close

Enter

Log in using OpenID

BOŠNJAČKI GLAS - izdanje broj 18 - Vijeće bošnjačke nacionalne

embedDownload
Kronika događanja u bošnjačkoj zajednici
u Republici Hrvatskoj
BOŠNJAČKI GLAS
a
k
n
i
l
vda
Se
ISSN 1846-3215
i
c
i
n
e
r
b
e
r
Priča o S
Festi
kultu val bošn
re u jačke
Istri
Divan
u „DIV
ANU"
Popis stanovništva 2011.
Rijeka, prosinac 2010. Broj: 18
SADRŽAJ
BOŠNJAČKI GLAS
informativno glasilo
Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske
Izdavač:
Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske
Za izdavač:
Senad Pršić
Suzdavači:
Vijeće bošnjačke nacionalne manjine
za Primorsko-goransku županiju
Glavni i odgovorni urednik:
Ibrahim Ružnić
E-mail: [email protected]
Mob: 098-9626-715
Redakcija:
Zemir Delić (PGŽ), Enis Dugonjić (SMŽ),
Berina Mujkić (Istra), Samir Avdagić (Zagreb)
Suradnici:Mira Pavlaković, Adem Smajić,
Hidajet Hasanović, Mehmed Sijamhodžić,
Arif Huskić, Arif Ključanin, Šemsudin
Dugonjić, Ernedina Adžajlić, Ajša -Azra
Ruždija, Fuad Ahmetspahić
Grafička obrada:
IO d.o.o.
Adresa:
51000 Rijeka, Vodovodna 15 B,
Mob: 098-9626-715
Žiro-račun
Erste&Steiermärkische Bank,
Posl. Rijeka
Br.: 2402006-1100127233
Tiskano uz potporu Grada Rijeke, Primorskogoranske županije i Savjeta za nacionalne
manjine Republike Hrvatske
Naklada:
1000 kom.
1. Sisak: Održan 9. sisački bajramski koncert
4
2. Kultura: Bošnjački dani književnosti u Sisku
u organizaciji BNZ GS I SMŽ.
5
3. Zagreb: "Nitko da ne dođe do prijatelj drag"
6
4. Smotra bošnjačkih zborova u Republici
Hrvatskoj 23. 10. 2010. godine
5. Zagrebačko kazalište lutaka
6. Scena Travno
9
7. Promocija albuma „ŠADRVAN"
12
8. Festival bošnjačke kulture u Istri
14
9. Obilježavanje Dana Državnosti Bosne i
Hercegovine u Istarskoj županiji
16
10. Proslave Bajrama
18
11. Izložba Alije M. Akšamije
18
12. Rijeku posjetile gošće iz Bosanske Otoke i
urednica lista »Zehra – Kewser« iz Sarajeva. 19
13. Šahovski turnir „RI – 10"
21
14. Riječka džamija
21
15. Dan vakifa
22
16. Dani bošnjačke kulture – PGŽ 2010
24
17. 10. godina izdavaštva BNZH
24
18. »Sevdalinka kao glazbeni i kulturološki
fenomen«
25
19. Sevdalije – svom Gradu i matičnoj Domovini 28
20. Halida Emrić i Dobri Bošnjani u Kastvu
30
21. 1. memorijalni šahovski turnir ˝Džemal
Keserović˝
31
22. Kulturno-umjetničkog društva »Sevdah« iz
Bužima (BiH) u Rijeci
32
23. Piramide
33
24. Održana redovna godišnja skupština udruge
Bošnjačka nacionalna zajednica za otok Krk i
promocija bosanske kuhinje
35
25. Divan u „DIVANU"
36
26. Priča o Srebrenici
37
27. Medicinski kutak
43
28. Prorok
44
29. Klanje kurbana u riječkoj regiji 2010. godine 47
31. Promocija vjere kroz vlastito življenje
48
32. „STINA"
50
33. Popis stanovništva 2011.
51
34. Reagiranja
52
BOŠNJAČKI GLAS
3
Uvodnik
vo nas na osamnaestom broju
Bošnjačkog glasa. Njime
zaključujemo petu godinu njegovog izlaženja. Kako je ujedno i
kraj kalendarske (gregorijanske
2010. i hidžretske 1431.) godine,
valja se osvrnuti na proteklu, ali i
očekivanja u novoj 2011. godini.
Na kraju 2010. godine možemo
ustvrditi da je ona u bošnjačkoj
Piše: Ibrahim Ružnić
zajednici u Republici Hrvatskoj
prošla relativno mirno. Održana
je izborna skupština BNZH. U programskom smislu bilo
je raznolikih, ali vrlo kvalitetnih manifestacija. Za divno
čudo svi projekti, manifestacije, obilježavanja, smotre,
festivali i sl. održani su bez vidljivih tragova sukoba, trzavica ili uobičajenog javnog ili polu javnog prepucavanja
pojedinaca željnih nametanja svoje volje ili zrnca javnog
publiciteta. U gotovo idiličnoj atmosferi, neki od važnih
projekata doživljavaju svoju punu afirmaciju i nadamo
se, postaju standard u očuvanju, njegovanju i afirmaciji
nacionalnih i kulturnih posebnosti bošnjačke manjine
u Republici Hrvatskoj. Svakako valja spomenuti znanstvene skupove, smotre pjevačkih zborova, smotre folklora
i nacionalne kuhinje. Projekte za očuvanje sevdalinke.
Bogatu izdavačku djelatnost. Na svim ovim projektima
valja ustrajati i dostignutu razinu održati i u kvalitetnom
smislu stalno „gurati“ naprijed. Sve u svemu, godinu
2010. možemo ocijeniti kao mirnom i uspješnom godinom
bošnjačke zajednice u Republici Hrvatskoj.
E
Što nas čeka u 2011.
Svakako, sudeći po ranijim iskustvima, 2011. godina neće
biti mirna i idilična kao prethodna. Naime, predstoji nekoliko vrlo važnih stvari koje čekaju građane RH, pa i pripadnike bošnjačke nacionalne manjine. Prije svega, u travnju
mjesecu predstoji popis stanovništva. To je važan projekt
za državu, jer se provodi svojevrsna inventura stanja u
zemlji. Važno je i za nas, pripadnike nacionalnih manjina.
Naročito je važno za bošnjačku nacionalnu manjinu. Trebat
će uvjeriti sve one koji ustrajavaju na besmislenom nacionalnom izjašnjavanju kao „Musliman“. Iz toga ne povlače
nikakva prava jer „Musliman“ više nije ustavna kategorija.
Trebaju svi koji pripadaju bošnjačkom kulturno-povijesnom krugu da se izjasne kao „Bošnjak“ i tako stvorimo
mogućnost ostvarenja zakonom zajamčena prava u svoj
svojoj punini. Oko ovog pitanja problem stvaraju ljudi koji
imaju višak ambicija i manjak znanja. Naročito su glasni
ljudi s tzv. političkim ambicijama koji svu logiku svog
angažmana vide u popisima birača. Oni pozivaju ljude da
odu u urede državne uprave i da tamo promjene svoju
nacionalnu pripadnost. To nema nikakve veze sa popisima
stanovništva i iz toga ne proizilazi nikakvo pravo osim
pravo izbora za vijeća, predstavnika i saborskog zastupni-
ka nacionalnih manjina. Zato, „političari“, ostavite izbore
i svoje uske interese za poslije popisa stanovništva, a
onda „u lov“ za pozicijom „za služenje općem dobru“. Još
jednom da naglasimo – popis stanovništva i izjašnjavanje
kao nacionalna pripadnost „Bošnjakinja ili Bošnjak“, za
bošnjačku nacionalnu manjinu u RH je najvažniji projekt
slijedećeg desetljeća.
Slijedeće događanje koje predstoji (svibanj – lipanj) su
izbori za vijeća i predstavnike nacionalnih manjina u tijelima
područne i lokalne samouprave. Dobra strana ovih izbora
leži u činjenici da kandidate za ova tijela mogu predlagati
samo udruge nacionalnih manjina i određeni broj građana
svojim potpisima. Ovdje su isključene tzv. nacionalne
političke stranke, pa je samim time podjela i svađalačka
retorika unutar zajednica, makar prepolovljena. Međutim,
niti ovaj put, kao što je bilo i za vrijeme pretprošlih i prošlih
izbora, neće izostati kampanja „ispod stola“. Umjesto da
afirmiramo ljude i ideje, da afirmiramo programe, opet
će biti vašar difamacije, degradacije, ogovaranja i nagovaranja. To je loša strana konzumacije zakonom zajamčenih
prava, pa gotovo ispadne da je za zajednicu veća šteta
koju donesu podjele prilikom izbora nego što ima koristi
od izabranih vijeća i predstavnika.
Isti je slučaj i sa izborom saborskog zastupnika. Tu već
imamo dvije političke stranke čiji smisao postojanja leži
jedino u ambiciji njihovih čelnika da ostanu, ili postanu saborski zastupnici. Dakako, na tom planu i u borbi za prestiž
i što bolju izbornu poziciju, potpuno su u opoziciji realizaciji programa bošnjačkih manjinskih udruga. Dapače,
vrbovanjem ljudi, odvraćanjem od aktivnog sudjelovanja
u radu manjinskih udruga, do potpune apstinencije od
manifestacija koje bošnjačke udruge organiziraju, čelnici
bošnjačkih stranaka direktno rade na destrukciji organizacijskog potencijala bošnjačke nacionalne manjine u
Republici Hrvatskoj. Dakle, umjesto da se aktivno uključe
u predlaganje i realizaciju programa na fonu očuvanja
nacionalnog identiteta bošnjačke manjine u RH, oni oponiraju onima koji taj program realiziraju. Naročitu upornost
na tom planu čine čelni ljudi novoosnovane stranke s
bošnjačkim predznakom. Ponovno ćemo imati prigodu
gledati i slušati „tipove“ koji će kad ostanu ili postanu
saborskim zastupnikom, bošnjačkoj manjini u RH osigurati
više nego što njeni pripadnici mogu i zamisliti. Pritom će
biti samo protiv onih ljudi i udruga koji već desetine godina
rade na programima i afirmaciji svih vrijednosti koji definiraju bošnjačku nacionalnu paradigmu u Republici Hrvatskoj.
Bošnjakinje i Bošnjaci, neka vam je sretna i vesela 2011.
godina i „pamet u glavu“. Prepoznajte i vi već jednom
sanadere u našim redovima.
BROJ 18
4
BOŠNJAČKI GLAS
Sisak
Održan 9. sisački bajramski koncert
Priredio : Enis Dugonjić
Foto: Šemsudin Dugonjić
organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne
manjine
Republike Hrvatske,
Sisačko-moslavačke županije,
Grada Siska i ZAMP-a, navečer
12. 09. 2010. godine, u Domu
kulture «Kristalna kocka vedrine»
održan je tradicionalni po redu 9.
Sisački bajramski koncert.
Posjetitelji u prepunoj dvorani su
i ovom prigodom, uživali u vrhunskom programu, čije su izvođače,
ilahija i kasida, sevdalinki, zbornog pjevanja te nastupe KUD-ova
iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine,
nagrađivali dugotrajnim aplauzima i ovacijama, a često su se kod
mnogih, preplavljenih emocijama
mogle vidjeti i suze u očima.
Svim vjernicima povodom Ramazanskog bajrama, Grada Siska
i Sisačko- moslavačke županije,
na početku programa čestitke
su uputili u ime organizatora
Bošnjačke nacionalne zajednice
Grada Siska i SMŽ predsjednik
Alija Avdić, kao i predsjednik
Bošnjačke nacionalne zajednice
Republike Hrvatske Senad Pršić,
koji je sa svojim suradnicima
uveličao cjelovečernji program,
te predsjednik Vijeća bošnjačke
nacionalne manjine Sisačkomoslavačke županije Hamzalija
Hafizović.
Posebnu, prigodnu čestitku,
obraćajući se prisutnima uputio
je glavni imam sisački, Alem ef.
Crnkić, koji je naglasio važnost
posta u mjesecu Ramazanu i njegovim blagodatima, te skrenuo
pozornost roditeljima o odgoju
djece,
Oduševljenje kod publike izvo-
U
BROJ 18
đenjem pjesama sevdalinki izazvali su svojim nastupima već
poznati sisački pjevač Mehmed
Goražda, te urednik ovog teksta Enis Dugonjić iz Siska, Hatka
Tatić iz Bosanske Kostajnice, Edin
Zamačić iz Bihaća, ženski zbor
BNZ GS i SMŽ «Sevde», recitatorka Alisa Goražda, izvođačica
ilahija i kasida Sajma Selmić, te
pobjednik Prvog sisačkog amaterskog festivala pjesme sevdalinke Pavao Anić, kao i tamburaški
orkestar KUD-a «Rahići» iz G.
Rahića
Pozornost su također privukli sa
svojim koreografijama i nošnjama
raznih igara i plesova mameći
BOŠNJAČKI GLAS
5
dugotrajne ovacije publike, članovi Kulturno umjetničkih
društava «BEHAR» iz Gunje, «BUZETSKI BISERI» iz
Buzeta, te Bošnjačka kulturna umjetnička društva «AZRA»
iz Rašljana i « RAHIĆI» iz Gornjih Rahića Distrikt Brčko
B i H.
Za naglasiti je da je i ovaj koncert kao i dosadašnji
imao humanitarni karakter, čiji je sav prihod dodijeljen
za liječenje teško oboljelog trogodišnjeg dječaka Lea
Kovača iz Siska, rođenog s teškom srčanom greškom i
već do sada je imao pet operacija.
Dopredsjednik Asim Kulenović zahvalio se svim sudionicima na sudjelovanju u programu , te publiku i goste
pozvao na aktivnosti koje su programom BNZ-a GS i
SMŽ predviđene do kraja ove godine.
Zahvalu za sudjelovanje i kvalitetno odrađen
koncert od publike i uzvanika dobili su
na kraju programa i svi članovi Odbora
Bošnjačke nacionalne zajednice Grada Siska
i Sisačko-moslavačke županije, Alija Avdić,
Asim Kulenović, Asmira Keranović, Hajrudin
Kulašić,Šemsudin Dugonjić, Dajlina Goražda,
Merima Begić i Enis Dugonjić.
Kultura
Bošnjački dani književnosti u Sisku
u organizaciji BNZ GS I SMŽ.
Priredio : Enis Dugonjić
Foto: Šemsudin Dugonjić
I
zvršni Odbor Bošnjačke nacionalne zajednice Grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, u sklopu
Dana Bošnjačke kuhinje i kulture, pod pokroviteljstvom Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske,
organizirao je dana 24. 09. 2010. godine, navečer, obilježavanje-, 10. godina izdavačke djelatnosti BNZ
BROJ 18
6
BOŠNJAČKI GLAS
Hrvatske, u Gradskoj knjižnici i čitaonici Caprag u
Sisku, u kojoj već 5 godina djeluje odjel Bošnjačke
književnosti.
Pred uzvanicima i posjetiteljima uvodno otvorenje
recitacijom pjesnika Enesa Kiševića, koja govori
o Bosni, predstavila se Alisa Goražda, dok je
Mehmed Goražda tijekom programa uz pratnju harmonike interpretirao pjesme sevdalinke.
U ime organizatora Izvršnog Odbora BNZ GS i
SMŽ, prisutne u prostorijama knjižnice i čitaonice
pozdravio je i sa programom večeri, upoznao
dopredsjednik zajednice Asim Kulenović.
Urednik
izdavaštva Filip Mursel Begović iz
Zagreba, predstavnio je bošnjačku književnost, te
izložio najnovije primjerke literature bošnjačkih
književnika-pisaca, kao što su
djela Envera
Čolakovića, Amira Bukvića, Ervina Jahića, Alije
Akšamije, dr. Tahira Mujičića i dr, te razne časopise
bošnjačkih aocijacija u Republici Hrvatskoj.
Literatura koja je bila izložena i predstvljena javnosti, od strane BNZ RH poklonjena je Bošnjačkoj
nacionalnoj zajednici Grada Siska i SMŽ, na daljnje
korištenje svim članovima. Na ovom poklonu u ime
BNZ-a GS i SMŽ na kraju programa zahvalio se i
predsjednik Alija Avdić.
Zagreb
“Nitko da ne dođe do prijatelj drag”
Piše: Ajša – Azra Ruždija
onovno smo okupili na trećem prijateljskom
susretu hrvatskih i bošnjačkih folklornih skupina,
orkestara, zborova i solista iz Zagreba, Hrvatske
i BiH na koncertu u povodu DANA DRŽAVNOSTI BiH,
pod nazivom ”Nitko da ne dođe do prijatelj drag”,
održanom na SCENI TRAVNO ZKL Zagreb u nedjelju
28. studenog 2010. u 18,00 h
P
Koncert je organizirala Bošnjačka nacionalna zajednica
za grad Zagreb i Zagrebačku županiju uz financijsku
potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike
Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i
šport grada Zagreba.
Ovom manifestacijom želi se doprinjeti očuvanju
etničkog identiteta nacionalnih manjina i unapređivanju
tolerancije i multietničkog povjerenja u sredini u kojoj
živimo i radimo.
Na koncertu su sudjelovali :
”BULBULI“ - ženski zbor Kulturnog društva Bošnjaka
BROJ 18
”PREPOROD”Zagreb,
”QUIJOTE TRANSANDINO vokalno –instrumentalni
ansambl Zagreb,
KUD”IZVORNI OBIČAJI”- folklorna skupina bosanskih
Posavljaka Zagreb,
SKUD “ Ivan Goran Kovačić” folkorna skupina veterana
Zagreb
i” DOMAĆINI”- ORGANIZATORI:
”BOSANA” folklorna skupina, orkestar i solisti Bošnjačke
nacionalne zajednice Zagreb
Moto ovog koncerta ”Nitko da ne dođe do prijatelj
drag” spaja sudionike programa. Povezani su u želji
da zajedno prezentiraju svoje tradicije; na koncertu,
sijelu, derneku ili prelu, svi su prijatelji dobro došli, jer
”Prijateljstvo je sastavni dio ljudske sreće”!
Kao i u dosadašnjim susretima, program je vodio Drago
Celizić.
BOŠNJAČKI GLAS
U prvom dijelu programa prijatelji
i organizator ”Bosana”, prezentirali su se nastupom svojih vokalnih
i instrumentalnih solista, zborova ,
orkestara i folklornih skupina.
Drugi dio programa bio je tematski
određen - bošnjački vokalni, plesni i
muzički izričaj; izveli su gafolklorna
skupina ”Bosana”, narodni orkestar
i solisti.
A sada nešto o programu, koji je
oduševio publiku u prepunoj dvorani,
Nakon čestitki voditelja upućenih
povodom Dana Državnosti BiH
uzvanicima i prijateljima, program
su započeli ”BULBULI” članice
ženskog zbora Kulturno društva
Bošnjaka Hrvatske ”Preporod”
Zagreb, pod umjetničkim vodstvom
Ismeta Kurtović-a.
”QUIJOTE TRANSANDINO vokalno
– instrumentalni ansambl Zagreb predstavio nam se s zaboravljenom
urbanom glazbom Peru-a, Ekvadora
i Bolivije s kraja 19. i početka 20.
stoljeća. Voditelj ansambla Siniša
Prugovečki upoznao nas je sa radom
orkestra i članovima te programom.
Uz iznenađenje i ovacije publike,
čuli smo u ovoj instrumentalnovokalnoj izvedbi sevdalinku”Lijepi
li su mostarski dućani” !
KUD ”IZVORNI OBIČAJI”- folklorna
skupina bosanskih Posavljaka predstavila nam se autohtonim igrama
i pjevanjem uz pratnju violine i
šargije, onako ”izvorno”, kako su to
oduvijek igrali njihovi stari. Voditelj
KUD-a je Ivan Dajaković. Skupina
je osnovana u Zagrebu 2002. g. i
broji 30 aktivnih članova. Djeluju
na očuvanju i gajenju kulturne
tradicije, baštine i običaja bosanske
Posavine, a posebno sela iz okolice
Dervente.
Nakon njih nastupili su domaćini,
folklorna skupina i orkestar
”BOSANA” BNZ Zagreba. Predstavili
su se koreografijom Ajše Ruždija
”Poigrala bijela vila”- pjesmama i
igrama šire okolice Sarajeva u glazbenoj obradi Mikačić Karla. Solista
na šargiji je bio Ivan Dajaković,
orkestarn je vodio Edin Džaferagić
uz umjetničko vodstvo Ajše Ruždija.
Treba napomenuti da je ”Bosana”
sa ovom koreografijom po prvi put
nastupila na smotri folklornih amatera Zagreba i zagrebačke županije,
održanoju lipnju o.g. u Zagrebu i
dobila pohvalne kritike žirija.2
Veterani SKUD-a “IVAN GORAN
KOVAČIĆ” iz Zagreba i njihov
7
tamburaški orkestar, izveli su
pjesme i plesove iz Slavonije ”Piva
pitol”- koreografiju Branke Mikačić
u glazbenoj obradi Mikačić Karla,
voditelja tamburaškog orkestra, uz
umjetničko vodstvo Ajše Ruždija.
Drugi dio programa je bio posvećen
bošnjačkom vokalnom, plesnom i
muzičkom izričaju. Domaćini, folklorna skupina Bosana i solisti,
uz saz i narodni orkestar ispunili
su drugi dio programa. Sve igre
i običaje za scenu je prilagodila
Ajša Ruždija, muzički obradio Karlo
Mikačić, a sevdalinke za soliste prof.
Fuad Ahmetspahić. Voditelj orkestra
je Edin Džaferagić.
”Na mladima svijet ostaje ” kaže
se u narodu, a da je tako potvrdila su nam djeca folklorne skupine
”Bosana”. Oni su uz pratnju orkestra izvesli : ”Eglen beglen” dječije
igre i brojalice.
Sevdalinka je autohtona bosanska
ljubavna pjesma, prepoznatljiva
i jedinstvena. U njoj su sadržani
elementi kulture i običaja, način
življenja bošnjačkog i ostalog življa
na području Bosne i Hercegovine.
Sevdah i sevdalinka, bila je i ostala nerazdvojno biće Bosne, njen
autohtoni proizvod; ne možemo je
nigdje sresti osim u Bosni.
Zato smo uživali u sevdalinki onako
kako su naši stari znali uživati. Ne
dopustimo, da je se sjetimo, kad
nam ”vakat”prođe!
Na to nas je podsjetila solistica
Zdenka Ahmetspahić izvodeći nam
BROJ 18
8
BOŠNJAČKI GLAS
nekoliko znanih sevdalinki.
Zadovoljstvo da čujemo i ne zaboravimo saz, izvornu
pratnju autohtone sevdalinke pružio će nam je solista
Ivan Pavišić; u njegovoj izvedbi čuli smo dvije sevdalinke.
Od davnina su djevojke i žene nalazile vremena, da
se sastanu na sijelu , te uz ”kahvu i šerbe” zapjevaju i
zaigraju.
Orkestar i folklorna skupina “Bosana”, u tradicionalnim
narodnim nošnjama izveli su pjesme i igre sa ženskog
bošnjačkog sijela u gradskoj sredini (Sarajevo i okolica)
naziva ”Akšam dođe, jacija se sprema” .
Ponovno su nas u programu oduševili “sevdalije”!
Solistica Hatka Tatić
i solista Edo Pavišić.
Na kraju smo vidjeti dio svadbenog obreda Bošnjaka
– muslimana iz Sarajeva i okolice - dolazak svatova sa
mladom u kuću mladoženje.
U scenskom prikazu sudjelovali su zajedno: folklorna skupina”BOSANA” sa članicama ženskog zbora
”BULBULI” i solistom Edom Pavišić.
Ima igara, koje traju i prenose se sa generacije na
BROJ 18
generaciju. Smijenjivala su se carstva, a one su ostajale
kao svjedok i izraz vremena. Pokušali smo otrgnuti od
zaborava segment bošnjačke kulturne baštine i potaknuti sebe i druge, većoj reafirmaciji autentičnih narodnih igara i običaja ovog podneblja.
Samo oni narodi, koji ne drže do sebe,, ne drže
ni do svoje duhovno-kulturne baštine.
Na kraju programa, upoznali smo umjetničke voditelje
zborova, orkestara, folklornih skupina i soliste, kojima je
prof. dr. sc. Sead Berberović uručio prigodne poklone
i cvijeće.
Uz zahvale organizatoru i svim izvođačima – prijateljima, u nadi, da će se suradnja nastaviti i u budućnosti,
rastali smo se uz spontanu muziku i igru svih izvođača
na sceni, kojima se pridružila i publika iz dvorane.
Druženje izvođača nastavilo se u restoranu Islamskog
centra u Zagrebu uz bogatu bošnjačku sofru, koja je
ostvarena uz potporu Međlisa IC Zagreb.
Zar to nije garancija da ćemo se opet sresti!?
”Koja je igra i pjesma kao ona, kad se dvije
ruke stisnu”?
Autor scenarija: Ajša –Azra Ruždija.
Realizacija i produkcija: Samir Avdagić i Ajša – Azra
Ruždija.
BOŠNJAČKI GLAS
9
Smotra bošnjačkih zborova u Republici
Hrvatskoj 23. 10. 2010. godine
Zagrebačko kazalište lutaka
Scena Travno
Piše: Fuad Ahmetspahić - prof. muzike.
a moju inicijativu BNZ ZG i ZGŽ uputila je prošle godine Savjetu za nacionalne manjine Republike
Hrvatske zahtjev za dodjelu sredstava za održavanje „Smotre bošnjačkih zborova u RH“. Prijava
je prihvaćena uz skromna dodijeljena sredstva pa se pristupilo organizaciji smotre. O razlozima
održavanja ove manifestacije najbolje će se vidjeti iz moje uvodne riječi na početku programa, koju ovdje
prenosimo.
N
„Selam alejkum i dobro veče!
Večerašnja prva smotra bošnjačkih zborova u
Republici Hrvatskoj ima za cilj razvijanje višeglasnog
pjevanja u našim KUD-ovima. Dok u Dalmaciji ljudi
od djetinjstva slušaju svoje klape i kasnije bez nota s
lakoćom pjevaju troglasno i četveroglasno, u Bosni
i Hercegovini nema neke tradicije takvih vokalnih
grupa. Zna se i zašto! Naime bosanski brend je
sevdalinka koja je jednoglasna. Za turskog vakta,
izvodila se uz pratnju saza, a sa dolaskom AustroUgarske saz se potiskuje jer dolazi harmonika i drugi
instrumenti.
Naša dijaspora širom svijeta nastoji njegovati
sevdalinku kao najizražajniji element koji ih veže za
njihovo postojbinu. Tako je i u Republici Hrvatskoj.
Međutim, poslije rata postepeno se pojavljuju i razne
bošnjačke grupe koje izvode ilahije i bosanske
narodne pjesme. Pjevaju uglavnom jednoglasno i
dvoglasno. Razlog tome je što su voditelji tih grupa
uglavnom amateri koji nemaju muzičku naobrazbu,
pa nisu osposobljeni za višeglasno aranžiranje i
izvođenje. A mnoge naše sevdalinke zaista se mogu
pjevati i višeglasno, pri čemu, pored ritma i melodije,
dolazi do izražaja i treći element muzike – harmonija,
koja je često vrlo bogata. To je još u devetnaestom
stoljeću otkrio Stevan Mokranjac, koji je u svojih „15
rukoveti“ višeglasno obrađivao pjesme s naših i susjednih područja. U „14 rukoveti“ nalaze se pjesme iz
Bosne i Hercegovine.
Nažalost, u zadnje vrijeme u Bosni se pojavljuju
neke grupe koje, u nastojanju da „osuvremene“
sevdalinku, dodaju elemente koji joj ne pripadaju.
Jer ta naša pjesma ima svoje zakonitosti u ritmu
melodiji i harmoniji. Osobno sam imao priliku to
osjetiti kao učenik sarajevske muzičke škole kada
sam neko vrijeme svirao u narodnom orkestru Radio
Sarajeva, kojeg je vodio Ismet Alajbegović Šerbo,
rahmetli - legenda sevdalinke.
Po mom mišljenju, pravi put za osuvremenjivanje
bosanske pjesme je njeno višeglasno izvođenje.
Pri tome se mora voditi računa o očuvanju njenog
karaktera. Zato je najbolje primjeniti homofoni slog
u kome najčešće gornji glas vodi melodiju, a ostali
glasovi imaju ulogu akordičke pratnje. Tako će,
recimo, pjesma „Bembaša“ zvučati mnogo bogatije u četveroglasnom izvođenju od jednoglasnog.
BROJ 18
10 BOŠNJAČKI GLAS
Naravno, nisu sve sevdalinke pogodne za višeglasje,
pogotovo one „poravne“, ali većim dijelom jesu.
Ja sam kao dugogodišnji voditelj raznih ansambala
pokušao svoje bogato iskustvo pretočiti u zbirku
„Bosana“, gdje se, pored kompozicija na stihove
bosansko-hercegovačkih pjesnika, nalazi i 30 zborskih obrada starih bosanskih pjesama. Tako obučene
u novo ruho, naše pjesme mogu se komotno izvoditi
i u sklopu koncerta ozbiljne muzike.
Naravno, uz sve naprijed izneseno, ne treba zapostaviti izvođenje sevdalinke od strane dobrih solista,
izbjegavajući tzv. „turbo-folk“, a njegujući staru,
izvornu bosansku pjesmu.
