VELIKA GOSPA, 2012. VJESNIK SVETIŠTA MAJKE

ISSN 1331-703
MARIJIN
VJESNIK SVETIŠTA MAJKE BOŽJE TRSATSKE
VELIKA GOSPA, 2012.
TRSAT
Broj 2/2012
1
PAPA NAM GOVORI
MARIJIN TRSAT
Izdaje
Uprava Svetišta Majke Božje
Trsatske; izlazi tri puta godišnje
Glavni i odgovorni urednik
fra Antun Jesenović
Grafički urednik
Dražen Abramović
Lektura i korektura
Martina Kekelj, OFS
Fotografija
fra Ivica Pečnik, Foto Kurti, Arhiv
Svetišta
List uredio
fra Zoran Bibić
Naslovnica
motiv slike fra Serafina Schöna,
Proslava i krunidba Majke Božje,
17. st., klaustar franjevačkog
samostana na Trsatu
U PROMATRANJU
MARIJE
MOŽEMO VIDJETI
I SVOJ ŽIVOT
Draga braćo i sestre,
nalazimo se iznova ujedinjeni da bismo
proslavili jednu od najstarijih i najdražih
svetkovina posvećenih Presvetoj Mariji:
svetkovinu njezina uznesenja u nebesku
slavu, dušom i tijelom, tj. cijelim njezinim
ljudskim bićem, u cjelovitosti njezine
osobe. Tako nam je dana milost da
obnovimo svoju ljubav prema Mariji, da
joj se divimo i da je hvalimo zbog velikih
djela koji je Svevišnji učinio za Nju i u Njoj.
U promatranju Djevice Marije darovana
nam je i jedna druga milost; a ta je da
možemo u dubini vidjeti svoj život. Da,
jer i naš svakodnevni život, sa svojim
problemima i nadama također prima
svjetlo od Majke Božje, od njezina
duhovnog puta, od njezina određenja za
slavu. Jedan put i jedan cilj koji mogu i
moraju postati, na određen način, naš isti
put i naš isti konačni cilj.
Govorimo o Mariji, ali u određenom
smislu, govorimo i o sebi, o svakome
od nas; mi smo određeni da imamo
dijela u onoj beskrajnoj ljubavi koju je
Bog sačuvao – sigurno na jedan način
apsolutno jedinstven i neponovljiv – za
Mariju. U ovoj svetkovini Uznesenja
gledamo u Mariju, Ona nas otvara nadi,
jednoj budućnosti punoj radosti i uči nas
putu kojim nam je ići da bismo stigli gdje
je Ona. Uči nas prihvatiti u vjeri njezina
Sina, ne izgubiti nikada prijateljstvo s
Njim, dopustiti da nas rasvijetli i vodi
Adresa uredništva:
Frankopanski trg 12, 51 000 Rijeka;
telefon 051 452-900
web stranica Svetišta:
www.trsat-svetiste.com
mail adresa:
franjevacki.samostan.rijeka@ri-t.
com.hr
Tisak: Tiskara Kron Čakovec
Velika Gospa, 2012., Rijeka
2
V. Metzinger, Madona Immaculata,
ulje na platnu, 18. st., trsatski samostan
MARIJIN TRSAT br. 2
njegova riječ, slijediti ga svaki dan, čak i u
trenucima kada osjećamo da naši križevi
postaju teški. Marija, kovčeg Saveza koji
se nalazi u svetištu Neba, pokazuje nam
sjajnom jasnoćom da smo na putu prema
našem pravom Domu, prema zajedništvu
radosti i mira s Bogom. Amen.
Iz homilije Svetoga Oca Benedikta XVI. na
svetkovinu Uznesenja 15. kolovoza 2011. u
Castel Gandolfu.
UVODNIK
VELIKA GOSPA
ZNAK I STVARNOST KRŠĆANSKOGA ŽIVOTA
Katekizam katoličke Crkve pod brojem 966 donosi
vjersku istinu o sadržaju blagdana Velike Gospe: “Bezgrešna
Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha,
ispunivši tijek zemaljskog života, bila je dušom i tijelom
uznesena u nebesku slavu i od Gospodina uzvišena kao
kraljica svemira, da bude što sličnija svojemu Sinu, gospodaru
i pobjedniku nad grijehom i smrću. Uznesenje Blažene Djevice
posebno je sudioništvo u Uskrsnuću njezina Sina i anticipacija
uskrsnuća drugih kršćana.” Iz toga razloga možemo utvrditi
da je Velika Gospa zapravo blagdan Marijina uskrsnuća.
Svetkovina Uznesenja slavi Marijin prijelaz u nebo na kraju
njezina zemaljskoga života. To je veliko Božje priznanje za
njezinu vjernost Bogu i ulogu Majke Sina Božjega. U Novom
zavjetu ne nalazimo uporište za istinu Marijina uznesenja na
nebo osim ako ne uzmemo u razmatranje Isusovo obećanje „I
vi ćete uskrsnuti kao što sam ja uskrsnuo“. Ova se istina Crkve
razvila iz crkvenog molitvenog života i biblijskog razmišljanja
i sakramenta (Cfr. SKE, 563). Kršćani su Mariji vrlo rano
počeli upućivati svoje molitve. Čini se da je prvi javni blagdan
povezan s Marijom početkom 5. stoljeća u Jeruzalemu, na dan
petnaestoga kolovoza kada se slavila svetkovina Theotokos
– Bogorodice. U istome se stoljeću ta svetkovina prenijela u
baziliku u kojoj se štovao Marijin grob. Malo pomalo, blagdan
Theotokos usredotočio se na Marijino usnuće, čime se htjelo
reći da Marija nije umrla, nego da je zaspala. Car Mauricije je
proširio blagdan na istoku, a u 7. stoljeću prihvatio ga je i Rim.
U 8. stoljeću naglasak se stavlja na Marijin prijelaz i dobiva
ime Uznesenje Blažene Djevice Marije. U nekim slavenskim
zemljama ovaj se blagdan još naziva Velika Gospa za razliku
od Male Gospe kad slavimo Marijin rođendan na zemlji.
Kažu da naziv Velika Gospa potječe od Sv. Stjepana, prvog
ugarskog kralja. Ova je dogma sazrijevala u Crkvi sve do
1950. godine kada ju je papa Pio XII. na blagdan Svih Svetih
svečano proglasio riječima: “Vlašću Gospodina našega Isusa
Krista te blaženih Apostola Petra i Pavla i svojom vlastitom:
proglašujemo, objavljujemo i određujemo da je božanski
objavljena dogma da je bezgrešna i uvijek Djevica Marija
Bogorodica – nakon završena tijeka zemaljskoga života –
dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.” (Usp. LG 59).
Po nauci Crkve uznesena osoba na nebo ne nastavlja “snivati u
Gospodinu”, već je “budna”. Ta se zamisao poklapa s Marijinom
ulogom u Crkvi. Ona je danas posrednica između Boga i ljudi,
naša zaštitnica i zagovornica
pred svojim Sinom Isusom.
U Mariji nam je Bog
pokazao putokaz našega
vjerničkog života, a to je
put vjere i uske povezanosti
i suradnje s Bogom.
Marija je najodličniji plod
otkupljenja, na njoj se već
sada u punini ostvarilo
Kristovo otkupljenje jer je
ušla u slavu uskrsnuća. Tako
nam Marija predstavlja
sliku svakog kršćanina koji
će s vjerom proći kroz život
i postati dionik uskrsnuća
Kristova. Marija Uznesena
na nebo već je sada dionica
tog novog života, a mi
ćemo ga zadobiti u drugom
Isusovu dolasku. Marija
nas okuplja oko Isusa u
svojim svetištima i gotovo
u svim crkvama, potiče
nas na suradnju s Bogom
u njegovu djelu spasenja,
budi nam nadu i vjeru u
Isusovo obećanje da nas
sve želi okupiti oko stola
Gospodnjega u Kraljevstvu nebeskom. Bit će to najveće slavlje
koje će se protezati u vječnost.
VELIKA GOSPA
12. - 13. - 14. kolovoza 2012.
BLAGDANSKA TRODNEVNICA
18.00 sati: Marijanska pobožnost
18.30 sati: Večernja misa
Hodočasnički program u Svetištu
Srijeda, 15. kolovoza 2012.
Perivoj Gospe Trsatske
PROSLAVA SVETKOVINE
Dolazak hodočasnika u Svetište, pozdrav Majci Božjoj Trsatskoj
8.00 - 10.00 sati: Pokorničko bogoslužje i
Svete mise: 6.00, 7.00, 8.00, 9.00, 10.00, 11.30, 18.30 sati
sakrament pomirenja u Perivoju
9.00 sati: Križni put na Trsatskoj kalvariji
10.00 sati: HODOČASNIČKA MISA U PERIVOJU
Poslije mise je zajednički ophod oko čudotvornog lika Majke Milosti.
Vrijeme odmora i razgledavanje Svetišta.
fra Antun Jesenović, čuvar Svetišta
10.00 sati: HODOČASNIČKA MISA
18.30 sati: HODOČASNIČKA PROCESIJA I EUHARISTIJSKO SLAVLJE
Predvoditelj: Mons. dr. IVAN DEVČIĆ, nadbiskup i metropolit riječki
3
OKRUNJENA GOSPA
TRSATSKA
SLAVI SE
I KAO MARIJA KRALJICA
Povjesničari
Trsatskoga
svetišta Majke Božje s ponosom ističu
da je na blagdan Male Gospe 1715.
godine, biskup Juraj Marotti krunama
okrunio lik Gospe Trsatske i lik
djeteta Isusa u njezinu krilu. K tome
naglašavaju da je to bila prva krunidba
Marijina lika izvan Italije. Tako je
prebogat izbor vlastitosti Majke Božje,
koji ističe slika Gospe Trsatske, naglasio
još jednu Marijinu vlastitost – onu da
je ona kraljica. Slika Gospe Trsatske je
sastavljena od pet slika i to tako da su
uz središnju sliku koja prikazuje Mariju
kako doji Isusa, na njezinim bokovima
još četiri slike u dva reda.
U prvom redu su slike
evanđeoskoga sadržaja: prva
s lijeve strane Marijina lika
s Isusom slika je Navještenja
i prikazuje Božjeg glasnika
arkanđela Gabrijela kako
razgovara s Marijom, a s
desne strane u tom prvom
redu, slika je Isusove smrti
na križu te Marije i Ivana
apostola kako stoje ispod
raspetoga Isusa na križu.
U redu ispod Navještenja
je slika s tri lika od kojih su
dva prepoznatljiva: likovi
Sv. Bartola apostola i Sv.
Stjepana đakona. Treći lik
je neprepoznatljiv. S druge
strane, ispod prizora Isusove
smrti na Kalvariji, tri su apostola: sv.
Petar, sv. Pavao i sv. Ivan ili sv. Matej.
Promatrači slike Gospe Trsatske
redovito usmjeravaju svoju pažnju na
Gospin lik u sredini slike. Taj je lik
predstavlja kao Bogorodicu koja drži
malog Isusa u krilu. Gospino lice je
bademasta oblika, vrlo lijepo i nježno.
