KOL’KO NAS, BA, IMA!?
A GDJE SMO MI?
INTERVJU: DŽEVAD HODŽIĆ
MILANOVIĆ NE ŽELI BITI TUTOR, ALI…
NA TRAGU FILMA ANGELINE JOLIE
DVIJE NEPOMIRLJIVE PARADIGME?
DUHOVNO-INTELEKTUALNI WELLNESS
STVARANJE I PRIRODA ČOVJEKA
IMPRESUM I SADRŽAJ
SADRŽAJ
UVODNIK
Kol’ko nas, ba, ima!? .................................................. 3
ISSN 1334-5052
PREPORODOV JOURNAL
mjesečnik KDBH “Preporod”
Izdavač:
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske
“Preporod”
Glavni urednik:
Ismet Isaković
Zamjenik glavnog urednika:
Filip Mursel Begović
Redakcija:
Amina Nanić
Mirza Mešić
Sena Kulenović
Edis Felić
Ajka Tiro Srebreniković
Edina Smajlagić
Suradnici:
Avdo Huseinović (BiH)
Edin Tule (BiH)
Bedrudin Brljavac (BiH)
Helena Anušić (Rijeka)
Faris NANIĆ (Zagreb)
Asim ČABARAVDIĆ (Pula)
Adresa:
Preporodov Journal
Vukovarska 235, 10000 Zagreb
Telefon/faks:
+385 (0)1 48 33 635
e-mail:
[email protected]
[email protected]
[email protected]
web: www.kdbhpreporod.hr
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Otac bi bio ponosan na mene ...................................... 4
A gdje smo mi? ......................................................... 6
Stanje u Islamskoj zajednici ........................................ 7
Srebrenički genocid ................................................... 8
Kur’anske teme ....................................................... 10
Smijeh za praznik .................................................... 11
HRVATSKA
Deficit veći od planiranog? ........................................ 12
Šoa akademija ......................................................... 14
INTERVJU – DŽEVAD HODŽIĆ
Neprincipijelna evropska politika prema BiH ................ 15
BOSANSKI BAROMETAR
Milanović ne želi biti tutor, ali… ................................ 18
Na tragu filma Angeline Jolie .................................... 21
Dvije nepomirljive paradigme? ................................... 24
IZ SVIJETA
Zona sumraka ......................................................... 26
KULTURA
Alaj-beg se na jezero sprema ................................... 30
Vrijedna monografija ................................................ 31
Ljepota iranske umjetnosti ....................................... 32
PRIČE IZ BOSNE
Crni labud ............................................................... 33
POVRATAK U BUDUĆNOST
Duhovno-intelektualni wellnes ................................... 35
ŽIVJETI ISLAM
Stvaranje i priroda čovjeka ....................................... 38
Žiro-račun:
ZABA 2360000-1101441490
Devizni račun:
SWIFT ZABA HR 2X: 70300-280-3755185
Cijena: 15 kuna
Pretplata:
RH
100 HRK godišnje
BiH 30 KM godišnje
Svijet 20 E godišnje
Tisak:
mtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica
Tiskano uz financijsku potporu iz
Državnog proračuna Republike Hrvatske
putem Savjeta za nacionalne manjine
Republike Hrvatske
Na naslovnoj stranici: Kula motrilja
u Novom Pazaru (foto: Nedžib Vučelj)
2
PREPORODOV JOURNAL 138
UVODNIK
Uvodna riječ
Kol’ko nas, ba, ima!?
Jeste li znali da je popis stanovništva u Indiji pokazao da više kućanstava ima telefon nego WC? Prema podacima Državne agencije za statistiku, 47% indijskih kućanstava ima WC, a 63% posjeduje
telefon, uglavnom mobilni. Posebno su kritične tri najnerazvijenije
indijske regije – Jharkhand, Orisse i Biharu, u kojima između 75-77%
stanovništva nema kupatilo i toalet. “Obavljanje nužde na otvorenom je veliki problem jer to radi gotovo polovica stanovništva. To je
posljedica kulturnih i tradicionalnih običaja, kao i nedostatak obrazovanja”, rekao je službenik zadužen za popis novinarima, kojima je
taj podatak bio posebno zanimljiv i indikativan. Popis je pokazao da
se indijska telekomunikacijska revolucija brzo raširila kroz društvo,
dok su glavni proizvodi neophodni za očuvanje zdravlja i održavanje
higijene i dalje rijetkost. I pored toga, samo 3% domova imaju računala s pristupom internetu. Nadalje, popisom je utvrđeno da 30%
kućanstava nema struju, a 36% vodu u kući, pa je moraju donositi
izvana, često i s udaljenih mjesta. Oko 63% Indijaca koristi štednjake
na drva za kuhanje. Najpopularniji oblik zabave je gledanje TV-programa, pri čemu samo 47% kućanstava posjeduje televizor.
Možda se pitate zašto su ti podaci toliko važni da se nađu na
početku uvodnog teksta “Preporodovog Journala”. Za bošnjačku
nacionalnu manjinu vjerojatno previše nisu, ali su zanimljivi kao
komparacija ozbiljnosti pristupa popisu stanovništava i kućanstava
u Hrvatskoj koji je održan prije skoro godinu dana, u travnju 2011.
A on je za Bošnjake u RH bio izuzetno važan. Popis stanovništva
u Indiji je također održan prošle godine – rezultati su obavljeni,
predmet su brojnih analiza i podloga za strateško planiranje razvoja indijskog obrazovnog sustava, industrije i tko zna čega sve ne.
Iako Indija ima čak oko 1,2 milijarde stanovnika i oko 330 milijuna
kućanstava, popis je uredno napravljen, a rezultati u primjerenom
roku obrađeni i prezentirani javnosti. A kakva je situacija u Hrvatskoj, zemlji koja ima oko 300 puta manje stanovnika i barem 220
puta manje kućanstava – i u kojoj su miševi počeli vršiti “statističku
obradu podataka”. Ne radi se o metafori, već o golim činjenicama
koji, između ostaloga, pokazuju odnos države Hrvatske – prijašnje
i sadašnje vlasti – prema tako važnom projektu. Pođimo redom…
Krajem svibnja 2011. Državni zavod za statistiku RH objavio je
preliminarne rezultate koji su pokazali da u Hrvatskoj živi oko 4,29
milijuna stanovnika i malo više od 1,5 milijuna kućanstava. Tada
je ravnatelj DZS-a najavio da će konačni rezultati, koji će pokazati
vjersku, etničku, obrazovnu, demografsku i drugu strukturu (broj
članova kućanstava, opremljenost stanova i slično), biti objavljeni tokom sljedeće godine. Posebno je istaknuto da će nacionalna i
vjerska struktura stanovništva, koja je politički najzanimljivija, biti
objavljena u prvoj polovici 2012. godine. Već su tada hrvatski novinari, uspoređujući preliminarne rezultate s popisom birača iz siječnja
2010. godine, iz drugog kruga predsjedničkih izbora, uočili značajne
brojčane nelogičnosti: država od 4,29 milijuna stanovnika ima čak
4,09 milijuna birača. To znači da maloljetnika i osoba s oduzetom
poslovnom sposobnošću ima samo 200.000, što je i na prvi pogled
apsolutno netočan i nelogičan podatak. Pritom je u čak osam županija broj birača veći od broja stanovnika. Bilo je potpuno jasno da su
birački popisi nepouzdani i netočni ili, kako reče jedan novinar, “u
rasulu i potpunom kaosu”. O kakvim se problemima radi ne mali broj
PREPORODOV JOURNAL 138
pripadnika bošnjačke nacionalne manjine mogao je na svojoj koži
osjetiti prilikom prethodnih parlamentarnih izbora, kada nisu mogli
glasati za svoga kandidata u XII manjinskoj izbornoj jedinici.
Bošnjaci su, sigurni smo, grupacija stanovništva u Hrvatskoj koja
s najvećim nestrpljenjem očekuje cjelovite rezultate popisa stanovništva iz 2011., ponajviše stoga kako bi vidjeli koliko je (i da li je) smanjen debalans iz popisa od prije 10 godina: Bošnjaci (20.755) / “Muslimani” (19.677). A mogli bismo se itekako načekati, bez obzira što
se prema Zakonu o popisu stanovništva svi prikupljeni statistički materijali moraju obraditi i objaviti do kraja 2012. godine. Iako je veliko
pitanje, što ističu dobri poznavatelji materije, čemu i kome podaci
stari godinu i pol ili dvije uopće mogu služiti. Kao svojevrsna bomba
odjeknuo je članak u riječkom “Novom listu” i nekoliko TV-priloga
objavljenih tokom veljače 2012. o problemima s uskladištavanjem
popisnih obrazaca i obradom podataka. Strukturnu analizu podataka
prošlogodišnjeg popisa stanovništva, koji je koštao oko 175 milijuna
kuna i odvijao se pod geslom “Jer zemlju čine ljudi”, ozbiljno ugrožavaju, bolje rečeno, grickaju – miševi. Ali, nisu oni jedini problem
analize popisa stanovništva, jednog od temeljnih dokumenata za
svaku državu, na osnovu kojega se planiraju različiti aspekti razvoja.
Naime, obrada podataka, koja se obavlja u kasarni u Jastrebarskom (da li je moglo na nekom primjerenijem mjestu), teče,
najblaže rečeno, usporeno. Posao obavlja 60-ak radnika ili sedam
puta manje od potrebnog broja, pri čemu 41 radniku zadnjeg dana
veljače istječe ugovor za rad na određeno vrijeme. Dakle, nakon
tog datuma za obradu popisnih podatak ostaje samo 20-ak radnika. Navodno, Državni zavod za statistiku “intenzivno radi” na zapošljavanju novih 400 radnika kako bi se posao u zakonskom roku
priveo kraju. Zanimljivo je da su o manjku radne snage i potrebi
zapošljavanja većeg broja ljudi mediji pisali još u rujnu prošle godine, ali nikakvi konkretni koraci nisu napravljeni. Sada se najavljuje
intenziviranje aktivnosti, a za izgubljeno vrijeme sigurno nitko neće odgovarati. Osim malog broja zaposlenih, radnicima su u proteklom periodu probleme stvarali neadekvatni radni uvjeti: niske
temperature u radnim prostorima zbog neispravnog centralnog
grijanja i najezda miševa u prostorijama gdje se čuva popisna dokumentacija iz cijele zemlje. Kako bi se spriječilo “haračenje” ovih
glodavaca po papirima na kojima je napisana “krvna slika države”,
DZS redovno provodi “sve potrebne preventivne mjere dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije u objektu u Jastrebarskom”, kako je
istaknuto u jednom priopćenju.
Da li su u pravu oni koji iz stanja u DZS-u i premalog broja ljudi
angažiranih na obradi rezultata popisa stanovništva – najvažnijeg i
najskupljeg statističkog projekta desetljeća – zaključuju da popisni
rezultati zanimaju samo medije, a da država za njih uopće nije zainteresirana!? Neka za kraj ove postpopisne priče, za koju su Bošnjaci u RH, sigurni smo, itekako zainteresirani, posluže riječi jednog očito razočaranog čitatelja koji je na internet forumu napisao
sljedeće: “Hrana za miševe – 175.000.000 kn; uvođenje OIB-a koji
ne služi ničemu – 110.000.000 kn; Mucalove p…darije – 5.000.000
kn… Živjeti u ovakvoj močvari od države u kojoj je sve to moguće =
neprocjenjivo!” Ovim riječima nikakav komentar nije potreban. q
Ismet ISAKOVIĆ
3
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Prof. dr. sc. Zlatan Bajraktarević, paleontolog na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u
Zagrebu
Otac bi bio ponosan na mene
U naše vrijeme, kroz Spielbergove filmove, prikazuje se znanstvenike kao nadljude koji mogu “probuditi” mezozojske gmazove.
Trgovački marketi organiziraju Dane dinosaura. U potrazi za obrascima u popularnim znanstvenim časopisima, a zdvojna zbog onih
zastarjelih koje u školama primjenjuju učitelji, našla sam u časopisu
“Geo” ime prof. dr. sc. Zlatana Bajraktarevića, paleontologa na Geološko-paleontološkom zavodu Geološkog odsjeka Prirodoslovnomatematičkog fakulteta, na zagrebačkom Horvatovcu 102 a.
Brijunski dinosaur
U listopadu 2011. godine o Vama i suradnicima pisalo se kao
o timu koji na otočju Brijuni istražuju otiske stopa dinosaura.
Naš projekt traje 20-ak godina i rezultat je uspješnog timskog
rada prvenstveno geologa – paleontologa sa stručnim voditeljima
Nacionalnog parka “Brijuni”. Naši nacionalni parkovi, od kojih je 8
nacionalnih i 11 parkova prirode, hrvatski su brand! Rezultate rada predstavit ćemo široj publici postavljanjem informativnih ploča
koje na četiri svjetska jezika informiraju o povijesnim, arheološkim
i prirodoslovnim vrijednostima i zanimljivostima NP “Brijuni”. Doprinos je to kvalitetnijem znanstvenom turizmu.
Službeno ćemo ovoga proljeća u naravnoj veličini “otkriti”
skulpturu dinosaura alusauridskog tipa, sličnog ‘popularnom’ mesojedu dinosauru T-rexu. Uz njega je postavljeno i improvizirano
gnijezdo s jajima. Na taj način bit će rekonstruiran i i posjetiocima
prikazan život na tom području od prije 125 do 130 milijuna godina. Prije dvije godine krenuo sam u realizaciju te ideje s asistentom
A. Mezgom i suradnicima. Želja nam je oživjeti taj fenomen dragocjenih paleontoloških nalaza otisaka stopa dinosaura koje je 1925.
prvi uočio austrijski industrijalac Bachofen Echt, a kasnije nastavili
uspješna istraživanja ljudi od struke. Skulpturu je izradio poznati
kipar prof. Stjepan Gračan, u mjerilima 4,40 m dužine i 2,70 m visine. Prvo od kiparske gline, dimenzija 80 cm, a potom od stiropora, u naravnoj veličini, uz angažman kiparice doc. Božice Matešić.
Skulptura je izlivena i obojana u radionici plastičnih čamaca u Sv.
Nedelji i postavljena na Velom Brijunu – Rt Pogledalo/Barban, u jesen prošle godine. Od vrle suradnice iz NP “Brijuni”, Mire Pavletić,
profesorice arheologije, čujem da je “naš” dinosaur preživio sve
nedaće bure i zime, obzirom da je postavljen neposredno uz obalu mora. Akademski slikar i scenograf prof. Z. Kauzlarić Atač se uz
konzultacije ilustratora B. Kržića i anatoma s Veterinarskog fakulteta prof. Z. Kozarića, pobrinuo da sve djeluje što prirodnije.
Svoju ste organiziranost izbrusili u profesuri?
Sustavnost se stekne u stalnim kontaktima s mladim ljudima:
studentima i asistentima. Profesorski posao zahtjeva svakodnevno
“peglanje”. Čar života, odnosno struke i jest u tome da ništa nije
jednostavno, a taj feedback-kontakti s mladim ljudima – korigira
čovjeka! “Nabijam” im profesorski tempo, iako ga možda osobno
niti sam ne mogu izdržati, ali ga anticipiram prema njihovim mogućnostima. Dok moji studenti poštuju moj trud, dobar sam učitelj. Za prirodne znanosti, kao i u drugim strukama, nužna je velika
4
Prof. dr. sc. Zlatan Bajraktarević
ustrajnost i radni kontinuitet. Moja mi je mentorica pokojna prof.
Vanda Kochansky Devidé, akademkinja – druga žena akademik, nakon Ivane Brlić Mažuranić – i nadaleko poznata paleontologinja podarila najveći kompliment: “da se može pouzdati u mene”! Veliko
je i zadovoljstvo i privilegija baviti se znanošću i raditi s mladim ljudima. Osjećate da s njima govorite istim ili barem sličnim jezikom.
Nema starih i mladih profesora. Moram primijetiti da danas ima,
kako u društvu, tako i po fakultetima, tzv. revolveraša – srećom
su u manjini – kojima smetaju stariji i iskusniji. Bitno je raditi na
dobrim idejama – bez toga ništa.
Tata mi je puno pružio
Svoje podrijetlo ne možemo zanijekati, vidim na Vašem radnom stolu fotografiju Vašeg oca!
Moj tata, Sulejman Bajraktarević (3.9.1896.-20.3.1977.) koji
se rodio u Gornjem Vakufu, lijep je primjer darvinističkog principa
gledanja: jači su ostajali na zemlji, a nježniji, poput njega, išli na
školovanje. On je iz Bosne otišao kao šestogodišnjak u Istanbul kod
strica, suca. Omogućio mu je da završi gimnaziju, pa još i francuski
koledž St. Michel. Planirali su da nastavi studij orijentalnih jezika u
Parizu. Prvi svjetski rat ga je onemogućio. Otac se vraća u Bosnu,
završava Trgovačku akademiju u Sarajevu. Kao mladi vojnik prevodi s arapskog, turskog, francuskog, engleskog, njemačkog, ruskog,
na frontovima od Galicije do Piave. Po završetku rata studira u Beču svjetsku trgovinu i postaje uspješni biznismen. Od 1948. radi
prvo kao kustos, a pri završetku radnog vijeka i kao rukovodilac
Orijentalne zbirke u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Od 1965. do 1969. radi i dalje honorarno. Bio je i
putopisac, pjesnik i prepisivač Kur’ana. Umire u Zagrebu dočekavši
da završim studije, oženim se, dobijem kćerku Maju. Ovaj sam razgovor za “Preporodov Journal” i shvatio kao sjećanje na njega. S
mojoj majkom Zlatom, rođenom Zagrepčankom, dobio me kad je
već bio u poznim godinama. Dvije sestre su starije od mene 14 i 18
godina. Mlađa, Lela, nastavnica povijesti umjetnosti i likovnog živi
PREPORODOV JOURNAL 138
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
u Kanadi od 1966., a starija, Senka je umrla; predavala je njemački
jezik i glazbu i živjela u Travniku.
Otac se brinuo da neće dočekati kraj mog školovanja. Nije baš
razumio moju strast prema sportu, ali me i u tome podržavao. Kada je pročitao u novinama da sam 1964. godine postao prvak Zagreba za srednjoškolce u veleslalomu, i to na posuđenim skijama,
preko prijatelja Seada Đonlagića u Stuttgartu kupio mi je prave hokejke, CCM, i tako omogućio meni kao studentu treniranje i igranje
hokeja u HK “Mladost” u tadašnjoj Prvoj jugo-ligi. Volio sam i volim
sport. Njegova je dobra procjena bila i da ću kroz uporno treniranje spoznati kako gubiti, dobivati, a pri tome ostati fer. Donedavno
sam vodio skijaške tečajeve po terenima Austrije, Italije. Na fakultetu sam se sa svojim kolegama okušavao i u sveučilišnom veslanju
na Jarunu. Redovito skijam s obitelji i prijateljima, a teniski mečevi
u parovima s prijateljima na Šalati i danas su “žestoki”.
Jednom sam upitao oca: “Imponiraš mi u svemu, kojim si se
ti sportom bavio u Gornjem Vakufu?” Odgovorio je da su se dečki nadmetali na Vrbasu u “žabici” – bacanju plosnatog kamena po
površini vode. “Mogu misliti!”, ironično sam i nepravedno komentirao. Kada bi se s posla umoran vratio kući, otac bi me pozvao na
partiju šaha. Gledam, klone mu glava od umora. “Tata, ti spavaš?”
Ja sam sav bio u igri, a on je mehanički povlačio poteze. “Ne, sine, odmaram oči!” Tada nisam bio svjestan koliko je želio biti sa
mnom. Izuzetan čovjek! U vrijeme kad je bio biznismen školovao je
i dobar broj djece svojih rođaka i prijatelja, iako ga neki baš i nisu
bili dostojni.
Ne volim nametati svoje mišljenje, uvijek nalazim s ljudima nešto zajedničko. Naučio sam to od mog starog. Uputio me na riječ iz
Bosne: sijedi! Valja otvoriti um i naći ćemo putove suradnje i razumijevanja. Nastojim, kao i on, biti u tome pravedan. Ništa ekstremno nije dobro. Otud sebe doživljavam kao kozmopolitu, Europejca, prirodoslovca. Kolege i prijatelji mi kažu da imam visoki prag
tolerancije, no nisam baš indiferentan kada ga se pređe. Bio je takav i moj stari. Sjećam se njegovih istraživanja turskih dokumenata
u Dubrovačkom arhivu. Putovali bismo vlakom do Rijeke, hvatali
brod MB “Partizanka” do Dubrovnika. Odsjeli bismo u Akademijinoj vili Sorkočević na Lapadu. Tata bi prevodio turske dokumente, a ja sam uživao u kupanju na Dančama, plivalištu dubrovačkog
kluba “Jug”. Bio sam mršavko, morao je ispuniti mamine naredbe
da dijete dobro jede i oporavi se do početka škole. Bio sam željan
svega: naranči, limuna, čokolade. Tata bi se i inače na razne načine
snalazio za novac, prodavali bismo tepihe itd. Patila bi mama jer
je udovoljavao rodbini, prijateljima, djeci. Rekao bi: “Ako nekome
nešto možeš pomoći, učini to! Stavi se u poziciju tog drugog, onda
procijeni čovjeka!” Ljudi više nemaju vremena tako razmišljati.
Duh kozmopolitizma
Vaš amidža dr. Fehim Bajraktarević (1889. – 1970.) bio je filolog i svjetski orijentalist.
Predavao je orijentalistiku na Filološkom fakultetu u Beogradu,
doktorirao u Oxfordu, organizator svjetske orijentalistike. Njega,
strogog i ironičnog i njegove supruge sjećam se za njihovih povrataka s ljetovanja na Bledu. Razgovarao bi dugo s ocem o orijentalistici. Odabrao sam drugačije zanimanje, slobodnjak sam, kozmopolit i prirodoslovac. Nosim, vjerujem, posebnu tatinu toplinu. Ali
i majčinu upornost, njen odgoj. Otac joj se zvao Ferdinand Kuder,
bila je vanbračno dijete. Ponosim se njenom borbom za mjesto pod
suncem. Kad je navršila četiri godine moja se baka Lujsa udala za
Mađara Tichya, šefa Zagrebačke željeznice. Po penzioniranju maj-
PREPORODOV JOURNAL 138
činog očuha, baka i on odselili su u Budimpeštu. Majka je pričala o
vandalizmu sovjetske vojske 60-ih godina kada su tenkovima u Budimpešti zaorana groblja. Teško je ustvrditi razmještaj kostiju bake
i djeda po tamošnjim crkvama. Ipak, sjećanja na roditelje, mene
- njihovog neplaniranog sina – ispunjavaju toplinom, zahvalnošću
i pijetetom.
Moji su korijeni i bosanski i hrvatsko-zagrebački. Iz braka koji je
bio iznad onog vremena, iz braka kojeg je grijala različitost i duboka
ljubav, razumijevanje i istinska rodna ravnopravnost. Odlučio sam
prihvatiti ovaj razgovor za “Journal”, jer želim apokrifno afirmirati
oca! Tata je imao sreću u životu da i pored neostvarene želje za
Parizom otiđe na studij svjetske ekonomije u Beč. Tamo je stanovao kod poznate bečke obitelji Sommer s čijim potomcima i danas
prijateljujem. Vrhunski su to znanstvenici koji su se bavili kemijom,
radili u laboratoriju s Marie Curie. Prigrlili su mog oca. Sin, Rolf
Sommer, završio je kemiju, doktorirao, radio godinama na Asuanskoj brani. Njegov sin Dieter, stariji je nešto od mene, također je
geolog, u ÖMV-u. Kada sam se upisao na studij odlazio sam k njima
na studentsku praksu i prakticiranje njemačkog jezika. I moja kćer
Maja koja je završila Pravni fakultet u Zagrebu, a poslijediplomski
studij u Grazu – Southeastern European Law odlazi u Beč k vršnjacima iz obitelji Sommer.
Rođen sam u rodilištu u Petrovoj bolnici, stanujem u Voćarskoj.
Mama mi je pričala o odlascima očevoj rodbini u Gornji Vakuf. Srdačno bi bila dočekivana od muslimanskih žena, ipak, bila je za njih
- inovjerka! Tata je radio prije rata u Tomašićevoj broj 8, zastupao
njemačku firmu “Meto-cyklop” i tada je sagradio modernu kuću u
Gornjem Vakufu, koja je još tamo. Kao predškolsko dijete išao bih
s njim u Gornji Vakuf, no kasnije nisam. Poslije Drugog svjetskog
rata bilo nam je teško, tati je sve bilo oduzeto. Sačuvan je tek jedan
stan i neke stvari. Prije samog početka rata sa svojim ortakom otac
je bio pripremio veliki posao opločenja luka Port Said i Alexandria
u Egiptu. Supruga Tajana je iz vodičke obitelji Čičin Šain. Po ocu je
Dalmatinka, a po majci Nevenki Böhm, Goranka. Rado se sjećam
kako je moj otac njenom ocu Šimi, profesoru Medicinskog fakulteta u Zagrebu i predstojniku radiologije na “Rebru” na zgodan način
objašnjavao porijeklo riječi Šain: od turskog šahin, što znači sokol.
O europskim projektima
U tijeku je neka vrsta nove reforme studijskih grupa na Zagrebačkom sveučilištu?
Nije lako udovoljiti zahtjevima svih fakulteta, tolikim različitim
strukama i ljudima, poštovati različite mentalitete, načine gledanja. Današnjeg rektora dr. Aleksu Bjeliša, mojeg prijatelja i kolegu s PMF-a, poznam kao izuzetnog stručnjaka i vrsnog profesora
teorijske fizike i poštena čovjeka. Bili smo zajedno u timu PMF-a,
kao prodekani: on za znanost, a ja za nastavu. Nažalost, loša iskustva s tzv. bolonjskim načinom studiranja, da je i bacalaureat još
neprihvaćen na hrvatskom tržištu rada i ti će prvostupnici i dalje
“morati” nastavljati studiranje.
Mora se, zato, u ovim vremenima biti i dobar menadžer. Uz
neizostavno poštenje! I opet se sjećam riječi svog oca: Valja naučiti
jezike u mjeri da se može misliti na njima, što je itekako važno da
se mogu pratiti svjetska tehnološka zbivanja i iskustva. Umješnost
je pronaći i dobiti međunarodne projekte. Primjera radi, kao suvoditelj međunarodnog znanstvenog projekta Swiss International
Science Foundation shvatio sam svu strogoću i zahtjevnost pri apliciranju. Stoga stalno učenje i usavršavanje jedini su pravi put. q
Edina SMAJLAGIĆ
5
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Reintegracija post festum
A gdje smo mi?
Baš to da ih nema, hrvatska je vizija nagrade Bošnjacima za lojalnost državi, a ne vlasti,
priznanja za učešće u obrani zemlje i izgradnji njenog demokratskog poretka, a ne u agresiji i njezinom urušavanju. Priznanje je to za društveno višedimenzionalno izraženu i vrlo artikuliranu bošnjačku težnju k reintegraciji.
Nada umire posljednja, kazuje stara mudrost. U nadi je spas,
poučava jedna jednako stara poslovica. Nada je doista jedino što
je preostalo Bošnjacima u Hrvatskoj nakon drugog adventa liberalnih socijaldemokrata i njihovog preuzimanja vlasti te posljedičnog
kadroviranja na svim razinama. Nada je doista sve što je preostalo
Bošnjacima i gotovo svim drugim manjinskim narodima nakon stampeda, beskompromisnog juriša partijskih kadrova na ama baš sve
raspoložive funkcije u zemlji i inozemstvu. Pritom se nije pitalo za
stručnost, pa čak niti za elementarno znanje ili iskustvo, već samo
rječnikom jednog ministra, za odanost. Davno je bivša šefica HNS-a,
a sadašnja šefica diplomacije u intervjuu ovome listu, na pitanje o
eventualnim manjinskim kvotama, po uzoru na ženske kvote za državne funkcije u nekim europskim zemljama, ponosno izjavila kako
je potrebno graditi društvene odnose tako da nacionalna pripadnost
za obnašanje odgovornih zadataka i funkcija u društvu prestane biti
odlučujuća. Nakon tog intervjua Bošnjacima je preostalo slatko isčekivati da ona, njezina stranka i koalicija dođu na vlast. I došli su.
Skrivene brojke
Čak i površan uvid u nacionalni i vjerski sastav najviših državnih
tijela, institucija, javnih poduzeća i agencija Bošnjacima, ali o ostalim nacionalnim manjinama odašilje nesumnjivu poruku – ovo je
Hrvatska, zemlja hrvatskog naroda i tu, osim malkice Srbima (slučaj
Pupovčeve SDSS), nema mjesta drugima da sudjeluju u upravljanju njome i njezinim resursima. Ovo je ta europska Hrvatska kojom
vladaju predrasudama neopterećeni socijaldemokrati i liberali, narodnjačkog i regionalističkog usmjerenja te pokoji penzioner, tek
da se naglasi kako je ovo, prije svega, ipak država u kojoj manjina
stanovništva radi. To je ta Hrvatska, od 2013. članica EU u kojoj
pripadnici nacionalnih manjina uživaju sva prava i, u skladu sa svojim relativnim učešćem u popisu stanovništva čije rezultate eto još
uvijek nemamo, iako je prošla godina od njegove provedbe, daju
svoj doprinos u upravljanju strateškim odlukama i potezima, predstavljanju i zastupanju njezinih interesa, potreba i, uopće sukreiraju njezin razvoj.
Od 151 zastupnika u Saboru, osam ih je manjinskih, od čega
troje Srba, dok jedan Bošnjak zastupa pet ex-jugoslavenskih naroda i narodnosti, a jedan Rom njih čak 12. Na stranačkim listama u
10 izbornih jedinica izabrano je još, po slobodnoj procjeni, iako je
nepoznata njihova nacionalna pripadnost, još najviše osam zastupnika koji su barem porijeklom pripadnici manjinskih nacionalnih
zajednica. Od toga niti jedan Bošnjak, pa čak niti tzv. Hrvat islamske vjeroispovijesti. Ovo govori da, čak i ako je takvih imena bilo
na listama, bila su pozicionirana tako nisko da ni u kojem slučaju,
pa čak ni milošću šefova stranaka, nisu mogli postati zastupnicima.
Prema još važećem Popisu stanovništva iz 2001. godine, Bošnjaci i
6
Ivo Sanader i Šemso Tanković nakon potpisivanja postizbornog
sporazuma 2007. godine
dalje čine drugu po brojnosti nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, a sva
je prilika da će tako i ostati. U Vladi nema niti jednog Bošnjaka na
iole značajnijem položaju, kao uostalom niti u ministarstvima, javnim poduzećima, državnim agencijama, diplomatsko-konzularnim
predstavništvima (ovdje treba izdvojiti konzulski mandat izvjesnog
Abdulaha Muftića u Alžiru, što je samo po sebi skandalozno, ali je
grijeh prošle vlasti). Ima jedan Hrvat ambasador, svojevremeni
Mesićev savjetnik, Esad Prohić u Teheranu. Nema Bošnjaka, ali niti
drugih manjinaca u zapovjedništvima Hrvatske vojske, niti jedan
Bošnjak, unatoč ozbiljnom i vrlo velikom učešću u Domovinskom
ratu nije promoviran u generala, niti je visoki zapovjednik. U pravosuđu čak ni na općinskim razinama nema predsjednika sudova
Bošnjaka. Lista se nastavlja u Državnom odvjetništvu.
Na zahtjev upućen Vladi preko njenoga portala nismo dobili
odgovor na direktno pitanje o broju, funkcijama i konkretnim imenima i prezimenima Bošnjaka na višim i visokim položajima u Vladi,
ministarstvima, Saboru, saborskim odborima, općinskim i županijskim sudovima, Vrhovnom sudu te državnom odvjetništvu. Zašto?
Valjda zato što ih nema. Kezhalike nedžzi-l muhsinin, kaže Kur’an.
Tako nagrađujemo dobročinitelje. Baš to da ih nema hrvatska je
vizija nagrade Bošnjacima za lojalnost državi, a ne vlasti, priznanja
za učešće u obrani zemlje i izgradnji njenog demokratskog poretka,
a ne u agresiji i kasnijem urušavanju kroz korupciju i privatizacijske skandale. Baš to priznanje je za društveno višedimenzionalno izraženu i vrlo artikuliranu dvodesetljetnu bošnjačku težnju k
reintegraciji, a ne k etničkom izolacionizmu u kojem će se pokoji
prigodni Bošnjak naći na kakvoj manje važnoj funkciji, bez izvršnih
ovlasti, tek kao ukras u multietničkoj razglednici Nove Hrvatske,
PREPORODOV JOURNAL 138
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Druge Republike, najsvježije članice Europske unije. Posebno ako
se ta razglednica još može uokviriti u vedutu Zagrebačke džamije s
pokojom ahmedijom u pozadini.
Opet o neprincipijelnosti
Zašto o ovome zborimo sada, u doba opreznog optimizma i inicijalnog povjerenja u novu vlast koja treba zemlju izvući iz dubokog
gliba u koji ga je, s dobrim dijelom krivice, gurnula bivša vlast. Prije
mnogo godina, autor ovog teksta napisao je jedan drugi tekst o
zamkama neprincipijelnosti one prastare, Tuđmanove vlasti koja je
za Hrvate u Bosni tražila status konstitutivnosti koji nitko nije niti
dovodio u pitanje, tada kao niti sada, zahtijevala etno-teritorijalni
princip garancije ravnopravnosti, koji je nužno vodio u zlo etničkog
čišćenja, odnosno genocida, ali i de facto status manjine kojoj će
im moći, mimo državnih budžeta Bosne i Hercegovine udijeljivati novčana sredstva za koješta, posred zemlje Bosne organizirati
njihove izlaske na izbore za hrvatski parlament i to bilo gdje i bez
kontrole vlasti BiH. Istovremeno, taj isti Tuđman nije htio niti raspravljati o statusu manjine za Bošnjake u Hrvatskoj, već je 1997.
godine, uz podršku tadašnjih srpskih i ostalih manjinskih zastupnika (među kojima, naravno, nije bilo Bošnjaka) u Saboru, isposlovao
promjene preambule Ustava iz koje su Bošnjaci i Slovenci brisani.
Tuđmanovi parahistoriografski košmari otišli su s njime u grob,
Bošnjaci su napokon priznati izmjenama Ustava i izbornih zakona
za vrijeme koalicijske vlasti 2000.-2003., a prvi izabrani Bošnjak u
Saboru, Šemso Tanković čak je sklopio koalicijski ugovor s Vladom
premijera Sanadera koji Bošnjacima nije donio ništa, osim uhljebljenja već spomenutog konzula i velike sramote tokom njegova dva zastupnička mandata. No, suštinski, u smislu reintegracije Bošnjaka u
hrvatski javni život, nije se dogodilo ništa. Čekala se nova koalicijska
vlast. Ona ista, čiji je prvi čovjek zamjerao sestrinskoj stranci u BiH da
neravnopravno tretira Hrvate u toj zemlji, zato što je istakla svoga
kandidata, Hrvata Željka Komšića za člana Predsjedništva jer drugih
argumenata za takvu optužbu nije bilo, osim pristajanja na idiotsku
raspravu tko je legitiman Hrvat, a tko nije, za popunu mjesta u svim
mogućim vladama u zemlji napaćenoj Daytonom. Naravno, bez Republike Srpske jer tamo takozvani legitimni Hrvati nemaju pretenzija
na učešće u vlasti. Za Hrvate se tamo, naime, brine Milorad Dodik,
pa, uz blagoslov najlegitimnijeg Hrvata, Dragana Čovića, sam postavlja, valjda HDZ-ovima legitimne, hrvatske kadrove po funkcijama u
manjem entitetu, po vlastitoj diskreciji.
