“ Bajka o zelenoj zmiji i lijepoj Ljiljani “ dramatizacija : Davor Kovaĉević naziv izvornika: Johann Wolfgang von Goethe “ Das Märchen” Praizvedba : 1988.G. Regionalno kazalište Virovitica, Smotra kazalištnih amaterskih scena – Produkcija – Goethe Institut , premijera u Zagrebu – Dvorana OTV dom - Na velikoj rijeci, nabujaloj i razlivenoj uslijed jakog pljuska, u svojoj kućici, umoran od dnevnih napora, spava stari brodar. Noć je. Kroz zvuk kiše probijaju se čudni glasovi . Brodar se budi i osluškuje. LUTAJUĆI PLAMENOVI: Ahoj ! Ajoj! Požuri lipi moj ! Mokrih je kapi cili roj ! Još tren i zlato nam već gubi ljuti boj ! Brodar ulazi u čamac i zaplovi rijekom. LUTAJUĆI PLAMENOVI: Ja dužan sam ti odgovor za ovu noć zagonetki, koje me kušaju uništiti na ponoru koji stvorih. Nisam želio pokoriti se smrti, pa odletih iz mjesta, i lutam vremenom nadajući se svakim korakom da bježim od smrti. Tako se raspadam putem i jedino mi svjetlost duše još bdi i ne znam više gdje sam ni tko sam. Sve dok brodar ne doĊe i njegova topla rijeĉ povrati me opet u zemaljsko postojanje. Brodar mu priđe. Brodaru milostivi ! Toliko nam se žuri da smo mislima eto već na drugoj strani ! BRODAR: Ajde, penji se ! Sad mogu pitati : Kamo ćeš ? - Tu na žalu stojiš sam. Kroz rijeku spreman sam te prenijeti. LUTAJUĆI PLAMENOVI: / skakutajući po čamcu / Tik tok svi na bok ! Cvrlji, mrlji, prlji, kako voda zvrlji ! BRODAR: Sjedite, Vi plamenovi ! Ĉamac se ljulja. Tako nemirni možete ga prevrnuti ! LUTAJUĆI PLAMENOVI: Iz poštovanja ja ću uspjeti, bar se nadam, svoju laku narav svladati, jer put naš obiĉno krivuda. / Dođu na drugu obalu. / LUTAJUĆI PLAMENOVI: Evo Vam za trud ! / Stresu svojim tijelom i na pod čamca padne hrpa zlatnika. / BRODAR: Za ime neba što to radite ! Možete me baciti u najveću nesreću ! Da je samo jedan zlatnik pao u vodu, rijeka bi - jer taj metal ne može podnijeti - podigla ogromne valove i progutala i brod i mene, a Bog zna kako bi se i vi proveli. Uzmite smjesta natrag svoj novac ! LUTAJUĆI PLAMENOVI: Ono što smo jednom stresli, mi više ne možemo uzeti ! BRODAR: Još me i zamarate time ! Sad ih sam moram skupiti i na obalu odnijeti i zakopati. / saginje se i skuplja zlatnike / BRODAR: A što je sa mojom plaćom ? LUTAJUĆI PLAMENOVI: Tko ne prima zlato, neka radi uzalud ! BRODAR: Vi bi trebali znati da se meni može platiti samo plodovima zemlje. LUTAJUĆI PLAMENOVI: Zar plodovima zemlje ? Mi ih preziremo i nikada ih nismo okusili. BRODAR: A ja Vas ipak ne mogu pustiti dok mi ne obećate da ćete mi donijeti tri glavice kelja,tri artićoke i tri velike glavice luka. /Plamenovi se pokrenu u želji da odu, ali osjete da su na neobjašnjiv način vezani za mjesto na kojem se nalaze, i da se osjećaju vrlo neugodno / LUTAJUĆI PLAMENOVI: Sad vidim da gospodar tu ste Vi, pa rado ću se vašoj volji predat. Al imajte na umu ; brijeg je danas lud - a lutajući plam kad kazuje vam put, ne valja na vodiĉa odveć strogo gledat. Najskorije ćemo vratiti naš dug. To vam obećajemo. /Brodar krene dalje niz rijeku / LUTAJUĆI PLAMENOVI: Stari ! Slušaj stari ! Zaboravili smo najvažnije ! / Brodar ih nije čuo i otplovi dalje / Druga slika / Brodar dolazi pred ponor i baca zlatnike. Na dnu ponora pojavi se zmija