close

Enter

Log in using OpenID

01 02 finalna verzija

embedDownload
„ ... najprije u Antiohiji nazvaše učenike hrišćanima. ” Djela 11:26
Bog nam je utočište i sila, pomoćnik,
koji se u nevoljama brzo nalazi.
_____________
PSALAM 46:1
Djeca zaslađuju trud,
ali nevolje čine još gorčim.
Prije braka imao sam 6 teorija
o odgoju djece, a sada imam
šestoro djece i nijednu teoriju.
Djeca su za sve ljude njihov život.
Djeca su najljupkiji zalog braka.
Ona vežu i održavaju vezu ljubavi.
Djeca, to su naše sutrašnje sudije.
Mudre misli
Zahvaljujemo se vjernicima iz Banjaluke, Petrovca na Mlavi,
PEC Svetlo Leskovac, PEC Zajednica Roma Leskovac i PEC Lebane,
koji su svojim finansijskim prilozima pomogli štampanje i distribuciju Antiohije.
Ukoliko ste u mogućnosti da pomognete novčanim prilozima, molimo da nam se
javite. Priloge možete poslati poštom ili uplatiti na račun u Raiffeisen banci.
Želimo da vas podsjetimo na veoma važnu stvar. Antiohija nije i ne bi trebalo da
bude zamjena za svakodnevno čitanje i proučavanje Biblije. Redovno čitanje i prou‐
čavanje Biblije (kao i molitva) su veoma važni za naš lični odnos sa Bogom i duhovni
rast.
Ukoliko pronađete greške u Antiohiji, molimo vas da imate razumijevanja. Svi mi
koji radimo na pripremi i uređivanju Antiohije smo nesavršeni ljudi, pa je i Antiohija
nesavršena. Ono što ne valja odbacite, a ono što je dobro prihvatite.
Želimo vam puno Božijih blagoslova dok budete čitali ovaj broj...
[IMPRESUM]
Izdaje: PEC ,,Sveto Trojstvo” Banjaluka | Telefon/SMS: +387 (0)65 535 931
Adresa: Antiohija, Poštanski fah 34, 78102 Banjaluka, RS/BiH | E‐mail: [email protected]
Uređuju: Branko i Daniela Erceg | Tehnička priprema: E‐dizajn, Banjaluka
Fotografije: Daniela Erceg, Garth Wright | Štampa: Elman | Tiraž: 1000 primjeraka
[DISTRIBUCIJA]
Srbija: Miroslav Čobrda +381 644054744 | Crna Gora: Jovica Bačvanski +382 67578261
Hrvatska: Miroslav Fic +385 917390191 | Austrija: Goran Stanojević +43 69988466033
Njemačka: Stjepan Beleš +49 15772470287
B
EZ SUMNJE
D
a li me Bog još uvijek voli?
Sumnja se događa većini
Božjih ljudi i mnogima čak ne da
spavati s vremena na vrijeme.
obeshrabre čovjeka i da ga
dovedu do suza, da kasno noću
plače i da ne može da spava! Da
li i ti imaš takve brige ?
Okolnosti tokom dana mogu
prouzrokovati olujne oblake koji
se nadvijaju u našim mislima i
tada se čini kao da Bog uopšte ne
mari za nas. Poput oblaka, tjeskobne misli blokiraju svjetlo Njegove ljubavi. Mi smo tada prevareni i mislimo da nas je Bog
odbacio.
Iako je prošao brojne teškoće,
apostol Pavle je bio uvjeren da
„... ni smrt, ni život, ni anđeli, ni
poglavarstva, ni sile, ni
sadašnjost, ni budućnost, ni
visina, ni dubina, ni bilo koje
drugo stvorenje, neće biti u
mogućnosti odvojiti nas od
ljubavi Božije koja je u Hristu
Isusu, našem Gospodu”.
(Rimljanima 8:38, 39)
Jesu li događaji tokom dana
posijali sumnju u vaše povjerenje
u Božiju ljubav? Nemojte
koristiti okolnosti kao barometar
Njegove brige. One nisu pokazatelj toga koliko se Bog brine za
nas, već su zamke neprijatelja.
Nakon premlaćivanja, progona
i obespravljenosti koje je apostol
Pavle doživio, on je kao niko
drugi mogao sumnjati u Božiju
ljubav. Sigurno i ti imaš
poteškoće koje su mučne i teške.
Možda si u situaciji da ti je neka
voljena osoba ovisna o drogama,
možda se suočavaš sa
problemima u braku,
nezaposlenošću, finansijskim
nazadovanjem ili lošim
zdravljem. Takve stvari mogu da
januar/februar 2013.
Prestani sumnjati u Božju
ljubav. Znaj da sve kušnje koje si
prošao mogu da te dovedu bliže
Njemu. Ne sumnjaj, ti si više od
pobjednika u Njegovoj ljubavi!
Nebeski Oče, molim Te da
upravljaš današnjim okolnostima
da bi me jače i čvršće ukorijenio
u sebi. Pomozi mi da svoj um
usredotočim na Tebe i da
pouzdano znam da me ništa ne
može odvojiti od Tvoje ljubavi.
Hvala što koristiš okolnosti da
me dovedeš u intimno zajedništvo
sa sobom. Amin.
_________________________
Morris Cerullo
Preveo i priložio Oliver Mišić
3
Č
UVAJ SVOJE SRCE
„Svrh svega što se čuva, čuvaj srce svoje,
jer iz njega izlazi život.” (Priče Solomonove 4:23)
U
koliko želiš da se život
uliva u tebe i da izvire iz
tebe, čuvaj svoje srce!
Određene vrste misli su
„nazamislive” među vernicima,
kao što su osuda i kritike. Sve što
Bog želi da nas nauči jeste da bi
to služilo našem dobru i sreći.
Slediti Njega je plodonosno, a
slediti đavola donosi štetu i
jalovost.
SUMNJAJ U SUMNJU
„(Ljubav) sve snosi, sve
veruje, svemu se nada,
sve trpi.”
1. Korinćanima 13:7
4
Mogu iskreno reći da je
pokornost Svetom pismu za
mene uvek predstavljala izazov.
Mene su vaspitavali da budem
podozriva. U stvari, vaspitana
sam tako da treba da sumnjam u
sve, naročito ukoliko zvuči i
izgleda dobro, jer se tada sasvim
sigurno nešto krije iza toga.
Osim toga što sam učena da
sumnjam u ljude oko sebe i u
njihove motive, imala sam
nekoliko vrlo loših iskustava.
Neka sam stekla pre nego što
sam postala hrišćanka, a neka čak
i nakon toga. Razmišljanje o
tome od čega se ljubav sastoji i
broj 121
da ljubav uvek veruje u ono
najbolje, u velikoj meri mi je
pomogla da razvijem potpuno
novu sliku sveta.
Kada ti je um zatrovan, ili
kada sotona izgradi utvrđenje u
njemu, tvoj um se mora obnoviti
u skladu sa Božjom Rečju. Način
na koji se to odvija je putem
učenja, razmišljanja, udubljivanja, te ponavljanja Božje Reči.
„srednji”. To ne znači da ne treba
da se oslanjamo na premudrost i
dar razlikovanja u svom odnosu
sa ljudima. Nismo pozvani da
otvaramo vrata svog života
svakome na koga naiđemo,
dajući tako svakome priliku da
nas raspori. Sa druge strane, ne bi
trebalo da gledamo na svakoga sa
podozrenjem, očekujući svaki put
da će hteti da nas iskoristi.
Sa nama je predivni Duh
Sveti koji nas upozorava kada
nam misli odlutaju sa pravog
puta. Bog to sa mnom čini svaki
put kada umesto „ljubavnih”
imam sumnjičave misli. Prosečan
čovek mislio ovako: „Ako
verujem ljudima, iskoristiće me.”
Možda je tako, ali prednosti
poverenja su u stanju da nadmaše
svako negativno iskustvo.
Poverenje i vera donose
radost u život i pomažu napretku
međuljudskih odnosa do njihovog
maksimuma.
Kada se svede račun dobije se
sledeće:
Božji
sistem
funksioniše, a ljudski ne. Bog
osuđuje
osudu,
kritiku
i
podozrenje; to bi trebalo da bude
i naš stav. Voli ono što Bog voli i
mrzi ono što On mrzi. Dozvoli
ono što On dozvoljava, a
zabranjuj ono što je On zabranio.
Najbolji put je uvek onaj
januar/februar 2013.
U BOGA SE UZDAJ
KOMPLETNO – U ČOVEKA
DISKRETNO
„A
kad
bješe
u
Jerusalimu na praznik
Pashe, mnogi vjerovaše u
ime
njegovo,
videći
čudesa njegova koja
činjaše. Ali Isus ne
povjeravaše im sebe; jer
5
ih sve znadijaše. I ne
trebaše mu ko da svjedoči
za čovjeka; jer sam
znadijaše šta bješe u
čovjeku.”
Jovan 2:23-25
Jednom prilikom, nakon što
sam doživela neprijatnu situaciju
u crkvi, Bog me je podsetio na
ove stihove.
Ovaj deo govori o Isusovom
odnosu sa Njegovim učenicima.
Jasno nam je da im se On nije
poveravao. Ne piše da je bio
sumnjičav prema njima ili da im
uopšte nije verovao. Jednostavno
zato što je bio upoznat sa
ljudskom prirodom (koju ima
svako od nas) nije im se previše
poveravao.
Naučila sam dobru lekciju.
Bila sam jednom prilikom veoma
povređena u crkvi pošto sam se
previše uplela u sestrinsku grupu.
Svaki put kada narušimo
6
ravnotežu, otvaramo vrata za
đavola.
Prva Petrova poslanica (5:8)
beleži: „Budite trijezni i pazite,
jer suparnik vaš, đavo, kao lav
ričući hodi i traži koga da
proždere.”
Shvatila sam da sam se
previše oslonila na sestre u toj
grupi.
Stavila
sam
svoje
poverenje u njih, a trebalo je da
ga stavim u Gospoda. U
međuljudskim odnosima postoji
granica. Ko prekorači liniju
mudrosti, priziva nevolju i biva
povređen.
Svoje neograničeno poverenje
ukažite Gospodu. Na taj način
ćete omogućiti Duhu Svetom da
vam pokaže u kom trenutku
prelazite
liniju
balansa
i
ravnoteže.
Neki ljudi smatraju da imaju
dar razlikovanja, a u stvari su
samo sumnjičavi. Postoji dar
broj 121
Duha koji se zove dar
razlikovanja duhova (1. Korinć.
12:10) i njime se razlikuje dobro
od zla, a ne uočava samo zlo.
Podozrenje
izvire
iz
neobnovljenog uma; razlikovanje
izvire iz obnovljenog duha.
Molite se za prave darove –
ne za telo koje se preoblači u dar
Duha. Pravi dar razlikovanja
provocira
molitvu,
a
ne
ogovaranje. Kada se problem
otkrije putem pravog duhovnog
dara, onda sledi biblijski princip
njegovog rešavanja, a ne telo
koje je u stanju samo da proširi i
zakomplikuje celu stvar.
LJUBAZNE REČI
SU SLATKE I LEKOVITE
„Srce mudroga razumno
upravlja ustima njegovim,
i dodaje nauku usnama
njegovim. Ljubazne su
riječi sat meda, slast duši
i zdravlje kostima.”
Priče 16:23-24
Misli i reči su povezane kao
kost sa moždinom – teško ih je
razdvojiti (Jevrejima 4:12).
Naše misli su neozvučene reči
koje samo mi i Gospod čujemo,
reči koje utiču na našeg
unutrašnjeg
čoveka,
naše
zdravlje, našu radost i naše
stavove. Ono što mislimo vrlo
često završi na našim usnama.
Nažalost, one i ne tako retko
dovode do toga da ispadamo
glupi. Osude, kritike i podozrenje
nikada ne mogu proizvesti
radost.
Isus je rekao da je došao kako
bismo mi mogli da uživamo u
životu (Jovan 10:10). Otpočnite
svoj život usaglašavati sa
Hristovim umom i zakoračićete u
jednu sasvim novu dimenziju
življenja.
___________________________
Joyce Meyer
Mudre izreke se nažalost, često pišu za druge a rijetko za sebe.
Dufresnes
Najveća slabost izreka je u tome što svako misli da se odnose na druge.
Nepszabadsag
Dobre izreke i dobro iskazane. Bilo bi još bolje kada bi ih se dobro
držali.
William Shakespeare
januar/februar 2013.
7
D
AVANJE PRILIKE
NEPRIJATELJU
vaj princip je ilustrovan u
Drugoj Samuilovoj 8-18.
Kraljevstvo Izrael je bilo snažno i
sigurno dok ga je David vodio.
Bog ga je blagoslovio sa nekoliko
sinova i kćeri. David je onda
uzeo nešto što mu nije pripadalo,
što mu Bog nije dao. Počinio je
preljubu sa Vitsavejom. Ona je
zatrudnjela, a da stvar bude još
gora, njen muž se u to vrijeme
borio za cara Davida.
O
već bilo začeto. Međutim, iz
poštovanja prema Davidu i
njegovom carstvu, Urija nije
želio na takav način da uživa sa
svojom ženom dok se ostali
muškarci bore u ratu. David je
uvidio da je plan da sakrije svoj
grijeh osuđen na propast. Znao je
da je samo pitanje vremena kada
će Urija otkriti da je njegova žena
trudna. Ubrzo bi svi saznali da je
David otac tog djeteta.
David je poslao po Uriju,
njenog muža, nadajući se da će
spavati sa svojom ženom i steći
utisak da je on otac djeteta koje je
David je zato počeo da
planira da ubije Uriju. Poslao ga
je nazad u borbu i poslao je sa
njim pismo koje je istovremeno
8
broj 121
bilo Urijina smrtna presuda. Urija
je gurnut u najžešću borbu. Zatim
je bio okružen neprijateljima, dok
je onima koji su se borili zajedno
sa njim bilo naređeno da se
povuku. Urija je pao od
neprijateljske ruke. Davidova
preljuba je dalje vodila ka
prevari, laži i ubistvu.
Uskoro je prorok Natan došao
kod Davida i razotkrio njegov
grijeh.
David
je
priznao:
„Sagriješih Gospodu.“
Onda je Natan rekao Davidu:
„Gospod je oprostio grijeh tvoj;
nećeš umrijeti“ (2. Sam.12:13).
David se pokajao i bilo mu je
oprošteno. Bog je otpustio
njegove grijehe (Isaija 43:25-26).
Natan je nastavio da upozorava
Davida: „Ali što si tim djelom
dao
priliku
neprijateljima
Gospodnjim…“ (2. Sam. 12:14).
Davidu je bilo oprošteno, ali
on je izložio svoj i život svoje
porodice
uticaju
Božijih
neprijatelja; ne samo prirodnih
neprijatelja već i duhovnih.
Njegova porodica i izraelski
narod su mnogo patili zbog toga.
Davidovo prvo dijete sa
Vitsavejom je umrlo. Davidov
najstariji sin Amnon, nasljednik
januar/februar 2013.
trona, silovao je svoju polusestru
Tamaru. Avesalom, Davidov sin i
Tamarin brat, osvetio je svoju
sestru i ubio je svog polubrata
Amnona.