Pri tome nije hrvatskim lijevim liberalima upala u oči sitnica da
jedini pravi legitimni Hrvati, tj. dva HDZ-a, nikada i ničim nisu doveli
u pitanje izborni model dok su njihovi kandidati pobjeđivali. Tek
kada se SDP dosjetio jadu i kandidirao svoga Hrvata koji je po tom,
dotada od legitimnih Hrvata neosporavanom, izbornom modelu,
glatko postao član Predsjedništva, digla se sva larma legitimnih
Hrvata, uz prigodničarsko sekundiranje iz Zagreba, prvo od sestrinskog HDZ-a, a onda i od lijevoliberalnih kibicera. Znači, makar i u
rukavicama i diplomatski, što reče jedan liberalni Hrvat, Milanovićeva će vlada miješati se u unutrašnje stvari BiH jer joj to, eto dopušta njezin Ustav pod firmom brige za Hrvate u rasejanju (dijaspori). To što se takve stvari kose s nekim odredbama međunarodnog
prava, a posebno s činjenicom da BiH Hrvati nisu u rasejanju, a niti
rasejani, već su konstitutivni narod u toj zemlji, ne brine previše
europsku Hrvatsku. No, inkluzija Bošnjaka na odgovorne pozicije
u zemlji, na temelju njihova relativnog učešća u stanovništvu, ne
pada joj na pamet. Baš principijelno, nema šta. q
Faris NANIĆ
PREPORODOV JOURNAL 138
Stanje u Islamskoj zajednici
17. veljače 2012. u Zagrebu je održana sjednica Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, prva u tekućoj godini. Brojne točke Dnevnog reda uglavnom su se odnosile na izvješća o radu i aktivnostima
Mešihata, Centra za halal certifikaciju, Vakufa-Zaklade, Islamske gimnazije i 15 Medžlisa na području RH.
U Islamskoj zajednici u Hrvatskoj ima 4.531 obitelj, a članarinu je
platilo 4.227 obitelji, što se može smatrati dosta uspješnim, s obzirom
da je prethodnih godina razlika između broja članova i broja plaćenih
članarina bila puno nepovoljnija. U 2009. godini u kartotekama je bilo
7.118 upisanih članova, ali nakon što je na Saboru usvojen novi Pravilnik o članarini iz kartoteka su izbrisani svi oni koji su zadnju članarinu
platili 2006. godine. Takvih je bilo preko 3.000.
Najviše članova ima Medžlis u Zagrebu (2.542), ali članarinu je platilo samo njih 950. Nakon Zagreba je Rijeka sa 645, Pula sa 566, dok
najmanje ima Zadar 43 i Vinkovci 43. Prema blagajničkom izvješću tijekom 2011. godine u Medžlisima je naplaćeno 1.601.163 kune članarine,
što je nešto više nego prethodnih godina. Temeljem financijskog izvješća Medžlisa konstatirano je da je njih 7 poslovalo s gubitkom, ali su ti
gubici pokriveni iz rezervnih fondova koji postoje pri svim Medžlisima.
Prošle godine brak su zaključili 84 mladih, a imami su vjenčali 51
par. Tijekom 2011. godine imami su zabilježili rađanje 283 djece u muslimanskim obiteljima, a od toga samo njima 103 imami su obavili akiku.
Poseban problem u muslimanskim obiteljima predstavljaju imena novorođene djece jer većina imena nije u skladu s islamskim odredbama.
U prošloj godini umrlo je 288 muslimana i muslimanki. Pretežiti
uzrok smrti su karcinom i infarkt. Od spomenutog broja umrlih njih 39
nisu sahranjeni po šerijatskim propisima, a najviše njih su kremirani.
Islam ne dopušta obred dženaze onima koji se spaljuju.
U hrvatskim zatvorima nalazi se 169 muslimana na izdržavanju
kazne. Velika većina osuđenika nisu iz Hrvatske nego iz okolnih zemalja, a većina njih su osuđeni zbog dilanja droge i sitnih lopovluka. Imami u okviru dušobrižničkog plana obilaze osuđenike, a jednom mjesečno u Lepoglavi se klanja i džuma-namaz.
Na hadž je 2011. godine u organizaciji Mešihata putovalo 40 muslimanki i muslimana, te još osam njih obavili su hadž u organizaciji
Islamske zajednice u Makedoniji i Kosovu. Što se namaza u mesdžidima i džamijama tiče, zabrinjavajući je podatak da svega 1.561 musliman obavlja džumu-namaz. To je tim više zabrinjavajuće jer ih više
klanja teraviju nego džumu.
Stanje vjeronauka u Hrvatskoj, u školama i mektebima, nije dobro. Školski vjeronauk pohađa 2.947 učenika, a u mektebima 1.410,
što sveukupno iznosi 4.357 djece. U školama je u 2011. zabilježeno
282 djece manje nego 2010. Iz izviješća se nije moglo zaključiti razlog
ovakvom padu, pogotovu što je prošle godine vjeronauk održavan u
212 osnovnih i srednjih škola, te što je broj vjeroučenika u mektebima
veći nego 2010. godine.
Nakon izvješća ravnatelja Islamske gimnazije konstatirano je da je
potrebno ulagati napore u upoznavanju učenika osmih razreda osnovnih škola o školskom programu i vršiti agresivniju promidžbu među
njima. Ove godine u osmim razredima u Hrvatskoj ima 313 učenika i
učenica iz islamskih obitelji te se očekuje da će određeni broj nastaviti školovanje u Islamskoj gimnaziji.
U Islamskoj zajednici stalno su zaposlena 44 imama i muallime te
dva umirovljena imama, od čega je njih 19 na platnoj listi Ministarstva
obrazovanja. Prosječna plaća imama i muallima iznosi 5.702 kune, što
je nešto veći iznos od prosječnih primanja u zemlji. U Mešihatu je stalno zaposleno šest osoba i dvoje u Centru za halal certifikaciju. U
Islamskoj gimnaziji stalno ili honorarno radi 23 nastavnika i radnika,
od kojih je 14 na plaći Ministarstva obrazovanja.
Mešihat je potvrdio stajališta Povjerenstva na amandmane Ustava Islamske zajednice u BiH. Predsjedniku Sabora predloženo je da
sazove proljetno zasjedanje Sabora IZ u Hrvatskoj 17.3.2012. i predlaže Saboru da raspiše izbore za predsjednika Mešihata za 9.6.2012. u
Zagrebu. Članovi Mešihata odlučili su da se Godišnja skupština Islamske zajednice u Hrvatskoj održi 14.4.2012. godine u Zagrebu. Članovi
Mešihata odgodili su usvajanje prijedloga budžeta za 2012. godinu,
kako bi isti detaljno proučili i tek nakon toga usvojili. q
Izvor: web-stranica Islamske zajednice u Hrvatskoj
7
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Izložba “Martirij Srebrenice – Memento” (Pula, 31.01. – 07.02.2012.)
Srebrenički genocid
“Šesnaest i pol godina prošlo je od srebreničke tragedije – jednog od najvećih zločina i genocida 20. stoljeća, za vrijeme kojega je
naočigled čovječanstva prolivena nedužna krv 9.000 Bošnjaka, i to
samo zato što su bili muslimani”, rekao je Adamir Jerković, direktor Arhiva Federacije Bosne i Hercegovine, na svečanom otvorenju
izložbe “Martirij Srebrenice – Memento” u Domu hrvatskih branitelja u Puli. Organizatori prigodne izložbe (od 31. siječnja do 7. veljače
2012.) autora Edisa Mesihovića, na kojoj je fotografijama predstavljena stvarnost i povijest Srebrenice, bili su Državni arhiv Federacije
BiH, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Istarske županije, KUD
“Bosna” Istarske županije i Matica hrvatska – ogranak Fažana.
Obraćajući se uzvanicima i posjetiteljima izložbe pulski gradonačelnik Boris Miletić izrazio je zadovoljstvo da je Pula domaćin
izložbe, grad u kojem se već desetljećima njeguje međusobno uvažavanje, poštovanje različitosti i razumijevanje. “To su univerzalne
vrijednosti po kojima grad Pula može biti uzor mnogima. Činjenica
je da čovjek zna učiniti teška djela, ali je veličina čovjek upravo u
oprostu i treba smoči snage i oprostiti, praštati se mora ali ne i
zaboraviti. Izražavamo suosjećanje žrtvama i onima koji su ostali
iza njih i reći samo ne ponovilo se”, rekao je pulski gradonačelnik.
Naočigled čovječanstva prolivena nedužna krv
“U svega nekoliko dana u julu 1995. godine u Srebrenici je na
divljački način ubijeno skoro 9.000 Bošnjaka. Zločin planetarnih
razmjera koji moramo, nažalost, da dokazujemo i danas, iako je
svakom na ovoj planeti potpuno jasno što se dogodilo, tko je kriv
i zašto je kriv. Srebrenica je zapravo vrh spirale zla koja je započela implementacijom velikosrpskog projekta čiji su korijeni stari
stoljeće i pol i, nažalost, oživotvoreni u Republici Srpskoj. Zločin u
Srebrenici, za koji je Međunarodni sud pravde u Haagu rekao da je
genocid, biće opomena za sve slobodoljubive ljude u Bosni i Hercegovini i svijetu što se može dogoditi kada se dozvoli zločincima
da pričaju o slobodi, pravdi i pravu, i kada ih se ne spriječi u suludoj nakani da uređuju svijet po svojim običajima i svojim zakonima
rata. Glavni dželat tog strašnog zločina u Bosni i Hercegovini, kao
i u Republici Hrvatskoj, đeneral Ratko Mladić je uhapšen i nalazi
se u Haagu gdje mu se sudi. Iako znamo da je tadašnji cijeli srpski
sistem zapravo kriv za zločin u BiH i Srebrenici, moramo se, živeći
u nepravednom svijetu, zadovoljiti da su odgovorni tek pojedinci iz
tog establišmenta.
Ali, želim ovdje reći, da je presudom Međunarodnog suda
pravde u Den Haagu po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije trijumfovala, zapravo, nepravda. Oni koji su bili pozvani i nadležni da
presude po pravdi oglušili su se o zahtjev žrtve – Bosne i Hercegovine, koja je tražila sankcioniranje državnog terorizma Srbije i Crne
Gore. Možemo govoriti o civilizacijskom posrnuću, slomu morala i
potpunom kolapsu pravde. Ovom sramnom presudom afirmisan je
i podstaknut najcrnji državni terorizam protiv malih naroda i sugerirano je da će biti nagrađena državna otimačina, ponižavanje žrtava, poginulih i osakaćenih. Bojim se da je nakon ove presude dato
zeleno svjetlo budućim agresorima da slabijim tumače ovaj pojam
po vlastitoj makijavelističkoj logici, koja podrazumijeva osvajanje
8
Otvorenje izložbe o srebreničkom genocidu u Puli
(u sredini Adamir Jerković i Aziz ef. Hasanović)
tuđih teritorija, mijenjanje granica, zatiranje malih naroda, uništavanje kulturnog i svakog drugog nasljeđa.
Vi vidite da smo mi u Bosni i Hercegovini ponovno izloženi napadima starog neprijatelja, koji sada drugim metodama pokušava
uraditi ono što nije pošlo za rukom Karadžiću i Mladiću. Oni danas tumače kako je Bosna i Hercegovina prosti zbir Federacije BiH
i Republike Srpske, kako da je ona nastala udruživanjem entiteta,
a ne obratno, pri čemu je zanemarena činjenica da je Republika
Srpska nastala u ratu na krvi, teroru i genocidu i da je međunarodna zajednica nametnula daytonski sporazum kako bi spriječila dalja
ratna krvarenja. U Daytonu je prihvaćeno da se jedinstvena država podijeli na dva entiteta udružena u suverenu cjelovitu Bosnu i
Hercegovinu. Mi znamo da u Republici Srpskoj čine sve da pokažu
svijetu kako je Bosna i Hercegovina – ‘država invalid’, nemoćna da
bilo što uradi. Nama je poznato da oni samo čekaju povoljnu priliku
da se svijet umori, pa da oni izvrše secesiju, a da se to dogodi potrebno je da međunarodna zajednica ode iz Bosne i Hercegovine,
na čemu oni insistiraju. Uz sve to su obezbijedili i politički podršku
jedne hrvatske stranke koja se izdaje da radi u ime trećeg naroda, a
radi, zapravo, za treći entitet. Mi u Bosni i Hercegovini, hvala Bogu,
znamo da oni nisu ekskluzivni Hrvati, već da ima hrvatskih stranaka
koji participiraju u Vladi Federacije BiH i rade punim kapacitetom
da sačuvaju državu Bosnu i Hercegovinu. To nas ohrabruje jer smo
uvijek vjerovali da hrvatski narod, koliko god voli svoju Republiku
Hrvatsku, toliko je u svom dobrom dijelu za nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu.
PREPORODOV JOURNAL 138
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Zato treba još jedanput ponoviti: napadnuti smo od istog neprijatelja, borili smo se protiv njega, ratovali smo za jedan bolji i
pravedniji sistem i suživot. O tome uostalom svjedoči otpor HOS-a,
u čijim postrojbama su se rame uz rame borili Hrvati i Bošnjaci i
koji je priznat sastavnim dijelom Armije Republike BiH. Ali, moram
da kažem da smo ponegdje u Oslobodilačkom ratu dovedeni u neočekivane situacije, da su vjekovni prijatelji uperili oružje jedni na
druge. Na sreću, to nije dugo trajalo premda je nanijelo ogromnu
štetu. Danas treba pošteno reći da je to bila naša najveća nesreća iz
koje moramo izvlačiti pouke. Historija nas je naučila da naši narodi
u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj mogu zajedno hoditi,
ali samo kao ravnopravni partneri i kao nezavisni međunarodno
priznati subjekti. Uostalom, svijetla povijest nas je naučila da smo
najbolje rezultate polučivali onda kada smo dobro surađivali i kada
nismo potpadali pod utjecaj nekih partikularnih interesa.
Dragi prijatelji, svjedočili smo proteklih mjeseci, najprije u turskom gradu Bursi, pa u Kairu, Zadru, u Rijeci, Gospiću i, evo , danas
u Puli, a tako ćemo činiti diljem svijeta. Jer, u Srebrenici i Vukovaru,
kao i drugim bosanskim ili hrvatskim gradovima, Srbi su digli ruku
na čovječanstvo. Ma koliko nam se činilo da je odmak vremena
učinio svoje, ipak zamah te ruke osjećamo i danas. Posebno mi u
Bosni i Hercegovini. Nakon gubitka Kosova, imperijalni apetit Beograda prema Bosni i Hercegovini snažniji je no ikada. Oni žele da
se namire za izgubljene teritorije. To dakako u Bosni i Hercegovini
nikada neće proći. Ako smo mogli preživjeti Otomansku imperiju
i biti tretirani kao jedna cjelina ili ostati ‘Corpus separatum’ u Austro-ugarskoj monarhiji, zašto ne bismo mogli biti nezavisna država, kada gledajući u povijest imamo duži državno-pravni status od
Srbije. To je naša sudbina i bolje bi bilo da shvate ovo što prije
neprijatelji BiH, jer Bosna neće pasti ni tiho ni šutke, već bi moglo
biti mnogo bolnih jauka. I dopustite da kažem kako mi se ponekad
čini da je sve ovo što se dogodilo u Srebrenici samo ružan san, ali
svaki put srpsko skandiranje na nekoj fudbalskoj utakmici ili manifestaciji ‘Nož – žica – Srebrenica’ podsjeti nas da fašizam stanuje
još uvijek tu među nama i da nisu umrli srpski imperijalni snovi. No
najstrašnije u svemu jeste ipak to da se sve dogodilo pred licem
svijeta, koji je gledao direktan prijenos zločina iz svojih udobnih domova, a ništa nije učinio da zaustavi poplavu krvi. I zbog toga kolika
god bila odgovornost zločinaca koji su masakrirali nedužno stanovništvo Srebrenice tolika je i odgovornost međunarodne zajednice,
Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, svih velikih sila. Niko tu nije
ostao nedužan. Sjećajući se žrtava srpskog fašizma, mi ponavljamo
da ne možemo zaboraviti ali i to da želimo živjeti i graditi jedan novi
ljepši i pravedniji svijet. Pozivam vas da pogledate ove fotografije
užasa kako Bosnu i Hercegovinu i Srebrenicu nikad iz pamćenja ne
biste pustili”, poručio je Adamir Jerković.
Srebrenica je zvijezda koja budi savjest
Doc. dr. Aziz ef. Hasanović, Srebreničanin, zamjenik zagrebačkog muftije Ševke ef. Omerbašića, te porečki i pulski biskup Ivan
Milovan pomolili su se s prisutnima i istaknuli važnost opraštanja.
“Međutim, preduvjet za oprost te nastavak poticanja mira i tolerancije je priznavanje krivnje”, dodao je Hasanović izražavajući žaljenje zbog toga što otvorenju izložbe nisu prisustvovali predstavnici pravoslavne vjeroispovijesti.
“Naša vrijedna voditeljica me je najavila u nekakvoj dvostrukoj ulozi. Najavi me kao zamjenika muftije i predstavnika Islamske
zajednice u Republici Hrvatskoj, ali isto tako i kao Srebreničanina
koji je od 38 muških glava izgubio 36. Svjestan sam da se obraćam
PREPORODOV JOURNAL 138
ovdje u Puli, gradu kulture i multikulture, tolerancije, uvažavanja
i otvorenosti. U molitvi smo se prisjetili i onih Hrvata koji su poginuli zajedno sa svojom subraćom Bošnjacima. Jedan je lani pokopan, a drugoga još nismo pronašli. Uvaženi biskup Milovan učinio
je molitvu i na taj način, u ime svoje, ali i u ime Katoličke crkve
pokazao kako se uvažava žrtva. No, bio bih još sretniji da se je večeras u ovom našem okruženu našao pravoslavni svećenik. Ali očito
da nemaju snage da se suoče sa istinom, a da bi bilo povjerenje
među ljudima mora se istini pogledati u oči bez obzira kakva ona
bila. Slažem s uvaženim gradonačelnikom da se praštati mora, jer
onoliko koliko je čovjek spreman oprostiti drugom, toliko je Bog
spreman oprostiti njemu. Za oprost ima jedan uvjet i taj se uvjet
mora prihvatiti, a nažalost mi danas svjedočimo da oni koji su počinili krivnju ne priznaju je i to je jedan od problema za normalan
i funkcionalan rad cijele države Bosne i Hercegovine, a poglavito
onih sredina poput Srebrenice gdje je počinjen genocid, a po pravu
Međunarodnog suda u Haagu u Srebrenici je bio genocid.
Svi mi čelnici u vjerskim zajednicama, svi čelnici na različitim
pozicijama i položajima, svi čimbenici, svi subjekti društva dužni
smo raditi na promicanju mira, ljubavi i tolerancije svakako argumentirajući povijesne činjenice koje ne smijemo skrivati poradi
naše djece. Želimo i večeras s ovom izložbom – na čemu se zahvaljujem svima koji su dali doprinos, na bilo koji način – želimo jasno
i glasno ovdje i sada, poručiti cijelom svijetu, ovdje iz ovog prelijepog istarskog grada Pule, da se nikada i nikome i nigdje ne dogodi
Srebrenica. Zato smo mi ostali da živimo i naša je zadaća po Božjem
određenju da promičemo da se Srebrenica ne smije zaboraviti, ali
i da se Srebrenica nikome ne smije dogoditi. Ako ne pogledamo
istini u oči i ako ne stavimo sve karte na stol i ako o njima ne budemo istinski i otvoreno razgovarali, bojim se da se opet negdje ne
ponovi Srebrenica. Stoga vjerske, političke i sve vlasti dužne su da
na tome rade i ovu večerašnju noć doživljavam u tome pravcu rada i promicanja suživota, tolerancije i sjećanja na Srebrenicu, koja
je oličje genocida u 20. stoljeću na očigled čitavog čovječanstva,
Europe i međunarodne zajednice. Srebrenica je zvijezda koja budi
savjest. Zahtijevamo ljubav, jer srce vjernika samo njome može biti
ispunjeno. U suprotnom on nije vjernik, bez obzira na to kako se
nazivao”, poručio je Hasanović.
Putem fotografija popraćenih tekstovima izložba svjedoči o
strahotama kojima je bilo podvrgnuto stanovništvo u takozvanoj
“zaštićenoj zoni” – muškarci, dječaci, žene, pa čak i trudnice. Autor
Edis Mesihović dao je povijesni presjek ljeta 1995. godine, iza kojega su ostale brojne masovne grobnice, mnoge od kojih još uvijek
nisu otkrivene, te beskrajno mezarje u Potočarima. q
Asim ČABARAVDIĆ
9
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Promocija knjige “Glavne teme Kur’ana” Fazlura Rahmana
Kur’anske teme
U Islamskom centru u Zagrebu, u okviru Islamske tribine četvrtkom “Dr. Sulejman Mašović”, 16. veljače 2012. predstavljena
je knjiga prof. dr. Fazlura Rahmana “Glavne teme Kur’ana”. Knjigu
su promovirali akademik prof. dr. Enes Karić, prof. dr. Hilmo Neimarlija i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Prošle su 42 godine otkako
je Fazlur Rahman (1919.-1988.) napisao “Glavne teme Kur’ana”.
Široj čitateljskoj publici na našim prostorima knjiga je predstavljena u drugoj polovici 2011. godine zahvaljujući prevoditeljskom
angažmanu akademika Enesa Karića, te bosansko-hercegovačkim
nakladnicima Centru za napredne studije i “El-Kalemu”.
Tokom 20. stoljeća na zapadu je stasala generacija univerzitetskih profesora za pamćenje, plejada muslimanskih i islamskih autora, koja je na jezicima tog dijela svijeta objavila djela epohalne važnosti o Kur’anu, islamu i poslaniku Muhammedu, a.s. Među njima su
najznačajniji Seyyed Hossein Nasr, Muhammed Hamidullah, Ismail
Ragi Faruqi i Muhammad Naquib al-Attas. Na polju suvremeno koncipiranih islamskih studija u drugoj polovici 20. stoljeća njima se pridružuje i Fazlur Rahman. Njegovi studenti i proučavatelji njegovog
djela odaju mu duboko priznanje za znanstveno “strogo” i lucidno
mišljenje o važnim pitanjima islamske suvremenosti. Prema Rahmanovom mišljenju, sunovrat muslimanskih društava začeo se u intelektualnom naslijeđu islama, a ne počinje sa zapadnim prodorom u
muslimanska društva do kojeg je došlo u 18. stoljeću. On smatra da
je do propadanja, odnosno intelektualnog okoštavanja došlo iz nekoliko razloga. Prvo, zbog uklanjanja obrazovanja koje se temeljilo
na izvornom mišljenju i zamjene s obrazovanjem koje se temelji na
komentarima i natkomentarima. Drugo, zbog zatvaranja vrata kreativnom, neovisnom i emancipiranom mišljenju (idžtihad), te zasnivanju islamskih metoda samo na slijepoj imitaciji (taklid).
Fazlur Rahman je iznimno značajan muslimanski mislilac u drugoj polovici 20. stoljeća. Za života od nepunih 68 godina dao je veliko
i zanimljivo naslijeđe iz islamskih studija obilježeno suvremenošću u
kojem živimo. Osmislio je novu i svježu metodologiju čitanja, razumijevanja i tumačenja islamskih vrela i tradicije, koju je učinio sredstvom u proučavanju kako Božanskih izvora islama, tako i povijesti
islamske vjere, kulture i civilizacije. Napisan je znatan broj knjiga i
veliki broj eseja, enciklopedijskih priloga, studija i osvrta. Rijetko se
može naći suvremeni muslimanski autor koji je tako jasno i uvjerljivim jezikom iznio uvjerljive stavove o islamskoj vjeri, kulturi i civilizaciji, te ponudio konzistentno razumijevanje njihove ukupne povijesti
iz perspektive suvremenosti i modernosti. Osim toga, Fazlur Rahman
je bio profesor i mentor velikom broju studenata koji su pred njim
doktorirali na Univerzitetu u Chicagu. Oni su kasnije ostavili značajan
znanstveni i intelektualni trag u zajednicama i institucijama gdje su
djelovali. Na primjer, jedan od nastavljača njegovih ideja u Bosni i
Hercegovini je reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić.
Fazlur Rahman se strastveno interesirao za sadržaj Kur’ana – njegove ideje, historijske navode, moralna i etička učenja. To su bile teme
koje su poticale njegov znanstveni rad tokom posljednjeg desetljeća
njegovog života. Generacije naučnika su se koristile njegovim pionirskim znanstvenim radom, preuzimajući pitanja koje je postavljao
i smjerove koje je zadao za nove destinacije. Do izučavanja Kur’ana
došao je nakon što je znatan dio svoje karijere posvetio istraživanju
muslimanske filozofije i teologije kako bi se uhvatio u koštac s inte-
10
Enes Karić, Hilmo Neimarlija i Zlatko Hasanbegović
lektualnom historijom islama. On smatra da pravilno razumijevanje
Kur’ana zahtijeva poznavanje i razumijevanje socijalnog i historijskog
konteksta arapskog društva iz vremena Objave. Kur’an je objavljen u
određenom historijskom kontekstu i u određenoj kulturi, a čitalac ih
mora poznavati kako bi stekao ispravno razumijevanje samog teksta.
Središnje Fazlur Rahmanovo djelo o Kur’anu nosi naziv “Glavne
teme Kur’ana” (“Major Themes of the Qur’an”), a objavljeno je 1980.
godine. Knjiga pripada poznoj i najzrelijoj etapi njegovog spisateljstva.
Nakon dugotrajnog rada na klasičnim komentarima Kur’ana i proučavanja mnogih metodoloških manjkavosti koju je raskrio u sistemskoj
filozofskoj i ‘ilmu l-kalamskoj verziji tumačenja islama, shvatio je da
Kur’anu danas treba prići drugačije. Naime, i u ovome vremenu izvornost Kur’ana može se kušati i dušom i srcem i umom. Fazlur Rahmanov je zahtjev da to činimo na temelju samog Kur’ana i detaljnog uvida
u život Božjeg poslanika Muhammeda, a.s. To je, ukratko rečeno, smisao njegovog zahtjeva za nasušnom potrebom uvijek svježeg kontekstualiziranja Kur’ana, pri čemu u knjizi obrađuje sljedećih osam glavnih
tema: Bog, čovjek kao pojedinac, čovjek u društvu, priroda, poslanstvo
i Objava, eshatologija, šejtan/sotona i zlo, te pojava/nastanak muslimanske zajednice. Pod glavnim temama Fazlur Rahman je imenovao
one najčešće, najfrekventnije teme u Kur’anu, pri čemu nije smatrao
da u njemu ima nešto što je sporedno. Osim toga, u dodatku je obradio još dva poglavlja: “Vjersko stanje muslimanske zajednice u Mekki”
i “Narod Knjige i raznolikost religija”.
Fazlur Rahman smatra da je “Kur’anu dopušteno da govori o sebi”, te je iz tog razloga autor za tumačenjem (komentarima/tefsirima) posezao “samo kao nužnim za objedinjavanje ideja”. Vrijednost
djela “Glavne teme Kur’ana” je njegovo sintetičko bavljenje ključnim
temama. Autor je duboko uvjeren da je “sintetičko izlaganje jedini
put da se čitatelju da izvorna aroma Kur’ana – Božje zapovjedi čovjeku”. Fazlur Rahman tematski organizira ajete, nudeći vlastito tumačenje svakog od kur’anskih koncepata. Osjećao se obaveznim učiniti
Kur’an osnovom i izvorom svih muslimanskih učenja, posebno kada
je riječ o potvrđivanju reforme i društvene promjene. U ovom djelu
pokazuje sve karakteristične osobine jednog moderniste: vrednuje
slobodu iznad hijerarhije i lokaliziranih veza, priključuje se znanstvenom napretku i ekonomskom boljitku i, što je najvažnije, odbacuje
ideje prošlosti koje se ne slažu s pričom o progresu. q
Ismet ISAKOVIĆ
PREPORODOV JOURNAL 138
BOŠNJACI U HRVATSKOJ
Proslava Dana nezavisnosti BiH u Zagrebu
Smijeh za praznik
U organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb
i Zagrebačku županiju u srijedu, 29. veljače 2012. u dvorani BNZ u
Zagrebu, povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine gostovala je teatarska grupa “Face” iz Sarajeva, koja je odigrala predstavu “Uloga života”.
U uvodnom dijelu svečanosti prisutnima se obratio prof. dr. Sead
Berberović, predsjednik zagrebačkog ogranka BNZH. “Okupili smo se
kako bismo obilježili važan datum iz naše novije historije: 1. ožujak
1992. godine. Datum je to kada je narod Bosne i Hercegovine, na
referendumu, izglasao svoju nezavisnost u tadašnjoj SR Jugoslaviji.
Tome je točno 20 godina. Na preporuku Arbitražne komisije Međunarodne konferencije SR Jugoslavije u fazi disolucije bivše SFRJ
održan je 1992. godine referendum o nezavisnost BiH. Provedbi
referenduma prethodilo je usvajanje Deklaracije o nezavisnosti BiH
u Skupštini ondašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.
Pretpostavljam da se stariji sjećaju te dramatične sjednice koja je
potrajala do kasnih noćnih sati. Na njoj je tadašnji lider SDS-a, a današnji haški zatvorenik, Radovan Karadžić otvoreno zaprijetio muslimanskom narodu nestankom: ‘Nemojte da mislite da nećete odvesti
Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako ovdje bude
rat.’ Unatoč tim otvorenim prijetnjama, referendum o nezavisnosti
je proveden. Sve do javne objave, rezultati referenduma su bili neizvjesni. Naime, osim što je bio očekivani bojkot, na koji je Srpska
demokratska stranka pozvala bosanske Srbe, neposredno prije referenduma vodstvo tadašnje Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, po preporuci iz Zagreba, javno je počela iskazivati
dvojbe oko pozivanja Hrvata na izjašnjavanje, a pod izlikom da nema
garancija za opstojnost Hrvata u novonastaloj državi BiH. Na sreću,
te politikantske pokušaje, a koji su očito imali podlogu u podjeli BiH,
osvijetlila je Katolička je crkva u Bosni i Hercegovini i neupitno podržala održavanje referenduma i apelirala na bosansko-hercegovačke
Hrvate na odaziv”, rekao je prof. Berberović. Podsjetio je zahvaljujući tome 64% građana BiH pozitivno odgovorilo na referendumsko
pitanje koje je glasilo: “Jeste li za to da Bosna i Hercegovina bude
nezavisna država svih njenih građana i ravnopravnih naroda?”
Komentirajući daljnji slijed povijesnih dramatičnih događanja uoči
i nakon referenduma o neovisnosti BiH, Berberović je rekao: “Prijetnje, međutim, Radovana Karadžića nisu bile isprazna retorika. Egzibicionisti iz SDS-a su postavili barikade na ulicama Sarajeva i uslijedio
je krvavi i bespoštedni rat, agresija i sukob u kojem je ubijeno više od
100.000 ljudi, od toga najveći broj civila. Više od milijun ljudi je raseljeno, a BiH je razorena. Sistematski je četiri godine uništavana i njena
najveća vrijednost: vjekovni suživot njenih stanovnika. Ratnim genocidom nepovratno je izmijenjena demografska struktura BiH, ali strašne
prijetnje Radovana Karadžića izrečene za skupštinskom govornicom,
na sreću, nisu se ostvarile. Danas je BiH samostalna, suverena i nezavisna država. Istina, u mnogim problemima. Kada s historijske distance
danas analiziramo te sudbonosne dane, bez dvojbe možemo zaključiti
da je održavanje referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine bila historijska i neizbježna nužnost. Alternativa je bila ostati u krajnje
podčinjenom položaju u krnjoj Jugoslaviji. Unatoč tome što je Vijeće
ministara Europske unije 6. travnja 1992. godine u Bruxellesu donijelo
Odluku o međunarodnom priznanju Republike BiH, a Ujedinjeni naro-
PREPORODOV JOURNAL 138
“Uloga života” u izvedbi teatarske grupe “Face” iz Sarajeva
di 22. svibnja BiH primaju u Međunarodnu skupštinu, međunarodna
zajednica još nije ispunila mnoge svoje obaveze prema Bosni i Hercegovini. Ovih dana obilježavaju Dan nezavisnosti BiH ne samo tamošnji
građani, već i Bosanci i Hercegovci širom svijeta kojima je ona u srcu.
Svima njima, svima nama ovdje prisutnima, u ime BNZ grada Zagreba
i Zagrebačke županije, čestitke za taj veliki dan – Dan nezavisnosti!”,
rekao je prof. Berberović.
Smijehom protiv iskušenja
Osnivači sarajevske kazališne grupe “Face”, glumci Nela Đenisijević, Lana Stanišić i Mirza Mušija, predvođeni režiserkom Mirelom
Trepanić, predstavili su se zagrebačkim Bošnjacima komedijom
“Uloga života”. Sadržaj ove urnebesne suvremene komedije govori
o svojevrsnoj kazališnoj recesiji, o današnjoj situaciji u kazalištu,
ali i situaciji iza scene. Pratimo dvije glumice i pisca koji u nemogućnosti da se bave svojim poslom traže posao izvan svoje struke,
pristaju na različite “biznise” koji počesto graniče s kriminalom i
nemoralom. Preispitujući svoju vokaciju, talente i karakter u svojevrsnu krizu dovode i svoje najdublje osjećaje i ljubav prema svojoj
obitelji. Okrutna utrka s licemjerjem svakodnevice nemilosrdno
urušava i najveće vrijednosti. Iskrenim se smijehom, poručili su
ovi veseli i talentirani histrioni, može prevladati i najgore vrijeme i
najteža iskušenja. Svojom su mladalačkom dinamikom na sat i pol
odmorili svoje zagrebačke domaćine i tako im na najljepši način
čestitali zajednički praznik – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Nezavisna teatarska produkcija Udruženje Eksperimentalna
grupa “Face” djeluje pune tri godine. Radili su sljedeće predstave:
“Bliže” (Patricka Marbera), autorski projekt “Brak ili mrak” (nagrada za najbolju glumicu, najbolju predstavu u cjelini i najbolji originalni kostim na srbijanskom “Trema festu” 2008.) i “Uloga života”
(prema motivima Mirjane Bobić Mojsilović). Osim toga, napravili su
i tri predstave za djecu, gdje su autori kompletnog teksta: “Osmijeh
je najbolji poklon”, “Prijateljstvo iznad svega” i “Princeza na zrnu
bibera” (nagrada za najbolju predstavu u cjelini na 1. SMIF festivalu
dječjih pozorišta, Sanski Most 2010.). q
Edina SMAJLAGIĆ
11
hrvatska
Dobrodošli u EU: Hrvatska uvela sankcije Siriji
Deficit veći od planiranog?
