještaj. Prvotni poriv bio je pustiti Britance da nastave; no
ponovnim razmišljanjem, pokazalo se da bi to bilo kobno. Kad bi
Britanci uspjeli sami i bez pomoći otkriti »ilegalca«, ne bi imali
obvezu zaustaviti užasan skandal. A da se stvori takva obveza,
morao im je poslati jednu poruku, i to čovjeku koji će razumjeti što
treba učiniti, nekome tko bi mogao trgovati s njim preko granične
crte.
Zatim, tu je bilo i pitanje njegova osobnog napredovanja ...
Nakon duge usamljene šetnje u proljetno zazelenjenoj šumi
Peredelkina, odlučio se na najopasnije kockanje u svojem životu.
Odlučio se za tajni posjet Nubaru Gevorkoviču Vartanjanu u njegovu
privatnom uredu.
Odabrao je pažljivo tog čovjeka. Za njega, člana Politbiroa iz
Armenije, vjerovalo se da je čovjek koji kuje tajnu zavjeru u
Politbirou i da privatno misli kako je vrijeme za promjenu na vrhu.
Vartanjan ga je slušao bez riječi, siguran da je na dovoljno
visokom položaju a da bi se prisluškivao njegov ured. Dok je slušao,
samo je zurio u generala KGB-a svojim crnim očima poput guštera.
Kad je Karpov završio, upitao je:
— Sigurni ste da je vaša informacija točna, druže generale?
— Imam cijelu pripovijest profesora Krilova na vrpci — reče
Karpov. — Kazetofon je bio u mojoj torbi.
— A informacija iz Londona?
— Njezin izvor je nepogrešiv. Vodio sam osobno tog čovjeka
gotovo tri godine.
Moćni Armenac dugo je buljio u njega, kao da razmišlja o
mnogim stvarima, a ne samo o tome kako se ta informacija može
iskoristiti kao prednost.
— Ako je istina to što kažete, na najvišoj razini u našoj
zemlji postupilo se opasno i nesmotreno. Kad bi se to moglo
dokazati, moglo bi doći do promjena na vrhu, no potreban bi bio
dokaz.
Karpov je razumio. Kad čovjek na najvišem vrhu u
sovjetskoj Rusiji padne, svi njegovi ljudi padaju s njim. Kad bi došlo
do promjena na vrhu, bilo bi slobodno mjesto šefa KGB-a, mjesto za
koje je Karpov osjećao da bi mu krasno pristajalo.
Ali želi li pridobiti za sebe saveznike iz moćne Partije,
Vartanjan bi trebao dokaz, dokaz više, čvrst, nepobitan i siguran
dokaz da je čin nesmotrenosti gotovo donio propast. Nitko nije
nikada zaboravio kako je 1964. Mihail Suslov srušio Hruščova pod
optužbom da je izazvao opasnost s raketnom krizom na Kubi 1962.
Kratko nakon tog sastanka, Karpov je poslao Winklera,
najšeprtljavijeg agenta kojeg je mogao iskopati. Njegova je poruka
bila pročitana i shvaćena. Sada je držao u rukama dokaz koji je
trebao njegovom armenskom zaštitniku. Ponovno je pregledao
dokumente.
Izvještaj tobožnjeg ispitivanja i priznanja majora Valerija
Petrovskog Britancima, trebat će neke ispravke, ali on je imao ljude
izvan Jasenova koji to mogu obaviti. Izvještaj o ispitivanju bio je
savršeno autentičan, to je bila glavna stvar. Čak i izvještaji
gospodina Prestona o njegovoj istrazi, prikladno prepravljeni kako bi
isključili bilo kakvo spominjanje Winklera, bili su fotokopije
originala.
Generalni sekretar osobno, neće biti u mogućnosti, a niti
voljan da spasi izdajicu Philbyja, kao što ni kasnije neće moći spasiti
samog sebe. Vartanjan će se za to pobrinuti, a on neće biti
nezahvalan kasnije.
