close

Enter

Log in using OpenID

168 - HDS

embedDownload
MUZIČKI BIENNALE ZAGREB I SVJETSKI DANI NOVE GLAZBE/
MILJENKU GRGIĆU U SPOMEN/JURICA POPOVIĆ U POVODU 30. OBLJETNICE TROTAKT
PROJEKTA/ 80. ROĐENDAN RUBENA RADICE I ANĐELKA KLOBUČARA/
PORIN I PORIN CLASSIC 2011./DISKOGRAFIJA
NOVINE
HRVATSKOGA
DRUŠTVA
SKLADATELJA
BROJ 168
LIPANJ 2011.
CIJENA 20 kn
Svjetlo kao treća dimenzija
Piše: Sanja Raca
ir Krešimira Seletkovića pripada neoklasičnom tipu baleta u kojemu se osobita pozornost poklanja što većem savršenstvu oblika. Estetika kojoj se priklonio koreograf Martino Müller
na neki je način očekivana s obzirom na partnera,
veliki ansambl Baleta HNK Zagreb, čijim tehničkim vještinama i plesnim predispozicijama
odgovara upravo takav estetski izraz. Oni su, kao
kolektivno tijelo s istaknutim solima, oblikovali
ciklički plesni krug u trinaest prizora, djelomično
narativno vezan, no mahom apstraktnih konotacija. Takva odvojenost od pojmovnog, povremeno
je skretala prema naivnoj alegoriji kakva je bila
glomazna ptičja kandža, jasna poruka prijetnje
koja se s »neba« nadnosila nad plesni par i osjećaje
koje su prikazivali ili u snimci zvuka lepeta krila,
pokretima rukū koje se pokreću kao krila ptice,
maskama u obliku velikog ptičjeg kljuna, čak i u
kombinaciji bijelog i crnog perja ovješena o kostime umjetnika.
A
Primijenjena glazba Krešimira Seletkovića slijedila je format zajedničkog ostvarenja, a njezini slobodni dijelovi, osobito oni lirski (prizor uz glasovir, prizor Nevinost uz glasove), dali su joj željenu
transformaciju po zakonima glazbene dramaturgije kojoj je Martino Müller nerijetko pretpostavljao
konceptualnu i plesnu dramaturgiju. U projekciji
niza simbola kroz pokrete plesača, funkcionalno
je ostvarivao vlastite zamisli na koje su protagonisti odgovarali zadanom, često doslovnom ekspresijom. Snažnu potporu imao je u Jordanu Tuinmanu, majstoru svjetla, čija je koloristička paleta
(nimalo konvencionalnih rješenja, za razliku od
Müllera koji im se povremeno nije umio othrvati)
predstavljala treću dimenziju scenskog uprizorenja. Osnovne monokromne boje, zbog stalnih mijena, dinamizirale su scensku radnju, istodobno se
pretvarajući u kolorirani vatromet, a pomaci svjetla, ogromne sjene i odbljesci na plesnom podu,
stvarali su iluziju vodene površine po kojoj se kreću zanjihana tijela. Takav koncept osobito je bio
izražajan u skulpturalnom prikazu »sive« scene s
balonima ili u »kineskoj« sceni lelujavih, nekoliko
metara dugih svilenih zastava. Stalna igra sjena i
vizualnih promjena, uz nezahtjevnu scenografiju
(autor Eduard Hermans, ujedno kostimograf),
pretvorila je poetiku svijetla u dio radnje, a često i
u njezina tumača.
Velika scena i veliki baletni ansambl ojačan Cantus Ansamblom koji je bio uvećan do orkestra
specifična sastava (uz elektronički zapis partiture), na čelu s
Ansambl Baleta HNK Zagreb
dirigentom Berislavom ŠipuCantus Ansambl
šem, učinili su Air složenim
Dirigent:
prikazom, do detalja ostvareBerislav Šipuš
nim prema zamisli švicarskog
Scenograf i kostimograf:
koreografa.
Eduard Hermans, Nizozemska
Oblikovanje svjetla:
Iako je Balet HNK Zagreb
Jordan Tuinman, Nizozemska
nekolicinom predstava dosad
iskazao spremnost na odstupanja od klasičnog repertoara, ipak je Biennalski
poduhvat bio drukčiji izazov koji je trideset baletnih umjetnika iznijelo s puno entuzijazma, a
sa skladateljem i svim članovima autorskog tima,
zasluženo dočekalo premijerni pljesak dobrodošlice na zadnjoj praizvedbi jubilarnog Muzičkog
biennala Zagreb.
cant 168 07.indd 1
CANTUS CANTUS
HNK ZAGREB — PREMIJERA BALETA AIR KREŠIMIRA SELETKOVIĆA — 17. TRAVNJA 2011. NA SVEČANOM ZATVARANJU 26. MUZIČKOG BIENNALA ZAGREB
SUSRET S NEOKLASIKOM
CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS
CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS
CANTUS CANTUS
ISSN 1330–4747
27-May-11 9:47:47 AM
2
UVODNIK
veseljem vas pozdravljam u još jednom broju vaših novina. Veselje je utemeljeno na rezultatima, ponajprije zbog uspješno organiziranih i provedenih manifestacija koje su obilježile
proteklo razdoblje: 26. muzičkog biennala Zagreb i dodjele Nagrade Porin. U oba slučaja zamjetan
je pojačani trud organizatora kako bi glazbenici, a među njima i autori, bili dostojno predstavljeni
javnosti i dobili zaslužena priznanja. Obje manifestacije zadovoljile su i publiku, barem veći dio, što
je znak da treba nastaviti s provođenjem zacrtanih planova u cilju povećanja digniteta glazbeničke
struke.
S
U istom cilju, hvalevrijedne akcije proveo je i HDS ZAMP čiji su rezultati također vidljivi, a uz
podršku, ali i u suradnji s autorima, posebice miljenicima šire publike, stječe sve veće povjerenje
sviju koji su izravno ili neizravno vezani uz glazbu i autorska prava. Istodobno, hrvatski glazbenici
i autori bili su iznimno aktivni na domaćem i međunarodnom planu te na polju diskografije, o
čemu vas izvještavamo u ovom, proširenom broju Cantusa. U trenutku zaključivanja broja održana
je godišnja skupština HDS-a na kojoj je predstavljen uspješan rad Društva u prošloj godini, te su
dodijeljene godišnje nagrade HDS-a, ali o tome više u sljedećim novinama Cantus.
Davor Hrvoj, urednik
KONCERTI
CIKLUS PODNEVNIH NEDJELJNIH KONCERATA NA ZAGREBAČKOM PRISAVLJU
Poseban doživljaj u
Studiju Bajsić
Piše: dr. sc. Irena Paulus
Studiju Bajsić Hrvatskoga radija već se
neko vrijeme odvijaju koncerti koji na
drugačiji način pristupaju klasičnoj glazbi.
Naime, slušatelji koji nedjeljom u dvanaest dolaze na koncert prisustvuju izravnom
prijenosu na Trećem programu Hrvatskog
radija. To je iznimno zanimljivo iskustvo
kroz koje se (uz poseban osjećaj da su i slušatelji važni jer ih se uzima u obzir) izravno
dobiva uvid u svako izvedeno djelo. Koncert,
naime, uključuje radijske najave (voditeljica
je Iva Lovrec Štefanović), kao i razgovore s
umjetnicima i skladateljima.
U
Još jedna Đurovićeva baletna
partitura
U nedjelju 20. ožujka, program je bio posebno privlačan: puhački korpus Simfonijskog
orkestra HRT–a, vođen maestrom Mladenom Tarbukom, izveo je skladbe većinom
hrvatskih autora: Frane Đurovića, Stanka
Horvata, Miroslava Miletića i — Igora
Stravinskog.
Za stradale u Japanu
Sigurno je i s dozom ljubavi prema starijoj hrvatskoj glazbi izvedena simfonijska freska Aginica
Miroslava Miletića. Djelo je zamišljeno još 1980.
u obliku Simfonije za puhače, skladane prema
motivima Miletićeve opere Hasanaginica. No, Miletić je folklorne motive iz Hasanaginice uklopio u
suvremeniji zvuk (prerađujući Simfoniju, u simfonijsku fresku dodao je udaraljke, pa je osim klasičnih udaraljki koristio i netipične — tražio je da se
udara po tijelu instrumenta, na
primjer tube ili po usniku trube,
trombona i drugih sličnih instrumenata, čime je dobio poseban
efekt). Tako je Aginica s jedne
strane podsjetila na prošlost, ali je
s druge uobličila niz zanimljivih i
novih glazbenih ideja.
DAVOR HRVOJ
Ritmi contrari za puhački orkestar, udaraljke
i kontrabas, prema riječima skladatelja Frane
Đurovića, mladenačko je djelo nastalo prije
dvanaest godina. Zamišljeno da se izvede uz
baletnu koreografiju, prepuno je, kako samo
ime kaže, najrazličitijih ritmova kojima se
Đurović, na svoj specifičan i pomalo opori način,
poigrava unutar različitih skupina orkestralnih puhača i udaraljki. Concertino za klavir i puhače Stanka Horvata predstavila je pijanistica Lana Genc. U
razgovoru s voditeljicom, otkrila je da rado svira
ovo djelo, a da je i skladatelju Concertino bio posebno drag. Ubrzo smo saznali zašto. Kroz tri opsežna stavka (Amabile — Largo — Maestoso) Stanko
Horvat je stvarao, nizao i oblikovao instrumentalne boje koje su, daleko mekše od Đurovićevih
Ritmi contrari, nudile paletu najrazličitijih nijansi
puhačko–klavirskog zvuka. U takvom glazbenom
kontekstu posebno se istaknuo pijanizam mlade,
ali iskusne pijanistice koju su pratili, također mladi
i vrlo precizni članovi puhačkog ansambla Simfonijskog orkestra HRT–a. Iz njihova se sviranja, kao
i iz interpretacija dirigenta Tarbuka, od početka
koncerta moglo prepoznati da su zahtjevne skladbe
hrvatskih autora u sigurnim rukama.
Miroslav Miletić
Koncert je zaokružen izvedbom
klasika dvadesetog stoljeća Igora
Stravinskog. Nadovezujući se na
misao da su njegove Symphonies of
Wind Instruments (Simfonije puhača) nastale in memoriam Claudeu
Debussyju, ali na način da djelo
nije oplakivalo, nego slavilo život
koji se, na žalost, više neće vratiti (to je tipičan stravinskijevski
način razmišljanja), maestro Tarbuk je izvedbu posvetio žrtvama
i hrabrim preživjelima u kalvariji
u Japanu. Bila je to lijepa gesta
kojom su se umjetnici, voditeljica
i publika iz studija Bajsić, na svoj
skroman, ali srčani način priključili bodrenju nesrećom pogođena
japanskog naroda.
USPOMENE
UVODNIK
BROJ 168, LIPANJ 2011.
IN MEMORIAM MILJENKO GRGIĆ (1951. — 2011.)
Zbogom, dragi
profesore!
Piše: Ivana Tomić Ferić
ezaobilazni dio života — smrt pogađa i
naše uzore, voljene i drage nam znance
i prijatelje, ljude čije nam djelo otvara »novi
svijet«, u kojem granice stvarnosti kao da ne
postoje ili nam otvara oči da vidimo stvarnost života kojega živimo. Stvaralački opus i
djelovanje muzikologa, glazbenoga pisca i pedagoga dr. sc. Miljenka Grgića, bili su »putokaz« mnogima koji su ga slijedili i poznavali,
ostavivši trajan i neizbrisiv biljeg u glazbenoj
stvarnosti njegova rodnog Splita.
N
Oštrog duha i britkog pera
Grgićevo putovanje, njegovo glazbeno (muzikološko) suputništvo, korespondiralo je s
osvajanjem uvijek novih prostora kreacije —
od kritičarske preko organizacijske do znanstveno–istraživačke i pedagoške. Objavio je
preko 1100 glazbenih kritika (koncertnih
i kazališnih) te napisao više od 300 eseja i
autorskih radijskih emisija, izdvajajući se ne
samo kao aktivni sudionik glazbenih zbivanja, već i kao njihov stvaratelj i poticatelj.
Oštrinom sluha i britkošću pera ustrajno je
sudjelovao u oblikovanju glazbene povijesti
Splita, ispisujući tekstove koji su pokazatelj
njegova osobna i kazališnog vremena, ali i
mogući inspirativni predložak za neka buduća čitanja i glazbena, odnosno kazališna
stvaranja. Prateći razvoj i stasanje mnogih
vokalnih i instrumentalnih glazbenih tijela,
dr. sc. Grgić marno se upuštao u opsežne i
sustavne sinteze koje su nerijetko rezultirale
i vrijednim, ukoričenim izdanjima. Takva je,
primjerice, monografija povodom jubileja 30.
godišnjice osnutka Gradskog zbora Brodosplit koja bilježi kontinuitet i kvalitetu umjetničkog djelovanja Zbora i svjedočanstvo je
Brodosplitove životnosti u splitskoj kulturnoj
sredini, čiji je odjek tijekom puna tri desetljeća nadilazio uske lokalne međe, služeći na
čast svima koji ne odolijevaju umjetničkom
zovu.
Mnogobrojni ljetopisi
Kao organizator i idejni osnivač brojnih glazbenih festivala, M. Grgić se istakao na mjestu umjetničkog ravnatelja festivala ozbiljne
glazbe Sarajevske večeri muzike, Hrvatskog
festivala mandolinista Mandolina Imota, Festivala duhovne glazbe Cro Patria u Splitu,
Susreta klapa na Klisu, Klapskih večeri Sudamja u Splitu, marjanskog festivala Klape —
Gospi Sinjskoj u Sinju te Festivala dalmatinskih
klapa u Omišu kojemu je posvetio i dvije monografske edicije. Nakon Ljetopisa Festivala
dalmatinskih klapa, objavljenih povodom 40.
godišnjice njegova postojanja, upustio se u
slijedni znanstvenički poduhvat oblikovanja
festivalske monografije, osjetivši osobnu, ali
iznad svega povijesnu odgovornost prema instituciji koja je postala sjecištem povijesti i suvremenosti, svjetovnog i sakralnog, pučkog i
artističkog, razotkrivajući svoj baštinski, ali i
europsko–mediteranski kontekst u kojemu se
objavljuje i obnavlja tajna njezine postojanosti
i privlačnosti. Nastojeći da se arhivski tragovi
ožive, zabilježe i uguraju u sustav postojećih živih kanona, dr. sc. Grgić je, s dovoljno
znanstveničkog naboja, a nadasve brige o nasljeđu i estetici, ispisao poticajne stranice o razvojnom putu omiškog festivala, ostavljajući
prostor za dalju etnomuzikološku elaboraciju,
inicirajući nove nadgradnje u slaganju mozaika hrvatske tradicijske kulture.
Glazba Splitske katedrale
U fokusu njegova znanstveno–istraživačkog
interesa bila je starija glazbena prošlost Splita
s naglaskom na stvaralaštvu kapelnika split-
Miljenko Grgić
ske prvostolne crkve. Obrađujući elemente za socijalnu povijest glazbe u Splitu od sredine 18. do
sredine 20. stoljeća, njegova studija o glazbenoj
kulturi u splitskoj katedrali — uz rekonstrukciju
glazbe i njezina mjesta u životu splitske katedrale — svojom sveobuhvatnošću ustanovljuje po
prvi put srž novijeg dijela buduće povijesti starije
glazbe u Splitu čiji se počeci naziru već u 9. stoljeću, a čiji se kontinuitet može pratiti barem od
kraja 11. stoljeća. Polazeći od svojih ranijih znanstvenih otkrića, prema kojima je Split kroz stariju
prošlost predstavljao središte crkvene (povremeno i
svjetovne) hijerarhije, autor je upozorio na bogate
i slojevite oblike glazbenog života i prakse unutar
splitske katedrale. Pored radova o starijoj glazbenoj
prošlosti Splita, dr. sc. Grgić istakao se i vrijednim
autorskim prilozima o opernim i koncertnim zbivanjima u sklopu najznačajnije kulturne manifestacije suvremenog Splita — Splitskoga ljeta (bio je i
član festivalskih Vijeća).
Neizbrisiv trag
Bogato voditeljsko i uređivačko iskustvo što ga je
Miljenko Grgić stekao u medijima, pomoglo mu je
i u njegovu glazbeno–pedagoškom radu. Od 1997.
predavao je na Fakultetu prirodoslovno–matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu te na
Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, područno odjeljenje u Splitu, zatim na Humanističkim studijima te Filozofskom fakultetu u Splitu,
na Muzičkoj akademiji u Sarajevu te na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje je obavljao i dužnost
dekana. Povezujući praksu s teorijom i nastojeći
zorno prikazati načine i oblike kulturnog života na
našim prostorima, dr. sc. Grgić preferirao je doticaj s trošnim materijalima poput muzikalija i spisa
koje čine predmet njegovih znanstvenih interesa.
Trudio se oživjeti muzikalije, prevodeći ili nadopunjujući stare rukopise u suvremenu grafiju kako
bi se konačno omogućilo njihovo tiskanje i materijaliziranje u vidu nosača zvuka. Sve je to razlogom
vrlo živog i toplog sjećanja na njegova predavanja,
na njegovu vedru, optimističnu narav, na osobu
punu hrabrosti, vjere i nadanja.
Danas, kada se s najvećim poštovanjem — u jednodušju sa svima vama — rastajemo od dragog nam
profesora, moramo biti svjesni da smo u baštinskome smislu postali nasljednicima njegova djela. Njegov je opus dovršen, bogat i raznolik. A slava toga
opusa i života nedvojbeno je i naša... Zato, dragi
naš profesore, hvala Vam na svemu. Svaki razgovor s Vama sugovorniku je donosio novo, ugodno
iskustvo, dragocjeno obogaćenje. Zadužili ste nas
svojom pokretačkom energijom i idejnošću, svojim marnim profesionalnim radom i ustrajnošću
urezavši neizbrisiv trag u glazbenoj kulturi Splita i
čitave Hrvatske...Neka Vam je laka zemlja...
(ulomak teksta čitanog na komemoraciji na Umjetničkoj
akademiji Sveučilišta u Splitu u ponedjeljak, 16. svibnja,
dan pokojnikova pogreba)
IZDAVAČI: Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić /
UREDNIŠTVO: Marina Ferić Jančić, Jana Haluza, Davor Hrvoj (glavni urednik i urednik fotografije), Jure Ililć / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb /
E–mail: [email protected], cijena: 20 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747
CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn 1/3 STRANICE 2.000,00 kn 1/4 STRANICE 1.500,00 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na [email protected]
cant 168 07.indd 2
27-May-11 9:47:50 AM
3
OBLJETNICE
BROJ 168, LIPANJ 2011.
PREPORODNA DVORANA PALAČE NARODNOG DOMA, ČETVRTAK, 19. SVIBNJA 2011.
Doajeni koji još nisu rekli zadnju riječ
Rođendanski koncert akademikâ Anđelka Klobučara i Rubena Radice
Piše: Jagoda Martinčević
kladatelji i pedagozi, akademici
Anđelko Klobučar i Ruben Radica dobili su najljepši rođendanski
dar u povodu njihova 80. rođendana.
Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus
d.o.o. priredili su svečarski koncert
19. svibnja u Preporodnoj dvorani
palače Narodnoga doma na kojemu
su slavljenici mogli čuti vlastite skladbe, među kojima i jednu praizvedbu.
Bila je to prigoda ponovno se susresti
s glazbom dvojice hrvatskih majstora
koji svojom raznolikom djelatnošću,
kroz nekoliko desetljeća, pripadaju
našim najistaknutijim glazbenicima.
Kao vršnjaci, pa time i generacijski
pripadnici određena razdoblja hrvatske suvremene glazbe, Klobučar i Radica u mnogome se razlikuju svojim
autorskim izričajima što samo svjedoči o brojnim mogućnostima koje
su mogli odabrati i na taj način obogatiti glazbu našega vremena nastalu
na ovim prostorima. Bilo je to vidljivo
i na komornom koncertu iz kojega je,
na žalost, izostala najavljena Radičina
skladba (integralna praizvedba Tri
etide za glasovir), no i ono izvedeno
posvjedočilo je još jednom o njihovim
autorskim profilima.
S
Sočne mogućnosti violine
NAGRADE
Iz bogata opusa Anđelka Klobučara,
u kojemu su posebno prisutne skladbe
za orgulje, trajni suputnik njegova orguljaškog umijeća, odabran je Rondo
za violinu solo te Korizmeni diptih za
sopran i gudački kvartet. Prvo djelo
jedno je od novijih autorovih ostvare-
nja na tragu preispitivanja sočnih mogućnosti glazbala što je violinist Anđelko Krpan u potpunosti iskoristio.
Korizmeni diptih, međutim, pripada
onom segmentu Klobučareva stvaralaštva koji se vrlo često obraća sakralnoj tematici »s osobitim osjećajem za
sveto«, kako ističe Eva Kirchmayer
Bilić. Temeljen na dva napjeva iz zbirke Cithara octochorda — Slavi puče moj
i Stala plačuć tužna mati — Klobučarev
Diptih blaga je glazba kontemplativna
karaktera i duboke osjećajnosti. Takva
je bila i izvedba toploga glasa sopranistice Aide Vidović — Krilanović i
Gudačkog kvarteta Rucner na čiji je
poticaj djelo nastalo 2003. godine.
Istaknuti predstavnik avangardnog
skladateljstva u hrvatskoj glazbi, Ruben Radica, predstavljen je na koncertu praizvedbom gudačkog kvarteta
Poème crépusculaire (Sutonski spjev),
iznimno zahtjevnom skladbom o kojoj kaže: »...sastoji se od sedam sekcija
koje se izvode bez prekida, uz veću ili
manju oprečnost tempa (presto, andante, andantino, allegro, larghetto,
largo, vivace). Ritamska komponenta
stihova građena je na gotovo sveukupnom fondu stopa antičke versifikacije, a dramaturgija Spjeva na različitosti četrdesetpet razgranatih modela
akcije.«
Između misaonog i
emocionalnog
Kompliciranost Radičina skladateljskog jezika oduvijek se odvijala
Ruben Radica
između misaonog i emocionalnog,
strukture i sadržaja, pomne gradbe
glazbeno–arhitektonskih idioma koji
svoju konačnicu najčešće doživljavaju
u specifičnoj kolorističkoj komponenti. Od samih početaka stvaralaštva,
sve do danas, a o tome zorno svjedoči
i najnovija praizvedba, Radica je uporan i dosljedan u svojem autorskom
prosedeu koji ga izdvaja i čini uvijek
novim, zanimljivim, često provokativnim, no logičnim u odabiru osobnoga
Anđelko Klobučar
puta koji, čini se, nipošto nije dovršen.
Njegove su skladbe uvijek izazov za
interprete, pa je tako bilo i ovaj put u
preciznoj i inspiriranoj izvedbi Kvarteta Rucner.
Slavljenike su pozdravili glavni tajnik
Hrvatskog društva skladatelja Antun Tomislav Šaban koji je pročitao
pozdravno pismo ministra kulture
Jasena Mesića te Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti
i umjetnosti. Uvodno slovo održala
je muzikologinja Zdenka Weber, a
bogatu i informativnu programsku
knjižicu urednički je ostvarila Erika Krpan. Koncertu su prisustvovali
mnogobrojni prijatelji i kolege Anđelka Klobučara i Rubena Radice, no na
žalost, izostala je mlada skladateljska
generacija koja bi od doajena našega
suvremenoga skladateljstva mogla još
štošta naučiti.
38. MAJSKI MUZIČKI MEMORIJAL JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI U ČAKOVCU (10. — 12. SVIBNJA 2011.)
Vjesnikova nagrada skladatelju Daliboru Bukviću
Piše: dr. sc. Zdenka Weber
radicionalni, ove godine već 38.
majski muzički memorijal Josip
Štolcer Slavenski, održan u Čakovcu
od 10. — 12. svibnja, bio je prigoda
za ponovne susrete s djelima Slavenskog, rođenog u Čakovcu 11. svibnja
1896. pred 125 godina (umro je u Beogradu 30. studenog 1955.). Skladbe
Slavenskog izvodili su violinist Sergej
Evseev, uz klavirsku pratnju Danijele
Petrić, Zagrebački kvartet i čakovečki Pjevački zbor Josip Štolcer Slavenski
koji vodi Senka Bašek Šames. Osim
tih izvedbi, ostvarenje Slavenskog
našlo se i na programu Simfonijskog
orkestra HRT–a u komornom sastavu, na završnom koncertu 12. svibnja
u Zgradi Schreier, Dvorana Zrinski.
Izvedena je Muzika za kamerni orkestar, glazba inspirirana folklorom
Međimurja, a šire i Balkana koja nas
podsjeća na vrlo originalnu inspiraciju
hrvatskog skladatelja isuviše rijetko
zastupljena na koncertnim podijima
današnjice, a koji je izvornošću glazbenoga idioma i, u ono vrijeme, osobito smjelim harmonijskim jezikom
oduševljavao ne samo hrvatsku, nego
i inozemnu publiku te nakladnike
glazbenih partitura. Nedvojbeno je da
ne bi bilo na odmet više pažnje posvećivati Štolceru Slavenskom čije je školovanje kod Zoltana Kodalyja u Budimpešti, Viteszlava Novaka u Pragu i
usavršavanje u Parizu, u prvoj polovici
prošloga stoljeća itekako osuvremenjivalo hrvatsko glazbeno stvaralaštvo.
O tim novim smjernicama glazbe 20.
stoljeća svjedoči i Muzika za kamerni
orkestar koju su Simfoničari pod ravnanjem Mladena Tarbuka predstavili
u punoći zvukovnosti, u kojoj se osobitom dojmljivošću ističu dionice puhača, napose razvijena melodija roga
T
cant 168 07.indd 3
u gustom melodijsko–harmonijskom
tkivu skladbe.
Priče s drugog svijeta
Za završni koncert Majskog muzičkog memorijala, još od početka 1974.,
uvijek je uključeno predstavljanje laureata Vjesnikove nagrade Josip Štolcer
Slavenski za prethodnu godinu, a koju
Vjesnik dodjeljuje od 1970. godine.
Prema odluci žirija u sastavu Zoran
Juranić, skladatelj i dirigent (predsjednik), Antun Tomislav Šaban,
skladatelj te muzikologinje Iva Lovrec
Štefanović, Višnja Požgaj i Zdenka
Weber, Nagrada za 2010. godinu pripala je Daliboru Bukviću, skladatelju
i pedagogu (Sinj, 1968.). Bukvić je, u
bogatom izboru praizvedbi u prošloj
godini, žiri oduševio stavkom Vers le
ciel (Prema nebu), završnom vokalno–
instrumentalnom apoteozom koja zaključuje njegov ciklus Récits de l´autre
monde (Priče s drugog svijeta). Taj je četverodijelni slijed bio u cjelini prvi put
predstavljen javnosti 1. travnja 2010. u
izvedbi Zbora i Simfonijskog orkestra
HRT–a, Dječjeg zbora Zagrebački
dječaci i Djevojačkog zbora Zinka,
pod ravnanjem Tončija Bilića i uz sudjelovanje glumca Luke Dragića.
Dalibor Bukvić, skladatelj iz razreda
akademika Stanka Horvata na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, usavršavao se u Darmstadtu kod Karlheinza
Stockhausena, na središnjem pariškom
Konzervatoriju kod Laurenta Cuniota, na Nacionalnom konzervatoriju
Boulogne u razredu Michela Zbara i
na IRCAM–ovoj Ljetnoj akademiji u
Parizu. U francuskoj metropoli živio
je od 1996. do 2008., a povratkom u
Zagreb, radi na zagrebačkoj Muzičkoj
akademiji u zvanju docenta i predaje
teorijske glazbene predmete. Iz životopisa je vidljiva vrsna upućenost u
svjetska, napose francuska iskustva
suvremene glazbe, a i francuski naslovi Bukvićeva nagrađenog ostvarenja
povezuju skladatelja s glazbenom kulturom koju je najizravnije imao prigode upoznati.
Gradacija izvedbenog
sastava
Djelo »Priče s drugog svijeta« nastajalo je u Parizu, Puli i Zagrebu od 2004.
do 2006. godine, a skladano je na temelju Bukvićeva teksta u latinskom
prijevodu. Riječ je o gradaciji izvođačkoga sastava, od elektroničke glazbe
Spatial — Danse des apparitions (Prostor — pokreti priviđenja, praizvedba
Pariz 2000.), orkestralnog stavka Actus i stavka za zbor i orkestar Psalam
(praizvedba Zagreb 1995.), do kompleksnog vokalno–instrumentalnog,
25–minutnog stavka Prema nebu (s
dijelovima Oraculum — Proročanstvo
i Lux aeterna — Vječno svjetlo). U
obrazloženju žirija stoji da je Bukvić
završnim stavkom Prema nebu »suvremenu hrvatsku glazbenu tvorbu obogatio djelom koje odaje inventivnog
autora i koji u zvukovnosti odabranih
izvođačkih medija nalazi poticaje za
produhovljenu realizaciju osobnoga
nadahnuća. Bukvićeva glazbena misaonost, vrsna strukturiranost skladbe, uzorno korištenje ljudskih glasova
i znalačko postizanje željenih efekata
u akustičkim odnosima, interpretima
pruža mogućnost za skladno, iako zahtjevno izvođenje.«
Dakako, tako veliki izvedbeni aparat
nije mogao nastupiti u Čakovcu, pa
je publici predstavljeno mladenačko
Bukvićevo djelo iz 1991., Diptih za
glasovir i deset puhača. Za klavirom
energični, angažirani i pouzdani solist, pijanist Damir Gregurić i deset
puhača Simfonijskog orkestra HRT–
a, pod ravnanjem Mladena Tarbuka,
ozvučili su vrlo profesionalno Bukvićev Diptih, ustvari trodijelni slijed,
budući da nakon koralno intoniranog
drugoga dijela skladatelj reminiscira
početnu robustnu glazbu iz uvoda.
Ako je suditi prema tome što smo čuli,
Bukvić je već u studentskim danima
iskazivao sklonost osobito ritmički pregnantnome slogu i kolorizmu
odabranoga instrumentarija, što se
tijekom skladateljskih iskustava usavršavalo, sve do velikoga kompleksa
nagrađenoga djela.
Majski muzički memorijal Josip Štolcer
Slavenski završio je Sambom da camera Ive Josipovića. Tako je i čakovečka
publika mogla »u živo« doživjeti sada
već, moguće je reći, vrlo popularno
ostvarenje inventivnog skladatelja.