Avesalom je okrenuo srca
mnogih ljudi u Izraelu protiv
Davida i preuzeo je tron od njega.
Obeščastio je naložnice svoga
oca i poslao je vojnike da uhvate
i ubiju Davida. Njegove namjere
su propale, te je sam bio ubijen.
Tri Davidova sina su stradala
jer je svojim grijehom izložio
svoju porodicu uticaju Božijih
neprijatelja.
Imao sam priliku da vidim
djecu ljudi koji su u službi kako
se drogiraju, ili su neprijateljski
raspoloženi prema crkvi, puni
požude, praktikuju homoseksualnost, a sve zato jer su njihovi
roditelji zbog nekog grijeha
odbacili svoju duhovnu poziciju.
Treba ozbiljno da shvatimo kada
Biblija poručuje: „Ne tražite,
braćo moja, da budete mnogi
učitelji, znajući da ćemo većma
biti osuđeni“ (Jakov 3:1). Razlog
zašto su pastori i učitelji strožije
suđeni jeste zbog toga što njihova
neposlušnost ima veliki uticaj.
Oni ne povrijede samo sebe, već i
9
one koji su povjereni njihovoj
brizi i zaštiti. Bog im oprašta baš
kao što je i Davidu, ali oni će
ipak požnjeti ono što su posijali.
Dali su neprijatelju mjesta!
Znam da su ovo teške riječi.
Ponizno vam se obraćam dok
pišem ove riječi sa strahom i
drhtanjem. Vidjeli smo mnogo
tragedija, posebno kod onih koji
su u službi. Ne smijemo da
sudimo i osuđujemo. Treba da
oprostimo i da pomognemo
onima koji su pali. Ako se
pokaju, Bog će im oprostiti. Ove
riječi pišem kao uputstvo i
upozorenje onima koje će
neprijatelj napasti. Svi treba da
hodamo u poniznosti i opraštamo.
Ja imam četiri sina. Shvatio
sam
koliko
veliku
odgovornost
imam
za
njihove živote.
Oni
su
Božiji, a ja
sam samo
10
upravitelj kome su oni povjereni.
Ne bih želio da njihovi životi
budu uništeni zbog toga što sam
ja dao mjesta đavolu.
Kada sam bio u pomoćnoj
službi, ja sam služio drugima da
bi oni mogli da ispune Božiji
poziv. Brinuo sam se za hemijsko
čišćenje, vodio sam njihovu djecu
u škole i vraćao ih kući, prao sam
njihove automobile i slično.
Jednoga dana Bog mi je dao
jasan uvid u moju službu. Rekao
mi je: „Sine, ako ti pogriješiš na
ovoj poziciji, to se lako može
popraviti jer se baviš običnim
stvarima, ali kada te postavim u
drugu službu, bićeš odgovoran za
ljude i njihove živote.“
_____________________________
John Bevere
Iz knjige „Pobjeda nad
strahom“
broj 121
D
OBRI STARI DANI
"Ne pitaj zašto su negdašnja vremena bila bolja od
ovih, jer to nije mudro pitanje." (Priče 7,10)
J
esu li „devedesete” zaista bile
vedre? J e s u l i „ d v i j e
hiljadite” stvarno bile nevine?
Jesu li postojali ikakvi dobri, stari
dani?
Ne pitaj! To nije mudro, jer ko
zna što je dobro za čovjeka u
ovom životu?
Ne govori o vedrim
vremenima, jer srce je mudrih
ljudi u kući žalosti, a srce
bezumnih u kući veselja.
Ne govori o prošlim godinama
pjesme i igre, jer bolje je
poslušati ukor mudrog čovjeka
nego slušati hvalospjev ludaka.
Ne govori o danima zakona i
reda, jer vrijeme kada jedan
januar/februar 2013.
čovjek vlada nad drugim na
njegovu je štetu.
Ne govori o danima kada je
rad bio pošten, jer čovjek se trudi
samo da bi jeo a želudac njegov
nikad da se nasiti.
Ovo vrijeme je naše vrijeme.
Zbog toga opažam da ne postoji
ništa bolje nego da se čovjek
raduje u svom poslu, jer to mu je
sudbina.
Ko će ga dovesti do toga da
dozna šta će biti poslije njega?
Oni koji će živjeti
zavidjeće našem vremenu.
sutra
________________
David Wilkerson
Priložio B. Runić
11
B RAK I PORODICA
K
ao što sve na ovom svetu
ima svoj početak i svoj
kraj, tako je i sa porodicom.
Početak jedne porodice je kada
dvoje ljudi, nevesta i mladoženja,
pred svedocima i zvaničnicima
jedno drugome obećaju sebe i
svoju vernost do kraja života
„...da budu na slavu hvale
Njegove...” (Ef. 1:12)
Verenici imaju pravo da dan
venčanja proslave. Rekli su
svojevoljno jedno drugome DA i
tako su dali svom životu novi
pravac. Svim pitanjima i
oklevanjima, koje život donosi u
svaki brak, oni su se u veseloj
sigurnosti prkosno suprotstavili i
sopstvenim
delom
i
odgovornošću osvojili za svoj
život novo područje. Svako
venčanje bi trebalo da prožima
ushićenje zbog toga što ljudi
mogu činiti velike stvari i što im
je data neizmerna sloboda i sila
da u svoje ruke uzmu kormilo
svog života.
U sreći bračnog para očituje se
da su ljudi kovači svoje sreće.
Neprikladno je ovde prebrzo
12
govoriti o Božjoj volji i vođstvu,
jer ne treba zaboraviti jednu
običnu stvar: da je u braku na
delu u potpunosti naša ljudska
volja i upravo ona se raduje
venčanju i organizuje svoje
slavlje. To je put koji mi sami
odabiremo; to što činimo nije
nešto pobožno, već svetovno.
Odgovornost je samo na nama i
niko je umesto nas ne može
preuzeti. Tačnije rečeno, nama je
poverena sveukupna odgovornost
za uspeh naše namere. Bio bi to
beg u lažnu pobožnost ako par
koji stupa u brak ne kaže: „Ovo
je naša volja, naša ljubav i naš
put.”
Ali, kao što su supružnici na
dan venčanja duboko oduševljeni
što se ispunila njihova volja, što
broj 121
Bog poštuje njihovu volju, tako
treba da budu duboko zahvalni
Bogu što ih je doveo do te tačke.
Supružnici stupanjem u brak
preuzimaju odgovornost na sebe,
ali treba tu odgovornost s
pouzdanjem da stave u Božje
ruke.
Budući da njihovom DA Bog
dodaje svoje DA, budući da Božja
volja pristaje na njihovu volju,
budući da Bog dopušta i želi
njihovo slavlje, njihovo klicanje,
njihov ponos i njihovu radost oni
su u isto vreme i sredstvo
Njegove volje i namere koju ima
sa svim ljudima. Velika je istina
da Bog ništa ne čini bez razloga.
Kada On svoje DA dodaje na DA
verenika, On stvara nešto
potpuno novo: On iz ljubavi dva
ljudska bića stvara BRAK.
Brak nije ljudska institucija.
To nije nešto što smo mi,
smrtnici izumeli. Brak je Božji
poklon čovečanstu. Upravo stoga
i želim da vam skrenem pažnju
ne neke stvari u vezi sa njime.
Prvo: Bog je taj koji vodi brak.
Brak je više od međusobne
ljubavi verenika. On ima više
dostojanstva i veću silu, jer on je
sveta Božja ustanova preko koje
Bog želi da se ljudi održe do
januar/februar 2013.
poslednjega dana. U svojoj
ljubavi verenici pored celoga
sveta vide samo jedno drugo. U
braku, oni su karika lanca
pokolenja. Taj lanac Bog stvara
na svoju slavu. U svojoj ljubavi
verenici vide samo nebo svoje
sopstvene sreće, dok kroz brak
preuzimaju odgovornost u svetu i
među ljudima. Njihova ljubav
pripada samo njima, dok je brak
nešto nadlično, on je službena
ustanova.
Kao što kruna čini kralja, a ne
samo njegova volja za vladanjem,
tako verenike čini njihov brak, a
ne samo međusobna ljubav; pred
Bogom i pred ljudima.
Drugo: Bog je taj koji brak
čini nerazrešivim. „Što je Bog
spojio, čovek neka ne rastavlja.”
Ovo je često citirana biblijska
rečenica. Možda niste primetili
šta ove reči kazuju: Bog nas u
braku spaja, a ne mi sami. Zato
nemojmo svoju međusobnu
ljubav da mešamo sa Božjom.
Nemojmo svoje DA mešati sa
njegovim DA. Bog je taj koji brak
čini nerazrešivim. On je garant
njegove nerazrešivosti. Srećna je
to sigurnost za onoga koji zna da
nema sile na svetu, niti napasti,
ili ljudske slabosti koja može da
13
rastavi ono što je Bog spojio.
Zašto je to srećna sigurnost? Zato
što oslobađa od svake teskobe
koja se uvek nalazi u ljubavi;
zato što možemo u sigurnosti i
punom poverenju jedno drugome
reći: „Mi ne možemo nikada više
biti izgubljeni, po Božjoj
blagodati mi pripadamo jedno
drugome do smrti.”
Treće: Bog utemeljuje red
bračnog života. „Žene
pokoravajte se svojim muževima
kako dolikuje u Gospodu! Muževi
ljubite svoje žene, kao što Hrist
ljubi crkvu.” Ovo su biblijski
zahtevi i standardi. Svojim
brakom verenici osnivaju dom.
Za to je potreban red, a red je
tako važan da ga je Bog sam
uspostavio. Bez reda bi se sve
rasklimalo.
Život koji je uređen po uzoru
na haremski, feministički ili
holivudski način, nema ništa
zajedničko sa redom koji je Bog
dao. U svemu ste slobodni kod
uređenja svog doma – kaže
Biblija – ali u jednom ste
obavezni: žena neka bude
podložna mužu, a muž da ljubi
svoju ženu. Ovim Bog daje i ženi
i mužu, sopstvenu čast. Čast žene
se sastoji u tome da mužu bude
14
pomoćnica (1. Moj. 2: 20), a čast
muža je da od srca ljubi svoju
ženu. U Bibliji piše da će čvojek
„ostaviti oca i majku i prionuti uz
svoju ženu”, a na drugom mestu
piše da će je „ljubiti kao
sopstveno telo”.
Žena koja želi da vlada nad
svojim mužem nanosi sramotu i
sebi i svome mužu, isto tako kao
što muž zbog nedostatka ljubavi
prema svojoj ženi nanosi sramotu
samome sebi i svojoj ženi, a njih
oboje preziru čast Božju, na kojoj
i počiva božanska institucija –
brak.
Dom muževljev je mesto u
koje je Bog postavio ženu.
Nažalost, većina ljudi danas je
zaboravila šta znači reč dom. To
je posledica odustajanja od
Božjeg poretka u braku.
DOM!
Usred sveta on je
kraljevstvo za sebe; zaštita u buri,
zaklon, čak svetilište. On ne
počiva na nesigurnom tlu
promenljivih događaja
spoljašnjeg javnog života, nego
ima svoj mir u Bogu, tj. ima pred
Bogom sopstveni smisao i
vrednost; sopstveno pravo,
vlastito određenje i dostojanstvo.
On je Božja ustanova u svetu,
mesto u kojem, ma šta se u svetu
broj 121
događalo, postoje mir, tišina,
radost, ljubav, čistoća,
uzdržanost, poštovanje,
poslušnost, predanost i u svemu
tome, ili kao posledica svega toga
- SREĆA.
Poziv je i sreća žene da u svetu
podiže mužu taj posebni svet i da
u njemu bude kraljica. Blago
vama ako spoznate koliko je
veliko to njeno određenje i
zadatak. Carstvo žene nije
pomodna novotarija, nego ono
što ostaje; nije ono promenljivo,
nego je postojano; nije u rečima,
već u delovanju; nije u
zapovedanju, već u uveravanju;
nije u žudnji, nego u pravom
posedovanju.
Ako je muž glava žene, tada se
mora pomenuti i onaj dodatak
koji nalazimo u Bibliji: „Kao što
je Hrist glava crkve.” Na ovaj
način naš zemaljski odnos
poprima nebeski odsjaj, koji
moramo prepoznati i dati mu
čast. Dostojanstvo koje se ovde
pridaje mužu ne temelji se toliko
na njegovim sposobnostima i
mogućnostima, već na njegovoj
dužnosti koju ima u braku. A to
dostojanstvo je njegova najveća
odgovornost. On kao glava snosi
odgovornost za ženu, za brak i za
januar/februar 2013.
dom. On se mora brinuti za svoje,
opskrbiti ih, tešiti ih, zastupati ih
pred svetom i pred Bogom. To je
Božja uredba i zato je dobro ako
žena poštuje muža i njegov
autoritet i ako se muž zaista služi
svojom autoritetom na pravi
način.
Mudri su muž i žena koji
razumeju i drže ovu Božju
uredbu; lud je onaj ko misli da na
njeno mesto može staviti neki
drugi red i poredak, koji izvire iz
vlastite snage, volje i razuma.
Zapravo, na ovaj način se gubi
poenta, a to je da je brak na
„slavu i hvalu Božju”; kada se
izuzme Božija uredba, brak
postaje: ,,na sramotu i štetu”, a vi
sami odgonetnite čiju...
__________________
Ivan Božer, Temerin
15
S
TRAH OD STRAHA
sam nedavno o bolestima
Č itao
današnjice. Jedna od
najraširenijih i najperfidnijih je
anksioznost. Nije u pitanju neka
infektivna bolesti, rak, šećer ili
druge poznate bolesti, već
„bolest” duše, praćena raznim
simptomima panike, tjeskobe ili
strahova. Ja nisam stručnjak za te
stvari, ali znam biblijske principe
koji pomažu isceljenju duševnih
smetnji.
Postoje lijekovi, razne terapije
i savjeti stručnjaka, ali ja
vjerujem da Sveto pismo otkriva
pravu suštinu ove napasti duše i
daje odgovor kako pobjediti ove
strahove. Apostol Petar ovu
anksioznost zove zapravo „strah
od straha”, jer se u svojoj
16
sabornoj poslanici obraća ženama
u crkvi i piše:
„Kao što Sara slušaše
Avrama, i zvaše ga gospodarom;
koje ste vi kćeri postale, ako
činite dobro, i ne bojite se
nikakvoga straha.”
Bojati se straha je stanje poput
začaranog kruga. I muškarci i
žene, često dobiju napade panike,
ne od neke spoljne opasnosti, već
od zbog straha kojeg osjećaju.
Oni se zapravo boje straha kojeg
osjećaju i nose u sebi.
Pokušavaju da se odupiru strahu
koji može biti izazvan bilo čime,
da ga potisnu, prebrode ili
iskontrolišu, ali onda zbog
nemogućnosti da ga pobijede u
sebi, u njima se stvara frustracija
broj 121
i neki novi strah. Ovo proizvodi
napade panike, a kasnije i stanje
anksioznosti. Zbog straha da im
se ne ponovi napad panike, oni
počinju da se boje straha. Jer
osjećaju da nemaju kontrolu nad
njim, što stvara nesigurnost i
neizvjesnost, koja prati ovo stanje
straha od straha.
