VJEROVANJE APOSTOLSKO Vjerujem u Boga, Oca svemogućega

VJEROVANJE APOSTOLSKO
Vjerujem u Boga, Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao; treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela, život vječni. – Amen.
U zajednici Isusovih učenika, u Crkvi, od najstarijih vremena postoje obrasci (sažeci) kojima
se kratko želi izraziti ono što sva zajednica vjeruje. Jedan takav sažetak zove se Vjerovanje apostolsko.
Nazivamo ga apostolskim jer se u njemu nalazi ono najvažnije što su apostoli navješćivali o Bogu, o
čovjeku i o njegovu pozivu na vječni život s Bogom.
Onima koji u odrasloj dobi pristupaju k vjeri ili već primljenu vjeru žele prihvatiti na odrasliji i
osobniji način, Crkva oduvijek pruža to Vjerovanje sa željom da ga upamte, da budu u to Vjerovanje
upućeni, da po njemu žive i da ga mogu drugima naviještati.
Isusovi vjernici to zajedničko Vjerovanje znaju, mole, prihvaćaju i po njemu žive. Stoga je ono
simbol (znak) njihova međusobnog prepoznavanja i jedinstva po svemu svijetu. O tom jedinstvu piše
sv. Pavao kršćanskoj zajednici u Efezu: “Jedan Gospodin – jedna vjera – jedno krštenje” (Ef 4,5).
Da bismo što dublje naslutili, shvatili i doživjeli ono što Crkva želi izraziti Vjerovanjem apostolskim, potrebno je iznova i na različite načine ulaziti u njegov sadržaj. Potrebno ga je tumačiti i
meditirati nad tajnama vjere koje su njime izrečene.
U ovom tumačenju pojedinih izričaja vjere držat ćemo se redoslijeda koji se nalazi u Vjerovanju
apostolskom.
“VJERUJEM.. .”
VJERA
Prva je riječ Vjerovanja vrlo važna. Njome izričemo nešto važno o samome sebi. Njome izjavljujem: “Ja osobno vjerujem!” To znači: “Ja sam uvjeren i imam potpuno povjerenje. Ja sam uvjeren da
Bog jest i u Boga imam potpuno povjerenje.”
To sa mnom govore i svi moji istomišljenici u vjeri. Na taj se način očitujemo kao zajednica
vjernika, kao Crkva. Zato možemo reći da Crkva nastaje vjerom. Vjerom se uspostavlja najintimnija
povezanost s Bogom i istinsko bratstvo među ljudima. Vjerom ulazimo u “Savez” s Bogom i u “savezništvo” sa svim ljudima.
Prava vjera nije otuđenje sebi i drugima ni opijum za bježanje pred ljudskim problemima. Vjerom
se ne zatvaramo u uski krug vjernika niti nas vjera oslobađa da preuzmemo vlastite ljudske odgovornosti. Temeljna Isusova zapovijed jest ljubav prema Bogu i čovjeku. Stoga nas vjera još više obvezuje da
sa svim ljudima sudjelujemo u izgradnji boljega svijeta: da među ljudima zavlada pravednost, istina,
sloboda, ljubav...
Kad kažemo: “Vjerujem”, želimo izraziti i ovo: Založit ću se da u život provedem ono što vjerujem. I u svom osobnom životu i u svojim društvenim obvezama, živjet ću i raditi kao onaj koji je pred
Bogom i pred ljudima odgovoran za svoja djela.« Nije dosta vjeru znati, po njoj treba živjeti. Isus je
rekao da u Kraljevstvo Božje neće ući onaj koji govori nego onaj koji vrši volju nebeskog Oca (Mt 7,21).
I sv. Pavao ističe da se prava vjera pokazuje djelima ljubavi (Gal 5,6).
Tako mi vjernici u Vjerovanju izražavamo svoj pogled na svijet, i svoju spremnost da živimo ono
što vjerujemo. Izjavljujemo ono što jesmo i što želimo. Stoga je Vjerovanje izraz naših najvećih svetinja,
ali ujedno i iskaz naših najsvetijih obveza i prema Bogu i prema ljudima.
Naša se vjera ne temelji samo na razumskom razmišljanju. Njezin najdublji i konačni temelj
jest Božji odgovor na pitanja što ih ljudi oduvijek postavljaju: Odakle svijet? Koji je smisao ljudskog
života, odakle i čemu patnja, da li smrću sve svršava? Da li je moguće pobijediti zlo u sebi i u svijetu?
Razumskim razmišljanjem i cjelokupnim doživljavanjem tih temeljnih ljudskih pitanja možemo naslutiti i zaključiti da Bog postoji i da naš život ne svršava potpunim uništenjem. No mi kršćani vjerujemo
da na ta pitanja imamo Božji odgovor. Bog nam je objavio najdublje tajne o sebi i o čovjeku.
Bog nam se objavio, “govorio”, nam je po Božjim ljudima u povijesti, a nadasve nam je uputio
svoju Riječ po Isusu Kristu koji je Sin Božji i naš Brat. Knjige koje sadrže Božju objavu zovemo Sveto
pismo ili Biblija, a dijele se na Stari i Novi zavjet.
Da bismo mogli vjerovati, potrebna nam je Božja svjetlost i Božja pomoć. Mi to zovemo milost,
Božji dar. Kad kažemo da nam je za vjeru potrebna milost, time zapravo želimo reći da se najintimnija
povezanost s Bogom ne može silom iznuditi, niti ona može biti u prvom redu plod naših razumskih i
drugih napora. Kao što se istinsko prijateljstvo i međusobno povjerenje mogu samo “badava” pokloniti,
slično je i vjera dar koji nam Bog bez naših zasluga nudi i koji možemo samo slobodno primiti.
No za primanje dara treba uvijek ostati otvoren. Bog nam se “badava” poklanja, ali je potrebno
da ostanemo - i srcem, i razumom, i načinom života, i svime onim što jesmo - otvoreni da ga prihvatimo. Ali, i ta je naša sposobnost da za primanje vjere ostanemo “otvoreni” zapravo milost (nezasluženi
Božji dar). Jer cijelim smo svojim bićem od Boga darovani: od Boga nam dolazi postojanje i sve ono
što jesmo.
Vjera nam daje sigurnost, ali je vjera i stalno traženje. Nikada ne možemo reći da Boga dovoljno
poznamo i da je naše povjerenje prema njemu bez opasnosti. Kao što nikad ne možemo reći da dovoljno
poznamo onoga koga volimo i da nam ne može doći u opasnost povjerenje u njega. Zato je potrebno da
uvijek iznova nastojimo upoznati ono što vjerujemo. Potrebno je vjeru osobno i zajednički proučavati,
o njoj razmišljati i razgovarati. No iznad svega je potrebno u molitvi se s Bogom susretati. I vjeru živjeti. Jer vjera je živi odnos sa živim osobama. A taj se odnos predanja i povjerenja može sa sigurnošću
upoznati samo iz osobnog iskustva.
“Vjerujem u Boga...“
Bog
Bog je veliki Misterij (tajna). Teško je i gotovo nemoguće ljudskim riječima izraziti tko je i kakav
je Bog. No naše nam riječi mogu pomoći da naslutimo neizrecivo bogatstvo Misterija Boga. Osobito
riječi za koje vjerujemo da su nam od Boga objavljene.
O Bogu se može izreći svako dobro i samo dobro: Bog je jedan, živ i vječan. On je istinit i vjeran,
svemoguć i dobar. On je Stvoritelj neba i zemlje: sve što postoji - po njemu postoji. Različit je od svakoga stvorenja, neizrecivo veći i viši od čovjeka. A ipak, on je neizrecivo blizak čovjeku i svim bićima.
Sv. Pavao to izražava ovako: “U njemu živimo, mičemo se i jesmo, njegov smo rod” (Dj 17,28).
Bog je nevidljiv, ali ga na više načina možemo naslutiti i upoznati: razmišljanjem o prirodi i tajnama svemira, razmišljanjem o misteriju čovjeka - osobito o čovjekovoj sposobnosti da misli, stvara i
voli... Sva priroda, sav svemir, sve što postoji - a nadasve čovjek - odražava Božju dobrotu, mudrost,
ljepotu i veličinu. O Bogu nam svjedoči i naša savjest: razlikujemo dobro od zla, znamo da trebamo
činiti dobro; nije moguće da je, u konačnici, besmisleno naše nastojanje da činimo dobro.
Kršćani nadasve spoznaju Boga iz Objave. Vjerujemo da je Bog u povijesti govorio po Božjim
ljudima i napokon po svom Sinu Isusu Kristu. Isus Krist nam je osobito otkrio tko je Bog i što on za
nas čini iz ljubavi. Isus nam je objavio i koji su Božji planovi s čovjekom: otkrio nam je da je čovjek
pozvan na vječni život u neizrecivoj zajednici ljubavi s Bogom.
Najljepšu izreku o Bogu nalazimo u Svetom pismu (Bibliji) u sv. Ivana: “Bog je ljubav i tko ostaje
u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu” (1 Iv 4,16).
PRESVETO TROJSTVO
Isus nam je otkrio najveću tajnu o Bogu: Bog nije osamljenik, Bog je neizreciva zajednica ljubavi
Oca i Sina i Duha Svetoga. U Bogu su trojica, tri osobe: Otac - Sin - Duh Sveti. Stoga kažemo: samo
je jedan Bog, a u Bogu su tri osobe. Tajnu “trojedinog” Boga nazivamo Presveto Trojstvo ili, kako se ponegdje veli, Sveta Trojica.
Ta stvarnost naše vjere premašuje i nadilazi naš razum. Boga ne možemo potpuno shvatiti ni
izraziti, jer Bog je “veći od našeg srca” i naše pameti, kako kaže sv. Ivan (usp. 1 Iv 3,20). No u svojoj se
vjeri oslanjamo na riječi Isusa Krista, Sina Božjega koji nam je objavio tu najdublju tajnu o Bogu. On
je rekao: “Nitko ne poznaje Boga osim Sina i onaj kome Sin hoće da objavi” (Mt 11,27).
Svoju vjeru u Presveto Trojstvo izražavamo kad god se križamo znakom križa i ispovijedamo:
“U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Time obnavljamo svoje krštenje jer smo po Isusovu nalogu tako
kršteni i krstom posvećeni Ocu i Sinu i Duhu Svetomu. U evanđelju sv. Mateja Isus na dan svog uzašašća daje učenicima posljednju zapovijed: “Idite po svem svijetu. Sve narode učinite mojim učenicima.
Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19-20).
“...Oca svemogućega”
Bog Otac
Najljepši naziv za Boga jest Otac. Tako nam ga je predstavio u svojim pričama, svom učenju i molitvama njegov Sin Isus Krist. On ga je nazivao na svom materinskom jeziku “Abba” što zapravo znači
“Tata moj!”. Taj je naziv pun intimnosti i povjerenja prema Bogu. I nas je Isus u tom smislu naučio
moliti najljepšu molitvu Bogu Ocu: “Oče naš!”.
Kad Boga nazivamo Ocem, ne želimo samo reći da je on dobar i pun brige za nas kao otac. On
jest Otac. To je njegovo pravo ime, ime prve osobe Presvetog Trojstva. Veliki kršćanski pisac Tertulijan
(iz III. st.) kaže: “Nitko nije tako i takav otac kao Bog.”
Budući da je Bog naš Otac, mi smo svi Božja djeca ili, kako voli reći Sv. pismo, sinovi Božji. U
kršćanskom se jeziku to naziva “Božje posinjenje” ili “bogosinstvo” ili, drugim riječima, “milost posvetna”. To je naše najveće dostojanstvo, ali i obveza da se prema Bogu odnosimo kao sinovi, s poštovanjem
i povjerenjem, i da živimo kao Božji ljudi koji čuvaju i njeguju prijateljstvo s Bogom.
Odatle izvire i drugo naše dostojanstvo i obveza: svi smo mi ljudi među sobom braća, jer imamo
zajedničkog i istog Oca. Stoga je “bratoljublje” ili uzajamna ljubav među ljudima temeljna obveza svih
kršćana. Isus u Evanđelju proglašava kao svoju najveću zapovijed: ljubav prema Bogu i ljudima.
Otac svemogući
Uz taj vrhunski i najljepši naziv za Boga Oca, u Vjerovanju stoji još jedan izraz: svemogući. Taj
se izraz može uzeti kao pridjev, ali može stajati i samostalno, kao Božje ime: Svemogući. Bog sve može.
Možda nas taj naziv može i prestrašiti, jer nas lako može navesti na pomisao da bi nam Svemogući
mogao učiniti i svako zlo. No ne smijemo zaboraviti: Bog je bezgranično dobro biće. Treba da u
Vjerovanju, i u svojoj svijesti, uvijek spajamo oba Božja imena: Bog je Otac-Svemogući. To znači da je
njegova očinska ljubav svemoguća, a njegova svemogućnost puna je dobrote i srca, brige i ljubavi. Sv.
Pavao to lijepo izražava: “Ako je Bog za nas, tko će protiv nas” (Rim 8,31). - Svemogućnost se Božja
najviše očituje u tom što je Bog kadar i zlo okrenuti na dobro. I o tom sv. Pavao veli: “Bog u svemu
surađuje na dobro s onima koji ga ljube” (Rim 8,28).
“...Stvoritelja neba i zemlje”
Bog - stvoritelj neba i zemlje
Bog je Stvoritelj svega što postoji ili, kako kaže Biblija, “neba i zemlje”. U Apokalipsi (Otkrivenju)
Bog se naziva: “Ja sam Alfa i Omega” (Otk 1,8). Alfa je prvo slovo grčkoga alfabeta, a Omega posljednje. To znači: sve je stvorenje poteklo od Boga i u Bogu nalazi svoj posljednji smisao, svoj posljednji
cilj. Najljepše je to o čovjeku izrazio sv. Augustin na početku svojih Ispovijesti: “Za sebe si nas, o Bože,
stvorio, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.”
