close

Enter

Log in using OpenID

6.12.2013. 1 VI. Profesionalno sagorjevanje medicinskih

embedDownload
6.12.2013.
VI. Profesionalno sagorjevanje medicinskih
djelatnika i sudskih vještaka
izloženih opscenim scenama zločina
1p
VI. Profesionalno Sagorjevanje Medicinski
Djelatnika i Sudskih Vještaka Izloženih
Opscenim Scenama Zločina
6.1 Psihološki moderatori profesionalnog stresa i
Sindrom sekundarnog traumatičnog stresa i
“Burnout-a“
6.2 Obrambeni mehanizmi i prijedlozi
duhovno/duševne asistencije i jačanja
stabilnosti forenzičkog equipa
6.3 Autonomija istraživača i mogućnosti
priziva/objekcije savjesti
1
6.12.2013.
•
Organizacija rada, uvjeti rada, svakodnevni zadaci, izvanredni događaji, kao
i obveze, ovlasti i etički kodeks, posao policijskih službenika čini
specifičnim i zahtjevnim te je često povezan s mogućim rizicima po tjelesno
i psihičko zdravlje policijskih službenika.
•
Forenzički se posao percipira kao visoko stresan te se nameće potreba
pronalaženja pouzdanih i valjanih instrumenata pomoću kojih je moguće
utvrditi karakteristične i za profesiju specifične izvore stresa na radu.
•
Također, forenzički/policijski se posao često odvija u situacijama gdje je
potrebno brzo reagirati i donositi odluke,a u ne malom broju slučajeva takve
se odluke tiču života i smrti.
•
Nemogućnost učinkovitog i kontroliranog reagiranja te zadržavanja
emocionalne ravnoteže kao manifestacije stresa, kod forenzičkih službenika
mogu dovesti do neprikladnog reagiranja, pa i nekontrolirane uporabe sile.
•
Rizik počinjenja greški neprilagođenog reagiranja, osim posljedica po same
službenike, značajno može utjecati na kvalitetu njihova posla, javnu
sigurnost ali i opću sliku koju forenzičari imaju u javnosti.
Smatra da se izvori stresa kod sudksih/forenzičkih/policijskih
službenika mogu svrstati u pet općih kategorija:
1) problemi u osobnom životu pojedinca,
2) pritisci povezani s radom,
3) stav javnosti prema njihovom radu,
4) funkcioniranje kaznenopravnog sustava
5) organizacija rada forenzičara.
Teret odgovornosti nažalost kriminalistički službenik nosi sam jer Zakon o
policiji ne nameće imperativom odredbu obvezne psihološke pomoći
svojim službenicima koji su bili svjedocima traumatičnih događaja, već im
ostavlja na volju, ne uzimajući u obzir primitivnu sredinu koja će odlazak
po „stručnu pomoć“ smatrati slabošću i invalidnošću.
2
6.12.2013.
Organizacija rada, uvjeti rada, svakodnevni zadaci, izvanredni događaji, kao i obveze, ovlasti i etički kodeks,
posao forenzičkih službenika čini specifičnim i zahtjevnim te je često povezan s mogućim rizicima po tjelesno i
psihičko zdravlje službenika. Smatra da se njihovi izvori profesionalnog stresa mogu svrstati u kategorije:
a) problemi u osobnom životu pojedinca: zanemarivanje osobnog života radi posla, nesređena privatna situacija,
obiteljski problemi, bračni problemi, problematična djeca, prezaduženost, i sl.
b) psihološka/tjelesna/emocionalna iscrpljenost: npr. kronični umor, imunološka disfunkcija, nedostatak sna ili slabi
san, glavobolje, općenito loše osjećaje…
c) pritisci povezani s radom,: preopterećenost radnim zadatcima, puno posla, a malo vremena za obaviti, gubljenje
koncentracije uslijed prekovremenog rada i sl., predugo radno vrijeme, nedostatak priznanja od kolega i nadređenih,
nedovoljni resursi, strah od opuštanja, pritisak, loša radna atmosfera, zavist kolega, svađe na radnom mjestu, stalne
kritike/manjak slobodnog vremena…
d) stav javnosti prema njihovom radu: uvijek su pod povećalom i izloženi su kritikama, omalovažavanje njihovog
radnog mjesta i onog što oni rade…
e) funkcioniranje kaznenopravnog sustava: predugo trajanje kaznenih procesa, loše funkcioniranje, maksimalan trud
policije i drugih službenika da zaštiti svjedoke i žrtve, međusobne suradnje svih institucija i kaznenopravnog sustava
često je spor proces i zahtjeva puno rada, truda i posla…
f) organizacija rada forenzičara: radno vrijeme često nije fiksno nego ovisi o eksternim uvjetima, forenzičari su
izloženi teškim poslovima, dugotrajnim i jako preciznim, ništa se ne prepušta slučaju, nego se oni moraju
maksimalno posvetiti poslu da bi otkrili dokaze, te ih povezali sa počiniteljem; iako postoje vrhunske tehnologije –
još uvijek je čovjek taj koji mora prepoznati sve moguće dokaze, prikupiti ih, dokumentirati, očuvati tragove, upravo
to su najveći izazovi i problemi forenzičara da to naprave što preciznije jer ako se to ne napravi kako treba, daljnji
postupak je osuđen na teško rješavanje.