Neću ovdje davati
psihijatrijske savjete (jer nisam
stručan za to) kako se treba
suočavati sa ovim napadima.
Želim samo da uđem dublje u
ovaj biblijski stih, jer vjerujem da
on razotkriva najdublje uzroke
ovakvog stanja, koje je za mnoge
nepodnošljivo.
Apostol Petar se obraća
ženama i ukazuje na Saru,
Avramovu ženu, čije ime znači
„majka kralja”. Ona je
simblolički i faktički začetnica
loze vjernika, jer je od njenog
jedinog sina Isaka, kojeg je rodila
u 90. godini, nastao čitav jedan
narod - Izreal. Hrišćani (vjernici)
su nebeski Izreal. Ako je Avram
otac svih vjernika, onda je Sara
majka. Ona je svojim životom
pokazala da je bila velika žena
vjere, ali prije svega neustrašiva.
Nekoliko puta je njen muž, koji
je bio vođa velikog plemena,
pokazao strah u kriznim
situacijama. Sara je bila primjer
neustrašivosti svima, pa i svome
januar/februar 2013.
mužu. Za vrijeme suše, Avram je
krenuo u susjednu zemlju Egipat,
i tražio je od faraona dopuštenje
da se nastani tamo dok suša ne
prođe. Uplašio se za svoj život,
misleći da će ga ubiti zbog
ljepote njegove žene, a nju oteti.
Predstavio ju je faraonovim
slugama kao svoju sestru. Ona je
zaista i bila njegova bliska
rođaka, ali je prije svega bila
njegova žena. Rizikovao je njen
život i podmetnuo je caru, da bi
se spasio. Sara je i pored svega
toga ostala privržena i podložna
svom suprugu koji se nije baš
najbolje ponio. Avram je istu
stvar ponovio filistejskom caru u
sličnoj situaciji. Bog je razotkrio
Avramovu laž i spasio Saru iz
harema ova dva cara.
Iako joj nije bilo lako, ona je
ostala krotka i poslušna svome
mužu. Podložnost autoritetima je
ključna za osjećaj zaštićenosti i
sigurnosti koje su svakome
važne. Ujedno, to je i snažna
odbrana od napasti zvane strah
(fobija). Primjetio sam da
problem sa anksioznošću imaju
jake žene, one koje se pokazuju
da su superiorne, koje ne tolerišu
nikog nad sobom. Gipku granu
teško lomi i najači vjetar, a one
krute i drvenaste mnogo lakše
pucaju. Autoritet, u ovom slučaju
muž, ma kako on slabašan bio, za
Saru je bio onaj koji joj je dat od
17
Boga, i ona je to prihvatila, pa se
mogla umiriti i osjetiti sigurnom i
zaštićenom i u teškim
okolnostima.
Druge stvari koje je Sara
radila, činila je dobro. Mnogo je
važno da se nastavi činiti dobro i
kada tvoji autoriteti nisu korektni.
Ona je bila ispravna u onom što
je bilo do nje i tako je nastavila
da čini. Bila je aktivna i nije se
dala paralisati od straha, kao njen
muž. Ona se nije povlačila, nije
bježala, nije pravila izlaznu
strategiju... Ona je išla naprijed
sa pouzdanjem i zato je ostala
pribrana u sred neprijateljske
teriotorije. Iako je osjećala strah,
nije ga se bojala.
Apostol Petar kaže da ako se
ugledamo na ovu veliku ženu,
nećemo se bojati straha. Zato
vjerujem da onaj ko prihvata
autoritete koji su mu Bogom
dani, ma kako oni slabašno
izgledali i ne ulivali nam
povjerenje, može uživati Božiju
zaštitu i živjeti daleko od ovog
straha od straha.
Zvuči romantično kada
Isus govori: „Šaljem vas kao
ovce među vukove!” Ali
razmislimo kako se osjeća
jedna ovčica koja je
okružena vukovima. Strah
stravični, zar ne? A koja je to
zaštita koju mi imamo u ovom
18
nemirnom i neprija-teljskom
svijetu, ako nije to o čemu sam
pisao, a to su autoriteti koji su
nam dati od Boga. Ko su ti
autoriteti? To su roditelji,
muževi, učitelji, poslodavci,
državni službenici (policija,
vojsko, pravosuđe), pastori... Ko
izlazi ispod kišobrana autoriteta i
ko hoće da živi po svojim
pravilima, prolazi kao one ovce
koje izlaze iz stada, koje
posustaju i postaju lak plijen za
grabljivce. Ljudi danas ruše sve
autoritete. Nastala je velika kriza
autoriteta. Sve što je sveto (brak,
porodica, crkva i dr.) pod velikim
su osporavanjem, urušavanjem i
razaranjem, pa zato mislim da se
i ova bolest 21. vijeka anksioznost - širi kao kakva
zaraza.
____________________
Lav Lajović, Podgorica
broj 121
B
OGAT ILI SIROMAŠAN
J
ednoga dana, bogati otac je
odveo svog sina da provede
dan i noć sa nekom siromašnom
porodicom koja nije imala
dovoljno novca. Narednog dana
na povratku kući, otac je pitao
sina o tome kako je doživio taj
susret sa siromaštvom i šta misli
o svemu tome.
Dječak je odgovorio: „Tata,
ovo je jedno veliko iskustvo za
mene. Vidio sam da mi imamo
jednog psa, a oni imaju četiri, mi
imamo lijep bazen pred našom
kućom, a oni imaju rijeku i
ravnicu kojom ona teče, mi
imamo stakleni krov, a oni imaju
nebo i mjesec i zvijezde, mi
imamo krasan trijem s velikim
januar/februar 2013.
vrtom, a oni iza kuće imaju
čitavu šumu.”
I dok je sin sve to govorio,
otac je ostao bez riječi. Na kraju,
sin je još dodao: „Hvala ti tata,
što si mi pokazao koliko smo
siromašni!”
Kada mjerimo koliko imamo,
polazimo od ličnog shvatanja
života. Ako imamo Isusa, ljubav,
prijatelja, zdravlje, smijeh i
smisao za humor, te pozitivno
razmišljanje, tada imamo sve u
životu.
Na trenutak razmisli jesi li
bogat ili siromašan?
::
19
O
STANITE I USTRAJTE
O
stanite
i
ustrajte!
Ovako Božja Riječ
uvijek iznova poručuje
vjerniku.
Kada smo napravili odluku
i korak prema novom životu
pod vođstvom Svetog Duha, a ne
ostajemo u tom novom životu,
dolazi mnoštvo obeshrabrenja,
razočaranja i najdubljih sumnji.
Uopšte, premalo se pažnje
obraća na pitanje ostajanja.
Zadovoljavamo se time što
imamo novi život, ali onda se
desi uskoro i da ga nemamo! Da
li
ne
razumijemo
pitanje
ostajanja?! Jedno je pak sigurno,
Bog koji se na divan način
pobrinuo za to da Njegova djeca
mogu biti ispunjena Duhom
Svetim se takođe pobrinuo za to
da oni u Njemu mogu i ostati.
Kad mislimo na ostajanje, mi u
prvom redu polažemo preveliku
pažnju i važnost na sebe same,
kao da smo mi glavne ličnosti i
najzaslužniji za ostajanje u
Njemu! Ali nije najvažnije da li
mi ostajemo, već da li On ostaje.
Za ostajanje je potrebno dvoje.
Sa jedne strane naše ostajanje je
bezuslovno osigurano: „Da bude
20
s
a
v a m a
zauvijek” (Jovan
14:16-17). To
je za nas u
Božjoj
Riječi
z a j a m č e n a
činjenica, jer se riječi molitve
Isusa Hrista moraju ispuniti: „Ja
u njima” (Jovan 17:26).
Ko je primio Duha Svetoga,
ima Ga za vječnost. On ostaje!
Zar to nije prava utjeha i veliko
ohrabrenje? Duha Svetoga, koji
je u nama ne možemo nikada
izgubiti.
On
nikada
nije
obeshrabren, niti razočaran, a
Njegova vjernost je veća nego
naše nevjerovanje (2. Tim. 2:13).
Ova sigurnost, zasnovana na
Božjoj Riječi, daje našem
vjerskom
životu
unutrašnje
uporište. Duh Sveti je u nama
vječno
usidren.
On
je
nepokolebljivo čvrst i ostaje
uprkos
svakom
kolebanju
vremena i velikim talasima u
našem srcu.
Da li ste ispunjeni Duhom
Svetim? Jesmo li puni Duha
Svetoga? Da li smo zauvijek
ispunjeni, ako smo bili jednom
Njime ispunjeni? Iskustvo iz
broj 121
našeg života i iskustva drugih,
uče nas da to nije tako. Božja
Riječ
govori
u
Djelima
apostolskim o istim ljudima kako
su više puta bili puni Duha
Svetoga. Nekima je za određeni
zadatak bila potrebna naročita
mjera Duha Svetoga i to im je
bilo dato.
Mnogi
učesnici
prošlih
probuđenja, koji su djelovali u
punoj sili Duha i kroz koje je
Gospod mogao silno djelovati,
izgubili su svoju silu i njihovo
svjedočanstvo je zamrlo. Kakva
tragedija! Mnogo je vjernih koji
su nekada radosnog srca čuli
vijest da ih Duh Sveti želi
ispuniti i primili sa radošću taj
dar. Duže vremena su osjećali
djelovanje sile u svom životu, ali
postepeno je sila nestajala, a tako
je prolazila pobjeda i radost i
ustupljeno je mjesto mračnim
oblacima!
U takvim situacijama, ljudi
grčevito pokušavaju da zadrže
blagoslov. Nažalost, neki često
postanu veoma ogorčeni na Boga
i počnu da se protive vijesti o
tome da Duh Sveti želi da
ispunjava ljude. Takvi onda
sprečavaju druge da sami
povjeruju i da uđu u život
slobode i pobjede. Kako je to
samo strašno i kakvu strašnu
januar/februar 2013.
odgovornost navlače na sebe
takvi vjernici...
Ispunjenje Duhom Svetim se
može izgubiti. Ako više ne
dajemo punu vlast Duhu Svetom
i ako ustrajemo u neposlušnosti,
tada više nismo puni Duha
Svetog. Da li je potrebno da tako
bude, da nakon onog prvog
divnog iskustva slijedi pad u stari
život i vlast našeg "ja"? Sasvim
sigurno da ne. Vidjeli smo da
kroz čin vjere bivamo ispunjeni
Duhom Svetim. Ako smo Duha
Svetoga stavili na prvo mjesto,
onda Mu moramo to pravo
mjesto i sačuvati. Prema tome,
glavna stvar za ostajanje u Njemu
je pitanje da li smo došli k Njemu
- ne može se biti u stanju vjere
tamo gdje nije prethodio čin
vjere. Prije nego što nastavimo,
ostanimo nekoliko trenutaka u
miru pred Bogom i upitajmo se:
„Jesam li, kroz jednostavno djelo
vjere, dopustio da budem
ispunjen Svetim Duhom?” Ako
nisi i ako si spreman da se
potpuno predaš Gospodu, onda to
možeš učiniti sada i možeš
zahvaliti Gospodu na tome što te
je Njegov Sveti Duh ispunio.
Ali kako će sada od
postati stanje vjere?
Njemu znači počivati
Možda misliš da je
čina vjere
Ostati u
u Njemu.
potrebno
21
veliko naprezanje za to da se
ostane u Duhu. Kakvu korist
bismo onda imali od toga što smo
ispunjeni Duhom Svetim kad bi
nam sada bio dodijeljen još veći i
teži zadatak: sa svim naporom
zadržati ono što smo primili?
Onda bismo tek postali zaista
jadni Ijudi. Ne, ostati nije trud,
ostati je počivanje. Koje dijete
ostaje najsigurnije kod majke?
Sasvim sigurno: ono najmanje,
koje još ne zna trčati već
bespomoćno počiva u njenom
naručju. Čim nauči da trči, majka
čuje poznate riječi: Ja mogu
sam! I već otrči od majke! Nije
slabost, niti nemoć ono što
sprečava dijete da ostane kod
majke, već to što dijete može. Mi
mnogo toga možemo sami i to je
naša najveća prepreka. Loza
ostaje na čokotu, ne zato što je to
postigla na osnovu velikih
napora, već zato što ništa drugo
ne može; za nju je sasvim
prirodno da ostaje. Isto tako je
sasvim prirodno za vjernika da
ostane i da hoda u Duhu. To je
njegov životni element: on ostaje,
jer po svojem unutrašnjem
uvjerenju mora - kao što riba
ostaje u vodi zato jer se to samo
po sebi razumije. Ali počivati u
Njemu nije nedjelotvornost, već
najdublja unutrašnja aktivnost.
To je veliko i trajno pouzdanje.
Mi smo Mu se predali u
22
sigurnosti: On može! Ne smijemo
uzeti nazad ono što smo Mu dali.
Ako sam Mu svoje srce predao i
ostavio ga u Njegovoj ruci, onda
znam da će me On dovesti cilju.
Kad odneseš svoj sat sajdžiji,
onda tamo ne počinješ sam da ga
popravljaš, već baš zato što to ne
razumiješ, donosiš ga nekome sa
pouzdanjem da će ga dovesti u
red. Ili, ako odeš u bolnicu na
operaciju, onda se predaješ u
ruke doktora i pustiš da on radi, a
ne nosiš sa sobom nož da se sam
režeš. To što mi sve hoćemo
sami, jeste nedostatak pouzdanja
u djelovanje Duha Božjeg u
nama. On želi bezgranično
povjerenje. On može u nama
djelovati samo u srazmjerno
pouzdanju koje imamo prema
Njemu.
Pouzdanje prema Svetom
Duhu nas čini spremnim da Ga
bezuslovno slušamo. Ostati znači
slušati. Naša odluka nas je dovela
u vladavinu Svetoga Duha.
Poslušnost nas čuva u tom stanju
ovisnosti. Neki sluga je dobio
mjesto i stupio u službu. Stupanje
u službu, njegova je dobrovoljna
odluka. Ali kad je to učinio,
svesno je odlučio da treba da
bude stalno u stavu poslušnosti
prema gospodaru i potrebna mu
je nova odluka volje, za svaku
uslugu, za svaki čin poslušnosti.
broj 121
Poslušnost je postupak koji
proizlazi
iz
stanja
trajne
zavisnosti. U tome leži naša
teškoća: mi bismo htjeli biti
ispunjeni Duhom Svetim da
bismo najzad nešto mogli, ali da
budemo nezavisni. Kada smo
iskusili da smo postali puni Duha
Svetoga onda smo pomislili:
„Sada ja to imam, sada ja mogu,
meni
to
više
ne
može
nedostajati.”
Možda se osjećamo kao da
smo nadmoćniji od drugih i već
je neprijatelj prodro u naše srce, a
posljedica toga mora biti strašan
poraz. Kada je Gospod rukom
Isusa Navina osvojio veliku
tvrđavu Jerihon, narod se osjećao
pobjedonosno, nezavisno od
Boga i ubrzo zatim je došao
strašan poraz kod gradića Haja.