i guta zlatnike/ ZMIJA: Ja sam providna ! Ja svijetlim ! Odavno mi je tako nešto proricano, ali nisam vjerovala ! Moj san je stvaran jer to nije bio san. Vidim, vidim ga kako već stoji u koraku preko ivice ponora, slijedeći poziv iz dubina i onda se vizija gubi i ja se dižem.. / pojavljuje se svjetlo, zmija krene u smjeru svjetla. Pojave se Lutajući plamenovi / Jesam li konaĉno pronašla sebi ravno biće ! LUTAJUĆI PLAMENOVI: Ovdje sam, bio je to ponor nad kojim stajah. Sad ponora nema više i znam što trebam ĉiniti. ZMIJA: Dakle, ti si ovdje, ipak moj zamišljeni san nije bio obmana. Srdaĉno Vas pozdravljam i drago mi je što sam kao svoje roĊake našla ovako prijatnu gospodu ! LUTAJUĆI PLAMENOVI: Gospo roĊako, iako ste Vi od pozemaljske crte, to ipak ništa ne znaĉi. Mi smo jasno, samo po svjetlosti srodni, jer pogledajte /Tu se oni izduže koliko je bilo moguće / kako nama gospodi od uzlazne crte pristaje ta vitkost ! Nemojte mi zamjeriti gospo, ali koji rod se može pohvaliti time ? Od kako postoje plamenovi lutalice, još ni jedan nije sjeo, ni legao. ZMIJA: Nego, da li bi me gospoda mogla izvijestiti odkud dolazi ono zlato koje je netom prije palo u ponor. Ćini mi se da bi to mogla biti zlatna kiša koja kaplje izravno s neba. LUTAJUĆI PLAMENOVI: Nazdravlja Vam bilo gospo roĊako. Mi Vam možemo ponuditi i više / stresu se i padaju zlatnici koje zmija pohlepno guta / ZMIJA / čija je svjetlost sada jača od plamenova / Osjećam se obvezna prema vama za sva vremena. Tražite od mene što hoćete. Uĉinit ću za vas sve što je u mojoj moći. LUTAJUĆI PLAMENOVI: Lijepo ! Recite nam onda gdje stanuje lijepa Ljiljana. Mi umiremo od nestrpljenja da joj se bacimo pred noge. ZMMIJA: Tu vam uslugu, ne mogu ispuniti odmah. Nažalost, lijepa Liljana stanuje s one strane vode ! LUTAJUĆI PLAMENOVI: S one strane !? A mi smo u ovoj burnoj noći prešli na ovu stranu ! Kako je nemilosrdna rijeka koja nas sada odvaja. Zar nije moguće dozvati starca ? ZMIJA: Uzalud bi se trudili, jer ako bi ga i zatekli na ovoj obali, on Vas ne bi primio. On smije voditi svakoga ovamo ali nikad onamo. LUTAJUĆI PLAMENOVI: Onda smo se lijepo udesili ! Zar nema drugog naĉina da preĊemo preko rijeke ? ZMIJA: I ja bih mogla prevesti gospodu, ali tek u podne. LUTAJUĆI PLAMENOVI: To je vrijeme u kojem mi nerado putujemo. ZMIJA: U tom sluĉaju možete preći naveĉer na drugu stranu, na sjenci diva. Veliki div, koji stanuje nedaleko odavde, potpuno je nemoćan da bilo što uĉini svojim tijelom, njegove ruke ne mogu podići ni slamku, njegova ramena ne mogu ponijeti ni hrpicu trijeski, ali njegova sjena zato može puno, može sve. Zato je on pri izlasku i zalasku sunca najjaĉi: uveĉer samo treba sjesti na vrat njegove sjene, div onda ide daleko prema obali, a sjena prenosi ljude preko vode. MeĊutim ako želite da se naĊete u podne na ovom kraju šume gdje grmlje dosiže sve do obale, mogla bih Vas ja prevesti i predstaviti lijepoj Liljani. Ali ako se bojite podnevne sparine, onda Vam ne ostaje drugo već da u onom stjenovitom zaljevu potražite diva, koji će svakako biti vrlo uslužan. LUTAJUĆI PLAMENOVI: Zahvaljujemo. Razmislit ćemo o tvom prijedlogu. / poklone se i odu / Treća slika Okrugla dvorana. Zmija se radoznalo ogledava. ugleda