Pljesak oduševljenja pratio je svaku
izvedbu, a na kraju su članovi Simfonijskog orkestra HRT–a i nadasve
precizni dirigent Mladen Tarbuk bili
ispraćeni dugotrajnim odobravanjem
publike kojoj upravo Majski muzički
memorijal donosi najnovije vijesti iz
hrvatskog glazbenog života. Ovime je
skladatelju Daliboru Bukviću, kojemu
je buket cvijeća predala Vjesnikova
urednica kulture Branka Džebić, a
plaketu gradonačelnik Čakovca Branko Šalamon, odana osobita počast do
svečane zagrebačke dodjele Vjesnikovih nagrada svim laureatima iz različitih umjetničkih područja (2. lipnja).
Dalibor Bukvić i gradonačelnik Čakovca Branko Šalamon
27-May-11 9:47:52 AM
NAGRADE
4
BROJ 168, LIPANJ 2011.
DODJELA HRVATSKIH DISKOGRAFSKIH NAGRADA ODRŽALA SE 18. PUT
Porin je po svemu postao punoljetan
Porin je ponovno postao spektakularan, pun zvijezda hrvatske glazbene scene, ugodno mjesto za druženje i veoma zanimljiv televizijskim gledateljima,
najviše svojom neizvjesnošću i neočekivanim pobjedama u nizu kategorija. Jer je od najboljeg domaćeg materijala...
Piše Jure Ilić
no što su već prošle godine primijetili mnogi kritičari i novinari bilo
je novo i prilično veliko zanimanje medija za Hrvatsku diskografsku Nagradu
Porin. Priređen najprije u Šibeniku za
klasičnu i jazz glazbu, a potom u Biogradu za dio scene koji uobičajeno nazivamo
pop–glazbom, Porin se nametnuo svježim
organizacijskim pristupom, dobrim televizijskim scenarijima i napose željom domaćina i pomoći organizatorima. Najviše
se to odnosi na Biograd i gradsko vodstvo
koje se pokazalo na visini posla u svakom
pogledu.
O
No, meni se čini da su za dobru organizaciju, a potom i dobru recepciju u javnosti,
sličnu onoj koja je vladala na prvim izdanjima naše najuglednije glazbene nagrade,
najviše bili zaslužni neki novi ljudi u njegovom vodstvu. Prvenstveno se to odnosi
na Darka Bakića, glazbenika i mladog direktora koji je mjesto naslijedio od dugogodišnjeg prvog čovjeka Hrvoja Markulja.
Bakić nije radio veliku revoluciju, nego je
pomladio ekipu i unio dašak mladosti i
svježine koja je Porinu po mnogima već
ranije počela nedostajati te ga iz rutine
vratio na mjesto koje mu po svemu pripada. Porin je ponovo postao spektakularan,
pun zvijezda i prvaka hrvatske glazbene
scene, ugodno mjesto za druženje i veoma
zanimljiv televizijskim gledateljima, najviše svojom neizvjesnošću i neočekivanim
pobjedama u nizu kategorija. Možda je
u svemu bilo potrebno i zrno sreće, što je
sezona uistinu i bila jer se ponovo pojavio
velik broj novih, respektabilnih izdanja
koja su konkurirala za pobjedu.
Ovogodišnji 18. Porin postao je punoljetan! Uz Darka Bakića koji je i dalje izvršni
direktor, novo lice u organizaciji ugledni
je diskograf i kritičar Siniša Bizović, novi
direktor Nagrade. Tandem ima briljantne
zamisli — primjerice iskoristili su gostovanje Rogera Watersa kojemu je uručen
Porin za posebna postignuća u glazbi i
tako suptilno podsjetili javnost na vrijednost Porina. Meni se ipak najboljima čine
dvije vrlo bitne stvari.
Prva je sjajan slogan 18. Porina — »Od
najboljeg domaćeg materijala«. U njemu je
suština svega što ta glazbena nagrada znači hrvatskim glazbenim profesionalcima,
ali i širokoj hrvatskoj javnosti, jednostavno
i bez mudrovanja.
Druga je doslovni Porinov povratak kući.
Naime, sve dosad su skulpture Nagrade
rađene od stakla u Sloveniji, a sada, za
punoljetni rođendan, napravljene su od
hrvatskog kamena i u Hrvatskoj. »Slogan
tako ima dvostruko pokriće. Osim što
Porin već 18. put predstavlja najbolje od
domaćeg glazbenog »materijala«, statue
namijenjene pobjednicima izrađene su
od slavnog bijelog kamena s Pučišća na
Braču«, kako je navedeno na web stranici
nagrade.
Veliki povratak kući i proslava punoljetnog
rođendana ove je godine obilježena najprije u Zagrebu, dodjelom Porin Classica, a
tjedan kasnije i televizijskim spektaklom
u Biogradu. Ono što je lani dobro započelo, nastavljeno je i ove godine: televizijsko
glasovanje tv–gledatelja za Hit godine.
Tako su u konkurenciju ravnopravno ušle
pjesme Ajme meni nije mi dobro Sexymotherfuckersa, Bižuterija Jelene Rozge, Dogodila se ljubav... Lee Dekleve i Mladena
& Saše iz TBF–a, Kako ću joj reć da varin
Klape Sv. Florijana i Čede Martinića, Za
nju Kinokluba i Gibonnijeva Žeđam. Izbor
je vrlo širok i doista je bilo teško unaprijed
reći tko će pobijediti, no zato se valja sjetiti
prošlogodišnjeg pobjednika Tonija Cetinskog koji je, u žestokoj konkurenciji nakon
pobjede, izjavio na sceni: »Bez vas bih bio
fikus!«, aludirajući na to što nije dobio
nijednu statuu u drugim kategorijama,
premda je te sezone bio neupitni vladar
domaće pop scene.
Razlozi su mnogostruki, a najbolje ih
opisuje Zrinko Tutić, skladatelj i osnivač
Porina. Odličan razgovor s njim objavljen
na Porinovoj web stranici, iz kojega prenosimo najbolji dio:
Kako je zapravo počeo Porin?
– »Nalet primitivizma u glazbi je i 1993.,
kad smo osmislili Porin, bio jak. Činilo mi
se potrebnim stvarati estetsku liniju obrane. Koliko će ona postati masovna ili ne,
nije bilo toliko važno, ali mi se činilo važnim da ta linija obrane postoji. Otišao sam
Siniši Škarici koji mi je, prezauzet, rekao:
»Eno ti Veljka, vidi s njim!«. Veljko Despot je u tom trenutku bio non–voting član
američkog NARAS–a (National Academy of Recording Arts & Sciences), vlasnika Grammya. Nazvao sam i Dražena Vrdoljaka i tako je krenulo — Grammy nam
je bio apsolutni uzor za stvaranje Porina.
Paralelno sam raspravljao o ideji s Marijom Nemčić i Đelom Hadžiselimovićem
i stvorila se kritična masa da krenemo u
nešto što je zapravo struka — struci. To
je bilo neobično za ono vrijeme i ovaj prostor. Znali smo, a to se i održalo do danas:
postoje rizici. Na primjer, iz Grammya su
nam poručili da je njima trebalo 25 godina
da ljudi počnu glasovati »za« nekog, a ne
»protiv« nekog. Jer to je »vanity fair« — od
tri osobe zaokružujem jednu ne zato jer
sam za nju, nego zato da ne pobijedi ona
koju ne podnosim«, ispričao je o počecima
Porina Zrinko Tutić.
Porinovo glasačko tijelo sastavljeno je od
profesionalaca koji se bave glazbom ili
pišu o njoj, dakle stručnjaka svih profila vezanih uz glazbu, što Nagradi daje
posebnu vrijednost i težinu. Oni su ove
godine velikim dijelom glasovali preko
interneta, a tek se manji dio odlučio za
pisane obrasce. Eto što se sve promijenilo u tih osamnaest godina. Zanimljivo je
da je godinama i broj kategorija varirao i
mijenjao se, prilagođavajući se vremenu i
potrebama diskografske industrije. Tako
je od početne 32 kategorije u prvoj dodjeli
1994., broj narastao na sadašnjih 51! Valja
spomenuti i ovogodišnje dobitnike Porina
za životno djelo, glazbenike Josipa Klimu
i Dragu Diklića, velikane u svojim glazbenim područjima.
Bilo kako bilo, Porin je ponovo postao IN,
on je zanimljiv i neizvjestan, a to mu želimo i ubuduće jer je jednostavno nezaobilazan kao konačni kriterij izbora najboljeg
od najboljih na hrvatskoj glazbenoj sceni.
KAMEN I GLAZBA KAO IDEALAN SPOJ
KLESANJE STATUA TRAJE ŠEST
MJESECI
amen se, po svom nalazištu naziva »Veselje Unito«, što je izvrsna poveznica s nacionalnom svečanošću glazbe. U svaki
obrađeni pučiški kamen ugrađeni su ljubav, predanost i talent jednaki onima koji su potrebni za nastanak vrhunske pjesme. Zato
su brački kamen i naša najuglednija glazbena nagrada idealan
spoj, zaključili su u Uredu Porina pri Institutu hrvatske glazbe
koji organizira dodjelu Nagrade. Voditelj projekta »Porin od bračkog kamena« je Siniša Martinić–Cezar, magistar restauriranja i
konzerviranja umjetnina, ujedno i klesarski tehničar iz Pučišća. O
zahtjevnoj izradi serije kamenih Porina kaže: »Proces izrade više
od 90 primjeraka statue traje šest mjeseci, a u njega je uključeno
pet iskusnih bračkih klesara i kipara.«
K
Statua Porina u kamenu teži oko 2,90 kg. Svaka je na put prema
rukama pobjednika krenula kao grubo isklesani pravokutni kamen, dimenzija 34 x 20 x 8 cm i težine 14 kg. Pučiški kamen jedan je od najznamenitijih kulturnih simbola Hrvatske. Od njega
su kroz povijest izrađivani brojni spomenici kulture, umjetnička
djela i reprezentativna zdanja, poput Bijele kuće u Washingtonu,
Parlamenta i Novog dvora u Beču ili Parlamenta u Budimpešti.
Tradiciju plemenite obrade kamena, pučiška klesarska škola njeguje već stoljećima, navodi se na Porinovoj web stranici.
NAGRADE
NAKON 18. DODJELE PORINA ODRŽANE U BIOGRADU
Podjela kipića po
dobrom receptu
Piše Jure Ilić
akon velikog truda što ga je donijela nova
organizatorska ekipa i poslije zapažene televizijske reklame, odgledani prijenos iz Biograda pokazuje da je Porin izrastao u profesionalnu priredbu koja i HTV–u donosi programsko
osvježenje.
N
Porin je zapravo vrhunska manifestacija glazbe
gdje su u glavnoj ulozi isključivo i jedino hrvatski izvođači i skladatelji koji su ga, uostalom, prihvatili kao svoj najvažniji profesionalni
orijentir. Svojom brojnošću u Biogradu su pokazali koliko drže do Nagrada. Na Porinu se,
baš kao i na Grammyju, toliko osjeća ona velika draž neizvjesnosti i neočekivanosti, što je i
glavna osobina Nagrade čije rezultate do kraja
znaju samo njezin direktor i predstavnici jednog odvjetničkog društva. Publika je svoj Porin
dodijelila Jeleni Rozgi za Bižuteriju koja je time
osvojila prvi kipić za velike hitmakere Tončija i
Vjekoslavu Huljić. Rozga se zahvalila »kolegama što su imali dovoljno građanske hrabrosti da
me nominiraju”, no upravo šest ponuđenih pje-
sama u toj kategoriji svjedoči da je Porin itekako
mjerodavan i da živi u stvarnosti.
Prema glasovima isključivo glazbenih profesionalaca, najveći je ovogodišnji pobjednik ipak
Zlatan Stipišić Gibonni, sa čak pet Porina, a
slijede ga TBF i Bambi Molesters s tri. Sve u
svemu, Porin je potvrdio visoki Gibonnijev status koji je bogato nagrađen za dijamantni album
Toleranca, nagrađena je ponovo i različitost koju
nude TBF–ovci (ovoga puta s Leom Deklevom)
i visoka glazbena uigranost Bambi Molestersa, a
želja glasača za promjenom najviše se osjetila u
kategoriji ženskog vokala (Ivana Kindl), u pop
kategoriji gdje su trijumfirali Jinxi te u izboru
novih nada (KinoKlub).
Najemotivniji dio Porina svakako je bila dodjela
Nagrade za životno djelo velikom Dragi Dikliću, živom dokazu da hrvatska glazba ima i svoju
povijest i vječite zvijezde. Punoljetni Porin jednostavno je bio lakmus papir trenutnog stanja na
hrvatskoj estradi, pa ga tako treba i vrednovati.
A u našoj glazbi čini se da ipak nema krize...
Zlatan Stipišić Gibonni
cant 168 07.indd 4
27-May-11 9:47:54 AM
5
3. PORIN CLASSIC PRVI PUT U VELIKOJ DVORANI VATROSLAVA LISINSKOG, 9. SVIBNJA
Nagrade zaslužnima
KONCERTI
NAGRADE
BROJ 168, LIPANJ 2011.
Piše: Jana Haluza
Osmišljavanje konteksta dodjele nagrade za klasiku i jazz, Institut hrvatske glazbene industrije
povjerio je jednoj od svojih članica, Hrvatskoj
radioteleviziji te je po prirodi stvari zadatak završio na stolu Ivane Kocelj, urednice Redakcije
ozbiljne glazbe Hrvatske televizije. Bila je to velika odgovornost, ujedno i test novog prostora i
uopće potvrda razloga izdvajanja tih dviju zasebnih kategorija iz ostatka sveobuhvatnog mnoštva raznolikih glazbenih žanrova u domaćoj diskografiji. Ivana Kocelj iskoristila je mogućnost
velike scene za angažman Simfonijskog orkestra
HRT–a koji je bio nositelj koncertnog dijela svečanosti. Prvi se put na jednoj dodjeli Porina čula
i uvertira iz opere Vatroslava Lisinskog po kojoj
je nagrada i dobila ime. Simfoničari su u uvodnoj točki, pod vodstvom maestra Mladena Tarbuka, izveli zaboravljenu integralnu verziju djela
koje se vrlo rijetko izvodi na koncertnim pozornicama, dok je sama opera već odavna iščezla iz
repertoara Hrvatskih narodnih kazališta. Pohvalna je ideja i da u završnici večeri Orkestar,
uz sve nominirane umjetnike, praizvede i novu
skladbu Miljenka Prohaske nastalu prema motivima iz opere Porin, kao i programska koncepcija satkana od glazbenika koji su izveli glazbu
na nominiranim izdanjima. Dvije »umetnute«
točke referirale su se na glazbene aktualnosti
u našoj zemlji, pa je tako prisutnost u Zagrebu
dvojice svjetskih gitarista zbog drugih recentnih
koncertnih angažmana, Zorana Dukića i Petrita Çekua, Ivana iskoristila da ih poveže u duu
i indirektno održi lekciju hrvatskim diskografima koji im još nisu snimili CD–ove. Premda u
protekloj godini nijedna opera nije objavljena na
CD–u, operna arija O mio babbino caro iz Puccinijeve jednočinke Gianni Schicchi, u izvedbi sopranistice Adele Golac Rilović, najavila je dugo
očekivanu praizvedbu opere Maršal Silvija Foretića u Splitu u kojoj umjetnica tumači glavnu
žensku ulogu. Na to su upozorili i članovi autorskog tima opere, redatelj Mario Kovač i dirigent
Ivo Lipanović koji su se našli među onima koji
su predstavljali nominacije. Nagradu Porin za ži-
votno djelo primio je violinist Josip Klima koji je
bio spriječen doći u Lisinski, pa je u njegovo ime
kipić od bračkog kamena primio njegov sin Bojan, a publika je o njegovim dosezima saznavala
iz dokumentarnog filma projicirana na najvećem
platnu u regiji, kakvim se može podičiti dvorana Lisinski. Općenito, dinamično izmjenjivanje
predstavljača, glazbenih brojeva i dobitnika, uz
blagoglagoljivo vodstvo domaćina Dražena Siriščevića (ravnatelja Dvorane) i sopranistice Marije Kuhar Šoše, u debitantskoj ulozi voditeljice,
učinili su da podulja priredba proleti u dahu.
Među nagrađenima apsolutni su pobjednici album Glazba...prijateljstvo (Cantus d.o.o) klarinetistice Marije Pavlović i pijanistice Martine Filjak
u kategoriji klasike (3 Porina — album godine,
snimka i produkcija albuma) te From Moscow to
LA (Croatia Records) legendarnog glazbenog
dua Boško Petrović — Neven Frangeš (2 Porina
— album godine i izvedba). Za autorska ostvarenja objavljena na diskografskim izdanjima u
protekloj godini, nagrađeni su skladatelji Davorin Kempf za skladbu Freska za orgulje i simfonijski orkestar na 4. izdanju antologije Hrvatska
orguljska glazba orguljašice Ljerke Očić (Cantus
Muzeju Mimara, 15. svibnja, održan je koncert zborske glazbe koji će prije svega biti
zapamćen po sigurnom dirigentskom vodstvu zaljubljenice u vokalnu glazbu, Jasenke Ostojić Radiković. Premda je, naime, najavljen kao koncert
Komornog zbora Muzičke akademije (čiji su članovi, očito, većinom studenti pjevačkog odsjeka),
na koncertu su sudjelovali i drugi zborovi čija je
idejna začetnica i prava, duhovna i fizička voditeljica profesorica Radiković. Radi se o ženskom zboru
Capella Zinka i mješovitom zboru Capella Odak
koji odnedavno djeluju pri Hrvatskom društvu Collegium pro arte, kao i o Zagrebačkim dječacima
čija je povijest djelovanja već poprilično dugačka.
Sve te zborove vodi Jasenka Ostojić Radiković koja
je i osmislila programski koncept za Muzej Mima- Maestra Jasenka Ostojić Radiković
ra: ideja je bila predstaviti zborsku glazbu hrvatskih
skladatelja (mahom profesora na Muzičkoj akademiji) te pokazati što su oni skladali nekada, a što skladaju danas. Kao svojevrsni tour de force, Komorni je zbor Muzičke akademije
predstavio djela Mladena Tarbuka (Plavo nebo), Krešimira Seletkovića (Uspavanka), Berislava Šipuša (Jezero na Zelengori), Davorina Kempfa (Cantate Domino), Dalibora Bukvića
(Kyrie), Frane Paraća (Dona nobis pacem), Josipa Magdića (Oči joj gorski izvori) i Tomislava
Uhlika (Pozdravljeno budi iz Mise pastorale).
U
Vokaliza Ante Knešaureka i Igračka vjetrova Ivana Josipa Skendera prvi put su predstavljene publici, a kao svojevrsnu središnjicu, zborovi — gosti, praćeni gudačkim kvartetom
Sebastijan, izveli su kantatu Tuere me et libera Tomislava Uhlika koja je, poput praizvedenih
djela, također nastala nedavno. Brojnost poznatih skladateljskih imena, kao i žar kojime su
izvođači pristupili u predstavljanju njihovih skladbi, pokazuje koliko je naša zborska literatura bogata i — s obzirom na redovite programe profesionalnih zborova i orkestara — zapravo prilično zapostavljena. A radi se o doista vrijednim djelima u kojima bi publika (također u nas prilično podcijenjena mišlju da voli isključivo slušati strane skladatelje pretprošlog
stoljeća) sigurno uživala. U ovome se koncertu uživalo i zbog izvrsne izvedbe Komornog
zbora Muzičke akademije i njihovih gostiju za koje sa zadovoljstvom možemo reći da su već
sada pravi profesionalci. Zborovi su pokazali i svoje inače skrivene »bisere«: topli sopran Josipe Bainac koji je, uz usrdnu zborsku mikropolifoniju ocrtao Šipuševo Jezero na Zelengori,
specifičnu boju sopranistice Alete Arbanas u solo dionici Uhlikove Pozdravljeno budi, kao
i u Kempfovom Cantate Domino gdje je nastupila uz altisticu Ružicu Gačić, tenora Vetona
Marevci i basa Antonija Babića. Kada se »zbroje« široke interpretacijske mogućnosti mladih vokalnih snaga,
entuzijazam njihove
dirigentice Jasenke
Ostojić Radiković,
kao i bogata mašta
hrvatskih skladatelja,
može se doista reći
da »i mi konja za trku
imamo« te da bi koncert, onakav kako je
zamišljen za dvoranu
Muzeja Mimara, trebalo prenijeti u veće
dvorane te predstaviti ne samo hrvatskoj, nego i svjetskoj
publici.
Klarinetistica Marija Pavlović
d.o.o.) i Borna Šercar za Kolo, prema završnom
ulomku opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca,
album Little Book of Notes (Aquarius Records).
Najboljim izvođačem proglašen je udaraljkaš Filip Merčep — Tri mušketira, jedna dama i gospodin (Aquarius Records), uopće debitant na sceni
klasične glazbe kojega je plasiralo prošlogodišnje
sudjelovanje u finalu Eurovizijskog natjecanja
u Beču, a sada je student prve godine Muzičke
akademije u Zagrebu. Za uredništvo povijesnog albuma nagrađena je
Nikolina Mazalin
za dvostruko izdanje izvedbi čelista
Valtera Dešpalja
— Veliki hrvatski
interpreti (Croatia Records). U
stranoj produkciji
Porinom su ovjenčana izdanja Maxa
Emanuela Cenčića
— Händel: mezzo–
soprano opera arias
(Virgin Classics/
Dallas Records)
u kategoriji klasike te Cassandra
Wilson — Silver
Pony (Blue note/
Dallas Records)
za jazz. Čestitke
nagrađenima
i
zaslužnima!
Što hrvatski skladatelji
skladaju danas, a što su
stvarali nekoć
Piše: dr. sc. Irena Paulus
Komorni zbor Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu
VIJESTI
nstitut Hrvatske glazbene industrije uz 18.
godinu Porina, nagrade za diskografska izdanja koju dodjeljuje struka, treći je put organizirao
izdvojenu svečanost dodijele za najbolje albume
u kategorijama klasike i jazza. Ali možda više
nego prethodne dvije godine u šibenskome Kazalištu, priredba pod nazivom Porin Classic odgovara središnjoj palači glazbe, Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, tim više
što može obuhvatiti bitno veći broj posjetitelja.
Osim što se prvi put tamo organizirala, uz atraktivno opremljenu scenografiju i rasvjetu prigodnog karaktera koja je pogodovala televizijskom
prijenosu, večer je donijela mnoštvo premijera, s
nizom inovacija u programskom aspektu dodjele, kao i u smislu novih dobitnika Porina.
I
TOUR DE FORCE KOMORNOG ZBORA MUZIČKE AKADEMIJE U MIMARI
DODIJELJENE NAGRADE LAUREATIMA
44. TRIBINE DARKO LUKIĆ
a svečanom koncertu nagrađenih sudionika 44. tribine mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić,
Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, održanom 18. travnja 2011. godine u Maloj dvorani V.
Lisinski, ovogodišnjim su laureatima uručene nagrade. Ocjenjivački sud činili su Prerad Detiček
(predsjednik HDGU–a), Višnja Požgaj, Goran Bakrač, Josip Tonžetić, Zlatko Foglar, Marko Ruždjak (predstavnik HDS–a), Ana Boltužić, (predstavnica Dvorane Vatroslava Lisinskog) i Emin Armano (predsjednik
žirija). Nagradu Darko Lukić dodijelili su violončelistici Ziti Vargi i pijanistici Nadiji Vargi. Diploma Darko Lukić
pripala je pijanistu Ivanu Horvatiću, Nagradu Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu skladbe
domaćeg autora dobila je flautistica Andrea Jelavić (Soliloquy za flautu solo, op. 61 Božidara Kunca), a
Koncertna dvorana svoju je nagradu dodijelila također Ziti i Nadiji Vargi. (BPK)
N
KONCERT U POVODU 150 GODINA HAZU
večanim koncertom Zagrebačke filharmonije, održanim 29. travnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, pod pokroviteljstvom Sabora Republike Hrvatske, obilježeno je 150 godina Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti. Utemeljena 1861. godine na inicijativu đakovačko–srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, HAZU danas okuplja vodeće znanstvenike i umjetnike, skrbi o hrvatskoj
kulturnoj baštini te promiče hrvatsku znanost i umjetnost u zemlji i inozemstvu. Zagrebačka filharmonija
koja ove godine slavi 140 godina postojanja i dirigent Zoran Juranić, za tu su prigodu odabrali djela petorice akademika, velikih hrvatskih skladatelja Borisa Papandopula, Jakova Gotovca, Krešimira Baranovića,
Natka Devčića i Stjepana Šuleka. Večer je otvorila Uvertira iz Papandopulove opere Amfitrion, nakon koje
je uslijedilo Gotovčevo antologijsko Simfonijsko kolo. U izvedbi Baranovićeva vokalnog ciklusa Z mojih bregov, na stihove Frana Galovića, Zagrebačkoj se filharmoniji pridružio mladi hrvatski bariton Siniša Hapač.
Nakon Devčićeve Istarske suite, večer je zaključio Šulekov svečani prolog Scientiae et arti koji je skladatelj
posvetio upravo HAZU. (BPK)
S
Davorin Kempf
cant 168 07.indd 5
27-May-11 9:47:56 AM
6
POVIJEST
BROJ 168, LIPANJ 2011.
UZ IZLOŽBU ART DÉCO U HGZ–U, (VELJAČA — LIPANJ 2011.) POSTAVLJENU USPOREDO S IZLOŽBOM ART DÉCO I UMJETNOST U HRVATSKOJ
IZMEĐU DVA RATA U MUZEJU ZA UMJETNOST I OBRT U ZAGREBU
Slike s izložbe
Priče o propalim izdavačima, uspješnim ruskim emigrantima, prerano umrlim talentima...
Piše: dr. sc. Nada Bezić
ko već ne postoji glazba karakteristična za art déco, ima barem
notnih izdanja koja sjajno odražavaju
svu raznolikost dizajna tog razdoblja.
A tako je i s koncertnim programima,
časopisima, pa čak i računima.
A
Kada je u Hrvatski glazbeni zavod
(HGZ) iz Muzeja za umjetnost i obrt
stigla zamolba za posudbu notnih izdanja za izložbu Art déco i umjetnost u
Hrvatskoj između dva rata, bio nam
je to poticaj da pronađemo i drugu
likovno zanimljivu, ne samo notnu
građu iz 1920–ih i 1930–ih godina
te je izložimo u vitrinama u predvorju
velike dvorane HGZ–a. Ta notna izdanja objavljena su u Hrvatskoj, Italiji,
Austriji, Češkoj, Francuskoj i Velikoj
Britaniji između 1917. i 1933., a ukupno je predstavljeno 13 autora rođenih
između 1873. i 1899. godine. Dio
izložbe bio je »ozvučen« koncertom za
Dan HGZ–a, 18. travnja 2011., kada
su skladbe iz vitrina bile predstavljene
publici. Ako se izložba može pretvoriti u koncert, još ju je lakše predstaviti u tekstu. Priče koje plete govore
o propalim izdavačima, uspješnim
ruskim emigrantima, prerano umrlim
talentima...
Ivo Tijardović, neupitno je vodeće ime
cijele izložbe (1895.–1976.), skladatelj
i dirigent, libretist i slikar, scenograf
i kostimograf, uza sve to i zaslužni
predsjednik HGZ–a od 1946. do
1952. godine. Uostalom, upravo dvanaest notnih izdanja čije je naslovnice
oblikovao čine građu koju je HGZ
posudio Muzeju. U HGZ–ovoj zbirci
rara čuvaju se četiri razglednice koje
je Tijardović dizajnirao oko 1920. za
seriju »Internacionalni plesovi« zagrebačkog izdavača Josipa Čaklovića.
To je bila samo jedna od njegovih
serija razglednica koje su bile jako
popularne, a i danas se cijene među
skupljačima.
Bersina reakcija na dizajn
U svojem izdanju ciklusa Maštanja
Dore Pejačević iz 1920., Čaklović najavljuje zbirku Melodije Josipa Canića.
Prema toj reklami, naslovnica Melodija
je »remek djelo štamparskog produkta
i grafičke umjetnosti, pa je ukras svakog glazbenog doma (...) omot je izradjen u najljepšim bojama i u narodnoj
ornamentici«. Autor uistinu posebne
naslovnice slikar je i scenograf Marko
Rašica (1883.–1963.), brat poznatijeg
Božidara Rašice, arhitekta i scenografa. Ambiciozna izdanja nažalost nisu
pomogla Čaklovićevom poslovanju
i nakon 1924. zatvorio je tvrtku. Da
se vratimo Maštanjima: na vinjeti na
poleđini korica nalaze se inicijali izdavača, dok su inicijali dizajnera »R.T.«
ostali nerazriješeni. Radi li se o Radovanu Tommaseu (1895.–1924.),
Tijardovićevom vršnjaku i prijatelju,
koji će umrijeti ne navršivši 30 godina
života? Vjerojatno ne, jer se Tommaseo uvijek potpisivao punim imenom.
Za izdanja popijevaka svojega prijatelja, Tommaseo je dizajnirao dvije naslovnice (Milovô sam i Bijela serenata),
a objavio ih je Edition Slave. Riječ je
o bečkoj izdavačkoj kući čiji je vlasnik
bio Dubrovčanin Milan Obuljen. U
nekoliko godina nakon
Prvog svjetskog rata
Obuljen je objavio mnogo izdanja hrvatskih,
srpskih i slovenskih
skladatelja, a više od 30
naslovnica dizajnirao je
Ivo Tijardović.
Među drugim dizajnerima, uz Tommasea, nalazio se i Dušan Janković
(1894.–1950.),
srpski
slikar i grafičar. Svoj je
nestandardan dizajn naslovnice Manojlovićeve
popijevke Molba poslao
iz Pariza gdje je upravo
Josip Canić: Melodije, izabrane skladbe 1905–1918., Zagreb: Čaklović, 1919.,
Dizajn naslovnice: Marko Rašica
cant 168 07.indd 6
te 1921. završio studij na
École Nationale Supérieure
des Arts Décoratifs. Razdoblju art décoa korištenje
ljudskog tijela nije bilo
strano, bilo da se radi o
stiliziranoj fotografiji akta
na spomenutoj naslovnici
ili crtežu golišave Sreće,
lika iz Bersine opere Postolar od Delfta. Bersa je
26. siječnja 1918. zapisao
u dnevnik: Jutros je došla
iz štamparije 2. korektura
od Postolara. Jutros je poslao
slikar Hans Neumann sliku
(klišee) za kopertinu (izvana) od Klavierauszuga od
Postolara, upravo je divna!
izvanredno i originalno
izmišljena — postolar Piét
(crna boja) sjedi i radi, a povrh njega kao fantomi = Sreća i Smola (Dnevnik i Uspomene, HGZ, 2010., str.