Budući da smo osjetili silu Duha
Svetoga u sebi, mislimo da
možemo proći nekada i sa manje
molitve i čitanja Biblije. Ne
januar/februar 2013.
uzimamo to tako ozbiljno, jer se
osjećamo kao da smo na cilju, a
Duh Sveti se tada povlači i ne
može nas više ispunjavati.
Električna lokomotiva naših
švajcarskih željeznica mi je
poslužila kao primjer. Kako je to
teška i nepokretna stvar - niko je
ne bi mogao pokrenuti sam! Ali
na lokomotivi postoji spoj sa
vodom sile - nazovimo to
polugom ovisnosti - i čim se ova
poluga dotakne voda, pokreće se
lokomotiva i ona juri tako da je
niko od nas ne može stići. Dok je
god poluga ovisnosti u dodiru sa
vodom, postoji punina sile; ako
se prekine spoj, ne može se
lokomotiva pokrenuti s mjesta.
Ako imaš utisak da je tvoj
unutrašnji život zapeo, ne
pokušavaj ga nekim svojim
nastojanjima opet staviti u pokret,
već ispitaj polugu zavisnosti.
Zavisnost u ovakvim slučajevima
znači poslušnost.
23
U tome leži razvoj. Zavisnost
od Duha Svetog postaje sve
dublja i poslušnost sve radosnija.
Ostati, ne znači ostati u mjestu.
Često se čvrsto držimo nekog
divnog iskustva u unutrašnjem
životu; htjeli bismo zadržati neki
određeni blagoslov, govorimo
neprestano o jednom istom
doživljaju u svom svjedočanstvu
i ne možemo nikako odustati od
toga. Time naš unutrašnji život
nije više pokret, već osjećanje.
Moramo napustiti i ne smijemo
čvrsto držati ono što smo iskusili
juče. Treba da zaboravimo veliki
blagoslov od juče kako bismo bili
spremni za veći blagoslov od
danas. Naš život treba da bude
kao navodnjen vrt u kome se sve
zeleni i cvjeta, a ne herbarijum u
kome se čuvaju cvjetovi prošlih
vremena.
Nama
je
danas
potrebno novo, kao rosa svježe
iskustvo u zajednici sa Svetim
24
Duhom. Isus kaže: „Ko je žedan,
neka dođe i pije!” Ne možemo
piti jednom zauvijek. „Ja pijem”,
uvijek je sadašnjost. Ako želimo
biti trajno ispunjeni Duhom
Svetim, moramo trajno piti. U
ljudskom odnosu takođe nije
dosta da jedan dan imamo duboki
unutrašnji susret sa ljubljenim
čovjekom, već ga želimo
svakodnevno bolje upoznati. Isus
nam je u svojoj prvosvešteničkoj
molitvi ostavio divne riječi svog
potpunog predanja: „I moje sve je
Tvoje!” (Jovan 17:10). Na takvo
potpuno predanje odgovara Bog
sa potpunim darom i zbog toga
On nastavlja: „I Tvoje je moje!”
Sve! Zar u toj riječi ne leži
naročiti naglasak? To „sve” je
punina - punina predanja koja
očekuje puninu Duha. Potpuno
predanje potpisuje volju Božju
„blanko”, tj. daje svoj potpis volji
Božjoj, ne znajući kakva će ta
broj 121
volja biti u pojedinostima. Ako je
takva odluka data, jednom
zauvijek, koliko će nam onda
mnogo malih odluka biti
oduzeto! Hoćeš li se moliti sa
Isusom Hristom: „Sve što je moje
Tvoje je!” Da, sve! Ako samo
jedno izostaviš, onda to nije više
sve. Nema nikakve zamjene za
potpuno predanje. Ni molitva, ni
post, ni čekanje ne može
zamijeniti potpunu predanost.
Predanje je puno očekivanje.
Predanje je spremno da primi,
predano srce je široko otvoreno,
može da primi ispruženu ruku.
Tako, sledeći korak je uzeti. Sve
što je tvoje moje je, to je bila
sigurnost Isusa Hrist i On je
primio sve. Sa istom sigurnošću
možemo i mi primiti što nam
Gospod nudi. Duh Sveti će nas
ispuniti - to je djelo Duha. Božje
je djelovanje sigurno, ali da li
smo spremni primiti Ga?
U mom životu bila je baš ova
tačka od velikog značaja. Ubrzo
nakon svog obraćenja, znala sam
da mi nešto nedostaje. Malo
januar/februar 2013.
pomalo, postalo mi je jasno šta:
baš ono što je Petar primio na dan
Pentekosta i što je učinilo od
njega sasvim novog čovjeka.
Znala sam da i ja moram biti
puna Duha Svetoga. Ali kako ću
to ikada postići? Vidjela sam da
mi
predstoji
dugogodišnje
razvijanje prije nego što konačno
ne dođem tako daleko da bih
mogla biti ispunjena Duhom
Svetim. Da li ću to ikada postići?
Obuzeo me je veliki i grozan
strah, da možda nikada neću stići
na taj cilj! Onda sam postavila
pitanje jednoj vjernoj ženi,
svjedoku evanđelja: „Koliko ću
morati čekati da bih mogla biti
ispunjena Duhom Svetim?”
Iznenađujući odgovor glasio
je: „Sve dok vjerom ne uspiješ
uzeti dar Božji.” Kao da mi je
odjednom sinulo pred očima.
Naravno, tako san primila
oproštenje svih mojih grijeha, i
moji grijesi su bili oprošteni.
Odgovorila sam: „Onda mogu
dar odmah primiti!” Kleknule
smo i ja sam uzvjerovala
Gospodu da me želi ispuniti
Svojim Duhom i zahvalila Mu za
to. Bilo je to veoma jednostavno,
a ipak tako značajno i izazvalo je
značajan prokret u mom životu.
__________________
Gertruda Wasserzug
25
A
NĐELI S JEDNIM
KRILOM
U
proljeće 1983. godine
Margaret Patrick je došla u
centar za rehabilitaciju starijih
osoba na fizikalnu terapiju. Kad
je Mili Mekhju, dugogodišnja
radnica u tom centru, predstavila
Margaret ostalima, primijetila je
tugu u Margaretinim očima kada
je ova ugledala klavir.
„Da li nešto nije u redu?” pitala je Mili.
„Ne”, odgovorila je Margaret
26
istinita priča iz života
osoba s invaliditetom
blago i sjetom na svome licu.
„Samo, pri pogledu na klavir
počnu da mi naviru sjećanja.
Muzika mi je bila sve prije
moždanog udara.” Mili je bacila
pogled na Margaretinu ukočenu
desnu ruku, dok joj je ona
prepričavala neke od najsvjetlijih
trenutaka svoje karijere.
Odjednom je Mili rekla:
„Pričekajte ovdje. Vratiću se za
čas.”
broj 121
Malo poslije došla je u pratnji
niske, sijede žene sa debelim
naočarima, koja je hodala uz
pomoć štapa.
„Margaret Patrik”, kazala je
Mili, „ovo je Rut Ajzenberg”.
Zatim se nasmiješila. „I ona je
svirala klavir, ali kao i Vi, ne
može svirati nakon moždanog
udara. Gospođa Ajzenberg može
koristiti desnu ruku, a Vi lijevu i
imam osjećaj da biste vas dvije
zajedno mogle učiniti nešto
prekrasno.”
„Da li znate Šopenov valcer u
D-molu?” - pitala je Ruth.
Margaret je klimnula glavom.
Sjele su jedna pokraj druge na
klavirsku klupicu. Dvije zdrave
ruke - jedna sa dugačkim i
otmenim crnim prstima, a druga
sa kratkim, debeljuškastim i
bijelim prstima, skladno su
prelazile po dirkama klavira.
Od tog su dana stotinu puta
sjele zajedno za klavir. Margaret
bi svoju bespomoćnu ljevicu
položila na Rutino koljeno. Dok
je Rut zdravom rukom svirala
melodiju, Margaret je svojom
zdravom rukom svirala pratnju.
Njihovo je sviranje oduševilo
televizijske gledaoce, slušaoce po
januar/februar 2013.
crkvama i školama, u centrima za
rehabilitaciju i staračkim
domovima. Njih dvije su dijelile
mnogo više od same klavirske
klupice. Počelo je Šopenom,
É
SVI SMO MI ANĐELI
S JEDNIM KRILOM.
MOŽEMO LETJETI
SAMO AKO JEDNI
DRUGE ZAGRLIMO.
É
Bahom i Betovenom, a onda su
otkrile da imaju više zajedničkog
nego što su mogle zamisliti. Obe
su prabake i udovice, obe su
izgubile sina, obe su još mogle
mnogo toga dati, ali ne jedna bez
druge.
Dijeleći s Maragret klavirsku
klupicu, Rut je čula kako kaže:
„Muzika mi je bila oduzeta, ali
Bog mi je dao Rut.” Očito je
Margaretino uvjerenje prešlo i na
Rut, a za proteklih pet godina
otkako sviraju zajedno, Rut kaže:
"Sastavilo nas je Božje
proviđenje."
__________
M. Patrick
27
J
P
OHN WESLEY
oznati engleski propovjednik
i reformator John Wesley je
često bio izložen velikoj
opasnosti. U ono vrijeme, mnogi
nisu bili spremni prihvatiti
evanđelje koje je naviještao, ali
on nije odustajao od putovanja
zemljom, koristeći svaku priliku
da narodu objavi put spasenja.
Jednom ga je na putu
zaustavio razbojnik i rekao: „Pare
ili život!”
Wesley je čovjeku dao novac.
Zatim je rekao: „Dopusti da ti
nešto kažem. Možda će doći
vrijeme kada ćeš žaliti zbog
načina na koji živiš. Možda ćeš
žaliti zbog svojih grijeha. Kad to
vrijeme dođe, sjeti se Božje
Riječi. U njoj piše: I krv nas
njegovog Sina, Isusa, čisti od
svakoga grijeha.”
Godinama posle tog događaja,
John Wesley je izlazeći iz crkve u
28
kojoj je propovijedao, iznenada
sreo nepoznatog čovjeka, koji ga
je upitao sjeća li se kako je
jednom bio opljačkan na drumu.
Wesley se tog događaja sjećao jer
se često molio za tog razbojnika.
„Ja sam čovjek koji te je
opljačkao”, rekao je neznanac.
„Tekst koji si citirao iz Božje
Riječi te noći je potpuno
promijenio moj život. Postao sam
hrišćanin i napustio grijeh.
Odavno idem u crkvu i čitam
Bibliju.”
Riječi koje je Welsey uputio
razbojniku koji ga je opljačkao
imaju i danas istu snagu. Mi treba
svakodnevno da dolazimo Isusu i
molimo se da nas očisti od
svakoga grijeha. On će to sigurno
učiniti kao što je učinio za onog
drumskog razbojnika.
::
broj 121
GNOSTICIZAM
G
nosticizam je pojam koji se
obično koristi da opiše
religijsko-filozofski pokret koji je
bio veoma raširen u prva tri veka
hrišćanske ere. Nastao je
sinkretizmom raznih ideja i
pravaca u duhovnom haosu
helenističkog doba. Gnosticizam
se snažno širio duž područja
kojim je vladao helenizam. Kao
takav, došao je u kontakt i sa
hrišćanskom crkvom koja je
protiv njega odlučno reagovala,
prepoznajući u njemu neprijatelja
objave koju je primila,
posedovala i prenosila.
IME I POJAM
Ime dolazi od grčke reči gnosis,
što znači „znanje”, „saznanje”,
„spoznaja”, „poznaja”, a može se
prevesti i kao „uvid”.
Pre nego što pokušamo da
definišemo šta je zapravo
gnosticizam i koje su njegove
osnovne idejne postavke i
karakteristike, recimo nešto o
poreklu gnosticizma.
POREKLO GNOSTICIZMA
Odakle gnosticizam dolazi?
Prema ranim crkvenim ocima,
januar/februar 2013.
gnosticizam je zapravo samo
i s k r i v l j a v a n j e , i z o p a č en j e
hrišćanstva i hrišćanske ideje.
No, ta se tvrdnja danas uglavnom
odbacuje.
Sve se više širi mišljenje da
gnosticizam nije izašao iz
hrišćanstva, već da je stariji od
njega. Tako se poreklo
gnosticizma sada traži u
zoroastrijanizmu, grčkom
platonizmu, istočnim misterijama
i judaizmu. Najverovatnije jeda je
on mešavina svih ovih religijskih
i filozofskih predaja i smerova i
da je kao takav nastao još pre
hrišćanstva, ali da je u
hrišćanstvu našao plodan izvor
ideja i rešenja, koja je onda na
svoj sinkretistički način pokušao
usvojiti, prisvojiti i modifikovati.
POKUŠAJ DEFINICIJE
GNOSTICIZMA
Teško je dati definiciju
gnosticizma. No, jedna od
predloženih mogla bi glasiti
ovako:
Gnosticizam je organski
istorijski kompleks, sinkretistički
oblik religije, koji vuče svoje
elemente iz judaizma, istočnih
29
religija i iz hrišćanstva, a čiji
sistem verovanja obuhvata:
teološki dualizam (dvojnost) u
pogledu na svet i čoveka, teorije
o emanaciji sveta „iz božanskog
duha”, insistiranje na potrebi
oslobođenja od materijalnog
sveta i povratku duše u prvobitni
duhovni, nebeski svet - i u čijem
je središtu religijska spoznaja
(gnosis), koja nije prevashodno
racionalno znanje, već
podrazumeva, pre svega,
intuitivni proces samospoznaje.
OSNOVNE POSTAVKE
GNOSTICIZMA
Gnosis posmatran kao poznanje
nije prevashodno intelektualan,
nego počiva na otkrivenju i nužan
je za dostizanje potpunog
spasenja.
Gnosticizam polaže pravo da
ima sopstveno otkrivenje koje je
u suštini tajno. Ono ima svoje
tradicije i svoju literaturu koji su,
uopšteno gledano, takođe tajni.
30
Stari zavet se obično, sa manje
ili više žestine, odbacuje, ili se
pak tumači alegorijski, što isto
biva i sa novozavetnim
tekstovima.
Bog se shvata isključivo
transcendentno (onostrano), a
materija (fizička tvar) kao nešto
što je Njemu suprotno, nešto što
On nije stvorio i što od Njega ne
zavisi. Između transcendentnog
Boga („Božanskog neznanca”) i
materijalnog sveta postoje razni
posrednici, tzv. eoni, koji su
zapravo božanske emanacije.
Pesimistički pogled na svet:
svet je delo Demijurga (nižeg
božanstva - Tvorca); zlo je
svojstveno materiji u vidu
fizičkog kvaliteta; ponekad
Demijurg zadobija karakteristike
đavola.
Duhovni i materijalni elementi
u svetu i ljudskom rodu su
izmešani; duhovni elementi imaju
svoje poreklo u Bogu i teže za
povratkom Njemu; u tome se i
ogleda spasenje: u odvajanju
broj 121
duhovnog od materije i u povratku Bogu i duhovnom svetu.