Bog je na izvoru svih bića. Od njega potječe: osnovna materija, neživa i živa priroda, biljke i životinje, a vrhunac svega vidljivog stvorenja jest čovjek.
Prve nam stranice Biblije u Knjizi Postanka jednostavnim pjesničkim jezikom, punim slika, govore o tim veličanstvenim počecima svemira i čovjeka, kojima je sam Bog autor ili začetnik. Stvoriti znači
pozvati na bivstvovanje i dati svemu razvoj i rast te omogućiti punu zrelost i savršenstvo. U Bibliji se
ništa potanje ne govori kako je sve nastalo. Ističe se samo da sve u Bogu ima svoj početak i da je Bog sve
stvorio dobro, štoviše veoma dobro. A da se izrazi ta jedinstvena Božja svemoć u stvaranju, Biblija često
ponavlja da je Bog sve stvorio svojom riječju. U Knjizi Postanka stalno se ponavlja, kao u pjesničkom
refrenu: “I reče Bog!”
Nevidljivi svijet
Među stvorenjima naša vjera razlikuje “vidljivi svijet”, to jest ovaj svemir u kojemu živi čovjek,
i “nevidljivi svijet” ili anđele. U Bibliji se anđeli pojavljuju kao Božji poslanici koji s nama surađuju
u dobru (“anđeo” je riječ grčkog porijekla a znači “vjesnik”, “poslanik”). Po njima se naročito očituje
Božja dobrota i briga za nas. Svaki čovjek ima anđela čuvara. Vjera u anđele izražava našu sigurnost da
se Bog brine za svakoga od nas, da nas “po imenu” pozna i da smo u najintimnijoj povezanosti s njime.
- Ne znamo kako anđeli izgledaju, ali znamo da je Bog svemoguć i da osim ljudi može stvoriti i druga
bića obdarena razumom, slobodnom voljom i sposobnošću da vole. Anđeli su duhovna i “bestjelesna”
bića.
Čovjek - vrhunac Božjega stvaranja na zemlji
Po Bibliji, vrhunac Božjega stvaranja na Zemlji jest čovjek. Biblija izražava neizrecivo čovjekovo
dostojanstvo kad ističe da je stvoren “na sliku Božju” (Post 1,26-27). Čovjek je sličan Bogu, “bogolik”,
jer može, slično kao i Bog, spoznavati; stvarati, ljubiti i živjeti. Čovjek nadvisuje sva ostala zemaljska
stvorenja mnogim darovima, a osobito razumom i slobodnom voljom. Sposoban je da ljubi, da se
udružuje, da bude stvaralac i da tako usavršava i sebe i svijet. A po Bibliji, uzdignut je nad sve stvorove
osobito time što je određen da bude “dijete Božje”. Već smo rekli da se to čovjekovo dostojanstvo u
kršćanskom jeziku zove “Božje posinjenje” ili “bogosinstvo” ili, drugim riječima, “milost posvetna”.
Bog nije stvorio čovjeka kao osamljeno biće. Od početka “muško i žensko stvori ih” (Post 1,27).
Njihovo združenje tvori prvi oblik zajednice ljudskih osoba: brak i obitelj. Čovjek je tako po svojoj
naravi društveno biće i bez povezanosti i suradnje s drugima ne može ni živjeti ni razviti svoje sposobnosti.
Grijeh i zlo u čovječanstvu i stvorenju
Nažalost, sklad je Božjeg stvorenja poremećen i narušen grijehom, a odatle izviru sva druga zla.
Sagriješili su i anđeli i prvi ljudi, a poslije toga grijeh i zlo postaje žalosna činjenica i pratilac povijesti
čovječanstva.
Anđeli koji su sagriješili pobunom protiv Boga izgubili su svoje prvotno dostojanstvo i zauvijek su
odbačeni od Boga. U Bibliji postoji za njih naziv sotona ili đavao. Izraz sotona potječe iz hebrejskoga, a
znači neprijatelj; to isto znači i riječ davao, koja potječe iz grčkoga. Hrvatska riječ vrag izvorno također
znači neprijatelj. Đavli su neprijatelji ljudima, jer im zavide na Božjem prijateljstvu pa ih napastuju
i zavode na zlo. Isus đavla naziva “Ubojica ljudi od početka” (Iv 8,44). Đavlu se možemo oduprijeti,
potpomognuti Božjom pomoću i milošću. Stoga Isusov “Oče naš” završava molbom: “Oslobodi nas od
Zloga!” (Mt 6,13).
Sagriješili su i prvi roditelji, Adam i Eva. Njihov je grijeh na slikovit način opisan u Bibliji u Knjizi
Postanka (glava 3). Na djelu je napasnik, đavao, koji ih zavodi. Njihov se grijeh sastoji u neposlušnosti
Bogu i u tome što su sami, bez Boga, htjeli postići i ostvariti svoju bogolikost.
Grijeh praroditelja prelazi kao grešno stanje na sve njihovo potomstvo. Taj se grijeh zove iskonski
ili istočni, jer iz njega istječu svi ostali grijesi. - Svi se ljudi rađaju kao potomci grešnoga čovječanstva
(kao “djeca ljudska”), a ne kao nosioci božanskog života (kao “djeca Božja”).
Taj grijeh dakako nije dotakao Isusa Krista koji je sav bezgrešan. Po posebnoj milosti, od istočnog
je grijeha sačuvana i Isusova Majka, blažena Djevica Marija. I ona je bez ikakve ljage grijeha od samoga
svog začeća. Stoga je i nazivamo “Bezgrešno začeće”.
Istočni je grijeh “izobličio” u ljudima prvotnu “bogolikost” koja im je ponuđena kao poseban dar.
Narušeno je i izgubljeno ono intimno prijateljstvo što ga je Bog ponudio čovjeku i koje zovemo Božje
“posinstvo” ili “milost posvetna”.
Čovjek je ostao nekako opljačkan i ranjen u sebi i u dodiru s drugim stvorenjima. Prvi grijeh
usadio je pobunu u ljudski duh, unio je nesklad između duha i tijela. Ljudski je razum potamnio, a
volja oslabila. Tako ranjeni, ljudi upadaju u velike zablude o pravom Bogu, o ljudskoj prirodi, o smislu
života i u procjeni dobra i zla.
Najteža kazna za grijeh, po Bibliji, jest tjelesna smrt, povezana s tolikim trpljenjima i nevoljama.
Grijeh je nekako preko čovjeka dotaknuo i svu prirodu. I uistinu, priroda i njezine sile, ako su
u ruci grešnog čovječanstva, može postati razorna u svjetskim razmjerima. Dok ljudi ne ovladaju sami
sobom, dotle uvijek postoji opasnost da na zlo upotrijebe i prirodne sile.
Zbog toga sav život ljudi, i pojedinaca i skupina, kroz svu povijest čovječanstva pruža sliku dramatične borbe između svjetla i tame, između istine i laži, između mržnje i ljubavi, između dobra i zla.
To ipak ne znači da su čovjek i svijet posve pošli po zlu, jer ostaju uvijek Božji stvorovi i u svojoj su
osnovi dobri.
Ovo u čemu nas poučava Božja riječ u Svetom pismu i u vjerovanju Crkve, slaže se s općim iskustvom. Ako čovjek iskreno pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon na zlo i uronjen u tolike jade koji ne
mogu potjecati od dobroga Boga Stvoritelja.
Štoviše, svu ljudsku povijest prožima teška borba protiv zle moći mraka. Ta je borba započela
već u praskozorje čovječanstva. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da ostvari dobro.
Grijeh pogađa ne samo pojedinog čovjeka nego ima i društvene razmjere. Samo uz velike napore i uz
pomoć Božje milosti svaki čovjek i ljudsko društvo može ostvariti čovječnost i postići nutarnji sklad i
jedinstvo.
Obećanje i očekivanje Spasitelja
U borbi protiv grijeha i zla čovjek nije prepušten sebi. Zbog istočnoga grijeha i zbog nanosa tolikih osobnih grijeha svih ljudi, nije prestala Božja ljubav prema čovjeku i čovječanstvu.
Bog je u svojoj dobroti obećao Spasitelja. Od pradavnih vremena živjela je u čovječanstvu duboka
nada da će Bog ponovno zahvatiti u povijest čovječanstva, da će spasiti čovjeka i obnoviti djelo stvaranja.
To lijepo izražava poznata molitva u liturgiji: “Bože, ti si čovjeka divno stvorio i još divnije obnovio.”
I nakon grijeha Bog stvoritelj svemira i ljudi vodio je uvijek brigu o svojim stvorovima, i o pojedincima i o narodima. Očinski ih je vodio prema ostvarivanju njihova određenja.
Iako su pobuna i grijeh, a s njima i patnja i smrt, od prvih početaka prodrli u ljudsku povijest, Bog
je uvijek s ljubavlju pazio na svoje stvorove, “dajući im životni dah i sve ostalo” (Dj 17,25).
S osobitom je brigom izabrao izraelski narod da u njemu za sav svijet podržava i hrani nadu u
Spasitelja koji će izaći iz toga naroda. Veliki pravednici vapili su za Spasiteljem i pripravljali mu put.
Njihovu je želju najbolje izrazio prorok Izaija u vapaju i molitvi koju i danas Crkva ponavlja u vrijeme
Došašća: “Rosite, nebesa, odozgor - i oblaci daždite Pravednika! Neka se rastvori zemlja da procvjeta
Spasiteljem” (usp. Iz 45,8).
“Vjerujem… u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina
našega,…
Isus Krist
Najduži odlomak našeg Vjerovanja posvećen je Isusu Kristu, Spasitelju svijeta. To je razumljivo
već iz onoga što smo do sada rekli. Kršćanstvu je, naime, izvor u jednoj osobi – u Isusu Kristu. On je
povijesno poznata osoba. Rodio se, živio je i umro u Palestini za vrijeme rimske okupacije, za vladanja
careva Augusta i Tiberija.
Već samo njegovo ime puno je značenja. “Isus” na hebrejskom znači “Spasitelj”. A ime “Krist”
potječe od grčkoga “Hristos”, što prevodi hebrejsko ime “Mesija”, a znači “Pomazanik”.
U Starom zavjetu mazali su uljem u znak posvećenja kraljeve, svećenike i proroke. Proroci su
navješćivali budućeg Spasitelja kao jedinstvenog Pomazanika, koji će od Boga biti posvećen Duhom
Svetim. Sam Isus na se primjenjuje veliko proroštvo Izaije proroka: “Duh Gospodnji na meni je, on me
pomaza” (Lk 4,18; usp. Iz 61,1–2).
Po Kristu se i mi, kao njegovi vjernici, nazivamo kršćani. Taj naziv dolazi od grčke riječi “hristianoi”, što bi se moglo prevesti “Kristovi” (sljedbenici).
S imenom Krist najuže su povezani nazivi dvaju sakramenata kršćanske inicijacije: krst i krizma
(potvrda). Krstiti po svoj prilici znači “kristiti” to jest učiniti vjernika drugim Kristom, “pokristoviti”.
A krizma grčki znači pomazanje, i to – pomazanje Duhom Svetim. Tako se već u samom nazivu skriva
duboko značenje prvih dvaju sakramenata: po njima stupamo u najtješnju povezanost s Kristom.
Kršćanin je, dakle, onaj koji vjeruje u Isusa Krista, pristaje uz njegov nauk ne samo umom nego i
svim bićem i zalaže se za ostvarenje Isusova Evanđelja u svom osobnom životu i u svijetu.
Osim toga, Isus je rekao: “Ja sam s vama sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28, 20). Stoga kršćani
vjeruju da je on nama uvijek blizak, da živi s nama i u nama. Jedno od njegovih imena po Bibliji jest
“Emanuel”, što hebrejski znači “S-nama-Bog”. To jedinstvo s nama on ostvaruje naročito po svetoj
pričesti. U Ivanovu evanđelju Isus veli: “Tko mene ljubi, ljubit će ga moj Otac, i k njemu ćemo doći i
nastaniti se kod njega” (Iv 14,23).
Sin Božji – Gospodin
Najuzvišeniji Kristov naziv jest Sin Božji. On je Sin Božji odvijeka. Zajedno s Ocem i Duhom
Svetim on je odvijeka pravi Bog, druga božanska osoba. To lijepo izražava naša božićna pjesma: “Sin
Boga Oca i Bog sam.” Isus sam za se kaže: “Ja i Otac jedno smo” (Iv 14,30). A kada moli za jedinstvo
svojih učenika, veli: “Oče, molim te, da svi budu jedno, kao što smo mi jedno – ti u meni i ja u tebi”
(prema Iv 17,20–23).
To najviše dostojanstvo Isusa Krista izražava i drugi naslov: “Gospodin”. U Starom je zavjetu
Gospodin-Gospodar drugo ime za Boga. Kada su, dakle, prvi kršćani Isusa nazivali Gospodinom, oni
su time željeli reći da je on pravi Bog i da mu se klanjaju, da ga štuju i ljube, da ga slušaju kao pravoga
Boga.
“Gospodin” nije samo naslov dostojanstva nego i vlasti. Isus je Gospodin jer je Gospodar svega
stvorenja. Po njemu je i za njega je stvoreno sve što je na nebesima i na zemlji (Kol 1,16). On sam veli
na oproštaju s apostolima na Maslinskoj gori na dan Uzašašća: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji” (Mt 28,18).
