Renato Matić (Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu) Marina Matić (Dječji dom Zagreb) DRUŠTVENI UZROCI NASILJA Sažetak Nasilje je fenomen kojega je moguće istraživati iz gledišta različitih znanstvenih disciplina od biologije, psihologije, psihijatrije, preko prava, kriminologije, politologije, pa sve do filozofije, teologije, antroplogije i sociologije, tako da će svaki od spomenutih pristupa osvijetliti nešto različito u odnosu na druga polazišta. Ovdje se pokušavaju raspraviti društveni uzroci nasilja, i pokušava se odgovoriti na pitanje kako društveni život sa svojim strukturalnim odnosima te kulturalnim vrijednostima i normama omogućuje izgradnju društva u kojemu nasilje vremenom postaje prihvatljivo, poželjno a potom i legitimno društveno djelovanje. U samom se početku daje definicija nasilja u kojoj se naglašava kako je posljedica (šteta, bol ili smrt) ona diferentia specifica koja odvaja nasilje od drugih oblika društvenog djelovanja. Jasna definicija je bitna pretpostavka koja pomaže neometanom razvoju nasilja u društvu, navodi se neusklađenost znanstvene i stručne javnosti s obzirom na definciju nasilja i dosljednu primjenu takve definicije neovisno o različitim (političkim, ekonomskim i sl.) interesima i utjecajima. Zbog toga izostaje znanstveno neovisan i kritički pristup fenomenu nasilja, umjesto kojega se uglavnom pasivno i nespremno reagira na različite od medija otkrivene ili politički potaknute «skandalozne» događaje. Polazi se od pretpostavke da svaki oblik društvenog življenja dopušta određene oblike nasilja, dok se u drugim slučajevima u pravilu uključuje mehanizam socijalne kontrole s različitim stupnjevima društvenih sankcija. Također je izvjesno da svaki oblik društvenosti podrazumijeva postojanje različitih društvenih skupina od kojih neke posjeduju veću koncentraciju društvene moći, te s obzirom na partikularne interese odlučuju na koje će se oblike nasilja primijenjivati mehanizam socijalne kontrole, a kojima će se ostavljati više slobodnog prostora ili se uopće neće definirati kao nasilje. 1 Konačno se u tekstu analizira proces stabilizacije nasilja u društvu koji započinje političkim i ekonomskim promjenama, a one u pravilu izazivaju promjene u kulturalnoj sferi što pogoduje različitim stupnjevima anomije. Preraspodjela odnosa društvene moći i interesa usporava mehanizam socijalne kontrole pa se nasilju, kao i drugim oblicima društvene devijantnosti, otvara sve veći socijalni prostor. Primjena nasilja počinje egzistirati kao alternativan put do nametnutog ili izabranog cilja, potom kao poželjan, te konačno kao legitiman model za različite oblike strategijskog djelovanja. UVOD U najširem i vrijednosno neopterećenom smislu nasilje se shvaća kao primjena ili uporaba sile, dok se u društvenoj stvarnosti nasilje prepoznaje u postojanju socijalne zbilje/društvenog ambijenta u kojemu se nasilje/primjena sile doživljava kao prihvatljivo, poželjno a potom i legitimno društveno djelovanje. Još uvijek, unatoč sve raširenijem djelovanju antiratnih, mirovnih i civilnih pokreta, nasilje se ne doživljava jednoznačno kao svaka ljudska akcija koja izaziva štetu, trpljenje, bol, patnju ili smrt, unutar koje je na jednoj strani moguće prepoznati izvor moći a na drugoj strani žrtvu. Naprotiv mnogi su oblici nasilja, baš kao što je to donedavno bio slučaj s nasiljem unutar obitelji, prisutni u svakodnevici i ne izazivaju neku jasnu reakciju, neki se prešućuju ili čak podupiru ovisno o tome kakvim i čijim interesima služe. Osim toga mnogi oblici nasilja zaštićeni demokratskim procedurama i imaju legitimitet koji ih opravdava u ime «viših vrijednosti», iako je izvan svake sumnje primijena sile opravdana samo ako se izravno i izvjesno štiti život, zdravlje i opće dobro, ili ako se nad osumnjičenom ili osuđenom osobom primijenjuje zakonska sankcija temeljem neovisne odluke sudske vlasti. Upravo imajući u vidu raznolikost pristupa poimanju nasilja, kao i različitim silnicama ekonomskim, kulturnim i političkim, koje katkad i dramatično oblikuju diskusiju o nasilju, zaustavljajući ju često na samoj definiciji, tj. nemogućnosti usuglašavanja oko definicije koja bi bila djelotovrno polazište za svaku preventivnu i sankcionirajuću akciju, ali i za mirotvorstvo kao aktivnu protutežu, u ovom će tekstu pokušaj oblikovanja «čiste» i «neopterećene» definicije uslijediti tek na kraju. 2 U tekstu se analiziraju kriteriji prema kojima će uporaba moći na jednoj strani te duševna ili fizička bol kao posljedica tog čina na drugoj strani nositi ime: zločin ili samoobrana, pljačka građana ili uvođenje tržišnog gospodarstva, prijevara ili poslovna sposobnost, terorizam ili borba za slobodu, agresija ili uspostava demokracije, poziv na linč ili sloboda izražavanja, ekološko uništenje ili ekonomski razvoj, kolonizacija ili civilizacijski razvoj, seksualno nasilje ili «bračno pravo”, zlostavljanje djece ili vrsta odgoja, odmazda ili izvršenje pravde i sl.? Bit će riječi o koncentraciji moći kojom nasilnik raspolaže, kao polaznom kriteriju prema kojemu će nasilje biti opravdano i ozakonjeno ili osuđeno i kažnjeno. Također se raspravlja teza kako je ovisno o vremenu i prostoru, svako nasilje moguće opravdati u ime neke «vrijednosti», koju će više ili manje uvjerljivo braniti određena ideologija. U totalitarnim se režimima i diktaturama opravdava, promovira i nagrađuje svaki tip nasilja koji ne dovodi u pitanje vladajući poredak. Isto je tako promjenom «većinskog vlasnika» društvene moći i njegovog ideološkog obrasca moguća i promjena kriterija kojim će neki tip nasilja u idućem razdoblju biti označen kao više ili manje poželjan. U suvremenim je demokracijama moć nešto više disperzirana pa će žrtvovanje ljudi i njihovih prava postati zanimljivo ovisno o tome može li neku vrst nasilja jedna interesna grupa upotrijebiti protiv druge, te može li bavljenje ponekim tipom nasilja koristiti u svrhu skupne ili osobne promocije. Fenomenu nasilja moguće je pristupiti i sa stajališta kako se unatoč razvoju svijesti o jednakosti, slobodi, pravima čovjeka i građana te uspostavljenim mehanizmima njihove zaštite nasilje uprisutnilo kao oblik društvenog djelovanja kojim se neovisno o vremenu i prostoru najlakše i najbrže ostvaruju poželjni ciljevi od osvajanja prostora i država, pljački narodnih bogatstava, porobljavanja ljudi i iskorištavanja radne snage do individualnog stjecanja materijalne koristi, te nametanja svoje