213). Rijedak je to primjer
svjedočanstva reakcije nekog skladatelja na prvi susret s dizajnom naslovnice
svojeg djela. Bersa je tada
radio kod bečke izdavačke
kuće Doblinger koja je i
Blagoje Bersa: Postolar od Delfta, klavirski izvadak, Wien: Doblinger,
1918., Dizajn naslovnice: Hans Neumann
Djagiljeva i Stravinskog. K tomu
je u međuratnom
razdoblju bila
najcjenjeniji scenograf u Francuskoj. Stravinski
se, kao što je poznato, u Švicarskoj 1919. godine
družio s Majom
Strozzi i njezinim suprugom
Belom Pečićem,
a u njihovom
je domu upoznao i mladog
Jozu Kljakovića
(1889.–1969.).
Upravo je Kljakovićev crtež za
plakat i program
koncerta bračnog para Strozzi
Gisela Beck: Minuet za klavir, Wien: Edition Slave, cop. 1919.,
Dizajn naslovnice: Ivo Tijardović
— Pečić u Zürichu 1919., jedan
od najpoznatijih
objavila klavirski izvadak te opere. A iz razdoblja art décoa, s dva ljudska
slikar Hans Neumann (1888.–1960.) lika unutar okvira što ga čine breze i
kojega spominje u Dnevniku, bio je iz- lastavice. Drugi je ruski emigrant na
među dvaju svjetskih ratova jedan od HGZ–ovoj izložbi Vladimir Ivanovič
Žedrinski (1899.–1974.). Od 1939.
vodećih grafičkih dizajnera u Beču.
do odlaska u Pariz 1950. bio je scenograf i kostimograf u zagrebačkom
Iz radionice ruskih
HNK–u, a sudjelovao je kao scenograf
emigranata
i u Miletićevom filmu Lisinski 1944.
Kad smo kod istaknutih likovnih
godine. Za naslovnice časopisa Zvuk
umjetnika, moramo spomenuti Na1933. izradio je karikature skladatetaliju Sergejevnu Gončarovu (1881.–
lja, od kojih je najzanimljiviji portret
1962.), rusku slikaricu i grafičarku. Na
Josipa Štolcera Slavenskog, izrađen u
naslovnoj stranici klavirske skladbe
negativu.
Lorda Bernersa Le poisson d’or (London: Chester, 1919.), neuobičajeno Obje zagrebačke izložbe o art décou
velikim slovima je naglašeno da dizajn mogu se odlično kombinirati: uz
potpisuje Gončarova. To je bila samo mnogo Tijardovića, na oba su mjesta
jedna od njezinih suradnji sa sklada- izložene kreacije Tommasea, Otta
teljima; poznata je po inscenacijama Antoninija — u HGZ–u je to naslovi kostimima koje je radila za balete
nica klavirskog izvatka (crvenokose!)
Medvedgradske kraljice, opere Luje
Šafraneka — Kavića i Ljube Babića
(doduše, moramo priznati da se njegov crtež ubave livade na klavirskom
izvatku Lisinskijevog Porina iz 1919.
stilski ne uklapa u art déco). Plakat za
Studio Gussich–Feller, privatnu glazbenu školu u Basaričekovoj 3, nadopunjuje dopis vlasnika škole, Marijana
Fellera HGZ–u 1933. godine — u
zaglavlju je isti dizajn: otvoreni klavir i
siluete ljudi u publici.
Tomislav Krizman (1882.–1955.) izradio je kostime za praizvedbu opere
Vilin veo Petra Konjovića 1917. godine; upravo je nacrt jednog od tih
kostima bio izložen u Parizu 1925.
na Međunarodnoj izložbi dekorativnih
umjetnosti, ključnoj za art déco. Konjović je u godini praizvedbe tiskao klavirski izvadak svoje opere u Zagrebu,
u vlastitoj nakladi. Dakle, za vrijeme
Prvog svjetskog rata investirao je u
izdanje u kojemu je, štoviše, objavio i
tri table u boji, s crtežima Krizmanove
scenografije za svaki čin opere. Dizajn izdanja i danas privlači pozornost,
dok sama opera nakon 1926. nije više
nikada izvedena u Zagrebu...
I na kraju, o jednom računu. Godine
1937. u velikoj obnovi zgrade HGZ–a
načinjeni su takozvani terazzo podovi
po kojima i danas koračaju publika i
studenti Muzičke akademije. Velike
crvenkaste i bijele kamene ploče postavila je tvrtka Škaberna, sa sjedištem
»nasuprot Samoborskog kolodvora«,
danas tvrtka Samoborka u Ulici Božidara Adžije, blizu nekadašnjeg kolodvora »Samoborčeka«. Na crtanom
logotipu tvrtke ponosno se uzdižu ni
više ni manje nego — neboderi, čime
je račun star 74 godine uistinu zaslužio svoje mjesto na izložbi.
27-May-11 9:47:59 AM
7
RAZGOVORI
BROJ 168, LIPANJ 2011.
SKLADATELJ JURICA POPOVIĆ U POVODU TRIDESET GODINA POSTOJANJA SKUPINE TROTAKT PROJEKT PRIPREMA MULTIMEDIJALNO DOGAĐANJE
Zvuk koji je bio brži od vremena
Glazbena industrija uvijek traži hit i stoga je logično da smo imali problema jer smo težili potpuno drugačijem zvuku od traženoga. Ne mogu nikoga okriviti za
neobjavljivanje albuma samo zato što nije razumio naš izričaj jer ga je gledao kroz prizmu pop pjesme.
Razgovarao: Jure Ilić
U povodu tridesete obljetnice Trotakt
projekta razgovarali smo s Juricom
Popovićem, glavnim »ideologom«,
skladateljem i tekstopiscem grupe.
Popović se do danas profesionalno
bavi glazbom, a njegova skupina pretvorila se u pop–sastav Gracia, u kojemu pjeva Matija Vuica, poznata i kao
uspješna modna dizajnerica, a Popović
je standardni član nogometne ekipe
»Humane zvijezde«, zajedno s drugim
popularnim glazbenicima.
Trideset godina od prvog javnog nastupa skupine Trotakt projekt obilježit ćete
nizom akcija i posebnim nosačem zvuka.
Možete li se danas prisjetiti početaka i
opće situacije u glazbi koja je tada vladala u nas?
Tadašnja glazbena rock scena korespondirala je s aktualnim vodećim scenama, a to su bile britanska i donekle
američka. Naša je bila treća najveća
rečeno, kao neka izmaglica koja se
polako transformira pod utjecajem
povjetarca. Paralelno s tim razmišljanjima vani se pojavila nova scena
koju nisam imao gdje čuti, ali čitajući
tadašnje listove kao Polet, Studentski
list i Džuboks pokušavao sam zamisliti kako zvuče te grupe. Tako se
znalo dogoditi da nas tadašnji kritičari
uspoređuju s nekim recentnim izvođačima, a da ih mi, zapravo, nikada
nismo čuli. Neki to nazivaju sinkronizacijom. Nitko nam nije bio uzor, to
su više bile refleksije.
Kako ste iz malog grada otišli u Zagreb,
veliko glazbeno i medijsko središte?
Studirao sam u Splitu, ali sam oduvijek htio živjeti u Zagrebu za kojega
mislim da je kulturološki konstantno
ravnopravan drugim svjetskim metropolama. Idealan razlog za preseljenje
je bila glazba, a i Matija je već studirala u Zagrebu. Ipak, još jednom, ta
težnja biti drukčiji, pa i pomalo tvrdoglav, dovela je do toga da smo uporno
ponavljali da smo grupa iz Metkovića,
iako smo cijelo vrijeme u stvari djelovali iz Zagreba. To je bila otežavajuća
okolnost, pogotovo u zemlji od dvadeset milijuna stanovnika, a s obzirom
da su se oduvijek sva bitna događanja
odvijala u velikim gradovima gledali
su nas često s omalovažavanjem. Ta
težnja biti iz provincije imala je svoju
pozadinu u tome što su mnoge grupe
u Velikoj Britaniji bile izvan Londona
što nije bio nikakav problem za njihovo uspješno djelovanje. Na žalost, ideja
nije kod nas zaživjela. Tada sam isticao da stvaranje glazbe u maloj depresivnoj sredini ima inspirativnu moć,
pogotovo za vrijeme »mrtve južine«.
IGOR KELČEC
edna od najvažnijih hrvatskih
subkulturnih pojava osamdesetih
godina svakako je bila skupina Trotakt projekt koja je svojim multimedijalnim pristupom glazbi i inovativnim
zvukom najprije oduševila kritičare
tada popularnog lista Polet, a potom
i domaću klupsku publiku. Pobjedom
na Yurmu (Yu rock moment) što ga
je organizirao Polet u vrlo žestokoj
konkurenciji, Trotakt projekt ponudio
je zvuk sličan onome što je dolazio s
britanske scene, a trpki i očigledno
proživljeni tekstovi pjesama pridonosili su njihovoj originalnosti. Atmosfera koju su stvarali podsjećala je na
filmski megahit »American graffiti«, a
korištenje različitih medija u promociji skupine postao je, nakon Trotakt
projekta, opći standard. Njihov zvuk
je bio toliko jedinstven da su 1983. godine nastupili i u programu Muzičkog
biennala Zagreb.
J
Jurica Popović
Kako ste pobijedili na Yurmu?
Jednostavno smo poslali na natječaj
demo kazetu snimljenu na Radio
Metkoviću, ne očekujući pri tome
ništa, niti smo ikoga poznavali u tadašnjem Poletu koji je bio organizator
natječaja. Urednici su bili oduševljeni jer su i oni bili na istim valnim
dužinama.
Što Vam se danas čini da je bilo presudno
u kritičarskom prihvaćanju Vaše glazbe?
Koga ste sve imali u grupi?
Htio sam tada aktivirati sve što vrijedi u Metkoviću u nekom izražajno
umjetničkom smislu. Tako da je tu
bio jedan akademski kipar, slikar,
arhitekt, fotograf, glumac, režiser, vrhunski elektroničar i naravno mladi
glazbenici srednjoškolci, uključujući
Matiju Vuicu i mene. Mislim da smo
uspjeli postići određenu »kemiju« jer
su svi dali kreativni obol i umjetnički
se izrazili kroz Trotakt projekt.
NIKOLA VUČKOVIĆ
Trotakt projekt teško je dolazio do nosača zvuka. Tko je bio kriv ili još bolje, što
je bilo krivo za to?
Trotakt projekt
u svijetu, što se tiče novih trendova
u glazbi, a to je danas opće poznato i
prihvaćeno. Takva je situacija bila vrlo
poticajna i inspirativna, pa sam se i ja
htio izraziti jer je taj pogled na glazbu
preferirao više ideju nego virtuozno
tehniciranje i skupe instrumente, što
je mnoge tada ohrabrilo, pa i mene.
Kako ste se odlučili za vlastiti zvuk i tko
su Vam bili uzori?
Do toga je došlo, rekao bih, prirodnim
putem — dok sam učio svirati gitaru
i malo klavir uvijek sam nešto improvizirao, nikada nisam odsvirao nečiju
tuđu kompoziciju. Težnja biti drukčiji
spontano me je dovela do toga da ne
želim imati klasičnu konstrukciju u
pjesmi (uvod, A dio, B dio i refren).
Htio sam da ona izgleda, figurativno
cant 168 07.indd 7
Iskrenost, ali i
originalnost jer je
kod tih pjesama
bilo i avangardnih
utjecaja. Tada mi
se »motala« po
glavi slika iz djetinjstva kada sam
gledao na televiziji
neki prilog, a to je
jedino moglo biti
s Muzičkog biennala Zagreb gdje
umjetnik prosipa
rižu po žicama
klavira i tako proizvodi zvuk. Na
kraju smo i mi svirali na Biennalu.
Glazbena industrija uvijek traži hit
i s toga je logično da smo imali problema jer smo težili potpuno drugačijem zvuku od
traženoga. Ipak
mi je zadovoljstvo što se takav
naš pristup glazbi
danas etablirao
u svijetu, a i kod
Tek ste s Gracijom imali nekoliko venas nekako funklikih nacionalnih hitova. Navodno je
cionira. To znači
i Pero Gotovac bio vrlo zadovoljan
da smo bili puno
Vašom obradom Ere njegova oca Jaispred vremena.
kova. Možete li se malo prisjetiti toga
razdoblja u Vašem stvaralaštvu?
Ne mogu nikoga
okriviti za neoPovratkom iz rata gdje sam otišao
bjavljivanje aldobrovoljno na južni front, trebalo je
nekako preživjeti i dragi Bog je poslao
buma samo zato
inspiraciju za pjesmu Linđo. Dalje ništo nije razumio
šta nije bilo isto. Potvrdu tog našeg
taj izričaj jer ga je
smjera i rada dao je i gospodin Pero
gledao kroz prizGotovac kada sam došao kod njega
pitati za dozvolu obrade naslovne
mu pop pjesme. S
teme iz opere Ero s onog svijeta. Tada
druge strane i mi
smo se sprijateljili i često razgovarali
smo čvrsto stajali
o glazbi. Nekako u to vrijeme postao
na toj poziciji bez
sam i redovni član Hrvatskog društva
imalo odstupanja.
skladatelja. Njegova podrška puno mi
je značila i na tome mu se i ovom priliKasnije smo, već
ZA ERU VELIKA
PODRŠKA PERE
GOTOVCA
kom zahvaljujem, to se ne zaboravlja.
izmoždeni, frustrirani i očajni, ipak
napravili dva pop singla za Jugoton
(Rolana, Zaplešimo) i sve to kao neko
sarkastično dokazivanje sebi i drugima da nije problem uzeti neki vanjski
uzor, kopirati ga i kod nas predstaviti. Htjeli smo se narugati svima, a na
kraju najviše sebi.
Jeste li imali podršku nekih institucija?
Jeste li zarađivali autorske honorare?
Zapravo, jedina konkretna podrška,
svijetla točka i utočište bila je zaštita
autorskih prava koja nam je davala
dignitet, neku sigurnost i budila unutarnju snagu za daljnje djelovanje. Na
sreću, danas Hrvatska, jedina u regiji
ima, preko HDS–a i ZAMP–a, po
svjetskim standardima uređenu zaštitu autorskih prava što nam uvelike
olakšava život i kao što rekoh, daje
nam na važnosti. Tako da uvijek mogu
reći ja sam skladatelj jer za to imam i
pravnu potvrdu.
Kada ste odlučili da je život Trotakt
projekta završen?
Kronično iscrpljivanje i natezanje s
diskografijom neminovno je dovelo do
umora i apatije članova, tako da su pomalo odustajali i napuštali grupu. Kao
diskofil i nesuđeni rock kritičar (često
pisao pod pseudonimom, op. a.) znao
sam vrlo dobro u kakve su zamke upadali drugi kada su pokušavali s novim
članovima umjetno održavati »mrtvaca na životu«. To je bio kraj.
Kako je nastala Gracia?
Ostalo nas je troje i htjeli smo od
glazbe živjeti. Ipak, da bismo zadržali
posebnost, odlučili smo raditi etno–
dance, opet malo ispred vremena, ali
ipak uspješno. Ta priča još uvijek traje,
ali u dvoje.
Koliko je Vašoj glazbi koristilo Matijino
uspješno bavljenje modom?
Zapravo je to dvosjekli mač jer je Matija na modnom planu vrlo uspješna i
ljudi teško mogu percipirati da netko
može raditi dvije stvari u životu s istim
žarom, ali s druge strane, moda joj
omogućuje veću medijsku prisutnost.
Što biste danas, gledajući unazad, promijenili u vlastitoj karijeri?
Više bih vjerovao u sebe i uzeo bih
prodornost Zdravka Mamića.
Što ste pripremili za obljetnicu Trotakt
projekta?
Polazeći od toga da imam veliku arhivu djelovanja grupe, od snimki, preko fotografija, dijapozitiva, stripova,
tekstova, videa, novinskih isječaka, do
modnih uzoraka i crteža, što svakako
predstavlja raritetni dokument jednoga vremena u hrvatskoj glazbi i kulturi
ranih osamdesetih godina, želim to
obraditi, digitalizirati i arhivirati u
hrvatskim kulturnim institucijama
poput Muzeja suvremene umjetnosti,
Muzeja za umjetnost i obrt, Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Hrvatske
filmoteke i Instituta hrvatske glazbe.
Finalni čin će biti snimanje dokumentarnog filma u kojem gostuju
mnogi relevantni i priznati suvremenici i sudionici toga vremena i kulturnih zbivanja u nas. S obzirom da
realizaciju projekta u najvećem dijelu
financiramo sami, namjera nam je još
poslati dopise na razna mjesta te zatražiti pomoć.
Prije svega ću reći svim članovima
Trotakt projekta da su bili netko i nešto i da su bili važni u hrvatskoj subkulturi onoga vremena, a danas bi to
već trebala biti kultura jer su u projekt
bili uključeni moda, strip, video, foto,
dijaprojekcije i naravno, glazba. Kao
kuriozitet bih dodao da smo, razmišljajući kako pobuditi sva čula čovjeka,
često znali prostor u kojemu nastupamo oplemeniti nekim mirisom. Ipak
smo mi bili konceptualisti.
Dodao bih na kraju pitanje i odgovor koje glasi: Zašto smo skrenuli u
popularnu glazbu? Zato što smatram
da je ovaj život dualan i satkan od
duhovnog i materijalnog svijeta i da
mi je dužnost zadovoljiti obje strane.
Bez jedne od navedenih, život bi bio
nepotpun. Kako kaže stari mističar
Hermes Trismegistos: »Kako gore,
tako dolje«.
27-May-11 9:48:05 AM
PRAIZVEDBE
8
BROJ 168, LIPANJ 2011.
UZ PRAIZVEDBE DJELA DAVORINA KEMPFA NA KONCERTU ZBORA HRT–A 22. VELJAČE 2011. TE KREŠIMIRA SELETKOVIĆA I SRĐANA DEDIĆA
NA KONCERTIMA ZAGREBAČKIH SOLISTA 22. VELJAČE I 22. OŽUJKA 2011.
Glazba iz glazbe
Kempf postojeće harmonijske i motivičke obrasce uklapa u nove formalne i izvodilačke okvire, dok Seletković postojeći formalni i izvodilački okvir
puni novim glazbenim sadržajem
Piše: Trpimir Matasović
atoričkih parlando odsjeka koji
kod Kempfa zadobivaju začudno
arhaičan prizvuk.
Sjenu na ovaj koncert, obilježen
vrsnim interpretacijama Zbora
HRT–a i Tončija Bilića, baca
ostatak programa posvećen djelima suvremenog američkog
skladatelja Erica Whitacrea.
Hipertonalitetni slog, u kojem
vrhunac hinjene »suvremenosti«
predstavljaju povremeni dijatonski klasteri, ostavlja dojam loše
imitacije stila takozvanih svetih
minimalista o čijim bi se umjetničkim dosezima također
dalo raspravljati. A kad još
Renata Penezić, Borivoj Martinić Jerčić, Pavao Mašić, Tomislav Fačini i Zagrebački solisti u HGZ–u
pročitamo da je skladatelju
pri pisanju jedne od izvedeavorin Kempf, posljednji student Skladateljska sinteza
kompozicije u klasi Stjepana Šu- Vrijednu priliku uvjeravanja u sve nih skladbi »primarna glazbena poleka, jedan je od rijetkih skladatelja navedeno pružio je koncert Zbora buda bila šutnja«, ne možemo se ne
proizašlih iz te škole koji se nikada HRT–a iz ciklusa Sfumato održan pod zapitati zašto tu svoju pobudu nije donije distancirao od baštine svog uči- dirigentskim vodstvom Tončija Bilića sljednije proveo u djelo. I još važnije,
telja. I, koliko god to paradoksalno 22. veljače u Muzeju Mimara. Tom zašto, umjesto Whitacreovih skladbi,
zvučalo, možda je upravo zbog toga su prilikom izvedene tri Kempfove nije izvedeno još koje Kempfovo djeuspio pronaći vlastiti glazbeni izraz, skladbe, a ujedno je to bila i prilika za lo — primjerice, Figura circulorum,
samosvojniji od onih koje su razvili promociju notnog izdanja skladatelje- (zasad) najkompleksnija, ali vjerojatsvi oni brojni Šulekovi nasljednici koji vih zborskih djela koje je objavio Mu- no i njegova najkompleksnija zborska
su deklarativno odbacivali Učiteljeve zički informativni centar Koncertne partitura.
estetske zasade, ali su i dalje ostali op- direkcije Zagreb.
Širenje zvuka
terećenima njegovom sjenom.
Kempfova skladateljska sinteza u sva- Iste je večeri, ali u Hrvatskom glazbeKempf će, pak, i danas eksplicitno na- kome od triju odabranih djela ispoljaglašavati, u osnovi (i), šulekovsku ideju va se na različit način — Agnus Dei za nom zavodu, praizvedeno i jedno djelo
nastanka glazbe iz glazbe. Stoga, kao ženski zbor poziva se na baštinu Ars prvog Kempfova studenta kompozicije
što je Šulekov opus svojevrstan kom- nove, dok tom prilikom praizvedena — Krešimira Seletkovića — i ako se iz
pendij literature devetnaestoga stolje- skladba Cantate Domino predstav- Mimare dovoljno brzo nakon završetća, tako i Kempfova djela neumorno lja hommage Ivanu Lukačiću — bez ka koncerta Zbora HRT–a odjurilo u
crpe nadahnuće, pa i glazbenu gra- citata, ali s obilatim korištenjem ri- HGZ, stiglo se prisustvovati i tom pođu, iz nepresušnoga vrela umjetničke tamskih i harmonijskih specifičnosti sljednjem djelu na programu koncerglazbe zapadne tradicije. Kempf je ranobaroknoga sloga. Najobuhvatniju ta Zagrebačkih solista. Seletkovićev
pritom, doduše, bitno širih nazora od sintezu predstavljala je skladba Pater Concerto à tre dio je projekta Zagrebačsvog Učitelja — u potrazi za potica- noster u kojoj se susreću naizgled po- kih koncerata — ciklusa šest novih djejima on će posegnuti dalje u prošlost, sve raznorodni elementi — od meliz- la skladanih za Zagrebačke soliste, od
a u skladateljsko–tehničkim postup- matike gregorijanske provenijencije, kojih svako treba predstavljati odgovor
cima otvoreniji je iznašašćima glazbe s odzvucima ekstatičnih jubilacija na jedan od Bachovih Brandenburških
koncerata. U odnosu na prethodna djedruge polovine dvadesetoga stoljeća.
Hildegarde Bingenske, pa sve do ale- la ciklusa — Tarbukov Concentus Za-
FRANO ĐUROVIĆ: KIŠOBRAN ZA DVIJE
sklopu programa koji su violončelistica Jelena Očić — Flaksman i orguljašica Ljerka Očić
predstavile na 6. kućnom koncertu Iz salona Očić 28. travnja, praizvedena je kraća dvodijelna
skladba Kišobran za dvije Frane Đurovića, posvećena sestrama Jeleni i Ljerki.
U
Kišobran 1 (Lento e molto espressivo) predstavlja oba instrumenta — orgulje i violončelo — polaganim mračnim uvodom dugih tonova u dubokim registrima iz kojega izranja vrlo lijepa pijevna
tema na violončelu, s efektnim pizzicatom na kraju. Kišobran 2 (Allegro) temelji se na više melodijskih i ritmičkih kontrasta. Zanimljiv je i dinamičan, kao i vrsne umjetnice kojima je posvećen i
koje su djelo u cjelini uspješno predstavile u Salonu Očić. Iako je kombinacija orgulja i violončela
rijetkost u izvođačkoj praksi, vrlo je apartna, ali i poticajna. No, zbog praktičnosti češćih izvedbi
toga zanimljivog opusa, bilo bi vrijedno prilagoditi ga i drugim instrumentima odgovarajućeg
registra, što je bila uobičajena praksa u povijesti glazbe. To su uostalom darovite umjetnice i pokazale u preostalom dijelu programa sastavljenog od pretežito manje poznatih, ali itekako vrijednih
skladbi baroknog razdoblja čiji su autori Johann Ernst Galliard, Jean–Baptiste Barrière, Francois
Couperin, Louis de Caix d’Hervelois i Antonio Vivaldi. (Višnja Požgaj)
Frano Đurović
cant 168 07.indd 8
PRAIZVEDBE
PRAIZVEDBE
D
grebiensis i Šipušev Ein neues Agramer
KonzePt — Seletković se bitno doslovnije drži Bachova formalnog okvira i
uloge pojedinih instrumenata unutar
izvodilačkog sastava (predložak je ovdje Treći Brandenburški koncert), ali se
zato u izboru glazbene građe više odmiče od lajpciškog majstora. Na neki
način to predstavlja suprotan pol ideje stvaranja glazbe iz glazbe od onog
Kempfova: Kempf, naime, postojeće
harmonijske i motivičke obrasce uklapa u nove formalne i izvodilačke okvire, dok Seletković postojeći formalni i
izvodilački okvir puni novim glazbenim sadržajem.
Upravo je zbog toga Seletkoviću bilo
moguće stvoriti skladbu koja je i dalje prepoznatljivo njegova. Osobito je
to slučaj s prvim stavkom temeljenim
na, za Seletkovića tipičnom, konceptu »širenja« zvuka iz nukleusa jednog
jedinog tona, postupnom gradnjom
sklopova temeljenih na sekundama.
Pritom se i ritamski pokret postupno
usitnjava, na način srodan onome
iz Bachovih passacaglia. Poveznicu
s Trećim brandenburškim koncertom
predstavlja, pak, »solističko« isticanje
čas jedne, čas druge dionice. Čembalo Seletković uključuje tek u drugom
stavku, u kojem kvaziimprovizacijska
dionica tog glazbala predstavlja neskriveni hommage Bachovom predlošku.
Još očitije pozivanje na Bacha prisutno
je u završnici djela — u vehementnom
fugatu, u kojem je, među ostalim, Seletković (za razliku od Tarbuka i Šipuša) dosljedno proveo u djelo ideju
čembala kao continuo glazbala.
Iskrivljeno zrcalo i
kaleidoskop
Mjesec dana kasnije, na sljedećem
pretplatničkom koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu, Zagrebački
solisti izveli su, među ostalim, i dva
djela Srđana Dedića. Uz praizvedbu
Četvrtog zagrebačkog koncerta, na programu je bio i njegov Concerto grosso.
Razlike između tih dvaju djela su velike, no u njima je i dalje prepoznatljiv
isti skladateljski rukopis. Ranija skladba (napisana za vrijeme studija kod
Stanka Horvata — Šulekova đaka!)
u formalnom smislu, ali i na razini
instrumentacijskih i motivičkih gesti,
prilično jasno slijedi barokne obrasce,
s izmjenama ritornella i solističkih odsjeka te kontrastiranjem concertina i
concerta grossa.
Nasuprot tome, Četvrti zagrebački
koncert, u odnosu na već praizvedena
djela Mladena Tarbuka, Berislava Šipuša i Krešimira Seletkovića, donosi
najveći odmak od zadanog Bachovog
predloška. Na prvi pogled, čini se kao
da je Dedić zadržao samo izvodilački
sastav i ulogu pojedinih instrumenata
unutar tog sastava — čak je i broj stavaka smanjen s tri na dva. No, kao i Concerto grosso, i Četvrti zagrebački koncert,
zapravo, barata istim (neo)baroknim
»formulama« i »gestama«, ali na drukčiji način. Dok je u ranijem djelu riječ
o pogledu na barok iz »iskrivljenog zrcala«, u novoj skladbi građa kao da je
razlomljena na fragmente i stavljena u
svojevrstan »kaleidoskop«. No, premda slijed tih fragmenata može isprva
ostaviti dojam nasumičnosti, skladba
se u konačnici sklapa u zaokruženu
cjelinu, objedinjenu ne samo na jasno prepoznatljivoj motivičkoj razini,
nego i kroz nešto manje transparentnu, ali ipak čvrstu formalnu strukturu. U tom smislu, Dedić, zapravo, kao
i Kempf i Seletković, ali i on sâm u
Concertu grossu, i ovdje zastupa načelo
stvaranja glazbe iz glazbe. Jer, kakve
god ona preobrazbe prošla u Četvrtom
zagrebačkom koncertu, barokna provenijencija njene motivičke i formalne
građe i dalje je jasno prisutna.
SIMFONIJSKI STAVAK SRĐANA DEDIĆA ZA ZAGREBAČKU FILHARMONIJU
Rezime uz misao o profesoru
Horvatu
kladatelji su se uvelike raspisali.
Praizvedbe slijede jedna za drugom, djelomično i stoga što je ovo biennalska godina, godina institucije čiji
je običaj naručivanje djela, a praizvedbe
važan dio programa. Ali u tom vrijednom novom zgusnutom slijedu praizvedbi iskazuje se i ishod ranijih narudžbi drugih ansambala. Jednostavno
nazvanu skladbu Simfonijski stavak,
Srđanu Dediću (1965.), u ime dobrih
običaja brige o hrvatskom stvaralaštvu, Srđan Dedić i Martin Sieghart pred Zagrebačkom filharnaručila je Zagrebačka filharmonija i monijom
praizvela 25. veljače. Tako se u Lisinskom novo djelo našlo na redovnom
koncertnom programu u ciklusu Crstar nisu svakodnevna pojava, prava je rijetvena oktava. Filharmonija je Dedićev Simfo- kost »doći na red«, pa je zacijelo to veći izazov,
nijski stavak praizvela na koncertu u spomen odgovornost i opterećenje za autora. Dedić,
Lovri pl. Matačiću u uglednom društvu s skladatelj danas već srednje i etablirane geneBartókovim Prvim koncertom za klavir i or- racije, odlučio je zato na svoj način rezimirati,
kestar i Brucknerovom Četvrtom simfonijom podvući crtu i zbrojiti raznolika stvaralačka
u Es–duru, sve pod urednim, ali nepoticaj- iskustva suvremenog izraza. I u tome uspio.
nim dirigentskim vodstvom austrijskog gosta U zapravo sažetu Simfonijskom stavku koristi
Martina Siegharta. »Skladajući, često sam generirane polifone strukture, modalnost, namislio na svog prvog profesora kompozicije znake melodijskih linija, pravilne i nepravilne
i na njegove mudre savjete koje mi je davao ritamske i metričke obrasce, donosi sasvim
o skladanju za orkestar. Tako da je skladba s vlastit, osebujan osjećaj za orkestralne boje.
namjerom naslovljena kao i jedno rano djelo A dramatičnost izraza, napetost tijeka, osvrće
dragog učitelja i velikog humanista — Stanka se i priziva primamljivu kasnoromantičarsku
Horvata«, zapisuje Srđan Dedić uz svoju novu gestu. (Maja Stanetti)
skladbu. Narudžbe djela za simfonijski orke-
S
27-May-11 9:48:07 AM
9
MBZ
BROJ 168, LIPANJ 2011.