Takvo je i Isusovo. Predaja kazuje da je
slika djelo sv. Luke, ali ista predaja puno
odrješitije tvrdi da je tu sliku loretskim
rastuženim hodočasnicima iz Hrvatskog
primorja 1367. godine poklonio papa
Urban V. da ublaži njihovu žalost što je
Gospina Nazaretska kuća 1294. godine
napustila Trsat i preselila se u Loreto. Za
utjehu im je poslao na Trsat ovu sliku
4
koju je Trsaćanima predao franjevac
Bonifacije iz Napulja. Povjesničari
umjetnosti danas gotovo jednoglasno
tvrde da slika po svojoj izradi pripada
sjevernotalijanskom slikarstvu 14.
stoljeća. Sigurno je, dakle, da se slika
Gospe Trsatske nalazi na Trsatu već šest
i pol stoljeća. Hodočasnici je vjekovima
poštuju, a franjevci koji od 1453. godine
čuvaju Trsatsko svetište su ponosni
što je trsatski samostanski starješina
Petar Francetić uspješno organizirao
i ostvario krunidbu Marijina i Isusova
lika na toj, sadržajem bogatoj, slici.
Krunidba Marijina lika je iskaz
štovanja Marije kraljice
Lik Gospe Trsatske ne prikazuje
bl. Djevicu Mariju kao kraljicu nego
kao majku i hraniteljicu. To je osnovni
sadržaj Marijina otajstva koji kršćanski
vjernici poštuju gledajući njezinu
sliku. No zajedno s ostale četiri slike
trsatskoga poliptiha, Gospi Trsatskoj
pripadaju i drugi naslovi: Djevica
koja je po Duhu Svetom začela, Majka
žalosna, Kraljica apostola i Majka
Crkve. Najčešće se Gospu Trsatsku
naziva Majkom milosti. Sama Gospina
slika ne ističe neposredno tu vlastitost
njezina lika, ali je i ona uključena time
što slika Gospe Trsatske stoljećima
MARIJIN TRSAT br. 2
privlači hodočasnike. Nakon što je lik
Gospe Trsatske okrunjen, opravdano
mu pripada i naslov Marija Kraljica!
Naslov kraljice kršćanska je predaja
dodjeljivala Mariji barem od 4. stoljeća.
Vjernici su je tako nazivali i častili
molitvama u kojima su je tako nazivali
i slavili, kao što su Zdravo Kraljice,
Kraljice neba, raduj se, Zdravo kraljice
nebeska. Kršćani su je tako nazivali u
Loretskim litanijama i u petom otajstvu
slavne krunice. Ikonografija je često
prikazivala Marijinu krunidbu na
nebu, u nebeskoj slavi. Isto je učinio
franjevački slikar Serafin Schön koji je
između 1630. i 1640. godine na Trsatu
u 32 slike prikazao cijeli Marijin život.
Slike se nalaze u samostanskom hodniku
uz desni zid svetišta. Prva slika, koja
uvodi u taj slikopis, prikazuje Mariju
majku kao kraljicu jer Marija drži u
ruci kraljevsko žezlo, a na koljenima
dijete Isusa; uz nju kleče Sv. Mihovil
arkanđeo i Sv. Franjo Asiški. Druga je
slika pri kraju niza o Marijinu životu,
gdje Schön prikazuje kako Trojedini
Bog Otac, Sin i Duh Sveti kruni
krunom Mariju u rajskoj slavi.
Gledajući ove slike, trsatski su
se hodočasnici jedno stoljeće
prije krunidbe lika Gospe
Trsatske susretali s likovima
koji Mariju predstavljaju kao
kraljicu. Naravno, krunidba
njezina lika je bio jasan znak
da Isusovu majku treba
štovati i kao Majku kraljicu.
Danas je u Crkvi uobičajeno
štovanje Marije kao kraljice.
To je potvrdio papa Pio
XII. izjavivši da se „ne radi
o nekoj novoj istini koja
se predlaže na vjerovanje
kršćanskome narodu“ pa je
svojim svečanim pismom Ad
coeli Reginam 11. listopada
1954. godine uspostavio
blagdan Marije kraljice. Pismo je danas
glavni dokument crkvenoga učiteljstva
o Marijinu kraljevskom dostojansvu. U
tom dokumentu papa Pio XII. uči da su
„temelj i razlozi Marijina kraljevskoga
dostojanstva obilno izneseni u svakom
povijesnom razdoblju, da se nalaze u
najstarijim crkvenim dokumentima i
u knjigama svete liturgije“. Osnovno
obrazloženje toga naslova papa
vidi u vjeri kršćana pa nastavlja
riječima: „Kršćanski je puk uvijek,
pa i u prošlim stoljećima, s razlogom
vjerovao da je ona – od koje se rodio
Sin Svevišnjega, koji će kraljevati nad
domom Jakovljevim uvijeke, koji će biti
Knez mira, Kralj kraljeva i Gospodar
gospodara, iznad svih stvorenja
Božjih – primila i posebne povlastice
milosti. Promatrajući nadalje najuže
veze koje sjedinjuju majku sa sinom,
bez teškoće je pridao Majci Božjoj
uzvišenost nad svim stvorenjima.
Stoga je lako razumljivo što su već stari
crkveni pisci – oslanjajući se na riječi
arkanđela Gabrijela koji je prorekao
vječno kraljevstvo Marijinu Sinu i na
Elizabetine riječi kojima se poklonila
pred njom, nazvavši je „majka
Gospodina moga“ – nazvali Mariju
„majka kralja i majka Gospodinova“
i tako označili da je iz Sinovljeva
kraljevskog dostojanstva moralo prizaći
za njegovu majku određena uzvišenost
i prvenstvo.“
Marijino kraljevsko majčinstvo
U spomenutom papinskom
pismu Ad coeli Reginam papa Pio
XII. ističe da štovanje Marije kraljice
opravdavaju vjerske istine da je ona
Majka Božja, da je Otkupiteljeva
družica, da je uzvišena nad sve svete.
Sve su to istine Marijina otajstva
koje je Trsatsko svetište obznanjivalo
trsatskim hodočasnicima. Nakon
krunidbe njezina lika bilo je opravdano
očekivati da će se naglašavati i istina da
je ona kraljica. Danas ne znamo koliko
su to naviještali trsatski propovjednici
u 18. st. prije nego što je državno
prosvjetiteljstvo, takozvani jozefinizam,
počeo strogo kontrolirati zbivanja
u marijanskim svetištima. No sama
činjenica da je Marijin lik tri stoljeća
nosio krunu predstavlja kršćansku
ispovijed Marijina dostojanstva i
poticaj na marijansku pobožnost koja
će uključivati isticanje tog dostojanstva.
Marijino
dostojanstvo
Bogorodice
je
njezino
najviše
dostojanstvo, a ono uključuje i
njezino kraljevsko dostojansvo. U
starozavjetnoj
biblijskoj
tradiciji
kraljevske dinastije koja je potekla od
Davida samo je kraljica majka imala
službenu ulogu koja je uključivala
osobito dostojanstvo i moć. Nije bilo
isto s kraljicom suprugom, premda
je ona imala prednost među drugim
kraljevim ženama. Nije tako bilo samo
kod Židova, nego je ta pojava potvrđena
i u drugim kulturama Srednjeg
istoka. Kraljicu majku su nazivali
ghebirah što označava gospodaricu
nasuprot sluškinje, ropkinje. Toj je
riječi paralelna riječ adon u značenju
gospodar, gospodin. Ta riječ nema
svoj ženski oblik u hebrejskome jeziku.
Kraljicu majku se redovito spominje
u dinastičkim popisima. Ona je na
glavi nosila kraljevski vijenac kao i
kralj. Ona je redovito postavljala sinu,
kralju, vijenac na glavu. Evanđelja pak
naglašavaju da je Marija djevica, koja
je, ne upoznavši muža, postala majkom
Krista koji je kralj i Mesija-Pomazanik.
On je Emanuel, Bog s nama, koji jamči
vječnu neprekinutost Davidova doma,
odnosno Crkve, protiv svake protivne
sile.
To
potvrđuju
evanđelja.
Matejevo evanđelje izvještava o
poklonstvu mudraca i piše: „Mudraci
uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom,
majkom njegovom, padnu ničice i
poklone mu se.“. Josip je prisutan tom
poklonstvu, ali ga se ne spominje,
već se uz dijete Isusa spominje
samo njegova majka Marija čime se
obnavlja starozavjetno shvaćanje o
kraljici majci novorođenoga kralja
Mesije. Njezina su koljena, a još prije
njezino krilo, prirodno prijestolje
kraljevskoga veličanstva dječaka kralja.
Prije poklonstva kraljeva dogodilo se
navještenje u kojemu anđeo Gabrijel
otkriva Mariji kraljevsko dostojanstvo
dječaka kojeg će ona začeti: „Njemu
će Gospodin Bog dati prijestolje
Davida, oca njegova i kraljevat će nad
domom Jakovljevim uvijeke i njegovu
kraljevstvu neće biti kraja“. Elizabeta
je u pozdravu Djevici Mariji postavila
pitanje: „Ta otkuda mi da majka
Gospodina mojega dolazi k meni?“. U
tome je pozdravu još jedno otkrivanje
Marijina kraljevskog dostojanstva.
Što uključuje Marijino kraljevsko
dostojanstvo?
Slika
Gospe
Trsatske
središnjim prizorom Majke Marije, ali
i bočnim slikama Navještenja i Marije
ispod križa na kojemu umire Isus,
višestruko ističe Marijino dostojanstvo
Bogorodice, a time i kraljice majke.
Premda se ta vlastitost kraljice
majke opravdano može tumačiti da
Marija kao kraljica majka posjeduje
„zaručničko sudjelovanje u kraljevoj
uzoritosti i vlasti“, ipak je opravdano
slijediti suvremene crkvene mislioce
koji naglašavaju da Marija prije svega
sudjeluje u kraljevskom dostojanstvu
naroda Božjega. Prisjetimo se da
je kraljevstvo Božje „kraljevstvo
svećenika, narod svet“, a to je središnja
misao Isusove poruke i najstariji temelj
njegova propovijedanja kad naviješta
da se ispunilo vrijeme i približilo
Kraljevstvo Božje. Isus tada naviješta
Božji suverenitet koji je prisutan i
uspješan, povezan s Isusom. Suverenitet
se očituje u sili kojom oslobađa svijet
od Sotonine vlasti, iscjeljuje bolesnike i
nudi spasenje. Kraljevstvo Božje postaje
stvarnost kad ljudi prihvate volju Božju
i njoj se podlože iskrenim obraćenjem.
Kraljevstvo Božje sigurno pripada
onima koji su siromašni (duhom) i koji
trpe zbog pravednosti. Njima pripada
i vijenac života jer će biti preneseni u
Kraljevstvo Sina ljubavi njegove.
Drugi vatikanski sabor je
kraljevsku službu vjernika objasnio kao
gospodstvo nad grijehom, uključivanje
kršćanskoga duha u svjetovne strukture
i kao konačnu slobodu od zla i grijeha.
Jasno, Marija prihvaća kraljevstvo
Božje, ona do kraja prihvaća volju Božju.
Ona također pobjeđuje sile zla i grijeha
jer je bezgrešna, a svojim uznesenjem
na nebo sudjeluje u Kristovoj vlasti nad
posljednjim neprijateljem, nad smrću.
Stoga kraljuje okrunjena slavom jer je
zadobila vijenac slave, vijenac života,
nepropadljivi vijenac. Ona je kraljica
neba, kako je naziva biblijska knjiga
Otkrivenja. No nije to sve. Ona sebe
naziva „službenica Gospodnja“ i ne
drži se svojeg mesijanskog majčinstva
kao plijena zahtijevajući ljudske
povlastice
posjedovanja.
Smatra
izvorom slave služiti Gospodinu u
poniznosti, sigurna da će Bog tako
preokrenuti sudbine zbacivanjem
moćnih s prijestolja i uzvisivanjem
malenih. Ona poput svojega sina
Krista Gospodina, u poniznosti vidi
uzvisivanje, u služenju kraljevanje, u
nepovlaštenosti sudjelovanje u Božjoj
suverenosti. Pokazuje da je to put
ostvarivanja čovjeka i dostizanje prave
čovjekove veličine.