Ali i opet treba ponoviti ono što smo kazali za Božji naslov Svemogući. I Isusova je vlast puna
čovjekoljublja. On želi spasiti čovjeka i podržati sve čovječanstvo na putovima dobra i napretka. Ta on
je Spasitelj svijeta (usp. Iv 4,42) ili, kako ga zove naša božićna pjesma, “Razveselitelj svijeta”.
Utjelovljenje
I kad je došla punina vremena – kako kaže sv. Pavao (Gal 4,4) – Bog je poslao na svijet svoga Sina
da bude Spasitelj. Sam Isus ovako tumači Božji plan: “Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga Sina
Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Sin Božji
postao je čovjekom koji se zove Isus Krist. Taj se događaj zove utjelovljenje ili učovječenje Sina Božjega.
To slavimo na Blagovijest 25. ožujka. Devet mjeseci nakon toga slavimo Božić, Isusov rođendan.
Što za čovječanstvo znači utjelovljenje vrlo dobro izražava Drugi vatikanski koncil: “Utjelovljenjem
se Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim
umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem. Postao je uistinu nama u svemu sličan, osim u
grijehu, kako piše Poslanica Hebrejima (4,15).”
Pojava Isusa Krista u povijesti tako je važna da se godine računaju od njegova rođenja: prije i poslije Krista. Naša, nova era – Kristova je era, Kristovo vrijeme.
Začet po Duhu Svetom,
rođen od Djevice Marije
Mi kršćani vjerujemo da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Kao Sin Božji on je Bog odvijeka,
a čovjekom je postao začećem u krilu majke Marije.
Isusovo začeće dogodilo se na jedinstven, čudesan način. Kao što je Bog na početku samom svojom riječju stvorio nebo i zemlju, Duh Sveti oživotvorio je krilo blažene Djevice Marije, i ona je bez
čovjekova sudjelovanja začela Isusa Krista, koji bijaše Sin Božji odvijeka. Stoga se ona i u Svetom pismu
i u vjerovanju Crkve uvijek naziva Djevica, a mi je iz najdubljeg poštovanja zovemo blažena Djevica
Marija. Opći crkveni koncil u Efezu god. 431. dao joj je naziv Bogorodica: njezin sin Isus Krist bio je
odvijeka Sin Božji, s Ocem i Duhom Svetim pravi Bog.
Zbog njezine najtješnje povezanosti s Isusom, mi je kršćani častimo nada sve svete. U molitvama
je zazivamo kao Isusovu i našu Majku. Isus je s križa rekao svom učeniku Ivanu: “Sinko, evo ti majke!”
U tom Isusovom testamentu obuhvaćeni su svi kršćani i svi ljudi.
Najljepša molitva blaženoj Djevici Mariji je ona kojom ju je pozdravio anđeo Gabrijel: “Zdravo
Marijo, milosti puna” Njezini najveći blagdani jesu: njezino Bezgrešno začeće (8. prosinca) i njezino
Uznesenje na nebo ili Velika Gospa (15. kolovoza).
Zajedno s blaženom Djevicom Marijom štujemo i častimo sv. Josipa, njezina djevičanskog muža.
On je od Boga poučen i upućen u Božje planove, pa je prihvatio Isusa Krista sa svom ljubavlju i brigom
kao svoga sina.
Isus učitelj
Isus je pripadao Izraelskom narodu. Sav je svoj život proveo u Palestini. Rodio se u Betlehemu, nedaleko od Jeruzalema. Zavičaj mu je bio u Nazaretu, bio je Nazarećanin. Najviše je djelovao i naučavao
u pokrajini Galileji i Judeji. Najvažniji događaji njegova života zbili su se u glavnom gradu Jeruzalemu,
gdje je napokon Isus osuđen, umro i pokopan, ali je treći dan uskrsnuo.
Svu svoju mladost proveo je u Nazaretu, gdje je bio mladi radnik u tesarskoj radionici sv. Josipa.
Kad mu je bilo oko trideset godina, okupio je kao putujući učitelj oko sebe malu družinu učenika
koje je prozvao apostolima ili misionarima (“poslanicima”). Bilo ih je dvanaest, stoga se često i zovu
zajedno Dvanaestorica. Na čelu im je bio Petar, a Juda će biti Isusov izdajica.
Tko je bio Isus, što je činio i govorio – o tome nam govore četiri knjige Sv. pisma koje se zovu
evanđelja. (Riječ evanđelje potječe iz grčkoga, a znači “Radosna vijest” ili “Blagovijest”). Evanđelja su
napisali Isusovi apostoli Matej i Ivan i prvi apostolski učenici Marko i Luka.
Isus u svom naučavanju nastupa kao Učitelj kojega je Bog poslao. On nam objavljuje: tko je Bog
i koji su Božji naumi (planovi) sa svakim čovjekom i s čovječanstvom. On navješćuje novi, Božji svijet
koji rado naziva Božje kraljevstvo. Otkriva Božju dobrotu i vrijednost svakog čovjeka.
On ima radosnu poruku za svakog čovjeka, i hoće da ta poruka dođe do svih ljudi: Bog Otac ih
ljubi, poziva ih da prime njegovo prijateljstvo i da u zajednici s njime i među sobom nađu savršenu
sreću.
Sve ljude Isus proglašava sinovima Božjim i braćom među sobom. Stoga proglašava zapovijed
ljubavi kao temeljni zakon međuljudskih odnosa. Vrhunac ljubavi je i život dati za one koje ljubimo. A
prava ljubav zahtijeva da jedni drugima praštamo. Stoga nas je Isus naučio u molitvi “Oče naš” moliti :
“Otpusti nam dugove naše kako i mi otpuštamo svojim dužnicima” (Mt 6,12).
Sam je bio radnik te je prihvatio i posvetio ljudski rad kao jedan od temeljnih znakova čovjekova
dostojanstva i kao temeljnu njegovu obvezu. Po radu čovjek ponajviše ostvaruje zapovijed ljubavi i pridonosi usavršenju Božjega stvaranja.
Svečano je proglasio zapovijed doživotne ljubavi muškarca i žene i tako je posvetio ljudski brak i
obitelj.
Posebno je volio djecu, cijenio je prijateljstvo, ljubio je svoj narod, ali i sve čovječanstvo i svakoga
čovjeka. Ako je koga više ljubio, onda su to bili siromasi, bolesnici, potlačeni, obespravljeni. On je
uvijek bio na njihovoj strani.
Suosjećao je s patnjama ljudi i tražio kako da im pomogne. Potaknut tim suosjećanjem, božanskom moći učinio je mnoga čudesa. Liječio je bolesnike svake vrste: slijepe, gluhe, hrome, uzete...
Mrtvima je vraćao život. – Njegova čudesa i sva njegova djela znak su Božje blizine i dobrote, ali i njegove najtješnje povezanosti s Bogom. Isusova čudesa pokazuju Božju ljubav prema ljudima, ali i to da
je Isus istinski Božji poslanik i da je uistinu Sin Božji.
Vrhunac Isusove objave predstavlja sve ono što nam je on govorio o Bogu Ocu i o Presvetom
Trojstvu. Isus Boga naziva svojim Ocem i obraća mu se s najvećom intimnošću. U isto vrijeme, on želi
da savršeno izvrši volju Očevu. Sam kaže: “Hrana je moja vršiti volju onoga koji me posla – to jest volju
Očevu – i dovršiti djelo njegovo” (Iv 4,34).
I nas je naučio da se Bogu obraćamo jednostavno i s pouzdanjem. Stoga nas je uputio u nov oblik
molitve koji je najsavršenije i najkraće izražen u Isusovu “Očenašu”.
Isusov način pristupa Bogu i ljudima bio je velika novost. “Nikada nitko nije govorio kao on”,
isticali su i njegovi neprijatelji (Iv 7,46). On je donio sasvim novu sliku o Bogu i čovjeku, zastupao je
sasvim nove odnose među ljudima.
Imao je stoga vrlo mnogo oduševljenih privrženika, ali i žestokih neprijatelja. Došao je u sukob
s vođama svoga naroda, koji su išli dotle da su ga osudili na smrt i predali rimskim vlastima da ga smaknu.
“… mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet, umro i pokopan”
Isusa je službeno osudio zastupnik rimske vlasti ili prokurator Poncije Pilat za vladanja cara
Tiberija. Nakon insceniranog (namještenog) sudskog procesa u kojemu su Isusovi neprijatelji izmanipulirali narod i izvršili pritisak na rimsku vlast, Pilat je napokon Isusa osudio na smrt raspinjanjem na
križu, premda je pred mnogim svjedocima izjavio: “Ja ne nalazim na njemu krivice” (Iv 19,6).
Prije negoli će dragovoljno podnijeti muku i smrt, Isus je proslavio sa svojim učenicima oproštajnu večeru koju nazivamo Posljednja večera. Za vrijeme večere, pošto je svojim učenicima očitovao
svoje najintimnije nakane i nauke, Isus je blagoslovio kruh i vino i dao učenicima blagovati i piti uz
riječi: Uzmite i jedite od ovoga svi! Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati! Uzmite i pijte iz ove čaše
svi: Ovo je čaša moje krvi Novoga i vječnog Saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje
grijeha.
Na kraju je dodao i važne riječi koje su se učenicima duboko usjekle u pamet: “Ovo činite meni
na spomen.”
Otada, kad Isusovi učenici žele da proslave svoje zajedništvo s Isusom Kristom i među sobom,
kad žele obnoviti spomen na njega i na njegovu smrt, na njegovu žrtvenu ljubav na križu i na njegovo
uskrsnuće, oni ponavljaju tu Isusovu gestu na Posljednjoj večeri.
Taj vjernički sastanak zovemo euharistija – “zahvalnica” ili sveta misa. U svakoj se misi obnavlja
spomen na Posljednju večeru i na Isusovu žrtvenu smrt na križu. Crkva je slavi kao nekrvnu žrtvu i
pashalnu (vazmenu) gozbu. Mi vjerujemo da je pod prilikama kruha i vina prisutan Isus, naš uskrsli
Gospodin i Spasitelj. On zajedno s nama slavi otajstvo svoje blizine i prisutnosti koju zapečaćuje u svetoj pričesti. Tada se na poseban način ostvaruju Isusove riječi: “Tko mene Ljubi, ljubit će ga moj Otac,
i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14,23).
Dane Isusove muke, smrti i uskrsnuća slavimo u proljeće u tzv. Velikom tjednu, a napose u svetom Trodnevlju: na Veliki četvrtak spominjemo Posljednju večeru, Judinu izdaju i Isusovu muku i
uhićenje, zatvor i preslušavanje; na Veliki petak slavimo Isusovu smrt iz ljubavi prema nama; u uskrsnoj
noći od Velike subote na Veliku nedjelju ili Uskrs proslavljamo njegovo slavno uskrsnuće.
Često se pitamo, zašto je sve tako trebalo biti, zašto je put našega spasenja uključivao put trpljenja, patnje, muke i smrti nevinoga Sina Božjeg i našega velikog Brata Isusa Krista? Biblija nam ne daje
do kraja odgovor, ali nas upućuje na višestruka i vrlo duboka razmišljanja.
– Prije svega, valja upozoriti na ovo: da bismo bolje razumjeli tajnu Isusove muke i smrti, ne
smijemo tu činjenicu nikada rastavljati od susljednog uskrsnuća Isusova. Istom se u slavi Uskrsa može
zagledati u tamu Velikoga petka, i u svjetlu Isusova Uzašašća i proslave postaje razumljivijom Isusova
napuštenost na križu. Sam Isus to tumači učenicima na putu u Emaus u uskrsno jutro: “Nije li trebalo
da Krist sve to pretrpi i tako uđe u svoju slavu” (Lk 24,2)?
– Nadalje, svojom mukom i smrću Isus je pokazao da ima vrednota za koje se isplati položiti život. Takva vrednota jest: Bog, vlastiti identitet (dosljednost samome sebi), vjernost ljudima koje volimo
i. za koje smo odgovorni. Isus je došao posvjedočiti tko je Bog; on je isticao svoj vlastiti identitet da
je Sin Božji; on je propovijedao nove odnose među ljudima. I kada su to njegovi neprijatelji stavili u
pitanje, on ni uz cijenu smrti nije odustao ni od jedne od svojih riječi. Tako je sam potvrdio ono što je
rekao: “Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi, ne, neće proći” (Mk 13,31).
– Isus je htio svojom patničkom poslušnošću “sve do smrti na križu” (Fil 2,7) popraviti onu neposlušnost prvih roditelja koja je bila na dnu prvoga grijeha te se nalazi u svakom čovjekovu grijehu. Sv.
Pavao to ovako izražava: “Kao što neposluhom jednoga čovjeka svi postadoše grešnici, tako će i posluhom
Jednoga – to jest Krista – svi postati pravednici” (Rim 5,19).
– Jedan od razloga Isusove mučeničke patnje i smrti jest: on je htio biti solidaran sa svima koji trpe
i tako je htio osmisliti ljudsku patnju, pa i samu smrt. On je sam svojim učenicima više puta tumačio
tajnu trpljenja i taj zagonetni Božji put koji vodi: putem križa – k proslavi; putem patnje – k ostvarenju
dobrote, ljepote i ljubavi; putem neuspjeha – k uspjehu; putem smrti – k uskrsnuću. Najljepša Isusova
slika o tome jest njegova riječ o pšeničnom zrnu: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje
samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12,24). Stoga Isus nije samo učio i govorio kako se trpi, nego
je sam “otrpio” sav naš ljudski život, pa i samu smrt.
– No, sam Isus upućuje na vrhunski razlog svoje muke i smrti na križu, a to je ljubav. Rekao je
da je najveća ljubav položiti svoj život za onoga koga ljubimo. Isus je umro iz ljubavi prema svome Ocu
i prema nama. Svaki čovjek može reći sa sv. Pavlom: “Isus me je ljubio i sebe je predao za mene” (Gal
2,20).