CIKLUS OD ŠEST ORKESTRALNIH KONCERATA NA 26. MBZ–U
Zaključak dostojan zvijezde
Piše: Ana Vidić
Radovan Vlatković i Krzysztof Penderecki sa Zagrebačkom filharonijom
ijekom jedanaest dana Muzičkog
biennala Zagreb, standardne večernje koncertne termine zauzeli su
nastupi orkestara na najposjećenijoj
koncertnoj lokaciji u Zagrebu —
Dvorani Vatroslava Lisinskog. Pet,
od ukupno šest orkestralnih koncerata u tom terminu, ostvareno je kao
suradnja MBZ–a i redovitih ciklusa
četiriju institucija — Zagrebačke filharmonije, Lisinski subotom, Koncertne direkcije Zagreb i Majstorskog
ciklusa HRT–a. Od toga je, kako i
priliči, odskakao samo prvi koncert
7. travnja: uz zvukove budilica u instalaciji mladog estonskog skladatelja
Üla Krigula, svečano je otvoreno 26.
izdanje Muzičkog biennala Zagreb,
najprije prigodnim govorima, a potom
nastupom Zbora i Orkestra Muzičke
akademije Sveučilišta u Zagrebu. Pod
vodstvom Mladena Tarbuka, mladi
su glazbenici energično ostvarili prvi
T
Ivana Bilić, Tonći Bilić i Vroclavska filharmonija
bienalski program pun simbolike: pedeset godina nakon prvog Muzičkog
biennala, budući nositelji hrvatskog
glazbenog života izvodili su djela doajena novije hrvatske glazbe — Ive
Maleca i pokretača Biennala, Milka
Kelemena. Znatna je odgovornost bila
izvoditi djela nastala u neposrednoj
vremenskoj blizini prvoga festivala —
Malecovu Sigmu i Pokrete u boji te Kelemenov Koncert za klavir i orkestar
u čijem se tradicionalnom ustrojstvu
sjajno snašla mlada pijanistica Jelena
Pavić. Nije stoga izostao ni dodatak
— Ricercare Berislava Šipuša. U skladu s posvetom prvim protagonistima
MBZ–a, od 1961. godine nadalje,
program je zaključen ostvarenjem
velikana čija je osobna prisutnost također obilježila bienalske početke —
Simfonijom psalama Igora Stravinskog.
Zagrebačka filharmonija sljedećeg
je dana otvorila niz koprodukcijskih
koncerata MBZ–a i spomenutih ciklusa, ugostivši Simfonijski orkestar
Filharmonije Witolda Lutosławskog iz
Wroclawa i Zbor Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Tončija Bilića.
Prvi dio programa bio je posveta, prije
pet godina preminulom Igoru Kuljeriću, pa su gosti iz Wroclawa nastup
cant 168 07.indd 9
započeli Koralnom predigrom, djelom
nastalim 1980. na poticaj Lovre Matačića u čast Josipu Štolceru Slavenskom, a revidiranom 1997. godine.
Upravo se ta druga verzija mogla čuti
drugog dana MBZ–a, nakon čega je,
kao solistica u očevu Koncertu za marimbu, nastupila Ivana Bilić. Virtuozni tretman solističkog instrumenta i
raznolika pojavnost orkestra svjedoče
o jedinstvenom uratku iz nedavne hrvatske glazbene baštine, ali i o bliskoj
suradnji oca i kćeri pri oblikovanju
partiture. Ivana Bilić nastupu je dala i
autorski doprinos, premijerno izvevši
svoju novu skladbu Wild Rose, nastalu
za Međunarodno natjecanje iz marimbe 2012. u Salzburgu. Drugi dio
programa bio je, pak, posveta Witoldu Lutosławskom. Njegove Tri pjesme
Henria Michauxa bile su još jedno
prigodno podsjećanje na biennalske
početke: naime, djelo je Lutosławski
napisao na
narudžbu
Slavka Zlatića, tadašnjeg
rav natelja
Zbora Radio
Zagreba te je
praizvedeno
1963., dakako na MBZ–
u. Tada je
Zborom ravnao Slavko
Zlatić, a orkestrom sam
autor, dok su
u ovogodišnjoj izvedbi
kompleksne uloge pripale Luki Vukšiću, odnosno Tončiju Biliću. Koncert
za orkestar u izvedbi orkestra koji nosi
autorovo ime, dodatno je potvrdio
značaj bogate autorske ostavštine Witolda Lutosławskog.
orkestar i dirigent pružili su u tom
smislu dovoljno atraktivan program.
Naglasak na melodiji i ugledanje u
noviju ili stariju tradiciju obilježili su
prvi dio večeri sa skladbom Requies
Luciana Beria, Koncertom za violinu
i orkestar Jeliel Carla Galantea, u kojemu se istakao solist Günther Sanin te
Koncertom za klavir i orkestar Bruna
Maderne, s pijanistom Aldom Orvietom. Drugi dio, osmišljen kao posveta
ljudskim tragedijama, donio je Rekvijem za Svjetski trgovački centar nedavno
preminulog Gianpaola Corala kojemu
je umjetnički ravnatelj MBZ–a Berislav Šipuš posvetio svoj novi Koncert
za udaraljke i orkestar punog naziva
...in the Proximity of the Planet Coral.
Bila je to još jedna bienalska praizvedba obilježena prije svega briljiranjem
kineskog udaraljkaša Lia Biaoa.
rigent Luca
Pfaff, cijenjeni autoritet
za izvedbe
suvremenih
ost va renja.
Bile su to
Streams švedske skladateljice Katarine
Leyman i,
za tu prigodu nastalo djelo, Put belih kostiju
mlade srpske autorice Milice Đurđević. Ostatak programa ponovno je
podsjetio na antologijska ostvarenja
hrvatskih skladatelja: Likovi i plohe
Dubravka Detonija (1968.), Fibula za
dvije orkestralne grupe Natka Devčića
(1968.) i, kao središnja točka, Memorial za klavir i orkestar Stanka Horvata
Radovanom Vlatkovićem, zaključila
orkestralnu okosnicu 26. muzičkog
biennala Zagreb. Ponešto u sjeni
izostavljanja s rasporeda još jednog
važnog djela suvremenog hrvatskog
stvaralaštva — Turm–Musik Branimira Sakača i to zbog nerazjašnjenog
dirigentova negodovanja partiturom
— Penderecki je Filharmoničare
kroz program vodio svojom glazbom i
glazbom, u publici prisutnog, Ive Josipovića. Iako vodeća osobnost glazbene avangarde druge polovice prošloga
stoljeća, Penderecki je izabrao djela iz
posljednjih dvadesetak godina svojega
stvaralaštva koja odražavaju obraćanje nešto starijoj tradiciji: neoklasičnu
Sinfoniettu za gudače, dovršenu 1991.
i Koncert za rog i orkestar Zimsko
putovanje iz 2008., između kojih se
našao Epikurov vrt — mladenačko
ostvarenje Ive Josipovića. Angažira-
Jelena Pavić i orkestar Muzičke akademije
Sljedeći koncert u orkestralnom nizu
ugostio je 12. travnja Plovdivsku filharmoniju uz, kod nas već udomaćenog dirigenta Diana Tchobanova.
Kao spoj MBZ–a i Svjetskih dana
nove glazbe Međunarodnog društva
za suvremenu glazbu, program je sadržavao djela Roberta Toscana, Tansy
Davies, Benta Sørensena i Georgija
Andreeva, između kojih je središnje
mjesto imao poliritmički Extensio akademika Rubena Radice, koncertantno
djelo s udaraljkaškim tretmanom
klavira, kao solističkog instrumenta
između komornog ansambla, u koji
se nevidljivo, ali itekako čujno utopila
energična pijanistica Anna Borisovna
Sëmkina.
Skladbe u selekciji Svjetskih dana nove
glazbe mogle su se čuti i 14. travnja na
koncertu koji se poklopio s Majstorskim ciklusom Simfonijskog orkestra
HRT–a kojim je ravnao švicarski di-
(1986.). Najnoviju kreaciju solističke
dionice toga
djela snažnih
gesta i kontrasta, posvećenog Ranku
Filjku, ostvario je mladi Ruben Radica, Dian Tchobanov, Borisovna Semkina
pijanist Filip
Fak. Nažalost,
iako očekivano, ni ovo bienalsko izda- nost članova Zagrebačke filharmonje Majstorskog ciklusa Simfoničara nije, raskoš orkestralnog tretmana
HRT–a nije privuklo veći broj posjeti- ove partiture, kao i prisutnost njezina
telja u Koncertnu dvoranu Vatroslava autora te Krzystofa Pendereckog ipak
nisu toliko zadivili, koliko majstorstvo
Lisinskog.
Radovana Vlatkovića, najprije iskazaNo, to je uspjelo Zagrebačkoj filhar- no u spomenutom Koncertu, a potom,
moniji dan poslije koja je, na čelu s još i više, u dodatku — stavku Appel
redovitim i uvijek željno iščekiva- interstellaire iz Des canyons aux étoiles
nim gostom Biennala, Krzysztofom Oliviera Messiaena kojim je koncertu
Pendereckim i solistom, kornistom podario zaključak dostojan zvijezde.
Orkestar veronske Arene
Zahvaljujući suradnji MBZ–a i ciklusa Lisinski subotom, publika je
trećega dana Festivala mogla prvi put
u Hrvatskoj doživjeti nastup Orkestra Zaklade veronske Arene i to pod
ravnanjem slovenskog maestra Marka
Letonje. Vrhunski orkestralni sastav,
specijaliziran prije svega za operne
izvedbe, jednako je cijenjen i na suvremenoj glazbenoj sceni, pa tako
redovito, među ostalim, nastupa i na
Festivalu suvremene glazbe venecijanskog Biennala. Program zagrebačkog
nastupa mogao bi se, u većoj mjeri
negoli je to bio slučaj s ostalim koprodukcijskim orkestralnim koncertima,
nazvati kompromisom između zadovoljavanja ukusa standardne publike
ciklusa Lisinski subotom i ispunjavanja težnji za novim uvijek otvorenih
posjetitelja Biennala. Opusi talijanskih
autora, starih znanaca MBZ–a, jedna
praizvedba, čak tri solista te vrhunski
Simfonijski orkestar HRT–a i Luca Pfaff
27-May-11 9:48:08 AM
10
MBZ
BROJ 168, LIPANJ 2011.
MBZ — KOPRODUKCIJE S HRVATSKIM NARODNIM KAZALIŠTIMA U OSIJEKU I RIJECI
Dva nova hrvatska operna naslova
Kraljevi i konjušari Sanje Drakulić / Šuma Striborova Ivana Josipa Skendera
Piše: dr. sc. Zdenka Weber
a svaku je pohvalu decentralizacija koju je proveo ovogodišnji
26. muzički biennale Zagreb, zahvaljujući kojoj su u svečarskoj 50. godini
postojanja festivala suvremene glazbe u program uključene, uz HNK u
Zagrebu i nacionalne kazališne kuće
u Osijeku, Varaždinu, Rijeci i Splitu.
Inicirano je poticanje glazbeno–scenskog stvaralaštva što je rezultiralo sa
čak pet novih naslova, dva baleta i tri
opere. Budući da je praizvedba opere
Maršal Silvija Foretića, pripremana u
splitskom HNK–u zbog poznatih razloga odgođena za 25. svibnja, u ovom
ćemo prilogu predstaviti dvije operne
produkcije ostvarene u HNK u Osijeku i HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci,
praizvedene u planiranim terminima
u tijeku trajanja MBZ–a.
Z
Kraljevi i konjušari Sanje
Drakulić na putu u bolji život
Praizvedba opere u tri čina Kraljevi i
konjušari Sanje Drakulić, održana u
Osijeku 10. travnja, i potakla je veliko
zanimanje Osječana i Zagrepčana koji
su imali priliku pratiti izravni prijenos
u Kinu Tuškanac. Dobro najavljena
brojnim izjavama skladateljice koja
je trajno isticala izuzetno poticajnu
suradnju s osječkim HNK–om, praizvedba je dočekana u, do posljednjeg
mjesta, popunjenom kazalištu, uz
mnoge posjetitelje iz Zagreba za koje
je skladateljica uspjela organizirati prijevoz autobusom. Tako je prvi susret
s njezinim novim opernim ostvarenjem protekao u naglašeno pozitivnoj
atmosferi, a rezultat je, zahvaljujući
izuzetnom angažmanu cjelokupnog
ansambla doista bio pozitivan, jed-
Poklon protagonista opere Šuma Striborova nakon praizvedbe
političkih intriga i ljubavnih zavrzlama. Tako Marunova supruga Jelena
ljubuje s istim dvorskim savjetnikom /
intrigantom Grgurom u kojega je zaljubljena i njezina kćer Katarina, ljubiteljica književnosti, što ćemo zaključiti po tome jer nosi knjigu u rukama.
Kraljev sin Trpimir, pak, proživljava
strasne susrete s Dorom, savjetnikovom kćerkom. Ti se erotski susreti
događaju u okruženju priprema za rat
protiv Mađara, a kada nakon slavo-
nerijetko s vokalizama, koje bi nedvojbeno trebale djelovati nadopunjavajuće i ukrasno. To se uvijek ne posrećuje,
pa su solističke dionice u svojim skokovitim nastupima vrlo zahtjevne, a
manje opravdane. Također su kompleksno strukturirani dueti i terceti,
ali oni podršku nalaze u instrumentalnome dijelu, osobito u dionici glasovira, što pruža intonacijsku sigurnost. Vrlo inspirirano djeluju zborni
nastupi, naročito inventivni ratnički
poklici iz drugoga čina.
Ima u toj glazbi i poticaja
folklornoga idioma, kao i
elemenata glazbe lakšega
žanra, ali Sanji Drakulić
svakako valja čestitati na
vrlo prozračno osmišljenoj
orkestralnoj strukturiranosti, na ostvarenom orkestralnom koloritu u vrlo
uspjelim intermezzima i
na ostvarenim ugođajima
cjeline, što će i kod buduće
publike zacijelo nailaziti na
Prizor iz opere Kraljevi I konjušari
nako za autore, kao i za sve uključene
u njegovu praizvedbu. Ali, pođimo
redom.
Sanja Drakulić za svoj je operni prvijenac odabrala dramu Kraljevi i konjušari Mire Gavrana, jednog od najplodnijih, najčitanijih, najizvođenijih i
najviše prevođenih hrvatskih dramatičara koji se prvi put prihvatio pisanja
libreta. Rad dvoje generacijski bliskih
autora rezultirao je opernom farsom
čiji sadržaj, iako se radnja događa u
desetom stoljeću na dvoru izmišljenoga hrvatskog kralja Maruna, djeluje aktualno, a tekst nerijetko izaziva
smijeh. Vrijeme događanja bremenito
je predratnim i ratnim zapletima,
glavni se likovi nalaze u kovitlacima
cant 168 07.indd 10
dobitne pobjede kralj saznaje da ga je
Grgur želio otrovati ne bi li se domogao prijestolja i kraljice / udovice, na
smrt osuđuje izdajnika i daje pogubiti
osobu koja mu je pomagala. Za tragični je zaplet od presudne važnosti
da je pogubljena osoba bila kraljeva
kćerka. Kralj si ne može oprostiti svoj
čin, a to uzrokuje i njegov kraj. Njega, naime, bodežom probada uvijek
prisutna dvorska luda. Ali, premda je
riječ o drami s tužnim završetkom, o
državi iz koje svi žele pobjeći, na kraju
ipak ostaje nada da dolaze neka nova
(bolja?) vremena. Skladateljski pristup
Sanje Drakulić ogleda se u želji glazbene ilustracije svakog detalja radnje,
likova i situacija, što rezultira nadasve
»rječitim« protokom vokalnih dionica,
Jelene, ostvarili su na početku drugoga
čina emocionalno pregnantni ljubavni
duet. Sigurni tenor Damira Fatovića
dao je liku Maruna »kraljevska« obilježja, a Barbara Othman predstavila
se kao poetski inspirirana Katarina.
Vrsno su se pjevački i glumački iskazali Danijela Pintarić (Dora) i Robert
Adamček (Trpimir) te Vlaho Ljutić u
ulozi lude. Potrebnu dozu komičnosti
dali su u sporednim ulogama Claudio
Contini, Josip Slam, Predrag Stojić,
Nenad Tudaković, Majkl Mikolić i
Hrvoje Seršić. Za glazbeni uspjeh najzaslužniji je svakako dirigent u stalnom angažmanu u osječkom HNK
Filip Pavišić čije je sigurno vođenje
osiguralo dobru suradnju pjevača i
orkestra. Slobodni let mašte dao si
je redatelj Robert Raponja, a scena i
kostimi Jasmine Pacek pridali su ekskluzivnost vizualnim dojmovima.
Koreografkinja Maja Đurinović i
oblikovatelj svjetla Rade Stamenković
dali su bitne doprinose. U HNK–u je
bila na djelu angažirana ekipa i uspjeh
nije mogao izostati. Skandiranje publike to je na kraju i potvrdilo. Novoj
hrvatskoj operi treba poželjeti daljnji
uspješni život na pozornici, možda ne
samo u Osijeku.
Šuma Striborova Ivana
Josipa Skendera kao iskaz
sveopće maštovitosti
Barbara Othman i Damir Fatović u
Kraljevima i konjušarima Sanje Drakulić.
dobar prijem. Solisti, izvrsni bas Berislav Puškarić kao Grgur te dojmljiva
sopranistica Ljiljana Čokljat u ulozi
U koprodukciji s MBZ–om, HNK
Ivana pl. Zajca u Rijeci pripremilo je
praizvedbu opere Šuma Striborova,
s oznakom »opera za velike i male«
Ivana Josipa Skendera (13. travnja)
koja je digla na noge riječke ljubitelje
opernoga umijeća. A da je doista riječ
o znatnom umijeću u pripremi glazbeno–scenskoga djela, u čemu su svi
uključeni dali maksimum umjetničke
maštovitosti, bilo je moguće zaključiti
već od prvih taktova koje se oglašava
iz dubokog orkestralnog registra, kao i
u prvom pogledu na maštovitu pozornicu, na impresivno predimenzionirani kostim Majke i na čarobni kostim
Guje / Snahe. Bajku Šuma Striborova
Ivane Brlić Mažuranić koja je poslužila
kao osnova za libreto i scenarij Ozrena
Prohića, ujedno i redatelja predstave,
zacijelo ne treba posebno predstavljati. Važnije je diviti se poticajima koje
su bajkoviti likovi Sina, Djevojčeta,
Domaćih na čelu s Malikom Tintilinićem i mudroga Stribora odigrali
jednako u odnosu na skladatelja i
njegovu ravelovski profinjenu glazbu,
na scenografa Dalibora Laginju, na
rotirajuću pozornicu s potrebnim, ali
jednostavnim scenskim rješenjima te
napose na izuzetno maštovitog kostimografa Juraja Žigmana i njegove
očaravajuće svjetleće kostime. Slušana
u cjelini, Skenderova je glazba možda
i previše »štedljiva«, likovi se duljim
pjevom oglašavaju tek u presudnim
situacijama, poput vokaliza Djevojčeta ili arije Svebora i Majke pred
kraj opere. Pa ipak, impresionistički
intonirana orkestralna intermezza,
kao i vrlo uspjeli zbor Domaćih odaju
skladatelja koji je vrsni glazbenik, ali
i iskusni »kazališni čovjek.« Maestra
Nada Matošević Orešković vrlo je pomno pripremila sve elemente glazbenoga zbivanja, pa je u sedamdesetminutnom tijeku bilo moguće uživati bez
ikakvih smetnji. Sopranistica Mirella
Toić kao brižna Majka toploga zapjeva, mezzosopranistica Kristina Kolar
s glasovnom pouzdanošću u evokaciji
zle Snahe, bas Siniša Štork kao sonorni glas u ulozi Stribora, tenor Sergej
Kiselev u raspjevanom ugođaju Malika Tintilinića, tenor Voljen Grbac kao
ustrašeni, apartno zvučeći Sin, sopranistica Marijana Radić sa zvonkim
glasom Djevojčeta, bariton Robert
Kolar u Sprechgesangu Pripovjedača te
Zbor riječke Opere, razigrani Domaći
i dostojanstvene žene, svi su pokazali
najbolje strane svojih pjevačkih i glumačkih kapaciteta i djelo oživjeli na
nadasve dojmljiv način. Vjerovati je
da će Šuma Striborova u Rijeci imati
publiku, a svakako je osobito prikladna za organizirane posjete Hrvatske
glazbene mladeži. Čestitke svima koji
su iznijeli ovu tako maštovitu novu
operu!
27-May-11 9:48:12 AM
11
MBZ
BROJ 168, LIPANJ 2011.
SVJETSKI DANI NOVE GLAZBE MEĐUNARODNOG DRUŠTVA ZA SUVREMENU GLAZBU (WNMD ISCM) ODRŽANI U OKVIRU 26. MBZ–A
Festival u festivalu
Piše: Petra Pavić
akon 2005. godine, Zagreb je
drugi put bio domaćin Svjetskih
dana nove glazbe (World New Music Days — WNMD) što je donijelo
trinaest koncerata s djelima više od
sedamdeset skladatelja, najvećim dijelom inozemnih. Za uglavnom poslije-
N
Igorom Lešnikom, a na zatvaranju i
proglašenju najbolje skladbe mladoga
skladatelja nastupili su austrijski Ansambl Zeitfluss i dirigent Edo Mičić,
našoj publici poznati iz ranijih nastupa
i iz prošle sezone Cantus Ansambla.
koncertu Camerate Garestin praizvedeno je djelo Ante Knešaureka Četiri
krokija za barokni ansambl, skladba
načinjena od baroknog »materijala« i
suvremenoga »kroja«, nastala na narudžbu MBZ–a, ali nije bila uvrštena na popis izvedbi za Svjetske dane
U zaista gustom mnoštvu zvukova i
ideja, ali i rasporedu — svako poslijepodne dva koncerta za redom — teško je biti pravedan slušatelj svakoga
djela. Na takvim festivalima, publici
će pažnju privući uglavnom oni koji
uvrste neki oblik ekscesa (umjetnički opravdanog ili ne), a veliki utjecaj
Delegati ISCM–a na Svjetskim danima nove glazbe u Zagrebu
Nagrada ISCM–IAMIC–a
odlazi na Tajvan
Odabir skladbi za ovogodišnje izdanje
WNMD–a koje je načinio međunarodni žiri sastavljen od skladatelja
i muzikologa, donio je zaista široku
paletu misli, talenata, vještine, mašte
i senzibilnosti stvaralačkih osobnosti.
Pritom, posebna je komisija ISCM–a i
IAMICA (Međunarodnog udruženja
glazbeno–informativnih centara) ocjenjivala djela skladatelja u dobi do 35
godina, budući da se na kraju festivala
dodjeljuje Godišnja nagrada za najbolju skladbu te njezinu autoru upućuje
narudžba za novo djelo koje će se praizvesti na WNMD iduće godine. Nagradu je dobila tajvanska skladateljica
Chiu–Yu Chou za Prvi gudački kvartet
koji je 13. travnja izveo Kvartet Song.
Drugi je travanjski tjedan protekao u
svojevrsnoj atmosferi sajmišta, ali ne
u negativnom smislu. Vreva i »robne razmjene« ovdje su se odnosile na
novu glazbu, samo ponegdje upitno
suvremenu, za najrazličitije sastave,
uglavnom za hrvatske umjetnike koji
su time najneposrednije bili potaknuti
recentnim informacijama o glazbenim strujanjima u svijetu i to izravno
iz partitura koje su im se posljednjih
nekoliko tjedana nalazile na pultovima. Samo otvorenje Svjetskih dana
nove glazbe u malom Lisinskom proteklo je u znaku udaraljkaša, s ansamblom biNg bang i njihovim dirigentom
cant 168 07.indd 11
Prateći glazbena događanja na
WNMD 2011., između ta dva »okvira« može se u zajedničkom nazivniku
nazrijeti, s jedne strane, skladateljeva
potreba za narativnošću izvanglazbenog i popratnog sadržaja uz djelo i, s
druge strane, uvijek prisutno preispitivanje zvukovnih mogućnosti instrumenta ili sastava za koji se piše,
ponegdje maštovito i originalno, ali
u slučajevima u kojima je to skladatelju bila jedina misao vodilja, naporno
i iritantno. Dramaturgija, glazbena
struktura i razmišljanja o formi čini
se da su nekako (možda trendovski?) u
drugome planu, što je ponekad zvuku
davalo zanimljive rezultate. Tako se,
primjerice, u skladateljskim bilješkama
o vlastitim skladbama mogu naći ideje
i inspiracije mehanizmom svemirskih
letjelica, astrološkim i astrologijskim
fenomenima, začaranim otocima
Shakespeareove Oluje, trenutkom
odapinjanja strijele iz lûka i naravno,
umjetničkim slikama, pjesmama, romanima i vremensko–prostornim odnosima. Činjenica da su sve te skladbe
pažljivo odabrane između više od četiri stotine prijavljenih, ne jamči da je
uspješno izbjegnuto povremeno usredotočeno čitanje zanimljivih pričica iz
kataloga MBZ–a u vrijeme dok se na
pozornici događala glazba.
Ruždjak kao osvježenje
Bez velike popratne priče u katalogu,
na Svjetskim danima nove glazbe odabrana je i skladba Fessure Marka Ruždjaka koju su predstavili Zagrebački
kvartet saksofona — njima posvećen
opus praizveli su 2010., kada je i nastao. Rezerviran u opisima, Ruždjakov
prepoznatljiv, muzikalan i maštovit, ali
uvijek decentno dozirani stil, zapravo
je, među skladbama na koncertu održanome 11. travnja u Muzeju Mimara,
u moru želja za zakučastim, a time često i pretencioznim, bio osvježenje. Na
većini koncertnih programa u okviru
WNMD–a nije bilo hrvatskih skladatelja. Osim Ruždjakove skladbe, na
na recepciju imat će, naravno, i kvaliteta izvedbe. Tako su zagrebački
ansambli i solisti imali priliku pokazati vlastitu razinu profesionalnosti
ili neprofesionalnosti (a nije se uspjela
sakriti tamo gdje je bila najizraženija
i standardna), kao i fleksibilnost i interpretacijsku spremnost za drugačije
glazbene izražaje od svakodnevnih.
Svjetski dani nove glazbe u Zagrebu, godišnji »sajam« glazbe na kojem
se moglo naći sve »od igle do lokomotive«, spontano je pokazao jednu
zanimljivu pojavu. Naime, glazbeni
proizvodi srednje i starije generacije
skladatelja, upakirani u etničke boje
kontinenata, država, klima i krajeva iz
kojih dolaze (bilo to zvukovno, instrumentacijski ili ritmički), nešto je što se
kod mlađe generacije, one do trideset
pet godina, koja je, između ostaloga,
konkurirala za već spomenutu posebnu nagradu, uglavnom ne čuje i ne
vidi. Globalnost i umreženost, izgleda, upravljaju autorskom poetikom
mladih svjetskih skladatelja. Hoće li
to biti kratkotrajni trend nakon kojega
će uslijediti potpuno kontrastna situacija ili će se razvijati u istom smjeru,
pokazat će Svjetski dani nove glazbe u
Belgiji 2012. godine.
Zdravko Šljivac i Zvjezdice u Muzeju Mimara
NATJEČAJ
podnevne koncerte u Muzeju Mimara
i u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, uz delegate Međunarodnoga
društva za suvremenu glazbu i skladatelje čija su djela bila na programu,
zanimanje je pokazala i mnogobrojna
zagrebačka publika, pa tako i ona koja
inače ne posjećuje bienalske koncerte.
Neki su razlozi ipak bili nalik na slučaj
Djevojačkoga zbora »Zvjezdice« čiji
su članovi obitelji i prijatelji napunili
dvoranu Muzeja Mimara u prigodi
njihova koncerta. No, i to možemo
ocijeniti kao korisni »proboj« Biennala
u šire krugove.
nove glazbe. Isti primjer su skladbe
Mladena Tarbuka RE (Puhački orkestar Hrvatske vojske) i Exaltation
Sonores Silvija Glojnarića (Big Band
HRT). Obje potonje uvrštene su na
programe prema izboru ansambala i umjetničkog ravnatelja MBZ–a.
Koncerti su općenito bili tematski prikazi odabranih skladbi za određeni sastav. Razni sastavi i razne kombinacije
— od udaraljkaškog ansambla biNg
bang, unutar kojega smo čuli, primjerice, i kvartet činela, preko Gudačkog
kvarteta Song, sa solistima na električnim gitarama, vokalnih solista sa
i bez elektronike, puhačkih ansambla
poput Kvarteta tuba XL, Zagrebačkog kvarteta saksofona i New sax Quarteta, Puhačkog orkestra Hrvatske
vojske, baroknog ansambla Camerata
Garestin, Zagrebačkih solista do Big
banda, Tamburaškog orkestra HRT–
a i djevojačkog zbora »Zvjezdice«.
Predsjedništvo Hrvatskog društva skladatelja
na sjednici održanoj dana 11. svibnja 2011., temeljem članka 36., stavak 5. Statuta, raspisalo je sljedeći
NATJEČAJ
za umjetničkog voditelja
Muzičkog biennala Zagreb 2013.
Natječaj se raspisuje za umjetničko vodstvo
27. Muzičkog biennala Zagreb koji će se održati od 7. do 14. travnja 2013. godine.
Na Natječaj se mogu prijaviti redoviti članovi HDS–a.
Uz prijavu, kandidati prilažu prijedlog programa koji mora sadržavati:
programsko — tematski okvir,
organizacijski plan Festivala,
okvirni popis koncerata, predstava i ostalih projekata, s naznačenim izvođačima i programom,
opis popratnih zbivanja, materijala i ostaloga
Kandidati također prilažu prijedlog financijskog plana programa, utemeljena na financijskim parametrima
projekta MBZ 2013. koje mogu dobiti u Tajništvu HDS–a. Financijski plan programa mora sadržavati
specifikacije troškova svakog projekta (honorari izvođača, najam prostora i opreme, putni troškovi i
smještaj za strane umjetnike, itd.).
Prijavu može podnijeti i stručni tim s naznačenom podjelom zaduženja. S izabranim kandidatom/timom
ne zasniva se radni odnos, a međusobni se odnosi rješavaju temeljem Statuta, odlukama nadležnih tijela
HDS–a ili ugovorom.
Pisane prijave podnose se osobno ili poštom Tajništvu HDS–a najkasnije do 27. lipnja 2011. godine.
Hrvoje Hegedušić, predsjednik HDS–a, v.r.
27-May-11 9:48:14 AM
12
MBZ
BROJ 168, LIPANJ 2011.