Svi se ljudi dele na tri klase:
na one koji imaju potpuni gnosis
i prema tome potpuno spasenje,
na one koji imaju samo pistis
(veru) i u skladu s tim samo
izvestan stepen spasenja i na one
koji su potpuno obuzeti
materijom i telesnim životom da
nemaju nikakve šanse za
spasenjem.
Gnosticizam, dakle, gradi
jasnu razliku između pistisa
(vere) i gnosisa (znanja), s tim da
je naglasak na ovome drugome.
Suštinsko dualistički pogled na
svet vodi po pravilu u asketizam,
ili - u drugom slučaju - u
libertinski pogled na etiku i moral
(„sve je dozvoljeno”), usled
preziranja svega materijalnog
(„nije bitno ako se odajem
nemoralnom životu, to i onako
samo čini moje telo spolja, a ja
sam iznutra savršeni duh”).
Gnosticizam je religija revolta;
žudi da pripada eliti.
S obzirom na dualizam koji je
u osnovi gnosticizma, postoji
težnja da se načini razlika između
Nebeskog Spasitelja i ljudskog
oblika Isusa iz Nazareta - otuda
doketizam (verovanje da Isus nije
imao stvarno telo nego je samo
bio u obličju tela, fantom; od
grčkog dokein - izgledati, ličiti).
januar/februar 2013.
GNOSTIČKE IDEJE
Pokušajmo da nešto detaljnije
prikažemo neke od osnovnih
idejnih premisa gnosticizma,
njihov sukob sa hrišćanskim
istinama, te kako se sve to
odražavalo na životnu situaciju
rane hrišćanske crkve, o čemu
nam svedoče i sami tekstovi
Novog zaveta.
STVARANJE
Budući da je kod gnosticizma u
središtu sistema gnoza, znanje,
jasno je da ono mora obuhvatiti i
saznanja o poreklu sveta i
čoveka. Po gnostičkom uverenju
ovaj svet nije neposredno delo
dobrog, uzvišenog, onostranog
Boga; radije, svet je nastao
padom: jedan deo 1. Moj.
božanske sfere čistog sveta
svetlosti” pao je u niže regione i
spojio se s materijom.
Dakle, gnostici su pomerili
trenutak prvobitnog Pada sa čina
čovekove neposlušnosti i
okretanja leđa Bogu (1. Moj. 3)
unazad na sam trenutak stvaranja
(1. Moj. 1,1-2,4), tako da su u
njihovom verovanju stvaranje i
pad u greh - jedno! Prema gnosticima, ovaj svet nije plod Božjeg
savršenog stvaranja, već je, sam
po sebi, zao i pokvaren, tamnica
duha i dobra, mračni zatvor iz
koga treba pobeći.
31
ČOVEK
Iz takvog pogleda na stvaranje,
sledi logično i sličan pogled na
čoveka, koji se - bar kada je
njegov materijalni aspekt u
pitanju - smatra iskvarenim, u
potpunosti delom ovog zlog
poretka.
No, čovek se ne sastoji samo
od materije, već i od duha, a ovaj
može težiti ponovnom povratku
Bogu, naravno, ukoliko se
ponovo „probudi na život”.
Otuda i svojevrsno gledanje
gnostika na spasenje. Naime, ta
„božanska iskra” koja čoveka
može nanovo roditi i vratiti u
prvobitno stanje, van iz ovog
materijalnog sveta, jeste poziv,
koji dolazi isključivo kao
božansko otkrivenje.
Ovaj poziv, koji čini da
čovek ponovo postane
svestan svog nebeskog
porekla, budi saznanje,
koje mu nadalje daje
sposobnost da izađe iz
ovog sveta, da se
spasi. Ovo saznanje,
spoznaja, gnosis,
vodi sledstveno preziranju
telesnog sveta i života, bilo
u vidu potpunog ili
delimičnog odricanja od
njega (celibat, post i/ili
vegetarijanstvo, razne
vrste askeze i sl.), ili u
32
vidu slobodnog predavanja
telesnim nagonima i užicima,
budući da oni sada više ništa ne
znače, jer ,,spasenje ionako leži u
gnozi, saznanju koje nije od
ovoga sveta.”
Jasno je da su ovakvi stavovi
naišli na snažnu osudu apostola,
iako je gnosticizam sa kojim su
se oni susreli verovatno bio spoj
jevrejskog legalizma, orijentalne
astrologije i ranog gnosticizma.
Po Eduardu Lozeu, Jovanovo
evanđelje i poslanice čine
„snažan front protiv
f a l s i f i k o v a n j a e v a n đ elja”.
Apostol Jovan smelo ustaje
protiv gnostičkog preziranja
broj 121
materije i tela tvrdeći da je i sâm
Logos, koji je istobitan s Bogom
Ocem (Jovan 1,1) postao telo
(Jovan 1,14).
Apostol Pavle ga sledi u svom
sukobu sa kološanskim
jereticima, kada - obraćajući se
hrišćanima - kaže: „Ako dakle
umreste s Hristom stihijama
sveta, zašto se kao živeći u svetu
prepirete: Ne dohvati se, ne
okusi, ne opipaj; koje je sve na
pogibao onome koji čini, po
zapovestima i naukama ljudskim?
Koje je samo po reči premudrost
samovoljno izabrane službe i
poniznosti i nešteđenja tela, ne za
čast kakvu, za punjenje tela. Niko
da vas ne vara po svojoj volji
izabranom poniznošću i službom
anđela, istražujući i šta ne vide, i
uzalud nadimajući se umom tela
svog.” (Kološanima 2,18,20-23)
U ovom zadnjem navedenom
stihu, on ustaje protiv
zloupotrebe angeleologije i
naglašavanje gnoze („uma”) od
strane ovih judeo-gnostika, te
odbacuje njihovu gnostičku
askezu i prezir tela.
U 1. Korinćanima 6,13 nasuprot
gnosticizma libertinskog
usmerenja, on utvrđuje da se
sloboda ne može tražiti u
prepuštanju telesnim nagonima,
već da se sloboda može proživeti
samo u poslušnosti i da je telo
zato svojina samog Gospoda:
januar/februar 2013.
„Jela su za trbuh, i trbuh za jela;
ali će Bog i ova i onoga
pokvariti. A telo nije za blud,
nego za Gospoda, i Gospod za
telo.”
„Bežite od bludnosti; jer svaki
greh koji čovek čini osim tela je;
a koji bludniči on greši svom telu.
Ili ne znate da su telesa vaša
hram Svetog Duha koji živi u
vama, kog imate od Boga, i niste
svoji? Jer ste kupljeni skupo.
Proslavite, dakle, Boga u
telesima svojim i u dušama
svojim, što je Božije” (1. Kor
6,13.18-20).
U Otkrivenju apostol Jovan
prenosi Isusovu osudu nikolaita,
koji očiglendo predstavljaju
jednu takvu grupu gnostika (vidi:
Otkrivenje 2,6.14-16.24).
S njima se, izgleda, obračunava i
apostol Juda u svojoj poslanici:
„Tako, dakle, i ovi što
sanjajući telo pogane, a
poglavarstva se odriču, i na slavu
hule.”
„A ovi hule na ono što ne
znadu; a šta znadu po prirodi kao
nerazumna životinja, u onom se
raspadaju. Teško njima!”
„Ovo su nezadovoljni vikači,
koji po željama svojim žive, i
usta njihova govore ponosite
reči...”
„Jer vam kazaše da će u
poslednje vreme postati rugači,
koji će hoditi po svojim željama i
33
bezbožnostima.” (Judina poslanica 8,10,16,18)
ISUS HRIST
Gnostički pogled na stvaranje,
čoveka i Boga odredio je i njihov
pogled na Isusa; rezultirao je
svojevrsnim, iskrivljenim,
pogledom na objavljenu Reč,
Isusa Hrista. Gnostici su, naime,
iz Radosne vesti o carstu Božjem
otelovljenom u Isusu (Luka
17,21), uzeli naprosto ono što im
je odgovaralo, ono što se dalo
uskladiti sa njihovim osnovnim
postavkama.
Budući da su, po njihovom
mišljenju, materijalni svet i
učestvovanje u njemu u suštini
nešto zlo, oni nisu mogli
prihvatiti utelovljenje, istinu o
Isusovom otelovljenju (Jovan 1,1
-14), te otuda i njihov doketizam:
Isus je imao samo prividno telo, a
ne stvarno. On nije mogao uzeti
udela u telesnim stvarima ovoga
sveta, nije mogao jesti i piti, biti
žedan, znojiti se, osećati bol,
trpeti na krstu, umreti i biti
sahranjen. Stoga su oni poricali i
fizičku stvarnost muke i raspeća.
Jedan gnostički tekst iz Nag
Hamadija, tzv. Petrova
apokalipsa, ovako govori o
Isusovom raspeću: „Video sam
kako su ga oni ščepali. I rekao
sam: ‘Šta to vidim, Gospode?
34
Jesi li zaista to ti koga oni
odvode? Da li se oslanjaš na
mene? Da li oni prikucavaju
stopala i šake nekog drugog? Ko
je onaj iznad krsta koji je veseo i
smeje se?’ Spasitelj mi je rekao:
‘Onaj koga vidiš veselog i kako
se smeje iznad krsta jeste živi
Isus. A onaj kroz čije šake i
stopala zakucavaju eksere jeste
njegov telesni deo, koji je
zamena. Oni sramote ono što je
ostalo od njega. I pogledaj njega,
i [pogledaj] mene!’”
Takođe: „...bio je to neko
drugi koji je popio žuč i sirće;
nisam to bio ja. Udarili su me
štapom; bio je to drugi, Simon,
koji je nosio krst na plećima. Bio
je to drugi kome su stavili krunu
od trnja. A ja sam se radovao na
visini... zbog njihove greške... ja
sam se smejao njihovom
neznanju...” (Druga rasprava
velikog Seta, 56.6-19).
U apokrifu zvanom Jovanova
dela, gnostički pisac ovako
sumira doketistički pogled na
Isusa: „Reći ću vam još jednu
divotu, braćo; ponekad, kad sam
hteo da ga dodirnem, osetio bih
materiju, čvrsto telo; ali drugom
prilikom kad sam ga opipao, bio
je nematerijalan i bestelesan...
kao da uopšte nije postajao.”
Jasno da se ovakvim idejama
„apostol ljubavi”, Jovan, snažno i
broj 121
odlučno suprotstavio u svojim
poslanicama:
„Ljubljeni! Ne verujte svakom
duhu, nego kušajte duhove jesu li
od Boga; jer mnogi lažni proroci
iziđoše na svet. Po ovom poznajte
Duha Božijeg, i duha lažnog;
svaki duh koji priznaje da je Isus
Hristos u telu došao, od Boga je.
A svaki duh koji ne priznaje da je
Isus Hristos u telu došao, nije od
Boga: i ovaj je antihristov, za kog
čuste da će doći, i sad je već na
svetu... Oni su od sveta, zato
govore od sveta, i svet ih sluša.”
„On je taj koji je došao vodom
i krvlju, Isus Hristos; ne samo
vodom, nego vodom i krvlju; i
Duh je koji svedoči, jer je Duh
istina.”
„Jer mnoge varalice iziđoše u
svet, koji ne priznaju da je Isus
Hristos došao u telu: to je
varalica i antihrist.”
(1. Jov. 4,1-5; 5,6; 2. Jov. 7)
januar/februar 2013.
SPASENJE
Za gnostike se spasenje ne sastoji
u Isusovom otkupiteljskom delu
(smrt i uskrsnuće), te u
čovekovom prihvatanju istog
dara verom, nego isključivo u
posedovanju pravilnog gnosisa,
znanja o pravom poreklu i smislu
sveta. To znanje, jasno, imaju
samo privilegovani i ono je
odlučujuće.
Moto jednog gnostičkog teksta
zato i glasi: „Onaj ko nađe pravi
smisao ovih reči neće okusiti
smrt” (Tomino evanđelje, II, 2).
Umesto toga, apostol Jovan nam
u svom evanđelju prenosi Isusove
reči: „Ja sam uskrsnuće i život;
ko u mene veruje, ako i umre
živeće” (Jovan 11,25).
Tu su i reči iz Jovanovog
evanđelja: „Zaista, zaista vam
kažem: ko moju reč sluša i veruje
onome koji je mene poslao, ima
život večni, i ne dolazi na sud,
nego je prešao iz smrti u
život.” (Jovan 5,24)
35
Jovan je još napisao: „A ova se
(čudesa) napisaše, da verujete da
Isus jeste Hristos Sin Božji, i da
verujući imate život u Njegovo
ime.” (Jovan 20,31)
NOVOZAVETNI SUKOB
HRIŠĆANSTVA I GNOSTICIZMA
Sukob s gnostičkim idejama i
tvrdnjama reflektuje se u Novom
zavetu, u sledećim tekstovima:
- Dela apostolska 8,4-24:
Simon Mag i davanje dara Duha
Svetoga - reč je o gnostičkoj ideji
da se božanski darovi mogu steći;
- 1. Korinćanima 8,1: kod
korintskih hrišćana očito je bio
prisutan naglasak na znanju,
umesto čega apostol radije stavlja
naglasak na ljubav (1. Kor. 12,31
-14,1);
- 2. Timoteju 2,18: zastranjivanja u vezi sa eshatologijom tvrdnja da se vaskrsenje već
dogodilo („...vaskrsenje je
trenutak prosvetljenja [čoveka]:
To je... otkrivanje stvarno
postojećeg... i prelaz u novo.
Onome ko ovo shvati duh oživi.
To znači da čovek može ustati iz
mrtvih ovog trenutka...”) Postoje
i drugi gnostički tekstovi koji
govore o tome.
suprotan istinama koje je Bog
otkrio svojoj crkvi, te je kao
takav poguban po pravu veru i
spasenje. Prva crkva je, u
apostolsko doba, a i kasnije,
uspela da ga snagom svoje istine
pobedi i uguši, tako da je kao
pokret nestao sa istorijske
pozornice (iako se u nekim
svojim oblicima on kroz vekove
na suptilan način javljao izvan,
pa čak i unutar, hrišćanstva - a
danas, čini se, doživljava
renesansu).
Istoričar Agustus Francen
smatra da je preko manihejstva
„preživela gnoza čak i Srednji
vek, živela dalje u sektama... a
nastavila se i u novom vremenu
(spiritizam, teozofija,
antropozofija, itd...). Ona zapravo
nikada i nije [apsolutno] bila
savladana i upravo iz toga
možemo naslućivati da ona na
neki način zadovoljava neku
dublju ljudsku čežnju.”
Mi hrišćani znamo da jedini
pravi odgovor na tu duboku
čežnju ljudske duše, kao i na sve
ostale, može dati samo
hrišćanstvo u punini svoje istine
(Kološanima 1,19; 2,9) koja
prebiva u Isusu Hristu.
