close

Enter

Log in using OpenID

broj number 3 broj number 3 - Časopis za društvena pitanja

embedDownload
PREGLED
ČASOPIS ZA DRUŠTVENA PITANJA/PERIODICAL FOR SOCIAL ISSUES
Članci
Articles
Abdulah Šarčević:
Ni arogancija niti defetizam, zlo i
fatalističko akceptiranje realnosti,
prascena egocentrizma, visoka kultura
istine – do puta u središte društvene
odgovornosti (drugi dio)
Abdulah Šarčević:
Neither Arrogance nor Defeatism. Evil
and the Fatalistic Acceptance of Reality.
The Ur-scene of Danger. The High
Culture of Truth – to the Path to the
Centre of Social Responsibility (Part 2)
Enes Duraković:
Poetičke mijene i konstante bošnjačke
književnosti (drugi dio)
Enes Duraković:
Poetical Shifts and Continuities in the
Bosniak Literature (Part 2)
Amina Arnautović:
Karakteri ženskih likova u Šekspirovoj
komediji Mnogo vike ni za što
Amina Arnautović:
Female Characters in Shakespeare’s
Much Ado about Nothing
Nurko Pobrić:
Višestruki konstitucionalizmi u
Evropi
Nurko Pobrić:
Europe’s Multiple Constitutionalism
Milanka Miković:
Prevencija socijalne isključenosti
djeteta s intelektualnim teškoćama
Milanka Miković:
Prevention of Social Exclusion of
Children with Intellectual Disabilities
Sarajevo, septembar/decembar - September/December 2011
BROJ
NUMBER
3
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
PREGLED
časopis za društvena pitanja
Broj
3
Godina
2011.
Godište
LII
Sto godina univerzitetskog časopisa Pregled
Sarajevo, septembar – decembar 2011.
PREGLED
časopis za društvena pitanja
Izdavač:
Univerzitet u Sarajevu
Sarajevo, Obala Kulina bana 7/II, Bosna i Hercegovina
Redakcija časopisa:
Nijaz Bajgorić
Uzeir Bavčić
Enes Duraković
Enes Durmišević
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
Međunarodna redakcija:
Zvonko Kovač, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska)
Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija)
Vesna Požgaj-Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija)
Stanka Setnikar-Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija)
Veselin Vukotić, Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja Gorica (Crna Gora)
Glavni i odgovorni urednik:
Senadin Lavić
Zamjenik glavnog i odgovornog urednika:
Marina Katnić-Bakaršić
Izvršni urednik:
Uzeir Bavčić
Sekretar redakcije:
Fuada Muslić
Korektura:
Tarik Ćušić
Prijevod:
Mirza Čerkez
DTP:
Samir Bogunić
Tiraž:
300 primjeraka
Štampa:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Odgovorno lice Štamparije:
Šehzija Buljina
Izlazi četveromjesečno
Časopis Pregled je indeksiran u EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS i CEEOL međunarodnim bazama podataka.
Univerzitetski tele-informatički centar je kreirao i dizajnirao web stranicu časopisa www.pregled.unsa.ba.
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
PREGLED
Periodical for Social Issues
No
3
Year
2011
Volume
LII
A Hundred Years of the University Periodical
Pregled
Sarajevo, September-December 2011
PREGLED
Periodical for Social Issues
Publisher:
University of Sarajevo
Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana, Bosnia and Herzegovina
Editorial Board:
Nijaz Bajgorić
Uzeir Bavčić
Enes Duraković
Enes Durmišević
Marina Katnić-Bakaršić
Senadin Lavić
Mirko Pejanović
Hidajet Repovac
Nusret Smajlović
International Editorial Board:
Zvonko Kovač, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia)
Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia)
Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia)
Vesna Požgaj-Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia)
Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia)
Stanka Setnikar-Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia)
Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia)
Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy, Finances and Business (Montenegro)
Editor-in-Chief:
Senadin Lavić
Deputy Editor-in-Chief:
Marina Katnić-Bakaršić
Executive Editor:
Uzeir Bavčić
Editorial Board Secretary:
Fuada Muslić
Language Editor:
Tarik Ćušić
Translation:
Mirza Čerkez
DTP:
Samir Bogunić
Press run:
300 copies
Print:
„Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica
Officer in charge in Printing-house:
Šehzija Buljina
Fourth month periodical
Periodical Pregled is indexed in EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS and C.E.E.O.L. international databases.
Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information Center
ISSN 0032-7271 (Print)
ISSN 1986-5244 (Online)
SADRŽAJ / CONTENTS
Članci / Articles
Abdulah Šarčević: Ni arogancija niti defetizam, zlo i fatalističko
akceptiranje realnosti, prascena egocentrizma, visoka kultura istine
– do puta u središte društvene odgovornosti (drugi dio) / Neither
Arrogance nor Defeatism. Evil and the Fatalistic Acceptance of
Reality. The Ur-scene of Danger. The High Culture of Truth – to the
Path to the Centre of Social Responsibility (Part 2)
Enes Duraković: Poetičke mijene i konstante bošnjačke
književnosti (drugi dio) / Poetical Shifts and Continuities in the
Bosniak Literature (Part 2)
Amina Arnautović: Karakteri ženskih likova u Šekspirovoj komediji Mnogo vike ni za što / Female Characters in Shakespeare’s
Much Ado about Nothing
Nurko Pobrić: Višestruki konstitucionalizmi u Evropi / Europe’s
Multiple Constitutionalism
Milanka Miković: Prevencija socijalne isključenosti djeteta s intelektualnim teškoćama / Prevention of Social Exclusion of Children with Intellectual Disabilities
Pogledi i mišljenja / Views and Opinions
Džemal Sokolović: Multikulturalizam: u potrazi za pojmom / Multiculturalism: In a Search of the Notion
Arnela Bratovčić: Odnos medija i političkih stranaka / Relationship between the Media and Political Parties
Dalibor Bingas: Političke kulture, socijalna epistemologija i istina
u krivičnoprocesnom pravu / Political Culture, Social Epistemology, and Truth in the Criminal Procedure
Jasna Bošnjović: Menadžment radne uspješnosti / Performance
Appraisal Management
Nedžad Smajlagić: Restorativna pravda: novi oblik gledanja i
reakcije na kriminalitet / Restorative Justice: New Way of Perceiving and Responding to Crime
11
29
55
79
99
117
139
151
167
185
Prikazi i osvrti / Reviews and Comments
Safet Bandžović: Politika i društvo / Politics and Society
Nevad Kahteran: Mostovi između islamskih i budističkih vjerovanja / Bridges between Islamic and Buddhist Believes
Enes Pašalić: Normativna snaga faktičnog (drugi dio) / The Normative Power of the Actual (Part 2)
Mirko Pejanović: O našem religijskom iskustvu / On our Religious Experience
Snježana Šušnjara: Dva diskursa američkog obrazovnog sustava /
Two Discourses on the American Educational System
Okrugli sto: Avdo Sućeska / Round Table Discussions: Avdo
Sućeska
Mustafa Imamović: Klasnost i nacionalnost u historiografskom
djelu Avde Sućeske / Class Membership and Nationality in Avdo
Sućeska’s Historiographical Work
Fikret Karčić: Šerijatsko pravo u djelu prof. dr. Avde Sućeske /
Shari’a Law in Professor Avdo Sućeska’s Work
Enes Durmišević: Ajani i lokalna uprava u Osmanskom carstvu u
djelu prof. Avde Sućeske / Ayans and Local Government in the Ottoman Empire in Professor Avdo Sućeska’s Work
Dževad Drino: Pravna priroda fideikomisa rimskog prava i vakufske imovine šerijatskog prava / Legal Nature of Roman Law’s
Fideikomis and Waqf Property of Shari’a Law
Enes Pelidija: Sjećanje na prijatelja i učitelja – akademika Avdu
Sućesku / Memory of Friend and Teacher – Academician Avdo
Sućeska
Behija Zlatar: Akademik Avdo Sućeska kao direktor Orijentalnog
instituta u Sarajevu / Academician Avdo Sućeska as Director of
Oriental Institute in Sarajevo
Isma Kamberović: Biblioteka akademika Avde Sućeske / Academician Avdo Sućeska’ Library
Upute za autore
213
221
225
247
253
263
265
269
271
277
283
289
293
297
Članci / Articles
Abdulah Šarčević
UDK 111
NI AROGANCIJA NITI DEFETIZAM ZLO I
FATALISTIČKO AKCEPTIRANJE REALNOSTI, PRASCENA
EGOCENTRIZMA, VISOKA KULTURA ISTINE – DO PUTA U
SREDIŠTE DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI 1
NEITHER ARROGANCE NOR DEFEATISM EVIL AND THE
FATALISTIC ACCEPTANCE OF REALITY/THE UR-SCENE
OF DANGER THE HIGH CULTURE OF TRUTH – TO THE
PATH TO THE CENTRE OF SOCIAL RESPONSIBILITY2
Sažetak
Tek je priželjkivana ili očekivana katastrofa, jer svijet moderne nije ispunio
svoje ideje ili nadanja vezana uz napredak znanosti, tehnike i industrije, uz
napredak znanstveno-tehničke civilizacije. Nije polučio moralni napredak, život u slobodi, miru i pravednosti, u prosperitetu i sreći. Naprotiv, doveo nas
je do apokalipse, a ne do života koji bi bio u skladu sa principom stvaranja ili
tačnije: samooblikovanja.
Čemu kritika moderne? “Što valja činiti?”
Doveo nas je do najnemilosrdnije kritike moderne, do iskustva: ”Izabrati
život ili zajednički slaviti na samoubilačkoj party.”3 Moderna je na optuženičkoj klupi. Napose kod Th. W. Adorna i G. Andersa i drugih mislilaca. Moderna
sa svim svojim konstitutivnim moćima dospijeva do krize svijeta; veliki monolog kojeg su mogle predstavljati znanosti, koje svoje porijeklo imaju u duhu
Evrope, u svojem idealnom dovršenju – da ne kažemo: na kraju – učinio nas
je slijepim. Mi nismo u stanju da spoznamo i da učimo granice rasta znanja i
znanosti, da sebe učinimo odgovornim za napredak znanosti u različitim sferama. Mi smo zaboravili pitanje: “Što valja učiniti? Napustiti ili sudjelovati?
”4
1
2
3
4
U ovom broju “Pregleda“ objavljujemo drugi dio teksta (19–30. str.)
In this issue of Pregled, the second part of the text (pgs. 19–30) is published.
P. Sloterdijk, Ibid., str. 237.
P. Sloterdijk, Ibid, str. 236. “Was ist zu tun? Aussteigen oder Mitmachen? “Flüchten oder
PREGLED
11
Drugo kao uvjet samosusretanja i identiteta
Zaboravili smo – evo, na kraju 20. stoljeća u vihorima nacional-fašističkih
afekata – hermeneutički nauk: i u drugom i u drugotnosti možemo naći način
da dosegnemo samosusretanje, vlastiti identitet, ljudsko dostojanstvo, pravo
na slobodu.5 Opijenost strahom od apokalipse odavno je splasnula; najsretnija ura evropskih naroda, koja je otkrila radosti straha i radosti kolektivnog
poremećaja vitalnosti, odzvanja u zaboravu apokalipse. Tako Anson Rabinbach demonstrira tu ideju da moderna ne samo da nije zaustavila epohalni slom
civilizacije, nego ga je tek omogućila. Stoga je slijepa za svoje sudioništvo i u
zaboravu apokalipse. To on demonstrira na nekim nama dobro znanim tekstovima: na Blochovom i Benjaminovom mesijanizmu u “Geist der Utopie” (E.
Bloch). U ezoteričnim spisima o filozofiji jezika on se suočava sa djelom Kritik
der deutschen Intelligenz (Kritika njemačke inteligencije) što ga je napisao
Hugo Ball.
On počinje sa bolnim denunciranjem karijere Hugo Balla; ona mu je najrječitija. On s pravom podsjeća da su u 20. stoljeću bujali ekstremi: biti dadaist, pacifist, katolik, ”invertirani nacionalist”, kakvih je u nas bilo sijaset,
i konačno biti antisemit, kršćanski ili nekršćanski. Biti demokrata, onaj koji
treba da uništi duh, dušu ljudima da ne bi bili u stanju prepoznati ideologiju
koja ponižava duše, rastura ljudsko dostojanstvo, i na nesreću ljudi koji put
su u tome uspijevali 6
Ključne riječi: Biti demokrata,”invertirani nacionalist”,svjetska arogancija i defetizam,filozofija i kritika moderne,razlikovanja u pojmu
odgovornosti,ljudska prava,Istok i Zapad,prosvjetiteljstvo i sloboda,”građani
dvaju svjetova”, svi smo mi drugi,isključivanje ili suradnja, otuđenje,što znači
kritika multikulturalnog društva,smisao duhovnih i kulturalnih znanosti, “između znanosti i etike”, skrivene opasnosti, svečanosti pojednostavljivanja i
diobe,umjetnost traženja istine.
Summary
Disaster is merely hoped for or expected, for the modern world has not fulfilled its ideas or hopes concerning the advancement of science, technology
and industry along with that of scientific and technological civilization. It has
Standhalten?“
5 Usp. Hans-Georg Gadamer, “Bürger zweier Welten”, u: K. Michalski/Ed. /, Der Mensch
in den modernen Wissenschaften, Castelgandolfo-Gespräche 1983, Stuttgart 1985, ili u:
Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Europas, str. 125.
6 Usp. A. Camus, Ibid., str. 15.
12
PREGLED
failed to achieve moral progress, life in liberty, peace and justice, prosperity
and well-being. Quite the contrary, it has brought us to the brink of apocalypse, not to a life in harmony with the principle of creation or, more accurately,
self-formation.
What is the critique of modernism for? “What should be done?”
It has led us to the most ruthless critique of modernism, to the experience of “choose life or celebrate the suicidal party together.”7 Modernity is in
the dock, especially as regards Th. W. Adorno, G. Anders and other thinkers.
Modernity, with all its constituent powers, has resulted in global crisis; the
great monologue that could have been presented by the sciences, that has its
origins in the spirit of Europe, in its ideal completion – not to say the end –
has blinded us. We are unable to recognize and to set limits to the growth of
knowledge and science, to make ourselves responsible for the advancement of
science in different domains. We have forgotten the question: “What should
be done? Get out or participate?”8
The other as the prerequisite for self-encounter and identity
Here, at the end of the 20th century in the whirlwind of national fascist passions, we have forgotten the hermeneutic doctrine: we can find ways to attain
self-encounter, our own identity, human dignity and the right to freedom in
the other and different.9 The intoxication of fear of the apocalypse has long
since abated; the happiest hour of the peoples of Europe, which revealed the
joy of fear and of the collective disorder of vitality, echoes in oblivion of the
apocalypse. Thus Anson Rabinbach demonstrates the idea that modernity has
not only failed to halt the epochal collapse of civilization, but has even made it
possible. It is thus blind to its own part in our oblivion of the apocalypse. He
demonstrates this in some familiar texts: Bloch’s and Benjamin’s messianism
in “Geist der Utopie” (E. Bloch). In esoteric writings on the philosophy of
language, he addresses Hugo Ball’s Kritik der deutschen Intelligenz (Critique
of German intelligence).
He begins with a painful denunciation of Hugo Ball’s career, which to him
is most eloquent. He rightly recalls that extremes flourished in the 20th cen7 P. Sloterdijk, Ibid., p. 237.
8 P. Sloterdijk, Ibid, p. 236. “Was ist zu tun? Aussteigen oder Mitmachen? “Flüchten oder
Standhalten? “.
9 Cf. Hans-Georg Gadamer, “Bürger zweier Welten”, in K. Michalski (ed.), Der Mensch
in den modernen Wissenschaften, Castelgandolfo-Gespräche 1983, Stuttgart 1985, or in
Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Europas, str. 125.
PREGLED
13
tury: to be a Dadaist, a pacifist, a Catholic, an “inverted nationalist” of the
kind that was legion among us, and finally to be antisemitic, Christian or
non-Christian. To be a democrat, the one who was to destroy people’s spirit
and soul so that they became incapable of recognizing the soul, to rout human
dignity, and – to our misfortune – at times to do so successfully.10
Key words: To be a democrat, “inverted nationalist,” global arrogance
and defeatism, philosophy and the critique of modernity, distinctions in the
notion of responsibility, human rights, East and West, Enlightenmen and liberty, “citizens of two worlds,” we are all other (H. G. Gadamer), exclusivity
or cooperation, alienation, what does criticism mean for multicultural society,
the meaning of the spiritual and cultural sciences, “between science and ethics,” hidden dangers, the celebration of simplification and division, the art of
seeking the truth.
Američke Cultural Studies
Da li Amerikanci odmiču u filozofiji od Nijemaca? To pitanje ne postavljamo
samo mi u Evropi. Ono počiva i na ispitivanju, vrlo ozbiljnom, njemačkih
filozofa.”Die Amerikaner sind heute führend; niemand in Deutschland hält
da mit”, kazuje poznati njemački filozof Manfred Frank. Prije svojeg leta do
New Yorka, u kojemu će predavati jedan semestar. Suvremenu filozofiju stiliziraju i određuju filozofi kao što su: Quine, Rorty, Davidson, Rawls, Putnam
i Shoemaker. Manfred Frank misli da je to posljedica jednog vremena – katastrofalnog i katastrofilnog duha (eine Folge der NS-Zeit). Drugim riječima:
oni se, sami Nijemci, nisu oporavili od dramatičnog krvavog i mračnog doba.