SADAŠNJE I NEKADAŠNJE VODSTVO MUZIČKOG BIENNALA ZAGREB U PROGRAMU JUBILARNOG FESTIVALSKOG IZDANJA
Josipović i Šipuš među stranim skladateljima
Piše: dr. sc. Irena Paulus
nom za izvedbu skladbe
Epikurov vrt Ive Josipovića koja je predstavljena 15. travnja, također
u Koncertnoj dvorani
Vatroslav Lisinski. Bio
je to posebno atraktivan
koncert jer je Zagrebačkom filharmonijom dirigirao slavni skladatelj
poljske škole Krzysztof
Penderecki. Koncertom
opadanja. Ideja da se Josipovićevo djelo »smjesti« između
dva djela Pendereckoga bilo
je opravdano povezanošću
dvojice skladatelja: Penderecki je Josipoviću vrlo drag
skladatelj, a upravo je Epikurov vrt jedno od djela iz
njegovog opusa koje je blisko
zvukovnom bogatstvu Koncerta za rog, ali i Sinfoniette
za gudače. Čini se da je pro-
Wieslav Tarka, Ivo Josipović, Miljenko Puljić, Antun Tomislav Šaban
oncert koji je Orkestar
Zaklade veronske Arene pod ravnanjem dirigenta
Marka Letonje (9. travnja)
održao u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski bio je
već deveti koncert u sklopu
Muzičkog biennala. Na koncertu su uglavnom izvedena
djela talijanskih autora 20. i
21. stoljeća: Requies za orkestar Luciana Beria, posvećen
uspomeni na skladateljevu
prvu suprugu, pjevačicu Cathy Berberian čije su nevjerojatne glasovne mogućnosti
poticale Beria na nova i nova
istraživanja glasa i njegovog
zvučanja; Koncert za violinu i
orkestar Yeliel mnogo mlađeg
Carla Galantea koji je zvučao
daleko bliže tradicionalnoj
glazbi od one Beriove (violinu je svirao virtuoz Günther Sanin); rano, također
tradicionalnije djelo Bruna
Maderne, Koncert za klavir
i orkestar (glasovirsku dio-
MBZ
K
nicu je, s velikim osjećajem
za ravnotežu zvuka, izveo
Aldo Orvieto) te Rekvijem za
World Trade Center Giampaola Corala, posvećen žrtvama
terorističkog napada na New
York u rujnu 2001. godine.
Udaraljke na prvom
mjestu
Iz programske koncepcije
koja je obuhvaćala talijanske
skladatelje starije i novije generacije »iskakao« je Koncert
za udaraljke i orkestar naslovljen ... in the Proximity of the
Planet Coral Berislava Šipuša.
Djelo je posvećeno nedavno
preminulom skladatelju Giampaolu Coralu, pa su se u
njemu očekivale i čule mnoge
poveznice među skladateljima: bogatstvo zvuka, popuštanje tonalitetu, usmjerenost
limenim puhačima... No, za
razliku od Coralovog, Šipušev je zvuk nešto grublji
i oporiji. I
naravno,
na prvom
su mu mjestu udaraljke koje
su i Coralu
zanimljive, Li Biao, Berislav Šipuš, Marko Letonja, Orkestar veronske arene
no on ih
je tretirao
kao dio orkestralnog zvuka su dominirala Pendereckije- gram, zbog međusobne po(izvrsnog Orkestra Zaklade). va novija djela — Sinfonietta vezanosti dvojice skladatelja,
Šipuš je, međutim, udaraljke za gudače, zamišljena poput namjerno zamišljen u ABA
izvukao ispred orkestra — i svojevrsnog concerta grossa formi (Penderecki–Josipoto ne samo one koje je svirao (solisti iz orkestra, naroči- vić–Penderecki). Bila je to,
kineski virtuoz Li Biao (Kon- to violistica, bili su odlični) dakle, prilika da se svijetu
cert je, kao treći od četiri pla- i Koncert za rog i orkestar predstavi glazba predsjedniniranih koncerata u ciklusu Zimsko putovanje koji je ma- ka–skladatelja, ali i prilika da
skladbi za udaraljke, skladan estralno izveo kornist Ra- se rame uz rame stave djela
upravo za njega), nego i one dovan Vlatković (za njega je velikog poljskog i djelo velikog hrvatskog skladatelja. A
orkestralne, koje su s velikim djelo i napisano).
angažmanom svirala četiri Između ta dva djela, kao svo- kada se to desi na Muzičkom
biennaleu koji slavi pedesetu
udaraljkaša iz Orkestra.
jevrsna protuteža koja odrobljetnicu postojanja, tada je
žava ravnotežu, izveden je
to i s namjerom da se, uz najAtraktivan koncert
Epikurov vrt Ive Josipovića,
bolju glazbu, Festivalu poželi
Udaraljke imaju važnu ulogu skladba organizirana kroz sretan rođendan.
i u velebnom sastavu potreb- načelo višestrukog rasta i
Avangardnu plesno-elektroničku glazbenu scenu bienalska je publika pratila
u Zagrebačkom plesnom centru na
projektima u koprodukciji Multimedijalnog
instituta MAMA.
Autorica izlozbe “Image Library - 50
godina MBZ-a” Seadeta Midžić u Muzeju
suvremene umjetnosti u jednom prilogu
za CMC prisjetila se i svojih televizijskih
dana
HNK VARAŽDIN — PREMIJERA BALETA ZOVEM SE NITKO, FRANE ĐUROVIĆA, 11. TRAVNJA 2011.
Elektronički zvučni plašt
Piše: Sanja Raca
Plesači: Dina Ekštajn, Ida Jolić,
Zvonimir Kvesić, Irena Mikec,
Petra Valentić
Dramaturgija: Irena Čurik
Dizajn svijetla: Slaven Bot
Kostimi: Karmen Štrlek, Ivana
Debeljak
Dekor: Biserka Sekelj, Mladen
Jerneić
araždinsko Hrvatsko narodno kazalište, iako statusom to
nije (uz dramu, nedostaje mu drugi ansambl), bio je središte svijeta
za premijeru baleta Zovem se nitko
Frane Đurovića. Muzički biennale
Zagreb, u koprodukciji s Varaždincima, promovirao je novu scenu za
plesne izvedbe koja svojom građom
otvara mogućnost i složenijim glazbeno–scenskim izvedbama. Đurovićev balet s pet plesača vođenih
Massimilianom Volpinijem, mlađim
talijanskim koreografom, doživio
je uspjeh i odobravanje publike na
otvorenoj pozornici kojoj je ovo bio
prvi susret biennalske vrste. Nazivom
V
cant 168 07.indd 12
Zovem se nitko balet se otkrio (preciznije, produkcija suvremenog plesnog
izraza) kao otvorena struktura u kojoj
geste mogu i ne moraju imati značenja. Skladateljevi plesači u rukama su
koreografa, a glazba je njihovo efikasno sredstvo pokrenuto elektroničkim
zvučnim plaštom. Povezanost zvuka
i pokreta, često vrlo efektno vizualizirana (osobito bitno i za zagrebačku
publiku u Kinu Tuškanac, odakle se
na velikom platnu pratio izravni prijenos), zrcalila se u čistoj geometriji
tijelima ispunjene gole scene. Oveća
drvena kocka, kao usamljeni scenografski objekt pokretan rukama plesača (ujedno ekran za vizualne projekcije
čiji je autor Frano Đurović), vezao se
uz tekstualno naznačeni kontekst
nasilja.Frano Đurović maštovit je i
dobrim nemirima ispunjen kreator.
Njegova je glazba ritmična, sočna i
grafijska — plohe su joj jasne, a različite, vezane zajedničkim lukom. Odvojene su međuprostorima smještenim
između kristala zvonolikih zvukova i
klimaksa ritmičnih udara bubnjeva
koje Volpini iskorištava za niz identičnih pokreta plesne skupine. Istovrsno
oblikovane geste koreograf kombinira
u plesnim parovima (tri plus dva plesača ili svih pet plesača zajedno), što
u kombinaciji s dizajnom svijetla djeluje moćno. Koreografija također prati
dramaturgiju zvuka kroz smišljeno
ponavljanje motiva, primjerice obrednog umivanja s početka i pred sam kraj
predstave. Dojam kontrapunkta koju
potiče razlikovnost ili jednoobraznost
preciznih pokreta, plesnom kvintetu
daje čistoću zbivanja na sceni, a protok
gibanja funkcionalno slijedi klasične
elemente sola, pas de deuxa i ansambl
situacija, sve skupa podijeljenih u šest
povezanih cjelina. Ono što je skladatelj postigao u ovoj elektroničkoj
partituri jest njezina izrazita simfoniziranost čiji zvuk stoji uspravno i ne
gubi glavu oko tipičnih alata sintetske
retorike čemu neki autori često podlegnu i zbog čega se elektronička glazba
zna doživjeti kao kalup iz čije retorte
izlaze mlake digitalne dosjetke. Glazba za plesnu produkciju Zovem se nitko
samosvojna je i može živjeti samostalno, što je kompliment talijanskom
gostu koji je prihvatio njezinu autonomiju i komplementarno je povezao uz
suvremeni plesni izraz.
Prizor iz baleta Zovem se nitko
27-May-11 9:48:16 AM
13
ODRŽANA 21. PROLJETNA REVIJA JAZZA U ORGANIZACIJI JAZZ KLUBA ZAGREB HDS–A I KONCERTNE
DVORANE VATROSLAVA LISINSKOG
VIJESTI
FESTIVALI
BROJ 168, LIPANJ 2011.
Festival koji je obilježilo hrvatsko
jazz stvaralaštvo
elik broj izdavačkih projekata i kazališnih predstava u Zagrebu često
u sjeni ostavi angažman manjih sredina koje obavljaju hvalevrijedan
posao kazališne i kulturne perjanice unutar vlastitog okruženja. Takav je
slučaj s Gradskim kazalištem Jastrebarsko koje djeluje već 42 godine između dva središta, Zagreba
i Karlovca. U tom kontekstu
treba naglasiti i promociju dvije knjige Klementine
Škrabe — Kazališni vremeplov i Kazališni spomenar,
što čine sveobuhvatni prikaz
života i rada Gradskog kazališta Jastrebarsko, održane 2.
predstavljanja Kazališnog
ožujka 2011. u velikoj dvora- Sudionici
spomenara
ni Škole. Jaskanski kazališni
amateri i Klementina Škrabe
nisu se odlučili na konvencionalnu promociju s govornicima i čitanjem nekog ulomka, nego su načinili kazališni happening u dvorani ispunjenoj do
zadnjeg mjesta.
V
Piše: Davor Hrvoj
DAVOR HRVOJ
Kazališni spomenar na originalan način progovara o četrdesetdvogodišnjem razdoblju jaskanske kulturne i društvene povijesti. Možda je najdojmljiviji zapis Klementine Škrabe Od kotača do zvijezde koji na suptilan
način govori o trajnoj povezanosti s kazalištem, od djetinjstva do danas,
baš kao i kazališnim obiteljima koje djeluju u njima. Brojni članovi obitelji
Škrabe bili su tako genetski vezani za kazalište, a Jastrebarsko je imalo
sreću da je imalo sugrađana, Nina Škrabea, zaljubljenika, redatelja, dramaturga i dramskog pisca. To posebno dolazi do izražaja u Kazališnom
vremeplovu koji detaljno, po godištima i naslovima prati život Kazališta u
kojem je središnja osobnost baš Nino Škrabe. Više od 2000 sudionika, više
od 1000 predstava, više od 60 premijera, više od 50 tekstova, adaptacija...
sve to govori o njemu kao nepokolebljivom kazališnom zaljubljeniku.
Zagreb Jazz Portrait i Hrvoje Galler
MEĐUNARODNI USPJESI
popularnu i jazz glazbu pri zagrebačkoj Rock akademiji te Oridano
Gypsy Swing Quartet, kao i pjevačice Anja Franjić, Ana Ljutić i Petra
Antolić. Na istoj ovoj manifestaciji,
prije deset godina karijeru je započela pjevačica Lela Kaplowitz, sada
afirmirana glazbenica, a nastupila
je na ovogodišnjoj Reviji sa svojim
LeKap Quartetom i gostom, trubačem Davorom Križićem. Pjevala
je vlastite skladbe i standarde — za
neke od njih sama je pisala tekstove.
U potpunosti autorskim programom
predstavio se Zagreb Jazz Portrait, uz
gosta, pijanista Hrvoja Gallera koji je
tim nastupom obilježio dvadesetu
godišnjicu djelovanja i promovirao
svoj novi CD Hrvatska jazz trilogija.
Obljetnički koncert održao je i gita-
rist Milan Lulić, uz međunarodni
kvartet te proslavio sedamdeset i peti
rođendan i šezdeset godina glazbenog djelovanja.
Splitsko–zadarski sastav Black Coffee predstavio je program s albuma
S druge strane Jadrana, ostvaren u
suradnji s talijanskim klaviristom i
bandoneonistom Danieleom Di Bonaventurom, obogaćujući svoj jazz
izraz s glazbenom tradicijom talijanske i dalmatinske glazbe. Dojmljiv je
bio nastup pijanista Matije Dedića,
u triju s uglednim američkim kontrabasistom Vicenteom Archerom i
bubnjarom Kendrickom Scottom (s
kojima je snimio CD MD in NYC),
uz izvedbe standarda, ali i njegovih
autorskih skladbi.
DEVET KONCERATA U ŠEST DANSKIH GRADOVA ORGANIZIRALO MINISTARSTVO VANJSKIH POSLOVA
REPUBLIKE HRVATSKE
Hrvatska glazba u Danskoj
Piše: dr. sc. Zdenka Weber
ahvaljujući maru i uloženom
trudu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Kraljevini Danskoj,
osobito umješnosti ministra savjetnika Krešimira Kedmenca, a uz
financijsku potporu Odjela za kulturu Samostalne službe za Hrvate u
inozemstvu i kulturu Ministarstva
vanjskih poslova, od 28. veljače do
13. ožujka održani su u nizu gradova Dani hrvatske glazbe u Danskoj.
Primjer je to dobre organizacije, ali
i zainteresiranosti danskog suorganizatora, Schubertova društva iz Kopenhagena, da slušateljstvu u dalekoj
prijateljskoj državi predstave vrsne
mlade hrvatske glazbenike, kao i
uspjela djela hrvatske glazbe prošlosti
i sadašnjosti.
Z
Na devet koncerata koji su bili održani u Kopenhagenu te u gradovima Jyllingeu, Aarhusu, Roskildeu,
Klampenborgu i Søllerødu, nastupili
su pijanistica Tamara Jurkić Sviben,
orguljaš Mario Perestegi i Zagrebački gitaristički kvartet u sastavu Tomislav Vasilj, Krunoslav Pehar, Melita
Ivković i Frane Verbanac. Uz majstorska ostvarenja Johanna Sebastiana Bacha, Dietericha Buxtehudea,
Franza Schuberta, Joaquina Turine i
Oscara Petersona, glazbenici su imali
na repertoaru i ostvarenja hrvatskih
skladatelja. Osobito se uključivanjem
djela naših autora istakla Tamara
Jurkić Sviben koja je danskoj publici
cant 168 07.indd 13
predstavila skladbe Žige Hirschlera,
Dore Pejačević, Brune Bjelinskog,
Ivane Lang i Božidara Kunca, a
uključila je i ostvarenje danskog skladatelja Carla Nielsena, što je, prema
odjecima iz Danske, bilo primljeno
s velikim oduševljenjem i zahvalnošću. Mario Perestegi pripremio
je za gostovanje vrhunske orguljske
skladbe Albe Vidakovića, Anđelka
Klobučara, Josipa Magdića, Borisa
Papandopula i jedno djelo anonimnog autora, a nastupom na misi na
hrvatskom jeziku u Kopenhagenu,
svojim je muziciranjem oduševio i
Hrvate koji žive u danskoj metropoli.
Zagrebački gitaristički kvartet u program je uključio Sambu per chitarre
Ive Josipovića, što je nedvojbeno bila
dodatna zanimljivost jer današnja je
dobro primana posebnost Republike
Hrvatske i činjenica da joj je na čelu
upravo skladatelj uspjela i vrijedna
autorskoga opusa.
Budući da su uspostavljeni kontakti
s danskim predstavnicima glazbeno–obrazovnih institucija, kao i sa
stručnjacima s područja klasične
glazbe, saznajemo da je moguće
očekivati i nova glazbena gostovanja
u Kraljevini Danskoj te održavanje
predavanja na temu hrvatske glazbe.
Hrvatski glazbeni umjetnici, napose
živa hrvatska glazba, u Danskoj nisu
dovoljno poznati, pa će svaka daljnja
suradnja za obje strane nedvojbeno
Tamara Jurkić Sviben
biti važna i korisna. Ovim prvim hrvatskim glazbenim predstavljanjima
i umjetnicima koji su ih na uspješan
način ostvarili pripada pionirska uloga u državi u kojoj su informacije o
našoj glazbi rijetke, pa je svaka inicijativa itekako poticajna. Nadati se
da je to bio tek početak koji će se u
budućnosti obogaćivati afirmiranjem
hrvatske glazbe na danskim koncertnim podijima i u crkvama. Dakako,
ne samo u Danskoj, za što još valja
animirati organizatore glazbenog života u brojnim drugim državama. S
veseljem iščekujemo i Dane hrvatske
glazbe koje će se ove jeseni održati u
Rusiji.
Dokumenti, popisi redatelja, dramaturga, kostimografa, scenografa, fotografije iz predstava te životopisi glumaca, glazbenika, redatelja i skladatelja jasno govore o velikom broju ljudi koji su svoje kreativne prinose
dali Gradskom kazalištu Jastrebarsko, a fotografije predstava i obljetnica
potvrđuju uključenost u društveni život grada.
Vedar duh knjige, kao i programska odrednica Kazališta potvrđuju stalnu
autorsku prisutnost Škrabea, njegov optimizam i poruku mladima da i oni,
kao prethodne generacije, ostanu ustrajni na toj sunčanoj strani ulice. (Dr.
sc. Dalibor Paulik)
MEĐUNARODNI USPJESI
Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog od 16. do 19. ožujka
2011. održana je tradicionalna Proljetna revija jazza koju organiziraju
Jazz klub Zagreb Hrvatskog društva skladatelja i Koncertna dvorana
Vatroslava Lisinskog. Festival su
obilježili nastupi hrvatskih sastava
ili onih u kojima hrvatski glazbenici sviraju u suradnji s inozemnima.
Jedini, u potpunosti strani sastav bio
je Wired Paradise nizozemskog tenor saksofonista Yuria Honinga koji
je, na zatvaranju festivala, oduševio
ljubitelje električnog zvuka i spajanja
jazza s pop, rock klupskom glazbom.
U sklopu festivala održana je i tradicionalna priredba Nove nade jazza »Marjan Marjanović« na kojoj su
se predstavili polaznici Učilišta za
U
Kazališni vremeplov i kazališni
spomenar Klementine Škrabe
SOLISTIČKI RECITAL NJEMAČKE PIJANISTICE HRVATSKIH
KORIJENA DIANE BREKALO
Kelemenova skladba izvedena u
Londonu
pus velikog hrvatskog suvremenog skladatelja Milka Kelemena
ne prestaje intrigirati nove generacije
reproduktivaca diljem svijeta. Tako je
mlada njemačka pijanistica hrvatskih
korijena Diana Brekalo na solističkom recitalu održanom 2. ožujka u
prekrasnoj novootvorenoj koncertnoj dvorani smještenoj u kulturnom
centru The Forge Arts Venues, koji se
nalazi u londonskom Camdenu između ostalih skladbi izvela i jednu od
ranih djela Milka Kelemena, Sonatu
iz 1954. godine. Diana Brekalo je rođena i odrasla u Stuttgartu u obitelji
hrvatskih korijena, a nakon studija u rodnom gradu i mnogobrojnih
nagrada na međunarodnim natjecanjima započela je zavidnu solističku Milko Kelemen
karijeru kao solistička glazbenica ili
solistica, redovito nastupajući uz Stuttgartsku filharmoniju i Stuttgartski
komorni orkestar. Zahvaljujući stipendijama odlazi u London gdje upisuje
polijediplomski studij na čuvenoj Guildhall School of Music and Drama. Stječe
dvije važne diplome, odlazi u Ameriku na turneje, nastupa u Kini i u Japanu,
te u Hrvatskoj gdje je na festivalu koji se svake godine održava u čast velikom
hrvatskom umjetniku u Slatini praizvela njegovu skladbu Fantastične životinje. Trenutno je rezidentna umjetnica na Sveučilištu Middlesex u Londonu
gdje studentima kompozicije predaje klavir. Upravo je sa šefom tog odsjeka,
suvremenim engleskim skladateljem Peterom Fribbinsom početkom travnja
praizvela Koncert za klavir i orkestar uz Kraljevesku filharmoniju u elitnom
koncertnom prostoru Cadogan Hallu.
O
Diana Brekalo je u dvorani The Forgue Arts Centre nastupila u okviru
cilklusa koji priprema njezino matično sveučilište i za program je izabrala izvanredno težak i zahtjevan repertoar. Uz Brahmsa i Liszta smjestila je
ranu Sonatu Milka Kelemena, s čijim se opusom mogla bliže upoznati jer on
živi i predavao je u istom gradu i na istoj visokoj školi koju je i ona završila. U
razgovoru nam je otkrila da sprema još neke Kelemenove skladbe i da uopće
rado izvodi djela hrvatskih autora. Za nadati se da će ovakvih susreta s hrvatskom suvremenom glazbom na londonskim (i engleskim!) pozornicama
biti više, jer na samom nastupu nismo niti jednog trenutka imali osjećaj da je
Kelemenovo djelo imalo manje umjetnički koherentno, nego skladbe ostala dva velika europska skladatelja svjetskog ugleda na programu. (Ognjen
Tvrtković)
27-May-11 9:48:19 AM
14
Skladatelj neiscrpna nadahnuća
Piše: Ramiro Palmić
Svečanim koncertom sakralne glazbe održanim početkom ožujka u Župnoj crkvi svete Ane u Voloskom, nedaleko
od Opatije, svečano je obilježen veliki jubilej, 65. obljetnica glazbenog stvaralaštva velikana suvremene hrvatske
glazbe Ljuboslava Ljube Kuntarića.
Ljubo Kuntarić
a autorskoj večeri, s izborom
skladbi iz duhovnog, vokalno–instrumentalnog opusa, u ispunjenoj vološćanskoj crkvi predstavili su se solisti i ansambli Istarske
i Primorsko–goranske Županije.
Između ostalih, nastupili su Riječki oratorijski zbor Ivan Matetić Ronjgov, svestrani istarski umjetnik
Danijel Načinović, flautist Metod
Sironić, sopranistica Mirella Toić,
primadona riječke Opere, violinisti Maja Veljak i Claudio Frank i
drugi.
N
Svečanom koncertu prethodila je
koncelebrirana misa koju je predvodio riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić. Čestitajući Ljubi
Kuntariću veliku i značajnu obljetnicu umjetničkog rada, nadbiskup
je naglasio da Kuntarić svojom sakralnom glazbom oplemenjuje naš
duhovni život.
Prvi šlageri
Po završetku fakulteta 1951., kao
već poznati skladatelj dolazi u Volosko, nedaleko od Opatije gdje
i danas živi. Prve skladateljske
uspjehe postiže šlagerima u tijeku
Drugog svjetskog rata. Godine
1945. njegovu skladbu Ti ni ne
slutiš izvodi Andrija Konc, tada
najpopularniji hrvatski pjevač koju
kasnije, uz druge pjesme, snima Ivo
Robić na tvrdoj crnoj polivinilnoj
gramofonskoj ploči na 78 okretaja.
Suradnja Robića i Kuntarića bila je
dugotrajna i prisna. Podsjetimo da
je Ivo Robić uspješnu pjevačku karijeru počeo upravo Kuntarićevim
pjesmama.
Pored mnogobrojnih uspješnica na
području lakoglazbenog stvaralaštva (Ta tvoja ruka mala, Zamagljen
prozor, Autobus Calypso, U nedilji
Ane, Nina, Sretan put i mnoge druge), Kuntarić je napisao dvadesetak
glazbeno–scenskih djela zabavnijeg karaktera, opereta, musicala,
rock–opera, lutkarskih igrokaza te
filmske glazbe. U njima je iskazao
darovitost, ukus, estetiku, mjeru i
modernost u skladanju glazbeno–
scenskih djela za kazalište i film.
Njegovo nedvojbeno najpopularnije i najizvođenije glazbeno scensko
djelo je rock–opera comica Karolina riječka za koju je, prema Dragi
Gervaisu, libreto napisao Vlado
Vukmirović, orkestraciju Silvije
Glojnarić, a redatelj je bio Vlado
Štefančić. Praizvedba se zbila 7.
veljače 1981. u dvorani Hrvatskog
kulturnog doma na Sušaku jer se
riječka matična kazališna kuća u to
vrijeme obnavljala.
Univerzalni folklor
Mnoga djela Ljube Kuntarića nadahnuta su narodnim glazbenim
govorom pojedinih regija, slavonskim folklorom, dalmatinskom
klapskom pjesmom, osebujnom
istarskom glazbenom baštinom
te međimurskom narodnom pjesmom. U tim skladbama ne služi
se citatima, već stvaralaštvo prožima njihovim glazbenim duhom.
Za uspješan i plodan glazbeni opus
odlikovan je mnogim nagradama i
priznanjima: Premio special delle
edizioni musicali F A R I L Bologna (Italija), al compositore dai
maggiori premi otenutti nei 10 ani
del ‘Festival Zagreb’ 1954–1964.
(Specijalna nagrada glazbene izdavačke djelatnosti F A R I L Bologna skladatelju za najviše osvojenih
nagrada kroz 10 godina Festivala
Zagreb), Druga nagrada publike za
pjesmu Autobus Calypso na Festivalu Opatija ‘59., Plaketa Status 2007.
povodom 60. obljetnice umjetničkoga rada, Odlikovanje Pape Ivana
Pavla II Pro Ecclesia Et Pontifice za
doprinos u skladanje sakralne glazbe, Zahvalnica i Zlatna plaketa s
kadenom Mare Nostrum Croaticum
2006., diskografska Nagrada Porin
za životno djelo 2009. i drugo.
Posljednja dva desetljeća u Kuntarićevu se stvaralaštvu dogodio
zaokret: odustaje od skladateljskih
nedoumica i šaranja stilovima i
žanrovima te sklada poglavito duhovnu glazbu, nastalu kao osobna
potreba skladateljskog očitovanja
na okolinu u kojoj živi i stvara.
Tako nastaje više od 700 jednostavnih napjeva i složenih cikličnih
djela za najrazličitije sastave. Izdvojimo osebujnu Munsku mašu za
ženski zbor, inspiriranu glazbenim
Dubravko Majnarić koncertom obilježio
900. emisiju Zvjezdana prašina
P
ovodom proslave 900. zabavno glazbeno–
dokumentarne emisije Zvjezdana prašina
koja se emitira svakog petka od 19,30 do 24 sata
na II. programu Hrvatskoga radija, u Studiju
Bajsić HRT–a održan je
svečani koncert. Program
su vodili Vojo Šiljak i Dubravko Majnarić, autor i
voditelj emisije, a nastupio
je Big band HRT–a pod
ravnanjem Saše Nestorovića. Program koncerta
bio je prilagođen karakteru emisije koja popularizira jazz, mjuzikl, filmsku
glazbu te instrumentalnu
i vokalnu zabavnu glazbu
proisteklu iz jazza i swinga. Publika je s oduševljenjem pozdravila izvedbe u
izvornim aranžmanima ili
u obradama Silvija Glojnarića, Zlatka Dvoržaka,
DAVOR HRVOJ
OBLJETNICE
O životu i radu Ljuboslava Kuntarića, živućoj legendi hrvatske zabavno–glazbene scene i glazbeniku
neiscrpna skladateljskog nadahnuća, ispisane su mnoge stranice.
Govoriti i pisati o njemu uistinu
je poseban izazov te velika obaveza i čast. Građevinski inženjer
hidrogradnje i skladatelj Ljuboslav
Ljubo Kuntarić rođen je 20. lipnja
1925. godine u Čakovcu. Potječe
iz ugledne hrvatske intelektualne
i katoličke obitelji. Odrastajući u
sredini s jasnom katoličkom i nacionalnom opredijeljenošću, nadahnuće za mnoga glazbena djela crpi
iz bogate riznice tradicionalnih i
vjerskih zasada, upijajući glazbu
rodnoga Međimurja i slavonskih
ravnica gdje je stjecao prva životna
i školska iskustva. Glasovir i glazbenu teoriju počinje učiti u sedmoj
godini u Čakovcu kod gospođe
Schmit kod koje je stekao solidne
glazbeno–teorijske temelje. Realnu gimnaziju pohađa u Varaždinu
gdje se upisao i u glazbenu školu,
a preseljenjem obitelji u Požegu,
Kuntarić tamo maturira 1944.
godine. Glazbu nastavlja privatno
učiti kod dobrog znalca prof. Vojteha Štetke. Godine 1945. upisuje
studij građevine na Tehničkom
fakultetu u Zagrebu. Iste godine,
zajedno s Miljenkom Prohaskom,
primljen je u Hrvatsko autorsko
društvo te možemo ustvrditi da je
jedan od utemeljitelja Udruženja
skladatelja zabavne glazbe. Usporedo sa studijem, usavršavao je i
brusio glazbeni talent kod Rudolfa
Matza, a potom kod Albe Vidakovića, nedvojbeno jednoga od najistaknutijih hrvatskih muzikologa
i istaknutog skladatelja crkvene
glazbe kod kojega je stekao odlične
glazbene vještine i savladao skladateljski zanat.
Dubravko Majnarić
cant 168 07.indd 14
folklorom istočne Istre –Ćićarije i
bugarenjem, pridošlim na ove prostore kroz prastare tijesne intervale.
U tu se skupinu ubraja i Staroslavenska misa za mješoviti zbor i puhački septet. Posebno upečatljiva,
pobožna i mnogo izvođena autorova pjesma svakako je O daj mi
snage Bože moj (na vlastiti tekst) te
oratoriji Sinajski memento i Hrvatskim mučenicima. Baščanska ploča
za zbor inspirirana je istoimenim
najstarijim spomenikom hrvatskog
jezika i glagoljaškog pisma iz 1100.
u mjestu Jurandvor na otoku Krku.
Treba izdvojiti i skladbu Na našim
poljima za zbor, uz pratnju orgulja
i sopela, izvedenu na svečanom
ceremonijalu Papinske mise 2003.
godine na Delti u Rijeci.
MEĐUNARODNI USPJESI
OBLJETNICE
LJUBO KUNTARIĆ PROSLAVIO 65. OBLJETNICU GLAZBENOG STVARALAŠTVA
13. FESTIVAL SV. MARKA
OBLJETNICE
BROJ 168, LIPANJ 2011.