volje drugim osobama u obitelji, školi, na radnom mjestu i sl. Na početku je potrebno kazati nešto o problemu nepostojanja usuglašene definicije samog pojma nasilje, što prilično ozbiljno negativno utječe na suočavanje sa samim fenomenom, a na drugoj strani omogućuje neometan razvoj nasilja u suvremenom društvu. Za suočavanje i uspješno spriječavanje svakog problema, pa tako i nasilja u društvu potreban je neovisan i usklađen pristup definiciji nasilja od strane znanstvene i 3 stručne javnosti, što će omogućiti dosljednu primjenu takve definicije neovisno o različitim (političkim, ekonomskim i sl.) interesima i utjecajima. DEFINICIJA NASILJA Nepostojanje suglasnosti oko definicije i njezine dosljedne primjene spriječava sustavno, aktivno, istraživački neovisno i prije svega kritičko bavljenje nasiljem u društvu i društvom nasilja. Osim pojedinačnih pokušaja koji otvaraju istraživački pristup prema nekim specifičnim oblicima nasilja (u obitelji, školi, na radnom mjestu i sl.), znanstveni se pristup uglavnom svodi na reakcije potaknute različitim «skandaloznim» događajima koje su otkrili mediji ili su već instrumentalizirani za političke obračune. “Zanemarivanje, umanjivanje, zaboravljanje, i potpuno opravdavanje nasilja na globalnoj razini poput ratova za privatne ili korporacijske interese (Vijetnam, Afganistan, Čečenija, Irak...). Poput dogovorenih ili spontanih etničkih čišćenja i zločina koji se ne žele spriječiti ili kazniti, osim ako to odgovara ekonomskim i političkim interesima aktera koji ima višak koncentrirane moći u konkretnim okolnostima (Kosovo, Hrvatska, BiH, Ruanda, Somalija...). Zanemarivanja i prešućivanja kršenja niza ljudskih i građanskih prava jer je kršitelj «velik», «moćan» pa odmah zato i «strateški partner» ili «prijatelj» (Kina, Rusija, SAD...). Sve će to poslužiti kao izvor legitimacije ali i inspiracije regionalnim i lokalnim «gospodarima života i smrti» koji će taj jedinstveni model preslikati i na svoje društvo gradeći razne autoritarne, totalitarne, nedemokratske režime i diktature. U njima će se događati masovni zločini, etnička čišćenja, upravljanje državama iz mafijaškog podzemlja, što će također biti umanjeno ili zaboravljeno s obzirom na to tko je partner na globalnoj razini. To će nadalje ohrabriti neke druge manje nacionalne i lokalne moćnike za bezobzirne odluke, čije će posljedice preko noći poniziti i osiromašiti veliki broj građana a u društvenu stvarnost unijeti nesigurnost i nepovjerenje u institucije, ali i visoko povjerenje u nasilne i kriminalne metode. Iduća niža društvena razina za primjenu nasilja su tvrtke, škole, obitelji, potom kafići, stadioni, tramvaji i autobusi u kojima se jednostavno preslikava prokušani, trajni i jedinstveni recept kako nametnuti svoju volju, imati osjećaj vlasti i nadmoći ili barem kako nekažnjeno „izliječiti frustracije” prikupljene u drugoj ili višoj socijalnoj sredini, ali i kako se zaštititi od 4 nasilnika kad su društveni akteri koji su za to inače zaduženi pasivni ili birokratski neosjetljivi” (Matić, 2006.). Kako bi se sve spomenuto razumjelo kao jedinstveni model, i izbjegle sve moguće zamke, umjesto nabrajanja različitih pojavnih oblika nasilja potrebno je prepoznavati posljedice primjene nasilja. Uočavanje posljedice može poslužiti kao diferentia specifica nasilja od drugih oblika društvenog djelovanja i drugih oblika društvenih odnosa. Nasilje kao oblik društvenog djelovanja u kojemu se instrumentalizira moć s ciljem ostvarenja kontrole ili destrukcije (žive i nežive) stvarnosti koje ima za posljedicu ograničenje, štetu, trpljenju, bol, patnju ili smrt. Nasilje kao oblik društvenog odnosa u kojemu jedan akter (izvor ili nositelj dominantne moći) instrumentalizira moć nad drugim akterom s nedostatnom moći (žrtvom) s ciljem ostvarenja kontrole ili destrukcije koje ima za posljedicu ograničenje, trpljenje, bol, patnju ili smrt. (Matić, 2007.) Iduće poglavlje nudi polazna razmatranja o društvu nasilja koja uključuje gledište o nasilju kao društvenoj pojavi koju je moguće vezati za svaki poznati oblik društvenosti, potom da svaki oblik društvenog življenja dopušta određene oblike nasilja, samo se u nekim slučajevima uključuje mehanizam socijalne kontrole s različitim stupnjevima društvnih sankcija, te da je količina posjedovane moći kriteriju prema kojem će neki oblici nasilja biti obilježeni kao devijantni, neki drugi neće ili će se ponuditi kao uzor i biti nagrađeni. POLAZIŠTA ZA RAZUMIJEVANJE DRUŠTVENIH UZROKA NASILJA Objašnjenju društvenih uzroka nasilja prethodi istraživanje društvenoe stvarnosti u kojoj se nasilna praksa u smislu društvenog djelovanja izravno dovodi u vezu s ostvarenjem različitih društvenih ciljeva. U tom smislu nasilje može postati prihvatljivo, poželjno a potom i legitimno društveno djelovanje, a moguće je govoriti i o oblikovanju društva nasilja (Matić, 2007.). Tri su početna stajališta na temelju kojih će se pokušati odgovoriti na ovo pitanje. 5 a) Svaki poznati oblik društvenog življenja podrazumijeva postojanje različitih oblika nasilja. Nasilje/primjena sile u odnosu prema životnoj/prirodnoj i društvenoj stvarnosti obilježava ukupnu čovjekovu povijest i uključuje sve oblike društvenosti od najprimitivnijih do suvremenih društava. U prvobitnim ljudskim zajednicama nasilje je još u velikoj mjeri obilježeno instinktivnim reakcijama, kod kojih je odgovor na određene kategorije podražaja samo općenito sadržan u genetskom kodu, dok su konkretni oblici prepušteni sekundarnom upravljanju putem osjetila, kako navodi Pusić (1977). Nasilje kao instinktivna reakcija izravno je povezana s posljedicom koja se događala u rasponu od neutralizacije opasnosti do neposredne koristi. To je mogla biti lovina koja će se iskoristiti za hranu i odjeću, otjerani uljez ili svladani suparnik. Potom slijedi proces koji Gehlen (1994) naziva “blijeđenjem instinkta”, kada središtem prikupljanja, preradbe i usmjeravanja informacija postaje mozak, odnosno svijest kao sustav sekundarnih, orijentacijskih smjernica, što je zapravo početak razvoja društvenih vrijednosti u filogenetskom smislu. Središnji element cjelokupnih razvojnih promjena prema stabilizaciji vrijednosti i dalje je neizvjesnost tj. nesigurnost u predodžbi o obliku vlastite reakcije u susretu s nepredvidivim, prije svega društvenim, okružjem. Razvoj nasilja kao svjesnog, između različitih mogućnosti izabranog djelovanja do najsuvremenijih oblika društvenosti