Biblija nam predstavlja mučeničku Isusovu smrt na križu kao uzrok našega spasenja. Već ga je sv.
Ivan Krstitelj najavio u lijepoj slici: “Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta” (Iv 1,29). O
tom je odavna prorokovao prorok Izaija, kako će budući Spasitelj svoj život žrtvovati za grijehe svijeta.
On u glasovitoj pjesmi o Sluzi Gospodnjem prorokuje: “On je naše bolesti ponio, naše je boli na se
uzeo… Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe… Njegove nas rane iscijeliše”
(Iz 53,4–5). U Novom zavjetu to se proročanstvo primjenjuje na Isusa Krista našega Spasitelja, a napose
na njegovu muku i smrt kojom je Bogu dao zadovoljštinu za naše grijehe i postao začetnik novih odnosa
između Boga i čovjeka, glava novoga čovječanstva i početak velikog preobražaja svega stvorenja.
Po Bibliji i stalnom vjerovanju Crkve, mi kršćani vjerujemo ovo: Isus Krist je svojom osobom,
svojim životom, smrću i uskrsnućem popravio sve ono što je grijeh upropastio. Po njemu je ljudima
opet vraćeno potpuno Božje prijateljstvo ili “milost posvetna”. Obnovljena je ona “bogolikost” koja
je grijehom bila izobličena. Omogućen je sklad i sloga među ljudima. A u uskrsnuću bit će neumrloj
duši čovjeka zauvijek pridruženo uskrsnulo tijelo i time će se ostvariti spasenje (“otkupljenje”) čovjeka
u cjelokupnoj njegovoj duhovno-tjelesnoj stvarnosti.
Spasiteljsko djelo Isusa Krista otvara novo doba čovječanstva. Isus Krist je započeo novi put koji
vodi velikoj preobrazbi stvorenja, dok ne nastane “novo nebo i nova zemlja”, kako veli Sv. pismo (Otk
21,1).
Dakako, u tom preobražaju, što ga je otpočeo Krist svojim uskrsnućem, svaki kršćanin, svaki
čovjek i udruženo čovječanstvo treba da postane Božjim suradnikom. To je vrlo dobro izrazio sv.
Augustin: “Bog te je stvorio bez tebe, ali te spasiti neće bez tebe, bez tvoga sudjelovanja.”
“…sašao nad pakao”
Ovaj je članak Vjerovanja za naše shvaćanje dosta zagonetan. Najprije treba protumačiti izraz
“nad pakao”. U izvornom latinskom jeziku Vjerovanja stoji riječ koja se može prevesti “Podzemlje”.
– Prije negoli je Isus svojim uskrsnućem osvijetlio tajnu smrti i uskrsnuća, Podzemlje se smatralo mračnim boravištem pokojnika.
Zagonetka ljudskog položaja dosiže vrhunac pred tajnom smrti. Ne muči čovjeka samo smrtna
bol i rasap tijela. Najviše ga muči strah da će se njegov život zauvijek ugasiti. I po prirodnom nagonu
svog srca čovjek ispravno sudi kada s jezom odbija posvemašnje razorenje i nepovratno skončanje svoje
osobe.
Kada Vjerovanje kaže “Sašao nad pakao”, ono tim izrazom želi najprije istaknuti da je Isus Krist
bio do kraja solidaran s nama smrtnicima. Do dna je iskapio čašu ljudske patnje. Iskusio je i samu smrt
i jamu groba.
Ali još i više, time što je Isus »sišao u Podzemlje«, u carstvo smrti, pridružio se svim dotadašnjim
pokojnicima. Sv. Petar u poslanici piše da je time svim dotada preminulim pravednicima navijestio
skoru pobjedu nad smrću i slavno uskrsnuće (1 Pt 3,19). Time se želi reći da će Isusovo spasenje i preobražaj uživati svi ljudi, i oni koji su prije njega živjeli na svijetu čovječno i pravedno.
»... TREĆI DAN USKRSNUO OD MRTVIH«
Sva evanđelja izvješćuju o Isusovu uskrsnuću treći dan nakon raspeća, smrti i ukopa. Ta nečuvena i neizreciva pobjeda Isusa Krista, Sina Božjega i našega Gospodina, središnji je događaj Evanđelja i
temeljna činjenica naše vjere.
Činjenica Isusova uskrsnuća u prvom je kršćanstvu bila tako prisutna da je sv. Pavao mogao napisati negdje oko god. 57: »Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje naše, uzalud je i vjera
vaša... Ali Krist je uskrsnuo...I kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni« (1 Kor
15,14.20.22).
Isus je iz ljubavi prema Ocu i prema nama ljudima preuzeo na se najveću patnju i poniženje,
žrtvovao je svoj ljudski život. Uskrsnuće dokazuje da je on uistinu omiljeli Sin Očev; da je obećani
Pomazanik i Spasitelj; da je njegova riječ božanska istina i sigurnost; da je stvarnost sve ono što je navješćivao i osnovao: Crkva, sakramenti, život vječni; i da se isplati sve to vjerovati i za to položiti svoj
život.
10
Uskrsnuće ne znači puki povratak u zemaljski život. Uskrsnućem je čitava ljudska priroda Kristova
- duša i tijelo - uzdignuta na nov način postojanja u kojemu je Isusovo božanstvo posve »prosjajilo« sve
njegovo čovještvo.
Stoga mi kršćani ne slavimo i ne priznajemo Krista samo kao Učitelja, ne zanosimo se samo njegovim zemaljskim životom i njegovim naukom. On ne živi samo u našem divljenju i sjećanju. On je za
nas Živi (Otk 1,17), Proslavljeni i Uskrsli. To nisu samo njegovi atributi (svojstva), to su njegovi nazivi
- njegova imena. Mi mu se klanjamo i zazivamo ga kao Onoga koji ima »ključeve života i smrti« (Otk
1,18).
U svjetlu uskrsnuća još snažnije doživljavamo njegove riječi kojima nam je obećao da će uvijek biti
s nama i da će se nastaniti u nama. To otajstvo Isusove blizine i zajedništva s njime Živim i Životvornim
mi nadasve slavimo u sakramentu euharistije. - Euharistija, ili sveta misa, jest sastanak Isusovih vjernika
s Kristom Živim i Uskrslim, nevidljivo ali stvarno prisutnim. Po svetoj pričesti on nas čini dionicima
svoga božanskoga života i neumrlosti. On je sam to usporedio s čokotom (trsom) i lozom. Kao što loza
živi i donosi rod po povezanosti s čokotom, tako i mi živimo božanskim životom i donosimo rod dobrih
djela po povezanosti s Kristom (usp. Iv 15,1-8).
Svi događaji Isusova života, a nadasve uskrsnuće duboko zasijeca u život svakoga kršćanina i sve
kršćanske zajednice te u život svega čovječanstva i kozmosa. Isusovim uskrsnućem otpočeo je veliki
preobražaj i velika obnova stvorenja. Njegovo uskrsnuće početak je novoga neba i nove zemlje.
Da istakne kako je Isusovo uskrsnuće uzrok našega uskrsnuća, sv. Pavao kaže: s Kristom Uskrslim
mi smo »su-uskrsli«. Njegovo uskrsnuće već sada skriveno djeluje u nama, jer po milosti posvetnoj u
nama - kao u lozama s božanskoga čokota, Krista - struji božanski život. Isusova pobjeda nad smrću bit
će dovršena u općem uskrsnuću tijela na kraju vremena. Sv. Pavao piše: »On će preobraziti ovo naše
bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome« (Fil 3,21).
Isusova slika o životnoj povezanosti između čokota i loze vrlo nam dobro osvjetljuje kako svi
sakramenti proistječu iz Krista Živoga i Uskrsloga da u nas »pretoče« njegove božanske i životvorne
energije. - Osim euharistije, s Isusovim je uskrsnućem posebno povezan sakramenat krsta (krštenja).
Stoga se krst od najstarijih vremena Crkve najsvečanije podjeljuje baš u uskrsnoj noći. Nekoć su krstili
uranjanjem u vodu. To je bilo puno slikovitosti: uranjanjem je »stari« čovjek »ukopan« u Isusovu smrt,
a izranjanjem on postaje »suuskrsli« s Kristom Uskrslim.
Za kršćane iz njihova krštenja, iz tih tajanstvenih ali stvarnih veza s Kristom, proistječu sve moralne obveze: da se zalažu za novi Božji svijet; za nove odnose među ljudima koji su Božja djeca i braća
Kristova; da pridonesu svoj angažman za ostvarenje »novoga neba i nove zemlje«. O tome nas uči Drugi
vatikanski koncil u dokumentu o Crkvi u suvremenom svijetu pod naslovom »Uskrs usavršuje ljudsku
radinost«: Onima koji vjeruju u božansku ljubav, Krist Uskrsli donosi sigurnost da je svim ljudima
otvoren put ljubavi i da nije uzaludno nastojanje da se ostvari sveopće bratstvo... Isus Uskrsli snagom
svoga Duha već djeluje u srcima ljudi i u njima budi ne samo želju za budućim vijekom nego samim
tim nadahnjuje, pročišćuje i učvršćuje ona velikodušna nastojanja kojima se ljudska obitelj trudi da
poboljša životne uvjete i da u tom cilju podloži svu zemlju.«
“…uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega”
Pobjednička slava Krista Uskrsloga stvarno se dovršuje u njegovu uzašašću. Isus poniženi, uzašašćem je konačno proslavljen te je i kao čovjek zadobio vlast i slavu koju kao Sin Božji ima odvijeka.
Otada on živi kao posrednik između Boga i ljudi (1 Tim 2,5) i kao naš uspješni zagovornik kod
Oca (Rim 8,34). Kao glava Božjega naroda, Crkve, on Ocu prikazuje sve težnje i napore ljudi za boljim
svijetom i za vječnim spasenjem. On od Oca svojima daje Duha Svetoga i obilje Božje pomoći koju
nazivamo milost.
11
To želi istaći i izričaj Vjerovanja “Sjedi o desnu Boga Oca Svemogućega”. Izraz se oslanja na proročki psalam 110: “Reče Gospodin (Bog Otac) Gospodinu mojemu (Isusu Kristu): ‘Sjedi mi zdesna!’.”
Taj se psalam u Novom zavjetu razumije ovako: kralj David u proročkoj viziji gleda svoga potomka
Isusa Krista kako je od Boga uzvišen do božanskog dostojanstva i vlasti. Isus Krist i kao čovjek sudjeluje
u božanskoj vlasti i dostojanstvu. Zajedno s Ocem on je Svevladar i Sudac živih i mrtvih.
Isus je uzašao na nebo i kao naš predvodnik. On sam veli: “U kući moga Oca ima mnogo stanova…Idem da vam pripravim mjesto… da i vi budete gdje sam ja” (Iv 74,2–3).
Prema Bibliji, Isusovi su učenici kroz četrdeset dana na poseban način uživali iskustvenu prisutnost Uskrsloga. Stoga se Uzašašće slavi četrdeseti dan nakon Uskrsa.
Oni su kroz to vrijeme jasno spoznali: da je njihov Gospodin oslobođen od smrti i groba; da je
proslavljeni Spasitelj svijeta; da ih je ovlastio za misiju svojih svjedoka. Najbolje se to vidi iz svršetka
Matejeva evanđelja koje donosi kratak, ali vrlo značajan oproštaj Isusa Uskrsloga od svojih apostola na
Maslinskoj gori. Isus govori kao Gospodin i Učitelj:
“Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.
Pođite i učinite mojim učenicima sve narode.
Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
i učite ih čuvati sve što sam vam zapovjedio.
I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.” (Mt 28,18–20)
Iz tih je Isusovih riječi vidljivo ovo: Isus je svojim učenicima, Crkvi, povjerio veliku misiju (poslanje) da nastavi njegovo djelo u svijetu. Uvjet da tko pristupi među Kristove učenike, u Crkvu, jest:
vjerovati u Krista Isusa i krstiti se. Dakako, ta vjera i krštenje zahtijeva i život po vjeri: potrebno je u
život provoditi sve što je Isus zapovjedio. Pod tim se podrazumijeva ne samo sav moralni život i zalaganje nego i primanje svetih sakramenata.
Posljednja Isusova riječ na Maslinskoj gori obećava da će Isus biti uvijek prisutan u Crkvi. On je
prisutan među nama i u nama na više načina. Prisutan je u svojoj riječi: kad god čitamo Sveto pismo,
on nam upućuje svoju riječ. Prisutan je kad god se zajedno molimo, jer je rekao: “Gdje su dvojica ili
trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Posebno je prisutan pod prilikama
kruha i vina, jer je sam rekao: “Ovo je tijelo moje! Ovo je krv moja!” A ne smijemo zaboraviti još jedan
oblik njegove prisutnosti: on je prisutan u svakom čovjeku, osobito onome tko treba našu dobrotu,
čovječnost i ljubav. U svom govoru o posljednjem sudu kaže: “što god ste učinili jednome od ove moje
najmanje braće, meni ste učinili” (Mt 25,40). Isus je, dakle, svojim učenicima, Crkvi, povjerio misiju
da u svijetu živi i naviješta Evanđelje. Ta se dužnost i poslanje danas naziva “evangelizacija” ili “poevanđeljenje”…
Dužnost evangelizacije uključuje u sebi i dužnost humanizacije ili očovječenja svijeta. Kršćani
su od Isusa Krista primili kao glavnu i temeljnu zapovijed: ljubav prema čovjeku i čovječanstvu. Stoga
treba da s jednakim žarom kao i drugi ljudi, i još više, nastoje u ljudske odnose unijeti što više istine i
slobode, ljubavi i radosti, pravednosti i požrtvovnosti.