Psihološki moderatori profesionalnog stresa i Sindrom sekundarnog
traumatičnog stresa i “Burnout-a“
•
Sindrom sagorijevanja na poslu odnosi se na dugotrajnu izloženost stresu prouzrokovanim
prirodom posla koji obavljamo (liječnik, socijalni radnik, psiholog, sudac, policajac i sl.).
•
Burnout ima slične simptome kao i stres, no dodatno uključuje i emocionalnu iscrpljenost i
negativan stav prema radu i životu.
•
Burnout izaziva tjelesne (debljanje ili mršavljenje, probavne tegove, nesanicu, pad imuniteta,
dovodi do alkoholizma…) i emocionalne (depresija, gubitak samopoštovanja i samopouzdanja i
sl.) poremećaje. Često uzrokuje i promjene u ponašanju osobe, poput gubitka koncentracije,
eksplozivnosti, negativnog stava, zaboravljivosti, rizičnog ponašanja, razmišljanja o smrti I sl.
•
Najskloniji su mu ljudi velikih potencijala i velikih očekivanja (ambicija), a najrizičnije skupine
su u profesijama povezane sa pomagačkim zanimanjima i koji si sami postavljaju nerealne
ciljeve.
Simptomi profesionalnog sagorijevanja najčešće se ispituju u zanimanjima čija je domena
bavljenja mentalno i tjelesno zdravlje (medicinske sestre, liječnici, obrazovanje, upravljanje
ljudskim resursima, vojska i policija).
3
6.12.2013.
Među uzrocima burn-out su:
• organizacija zadataka – zatrpanost poslom, premalo vremena za odmor, predugo radno
vrijeme i rad u smjenama, rutinski, mehanički zadaci koji iziskuju vrlo malo kreativnosti i
daju malo mogućnosti za kontrolu vlastitog rada, stil menadžmenta
• – nedostatak sudjelovanja u donošenju odluka, slaba komunikacija unutar tvrtke, međuljudski
odnosi
• – nedostatak bliskosti među radnicima, uzajamne pomoći i podrške, nesigurnost radnog
mjesta
• – stalan strah od otpuštanja, nemogućnost napredovanja u osobnom, stručnom ili karijernom
smislu, česte promjene u organizaciji posla, radna okolina
•
– uredi u kojima se ljudi ne osjećaju ugodno, bilo zbog njihovog izgleda, veličine,
pretrpanosti, buke, zagađenja ili ergonomskih problema…
•
Najrazvijeniji je petofaktorski model ličnosti po kojemu se odrasla ličnost može opisati u
terminima:
– neuroticizma (podložnost psihološkoj iscrpljenosti, nemogućnost kontroliranja nagona,
– potreba, sklonost nerealističnim idejama i nemogućnost nošenja sa stresom),
– ekstraverzije (dispozicija prema pozitivnim emocijama, socijabilnosti i visokoj
aktivnosti),
– otvorenost (sklonost različitosti, intelektualna znatiželja estetska osjetljivost),
– ugodnost (sklonost interpersonalnom povjerenju i obzirnost prema drugima),
– savjesnost (upornost, organiziranost).
CIKLUS SAGORJEVANJA
•
- Kompulzivna potreba za dokazivanjem - Pretjerana ambicioznost je obično početak svega: Želja za dokazivanjem pretvori se u
čvrstu odlučnost i kompulzivnost.