Mislioci, koji su emigrirali iz Evrope, nisu se vratili. A filozofija u Njemačkoj još živi od rekonstrukcija i reinterpretacija iz tradicije: velikih mislilaca:
Kanta, Fichtea, Schellinga i Hegela. I sada se osvjedočavamo da u Americi
postoji dobra literatura o Kantu, na primjer, misli Manfred Frank. Tome se na
drukčiji način priključuje njegov kolega iz Heidelberga, Rüdiger Bubner. On
kazuje: u Americi postoje generacije dobrih znalaca i istraživača Hegelove filozofije. Ne treba posebno isticati mjesto Hansa-Georga Gadamera u Americi,
njegovo jako približavanje amerikanskoj filozofiji. “Wir sind an der Schwelle
zur Internationalisierung der Philosophie” (“Mi smo na pragu intenacionaliziranja filozofije.”), ustanovljuje R. Bubner. Thomas Leinkauf, voditelj der
Leibniz-Forschungsstelle u Münchenu priznaje njemačkoj filozofiji još uvijek
svjetski priznati niveau. Deficit vidi u istraživanju srednjovjekovlja u filozo10 Cf. A. Camus, Ibid., str. 15.
14
PREGLED
fiji: sa nekim izuzecima mi smo već dugo izgubili internacionalnu vezu. Na
kraju ovog ispitivanja dolazi sud koji autora ovog teksta nimalo ne iznenađuje: Peter Slotterdijk je najznačajniji filozof, Nijemac, u Americi. Odavno, još
1984. g. njegova tek publicirana “Kritika ciničnog uma, I, II” bila je u planu za
prevođenje u filozofskoj biblioteci “Logos”, u kojoj sam tada bio urednik. Sve
to spominjem da bih doveo u vezu pojam komunikativne slobode i mišljenja
rođenog u Evropi koje je povrh Evrope.
Apokaliptično / transcendentalno /Derrida
Nije slučajno da se taj motiv agenta životnih interesa situira i u američke
Cultural Studies. I dispozitivi klasične seksualne opozicije muško-žensko i to
se etnizira. I postaju “diferencije diferencija”; specifično razlikovanje između
etničkih, seksualnih i socijalnih diferencija se poništava. To nas podsjeća na to
da je kritika zapadne episteme, koju je predstavio Derrida, doživljena kod protagonistkinja Gender Studies kao nepozvano i nepoželjno uplitanje u poslove
feminizma. Bio je to gnjev pogođenosti. Iako se zna da je francuski filozof
ponudio nit, vodilju za etničko pretumačenje seksualne polarnosti. 11
Derrida u drugom kontekstu govori o kastraciji uma. Riječ je o refleksijama o apokaliptičnom diskursu, o apokaliptičnom tonu u filozofiji, o pitanju: Postoji li jedna paradigma, jedna fundamentalna scena eshatologijskih
strategija? U tekstu što ga je bio ponudio za njemačko izdanje, koje do tada
nije objavljeno u Francuskoj, pod naslovom “No Apocalypse, not now”, on
je postavio pitanje: ”Je li apokaliptično možda transcendentalni uvjet svakog
diskursa? ”12 Ovdje je riječ o središnjoj formi rasprave o metafizici u Heideggerovom smislu: kao sudbe Zapada, kao zaborava istine bitka ili diferencije
između bitka i bića, kao nihilizma: Jer se metafizika pita o bitku i Ništa drugo.
To je prijepor oko ”poetike: između poezije i filozofije, o smrti ili budućnosti
filozofije.”13
11 Derrida kaže: “When wi speak here of sexual difference, we must distinguish between
opposition. Opposition is two, opposition is man/woman. Difference, on the other hand,
can be an indefinite number of sexes.” U: Alice Jardine/Paul Smith/Ed., Men in Feminism.
London: Methuen, 1987.
12 Vidjeti: Jacques Derrrida, Apokalypse, Hrsg. von Peter Engelmann, Edition Passagen
1985, str. 47. i dalje.
13 Ibid.
PREGLED
15
Klima etniziranja polarnosti
Ova razlaganja su nužna da bi se u odgovarajuće svjetlo stavio i kasni Derrida
i pojam kastracije uma. Pretvaranje odnosno “iščezavanje“ polariteta polova
iza seksualne kombinatorike mogućnosti, na čudesan način koincidira sa onim
što nas zanima: sa etniziranjem mnogostrukosti; i ono uvire u analogiju sa
etničkim diferencijama, u preferirane konfiguracije “hibridnog”, ”pri čemu je
svako jednoznačno seksualno pripisivanje ugašeno”. 14
Foucaultova analiza diskursa, koja nalazi svoj suvereni izraz kod Amerikanke Judith Butler, čiji je poziv filozofija, pokazuje da je ženski identitet, u
stvari, svojevrsni efekt kulture. U tom se diskursu shvatilo ono što je na sceni:
da u doslovnom smislu ništa ne postoji, što ne bi bila kultura. I seksualnost
je kulturni artefakt, kao što je inteligencija ili duh uopće “slobodno lebdeći
artefakt”. Ne treba biti prešućeno da je ovaj kulturni artefakt svagda kontingentan. Čak u Saidovom smislu, po kome su “društvo i kultura heterogeni
produkt heterogenih ljudi unutar enormne mnogostrukosti kultura, tradicija i
situacija”. 15
Iz svega ovoga, ako se prihvati kao istinito, postaje jasno da su staroevropski ili tradicionalni kriteriji u teoriji i znanosti radikalno pomjereni ili čak
iskrivljeni: nije ispravnost, nego estetička originalnost; nije racionalna mogućnost ostvarivanja, nego “hermetička iritacija umjetnosti”; nije načelna mogućnost razumijevanja ili razumljivost nego nerazumljivost: ono što je grčki:
σκοτóω skoteinos; latinski: abstrusus; nije valjanost, temeljitost ili nepobitnost, nego nadrastanje do sada bilog. Sve to sada postaje kriterij duhovnog ili
intelektualnog stupnjevanja ili rangiranja. 16
Filozofija teško priznaje ova radikalna pomjeranja ili čak iskrivljavanja.
Iznova se mora definirati kulturalni diskurs, koji bi morao biti nadrastanje
“sistema moći; diskurs, to nas podsjeća na nešto što se dogodilo u 19. stoljeću, a, evo, nadrasta 20. stoljeće: ”Nietzsche je bio valjda prvi koji je spoznao
da riječ “istina” u jeziku filozofa znači skoro uvijek toliko kao: nadomjestak,
alibi, izlika, surogat, reprezentacija.”17
14
15
16
17
16
Wolfgang Müller-Funk, Ibid., str. 1080.
Usp. Hybride Kulturen.
Ibid., str. 1080.
P. Sloterdijk, Dre Denker auf der Bühne, 1986, str. 116.
PREGLED
Senzibilnost za povijesni kontekst / Slobodna moralna ozbiljnost
Teorija nije ono što je bila u Grčkoj metafizici, za Aristotela: istinska ljudska
djelatnost. To nije mišljenje u Heideggerovom smislu koje bi još zahtijevalo
engagement (engleski: arrangement, commitment, obligation, job, position,
work etc.), jer je mišljenje već djelatnost. Teorija se u moderni oprašta od
“smisla” i “značenja”. Ona hita k sudbini koju je sama prognosticirala. Ona
ništa ne prenosi jer je zaboravila za što je u svom iskonu bila formirana. Nadolazeći bog je – hibriditet. Posvuda su eksperti mnogostrukog, eksperti višeznačnog. Zapravo, to su ekspert darmara. Čitaocima se nudi – umjesto onih
staromodnih provincijalnih “istina”, rođenih u nekim zabitima i krajolicima
– svetkovina heterogenog, opojnost neodređenog (u kvantnoj fizici se to zove
Unschörfe). Opojnost mnogostrukog! Gramsci u Disneylandu! Tu ponešto:
Gramsci, Derrida, postkolonijalizam i “Cybertheorie”. Nastala je jedna “teorija”, koja jasno ustanovljuje da je i polaritet spolova efekt dispozitiva kulture,
koji je također moć. Filozofija u svojoj ne samo američkoj verziji razvija pojam kulture interkulturalista i interseksualista. Nalazi se rješenje makrofenomena kulture; sugerira se da je “heterogenost” tako razumljena da je u stanju
da razriješi svaku univerzalnu značajku, koja “prema konvencionalnom shvaćanju određuje “rad” kulture na “granicama” egzistencije”.18
Treba čuti ton ovih iskaza! Kulture – a to znači i multikulturalizam, koji
je poziv interkulturalnih mislilaca i teoretičara – postale su drukčije. A ipak
iste, jer se na različite načine, ne samo u “parodističkom duhu karnevalizma” (Sloterdijkov izraz)19, odnose na “velike realnosti” kao što su: ”moć”,
”promjena”, religija, potčinjavanje, rad, strast, autoritet, ljepota, sila, ljubav,
prestiž (Geertz).20 Mi u filozofiji počinjemo da hodimo u susret dramatičnim
budućnostima ili sadašnjostima. Na primjer, to je, ako je ispravno reći, ono što
kaže Butler da je žena isključivo pronalazak jednog specifičnog dispozitiva;
ili ako zaoštrimo iskaz Edwarda W. Saida: da je Orijent samo jedna projekcija
Okcidenta. Njenim posredovanjem – već u starom Hegelovskom stilu – konstituira se zapadnoevropski identitet.
To je već ulazak filozofije u svijet mutacija, u sfere kompenzatorskog duha
ili simulacija. On posvjedočuje da je i ovaj kulturni model obrazovan na tradiciji. I nije nastao pokretom čarobnog štapića. Značili ovo samo tek jednu
varijaciju Spenglera i drugih filozofa bioestetičkih cikličkih teorija kulture?
18 Usp. Hybride Kulturen.
19 P. Sloterdijk, Kritik der zynischen Vrnunft, Bd. I, 1983. str. 232.
20 Usp. Hybride Kulturen.
PREGLED
17
Kulture/istina ljudskog govora i djelovanja/različita poimanja istine
Prije bi se moralo kazati: ono jednostavno: kulture su zaista polifone ili mnogostruke, jedinstvene i uzajamno nesvodive na jednoznačnost, koja bi se mogla imenovati kao univerzalnost. One su dakle kontingentne, sa elementima
nesretne svijesti o kojoj govori Hegelova Fenomenologija duha. Sa ozbiljnim
tendencijama da se petrificiraju ili da lebde u vlastitoj shizofreniji, u “ciničnoj
zajednici samoubica” (na što ukazuje opasnost atomske bombe).21 Ako su kulture zaista heterogene i ujedno kontingentne, to ne znači da bi bilo sve moguće
ili sve dopušteno; i da je sve varijacija čiste slobodne volje.
Mi dakako imamo na umu i melanholične verzije; svaka kultura stvara svoje vrijednosti, ne samo različite veličine nego i različite pojmove veličine; ne
samo likove istine nego različite predstave likova istine. I kulture se konstituiraju ujedno posredstvom iskustva granica. Hegel je uvijek u verziji dijalektike
povlačio demarkacione linije između različitih kultura i povijesnih svjetova.
Na primjer, u staroj Kini, Indiji, Perziji, Egiptu, Grčkoj ili u kršćanskoj Evropi.22 S pravom se primjećuje da tamo gdje ova pretpostavka propada, tamo se
kultura oprašta od sebe same, od kulture “koja sebe poima kao laboratorium
samoproizvođenja”.
Drugo kao konstitutivni moment identiteta i sopstva
Nije teško shvatiti insistiranje na pojmu hibrida; on je Bogu nalik samostvoreno, forma permanentnog procesa znakovlja seksualnih ili etničkih identiteta.
Nalaz je nova muzikalnost za polifono u svakom liku. Vraća nas na mitski pojam. Možemo se prisjetiti da je taj uzor, sam Hybris, on je programski umjetnički “hladna” i u isto doba veoma prisna i bliska, sentimentalna konfiguracija
beskrajno, bezgraničnog. 23
21 Usp.: Günther Anders (1902–1992). Die atomare Drohung, Radikale Überlegungen zum
atomaren Zeitalter. (1981) Neuausgabe von: Endzeit und Zeitende, 1972. “Ono protiv
čega se borimo, nije ovaj ili onaj protivnik, koji atakira atomskim sredstvima ili nas može
uništiti, nego je atomska situacija kao takva. Budući da je ovaj neprijatelj svih ljudi, morali
bi se oni koji su se dosada posmatrali neprijateljima, sabrati kao saveznici protiv zajedničke opasnosti. “
22 Najdublje je o tome govorio Albert Camus: “To znači da današnji svijet zahtijeva od kršćana da ostanu kršćani. Neki dan je jedan katolički svećenik javno izjavio na Sorbonni,
obraćajući se predavaču marksistu da je i on klerikalac. Ne volim svećenike antiklerikalce,
a još manje filozofije koji se same sebe stide. Neću, dakle, ni pokušavati da pred vama
budem kršćanin. Dijelim s vama istu odvratnost prema zlu. Ali ne dijelim vašu nadu i
nastavljam borbu protiv ovog svijeta u kojem djeca pate i umiru. “ (Ibid., str. 106).
23 Vidjeti: Wolfgang Müller-Funk, Ibid. str. 1081.
18
PREGLED
Zato mora naše ustrojstvo života – i ljudskih prava i ljudskih odgovornosti – otkloniti od sebe shizoidni proces koji svagda iskrivljuje odnos prema
drugom u njegovoj drugosti. Ono što pak predstavlja, u izvjesnom smislu,
hipertrofirani osjećaj slobode, koji je vezan uz tu konfiguraciju beskrajno neograničenog, nosi sa sobom, preko svake zamislive mjere i očekivanja, tragove
moderne ili estetičke moderne kojoj je Th. W. Adorno kritički posvetio svoju
Estetičku teoriju. Filozofski univerzum je stoga multiverzum; implicira čudesno ispreplitanje umjetnosti i politike. Kaže se, da politika diferencije postupno postaje autopoetskim umjetničkim djelom. Et vice versa.
Međutim, u jednoj iskošenoj suprotnosti naspram onog shvaćanja u smislu
lijepog duha, o kojem Hegel ironično govori u Fenomenologiji duha, jer se ne
usudi prispjeti u zbiljnost kao zbiljnost, odvagnuti drugo, njegovu moć, oblikovati samog sebe u formi umjetnosti, odnosno u formi ljepote, u toj suprotnosti tehnika se pojavljuje kao drugo kulture, u oštrom razlikovanju, tehnika
ukazuje na drugu sada već planetarnu mogućnost. Ona obrazuje inovativni
centar, u svojem fantazmatičnom izobilju”.24
Onda je, čini se, lako shvatiti čudesne tehnicističke avangarde u 20. stoljeću: talijanski futurizam ili ruski suprematizam. Lakše ih je razumjeti nego njihove kritičare kojih je također bilo u izobilju. Tu je porijeklo one slobode koja
je znala reći Ne građanskim konvencijama, onom instinktivnom konformizmu
koji lahko nalazi svoje teorijsko opravdanje. Nije riječ o koketiranju sa vlastitim shizofrenijama, iako je to tako moglo izgledati. Svuda su bila iznenađenja
i udari, drama umjesto drame, orgije umjesto orgija, istina umjesto istine.
Povijest je ponudila iskustvo shizoidne melanholije, a svagda “umorna,
shizoidno preplašena inteligencija igra realizam, ukoliko samu sebe sjetno zaziđuje u tvrde datosti”.25 Prisjećamo se da se ova gesta “ponavlja” u postmodernom kontekstu kao potpuno novi projekt nove kulture artificijelno digitalne biti.26 No, ne treba se varati u pogledu statusa novog diskursa o kulturi koji,
čini mi se, obuhvata i diskurs o ljudskim pravima i ljudskim odgovornostima.
Taj diskurs o kulturi se danas razumije kao političko-kulturalno, revolucionarni; kao vrsta tako traženog otrežnjenja, kao simptom mogućih dramatičnih promjena u 21. stoljeću, i pervertiranja prava na ove kako globalne tako
24 Ibid.
25 P. Sloterdijk, Ibid., Bd. I, str. 235.
26 O američkom Cyborgu govori Toni Denise u jednom tekstu: “She is not just a guy who
warps into a woman’s body by surgical cuts, but the first of all the virtueal bodies, that
point where Disney World becomes flesh: a double movement involving the endless remaking of sexual identity and abandoment of the (gendered) past.” Ibid., S. 1081.
PREGLED
19
ujedno i marginalne kulturne situiranosti.27 Sada se da pokazati, ironično govoreći, nedovoljnost kritike ideologije, koketiranje sa kritikom ideologijskih
koncepata u 20. stoljeću. Odviše razgovijetno se tu čuje žustrina “profeta nove
svjetski raširene hibridne kulture, čiji skroviti totalitarni moment dolazi na
vidjelo da je odstranjen tip stranog, i kroz njega internalizirani pogled prema
spolja...”28
Nedovoljnost kritike ideologije/univerzalizam
Smatra se zbog toga s pravom: ona je utoliko politička, ukoliko omogućuje da
se afirmira osnova jedne (genetički: “evropocentrične”) kulture, koja “omogućuje znanost, refleksiju i racionalnost”. Nasuprot – globalističkoj, multikulturalističkoj Rimskoj imperiji, priziva se gesta svetog Pavla: njegov kršćanski
univerzalizam. Kritika moderne se u svakom slučaju ne smije ostvarivati na
način moderne: kao supermoderna, kao antimoderna, kao postmoderna; ne
smije se supstancijalizirati nalik staroevropskoj dijalektici, napose onoj Hegelovoj u Fenomenologiji duha.
Zato i ovaj univerzalizam boli. Čak i kada izbacuje iz sebe sve simbole ili
alegorije moderne ili metafizike u njenom kraju ili krajoliku. Kako bismo se
mogli pouzdati u konvencionalnu kritiku ideologije, ideologije koja je već stoljećima poprište nesmiljene borbe, cinične zajednice ubica i samoubica, kada
ona nije u stanju da odvagne značenje ovih simptoma.