Još nismo službeno ni postali dio Europske unije, a već igramo po
diktatu najjačih igrača u toj asocijaciji. Dojam je to značajnog dijela
javnosti nakon što je INA prekinula svoja bušenja u Siriji kao hrvatski
prilog sankcijama EU toj zemlji. INA u Siriji sudjeluje u velikim istraživačkim i razradnim aktivnostima na bloku Hayan u središnjem dijelu
zemlje. Istraživačke aktivnosti koje su započele 1998. završene su
2007. godine, što je rezultiralo otkrićem šest plinskih, kondenzatnih
i naftnih polja (Jihar, Al-Mahr, Palmyra, Jazal, Mustadira i Mazrur).
Zbog sve kompliciranije situacije u toj nesretnoj zemlji INA i
njezina tvrtka za naftni servis “Crosco” morali su početkom veljače
2012. povući svoje radnike radi sigurnosti. Preporuku za povlačenje svih radnika koji nisu sirijski državljani dali su Amerikanci i EU
još u studenom prošle godine, a do početka veljače ostalo je tek
nekoliko radnika iz Hrvatske na ovim bušotinama.
Hrvatska Al-Assadu “pokazala mišiće”
U tom trenutku još nije bila donesena odluka o povlačenju jer
su u INA-i rekli da se radnici nalaze na lokacijama koje nisu izravno ugrožene sukobima. Poručivali su da kontinuirano i na dnevnoj
bazi motre razvoj situacije u Siriji i da su sukladno tome spremni
prilagoditi svoje daljnje korake. “U direktnom smo kontaktu s našim radnicima kojih je na našim postrojenjima ostalo tek nekoliko.
Imali smo ih više od 100, ali smo ih postupno izvlačili prema potrebi. Zasad nije bilo potrebe za poduzimanjem izvanrednih mjera.
Prilagođavamo se situaciji na terenu, a sigurnost naših radnika je
prioritet”, poručivali su iz INA-e. Naglasili su da se nekoliko radnika
“Crosca”, koji ne rade, nalazi na sjevernom djelu Sirije na granici s
Turskom, te da je i za njih razrađen plan izlaska iz zemlje u slučaju
potrebe. To područje nije bilo u izravnoj opasnosti, kao ni ostale
lokacije na kojima su bili radnici INA-e. Tada je također potvrđeno
kako postrojenja nisu bila ugrožena i da se proizvodnja nastavila.
U medijima se potom pojavila informacija da se u Siriji dogodio
oružani napad na radnike, zbog čega su evakuirani u Hrvatsku kako se
ne bi dogodio alžirski scenarij kada su Hrvati ubijeni na spavanju. No,
iz INA-e su to demantirali poručujući da nije bilo ozbiljnih napada na
INA-ine ili “Croscove” zaposlenike u Siriji. “Želimo ponovno istaknuti
da je sigurnost naših zaposlenika apsolutni prioritet. Stoga INA pažljivo
motri razvoj događaja u Siriji te tome prilagođava svoje aktivnosti. S
obzirom na to da su se sigurnosni uvjeti u Siriji pogoršali, INA je krajem
siječnja odlučila povući većinu svojih zaposlenika. Navedeno je učinjeno kako bi se minimizirali svi mogući sigurnosni rizici. Osim Predraga
Premužića, ostali izvori spomenuti u medijima više nisu INA-ini zaposlenici te njihove izjave ne prikazuju trenutno stanje i smatramo da
mogu navesti na pogrešne zaključke vezane uz situaciju u Siriji i sigurnost naših zaposlenika”, poručivali su tada iz INA-e.
Naglasili su da nije bilo ozbiljnih napada na INA-ine ili “Croscove” zaposlenike u Siriji, već da je došlo do manjih incidenata, poput
onog kada je ukradeno “Croscovo” vozilo, tijekom kojeg sigurnost
INA-nih zaposlenika nije bila dovedena u pitanje. “INA-na proizvodnja plina u Siriji i dalje je u tijeku i odvija se bez većih poteškoća. Glavninu proizvodnih aktivnosti preuzeli su lokalni djelatnici”,
poručili su iz INA-e, te su dodali da je “INA spremna za donošenje
daljnjih odluka sukladno razvoju situacije u Siriji”.
12
INA-na bušotina u Siriji
Proizvodnja se tako nastavila pomoću lokalnih radnika, iako su u
INA-i bili svjesni da im situacija izmiče kontroli. No ne toliko zbog razvoja nasilja: glavni problem INA-i postala je hrvatska Vlada koja je očito odlučila da ne talasa te da prihvati bez imalo suzdržanosti sankcije
protiv Assadovog režima, a što je uključivalo i prekid svih gospodarskih
aktivnosti prema Siriji i u njoj. Tako je krajem veljače, poštujući Vladinu odluku o provođenju sankcija protiv Sirije, INA obavijestila sirijsku
nacionalnu naftnu kompaniju General Petroleum Company (GPC) da
zbog nastupanja “više sile” privremeno napušta sve poslovne aktivnosti u toj zemlji. “Temeljem Odluke Vlade Zorana Milanovića, ali i ukupne sigurnosne situacije u Siriji, INA nije u mogućnosti nastaviti svoje
redovne poslovne aktivnosti u Siriji zbog razloga koji su izvan kontrole
kompanije. Stoga su se ispunili uvjeti predviđeni gore spomenutim
Ugovorima o proglašenju ‘više sile’, odnosno o privremenom obustavljanju svih poslovnih aktivnosti u Siriji do daljnjeg, odnosno do prestanka okolnosti ‘više sile’”, stajalo je u priopćenju INA-e.
Viša sila je pravni institut previđen ugovorom koji omogućuje
suspenziju ili privremenu obustavu obveza i aktivnosti po ugovoru
uslijed događaja koji su izvan kontrole ugovornih stranaka poput
poplave, potresa, pobune, nemira, ratnog stanja i slično. Pozivanje
na višu silu je regularan mehanizam koji ne znači raskid ugovora
i automatski izlazak iz projekta. Radi se o zaštitnom mehanizmu
za ugovorne strane, ukoliko su nastupile nepredviđene okolnosti,
kako bi se po proteku predmetnih okolnosti moglo nastaviti s izvršavanjem ugovora bez štetnih posljedica po ugovorne strane.
Dnevni gubitak 13,5 milijuna kuna
S obzirom da je gotovo cjelokupna dobit INA-e, koja je u prošloj
godini iznosila dvije milijarde kuna, dolazila iz Sirije, u ovoj godini mogu se očekivati znatno slabiji poslovni rezultati. U INA-i pak
naglašavaju da su u poslovnom planu “konzervativno” procijenili
prihode iz Sirije te da izostanak prihoda neće ugroziti realizaciju
drugih planiranih investicijskih projekata za ovu godinu. “Sirija je
jedan od INA-nih najznačajnijih projekata. No zbivanja u toj zemlji
već dulje vrijeme utječu na redovite poslovne aktivnosti i mogućnost naplate naših potraživanja. Cilj je ove odluke očuvati INA-ina
PREPORODOV JOURNAL 138
hrvatska
ugovorna prava i obveze i u potpunosti se pridržavati Odluke Vlade”, poručio je predsjednik Uprave INA-e Zoltan Aldott.
On je tih dana odgovarao medijima i na kretanje cijena goriva,
jer su u veljači u Hrvatskoj u nekoliko navrata poskupila, a javnost
je zanimalo da li će i povlačenje iz Sirije imati posljedice na cijene.
“Nažalost, trend pokazuje da se cijena benzina povećava. Cijene nafte su trenutačno nestabilne i osim poslovnog, diktira ih i psihološki
faktor. Cijene nafte ovise i o mediteranskom tržištu, ali i o odnosu
kune prema dolaru”, kazao je Aldott, a što se tiče Sirije, jasno je rekao da je INA bila dužna poštovati odluku Vlade o povlačenju iz te
zemlje. “Vlada je odlučila primijeniti sankcije prema Siriji i mi smo
odmah potvrdili da ćemo poštivati hrvatska i europska pravila. To je
za nas bila teška odluka”, rekao je Aldott. Naglasio je da INA nije mogla svoje aktivnosti u Siriji prepustiti drugima jer je “dužna poštivati
ne samo riječi, nego i duh sankcija”. Za sada je, kako je rekao Aldott,
došlo samo do suspendiranja aktivnosti i proglašenja “više sile”, što
ne znači da se INA zauvijek misli povući iz Sirije. Ovo potonje Aldott
je naglasio jer se već zadnjih godinu dana špekulira da INA planira
prodati svoja polja u Siriji. Koliko će zamrzavanje operacija u Siriji
naškoditi naftnoj kompaniji govore i riječi Aldotta, koji je kazao da
INA već od rujna prošle godine ima poteškoća s ostvarivanjem prihoda u toj zemlji. “S proglašenjem ‘više sile’ mi zadržavamo investicije
u tvornice, ali nećemo primati nikakve prihode”, zaključio je Aldott.
Osim INA-e, mnoge kompanije sa zapada trpe goleme štete jer je
EU uvela sankcije Siriji. INA dnevno gubi 2,42 milijuna dolara (13,44
milijuna kuna), jer je obustavila proizvodnju 22.000 barela nafte dnevno. Bez obzira na Aldottove riječi da se INA planira vratiti u Siriju čim
se situacija smiri, pojavile su se špekulacije da će INA-i biti oduzeto
pravo na bušenje ukoliko Al-Assad ipak ostane na vlasti. No, dr. Vlatko
Cvrtila, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, smiruje
situaciju jer iako je Hrvatska uvela sankcije Siriji, to ne znači nužno da
su INA-i zauvijek zatvorena vrata na tom tržištu. “Sirija je s INA-om
potpisala međunarodni ugovor i njegovo jednostrano raskidanje nosi sa sobom određene penale. INA će se vratiti na naftna polja, prije
ili kasnije”, rekao je Cvrtila i dodao da je ipak teško očekivati nakon
svih ovih zbivanja opstanak Assada na čelu zemlje. “Ne vjerujem da će
Assad i dalje izdržati, smatram da će prije ili kasnije odstupiti te da će
se povesti razgovori između svih frakcija sirijskog društva, uključujući i
pobunjenike. Ni najava State Departmenta da Sjedinjene Države neće
naoružavati sirijske pobunjenike ne znači napuštanje Slobodne sirijske
vojske. Ni u drugim zemljama u kojima se razvijalo arapsko proljeće
SAD nije aktivno sudjelovao jer nije htio otvarati prostor za optužbe
da se miješa u unutrašnje stvari pojedinih zemalja. Slična je situacija i
u Siriji. Procjene govore kako sirijski pobunjenici imaju otvorene kanale opskrbe oružja kroz Tursku te im pomoć SAD-a nije neophodna, a
Washington će diplomatskim putem raditi pritisak na Assadov režim
i na taj način davati svoj doprinos. Ujedno, opasnost da bi dio oružja
mogao završiti kod Al-Qa’ide doista je realna”, smatra Cvrtila.
S druge strane, povjesničar i analitičar dr. Tvrtko Jakovina s Filozofskog fakulteta u Zagrebu smatra da situacija s INA-om nije baš
toliko izvjesna. “Hrvatska će, pa tako i njezine tvrtke među kojima je
i INA, dijeliti sudbinu ostalih zemalja EU koje su proglasile sankcije”,
kaže Jakovina koji smatra da SAD ne želi naoružavati sirijske pobunjenike jer je potpora Rusije i Kine Assadovu režimu previše jaka. “Da
je postojala želja za stvarnim rješenjem, uključili bi otpočetka Rusiju
jer je Sirija još prije 30-ak godina bila najveći saveznik Sovjetskog Saveza na Bliskom istoku, a takav odnos s Moskvom i danas njeguje.
Rusija i Kina vidjele su što se događa u drugim zemljama arapskog
proljeća i imale su vremena razraditi taktiku kojom će nastupati kada
se borbe preliju na Siriju”, zaključio je Jakovina.
PREPORODOV JOURNAL 138
Slavko Linić, ministar financija
Sve u svemu, hrvatski interes je da što prije prestanu sukobi u
Siriji i da se INA vrati svojim naftnim poljima. Za svaku godinu koju
bi Assad ostao na vlasti INA bi u Siriji gubila gotovo pet milijardi kuna prihoda, po današnjim cijenama barela nafte od oko 110 dolara.
Proračun manji za 3,4 milijarde kuna
Nekoliko dana prije odluke o prekidu bušenja, Hrvatski je sabor
s 82 glasa za, 41 protiv i jednim suzdržanim izglasao proračun za
2012. godinu. Premijer Zoran Milanović je rekao da u Vladi računaju da je proračun manji od lanjskog za četiri milijarde kuna jer
očekuju 600 milijuna kuna više bespovratnih sredstava iz programa
EU. Ne računajući ta sredstva, državni će proračun za 2012. ipak
biti manji za 3,4 milijarde kuna u odnosu na godinu prije, a ne 4,6
milijardi kuna kao što je Vlada u siječnju najavljivala u smjernicama
na osnovu kojih se proračun i radio.
Proračun je podržala većina klubova, odnosno potporu su uz vladajuću koaliciju dali SDSS i Klub nacionalnih manjina, dok su zastupnici
HDSSB-a, HDZ-a i Hrvatski laburisti glasali protiv. Vlada je 76 oporbenih amandmana vrijednih nešto više od tri milijarde kuna odbila, a
u Sabor je uputila tri svoja, kao i prijedlog da se Hrvatskim vodama
osigura 10 milijuna kuna za vodoopskrbu Hrvatskog zagorja i 20 milijuna za regionalni vodovod istočne Slavonije. Proračunom se predviđaju prihodi u iznosu od oko 109 milijardi kuna, te rashodi od 118,8
milijardi kuna. Prema novome proračunu većina korisnika raspolagat
će s manje novca nego prošle godine, a među većim su gubitnicima
ministarstva financija, zdravlja, poljoprivrede, prometa i obrazovanja.
Vlada je odbila amandmane na Zakon o Poreznoj upravi koje su
podnijeli Hrvatski laburisti i HDSSB-ov Boro Grubišić, a ministar financija Slavko Linić je obrazložio da su oba neprihvatljiva. Većinom glasova Sabor je izglasao Zakon o poreznoj upravi i Zakon o prestanku
važenja Zakona o Financijskoj policiji te konačni prijedlog Zakona o posebnoj mjeri naplate poreznog duga uzrokovanoga gospodarskom krizom. Time je uveden novi model naplate poreznog duga te se onima
koji su prošle godine kasnili s plaćanjem, a u mogućnosti su podmiriti
dug, omogućuje otpis kamata ako u roku od 30 dana taj dug podmire.
Za one koji niti uz otpis kamata ne mogu platiti svoje dugove, sve neizvršene obveze do 31. siječnja ove godine mogli bi refinancirati na rok
od 36 mjeseci. Nakon toga svako neplaćanje poreza ili neizvršavanja
drugih obveza značit će blokadu i otvaranje stečaja.
U svakom slučaju, proračun je takav kakav jeste, veći nego se u
prvi mah činilo. Međutim, Vladina odluka o sankcijama Siriji mogla
bi utjecati na veći deficit nego što je planirano. q
Edis FELIĆ
13
hrvatska
Povodom Međunarodnog dana sjećanja na holokaust
Šoa akademija
Dva dana prije ovogodišnjeg obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na holokaust njemački tjednik “Stern” objavio je anketu
prema kojoj 21% građana u dobi od 18-29 godina nije svjesno da je
za vrijeme Drugog svjetskog rata Auschwitz bio logor za istrebljenje
Židova niti da se nalazio na teritoriju susjedne države, Poljske. Tome se istovremeno pridružilo i priopćenje njemačkog Bundestaga
prema kojem je petina građana antisemitski raspoložena. Velika je
vjerojatnost da bi se i u drugim europskim državama provođenjem
takve ankete dobili slični rezultati, možda je jedina razlika u tome da
li bi se oni odnosili samo na Židove ili bi i neki drugi etniciteti i rase
mogle doći u pitanje. Drugi i drugačiji na europskom tlu uz svu proklamiranu toleranciju i demokraciju uvijek nalaze svoje oponente.
Plamen antisemitizma i mržnje prema drugom uvijek tinja.
Republika Hrvatska ove je godine Međunarodni dan sjećanja
na holokaust, u spomen na 27. siječnja 1945. kada je Crvena armija oslobodila najveći nacistički logor Auschwitz-Birkenau, obilježila
vrlo jasnim istupima samog državnog vrha koji je pored osude holokausta i izražavanja pieteta prema žrtvama ponudio i određena
riješenja koja se trebaju ugraditi u sustav obrazovanja, kako se to
moglo čuti na skupu “Poučavanje o holokaustu i sprječavanje zločina protiv čovječnosti”. Vodeći ljudi Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, ministar Željko Jovanović, te Agencije za odgoj i
obrazovanje, ravnatelj Vinko Filipović, najavili su izmjene kurikuluma kako se “o holokaustu ne bi učilo samo u određenom razredu i
određenom predmetu, nego bi to trebao biti temeljni vrijednosni
pristup na svim odgojno-obrazovnim razinama”. Ministrica kulture
Andrea Zlatar Violić je također najavila da će MZOS-u predložiti da
se u postojeće školske programe uključi i upoznavanje učenika s
djelima domaćih i stranih pisaca koji su pisali o holokaustu, poput
Imre Kertesza, Prime Levija do Ilije Jakovljevića, Slobodana Šnajdera i Daše Drndić.
Zlo holokausta
No, posebna pažnja javnosti povodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na holokaust bila je ove godine usmjerena
na svečano otvorenje Šoa akademije (hebrejski naziv za holokaust,
shoah – uništenje, katastrofa) održano u Židovskoj općini u Zagrebu. Prema riječima idejne začetnice projekta Sanje Zoričić Tabaković, predstavnice židovske nacionalne manjine u gradu Zagrebu
i potpredsjednice Židovske općine Zagreb, cilj Akademije je da
edukacija o holokaustu bude stalna s nadom da će hrvatski školski
sustav uključiti Akademiju u obrazovanje o holokaustu. Pored toga,
Akademija će osim zla holokausta razmatrati i pitanja rasizma, ksenofobije, netolerancije i ljudskih prava te omogućiti da se većina
upozna s tim kako je biti manjina u nekome društvu.
Namjera je Šoa akademije sagladati strahote Drugog svjetskog
rata sa stanovišta različitih znanstvenih disciplina: povijesti, povijesti umjetnosti, političke filozofije, pravo s posebnim naglaskom
na ljudska prava, psihologije i propagande. Poseban značaj Šoa
akademiji daje činjenica da su se oko ovog projekta okupili vrhunski hrvatski znanstvenici i stručnjaci koji većinom nisu židovskog
porijekla: povjesničar i profesor na zagrebačkome Filozofskom fa-
14
Dvorana imena, Međunarodni centar Yad Vashem, Jeruzalem
kultetu Neven Budak, profesor na zagrebačkoj Akademiji dramske
umjetnosti Zlatan Gelb, povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević, psihologinja Mirjana Krizmanić, sociolog Renato Matić, filozof
i profesor na zagrebačkome Filozofskom fakultetu Žarko Puhovski
i predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić. Kako se očekuje, jednom mjesečno po jedan od predavača Šoa akademije održat će jednosatno predavanje, a tijekom godine biti će
organizirane dodatne radionice s različitim temama. Psihologinja
Mirjana Krizmanić je ispred predavača istaknula da je cilj Akademije obrazovati mlade u Hrvatskoj, koji gotovo ništa ne znaju o holokaustu, a ni o društvenom kontekstu u kojemu je nastao, i tako ih
osposobiti da prepoznaju društvene skupine i procese u kojima se
može uništiti jedan narod.
Važno je istaknuti da je Šoa akademija nastavak dosadašnjih
zalaganja Židovske općine Zagreb na implementaciji programa obrazovanja o holokaustu i ljudskim pravima koji se kontinuirano provodi od 2004. godine, a u kojem godišnje sudjeluje više od 3.000
učenika osnovnih i srednjih škola te visokih učilišta iz Hrvatske,
Slovenije i Austrije. Pored toga, Židovska općina Zagreb svake godine organizira niz predavanja i okruglih stolova o temi holokausta
koji su jako dobro posjećeni što je znak da ljudi nisu ravnodušni
prema ovojj temi. Edukaciju o holokaustu podržava i Ministarstvo
znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS) koje u suradnji s Međunarodnim centrom za istraživanje, dokumentaciju, obrazovanje i komemoraciju holokausta Yad Vashem u Jeruzalemu od 2005. provodi program stipendiranja nastavnika osnovnih i srednjih škola. To
je samo dio aktivnosti koje MZOS provodi o temama vezanim uz
edukaciju o holokaustu, a kroz aktivno sudjelovanje u radu Radne
skupine za međunarodnu suradnju u području obrazovanja, sjećanja i istraživanja o holokaustu. Radna skupina djeluje od 1998. i
danas okuplja dvadeset i šest zemalja iz cijeloga svijeta, a Hrvatska
je njezina punopravna članica od 2005. godine.
Posebnu potporu osnivanju Šoa akademije dao je predsjednik
RH Ivo Josipović koji je naglasio nedostatnost postojećih udžbenika
iz kojih se ne može naučiti istina o Drugom svjetskom ratu, holokaustu i Jasenovcu, te izrazio potporu izradi jednog takvog udžbenka.
“Na nama je pak”, zaključio je, “da učinimo sve da se u Zagrebu
izgradi sinagoga na mjestu na kojemu je ona i bila - u Praškoj ulici kako bismo i time rekli da je zlo holokausta definitivno iza nas.” q
Sena KULENOVIĆ
PREPORODOV JOURNAL 138
intervju
Prof. dr. Dževad Hodžić, profesor etike i ahlaka na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu,
govori o aktuelnim političkim pitanjima u BiH, važnosti međunacionalnog dijaloga, opasnosti
ekstremnih ideologija, odnosu Evrope prema BiH i Bošnjacima, mogućnosti secesije Republike Srpske, procesu sekularizacije i demokratskoj svijesti mladih
Neprincipijelna evropska
politika prema BiH
Razgovarao: Bedrudin BRLJAVAC
Dževad Hodžić je rođen 1960. godine u mjestu Pokrivenik u općini Rogatica. Osnovnu školu završio u Međeđi kod Višegrada 1975.
godine, a Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu 1980. godine. U
toku svoga bogatog univerzitetskog života studirao je Islamski teološki fakultetu u Sarajevu i diplomirao 1986. godine. Također, završio
je postdiplomski studij iz filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i magistrirao 2004. godine. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
doktorirao je 2008. godine. Glavne oblasti naučnog interesovanja dr.
Hodžića su Filozofija, Etika, Bioetika, Međureligijski dijalog, Religija i
društvo. Do sada je kao novinar, imam, nastavnik i profesor sudjelovao je na više različitih međunarodnih skupova i naučnih konferencija u BiH, Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Makedoniji,
Australiji i SAD. U različitim tiskanim i elektronskim medijima dao je
značajan broj intervjua o pitanjima odnosa religije i društva. Do sada
je također objavio velik broj naučnih radova i knjiga na teme kao
što su islamska etika, Islamska zajednica, pojam odgovornosti, ahlak,
zapadno etičko mišljenje, primijenjena etika, itd. Dr. Hožić je koautor
i glavni urednik enciklopedijskog “Atlasa islamskog svijeta”, koji je
2004. godine izdalo Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH.
Razgovor sa prof. dr. Dževad Hodžićem vođen je nedugo poslije
prihvaćanja Rezolucije od strane Evropskog parlamenta gdje su se
prethodno vodile žustre debate vezano oko tzv. pitanja vehabizma u BiH, a na inicijativu i uz podršku parlamentarne izvjestiteljice
Doris Pack i holandskog evroposlanika Bastiana Beldera. U jednom
dijelu intervjua, prof. Hodžić se dotiče i ovog pitanja koje je izazvalo velike rasprave kako u BiH, tako i u široj regiji zapadnog Balkana.
Bez međunacionalnog dijaloga, alternativa
je novi sukobi
Kako vjerovati u ideju demokratske Bosne i Hercegovine kada
su već godinama na djelu procesi etnonacionalne segregacije, pa
čak i aparthejda u nekim dijelovima u BiH?
Neki negativni politički procesi zaista su na djelu već godinama
u Bosni i Hercegovini. Možda se mogu nazvati i tako kako ste ih vi
nazvali. Mada mislim da bi to bilo preoštro i ne bi odgovaralo društvenoj stvarnosti. Ali, u osnovi, vaše pitanje stoji. Temeljna ustavnopravna konstelacija iz koje se generiraju takvi negativni politički
procesi u Bosni i Hercegovini posljedica je nedopustivih političkih i
moralnih kompromisa koje je u odnosu prema ovoj zemlji i njenoj
ideji napravila Evropa i međunarodna zajednica. Ali, moramo vjerovati u ideju demokratske i pluralne Bosne i Hercegovine, jer za
takvu ideju ne postoji razumna, prihvatljiva alternativa.
PREPORODOV JOURNAL 138
Prof. dr. Dževad Hodžić
Kako je moguće surađivati i očekivati dijalog među etničkim
grupama u Bosni i Hercegovini dok i danas značajan broj Srba
slavi “svoje heroje”, koji su osuđeni za gnusne ratne zločine na
sudu u Haagu?
Da. To jeste veliki problem. Mada, u Bosni i Hercegovini, kako
se to u političkom diskursu voli kazati, postoje tri različita pogleda
na rat u BiH, i, ruku na srce, svi slave svoje heroje, pa i one koji su,
neki u većoj, neki u manjoj mjeri, počinili ratne zločine i za njih
osuđeni. Ali, znam da zvuči paradoksalno, i u toj okolnosti moramo
nalaziti razlog, možda najozbiljniji, možda najurgentniji, da razgovaramo, da vodimo dijalog. Ako ne bude dijaloga, alternativa je ponovni sukobi. Samo, ja mislim da bosanskohercegovački društveni,
15
intervju
politički, pa i religijski dijalog moramo pokušati na nekim drugačijim osnovama, premisama, motivima i ciljevima do kojih ćemo
možda lakše dospjeti, ako i kada uđemo u Evropsku uniju.
Vjerujte li da se pitanje vehabizma u Bosni i Hercegovini previše
potencira kao velika sigurnosna prijetnja, dok u isto vrijeme skoro
nikako se ne spominje opasnost od raznoraznih četničkih, ustaških
i fašističkih organizacija koje slobodno egzistiraju širom zemlje?
Da, vjerujem. I, još nešto. Iako ne mislim da bilo koju od opasnosti koje ste spomenuli ne treba podcjenjivati, također vjerujem
da se sve prenaglašavaju. Ili, da budem možda i precizniji i da nekako slojevitije postavim stvar. Koliko brzo uspijemo izaći iz ekonomske krize, koliko brzo uspijemo riješiti socijalne nevolje mnogih ljudi, koliko brzo uspijemo uspostaviti pravne standarde i izgrađivati
pravično društvo toliko brzo ćemo isušiti tlo na kojem bujaju manje-više sve ekstremne ideologije i ekstremistički pokreti i struje.
Odnos Evrope i međunarodne zajednice
prema BiH
Kako komentarišete izjavu izvjestioca Evropskog parlamenta za
BiH Doris Pack na sastanku Spoljnopolitičkog komiteta (AFET), koja
je tražila da se u izvještaj unese poziv Islamskoj zajednici BiH da se
“jasno negativno izrazi o rastu vahabizma”, skoro i ne spominjući
problem četničkih, ustaških i ostalih fašističkih organizacija u BiH?
Iako je kasnije izvještaj usvojen u značajno izmijenjenom i politički korektnijem obliku, ponovio bih ono što sam nedavno napisao u sarajevskom “Oslobođenju”. Poziv Islamskoj zajednici u BiH
da se “jasno negativno očituje o rastu vehabizma”, iza kojeg stoji
Doris Pack, predstavlja koliko zabrinjavajući momenat za sagledavanje evropskih politika i političkih taktiziranja prema Bosni i Hercegovini, toliko i ironičnu činjenicu licemjerstva i neprincipijelnosti
evropske politike prema budućnosti BiH predstavljene u ovakvom
djelovanju njene izvjestiteljice Doris Pack. Ova gospođa, kao i “gospođa Evropa”, trebali bi se odlučnije zauzeti za to da neki politički
krugovi u Bosni i Hercegovini prestanu negirati genocid počinjen
nad Bošnjacima u Srebrenici. To bi bio njen posao.
Kako i na koji način bi po vašem mišljenju se moglo postići istinsko pomirenje i dijalog među narodima u Bosni i Hercegovini?
Tako što bi međunarodna zajednica, u prvom redu Evropa, bez
kalkulacija prihvatila ideju multietničke i multireligijske Bosne i
Hercegovine.
Vjerujete li da bi se povećanim uključenjem običnih građana u
javni diskurs, kroz društveni angažman ili civilne inicijative, moglo
doprinijeti snažnijim procesima pomirenja i izgradnje demokratskih
ideja, umjesto postojećim diskursom dominacije političkih elita?
Vjerujem. I to će se, procjenjujem sve više i sve intenzivnije događati.
Koliko zaista vjerujete u dobre i iskrene namjere međunarodne zajednice, u generalnom smislu, u kontekstu njihove posvećenosti rješavanju političkih problema u Bosni i Hercegovini?
Nažalost, iskustvo nam ne daje dovoljno razloga da vjerujemo
u valjane namjere značajnog dijela međunarodne zajednice u njenom odnosu prema Bosni i Hercegovini. Ali, međunarodni odnosi i
politički procesi, svugdje, manje više, pa i u BiH nisu zbir ili rezultat
ovih ili onih namjera. Uvijek su posrijedi interesi koje ponekada nije
tako jednostavno balansirati. Evo, kada je, naprimjer, riječ o Bosni
i Hercegovini: nekim značajnim političkim krugovima u međunarodnoj zajednici nije prihvatljivo da BiH bude jedinstvena država u
16
kojoj bi muslimani predstavljali većinu, drugima nije prihvatljivo da
Srbija prelazi preko Drine, treći bi htjeli nekako Srbiji kompenzirati
Kosovo, četvrti se prema BiH odnose imajući u vidu svoje interese
u muslimanskom svijetu. Bosna i Hercegovina nije jednostavan slučaj. U tome je njen udes, ali i njena prednost.
Vjerujete li da međunarodna zajednica može riješiti političke i
društvene probleme u Bosni i Hercegovini ili je to moguće samo
dogovorom domaćih političkih elita?
Da, to je ta fraza koju često koriste zvaničnici međunarodne
zajednice kada je riječ o Bosni i Hercegovini. Kao, odgovornost je
na domaćim političarima, oni su tu samo da nam pomognu. Međunarodna zajednica je odgovorna za Daytonski ustav koji blokira
politički život u BiH, ali nije odgovorna za posljedice tog Ustava.
Dakle, međunarodna zajednica ne može rješavati političke i društvene probleme u BiH, ali može i morala bi preuzeti odgovornost
za političke pretpostavke koje u sadašnjoj ustavnoj i političkoj arhitekturi BiH ne omogućuju političku protočnost i funkcionalnost.
Da li vjerujete u projekat evropskih integracija i u kojoj mjeri se
zaista može očekivati da takav projekat osnaži i istinske procese
pomirenja i izgradnje demokratskog društva u Bosni i Hercegovini?
To mnogi očekuju. I realno je očekivati da Bosna i Hercegovina
dobije mnogo više u Evropskoj uniji od drugih zemalja iz regiona. Za
BiH je od jednake, ako ne i veće važnosti, članstvo u NATO-u. Hoću
kazati, neka u BiH i na BiH niko ne poseže oružjem – i stvari će se posložiti. Trebat će nam malo vremena i strpljenja jer procesi se odvijaju presporo. U ovoj zemlji svi imaju stoljećima razvijanu sposobnost
da se dugo inate, ali životni interesi ljudi moraju nadvladati inat. Pod
jednim uvjetom: da nam oružje ne bude na dohvat ruke.
Koliko pojačani ekonomski i diplomatski angažman Turske na
Balkanu može doprinijeti jačanju međuetničkog povjerenja i međureligijskog dijaloga u Bosni i Hercegovini?
Za sada se čini da se u Bosni i Hercegovini na ekonomski i diplomatski angažman Turske na Balkanu gleda različito: jedni u tom
angažmanu vide interes, mislim na Srbiju; drugi prijetnju, mislim
na Republiku Srpsku; treći, možda pomalo i romantičarski, šansu,
mislim na Bošnjake. Vjerujem da će se stvari mijenjati na bolje i da
će svi vidjeti i naći svoj interes u suradnji s Turskom.
O mogućnosti dezintegracije BiH
Koliko vjerujete u tezu da bi Republika Srpska jednog dana
mogla postati nezavisna i samostalna država?
Ne vjerujem. U koordinatama u kojima uopće možemo iz našeg povijesnog iskustva sagledavati i predviđati budućnost BiH takva solucija nije moguća. Jer, ni drugi ne bi prihvatili Srbiju 40-ak
kilometara daleko od Zagreba. I, što je najvažnije, Bošnjaci su se
toj opciji suprostavili kada je to bilo najteže. I opet bi to učinili.
Zato ponekad u nekim neformalnim i neobaveznim razgovorima
o Dodikovim izjavama o otcjepljenju Republike Srpske, kažem kako bi mu trebalo kazati: “Zanemari to kako je bilo kada smo se mi
suprotstavili silnim korpusima JNA koje ste imali na raspolaganju,
koji su Sarajevo držali pod najdužom opsadom u povijesti ratova u
Evropi. Evo, zamisli nezamislivo, da se sada mi nećemo suprotstaviti. Slažemo se da se RS otcjepi. Izvoli, učini to odmah!” Znam, on
na to odgovara da je svjestan da to ne može učiniti u datoj konstelaciji regionalnih i međunarodnih odnosa, da će on čekati, da će
RS čekati. Ali, to čekanje stoljećima i vekovima, taj srednjovjekovni
politički mesijanizam, to “ćeraćemo se još” puno košta, a ničemu
ne vodi. Ja se nadam da će to ovdje ljudi, posebno mladi prozrijeti.
PREPORODOV JOURNAL 138
intervju
Imajući u vidu sve prisutniju koaliciju Dodik – Čović za rušenje
Bosne i Hercegovine, koliko vjerujete o ideji stvaranja i tzv. trećeg
entiteta ili je to samo obična politička retorika?
Nije obična politička retorika, ali nije ni realna politička opcija.
Uostalom, ako takva koalicija Dodik – Čović postoji, ona bi prvo
morala jasno kazati, gdje je problem Hrvata: u Bosni i Hercegovini
ili u Federaciji BiH?
Vjerujete li da još uvijek postoje ozbiljne namjere određenih
političkih i intelektualnih krugova u Srbiji koji “sanjaju” o ideji tzv.
