close

Enter

Log in using OpenID

aqidetske mes`ele

embedDownload
Sadržaj:
Mes'ela „nepostojanja namjere“....................................................................................2
Mes’ela Dar'a-zemlje......................................................................................................4
Mes’ela o hidžri.............................................................................................................12
Mes’ela o onima koji brane taguta.............................................................................15
Mes'ele o prisili i prisiljenom......................................................................................28
Mes’ela prinude (darure) i prisile (ikraha)................................................................34
„Mes’ela pravdanje neznalica neznanjem u velikom širku“..................................49
Objašnjenje razlike između ‘Aslud-Dina i Usulud-Dina…………………………66
1
‫ﺑِ ْﺴ ِﻢ اﻟﻠﱠ ِﻪ اﻟﱠﺮ ْﲪَ ِﻦ اﻟﱠﺮِﺣﻴ ِﻢ‬
ِ ‫ وﻋ‬، ‫ﻮل اﻟﻠﱠ ِﻪ‬
ِ ‫ﻠﻰ رﺳ‬
‫وﺑَـ َﻌ ُﺪ‬،ُ‫ﺻ ْﺤ ِﺒﻪ َوَﻣ ْﻦ َو َاﻻﻩ‬
‫ َواﻟ ﱠ‬، ‫اﳊَ ْﻤ ُﺪ ﻟِﻠﱠ ِﻪ‬
ٰ ََ
َ ‫ﻠﻰ آﻟﻪ َو‬
ُ َ ٰ ‫ﺼ َﻼةُ َواﻟ ﱠﺴ َﻼ ُم َﻋ‬
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, i na njegovu
porodicu, i njegove ashabe, i njegove pomogače. A zatim:
Mes'ela ''nepostojanja namjere'' (mes'eletuntifa'il-qasd).
Međutim, o nepostajanju kakve namjere se radi?
Nepostojanje namjere se u ovom pogledu može podijeliti na dvije vrste:
•Nepostojanje namjere da čovjek određenim djelom postane kāfir, fāsik i slično,
iako ima namjeru da uradi djelo nevjerstva ili kaže riječi nevjerstva.
•Nepostojanje namjere da čovjek učini djelo nevjerstva ili kaže riječi koje izvode
iz vjere, što posebno biva u situaciji nepoznavanja stanja, njegove zamršenosti,
nehotične greške jezika (lapsus), prenošenja riječi nevjernika radi šerī'atske
koristi, u šta ulazi svjedočenje kod kadije, čitanje ājeta u kojima se spominju
nevjerničke riječi nevjernika, itd.
U prvom slučaju – čovjek postaje nevjernik, htio ili ne, jer je imao namjeru da
uradi djelo kufra i uradio ga je, a to što nije htio da postane kāfir – pa rijetko ko
to želi. Ovo je u vjeri jasno. Čak i da nije uradio kufr – bio bi kāfir samim
željenjem uzroka kufra, po idžmā'u. To je kufr djelima srca.
U drugom slučaju osoba ne postaje kāfir, sve dok pred njom ne bude jasno djelo
ili riječi kufra i uradi ga ili želi da ga uradi.
I ovim ''jasno'' se ne misli da je ubjeđen da će postati kāfir ako ga uradi, već da
se pred njim iskristaliziralo činjenično stanje djela ili riječi koje izvode iz vjere.
Navešću primjer pojašnjenja.
Zamislimo da je neka osoba uzela Qur'ān i stavila na njega korice nekog
tāgūtskog zakona, i zamislimo nekog muwehhida koji vidi ispred sebe knjigu sa
2
spomenutim koricama. On ne zna da je tu Qur'ān, već misli da je to tāgūtski
zakon, a zatim ga uzme i baci ga u smeće.
Je li postao nevjernik zbog toga? Odgovor je da nije! Zašto? Zato što nije imao
namjeru da uradi nevjerničko djelo, tj. bacanje Qur'āna u smeće. Kako nije imao
namjeru da uradi to djelo kada ga je uradio? Nije imao namjeru da baci Qur'ān
zbog toga što nije znao da je to Qur'ān, a imao je namjeru da baci tāgūtski
zakon.
Tako da se pred tekfīrom ovoga isprečava prepreka nepostojanja namjere da
učini nevjerničko djelo ili kaže nevjerničke riječi.
Suprotan primjer ovome je osoba koja baci Qur'ān u smeće, znajući da je
Qur'ān, ali s time nema namjeru izlaska iz vjere, pa makar se radilo o osobi koju
je šejtān prevario i dozvolio joj da baci Qur'ān u smeće mimo stanja prisile.
Ova osoba je nevjernik zato što je imala namjeru da učini nevjerničko djelo, a to
je bacanje Qur'āna u smeće mimo prisile. Dakle, stanje ovog nevjerničkog djela
za nju nije bilo zamršeno i nepoznato.
Ali, nepostojanje namjere da time izađe iz vjere nije prepreka tekfīra, jer rijetko
ko želi da postane kāfirom.
Dalje, njena šubha da možda time ne izlazi iz vjere nije mjerodavna zato što je
ona znala stanje djela kojeg radi, kao i zabranjenost ponižavanja Qur'āna u
osnovi, a bez toga nema islāma. A njeno neznanje o onome što se nadovezuje na
to djelo od šerī'atskih propisa nije prepreka tekfīra, po konsenzusu.
Jer, Allāh je vezao tekfīr za njegove šerī'atske uzroke, pa kada nestanu prepreke
tekfīra i ispune se njegovi uvjeti u pogledu pojedinca – osoba izlazi iz vjere,
htjela ili ne, i niko ne može da raskine vezu između šerī'atskih uzroka i njihovih
posljedica. Ako to uradi – propisao je od vjere ono što Allāh nije dozvolio.
Kaže Ibn Tejmijje, rahimehullāh:
''Generalno, ko god kaže ili uradi ono što je kufr – time postaje nevjernik, iako
nije imao namjeru da bude nevjernik, jer niko nema namjeru da bude nevjernik,
osim kome Allāh to hoće.''
Primjera za shvatanje ovoga pravila ima puno, a ja ću se zadovoljiti sa ovim.
3
Ovo naravno važi i za sva šerī'atska pitanja, mimo mes'ele tekfīra, AllāhulMuste'ān.
Npr. čovjek izgovori riječi koje su uzrok nastupanja razvoda braka na snagu, ne
znajući njihovo značenje i ne želeći njihovo značenje, i drugi čovjek koji to kaže
u situaciji u kojoj nije opravdan, ali ne želi s time da mu žena bude puštena.
U prvom slučaju – razvod braka ne nastupa zbog neznanja stanja riječi, tj.
njihovog značenja, za šta se neminovno veže prepreka nepostojanja namjere
upotrebe značenja na koje se nadovezuje razvod braka.
U drugom slučaju – razvod braka nastupa, htio čovjek ili ne, jer je imao namjeru
izgovaranja značenja za koje se veže propis razvoda braka.
Opasno je ne znati razliku između ove dvije stvari u pitanjima velikog širka i
mes'ela tāgūta, uslovljavajući za tekfīr pojedinca postojanje namjere da postane
nevjernik.
Mes’ela Dar'a-zemlje
U fetwi Hameda bin 'Atīqa, rahimehullāh!
Opisujući opis za kojeg se veže propis nad dārom, on kaže:
''Ko ima uvida u ono što su konstatovali vrhunski učenjaci, uvidio je da
područje (zemlja), kada u njemu nadvlada (postane vidljiv) širk, kada se u
njemu oglase muharremati (zabranjene stvari) i kada se u njemu ugase obilježja
dīna – postaje zemljom kufra (dārul-kufr).Imeci njhoviih stanovnika se uzimaju
kao plijen i ohalaljuje im se krv.
A stanovnici ovoga područja su na to dodali ispoljavanje vrijeđanja Allāha i
Njegove vjere, i postavili zakone koje sprovode nad narodom, koji su suprotni
Allāhovoj Knjizi i sunnetu Njegovog vjerovjesnika, sallallāhu 'alejhi we sellem.
A ti već znaš da je ovo sāmo dovoljno da se onaj koji ga uradi – izvede iz
islāma.''
Što se tiče vezanosti propisa dāra za stanovništvo sa ''aspekta uopštenosti'', o
tome šejh kaže:
‫ﺗﻐﻨﻢ أﻣﻮال أﻫﻠﻬﺎ و ﺗﺴﺘﺒﺎح دﻣﺎؤﻫﻢ‬
4
''Imeci njihovih stanovnika se uzimaju kao plijen i ohalaljuje im se krv...''
Obrati pažnju da je on ovdje rekao ''emwālu (imeci) ehlihā (njihovih
stanovnika)''!
Ostaćemo kod termina ''ehlihā'', koji se sastoji od dvije riječi, međusobno
povezane tzv. genitivnom vezom. Prva riječ je ''ehli'' koja je izrečena u jednini i
stoji u genitivu, zbog toga ima kesru, tj. vokal ''i'' na harfu ''l''. Druga riječ je
zamjenica ''ha'' za nepravilnu množinu.
Pravilo je da riječ u jednini koja stoji u genitivnoj vezi ima sveobuhvatno
značenje, tj. obuhvata sva značenja koja ulaze u nju.
U Qur'ānu se kaže:
ِ
ِ
(٣٤) ‫ﻮﻫﺎ‬
َ‫ﺼ‬
ُ ‫َوإِ ْن ﺗَـﻌُ ﱡﺪوا ﻧ ْﻌ َﻤﺔَ اﻟﻠﱠﻪ ﻻ ُْﲢ‬
''Ako biste brojali Allāhovu blagodat – ne biste je mogli nabrojati.'' 1
P0F
P
Pa je spomenuta riječ ''ni'metun'' u jednini u genitivnoj vezi sa imenom
Uzvišenog, Allāh. Riječ ''ni'metun'' ovdje ima sveobuhvatno značenje, tj. sve
Allāhove blagodati.Govoreći o dijārima i njihovim stanovnicima Uzvišeni Allāh
koristi i spominje upravo termin ''ehluhā'', tj. njihovi stanovnici, što ima
uopšteno značenje.
Pogledaj i razmisli o ovim ājetima, a ājeta koji govore o dijārima ima dosta.
Navešćemo samo dva.
ِ ‫وﻣﺎ ﻟَ ُﻜﻢ ﻻ ﺗـُ َﻘﺎﺗِﻠُﻮ َن ِﰲ ﺳﺒِ ِﻴﻞ اﻟﻠﱠ ِﻪ واﻟْﻤﺴﺘﻀﻌ ِﻔﲔ ِﻣﻦ اﻟﱢﺮﺟ ِﺎل واﻟﻨ‬
ِ‫ِ ﱠ‬
ِ ‫َﺧ ِﺮ ْﺟﻨَﺎ ِﻣ ْﻦ َﻫ ِﺬ ِﻩ اﻟْ َﻘﺮﻳَِﺔ اﻟﻈﱠ‬
‫اﺟ َﻌﻞ ﻟَﻨَﺎ‬
ْ ‫ﻳﻦ ﻳَـ ُﻘﻮﻟُﻮ َن َرﺑـﱠﻨَﺎ أ‬
ْ ‫ﺎﱂ أ َْﻫﻠُ َﻬﺎ َو‬
َ
ْ
ْ ََ
َ ‫ﱢﺴﺎء َواﻟْ ِﻮﻟْ َﺪان اﻟﺬ‬
َ َ َ َ َ َ ْ َْ ُ َ
ِ َ‫ﻚ ﻧ‬
(٧٥) ‫ﺼ ًﲑا‬
َ ْ‫اﺟ َﻌﻞ ﻟَﻨَﺎ ِﻣ ْﻦ ﻟَ ُﺪﻧ‬
ْ ‫ِﻦْ ﻟَﺪُﻧْﻚَ وَﻟِﻴًّﺎ َو‬
''A zašto se vi ne biste borili na Allāhovu putu za potlačene, za muškarce i
žene i djecu, koji uzvikuju: 'Gospodaru naš, izbavi nas iz ovog grada, čiji su
stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će
nam pomoći!' '' 2
P1F
Ājet govori o potlačenim muslimanima u Mekki, koji su jedva čekali da se
izvuku iz stanja u kojem se nalaze, što se vidi u njihovoj dovi.Obrati pažnju na
1
2
5
Ibrahim 34
An-nisa 75
dio ājeta, koji na arapskom glasi: ''edh-dhālimi ehluhā'' tj. čiji su stanovnici
nasilnici.
Ovdje riječ ''ehluhā'' ima sveobuhvatno značenje, u kojem Allāh sigurno nije
pogriješio. I ona nedvosmisleno ukazuje na vezu između prevlasti širka u nekoj
zajednici (daru) i njenih članova sa aspekta uopštenosti. Ko prekine ovu vezu
između propisa dara i stanovništva sa aspekta uopštenosti – prekinuo je
Allāhov propis.
Tako je Mekka po tekstu ājeta – ''dār zuluma'', a njeni stanovnici su ''sa aspekta
uopštenosti'' – zulumćari. Jer, oni snose odgovornost zbog prevlasti širka nad
tewhīdom. Ovo je propis za dār i opšti propis za stanovnike.
Međutim, da li to znači da je svaki pojedinac u Mekki tada ''u vanjštinskim
propisima'' zulumćar i mušrik?
Kažemo: Ako bi neki potlačeni pojedinac, tada u Mekki, ispoljio svoj dīn, na
način kojeg je spomenuo Hamed bin 'Atīq – on bi u vanjštini za svakog onoga
koji ga vidi bio ''muslimanom'', a ne zulmćarom. Njemu je islāmom sačuvan
imetak, život i čast, gdje god se našao.
Zbog toga što je sa svojim islāmom izašao iz uopštenog suda, koji još uvijek
važi u pogledu drugih, sve dok ne ispolje svoj dīn, kao što je on to uradio.
I ovim se primjerom manifestuje naša konstatacija da između opšteg suda i
posebnog, tj. izuzetka, nema nikakve oprečnosti. Ne samo u islamskim naučnim
disciplinama, već u svim naukama nema oprečnosti između uopštenog i
posebnog, tj. njegove iznimke.
I ispoljavanje vjere je osnova koja se ne smije olahko žrtvovati. Štaviše,
ispoljavanje vjere i njena sačuvanost je vrijednija nego roditelji, žena, djeca, i
kućni prag i imetak, na što ukazuju propisi i duh hidžre.
Onaj potlačeni pojedinac od muslimana, koji nije u stanju da ispolji dīn, ostaće u
''dunjālučkim'' propisima obuhvaćen sudom koji se veže za stanovništvo ''sa
aspekta uopštenosti''. A kod Allāha, tj. u āhiretskom (suštinskom, tajnom) sudu
će biti musliman.
6
Primjer za ovu kategoriju su potlačeni muslimani koji su bili u Mekki i nisu
smijeli niti su mogli ispoljavati svoj din, niti su bili kadri da učine hidžru za
Medinu ili nisu znali put.
I ovo je klasičan primjer ''različitosti'' (rastavljenosti) dunjālučkog i āhiretskog
suda.
Kaže Uzvišeni:
ِِ
ِ‫ﱠ‬
ِ
ِ
ِ ٌ ‫اﳊﺮِام وا ْﳍ ْﺪي ﻣﻌ ُﻜﻮﻓًﺎ أَ ْن ﻳـﺒـﻠُ َﻎ َِﳏﻠﱠﻪ وﻟَﻮﻻ ِرﺟ‬
‫ﻮﻫ ْﻢ‬
ٌ َ‫ﺎل ُﻣ ْﺆﻣﻨُﻮ َن َوﻧ َﺴﺎءٌ ُﻣ ْﺆﻣﻨ‬
ُ ُ‫ﻮﻫ ْﻢ أَ ْن ﺗَﻄَﺌ‬
ُ ‫ﺎت َﱂْ ﺗَـ ْﻌﻠَ ُﻤ‬
ْ َ َ َ َ ََْ ‫ﺻﺪﱡوُﻛ ْﻢ َﻋ ِﻦ اﻟْ َﻤ ْﺴﺠﺪ‬
َْ
َ ‫ﻳﻦ َﻛ َﻔ ُﺮوا َو‬
َ َْ ُ
َ ‫ُﻫ ُﻢ اﻟﺬ‬
ِ
ِ‫ﱠ ﱠ‬
ِ
ِِ ِ
ِ ٍِِ ِ ِ
ِ
ِ
(٢٥) ‫ﻴﻤﺎ‬
ً ‫ﻳﻦ َﻛ َﻔُﺮوا ﻣْﻨـ ُﻬ ْﻢ َﻋ َﺬاﺑًﺎ أَﻟ‬
َ ‫ﻓَـﺘُﺼﻴﺒَ ُﻜ ْﻢ ﻣْﻨـ ُﻬ ْﻢ َﻣ َﻌﱠﺮةٌ ﺑﻐَ ْﲑ ﻋ ْﻠﻢ ﻟﻴُ ْﺪﺧ َﻞ اﻟﻠﱠﻪُ ﰲ َر ْﲪَﺘﻪ َﻣ ْﻦ ﻳَ َﺸﺎءُ ﻟَ ْﻮ ﺗَـَﺰﻳـﱠﻠُﻮا ﻟَ َﻌﺬﺑْـﻨَﺎ اﻟﺬ‬
''Oni ne vjeruju i brane vam da pristupite Časnom hramu, i da kurbāni koje
vodite sa sobom do mjesta svojih stignu. I da nije bilo bojazni da ćete pobiti
vjernike, muškarce i žene, koje ne poznājete, pa tako, i ne znajući, zbog njih
sramotu doživjeti – Mi bismo vam ih prepustili… Da bi Allāh u milost Svoju
uveo onoga koga hoće. A da su oni bili odvojeni, doista bismo bolnom
kaznom kaznili one među njima koji nisu vjerovali.'' 3
P2F
Muškarci vjernici i žene vjernice su potlačeni muslimani, koji nisu mogli
ispoljiti svoj dīn, po kojem bi se razlikovali od mušrika.
Iz mudrosti da ne budu pobijeni, zbog nepostojanja razlike između njih i
mušrika u vanjštinskom sudu, Allāh je dao da ne dođe do borbe.U ovome se
ogleda svetost i nepovrijedivost muslimanskog života, imetka i časti, kod
Allāha i u Njegovoj vjeri.
Međutim, da su bili razdvojeni, Allāh bi kaznio mušrike Svojim rukama i
rukama vjernikā. I u ovom je dokaz za važnost razdvajanja vjernika od
nevjernika.
Ovdje se takođe može navesti primjer Asje, žene faraona, koja je krila svoju
vjeru. Svako ko nije znao njeno stanje morao ju je u vanjštini tretirati kao
nevjernicu, dok je kod Allāha bila i ostala vjernica.
Ovdje se takođe može navesti primjer vjernika iz faraonove porodice ili svite,
koji je bio krio svoj īmān.
Šejh Hamed kaže:
3
7
Al feth 25
''Nakon toga: saznao sam nešto što me je rastužilo i nadam se da je laž. A to je
da ti poričeš onima koji kupuju nešto od imetka stanovnika el-Ahsā', koji su od
njih uzeti na silu.
Pa ako je to istina – ja ne znam šta se s tobom dogodilo. Ono što je kod nas
ustaljeno je da tako nešto ne poriče osim onaj koji vjeruje u 'aqīdu sljedbenika
zablude, koji govore da onaj koji kaže 'LĀ ILĀHE ILLALLĀH' ne postaje
kāfirom i da ono na čemu je većina ljudi od činjenja širka i njegovih pratilja,
zadovoljstva s time i neporicanja toga ne izvodi iz islāma.
S time su se suprotstavili šejhu Muhammedu bin 'AbdulWehhābu,
rahimehullāh, u osnovi ove da'we...''
Moguće je da u njoj (el-Ahsā') postoje oni kojima se ne presuđuje kufrom u
suštini, od potlačenih i sličnih njemu. A, što se tiče vanjštinskog suda, stvar je,
hvala Allāhu, jasna.
Dovoljno ti je ono što je radio Vjerovjesnik, sallallāhu 'alejhi we sellem, sa
stanovnicima Mekke, iako su među njima i potlačeni.
Isto tako, postupak njegovih ashāba sa mnogim od otpadnika od islāma, od
ohalaljivanja krvi, imetka i časti.
I svaki pametni i učeni zna da je kufr i riddet kojeg su ovi uradili ružniji i
odvratniji i kvantitetniji od onoga što su uradili tī (onī).
Zato ponovo pogledaj u tekstove Knjige i sunneta i u siru Poslanika, sallallāhu
'alejhi we sellem i njegovih ashāba; naći ćeš je bijelu i čistu, neće od nje skrenuti,
osim propali.
Zatim, (pogledaj) u ono što spominje 'ulema i obrati se Allāhu da ti uputi srce i
ukloni šubhu, a ja nikad ne bih pomislio da bi tako nešto od tebe poteklo. I
nemoj da te obmane ono na čemu su džāhili i ono što govore oni koji su na
šubhama...''
Nema sumnje da je ovo put učenih koji sprovode Allāhovu riječ i propise i
razumiju je, pa sprovode dokaze uopštenog karaktera gdje i kako treba, kao i
one posebnog karaktera, kao što se pokazalo kroz riječi Hameda bin 'Atīqa,
rahimehullāh.
8
Ko god zanemari opšte značenje dokaza, ono što za sobom povlači od propisa i
njegovo ukazivanje na njih na uopšten način – napraviće ogromne i opasne
greške. Još jednom, šejh Hamed je govorio o dijārul-kufr za vrijeme postojanja
dārul-islāma.
Možemo navesti još jedan ājet, inšā'Allāh, koji se osvrće na ovu temu.
Kaže Uzvišeni:
ِ
ِ ِ
ِ ِِ
ِِ
‫(ﻗَ َﺎل إِ ﱠن ﻓِ َﻴﻬﺎ ﻟُﻮﻃًﺎ ﻗَﺎﻟُﻮا َْﳓ ُﻦ أ َْﻋﻠَ ُﻢ ِﲟَ ْﻦ ﻓِ َﻴﻬﺎ‬٣١) ‫ﲔ‬
ْ َ‫َوﻟَ ﱠﻤﺎ َﺟﺎء‬
َ ‫ﻴﻢ ﺑِﺎﻟْﺒُ ْﺸَﺮى ﻗَﺎﻟُﻮا إِﻧﱠﺎ ُﻣ ْﻬﻠ ُﻜﻮ أ َْﻫ ِﻞ َﻫﺬﻩ اﻟْ َﻘ ْﺮﻳَﺔ إِ ﱠن أ َْﻫﻠَ َﻬﺎ َﻛﺎﻧُﻮا ﻇَﺎﻟﻤ‬
َ ‫ت ُر ُﺳﻠُﻨَﺎ إﺑْـَﺮاﻫ‬
ِ َ‫ﻟَﻨُـﻨَ ﱢﺠﻴـﻨﱠﻪ وأَﻫﻠَﻪ إِﻻ اﻣﺮأَﺗَﻪ َﻛﺎﻧ‬
ِ
‫ﻳﻦ‬
ْ ُ َْ ُ ْ َ ُ َ
َ ‫ﺖ ﻣ َﻦ اﻟْﻐَﺎﺑ ِﺮ‬
''I kad izaslanici naši Ibrāhīmu radosnu vijest donesoše: 'Mi ćemo uništiti
stanovnike onoga grada, jer su njegovi stanovnici zulumćari!' 'U njemu je
Lut' – reče Ibrāhīm. – 'Mi dobro znamo ko je u njemu' – rekoše oni – 'mi ćemo
njega i porodicu njegovu sigurno spasiti, osim žene njegove, ona će ostati s
onima koji će kaznu iskusiti.' '' 4
P3F
Meleki obavještavaju Ibrāhīma, 'alejhis-selām, da su poslati da unište grad, čiji
su stanovnici (''ehluhā'') zulumćari. Pa je opet upotrijebljena ista riječ na isti
način.
Međutim, to ne spriječava da u tom gradu, tj. dāru, postoje pojedinici koji
ispoljavaju vjeru, a i oni potlačeni muslimani, koji to nisu u stanju učiniti, uz
razliku između dunjālučkih propisa i āhiretskih, što smo objasnili.
Osoba nepoznatog stanja, tj. ''medžhulul-hāl'', čija vanjština nije islamska u
takvim dārovima ima propis dāra, i to je spomenuo šejh Hamed.
Međutim, u pogledu ''medžhulul-hāla'' u područjima (dārovima) gdje je riddet
svjež – sustežemo se od bilo kakvog suda dok ne saznamo njegovo pravo stanje.
Ovdje se podrazumijeva da ovaj, ''nepoznatog stanja'', na sebi nema obilježja i
znakove koji ukazuju na pripadnost nekoj nevjerničkoj skupini, poput vojske ili
policije, ili nekoj drugoj vjeri mimo islāma, što je samo po sebi znak, ali, isto
tako, nema znakove islāma.
4
9
Al-ankabut 31-32
Danas mnogi, nažalost, ne znaju mes'elu suda nad stanovništvom ''sa aspekta
uopštenosti'', pa presuđuju nad dārom da je dārul-kufr, npr., a da su stanovnici
sa aspekta uopštenosti – muslimani, zapadajući često u grešku vezanja pojma
dār za teritoriju u bukvalnom smislu, tj. kamenje, pjesak i sl., dok se pojam dār
tiče zajednice ljudi koja živi na nekom području, koji su ili zahvalni ili
nezahvalni.
Pa ako se desi da neko upotrijebi pojam dār u značenju zemlje – onda je to zbog
boravka ljudi na tom mjestu. U arapskom jeziku se često koristi neka riječ u
značenju nečega što biva u nečemu kao i u značenju samog mjesta u kojem to
nešto bude.
Primjer za to je riječ ''qarjetun'', koja se u Qur'ānu spominje, a koja se prevodi
kao grad i stanovnici, ili riječ ''el-'īr'', tj. karavana ili ljudi koji je sačinjavaju.
Ili, mimo Qur'āna, sa riječju ''el-mīzab'' se može misliti na oluk ili na vodu koja
ide njime. Isto tako i riječ ''en-nehr'' može ukazivati na rijeku i na korito kojim
ona teče.
Zamisli da neki narod živi u nekom dijelu pustinje, koji ne pripada nijednoj
državi. Neka ta zajednica bude dārul-kufr. Nakon toga se taj narod seli odatle,
recimo da su nomadi i to mjesto ostane prazno, nije pod vlašću nijedne države.
Da li je to prazno mjesto sada dārul-kufr? Naravno da nije, jer ono ne radi kufr,
već ljudi, ali se nekad zvalo dārul-kufr, jer je u njemu boravio dārul-kufr.
Allāhul-Muste'ān.
ِ
ِِ ِ
ِ
ِ
ِ ٍ ِ
(٥٨) ‫ﲔ‬
َ ‫ﻴﺸﺘَـ َﻬﺎ ﻓَﺘِْﻠ‬
َ ِ‫ت َﻣﻌ‬
ْ ‫َوَﻛ ْﻢ أ َْﻫﻠَﻜْﻨَﺎ ﻣ ْﻦ ﻗَـ ْﺮﻳَﺔ ﺑَﻄَﺮ‬
َ ‫ﻚ َﻣ َﺴﺎﻛﻨُـ ُﻬ ْﻢ َﱂْ ﺗُ ْﺴ َﻜ ْﻦ ﻣ ْﻦ ﺑَـ ْﻌﺪﻫ ْﻢ إِﻻ ﻗَﻠﻴﻼ َوُﻛﻨﱠﺎ َْﳓ ُﻦ اﻟْ َﻮا ِرﺛ‬
''A koliko smo Mi samo ''el-qarjeh'' uništili, koji su u životu objesni bili! Eno
domova njihovih, malo ko, poslije njih, navrati u njih, Nama su ostali.'' 5
P4F
P
Ovo je bukvalan prijevod, s time što sam ostavio riječ ''el-qarjetu''.
Evo Korkutovog prijevoda.
''A koliko smo Mi sela i gradova uništili čiji su stanovici u životu obijesni bili!
Eno domova njihovih, malo ko, poslije njih, navrati u njih, Nama su ostali.''
5
Al-qasas 58
10
El-Qarjetu u ājetu su stanovnici, jer su oni ti koji su bili oholi i nevjerni, a ne
njihovi domovi i kuće.
Sada se postavlja pitanje: Da li se ostaci njihovih gradova, i nakon uništenja,
nazivaju dijārul-kufr ili se kaže da su bili dijārul-kufr, u smislu da je u njima
boravio i radio nevjernički dār? Ovo će ti pitanje otvoriti vrata shvaćanja ostalih
mes'elā, koje se na ovo nadovezuju.
Dakle, osnova je da se dār odnosi na ljude, a zatim na mjesto u kojem borave i
ono što je pod njihovom vlašću i dominacijom njihovog zakona. I kada se kaže
da nema dārul-islāma, misli se na zajednicu koja je ostvarila šartove dārulislāma, u što ulazi i snaga.
Istina je da mnogi, iz neznanja, ovo smatraju haridžijskom 'aqīdom, dok
haridžije govore nešto sasvim drugo. Oni govore da onoga momenta kada
vladar postane nevjernikom – po njihovom shvatanju, svaki pojedinac koji živi
u njegovoj državi postaje kāfirom.
Ibn Hazm, rahimehullāh, prenosi od jedne njihove grupacije da su tekfīrili
kadije koji nepravedno sude u domenu maloga kufra u sudstvu, kao i sve one
koji žive u sjenci takve vlasti.
'' 'Awfijje – koji su jedna grupacija bejhesijja, koje smo prethodno spomenuli –
kažu da, kada imam nepravedno presudi u parnici, u Horosanu ili negdje
drugo, u kojoj god zemlji bio – u tom momentu on postaje nevjernikom i sav
njegov narod, gdje god bili na istoku i zapadu zemljine kugle. Makar bili u
Endelusi i Jemenu, i bilo kojoj zemlji između njih.''
Ovo su haridžijske gluposti i njihov novotarski tekfīr kojeg, kako vidiš,
nadovezuju na ono što nije njegov uzrok u šerī'atu, a zatim šire taj krug na one
koji nikakve veze nemaju sa tim djelom. Allāhul-Muste'ān.
Ovo je neispravno sa aspekta samog uzroka tekfīra, kao i pogledu tekfīra
stanovnika zbog toga. Naprotiv, ovo je ludilo.
Čak i kada bi vladar učinio kufr – to nije dovoljno da se nad dārom presudi
nevjerstvom, jer u njemu još uvijek vlada šerī'at i tewhīd i ima potrebnu snagu.
A obaveza je po idžmā'u svrgnuti takvog vladara.
Upitan je šejh Muhammed bin Ibrāhīm:
11
''Da li je obaveza učiniti hidžru iz zemalja muslimana u kojim se sudi po
qānūnu (laičkom zakonu)?''
Odgovor:
''Zemlja u kojoj se sudi laičkom zakonom – nije zemlja (beled) islāma. Obaveza
ju je napustiti. Isto tako kada se pojavi idolatrija, bez poricanja, niti se promijeni
– hidžra je obaveza.
Dakle, sud kufra je izgrađen na proširenost kufra i njegovoj prevlasti (javnosti).
Ovakva je zemlja kufra.
Ali, ako u njoj time sude neki pojedinci ili postoje malobrojni kufrovi koji nisu
javni – onda je ona zemlja islāma.''
Mes’ela o hidžri
Hidžra može imati više vidova i oblika. A muhādžir je, po hadīthu, onaj koji
napusti ono što mu je Allāh zabranio. To može biti na slijedeći način:
•hidžra iz nepoznavanja Allāha i Njegovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we
sellem, u spoznaju Njega i Njegovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem.
•hidžra iz neznanja u osnovi vjere u upoznavanje sa njom. Ove dvije stvari
sačinjavaju tri osnovna temelja vjere, o kojima će čovjek biti pitan u kaburu: ''Ko
ti je ma'būd? Ko ti je vjerovjesnik? Koji ti je dīn?''
•hidžra Allāhu ispoljavanjem Njegovog dīna u ''dijārul-kufr'' na način kojeg
smo spomenuli, što je uvjet dozvoljenosti boravka u ''dijārul-kufr''. Pa ako se
nismo od mušrika odvojili tijelima – odvojićemo se ''ispoljavanjem dīna''.
•a ako nismo u stanju da ispoljavamo dīn – onda je obaveza, ako smo u stanju i
znamo put, da učinimo hidžru u dārul-islām, ako ga ima, a ako nema – u
''dārul-kufr'' u kojem možemo ispoljavati dīn. Jedan dio 'uleme obavezuje na
hidžru u dārul-islām, čak i kada smo u stanju da ispoljavamo dīn u dārul-kufr.
Ali, ispravno je da je to tada pohvalno, na čemu je većina učenjaka.
•kada postoji dārul-islām, da napustimo dijare novotarija i griješenja i učinimo
hidžru ka dijārima sunneta i pokornosti.
12
•i, na kraju, napuštanje svih grijehova.