Ovaj univerzalizam, s kojim se povezuje i pojam pravednosti, pravo na
istinu i traženje suverenog izraza za nju, uzima se kao “postmoderni”. Ono što
danas želimo reći, jest da je on to samo ukoliko zna svoju vlastitu povijesnost
ili uvjetovanost. Inače će se duh izgubiti pred silom ili voljom za zloćom. U
tom smislu ljudska prava mogu i da se ne pojave kao izvor pravednosti, istinskog dijaloga i komuniciranja, jer se “dijalogu protivi laž kao i šutnja”, jer mi
znamo “da nema, dakle, dijaloga koji bi bio moguć među ljudima koji ostaju
ono što jesu i koji kazuju istinu.”29
Ljudska prava ne mogu biti parodija samih sebe, ne smiju se pervertirati
u altruističko nasilje, revolt ili pak altruističku ravnodušnost. Ko poput novih
profeta multikulturalizma ljudska prava petrificira, onda ih čini dovoljnim da
opravdaju jednaku važnost, ravnodušnost (u njemačkom: die Gleich-Gülti27 Vidjeti o svemu: Wolfgang Müller-Funk, Ibid., str. 1081.
28 Ibid.
29 Albert Camus, Ibid., str. 106.
20
PREGLED
gkeit, što znači sve je svejedno, ravnodušno, podjednako značajno) mnogostrukih kultura Istoka i Zapada.
Duh ili pošast relativizma / moralna ravnodušnost
U ovoj interpretaciji ljudska prava, ona dopuštaju relativiziranje svih kultura.
U toj pošasti relativizma priznaje se da je pitanje o istini zaista obsolet: da je
nepovratno zastarjelo. Time se bar prešutno, deificira “superfinoća” tolerancije, bestidnost razlikovanja i diobe koja je, kaže se, u osnovi Civil society.
Upravo sam naznačio da je u osnovi novog diskursa Cultural Studies, ovoj
američkoj verziju kulturnih znanosti ili onoga što se imenuje kao humanities,
jedan prešutni dvoznačni odnos prema ideji jedne globalne kulture ljudskih
prava i ljudskih odgovornosti.
Zato i ideja jedne stalno uvjetovane autonomije subjekta od sada predusreće svoju sudbinu; kao i insistiranje ma kako maskiranog “evropocentrizma”. On uskrsava iz vlastitog « pepela »; u filozofiji “postmoderne”, koja nije
pervertirana, u formi bolnog i tragičkog spoznanja; sa zahtjevom radikalnog
prioriteta samoiskustva u odnosu na moral i sreću.30 Radi se o tome ili da se
pusti da opet svjesno raste ono već razdrto, ili da se ono rascijepljeno nesvjesno prepusti shizoidnom procesu.
“Integracija ili shizofrenija”. “Izabrati život ili zajednički slaviti na samoubilačkoj party (auf der Selbstmorderparty). To može zvučati kao duhovna
dijeta za pojedince, i ko to tako shvaća, ispravno je čuo.”31 To nije uvid uskogrudne dijalektike koja uvijek predusreće kao novo ono što je anticipirala u
bilosti, i tako se svagda susreće sa vlastitom voljom za moći i sa pojmom
pravednosti.
Univerzalistička verzija kulturnih znanosti
Zato jedna, već spomenuta verzija univerzalističke kulturne znanosti nije ni
supstancijalistička niti pak za svoj ethos oslobođenja zahtijeva hibride kao
svoj conditio sine qua non. Protiv volje takva verzija univerzalističke kulturne znanosti, znanosti duha i njegove nove fenomenologije, propušta da sebe
predstavi u formi apsolutne zbiljnosti. Ona se manifestira u cijeloj svojoj neizrecivoj i nepojmljivoj kompleksnosti nikada zaključenog dijaloga.
30 Usp. P. Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, Bd. I, 1983, str. 237. i dalje.
31 P. Sloterdijk, Ibid., str. 237.
PREGLED
21
Moguće je da je njena veličina bila u ovoj novoj “recipročnoj hermeneutici”, koja implicira dvoje: razumijevanje i nerazumijevanje. Ili: razumijevanje
i metaforiku koja znači da postoje likovi koji se ne mogu prispodobiti svemoći
pojma ili poimanja.
Jedno od velikih posvjedočenja samoiskustva je i u području kulture znanosti, ”u kojoj religiji pripada monopol crkveno shvaćene teologije a etnologija vegetira kao egzistencija na rubu akademskog spektra”. Tu se otvara
novo gledanje i nova koncentracija na kulturne fenomene. Tada bismo morali
priznati da se ono zrcali, lišeno ideologijskog balasta Cultural Studies.32
Ono u što bismo ozbiljno željeli vjerovati, to je mogućnost etnologije u
njenoj legitimnoj spoznaji, u njenom pravu na traganje za egzistencijalnom
istinom naroda, rasa ili kultura. U svakom slučaju, s pravom se kaže da nam
je ona podsticajnija nego spoznajno ili znanstveno omeđivanje na trostrukost
“race, class and gender” (“rase, klase i spola”).
Rizik imanentan društvu / napredak
Nije li napokon u duhu ljudskih prava da se istraže ontologijske osnove onog:
ekspanzionistička slika svijeta versus ontologija stvaranja. Na ovom mjestu
u toku argumentacije znanje o tome, o granicama rasta i granicama iskustva
postaje konstitutivni dio filozofskog pojma polifonog uma. Novi obrat konsekventno vodi kulturu ljudskih prava do teorije moderne ili kritike moderne. Na
ovom mjestu Peter Koslovski dovodi na vidjelo pitanje o društvu opterećenom
velikim rizikom, o krizi ideje gospodarenja prirodom, unutarnjom i vanjskom,
o biotehnologiji kojom se nadvladava mehanističko gospodarenje prirodom, o
granicama genetičke tehnike.33
Kritika multikulturalnog društva / u sjeni katastrofe
No, prije no što se upustimo u kritiku jedne verzije multikulturalnog društva,
prihvaćanja kulturne mnogostrukosti, potrebno je podsjetiti na provalu apokaliptičnog duha ili pak na gubitak apokalipse. Sebi ćemo olakšati ako ukažemo u što se danas zapliće filozofsko mišljenje u znaku apokalipse. Anson
32 Vidjeti: Wolfgang Müller-Funk, Ibid., str. 1082.
33 Um je sam na raskršću. O tome: Peter Koslovski, Risikogesellschaft als Grenzerfahrung
der Moderne. Für eine postmoderne Kultur, (1989) u: Philosophie als Zeitdiagnose. Ansätze der deutschen Gegenwartsphilosophie (Ed. Hans-Ludwig Ollig), Wissenschaftliche
Buchgesellschaft, Darmstadt, 1991, str. 121–147).
22
PREGLED
Rabinbach u svom djelu In the Shadow of Catastrophe. German Intellectuals
between Apocalypse and Enlightenment34 dovodi nas na trag ove filozofije.
A sada nam se sugerira da ni budućnost kao ni propast svijeta nije ono što je
nekoć bila; promijenila je svoj smisao. Misaona figura apokalipse, kao i na
drukčiji način big bang kojemu smo za prvi put umakli, kaže se, postala je
pukom metaforom.
Pridošla je nova opijenost. I od nas se zahtijeva veliki napor da razjasnimo
mogući nadolazak apokalipse, koja bi bila izvor novog revolta, političke volje
za moći, od opiranja atomskoj smrti preko dolaženja do eko-katastrofe i do
ponovnog naoružavanja u svijetu. Koju bismo istinu morali čuti? Filozofija
teško želi priznati gubitak apokalipse, ili gubitak realiteta u određenim mentalitetima; čak i kod onih veoma dobroćudnih. Novi uvidi, kakav je svakako
A. Rabinbachov, profesora povijesti u Princetonu, koji uspoređuje postratne
epohe ovog stoljeća na osnovu “simptomatičnih tekstova”, predstavljaju čudo
nove kulture ravnodušja, pragmatičko otrežnjenje, koje je također prolazilo
bez opažanja. Čini se da nismo sposobni biti žalosni. 35
Nevjerovatno: počelo se pomišljati da bi moglo pomoći odlučno historizirati na kraju 20. stoljeća, “kompleks iz očekivanja kraja vremena i protesta”.
Bez sadističkih vizija, malodušnosti i smiješne nezrelosti. Ako se to prihvati
kao istinito, što sugerira Jorg Lau36, onda nam Anson Rabinbach nudi jednu
oštroumnu predstudiju u svojem djelu koje se nedavno pojavilo u USA. Riječ
je o In the Shadow of Catastrophe (U sjeni katastrofe). Moralo bi se kazati
da se za posljednjih tri desetljeća radikalno promijenilo iskustvo apokalipse
ili kraja vremena. I to se čini veoma značajnim u ovim epohalnim lomovima
ljudske historije.
34 U sjeni katastrofe. Njemački intelektualci između apokalipse i prosvjetiteljstva, University of California Press, Berkeley 1998, str. 263.
35 Vidjeti: Alexander und Margarete Mitscherlich, Die Unfähigkeit zu trauern. Grundlagen
kollektiven Verhaltens. Piper, München/Zürich, 23. Aufl. 1994. Svi apokaliptični događaji
od nacifašizma u doba Hitlera do novijeg nacifašizma kazuju opravdanost teze o “nesposobnosti da se bude žalostan”, o propasti znanja o povijesti, o životu u sjeni potisnutog
znanja o strahotnoj istini, o osporavanju događaja kao da se nikad nisu ni dogodili. I u
Njemačkoj, i u Evropi cijeloj, napose u u Bosni, ostaje i dalje aktuelna tema: “Nesposobnost da se tuguje”. Mi se nadamo da se ovo djelo i danas može razumjeti kao kritička
psihologija ili kao “paradigma jedne psihohistorije” (Ibid., august 1977, str. III).
36 Vidjeti: Jorg Lau, Der Verlust der Apokalypse, u: Die Zeit, 14. Januar 1990. Nr. 3, str.
42.
PREGLED
23
Tek je priželjkivana ili očekivana katastrofa, jer svijet moderne nije ispunio
svoje ideje ili nadanja vezana uz napredak znanosti, tehnike i industrije, uz napredak znanstveno-tehničke civilizacije. Nije polučio moralni napredak, život
u slobodi, miru i pravednosti, u prosperitetu i sreći. Naprotiv, doveo nas je do
apokalipse, a ne do života koji bi bio u skladu sa principom stvaranja ili tačnije:
samooblikovanja.
Čemu kritika moderne? “Što valja činiti?”
Doveo nas je do najnemilosrdnije kritike moderne, do iskustva: ”Izabrati život
ili zajednički slaviti na samoubilačkoj party.”37 Moderna je na optuženičkoj
klupi. Napose kod Th. W. Adorna i G. Andersa i drugih mislilaca. Moderna sa
svim svojim konstitutivnim moćima dospijeva do krize svijeta; veliki monolog kojeg su mogle predstavljati znanosti, koje svoje porijeklo imaju u duhu
Evrope, u svojem idealnom dovršenju – da ne kažemo: na kraju – učinio nas je
slijepim. Mi nismo u stanju da spoznamo i da učimo granice rasta znanja i znanosti, da sebe učinimo odgovornim za napredak znanosti u različitim sferama.
Mi smo zaboravili pitanje: “Što valja učiniti? Napustiti ili sudjelovati? ”38
Drugo kao uvjet samosusretanja i identiteta
Zaboravili smo, evo, na kraju 20. stoljeća u vihorima nacionalno-fašističkih
afekata – hermeneutički nauk: i u drugom i u drugotnosti možemo naći način
da dosegnemo samosusretanje, vlastiti identitet, ljudsko dostojanstvo, pravo na
slobodu.39 Opijenost strahom od apokalipse odavno je splasnula; najsretnija ura
evropskih naroda, koja je otkrila radosti straha i radosti kolektivnog poremećaja vitalnosti, odzvanja u zaboravu apokalipse. Tako Anson Rabinbach demonstrira tu ideju da moderna ne samo da nije zaustavila epohalni slom civilizacije,
nego ga je tek omogućila. Stoga je slijepa za svoje sudioništvo i u zaboravu
apokalipse. To on demonstrira na nekim nama dobro znanim tekstovima: na
Blochovom i Benjaminovom mesijanizmu u “Geist der Utopie” (E. Bloch). U
ezoteričnim spisima o filozofiji jezika on se suočava sa djelom Kritik der deutschen Intelligenz (Kritika njemačke inteligencije), što ga je napisao Hugo Ball.
37 P. Sloterdijk, Ibid., str. 237.
38 P. Sloterdijk, Ibid, str. 236. “Was ist zu tun? Aussteigen oder Mitmachen? “Flüchten oder
Standhalten?”
39 Usp. Hans-Georg Gadamer, “Bürger zweier Welten”, u: K. Michalski/Ed. /, Der Mensch
in den modernen Wissenschaften, Castelgandolfo-Gespräche 1983, Stuttgart 1985, ili u:
Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Europas, str. 125.
24
PREGLED
On počinje sa bolnim denunciranjem karijere Hugo Balla; ona mu je najrječitija. On s pravom podsjeća da su u 20. stoljeću bujali ekstremi: biti dadaist, pacifist, katolik, ”invertirani nacionalist”, kakvih je u nas bilo sijaset,
i konačno biti antisemit, kršćanski ili nekršćanski. Biti demokrata, onaj koji
treba da uništi duh, dušu ljudima da ne bi bili u stanju prepoznati ideologiju
koja ponižava duše, rastura ljudsko dostojanstvo, i na nesreću ljudi koji put su
u tome uspijevali.40
Treba čuti ovaj blagi ton sjećanja i opominjanja! Nakon Drugog svjetskog
rata bilo je moguće na osnovi tri također značajna eseja dovesti u vezu ono
što nikada nije bilo u vezi: Heideggerov esej Brief über den Humanismus (Pismo o humanizmu), Jaspersov spis Die Schuldfrage (Pitanje o krivnji, 1946)
i Adornovu i Horkheimerovu Dialektik der Aufklärung (Dijalektika prosvjetiteljstva). Pitamo se: ko je “demon negativnog prosvjetiteljstva”? Rabinbach rekonstruira tekstualnu povijest Dijalektike prosvjetiteljstva, koja je nakon
pola stoljeća njene djelotvorne povijesti otkrila dramaturgijsku slobodu mišljenja; i koja je, čini se, danas čitljivija na pravi način.
Autori “Dijalektike prosvjetiteljstva”, Adorno i Horkheimer, u toku rada
na ovom djelu imali su na umu, prije svega, pitanje antisemitizma. I ono je
s pravom bilo u središtu njihovog interesa. Danas bi to bila druga ili drukčija verzija “antisemitizma”. Elementi antisemitizma / granice prosvjetiteljstva
/ “učinili su na kraju same Jevreje odgovornim za njihovu sudbinu”. Tako
komentira Anson Rabinbach. On pita da li Adorno “ovdje prelazi od opisivanja paranoidnih projekcija antisemite, koji Jevreje posmatra kao otjelovljenje
tabua, ka vjerovanju da su sami Jevreji bili oni koji izazivaju antisemitsku
reakciju”.
On to iznosi na slijedeći način: narod koji je u povijest unio zabranu slike,
na sebe je privukao mržnju upravo onih koji ustaju protiv takvog zahtjeva.
Otuda je nastala opsesija antisemitizma sa jednom određenom “slikom” Jevreja. “Ukoliko su Jevreji odgovorni za zabranu odslika/vanja, oni istodobno
evociraju tabu kod svojih protivnika, koji ponovo koriste tehnike mimesisa da
bi ih poništili.” Naravno, ovo nije samo jedna varijacija Adornove dijagnoze
antisemitizma koji je prapovijest svakog drugog njemu nalik “antisemitizma”
koji se odnosi na druge narode. 41
No, prije bi se moralo kazati: ”Antisemitizam je danas za neke sudbonosno
pitanje čovječanstva, a drugi ga smatraju pukom izlikom. Za fašiste Židovi
40 Usp. A. Camus, Ibid., str. 15.
41 Usp. Jorg Lau, Der Verlust der Apokalypse, u: Die Zeit, 14. Januar 1999, Nr. 3., str. 42.
PREGLED
25
nisu manjina, nego proturasa, negativni princip kao takav; po njima, sreća
svijeta ovisi o njihovom istrebljenju.Tome je ekstremno suprotstavljena teza
da Židovi, oslobođeni nacionalnih ili rasnih osobenosti, tvore grupu posredstvom religioznog mnijenja i tradicije i ni na kakav drugi način. Židovske
osobenosti bi se po tome odnosile samo na istočne Židove, svakako samo na
one još ne sasvim asimilirane. Obje su doktrine ujedno i istinite i neistinite.
Prva je istinita u smislu u kojem je fašizam učinio istinitom. Židovi su
danas grupa koja i praktički i teoretski navlači na sebe volju za uništavanjem
koju iz sebe proizvodi krivi društveni poredak. Apsolutno zlo žigoše ih kao
apsolutno zlo.... U slici Židova koju nacisti pokazuju svijetu, oni izražavaju
svoju vlastitu bit. Njihova je žudnja isključivo posjedovanje, prisvajanje, moć
bez granica, po svaku cijenu. Oni na krst pribijaju Židova, opterećenog tom
njihovom krivnjom, kao gospodara izvrgnutog ruglu, ponavljajući tako beskonačno onu žrtvu u čiju snagu ne mogu vjerovati.
Facit:
… Danas je rasa samopotvrđivanje građanske individue integrirane u barbarski kolektiv. Harmoniju društva koju su liberalni Židovi prihvaćali oni će
na kraju morati doživjeti kao harmoniju narodske zajednice na sebi samima.