U POVODU 110. OBLJETNICE
SKLADATELJEVA ROĐENJA
Kulinarski maštoviti
majstor
Ljuboslav Ljubo Kuntarić nije samo
vrhunski glazbeni umjetnik, već je
velik, jednostavan i drag čovjek
i odan prijatelj, duhovno i mentalno vitalan i uvijek spreman na
šalu. Osim glazbenih ima i drugih
životnih interesa, primjerice, pasionirani je numizmatičar, a premda je i dalje tražen kao vrhunski
stručnjak u građevinarstvu i hidrosanitarnoj struci, ne želi prihvatiti
nikakve obaveze jer se u potpunosti
želi posvetiti glazbenim čarolijama.
Mnogo vremena posvećuje pisanju
opsežnih, detaljno razrađenih i zanimljivih dnevnika svojih bogatih
i zgusnutih dnevnih događanja i
susreta, s namjerom i vjerom da će
oni ostati svjedočanstvo sadašnjim
i budućim naraštajima o protoku jednog vremena, a dodajmo i
bogata duhovnog života, umjetničkog rada i stvaralačke energije
vološćanske glazbene legende. Poput slavnog talijanskog opernog
skladatelja Gioacchina Rossinija
koji je bio majstor u pripremanju
jela, i Kuntarić je kreativan i maštovit u kulinarskim vještinama, u
što se uvjerio i autor ovoga teksta.
Genijalnom i neponovljivom maestru Ljubi Kuntariću, izražavamo
duboko poštovanje i zahvalnost što
je golemim i raznolikim opusom
zadužio hrvatsku glazbenu baštinu
te mu želimo još mnogo zdravlja,
aktivnosti, lijepe glazbe, pa i kulinarskih delicija.
Miljenka Prohaske i Ladislava Fidrija. U instrumentalnim izvedbama Big band je podsjetio
na popularne teme koje su najavnice pojedinih
rubrika emisije, ali i na skladbu Mistic Soul Silvija Glojnarića te Majnarićev Zimski vjetar. U
izvedbama skladbi Oblivion i Twilightime, Orkestru se pridružio slavljenik, Dubravko Majnarić, svirajući harmoniku. Evergreene iz doba
swinga, glazbenog stila koji je obilježio emisiju,
otpjevali su Jelena Balent, Valerija Nikolovska,
Lela Kaplowitz i Marko Tolja, dok je Drago
Diklić otpjevao vlastite hitove, evergreene hrvatske zabavne glazbe, Još samo večeras i Opet si
plakala. Kao poseban gost nastupio je pijanist
David Gazarov s kraćim solo recitalom. Izašavši
dva puta na pozornicu, izveo je jazz standarde,
ali i vlastite skladbe. Doprinos sjajnim izvedbama dali su i solisti, članovi Big banda HRT–a
koji su, poput cijelog Orkestra, svirali s ushitom
i žarom, uveličavši tako ovaj svečani glazbeni
događaj. (Davor Hrvoj)
Hrvatska
misa Borisa
Papandopula
edno od najljepših sakralnih djela hrvatske glazbene literature, Hrvatska misa u
d–molu, op. 86 za mješoviti zbor, sopran, alt,
tenor i bariton solo Borisa Papandopula, doživjelo je znakovitu međunarodnu afirmaciju.
Pod ravnanjem maestra Vladimira Kranjčevića koji je svojevremeno uspješno izveo i snimio djelo s Akademskim zborom Ivan Goran
Kovačić te solistima Nadom Ruždjak, Marijom Klasić, Zrinkom Sočom i Vladimirom
Ruždjakom, ove je godine ostvarena izvrsna
suradnja s Mješovitim zborom Filharmonije
Karol Szymanowski iz Krakova koji vodi dirigentica Teresa Majka–Pacanek. Produkcija
je, također pod ravnanjem maestra Kranjčevića, prvo predstavljena 16. siječnja u Krakovu, a potom 7. svibnja u zagrebačkoj crkvi sv.
Katarine u sklopu Festivala sv. Marka. Odličnom Zboru, u pomno dotjeranoj izvedbi,
pridružili su se vrsni pjevači: sopranistica Beata Karezmiarz — Kulka, altistica Ewa Marciniec, tenor Józef Dwojak i bariton Leszek
Skrla. To velebno vokalno djelo, s tekstom
misnoga ordinarija, oblikovano je u šest stavaka na hrvatskome jeziku: Gospode pomiluj (Kyrie), Slava (Gloria) Vjerovanje (Credo),
Svet (Sanctus), Blagosloven (Benedictus) i Jaganjče Božji (Agnus Dei). Valja pohvaliti impresivnu izvedbu u cjelini, za koju je zaslužan
i iskusni dirigent V. Kranjčević. Zanimljivo
je da će Hrvatska misa Borisa Papandopula u
idućoj sezoni doživjeti još jednu stranu izvedbu. Bit će to u okviru popularnog ciklusa Lisinski subotom 21. travnja 2012., na koncertu
Ruske kapele i dirigenta Valerija Poljanskog,
a uz Papandopulovo djelo, gosti će predstaviti
i rusku duhovnu glazbu. Tako će uz poljske,
i ruski pjevači pridonijeti međunarodnoj afirmaciji jednog od najuglednijih i najplodnijih
hrvatskih skladatelja 20. stoljeća. (Višnja Požgaj)
J
Vokalna lirika
Juraja Stahuljaka
Hrvatsko društvo skladatelja organiziralo
je 17. svibnja u dvorani HDS–a koncert sjećanja na uglednog člana Juraja Stahuljaka
(1901.–1975.) u povodu 110. obljetnice njegova rođenja. Pripadnik najbrojnije hrvatske obitelji glazbenika, skladatelj, orguljaš
i zborovođa te profesor povijesti i zemljopisa, stvorio je opus koji sadrži oko stotinu i
četrdesetak skladbi namijenjenih orkestru,
glasoviru, komornim sastavima, zborovima, solističkom pjevanju, glazbenoj sceni
i obredima katoličkog bogoslužja, a za ovu
prigodu odabrano je nekoliko solo popijevki. Cynthija Hansell –Bakić, profesorica na
Muzičkoj akademiji u Zagrebu, uvježbala
ih je s dvoje polaznika poslijediplomskog
studija solo pjevanja u njezinoj klasi, uz glasovirsku pratnju pijanista Marija Čopora.
Bili su to bariton Matija Podnar i sopranistica Nela Šarić koja je iz zdravstvenih
razloga iznenada otkazala nastup, tako
da je u posljednji čas u program uskočila
iskusna sopranistica Ivanka Stahuljak, uz
neke nužne izmjene u odnosu na planirani
repertoar.
Izvrsni Matija Podnar lijepim je glasom i
jasnom dikcijom otpjevao impresivni ciklus
za bariton i glasovir Dani srca i kajanja op.
28 na stihove Nikole Šopa, s naslovima
Gozba I, II i III, Ponoćna večera, Kajanje,
Mrtvi mlinovi I i II te Pastorala. Ivanka
Stahuljak spasila je koncert dostojnim
izvedbama tri dojmljive pjesme za sopran i
glasovir iz op. 4 (Da mogu na stihove Dragutina Domjanića, Sve utaman i Sanje na
stihove Vladimira Nazora). Iako kraćeg
trajanja, intimni koncert podsjetio je na zanemarenu vrijednost vokalne lirike (Lieda)
Juraja Stahuljaka koju bi valjalo češće čuti
na koncertnim podijima. (Višnja Požgaj)
27-May-11 9:48:20 AM
15
Diskografsko izdanje trajne vrijednosti
Piše: Zvonko Šeb
ublika, u prepunoj dvorani Hrvatskoga
društva skladatelja u Zagrebu, s velikim je
oduševljenjem 27. travnja pozdravila skladatelja
Krešimira Hercega i njegov novi dvostruki album Ples leptira koji je te večeri predstavljen prigodnim koncertom. Bila je to zanimljiva večer,
duboko prožeta uspomenama. Herceg je, naime,
na predstavljanje pozvao i neke od veterana hrvatske glazbene scene s kojima je nekad nastupao, a danas se, kako je u svojoj pozdravnoj riječi
razdragano rekao, tek ponekad sretne.
P
ZAMP
Osim Hercega, o albumu su govorili urednik izdanja i autor popratnog teksta Dubravko Majnarić, glazbeni producent Boris Ciglenečki, Ivana
Futivić, voditeljica promocije Aquarius Recordsa
i Filip Šijanec, predstavnik HGM jazz orkestra
Zagreb. U glazbenom dijelu programa izvedene
su neke od skladbi s njegova novog albuma. Uz
Gudački kvartet Rucner, u dvije je skladbe solističke dionice na bandoneonu i harmonici (koje
na albumu izvodi Antonio Peter Soave) vrlo nadahnuto predstavio je Marjan Krajna. Ugodno
iznenađenje bila je slovenska pjevačica Kristina
Oberžan. Osebujnim glasom, školovanim na
Kunstuniversität Graz — jazz (gdje upravo završava i magistarski rad iz jazz pjevanja) te uvjerljivim nastupom uz matricu, zaslužila je velik pljesak
i brojne povike. Pokazala se kao sjajna partnerica Bertlu Mayeru i njegovoj usnoj harmonici.
Vrhunac emocija postignut
je skladbom
koju je Krešimir Herceg
napisao u spomen na Damira Dičića i
nazvao je Close
To D. D. Ditch. Na albumu
je snimljena u
izvedbi HGM
jazz orkestra
Zagreb,
a
na koncertu Sudionici projekta Ples leptira
se, u aranžmanu za usnu harmoniku i gitaru, uz Bertla Mayera publici predstavio i Filip Šijanec, mladi slovenski gitarist i član Orkestra.
Albumom Ples leptira, u izdanju Aquarius Recordsa, zaokružen je Hercegov opus od tri diskografska izdanja trajne vrijednosti. Album je
snimljen u Studiju Bajsić Hrvatskoga radija uz
sudjelovanje HGM jazz orkestra Zagreb i Gudačkog kvarteta Rucner, a izvedbama je dirigirao stalni dirigent Orkestra Sigi Feigl. Sastoji
se od dvije kompaktne ploče. Na prvoj je osam
instrumentalnih skladbi, a kao dodatak dva
tanga za gudački kvartet i bandoneon — Soa-
ve Tango i Van Damme tango. Solisti su Antonio
Peter Soave na bandoneonu i harmonici, Bertl
Mayer na usnoj harmonici, a u nekim skladbama sudjeluje i vodeća hrvatska udaraljkašica Ivana Bilić te harfistica Marija Mlinar.
Na drugoj ploči je deset vokalnih verzija Hercegovih skladbi koje, uz HGM jazz orkestar Zagreb, izvodi Sally Night, kantautorica iz Velike
Britanije. Autor orkestralnih aranžmana poznati
je austrijski trombonist i aranžer Reinhard Summerer, a aranžmane za skladbe izvedene s Gudačkim kvartetom Rucner napisao je istaknuti
hrvatski skladatelj i aranžer Stjepan Mihaljinec.
U DANIMA PORINA ODRŽANI SU ZANIMLJIVI RAZGOVORI S AUTORIMA U ORGANIZACIJI HDS ZAMP–A , UZ SUDJELOVANJE
REDOVNIH I PRIDRUŽENIH ČLANOVA
HDS ZAMP su autori
služba ZAMP.
Razgovori s autorima
ani Porina ove su godine u Biogradu na
Moru javnosti ponudili mnoštvo zanimljivih koncerata i događanja. Tako je u organizaciji
HDS ZAMP–a, 14. svibnja, u opuštenoj atmosferi jednog caffe bara na biogradskoj Rivi održan poslijepodnevni cocktail party »Razgovori s
autorima«, na kojemu je s uglednim hrvatskim
autorima razgovarao Milan Majerović Stilinović, glasnogovornik Instituta hrvatske glazbe.
Zrinko Tutić, Hrvoje Hegedušić, Lea Dekleva,
Andrej Babić, Massimo i Antonija Šola približili
su svoj kreativni rad prisutnim kolegama i novinarima, opisali na koji način stvaraju pjesme,
što im glazba znači te što za njih znači autorsko
pravo, Hrvatsko društvo skladatelja i njegova
D
Predsjednik HDS–a Hrvoje Hegedušić, detaljnije je pojasnio funkciju i aktivnosti Društva koje je, kao neprofitna
udruga, osnovana od strane autora, a u
svrhu zaštite svakog pojedinog člana i
njegova autorskog rada. Posebno je naglasio kako je stručna služba ZAMP–a
vrlo profesionalno organizirana te je
naveo aktivnosti i manifestacije u organizaciji Društva (Muzički biennale,
Zagrebfest, Glazbena tribina Opatija,
Chansonfest, Jazz projekti, Cantus
ansambl).
Zrinko Tutić je napomenuo kako su autorska društva — društva samih autora
i njima, u njihovu korist, upravljaju autori. Posebno je istaknuo važnost informiranja javnosti
putem ovakvih panel diskusija te važnost uključivanja svakog autora u promociju autorskih
prava i službe ZAMP–s. »Divno je da imamo
organizaciju kao što je ZAMP. To nisu ljudi u
sivom koji otimaju novac — to su naši predstavnici, predstavnici nas autora koji ovdje sjedimo.
Da, mi smo Hrvatsko društvo skladatelja! Kroz
to često ide ogromna količina neznanja i u ovom
slučaju je neznanje moć koje iz njih radi jednu
parafiskalnu priču...«, poručio je Zrinko Tutić.
Na druženju su se mogli pogledati prigodni fil-
NAGRADA LOVRO
PL. MATAČIĆ
DODIJELJENA
SKLADATELJU
ANĐELKU
KLOBUČARU
agrada Lovro pl. Matačić koju Hrvatsko
društvo glazbenih umjetnika tradicionalno
uručuje na koncertu Zagrebačke filharmonije In memoriam Lovro pl. Matačić, ove je godine
dodijeljena akademiku Anđelku Klobučaru (25.
veljače, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog).
Nagrada za životno djelo koja nosi ime našeg najvećeg dirigenta, utemeljena je 1990., dodjeljuje se
bienalno, a u proteklih dvadeset godina uručena
je hrvatskim glazbenim umjetnicima međunarodnoga ugleda: Borisu Papandopulu, Ivi Mačeku,
Milanu Horvatu, Jurici Muraju, Tomislavu Neraliću,
Ruži Pospiš Baldani, Srebrenki Jurinac, Berislavu
Klobučaru, Mladenu Bašiću i Stjepanu Radiću.
Nagrada se sastoji od medalje s likom maestra
Matačića (autor akademski kipar Damir Mataušić),
diplome (dizajn Goran Golik) i novčanog iznosa.
O ovogodišnjem dobitniku odlučio je ocjenjivački
sud u sastavu Vladimir Krpan, predsjednik, Zlatko
Stahuljak, Ruža Pospiš Baldani, Anđelko Ramušćak, Mladen Janjanin i Prerad Detiček. (BPK)
N
Piše: Aleksandra Marković
ZAMP
VIJESTI
KREŠIMIR HERCEG PROMOVIRAO CD PLES LEPTIRA
DAVOR HRVOJ
PROMOCIJE
BROJ 168, LIPANJ 2011.
movi o autorskom pravu, napravljeni u suradnji
više autorskih društava i njihove svjetske krovne organizacije. Osvrnuvši se na njih, autori su
iznosili zanimljivosti o vlastitom autorskom radu.
Tako je Antonija Šola izjavila kako ne misli da je
biti autor težak posao, smatra da je to nešto što
se radi s ljubavlju — ili to imaš u sebi ili nemaš, u
svakom slučaju to je sustavan i disciplinirani rad,
dok je Lea Dekleva, osvrnuvši se na pjesmu Dogodila se ljubav koja je ujedno kasnije taj vikend
proglašena pjesmom godine, izjavila da joj je autorstvo potreba i da se konkretna pjesma jednostavno »dogodila«. »Uvijek postoje neke priče iz
života koje preslikavaš i što više iskrenosti daješ,
to ljudi bolje prepoznaju«, izjavila je Lea.
Za Andreja Babića najljepša stvar na svijetu je
bavljenje glazbom, a usrećiti nekoga svojom
pjesmom zapravo je najprestižnija nagrada. Massimo je nekoliko puta naglasio kako ga raduje
veliko zanimanje za ovu temu, a kada je riječ
o edukaciji o autorskom pravu, treba početi od
najmlađih.
Cilj ovog druženja bio je u medijima osvijestiti
činjenicu da iza svake pjesme postoje autori koji
su glavna stvaralačka i pokretačka snaga bez koje
glazbe ne bi ni bilo. Vrlo često se zna dogoditi da
novinari pjesme »dodjeljuju« izvođačima. Obzirom na pozitivne reakcije glazbenika i novinara,
HDS ZAMP će i dalje organizirati ovakva i
slična događanja.
SKLADBE IVE
JOSIPOVIĆA
I MASSIMA
BRAJKOVIĆA
IZVEDENE U
BRUXELLESU
a svečanom koncertu Grand gala 2011.
u Theatre Saint Michel u Bruxellesu, održanom 26. siječnja u povodu 15 godina
postojanja Tijela za integraciju europske kulture,
predstavljene su i dvije skladbe hrvatskih skladatelja: Samba da camera Ive Josipovića u izvedbi Briselske filharmonije pod ravnanjem Rogera
Bausiera i Mosaico istriano Massima Brajkovića,
s autorom na čembalu solo. Svečanom koncertu
prisustvovali su brojni pripadnici svjetske glazbene elite, diplomati, gospodarstvenici i ostali uglednici. (BPK)
N
BRUNO VLAHEK
DOBITNIK YAMAHINE
STIPENDIJE ZA 2011.
GODINU
ladi hrvatski pijanist i skladatelj Bruno
Vlahek jednoglasnom je odlukom ocjenjivačkog suda proglašen pobjednikom natjecanja Yamahine glazbene fondacije u Europi za
2011. godinu koje je održano 29. ožujka u Madridu. Pet odabranih finalista nastupilo je u završnici
Natjecanja za najboljeg glazbenika kojemu pripada glasovita Yamahina stipendija za daljnje glazbeno usavršavanje. Yamahina glazbena fondacija
prisutna je u Europi od 1989., a utemeljena je 23
godine ranije u Tokiju, s ciljem pružanja potpore
mladim glazbenicima. Natjecanje se svake godine
održava u nekoliko europskih gradova, u različitim
instrumentalnim i pjevačkim kategorijama, a ove je
godine bilo rezervirano za pijaniste. (BPK)
M
GLAZBENICI U AKCIJI
»Stop krivotvorinama i piratstvu«
Piše: Marina Ferić Jančić
kcijom »Stop krivotvorinama i piratstvu«
i cjelodnevnim događanjem 21. travnja
2011. na Cvjetnom trgu u Zagrebu, obilježen
je Svjetski dan intelektualnog vlasništva (26.
travnja). Organizatori su bili Državni zavod za
intelektualno vlasništvo, Carinska uprava, Ministarstvo unutarnjih poslova, Državni inspektorat, Ministarstvo pravosuđa, HDS ZAMP, Hrvatska udruga potrošača, Američka gospodarska
komora u Hrvatskoj, Brand owners i Agencija za
lijekove i medicinske proizvode), dok su glazbeni program, zajedno s HDS ZAMP–om, pripremili Hrvatska diskografska udruga (HDU),
Udruga za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu naknada fonogramskih prava (ZAPRAF), Institut
hrvatske glazbe (IHG), Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava (HUZIP), Hrvatska glazbena unija (HGU) i Društvo hrvatskih filmskih
A
cant 168 07.indd 15
redatelja (DHFR).
Građani su na info štandu, kroz razgovore s
predstavnicima institucija i promotivne materijale, mogli naučiti kako prepoznati krivotvorene
i piratske proizvode, informirati se o negativnim
gospodarskim posljedicama piratstva i krivotvorina, ali i o potencijalnim rizicima i učincima
krivotvorenih proizvoda na zdravlje. Kroz nekoliko krugova testova znanja s područja autorskog
prava i prepoznavanja krivotvorina, građanima
su se dijelili vrijedni darovi, a za odgovore na
najzahtjevnija pitanja podijeljene su 3x2 ulaznice za svečanu dodjelu diskografskih Nagrada
Porin i noćenje u Biogradu! Ovom prilikom, s
građanima i predstavnicima Carine, MUP–a i
Inspektorata na štandu na Cvjetnjaku družili su
se i poznati hrvatski glazbenici, a u koncertnim
blokovima nastupali su Antonija Šola i
Feminnem, Vanna i Jacques te Buđenje,
Leteći odred i Colonia.
Medijski pokrovitelji manifestacije bili
su Narodni radio i CMC televizija, dok
je cijeli program vodila Anja Alavanja.
Manifestacija »Stop krivotvorinama
i piratstvu« osmišljena je i pokrenuta Sudionici akcije Stop krivotvorinama i piratstvu
unutar Radne skupine koja je na nacionalnoj razini zadužena za organizaciju i
oformila koordinacija državnih tijela zaduženih
provođenje promotivnih i edukacijskih aktivno- za provedbu ovoga prava. Na taj način pridonosti s ciljem podizanja razine svijesti građana i in- simo osvještavanju javnosti o važnosti poštivanja
stitucija o važnosti poštivanja autorskog i ostalih autorskog i srodnih prava u glazbi, ali i instituciprava intelektualnog vlasništva. U rad Skupine jama nadležnim za provedbu tih prava, pružajući
redovito je uključen i HDS ZAMP koji je tako- u redovitom kontaktu informacije o problemima
đer aktivan u njezinu radu i to za suradnju s no- s kojima se susrećemo ostvarujući prava autora
siteljima prava intelektualnog vlasništva koju je glazbe.
27-May-11 9:48:21 AM
RAZGOVORI
16
BROJ 168, LIPANJ 2011.
RAZGOVOR S PIJANISTOM I SKLADATELJEM MATEJOM MEŠTROVIĆEM POVODOM OBJAVLJIVANJA ALBUMA SVETE PLANINE
Bezvremensko stanje stvaranja
Razgovorao: Davor Hrvoj
Vizualizacije
Ovaj drugi CD — Svete planine — puno je ritmičniji. Glazba je nastala prije one za raniji CD.
Skladao sam ju 2005. godine. Bilo je više scena
putovanja, pokreta u slici, dramatičnijih velikih
prostora. Za prvi materijal nisam vidio scene,
dok sam za ovaj gotovo sve radio prema njima.
Dio materijala napravio sam prije nego sam vidio sliku jer volim razmišljati vizualno, volim u
mašti stvoriti vizualizaciju slika, boja i atmosfere.
Međutim, za razliku od Pustinja svijeta, Planine
sam radio studiozno i jako dugo, upravo zato jer
sam dobio kompletan serijal. Dobio sam svih deset epizoda koje sam sinkronizirao — radio sam
kompletnu glazbu pod svaku od tih epizoda prema slikovnom zapisu.
Na koji način Vaše vizije određuju glazbu?
Maštu je teško pretvoriti u riječi, a jako ju je lako,
barem meni, pretvoriti u glazbu. Kad govorimo
o Svetim planinama, sam naslov je nadahnjujući
— razmišljati o Himalaji, o snijegu, ledu, visini,
grandioznosti, svetim hramovima, raznim mjestima, tko zna kakvim običajima, folklorima,
raznoraznim rasama, svim tim prostorima koji
su na ovaj ili onaj način sveti... Glazbu maštam,
čujem ju u glavi, »unutrašnjim sluhom« i potom
je na osnovi znanja i iskustva te dugotrajnim radom na računalu, vrlo lako pretvorim u konkretnu glazbu.
Kako razmišljanje o duhovnosti, o poimanju života,
utječe na skladbe koje pišete?
Za to je važna mašta, a u ovom slučaju i filmski materijal koji je bio postavljen pred mene.
Radi se o zaista fascinantnim prostorima i slikama koje na svakoga od nas ostavljaju nekakav,
možda drukčiji dojam, a ponekad izazivaju i
strahopoštovanje. Kad vidiš neki hram na četiri
ili pet tisuća metara nadmorske visine, naravno
da to mora ostaviti trag na tebe da te ponuka na
zamišljanje o tome kako je građen, kojemu se
božanstvu ljudi na toj visokoj planini klanjaju,
što su pritom doživljavali, što i danas doživljavaju
hodočasnici iz cijeloga svijeta. To me navelo da
se smirim, skrušim, zatvorim u svoja četiri zida.
Imao sam sreću jer sam u to doba, 2005., živio u
Hvaru gdje sam, u siječnju kada je otok potpuno
pust, pripremao glazbu za serijal. Nigdje nikoga,
ugodna klima... Ambijent za stvaranje nije mogao biti bolji. To je na mene djelovalo prekrasno.
Glazba uvijek ima boje
Razmišljate li o glazbi i kroz boje?
Apsolutno. U mašti nikad ne vidim crno–bijelo. Nebitno je pišem li na vlastitu temu koja nije
usko vezana za film ili za neki dokumentarac,
glazba uvijek, ali uvijek ima boje. Kao četverogodišnjak krenuo sam u Funkcionalnu muzičku
školu, današnje Učilište Elly Bašić. Tamo danas
i moj sin koji ima šest godina, prolazi isto što
sam prolazio i ja prije trideset i pet godina. Naime, u samim počecima muzičkog predškolskog
odgoja, djeci se preko CD–ova — tada je to bilo
putem kazetofona — »pušta« određena, naravno klasična glazba i daju im se vodene boje za
slikanje. Dakle, naravno da je glazba itekako
vezana za boje.
Kad govorimo o glazbi nadahnutoj planinama, religijama i duhovnošću, nekima je važniji put, a nekima postizanje cilja. Što je Vama važnije — put,
dakle kreiranje glazbenog djela ili cilj, skladba kao
gotovo djelo?
O tome jako puno razmišljam i nisam dokučio
odgovor. Naime, teško se odlučiti što mi je draže
iz razloga što su trenuci kad je čovjek kreativno
DAVOR HRVOJ
planinarskom domu Puntijarka na Sljemenu, 30. je travnja 2011. održana promocija
albuma Svete planine poznatog pijanista i skladatelja Mateja Meštrovića. Radi se o izboru glazbe
što ju je skladao i pripremio za istoimeni serijal
dokumentarnih filmova Stipe Božića koji je bio
prikazan na Hrvatskoj televiziji. To je drugi Meštrovićev CD. Prethodio mu je prošlogodišnji
Pustinje svijeta, objavljen također za diskografskog nakladnika Aquarius Records, s izborom
skladbi za istoimenu Božićevu seriju.
U
Matej Meštrović
nadahnut, u kojima stvara određenu glazbu, zaista nezamjenjivi s ijednim drugim ovozemaljskim užitkom. To su trenuci u kojima vrijeme
stane. Vrijeme je tada zaista potpuno relativno,
uopće više ne postoji. Tada sam jednostavno cijeli u glazbi, u tom jednom bezvremenskom stanju stvaranja. S druge strane, kad čovjek završi
određeno djelo, dolazi do ispunjenja, ushićenja,
ogromnog zadovoljstva, sreće, posebnog stanja.
To je spoj zemaljskoga mene i glazbe koja me is-
punjava srećom i zadovoljstvom. Zaustavio sam
trenutak u vremenu i materijalizirao ga. Kad
slušam glazbu koju sam napisao, pogotovo kad
se radi o ovom albumu, sjećam se trenutaka kad
sam ju prije šest godina radio. Sjećam se Hvara,
sunca, sobe u kojoj sam radio. Ti trenuci, prostor
i okolnosti u kojima je glazba skladana ostanu
zabilježeni u mojem sjećanju
PRAIZVEDBE
PRAIZVEDBA BALETA BREZA SKLADATELJA VESELJKA BAREŠIĆA I KOREOGRAFA DINKA BOGDANIĆA
Tragična priča u kolopletu raznolikosti
Piše: Maja Stanetti
dramske inačice na tekst Borivoja Radakovića i u
režiji Želimira Mesarića, nastaloj po Kolarovim
motivima.
Balet kao scenska kantata
Baletni ansambl Komedije izgrađen je kao važna komponenta unutar opsega predstava u repertoaru opereta i mjuzikala gdje je posljednjih
desetak godina nekoliko naslova, poput Kose,
Briljantina ili Chicaga, postavljalo velike zahtjeve
i čija je uspješnost bila ohrabrenje za postavljanje
prve samostalne predstave. Suradnja s iskusnim
plesačem i koreografom Dinkom Bogdanićem
iznjedrila je prije dvije godine cjelovečernju predstavu Brel. Uz još jednu koprodukciju, Breza je još
jedan novi pothvat članova Komedijina baletnog
ansambla, uz gostujuće soliste iz zagrebačkog
HNK u glavnim ulogama — Dariju Brdovnik
Bukvić (Janica) i Azamata Nabiullina (Marko).
Prizor iz baleta Breza na sceni Gradskog kazalita Komedija
udeći prema dugotrajnom i srdačnom pljesku, pa i ovacijama na kraju premijere,
Gradsko kazalište Komedija dobilo je još jednu
uspješnicu koja će u Kazalište na Kaptolu privlačiti vjernu publiku. Riječ je bila o praizvedbi
baleta Breza (5. svibnja) skladatelja i dirigenta
S
cant 168 07.indd 16
Veseljka Barešića te koreografa i redatelja Dinka Bogdanića. Plesna verzija antologijske novele
Slavka Kolara koja sadašnje i buduće gledatelje
prati još iz obvezne lektire za osnovnu školu,
hrabar je korak nakon nenadmašna filma Ante
Babaje iz 1967. godine i svježije varaždinske
Tragična priča o Janici, poput breze krhkoj
djevojci, njezinoj senzibilnosti koja se ne uklapa u sirovu grubost i običaje primitivne seoske
patrijarhalne sredine, doista se čini idealnim
predloškom za »prijevod« na plesni jezik. Samo
nešto više od jednoga sata bilo je dovoljno za intenzivni tijek plesne priče koja je, osim plesača i
naravno orkestra, ovaj put uključivala i pjevanje,
odnosno zbor i dvoje solista. Tako se Breza, iako
nazvana baletom, približila nekoj vrsti scenske
kantate. Pionirska zamisao i pothvat skladatelja
Veseljka Barešića funkcionalna je u nastupima
zbora, osobito u Dies irae ili Lacrimose povezanih
s Janičinom smrću, premda bi se dalo raspravljati
o nadobudnosti ili banalnosti izbora upravo tih
tekstova. Dvojbena je i namjena songova inače
muzikalne Renate Sabljak kao Breze, Janičine
pjevajuće dvojnice, a k tomu i uvođenje tumača
radnje, pjevača Darija Štulića, što sve zajedno
zamućuje pravu narav plesne predstave.