može se pratiti usporedo s razvojem vrijednosno usmjerenih akcija, kao orijentacijskih odgovora na neizvjesnost. To znači da je primijena sile radi ostvarenja poželjnog cilja, ili primijena sile kao sredstva kojim se kontrolira stvarnost od početka ukorijenjena u društvenoj međuljudskoj aktivnoj uzajamnosti, kao alternativna ili glavna opcija, koja se uvijek uspostavlja pri svakoj novoj interakciji. Spektar koji na jednoj strani započinje s nasiljem kao instinktivnim odgovorom konačno se oblikuje s razvojem institucija koje u sustavu uzajamnog očekivanja stabiliziraju svako interakcijsko djelovanje, pa tako i ono nasilno. U najsuvremenijim oblicima društvenosti nasilje ne blijedi ni kao početna instinktivna reakcija već uključuje sve ostvarene razvojne stupnjeve i pojedinačne slučajeve koji su se u vremenu pojavili. b) Niti jedan poznati tip društvenosti ne odnosi se prema svim oblicima nasilja jednako, već selektivno uključuje mehanizam socijalne kontrole s različitim stupnjevima društvnih sankcija. Socijalna kontrola je proces kojim članovi grupe daju podršku poželjnim i obeshrabruju nepoželjne oblike djelovanja, i obuhvaća mnoštvo raznolikih 6 mehanizama, postupaka, sredstava tj. pozitivnih i negativnih sankcija. Neformalna socijalna kontrola podrazumijeva spontanu reakciju socijalne okoline, od verbalnih i gestovnih (prijekornih pogleda, ušutkivanja, prijetnji prstom do glasnog negodovanja i verbalnih prijetnji) do linča, kamenovanja i sl. Kada za isto ponašanje slijede i pozitivne i negativne sankcije, nalazimo nesklad među normama različitih društvenih grupa, što uvjetuje osobni izbor: kršiti norme jedne, kako bi se ponašanje prilagodilo očekivanjima druge grupe. Formalna socijalna kontrola pokreće reakcije koje su institucionalno utemeljene: kazneni zakon, policija, sudovi, zatvor i sl. Neki se oblici nasilja iznimno brzo i strogo formalno kažnjavaju, neki su predmet općeg zgražanja ali se u formalnom smislu relativno blago sankcioniraju ili prolaze bez formalnih sankcija, pa se uskoro i na neformalnoj razini pojavljuju kao nešto sasvim normalno, dok se neki oblici nasilja formalno potiču, nagrađuju ili čak postavljaju kao uzori. Za primjer, koji može objasniti raspon od uključivanja do neuključivanja formalnih mehanizma socijalne kontrole, može se uzeti država «zajednica na temelju čijeg naloga ili dozvole druge zajednice uopće vrše 'pravnu' fizičku prinudu» kako navodi Weber (1999:67). S obzirom da država ima monopol nad legitimnom uporabom fizičke sile na određenom teritoriju, nasilje koje ima pravno pokriće, a čini se u ime ili po volji predstavnika državne vlasti, neće biti promatrano kao nasilje, neće potaknuti mehanizam formalne socijalne kontrole niti će otrpjeti sankciju. c) Svaki oblik društvenosti poznaje postojanje razlika u količini društvene moći koja je nejednako raspodijeljena između različitih društvenih aktera (pojedinaca, grupa, skupina). Neki od njih posjeduju veću koncentraciju društvene moći, što im osigurava proprocionalno veći utjecaj na društvene procese koji se odvijaju na ekonomskom, političkom i kulturnom području društvene stvarnosti. Vrijednosno neutralnu definiciju moći iznosi Giddens (1985) definirajući moć kao potencijal za promjenu, tj. mogućnost intervencije u danu stvarnost kako bi se ostvarila nekakva promjena. Dok Parsons (1967) vidi moć kao mogućnost da se mobiliziraju društveni resursi za postizanje zajedničkih ciljeva, za koje se javnost opredijelila, upravo suprotno mišljenje imaju autori koji se opredjeljuju za marksističko gledište, i definiraju moć kao potencijal nad kojim monopol ima jedna društvena skupina na štetu svih drugih. Weber (1978) moć objašnjava kao mogućnost jednog čovjeka ili određenog broja ljudi da provedu svoju volju u okviru 7 zajedničkog djelovanja, čak i unatoč otporu ostalih koji u tom djelovnaju sudjeluju. U svakom slučaju moć je presudan potencijal za oblikovanje društvenih pravila/normi koji usmjeravaju i obvezuju djelovanje svih društvenih članova prema ciljevima koji mogu i ne moraju biti definirani suglasjem svih ili većine društvenih članova, već isto tako mogu biti nametnuti od strane društvene skupine koja posjeduje dominantnu količinu društvene moći. U takvim se okolnostima svaki oblik društvenog djelovanja može iskoristiti i preusmjeriti prema bilo kakvom cilju, pa partikularni interes aktera s viškom društvene moći realtivno lako postaje i kriterij odluke za koje će se slučajeve/tipove nasilja primijeniti mehanizam socijalne kontrole, kojima će se ostavljati više slobodnog prostora, a koji se oblici nasilja jednostavno neće definirati kao nasilje. Navedene pretpostavke otvaraju niz pitanja s obzirom na odnos društva spram nasilja, kao i pitanja s obzirom na stupnjeve razvoja nasilja u društvu: koje društvene pojave pogoduju nasilju; kako se odvija proces definiranja i sankcioniranja nasilja; kako se s promjenom društvnog konteksta mijenjaju definicije i stupanj tolerancije nasilja; kako neki oblici unatoč vidljivim destruktivnim posljedicama ostaju dopušteni, čak i poželjni oblici društvenog djelovanja, te kako nasilje postaje društvena činjenica neovisna o odnosima moći i interesa? U tom je smislu moguće razlikovati društvene stvarnosti koje se prema prisutnosti nasilja u društvenom djelovanju i u društvenim odnosima mogu promatrati u spektru od mirotvornih društava u kojima se sustavno potiču, a sukladno tome i prevladavaju miroljubiva rješenja i miroljubivi komunikacijski obrasci, pa sve do društava u kojima su iskustveno zastupljenije nasilne aktivnosti i nasilni društveni odnosi, a koja se u tom smislu mogu imenovati kao društva nasilja (Matić, 2007.). MIROTVORNA DRUŠTVA I DRUŠTVA NASILJA Kako bi se uspješno i nedvosmisleno razlikovala ta dva idealtipska društvena ambijenta, potrebno je postaviti pitanje: kakve društvene okolnosti pogoduju nasilju? Zajednička prisutnost različitih društvenih vrijednosti i interesa koje zastupaju pojedinci i društvene skupine, kao i specijalizirana društvena djelovanja koja uključuju niz također različitih društvenih aktera u proces ostvarenja takvih interesa, u teorijskom je smislu moguće nazvati Durkheimovom pojmom organske društvene solidarnosti. Danas je ipak 8 prisutniji termin koji je više političke naravi a govori o pluralnim demokratskim društvima. Suprotnost takvom društvenom ambijentu ne predstavljaju društva u kojima prevladava prvo Comteov a potom i Parsonsov