Oni misle da tek antisemitizam izopačuje poredak koji u istini ne može živjeti
bez izopačivanja čovjeka. Proganjanje Židova i proganjanje uopće ne mogu
se odijeliti od takvog porijekla. Njegova je bit, ma kako se ona povremeno
skrivala, nasilje koje se danas očituje.”42
Sad se da pokazati kako kultura ljudskih prava, prava slobode, iznevjerava
sebe u razdoblju nacional-socijalizma, “psihopolitike shizoidnog društva”.43
Tamo gdje se probija volja za moći kao volja za gospodarenjem, tamo je na
djelu strategija pojednostavljivanja ili neumitne redukcije kompleksnosti
novih društava. Antisemitska paranoja je bila “izgovor njemačkog fašizma
pojednostavljivanja, koji je anonimne učinke sistema projicirao u demonske
“namjere”, kako i iritirani malograđanin ne bi izgubio ‘pregled’ ”.44
Ostvarivanje ljudskih prava i pluralističkog društva uopće povuklo se u
ono teško i bolno, u onu kobnu strategiju pojednostavljivanja ili poricanja
kompleksnosti, koje se rado i danas prikazuje objektivnim. Ono što susrećemo,
to je um u slijepoj društvenosti, ”profinjena ružnoća”, ”rafinirana brutalnost
42 M. Horkheimer/Th. W. Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Prijevod: Nadežda Čačinović Puhovski, biblioteka Logos, Sarajevo1989, str. 173–175.
43 P. Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, Bd. I, str. 238. i dalje.
44 P. Sloterdijk, Ibid., str. 228–229.
26
PREGLED
i kalkulirana nerazumljivost”. Odviše razgovijetno pravo slobode i argumentativnog diskursa, zacijelo, nije.
Brutalnosti počinju sa ideologijama, sa očekivanjima. Apsolutizirana
polemologija počinje sa pervertiranjem prava na spoznaju istine, na viziju
dobra, na samoblikovanje života koje je uvijek otvorenost i sloboda. Samo
teorija povrijeđenog života nudi kritiku kolektivnih suludosti i poremećaja
vitalnosti,patologiju moralnog uma. Gotovo se čini da cijelo 20. stoljeće, evo,
do njegovog zalaska, nudi dokaz da se i “svjetski ratovi pripremaju u duševnim napetostima neke nacije”.
“Glavni psihopolitički simptom je otežalost društvene atmosfere, koja se
do neizdrživosti puni shizoidnim napetostima i ambivalencijama. U takvoj klimi zrije potajna pripravnost na katastrofu; aludirajući na Ericha Fromma,
nazivam je katastrofilnim kompleksom; on svjedoči o kolektivnom poremećaju
vitalnosti, kroz koji se energije onog životnog skreću u simpatiju s katastrofalnim, apokaliptičnim i nasilno-spektakularnim.”45
S pravom je Theo Sommer, izdavač tjednika Die Zeit, podsjetio na izložbu o
tragičnoj sudbini jevrejske zajednice u Hamburgu. Ona i danas svjedoči koje
su brutalnosti, koje strahote i koje zločine su učinili Nijemci prije 60 godina ;
prevareni, slijepi ili okrutni; pokazuju za što su bili sposobni. Nijedan Nijemac
koji se suočio s tim ne bi mogao podleći ideji tog zločina. I za Evropljane, koji
su u stanju predočiti samima sebi neizrecive užase, koje su učinili narodi jedni
drugima, u građanskim ratovima, u Starom svijetu, u toku pet ili šest stoljeća,
to su zauvijek opustošena duša i srce. Te brutalnosti u evropskim ratovima
nisu nešto čemu bi Evropljani mogli podleći, što bi ih moglo obuzeti.
Izvjesno je: “Historičar zna da politička povijest ne može biti mjestom
ljudske sreće.”46 Opijenost sudbinom ne čini veličinu čovjeka. Naprotiv, ona
je, da kažem riječima Camusovim, u čovjekovoj odluci da bude jači od svoje
sudbine; a ako mu je sudbina nepravedna “jedini način da je savlada jest da
sam bude pravedan”. To je ona istina koja – i nama danas – s pravom donosi
olakšanje,tragičnu vedrinu podnošljivosti i radost budućnosti.
45 P. Sloterdijk, Ibid., str. 239.
46 P. Sloterdijk, Ibid., str. 239.
PREGLED
27
Enes Duraković
UDK 82.09
POETIČKE MIJENE I KONSTANTE BOŠNJAČKE
KNJIŽEVNOSTI1
POETICAL SHIFTS AND CONTINUITIES IN THE BOSNIAK
LITERATURE2
Sažetak
Ovaj rad je treći nastavak studije Poetičko-kulturalna pripovijest bošnjačke
književnosti, a i prva dva su objavljena u časopisu Pregled (br. 2/2009 i br.
3/2010). U ovom tekstu sam pokušao analizirati složene procese preslojavanja svekolikih društvenih i kulturnih sistema i, posljedično, književnih modela,
konvencija i oblika iz orijentalno-islamskog u zapadnoevropski kulturno-civilizacijski krug. Ti su procesi paradigmatično određeni Lotmanovim pojmovima kulture i eksplozije i, s druge strane, naglašenim orijentalističkim diskursom koji i danas prožimlje brojne tekstove u kojima se bošnjačka književnost
posmatra kao kulturalni survival i anahrono osmansko naslijeđe. Tako se zanemaruju dragocjeni vidovi prožimanja i adopcija, adaptacija i sinkretiziranja književnih tekstova nastalih na liminalnim prostorima, u jednoj mikrokulturalnoj književnoj zajednici koju kroz cijelo dvadeseto stoljeće karaktarezira
traganje za pouzdanim oblicima kulturnog identiteta.
Ključne riječi: bošnjačka književnost, orijentalno naslijeđe, evropska moderna, kulturni identitet, prosvjetiteljstvo, hibridni oblici, kanonizacija i diseminacija.
Summary
This paper is a third sequel to the study Poetical and Cultural History of the
Bosniak Literature, the first two having been published in Pregled magazine
(No. 2/2009 and No. 3/2010). In this text, I have attempted to analyze the
complex processes of superimposition of various social and cultural systems
1 U ovom broju „Pregleda“ objavljujemo drugi dio teksta (12–30. str.)
2 In this issue of Pregled, the second part of the text (pgs 12-30) is published.
PREGLED
29
and, consequently, of literary models, conventions and shapes from the oriental-Islamic to the Western European cultural and civilization circle. Such
processes are paradigmatically determined on the one hand by Lotman’s notions of culture and explosion as well as, on the other hand, by a pronounced
orientalist discourse which is contained, even today, in numerous texts in which Bosniak literature is viewed as a cultural relict and anachronous Ottoman
heritage. That is the cause of neglect of many precious forms of permeation
and adoption, adaptations and syncretism of literary texts written in liminal
areas, in a microcultural literary community, characterized, throughout the
20th century, by a quest for reliable forms of cultural identity.
Key words: Bosniak literature, oriental heritage, European modernism,
cultural identity, Enlightenment, hybrid forms, canonization and dissemination
2. Preobražaji poetičkih modela
U poeziji Safvet-bega Bašagića, Muse Ćazima Ćatića i Hamze Hume, dakle u
tri susljedna stilsko-formacijska razdoblja, jasno se ukazuju procesi preobražaja naslijeđenih obrazaca orijentalno-islamske poetike, njena prilagođavanja,
prožimanja i hibridiziranja sa usmenom lirikom (koja i u novovjekom pjesništvu postaje neka vrsta duhovnog etimona) i potom prihvaćanja konvencija
i žanrova i tradicionalne i savremene poetike zapadnoevropskog kulturnocivilizacijskog kruga. Stoga i bošnjačka književnost 20. vijeka neponovljive
uzlete ima upravo onda kada se preobražajna snaga tradicije sinkretički slije,
amalgamira i oplemeni s raznolikim literarnim oblicima što su se javljali u
dinamičnoj smjeni razvojnih procesa i stilsko-formacijskih preobražaja novije evropske književnosti. Obnavljajući i preobražavajući svekoliko usmeno i pisano naslijeđe, otvarajući se prema istojezičnim južnoslavenskim ali i
evropskim književnim iskustvima, bošnjačka poezija upravo u sinkretičkim
oblicima potvrđuje svoju posebnost autentičnije negoli u tzv. izvornoj čistoti
književne tradicije.
Za utemeljenje moderne bošnjačke poezije od presudne je važnosti bilo još
uvijek živo prisustvo usmenog pjesničkog naslijeđa, prije svega sevdalinki i
balada, koje su već prvoj generaciji pjesnika ponudile prepoznatljive obrasce umjetničkog izraza, a sličan značaj u konstituiranju samosvojnih oblika i
poetičkih posebnosti imala je i divanska poezija pisana na orijentalnim jezicima, posebno ona ezoterijsko-mistične inspiracije. U dinamici književnohistorijskih preobražaja, mijeni stilskih formacija i plodonosnih prožimanja
30
PREGLED
s raznolikošću južnoslavenskih tradicija i evropskih književnih tokova, ovaj
će specifičan senzibilitet erotskog misterija i ezoterijskog misticizma (profanog i svetog) biti stalno prisutan u bošnjačkoj poeziji 20. vijeka u gustoj
mreži intertekstualnih obnova, transformacija i aluzija kojima se, svaki put
u novom vidu i ornatu, generira signifikantna moć tradicijom kanoniziranog
genoteksta nacionalne kulture. A od Bašagića i Đikića, Karabegovića i Ćatića,
kako je već rečeno, započinje i onaj izuzetno značajan proces prožimanja sa
hrvatskom i srpskom kulturnom tradicijom i književnom savremenošću, što je
rezultiralo raznolikim oblicima hibridnih pjesničkih ostvarenja. I dok Bašagićeva i Đikićeva poezija to otvaranje i prožimanje iskazuje više dekorativno,
preuzimanjem versifikacijske sheme i konvencionalne stilematike hrvatskog
i srpskog romantizma, i deklarativno, romantičarsko-patetičnim očitovanjem
hrvatskog ili srpskog nacionalnog identiteta, kod Ćatića je to bio proces pune
stvaralačke osmoze i oplemenjivanja, što je nužno moralo rezultirati i poetskim padovima i promašajima, ali i istinskim oplođenjima dva u osnovi različita doživljaja svijeta i dvije u osnovi različite tradicije i poetike. Namijenjene čitalačkoj recepciji i senzibilitetu patrijarhalnog građanstva, njihove su
pjesme bile otvorene i utjecajima sentimentalno-romantičarske lirike srpskog
i hrvatskog pjesništva, baš kao što su u reverzibilnom i višesmjernom interkulturalnom kontekstu hrvatski i srpski pjesnici sentimentalno-baladične stihove
svojih „đulabija“, „đulića“ i „đulića uvelaka“ ispisivali koliko prema konvencijama već docvjetale njemačke pseudoorijentalne romantike, toliko i prema
etno-kulturalno srodnijim iskustvima i obrascima bosanske usmene lirike.3 Do
punog saobraženja sa bosanskomuslimanskom lirskom tradicijom u svojevrsnoj stvaralačkoj introjekciji i posvojenju osnovnog tona, boje i atmosfere ove
doživljajnosti došlo je posebno u poeziji Alekse Šantića, za kojeg je Hamza
Humo anegdotalno zapisao da je najveći muslimanski pjesnik, a Skender Kulenović da su ga „svojim pjesnikom smatrale muslimanske djevojke, hodže
i hadžije“4, dok bi se u novelistici isto moglo reći za Svetozara Ćorovića. A
zapravo i Bašagićeve i Šantićeve pjesme, kao i Mulabdićeve i Ćorovićeve pripovijetke ilustrativne su za prosvjetiteljski model književnosti jer su sabirale
i preobražavale folklorne obrasce tradicionalnog, arhetipski i mitski uobličenog iskustva našeg patrijarhalnog građanstva, s kultom doma i zavičajnog
obzora, pa su i sličnosti u artikulaciji tog svijeta očigledne, ali su još uvijek
3 O književnohistorijskom razvoju i poetičkim osobenostima bošnjačke i bosanskohercegovačke poezije XX vijeka šire sam pisao u predgovorima istoimenim antologijama, a obnovio ih u knjizi Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti (Vrijeme, Zenica, 2003).
4 Skender Kulenović, Pred Šantićevom bistom na Kalemegdanu, Izabrana djela, knjiga 7,
Sarajevo, 1983, str. 102.
PREGLED
31
uočljive i razlike koje potiču iz posebnosti poetičkih konvencija tradiranih,
prije svega, u umjetničkoj tradiciji.
Arabeskno ornamentalna i u doživljaju i u stilu, bošnjačka je lirika prosvjetiteljsko-preporodnog perioda i u ezoterijsko-mističnoj i u hedonističko-ljubavnoj tematici nudila tek stasaloj čitalačkoj publici, izloženoj
traumatičnim iskustvima preslojavanja svekolikog društvenog života u svijet
evropskog moderniteta, poetsku iluziju trajnih, izvanpovijesnih vrijednosti i
zato je u osnovi tačno zapažanje Maximiliana Brauna da poetiku Safvet-bega
Bašagića i prve generacije bošnjačkih pjesnika u cjelini još nije zahvatio val
suštinske kulturne evropeizacije.
Kod Safvet-bega Bašagića, pjesma se još uvijek ucjelovljuje simbiozom
folklorno-ambijentalne atmosfere sevdalinke i istočnjačkog doživljaja jedinstva čovjeka i prirode sa površno akceptiranom retorikom hrvatskog i srpskog
pjesništva prosvjetiteljsko-romantičarske epohe. Zato njegovu liriku, pa i onu
mistične inspiracije (Harabat, Na pučini svjetla), sasvim u skladu s orijentalno-islamskim „shvatanjem svijeta kao emanacije Savršenstva koje se uvijek
s radošću otkriva a nikad dramatski ne korigira“5 bitno određuje princip statično-arabeskne ponovljivosti gradivnih elemenata pjesme i stoga odsustvo
napetosti i dramatičnosti.6 Dekorativna stilizacija u duhu arabeskne apstrakcije koja odbija mimetičko-stvarnosnu dimenziju izraza, imanentna je vrijednost ovog modela pjevanja kojeg Hamza Humo poredi sa „starinskim vezom
na đerđefu“, ponavljajući zapravo Kršićev opis lirske impostacije narativnog
prosedea u Huminom lirskom romanu Grozdanin kikot:
„To je impresivan, u nekoliko boja izveden ornament s ponavljanjem jednoga motiva, kao na tankoj svilenoj košulji devojačkoj.“7
- zapisao je Jovan Kršić povodom pojave Huminog romana naglašavajući
upravo arabeskni princip njegove pripovijedne strukture.
5 Esad Duraković, Orijentologija, univerzum sakralnoga teksta, Tugra, Sarajevo, 2007, str.
21.
6 Brojnim znanstvenim objašnjenjima poetike arabeske pretpostavljam ovdje onu sugestivnu, lirsku eksplikaciju što je susrećemo u jednom davnom putopisu Zuke Džumhura: „Na
ovim pločama sve se veže i prepliće u zelenim čvorovima i opet nadovezuje u vječnom ponavljanju teme koja je bez početka i kraja kao u staroj istočnjačkoj bajci. Ovo je ispjevao
pjesnik koji nije znao za granice dozvoljenog i nedozvoljenog i bježeći jedino od čovjekova
lika, iskreno i tiho pjevao svoju malu zelenu strofu... Plemenitom površinom sa svih strana
tankim plavim venama istočnjačkog ornamenta teče nježni krvotok arabeske.“ (Nekrolog
jednoj čaršiji str. 45)
7 Jovan Kršić, Sabrana djela, knjiga I, str 149.
32
PREGLED
Ali dok je u Grozdaninom kikotu kao i u cjelini pjesničkog i novelističkog
opusa Hamze Hume taj „starinski vez na đerđefu“ lirski ustreptao u dinamičnom iskazu ekstatičnog doživljaja svijeta, u pretežnijem dijelu Bašagićevog
pjesničkog opusa to je poetski model statične slikovnosti zagušene ovještalom folklornom i pseudoorijentalnom stilematikom.
I dok je Ahmed Muradbegović, slično Braunu, sasvim u skladu s poetičkim programom međuratne avangarde, istaknuo da se u Bašagićevoj poeziji
usprkos deklarativnog nastojanja da spoji um Zapada i srce Istoka neuspjelo
i površno „križaju dvije oprečne kulture, jedna sa Zapada, a druga sa Istoka“8
i da je „Bašagićeva poezija po orijentalnim uzorima ostala strana i tuđa, čak
i samom muslimanskom elementu“9, Midhat Begić će, uočavajući promjenu
poetičkih paradigmi u evolutivnim tokovima bošnjačke književnosti, naglasiti
da je „za Bašagića, za razliku od M. Ć. Ćatića i H. Hume, docnije, poetičko
težište još uvijek bilo na zasadama islamskog Istoka“.10
„Niko nikad ni kod nas ni možda na cijelom Balkanu – nastavlja Begić –
nije dublje i autentičnije poetski doživio taj Istok od Mirze Safveta i nakalemio ga izvorno na ono što je već prije njega oblikovala muslimanska lirska i
lirsko-epska poezija u Bosni i Hercegovini.“11
Uz nesumnjivo opravdano upozorenje da književne fenomene moramo razumijevati u onovremenom recepcijskom i književnohistorijskom obzoru, ne
možemo, međutim, previdjeti da je nakon Bašagićevih razdjelno važnih, ali
nerijetko i površnih nastojanja da spoji „istočni i zapadni Parnas“ tek kod
Muse Ćazima Ćatića došlo do pune stvaralačke osmoze specifičnog poetskog
naslijeđa čulnog senzibiliteta sevdalinke i ezoterijskog, orijentalno-islamskog
misticizma (koji više nisu statična folklorna kulisa i pseudoorijentalni ures
značenju) s bitnim poetskim iskustvima onovremene simbolističke poetike i
evropske moderne uopće. Simbiozu bošnjačke poetske tradicije s poetikom
evropskog moderniteta u dramatičnim preobraženjima južnoslavenskih književno-poetskih paradigmi u poeziji Muse Ćazima Ćatića kritika je jasno uočila kao raskrsno značajnu pojavu:
„Sretan je slučaj što je upravo muslimanski način fantaziranja neke posebne razdiruće tuge i očaja, Ćatić umio zapadnoevropski oblikovati u lijepe stro8 Ahmed Muradbegović, Mirza Safvet (Kratak pregled njegova rada), Izabrana djela A.