Završit ću ovaj svoj uvod optimističnim citatom
dvojice današnjih umjetnika sa estrade: „Sve bilo
je muzika“ - reče Arsen Dedić, „A sve ostalo su
nijanse“ - odgovori Đorđe Balašević.“
...
Europa je još u 9. stoljeću otkrila višeglasje i stalno
ga razvijala kroz razne muzičke stilove. Pošto smo
i mi za sada, bar teritorijalno, dio te Europe, trebamo je pratiti i na muzičkom planu. U tom 9.
Kao i svaka manifestacija i ova je imala neka svoja
pravila koja nije bilo teško ispuniti. Naime, određeno
je da svaki zbor izvede po dvije pjesme „a capella“
ili s nekim instrumentom kao pratnjom. Na tu
stoljeću, prema knjizi „Povijest Islama“ našeg muftije
Ševke ef. Omerbašića, iz Bagdada je u Cordobu
(Španjolska) došao veliki muzičar Zirjab. U Cordobi
je otvorio prvu Muzičku akademiju, a osnova njegove muzičke teorije bila je terapeutsko djelovanje
muzike na ljude. On je propisao i kako se muzičari
trebaju ponašati na sceni, počevši od oblačenja pa
do ostalih elemenata nastupa.
odredbu pobunio se jedan KUD i njegov predsjednik
sasuo je tešku artiljeriju na našeg predsjednika koji
je popustio pod tim pritiskom i dozvolio je pjevanje
sa matricom, iako je taj KUD do skora nastupao
uz pratnju harmonike. Pri tome nitko nije našao za
shodno da se obrati meni za objašnjenje, jer sam
ja kao najstručnija osoba u tom poslu propisao
te propozicije. S dubrovačkim „Preporodom“ bio
sam dogovorio da im naš orkestar pruži pratnju
za njihov zbor, jer nisu imali nikakvog instrumenta.
Međutim, kad je naš predsjednik odobrio jednom
KUD-u pjevanje s matricom, onda smo to dozvolili i
Doduše, tada još nije bilo struje pa taj naš daleki
prethodnik nije mogao ni sanjati da će se jednom
moći pjevati i uz nekakve matrice. Ali vjerujem da
živi danas da bi on u duhu svojih načela preporučio
BROJ 18
muzičku pratnju uživo, gdje god se to može. Na taj
način bilo bi vjerovatnije da iznad svega dominira
najljepši instrument, a to je ljudski glas. Sjetimo se
Betovenove „9. Simfonije“ gdje on u jednu čistu
instrumentalnu formu uvodi vokalne soliste i zbor
koji su mu najbolje mogli ispuniti njegove zamisli.
To je, naravno, čuvena „Oda radosti“ koja govori o
bratstvu među ljudima.
BOŠNJAČKI GLAS
Dubrovčanima. A kad su to vidjeli
Riječani koji su došli sa orkestrom,
onda su se oni pobunili. I to s pravom!
A sada ću objasniti svoju odluku
da se pjeva bez matrice. U svojoj praksi od 60 i kusur godina
bio sam na mnogim smotrama,
takmičenjima, festivalima i nikada
nisam primijetio da je neki zbor ili
vokalna grupa izvodila program sa
matricom. Ako pogledamo Festival
klapa u Omišu, vidjet ćemo da se
tamo pjeva „a capella“ ili uz pratnju neke tamburice ili gitare. U
programu pod nazivom „Lijepom
našom“, koji organizira HTV
po raznim mjestima Republike
Hrvatske, također nisam primijetio
izvedbu s matricom, nego samo
izvođenje „uživo“!
Ali ta matrica, osim što daje
ritmičku i melodijsku podlogu
pjevačima za sigurniju intonaciju,
može biti i kontraproduktivna ako
se ne uradi aranžman koji odgovara karakteru pjesme. Slušao sam
jedan bošnjački zbor u Hrvatskoj
koji je izvodio ilahiju sa matricom,
koja je više ličila na razigrani gospel (Evanđelje), duhovnu pjesmu
američkih Crnaca, nego na smjernu „Odu Bogu“. Ako se ta instrumentalna podloga još pojača kao
što je to bilo u ovom slučaju
onda se čuje samo dio teksta
koji izgovaraju pjevači. Pitao sam
nekoliko prisutnih ljudi da li ih ta
muzika asocira na molitvu ili na
ples, i svi su naveli ovo drugo.
Svakom učesniku Smotre, iako
ona nije takmičarskog karaktera,
ipak je stalo da svojim izvođenjem
ostavi što bolji utisak na slušatelje.
Zato sam htio da ih stavim u
isti položaj izvođenjem programa
„uživo“. Pri tome sam imao u vidu
prošlogodišnju smotru bošnjačkih
KUD-ova u Dubrovniku, gdje je
jedan zbor pjevao uz kompletan
snimak te pjesme što je, najblaže
rečeno, nekorektno prema ostalim
učesnicima smotre, a o publici da
i ne govorimo! I kad na scenu
izađe pet hrabrih žena iz rudarskog gradića Raše i otpjeva dvije
pjesme dvoglasno bez ikakve
pratnje, bojim se da one ne dobiju
kompleks slušajući zborove koji
imaju pratnju snimljenu u studiju.
Toliko o tome!
Učesnici Smotre:
1. Ženski zbor „Bulbuli“ KDBH
„Preporod“ – Zagreb s pjesmama: „Jutros mi je ruža procvjetala“ i „Mostarski dućani“.
Instrumentalna pratnja: matrica. Voditelj Ismet Kurtović.
2. „Raške bulbulice“ iz Raše sa
pjesmama: „U Stambolu na
Bosforu“ i „Zapjevala šojka
tica“. Program je izveden „a
capella“. Voditeljica: Enisa
Buljubašić
3. „Dubrovački zumbuli“ KDB
„Preporod“ iz Dubrovnika
sa pjesmama: „U Stambolu
na Bosforu“ i „Moj dilbere“. Muzička pratnja: matrica. Voditelj: Džehva Đana
Spahović.
4. „Arabeske“
ženski
zbor
Islamskog centra u Zagrebu.
Pjesme: „Žute dunje“ uz pratnju flaute i sintesajzera i „Kad
me noću sanak svlada“ – matrica. Voditelj: Selma Ibrulj
5. Ženski sekstet Mješovitog
zbora BNZ za PGŽ „Sevdalije“
sa pjesmama: „Bembaša“ i „U
Stambolu na Bosforu“. Muzička
pratnja trio: harmonika, violina
i gitara. Voditelj: Zemir Delić
6. „Bosana“ – Kamerni mješoviti
zbor Ansambla bošnjačkog
folklora pri BNZ ZG i ZGŽ sa
pjesmama: „Kiseljak“ autora
Joze Penave, „Zemlja Tvrtka
i Kulina bana“ autora Fuada
Ahmetspahića i dr. Izedina
Fazlagića i „Nek' mirišu avlije“
autora Adnana Bajramovića
u
aranžmanu
Fuada
Ahmetspahića. Voditelj prof.
Fuad Ahmetspahić.
„Vokalni ansambl Bugojno“ bio
je gost smotre. Dvadesetak djece
osnovne i srednje škole uz izvrsnu
pratnju instrumentalnog trija u sastavu violina, harmonika i gitara izveo
11
je pjesme: „Bembaša“, „Sinoć ja i
moja kona“, „Mene majku jednu
ima“ i „Snijeg pade na behar na
voće“ - sve u aranžmanu njihove
voditeljice Samire Merdžanić,
te čuvene „Modre rijeke“ Maka
Dizdara na muziku prof. Fuada
Ahmetspahića. Taj sastav je bio
zaista šećer na kraju! - od interesantnih aranžmana nastavnice
muzike Samire (inače moje bivše
učenice iz zeničke muzičke škole),
pa do troglasnog i četveroglasnog
pjevanja njenog zbora, koji je
inače, bio i vrlo uspješan gost drugih zborskih festivala u BiH i izvan
njenih granica. Sutradan sam
prošetao sa zborom zagrebačkim
ulicama i, na moj prijedlog, zbor
je održao spontani mali koncert na Trgu bana Jelačića, bez
instrumentalne pratnje. Okupljena
publika je nagradila djecu velikim
aplauzom.
I šta reći na kraju? Gosti iz Bugojna
su pokazali bošnjačkim zborovima u RH kako se može pjevati,
ako ima dovoljno entuzijazma kod
pjevača i stručnosti voditelja. A šta
reći na riječi predsjednika jednog
KUD-a da je „krajnje nekorektno
i neprimjereno miješati se u rad,
djelovanje, način vođenja i nastupe“ njihovog zbora. A to moje
„miješanje“ se sastojalo samo u
propisivanju pravila smotre koja
su vrijedila za sve učesnike! Inače,
ovakva vrsta manifestacije zahtjeva dobru logistiku koja se u ovom
slučaju svela samo na tajnika BNZ
ZG i ZGŽ Samira Avdagića i moju
malenkost. A zbog reakcija gore
spomenutog predsjednika i još
nekih problema oko organizacije ove Smotre, ja odustajem od
ponavljanja takve manifestacije.
Neka to rade izvjesni predsjednici
koji se očito bolje razumiju u te
stvari.
BROJ 18
12 BOŠNJAČKI GLAS
Promocija albuma „ŠADRVAN“
Piše: Fuad Ahmetspahić, prof. muz.
Zagreb, 06.12. 2010.
ana 27.10.2010. u dvorani „Salim Šabić“ Islamskog centra u Zagrebu, održana je promocija albuma
„Šadrvan“ , solistice Zdenke Ahmetspahić i ansambla „Bosana“ , koji djeluje pri BNZ ZG ZGŽ.
Osim Zdenke, u programu su učestvovali i sljedeći solisti: Mehmed Goražda, Damir Majdančić, Edo
Pavišić i kao gost, Sejad Krivić.
Program su vodili Alisa Goražda, stalna voditeljica ansambla „Bosana“ i glumac /TV „Milijunaš“/ Tarik
Filipović. Na albumu gostuje i pjevač iz Siska Mehmed Goražda sa dvije pjesme koji je na svom ranijem
albumu takođe ugostio Zdenku sa dvije pjesme.
„Šadrvan“ je snimljen „uživo“ u prostorijama BN ZG ZGŽ za svega dva dana što je svojevrstan rekord u
tom poslu.
Poseban kuriozitet je snimak pjesme „Sojka ptica“ , koji je Zdenka snimila sa zborom Srednje škole za djecu
izbjeglice u Kulturnom centru BiH jula 1994.godine.
Aranžer svih pjesama i producent albuma je moja malenkost.
D
Iako je recesija u tijeku , ipak se našlo nekoliko
bošnjačkih asocijacija i ličnosti koji su financijski
pripomogli u ostvarivanju ovoga CD –a , a kojima
se ovom prilikom najtoplije zahvaljujem. Oni su na
taj način, kao i svi ostali akteri koji se spominju na
omotima albuma, podigli sebi jedan mali spomenik,
koji će njih vjerovatno nadživjeti, kao što je spomenuti snimak od prije 16 godina, još uvijek ugodan za
slušanje.
Donatori su sljedeći:
1. Mešihat islamske zajednice
2. BNZ ZG i ZGŽ
3. „Dado-tours“ s vlasnikom Čazimom Asovićem
4. Hajro Ramadanović
5. Mujaga Družić
6. Avdo Šukrija – Šuko
7. Zvonimir Balen
8. Moji sinovi Alan i Amar
Još jedan put im veliko hvala.
Na ovom albumu su uglavnom sevdalinke. Ali, prije
nego čujemo ove zapise o ljudima i događajima
nekadašnjeg vakta, dozvolite mi da nešto kažemo i
o onome što je bilo prije sevdalinke. O tome će nam
kazivati moj Zeničanin, vama dobro poznati Tarik
Filipović.
„Od kako je ljudskog roda, muzika se čula u raznim
prigodama. Grci su joj pridavali veliku etičku ulogu
u odgoju mladih. O njenoj važnosti kod starih Grka,
govori nam i poznata izjava filozofa Platona:“Kakva
je muzika u državi, takva će biti i država“. Starim
Rimljanima muzika je služila za zabavu i gladijator-
BROJ 18
ske borbe. A kako je bilo u muslimanskom svijetu?
To bi nas trebalo više interesirati jer sevdalinka odatle vuče daleke korijene. Zavirit ćemo na bagdadski
dvor kalifa Haruna Erešida, koji je vladao na prijelazu
iz 8 u 9 stoljeće. On je jedan od 9 najznačajnijih
kalifa dinastije Abasida, koja je vladala 5 vijekova
velikom muslimanskom državom. Na njegovom
dvoru cvjetala je nauka i umjetnost. To je bio i odraz
blagostanja u državi, a prema knjizi našeg muftije
Ševke Omerbašića „Povijest islama“, ovaj kalifa je
poslije smrti ostavio u državnoj blagajni 900 milijuna dirhema.Muzičari su primali plaču od države, a
muzikom su se bavili i ugledni ljudi, poput prinčeva.
A u tom istom stoljeću iz Bagdada je u Cordobu
/Španjolska/ otišao veliki muzičar Zirjab, inače
Perzijanac.
BOŠNJAČKI GLAS
Uspostavio je svoj sustav muzičkog školstva,
osnovao Muzičku akademiju
A osnova njegove teorije bila je terapeutsko djelovanje muzike na ljude. Donio je arapsku lutnju kojoj je
dodao 5. žicu. Odatle se ovaj instrument proširio po
cijeloj Europi, i bio u velikoj upotrebi u 16 i 17 vijeku.
Sjetimo se našeg Franje Bosanca, koji je u Veneciji
pisao za taj instrument. I danas se po svjetskim
pozornicama čuje ovaj instrument kojim suvereno
vlada naš zenički đak prof. Ahmetspahića, a to je
Edin Džananović – Karamazov.
A u Španjolskoj desila se jedna bitka u kojoj je muzika odigrala odlučujuću ulogu. To je bilo u mjesecu
Redžepu 479 godine po Hidžri. Kod Zalage, sukobila se vojska Alfonsina VI, i Jusufa ibn. Tašifina,
vladara Murabituna iz Magreba. U jeku bitke Jusuf
naređuje vojnoj muzici da zasvira što jače. Od silne
jeke bubnjeva nastala je velika pometnja u konjici
Alfonsina VI, a njegovi vojnici su morali začipljati uši.
Na kraju je bitku izvojevao Jusuf. A po istom izvoru,
tj. knjizi muftije Ševke Omerbašića, saznajemo i za
jednog genija sa širokim spektrom zanimanja – filozofije, medicine, astronomije, pjesništva, muzike .
To je Ibni Sina, rođen 980 godine u Buhari. On je
u svom djelu „Kitabu al Šifa“ znanstveno ustvrdio
ljekovitost muzike na ljude, što je danas priznato i
u modernoj medicini. Ovdje ćemo spomenuti još
jednog filozofa i muzičara koji je poznat po svojoj
skali od 17 tonova.To je Muhamed ibn. Muhamed el
Farabi . Bio je učenik Ivana bin Hajlama, a umro je
339 godine po Hidžri u Bagdadu.
Pričali su za njega da je na koncertu znao publiku rasplakati , zatim nasmijati, a potom i uspavati!
Poslije gotovo 800 godina vladavine , Arapi su se
krajem 15 stoljeća morali povući iz Španjolske.
Svoj andaluzijski stil u muzici prenijeli su u zemlje Magreba. Ponešto od tih tekovina u Bosnu su
donijeli Turci, a po dr. Munibu Maglajliću, sevdalinka
je zaživjela poslije 50 godina turske vladavine.
Spominjući se El Farabija , nadamo se da večeras
ovdje nitko neće plakati, a pogotovo neće spavati. Naprotiv, svima onima koji osjete neku tjeskobu u svojoj duši, preporučujemo terapiju zvanu
„Šadrvan“.
A sada je red da kažemo nešto i o glavnom akteru
ovog albuma – Zdenki Ahmetspahić.
Iz rodne Banja Luke došla je u Zenicu u jesen 1972.
godine. Večinu radnog vijeka provela je u Osnovnoj
školi „Ivan Goran Kovačić“ . To je moja škola kao
i našeg oskarovca Danisa Tanovića. U školi je
godinama vodila zbor, sa kojim je osvajala brojne
nagrade na festivalima, a uporedo je pjevala i u
KUD-u Željezare Zenica. U jesen 1992. godine na
poziv svoga oca dolazi u Zagreb.. A kada seje u
13
decembru 1993.godine otvorila osnovna i srednja
škola za djecu izbjeglice iz BiH , Ambasada BiH
joj određuje radnu obavezu nastavnika muzike u
Osnovnoj školi.. U martu 1994.godine učestvuje u
svečanom otvaranju Kulturnog centra BiH u Zagrebu,
u programu u kojem su učestvovali i naša operna
diva Ljilja Molnar, zatim zbor Srednje škole za djecu
izbjeglice i mali instrumentalni sastav koje je vodio
prof. Ahmetspahić.
U julu 1994.godine sa zborom izbjegličke Srednje
škole koji je vodio prof. Fuad, odlazi kao solista na
Festival zborova , koji je Care Deuschland, priređivao
u Füssenu, turističkom gradu na jugu Njemačke.
Tamo je ta velika humanitarna organizacija prikupljala 50 milijuna maraka za bolnice u BiH. To isto se
ponovilo i sa zborom OŠ za djecu izbjeglice u junu
1996.godine, poslije čega su te škole raspuštene, a
djeca se razišla na sve strane svijeta.
Ostale su samo slike i snimci , kao što je ovaj na
albumu.
Od tada je Zdenka često prisutna u kulturno umjetničkom životu Bošnjaka, mada posljednjih
godina rjeđe zbog posljedica nekih težih operativnih
zahvata.Spomenimo samo neke od tih nastupa. Sa
zborom zagrebačke Medrese učestvuje kao solista
na prvoj manifestaciji kulturnog stvaralaštva nacionalnih manjina u RH održanoj u dvorani „Lisinski“. U
maju 1999. godine, učestvuje u programu skupštine
„Preporoda“ gdje je tada carevao predsjednik
Ibrahim Kajan.
Zatim na svečanom otvorenju prostorija BNZ u Ilici
54. jula 2005.godine., te vrlo značajan nastup u
novogodišnjem programu TV Z 1. Mnogo uspomena, i utisaka sa raznih nastupa!
Prije nekoliko godina nastupala je u Brčkom gdje
je na trgu još stajao kip Draže Mihajlovića. Na programu je bila ilahija „Selam – selam“ sa zborom
„Bosana“.
Pomalo se strepilo kako će publika, u kojoj nisu bili
samo Bošnjaci , nego i ostali građani to primiti. Ali
muzika je pobijedila jer su svi zajedno tapšali u ritmu
te pjesme. Drugi nastup u dvorani Studentskog centra pamti po reakciji dviju naših nena, koje su tijekom
Zdenkine pjesme „Od kako je Banja Luka postala“
počele plakati jer su ih istjerali iz njihovih domova u
Banja Luci.“
Posljednja pjesma u programu bila je ilahija „Nek
mirišu avlije“ čiji refren je zajedno sa Zdenkom
pjevušila i cijela sala.
BROJ 18
14 BOŠNJAČKI GLAS
Istra
Piše i uređuje: Berina Mujkić
NACIONALNA ZAJEDNICA BOŠNJAKA ISTRE
Gajeva 3, p.p 84, 52100 Pula • 098/ 954–0452
www.nzbi.hr • [email protected]
Festival bošnjačke kulture u Istri
Povodom obilježavanja petog jubilarnog Festivala bošnjačke kulture u Isti 26. lipnja 2010. održana je završna
svečanost u Domu hrvatskih branitelja. Nastupilo je kulturno- sportsko društvo iz Jesenica (Slovenija) koji
izvode tradicionalnu bosansku glazbu, folkolorna skupina "Buzetski biseri"te harmonikaši i izvođači sevdalinki, ovom prilikom održana je degustacija tradicionalnih bosanskih jela.
ublika je uživala u zabavnom programu u
kojem je kulturno-umjetnički nastup folklornih
skupina približio domaćim sugrađanima
i ostalim uzvanicima bošnjačke običaje, kulturu
i tradiciju. Uzvanici su uživali i u tradicionalnim
bošnjačkim jelima koje su pripremile pobjednice iz
Ogranaka nacionalne zajednice bošnjaka Istre.
Festival bošnjačke kulture postao je tradicionalan i
prepoznatljiv u svim dijelovima Istre, a cilj Festivala
nije samo upoznati građane s bošnjačkom kulturom
nego je i uspostavljanje mosta suradnje između
krajeva iz kojih dolazimo i Istre, kulturne kao i gospodarske.
P
"Ljubav ide kroz želudac"- na temelju onoga što je ostalo na
tanjurima možemo zaključiti da nas posjetitelji zaista vole.
U okviru programa Festivala 24. lipnja 2010. u Buzetu
je promovirana knjiga „Dželati naroda mog“ te projekcija filma „Krvavi ples po Šeheru“ autora i redatelja
Avde Huseinovića, a 25. lipnja održana je promocija
knjige „Geopolitički položaj Bosne i Hercegovine
u euroatlanskim integracijama Zapadnog Balkana“
autora prof. dr. Džemala Najetovića te projekcija
filma „Vanzemaljci iznad Sarajeva“ redatelja Avde
Huseinovića.
Ovom prilikom, imali smo izuzetno zadovoljstvo i
čast ugostiti predsjednika Matice iseljenika Bosne i
Hercegovine gospodina Avdu Hebiba kao i Zvonka
Marića, člana Upravnog odbora Matice, dr. Ibrahima
Bušatliju, člana Matice, dr. Džemala Najetovića,
člana Matice, Avdu Huseinovića redatelja i urednika
lista Matice „Naš svijet“ kao i producenta Edina
Hadrovića.
U okviru programa Festivala u Poreču je od 01. do
17. sprnja održana izložba fotografija Alije Akšamije,
najpoznatije su, naravno, fotografije Ive Andrića, a
neki kažu da je snimio i samo te tri fotografije imao
bi mjesto u povijesti. Iz skromnog opusa Akšamijnih
djela, svaka fotografija mogla bi ispričati cijelu jednu
priču, njegove fotografije su emocionalno jake i
postojane. Imali smo čast izložiti Akšamijne fotografije i u Buzetu 05. listopada 2010.
BROJ 18
BOŠNJAČKI GLAS
15
Kažu da slika vrijedi više nego tisuću riječi...
Moramo istaknuti riječi hvale gradonačelnika Buzeta
koji je prisustvovao otvorenju izložbe u Buzetu.
Bez obzira na zamke i prepreke na koje nailazimo
tijekom svog rada, obećavamo da ćemo biti još
bolji.
Na kraju možemo reći da se sav naš trud i rad isplati
kada vidimo zadovoljne posjetitelje, a i riječi hvale
samo nas motiviraju za daljnji i još kvalitetniji rad.
Postanite članom fonda za stipendiranje učenika i studenata
Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske
uključimo se u akciju
»Odričem se jedne kave u korist naših najboljih
učenika i studenata«
Uplatimo u Fond minimalan iznos za maksimalnu korist. Pomozimo naše mlade i ugradimo svoj doprinos u njihovo znanje. Uplate možete izvršiti jednokratno ili još bolje, trajnim nalogom u svojoj banci sa
svog tekućeg računa na žiro-račun BNZH u Zagrebačkoj banci broj:
2360000 – 1101413989
BROJ 18
16 BOŠNJAČKI GLAS
Obilježavanje Dana Državnosti Bosne i
Hercegovine u Istarskoj županiji
kademija povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine održana je 3. prosinca 2010. godine u hotelu
„Histria“ u Puli, sa početkom u 19 sati. Organizatori akademije bili su Nacionalna zajednica Bošnjaka
Istre, Vijeće bošnjačke nacionalne zajednice Istarske županije i grada Pule. U uvodnom dijelu ispred
organizatora pozdravio je i čestitao predsjednik Nacionalne zajednice Bošnjaka Istre i predsjednik Bošnjačke
nacionalne zajednice Republike Hrvatske, Senad Pršić. Ispred županije pozdrave i čestitke prenijela je gđa.
Viviana Benussi, zamjenica župana Istarske županije, pročelnica za nacionalne manjine Istarske županije.
Dok je pozdrave i čestitke grada Pule sugrađanima porijeklom iz Bosne i Hercegovine prenio gdin.
Erik Lukšić, pročelnik za financije grada Pule.
A
Gđa. Viviana Benussi, zamjenica župana IŽ
O važnosti datuma Dana državnosti, kao i osnivanju
države Bosne i Hercegovine, njenim povijesno važnim
događajima, stanovništvu, borbama, očuvanju identiteta više je rekao prof. Jusuf Šehanović, kroz
referat o Bosni i Hercegovni od njenog postanka
do danas. Naglasak je stavljen i na život ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine u Istarskoj županiji.
Prof. Šehanović istaknuo je vrlo dobru suradnju sa
lokalnom vlasti, omogućavanju poštivanja i gajenja
kulturne baštine i tradicije, dodjeljivanje financijskih
sredstava i prostora za potrebe Bošnjaka. Zatim
se moglo čuti o važnosti nacionalnog opredjeljenja, odnosno koje su prednosti biti deklariran kao
Bošnjak. Za sam kraj izlaganja istaknute su važne
aktivnosti koje su se održale u ovoj godini, te planovi Bošnjaka Istre za naredni period sa upućenom
čestitkom povodom Dana državnosti.
Večer su obogatili svojim nastupima gđa. Enisa
Buljubašić recitirajući „S'strancem o Bosni“ Azera
Zahića, operni pjevač i operna diva gdin. Bojan
Šober i mr. Olga Šober izvođenjem arije „Note e
giorno“, duetima „Cinqe-dieci“, „La ci darem la
mano“, „Brindisi“. Te su publiku uključili u izvedbi
„Neka cijeli ovaj svijet“. Operne supružnike na glasoviru je pratila prof. Vesna Ivanović Ocvirk. Druženje
se nastavilo uz domjenak bosanskohercegovačkih
kulinarskih delicija.
BROJ 18
Gdin. Erik Lukšić, pročelnik financija grada Pule
Prof. Vesna Ivanović Ocvirk
Zajedničko izvođenje „Neka cijeli ovaj svijet“
BOŠNJAČKI GLAS
17
Prof. Jusuf Šehanović sa opernom divom mr. Olgom Šober i gdin. Bojan Šober
Postanite članom fonda za stipendiranje učenika i
studenata Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske
uključimo se u akciju
»Odričem se jedne kave u korist naših najboljih
učenika i studenata«
Uplatimo u Fond minimalan iznos za maksimalnu korist. Pomozimo naše mlade i
ugradimo svoj doprinos u njihovo znanje. Uplate možete izvršiti jednokratno ili još
bolje, trajnim nalogom u svojoj banci sa svog tekućeg računa na žiro-račun BNZH u
Zagrebačkoj banci broj:
2360000 – 1101413989
BROJ 18
18 BOŠNJAČKI GLAS
Proslave Bajrama
Bajrami Bošnjaka Istre
organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice grada Siska i Sisačko-moslavačke županije, u Kristalnoj
kocki vedrine u Sisku, u nedjelju 12. rujna, s početkom u 19 sati, održan „9. Sisački bajramski koncert“, na kojem smo i mi sudjelovali sa "Buzetskim biserima".
U
Kurban Bajram u Raši
acionalna zajednica Bošnjaka Istre- Ogranak
Raša uz sponzorstvo svojih sugrađana
obilježila je Kurban Bajram. Bajram
požrtvovnosti i hodočašća proslavljen je 16. studenog, u prostorijama RKUD-Rudar- Raša, uz čašćenje
prigodnim bajramskim slasticama. Za glazbeni dio
druženja bio je zadužen „Mrga band“. Nazočnima
Kurban Bajram čestitao je načelnik općine Raša,
gospodin Josip Pino Knapić i i ispred organizatora,
predsjednica Ogranka Berina Mujkić.
Mrga band
Veselo bajramsko selo
N
Buzet
Izložba Alije M. Akšamije
ana, 5 listopada 2010. godine Nacionalna zajednica Bošnjaka Istre-Ogranak Buzet otvorio je prvu
izložbu bošnjačkih radova u Buzetu u trajanju do 21. listopada. U palači Bigatto, sjedištu Zavičajnog
muzeja otvorena je samostalna izložba Alije M. Akšamije, serijal od 23 fotografije. Jedan od najpoznatijih fotografa BiH, 2008. godine primio je nagradu za životno djelo od Europske federacije profesionalnih fotografa. Izložbu je prezentirao kustos muzeja Saša Nikolić.
Nazočnima se obratio predsjednik Ogranka Buzet, domaćin izložbe, prof. Muhamed Muratagić. U uvodnom
dijelu programa pjesmu „Una“ Saliha Agića pročitao je Igor Muratagić, nakon čega je gradonačelnik Buzeta,
Valter Flego otvorio izložbu.
D
BROJ 18
BOŠNJAČKI GLAS
19
Muhamed
Muratagić,
gradonačelnik
Buzeta Valter
Flego
Rijeka
Rijeku posjetile drage gošće iz Bosanske
Otoke i urednica lista »Zehra – Kewser«
iz Sarajeva.