Vlastitost Isusove majke Marije koju
otkriva njezin naziv „Marija kraljica“
temelji se na njezinu majčinstvu, ali
se očituje u nastojanju oko vlastitog
ostvarivanja
čovječnosti
i
oko
čovječnosti svojih bližnjih u dostizanju
prave čovjekove veličine po mjeri
evanđelja. Okrunjena Gospa Trsatska
na to podsjeća i obznanjuje jasnije
nego dvije njezine slike kao kraljice u
njezinu slikopisu u hodniku uz crkvu.
Njezino je kraljevstvo utvrđeno na
njezinu bogomaterinstvu, a taj temeljni
sadržaj marijanskoga otajstva prikazuje
poliptih Gospe Trsatske svojom
središnjom slikom i objema bočnim
slikama u prvom redu.
fra Emanuel Hoško
5
POVIJESNE CRTICE
PRILIKE U VRIJEME
TRSATSKOG GVARDIJANA
FRA RAFAELA RODIĆA (II.)
Iznimno nestabilnim prilikama
na riječkom području u razdoblju od
1918. do 1924. godine pridonijet će
pojava žutog pokreta ili reformnog
pokreta u Katoličkoj crkvi. Najveći
dio ovog razdoblja gvardijan trsatskog
svetišta bit će fra Rafael Rodić (sve do
1923. godine) koji će se, između ostalih,
morati suočiti i s ovim problemom.
Sam pokret javio se po završetku Prvog
svjetskog rata kada je dio katoličkog
svećenstva tražio reformu ustrojstva
crkvene organizacije i promjene u
crkvenoj disciplini, ukidanje celibata,
uvođenje narodnog jezika u liturgiju
i ukidanje obveze nošenja kleričkog
odijela. Razvoj pokreta može se
pratiti kroz nekoliko etapa da bi na
kraju doveo do potpunog raskida
s Katoličkom crkvom i osnivanja
Hrvatske starokatoličke crkve. Članovi
pokreta su svoje zahtjeve objavili u
knjižici žutog omota pod naslovom
Suvremene želje katoličkog nižeg klera
države SHS (Bjelovar, 1919) po kojoj
je pokret nazvan žutim pokretom.
Pokret nikada nije uspio pridobiti
simpatije velikog broja vjernika i ostao
je već zarana ograničen na manju grupu
vjernika u nekoliko gradskih centara
i par seoskih općina. U Rijeci je žuti
pokret imao jedno od jačih uporišta,
osobito na Sušaku gdje će se održati
kroz cijelo međuratno razdoblje. Jaku
podršku naći će kod nekoliko riječkih
kapucina koje će predvoditi fra J.
Tomac kojeg je poslije suspendirao
kapucinski provincijal fra Bernardin
Škrivanić. Petorica od njih stavit će se
na raspolaganje i D’Annunziju koji ih
je objeručke prihvatio te ih postavio na
takva mjesta, na kojima ti reformaši
služe talijanskim interesima. (Katolički
list, br. 16., 20. V. 1919., str. 15).
Pristalice reformnog pokreta u
kapucinskom samostanu tiskali su i
letak pod nazivom Načela za uređenje
i reformu života u našim samostanima.
Na tome su tragu nastojali u pokret
uvući trsatskoga gvardijana Rodića.
Nastojali su to učiniti preko duhovnih
vježbi, tražeći od uprave provincije
da im vježbe održi fra Rafael Rodić
prema napucima spominjanih Načela.
Samostanski kroničar je zabilježio da je
fra Rafael najenergičnije odbio njihov
prijedlog, kao i činjenicu da su sama
Načela naišla u trsatskom samostanu na
gnušanje (S. Majstorović, Ivan Rafael
Rodić, 27). Katolički list će u nekoliko
navrata, u različitim godištima,
izvijestiti da je žuti pokret u Rijeci i na
Sušaku naišao na velik otpor trsatskoga
samostana, a osobito gvardijana fra
Rafaela Rodića koji će u više navrata i
javno istupiti protiv pokreta i njegovih
zahtjeva.
Uznemiravanja talijanske vojske, osobito
d’annunzijevih ardita, nisu prestajala
kroz cijelo ovo razdoblje. Budući da je
Rodić, uz službu gvardijana, od 1921.
godine obavljao i službu privremenog
upravitelja župe sv. Jurja, našao se u
položaju da je cijelo to vrijeme bio
najistaknutije hrvatsko crkveno lice
na području Rijeke i Sušaka. Riječki
župnik Ivan Kukanić i drenovski Matej
Polić bili su protjerani, dok je trsatski,
Andrija Rački, interniran u Trstu.
Godine 1920. potpisan je Rapallski
ugovor prema kojemu je Rijeka postala
slobodna država – Citta di Fiume, a
Sušak je s Trsatom pripao Kraljevini
Srba Hrvata i Slovenaca. Talijanska se
vojska u potpunosti povukla sa sušačke
strane tek u ožujku 1923. godine, iste
godine kada Trsat napušta i Rafael
Rodić preuzimajući službu apostolskog
administratora Banata.
Očito je da je Rodić svoju gvardijansku
službu obavljao u iznimno teškim
povijesno-političkim previranjima na
području današnje Rijeke. Početak
službe 1918. godine obilježio je raspad
Monarhije, dolazak savezničkih trupa
i talijanska okupacija, zatim slijedi
razdoblje od 1919. do 1921. god. koje je
upamćeno po D’Annunzijevoj avanturi
i osnivanju kratkotrajne Riječke države,
a kraj njegova upravljanja trsatskim
samostanom i Svetištem preklapa se s
odlaskom talijanske vojske sa Sušaka.
Samostanski kroničar zapisat će da
je u tim burnim godinama okupacije
samostan živio redovitim životom
molitve i discipline (S. Majstorović, Ivan
Rafael Rodić, 30). Kroničar će zabilježiti
i da je Rodić svladao učenje glagoljskog
pisma kako bi mogao sudjelovati u
staroslavenskoj liturgiji, da je djelovao
kao upravitelj Trećeg reda i redovito
pohodio njegove ogranke u okolici,
držao duhovne vježbe svećenicima i
redovnicima te obnovio materijalno
stanje samostana (S. Majstorović, Ivan
Rafael Rodić, 30 - 31).
Ivan Rafael Rodić upravljao je trsatskim
samostanom i Svetištem u iznimno
teškim vremenima, tijekom kojih
su trsatski franjevci živjeli u trajnoj
opasnosti. Teškoća situacije najbolje
se odrazila u riječima samostanskog
kroničara koji će to vrijeme nazvati
razdobljem dok je Damoklov mač
neprestano visio nad njihovom glavom.
fra Daniel Patafta
Sušak početkom 20. stoljeća
6
MARIJIN TRSAT br. 2
ŽIVJETI EVANDELJE LJUBAVI
Vjera je Božji dar, bez nje nema
života, čitav naš rad mora proizlaziti
iz vjere. Premalo je danas vjere, a
previše sebičnosti, grabežljivosti i
materijalizma. Na svim razinama
društva spotičemo se o lažno bogatstvo,
o duh potrošnje. Velika bolest i mana
današnjice nije guba, već osjećaj da si
nepoželjan, odbačen i napušten od svih.
Zlo koje razara ovaj svijet nedostatak je
ljubavi prema bližnjemu, ravnodušnost
prema prvomu susjedu u potrebi
kojeg su snašle nedaće izrabljivanosti,
siromaštva ili bolesti. Uvjerenje da je
za čovjeka najstrašnije biti neželjen
i nevoljen potaklo je Sv. Franju da
prihvati odbačene gubavce i da osjeti
duh siromaštva. Prema Sv. Franji,
nije dovoljno teoretski poznavati duh
siromaštva nego ga čovjek mora iskusiti,
zaista ne posjedovati ništa i tako biti
slobodan. Bit svakog čovjeka vjernika,
a napose vjernika franjevca prava je
vjera koja mora biti dobrostiva, koja
nas mora poticati da se stavljamo na
raspolaganje Bogu i bližnjemu. Važno
je da Božju ljubav u sebi pokažemo
djelima i da je pretačemo u djelo na
Njegovu slavu.
Pomagati siromašnima znači pokloniti
im osjećaj da su željeni, da postoje
ljudi koji ih vole, da kroz nas upoznaju
ljudsku i Božju ljubav, spoznaju da su
i oni djeca Božja, da nisu zaboravljeni
i da ima onih koji im žele pomoći i
služiti. Svojim služenjem pomažemo
im da se približe Bogu, da se pomire s
njime jer je najveća čovjekova potreba
biti u miru sa Bogom.
Moto svakog franjevca ili franjevke
trebao bi biti: Sve za Isusa po Mariji,
čineći male stvari velikom ljubavlju. Naš
Gospodin Isus očekuje od svakoga od
nas da Ga ponesemo u rane siromaha,
da budemo Njegovo svjetlo jer Ga
oni ne poznaju i zato ga ne žele. Stoga
pođimo i ponesimo Isusa među njih
jer on silno želi ući u njihove mračne
i nesretne domove. Ponizno služeći
najsiromašnijima, nadilazeći vjerske
i ostale zapreke zaživjet će Evanđelje
ljubavi u nama i pokazat ćemo da Bog i
danas ljubi ovaj svijet.
Svi smo jednom u tijelu rođeni, ali smo
u vjeri pozvani na novo rađanje, na
duhovno rađanje, kao što se i Sv. Franjo
ponovno rodio u susretu s gubavcem
kada ga je prihvatio i poljubio. Bolno
je takvo rađanje i neizvjesno, ali njime
postaješ dijete Božje koje je puno
pouzdanja u Boga. U suprotnome
svoj život svodimo na obvezu zgrtanja
materijalna dobra koliko god možemo
da ne bismo, ne daj Bože, patili od gladi.
Nažalost, tako nesvjesno razvijamo
logiku prikupljanja bogatstva i prekasno
dođemo do zaključka da je naš život
prošao i da su nam naši ovozemaljski
dani odbrojani.
Svaki naš prinos, gesta pomoći i ljubavi
prema siromašnima i potrebitima
– onima kojima nedostaje ljubavi,
ohrabrenja, koji nisu gladni samo
hrane, već istinske ljubavi – čine nas da
po uzoru našeg serafskog oca Franju
postajemo dionici Isusova pomaganja
te polako, ali sigurno, postajemo
istinski Šimuni Cirenci. Moramo
napustiti oholost koja nas navodi da
uputimo letimičan pogled i nastavimo
svojim putem. U svakome je od nas
dio Veronikine geste kojom Isusu
briše krvavo lice. Neka to bude i naša
gesta kada djelimo trpljenje onih koji
žive skršeni u osamljenosti, osjećajući
odbačenost od drugih i cijeloga društva.
Angela Lovrić, OFS
TAJNA RAJA
svoga pratioca, „sa svim onim blagom
pred njima?“ „Vidiš, kad dođu ovamo,
svi oni dobiju dva štapića kao pribor
za jelo, samo su dugi preko metra i
mora ih se, strogo propisano, držati za
krajeve. Samo tako smiju prinijeti hranu
k ustima.“ Samuraj se tresao od straha.
Strašna je kazna tih jadnika koji uza sav
trud nisu mogli pojesti ni mrvice.
Ne želeći vidjeti ništa više, zamoli da pođu
u raj. U raju ga je čekalo iznenađenje.