lik poštovanja dostojnog kralja, od suhog zlata. Njegovo tijelo ogrnuto je ogrtaćem, a hrastov vijenac mu pridržava kosu / ZLATNI KRALJ : Odkud stiže vaša svjetlost ? ZMIJA: Iz ponora gdje stanuje zlato. ZLATNI KRALJ: Što je veliĉanstvenije od zlata ? ZMIJA: Svjetlost. ZLATNI KRALJ: Što osvježava više od svjetlosti ? ZMIJA: Govor. / razgledava uokolo. U drugom udubljenju vidi srebrnog kralja. Tijelo mu je prekriveno ukrašenim odijelom, a kruna pojas i žezlo sjajnim kamenjem. na drugoj strani ugleda trećeg kralja od bronce. Sjedi naslonjen na toljagu, okrunjen lovorovim vijencem. Ona htjede pogledati i četvrtog, koji je bio najdalje, ali se zid otvori i uđe čovjek odjeven kao seljak, s malom svjetiljkom u ruci, prijatnog plamena / ZLATNI KRALJ: Zašto dolaziš ti, kad mi imamo svjetlosti ? STARAC: Vi znate da ja ne smijem prosvjetliti tamu. SREBRNI KRALJ: Završava li se moje carstvo ?! STARAC: Kasno ili nikad. BRONĈANI KRALJ: Kada ću ja ustati ? STARAC: Uskoro. BRONĈANI KRALJ: A s kim se trebam udružiti ? STARAC: S tvojom starijom braćom. BRONĆANI KRALJ : Što će biti s najmlaĊim ? STARAC: On će sjesti. ĈETVRTI KRALJ: /vikne mucajući promuklim glasom / Ja nisam umoran ! ZLATNI KRALJ : Koliko tajni poznaješ ? STARAC: Tri. SREBRNI KRALJ: Koja je najvažnija ? STARAC: Prosvjetljenje. BBRONĈANI KRALJ: Hoćeš li ju objaviti ? STARAC: Odmah kad doznam ĉetvrtu. ĈETVRTI KRALJ. Što se to mene tiće ! ZMIJA: Ja poznajem ĉetvrtu ! /približi se starcu i kaže mu na uho / STARAC: Stvorilo se vrijeme ! / zatamnjenje / Četvrta slika /Starčeva koliba. u njoj sjedi žena pored vatre i plače. Ulazi Starac / STARICA: Jao meni nesretnice ! Nisam te smjela pustiti da odeš ! STARAC: Što je ? STARICA: Tek što si otišao, doĊoše dva drska putnika. Neoprezno ih pustih unutra, izgledali su pristojno,b ili su obuĉeni u laki plamen, moglo bi se smatrati da su svjetlosti lutalice. Samo što su ušli u kuću, poĉeli mi laskati bestidnim rijeĉima i postadoše toliko nasrtljivi da me sram o tome govoriti.. STARAC: Ali gospoda su se sigurno šalila, budući im je tvoja starost nalagala da se drže opće pristojnosti. STARICA: Šta starost !? Starost ! Treba li vjeĉito da slušam o svojoj starosti ? Koliko mi je godina ? Opća pristojnost ? Ja valjda znam što znam. Pogledaj samo kako izgledaju zidovi-pogledaj to staro kamenje koje već sto godina nisam vidjela - sve zlato su polizali, da ĉovjek ne povjeruje kako hitro. Stalno su me uvjeravali kako ovo zlato bolje prija od obiĉnog zlata. A onda su obnovili svoje vragolije ! Samo što su sada bili bolje raspoloženi i jasno, puno veći,, širi i sjajniji. Opet su me milovali i nazivali svojom kraljicom, onda su se stresali tako da je puno zlatnika padalo uokolo, vidi još kako se svijetli ispod klupe. Ali kakva nesreća ! Naš psić je pojeo nekoliko zlatnika i pogledaj ga, eno, leži mrtav kraj ognjišta, jadna životinja ! Ne mogu se stišati. Primjetila sam to tek nakon njihovog odlaska, inaĉe im ne bi obećala da ću odnijeti njihov dug brodaru. STARAC: Što to oni duguju ? STARICA: Tri glavice kelja, artiĉoke i tri luka. Obećala sam to odnijeti na rijeku ĉim svane. STARAC: Treba im uĉiniti po volji, jer nam mogu poslužiti kada se za to ukaže prilika. STARICA: Da li će