Piše: Ernedina Adžajlić
ana 18. rujna 2010. god. naš Medžlis u Rijeci posjetila je Udruga žena islamske zajednice iz Bosanske
Otoke. Njihova želja bila je da dođu u Rijeku, kako
bi vidjele izgradnju našeg Islamskog kulturnog centra, a
uz to da se upoznaju i s Vijećem žena MIZ Rijeka. Sve
pripreme i dogovaranja oko njihovog dočeka, zahvaljujući
našim aktivisticama – vrijednim hanumama protekle su u
najboljem redu. Naime kada smo saznale njihovu želju,
sve članice su se odazvale da ih što bolje primimo, pa je
tako i hrana i noćenje bilo riješeno. Kao i uvijek i ovaj put
pokazalo se ono naše veliko „bosansko srce“ kojim pokazujemo svoju dobrodošlicu svakom gostu.
D
Domaćini MIZ Rijeka sa glavnim imamom Hajrudinom ef.
Mujkanovićem, te mualimama , predsjednikom IOM Rijeka
Mujom Isićem, te predsjednicom Edinom Jahić i članicama
VŽMIZ Rijeka, dočekali su gošće iz Bosanske Otoke na
gradilištu IKC-a Rijeka. Na gradilištu su se kratko zadržali,
jer je kiša ometala duže razgledavanje. Nakon toga,
drage gošće su prošetale po našem korzu. Iako je cijeli
dan padala kiša, to nije omelo lijepo i ugodno druženje.
Poslije šetnje riječkim korzom, uz kratko upoznavanje sa
znamenitostima grada, dočekale smo ih u našoj divanhani
na ručak.
Ubrzo su i one stigle, te smo svi nakon klanjanja podne
namaza, ostali u mesdžidu. Glavni riječki imam Hajrudin ef.
Mujkanović, zajedno s predsjednikom IOMIZ Mujom Isić,
poselamili su drage gošće uz lijepe riječi dobrodošlice,
te izrazili zahvalnost i želju za održavanjem ovako lijepih
druženja. Tada je predsjednica VŽMIZ Rijeka Edina Jahić
gošćama uručila skromne darove, koji će ih podsjećati na
ovo lijepo upoznavanje i druženje. Posebno su se zahvalili na daru-donaciji, koje su donijele Otočanke. Naime
predsjednica Udruge žena iz Otoke Ajša Kadirić predala
je našoj predsjednici Edini Jahić, njihov dar u iznosu 300
KM i 100 eura za gradnju IKC-a. Zatim nam je darovala
lijepu umjetničku sliku pejzaž Bosanske Krupe, te veslo
– simbol starih lađa koje su plovile Unom. Ona se zahvalila
Taj dan smo očekivale i najavljene nam gošće iz Sarajeva,
točnije urednice i novinarke Radija Zehra, i magazina
„Zehra – Kewser“. Sve se tako lijepo, a slučajno posložilo,
da su i one baš taj dan planirale da nas posjete.
BROJ 18
20 BOŠNJAČKI GLAS
na lijepom dočeku, uz želju da i dalje
nastavimo s takvim entuzijazmom,
kako bi i mi žene svojim zalaganjem
pripomogle što boljoj i bržoj realizaciji
izgradnje našeg IKC.
Naše cure zbora „ Selsebil“
koje krasno pjevaju, počastile
su nas sa svoje dvije ilahije.
Hajrudin ef. Mujkanović iskoristio je
priliku te nas pred svima pohvalio za
naš trud i zalaganje za dosadašnji rad
i organiziranje ovako lijepih druženja.
Tom prigodom darovao nam je veliku
bakrenu tacnu s fildžanima za kafu s
džezvom, krasan dar iz Sarajeva.
Zatim su nam se obratile gošće iz
Sarajeva. One su urednice i novinarke uglednog magazina „ZehraKewser“,kojeg su nam došle prezentirati. Uz to imaju i svoju Radio-stanicu
i TV Zehra.
Prva nam se obratila urednica Sabrija
Mehmedović, koja se isto tako zahvalila na lijepom dočeku, a nije skrivala
radost i oduševljenje da su zajedno u
gostima s Udrugom žena iz Bosanske
Otoke. Bilo joj je drago da smo mi u
Rijeci dobro organizirane i da nas
ima u tako velikom broju. Izrazila je
želju da tako nastavimo i dalje uz
suradnju sa drugima, a što će uroditi
dobrim druženjima i proširivanjem prijateljstava. Rekla je još da će svakako
nastojati posjetiti i Bosansku Otoku,
čim nađu vremena za to. Zatim nam
je Sabrija predstavila Sadiku Avdić,
koja je i osnovala „Zehru-Kewswr“,
još 1994. godine u Zenici. Tada je to
bila nevladina, nestranačka i neprofitabilna organizacija koja u skladu sa
svojom misijom pomaže ženama i
djeci na polju obrazovanja i odgoja u
duhu islamske vjere i kulture.
Sadika Avdić je nastavila razgovor
kako se nedugo zatim preselila u
Sarajevo i nastavila s radom. Članstvo
se ubrzo proširilo na cijelu Bosnu i
Hercegovinu i inozemstvo. U okviru
Kewsera djeluju klub VID ( vrijednosti i društvo ) i hor Kewser. Sadika
je navela da je Kewser organizacija
edukativnog karaktera čiji su glavni
projekti mediji. U okviru tog projekta
izdaju magazin Zehra sada čak dva
puta mjesečno, dok je u početku
izlazio svakih dva mjeseca. Magazin
BROJ 18
je prvenstveno namijenjen ženi i porodici. Način njenog izlaganja, bio je
tako ugodan i djelovao na sve nas
nekako smirujuće. Ona je ujedno i
autor većine pjesama – ilahija koje je
sama napisala za hor Kewser. Tolika
je zainteresiranost i želja za upisom u
hor, jer stalno se prijavljuju nove kandidatkinje, a da čak nisu u mogućnosti
sve ih primiti.
Nakon Sadike obratila nam se urednica i voditeljica Radia Zehra Elvira
Velić Muftić. Naravno nije mogla, a da
ne kaže kako je teško govoriti nakon
govora Sadike Avdić. Navela je da je
Radio Zehra osnovan prošle godine.
Svake godine Kewser organizira kulturno-duhovnu manifestaciju „Mošus
Pejgamberov“, povodom rođenja hazreti Fatime, koju je Božiji Poslanik
zvao svojim mošusom.
Nakon što su vidjele da imamo naš
zbor „ Selsebil“ izrazile su želju da i
one svakako dođu i učestvuju na toj
manifestaciji. Manifestacija se sastoji
iz tri dijela i traje sedam dana.
Jednom tjedno –ponedjeljkom s
početkom u 18 sati održava se predavanje iz duhovnosti, filozofije, psihologije, zdravlja, odgoja ili vezano
za neki aktualni problem. Također,
Kewser organizira razna druženja,
izlete, programe povodom mubarek
dana. U svemu tome ne izostaje
stalna suradnja i kontakti s drugim
udruženjima i organizacijama u zemlji
i inozemstvu. Kewser već od 2005.
godine realizira projekt TV Zehra televizijsku emisiju koju sada uređuje i
vodi Sabrija Mehmedović.
Elvira Velić Muftić je napomenula da
mediji imaju jak uticaj na pojedinca, a
time i na ukupno društvo, te da je jako
važno i da treba dobro da pazimo što i
čemu posvećujemo svoju gledanost.
Posebno je naglasila da buduće
Bajrame provodimo u obiteljskim i
prijateljskim druženjima, kao što to
i priliči, a ne kao što to mnogi čine
po raznim restoranima, kafanama uz
razne pjevače, svirku, pa čak i opijanja.
Poslije te prezentacije svima je bila
dostupna kupnja nekoliko zadnjih
brojeva magazina „Zehra Kewser“ i
CD-a hora Kewser po vrlo prihvatljivoj
cijeni.
Nakon takvog izlaganja mnoge
gošće, koje su željele posjetiti Opatiju
otišle su u obilazak s našim članicama
VŽMIZ Rijeka. Po povratku nastavljeno je druženje u divanhani do večere
nakon čega su svi koji su se prijavili
da će uzeti gošće na konak, otišli svojim kućama.
Naše gošće iz Sarajeva su pred večer
nastavile put za Pulu, gdje su isto tako
imale najavljen svoj dolazak i prezentaciju magazina „Zehra Kewser“.
U nedjelju ujutro u 10 sati sa Delte,
svojim autobusom, gošće iz Bosanske
Otoke otišle su prema Crikvenici, koju
su željele malo bolje razgledati. Sve
one su izrazile želju da ovo bude
početak naše uspješne i dobre suradnje. I Otočanke i Sarajke su izrazile
želju za uzvratnom posjetom njima.
Na kraju su me posebno učinile sretnom njihove poruke, da su sretno
stigle svojim domovima i da su tako
zadovoljne posjetom.
BOŠNJAČKI GLAS
21
Sport
ŠAHOVSKI TURNIR „RI – 10“
Za nacionalne manjine PGŽ, 26. 09. 2010. godine
Piše: Arif Huskić
U
prostorijama šahovskih
klubova
„Rijeka“,
„Liburnija“ i „Junior“ na
Brajdi, Rijeka, održan je tradicionalni šahovski turnir nacionalnih manjina pod imenom ¨RI
– 10¨ na kojem se natjecalo devet
(9) ekipa nacionalnih manjina:
Bošnjaci (2), Crnogorci (2), Česi,
Mađari i Slovaci i Srbi (2). Igralo
se po sustavu ¨Berger¨ (svaki sa
svakim) ¨ubrzano¨ (15 min/ po
igraču). Turnir je okupio veliki
broj jakih igrača: Fide-majstora,
nacionalnih majstora, te majstorskih kandidata. Igralo se borbeno
i veći dio partija završio je pobjedama. Remija je bilo veoma malo.
Prvo mjesto osvojila je ekipa
Slovaka. Oni će biti ujedno i
domaćini turnira u 2011. godini.
Osvojili su 15 meč bodova.
Drugo mjesto pripalo je ekipi Srba
koji su inače prošlogodišnji pobjednici i bili su domaćini turnira.
Treće mjesto pripalo je ekipi
Bošnjaka koji su osvojili 11 meč
bodova (4 pobjede po dva boda, 3
remija po jedan bod, 1 poraz).
Bošnjaci i nače nisu nastupili na
posljednja dva turnira. S obzirom
da se ekipa skupila neposredno
prije turnira, a za to najveću
zaslugu ima Mehmed Sijamhodžić
te Arif Huskić, ekipa je postigla
zapažen uspjeh. Za Bošnjake su
nastupili: Mirsad Dizdarević,
Sefedin Rizović, Abid Hamzić
i Arif Huskić. Rezerva je bio Z.
Nesimović.
Ujedno su ove tri ekipe osvojile i
pehare. Najuspješniji igrač turnira bio je Arif Huskić s osvojenih
7 bodova (6 pobjeda i 2 remija),
koji je dobio diplomu za najbolji
rezultat na 4. ploči. Zapažen rezultat ostvario je i Mirsad Dizdarević
na 1. ploči koji je osvojio 6 bodova
(6 pobjeda i 2 poraza). Kapetan
ekipe Abid Hamzić dobro je
rasporedio igrače po pločama i
time pomogao dobrom plasmanu
ekipe Bošnjaka. Za nadati se je
da će ovaj uspjeh pomoći obnavljanju rada šahovskoj sekciji pri
Bošnjačkoj zajednici, te privući
nove igrače da se aktivnije uključe
u rad šahovske grupe.
Gradnja Islamskog centra Rijeka u Hrvatskoj
Riječka džamija
otvara vrata u listopadu 2011.
Dan vakifa – donatora i utemeljitelja Islamskog centra
Piše. Hidajet Hasanović
vi se rado prisjećamo 03.10.2009. godine
kada se u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj,
Medžlisu Islamske zajednice Rijeka svjedočilo
historijskom činu, na kojemu su bili svi predstavnici
Islamske zajednice, na čelu sa našim reisu-l-ulemom
dr. Mustafom ef. Cerićem, muftijama, glavnim imamima, te predstavnici političkog života, od predsjednika
R Hrvatske, ministara, gradonačelnika i dr. Islamska
zajednica u Rijeci osnovana je 1966. godine. Na
području Primorsko-goranske županije živi 9.043
muslimana i muslimanke. Prvi službeni zahtjev za
dodjelom lokacije Islamskog centra upućen je gradskim vlastima 1984. godine.
S
BROJ 18
22 BOŠNJAČKI GLAS
San riječkih muslimana se počeo ostavrivati
03.10.2009. godine. Toga dana ovdašnji muslimani
položili su ispit zrelosti i dokazali da je riječkim muslimanima potreban jedan ovakav centar, koji će ih
uvesti u svjetliju budućnost upražnjavanja islamskih
propisa. Službeni početak radova Islamskog centra
Rijeka počeo je 12.03.2010. godine a predviđen rok
gradnje je 18 mjeseci. Parcela Centra, predviđena
Generalnim urbanističkim planom Grada Rijeke,
nalazi se u zoni vjerske namjene, na području
Rujevice, sjeverno od riječke zaobilaznice. Oblik
građevne čestice je kompaktan, gotovo pravilan, u
padu prema jugu, veličine 10800 metara kvadratnih.
Islamski centar u Rijeci, koji je sada u poodmakloj
izgradnji, prostire se na bruto povšini od 5290 metara kvadratnih u kojem će biti džamija, mektepske
prostorije, kongresna dvorana, apartmani za goste,
restoran, divanhana za žene, stanovi za imame, omladinski klub, podzemne garaže i druge sadržaje koje
su potrebne ovakvom centru. Ovim se projektom,
bez parafrazirajućih i isključivo dekorativnih tradicionalnih motiva, nastojalo približiti više duhovnoj, a
manje formalnoj tradiciji islama. Po islamskoj tradiciji
molitvenog prostora, on nikada nije bio ograničen
na isključivo zatvoreni prostor, jer molitva obavljala
u zatvorenom, ali i otvorenom prostoru. Koristeći
prirodni pad terena, džamija sa munarom, shvaćena
je kao skulptura smještena na pravilan postament na
pješačkom trgu, a ostali sadržaji Islamskog centra
nalaze se dvije etaže ispod džamije. Visina kupola
džamije iznosit će 17 metara, a visina minareta 23
metra koja je ovih dana u završnoj fazi.
Dan vakifa
ako su radovi na Islamskom centru u drugoj fazi, godinu dana nakon polaganja kamena temeljca, bili
smo u mogućnosti 03.10.2010. godine obilježiti Dan vakifa u prostorijama Islamskog centra, kao dan
sjećanja na sve one koji su se borili za Islamsku zajednicu i muslimane i učestvovali u njenom napretku. Sjećanjem na vakife koji su preselili na ahiret učenjem hatme, osjećali smo se odgovornim i prisjetiti se
njihova napora za ovdašnju Zajednicu. Islamska zajednica u Hrvatskoj i riječki muslimani u proteklih nekoliko
desetljeća ulagali su iznimne napore da bi se ostvario jedan ovakav projekt koju predvodi uvaženi muftija
Ševko ef. Omerbašić.
Pored predstavnika Islamske zajednice Hrvatske i Bosne i Hercegovine, svečanost Dana vakifa svojim prisustvom uveličali su predstavnici Grada i Županije, veleposlanik Islamske republike Iran, te drugi ugledni gosti.
Svečanost je otvorio glavni imam riječki Hajrudin ef. Mujkanović poklanjanjem hatma dove vakifima Medžlisa,
te prigodnim obraćanjem prisutnima zaželio srdačnu dobrodošlicu.
Potom su se obratili predsjednik Medžlisa IZ Rijeka h. Muje Isić, gradonačelnik Grada Rijeke mr.sc. Vojko
Obersnel, izaslanik Župana PGŽ gosp. Ivo Afrić, te predsjednik Mešihata IZ Ševko ef. Omerbašić.
Nakon pozdravnih govora domaćina i gostiju Medžlis IZ Rijeka je uručio prigodne poklone, slike s motivima
Islamskog centra, vakifima Huseinu Žlibanoviću, Ibrahimu Hrštiću, Medžlisu Islamske zajednice Zagreb,
Općini Cazin, Općini Bihać, Gradonačelniku Grada Rijeke, predstavniku Županije, te uvaženom muftiji Ševki
ef. Omerbašiću.
K
BROJ 18
BOŠNJAČKI GLAS
23
Svečani dio programa završio je izvođenjem ilahija i kasida zbora Selsebil Medžlisa Islamske zajednice Rijeka
i učenjem Fatihe vakifima Medžlisa IZ Rijeka koji su preselili na Ahiret.
Prvi namaz u Islamskom centru Rijeka
BROJ 18
24 BOŠNJAČKI GLAS
BOŠNJAČKI DANI KULTURE – PGŽ 2010
ovodom Dana državnosti BiH, BNZ za PGŽ kao organizator i VBNM za PGŽ i Grad Rijeku kao suorganizatori, priredili su niz manifestacija na koje su se odazvali mnogi građani,stanovnici Rijeke i
okolnih gradova Primorsko-goranske županije. Raznovrsni program pod pokroviteljstvoma: Savjeta za
nacionalne manjine Republike Hrvatske, Primorsko-goranske županije, Grada Rijeke, Grada Kastava, Općine
Bužim (BiH), omogućio je brojnoj publici uživanje u dijelu bošnjačke i bosanske kulture koja je prezentirana
u slijedećim terminima:
P
Srijeda, 24. 11. 2010. godine
10. godina izdavaštva BNZH
Piše: I. Ružnić
romocija: „10. godina izdavaštva BNZH“ u Rijeci, održana je u srijedu, 24.11.2010. god. u prostorima BNZ za PGŽ, Vodovodna 15 B s početkom u 18 sati. Pred četrdesetak nazočnih posjetitelja
ordžana je promocija svih tiskovnih izdanja BNZH u posljednjih deset godina. Na početku promocije,
predsjednik BNZ za PGŽ Ibrahim Ružnić je pozdravio prisutne ispred organizatora BNZH i BNZ za PGŽ, te
suorganizatora VBNMza PGŽ. Ujedno je predstavio cjelokupan program obilježavanja Dana državnosti BiH
pod nazivom „Tjedan bošnjačke kulture u Rijeci 2010.“ I pozvao prisutne da budu prisutni na svim narednim
događanjima.
P
Promotor cijele edicije bio je Glavni urednik Bošnjačke
pismohrane Filip Mursel Begović, koji je prokomentirao sva izdanja, počevši od časopisa „Bošnjačka
pismohrana“, „Bošnjački glas“, te ostale časopise
bošnjačkih aocijacija u Republici Hrvatskoj. Naročito
je spomenuo autore koji su afirmirani u Republici
Hrvatskoj i koji su mogli tiskati svoja djela u bilo
kojoj izdavačkoj kući, ali su izabrali BNZH kao svog
izdavača. Čak neki od njih niti se izjašnjavaju kao
Bošnjaci, ali su iz nekih razloga izrazili želju za surad-
BROJ 18
njom na planu zajedničkih projekata s BNZH. U red
značajnih autora je svakako spomenuo autore i djela
kao što su djela Envera Čolakovića, Amira Bukvića,
Ervina Jahića, Alije Akšamije, dr. Tahira Mujičića i dr.
Spomenuo je i neke od autora iz reda pripadnika
bošnjačke manjine u RH koji ne spadaju u red onih
koji bi mogli ući u program velikih izdavačkih kuća,
pa im BNZ dođe kao jedini put da njihovi uradci vide
svjetlo dana. U tom smislu će BNZH i dalje imati sluha
i podržavati izdavačku djelatnost takvih autora.
BOŠNJAČKI GLAS
25
Četvrtak, 25. 11. 2010. godine
»Sevdalinka kao glazbeni i kulturološki fenomen«
Tribina na temu: «Sevdalinka kao glazbeni i kulturološki fenomen» održana je u četvrtak, 25.11.2010. god. u
prostorima dvorane Filodrammatica u Rijeci, Korzo 28/1, s početkom u 18 sati. Sudionici tribine bili su: Mr.sc.
Senad Nanić, predsjednik Kulturnog društva bošnjaka Hrvatske „Preporod“ iz Zagreba, Šukrija Trako, predstavnik Art kuće sevdaha i muzičar-sazlija iz Sarajeva, Milan Žeželj svirač sevdalinke na harmonici iz Rijeke,
Šehrizad Begić, dopredsjednik BNZ za PGŽ i pjevač sevdalinki. Moderator tribine bio je Ibrahim Ružnić
predsjednik BNZ za PGŽ.
Evo što su iz svog kuta gledanja o sevdalinci rekli
pojedini sudionici:
Šukrija Trako: "Sevdalinka je kao tvorevina "narodne duše" jedino originalna i kompletna uz saz,
koji opet u rukama dobrog sazlije pokazuje svoju
dušu... Samo u sevdalinci praćenoj sazom opet će
behar biti behar, šadrvan će biti šadrvan, akšam,
zora, cvijeće, sevdah od kojeg "goreg jada nejma",
sve će biti nepatvoreno, dobit će svoju dimenziju i
boju, boju koju ima i u prirodi i životu. Samo tako
će sevdalinka ostati ono što jeste, bez opterećenja i
balasta "modernističke šminke""
Osnovne informacije o sazu
SAZ je riječ perzijskog porijekla i u prijevodu znaci - trska, šum trske, čemu njegov ton najviše i slici. U naše je
krajeve došao sa dolaskom Turaka u XV stoljeću. To je melodijski instrument, korišten pretežno samostalno,
bez podrške i sudjelovanja drugih instrumenata u pratnji pjesama ili instrumentalnim izvedbama.
U saz se kuca
Sazovi mogu nastupati i skupno - U TAKUMU
SAZOVA... (prvi takum poslije 73 godine održan je
u Sarajevu u julu 2003.) Saz je nesumnjivo, obzirom
na svoje porijeklo, najčešće bio prisutan u muslimanskom dijelu stanovništva, a posebno u visim socijalnim krugovima, aginskim i begovskim čardacima
kao i sijelima onovremene boemštine.
BROJ 18
26 BOŠNJAČKI GLAS
Specifičan ton
- Niz tonova koji se koriste na sazu je iz velike, male
i prve oktave tonskog sistema. U tom prostoru se
i kreću muške glasovne mogućnosti. Melodijske
žice se prazne štimuju na tonove iz male oktave i
na pozicijama - pragovima imaju tonove i iz prve,
a basova na ton iz velike oktave. To je posljedica
duzine žice, koja je na sazu dvostruko veća od
žice na gitari. Kako se prva žica gitare štimuje
na ton e1 (iz prve oktave), prirodno je da se
sazova, obzirom na razlike u duzini, štimuje niže,
približno za oktavu. Također, međusobni raspored
i geometrijski odnos njegovih pragova odudara
od nekih općih zakona fizike. Oni nemaju neki
uobičajeni geometrijski slijed koji susrećemo kod
drugih instrumenata.
- Rezonancija i fonski kvaliteti
- Posebna ukrašenost saza sa rezbarenim i
mozaičnim motivima, pri čemu se koriste segmenti od drvenih elemenata sa pogodnom bojom
i teksturom drveta, ali nikada bojenjem. U tu
svrhu se jedino koristi bezbojni lak.
- Bitan faktor kvaliteta saza je TEZINA saza - sto je
saz lakši smatra se kvalitetnijim, boljim.
ruci, po svim žicama istodobno da bi se proizvela
maksimalna zvučnost. I saz i šargija su bili prošireni
po urbanim sredinama Bosne i Hercegovine. Šargija
ima nešto kraću, a saz jako dugačku hvataljku.
Dugačka hvataljka saza je razumljiva kada se ima u
vidu melodijski 'vez' u vrlo visokom ambitusu (preko
dvije oktave) kakav je karakterističan za naše gradove. Samo ovakvim instrumentom moguće je pratiti
naše najorginalnije folklorne arije oblika nenadmašne
sevdalinke.
Ukrašavanju saza poklanjana je velika pažnja. Peševi
saza ukrašavani su srebrom, vezeni su po njima,
srebrenom žicom, ornamenti, vršena je inkrustacija
sedefom i potkićivani sa merdžanom i biserom. Za
takav saz se u našim narodnim pjesmama susreće
nazivlje: 'sedefli tamubura', 'biserli tambura', 'tamburica bisernica', 'bisernica' i drugi. Pitanje da li je
saz potakao nastajanje naše najoriginalnije folklorne arije, 'PORAVNE' ili 'RAVNE', kojoj nema uzora
ni u jednom muzičkom folkloru svijeta, ili je pak
'PORAVNA' pjesma uvjetovala tako prisno urastanje
saza u nas muzički folklor, do danas nije riješeno.
Na sazu se svira [kuca] po sluhu. Mada je najčešći
slučaj, kao sto je rečeno, da se sazom prati pjevanje
samo jednoga pjevača, uz saz se može svirati i
kolektivno, i to ne u harmonijskom, već isključivo u
melodijskom smislu.
SAZLIJA (izgled):
"Obicno je obucen: na glavi crveni fes sa crnom
kicankom, fermen crni od cohe vezan crnim gajtanima sa orijentalnim sarama na coskovima vezenim
iglom od biljura, bijela kosulja od cerece, troboloz
svileni sareni na krajevima sa kitama oko pojasa,
jagluk od finoga beza zlatom vezen na jednom uglu
- nosen o pojasu, caksire crne od cohe - abe vezene
crnim gajtanima na bokovima sa dugim turom uskim
nogavicama, na nogama carape i cipele - mestve,
firale kaljace sa kalosama, postule (zavisi od godisnjeg doba)." (Izvor: Ismet Cumurija. Saz, sevdahlinka
i sijelo. Most, Mostar, 1998.)
Još ponešto o sazu
Poznate bosanske sazlije:
"SAZ je kordofoni (žičani) muzički instrument iz
grupe tambura. Broj žica mu je različit i kreće se od
šest do šesnaest. Najčesće je taj broj, kod sazova
koje susrećemo u Bosni i Hercegovini, osam, deset
ili dvanaest. Sve su žice ugođene na podjednaku
visinu. Sazom se najčešće prati pjevanje samoga
pjevača. Najprije svirac preludira naročitim instrumentalnim motivom, a zatim adekvatnom arijom
same pjesme. Na dugim notama i pjevačevim pauzama svirac 'veze' sitnim motivima da se ritam ne bi
umrtvio. Zvukovi na sazu se proizvode udaranjem
terzijana po žicama. Svirač drži terzijan u desnoj
-
U navedenim društvenim slojevima, neopterećenim
socijalno-ekonomskim problemima, njegova
posebnost je mogla da opstane. ON NE TRPI
HILU (NASILJE), KAKO PREMA SEBI TAKO NI
PREMA PJESMI SA KOJOM JE PREDSTAVLJAO
NERAZDVOJNU CJELINU KAO "NOKAT I MESO"
I danas tvrdim, bez namjere da minimiziram vrijednost orkestriranih aranžmana sevdalinke,
ISTA JE ORIGINALNA SAMO UZ SAZ... ON JE
INSTRUMENT PO MJERI SEVDALINKE, A ISTA JE
CESTO PRAVLJENA PO NJEGOVIM "MJERAMA I
MOGUCNOSTIMA.
Specificnosti bosanskoga saza
BROJ 18
Hasim Muharemovic (Srebrenik)
Avdaga Vrabac (Tuzla, umro 1996.)
Mehmed Gribajcevic (Sarajevo)
Avdo Lemes (Sarajevo)
Igbal Ljuca (Sarajevo, umro 2002.)
Muhamed Borogovac (Zivinice, umro 2003.)
Kadir Kurtagic (Sarajevo, umro ?)
Muhamed Mesanovic-Hamic (Sarajevo, umro
1978.)
- Camil Metiljevic (Hrasnica)
- Selim Salihovic (Janja kod Bijeljine, umro 1988.)
BOŠNJAČKI GLAS
27
- Sukrija Trako (Visoko)
- Sadeta Osmanovic (Lukavac)
- Halid Music (Zivinice)
- Sulejman Saric (Tuzla)
- Smail Mehuric (Tuzla, umro 1992.)
- Muaz Borogovac (Zivinice)
- Rajko Simeunovic (Brcko?)
- Omer Dedic (Zivinice)
- Amir Haskic (Travnik)
- Nazim Isanovic (Banja Luka)
- Himzo Tulic (Zvornik)
Od 2003. god. pri Institutu sevdaha - Fondaciji Omera Pobrica iz Visokog djeluje TAKUM SAZOVA. Cine ga
slijedece sazlije: Sukrija Trako, Mehmed Gribajcevic, Halid Music, Hasim Muharemovic, Mustafa Terzic, Camil
Metiljevic, Sadeta Osmanovic (jedina dama medju sazlijama!), Omer Dedic, Avdija Agusi, Imsir Malkic i Avdo
Lemes.
Senad Nanić:"Sevdah je most".