Allāh, subhānehu we te'ālā, je rekao:
ِ
ِ ‫ﻗُﻞ إِ ْن َﻛﺎ َن آﺑﺎ ُؤُﻛﻢ وأَﺑـﻨَﺎ ُؤُﻛﻢ وإِﺧﻮاﻧُ ُﻜﻢ وأ َْزواﺟ ُﻜﻢ وﻋ ِﺸﲑﺗُ ُﻜﻢ وأَﻣﻮ ٌال اﻗْـﺘَـﺮﻓْـﺘُﻤ‬
‫ﺐ إِﻟَْﻴ ُﻜ ْﻢ ِﻣ َﻦ اﻟﻠﱠ ِﻪ‬
‫َﺣ ﱠ‬
َ ‫ﻮﻫﺎ َوﲡَ َﺎرةٌ َﲣْ َﺸ ْﻮ َن َﻛ َﺴ َﺎد َﻫﺎ َوَﻣ َﺴﺎﻛ ُﻦ ﺗَـ ْﺮ‬
َ ُ َ
َ ‫ﺿ ْﻮﻧَـ َﻬﺎ أ‬
َْ َ ْ َ َ َ ْ ُ َ َ ْ َْ َ ْ ْ َ ْ َ
ْ
ِ
ِ
ِ
ِ
ِ
ٍ
ِ
ِ
ِ
(٢٤) ‫ﲔ‬
َ ‫ﺼﻮا َﺣ ﱠﱴ ﻳَﺄِْﰐَ اﻟﻠﱠﻪُ ﺑِﺄ َْﻣ ِﺮِﻩ َواﻟﻠﱠﻪُ ﻻ ﻳَـ ْﻬﺪي اﻟْ َﻘ ْﻮَم اﻟْ َﻔﺎﺳﻘ‬
ُ ‫َوَر ُﺳﻮﻟﻪ َوﺟ َﻬﺎد ِﰲ َﺳﺒِﻴﻠﻪ ﻓَـﺘَـَﺮﺑﱠ‬
''Reci: 'Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš,
i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe
imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate, vama draži od Allāha i
Njegovog Poslanika i džihāda na Njegovom putu – pa sačekajte dok Allāh ne
dođe sa Svojom odredbom. A Allāh neće uputiti narod griješnički.' '' 6
P5F
ِ ‫ض ﻗَﺎﻟُﻮا أَ َﱂ ﺗَ ُﻜﻦ أَرض اﻟﻠﱠ ِﻪ و ِاﺳﻌﺔً ﻓَـﺘـﻬ‬
ِ ‫إِ ﱠن اﻟﱠ ِﺬﻳﻦ ﺗَـﻮﻓﱠﺎﻫﻢ اﻟْﻤﻼﺋِ َﻜﺔُ ﻇَﺎﻟِ ِﻤﻲ أَﻧْـ ُﻔ ِﺴ ِﻬﻢ ﻗَﺎﻟُﻮا ﻓِﻴﻢ ُﻛْﻨﺘﻢ ﻗَﺎﻟُﻮا ُﻛﻨﱠﺎ ﻣﺴﺘ‬
ِ ‫اﻷر‬
‫ﺎﺟُﺮوا ﻓِ َﻴﻬﺎ‬
ْ َْ ُ
َ ‫ﻀ َﻌﻔ‬
ُ ْ ْ ْ
َُ َ َ
ْ ‫ﲔ ِﰲ‬
ُْ َ
ْ
َ ُُ َ َ
ِ‫تﻣ‬
(٩٧) ‫ﺼ ًﲑا‬
َ ِ‫ﻓَﺄُوﻟَﺌ‬
َ ْ َ‫ﱠﻢ َو َﺳﺎء‬
ُ ‫ﻚ َﻣﺄْ َو ُاﻫ ْﻢ َﺟ َﻬﻨ‬
''Oni koje su meleki usmrtili, koji su prema sebi nepravedni bili, rekli su im:
'Gdje ste vi bili?' Rekoše: 'Bili smo potlačeni na zemlji.' Rekoše: 'A zar nije
Allāhova zemlja bila prostrana, pa da hidžru u njoj činite?!' Takvima je
boravište džehennem, a ružan je to završetak.'' 7
P6F
Te zbog riječi Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem:
''Ja sam čist od (svakog) muslimana koji boravi među mušricima...''
U jednom hadīthu se kaže:
''...ne raspoznaju im se vatre...''
A u drugom se kaže:
''...ko bude u 'zajednici' sa mušrikom i stanuje sa njim – isti je kao i on.''
Svi ovi hadīthi su u ''Sunenima'', pa ko ostavi hidžru, a kādar je da je učini – on
je počinilac harama po idžmā'u, a onda kada je čovjek u mogućnosti da ispolji
svoju vjeru – hidžra mu biva mustehabb (preporučljiva), zbog riječi Allāhovog
Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, u dugačkom hadīthu Burejde:
''Naredi im da napuste svoje područje ka 'dāru' muhādžira. Pa, ako odbiju –
obavijesti ih da bivaju poput beduina muslimana.'' (Muslim)
6
7
sūra et-Tewbe, 24. ājet
sūra en-Nisā', 97. ājet
13
A što se tiče ''potlačenih'', to su oni koji zbog svoje slabosti i nemanja zaštite
nisu u stanju da ispoljavaju svoju vjeru, niti su u mogućnosti učiniti hidžru
zbog svoje nemoći i nesposobnosti. Njih je Allāh izuzeo u riječima:
ِ ‫ﻀﻌ ِﻔ‬
ِ
(٩٨) ‫ﱢﺴ ِﺎء َواﻟْ ِﻮﻟْ َﺪ ِان ﻻ ﻳَ ْﺴﺘَ ِﻄﻴﻌُﻮ َن ِﺣﻴﻠَﺔً َوﻻ ﻳَـ ْﻬﺘَ ُﺪو َن َﺳﺒِﻴﻼ‬
َ َ ْ َ‫إِﻻ اﻟْ ُﻤ ْﺴﺘ‬
َ ‫ﲔ ﻣ َﻦ اﻟﱢﺮ َﺟﺎل َواﻟﻨ‬
''...osim potlačenih od muškaraca i žena i djece, koji nisu u stanju da se
nikakvog lukavstva domognu i ne mogu naći puta.'' 8
P7F
A u drugom ājetu:
ِ ِ ِِ ِ
ِ ‫وﻣﺎ ﻟَ ُﻜﻢ ﻻ ﺗُـ َﻘﺎﺗِﻠُﻮ َن ِﰲ ﺳﺒِ ِﻴﻞ اﻟﻠﱠ ِﻪ واﻟْﻤﺴﺘﻀﻌ ِﻔﲔ ِﻣﻦ اﻟﱢﺮﺟ ِﺎل واﻟﻨ‬
ِ‫ِ ﱠ‬
‫اﺟ َﻌﻞ ﻟَﻨَﺎ‬
ْ ‫ﻳﻦ ﻳَـ ُﻘﻮﻟُﻮ َن َرﺑـﱠﻨَﺎ أ‬
ْ ‫َﺧ ِﺮ ْﺟﻨَﺎ ﻣ ْﻦ َﻫﺬﻩ اﻟْ َﻘ ْﺮﻳَﺔ اﻟﻈﱠﺎﱂ أ َْﻫﻠُ َﻬﺎ َو‬
َ
ْ ََ
َ ‫ﱢﺴﺎء َواﻟْ ِﻮﻟْ َﺪان اﻟﺬ‬
َ َ َ َ َ َ ْ َْ ُ َ
ِ َ‫ﻚ ﻧ‬
(٧٥) ‫ﺼ ًﲑا‬
َ ْ‫اﺟ َﻌﻞ ﻟَﻨَﺎ ِﻣ ْﻦ ﻟَ ُﺪﻧ‬
ْ ‫ِﻦْ ﻟَﺪُﻧْﻚَ وَﻟِﻴًّﺎ َو‬
''Šta vam je pa se ne borite na Allāhovom putu i radi potlačenih od
muškaraca, ženā i djece koji govore:'Gospodaru naš, izbavi nas iz ovog grada
čiji su stanovnici nasilnici i daj nam od sebe zaštitnika i daj nam od sebe
pomagača'?'' (sūra en-Nisā', 75. Ājet)
Dakle, oni nisu u stanju da izađu. A i kad bi bili u stanju – oni ne bi mogli naći
put. Pored toga, oni se mole svom Gospodaru da ih izbavi iz dārul-kufra u
dārul-islām i da ih pomogne pomagačima i zaštitnicima, koji će ih izbaviti iz
ruku nevjernika.
A kada se prošire novotarije i griješenje u dārul-islāmu – propisana je hidžra u
dārus-sunneh i dārul-īmān, a ako ne postoji dārul-islām – obaveza je učiniti
hidžru u manju od dvije štete, zbog ''uspostavljanja'' vjere i i rada po njoj, kao
što je bilo naređenje Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, njegovim
prijateljima da učine hidžru u Abesiniju, koja je bila područje kršćanā u to
vrijeme, rekavši da u njoj postoji kralj, kod koga se nikom ne čini nepravda. A
Allāh je rekao:
ِ ‫ﻳﺎ ِﻋﺒ ِﺎد ﱠ‬
ِ ‫ﺎﻋﺒ ُﺪ‬
ِ ِ ِ ِ
٥٦) ‫ون‬
ُ ْ َ‫ﺎي ﻓ‬
َ ‫ﻳﻦ َآﻣﻨُﻮا إ ﱠن أ َْرﺿﻲ َواﺳ َﻌﺔٌ ﻓَﺈﻳﱠ‬
َ ‫ي اﻟﺬ‬
َ َ َ
''O robovi moji koji ste povjerovali, Moja zemlja je uistinu prostrana, pa
samo mene obožavajte.'' 9
P8F
8
9
sūra en-Nisā', 98. Ājet
sūra el-'Ankebūt, 56. Ajet
14
Mes’ela o onima koji brane taguta
1. Napuštanje velikog širka. To obuhvata 'aqīdu srca, djela srca, govor jezika i
djela tijela.
2. Odricanje (el-berā'a) od velikog širka. U to ulazi uvjerenje u njegovu
zabranjenost i da je on najveći grijeh koji postoji, koji kida vezu između roba i
Allāha i ništi ime islāma, te mržnja prema širku i neprijateljstvo prema njemu.
3. Odricanje od mušrika. Ovo se tiče svih mušrika uopšteno, onih koji se
pripisuju islāmu, o kojima govore učenjaci da'we i drugih mušrika.To zbog toga
što Qur'ān govori o mušricima uopšteno, a propis se uzima iz uopštenitosti
značenja, a ne posebnosti povoda objave. U odricanje od njih ulazi: osjećaj i
uvjerenje da su oni nemuslimani (tekfīr), mržnja prema njima i neprijateljstvo.
Šejh 'AbdurRahmān rahimehullah je spomenuo mržnju i neprijateljstvo nakon
odricanja. To ne znači da oni ne ulaze u odricanje, već je to qur'ānska i jezička
metoda spominjanja posebnog nakon opšteg, radi ukazivanja na njegovu
važnost.
Tekfīr, mržnja i neprijateljstvo mogu biti spoljašnji. Spoljašnji sačinjavaju
obaveznu potpunost, čiji nestanak za sobom ne povlači nestanak osnove vjere.
A ako čovjek ima šerī'atsko opravdanje za njihovo ostavljanje – onda nema ni
grijeha. Međutim, ako nazove mušrike i tāgūte muslimanima, ukaže im ljubav,
prijateljuje sa njima na nevjernički način, pomažući ih protiv muslimana – onda
izlazi iz islāma, jer time ništi osnovu tewhīda i islāma.
Ovdje još treba spomenuti kufr u tāgūta, što zahtijeva poznavanje šerī'atskog
značenja pojma tāgūt, a nakon toga kakvoću činjenja kufra u njega.
Rekao je 'Abdullāh bin 'AbdurRahmān Ebū Batin, rahimehullāh:
''Što se tiče definicije pojma tāgūt; on je izveden iz glagola ‫ ﻁﻐﺎ‬, osnova mu je ‫ ﻁﻐﻭﻭﺕ‬,
zatim se 'el-waw' promijenilo u 'el-elif'. Gramatičari kažu da mu je kalup fa'lūt (‫)ﻓﻌﻠﻭﺕ‬
i da je 'et-ta' višak.'' 10
P9F
10 Glagol ‫ ﻁﻐﺎ‬znači prelaziti (preći) granicu. Infinitiv mu je ‫ ﺍﻟﻄﻐﻴﺎﻥ‬tj. prelaženje granice. Pojam tāgūt u jezičkom
smislu vodi porijeklo od ovog glagola i u pukom jezičkom značenju predstavlja nekog koji prelazi bilo koju
granicu. Njegovo značenje u šerī'atskoj terminologiji je opširnije i ukazuje na nekog koji je prešao granicu
običnog kufra i postao glavešina kāfirā
15
A el-Wahidī kaže: 'Svi učenjaci jezika su rekli: 'Tāgūt je sve ono što se obožava mimo
Allāha. 11 Može biti korišten u jednini, množini, muškom i ženskom rodu.
Rekao je 'Abdullāh bin 'AbdurRahmān Ebū Batin, rahimehullāh:
''Što se tiče definicije pojma tāgūt; on je izveden iz glagola ‫ ﻁﻐﺎ‬, osnova mu je ‫ ﻁﻐﻭﻭﺕ‬,
zatim se 'el-waw' promijenilo u 'el-elif'. Gramatičari kažu da mu je kalup fa'lūt (‫)ﻓﻌﻠﻭﺕ‬
i da je 'et-ta' višak.'' 12
P1F
A el-Wahidī kaže: 'Svi učenjaci jezika su rekli: 'Tāgūt je sve ono što se obožava mimo
Allāha. 13 Može biti korišten u jednini, množini, muškom i ženskom rodu.
P12F
P
Uzvišeni je rekao:
ِ ُ‫ﻳﺪو َن أَن ﻳـﺘﺤﺎ َﻛﻤﻮاْ إِ َﱃ اﻟﻄﱠﺎﻏ‬
‫ﻮت َوﻗَ ْﺪ أ ُِﻣُﺮواْ أَن ﻳَ ْﻜ ُﻔُﺮواْ ﺑِِﻪ‬
ُ ‫ﻳُِﺮ‬
ُ َ ََ
'Žele sud (presudu) od tāgūta, a naređeno im je da zanevjeruju u njega.' 14
Ovo je primjer za jedninu.
P13F
P
Rekao je Uzvišeni u množini:
ِ
ِ‫ﱠ‬
ِ ‫ﺂؤﻫﻢ اﻟﻄﱠﺎﻏُﻮت ُﳜْ ِﺮﺟﻮﻧَـﻬﻢ ﱢﻣﻦ اﻟﻨﱡﻮِر إِ َﱃ اﻟﻈﱡﻠُﻤ‬
‫ﺎت‬
َ
َ ُ ُ ُ
َ ‫َواﻟﺬ‬
ُ ُ ُ َ‫ﻳﻦ َﻛ َﻔُﺮواْ أ َْوﻟﻴ‬
'Oni koji su zanevjerovali, njihovi ewlijā' (zaštitnici) su tāgūt, oni ih izvode
iz svjetla u tame.' 15
P14F
A u ženskome rodu kaže:
ِ‫ﱠ‬
‫وﻫﺎ‬
َ ُ‫اﺟﺘَـﻨَﺒُﻮا اﻟﻄﱠﺎﻏ‬
َ ‫ﻮت أَن ﻳَـ ْﻌﺒُ ُﺪ‬
ْ ‫ﻳﻦ‬
َ ‫َواﻟﺬ‬
'Oni koji se budu klonili tāgūta, da je obožavaju...' 16
P15F
Kaže: ''Rekao je el-Lejth, i Ebu 'Ubejde i el-Kisai' i ogromna većina jezičara da je tāgūt
sve ono što se obožava mimo Allāha. A el-Džewherī je rekao: 'Tāgūt je vračar i šejtān, i
svaki glavešina u zabludi''. Mālik je rekao, a i mnogi od selefa i halefa: 'Sve što se
obožava mimo Allāha je tāgūt.'
Ovim riječima šejh otpočinje objašnjenje pojma tāgūt u šerī'atskoj terminologiji
Glagol ‫ ﻁﻐﺎ‬znači prelaziti (preći) granicu. Infinitiv mu je ‫ ﺍﻟﻄﻐﻴﺎﻥ‬tj. prelaženje granice. Pojam tāgūt u jezičkom
smislu vodi porijeklo od ovog glagola i u pukom jezičkom značenju predstavlja nekog koji prelazi bilo koju
granicu. Njegovo značenje u šerī'atskoj terminologiji je opširnije i ukazuje na nekog koji je prešao granicu
običnog kufra i postao glavešina kāfirā
13 Ovim riječima šejh otpočinje objašnjenje pojma tāgūt u šerī'atskoj terminologiji
14 sūra en-Nisā', 60. ājet
15 sūra el-Beqare, 257. ājet
16 sūra ez-Zumer, 17. ājet
11
12
16
'Umer ibnul-Hattāb, radijallāhu 'anhu, Ibn 'Abbās, radijallāhu 'anhumā i veliki broj
mufessira su rekli: 'Tāgūt je šejtān.'
Ibn Kethīr, Uzvišeni Allāh nek' mu se smiluje, kaže:
'I to je vrlo jako mišljenje, jer obuhvata sve na čemu su bili sljedbenici džahilijjeta od
obožavanja idolā, traženje suda (presude) od njih i traženja pomoći od njih.'
El-Wahidī kod riječi Uzvišenog Allāha: '...vjeruju u džibt i tāgūt...' 17 kaže da je sve
što se obožava mimo Allāha džibt i tāgūt.
Rekao je Ibn 'Abbas u rivājetu 'Atijje:
'El-džibt su kipovi, a tāgūt su govornici u ime kipova, koji budu pred njima i u njihovo
ime lažu, da bi odvodili ljude u zabludu.'
A u riwājetu el-Wabija kaže:
'El-Džibt je vračar, a tāgūt je sāhir (sihribaz).'
Neki od selefa su o riječima Uzvišenog: '...žele sud (presudu) od tāgūta...' 18 rekli da
je to Ka'b ibnul-Ešref. A neki kažu da je to Hujej ibn Ahtab i da su to ime zaslužili zbog
toga što su od glavešinā zablude, zbog pretjerivanja u prelaženju granice, 19 zbog
odvođenja ljudi u zabludu i zbog toga što su im se Židovi pokoravali u griješenju prema
Allāhu. 20 I svaki ko bude okarakterisan ovim – on je tāgūt.
Ibn Kethīr, nek' mu se Uzvišeni Allāh smiluje, nakon što je spomenuo da je rečeno da je
ājet objavljen u vezi onoga koji je tražio da mu se sudi pred Ka'b ibnul-Ešrefom ili
nekim džahilijjetskim sudijom i druga mišljenja, kaže: ' '...žele sud (presudu) od
tāgūta...' ... a ājet je općenitiji od toga svega. On kudi svakog ko odstupi od Knjige i
sunneta i traži sud (presudu) u nečemu mimo njih, od neistinā. I na to se ovdje želi
ukazati sa tāgūtom.'
Krajnji rezultat svih ovih njihovih izreka, neka im se Allāh Uzvišeni smiluje, jeste da
ime tāgūt obuhvata sve što se obožava mimo Allāha, svakog glavešinu u zabludi, koji
poziva u neistinu i uljepšava je. Obuhvata također svakog onoga koga su ljudi postavili
sūra en-Nisā', 51. ājet
sūra en-Nisā', 60. ājet
19 Na arap. et-tugjān, od glagola ‫ ﻁﻐﺎ‬što znači: preći granicu. Od toga je tāgūt dobio ime, jer prelazi granicu
robovanja i običnog kufra i prelazi u uzīmānje Allāhovih prava i specifičnosti
20 Tj. slijedili su ih u dozvoljavanju harāma i zabranjivanju halāla i promjeni Allāhovih propisa, uzimajući ih
tako za erbābe, tj. gospodare mimo Allāha, usmjeravajući im 'ibādet pokornosti mimo Allāha, na način koji
izvodi iz vjere. Tome nas uči Qur'ān u suri et-Tewbe i Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, u hadisu
'Adija ibn Hātima et-Tā'ija
17
18
17
da im sudi džahilijjetskim zakonima, suprotnim sudu Allāha i Njegovog Poslanika.
Obuhvata također vračara, sāhira, govornike u ime kipova s ciljem obožavanja mrtvih i
drugih, obzirom na priče i laži koje izmišljaju da bi odvodili neznalice u zabludu, koje
sugeriraju da zakopani (mrtvi) i sl. ispunjava potrebu onoga koji mu se obraća i da je on
uradio to i to, što je ili laž ili je od šejtānovog djela, da bi ljudima sugerirali da mrtvi i
sl. udovoljava potrebi onoga koji mu se obratio, pa da ih uvede u veliki širk i ono što ga
prati.
A osnova svih ovih vrsta, i najveći od njih, je šejtān. On je najveći tāgūt.
Kufr u tāgūta se čini na slijedeći način:
• Uvjerenost u zabranjenost i neispravnost usmjeravanja 'ibādeta tāgūtu
• Napuštanje činjenja 'ibādeta tāgūtu, srcem, riječima i djelima
• Mržnja tāgūta i 'ibādeta njemu
• Neprijateljstvo prema njemu i prema 'ibādetu njemu
• Tekfīr tāgūta i tekfīr tog čina
I ovo je sve objasnila 'ulema u svojim knjigama. Kaže šejh Muhammed,
rahimehullāh:
: ‫ و اﻟﺪﻟﻴﻞ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ‬, ‫" اﻋﻠﻢ رﲪﻚ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ أن أول ﻣﺎ ﻓﺮض اﷲ ﻋﻠﻰ اﺑﻦ آدم اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت و اﻹﳝﺎن ﺑﺎﷲ‬
. - 36 ‫) و ﻟﻘﺪ ﺑﻌﺜﻨﺎ ﻓﻲ ﻛﻞ أﻣﺔ رﺳﻮﻻ أن اﻋﺒﺪوا اﷲ و اﺟﺘﻨﺒﻮا اﻟﻄﺎﻏﻮت ( – اﻟﻨﺤﻞ‬
‫ ﻓﺄن‬: ‫ و أﻣﺎ ﻣﻌﲎ اﻹﳝﺎن ﺑﺎﷲ‬. ‫ ﻓﺄن ﺗﻌﺘﻘﺪ ﺑﻄﻼن ﻋﺒﺎدة ﻏﲑ اﷲ و ﺗﱰﻛﻬﺎ و ﺗﺒﻐﻀﻬﺎ و ﺗﻜﻔﺮ أﻫﻠﻬﺎ و ﺗﻌﺎدﻳﻬﻢ‬: ‫ﻓﺄﻣﺎ ﺻﻔﺔ اﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت‬
‫ و ﲢﺐ أﻫﻞ‬, ‫ و ﺗﻨﻔﻴﻬﺎ ﻋﻦ ﻛﻞ ﻣﻌﺒﻮد ﺳﻮاﻩ‬, ‫ ﲣﻠﺺ ﲨﻴﻊ أﻧﻮاع اﻟﻌﺒﺎدة ﻛﻠﻬﺎ ﷲ‬, ‫ﺗﻌﺘﻘﺪ أن اﷲ ﻫﻮ اﻹﻟﻪ اﳌﻌﺒﻮد وﺣﺪﻩ دون ﻣﻦ ﺳﻮاﻩ‬
‫ و ﻫﺬﻩ ﻫﻲ اﻷﺳﻮة اﻟﱵ أﺧﱪ اﷲ‬, ‫ و ﻫﺬﻩ ﻣﻠﺔ إﺑﺮاﻫﻴﻢ اﻟﱵ ﺳﻔﻪ ﻧﻔﺴﻪ ﻣﻦ رﻏﺐ ﻋﻨﻬﺎ‬. ‫ و ﺗﺒﻐﺾ أﻫﻞ اﻟﺸﺮك و ﺗﻌﺎدﻳﻬﻢ‬, ‫اﻹﺧﻼص و ﺗﻮاﻟﻴﻬﻢ‬
‫ ﻛﻔﺮﻧﺎ‬. ‫ إذ ﻗﺎﻟﻮا ﻟﻘﻮﻣﻬﻢ إﻧﺎ ﺑﺮءاؤ ﻣﻨﻜﻢ و ﻣﻤﺎ ﺗﻌﺒﺪون ﻣﻦ دون اﷲ‬, ‫ ) ﻗﺪ ﻛﺎﻧﺖ ﻟﻜﻢ أﺳﻮة ﺣﺴﻨﺔ ﻓﻲ إﺑﺮاﻫﻴﻢ و اﻟﺬﻳﻦ ﻣﻌﻪ‬: ‫ﺑﺎ ﰲ ﻗﻮﻟﻪ‬
– 4 ‫ﺑﻜﻢ و ﺑﺪا ﺑﻴﻨﻨﺎ و ﺑﻴﻨﻜﻢ اﻟﻌﺪاوة و اﻟﺒﻐﻀﺎء أﺑﺪا ﺣﺘﻰ ﺗﺆﻣﻨﻮا ﺑﺎﷲ وﺣﺪﻩ ( – اﳌﻤﺘﺤﻨﺔ‬
‫ و اﻟﻄﻮاﻏﻴﺖ‬. ‫ ﻓﻜﻞ ﻣﺎ ﻋﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ و و رﺿﻲ ﺑﺎﻟﻌﺒﺎدة ﻣﻦ ﻣﻌﺒﻮد أو ﻣﺘﺒﻮع أو ﻣﻄﺎع ﰲ ﻏﲑ اﷲ و رﺳﻮﻟﻪ ﻓﻬﻮ ﻃﺎﻏﻮت‬, ‫و اﻟﻄﺎﻏﻮت ﻋﺎم‬
: ‫ و رؤوﺳﻬﻢ ﲬﺴﺔ‬, ‫ﻛﺜﲑة‬
18
‫) اﻷول ( ‪ :‬اﻟﺸﻴﻄﺎن اﻟﺪاﻋﻲ إﱃ ﻋﺒﺎدة ﻏﲑ اﷲ ‪ ,‬و اﻟﺪﻟﻴﻞ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ ‪ ) :‬أﻟﻢ أﻋﻬﺪ إﻟﻴﻜﻢ ﻳﺎ ﺑﻨﻲ آدم أن ﻻ ﺗﻌﺒﺪوا اﻟﺸﻴﻄﺎن ‪ .‬إﻧﻪ ﻟﻜﻢ‬
‫ﻋﺪو ﻣﺒﻴﻦ ‪ – ( .‬ﻳﺲ ‪– 60‬‬
‫) اﻟﺜﺎﻧﻲ ( ‪ :‬اﳊﺎﻛﻢ اﳉﺎﺋﺮ اﳌﻐﲑ ﻷﺣﻜﺎم اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ‪ ,‬و اﻟﺪﻟﻴﻞ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ ‪ ) :‬أ ﻟﻢ ﺗﺮ إﻟﻰ اﻟﺬﻳﻦ ﻳﺰﻋﻤﻮن أﻧﻬﻢ آﻣﻨﻮا ﺑﻤﺎ أﻧﺰل إﻟﻴﻚ و ﻣﺎ‬
‫أﻧﺰل ﻣﻦ ﻗﺒﻠﻚ ﻳﺮﻳﺪون أن ﻳﺘﺤﺎﻛﻤﻮا إﻟﻰ اﻟﻄﺎﻏﻮت و ﻗﺪ أﻣﺮوا أن ﻳﻜﻔﺮوا ﺑﻪ ‪ .‬و ﻳﺮﻳﺪ اﻟﺸﻴﻄﺎن أن ﻳﻀﻠﻬﻢ ﺿﻼﻻ ﺑﻌﻴﺪا ‪ – ( .‬اﻟﻨﺴﺎء‬
‫‪– 60‬‬
‫) اﻟﺜﺎﻟﺚ ( ‪ :‬اﻟﺬي ﳛﻜﻢ ﺑﻐﲑ ﻣﺎ أﻧﺰل اﷲ ‪ ,‬و اﻟﺪﻟﻴﻞ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ ‪ ) :‬و ﻣﻦ ﻟﻢ ﻳﺤﻜﻢ ﺑﻤﺎ أﻧﺰل اﷲ ﻓﺄؤﻟﺌﻚ ﻫﻢ اﻟﻜﺎﻓﺮون ‪ – ( .‬اﳌﺎﺋﺪة ‪44‬‬
‫–‬
‫) اﻟﺮاﺑﻊ ( ‪ :‬اﻟﺬي ﻳﺪﻋﻲ ﻋﻠﻢ اﻟﻐﻴﺐ ﻣﻦ دون اﷲ ‪ ,‬و اﻟﺪﻟﻴﻞ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ ‪ ) :‬ﻋﺎﻟﻢ اﻟﻐﻴﺐ ﻓﻼ ﻳﻈﻬﺮ ﻋﻠﻰ ﻏﻴﺒﻪ أﺣﺪا ‪ .‬إﻻ ﻣﻦ ارﺗﻀﻰ ﻣﻦ‬
‫رﺳﻮل ﻓﺈﻧﻪ ﻳﺴﻠﻚ ﻣﻦ ﺑﻴﻦ ﻳﺪﻳﻪ و ﻣﻦ ﺧﻠﻔﻪ رﺻﺪا ‪ – ( .‬اﳉﻦ ‪– 27-26‬‬
‫) اﻟﺨﺎﻣﺲ ( ‪ :‬اﻟﺬي ﻳﻌﺒﺪ ﻣﻦ دون اﷲ و ﻫﻮ راض ﺑﺎﻟﻌﺒﺎدة ‪ ,‬و اﻟﺪﻟﻴﻞ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ ‪ ) :‬و ﻣﻦ ﻳﻘﻞ ﻣﻨﻬﻢ إﻧﻲ إﻟﻪ ﻣﻦ دوﻧﻪ ﻓﺬﻟﻚ ﻧﺠﺰﻳﻪ ﺟﻬﻨﻢ‬
‫‪ .‬ﻛﺬﻟﻚ ﻧﺠﺰي اﻟﻈﺎﻟﻤﻴﻦ ‪ – ( .‬اﻷﻧﺒﻴﺎء ‪– 29‬‬
‫و اﻋﻠﻢ أن اﻹﻧﺴﺎن ﻣﺎ ﻳﺼﲑ ﻣﺆﻣﻨﺎ إﻻ ﺑﺎﻟﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت ‪ ,‬و اﻟﺪﻟﻴﻞ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ ‪ ) :‬ﻓﻤﻦ ﻳﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت و ﻳﺆﻣﻦ ﺑﺎﷲ ﻓﻘﺪ اﺳﺘﻤﺴﻚ‬
‫ﺑﺎﻟﻌﺮوة اﻟﻮﺛﻘﻰ ﻻ اﻧﻔﺼﺎم ﻟﻬﺎ ‪ .‬و اﷲ ﺳﻤﻴﻊ ﻋﻠﻴﻢ ( – اﻟﺒﻘﺮة ‪– 256‬‬
‫اﻟﺮﺷﺪ ‪ :‬دﻳﻦ ﳏﻤﺪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ و ﺳﻠﻢ ‪ ,‬و اﻟﻐﻲ ‪ :‬دﻳﻦ أﰊ ﺟﻬﻞ ‪ ,‬و اﻟﻌﺮوة اﻟﻮﺛﻘﻰ ‪ :‬ﺷﻬﺎدة أن ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ ‪ ,‬و ﻫﻲ ﻣﺘﻀﻤﻨﺔ ﻟﻠﻨﻔﻲ و‬
‫اﻹﺛﺒﺎت ‪ ,‬ﺗﻨﻔﻲ ﲨﻴﻊ أﻧﻮاع اﻟﻌﺒﺎدة ﻋﻦ ﻏﲑ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ‪ ,‬و ﺗﺜﺒﺖ ﲨﻴﻊ أﻧﻮاع اﻟﻌﺒﺎدة ﻛﻠﻬﺎ ﷲ وﺣﺪﻩ ﻻ ﺷﺮﻳﻚ ﻟﻪ ‪" .‬‬
‫‪''Znaj, Uzvišeni Allāh ti se smilovao, da je prvo što je Allāh čovjeku fardom učinio‬‬
‫‪(naredio) – kufr u tāgūta i īmān u Allāha. Dokaz tome su Njegove riječi, Uzvišen neka‬‬
‫‪je:‬‬
‫‪'Mi smo svakom narodu poslanika poslali: 'Samo Allāhu 'ibādet činite i‬‬
‫‪klonite se tāgūta.' ' 21‬‬
‫‪P20F‬‬
‫‪Što se tiče svojstva (kakvoće) kufra u tāgūta; (pa) da si uvjeren u neispravnost 'ibādeta‬‬
‫‪nekom ili nečem, mimo Allāha, da ga ostaviš, da ga mrziš, da protekfīriš one koji to rade‬‬
‫‪i da im se suprotstaviš (neprijateljstvo).‬‬
‫‪U‬‬
‫‪Vjerovati u Allāha znači da si uvjeren ('aqīda) da je Allāh el-ilāh el-ma'būd (Bog koji‬‬
‫‪zaslužuje 'ibādet), jedino, mimo svih ostalih pored Njega, i da sve vrste 'ibādeta čisto i‬‬
‫‪bistro (ihlās) usmjeriš samo Allāhu, da ih negiraš svakom obožavanom mimo Njega, da‬‬
‫‪en-Nahl, 36‬‬
‫‪21‬‬
‫‪19‬‬
voliš sljedbenike ihlāsa i da prijateljuješ (el-welā') sa njima, i da mrziš sljedbenike širka i
da im se suprotstavljaš.
Ovo je millet Ibrāhīma, kojeg odbija samo nerazumni, i to je onaj uzor o kojem nas je
Allāh obavijestio u Svojim riječima:
'Vi imate divan uzor u Ibrāhīmu i onima koji su s njim, kada rekoše svom
narodu: 'Mi se odričemo vas i svega čemu činite 'ibādet mimo Allāha.