nas poslužiti, ja ne znam, ali obećali su, zaklinjali se.. / Starac upali vatru na ognjištu i skloni zlatnike. Zidovi se opet presvuku zlatom, a pas u dragi kamen / STARAC: Uzmi svoju korpu, i položi u nju oniks onda uzmi one tri glavice kelja, tri mrkve i tri luka, stavi ih oko oniksa i odnesi na rijeku. U podne neka te zmija prevede, pa odi u pohode lijepoj Ljiljani. Odnesi joj oniks, ona će ga svojim dodirom oživjeti, kao što usmrćuje sve živo svojim dodirom - u njemu će ona imati vjernog pratioca. Reci joj da ne tuguje, jer je spas blizu, da najveću nesreću može smatrati kao najveću sreću, jer se stvorilo vrijeme. ................. Peta slika Starica s košarom ide prema rijeci. Put joj isprijeći sjena diva i on joj izvadi po jednu glavicu kelja, jednu mrkvu i jednu luka, te ih pojede. Stara krene nazad,,, ali se predomisli i nastavi put. Na obali sjedne i ĉeka Brodara. Brodar dolazi ĉamcem niz rijeku vozeći putnika - Mladić/ BRODAR: Što donosite ? STARICA: Povrće, koje Vam duguju plamenovi lutalice. BRODAR: / Izađe iz čamca, mladić krene dalje. Brodar pogleda u košaru i smrkne se kad primijeti što nedostaje / Ne mogu ovo primiti ! STARICA: Molim Vas uzmite, ne mogu se sada vraĉati kući, to mi je pretežak teret za toliki put. BRODAR: To ne zavisi od mene. Ono što meni pripada, moram ostaviti devet sati zajedno, i ne smijem ništa primiti, dok rijeci ne predam jednu trećinu. Ali ima još jedna mogućnost. Ako se obvezujete rijeci i priznate da ste njen dužnik onda ću uzeti sebi tih šest primjeraka. Samo to je opasno. STARICA: Ako održim rijeć onda se vjerojatno, ne izlažem opasnosti ? BRODAR: Ni najmanje. Zamoĉite ruku u rijeku i obeĉajte da svoj dug vraćate za 24 sata. /Stara to učini, ali se uplaši kad iz rijeke izvadi potpuno crnu ruku / STARICA: Što mi to uĉini ? Moje ruke su uvijek bile najljepši dio mog tijela, i pored rada uvijek sam ih držala ĉistim. I još gore ! Pa ova ruka ĉak i nestaje, ona je postala manja nego ova druga. BRODAR: Sada se to samo ĉini, ali ako ne održite rijeĉ može postati stvarno. Ruka će postupno nestajati i najzad će sasvim isĉeznuti, ali pri tom neĉete biti uskraćeni njene službe. vi ćete s njom moći raditi sve, samo što je nitko neće moći vidjeti. STARICA: Ja bih više voljela da se njome ne mogu služiti, a da se ovo ne primijeti. Ali to nije važno, ja ću održati svoju rijeĉ, da bih se oslobodila te crne kože i te brige. / Uzima košaru i požuri za mladićem, koji se sporo i nezainteresirano vuče putem, bosih nogu, s oklopom na prsima i ljubičastim ogrtačem / STARICA: Quo vadis Domine ? MLADIĆ : / Šuti / STARICA: Tko si ti ĉiji lik mi se prikazuje ? MLADIĆ: Onaj koji bijah, sad nije više. Ipak, ovaj koji je, jest on koji biješe. STARICA: Moja misao posrće preko tvojih rijeĉi. Ove pitalice su za mog starog,meni je dovoljno i ovako : Otkuda Vi lijepi mladiću ? MLADIĆ: Molim ? STARICA: Pitam, otkud dolazite ? MLADIĆ: Od preko. STARICA: A koje dobro vas vodi ? MLADIĆ: Ne znam. STARICA: E ja sam se i pored vaših lijepih oĉiju zamorila od uzaludnih pokušaja da Vas navedem na razgovor, a budući da idete previše sporo ja vas pozdravljam. Ne smijem propustiti priliku da uz pomoć zmije preĊem rijeku i predam lijepoj Ljiljani jedan divan poklon