Velike Srbije, u kojoj bi ako ne cijela Bosna i Hercegovina, onda
barem jedan njen dio, bio pripojen?
Vjerujem da ima ljudi koji svašta sanjaju. Ali ne vjerujem da su
to ozbiljni snovi. Vjerujem, također, da u Srbiji preovlađuju političke snage koje Srbiju vide u zajednici evropskih država zajedno
sa Bosnom i Hercegovinom kao prijateljskom susjednom državom.
Vjerujem da će Srbija smoći snage da se, nakon što je u ratovima
na području bivše Jugoslavije iskusila sve same poraze, sada u miru
i u Evropskoj uniji posveti pobjedama.
Nedostatak kritičke svijesti u BiH
Imajući u vidu visok procenat nezaposlenosti, veliki ekonomski jaz između političkih elita i običnih građana, visok stepen korupcije, nepotizma u državnim ustanovama i drugih problema u
BiH – da li se u budućnosti može očekivati sličan scenario tzv. bosanskog proljeća, poput onog u nekoliko arapskih država?
Scenariji iz arapskih država nisu mogući u Bosni i Hercegovini.
BiH je zemlja sa višestranačkim političkim sistemom, slobodnim izborima, demokratskim procedurama i sve snažnijim nevladinim i
civilnim društvom. Sve to ne funkcionira na najbolji način, mnogo
toga se mora poboljšati, ali, u Bosni i Hercegovini, kao i u drugim
državama u regionu, ne vladaju diktatori.
Koliko su mladi ljudi u BiH uopšte spremni za kritički osvrt i na
javne proteste gdje bi na demokratski način iskazali svoje nezadovoljstvo i gnjev?
Još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri. Ali očekujem da će to sve više biti.
Koliko danas demokratija u BiH ima smisla i efekta ako imamo u vidu da skoro isti političari i iste političke elite dolaze na
vlast od prvih poslijeratnih izbora da danas?
Prvo, nije baš tako da isti političari i iste političke elite dolaze na
vlast svih ovih poslijeratnih godina. Neke se političke opcije smjenjuju na vlasti. A, drugo, ako i u kojoj mjeri jeste tako, to onda nije
problem koji se može pripisati političarima. Onda je do građana
ili je možda do demokratskog političkog sistema i stranačkog političkog života koji su, općenito uzevši, u krizi. Ali, to je tema koja
prevazilazi okvire i mogućnosti ovog razgovora.
Nacionalizam i sekularno društvo
Kako uspostaviti harmoničan balans između vjerskih ubjeđenja, u ovom slučaju islamskih, i nacionalizma?
Događa se da islamska vjerska i politička uvjerenja, tu i tamo
kroz povijest i danas, kod nas i u svijetu, u manjoj ili većoj mjeri,
iskliznu u neke druge opasnosti i nedosljednosti. Međutim, teško
se može dogoditi i rijetko se događa, zbog univerzalističkog i humanističkog duhovnog i povijesnog potencijala islamske kulture i
civilizacije, da se bilo gdje, pa ni kod nas, nacionalizam hrani na
islamskim uvjerenjima.
PREPORODOV JOURNAL 138
Kako vi percipirate pojam sekularne države i koliko bi zagovaranje i jačanje sekularne države doprinijelo razvoju demokratskog društva u Bosni i Hercegovini?
Načelo odvojenosti države i vjerskih zajednica i crkava, odnosno
institucionalna odvojenost politike i religije, kao značajna tekovina
evropskog političkog i državnopravnog moderniteta predstavlja, siguran sam, temeljno i čvrsto političko uvjerenje i opredjeljenje u Bosni
i Hercegovini. Država vlast treba da vrši na svjetonazorno neutralan
način. Da bi građani jedne države, u našem slučaju BiH, koji pripadaju različitim religijskim i svjetonazorskim tradicijama bili u toj državi
ravnopravni, država mora biti svjetonazorno neutralna, ne smije se
priklanjati bilo kojem religijskom svjetonazoru. Mogli bismo kazati, što
je jedno društvo svjetonazorski i religijski pluralnije, to je veća obaveza
države da bude svjetonazorno neutralna. U svjetonazorno neutralnoj
poziciji liberalne države sadržano je i temeljno značenje principa sekularnosti države koja se očituje u svjetovnom, a to znači svim ljudima na
temelju “zdravog razuma” prihvatljivom formuliranju odluka kroz koje
se vrši vlast. Od sekularne države zahtijeva se jasna i stroga nepristranost u odnosu prema crkvama i vjerskim zajednicama.
Ako se pođe od danih činjenica, onda je gotovo samorazumljivo da
Bosna i Hercegovina mora biti svjetonazorno neutralna i sekularna država, prije i više od mnogih drugih. S druge strane, pitanje sekularizma
na društvenoj ravni, u nekom kulturnom i, ako hoćete, ideologijskom
smislu, ostavio bih otvorenim. Možda onako kako ga iznova postavlja Habermas. A to znači: kako se danas, nakon sloma komunizma, u
vrijeme velikih migracijskih pomjeranja i kretanja, u društvenim okolnostima sve većeg pluraliziranja, ali i globalizacijskog unificiranja, u
vrijeme kada smo suočeni sa, manje ili više neočekivanim “povratkom
religijskog” u društvenu ali i političku sferu, konačno u biotehničkoj
eri u kojoj se kroz sve dublje zadiranje u do sada neraspložive, odnosno “prirodne” subtrate ljudske osobe instrumentalizira sam čovjek
u svojoj ljudskoj prirodi. Kako se, dakle, u takvim okolnostima mogu
kulturnohermeneutičke i empirijske perspektive metodički povezati s
normativnim načinima postavljanja pitanja o sekularizmu?
Vjerujete li da je nepotizam i politički kriminal među najvećim
problemima s kojima se suočava bh-društvo, imajući u vidu da se
tako nalazimo u začaranom krugu u kojem najbolje prolaze podobni i lojalni, a ne sposobni i uspješni?
Vjerujem. Ali, ne vjerujem da je rješenje u apstiniranju iz političkog života.
Društvena pozicija intelektualaca u BiH
Smatrate li da je i intelektualna elita u Bosni i Hercegovini pod
jakim utjecajem etno-nacionalne politike, što ograničava njihov
angažman i kritički pogled u javnome diskursu?
Slažem se sa onim što Vaše pitanje sugerira. Mnogi nemaju snage
za kritički odnos, ali ne samo i ne prvenstveno zbog toga što se nalaze
pod jakim uticajem etno-nacionalne politike, kako vi kažete. Intelektualci su priča za sebe. Oni su najviše pod uticajem vlastitih slabosti.
Može li se uopšte kazati da danas postoji istinska intelektualna elita u BiH koja djeluje po liniji univerzalnih vrijednosti i borbe
za istinu, pravdu i za opšti napredak društva i zajednice u kojoj se
nalazimo?
U BiH postoje i djeluju značajni intelektualci. Koliko mogu učiniti kod nas kao i u svijetu to je drugo i složeno pitanje. Da li postoji
intelektualna elita u BiH – ne znam. I ne volim riječ elita. Mislim da
je potrošena. Ako je ikad nešto značajno vrijedila? Gdje i kada su
se u novijoj ili bližoj povijesti intelektualci izborili za neku istinu,
pravdu? Ali, da ne otvaramo sada tu temu. q
17
bosanski barometar
U sjeni posjete hrvatskog premijera sukobi unutar krajiškog SDP-a
Milanović ne želi biti tutor, ali...
Bosna i Hercegovina je prva zemlja koju je posjetio hrvatski premijer Zoran Milanović nakon što je imenovan za predsjednika Vlade. Odjeci posjete u hrvatskim medijima i među građanima BiH koji
slijede separatističku politiku dvaju HDZ-ova bili su pozitivni, dok su
nešto rezerviranije bile stranke Platforme (SDP, SDA, HSP i NSRzB).
Ministar vanjskih poslova i predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija sa
premijerom u Federaciji BiH Nerminom Nikšićem izbjegao je svečani ručak, čime su, smatraju hrvatski mediji, izazvali diplomatski
incident izražavajući prosvjed zbog Milanovićeva sastanka s čelnicima Hrvatskog narodnog sabora, stranaka okupljenih oko dva HDZa u BiH koji ne priznaju vlast u Federaciji BiH koju predvodi SDP.
“Što se mene osobno tiče, nije bilo ničega zakulisnoga. I više sam
nego zadovoljan sadržajem razgovora s hrvatskim premijerom, s
kojim sam razgovarao o vrlo pragmatičnim pitanjima”, rekao je
predsjedavajući Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda nakon ručka na kome su, osim predstavnika države BiH, bili i predstavnici tzv.
RS-a. Bevanda nije htio nagađati zašto Lagumdžija i Nikšić nisu došli, rekavši da je to osobna stvar onih koji su donijeli takvu odluku.
Bacili se na rješavanje problema
Večer prije dolaska hrvatskoga premijera u Sarajevo Federalna
televizija objavila je da neće doći do susreta lidera dvaju SDP-a “zbog
sastanka Milanovića s predstavnicima Hrvatskog narodnog sabora,
koji opstruiraju federalnu vlast te zagovaraju daljnje podjele BiH”. Pri
tome su oštro kritizirali mogućnost da Milanović posreduje u eventualnom zagovaranja ulaska dvaju HDZ-a u vlast u Federacije BiH, a
pojedini sugovornici procijenili su to miješanjem hrvatskog premijera u unutarnja pitanja BiH. Milanović je pak demantirao nakane da
se bavi unutarnjopolitičkim pitanjima u BiH. “Prvim vanjskopolitičkim posjetom želim stvoriti prostor za rješavanje otvorenih pitanja”,
izjavio je premijer Milanović, a Bevanda je dodao da su na prvom
službenom sastanku razgovarali o temama koje dugo vremena tište
BiH i Hrvatsku i koje se ne rješavaju već 15-20 godina. Prema njegovim riječima, dogovoreno je da se uspostavi novi način komunikacije
između BiH i Hrvatske kako bi se na transparentan način rješavali
problemi. “Dogovoreno je da resornu suradnju dignemo na puno višu razinu i da jednostavno kroz resore rješavamo stvari”, objasnio je
Bevanda i ocijenio da će biti dobro ako od 20-ak otvorenih tema za
njihova mandata bude riješeno 30-40%.
Navodeći da je u zadnjih 20 godina bilo uspona i padova u odnosima BiH i Hrvatske, Milanović je rekao da u BiH nije došao po
glasove, nego isključivo kako bi u razgovoru i zajedničkoj suradnji
bila tražena rješenja. “Ne dolazim ni kao mentor jer to ne volim.
BiH je imala prilično mentora u zadnjih 20 godina i vrijeme je da
stane na svoje noge. Kako, to će odlučiti BiH”, istaknuo je Milanović
i dodao da su tijekom njegova posjeta namjerno predviđeni sastanci s institucijama demokratske vlasti BiH.
Hrvatski premijer precizirao je da su otvorena pitanja infrastrukture, prometnih pravaca, poslovanja hrvatskih poduzeća, graničnih
prijelaza, mosta u Bosanskoj Gradiški, rafinerije u Bosanskom Brodu,
za koju je rekao da predstavlja važno ekološko pitanje za Hrvatsku,
te tzv. schengenskog koridora koji bi preko BiH povezao južni dio
Dubrovačko-neretvanske županije s Hrvatskom. “To su problemi koji
18
Doček hrvatskog premijera u Sarajevu
(Zoran Milanović i Vjekoslav Bevanda)
se neće riješiti sami od sebe”, kazao je Milanović dodajući da je razgovarano i o luci Ploče, za koju je rekao da je na hrvatskom teritoriju
i većinom u hrvatskom vlasništvu, ali da nema smisla bez BiH.
Čudan protokol
Navodeći da mu je hrvatski predsjednik Ivo Josipović svojim
djelovanjem olakšao posao, Milanović je kazao da je odgovornost
Vlade za rješavanje ovih pitanja velika, ali da su veliki i instrumenti
kojima ona raspolaže. “Tražit ćemo putove da se za Hrvate u BiH
nađe nešto što je fer odnos, fer aranžman, nešto što nije samo formalno-zakonski, nego što odražava i duh zakona”, rekao je Milanović i dodao da samo ravnopravni Hrvati mogu biti spona BiH prema
Europi. Prema njegovim riječima, ako BiH ne uđe u Europsku uniju
i ne bude uređena, onda ni Hrvatskoj neće biti dobro jer ni ona
ne može profitirati od nestabilnog susjeda, što je loše za Hrvatsku.
Zaključio je kako tijekom posjeta Mostaru neće razgovarati o rekonstrukciji Vlade Federacije BiH, jer to bi bilo tutorstvo.
Zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Denis Bećirović (SDP) kazao je da BiH i Hrvatska imaju niz otvorenih pitanja. Jedno je od njih svakako i pitanje
granice koja je između dviju zemalja duga više od 1.000 kilometara
i ovo pitanje, rekao je, treba biti riješeno u svjetlu ulaska Hrvatske
u EU. Na pitanje novinara zašto Milanović ide u posjet samo gospodarstvenicima u Mostaru, Vitezu i Širokom Brijegu, Bećirović je
kazao da to pitanje treba postaviti onima koji su kreirali protokol.
“Ovaj protokol očigledno ima manjkavosti”, rekao je Bećirović.
Osim Sarajeva, premijer Milanović posjetio je još i Vitez, Široki Brijeg i Mostar, gdje se sastao s hrvatskim predstavnicima u
lokalnoj vlasti i gospodarstvenicima te predstavnicima Hrvatskog
narodnog sabora u Mostaru. Prilikom posjete Širokom Brijegu domaćini su ga dočekali sa zastavom Republike Hrvatske, obilježjima
općine i, bez ikakve sumnje nimalo slučajno, kvislinške i zločinačke
tzv. Herceg-Bosne. Na pitanje zašto nije bilo zastave Bosne i Hercegovine, Milanović je nemušto, na granici bezobrazluka, odgovorio:
“Imate pravo, možda je trebala biti, nisam je vidio.”
Previše retorike o narodima
Lagumdžija i SDP od početka su bili protiv ovakvog protokola.
Lagumdžija je u telefonskom razgovoru rekao Milanoviću da njegov
PREPORODOV JOURNAL 138
bosanski barometar
susret s predstavnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH nosi potpuno pogrešnu poruku, koja je suprotna poruci koja je svima u BiH
potrebna. On je još jednom napomenuo da BiH nije prosti zbir tri
etničke grupe, nego se osim od tri konstitutivna naroda sastoji i od
četiri milijuna građana. “Za moj ukus previše je bilo retorike o narodima, a čovjek se tu baš puno nije vidio. Nadam se da ćemo se što
prije okrenuti pitanjima Luke Ploče, koridora kroz Neum, ekonomske
razmjene, koridora 5c, graničnim pitanjima”, kazao je Lagumdžija.
Odgovarajući na pitanje zbog čega se kao ministar vanjskih poslova BiH nije susreo s hrvatskim premijerom, Lagumdžija je objasnio da
je na tom sastanku bila zamjenica ministra vanjskih poslova Hrvatske,
pa je zbog toga red bio da mu prisustvuje Lagumdžijina zamjenica Ana
Trišić-Babić sa bosansko-hercegovačke strane. Najavio je da će se on
uskoro susresti sa šeficom hrvatske diplomacije Vesnom Pusić. “Veoma je dobro što je Milanović u svojoj prvoj posjeti došao upravo u BiH
i što je konačno s dnevnog reda skinuo pitanje uplitanja Hrvatske u
unutrašnje stvari BiH. Njegova izjava, da on nije ni tutor ni mentor, bila
je više nego jasna. Impresionirala me izjava da mu ne pada na pamet
da se petlja u rekonstrukciju Federalne vlade, jer bi to bio svojevrstan
državni udar”, istakao je predsjednik SDP BiH.
Pad Lipovače u Bosanskoj krajini
No, Lagumdžija je baš u vrijeme Milanovićeve posjete imao problema i u svojoj stranci – SDP-u. Predsjednik Kantonalnog odbora
Hamdija Lipovača, do 21. veljače neprikosnoveni vladar u Krajiškom
SDP-u senzacionalno je smijenjen na sjednici održanoj u Cazinu. Osim
Lipovače smijenjeni su članovi i svih kantonalnih organa. Za smjenu je
glasalo 61 delegat, dok su protiv bila 31. Dva su listića bila nevažeća.
Obzirom na broj delegata, smjenu KO SDP USK izveli su uglavnom članovi ove političke stranke iz Bihaća, Cazina i Sanskog Mosta.
Lipovača je još 2003. teško porazio SDA u Bihaću i od tada
neprikosnoveno vlada gradom, a s tadašnjim predsjednikom KOa Mahmutom Alagićem bio je u tihom sukobu. Prije nekoliko godina Alagić je odstupio, a Lipovača je preuzeo i Kantonalni odbor
te je nakon posljednjih izbora i pobjede SDP-a postao kantonalni
premijer. Protiv njega su bili sadašnji predsjednik bihaćkog SDP-a
i njegov stari protivnik Mahmut Alagić, te šef cazinskih SDP-ovaca
Ekrem Prošić Maršal. Njihovi su istomišljenici smijenili Lipovaču uz
obrazloženje da nije puno uradio da implementaciji izbornih rezultata, odnosno bio je optužen da je fotelje podijelio SDA-ovcima, a
da SDP-ovci nisu dobili onoliko koliko su trebali.
Izglasavanje nepovjerenja rezultat je višesatne rasprave o izvještaju o radu Kantonalnog odbora i drugih organa stranke te opće ocjene
kako nisu implementirani izborni rezultati. U SDP su javnost uvjeravali
da se smjena neće reflektirati na rad izvršnih i zakonodavnih organa
vlasti u kojima su zastupljeni upravo smijenjeni članovi. Prošić je rekao
kako se radi o demokratskom činu i volji većine. “Nakon što su podneseni izvještaji od strane predsjednika KO, predsjednika Foruma žena
i mladih i Nadzornog odbora, pristupilo se tajnom glasanju i izvještaj
Kantonalnog odbora nije dobio podršku jednostavno zato što delegati nisu bili zadovoljni radom kantonalne organizacije u proteklom
periodu. Mi smo pobjednici samo na papiru, a najveći dio vlasti drže
partneri koji su i ranije bili na vlasti, tako da je došlo do nezadovoljstva
u većini organizacija”, objasnio je stav Prošić.
Očekivali da će oni vladati
Dodao je da cazinski SDDP-ovci nakon godinu dana od imenovanja Vlade nisu dobili nijednu poziciju na nivou kantona, ni jedno
radno mjesto. “Imamo informacije da je zaposleno blizu 500 radni-
PREPORODOV JOURNAL 138
Zoran Milanović, premijer RH i
Vjekoslav Bevanda, predsjedatelj Vijeća ministara BiH
ka i funkcionera od strane SDP-a i SDA, a neki nisu ni članovi naše
stranke. Sve su to iznijeli članovi i predsjednici općinskih organizacija koji su govorili od srca”, rekao je Prošić.
Hamdija Lipovača napustio je sjednicu prije glasanja o izvještajima i samog izglasavanja o nepovjerenju nazvavši sve farsom, a oglasio se sutradan Saopćenjem za javnost u kojem navodi kako kao član
SDP BiH poštuje svaku odluku legitimnih organa partije donesenu
u skladu sa Statutom SDP BiH i kongresnim rezolucijama. “Do zvaničnog očitovanja Predsjedništva SDP BiH o radu izvještajne konferencije SDP Unsko-sanskog kantona u Cazinu na kojoj je zatraženo
izjašnjavanje o povjerenju Predsjedništvu KO SDP USK pozivam sve
članove SDP USK-a na jedinstvo i dalji aktivan rad u cilju što kvalitetnije pripreme za predstojeće izbore u BiH”, stajalo je u priopćenju.
Dva dana kasnije u intervju jednom lokalnom portalu Lipovača je
rekao da je to bilo iznenađenje samo za vanjske promatrače, ali ne i
za one koji su bili uključeni u rad SDP-a u Krajini. Razloge vidi u tome
što je SDP dugo bio u opoziciji, a kad su zajedno sa SDA i NSRzB formirali Vladu, tada su, tvrdio je u intervjuu, članovi koji su ga i smijenili, očekivali da će ustvari oni vladati, donositi odluke o zapošljavanju,
kao i njihove porodice. “Mislili su da ćemo morati izbaciti sve oni koji
rade i dovesti svoje ljude, ali država tako ne funkcionira. Moj sistem
rada nije takav. Ja sam premijer svih građana, ja sam SDP-ov premijer svih građana i ja ću se boriti za SDP u sistemskim rješenjima, ali
da ćemo ja i moji ministri kršiti zakon, ‘silovati’ sistem da bi zaposlili
nekoga nečijeg, to neće moći”, rekao je Lipovača.
Smjena nelegalna?
Pojavila su se i tumačenja da je iza svega stajao Lagumdžija kome
se nimalo nije sviđao rastući utjecaj Lipovače u Krajini, pogotovo poznata Lipovičina bahatost. Međutim, kako je kazala poslanica u Domu naroda Parlamenta F BiH Mira Ljubijankić, odluka koju su donijeli
delegati na Izvještajnoj konferenciji u Cazinu nije u skladu sa Statutom stranke te ona ne može biti uvažena. “Kongres je dao mandat
Kantonalnom odboru do 2015. godine. On ne može biti smijenjen na
izvještajnoj konferenciji”, dodala je Ljubijankić koja je prisustvovala
izvještajnoj konferenciji. Ona je istakla da su mnogi bili iznenađeni
ovakvim razvojem događaja te da je bilo toliko kaotično da nije mogla vidjeti tko je inicirao smjenu, ali nije bilo nikakvih ružnih riječi
zbog čega joj je sve još čudnije. Napomenula je da su radom Kantonalnog odbora SDP-a bili nezadovoljni članovi Općinskih odbora.
O nelegalnosti je govorio i Lipovača dodavši da je očigledno da je
različito tumačenje vlasti. “Vlast je kod mene najava restrikcije, najava
umanjenja plaća, najava stezanja kaiša, a kod pojedinaca je očigledno
da je vlast samo da se okoriste oni i uži članovi njihove porodice. Na
kraju krajeva, kako god da odluči Kantonalni odbor, bilo da ja budem
predsjednik Kantonalnog odbora ili ne budem, bilo da budem premi-
19
bosanski barometar
Rekao je da se osjeća odgovornim zbog toga što ni on, a ni drugi
koji su bili zaduženi, nisu bili dovoljno prisutni u Bosanskoj krajini.
“Postoji odgovornost Lipovače kao najodgovornijeg čovjeka u Krajini, ali i svih nas koji smo funkcionalno za to bili zaduženi. Preuzimam odgovornost zato što organi SDP-a nisu dovoljno učinili da se
ovo spriječi na vrijeme, ali sljedeći put ja neću biti kriv”, rekao je
Lagumdžija.
Koalicija funkcionira
Hamdija Lipovača
jer ili ne budem zajedno sa Vladom, bilo da se Sarajevo odredi o nečemu, ja ću to poštovati jer ja sam na kraju krajeva ponikao iz SDP-a
i mislim da će se pokazati da će ovo što je sinoć bilo koštati SDP na
lokalnim izborima u listopadu ove godine”, rekao je Lipovača.
Kako su dani prolazili, grogirani Lipovača počeo je dolaziti sebi i uzvraćati udarac. Smjenu je počeo nazivati političkim pučem
(mada bi kao magistar društvenih znanosti makar morao znati da
sintagma politički puč nema smisla, već se može raditi samo o protustatutarnom djelovanju većine) za koji je okrivio Alagića i Prošića
Maršala. “Radi se o tome da su spomenuta dvojica i njihovi istomišljenici smatrali da izvještaje o svom radu treba da podnosim direktno njima, a ne legalnim političkim organima”, istakao je Lipovača.
Drugovi, ja nemam ništa s tim!
Alagić je rekao da su netočni navodi kako je upravo on jedan
od glavnih zagovornika smjene Hamdije Lipovače. “To ste sigurno
pročitali na USK portalu koji je pod kontrolom Hamdije Lipovače.
Kako mogu ja biti razlog nečemu za što se odlučilo više od dvije
trećine članstva stranke? Rukovodstvo je smijenjeno po najvišem
demokratskom principu, tajnim glasanjem i lični obračuni tu nemaju niti mogu imati neku ulogu. Ovdje je ključno to što je većina
članova SDP-a odlučila izglasati nepovjerenje svom rukovodstvu.
To nije mala stvar”, rekao je Alagić. Dodao je da će Općinski odbori
odabrati svoje delegate i predložiti ih kao nove članove odbora,
ali je podsjetio da dosadašnji članovi odbora imaju pravo na žalbu
Glavnom odboru u Sarajevu.
Prošić je dodao da se, ukoliko im žalbe ne budu prihvaćene, svi smijenjeni članovi imaju pravo ponovo kandidirati. Smatra da situacija nije
toliko dramatična koliko su to mediji prenijeli. “Naravno, to znači da će
vrlo vjerovatno doći do nekih kadrovskih izmjena, ali trenutno zaista nemam odgovor na to ko će biti članovi novog Odbora”, rekao je Prošić.
Svetozar Pudarić, predsjednik Glavnog odbora SDP BiH, bio
iznenađen ovom informacijom koju nije mogao komentirati, a
Predsjedništvo SDP-a imenovalo je grupu predvođenu Alijom
Behmenom koja je trebala pripremiti odluku o Izbornoj konferenciji u Unsko-sanskom kantonu.
Predsjednik Zlatko Lagumdžija kazao je da će onaj tko dobije
mandat da vodi kantonalnu organizaciju u Unsko-sanskom kantonu imati mandat i da vodi SDP u izvršnoj, odnosno zakonodavnoj
vlasti. “Iz ovoga treba izvući pouke. Ovo je rezultat naraslih socijalnih i ekonomskih problema koje imamo u tom kantonu i odnosa
unutar tih problema koji su doveli do toga”, navodi Lagumdžija.
20
Hamdija Lipovača je rekao da još ne zna da li će se kandidirati
za mjesto predsjednika KO SDP USK i da zavisi od stava njegove porodice da li će biti u stanju izdržati ovakve torture, ali zavisi i od članova SDP-a i razgovora s ljudima koji su mu izglasali nepovjerenje.
U SDP-u su istakli da sa koalicionim partnerima u vlasti, SDA
i Narodnom strankom Radom za boljitak, neće biti problema da
prihvate novog kandidata za premijera ako bude potrebe za tim,
s obzirom na to da se i Lipovača može kandidirati. Da neće praviti
probleme s eventualnim imenovanjem rekli su i u SDA. “Kadrove
koje ponudi SDP mi ćemo prihvatiti. Žao nam je što je došlo do
nesporazuma unutar SDP-a i nadamo se da će ih prevazići”, kazao
je Amir Zukić, generalni sekretar SDA.
Upravo su se pojavile špekulacije da u novoj situaciji SDA otvara
širom vrata Lipovači te bi mogao čak preuzeti i čelno mjesto u USK-u.
Isto mu nude i u Savezu za bolju budućnost, koja također ima nekoliko zastupnika u Skupštini USK-a. Bile istinite ove najave ili ne, vrlo
je moguće da su čelništvo SDP-a pomalo uznemirile jer bi odlaskom
Lipovače, bez obzira što mu je pala popularnost (po Krajini se priča
uvelike o tome kako je korumpiran), dio birača sigurno izgubili. Radi
se o kantonu koji je među najjačim SDP-ovim uporištima u zemlji.
Zbog toga je krajem veljače, čini se tajnom diplomacijom, a kako
javljaju naši izvori iz Krajine, razgovarano sa svim ovim akterima i
postoji mogućnost da se Lipovača ponovo izabere za prvog SDP-ovca
Krajine. Pitanje je, naravno, što će na ovo reći Maršal. q
Edis FELIĆ
Ne pada Hamdija daleko od
Pozderca
Lipovača je već godinama jedan od čelnih ljudi stranke, a zamjera
mu se samovolja koju je provodio u kantonu gdje je bio predsjednik
Vlade, bliske veze sa SDA, katastrofalnu ekonomsku situaciju u kantonu, milijunska dugovanja koja je ostavio u općini, ali i koketiranje s
Islamskom zajednicom, odnosnom reisom Mustafom Cerićem. Naime, iz budžeta je, umjesto za ekonomiju, izdvajao ogromne svote
novca za vjerske ustanove. “Ako je u SDP-u zamjerka meni to što sam
ja imao dobre odnose sa Islamskom zajednicom, sa Katoličkom i Pravoslavnom crkvom, onda se SDP mora upitati da li je to stranka u kojoj
vjerske slobode imaju mjesta”, odgovorio im je Lipovača.
Bez obzira kakvo mišljenje imali o političkom angažmanu Hamdije Lipovače, mnogi će se složiti da SDP BiH za svoj izborni uspjeh u Krajini najviše može zahvaliti bivšem načelniku Bihaća i, još uvijek, premijeru USK-a.
U narednom periodu vjerojatno će se pojaviti razne špekulacije o razlozima ove političke krize i zbog čega se Lipovača našao u nemilosti svojih
partijskih drugova. U prilog tim analizama “Preporodov Journal” podsjeća
na video snimak govora Hamdije Lipovače na Vanrednom kongresu SDP
BiH. U svom govoru Hamdija Lipovača javno je prozvao premijera Nermina
Nikšića i ministre u Vladi Federacije BiH da nisu posvetili dovoljno pažnje
Krajini. Uvijeno, ali ništa manje precizno, prozvao je i lidera SDP-a Zlatka
Lagumdžiju da “ne ponovi grešku SDA”. Podsjetio je drugove da on nije
prvi iz njegove porodice koji je morao otići iz politike zbog Krajine, aludirajući na njegove rodbinske odnose s obitelji Pozderac. q
PREPORODOV JOURNAL 138
bosanski barometar
Odjeci filma “U zemlji krvi i meda”
Na tragu filma Angeline Jolie
Ono što se dogodilo s djelom Ive Andrića poslije njegove smrti
igra je nepredvidljivih tokova svijeta pred kojima se čovjek osjeća
nemoćno. Slične tokove dijele balkanski narodi koji u ratovima i
krvi sanjaju vlastitu slobodu, a da bi po prestanku ratova njihovu
sudbinu bitno odredile velike sile svojim interesima. Bez obzira što
mislimo da sve možemo podvesti pod racionalne standarde interpretacije ili procjenjivanja, ipak preostaje nešto što se uporno otima našim “objektivnim” objašnjenjima i nepovratno klizi iz naših
grabežljivih ruku. Ovu racionalističku naivnost dijele historičari, politolozi, antropolozi i tradicionalni filozofi. U takvoj nemoći evropska moderna je udarila u strašnu prepreku koja izaziva noćnu moru
zbog gubitka izvjesnosti. Pisac od ugleda, Ivo Andrić, bosanski sin,
zasigurno nije ni sanjao da će poslužiti velikosrpskim ideolozima da
njime odstrijeljuju mrske Turke zbog neke davne bitku iz 1389. na
kojoj su napravili temeljni srpski mit. Ako se književno djelo koristi
za političke ciljeve koji uključuju osvajačke ratove i zločine, onda je
to nasilje nad našim nobelovcem. Zagovornici ovakve interpretacije jednog književnog djela vrše siledžijsko privođenje Andrićeve
književnosti svojoj velikosrpskoj ideologiji. Njegove literarne opise
uzimaju kao da se radi o utvrđenim znanstvenim istinama. Andrić
je u toj velikosrpskoj matrici junak iz kosovskog mita koji listom
tamani neprijatelje golemim buzdovanom i uzdiže se do svetosavskog neba gdje ga čeka knez Lazar da nazdrave uz pehar rujnog
vina. Naravno, ova slika iz časa u čas muti historijski vidik.
Nacionalizam – vrsta religijske svijesti
Korištenje umjetnosti od strane politike nije započelo sa velikosrpskim instrumentaliziranjem Andrićevog djela u kojem su “veliki
interpretatori” pronašli argumentaciju za vlastite religijske, etničke
i nacionalne projekte. Da bi u balkanskom prostoru nacija održala
svoju atemporalnost – a to uključuje poimanje nacije, ustvari naroda ili etnije koji hoće da ogradi svoje parče svijeta, kao vječne i
uvijek prisutne ili, kako Maria Todorova govori, pristupanje naciji
kao nečemu što je organsko i što traje od prastarih vremena – potrebno je žrtvovati, ubijati, ratovati, voditi tzv. svete ratove i osvete da bi se na taj način kao uronilo iza ovosvjetovne prolaznosti u
carstvo istine. Dakle, nacionalizam je jedna vrsta religijske svijesti.
Nacionalizam, s druge strane, kao “bog modernosti” u balkanskoj
krčmi, zloupotrebljava bez ostatka sve što mu dolazi do ruke. Podsjeća na dangubu koja se ušunjala na ozbiljnu predstavu života i
onako neotesano i neodgovorno izazvala opći užas. I nigdje taj duh
nacionalističke isključivosti, čini se, kao ovdje nije tako bez milosti
i tako barbarski. Andrić je njegova kolateralna šteta! Nije ni slutio
da će jednoga dana biti bačen u kaljugu balkanskog palanačkog
velikosrpstva kao najstravičnijeg izraza izgubljenosti jedne kulture.
Socijalni i kulturno-povijesni kontekst zločina nad Bošnjacima devedesetih godina prošlog stoljeća, podrazumijeva elemente duhovnosti naroda koji napada i naroda koji se brani (Esad Ćimić). U sklopu
srpskog naroda pokazuje se kuda vodi zloupotreba i nekontrolirano
djelovanje religije na jednu kulturu. O tome filozofski inspirativno piše
Jacob Burckhardt u knjizi Weltgeschichtliche Betrachtungen. On kaže
da bi svaka religija, kad bi je pustili da radi šta hoće, natjerala državu i
PREPORODOV JOURNAL 138
Angelina Jolie
kulturu da joj potpuno služe. U velikosrpskom barbarastvu i svetosavlju može se govoriti o reduciranom sadržaju koji se prelio u “primitivni
mentalitet i zgrušao u obličju religije ponižene svetosvaljem”, kako to
uočava Ćimić u knjizi Iskušenja zajedništva. Na toj osnovici pravoslavlje je kod Srba, transformirano u svetosavlje, postalo jedna neartikulirana i kruta ideologija koja je napustila određenje religije kao ljubavi
prema Bogu. Ljubav je zamijenjena mržnjom i žudnjom za osvetom.
U ljudima svetosavske tradicije, između ostalog, nabrekla je neugasla
čežnja, prema Ćimićevom uvidu, “da se šire ubijajući, osvajajući, uništavajući i silujući”. Velikosrpski ideolozi nikada nisu željeli razumjeti
kako je jedan stari evropski narod, Bošnjaci, mogao prihvatiti islam i
ostati odani muslimani. Oni su to smatrali izdajom i tu počinje trajna
mržnja, njegoševska mržnja u kojoj “zaudara zemlja Muhamedom”.