Nevjernici smo u vas i između vas i nas će očigledno biti neprijateljstvo i
mržnja zauvijek, sve dok ne povjerujete jedino u Allāha.' ' 22
A tāgūt je opšti pojam. Pa, sve čemu se usmjerava 'ibādet mimo Allāha, a zadovoljno/an
je da mu se 'ibādet čini, bilo da se radi o obožavanom (ma'būd), ili slijeđenom (metbū'u)
ili onome kome ili čemu se pokorava u nepokornosti Allāhu i Njegovom Poslaniku – je
tāgūt. Tāgūta ima puno, a glavnih pet su:
Prvi: Šejtān, pozivač u 'ibādet nekom drugom mimo Uzvišenog Allāha. Dokaz tome su
riječi Uzvišenog:
'Zar vam nisam naredio, o sinovi Ādemovi: 'Nemojte usmjeravati 'ibādet
šejtānu? On vam je uistinu otvoreni neprijatelj.' ' 23
Drugi: Nepravedni vladar (hakim), koji mijenja propise Uzvišenog Allāha. Dokaz tome
su riječi Uzvišenog:
'Zar nisi vidio one koji tvrde da vjeruju u ono što ti se objavljuje i u ono što
je objavljeno prije tebe, pa ipak hoće da se sude (parniče) pred tāgūtom, a
naređeno im je da ne vjeruju u njega? A šejtān želi da ih odvede u daleku
zabludu.' 24
Treći: Onaj koji sudi nečim što Allāh nije objavio. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:
'I ko ne bude sudio onim što je Allāh objavio, pa takvi, oni su pravi
nevjernici.' 25
Četvrti: Onaj koji tvrdi da zna skriveno (el-gajb), mimo Allāha. Dokaz tome su riječi
Uzvišenog:
22
el-Mumtehane, 4
Jā-Sīn, 60
24
en-Nisā', 60
25
el-Mā'ide, 44
23
20
'Znalac skrivenog, pa ne otkriva Svoj gajb nikome, osim onome koga izabere
od (za) poslanika...' 26
Peti: Onaj kome se čini 'ibādet mimo Allāha i time je zadovoljan. Dokaz tome su riječi
Uzvišenog:
'Ko od njih bude rekao: 'Ja sam bog (meni se čini 'ibādet) mimo Njega',
takvog ćemo kazniti džehennemom. Tako mi kažnjavamo nepravedne.' 27
Znaj da čovjek ne postaje mu'minom, osim kufrom u tāgūta. Dokaz tome su riječi
Uzvišenog:
'Pa, ko zanevjeruje u tāgūta i vjeruje u Allāha – takav se prihvatio za
najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. A Allāh je Svečujući i Sveznajući.' 28
Istina (rušd) je dīn Muhammeda, sallallāhu 'alejhi we sellem, a zabluda (al-gajj) je dīn
Ebū Džehla. A najčvršća veza (spona) je šehādet 'LĀ ILĀHE ILLALLĀH' i on se
sastoji od negacije i potvrde. Negira sve vrste 'ibādeta svakom mimo Allāha Uzvišenog i
potvrđuje sve vrste 'ibādeta jedino Allāhu, bez pridruživanja Njemu (Koji nema
sudruga).'' 29
Uzvišeni Allāh je, navodeći primjer i uzor za ispravan i potpun tewhīd,
govoreći o Ibrāhīmu, 'alejhis-selām, vjerovjesnicima i muwehhidima rekao:
ِ ‫ﺖ ﻟَ ُﻜﻢ أُﺳﻮةٌ ﺣﺴﻨَﺔٌ ِﰲ إِﺑـﺮ ِاﻫﻴﻢ واﻟﱠ ِﺬﻳﻦ ﻣﻌﻪ إِ ْذ ﻗَﺎﻟُﻮا ﻟَِﻘﻮِﻣ ِﻬﻢ إِﻧﱠﺎ ﺑـﺮاء ِﻣﻨ ُﻜﻢ وِﳑﱠﺎ ﺗَـﻌﺒ ُﺪو َن ِﻣﻦ د‬
‫ون اﻟﻠﱠ ِﻪ َﻛ َﻔ ْﺮﻧَﺎ ﺑِ ُﻜ ْﻢ َوﺑَ َﺪا ﺑَـْﻴـﻨَـﻨَﺎ َوﺑَـْﻴـﻨَ ُﻜ ُﻢ‬
ُ
ُ َ َ َ َ َ َْ
ُْ َ ْ
َُ ْ ْ
َ َ َ ْ ْ ْ َ‫ﻗَ ْﺪ َﻛﺎﻧ‬
ِ
ِ
َ ‫اﻟْ َﻌ َﺪ َاوةُ َواﻟْﺒَـ ْﻐ‬
ُ‫ﻀﺎء أَﺑَ ًﺪا َﺣ ﱠﱴ ﺗُـ ْﺆﻣﻨُﻮا ﺑِﺎﻟﻠﱠﻪ َو ْﺣ َﺪﻩ‬
''Vi imate divan uzor u Ibrāhīmu i onim koji su sa njim, kada rekoše svom
narodu: 'Mi se odričemo (prekinuli smo) od vas i od svega čemu činite 'ibādet
mimo Allāha, zanevjerovali smo u vas, i između vas i nas će biti očigledno
neprijateljstvo i mržnja, sve dok ne povjerujete u Allāha, jedino...' '' 30
P29F
Allāh je prvo spomenuo odricanje od mušrika, a zatim od njihovih djela i
božanstva, upravo da bi ukazao na neostvarenost tewhīda bez odricanja od
mušrika. Odricanje, obzirom da može biti vanjštinsko ili srčano, za sobom
povlači ili nestanak osnove tewhīda ili njegove obavezne potpunosti (el-kemālulwādžib).
26
el-Džinn, 26. i 27
el-Enbijā', 29
28
el-Beqare, 256
29 ''Medžmū'atut-Tewhīd'' 329 i 330. str. i ''Ed-Durerus-Senijje'', 1/161.-163.
30 sūra el-Mumtehane, 4. ājet
27
21
Allāh je objasnio značenje berā'ata, jer je to svrha našeg stvaranja.
U tom smislu, znaj da el-berā'a dolazi od glagola ''berā''', što znači nešto
prekinuti, odvojiti, presjeći. Ovo je filološko značenje pojma ''odricanje''.
U šerī'atu osnova odricanja od mušrika znači: uvjerenost i osjećaj da mušrik i
tāgūt nisu muslimani, tj. el-mufareqa u vjeri, različitost vjera (dīnova), a
zatim osnova mržnje i neprijateljstva.
U suri el-Kāfirun nas Allāh uči tom odricanju, objašnjava razlog kufra, tj. širka
koji je uzrok odricanja, pa kaže na kraju:
ِ
ِ
‫ﱄ ِدﻳ ِﻦ‬
َ ‫ﻟَ ُﻜ ْﻢ دﻳﻨُ ُﻜ ْﻢ َو‬
''Vama vaša vjera, meni moja vjera.'' 31
P30F
Tj. nismo mi iste vjere.
U suri et-Tewbe se kaže:
‫ﺼﻼَةَ َوآﺗَـ ُﻮاْ اﻟﱠﺰَﻛﺎةَ ﻓَِﺈ ْﺧ َﻮاﻧُ ُﻜ ْﻢ ِﰲ اﻟﺪﱢي‬
‫ﻓَِﺈن ﺗَﺎﺑُﻮاْ َوأَﻗَ ُﺎﻣﻮاْ اﻟ ﱠ‬
''Ali, ako se pokaju, i uspostave namāz i daju zekāt – biće vam braća u
dīnu...'' 32
P31F
Tj. ako se pokaju od velikog širka i njegovih pratilja, koje ruše osnovu dīna, i
ostvare osnovu rukna potvrde, nakon čega postaju muslimani – bivaju našom
braćom, makar bili i griješnici. A ako su na velikom širku ili na njegovim
pratiljama, ili nešto od njih unesu sa sobom u islām – nisu naša braća.
ِ‫ﱠ‬
‫ِﱠ‬
ِ
‫ﺲ‬
َ ‫ﻳَﺎ أَﻳـﱡ َﻬﺎ اﻟﺬ‬
ٌ َ‫ﻳﻦ َآﻣﻨُﻮاْ إﳕَﺎ اﻟْ ُﻤ ْﺸﺮُﻛﻮ َن َﳒ‬
''O, vi koji ste povjerovali, mušrici su sāma nečist / pogan (nedžes)...'' 33
P32F
Pa, ko ih nazove muslimanima – on ili ne zna svoju vjeru, tewhīd, pa nije
musliman, ili je svjesno na vjeri širka. I u oba slučaja je u kategoriji prljavih,
endžāsa...! Da te Allāh sačuva... I tvrdi da su ovi nečisti – Allāhove ''ewlije'', koji
će jednom ući u džennet, pa opet pripisuje Allāhu ono od čega se On odrekao.
Al-Kāfirūn 6. ajet
sūra et-Tewbe, 11. ājet
33 sūra et-Tewbe, 28. ājet
31
32
22
ِ
ِ ‫َوأَ َذا ٌن ﱢﻣ َﻦ اﻟﻠّ ِﻪ َوَر ُﺳﻮﻟِِﻪ إِ َﱃ اﻟﻨ‬
‫ﺎﻋﻠَ ُﻤﻮاْ أَﻧﱠ ُﻜ ْﻢ َﻏْﻴـُﺮ‬
ْ ‫ﱠﺎس ﻳَـ ْﻮَم‬
ْ َ‫ﲔ َوَر ُﺳﻮﻟُﻪُ ﻓَِﺈن ﺗُـْﺒﺘُ ْﻢ ﻓَـ ُﻬ َﻮ َﺧْﻴـٌﺮ ﻟﱠ ُﻜ ْﻢ َوإِن ﺗَـ َﻮﻟﱠْﻴﺘُ ْﻢ ﻓ‬
َ ‫اﳊَ ﱢﺞ اﻷَ ْﻛ َِﱪ أَ ﱠن اﻟﻠّﻪَ ﺑَِﺮيءٌ ﱢﻣ َﻦ اﻟْ ُﻤ ْﺸ ِﺮﻛ‬
ٍ ‫ﻣ ْﻌ ِﺠ ِﺰي اﻟﻠّ ِﻪ وﺑ ﱢﺸ ِﺮ اﻟﱠ ِﺬﻳﻦ َﻛ َﻔﺮواْ ﺑِﻌ َﺬ‬
‫اب أَﻟِﻴ ٍﻢ‬
َ ُ َ
ُ
ََ
''I proglas od Allāha i Njegova Poslanika ljudima na dan velikog hadždža:
'Allāh i Njegov Poslanik se odriču (odreknuti su) mušrika.' Pa ako se
pokājete – to je za vas bolje. A ako se okrenete – znajte da Allāhu nećete
umaći! A nevjernike obraduj kaznom nesnosnom!'' 34
P3F
Pa je objasnio da su mušrici – kāfiri, a ljudi ih nazivaju muslimanima, svojom
braćom i Allāhovim prijateljima. I upravo ovo je ona treća stvar koja ništi islām,
koju je spomenuo šejh Muhammed, rahimehullāh, tj. sumnja u nevjerstvo
mušrika, i time misli na mušrike koji se pripisuju islāmu, dok je stanje drugih
opšte poznato. 35
P34F
Ovdje imamo dva stepena, od koji svaki predstavlja stvar koja ništi osnovu
islāma, mada je prvi gori od drugog:
• postavljanje lažnih opštih temelja, na osnovu kojih se spomenutim sudi da
su muslimani.
• nazivanje pojedinaca od mušrikā i tāgutā čije je stanje poznato –
muslimanima, uz ispravnost opšteg temelja.
I u ovim pitanjima najviše stradaju oni koje su šejtāni isprepadali od tekfīra
uopšteno, jer to za sobom povlači nestanak īmāna u potpunosti. Da Allāh
sačuva!
Dalje, ono što negira osnovu odricanja od spomenutih je ljubav prema njima,
osim ako je prirodna, i pomaganje njih protiv muslimana, odnosno nevjerničko
prijateljevanje (el-muwālāh). Ove dvije stvari nište osnovu principa mržnje i
neprijateljstva. Evo nekoliko fetwi!
Rekao je šejh Muhammed bin 'AbdulWehhāb u ''Ed-Durer...'', 2/121:
‫ ﻓﻬﺬا ﻛﺎذب ﰲ ﻗﻮل ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ وﱂ ﻳﺆﻣﻦ ﺑﺎﷲ وﱂ‬،‫" أﻣﺎ ﻣﻦ ﻗﺎل أﻧﺎ ﻻ أﻋﺒﺪ إﻻ اﷲ وأﻧﺎ ﻻ أﺗﻌﺮض اﻟﺴﺎدة واﻟﻘﺒﺎب ﻋﻠﻰ اﻟﻘﺒﻮر وأﻣﺜﺎل ذﻟﻚ‬
". ‫ﻳﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت‬
34
35
sūra et-Tewbe, 3. ājet
ovim se aludira na one koji izjavljuje da su im Židovi i kršćani braća
23
''Što se tiče onoga koji kaže: ''Ja neću obožavati nikog mimo Allāha i neću se doticati
(mješati u) ''es-Saddeh'' 36 i turbeta na kaburovima...'' i slično tome – takav je lažac u
izgovaranju ''LĀ ILĀHE ILLALLĀH'' i nije povjerovao u Allāha, niti je zanevjerovao
u tāgūta.''
Isto tako je rekao u ''Ed-Durer...'', 2/109:
‫" ﻣﻦ ﻗﺎل ﻟﻜﻦ ﻻ أﺗﻌﺮض ﻟﻠﻤﺸﺮﻛﲔ وﻻ أﻗﻮل ﻓﻴﻬﻢ ﺷﻴﺌﺎ ﻻ ﺗﻈﻦ أن ذﻟﻚ ﳛﺼﻞ ﻟﻚ ﺑﻪ اﻟﺪﺧﻮل ﰲ اﻹﺳﻼم ﺑﻞ ﻻﺑﺪ ﻣﻦ ﺑﻐﻀﻬﻢ وﺑﻐﺾ ﻣﻦ‬
...‫ )إذ ﻗﺎﻟﻮا ﻟﻘﻮﻣﻬﻢ إﻧﺎ ﺑ ﺮاء ﻣﻨﻜﻢ وﻣﻤﺎ ﺗﻌﺒﺪون ﻣﻦ دون اﷲ ﻛﻔ ﺮﻧﺎ ﺑﻜﻢ وﺑﺪا ﺑﻴﻨﻨﺎ وﺑﻴﻨﻜﻢ ﺒﻬﻢ وﻣﺴﺒﺘﻬﻢ وﻣﻌﺎداﻬﺗﻢ‬- ‫ ﰒ ذﻛﺮ آﻳﺔ‬‫ وﻟﻮ ﻳﻘﻮل رﺟﻞ أﻧﺎ أﺗﺒﻊ اﻟﻨﱯ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ وﻫﻮ ﻋﻠﻰ اﳊﻖ ﻟﻜﻦ ﻻ أﺗﻌﺮض أﺑﺎ ﺟﻬﻞ‬.(‫اﻟﻌﺪاوة واﻟﺒﻐﻀﺎء أﺑﺪا ﺣﺘﻰ ﺗﺆﻣﻨﻮا ﺑﺎﷲ وﺣﺪﻩ‬
‫ﻋﻠﻲ ﻣﻨﻬﻢ ﱂ ﻳﺼﺢ إﺳﻼﻣﻪ اﻫـ‬
ّ ‫وأﻣﺜﺎﻟﻪ ﻣﺎ‬
''...ko kaže: ''...ali se neću ispriječavati mušricima, niti ću o njima bilo šta govoriti'',
nemoj misliti da ti se time ostvaruje ulazak u islām. Naprotiv, neophodna je
mržnja prema njima, mržnja onih koji ih vole, kritikovanje njih (vrijeđanje) i
neprijateljstvo prema njima...'' – zatim je spomenuo ājet – ''Vi imate divan uzor u
Ibrāhīmu i onima koji su sa njim, kada rekoše svom narodu: 'Mi smo čisti
(odričemo se) od vas i od svega što obožavate mimo Allāha. Zanevjerovali
smo u vas i očigledno će biti neprijateljstvo i mržnja između nas i vas
zauvijek, sve dok ne budete jedino u Allāha vjerovali.' '' 37''
P36F
P
Pa kaže dalje:
''...i kada bi čovjek rekao: ''Ja ću slijediti Vjerovjesnika, sallallāhu 'alejhi ve sellem, i on
je na istini, ali se neću ''doticati'' Ebu Džehla i njemu sličnih, nemam ja ništa sa
njima'' – ne bi mu islām bio ispravan.''
Husejn i 'Abdullāh, sinovi šejha Muhammeda bin 'AbdulWehhāba, su rekli, kao
što je u ''Ed-Durer...'', 10/139-140:
‫" ﻓﻤﻦ ﻗﺎل ﻻ أﻋﺎدي اﳌﺸﺮﻛﲔ أو ﻋﺎداﻫﻢ وﱂ ﻳﻜﻔﺮﻫﻢ أو ﻗﺎل ﻻ أﺗﻌﺮض أﻫﻞ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ وﻟﻮ ﻓﻌﻠﻮا اﻟﻜﻔﺮ واﻟﺸﺮك وﻋﺎدوا دﻳﻦ اﷲ أو ﻗﺎل ﻻ‬
‫ واﷲ أوﺟﺐ‬.(‫ ﺣﻘﺎ‬- ‫ إﱃ ﻗﻮﻟﻪ‬- ...‫أﺗﻌﺮض ﻟﻠﻘﺒﺎب ﻓﻬﺬا ﻻ ﻳﻜﻮن ﻣﺴﻠﻤﺎ ﺑﻞ ﻫﻮ ﳑﻦ ﻗﺎل اﷲ ﻓﻴﻬﻢ )وﻳﻘﻮﻟﻮن ﻧﺆﻣﻦ ﺑﺒﻌﺾ وﻧﻜﻔﺮ ﺑﺒﻌﺾ‬
‫ﻌﺎداة اﳌﺸﺮﻛﲔ وﻣﻨﺎﺑﺬﻬﺗﻢ وﺗﻜﻔﲑﻫﻢ )ﻻ ﺗﺠﺪ ﻗﻮﻣﺎ ﻳﺆﻣﻨﻮن ﺑﺎﷲ واﻟﻴﻮم اﻵﺧﺮ ﻳﻮادون ﻣﻦ ﺣﺎد اﷲ( )ﻳﺎ أﻳﻬﺎ اﻟﺬﻳﻦ آﻣﻨﻮا ﻻ ﺗﺘﺨﺬوا ﻋﺪوي‬
(‫وﻋﺪوﻛﻢ أوﻟﻴﺎء ﺗﻠﻘﻮن إﻟﻴﻬﻢ ﺑﺎﻟﻤﻮدة‬
Množina riječi sejjid. Njome se misli na one osobe kojima su ljudi pripisivali nešto od svojstava božanstva,
mimo Allāha
37
el-Mumtehane 4
36
24
''Ko kaže: ''Neću se suprotstavljati mušricima'', ili im se suprotstavi (mu'adah), ali
ih ne tekfīri, ili kaže: ''Neću da imam posla sa ehlu (ovdje: izgovaračima, op. prev.)
''Lā ilāhe illAllāh'', pa makar radili kufr i širk i neprijatelji bili (suprotstavljali se)
Allāhovom dīnu'', ili kaže: ''Neću se ispriječavati turbetima''; takav nije musliman.
Naprotiv, on je od onih o kojima je Allāh rekao:
'I govore: 'Vjerujemo u neke a u neke ne vjerujemo'...' do riječi: '... pravi
nevjernici.'
A Allāh je naredio suprotstavljanje (neprijateljstvo) mušricima, odricanje i odbacivanje
i tekfīrenje istih.
'Nećeš naći narod, koji vjeruje u Allāha i Sudnji Dan, da je u ljubavi sa
onima koji se suprotstavljaju Allāhu.'
'O vi, koji ste povjerovali, ne uzimajte Moje neprijatelje i vaše neprijatelje za
prijatelje, ukazujući im ljubav...'
'AbdurRahmān bin Hasan, rahimehullāh, kaže:
". ‫" ﻟﻮ ﻋﺮف اﻟﻌﺒﺪ ﻣﻌﲎ ﻻ إﻟﻪ إﻻ اﷲ ﻟﻌﺮف أن ﻣﻦ ﺷﻚ أو ﺗﺮدد ﰲ ﻛﻔﺮ ﻣﻦ أﺷﺮك ﻣﻊ اﷲ ﻏﲑﻩ أﻧﻪ ﱂ ﻳﻜﻔﺮ ﺑﺎﻟﻄﺎﻏﻮت‬
''Kada bi rob znao značenje 'LĀ ILĀHE ILLALLĀH' – znao bi da onaj koji sumnja ili
se dvoumi po pitanju kufra onoga koji Allāhu učini širk (nekoga učini ravnim) – nije
učinio kufr u tāgūta.''
Sve ove fetwe govore prije svega o mušricima, koji su se suprotstavljali da'wi
tewhīda tada, a mislili su da su muslimani i mislili su da su muwehhidi –
tekfīrovci i haridžije.
Znaj, da u pogledu imena islāma i njegovog gubljenja nema razlike između
sumnje u kufr mušrika koji se pripisuju islāmu i sumnje u kufr Židova,
kršćana, budista i drugih, ali u pogledu suda i kazne ima, jer nema šubhe u
kufr onih koji se pripisuju nekoj drugoj vjeri mimo islāma.
Upitana je ''Komisija za fetwe i naučne studije'' u fetwi br. 2787:
‫ وﻫﻞ ﻣﻮاﻻﻬﺗﻢ‬،‫ وﻫﻞ ﺷﺮﻛﻬﻢ ﺷﺮك ﻏﻠﻴﻆ‬،‫ وﻫﻞ ﲡﺐ اﳍﺠﺮة ﻋﻨﻬﻢ‬،‫ رﺟﻞ ﻳﻌﻴﺶ ﰲ ﲨﺎﻋﺔ ﺗﺴﺘﻐﻴﺚ ﺑﻐﲑ اﷲ ﻫﻞ ﳚﻮ ﻟﻪ اﻟﺼﻼة ﺧﻠﻔﻬﻢ‬:‫ﺱ‬
‫ﻛﻤﻮاﻻة اﻟﻜﻔﺎر اﳊﻘﻴﻘﻴﲔ؟‬
25
''Čovjek živi u džemā'atu, koji traže pomoć (istigāthe) od drugih mimo Allāha. Je li mu
dozvoljeno da klanja iza njih, je li obavezna hidžra (tj. da ih napusti)? Da li je njihov
širk ogroman i da li je prijateljevanje sa njima (el-muwālāh) kao i prijateljevanje sa
pravim kāfirima?''
Vidi, ova fetwa govori o onima koji se pripisuju islāmu! Obrati pažnju na
odgovor!
‫ ﻛﺎﻻﺳﺘﻐﺎﺛﺔ ﺑﺎﻷﻣﻮات واﻟﻐﺎﺋﺒﲔ ﻋﻨﻬﻢ ﻣﻦ اﻷﺣﻴﺎء أو ﺑﺎﻷﺷﺠﺎر أو‬،‫ ﻣﻦ اﺳﺘﻐﺎﺛﺘﻬﻢ ﺑﻐﲑ اﷲ‬:‫ ﻛﻤﺎ ذﻛﺮت‬- ‫ إذا ﻛﺎﻧﺖ ﺣﺎل ﻣﻦ ﺗﻌﻴﺶ ﺑﻴﻨﻬﻢ‬:‫ج‬
‫ وﻻ ﺗﺼﺢ‬،‫ ﻛﻤﺎ ﻻ ﲡﻮز ﻣﻮاﻻة اﻟﻜﻔﺎر‬،‫ ﻻ ﲡﻮز ﻣﻮاﻻﻬﺗﻢ‬،‫ ﻬﻢ ﻣﺸﺮﻛﻮن ﺷﺮﻛﺎ أﻛﱪ ﳜﺮج ﻣﻦ ﻣﻠﺔ اﻹﺳﻼم‬- ‫اﻷﺣﺠﺎر أو اﻟﻜﻮاﻛﺐ وﳓﻮ ذﻟﻚ‬
‫ وﻳﺮﺟﻮ أن ﻳﺴﺘﺠﻴﺒﻮا ﻟﻪ وأن ﺗﺼﻠﺢ ﺣﺎﳍﻢ دﻳﻨﻴﺎ‬،‫ وﻻ ﲡﻮز ﻋﺸﺮﻬﺗﻢ وﻻ اﻹﻗﺎﻣﺔ ﺑﲔ أﻇﻬﺮﻫﻢ إﻻ ﳌﻦ ﻳﺪﻋﻮﻫﻢ إﱃ اﳊﻖ ﻋﻠﻰ ﺑﻴﻨﺔ‬،‫ﻟﺼﻼة ﺧﻠﻔﻬﻢ‬
‫ وإﻻ وﺟﺐ ﻋﻠﻴﻪ ﻫﺠﺮﻫﻢ واﻻﻧﻀﻤﺎم إﱃ ﲨﺎﻋﺔ أﺧﺮى ﻳﺘﻌﺎون ﻣﻌﻬﺎ ﻋﻠﻰ اﻟﻘﻴﺎم ﺑﺄﺻﻮل اﻹﺳﻼم وﻓﺮوﻋﻪ وإﺣﻴﺎء ﺳﻨﺔ رﺳﻮل اﷲ ﺻﻠﻰ‬،‫ﻋﻠﻰ ﻳﺪﻳﻪ‬
‫ ﻓﺈن ﱂ ﳚﺪ اﻋﺘﺰل اﻟﻔﺮق ﻛﻠﻬﺎ وﻟﻮ أﺻﺎﺑﺘﻪ ﺷﺪة؛‬،‫اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ‬
''Ako je stanje onih među kojima živiš onako kao što si spomenuo, od traženja pomoći
od drugih mimo Allāha, poput istigāthe od umrlih i odsutnih među živima, ili od drveća
ili kamenja, ili zvijezda i sl. – takvi su mušrici velikog širka, koji izvodi iz vjere
islāma.
Nije dozvoljeno prijateljevanje (el-muwālāh) sa njima isto kao što nije dozvoljeno
prijateljevanje sa kāfirima, niti je namāz iza njih ispravan.
Nije dozvoljen suživot sa njima, niti boravak među njima, osim onome koji ih poziva
istini sa dokazom i nada se da će mu se odazvati i da će se njihovo vjersko stanje
promijeniti na njegovim rukama.
U protivnom, obaveza mu je da ih napusti (hedžr) i pridruživanje drugom džemā'atu sa
kojim će se potpomagati u izvršenju temelja islāma, njegovih ogranaka i oživljavanja
sunneta Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem.
A ako ne nađe nikog – napustiće sve frakcije, pa makar doživio tegobu, zbog
vjerodostojnog hadītha, koji se prenosi od Hudhejfe, radijallāhu 'anhu, da je rekao...''
Zatim su naveli hadis Hudhejfe do kraja. Članovi komisije su poznati, a
predsjedavajući je Bin Bāz.
Pogledaj kako ih je odmah nazvao mušricima, a ne muslimanima. I to je jasno u
njihovim fetwama.
26
I vidi kako nisu napravili razliku između prijateljevanja između onih koji se
pripisuju islāmu i drugih, jer ih obuhvataju ājeti o mušricima iz Allāhove
Objave. Allāhul-Muste'ān. Isto tako, ni mi ne pravimo razliku među vidovima
velikog širka i pitanjima vezanim za mes'ele tāgūta.
Isto tako, sva naša 'ulema spušta sve ājete o mušricima i ime i propise širka na
počinioce velikog širka i na tāgūte, bez obzira na to kojem se dīnu oni pripisuju.
Kaže šejh Muhammed, rahimehullāh:
‫ إن ﻫﺬﻩ اﻵﻳﺎت ﻻ ﺗﻌﻢ ﻣﻦ ﻋﻤﻞ ﻬﺑﺎ‬:‫ أوﳍﻢ وآﺧﺮﻫﻢ‬،‫ ﻫﻞ ﻗﺎل أﺣﺪ ﻣﻦ أﻫﻞ اﻟﻌﻠﻢ‬:‫ ﻓﻘﻮﻟﻮا ﻟﻪ‬،‫ ﺑﻜﻮن اﻵﻳﺔ ﻧﺰﻟﺖ ﰲ اﻟﻜﻔﺎر‬،‫" ﺈن ﺟﺎدل ﻣﻨﺎﻓﻖ‬
!‫ﻣﻦ اﳌﺴﻠﻤﲔ؟ ﻣﻦ ﻗﺎل ﻫﺬا ﻗﺒﻠﻚ؟‬
‫ أﻛﺜﺮ ﻣﻦ أن‬،‫ ﳑﻦ اﻧﺘﺴﺐ إﱃ اﻹﺳﻼم‬،‫ ﻋﻠﻰ ﻣﻦ ﻋﻤﻞ ﻬﺑﺎ‬،‫ ﻫﺬا رد ﻋﻠﻰ إﲨﺎع اﻷﻣﺔ؛ ﻓﺈن اﺳﺘﺪﻻﳍﻢ ﺑﺎﻵﻳﺎت اﻟﻨﺎزﻟﺔ ﰲ اﻟﻜﻔﺎر‬:‫أﻳﻀﺎ ﻓﻘﻮﻟﻮا ﻟﻪ‬
".‫ﺗﺬﻛﺮ‬
''Ako bi se neki munāfik raspravljao (dokazivao) time što je ājet objavljen u vezi kāfira,
vi mu recite: 'Da li je iko od učenih, prvih i zadnjih, rekao da ti ājeti ne obuhvataju one
koji urade isto od muslimana? Ko je to rekao prije tebe?' Također mu recite: 'To je
odbijanje idžmā'a ummeta, jer je njihovo argumentiranje ājetima spuštenim zbog
nevjernika u pogledu onih koji se pripisuju islāmu i isto urade, više nego što ga je
moguće spomenuti.'' 38
P37F
Govor 'uleme tewhīda o pomaganju kāfira i mušrika protiv muslimana se tiče,
u prvom redu, onih koji se pripisuju muslimanima!!
Bin Bāzu je postavljeno slijedeće pitanje:
''Moj otac je bio čovjek koji nije poznavao tewhīd. Činio je zavjet drugima mimo Allāha.
Je li mi dozvoljeno da molim da mu se oprosti ili ne? Drugi kaže da mu je otac činio
uzroke širka, da je molio mrtvace, činio im zavjet, tražio pomoć od mrtvaca i da li je
dozvoljeno da se čini dova za njega?''
Odgovor glasi:
''To nije dozvoljeno. Ne čini se dova za onoga koji umre na širku, jer Allāh,
Veličanstveni i Uzvišeni kaže: 'Ne smiju vjerovjesnik i oni koji su povjerovali da
38
''Ed-Durer…'', 10/58, 59
27
traže oprosta za mušrike, makar im oni bliža rodbina bili, nakon što im je
postalo jasno da su oni stanovnici džehennema.' 39
Čovjeku je zabranjeno da moli za oprost svojim roditeljima ako su umrli na nevjerstvu.
Kada je preselio Ebū Tālib, Vjerovjesnik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je htio da zamoli
Allāha da mu oprosti, pa mu je Allāh to zabranio. Zato je tvoja obaveza, Allāhov robe,
da ne tražiš da im se oprosti (istigfār), da ne moliš za njih (dova), niti protiv njih.
Njegov se slučaj prepušta Allāhu, obzirom da je umro na obožavanju kaburova i moleći
mrtvace i da je tražio pomoć od njih i činio im zavjet, a to je veliki širk.'' 40
Bin Bāz ovdje koristi ājet objavljen u vezi mušrikā koji se nisu pripisivali islāmu
i donosi njegovo ime i neke sudove nad onim koji se pripisuje islāmu, a razlog
tome je učesništvo u činjenju velikog širka.
On ga naziva mušrikom, ali ga ne tekfīri, kao što vidiš, jer kaže da mu se hāl
prepušta Allāhu na Sudnjem Danu, i tako se nešto kaže za osobe koje spadaju u
kategoriju ehlul-fetre, ili one do kojih nije došao dokaz, nad kojim se nije
uspostavio argument.
Mes’ele o prisili i prisiljenom
-Muhammed bin AbdulWehab, Hamed bin 'Atik, Sulejman bin Abdullah
Na šta vi mislite sa specifičnošću situacije? Prisilu ili nuždu? Ako mislite prisilu
– mi kažemo da prisiljen može biti pojedinac, a ne sav narod.
Kaže šejh Muhammed bin 'AbdulWehhāb, rahimehullāh:
:‫ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ‬:‫" واﻵﻳﺔ اﻟﺜﺎﻧﻴﺔ‬
ِ ‫ﻀ‬
ِ ِ ‫ﺎﻷﻳﻤ‬
ِِ ِ ِ ِ
ِ ِ
‫اب‬
ٌ ‫ﺐ ﻣ َﻦ اﻟ ﻠﱠ ِﻪ َوﻟ َُﻬ ْﻢ َﻋ َﺬ‬
َ ‫ﺎن َوﻟَﻜ ْﻦ َﻣ ْﻦ َﺷ َﺮ َح ﺑِﺎﻟْ ُﻜ ْﻔ ِﺮ‬
َ
ٌ َ َ‫ﺻ ْﺪراً ﻓَـ َﻌ ﻠَْﻴ ِﻬ ْﻢ ﻏ‬
َ ْ ِ‫}ﻣ ْﻦ َﻛ َﻔ َﺮ ﺑِﺎﻟ ﻠﱠﻪ ﻣ ْﻦ ﺑَـ ْﻌﺪ إِ َﻳﻤﺎﻧﻪ إِﻻﱠ َﻣ ْﻦ أُ ْﻛ ِﺮﻩَ َوﻗَـ ﻠْﺒُﻪُ ُﻣﻄ َْﻤﺌ ﱞﻦ ﺑ‬
ِ ‫َﻋ ِﻈ‬
{‫ْﺤﻴَﺎةَ اﻟ ﱡﺪﻧْـﻴَﺎ َﻋ ﻠَﻰ ْاﻵ ِﺧ َﺮِة‬
ْ ‫ﻴﻢ َذﻟ َﻚ ﺑِﺄَﻧﱠـ ُﻬ ُﻢ‬
َ ‫اﺳﺘَ َﺤﺒﱡﻮا اﻟ‬
ٌ
.‫ﻓﻠﻢ ﻳﻌﺬر اﷲ ﻣﻦ ﻫﺆﻻء إﻻ ﻣﻦ أﻛﺮﻩ ﻣﻊ ﻛﻮن ﻗﻠﺒﻪ ﻣﻄﻤﺌﻨﺎ ﺑﺎﻹﳝﺎن‬
‫ أو ﻟﻐﲑ‬،‫ أو ﻓﻌﻠﻪ ﻋﻠﻰ وﺟﻪ اﳌﺰح‬،‫ أو ﻋﺸﲑﺗﻪ أو ﻣﺎﻟﻪ‬،‫ أو أﻫﻠﻪ‬،‫ ﺳﻮاء ﻓﻌﻠﻪ ﺧﻮﻓﺎ أو ﻣﺪاراة أو ﻣﺸﺤﺔ ﺑﻮﻃﻨﻪ‬،‫وأﻣﺎ ﻏﲑ ﻫﺬا ﻓﻘﺪ ﻛﻔﺮ ﺑﻌﺪ إﳝﺎﻧﻪ‬
‫ ﻓﺎﻵﻳﺔ ﺗﺪل ﻋﻠﻰ ﻫﺬا ﻣﻦ ﺟﻬﺘﲔ‬.‫ ذﻟﻚ ﻣﻦ اﻷﻏﺮاض إﻻ اﳌﻜﺮﻩ‬:
39
40
et-Tewbe, 113
''Fetāwā Ibn Bāz'', 2/572, Dārul-Watan
28
.‫ ﻓﻠﻢ ﻳﺴﺘﺜﻦ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ إﻻ اﳌﻜﺮﻩ‬، {‫ }إِﻻﱠ َﻣ ْﻦ أُ ْﻛ ِﺮَﻩ‬:‫اﻷوﱃ ﻗﻮﻟﻪ‬
،‫وﻣﻌﻠﻮم أن اﻹﻧﺴﺎن ﻻ ﻳﻜﺮﻩ إﻻ ﻋﻠﻰ اﻟﻜﻼم أو اﻟﻔﻌﻞ‬
.‫وأﻣﺎ ﻋﻘﻴﺪة اﻟﻘﻠﺐ ﻓﻼ ﻳﻜﺮﻩ ﻋﻠﻴﻬﺎ أﺣﺪ‬
ِ ‫ } َذﻟِ َﻚ ﺑِﺄَﻧﱠـﻬﻢ اﺳﺘَﺤﺒﱡﻮا اﻟْﺤﻴﺎ َة اﻟ ﱡﺪﻧْـﻴﺎ َﻋ ﻠَﻰ‬:‫واﻟﺜﺎﻧﻴﺔ ﻗﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ‬
.{‫اﻵﺧ َﺮِة‬
َ
ََ
َ ْ ُُ
‫ وإﳕﺎ ﺳﺒﺒﻪ أن ﻟﻪ ﰲ ذﻟﻚ ﺣﻈﺎ ﻣﻦ ﺣﻈﻮظ‬،‫ﻓﺼﺮح أن ﻫﺬا اﻟﻜﻔﺮ واﻟﻌﺬاب ﱂ ﻳﻜﻦ ﺑﺴﺒﺐ اﻻﻋﺘﻘﺎد أو اﳉﻬﻞ أو اﻟﺒﻐﺾ ﻟﻠﺪﻳﻦ أو ﳏﺒﺔ اﻟﻜﻔﺮ‬
.‫اﻟﺪﻧﻴﺎ ﻓﺂﺛﺮﻩ ﻋﻠﻰ اﻟﺪﻳﻦ‬
.‫واﷲ ﺳﺒﺤﺎﻧﻪ وﺗﻌﺎﱃ أﻋﻠﻢ‬
". ‫وﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻰ ﻧﺒﻴﻨﺎ ﳏﻤﺪ وآﻟﻪ وﺻﺤﺒﻪ وﺳﻠﻢ‬
''A drugi ājet su riječi Uzvišenog:
'Ko zanevjeruje u Allāha, nakon svog īmāna, osim ko bude prisiljen, a srce
mu smireno u īmānu.'