I raj se sastojao od prostrane dvorane
kakva bijaše ona u paklu. Na sredini
je bio stol prostrt najslasnijim jelima, a
za stolom mnoštvo ljudi; kao i u paklu i
oni su imali štapiće duge preko metra za
uzimanje hrane. Razlika je bila jedino
u tome što su ovdje ljudi za stolom bili
veseli, uhranjeni i pucali su od smijeha.
„Ali, kako je to moguće?“ upita samuraj.
Anđeo se nasmiješi. „U paklu se svatko
muči da dohvati hranu i da je prinese
vlastitim ustima jer su se tako ponašali
cijeloga života. Ovdje je obratno, svaki
štapićem uzme hranu i gleda kako je
ponuditi bližnjemu.“.
Raj i pakao su u tvojim rukama. Danas.
Nakon dugog i herojskog života, jedan je
samuraj dospio na drugu stranu i bi mu
dodijeljeno mjesto u raju. Po prirodi je
bio jako znatiželjan, pa zamoli da prije
raja zaviri i u pakao. Jedan ga anđeo, da
mu udovolji, povede u pakao. Našao se
u prostranoj dvorani s velikim stolom
u sredini natrpanim tanjurima punim
najslasnijih i vrlo ukusnih jela. Sustolnici
koji su sjedili uokolo bijahu iscrpljeni,
blijedi, sama kost i koža – pravi jadnici.
„Kako je to moguće?“, upita samuraj
Iz knjige Bruno Ferrero, Važna je ruža
7
TREĆI FESTIVAL VJERSKOG FILMA NA TRSATU
U hrvatskom marijanskom
svetištu na Trsatu u Rijeci od 7. do 9.
lipnja održan je Treći festival hrvatskih
vjerskih filmova koji organiziraju Istra
film i Franjevački samostan Trsat.
Ovaj specijalizirani filmski festival na
jednom mjestu okuplja i natjecateljskom
vrednovanju izlaže godišnju produkciju
vjerskih filmova snimljenih u Hrvatskoj
i hrvatskoj dijaspori diljem svijeta.
Dokumentarni
film
«Međugorje
- evo ti majke» redateljice Ljiljane
Bunjevac-Filipović u produkciji HRT-a
pobjednik je ovogodišnjega,
trećega po redu, Festivala
hrvatskih vjerskih filmova
Trsat. Festivalski žiri –
kojim je predsjedao Srđan
Segarić – dodijelu Grand
prixa
prokomentirao
je
pohvalom da je ovdje riječ
o pravom dokumentarcu
vjerske tematike u kojemu
se
paralelno
miješaju
povijesne činjenice vezane za
fenomen ukazanja i samog
Međugorja s dojmljivim
iskazima aktera čudesnih
i dramatičnih događanja.
«Dubrovački
prorok-Josip
Ruđer
Bošković» ovjenčan je strukovnim
nagradama, Nani Šojlev za najbolju
režiju i Mari Marketu za najbolju
glazbu. Ovaj vrsni, i u duhu svjetski
produciranih i režiranih televizijskih
dokumentarca,
film
matematički
točno i precizno prati životni put
Ruđera Boškovića. U svim segmentima
8
filma vidi se duboka promišljenost u
režiji i istančani estetizam kojim su
povijesne zanimljivosti prezentirane
na vrlo zanimljiv i barokno raskošan
način. Originalna glazba ilustrira
Boškovićevu fascinantnu životnu
priču u svim njezinim dimenzijama:
od raskošnih baroknih zvukova
plemenitoga Dubrovnika, Pariza, Beča
ili Britanskoga dvora, preko uzvišene
glazbe liturgijske atmosfere Rima,
do istočnjačkoga melosa Istanbula.
Originalna i zanimljiva ideja filma
«Nije moja duša prazna», koja na
posve nov i zanimljiv način tematizira
problem hrvatskih branitelja oboljelih
od PTSP-a i karizmu velečasnog
Zlatka Sudca, donijela je Jakovu
Sedlaru nagradu za najbolji scenarij.
Sedlarov scenaristički koncept naoko
je jednostavan, ali je istovremeno
vrlo dubok i zadire u najintimnije
MARIJIN TRSAT br. 2
zakutke ljudske psihe. Po prvi put se u
hrvatskoj dokumentaristici progovara
o važnosti vjere u prevladavanju
osobnih
trauma
pojedinca.
Već drugu godinu za redom nagrađen
je za svoj snimateljski posao Branko
Cahun. Ovaj istaknuti hrvatski
snimatelj
osobito
je
doprinio
visokoj estetici i dojmljivosti filma
«Mrtva noć» Branka Ištvančića.
Blago kontroverzna priča kratkoga
igranog filma «Uskršnja jaja» Slobodana
Karajlovića o proslavi Uskrsa u obitelji
jednoga oficira JNA nagrađena
je za najbolju montažu.
Istančan osjećaj za ritam i
tempo montažera Sanjina
Stanića uvelike je pridonio
dinamičnom i uzbudljivom
izlaganju priče kojime drži
gledatelja u stalnoj pozornosti.
Opći
je
zaključak
ovogodišnjega festivala da
je odluka o projekcijama na
otvorenom bila pun pogodak
jer se na taj način vratilo
publiku
pred
festivalski
ekran. Budući da Festival
na Trsatu financiraju jedino
Franjevački samostan Trsat i HAVC,
pred organizatorima je mukotrpan
rad prikupljanja izdašnijega proračuna
koji bi omogućio i dodatne festivalske
programe na tragu potrebe za novom
evangelizacijom.
Bernardin Modrić
PREDSTAVLJANJE KNJIGE
RIJEČ
O
OBITELJI
Lectio divina o obiteljskome životu
Za
vrijeme
„Trsatskih
Marijinih dana“, pred blagdan Gospe
Trsatske 7. svibnja 2012. u Auli Ivana
Pavla II. predstavljena je knjiga fra
Darka Teperta „Riječ o obitelji“. Knjiga
je namijenjena pojedincima i obiteljima
kojima pomaže u čitanju Biblije i
poziva ih na promišljanje o obiteljskim
temama u svjetlu Božje Riječi.
Trsatsko svetište je zbog svoje bogate
tradicije, napose zbog predaje o boravku
Nazaretske kućice, ispravno nazvati i
smatrati „Hrvatskim Nazaretom“, tj.
svetištem u kojemu je vrlo prikladno
ne samo upravljati Bogu svoje molitve
za obitelji, nego i razmišljati i javno
progovarati o temama koje se tiču
identiteta i poslanja suvremene
kršćanske obitelji. Zbog toga
je
predstavljanje knjige fra Darka Teperta
„Riječ o obitelji“ u Auli Ivana Pavla
II. na Trsatu 7. svibnja privuklo velik
broj vjernika koji su željeli čuti kako
Riječ Božja i u današnjim okolnostima
pomaže obiteljima otkriti njihov istinski
identitet prema planu Gospodinovu.
Knjigu fra Darka Teperta predstavili su
dr. sc. s. Nela Gašpar i dr. sc. Božidar
Mrakovčić, oboje profesori na Teologiji
u Rijeci, a glazbeni je dio predstavljanja
s nekoliko pjesama animirao Zbor
mladih Medicinske škole u Rijeci.
S. Nela Gašpar je u uvodnom dijelu
približila slušateljima temeljnu nakanu
autora knjige. Knjižica može poslužiti
kao pomoć u osobnom čitanju Biblije,
ali i kao poticaj i pomagalo za rad u
biblijskim i molitvenim skupinama.
U oba slučaja, riječ je o lectio divina
ili o božanskom, molitvenom čitanju
Svetoga pisma. Takvo čitanje ima
nekoliko koraka; započinje čitanjem
Sv. pisma, zatim slijedi razmatranje
ili meditacija u kojoj se promišlja što
taj tekst govori meni, mojoj obitelji,
društvu i svijetu i sadašnjoj životnoj
situaciji. Treći je korak molitva u kojoj
se Bogu prinose sve potrebe te se od
njega traži pomoć u nastojanju oko
obraćenja i ostvarivanja promjena koje
su u čitanju i razmatranju spoznate kao
Božja volja. Zadnji je, četvrti, korak
kontemplacija ili motrenje, u kojemu
je naglasak na snažnom iskustvu Božje
prisutnosti i ljubavi. Na početku svakoga
odlomka postavljena je preporuka za
čitanje jednoga ili više odlomaka iz
Biblije s nakanom da čitatelja potakne
na proučavanje Svetoga pisma.
U nastavku su dr. sc. s. Nela Gašpar i
dr. sc. Božidar Mrakovčić predstavili
glavne teme knjige naglasivši da se
neke od njih izravno odnose na obitelj
i obiteljski život u svjetlu odlomaka
Starog i Novoga zavjeta, ali da autor
ne bježi od problema koji se mogu
pojaviti u braku i obitelji te da ih nastoji
protumačiti Božjom Riječju i pronaći
moguća rješenja i razloge za nadu.
Neke su od glavnih tema knjige koje
su predstavljači obradili i prikazali:
Čovječanstvo stvoreno kao obitelj,
Povijest spasenja unutar jedne obitelji,
Proroci o obitelji, Vjera kao spona
braka, A kad djeca ne dođu, Kad mladi
napuste Crkvu i Primjer nazaretske
obitelji.
Na kraju se svima prisutnima obratio
sam autor knjige, fra Darko Tepert,
profesor na Katedri Svetoga pisma
Katoličkog bogoslovnog fakulteta u
Zagrebu, zauzeti promicatelj biblijske
duhovnosti putem radija, duhovnih
obnova i tiskane riječi. On je iznio
nekoliko
zanimljivih
pojedinosti
vezanih uz nastanak ove knjige.
Predgovor za knjigu je napisao uoči
blagdana Gospe Trsatske 9. svibnja
2011. godine, a dan kasnije, 10. svibnja
2012. godine, pogovorom je zaključio
pisanje knjige. Fra Darko je posvjedočio
svoju osobnu povezanost sa Svetištem
Majke Milosti na Trsatu što se vidi iz
zadnjeg poglavlja knjige naslovljenog
„Hrvatski Nazaret“. Autor je knjigu
posvetio svojim roditeljima Antunu i
Vesni jer je od njih, kako je sam rekao,
„naučio veći dio onoga što piše u
knjizi“. Na kraju se fra Darko osvrnuo
na pogovor koji je napisao bračni par
Mirna i Zoran Novosel. Nakana mu je
bila da u pogovoru jedna obitelj, a ne
neki svećenik ili redovnik, posvjedoči
svoje iskustvo druženja s Božjom Riječi
i pokaže kako Biblija na jednostavan
način može biti prisutna u obitelji. U
tome je sigurno i najveća vrijednost ove
knjige koja na zanimljiv, jednostavan
i praktičan način pomaže obiteljima i
pojedincima da se približe Božjoj Riječi
i da im ta Riječ bude nadahnuće i snaga
u svakodnevnom kršćanskom životu.
fra Zoran Bibić
9
APOSTOLAT MORA
Iz propovijedi fra Zlatka Šafarića,
nacionalnog ravnatelja Apostolata
mora, na otvaranju Trsatskih Marijinih
dana 6. svibnja 2012. godine
Došli smo ovdje kao hodočasnici na
posvećeni prostor drevnoga svetišta
Majke Božje Trsatske. Danas su ovamo
posebno pozvani pomorci i ribari te
njihove obitelji kao i svi oni koji su
svojim radom povezeni s morem.
Zato, braćo i sestre, dopustite da ovdje
progovorim o Apostolatu mora.
Što je Apostolat mora? Apostolat
mora, latinski Apostolatus maris
ili engleski Apostleship of the Sea,
organizacija je unutar Katoličke crkve
koja promiče i provodi posebnu
pastoralnu skrb među pomorcima i
potiče ih na zauzeto svjedočenje svojim
kršćanskim životom.