•
- Naporniji rad - Kako bi zadovoljili vlastita visoka očekivanja, uzimaju više posla i jače se fokusiraju na njega. Postoji opsesija
rješavanju svega bez pomoći, što zauzvrat hrani njihovu potrebu za osjećajem „nezamjenjivosti.“
•
- Zanemarivanje vlastitih potreba - U rasporedu nemaju ništa drugo osim posla, stvari poput spavanja, hranjenja, druženja s
prijateljima i rodbinom počinju gledati kao nešto precijenjeno ili manje važno od samog rada.
•
- Izbjegavanje suočavanja - Svjesni su da nešto nije u redu, ali ne mogu vidjeti izvor svojih problema. Bavljenje uzrokom moglo bi
započeti krizu i stoga se vidi kao prijetnja. Obično se prvi fizički problemi pojavljuju u ovoj fazi.
•
- Promjena vrijednosnog sustava - Izolacija, izbjegavanje suočavanja i zanemarivanje osnovnih fizičkih potreba mijenjaju
percepciju. Jedini način evaluacije vlastite vrijednosti postaje profesionalni uspjeh. Pojavljuje se i povećanje emocionalne
otupljenosti.
•
- Poricanje problema - Razvijaju netoleranciju, percipiraju kolege kao lijene. Socijalni kontakti postaju gotovo nepodnošljivi.
Cinizam i agresija postaju očitiji. Vide svoje probleme kao uzrokovane jedino pritiskom rokova i količine rada koji moraju obaviti
•
- Povlačenje / izolacija - Redukcija socijalnih kontakata na minimum, odnosno potpuna izolacija. Mnogi traže utjehu u opijatima.
•
- Očite promjene u ponašanju - Jednom živahne osobe postaju zaplašene, stidljiva i apatične.
•
- Depersonalizacija - Gube kontakt sa sobom. Ne vide ni sebe ni druge kao vrijedne i više ne percipiraju vlastite potrebe.
•
- Unutrašnja praznina - Unutrašnja praznina se neumorno širi. Kako bi se nadjačao ovaj osjećaj, očajnički traže aktivnost.
Pojavljuju se pretjerane reakcije kao npr. preuveličana seksualnost, pretjerano jedenje i sl. Vrijeme za opuštanje je "mrtvo" vrijeme.
•
- Depresija - Veseli ljudi postaju indiferentni, beznadni, iscrpljeni i vjeruju da za njih nema ništa u budućnosti. Život jednostavno
gubi smisao.
•
- Burnout sindrom - Gotovo sve žrtve burnouta razmišljaju o samoubojstvu kako bi pobjegli iz svoje situacije, no srećom, malo ih
zapravo obistini svoje misli. Na kraju, prođu kroz potpuni mentalni i fizički kolaps. U ovoj fazi im je potrebna hitna medicinska
pomoć.
4
6.12.2013.
•
Stres je stanje ili osjećaj u kojem se nalazi određena osoba kada smatra da
zahtjevi u njenom životu premašuju osobna i društvena sredstva koja ta osoba
ima na raspolaganju ili kada se osoba nalazi u opasnoj ugrožavajućoj situaciji (pa
se u tom slučaju čovjekovo tijelo se priprema za sukob ili bijeg).
•
Fizički znakovi stresa: glavobolja; ubrzan rad srca; ukočeni vrat i ramena;
ubrzano disanje; bolovi u leđima; znojenje, znojni dlanovi; bolovi u želucu,
mučnina.
•
Psihički znakovi stresa: laka iritacija i netolerancija i zbog nebitnih, malih
razloga; frustracija, gubljenje živaca i vikanje na druge osobe bez nekog osobitog
razloga; sumnja u svoje mogućnosti; nervoza i iscrpljenost; teško se koncentrirati
i usredotočiti na zadatke; prevelika zabrinutost oko nebitnih stvari; zamišljanje
negativnih, zabrinjavajućih ili zastrašujućih scena.
•
Događaje i situacije koje izazivaju stanje stresa nazivamo stresorima. Može ih se
podijeliti na:
a) kataklizmičke stresore koji djeluju na cjelokupnu populaciju, npr. rat,
nuklearna nesreća, potres i sl.,
b) osobne stresore, koji su također jakog intenziteta, no pogađaju pojedinca, npr.
zbog smrti voljene osobe, saznanja o vlastitoj teškoj bolesti itd
c) svakodnevne stresore - dugotrajne repetitivne događaje koji čine dio
svakodnevnog života; nisu jakog intenziteta.