Pa Allāh nije opravdao (nikoga) od njih osim onoga koji bude prisiljen, uz to da mu
srce bude smireno u īmānu.
Što se tiče drugog mimo ovoga – takav je postao nevjernikom nakon svoga īmāna,
svejedno da li on to uradio iz straha, ili ulagivanja, ili ljubavi prema svojoj domovini, ili
svojoj porodici, ili svom plemenu, ili svom imetku. Ili je to uradio iz šale ili drugih
razloga, osim prisiljenog.
Ājet upućuje na to sa dva aspekta.
Prvi je Njegova riječ:
'Osim ko je prisiljen', pa nije izuzeo (drugog) osim prisiljenog. A poznato je da
čovjek ne biva prisiljen, osim na djelo i govor. Što se tiče 'aqīde srca – na nju niko ne
može biti prisiljen.
Drugi je u Njegovim riječima, Uzvišen neka je:
'To je zbog toga što su dali prednost životu na ovome svijetu nad āhiretom.'
Jasno je izrekao da ovaj kufr i kazna nije bio zbog uvjerenja, ili neznanja, ili mržnje
prema vjeri, ili ljubavi prema kufru. Već mu je povod da on u tome ima neki udio od
dunjālučkih stvari, pa mu je dao prednost nad dīnom. A Allāh, Slavljeni i Uzvišeni,
najbolje zna.
29
Sva hvala pripada samo Allāhu, Gospodaru svjetova, i neka je Allāhov salawāt nad
Muhammedom, njegovom porodicom i svim njegovim prijateljima. Āmīn.'' 41
Šejh Hamed bin 'Atīq, rahimehullāh, kaže:
‫ ﻓﻠﻴﺲ اﻹﻛﺮاﻩ اﳌﻌﺘﱪ ﰲ‬،‫اﳌﻜﺮﻩ ﻋﻠﻴﻪ‬
َ ‫ ﺗﺄﻣﻠﺖ اﳌﺬﻫﺐ ﻓﻮﺟﺪت اﻹﻛﺮاﻩ ﳜﺘﻠﻒ ﺑﺎﺧﺘﻼف‬: : ‫ رﲪﻪ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ‬, ‫" ﻗﺎل ﺷﻴﺦ اﻹﺳﻼم اﺑﻦ ﺗﻴﻤﻴﺔ‬
‫ﺺ ﰲ ﻏﲑ ﻣﻮﺿﻊ أن اﻹﻛﺮاﻩ ﻋﻠﻰ اﻟﻜﻔﺮ ﻻ ﻳﻜﻮن إﻻ ﺑﺎﻟﺘﻌﺬﻳﺐ ﻣﻦ ﺿﺮب وﻗﻴﺪ‬
‫ ﻓﺈن أﲪﺪ ﻗﺪ ﻧ ﱠ‬،‫ﻛﻠﻤﺔ اﻟﻜﻔﺮ ﻛﺎﻹﻛﺮاﻩ اﳌﻌﺘﱪ ﰲ اﳍﺒﺔ وﳓﻮﻫﺎ‬
‫ وﻗﺪ ﻧﺺ ﻋﻠﻰ أن اﳌﺮأة ﻟﻮ وﻫﺒﺖ زوﺟﻬﺎ ﺻﺪاﻗﻬﺎ ﳝﺴﻜﻪ ﻓﻠﻬﺎ أن ﺗﺮﺟﻊ ﺑﻨﺎء ﻋﻠﻰ أ�ﺎ ﻻﺗَـ َﻬﺐ ﻟﻪ إﻻ إذا ﺧﺎﻓﺖ أن‬،ً‫وﻻﻳﻜﻮن اﻟﻜﻼم إﻛﺮاﻫﺎ‬
‫ وﻣﺜﻞ ﻫﺬا ﻻ ﻳﻜﻮن إﻛﺮاﻫﺎً ﻋﻠﻰ اﻟﻜﻔﺮ‬،‫ﻄﻠﻘﻬﺎ أو ﻳﺴﻲء ﻋﺸﺮﻬﺗﺎ ﻓَـ َﻌﻠﻰ ﺧﻮف اﻟﻄﻼق أو ﺳﻮء اﻟﻌﺸﺮة إﻛﺮاﻩ وﻟﻔﻈﻪ ﰲ ﻣﻮﺿﻊ آﺧﺮ أﻧﻪ أﻛﺮﻫﻬﺎ‬
"...‫ﻓﺈن اﻷﺳﲑ إذا ﺧﺸﻲ ﻣﻦ اﻟﻜﻔﺎر أن ﻻ ﻳﺰوﺟﻮﻩ وأن ﳛﻮﻟﻮا ﺑﻴﻨﻪ وﺑﲔ اﻣﺮأﺗﻪ ﱂ ﻳﺒﺢ ﻟﻪ اﻟﺘﻜﻠﻢ ﺑﻜﻠﻤﺔ اﻟﻜﻔﺮ‬
''Rekao je šejhul-islām Ibn Tejmijje, rahimehullāhu te'ālā:
Prostudirao sam mezheb i našao sam da se pitanje prisile razlikuje shodno razlici onoga
na šta se prisiljava. Nije mjerodavna prisila u pogledu riječi kufra poput mjerodavne
prisile u poklonu i slično njemu.
Ahmed je jasno ukazao na više mjesta da prisila na kufr ne biva (drugim), osim
mučenjem, putem udaranja ili zatvora. A govor (riječi) ne bivaju prisilom.
Ukazao je da žena, ako bi poklonila mehr svom mužu, da bi ostala kod njega, ima pravo
da ga traži nazad, gradeći to na osnovi činjenice da ona ne poklanja njemu, osim kada se
boji da će je razvesti ili da će se loše ophoditi prema njoj.
Tako je strah od razvoda ili lošeg suživota prisila. A na drugom mjestu kaže da ju
je prisilio. Slično ovome nije prisila u pitanju kufra. A zarobljeniku – ako bi se bojao da
će se nevjernici ispriječiti između njega i njegove žene – nije dozvoljeno da izgovori
riječi kufra.'' 42
P41F
Štaviše, svako stanje prisile koje je pojedinac mogao izbeći – nije opravdano
stanje prisile. Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, nije prihvatio stanje
prisile u koje je zapao njegov amidža el-'Abbās, kojega su mušrici na silu izveli
sa njima u borbu na Bedru, nakon koje je ovaj zapao u zarobljeništvo, te ga je
Allāhov Poslanik, sallāllahu 'alejhi we sellem, u vanjštini tretirao kao kāfira.
Tada još nije bio propisan zakon ubijanja otpadnika.
Kaže šejh Sulejmān bin 'Abdullāh, rahimehullāh:
41
42
''Kešfuš-Šubuhāt'' sa komentarom šejha Muhammeda bin Ibrāhīma, 131. i 132. str.
''Medžmū'atut-Tewhīd'', 310. str.
30
‫ إذ‬،‫ ﻷ�ﻢ ﰲ أول اﻷﻣﺮ ﱂ ﻳﻜﻮﻧﻮا ﻣﻌﺬورﻳﻦ‬،ً‫ ﻻ ﻳﻜﻮن ﻋﺬرا‬:‫ ﻫﻼ ﻛﺎن اﻹﻛﺮاﻩ ﻋﻠﻰ اﳋﺮوج ﻋﺬراً ﻟﻠﺬﻳﻦ ﻗﺘﻠﻮا ﻳﻮم ﺑﺪر؟ ﻗﻴﻞ‬:‫" ﻓﺈن ﻗﺎل ﻗﺎﺋﻞ‬
" .‫ ﺣﻴﺚ أﻗﺎﻣﻮا ﻣﻌﻬﻢ وﺗﺮﻛﻮا اﳍﺠﺮة‬،‫ ﻷ�ﻢ اﻟﺴﺒﺐ ﰲ ذﻟﻚ‬،‫ ﻓﻼ ﻳﻌﺬرون ﺑﻌﺪ ذﻟﻚ اﻹﻛﺮاﻩ‬،‫أﻗﺎﻣﻮا ﻣﻊ اﻟﻜﻔﺎر‬
''Ako bi neko rekao: 'Zašto prisila na izlazak nije bila opravdanje onima koji su ubijeni
na danu Bedra?' Reklo bi im se: Zato što na početku nisu bili opravdani, jer su boravili
među kāfirima, tako da nakon toga nemaju opravdanja u prisili, jer su oni uzrok tome,
obzirom da su ostali boraviti sa njima i da su ostavili hidžru.'' 43
P42F
P
Ko dozvoli pojedincu da čini kufr u stanju prisile u kojem više nema
opravdanja, poput spomenutog slučaja, a osobe poput nje se ne opravdavaju
neznanjem u tom pogledu, je kāfir. Takve su fetwe učenjaka ehlis-sunneta za
slične situacije. I onaj koji uradi kufr u takvoj prisili je kāfir.
Evo nekoliko fetwi učenjaka ehlis-sunneta u vezi 'ubejdija i nekih ''sunnija'' koji
su pokazivali lojalnost prema njima, uopšteno i u prisili, koja nije mjerodavna.
" ‫ﻓﻌﻦ أﰊ ﺑﻜﺮ إﲰﺎﻋﻴﻞ ﺑﻦ إﺳﺤﺎق ﺑﻦ ﻋﺬرة اﻷﻧﻮﻳﻖ‬
. ‫و ﻗﺪ أﺛﲎ ﻋﻠﻴﻪ اﺑﻦ أﰊ ﻳﺰﻳﺪ ﰲ ﺷﺒﻴﺒﺘﻪ ﰲ ﻛﺘﺎﺑﻪ ﻣﻌﻪ‬
‫ )أﻟﻴﺲ‬:‫ ﻓﻘﺎل‬،‫ إ�ﻢ ُﺳﻨﱢﻴﺔ‬:‫ وﻗﻴﻞ ﻟﻪ‬،‫ ﻋﻦ ﺧﻄﺒﺎء ﺑﲏ ﻋُﺒﻴﺪ‬- ‫ أي اﺑﻦ ﻋﺬرة‬- ‫ ُﺳﺌﻞ‬،(‫ﺻﻞ ﻋﻠﻰ ﻋﺒﺪك اﳊﺎﻛﻢ وورﺛﺔ اﻷرض؟‬
‫ﻳﻘﻮﻟﻮن؛ اﻟﻠﻬﻢ ﱢ‬
‫ )أرأﻳﺘﻢ ﻟﻮ‬:‫ ﻗﺎل‬،‫ ﻧﻌﻢ‬:‫ ﻗﺎﻟﻮا‬،‫ أﺑﻮ ﺟﻬﻞ ﰲ اﳉﻨﺔ‬:‫ ﰒ ﻗﺎل‬،‫ ﻓﺄﺣﺴﻦ اﻟﺜﻨﺎء‬،‫ أ ّن ﺧﻄﻴﺒﺎ ﺧﻄﺐ ﻓﺄﺛﲎ ﻋﻠﻰ اﷲ ورﺳﻮﻟﻪ‬،‫ ﻧﻌﻢ‬:‫ ﻗﺎﻟﻮا‬،(‫أﻳﻜﻮن ﻛﺎﻓﺮا؟‬
.‫ )ﻓﺎﳊﺎﻛﻢ أﺷﺪ ﻣﻦ أﰊ ﺟﻬﻞ‬:‫ﻗﺎل‬
''Od Ebū Bekra 'Ismā'īla ibn Ishāqa ibn 'Azreh el-Enwīqa, kojeg je pohvalio Ibn
Ebī Jezīd u svojoj ''šebībi'' u svojoj knjizi.
''Upitan je – tj. Ibn 'Azreh – o hatibima Benu 'Ubejda i bi mu rečeno: ''Oni su
sunnije'', 44 pa je rekao:
P43F
P
''Zar ne govore: ''Allāhu naš, donesi salawāt na Tvog roba, Vladara, i
nasljednike zemlje?'' 45 Rekoše: ''Da''. Reče: ''Šta vi mislite, kada bi neki hatīb
održao hutbu, pohvalio Allāha i Njegovog Poslanika i uljepšao pohvalu, a
P4F
P
''Ed-Durer...'', 8/126, 127
Tj. pripisuju se sunnijama, a ne 'ubejdijama
45 Iz čega se vidi da ih smatraju muslimanima
43
44
31
zatim kaže da je Ebu Džehl 46 u džennetu: Da li bi bio kāfirom? Rekoše: ''Da''.
On odgovori: ''El-Hakim je gori od Ebu Džehla!'' 47
‫ ) ﺧﻄﻴﺒﻬﻢ اﻟﺬي ﳜﻄﺐ ﳍﻢ وﻳﺪﻋﻮ ﳍﻢ ﻳﻮم اﳉﻤﻌﺔ؛‬:‫ ﻓﻘﺎل‬،‫وﺳﺌﻞ اﻟﺪاودي ﻋﻦ اﳌﺴﺄﻟﺔ‬
ُ : ‫ " ﻗﺎل اﻟﻘﺎﺿﻲ ﻋﻴﺎض‬،‫ وﻻ ﻳُﺴﺘﺘﺎب‬،‫ﻛﺎﻓﺮ ﻳُﻘﺘﻞ‬
ٌ
‫ وﻣﺎﻟﻪ ﰲء‬،‫ وﻻ ﻳﺮث وﻻ ﻳﻮرث‬،‫ ﻷﻧﻪ ﱂ ﻳﺒﻖ وﲢﺮم ﻋﻠﻴﻪ زوﺟﺘﻪ‬،‫ ﻳﻌﺘﻖ أﺛﻼﺛﻬﻢ ﲟﻮﺗﻪ‬،‫ وﻳﻜﻮن ﻣﺪﺑّﺮوﻩ ﻟﻠﻤﺴﻠﻤﲔ‬،‫ وﺗﻌﺘﻖ أﻣﻬﺎت أوﻻدﻩ‬،‫ﻟﻠﻤﺴﻠﻤﲔ‬
،‫ وﻳﺮﻗﻮن ﺑﺎﻟﻌﺠﺰ‬،‫ وﻳُﻌﺘﻘﻮن ﺑﺎﻷداء‬،‫ وﻳﺆدي ﻣﻜﺎﺗﺒﻮﻩ ﻟﻠﻤﺴﻠﻤﲔ‬،‫ وﱂ ﻟﻪ ﻣﺎل‬،‫ إﻇﻬﺎرا ﻟﻠﻨﺪم‬،‫ ﻓﺈن ﺗﺎب ﻗﺒﻞ أن ﻳُﻌﺰل‬،‫واﺣﻜﺎﻣﻪ ﻛﻠﻬﺎ أﺣﻜﺎم اﻟﻜﻔﺮ‬
‫ وﻣﻦ ﺻﻠﻰ وراءﻩ ﺧﻮﻓﺎ ﻳﻜﻦ أﺧﺬ دﻋﻮة‬،‫ وإن ﻛﺎن ﺑﻌﺪ اﻟﻌﺰل أو ﺑﺸﻲء ﻣﻨﻌﻪ ﱂ ﺗُﻘﺒﻞ‬،‫ ﰒ ﻻ ﻳﻘﻴﻢ إذا أﻣﻜﻨﻪ اﻟﻘﻮم ﻗُﺒﻠﺖ ﺗﻮﺑﺘﻪ‬،‫أﻋﺎد اﻟﻈﻬﺮ أرﺑﻌﺎ‬
" ‫ وﻻ ﻋﺬر ﻟﻪ ﺑﻜﺜﺮة ﻋﻴﺎل وﻻ ﻏﲑﻩ‬،‫اﳋﺮوج‬
''Kadija 'Ijjād kaže: ''Upitan je ed-Dāwudī o mes'eli, pa je rekao:
''Njihov hatīb koji drži hutbu za njih i dovi za njih na danu džume je kāfir,
ubija se i ne traži se od njega da se pokaje. Žena mu je zabranjena, ne
nasljeđuje niti se nasljeđuje i njegov imetak je fej' muslimanima. Oslobađaju
se majke njegove djece. Njegovi robovi (mudebber) pripadaju muslimanima,
njihove trećine se oslobađaju njegovom smrću jer mu ne ostaje ništa od imetka,
a njegovi robovi (mukatibun) će otplatiti muslimanima i nakon otplate biće
oslobođeni, a porobljeni ako ne budu bili u stanju.
U
U
Svi njegovi propisi su propisi kāfira. Ako se pokaje prije nego što se ukloni,
iskazujući kajanje, a nije bio prihvatio da'wu naroda – prihvatiće mu se tevba.
A ako je nakon otpuštanja ili zbog nečega što ga je spriječilo – neće se
prihvatiti.
Ko klanja iza njega iz straha (džumu) – ponoviće podne četiri rek'ata, a zatim
ne smije boraviti tu nakon što ima mogućnost da izađe. Nema opravdanja u
mnoštvu djece niti u nečem drugom.''
''Zatim kaže 'Ijjād: 'Ebū Muhammed el-Kubrānī iz Qajrawāna je upitan o
onome koga Benu 'Ubejd prisile da uđe u njihovu da'wu ili će biti ubijen, na šta
je rekao:
'Izabraće ubistvo i niko u tome nema opravdanja osim ko je to uradio na početku
njihovog ulaska u zemlju, prije nego što se je znala njihova stvar. A nakon
46 Pogledaj kako 'ulema sunneta ne pravi razliku između Ebū Džehla i tāgūta i mušrika koji se pripisuju
islāmu!
47 Tj. oni hatibi koji ga nazivaju muslimanom, doveći za njega u tom smislu, su kāfiri, jer nazivaju kāfira
muslimanom
32
toga, obaveza je bjekstvo i niko nakon svog ostanka nema opravdanje u
strahu, jer ostanak u mjestu u kojem se od njegovih stanovnika traži gašenje
propisa nije dozvoljeno.
A učenjaci i pobožnjaci koji su ostali, uz ispoljavanje odricanja, uradili su to
samo da se neprijatelji muslimana ne bi osamili sa njima, pa da ih prevare u
vjeri.' ''
''Kaže 'Ijjād: ''Na ovome su bili Džebeleh ibn Hamūd i njemu slični; Rebi' elQattān, Ebul-Fadl el-Himsī, Merwān ibn Nasrūn, es-Sibā'ī i el-Džebjenāni; to
su govorili i takve fetwe su davali.
Rekao je Jūsuf ibn 'Abdullāh er-Re'īnī u svojoj knjizi:
''Složili su se učenjaci Qajrawāna, Ebū Muhammed ibn Ebī Zejd, Ebul Hasan
el-Qābasī, Ebul-Qāsim ibn Šelbūn, Ebū 'Alī ibn Haldūn, Ebū Muhammed etTubejqī i Ebū Bekr ibn 'Azreh da je stanje Benī 'Ubejda – stanje murteddā i
zindikā. Stanje murteddā zbog suprotstavljanja šerī'atu koje su ispoljili, pa
neće biti naslijeđivani po idžmā'u. A stanje zindika zbog ta'tīla kojeg su krili,
pa se ubijaju zbog zindikluka.
''Govorili su: ''Niko se ne opravdava prisilom u pogledu ulaska u njihov
mezheb, što nije slučaj sa drugim vrstama kufra, jer je ostao među njima nakon
što je saznao za njihov kufr. Tada mu to nije dozvoljeno, osim da izabere smrt
mimo ulaska u kufr.
U skladu sa ovim mišljenjem su prijatelji Sahnūna davali fetwe muslimanima.
Ebul-Qāsim ed-Dehānī je rekao:
''Oni se razlikuju od kāfira, jer je njihov kufr pomiješan sa sihrom, pa ko se sa njima
udruži – pomiješao se sa sihrom i kufrom.
A kada su stanovnici Tarāblisa dovedeni pred Benī 'Ubejde, imali su nijjet da uđu u
njihov dīn pod prisilom, a zatim su bili vraćeni sa puta sačuvani. 48 Pa je rekao Ibn
Ebī Zejd: ''Oni su nevjernici zbog tog njihovog uvjerenja.'' 49 50
48
Tj. nisu ih prisiljavali na kufr
33
Razmisli o ovoj fetwi naše uvažene 'uleme, a zatim je sprovedi nad onima koji
nazivaju tāgūte i mušrike muslimanima i koji dozvoljavaju činjenje i
izgovaranje kufra, ne u stanju neprihvatljive prisile, već u nuždi, kako kažu, i to
na nivou čitavog naroda.
Otuda je onaj koji tvrdi da sav narod treba uraditi kufr u tom stanju – još preči
da bude kāfir. Da Allāh sačuva. Obaveza naroda je borba, strpljenje i hiždra, a
ne kufr u Allāha. Lā hawle we la quwwete illā billāh.
Mes’ela prinude (darure) i prisile (ikraha)
Riječi onih koji kažu:
„Mi danas živimo u vremenu kada nema institucija koje nam mogu vratiti
ugrožena prava. Otuda smo mi prinuđeni (muttarrun/prinuđeni od darure), da
podižemo parnice od taguta.“
Tj. tražeći od taguta da on njima presudi svojim sudom, svojim zakonom. Dokaz im je
pravilo darure, pravilo nužde. I odgovor na ovo uopšte nije težak.
Opšti odgovor na ovu šubhu jeste da ova osoba koja zagovara ovu šubhu, oslanjajući se
na pravilo nužde/darure, jer kažu;
– darure ili stanja darure čine zabranjene stvari dozvoljenim.
Kažemo: jeste. Pravilo ispravno, ali nepravilno primjenjeno.
Ovi ljudi koji kažu „Ovo je darura“, „mi smo u daruri“, a stanjem darure dozvoljavaju
zabranjene stvari. Kažemo; sve su ovo pravila istinita i riječ istine s kojim se želi najveći
batil, a to je kufr u Allāha, dželle we’āla, a Allāh, tebareke we te’āla, nije dozvolio da se
učini kufr, osim u jednom stanju, da se kaže ili učini kufr (kod nekih učenjaka da se
učini), osim u jednom stanju, a to je stanje ikraha ili prisile.
Ovi ljudi nisu napravili i ne znaju razliku između ikraha, tj. prisile i između
stanja nužde, tj. darure. I oba ova pojma su šeri‘taski pojmovi. Kaže Allāh, tebareke
we te’āla:
ِ َ‫ﻣﻦ َﻛ َﻔﺮ ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ ِﻣﻦ ﺑـﻌ ِﺪ إِﳝَﺎﻧِِﻪ إِﻻ ﻣﻦ أُ ْﻛ ِﺮﻩ وﻗَـْﻠﺒﻪ ﻣﻄْﻤﺌِ ﱞﻦ ﺑِﺎﻹﳝ‬
(١٠٦) ‫ﺎن‬
َْ ْ
َ ُ ُُ َ َ ْ َ
َ َْ
Tj. zbog toga što su sebi dozvolili ulazak u kufr u prisili, u kojoj se ne opravdavaju. Pogledaj razlike između
'uleme ehlus-sunneta i ovih današnjih tāgūta i mušrika, koji sebe nazivaju selefijama
50 Pogledaj ''El-Medārik'', 2/719
49
34
– „Ko učini kufr u Allāha nakon svog imana, osim ko je prisiljen (osim ko je pod
ikrahom)
osim koga neko prisili, a srce mu je smireno u imanu.“ 51
A ajet u suri En-Nahl spominje se prisila prilikom ili u pogledu kufra, odnosno da neko
nekog prisili da uradi ili kaže kufr. I u mnogim ajetima u Allāhovoj, tebareke we te’āla,
Knjizi se kaže šta?
(١٧٣) ‫اﺿﻄُﱠﺮ َﻏْﻴـَﺮ ﺑَ ٍﺎغ َوﻻ َﻋ ٍﺎد ﻓَﻼ إِ ْﰒَ َﻋﻠَْﻴ ِﻪ‬
ْ ‫ﻓَ َﻤ ِﻦ‬
– „A ko bude bio prinuđen (odnosno: u daruri), bez da želi, samo onoliko koliko
mu treba
da utoli glad.“ 52
P51F
Tj. dozvoljeno mu je da pojede i popije ili uradi nešto od harama ili ostavi nešto od
wadžiba da bi stim počinjenjem neko djelo koje sadrži u sebi neku štetu, s tim djelom
odagnao veću štetu, pa su oni poput munafiqa koji ne znaju, poput beduina koji su
najžešći u kufru i nifaqu, koji ne znaju granice onoga što je Allāh objavio Njegovom
Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem;
ِ
(٩٧) ‫ود َﻣﺎ أَﻧْـَﺰَل اﻟﻠﱠﻪُ َﻋﻠَﻰ َر ُﺳﻮﻟِِﻪ‬
َ ‫اب أ‬
ْ
َ ‫َﺟ َﺪ ُر أَﻻ ﻳَـ ْﻌﻠَ ُﻤﻮا ُﺣ ُﺪ‬
ْ ‫َﺷ ﱡﺪ ُﻛ ْﻔًﺮا َوﻧ َﻔﺎﻗًﺎ َوأ‬
ُ ‫اﻷﻋَﺮ‬
– „Beduini su najžešćeg kufra i licemjerstva i najpreči da ne znaju granice
onoga što je
Allāh spustio Svom Poslaniku.“ 53
P52F
Oni ne znaju granice. Ponekad se može desiti da znaju imena, da su čuli za riječ
širk,tewhīd, kufr, iman, ikrah, prisila i darura, ali ne znaju ili da čuju riječ veliki kufr,
ili mali kufr, i slične šeri‘atske pojmove, ali ne znaju granice tih pojmova, odnosno
kakvoću ili suštine šeri‘atsko-vjerske suštine koje su nazvane tim pojmovima, odnosno
šta je to ikrah,prisila u vjeri Živoga i Vječnoga i šta je darura ili nužda u vjeri Živoga i
Vječnoga, JednogJedinog, Ma’buda, i koje je stvari dozvoljeno činiti pod prisilom, a koje
nije. Koje je stvari,kada se učine pod prisilom, nema se grijeha i došle su u smislu ruhse
(olakšice), a koje se stvari smiju uraditi u daruri, koja su pravila darure i nužde da se
nebi ušlo u haram, i koje se stvari ne smiju raditi u daruri, u nuždi.
51
Sūra En-Nahl 106-ājet
Sūra El-Beqara 173-ājet
53
Sūra Et-Tevba 97-ājet
52
35
Nepoznavanje razlike između ove dvije stvar, prisile i it-tirara ili darure (nužde), je kao
što vidite mnoge ljude navela na to E’uzubillahi, dželle we’āla, da se obožava neko drugi
mimo Allāha u situaciji u kojoj to Allāh nije dozvolio. Tj. da mimo prisile i bez šubhe
prisile u argumentaciji.
Tako danas ovi, kao što smo rekli, ne praveći razliku između prisile i darure i nužde, u
pogledu ove oblasti znanja, odgovorimo na ovu opasnu šubhu, koju predvode i kojoj
prednjače i zagovaraju mušrici, koji zagovaraju praničenje pred tagutem. Tj. traženje da
on riješi parnicu svojim sudem, svojim zakonom, i traženje presuda i propisa.
Kada govore o ovome, hoće da nam kažu: „Onaj veliki širk kojeg čovjek uradi u stanju
nužde,nije onaj širk zbog kojeg gubi ime Islama i zbog kojeg zaslužuje tekfir.“Jer po
njihovom, onaj koji to radi u stanju nužde mimo prisile, on to mrzi što radi, to nije
uradio iz aqide i ljubavi prema vjeri tog naroda tamo... tog... ovih laičkih sudija, a širk
onaj ružni, jeste kada neko uradi širk, bivši zadovoljan sa njime i voleći ga.
Izlazeći svojim riječima, ne kažem iz Ehlus-sunneta wel Džema’ata, već iz sekti
Džehmijja..
Da objasnimo vrste prisile,najvažnije mes´ele koje se toga vežu.
U knjizi pod naslovom „Nazarijjetu darureti šerijjeh“ – „Teorija ili
pravilo šeri‘aske darure (odnosno nužde u šeri‘atu)“. Pisac, Dr. Wehbe Ez-Zuhal. U
knjizi ima hajra, bez ikakve sumnje. O piscu ne govorim, ali u teoriji normalno, Wehb
Ez-Zuhali ima dosta korisnih knjiga u fiqhu i u usuli-fiqhu. Molim Allāha, ako je živ,
da mu popravi stanje, da ga uputi na Pravi Put.
Pisac ove knjige, pod naslovom - „Značenja darure i nužde i pravila
darure“,spominje naravno ono što je našao od izreka pravnika, islamskih pravnika, u
različitim poglavljima islamskog prava, bilo da se radi o hrani i piću, ili o piću i lovu, i
sl. Spominje neke definicje njihove o daruri koje su došle u tom užem kontekstu, a zatim
nakon toga kaže slijedeće, na str. 67;
„Ali ono što je vidljivo, što se da vidjeti iz svih ovih definicija jeste da se tiču samo
objašnjenju darure u hrani, odnosno stanju darure koje se veže za hranu. Ove su
definicije, dakle, nepotpune i ne obuhvataju čitavo značenje i potpuno značenje darure.
Nakon toga on prijedlaže jednu definiciju, s kojom želi da obuhvati sve ono što može da
bude predmet stanja darure, nužde.“
36
Ali, pazite sada! Kada dođe ova definicija darure, ova definicija u uopštenom smislu
može da se tiče i prisile u nekim stvarima, i objasnićemo razliku između darure i
ikraha,darure i prisile sa tog aspekta. Ali da poslušamo definiciju.
Kaže:„Darura jeste da se čovjeku dogodi stanje, pazite „stanje“, da mu se dogodi stanje,
darura jeste stanje,nužda, stanje nužde, da mu se dogodi stanje opasnosti ili velike
teškoće ili žestoke teškoće, tako da se boji od nastanka štete, darura – štete, ili ezijeta bi
nefs, koji će zakačiti njega i njegov život, znači nefs, ili neki dio njegovog tijela „eludwa“ – ud, neki dio njegovog tijela, ili čast, ili razum, ili imetak i ono što ih slijedi.
Tada je jedina mogućnost ili postaje dozvoljeno da se učini haram, ili da se ostavi
wadžib ili da se odocni i da se ostavi wadžib za kasnije, van njegovog vremena, da bi se
putem toga odagnala šteta. Zatim kaže: Shodno njegovom preovladavajućem mišljenju.“
Nema sumnje i nakon čvrstog ubjeđenja da je to jedini Pravi Put, jeqinom. Pa zatim
kaže:
„I sve to u saglasnosti sa ograničenjima i uslovima šeri‘ata.“
Vidimo da ovdje pisac knjige, kada definiše stanje darure uopšteno kaže da je to stanje
opasnosti i ogromne poteškoće, velike poteškoće, žestoke poteškoće u kojem se isti čovjek
plaši da se dogodi neka šteta koja će, pa zatim spominje onih 5 univerzalnih vrijednosti,
koje je Allāh, tebareke we te’āla, čuva ovim uzvišenim i čistim šerī’atom, a to su: život,...
Vidim ovdje nije spomenuo vjeru u definiciji, ali eto, spomenuo je život, pa je spomenuo
nešto što se tiče života i tijela čovjeka, a to je dio njegovog tijela, neki ud, a zatim je
spomenuo čast, pa je spomenuo razum, pa je spomenuo imetak i ono što slijedi u ovim
stvarima, i objasnio da je to stanje u kojem tada činjenje harama, ili ostavljanje wadžiba,
ili okašnjavanje wadžiba izvan njegovog vremena,jeste jedino sredstvo za odagnavanje
te štete, i da je potrebno, da bi to bilo dozvoljeno uraditi i da se nebi imalo grijeha to
uraditi, da kod čovjeka preovladava mišljenje, a što znači naravno da je preče da tako
bude kada je čvrsto ubjeđen, da će tim sredstvom nakon što je jedino sredstvo, zaista od
sebe odagnati ovo stanje štete. I ovo je opšta definicija darure koju je prijedložio pisac
knjige, a zatim spominje, znači darura, znači da se dogodi čovjeku ovo stanje koje sam
spomenuo. Zatim spominje „el-it-tirar“. Kaže se u Allāhovoj, tebareke we te’āla,
Knjizi:
„Osim ono na šta ste prinuđeni.“4
Spominje se el-it-tirar, isto od riječi darura, koja dolazi od darere – šteta, ed-darer/šteta,
ono što škodi. Šta je el-it-tirar? Kaže ovako:
37
– „Da se navede čovjek, znači da nešto navede čovjeka na ono što mu šteti ili da se na
to…, „ildža“,
znači: „prisili“ (bukvalno pod navodnim zancima „prisili“).