Sevdalinka je tradicionalna gradska
bosansko-hercegovačka
ljubavna pjesma. Ona nastaje u
razdoblju snažnog kulturnog i
civilizacijskog rasta koji karakteriziraju vrijeme osmanske uprave
u Bosni 16. i 17. stoljeća. Brzi
rast gradova rezultira složenim
društvenim odnosima i kulturnim
praksama. Priključenje velikom
osmanskom carstvu ne donosi
samo nove društvene vrijednosti
već i raznorodne međunarodne
kulturne utjecaje. U bosanskim
gradovima tako svoju prisutnost
potvrđuju kulturni fenomeni porijekla u rasponu od arapskog i
perzijskog, preko turskog sve
do multikulturnog andaluzijskog,
tvoreći sintezu s lokalnim kao i
susjednim renesansnim iskustvom
jadranskih gradova. Osluškujući
skladne odjeke međusobno
tako udaljenih izvora, sevdalinku
mostom kulture lako prepoznaje i
onaj koji se s njenim izrazom univerzalnog jezika glazbe susreće
po prvi put.
Stara latinska „nomen est omen
/ime je znak/“ svoju istinitost pronalazi u kulturnim fenomenima
koji svoju vrijednost potvrđuju
kroz stoljeća. Tako je i sevdah
ostao i potvrdio se pravim imenom
ovog glazbenog fenomena. Ne
slučajno. Riječ sevdah odraz je u
turskom i bosanskom jeziku arapske riječi „seuda“, što znači „crna“.
Crna nas boja i crna zemlja vode
do milenijski udaljene antičke
grčke i potom arapske tradicionalne kozmologije, medicine i psihologije. Kao što je crna zemlja
jedan od četiri elementa antičkog
svemira, tako je i crna žuć jedna
od četiri tjelesne tekućine koje
oblikuju i četiri psihološka karaktera, jedini suvremeni ostatak
antičke medicine i kozmologije.
Crn je melankolik, jer sevdah odlikuje sjeta, čežnja te emocija koja
nije „na prvu loptu“ niti kratko
traje. Sevdah je ljubav, doživljena
i odlikovana najdubljim i najtrajnijim osjećanjima. Nastaje, razvija
se, njeguje i čuva u „tami“ vlastite
intime. Ona je sjetna i čezne, jer
pati pri svakoj, makar i kratkotrajnoj, odsutnosti ili spriječenosti.
Posljednjih desetljeća sevdah je
na udaru. Legitimitet ove snažno
potvrđene i prisutne glazbene
tradicije sustavno pokušava
preuzeti diskografska industrija
novokomponirane takozvane narodne glazbe. Htjedoše imenom
sevdah u srca onih što ga štuju
ugurati svoje masovno proizvedeno turbo kič pojednostavljenje
glazbenih tradicija jugoslavenskih
naroda. Zato sevdah nije dovoljno samo izvoditi. O njemu je
potrebno ozbiljno govoriti. Njega
je potrebno istraživati, u njemu
ponovo stvarati. Sevdah je most.
Prići mu može svak, ali ga i prijeći
mora kako bi ono što prinese trajalo u intimi srca. Baš kao što je
to uvijek i bilo. Jer, iako je sevdah
zauvijek omirisan starom čaršijom,
aškom, mušepcima, mahramama,
minderima… Bosnom i dobrim
Bošnjacima, neke od najljepših
sevdalinki prinesoše i pronose ni
Bošnjaci nit Bosanci.
BROJ 18
28 BOŠNJAČKI GLAS
Milan Žeželj
Rođen sam u Dalmatinskoj zagori, porijeklom Ličanin, odrastao u
Slavoniji, a posljednjih 40-desetak godina živim u Rijeci. Dakle,
nikad živio u Bosni, a sevdalinka
mi je u srcu. U najranijoj mladosti
otac nam je kupio gramofon i
u mnoštvu ploča našlo se je i
nekoliko sevdalinki. Pjesma
„Mehmed paša tri cara služio“
bila je najčešće slušana pjesma
sa mojih 6 do 7 godina života.
Taj zvuk me je obilježio i kad
sam došao u posjed harmonike,
sevdalinka je bila pridodni odabir
mog muzičkog opusa. Danas kao
muzičar amater sviram 600-tinjak
sevdalinki i svirajući sevdalinku
osjećam neobjašnjivo psihičko
rasterećenje i relaksaciju kao
niti u jednom drugom segmentu
života. Užitak u muziciranju me je
definitivno opredjelio – sevdalinka je moje trajno opredjeljenje i
muzička vrijednost čijem očuvanju
će, nadam se makar malo doprinijeti i moje sviranje i angažman u
riječkim „Sevdalijama“.
Šehrizad Begić
Za razliku od mog prijatelja Žeželja,
ja sam rođeni bosanac i sevdalinka mi je bila prirodno okruženje.
Međutim, kao mlad momak volio
sam pjesmu. Nastupao sam na
mnogim natjecanjima pjevača
amatera i pobjeđivao. Ali, moj
izbor u tadašnjim vremenima nije
bila sevdalinka. Preferirao sam
novokomponovanu muziku, što
je tada bio trend. Mišljenja sam
da kao interpretator sevdalinke
– pjevač, za razliku od svirača,
pjevač mora za sevdalinku sazrijeti. Ja sam jednostavno „osjetio“ banalnost repertuara novokomponirane muzike koju sam do
tada pjevao i vratio se sevdalinci
kao izvorištu. Pjevam je sa zadovoljstvom i kroz projekte BNZ za
PGŽ kao što su „Sevdalinka kao
glazbeni most“ i Mješoviti pjevački
zbor „Sevdalije“ dajem svoj doprinos očuvanju i afirmaciji sevdalinke kao specifičnog i nadasve, vrijednog muzičkog izričaja.
Sevdalije – svom Gradu i matičnoj Domovini
Piše: I. Ružnić
Koncert pod nazivom: „Sevdalije – svom Gradu i matičnoj Domovini“ održan je u četvrtak, 25.11.2010.
god. u prostorima dvorane Filodrammatica u Rijeci, Korzo 28, s početkom u 19 sati.Bila je to prigoda da
Mješoviti pjevački zbor BNZ za PGŽ „Sevdalije“ iz Rijeke riječkoj publici predstavi uvježbani repertoar najljepši
sevdalinki koju članice i članovi „Sevdalija“ tako sdušno i sa zadovoljstvom pjevaju na probama tokom cijele
godine. I uspjeli su.
Publiku su ponovno oduševili, kako solističkim, tako i skupnim nastupima. Publiku su posebno oduševili
solistički nastupi mladih nada „Sevdalija“, prelijepih solistica Azre Mušanović, Sanele Muminović i Jasmine
BROJ 18
BOŠNJAČKI GLAS
Terzić, kao i nešto malo starijih, ali i u pjevačkom
smislu sasvim izuzetnih gospođa Sanje Terzić i Silvija
Ivanišević-Beran. Dakako posebno oduševljenje izazvao je duet Senka Otavijević – Zemir Delić koji su na
izuzetnoj pjevačkoj razini otpjevali na duhovit način
pjesmu „Salko“. Standardno dobar nastup imao je i
29
„prvi tenor“ sevdalinke u Hrvatskoj Šehrizad Begić.
Dakako, „lahko“ je pjevati kad te prati orkestar
kakvog imaju riječke „Sevdalije“. Briljantan nastup i
ovaj put su imali Milan Žeželj na harmonici, Bahrija
Alić na gitari i Imšir Suljić na violini.
Cijeli nastup, kao i završna pjesma koju „Sevdalije“
izvode kao svojevrsnu „himnu“ –Šehidski rastanak“,
pod uredničkom i dirigentskom palicom Zemira
Delića, odlično je zvučao na novokupljenom razglasu marke „Jamaha“ od 1000 W kojeg je BNZ za PGŽ
nabavila za svoje „Sevdalije“.
Specijalni gost – sazlija Šukrija Trako iz Sarajeva
odlično se ukomponirao u program večeri, te je
virtuoznim kucanjem u saz i izuzetnim pjevačkim
izričajem, publici približio sevdalinku u njenom
izvorištu i svoj izvorišnoj ljepoti. Sve u svemu i u ovaj
večeri smo svjedočili da su „Sevdalije“ na dobrom
putu da, u interpretatorskom smislu, dostignu sam
vrh koju sevdalinka kao glazbeni fenomen i zaslužuje.
Dakako, valja napomenuti da je svoj posao odlično
odradio i voditeljski par Sanela Muminović i Dajan
Delić kojima se od srca zahvaljujemo.
BROJ 18
30 BOŠNJAČKI GLAS
Petak, 26. 11. 2010. godine
Halida Emrić i Dobri Bošnjani u Kastvu
Piše: Zemir Delić
Povodom Dana državnosti BiH, BNZ za PGŽ upriličila je nekoliko događaja, pomalo pompozno, a nadasve neprecizno,
samoreducirajuće i falično nazvanih „Dani bošnjačke kulture 2010“.
Reduciranje bosanske kulture na jednu njezinu komponentu ne mogu sebi dozvoliti istinski ljubitelji, zagovaratelji, a
ponajmanje ljudi koji imaju ambicije biti njezinim protagonistima. Dragi moji Bošnjaci, kao god što je naša zemlja Bosna
i Hercegovina, naš jezik Bosanski jezik, jednako tako i naša kultura je bosanska kultura.
ripisat ćemo dakle ovu nespretnost sa nazivom
čistom slučaju i omaški, a nikako nekakvim uskogrudnim, nedajbože i težim nazivom imenovanim
namjerama, i izvijestiti cije-njene čitatelje Bošnjačkog glasa
o gostovanju u našoj Županiji iznimno nam drage gošće,
akademske likovne umjetnice Halide Emrić.
Izložbu keramike Halide Emrić organizirali smo u suradnji
sa Gradom Kastvom u reprezentativnom izložbenom prostoru u Crkvi Svete Trojice u Kastvu. Izložba je u nazočnosti
gradonačelnika Grada Kastva Ivice Lukanovića, načelnika
Općine Bužim Mirsada Šahinovića i tridesetak posjetitelja
otvorena u petak, 26.11.2010. u 19,00 sati, i trajala je do
nedjelje, 28.11.2010. Grad Kastav bio je iznimno dobar
domaćin i umjetnici i posjetiteljima, čime se još jednom
potvrdio kao grad kulture.
Halida Emrić akademska je umjetnica rođena 1965. godine
u Bihaću. Djeluje u vlastitom studiju za umjetničku keramiku
SerhatArt. Od 2010. godine članica je Udruženja likovnih
P
BROJ 18
umjetnika primijenjenih umjetnosti Bosne i Hercegovine, a
izlagala je na više samostalnih i kolektivnih izložbi u Bosni
i Hercegovini i inozemstvu.
Prava je sreća, pogotovu u povodu Dana državnosti BiH,
imati prigodu uživati u keramici Halide Emrić, koja za
svoje maske, reljefe, ploče i figure inspiraciju traži i nalazi
u motivima sa starobosanskih stećaka, ne krijući svoje
oduševljenje univerzalnim porukama bosanskog mramorja.
Nazivajući svoju izložbu Dobrim Bošnjanima, Halida Emrić
poziva i sve posjetitelje izložbe da osjete djelić kozmičkog
mira i stamenosti onoga na čemu Bosna stoji. „Davno ti
sam legao i dugo ti mi je ležati“, kazuje arhajsko-prisnim
„ti“ jedan od tekstova sa stećaka, a mi imamo dojam da
je Halida Emrić uspjela oživjeti Stare Bošnjane i dovesti ih
nama u goste.
Doista, izložba Halide Emrić je možda i najbolje što nam se
ove godine dogodilo u Bošnjačkoj nacionalnoj zajednici.
Šteta je samo što je izložba održana za trajanja iznimno
loših vremenskih prilika, čime su mnogi onemogućeni da
je dođu vidjeti, ali nadamo se da ovo nije naš posljednji
susret sa Halidom Emrić.
BOŠNJAČKI GLAS
31
Subota, 27. 11. 2010. godine
1. memorijalni šahovski turnir
˝DŽEMAL KESEROVIĆ˝
Piše:Mehmed Sijamhodžić
Povodom sjećanja na našeg člana i velikog ljubitelja šaha, Džemala Keserovića, 27. studenog. 2010. godine ,
u Bošnjačkom domu održan je šahovski turnir. Pored mnogih plemenitih osobina koje je posjedovao, Džemal
je imao i dvije velike ljubavi koje su nama u Bošnjačkoj zajednici Primorsko – goranske županije bile dobro
poznate, a to su sevdalinka i šah. Upravo po ovoj posljednjoj bio je veoma cijenjen i poznat među šahistima
Primorsko – goranske i Istarske županije.
vi učesnici turnira su ga se s radošću prisjetili.
Njegovi prijatelji šahisti, koji su zbog obaveza
bili spriječeni tog dana prisustvovati turniru,
izrazili su veliko žaljenje zbog te činjenice. To nas je
potaknulo da u budućnosti posvetimo veću pažnju
odabiru termina turnira kako bi mu se mogao odazvati što veći broj učesnika.
Turniru je prisustvovalo 17 takmičara šahista, prijatelja Džemala Keserovića. Prvo mjesto na turniru osvojio je Rizović Sefedin, drugo Paliska Anton, a treće
Zrilić Božo. Najstariji učesnik turnira bio je Rakita
Risto. Osim sudjelovanja u takmičarskom dijelu,
Abid Hamzić, bio je zadužen za stručno praćenje tj.
suđenje na turniru. Po završetku turnira uslijedila je
zakuska i zajedničko druženje.
Zadovoljni ovim turnirom, veselimo se i sljedećim
turnirima, te se nadamo da će u budućnosti puno
veći broj šahista i prijatelja našeg Džemala biti
u mogućnosti prisustvovati turniru i zajedničkom
druženju.
S
BROJ 18
32 BOŠNJAČKI GLAS
Poredak učesnika turnira
IME
1. RIZOVIĆ, SEFEDIN
2. PALISKA, ANTON
3. ZRILIĆ, BOŽO
4. HAMZIĆ, ABID
5. MUSLIJA, IDRIS
6. HUSKIĆ, ARIF
7. KLASAN, ELVIS
8. PALAVERSIĆ, LUČO
9. MALIĆ, ILIJA
10. NASTIĆ, MILORAD
11. ČAKARDIĆ, ĐURO
12. MILJANIĆ, BORIS
13. RISTO, RAKITA
14. KURTOVIĆ, IVO
15. VELICHI, SHABAN
16. BELKO, AVDO
17. NESIMOVIĆ, ZARIF
RTG
1600
1600
1980
1899
2199
1760
2050
1600
1600
2000
1862
1600
1600
1800
1600
1600
1600
BODOVI
10.5
10.5
10
9
9
8.5
8
7.5
7
6.5
5.5
5.5
5
4.5
4
3
3
Kulturno-umjetničko društvo
»Sevdah« iz Bužima (BiH) u Rijeci
Piše: I. Ružnić
Predosljednja manifestacija u sklopu obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine bilo je gostovanje
Kulturno umjetničkog društva SEVDAH iz Bužima.
Gosti iz Bužima nastupili su u dvorani FILODRAMMATICE u Rijeci Korzo 28/1, s početkom u 17 sati, izvevši
nam program sastavljen iz igara, sevdalinke i poezije. Brojni gosti, oko četrdeset izvođača, donijeli su nam
dašak Bosne. Mlade igračice i igrači svojom energijom i uvježbanošću zasluživali su i dobijali velike aplauze
nakon svake točke, baš kao i pjevači izvorne kraiške pjesme.
Publiku su posebno ganuli stihovi o Bosni autora stihova i voditelja programa, svestranog umjetnika
Nedžiba Vučelja. Na vrlo topao prijem naišle su i interpretacije sevdalinki u izvođenju dvojice kršnih bužimlija
Dizdarević.
BROJ 18
BOŠNJAČKI GLAS
Cjelovečernjem koncertu prisustvovao je načelnik
općine Bužim Mirsad Šahinović sa suprugom i
članovima delegacije koja je pohodila Rijeku i Kastav
u sklopu kulturne potpore Bošnjacima Primorskogoranske županije u obilježavanju Dana državnosti
Bosne i Hercegovina kao njenog najznačajnijeg
33
datuma u njenoj suvremenoj povijesti.
Uz nadu da naše goste nije omela obilna kiša, koja je
tih dana lila, da ponesu lijepe uspomene s Kvarnera i
da će nam se ponovno vratiti i ponovno nas uveseliti
lijepim programom kakvim su nas počastili i čestitali
nam Dan državnosti BiH.
„Piramide u svijetu i
Bosanska dolina piramida”
Predavanje Dr. sc. Semira Osmanagića
Piše: I. Ružnić
subotu, 27. 11. 2010.
godine u Rijeci, dvorana
«Filodrammatica», Korzo
28/1, s početkom u 19 sati
održana je prezentacija projekta istraživanja doline bosanskih
piramida. O predavanju i interesu
za njega sve govori zauzeto i
posljednje mjesto u dvorani te dva
sata gdje se mogao čuti samo glas
predavača Semira Osmanagića.
Vještina i oratorske sposobnosti
predavača znalački su prikovali
U
publiku da proputuju piramidama
svijeta i završe u dolini bosanskih
piramida, te da se ne odvoje od putovanja piramidama niti
na jedan moment. S koliko su
oduševljenja i pažnje pratili izlaganje govori dugotrajan pljesak
nakon izlaganja.
Vještina kojom dr. Osmanagić
povezuje činjenice i arheološke
nalaze u svijetu i nalazištima u BiH,
kod prisutnih je otklonila sve sumnje i predrasude koje su postojale
o istinitosti postojanja piramida
u Bosni i Visokom. Ostalo je još
samo onima koji već nisu bili
da posjete spomenutu lokaciju i
da svojima očima uživaju u tom
arheološkom bogatstvu cijeloga
svijeta. Na tom planu upućen je
poziv svim zainteresiranim volonterima da se prijave i uključe u
iskapanje koje će se odvijati u
2011. godini pod nazivom „MRAV
2011.“
BROJ 18
34 BOŠNJAČKI GLAS
U svom izlaganju dr. Osmanagić je naglasio da su
piramide tu i to već tisućama godina. Trebale su
proći generacije pa da netko primijeti taj savršen
oblik i skupi hrabrosti da to krene istraživati i pokazati ostalim ljudima. Upozorio je na neshvatljivo
ponašanje „službenog“ arheološkog establišmenta
naslonjenog na državne jasle u BiH koji se iz petnih
žila napinju da negiraju tako očite dokaze. Pita se,
zašto postoje oponenti i negativna mišljenja kada je
potrebno otići vidjeti to čudo ili samo na par minuta
čuti ili pročitati sve znanstvene dokaze instituta
cijelog svijeta o čemu se radi.
Semir Osmanagić zaneseno nam je govorio o tri
kraljevska stolna mjesta koja su u vidokrugu Visočice.
Usput je spomenuo da je Visočica interesantan
prirodni fenomen piramidalnog oblika.
Upozorio je da priroda rijetko oblikuje brda u pravilne
geometrijske oblike. Bez obzira što je Visočica 700
metara visoka, nije odbacio mogućnost da je riječ o
radu ljudskih ruku. Naprotiv. Brzo je pronalazio argumente u prilog ideji da je ovdje riječ o fenomenu koji
zaslužuje da bude ispitan“.
Tako je cjelokupnoj javnosti Bosne i Hercegovine u
mjesecu travnju 2005. godine objavljeno da su brda
Visočica i Plješivica ustvari prahistorijske piramide.
Polovinom augusta 2005 započela je prva faza
naučnog dokazivanja hipoteze, uz pomoć plićih
istražnih bušenja sa vađenjem jezgra na platou
piramide Sunca i većih sondažnih bunara. Ukupno je
izbušeno 6 (šest) istražnih bušotina sa zbirnom dubinom od 40 m. Sa ovim bušenjima potvrđeno je da je
ulazni plato najvjerojatnije popločan sa obrađenim
pločama pješčara. To se vidjelo na samom početku
ulaznog portala i na bušotinama B-5 i B-6, ali na
različitim dubinama.
U daljnjoj povijesti istraživanja samo su se nizale
potvrde da se zaista radi o piramidama i djelu ljudske ruke, a i istovremenom otkrivale nove lokacije
za istraživanje. Svakako valja spomenuti tunele,
hodnike i kilometrima duge putove smještene ispod
kompleksa piramida te u njima nađene kamene
BROJ 18
Publika s oduševljenjem prati duhovite dosjetke dr.
Osmanagića
kugle sa jasno vidljivim pismom.
Da se nabroje sve znanstvene potvrde o uzorcima
sa područja iskopavanja trebalo bi mnogo stranica,
ali sigurno da privlači posebnu pažnju brojne potvrde renomiranih svjetskih Instituta u čijim analizama uzoraka materijala s nalazištan nedvojbeno
je utvrđeno da je nakon provedene analize uzorka
utvrđeno da se radi o umjetnom betonu što pokazuje kemijski sastav ovog drevnog betona. Osnova
mu je kalcijum/potasijum geopolimerni cement. Ta
činjenica baca novo svjetlo o postojanju drevnih
civilizacija i tehnološkog nivoa razvoja koja mijenja
kompletno našu povijest i njenu intrepretaciju.
BOŠNJAČKI GLAS
35
OMIŠALJ
Razim Muratović, predsjednik
Održana redovna godišnja skupština
udruge Bošnjačka nacionalna
zajednica za otok Krk i promocija
bosanske kuhinje
Nakon prošlogodišnjeg osnutka, Udruga Bošnjačka nacionalna zajednica za otok Krk održala je redovnu
godišnju skupštinu 14.studenoga u 18 sati u vijećnici općine Omišalj na kojoj je predsjednik Razim Muratović
analizirao dosadašnje aktivnosti i obrazložio kako je tijekom proteklih godinu dana udruga organizirala dvije
večeri sevdaha i sevdalinki.
Na skupštini je za voditelja kulturnih djelatnosti udruge izabran Idiz Sivić, dok je Nazif Musić zadužen za
osnivanje nogometne, šahovske i pikado sekcije. U
planu je nastavak uređenja kluba udruge u Omišlju,
a u suradnji s omišaljskim Centrom za kulturu, održat
će se promocija bosanske kuhinje kao i učenje vokalne interpretacije sevdalinki.
Nakon završetka skupštine druženje se nastavilo u
restoranu U barbi Gerga uz promociju bosanskih
jela koje su pripremile vrijedne bošnjakinje članice
udruge. Sa sevdalinkama večer je uljepšao Jakov
Bartulac uz pratnju Borisa Merca. Na tom druženju
najstariji član udruge Mustafa Grahovac ispred
Udruge BNZ za otok Krk uručio je najzaslužnijima
zahvalnice. Slike će reći više od riječi.
Skupštini su uz članove udruge nazočili i
-
Gradonačelnik općine Omišalj – Tomislav
Sparožić
-
Glavni riječki imam – Hajrudin Mujkanović
-
Dr. velečasni župe Omišalj – Anton Bozanić
-
Predsjednik merhameta Rijeka – Kadir Begović
-
Izaslanica gradonačelnika grada Krka – Marinka
Margan
-
Predsjednici političkih stranaka – HSP –Nenad
Vukelić
- SDP – Zlatko Klobas
-ARS – Damir Vranić
-HDZ – Tokić Ivan
- Predsjednik ogranka udruge antifašista Omišalj
– Petar Kedžo
Nekoliko osnovnih smjernica udruge za rad u 2011.
godini
- Nastavak uređenja kluba
- Uključiti se sa Centrom za kulturu Omišalj za promociju bosanske kuhinje
- Organizacija izleta u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini
- Odabrati 5-7 članova za uvježbavanje solfeđa i
vokalne interpretacije sevdalinki
- Nastaviti sa osnivanjem ogranaka po ostalim
općinama
- Raditi u kontinuitetu za primanje novih članova
(otvoreno pozivati naše sugrađane u udrugu)
- Povezivati se u svom radu sa drugim udrugama
BROJ 18
36 BOŠNJAČKI GLAS
Volosko - Opatija
Divan u „DIVANU“
Piše: I. Ružnić
U srijedu, 20. 10. 2010. godine u ugostiteljskom objektu "Divan" u Voloskom, održana je večer Bošnjačke
zajednice s početkom u 19 sati. Bila je to prigoda da solisti Mješovitog pjevačkog zbora BNZ za PGŽ omoguće
Bošnjakinjama i Bošnjacima s područja Liburnije, ali i drugima, uživanje u najljepšim zvucima sevdalinke,
orjentalnog plesa i …… Ženske snage Bošnjačke zajednice predvođene Dinom Adžajlić pobrinule su se da
svi prisutni uživaju u blagodati bosanske kuhinje. Bilo je tu bureka, sirnica, hurmašica i ...... Dakako i torta
Fate Šimac je zasjala kao divan poklon večeri u „Divanu“.
rkestar pod vodstvom Milana Žeželja na
harmonici, Bahrije Alića na gitari i violiniste i
sazlije Imšira Suljića, te solista Sanje Terzić,
Tee Hajdarević, Azre Mušanović, Senke Otavijević,
Jasmine Terzić, Silvije Ivanišević-Beran, te maestra
i voditelja Zemira Delića, oduševili su publiku u prepunim prostorima orjentalno uređenog ugostiteljskog objekta „Divan“ u Voloskom.
Lijepo i nadasve ukusno uređeni prostori „Divana“
nekako su se stopili sa sevdalinkom, tako da je
ostao opći dojam da je sevdalinka te srijede bila
„kod kuće“.
Dodatnu dimenziju cjeloj večeri dala je Dina Dehni s
izvedbom orjentalnog plesa koji je inspirirao mnoge
da nastave divan uz nargilu opijeni čarolijom sevdaha i zaneseni prelijepom orijentalnom plesačicom.
Cjelu priču snimila je novinarska ekipa HTV kao
prilog za "Prizmu". Ulaz je bio slobodan. Bila je to
nezaboravna večer sevdaha u prostoru dizajniranom
u stilu orjenta.
O
BROJ 18
BOŠNJAČKI GLAS
37
FELJTON
Priča o Srebrenici
Nož, žica, Srebrenica (prvi dio)
Piše i fotografira:
Mira Pavlaković
etnaest je godina prošlo od genocida u
Srebrenici. Preduge godine iščekivanja i
nadanja za majke, koje su izgubile svoje najmilije tog tragičnog ljeta 1995. godine. Kažu da nada
umire posljednja, pa se u nekom sakrivenom kutku
svojih srca nadaju da će se njihovi sinovi, očevi i
rođaci iznenada pojaviti i da će se život nastaviti tamo
gdje je u nekoliko kobnih dana nasilno prekinut. No
vrijeme neumitno prolazi, nada se lagano gasi. One
sada žele samo da pronađu posmrtne ostatke svojih
najmilijih, da ih ukopaju na mezarju u Potočarima,
prije nego i same presele.Srebrenica se za većinu
ljudi van Srebrenice, kao sinonim ljudskog stradanja,
pomalo pretvara u fikciju, nešto gotovo nestvarno,
međutim ovo je ipak stvarni gradić, u koji se život
pomalo vraća, ima on i svoje radosti, ne samo tuge.
Poslije genocida, u Srebrenici se nije moglo naći niti
jednog živog muslimana, vojno sposobni muškarci
su ubijeni, žene, djeca i starci odvezeni autobusima
na teritorij pod kontrolom Armije BiH. Najprije su se
u Srebrenicu počeli vraćati mrtvi, za njima su se vratile žene da budu što bliže mezarima svojih najmilijih.
Ova godina je i za mene u znaku Srebrenice, počelo
je u svibnju s konvojem mladih Bošnjaka i njihovih
prijatelja „Da se nikad ne zaboravi“, onda dženaza
u srpnju, s tim da sam do Potočara došla pješke
kao učesnik Marša mira od Nezuka do Potočara,
opet sam svratila na par dana krajem rujna, jer mi je
trebalo još par fotografija za izložbu, a ako bude sve
po planu odoh u Srebrenicu čim padne prvi snijeg.
Ovaj članak sam zamislila kao svojevrsni mozaik,
P
najprije reportaža s Marša mira, poslije toga
dženaza u Potočarima, kronologija srebreničkog
genocida i što je slijedilo poslije njega, priče o ljudima koje su se spontano nametnule (Nihad Nino
Ćatić, Fata Orlović …), isječci iz svjedočanstava
ljudi koji su preživjeli genocid, zatim povratak
u sadašnjost. Zbog obimnosti teksta objavljivat
ćemo ga u četiri broja. Pri pisanju sam osim osobnih
impresija i kontakata, koristila materijale koje sam
pronašla na internetu, na službenim stranicama
Memorijalnog centra, Marša mira, na stranicama
Patriotske lige, kao i člancima koji su objavljivani u
raznim časopisima i dnevnim novinama, zatim knjige
u PDF-u i video uradke.
Podjela akreditacija
BROJ 18
38 BOŠNJAČKI GLAS
Fotografiranje
S planinarima na Maršu mira
Na trodnevni Marš mira – putem smrti do slobode
od Nezuka do Potočara, krenula sam s planinarima
Planinarskog društva „Velika Kladuša“. Polazak iz
Velike Kladuše ujutro 7. srpnja, kada smo se
svi sakupili u Nezuku, naša grupa je imala 36
članova. Mislim da zavređuju da se svi spomenu imenom i prezimenom: Karajić Fikret (vođa
Društva), Kajtezović Sakib, Brkić Salih, Brkić
Asima, Brkić Enis, Galijašević Ismet, Hadžić Izet,
Hadžić Muamer, Karajić Sead, Mekanović Ibrahim,
Keserović Fikret, Purić Munira, Sarajlija Edin,
Sadiković Šefik, Sadiković Fatma, Šabić Suvad,
Mašinović Omer, Mržljak Aladin, Ćufurović Mirza,
Miljković Rasima, Pehlić Mehmed, Ljaić Mehmed,
Suljanović Senad, Bećeirević Mirsada, Buhić
Hasiba, Ovčina Lejla, Džanić Mevsud, Duranović
Zulfa, Pehlić Ahmo, Kajtezović Amir, Pehlić Edis,
Kajtezović Damir, Pehlić Amir, Kajtezović Selma,
Džebić Mirnes i moja malenkost Na ispraćaj su
nam došli Muhamed Galijašević iz Velike Kladuše
i kolega novinar, pjesnik i fotograf iz Bužima,
Nedžib Vučelj.