Muradbegovića, knjiga III, Sarajevo, 1987, str. 58.
9 Isto.
10 Midhat Begić, Izabrana djela Safveta Bašagića, Raskršća IV, o.c. str. 186.
11 Isto, str. 187.
PREGLED
33
fe u isto vrijeme kada su našu liriku evropeizirali Dučić, Šantić, Dis, Matoš,
Vidrić i Begović.“12
- istaknuo je Šime Vučetić, dok će petnaestak godina kasnije Irfan Horozović, naznačujući i ličnu opsesiju pretapanja zavičajnih i univerzalnih prostora
literarne imaginacije napisati da je
„Ćazim Ćatić pravi pjesnik kraja stoljeća i izraziti pjesnik ulaska u dvadeseti vijek sa svim svojim raznovrsnim i šarolikim preokupacijama, u svijet
bez jednog mita, u svijet rastočenih mitova, u svijet neobičnog eklekticizma u
kom se stiču antika i zapadno iskustvo, istok i slavenske legende. Na toj pjesničkoj geografiji zamišljeni šestar povlači svoju imaginarnu kružnicu, svoju
vibrirajuću mobilnu krivulju u kojoj je duhovni sadržaj ovog pjesništva.“13
Za razliku od Bašagića u Ćatićevim pjesmama simbioze poetičkih konvencija „istočnog i zapadnog Parnasa“ otkrivaju se u onim dubljim naporednostima i paradoksno inverzivnim suglasjima istočnjačkog ezoterijskog misticizma
u kojem se „metafizika pokazuje kao stvarna realnost, a historijska stvarnost
kao njena metafora“14 i simbolističke poetike „univerzalnih analogija“, oniričkih srodnosti čulnih i duhovnih senzacija, na što je, citirajući Ćatićev stih
Zvuči l’ svjetlost ili to zvuk sjaje, posebno upozorio Midhat Begić :
„Ćatićev ‘bodlerovski’ simbolizam, koji je Ujević istakao, pogađao je tu
istočnjačku sveobuhvatnost znakova i zato je Ćatić lako pristajao i uz modernu evropsku teoriju poezije o čulnoj povezanosti svijeta.“15
Ponovio je to i Enver Kazaz ističući da je „rijetko koji pjesnik uspio stvaralački objediniti te dvije naporedne, ponekad i oprečne duhovne tradicije kao
što je u nemalom broju pjesama učinio s prividnom lahkoćom Ćatić“16, dok je
Vedad Spahić prožimanja orijentalno-islamske i zapadnoevropske poetike u
tekstu Bejt i stih pomno analizirao na primjeru Ćatićevih gazela. Ćatićev bejt –
zapaža Spahić – nije više „inokosna značenjska cjelina koju možemo izlučiti iz
pjesme a da ne izgubi ništa od poetske funkcionalnosti koju sadrži unutar nje,
12 Šime Vučetić, Musa Ćazim Ćatić – živi pjesnik Bosne, Glas komuna, Doboj, IX/1966, br.
373.
13 Irfan Horozović, Na tragu Musina divana, Zbornik radova o Musi Ćazimu Ćatiću, Institut
za jezik i književnost, Sarajevo, 1980, str. 45–46.
14 Nedim Filipović, Utjecaj islama na bosanskohercegovačko tlo, Radio Sarajevo – Treći
program, br. 9/1975, str. 81.
15 Midhat Begić, Ćatićeva razdjelnost, Djela, Raskršća IV, knjiga 5, str.204.
16 Enver Kazaz, Musa Ćazim Ćatić, književno naslijeđe i duh moderne, Centar za kulturu
Tešanj, 1997, str. 11.
34
PREGLED
i da, povrh svega, to izlučenje ne naruši arhitektoniku pjesme kao cjeline.“17
To je sada pseudobejt u pjesmi koja imitira orijentalni pjesnički oblik gazela,
jer se ovdje semantičko-idejna punoća ostvaruje u strukturalnoj cjelovitosti i
organističkoj uvjetovanosti dijela i cjeline, u pomno građenoj jedinstvenosti
ritmičko-melodijskih i ideo-afektivnih sadržaja nerazlučivih na pojedinačne
sastavnice. Ovom zapažanju valja, međutim, dodati da se u Ćatićevoj pjesmi
zbiva mnogo kompleksniji preobražaj ne samo formalno-strukturalnih vrijednosti bejta, nego i dubljih semantičko-idejnih zasnova orijentalno-islamske
poetike. Ćatić je prvi moderni bošnjački pjesnik u čijoj poeziji je jasno uočljiv
zaokret u odnosu na naslijeđenu poetiku, naravno ne u smislu negiranja, nego
suštinskog i stvaralačkog preobražaja u kojem se naslijeđeni oblici poetske
semantike i stilematike javljaju novim doživljajem i izrazom, sadržajem i značenjem. To je onaj krug Ćatićevih pjesama u kojima su ezoterijske metafore o
voštanici i leptirici ili slavuju i ruži izgubile alegorijski smisao mistične ljubavi kao ekstatičnog uznesenja i sjedinjenja s Bogom a preobrazile se u ekstazu
čulne nezasitosti zemne ljubavi. Tematska naporednost erotsko-hedonističke i
ezoterijsko-mistične poezije karakteristična za Safvet-bega Bašagića u poeziji
Muse Ćazima Ćatića iščezava i javlja se s početka u dramatičnom dvojenju između zemaljskog obilja plotske slasti i mistične opomene onostranosti (grijeha i pokajanja), da bi se na kraju mistična transpozicija erotskog u spiritualnoreligijski doživljaj ljubavi potpuno izgubila. I upravo na taj način, postupkom
transformacije naslijeđenih konvencija, formula i toposa normativne poetike
Ćatić „remeti“ ustaljeni poredak, dinamizira semiotički sistem tradicionalne
kulture i oslobađa je petrificiranih oblika i „uspavanih značenja“.
Poetika islamskog misticizma zadržat će snažne i prepoznatljive tragove i
kasnije, kod svih značajnijih bošnjačkih pjesnika, o čemu je iscrpno pisao Zilhad Ključanin u književnohistorijskoj studiji Lice svjetlosti18, ponekad doduše
samo u stilu i senzibilitetu, s raznolikim oblicima literarnih preobražaja u kojima se izgubila strogost normativne poetike. Kanonska normativnost sufijske
poezije u kojoj se jedva zamjetnim nijansama potvrđuje princip arabeskne ponovljivosti zadanih poetičkih toposa (s figurom nazire, kao svojevrsne figure
citatnosti) biva sada zamijenjena slobodnijim oblicima intertekstualnih aluzija
i palimpsetski ilustrativnih i iluminativnih ogledalnih obnavljanja, repliciranja
ili poricanja. Na taj način se u interferenciji sila tradicije i sila inovacije u novovjekoj bošnjačkoj poeziji konstituira prepoznatljiv intertekstualni referentni
sistem u kojem se u dinamičnim procesima interkulturalnih prožimanja i sa17 Vedad Spahić, Tekst, kontekst, interpretacija, Tuzla – Tešanj, 1999, str. 40.
18 O tome je iscrpno pisao Zilhad Ključanin u književnohistorijskoj studiji Lice svjetlosti
(Pobožni i sinkretizirani elementi u bošnjačkoj poeziji XX vijeka), Oko, Sarajevo, 2004.
PREGLED
35
obraženja, iza inovativnih književnih postupaka i sadržaja u svakom novom
tekstu nazire i tekstovna pozadina tradiranih poetičkih konvencija i duhovna
poputbina sociopovijesnoga, tradicijskog konteksta.19 A u tim burnim preobražajima i grčevitim nastojanjima da se poetički sažmu i uzajamno prožmu
kulturalno različita pjesnička iskustva Istoka i Zapada, Ćatićeva kratkotrajna
životna putanja između Bosne i Istanbula na jednoj strani i Zagreba na drugoj
strani ukazuje se i kao simbolična topografija duha na razmeđima svjetova,
kultura, epoha. Prihvatajući artistička iskustva secesionističkih traganja moderne, Musa Ćazim Ćatić je, međutim, i u vedrini impresionističkih pastela i
simbolističkih vizija kosmičkih suglasja, artikuliranih u bošnjačkoj tradiciji
19 Između brojnih primjera intertekstualnih obnova i transformacija poetičkih oblika i konvencija islamskog misticizma što ih susrećemo u novovjekoj bošnjačkoj književnosti, uz
- primjerice - Humin svijet senzualnih sjedinjenja s vječnim trepetom prirodnih elemenata, Isakovićevu viziju sjedinjenja čovjeka i materije u romanu Pobuna materije, Ibrišimovićeve, Horozovićeve ili Karahasanove narativne resemantizacije ezoterijskih učenja,
Latićevo obnavljanje klasičnih oblika ilahija i kasida, ili polisemično i polisemantičko
umnožavanje smisla i značenja kanonski tradicionalnog oblika gazela u istoimenoj pjesmi
Zilhada Ključanina, navedimo ovdje posebno sonet Čuda Skendera Kulenovića.
U sonetu Čuda Kulenović obnavlja, ali i preobražava temeljni motiv ezoterijskog doživljaja svejedinstva svijeta (wahdet) dinamičnom slikom mističkih sjedinjenja svega sa
svim, pa je i lirski subjekt obuzet tim ezoterijskim osjećanjem da se sav svijet ogleda u njemu, kao što i on osjeća svoje prisustvo u svemu što ga okružuje, što je sugestivna varijacija
mističnog stava o supstancijalnom jedinstvu s Univerzumom što ćemo ga prepoznati već
uzgrednom usporedbom sa stihovima Abdurahmana Sirrija, Ahmeda Vahdetija ili Muse
Ćazima Ćatića:
Ja sam oblikom kaplja, ali sadržinom more.
U meni je cijeli svijet,
Ja sam svijet i njegova sadržina.
(A.Sirri:Srce je Božija kuća)
Kaplja kada u more stigne, nestane je.
Kaplja je uistinu voda, samo je odvojena od vode.
Vahdeti:Iako tijelo izgubljenog)
C’jela narav, c’jeli bitak u mom biću živi
Moje biće ko kaplja se u jedinstvu sliva.
(M.Ć.Ćatić: Gazela)
Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene.
S njom gasnem i svaka mi kap se u sladostrašću mijene
U praroditeljku čuda, u prakap bremenu vraća.
(S.Kulenović: Čuda)
36
PREGLED
dotad nepoznatoj formi soneta, jednako kao i u preobraženim obrascima gazela, sebe i svijet pjevao osjećanjem nedjeljivosti intimnog i univerzalnog.
Slijedom Ćatićeva (ali i Matoševa i Dučićeva) modernističkog artizma
krenulo je i nekoliko mladih pjesnika (Fadil Kurtagić, Jusuf Tanović, Munib
Osmanagić) u čijim je pjesmama folklornu inspiraciju sve više smjenjivala
artificijelnost parnasovskih slika, impresionističkih pejzaža ili retorska stilizacija „salonskog simbolizma“, pa se i Kurtagićeva zbirka soneta Stihovi (1919)
ukazuje i kao svojevrstan rezime modernističkih traganja mlade generacije.
Mada je ovdje ovještalu dekorativnost sevdalinke samo smjenjivala izvještačena dekorativnost „moderne“, tu se već začeo proces obogaćenja izražajnih
mogućnosti i oblika, rastvaranje dubljih i zapretanih intenziteta jezika, još uvijek neistraženih u pjesništvu prethodne generacije.
To kolebanje između dva poetska modela uočljivo je i u pjesmama Ahmeda
Muradbegovića koji je 1919. godine objavio zbirku Haremska lirika. Muradbegovićeve su pjesme, istina, natopljene istim onim čulnim drhtajem i melanholičnim tonom sevdalinke, ali se ta senzualnost sublimira i spiritualizira
simbolističkom slikovnošću. A iza tih čas sentimentalno - romantičarskih čas
simbolističkih stihova, kako je to zapazio i Pero Slijepčević, sve više provijava
ekspresionizam, pa se i blagost impresije i sentimentalnost folklorne fraze sve
više preobražava u oštre namaze ekspresionističkog doživljaja dekompozicije mističkog svejedinstva svijeta. Stidljivi nagovještaji „nove doživljajnosti“
karakteristične za poslijeratnu „lirsku revoluciju“ stišavaju se u Muradbegovićevoj pjesmi klasičnim oblicima i konvencijama vezanog stiha, dok su prve
pjesničke zbirke Hamze Hume (Nutarnji život, 1919. i Grad rima i ritmova,
1924) već značile izrazitu novinu u odnosu na pjesnički model Ćatićevih brižljivo njegovanih impresionističko-simbolističkih soneta.
Na značaj i posebnosti apropriranja ekspresionističke poetike u daljnim
amalgamiranjima bošnjačke usmene i orijentalno-islamske umjetničke tradicije s tokovima zapadnoevropske avangardne lirike u pjesmama i novelama
Ahmeda Muradbegovića i Hamze Hume ukazat će i Pero Slijepčević:
„U paradoksu sa dalekom zaostalosti svoje muslimanske sredine i kao da
je nadoknade obojica uvrštavaju stilom među pisce hipermoderne kao izraziti
ekspresionisti. Pišući obojica u stihu i prozi, oni [...] u svojoj bujnoj fantaziji
i burnoj reči kao da izlivaju nagomilanu osetljivost bosanskog islama, osetljivost koja je dosad imala dosta gospodstva da se razvija, ali malo veštine da
se kaže.“20
20 Pero Slijepčević, A. Muradbegović: Haremska lirika, Nojemova lađa, Izabrana djela Pere
Slijepčevića, Svjetlost, Sarajevo, 1980, knj. I, str. 338.
PREGLED
37
Mada u bogatom literarnom opusu Hamze Hume poezija obimom čini neznatniji dio, on je u književnoj historiji značajno mjesto stekao kao pjesnik
prije svega zato što su njegovi tekstovi natopljeni izrazitom lirskom atmosferom i poetski rafiniranim izrazom. Književna je kritika taj naglašeni lirizam
Humina književnog izraza mahom objašnjavala orijentalno-senzualnim senzibilitetom bošnjačke književne tradicije, ali i kao bitnu oznaku avangardne
lirske pobune što se i u nas dogodila neposredno poslije Prvog svjetskog rata.
Zato je važno u svakom interpretativnom pristupu uočiti šta je u Huminoj
poeziji opća oznaka ekspresionističke poetike, a šta posebnost lirskog senzibiliteta poteklog iz vlastite tradicije jer je i jedna i druga poetička karakteristika
prepoznatljiva već i u njegovoj mladenačkoj zbirci pjesama Nutarnji život,
objavljenoj 1919. godine.
Slobodni stih, disperzivne, iracionalnim impulsima izazvane i asocijativno povezane slike „pounutrašnjenog pejzaža“, jaki i jarki kontrasti i snažni
namazi osnovnih boja kao izraz ekstatičnih psihičkih sadržaja, dinamička slikovnost i asocijativni nizovi podsvjesnih predstava, slutnji i fantazmagorija,
sve se to u pjesmama uvrštenim u Nutarnji život Hamze Hume ukazuje kao
izraz iste one uzavrele atmosfere i pobune protiv naslijeđenih konvencija lirske poezije i, posljedično, avangardne preobrazbe pjesničkog govora koja se
istodobno događala i u pjesmama Antuna Branka Šimića, Miroslava Krleže,
Miloša Crnjanskog ili Rastka Petrovića. Kao i kod A. B. Šimića, i u Huminim
pjesmama aliteracijsko-asonantski nizovi, glasovna simbolika i intonacionosintaksička linija slobodnog stiha zamjenjuje mehaničke vrijednosti metričke
sheme klasičnog izraza, pa je ritam ovdje sugestivan nosilac a ne kanonski
stroga i mehanička nadopuna značenju pjesme.21 Ali, za razliku od Šimića i
ostalih pripadnika „lirske avangarde“, ekspresionistička poetika nije u Huminoj lirici bila izraz traumatičnog doživljaja mučnine i besmisla u svijetu bez
metafizičke utjehe ili postratnog psihotičnog stanja svijesti. Umjesto apstraktnih prostora i šimićevskih „metafizičkih očišćenja duha odstvarenjem stvari“
Humo je bio čvrsto vezan za zavičajni svijet i mostarski pejzaž koji se u njegovoj pjesmi ukazivao i čulno prepoznatljivom slikom i nutarnjim zvukom i
odjekom, u jedinstvenom iskazu sinkretičke punoće i zbiljnog i maštovnog
misterija života. Stoga je uz opravdano upozorenje Zdenka Lešića „da se ne
smije zaboraviti da se Humo pojavio u književnosti neposredno poslije prvog
svjetskog rata, dakle u vrijeme one velike lirske revolucije, kada je općenito
došlo do jedne sveobuhvatne poetske ekstaze“22 jednako prihvatljivo i stajali21 O tome sam više pisao u tekstu Pjesnik životnog misterija u knjizi Riječ i svijet, Sarajevo,
l988.