Pa zatim kaže;
– „A onaj koji će ga na to nagnati..., znači može biti stvar koja potiče od njega samog.“
A zatim
nakon nekoliko rečenica kaže; – „Ili će ona stvar koja ga na to tjera biti neka stvar mimo
njega...“
Znači, nije stvar koja je potekla od njega samog, stanje koje se tiče njega samog, već
stvar koja je ovdje više vanjski faktor, pa navodi primjer:
- „...Poput, kao kada bi snažniji prisilio slabića na ono što mu šteti.“ A zatim u fusnoti
kaže:
„Pogledaj u „Tefsirul-Menar“, 6.tom, 176 strana, odnosno 167; i „Mugnil-Muhtadž“,
4.tom, 306.
strana.“
I to je najvažnije da se vratimo knjigama selefa i pravnika, i da se vežemo uvjek za njih.
Ovdje u ovom dodatku, zadnjem kojeg smo spomenuli, vidi se sada ona razlika kojoj se
izdvaja prisila iz stanja opšte darure, tj. ikraha od darure, a ogleda se u tome da kod
prisile imamo vanjski faktor, tj. u obliku nekog čovjeka, a ovdje je
primjer spomenuo čovjeka, može biti jedan, može biti dva, može biti tri, može biti
Država,koji će nekog prisiliti na neku stvar koji će nekog prisiliti na nešto. I to je prisila
el-ikrah. I zato, kada se definiše el-ikrah, a pisac ove knjige će kasnije definisati prisilu, a
mi ćemo se vratiti drugim knjigama
u kojim ce se objasniti šta znači ikrah.
A ikrah znači, kao što je spomenuo hafiz Ibn Hadžer, rahmetullahi te’āla alejhi, u
komentaru Buharije – „Fethul-Bari“ u knjizi o ikrahu, o prisili, kaže:
– „Da neko...“ ili: „Tjeranje nekoga na nešto što ne želi.“ Tj. da neka osoba natjera
drugu osobu da uradi ili kaže nešto što ona u osnovi ne želi i s čime nije zadovoljna. To
je prisila, iz čega razumijemo da svako drugo stanje spomenute opasnosti nastalo bez
38
uticaja ovog vanjskog faktora, tj. čovjeka koji nekog prisiljava ili tjera da uradi, jeste
stanje darure i stanje nužde. I ovo je razlika između prisile el-ikraha, i darure/nužde.
I zato kažemo; Svaka prisila je nužda, obzirom da se radi o stanju opasnosti, i velike
poteškoće i nastanku štete koja se može vratiti na vjeru, život, zdravlje, organe, čast,
razum,imetak, i sl., ali nije svaka nužda prisila. Svaka darura nije prisila, što je
razumljivo, jer ne mora značiti da u svakom stanju opasnosti ili svako stanje opasnosti
spomenute poteškoće koje može ili koje će rezultirati spomenutom štetom, koja će se
ticati onih 5 univerzalnih vrijednosti, prouzrokovano... Ne mora značiti da je
prouzrokovano to putem čovjeka,drugog čovjeka, koji nekog na to tjera. I to je razilka
između prisile, ikraha i darure. Dakle, sa jednog aspekta ovdje nema razlika, a sa drugog
aspekta oni su jedno te isto, odnosno svaka darura, odnosno svaka prisila je darura, ali
nije svaka darura prisila.
Zato kada pogledamo Allāhovu, tebareke we te’āla, Knjigu, i Sunnet
Poslanika,sallallāhu 'alejhi we sellem, bez ikakve sumnje će se vrlo lahko uočiti razlika
između ova dva pojma i njihovih značenja, i način upotrebe i razlike među njima u
smislu, odnosno u pogledu propisa koji se nadovezuju na ova stanja i na počinioce. To
zna svako koji se bavi traženjem znanja usuli-fiqhom, fiqhom, i sl. Međutim, zdravo srce
i pametan vjernik, njemu je dovoljno samo, bilo da je čuo riječi Allāha, tebareke we
te’āla, i da ih je pročitao, i da ih je čuo od nekoga;
ِ َ‫ﻣﻦ َﻛ َﻔﺮ ﺑِﺎﻟﻠﱠ ِﻪ ِﻣﻦ ﺑـﻌ ِﺪ إِﳝَﺎﻧِِﻪ إِﻻ ﻣﻦ أُ ْﻛ ِﺮﻩ وﻗَـْﻠﺒﻪ ﻣﻄْﻤﺌِ ﱞﻦ ﺑِﺎﻹﳝ‬
(١٠٦) ‫ﺎن‬
َْ ْ
َ ُ ُُ َ َ ْ َ
َ َْ
– „Ko učini kufr u Allāha nakon svog imana, osim ko je prisiljen (osim ko bude
prisiljen),a srce mu smireno u imanu…“ 54
P53F
Šta znači „osim ko bude prisiljen“? – Osim ako ga neko na to prisili „a srce mu
smireno u imanu.“ A zatim se prijeti Allāhovom srdžbom i kaznom onome koji kaže
kufr mimo prisile.
Što znači da je otvorio svoja prsa onome što je rekao, kao što kaže naša ulema, kao što
kaže Ibn Tejmijje;
„...ili onaj koji je učinio srce prostranim za kufr, njih slijeduje i čeka srdžba od Allāha i
velika patnja,velika kazna.“
U
Pa Ibn Tejmijje objašnjava: Naravno onaj koji upadne u kufr, a prisiljen je, neko ga je
drugi prisilio na to, a kasnije ćemo vidjeti koja je to granica prisile u kojoj je Allāh,
54
Sūra En-Nahl 106-ājet
39
tebareke we te’āla,podigao grijeh sa onoga koji upadne u kufr, i to je mes´ela koja se tiče
prisile. A svaki onaj koji upadne u kufr, a nije ga niko prisilio na to, i ako je u stanju
darure it-tirara, stanju opasnosti, koje se može ticati i vezati za njegov život, ili bilo šta
drugo, takav čovjek je uradio kufr u Allāha, dželle we’āla, i učinio srce prostranim za
kufr, i ako možda ne vjeruje u to što je uradio, i mrzi to što je uradio, ali ga druga stvar,
odnosno ljubav prema nekoj drugoj stvari ovoga svijeta koju je želio sačuvati, da kaže te
stvari, odnosno da upadne u kufr u vanjštini, a to je kao što kaže Allāh:
ِ
ِ ‫اﳊﻴﺎةَ اﻟ ﱡﺪﻧْـﻴﺎ ﻋﻠَﻰ‬
(١٠٧) ‫اﻵﺧَﺮِة‬
َ ‫َذﻟ‬
َ َ
ْ ‫ﱠﻬ ُﻢ‬
ُ ‫ﻚ ﺑِﺄَﻧـ‬
ََْ ‫اﺳﺘَ َﺤﺒﱡﻮا‬
– „To je zbog toga sto su dali prednost životu na ovome svijetu nad
ahiretom.“ 55
P54F
Znači, ovo je bila razlika između prisile i između nužde, između prisile i između darure,
između nužde i shvatili smo da je prisila kada te neko prisili da radiš nešto što ne želiš i
s čime nisi zadovoljan. A nužda, stanje opasnosti i ogromne poteškoće tri tačke do kraja
onoga što smo spomenuli.
Sada pisac na strani 68 pod naslovom „Davadetul-darura“ – „Pravila
darure“,spominje puno važnu stvar, čak i onima koji kažu; „Ja sam u daruri!“ to je
puno važno. Ima danas ljudi koji za sekundu ohalali haram i dozvoli ostavljanje
wadžiba. Kaže; „Ja sam u daruri!“, međutim darura ima svoja pravila, čak i tamo u
stvarima i pitanjima koja su predmet darure ona ima svoja pravila. Ako pređeš granicu
tih pravila, upao si u haram, naprotiv, ponekad u kufr, jer si dozvolio haram tamo gdje
je zabranjen, i dozvolio ostavljanje wadžiba tamo gdje se ne smije ostaviti.
I spominje pisac to pa kaže da je potrebno da se ostvare određena pravila, kriteriji i
uvjeti da bi bilo dozvoljeno,odnosno da bi se ostvarilo postojanje šeri‘atske darure i
nužde. A zatim je spomenuo više njih, 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9; neću da čitam svih 9, ali
ću da pročitam broj 4. Četvrti uvjet, kojem se mora podrediti pitanje darure, pa
kaže:„Da se ne suprotstavi muttar/onaj koji je u daruri principima i načelima
islamskog, odnosno temeljnim načelima islamskog šeri‘ata, koje smo spomenuli, poput
čuvanje tuđih haqqova, ostvarenja pravde, i vraćanje emaneta, odagnavanja štete, i
očuvanja, i istinskog očuvanja načela pokornosti, i temelja islamske akqide.
U
Ovdje, sada govori o daruri, a ne o prisili. Pa kaže;
„Pa na primjer nije dozvoljen zinaluk u daruri, naravno ni u prisili, i ubistvo.“
U
55
Sūra En-Nahl 107-ājet
40
Ovjde misli na ubistvo onoga čije je ubijanje šerī’atom zabranjeno. Rekoh; ni u daruri ni
u prisili, a zatim kaže;
„I kufr, i otimačina u bilo kojem stanju, zato što su ove stvari same po sebi šteta.“
– Razliku između prisile i darure, i jedan šart i uvjet i kriterij koji se tiče darure, stanje
darure, a to je da
ne smije čovjek kada se nađe u daruri da sruši, odnosno da upadne u - između ostalog kufr,zinaluk, ubijanje, ubijanje onih čiji je život zaštićen ovom vjerom, i sl.
– Mišljene Ibn Tejmijje,rahmetullahi te’āla alejhi, kada kaže, kada govori o vrstama
zabranjenih stvari i kaže da se dijeli na dvije vrste, pa onda spominje drugu vrstu i kaže:
„Jeste vrsta za koju se decidno može reći i kategorički da šeri‘at nije ništa od njih
dozvolio u bilo kojem
stanju, u daruri niti u bilo kojem drugom stanju mimo darure.“
– Čistog nasilja,otvorenog i tajnog razvrata, širka Allāhu, dželle we‘ala, i govor o
Allāhovoj vjeri bez znanja. I to je ono na čemu su učenjaci Islama. Da u stanju nužde to
nije dozvoljeno. U stanju nužde nije dozvoljeno uraditi širk i kufr.
Ali u stanju prisile da pod određenim uslovima koje je također objasnila ulema Islama,
ali blud i ubijanje drugih čije živote šeri‘at zaštitio, to nije dozvoljeno ni u daruri ni pod
prisilom.
Na strani 86 pod naslovom odnosno sada ovdje govori pisac o prisili, o ikrahu, el-ikrah,
pa kaže:
„Ikrah u jeziku znači tjeranje nekoga da uradi nešto s čime nije zadovoljan. To je
značenje ikraha,prisile u jeziku“Pa kaže pisac:„I ovo značenje stoji nasuprot, i isključuje
ljubav i zadovoljstvo, tj. onaj koji je prisiljen na nešto, ne mora značiti da voli to i da je
zadovoljan s time. I zato je Allāh uslovio onome koji je pod prisilom da mu srce bude
smireno u imanu.“
Zatim kaže pisac:
„– A u terminologiji pravnika, odnosno u značenju u kojem se koristi pojam “ikrah“, to
u njihovoj terminologiji jeste slijedeće; Tjeranje drugog da uradi nešto s čime nije
zadovoljan, niti bi odabrao da to uradi kada bi bio ostavljen nasamo.“
41
Obratite pažnju u definiciji pravnika kada se spominju 2 pojma koja će nam biti
potrebni;
„Rida/zadovoljstvo, i ihtijar/odabir.“
I ova su dva pojma bila potrebna pravnicima da se govori o pravnim plodovima riječi, i
djela, i postupaka koja poteknu ili koji poteknu od prisiljenog u različitim stvarima. U
braku, razvodu braka, pripisivanjem imetka, kupoprodaje, kufru i u svemu ostalom.
Zato pravnici ovako definišu.
A zatim pisac govori o jednoj mes´eli u prisili o kojoj govore učenjaci, i ona se ovdje više
tiče, znači ovdje je razilaženje u prisili. Ovdje, tj. u pitanju ogranaka, u pitanju
idžtihada tj. da li je potrebno u prisili da bi ti bilo dozvoljeno ili da nebi imao grijeha da
uradiš određenu stvar da se zaista realno dogodi ono čime ti se prijeti.
Pisac ove knjige kaže da je ispravnije da se onda ostvaruje prisila kada ti i zaprijeti,prije
nego što se to dogodi. Kaže ti: „Pazi! Ubiću te!“, „Prebiću te!“, „Otkinuti ću ti
ruku!“,„Izvadiću ti oći!“ itd. I govori opet o nekim stvarima, i ovdje spominje
Muhammed ibn Hassana, jednog od učenjaka i Ja’qub ibn Ibrahim Ebu Jusufi
Muhammed dvojica njih. Ko je čitao u poglavljima prisile/o prisili, u bilo kojoj knjizi,
npr. „Fethul-Bari“ – „Komentar Buharije“ ili tefisr Kurtubija kod tumačenja riječi
Allāha, dželle we’āla;
(١٠٦) ‫إِﻻ َﻣ ْﻦ أُ ْﻛ ِﺮَﻩ‬
– „…osim ko je prisiljen…“ 56
P5F
...gdje Kurtubi spominje o ajetu preko 20. pravnih pitanja. Spominje da je menhedž
Muhammeda ibn Hassana Eš-Šejbanija u pogledu čovjeka, koji upadne u kufr pod
prisilom naravno i onda kada je to dozvoljeno, odnosno kada se nema grijeha za to u
šeri’atu, da je menhedž Muhammed Hassana Eš-Šejbanija da ja takav murted, otpadnik,
te od njega,odnosno kida se tim otpadništvom brak između njegove žene, bračna veza,
ba´ina postaje, i ako je njegovo mišljenje pogrešno i stoji nasuprot mnogobrojnim
šeri‘taskim tekstovima. Ali
znate što spominjem ovo mišljenje? – Spominjem ga zbog toga što Muhammed ibn
Hassan Eš-Šejbani tekfiri svakog u vanjštini ko upadne u kufr, i ako je moguće da je u
suštini, u srcu musliman kod Allāha, ali je u vanjštini on sada kod njega murted.
56
Sūra En-Nahl 106-ājet
42
Kada bi uzeli njihov mezheb, njegov mezheb i menhedž, morali bi da tekfirimo svakog
koji upadne u kufr, i ako je pod šeri‘atskom prisilom. A rekli smo: ovaj mezheb je
neispravan. Jel Muhammed ibn Hassan haridžija? Jel haridžija? Ili je tekfirovac, ili
kafir,neoharidžija?
U svakom slučaju Muhammed ibn Hassan Eš-Šejbani, braćo, vidite njegov je menhedž
tekfir mukreha u vanjštini, odnosno kod njega je murted u vanjštini.
Zatim braćo, pisac tumači značenja dva pojma koja trebaju pravnicima, i nama nije loše
da ih naučimo tokom govora o ovim temama. Objašnjava šta se želi reći sa „rida“, sa
zadovoljstvom u definiciji prisile u terminilogiji pravnika, i sa riječju „ihtijar“, odabir u
istoj definiciji, pa kaže:– „Ono što se misli sa zadovoljstvom jeste da se čovjek osjeća
rahat, da uradi nešto i da ga radi sa željom, a ono što se želi reći sa odabirom, jeste da se
da prioritet nad činjenjem nečega nad ostavljanjem nečega ili obratno“
– Znači on ima odabir, ihtijar, bira. Hoću ovo sada da uradim ili ću ostaviti, ili ću ga
ostaviti ili ću ga uraditi.
„A prisila ili ikrah se dijeli na dvije vrste;
- Potpuna prisila ili ikrah muldži i
- manjkava (nepotpuna) prisila.“
Tumači šta je to potpuna prisila,pa kaže:
Ovo prevodimo: el-muldži/potpuna prisila. Kaže;
„To je ona prisila uz koju pri osobi ne ostaje niti moći niti odabira.“
- „Kao kada bi neka osoba drugoj prijetila.“
Vidite kako ovdje pisac govori o prijetnji, znači, zato što je dao prednost mišljenju da je
dovoljna prijetnja. A kod hanbelija, kod imama Ahmeda posebno je potrebno da počnu
da se realno ostvari udaranje i sl. Kaže:
„Kao kada bi zaprijetila neka osoba jednoj drugoj nečim što bi joj nanijelo štetu fi
nefsihi, znači u pogledu nje same ili u pogledu nekog dijela tijela.“
Zatim govori o propisu ovoga, ove prisile pa kaže:
„We hukmuhu–sud za nju, propis za nju jeste da ova vrsta prisile za sobom povlači ne
postojanje zadovoljstva“
43
Pa dalje kaže:
„… i čini odabir ili kvari odabir. – Kvari odabir, nema odabira. Navodi primjer: –
Primjer za to jeste prijetnja ubistvom ili zastrašivanje amputacijom ili rezanjem nekog
od dijelova tijela, ili žestoko uzastopno udaranje od kojeg se boji da će umrijeti ili da će
izgubiti organ, svejedno bilo udaranje malo ili ga bilo puno.“
Ovo je primjer koji je naveo za potpunu prisilu a zatim kaže:
„Nepotpuna prisila.“ Kaže: „To je prijetnja onim što ne škodi životu, odnosno nefsu ili
dijelu tijela –udwu - poput zastrašivanja zatvorom ili bacanjem u okove ili lahkim
udaranjem od kojeg se ne boji stradanja ili zastrašivanje uništenja jednog dijela imetka.“
Pa onda govori o propisu ovoga, pa kaže:
„A sud ovoga jeste da on za sobom povlači ne postojanje zadovoljstva, ali ne kvari
odabir.“
Znači, prvi kvari odabir, a ovaj drugi ne kvari odabir. I ovo je nepotpuna prisila.
Prelazimo dalje, a sada nam na strani 89. spominje jednu važnu rečenicu.
Govori sada pisac o propisima koji se nadovezuju na postupke prisiljenog, ahiretskim i
dunjalučkim. Pa onda spominje propise pod prisilom za koje kaže da su mubah, da su
dozvoljene, dozvoljeni – mubah, i propise pod prisilom koje se nazivaju, koje spadaju u
kategoriju ruhse. Znači, nije u kateogoriji dozvoljenog, onoga što je mubah, nego u
kategoriji nečega za šta je vezan propis zabrane, ali od čega je podignut grijeh i kazna. A
zatim kaže na strani 89.:
„Malikije nisu dozvolile da se izgovara kufr osim u stanju prisile na ubistvo ‚fe kad‘ Samo. Tj. da te neko prisili: „Ako ne kažeš kufr, ubit ću te!“ – A što se tiče prisile
prijetnjom da će ti odrezati neki dio tijela, to nisu smatrali onim što dozvoljava
izgovaranje riječi kufra jezikom.“
Ovdje pisac prenosi nam ovo mišljenje od Malikija, da je kod njih prisila na kufr samo
kad ti zaprijeti ubistvom, a mimo toga ništa nema.
A pisac nam dole u fusnoti spominje, pa kaže:
„Pogledaj „El-muwafakat“, 1.tom, 325.strana, pa knjigu „Eš-Šifa“, od Kadie Ijada,
2.tom, 222.strana, pogledaj knjigu od Sujutija, 888.strana, itd. itd.“
Dalje kaže pisac ove knjige– „A dokaz za dozvoljenost izgovaranja kufra u vanjštini su
riječi Uzvišenog;
44
ِِ ِ
ِ ِ ‫ﺎن وﻟَ ِﻜﻦ ﻣﻦ َﺷﺮح ﺑِﺎﻟْ ُﻜ ْﻔ ِﺮ ﺻ ْﺪرا ﻓَـﻌﻠَﻴ ِﻬﻢ َﻏﻀ‬
ِ
ِ ِ ِ
ِ ِِ ِ ِ
‫ﻴﻢ‬
ٌ ‫ﺐ ﻣ َﻦ اﻟﻠﱠﻪ َوَﳍُ ْﻢ َﻋ َﺬ‬
ٌ َ ْ َْ ً َ
َ َ ْ َ ْ َ َ‫َﻣ ْﻦ َﻛ َﻔَﺮ ﺑﺎﻟﻠﱠﻪ ﻣ ْﻦ ﺑَـ ْﻌﺪ إﳝَﺎﻧﻪ إﻻ َﻣ ْﻦ أُ ْﻛ ِﺮَﻩ َوﻗَـْﻠﺒُﻪُ ُﻣﻄْ َﻤﺌ ﱞﻦ ﺑﺎﻹﳝ‬
ٌ ‫اب َﻋﻈ‬
(١٠٦)
– „Ko učini kufr u Allāha nakon svog imana, osim ko je prisiljen,a srce mu
smireno u imanu…“ 57
P56F
I onda pisac kaže;
„Ovo je mezheb većine učenjaka, među njima i Zahirije,.“
U
To je naravno mezheb većine učenjaka. Ali spomenuo je misljenje Malikija; Samo kada
se radi prijetnjom u prijetnji ubistva.
Znate šta se na ovo nadovezuje, koja se pravna mes´ela nadovezuje ovdje u Malikijskom
mezhebu sada? – Da će svaka ona osoba koja učini kufr u situaciji, mimo one u kojoj oni
smatraju prisilu šeri‘atski mjerodavnu, validnu i postojuću, da će takva osoba kod njih
biti murted, jer mu nije prijećeno ubistvom. To je ono što proizilazi iz njihovog
mezheba, ali naravno neće tekfiriti drugog alima koji smatra da je granice prisile to i to,
i što nije protekfirio onoga drugog čovjeka koji je to uradio u situaciji koja je kod njega
prisila, jer smo rekli da razlika među učenjacima u pogledu granice prisile na kufr spada
u kategoriju ogranaka, i to je predmet idžtihada. I naravno tekfir onoga koji upadne u to.
Na strani 91 kaže pisac pod naslovom „El-ikrah ’alel-kufr“, „Prisila na kufr“. Kaže
pisac:
„Kada se radi o, odnosno kada je prisila potpuna...“
U
„Kada je prisila potpuna, ne presuđuje se sudom otpadništva, niti se time tj. razdvaja,
tj. Putem raskida bračne veze kroz riddet (otpadništvo), žena onoga koji je prisiljen što
je predmet slaganja ili saglasnosti pravnika.“
U
Hoće da kaže ovdje; kada upadne, kad je pod potpunom prisilom, ne kažemo za njega da
je murtedd niti da je, da se bračna veza prekida s time i da je predmet itifaqa –saglasnoti
među pravnicima. Ali to nije slučaj u prisili koja nije potpuna.
. Pa kaže:
–„… osim Malikija u onome u čemu se ne prijeti sa ubistvom.“
U
57
Sūra En-Nahl 106-ājet
45
I ovo je ona razlika sada prema piscu ove knjige i između Malikija i ostalih u pogledu
potpune prisile, jer u Malikija potpuna prisila je samo u onom što se prijeti sa ubistvom,
a kažnjavanje, mučenje, prijetnja, kidanje organa, - to kod Malikija nije. Zato kaže:
„Osim Malikija, u stvarima u kojima se ne prijeti sa ubistvom.“ Tj. tamo će kod njih
biti murtedd,neće mu žena njegova više njegova žena biti. „… kada onaj kome se prijeti
stime uradi kufr.“
–„Takav kod njih postaje murtedd jer su sve stvari mimo ubistva manje opasne nego
kufr.“
I sjetite se ovdje kada pisac kaže „manje opasne“ šta? - Sjetite se onoga u definiciji kada
je definisao opštom definicijom stanja nužde kada kaže šta? – „Stanje opasnosti“, do
kraja itd. itd.
To su sve mes´ele u islamskom pravu, koji spadaju u kategoriju ogranaka. Postoji
mes´ela znači u ovim poglavljima, znači postoji dio učenjaka koji dozvoljava samo da se
izgovore riječi kufra. Koji dozvoljavaju samo da se izgovore riječi kufra, ne dozvoljavaju
djelo da urade. I o tom govori Ibn Hadžer, Kurtubi i drugi. Ta se mes´ela spominje itd.
U knjizi- „El-Dzami’ fi talebil-ilmil-šerif“.
Kaže pisac na 619-toj strani govoreći o preprekama tekfira ;
„Treća prepreka; prisila, el-ikrah. Za njega se vežu određene mes´ele, njegova definicija,
uvjeti prisile i granice prisile, i objašnjenje da prepreka prisile ne postoji kod pomagača
otpadnika.“
Hoće da kaže pisac knjige; Vojska taguta i policija taguta, - oni su kafiri. I to je
haqq,elhamdulillah haqq.
I pisac kaže: „Ko sumnja u njihov kufr u vanjštini, takav je kafir.“
Kaže pisac: „Ta’riful-ikrah“ - „definicija prisile“. Kaže: „Najkraća definicija jeste ona
koju je spomenuo Ibn Hadžer da je prisila u zagradi tjeranje drugog na ono što on ne
želi. -Fethul-Bari-,12.tom, 311.strana.“
A zatim kaže pod broj 2: Kaže: „Uvjeti prisile.“ Kaže: „Rekao je Ibn Hadžer,
rahmetullahi te’āla alejhi,...“
Normalno, sada ovo je mišljenje Ibn Hadžera, a Ibn Hadžer je bio Šafijske pravne
škole.Znači u pravnom smislu, nije obožavao pravnu školu, već je obožavao Allāha,
46
tebareke we te’āla , slijedeći samo Njegovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, a on
se pravno pripisivao Šafijskoj pravnoj školi.
„Uvjeti prisile su 4. ili 4 su uvjeta prisile.“
Znači, da bi se ostvarila prisila, moraju biti 4 uvjeta.
„Pod broj 1: Da onaj koji je radi bude sposoban da ostvari ono čime prijeti, a onaj kome
se to ili od koga se to traži bude nesposoban da odagna to od sebe, pa makar bježanjem.“
Slušajte ovo; „Pa makar bježanjem.“
„Pod broj 2: Da mu preovladava mišljenje, da, ako se bude odupirao tome, da će
ostvariti/uraditi ono čime mu prijeti.“
„Pod broj 3: Da ono čime mu prijeti bude (Šta kaže?) –„fewriin“, znači; Odmah, da će
se desiti brzo,fewriin/odmah, u smislu kada bi mu rekao; „Ako ne uradiš to, udariću te
sutra!“, taj se ne smatra prisiljenim.“
„A iz ovoga se, kaže, izuzima ono što se tretira kratkim vremenskim periodom, ili ono
što u uobičajenim, znači ono što uobičajeno se računa da će se dogoditi, da će biti šta? –
Da ga neće, da će uraditi ono čime prijeti. Znači, neće iznevjeriti/pronevjeriti u onome
što priča.“
Kaže:
„Broj 4: Da ne bude vidljivo od strane onoga kome se to traži nešto što ukazuje na
njegov odabir. Fethul-Bari-, isti izvor.“
Zatim kaže pisac knjige, a nije spomenuo Ibn Hadžer u svom govoru opis ove prijetnje
koja se smatra prisilom, već ga je spomenuo nakon toga. I to bi trebao da bude 5.uvjet,
pa zato kažemo. I onda spomnije pisac, stvari, citate iz knjige „Fethul-Bari“ Ibn
Hadžera, pa kaže:
„5: Vrsta, ili znači ono čime se prijeti (granice ikraha).“
Znači, je‘l, šta? - Ubistvo, mučenje, kidanja dijela tijela, itd. itd, stvari koje smo
spomenuli.
Kaže Ibn Hadžer, citat njegov, kaže:
„Postoji razilaženje u pogledu onoga čime se prijeti. Pa su se složili u pogledu ubistva.“
47
Pazite ovdje! Znači, Ibn Hadžer kaže:
„Složili su se u pogledu ubistva, uništenju dijela tijela, i žestokom udaranju, i dugom
zatvoru.“
Ne mora značiti da Ibn Hadžer ovdje govori o kufru, nego opšte o prisili, u pogledu čega
su se složili, jer malo prije pisac knjige, one prve, kaže:
„Prisila na kufr“.
I ovdje ćemo čuti riječi Ibn Tejmijje iz kojih ćemo zaključiti da moramo iz govora
učenjaka uvjek da vidimo o čemu govore, o prisili na šta? - Da li prisili na kufr, ili
prisila na prodaju, ili prisila na kupovinu, prisila na razvod braka, prisila na
poklanjanje nečega, prisila na ovo,prisila na ono, jer će se razlikovati granice prisile,
šeri‘atski prihvatljive prisile, sa razlikom onoga čime se prijeti.
Pa zatim spominje neke rivajete od selefa, ali ovo što je interesantno ovdje, što je
spomenuo;
Složili su se u pogledu ubijanja, uništenja dijela tijela, ili žestokog udaranja, i dugog
zatvora.
Zatim kaže pisac, braćo ove knjige; „Ove spomenute stvari u pogledu granice prisile su
učenjaci
Hanefija podijelili na dvije vrste.“
E sada dolazi ona podijela koju smo spomenuli; „Ikrahun-muldži“ – „Potpuna
prisila...“ i onda pisac kaže;
„A to biva prijetnjom ubistvom, ili kidanjem, amputacijom, ili udaranjem od kojeg se
boji da će umrijeti ili da će izgubiti taj dio tijela.“
I druga kaže vrsta prisile jeste;
„We ahar“ – „Nepotpuna prisila“, a to je ona koja biva zatvaranjem, bacanjem u
okove, ili udaranjem od kojeg se ne boji da će nastradati. Izvor; Hanefijski izvor, knjiga
„Beda’i u s-Sena’i u“, od El-Kasanija, 9.tom, strana 4479.“
Ovo su one stvari koje smo čitali u prijašnjoj knjizi.
Zatim kaže pisac;„A mezheb većine učenjaka jeste da ruhsa, dozvola u kufru, ne biva
osim u potpunoj prisili. I to je mišljenje Hanefijja, Malikija i Hanbelija. Šafija kaže;
Zatvor i okovi su prisila u pogledu riddeta.“
48
Kaže:
„Naći ćemo mišljenje Hanefijja u knjizi „Beda’ius-Sena’i“, u Malikija u knjizi „EšŠerhus-Sagir“,2.tom, 548/549, Hanbelija u knjizi „El-Mugni el-Šerhal-Kebir“, i riječi
Šafi’ija u knjizi „El-Medžmu’a.“
A zatim kaže da su se svi složili, da onaj koji bude prisiljen da uradi kufr, a zatim da
izabere ubistvo, da ima veću nagradu kod Allāha od onoga koji odabere ruhsu. To
prenosi Ibn Hadžer od Ibni Battala, i kaže: To su riječi Ibni Battala itd., a zatim je
spomenuo u pogledu toga, znači, idžma Kurtubija u njegovom tefsiru, tj. da je bolje da
čovjek izabere ubistvo, nego da kaže kufr. To je osnovni propis.
E sada dolazi citat Ibni Tejmijje, koji je objasnio, koji je probao da objasni mišljenja
učenjaka u pogledu prisile, i njene osnove, i da pojasni i da ukaže na prioritetnije, i daje
prednost Ibni Tejmijje mišljenju džumhura, većini učenjaka, i to je mišljenje Hanbelija
Kaže:„Razmišljao sam o mezhebima učenjaka i našao sam da se prisila razlikuje sa
razlikom onoga što je njen predmet odnosno na šta se prisiljava. Pa nije prisila koja se
uzima u obzir u pogledu riječi kufra poput prisile koja se uzima u obzir u pitanju
poklona i slično tome, jer je imam Ahmed ukazao, jasno ukazao, na više mjesta da prisila
na kufr ne biva osim kažnjavanjem putem udaranja ili zatvora, i ne biva putam
govora.“
Znači, govor nije prisila. Normalno govor nije prisila. Znači, da ti neko nešto prijeti
ovako riječima bez veze. Nije prisila! Ali hoće da kaže; „A da muž zaprijeti nešto ženi i
u pogledu poklona i sl., to se može možda shvatiti kao prisila itd. itd.“
„Mes’ela pravdanje neznalica neznanjem u velikom širku“
šejh Ebu Batin i učenjaci dawe Nedžda
Kaže šejh ‘AbdulLatīf bin ‘AbdurRahmān Ālu Šejh:
‫ ﻣﺜﺎل ذﻟﻚ اﻹﺳﻼم و اﻟﺸﺮك‬.‫" و ﻛﻢ ﻫﻠﻚ ﺑﺴﺒﺐ ﻗﺼﻮر اﻟﻌﻠﻢ و ﻋﺪم ﻣﻌﺮﻓﺔ اﳊﺪود و اﳊﻘﺎﺋﻖ ﻣﻦ أﻣﺔ و ﻛﻢ وﻗﻊ ﺑﺬﻟﻚ ﻣﻦ ﻏﻠﻂ و ﻏﻤﺔ‬
‫ﻧﻘﻴﻀﺎن ﻻ ﻳﺠﺘﻤﻌﺎن و ﻻ ﻳﺮﺗﻔﻌﺎن و اﳉﻬﻞ ﺑﺎﳊﻘﻴﻘﺘﲔ أو أﺣﺪﳘﺎ أوﻗﻊ ﻛﺜﲑا ﻣﻦ اﻟﻨﺎس ﺑﺎﻟﺸﺮك و ﻋﺒﺎدة اﻟﺼﺎﳊﲔ ﻟﻌﺪم ﻣﻌﺮﻓﺔ اﳊﻘﺎﺋﻖ و‬
"...‫ﺗﺼﻮرﻫﺎ‬
49
‘‘Koliko je samo grupa nastradalo zbog manjkavosti znanja i nepoznavanja granica i
suština. 58 Koliko se zbog toga samo pojavilo grešaka i muka. Kao na primjeru pravila
koje glasi: ‘Islām i širk su dvije, jedna drugoj suprotne, stvari; ne mogu se sastati
niti nestati, tako da nijedna ne ostane.’ 59 A neznanje o njihovoj suštini 60 ili samo
o jednoj, uvelo je mnoge u širk i obožavanje (‘ibādet) dobrih ljudi, a sve to zbog
nepoznavanja suština i nemanja ispravne predstave o njima...’’ 61
Cijenjeni šejh Ishāq bin ‘AbdurRahmān, rahimehullāh, kaže u svojoj poslanici
pod naslovom ‘‘Tekfīrul-Mu’ajjen’’:
‫" ﺑﻞ إن أﻫﻞ اﻟﻔﱰة اﻟﺬﻳﻦ ﱂ ﺗﺒﻠﻐﻬﻢ اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ و اﻟﻘﺮآن و ﻣﺎﺗﻮا ﻋﻠﻰ اﳉﺎﻫﻠﻴﺔ ﻻ ﻳﺴﻤﻮن ﻣﺴﻠﻤﲔ ﺑﺎﻹﲨﺎع و ﻻ ﻳﺴﺘﻐﻔﺮ ﳍﻢ و إﳕﺎ اﺧﺘﻠﻒ أﻫﻞ‬
" . ‫اﻟﻌﻠﻢ ﰲ ﺗﻌﺬﻳﺒﻬﻢ ﰲ اﻵﺧﺮة‬
‘‘Naprotiv, ehlul-fetra, do kojih nije stigla poslanica i Qur’an i oni koji su umrli u
džāhilijjetu ne nazivaju se muslimanima po idžmā’u (konsenzusu), niti se za njih traži
oprost. Učenjaci su se samo razišli po pitanju njihovog kažnjavanja na ahiretu.’’