pojam društveni konsenzus tj. zajedničko opredjeljnje članova društva za održavanje dogovorenih vrijednosti i interesa. Naprotiv pluralizam vrijednosti i interesa ne umanjuje potrebu za jasnim definiranjem zajedničkog opredjeljenja za vrijednosti kakve su mir, dijalog i međusobno uvažavanje različitih, te zajedničkog opredjeljnja protiv nasilja, jednoumlja i netolerancije. Nasuprot društvima u kojima se upravo u različitostima prepoznaje zajedničko bogatstvo, a u kojima je konsenzusom uspostavljena institucionalna brana onim društvenim aktivnostima koja ugrožavaju pravo na različitost, a koja se također idealtipski mogu nazvati mirotvornim društvima, postoje društva u kojima se posebni ili parcijalni interesi mogu nametnuti kao zajednički, a za takvu vrstu prisile postoje čvrsti institucionalni okviri. Takva je društva moguće nazvati društvima nasilja. Za primjer se mogu uzeti rezultati koje iznose «Maximiliano Herrera human rights links» i Reportera bez granica. «Maximiliano Herrera human rights links» donosi ocjene i poredak represivnosti svjetskih država za 2010. Poredak se formira na temelju zbroja ocjene političkih sloboda i ocjene ljudskih prava (1 = najviša ocjena slobode, 7 = najniža ocjena slobode), pa zbroj ocjena 2 – 5 označava slobodno društvo; 5 – 10 djelomično slobodno; 10 – 14 neslobodno. Prema toj ljestvici s najboljim rezultatom tj. ukupnom ocjenom 2 nalaze se Austrija, Danska, Finska, Island, Kanada, Lithenštajn, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Novi Zeland, Portugal, Slovenija, Švedska, dok se među neslavne rekordere u smislu procijenjene potpune neslobode s ukupnim rezultatom 14, svrstavaju Eritreja, Iran, Libija, Sjeverna Koreja i Tajland. Hrvatska je svrstana među SLOBODNA društva s ukupnom ocjenom 5, jer su političke slobode dobile ocjenu 2, a ljudska prava ocjenu 3, dok je na primjer Bosna i Hercegovina s ukupnom ocjenom 8, 4 za političke slobode i 4 za ljudska prava svrstana među „DJELOMIČNO SLOBODNA DRUŠTVA“. Prema izvješću reportera bez granica «Wold Wide Press Freedom Index» za 2010. u kojem se kao uzori novinarskih sloboda s indexom 0,00 (index 0 = najviši stupanj neovisnog i slobodnog izražavanja) ističu Island, Finska, Nizozemska, Norveška, Švedska i Švicarska, dok 6 zadnjih mjesta od ukupno 168 ispitanih država zauzimaju 9 Sirija s indeksom 91,5; Burma 94,5; Iran 94,56; Turkmenistan 95,33; Sjeverna Koreja 104,75; i Eritreja s indeksom medijske slobode 105. Hrvatska s Botswanom dijeli 62 mjesto s indeksom medijske slobode 17,50 što u odnosu za primjer na 2006. kada je ocjena bila 12,83 predstavlja pad u smislu opisne ocjene govori o društvu u kojemu se «nisu ustabilile medijske slobode». U ovom je slučaju Bosna i Hercegovina zabilježila značjano bolji rezultat jer smještena na 47 mjesto s indeksom medijske slobode13,50 tj. odmah iza Slovenije koja je je na 46. mjestu s indekdom 13,44. Kako je vidljivo vremenska duljina tradicije razvoja demokratskih standarda prema ovim rezultatima ne jamči trajno mjesto među društvima koja se mogu nazvati «mirotvornim» iako su na primijer neka europska pretežito skandinavska društva, po mnogočemu najbliža takvom idealu. Slijedi brojna skupina društava u kojima je unatoč stabiliziranoj demokraciji (zemlje EU, Kanada, Australija...) relativno lako moguće prepoznati neke elemente nasilja uključujući i institucionalnu podršku takvom nasilju. Sva ostala, prema tome i najbrojnija skupina društava, među kojima istaknuta mjesta zauzimaju sve tri «super sile» koje su zbog unutarnjih, vanjskih ili obje političke strategije kandidati za negativne uzore tj. društva nasilja. Prema navedenim ocjenama Hrvatsko je društvo u smislu političkih sloboda i ljudskih prava ocjenjeno kao slobodno, a u smislu medijskih sloboda daleko od najslobodnijih ali još dalje od negativnih uzora. Za razumijevanje ukorijenjenosti nasilja u civilizaciju čiji smo članovi, i obrazaca koje je ta civilizacija prenijela na gotovo svaki kutak planeta, možda će najzorniji primjer biti razmatranje fenomena kakav je globalni terorizam, jer se baš u tom primjeru očituje sustavno izgrađivana kratkoća i sporost pamćenja, posebno kada je potrebno naučiti iz vlastitih krivih i katastrofalnih primjera u povijesti. UZROCI TERORIZMA – PRIMJER ZA RAZUMIJEVANJE CIVILIZACIJE NASILJA Znanstvena kritičnost i neovisnost dolaze u pitanje, ako se društvena pojava, po svojim učincima doista razorna kakav je terorizam (Matić, 2007.), pod pritiskom neznanstvenih interesa izbjegava promatrati u suodnosu sa sličnim, a po učincima isto tako destruktivnim pojavama nasilja, koje se od terorizma razlikuju samo u dogovorenom nazivu. Riječ je o pojavama koje su posljedice društvenih odnosa utemeljnih na izvornoj razlici u raspodjeli moći u kojoj jedan društveni akter (pojedinac ili grupa) zahvaljujući 10 većoj količini početne ili naknadno ostvarene moći prisvaja status «jačega», uspijeva nametnuti svoju volju drugom «slabijem» protiv njegove volje, te iz takvog odnosa relativno trajno stječe neku vrstu dobiti i ostvaruje zacrtani interes (Weber, 1999.). Iz takvog odnosa jači – slabiji ili usporedo s tim odnosom, razvija se odnos bogati siromašni, pri čemu se više moći i više bogatstva u pravilu koncentira na istoj strani spektra, a nasuprot manjoj koncentraciji ili potpunom nedostatku moći i bogatstva na drugoj strani. Na ovim se početnim odnosima nadalje razvija odnos robovlasnika i robova; kolonizatora i koloniziranih; eksploatatora i eksploatiranih; razvijenih i nerazvijenih, centra i periferije (Wallerstein, 1986.). Od svih spomenutih tipova odnosa, odnos kolnizatora i koloniziranih te odnos centra i periferije posebno su naglašeni u modernom društvu: koje kao najsvrhovitiju koncepciju poželjnosti ili društvenu vrijednost razvija racionalno djelovanje usmjereno trajnom umnožavanju bogatstva i moći, bez usputnog promišljanja mogućih posljedica za ljudske živote, kulturne i prirodne vrijednosti. Pojam kolonijalizam podrazumijeva podjelu svijeta na osnovi sile definirane kao nametnute volje koju u određnom društvenom odnosu jači akter provodi nad slabijim akterom bez ili protiv njegova pristanka a s ciljem ostvarivanja nekog pragmatičnog interesa. U ovu definiciju pripadaju i brojni društveni odnosi koje povijest bilježi i prije kraja 15. stoljeća ali se kao razdjelnica obično uzima datum otkrića Zapadnog svijeta (Braudel, 1973.) pa od 1492. do 1529. kao prve kolonijalne sile pojavljuju