Na čelu velike mreže Apostolata
mora što se proteže diljem pomorskoga
svijeta stoji Papinsko vijeće za pastoral
migranata i ljudi na putu, kojemu je
predsjednik kardinal Antonio Maria
Veglio. Kolijevka Apostolata mora, kao
organiziranog pastorala među ljudima
od mora, škotska je luka Glasgow.
Ondje je ova pastoralna briga započela
1920. godine i proširila se diljem
pomorskoga svijeta.
Apostolat mora u Hrvatskoj
započinje 1977. godine. Te je godine
tadašnja
Biskupska
konferencija
riječkog nadbiskupa Josipa Pavlišića
proglasila biskupom promotorom –
promicateljem ovoga apostolata na
našoj obali. Iste je godine Rijeka prva
dobila lučkoga kapelana u osobi moje
malenkosti jer sam tada bio župnik
Gospe Lurdske. 10
Pastoralna djelatnost u našim lukama
još nije bila moguća jer svećenicima nije
bio dopušten pristup u luke. Unatoč
tome, u godinama koje slijede započinju
masovne proslave blagdana sv. Nikole,
zaštitnika pomoraca. Proslave blagdana
6. prosinca prvi su važni susreti lučkih
kapelana i njihovih suradnika s našim
pomorcima, ribarima i njihovim
obiteljima. Osim susreta, u okviru
naših mogućnosti, pažljivo smo pratili
praktično djelovanje Apostolata mora
u lukama diljem svijeta. Okolnosti u
Hrvatskoj bitno su se izmijenile nakon
demokratskih promjena 1990. godine.
Kako Apostolat mora djeluje danas?
Kapelani Apostolata mora okupljaju
pomorce i njihove obitelji u različitim
prigodama, posebno na liturgijskim
slavljima i hodočašćima, kao što je i
ovo današnje. Ipak, u našim lukama,
kao i u lukama diljem svijeta, najvažniji
i najsrdačniji susreti lučkih kapelana s
pomorcima su susreti na brodovima
kada lučki kapelan sam, ili još bolje
sa svojim suradnicima, dođe u posjet
posadi broda.
Moje pastoralno iskustvo nakon
stotine i stotine takvih posjeta to
nepobitno potvrđuje. U tim sam
susretima doživio predivne trenutke, ne
mojeg, nego Božjeg djelovanja. Bezbroj
sam puta bio zadivljen iskrenom
ljudskom susretljivošću i kršćanskom
otvorenošću kako naših, tako i
stranih pomoraca. Takvi su susreti
nezamjenjivi.
Apostolat mora je svjestan velikih
problema naših pomoraca. Dijelimo
s vama, dragi pomorci, zabrinutost
zbog rastućeg broja nezgoda koje se
sve češće događaju zbog premorenosti
i stresa. Znamo da danas reducirane
MARIJIN TRSAT br. 2
posade i sve kraće zadržavanje broda
u luci brodarima donosi veći profit, a
pomorcima naporniji život na moru.
Poznato nam je da se brodske posade
popunjavaju sve jeftinijim, manje
stručnim i manje iskusnim pomorcima
iz siromašnih zemalja, tako da cijena
rada, posebno za europske pomorce,
zabrinjavajuće pada. Globalizacija
nemilosrdno i uspješno ruši sve
zapreke koje interesima kapitala stoje
na putu. To što broj pomorskih nesreća
raste, čini se da nikoga ne zabrinjava.
Osiguravatelji će povisiti premije, što
neće ugroziti poslovanje brodara jer
su oni su već ostvarili veliku uštedu
na plaćama posade. Jedini gubitnik je
pomorac, posebno visokoškolovani
europski pomorac jer je sve manje
onih kojima je takav „skupi“ pomorac
potreban. Kome je danas uopće
potreban
fakultetski
obrazovan
pomorac?
Ako ovdje još samo spomenemo
neizvjesnost
zbog
mogućnosti
gubitka posla, nesigurnost zbog
mogućih piratskih napada te problem
odvojenosti koji ugrožava obiteljski
sklad, trenutni položaj pomorca nije
nimalo sjajan. Za pomorca, njegove
potrebe i njegovo ljudsko dostojanstvo
nitko ne mari.
Zle slutnje nadvile su se i nad naš
Jadran, nad naše pomorce, ribare i
brodograditelje. Ali mi nismo bez nade.
Uvjereni smo da u našim planovima i
našim naporima neće izostati Božja
pomoć i pomoć Bogorodice. Zato smo
i došli na Trsat zamoliti našu Majku,
Zvijezdu mora, Kraljicu Hrvata i
Kraljicu Jadrana da obrati moćnike
ovoga svijeta da se uzmognu odmaknuti
od blještavila Zlatnog teleta – profita
– kako bi pokraj sebe mogli vidjeti
čovjeka – čovjeka kao brata u Kristu,
a ne samo kao predmet bezobzirnog
iskorištavanja.
VJERA JE
BOŽJI DAR
KOJI TREBA
SAČUVATI
Ne samo lijepo vrijeme, nego
tradicija čašćenja Majke Božje Trsatske
privukla je i ove godine u najstarije
hrvatsko živuće Marijansko svetište
veliki broj vjernika na proslavu Gospe
Trsatske. Hodočasničku procesiju i
svečano euharistijsko slavlje u četvrtak
10. svibnja predvodio je riječki
nadbiskup Ivan Devčić u zajedništvu
s trsatskim franjevcima i svećenicima
Riječke nadbiskupije.
„U pripremi za Godinu vjere, koju
će Sveti Otac otvoriti 11. listopada
ove godine, na 50. obljetnicu početka
Drugog vatikanskog sabora, želimo
večeras pod Marijinu zaštitu staviti sebe
i sve što ćemo tijekom te godine činiti
u vidu jačanja vjere kod sebe i drugih“,
rekao je riječki nadbiskup u svojoj
propovijedi vjernicima dodavši da je
vjera uvijek Božji dar koji treba sačuvati
u raznim kušnjama kojima je vjera u
Boga oduvijek bila i ostala izložena.
Kušnje su mnogobrojne i raznolike,
vjera je uvijek povezana s povjerenjem,
a povjerenje s prihvaćanjem vlastite
ograničenosti i nemoći da sami svojim
silama možemo sve spoznati i riješiti.
„Danas je samodostatnost kao kušnja
za vjeru razmjerna znanstvenoj i
tehničkoj moći čovjeka“, upozorio je
propovjednik objasnivši da čovjek,
opijen svojim znanjem i moći koju mu
ono pruža, može lako upasti u iskušenje
pretjerana samopouzdanja te se tako
onesposobiti za vjeru i povjerenje ne
samo u Boga nego i u druge ljude,
jednostavno zato što je uvjeren da
mu takvo što nije potrebno. „Tome
pridonosi i suvremeni stil života koji,
duboko obilježen duhom potrošnje,
zabavom i razbibrigom, odvraća
čovjeka od dubljih egzistencijalnih
pitanja, a time i od Boga i vjere u
njega, što nosi posljedicu odvraćanja
čovjeka od čovjeka“, istaknuo je
riječki nadbiskup. Osvrćući se na one
koji napuštaju i Crkvu i vjeru u Boga
zbog neautentičnosti samih kršćana,
poručio je da Drugi vatikanski koncil
naglašava da sami kršćani nose svoj dio
odgovornosti za suvremenu nevjeru,
bilo zbog zanemarivanja kršćanskoga
odgoja ili zbog predstavljanja
iskrivljene slike Boga.
Vjera ne isključuje razum
Kroz kušnje je prolazila i Marija,
podsjetio je propovijednik, dodajući
da nam cijelo Sveto pismo svjedoči da
čovjek najprije osjeti dubok strah kad
doživi prisutnost Božju i Božji zahvat u
svoj život. „Bog je otajstvo pred kojim
čovjeka zahvaćaju strah i strepnja. Tako
je bilo i kod Marije kad joj je anđeo
navijestio da treba postati majkom
Sina Božjega. Promatrajući Marijinu
vjeru, uočavamo kako istinska vjera ne
isključuje pitanja i razmišljanja kojima
je cilj naći razumske razloge za ono
što treba vjerom prihvatiti. Istinska
vjera ne isključuje pitanje: Kako će
biti to što vjerujem? Ili: Na temelju
čega mogu dati svoj pristanak vjere?
Drugim riječima, na primjeru Marijine
vjere vidimo da vjera ne isključuje
razum, već ga upravo traži.“ poručio
je riječki nadbiskup zaključivši da je
razum važan da bismo opovrgli ono
što se vjeri protivi i otkrili razloge zbog
kojih je potrebno i moguće vjerovati.
„Da bi vjera jačala i rasla, potrebno
je iznad svega Marijino povjerenje,
ono povjerenje koje je ona izrekla
svojim ‘Evo službenice Gospodnje,
neka mi bude po riječi tvojoj.’, a
da pritom još nije niti vidjela niti
razumjela što je to što Bog od nje traži.“
Središnjoj blagdanskoj sv. misi
tradicionalno je prethodila svečana
procesija s čudotvornom slikom Gospe
Trsatske, a pjevanje na misi predvodili
su zborovi Svetišta Majke Božje Trsatske
i Svete Mati Slobode iz Zagreba.
Proslavi samog blagdana Gospe
Trsatske prethodila je trodnevna
duhovna priprava, a Trsatski Marijini
dani su otvoreni tradicionalnim
hodočašćem pomoraca i hrvatskih
branitelja.
Helena Anušić
11
HVALA
ZA PRVIH ČETRDESET
Hvala za prvih četrdeset!
Tako je glasio natpis na slavljeničkoj
torti prigodom proslave 40 godina
svećeničke službe svima nam dragog
franjevca i svećenika – fra Serafina
Sabola, alfe i omege Trsatskoga svetišta
u posljednje 22 godine. Proslava se
održala na blagdan Presvetog Trojstva
u nedjelju 3. lipnja 2012. godine, u fra
Serafinovu rodnom Međimurju, točnije,
u selu Ivanovec kraj Čakovca. Važan
dan je to bio za selo Ivanovec i župu
Blaženog Alojzija Stepinca, osobito za
starije mještane i vjernike koji su došli
na svetu misu koju je za svoje pokojne
roditelje Katarinu i Antuna predvodio
ovogodišnji svečar fra Serafin Sabol –
Francek, kako ga od milja još uvijek
zovu u Ivanovcu. Župljani župe
Blaženog Alojzija Stepinca u Ivanovcu
redovito svake godine hodočaste na
Trsat i uvijek rado sretnu svog Franceka
– fra Serafina.
Tog sunčanog dana u Ivanovec
je stigao autobus s riječkim tablicama
kojime je odjekivala pjesma zbora
Svetišta Majke Božje Trsatske. Zbor je
pod dirigentskom palicom voditeljice
Klaudije Kraljić i uz orguljašku pratnju
Igora Vlajnića predvodio pjevanje
na svetoj misi. Pridružili su im se
dugogodišnji suradnici i prijatelji koje
je fra Serafin stekao u Rijeci i na Trsatu,
kao i prijatelji iz Zagreba. Stigavši
u Ivanovec, najprije smo pohodili
mjesno groblje, položili cvijeće i
12
zapalili svijeće na grobu roditelja
pokojnih Katarine i Antuna Sabol.
Došavši pred župnu crkvu Sv.
Vida i pozdravivši se s članovima
fra Serafinove obitelji i brojnim
mještanima koji su nas tako
srdačno i veselo dočekali, počela
je priprema za misno slavlje koje je
predvodio svečar u koncelebraciji
s domaćim župnikom vlč.