Sinovi šejhul-islāma Muhammeda bin ‘AbdulWehhāba, šejhovi ‘Abdullāh i
Husejn, neka je Allāhova milost nad njima, spominju u jednom od odgovora da:
‫ و ﻣﺎت ﻋﻠﻰ ذﻟﻚ ﻓﻬﺬا‬, ‫ أﻧﻪ إذا ﻛﺎن ﻣﻌﺮوﻓﺎ ﺑﻔﻌﻞ اﻟﺸﺮك و ﻳﺪﻳﻦ ﺑﻪ‬: ‫" ﻣﻦ ﻣﺎت ﻣﻦ أﻫﻞ اﻟﺸﺮك ﻗﺒﻞ ﺑﻠﻮغ ﻫﺬﻩ اﻟﺪﻋﻮة ﻓﺎﻟﺬي ﳛﻜﻢ ﻋﻠﻴﻪ‬
‫ ﻓﺈن ﻗﺎﻣﺖ ﻋﻠﻴﻪ اﳊﺠﺔ ﰲ‬. ‫ و أﻣﺎ ﺣﻘﻴﻘﺔ أﻣﺮﻩ ﻓﺈﱃ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ‬, ‫ و ﻻ ﻳﺘﺼﺪق ﻋﻨﻪ‬, ‫ ﻓﻼ ﻳﺪﻋﻰ ﻟﻪ و ﻻ ﻳﻀﺤﻰ ﻟﻪ‬, ‫ﻇﺎﻫﺮﻩ أﻧﻪ ﻣﺎت ﻋﻠﻰ اﻟﻜﻔﺮ‬
"...‫ و إن ﱂ ﺗﻘﻢ ﻋﻠﻴﻪ اﳊﺠﺔ ﻓﺄﻣﺮﻩ إﱃ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ‬, ‫ﺣﻴﺎﺗﻪ و ﻋﺎﻧﺪ ﻓﻬﺬا ﻛﺎﻓﺮ ﰲ اﻟﻈﺎﻫﺮ و اﻟﺒﺎﻃﻦ‬
‘‘Ono čime se presuđuje onome ko umre od ehliš-širka 62 prije dolaska ove da’we jeste da,
ako je bio poznat po činjenju širka i tome da mu je širk bio dīn, pa je umro na tome –
jeste da njegova vanjština ukazuje da je umro na kufru.
P61F
P
Zato se ne smije činiti dova za njega, niti klati kurbān, niti davati sadaka na njegovo
ime.
A što se tiče njegovog pravog suda – on se prepušta Allāhu, Uzvišenom. Pa ako je
nad njim za vrijeme njegovog života uspostavljen argument, a on mu prkosio –
Šerī'atskih pojmova
Ili niti obje nestati
60 Tj. suštini islāma i širka
61 ''Minhadžut-Te'sīs'', 12. str.
62 Počinioca širka
58
59
50
onda je on kāfir u vanjštini 63 i u suštini. 64 A ako nad njim nije uspostavljen
argument – onda se njegov slučaj prepušta Allāhu Uzvišenom.’’ 65
Kaže uvaženi šejh Ebū Batīn, rahimehullāh:
‫ أﻧﻪ ﻳﻜﻔﺮ ﺻﺎﺣﺒﻬﺎ و ﻟﻢ ﻳﻘﻴﺪوا‬, ‫" ﻗﺪ ذﻛﺮ أﻫﻞ اﻟﻌﻠﻢ ﻣﻦ أﻫﻞ ﻛﻞ ﻣﺬﻫﺐ أﺷﻴﺎء ﻛﺜﲑة ﻻ ﳝﻜﻦ ﺣﺼﺮﻫﺎ ﻣﻦ اﻷﻗﻮال و اﻷﻓﻌﺎل و اﻻﻋﺘﻘﺎدات‬
‫ ﻓﺎﳌﺪﻋﻲ أن ﻣﺮﺗﻜﺐ اﻟﻜﻔﺮ ﻣﺘﺄوﻻ أو ﳎﺘﻬﺪا أو ﳐﻄﺌﺎ أو ﻣﻘﻠﺪا أو ﺟﺎﻫﻼ ﻣﻌﺬور ﻣﺨﺎﻟﻒ ﻟﻠﻜﺘﺎب واﻟﺴﻨﺔ واﻹﺟﻤﺎع ﺑﻼ‬, ‫ذﻟﻚ ﺑﺎﻟﻤﻌﺎﻧﺪ‬
‫ﺷﻚ ﻣﻊ أﻧﻪ ﻻ ﺑﺪ أن ﻳﻨﻘﺾ أﺻﻠﻪ ﻓﻠﻮ ﻃﺮد أﺻﻠﻪ ﻛﻔﺮ ﺑﻼ رﻳﺐ ﻛﻤﺎ ﻟﻮ ﺗﻮﻗﻒ ﰲ ﺗﻜﻔﲑ ﻣﻦ ﺷﻚ ﰲ رﺳﺎﻟﺔ ﳏﻤﺪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ وﳓﻮ‬
" . ‫ذﻟﻚ‬
‘‘Učenjaci iz svih pravnih škola su spomenuli mnogo stvari, koje ne možemo
pobrojati, od riječi, djela i uvjerenja, čiji počinioci postaju nevjernicima, i to nisu
ograničili samo na inadžiju. 66
U
U
P65F
P
Zato svaki onaj koji tvrdi da je počinioc kufra opravdan iz te’wīla, idžtihāda, 67
slijepog slijeđenja (taqlīda) ili neznanja (džehla) – suprotstavlja se Knjizi, sunnetu i
idžmā’u, bez ikakve sumnje.
P6F
P
U
U
S time što on neminovno mora poništiti taj svoj temelj. Jer, kada bi se do kraja držao
svog temelja – nesumnjivo bi postao nevjernik, 68 kao kada bi se sustegao od tekfīra
onoga koji sumnja u poslanicu 69 Muhammeda, sallallāhu ‘alejhi we sellem.’’ 70
P67F
P68F
P
P
P69F
Ebū Batīn, rahimehullāh, kaže:
‫" ﻓﺈن ﻛﺎن ﻣﺮﺗﻜﺐ اﻟﺸﺮك اﻷﻛﺒﺮ ﻣﻌﺬورا ﻟﺠﻬﻠﻪ ﻓﻤﻦ اﻟﺬي ﻻ ﻳﻌﺬر وﻻزم ﻫﺬﻩ اﻟﺪﻋﻮة أﻧﻪ ﻟﻴﺲ ﷲ ﺣﺠﺔ ﻋﻠﻰ أﺣﺪ إﻻ اﻟﻤﻌﺎﻧﺪ ﻣﻊ أن‬
‫ﺻﺎﺣﺐ ﻫﺬﻩ اﻟﺪﻋﻮة ﻻ ﳝﻜﻨﻪ ﻃﺮد أﺻﻠﻪ ﺑﻞ ﻻ ﺑﺪ أن ﻳﺘﻨﺎﻗﺾ ﻓﺈﻧﻪ ﻻ ﳝﻜﻦ أن ﻳﺘﻮﻗﻒ ﰲ ﻣﻦ ﺷﻚ ﰲ رﺳﺎﻟﺔ ﳏﻤﺪ ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ أو‬
‫ وﻻزم ﻫﺬا أن ﻻ ﻧﻜﻔﺮ ﺟﻬﻠﺔ اﻟﻴﻬﻮد واﻟﻨﺼﺎرى واﻟﺬﻳﻦ ﻳﺴﺠﺪون‬...-... ‫ﺷﻚ ﰲ اﻟﺒﻌﺚ أو ﻏﲑ ذﻟﻚ ﻣﻦ أﺻﻮل اﻟﺪﻳﻦ واﻟﺸﺎك ﺟﺎﻫﻞ‬
‫ﻟﻠﺸﻤﺲ واﻟﻘﻤﺮ واﻷﺻﻨﺎم ﳉﻬﻠﻬﻢ وﻻ اﻟﺬﻳﻦ ﺣﺮﻗﻬﻢ ﻋﻠﻲ ﺑﻦ أﰊ ﻃﺎﻟﺐ ﺑﺎﻟﻨﺎر ﻷﻧﺎ ﻧﻘﻄﻊ أ�ﻢ ﺟﻬﺎل وﻗﺪ أﲨﻊ اﳌﺴﻠﻤﻮن ﻋﻠﻰ ﻛﻔﺮ ﻣﻦ ﱂ ﻳﻜﻔﺮ‬
" .‫اﻟﻴﻬﻮد واﻟﻨﺼﺎرى أو ﺷﻚ ﰲ ﻛﻔﺮﻫﻢ وﳓﻦ ﻧﺘﻴﻘﻦ أن أﻛﺜﺮﻫﻢ ﺟﻬﺎل‬
Tj. ovosvjetskim propisima, koji se tiču vanjštine
Tj. āhiretskim propisima ili suštinskim propisima
65 ''Ed-Durerus-Senijje'', 10/142
66 Onaj koji radi prestup nakon saznanja o njegovoj zabrani, što znači da taj sud obuhvata i mnoge druge koji pri
sebi imaju druge vrste kufra čija je osnova neznanje, za koje su sami krivi
67 Ulaganje maksimalnog truda od strane islamskog učenjaka u dokučivanju šerī'atskog propisa
68 Tj. nevjerstvom zbog kojeg zaslužuje kaznu, što ne znači da nije izgubio ime islāma zbog prvog. Ali je razlika
u govoru 'uleme između gubljenja imena islāma i dobijanja imena kufra, koje za sobom povlači kaznu. AllāhulMuste'ān
69 Dakle, nema razlike između onoga koji krši tewhīd i poslanicu, i onoga koji ne vjeruje u Sudnji Dan. Pa ako ne
tekfīri prvog – zašto ne postupi isto i u pitanjima poslanice i Sudnjeg Dana?
63
64
70
''Ed-Durerus-Senijje'', 12/72, 73
51
‘‘Ako se počinioc velikog širka opravdava neznanjem – pa ko je onda taj koji
nema opravdanje?
Iz ove tvrdnje proizilazi da Allāh ni nad kim osim inadžije nema argumenta. Uz
činjenicu da zagovornik ove tvrdnje neće biti u stanju da se u svemu pridržava svog
temelja. Naprotiv, on mora upasti u kontradiktornost. Jer, ne smije se sustezati od
tekfīra onoga koji sumnja u poslanicu Muhammeda, sallallāhu ‘alejhi we sellem, ili
sumnja u proživljenje, ili druge stvari od osnovā vjere. A onaj koji sumnja je
neznalica...’’ – do riječi –
‘‘...iz ovoga proizilazi da ne smijemo tekfīriti neznalice Židova i kršćana i one koji čine
sedždu Suncu, Mjesecu i kipovima, zbog njihovog neznanja, niti one koje je spaljivao
‘Alī ibn Ebī Tālib vatrom, jer smo uvjereni da su oni neznalice. A svi muslimani su se
složili da je nevjernik onaj koji ne tekfīri Židove i kršćane ili sumnja u njihovo
nevjerstvo, a mi smo ubjeđeni da su većina njih neznalice.’’ 71
Ebū Batīn, rahimehullāh, kaže:
‫ إن اﻟﺘﻜﻔﻴﺮ واﻟﻘﺘﻞ ﻣﻮﻗﻮف ﻋﻠﻰ ﺑﻠﻮغ اﻟﺤﺠﺔ ﻳﺪل ﻣﻦ ﻛﻼﻣﻪ ﻋﻠﻰ أن ﻫﺬﻳﻦ اﻷﻣﺮﻳﻦ وﳘﺎ اﻟﺘﻜﻔﲑ واﻟﻘﺘﻞ ﻟﻴﺴﺎ‬: ‫" إن ﻗﻮل اﻟﺸﻴﺦ ﺗﻘﻲ اﻟﺪﻳﻦ‬
‫ ﻓﻠﻮ ﻛﺎن ﻫﺬا اﻟﺤﻜﻢ ﻣﻮﻗﻮﻓﺎ ﻋﻠﻰ ﻓﻬﻢ اﻟﺤﺠﺔ ﻟﻢ‬، ‫ﻣﻮﻗﻮﻓﲔ ﻋﻠﻰ ﻓﻬﻢ اﻟﺤﺠﺔ ﻣﻄﻠﻘﺎ ﺑﻞ ﻋﻠﻰ ﺑﻠﻮﻏﻬﺎ ﻓﻔﻬﻤﻬﺎ ﺷﻲء وﺑﻠﻮﻏﻬﺎ ﺷﻲء آﺧﺮ‬
‫ وﻫﺬا ﺑﻴﻦ اﻟﺒﻄﻼن ﺑﻞ آﺧﺮ ﻛﻼﻣﻪ رﲪﻪ اﷲ ﻳﺪل ﻋﻠﻰ أﻧﻪ ﻳﻌﺘﺒﺮ ﻓﻬﻢ اﻟﺤﺠﺔ ﻓﻲ اﻷﻣﻮر اﻟﺘﻲ‬، ‫ﻧﻜﻔﺮ وﻧﻘﺘﻞ إﻻ ﻣﻦ ﻋﻠﻤﻨﺎ أﻧﻪ ﻣﻌﺎﻧﺪ ﺧﺎﺻﺔ‬
. ‫ﺗﺨﻔﻰ ﻋﻠﻰ ﻛﺜﻴﺮ ﻣﻦ اﻟﻨﺎس وﻟﻴﺲ ﻓﻴﻬﺎ ﻣﻨﺎﻗﻀﺔ ﻟﻠﺘﻮﺣﻴﺪ واﻟﺮﺳﺎﻟﺔ ﻛﺎﻟﺠﻬﻞ ﺑﺒﻌﺾ اﻟﺼﻔﺎت‬
‫ﻭأﻣﺎ اﻷﻣﻮر اﻟﱵ ﻫﻲ ﻣﻨﺎﻗﻀﺔ ﻟﻠﺘﻮﺣﻴﺪ واﻹﻳﻤﺎن ﺑﺎﻟﺮﺳﺎﻟﺔ ﻘﺪ ﺻﺮح رﲪﻪ اﷲ ﰲ ﻣﻮاﺿﻊ ﻛﺜﲑة ﺑﻜﻔﺮ أﺻﺤﺎﻬﺑﺎ وﻗﺘﻠﻬﻢ ﺑﻌﺪ اﻻﺳﺘﺘﺎﺑﺔ وﱂ ﻳﻌﺬرﻫﻢ‬
"... ‫ﺑﺎﳉﻬﻞ ﻣﻊ أﻧﻨﺎ ﻧﺘﺤﻘﻖ أن ﺳﺒﺐ وﻗﻮﻋﻬﻢ ﰲ ﺗﻠﻚ اﻷﻣﻮر إﳕﺎ ﻫﻮ اﳉﻬﻞ ﲝﻘﻴﻘﺘﻬﺎ ﻓﻠﻮ ﻋﻠﻤﻮا أ�ﺎ ﻛﻔﺮ ﲣﺮج ﻣﻦ اﻹﺳﻼم ﱂ ﻳﻔﻌﻠﻮﻫﺎ‬
‘‘Riječi Tekijjud-dīna: 72 ‘Tekfīr i ubijanje su vezani za dolazak argumenta...’
ukazuju da ove dvije stvari, tj. tekfīr i ubijanje 73 nisu vezane za razumijevanje
argumenta bez ograničenja, već za njegov dolazak.
P71F
P
P72F
P
Dakle, razumijevanje argumenta je jedna, a dolazak argumenta druga stvar.
A ako bi ovaj sud bio vezan za razumijevanje argumenta – onda ne bismo mogli
protekfīriti i ubiti (nikoga), osim samo onoga za koga znamo da je inadžija, a to je
očigledno neispravno.
''Ed-Durerus-Senijje'', 12/69-74
Tj. Ibn Tejmijje, rahimehullāh
73 Obrati pažnju na činjenicu da šejh govori o tekfīru kažnjavanja, tj. o sudu, a ne o imenu koje se dobija samim
ostvarenjem značenja širka pri osobi
71
72
52
Naprotiv, kraj njegovih riječi ukazuje da on razumijevanje argumenta (fehmulhudždže) uzima u obzir samo u stvarima koje su nepoznate mnogim ljudima,
u kojima nema onoga što negira tewhīd i poslanicu, poput nepoznavanja nekih
atributa.
A što se tiče stvari koje negiraju tewhīd i īmān u poslanicu – on je, Allāh mu se
smilovao, na više mjesta jasno ukazao na nevjerstvo njihovih počinioca i njihovo
ubijanje, nakon traženja od njih da se pokaju (istitabe) i nije ih opravdao neznanjem.
A mi znamo da je razlog njihovog upadanja u te stvari – samo nepoznavanje
(neznanje) njihove prave suštine. Oni ih nikad ne bi uradili da su znali da su one
kufr, koji izvodi iz vjere.’’ 74U ovom citatu šejh Ebū Batīn komentariše riječi Ibn
Tejmijje u kojima spominje dolazak dokaza (bulūgul-hudždže), koji je uslov za
tekfīr kažnjavanja i to su one dvije stvari o kojima se govori.
U
U
P73F
P
Ovo ne znači da osoba koja radi veliki širk i jasan kufr prije dolaska dokaza ne
zaslužuje ime nevjernika u dunjalučkim propisima, kao što je već objašnjeno.
Ebū Batīn također ističe važnost pravljena razlike između dolaska dokaza i
njegovog razumijevanja i kaže da zadnje (razumijevanje) nije uvjet tekfīra
pojedinca u pitanjima tewhīda, poslanice i drugih osnova vjere. Ali, može biti
takav u pitanjima koja su većini ljudi manje jasna (mesā’il hafijje). 75
P74F
P
Dakle, mora se praviti razlika između dolaska argumenta i njegovog shvatanja i
između opše poznatih stvari i manje poznatih pitanja.
On objašnjava da je moguće da nad osobom bude uspostavljen argument, iako
ga ona ne zna ili ga nije razumjela, a mogla je saznati ili razumijeti da je htjela.
To znači da je neispravno smatrati da je propis nevjerstva i tekfīra vezan samo
za inadžiju, tj. onoga koji zna.
Šejh Ebū Batīn, rahimehullāh, kaže:
''Ed-Durerus-Senijje'', 10/360, 375
To su pitanja novotara i sljedbenika strasti. Ebū Batīn je, kao primjer za to, naveo neka svojstva Uzvišenog
Allāha. Tewhīd i poslanica mogu biti nekad i nekom nepoznati, ali to ne sprečava gubljenje imena tewhīda i
posebnog islāma, kao što smo objasnili
74
75
53
‫ﻓﻌﺒﺪ ﻣﻌﻪ ﻏﲑﻩ وﻟﻢ ﺗﻔﺮق اﻷدﻟﺔ ﺑﻴﻦ " ﻧﻘﻮل ﰲ ﺗﻜﻔﲑ اﳌﻌﲔ ﻇﺎﻫﺮ اﻵﻳﺎت واﻷﺣﺎدﻳﺚ وﻛﻼم ﺟﻤﻬﻮر اﻟﻌﻠﻤﺎء ﻳﺪل ﻋﻠﻰ ﻛﻔﺮ ﻣﻦ أﺷﺮك ﺑﺎﷲ‬
‫اﻟﻤﻌﻴﻦ وﻏﻴﺮﻩ ﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ ‪ ) :‬إن اﷲ ﻻ ﻳﻐﻔﺮ أن ﻳﺸﺮك ﺑﻪ ( وﻗﺎل ﺗﻌﺎﱃ ) ﻓﺎﻗﺘﻠﻮا اﻟﻤﺸﺮﻛﻴﻦ ﺣﻴﺚ وﺟﺪﺗﻤﻮﻫﻢ ( وﻫﺬا ﻋﺎم ﰲ ﻛﻞ واﺣﺪ ﻣﻦ‬
‫اﳌﺸﺮﻛﲔ ‪ ،‬وﺟﻤﻴﻊ اﻟﻌﻠﻤﺎء ﰲ ﻛﺘﺐ اﻟﻔﻘﻪ ﻳﺬﻛﺮون ﺣﻜﻢ اﳌﺮﺗﺪ وأول ﻣﺎ ﻳﺬﻛﺮون ﻣﻦ أﻧﻮاع اﻟﻜﻔﺮ واﻟﺮدة اﻟﺸﺮك ﻓﻘﺎﻟﻮا ‪:‬‬
‫إن ﻣﻦ أﺷﺮك ﺑﺎﷲ ﻛﻔﺮ وﻟﻢ ﻳﺴﺘﺜﻨﻮا اﻟﺠﺎﻫﻞ ‪ ،‬وﻣﻦ زﻋﻢ ﷲ ﺻﺎﺣﺒﻪ أو وﻟﺪا ﻛﻔﺮ وﱂ ﻳﺴﺘﺜﻨﻮا اﻟﺠﺎﻫﻞ ‪ ،‬وﻣﻦ ﻗﺬف ﻋﺎﺋﺸﺔ ﻛﻔﺮ ‪ ،‬وﻣﻦ اﺳﺘﻬﺰأ‬
‫ﺑﺎﷲ أو رﺳﻠﻪ أو ﻛﺘﺒﻪ ﻛﻔﺮ إﲨﺎﻋﺎ ﻟﻘﻮﻟﻪ ﺗﻌﺎﱃ )ﻻ ﺗﻌﺘﺬروا ﻗﺪ ﻛﻔﺮﺗﻢ ﺑﻌﺪ إﻳﻤﺎﻧﻜﻢ ( وﻳﺬﻛﺮون أﻧﻮاﻋﺎ ﻛﺜﲑة ﳎﻤﻌﺎ ﻋﻠﻰ ﻛﻔﺮ ﺻﺎﺣﺒﻬﺎ وﻟﻢ ﻳﻔﺮﻗﻮا‬
‫ﺑﻴﻦ اﻟﻤﻌﻴﻦ وﻏﲑﻩ ﰒ ﻳﻘﻮﻟﻮن ‪ :‬ﻓﻤﻦ ارﺗﺪ ﻋﻦ اﻹﺳﻼم ﻗﺘﻞ ﺑﻌﺪ اﻻﺳﺘﺘﺎﺑﺔ ‪ ،‬ﻓﺤﻜﻤﻮا ﺑﺮدﺗﻪ ﻗﺒﻞ اﻟﺤﻜﻢ ﺑﺎﺳﺘﺘﺎﺑﺘﻪ ‪ ،‬ﻓﺎﻻﺳﺘﺘﺎﺑﺔ ﺑﻌﺪ اﻟﺤﻜﻢ‬
‫ﺑﺎﻟﺮدة واﻻﺳﺘﺘﺎﺑﺔ إﻧﻤﺎ ﺗﻜﻮن ﻟﻤﻌﻴﻦ وﻳﺬﻛﺮون ﰲ ﻫﺬا اﻟﺒﺎب ﺣﻜﻢ ﻣﻦ ﺟﺤﺪ وﺟﻮب واﺣﺪة ﻣﻦ اﻟﻌﺒﺎدات اﳋﻤﺲ أو اﺳﺘﺤﻞ ﺷﻴﺌﺎ ﻣﻦ‬
‫اﶈﺮﻣﺎت ﻛﺎﳋﻤﺮ واﳋﻨﺰﻳﺮ وﳓﻮ ذﻟﻚ أو ﺷﻚ ﻓﻴﻪ ﻳﻜﻔﺮ إذا ﻛﺎن ﻣﺜﻠﻪ ﻻ ﻳﺠﻬﻠﻪ وﻟﻢ ﻳﻘﻮﻟﻮا ذﻟﻚ ﻓﻲ اﻟﺸﺮك وﻧﺤﻮﻩ ﻣﻤﺎ ذﻛﺮﻧﺎ ﺑﻌﻀﻪ ﺑﻞ‬
‫وﻻ ﻓﺮﻗﻮا ﺑﻴﻦ اﻟﻤﻌﻴﻦ وﻏﻴﺮﻩ وﻛﻤﺎ ذﻛﺮﻧﺎ أن اﻻﺳﺘﺘﺎﺑﺔ إﻧﻤﺎ ﺗﻜﻮن ﻟﻤﻌﻴﻦ ‪ .‬أﻃﻠﻘﻮا ﻛﻔﺮﻩ وﻟﻢ ﻳﻘﻴﺪوﻩ ﺑﺎﻟﺠﻬﻞ‬
‫ﰲ ﻛﻔﺮ ﻣﻦ ﻗﺎل إن ﷲ ﺻﺎﺣﺒﺔ أو وﻟﺪا أو إن ﺟﱪﻳﻞ ﻏﻠﻂ ﰲ اﻟﺮﺳﺎﻟﺔ أو ﻳﻨﻜﺮ اﻟﺒﻌﺚ ﺑﻌﺪ اﳌﻮت أو ﻳﻨﻜﺮ أﺣﺪا ﻣﻦ وﻫﻞ ﳚﻮزﳌﺴﻠﻢ أن ﻳﺸﻚ‬
‫اﻷﻧﺒﻴﺎء ؟‬
‫وﻫﻞ ﻳﻔﺮق ﻣﺴﻠﻢ ﺑﻴﻦ اﻟﻤﻌﻴﻦ وﻏﻴﺮﻩ ﻓﻲ ذﻟﻚ وﻧﺤﻮﻩ وﻗﺪ ﻗﺎل ﺻﻠﻰ اﷲ ﻋﻠﻴﻪ وﺳﻠﻢ ‪ :‬ﻣﻦ ﺑﺪل دﻳﻨﻪ ﻓﺎﻗﺘﻠﻮﻩ ‪ ،‬وﻫﺬا ﻳﻌﻢ اﻟﻤﻌﻴﻦ وﻏﻴﺮﻩ‪،‬‬
‫وأﻋﻈﻢ أﻧﻮاع ﺗﺒﺪﻳﻞ اﻟﺪﻳﻦ اﻟﺸﺮك ﺑﺎﷲ وﻋﺒﺎدة ﻏﲑﻩ ‪ ..‬إﻟﻰ أن ﻗﺎل – " وﳓﻦ ﻧﻌﻠﻢ أن ﻣﻦ ﻓﻌﻞ ذﻟﻚ ) اﻟﺸﺮك ( ﳑﻦ ﻳﻨﺘﺴﺐ ﻟﻺﺳﻼم أﻧﻪ ﻟﻢ‬
‫ﻳﻮﻗﻌﻬﻢ ﻓﻲ ذﻟﻚ إﻻ اﻟﺠﻬﻞ ﻓﻠﻮ ﻋﻠﻤﻮا أن ذﻟﻚ ﻳﺒﻌﺪ ﻋﻦ اﷲ ﻏﺎﻳﺔ اﻹﺑﻌﺎد وأﻧﻪ ﻣﻦ اﻟﺸﺮك اﻟﺬي ﺣﺮم اﷲ ﱂ ﻳﻘﺪﻣﻮا ﻋﻠﻴﻪ‪ ،‬ﻓﻜﻔﺮﻫﻢ ﺟﻤﻴﻊ‬
‫اﻟﻌﻠﻤﺎء وﻟﻢ ﻳﻌﺬروﻫﻢ ﺑﺎﻟﺠﻬﻞ ﻛﻤﺎ ﻳﻘﻮل ﺑﻌﺾ اﻟﻀﺎﻟﻴﻦ ‪ :‬إن ﻫﺆﻻء ﻣﻌﺬورون ﻷﻧﻬﻢ ﺟﻬﺎل ‪ ..‬إﻟﻰ أن ﻗﺎل ‪:‬‬
‫وأﻣﺎ ﻗﻮل اﻟﺸﻴﺦ اﺑﻦ ﺗﻴﻤﻴﺔ ‪ :‬وﻟﻜﻦ ﻟﻐﻠﺒﺔ اﳉﻬﻞ ﰲ ﻛﺜﲑ ﻣﻦ اﳌﺘﺄﺧﺮﻳﻦ ﱂ ﳝﻜﻦ ﺗﻜﻔﲑﻩ ‪ ..‬اﱁ ﻓﻬﻮ ﱂ ﻳﻘﻞ اﻧﻬﻢ ﻣﻌﺬورون ﻟﻜﻦ ﺗﻮﻗﻒ ﻣﻨﻪ ﰲ‬
‫إﻃﻼق اﻟﻜﻔﺮ ﻋﻠﻴﻬﻢ ﻗﺒﻞ اﻟﺘﺒﻴﲔ ﻓﻴﺠﻤﻊ ﺑﲔ ﻛﻼﻣﻪ ﺑﺄن ﻳﻘﺎل ‪ :‬إن ﻣﺮادﻩ إﻧﻨﺎ إذا ﲰﻌﻨﺎ ﻣﻦ إﻧﺴﺎن ﻛﻼم ﻛﻔﺮ أو وﺟﺪﻧﺎﻩ ﰲ ﻛﻼم ﺑﻌﺾ اﻟﻨﺎس‬
‫اﳌﻨﻈﻮم أو اﳌﻨﺜﻮر إﻧﻨﺎ ﻻ ﻧﺒﺎدر ﰲ ﺗﻜﻔﲑ ﻣﻦ رأﻳﻨﺎ ﻣﻨﻪ ذﻟﻚ أو ﲰﻌﻨﺎﻩ ﺣﱴ ﻧﺒﲔ ﻟﻪ اﳊﺠﺔ اﻟﺸﺮﻋﻴﺔ ﻫﺬا ﻣﻊ ﻗﻮﻟﻨﺎ إن ﻫﺆﻻء اﻟﻐﻼة اﻟﺪاﻋﻴﻦ‬
‫ﻟﻠﻤﻘﺒﻮرﻳﻦ أو اﻟﻤﻼﺋﻜﺔ أو ﻏﻴﺮﻫﻢ اﻟﺮاﻏﺒﻴﻦ إﻟﻴﻬﻢ ﺑﻘﻀﺎء ﺣﻮاﺋﺠﻬﻢ ﻣﺸﺮﻛﻮن ﻛﻔﺎر ‪".‬‬
‫‪‘‘Po pitanju tekfīra pojedinca kažemo da prvobitno (vanjštinsko) značenje ājeta i‬‬
‫‪hadītha, a i govor većine (džumhūra) ‘uleme ukazuje na nevjerstvo onoga koji učini širk‬‬
‫‪Allāhu, čineći ‘ibādet nekom drugom mimo Njega i da dokazi nisu napravili‬‬
‫‪razliku između pojedinca i drugog.‬‬
‫‪Kaže Uzvišeni: ‘Uistinu, Allāh neće oprostiti da mu se širk čini’ i kaže: ‘Ubijajte‬‬
‫‪mušrike gdje god ih nađete’. I ovo uopšteno važi za svakog mušrika.‬‬
‫‪Svi učenjaci u knjigama fikha spominju propis murtedda i prvo što spominju od vrsta‬‬
‫‪kufra i otpadništva je širk, pa kažu da onaj koji učini širk – postaje nevjernikom, i nisu‬‬
‫‪izuzeli neznalicu (džāhila).‬‬
‫‪54‬‬
Tako i da je onaj koji tvrdi da Allāh ima drūgu ili dijete – nevjernik, i nisu izuzeli
neznalicu. I ko optuži ‘Ā’išu – postaje nevjernikom. Ko se ismijava Allāhu, Njegovom
Poslaniku ili Njegovim Knjigama – postaje nevjernikom po konsenzusu ‘uleme, zbog
riječi Uzvišenog: ‘Nemojte se pravdati, zanevjerovali ste nakon vašeg īmāna’.
I spominju mnoge vrste nevjerstva, čiji su počinioci nevjernici prema konsenzusu
(idžmā’u), i nisu napravili razliku između pojedinca i drugog.
Zatim kažu da se otpadnik od islāma ubija, nakon što se od njega traži da se pokaje
(istitābeh). Pa su mu presudili otpadništvom prije presude o traženju pokajanja, koja
dakle biva nakon presude otpadništvom, a traženje pokajanja ne biva osim od pojedinca.
U ovom poglavlju spominju propis onoga koji zaniječe bilo koji od pet ruknova ili ohalali
nešto od zabranjenih stvari, poput vina, svinjetine i sl., ili posumnja u to, i kažu da
postaje nevjernikom ako osobe slične njemu poznaju propis, 76 a to nisu rekli u
pitanju širka i stvari sličnih njemu, od kojih smo neke spomenuli.
P75F
P
Naprotiv, oni su uopšteno spomenuli sud nevjerstva njihovih počinioca i nisu iz njega
izuzeli neznalicu, niti su napravili razliku između određene osobe i nečeg drugog. I
kao što smo spomenuli – pokajanje se traži od određene osobe.
U
U
I da li je dozvoljeno muslimanu da sumnja u nevjerstvo onoga koji kaže da
Allāh ima drūgu ili dijete, ili da je Džibrīl pogriješio u dostavljanju poslanice,
ili poriče proživljenje nakon smrti, ili nekog od vjerovjesnika?