Tu počinje veliko zlo i proizvođenje neprijatelja. A neprijatelji su muslimani/Bošnjaci. Njima se prigovara da su, kao jedan od slavenskih
naroda, izdali “pradedovsku veru”. Hasan, lik iz romana Mehmeda
Meše Selimovića Derviš i smrt, kazuje da su Muslimani/Bošnjaci najzamršeniji narod, da su stali na pola puta, zabezeknuti, da ne mogu
više nikud, da su ortrgnuti, da se stide zbog porijekla i krivice zbog otpadništva, da neće da gledaju unazad, a nemaju kuda naprijed. Ovo je
literarni odjek drame jednog naroda naspram njihove neprijateljske
ideologije koja je nastojala “nacionalizirati” Muslimane/Bošnjake u
20. stoljeću. Selimović, zapravo, umjetnički oslikava nespokojstva, to
strašno iskustvo da Muslimani/Bošnjaci nose egzistencijalnu strepnju
pred nagoviještenim zločinima.
Velikosrpska slika o Turcima/muslimanima i kosovski mit postali su kočeći faktor normalnog života na prostoru bivše jugoslavenske države. Ali, i Albanci imaju svoj kosovski mit. Ana di Lelio
u knjizi Kosovska bitka u albanskom mitu govori o tome. Kosovski
mit je predtekst djelovanja i ništa nije proželo ljude ovih područja
tako duboko kao taj mit. U filmu Angeline Jolie U zemlji krvi i meda
/ In the Land of Blood and Honey ulogu čuvara kosovskog mitskog
viđenja svijeta nosi general Vučković (glumac Rade Šerbedžija). U
desetak filmskih rečenica porušena je kosovska kula. Mit se raspao
pred našim očima. Postao je zločin – kosovski mit je lažna slika. U
velikosrpskom “junačkom pohodu” rat je pokrenut kao rat protiv
civila koji su mučki pobijeni ili protjerani iz svojih kuća, stjerani u
koncentracione logore i dehumanizirani. Sav je kosovsko-svetosav-
21
bosanski barometar
Prizori iz filma “U zemlji krvi i meda”
ski mit, zatočen u prokletstvu dehumanizacije vlastitosti i drugosti
– bosanstva/bošnjaštva, muslimanstva – sadržan u osveti prema
nekome ko simbolizira turski vakat u velikosrpskoj svijesti.
Silovanje – velikosrpska ratna strategija
Velikosrpski etnicizam počiva u unutarnjem osjećanju zaostalosti i zapuštenosti, tj. velike naracije o “nacionalnom pitanju” koje
srpstvo nije još uvijek riješilo na zadovoljavajući način. A kako će
riješiti taj problem? Jednostavno: pobiti, poklati i etnički očistiti
sve one druge koji se nalaze na zacrtanima velikosrpskim “etničkim
prostorima”. Angelina Jolie pokazuje da je bila vrlo dobro pripremljena za obavljeni posao. Filmska priča je izraz njezinog studioznog bavljenja ovim prostorima. A filmska industrija traži i hoće
profesionalce, mada mislimo sa strane da je to lahka i zabavna igra.
Ono što izaziva negodovanje i gnjev velikosrpskih grupa s balkanskog područja jeste istina, tačnost ispričane priče, odnosno da Jolieva zna o čemu priča, da zna šta je to bilo u Bosni: ko je to silovao
i zašto. Zato ta velikosrpska galama. Jolie je uspjela izbjeći holivudizaciju bosanske nesreće. Jer, ne može se reći da to nije važna filmska priča o zločinu i nadi. To je ono što smeta barbarima u ovome
filmu koji je umjetnička naracija o jednoj strašnoj pojavi – silovanju
žena kao velikosrpskoj ratnoj strategiji. A to je dio projekta istrijebljenja Bošnjaka i razaranja bosanskohercegovačke države.
Mnoge su silovane žene pronašle hrabrost i progovorile o strašnom zločinu silovanja. Nikada ne smijemo zaboraviti Karamanovu
kuću u Miljevini i desetine drugih mjesta u kojima su zlostavljane
žene Foče, Višegrada, Rogatice, Vlasenice, Srebrenice, Prijedora,
Sarajeva... Jasmila Žbanić je u Grbavici, s upečatljivom glumom
Mirjane Karanović, filmski otvorila bolnu bosansku ranu. A onda se
pojavila slavna Angelina Jolie, kao rediteljka i scenaristica, i pokazala da zna bit bosanske tragedije – žene su silovane od strane prvih
komšija, od ljudi koji su ih poznavali, koji su do jučer živjeli s njima
u istom gradu, selu, ulici ili zgradi. Ti ljudi počeli su ubijati, progoniti
i silovati zarad nacije i pravljenja velike Srbije. Prve komšije postale
su ratni zločinci. Navedimo primjer iz proteklog rata: stari nastavnik Marko Samardžija ubija u julu 1992. godine svoje đake iz škole
u Biljanima kod Sanskog Mosta. Dželat zna svoje žrtve. To je stravična spoznaja pred kojom gubimo dah. Takvi ljudi zla su “pokazali”
kojom lahkoćom se postaje monstrum, ubica, siledžija, silovatelj,
zločinac, ali nisu uspjeli skriti da su duboko u nutrini kukavice i jad.
Angelina Jolie pokazuje defektnost jedne kulture koja je u svojoj velikosrpskoj ideologiji opasnost i zlo za druge i prema kojoj se
zato moramo odnositi vrlo ozbiljno i odgovorno. Sama velikosrpska
22
kultura je postala stroj za ubijanje drugih i drugačijih. Na ovome
mjestu susrećemo intencije kritike “palanačke svijesti” Radomira
Konstantinovića. Prije dolaska do te “palanačke oholosti” u kojoj
dominira polusvijet, zatočen između plemenskog i svjetskog, moramo se uvezati u jednu liniju na kojoj je Kantovu kritiku saznanja
(“čistog uma”) Cassirer pretvorio u kritiku kulture i pokazao različite forme duha kroz koje čovjek kao animal symbolicum konstruira
smisao svijeta. Angelina Jolie, slijedeći svoje simbole, vjeruje da
svijetom trebaju vladati ljubav i pravda. To je poruka njezinog filma
u mutnim vodama današnje kulture površnosti i zaborava.
Film može pomoći u liječenju višestruko traumatiziranog bošnjačkog biću u postgenocidnoj egzistenciji. On je za tren deblokirao bosanski um i razbio informativnu blokadu o ratnim zločinima
i genocidu u Bosni koje su izveli velikosrpski osvajači i Srbija pred
očima UN, SAD i EU. Istina o Bosni je blokirana od 1995. godine,
dakle, poslije Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je agresoru
dato sve što je vojnički osvojio. Richard Holbrooke je priznao da
je pogriješio s imenom entiteta RS i entitetskim unutrašnjim uređenjem Republike Bosne i Hercegovine. Film skreće pozornost na
veliku bošnjačku, ljudsku traumu i stoga je ovo ozbiljan film. Zato
mnoštvo interpretacija mora ići uz njega – od zanatsko-majstorskog do filozofsko-estetičkog horizonta. One se ne trebaju “slagati”
prema nekom politikantskom ili etnoorganskom principu. Ljudska
trauma ne smije biti iskorištena ili zloupotrijebljena u prvom redu
od Bošnjaka. To bi bilo zatvaranje bosanskog uma (the closing of
the bosnian mind), odnosno reduciranje bosanskog komunikativnog djelovanja na politikantske ili svešteničke narative koji propisuju “mogućnosti spoznaje i njezine granice”. Tragedija Bosne je
univerzalna, ona je tragedija savremenog čovječanstva.
Metoda ponižavanja ljudskog bića i
bošnjačkog naroda
Šta je uradila Angelina Jolie? Ona je progovorila o strašnoj drami silovanih žena, o onome što je gotovo najbolnija rana ljudskog
bića, to da ga neko može oskrnaviti i uništiti. Povrijeđena svetost
ljudskog bića, silovana Bošnjakinja, uznemirava horizont savremenog svijeta, bez obzira što su UN, Evropa i velike sile savremenosti,
čekale dok srpska vojska “dovrši posao” u tišini balkanskih brda.
Svi su oni znali šta se događa i zato su odgovorni. Također i politički
likovi poput Botrosa B. Ghalija, Yasushija Akashija, Philippea Morillona, Cyrusa Vancea, Davida Owena i desetina drugih. Silovane
žene, dovršetak bosanskohercegovačkog genocida u Srebrenici,
negiranje zločina, poricanje bošnjačkog naroda, pokušaj razaranje
PREPORODOV JOURNAL 138
bosanski barometar
bosanskohercegovačke države ili ubijanje djece u Sarajevu pod opsadom, sve to je teško svjedočanstvo o nemoralu savremene ljudske zajednice. Velikosrpsko barbarstvo moglo je biti zaustavljeno
u nekoliko dana – to je danas jasno, ako se sjetimo Kosova 1999.
godine. Osjećanje izdaje izaziva gađenje. Najteže je ljudski misliti
stanje u kojem se jesmo našli. Jasno je danas zašto se Bošnjaci osjećaju izdanim od međunarodnih institucija koje su bile dužne da ih
zaštite, a koje su im onemogućile da se brane i nametnule im embargo na naoružavanje. Neko je bio osudio Bošnjake na nestanak!
To je strašna spoznaja koju danas Bošnjaci nose.
U patološkom stanju modernosti dezavuiran je logički apsolutizam, predstava o redu ili znanstvena potreba da se posebno (neki događaj) podvede pod univerzalno ili uključi u njegov poredak.
Izgleda da nije dovoljno znanstveno obuhvatiti strašne društvene
događaje, primjerice silovanje žena i ubijanje zatočenih ljudi u
koncentracionim logorima, i iskazati o njima stavove koji ih opisuju i objašnjavaju. Svođenje genocida na statističke pokazatelje na
novi način skrnavi žrtve. Znamo da je stradanje Bosanke, zapravo,
stradanje žene ili univerzalno stradanje žene. Pojavljuju se drugi
“metodi” duha ili ljudske kreativnosti koji nam omogućavaju ne da
odražavamo svijet, nego da konstruiramo značenja u tom svijetu.
Filozofsko-estetička dimenzija filma ne dopušta da se ostane na nivou mizerne svijesti koja se još nije uzdigla nad vlastitim pepelom
pređašnje egzistencije neznanja. Ne odražava film neku neupitnu
zbilju nego predstavlja umjetničku formaciju simboličkog kapaciteta koju mi kao ljudi razumijevamo i interpretiramo. Film je umjetnička konstrukcija jednog svijeta u kojem se prepoznaju značenja
– on se ne bavi dokazivanjem zločina. Dakle, film nije sud ili sudska
institucija, već umjetnička tvorba par excellence.
Etnicizam i velikosrpska bolest su metastazirali i svi mi u Bosni
živimo pravi pakao. Bošnjaci nemaju prava i pravde, a velikosrpski
monstrum nema krivnje i osjećaja odgovornosti za počinjene zločine. Iz toga ne može slijediti dobro. Nikome! Toga je svjesna Angelina
Jolie. Ali, ona je imala hrabrost o tome govoriti. Bosna je tako ponovno u svjetskim tokovima, preko svijeta filma i umjetničkog odnosa
prema strašnom ratnom zločinu koji je počinila srpska vojska silujući
žene iz bošnjačkog naroda. Zato Angelinin film prolazi kroz mračne
hodnike velikosrpske ideologije u kojoj žive balkanski zatočenici čistog užasa. Film nije osuda jednog naroda kao takvog, što podmeću
velikosrpski bukači. On priča o jednoj “metodi” ponižavanja ljudskog
bića u sklopu šireg ratnog projekta iza kojeg stoje intelektualci, sveštenici, političari i obični ljudi: elita, ideologija, organizacija i izvršioci.
Velikosrpski monstrum je isprojektovao da uništi Bosnu i Bošnjake. Jučer agresijom i zločinima, a danas nastojanjem da ušutka
svaki govor o uništavanju Bosne, o zločinima i genocidu koji su zbog
toga počinjeni, nastoji prikriti glavne ideologe, naredbodavce i ubice, te izvršiti falsificiranje povijesnih činjenica. A iz zaborava istine
i neispunjavanja pravde dolazi novi zločin. Perverzija je cjelovita
kada se pomisli na sve one u Bosni i van nje koji su se digli protiv
umjetničke nakane Angeline Jolie da snimi film o sudbini bošnjačke
žene koja biva dehumanizirana od strane agresorskih vojnika. Oni
su varanjem prikrivali svoje niske motive i mogućnosti razumijevanja, pa se nije znalo zašto su protiv snimanja ili šta oni znaju, a mi
ne znamo o onome što se dešava iza snimanja ili zahtjeva da nešto
takvo uopće bude snimljeno. Ali, filmska ekipa se okupila te u Mađarskoj snimila film uz nešto kadrova iz Bosne.
Na kraju, film Angeline Jolie U zemlji krvi i meda/ In the Land of
Blood of Honey treba sačuvati od površnog žurnalističkog shematizma i politikanstva u kojem se gubi komunikacijski um. q
Senadin LAVIĆ
PREPORODOV JOURNAL 138
Reakcije na film
Svjetska premijera filma “U zemlji krvi i meda” održana je 14. veljače 2012. u olimpijskoj dvorani “Zetra” u Sarajevu, pred više od
5.000 gledatelja. Publika je redateljski i scenaristički prvijenac slavne
hollywoodske glumice i dobitnice Oscara ispratila ovacijama. Film ne
samo da je ostvario nenadmašan uspjeh u BiH (najbolje otvaranje filma otkada se prate rezultati Box officea), već je i najbolje kino otvaranje ove godine u Hrvatskoj. “U zemlji krvi i meda” je izazvao brojne
reakcije, a ovom prigodom donosimo neke od njih.
Enisa Salčinović, predsjednica Udruženja logorašica Kantona Sarajevo: “Teško mi je da govorim. Film je prekrasan i predobro je urađen. Samo bih željela da ovaj film pogleda svaka opština, svaki grad,
svaka naša susjedna republika.”
Dragiša Andrić, predsjednik Udruženja logoraša Višegrad: “Ovo je
najteži film koji sam ja ikada u životu gledao. Ja sam jako potresen,
svaka me scena uzbudila. Ovog momenta se osjećam kao bokser nakon borbe, nakon izlaska iz ringa.”
Janko Velimirović, direktor Centra za istraživanje ratnih zločina
Republike Srpske, rekao je da je film postigao politički cilj i da je iskrivio istinu, a da su scene nasilja nerealne. “Kada bilo tko pogleda ovaj
film van naših prostora, Srbi će mu se zgaditi vječno. Nije to jedini film
koji tako prikazuje događaje na ovom prostoru.”
Miroslav Ilić, historičar i predsjednik Međunarodne inicijative za
praćenje antisrbizma iz Srbije (MIPA), rekao je da preliminarni rezultati
analize filma, koju je sprovelo ovo udruženje, pokazuju da su svi ratni
zločinci Srbi, a da su sve civilne žrtve Bošnjaci. “U filmu su prikazana
srpska zvjerstva: zatvaranja u logore, napad na konvoj Crvenog krsta,
protjerivanje i zapljenjivanje imovine, nasumično ubijanje prolaznika,
masovno pogubljenje na ivici masovne grobnice i bacanje bebe sa zgrade. Priča prati sudbinu 46 muslimanskih žena zatočenih u srpskom logoru gdje ih tuku, siluju i ponižavaju. Ovakvi nalazi nisu u skladu sa činjenicama… Prema Jolievoj, namjera filma je bila da oda poštovanje žrtvama. Međutim, postignuto je upravo suprotno: žrtve su diskriminisane,
prećutane, okrivljene i učinjene još ranjivijim. Redateljka i članovi glumačke ekipe su u više navrata negirali optužbe za antisrbizam, insistirajući na svojoj korektnosti i objektivnosti. Naše istraživanje, međutim,
otkriva nesumnjivu antisrpsku pristrasnost, do te mjere da u filmu nije
prikazana nijedna srpska žrtva i nijedan ratni zločinac, a da nije Srbin. U
poređenju sa činjeničnim stanjem, ovakav prikaz se čak ne može nazvati ni pristrasnim – on je sasvim jednostran.”
Boro Medić, potpredsjednik Saveza logoraša Republike Srpske,
rekao je da je film namijenjen islamskom svijetu, te da ima klasičnu propagandnu poruku da su svi Srbi zločinci, a svi muslimani žrtve.
Allan Little, ratni novinar BBC-a: “Mislim da je film beskompromisan kada je riječ o tome kako se odnosi prema samoj prirodi rata, bez
pokušaja da se prave lažni balansi ili neka ravnoteža ili izjednačavanje
uloga. Nema dileme oko toga odakle rat dolazi i što je njegova osnovna
dinamika. Upravo zbog toga što je u međunarodnoj zajednici tokom
rata bilo jako mnogo pokušaja da se strane izjednače, da se rat prikaže
kao neka balkanska specifičnost gdje su svi podjednako krivi i da se tako
izbjegne bilo čija odgovornost... Po reakcijama ljudi koje sam sretao na
sarajevskoj premijeri, izgleda da je film prihvaćen i da je njena naracija
primljena sa odobravanjem. Ljudi sa kojima sam razgovarao nakon premijere, osjećali su se kao da su dobili neki poklon. Podsjetilo me to na
nešto čega se sjećam iz rata. Dok sam radio kao novinar u ratu, sjećam
se da je ljudima bilo stalo da svijet zna za njihovu patnju. Jolie je na neki
način učinila javnom činjenicu da se ta patnja, kroz koji su prošli ljudi u
ratu, razumije, da se ta se patnja tiče drugih, da svijet nije ravnodušan
prema onome što se dogodilo. Za mene je ovo dragocjen trenutak.”
Julian Borger, ratni izvjestitelj britanskog “Guardiana”: “Ja sam
pod snažnim dojmom filma, posebno nekih kadrova. Pored te ratne
ljubavne priče, autentična je kreacija ratne atmosfere, moćni su eksterijeri, scene brutalnog rata. Mogla se osjećati hladnoća ratne zime
i stepena očajanja koji proizvodi rat. Film predstavlja veoma snažnu
rekreaciju tog ratnog vremena. Bilo mi je teško zamisliti kako će rat u
Bosni izgledati u nekoj američkoj ili zapadnoj optici, ali je Jolie ispričala priču na lokalnom jeziku iz perspektive ljudi u Bosni. Mislim da je to
urađeno tako da ostavlja dubok dojam.” q
Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ
23
bosanski barometar
Evropa i islam nakon Rezolucije o BiH
Dvije nepomirljive paradigme?
Evropski parlament je velikom većinom glasova prihvatio Rezoluciju o Bosni i Hercegovini u kojoj je istaknuto da je za podnošenje
kredibilnog zahtjeva za članstvo u Evropskoj uniji potrebno imati
funkcionalnu državu i vladu. Za Rezoluciju je glasalo ukupno 557
poslanika, protiv ih je bilo 40, a 37 suzdržanih. U njoj je pozdravljeno i konačno formiranje Vlade na državnom nivou te izražena
nada da će taj korak potaknuti potrebne i dugo očekivane ustavne
i druge reforme na putu integracija u EU. Također, Evropski parlament je pozvao vlasti u BiH da se snažno “bore protiv ekstremizma,
vjerske mržnje i nasilja u tijesnoj suradnji s međunarodnom zajednicom”. Isto tako se poziva na “svijest, istragu i eliminaciju ekstremističkih prijetnji svih vrsta u cijeloj regiji zapadnog Balkana”.
Međutim, prije samog usvajanja Rezolucije vođena je velika
rasprava o nacrtu izvještaja koji je sastavila njemačka parlamentarna izvjestiteljica Doris Pack, u kojem je otvoreno uputila poziv
Islamskoj zajednici u BiH da se “jasno negativno izrazi o porastu
vehabizma”. Ona je prihvatila inicijativu holandskog evroposlanika
Bastiana Beldera, naglašavajući da “BiH nije prostor gdje je fundamentalizam i vjerski ekstremizam dobrodošao”. I pored činjenice
da je u finalnom i izglasanom tekstu izbačeno spominjanje vehabija, ne možemo ignorisati ovaj slučaj i ne postaviti pitanje koliko su
Evropa i Evropska unija zaista spremne da prihvate ideju multikulturalizma, kao i multinacionalnu i multireligijsku BiH u kojoj skoro
polovinu stanovnika čine pripadnici islamske vjeroispovijesti?
Islamofobija i ksenofobija u EU
Za mnoge danas pojam Evrope ili Evropske unije predstavlja
otvorenu zajednicu koja snažno i odlučno gaji demokratske i liberalne vrijednosti i principe, ideju pravne države ili pravne zajednice, otvorenog i tolerantnog društva u koje su pripadnici različitih
nacija, rasa, vjera, kultura, i svjetonazora dobrodošli i kao takvi
jednako tretirani. Ovakva tendencija se jasno nazire posebno u
periodu poslije Drugog svjetskog rata i osnivanja Evropske zajednice, koja se čvrsto suprostavila fašističkim i nacističkim političkim
konceptima dominacije svijetom jedne nacije ili jedne rase. Naime,
ideja evropskih integracija je u normativnom i političkom smislu
u velikoj mjeri institucionalni odgovor na prijetnje i opasnost koje
dolaze od ekstremističkih i rasističkih strujanja u multikulturalnom
evropskom društvu. Naprimjer, značajna evropska legislativa je
posvećena pitanjima spriječavanja i sankcionisanja raznih vidova
ekstremističkih djelovanja u zemljama Evropske unije. Međutim,
i pored činjenice da već nekoliko decenija traje proces evropskih
integracija, kojim se proevropske političke i društvene snage pokušavaju suprotstaviti ekstremističkim tendencijama, još uvijek su u
tim društvima duboko prisutne ideje neonacizma, fašizma, rasizma
i desnog ekstremizma.
Možda najbolji primjer ovoj tezi su učestala neonacistička ubistva usmjerena protiv Turaka koji žive u Njemačkoj. Činjenica da su
ovakva ubistva najprije okarakterisana kao “pojedinačni slučajevi”
jasno pokazuje da su rasizam i ksenofobija u Njemačkoj još uvijek
vrlo rasprostranjene društvene tendencije. Također, retorika ekstremističkih pokreta u Evropi je u velikom broju i antiislamska što
24
Doris Pack
stvara vrlo negativno okruženje za mogućnost suživota i multikulturalizma. Isto tako, vrlo dobro nam je poznata Slobodarska stranka u Nizozemskoj i njezin lider Geert Wilders koji se otvoreno bori
protiv migracija i multukulturalizma tvrdeći da Evropa prolazi kroz
opasan proces islamizacije. Nadalje, Marine Le Pen, vodeća političarka francuske stranke Front National, na sličan način iskazuje
neprijateljstvo prema strancima i prema migrantima. Isto tako još
uvijek svježa sječanja o odluci predsjednika Francuske Sarkozyja da
ukloni divlja naselja Roma i protjera ih iz ove zemlje, kao i planovi
za oduzimanje državljanstva pojedinim kriminalcima stranog porijekla, najjasnije potvrđuju žalosnu činjenicu da je Evropa još uvijek
suočena sa ozbiljnim problemima ksenofobije, islamofobije, i različitih vidova desničarskog ekstremizma. Štaviše, u Evropi danas
postoje i određene formalne organizacije, kao što su Evropski nacionalni front ili Alijansa evropskih nacionalnih pokreta, koji pokušavaju da stvore neku zajedničku akciju nacionalističkih i ultrapatriotskih pokreta. Stoga, evropski zvaničnici, koji vide vehabizam kao
veliku sigurnosnu prijetnju, morali bi prvenstveno da se fokusiraju
na rješavanje problema u svojim državama u kojima se zasigurno kriju kojekakvi Breiviki spremni na sličan pokolj poput onog u
Norveškoj. Ozbiljan problem predstavlja činjenica da je kompletna
antiteroristička i sigurnosna strategija fokusirana na muslimanske
zajednice i zajednice stranaca, a manje na desničarski ekstremizam
koji se obično doživljava kao amaterski pokret nesposoban za napade većih razmjera.
Šta je stvarna namjera?
Ipak, i pored sve ozbiljnijih i učestalijih slučajeva ksenofobičnih događaja i ekstremističkih tendencija širom Evrope, pojedini
zvaničnici i poslanici iz zemalja članica Evropske unije poručili su
Islamskoj zajednici u BiH da se poduzmu određeni koraci kako bi
se, prema njima, konačno riješio tzv. problem i prijetnja vehabizma u BiH i na zapadnome Balkanu. Naime, zvuči paradoksalno,
ali pojedini političari u EU su odlučili da pokušaju stvoriti demo-
PREPORODOV JOURNAL 138
bosanski barometar
kratsko, otvoreno i tolerantno društvo na zapadnome Balkanu i u
Evropi ističući i fokusirajući se uveliko na tzv. prijetnju vehabizma.
Ovakvim djelovanjem i izjavama, koje u velikoj mjeri demonstriraju svu nemoć, licemjerstvo i nejasnu viziju Evropske unije kada je
BiH u pitanju, na eksplicitan način se, nažalost, potvrđuje teza da u
Evropi postoje značajne političke i društvene strukture koje ne žele
muslimane u njihovim zajednicama. Isto tako, ovakvim izjavama i
generalizacijama šalje se poruka građanima u zemljama EU da su
muslimani u BiH velika sigurnosna prijetnja i opasnost za demokratiju i mir u EU. A povrh svega, najžalosnija je činjenica da su političari koji ističu problem vehabizma u BiH još jednom izmanipulisani
od strane medija i antiislamskih političkih i medijskih krugova na
Balkanu i u drugim zemljama Evrope, kao što se desilo u ranim 90im kada su prosrpske struje širom Evrope pokušavale da dokažu da
bosanski muslimani imaju za cilj da formiraju tzv. islamsku državu
u srcu Evrope. Da li će muslimani u BiH opet biti shvaćeni kao potencijalna prijetnja za regiju i ostatak Evrope i pored činjenice da su
platili najveće ljudske i materijalne žrtve u toku rata!?
Također, zbunjujuće djeluje cijela reakcija političara u Evropskome parlamentu koji su, još uvijek nije baš najjasnije na koji način i na osnovu kojih konkretnih dokaza, donijeli zaključak da je tzv.
vehabizam ili vehabijski pokret opasnost i prijetnja za sigurnost i
mir na zapadnome Balkanu i u Evropi. Kada su već odlučili da tumače i donesu ocjenu koje su to ekstremističke i fundamentalističke
snage i kako ih prepoznati u jednom demokratskom društvu, onda
su mogli obratiti pažnju i na značajnu prisutnost velikog broja četničkih, ustaških i fašističkih pokreta koji na slobodna i otvoren način danas djeluju i organizuju se širom BiH. Naprimjer, Ravnogorski
četnički pokret u Republici Srpskoj djeluje uglavnom slobodno i
neometano od tamošnjih vlasti, organiziraju se okupljanja, zborovanja i slične ekstremističke aktivnosti. Jovo Vukeljić, vođa Ravnogorskog četničkog pokreta, na nedavnom skupu ovog pokreta,
pojasnio je kakvo je viđenje ovoga pokreta na cjelokupnu situaciju
u BiH: “Za nas je rat izazov, i ako Bog da, bit će rata. Nemojte misliti da se ovdje išta može riješiti lijepim metodama... Nije istina da
nema vojske. Ravnogorci su na vrijeme prepoznali kamo sve ovo
ide i formirali vojsku, tako da danas postoji srpska vojska i ona je
četnička 100%. Mi smo u Republici Srpskoj snaga koja je spremna
boriti se za srpstvo... Agresivna borba mora biti i na radnom mjestu
i u selu i općini, i mi to činimo. Znači, na svakom mjestu agresivna
borba i protiv političke vlasti, međunarodne zajednice, vehabitskog pokreta...”
Nadalje, srpski desničarski ekstremizam i ultrapatriotizam se
vrlo često ispoljavaju širom BiH i organiziraju se akcije podrške
osuđenim ili optuženim ratnim zločincima ili akcije podrške “srpskoj braći na Kosmetu”, na javna događanja donose transparente
tipa “Nož, žica, Srebrenica” i slično. Najsvježiji takav dokaz su i nedavni skup sljedbenika Draže Mihailovića koji su s već prepoznatljivom ikonografijom, zastavama i četničkim uniformama ponovo
marširali kroz Višegrad, poručujući tako bošnjačkim povratnicima
i žrtvama genocida da nisu poželjni na “njihovoj teritoriji”. Parada
Ravnogorskog pokreta RS organizirana je na dan kada je 1946. godine uhapšen đeneral Mihailović, za ravnogorce heroj, a za historičare i žrtve četničkih pokolja izdajnik i jedan od najvećih ratnih
zločinaca Drugog svjetskog rata. Također, poznato je da su pripadnici takvih i sličnih četničkih pokreta počinili strašne ratne zločine
u prethodnom ratu u BiH. Međutim, izgleda da takva činjenica nije
dovoljan dokaz kako bi se evropski zvaničnici počeli baviti problemom stvarnog ekstremizma i militantnog nacionalizma koji ugrožava sigurnost, mir i demokratski poredak u BiH. Kao što ističe Bilal
PREPORODOV JOURNAL 138
Memišević, predsjednik SO Višegrad: “Jesu li četnici manje opasni
od ljudi u Maoči? Pa, ovdje danas nisu policijske snage, specijalci,
koje smo imali priliku gledati drugdje!”
Dijalog ili sukob civilizacija
Međutim, raduje činjenica da još uvijek u Evropi postoje političke struje i značajan broj običnih građana koji vjeruju u ideju
suživota sa drugim i drugačijim, pa i sa muslimanima i pripadnicima
drugih vjera, nacija i svjetonazora. Naime, poslanici u Evropskom
parlamentu, koji imaju takva razmišljanja i poglede, jasno su se
suprostavili ksenofobičnim i islamofobičnim političkim stajalištima
iskazanima u kontekstu tumačenja vehabizma kao velike prijetnje
po sigurnost i mir na Balkanu i Evropi. Tako je nizozemska poslanica turskog porijekla Emine Bozkurt, članica evropskih socijalista,
izjavila da pitanju vehabija ne treba pridavati preveliku pažnju, a
istovremeno zaboravljati na “ekstremističke i nacionalističke tendencije” u cijeloj regiji Balkana i Evropi. Također, slovenski liberalni
poslanik Ivo Vajgl vjeruje da ne treba prenaglašavati neke fenomene poput vehabija jer to nije tipično za BiH i njen društveni kontekst, ni za njezinu evropsku budućnost. Jelko Kacin, slovenski liberalni evroparlamentarac, izjavio je da je za njegovu političku grupu
prihvatljiv kompromisni amandman, ali je osudio činjenicu da se
vehabijama posvećuje velika pažnja, ističući da je BiH komplicirana
zemlja te da se treba biti osjetljiv i odmjeren: “Dvije trećine uvodne
rasprave posvećene su vehabijama, a to je previše jer je ta pojava
vrlo izolirana. BiH nije Saudijska Arabija, nego je zapadnobalkanska
demokratija s vrlo jasnom evropskom perspektivom. Dvije trećine
rasprave posvetili smo vehabijama, a kada se negira genocid u Srebrenici onda predstavnici međunarodne zajednice šute.”
Kao zaključak, usvajanje Rezolucije o BiH u Evropskom parlamentu, gdje su pojedini poslanici na čelu sa Doris Pack otvoreno
uputili poziv Islamskoj zajednici u BiH da se “jasno negativno izrazi
o porastu vehabizma”, nedvosmisleno demonstrira prisutnost političkih struja u Evropi koje imaju negativne i neprijateljske stavove prema islamu i prema muslimanima. Isto tako, imajući u vidu i
činjenicu da je u velikoj mjeri njihov stav i mišljenje o tzv. prijetnji
vehabizma na Balkanu rezultat masovne medijske kampanje koja
se vodi protiv muslimana na Balkanu, a i u Evropi, može se zaključiti
da u Evropi postoje vrlo jaki medijski krugovi koji su otvoreno protiv dijaloga civilizacija i ideje multikulturalnog društva. Međutim,
kao što ističe i Jelko Kacin, u evropskim zemljama postoji veliki broj
političkih predstavnika, diplomata, aktivista u nevladinim organizacijama, univerzitetskih profesora, novinara, običnih građana i
mnogih drugih koji čvrsto odbacuju Huntingtonovu tezu o sukobu
civilizacija i vjeruju da je moguće uspostaviti zdrav dijalog i suživot
sa pripadnicima drugih nacija i vjera.
Ako su pojedini politički predstavnici u Evropskom parlamentu
svojim ksenofobičnim izjavama i generalizacijama pokušali poslati poruka građanima u zemljama EU da su muslimani u BiH sigurnosna prijetnja i opasnost za demokratiju i mir u EU, onda bi im
mi trebali odgovoriti da iskreno želimo da vjerujemo da u Evropi
postoje i istinski demokratski političari i obični građani sa kojima
želimo da gradimo sigurniji i demokratičniji svijet u kojem osuđujemo svaki oblik ekstremizma, ksenofobije i fundamentalizma. Naša
temeljna poruka bi bila neka u ova turbulentna vremena pobijedi
argument razuma, umjesto argument sile i radikalizacije. Ili će ipak
zakazati multikulturalizam u Evropi, kao što je to prošle godine izjavila i njemačka kancelarka Angela Merkel!? q
Bedrudin BRLJAVAC
25
iz svijeta
Iran i Sirija – ključne točke globalne konfrontacije
Zona sumraka
IRAN: Ekonomske sankcije, vojne prijetnje i
napredak u nuklearnom programu
Pored prošlomjesečnog EU-embarga na uvoz iranske nafte i
sankcija Iranskoj centralnoj banci, SAD i Europa razmatraju dodatno kažnjavanje Irana, tako što će ga izbaciti iz SWIFT-a (Društvo za
svjetske međubankarske financijske telekomunikacije), nezavisne
financijske bankarske mreže preko koje se obavlja prodaja iranske
nafte u inozemstvu. SWIFT omogućava međunarodne transfere
novca i sigurnu razmjenu financijskih podataka za više od 10.000
financijskih institucija i kompanija u 210 zemalja. Više od 40 iranskih banaka i institucija koriste usluge ove međunarodne mreže.
Neki stručnjaci, vjerojatno pretjerujući, smatraju da bi izbacivanje
iz SWIFT-a dovelo do financijskog sloma Irana. Međutim, sigurno
bi takva odluka naštetila iranskim građanima jer bi istovremeno
došlo do znatnog povećanja cijene potrošačkih dobara i pada vrijednosti iranske valute. U tom smislu, zanimljiva je izjava Jahija
al-Ashaka, predsjednika Privredne komore Teherana, koji je izjavio da Iran ima 120 milijardi dolara i 907 tona zlatnih rezervi, te
stoga nema nikakvog manjka stranih valuta ili zlata kada se radi
o domaćoj potražnji. Posljednjih godina Iran je zlato kupovao po
prosječnoj cijeni od 600 dolara po unci, a trenutna cijena je gotovo utrostručena.
19. veljače Iran je poduzeo preventivnu akciju kao protumjeru
EU-embargu, zaustavivši izvoz nafte u Veliku Britaniju i Francusku,
a najavljen je prekid izvoza u još neke druge europske zemlje. Iran
oko 20% svoje nafte prodaje zemljama Europske unije, prvenstveno Italiji, Španjolskoj i Grčkoj, dok oko 70% izvozi u azijske zemlje.