svog muža. / S tim riječima požuri naprijed a isto tako brzo lijepi mladić požuri za njom / MLADIĆ: Vi idete lijepoj Liljani ! Pa to znaĉi da idemo istim putem. Kakav joj to poklon nosite ? STARICA: Gospodine, nije pravo da se tako usrdno raspitujete za moje tajne kada ste bili štedljivi sa svojima. Ali ako pristajete da mi ispriĉate svoj udes, onda Vam ni ja neću zatajiti priĉu o sebi i svom poklonu. MLADIĆ: Pristajem. STARICA: Evo ja sam dužna rijeci, pa mi je ruka crna, a muž moj šalje me Ljiljani da oživi našeg psića. MLADIĆ: Sretne li životinje ! Ona će te dodirnuti svojim rukama i ti ćeš oživjeti, dok sve živo bježi od nje da ga ne bi dostigla žalosna kob. Ali zašto kažem žalosna ? Nije li mnogo tužnije i bijednije biti oduzet zbog njene prisutnosti nego što bi bilo umrijeti od njene ruke ! Pogledaj me, u mojim godinama, a kako je žalosno stanje u kome se nalazim. Sudbina mi je ostavila ovaj oklop da nosim kao nepotreban teret, a purpur kao nepotreban ukras. Kruna, žezlo i maĉ su nestali, a ja sam ostao gol i bijedan kao i svaki sin zemlje. Tako kobno djeluju njene lijepe plave oĉi da svim bićima oduzima snagu, da se oni, koje ne usmrti dodir njene ruke, osjete pretvoreni u žive i pokretne sjene ! Šesta slika LUTAJUĆI PLAMENOVI: Mi ćemo se pojaviti u parku lijepe Ljiljane prvo inkognito, da bi razgledali i molim Vas kad padne noć, ĉim imalo postanemo prezentabl, da nas predstavite savršenoj ljepoti. Srešćete nas na obali velikog jezera. ZMIJA: U redu. / Oslovi Staricu i Mladića / A sad bi se trebali dogovoriti kojim ćemo redom k Ljiljani. STARICA: Da, vidite, k njoj je mogao prići i od nje otići samo pojedinac, da ne bi osjetila jaĉe bolove. MLADIĆ: Onda Vi budite prva, vaša je hitnja najpreća ! Sedma slika / na jezeru kod Ljiljane / STARICA: Blago onome tko Vas gleda ! Vaše prisustvo širi nebesko u vašoj okolini ! Kako dražesno izgleda ta harfa u Vašem krilu, kako je nježno grle Vaše ruke, kao da ona ĉezne za Vašim grudima, kako slatko zvuĉi pod dodirom Vaših prstića. Tri put sretniji bio bi mladić koji bi mogao zauzeti njeno mjesto. LIJEPA LJILJANA: Ne žalosti me hvalom, kojoj nije vrijeme, jer mi to samo povećava osjeĉanje moje nesreće. Pogledaj tu, do mojih nogu, leži sirota mrtva kanarinka, koja je uvijek na najprijatniji naĉin pratila moje pjesme, ona se navikla sjediti na mojoj harfi, a bila je brižno izvježbana da me ne dodiruje. Danas kada sam osvježena snom zapjevala tihu jutarnju pjesmu, a harmoniĉni tonovi tog malog pjevaĉa razlili se radosnije nego ikad, kao munja, spusti se jedan jastreb preko moje glave. Siroti mali, prestrašeni ptić, pobježe u moje naruĉje i u tom trenu osjetih posljedne trzaje njegovog života koji se gasio. Istina, pogoĊen mojim pogledom, eno na vodi, osnesviješten razbojnik, ali što mi vrijedi što je on kažnjen,moj ljubimac je mrtav, a njegov grob će samo umnožiti žalosno grmlje mog vrta. STARICA: Ohrabrite se Lijepa Ljiljana ! Priberite se ! Moj Stari vam poruĉuje, da svoju žalost ublažite, da u najvećoj nesreći vidite vjesnika najveće sreće jer se stvorilo vrijeme. Istina je, u svijetu se svašta dogaĊa. Pogledajte samo moju ruku kako je pocrnjela ! Već se priliĉno smanjila, morat ću požuriti prije nego što