22 Zdenko Lešić, Hamza Humo: pjesnik kao pripovjedač, u knjizi Pripovjedači, Veselin
šte Skendera Kulenovića koji je utjecaje beogradskih modernista sveo tek na
Humino „osmjeljenje da povjeruje u autentičnu ljepotu ispod svojih očinjih
kapaka“:
„Sve ostalo mu je od majke, od svile i srebra mostarskog neba i tla, od bistre domaće riječi, one što je prešla devet kamenova, od neugaslih bisera muslimanske ljubavne pjesme, od kamenih i cvjetnih mostarskih avlija i od bijelo
okrečenih enterijera, u kojima se vjekovima sija stari bakar i miriše feslidžan
jedne jednostavne a nevjerovatno istančane gradske kulture.“23
Ekspresionistička poetika privukla je Humu prije svega mogućnostima ekstatičnog govora i ezoterijskih otkrovenja sveprirodnog ritma panteističkomističkih očitovanja beskraja što je u njegovoj tradiciji bila, kako smo vidjeli, dominantna poetska konstanta, ali se ona u Huminim stihovima ostvaruje
mimo tradicijom petrificiranih oblika i konvencija, što je povodom njegove
zbirke Grad rima i ritmova (1924) pregnantno istaknuo i Milan Kašanin:
„Sasvim u duhu našeg vremena, ti stihovi su slobodni, i ne samo u smislu
ritma i slika, nego i osećajno, misleno, moralno, estetički, filozofski i religiozno, u svakom pogledu.“24
Pa i onda kad se vraćao prepoznatljivom senzibilitetu lirske tradicije
usmenog i umjetničkog stvaralaštva na kojem je nastalo moderno bošnjačko
pjesništvo od Bašagića do Ćatića, kod Hamze Hume su se i senzualno-erotski senzibilitet sevdalinke i istočnjački panteistički misticizam obznanjivali
sasvim u duhu novih ekspresivnih vrijednosti pjesničkog govora, oslobođenog od klasičnih vrijednosti vezanog stiha i mimetičko-deskriptivnog principa stvaralačkog izraza. U zbirci Grad rima i ritmova, u zanosu panerotskog
doživljaja prirode i animističkom preobražaju materije u doživljaj, impresija se strelovito preobražava u šikljaj ekpresionistički burnih senzacija koje
više nisu mogle biti sabijene u strogost tradicionalne versifikacijske norme
gazela ili soneta. Otud u njegovim stihovima rijetko susrećemo statične slike
predmetnog svijeta jer je sve zahvaćeno živodajnim porivom i trepetom. I tek
u zbirci Sa ploča istočnih doći će do stanovitog stišavanja ekspresionistički
burne, dinamičke slikovnosti, u lirskim prozama u kojima se Humo „prisnije
približio orijentu ali ne onom naivno i simbolično stilizovanom iz svoje lirike,
koji će u njegovim novelama doživjeti svoj puni izraz, nego orijentu starozavjetne beduinsko-nomadske legende, sa karakteristikama uspokojenog kaziMasleša, Sarajevo, l988, str. 366.
23 Skender Kulenović, Iz smaragda Une, Izabrana djela, knjiga 6, Sarajevo, l983, str. 158.
24 Milan Kašanin, Grad rima i ritmova, Srpski književni glasnik, 1924, XIII, 3, str. 234.
PREGLED
39
vanja žestina i žudnji…“25 Sada je to dekorativna stilizacija u duhu arabeskne
apstrakcije koja odbija zornu, mimetičko-stvarnosnu slikovnost izraza i to je
sada nova vrijednost, novi oblik lirskih proza koje će najaviti punu zrelost Huminog izraza što će se realizirati u njegovom lirskom romanu Grozdanin kikot
(1927). Svijet hikjaja i predaja, orijentalno-bajoslovnih priča u ovim lirskim
prozama obnavlja onaj i vremenski i prostorno rasprostranjeni oblik pjesničkog iskustva što se od Rumija i Mearija, ili Hajama i Hafiza, sve do Tagore ili
Halila Džubrana ukazuje čas kao hedonistička pohvala ženi i ljepoti ljubavnog
iskustva, čas kao mistički put ezoterijskih otkrovenja apsolutnog smisla postojanja „istinom srca“ i ljubavnog stapanja s Univerzumom. Zbirka pjesama
Sa ploča istočnih predstavljala je u tom trenutku razdjelnicu u razvoju bošnjačke književnosti, jer je s jedne strane dovršavala jedan tradicionalni tok
pjesničkog iskustva, sugestivno ga potvrđujući, ali najavljujući i njegovu docvjetalost i nemogućnost formalnog obnavljanja. Ipak, posmatramo li Humino
i Muradbegovićevo pjesničko djelo u obzoru dinamičnih tranzicijskih procesa
bošnjačke književnosti i njene „evropeizacije“ uočljivi su bitni preobražaji naslijeđenih poetičkih obrazaca i napuštanje tradicionalne normativne poetike.
Slične procese preobražaja statično-ornamentalne slike orijentalno-patrijarhalnog svijeta, književno oblikovane narativnim obrascima folklorne, lirsko-epske tradicije, u dinamičan, neposrednom društvenom zbiljom naseljen
književni svijet ostvaren raznolikim narativnim formama karakterističnim za
evropsku modernu umjetnost, susrećemo i u evolutivnim procesima bošnjačke pripovjedačke umjetnosti, koja uz opće karakteristike tzv. „pripovjedačke
Bosne“, ako taj pojam danas ima ikakvo poetički obrazloživo značenje, ima i
neke posebnosti i stilsko-strukturnih i tematskih odlika i obilježja.
Za razliku od pjesnika, pripovjedači nisu baštinili izgrađene pripovjedne
modele na kojima bi sazdali obrasce moderne pripovjedačke umjetnosti. U
orijentalno-islamskom sistemu književnih žanrova, prozne vrste su smatrane
„nižim“, manje vrijednim književnim oblicima, pa stoga ni ljetopisi, hronike
ili putopisi Mula Mustafe Bašeskije, Mustafe Firakije, Huseina Muzaferije,
Hadži Jusufa Livnjaka, Omera Novljanina ili Mustafe Muhlisije, kao i mnoštvo žanrovski nedefiniranih rukopisa, napisanih mahom na turskom a potom i
na arapskom i perzijskom jeziku, za naše preporodne, prosvjetiteljske pisce,
još uvijek bitno okrenute tradiciji, nisu imali značaj kakav je za pjesnike imalo
pjesničko nasljeđe.26 Stoga su se prvi bošnjački pripovjedači u strukturiranju
25 Muhsin Rizvić, Prenapregnuta čulnost kao opsesija izraza, predgovor Sabranim djelima
Hamze Hume, Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, knjiga I, str. 27.
26 Iscrpan, znanstveno pouzdan pregled bosanskohercegovačke proze na orijentalnim jezi-
40
PREGLED
svojih prvijenaca obraćali prije svega narativnim oblicima folklorne, usmene
književnosti, a s druge strane istočnjačkoj priči i anegdoti.
Nacionalno-romantičarski entuzijazam i prosvjetiteljska koncepcija konstruiranja nacionalnog identiteta prožela je svekolik tekst onovremene kulture
pa su u tim procesima karakterističnim i za ostale bosanskohercegovačke i
južnoslavenske književne zajednice, u traganju za autohtonim vrijednostima
i izvorima vlastite duhovnosti i Riza-beg Kapetanović i Edhem Mulabdić,
Osman Nuri Hadžić ili Hamdija Mulić prve sinopsise priča prepoznavali prije svega u folklornom, etnokulturalno semantiziranom naslijeđu što su ga u
zborniku Narodno blago (1887) i dvotomnoj zbirci Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini (1888 i 1889) sabrali Mehmed-beg Kapetanović
Ljubušak, odnosno Kosta Hörmann. Istočnjačke priče što su ih s putovanja
donosili hodočasnici i trgovci adaptirane su, prerađivane i posvajane „dobijajući obilježje bosanskomuslimanskih narodnih priča i upotpunjavajući sferu
muslimanske narodne tradicionalne književnosti, koja će svojim izražajnim i
emocionalno-etičkim elementima zračiti i na originalno književno stvaranje
bosanskohercegovačkih Muslimana.“27 Bajoslovnost istočnjačke priče i zanimanje za folklorno naslijeđe u samoj su osnovi neoromantičarske poetike koja
je i u evropskim, a pogotovo u južnoslavenskim književnostima i u drugoj polovini 19. vijeka bila snažno prisutna, pa se u razgranatoj folklorističkoj djelatnosti, arhiviranju i rekapituliranju folklorne tradicije zbiva onaj razdjelno
važan preobražaj usmene u modernu nacionalnu kulturu.28
Uz narodne i istočnjačke priče, predaje i poslovice koje su etičko-didaktičkim poukama o nužnosti poštovanja moralnih načela patrijarhalne zajednice
svojom zatvorenom narativnom strukturom inscenirale trajne vrijednosti kolektivnog pamćenja, prvi su se bošnjački pripovjedači umjetnosti pripovijedanja učili i na pjesničkom usmenom naslijeđu. Upravo, moglo bi se reći da je
na njih bitnije utjecalo usmeno pjesništvo, prije svega balade i sevdalinke, pa
je otud i ona naglašena lirska osnova narativnog teksta što kao konstanta traje
u proznim žanrovima bošnjačkih književnika. Zapazili su to i Jovan Kršić i
Pero Slijepčević, potom Midhat Begić, Muhsin Rizvić ili Skender Kulenović,
cima nalazimo u knjizi Amira Ljubovića i Sulejmana Grozdanića Prozna književnost
Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima , Orijentalni institut u Sarajevu, l995.
27 Muhsin Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u doba austrougarske vladavine, knj. I, str. 17.
28 O tim preobražajima bošnjačke usmene tradicije i oralne kulture uopće u novovjekoj pisanoj književnosti, uz Muhsina Rizvića i Midhata Begića, posebno vrijedne tekstove su
napisali Dženana Buturović i Hatidža Dizdarević, Munib Maglajlić i Rašid Durić, Esma
Smailbegović i Aiša Softić i u novije vrijeme Sead Šemsović i Lada Buturović.
PREGLED
41
a sažeo, obnovio i ilustrativno obrazložio Zdenko Lešić ističući da su potkraj
19. vijeka u vrijeme konstituiranja moderne bosanskohercegovačke pripovijetke ukorijenjene i u tradiciji usmene književnosti, bošnjački pisci nesumnjivo „prisnije osjećali baladeskni, lirsko-epski narativ, pa su svoje pripovijetke
jače impregnirali onom lirskom supstancom koja se nalazi u bosanskoj sevdalinki, u njenoj senzualnosti i melodioznosti.“29
Bošnjačka je pripovjedačka umjetnost više vezana za lično i doživljajno
negoli za kolektivno-historijsko i događajno, vjerovatno i stoga što je činjenica stogodišnjeg političkog i društvenog marginaliziranja Bošnjaka uvjetovala
da su se pisci više okretali trajnim, povijesnim surovostima manje ugroženim
vrijednostima života. Nisu li se, naime, upravo zbog tog kolektivnog marginaliziranja, nemogućnosti stvaranja historije, ali i (često izrazito konzervativne) samoizolacije oni više obraćali stiliziranosti arabeske i saobraznom
kujundžiluku intimne ljudske drame negoli naturalističkoj i historijskoj slici
svijeta? Zato će se ta statična slika intimnog i porodičnog kosmosa posvećena spokojem vanvremenog, transhistorijskog postojanja u raznolikosti tekstualnih stilsko-literarnih obogaćenja narativnih oblika javljati kao konstanta
bošnjačke pripovjedačke umjetnosti kroz čitavo dvadeseto stoljeće.30 Odnosi
se to naravno i na bošnjački roman čak i u početnoj fazi konstituiranja žanra,
pa je i poetičko-modelativno i književnohistorijsko određenje prema kojem
se on ostvaruje kao „kanonizirana forma na tragu miješanja poetičkih karakteristika folklornog romantizma, realizma i naturalizma u obzoru prosvjetiteljskog modela književnosti, te idejom ideologije i identitetom etnikuma u
svome postamentu“31, preuzeto iz Milanjina određenja hrvatske romaneskne
prakse32, tek djelomično i uvjetno primjenjivo i na bošnjački roman, pošto
29 Zdenko Lešić, Pripovjedačka Bosna, I, o.c. str. 40.
30 Prisjetimo se ovdje da je kritika taj arabeskni konstruktivni pristup prepoznala i u pripovjedačkoj i romanesknoj umjetnosti Irfana Horozovića, Dževada Karahasana, Nedžada
Ibrišimovića. Tako će Ljiljana Šop ukazati na „karahasanovski model arabesknog pripovedanja“, a Enes Karić opet prepoznati u beskrajnoj umnoženosti i usloženosti hikaje, temeljnom konstruktivnom principu Karahasanove pripovjedačke umjetnosti: „Pisac koji koristi hikaje sugerira da mu je cijelo djelo strukturirano u horizontima hikaje u
hikaji,potom dvije hikaje u trećoj hikaji, i tako ne dokraja, već do beskraja.“ (Vidi: Sjene
gradova,Karahasanovo književno i filozofsko djelo, Odjek (Specijalni prilog), Sarajevo,
ljeto 2010)
31 Enver Kazaz, Bošnjački roman XX vijeka, Naklada ZORO, Zagreb – Sarajevo, 2004, str.
9.
32 Usporedi: Cvjetko Milanja, Hrvatski roman 1945-1990, nacrt moguće tipologije hrvatske
romaneskne prakse, Zavod za znanost o književnosti filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, l996.
42
PREGLED
izuzetno skroman opus (između 1895. i 1918. godine objavljeno je tek pet
romana) nije naravno dovoljan za precizna teorijska uopćavanja. S druge
strane i u tim prvim romantično-historijskim ili pak realističko-naturalističkim
romanima Edhema Mulabdića i Osmana Aziza epski postamentirana pripovijest je impregnirana izrazitom lirskom impostacijom narativnog teksta, što
je slijedom ranijih književnokritičkih uvida i Enver Kazaz naveo kao bitno
distinktivno obilježje bošnjačke književnosti u južnoslavenskom literarnom
kontekstu, ilustrirajući to stilogenim karakteristikama narativnog postupka u
Mulabdićevom romanu Zeleno busenje:
„Stilizacije u Zelenom busenju, naime, već na startu bošnjačkog romana
nagovještavaju tip njegova odnosa spram baštine, inkorporiranja u narativnu
osnovu tona i senzibiliteta sevdalinke i balade, ali i mjeru odustajanja od epičnosti i dezintegriranja epskog nasljeđa, iako je upravo ovaj tip historijskog
romana pravi nasljednik epa.“33
Lirski diskurs kao stilska dominanta narativnog postupka kojim se posreduje intimna drama pojedinca u svijetu zatvorenog porodičnog kosmosa, kako
smo već napomenuli, trajna je poetička značajka bošnjačke novele i romana
a izvor joj je u dominantno lirskoj pjesničkoj tradiciji i mitu roda i doma, na
što je povodom Selimovićevih romana posebno upozorio Midhat Begić34, a
na primjerima najznačajnijih romana 20. vijeka u knjizi Poetski diskurs u
bošnjačkom romanu argumentirano interpretirala Dijana Hadžizukić. Stoga
se i statično-arabeskna struktura u novelama prvih bošnjačkih pripovjedača
javljala „u elegijskom obnavljanju nekog davnog vremena u kojem je život
još uvijek bio moguć, čovjek još srećan, a svijet još uvijek skladan“, kako je
to povodom Mulabdićevih novela napisao Zdenko Lešić napominjući da je taj
vid pripovijedanja uobičajen „u tradiciji usmene književnosti i naročito među
Šeherzadinim sljedbenicima s Istoka.“35
Ali, kao binarna opozicija ovoj statičnoj „priči kao sanjariji“ javit će se, s
početka stidljivo, i autoimaginativna slika dramatičnih historijskih lomova, pa
će se, naravno tek kao jedno od brojnih, ne i najvažnijih, tematskih opredjeljenja u bošnjačkoj pripovijetki i romanu sve češće javljati i dinamična slika historijskih društvenih procesa, a među njima i traganja za vlastitim identitetom
33 E.Kazaz, Bošnjački roman..., o.c. str. 62-63.
34 „Njegov mit doma bruji dubinom svojih unutarnjih dimenzija i povezuje najedanput
umjetničku muslimansku prozu sa narodnom muslimanskom poezijom: u mitu roda i rodbine mi vidimo daleki korijen u najljepšoj baladi našeg jezika, u Hasanaginici.“ (Midhat
Begić,Raskršća IV, Veselin Masleša/Svjetlost, Sarajevo, l987, str.334.)
35 Zdenko Lešić, Priča kao sanjarija,Izraz, Sarajevo, XXXIII/1989, br. 3-4, str. 274.
PREGLED
43
u složenim procesima novovjeke južnoslavenske historije. Arhetipske slike
patrijarhalne kulture s kultom roda i doma, idilične predstave tradicionalnih
religijsko-patrijarhalnih vrijednosti života i prividnog spokoja i suglasja pojedinca i zajednice, porodice i društva, što ih nalazimo u pričama Edhema Mulabdića, Šemsudina Sarajlića ili Hamdije Mulića, ukazat će se potom prvim
naprslinama i rasjedima u novelistici i romanima Osmana – Aziza i Hamida
Šahinovića, Nafije Sarajlić i A.H. Bjelevca, a pogotovo Ahmeda Muradbegovića i Hamze Hume, i potom Hasana Kikića ili Zije Dizdarevića. Ako bismo
za prvi model mogli ustvrditi da mu je u osnovi pretežno fatička funkcija folklornog obrasca priče i pričanja, onda bi se za drugi model moglo unekoliko
ustvrditi da mu je u osnovi referencijalna i kognitivna funkcija narativnog
teksta.