U crescendu prema kraju
Priča o Brezi Janici ne namjerava biti linearna, no mnoštvo slika praćenih glazbom iz nebrojenih izvora — od kasnoromatičnih uzora,
stravinskijevskih i orffovskih poteza, folklornih
obrazaca ili izravnih citata, začinom od tanga i
mjuzikla u kaleidoskopski raznolikoj orkestraciji
— kao da se u nedostatku jasnog koncepta i natrpanosti svim zamislivim idejama, u rastrzanosti,
ne može odlučiti što bi zapravo željela biti. Nizanje svekolikih čuda uključuje i uvođenje zbora
suđenica–coprnica, kurtizana... Mnogo je čistije
namjene plesni pokret u vještoj kombinaciji jezika klasičnog baleta i stiliziranog narodnog plesa,
premda se tako razgranatoj glazbi, čini se, moralo odgovoriti viškom kretanja na maloj pozornici koje, paradoksalno, umanjuje efekt snažne
i potisnute emocije koju nose motivi Kolarove
priče. Iskustvo koreografa Bogdanića sigurno je
bilo dragocjeno u procjeni plesnih mogućnosti
ansambla s manjim zadacima i vrlo dobrih solista gdje briljira okretni Azamat Nabiullin kao
prevrtljiv i nasilan Marko, dobri sućutni prijatelj
Joža Bojana Valentića i poetična Janica Darije
Brdovnik Bukvić čiji se lik gubio u prebujnom
okruženju, dok je lik Kurtizane, čini se, smišljen
zbog vrlo dobre Tamare Masnjak. Dobrom vizualnom dojmu predstave pridonosi jednostavna
scenografija Dinke Jeričević koja protagonistima ostavlja dovoljno prostora, a ugođaj kreira
projekcijama poput brezove šume, uz svjetlo
Zorana Mihanovića te primjerene i elegantne
kostime Elvire Ulip. Da ipak bude jasno da publiku ne treba previše uznemiravati, najnovija
šarolika baletna inačica tragične priče ima svoj
uzvišeni crescendo na kraju sa sudjelovanjem svih
protagonista.
27-May-11 9:48:23 AM
17
CD IZLOG
BROJ 168, LIPANJ 2011.
CD izlog dr. sc. Irene Paulus
ANĐELKO RAMUŠĆAK
KLARINET LIVE
(Aulos)
me, ali i interpretacije vrsnog klarinetista Anđelka Ramušćaka glavna su poveznica skladbi
različitih hrvatskih autora za klarinet objavljenih
na CD–u. Izdavač je na jednoj kompaktnoj ploči »okupio« djela različitih hrvatskih, ali i stranih
autora koji su djelovali u Hrvatskoj, a koja je, u
različitim razdobljima karijere, izveo Anđelko Ramušćak. Album je, naime, objavljen u čast ovom
izvanrednom klarinetistu koji je prošle godine proslavio 70. godina života.
I
Kompaktni disk oblikovan je logikom od manjeg
sastava prema većem, pri čemu se kombiniraju
opusi različitih generacija hrvatskih skladatelja 19.
i 20. stoljeća. Dvije skladbe za klarinet solo otvaraju album. To su: Monolog Anđelka Klobučara
(autor se na tipičan, oporo–ugodan način poigrava
sa specifičnim zvučanjem instrumenta) i Yours Sincerely Marka Ruždjaka (koji se iznimno zanimljivo
i privlačno potpuno prepušta meditiranju uz široki
zvuk klarineta). A zatim slijedi jedno ime iz povijesti: češki koralist koji je djelovao u Zagrebu, Juraj
Karlo Wisner von Morgenstern i njegov Quartetto
za klarinet solo i gudački trio. To je skladba koja
gotovo u potpunosti evocira mozartovski zvuk,
pa joj Ramušćak tako i prilazi: jednostavno, s lakoćom, otmjeno i, što je najvažnije, bez ikakvih
predrasuda. Nakon čuvenog Kvinteta za klarinet
i gudački kvartet Borisa Papandopula (gudački
kvartet i gudački trio iz prethodne skladbe sviraju članovi Zagrebačkog kvarteta), slijedi još jedno
Morgensternovo djelo: Variationes brillantes et favorites za klarinet i orkestar.
U nizanju djela hrvatskih autora i onih koji se
smatraju hrvatskim zbog duljeg djelovanja u našoj
zemlji, možda je najzanimljivije posljednje djelo,
Variationen für Clarinette moravskog skladatelja
Otona Hauske koji je djelovao u Karlovcu i koji je,
poput Morgensterna prigrlio formu variranja (varira se tema davorije Nek’ se hrusti šaka mala). Djelo je
Ramušćak pronašao u Hauskinoj ostavštini u arhivu Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu te ga
je ponovno oživio izvedbom (u izvedbi Hauskinih
i Morgensternovih varijacija sudjeluje Simfonijski
orkestar HRT–a pod ravnanjem Uroša Lajovica).
CD izlog dr. sc. Dalibora Paulika
glazbenih brojeva čija se pasionirana predanost ne
očituje samo u sadržaju, već i u ljubavi prema (i skladateljskom i izvođačkom) stvaranju glazbe doista
specifičnog i prepoznatljivog stila.
Još je jedna posebnost ovog albuma, a ona se može
čitati i kao prednost i kao mana. Naime, skladatelj
je ujedno i jedini izvođač: on svira (klavir), pjeva,
pa čak i tehnikom nadosnimavanja sam izvodi višeglasne glazbene brojeve. Zbog toga je ovo u pravom smislu riječi autorski CD u kojemu je autorska
misao prenesena izravno, bez posredovanja drugih.
No rezultat je monokrotmaski, unificirani zvuk u
kojemu se bogati koloristički potencijal ne čuje, ali
se naslućuje. Eventualna »prava« izvedba s velikim
ansamblom (solistima, zborom i orkestrom) rezultirala bi kolorizmom, ali i novim životom ovog djela koje, za sada, živi samo svoj potencijalni, latentni
život na ovom zanimljivom i stilski jedinstvenom
CD–u.
MATEJ MEŠTROVIĆ
SVETE PLANINE
(Aquarius Records)
remda objavljen tek nedavno u izdanju Aquarius Recordsa, glazbeni materijal albuma
Svete planine Mateja Meštrovića zapravo je prilično star. Glazba je nastala prije pet–šest godina za
dokumentarnu televizijsku seriju Stipe Božića Svete
planine svijeta.
P
(Hrvatsko društvo glazbenih
teoretičara)
Kao i inače kada sklada glazbu za dokumentarni
film ili seriju, Matej Meštrović slušatelja obasipa
specifičnim ambijentalnim mozaikom koji je jednako rječit koliko je statičan. Možda su, u usporedbi s glazbom za dokumentarnu seriju Pustinje svijeta, Svete planine nešto pokretljivije, ali u osnovi se
u njima lako prepoznaje skladateljev stil. Zadivljen
ljepotama prirode koje sa svojih putovanja donosi
Stipe Božić, Matej Meštrović ih nastoji ocrtati, ali i
podcrtati glazbom. Album je oblikovan kroz četrnaest glazbenih brojeva u kojima se u glazbu nastoje
pretočiti ljepote pojedinih svjetskih vrhunaca: Kailasha, Himalaje, Aratata, Fujija i drugih. No opet,
to je tipična Matejeva statika iznutra pokrenuta različitim ritmovima ili/i posebnim instrumentalnim
bojama. Neki su visovi koje glazba opisuje čisto hipotetski (poput Biblijskih Visova, Olimpa, Uspavanog Hrama), pa su i ti glazbeni brojevi »zamrznuti«
i svedeni na čistu statiku.
eđu novim izdanjima albuma hrvatske
glazbe nalazi se i jedan u izdanju Hrvatskog društva glazbenih teoretičara, neočekivana i
u Hrvatskoj prilično zapostavljena žanra. Riječ je,
naime, o mjuziklu koji je, pod naslovom We napisao skladatelj i pijanist Vladimir Bodegrajac. Iz jednostavnog naslova može se očitati mnogo: sadržaj
govori o ljubavnom paru (čiji je jedan sudionik, s
obzirom na naslov u prvom licu množine, vjerojatno i sam skladatelj). S druge strane, album nije
slučajno naslovljen na engleskom jeziku. Naime,
Bodegrajčeva je glazbena misao međunarodna; on
se nudi cijelome svijetu. Uz jasno izražene tipičnosti
brodvejskog mjuzikla, podtekst donosi zanimljivu
klasičnu pozadinu: background je ispunjen elementima suvremene klasične glazbe. Izniman spoj doslovno udara slušatelja kišom nježnih i strastvenih
Koliko je god statična, to je ujedno glazba koja iznutra kruži ili se kovitla poput oblaka ili gotovo poziva
na ples sa čovjekom ili Bogovima. Ponekad se radi
o iznutra pokrenutim harmonijama, ali ponekad
o varijacijama jednog te istog glazbenog materijala (kao u Svetim Ledenim Vrhovima gdje sintetska
imitacija ksilofona i drugih sličnih udaraljki u glavi
oblikuje sliku zaleđenih kapljica vode). Izdvajanje
(sintetskih) solo instrumenata unutar nepreglednih
bespuća harmonijske statike, također je jedan od
Meštrovićevih standarda. Premda su ti postupci
naizgled vrlo jednostavni, oni s druge strane djeluju hipnotički, tako da slušatelja navode da im se
bespogovorno prepusti, a od gledatelja traže da se
potpuno prepusti ljepotama prirode koje u svojim
dokumentarnim filmovima tako dobro opisuje i s
ljubavlju prenosi Stipe Božić.
Takvim »programom« kompaktnog diska baršunasti ton klarineta stavljen je u različite kontekste
koji, budući su kontrastni ili se nadovezuju jedan
na drugi, stvaraju za slušatelja iznimno zanimljivo
zvukovno iskustvo. A ujedno je to rođendanski poklon dan od srca koji, kako dr. sc. Zdenka Weber
piše, predstavlja i važan kulturološki doprinos čuvanju hrvatske glazbene baštine.
VLADIMIR BODEGRAJAC
MJUZIKL WE
M
cant 168 07.indd 17
GLAZBENA RADIONICA
NIKOLE GARAŠIĆA
(Humanitarna udruga Izvor ljubavi)
Botincu je 9. ožujka 2011. predstavljen CD
Glazbena radionica Nikole Garašića. Udruga
postoji dvije godine, a njezini članovi pomažu bolesnim i siromašnim stanovnicima toga naselja. Nikola Garašić, samozatajni je stvaralac rođen u mjestu Štivica pored Nove Gradiške, od sedamdesetih
godina prisutan je na glazbenoj sceni kao skladatelj
šansona, pop i rock skladbi, šlagera i duhovne glazbe. Uglazbljivao je stihove hrvatskih pjesnika, a kod
publike su dobar odjek imali autorski CD Gibanje,
s duhovnim i Didovo ognjište, s domoljubnim skladbama. Osim što je skladao svih dvadeset skladbi,
napisao je jedanaest tekstova, dvanaest aranžmana,
a ujedno je i producent izdanja. Ostale aranžmane
potpisuju skladatelj i pijanist Petko Kantardžijev
Mlinac, a jedan je iz pera Zvonka Špišića, doajena
hrvatske šansone. Na CD–u se nalaze i šansone na
stihove znanih pjesnika Huge Badalića (Majka) u
izvedbi Zvonka Zidarića, Tina Ujevića (Ove su riječi crne od dubine — tenor Mladen Katanić), A. G.
Matoša (Samotna ljubav — Duo Magneti), Ivice
Kasumovića (Imam opet vremena za pjesmu — Bojan Kodrič), Augusta Šenoe (Zagrebu — Agrameri), Đure Sudete (Utrni majko svjetila) i Vite Strunje
(Pjevaj prijatelju) u izvedbi Dua Magneti. Ostale
vokalne skladbe pjevaju Tomislav Borić, Zdenko
Cigoj, Nano Prša, Jurijaši, Blatars band, Pavle Idžan i Dubravko Šimek. Skladbe su većinom šansone, ali i duhovne, instrumentalne (Posveta S. Stjepanu p.m. u aranžmanu Petka Kantardžijeva Mlinca,
Hodočašće u Svetu zemlju u izvedbi Ansambla Max
Witmana i Na rijeci Jordan u izvedbi Tamburaškog
orkestra HRT–a). Raznorodan opus ove glazbene razglednice dopunjava i nekoliko koncertnih
snimaka iz sedamdesetih koje potvrđuju četrdeset
godina skladanja Garašića. Glazbena razglednica
GLazbena radionica Nikole Garašića otkriva melodioznog autora, a odabir, osim raznovrsnosti, naglašava skladateljevo zanimanje za uglazbljenje stihova
pjesničke vrijednosti.
U
PJEVAČKI ZBOR MLADIH JOSIP KAPLAN
I GOSTI
KAD LJUBAV DAŠ
(Aquarius Records)
va CD pjesmarica sadrži četrnaest pjesama
Pjevačkog zbora mladih Josip Kaplan i njegovih gostiju, u glazbenoj produkciji Tonija Eterovića i Ivana Kuliša. Tematskog je karaktera, slično
kao što su bila i izdanja u kojima je Kuliš, kao izvršni producent, godinama surađivao sa zagrebačkim
dječjim zborom Klinci s Ribnjaka. Kuliš je i jedan od
osnivača Hrvatskog dječjeg festivala, a kao tekstopisac surađuje s nekoliko vodećih dječjih zborova.
U tom kontekstu je i suradnja s Pjevačkim zborom mladih Josip Kaplan, njegovom dirigenticom
i voditeljicom Doris Kovačić, njenom suradnicom
Arianom Bossi i aranžerom Mariom Kamenarom
O
(11 pjesama). Uz Kamenara, dirigenta i orguljaša,
aranžeri i autori vlastitih skladbi su Pero Gotovac,
Matko Basara i Toni Eterović.
Osim obrade i prepjeva znane Lennnonove Merry
XMAS u izvedbi Davora Gobca, Zbor, uz goste,
izvodi sve ostale skladbe hrvatskih skladatelja. I.
Kuliš, autor stihova, zajedno sa Zborom odabrao
je skladatelje za suradnju. Pjesmarica započinje
himničkom skladbom Kad ljubav daš Eterovića i
Kuliša u izvedbi Renate Sabljak i Maxa Hodžića.
Suptilnu skladbu Boja duge (Duška Rapoteca–Ute
i Kuliša), uz zborski ansambl pjeva Ivana Kindl, a
solisti Zbora izvode Božić je Zdravka Šljivca i Kuliša, ujedno autora Silvestarske noći koju uz Zbor pjeva
Šajeta. Dalibor Paulik daje dvije skladbe: zborsku
Božićne pahulje i Zima je svima pa čak i zimi u interpretaciji Željke Marinović, već potvrđene pjevačice
duhovne zabavne glazbe. Mario Kamenar i njegova
kći Veronika autori su dvije skladbe, a Matko Basara osebujne pop balade Da li ćeš biti tu. Dvije pjesme: Sretan vam Božić i godina nova (izvedba Zbora)
i Božićna (uz gosta Ricarda Luquea) skladateljski su
prilog Alana Bjelinskog, a Đelo Jusić, u svom prepoznatljivom stilu, uglazbljuje Kuliševu Sretno vam
sve koju izvodi Zbor. Autorski vrhunac je suptilna
skladba Bijele noći Pere Gotovca u kojoj maestro pokazuje svježe ideje, kako u skladateljskom, tako i u
klasičnom aranžerskom pristupu zborskom slogu,
a doprinos Zboru daje i solistica Maja Vučić.
Tematski album raznorodnih autorskih pristupa
poruka je mira, ljubavi i duhovne snage te je hvalevrijedan projekt Kuliša, riječkih mladih glazbenika
i njihovih voditelja.
CD izlog Maje Sabolić
MIRO UNGAR & BIG BAND HRT–A
SAD ILI NIKAD
(Aquarius Records)
edavno pokrenuta posebna edicija klasičnih
izvođača Glazbeni spomenar u ambicioznoj
diskografskoj kući Aquarius Records otvorena je
albumom Sad ili nikad kojim je jedan od rijetkih,
još uvijek aktivnih predstavnika »zlatne generacije«
hrvatske zabavne scene s kraja pedesetih i početka
šezdesetih ostvario davno željenu suradnju s Big
bandom HRT–a — nezamjenjivu za realizaciju
bogatog zvuka tog vremena, tako karakteristična
za svjetske standarde razdoblja u kojemu je Miro
Ungar formirao svoj umjetnički profil.
N
Na disku je 12 skladbi, od kojih nešto manje od
pola iz američke evergreen pjesmarice. Sa čak tri
odabira iz repertoara Bobbyja Darina (Dreamlover,
Mack the Knife i Beyond the Sea), Miro je otkrio vlastitu, manje poznatu poveznicu s generacijski bliskim Italoamerikancem koji je, baš kao i Ungar, bio
skladatelj, pisac tekstova, pjevač, glumac i glazbeni
poduzetnik. Slavnoj temi iz Pink Panthera — It
Had Better Be Tonight povjereno je i otvaranje ove
glazbene zbirke, a ona nam još otkriva pjevačevu
fascinaciju Frankom Sinatrom (That’s Life) i nostalgični francuski trenutak karijere kada je, kao Tim
Twinkelberry, upoznao djelo velikog kantautora
Charlesa Treneta (La mer).
Drugi dio albuma ispunile su skladbe Marka Tomasovića (Blistaš iznutra, U srcu Zagreba, Moja muzika) i Tonija Eterovića (Te je noći zvijezda pala, Da
tebe nema, Novi dan, Zagrebački krovi stari) koje, u
big band aranžmanima, dobivaju nove dimenzije.
Svoje, više od pedeset godina bogato estradno iskustvo, Miro Ungar u potpunosti je unio u album koji
je danas gotovo nemoguće ostvariti. U vrijeme kada
mnogi skladatelji svoje uratke oblikuju kompjuterskim raspisom, napisati, pa poslije i snimiti u vrhunskim producentskim uvjetima tonskog studija
Mozart HRT–a, uz poletno muziciranje tridesetak
profesora glazbe, više je jedinstvena nego rijetka pojava u nas. Zato čestitke i hvala Miri Ungaru što i
danas svojom upornošću i zaraznim entuzijazmom
uspijeva pobjeći kompromisima.
27-May-11 9:48:24 AM
CD IZLOG
18
BROJ 168, LIPANJ 2011.
CD izlog Đurđe Otržan
ono je idejno povezano sa svim prije čujnim u ugođaju, a to je Kolo bola Stanka Horvata na stihove
Maka Dizdara. Najduža od svih skladbi, kušnja je
za svaki zbor da se pronađe unutarnja ravnoteža
dramatične ekspresije i opasnosti od prelijevanja u
pretjeran iskaz. Ovo je moguće i najbolja moguća
izvedba Kola bola jer je najviše na tragu da istakne
poetsko i umjetničko
Snimke su ostvarene, prošle, 2010. godine, ponovo u Filharmonijskoj dvorani u Ljubljani i, nakon
četiri dobra nosača zvuka, moramo reći da je ovaj
ne još bolji, jer je teško uspoređivati Skjavetića, Lisinskog i Horvata, već je razina izvedbe i njegovani
standard Zbora ono što peti CD Antologije čini
vrijednim postignućem.
SLOVENSKI KOMORNI ZBOR / VLADIMIR
KRANJČEVIĆ
ANTOLOGIJSKA DJELA
HRVATSKE ZBORSKE
GLAZBE 20. STOLJEĆA (5)
(Cantus d.o.o.)
eć je u trećem nastavku Antologije hrvatske
zborske glazbe, Slovenski komorni zbor i dirigent na ovim izdanjima te pouzdano i izbornik
repertoara, Vladimir Kranjčević, duboko zahvatio
u dvadeseto stoljeće. Ustvari, treći i četvrti nosač
zvuka antologijskog odabira, u potpunosti je posvećen 20. stoljeću i zborskoj literaturi nastaloj u
njegovim desetljećima. Vremensku je crtu, na
trećem nosaču zvuka, prešao samo Ivan Zajc, pa
se tako čini da sa četvrtim, ovaj novi, peti nastavak, čini tek drugi nosač zvuka skladbi prošloga
stoljeća, dok je realno treći. Šest skladbi markira
najznačajnije autore i njihove, mahom, poznate
skladbe. Na prvom mjestu upravo kao da mora biti
veliki pregalac zborske tradicije, Emil Cossetto,
sa skladbom Et in terra pax. Ovaj je odabir koliko
logičan, toliko i ilustrativan jer pogađa atraktivan
stil Emila Cossetta kao skladatelja koji je znao
pisati kako za obične pjevače i publiku, tako i za
specifične glasove i prigode. Kranjčević je tim odabirom pokazao poznavanje opusa Emila Cossetta,
vjerojatno najbolje od svih mogućih poklonika
zborskog pjevanja jer Et in terra pax, sakralno i
profano otvara ovu petu zbirku zborskih skladbi,
veselo i svečano. Odmah se primjećuje razlika u
dojmu na koji smo navikli slušajući izvedbe samog
Emila Cossetta i ove Kranjčevićeve. Jaka zvučnost
i privlačna pokretljivost Cossettova sloga ovdje je
dobila na toplini u izražajnosti i dorađenosti u dinamici, što doprinosi dostojanstvu skladbe.
V
Momentalni je zanos očito bio iskreno nadahnuće
za tužaljku Tren za poginulim prijateljima Adalberta Markovića. Gusto tkivo prožeto naguravanjem tonskih fragmenata jednog na drugog, grozničavo pomicanje u malom tonskom prostoru, sve
je to Zbor donio kao dramatičan doživljajni iskaz
boli za gubitkom koji se na da zatomiti. Intimni
madrigali Željka Brkanovića koji slijede s tri popijevke, Samoća, Nemoj plakati i Šala, traže drugačiji pristup i načelo kontrasta, što je na ovoj ploči
doprinijelo kvaliteti i sveobuhvatnosti učinka.
Prozno, gotovo rapsodično pripovijedanje zbora,
slobodnim, modernim stilom, nijansira racionalne
i psihološke trenutke bez patetike, humano i blago.
Razgovijetnost Slovenskog komornog zbora ovdje
je došla do punog izražaja.
Druga polovica skladbi na nosaču zvuka broj 5,
kao da ponavlja početnu intonaciju jakom skladbom i skladateljem, pa je tako točka šest Collegium vocale Frane Paraća. Često izvođena skladba,
uspoređivana s Vokalizama S. Rahmanjinova, no,
s potpuno drugačijom strukturom. Formalno jasna i možda kruta, oslobađa fluidni tijek pijeva,
ne dopuštajući mu da postane nepovezan. Mislim
da je autor imao na umu boje ženskih glasova više
zagasitije od ovih koji su na snimci, ali to je možda samo moja sugestija proizišla iz slušanja nekih
drugih zborova.
Napadno originalan u raznolikom opusu sa stavom, Marko Ruždjak posvetio je skladbu Barabas
XX mješovitom zboru uz pratnju orgulja koje na
ovoj snimci svira Gregor Klančić. Kao slika razbojnika oslobođena umjesto Isusa u Jeruzalemu na
početku nove ere, modernističkim jezikom ocrtava
se prisutnost takvog fenomena takoreći još i jučer.
Dan posvećen Barabasu je Velika srijeda tijekom
Velikog tjedna, pa se osim kontrasta u stilu, ova
ploča odlikuje i pažljivom izmjenom duhovnih i
svjetovnih skladbi.
Stoga, nakon Barabe, očekujemo svjetovno djelo i
cant 168 07.indd 18
MJEŠOVITI PJEVAČKI ZBOR ŽUPNE
CRKVE NA PUNTU
STAROHRVATSKA MISA
IZ PUNTA NA OTOKU
KRKU
(Cantus/HRT Radio Pula)
druga Histriart izvršni je nositelj projekta
praćenja, snimanja i izdavačke obrade običaja
iz grada Punta na otoku Krku, uz pomoć radijskog
centra Pula HRT–e, točnije urednika Brune Krajcara. Ponudivši projekt na objavu nakladniku Cantusu, u ovom nosaču zvuka dobili smo još jedan
u nizu malobrojnih, vrlo vrijednih tonskih zapisa
paraliturgijske prakse na tlu Hrvatske. I to s velikim naglaskom na zadnju činjenicu — hrvatskoga
tla. Krk je naime kolijevka naše glagoljaške, a to
će reći autentično hrvatske tradicije, i to tradicije
koju u arheološkom smislu možemo najtemeljitije
pratiti unatrag, koliko je to samo moguće. U blizini Punta je i prizorište vjerske i političke prakse
koju čuvamo u spomeniku Baščanske ploče. Stoga
je sve što dolazi s tog terena od prvorazrednog značaja za priloge u autohtonosti umjetničke, sakralne
i sekularne povijesti starohrvatskoga naroda.
U
U pozadini toga i nekih drugih etnomuzikoloških
poduhvata odzvanja ime Don Bernardina Sokola koji je, između dva svjetska rata, upalio prva
putokazna svjetla na putu istraživačima hrvatske
glazbene vjerske baštine. Uz Albe Vidakovića koji
je, obradivši dokumentacijsku baštinu Riječanina
Vinka Jelića, duboko zaronio u hrvatsku glagoljašku povijest, Don Bernardin Sokol je, zapisujući
napjeve u obrednoj praksi diljem hrvatske obale,
pomogao i nadahnuo mnoge muzikologe, pa svojedobno i mene osobno, u istraživanju pučke religiozne prakse na otoku Hvaru. Ništa manje nije na
pravi put naveo, puno prije mene, fra Ivu Perana,
benediktinca izuzetnog životnog puta o kojemu
možemo slušati na kraju nosača zvuka tijekom
snimke radijske emisije u razgovoru s Brunom
Krajcarom.
Ponukan Sokolovim znanjem i uputama, fra Ivo
Peran je, voleći glazbu, Boga i svoj narod, postao
vjerni čuvar hrvatske obredne glazbene prakse,
vodeći zborove cijeloga života. Prije desetak godina se glas o tome da se u Puntu koji pripada najstarijim glagoljaškim župama na Jadranu, njeguje
izvođenje »Maše po domaću«, Bruno Krajcar je,
prepoznavši važan trag tradicije, organizirao sve
potrebno da se običajno pjevanje snimi. Uz snimku, nosaču zvuka glagoljaškog dizajna, priloženi
su i vedri zapisi Duška Prašelja, Josipa Bratulića i
naravno, Brune Krajcara.
Iz njih doznajemo o okolnostima nastanka snimke, uvjetima pod kojima se ovakva praksa razvijala
i koje su zasluge fra Ive Perana u njegovanju vlastite
baštine te osjećamo zahvalnost prema svima, počevši od don Bernardina Sokola, fra Ive Pervana i
svih duhovnika koji su brižno, s iskrenom unutarnjom ljubavi za vlastiti narod, svoju pastvu očuvali
autentične izričaje svoga puka. Uz to, priložen je i
zapis izvedbe pjesme Oj Punte moj klape Rašketa.
U devet kratkih oporih stavaka, zabilježen je tijek
staroslavenske mise ili Maše po domaću, kako ga
izvodi puk iz Punta. Ulazni korak prate sopile kao
i pretposljednji stavak, što asocira na starogrčku
tradiciju antikne drame, bolje reći hramskog bogoslužja pri kojem su se izvodile himne Demetri,
Apolu i ostalim božanstvima, instrumentima i
prikladnim zazivima. Time ne mislim da je tradicija antikne drame nekim čudom »doputovala« do
glagoljaša, već da je iskon takvoj praksi mediteranski jedinstven i autentičan, kako za jonska plemena
u 6. stoljeću prije Krista, tako i za ilirska i hrvatska
plemena iz nešto kasnijeg, ali ne puno kasnijeg vremena. Aulos, sopile, frula, flauta od trske... sve su
to varijacije istog audiološkog poriva: da se ostvari
pozornost, da se struja zraka usmjeri na temu, da
se zrak zgusne u riječ koja zatim slijedi.
Takva kakva sada jest, sudeći prema snimci, misa
ima strukturni oslonac na rimokatoličkom, gregorijanskom redoslijedu — ordinariumu mise, uz
prigodne pučke pjesme tijekom euharistije. No,
sada bi tek trebalo, s osnove vokalnog zapisa, bez
Prašeljevih orguljskih dodataka koji su bili opravdani u smislu učvršćivanja intonacije civilnim pjevačima, istražiti moguća preklapanja sa zapisima
gregorijanike iz Libera usualisa, datirati moguća
odstupanja u odnosu na pretpostavljeno vrijeme
preuzimanja matrice mise, pa čak i istražiti u pučkim pjesmama jesu li stvorene na okosnici neke od
tema iz službene liturgije. To je, naime, bio slučaj u
Postirama na otoku Braču: puk je vjerovao u cjelovitu autentičnost svoje Mise Dalmatorum dok istraživanje nije pokazalo da se radi o dijalektalnim odstupanjima na očuvanu temu Druge koralne mise
iz Liber usualisa. Tom je prigodom presudnu ulogu
odigrala požrtvovnost mjesnog župnika, baš kao
što je košljunski benediktinac fra Ivo Peran uložio
svu svoju radnu i emotivnu snagu da očuva blago
crkve u Puntu.
Nakon ovog predstavljanja cjelovite i čini se, vjerne
izvedbe, snimku bi tek trebalo stručno muzikološki i paleografski obraditi, kako bismo shvatili
što doista imamo u praksi otoka Krka, u mjestu
Punat.
Zrinjski, opere su iz kojih slušamo lijepe izvedbe
Blaženke Milić. Puno pjevača može uz bok tome
staviti Andre Cheniera, Nabucca, Figara, La Boheme
i drugo, ali vrlo, vrlo malo njih može pružiti, takoreći najbolje od hrvatske opere, izraženo vlastitim
glasom i godinama stvaralačkog života na opernoj
sceni. Zato je njen nadimak Bajka, ovdje doista nešto idealno: pjevala je gotovo sve što vrijedi čuti sa
stranica ispisanih rukom hrvatskih skladatelja i to
nam je ovim izdanjem pruženo na uvid. Pjevala je i
s dobro nam znanim dirigentima zagrebačke opere: Davorinom Hauptfeldom, Vladimirom Kranjčevićem, Karlom Krausom, Mirom Belamarićem, Jovanom Šajnovićem, Mladenom Bašićem,
Nikolajem Žličarem i Zoranom Juranićem. To je
ujedno i dokument djelovanja i repertoara opernih
sezona zagrebačke Opere, ali i trajni spomenik
zaslugama prvakinje te iste Opere koja je započela karijeru upravo nastupom u Đerdanu Jakova
Gotovca. Za tri desetljeća usrdnog i čistog pijeva,
snažne interpretacije i napornog rada, dva nosača
zvuka su možda malo, ali ta dva mala nosača zvuka dvostruko su vrjednija kada se odvagne koliki je
njihov značaj za hrvatsku glazbu i kulturu.