Bilo je još nekih pojedinaca, koje ne poznajem. Prije
samog odlaska proučili smo Fatihu ispred džamije
i onda krenuli s dva kombija i jednim kamiončićem
u kojem su se vozili naši ruksaci, kao i nešto hrane
koju ćemo imati na putu, da baš ne zavisimo od
prehrane koja je organizirana za učesnike Marša.
Stigli smo u Nezuk
U kasno poslijepodne stižemo u Nezuk, selo
iz kojega ćemo sutra ujutro krenuti na put dug
110 kilometara i propješačiti ga u tri dana. Trasa
većim dijelom odgovara putu kojim se uputilo
između 12 i 15 tisuća ljudi, većinom muškaraca,
iz Srebrenice prema Nezuku i slobodnoj teritoriji
pod kontrolom Armije BiH. Jednu trećinu su činili
pripadnici 28. divizije Armije BiH, a ostalo su
BROJ 18
bili nenaoružani civili. Kada je 11. srpnja 1995.
godine Srebrenica pala u ruke VRS procijenjeno
je da je najbolje da se žene, djeca, starci i ranjenici sklone u Potočare, u bazu UN, a vojno sposobni muškarci su u organiziranoj koloni krenuli
prema Nezuku i Kladnju. Većina njih nije nikada
stigla na željeno odredište, njihove želje ukopane
su u neku od masovnih grobnica na koje ćemo
nailaziti na našem putu.
Ovu prvu noć prije Marša spavat ćemo u kućama.
Hasiba Buhić je s još dvije prijateljice otišla prije nas
u Nezuk i sve organizirala. Ona poznaje ljude u selu,
jer je učesnica Marša mira od prvog Marša koji je
organiziran na desetogodišnjicu srebreničkog
genocida, odnosno 2005. godine. Tada je među
otprilike 1000 učesnika bila jedna od rijetkih žena.
Svake godine se broj učesnika povećava, tako
da će ih ove godine, na šestom Maršu po redu,
biti preko pet tisuća. Vrlo je teško utvrditi točan
broj sudionika, bez obzira na akreditacije, jer se dio
ljudi priključi koloni tokom Marša. Veseli činjenica
da ima dosta mladih ljudi, mada su zastupljene sve
generacije. Najstariji učesnik ovogodišnjeg Marša
je Hašim Malkić iz Tinje koji ima 89. godina, a ima
još jedan djed, kojeg sam srela na trasi Marša u par
navrata, koji ima 85 godina. Žao mi je što nisam ime
zapisala. Ispravit ću to slijedeće godine, jer je djed
obećao da se svakako vidimo dogodine. Neka mu
Allah podari zdravlje i snagu da ostvari svoju namjeru. Srela sam jednu obitelj iz Janje s kojima je
na Marš krenula četverogodišnja kćer. Moguće da
je ona najmlađa sudionica.
aši domaćini u Nezuku su nas dočekali dobrodošlicom
i kahvom dočekušom, a kasnije su nas počastili
večerom. Svaka im čast, nije mala stvar nahraniti
tridesetero ljudi i primiti na konak. A oni kažu: „Nije to
ništa, neka vas, neka vas i više bude slijedeće godine.“
Dogovaramo se da malo kasnije krenemo do zgrade
osnovne škole gdje će biti organizirano prvo okupljanje učesnika Marša, koji iz raznih krajeva pristižu
u Nezuk. U tom trenutku pristižu Begić Hazim,
Dervišević Jasmin i Kličić Jasmin, s ruksacima na
leđima. Oni su pješke stigli iz Bihaća, odnosno
Cazina. Momci uopće ne izgledaju umorno, kažu
samo da su se zaželjeli tuširanja. Krećemo pješke
do škole, uza stranu je veći dio puta, a tako će nam
biti i slijedeća tri dana. Prostor pred školom je pun
ljudi, čitajući natpise s majica, saznajemo od kuda su
stigli: Zenica, Kakanj, Tuzla, Kalesija, Zvornik…Plavo
žute zastave BiH vijore na vjetru, koji je sve jači, a
nebo zastiru kišni oblaci. Odmah sam se sjetila tekstova o Maršu prethodne godine kada je svaki dan
padala kiša i to ona koja te promoči do kostiju, ne
spašava ni najbolja kabanica. Upriličena je prigodna
izložba fotografija, na panelima su autentični prikazi
stradavanja Srebreničana tog krvavog ljeta 1995.
BOŠNJAČKI GLAS
godine. Posebno bešćutno mora biti srce koje ne
kosnu ovakvi prizori. Prikupljaju se gosti. Među njima
prepoznajem Muniru Subašić i Nasera Orića. Oni će
nam, kao i drugi gosti, govoriti o Srebrenici, genocidu, značaju Marša mira, traženju pravde, o tome
zašto se nikada ne smije zaboraviti to što se dogodilo muslimanima Srebrenice. Kiša je ipak uspjela u
svojoj nakani, morala sam se vratiti u kuću, gdje smo
spavali, da mi se ne smoči fotoaparat.
Formiranje kolone i prvi savjeti
Ustajemo rano. Srećom, kiša je prestala.
Pozdravljamo se s domaćinima s obećanjem da se
vidimo slijedeće godine. Poslije zajedničkog fotografiranja krećemo pješke prema školi, pa kroz
šumu do igrališta gdje će se okupiti svi učesnici
Marša. Naša tri vozača vidjet ćemo tek uvečer u
Kamenici, gdje je predviđeno prvo noćenje poslije
četrdeset kilometara hoda. Igralište je od sinoćnje
kiše dosta blatnjavo. Kažu da je i prethodnih dana
svakodnevno kišilo. Puteljak do igrališta je vrlo strm,
blatnjav i klizav, napominju da će gotovo cijela trasa
biti takva. „Ma, samo da ne bude kiše. Ako pljusne
sve će se staze pretvoriti u kaljužu.“ – komentiraju učesnici. Penjem se na binu da napravim koju
fotku, ali me brzinski otjeraju, jer mi novinari samo
radimo gužvu. Prisutna je nervoza među organizatorima, ostalo je još dosta nepodijeljenih akreditacija. Provlačim se kroz šaroliko mnoštvo i usput
promatram nebo, hoće li opet kiša. Nasred igrališta
se zaglavila cisterna s vodom, pokušavaju je drugim
kamionom iščupati iz blata, ali ne ide. Tek kad ljudi
ujediniše snage i gurnuše, cisterna se pomakla. Ne
moram posebno naglašavati, da su i moji planinari
dali doprinos ovom poduhvatu (postoji dokazni
materijal). Ljudi koji nemaju svoju logistiku kao mi,
ostavljaju ruksake u vojnim kamionima te na trasu
nose samo ono što je potrebno za taj dan. Evo
savjet iz mog iskustva: obavezno ponijeti planinarski štap, jedan je sasvim dovoljan, pomaže i
na uzbrdici i na nizbrdici; dovoljna je mala boca
s pola litre vode, na svim dostupnim punktovima
su postavljene cisterne s vodom, a ima i dosta
izvora na kojima su napravljene česme, tako
da ne treba vući ogromne boce; dobro je imati
rezervnu majicu i čarape (meni nisu trebale iako
sam ih nosila iz dana u dan); iako je organizirana
podjela peciva, sokova i keksa oko podneva, a
i kasnije tokom dana, dobro je imati neki visokoenergetski zalogajčić, dobri su prutići s raznim
sjemenkama; usta se dosta suše bez obzira što
se pije voda pa je dobro uzeti neke osvježavajuće
bombone i to najobičnije, mentol ili bronhi; ponijeti još kapu ili šešir za zaštitu od sunca, kao i
što manju kremu za sunčanje s visokim zaštitnim
faktorom i što lakšu kabanicu. Sve što je više
od nabrojanoga jednostavno nije potrebno. Ono
39
što je ipak najvažnije od svega je dobra obuća,
da li će to biti tenisice ili gojzerice stvar je osobnoga izbora, ali je bitno da je obuća razgažena i
udobna, jedino tako će se izbjeći žuljevi. Apropo
opreme, bilo je ljudi koji su imali opremu stani pani,
ušminkani kao da idu na modnu reviju, ali smo ih
slijedeći dan sretali da hodaju u čarapama. Ubili
ih žuljevi. A onaj djed što sam ga spominjala na
početku članka, cijelu je trasu prohodao u odijelu i
starim cipelama, na glavi francuska kapa, u ruci štap,
a u džepu odijela bočica s vodom, ali je napor podnio daleko lakše od nekih koji su i po pedeset godina
mlađi od njega. Razmišljanje, mlad sam, mogu ja
to, treba zaboraviti, jer između mladosti i kondicije
nema znaka jednakosti. Veliki broj učesnika Marša
su planinari, dakle ljudi koji su navikli na hodanje
po brdima, da bi se normalni smrtnik nesportaš
mogao nositi s njima potreban je trening prije
odlaska na Marš.
Kodeks ponašanja i svrha Marša
mira
Prije formiranja kolone Ćamil Duraković nas
upoznaje s kodeksom ponašanja na Maršu i
upozorava da će svi koji ga se neće pridržavati
biti zamoljeni da napuste Marš. Imam osjećaj da
Ćamila baš nitko ne sluša previše, što se i potvrdilo
u trenutku kad su se pozivale organizirane grupe da
se uključe u formiranje kolone. Ljudi su se gurali kao
da će ih netko ostaviti na ovoj ledini, na kojoj smo
se okupili, i da će otići bez njih u Potočare. U tom
trenutku sam se upitala, znaju li svi ovi ljudi zašto se
ovdje nalaze i koja je suština Marša, zašto idu na
ovaj težak put obilježen smrću nevinih ljudi. Bojim
se da ne. Ponašati se kulturno i civilizirano, ne gurati
se kao da je mjesto na početku ili na začelju kolone
pitanje života ili smrti, također je jedan oblik odavanja počasti i poštovanja nevinim žrtvama po čijim
ćemo stopama i kostima gaziti slijedeća tri dana.
Lijepo je čuti da je ovaj protestni Marš postao masovan, da ga ljudi prepoznaju i da žele učestvovati,
ali se i sada pokazalo da kvantiteta ne znači uvijek
i kvalitetu. U Maršu ne sudjeluju samo grupe
iz BiH, dolaze ljudi iz raznih zemalja, Turske,
Austrije, Španjolske, Engleske, Hrvatske, Italije,
Nizozemske, Indonezije, dakle Marš ima internacionalni karakter, iako je većina ljudi ipak iz BiH.
Ogromna sredstva su uložena da se učesnicima
organizira smještaj pod šatorima i prehrana, a
kako se mi odnosimo prema tome? Loše, da ne
kažem sramotno. Uzimaju se peciva, pa se bacaju
uz cestu, a na mjestima odmora poslije našeg
odlaska ostaju hrpetine smeća. Nije ovdje samo
stvar da se zagađuje priroda i da se ostavlja ružna
slika pred samima sobom i strancima koji učestvuju
BROJ 18
40 BOŠNJAČKI GLAS
u Maršu, imam osjećaj da se upravo iz ovakvog čina
vidi kako veliki broj učesnika ne zna zašto je uopće
na ovom Maršu. Pravi cilj, odati počast poginulim
Srebreničanima, osjetiti bar dio njihove boli i patnje,
kao da je potisnut u drugi plan, a bitno je postalo
ono izvanjsko, deklarativno i banalno, Marš kao skup
ljudi koji vole hodanje prirodom. Možda će netko reći
da pretjerujem i da situacija nije tako alarmantna, ali
bojim se da sam ipak u pravu. Sramota je bacati
kruh u smeće, a bacati ga uz cestu i to ne neku
običnu, nego cestu na kojoj su ljudi umirali, ne
samo od metka i noža srbočetničkih agresora,
već i od gladi, stvarno nema opravdanja. I to je
jedan oblik poštovanja, odnosno nepoštovanja u
ovom slučaju. Putovanje nekih od njih nije trajalo
tri dana kao naše, nije im trasa bila obilježena putokazima, nisu ih čekale cisterne s vodom, kamioni s
okrepom, medicinske ekipe. Mnogi su lutali tjednima
i mjesecima, vrteći se u krug, preživljavali jedući
gljive, lišće, puževe i šumske plodove.
Svaki dan je težak na svoj način
Kolona se konačno formirala, krenuli smo malo
poslije devet sati, korak po korak. Tek će se na
prvoj uzbrdici kolona prorijediti. Srećemo gospođu
kod koje smo spavali, dijeli sendviče učesnicima
Marša. Uz cestu ima puno ljudi koji nas ispraćaju i
žele da nas Allah dž.š. prati na putu. Ubrzo stižemo
do spomen obilježja podignutog Kapetanu Hajri.
On je poginuo ovdje kod sela Nezuk u trenutku dok je pokušavao osposobiti tek zarobljeni
četnički top. Slučaj je htio da baš tog kobnog
dana nije nosio pancirku. Svaki dan Marša je
prepun raznih događaja, od satova povijesti,
svjedočenja ljudi koji su preživjeli put smrti i
opet ga zajedno s nama prolaze, predstavljanja
organiziranih grupa, a večeri su predviđene za
promocije knjiga i projekciju filmova o Srebrenici
Činilo mi se gledajući dnevni raspored da se vrlo
malo hoda, da se veći dio dana provodi u nekim
drugim aktivnostima. No u stvarnosti nije tako. Hoda
se stalno i puno. Sva ova događanja mogu doživjeti
samo oni koji su na čelu kolone, dakle prvih tisuću
ljudi, a ostale četiri tisuće to propuštaju. Sve se svodi
samo na to da hodaš, hodaš i opet hodaš, a sva tvoja
pitanja i dileme svode se samo na jedno pitanje:
„Koliko još ?“ U tom trenutku nemaš pojma gdje se
nalaziš, ne pada ti na pamet da pogledaš na kartu,
sva tvoja energija, fizička i psihička usmjerena je
samo jednom cilju, stići na mjesto gdje se noći. To je
jedan svojevrsni ispit spremnosti da izdržiš napore.
Sve ono što sam mislila da ću doživjeti na Maršu, a
nisam, proživljavam sada čitajući svjedočanstva ljudi
koji su preživjeli Put smrti, a i svu drugu dostupnu
literaturu. Slijedeće godine će moj doživljaj biti sasvim drugačiji, znam da fizički mogu izdržati napor,
BROJ 18
a sva mjesta kroz koja ćemo prolaziti za mene će
imati drugo značenje, jer ću uz njih vezati događaje
o kojima sam čitala. Ovakav propust mi se nije trebao dogoditi, trebala sam se pripremiti za Marš isto
kao što se pripremam za bilo koje drugo putovanje
čitajući svu raspoloživu literaturu.
Po trasi uz nas trčkaraju novinari, no neće oni dugo,
čim se dokopaju asfalta, napuštaju nas. Pričam s
novinarom koji radi kao dopisnik France Pressa,
zanima ga koje su moje pobude da sam došla
na Marš mira. Kažem mu da su razlozi brojni, a
najvažniji je što kao ljudsko biće osjećam stid
pred srebreničkim žrtvama, stid zbog onoga što
su im uradili i što im i dalje rade. Svaki čovjek,
koji se deklarira kao pošten i humanista, trebao
bi se pokloniti srebreničkim žrtvama, a preko njih
i svim ostalim ljudima čiju nevinu krv neprestano prolijevaju u ime nečega, odnosno tkz. viših
interesa. Kažem mu kako sam ogorčena, ljuta,
zbunjena, tužna, rastrgana čitavim mnoštvom
osjećaja, ali sve je to bolje od ravnodušnosti i
zaborava. Nesretna sam što ne mogu više učiniti,
ali ovakav fizički i psihički napor sam voljna
podnijeti u ime pravde i toga da se o Srebrenici
priča s nadom da će masovnost ovog protestnog marša izazvati grižnju savjesti kod nekog
od relevantnih međunarodnih aktera, koji imaju
mogućnosti, ali nemaju do sada volje, da nazovu
stvari njihovim pravim imenom, te da zločinci
budu procesuirani i kažnjeni. Osim toga činilo
mi se da je ovo jedan osobniji i pošteniji naklon
ubijenim Srebreničanima, jer ću osjetiti bar djelić
napora koji su oni pretrpjeli u svom htjenju da
se domognu slobodne teritorije. Neće na ovim
šumskim stazama i neprohodnim predjelima biti
političara da nam ispiru mozak ispraznim frazama,
ali će to obilato iskoristiti na dženazi u nedjelju.
Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Haris Silajdžić
priključio se Maršu simbolično par kilometara prije
Potočara. Ispred mene i moje jaranice Mire hoda
grupa muškaraca i pričaju kako svake godine na
Marš dolazi jedna žena iz Francuske. Žene su
joj sašile dimije, pa ona u dimijama i adidasicama prohoda kompletnu trasu. Nije prošlo deset
minuta kad sam sustigla jednu ženu, u ruksaku
joj zataknuta francuska zastavica. Ovo je posebna
sreća, među toliko ljudi sresti baš nju. Malo smo
brbljale, ali sam je morala napustiti, jer je moja
kolegica prilično odmakla.
Razgovarajući o Maršu i o tome koji je dan najteži,
dobivala sam različite odgovore, pa tako kad sve
profiltriram i sumiram, ispada da je svaki dan
težak na svoj način, a doživljaj je subjektivan.
Prvi je težak, jer je trasa od Nezuka do Kamenice
najduža, dosta se hoda kroz šumu, a zbog kiša
prethodnih dana staze su blatnjave. A kada pred
BOŠNJAČKI GLAS
tobom prođe par tisuća ljudi to se pretvori u prilično
ljepljivu i žitku masu, kližeš se, bez obzira ideš li
uzbrdo ili nizbrdo. Moram reći da su organizatori
postavili improvizirane mostiće na nekim mjestima,
tako da nije trebalo gaziti kroz vodu, mokre čarape
garantiraju žuljeve. Neki dijelovi trase su promijenjeni, tako da je odabrana lakša varijanta, duža, ali zato
manje strma. No bilo je mjesta gdje se nije moglo
ništa učiniti, ali tu su si ljudi međusobno pomagali.
Planinari iz moje grupe su mi pomagali na uzbrdicama nositi ruksak,tako mi je bilo lakše fotografirati.
Prvi dan smo malo prije dolaska u Kamenicu zapeli
u groznom odronu zemlje, ali se ovdje solidarnost
pokazala u pravom svjetlu. Tu sam usred blatnjave
kaljuže upoznala par iz Španjolske, pomagali smo
si međusobno na nizbrdici, a na uzbrdici su pomogli
planinari iz Velike Kladuše da se izvučemo iz blata.
Po dolasku u Kamenicu spuštamo se do potoka i
peremo tenisice. Kompletno sam prljava od glave
do pete. Kad sam se ohladila od hodanja, počeli
me boljeti zglobovi, mišići uopće ne, ali zglobovi su
pucali, ne znam što me više boljelo gležnjevi, koljena
ili prepone. I ovu noć spavamo u kući, krevet dijelim
sa Zulfom, simpatičnom frizerkom iz Bužima. S njom
i Mirom ću se družiti do kraja Marša. Već u devet
sati smo bile spremne za spavanje. Probudila sam
se u neko doba noći, noge su me boljele i dalje.
Pogledala sam na mobitel, tek je ponoć.
41
Ide se ujednačenim i sporijim tempom i čini mi se
da smo u trenu stigli na vrh. Opet tražimo hladovinu
da se malo odmorimo, pa nastavljamo dalje. Petak
je pa će se u džamiji u Rovašima klanjati džuma
ili kako Krajišnici kažu džumaja. Večeras spavamo u Mravinjcima, u šatorima kao i ostali
učesnici Marša. Ta zadnja etapa do kampa nije
bila zahtjevna, hoda se po ravnici, samo nema
hladovine, a asfalt baš isijava. Svaki malo veći hlad
koristimo da predahnemo. Vidjele smo sad kako
nema samo naša Zulfa problema sa žuljevima,
dosta ljudi hoda u čarapama ili čak bosi, a stopala
im u zavojima. Srećom na svakih par kilometara
postoji improvizirani stacionar, a grupe u crveno
obučenih volontera Crvenog križa hodaju s nama
po trasi. Nema nekih prevelikih problema, žuljevi,
par slučajeva sunčanice, a zadnji dan je bila
intervencija zbog infarkta. Čovjek je helikopterom
prebačen u bolnicu i mislim da je dobro. Osim
medicinara trasu osiguravaju policajci i službeni
redari Marša. Nekih većih problema nije bilo, ali
uvijek ima pametnjakovića koji se igraju životom
i misle da je jako razumno što idu prečicom kroz
teren koji je još uvijek miniran.
Trasa Marša ide kroz Republiku Srpsku, jasno da je
Uspon na Udrč
Ujutro sam ustala, kako se ono kaže, kao nova, ništa
me nije boljelo, kao da sam jučerašnji dan provela
odmarajući, a ne pentrajući se po bosanskim brdima. Fiko Kahvedžija, „šef“ mojih planinara, kaže
da je ovaj drugi dan hoda najteži. Ne mogu reći
da je bio lagan, ali nije bilo tako strašno kako su
govorili. Kad sam ispred nas vidjela Udrč visok
1043 metra, mislila sam da ne nema varijante da
se tamo popnem, ali sve je moguće, čak i ono što
misliš da je nemoguće. Prije samog uspona odmaramo uz rijeku Drinjaču i slušamo sat povijesti.
Tema su masovne grobnice, predavač priča kako
osim sekundarnih pronalaze sve više tercijarnih
grobnica. Sve je ovo dokaz da je egzekucija muslimana bila dio vrlo perfidno smišljenog plana,
identifikacijske isprave su spaljene, a kosti jednog skeleta se nalaze na više lokacija. Srbi su se
baš potrudili da maksimalno otežaju identifikaciju
ubijenih. I danas nas služi vrijeme, sunčano je, ali
ne prevruće, a kad je zapržilo ušli smo u šumu, koja
nas je tri sata, dok je trajao uspon, štitila od vreline
sunčevih zraka. Zulfi je dosadio planinarski štap
pa ga je dala meni i tek sam tada vidjela koji sam
propust napravila što sam svoje štapove ostavila
kod kuće. Staza je uska, stalno idemo uza stranu,
ali uspon nije prestrm. U koloni smo jedan po jedan.
situacija između muslimana i Srba i dalje napeta, ali
neki to ne razumiju pa provociraju. Baš smo prolazili uz jednu česmu i spomenik podignut poginulim
Srbima (mislim da se odnosi na Drugi svjetski rat).
Spomenik osiguravaju dva srpska policajca i dva
BROJ 18
42 BOŠNJAČKI GLAS
službena redara Marša. Prolazeći uz spomenik dio
učesnika tekbira. Nakon nekog vremena me sustigao jedan od redara vidno iznerviran: „Ne razumijem
kako nam to možete raditi, vi ste danas tu, možda
dođete slijedeće godine na dan ili dva, a mi ostajemo
tu živjeti. Sigurnosna situacija je teška i napeta, a
ovi mladići ne razumiju da je tekbirima dodatno
otežavaju.“ Za cijelo vrijeme Marša čuli su se tekbiri.
Svaki put sam bila okružena nekim drugim ljudima
i većina je negodovala na ovakvo ponašanje. Da
tekbiraju ljudi koji su preživjeli Put smrti, ne bih rekla
jednu jedinu riječ, pridružila bih im se, ali to rade
golobradi mladići, koji ne razmišljaju kako rade štetu
ljudima koji ovdje žive. Evo opet sam se vratila na
ono što sam pisala na početku da bi neki ljudi trebali
razmisliti da li su na pravi način shvatili svrhu ovog
protestnog Marša. Kad smo se u Mravinjcima smjestili u šatore otišla sam do centralnog dijela kampa,
malo fotografirala i svratila do prijatelja s Hayat TV-a,
koji su radili emisiju uživo. Dok sam u jednom od
velikih vojnih šatora pričala s ljudima prišao je jedan
od redara, tražio je predstavnika grupe iz Kaknja, jer
se pojavio problem s konzumacijom alkohola. I ovi bi
dečki trebali razmisliti o svom ponašanju i o tome što
za njih predstavlja Marš mira.
Potočari su sve bliže
I tako smo malo po malo došli do dana koji je meni
osobno bio najteži. Ne samo da je trasa bila teška,
na mjestima je uzbrdica bila pod 75 stupnjeva.
Biciklisti ulaze u Potočare
BROJ 18
Ekipa TV Hayata uvjek je tu
Slijedeći problem je bilo sunce, hladovine nigdje,
izišli smo iz šume. Poslije nekih deset prijeđenih
kilometara zaboljela su me leđa, nažuljala sam ih
noć prije spavajući u šatoru. Dva popijena voltarena
i masaža pomogli su samo trenutno. Međo nije nosio
svoj ruksak, kad je vidio kako se ne osjećam dobro,
nosio je moj gotovo do kraja Marša.
Nadam se da će biti prilike da mu se odužim ili
slijedeće godine pomognem nekom drugom, kome
pomoć bude potrebna. Kroz sva mjesta kroz koja
prolazimo ljudi nas sačekuju, nude kavu, sokove, voće, vodu. Velika su njihova srca, nemaju
oni puno, ali to što imaju dijele s nama. Kada
smo konačno počeli hodati niza stranu, znali smo
da se približavamo Potočarima i da je naša misija
uspješno završena. Kroz granje su se ukazali bijeli
nišani na mezarju, a mene je uhvatio čudan jedan
osjećaj, radost jer smo stigli na odredište i tuga,
jer tisuće Srebreničana to nisu uspjeli, nisu došli
do Nezuka i slobodne teritorije, ali se nisu uspjeli
vratiti čak ni ovim povratnim smjerom kojim smo
mi išli, da nađu konačan smiraj na potočarskom
mezarju. U šumama, kojima smo prošli, leže još
tisuće skeleta ubijenih muslimana. Mnogi sa popisa
nestalih neće nikada ni biti pronađeni. Sutra je
nedjelja, 11. srpnja, ukopat će se 775 ljudi, jedan
od njih je katolik, svi ostali su muslimani. Neka
Bog podari sabur i zdravlje majkama, ženama, sestrama, nenama i kćerima koje još čekaju da ukopaju
svoje najmilije. Kažu da vrijeme liječi sve rane, ali
ova rana je preduboka i suviše krvava da bi ikada
zarasla. Kažu, također, treba oprostiti, ali poslije
svega što sam pročitala o Srebrenici, pogledala
na video zapisima i osjetila hodajući Putem smrti,
mogu reći samo jedno - proklet bio tko halali.
BOŠNJAČKI GLAS
43
Medicinski kutak
Prevencija i suvremeni pristupi
liječenja raka grlića materice
Piše: Prim. Dr. Ferid Latić
ak grlića materice je
zloćudna bolest koja kad
se otkrije u uznapredovalom stadiju odnosi mnoge živote.
Nastaje nekontroliranim rastom
ćelija vrata materice. Uz pretpostavku da se tumorska masa
razvija iz jedne maligne ćelije,
tumorska masa nakon 30 - 40
dioba zauzima 1 cm3, a sljedećih
deset dioba već 1 kg. Imajući u
vidu da se u početku proces odvija sporo i da maligna ćelija nastaje iz premalignih – atipičnih ćelija
koje prvo promijene mali dio epitela i ako se proces ne zaustavlja,
atipične ćelije zauzimaju čitav epitel, probijaju bazalnu membranu i
počinju invazivno rasti zahvaćajući
čitav grlić, prelazeći na matericu,
vaginu i okolno tkivo, urastajući
u mokraćni mjehur, debelo crijevo, sve do koštanog dijela male
zdjelice, dajući metastaze. Tada
više nema povratka i bolest se
završava smrtnim ishodom.
Od premalignih promjena na
grliću do pravog invazivnog
raka grlića materice prođe više
godina i ima dovoljno vremena
učiniti dijagnostičke procedure i
zaustaviti bolest na vrijeme.
Cilj je iz mase zdravih žena –
screening metodama izdvojiti
potencijalno bolesne i liječiti ih na
vrijeme.
Rak grlića materice zauzima visoko mjesto po učestalosti, odmah
iza raka dojke. Svake godine se u
svijetu otkrije 500 000 oboljelih, a
od toga 250 000 umre.
Najčešće obolijevaju žene između
30 i 55 godina, mada se ta granica
spušta i ispod 30.
Najčešća smrtnost je kod žena
između 50 i 60 godina, jer se one
R
najslabije kontroliraju.
Uzrok nastanka raka grlića materice
nije još uvijek sa sigurnošću
poznat. Pretpostavlja se da na
njega utiču genetski faktori, rasa,
vjerska pripadnost, socioekonomski i higijenski faktori.