Krist je uložio svoj mukotrpni život u napredak čovječanstva. Stoga hoće da i njegovi učenici
– pojedinci i vjerničke grupe i sva Crkva – ne izostanu, nego naprotiv da budu među prvima koji se
bore za bolji svijet u kojemu vlada ljubav i istina, pravednost i mir. Naše ljudske i međuljudske dužnosti
nisu bez povezanosti s Kristom. On će nam suditi na temelju dobrih djela koja smo učinili ljudima ili
zbog naših propusta i zlodjela koja smo drugim nanijeli. Zapravo, Isus Krist nikoga neće osuditi nego
će nam u njegovoj svjetlosti svima postati jasno jesmo li prihvatili ili odbili Božji poziv da živimo po
zapovijedi ljubavi; sami sebe osuđuju oni koji odbijaju taj poziv, (usp. Iv 3,17–21).
“…ODONUD ĆE DOĆI SUDITI ŽIVE I MRTVE”
U kršćanskoj zajednici, u Crkvi, već od prvih vremena živi vjera i nada u drugi Isusov dolazak
koji se u Novom zavjetu naziva naprosto “Dolazak” ili “Paruzija”. Isusovi vjernici u Korintu pozdravljali
12
su se: “Maran atha! Gospodin dolazi!” ili željno: “Marana tha! Gospodine, dođi!” I mi tu vjeru i nadu
izražavamo poklikom nakon podizanja u misi: “Tvoj slavni Dolazak iščekujemo!”.
Sva se povijest čovječanstva nakon Krista razvija između prvog i drugog Kristova dolaska. A dotle,
Isus je kršćane učinio odgovorne da sve poduzmu kako bi se ostvarila velika želja “Očenaša”: “Dođi
Kraljevstvo tvoje!”.
Za svoja djela svi će ljudi, a s njima i kršćani, stati jednom pred Božji sud. Kršćanska vjera razlikuje tzv. pojedinačni i opći sud. – Pojedinačni sud doživljava svaki čovjek osobno na pragu vječnosti,
nakon smrti, u svom prvom susretu s Bogom u novom svijetu. Opći ili posljednji sud jest onaj koji će
se dogoditi na kraju vremena ili, kako obično kažemo, na Sudnji dan.
Bog Otac je sud svijeta predao svome Sinu Isusu Kristu (Iv 5,22). U svojem propovijedanju Isus
traži od ljudi zalaganje za pravednost, istinu, ljubav, čovještvo. Ljude smatra odgovornima za svoja djela. Obećava nagradu onima koji čine dobro, a prijeti i vječnom kaznom onima koji se prepuštaju zlu,
štoviše, i samoj polovičnosti. Sv. Pavao piše: “Svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki
dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo” (2 Kor 5,10). A u sv. Ivana čitamo: “Ustat će oni
koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su činili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv 5,29).
Na dobra djela svakoga potiče vlastita savjest i dobar primjer drugih ljudi, a u tom ga osobito potpomaže Božja milost i pomoć. Tko se protiv svoje savjesti i protiv spoznatih Božjih zapovijedi svjesno
i odgovorno opredjeljuje protiv istine, pravde, dobrote, ljubavi i čovještva – taj čini zlo, grijeh. I ako u
tom do smrti ustraje te umre nepokajan, krivac je svoje vječne propasti.
Isusove stroge riječi o sudu žele čovjeku posvjestiti odgovornost za svoja djela. I kad prijeti, on
je Spasitelj, jer želi spasiti čovjeka. To lijepo izražava sv. Ivan koji povezuje u jedno spasiteljsku ljubav
Božju i riječ o sudu: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega
vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da on osudi svijet, nego
da se svijet spasi po njemu” (Iv 3,16–18). Tvrdokoran grešnik zapravo sam sebe osuđuje.
Najljepšu, a ujedno i najpotresniju sliku Posljednjega suda iz Isusovih ustiju donosi nam Matejevo
evanđelje u glavi 25. Pojavljuje se Sudac – Isus Krist. Nastaje veliko razdjeljenje svijeta. Zdesna Kristu
stoje “blagoslovljeni”, njemu slijeva “prokleti”. Temeljni zakon po kojemu će svijet biti suđen jest ljubav prema ljudima koje Isus naziva svojom braćom. Blagoslovljenima veli: “Što god ste učinili jednome
od najmanje moje braće, meni ste učinili.” Prokletima pak spočitava: “Što god niste učinili jednome od
ovih najmanjih, meni niste učinili.” Taj Isusov navještaj Posljednjega suda ili Sudnjega dana završava
riječima ozbiljnosti: “I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.”
Ljudi će, dakle, biti suđeni po tome kako su se – poslušni svojoj savjesti i Isusovu Evanđelju – odnosili prema svojoj braći ljudima, osobito ugroženima, potrebnima i potlačenima.
Tako nam ovaj članak Vjerovanja želi duboko usaditi u svijest troje: prvo, da je kršćanin odgovoran Bogu za svoja djela; drugo, kršćani su pred Bogom odgovorni i za napredak čovječanstva; treće,
kršćani žive u nadi i iščekivanju Isusova Dolaska. To ih čini strpljivima i postojanima u pojedinačnim i
zajedničkim naporima što ih poduzimaju da ostvare svoje vlastito čovještvo i da izgrade bolji svijet.
Treba da živimo poslušni svojoj savjesti i Božjoj riječi u Svetom pismu i u Crkvi. Tako se sami
ostvarujemo kao ljudi i surađujemo u izgradnji boljega svijeta. To je smisao naše molitve u Očenašu:
“Dođi kraljevstvo tvoje!”.
Posljednja knjiga Svetoga pisma završava riječima: “Evo, dolazim ubrzo, i plaća moja sa mnom, i
naplatit ću svakome po njegovu djelu (Otk 22,12.20).
“Vjerujem... u Duha Svetoga”
DUH SVETI
Isus se pojavljuje kao Učitelj i Spasitelj pun Duha Svetoga. Tako se predstavlja u Nazaretu: “Duh
Gospodnji na meni je” (Lk 4,14). On govori riječi Božje i čini djela Božja u Duhu Svetom. U isto vri13
jeme češće upućuje svoje apostole da će im od Oca poslati Duha Svetoga da ih on iznutra prosvjetljuje,
uvodi u svu istinu, da ih hrabri i ujedinjuje, da uvijek bude s njima.
Najjasnije Isusove riječi o Duhu Svetom nalazimo u Evanđelju sv. Ivana. Isus ga naziva Branitelj
i Duh Istine koji od Oca izlazi (Iv 15,26). Učenicima veli: “Ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga
Branitelja da bude s vama zauvijek – Duha Istine… koji kod vas ostaje i u vama je” (Iv 14,16–17). A
na drugome mjestu kaže: “On će vas upućivati u svu istinu” (Iv 16,13). A na dan Uskrsa Isus u Ivanovu
evanđelju kaže učenicima: “Primite Duha Svetoga” (Iv 20,22).
Djela apostolska pripovijedaju kako su se učenici nakon uzašašća skupili u Jeruzalemu da po nalogu Uskrsloga čekaju dar Duha Svetoga. Isus im je bio rekao: “Primit ćete Snagu – Duha Svetoga. On
će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci...sve do na kraj zemlje” (Dj 1,8).
I uistinu, na dan Pedesetnice, to jest pedesetog dana nakon Uskrsa, oni su bili dionici čudesnog
dara. Stoga i mi pedesetog dana nakon Uskrsa slavimo Duhove (nekoć se taj dan slavio tri dana; to su
bili “Duhovi” dani).
Duh Sveti Očev je i Isusov Duh. On je njihova uzajamna ljubav. On je s Ocem i Sinom pravi
Bog. Za njega kažemo da je treća božanska osoba. On je ljubav kojom nas darivaju Otac i Sin. Stoga
nas Duh Sveti potiče i osposobljuje da živimo u ljubavi prema Bogu i jedni prema drugima. On je ne
samo Duh ljubavi, on je sama Ljubav.
Na dan prvih Duhova Isusovi učenici, apostoli, počeli su izvršavati Isusovu misiju, poslanje:
“Pođite i sve narode učinite mojim učenicima...” Djela apostolska nam pripovijedaju kako je sv. Petar,
kao pročelnik apostolskog zbora, održao prvu propovijed o Isusu Kristu i o Isusovu spasenju. Veliko
mnoštvo ljudi prigrlilo je vjeru u Isusa Krista. I svi su se krstili i primili Duha Svetoga. Tako je nastala
prva Crkva (o tom izvješćuju Djela apostolska, glava 2).
Duh Sveti otada djeluje u svoj zajednici Isusovih vjernika, u Crkvi. Štoviše, sv. Pavao uspoređuje
svu crkvenu zajednicu s tijelom, kojemu je Isus Krist “glava”, a Duh Sveti je “duša” toga tijela. On iznutra oživljuje i ujedinjuje svu vjerničku zajednicu, daje joj zamah i rast, potiče je na djelatnost u širenju
vjere i djelima ljubavi.
Duh Sveti osobito je bio djelatan u Božjoj objavi. On je govorio po prorocima, i pod posebnim
njegovim vodstvom i nadahnućem (inspiracijom) sveti su pisci napisali Sveto pismo (Bibliju). A mnogo toga što je Isus govorio i činio u Crkvi se i nezapisano čuvalo i prenosilo, također pod vodstvom
Duha Svetoga. To mi zovemo Predaja (Tradicija). Tako se pod utjecajem Duha Svetoga u Crkvi trajno
i cjelovito čuva sva Božja i spasonosna istina koja je pohranjena u Svetom pismu i Predaji.
Isus je već učenicima obećao da će ih Duh Sveti upućivati u svu istinu (Iv 16,13). Oni su u svjetlu Duha Svetoga produbljivali svoje razumijevanje Isusa Krista i njegovih riječi i postupaka. Znali su
uočavati nove situacije i na njih primjenjivati Evanđelje.
Uz pomoć istoga, Duha, sva zajednica vjernika, Crkva, napreduje u sve boljem razumijevanju
Božje istine. I mi vjerujemo da je Duh Sveti tako vodi i čuva da se Crkva u svojoj cjelini nikada ne može
prevariti u Božjoj istini. U tom smislu mi kažemo da je Crkva nezabludiva (“nepogrešiva”).
Duh Sveti naročito je djelatan u tzv. Učiteljstvu Crkve. Isus Učitelj povjerio je svoju službu naučavanja na poseban način papi (rimskom biskupu) i svim biskupima svijeta u zajednici s papom. Kada
on sam ili oni svi zajedno proglašavaju što na temelju Svetog pisma i Predaje treba vjerovati i u život
provoditi – mi to kratko zovemo dogma i moral – tada ih Duh Sveti čuva od zablude. U tom smislu i
za njih kažemo i vjerujemo da su nezabludivi. Tada svi vjernici, zajedno s njima, treba da to prihvate
kao Božju istinu.
Od prvih vremena kršćanstva, svi su kršćani zajedno s krštenjem primali i dar Duha Svetoga.
Taj sakramenat kojim se prima dar Duha Svetoga zovemo krizma ili potvrda. Riječ “krizma” potječe iz
grčkoga a znači “pomazanje”. U najužoj je vezi s imenom Krist, što znači Pomazanik (Isus je “pomazan”
Duhom Svetim, pa stoga i kršćani primaju “pomazanje” ili krizmu u znak da su i oni pomazani istim
Duhom Svetim kao i Krist).
14
Sakramenat krizme zove se i potvrda, jer u nama potvrđuje i utvrđuje našu krsnu povezanost s
Kristom. I to baš time što u krizmi na poseban način primamo Duha Svetoga.
Duh Sveti nas iznutra povezuje s Bogom Ocem i Isusom Kristom. Intimnije povezani s Bogom,
mi postajemo i jedni drugima bliži i prisniji.
Duhom Svetim prosvijetljen i ohrabren, kršćanin postaje svjedok Isusa Krista. Mi trebamo svjedočiti i riječju i životom. Stoga nas Duh Sveti potiče da što bolje upoznamo Krista i kršćanstvo, a
ujedno nas poziva na odgovornost kako bi naš život bio uvijek u skladu s našom vjerom. Duh Sveti nam
naročito govori po glasu naše savjesti, koja se prosvjetljuje čitanjem Svetog pisma i vjerničkim drugovanjem u zajednici vjere, a nadasve primjerom Isusa Krista i njegovih svetaca.
Po Svetom pismu, Duh Sveti ispunja svemir i čovječanstvo (Knjiga Mudrosti 1,7). Stoga Drugi
vatikanski koncil upozorava da on djeluje u mnogim pokretima povijesti i u nastojanjima da se ostvari
ljudski napredak i razvoj te bratsko zajedništvo među ljudima.
Kršćanin treba molitvom, razmišljanjem i meditacijom razvijati u sebi “duhovno osjetilo”, kako
bi umio raspoznati što je od Duha Božjega. Samo će tako moći uvijek biti poslušan Duhu Svetom i dati
svoj doprinos za sve što je dobro u ljudskoj obitelji.
Poseban dar Duha Svetoga je duh inicijative i poduzetnosti te duh odvažnosti i neustrašivosti za
sve što je dobro.
Duh Sveti je uvijek iznutra prisutan svakome kršćaninu i svakome čovjeku koji slijedi svoju savjest, da čovjeka prosvijetli i potpomogne u svakom dobrom nastojanju. Mi tu pomoć Duha Svetoga
nazivamo milost djelatna. Osim toga, Duh Sveti dijeli među svim vjernicima i posebne darove koje
zovemo karizmama. Karizme osposobljavaju pojedince ili grupe ljudi da poduzmu različita djela i dužnosti koje pridonose obnovi i općem rastu Crkve i čovječanstva.