Danijelom Bistrovićem. Po želji
svečara, izvedena je Hrvatska misa
don Šime Marovića. Nakon prvog
čitanja, svečanog psalma Hvaljen
i slavljen dovijeka, drugog čitanja
i navještaja Evanđelja, uslijedila
je propovijed fra Serafina koju
je započeo riječima: „Dopustite
da vam uputim tri slatke riječi –
ispovijest moje vjere.“
Slušajući uvijek nadahnutu fra
Serafinovu propovijed, nakratko sam
se prisjetio svojih početaka na Trsatu,
pa tako i prvih susreta s fra Serafinom.
Moja suradnja i prijateljstvo s fra
Serafinom započelo je otkako aktivno
pjevam u zboru Svetišta Majke Božje
Trsatske, već punih 15 godina. Tada je,
1997. godine, fra Serafin vršio službu
gvardijana. Odmah sam se pri dolasku
u zbor povezao s franjevcima, pa tako i s
fra Serafinom. Poznavao sam ga, onako
iz viđenja, otkako je došao na Trsat uoči
MARIJIN TRSAT br. 2
organizacije proslave 700. obljetnice
Svetišta 1990. godine, osobito kada
je preuzeo službu gvardijana i čuvara
Svetišta 1991. godine.
Kao što pjesma fra Serafinova
prijatelja, pjevača i kompozitora
Arsena Dedića kaže: „Zagreb i ja se
volimo tajno“, tako i fra Serafin često
zna parafrazirati: „Trsat i ja se volimo
javno!“. Česta mu je i uzrečica: „Trsat –
c ‘ est moi!“ – „Trsat – to sam ja!“. Iza
ovih citata koje sam toliko puta čuo
iz njegovih usta krije se neizmjerna
ljubav koju je radom i požrtvovnošću
usadio u Svetište, a na korist svim
vjernicima koji redovito dolaze u
Svetište – Trsaćanima, Riječanima,
Grobničanima, Bodulima, Istranima,
kao i brojnim hodočasnicima iz cijele
Hrvatske i inozemstva koji dolaze
uteći se Majci Božjoj na Trsat. Mnogo
je događaja koji su se zbili na Trsatu i
u Rijeci u zadnjih 20 godina kojima je
fra Serafin bio organizator, no nakon
proslave 700. i 710. obljetnice Svetišta,
najdraži mu je dolazak Svetog Oca
blagopokojnog pape Ivana Pavla II. na
Trsat kada je bio glavni tajnik Odbora
za pripremu pohoda Ivana Pavla II.
Kao trajna uspomena na taj jedinstveni
događaj svima nama koji dolazimo u
Svetište stoji kip „Trsatski hodočasnik“
ispred Svetišta i Pastoralni centar –
Aula pape Ivana Pavla II. u neposrednoj
blizini Svetišta.
„Zahvaljujem Svemogućemu
Bogu na daru života koji sam primio
prije 66 godina od mojih roditelja,
sada pokojnih Katarine i Antuna.
Zahvaljujem i na daru života moje
sestre Barbare, braće Ivana, Pavla,
Dragutina i Josipa. Njih i njihove obitelji
od srca pozdravljam. Pozdravljam i sve
Vas mještane sela Ivanovec i Štefanec,
župljane ove župe. Po želji moje
majke, na krštenju sam dobio ime
Franjo“, započeo je svoju propovijed fra
Serafin. Toliko puta slušah o njegovom
djetinjstvu u Međimurju i mogao bih
puno pisati o onome što mi je pričao, od
rođenja i dogodovština u djetinjstvu, o
svojoj obitelji u kojoj je otac bio glava
kuće i brinuo se za gospodarstvo, a
naročito o svojoj majci koja je potiho
u sebi molila Gospodina da njezin
prvorođeni sin Francek bude jednoga
dana svećenik pa do odlazaka na mise
u Čakovec u drevnu franjevačku crkvu
Sv. Nikole i druženja s paterom Pavlom
Grafom, franjevcem, inače porijeklom
Židovom obraćenikom, koji je mnogim
današnjim franjevcima rodom iz
Međimurja bio duhovni
otac i mnoge usmjerio na
franjevački put, među njima i
našeg fra Serafina.
„Zahvaljujem
i
na daru svećeničke službe
koju sam, po rukama
blagopokojnog zagrebačkog
nadbiskupa kardinala Franje
Kuharića primio 25. lipnja
1972. u Zagrebačkoj katedrali.
Nakon toga, ne sjećam se
točno datuma, sestra i braća
će to bolje znati, mislim da
je to bilo 9. srpnja 1972. –
slavio sam mladu misu u
franjevačkoj, tada i župnoj
crkvi Sv. Nikole u Čakovcu,
a tjedan dana nakon toga i u
svom rodnom selu, ovdje u
Ivanovcu, u crkvi Sv. Vida, tzv.
sekundiciju.“
Spomenuo je fra
Serafin i mnoge druge drage
osobe iz njegova djetinjstva
u Ivanovcu, no posebno me
dojmio susret i upoznavanje
s njegovim učiteljima iz
osnovne škole u Ivanovcu
– gđe Štefice i gosp. Josipa
Sovara, divnim ljudima koji
su također nazočili ovom događaju i
bili neizmjerno počašćeni što su toga
dana bili s nama na proslavi. Svima su
nam ispričali o tome „kak je bilo dok je
njihov Francek išel vu školu“. Gospodin
Josip je u to doba bio ravnatelj škole i
fra Serafinov razrednik, a supruga gđa
Štefica predavala je fra Serafinu Likovni
odgoj. Divno je bilo popričati s njima
o tadašnjem životu seoskih učitelja
i odnosu s učenicima, a naročito o
odnosu s njihovim Francekom kojeg su
jednostavno oduvijek obožavali i uvijek
bili s njim u kontaktu.
„U ono doba, bijaše to 1990.
godine, posla Bog trsatskog gvardijana
fra Emanuela Hoška koji me povede
na Trsat. Trebalo je dostojno pripraviti
700. obljetnicu dolaska svete Nazaretske
kućice na Trsat. Od tada pa do danas,
Marijin dom na Trsatu je i moj dom.
Zaključujem svoju ispovijest vjere
riječima: Bogu koji jest, koji bijaše i koji
dolazi – svaka čast i slava u sve vijeke
vjekova, amen.“
Završetak
misnog
slavlja
uveličali su pjevači KUD-a „Katruža“
iz Ivanovca, koji su fra Serafinu i svima
prisutnima otpjevali dvije međimurske
pjesme i to: Rodil sam se vu toj zemlji
hrvatsko i Međimurje, kak si lepo, zeleno.
Nakon misnoga slavlja je
uslijedilo zajedničko druženje u
sportskoj dvorani škole – one iste
škole koju je fra Serafin nekada
pohađao – uz pjesmu i ples koju
su animirali bandisti.
Poput apostola koje je
Krist slao da po svem svijetu
naviještaju Radosnu vijest, tako
je Božja providnost fra Serafina
slala na različita mjesta Hrvatske
franjevačke provincije Sv. Ćirila
i Metoda i to u Zagreb, riječku
Vežicu, Viroviticu, Zagreb –
Siget, Požegu i konačno na Trsat.
Zahvaljujem
i
ja
Svemogućem Bogu i Blaženoj
Djevici Mariji što sam bio
sudionik i jedan od inicijatora
ove proslave u Ivanovcu zajedno
s fra Serafinovom sestrom gđom
Barbarom Labazan i ostalom
braćom.
Četrdeset
godina
velik je broj u životu jednoga
svećenika, osobito kada je taj
život obilježen radom, životom
za bližnjega te brigom za i
najmanjega čovjeka.
Fra Serafine, hvala što
Vas imamo i iskrene čestitke!
Pripremio: Cvetan Pelčić, prof.
13
EVO ME,
GOSPODINE
Kada razmišljam o svome
pozivu, prvo što mi se nameće jest
pitanje – što je to duhovni poziv?
Jednostavno rečeno, to je poziv koji
Bog upućuje nekim dušama da ga
izbliže slijede u duhovnome staležu.
Poziv je proces i, kako mi je jednom
rekao moj župnik, u svakome je pozivu
toliko pojedinosti da bi se o svakoj
mogla napisati knjiga. Sjećam se kako
sam osnovnu i srednju školu proživio
bez pomišljanja na duhovni poziv iako
sam bio ministrant i čitač u svojoj župi.
Tek sam nakon prve godine studija za
medicinskoga tehničara, tijekom jedne
osobne molitve, osjetio u srcu milosni
poticaj da budem svećenik. Do tada je
moj život tekao u sasvim drugačijem
smjeru, no nakon toga milosnog
događaja, osjećao sam u sebi veliku
želju da postanem svećenik. Počeo
sam više moliti i razmišljati kako bih
mogao ostvariti jaku želju srca. Obratio
sam se za pomoć svom župniku koji je
upravo u to vrijeme preuzeo službu u
mojoj župi u Gaju, zbog čega ga nisam
osobno poznavao. Došao sam k njemu i
bojažljivo mu priopćio kako mislim da
sam osjetio poziv. Od tada pa do mojeg
ZAŠTO ZA TOBOM
Jednom je sveti Franjo bio u
boravištu kraj Porcijunkule s bratom
Maseom iz Marinjana, čovjekom velike
svetosti, razboritosti i dara da je mogao
govoriti o Bogu, zbog čega ga je sveti
Franjo mnogo ljubio. Kad se jednog
dana sveti Franjo vraćao kući iz šume
gdje je molio, htio je brat Maseo iskušati
14
konačnog odaziva imao sam u tom
svećeniku brižnoga pastira, savjetnika i
pomoćnika. S obzirom na to da sam već
završio prvu godinu studija, a nisam još
jasno vidio na kojem bih mjestu u Crkvi
mogao ostvariti svoj poziv, odlučio sam
završiti preostale dvije godine studija
i kroz to se vrijeme učvrstiti u odluci.
Povratkom u Zagreb započeo sam
s novim načinom života. Slobodno
vrijeme koristio sam za odlazak u
crkvu, na studentski vjeronauk i
druženje s kolegama koji su poput
mene tražili Božju volju za svoj život.
Tako sam, tražeći, došao na Framu gdje
sam se susreo s franjevaštvom koje me
oduševilo. Poželio sam biti franjevac
i na taj način ostvariti svoj svećenički
poziv. Do završetka studija u meni
je sve više sazrijevala odluka da po
završetku školovanja uđem u samostan.
Tako se i dogodilo. U razdoblju prije
ulaska u samostan prolazio sam kroz
osobne krize i teškoće koje su zahvatile
moju obitelj, no prave teškoće vezane
za moj poziv počele su tek ulaskom u
samostan. Shvatio sam da samostanska
stvarnost nije onakva kakvom sam je
zamišljao i to je sa sobom nosilo bolno
prihvaćanje realnosti i pronalaženje
sebe i Božjega plana u svemu tome.
Danas su neke stepenice iza mene i
zahvalan sam Bogu za poziv i snagu
da ustrajem u odluci. Sve više uviđam
ljepotu i teškoće duhovnoga poziva,
no unatoč svemu, ona tajanstvena želja
srca da i dalje ustrajem još uvijek je tu.
Uzdam se u Boga koji me pozvao na
ovaj put i znam da me On neće nikada
iznevjeriti. „Ti ćeš mi objaviti stazu
života, ispunit ćeš me radošću svoje
prisutnosti, vječnom milinom desnice
svoje“ (Ps 16).
njegovu poniznost. Stoga mu izađe u
susret i, kao da se šali, reče mu: “Zašto
za tobom? Zašto za tobom? Zašto za
tobom?” Sveti Franjo upita: “Što želiš
reći?”