Da li bilo koji musliman u ovim i sličnim stvarima pravi razliku između
određene osobe i nečeg drugog, a Poslanik sallallāhu ‘alejhi we sellem je rekao: ‘Ko
promijeni svoj dīn – ubijte ga’, što obuhvata određenu osobu i drugo, a najveći vid
mijenjanja vjere je činjenje širka Allāhu i obožavanje nekog drugog mimo Njega
(‘ibādet)’’. – do riječi –
‘‘... A mi znamo da one koji to (širk) rade, od onih koji se pripisuju islāmu, na to nije
navelo ništa drugo do neznanje. Oni, da su znali da ih to potpuno udaljuje od Allāha
i da to spada u širk kojeg je Allāh zabranio, nikad se u njega ne bi upustili.
Uprkos tome, svi učenjaci su ih protekfīrili i nisu ih opravdali neznanjem, kao
što govore neki zabludjeli (dallūn): ‘Takvi su opravdani, zbog toga što su
neznalice’...– do riječi –
76
Tj. nisu neznalice u poznavanju spomenutih propisa
55
‘‘...A što se tiče riječi šejha: 77 ‘Ali, zbog preovladavanja neznanja kod mnogih od
potonjih generacija, njih nije moguće protekfīriti...’, on tu nije rekao da su oni
opravdani, već se sustegao od donošenja presude nevjerstvom nad njima, prije
objašnjavanja.
P76F
P
Tako bi željeno značenje onoga što je on rekao, koje zaključujemo iz cjelosti njegovih
izreka, bilo da, ako ko bi mi čuli ili vidjeli u govoru nekog insāna, bio on u vidu poezije
ili proze, nešto što je kufr – ne trebamo žuriti sa tekfīrom onoga od koga smo to čuli ili
vidjeli dok mu ne objasnimo šerī’atski argument. To, uz naše mišljenje da su oni
ekstremisti, obožavaci mrtvaca, meleka ili drugih, koji im se obraćaju za ispunjenje
svojih potreba – mušrici i nevjernici.’’ 78
P7F
Kažem: Neka Allāh nagradi šejha Ebū Batīna, rahimehullāh, u čijim riječima
nalazimo odgovor na sve greške i zablude dā’ija, koji su iscijepali odjeću od
sjedenja na koljenim pred ‘ulemom, a kojima je odgovorio nekim ekstremnim
sufijama, mušricima iz njegovog vremena, koji su opravdavali mušrike
neznanjem, oslanjajući se na govor Ibn Tejmijje, kojeg su izvadili iz njegovog
konteksta i kojeg su, namjerno ili nenamjerno, pogrešno protumačili.
Šejh Ebū Batīn je namjerno akcentovao mes’elu neznanja u velikom širku i
sličnim stvarima, kako sa aspekta imena, tako i sa aspekta kažnjavanja. Pa
konstatuje da on nije prepreka za dobijanje imena mušrik i murtedd, ili kāfir u
smislu mušrik, tj. prije argumenta.
Ukazuje da je od zabludjelih onaj koji opravdava neznanjem u apsolutnom
smislu, kao i onaj koji kaže da je dozvoljeno reći samo za riječi i djela da su
kufr i širk, ali ne za počinioca. Ne dao Allāh!
I na kraju govori o situaciji u kojoj je zbog preovladavanja neznanja moguće
određene osobe, u određenom mjestu i vremenu, u ovosvjetskim propisima
opravdati od tekfīra kažnjavanja, što ne znači da će na āhiretu biti opravdan
ako umre u tom stanju, i presudu nad čitavom grupom da se nad njima nije
uspostavio argument. To je značenje riječi Ibn Tejmijje, rahimehullāh.
Ibn Hazm, rahimehullāh, kaže:
77
78
Tj. Ibn Tejmijje
''Ed-Durerus-Senijje'', 10/401
56
‫ ﻳﺼﺮﺣﻮن‬،‫ إﻻ أن اﳉﻬﻤﻴﺔ واﻷﺷﻌﺮﻳﺔ وﳘﺎ ﻃﺎﻔﺘﺎن ﻻ ﻳﻌﺘﺪ ﻬﺑﻤﺎ‬،‫ ﻓﻤﺎ ﻋﻠﻰ ﻇﻬﺮ اﻷرض ﻣﺴﻠﻢ ﳜﺎﻟﻒ ﰲ أﻧﻪ ﻛﻔﺮ ﳎﺮد‬،‫" وأﻣﺎ ﺳﺐ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ‬
‫ وأﺻﻠﻬﻢ ﰲ‬،‫ وﻟﻜﻨﻪ دﻟﻴﻞ ﻋﻠﻰ أن ﻳﻌﺘﻘﺪ اﻟﻜﻔﺮ ﻻ أﻧﻪ ﻛﺎﻓﺮ ﺑﻴﻘﲔ ﺑﺴﺒﻪ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ‬:‫ ﻗﺎل ﺑﻌﻀﻬﻢ‬،ً‫ﺑﺄن ﺳﺐ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ وإﻋﻼن اﻟﻜﻔﺮ ﻟﻴﺲ ﻛﻔﺮا‬
‫ وإن أﻋﻠﻦ ﺑﺎﻟﻜﻔﺮ وﻋﺒﺎدة اﻷوﺛﺎن ﺑﻐﲑ ﺗﻘﻴﺔ‬،‫ اﻹﳝﺎن ﻫﻮ اﻟﺘﺼﺪﻳﻖ ﺑﺎﻟﻘﻠﺐ ﻓﻘﻂ‬:‫ وﻫﻮ أ�ﻢ ﻳﻘﻮﻟﻮن‬،‫ﻫﺬا أﺻﻞ ﺳﻮء ﺧﺎرج ﻋﻦ إﲨﺎع أﻫﻞ اﻹﺳﻼم‬
!.. ‫وﻻ ﺣﻜﺎﻳﺔ‬
" . ‫ وﳊﻜﻢ اﷲ ﺗﻌﺎﱃ ورﺳﻮﻟﻪ وﲨﻴﻊ اﻟﺼﺤﺎﺑﺔ وﻣﻦ ﺑﻌﺪﻫﻢ‬،‫ وﻫﺬا ﻛﻔﺮ ﳎﺮد ﻷﻧﻪ ﺧﻼف ﻹﲨﺎع اﻷﻣﺔ‬:‫ﰒ ﻗﺎل‬
‘‘Što se tiče psovanja Uzvišenog Allāha – nema nijednog muslimana na zemlji koji bi se
suprotstavio činjenici da je psovanje samo po sebi kufr. Osim što džehmijje i eš’arije,
dvije grupacije koje se ne uzimaju u obzir, otvoreno govore da psovanje Allāha i
obznana kufra nije kufr.
Neki od njih kažu: ‘...ali je znak da on ima uvjerenje kufra, a ne da je kategorički kāfir
samim psovanjem Uzvišenog Allāha.’
Njihov temelj u tome je zao temelj, koji je van okvira idžmā’a muslimana. A to je da
oni govore da je īmān samo potvrda srcem, iako on obznanjuje kufr, obožavanje idola,
bez prisile ili prenošenja tuđih riječi... – zatim kaže – ...i to je kufr samo po sebi, jer
se suprotstavlja idžmā’u ummeta, Allāhovom sudu, sudu Njegovog Poslanika i svim
ashābima i onim nakon njih.’’ 79
P78F
Šejhul-islām Ibnul-Qajjim, rahimehullāh, kaže u ‘‘Tarīqul-Hidžretejn’’, govoreći o
17. kategoriji obveznika:
. ‫ اﻹﻋﺮاض ﻋﻦ اﳊﺠﺔ و ﻋﺪم إرادﻬﺗﺎ و اﻟﻌﻤﻞ ﻬﺑﺎ و ﲟﻮﺟﺒﻬﺎ‬: ‫اﻷﺻﻞ اﻟﺜﺎﻧﻲ أن اﻟﻌﺬاب ﻳﺴﺘﺤﻖ ﺑﺴﺒﺒﲔ أﺣﺪﳘﺎ‬..."
‫ و أﻣﺎ ﻛﻔﺮ اﻟﺠﻬﻞ ﻣﻊ ﻋﺪم ﻗﻴﺎم اﻟﺤﺠﺔ و‬. ‫ و اﻟﺜﺎﻧﻲ ﻛﻔﺮ ﻋﻨﺎد‬, ‫ ﻓﺎﻷول ﻛﻔﺮ إﻋﺮاض‬. ‫ اﻟﻌﻨﺎد ﳍﺎ ﺑﻌﺪ ﻗﻴﺎﻣﻬﺎ و ﺗﺮك إرادة ﻣﻮﺟﺒﻬﺎ‬: ‫اﻟﺜﺎﱐ‬
". ‫ﻋﺪم اﻟﺘﻤﻜﻦ ﻣﻦ ﻣﻌﺮﻓﺘﻬﺎ ﻓﻬﺬا اﻟﺬي ﻧﻔﻰ اﷲ اﻟﺘﻌﺬﻳﺐ ﻋﻨﻪ ﺣﱴ ﺗﻘﻮم ﺣﺠﺔ اﻟﺮﺳﻞ‬
‘‘Ovo objašnjenje je izgrađeno na četiri temelja:
Prvi: Da Allāh, subhānehu we te’ala, neće kazniti nikog osim nakon uspostave
argumenta nad njim (tj. qijāmul-hudždže). Kao i što je rekao Uzvišeni – u prijevodu
značenja – ‘Mi nećemo nikog kazniti dok mu ne pošaljemo poslanika.’ – zatim
je spomenuo neke ājete pa je nakon toga rekao –
‘‘Drugi: Da se kazna zaslužuje radi dva razloga.
Prvi:
79
''El-Muhallā'', 13/498
57
‫‪• okretanje od argumenta i dokaza, neželjenje istog, kao i neželjenje rada po onome‬‬
‫‪na šta ukazuje.‬‬
‫‪Drugi:‬‬
‫‪• prkošenje argumentu nakon njegove uspostave i ostavljanje želje za onim na‬‬
‫‪što ukazuje.‬‬
‫‪Prva stvar je kufr okretanja (kufr ‘irād), a druga je kufr prkosa (tj. kufr ‘inād).‬‬
‫‪A što se tiče kufra neznanja (tj. kufrul-džehl) uz neuspostavljenosti argumenta‬‬
‫)‪i nepostojanja mogućnosti da se argument sazna – e to je onaj (tj. vrsta kufra‬‬
‫’’‪zbog čijeg činjenja Allāh neće kazniti dok se ne uspostavi poslanički argument.‬‬
‫‪Pitanje postavljeno Bin Bazu:‬‬
‫" ﻫﻝ ﻳﻌﺫﺭ ﺍﻟﻣﺳﻠﻡ ﺇﺫﺍ ﻓﻌﻝ ﺷﻳﺋﺎ ﻣﻥ ﺍﻟﺷﺭﻙ ﻛﺎﻟﺫﺑﺢ ﻭ ﺍﻟﻧﺫﺭ ﻟﻐﻳﺭ ﷲ ﺟﺎﻫﻼ ؟ ‪.‬‬
‫ﺝ‪ :‬ﺍﻷﻣﻭﺭ ﻗﺳﻣﺎﻥ ‪ :‬ﻗﺳﻡ ﻳﻌﺫﺭ ﻓﻳﻪ ﺑﺎﻟﺟﻬﻝ ‪ ,‬ﻭ ﻗﺳﻡ ﻻ ﻳﻌﺫﺭ ﻓﻳﻪ ﺑﺎﻟﺟﻬﻝ ‪ ,‬ﻓﺈﺫﺍ ﻛﺎﻥ ﻣﻥ ﺃﺗﻰ ﺫﻟﻙ ﺑﻳﻥ ﺍﻟﻣﺳﻠﻣﻳﻥ ‪ ,‬ﻭ‬
‫ﻰ ﺍﻟﺷﺭﻙ ﺑﺎہﻠﻟ ‪ ,‬ﻭ ﻋﺑﺩ ﻏﻳﺭ ﷲ ‪ ,‬ﻓﺈﻧﻪ ﻻ ﻳﻌﺫﺭ ﻷﻧﻪ ﻣﻘﺻﺭ ﻟﻡ ﻳﺳﺄﻝ ‪ ,‬ﻭ ﻟﻡ ﻳﺗﺑﺻﺭ ﻓﻲ ﺩﻳﻧﻪ ﻓﻳﻛﻭﻥ ﻏﻳﺭ ﻣﻌﺫﻭﺭ ﻓﻲ‬
‫ﻋﺑﺎﺩﺗﻪ ﻏﻳﺭ ﷲ ﻣﻥ ﺃﻣﻭﺍﺕ ﺃﻭ ﺃﺷﺟﺎﺭ ﺃﻭ ﺃﺣﺟﺎﺭ ﺃﻭ ﺃﺻﻧﺎﻡ ‪ ,‬ﻹﻋﺭﺍﺿﻪ ﻭ ﻏﻔﻠﺗﻪ ﻋﻥ ﺩﻳﻧﻪ ‪ ,‬ﻛﻣﺎ ﻗﺎﻝ ﷲ ﺳﺑﺣﺎﻧﻪ ‪:‬‬
‫) ﻭ ﺍﻟﺫﻳﻥ ﻛﻔﺭﻭﺍ ﻋﻣﺎ ﺃﻧﺫﺭﻭﺍ ﻣﻌﺭﺿﻭﻥ ( – ﺍﻷﺣﻘﺎﻑ ‪ – 3 :‬ﻭ ﻷﻥ ﺍﻟﻧﺑﻲ ﺻﻠﻰ ﷲ ﻋﻠﻳﻪ ﻭ ﺳﻠﻡ ﻟﻣﺎ ﺍﺳﺗﺄﺫﻥ ﺭﺑﻪ ﺃﻥ‬
‫ﻳﺳﺗﻐﻔﺭ ﻷﻣﻪ ﻷﻧﻬﺎ ﻣﺎﺗﺕ ﻓﻲ ﺍﻟﺟﺎﻫﻠﻳﺔ ﻟﻭ ﻳﺅﺫﻥ ﻟﻪ ﻟﻳﺳﺗﻐﻔﺭ ﻟﻬﺎ ‪ ,‬ﻷﻧﻬﺎ ﻣﺎﺗﺕ ﻋﻠﻰ ﺩﻳﻥ ﻗﻭﻣﻬﺎ ﻋﺑﺎﺩ ﺍﻷﻭﺛﺎﻥ ‪ ,‬ﻭ ﻷﻧﻪ‬
‫ﺻﻠﻰ ﷲ ﻋﻠﻳﻪ ﻭ ﺳﻠﻡ ﻗﺎﻝ ﻟﺷﺧﺹ ﺳﺄﻟﻪ ﻋﻥ ﺃﺑﻳﻪ ‪ ,‬ﻗﺎﻝ ‪ " :‬ﻫﻭ ﻓﻲ ﺍﻟﻧﺎﺭ " ﻓﻠﻣﺎ ﺭﺃﻯ ﻣﺎ ﻓﻲ ﻭﺟﻬﻪ ﻗﺎﻝ ‪ " :‬ﺇﻥ ﺃﺑﻲ ﻭ‬
‫ﺃﺑﺎﻙ ﻓﻲ ﺍﻟﻧﺎﺭ " ﻷﻧﻪ ﻣﺎﺕ ﻋﻠﻰ ﺍﻟﺷﺭﻙ ﺑﺎہﻠﻟ ‪ ,‬ﻭ ﻋﻠﻰ ﻋﺑﺎﺩﺓ ﻏﻳﺭﻩ ﺳﺑﺣﺎﻧﻪ ﻭ ﺗﻌﺎﻟﻰ ‪ ,‬ﻓﻛﻳﻑ ﺑﺎﻟﺫﻱ ﺑﻳﻥ ﺍﻟﻣﺳﻠﻣﻳﻥ ﻭ‬
‫ﻫﻭ ﻳﻌﺑﺩ ﺍﻟﺑﺩﻭﻱ ‪ ,‬ﺃﻭ ﻳﻌﺑﺩ ﺍﻟﺣﺳﻳﻥ ‪ ,‬ﺃﻭ ﻳﻌﺑﺩ ﺍﻟﺷﻳﺦ ﻋﺑﺩ ﺍﻟﻘﺎﺩﺭ ﺍﻟﺟﻳﻼﻧﻲ ‪ ,‬ﺃﻭ ﻳﻌﺑﺩ ﺍﻟﺭﺳﻭﻝ ﻣﺣﻣﺩﺍ ﺻﻠﻰ ﷲ ﻋﻠﻳﻪ ﻭ‬
‫ﺳﻠﻡ ﺃﻭ ﻳﻌﺑﺩ ﻋﻠﻳﺎ ﺃﻭ ﻳﻌﺑﺩ ﻏﻳﺭﻫﻡ ؟! ﻓﻬﺅﻻء ﻭ ﺃﺷﺑﺎﻫﻬﻡ ﻻ ﻳﻌﺫﺭﻭﻥ ﻣﻥ ﺑﺎﺏ ﺃﻭﻟﻰ ؛ ﻷﻧﻬﻡ ﺃﺗﻭﺍ ﺍﻟﺷﺭﻙ ﺍﻷﻛﺑﺭ ﻭ ﻫﻡ‬
‫ﺑﻳﻥ ﺍﻟﻣﺳﻠﻣﻳﻥ ‪ ,‬ﻭ ﺍﻟﻘﺭﺁﻥ ﺑﻳﻥ ﺃﻳﺩﻳﻬﻡ ‪ ,‬ﻭ ﻫﻛﺫﺍ ﺳﻧﺔ ﺭﺳﻭﻝ ﷲ ﺻﻠﻰ ﷲ ﻋﻠﻳﻪ ﻭ ﺳﻠﻡ ﻣﻭﺟﻭﺩﺓ ﺑﻳﻧﻬﻡ ‪ ,‬ﻭ ﻟﻛﻧﻬﻡ ﻋﻥ‬
‫ﺫﻟﻙ ﻣﻌﺭﺿﻭﻥ ‪.‬‬
‫ﻭ ﺍﻟﻘﺳﻡ ﺍﻟﺛﺎﻧﻲ ‪ :‬ﻣﻥ ﻳﻌﺫﺭ ﺑﺎﻟﺟﻬﻝ ﻛﺎﻟﺫﻱ ﻳﻧﺷﺄ ﻓﻲ ﺑﻼﺩ ﺑﻌﻳﺩﺓ ﻋﻥ ﺍﻹﺳﻼﻡ ﻓﻲ ﺃﻁﺭﺍﻑ ﺍﻟﺩﻧﻳﺎ ‪ ,‬ﺃﻭ ﻷﺳﺑﺎﺏ ﺃﺧﺭﻯ ﻛﺄﻫﻝ‬
‫ﺍﻟﻔﺗﺭﺓ ﻭ ﻧﺣﻭﻫﻡ ﻣﻣﻥ ﻟﻡ ﺗﺑﻠﻐﻬﻡ ﺍﻟﺭﺳﺎﻟﺔ ‪ ,‬ﻓﻬﺅﻻء ﻣﻌﺫﻭﺭﻭﻥ ﺑﺟﻬﻠﻬﻡ ‪ ,‬ﻭ ﺃﻣﺭﻫﻡ ﺇﻟﻰ ﷲ ﻋﺯ ﻭ ﺟﻝ ‪ ,‬ﻭ ﺍﻟﺻﺣﻳﺢ ﺃﻧﻬﻡ‬
‫ﻳﻣﺗﺣﻧﻭﻥ ﻳﻭﻡ ﺍﻟﻘﻳﺎﻣﺔ ﻓﻳﺅﻣﺭﻭﻥ ‪ ,‬ﻓﺈﻥ ﺃﺟﺎﺑﻭﺍ ﺩﺧﻠﻭﺍ ﺍﻟﺟﻧﺔ ‪ ,‬ﻭ ﺇﻥ ﻋﺻﻭﺍ ﺩﺧﻠﻭﺍ ﺍﻟﻧﺎﺭ ﻟﻘﻭﻟﻪ ﺟﻝ ﻭ ﻋﻼ ‪ ) :‬ﻭ ﻣﺎ ﻛﻧﺎ‬
‫ﻣﻌﺫﺑﻳﻥ ﺣﺗﻰ ﻧﺑﻌﺙ ﺭﺳﻭﻻ ( – ﺍﻹﺳﺭﺍء ‪ – 15 :‬ﻭ ﻷﺣﺎﺩﻳﺙ ﺻﺣﻳﺣﺔ ﻭﺭﺩﺕ ﻓﻲ ﺫﻟﻙ ‪ .‬ﻭ ﻗﺩ ﺑﺳﻁ ﺍﻟﻌﻼﻣﺔ ﺍﺑﻥ ﺍﻟﻘﻳﻡ‬
‫ﺭﺣﻣﻪ ﷲ ﺗﻌﺎﻟﻰ ﺍﻟﻛﻼﻡ ﻓﻲ ﻫﺫﻩ ﺍﻟﻣﺳﺄﻟﺔ ﻓﻲ ﺁﺧﺭ ﻛﺗﺎﺑﻪ ) ﻁﺭﻳﻕ ﺍﻟﻬﺟﺭﺗﻳﻥ ( ﻟﻣﺎ ﺫﻛﺭ ﻁﺑﻘﺎﺕ ﺍﻟﻣﻛﻠﻔﻳﻥ ﻓﻠﻳﺭﺍﺟﻊ ﻫﻧﺎﻙ‬
‫ﻟﻌﻅﻳﻡ ﻓﺎﺋﺩﺗﻪ ‪" .‬‬
‫‪‘‘Da li ima opravdanja musliman koji iz neznanja uradi nešto od širka (velikog, op.‬‬
‫’’?‪prev.), poput klanja i zavjeta nekom drugom, mimo Allāha‬‬
‫‪Odgovor:‬‬
‫‪58‬‬
‘‘Stvari se dijele na dvije vrste:
Vrsta u kojoj se opravdava neznanjem i druga u kojoj nema opravdanja u neznanju.
Pa, ako taj koji je to počinio živi među muslimanima i učinio je širk Allāhu, i obožavao
(‘ibādet činio, op. prev.) nekog drugog mimo Allāha – nema opravdanja jer je bio
nemaran i nije pitao, niti se podučavao o svojoj vjeri. Tako neće biti opravdan u činjenju
‘ibādeta nekom drugome mimo Allāha, od umrlih, drveća, kamenja ili kipova, zbog svog
okretanja (‘irād) i nemarnosti u svojoj vjeri. Kao što je Uzvišeni rekao:
‘A oni koji nevjeruju se okreću od onoga s čime su opomenuti’ 80.
Te zbog toga što Vjerovjesnik, sallallāhu ‘alejhi we sellem, kada je tražio dozvolu od
svoga Gospodara da zamoli za oprost za svoju majku, jer je bila umrla u džāhilijjetu –
nije dobio dozvolu za to, zato što je umrla na vjeri svog naroda, obožavalaca idolā. Te
zbog toga što je Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem, jednoj osobi, kada ga je upitala o
svom ocu, rekao: ‘On je u vatri.’ Pa, kada je vidio promjenu na njegovom licu, on mu
reče: ‘Uistinu, i moj i tvoj otac su u vatri’, jer je umro čineći širk Allāhu i ‘ibādet
nekom drugom mimo Njega, Uzvišenog.
Kakav onda treba da bude sud osobe koja živi među muslimanima, a čini
‘ibādet Bedewiju, ili el-Husejnu, ili šejhu ‘AbdulQādiru el-Džejlāniju, ili
Poslaniku Muhammedu, sallallāhu ‘alejhi we sellem, ili ‘Aliji, ili drugima?
Ovakvi i slični njima su preči da nemaju opravdanja, zbog toga što su učinili veliki širk,
a žive među muslimanima, a Qur’ān je pred njima, kao i sunnet Allāhovog Poslanika,
sallallāhu ‘alejhi we sellem, ali su se oni od svega toga okrenuli.
Druga vrsta su oni koji mogu biti opravdani neznanjem, 81 poput osoba koje su
odrasle u zemljama udaljenim od islāma, po krajevima ovog svijeta. Ili radi nekih drugih
razloga poput ‘‘ehlul-fetre’’ i njima sličnim, od onih do kojih nije došla
poslanica. Takvi mogu biti opravdani neznanjem, a njihov se slučaj 82 prepušta
Allāhu, Silnom i Veličanstvenom.
A najispravnije je da će oni biti kušani na Qijāmetskom danu, i da će im biti naređeno,
pa ako se pokore – ući će u džennet, a ako se suprotstave – ući će u džehennem, zbog
riječi Uzvišenog i Veličanstvenog:
el-Ahqāf, 3
Kažem: Na āhiretu, a ne na dunjāluku u pogledu imena
82 Stvarni sud
80
81
59
‘Nikoga ne kažnjavamo dok ne pošaljemo poslanika’ 83 i zbog vjerodostojnih
hadītha koji govore o toj temi.
Eminentni učenjak Ibnul-Qajjim, rahimehullāh, je detaljno objasnio ovo
pitanje na kraju svoje knjige ‘Tarīqul-Hidžretejn’, kada je govorio o
sedamnaestoj skupini obveznika. Zato se je nužno osvrnuti na ono što je rekao
zbog veličine koristi koja je u tome.’’
Kaže Ibn Tejmijje, rahimehullāh:
‫ ﻓﺄﻣﺎ اﻟﻌﺎﺟﺰ ﻋﻦ اﻟﻌﻠﻢ ﻛﺎﺠﻤﻟﻨﻮن أو اﻟﻌﺎﺟﺰ‬. ‫ و اﻟﻘﺪرة ﻋﻠﻰ اﻟﻌﻤﻞ ﺑﻪ‬, ‫ اﻟﺘﻤﻜﻦ ﻣﻦ اﻟﻌﻠﻢ ﲟﺎ أﻧﺰل اﷲ‬: ‫و اﳊﺠﺔ ﻋﻠﻰ اﻟﻌﺒﺎد إﳕﺎ ﺗﻘﻮم ﺑﺸﻴﺌﲔ‬
‫ ﻷن اﻟﻮﺟﻮب و اﻟﺘﺤﺮﱘ ﻣﺸﺮوط ﺑﺈﻣﻜﺎن اﻟﻌﻠﻢ و اﻟﻌﻤﻞ ﻓﺈن اﻟﻌﺠﺰ ﻣﺴﻘﻂ ﻟﻸﻣﺮ و اﻟﻨﻬﻲ و إن ﻛﺎن واﺟﺒﺎ‬, ‫ﻋﻦ اﻟﻌﻤﻞ ﻓﻼ أﻣﺮ ﻋﻠﻴﻪ و ﻻ �ﻲ‬
" . ‫ﰲ اﻷﺻﻞ‬
‘‘Argument nad robovima biva uspostavljen sa dvije stvari: Mogućnošću saznavanja
onoga što je Allāh objavio i moći tj. sposobnosti rada po njemu. Što se tiče nemoćnog da
sazna, poput ludaka, ili nemoćnog da učini djelo – za njega nema naredbe ni zabrane.
To je zbog toga što je obligatnost i zabranjenost uvjetovana mogućnošću sticanja
znanja i rada. Tako nemoć obara naredbu i zabranu, iako je u osnovi obavezan.’’ 84
P83F
Šejh Muhammed bin Ibrāhīm u komentaru ‘‘Kešfuš-Šubuhāt’’ na 101. str. kaže:
‫ ﺑﻞ‬, ‫ و ﻟﻴﺲ ﻣﻦ ﺷﺮط ﻗﻴﺎم اﳊﺠﺔ ﻋﻠﻰ اﻟﻜﺎﻓﺮ أن ﻳﻔﻬﻤﻬﺎ‬, ‫ وﻣﻨﻪ ﺟﻬﻞ‬, ‫ اﻟﻜﻔﺮ ﻣﻨﻪ ﻋﻨﺎد‬, ‫ أو ﺟﻬﻼ‬, ‫" و ﻻ ﻓﺮق ﺑﲔ ﻣﻦ ﻳﻜﻮن ﻛﻔﺮﻩ ﻋﻨﺎدا‬
‫ و ﻟﻮ ﻛﺎن ﻓﻬﻤﻬﺎ ﺷﺮﻃﺎ ﳌﺎ ﻛﺎن اﻟﻜﻔﺮ إﻻ ﻗﺴﻤﺎ واﺣﺪا‬, ‫ ﺳﻮاء ﻓﻬﻤﻬﺎ أم ﱂ ﻳﻔﻬﻤﻬﺎ‬, ‫ ﻓﻬﻮ ﻛﺎﻓﺮ‬, ‫ﻣﻦ أﻗﻴﻤﺖ ﻋﻠﻴﻪ اﳊﺠﺔ ﻣﺜﻞ ﻣﺎ ﻳﻔﻬﻤﻬﺎ ﻣﺜﻠﻪ‬
" . ‫ ﺑﻞ اﻟﻜﻔﺮ أﻧﻮاع ﻣﻨﻪ اﳉﻬﻞ و ﻏﲑﻩ‬, ‫ و ﻫﻮ ﻛﻔﺮ اﳉﺤﻮد‬,
‘‘Nema razlike između onoga čije je nevjerstvo kufr inata i onoga čije je nevjerstvo
kufr neznanja. Jer, u kufr spada i nevjerstvo inata i neznanja. I nije od uvjeta
uspostavljanja argumenta nad kāfirom da ga on razumije.
Naprotiv, nad kim se uspostavi argument na način kojeg razumiju osobe poput njega –
on je kāfir, svejedno da li shvatio ili ne.
83
84
el-Isrā’, 15
''Medžmū'ul-Fetāwā'', 20/59
60
Kada bi razumijevanje argumenta bilo uvjet za to – onda bi kufr obuhvatao
samo jednu vrstu, a to je kufr nijekanja. 85 Naprotiv, kufr obuhvata više vrsta, u
koje ulazi nevjerstvo neznanja i druge vrste.’’
Šejh Sālih ibn ‘Abdullāh ibn Humejd kaže:
‫ أو ﻟﺘﻤﻜﻨﻪ ﻣﻦ اﻟﻌﻠﻢ ﺑﺎﻟﺘﻌﻠﻢ أو ﺑﺴﺆال أﻫﻞ اﻟﺬﻛﺮ و وﺟﻮد اﳌﺴﻠﻢ ﰲ دار اﻹﺳﻼم ﻗﺮﻳﻨﺔ ﻋﻠﻰ اﻋﺘﺒﺎر‬, ‫" و ﻳﻌﺘﱪ اﳌﻜﻠﻒ ﻋﺎﳌﺎ إﻣﺎ ﺑﻌﻠﻤﻪ ﺣﻘﻴﻘﺔ‬
" . ‫اﳌﻜﻠﻒ ﻋﺎﳌﺎ ﺑﺎﳊﻜﻢ‬
‘‘Obveznik se smatra učenim na osnovu stvarnog znanja ili mogućnosti njegovog
sticanja, bilo podučavanjem ili pitanjem učenih. A život muslimana u ‘‘dārul-islāmu’’
je indicija na osnovu koje se obveznik smatra poznavaocem propisa.’’
Dalje kaže:
‫ إذ ﻟﻮ ﺷﺮط ﻟﺼﺤﺔ اﻟﺘﻜﻠﻴﻒ ﻋﻠﻰ اﳌﻜﻠﻒ و ﻫﻮ اﻟﻌﺎﻗﻞ اﻟﺒﺎﻟﻎ ﲟﺎ ﻛﻠﻒ ﺑﻪ ﻣﺎ‬, ‫" اﳊﻜﻤﺔ ﰲ اﻻﻛﺘﻔﺎء ﺑﺈﻣﻜﺎن اﻟﻌﻠﻢ ﺑﺎﻷﺣﻜﺎم ﰲ ﻣﻮﻃﻨﻪ ﻇﺎﻫﺮة‬
" . ‫ و ﰲ ﻫﺬا ﺗﻌﻄﻴﻞ ﻷﺣﻜﺎم اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ‬, ‫ و ﻟﻠﺠﺄ ﻛﺜﲑ ﻣﻦ اﻟﻨﺎس إﱃ اﻹﻋﺘﺬار ﲜﻬﻞ اﻷﺣﻜﺎم ﻣﻊ إﻋﺮاﺿﻬﻢ ﻋﻦ اﻟﺘﻌﻠﻢ‬, ‫اﺳﺘﻘﺎم أﻣﺮ اﻟﺘﻜﻠﻴﻒ‬
‘‘Mudrost u činjenici da je mogućnost sticanja znanja o propisima dovoljna je
očigledna. Jer, kada bi se za ispravnost teklīfa (šerī’atske obveznosti) mukellefa, tj.
razumnog i punoljetnog u onome što se od njega traži, uslovilo znanje – onda se pitanje
teklīfa ne bi moglo uspostaviti.
A i veliki broj ljudi bi onda pribjegao opravdavanju sebe neznanjem (nepoznavanjem)
propisa, uz njihovo okretanje (‘irād) od učenja. Time bi došlo do gašenja šerī’atskih
propisa.’’ 86
P85F
Kaže šejh ‘AbdulQādir ‘Awde:
‫ و إﻣﺎ‬, ‫ إﻣﺎ ﺑﺮﺟﻮﻋﻪ ﻟﻠﻨﺼﻮص اﳌﻮﺟﺒﺔ ﻟﻠﺘﺤﺮﱘ‬, ‫" و ﻳﻜﻔﻲ ﺑﺎﻟﻌﻠﻢ ﺑﺎﻟﺘﺤﺮﱘ إﻣﻜﺎﻧﻪ ﻓﻤﱴ ﺑﻠﻎ اﻹﻧﺴﺎن ﻋﺎﻗﻼ ﻣﻴﺴﺮا ﻟﻪ أن ﻳﻌﻠﻢ ﻣﺎ ﺣﺮم اﷲ‬
‫ و ﻻ ﻳﻘﺒﻞ ﰲ دار‬: ‫ و ﳍﺬا ﻳﻘﻮل اﻟﻔﻘﻬﺎء‬, ‫ و ﱂ ﳝﻜﻦ أن ﻳﻌﺘﺬر ﺑﺎﳉﻬﻞ أو ﳛﺘﺞ ﺑﻌﺪم اﻟﻌﻠﻢ‬, ‫ﺑﺴﺆال أﻫﻞ اﻟﺬﻛﺮ اﻋﺘﱪ ﻋﺎﳌﺎ ﺑﺎﻷﻓﻌﺎل اﶈﺮﻣﺔ‬
‫ و ﻣﻦ ﰒ ﻳﻌﺘﱪ اﻟﻨﺺ اﶈﺮم ﻣﻌﻠﻮﻣﺎ ﻟﻠﻜﺎﻓﺔ‬, ‫ و ﻳﻌﺘﱪ اﳌﻜﻠﻒ ﻋﺎﳌﺎ ﺑﺎﻷﺣﻜﺎم ﺑﺈﻣﻜﺎن اﻟﻌﻠﻢ ﻻ ﺑﺘﺤﻘﻖ اﻟﻌﻠﻢ ﻓﻌﻼ‬, ‫اﻹﺳﻼم اﻟﻌﺬر ﲜﻬﻞ اﻷﺣﻜﺎم‬
" . ‫و ﻟﻮ أن أﻏﻠﺒﻬﻢ ﱂ ﻳﺘﻄﻠﻊ ﻋﻠﻴﻪ أو ﻳﻌﻠﻢ ﺷﻴﺌﺎ ﻣﺎ دام اﻟﻌﻠﻢ ﺑﻪ ﳑﻜﻨﺎ و ﱂ ﺗﺸﱰط اﻟﺸﺮﻳﻌﺔ ﲢﻘﻖ اﻟﻌﻠﻢ ﻓﻌﻼ‬
‘‘Dovoljna je, u znanju o zabranjenosti nečega – mogućnost njegovog sticanja. Tako,
kada insān postane punoljetnim i razuman je, a olakšano mu je da sazna ono što je
Allāh zabranio, bilo direktnim vraćanjem na tekstove koji za sobom povlače
zabranjenost ili pitanjem učenih – smatra se poznavaocem zabranjenih djela.