Vrhunski dar Duha Svetoga jest to što nam on iznutra daje vjerovati i ljubiti Isusa Krista, a po njemu i nebeskog Oca. Po sv. Pavlu, Duh Sveti u nama budi sinovski osjećaj prema Bogu, da ga i nazivamo
Ocem i ljubimo kao Oca i da se osjećamo Božja djeca i braća sa svim ljudima. Mi taj dar Duha Svetoga
nazivamo milost posvetna ili bogosinstvo. U svemu tome, Duh Sveti – koji se naziva i životvorac – u
nama budi i potiče želju i nadu u uskrsnuće tijela i vječni život.
Jednu od najkraćih i najljepših izreka o Duhu Svetom i njegovu djelovanju u nama čitamo u sv.
Pavla: “A kada dođe punina vremena,
odasla Bog Sina svoga…
da (po njemu) primimo sinovstvo.
A budući da ste sinovi,
odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga
koji (u vama) kliče: Abba! Oče!
Tako više nisi rob nego sin.
A ako si sin,
onda si i baštinik po Bogu” (Gal 4,4-7).
»Vjerujem... u svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih«
CRKVA
Najkraće bi se moglo reći: Crkva je zajednica Isusovih vjernika. To je sasvim dobro rečeno, ali nije
dovoljno. Da bismo što bolje naslutili i razumjeli misterij Crkve, potrebno je da ga pokušamo izraziti s
različitih stajališta i na što potpuniji način.
Riječ »Crkva« potječe iz grčkoga, a izvorna grčka riječ »ekklesia« znači skupština, saziv, (sazvani)
zbor. Svi su vjernici Božji pozvanici. Tako se naziva zajednica Isusovih vjernika već od početka (već u
Djelima apostolskim).
Crkvom se, dakle, od početka kršćanstva nazivaju: oni koji su povjerovali svjedočanstvu apostola
- prihvatili Isusa Krista kao Gospodina i Učitelja - primili sveti krst i s krstom dar Duha Svetoga - te
15
žive okupljeni u bratskoj zajednici s apostolima kao opunomoćenicima Kristovim - sjedinjeni u molitvi,
bogoslužju, uzajamnoj dobrotvornosti - te osjećaju svojom posebnom dužnošću da riječju i životom po
vjeri drugima navješćuju Isusovo Evanđelje. To je Crkva i danas.
Crkva se sastoji od ljudi, ali nije u prvom redu osnovana od ljudi niti se isključivo svodi na ljude
koji je sačinjavaju. Prije svega, Crkva je božansko djelo. Njezin osnivač jest Isus Krist, poslan od Oca.
Bog poziva ljude da uđu u Crkvu, a Duh Sveti je osobito djelatan u samom činu vjere i u sakramentu
krsta kojim se čovjek »pritjelovljuje« Crkvi.
Nadalje, iako se Crkva sastoji od ljudi, ona se ne svodi samo na ljude. Svi učenici Kristovi krstom
primaju Božju milost ili bogosinstvo. To ih stavlja u sasvim nove životne odnose s Bogom i među sobom. Mogli bismo reći da oni ulaze u nove »rodbinske« odnose: sinovi su Božji i braća među sobom.
Stoga Crkva nije obično ljudsko društvo, nego »Božja obitelj«. Ona je »puk skupljen u jedinstvu Oca i
Sina i Duha Svetoga«. Isus je ovako molio Oca: »Oče, molim te... da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče,
u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu... ja u njima i ti u meni« (Iv 17,21-23).
Crkva se stoga češće naziva mistično (otajstveno) tijelo Kristovo. Ova usporedba zajednice vjernika s tijelom osobito je draga sv. Pavlu: »Kao što u jednom tijelu ima mnogo udova, i svi udovi nemaju
isto djelovanje, tako smo i mi - makar mnogi - jedno tijelo u Kristu« (usp. Rim 12,4 i slično 1 Kor
12,12). Ruka, oko, srce - to su različiti udovi u jednom tijelu, jedan drugome potrebni i korisni. Tako i
vjernici koji sačinjavaju Crkvu: u isto su vrijeme jednaki u dostojanstvu i pozivu, a imaju različite službe
u korist rasta cjeline.
Drugi naziv za Crkvu jest: Božji narod. U Starom zavjetu Bog je sebi među svim narodima svijeta
izabrao izraelski narod da pripravi put Spasitelju. A sada iz svih naroda svijeta sabire svoj narod, da bi
napokon sve čovječanstvo sazrelo u »novo nebo i novu zemlju«.
Službe u Crkvi
Rekli smo da svi vjernici po krstu i sjedinjenju s Kristom imaju isto dostojanstvo, ali nemaju svi
istu zadaću. S obzirom na zadaće i službe, Crkva je dvočlana: »služitelji« Crkve (hijerarhija) - svi ostali
vjernici. Prvi postoje radi drugih, a svi zajedno sačinjavaju Crkvu.
Već je Isus od početka svoga naučavanja bio izabrao dvanaestoricu apostola. I uvijek je s posebnim nakanama postupao s Petrom koji je bio na čelu apostolskog zbora. Petru i svoj Dvanaestorici, Isus
je obećao posebnu pomoć - Duha Svetoga ­kako bi mogli njegovu poruku prenositi svim narodima. Dao
im je vlast ili punomoć da u njegovo ime upravljaju zajednicom vjernika te da vrše svete i spasonosne
čine koje mi nazivamo sakramentima: krst, euharistiju, oproštenje grijeha (ispovijed), itd.
Apostoli su svoju službu i svoju vlast i punomoć prenosili na svoje nasljednike. Crkvena se vlast
ili punomoć prenosi: izborom i rukopolaganjem ili sakramentom sv. reda.
Na čelu Crkve stoji papa. Katolici ga iz poštovanja zovu »sveti otac papa«. On je, kao nasljednik
sv. Petra, rimski biskup i Kristov namjesnik. Papa ima vrhovnu i neposrednu vlast u cijeloj Crkvi, a
napose - on je pročelnik zbora biskupa svega svijeta. Njegova vlast nije politička nego duhovna: služi na
rast Crkve u vjeri i ljubavi prema Bogu i ljudima. Mi katolici gledamo temelj njegove vlasti i punomoći
u Kristovim riječima upućenima sv. Petru: »Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju,
i vrata paklena neće je savladati. Tebi ću dati ključeve Kraljevstva nebeskoga, i što god svežeš na zemlji,
bit će svezano i na nebesima« (Mt 16,18-19)
Na čelu pojedinih pokrajina Crkve, koje se zovu biskupije, stoji biskup. Biskupi su od početka
kršćanstva redili kao svoje pomoćnike svećenike (prezbitere) i đakone. Oni u ime biskupovo vrše svoju
službu u manjim zajednicama vjernika, osobito župama.
Svi biskupi po svem svijetu sačinjavaju biskupski kolegij (zbor) kojemu je na čelu papa. Oni su svi
zajedno i kolektivno odgovorni za svu Crkvu, a papa je za svu Crkvu odgovoran i sam osobno.
Crkvena je služba trostruka. Obuhvaća vlast i punomoć: čuvati i naučavati pravu vjeru – posvećivati svetim sakramentima sav Božji narod – upravljati zajednicom vjernika. Stoga je zovemo: vlast
naučavanja, posvećivanja i upravljanja.
16
Posebna dužnost pape i biskupa u zajednici s papom jest, kako smo rekli, čuvati i naučavati pravu
vjeru. U tom im je temeljem Sveto pismo i Predaja. Mi kršćani vjerujemo da ih u tom vodi i štiti Duh
Sveti. Kada papa sam ili svi biskupi svijeta u zajednici s papom nešto odlučuju i svečano proglašuju
na temelju Svetog pisma i predaje, tada ih Duh Sveti čuva od zablude. To zovemo dar nezabludivosti
(“nepogrešivosti”).
Daljnja dužnost pape i biskupa i njihovih pomoćnika svećenika jest da se u Crkvi njeguje što
savršenije bogoslužje i bogoljublje. Stoga su oni svetim redom opunomoćeni da posvećuju i dijele svete
sakramente, a napose euharistiju. Po sakramentima se čuva i razvija Božja milost ili bogosinstvo te svi
rastemo u sve savršenije jedinstvo s Bogom i među sobom.
Treća dužnost crkvenih služitelja jest da prikladno upravljaju svom zajednicom vjernika.
Sva njihova služba ili vlast nipošto nije vladanje ili gospodovanje, nego služenje svemu Božjem
narodu, kako bi u njemu živjela i rasla prava vjera, kako bi se razvijalo što savršenije bogoljublje i bratoljublje, kako bi sva Crkva izvršila svoje poslanje u svijetu da po njoj svi narodi upoznaju Evanđelje i
Isusa Krista, Spasitelja svijeta – na slavu Boga Oca i na spasenje ljudi.
No Crkvu ne sačinjavaju samo služitelji Crkve ili hijerarhija, nego svi vjernici. Štoviše, oni prvi
postoje radi onih drugih, radi cjeline svih vjernika.
Crkva se baš stoga i zove katolička, što na grčkom znači sveopća ili jedinstvena. Ona je sveopća ili
katolička s više razloga. Ponajprije, ona je geografski katolička, sveopća: ona je po svem svijetu, za sve
narode i za sve ljude. Svi su ljudi Božji stvorovi i svi imaju isti Božji poziv i dostojanstvo da budu djeca
Božja. Crkva je sveopća ili katolička i stoga što je ona nedjeljiva i jedinstvena cjelina. Sv. Pavao smiono
kaže: “Svi ste vi jedan u Kristu” (Gal 3.28). Divno se o tom izražava sv. Pavao. Po njemu, izvori toga
katoličkog jedinstva jesu: jedno tijelo i jedan Duh – jedna nada u vječni život – jedan Gospodin Isus
Krist – jedna vjera i jedno krštenje – jedan Bog i Otac sviju, nad svima i u svima (usp. Ef 4,4–6).
Drugi vatikanski koncil obnovio je za sve vjernike, koji inače ne vrše neku posebnu hijerarhijsku
službu u Crkvi, naziv laici. Danas je taj naziv izgubio staro kršćansko značenje: najčešće se laik kaže za
čovjeka koji u nešto nije upućen. No stara kršćanska riječ laik znači: član Božjega naroda. To je, dakle,
ime dostojanstva i obveze.
Svi kršćani treba da uvijek živo budu svjesni da su oni krstom “pokristovljeni”, da su po milosti
ili bogosinstvu svi oni Božji sinovi, Božja djeca, pa stoga i braća među sobom. Svi kršćani treba da se
osjećaju – zajedno s hijerarhijskim služiteljima – pozvani od Krista da aktivno sudjeluju u različitim
službama Crkve: u službi posvećivanja (u bogoslužju i bogoljublju), u bratskom služenju (u kršćanskoj
dobrotvornosti ili karitasu), u upravljanju kršćanskom zajednicom i, osobito, u naviještanju Kristove
Radosne vijesti. Svim je članovima Crkve upućen Kristov poziv s Maslinske gore: “Pođite i sve narode
učinite mojim učenicima!” Živjeti Evanđelje i riječju i djelom promicati Evanđelje – osobita je dužnost
svih Isusovih učenika.
OPĆINSTVO SVETIH
Tumačenje ovog članka Vjerovanja zapravo produžuje naš razgovor o Crkvi: Crkva je općinstvo
svetih. Crkva je zajednica svetih, to jest svih Isusovih vjernika i na zemlji i u nebu; ona je, nadalje, zajednica svetinja jer svi njeni članovi sudjeluju u svim dobrima spasenja.
Potrebno je, dakle, protumačiti obje riječi: i što znači “općinstvo” i što znači “sveti”.
Riječ “općinstvo” dobra je hrvatska riječ, ali se danas rijetko upotrebljava. Katkada se još čuje
ondje gdje je nije istisla tuđa riječ “publika”. Može se, dakle, reći: naša javnost ili naša publika ili naše
općinstvo. Već to upućuje na važnu značajku Crkve kao zajednice Isusovih vjernika: Crkva je općenita,
posvudašnja, ona je javna i otvorena svima bez razlike. Stoga sama po sebi teži da posvuda svakome
vjerniku i svoj zajednici bude priznato pravo javno ispovijedati svoju vjeru i sudjelovati u zajedničkom
i javnom bogoslužju.
S druge strane možemo još ljepše protumačiti sadržaj našega Vjerovanja u općinstvo svetih.
Općenito je ono što je svima zajedničko. Stoga se i mjesna zajednica zove općina. A tu treba podsjetiti
17
i na internacionalnu riječ koja potječe iz latinskog. Latinski izraz za “općenito” (zajedničko) jest “communis”. Stoga se u povijesti francuske revolucije govori o pariškoj komuni, a svima je poznata riječ i
pokret koji se zove komunizam (koji želi ostvariti što veće zajedništvo među ljudima).
Crkva – “zajednica svetih”
Nakon tumačenja izraza “općinstvo” dolazimo do sadržaja koji nam želi dozvati u svijest naše
Vjerovanje. Crkva želi biti svima zajednička, želi okupiti sve ljude u veliku zajednicu. Ali koju? To odgovara drugi član ove izjave našeg Vjerovanja: u zajednicu “svetih”. Treba stoga protumačiti i tu riječ.