Brat Maseo odgovori: “Želio bih znati
zašto za tobom idu svi ljudi, zašto te
svakamo prate, zašto te svatko želi
vidjeti, čuti i tebi se podvrgavati? A ti
nisi ni čovjek lijepa tijela, niti posjeduješ
veliko znanje, a niti si plemićkog roda.
Zašto, dakle, želi
svatko da ide za
tobom?”
Kad je to čuo
sveti Franjo, vrlo
se
razveselio,
podigao je lice
prema nebu i
tako je stajao
duže vremena
zanesen
i
uronjen u Boga.
Kad je došao k
svijesti, kleknuo
je na zemlju,
dao Bogu čast i
hvalu, okrenuo se
tada bratu Maseu i rekao mu: “Ti si želio
saznati zašto sav narod dolazi k meni?
Upravo k meni? Zašto me sav narod prati?
Upravo mene? Ja ti mogu odgovoriti:
to dolazi od najvišega Gospodina koji
svojim očima gleda dobre i zle. Njegove
najsvetije oči nisu našle na zemlji među
grešnicima nevrednijeg, nedostojnijeg i
većeg grešnika od mene. Bog je pak htio
učiniti čudo i za to svoje djelo nije našao
bjednije stvorenje od mene. Zato je mene
izabrao, da postidi plemstvo, oholost i
jakost, ljepotu i mudrost ovoga svijeta,
kako bi svi upoznali da svaka krepost,
jakost i dobrota dolazi od njega, a ne
od stvorova i da se nitko ne može hvaliti
svojim djelima, već ako se tko hvali, neka
se hvali u Gospodinu, kome pripada
svaka čast i hvala na sve vijeke.”
Kad je brat Maseo čuo taj ponizni
odgovor i o njemu razmislio, zadivio
se i spoznao da sveti Franjo posjeduje
istinitu poniznost i pobožnost.
MARIJIN TRSAT br. 2
fra Andro Tomislav Gluščić
Cvjetići sv. Franje, pogl. 10
BLAGOSLIVLJAJ
SVAKOG ČOVJEKA
Svakog dana dok šećemo,
idemo u školu ili na posao, svaki dan
u obitelji, na poslu, u školi, na ulici
ili na bilo kojem drugom mjestu,
susrećemo ljude, susrećemo čovjeka.
Koliko samo puta prođem pokraj
nekoga i pomislim nešto loše, pomislim
nešto cinično, možda dobacim kakav
komentar ili jednostavno na te osobe
gledam s dozom prezira, cinizma i
začuđenosti. Stalno prolazimo, mnogo
ljudi susrećemo, no prepoznajemo
li u svakome čovjeka? Puno puta
okrenemo glavu, nerijetko se upustimo
u svađu, ponekad uzvratimo udarac,
ali koliko puta tu osobu istinski
kršćanski blagoslovimo? Dobro je
zamijetiti čovjeka i blagosloviti ga!
Naš blagoslov, naš izljev mira i zaziv
Gospodinu nešto je što je zasigurno
potrebno i nama i drugoj osobi, a
mi smo ga dužni pružiti kao čin
mirotvorstva po primjeru sv. Franje.
Isus se nije upuštao u svađe, već je
blagoslivljao, naviještao, propovijedao
i liječio, a mi kao njegovi učenici
možemo to isto činiti, često samo
jednim
iskrenim
blagoslovom.
Ponekad mi se dogodi da se pravim da
ne vidim neke osobe, samo da ih ne bih
morao pozdraviti, iz različitih razloga,
primjerice, ponosa. Svaki put kada mi
se to dogodi (mnogo puta je nesvjesno)
bude mi jako žao – to je trenutak
kada sam odbio nekoga blagosloviti
i dopustiti da on blagoslovi mene.
Blagoslov je osmijeh, riječ, pogled,
druženje, mir, zajedništvo, to je ono
što trebamo darovati jedni drugima.
Blagoslov obraća, liječi psovke, liječi hule,
liječi agresiju, smiruje strasti, čuva od
zla. Blagoslivljati možemo sebe i druge.
Često se u susretu s ljudima mogu
čuti psovke i hule prema svemu, a
posebno prema Bogu. U tom trenutku,
kada to čuješ, izmoli u svojem srcu
pokoji zaziv one stare molitve koja
se moli po završetku euharistijskoga
klanjanja: Blagoslovljen budi Bog.
Pitam se, kada sam zadnji put pri
ustajanju, odlasku ili dolasku iz kuće
učinio znak križa i tako blagoslovio
svoj dan znakom vjere, znakom križa,
Presvetoga Trojstva?! Nisu naše stare
bake bez razloga blagoslivljale svoje
ukućane i obitelj, u tome činu blagoslova
prepoznale su Božju zaštitu i pomoć!
Sunčan dan, cvrkut ptica, obitelj,
dar života, prijatelji, talenti – sve je
to Bog darovao tebi, nama! Budimo
zahvalni na tome i blagoslivljajmo
svaki novi dan, zahvaljujmo Bogu za
sve, i za dobro i za loše, jer On zna
zašto i kako, kada i gdje. On zna sve!
Kada te netko krivo pogleda, kada te
netko povrijedi, kada ti netko učini nešto
loše, ti ga blagoslovi. Možda je upravo
zato došao tebi, a da toga nije ni svjestan,
a ti si taj koji mu možeš pružiti blagoslov.
Naravno, da bismo blagoslivljali
druge potrebno je ponekad nadići
vlastiti ponos i ego, pobijediti
lijenost i samodostatnost, otvoriti se
i prići osobi koju poznajemo, ako
ni zbog čega drugog, onda da joj
poklonimo iskren osmijeh. Vidjet
ćemo ubrzo da se više nego isplatilo!
Stoga kreni radosno u svaki novi
dan, blagoslovi svoj put, svoju obitelj,
framaše, prijatelje i neprijatelje, sva
stvorenja, zahvaljuj neprestano na
daru života i svemu što ti je Bog njime
podario!
kojega nam je sve dobro. Onoga koji
blagoslivlja sve naše trudove i čini da
nam godina rodi njegovim blagoslovom.
Ja jučer nisam smio nastaviti s oranjem
jer je ono mjesto prokleto. – “Oprosti,
oče, ni sam ne znam kako mi ono
izmače. Natentao me đavao i rekoh
što u svom životu nisam nikad rekao.”
- „Moj dragi sinko, neka ti dobri Bog
oprosti! Eto, sad ćemo u crkvu. Lijepo se
pokaj i ispovijedi i sve reci misniku što je
bilo. Uzdam se u Boga da će te očistiti, da
opet budeš dika svoga oca i svoje majke.“
- „Tako je, oče.“, reče skrušena srca Mirko.
Polje je opet oživjelo kao i jučer. Mirko
je veselo tjerao konje, a Ilija je držao
plug i opet su se nizale brazde uz Božji
blagoslov.
Filip Polegubić, Frama Trsat
PSOVKA I POUKA
Otac i sin pošli orati. Pljunuvši u
šake, uz Ime Isusovo, otac pravilno postavi
plug u brazdu. Sin Mirko ošine konje, ali
jedan od njih, Zekan, nije htio povući.
Deru se na nj obojica: “De, Zekane, dee
Zekane!”. Ali Zekan stoji kao ukopan.
Mirko opet drekne jako: “De Zekane!” i
grdnom psovkom pogrdi Boga. Zekan je
povukao, ali otac baci plug, podiže obje
ruke i reče: “Stani, ispregni konje, potjeraj
ih kući, neka plug ostane na njivi.”
- „Oče, sad je Zekan povukao. Mogli
bismo nastaviti.“, reče smireno sin.
- „Nijedne više.“, odsječe otac. Sin je
ušutio i oprezno ispregnuo konje. Ilija je
išao za njim kao nijem i oborene glave.
Za večerom nitko nije progovorio. Nitko
nije znao što se dogodilo, osim oca i sina.
Nakon što je u tišini popušio cigaru,
Ilija reče sažalno ženi: “Anđo, sutra
rano probudi Mirka i mene.” Ustade
i ode na spavanje. Sutradan, u prvo
svitanje, otac i sin su odmicali uskim
seoskim putem. Otac prekine šutnju:
“Moj sine, volio bih da su mi oba konja
jučer ostala na njivi mrtva, nego da si
ono izgovorio. Ti si pogrdio onoga od
Priča iz narodnog života (Fra
B.Karačić – Mabić – Jukić, Pr.V.24.)
Preuzeto sa stranice: www.bitno.net
15
NAGRADA ZA ŽIVOTNO DJELO
FRA EMANUELU
HOŠKU
Povodom Dana sv. Vida, u srijedu 13. lipnja,
predsjednica Gradskog vijeća Rijeke Dorotea Pešić Bukovac i
riječki gradonačelnik Vojko Obersnel na svečanoj su sjednici
gradskog vijeća u HNK Ivana pl. Zajca uručili nagradu za
životno djelo fra Emanuelu Hošku, trsatskom franjevcu
i crkvenom povjesničaru, te Danijelu Rukavini, bivšem
rektoru Sveučilišta u Rijeci. Fra Emanuel Hoško je nagradu za
životno djelo zaslužio svojim znanstvenim radom, iznimnim
doprinosom promicanju trsatske sakralne baštine te osobnim
svjedočanstvom kulturi dijaloga.
Uručenju nagrade i svečanoj sjednici prisustvovala su
braća franjevci, provincijalni ministar Hrvatske franjevačke
provincije Sv. Ćirila i Metoda fra Željko Železnjak, fra
Zvjezdan Linić, fra Miroslav Tandarić, fra Amat Lotspeich i
braća iz trsatskoga samostana.
Za nagradu za životno djelo grada Rijeke, fra Emanuela
Hoška su kandidirali Teologija u Rijeci, riječki nadbiskup
Ivan Devčić, akademik Petar Strčić i doc. Budislav Vukas.
Kandidaturu su poduprle institucije i velik broj ljudi, što
svjedoči o tome da je fra Emanuel cijenjena osoba u crkvenim
i društvenim krugovima Rijeke i Hrvatske. Među njima su:
Pjevački zbor Svetišta Majke Božje Trsatske, Franjevačka
mladež Trsat, članovi kulturne tribine Trsatski razgovori,
dekan i odsjeci za povijest, kroatistiku i povijest umjetnosti
Filozofskog fakulteta u Rijeci, profesori s Pravnog fakulteta,
grupa riječkih novinara, istaknuti intelektualci i znanstvenici.
POSJETITE WEB STRANICU SVETIŠTA
www.trsat-svetiste.com
Na web stranici Svetišta www.trsatsvetiste.com može se naći mnoštvo zanimljivih
informacija o sadašnjem životu i prošlosti
Svetišta, o trsatskom franjevačkom samostanu
i franjevcima, o župi sv. Jurja kao i obavijesti o
hodočasničkim programima i izvješća o vjerskim i
kulturnim događanjima u svetištu i u Pastoralnom
centru – Auli pape Ivana Pavla II.
Između ostaloga stranica nudi više fotogalerija
umjetnički vrijednih djela te virtualnu šetnju
panoramom Svetišta, samostana i Pastoralnog
centra. Vrijedno je spomenuti i tri pokornička
bogoslužja na temelju svetopisamskih poruka
u audio-vizualnom obliku koji se nude
hodočasnicima kao pomoć za ispit savjesti i
pripravu za hodočasničku ispovijed.