20. veljače Europska komisija je objavila da su Belgija, Češka i Nizozemska prestale kupovati iransku naftu, a Grčka, Španjolska i Italija
vraćaju naručene pošiljke. Analitičari smatraju da u ovoj fazi sankcije nanose veću štetu onome tko ih je nametnuo jer je sredinom
veljače cijena nafte porasla na 119 dolara za barel (sa 107 dolara
početkom 2012. godine). S druge strane, EU-embargo na uvoz iranske nafte mogao bi ubrzati zatvaranja europskih rafinerija. “Azijske
zemlje koje ne primjenjuju ovaj embargo mogle bi kupovati iransku
naftu po sniženim cijenama i rafinirane proizvode jeftino prodavati
nama. U Italiji je već pet rafinerija suočeno s rizikom zatvaranja, a
na razini Europe govorimo o 70 mogućih zatvaranja. Iran će morati nekome prodati svoju naftu i siguran sam da će naći kupca.
Zadnja stvar koju trebamo je još nepoštena konkurencija. Ili ćemo
učiniti nešto po tom pitanju na razini Europe ili riskiramo da mnoge europske rafinerije dožive strmovit pad sličan 'Petroplusovu'”,
rekao je De Simone, glavni direktor “Unione Petrolifera”, čelnik talijanskog rafinerijskog lobija. Naime, švicarski “Petroplus”, najveći
nezavisni europski lanac rafinerija, najavio je proglašenje stečaja
zbog nesolventnosti planira. Osim toga, “BP” i “Shell” smanjili su
prerađivačke kapacitete jer su rafinerijske marže pale, a potražnja
za gorivom prestala rasti. De Simone smatra da će manje i starije
rafinerije, specijalizirane za specifičnu tešku iransku naftu, biti najteže pogođene.
Usporedo s ekonomskim sankcijama nastavljaju se i ratne prijetnje u kojima prednjači Izrael. Prema pisanju novinske agencije
26
Ratne pripreme - dio iranske vojne moći
(rakete domaće proizvodnje Qadr)
The Associates Press, neimenovani visoki dužnosnik američkih
obavještajnih službi rekao je da su izraelski premijer Benjamin
Netanyahu i ministar obrane Ehud Barak u više navrata izjavili
visokopozicioniranim američkim dužnosnicima kako nikoga neće
obavještavati ukoliko donesu odluku o “preventivnom” napadu
na Iran. Izraelci neće obavještavati SAD unaprijed iz razloga kako Amerikanci ne bi bili okrivljen što nisu na vrijeme reagirali i
pokušali spriječiti napad. Drugim riječima, izraelski dužnosnici
ovom odlukom poručuju SAD-u kako će ih spasiti od loše reputacije. Zanimljivo kako vijest dolazi u vrijeme kada mnogi analitičari spekuliraju kako si Obama ne može “priuštiti” još jedan
rat zbog činjenice da se nalazi u izbornoj godini. AP prenosi kako
se po ovoj informaciji do sada Bijela kuća, Pentagon i Izraelska
ambasada nisu željeli očitovati. Međutim, i u Americi su sve glasniji povici za vojnim rješenjem. Premda je SAD zadnjih 10 godina ratovao ili još uvijek ratuje u dva skupa i nepopularna rata, u
Iraku i Afganistanu, američka javnost nije izgubila apetit za novi
rat. Prema najnovijem istraživanju centra Pew Research, čak 58%
Amerikanaca smatra da bi Washington trebao vojno intervenirati
ako Iran pokušava proizvesti nuklearno oružje. Samo ih je 30%
protiv vojne intervencije.
Rusija je upozorila Izrael (a time i SAD) da ne napada Iran zbog
njegova nuklearnog programa, dodajući da bi svaka vojna akcija
mogla imati katastrofalne posljedice. “Naravno, svaka moguća
vojna akcija protiv Irana mogla bi imati katastrofalne posljedice
za regiju i čitav sustav međunarodnih odnosa. Zbog toga se nadam da je Izrael svjestan svih tih posljedica i da će sami razmisliti
o posljedicama takvog napada”, rekao je Genadij Gatilov, zamjenik ministra vanjskih poslova.
Iran se užurbano priprema i za ratnu opciju: proizvode se i
testiraju nova oružja, te izvode pomorski vojni manevri u Perzijskom zaljevu. Početkom veljače Ahmed Vehidi, iranski ministar
obrane, izjavio je da je njegova zemlja proizvela topništvo s laserskim navođenjem velike preciznost, koje je u cijelosti djelo iranskih
stručnjaka. Time je Iran postao jedna od rijetkih zemalja u svijetu
koja posjeduje tzv. pametne bombe navođene na ciljeve laserom.
PREPORODOV JOURNAL 138
iz svijeta
Osim toga, admiral Farhad Amiri je rekao kako Iran posjeduje najnaprednije dizelske podmornice na svijetu, u potpunosti dizajnirane i izgrađene od strane iranskih stručnjaka, koje su u stanju
gađati američke nosače zrakoplova sa samog dna Perzijskog zaljeva. “Iranske podmornice rade 'bez zvuka' i gotovo ih je nemoguće
detektirati sonarom. Također su u stanju lansirati torpedo i rakete
simultano. Naše podmornice u Perzijskom zaljevu s lakoćom mogu gađati nosače zrakoplova i ostale brodove", pojasnio je admiral Amiri.
15. siječnja mediji su objavili da je Iran napravio pomak u svom
nuklearnom programu izgradnjom novih centrifuga za obogaćivanje urana (centrifuge tzv. četvrte generacije) i proizvodnjom vlastitih ploča goriva (nuklearnih gorivih šipki) za nuklearne reaktore.
Pomoću domaćih nuklearnih gorivih šipki Iran sada može samostalno proizvesti gorivo neophodno za rad nuklearnih reaktora.
Premda s vojnog gledišta proizvodnja gorivih šipki ne predstavlja
prijetnju niti jednoj zemlji, riječ je o značajnom koraku koji bi mogao dodatno zakomplicirati spor između Irana i zapadnih sila. Iranski znanstvenici su trenutno sposobni proizvesti 20%-tni uran,
dok je za proizvodnju nuklearne bombe potreban 90%-tni. Objavom novog nuklearnog postignuća Iran je poslao poruku Zapadu
da ga sankcije neće zaustaviti u svome cilju. Istog dana iranske
vlasti poslale su pismo Catherine Ashton, visokoj predstavnici EUa za vanjsku politiku i sigurnost, u kojem izražavaju spremnost za
pregovore sa svjetskim silama – skupina “P5+1”.
Iranski vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamnei, sredinom veljače
je izjavio da je iranski nuklearni program miroljubiv te da njegova zemlja ne namjerava proizvesti nuklearno oružje. Istaknuo je
da se nuklearna politika Irana neće promijeniti bez obzira na sve
napore međunarodne zajednice. “Pritisci, sankcije i atentati neće
uroditi nikakvim plodom. Iranski nuklearni program ne može zaustaviti niti jedna prepreka”, izjavio je ajatolah Hamnei.
SIRIJA: Geopolitička šahovska partija
Na zasjedanju Vijeća sigurnosti UN-a, održanog 4. veljače 2012.,
Rusija i Kina uložile su veto na UN-ovu rezoluciju o Siriji. Odbacujući rezoluciju koju je podržalo 13 od 15 članica, čini se da su pod
svaku cijenu htjeli onemogućiti bilo kakav scenarij koji bi mogao
otvoriti put vojnoj intervenciji poput one u Libiji. “Usvajanje prijedloga rezolucije Zapada i Arapske lige značilo bi zauzimanje strana u
građanskom ratu”, rekao je Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih
poslova, naglasivši da je rezolucija postavljala zahtjeve pred sirijsku
vladu i vojsku, ali je tražila malo od nasilnih oporbenih elemenata.
Takav stav izazvao je bijes američke državne tajnice Hillary Clinton,
koja je izjavila da će SAD zajedno sa saveznicima “stvoriti neizdrživ pritisak” na sirijskog predsjednika Bashara al-Assada da siđe s
vlasti. “Assad mora otići. SAD će također uložiti trud da se učvrste
sankcije protiv sirijske vlade, ali također ćemo i prokazati sve one
koju su pomagali Assadovom režimu”, rekla je Clinton. Britanski
ministar vanjskih poslova, William Hague, izjavio je kako će “sirijski
režim sigurno pasti” i kako se Vijeće sigurnosti UN-a “mora vratiti
na pitanje nasilja u Siriji”. “Ovo je propali režim, ubilački režim, nikada više neće povratiti kredibilitet”, rekao je Hague.
Analitičari ocjenjuju da se rusko “pokazivanje mišića” u sirijskom slučaju, odlučnije nego prilikom libijske krize, može gledati i
kroz prizmu predsjedničkih izbora u Rusiji. Oni smatraju da je ruski
veto manje izraz ruske privrženosti Assadu ili nade da bi se stanje
moglo vratiti na ono prije pobune, a više Putinovo nastojanje da
uoči predsjedničkih izbora početkom ožujka pokaže da Zapad ne
PREPORODOV JOURNAL 138
Doček ruskog ministra Lavrova u Damsku nakon
rusko-kineskog veta u Vijeću sigurnosti UN-a
može poticati političke promjene u zemljama regije u kojima i Rusija ima jake strateške interese. Nakon uloženog veta Rusija je krenula u diplomatsku ofenzivu pokušavajući Siriju “izbiti iz zapadnih
ruku”. S tim u vezi, predsjednik Medvedev je izjavio: “Rusija mora
čvrsto djelovati u brzoj stabilizaciji Sirije. Vrijeme je da se provedu
i sve nužne demokratske reforme.” 7. veljače Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, doputovao je u Damask na sastanak
sa sirijskim predsjednikom Bashar al-Assadom, na kome se dogodilo upravo ono zbog čega su zapadne sile najviše strahovale: ne
samo da Lavrov nije pozvao Assada da odstupi, već je naveo kako je
sirijski predsjednik ključna osoba za trajni mir u zemlji. Neposredno
nakon razgovora ministar Lavrov je dao intervju za rusku novinsku agenciju Interfax, gdje je, između ostaloga, rekao: “Predsjednik Assad je odlučan i on će zaustaviti nasilje u Siriji, iz kojeg god
pravca ono dolazilo.” Ruski premijer Vladimir Putin je komentirajući sirijsku situaciju rekao: “Moramo dopustiti sirijskom narodu da
odluče sami o svojoj sudbini.” Uputio je i kritiku zapadnim silama
koje jedino rješenje vide u vojnoj intervenciji: “Naravno, osuđujemo svako nasilje, s koje god strane ono dolazilo, ali ne možemo se
ponašati kao slon u staklarnici.”
24. veljače 2012. u glavnom gradu Tunisa je održana konferencija pod nazivom “Prijatelji Sirije”, na kojem su predstavnici 70-ak
zapadnih i arapskih zemalja raspravili daljnje korake po pitanju
sirijskog konflikta. Analitičari smatraju da je uzrok skupa što antiAssad koalicija, na čelu sa SAD-om, jednostavno nije bila sposobna
progutati “gorku pilulu” i prihvatiti činjenicu kako je njihov plan
za Siriju doživio debakl nakon rusko-kineskog veta na UN-ovu rezoluciju u Vijeću sigurnosti. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy
je idejni tvorac tog projekta, čiji je cilj, zapravo, zaobići UN. Konferencija je u deklaraciji zatražila trenutni prekid nasilja, omogućavanje dostave humanitarne pomoći stanovništvu i nove sankcije
protiv sirijskog režima, među kojima su zabrana putovanja pojedinim funkcionerima, zamrzavanje financijskih sredstava, prekid
snabdijevanja naftom, smanjivanje diplomatskih veza sa Sirijom,
kao i sprječavanje isporuke oružja. U deklaraciji je navedeno da se
glavna sirijska opozicijska grupa – Sirijsko nacionalno vijeće, tretira kao legitimni predstavnik Sirijaca koji traže mirnu demokratsku
promjenu u zemlji, ali nije izričito rečeno da se ona i priznaje. Američka državna tajnica Hillary Clinton izjavila je kako međunarodna
zajednica mora raditi na mijenjanju stava Rusije i Kine. Rekla da će
27
iz svijeta
režim predsjednika Bashara al-Assada platiti “visoku cijenu” zbog
kršenja ljudskih prava u Siriji. “Ako Assadov režim spriječi dopremu
pomoći civilima, imat će još više krvi na svojim rukama. Isto vrijedi
i za države koje nastavljaju štititi i naoružavati režim. Zemlje koje i
dalje isporučuju oružje kojim se ubijaju civili pozivamo da s tim odmah prekinu. Platit ćete veliku cijenu zbog ignoriranja volje međunarodne zajednice i kršenja ljudskih prava svoga naroda”, poručila
je Hillary Clinton.
Dva dana kasnije, 26. veljače, održan je referendum o novom
Ustavu, čiji je prijedlog podržalo više od 89,4% Sirijaca s pravom
glasa (oko 7,5 milijuna), dok je 9% bilo protiv, a 1,6% listića bilo je
nevažećih. Odaziv na referendum je bio 57,4%. Prema prijedlogu u
novom Ustavu, Assadova stranka Ba'ath više se ne bi spominjala
kao vođa države i društva, te bi se dopuštao politički pluralizam.
Predsjednik Sirije još uvijek bi imao ovlasti da imenuje premijera
i Vladu, te da, u nekim slučajevima, ulaže veto na određene zakone. Predložena su ograničenja trajanja predsjedničkih mandata
– maksimalno dva mandata po sedam godina. Sedmogodišnji predsjednički mandati bili bi uvedeni tek nakon sljedećih predsjedničkih
izbora, 2014. godine.
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rekao je kako
Rusija pozdravlja održavanje referenduma u Siriji i kako je novi
sirijski Ustav “važan korak prema demokraciji i nužnim reformama”. “Održavanje referenduma o prihvaćanju novog Ustava u Siriji
sastavni je dio procesa koji će dovesti do demokracije. Kraj jednostranačkog sistema u zemlji je dobrodošao", rekao je Lavrov.
Pozvao je sve svjetske sile da daju svoj ujedinjeni i nedvosmisleni
znak odobrenja da sve sirijske političke opcije sjednu za stol i kroz
dijalog riješe aktualnu krizu u zemlji. S tim u vezi, nužno je da svako
nasilje prestane, bez obzira iz kojeg pravca ono dolazilo. Također
se osvrnuo i na summit “Prijatelji Sirije”, kojega je nazvao “sastanak jednostrane potpore”.
Referendum o novom Ustavu u Siriji “teško da može biti vjerodostojan”, saopćili su Ujedinjeni narodi. “I dok bi novi Ustav i
kraj monopola nad vlašću stranke Ba'ath mogli biti dio političkog
rješenja u Siriji, bilo koji referendum se mora održati u uvjetima
bez nasilja i zastrašivanja. Teško da bi mogao biti vjerodostojan
u kontekstu prevladavajućeg nasilja i masovnog kršenja ljudskih
prava”, rekao je Eduardo del Buey, glasnogovornik UN-a. I SAD su
negativno ocijenile referendum. “Odbacujemo ga, jer je on apsolutni cinizam”, izjavila je Victoria Nuland, glasnogovornica State
Departmenta.
Vjerojatno nikada nećemo saznati što je sve rečeno na sastanku ruskog ministra i sirijskog predsjednika 7. veljače, ali mnogi
analitičari smatraju kako je tada Moskva dala “zeleno svjetlo” za
što brže gušenje vojne pobune, u isto vrijeme osiguravajući Vladi
u Damasku zaštitu od bilo kakve vojne intervencije zapadnih sila.
Naime, na osnovu informacija s terena postalo je jasno da je sirijska vojska, nakon sastanka Assad – Lavrov, krenula u odlučujuću
ofenzivu protiv pobunjeničkih/revolucionarnih elemenata u zemlji.
Rezultat toga je oslobađanje/pad grada Homsa, centra pobune, zadnjeg dana veljače. Prilikom ulaska u Homs, nakon 27 dana intenzivnih borbi i slamanja otpora u četvrti Baba Amr, prema navodima
sirijske vojske, uhićeno je preko 100 plaćenika strane nacionalnosti. Izvori govore kako su većina uhićenih Francuzi, dok su ostali iz
nekoliko arapskih zemalja.
Krajnje su zanimljive i intrigantne informacije o angažmanu pojedinih zemalja u sirijskoj krizi. Tako jedan od najutjecajnijih izvora
za vojne i obavještajne informacije, izraelski DEBKAfile, navodi da
“britanske i katarske trupe upravljaju dostavom oružja i vojnom
28
taktikom u sirijskom gradu Homs”. Izvor prenosi kako je britanski
špijunski aparat MI6 organizirao četiri operativna centra u Homsu,
pri čemu se strane trupe već nalaze na terenu. Izvor ističe kako je
glavni cilj operacije potajno dovoditi tursku vojsku na teritorij Sirije. DEBKAfile također navodi kako je u destabilizaciju Sirije direktno
umiješan turski državni vrh. Prema njima, premijer Tayyip Erdogan
već je predstavio članovima parlamenta opsežan plan kojim bi turska vojska ulazila u Siriju i stacionirala se u pobunjenim gradovima.
Izvor također ističe kako su britanske i katarske snage na terenu
isključivo s ciljem da turskim vojnicima “otvore vrata”. No, taj je
plan u više navrata propao: “Svaki puta kada su pokušali realizirati
takav plan, Assadove snage su pojačavale svoje kontingente na turskoj granici, postavljajući protuzračnu i kopnenu obranu. Assadova
vojska je jasno poručila Turskoj: prvi Turčin koji pređe granicu biti
će početak otvorenog rata.” DEBKAfile tvrdi kako imaju detaljne
informacije sa sastanka Assad – Lavrov. Navodi se kako je sastanak
bio “buran i napet”, a glavna tema bila je pobuna u gradu Homsu
i strane trupe koje se tamo nalaze. Prema izvorima, raspravljalo
se o pokušajima Assadove vojske da slomi pobunu. Upravo zbog
toga uz Lavrova bio je prisutan i Mikhail Fradkov, šef ruskih tajnih
službi (SVR).
Ruska postaja RT prenosi informaciju jordanskog medija “AlBawaba” u kojem se navodi kako se čak 10.000 pobunjenika iz Libije, koji su sudjelovali u građanskom ratu, trenutačno nalazi na
posebnoj izoliranoj lokaciji na prostoru Jordana od kuda će biti poslani u Siriju da se bore protiv sirijske vojske. U izvještaju također
stoji kako Saudijska Arabija i Katar plaćaju po 1.000 dolara svakom
anti-Gaddafi plaćeniku da se ode boriti protiv Bashara al-Assada u
Siriju. Nadalje, RT prenosi informaciju, objavljenu u nekoliko iranskih medija, koji javljaju kako su 50-ak turskih oficira, zarobljenih
od strane sirijske vojske, priznali da su bili trenirani od strane izraelskih specijalnih snaga i poslani u Siriju kako bi destabilizirali aktualnu vlast.
Informacije o plaćenicima i naoružanim skupinama koje se ubacuju u Siriju dolaze sa svih strana i iz raznih izvora. Podatak o aktualnim zbivanjima potvrdio je i pripadnik FBI-a, “zviždač” po imenu
Sibel Edmonds. Prema njemu, NATO već duže vremena trenira pobunjenike u gradu Hakkari na jugoistoku Turske. Edmonds također
napominje kako SAD krijumčari veće količine oružja u Siriju putem
turske vojne baze Incirlik. Nadalje, ruski dnevni list “Kommersant”
također navodi kako se oružane operacije poduzimaju iz smjera
Turske. U kojoj mjeri je Turska operativna baza za anti-Assad naoružane skupine pokazuje i činjenica da je pobunjenička organizacija SNC - Sirijsko nacionalno vijeće, organizirana u Istanbulu u
kolovozu 2011. godine.
“Na Bliskom istoku trenutačno postoje tri važna žarišta koja
SAD nastoji destabilizirati još od prvog dana tzv. arapskog proljeća
– Libanon, Siriju i Iran. S time da je Iran 'zadnja stanica' ove široke
operacije. Napad na Iran dok Damaskom vlada Bashar al-Assad gotovo je nemoguć. Zapravo, moguć je, ali neučinkovit i potpuno bezvrijedan. Ako ovo žele izvesti točno prema planu, Sirija će morati
pasti prva”, riječi su jednog vojno-političkog komentatora. Uzevši
gore navedene riječi u obzir, onda ne trebaju čuditi informacije da
se i Iran aktivno uključio u rješavanje sirijske krize, što su sredinom
veljače potvrdili i navodi sirijske opozicije. Kako prenosi britanski
list “The Telegraph”, prema riječima opozicije, zapovjednik iranske
elitne postrojbe “Kuds”, Kassem Suleimani, već direktno savjetuje
sirijske vlasti po pitanju kako “uništiti” pobunjenički element. “The
Telegraph” također javlja kako su snage “Kuds” već uspostavili
“najmanje jednu bazu blizu glavnog grada Damaska”. Prema pi-
PREPORODOV JOURNAL 138
iz svijeta
sanju izraelskog dnevnog lista “Haaretz”, ova elitna vojna skupina
ima oko 15.000 vojnika koji su već ratovali na stranim ratištima,
uključujući i u Iraku. Isti izvor navodi kako je jedinica ključna u financiranju i naoružavanju Hezbollaha.
Zanimljive su riječi vođe libanonske vojne organizacije Hezbollah, generalnog tajnika Seyyeda Hassana Nasrallaha, koji je 24. veljače izjavio da pojedine arapske zemlje financiraju i dovode teroriste u Siriju kako bi se isti borili protiv predsjednika Bashara al-Assada. Napomenuo je kako je njihova prisutnost glavni razlog zašto još
nije došlo do dijaloga između sirijske vlade i legitimne opozicije u
zemlji. “SAD i zapadne sile još uvijek ne žele ući vojnim trupama u
Siriju, trenutačni plan im je izazvati veliki rasni, plemenski i sektaški sukob unutar zemlje”, ističe Nasrallah. U svojoj izjavi optužio je
Zapad za licemjerni stav po pitanju prosvjednih pokreta koji se događaju diljem Bliskog istoka: “Dok se u Bahreinu zagovara dijalog
kao jedini način okončanja nemira, u Siriji se protive svakom obliku
političkog rješenja i podupiru nasilje.” Nasrallah također ističe kako
SAD, zajedno s Izraelom, želi “uništiti cijeli Bliski istok na način da
se razjedine stanovnici i stvori kaos”. U više navrata je napomenuo
kako SAD i njihovi saveznici ne žele nikakve reforme u Siriji, već
građanski rat pod svaku cijenu. AFGANISTAN: Sukobi nakon spaljivanja
Kur'ana
21. veljače 2012. pokrenut je 10-dnevni val nasilnih antizapadnih protesta širom Afganistana u kojima je poginulo najmanje 30
ljudi (uključujući i šestoricu američkih vojnika) i preko 200 ranjeno.
Neredi su počeli kada su afganistanski radnici u američkoj vojnoj
bazi Bagram, koja se nalazi 60-ak kilometara od glavnog grada Kabula, primijetili spaljena četiri primjerka Kur'ana i veći broj drugih
islamskih rukopisa u jami u kojoj se spaljuje smeće. Povici “Smrt
Americi”, uz upotrebu kamenja i molotovljevih koktela, bili su uobičajeni na demonstracijama, na kojima su neki od učesnika podignuli i bijelu talibansku zastavu.
General John Allen, američki zapovjednik NATO-a u Afganistanu, odmah je naredio istragu kojoj se treba utvrditi jesu li vojnici
zračne baze Bagram “nepropisno odložili veliki broj islamskih religijskih materijala koji uključuju i primjerke Kur'ana”. Najavio je da
će sav pronađeni materijal primjereno zbrinuti vjerski autoriteti.
“Temeljito istražujemo incident i poduzimamo korake kako bismo
bili sigurni da se takvi postupci više nikada ne ponove. Obećavam
vam da ovakvo postupanja ni na koji način nije bilo namjerno”,
naglasio je general Allen i dodao da je “suradnja s afganistanskim
vodstvom jedini način za ispravak ove velike pogreške i osiguranje
da se više nikada ne ponovi”. Američki čelnici u Washingtonu su
rekli da je nekoliko primjeraka Kur'ana spaljeno zato što su u njima
skrivane poruke koje su razmjenjivali afganistanski zatočenici u zatvoru u nadležnosti baze u Bagramu. Predsjednik Barack Obama je
u pismu isprike afganistanskom predsjedniku Karzaiju rekao da je
spaljivanje Kur'ana bilo “nesmotreno i pogrešno”.
Trećeg dana demonstracija javili su se i talibani, koji su u svom
priopćenju pozvali Afganistance da svim dostupnim sredstvima
napadaju strane vojne baze i ubiju što je više moguće zapadnjaka
kako bi se osvetili za paljenje Kur'ana. “Naš hrabri narod mora napadati baze stranih osvajača, njihove konvoje i zavojevačke baze.
Narod mora ubijati zapadnjake, uhvatiti ih žive, prebiti i naučiti
ih lekciju kako im nikada više ne bi palo na pamet još jednom
oskvrnuti sveti Kur'an. Kako je zaštita života i dobara muslimana
zadaća svih muslimana, prosvjednici se moraju okomiti na osvajač-
PREPORODOV JOURNAL 138
Antiamerički prosvjedi u Afganistanu nakon spaljivanja Kur’ana
ke snage i njihova postrojenja, a ne na imovinu naroda”, navodi se
u priopćenju.
Krajem veljače oglasili su se i Ujedinjeni narodi, koji su podržali zahtjev afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija upućen
američkoj vojsci da poduzme disciplinske mjere protiv onih koji
su učestvovali u spaljivanju Kur'ana u NATO bazi Bagram, uz ocjenu da taj incident predstavlja “ozbiljnu grešku”. “Nakon upućivanja duboke isprike što je bio prvi korak, mora da uslijedi i drugi, a
to je disciplinski postupak. Tek poslije takvih disciplinskih mjera,
međunarodne snage mogu da kažu 'da, iskreno se ispričavamo'”,
rekao je Jan Kubiš, specijalni predstavnik generalnog sekretara
UN-a u Afganistanu. Izrazio je žaljenje zbog napada demonstranata na kompleks zgrada UN-a u provinciji Kunduz, nakon čega se
osoblje preselilo. “Mi nismo učestvovali u skrnavljenju Kur'ana.
Mi duboko i iskreno poštujemo islam. Povrijeđeni smo time što
su međunarodne vojne snage dozvolile skrnavljenje Kur'ana. Odbacili smo i osudili ovaj čin bez obzira što je okarakteriziran kao
greška”, rekao je Kubiš u jednom od najoštrijih obraćanja predstavnika neke međunarodne organizacije povodom spaljivanja
Kur'ana.
Ryan Crocker, američki veleposlanik u Afganistanu, rekao je
da SAD trebaju odoljeti želji da prije roka povuku svoje vojnike iz
Afganistana zbog nasilja protiv Amerikanaca izazvanog paljenjem
Kur'ana. “Napetosti su ovdje vrlo snažne. Mislim da trebamo pustiti da se stvari smire, vratiti se normalnom ozračju i onda nastaviti s
poslom. Ovo nije vrijeme za odlučiti da smo ovdje završili. Moramo
udvostručiti naše napore. Moramo stvoriti stanje da se Al-Qa'ida
ne može vratiti. Ako odlučimo da smo se zamorili ovime, Al-Qa'ida
i talibani zasigurno neće”, rekao je Crocker.
Najnoviji slučaj tek je jedan u nizu učestalih incidenta koji je
razljutio afganistansku javnost. U siječnju je na internet “procurio”
video snimak u kojem četvorica američkih marinaca uriniraju po
ubijenim talibanima, te fotografija američkih vojnika koji razvijaju
zastavu zloglasnih nacističkih SS jedinica. Osim toga, u još uvijek
svježem sjećanju su potresne snimke iz iračkog zatvora Abu Graiba
ili svjedočenja iz Guantanama. Mnogi analitičari ističu da je paljenje Kur'ana nanijelo neprocjenjivu štetu međunarodnim snagama i
njihovom ugledu u zemlji. q
Pripremio: Ismet ISAKOVIĆ
29
kultura
Priča o sevdalinkama: Husaga Ćišić od zaborava otrgnuo jednu od najstarijih hercegovačkih
sevdalinki
Alaj-beg se na jezero sprema
Alaj-beg se na jezero sprema,
da ulovi utvu zlatna perja!
Neko mu se sa jezera javlja:
“Ne striljaj me, beže, Alaj-beže,
nisam vila da imam krila,
neg’ djevojka, koja gleda momka!”
Susret s djevojkom u “Evinom kostimu”
Evo zanimljive priče o porijeklu sevdalinke “Alaj-beg se na jezero sprema”, koju je zabilježio Husaga Ćišić.
“Na primjer, ova pjesma ‘Alaj beg se na jezero sprema’ ima svoj
duboki smisao i svoju historiju, a naoko je bezazlena. Tiče se nekog
Alaj-bega Ajanovića i lijepe šćeri siromašnog ribara i njihovog slučajnog poznanstva. Alaj-beg se rado vozao po jezeru u kajaku. Djevojka
ga je iz svog skloništa posmatrala, i kako je on bio mlad i lijep, ona
se zagleda u njega. Ali, kako da mu se predstavi? Ta misao joj nije iz
glave izlazila. Narod kaže da ženski šer znade biti teži od šejtanskoga,
a to će reći da žena znade biti dosjetljivija i od samoga šejtana. Lijepa
ribareva šćer, odluči da upeca momka koji joj nije dao mira. Ona je
već davno doznala da ima naročitu privlačnu silu i daj joj ljudi podilaze upravo zbog njene ljepote. A, da li će isto biti i sa mladim begom?
Nije bila sigurna da će ga očarati ako mu se pokaže u siromašnim
prnjama, pa odluči da mu se pokaže u Evinu kostimu!
Uz obalu jezera nalazile su se ogromne naslage kamenja, među
koje se moglo uroniti samo s morske strane i među kojima je imala
sklonište. Prema tim naslagama u jezeru se nalazila jedna ogromna
stijena koja je stršila uvis, a sve to došlo joj je kao naručeno. Jednog
lijepog dana ona otpliva na stijenu. Tu rasplete zlatne kose do peta,
zaogrnu kosama tijelo da joj ga sunce ne bi opalilo i tu ostade da čeka.
S nekom je sigurnošću računala da će on doći! I on se, zbilja, pojavi.
Ona ga pusti da joj se primakne, onda se, kao bajagi, iznenađena njegovom blizinom brzo podiže, začas se zagleda u njega, zatrese zlatnom kosom, baci se naglavce u vodu, otpliva prema svom skloništu
i iščeznu pod stijenama! Čim se od prvog iznenađenja malko pribra,
mladić instinktivno zavesla prema mjestu na kojem je neznanka iščezla. Uze ispitivati obalu. Iziđe iz čamca da nađe ulaz među stijene gdje
je neznanka iščezla, ali njegovo nastojanje ostade bez uspjeha. On je,
međutim, sam sa sobom razgovarao, pitajući se ko je to mogao biti?
‘Da je vila’, veli, ‘u gori bi bila, ili bi se poslužila zlatnim krilima, pa
bi tamo odletjela. A da je utvara, sjeknula bi kao oko i, jednostavno,
iščezla! Međutim, jasno sam vidio nagu ženu sa zlatnim kosama. Vidio
sam kako se bacila u vodu, kako je doplivala do obale. Ko bi to mogao
biti?’ Kako ne nađe nikakva odgovora, on sjede u čamac i odveze se
kući. Ali mu to nije dalo spavati cijele noći. Zato se pri osvitu ponovno
nađe na mjestu na kojem mu se jučer prikazala neznanka. Vrljao je
cijeli dan po jezeru da vidi neznanku, no bez uspjeha. Dođe na misao
da bi neznanka mogla biti ona utva zlatna perja, koju niko nije vidio, ali
koja živi u narodnoj fantaziji i koju narod u pjesmama spominje!
Idućeg dana Alaj-beg se pojavi na jezeru naoružan do zuba da ulovi
neznanku. Kad ga cura iz skloništa opazi, kako se strjelicom u ruci zvjera
na sve strane, ona mu se iz skloništa javi: ‘Ne striljaj me, beže Alaj-beže.
Nisam ja, ni vila, ni utvara, nego sam djevojka koja gleda momka.’
30
Husein Husaga Ćišić (1878. – 1956.)
I u tome je, eto, sva zagonetka! Ovu je zgodu naš narodni genije
s nekoliko zgodnih poteza opjevao i ovjekovječio.”
Jedna od najstarijih sevdalinki
Sve ovo zapisao je rahmetli Husaga Ćišić, velikan koji spada u
red najistaknutijih Bošnjaka u historiji Hercegovine, za kog se danas
često može čuti konstatacija da je baklja bošnjačkog dostojanstva,
u svom kapitalnom djelu “Mostar u Herceg Bosni”. Mada Ćišić ne
precizira vrijeme i mjesto u kojem se dešava radnja ove sevdalinke,
može se naslutiti da se događa u blizini njegovog rodnog Mostara.
Ćišić također spominje izvjesnog Kerima, kao tada najboljeg
pjevača bosanskih pjesama, kojeg su često salijetale djevojke da im
svojom pjesmom dušu razgaljuje. Pa, i kad mu nije bilo do pjesme,
nije mogao odoljeti djevojačkim nagovaranjima. Kerim je pored
pjevanja, radoznalim djevojkama tog vakta, morao često i objašnjavati određene događaje u pjesmama koje je izvodio. Da li je taj
slavuj sevdalinki tog vakta, sa nekom od radoznalih hercegovačkih
djevojaka, znao imati nešto više osim pjevanja, ne zna se.
Dobri poznavaoci sevdalinke slažu se da “Alaj-beg se na jezero
sprema” spada u red najstarijih sevdalinki uopšte. Ono što je karakteriše, jeste podatak da je rijetko zabilježena na nosačima zvuka
i da joj se rijetko gdje može pronaći pristojan audio zapis. S druge
strane, vrlo malo je danas izvođača sevdalinki koji je uopšte znaju
interpretirati. Još je samo poneka starija Bošnjakinja u Hercegovini
zna otpjevati onako izvorno, kako je naučila od svojih predaka. Neko
je zapisao da su, između ostalih, i ovu sevdalinku najčešće izvodile
majke i nane kao uspavanku, dok su u bešikama ljuljale djecu. q
Avdo HUSEINOVIĆ
PREPORODOV JOURNAL 138
kultura
Nova knjiga u izdanju BNZH i Islamske zajednice u Hrvatskoj
Vrijedna monografija
U veljači 2012. godine objavljena je knjiga dr. Denisa Bećirovića “Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske
Jugoslavije (1945-1953)”, koja predstavlja prerađenu doktorsku
disertaciju pod naslovom “Islamska vjerska zajednica u Bosni i
Hercegovini 1945.-1953. godine”, koju je autor obranio na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu 14.
siječnja 2010. godine. Bećirovićeva knjiga predstavlja svojevrstan
nastavak knjige dr. Adnana Jahića “Islamska zajednica u Bosni i
Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941)”,
koja je prošle godine dobila Nagradu “Hasan Kaimija” za najbolje
djelo bosanskih autora objavljeno u 2010. godini iz humanističkih
i društvenih znanosti. Dva hvalevrijedna kapitalna historiografska djela dvojice Tuzlaka, u kojima se čitateljima pokazuje povijest Islamske zajednice u BiH u vremenskom periodu od 1918. do
1953. godine, tiskana su u Zagrebu, u nakladi zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske i Medžlisa Islamske
zajednice Zagreb.