ZAKLJUČAK
_______________
Gnosticizam je kao verskosociološki fenomen, u svojoj biti,
Izvor: HRIŠĆANSTVO
36
broj 121
N
EMOJTE NIKADA
ODUSTATI
J
edna stvar koju su mnogi od
nas primijetili gledajući
početnike u mnogim zanimanjima kao na primjer pjevače,
glumce, one koji se bave nekim
sportom, jeste činjenica da su
mnogi obeshrabreni jer ne uspiju
uvijek svi da postanu
profesionalci u onome što žele da
rade.
U većini slučajeva, kako
narodna izreka kaže, ako nam
nešto ne ide od ruke, lako
odustajemo, ali neka vas ova
priča potakne da ne odustajete
tako lako od svojih želja, ciljeva i
snova. Ma kako teško bilo.
Kad je Vaš život težak i
poteškoće se pojavljuju sa svih
strana, prirodno je osjećati se
potišteno.
Kako ste se osjećali kada ste
pali na ispitu? Kako ste se
januar/februar 2013.
osjećali kada vas je napustio
prijatelj ili prijateljica? Kako ste
se osjećali kada je vaš projekat
propao? Šta ste radili poslije
toga? Jeste li se povukli u
samoću i pokušali izliječiti svoju
tugu? Je li vas je to iskustvo
zaustavilo na putu kojim ste
krenuli?
Često nas neki nenadani
negativni događaj potpuno
promijeni. Udar koji dobijemo
izbaci nas iz ravnoteže i
povlačimo se, počinjemo živjeti
život u defanzivi i bijegu. Šta iza
toga ostaje? Široko more poraza.
O koliko god podjela pričali, na
svijetu postoji samo jedna
podjela ljudi: oni koji idu dalje i
oni koji odustaju.
Zato se nemojte miriti sa
situacijom u kojoj se nađete kao
gubitnik već tražite njene
37
pozitivne strane, pokažite svoju
unutrašnju snagu i živite
drugačijim životom. Samo to vas
može odvesti u budućnost kakvu
želite. Budite uporni. Nikada,
nikada, nikada nemojte odustati.
Ovo je divna priča koja će nas
podsjetiti kako Bog radi u našim
životima. Nadam se da će vas
ohrabriti.
Sa željom da ohrabri svog
mladog sina da napreduje u
sviranju klavira, majka ga je
odvela na koncert Paderevskog.
Nakon što su sjeli, majka je
primjetila svoju prijateljicu u
publici i krenula
je da je
pozdravi. Vidjevši da mu se
ukazala prilika da istraži čuda
koncertne dvorane, mali dječak je
ustao, prošetao i na poslijetku
pronašao vrata na kojima je
pisalo „ZABRANJEN ULAZ”.
Kada su se svjetla prigušila i
koncert trebao početi, majka se
vratila na mjesto i shvatila je da
je dijete nestalo. Odjenom,
zavjese su se razmaknule i svjetlo
je palo na impresivni Steinway
klavir na pozornici. Užasnuta,
majka je vidjela svoga malog sina
kako sjedi za klavirom i nevino
bocka po dirkama i pokušava da
odsvira „Blistaj, blistaj zvijezdo
mala”.
U tom trenutku, veliki klavir
majstor je došao na pozornicu,
brzo je prišao klaviru, te šapnuo u
38
dječakovo uho: „Nemoj prestati.
Nastavi svirati.” Tada, naginjući
se nad dječakom, Pederevski se
sagnuo i počeo svirati bas
dionicu.
Ubrzo je njegova desna ruka
zaobišla dječaka i na drugoj
strani dodala brzi obbligato.
Zajedno, stari maestro i mladi
početnik su pretvorili
zastrašujuću situaciju u divno
kreativno iskustvo. Publika je
bila hipnotisana.
Tako je i sa Bogom. Ono što
mi sami možemo postići je teško
primjetno. Mi dajemo sve od
sebe, ali rezultati nisu uvijek
lijepa melodija. Ali u rukama
Maestra, naše životno djelo može
biti predivno.
Sledeći put kada sebi zacrtate
neki podvig, slušajte pažljivo.
Moćićete čuti glas Maestra kako
šapuće u vaše uho: „Nemoj
prestati. Nastavi svirati.”
Osjetite Njegove nježne ruke
oko sebe. Znajte da su Njegove
snažne ruke tu da vam pomognu
pretvoriti vaše slabe pokušaje u
istinsko remek djelo.
Zapamtite, Bog ne zove
opremljene, već oprema pozvane.
On će uvijek biti tu da vas voli i
vodi prema velikim stvarima.
Preuzeto sa interneta
::
broj 121
P
RIHVAĆENOST U
U BOŽIJOJ PORODICI
P
ostoji jedan važan korak do
ostvarenja
potpune
prihvaćenosti: naći svoje mesto i
prihvaćenost unutar Božijeg
naroda. To znači da trebate naći
svoje mesto u Hristovom Telu.
Kao nanovorođeni hrišćani, nikada
nismo usamljeni pojedinci.
Dovedeni smo u odnos sa drugim
vernicima. Ti odnosi su jedan od
načina na koji se naša prihvaćenost
učvršćuje iz dana u dan. Sigurnost
u potpunu prihvaćenost od našeg
nebeskog Oca je prvi i najvažniji
korak. Pa ipak, prihvaćenost mora
naći svoje mesto i izraz i u
međusobnim odnosima vernika.
Hrišćani zajedno sačinjavaju jedno
Telo, dok je svaki pojedinac ud
toga Tela. Kao što je pisao i
apostol Pavle: ,,Jer kao što u
jednom telu imamo mnogo udova,
a svi udovi nemaju iste službe, tako
smo mi, mnogi, jedno telo u Hristu,
a s obzirom na pojedince, udovi
jedan drugome.” (Rim. 12:4-5).
S obzirom na to da smo udovi
jednog tela i da svaki od nas
pripada svima ostalima, ne
možemo nikada naći pravo
zadovoljstvo, ispunjenje i mir, bez
drugih udova.
,,Jer telo se ne sastoji od
jednoga uda, već od mnogih. Ako
noga kaže: 'Budući da nisam ruka,
ne pripadam telu', tim ne prestaje
januar/februar 2013.
pripadati telu. I ako uho kaže:
'Budući da nisam oko, ne
pripadam telu', tim ne prestaje
pripadati telu.” (1. Kor. 12:14-16)
Vi ste deo tela. Možda ste noga,
ili uho, ili oko. Pa ipak, nikada ne
možete biti kompletni bez ostatka
tela, baš kao što je i telo
nekompletno bez vas. Zbog toga je
veoma važno naći svoje mesto u
Telu.
,,Ne može oko reći ruci: 'Ne
trebaš mi!', ili opet glava nogama:
'Ne
trebate
mi!
‘Štaviše,
najpotrebniji su oni udovi koji se
čine najslabiji. I najvećim poštovanjem okružujemo one udove
tela koje smatramo za najneuglednije.” (1. Kor. 12:21-23)
Dakle, niko ne može reći
drugim vernicima: ,,Ne trebam
vas!” Mi svi trebamo jedni druge.
Bog je stvorio telo tako da svi
udovi budu međusobno zavisni. Ni
jedan ud ne može funkcionisati
sam za sebe. To važi za svakog od
nas. To se odnosi i na tebe. Ti
trebaš druge članove i oni trebaju
tebe. Kada nađeš svoje mesto u
Telu Hristovom, tj. u tvojoj
lokalnoj crkvi, tada će tvoja
prihvaćenost postati stvarno i
svakodnevno iskustvo.
Još jedna slika koju Novi zavet
nudi o hrišćanima, jeste slika
39
porodice. Svi smo mi, novozavetni
hrišćani, članovi jedne iste
porodice. Velika molitva koju je
Isus ponudio učenicima kao
model, počinje značajnim rečima:
,,Oče naš!” To nam govori dve
stvari. Prvo, imamo Boga koji je
Otac. To znači da smo prihvaćeni
direktno od Boga. Ali druga reč
je ,,naš”, ne ,,moj”, što nam govori
da smo članovi porodice, sa
mnoštvom druge dece. Naša
prihvaćenost postaje delotvorna,
samo onda kada nađemo svoje
mesto unutar porodice. Tada je
prihvaćenost dobila puni značaj u
našem
životu.
Poznajemo
vertikalnu prihvaćenost kod Boga i
horizonatalnu
prihvaćenost
u
Božijoj porodici.
,,Prema tome, niste više tuđinci
i gosti, nego ste sugrađani svetih i
ukućani Božiji.” (Efescima 2:19)
Mogućnost je isto tako, ostati
stranac i gost. Nikome se ne
sviđaju te reči. Doselio sam se u
Ameriku 1963. godine, ali
državljanstvo nisam primio sve do
1970. godine. Tokom sedam
godina bio sam stranac u toj
zemlji. Većina ljudi koji su postali
građani samim rođenjem, ne mogu
razumeti kako se čovek oseća kao
stranac.
Svakog januara morao sam da
popunim formular, dokazujući
time moje mesto boravka. Morali
su imati podatke o mom
prebivalištu, kako bi me u svako
doba mogli naći, posebno u slučaju
da me žele deportovati. Isto tako,
40
nisam imao pravo glasa na
izborima.
Ukoliko bih otputovao van
zemlje, po povratku sam morao
stati u poseban red, odvojen od
američkih državljana, kako bi
proverili moj pasoš. Tada bih, uz
pasoš, morao pokazati zelenu
kartu, kao potvrdu da sam stranac
sa privremenim boravkom u SAD.
Postoji dakle, konkretna razlika
i jasna podela između građana i
stranaca. Sve dok si stranac, ne
pripadaš stvarno jednom narodu.
Ipak Bog kaže: ,,Niste više stranci.
Vi pripadate ovde, vi ste ukućani,
deo moje porodice!” Sve to postaje
stvarnost, samo kada nađete svoje
mesto u porodici. Psalmista je
napisao: ,,Napuštene udomiće
Jahve.” (Ps. 68:7)
Da li se osećate napušteno?
Milioni ljudi su upravo takvi,
napušteni. Oni ne shvataju da je
Bog osigurao porodice za one
napuštene.
,,Sužnjima će pružiti srećnu
slobodu: buntovnici samo ostaše u
zažarenoj pustinji.” (Ps. 68:7).
Božiji je plan da vas dovede i
smesti u porodicu. Na taj način On
kida okove koji su vas sputavali i
pruža vam sreću i radost prave
slobode. Samo ljudi koji odbijaju
Božije gospodstvo i vladavinu,
ostaju u zažarenoj pustinji.
Možda se pitaš kako uopšte
možeš
postati
član
Božije
porodice? Možeš se priključiti
grupama koje nose razna imena,
broj 121
kao crkve, zajednice, misije i tome
slično. Ime nije presudno. Nije
uvek lako naći grupu gde ćete biti
stvarno prihvaćeni. U mojoj
knjizi ,,Bračni savez”, naveo sam
popis od devet oznaka zdrave
hrišćanske grupe, koje svako ko se
želi priključiti takvoj grupi mora
prepoznati:
1. Da li poštuju i uzvisuju Gospoda
Isusa Hrista?
2. Da li poštuju autoritet Pisma?
3. Da li ostavljaju prostora za
slobodno delovanje Svetog Duha?
4. Da li ispoljavaju topao i
prijateljski stav?
5. Da li nastoje svoju veru izraziti
na praktičan, svakodnevan način?
6. Da li međusobno grade bliske
odnose koji su dublji od pukog
posećivanja crkvenih službi?
7. Da li imaju razvijen pastoralni
rad i brigu oko legitimnih potreba
ljudi?
8. Da li su otvoreni za saradnju i
zajedništvo sa drugim hrišćanskim
grupama?
9. Da li se među njima osećate
udobno i opušteno, kao ,,kod
kuće”?
Ukoliko je odgovor na sva ili
barem većinu od ovih pitanja
potvrdan, tada ste blizu. Nastavite
tražiti Božiju mudrost, sve dok ne
primite konačno uputstvo od
Njega. Imajte na umu, s druge
strane, da nikada nećete naći
savršenu grupu.
Sada znate put kako izbeći
usamljenost i onaj užasan osećaj
da nigde ne pripadate. Postanite
januar/februar 2013.
deo živog organizma, živog tela.
Nađite svoje mesto i svoju
funkciju u lokalnoj crkvi i
doživećete ispunjenje.
Na kraju knjige ,,Bračni savez”,
naveo sam molitvu, kao predlog za
sve one koji žele naći svoje mesto
među Božijim narodom na zemlji.
Tu sam molitvu uvrstio i u ovu
knjigu. Ako ta molitva izražava
ono kako se vi osećate, pročitajte
je pažljivo i tada je izgovorite
svojim rečima. Na taj način, ona
postaje i vaša lična molitva.
Nebeski Oče, bio sam usamljen
i razočaran i to Ti sada priznajem.
Želim
,,boraviti
u
Tvojoj
kući“ (Psalam 84), biti deo
duhovne porodice iskrenih i
predanih vernika. Ukoliko u meni
postoje bilo kakve prepreke, molim
Te da ih ukloniš. Dovedi me do
grupe gde će ova moja čežnja biti
ispunjena i pomozi mi da nađem
svoje mesto među njima, kako bih
im mogao služiti. Molim ovo u
Isusovo Ime, amin.
Ukoliko ste iskreno molili ovu
molitvu, obećavam vam da će se
nešto dogoditi u vašem životu.
Bog će se pokrenuti. On će vam
dati novi smer i nove kontakte. On
će otvoriti nova vrata pred vama.
Izvešće vas iz te užarene pustinje i
ugraditi vas u svoju porodicu,
Njegovo Telo na zemlji.
_____________________________
Derek Prince
Iz knjige: Božiji lek za odbačenost
41
B
RATSTVO
I JEDINSTVO
MRTVA PAROLA BIVŠEG SISTEMA ILI MOGUĆA ŽIVA REALNOST?
N
a prostoru koji se nekad
zvao Jugoslavija i koji je
imao svoju, kako mnogi kažu
„svijetlu” istoriju u periodu od
1945. do 1991. godine, parola
„Živjelo bratstvo i jedinstvo
naših naroda i narodnosti” je bila
parola koja je govorila o tome
kako narodi
od Vardara do
Triglava žive u slozi, ljubavi,
miru i slobodi. Bila je to izjava
koja je imala za cilj reći, prije
svega ljudima u zemlji da trebaju
njegovati bratski odnos jedni sa
drugima i biti jedinstveni u ideji
zajedničkog života u sistemu, za
koje su tadašnji vlastodršci tvrdili
42
da je najbolji na svijetu.
Vjerovalo se da se uređenim sistemom i kvalitetnim životnim
standardom, moglo doći do zajedničkog cilja: imati prosperitetno i uređeno društvo u
kome bi pojedinci živjeli kao
braća.
Čitao sam ovih dana knjigu
„Znakovi pored puta” našeg nobelovca Iva Andrića. Privukao mi
je pažnju jedan kratki tekst, koji
promišlja i definiše ljudski karakter. U tom tekstu, ili bolje rečeno
promišljanju, spominje se Mostar, pa o tome gradu na Neretvi i
njegovim žiteljima pisac veli:
broj 121
„Kad čovek stigne s mrakom u
Mostar, pa se sutradan probudi ne
sa prvim zrakom, nego tek oko
sedam sati: on tada najbolje može
da oseti razliku između svetlosti
u Mostaru i na primer, one u Sarajevu. Svetlost je u Mostaru elemenat za sebe; ona je snažna,
živa, svuda prisutna, prodorna i
svirepa. Od nje su i ljudi ovde
vešti i racionalni i u isto vreme
hladni i bezobzirni.”