Po sv. Pavlu, naziv “sveti” drugi je naziv za kršćane. Oni su sveti jer su krstom posvećeni: krstom
su najtješnje povezani s Kristom i, po Kristu, s Bogom. Sveti su jer darom Duha Svetoga posjeduju
milost ili bogosinstvo. A to ih obvezuje i da u životu budu sveti, da nastoje oko svetosti. Svetim. postaje
onaj koji se u svom svagdašnjem životu – i osobnom, i obiteljskom i društvenom – zalaže za čovještvo
i dobrotu, za pravednost i napredak, za ljubav i mir.
Na poseban način zovemo svetima one koji su već završili zemaljski život, ali su za sobom ostavili
uspomenu izvanrednih i herojskih zalaganja za bogoljublje i bratoljublje. A u najširem smislu, svetima
zovemo sve one koji već u nebu uživaju konačnu zajednicu s Bogom ili vječno blaženstvo.
Svi se, dakle, Isusovi vjernici zovu na neki način “sveti” i svi oni čine jedno zajedništvo ili općinstvo. Lijepo se o tom izražava Drugi vatikanski koncil: “Dok ne dođe Gospodin u svom veličanstvu i
svi anđeli s njime (usp. Mt 25,31) ... neki su od njegovih učenika putnici na zemlji – a neki se, nakon
zemaljskog života, još čiste – a neki uživaju slavu nebesku gledajući jasno trojedinoga Boga kakav jest.
Ipak svi zajedno, iako u različitom stupnju i na različit način, učestvujemo u istoj ljubavi prema Bogu
i bližnjemu i pjevamo istu pjesmu slave našemu Bogu” (Konstitucija o Crkvi, br. 49).
Stoga se u teologiji razlikuju tri stadija Crkve. Vjernici koji još putuju zemljom u vječnu domovinu zovu se “Crkva putnika” ili “putujuća Crkva”. Budući da se još moraju boriti za svoje vječno
spasenje, zovu se i “borbena” ili, “vojujuća” Crkva. Taj se izraz često krivo tumači, kao da se oni bore
protiv Ljudi. Ne, oni su “vojujuća” Crkva jer se bore protiv nepravde za pravdu, protiv laži za istinu,
protiv mržnje za ljubav.
Vjernici koji se još nakon smrti čiste od svoje grešnosti i ne uživaju potpuno nebeskog blaženstva
zovu se “trpeća” Crkva, jer trpe od silne čežnje za Bogom (za njih kažemo da su u čistilištu).
Vjernici koji su, nakon zemaljske borbe, već postigli nebesko blaženstvo i uživaju u slavi Božjoj,
zovu se “slavna” ili “pobjednička” Crkva.
Svi oni – i vjernici na zemlji i pokojnici u čistilištu i oni u nebu – tvore veliku vjerničku zajednicu
ili općinstvo, jer su međusobno povezani ljubavlju; molitvom i zagovorom.
Nigdje se to zajedništvo toliko ne očituje kao u euharistijskom slavlju. U njemu pjevamo pjesmu
slave sa svim anđelima i svetima: “Svet, svet, svet, Gospodin Bog Sabaot!” U euharistiji se spominjemo
svoje pokojne braće i molimo: “Privedi ih k svjetlu tvoga lica!” U njoj zazivamo svete u nebu : blaženu
Djevicu Mariju, apostole, mučenike i sve svete da bismo zajedno s njima zavrijedili postati sudionici
vječnoga života.
U euharistiji nadasve mi vjernici na zemlji doživljavamo svoje zajedništvo ili općinstvo jer kad
god se okupljamo na euharistijsko slavlje, činimo to u zajednici s papom i sa svojim biskupom i sa svima
Isusovim vjernicima po cijelome svijetu. To zajedništvo svih vjernika na svijetu po euharistiji slikovito
izražava najstariji kršćanski zapis iz I. stoljeća, koji se zove “Didahe” ili “Pouka Dvanaestorice apostola”. Tu se oslikava jedinstvo vjernika iz jedinstva kruha: “Kao što ovaj razlomljeni kruh bijaše raspršen
po mnogim bregovima, i sabran postade jedan, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje
kraljevstvo.”
Crkva – “zajednica svetinja”
Pod izrazom “općinstvo svetih” skriva se još jedna stvarnost naše vjere. Po grčkom izvorniku, ovaj
se članak Vjerovanja može prevesti i sa “općinstvo (zajednica) svetinja”. Time se želi reći ovo: svi vjerni18
ci imaju udio u istim “svetinjama”, to jest u sakramentima. Crkva, dakle, nije samo zajednica svetih,
nego i zajednica svetinja.
Naše najveće svetinje jesu sveti sakramenti. Kratko rečeno, sakramenti su vidljivi znakovi koje je
ustanovio Isus Krist da nam. se po njima daje nevidljiva Božja milost ili bogosinstvo.
Mi ljudi u svom životu upotrebljavamo mnoge vanjske znakove da njima izrazimo svoju unutarnju pažnju i ljubav. Tako se za imendane i rođendane darivamo cvijećem (cvijet je vanjski znak za ljubav
i pažnju što ih poklanjamo jedni drugima).
Isus je znao za našu narav, pa nam je svoju milost htio dati po vanjskim znakovima koje je on sam
odabrao. Ništa nam npr. nije tako potrebno za život, a opet tako pristupačno kao voda. Voda nam gasi
žeđ, osvježava nas, obilno se izlijeva i daje nam čistoću i život. Stoga ju je Isus uzeo kao znak krsta. Voda
u krštenju označuje da nam je Božja milost i ljubav pristupačna i bliska, da nam daje svježinu, čistoću
i život te da se obilno izlijeva na nas, kao voda.
U Crkvi postoji sedam svetih sakramenata. To su naše velike svetinje: krst (krštenje) – potvrda
(krizma) – pomirenje (ispovijed, pokora, obraćenje) – euharistija (sveta misa i pričest) – bolesničko
pomazanje – sveti red (svećenički i biskupski) – ženidba
Stoga, kada u Vjerovanju izjavljujemo svoju vjeru u “općinstvo svetih”, želimo reći i ovo: svi mi
Isusovi vjernici imamo zajedničke svetinje te prihvaćamo Isusovu ponudu da se njima služimo kao
znakovima Isusove ljubavi i dobrote. Time u sebi čuvamo i njegujemo njegov najveći dar, a to je milost
posvetna ili bogosinstvo.
Sažmimo na kraju bogat sadržaj što se krije u izrazu “općinstvo svetih”:
- Crkva je općenita i posvudašnja;
- Crkva je javna i svima otvorena;
- Crkva želi ostvariti zajedništvo među svim ljudima; zajedništvo u “svetosti”, tj. u čovještvu, dobroti, ljubavi i miru;
- da bi to postigla, Bog Crkvi pruža posebnu pomoć po velikim “svetinjama”, tj. po svetim sakramentima;
- svi Isusovi vjernici na zemlji povezani su, međusobno i s onima koji su umrli u vjernosti Bogu,
u zajednicu svetih.
“VJERUJEM... U OPROŠTENJE GRIJEHA”
Jedna od najljepših Isusovih priča jest priča o izgubljenom sinu (Lk 15). U njoj nam je Isus htio
pokazati kako je Bog dobar. I to baš zato što rado prašta, što prašta i najveće grijehe. Bog u čovjeku
grešniku, koji se kaje za grijeh, gleda svoga izgubljenog sina kojega on nikada nije prestao ljubiti i koji
mu se sada vraća. Sav radostan i razdragan, Otac u toj Isusovoj priči ponavlja: “Sin moj bijaše mrtav i
oživje, izgubljen bijaše i nađe se!”
Evanđelje na hrvatskom znači Radosna vijest ili Blagovijest. Mogli bismo reći da je u tom vrhunac
radosti što čovjek i nakon grijeha može uvijek naći Božje oproštenje, jer nema grijeha što ga Bog ne bi
mogao ili htio oprostiti. Istina, Isus govori o grijehu protiv Duha Svetoga koji je neoprostiv (Mt 12,32 i
Lk 12,10). No to nije stoga što Bog ne bi htio oprostiti, nego što čovjek grešnik neće oproštenje i odbija
ga sve do smrti.
Koliku je snagu i važnost Isus htio dati oproštenju grijeha, najljepše se vidi iz toga što je to dao
Crkvi kao uskrsni dar. Po sv. Ivanu, to je bila prva riječ Isusa Uskrsloga učenicima: »Primite Duha
Svetoga! Kojima oprostite grijehe, opraštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im« (Iv 20,22-23). Na
tim riječima Crkva zasniva svoju vjeru u oproštenje grijeha. Iz njih je vidljivo da je u oproštenju grijeha
osobito djelatan Duh Sveti: on sam jest »oproštenje grijeha«. Osim toga, kao uskrsni dar, oproštenje
grijeha jest na neki način »ponovljeno uskrsnuće«. Stoga se u Svetom pismu često govori o novom srcu
što ga Bog ponovno stvara oproštenjem.
19
Sakramenti - znakovi Božje ljubavi i praštanja
Bog nam svoju ljubav i milost osobito iskazuje po vidljivim znakovima ili sakramentima. Temeljni
sakramenat u kojemu se opraštaju grijesi jest sveti krst. Krst nas oslobađa istočnoga grijeha, a onima
koji ga primaju u odrasloj dobi opraštaju se i svi osobni grijesi koje su do tada počinili.
Oproštenje grijeha na poseban način izvire iz euharistije. U njoj je prisutan sam Krist Isus, veliki
Oprostitelj. On se u svetoj misi prinosi kao žrtva našega pomirenja. Pod prilikama kruha i vina prisutno je njegovo tijelo i krv: to je tijelo koje se za nas predaje, to je krv koja se za nas prolijeva na otpuštenje
grijeha. On je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta.
U Crkvi postoji i poseban sakramenat za oproštenje grijeha što smo ih počinili nakon krštenja.
Nažalost, iskustvo nas uči da i najbolji kršćani često zataje ili - kako to veli sv. Ivan u Otkrivenju - ostave prvu ljubav (Otk 2,4). Štoviše, grijehom prekinu prijateljstvo i Savez s Bogom. Od prvih vremena
Crkva je tako razumjela Isusove riječi na dan Uskrsa da je dijelila oproštenje grijeha svima raskajanima,
pa i najtežim grešnicima.
Taj sakramenat ima više naziva, zove se: sakramenat pomirenja ili pokore ili, kako smo češće navikli, sveta ispovijed. Taj sakramenat kao vidljivi znak obavlja se kao susret između čovjeka pokajnika
i opunomoćenoga služitelja Crkve, biskupa ili svećenika, koji u ime Boga sluša pokajnikovo priznanje
grijeha i, također u ime Boga, podjeljuje oproštenje ili odrješenje.
U tom izvanjskom susretu čovjeka pokajnika i svećenika, Božjeg opunomoćenika, prisutan je sam
Bog Oprostitelj. On jedini može oprostiti i oprašta grijehe. Ali Bog hoće da redovito dijeli oproštenje i
obnavlja svoj Savez s čovjekom po tom vidljivom znaku i vidljivom susretu. Time se nekako sam čovjek
grešnik jače angažira u priznanju i popravku grijeha, a Bog i na vidljiv način očituje svoju blizinu i volju
da oprosti.
Sam sakramenat pomirenja ili sveta ispovijed sastoji se iz više čina: svijest o grijehu ili grijesima
(stoga je potrebno »ispitivanje savjesti«) - pokajanje kojim se grijeh opoziva - odluka da više nećemo
griješiti - priznanje grijeha Božjem opunomoćeniku - prihvaćanje zadovoljštine da popravimo grijeh,
ukoliko je bio štetan za druge - svećenikovo odrješenje.
U nagloj smrtnoj opasnosti dosta je da se pokajemo za sve grijehe i da, koliko je moguće, dobijemo svećenikovo odrješenje. Najkraće pokajanje može biti i ovo: »Bože, oprosti mi sve moje grijehe!« ili:
»Bože, ljubim te! Moj Isuse, milosrđe!«
Svaki je kršćanin dužan da se bar jednom godišnje ispovjedi (ako je svjestan teškog grijeha), a
korisno je da to češće čini. Po tom činu raste njegova samokritičnost, jača se u borbi protiv grijeha i zla,
postaje pažljiviji u svom odnosu prema Bogu i ljudima.
Dužni smo ispovjediti teške grijehe, a dobro je i korisno da se povremeno ispovijedamo i za lake
grijehe.
Teško griješi čovjek kada posve svjesno i svojevoljno čini veliko zlo protiv Boga i bližnjega. O
tome svakome svjedoči njegova savjest. No savjest treba odgajati osobito po Svetom pismu i po učenju
Crkve. Bog nam u Svetom pismu daje znati što je veliko zlo prema Bogu, prema samima sebi i prema
ljudima. A Crkva tu Božju istinu u svom naučavanju produbljuje i primjenjuje na prilike života.
Sakramenat pomirenja uskrsni je Isusov dar. Po njemu sudjelujemo u Isusovoj muci i smrti,
kojom je stupio u borbu protiv grijeha i zla, i u njegovu uskrsnuću, po kojemu je uspostavio pobjedu
dobra. Stoga se slavlje svete ispovijedi normalno zaključuje slavljenjem svete pričesti. I u priči o izgubljenom sinu Otac priređuje svome sinu povratniku veliku gozbu. (No pričesti smijemo češće pristupiti
premda se prije nismo ispovjedili; ispovijed je prije pričesti nužna ako nam savjest predbacuje neki teški
grijeh.)