• Akutni stres - može biti jednokratni događaj do čije pojave dolazi brzo, ali isto tako
brzo i nestaje. Utjecaj akutnog stresa može trajati od nekoliko minuta i sati, pa do
nekoliko dana ili tjedana. Primjerice, akutni stres može se javiti nakon neposredno
izbjegnute opasne situacije, poput prometne nesreće ili sukoba s nekom osobom.
• Kronični stres - može biti uzrokovan konstantnim nizom stresnih događaja ili
nekom dugotrajnom situacijom. U ovu kategoriju spada stres uzrokovan teškim
poslovnim okruženjem, brigom za osobu s nekim kroničnim oboljenjem ili stanjem
usamljenosti.
• Načini reagiranja na stres
a) tolerantnost, tj. procjena da nas stresor neće ugroziti,
b) kontroliranje, tj. direktan utjecaj na stresor koji nas ugrožava
c) rezignacija, tj. odustajanje od utjecaja na stresor ili primjena nekog drugog
obrambenog mehanizma.
Stanje stresa na radnom mjestu može se definirati kao niz za pojedinca štetnih
fizioloških, psiholoških i bihevioralnih reakcija na situacije u kojima zahtjevi posla
nisu u skladu s njegovim sposobnostima, mogućnostima i potrebama. Stres na poslu
rezultat je interakcija zaposlenika i karakteristika posla.
5
6.12.2013.
•
Izvori profesionalnog stresa mogu biti:
– Unutrašnji; koji prvenstveno ovise o pojedincu, osobinama ličnosti, prethodnom
iskustvu, stilu rada, sustavu vrijednosti, slici koju imaju o sebi. Očituju se kao
nerealna očekivanja od posla i od sebe koja nadilaze radni realitet; potreba za
stalnom i potpunom kontrolom situacije, pretjerana vezanost za posao i osjećaj
pojedinca da snosi svu odgovornost, identifikacija s poslom u tolikoj mjeri da on
postaje glavni ili jedini sadržaj i smisao života, jedino područje potvrđivanja, ne
prepuštanje (ne delegiranje) dijelova poslova drugima; pretjerana upornost,
rigidnost i tvrdoglavost u postizanju cilja po bilo koju cijenu.
– Vanjski; oni koji su povezani s radnim uvjetima, organizacijom rada i koji izviru
iz odnosa s drugim ljudima.
•
Stres na poslu stvara pretpostavke za moždani i srčani udar, uništava mentalno
zdravlje i skraćuje život. Još prije deset godina Svjetska zdravstvena organizacija
(WHO) je proglasila stres na radnom mjestu svjetskom epidemijom, a otada se stres
na poslu još više povećao zbog produbljene globalne krize i nezaposlenosti.
•
Europski parlament usvojio je rezoluciju u kojoj ističe potrebu usklađenosti između
karakteristika posla i sposobnosti i potreba zaposlenika, kao i potrebu prevencije
nesklada između zahtjeva posla i mogućnosti zaposlenika (Resolution A4-0050/99).
Obrambeni mehanizmi i prijedlozi duhovno/duševne asistencije i
jačanja stabilnosti forenzičkog equipa
Postoje tri oblika mehanizama reakcije na stres: kratkoročna, tzv. "bori se ili bježi" (od engl. fightor-flight) reakcija, dugoročna reakcija zvana opći adaptacijski sindrom, te način na koji
razmišljamo i interpretiramo situacije u kojima se nalazimo.
Kratkoročna, "fight-or-flight" reakcija javlja se kad smo suočeni s nekom neposrednom
prijetnjom ili stresnom situacijom. Organizam u tim trenucima odgovara na prijetnju izlučivanjem
kemikalija i hormona koji tijelo stavljaju u stanje uzbune i spremno za akciju. Spomenuti hormoni,
primjerice, omogućuju da brže trčimo ili da pružimo snažniji otpor. Povećavaju brzinu rada srca,
pojačavaju znojenje, preusmjeravaju krv s površine kože i tako smanjuju gubitak krvi u slučaju
ozljede.
Dugotrajna reakcija ili opći adaptacijski sindrom za razliku od kratkoročne reakcije, javlja se kao
odgovor na dugotrajno izlaganje uzrocima stresa. Istraživanja su pokazala da, suočeni sa stresom,
ljudi reagiraju u tri faze: alarmna faza, prilikom koje se javlja reakcija na izvor stresa - faza otpora,
prilikom koje se otpor prema izvoru stresa povećava što se više tijelo nosi sa stresom i adaptira na
njega - faza iscrpljenja, nastupa nakon što se iscrpi otpor i počne znatno slabiti.