Andrić u svojoj književnoj
genijalnosti koristi svjetlost kao
izvor energije i elemenat koji
utiče na karakter ljudi u podneblju koje uzima za primjer.
Možemo se sa njim složiti ili ne,
ali posljednji rat je pokazao koliko su ustvari naši ljudi istovremeno i vješti i racionalni, a u
stvari hladni i bezobzirni. Nakon
godina u kojima su jugoslovenske parole sve manje zaživljavale
i postajale mrtvo slovo na papiru,
rodilo se u ljudima upravo nešto
suprotno. Hiljade života je uludo
izgubljeno, hiljade žena je silovane i mnogi su osakaćeni.
Raseljeni i osiromašeni ljudi su
tužna slika postratne bosanskohercgovačke svakodnevice.
Bosna i Hercegovina, nažalost,
najbolje svjedoči o silini groznog
januar/februar 2013.
rata (a kakav bi drugačiji mogao i
biti rat), koji se desio u bivšoj
Jugoslaviji. „Braća po ideji” odjednom su postali ljuti neprijatelji, a jedinstvo naroda i narodnosti se istopilo kao sladoled na
vrućem asfaltu. U čemu je
„štos”? U čemu je mana parole
koju sam spomenuo?
Čini se da je naš uvaženi nobelovac, uzevši za primjer Mostarce, ustvari propustio reći da
se ova konstatacija o karakteru
ljudi može primjeniti na cijeli
prostor naše zemlje, ili rekao bih
i na cijeli svijet. Svi narodi su, na
neki način „i hladni i bezobzirni”
i ta njihova hladnoća i bezobzirnost je u određenim istorijskim
momentima očitija nego inače.
Hladnoća se skoro pa odjednom
pretvorila u mahnitu i podivljalu
strast, a bezobzirnost se iskazala
u svome najcrnjem i najgroznijem obliku. Sjetimo se samo ratova od nastanka svijeta do
danas... ili sjetimo se priče o Kajinu i Avelju. Još bolje sjetimo se
priče o Adamu i Evi i vidjećemo
da je grijeh od samog početka uzrok zla koje se vijekovima šepuri
ovozemaljskom kuglom, sijući
nered i smrt čas tamo, čas ovamo.
Niko od ljudskog roda nije imun.
43
Današnje najnaprednije nacije i
zemlje su u određenom vremenu
bile „krvave do koljena”. Možda
o ovome Andrić nije razmišljao i
možda se ovom izjavom zamjerio
Mostarcima (u što sumnjam da
mu je bila namjera), ali je mene
naveo na razmišljanje i dao mi je
materijal da na osnovu njegove
izjave rasprostrem širu i dublju
priču o jedinom mogućem načinu
za ostvarivanje parole koje se i
danas mnogi nostalgično sjećaju.
Zašto širu i dublju?
Ne želim da se pravim pametniji od našeg jedinog nobelovca
ili da polemišem sa njim. Polemika sa mrtvim čovjekom je
ustvari nemoguća, ali mrtvi ljudi
koji su ostavili „živa” slova,
izazivaju na razmišljanja i nekome mogu dati povoda za
promišljanja u savremenom
trenutku.
Priča koju želim ispričati je
„šira i dublja” zbog veličine
osobe koja je glavni lik u cijeloj
priči. Ta osoba je Isus Hrist. I
upravo Njegova, Hristova priča je
usmjerila moj život u sasvim
drugom smjeru od onoga kojim
sam išao. Ustvari, čitajući Riječ
Božiju, promišljajući o njoj,
saznao sam i spoznao da su svi
44
ljudi „sagrješili i tako lišeni
slave Božije”, kako kaže sveti
apostol Pavle u poslanici
Rimljanima 3:23. Upravo tako,
sviđalo se to nekome ili ne, svi
smo u istom problemu. Ovaj
problem samo Hrist može razriješiti i niko drugi. Tu ne pomaže
ni pamet ni filozofija, ni obrazovanje ni ime. Kada sam se pokajao za svoje grijehe i primio
Hrista kao svog Spasitelja i Gospoda, odjednom su mnoge stvari
u mom životu postale kristalno
jasne i svjetlost je obasjala tamne
strane moje ličnosti. Ta svjetlost
kojom Hrist obasjava svoje
vjerne, ista je za mene i za sve
ljude koji su živjeli ili će živjeti
„sve do kraja svijeta” (Matej
28:20). Ta svjetlost, od grešnih
(hladnih i bezobzirnih, visokih i
niskih, bogatih i siromašnih...),
čini svoj narod koji je čist pred
Stvoriteljem neba i zemlje. To je
narod koji je očišćen od grijeha i
koji je jedno u Njemu, u Hristu
Isusu.
Prije dvije godine imao sam
privilegiju služiti u dva gradića u
Austriji, nadomak švajcarske
granice. Na jutarnjoj službi sam
bio prijatno iznenađen posjetom
grupe vjernika iz bivše Jugobroj 121
slavije koji se sastaju u crkvi u
Švajcarskoj. Oni su čuli da dolazi
jedan propovjednik iz Bosne i
Hercegovine, pa su željeli čuti,
vidjeti i uvjeriti se da je Bogu sve
moguće. Mislim ovdje na sebe i
čudo kojim me je Gospod spasio
i poveo sa Sobom. Uvijek kada
razmišljam kako sam došao do
spoznaje Hrista, vidim da je to
samo Njemu bilo moguće, da od
propalog slučaja i svoga
mrzitelja,
podigne sebi
propovjednika. Slava i čast
Njemu, Gospodaru i Kralju moga
srca.
Bila mi je posebna čast vidjeti
braću koji su upoznali Hrista i
zajedno ga proslavljaju u jedinstvu daleko od svoje domovine.
Međutim, rano ujutru, ja sam dobio tešku alergijsku reakciju od
losiona poslije brijanja i cijeli
vrat mi se zacrvenio. Svrab je
postao nesnosan. U prostoriji u
kojoj smo imali jutarnju službu
bilo je veoma vruće i što od alergije što od vrućine, ja sam se
preznojavao kao u sauni. To mi je
još više stvaralo muku u tijelu i
tjeralo me da pobjegnem pod
hladan tuš i da tamo ostanem...
Gospod je ipak imao milosti sa
mnom i ja sam nekako dovršio
januar/februar 2013.
propovijed. Poslije propovijedi,
prišao mi je jedan brat i vidjevši
moj problem rekao je da će on
probati da nađe kremu koja bi mi
pomogla. Pitao sam ga gdje će mi
je donijeti, a on je rekao da će
cijela ekipa koja je došla na jutarnju službu biti kod njega u
gostima i da će popodne ponovo
doći da čuju moju propovijed u
drugome gradu, tridesetak kilometara od mjesta gdje smo bili
tog jutra!
Slava Bogu za sve to, ali ja
sam se pitao hoću li uopšte
preživjeti taj dan ili ću od silnog
svraba poderati kožu na svom
vratu i tako biti nesposoban da
služim. Milošću Božijom,
preživio sam vreli dan. Uveče
sam došao u zajednicu, gdje me
je čekao moj prijatelj i brat koji
mi je donio neku kremu i sprej.
Sada se sjećam da ga tada nisam
ni upitao kako je nabavio lijekove. Apoteke su u Austriji
nedjeljom zatvorene, a sumnjam
da je mogao imati baš taj lijek u
rezervi. Vjerojatno se odvezao u
neki veći grad, potražio dežurnu
apoteku i kupio lijek za mene. To
je bio brat, koji je takođe došao iz
Bosne i Hercegovine, ali bili smo
različitih nacionalnosti. Štaviše,
45
taj brat je bio aktivni vojnik cijeli
rat i za vrijeme rata je mrzio
druge nacije. Poslije rata se zaljubio u svoju današnju suprugu i
došao u Austriju. Supruga je prva
upoznala Hrista, a on se protivio
svemu. On je bio „ponosni pripadnik svoga naroda” i nije ni
pomišljao da izda ,,vjeru pradjedova”. Međutim, milost Božija
ga je obasjala i on je danas „dio
Božijeg naroda”. On danas voli
da pomaže vjernima i da sluša o
Bogu. Voli čitati o Bogu i voli
sve ljude jer su stvoreni ,,na sliku
Božiju”.
Zato je ova priča i dublja i šira od
one koja je obojena predrasudama o svjetlosti koja, utiče na
ljudski karakter, ili od priče kako
društveno uređenje može dovesti
do toga da ljudi budu braća i da
budu jedno. Parola o bratstvu i
jedinstvu je potekla iz države u
kojoj se vjerovalo da se uređenim
sistemom, kvalitetnim životnim
standardom i jednakošću za sve,
moglo doći do zajedničkog cilja:
prosperitetnog i uređenog društva
u kome bi pojedinci živjeli kao
braća i bili jedno. Ja mislim da to
nije moguće.
Danas je on moj, a ja njegov
brat i mi smo jedno u Hristu.
Istina je da samo Hrist može
spojiti „naše” i „njihove”, crne i
46
broj 121
bijele, bogate i siromašne, kapitaliste i robove, „jer nema razlike
između Jevreja i Grka; isti je Gospod sviju, bogat za sve one koji
ga zazivaju.” (Rim. 10:12).
Isto svjetlo Gospodnje obasjava i one u Sarajevu i one u Mostaru i u one Banjoj Luci i one u
Beogradu, Zagrebu, Skoplju,
Ljubljani, Splitu, Novom Sadu i u
mome gradu Bugojnu. Dokaz za
to su moja braća i sestre, različitih imena, različitih naroda i
narodnosti. Svi tako različiti, u
svojim zajednicama slave istoga
Boga - Isusa Hrista, mole se u
jednom duhu i pomažu jedni
drugima.
ljubav i oni su danas djeca
Božija.
„Narod koji nije moj narod s
pravom ću nazvati svojim narodom, i nedragu dragom, i tako će
se dogoditi da će na istom mjestu
gdje im je rečeno: ‘Vi niste moj
narod’, s pravom biti prozvani
sinovi živoga Boga” (Rim. 9:26)
Samo tako je ova komunistička parola koja je umrla sa
nestankom Jugoslavije, danas
moguća i živa realnost. Sve ovo
je moguće jedino u Hristu Isusu.
Ne samo u našoj zemlji i ne samo
u našoj bivšoj zemlji, nego svugdje širom zemaljske kugle.
Narod koji je do juče bio
razdvojen i dalek, spaja Hristova
______________________
Nermin Begović, Bugojno
Kako je lijepo i krasno kad braća žive zajedno!
Kao dobro ulje na glavi, koje se stače na bradu
Aronovu, koje se stače na skut od haljine njegove;
Kao rosa na Ermonu, koja slazi na gore Sionske.
Jer je ondje utvrdio Gospod blagoslov i život dovijeka.
É
PSALAM 133
januar/februar 2013.
47
P OUKA
O VASPITANJU
I
mao sam 16 godina i živio sam
sa roditeljima, na institutu koji
je osnovao moj otac u Južnoj
Africi, u središtu šećerne
plantaže, oko 30 kilometara od
grada Durbana. Živjeli smo
duboko u unutrašnjosti zemlje i
nismo imali komšije, tako da smo
se dvije sestre i ja uvijek radovali
odlascima u grad i posjetama
prijateljima, ili odlasku u
bioskop.
Jednoga dana me je moj otac
zamolio da ga odvezem u grad
gdje se održavala jednodnevna
konferencija. Ja sam na to
pristao sa velikom radošću.
Budući da sam išao u grad gdje je
trebalo da provedem cijeli dan,
majka mi je dala listu namirnica
koje su nam bile potrebne. Otac
48
me je zamolio da se pobrinem za
neke sitnije i jednostavne
poslove, kao na primjer da
odvezem auto na redovan servis.
Kada sam odvezao oca tog jutra,
rekao mi je: „Nađimo se ovdje u
17 časova i ići ćemo kući
zajedno.”
Nakon što sam na brzinu
poobavljao sve zadatke, otišao
sam u najbliži bioskop. Toliko
sam bio zaokupljen filmskim
programu, u kojem je glavnu
ulogu igrao Džon Vejn, da sam
izgubio pojam o vremenu. Bilo je
već 17.30 kada sam se sjetio
dogovora sa ocem. Dok sam
otišao u servis i preuzeo auto, te
odjurio do mjesta gdje smo se
otac i ja trebali naći, bilo je već
18 časova.
broj 121
Zabrinuto me je upitao: „Gdje
si do sada?”
Bilo me je sram reći da sam
gledao vestern film pa sam
odgovorio: „Auto nije bio gotov,
pa sam trebao čekati.”
Nisam znao da je on već zvao
servis. Kada me je uhvatio u laži
rekao mi je: „Nešto nije bilo
ispravno u mom odgoju prema
tebi što ti nije dalo dovoljno
samopouzdanja da mi kažeš
istinu. Kako bih vidio o čemu se
radi i gdje sam pogriješio,
umjesto autom pješačiću 30 km
do kuće i putem razmišljati o
tome!”
Otac se obukao i obuo cipele
te krenuo koračati u smjeru kuće.
Već se bilo smrklo, putevi su bili
neosvjetljeni, a put uglavnom
neasflatiran. Nisam ga mogao tek
tako ostaviti, pa sam tako pet i po
sati vozio iza njega posmatrajući
svoga oca kako prolazi agoniju
zbog glupe laži koju sam izrekao.
Tada sam čvrsto odlučio da
nikada više neću lagati.
Često se sjetim te zgode i
pitam se u čudu da me je kojim
slučajem kaznio na način na koji
mi kažnjavamo svoju djecu, da li
bih uopšte naučio svoju lekciju.
Ne vjerujem... Bio bih kažnjen i
malo bih patio, te bih ponovo
napravio istu stvar. Ali ova jedna
nenasilna lekcija bila je toliko
snažna, da je ostala svježa u mom
sjećanju kao da se dogodila juče.
l
Opraštanje je napuštanje mog
prava da te mrzim zbog toga što
si me povrijedio.
______________
Dr. Arun Gandi
ČEMU NAS NE UČE ŠKOLE
Razmišljao sam o spisku stvari kojima nas ne uče u školama.
•
•
•
Ne uče nas kako da volimo nekoga.
Ne uče nas kako da budemo bogati ili siromašni.
Ne uče nas kako da nastavimo sa životom kada nas napusti neko
drag.
• Ne uče nas kako da znamo šta se krčka u glavi drugog čovjeka.
• Ne uče nas šta da kažemo nekome ko umire.
Ne uče nas mnogim stvarima koje su istinski vrijedne poznavanja.
Nil Gejman
januar/februar 2013.
49
CRKVA U VRANJU
“Kako je lepo i kako je krasno
kad sva braća žive zajedno!”
Psalam 133:1
U
Vranju su dugo vremena
postojale dve pentekostne
crkve koje su živele i delovale
odvojeno i u neslaganju: PEC
Zajednica Roma i PEC Emanuel.