nestane. Zašto sam morala plamenovima ĉiniti uslugu ! Zašto sam morala sresti diva ! I zašto svoju ruku umoĉiti u rijeku ? Da li bi mi vi mogli dati jednu glavicu kelja, jednu repe i jedan luk ? Odnijela bih to rijeci, a moja ruka bi onda bila bijela kao i prije, da bih je skoro smjela postaviti pored Vaše. LJILJANA: Kelja i luka bi svakako mogla naći, ali artiĉoke tražiš uzalud. Biljke u mom vrtu ne nose ni cvijeta, ni ploda, ali svaka granĉica koju otkinem i zasadim na grob nekog ljubimca, raste odmah brzo i visoko. Sve ove grupe biljaka, grmlje i lugove na žalost, gledala sam kako rastu. Krune ovih pinija, obelisci ovih ĉempresa, kolosi ovih hrastova i bukvi, sve su to bile granĉice, koje sam svojom rukom, kao žalostan spomen, zasadila u inaĉe neplodno tlo. /Izvadi psa iz košare / ZMIJA: Tko će nam dovesti ĉovjeka sa svjetiljkom, i to prije nego što zaĊe sunce ? / U tom trenu se vraća starica / STARICA: Ja sam izgubljena i osakaćena. Pogledajte, moja je ruka skoro sasvim nestala. Ni brodar ni div nisu me htjeli prevesti jer još uvijek dugujem vodi. Uzalud sam nudila stotinu glavica kelja i stotinu glavica luka, oni neće ništa osim ona tri primjerka, a u ovim krajevima se ne može pronaći artiĉoka. ZMIJA: Zaboravite na svoju nevolju i nastojte pomoći ovdje, možda se i Vama može pomoći u isto vrijeme. Požurite, koliko brže možete i pronaĊite plamenove. Još je previše svijetlo da bi ih mogli vidjeti, ali ih možete ĉuti. Ako požurite, prebacit će vas div preko rijeke pa će stići pronaći i poslati ĉovjeka sa svjetiljkom. / starica ode / / nedugo zatim s druge strane dolazi starac / LJILJANA. Koji te dobri duh šalje u trenutku kada te toliko tražimo i kada si nam toliko potreban ? STARAC: Duh moje svjetiljke me goni, a jastreb dovodi ovamo. Svjetiljka pucketa kada sam nekom potreban, a tada obiĉno potražim u zraku neke znakove : Ptica ili meteor pokazuju i kraj neba prema kojemu treba ići. Smiri se najljepša djevojko ! Mogu li pomoći ne znam, pojedinac nije dovoljan, osim ako se udruži sa mnogima u pravom trenutku.Treba odgoditi i nadati se. Drži svoj krug zatvoren ! ( kaže zmiji i sjedne na zemlju pored nje te osvjetli tijelo ) Donesite i milu kanarinku i položite ju u krug ! / dolazi starica i plamenovi, koji su opet mršavi / PLAMENOVI: Nikada do sad smrtniku nije bilo dozvoljeno vidjeti moje lice. Sada moje biće leži otvoreno ispred tebe, ženo zemlje. Pogledaj u moje oĉi, one nikad nisu vidjele svjetlost sunca. One su oblikovane svjetlom mjeseca. Moja glava je lunino vjeĉno putovanje u kruženju oko zemlje. A moji oblici nose otiske svih stvaranja. STARAC: ( pogleda u zvijezde ) Mi smo se našli ovdje okupljeni u dobar ĉas: svatko neka radi svoj posao, neka vrši svoju dužnost i sveprisutna sreća će u sebi utopiti pojedinaĉne bolove, kao što sveprisutna nesreća proguta pojedinaĉne radosti. / krenu prema rijeci / Osma slika STARAC: Dakle, što si odluĉila ? ZMIJA: Da se žrtvujem, prije nego što me žrtvuju. Obećaj mi da neĉeš ni jedan kamen ostaviti na kopnu. STARAC: Obećajem ! / Ljiljani / Dodirni zmiju lijevom rukom, a tvog ljubljenog desnom. / ona to učini i mladić oživi, a zmija se okameni / STARAC: / plamenovima / Moja gospodo, sada ću Vam pokazati put i otkriti