se Španjolska kroz osvajanja dijelova Novog svijeta i Pacifika, te Portugal sa svojim kolonijama u Africi, Aziji i na dijelu Dalekog istoka. Uz Španjolsku i Portugal, u globalnu gospodarsku eksploataciju tj. pljačku svega što vrijedi prema kriteriju «Metropole» uključuju se Engleska, Nizozemska, Francuska, Belgija, te SAD od stjecanja nezavisnosti krajem 18. stoljeća. Konačno ali ništa manje tragično od kraja 19. pa sve do sredine 20. stoljeća kroz brojne ratove uključujući Prvi i Drugi svjetski rat, kolonijalnim silama postaju ili žele postati Njemačka, Italija, Japan, te Rusija sa svojim osvojenim posjedima na Kavkazu i u velikom dijelu Azije. Pred Prvi svjetski rat oko 66,8% planetranog područja, s više od 60% pučanstva međusobno djele Engleska, Rusija, Francuska i Njemačka. Takozvani gospodarski ciljevi tj. eksploatacija sirovina i tržišta jeftine često i robovske radne snage; demografski ciljevi tj. migracija viška stanovništva u metropoli prema 11 kolonijama; te geopolitički ciljevi tj. kontrola mora, puteva, strateških područja i uporišta ostvareni su uz dugotrajni, višestoljetni sustavni genocid, kulturocid i ekocid. Takvi dugotrajni, u vremenu i prostoru stabilizirani društveni odnosi, koji se vrijednosno mogu označiti kao nepravedni i eksploatatorski, insitucionaliziraju trajni odnos društvenih uloga jačeg ili nasilnog na jednoj, te slabijeg ili žrtve na drugoj strani. Potom se neovisno o individualnoj volji članova uključenih društava socijalizacijskim procesom internaliziraju norme i vrijednosti koje unaprijed definiraju takve suprotstavljene uloge. Unatoč procesima dekolonizacije, koji su unijeli određene promjene u društvenom području kulture, a i ta se napomena mora koristiti iznimno oprezno s obzirom na sve agresivnije sadržaje i oblike posredovanja masovne kulture, u političkom i ekonomskom području, odnosi moći i pravila igre ostali su jednako nepravedni. Još više od toga, poslužili su kao predložak i temelj za još sofisticiranije oblike eksploatacije, za čije se objašnjenje i razumijevanje može upotrijebiti nešto suvremenija kategorija u društvenim znanostima kao što je pojam «mreže», koja podrazumijeva postojanje i koncentraciju izvanredne moći ali na drugi način (Katunarić, 2000), različit od klasičnih oblika hijerarhije ili odnosa centra i periferije. Riječ je moći koja je skoncentrirana u središtima financijskih protoka, u kojima se donose odluke koje mijenjaju sudbine svih ostalih sudionika, svih koji su na bilo koji način financijski kontrolirani i ovisni. Pri tome su kvaliteta života i sam život više nego ikad prije potisnuti na same rubove konačnih posljedica odluka koje se donose u središtu. Ovdje se dolazi do razine kauzalnosti koja se iznimno sporo razumijeva i prihvaća u čvorištima ili središtima kreacije odluka s globalnim posljedicama tj. takozvanih globalnih strategijskih odluka. Rezultati odluka bez obzira o kakvim se razinama odlučivanja radi, nastavljaju živjeti i kada prvi nizovi izravnih posljedica postanu prošlost, te se vraćaju s višestruko umnoženom jačinom i nepredvidivošću, posebno ako početne odluke nisu promišljene sa svim mogućim predvidivim konzekvencama. Na pitanje, je li uopće moguće pronaći izlaz i ponuditi djelotvorno rješenje koje bi odgovaralo svim uključenim «stranama» kao i ostalima koji će više ili manje svoje volje postaju uključene, jer prostor neutralnosti iščezava naočigled i sve brže, potrebno je analizirati dosadašnje praktične pokušaje suočavanja s problemom. Prvi pogled na «globalno» prihvaćene, točnije nametnute modele suprotstavljanja terorizmu, govori kako 12 se u svim poznatim pokušajima uporno i dosljedno izbjegava suočavanje s uzrocima terorizma. Zašto se ne govori o uzrocima problema kada je to dokazano i općeprihvaćeno jedini ispravan početak za kreiranje djelotvorne strategije za rješenje određenog problema. Kada se u obzir uzme činjenica da su glavni donositelji odluka u tzv. borbi protiv terorizma upravo oni akteri koji isto tako bezrezervno žele sačuvati sve one stabilizirane globalne društvene odnose i okolnosti koje su conditio sine qua non terorizma, nameće se zaključak da se terorizmu uporno želi suprotstaviti istim modelom razmišljanja na kojemu se zasnivaju odluke čija je realizacija proizvela prijetnju i unaprijedila ju do današnjih zastrašujućih razmjera. Drugi zaključak koji se od strane nositelja službene antiterorističke politike etiketira kao krajnje subverzivan samo je logička posljedica svega do sada vidljivog i glasi kako je tzv. antiterorizam samo još jedna «velika priča» a teroristička prijetnja izvrstan instrument za ostvarenje posebnih ciljeva nekih političkih i ekonomskih interesnih grupa. Koristeći i usmjeravajući moralnu paniku prema raspoloženju koje dopušta da se inače u normalnim okolnostima nezamislivo velika ekonomska sredstva preusmjere za potrebe unutarnje sigurnosti na jednoj strani, te za rat na onim dijelovima planeta koji su višestruko ekonomski i politički zanimljivi. Takav je rat lako moguće legitimirati kao rat protiv terorističke prijetnje dok je on uistinu tek sredstvo za postizanje parcijalnih ekonomskih i političkih ciljeva. Od političkih koristi među najlakše ostvarive spada zadržavanje dominantne pozicije na unutarnjem političkom planu, s vrlo jednostavnom predizbornom retorikom koja jednom rukom ukazuje na vidljive prijetnje, a drugom na sebe kao jedinu opciju koja jamči djelotvoran obračun s prijetnjama, viši stupanj sigurnosti, te spas demokracije i budućnost opće poželjnog «načina života». Političke i vojne strategije kojima se pokušava zaustaviti teroristička prijetnja zasnivaju se na istim načelima kojima su se tijekom prošlog stoljeća dijelila tzv. interesna područja i kojima se održavala tzv. ravnoteža straha u doba velike «blokovske podjele» između istoka i zapada (Cohen & Mihalka, 2002.). Ne treba zaboraviti ni tadašnji pristup problemu terorizma, čiji su se akteri samo od jedne strane «Istočne» ili «Zapadne», ovisno o tome protiv koga su se borili, nazivali teroristima dok su od druge strane «Istočne» ili «Zapadne» zasluživali naziv «borci za slobodu» i pod tim izgovorom 13 godinama primali logističku potporu, oružje i borbenu obuku. Već je općepoznata stvar kako je cijeli niz današnjih najpoznatijih terorista i «neprijatelja» globalnoj demokraciji i sigurnosti, a na prvom mjestu neprijatelja nacionalnoj sigurnosti zemlje predvodnice «antiterorističke koalicije», godinama