Za prvi model statične, deskriptivno-arabeskne priče ilustrativne su, prije
svega, novele Edhema Mulabdića što ih je objavio u Bošnjaku, Nadi i Beharu,
te u zbirci Na obali Bosne (1900). Njegove priče još uvijek „čuvaju“ toplinu
harmonične atmosfere patrijarhalnog svijeta i života, zasnovanih na tradicionalnim vrijednostima koje se bespogovorno prihvaćaju, slijede i poštuju. Zato
njegove proze gotovo u pravilu započinju slikama idiličnih suglasja čovjeka i prirode, porodice i društva, radosnog i skladnog prožimanja čovjeka i
svijeta. Zaplet nastaje u trenucima kada se taj sklad naruši bilo hirovitošću
sudbine i neminovnošću društveno-historijskih promjena, bilo slabošću pojedinca i njegovom kratkotrajnom sumnjom u vrijednosti koje taj obrazac u
sebi nosi. U Mulabdićevim novelama nema dubljih i dramatičnih sukoba, jer
je odanost njegovih likova moralnim principima i religijskim uvjerenjima
patrijarhalne zajednice neupitna. Bez obzira da li im je narativna struktura
zasnovana na epskom ili (češće) baladesknom narativu, u ovim prozama još
uvijek prevladavaju pripovijedni oblici tradirani u usmenoj kulturi i implicitnom znanju usmene predaje i zato u njima – kako je to zapazio Muhsin
Rizvić – izbija neposredno pripovijedanje usmenog pripovjedača još zanesenog i ponijetog pripovijetkom kao da u njoj u istom trenutku i sam učestvuje.
Mulabdićevu priču oblikuje monološki glas implicirane pripovjedne instance
koja autoritarnost pripovjednog stava i u estetskom i u ideologijskom sadržaju crpi iz homogenog horizonta patrijarhalne interpretativne zajednice i ove
još uvijek žive tradicije usmenog pripovijedanja i folklornog pamćenja oblikovanog „međusobnim prekrivanjem tankih i prozirnih slojeva mnogovrsnih
prepričavanja.“36 Mulabdićeve su novele i romani u tom smislu nesumnjivo
ilustrativni za prosvjetiteljski model književnosti koji u cjelini značenjskih
36 Walter Benjamin: Razmatranja o djelu Nikolaja Ljeskova, u Estetički ogledi, Zagreb,
1986, prev. Truda Stamać str. 174.
44
PREGLED
praksi privilegira „sjedinjujuće instance koje uspostavljaju koherentnost znakova, sistema i društvenosti… prisvajajući tako povlasticu da ujedinjuje ono
što je heterogeno“ prigušujući protivrječnosti i subverzivnost individualnih
želja i poriva koji tek na tren unose „uznemirenost u društvenu sredinu.“37
Svijet njegovih novela presudno određuje „saučesništvo porodice, države i religijskog govora“38 i otud njihova statična narativna struktura jer „uspostavljanje znakovnog sistema zahtijeva identitet govornog subjekta unutar društvene
institucije koju priznaje kao oslonac tog svog identiteta“.39
Na istom modelu monološke konstrukcije narativa oblikuju svoje priče i
Riza-beg Kapetanović i Hajdar Fazlagić, a potom i Hamdija Mulić i Šemsudin
Sarajlić: skup narativnih konvencija usmene priče „čuva“ u sebi i trajnost etičkih nazora jedne zatvorene, prividno homogene zajednice koja se tom estetskom iluzijom nepromjenjivih obrazaca i vrijednosti „brani“ pred neminovnim
procesima socijalnog raslojavanja. Stoga je Zdenko Lešić dobro uočio da je i u
onim Mulabdićevim pričama u kojima su narativnu potku činile slike i crtice
iz života „njegov realizam prividan jer je tok stvari u njegovoj priči zasnovan
na jednom etičkom postulatu, a ne na logici samog života.“40 Isto bi se moglo
reći i za priče Hamdije Mulića u kojima se sugerira izvanpovijesna moralnoislamska dobrota i čestitost življenja na primjerima uzoritog i lijepog ponašanja što asocira na Ljubušakovu knjižicu Pouka o lijepom i ružnom ponašanju
kojom i započinje prosvjetiteljski period novije bošnjačke književnosti.
Mada je cjelinom kulturno-prosvjetnog djelovanja uz Ljubušaka, Bašagića
i Osmana Nuri Hadžića bio ključna ličnost društvenog i kulturnog preporoda,
Edhem Mulabdić nije bio pripovjedač utilitarno angažirane književne riječi.
Prije bi se to moglo reći za Osmana Nuri Hadžića, koji nakon prvih samostalnih ostvarenja objavljuje u tandemu sa Ivanom Milićevićem pod pseudonimom
Osman Aziz. Hadžićev književni razvoj kreće se od folklorističkog prikupljanja istočnih narodnih priča i prvih samostalnih pripovijetki nastalih preradom
narodnih predaja, priča i epskih pjesama do aktivističke proze i naturalističke novele u kojoj se prati rasap tradicionalnih oblika života. Osman-Azizove
pripovijetke strukturiraju se na obrascima realističkog opserviranja stvarnosti
i satiričkog pripovjednog stava, čime se s jedne strane nastavlja i izoštrava
moralističko-didaktički koncept literature, a s druge strane verističkom slikom
37 Julija Kristeva, Značenjska praksa i način proizvodnje. U: Prelaženje znakova (zbornik)
preveo: Asaf Đanić, Svjetlost, Sarajevo, 1979, str. 8.
38 Isto, str. 9.
39 Isto, str. 7.
40 Zdenko Lešić, Pripovjedačka Bosna, II, o.c. str. 454.
PREGLED
45
neposredne stvarnosti prevazilazi neoromantičarska atmosfera Mulabdićeve
folklorno dekorativne priče. U okviru dominantnog prosvjetiteljskog modela društveno angažirane proze na razmeđu 19. i 20. stoljeća Osman-Azizov
roman Bez svrhe (1897) „otvorio je pripovjedačku oblast oštre, naturalističke
kritike savremenog muslimanskog života devedesetih godina, koja će rezultirati serijom crtica S puta i teste“.41 Idilična slika tradicionalnih vrijednosti
života raspršuje se pred surovošću neposredne društvene zbilje i taj će novelistički model lišen ovještale folklorne stilematike nastaviti niz mlađih pisaca, prije svih Hamid Šahinović, koji je u Sarajevskom listu i časopisu Behar
objavio niz reportažno zasnovanih priča naturalističkog usmjerenja i taj će se
prodor neposredne društvene stvarnosti u narativnu strukturu priče nastaviti i
kasnije, kod Muradbegovića, Hume i Nametka, a posebno tridesetih godina u
prozama pisaca s „književne ljevice“. Pišući o siromasima i prosjacima, alkoholičarima i prostitutkama, Šahinović, nažalost, nije imao snage da ove priče
estetski sugestivno uobliči, nego ih je u pravilu završavao samaritansko-patetičnim saučešćem i poukama u duhu neoromantike devedesetih godina.
No, bez obzira na stanovite autorske razlike i u svjetonazoru i u složenosti narativnih postupaka, i za Edhema Mulabdića kao i Šemsudina Sarajlića, Osmana Aziza ili Hamida Šahinovića karakterističan je prosvjetiteljski
pripovjedački model koji u ideji obrazovanja i prihvatanja zapadnoevropske
pismenosti vidi oblik tekstualne koherencije društvene zajednice, očuvanja
tradicijskih ali i prihvatanja novih, dotad nepoznatih vrijednosti moderne
evropske kulture. Njihove novele i romane presudno određuje mimetički modus narativnog teksta čiju homofonijsku strukturu artikulira sveznajući pripovjedač koji promovira dominantne društvene, ideologijske i moralne vrijednosti patrijarhalne zajednice. Stoga će i naša, mahom ideologizirana kritika
sve do nedavno prepoznavati, prihvatati ili odbijati ideološke sadržaje koje,
nerijetko propagandno otvoreno, zastupa pripovjedač, a zanemarivati makar
i oskudne razlike u „vrsti pređe“ od koje je izatkan narativni tekst. A upravo
su ti skriveni impulsi i stidljivi nagovještaji individualiziranog glasa koji se
otimlje obavezi ovjeravanja vjerodostojnosti društvenih i moralnih vrijednosti
kolektiva, koji na razmeđu vijekova gubi homogenost tradicionalne zajednice, najavljivali skore preobražaje pripovjedačke umjetnosti. Ti su preobražaji
uočljivi i u cjelini bosanskohercegovačke književnosti pa su uz posebnosti
prilagođavanja različitim konvencijama književnih tradicija nove tendencije
u djelima mladih pisaca izvirale prije svega „iz simbolizma i naturalizma i
nastajale njihovim dodirima i spojevima kao i određenom kombinatorikom i
konstruktivizmom oblika.“42
41 Muhsin Rizvić Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda..., o.c. str. 411.
42 Radovan Vučković, Razvoj novije književnosti, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i
46
PREGLED
Neposredno pred Prvi svjetski rat javlja se i nekoliko mlađih pripovjedača,
koji najavljuju modernije pripovjedačke oblike, a među njima valja izdvojiti
Abdurezaka Hifzi Bjelevca i Nafiju Sarajlić. Bjelevac je punu afirmaciju stekao u međuratnom periodu sentimentalnim ljubavnim romanima, ali je već
u zbirci novela Sličice i profili (1913) i Aprilske kiše (1921) umjesto folklorog ambijenta avlija i kapidžika, šadrvana i mušebaka, melanholične ljubavne pripovijesti situirao u mistične ambijente parkova i aleja s vodoskocima
i statuama. Bjelevac je pripovjedač lirsko-sentimentalne naracije u kojoj se
melanholični ton balade prepliće s psihološkim rafinmanom neosimbolističke
poetike, ali, nerijetko, i otužne melodramatske doživljajnosti onovremene turske zabavne književnosti. U njegovim Aprilskim kišama iščezava deskriptivni
postupak fabuliranja nastao na modelu narodne priče: to su sada kratke proze
moderne pripovjedačke fakture kojima je najavljen potpuni preobražaj tradicionalnih pripovjedačkih obrazaca. Odnosi se to i na lirsko-meditativne proze
Nafije Sarajlić sabrane u zbirci Teme (1918). Mada i u njenim lirskim zapisima
ima proza s naglašenom poučnom apelativnošću i moralizatorskim karakterom „u najvećem broju njezinih crtica angažman je implicitan, i ne narušava
sklad cjeline književnog djela u kojem estetska komponenta, uz spoznajnu i
etičku, ne smije biti zapostavljena“ jer je Nafija „znala i osjećala koliki značaj
ima ispredanje priče samo za se.“43 I upravo je taj makar i skroman odmak od
didaktičko-moralističkog pripovijedanja njenih prethodnika i sasvim novi vid
razumijevanja funkcije književnog teksta, mnogo godina nakon što je Nafija
Sarajlić objavila svoje crtice, književna kritika prepoznala kao posebnu i inovativnu književnu vrijednost:
„Njeno duhovito, živo pričanje, čistog jezika i blagog sarkazma, jezgrovito, za ono vrijeme vrlo jezgrovito, i osobeno – izdvaja Nafiju kao originalnog
stvaraoca i stavlja je ispred mnogih njenih savremenika, gdje spada i njen muž
Šemsudin.“44
Jezgroviti, nerijetko ironijski intonirani tekstovi Nafije Sarajlić korespondiraju s modernističkom lirikom Fadila Kurtagića ili Muniba Osmanagića i
najavljuju nastup jedne sasvim nove generacije koja će nakon Prvog svjetskog
rata i u pripovjedačku umjetnost unijeti žestinu avangardne literarne pobune i
sasvim novo razumijevanje smisla i funkcije književne umjetnosti.
U međuratnom periodu jedan broj pisaca nastavlja, istina, da piše pripovijetke u duhu neoromantičarskog naslijeđa bilo didaktičko-moralističkog,
Hercegovine, knjiga 11, Institut za književnost/Svjetlost, 1991, str. 127.
43 Amir Brka,Crtice Nafije Sarajlić, Znak Bosne, Zenica, I/1995, str.55-57.
44 Alija Isaković, „Teme“ Nafije Sarajlić, Neminovnosti, Tuzla, l98 , str. 43-44.
PREGLED
47
bilo zabavno-sentimentalnog usmjerenja mada su najznačajniji predstavnici
tradicionalnog pripovjedačkog prosedea (Edhem Mulabdić, Osman Nuri Hadžić) uglavnom prestali da pišu. Neoromantički model pripovijedanja prisutan
je, naime, u cijelom međuratnom periodu kako u djelima pisaca koji su se
formirali pred Prvi svjetski rat (A. H. Bjelevac, Š.Sarajlić, H.Mulić), tako i
u novelistici poslijeratne književne generacije. Ali uz ovaj tok tradicionalne
novelistike, dvadesetih godina se javlja niz mladih književnika zahvaćenih
atmosferom avangardne ekspresionističke orijentacije koji napuštaju mimetičku prezentaciju folklorno ambijentiranog patrijarhalno-zavičajnog svijeta i
već ovještale obrasce poučno-zabavne književnosti. Riječ je, kao i u poeziji,
prije svega o Hamzi Humi i Ahmedu Muradbegoviću, pogotovo o novelistici
i dramama ovog drugog, čije je književno djelo zbog izvanliterarnih razloga
dugo bilo nepravedno zanemareno.
Nastale u uzavreloj atmosferi avangardne literarne pobune Muradbegovićeve su zbirke novela Nojemova lađa i Haremske novele (1919) slijedom
ekspresionističkih i futurističkih ideja urušile obrasce didaktičko-moralističke novelistike karakteristične za prosvjetiteljsko-preporodnu fazu bošnjačke
književnosti, kao i one skromne nagovještaje neosimbolističke proze u prvom
valu moderne. U Muradbegovićevim novelama se imanentna struktura narativa ne zasniva više na folklornom, niskomimetičkom modusu linearnog fabuliranja, s prepoznatljivim vremensko-prostornim ambijentiranjem priče, nego
na ekspresionističkoj stilizaciji dinamičke slikovnosti koja realističko-deskriptivnom uprizorenju fabule pretpostavlja konvulzivnu ekspresiju iracionalnih
senzacija, haotičnu fragmentarnost predmetne stvarnosti lišene teleološke
svrhovitosti svijeta. Već u naslovnoj noveli Nojemova lađa u nizu halucinantnih vizija i naturalističkih slika sugerira se iracionalni doživljaj apokaliptične
sudbine svijeta koji nezaustavljivo srlja u propast. Kvazicivilizacijski prostori
megalopolisa vriju u dijaboličnoj atmosferi kolektivne psihoze i nekih eruptivnih razaračkih energija koje kataklizmično vode u samouništenje. Slično
Krležinom vlaku u Hrvatskoj rapsodiji i ovdje je sve sabijeno u zatvoreni
prostor, u kafanu koja izrasta u sliku zemaljskog inferna, a sve se to uobličava
u naturalističkim scenama i grotesknim izobličenjima likova i stvari.
U Nojemovoj lađi i Autoportretu, Vučijoj gori ili Robijašu priča se ucjelovljuje iskazom traumatizirane svijesti nemoćne da „savlada“ smisao stvarnosti razbijene u krhotine senzacija, pa se priča oblikuje na podsvjesnoj (terapeutskoj) žudnji aktera da se makar i na razini verbalnoga iznova uspostavi
smislena i koherentna, euklidovska cjelovitost svijeta. Muradbegovićevi su
likovi u Haremskim novelama a osobito u Nojemovoj lađi obuzeti patološkom
strašću za apsolutnom slobodom i u toj žudnji nakazno izobličeni nagonom
48
PREGLED
za (samo)uništenjem, neurotično osjećajući da su i društvene i metafizičke
vrijednosti izgubljene i da svijetom ravnaju mračne sile zla i zločina. U ovim
fantazmagoričnim vizijama kataklizmičnog raspadanja svijeta koji se rasuo
u disperzivne, oštre fragmente predmetne stvarnosti kojim ravna demijurško
Ja solipsistički posuvraćene svijesti, nije naravno teško prepoznati i temeljne
postavke „metafizičkog nihilizma“ Maxa Stirnera uočljivog već i u uzgrednim
usporedbama navoda iz Muradbegovićeva Autoportreta i Stirnerova teksta
Jedini i njegovo vlasništvo.45 Tradicionalni, temeljni poetički topos orijentalno-islamske poetike i filozofije o mističnom svejedinstvu i međuprožimanju
čovjeka i svijeta, što ga u bošnjačkoj književnosti pouzdano prepoznajemo i
prije i poslije Muradbegovića, u njegovim se novelama u potpunosti urušio u
apokaliptičnim vizijama haotične stvarnosti (Nojemova lađa) i pobunjene materije (Vučija gora)46, da bi u Autoportretu, ekstatičnoj lirskoj prozi, slijedom
Stirnerova spomenutog teksta i Nitscheova djela Tako je govorio Zaratustra,
Muradbegović promovirao egzaltiranu apoteozu titanističke vizije nadčovjeka
koji umjesto umrloga Boga postaje vladalac i demijurg svijeta.47
„Obuzima me radost stvaranja! Ja gorim u grozničavoj ideji koja me je
potopila do posljednje stranice. Volja raste i napinje se kao tetiva. Svijest posjeduje i osjeća radost trenutka. Elementi se ispunjuju mojom dušom i mojim
htijenjem i dižu se, oholi i silni, da ostvare novoga mene. Zemlja se buni, brda
se nadimaju kao plinoviti baloni i s nadzemaljskom detonacijom ruše se u
prah a željezo i rude tutnje promuklo, gromovito i rade i stvaraju i formiraju.