85
86
Tj. kufr džuhūd – zna srcem, a poriče vanjštinom
''Ref'ul-Haredži fiš-Šerī'a'', 229. i 230. str.
61
I nije moguće da se opravdava neznanjem ili da se brani nepostajanjem nauke.
Zbog toga pravnici kažu:
‘‘U dārul-islām (zajednici u kojoj vlada šerī’at) se ne prihvata opravdanje nepoznavanja
propisa. I mukellef se smatra poznavaocem propisa mogućnošću sticanja znanja, a ne
njegovim stvarnim ostvarenjem. Otuda se tekst koji nešto zabranjuje smatra
poznatim svima, pa čak i da ga većina ljudi nije vidjela i ne zna ništa o njemu,
sve dok je njegovo saznanje moguće. A šerī’at nije uslovio stvarno saznanje.’’ 87
Kaže uvažni šejh Ishāq, Allāh mu se smilovao:
‘‘Do nas je došla vijest i čuli smo o jednoj skupini, koja se pripisuje znanju i dīnu
(pobožnosti) i, kako tvrdi, povodi se za šejhom Muhammedom bin ‘AbdulWehhābom, da
kažu da se nad onim koji Allāhu učini širk (nešto ili nekog mu pridruži) i čini ‘ibādet
idolima – ne izriče kufr i širk poimenično (pojedinačno)! 88
P87F
P
Naime, neki od njih, koji su mi se direktno obratili u vezi s tim, čuli su neku braću da su
nazvali širkom i kufrom (tj. nazvali kāfirom i mušrikom) nekog čovjeka koji se molio
Vjerovjesniku, sallallāhu ‘alejhi we sellem, i tražio pomoć od njega. Pa mu je (tj. tom
bratu) taj čovjek rekao: ‘‘Ne nazivaj ga kāfirom (ne izriči kufr nad njim) dok ga ne
podučiš!’’ 89
P8F
P
Dalje kaže šejh u istoj knjizi:
‫" و ذﻟﻚ أن ﺑﻌﺾ ﻣﻦ أﺷﺮﻧﺎ إﻟﻴﻪ ﺑﺎﺣﺜﺘﻬﻪ ﻋﻦ ﻫﺬﻩ اﳌﺴﺄﻟﺔ ﻓﻘﺎل ﻧﻘﻮل ﻷﻫﻞ ﻫﺬﻩ اﻟﻘﺒﺎب اﻟﺬﻳﻦ ﻳﻌﺒﺪو�ﺎ و ﻣﻦ ﻓﻴﻬﺎ ﻓﻌﻠﻚ ﻫﺬا ﺷﺮك و ﻟﻴﺲ‬
"... ‫ﻫﻮ ﲟﺸﺮك‬
‘‘Jer, razgovarao sam (provjerio sam) o ovoj mes’eli sa jednim (nekim) na koga smo
ukazali, pa je rekao: ‘‘Kažemo sljedbenicima ovih turbeta, koji im čine ‘ibādet i onim koji
su u njima: ‘‘Tvoje djelo je širk’’, a on nije mušrik’’ ‘‘
Nakon što je pojasnio da je ova ‘aqīda novotarska, šejh dalje, čudeći se i poričući
ovo ludo mišljenje, kaže:
''Et-Tešrī'ul-Džinā'i...'', 1/430
Ovdje šejh otvoreno poriče tvrdnju zagovornika ove 'aqīde i ne pravi razliku između djela i počinioca,
riječi i onog koji ih je izgovorio
89 ''Fetwe 'uleme Nedžda'', 3/116
87
88
62
‫" وذﻛﺮ اﻟﺬي ﺣﺪﺛﲏ ﻋﻦ ﻫﺬا أﻧﻪ ﺳﺄﻟﻪ ﺑﻌﺾ اﻟﻄﻠﺒﺔ ﻋﻦ ذﻟﻚ وﻋﻦ ﻣﺴﺘﻨﺪﻫﻢ ﻓﻘﺎل ﻧﻜﻔﺮ اﻟﻨﻮع وﻻ ﻧﻌﻴﻦ اﻟﺸﺨﺺ إﻻ ﺑﻌﺪ اﻟﺘﻌ ﺮﻳﻒ‬
‫وﻣﺴﺘﻨﺪﻧﺎ ﻣﺎ رأﻳﻨﺎﻩ ﰲ ﺑﻌﺾ رﺳﺎﺋﻞ اﻟﺸﻴﺦ ﻣﺤﻤﺪ ﻗﺪس اﷲ روﺣﻪ ﻋﻠﻰ أﻧﻪ اﻣﺘﻨﻊ ﻣﻦ ﺗﻜﻔﲑ ﻣﻦ ﻋﺒﺪ ﻗﺒﺔ اﻟﻜﻮاز وﻋﺒﺪ اﻟﻘﺎدر ﻣﻦ اﳉﻬﺎل ﻟﻌﺪم‬
"... ‫ﻣﻦ ﻳﻨﺒﻪ‬
‘‘Ovaj što mi je pričao o tome je spomenuo da su ga neki učenici upitali o tome i onom
na šta se oslanjaju (dokazu), pa je rekao:
‘Tekfīrimo vrstu, a ne imenujemo osobu (tj. pojedinačno), osim nakon upoznavanja. A
dokaz nam je ono što smo vidjeli u nekim poslanicama šejha Muhammeda, Allāh mu
dušu očistio, gdje se on ustegao od tekfīra onoga koji obožava turbe el-Kiwāz i
‘AbdulQādira, zbog nepostojanja onoga ko bi ga upozorio...’ ‘‘
Dalje kaže uvaženi šejh:
‫ ﻋﺒﺎدة اﷲ وﺣﺪﻩ ﻻ ﺷﺮﻳﻚ ﻟﻪ واﻟﱪاءة ﻣﻦ ﻋﺒﺎدة ﻣﺎ ﺳﻮاﻩ وأن ﻣﻦ ﻋﺒﺪ ﻣﻊ اﷲ ﻏﲑﻩ ﻓﻘﺪ أﺷﺮك اﻟﺸﺮك اﻷﻛﱪ اﻟﺬي ﻳﻨﻘﻞ‬: ‫" وﻣﺴﺄﻟﺘﻨﺎ ﻫﺬﻩ وﻫﻲ‬
‫ وﻫﻲ أﺻﻞ اﻷﺻﻮل و ﻬﺑﺎ أرﺳﻞ اﷲ اﻟﺮﺳﻞ وأﻧﺰل اﻟﻜﺘﺐ وﻗﺎﻣﺖ ﻋﻠﻰ اﻟﻨﺎس اﳊﺠﺔ ﺑﺎﻟﺮﺳﻮل وﺑﺎﻟﻘﺮآن وﻫﻜﺬا ﲡﺪ اﳉﻮاب ﻣﻦ أﺋﻤﺔ‬، ‫ﻦ اﳌﻠﺔ‬
‫اﻟﺪﻳﻦ ﰲ ذﻟﻚ اﻷﺻﻞ ﻋﻨﺪ ﺗﻜﻔﲑ ﻣﻦ أﺷﺮك ﺑﺎﷲ ﻓﺈﻧﻪ ﻳﺴﺘﺘﺎب ﻓﺈن ﺗﺎب وإﻻ ﻗﺘﻞ ﻻ ﻳﺬﻛﺮون اﻟﺘﻌ ﺮﻳﻒ ﻓﻲ ﻣﺴﺎﺋﻞ اﻷﺻﻮل إﳕﺎ ﻳﺬﻛﺮون‬
: ‫ﻟﺘﻌﺮﻳﻒ ﰲ اﳌﺴﺎﺋﻞ اﳋﻔﻴﺔ اﻟﱵ ﻗﺪ ﳜﻔﻲ دﻟﻴﻠﻬﺎ ﻋﻠﻰ ﺑﻌﺾ اﳌﺴﻠﻤﲔ ﻛﻤﺴﺎﺋﻞ ﻧﺎزع ﻬﺑﺎ ﺑﻌﺾ أﻫﻞ اﻟﺒﺪع ﻛﺎﻟﻘﺪرﻳﺔ واﳌﺮﺟﺌﺔ أو ﰲ ﻣﺴﺄﻟﺔ ﺧﻔﻴﺔ‬
"...‫ وﻛﻴﻒ ﻳﻌﺮﻓﻮن ﻋﺒﺎد اﻟﻘﺒﻮر وﻫﻢ ﻟﻴﺴﻮا ﺑﻤﺴﻠﻤﻴﻦ وﻻ ﻳﺪﺧﻠﻮن ﻓﻲ ﻣﺴﻤﻰ اﻹﺳﻼم وﻫﻞ ﻳﺒﻘﻰ ﻣﻊ اﻟﺸﺮك ﻋﻤﻞ‬، ‫ﻛﺎﻟﺼﺮف واﻟﻌﻄﻒ‬
‘‘Ova naša mes’ela je ‘ibādet Allāhu, Jedinom, Koji nema sudruga, i el-berā’a od ‘ibādeta
svemu mimo Njega i da je onaj koji ‘ibādeti uz Allāha nekom drugom – uradio veliki
širk koji izvodi iz vjere.
Ona je temelj svih temelja i s njom je Allāh poslao poslanike i spustio knjige i nad
ljudima se ostvario argument Poslanikom i Qur’ānom.
I ovako ćeš naći odgovor učenjaka dina u pogledu ovog temelja kod tekfīra onoga koji
učini širk Allāhu; da se od njega traži da se pokaje, a ako se ne pokaje – biva ubijen.
Oni ne spominju ‘‘ta’rif’’ (podučavanje) u mes’elama temelja, već spominju
‘‘ta’rif’’ u manje poznatim mes’elama, čiji dokaz može biti skriven nekim
muslimanima, poput mes’elā u kojima se suprotstavljaju neki novotari, poput
kaderija i murdžija, ili u nekoj skrivenoj mes’eli, poput sarfa i ‘atfa.
U
U
U
U
Pa, kako da ‘‘ta’rife’’ (podučavaju) obožavaoce kaburova, kada oni nisu
muslimani, niti ulaze u značenje pojma islām? I da li uz širk ostaje neko
djelo...?“
U
U
U
‘‘Islām i širk su dvije suprotnosti, koje se ne mogu sastati,
U
63
i dvije stvari, koje isključuju jedna drugu,
od kojih jedna mora ostati.’’
Iz ove vaše zablude rezultira da će na Sudnjem Danu bolje proći onaj koji ne
zna, jer ga Allāh ne može kazniti zato što nema argument protiv njega, pa
ispade kao da Qur’ān i Allahov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi we sellem, nisu
uspostavili argument nad ljudima!
Kaže šejh:
‫ أن اﳊﺠﺔ ﻟﻢ ﺗﻘﻢ ﻋﻠﻰ ﻫﺬﻩ اﻷﻣﺔ ﺑﺎﻟﺮﺳﻮل واﻟﻘﺮآن‬:‫" وﻟﻜﻦ ﻫﺬا اﳌﻌﺘﻘﺪ ﻳﻠﺰم ﻣﻨﻪ ﻣﻌﺘﻘﺪ ﻗﺒﻴﺢ وﻫﻮ‬
".‫ ﳍﻢ ﻧﺴﻴﺎن اﻟﻜﺘﺎب واﻟﺮﺳﻮل‬،‫ﻧﻌﻮذ ﺑﺎﷲ ﻣﻦ ﺳﻮء اﻟﻔﻬﻢ اﻟﺬي أوﺟﺐ‬
‘‘Ali, iz ove ‘aqīde proizilazi odvratno uvjerenje, a to je da se argument nad ovim
ummetom nije uspostavio Poslanikom i Qur’ānom. Utičemo se Allāhu od zlog
shvatanja, koje je prouzrokovalo da zaborave na Knjigu i Poslanika!’’
Dalje kaže:
‘‘Slična ovoj šubhi, koju smo spomenuli, ili manja od nje, se dogodila nekim ljudima u
vremenu šejha Muhammeda, rahimehullāh. Ali, onaj kome se dogodila smatrao je
šubhom i tražio je da se otkloni.
Međutim, ovi koje smo spomenuli je čine temeljom i presuđuju da se ta’rīf
(podučavanje) čini nad svim mušricima, i one koji im se suprotstavljaju čine
neznalicama, pa nemaju uspjeha u dolasku do istine.’’
Jesu li tebe tvojim temeljima naučili u Medīni, ili si nabas’o na njih negdje na
pijaci, ili po internetu, ili su iz tvoje privatne riznice ‘‘dragulja’’?
Ako autor nakon ovoga nije shvatio da sam rekao istinu i da je on slagao, a isto
tako i čitaoci njegovog ‘‘sramežljivog’’ monologa i ovog odgovora – ja više
nisam u stanju uraditi.
Upitan je šejh Muhammed bin Ibrāhīm da li se u tewhīdu opravdava
neznanjem, pa je rekao:
64
‘‘Nema u tewhīdu neznanja. Stvari poput tewhīda se ne smiju nepoznavati. Takav je
samo mu’rid (onaj koji je nemaran) od vjere. Ima li nekog koji ne zna za Sunce!?’’ 90
Ibn Tejmijje kaže o tome:
''Allāh nas je obavijestio o Hūdu da je rekao svom narodu: 'Obožavajte samo
Allāha, vi nemate drugog Boga, mimo Njega. Vi niste išta drugo do lažovi.'
(Hūd, 50.)
Učinio ih je lažovima prije nego je presudio sudom kojem bi se usprotivili, zbog
toga što su izmislili drugog Boga mimo Allāha.
Dakle, ime mušrik je ustanovljeno prije poslanice, jer on čini širk svom
Gospodaru i izjednačava druge sa Njim i uzima mimo Njega druge bogove i
izmišlja mu iste (endād) prije Poslanika... A što se tiče kažnjavanja, to ne.''
Kaže šejhul-islām, rahimehullāh, u ''Medžmū'ul-Fetāwā'', 20/37:
''Allāh je razdovojio neka imena i sudove prije poslanice, a sastavio ih nakon
nje.''
Ibn Tejmijje, rahimehullāh, kaže u ''Fetwama...'', 7/164-165:
''Jedno te isto ime se potvrđuje i negira, shodno sudovima i propisima koji se za
njega vežu. Tako njegova potvrda u nekom sudu ili njegova negacija u nekom
sudu ne znači da je ono takvo u ostalim sudovima i propisima. Tako je u
arapskom jeziku i jeziku ostalih naroda.''
Šejh 'AbdulLatīf bin 'AbdurRahmān bin Hasan, rahimehullāh, kaže u knjizi
''Misbahuz-Zalam'', na 326. str.:
''Kada do kršćana dođe ono s čime je došao Poslanik sallallāhu 'alejhi ve sellem,
i on mu se ne pokori, zato što misli da je on samo poslanik neukih – onda je
kāfir, pa makar mu nije postalo jasno da je u tome istina.''
Dr. 'Abdul'Azīz ibn Muhammed ibn 'Alijj el-'AbdulLatīf u svojoj knjizi
''Nawāqidul-Īmān el-Qawlijje wel-'Amelijje'', na 69. str. kaže:
90
''El-Fetāwā'', 12/198
65
''Na osnovu prethodnog, zaključujemo da je greška mišljenje onih koji
uopštavaju kada kažu da je džehl opravdanje u osnovi vjere i drugim stvarima,
kao što je i greška uopštavanje prilikom negiranja džehla kao opravdanja.
Naprotiv, obaveza je da napravimo razliku između onih stvari, čijim se
suprotstavljanjem poništava osnova vjere i sl. od jasnih stvari i onih koje su
neminovno poznate u vjeri, te onih u kojima je suprotstavljanje vezano za
pitanja, koja su potrebna objašnjenja.
Kao što je neophodno da se pravi razlika između ovosvjetskih propisa
(vanjštine) i āhiretskih propisa (suštine).''
Na 68. str. kaže:
''Lijepo je da napomenemo da opravdanje neznanjem, kada su u pitanju oni koji
su učinili kufr, ne znači negaciju kufra od njih, kao što to nalaže ovosvjetski sud
nad njima.
Objašnjenje razlike između ‘Aslud-Dina i Usulud-Dina
Čovjek je stvoren na takvoj fitri i prirodi koja zna ‘Aslud-Din, obzirom da je Allah,
Dželle we ‘ala, uzeo „ugovor“ na ostvarenje ‘Asla. Osnova obožavanja je vjerovanje u
Allahova savršena imena i svojstva. Ono što je važno ovdje jeste da se objasne i
razgranice ona značenja u tewhidu imena i svojstava i tewhidu gospodarstva – naučnohaberskom tewhidu, tj. spoznaje i potvrde značenja koje ne ulaze u njegov ‘Asl.
Znači, imamo značenja koja ulaze u ‘Aslud-Din, a imamo značenja koja nisu od ‘AsludDina, već od Usulud-Dina, tj. nisu od temelja (osnove) vjere, već od njenih temelja; a u
govoru Gospodara svjetova i Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, a nakon
toga u govoru ‘uleme postoji razlika između pojma ‘Aslud-Din (osnov, temelj vjere) i
Usulud-Dina (osnove, temelji vjere).
Jer, ‘Aslud-Din (temelj vjere) je ono bez čega nema islama, odnosno ono što sačinjava
Osnovu islama, bilo da se radi o prvom značenju šehadeta ili onome što on za sobom
povlači; i to se zna fitrom i razumom prije poslanstva. Ko dođe s time – on je musliman.
Ko ne dođe s time – on nije musliman, već je kafir, ali nece biti kažnjen sve dok nad njim
ne bude uspostavljen Allahov argument putem poslanice.
66
A Usulud-Din su stvari, do kojih bi čovjek mogao doći razumom, ali ih uprkos tome
Allah nije ucinio od ‘Asla (temelja) vjere, već od Usula (temelja), što znači da, kada se
desi suprostavljanje i greška u onome što nije ‘Aslud-Din, već Usulud-Din – tada
čovjek ne gubi ime islama na početku, jer se stvar ne tice temelja, a ime islama će
izgubiti i automatski dobiti ime kufra koji za sobom povlači kaznu, odnosno tekfir, onoga
momenta kada se nad njim bude uspostavio argument. A način kakvoće uspostave
argumenta nad njim će se razlikovati sa razlikom mes’ele u kojoj je pogriješio, jer opet
nisu sve iste mes’ele, cak i u Usulud-Din, svejedno da li se radilo o mes’elama ‘aqidetske
prirode ili se radi o mes’elama prakticne prirode. Mnoge medu njima mogu biti
opštepoznate, a mnoge medu njima mogu biti i manje poznate. Sa njihovom
raznolikošcu, razlikovaće se način uspostave argumenta.
Ali, ono što nas ovdje interesuje jeste da spoznamo značenje u tewhid el-esma’i wessifat i tewhid er-rububijje koja sačinjavaju ‘Aslud-Din, koje ulaze u Osnovu dina bez
koje nema vjerovanja u Allaha, bez koje nema islama, imena islama, što znači da čovjek ako nema njih – ne može biti nazvan muslimanom; a kazna neće doći, tj. neće biti
kažnjen na dunjaluku, niti na ahiretu osim nakon uspostave Allahovog, tebareke we
te’ala, argumenta nad njime.
Ispravno vjerovanje u Allaha, u Njegova imena i svojstva dovodi čovjeka u islam
Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, jer nema sumnje da će svaki onaj koji
vjeruje, koji je u to ubijeden, biti na putu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we
sellem, i da će obožavati samo Allaha, Jednog, Jedinog i neće Mu drugog ravnim
smatrati, da će se odricati od onih koji na tome nisu i da će biti lojalan prema onima koji
na tome jesu. To su sve prirodne stvari koje je šeri’at potvrdio, razradio i objasnio ih u
detalje.
‘‘Tewhidul-’ilmi wel haberi’’ – ‘‘naucno-znanstveni tewhid i haberski tewhid’’, pa je el’ilm – znanje, i haber – predaju. Kada se spominje znanje, onda misli na znanje srca, na
spoznaju, na ‘aqidu srca, na uvjerenje srca, i to se vidi u drugoj definiciji selefa za ovu
vrstu tewhida, kada kažu: ‘‘tewhidul-ma’rifeti wel-ithbat’’ – ‘‘tewhid spoznaje i
potvrde’’, pa spominju spoznaju. Hoće da kažu da ovaj tewhid el-esma’i wes-sifat sadrži
stvari u sebi, tj. da je on posebno zato specifičan, više je ‘aqidetsko-teoretske prirode,
nego prakticne. Prakticne je prirode obicno pokornost Allahu, tebareke we te’ala, prema
onome na šta te poziva tewhid el-esma’i wes-sifat i tewhid er-rububijje, a to je
ispoljavanje i ostvarenje Allahove Jednoće u Njegovom Božanstvu kroz ‘ibadete, tako da
je tewhid el-esma’i wes-sifat i tewhid er-rububijje u svojoj osnovi više i specificnije
teoretsko-znanstveni i ‘aqidetski tewhid.
67
I onda kažu:
‘‘...el-haberi’’ – ‘‘haberski’’. Šta znači ‘‘el-haberi’’? Haber znači: obavijest. Šta mislite,
kada učenjaci kažu ‘‘haberski’’, na koju obavijest misle? Misle na obavijest Allaha,
dželle we ‘ala, koja je do nas došla putem Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi we
sellem.
O čemu govori ta obavijest? Da li ona govori o namazu ili govori o prakticnim
stvarima, odnosno, da li govori o tewhidu el-uluhijje ili govori o tewhidu er-rububijje ili
tewhidu el-esma’i wes-sifat? Kažemo: ta obavijest govori o značenjima Allahovih imena
i Njegovim svostvima, kao što govori o Allahovom, tebareke we te’ala, Gospodarstvu.
Obratite pažnju na jednu stvar: Kada se govori o Allahovim imenima i svojstvima,
Njegovom gospodarstvu i Njegovim djelima, postoje mnoge stvari i mnoga značenja u
pogledu njih, koje čovjek dokučuje svojom fitrom i svojim razumom, svojim
razmišljanjem, jer je na tome stvoren. Isto kao što ne samo da dokucuje tewhidul-’ibade,
tj. da čovjek svojom fitrom dokucuje odricanje od onih koji nemaju tewhidul-’ibade. Jer,
onaj ko zna svoj din i šta mu je osnova, on zna ko je nema (tu osnovu). Tako da, kada
učenjaci kažu ‘‘el-haberi“, ne žele da ti kažu i da konstatuju da se ovaj tewhid ne može
spoznati drugacije, osim sa haberom, putem habera, obavijesti Allaha, subhanehu we
te’ala, jer bi takva bila suprotna Allahovom govoru i govoru Njegovog Poslanika,
sallallahu ‘alejhi we sellem. Jer, ako čovjek koji umre u svojoj fitri – prvoj, prije nego što
je ikad cuo za nekog poslanika i uđe u džennet – onda je kod sebe imao islam, jer je rekao
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, da u džennet neće uci (niko drugi), osim
mu’min, mu’minska duša, odnosno muslimanska duša, čovjek koji je na islamu. A takav
čovjek ima osnovu tewhida; bilo da se radi o osnovi teoretsko-’aqidetskog tewhida ili se
radi o osnovi prakticnog tewhida, on je ima. Kako je saznao prije poslanstva? Saznao je
svojom fitrom i svojim razumom.
Znaj da učenjaci kada kažu ‘‘el-haberi’’ – nakon što spomenu ‘‘el-’ilmi’’ – znanstveni,
teoretski, ‘aqidetski – žele da ti kažu: O covječe, znaj da postoje odredena svojstva
Allaha, džele we ‘ala, i odredena djela Gospodara svjetova i djelici Njegovih svojstava.
Preciznije rečeno, postoje djelici Allahovih svojstava ili, uopšteno rečeno, mnoga
Allahova djela ili mnoga svojstva Allaha, tebareke we te’ala, koje čovjek ne zna
(drugacije), osim putem habera, putem obavijesti i koje čovjek ne može da dokuci putem
svoje fitre i svoga razuma, već ih dokucuje samo putem obavjesti Allaha, tebareke we
te’ala. A sve što se ne može saznati osim putem poslanika, poslanice, haberom Allaha,
subhanehu we te’ala, tj. sve što se ne može saznati fitrom i zdravim razumom, to ne
ulazi u ‘Aslud-Din, već ulazi u Usulid-Din. Mada, u Usulud-Dinu ima nekih stvari do
68
kojih razum može doći, ali i ne mora, ali ih Allah nije ucinio od osnove dina (od temelja
dina), ali ih je ucinio od Usulid-Dina.
Zato, kažem da su učenjaci te osobine nazvali ‘‘es-sifatu haberijje“ – haberske osobine –
osobine koje se znaju putem habera. Koje su to osobine? Primjer za te osobine su,
potvrda dvije Ruke Allaha, tebareke we te’ala, potvrda Lica Allaha, dželle we ‘ala,
potvrda Stopala, dva Oka Allaha, tebareke we te’ala... To su Njegove osobine Bića
‘‘sifatudh-dhat“.
Zašto se nazivaju osobinama Bica? Zato što je Allah, dželle we ‘ala, opisan njima,
praiskonski, zauvijek. Kao što postoje odredene osobine Allaha, tebareke we te’ala, koje se
ticu nekih Njegovih djela, koje čovjek ne zna (drugacije), osim putem Objave, putem
poslanika; poput uzdizanja Gospodara svjetova iznad Prijestolja, odnosno uzdignuca
Gospodara svjetova, ili spuštanje Gospodara svjetova na ovozemaljsko nebo. A
uzdignuće iznad Prijestolja ne znači ‘‘el-uluw“, nije to ‘‘Svevišost’’ i ‘‘Sveuzvišenost’’
Njegova, iako ulazi u njeno značenje.
Otuda ćete naci da su učenjaci islama i muslimani svjesni razlike između ovoga, između
osnove vjere (‘Aslud-Din) i osnova vjere (Usulud-Din) u ovom tewhidu. Napravili su
razliku između onih sekti koje se pripisuju islamu, koje su poništile Osnovu islama u
ovom tewhidu i onih sekti koje su ucinile kufr, ali im kufr nije bio u osnovi ovog
tewhida, već je bio u osnovama vjere, što znači da se pojedinci ne mogu protekfiriti sve
dok se nad njima ne uspostavi argument, a uspostava argumenta će se razlikovati
razlikom vremena i mjesta, poznatosti i nepoznatosti mes’ele i prirodi odredenog
slučaja. I ovdje sada imamo razliku između sekti koje su izašle iz okvira islama zbog
greške u ovome tewhidu, u Osnovi vjere, i sekti koje su još uvijek u islamu, tj.
muslimani su, imaju ‘Aslud-Din, ali imaju greški u Usulud-Dinu, tj. u temeljima vjere.
I svaki onaj musliman koji ne bude napravio razliku između ‘Aslud-Din i UsuludDinu, i koji ne bude znao tacno, precizno njene konture, bojim se da će izaci iz vjere
Allaha, dželle we ‘ala, jer će one koji nemaju ‘Aslud-Din smatrati – muslimanima, a one
koji su se odrekli onih koji nemaju ‘Aslud-Din smatraće – haridžijama ili tekfirovcima.
Dakle, postoje neke osobine Allaha, tebareke we te’ala, npr. osobine Njegovog Bica koje
ne znamo (drugacije), osim putem habera, poput osobine Lica, dvije Ruke, dva Oka,
Stopala: znači, osobine o kojima nam govori Qur’an i sunnet Allahovoh Poslanika,
sallallahu ‘alejhi we sellem. Isto tako, odredena djela Allaha, dželle we ‘ala, koje Allah
radi kada hoće, koje radi kada On želi, poput uzdignuca iznad Prijestolja ili spuštanja
na ovozemaljsko nebo u zadnjoj trecini noci, kao što postoje i odredeni djelici odredenih
svojstava, ciju nespoznaju ili neznanje Allah, tebareke we te’ala, nije ucinio kufrom,
69
odnosno kufrom u osnovi vjere, gubitkom osnove vjere; tj. greška u njima je kufr, ali
onaj koji upadne u to nije s tim neznanjem srušio (izgubio) Aslud-Din islama, već je
napravio kufr u temeljima vjere, a ne u temelju (‘Aslu) vjere, što znači da se prije
njegovog izbacivanja iz vjere nad njim mora uspostaviti argument.
Kada učenjaci govore o ovim stvarima, spomenu vjerodostojan hadith Allahovog
Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, kojeg bilježi imam el-Buhari od Ebu Hurejre,
radijallahu ‘anhu, o jednom čovjeku za koga Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we
sellem, kaže da nije uradio nikakvo dobro, osim tewhida, kao što se kaže u riwajetu
imama Ahmeda u ‘‘Musnedu’’. I kad je bio na samrti, kada se prepao Allaha, tebareke
we te’ala, i obracuna na Sudnjem Danu i kazne, naredio je svojim sinovima da ga, kada
umre, zapale i da zatim polovinu pepela njegovog tijela razaspu po kopnu, a polovinu po
moru, rekavši, prema tumačenju Ibn Tejmijje i jednog dijela učenjaka ehlis-sunneta:
‘‘Ako bi Allah bio kadar nada mnom...’’ Znači, ovo je jedno od pet-šest tumačenja
učenjaka ehlis-sunneta, jer smo rekli da oni hadith vracaju muhkemu; svaki mutešabih
vracaju muhkemu... ‘‘Ako bi Allah bio kadar nada mnom, sigurno bi me kaznio kaznom
kojom nikog prije nije kaznio’’. Učenjaci kažu: ‘‘Ovaj čovjek je vjerovao u Allahovu
moc, Njegov qudret uopšteno“, jer je on, po hadithu Allahovog Poslanika, sallallahu
‘alejhi we sellem, imao tewhid. On je vjerovao u Sudnji Dan, on se plašio Allaha, dželle
we ‘ala, plašio se Njegove kazne. Ali, neznanje u koje je upao ovaj čovjek jeste jedan
djelic, koji se tiče osobine qudreta, odnosno Allahove moci. On je upao u sumnju u
pogledu jednog djelica, u odredenoj situaciji kada je bio u strahu, kada je bio u smrtnoj
agoniji. Odnosno: ‘‘Moguće je da ću se nekako izvuci od Allahove, tebareke we te’ala,
kazne, ako budem uradio to i to’’. Pa je Ibn Tejmijje napravio razliku između vjerovanja
u svojstvo uopšteno i između vjerovanja u djelić svojstva.
Tako je vjerovanje u ovom hadithu, vjerovanje u svojstvo Allahove moci uopšteno od
‘Aslud-Dina – temelja dina, jer je ovaj čovjek imao tewhid, a vjerovanje u djelic svojstva
je od Usulud-Dina (temelja dina), jer je čovjek ušao u džennet. Jer ga je Allah, tebareke
we te’ala upitao: ‘‘Šta te je natjeralo da to uradiš?’’ On je rekao: ‘‘Bojao sam Te se
Gospodaru moj’’, pa mu je Allah, tebareke we te’ala, oprostio. A mi znamo iz tekstova
Objave
Allaha, dželle we ‘ala, i onoga što je opštepoznato u vjeri, da mušrik ne može da uđe u
džennet i da će mušrik – ako je na ovome svijetu bio od ‘‘ehlul-fetra“ – biti kušan na
Sudnjem Danu. Pa, ako uspije u iskušenju – uci će u džennet, a ako ne uspije – uci će u
džehennem. A cinjenica je da je ovaj čovjek ušao u džennet. A cinjenica da je ovaj čovjek
ušao u džennet jeste dokaz da je on bio musliman, što znači da je, prema Ibn Tejmijji i
70
prema ovim učenjacima, ovaj čovjek imao ‘Aslud-Din i da ga njegova greška, iako je ona
kufr, nije lišila Osnove islama, nije ga izbacila iz islama jer je bio neznalica i u vremenu
neznanja. Ali, kao što rekoh, ovo je jedno od tumačenja učenjaka ehlis-sunneta wel
džema’ata.
A onaj koji je ovo protumacio na kafirski način, rekavši i smatravši da ovaj čovjek nije
vjerovao u osobinu moci uopšteno, da bi, analogno tome, pridružio kufrove u ‘AsludDina, pripisujuci islam onome koji nema Osnovu dina, nema sumnje da on ili nije
razumio ovaj hadith, koji mu je temelj za analogiju, ili ga je razumio, ali je namjerno
napravio pogrešnu analogiju, Ali, u svakom slucaju, ovakav čovjek nije vjernik u
Allaha, tebareke we te’ala, već je kafir. I ovo nisu stvari u kojima ima dva mišljenja, već
su stvari u kojima ima samo jedno mišljenje.
Molim Gospodara svjetova da nas uputi i da nas ujedini na ovoj vjeri, na onome na
čemu je bio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, i oni nakon njega od
muslimana. Sva hvala pripada samo Allahu.
71
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
0
File Size
1 049 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content