Od 1999. do 2012. godine su
koristili različite prostorije.
Postojala je obostrana čežnja da
telo Hristovo u Vranju bude u
jedinstvu, što se nedavno i
dogodilo.
Vođstvo crkve Zajednica
Roma su bili: Nenad Bektašević,
50
Dalibor, Samir i Demiran
Jašarević, Sebastijan Kadrijević,
Miki Ajredinović i Severđan
Zenković .
Vođstvo crkve Emanuel su
bili: Januš Sajdijević, Vladimir
Idić, Ivica Šainović, Saša
Redžepović i Avdija Jašarević.
Želimo sa vama da podelimo
radost i javimo dobru vest da smo
sada ujedinjeni pred Gospodom i
da je On iscelio naša srca.
Dana 15. septembra 2012. smo
imali prvu zajedničku službu i
bilo je prisutno oko sto vernika, a
tu su bili i naša braća i sestre iz
broj 121
Leskovca: Stanko Stanković,
Šerif Bakić, Elza Stanković,
Bratislav Đorđević i brat
Miroslav Fic iz Silbaša. Svi oni
su govorili o jedinstvu kao o
vrlini hrišćana. O istoj temi su
govorili i starešine ujedinjene
crkve: Nenad Bektašević, Ivica
Šainović, Avdija Jašarević i
đakon Samir Jašarević.
Naša vizija je da Reč Božija
zasvetli u svakom domu i u
svakoj ulici u Vranju. Znamo da
smo ujedinjenjem napravili
ispravnu odluku i da će na taj
način ime Božije da se proslavi
na jugu Srbije; da će evanđelje da
se širi i da će mnogi da prime
Isusa Hrista.
Zahvaljujemo se svima koji su
se molili i dalje se mole za nas u
Vranju. Dobro ste došli da nas
posetite i vidite šta Bog radi u
Vranju i okolini.
Ova generacija je molila i
doživela da vidi ujedinjenje i
zajednički rad. Zahvaljujemo
Bogu za jedinstvo Romske crkve
u Vranju. Ovo je veliko
svedočanstvo.
“Da svi budu jedno kao sto si
ti Oče u meni i ja u tebi, da i oni
u nama budu jedno, da poveruje
svet da si me ti poslao.”
Jovan 17:21
Draga braćo i sestre, molimo
vas podržavajte nas u molitvi u
našem zajedničkom radu na
širenju Radosne vesti, kao i za
potrebe nove crkvene zgrade u
gradu Vranju.
_________________
Starešinstvo PEC Vranje
O MISLIMA
Z
amislite da su misli kao kapljice vode. Ako stalno ponavljate
iste misli, stvarate ogromnu količinu vode. U početku je to mala
barica, pa bara, pa jezero i na kraju - okean. Ako su vam misli
negativne, možete se utopiti u moru vlastite negativnosti. Ako su
vam misli pozitivne, možete plivati u okeanu Života.
Louise Hay
januar/februar 2013.
51
VRIJEDNOST ŽIVOTA
H
rišćanstvo propovijeda o
carstvu nebeskom, vječnom
životu i prolaznosti
ovozemaljskog života. Ipak,
životu pridaje veliku važnost.
Često se u hrišćanskoj literaturi
sreće izraz svetinja života. Život
je sam po sebi svetinja. Već na
prvim stranicama Biblija govori
da je čovjek stvoren prema
obličju Božijem: „Na svoju sliku
stvori Bog čovjeka, na sliku
Božju ga stvori” (1.Moj. 1,27a),
ali ga učini „malo manjim od
Boga” (Ps. 8,6). Iz tog razloga
teologija čovjeka tretira kao biće
koje je stvoreno od Boga, kome
je On darovao život u prolaznom
vremenu, za koje se očekuje da
će pronaći put povratka Bogu.
Čovjeku je ukazano ogromno
povjerenje, koje je u isto vrijeme
i velika odgovornost. Nama su
povjereni ne samo sopstveni
životi, već i životi bližnjih, da se
brinemo za njih.
Važnost života se vidi u zapovijesti: „Ne ubij!” (2.Moj.
20,13). Novi zavjet takođe govori
o vrijednosti čovjekovog života.
Hrist je slika Božija (2. Kor. 4,4),
a hrišćani su oni koje je Otac
predodredio da budu suobličeni
slici Sina Njegova (Rim. 8,29).
52
Ovo je najočiglednije u
Novom zavjetu, u planu spasenja
i otkupljenja koji je ostvario Isus,
žrtvujući se na krstu. Bog Otac je
za čovjeka pripremio spasenje i
tu se vidi čovjekova vrijednost i
dostojanstvo, koji mu pripadaju
sve od začeća, nezavisno od
okolnosti. Isus Hrist je sproveo
taj plan u djelo, a Sveti Duh nam
pomaže u konačnoj realizaciji
svega toga u našim životima.
Vrijednost ljudskog života ne
temelji se na njegovom zdravlju,
inteligenciji, korisnosti, niti u
čemu drugom. Čovjekova vrijednost i dostojanstvo su u tome da
je stvoren na sliku Božju.
______________________
Branko Erceg, Banjaluka
broj 121
BOG ZA PULTOM
N
eka je žena sanjala da je
ušla u veliku trgovinu i tu
je, na svoje ogromno iznenađenje, vidjela Boga za pultom.
„Šta prodaješ?”, upitala je.
„Sve što ti srce
odgovorio je Bog.
zaželi,”
Žena je jedva povjerovala u to
što je čula i odlučila je da zatraži
sve ono najbolje što ljudsko srce
može zaželjeti.
„Hoću mir za dušu, ljubav,
radost, sreću, mudrost, slobodu
januar/februar 2013.
od straha...”, reče žena. Potom,
nakon kratkog razmišljanja,
dodala je:
„Ali ne samo za mene, već za
svakoga na svijetu.”
Bog se nasmijao.
„Mislim da si me pogrešno
shvatila, draga moja”, rekao je
On.
„Ovdje ne prodajemo plodove.
Samo sjemena.“
::
53
SE NOSITI
KAKO
SA SVAĐOM ?
Prva faza ljutnje traje 20
minuta, poslije je sve uredu.
to je gnjev jači, to je razum
slabiji, te se informacije sve
manje logički obrađuju. Ljutita
osoba tako sipa otrov bez
razmišljanja. Ono što kaže u
ljutnji nema nikakve veze sa
činjenicama nego isključivo sa
emocijama - prije svega strahom,
frustracijom i slomljenim egom.
Š
Eksplozivnu situaciju dodatno
komplikuje to što u trenutku
bijesa ljudi ne prihvataju
opravdanja, objašnjenja ni
rješenja. Fokusirani su na same
54
sebe i ono što imaju da kažu.
Stoga je svaki pokušaj razumnog
razgovara s gnjevnom osobom
osuđen na propast.
Nakon izliva bijesa, tijelu
treba oko 20 minuta da se vrati u
normalu. Poruka je jasna, kad je
glava sagovornika usijana, vaša
mora ostati hladna - dajte mu
vremena da se smiri.
Upravo su smirenost i
strpljenje osnova djelotvorne
strategije upravljanja bijesom.
Imajte na umu da ljutita osoba
traži rat, te vas optužuje samo
kako bi izazvala reakciju.
Ne upuštajte se razgovor s
osobom koja se dere. Ako se
približi, povećajte razmak, a na
bujicu riječi odgovorite tek sa
pokojom „kapljicom” ili mudro
ćutite.
ignorisanjem postaju gubitnici.
Pobijediti možete baš
isključivanjem, jer širenjem
emocionalnog i fizičkog prostora
postajete nedodirljivi i
preuzimate kontrolu.
Prije nego što ljutnja nađe
„ventil”, nema ni rješenja
Svjesno ili ne
Prvi korak u izlazu iz začaranog
kruga bijesa je da nikad ne
očekujete da ljutita osoba
racionalno reaguje. Prije
razumnog razgovora o problemu
i rješenjima, sačekajte da ljutnja
pronađe „ventil” te da se izduva,
jer tek tada će osoba postati
otvorena.
Imuni na provokacije
Posvađanima se čini važnije
pobijediti nego pronaći rješenje.
Maska
Nasilnici su preopterećeni i
uplašeni, što skrivaju iza prijetnji,
vrijeđanja i galame.
Hlađenje
Što je „ljutko” glasniji, to vi
govorite tiše. Tako ćete ga
prisiliti da snizi ton.
Mnogi odgovaraju na provokacije
gnjevne osobe jer misle da
____________
Izvor: 24 sata
Glavna svrha vaspitanja nije da te uči zaraditi hljeb, nego učiniti
svaki zalogaj slađim. (James Angell)
Ko se više ne sjeća j asnosvog djetinjstva, taj nije dobar odgajatelj.
(Ebner-Eschenbach )
Dajemo savjete, ali pružamo li dobar primjer?
(La Rochfoucauld)
Vaspitanje je važnije od obrazovanja! Odgajati - ne sudiju, ne
broj čovjeka!
121
vojnika, nego
(Jean-Jacques Rousseau)
Vaspitanje razvija sposobnosti, ali ih ne stvara.
(Voltaire)
Svaki čovjek treba odgajati samog sebe, do posljednjeg daha.
(Massimo D'Azeglio)
januar/februar 2013.
55
H ATIKVAH
je nacionalna himna Izraela, znači “nada” i označava 2000 godina
dugu borbu Izraelskog naroda da se vrati u svoju postojbinu.
Dok u našim grudima
Jevrejska duša još uvek žudi,
Okrenuta ka istoku,
Oko još uvijek gleda prema Sionu.
Naša nada još nije izgubljena,
Dve hiljade godina stara nada,
Biti slobodan narod u našoj Domovini,
U zemlji Siona i Jerusalimu.
(slobodan prevod)
N
aslov himne Ha-tikvah, u
prevodu znači „nada”.
Tekst je napisao Naftali Herz
Imber (1856 - 1909), koji se u
Zemlju Izraela (tada podijeljenu
u nekoliko sandžaka i vilajeta
Osmanskog Carstva) 1882.
godine preselio iz Galicije.
Muziku je preradio Samuel
Cohen, imigrant iz Moldavije,
prema Smetaninoj „Vltavi”, a
koja je djelimično utemeljena na
skandinavskoj narodnoj pjesmi.
Hatikva izražava nadu
jevrejskog naroda da će se
jednom vratiti u zemlju svojih
predaka, kao što je prorečeno u
Bibliji. Jevrejski je narod
napuštao, ili bio proganjan iz
Izraela u nekoliko navrata posebno iza 70. godine (uništenje
56
drugog hrama te, u većem broju
tokom i nakon arapskih osvajanja
u 7. vijeku, ali je uvijek jedan
njegov dio ostajao u Izraelu centri su im bili u Jerusalimu i
Hebronu.
Za vrijeme progonstava,
Jevreji su se u svojim molitvama
okretali prema Jerusalimu, slavili
praznike prema jevrejskom
kalendaru (koji se poklapa s
godišnjim dobima u Izraelu) i
završavali svoje praznike s
nadom da će ih iduće godine
proslaviti u Jerusalimu (ha-šana
ha'baa birušalajim / dogodine u
Jerusalimu).
Sion je sinonim za Izrael i
Jerusalim.
::
broj 121
N AŠ IDENTITET
Naš identitet u Isusu, koji možemo da ispovijedamo kako bismo
podsjetili sebe i opomenuli neprijatelja na to ko smo, šta imamo i
kome pripadamo:
⇒
⇒
⇒
⇒
⇒
⇒
⇒
⇒
⇒
⇒
⇒
⇒
⇒
Ja sam ljubljeno dijete Božje! (1. Jovanova 3,1-3)
Bog je moj dobri Otac! (Matej 6,9)
Bog me vječno ljubi! (Jeremija 31,3)
Bog me potpuno prihvata! (Efescima 1,6)
Bog me je istrgnuo iz vlasti tame i prenio u svoje kraljevstvo
ljubavi! (Kološanima 1,13)
U Njemu imam otkupljenje i oproštenje grijeha! (Kol. 1,14)
Ispovijedam da je Isus Hrist Spasitelj svijeta i moj lični Spasitelj!
Riječ koja je tijelom postala i nastanila se među nama! (Jov. 1,14)
On je došao da uništi djela đavolska! (1. Jov. 3,8)
Razoružao je svu neprijateljsku vlast! (Kološanima 2,15)
Izjavljujem pred cijelim svemirom,
ljudima i anđelima,
pred svim stvorenjima malim i
velikim i pred svim paklenim
bićima, da je Isus Hrist moj
Gospodar ! (1. Kor. 12,3)
Pozvan sam da budem svjetlo
svijeta i so zemlje! (Mat. 5,13-14)
Rođen sam od Boga i Zli me se ne
dotiče! (1. Jov. 5,18)
::
januar/februar 2013.
57
PRIHVATI ISUSA
Ako još ne poznaješ Isusa Hrista kao svog Spasitelja i Gospoda
Isus kaže:
„Ja sam vrata, ako ko uđe kroz mene, biće spasen.” Jovan 10,9a
Biblija kaže:
„Svako ko prizove ime Gospodnje biće spasen.” Rimljanima 10,13
„Dragi Gospode, ja vjerujem u Tebe. Vjerujem da si poslao svoga
Sina da umre na krstu za moje grijehe, da je On sahranjen i da je
vaskrsnuo treći dan, baš kao što je i napisano u Bibliji. Kajem se za
stvari koje sam učinio a koje su Te povrijedile. Molim Te oprosti mi
moje grijehe. Molim Te dođi u moje srce i u moj život. Očisti me i
pomozi mi da živim ispravno. Želim da se i moje ime nađe zapisano
u knjizi života. Priznajem da si Ti moj Gospod i Spasitelj. Molim Te
ispuni me Svetim Duhom kao što si obećao u Svojoj Riječi. Hvala Ti
Gospode. U ime Isusa Hrista. Amin.”
Moli ovu molitvu u vjeri
i Isus će postati tvoj Spasitelj i Gospod.
58
broj 121
Bog nam je utočište i sila, pomoćnik,
koji se u nevoljama brzo nalazi.
Zato se nećemo bojati, da bi se zemlja pomjestila,
i gore se prevalile u srce morima.
Neka buči i kipi voda njihova,
nek se planine tresu od vala njihovijeh;
Potoci vesele grad Božji, sveti stan višnjega.
Bog je usred njega, neće se pomjestiti,
Bog mu pomaže od zore.
Uzbučaše narodi, zadrmaše se carstva;
ali on pusti glas svoj i zemlja se rastapaše.
Gospod nad vojskama s nama je,
branič je naš Bog Jakovljev.
Hodite i vidite djela Gospoda,
koji učini čudesa na zemlji,
Prekide ratove do kraja zemlje,
luk prebi, koplje slomi, i kola sažeže ognjem.
Utolite i poznajte da sam ja Bog;
ja sam uzvišen po narodima, uzvišen na zemlji.
Gospod nad vojskama s nama je,
branič je naš Bog Jakovljev.
______________
PSALAM 46
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
0
File Size
4 877 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content