prolaz i Vi ćete nam uĉiniti najveću uslugu, ako nam otvorite vrata svetinje kroz koju sada moramo proći, njih ne može otvoriti nitko osim Vas.. / Plamenovi se poklone, a starac pođe prema stijenama, ostali krenu za njima / Deveta slika Otvaraju se vrata hrama, u ĉijoj svjetlosti se vide figure kraljeva. Svi se poklone pred vladarima, osobito plamenovi nisu propustili priliku da to uĉine na vrlo kiĉen naĉin. ZLATNI KRALJ: Odakle dolazite ? STARAC: Iz svijeta. SREBRNI KRALJ: Kuda idete ? STARAC: U svijet. BRONĆANI KRALJ: Što želite od nas ? STARAC: Da vas pratimo. ZLATNI KRALJ: / plamenovima / Sklonite se od mene. Moje zlato nije za vaše nepce. ĆETVRTI KRALJ: Tko će vladati svijetom ? STARAC: Onaj tko stoji na svojim nogama ! MJEDENI KRALJ: To sam ja ! STARAC: To će se tek otkriti jer je nastalo vrijeme ! / Lijepa Ljiljana zagrli starca i poljubi ga / LJILJANA: Sveti oĉe, hvala ti tisuću puta, jer po treći put ĉujem tajanstvene rijeĉi koje mi ulijevaju nadu. / U tom trenu zemlja se zatrese i hram izbija na površinu, točno iznad brodareve kućice na rijeci / STARICA: Moram li ja ipak ostati nesretna ? Zar pored tolikih ĉuda, nema jednog koje bi spasilo moju ruku ? STARAC: Pogledaj, nastaje dan, idi se okupati u rijeci. STARICA: Koji savjet, zar da sva pocrnim i da me cijele nestane, pa ja svoj dug još nisam isplatila ! STARAC: Idi, poslušaj me, oprošteni su ti dugovi. / starica ode / Tri stvari vladaju na zemlji : Mudrost, svjetlost i moć. / Na te rijeći ustaju kraljevi. Brodar i starac prihvate mladića i povedu ga do bronĉanog kralja, koji mu daje maĉ / BRONĈANI KRALJ: Maĉ na lijevo, desnica neka je slobodna ! / priđu srebrnom kralju / SREBRNI KRALJ: / stavi mu u lijevu ruku svoje žezlo / Pasi ovce, budi pastir svog stada.. / priđu zlatnom kralju, koji spusti hrastov vijenac na mladićevu glavu / ZLATNI KRALJ: Spoznaj najviše ! MLADIĆ : / otvara oči / Ljiljana ! Draga Ljiljana što može ĉovjek, koji je svim obdaren, poželjeti vrednijeg od nevinosti i tihe naklonosti koju mi tvoje grudi donose !? / starcu / O moj prijatelju, divno je i sigurno carstvo naših oĉeva, ali ti si zaboravio ĉetvrtu snagu, koja još od ranije, opće i sigurnije vlada svijetom : snagu ljubavi. / zagrli Ljiljanu, ona odbaci vel, poljube se / STARAC: Ljubav ne vlada, ona stvara, a to je više. Ĉuvajmo uspomenu na zmiju, ti joj duguješ život, a tvoji narodi most kojim će se te dvije susjedne obale spojiti i živjeti. Ono drago kamenje koje pliva i blista, ostaci su njenog žrtvovanog tijela, to su glavni stupovi tog prekrasnog mosta, na njima se most izgradio sam i sam će se držati ! / dolazi starica, izgleda pomlaĊeno / STARAC: Hoćeš li mi draga ženo sada više vjerovati ! Blago tebi i svim stvorovima koji se ovog jutra okupaju u rijeci ! / starica ga zagrli / Ako sam ti previše star, onda smiješ danas birati novog supruga. Od danas ne važi ni jedan brak koji se ne sklopi ponovo.. STARICA: Kako da ne znaš da si se i ti pomladio !? STARAC: Radujem se ako tvojim mladim oĉima izgledam kao prikladan mladić, ja ponovo prihvaĉam tvoju ruku i rado ću s tobom proživjeti slijedećih tisuću godina. / iz visina padaju zlatnici koje bacaju plamenovi u ĉast novog kralja i kraljice / KRAJ
© Copyright 2024 Paperzz