i desetljećima smatran najvećim uzdanicama obavještajnih i političkih elita baš te zemlje. Izvorište za političke odluke kao i svaku vrstu strategijskih odluka kreiranih u jednom središtu a s posljedicima koje se koncentrično proširuju na globalne razine nalazi se u logici modernog društva. Pristup moderne podrazumijeva tehničku racionalnost koja je stvorila preduvijete za opisanu institucionaliziranu nepravdu, te dalje igra dominantnu ulogu kada su u pitanju politički i ekonomski interesi. Primijena tehničke racionalnosti na sva područja društvenog života u mnogim se okolnistima i slučajevima pokazala kao djelotovorno sredstvo za standardizaciju poželjne razine kvalitete života. U pravilu podizanje kvalitete života na jednoj strani izazivalo je degradaciju ili dokidanje životnih uvijeta na nekoj drugoj strani, pa u konačnici tehnička racionalnost nikad ne prestaje biti instrument dominacije i neodgovornog gospodarenja živim i neživim svijetom uopće. Herbert Marcuse (1987.) svrsishodno racionalno djelovanje po svojoj strukturi vidi samo kao izvršavanje kontrole, a racionalnost je uz izrabljivački karakter ključan sadržaj vladavine ne samo u industrijski razvijenim društvima, već se kao neupitan obrazac proteže na sva područja donošenja odluka čija realizacija donosi ekonomsku, političku ili kulturnu korist. Po sebi se nameće pitanje može li isti način razmišljanja koji je prouzročio problem biti osnova za rješenje tog istog problema. S obzirom da je takva logika moći bila dominantna u vremenu kada su se oblikovale sve pretpostavke za aktualne i dosad nerješive globalne probleme, te da je izravno proizvela terorizam kao centralni problem o kojemu je ovdje riječ, kako ta ista logika može ponuditi nešto originalno za njegovo rješenje. Potpuno isto pitanje može se postaviti za sve druge oblike nasilja, i na svim razinama pojavnosti, te je za prijelaz na razumijevanje domaće društvene stvarnosti, također potrebno krenuti od pretpostavke da se nasilje i njime prouzročene nepravde i razne štetne posljedice, ne mogu zanemariti ili ostaviti u prošlosti, već ih valja razumijeti kao dio potpuno iste strukture primijene moći za kontrolu nad ljudima i stvarnošću, te za ostvarivanje parcijalnih i posebnih ciljeva. 14 HRVATSKO DRUŠTVO I NASILJE Dosad navedeni primjeri ne dopuštaju da se hrvatsko društvo jednoznačno i nedvosmisleno teorijski smjesti u rasponu od mirotvornih do društava nasilja niti je moguće bez ograde izgovoriti da je u hrvatskom društvu nasilje prisutno u mjeri potrebnoj da se govori o društvu nasilja. Ipak, izdvojeno i konkretno, govoreći o iskustvu življenja kao i barem u osnovnim crtama poznavanju društvene povijesti, moguće je izdvojiti niz činitelja koji govore u prilog progresivnoj stabilizaciji nasilnih obrazaca. Osim nedemokratske tradicije u kojoj su se kroz dvadeseto stoljeće uzajamno nadopunjavale dvije krajnje nehumane ideologije, hrvatsko je društvo, tri puta u relativno pravilnim vremenskim razmacima bilo izloženo ratnim razaranjima. Za razliku od prva dva svjetska rata, oslobođenje od agresije sredinom devedesetih ostavilo je prisutnom i dostupnom veliku količinu oružja, što je samo po sebi, uz nedemokratsku tradiciju, značajan materijalni preduvjet raznim oblicima nasilja. Ako se u obzir uzme da su to činjenice koje su dostupne svakodnevnom, ne nužno analitičkom uvidu, a koje se isto tako često koriste i kao svojevrstan izgovor posebno s ciljem političkog uvjeravanja, potrebno je argumentaciju koja će poduprijeti tezu da je hrvatsko društvo moguće nazvati društvom nasilja uključiti i određeniji sociološki diskurs. Ukorijenjenje i stabilizaciju nasilja do mjere kada se može govoriti o društvu nasilja moguće je objasniti putem četiri stupnja koja nisu kao čisti tipovi prisutni u stvarnosti već kao idealtipovi pomažu analitičkom pristupu (Matić, 2007.): a) nasilje kao pojedinačni eksces - društvo u kojemu se krajnje djelotvorno primijenjuju mehnizmi socijalne kontrole i u kojemu je trajno prisutna jasna poruka kako je od svih mogućnosti nasilje najrizičnije i najopasnije za samog počinitelja; b) nasilje kao alternativna mogućnost – socijalni ambijent u kojemu uspješni devijanti mogu izmaknuti sankcijama tako da predstavljaju uzore manje uspješnim devijantima, kao i onim članovima društva koji uglavnom ne žele ostvariti ciljeve legitimnim/nenasilnim sredstvima. To su društva u kojima su se ispunile okolnosti za postojanje devijantnih/delinkventnih supkulturnih grupa, iako je članovima svih društvnih skupina dostupan i iskustveno isplativ put do «uspjeha» legitimnim sredstvima; c) razina nasilja kao poželjnog izbora – riječ je o društvenom ambijentu u kojemu je nasilje iskustveno isplativ put do poželjnih ciljeva ne samo onim članovima društva koji 15 ne žele već i onima koji ne mogu ostvariti ciljeve legitimnim/nenasilnim sredstvima. Društvo u kojemu su mehanizmi socijalne kontrole nedjelotvorni u mjeri koja većinu članova društva koji bi željeli ostvariti ciljeve redovnim i nenasilnim putem, obeshrabruje u takvoj nakani i potiče na razmišljenje o nasilju kao alternativnoj opciji; d) nasilje kao institucionalno potkrijepljivanog modela – društvo u kojemu dobra stečena kriminalom i nasiljem ostaju u rukama počinitelja ne zbog neučinkovitosti pravnih institucija već zbog zakona koji osiguravaju takvu mogućnost. U takvom socijalnom ambijentu, nasilje odavno nije alternativna mogućnost već se stabiliziralo kao poželjan model za većinu članova društva a skupine koje imaju pretežitu moć u svojim rukama upravljaju svim razinama društva i promoviraju uspješne aktere ne prema neovisnim kriterijima stručnosti, znanja i sposobnosti već prema kriterijima različitih vrsta podobnosti (stranačko članstvo, rodbinska veza i drugi oblici pripadnosti, poslušnost isl.) S obzirom da cilj ovog članka nije dokazati tezu kako je društvo u kojem živimo, društvo nasilja već odgovoriti na pitanje kako se gradi društvo nasilja, primjer našeg društva poslužit će samo kao jedinica analize. Promjene koje su se dogodile u većini socijalističkih društava, pa tako i u hrvatskom društvu krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, u početku su bile vezane uglavnom uz političko područje društvenog življenja. Iako su neka demokratska načela i demokratski standardi djelovanja već prije bili prisutni na ekonomskom području, a još više na kulturnom području, političke su promjene uvjetovale uglavnom neselektivan