Vjera u oproštenje grijeha odgaja u nama smjelu kršćansku borbenost. Mi se s grijehom ne mirimo. I najveći grijeh i najveće zlo moguće je svladati Božjom pomoću. Stoga je najveće zlo đavolska
napast, ako se netko predaje očaju ili bespomoćnosti kao da je sve propalo. Vjera u oproštenje grijeha
treba da nas uvijek ispunja zdravim kršćanskim optimizmom. Zlo nije jače od dobra. I umjesto da ne20
prestano mislimo na grijeh i zlo, u svjetlu Isusova uskrsnuća i po daru oproštenja grijeha treba da svu
svoju pažnju i sve svoje snage hrabro i radosno stavljamo u službu dobra, istine, pravde i ljubavi.
I još nešto vrlo važno! Budući da Bog nama prašta, treba da i mi uvijek praštamo jedni drugima.
Život je takav da često među nama nastaju nesuglasice, sukobi, pa čak i ratovi. Ali nema za to boljega
lijeka nego da svatko od nas zna pronaći svoj dio krivnje pa da jedni prema drugima uvijek gradimo
mostove razumijevanja i oproštenja. Stoga Isus završava svoj Očenaš riječima: “I otpusti nam dugove
naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim!”.
“VJERUJEM... U USKRSNUĆE TIJELA”
Zagonetka ljudskog života najteže se osjeća nad grobom onih koje smo voljeli. Pred smrću se
čovjek sam po sebi osjeća bespomoćan. No pred misterijem smrti u pomoć mu dolazi sam Bog. Na
temelju božanske objave, Isusovi vjernici, okupljeni u Crkvi, znaju da je Bog stvorio čovjeka za vječno
sretan život, s onu stranu groba. Štoviše, kršćanska vjera uči da će tjelesna smrt biti napokon pobijeđena. Ta puna pobjeda slavit će se u uskrsnuću tijela, u posljednji dan sadašnje povijesti.
Prema Svetom pismu, čovjek je stvoren kao biće u kome duša i tijelo čine jedinstvo, cjelinu. Sve
Božje stvaranje, sav tijek povijesti kojim ravna Bog, sve spasenje po Isusu Kristu usmjereno je na toga i
takva čovjeka. Čovjek nije samo duša koja je besmrtna. Čovjek je i tijelo. Stoga ovaj članak Vjerovanja
utvrđuje u nama vjeru da će i tijelo imati udjela u konačnom spasenju. Štoviše, prema Bibliji, u velikoj
i konačnoj Božjoj obnovi imat će udjela sva priroda (usp. Rim 8,19–24).
Ovaj članak Vjerovanja o uskrsnuću tijela najtješnje se nadovezuje na cijelo Vjerovanje. Ono je
na neki način posljedica naše vjere u Boga Stvoritelja, u Isusa Krista, a nadasve u Krista Uskrsloga.
Već smo isticali, Kristovo uskrsnuće temelj je i jamstvo našega uskrsnuća u novom nebu i novoj zemlji. Da istakne kako je Isusovo uskrsnuće uzrok našeg uskrsnuća, sv. Pavao je stvorio vrlo lijep
kršćanski izričaj “su-uskrsnuti”: s Kristom Uskrslim i mi smo su-uskrsli. Njegovo uskrsnuće već sada
djeluje u nama po milosti posvetnoj. U nama – kao u lozama božanskog čokota, Krista – struji božanski život. Najbolja hrana toga života jest euharistija jer je pod prilikama kruha i vina prisutan i u nama
djelatan sam Krist Uskrsli. Stoga jedan od najstarijih .kršćanskih pisaca iz početka II. stoljeća biskup
Ignacije euharistiju zove “lijekom besmrtnosti”.
Iz Svetoga pisma i svega vjerovanja Crkve kroz sva stoljeća posve je očita činjenica da ćemo i tijelom uskrsnuti. Isusova pobjeda nad smrću bit će dokončana kada bude pobijeđena, kako veli sv. Pavao,
posljednja neprijateljica čovječanstva – smrt (1 Kor 15,26). Kako će to biti, još nam nije očito, za to
još nemamo iskustva. Stoga Sveto pismo o tom kako će sve to biti govori najviše u slikama. Najbolje je
to izrazio sv. Pavao riječima: “Što ljudsko oko još ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to je Bog
pripravio onima koji ga ljube” (1 Kor 2,9). A na drugom mjestu piše: “Krist će preobraziti ovo naše
bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu slavnome” (Fil 3,21). Vjera u uskrsnuće tijela sadrži u sebi još nešto
važno: naše je tijelo svetinja. To je lijepo izrazio sv. Pavao: “Zar ne znate? Tijelo je vaše hram Duha
Svetoga koji jest u vama... Proslavite dakle Boga u tijelu svojemu!” (1 Kor 6,19–20)!
Mi stoga treba da s poštovanjem postupamo sa svojim tijelom. Bog ga je stvorio i posvetio, on će
ga jednom i uskrisiti iz groba. Trebamo se brinuti i za svoj tjelesni život i za zdravlje. Sv. Pavao uspoređuje tijelo s oruđem, oruđem za dobra djela. Radom svojih ruku čovjek izvodi zamisli svoga uma. I da
bi čovjek mogao iskazivati ljudima svoju pažnju i ljubav, potrebna mu je ne samo duša nego i tijelo.
Zbog svoje vjere u uskrsnuće kršćani iskazuju posebnu počast mrtvim tijelima svojih pokojnika. Brinu se za što dostojniji ukop, kite i posjećuju grobove najmilijih. A sva Crkva po svem svijetu s
osobitom odanošću svake godine nakon blagdana Svih svetih na dan 2. studenoga slavi Dušni dan ili
Dan pokojnika. Najljepši izraz ljubavi prema pokojnicima jest da se za njih molimo, osobito u svetoj
misi, i da kao njihovu najdražu baštinu čuvamo vjeru i brigu jedni za druge, dok se zajedno s njima ne
nađemo u vječnoj domovini.
21
“VJERUJEM... U ŽIVOT VJEČNI”
Naše Vjerovanje završava velikom himnom životu, vječnom životu. Cijelo Sveto pismo i naučavanje kroz dva tisućljeća govori o ovoj blaženoj konačnici kojoj smjera povijest svakoga pojedinog čovjeka
i svega čovječanstva. Bog je čovjeka stvorio za vječni život. Isus Krist je trpio, umro i uskrsnuo da nam
zasluži život vječni. Duh Sveti nas po glasu savjesti, po Svetom pismu i po primjerima svetih i dobrih
ljudi pomaže da tako živimo na zemlji da postignemo život vječni.
Istina, ne smijemo zatajiti, Božja nas objava neprestano upozorava da postoji strahovita mogućnost da se zauvijek promašimo. Stalno smo pred izborom i opredjeljenjem, jer naše spasenje ne ovisi
samo o Bogu nego i o nama, o našoj dobroj volji i o našem zalaganju oko dobrote i čovječnosti. Već
je Mojsije rekao Izraelcima: “Evo, danas preda te stavljam život i sreću, smrt i nesreću... Život, dakle,
biraj!” (Pnz 30,15.19). Još je ozbiljnija riječ Isusova: “Dolazi čas, kada će svi koji su u grobovima čuti
glas Sina čovječjega”, to jest Isusa Krista. “I izići će: oni koji su činili dobro – na uskrsnuće života, a oni
koji su radili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv 5,28–29).
Poslije smrti moguća su tri stanja, od kojih su dva vječna: raj – pakao – čistilište. A sve ovisi koliko smo bili čovječni, pravedni, istiniti – ukratko, koliko smo nastojali biti dobri ljudi: prema Bogu,
prema ljudima, prema samima sebi.
Raj ili nebo ili vječni život uživaju oni koji su nakon smrti i očišćenja zauvijek s Bogom, u zajedništvu sa svima spasenicima i blaženicima.
Objava nam govori i o jednoj drugoj mogućnosti poslije smrti – o paklu ili vječnom prokletstvu i
nesreći. Čovjek koji je potpuno svjestan da čini zlo, pa se trajno odupire Božjoj milosti i spasenju koje
mu Bog nudi te nepokajan umre, zapravo sam sebe osuđuje na vječnu propast. Nakon smrti, za takve
nastupa, kako Sveto pismo kaže, “druga smrt” ili vječna odijeljenost od Boga.
Naša vjera nazrijeva još jedno, ali privremeno stanje koje zovemo čistilište. I oni koji umru u “milosti posvetnoj”, to jest u prijateljstvu s Bogom i s ljudima, ali nisu još savršeni u ljubavi, neko vrijeme
nakon smrti još ne uživaju konačno i savršeno zajedništvo s Bogom i svetima nego se nalaze u čišćenju.
Mi im možemo pomoći svojim molitvama i dobrim djelima, a osobito spomenom u svetoj misi.
Samo je Bogu poznat broj onih koji se spašavaju ili propadaju. Tu treba ponoviti sve ono što smo
već kazali o Bogu, Ocu i o Isusu Kristu Spasitelju. Velika je riječ sv. Pavla: “Bog hoće da se svi ljudi spase”
(1 Tim 2,4). Ali treba ponoviti i poznatu riječ sv. Augustina: “Bog te je stvorio bez tebe, ali te neće spasiti
bez tebe, bez tvoga sudjelovanja.”
Ipak, nije Božja volja da se prepustimo strahu i pretjeranoj brizi hoćemo li se spasiti i1i ne. U
Crkvi uvijek postoji svima pristupačno i otvoreno oproštenje grijeha. A Duh Sveti nam ulijeva nadu ili
kršćansko ufanje da se ne predajemo strahu nego da se s radošću posvećujemo životu, čovječnosti, dobroti, istini i ljubavi prema svim ljudima. A i kad smo sve to učinili, spasenje i vječni život očekujemo
više od Božje dobrote nego od svojih dobrih djela, jer ne činimo dobra djela da zaslužimo plaću, nego
zato što ljubimo Boga i svoju braću ljude.
U svjetlu ovog završnog članka Vjerovanja treba procjenjivati i vrednovati i ovaj naš zemaljski
život. On ima veliku vrijednost. U svojoj velikoj propovijedi o posljednjem sudu (Mt 25) Isus jasno
uči da će nam se dati vječni život na temelju onoga što smo dobro učinili braći ljudima u ovome životu. Stoga kršćanin treba voljeti i cijeniti ovaj život. Kršćanin je stanovnik “dvaju gradova”: i ovoga
zemaljskog i onog nebeskog. O tom lijepo kaže papa Pavao VI: “Učenik Kristov graditelj je zemaljskoga
vremenitog grada, ali ujedno hrli prema gradu nebeskome i vječnome. Kao takav, on je ovdje u svijetu
borac za pravdu i oslobođenje potlačenih, borac za ljubav koja pomaže potrebnima, a nadasve on je
aktivan svjedok ljubavi po kojoj u srcima ljudi raste Krist” (Apostolsko pismo o štovanju Marije, br.
37).
Život, i to ovaj zemaljski i onaj vječni, jest velika dragocjenost. Ali nekada nastanu teška vremena
i neizbježne situacije, kada je čovjek kršćanin pozvan da bira između ovoga života i vječnoga. Tada nastaje krajnja mučenička ili, kako kaže A. G. Matoš, svjedočka situacija. Kršćanin tada, potpomognut i
22
ojačan Duhom Svetim, osjeti snagu Kristove riječi: “Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe
samoga izgubi” (Lk 9,25). Još je to snažnije u Evanđelju sv. Marka: “Tko izgubi život poradi mene i
Evanđelja, spasit će ga” (Mk 8,35). Takve heroje ljubavi prema Bogu i bližnjemu zovemo mučenicima
ili najizvrsnijim svjedocima vjere. Oni se sjedinjuju s Kristom mučenikom koji je za se i za njih rekao:
“Ovo je najveća ljubav: položiti život za one koje volimo.” (usp. Iv 15,13).
Istina i stvarnost vječnoga života osvjetljuje i sam misterij smrti i tamu groba. Svakome je čovjeku
umrijeti. Ali mi kršćani znamo da grob nije provalija, nego most. Stoga se u kršćanskom jeziku smrt
naziva “prijelaz” ili “preminuće”. Smrt nije konačna riječ na život. Mi kršćani živimo vjerujući riječi
koju je Isus rekao u priči o dobrom pastiru: “Ja sam došao da (ljudi) imaju život, i to da ga imaju u
izobilju” (Iv 10,10).
“…AMEN.”
Riječ “Amen” potječe iz hebrejskoga a znači “tako je!” ili “tako neka bude!” ili još kraće “da!”.
Ona nas tako podsjeća na riječ i prihvaćanje kojim je počelo naše spasenje kada je Djevica Marija kazala
anđelu blagovjesniku: “Neka mi bude po riječi tvojoj” (Lk 1,38).
Svojim AMEN kažemo svoj DA na cijelo Vjerovanje. Prihvaćamo Boga kao temeljnu stvarnost
svoga života. Prihvaćamo Isusa Krista kao svoga Učitelja i Spasitelja. Dobivamo od njega dar Duha
Svetoga. On nas okuplja u Crkvu katoličku da živimo kao Božji sinovi i braća među sobom.
Svojim AMEN ne kažemo samo “tako je!” nego i svoj: “tako neka bude!”. Izražavamo spremnost
da pođemo na Božje djelo. Bog je po svom Sinu Isusu Kristu otpočeo veliki preobražaj svijeta. I mi želimo da u tom sudjelujemo svim srcem i svom dušom. To je naša čast i naša zadaća da kao Isusovi vjernici
gradimo bolji svijet sa svim ljudima dobre volje. Željeli bismo da naše vjerovanje postane djelovanje.
Naš AMEN na kraju Vjerovanja izriče ono isto što i prva riječ VJERUJEM. U misterij Božje
ljubavi i dobrote, koja nam se očituje osobito u Isusu Kristu, vjerujemo iz dubine srca, čitavim bićem
i životom, premda nikada nećemo moći shvatiti ni izraziti svu dubinu božanske stvarnosti u koju vjerujemo.
23