HRVATSKI SUVREMENI SKLADATELJI
PETAR BERGAMO
(Cantus)
uvremeni hrvatski skladatelj Petar Bergamo
(1930.), dobio je za svoj osamdeseti rođendan
monografsko izdanje dvaju nosača zvuka, dostojno
i prikladno opremljeno napisima dr. sc. Eve Sedak,
Erike Krpan, dr. sc. Marije Bergamo, uz misaono
iscrpne i pozornosti vrijedne citate i odabrane napise, kolege skladatelja, Dubravka Detonija. Poseban
uvid u skladateljeva teoretska razmišljanja i zaključke daju odabrani iskazi o skladanju i umjetnosti
samog autora. Tehnologija mu je podarila mogućnost da u jednoj elegantnoj kutiji predstavi javnosti
ponajbolje iz svoga opusa, sažme vrijeme i stilove,
komprimira izvedbene ostvaraje, u dva i pol sata
koliko traje desetak najpopularnijih i najznačajnijih
skladbi u vremenskom rasponu od sredine prošloga
stoljeća do danas.
S
BLAŽENKA MILIĆ BAJKA, SOPRAN
GLAZBA JE MOJ ŽIVOT
(Orfej Hrt)
etrospektiva opernih nastupa i uloga ostvarenih na audio zapisima HRT–a, zauzela
je u izdanju Orfeja dva nosača zvuka i kao toliko
puta kad su u pitanju naši operni umjetnici, zadali
mnogo muka priređivačima da odaberu ono što
stane na dvije ploče, a da udovolji kriteriju uspješne
izvedbe, raspona repertoara, vremenski tijek karijere i slično. No, i ovako, na samo dva nosača zvuka
otkriva se naša hrvatska »Bajka« u čistom sopranu
slavujskoga zapjeva čiji plemeniti sjaj topline izvire
kako iz Mozartovih arija, tako i onih Lisinskog,
Puccinija, uz to Wagnera, dakako Gotovca, Hatzea, Verdija, zaboravljenog našeg Srećka Albinija i
naravno Zajca. Uz bogati niz arija iz opera koje su
se tijekom brojnog slijeda opernih sezona odigravale na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u
Zagrebu, naša hrvatska sopranska Bajka, pjevala
je i dobro nam znan Cum invocarem Vatroslava
Lisinskoga, a za pohvalu je svakako odabir više
arija iz opusa Blagoja Berse jer je Blaženka Milić
izuzetno osjećajno donijela fluidnu paletu Bersina
sloga. Postolar iz Delfta i Figarov pir, dvije su opere
koje su mi, primjerice, ostale u ugodnom sjećanju i
radi njezinih interpretacija, a sigurna sam da svaki
posjetitelj zagrebačke opere može izdvojiti barem
dvije, ako ne i više, omiljenih uloga Blaženke Milić.
R
Izdanje je rađeno s puno ljubavi za pjevanje, osjeća
se da je u svaku ulogu, a i u svaki odabir na ploči
zadiralo srce koje je kucalo za glazbu i pjevanje. Naslov dvostrukog albuma govori stoga sve: glazba je
bila i ostala život Blaženke Milić, a to je, ako ćemo
pravo, unutarnja istina svakog pravog pjevača.
Oganj, Morana, Porin, Maričon, Ero s onoga svijeta, Adel i Mara, Postolar iz Delfta, Nikola Šubić
Sada će, dakako, biti moguće povezati udaljene i
bliske etape njegove poetske biografije, koja je rano,
»starinski« temeljito počela, i razvijala se atipično,
posve u skladu sa individualnom poetskom fiziognomijom našeg izuzetnog stvaratelja i umjetnika.
Umjesto tek čitanja partitura, muzikolog može zvukovno ilustrirati napisano i smjestiti je u barem jedno
vrijeme, vrijeme jedne izvedbe. A tu nastaje poteškoća za recenzenta. Svaki tonski zapis traži barem
jedan članak da ga se predstavi, što bi značilo barem
desetak njih, a ni to ne bi bilo pošteno, jer bi i priča o
svakom djelu vukla dalje i tako bi se u tren oka usložio pozamašan svezak. Svaki je naslov pred–udar za
imaginaciju: Spiriti eccelent, blistav kanconijer kojeg
su smjesta svi zavoljeli i neprestani se izvodi; Concerto abbreviat koji si je izborio prvo mjesto u solističkoj
modernističkoj literaturi i namjerava tamo i ostati;
Gudački kvartet koji nas vraća u riskantna vremena kada su skladatelji tražili vlastiti glas u žamoru
poslijeratnih zbivanja; dvije simfonije, svaka za sebe
nude materijal za dvije studije, a tek briljantno orkestrirana veličanstvena simfonijska freska Navigare
necesse est ... ona tek potiče da se uputimo na plovidbu
još jednom.
Premalo je napisano o djelovanju Petra Bergama,
premalo tragova o dojmovima koje su njegove
skladbe proizvele. Evo sada prilike da se potraži crvena nit umjetničkog vitaliteta koja se provlači iz desetljeća u desetljeće i, poput Flaubertovog konca za
ogrlicu, povezuje jedan izbrušeni dragulj zvuka do
drugog. I naravno, da se skladbe predstavljene ovim
dvostrukim nosačem zvuka što češće izvode.
Biografija je uvijek ista (rodio se tu i tu, tad i tad...),
ali poetska biografija nastaje neprestano kao riječne
obale i mijenja zvukolik percepcije nečijeg opusa.
Snimkama su markirani meandri. Dorađivanje topografije može trajati koliko i duhovna investicija u
stvaranje: unedogled.
27-May-11 9:48:25 AM
19
CD IZLOG
BROJ 168, LIPANJ 2011.
CD izlog Bojana Mušćeta
LUKA BELANI
CHANGIN CHAPTERS
(Aquarius Records)
akon My Buddy Moosea koji nakon dva
albuma imaju nepodijeljenu naklonost
hrvatske kritike i fanova izvan Lijepe naše, isti
se uspjeh smiješi Luki Belaniju. Pjeva na engleskom jeziku, izvrsno svira, glazbeni obzori kreću se između indie–pristupa, klasičnoga rocka
i bluesa te americane i upravo je objavio drugi
album koji predstavlja korak naprijed u odnosu
na prvijenac. Zajedno s ritam sekcijom, Belani na izravan način uspijeva glasom i gitarom
isporučiti emotivne i snažne skladbe koje bez
problema mogu konkurirati izvođačima kojima
je engleski domicilni jezik. Kao i u slučaju My
Buddy Moosea, pa čak i Bambi Molestersa, to
znači da bi Luka Belani mogao imati naglašeniju percepciju u inozemstvu, nego na ovdašnjem
tržištu. Štoviše, kad bi Aquarius Records uspio
Belanija priključiti na neki veliki diskografski
koncern (Universal Music?), ne bi me iznenadilo
da u jednom trenutku zapazimo kako se pjesma
Drifter penje svjetskim top–ljestvicama, a Luka
Belani odjedanput stječe popularnost i na matičnom tržištu. No, to su tek projekcije onoga što
Luka Belani definitivno zaslužuje kao vlasnik
jednoga od ponajboljih albuma u nas objavljenih
u posljednjih nekoliko godina.
N
DISKURZ
NOVA STVARNOST
(Dallas)
rugi album riječkoga punk–terceta Diskurz
ima jasnu intenciju da se udalji od neskrivenih utjecaja Parafa i Sex Pistolsa s albuma prvijenca i to na način da se zvuk »podeblja« i da se
pokaže kako se mogu odsvirati i nešto kompleksnije forme od troakordnog prangijanja. Pritom
i dalje imaju jasan punkerski stilski obrazac, a
nove elemente nastojali su i produkcijski naglasiti, no to je i najslabija komponenta albuma.
Naime, vokal je namjerno sniman nešto slabije,
ali umjesto artikulirane kakofonije, rezultat više
sliči demo–snimci. Snažan potencijal Diskurza
i na drugom je albumu neupitan, ali taj njihov
pokušaj prelaska iz punka u post–punk više sliči
nastojanju Pekinške patke da od cartoon–punkera, s albuma prvijenca na albumu Strah od monotonije, postanu Joy Division. Diskurz je, doduše,
uglavnom ostvario svoj cilj jer je posrijedi autorski potentan uradak koji pokazuje želju mladog
banda za razvojem u točno određenom smjeru.
Da nisu realizirali poletni album U protivnom,
ovaj album sasvim bi sigurno otkrio njihov veliki
potencijal. Ipak, na sljedećem albumu trebali bi
angažirati nekoga prekaljenog producenta poput
Denykena koji bi njihove zamisli mogao konkretnije uobličiti.
D
cant 168 07.indd 19
HLADNO PIVO
SINGRLICE
VRIJEME I ZEMLJA
SVIJET GLAMURA
MADE IN TRADICIJA
VRIJEME I ZEMLJA I.
(Menart)
(Aquarius Records)
(Scardona)
H
ladno pivo doseglo je status na sceni kad
nije više nužno da kvalitativno iznenađuje. Jednostavno, cilj je da svaki novi album bude
zanimljiv, da se proširi repertoar i nabace hitovi.
Otkad su imali »kvantni skok« kad su nakon
albuma Pobjeda iz 1999., četiri godine kasnije postali doajeni rock–scene albumom Šamar,
Hladno pivo jednostavno nadograđuje izraz proširenjem aranžmanskih zamisli, ali i proširivanjem stilskog izražaja, od punka nadalje. Pritom,
ono što ostaje britki su tekstovi Mile Kekina, na
koje se nadovezuje sve sigurnija svirka ostalih
članovih banda. Stoga su prethodni album Knjiga žalbe i ovaj album svojevrsne potvrde statusa
banda. Sadržajno, band se bavi svakidašnjicom
i činjenicom kako konzumerizam stubokom
mijenja naše živote na različite načine. Zapravo, kao i ranije, oni ocrtavaju naše društvo kroz
prizmu objektivnog promatrača koji će reći ono
što drugi samo misle, ali ne znaju kako izraziti.
U tom smislu, Svijet glamura nije ni bolji ni lošiji
od prethodnika. Posrijedi je još jedna poslastica
za fanove, snažan doprinos aktualnoj rock–produkciji na ovim prostorima i dobrodošao diskografski nastavak u karijeri banda. S druge strane, Hladno pivo na ovom albumu nije pokazalo
ništa esencijalno drukčije od onoga na što smo
navikli, što znači da je posrijedi samo pravocrtni
uzlazni niz kojim se Hladno pivo i dalje uhljebljeno drži na rock–vrhuncima aktualne scene.
Reklo bi se, posrijedi je igra na neriješen rezultat.
Pobjeda je već ostvarena prije tri albuma.
D
rugi album Singrlica predstavlja zaokruženije djelo od prvijenca, na način kao što je
to klasična praksa i u rock–glazbi. Dok je album
prvijenac posljedica višegodišnjeg htijenja da na
njega stane sve što band smatra da je dobro, kod
drugog albuma cijelom se projektu pristupa studioznije. Stoga ne čudi sva sila gostiju: Matija
Dedić (dobro, Matija je valjda gost na svakom
drugom dobrom albumu koji se kod nas snimi),
Tomislav Goluban, Jacques Houdek, Goran
Navojec i — Ivica Kostelić. Zanimljivo je kako
se na albumu nalaze i dvije tradicionalne pjesme
koje je Azra uvrstila u svoj repertoar — Mamica
su štrukle pekli i Klinček stoji pod oblokom (gdje je
Jacques ostavio jednu od svojih najdojmljivijih
interpretacija). Ono što karakterizira ovaj raspjevani ženski zbor, jesu vokalni i instrumentalni
aranžmani koji poznatim tradicijskim pjesmama daju sasvim drukčiju aromu, stapajući ih u
postojeće glazbeno tkivo s ovih područja. Pritom je postupak inverzan od onoga koji znamo
iz repertoara Azre, Haustora i drugih izvođača
koji su tradicijske pjesme stavili u okvire vlastitog izričaja: ovdje se stilski idiomi suvremene
popularne glazbe stavljaju u kontekst tradicijske
interpretacije, što daje vrlo zanimljive rezultate
koji prilično odudaraju jedni od drugih, a to, dakako, ovisi o području odakle dolazi originalna
melodija i od pop–stila kojim je umjetnički voditelj Tomislav Jozić odlučio obogatiti pojedinu
pjesmu.
P
OVERFLOW
PARNI VALJAK
ZVIJEZDE
HIT ME!
GLAVNOM ULICOM
MJESTO POD SUNCEM
(PaF!)
(Suzy/Hit Records)
(Suzy/Hit Records)
unk–doajeni iz devedesetih, koprivnički
Overflow, realizirali su još jedan diskografski povratak, nakon poluuspješnog comebacka
iz 2006. s albumom Live... at the Parties. Album
Hit Me realiziran je za njihovu diskografsku etiketu PaF! (zapravo, digitalno je distribuiran po
raznim servisima, dok je CD zapravo, tek relikvija za fanove), a izvrsni ovitak potpisuje Nikola
Tamindžić. Produkcija Zlaye Hadžića nastavlja
se na taj pažljivo pripreman kvalitativni niz, a to
vrijedi i za snimku napravljenu u Studiju 150 u
Amsterdamu. Overflow na novom albumu nastavljaju s onim što su već davno započeli, tako
da nekih većih iznenađenja nema — i dalje je
to furiozni melodični punk, otpjevan na engleskom jeziku, s vrsno ubačenim višeglasjem i
povremenim himničnim, zaraznim refrenima.
Tako je Overflow kreirao album koji tehnički
odgovara njihovim kreativnim potencijalima,
pa sve zajedno, zapravo, sjajno funkcionira kao
osobna iskaznica banda u predstavljanjima na
inozemnom tržištu gdje sve češće nastupaju kao
iznimno relevantan izvođač. Stoga, album predstavlja odličan način za upoznavanje s bandom,
dok će oni stariji cinično, možda, zamjeriti odsustvo nabrijanoga glazbenog kaosa kao na prvim
albumima, ali očita je namjera banda da bude sve
bolji, a ne sve isti.
serijalu obnovljenih izdanja Parnog valjka
koje se povremeno pojavljuju na policama
u CD shopovima, ovisno o inspiraciji urednika
Suzyja ili Croatia Recordsa, red je došao i na
osmi album banda Glavnom ulicom. Ovaj album
uslijedio je nakon što je sastav zacementirao svoj
snažan potencijal raznovrsnim izričajem na albumima Gradske priče, Vruće igre i Vrijeme je na
našoj strani. Poklonici su očekivali prpošnost s
posljednja dva albuma i hitove poput Nede i Kao
ti, no album Glavnom ulicom imao je otklon od
takvog pristupa. Posrijedi je izdanje kojim je
Parni valjak nakon koketiranja s pop–formama ponovno složio čvrst okvir za rock–izričaj.
Najveći hitovi s albuma imali su riječ »hajde« u
naslovu — Hajde kaži pošteno i Ma hajde (gledaj
stvari mojim očima), dok su s pjesmom Trebaš
mi pokušali neuspješno repetirati uspjeh megahita Kao ti, a Nataša je trebala biti nova Neda.
No, premda nasljednici velikih hitova koji nisu
imali uspjeha, ove pjesme, uz Ne zovi i A ja bih s
vragom koju je otpjevao Hus, predstavljaju Parni valjak u nimalo lošijem izdanju od prijašnjih
albuma. Stoga, Glavnom ulicom, s odmakom od
nekoliko desetljeća, ima svakako mnogo snažniji
utisak nego u doba kad je originalno ostvaren,
1983. godine.
CD
P
U
remda se reizdanje jedinog albuma skupine
Vrijeme i zemlja već neko vrijeme nalazi u prodaji, medijski odjek objavljivanja prvog
riječkog albuma na CD–u ipak je ostao u sjeni
projekta Riječki novi val i pripadajućih izdanja.
Album originalno objavljen 1979. za ZKP RTV
Ljubljana, nema samo dokumentarističku vrijednost, nego i zanimljivu kadrovsku situaciju;
članovi banda su Nenad Bačić koji je kasnije
postao Nenad Bach i zasvirao s članovima U2 i
mnogim drugim američkim izvođačima, Davor
Tolja oformio je Denis’n’Denis, dok su Marinko
Radetić i Joško Serdarević bili ritam sekcija Xenije. Repertoar njihova inicijalnog banda sasvim
je drukčiji od onoga što su kasnije radili: posrijedi su šansone nadograđene rock–instrumentarijem gdje su, više od autorstva, izražena sviračka
umješnost i prilično visoki produkcijski standardi za razdoblje kad je album inicijalno objavljen.
Najveći prijepori u doba izdavanja vodili su se
oko toga je li najpoznatija skladba s albuma (i
A–strana prvog im singla) Tvoja majka dobro
kuha zapravo ukradena pjesma Ralpha McTella
Streets of London. Danas s novim albumom nema
prijepora, posrijedi je dobar podsjetnik na smiraj
šansonijerstva kao jednoga od najpopularnijih i
najcjenjenijih glazbenih smjerova na ovdašnjim
prostorima krajem sedamdesetih. Inače, na
CD–u se neoznačene nalaze još tri pjesme —
Kako da ti priđem (Vesna) i Ne budi luda, s njihova
drugog singla te skladba Između dva leta.
reizdanje drugog albuma Zvijezda pokazuje kako je band stekao svoje mjesto pod suncem na ondašnjoj rock–sceni. Naime,
Zvijezde su se nametnule prvijencem Imitacija
života i pjesmama Zaboravi, Grad i njegovi anđeli, Koji film sada vrtiš u glavi i Stari mačak iz
provincije, no album je bio tako katastrofalno
snimljen i produciran da je samo kvaliteta skladbi bandu osigurala proboj. Drugi album bio je
trenutak trijumfa za Zvijezde. Nikol je postala
njihov najveći hit, a Narodna, Mjesto pod sucem
ili Nikad nisi rekla ne nastavili su zvjezdani niz.
Renato Metessi postao je prava zvijezda. S novovalnim backgroundom ostvario je klasičan rock–
album čija se prva vrijednost, zapravo, otkrivala
desetljećima kasnije. Zvijezde su u inicijalnom
razdoblju djelovanja kasnije objavile dva ne tako
uspješna albuma, ali kasnije povremeno pojavljivanje raznih inkarnacija banda svakako je bilo
ugodno iznenađenje, pa i u diskografskom smislu. To osobito vrijedi za live–album Strast i znoj
u Tvornici iz 2004. godine. A temelj tog albuma
upravo su pjesme sa čvrsto odsviranog i vrlo dobro produciranog albuma Mjesto pod suncem.
27-May-11 9:48:25 AM
20
BROJ 168, LIPANJ 2011.
OBLJETNICE
SVEČANI KONCERT FOREVER CANTUS ODRŽAN U VELIKOJ DVORANI LISINSKI 15. SVIBNJA
Cantusovci, sretan vam 10. rođendan!
Piše: Marija Saraga
MIRO MARTINIĆ
Kako to već biva u povijesti glazbe, a posebno one suvremene, neke skladbe dožive samo praizvedbu, a nikada ne zažive kao dio koncertnog repertoara. To
zasigurno neće biti slučaj s trodijelnim ciklusom Memorie za glas i ansambl Frane Paraća.
Martina Gojčeta Silić, Frano Parać, Cantus Ansambl i Berislav Šipuš na slavljeničkom koncertu u Lisinskom
Kada se 2001. prvi put pojavio na hrvatskoj
glazbenoj sceni, bila je to prvenstveno posljedica
višegodišnje potrebe Muzičkog biennala Zagreb
za stalnim sastavom specijaliziranim za izvedbe
suvremene glazbe, odnosno festivalskog repertoara. Ali ono što je bilo presudno da se Cantus
Ansambl »osamostali« od Biennala, razvije u
mnogo više od festivalskog ansambla te uspješno
održi cijelo desetljeće, bila je velika želja i volja
pojedinaca, osobito umjetničkog voditelja ansambla, Berislava Šipuša, da se hrvatskim ansamblima pridruži i jedan koji će kontinuirano raditi
na predstavljanju velikih partitura 20., a sada i
21. stoljeća, kao i na stalnoj promociji suvremenog stvaralaštva hrvatskih i inozemnih autora te
promicanju hrvatske glazbe u inozemstvu.
Kako je u godini osnivanja istaknuo Berislav Šipuš, Cantus Ansambl vodi »želja da suvremenoj
glazbi pristupimo s visokim izvodilačkim i profesionalnim kriterijima, to je želja za otkrivanjem
Novog i Nepoznatog...« I doista, u ansamblu su
od početka do danas svirali mnogi vrhunski
glazbenici, a unazad nekoliko godina njegova
postava se »stabilizirala«, što također doprinosi
kvalitetnijem radu. Svi sadašnji članovi stalni su
zaposlenici nekih drugih orkestara i institucija, a
u Cantus ih prije svega dovodi veliki entuzijazam
i uvjerenje u nepobitnu vrijednost i potrebu onoga što stvaraju, bez čega svi uspjesi, kao uostalom
i ova obljetnica, ne bi bili mogući. A uspjeha i
priznanja je zaista mnogo. Već i same brojke iz
prvog desetljeća djelovanja mnogo govore: oko
osamdeset ostvarenih praizvedbi, od čega četrdesetak hrvatskih autora, dvjestotinjak izvedenih
opusa te preko trideset inozemnih gostovanja,
što svjedoči o afirmaciji ansambla, uspostavljenoj
mreži suradnje s inozemnim institucijama, ali i s
hrvatskim i inozemnim skladateljima koji Cantusu redovito posvećuju svoje skladbe.
Praizvedbe uokvirene klasicima
Koncepcija obljetničkog koncerta vjerojatno je
kreirana kako bi prikazala presjek cjelokupnog
rada i interesnih sfera ansambla. Tako su se na
programu našle praizvedbe hrvatskog skladatelja
Frane Paraća i španjolskog autora Beneta Casablancasa, uokvirene dvama, ako ih tako, pomalo
paradoksalno, možemo nazvati, »klasicima« 20.
stoljeća — skladbama Paula Hindemitha i Arnolda Schönberga. Hindemithova Prva komorna
glazba za dvanaest instrumenata bila je odličan
odabir za upečatljivo otvaranje koncerta. Ansambl je pod vodstvom Berislava Šipuša nastupio sigurno i snažno, svirao vrlo angažirano te
s mnogo osjećaja za karakter pojedinih stavaka
ovog živopisnog kolaža. Posebno treba istaknuti
odličnu puhačku sekciju koja je dala veliki doprinos uspješnoj izvedbi, ponajviše sjajnog flautista
Danija Bošnjaka te trubača Vedrana Kocelja.
Kako to već biva u povijesti glazbe, a posebno
one suvremene, neke skladbe dožive samo praizvedbu, a nikada ne zažive kao dio koncertnog
repertoara. To zasigurno neće biti slučaj s djelom
Memorie za glas i ansambl Frane Paraća. Ustvari,
samo je novo ruho ovog djela, nova instrumentacija za ansambl, izrađena upravo povodom
obljetnice Cantusa, doživjela praizvedbu jer je
izvorno, u inačici za glas i glasovir, praizvedeno
na prošlogodišnjim Osorskim glazbenim večerima. Paraćeva skladba na neki je način hommage
njegovom ocu, Ivi Paraću, od kojeg su potekli
i tekstovi triju pjesama na talijanskom jeziku
PROMOCIJA
PROMOCIJA NOVOG CD-a TAMARE OBROVAC
Jazz, etno, klasika, objedinjeni u posebnu
glazbenu priču
oncertna promocija albuma Madirosa Tamare Obrovac, u izdanju Aquarius Recordsa i Cantusa,
održat će se 20. lipnja 2011., s početkom u 21 sat, u magičnom ambijentu
Dvorca Lužnica u Zaprešiću.
K
Ne propustite jednistveni glazbeni
doživljaj u izvedbi briljantne i svestrane pjevačice, flautistice, skladateljice
i aranžerke, Tamare Obrovac i njezinog Transhistria Ensemblea u suradnji s češkim gudačkim kvartetom
Epoque.
cant 168 07.indd 20
NATJEČAJ
večanim koncertom u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u nedjelju, 15. svibnja 2011.,
u ciklusu Lisinski subotom, Cantus Ansambl proslavio je desetu godišnjicu kontinuiranog rada.
S
(Paeselli al mare — Mjestašca uz more, Vigneto — Vinograd i Il canto dell’usignolo — Slavujev
pjev) koje je autor koristio u skladbi. Glazbena
materija kao da se razvija u dva pravca koji se
međusobno križaju na različite načine — glas i
glasovir čine jednu jedinicu izraženu uglavnom u
kasnoromantičkom idiomu, aludirajući tako na
Paraćeva oca i na tradiciju Lieda, dok ansambl
u svojim nastupima stvara atmosferne slike koje
skladatelj, među ostalim, opisuje kao »buku
malih mjesta« ili »nepomičnost zraka i tišinu
užarenog ljetnog dana« i koji katkada prekida
romantičke zapjeve glasa, a u drugim trenucima
pojačava njegovu ekspresiju. Kao solistica je nastupila mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, već niz godina suradnica Cantusa. Gojčeta se
još jednom pokazala kao izvrsna interpretkinja,
sjajno prenoseći te intenzivirajući ekspresivnost
i duh Paraćevih pjesama. Ansambl je uvjerljivo
i zaokruženo postigao sonornost te bogat i raznolik kolorit partiture, a publika je oduševljenje
djelom i njegovom izvedbom pokazala dugim
pljeskom skladatelju i umjetnicima.
Drugi dio koncerta započeo je praizvedbom
Drugog komornog koncerta za rog i ansambl
...der graue Wald sich unter ihm schüttelte (...siva
šuma pod njim drhtaše) Španjolca Beneta Casablancasa koja podnaslov preuzima iz novele Lenz
njemačkog pisca Georga Büchnera. Ansambl je
već i prije ove narudžbe u dva navrata surađivao s
Casablancasom, stoga ne čudi kako su, poznajući
njegov rukopis, odlučili skladbu uvrstiti na program svečanog koncerta. »Igrali su na sigurno«
i pri odabiru solista, jednog od najistaknutijih
svjetskih kornista današnjice — Radovana Vlatkovića. Casablancasovo djelo solistu dodjeljuje
uglavnom ekspresivne i duge zapjeve, melodije,
ako ih tako možemo nazvati, dok ansambl u pozadini razrađuje dramatiku djela. Vlatković je još
Udruga Hrvatski dječji
festival raspisuje
NATJEČAJ
za pjesme koje će biti
izvedene na XVIII.
hrvatskom dječjem
festivalu Zagreb 2011.
u Koncertnoj dvorani
Vatroslava Lisinskog u
nedjelju 20. studenoga
2011., pod motom Djeca
nose svjetove na dlanu
Želja je organizatora stvoriti priredbu vrhunske kakvoće u glazbenom i scenskom izrazu, a Stručno
povjerenstvo posebnu pozornost
poklonit će kvaliteti, raznolikosti
te odgojnoj vrijednosti stihova i
jednom pokazao istančano umijeće oblikovanja
tona, stvarajući vrlo delikatne glazbene izraze
koji su se stapali sa zvukom ansambla.
Jedan od brendova hrvatske glazbe
Kao posljednje djelo na koncertu izvedena je
Prva komorna simfonija za petnaest instrumenata Arnolda Schönberga, jedan od posljednjih
opusa koji pripada razdoblju prije konačnog zaokreta prema atonalitetnoj glazbi. Ova vrlo kompleksna skladba zvučala je transparentno i jasno
te umjetnički vrlo zaokruženo i smisleno pod
ravnanjem maestra Šipuša, uz poneku manju
nesigurnost u ansamblu koja je zaista zanemariva u izvedbi tako tehnički zahtjevnog djela koje
pretpostavlja virtuoznost svakog glazbenika. Zasluženo veliki pljesak publike Cantus Ansambl
nagradio je dodatkom, efektnim finalom skladbe dolce furioso Dubravka Detonija, s komičnim
efektom mimike i detonijevske gestike.
U razgovoru s umjetnicima nakon koncerta, Berislav Šipuš istaknuo je kako je možda napokon
došlo vrijeme da Ansambl, još uvijek službeno
»projektna« cjelina Hrvatskog društva skladatelja, zakorači na drugu razinu organizacije, na
put prema institucionalizaciji. S obzirom da je
u posljednjih deset godina doista izborio mjesto
na hrvatskoj glazbenoj sceni, pronašao vlastitu
publiku, pokazao značaj i važnost za nacionalnu glazbenu kulturu te se prometnuo u jedan od
brendova hrvatske glazbe kojim se redovitim gostovanjima uspješno predstavlja svijetu, možda je
zaista pogodno vrijeme da mu se i na ovoj organizacijskoj razini oda dodatno priznanje.
I što drugo možemo poželjeti za budućnost nego
ostvarenje želje izrečena u naslovu obljetničkog
koncerta: »Forever Cantus!«. Sretan vam rođendan, Cantusovci!
glazbe.
– Pjesme se natječu u kategoriji pjesme za djecu (do 13 godina starosti)
za zbor (obavezan solist uz pratnju
zbora).
– Djela se šalju kao melodijska linija s
upisanim harmonijama i tekstom (dva
primjerka) te tri primjerka teksta.
– Autor treba poslati i kvalitetno izrađenu snimku pjesme na CD–u, po
mogućnosti onakvu kakvom je zamišlja za festivalsko izvođenje. Autorima
se preporuča bliska suradnja s izvođačima — dječjim zborovima.
– Pjesme poslane na Natječaj ne smiju biti javno izvedene prije Festivala, ni
snimljene na nosače zvuka.
– Autori pjesama odabranih za festivalsku izvedbu prenose na Festival
prava izvedbi skladbi, tiska i prijenosa
putem medija i televizije te snimanja
na nosače zvuka, odnosno da svaka
ili neka od tih prava prenesu na treću
osobu. Sva ostala prava pripadaju
autorima.
– Izvođači pjesama koji su sudionici
Festivala, pri objavljivanju nosača zvuka, obvezuju se otkupiti 20 primjeraka
CD–a, u dogovoru s nakladnikom
Cantus d.o.o.
Zbog sigurnosnih razloga u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, bit
će smanjen broj sudionika — zborova, a svaki zbor može sudjelovati sa
najviše dvadeset i petero djece.
Rok predaje radova je 20. lipnja 2011.
na adresu: Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, s
naznakom »Za Hrvatski dječji festival
Zagreb 2011.«
Sve dodatne informacije mogu se dobiti na tel. 098/650 991 i 01/4856787
(dr. sc. Dalibor Paulik) i na www.hdf.
hr
27-May-11 9:48:27 AM
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
8
File Size
1 809 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content