Knjiga “Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme
avnojevske Jugoslavije (1945-1953)” ima 628 stranica, a podijeljena je u sedam poglavlja, koje čine koherentnu logičku i organsku
cjelinu. Prvenstveno je zasnovana na neobjavljenoj arhivskoj građi različite provenijencije iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Bihaća i
Tuzle, od kojih su najznačajniji iz fondova Arhiva Jugoslavije, Bosne
i Hercegovine i Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. U
knjizi se može pročitati Bećirovićeva analiza i rekonstrukcija mjesta, uloge i razvoja Islamske zajednice u poslijeratnoj BiH, te odnosa jugoslavenske države prema njoj. Autor je prikazao opći pregled
razvoja Islamske zajednice u BiH u prvim godinama komunističkog
režima, ukazujući na glavne elemente i povijesni kontekst. Razdoblje od 1945. do 1953. godine jedno je od najdramatičnijih i najznačajnijih u novijoj povijesti BiH. To je period kada svi subjekti
društveno-ekonomske stvarnosti, među kojima i vjerski, ulaze u
proces složenih i specifičnih promjena, kako na unutarnjem, tako
i na međunarodnom planu. Pritom 1953. predstavlja razgraniča-
vajuću godinu u kojoj je uobličen politički sustav Jugoslavije, te
usvojen prvi zakon kojim je reguliran položaj vjerskih zajednica u
poslijeratnom periodu.
U recenziji prof. dr. Ismet Bušatlić, dekan Fakulteta islamskih
nauka u Sarajevu, kaže da je knjiga utemeljena na prvorazrednim izvorima: bogatoj objavljenoj i neobjavljenoj arhivskoj građi,
službenim publikacijama, raspravama, člancima, studijama i knjigama. Tekst je pisan jasnim jezikom i stilom, te obiluje detaljnim
analizama događaja, vjernim prikazima aktera i likova. Bušatlić
naglašava da se ovom knjigom autor predstavio kao neumoran
istraživač, objektivan promatrač i znanstvenik s darom i dostatnom hrabrošću da se okuša s izazovnom temom. “Zaslužan je da
je jedan važan period u historiji BiH općenito, a Islamske zajednice posebno, temeljito istražen, studiozno proučen i adekvatno predstavljen. Siguran sam da je knjiga dr. Denisa Bećirovića
‘Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske
Jugoslavije (1945-1953)’ značajan doprinos nauci općenito, bosanskohercegovačkoj historiografiji posebno, od velikog interesa
za akademsku zajednicu i bosanskohercegovačko društvo”, kaže
Bušatlić.
Prof. dr. Zijad Šehić, sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, u svojoj recenziji piše da je tema obrađena u knjizi do sada u bosanskohercegovačkoj historiografiji dodirnuta samo fragmentarno, u
okviru izučavanja pojedinih aspekata historije BiH u naznačenom
periodu. Bećirovićeva knjiga popunjava krajnje oskudan prikaz duhovnih kretanja tog vremena u historiografiji. Pritom su rezultati istraživanja dokumentirani obimnim prilozima koji su značajan
dio autorovih razmatranja. “Dr. Denis Bećirović je za izradu knjige
koristio široku izvornu bazu najbolje kvalitete i uspješno obavio
postavljeni istraživački zadatak. Pokazao je veliku sposobnost u
obradi složene teme, u korištenju i interpretaciji izvora i literature,
formiranju naučnog aparata i u donošenju zaključaka zasnovanih
na provjerenim činjenicama”, napisao je Šehić.
Ismet ISAKOVIĆ
O autoru…
Denis Bećirović je rođen 1975. godine u Tuzli, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je 1998. na
Filozofskom fakultetu u Tuzli, a postdiplomske studije završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2002. godine.
Magistrirao je iz područja historijskih nauka u lipnju 2004., a doktorirao u siječnju 2010. godine. Predmet njegovog
znanstvenog istraživanja je historija BiH i jugoistočne Europe, a posebno se bavi odnosima države i vjerskih zajednica u 20. stoljeću. Surađivao je s raznim znanstvenim časopisima, a objavio je i više izvornih znanstvenih članaka u
raznim zbornicima sa znanstvenih skupova. Autor je knjige “Informbiro i Sjeveroistočna Bosna”, koja je objavljena
2005. godine. Docent je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.
Od 1998. godine aktivno učestvuje u društvenom životu Bosne i Hercegovine, kada je izabran za zastupnika u
Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Od 2000. do 2002. obnašao je funkciju delegata u Domu naroda
Parlamenta Federacije BiH i zastupnika u Skupštini Tuzlanskog kantona. U periodu od 2002. do 2006. bio je zastupnik
u Skupštini Tuzlanskog kantona, a od 2006. do 2010. zastupnik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine
BiH. U svibnju 2011. godine izabran je za predsjedavajućeg ovoga doma.
Zbog angažmana na promoviranju i razvoju ljudskih prava i građanskih sloboda, te razvoja nauke i obrazovanja
u BiH, dr. Denis Bećirović je dobitnik brojnih priznanja i nagrada: Nagrada za afirmaciju građanske hrabrosti “Duško
Kondor” (2008.), Nagrada “Najbolji zastupnik u 2008. u Bosni i Hercegovini” (2009.), “Povelja za izuzetno angažovanje i doprinos u zaštiti i čuvanu
antifašističkih tekovina i vođenju borbe za suverenu, nezavisnu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu” (2009.) i plaketa “Najbolji zastupnik u Bosni i Hercegovini od 2006. do 2010. godine” (2010.). q
PREPORODOV JOURNAL 138
31
kultura
Tjedan iranske kulture u Zagrebu (4.-12. veljače 2012.)
Ljepota iranske umjetnosti
U organizaciji Iranskog kulturnog centra pri Veleposlanstvu IR Iran
u Zagrebu, od 4. do 12. veljače 2012. godine održan je Tjedan iranske
kulture, koji se sastojao od izložbe slika i koncerata iranske tradicionalne glazbe. Kulturna događanja odvijala su se na tri lokacije u Zagrebu:
u Muzeju “Mimara”, Kulturnom centru Dubrava i prostorima Bošnjačke nacionalne zajednice za grad Zagreb i Zagrebačku županiju.
Izložba slika
Ovogodišnji Tjedan iranske kulture započeo je 4. veljače otvorenjem izložbe slika dr. Seyeda Hassana Soltanija u Muzeju “Mimara”.
Suvremeni umjetnički pokret u Iranu bilježi svoje začetke kasnih 40-ih
i ranih 50-ih godina 20. stoljeća, nakon smrti slikara Kamal al-Mulka.
Moderni duh u iranskom slikarstvu simbolički predstavlja kraj ere krutom pridržavanju normi akademskog izraza, čime je omogućeno preispitivanje autoriteta na bilo kojoj razini umjetničkog promišljanja, što
rezultira stvaranjem vrlo uspješnih djela koja zbog izražene autorove
individualnosti predstavljaju jedinstven iranski moderni izričaj.
Dr. Seyed Hassan Soltani rođen je u Yazdu 1964. godine. Dodiplomski studij slikarstva završava na Sveučilištu u Isfahanu, a diplomski
studij u Teheranu, na Sveučilištu Tarbiat Modares. Doktorat iz likovnih
umjetnosti, specijalnost animacija, obranio je na Sveučilištu VKIG u
Moskvi. Bio je zamjenik dekana te voditelj dodiplomskog i diplomskog
studija slikarstva na umjetničkom sveučilištu. Danas je član znanstvenog odbora Sveučilišta Tarbiat Modares. Djelovao je i kao član Vijeća
umjetnika animacije, te Vijeća za donošenje odluka 8. Iranskog slikarskog bijenala. Do sada je sudjelovao na preko 30 domaćih i inozemnih
izložbi, od kojih osam samostalnih. Bio je član žirija na nekoliko slikarskih i grafičkih natjecanja, te nekih natjecanja u animaciji. Sudjelovao
je, kao predavač i autor znanstvenih članaka, na više od 20 domaćih
i inozemnih seminara. Kao filmski redatelj, dosad je režirao četrnaest
15-minutnih epizoda animiranog serijala “Priče pravednika” te animirane filmove i serijale “Zauvijek”, “Ilustrator”, “Anđeo dobrote” i “Dugovrata gazela”. Izložba slika iranskog likovnog umjetnika dr. Seyeda
Hassana Soltanija bila je otvorena do 12. veljače.
Koncerti tradicionalne glazbe
U Muzeju “Mimara” održana su i dva koncerta tradicionalne
iranske glazbe – 7. i 9. veljače, u izvedbi glazbenika Adela Tajika i
Sayeda Mansoura Daryabaria. Iranski glazbenici su u Zagrebu održali još dva koncerta, i to 6. veljače u Kulturnom centru Dubrava i 8.
veljače u prostorijama zagrebačkog ogranka Bošnjačke nacionalne
zajednice Hrvatske, Ilica 54.
Adel Tajik, izvođač na tombaku, rođen je 1968. u Teheranu. Nakon završenog školovanja počinje učiti svirati tombak, te se 2002.
godine pridružuje tombak ansamblu. Učio je i daf, te danas radi
kao učitelj tombaka i dafa.
Seyed Mansour Daryabari, glazbenik i učitelj santura, rođen je
1964. u Teheranu. Nakon završenog školovanja 1989. godine počinje učiti santur, a pet godina kasnije pridružuje se velikom majstoru santura Payvariju.
Iranci su veliki zaljubljenici u glazbu, te su tokom 25 stoljeća svoje pisane povijesti razvili ne samo vlastiti vrlo specifičnu glazbu, već
32
Koncert iranske tradicionalne glazbe u dvorani BNZ u Zagrebu
su i neki njihovi muzički instrumenti prototipi modernih muzičkih
instrumenata današnjice. Santur je perzijski muzički instrument iz
familije cimbala, trapezoidnog oblika, kutije izrađene od orahovog
ili nekog drugog drveta, npr. polisandrovne. Prednji i stražnji dio instrumenta povezani su zvučnim stupovima čije pozicije imaju bitnu
ulogu u kvaliteti zvuka ovoga instrumenta. Originalni santur ima 72
žice s dva seta mostova raspona otprilike tri oktave. Žice s desne
strane izrađene su u kombinaciji bakra i mjedi, a one s lijeve strane
od nehrđajućeg čelika. Santur je odijeljen u tri pozicije putem karaka
– dva reda s po devet članaka. Svaki članak dovodi četiri unitone žice
na desnu i lijevu stranu instrumenta. Santur se svira udaraljkama.
Tombak je perzijski glazbeni instrument u obliku bubnja, izrezbaren
iz jednog komada dudova drva, keramike ili lakih metala, dimenzija
oko 43x28 cm. Zatvoren je ovčjom ili kozjom kožom. Tehnika izvođenja se sastoji od valjanja i pucketanja prstima po bubnju na različite
načine, koristeći obje ruke. “Tom” i “bak” je onomatopeja za dva osnovna poteza: niske – u centru (“tom”) i visoke – sa strane membrane (“bak”). Zanimljivo je da je tombak jedini udarački instrument na
svijetu koji se može u potpunosti svirati sa svim prstima obje ruke.
Na priredbi u BNZH 8. veljače 2012., nakon pozdravnih govora prof. dr. Seada Berberovića, predsjednika zagrebačkog ogranka
BNZH i Reze Jamshidija, savjetnika za kulturu pri Iranskom kulturnom centru u Zagrebu – “potekla” je glazba. Iranski umjetnici Seyed
Mansour Daryabari i Adel Tajik izvodili su prekrasnu glazbu na tradicionalnim iranskim instrumentima santuru i tombaku, koja je vrlo osobna i intimna. Glazbenici su počastili zagrebačku publiku vrlo
suptilnim, pomalo nastalgičnim taktovima koji su u slušatelju budili
različite osjećaje i predodžbe o vlastitom postojanju u svijetu, asocirajući na davna jutra iz djetinjstva okupana prvim proljetnim kapljicama kiše koje se gube u neprekidnoj igri nastajanja i nestajanja, kao
talasi u oceanu. Publika je mogla osjetititi izuzetno iznijansiran ton
santura i tombaka (tarbuke) kao da su slušali improvizaciju pisane
poeme života. To je glazba koja je uzburkana, ponekad oštra, ali fleksibilna i puna čežnje. Upravo zbog prirodnog izvođenja i slobodnog
odnosa prema ritmu, pubika je osjećala poštovanje prema svakom
taktu, šapatu duše, umjetnosti koja ne zna ni za kakve namjere, osim
da bude suputnik sličnoj duši na beskrajnom putu Ljepote. q
Ajka TIRO SREBRENIKOVIĆ
PREPORODOV JOURNAL 138
priče iz bosne
Narodni heroji iz Bosne i Hercegovine: Mehdin Hodžić – u danu pogibije puškama je zaustavio četničke tenkove
Crni labud
Predosjećao je oluju u Bosni. Mehdin Hodžić, sredinom 1991.
godine, odlučio je napustiti ugodan život u Makarskoj, gdje je službovao kao pripadnik MUP-a Hrvatske, i vratiti se u Tuzlu. U narodu
poznat kao Kapetan Senad, sin Selme i Hurije, rođen je 15.10.1957.
godine u Tuzli. Nakon završene Pedagoške akademije, zaposlio se u
Sekretarijatu unutrašnjih poslova SR Hrvatske u Dubrovniku, a potom biva službeno premješten u Makarsku. Dok je čekao rješenje
za prijem u policijsku službu u Tuzli, postalo mu je jasno da se nad
rodnim gradom nadvila tama ratnog vihora, koji prijeti uništavanjem bošnjačkog naroda. To ga je navelo da se od septembra 1991.
godine angažuje u organizovanju naroda protiv brojnih projekata
nestanka BiH i Bošnjaka. Osjećajući neizmjernu ljubav prema zemlji
iz koje je ponikao i prema Bosancima među kojima je rođen i sa
kojima je odrastao, shvatio je da se mora pronaći rješenje za opstanak zemlje i naroda, pa je početne pažljive korake pripremao i
preduzimao u Patriotskoj ligi Bosne i Hercegovine. Atletski građen,
inteligentan, pun snage koju je oplemenio borilačkim vještinama,
Mehdin se odmah nakon uključenja u Patriotsku ligu BiH svim žarom posvetio formiranju specijalnih jedinica, uporedo radeći na
njihovom naoružavanju.
Simbol borbe za opstanak
Zajedno sa Hasetom Tirićem otišao je četnicima na megdan već
u prvoj njihovoj operaciji, 1. aprila 1992. godine, kad su krenuli u
zauzimanje Bijeljine. U toku borbi u Bijeljini imali su trojicu poginulih. Borili su se po bijeljinskim gradskim avlijama, ali nisu dugo
izdržali. Zbog izdaje političara, prvenstveno onih iz tuzlanskog kraja – morali su se povući. Poslije Arkanovog zauzimanja Bijeljine i
prvih javnih zločina nad Bošnjacima pred kamerama TV Novi Sad,
Mehdin Hodžić i Hase Tirić, sa malobrojnom grupom branilaca Bijeljine, odlaze u Brčko, a poslije toga na područje Sapne i Teočaka
u namjeri da prvo pomognu Kapetanu Almiru u odbrani Kule grada
u Zvorniku. Do Kule grada nisu stigli, ali su se u Nezuku sastali sa
Hajrudinom Mešićem, legendarnim Hajrom kapetanom. Tada su se
ova trojica udružili i formirali zajedničku komandu. Komandant je
bio Mehdin Hodžić – Senad, zamjenik Hajrudin Mešić, pomoćnik
Hase Tirić. Senadova dužnost u Patriotskoj ligi nakon njenog formiranja se odnosila na obavještajno-sigurnosne poslove do 8. aprila
1992. godine, kada je postavljen na dužnost pomoćnika komandanta za obavještajno-sigurnosne poslove u okružnom štabu Teritorijalne odbrane Tuzla. Na toj dužnosti je ostao do 25. aprila, od
kada preuzima dužnost komandanta Taktičke grupe Zvornik 1, pod
čijom komandom su trebale biti općine Zvornik, Ugljevik i Kalesija.
Narednih dana oni će voditi žestoke bitke sa četnicima na širokom
prostoru Teočaka, Sapne, Nezuka, Vitnice i Međeđe, tj. teritorija
općina Zvornik i Kalesija.
Sve slobodne teritorije na zvorničkoj opštini pad Kule grada
teško su podnijele. Preteške slutnje uselile su se u ljude, sa pitanjem tko je sljedeći, jer je jasno da se agresor neće zaustaviti u
svojim zločinačkim namjerama. Mještani Vitinice u velikom broju
krenuli su prema Tuzli. Narod saznaje, i sa velikim oduševljenjem
PREPORODOV JOURNAL 138
Mehdin Hodžić – Crni labud
(1957. – 1992.)
Spomenik na mjesto pogibije u
selu Zaseok
prihvata, da je došla grupa dobrovoljaca na čelu sa Hasetom i Senadom koji će ih braniti od četnika, kako onih iz Srbije, tako i domaćih
iz Zvornika. Kapetan Senad je u početku uspio okupiti samo desetak saboraca i to većinu od onih koji su preživjeli pokolj i stradanja
u Bijeljini. U takvom metežu “rađani” su pojedinci i stvarane grupe
branilaca u Bosni i Hercegovini, pa i na prostoru Sapne, a dolazak
Kapetana Senada i Hajre sa svojim saborcima, podigao je nivo odbrambene snage koja je usporila i zaustavila agresora, čime su Bošnjaci u zaleđu Sapne dobili na vremenu za kvalitetniju pripremu
odbrane. Doprinos Kapetana Senada na prostoru Sapne ne ogleda
se samo u organizaciji i ustrojstvu jedinica, već je njegova pojava
psihološki uticala na običan svijet, posebno na bespomoćne, kao
što su starci, žene i djeca. Svi su osjetili i shvatili da je sa Senadovim
dolaskom, omogućen produžetak bitisanja na opkoljenom i skučenom prostoru, a time su konačno odbacili sve sumnje i prihvatili su
vjeru u sopstvenu snagu.
Dakle, Senad i Hajro vratili su narodu samopouzdanje i uvjerili su ih da se oružanom borbom kao posljednjim načinom protiv
kolektivne smrti, koja je agresoru bila prvi prioritet, može, ako ne
potpuno, a onda bar djelimično odbraniti bošnjački narod. Miniranjem brane u Đulićima, nedaleko od Zvornika, i prijetnjom da će je
dići u vazduh, Senad je uspio da zaustavi prodor četnika sa tenkovima iz Karakaja prema Đulićima. Nažalost, kratkovidno rukovodstvo
sela Đulici i Klisa, dva dana kasnije, potpisuje lojalnost četničkoj
vlasti, što je bila česta pojava u Podrinju i što je skupo plaćeno bošnjačkom krvlju. Četnici stižu u ovo selo i vrše masovni pokolj nad
Bošnjacima. Jedinica pod Hodžićevom komandom, tada je izvršila
prodor ka selima Zaseok i Nezuk. Ali, četnici dovlače jake snage
u želji da unište ovu jedinicu. I zato će na slobodnim zvorničkim i
teočanskim prostorima narednih nekoliko dana borci pod komandom Mehdina Hodžića voditi bitke za život i smrt. Ova slobodna
teritorija bila je u totalnom okruženju. Ali, ratnici sa Mehdinom,
Hajrom i Hasetom na čelu, uspjeli su da odbiju više žestokih četničkih napada, a zatim da u kontranapadima oslobode više sela,
te tako i naoružaju nove borce koji su im stalno pristizali. Četnici,
33
priče iz bosne
međutim, u selu Kobilići 5. maja vrše novi masakar. Pobili su 17
Bošnjaka i njihove leševe poredali u obliku polumjeseca i zvijezde.
U selo istog dana stiže Senad sa borcima i poslije višesatne borbe,
otjerao je četnike i spasio preživjele mještane.
Pogibija u selu Zaseok
Posljednja dva dana života komandanta Mehdina Hodžića protekla su u velikim bitkama, u kojima je ovaj prekaljeni ratnik pokazao
nevjerovatnu hrabrost i prisebnost, odigravši važnu ulogu u odbrani
zvorničke i teočanske enklave. Vezu sa opkoljenim selima održavaju
kuriri koristeći samo njima znane “staze i bogaze”. 9. maja Hodžićevi
borci, u paklenoj bici, oslobađaju jako četničko uporište Baljkovica,
mjesto gdje će se 16. jula 1995. godine preživjeli iz srebreničke kolone smrti spojiti sa pripadnicima Armije BiH. U toj bitci, međutim,
teže je ranjen kapetan Hajro. Narednog dana, 10. maja 1992. godine
četnici kreću u opšti napad na Teočak, Sapnu i Nezuk. Bila je to, zapravo, bitka za Zaseok, u kome su se nalazili komanda i borci Mehdina Hodžića. U jednoj šumi nalazili su se, takođe, ranjenici i izbjeglo
stanovništvo. Već na početku bitke teže je ranjen i Hase Tirić, koji se
zajedno sa Hajrudinom Mešićem liječio u poljskoj bolnici u šumi. Na
ratištu je sa borcima, tako, ostao samo komandant Hodžić. A četnici
su napadali sa desetak tenkova i više transportera. Obruč oko bosanskih ratnika, ranjenika i civila se stezao, a četnici su putem megafona
pozivali borce da se predaju. Ali, ulazeći dublje u selo, četnici nisu
znali da su, zapravo, ulazili u klopku koju im je pripremio Mehdin
Hodžić. Tada su se začule “Ose” i već je nekoliko tenkova izgorjelo.
Onda je Mehdin Hodžić naredio kontranapad i njegovi heroji su razbili četnike. Zarobili su i prvi tenk i samohotku. Tako je, zahvaljujući
komandantu Mehdinu Hodžiću i njegovim borcima, prvi put sačuvan
narod ovog kraja, cijela slobodna teritorija Teočaka i Zvornika i spriječen četnički otvoreni pohod na Tuzlu.
Nažalost, u smiraj bitke poginuo je i junak Mehdin Hodžić. U želji
da četnike protjera što dublje, pada smrtno pogođen. Bio je to posljednji juriš “Crnog labuda” Mehdina Hodžića – Kapetana Senada.
Četnički snajperista pogodio ga je tačno u srce. Bilo je to u predvečerje 10. maja 1992. u selu Zaseok. Istog dana, sa još sedam boraca,
ukopan je na mjestu gdje je i poginuo. Na mezarju u Zaseoku su ukopani: Mehdin Hodžić “Crni labud”, Ismet Garibović, Šefik Garibović,
Ramiz Memić, Hasan i Adin Salihović, Zahid Avdulahović i Bahrija Karabegović. Neuništiv, hrabar i nepokolebljiv bio je rahmetli Mehdin
Hodžić. Neobjašnjivo je kako je grupa slabo naoružanih Bošnjaka,
predvođena Mehdinom, 10. maja 1992. godine, u bosanskom selu
Zaseok, četnike sa tenkovima natjerala puškama u bijeg.
Rahmetli Mehdin Senad Hodžić posthumno je odlikovan ordenom Heroja oslobodilačkog rata i promoviran u čin brigadnog generala Armije Republike Bosne i Hercegovine za zasluge u pripremanju
odbrane zemlje od agresora. Dobitnik je i najvećeg ratnog priznanja
“Zlatni ljiljan”. Iz Senadove vještine i umijeća vođenja oružane borbe
prenijete na saborce, izrasle su četiri brigade Armije Republike BiH,
čiji su se saborci zavjetovali da će slijediti svog komandanta, noseći
slobodu zemlji i narodu. Zbog izuzetnog doprinosa u odbrani BiH zaslužno su dobile i nosile priznanja “Viteške” i “Slavne”.
Kao komandant jedinice svojih dobrovoljaca Mehdin Hodžić je
imao tajni znak “Kapetan Labud”. Kada je poginuo, Hase Tirić i njegovi borci kao uspomenu na njega svojoj jedinici su dali naziv “Crni
labudovi”. “Kada je počeo rat, onda smo se mi služili sredstvima
veze koje je bilo vrlo lahko ‘provaliti’. Senad rahmetli tokom korištenja tih sredstava predstavljao se kao ‘Kapetan Labud’, a nerijetko su ga tako i četnici prozivali. Kada je on poginuo, mi smo odlučili
34
Tenk kojeg je Mehdin Hodžić zarobio nekoliko sati prije pogibije
da jedinici damo naziv, po nadimku njenog prvog komandanta, ali
sa dopunom ‘crni’ jer su crni labudovi endemska vrsta i mnogo su
ljepši od bijelih. I tako je došlo do imena jedinice ‘Crni labudovi’.
Mehdin Hodžić je zaista bio rijetka vrsta među najvećim bosanskim
herojima”, kaže Hase Tirić, ratni komandant proslavljene elitne jedinice “Crni labudovi”.
“Crni labudovi” će u mjesecima i ratnim godinama, postati jedna od najelitnijih jedinica Armije BiH. Bili su strah i trepet za četnike
Brčkog, Tešnja, Maglaja, Olova, Vlašića, Sarajeva, Igmana, Goražda,
Trnova, Vozuće... Jednom prilikom je Robert Botteri, prvi čovjek
ljubljanske “Mladine”, primajući tekst od svog bh-dopisnika bio nemalo začuđen kada je pročitao da se radi o priči o ovoj jedinici. “Ja
ovo ne razumijem. Svugdje su specijalne jedinice najrazličitijih armija svijeta nosile nazive nekakvih zmija, mački, pasa. Samo tamo
u Bosni, to su neke ptice sasvim pristojne i miroljubive. Ja ovo ne
razumijem”, kazao je Botteri.
Teško je to reći da li su Kapetan Hajro, Crni labud i ostali heroji
stvarali vrijeme ili je situacija stvorila njih. Oni se najprije pojavljuju
kao ljudi koji okupljaju oko sebe slične sebi. Često neprihvaćeni od
onih koji nisu, u prvi mah, svjesni šta se oko njih dešava. A poslije
od istih bivaju kovani u zvijezde i iskovani u zvijezde. Pogibija Kapetana Senada u selu Zaseok podsjeća na srednjovjekovne dobre
Bošnjane, koji su za svoju državu i narod na ovom istom mjestu
u srednjovjekovnoj župi Sapna polagali živote, grčevito se boreći
za narodni opstanak. Očuvani stećak iz 13. ili 14. vijeka i na njemu natpis, star preko 600 godina, opominje nas i upozorava, kao
i današnji natpisi na šehidskim nišanima. Dakle, iz vremena srednjovjekovne Bosne imena dobrih i hrabrih Bošnjana, a posebno
Braje Tvrdojevića i kapetana Mehdina Hodžića – Senada, dobrog
i hrabrog Bošnjaka, upravo potvrđuju da se Bosna kroz historiju
uvijek morala braniti i da je opstala zahvaljujući nesebičnoj borbi
njenih sinova koji su u nju utkali svoje živote. Nadgrobni natpisi
Brajini i Senadovi u Zaseoku, ostaće zajedno sa Bosnom kao životna opomena svim Bosancima. Mudro je, još davne 1890. godine,
Vatroslav Jagić upozorio “da će ovi epitafi rješavati budućnost Bosanaca”. U selu Zaseok u općini Sapna i Sapanjskoj dolini, kao i u
cijeloj BiH uvijek se treba prisjetiti i vratiti našim precima, posjećujući njihove nekropole, ali i mezarja. I danas, u seharama bosanskih
ratnika, na amblemima “Crnih labudova”, jedan crni labud stražari
nad Bosnom i Hercegovinom, a njene granice čuvaju dvije sablje.
Dok je sjećanja na Mehdina Hodžića i ostale “bosanske labudove”,
koji padoše za slobodu Bošnjaka, te sablje neće dozvoliti dušmanima da ovladaju Bosnom. q
Avdo HUSEINOVIĆ
PREPORODOV JOURNAL 138
POVRATAK U BUDUĆNOST
Islamska psihologija
Duhovno-intelektualni wellness
“Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje,
jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice.” (Kaf, 16 – B. Korkut)
“A doista smo stvorili čovjeka i znamo šta mu došaptava duša
njegova, a Mi smo mu bliži od vratne vene.” (Kaf, 16 – M. Mlivo)
U ovom ajetu se Gospodar čovjeka predstavlja čitaocima Knjige
kao temeljit poznavalac brojnih procesa unutar duše te da je On, dž.š.,
Svjedok čovjekovih unutarnjih dijaloga u svoj njihovoj raznolikosti i intenzitetu. Ističu se slojevi misaonih aktivnosti u nepreglednom intrapersonalnom svijetu gdje je svaki impuls, ma koliko slab i kratak bio,
uredno dokumentovan. Kad Allah, dž.š., kaže: ‫“ – َو َنعْ َل ُم مَا ُت َوسْ ِوسُ ِب ِه َن ْف ُس ُه‬i
znamo šta mu došaptava duša/nefs njegov/a”, tj. time ističe zaseban
misleći entitet sa nevjerovatnom sposobnošću proizvoljne mutacije
koji od nas zahtijeva uspostavu snažnih diplomatskih odnosa ukoliko
želimo ispregovarati rast vlastitih ličnosti. Nefs iz svoje kasarne šalje
misli kao naoružane vojnike u specijalnom psihološkom ratu protiv
svog nosioca/razuma. Kakve šanse ima jedna plemenita misao na koju
juriša pet negativnih naoružanih vatrenim oružjem užarene pohlepe?
Nekada je potrebno da plemenita misao odglumi slabost pred nečasnim mislima – povlačeći se pred njihovim sugestijama – da ih zavara i
lakše ih se riješi. Nefs je najsigurnija Iblisova ispostava u našim ličnostima, kasarna snažnih saveznika na koje računa, a koji ne moraju nužno
raditi za njega. Na poligonu naše duhovne čaršije ishod svake bitke
ovisi o moralnim gojzericama naših njegovanih misli i emocija koji su
odraz naših neuronskih aktivnosti kao najvažnijeg živog kapitala koji
stvara nove vrijednosti. Kako oploditi tu investiciju (neurone) u cilju
uspostavljanja kontrole na pomenutnim ispostavama i kasarnama?
Paralelno s temom unutarnjih dijaloga, u kratkom ajetu s
početka Stvoritelj istovremeno ističe i izuzetno bitan dio ljudske
anatomije od čije elastičnosti ovisi cirkulacija krvi u ljudskom organizmu – vratna vena ili žila kucavica (ِ‫)حَ ب ِْل ْل َو ِريد‬. Zašto Gospodar
ističe da je bliži čovjeku od njegove vratne žile kucavice? Mogao je
reći da nam je bliži od naših očiju ili naše kože, krvi ili koštane srži,
naprimjer. Međutim, cilj je bio ponuditi mislećem čitaocu početnu
tačku za promišljanje i detekciju najvitalnijih tačaka jednog organizma u najširem smislu riječi organizam.
Vratna žila kucavica je tačka u organizmu na kojoj se puls –
zbog oku vidljivog pulsiranja istaknute žile na vratu – može izmjeriti pukim gledanjem, odnosno bez potrebe za dodirom kao što je
slučaj sa mjerenjem pulsa u predjelu zglobova, naprimjer. Zbog
važnosti tog krvnog kanala za cjelokupni organizam često se koristi kao metafora u različitim životnim kontekstima. Kaže se da su
priče žila kucavica života i svijeta. Žila kucavica nekog sportskog
tima je igrač koji ima najviše asistencija, dodavanja, zakucavanja,
golova odnosno najveću i najefikasniju kretnju preko sportskog terena. Žila kucavica nekog grada je glavna saobraćajnica, a nekada
plaža, muzej ili džamija. Drugim riječima, vratna žila kucavica kroz
svoju elastičnost, tj. (ne)zakrečenje taloženjem krečnjačkih soli na
zidovima te arterije nudi ključne informacije o vrsti života koju vodi
osoba: koliko se kreće, kako se hrani, kakvim porocima je odana
(npr. nikotin, alkohol), kakav zrak udiše, koliko vježba, da li živi razuzdano ili moralnim životom, itd.
Sve te informacije o jednoj osobi može do velike preciznosti
da dobije prosječan ljekar posmatrajući vratnu žilu kucavicu svojim stručnim okom. U isto vrijeme, ta vratna vena je najslabija vi-
PREPORODOV JOURNAL 138
talna tačka preko koje se jednim udarcem može usmrtiti i fizički
najspremnija osoba. Kada Stvoritelj čovjeka istakne da je On, dž.š.,
bliži svojoj kreaciji od njegove najvitalnije tačke onda ističe i sve
dimenzije čovjekove ovisnosti o svom Stvoritelju, ali i Stvoriteljev
najposredniji uvid u čovjekova biološka, emocionalna i intelektualna stanja i svjetove. Svjetove djelimično izgrađene ili samo započete, dotjerane ili urušene. Dodano k tome, ako je Stvoritelj bliži
čovjeku od vratnog klanca kroz koji krv nosi hranjive materije u sve
periferije ljudskog organizma, ta informacija nas, pored ostalog,
opskrbljuje osjećajem prijateljskog prisustva koje grije i usrećuje.
Međutim, ukoliko smo se svrstali u robove niskih strasti, Njegovo
isticanje svoje blizine čovjeku kroz direktno imenovanje čovjekovih
vitalnih/slabih tačaka može da ledi krv u žilama.
Intelektualna žila kucavica
Gospodar svemira nakon uloge Stvoritelja čovjeka prilazi tom
stvorenju u svom svojstvu Veličanstvenog Učitelja koji spominjući različite dijelove ljudske anatomije u vrlo različitim kontekstima
koji variraju u lepezi od hladnih konstatacija, preko intrigirajućih
teza, pa sve do nedvosmislenih prijetnji – pokreće u mislećim čitaocima cijele duge razvojnih/misaonih procesa.
“Nikako! Ako ne prestane, zaista ćemo ga ščepati za kiku. Kiku
lažnu, grješnu,...” (El-Alaq, 15, 16)
Poput navedene vratne vene čije spominjanje je, naprimjer,
dovoljno da zaljubljenik u Gospodara sazna sve najsitnije pojedinosti o svim vitalnim tačkama ljudskog organizma i razvije sistem
samozaštite od eventualnih napadača, progresivni umovi će dešifrirati i lažnu kiku te je raščlaniti do iscrpnosti. Spomenuta kika odnosno prednji dio glave koji se ističe u prethodnom ajetu izrečen
je prijetećim tonom, ali iza toga tona je skrivena ljubav Stvoritelja
koji voljenim stvorenjima skreće pažnju na čeoni dio velikog mozga
i orbitofrontalni korteks očekujući od nas da se posvetimo razumijevanju funkcija tog dijela i naše fiziološke psihologije. Divan li je
Učitelj koji i dok prijeti podučava, koji i kad je ljut ne prestaje da
voli, nego ljutnjom podcrtava važnost pojma ili trenutka.