Kao faktori rizika se navode:
rano stupanje u spolne odnose,
prije sedamnaeste godine kada
je epitel genitalnog trakta nezreo i podložniji upalnim promjenama, mijenjanje partnera i partnerki, spolno prenosive bolesti
kao što su clamidia trahomatis,
trichomonas vaginalis, hemophylus vaginalis. HPV (Humani papilloma virus) infekcije zauzimaju
danas glavno mjesto uzroka nastanka raka grlića materice i to
sojevi virusa 16, 18, 31, 33, 35 .
Njemački znanstvenik Harold zur
Hansen je 2008. godine dobio
Nobelovu nagradu za fiziologiju
i medicinu za istraživanje raka
grlića materice i uloge virusa HPV
u nastanku te bolesti.
HPV virus se prenosi spolnim
putem i svaka spolno aktivna žena
je izložena tom riziku.
Treba naznačiti da svaka žena
koja ima izoliran HPV virus visokog rizika ne obolijeva od raka.
Jake obrambene snage organizma virus drži pod kontrolom ili ga
eliminiraju.
Pad imuniteta zbog oboljenja,
stresa, uzimanja imunosupresiva povisuje rizik od raka grlića
materice.
Pušenje 2 puta povećava rizik
za ovo oboljenje, kao i uzimanje
oralnih kontraceptiva.
U početku rak grlića materice ne
daje nikakve simptome. Kasnije
se javlja krvarenje nakon snošaja,
neuredna oskudna krvarenja
neovisna o ciklusu,
iscjedak
poput ispranog mesa.
Kako bolest napreduje simptomatologija je sve bogatija, krvarenja
su jača, čak jako obilna i opasna
po život i bolovi su jači, pacijentica rapidno slabi, gubi na težini,
ima jake anemije i na kraju je
prikovana za postelju.
Dijagnoza bolesti se postavlja
ginekološkim pregledom, PAPA
testom, kolposkopijom, biopsijom
i kiretažom cervikalnog kanala
(uzimanja tkiva grlića materice za
patohistološki pregled). Jedina
sigurna dijagnoza raka grlića
materice je biopsija i PHD verifikacija. Dodatne pretrage kao
ultrazvuk male zdjelice, magnetna
rezonanca male zdjelice, cistoskopija, rektoskopija koriste se za
određivanje stadija bolesti.
Terapija zavisi od stadija bolesti.
Najvažnije je otkriti i liječiti
pretklinički karcinom, odnosno
promjene na ćelijama koje još
nisu karcinom, ali bi mogle biti
ako se ne liječe.
Promjene na grliću u smislu
displazija se liječe antibiotskom
terapijom prema uzročniku i antibiogramu. Mogu se liječiti termokoagulacijom, krioterapijom i
laserom.
Displazije teškog stupnja i karcinom in situ se liječe operativno
lupekscizijom ili konizacijom, gdje
se odstrani bolesni dio grlića do
zdravog tkiva.
Uznapredovali stadij raka grlića
materice se liječi zavisnosti od
stadija. Stadij I b se liječi radikalnom Wertheimovom operacijom,
a neoperabilni slučajevi se liječe
radioterapijom, rijetko kemotera-
BROJ 18
44 BOŠNJAČKI GLAS
pijom. Neizlječivi slučajevi se
liječe palijativno.
Prevencija raka grlića materice
je za pojedinca, a i za društvo
najbolja i najisplativija.
Treba raditi na zdravstvenom
prosvjećivanju, poučiti
mlade
žene da imaju uredan seksualni
život i higijenske navike, redovno
obavljati ginekološke preglede,
upotrebljavati kondome kod
rizičnih skupina.
HPV tipizacijom se izdvajaju i prate
žene koje imaju rizik za nastanak
raka grlića materice.
U nekim zemljama je obavezna vakcinacija HPV vakcinom djevojčica
od 9 - 29 godina pa čak i dječaka.
Obrezivanje muškaraca također
smanjuje učestalost bolesti, a u
SAD-u postoji protokol po kome
se sva muška djeca obrezuju do
8 dana starosti u rodilištu, bez
obzira na vjersku pripadnost.
Kao glavni i sigurno najvažniji za
prevenciju i rano otkrivanje raka
grlića materice je citološka analiza
brisa koji se uzima s grlića i iz
kanala grlića materice – takozvani
Papanicolau test.
Međunarodna citološka akademija preporuča godišnje uzimanje
brisova svim spolno aktivnim
ženama bez obzira na dob.
Duhovni kutak
Bajramska priča
Prorok
Piše: Arif Ključanin
Noć se spuštala nad Samarkandom i vrijedni Abu Ubajda kroz širok izrezbaren prozor ugleda preko listova požutjelog
pergamena kako se stari mujezin penje uz spiralne stepenice vitkog munareta i hitro ustane spremati staklene bočice
raznobojnih tinti u koje je cijelo poslijepodne umakao svoja oštra pera. Pred njim je stajalo nekoliko novih listova gusto
ispletenih slova učiteljove knjige o dušama, naručene od velikog emira Ishafana. Zadivljeno je gledao u skladnu mrežu
učiteljivih stihova koji su u njemu otvarali neslućene prostore spoznaje i užitka. Svaka je ispisana misao blistala jasno
kao biser rose na juranjem suncu i on je žedno ispijao nektar njihovih bogatih značenja. Ponovo je po tko zna koji put od
kada prati učitelja bio uvjeren da je dobri i mudri Ibn Sina prorok. Prvi tekbir ezana ispuni sobu pozivom i marljivi Abu
Ubajda odloži listove knjige i sjuri se niz kamene stepenice do bunara i počne uzimati abdest posve predan molitvi kojom
je pratio svaki pokret ruke s malim jezerom vode na dlanu. Mudrost i ljepota učiteljevih stihova potpuno su iščezli iz
njegove svijesti kao da ih nikada vidio nije.
T
a misao da je učitelj prorok, prvi put mu se javila
u Nishapuru. Prije četiri godine. Iza sebe je tada
već imao nekoliko godina napornog rada i učenja
o tijelu i umijećima ozdravljenja. U Nishapur su došli na
poziv sultana prije nego se vojska upustila u okršaj sa
pobunjenim plemenima kazaka. Gotovo bez prekida dva
su dana podvezivali odsječene ruke, šivali duge rane od
sablji, vadili slomljena koplja iz utroba i pluća, namještali
slomljene kosti, vadili strijelama probite oči. Jedva se
držao na nogama od umora i dešavalo mu se da bi na
trenutak zaspao sa rukama u toploj utrobi nesretnika,
a učitelj kao da se tek probudio iz dugog i krepkog sna,
svjež i smiren prilazio je ranjenicima i blagim ih riječima
smirivao dok se pažljivo zagledao u rane, pipkao i kuckao
nesretnike po udovima, mirisao krvave zavoje, prije nego
je u ruke uzimao oštar nož ili neku od pila, poluga i igala
koje jezajedno sa kovačima izrađivao u sultanovim radionicama. Jer mudri je Ibn Sina puno znao i o metalima
i njihovom miješanju i obradi. I kad su svi nesretnici bili
obrađeni još je satima obilazio šatore ranjenika i davao
upute bolničarima i kuharima, a onda sjedao i pisao i čitao
do dugo u noć. A sutradan ga je probudio i odveo izvan
grada i u miru ugodnog šumarka uz bistru rječici davao
BROJ 18
mu nove upute i saznanja o liječenju teških rana, crtao
mu na žutim komadima grubog papira rasječene rane sa
spletovima mišića, presjekom kostiju i sitnim cjevčicama
krvotoka. U povraku bi zastajao kod biljaka, objašnjavao
mu koje djelove valja uzimati, kada i kako ih pripremiti
za neku od boleština koje prate ljudski rod na ovom prolaznom svijetu. A kad je pala noć pokazivao mu raspored
zvijezda i njihovo značenje u ponašanju insana, ili bi mu
pričao o Bogu i smislu svega, živog i neživog. Tad mu se
prvi put učinio, onako neumoran i stasit, sa srpom zlatnog
mjeseca i pregrštima zvijezda iznad glave da je pred njim
istinski prorok. Kad su se vratili u grad prije počinka upitao
je učitelja zašto on, koji tako mnogo toga zna, ne objavi
narodu svoja učenja, jer ako su ljudi krenuli za pegamberima stočarima, stolarima i trgovcima, koji su većinom bili
nepismeni, kako bi tek krenuli za njim kome je sve poznato
i koji vlada nebrojenim umijećima i piše na toliko različitih
jezika i pisama. Plemeniti se Ibn Sina tek slatko nasmijao
i odmahnuo nehajno rukom. Još ga je jednom prije nego
su usnuli upitao : doista, zašto on ne postane prorok?
Jednako se smijući, učitelj mu je blago rekao da će mu
jednom, kad za to dođe vrijeme, objasniti zašto on nikako
ne može biti pegamber, a onda se okrenuo na stranu i
BOŠNJAČKI GLAS
za čas je upao u miran san. O, samo
da to vrijeme nije došlo, odani Abu
Ubajda mogao je opisati svaki znak
učiteljevog proropštva, jer u proteklih
četir godine bilo je mnogo prilika kada
se Abu Ubajda uvjerio u božansku
odabranost učenog i neumornog Ibn
Sine. Mogao je, ali nije, iako je zaista
napisao knjigu o učitelju.
U njegovoj knjizi o knezu znanosti
Abu 'Ali al-Huseinu ibn 'Abd Allahu
ibn Sini, poznatijim pod njegovim
latinskim imenom –Avicena, koju će
pisati mnogo, mnogo kasnije, kada
dobrog učitelja više ne bude, biti
će izostavljena svaka takva zgoda.
Ono strašno i dramatično iskustvo
iz Afganskih vrleti gdje je jednom
godišnje učitelj odlazio platiti bijeli
prah kojim je otklanjao sve boli i
nemire oboljelih, kada su ih na stazi
presreli divlji i neznabožački chahari i
odveli ih u u svoj nepristupačni logor
do kojeg su jahali kroz gole klisure
i klance dva dana, svezani kožnim
uzicama, gladni i žedni. Za deset dana
učitelj je već govorio njihov jezik i
posve ih opčinio. Balavoj dječurliji
skidao je bradavice i lišajeve, a onda
su nam počeli dolaziti bolesni starci i
ostali, tako da su uskoro bili gotovo
gospodari plemena. Pokazalo se da
je njihova grubost i svirepost tek jedo
od mnogih zlih posljedica neukosti.
Za mjesec dana bili su susretljivi i
pitomi kao najbliži rođaci. Učitelj im
je pokazao moć čistoće i urednosti,
naučio ih vještinama izrade bazena i
još bezbroj prostih i korisnih umijeća,
pa kad su odazili, uz pratnju bubnjeva
i zurli kao kraljevi, svi su plakali i dugo
im mahali šarenim rupcima sa vrleti
iznad staze kojom su jahali. Sa njima
su pošla i dvojica momaka kojih je
učitelj odabrao za medresu u Buhari,
gdje je jednom i sam bio učitelj fizike,
geometrije i logike. Dobri će Abu
Ubeida , čija je odanost učitelju beskrajna, iz knjige izostaviti i noć kad su
presjedili u jami među klupkom otrovnica koje je Ibn Sina omamio tihim
zvužducima i sporimu kretnjama ruku
iznad njihovih podignutih glava, a u
kojoj su potražili utočište od pješčane
oluje kad su im se otrgli konji i pobjegli oviti neprozirnim zavjesama uskovitlanog pijeska. Tako neće navesti
ni težak i iscrpljujući hod kroz crnu
pustinju u kojoj je učitelj uvijek uspio
nabaviti kakav gorak ali jestiv zalogaj
ili gomolj iz kojeg su cijedili vodu
u ispucala usta i kako su konačno
došli do pitome oaze, sa rodnim palmama datula i tankim hladnim izvorom, slijedeći putokaze zvijezda koje
je učitelj poznavao kao da ih je sam
pozabadao u baršun noćnog neba.
Nije spomenuo ni zgode kojim je bio
svjedokom nebrojeno puta, kako su
se osorni kezovi i moćnici gradova
kroz kojie su prolazili za samo minutu
razgovora sa Ibn Sinom pretvarali u
dobre i susretljive domaćine nudeći
ugodan smještaj i sofre pune raskošne
hrane. I još mnogo toga ostalo je
nespomenuto i zauvijek zaboravljeno,
osim priča o učiteljevim čudnovatim
izliječenjima koja su ostala sačuvana
jer ih je narod čarobnog Korasana i
pustinjskih sela Karakuma, kao i oni
ponosni stanovnici Afganskih vjetrovitih visoravni ugradio u svoje legende, koje brižno njegovane nosi kroz
vrijeme što sve osim riječi odnosi u
nepovrat. Što se to desilo vrijednom i
vjernom Abu Ubeidu da ispusti sve te
zgode koje su ga tako snažno uvjeravale da je Ibn Sina pegamber? Zar
se njegova ljubav i odanost učitelju
osušila ili pretvorila u zavist i mržnju,
što se zna javiti kod onih koji ne
umiju doseći svoje uzore? Zar je ga je
izdalo pamćenje, njega koji je dnevno
mogao upamtiti tisuću riječi mehkog grčkog jezika kojem ga je učitelj
prednoć podučavao? Ili ga je obuzela
oholost tako svojstvena mladima na
vrhuncu snage i energije koja u njima
vrije željna da se ispuše i dokaže?
O, neka nas Bezvremeni, Onaj iznad
nas iz Koga sve izvire i u Njemu opet
ponire, odbari strpljivošću - sve će
doći na vidjelo. Samo da Abu Ubajda
obavi namaz na kojeg je krenuo.
U to vrijeme, u svom konaku iznad
grada na rubu male ali guste borove šume, mudri je učitelj spavao.
Nije čuo udaljene pozive na molitvu
razrijeđene visinom i zvukom lahora
što se igrao vršcima borovih izdanaka. Iz nabreklih prašnika žuti se
pelud prosipao i obavio šumu kao
magla. Prethodnih nekoliko noći bilo
je vedro i svunoć je pratio putanju
45
planata, naročito Jupitera i Marsa
pod čijim su uticajima najniži nagoni
u insana. Njegova krupna, sjedinama
prošarana, glava ležala je na velikoj
karti noćnog neba, koju je uporno
ispunjavao posljednjih deset godina,
i nekoliko požutjelih komada hartije
gusto ispunjenih brojevima i linijama zakrivljenih putanja nebeskih
tijela. Umor ga je konačno stigao i
omeo u najpresudnijem trenutku da
razotkrije nebesku mehaniku zla koja
izvire iz moćnih sfera uticaja hladnog i prijetećeg Jupitera i krvavog
Marsa. Kad se probudi, dvadesetak
minuta kasnije, od nekog nejasnog
i ružnog sna što mu je kratko kao
sjena obavio usnulu dušu, osjetiće
tupu i duboku bol u glavi. Brojke
na kojima mu je ležala glava bile su
razmrljane od kapljica znoja koje su
izbile prateći jezu sna. Više nikada
neće moći odgonetnuti tajnu koju
je već skoro bio razgolitio nizovima
brojeva koji su tekli niz pletenice ovalnih putanja nebeskih tijela koje je
ucrtavao proteklih noći. Osjetiće laku
drhtavicu i pozvaće starog Irfana da
zatvori prozore, upali svjetlo i donese
mangalu. Dok je sluga glasno vukući
noge po podu zatvarao prozor Ibn
Sina zaogrne vunen plašt od kojeg se
nikad ne odvaja. Mangala i tanka nit
svjetlosti lojanice malo su razvodnili
hladnoću koja ga obuzela i on naruči
čaj od trputca i matičnjaka. Čuo je
zveket lonaca u kuhinji i starog Irfana
kako nešto priča sam sa sobom i
preplavi ga snažan osjećaj sažaljenja i
nježnosti. Irfan je bio sluga njegovog
oca i kada je on umro, mudrom je
Ibn Sini bilo tada bilo dvadeset i dvije
godine, Irfan je nastavio služiti njegovog sina. Sa suzama u oku vješto
sakritu pod guste nabore oko očiju
ustane učitelj i pomalo nesigurno
krene za njim u kuhinju da ga zagrli.
Da, mudri je Ibn Sina imao mehko i
ranjivo srce.
Kad je Abu Ubajda izašao iz džamije
sve mu se činilo nestvarnim od
ružičaste svjetlosti kojom je gorio
horizont na mjestu gdje je sunce potonulo u udaljeno krilo pustinje. Na
suprotnoj strani horizonta hladna se
tama slijevala niz vrhunce udaljenih afganistanskih planina gdje im je
BROJ 18
46 BOŠNJAČKI GLAS
sutra valjalo krenuti. Jučer je, u kasno
poslije podne, prašnjavi konjanik
donio pismo od sultana Mahmuda
Ghaznawia u kojem moli časnog Ibn
Sinu da požuri u grad Herat gdje ga
je teška bolest zaustavila i s kojom se
već danima bori na postelji. Jedan je
dan trebalo slugama da pripreme sve
što je učitelj zatražio za put i sutra, u
sjeni Uzvišenog, oni će rano krenuti.
Sa konjima i tovarnom mazgom treba
doći pred učiteljev konak prije nego
sunce obasja grad.
I doista, uzorni je Abu Ubaida zvonko
udario zvekirom o kapiju učiteljovog
konaka sa prvim zrakama sunca za
leđima na udaljenim nazubljenim
vrhuncima planinama. Horozi su se
grlato nadvikivali u obližnjem selu
iza bedema starih borova, svježina
jutra imala je miris šume. Podne su
klanjali na glatkom kamenu obale
male rječice što je vijugavo dijelila
malu kamenu visoravan s velikim
rascvalim grmom divlje ruže na sredini. Učitelj je slabo jeo i počela ga
tresti slaba groznica. Prenoći li su u
jednom selu ispod planinskog prijevoja u napuštenom hanu, na debeloj bali sijena koju su dobili od jednog
seljaka za pola srebrenjaka. Učitelj
je samo popio čaj i odmah zaspao
propuštajući klanjati jaciju. Rano su
krenuli, a sabah su klanjali visoko
iznad sela. Trebalo je prije noći stići u
han s druge strane planine gdje zima
još traje. Poslije akšama još su jahali
niza stranu prošaranu kržljavim grmljem, obaviti snijegom što je počeo
nenadano sipiti iz visina. U daljini su
vidjeli treperava svjetla hana i kuća
koje kao da su zagrlile han i mali kameni mesdžid. Kroz kapiju hana prošli
su s jastučićima snijega na leđima.
Upravitelj hana, poduzetan i lukav
čovjek, guste brade i prodornih očiju,
dao im je sobu sa čistom zobenom
slamom na ležajevima i poslao mangalu sa velikim čajnikom zabodenim
u rumene kvrge žeravica. Groznica
koja je mučila učitelja pojačala se i on
je legao odbivši popiti čaj. Zaspao je
odmah s prvim promuklim riječima
ezana. Na povratku iz mesdžida vijerni Abu Ubejda pokrije usnulog Inbn
Sinu sa jednim od teških pokrivača
od ovčijih koža koje im je upravitelj
BROJ 18
hana ostavio pred vratima. Hladan
je vjetar šuškao u pukotinama kosih
krovova hana i Abu Ubejda brzo legne
na ležaj i pažljivo preko sebe prebaci
svoj vuneni gunj, a zatim ovčije kože
iz kojih je bio slab ali težak dah
znoja nekih prethodnih posjetitelja
hana. Uskoro je i on zaspao, a zatim i
fitilj lojanice. U mraku, u sve jačem
zagrljaju studeni, žmirkavo su izdisali
posljednji grumeni žeravica mangale.
Mora da je ponoć odavno već bila
prošla kad se tiho u mraku oglasio
slab i treperav glas Ibnn Sine.
Ubajide...Ubajide!...
Dugo je trebo slabom učitelju da zaziva ime učenika. Tek uz pomoć naglog
naleta vjetra što je glasno lupio nekim
slabo zavezanim kapkom u avliji hana,
vjerni se Abu ubajida probudio.
- Oj,Ubaide! Čuješ li?
- Čujem, čujem, učitelju! – progovori
Abu Udajda zavlačeći smrznut nos
pod smrdljivu ovčiju kožu.
- Ustani, molim te, i done si mi vode,
ova me vručica cijelog iscijedila.
- Nije dobro tako vruć piti hladnu
vodu, a čaja nema. Mangala se već
odavno ugasila – odgovori Ubajid ne
izvlalčeći glavu ispod pokrivača.
I taman kad je hvatao san opet
se iz studenog mraka oglasi učitelj:
Daj, dobri moj, samo jedan gutljaj mi
donesi, sva su mi se usta osušila.
-Strpi se, poštovani, znaš i sam da ne
smiješ vruće naglo gasiti studenim
– neuvjerljivo je odgovorio učenik,
koji je počeo osjećati hladne jezike
mraza na nogama.
San mu se posve razbio i jasno je u
zvukovima noći prepoznavao u što
se vjetar zaplitao. Iz daljine je zavijao
pas ili gladan vuk.
Ubajida, sine, daj samo gutljaj
mi treba da raskvasim grlo, suho je
ko stari odžak.
Ma, dobri moj, nemoj još piti.
Strah me je da još nešto gore ne
navučeš i da ćemo okasniti s pomoći
sultanu – odgovori Ubajida trudeći se
da mu glas zvuči uvjerljivije, uvlačeći
rashlađene noge dublje u slamu.
Opet je vjetar zapeo o kapak. Tri
put je njim tresnuo u zid, a onda se
nejasno čula psovka i kuckanje čekića.
Huka kao da se premjestila dalje od
zbitih kamenih kućica. Neki posve
nejasni zvukovi, mukli i udaljeni slabo
su se mješali sa vjetrom. Možda je
kakva šuma u blizini, pomisli Ubaida i
ponovo osjeti mekan dah sna.
Ubajida, dina ti, daj ustani! Samo
da okvasim usne, sve su se skorile od
vručice.
Dragi učitelju, strpi se samo dok
sluge ne potpale nove mangale. Samo
što nisu. Čini mi se da sam ih čuo kako
gaze kroz snijeg prema drvima ispod
strehe- lagao je Ubajida pritisnut
studenim dahom noći.
Ubajida nije bio siguran da li je bio
usnio ili ne kad se opet začulo slabo
stenjanje mudrog Ibn Sine: Daj, Alah
ti svemogući prosvjetlio pute, dodaj
mi gutljaj pa makar odmah umro!
Ne mogu više micati jezik, koliko se
osušio.
Molim te, strpi se, za tvoje dobro
i za dobro svih kojima trebaš, ne traži
vodu na ovoj studeni. Još će ti gore
biti, vjeruj mi – drsko se opravdavao
Ubajida.
Huk je ispunio sobu i mudri je učitelj
molbe svom učeniku zamjenio tihim
molitvama Sveprisutnom Gospodaru
svega, koji mu je uskoro podario
kratak i krepak san.
„Alahu ekber! „– obojicu je smrznutih putnika u hanu probudio mujezin
sa niskog kamenog tornja mesdžida
zatrpanog snijegom. Abu Ubejda
hitro ustane, žurno navuče čizme i,
u dvorištu hana, snijegom uze abdest
i gazeći duboke nanose uputi se na
sabah namaz. Bolesni je Ibn Sina
klanjao ležeći, sklapajući teške kapke
onda kad je trebalo pasti na sedždu.
Dugo je učio. Nije prekidao ni kad
se Abu Ubajda vratio drhtureći od
hladnoće, ni kad su donijeli mangale.
Tek kad je oćutio topli miris čaja prestane i nemoćno podigne glavu ispod
pokrivača.
Upravitelj hana im je donio pladanj sa
kuhanom kašom i ćup vručeg kozijeg
mlijeka. Jelo im je prijalo i oba su
kusala hlapljivo. I dok su ispijali vruće
mlijeko reče Ibn Sina:
Vjerni moj Ubajida, došlo je vri-
BOŠNJAČKI GLAS
jeme da ti odgovorim na ono pitanje,
kojim me već godinama proganjaš.
Naime, da ti objasnim zašto ja i unatoč
svoje učenosti nisam pegamber.
Abu Ubajida je znatiželjno počeo
treptati očima iznad vrućeg kozijeg
mlijeka.
Vidiš, dragi moj, noćas sam te
pet putao iskao da mi dodaš samo
gutljaj vode, jer me vrućica izmorila
da sam mislio da ću umrijeti ako ne
pokvasim usta. Uvijek si našao neki
izgovor, lažući više sebe nego mene,
da ne ustaneš iz tople postelje u
studenu sobu. Pred mrazom, moja je
učenost bila nemoćna da te pokrene.
A samo je trebala jedna riječ ezana
i ti si odmah skočio, unatoč mrazu, i
hladnim snijegom uzeo abdest i na
kamenom podu mesdžida bos si klanjao Svemogućem. Samo jedna riječ
molitve koju smo dobili od pravog
pegambera, pa makar je bio nepismen, milost mu vjećnu podario Alah,
bila je jača od sve moje učenosti. Eto,
vjerni moj Abu Ubejida, zašto ja ne
mogu biti prorok.
Od ovog kratkog dijaloga nad ćupom
vrelog kozijeg mlijeka prošlo je više
od tisuću godina, dok u hladu bašće
47
na jedom od zelenih brijegova Glen
Innesa, na kraju svijeta, čitam knjigu
o knezu znanosti Ibn Sini od njegovog
vjernog učenika Abu Ubajida. Spuštam
staru knjigu i u dahu vjetra slutim
moć Bezveremenog. Silni sultani i
veziri sa hordama snažnih armija, sjajni gradovi Korasana, zlatom optočene
kupole Buhare i Samarkanda, plejade
učenih i mudrih, ljudsko more predanih i onih slijepih insana zauvijek je
pomelo vrijeme. Ostale su samo priče
i knjige koje potvrđuju, doista, da u
početku bijaše riječ.
Klanje kurbana u riječkoj regiji
2010. godine
Pripremio:
Adem ef. Smajić
Ove godine osviještenost muslimana riječke regije i šire u svezi klanja kurbana je u usponu. Vjerovatno jedan
dio muslimana se vraća vjeri nakon uspavanosti i shvaća bolje islamsko učenje i obveze u izvršavanju, vjerojatno je u pitanju i tevba nakon uspavanosti, te materijalnog i ovo svjetovnog lutanja na ovom prolaznom
svijetu. Stotine muslimana PGŽ ove godine je osobno klalo kurbane, a desetine su ih uplatili za djecu koja se
školuje u Islamskoj zajednici u Zagrebu, te Merhametu u Sarajevu za socijalnu kuhinju i drugim medresama
u Bosni i Hercegovini.
ajbitnije da shvaćamo ovaj vjerski propis
koji nas veže i podsjeća na našeg praoca
i poslanika Ibrahima, a.s., i njegovog sina
Ismaila, a.s., te njihovu žrtvu za opće dobro ljudskoga roda, suklad dvaju generacija, jedna koja odlazi
N
u liku Ibrahima, a.s., koji je obavio misiju namjesnika
na zemlji onako kako je Uzvišeni Bog želio i propisao u svetim nebeskim knjigama, te njegovom
sinu Ismailu, a.s., koji prihvata kodeks pravovjerne
nebeske i nastavlja putovima oca svoga. Klanje
BROJ 18
48 BOŠNJAČKI GLAS
kurbana je privrženost monoteizmu koji seže od
prvog čovjeka. Kurban (prinošenje žrtve) je jedna
od vjerskih dužnosti za vrijeme Kurban- bajramskih
blagdana. Prinoseći žrtvu, musliman, u prvom redu,
vrši jednu vjersku dužnost. To se čini samo u ime
Boga, tim se privikavamo na požrtvovanost uopće
u ime svih visokih i moralnih ideja. Meso zaklane
žrtve musliman ne jede sam, nego podijeli i drugima, naročito siromašnima. U Kur'anu Bog kaže:
«…jedite od nje (žrtve) i nahranite bijednika i siromaha», jedan dio podijeliti rodbini i komšijama. U
tome je izražena prava socijalna svrha ove ustanove.
«Najbolji je onaj čovjek koji koristi ljudima, a najgori
je onaj čovjek koji šteti drugima» - riječi su zadnjeg Vjerovjesnika i Božjeg miljenika. Dobročinstvo
i obazrivost nije prema drugima nije vezano za
određeno mjesto, zato svi imućniji muslimani trebaju
zaklati kurban nastupanjem Bajrama, ma gdje bili.
Klanje kurbana po islamskom učenju dobiva novu
dimenziju i potpuniju primjenu. Prinošenje žrtve
simbolizira mu'minsku spremnost odricanja - žrtve
za istine vjere, svih raspoloživih sredstava, svih želja,
pa i samog sebe kada to bude potrebno. Uzvišeni
Allah,dž.š., veli: «Zato klanjaj namaz i kolji kurban.
Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi spominjali Allahovo ime prilikom klanja
stoke koju im On daje. Vaš Bog je Jedan Bog, zato
se Njemu iskreno predajte! A radosnom viješću
obraduj poslušne.» (El-Hadždž, 34.). Vjerovjesnik
kaže: «Zaista će sadaka (koju udjeljujete) prije stići
do milostivog Allaha negoli na dlan siromaha, a kurbanska krv stići Allahu prije negoli prva kap padne
na zemlju» (Tirmizi). «Ko bude u mogućnosti, a ne
zakolje kurban, neka se ne približava našim musallama (džamijama)». (Muslim).