Način na koji razmišljamo i percipiramo svijet oko sebe: koliko će se netko osjećati stresno
uvelike ovisi o njihovom vlastitom mišljenju o tome koliko štete im može učiniti pojedina situacija,
te koliko su oni sami sposobni odgovoriti zahtjevima situacije.
6
6.12.2013.
Od obrambenih mehanizama razlikujemo ( po Vaillantu):
•
•
•
•
•
najprimitivnije (psihotične obrane - halucinatorna projekcija, psihotično poricanje,
iskrivljavanje).
narcističke obrane (nijekanje, primitivna idealizacija, projekcija, projektivna identifikacija,
cijepanje, izvrtanje),
nezrele obrane (hipohondrija, identifikacija, introjekcija, projekcija, pasivno agresivno
ponašanje, blok),
zrele ili zdrave obrane (anticipacija, sublimacija, humor, altruizam, supresija),
neurotske (disocijacija, izolacija, potiskivanje, premještanje, pomak, kontrola,
intelektualizacija, racionalizacija, izolacija, reaktivna formacija, seksualizacija,
eksternalizacija).
Glavni obrambeni mehanizmi ličnosti su:
• potiskivanje,
• agresija,
• izbjegavanje, odricanje,
• pomicanje,
•
kompenzacija,
• sublimacija,
• negiranje,
• regresija,
• projekcija,
• somatizacija,
• racionalizacija,
• fiksacija,
• identifikacija.
•
Kako je burnout psihički, ali i fizički poremećaj, važno je na vrijeme prepoznati njegovo
nastajanje prije nego zaprijeti zdravlju i svakodnevnim društvenim ulogama koje se ne tiču
posla.
•
Nitko ne bi trebao birati između posla i života – naposljetku, ne živimo da bismo radili, nego
baš obrnuto.
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
Obrambeni mehanizmi
Team building
Meditacije
Vjerski smisao
Rekreacija
Hobby
Sport
Promjena – Povlačenje – Prihvaćanje
Tehnika inokulacije stresom ili „cijepljenje protiv stresa“
Autogeni trening
Profesionalna pomoć
Sustavno planiranje i provođenje organizacijskih mjera za sprečavanje psihičkog
zlostavljanja i smanjivanje radnog stresa.
•
Razmislite o tome koliko posao koji radite utječe na vaš cjelokupan život, ne dopustite da
vam najbolje godine života prolaze u konstantnoj utrci za nečime...
7
6.12.2013.
Autonomija istraživača i mogućnosti priziva/objekcije savjesti
•
Savjest predstavlja neku višu instanciju u nama koja nas usmjerava, kori i sudi. U tom je smislu
religiozni ljudi smatraju glasom Božjim u čovjeku, tj. nekom vrstom "otiska" Božjeg duha u
našem duhu koji nam uz posredovanje naše razumske moći, propisuje što je dozvoljeno, a što
zabranjeno.
•
Drugi pokušavaju savjest shvatiti kao glas društva. Savjest može u pozitivnom i u negativnom
smislu biti pod utjecajem društva. Ali to ne znači da je ona kao takva društvenog podrijetla. Ona se
društvu može suprotstaviti i odbaciti njegova shvaćanja i zahtjeve?
•
Neki opet smatraju da je savjest "glas" naše ljudske prirode koja želi biti samosvojna i
autentična. To je dobrim dijelom točno, ali nedostatno za objašnjenje obveze savjesti. Nije naime
jasno kako ja mogu sebe tako kategorički vezati i zašto se ne mogu, ako sam se sam vezao, sam i
osloboditi od obveze koju sam si nametnuo. Očito je da je savjest povezana s nekim autoritetom.
•
Savjest nas obvezuje prije, za vrijeme i poslije svakog moralno značajnog čina.
Prije čina ona zahtijeva da ispitamo i istražimo konkretnu situaciju kako bismo uklonili
svaku sumnju te da izaberemo i učinimo ono što smo spoznali kao ispravno.
Za vrijeme i poslije čina ona odobrava i hvali naše ponašanje ako je dobro, a optužuje nas i
osuđuje ako je zlo. Za učinjeno dobro nagrađuje nas mirom i srećom, a za zlo uzvraća osjećajem
krivnje i grižnje (grižnja savjesti).