pristup na preostala dva područja. Takav neselektivan pristup utemeljen na stereotipu, sve što je zatečeno ne valja, samo je obrazac koji se u hrvatskom društvu kontinuirano koristi poslije jednopartijskih (1941., 1945., 1948., 1964., 1971.,...), ali i višepartijskih političkih promijena (1990., 2000., 2003.,...). Sve spomenute političke promjene izazivaju promjene u ekonomskoj i u kulturnoj sferi društva što pogoduje različitim stupnjevima anomije, a što je samo obuhvatniji naziv za kriminal i nasilje. Političke promjene dovode do očekivane preraspodjele odnosa društvene moći i interesa, tako da se dio političke moći daruje sukladno političkim zaslugama, a dio predstavlja potencijalnu moć za koju se valja dodatno izboriti. Naslijeđena pravila više nisu operativno primjenjiva niti institucionalno usklađena za realizaciju novih koncepcija poželjnosti/vrijednosti/ciljeva, koji također nisu svim članovima društva jednako jasni niti jedanko poželjni. Takve okolnosti na neko 16 vrijeme a ponekad i za dulje razdoblje onemogućuju djelotvornost institucionalnih mehanizama. Posljedično, usporavaju se i mehanizmi formalne socijalne kontrole pa se nasilju, kao i drugim oblicima društvene devijantnosti otvara sve veći socijalni prostor. Jasnoća i djelotvornost sankcija koje u stabilnim društvenim uvjetima automatizmom spriječavaju nasilje imaju višestruki preventivni učinak. Svako pojedinačno nasilno i svako drugo devijantno djelovanje automatski uključuju mehanizam pravnih sankcija, ali i javnu osudu kao moralni odgovor javnosti što zajedno ne ostavlja ni trunke dvojbe oko toga isplati li se nasilje ili ne. Ako pojedinačni događaj ostane nekažnjen, neprimjreno blago kažnjen, ili se svjesno izbjegne sudska procedura u ime «višeg cilja», otvara se široki prostor da pojedinačni slučaj postane redovita pojava. Nepoželjni i sramotni primjeri vremenom postaju poželjni uzori. Nasilnici i kriminalci postaju «uspješni poduzetnici» čija «sposobnost» postaje kriterij ekonomskog i moralnog društvenog razvoja. U isto vrijeme članovi društva koji su desetljećima stvarali društvena dobra, uzdajući se u institucionalnu djelotvornost, pravnu i socijalnu osjetljivost društvenih elita, preko noći ostaju bez radnih mjesta,h a umjesto sigurnosti i moralne promocije doživljavaju poniženje i osiromašenje. Ostali članovi društva, posebno mladi, gledaju, povezuju činjnice i donose zaključke: ako bogatstvo stečeno zločinom i nasiljem ostaje u rukama počinitelja, ako se takva nedjela ne mogu i ne žele sankcionirati, tada vrline kao što je marljivo učenje, poštenje i pravednost nisu dobar put, jer donose neizvjesnu budućnost u kojoj opet odlučuju upravo oni društveni akteri čije je bezakonje dovelo društvo u probleme (Matić,2003.). U okolnostima kada u relativno učestalim slučajevima izostaje kontinuitet nasilje – sankcija i kada neisplativost/previsoka cijena nije prva asocijacija uz pojam nasilja, individualno iskustvo društvene prakse pomiče primjenu nasilja vrlo visoko na ljestvici mogućih izbora. To zapravo znači da primjena nasilja počinje egzistirati kao alternativan model društvenog djelovanja ili kao struktura nelegitimnih mogućnosti, kako navode Cloward i Ohlin (1961). Nasilje se tada prepoznaje kao šansa za uspjeh nelegitimnim sredstvima, o čemu još 1938. govori Robert Merton kao o inovacijskoj reakciji na strukturalni pritisak. Odgovor na pitanje koja od ponuđenih razina nasilja odgovara hrvatskom društvu može se potkrijepiti podacima (Matić, 2003). Nasilje kao alternativnu opciju «povratka 17 duga» izrijekom potpuno isključuje 36,7% ispitanika opće populacije, te 24,9% ispitanika devijantne (zatvorske) populacije. S takvom se mogućnošću ne slaže dodatnih 34,9% ukupne populacije, te 17,9% ispitanika devijantne populacije; Za preostalih 27,9% ispitanika opće populacije, kao i 57,3% ispitanika devijantne populacije mogućnost primijene nasilja kako bi se vratio dug potpuno je otvorena jer od tog broja jasan stav nema 17,3% opće populacije i 40,5% zatvorenika. Za 10,6% građana i za 16,8% zatvorenika nasilje je izrijekom alternativna metoda ako se legalan put «povratka duga» ne pokaže djelotvornim. Analizu mogu dodatno pojasniti i odgovori na tvrdnju «poštenje se uvijek isplati» s kojom se bezuvijetno slaže manje od pola (48,3%) ispitanika opće populacije, kao i 27,2% ispitanika devijantne populacije; dok se uglavnom slaže podjednako 22,9% ispitanika opće populacije i 23,7% ispitanika devijantne populacije. U isplativost poštenja sumnja ili je potpuno razočarano 28,7% ispitanika opće populacije, te 42,6% ispitanika devijantne populacije. Kao najzanimljiviji od spomenutih može se izdvojiti podatak da približno trećina ispitanika opće populacije sumnja ili potpuno odbacuje tvrdnju da se poštenje isplati, te ostavlja otvorenom ili potpuno prihvaća mogućnost primjene nasilja kako bi se naplatio dug. Kada se u obzir uzme i podatak koji se redovito ponavlja u istraživanjima javnog mnijenja o tome da povjerenje u pravnu državu kao i političke institucije izražava manje od trećine ispitanih, moguće je govoriti o nasilju koje se prepoznaje kao poželjan izbor, tj. o društvenom ambijentu u kojemu je nasilje iskustveno isplativ put do poželjnih ciljeva, ne samo onim članovima društva koji ne žele već i onima koji ne mogu ostvariti ciljeve legitimnim/nenasilnim sredstvima. Uz agresiju koja je obilježila društvenu zbilju, devedesete godine 20tog stoljeća spominju se u kontekstu «pljačke stoljeća» koja je pod imenom privatizacije i prvobitne akumulacije kapitala poharala hrvatsko društvo. Do danas niti jedna od strategijskih elita koje se smjenjuju na vlasti, nije ponudila djelotvoran model sankcioniranja počinitelja i odgovornih. Kada se uzme u obzir i to da su sve posljedice (bogatstvo stečeno kriminalom i nasiljem na jednoj strani, te siromaštvo i osjećaj beznađa na drugoj strani) ostale netaknute, može se govoriti o postojanju razine nasilja koja je institucionalno 18 značajno više zaštićena, nego sankcionirana. Osim toga društvene skupine koje imaju odlučujuću moć u svojim rukama sa svakom novom smjenom vlasti promoviraju «uspješne aktere» ne prema neovisnim kriterijima stručnosti, znanja i sposobnosti već prema kriterijima različitih vrsta podobnosti, kao što su stranačko članstvo i poslušnost. ZAKLJUČAK Unatoč spomenutim ponegdje i ekstremno prisutnim otežavajućim okolnostima, čiji se konkretni materijalni i duhovni balast osjeća