Duhovna žila kucavica
Zdrav i disciplinovan život čini glavne arterije organizma izvorom našeg zdravog rumenila koje svjedoči da znamo njegovati naše organsko tijelo. Međutim, organski zdrava tijela ne reflektiraju
nužno karizmu i jaku auru, odnosno privlačno zračenje duha, pa
makar ta tijela imala najskladniju simetriju. Stvoritelj čovjeka svoju
ljubav prema svom stvorenju upotpunjuje mimo skladnog stvaranja i nuđenjem jasne formule za postizanje slojevite ljepote i to
kroz idealan spoj njegovanog fizičkog tijela ukrašenog privlačnim
zračenjem živog duha. Kako biste se osjećali da vam neko kasno
kaže, tj. tek nakon preseljenja kako su alati za drastično povećanje
vaše atraktivnosti i simpatičnosti cijelo vrijeme bili u vašim dometima, da je postojala formula za postizanje atraktivnosti neovisno o
naslijeđenim genima i nesimetričnim crtama lica?
Allah, dž.š., tretira fenomen ljudske ljepote u brojnim ajetima,
ali nigdje tako izravno kao na primjeru najljepšeg čovjeka Jusufa,
35
povratak u budućnost
a.s., koji je zbog te ljepote bio iskušenje i iskušani. Pitanje kojim
ćemo se zabaviti u nastavku glasi – da li je Jusuf, a.s., obarao žene s
nogu samo perfektnom simetrijom vlastitog tijela i savršenim crtama lica ili je daleko snažniji efekat ostavljalo njegovo zračenje koje
je bilo rezultat duhovno-moralnog rasta njegove raskošne ličnosti?
“Pa pošto je čula spletku njihovu, posla po njih i pripremi za njih
naslonjač, i dade svakoj od njih pojedinačno nož i reče: ‘Izađi pred
njih!’ Pa pošto ga vidješe, zadiviše mu se i posjekoše ruke svoje i rekoše: ‘Hašelillah! Nije ovo čovjek! Ovo je jedino melek plemeniti.’”
(Jusuf, 31 – Mlivin prijevod)
Ajet iznad nudi nedvosmislen odgovor na ovo pitanje. Žena
(Zulejha) koja je bila snažno privučena Jusufovom, a.s., ljepotom,
a o čemu je procurila vijest među zlurad svijet, odlučila je opravdati svoju slabost spram Jusufa, a.s., time što je grupu žena suočila
sa njegovom pojavom. Pored zabezeknutosti, trenutačnog gubitka
konekcije između centara u preneraženom ženskom mozgu i njihovih udova, izuzetno je zanimljiva verbalna reakcija ovih žena na Jusufovu, a.s. pojavu. Uzvišeni Svjedok nam prenosi precizno – pored
tjelesne – i njihovu verbalnu reakciju na Jusufovo, a.s., pojavljivaٌ ‫“ – إِنْ ه ََذ ٓا إِ اَّل َم َل‬Ovo je jedino melek plemeniti.”
nje: ‫ك َك ِري ٌم‬
Melek/anđeo u svijesti čovjeka ne budi asocijacije na seksipil
ili erotiku nego na svjetlost, produhovljenost, nevinost, mudrost,
izvanzemaljsku čistoću i samopouzdanje koje je rezultat nevjerovatnog zrijenja i rasta zbog blizine Gospodaru. Ove asocijacije na
meleka su dodatno podcrtane epitetom “plemeniti” (‫ ) َك ِري ٌم‬koji također ističe njegovane duhovne vrijednosti koje su u formi aure
izbijale iz Jusufove, a.s., ličnosti. Ajet iznad, pored ostalog, ističe
nevjerovatnu pronicljivost ženskog oka, izvanrednu intuiciju koja
ne pogađa daleko od istine ni u afektivnim stanjima žene.
Jasno je da je Jusufova, a.s., ljepota dolazila iznutra i da je rezultat ispravno posloženih stvari u njegovom slojevitom unutarnjem
intrapersonalnom svijetu. Osoba koja svoju duhovnu arhitekturu
odnjeguje na čvrstim temeljima, zaštiti njene potporne skele od
bujice bludnih misli, izloži kristale vode naših bića idealnim poticajima – može da oslobodi svjetlost poput najsjajnije zvijezde na nebu.
Slojevitost i zrijenje Jusufove, a.s., raskošne ličnosti koja je ostavljala
vanzemaljski dojam na posmatrače istaknuto je i u slijedećem ajetu:
ِّ‫ت ْلجُب‬
ِ ‫“ َف َل َّما َذ َهبُوا ِب ِه َوأَجْ َمع ُٓوا أَن َيجْ عَ لُوهُ فِى غَ َي َب‬Pa pošto ga odvedoše i saglasiše se da ga smjeste na dno bunara, i objavismo mu: ‘Sigurno ćeš ih
obavijestiti o odluci njihovoj, a oni neće opaziti.’” (Jusuf, 15)
Dno ili dna bunara (množina riječi ‫ت‬
ِ ‫ )غَ َي َب‬kako se čita po Varšovom kiraetu, simboliziraju brojne slojeve zrijenja Jusufove, a.s., ličnosti odnosno penjanje i prerastanje prepreka koje su mu vrijeme
i okolnosti nosili. Neatraktivnost savremenih muškaraca ili blijeda
impresija koju ostavljaju na okolinu leži u nedozrelosti odnosno u
zaglavljenosti u određenim razvojnim fazama duha, uma, ali i tijela. Pored Jusufovog, a.s., fizičkog napuštanja svih dubina bunara,
on je iz tog ponora izašao u potpunosti i sa svim ostalim komponentama vlastitog bića te se otisnuo u nova iskustva. To vrlo često
nije slučaj sa ljudima koji dožive neugodna iskustva, pa, naprimjer,
emocionalno nikad ne ustanu od stola za kojim ih je neko ponizio
ili povrijedio uprkos tome što se fizički od njega udalje te kao takvi
ostavljaju dojam ucvijeljenih ličnosti, a da često toga nisu ni svjesni. Slično je sa ratnim iskustvima kao velikim životnim prekretnicama koja znaju zaustaviti razvoj mnogih ličnosti na nekom svom
dnu. Ili, mnogi muškarci, uprkos borama na licu i sijedoj kosi, u seksualno-emocionalnom razvoju ostanu na dnu puberteta, cijelog života jurcajući za neostvarenim maštarijama i osjećajući samo golu
strasti spram žena, nastavljajući uproštavati ženu na nešto mehko
sa rupom u sredini. Dna životnih moralnih bunara kriju mnoge mo-
36
ralne kepece do kojih dopire samo jezik novca i niskih strasti. Ili
zaglavljenost u slojevima intelektualnog dna koje oduzima zaglavljenima dostojanstvo i bilo kakvu atraktivnost uprkos eventualnoj
finansijskoj raskoši.
Jusufov, a.s., izlazak iz bunara je bilo i probijanje kroz gustu šumu iluzija u pogledu idealizacije porodičnog ambijenta ili rodnog
kraja koji većinu ljudi zarobi u neku od svojih zamki mrcvareće nostalgije koja usisava dragocjeno vrijeme i slabi fokus i intelektualnu
moć. Kao takav bio je spreman da u potpunosti prihvata nove učitelje u svom životu, razvija tehnike razmišljanja odnosno deduktivno-induktivnog tumačenja događaja i dobije na zrelosti, slojevitosti
i atraktivnosti. Zvuk loma dugogodišnjih iluzija ili predrasuda na vatri objektivnoga uma najljepša je simfonija čije smisleno pucketanje osnažuje i podmlađuje naše neurone.
Ljepota i nemoralne ponude
Da li je Jusufova, a.s., atraktivnost porasla nakon odbijanja Zulejhe? Definitivno! Svaka nemoralna ponuda, odnosno mogućnost
da realiziramo sve svoje sladostrasti, putene naslade koje su nam
na dohvat ruke uz naše potpune mentalno-fizičke i materijalne mogućnosti da idemo do kraja, jača naše ličnosti i priskrbljuje nam
najljepšu svjetlost ukoliko ipak odlučimo da sve te ponude stavimo
u orbitu prolaznih čestica koje seciramo i analiziramo u laboratoriji
Allahu, dž.š., podređenog raz(uma) i srca.
Adekvatno odgovarajući na nemoralne ponude u najširem smislu te riječi imamo priliku podići nivo vlastite atraktivnosti i simpatičnosti do neslućenih visina. Prava karizma, odnosno višeslojni magnetizam i atraktivnost je rezultat ispravno posloženih stvari u našoj
duhovnoj galaksiji uz proaktivan život i ulazak u žižu zbivanja. Pod
pristajanjem na nemoralnu ponudu ne mislimo samo na odazivanje
na seksualne pozive nego i, naprimjer, prihvatanje društvene pozicije kojoj nismo dorasli, pristanak na putovanje preko određene institucije koje nismo realno zaslužili niti ćemo ga pri povratku ponuditi
širem društvu u formi raznih oblika kompresovanih utisaka, itd. Niti
jedna “beneficija” proistekla iz koketiranja s nemoralnim ponudama
nije isplativa jer servilno-ulizivački odnos spram pretpostavljenima
kvari liniju naših usana, a zatim blago krivi crte našeg lica pokrećući
proces naše zombifikacije, odnosno uništava nam postepeno duh.
Možemo li zračiti zračenjem Jusufa, a.s.? Ubijeđen sam da možemo, ali samo ako napustimo sva dna različitih životnih bunara i sve
slojeve moralno-intelektualnih ponora te dođemo do vrha svih izbora i izaberemo najbolje. Ne treba ispustiti iz vida da na svakoj stepe-
PREPORODOV JOURNAL 138
POVRATAK U BUDUĆNOST
nici na putu do vrha stoji nekoliko lovaca na ljudske duše i čovjekov
dignitet. Jusufovu, a.s., odbranu vlastitog digniteta pratila je stopostotna spremnost da na tom putu plati najveću cijenu bez i najmanje
primisli na bilo kakav nedostojan kompromis. Ako se ne budemo penjali i težili najvećim naučnim ili društveno-političkim vrhovima time
ograničavamo i naše unutarnje sazrijevanje, odnosno preskačemo
sve one fine radove na našoj duhovnoj arhitekturi koji krase našu
ličnost. U ekonomskom smislu, nakon uspona do određenog nivoa
ekonomskog blagostanja sve je više materijalnih blagodati i usluga
do kojih dolazimo besplatno. Naša veća kupovna moć u trgovačkim
centrima biva nagrađena određenim poklonima/besplatnim artiklima kojima nas trgovci nastoje pridobiti za stalne mušterije. I baš kao
što milionerima prijatelji ili poslovni partneri poklanjaju skupocjene lipicanere ili old-timere, tako i duhovno-moralno usavršavanja i
njegovanost podrazumijeva najveća iskušenja, odnosno frekventne
nemoralne ponude kao konstantne razvojne prilike i mogućnosti da
povećamo domete vlastite aure i simpatičnosti.
Nemoralne ponude poput provokacija nude idealne mogućnosti da potaknemo i pokažemo svo bogatstvo njegovane ličnosti i
veličinu koju javno priznaju i ponuđivači nemoralnih ponuda beskrajno poštujući činjenicu da nisu tretirane kao objekat za jednokratnu upotrebu: “Žena Azizova reče: ‘Sad će se pokazati istina. Ja
sam nastojala da ga zavedem, a uistinu, on je od istinitih.’” (Jusuf,
51). Ovu rečenicu je izjavila ista ona žena koji je tako vješto žonglirala ulogama gorde ali moralno poklekle gospodarice, zavodnice
koja poput divlje mačke trga odjeću sa leđa Jusufa, a.s., pokoravajući se diktatu Iblisove ispostave u sebi, i neumoljive tužiteljice koja
zbog povrijeđene sujete ne preza od potpune eliminacije Jusufa,
a.s. Ova maratonska smjena različitih uloga – fascinantni stari-novi
multitasking – desila se u svega nekoliko minuta u jako afektivnom
stanju jedne uzbuđene žene. Međutim, Jusuf, a.s., je ponovo isplivao ispod gustih slojeva mreža jednog životnog konteksta, razvio
se i podigao sebi vrijednosti u očima svih posmatrača, dokazujući pokoljenjima da ajet “...a imaju muškarci nad njima stepen...”
(‫ال عَ َلي ِْهنَّ دَ رَ جَ ۭ ٌة‬
ِ َ‫ – ۗ َولِلرِّ ج‬el-Beqare, 228) – nije samo konstatacija nego
i imperativ od čijeg razumijevanja ovisi dugoročna sreća žene koja
će radije biti u poticajnoj istospolnoj vezi – neuvjetovanoj bilo kakvim hormonalnim poremećajima – nego sa pripadnikom muškog
roda koji se ne penje uz moralne, naučne, političke, ekonomske
stepenice nego je sveo vlastitu ličnost na zadnje dno, tj. hornog
mužjaka.
Tajne Jusufove, a.s., ljepote krije se u najvažnijem polju njegovog investiranja – njegovim neuronima. Svaki čovjek zrači shodno
sastavu vlastitih misli dok na njihove sastojke i boju neizbježno utiču
brojni životni dodaci. Misli su poput nanorobota koji crtaju naše crte
lica iznutra, grade naše ćelije kože od početnog tkiva, vlaže naše oči
vraćajući im zdrav sjaj ili pretvaraju cijelu kožu u pustinju iz koje dlake niču poput bodlji kaktusa, sa svakom dlakom kose izbija u pratnji
desetine razbludnih misli koje brišu auru, krive crte lica i mute dubinu pogleda. Jusufovi, a.s., nanoroboti su u potpunosti završavali
svaku fazu njegovog života potpuno se usredsređujući na naredni
nivo njegove duhovne arhitekture. Fascinantna slojevitost njegove
ličnosti u cjeloživotnoj gradnji je oduzimala dah posmatraču.
Teški osjećaj krivice koji izjeda grudi nakon nepravde ili bluda, krivi
lice i tupi pogled počinitelja. Kao što san, kojem je prethodio jak osjećaj sažaljenja kao rezultat uvida u širu sliku i razumijevanja prema unesrećenima, aktivira naše unutarnje nanorobote koji djeluju poput sila
u prirodi posvećenih neumornom tkanju kore stasitog drveta. Osjećaj
praštanja proljepšava čovjeka pogotovo ako uslijedi nakon planirane
i djelimično realizirane odgojno-edukativne osvete koja je dala život
PREPORODOV JOURNAL 138
licu i žar očima. Snažna zbunjenost negativaca, čiju gustoću kao da je
moguće rezati nožem, pobuđena neočekivanom dobrotom izgrađenih
ličnosti harmonizira molekule vazduha pretvarajući ih u najhranjiviju
masku naše kože i obraza. Taj duhovni wellness ili alhemija visokog
morala, pod čijim uticajem duša kuha najhranjivije sokove čije ključanje daje najljepši sjaj očima, neodoljiv miris tijelu, podatnu mehkoću
koži i živopisnost kosi, priskrbila je prepoznatljiv biljeg Jusufovom, a.s.,
duhu. Na dnu životnih bunara takve prilike su minimalne jer je i naš
puls usporen muljem ambijenta.
Zaključak
Zdravost i elastičnost mreže raznih isprepletenih životnih žila kucavica, odnosno plodna delta mreže arterijskih sistema kojim
pulsiraju naša fizička, intelektualna, duhovna ili ekonomska tijela,
održavamo konstantnom kretnjom i odvažnim hvatanjem u koštac
sa svim segmentima aktivnog života. U nepreglednim okeanima
naše duhovne arhitekture svaki socio-psihološki val podiže i odvlači
sve ono što se nije uhvatilo za čvrsta moralna sidra. Ukoliko vam se
prevrne čamac ploveći po prostranstvima vlastitih unutrašnjih horizonata, uzmite brzo sa dna neki oblik plutajućeg života i iskoristite
snažne noge kao opruge za odbacivanje u nove visine. Sjaj vaših očiju
izvire iz skladnih duševnih pokreta baš kao što je izvor sjaja najljepših
nebeskih zvijezda u užarenoj jezgri. Život se rađa iz jajeta pod djelovanjem sile iznutra koja pravi pukotinu u ljusci, a u dubinama naših
ličnosti svaku pukotinu nastanjuje određeni oblik primitivnog života
kojeg treba istisnuti van. Neumorno plivajte kroz slojeve predrasuda
sve dok vam oči ne ugriju sunčeve zrake. Naučite kidati sputavajuće
mreže lažnih mentora i neiskrenih dušebrižnika koji za vas imaju nedostojne životne uloge koje su daleko ispod vašeg stvarnog potencijala. Jusufova, a.s., braća su za njega imala ulogu čuvara njihovih
stvari dok se oni takmiče – “...mi smo išli da se utrkujemo, a ostavili
smo Jusufa kod opreme naše...” (Jusuf, 17), baš poput savremene
kadrovske politike lažnih vjersko-političkih lidera koji nastoje samima sebi dodijeliti uloge igrača, a svojoj mlađoj braći ulogu pasivnih
posmatrača. Igrajte svoju igru i zasjenite lažnjake karizmom i zračenjem koje dolazi iz vaših njegovanih dubina.
Druga uloga koja je bila skrojena za Jusufa, a.s., u bratskoj kuhinji je bila uloga žrtve porodičnog nasilja i računali su da će ga
pretvoriti u emocionalnog bogalja, koji će se svijetu predstavljati
ucvijeljen i oštećen kroz svoju privatnu patnju. Jusuf, a.s. je 40 godina strateški ćutao o pomenutom porodičnom nasilju ne dopuštajući sebi niti jednog trenutka da nastupi iz pozicije žrtve – ne želeći
svoje žile kucavice zakrčiti talozima usporavajuće negativnosti niti
ispuniti vlastite arterije zlom krvlju koja muti bistar um i unižava
plemenitu dušu.
Profitirajte u dragocjenim trenucima besanih noći navikavajući se
uredno obrađivati i slagati sve datosti života. Naša pokajanja nemaju
djelovanje brisača naših grijeha iz naše memorije, kao što ni hadž nije
program za kompletno brisanje naše nemile prošlosti. Djela iz naše
prošlosti za koja se kajemo mogu biti izbrisana samo iz knjige naših
djela, ali ona zauvijek ostaju u našoj memoriji i ukoliko ih ne obradimo u cilju skladne ugradnje u našu sadašnjosti mogu narušiti ritam
našeg hoda i odlučnost našeg pogleda ka budućim ciljevima. Svejedno
radilo se o neprerađenom porodičnom nasilju, čedomorstvu, nekom
velikom grijehu ili nekom drugom segmentu iako okajane, ali neprerađene vlastite prošlosti. Kad sretnete osobu koja zrači nadzemaljskom
energijom budite uvjereni da provodi ogromne količine vremena uređujući enterijer vlastite ličnosti dok svjetina spava. q
Edin TULE
37
živjeti islam
Islamske teme: Poslanik islama Muhammed, a.s. (II)
Stvaranje i priroda čovjeka
Muhammed, a.s., jeste posljednji, ali svakako nije bio prvi čovjek s iskustvom dobivanja Allahovih, dž.š., Riječi i Uputa. Prema
većini islamskih učenjaka, prvi stvoreni čovjek na zemlji, Adem,
a.s., ujedno je bio i prvi Poslanik koji je primio Objavu od Allaha,
dž.š. Kao poslanik djelovao je među svojim potomcima, prvim generacijama ljudi, muškaraca i žena, uspostavljajući Allahov, dž.š.,
Zakon među njima. Prije nego elaboriramo potrebu slanja Allahovih, dž.š., Objava ljudima, počevši od prvog čovjeka, te ljudsku
izvanrednost Njegovih odabranika/Poslanika, nužno je osvrnuti se
i na pitanje stvaranje čovjeka i nastanka ljudske vrste promatrano
iz vizure temeljnih islamskih vrela, a sve kako bi razumjeli važnost i
puninu poslaničke misije Muhammeda, a.s.
Ljude stvara Allah, dž.š.
Islam naučava da čovjek nije i ne može biti plod evolucijskih
procesa, osobito ne krajnji rezultat teorije evolucije1 koja čovjeka degradira naučavajući da potječe od majmuna, niti je rezultat
puke slučajnosti prirodnih sila, nego je plod apsolutne i čovjeku
neuhvatljive Božanske stvaralačke Sile, Znanja, Mudrosti i Njegove
Milosti koja djeluje po principu budi i ono biva.
“To je Onaj (Allah) Koji zna i nevidljivi i vidljivi svijet, Silni i Milostivi, koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače – a potomstvo njegovo stvara od kapi hude tekućine, zatim mu
savršeno udove uobliči i život mu udahne – i On vam i sluh i vid i
pameti daje – a kako vi malo zahvaljujete!” (As-sedžda, 6-9)
Zato se islam ne slaže ni sa jednom ideologijom koja isključuje
Boga iz stvaralačkog procesa prirodnih zakona, odnosno upravljanja ovim svijetom.2
“Allah čini da zrnje i košpice proklijaju. On iz neživa izvodi živo, i
iz živa neživo – to vam je , eto, Allah, pa kuda se onda odmećete?”
(Al-An’am, 95)
Islamsko učenje je jednostavno: Allah, dž.š., Jedan i Jedini Bog,
stvorio je čovjeka od zemlje kao što je meleke stvorio od svjetlosti,
a džine i šejtane od vatre. Allah, dž.š., je ujedno i izvor i cilj ljudskog
života.3 Svojim Zakonima, nevjernici ih nazivaju prirodni zakoni,
odredio je da novi život nastaje od jednog muškarca i jedne žene,
što znači da Uzvišeni Allah čovjeka kao i sve drugo na zemlji i na nebesima stvara od para i svemu određuje spol te u stvaranju pokazuje
raznolikost vrsta i boja nudeći dokaze ljudima o Svojoj Egzistenciji.
“Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara spol: u onome što iz
zemlje niče, u njima samima, i u onome što oni ne znaju!” (Jasin, 36)
“Allah vas stvara od zemlje, zatim od kapi sjemena, i najzad vas
čini muškarcima i ženama. I nijedna žena ne zanese niti rodi, a da
to On ne zna. I ničiji život se ne produži niti skrati, a da to nije zabilježeno u Knjizi; to je Allahu, uistinu lahko!” (Fatir, 11)
“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na
narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji
kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije
Mu skriveno ništa.” (Al-Hugurat, 13)
Za jedino čovjekovo stanište na ovome prolaznome životu
Allah, dž.š., je odredio planet Zemlju. Najbolji dokaz Allahova postojanja, Njegove stvaralačke Sile i Mudrosti, a ljudske nemoći i ne-
38
savršenstva jeste upravo odabir Zemlje za život čovjeka. Koliko god
čovjek pokušavao pronađi uvjete za život izvan ove naše planete to
zasigurno neće moći učiniti, usprkos vidnom tehnološkom napretku. Na Zemlji je život za čovjeka u svojoj punini započeo i tu će ga
svaki čovjek i okončati prije nego bude proživljen i doveden pred
Konačni Sud. Brojni su kur’anski ajeti koji opisuju odabir Zemlje za
egzistenciju čovječanstva.
“On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio, zatim je Svoju
volju prema nebu usmjerio i kao sedam nebesa ga uredio; On sve
zna.” (El-Bekara, 29)
“Mi smo vas na Zemlji smjestili i na njoj vam sve što je potrebno
za život dali. – A kako vi malo zahvaljujete!” (Al- A’raf, 10)
Čovjekova priroda
Čovjek kao najsavršenije Allahovo dž.š. stvorenje, stvoren od biti
zemlje, idealni je spoj duha i materije, u isto vrijeme sposoban za
činjenje i dobra i zla. Iako puno pažnje posvećuje oplemenjivanju
ljudske duše, koja je besmrtna i Božanskog porijekla, islam nikada
nije zanijekao niti obezvređivao čovjekovu materijalnu komponentu,
koja je stvorena i prizemna. To što je čovjek stvoren od biti zemlje
trebalo bi predstavljati branu protiv osjećaja lažne veličine ili prekomjernog ponosa, što se kod čovjeka može pojaviti ako se poremeti
ravnoteža između tijela i duha. Upravo islam, kao nijedna druga religija ili filozofsko učenje, nudi smjernice čovjeku kako da pronađe
idealnu ravnotežu, balans, između tijela i njegovih potreba i duha ili
duše i njenih potreba, balans između prolaznoga/sadašnjega i vječnoga/budućega svijeta. Jedino pokornošću svome Stvoritelju, Allahu,
dž.š., odnosno Objavom i razum/umom može i postići idealnu ravnotežu. Opasno je za čovjeka, ali i za društvo, ako čovjek u životu zanemari jednu, a naglašava drugu komponentu svoga bića. Islam ne želi
monahe/pustinjake, koji zanemaruju svoje tijelo, a uzdižu samo dušu, ali ni one pojedince i skupine ljudi koji cijeli svoj život usmjeravaju
ka hedonističkim/tjelesnim užitcima, a radi ostvarivanja svojih ciljeva
ne prežu poniziti i povrijediti druge ljude. Jedino uravnoteženošću
materijalnog i duhovnog čovjek može ostvariti sreću i dosegnuti
PREPORODOV JOURNAL 138
živjeti islam
istinski cilj svoga kratkotrajnog obitavanja na ovom svijetu. Zato je
Allah, dž.š., čovjeku propisao islamske obveze poput namaza, posta,
zekata i hadža te postavio zabrane kada je u pitanju hrana, oblačenje, seksualni život, trgovina, međuljudski odnosi i slično. Čovjek nije
melek/anđeo, samo duhovno biće koje je u stalnoj pokornosti Allahu
dž.š., niti životinja bez razuma, a niti stijena bez osjećaja. Čovjek je
po mnogo čemu jedinstveno biće. Allah dž.š. ga je oblikovao od zemlje i udahnuo od Sebe život u njega.
“I kad je melekima Gospodar tvoj rekao: ‘Stvorit ću čovjeka od
ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i život u nj udahnem, vi mu se
poklonite!’” (Sad, 71-72)
Nijedno se drugo biće ne može toliko približiti svome Gospodaru
kao čovjek, poput Musa, a.s., na Sinaju ili Muhammeda, a.s., na
Mi’radžu, u isto vrijeme, nijedno drugo biće u Svemiru ne može učiniti
toliko zla kao čovjek. Prije nego je Allah, dž.š., stvorio čovjeka, znanje o
novom stvorenju, sklonom, između ostalog, i činjenu najgnusnijih grijeha i zločina, imali su i duhovna bića meleki/anđeli, odnosno džini/
demoni. Zbog te sklonosti ka grijehu, čovjek nije naišao na dobrodošlicu kod duhovnih bića, kada ih Gospodar svjetova obavijesti o Svome
Naumu da će upravo čovjeka učiniti Svojim namjesnikom (halifom) na
Zemlji. Duhovna bića, predvođena melekima/anđelima, požuriše ukazati na tu čovjekovu sklonost ili slabost i ne pogriješiše, jer meleki ne
griješe, no, Gospodar svjetova dade im do znanja da samo On zadržava za Sebe Apsolutno Znanje i da samo On pozna krajnje kvalitete Svojih stvorenja.4 Zato Gospodar Svjetova duhovnim bićima otkri sposobnost čovjeka koju ne posjedovaše čak ni najodabraniji meleki. Ta prednost čovjeka nad ostalim bićima ogleda se u mogućnosti imenovanja
ili definiranje pojava oko sebe, sposobnost korištenja simbola, te otvorenost konstantne spoznaje, istraživanja i proširivanja znanja. Bez navedenih sposobnosti, život na Zemlji za čovjeka ne bi bio moguć. Sposobnost da opiše stvari i pojave, odnosno sposobnost služenja jezikom, govorom i pismom je unikatna čovjekova odlika među svim
Allahovim stvorenjima.5 Islam kao nijedna druga religija glorificira
znanje te uzdiže čovjeka upravo radi njegove inteligencije. Zato Allah
dž.š. i naredi melekima i ostalim duhovnim bićima da sedždom6 pozdrave Njegovo najsavršenije stvorenje: čovjeka. I svi Allaha dž.š. poslušaše, učiniše Ademu sedždu, osim Iblisa, koji pripadaše džinnima.
On oholost pokaza te odbi izvršiti Allahovo naređenje, smatrajući da je
plemenitiji od čovjeka, jer stvoren je od vatre, za razliku od čovjeka,
koji je stvoren od “ustajale gline”.7 Zbog odbijanja poslušnosti Gospodaru svjetova, Iblis, tj. šejtan biva proklet i prognan iz Dženneta, no
tada se javlja i šejtanovo neprijateljstvo prema čovjeku koje će trajati
sve do Sudnjega dana. Kur’an nam govori da je šejtan zamolio Allaha
dž.š. da ostane u Džennetu, odnosno uz Adema, do Konačnog obračuna. Toj želji je udovoljeno. Šejtan obeća da će većinu ljudi vezati za
sebe i tako ih odvratiti s pravoga puta. Stvaranje čovjeka opisano je u
brojnim kur’anskim ajetima. U tim ajetima naglašen je odgovor na pitanje tko je stvorio čovjeka i od čega, a ne kada i kako.
“A kada Gospodar tvoj reče melekima: ‘Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!’ – oni rekoše: ‘Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj
nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi
dolikuje, štujemo.’ On reče: ‘Ja znam ono što vi ne znate.’ I pouči On
Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melekima i reče: ‘Kažite Mi nazive njihove, ako istinu govorite!’ ‘Hvaljen neka si’ – rekoše
oni – ‘mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i
Mudri.’ ‘O Ademe,’ – reče On – ‘kaži im ti nazive njihove!’ I kad im on
kaza nazive njihove, Allah reče: ‘Zar vam nisam rekao da samo Ja
znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i
ono što krijete!’ A kada rekosmo melekima: ‘Poklonite se Ademu!’ –
oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik. I Mi
PREPORODOV JOURNAL 138
rekosmo: ‘O Ademe, živite, ti i žena tvoja, u Džennetu i jedite u njemu
koliko god želite i odakle god hoćete, ali se ovom drvetu ne približujte
pa da sami sebi nepravdu nanesete!’ I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. ‘Siđite!’ – rekosmo Mi –
‘jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka
određenoga živjeti!’” (El-Bekara, 30-36) (Nastavlja se…) q
Bilješke
1
Charles Robert Darwin, (Shrewsbury, Shopshire, Engleska, 12. veljače 1809. –
Downe, Kent, Engleska, 19. travnja 1882.), engleski znanstvenik i prirodoslovac.
Darwin je autor prve moderne teorije o evoluciji živih bića pomoću koncepta razvijanja svih životnih oblika procesom prirodnog odabira. Ta teorija je po njemu dobila
i naziv darvinizam. Reakcija na Darwinovu knjigu bila je veoma brza. Neki biolozi
(Adam Sedgwick i John Stevens Henslow) spočitavali su Darwinu kako ne može dokazati svoje hipoteze. Drugi su kritizirali Darwinovu koncepciju o razvijanju različitih
vrsta iz jedne. Međutim, najžešći napadi na Darwinovu teoriju nisu dolazili od znanstvenika već od strane vjerskih predstavnika. Oni su mu spočitavali da teorija o prirodnoj selekciji poriče utjecaj Boga na stvaranje čovjeka i stavlja čovjeka na istu razinu sa životinjama. Preuzeto sa: http://hr.wikipedia.org/wiki/Charles_Darwin
2
Različite ideologije, koja su u srži ateističke, nikada nisu mogle značajnije pustiti
korijena u islamskom svijetu. Nijednu od ideologija 20. stoljeća, koje su u smrt odnijele stotine milijuna ljudi, nisu muslimani projicirali. Nažalost, među muslimanima
sa ovih prostora bilo je puno i onih koji se napustili svoju vjeru kako bi dokazali privrženost komunističkoj ideologiji.
3
Koristan pregled islamskog učenja o čovjeku nudi Marcel A. Boisard u svojoj knjizi
Humanizam islama, El-Kalem, Sarajevo, 2002. godina, str. 89-102.
4
U islamskoj literaturi možemo pronaći tisuće stranica posvećenih ovome pitanju:
zašto su i što meleki prigovorili ili konstatirali , no u našemu konteksti ono nije toliko
važno. Možemo samo spomenuti da su meleki na neki način očekivali da upravo oni
budu postavljeni za namjesnike na Zemlji, jer samo oni Allaha dž.š. obožavaju i štuju
kako Njemu dolikuje. No, pokorili su se Allahovoj naredbi i učinili sedždu čovjeku.
Meleki su duhovna nevidljiva bića koja mole Allaha za vjernika pokajnika. Oni ni u
koje m slučaju nisu posrednici između čovjeka i Allaha, dž.š.
5
Više vidjeti: Ahmed Behdžet, str. 258.
6
Sedžda je najuzvišeniji i najvažniji dio molitve koju muslimani obavljaju pet puta na
Dan. Sedžda je spuštanje svoga lica na tlo (dodirivanjem čela i nosa) i simbol je
obožavanja Allaha, dž.š. Po islamu čovjek je dužan samo Allahu, dž.š. činiti sedždu i
nikome drugome. Sedždu koju su meleki učinili Ademu nije simbolizirala obožavanje, nego sedždu pozdrava. Preporučujem tekst o sedždi kojeg je napisao akademik
Enes Karić pod nazivom “Sedžda u namazu”, vidjeti na: http://www.rijaset.ba/index.php?Itemid=76&catid=245:namaz&id=1940:sedzda-u-namazu&option=com_
content&view=article
7
Allah dž.š. Kur’anu koristi više termine za zemlju kada ukazuje na stvaranje čovjeka. A o etapama stvaranja čovjeka Allah, dž.š. govori na sljedeći način: “O ljudi, kako
možete sumnjati u oživljenje – pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od ugruška, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, pa vam
pokažemo moć Našu! A u materice smještamo što hoćemo, do roka određenog, zatim činimo da se kao dojenčad rađate i da poslije do muževnog doba uzrastate;
jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono
što saznaju. I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno. Zato što Allah postoji, i što je
On kadar mrtve oživiti, i što On sve može.” (El-Hadž, 6-7)
Mirza MEŠIĆ
39
Novi Pazar
Foto: Nedžib Vučelj i Bošnjačko nacionalno vijeće iz Novog Pazara

O “JOURNALU” I NAMA U DRUŠTVU DOBRIH LJUDI INTERVJU

O. S. Ivancevic, Adio kauboju, ulomci

Nova cool generacija

Isus u mome domu? - Župa sv. Leopolda Mandića, Požega

114 Datum: 15. veljače 2015.

"Triptih od živog kreča" (PDF, 1.4mb)

Mjesta u BiH koja su vrijedna za vidjeti – turističke atrakcije

Informatika - Behram-begova medresa u Tuzli

Njemačka u Bosni i Hercegovini (pdf, 4.03 MB, bih)