•
Kao svjesno biće čovjek ima sposobnost samoopažanja. To znači da može
kontrolirati i izražavati svoje vlastite postupke. Preispitivanje svojih
postupaka često se naziva "glas savjesti", a to znači da mi svojim umom
objašnjavamo, opravdavamo i analiziramo svoje praktično djelovanje.
Vrste savjesti:
• - Ispravna savjest - Preduvjet za dobar život je dobro poznavanje i ispravno
tumačenje osnovnih moralnih načela. U većini životnih situacija savjest zna
što je ispravno i kako treba djelovati. Sudovi savjesti moraju biti ispravni i
istiniti, prema kreposti »razboritosti«.
•
- Neispravna savjest - Ako savjest pogrešno primjenjuje kriterije i norme po
kojima sudi, ona je neispravna ili pogrešna. Pri tome razlikujemo dva
krajnja slučaja:
1. Površna savjest (moralni laksizam) - Ima, nažalost, ljudi koji se
mnogo ne brinu o tome je li im savjest u skladu s moralnim normama i
kriterijima.
2. Preosjetljiva savjest (skrupulozna savjest) - Oni s pretjerano
osjetljivom savješću nikad nisu sigurni u ispravnost svojih prosudaba,
neprestano se boje da su pogriješili. To ih sputava i onesposobljuje za
normalan moralni život i djelovanje. To su slučajevi tzv. skrupulozne
savjesti koja je zapravo jedna vrsta prisilne neuroze straha i prisile.
8
6.12.2013.
Priziv savjesti
•
Svakom je čovjeku poznata obveza savjesti koja dolazi do izražaja u izjavama kao što su: to mi moja
savjest ne dopušta, ja to moram učiniti po savjesti, savjest me progoni što sam tako postupio i sl.
•
Nerijetko se etički dobro mora natjecati s dobrima druge vrste: ekonomskim, političkim, socijalnim
ili kulturnim. U konkurenciji dobara, odlučujuće značenje ima svojstvo koje nazivamo savješću.
•
Prema tomu, odlučujuću ulogu u odlučivanju o moralnoj ili ćudorednoj kakvoći čovjekova
djelovanja, zadnju instanciju ne cine etičke norme, nego savjest. A, odgovorno izgrađivanje savjesti
jest deontološki bezuvjetno obvezujuća norma svake odgovorne etike.
•
Liječnik često ostaje zbunjen između pripadnosti: bolesniku, kome pruža svoje usluge I s kojim je
povezan ugovorom moralnog značenja te s druge strane, pripadnosti organiziranom društvu, koje
dodjeljuje odgovornosti, određuje novčanu naknadu I smatra liječnika svojim predstavnikom. U
takvoj situaciji nastaju cesto konflikti. Posebno je to slučaj ondje gdje dolazi do ideologiziranja
medicine I zakona.
•
“Pri teoretskom određenju priziva savjesti to je prigovor na vlastitu savjest kad se ona ne slaže s
odredbama neke države, ustanove ili organizacije”.
“Priziv bi savjesti trebao biti osobno opravdanje, liječniku u nepostupanju, nesudjelovanju,
neprihvaćanju mogućih profesionalnih zahvata, poslova ili načina djelovanja…No, liječnik treba
pružati redovitu zdravstvenu uslugu, kad god je to potrebno, a za prizivom savjesti posezati samo
izuzetno”.
“Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja, liječnik se ima pravo pozvati
na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne
kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život
pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste
struke”.
•
•
Bibliografija
•
Mc. Lay, W. D. S. (Ed.), «Occupational health of police officers», u: Clinical Forensic
Medicine, Cambridge University Press, Cambridge 20093.
•
Zbryrad, T., «Stress and professional burn-out in selected groups of workers», u:
Informatologia 42 (2009.) 3, 186-191.
•
Uvod u opću psihologiju, fra Ilija Živković, Zagreb 2008.
•
Furst, M. (1994). Psihologija. Zagreb: Školska knjiga.
•
Šverko, B. (1995). Psihologija (Udžbenik za gimnaziju). Zagreb: Školska knjiga.
•
Fulgosi, A. (1990). Psihologije ličnosti – Teorije i istraživanja. Zagreb: Školska knjiga.
•
Krech, D., Crutchfield, R. S. (1980). Elementi psihologije. Beograd: Naučna knjiga.
•
Spencer, R.A. (2000). Temelji psihologije. Jastrebarsko: Naklada slap.
•
Klain, E. (1999). Psihološka medicina. Zagreb: Golden Marketing
9
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
3
File Size
418 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content