Ove godine po prvi puta muslimani Rijeke, Crikvenice i Novog Vinodolskog organizirali su brojnije klanje
kurbana u klaonici Ledenice, nedaleko od Novog Vinodolskog. Zaklane su dvije veće krave i dvadesetak
ovaca, uz zajedničko učenje tekbira i dova. Lijepo je bilo slušati zajedničke dove i tekbire. Ovom prilikom
zahvaljujemo se vlasniku klaonice gospodinu Nikici Uremović u ime svih što nam je omogućio da obavimo
klanje po šerijatskim propisima. Na raspolaganju je udovoljiti svakom muslimanu da zakolje na halal način
ukoliko ima konzumenata.
Promocija vjere kroz vlastito življenje
Pripremio: Adem ef. Smajić
ve što je šerijatom određeno
musliman je dužan pridržavati i
neprekidno raditi na promociji vrijednosti svoje vjere kroz vlastito življenje,
život svoje obitelji, džemata i šire. To
trebamo da prihvatimo kao vlastiti
zadatak, emanet i misiju. Svaki musliman je odgovoran za svoje postupke
S
BROJ 18
kao indiviualac i zadužen je pojedinačno
u provedbi gdje snosi odgovornost kao
pojedinac. Od shvatanja jačine i znanja
vjere i prihvaćanja obveze odgovornosti
proističe i kvaliteta izvršenja. Koliko
bude shvatio odgovornost propisa
pred Uzvišenim za ono što radi ili šta
treba uraditi toliko će svoje ponašanje
i življenje uskladiti prema Kur'anu i sunnetu. Većina muslimana iz neznanja,
obijesti, neshvaćanja smisla života i
svoje odgovornosti ne izvršavaju postavljene vjerske postulate, a ističu da
su muslimani. Takvi su lakomisleni i
nepravedni prema samom sebi. «Mi smo
nebesima, Zemlji i planinama ponudili
BOŠNJAČKI GLAS
emanet, pa su se ustegli i pobojali da
ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek - a
on je, zaista, prema sebi nepravedan i
lakomislen.» (Al-Ahzab,72).
Odgovornost
Musliman koje poznaje učenje islama,
koji je educiran te prihvatio kur'anske
naredbe i zabrane, koji su postali sastavni i svakodnevni sustav njegovog
osobnog i moralnog života izbjegava
grijeh a izvršava naredbe. Musliman
je prije svega iskren u govoru, jasan i
nedvosmislen, ne ogovara, ne trača,
ne prenosi tuđe riječi, ne vodi intrige,
ne zavodi, ne ponižava, ne otkriva i
ne iznosi tuđe mahane, ne podcjenjuje
djela ljudi i same ljude. Kad bi čovjek bio
svjestan kolika je odgovornost za svaku
izgovorenu riječ nikada ne bi govorio, a
kada bi bio svjestan kolika je nagrada
za dobru riječ, neprekidno bi govorio
samo što je dobro i korisno. «O vjernici,
bojte se Allaha, dž.š., i govorite samo
istinu.» (El-Ahzab,70.) «O vjernici, bojte
se Allaha, dž.š., i budite s onima koji su
iskreni!» (Et-Tevba,119.)
Odgovornost za svoj
imetak
Svaki musliman je odgovoran za svoj
imetak, bit će pitan na onostranom svijetu kako ga je stekao i na koji način,
da li na halal (dozvoljen) ili na haram
(nelegalan) odnosno nedozvoljen način.
Oni koji su stekli na nedozvoljen način,
putem eksploatacije drugih, države,
nezakonitim metodama, čeka teška,
bolna i mučna kazna na onostranom
svijetu. U šerijatskom sustavu pravo je
onih koji sprovode i nadziru provođenje
zakona u obrani istine i pravde dužni
su da utvrde odakle je stečeni kapital
i ako utvrde nezakonite radnje, dotični
se strogo kažnjava a kapital oduzima za
opću korist i potrebu. «O vjernici, jedni
drugima na nedozvoljen naačin imanja
ne prisvajajte, ali, dozvoljeno vam je
trgovanje uz obostrani pristanak» (En.
Nisa, 29.) «Uzmi od dobara njihovih
zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš» (Et-Tevba,103.) «I od onoga
čime vas Mi opskrbljujemo udijelite
prije nego nekom od vas smrt dođe»
(El-Munafikun,10.) Odgovornost za
stjecanje imetka na onostranom svijetu
je velika i bit ćemo pitani za svaki detalj,
osiguranje i čišćenje našeg kapitala je
kroz obvezu zekata (obvezno davanje)
propisano Kur'anom.
Odgovornost za život
Čovjek nije sam sebe stvorio, nije
Stvoritelj svojih organa ili nekog dijela
svog bića, čak ni jednog jedinog dijela
elementa. Sve što imamo dato nam
je na korištenje, poklon i čuvanje, kao
pohranjeni sveti emanet koji vjerno
moramo čuvati za Onoga tko mu ga
je dao. Prema tome daru kojeg nam je
darovao Apsolutni i Univerzalni, trebamo biti vječno i stalno zahvalni. Čovjek
nije vlasnik svog života, on je uživatelj
života kojeg mu je podario samo Bog.
Čuvena mistica Rabija El-Adevija apeluje: «Čovječe, ti si ovdje samo određeni
broj dana. Kad god prođe jedan dan
prođe i dio tebe. Kako prođe dio, tako
prođe sve. To znaj, pa pazi šta radiš!»
Čovjek nema pravo da ugrožava ni svoj
ni tuđi život. Svemogući nam daje život i
On ga samo može uzeti. Život je dar koji
nitko ne smije ugroziti. «I jedni druge
ne ubijajte! Allah, dž.š., je doista, prema
vama Milostiv. Onoga tko to nepravično
i nasilno uradi-Mi ćemo u vatru baciti,
to je Allahu, dž.š., lako.» (En-Nisa, 2930.) Naši protekli dani su pouka za
budućnost. Svoj ostatak života trebamo
racionalno i programski koristiti. Ko je
angažiraniji, on je vredniji i kod Allaha,
dž.š., i kod ljudi. Čovjek je u pogledu
svog života odgovoran i dužan je da ga
čuva u svim njegovim aspektima i funkcijama. Znamo da je povijest ljudskog
roda prožeta borbama sila mraka svih
vrsta. Ta borba je započeta na početku
svijeta, dolaskom prvog čovjeka, a trajat
će do konca života posljednjeg čovjeka.
Ovo je sudbina živih bića, svih ljudi,
života. Ljudi ubačeni u tu borbu moraju
se neprestano angažirati za pobjedu
dobara, pravde, progresa i blagostanja.
Odgovornost za ishranu
Kao muslimani bit ćemo pitani za ono
što konzumiramo u svoj organizam, čime
ga hranimo, održavamo i kakvom energijom. Čovjek je, stvoren u najljepšem
liku i obliku, o tome govori sura Et-Tin.
Bit ćemo odgovorni i kao imami, da li
smo vjernike upozoravali i educirali o
halal prehrani. Činjenica je da vrlo mali
broj vjernika muslimana konzumira halal
meso zaklano po šerijatskim propisima.
Ponosni smo na one muslimane koji ne
konzumiraju svinjetinu, alkohol i druge
harame i ako ogromna većina ne jede
halal meso, razlog nije zaklano po propisima islama. Tu je nažalost i ne mali
49
broj vjerskih djelatnika Islamske zajednice. Oni bi trebali organizirati preko
zajednice tu mogućnost, bar za one
koji žele biti dosljedni u prehrani po
islamskom učenju. Mogućnosti postoje, samo je potreban mali angažman i
ono što je najbitnije konzumenti. Ako
u riječkom području možemo zaklati
stotine kurbana organizirano za vrijeme
kurbanskih blagdana, onda se daleko
lakše možemo organizirati u tijeku cijele
godine da se dođe do halal mesa.
Nažalost, u pitanju je iman (pomanjkanje
vjere) ili devastirani pristup prema izvornom učenju islama, te asimilacija u prehrani i opuštenost, a ujedno nedovoljna
briga islamskih djelatnika i medžlisa kao
institucija. Odgovornost je neizbježna,
od pojedinaca do institucija. Mislim
da dobrim dijelom snose odgovornost
i udruge u kojima su muslimani bez
obzira kojem nacionalnom korpusu pripadaju (da li bošnjačkom, albanskom,
romskom, aškalijiskom…), apsurd i grijeh još veći da prilikom raznih tradicionalnih manifestacija vezano za kulturu
i običaj, konzumira se javno alkohol,
možda i svinjetina, gdje tu naša vjera i
izvorni običaj? Javno upropašćujemo
ono što bi trebali i bili dužni izbjegavati.
Bog neće promijeniti stanje muslimana
nabolje sve dok se mi ne izmijenimo, ni
u vjerskom, ni kulturnom, ni u intelektualnom pogledu. Sve dok smo ovakvi
kakvi smo, gledat ćemo drugima u
leđa i nećemo se osloboditi dekade
u svim segmentima. Mislim da asimilacija u velikoj progresiji razara nas
isto kao zloćudni tumor. Lijeka za ovaj
progresivni tumor ima, ali je potrebno
aktivirati iman koji se prakticiranjem
povećava a nas osnažuje. Nije nam
dopušteno da hranimo haramom u bilo
kojem smislu: bilo da su to prehrambeni
artikli zabranjeni po sebi (svinjetina, strv,
krv, alkohol i sl.) Zabranjeno se odnosi
i na ovaj način stjecanja: (oteto ,mito,
kocka, lutrija, od prodaje alkohola i sl. ili
zbog načina upotrebe i količine (pretjerivanja u dozvoljenoj konzumaciji). «O
vjernici, jedite ukusna jela koja smo
vam Mi podarili i budite Allahu, dž.š.,
zahvalni.» (El-Bekare,172.) «O poslanici,
dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i
dobra djela činite, jer Ja dobro znam šta
vi radite.» (El-Mu'minun, 51.)
BROJ 18
50 BOŠNJAČKI GLAS
U susret popisu stanovništva 2011. godine
„STINA“
(Prenosimo)
Šemso Tanković
Šemso Tanković intervju u MANJINSKOM FORUMU
(1) S obzirom na vaše kritike kako poslije promjene Ustava
i Ustavnog zakona vidite poziciju bošnjačke nacionalne
manjine? Što je postignuto, a što ostaje da se riješi?
Nesporna je činjenica da je pripadnicima bošnjačkog naroda
nanijeta ogromna šteta onog trenutaka kada su povlaštene
(čitaj: stare) manjine podnijele amandman i izbacivanju pripadnika bošnjačke i slovenske manjine iz izvorišnih osnova ustava.
Treba također znati da se prema Bošnjacima desetljećima provodila sustavna diskriminacija osporavanjem prava na svoje
povijesno ime Bošnjak (Bošnjaci). Mi i danas imamo imamo
niz poteškoća u realizacija osnovnih prava koja su produkt
povijesnog nasljeđa. Ustav i ustavni zakon donijeli su, barem
prividno, jednakost tretiranja manjina koje su zahvaljujući meni
i mojoj stranci unijete u izvorišne osnove novog hrvatskog
ustava. Međutim ako pažljivo iščitate Ustavni zakon o pravima
nacionalnih manjina uočit ćete brojne formulacije koje će, vjerojatno, Ustavni sud poništiti. Time se stvaraju dodatne tenzije
između povlaštenih i drugih manjina sa štetnim posljedicama
koje osobito pogađaju Bošnjake.
zaštiti interese bošnjačke nacionalne manjine, a da se ne
dovode u pitanja pravo na izjašnjavanje Muslimana ?
Najprije odgovor metodološke naravi. Etničko ime Musliman
(u bivšoj državnoj zajednici) kao povijesni supstitut za pripadnike bošnjačkog naroda bio je i ostao samo trajni oblik
velikosrpskog ili velikohrvatskog hegemonizma prema Bosni
i Hercegovini i bošnjačkom narodu. Uporaba imena Musliman
je sama po sebi sporna jer, religijsku odrednicu koristi za
etničko opredjeljenje. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća,
zbog ustrajne borbe bošnjačkog naroda i nemirenja logici
„opredjeljivanja“ , proizveli su uporabu imena Musliman kao
zamjenu za etničko ime Bošnjak. Nije nam se tada dozvolilo da
u Bosni i Hercegovini Bošnjaci budu Bošnjaci. To smo učinili
tek 1993. godine kada smo u opkoljenom Sarajevu konačno
vratili svoje povijesno ime. Sretni smo što smo u Popisu
stanovništva u Hrvatskoj 2001. godine po prvi mogli svoje
nacionalno ime jasno i glasno očitovati. Manje smo sretni što
su tadašnji popisivači dobili instrukcije da se broj Bošnjaka u
Hrvatskoj reducira. I to su dosljedno proveli.
(2) Optužujte Ministarstvo uprave da sustavno umanjuje
broj pripadnika bošnjačke nacionalne manjine . Koji su vam
za to argumenti ?
Argumenti su veoma jasni. Bošnjaka je u Popisu stanovništva
1991. godine bilo 45000. U Popisu stanovništva 2001. godine
popisivači su nas desetkovali stvarajući dvije kategorije pripadnika mojega naroda i to Muslimane (20 tisuća) i Bošnjake
(21 tisuća). U mnogim sredinama se osobito pazilo da broj
Bošnjaka ne pređe kvote koje garantiraju neka prava koja su
definirana brojnošću pripadnika neke manjine u županiji, gradu
ili općini. Popis birača je tragična slika stvarnosti bošnjačke
manjine u Republici Hrvatskoj. Postotak Bošnjaka u popisu
birača kreće se oko 7 %. Što je s 93 % pripadnika bošnjačkog
naroda koji se ne vode u Popisu birača svojim povijesnim
imenom – Bošnjak? Način na koji pristupa Ministarstvo uprave
tom problemu jest ispod razine dostojanstva.
(3) Eksperti tvrde da bi eliminiranje Muslimana kao manjinskog nacionalnog opredjeljenja narušavalo ustavna prava
te da to nije moguće provesti . Kako na to gledate?
De facto taj sramotni čin već duže vrijeme egzistira u Hrvatskoj.
Pogledajte što je s izvješćem Popisa birača iz 2001. godine.
Bošnjačka populacija koju iskazuju imenom Musliman vodi
se u rubrici „ostali“ narodi. Naglašavam da je takvih u spomenutom popisu bilo oko 21 tisuće. To je impresivna brojka koja
nikoga posebno ne zanima niti intrigira. Stoga mi nastojimo
ići na izbore kako bismo političkom borbom dobili prava koja
imaju Talijani, Srbi i drugi povlašteni manjinci.
(5) Kako će te se u tom pogledu organizirati za predstojeće
izbore za manjinsku samoupravu te za nadolazeće parlamentarne izbore?
Bošnjaci su veoma zainteresirani za manjinske izbore koji
će se održati naredne godine. Vjerujem da su gotovo sve
naše udruge shvatile da bez zajedništva neće biti pozitivnih
pomaka za status Bošnjaka u Hrvatskoj. SDA Hrvatske je
puno toga pozitivnog učinila no došlo je vrijeme da zajedno
s drugima pokušamo učiniti još više toga. U protivnom slijedi
nam dalje vegetiranje što očito nikome ne koristi. Primjer grada
Siska i Sisačko-moslavačke županije gdje postignut dogovor
svih asocijacija jest najbolji primjer što donosi zajedništvo
bošnjačkog naroda. To se mora prenijeti na cijelu zemlju.
(4) Postroje li neki prihvatljiviji i učinkoviti pristup kako
BROJ 18
(6) Bošnjaci u Hrvatskoj djeluju u gotovo svim sredinama.
Što se u tom pogledu može učiniti u pripremi predstojećeg
popisa stanovništva ?
Popis stanovništva 2011. godine za sve manjine a poglavito
bošnjačku biti će svojevrsni referendum kako dalje. Mi smo
narod koji se veoma lako integrira u sve pore društva. U
školovanju, radu, sportu uvijek smo prednjačili ispred drugih
manjina. U Domovinskom ratu smo prepoznati kao manjina
koja je dala najjači doprinos obrani Hrvatske. Stoga se dodatno pripremamo za predstojeći popis. Vjerujem da će dosta
pripadnika našega naroda, poglavito u mjestima gdje živimo
u većem broju, biti uključeni u Popis stanovništva. Također
vjerujemo da će loš imidž Popisa stanovništva 2001. godine
biti u konačnici izbrisan.
BOŠNJAČKI GLAS
51
Popis stanovništva 2011.
Poštovani Bošnjaci, dragi sunarodnjaci!
Historijski je trenutak ispraviti štetu koju smo na posljednjem Popisu stanovništva 2001. sami sebi nanijeli.
• Izjasni se jedinim svojim imenom (Bošnjaci) jer time potvrđuješ da smo druga nacionalna manjina po
veličini u Republici Hrvatskoj i uvećavaš svoja prava!
• Poštuješ li se, bit ćeš poštovan! Ono si što jesi: državljanin Republike Hrvatske, Bošnjak/Bošnjakinja po
rodu, jezik ti je bosanski, a vjera islam.
Bošnjače/Bošnjakinjo!
• Tajnost prikupljenih podataka zagarantirana je zakonom o Popisu stanovništva.
• Popis stanovništva jedinstvena je prilika da Bošnjaci potvrde svoju brojnost ispravljajući grešku s posljednjeg Popisa kada se polovica našeg naroda izjasnila kao Muslimani.
• Ime Bošnjak/Bošnjakinja konačno nas povezuje sa zemljom i prostorom koji su naši preci nastanjivali
stoljećima i koji nas određuje kulturno i povijesno.
• Po Ustavnom zakonu RH, broj izjašnjenih pripadnika nacionalne manjine direktno određuje kapacitet
njezinih općih i političkih prava u koje spada i pravo njenih pripadnika na zapošljavanje u državnim institucijama.
Izaberi svoje jedino ime
BOŠNJAK/BOŠNJAKINJA
Poštovani sunarodnjaci,
Bošnjače i Bošnjakinjo!
Podsjećamo Te da će se od 1. do 28. aprila/travnja
2011. godine održati Popis stanovništva, kućanstava i
stanova u Republici Hrvatskoj. Važno je naglasiti da je
tajnost prikupljenih podataka zagarantirana Zakonom o
popisu stanovništva te da će oni biti korišteni isključivo u
statističke svrhe.
Ovaj Popis stanovništva za nas Bošnjake u Hrvatskoj ima
višestruko značenje: kao homogeni nacionalni kolektivitet
u Republici Hrvatskoj zasigurno možemo poboljšati svoj
položaj u svim sferama društva. Popis stanovništva jedinstvena je prilika da Bošnjaci potvrde poziciju druge nacionalne manjine po brojnosti (prema Popisu iz 2001. godine)
i isprave štetu kojoj su sami doprinijeli izjašnjavanjem
pripadnosti nepriznatoj i nepostojećoj nacionalnoj manjini
– Muslimani, kako se tada polovica našeg naroda izjasnila.
Povijesni tokovi uvelike su određivali sudbinu našeg naroda
i njegova imena. Posljednji rat u Bosni i Hercegovini za nas
je, između ostalog, značio konačnu i neupitnu redefiniciju
našeg imena i identiteta. Dok nas je ime Musliman, prvi
puta primijenjeno u Popisu 1971., s jedne strane, očuvalo
kao kolektivitet, s druge je ostavljalo i suviše prostora za
kojekakve manipulacije. Ime Bošnjak konačno nas povezuje sa zemljom i prostorom koji su naši preci nastanjivali
stoljećima i koji nas određuju kulturno i povijesno.
Ideja o vraćanju našeg historijskog imena Bošnjaci usvojena je 27./28. septembra/rujna 1993. godine na Drugom
bošnjačkom saboru u Sarajevu, a ono je potvrđeno i
amandmanom na Ustav BiH iz 1994. godine te Daytonskim
sporazumom i Ustavom BiH iz 1995. godine. Time je
iskorišteno pravo našeg naroda da konačno odlučuje o
svome imenu.
Svoj položaj u Republici Hrvatskoj sami određujemo i gradimo. Oklijevanjem da se izjasnimo svojim jedinim stvarnim
nacionalnim imenom smanjujemo kapacitet naših općih i
političkih prava. Po Ustavnom zakonu RH, broj izjašnjenih
pripadnika nacionalne manjine direktno određuje kapacitet
tih prava u koje spada i pravo na zapošljavanje njezinih
pripadnika u državnim institucijama.
Iako nijedan kolektivni identitet nije u cijelosti homogen,
Bošnjaštvo svakako predstavlja naš kolektivni identitet.
Ime Bošnjaci napokon nam je omogućilo da sve razlike
objedinimo i pomirimo. Danas mi Bošnjaci, koji živimo u
Hrvatskoj, prihvaćamo Hrvatsku kao svoju domovinu (što
smo potvrdili i velikim brojem učesnika u Domovinskom
ratu), a Bosnu i Hercegovinu osjećamo zavičajem i izvorom
svoje historije, kulture, tradicije, identiteta i imena. Zato
s ponosom možemo reći da smo: državljani Republike
Hrvatske, po narodnosti Bošnjaci, da nam je jezik bosanski, a vjera islam. Ponosimo se s onim što jesmo jer samo
tako zaslužujemo poštovanje onih s kojima dijelimo životni
prostor.
Glavni odbor BNZH
BROJ 18
52 BOŠNJAČKI GLAS
Reagiranja
Odgovor na oglas Glavnog odbora Bošnjačke nacionalne zajednice
Hrvatske "POPIS STANOVNIŠTVA 2011" objavljen u "Preporodovom
journalu", broj 122/123, svibanj - srpanj 2010.
Članovima Glavnog odbora BNZH, svim
čitateljima ovog teksta
Poštovane dame i gospodo,
član sam Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske od 2003. godine.
Oglas
BNZH
objavljen
u
"PREPORODOVOM Journalu" broj
122/123, SVIBANJ - SRPANJ 2010.
godine postavio mi je nekoliko provokativnih pitanja:
TKO SMO? ŠTO SMO? KOME SMETAJU
"BOŠNJACI U HRVATSKOJ"?
Odgovore sam pronašao u mom tekstu
"Prava bošnjačke nacionalne manjine u
Republici Hrvatskoj i njihova participacija u javnom, političkom, ekonomskom i
kulturnom životu."
Izlaganje Hilme Hairlića - vijećnika Vijeća
bošnjačke nacionalne manjine Grada
Zagreba na II Savjetovanju "Bošnjaci u
Hrvatskoj - mjesto i uloga" održanog u
organizaciji Vijeća bošnjačke nacionalne
manjine Grada Zagreba (I saziv 2003.
- 2007. godina) u subotu, 16. prosinca
2006. godine, u dvorani Bošnjačke nacionalne zajednice, Ilica 54, u Zagrebu.
Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina od 19. prosinca 2002. godine
bošnjačka kao i sve ostale nacionalne
manjine u Republici Hrvatskoj dobile
su mogućnost kvalitetnijeg sudjelovanja
u javnom, političkom, ekonomskom i
kulturnom životu RH. To nam je naročito
omogućeno putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina u jedinicama
lokalne samouprave.
Međutim, tu se javlja kao glavni problem
politička nepismenost tj. neinformiranost
Bošnjakinja i Bošnjaka. Da bi se ostvarila sva prava Bošnjakinja i Bošnjaka
u RH potrebno je riješiti međusobne
nesporazume tj. učiniti politički konsenzus između svih bošnjačkih udruga, asocijacija odnosno Bošnjakinja i
Bošnjaka u RH.
Potrebno je objasniti TKO SMO PORIJEKLO BOŠNJAKA.
Objasnimo razliku između termina
BOŠNJAK ( NACIONALNA PRIPADNOST)
BROJ 18
I MUSLIMANA (VJERSKA PRIPADNOST).
Na taj način rješava se problem oko
20000 BOŠNJAKA KOJI SE POGREŠNO
IZJAŠNJAVAJU KAO MUSLIMANI
PREMA POPISU STANOVNIŠTVA RH IZ
2001. GODINE.
NAUČIMO I ZAPAMTIMO!!!
AKO SE NACIONALNO IZJAŠNJAVAŠ
KAO MUSLIMAN NIGDJE NE PRIPADAŠ,
PIŠEŠ SE U OSTALE MANJINE( NPR.
JAPANCE, INDIJCE, ESKIME...) KOJIH
NEMA DOVOLJNO U HRVATSKOJ
DA BI OSTVARILE SVA PRAVA
POPUT BOŠNJAČKE NACIONALNE
MANJINE KOJA JE I PO ZADNJEM
POPISU STANOVNIŠTVA DRUGA PO
BROJNOSTI U RH. DRUGIM RIJEČIMA
U RH IMA OKO 20000 REGISTRIRANIH
BOŠNJAKA UMJESTO 40000. NA TAJ
NAČIN SAMI SEBI SMANJUJEMO
FINANCIJSKA SREDSTVA I OSTALA
PRAVA KOJA NAM PO USTAVNOM
ZAKONU O NACIONALNIM MANJINAMA
PRIPADAJU.
Objasnimo značenje tj. rad svakog
bošnjačkog pravnog subjekta u RH npr.
što je Bošnjačka nacionalna zajednica
Hrvatske, što je KDBH PREPOROD, što
je BKUD SEVDAH, što je
Sabor bošnjačkih asocijacija Hrvatske,
što je Udruga Bošnjaka branitelja
Domovinskog rata Hrvatske, što su Vijeća
i predstavnici bošnjačke nacionalne
manjine Općina i Gradova Hrvatske...
Sve ove podatke potrebno je unijeti
u ALMANAH "BOŠNJACI U ZAGREBU
JUČER, DANAS , SUTRA". U njemu
bi bila i POVIJEST BOŠNJAKA U
HRVATSKOJ, ADRESAR BOŠNJAKA
GRADA ZAGREBA, POPIS SVIH
POGINULIH BOŠNJAKA BRANITELJA
U DOMOVINSKOM RATU, POPIS
POZNATIH BOŠNJAKINJA I BOŠNJAKA
IZ JAVNOG, POLITIČKOG, KULTURNOG
ŽIVOTA GRADA ZAGREBA...
PROŠIRIMO TU IDEJU PO ČITAVOJ
HRVATSKOJ.
TAKO ĆEMO DOBITI REALNU SLIKU
BOŠNJAKA U RH I MOGUĆNOST
BOLJEG ORGANIZIRANJA BOŠNJAKA U
JAVNOM, POLITIČKOM, EKONOMSKOM
I KULTURNOM ŽIVOTU U REPUBLICI
HRVATSKOJ.
Kao što sam već naveo ovaj tekst sam
napisao prije nepune četiri godine.
U međuvremenu, 18. lipnja 2010. godine
predsjednik RH prof. dr. sc. Ivo Josipović
proglasio je Ustavni zakon o izmjenama i
dopunama Ustavnog zakona o pravima
nacionalnih manjina kojeg je Hrvatski
sabor donio na sjednici 16. lipnja 2010.
godine.
Time su sve nacionalne manjine u RH,
pa tako i bošnjačka, dobile još veća
prava ali i obaveze. Sada je vrijeme na
nama Bošnjakinjama i Bošnjacima da ta
sva prava ostvarimo.
A KOME SMETAJU BOŠNJACI U
HRVATSKOJ?!
NIKOME, OSIM NAMA SAMIMA!!!
Kada objektivno pogledamo u RH ima
puno osoba bošnjačkih korijena iz već
navedenog javnog života. Mnoštvo pozitivnih individualaca.
Ali gdje nam je kolektivna svijest?
Zajedništvo?
Ima je, ali po mom mišljenju, može je biti
još mnogo više.
To nam je dao na znanje i Glavni odbor
BNZH sa svojim oglasom
"POPIS STANOVNIŠTVA 2011."
Oglasom na kojem imam nekoliko
dobronamjernih primjedbi odnosno
tumačenja.
Moje primjedbe pisat ću PODEBNJANIM
SLOVIMA.
"POŠTOVANE BOŠNJAKINJE,
Poštovani Bošnjaci, dragi sunarodnjaci!
Historijski je trenutak ispraviti štetu
(pogrešku) koju smo na prethodnom
Popisu stanovništva 2001. godine sami
sebi nanijeli (učinili).
- izjasni se jedinim svojim imenom Bošnjak (Nacionalno se izjasnimo
Bošnjacima) jer time doprinosiš
(doprinosimo) da se potvrdimo kao
BOŠNJAČKI GLAS
druga nacionalna manjina po brojnosti u Republici Hrvatskoj i uvećavaš
(uvećamo) svoja (Ustavom zagarantirana) prava !
- Poštuješ li samoga sebe, bit ćeš
poštovan!(Poštujemo li sami sebe, bit
ćemo poštovani!)
Ono si što jesi: državljanin Republike
Hrvatske, Bošnjak/Bošnjakinja po rodu,
jezik ti je bosanski, a vjera islam
(Ono smo što jesmo: državljani smo
Republike Hrvatske, po nacionalnosti
Bošnjakinje/Bošnjaci, službeni jezik
nam je hrvatski a materinji bosanski,
dok vjersku pripadnost, koja je kod
većine Bošnjakinja/Bošnjaka islamska, sami biramo.)
Bošnjače/Bošnjakinjo!