svakodnevno, na svim razinama i u iskustvu najvećeg broja hrvatskih građana, još bi uvijek izravan i nedvosmislen odgovor na pitanje o razini nasilja u hrvatskom društvu, prije zamaglio nego što bi osvijetlio stvarnost. U svakom slučaju, moguće je zaključiti kako je nasilje u hrvatskom društvu daleko od pojedinačnog ekscesa ili stabilne alternativne mogućnosti. Više je riječ o promišljenoj selekciji najdjelotvornijeg modela za ostvarenje različitih koncepcija poželjnosti, koja rezultira opredjeljnjem za nasilje, jer je to opcija koja se iskustveno pokazala naisplativijom i najmanje rizičnom. Važniji zaključak od navedenog odgovora glasi kako hrvatsko društvo ni po čemu nije više ili manje ispunjeno nasiljem nego što je to slučaj s bilo kojim razvijenim demokratskim društvom, među kojima se sa značajno manjim stupnjem nasilja (na razini ekscesa i alternativnih mogućnosti) u unutranjim i međunarodnim odnosima, izdvaja tek nekoliko spomenutih društava poput Finske, Norveške, Islanda, Švedske, Danske, Švicarske. U većini suvremenih društava kao i na razini globalnih međunarodnih odnosa nasilje se uprisutnjuje kao, racionalnim putem izabrano, najdjelotvornije sredstvo za: ispunjenje institucionalnih zahtijeva na području ekonomije, politike i kulture, kao primijena političke moći za (individualno, grupno, skupno i nacionalno) stjecanje ekonomskih bogatstava; primijena ekonomske moći za stjecanje različitih političkih i položaja u drugim institucionalnim okvirima, kao i klasična korupcija i podmićivanje; za realizaciju ciljeva izvan institucionalnih okvira (klasični i organizirani zločin, zločin iz iz koristoljublja, razbojstva i sl.); te za ostvarenje (individualne, grupne, skupne ili nacionalne) kontrole nad stvarnošću: prirodom, društvom i društvenim akterima (regijama, nacijama, skupinama, grupama i pojedincima). 19 Stoga je puka iluzija da je pojedino društvo toliko specifično da u rješavanju svojih problema koji izviru iz dugogodišnjih i višestoljetnih praksi primjene moći za dominaciju manjine nad građanima, društvenom i prirodnom stvarnošću, može imati neki poseban put. Nepravde i štete proizvedene nasilnim aktivnostima, zahtijevaju pravdu za ono što se dogodilo i potpuno novu nenasilnu i mirotvornu logiku u budućnosti. 20 LITERATURA Berger, P. (1988). Invitation to Sociology – A Humnistic Perspective. New York: Doubleday. Berger; P., Luckman, T. (1966). The Social Construction of Reality. New York, London: Anchor Books. Braudel, F.; Capitalism and Material Life 1400 – 1800., Harper Colophon Books, Harper&Row, Publishers, New York, Hagerstown, San Francisco, London, (1973.) Castells, M,; Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb, (2000.) Cloward, R.A. & Ohlin, L.E. (1961). Delinquency and opportunity: A theory of delinquent gangs. Glencoe, Ill. Free Press. Wallerstein, I.M.; Suvremeni svjetski sistem, Ekonomska biblioteka. [kolo 4], 86-7091014-2, Zagreb, 1986. Đurić, M. (1987). Sociologija Maxa Webera. Zagreb: Naprijed. Filipović, V. (1982). Klasični njemački idealizam. Zagreb: NZ Matice Hrvatske. Haralambos, M., Holborn, M., (2002). Sociologija, Teme i perspective. Zagreb: Golden Marketing. Fromm, E. (1989). Anatomija ljudske destruktivnosti. Zagreb: Naprijed. Fulgosi, A. (1985). Psihologija ličnosti. Zagreb: Školska knjiga. Gehlen, A. (1994). Čovjek i institucije. Zagreb: Globus. Giddens, A. (1985). The Nation State and Violence. Cambridge, England: Polity Press. 21 Giddens, A. (1986). The Constitutions of Society. Berkeley, Los Angeles: University of California Press. Habermas, J. (1989). The Theory of Communicative Action. Vol. 2, Lifeworld and Social System: A Critique of Functionalist Reason Katunarić, V.; Castellsova panorama nove društvene epohe, u Uspon umreženog društva, Golden marketing, Zagreb, (2000.) Lemert, E. (1951). Social pathology. New York: Mc Graw – Hill. Lemert, E. M. (1972). Human Deviance - Social Problems and Social Control. 2nd ed. Eglewood Clifs, NJ: Prentice Hall. Lorenz, K. (1992). Osam smrtnih grijeha čovječanstva. Zagreb: Hrvatski radio. Lorenz, K. (1973). Evolution and Modification of Behavior. Chicago, London: The University of Chicago Press. Maslow, H. A. (1970). Motivation and Personality. 2nd ed. New York: Harper & Row. Marcuse, H.; Um i revolucija : Hegel i razvoj teorije društva, Svjetlost, 86-21-00076-8, Sarajevo,1987. Matić, R., Matić, M. Nasilje među djecom i institucionalna neodgovornost. Zbornik radova sa znanstveno stručnog skupa Nasilje nad djecom i među djecom, ur. Vladimir Kolesarić, Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayer, Osijek 2010., str. 761 – 776. Matić, R. Društvo i nasilje – kako nasilje postaje prihvatljivo i poželjno?. Psihologija i nasilje u suvremenom društvu. Zbornik radova znanstveno – stručnog skupa Psihologija nasilja i zlostavljanja. ur. Vladimir Kolesarić, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Osijek, 2007. str. 21 – 33. 22 Matić, R. Terorizam i logika sile (dvojbe oko uzroka i posljedica). Zbornik radova sa znanstveno stručnog skupa “Ljudski resursi u suzbijanju terorizma”, ur. Krunoslav Antoliš, Ministarstvo unutarnjih poslova, Policijska akademija, Zagreb, 2007., str. 102-115. Matić, R. (2006). Legitimacija nasilja u temeljima suvremenog društva. B. Vuleta (ur.), Nasilje nad ženama: teološko pastoralni izazov, zbornik radova, 227 – 244. Split, Franjavački institut za kulturu mira. Matić, R. (2003). Društvena promocija bezakonja – uvod u sociologiju devijantnosti. Zagreb: Sveučilišna anclada. Merton, R. K. (1938). Social structure and anomie. American Sociological Review, 3, 672 – 682. Merton, R. K. (1968). Social Theory and Social Structure Enlarged Edition, New York: The Free Press. Parsons, T. (1967). Sociological Theory and Modern Society, New York: The Free Press. Pusić, E. (1977). Vrijednosti i društvena regulacija. Vrijednosti i društveni system, svezak 4/ 29 – 44, Zagreb: Biblioteka Čovjek i sistem Pusić, E. (1988). Društvena regulacija. Zagreb: Globus Wallerstein, I.M.; Suvremeni svjetski sistem, Ekonomska biblioteka. [kolo 4], 86-7091014-2, Zagreb, 1986. Weber, M. (1976). Privreda i društvo. Beograd: Prosveta Weber, M. (1978). Economy and Society. Translated and edited by Guenther Roth and Claus Wittich, New York, Los Angeles, London: University of California Press. 23 Weber, M. (1999). Vlast i politika. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo 24
© Copyright 2024 Paperzz