Došao je Karpovljev automobil da ga odveze do Zuricha na
avion za Moskvu. Ustao je. Bio je to dobar sastanak. Kao i uvijek,
isplatilo se pregovarati sa Chelseaom.
EPILOG
Sir Bernard Hemmings formalno je otišao u mirovinu 1.
rujna 1987, premda je bio na dopustu već od sredine srpnja. Umro je
u studenom te godine, njegovu su punu mirovinu dobile žena i
pokćerka.
Brian Harcourt-Smith nije ga naslijedio kao glavni direktor.
Mudraci su obavili procjenu i premda su se složili da nije bilo ničeg
kobnog u pokušajima Harcourt-Smitha da zadrži Prestonov izvještaj
i umanji značenje kurira u Glasgowu, nije se moglo zaobići da su to
dvije ozbilje pogreške u prosuđivanju.
Budući da nije bilo vidljivog nasljednika unutar »petice«, za
glavnog direktora postavljen je čovjek izvana. Gospodin HarcourtSmith dao je otkaz nekoliko mjeseci kasnije i pridružio se upravi
jedne trgovačke banke u Cityju.
John Preston povukao se početkom rujna i zaposlio u
poduzeću za zaštitu imovine. Njegova je plaća bila više nego
dvostruko veća i omogućila mu je da zatraži rastavu, te pokrene
parnicu kako bi dobio nadzor nad svojim sinom Tommyjem čiju je
dobrobit i obrazovanje sada mogao jamčiti. Julia je nenadano
povukla svoju tužbu i nadzor je bio odobren.
Sir Nigel Irvine je otišao u mirovinu, kao što je bilo i
najavljeno, zadnjeg dana u godini, napustivši svoj ured za Božić.
Otišao je živjeti u svoju kuću u Langton Matrayersu, gdje se potpuno
uključio u seoski život i govorio, svakome tko ga je pitao, da je prije
mirovine radio »nešto dosadno u Whitehallu«.
Jan Marais je početkom prosinca bio pozvan u Pretoriju na
konzultacije. Kad je boing 747 South African Airlinesa poletio s
Heathrowa, dvojica snažnih agenata iz NIS-a pojaviše se i staviše mu
na ruke lisice. On nije uživao u svojoj mirovini, jer ju je cijelu
proveo u podrumu, pomažući brojnim ekipama izvjesne gospode u
njihovim ispitivanjima.
Budući da je Maraisovo hapšenje obavljeno na javnom
mjestu, uskoro su procurile vijesti o tome, što je upozorilo generala
Karpova da je otkriven njegov »spavač«. Bio je siguran da se
Marais, alias Frikki Brandt, neće dugo odupirati ispitivanju i čekao
je na uhićenje Georgea Berensona i užas koji će potom uslijediti u
Zapadnom savezu.
Sredinom prosinca Berenson je otišao u prijevremenu
mirovinu iz Ministarstva, no nije bilo nikakvog uhićenja. Nakon
osobne intervencije sir Nigela Irvinea, dopustilo mu se da se povuče
na Britanske Djevičanske Otoke sa skromnom ali dostatnom
mirovinom supruge.
Ta je vijest govorila generalu Karpovu da je njegov vrhunski
agent ne samo otkriven, već i preobraćen. Ono što nije znao, bilo je
samo to kada je Berenson bio preobraćen da služi Britancima. Tada
ga je iz njegove vlastite rezidenture u Londonu KGB-ov agent
Andrejev izvijestio da je čuo glasine o tome kako se Berenson
okrenuo prema MI5 od samog početka suradnje s Janom Maraisom.
Za tjedan dana, analitičari u Jasenovu morali su prihvatiti
činjenicu da se tri godine uistinu savršenog špijuniranja može baciti
u staro željezo, kao sumnjivo od samog početka.
Bio je to Meštrov posljednji udarac.
Za Vas: BABAC
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
14
File Size
1 416 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content