16
MARIJIN TRSAT br. 2
HODOČAŠĆE
MARIJINE LEGIJE NA TRSAT
Ove je godine Regija Zagreb
Marijine
legije,
međunarodne
katoličke laičke organizacije, za svoje
redovito godišnje hodočašće odabrala
Marijansko svetište Trsat u Rijeci.
Hodočašće je održano 2. lipnja. Tom su
se prigodom okupili Legijini molitveni
aktivni i pomoćni članovi zajedno s
prijateljima i podupirateljima ove laičke
organizacije iz svih krajeva Hrvatske.
Vjernici su se odazvali u velikome
broju. Hodočasnike su uz okrjepu te
riječi dobrodošlice dočekali legionari s
područja Riječke nadbiskupije. Na Trsat
je, uz predstavnicu Kurije Marijine legije
Sarajevo iz BiH, pristiglo oko devetsto
hodočasnika u dvadesetak autobusa s
područja Vukovara, Osijeka, Petrinje,
Siska, Zagreba, Zadra, Splita i mnogih
drugih krajeva domovine.
Euharistijsko slavlje u Bazilici
Majke Božje Trsatske predvodio je
duhovnik Regije Zagreb preč. dr.
Stanislav Vitković, uz koncelebraciju
petorice svećenika među kojima
su bili mons. Šime Perić, duhovnik
komicija Zadarske nadbiskupije, o.
Ignac Čižmešija DI, duhovnik
komicija Đakovačko-osječke
nadbiskupije, o. Božidar Ipša
DI, dugogodišnji duhovnik
prezidija u Zagrebu, vlč.
Mato Martinković, duhovnik
prezidija u Vukovaru te gost
p. Ildefons Fux OSB, jedan od
duhovnika Marijine legije u Austriji.
U svojoj homiliji dr. Vitković
je pozvao okupljene hodočasnike da
se, ne samo svojim molitvama nego
i svojim razmišljanjima o hrvatskoj
katoličkoj obitelji, pridruže velikomu
skupu na susretu obitelji cijeloga
svijeta u zajedništvu sa Svetim Ocem
Benediktom XVI. koji se upravo tih
dana održavao u Milanu. Upozorio je na
razvod braka i ubijanje nerođene djece,
dvije velike bolne rane u Hrvatskoj
i širom svijeta. «Mi, kao Marijini
legionari, imamo poseban zadatak
pohoditi obitelji, pa i takve obitelji
vratiti i dovesti na pravi put», rekao je
dr. Vitković. Legionare je podsjetio i na
promicanje vrijednosti obitelji, ne bilo
kakve i ne istospolne zajednice, nego
obitelji koja se u sakramentu ženidbe
pred oltarom svezala nerazrješivim
vezom. Takva je obitelj istinska obitelj
u kojoj Gospodin prebiva i djeluje.
Jednako se tako treba boriti i za svaki
nerođeni život. To je borba u kojoj
legionari moraju govoriti, nastupati
i moliti. Na kraju homilije zazvao je
blagoslov Nazaretske obitelji na legijski
rad i na osobni život, na naše obitelji i
blagoslov za Svetog Oca Benedikta XVI.
Na kraju euharistijskog slavlja
nazočne je pozdravio predsjednik
Regije Zagreb Marko Oroz. Hodočašće
je završilo klanjanjem pred Presvetim
Oltarskim Sakramentom.
Marijana Oroz
PROSLAVA DVADESETE OBLJETNICE FRAME
Petstotinjak framaša iz Hrvatske okupilo se u subotu 2. lipnja na Trsatu na proslavi 20. obljetnice Franjevačke mladeži u
Hrvatskoj pod geslom „Pođimo zajedno“.
Prvi su framaši na Trsat stigli su u
petak navečer sa Splitsko-dubrovačkog
područja, a na dan proslave, u subotu,
pridružili su im se framaši iz Osječkog,
Zadarsko-šibenskog,
Zagrebačkog,
te Primorsko-istarskog bratstva, kao
i braća framaši iz Slovenije i Bosne
i Hercegovine. Mlade je pozdravio
provincijalni ministar fra Željko
Železnjak koji je podsjetio na početke
prije 20 godina kada su franjevački
bogoslovi s Kaptola tijekom posjeta Italiji
susreli zajednicu Frame i tu ideju počeli
širiti Hrvatskom. Danas, sedamdeset
hrvatskih
bratstava
franjevačke
mladeži okuplja oko tisuću članova
koje objedinjuju dva glavna obilježja:
radost zajedništva i skrb za potrebite.
„Vi ste danas apostoli koji trebaju
prenositi evanđeosku riječ“, rekao je fra
Željko, a nacionalni predsjednik Frame
Ivan Bambir je dodao da u današnjem
društvu nije popularno svjedočiti vjeru.
Unatoč tome, ovo je okupljanje dokazalo
da su mladi spremni za svjedočenje.
Proslavi su se odazvali generalni
duhovni asistent Frame, fra Ivan
Matić koji je predvodio i euharistijsko
slavlje. „Po vama svi mogu
vidjeti da je danas moguće
živjeti zajedništvo kojim na
najbolji način donosite duh
Evanđelja i poruku spasenja.
Ne bojte se Bogu dati sve,
pođimo zajedno naviještati
i živjeti Evanđelje Isusa
Krista, jer On je s nama
kako bi mogli pronositi
Božju
ljubav
svakome
stvorenju!“, istaknuo je u
svojoj propovijedi fra Ivan
Matić i dodao da je Frama
Crkvi i društvu kroz protekle
godine donijela novost življenja
Radosne vijesti u jednostavnosti i
poniznosti. „Ako Bog i u vama otkrije
da ga silno ljubite, kao što je otkrio u
Sv. Franji, po vama će obilato darovati
ovaj svijet mnogim dobrima. Stoga,
držite se Krista, kao nešto najvažnije
što imate u životu i On će vas voditi.“
zaključio je predvoditelj misnoga
slavlja. Ovim povodom prikazan je film
„Pogled unatrag“, a čestitku kolegama
uputili su framaši iz Litve, Španjolske
i Italije. Čestitka Svetoga Oca pape
Benedikta XVI. pročitana je na početku
slavlja i u njoj je Sveti Otac poručio
framašima da nisu sami jer rastu u
bratstvu okruženi braćom i sestrama.
Trsat je odjekivao pjesmom i
radošću, a zahvaljujući upravo Frami
i Franjevačkom svjetovnom redu,
grad na Riječini ima Prihvatilište za
beskućnike „Ruže sv. Franje“, Socijalnu
samoposlugu, skrb o siromašnima
i realizaciju brojnih akcija pružanja
pomoći najpotrebitijima.
Helena Anušić
17
MOLITVE I ZAHVALE MAJCI
BOŽJOJ TRSATSKOJ
srpanj 2012.
Hvala ti Majčice mila na svim primljenim milostima i
pomozi da se mir i Božji blagoslov vrati u moju obitelj.
Pomozi svim teško bolesnima, Katarini i Luciji daj snage
u teškoj bolesti.
Vječno zahvalna Slavica
Majčice najdraža, čuvaj me, podari mi zdravlje, ljubav,
blagost srca i duše i osvjetljuj mi pravi put ako krenem
krivim. Petar
Draga Majčice Božja, hvala ti što me čuvaš i daješ zdravlja
i snage za naprijed. Hvala ti što opet vidim. Budi i dalje
moj spas, jer nemam nikoga nego tebe i dragog Boga.
Molim te i volim.
MARIJIN TRSAT
HRVATSKI NAZARET
SVETIŠTE OBITELJI
SVAKE PRVE SUBOTE U MJESECU U 17.30 sati
U BAZILICI MAJKE BOŽJE TRSATSKE
MOLITVA I POSVETA OBITELJI
MAJCI BOŽJOJ TRSATSKOJ
17.30 sati: -Razmišljanje o Papinim porukama obiteljima
- Molitva krunice
- Posveta obitelji Majci Božjoj Trsatskoj
18.30 sati: Sveta Misa
Marijo draga, pomozi mi u mojoj nevolji. Čuvaj moju
obitelj i tebi se preporučam što je najbolje za mene i djecu.
Molim te obrati Darka i pomozi mu u ovim preteškim
bolima. Molim te daj mi snage! Hvala ti Majčice što me
nisi napustila. S.
Majko ti znaš sve naše duševne i tjelesne potrebe pa ti se
molim da nas zagovaraš kod svog Sina i pomozi nam u
svim nevoljama. Molim te za sve svoje žive i mrtve. Molim
ti se i za svoje susjede da živimo u miru i razumijevanju.
Molim ti se da se moj sin vrati živ i zdrav svojoj obitelji.
Amen. Hvala Majko!
OBITELJ KOJA ZAJEDNO MOLI OSTAJE SLOŽNA
Kao molitva za mir krunica je također, i oduvijek
je to bila, obiteljska molitva i molitva za obitelj. Nekoć je ta
molitva bila osobito draga kršćanskim obiteljima i sigurno
je jačala uzajamno zajedništvo članova obitelji. Važno je
da tu dragocjenu baštinu ne izgubimo. Potrebno je vratiti se
obiteljskoj molitvi i molitvi za obitelji, služiti se upravo tim
oblikom molitve.
Obitelj koja zajedno moli, ostaje složna. Sveta krunica, prema
drevnoj tradiciji, osobito je zgodna kao molitva na koju se okupi
sva obitelj. Pojedini njezini članovi, upravljajući svoj pogled
na Isusa, ponovno postaju sposobni pogledati jedni drugima
u oči, razgovarati, biti solidarni jedni s drugima, uzajamno
opraštati i gajiti međusobnu složnu ljubav obnovljenu Duhom
Božjim.
crpe nadu i snagu za ići dalje.
Upirem svoje oči u vas, braćo i sestre svakoga staleža, u vas,
drage obitelji, u vas, bolesni i stari, u vas, mladi: ponovno
uzmite s pouzdanjem krunicu u ruke! Iznova je otkrijte
u svjetlu Pisma, u skladu s liturgijom i u ozračju svoje
svakodnevice.
Ivan Pavao II, Krunica Djevice Marije, br. 41-44
Mnogi problemi suvremenih obitelji, osobito u gospodarski
razvijenim društvima, nastaju zbog sve težeg komuniciranja.
Članovi obitelji rijetko uspijevaju biti zajedno, a i u tim rijetkim
prigodama najčešće su zaokupljeni gledanjem televizije.
Vratiti se molitvi krunice u obitelji znači ispuniti svakodnevni
život sasvim drugim slikama: slikom otajstva koje spašava,
slikom Otkupitelja, slikom njegove Presvete Majke. Obitelj
koja zajedno moli stvara dio ozračja nazaretske obitelji:
njezini članovi stavljaju Isusa u središte, dijele s njim radosti i
boli, u njegove ruke stavljaju svoje potrebe i planove, iz njega
18
MARIJIN TRSAT br. 2
PRIJAVE HODOČASNIKA
Pozivamo sve župnike i voditelje hodočašća u Svetište Majke Božje
Trsatske da datum i broj hodočasnika koji dolaze subotom ili drugim
danima prijave telefonom, faksom ili putem elektronske pošte.
Telefon: 00385/(0)51 452 900
Fax. 00385/(0)51 217 - 347
E-mail: [email protected]
HODOČASNIČKI PROGRAM
8.00-10.00 ISPOVIJED U PERIVOJU
9.00 KRIŽNI PUT NA TRSATSKOJ KALVARIJI
10.00 PROCESIJA I EUHARISTIJSKO SLAVLJE
11.00-13.00 VRIJEME ODMORA I POBOŽNOSTI
RAZGLEDAVANJE SVETIŠTA
OPROŠTAJ HODOČASNIKA U SVETIŠTU
19
20
MARIJIN TRSAT br. 2

Download Report