Bošnjakinje/Bošnjaci!
- Tajnost prikupljenih podataka zagarantirana je Zakonom o popisu stanovništva.
- Popis stanovništva jedinstvena je prilika da Bošnjaci potvrde svoju brojnost
ispravljajući grešku s posljednjeg Popisa
kada se polovica našeg naroda izjasnila
kao Muslimani,
- Popis stanovništva 2011. jedinstvena
je prilika da mi Bošnjaci potvrdimo svoj
položaj po brojnosti druge nacionalne
manjine u RH ispravljajući pogrešku
Poštovanom gospodinu Hairliću,
Kao glavni urednik Bošnjačkog
glasa ostajem kod načela
da omogućimo pravo svim
dobronamjernim ljudima da se
oglase na našim stranicama i
da iznesu svoje stavove. Čak i
onda kad se sa sadržajem iznesenog ne slažemo. Ne sumnjam
u dobronamjernost Vašeg reagiranja na letak BNZH. Ali kad
nešto želimo iskomentirati onda
bi sugestije koje nudimo morale
stvar učiniti jasnijom, kvalitetnijom, boljom. Vaše sugestije ne
čine letak kojeg komentirate
niti jasnijim, niti kvalitetnijim, a
Boga mi, niti boljim. Dapače,
unose zabunu kod pripadnika
s posljednjeg Popisa stanovništva
2001. godine, kada se oko polovice
naše bošnjačke manjine u RH izjasnilo Muslimanima što je oznaka vjerske
a ne nacionalne pripadnosti.
- Ime Bošnjak/Bošnjakinja (Bošnjakinja/
Bošnjak) konačno nas povezuje sa
zemljom i prostorom koji su naši preci
nastanjivali stoljećima i (te) koji nas
određuje kulturno i povijesno za našu
prvu odnosno drugu domovinu Bosnu
i Hercegovinu.
- Po Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina RH i Ustavnom zakonu
o izmjenama i dopunama Ustavnog
zakona o pravima nacionalnih manjina broj izjašnjenih pripadnika nacionalne manjine direktno određuje kapacitet njezinih općih i političkih prava u
koje spada i pravo njenih pripadnika na
zapošljavanje u državnim institucijama
RH.
- Popis stanovništva 2011. godine
na kojem se nacionalno izjasnimo
Bošnjakinjama/Bošnjacima poslužit
će za generalni broj pripadnika
bošnjačke nacionalne manjine u RH.
Svaki stanovnik koji je promijenio
nacionalno izjašnjavanje mora osobno otići u Ured opće uprave prema
mjestu stanovanja i promijeniti nacionalnost npr. Musliman u Bošnjak.
- Svi pripadnici bošnjačke naciona-
lne manjine u RH koji se već od
danas žele nacionalno izjašnjavati
Bošnjakinjama/Bošnjacima moraju,
prema mjestu prebivališta osobno
otići u Ured opće uprave gdje će
biti upisani da su po nacionalnosti
Bošnjakinje/Bošnjaci.
Za maloljetnu djecu ispod 15 godina
to mogu učiniti njihovi roditelji ili staratelji.
Za promjenu odnosno upis bošnjačke
nacionalnosti dovoljna je osobna iskaznica dotične osobe.
I NA KRAJU NE MOŽEMO
GENERALIZIRATI DA JE SVIM
BOŠNJAKINJAMA/BOŠNJACIMA
VJEROISPOVIJEST ISLAM. KAO ŠTO
SE OSOBNO OPREDJELJUJEMO
ZA NACIONALNU PRIPADNOST
TAKO SVAKI GRAĐANIN REPUBLIKE
HRVATSKE SAM ODLUČUJE DALI JE
VJERNIK ILI NIJE ODNOSNO KOJOJ
VJEROISPOVIJESTI PRIPADA.
SVIMA KOJI VOLE BOSNU I
HERCEGOVINU ČESTITAM 25.11.2010.
GODINE
DAN DRŽAVNOSTI BOSNE I
HERCEGOVINE!!!
Hilmo Hairlić
vijećnik Vijeća bošnjačke nacionalne
manjine
Grada Zagreba
bošnjačke manjine u RH. Neću
komentirati maliciozne primjedbe na određene termine, ali vaša
sugestija da se promjena nacionalnog izjašnjavanja može izvršiti
u „Uredu opće uprave“ ne stoji.
Služba za opću upravu u Uredu
državne uprave ima nadležnost
vođenja i ažuriranja biračkih spiskova i ništa više. Podatke za popise birača dobivaju iz nadležnih
policijskih uprava koje vode prijave prebivališta-boravišta kao
osnovu za određivanje izbornog
mjesta pojedinog birača. Iz popisa birača ne proističe nikakvo
drugo pravo, izuzev prava glasovanja na manjinskim izborima za
vijeća i predstavnike nacionalnih
manjina u jedinicama područne i
lokalne samouprave ili glasovanje za saborskog zastupnika na
općim parlamentarnim izborima.
Dakle, poštovani Hairliću,
nemojte zbunjivati pripadnike bošnjačke manjine u RH,
jer popis stanovništva i popisi
birača nemaju nikakve veze.
Ne upadajte u zamku nekih
„bošnjačkih političara“ kojima su
birački spiskovi glavna preokupacija. Nas u BNZH u ovom slučaju
zanima samo popis stanovništva
i na to usmjeravamo sve snage.
Priključite se, ali izbjegavajmo
suvišnu retoriku koja ne pomaže
već odmaže i zbunjuje.
Srdačan pozdrav,
Ibrahim Ružnić
53
BROJ 18
54 BOŠNJAČKI GLAS
DANI: Historija - Šta je Centralni komitet SKBiH govorio o Muslimanima?
DRUGOVI MUSLIMANI I BOŠNJAŠTVO
Objavljeno: 23. March 2008. 10:03:22
Prošlo je četrdeset godina od održavanja dviju sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine,
na kojima su postavljeni idejni temelji političkoga priznavanja i formaliziranja nacionalnog statusa Muslimana. Suradnica
Dana, mlada historičarka Iva Lučić proučila je zapisnike s tih sjednica koji do sada nisu bile predmet detaljnije obrade
ni naučne interpretacije. I danas je zanimljivo kako su tada o nacionalnom identitetu Muslimana i uopće o nacionalnom
pitanju u Bosni i Hercegovini raspravljali drugovi Avdo Humo, Osman Karabegović, Nisim Albahari, Džemal Bijedić,
Miodrag Bogičević, Munir Mesihović i ostali
Duh 1968. godine, prije četiri desetljeća,
na poseban je način obilježio Bosnu
i Hercegovinu. Dvije političke manifestacije unutar tadašnje Partije Saveza komunista Bosne i Hercegovine
- inaugurirale su novu stvarnost u
bosanskohercegovačkoj povijesti i
njezinim međunacionalnim odnosima.
Riječ je o XVII. i XX. sjednici Centralnog
komiteta Saveza komunista Bosne i
Hercegovine, održanoj 26. siječnja
1968. (XVII. sjednica) i 17. svibnja iste
godine (XX. sjednica) u Sarajevu.
Dosadašnja sekundarna literatura,
uglavnom domaće provenijencije,
osvrće se na te dvije sjednice i njihove
deklarativne dokumente o nacionalnoj posebnosti bosanskih Muslimana/
Bošnjaka, koje je konačno potvrdio
V. kongres Saveza komunista Bosne i
Hercegovine 1969. kao prvi republički
kongres koji je prethodio kongresu na
saveznom/federalnom nivou. Međutim,
s obzirom na sadržaj tih značajnih sjednica, dinamiku diskusije koja se na
njima vodila, u dosadašnjoj su se literaturi autori ograničavali na citiranje
pojedinih paragrafa bez zadiranja u
dubinu problematike.
XVII sjednica Iako vrlo slične po temama
koje su se odnosile na međurepubličku
suradnju i međunacionalne odnose,
spomenute dvije sjednice se znatno
razlikuju u dinamici diskusije o temi
bosanskohercegovačkih Muslimana/
Bošnjaka i u eksplicitnoj artikulaciji
službenog stava Saveza komunista prema nacionalnom pitanju bh.
Muslimana. Iako po opsegu mnogo duža
i opširnija, XVII. sjednica, koja u ovom
članku dobiva centralno mjesto, sadrži
aktivnu raspravu o međunacionalnim
odnosima ali ne i jasnu deklaraciju o
nacionalnom priznanju bh. Muslimana/
Bošnjaka. To će tek uslijediti u
zaključcima koji će se predstaviti četiri
mjeseca kasnije, na XX. sjednici, na
kojoj je, međutim, nedostajao dijalektički
karakter rasprave o istom pitanju.
Glavne tokove rasprave na XVII. sjednici, koji daju i politički okvir pitanju tadašnjeg političkog statusa
bosanskohercegovačkih Muslimana,
sačinjavaju diskusije o neostvarenom ravnopravnom statusu Republike
Bosne i Hercegovine unutar tadašnje
Jugoslavenske Federacije, njezinoj afirmaciji i ekonomskom unapređenju kao
jednog od najnerazvijenijih područja,
o društvenim pojavama u susjednim
republikama (Hrvatska i Srbija) koje
Partija ocjenjuje kao nacionalističke
ispade (objavljivanje Deklaracije o
položaju i nazivu hrvatskog književnog
jezika i Predloga za razmišljanje grupe
književnika Srbije 1967. godine) i na
kraju o značaju jugoslavenstva, bosanstva i bošnjaštva i njihova sadržaja kao
znaka kolektivnog identiteta. O čemu
se na tim sjednicama govorilo i kako se
gledalo na Bosnu i Hercegovinu i njezin
nacionalni sastav prije 40 godina? Koji
su bili temeljni argumenti diskutanata u
izlaganjima i što je tada bilo prioritetno
u politici?
Višeslojni karakter nacionalnog pitanja
u socijalističkom društvu, mjesta definiranja nacionalne pojave te parametri pri definiranju "nacionalnog" i
"nacionalističkog" pogotovo pokazuje
XVII. sjednica sa svojom platformom
za diskusiju na kojoj se susreću razne
argumentativne logike i kutovi osvjetljivanja nacionalnog pitanja.
Kako je u to vrijeme vrijedio partijski
modus zasjedanja, na sjednici se diskutiralo o materijalima koje bi članovi
Centralnog komiteta, i gostujući komunisti, unaprijed dobili u pisanoj formi
tako da bi o njima mogli pripremiti
Postanite članom fonda za stipendiranje učenika i
studenata Bošnjačke nacionalne zajednice Hrvatske
uključimo se u akciju
»Odričem se jedne kave u korist naših najboljih
učenika i studenata«
Uplatimo u Fond minimalan iznos za maksimalnu korist. Pomozimo naše mlade i
ugradimo svoj doprinos u njihovo znanje. Uplate možete izvršiti jednokratno ili još
bolje, trajnim nalogom u svojoj banci sa svog tekućeg računa na žiro-račun BNZH u
Zagrebačkoj banci broj:
2360000 – 1101413989
BROJ 18
govor odnosno spontano (ukoliko su
to dopuštale odredbe) sudjelovati u
raspravama.
U pripremnom materijalu za XVII.
sjednicu nalazi se tabelarni pregled
"Stanovništva po narodnosti prema
popisu iz 1961. godine i članova
Saveza komunista prema popisu
1964. godine" na općinskom nivou,
koji kategoriziraju stanovništvo BiH na
sljedeći način: Srbin, Hrvat, Musliman,
Jugoslaven nacionalno neopredijeljen i
Ostali. Dostavljeni su također i materijali
za pripremu V. republičkog kongresa
kao i dokument od 40 stranica pod
nazivom Aktivnost Saveza komunista
na unapređivanju međunacionalnih i
međurepubličkih odnosa koji je bio
glavna podloga za diskusiju na sjednici
i koji je na samom početku predstavio
predsjednik Komisije Nisim Albahari.
Iako prema poznatoj ideološkoj premisi
u marksizmu nacionalni identitet gubi
značaj za identitet pojedinca koji se u
socijalističkom žanru najčešće naziva
"radni čovjek", osnovu za ispoljavanje
ovakve teme u dokumentu, ali i u diskusiji, predstavlja nova realnost samoupravnog sistema koja uz privrednu i
društvenu reformu, prema navedenom,
u svom demokratizirajućem duhu dovodi do proširenja podija javnog mnijenja i većih varijacija u mišljenjima. VIII.
kongres Saveza komunista Jugoslavije
(1964) kao i IV. plenum Saveza komunista Jugoslavije (1966) pri tome zauzimaju posebno mjesto kao glavni događaji
kojima se pridaje značenje uspostavljanja reza između stare etatističkobirokratske i nove poželjne samoupravno-demokratske političke prakse.
Iako iz teksta nije jasno što ustvari ta dva
naziva konkretno znače, za diskusiju o
nacionalnom pitanju oni predstavljaju
klasifikacijski dihotomni sistem unutar
kojeg se događaji s nacionalnom retorikom lociraju prema njihovoj podobnosti
Partiji ili u kontekstu nacionalizma (onda
pripada staroj etatističko-birokratskoj
praksi i ne odgovara političkom diskursu), ili pak unutar kursa samoupravljanja, a tada se klasificiraju kao
afirmacija nacionalne ravnopravnosti.
Kao konkretni fenomeni nacionalističkih
negativnih strujanja, u diskusiji kao i
u dokumentu, navode se Deklaracija
i Predlog u kojima Centralni komitet
uočava paternalističke poteze prema
BiH, što uglavnom i pokreće diskusije
o nacionalnom pitanju u BiH i o pitanju
statusa bh. Muslimana. Opasnost za
bratstvo i jedinstvo Kakve posljedice za
bh. Muslimane ima logika spomenutih
dokumenata, pokazuje se u diskusiji
na primjeru antologijâ poezije, objavljenih u Zagrebu i u Beogradu, u koje
su uključeni i bosanskohercegovački
pjesnici čiji se prostor za nacionalnu identifikaciju ograničava na dvije
nacionalne kategorije - Srbin i Hrvat,
negirajući posebnost muslimanskih
pjesnika kojima uglavnom preostaje
samo "opredjeljivanje" za jednu od dviju
strana.
Na ove publikacije u diskusiji se osvrnuo i Džemal Bijedić koji u ovakvim
paternalističkim pristupima vidi ne
samo negaciju jedne nacionalne grupe
već i napad na samu Republiku BiH,
koja je mješovitog nacionalnog sastava,
u kojoj žive i Srbi, i Hrvati i Muslimani.
Ne problematizirajući sam status bh.
Muslimana, on u tom kontekstu ravnopravnost naroda, a time i Republike
BiH, datira narodnom revolucijom koja
je na zasjedanju AVNOJ-a osigurala i
republički status BiH i koji se, prema
njemu, ovakvim ispadima ne smije
dovesti u pitanje. Da je radijus konzekvenci takvih dokumenata širi od samoga mjesta publikacije, na to je ukazao
Centralni komitet uočavajući u njima i
uzroke buđenja nacionalizma unutar
muslimanskih krugova koji se predstavlja kao reakcija na ostale nacionalizme.
Kao primjer navodi se članak Muhameda
Filipovića Bosanski duh u književnosti
objavljen u časopisu Život u martu
1967. godine (str. 2-18) koji zadobiva
posebnu pozornost u dokumentu kao
odraz pokušaja "hegemonijalističkog
nametanja bosanskohercegovačkih
Muslimana kao autohtonog naroda" ove
republike.
Time je Centralni komitet unutar kruga
intelektualaca prepoznao glavne artikulatore aspiracija u ime nacije, koji
se tretiraju kao opasnost za propagirano "bratstvo i jedinstvo". Za koheziju Republike Bosne i Hercegovine bilo
kakvo naglašavanje jedne nacionalne
grupe vodi katastrofalnim posljedicama po zajedništvo. Međutim, uspjeh
političke kohezije u višenacionalnom
sastavu BiH Centralni komitet vidi jedino
u afirmaciji sve triju nacionalnih grupa i u
njihovu ravnopravnom postojanju. Tako
veli Bijedić: "Uvijek se na ovom terenu
(BiH) stvarala jaka opozicija nasilju i
jednostranosti, jer je jako razvijen nacionalni osjećaj sva tri ova naroda, i Hrvata,
i Srba, i Muslimana, da bi mogao iko od
njih pristati na jednostrana rješenja." (u
dokumentu str. 28) Potom dodaje: "(...)
sva tri ova naroda u Bosni i Hercegovini
su nerazdvojno povezana, živjeli su
oduvijek skupa, moraju da žive skupa,
u revoluciji su se zajednički borili i
zajednički iznašli najbolja rješenja." (u
dokumentu str. 30).
Da ovo zajedništvo ima osnove, navodi
u diskusiji Osman Karabegović osvrćući
se na "bosanstvo" kao imenitelja te povezanosti sva tri naroda u BiH. Ne pridajući
nikakve nacionalne atribute toj kategoriji, što bi se u komunističkom diskursu
osudilo kao "kalajevština", Karabegović
u bosanstvu ipak prepoznaje historijski
identitet i oznaku jedinstva naroda koji se
pak trebaju razlikovati nacionalno i vjerski.
Ovakav teritorijalno definiran identitet kao
garant jedinstva razlika Miodrag Bogičević
navodi kroz prizmu umjetnosti. Prema
njemu, glavna tematska determinanta u
umjetničkom stvaralaštvu se uglavnom
crpi iz bosansko-hercegovačkog podneblja a manje iz konteksta nacionalne
pripadnosti umjetnika. Tu zavičajnu notu
Bogičević, naime, ne suprotstavlja nacionalnom opredjeljenju umjetnika, već u njoj
vidi okvir afirmacije njegova nacionalnog
identiteta. Na ovoj istoj osnovi bazirat
će se kasnije i jezička politika u BiH,
definirajući njezinu determinantu teritorijalno umjesto nacionalno. Paralelno s afirmacijom statusa bosansko-hercegovačkih
Muslimana kao nacije slijedi i re-evaluacija
jugoslavenstva kao kategorije, koja do
tada služi kao glavna opcija za Muslimane
da iskažu svoj subjektivitet odustajući od
hrvatske ili srpske nacionalne opcije. Esad
Ćimić u svom izlaganju rezultata svojih
istraživanja u Hercegovini objašnjava taj
fenomen distinkcijom unutar Muslimana
na vjernike koji se osjećaju kao pripadnici
muslimanske kulturno-etničke grupe (ipak
ne i nacije!) i ateiste koji se izjašnjavaju
Jugoslavenima kao izrazom nacionalne
neopredijeljenosti. Ćimić time uočava
kao jedine nosioce muslimanskog subjektiviteta, u etničkom smislu, vjernike
muslimanske vjeroispovijesti, ostavljajući
otvoreno pitanje značenja ateista u nacionalnoj afirmaciji. Prema zaključcima
dokumenta Komisije, determinanta jugoslavenstva ograničava se na zajednicu
svih naroda samoupravnoga društva u
socijalizmu koji se dobrovoljno u duhu
ravnopravnosti objedinjuju. U diskusiji
Karabegović taj stav pojašnjava konstatacijom da bi nacionalni sadržaj unutar
jugoslavenstva kao kategorije značio
negaciju i lom nacionalnog identiteta
pojedinih naroda, što implicitno kazuje
da bi se idejna fizionomija jugoslavenstva
u nacionalnom smislu uglavnom identificirala s hegemonijalističkim srpstvom.
Kako bi se ustupilo mjesto za afirmaciju
bh. Muslimana kao nacije, jugoslavenstvo kao njihova dotadašnja opcija artikulacije nacionalne posebnosti redefinira
se kao identitet političkog opredjeljenja
negirajući mu nacionalni sadržaj. U tom
kontekstu zanimljivo je da se unutar
političkog diskursa prije 40 godina kategorija "Bošnjak" za bh. Muslimane
također strogo odbacivala njezinim lociranjem u etatističko-birokratsku sferu
nacionalizma. Iako se nije elaborirao u
pojedinostima, koncept "bošnjaštva" se
direktno povezivao s negacijom nacionalne posebnosti Srba i Hrvata u Bosni i
Hercegovini. U diskusiji su se uglavnom
i muslimanski političari - Bijedić i Humo
- osvrtali na "bošnjaštvo" jasno u njemu
negirajući rješenje za međunacionalnu
ravnopravnost i unutar nje afirmaciju bh.
Muslimana. Time je postalo očito, iako se
narodna revolucija u riječima Avde Hume,
Džemala Bijedića, Osmana Karabegovića
i ostalih veliča kao događaj koji je riješio
pitanje međunacionalnih odnosa, da je
status bh. Muslimana još uvijek ostao
otvoren i "neriješen" čak i nakon 25
godina. Bosanska nacija Na pitanje što
su bosansko-hercegovački Muslimani, u
diskusiji su bili rijetki eksplicitni iskazi o
tome. Iako se u diskusiji pojavilo nekoliko različitih konstatacija koje su jedna
drugu isključivale, rasprava na sjednici
nije poprimila polemički karakter. Naime,
postojao je konsenzus oko činjenice da
u BiH žive tri naroda: Muslimani, Hrvati i
Srbi. Razlog toj višenacionalnoj fizionomiji, prema Humi, leži u historijskom toku
oslobađanja naroda od turske vlasti, koju
je on poistovjećivao s eksploatatorom.
Njegova konstatacija, slijedeći idejne
stope Lenjinove definicije nacije kao ekonomskog a ne kulturološkog pitanja, u
tom kontekstu zaslužuje da je citiramo:
"Vjerovatno da je u jednoj drugoj situaciji, da je ranije Bosna bila oslobođena
od turske carevine, mogao je da začme
jedan proces i formiranje bosanske nacije
(!), jer vjerska podjela - to nije nacionalna osobina. (...)" (u dokumentu str.
65). Pitanje statusa Muslimana, ovisno o
pojedinom diskutantu, interpretirano je
na različite načine, što je u tom trenutku još uvijek ocrtavalo neodređen stav
samog Centralnog komiteta BiH na tom
polju. Govoreći o Muslimanima samo u
3. licu plurala (oni - Muslimani), nitko
se iz muslimanskog političkog rukovodstva i kruga intelektualaca nije identificirao s njima retoričkim instrumentom
u 1. licu plurala (mi - Muslimani). Esad
Ćimić je u svom izlaganju, na primjer,
priznao etničko-kulturološku komponentu
bosansko-hercegovačkim Muslimanima,
upozo-ravajući pak da "(...) to što se
naknadno probudila uspavana grupna
svijest Muslimana, donekle je zasluga
pojačanog djelovanja principa nacionalne individualizacije Srba i Hrvata. Zato
faktičkim uvažavanjem njihove nacionalne
posebnosti, Muslimani su podstaknuti da
stvaraju kulturu koja nije izraz otpora
protiv pritiska, nego izraz osjećanja slobode, samobitnosti i solidarnosti s drugim
nacijama." (u dokumentu str. 84) Drugim
riječima, Ćimić je nacionalnost Muslimana
vidio kao tek u budućnosti nastupajući epifenomen u odnosu na nacionalnost Srba
i Hrvata. Jedini konkretan u ovom pitanju,
koji je u Muslimanima već vidio oformljenu
naciju i to eksplicitno artikulirao, nije bio
nitko iz muslimanskog političkog rukovodstva, nego politolog Joco Marjanović, koji
je rekao sljedeće: "(...) Naime, moja je teza
ili moje shvatanje, dopustite da tako mogu
da kažem, da su Muslimani kod nas, u
Bosni i Hercegovini, da su oni u procesu
konstituisanja, da se konstituišu ne samo
to kako mi kažemo sada etnička individualnost itd. ili narodi itd. nego nacionalna
individualnost." (u dokumentu str. 152). Da
je ova tema ipak bila prisutna samo unutar
intelektualnog i višeg političkog sloja, govori činjenica da se na nivoima općina,
pa i unutar "običnog" naroda, o takvim
pitanjima nije raspravljalo. Indiferentnost
i manjak rasprava o toj temi opservirao je
Centralni komitet tako što je to osudio kao
rezultat nedostatka ideološke upućenosti.
Općine, naime, tomu nisu pridavale
veliki značaj, što su njihovi predstavnici
uglavnom opravdavali mirnim suživotom
ljudi u multietničkim sredinama. Kao da
dramatizirani rez s tzv. etatizmom, birokratizmom i šovinizmom nije imao velikoga
odjeka u svakodnevici koja nastavlja kontinuitet življenja u duhu tolerancije. Na
koji način se prema Centralnom komitetu
može ostvariti nacionalna ravnopravnost
u BiH i Jugoslaviji, kako osigurati afirmaciju bh Muslimana? Jedna komponenta habitusa unutar političke prakse
kroz koju se obilježava međunacionalna
ravnopravnost u duhu antišovinističke
nacionalne afirmacije, prema zaključcima
dokumenta Komisije, jest uvođenje nacionalnog ključa unutar partijskog rukovodstva koji treba predstavljati i nacionalnu
strukturu stanovništva. Drugim riječima,
uvodi se kategorizacija društva na osnovi
nacionalnih atributa. Iako se na kraju
provodio taj način kategorizacije, ozbiljnu
kritiku izražavalo je starije članstvo Partije
koje u tome nije vidjelo rješenje problema.
Na osnovi iskustva revolucionarne borbe
za jugoslavensko zajedništvo, osobito su
Humo i Karabegović kritizirali uvođenje
nacionalnog ključa u političkom kadru u
čemu se oslikavala i razlika viđenja na
politiku kao generacijski jaz. Za stare revolucionare jedini put ravnopravnosti republikâ i narodâ jest ostvariv promišljanjem na
jugoslavenskoj razini uključujući interese
svih jugoslavenskih naroda.
U usku povezanost afirmacije nacionalnih
kategorija (unutar njih i bh. Muslimana)
doveden je i status Republike Bosne i
Hercegovine. Konstatacijom da je položaj
BiH neravnopravan u odnosu na druge
republike unutar Federacije, što je često
čak vodilo osporavanju statusa republike
Bosni i Hercegovini. Federacija i BiH
Konkretno prakticiranje takve neravnopravne politike uočavalo se u ekonomskoj politici kada je npr. Munir Mesihović
problematizirao odnos Federacije prema
BiH, navodeći činjenicu da SIV (Savezno
izvršno vijeće) još uvijek ne isplaćuje puni
iznos BiH koji joj pripada kao nerazvijenoj
republici. Drugi konkretan primjer navodi
se u vezi s mehanizom donošenja odluka
u Federaciji u kojem rukovodstvo navodi
preglašavnje RBiH. U tom kontekstu Avdo
Humo vidi rješenje u samoupravnom
sistemu koji obećava veću integraciju svih
republika i njihovu ravnopravnost u smislu
da svaka može izraziti svoje nacionalno
biće. Drugim riječima, političko vodstvo
u proklamaciji bh. Muslimana kao nacije
vidjelo je jedan oblik afirmacije republike.
Iza ovakve retorike ustvari riječ je o procesu decentralizacije unutar kojeg se funkcija
Federacije i pojedinih republika redefinira
u smislu manje nadležnosti Federacije i
veće samostalnosti republike kao glavnog
nosioca materijalnog i društvenog razvoja.
Ovakav sistem pod nazivom samoupravljanja ustvari uvodi i kompetitivan odnos
među samim republikama u nadi kako
bi ostvario veću produktivnost (vidi paralele sa neoliberalizmom). Kako je BiH u
periodu diskusije ipak jedna od nerazvijenih republika, postoji implicitna tenzija
između njezinog afirmiranja kao samostalne republike i u tom smislu distanciranja od dominacije Federacije, s jedne
strane, i njezine financijske ovisnosti od
federacijskog budžeta, s druge. Ova tenzija odnosa Federacije i republika postojala
je sve do 1974. godine i provedbe Ustava
u njoj, a za nacionalno priznanje istovremeno nudila politički okvir, unutar kojega
se raspravljalo o statusu bh. Muslimana
kao nacije, kao jedan aspekt afirmacije
Republike Bosne i Hercegovine. Iako se
na XVII. sjednici o statusu bh. Muslimana
samo diskutiralo ali ne i deklariralo, to
će uslijediti nekoliko mjeseci kasnije, na
XX. sjednici, ovog puta bez diskusije. U
Zaključcima o idejno-političkim zadacima
komunista Bosne i Hercegovine u daljnjem ostvarivanju ravnopravnosti naroda
i narodnosti i razvijanju međurepubličke
saradnje na str. 7 stoji: "Praksa je dokazala
štetnost raznih oblika pritisaka i insistiranja iz ranijeg perioda da se Muslimani
u nacionalnom pogledu opredjeljuju kao
Srbi odnosno Hrvati, jer se i ranije pokazivalo, a to i današnja socijalistička praksa
potvrđuje da su Muslimani poseban narod."
Koji je odjek imala ta odluka? U početku
nikakav. Naime, dnevni listovi u susjednim republikama nisu ni registrirali taj
događaj, dok je Oslobođenje, istina,
izvijestilo o diskusijama, ali je sve to
ostalo bez daljnjih reperkusija u štampi. Ta
će tema, naime, tek krajem 1970. godine,
pred popis stanovništva 1971, zadobiti
centralno mjesto u javnoj sferi, kada se
počinje raspravljati o uvođenju kategorije
izjašnjavanja za bh. Muslimane. No, o
tome nekom drugom prilikom.
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
16
File Size
1 788 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content