Svemir se puši. Vaseljena je moja radionica. Sve se rastapa, rasplinjuje, mrvi
45 „Jedini nema drugog korijena osim sebe sama“... „Ništa mi nije više od Mene“... „Ja sam
svoj rod. Ja sam bez norme, bez zakona, bez uzora... Moja moć jesam Ja sâm i jesam po
njoj moje vlasništvo“ (Max Stirner: „Ja“, prev. M.Wist, u Antologija anarhizma, prir. Višeslav Kirinić, Zagreb, 2003. str. 83)
„Ja rastem iz svoje krvi iz svojih instikata i iz svoje svijesti, samorodan i nepatvoren... To je
eto moj život, moje vlasništvo u kome su se stanile sve apstrakcije i svi konačni pojmovi
ukupnog života, vaskolike materije i cijeloga kosmosa. I ta se sekunda – vječnost zove
univerzalna sinteza u jednoj tački istovjetnoj pojmu moga – Ja.“ (Ahmed Muradbegović,
Autoportret)
46 Tu je, čini mi se, daleki inspirativni impuls Isakovićeva romana Pobuna materije, kao
što se, uza sve bitne razlike, može nazrijeti intertekstualna naporednost Muradbegovićeve
drame Bijesno pseto i Isakovićeve drame To.
47 O Muradbegovićevoj poeziji i novelistici prvi put sam pisao u tekstu Ahmed Muradbegović, pjesnik i pripovjedač, Život, IIIIV/1985, 7 – 8, a taj je tekst objavljen potom i
kao predgovor izabranim djelima Ahmeda Muradbegovića (Svjetlost, Sarajevo, 1987).
Pažljiviji čitalac će uočiti da su u nekim kasnijim tekstovima mlađih autora iz tog teksta
preuzeti (ponegdje i dosovno prepisani) temeljni uvidi o prirodi ekspresionističke poetike
u Muradbegovićevim novelama.
PREGLED
49
i drobi u novi haos, u novo tijesto života i opet se pretvara u nove kalupe i u
nove forme, i Ja pomislim samo jednim drhtajem svoje volje, pa da u istom
času istruhne zrak, sagnjiju oblačine i proliju se – crne kao katran – na zemlju.
Stvari se smrskaju i polete raskoljene u vrtoglavoj kružnici oko svoje osi i sve
da leti, pliva, titra, buči, umire i rađa se u novim oblicima, u novim ramama,
koje sam je izgradio, ja stvorio, kombinirao i iskonstruirao. Ćutim u svome
biću jedinstvo svega, najviše emanacije univerzuma. Nema više ni dijelova ni
čestica ni ljudi, ni stvari, ni životinja, sve je postalo vječito jedno, sveopće,
zajedničko – Ja.“48
Mada su se u velikom broju njegovih novela suštinski promijenili strukturni obrasci ucjelovljenja narativnog teksta Muradbegovićeva se avangardna
pobuna u cjelini književnog opusa ne ostvaruje koherentno i dosljedno ekspresionističkom književnom programu, nego u stalnom preplitanju s tradicionalnim oblicima pripovijedanja. U zbirci Haremske novele susrećemo istu
atmosferu rasapa tradicionalnih vrijednosti života kao i u zbirci Nojemova
lađa, ali se ovdje Muradbegović „vratio svome ambijentu Bosne i muslimanskog svijeta u njemu, ostvarujući snažna djela upravo u oplođenju ekspresionističkog izražajno-psihološkog iskustva i one specifične tematike koja ga je
opsjedala do kraja života.“49
Posmatramo li, dakle, Muradbegovićeve novele u razvojnim tokovima bošnjačke književnosti, onda se jasno uočavaju bitne novine koje je donio njegov
novelistički opus. U odnosu na pripovjedače iz prethodne generacije čije su
novele prezentirale statičnu sliku harmonične porodične atmosfere unutar koje
vladaju naoko neizmjenjivi zakoni obiteljskog kulta, Ahmed Muradbegović
unutar tog prividnog mira porodičnog kosmosa otkriva duboke sukobe ljudskih strasti, iracionalnih poriva i traumatiziranih likova slikajući ovaj svijet u
trenucima kada su iz temelja poljuljane tradicionalne vrijednosti patrijarhalne
zajednice. Prateći burne procese dekompozicije porodičnog života uređenog
prema strogim načelima patrijarhata, Muradbegović novele strukturira na
principu ekspresionističke drame, sa snažno izdiferenciranim likovima, počesto izobličenim nezatomljivim strastima. Ima u tom postupku karakterizacije
likova počesto i pretjeranog insistiranja na demonizmu, što je logičan posljedak njegova nastojanja da se otme naslijeđenim oblicima neoromantičarske
proze. Pri tom, u prvi plan izbija lik napaćene i obespravljene žene odane
48 Ahmed Muradbegović, Autoportret, Izabrana djela, knjiga I, Svjetlost, Sarajevo, 1987, str.
95.
49 Muhsin Rizvić, U stisku primarnih nagona i čulnog intenziteta, Bosanskohercegovačke
književne studije, V. Masleša, Sarajevo, 1980, str. 379.
50
PREGLED
kultu porodičnog života, izložene surovosti muškarca, neprikosnovenog gospodara koji vlastitu slobodu shvata kao neupitno pravo gospodarenja životom
supruge, sestre, kćerke. Na razmeđu vremena, u žestokom sukobu naslijeđenog moralnog kodeksa, koji je već izgubio svoj historijski i društveno-civilizacijski smisao, i silovitog prodora zapadnoevropskog shvaćanja slobode i
nezavisnosti pojedinca, odvija se u njegovim novelama tragična sudbina žene,
zatvorene iza avlijskih zidova i kućnih mušebaka, nemoćna da utiče na vlastitu egzistenciju. Mada nije pripadao pokretu socijalne litarature, Ahmed
Muradbegović je i u novelističkom i u dramskom opusu snažno prezentirao
tragičnu sudbinu bosanskih muslimanki „uzapćenih u sobe okrenute u bašču,
odakle nikad ništa ne vide, nikad ništa ne čuju, odakle zamišljaju da je vašar
u čaršiji kao džennet“50 U odnosu na tradicionalni obrazac literarne transpozicije porodičnog mita i patrijarhalnog svijeta u kome je ideal žena koja „ne zna
na čem vino, na čem žito raste“ i kojoj muškarac određuje sudbinu i „daruje“
identitet, u Muradbegovićevim se, a potom i u Kikićevim, Dizdarevićevim
ili Kulenovićevim novelama i pričama začinje kritički odnos spram ove vrste
konzervativnog naslijeđa i ponižavajućeg svođenja žene na muški i mužjački
obiteljski posjed.
Ekspresionizam je, kako je već rečeno, prisutan i u Huminim novelama,
pogotovo u onim što ih je objavljivao početkom dvadesetih godina, među kojima valja izdvojiti prozu Iz jednog dnevnika (1920), koju će Humo kasnije
inkorporirati u prozu Slučaj Raba slikara, novelu koja uz Muradbegovićev
Autoportret predstavlja možda i najavangardniji tekst međuratne bošnjačke
književnosti. Tu se već ustaljuje onaj za Humu karakterističan postupak pretapanja stvarnih i imaginarnih prostora, ali dok je to u Grozdaninom kikotu (o
čemu će kasnije biti više riječi) izraz ekstatičnog doživljaja svejedinstva svijeta i ezoterijskih slivanja stvarnih i imaginanih prostora, u noveli Slučaj Raba
slikara, sasvim u skladu s ekspresionističkom poetikom, to je izraz dezintegrirane narativne svijesti koja nije u stanju da u suvislu cjelinu okupi disperzivne senzacije dijabolizirane stvarnosti. Predmetni svijet gubi euklidovsku
cjelovitost realistički deskribirane slike jer se sve zorne predstave, stvari i bića
u hipersenzibilnoj doživljajnosti neurotizirane narativne svijesti Raba slikara
preobražavaju u iracionalne, haotične i prijeteće senzacije, pa se i fabularno
razvijeni događaj, karakterističan za tradicionalni narativni postupak, preobražava u ekspresivan monološki izraz i unutrašnji doživljaj:
50 Samija Hodžić, Prodaja djevojaka, Putokaz, Zagreb, God. I, veljača l937 – broj 1,
str.27.
PREGLED
51
„U takvom postupku se predmetna stvarnost – ta osnovna tematika tradicionalnog pripovijedanja – preobrazila u predmet svijesti i poprimila lik i oblik
subjektivnog priviđenja“
- zapazio je Zdenko Lešić51 parafrazirajući temeljni uvid Muhsina Rizvića
da je taj Humin narativni postupak izraz prenadražene i emotivno prenapregnute vizije svijeta.
Kao i u poeziji, tako su se i u Huminoj novelistici vremenom gubili školski
naučeni horibilni ideoafektivni sadržaji fantazmagorične doživljajnosti, ali
je njegova pripovijedna fraza zadržala ekspresionističku elementarnost jezičkog iskaza, što je potenciralo lirsku impostaciju njegovih novela i pogotovo
u bosanskohercegovačkoj književnosti razdjelno važnog romana Grozdanin
kikot. Važno je, međutim, naglasiti da je i u novelama sa sasvim prepoznatljivim lokalnim hronotopom i u onim s ekspresionistički fantazmagoričnim
predmetnim svijetom, Hamza Humo (kao i Ahmed Muradbegović) raskinuo
s tradicionalnim narativnim obrascima konstituiranim na naslijeđu folklornog
pripovijedanja, ali je isto tako tačno zapažanje Dijane Hadžizukić da Humine
novele a osobito Grozdanin kikot „baštine i jedno izuzetno bogato i složeno
kulturno-civilizacijsko duhovno naslijeđe koje Humo ne negira niti odbacuje
(što je osnovno obilježje avangardizma) već ga asimilira i stvaralački nadograđuje i preoblikuje.“52
Centralno djelo Hamze Hume je lirski roman Grozdanin kikot (1927)
u kojem se sabiru sve bitne karakteristike njegova pripovjedačkog postupka i
doživljaja svijeta: opsesija silinom erotskog osjećanja, mediteranski mit sunca, plođenja i vitalizma, pretapanje stvarnog i imaginarnog, ali i melanholično
osjećanje kratkotrajnosti erotskog doživljaja svijeta. Jer i ovdje, baš kao i u
njegovim ponajboljim pripovijetkama objavljenim u zbirci iz 1932. godine,
ispod te zažarene erotičnosti ponorno se provlači i sjenka opomene što njegove novele obrubljuje melanholičnim prizvukom balade i onim iz sevdalinke dobro znanim pripjevom neutoljene ljubavne žudnje (Sevdalijina ljubav,
Krnata, Šemsa, Ašikovanje…). U silini panerotskog doživljaja svijeta kojim
su zahvaćeni njegovi likovi, poetski ponesenom naracijom Humo erotizira i
sam pejzaž, pa se deskriptivni postupak u mističnom sjedinjenju čovjeka i
prirode uobličuje u tajanstveni govor strasnih očitovanja sveprirodne ekstaze.
Tako se onda i prepoznatljivost i konkretnost „starog grada“, „kula i munara“,
„mostova i starih kapija“ zavičajnog Mostara preobražava u ekstatičan izraz
51 Zdenko Lešić, Hamza Humo, pjesnik kao pripovjedač, o.c. str.359.
52 Dijana Hadžizukić,Poetski diskurs u bošnjačkom romanu, Slavistički komitet, Sarajevo,
2011, str. 25.
52
PREGLED
panteističkog i panerotskog doživljaja i trepeta. Tu se u snažnom animističkom pokretu stapaju čovjek i priroda, stvarno i maštovno, legenda i zbilja, što
uvjetuje poetizaciju naracije: dinamična slikovnost snažnih ekspresionističkih
namaza u trenu se pretapa u raskoš neoimpresionističke slikarske geste ili simboličkih navješćenja tajanstvenih predjela i doživljaja. Stoga je događajnost
priče tek ovlaš fabularno razvijena jer je sve izraz burnog i nesmirivog doživljaja i ekstatičnog nutarnjeg života o kojem je pjevao i u prvoj pjesničkoj
zbirci.
PREGLED
53
Amina Arnautović
UDK 82.09
KARAKTERI ŽENSKIH LIKOVA U ŠEKSPIROVOJ
KOMEDIJI
MNOGO VIKE NI ZA ŠTO
FEMALE CHARACTERS IN SHAKESPEARE’S
MUCH ADO ABOUT NOTHING
Sažetak
Predstojeći rad je studija o karakteru ženskih likova u Šekspirovoj komediji
„Mnogo vike ni za što“, u kojoj se autor prvenstveno bavi pitanjem identiteta
i uloge čovjeka odnosno žene u društvu elizabetanskog doba (1558–1603), u
kojem paternalistička kontrola i „ušutkivanje“ ženskih karaktera postaju normom. Sagledavanjem karaktera dva glavna ženska lika ove komedije, Here i
Beatrice, u radu se analiziraju dva oprečna diskursa koji djeluju u konstrukciji teksta ove komedije. „Diskurs ženstvenosti“, koji opisuje osobine smatrane
tipičnim za žene elizabetanskog patrijarhalnog društva i koji je utjelovljen u
karakteru Here, dovodi se u komparativni odnos sa „feminističkim diskursom“. Upotrebljavajući „feministički diskurs“, unutar kojeg se pridaje veliki
značaj pojmu ženskog ja i fokusira na posebnost žene kao subjekta, autor kreira
karakter Beatrice. Obavljenom analizom karaktera ženskih likova kroz prizmu
diskursa u kojem su nastali, ilustriraju se načini na koje jedan određeni diskurs
biva uzrokom nastanka novog, njemu oprečnog diskursa, koji potom mijenja
strukturu i sadržaj prvog diskursa, pripremajući na takav način pravac budućim društvenim promjenama.
Ključne riječi: karakteri ženskih likova, pitanje identiteta, uloga žene u društvu elizabetanskog doba, „diskurs ženstvenosti“, „feministički diskurs“
Summary
The following paper is a literary analysis of the female characters in Shakespeare’s
play “Much Ado About Nothing”, in which the author is primarily concerned
with questions of identity and the social roles of men and women during the
PREGLED
55
Elizabethan era (1558-1603), the age when the paternalistic control and ‘silencing’ of female characters became a norm. Through the two main female
characters, Hero and Beatrice, this paper analyses two conflicting discourses
at work in the construction of the text of Shakespeare’s play. The ‘discourse
of femininity’ as the discourse describing qualities that are considered to be
typical of women in the Elizabethan patriarchal society, the one which is used
in the creation of Hero, is compared and contrasted with ‘the discourse of
feminism’, which is represented by the character of Beatrice and within which
the notion of ‘the female self’ and the focus on the difference of female subjectivity is highly important. Through the analysis of the two female characters
this paper will illustrate how one discourse gave rise to the other discourse,
which then conflicted with the first one and forced it to change in structure
and content, thus preparing the ground for, and determining the direction of
long-term social changes.
Key words: female characters, the question of identity, the role of women in
the Elizabethan society, ‘feminine discourse’, ‘feminist discourse’.
1. Uvod
U komediji Mnogo vike ni za što Šekspir (Shakespeare), kako Dženis Hejs
(Janice Hays) ističe, „dovodi tradicionalno mušku sferu rata, časti i trijumfa u
dodir sa privatnim i potencijalno ekspresivnim svijetom Messine (Messina),
svijetom čije funkcioniranje je lokalnog i cikličkog karaktera i čiji su nasljednici žene.“1 U ovakvom, potpuno konvencionalnom svijetu Messine koji je
preokupiran pitanjem braka kao socio-ekonomskim ugovorom, čitalac se sa
jedne strane susreće sa Herom i Claudiom, a sa druge strane sa Beatrice i Benedickom, koji su zapravo satiričari Here i Claudija. Kao skromna djevojka
po mjeri ondašnjih vodiča lijepog ponašanja, Hera predstavlja jedan potpuno drugačiji karakter od njezine rođake Beatrice, koja namjerno ismijava sve
konvencionalnosti govora i shvata muško-ženske relacije kao kakvu igru ili
„zabavni rat“ koji je verbalni ekvivalent izrugivanju i nadmudrivanju.
Od strane Džona Drakakisa (John Drakakis) opisan kao „pozorišni komad
koji se prvenstveno bavi pitanjem identiteta i uloge čovjeka u društvu, te u kojem očinska/paternalistička kontrola i ‘ušutkivanje’ ženskih karaktera postaje
1 Hays, Janice. „Those ‘soft and delicate desires’: Much Ado and the distrust of Women.“
The Woman’s Part: Feminist Criticism of Shakespeare. Ed. Carolyn Ruth Swift Lenz,
Gayle Greene, and Carol Thomas Neely. Urbana University of Illinois Press, 1980, str.
79.
56
PREGLED
normom,“2 Komedija Mnogo vike ni za što je posebno zaintrigirala feminističke teoretičare koje, kako Sara Mills tvrdi, „ generalno interesira analiziranje
odnosa moći između muškaraca i žena, kao i načina na koje žene kao individue i kao članovi grupa sklapaju i pregovaraju odnose moći.“3 Predstojeći rad
se djelimično bavi i ovim pitanjima.
Polaznu tačku ovog grada predstavlja stajalište Sare Mills: „(...) tekstovi nisu zasnovani na samo jednom diskursu, više različitih diskursa djeluje
u konstrukciji određenog teksta, i ovi diskursi su često u konfliktu jedan sa
drugim.“4 Shodno tome, karakteri dva glavna ženska lika ove komedije, Hera i
Beatrice, predstavljaju dva različita diskursa. „Diskurs ženstvenosti“ koji opisuje osobine smatrane tipičnim za žene elizabetanskog patrijarhalnog društva
je upotrijebljen pri kreiranju karaktera ženskog lika Here kao uzora čednosti i
kreposti, odlikovane vrlinama ženskog ideala elizabetanskog doba. Koristeći
„feministički diskurs“, unutar kojeg se pridaje osobit značaj pojmu ženskog
ja i fokusira na posebnost žene kao subjekta, autor kreira karakter Beatrice
kao karakter jakog ženskog lika koji se suprotstavlja tradicionalno nijemoj
ulozi žene kako u braku tako i u udvaračkim muško-ženskim odnosima šesnaestog i sedamnaestog stoljeća.
Ova dva dijametralno različita karaktera ženskih likova, karakter Here i karakter Beatrice, bit će sagledana kroz prizmu diskursa unutar kojeg su nastali.
Nakon sagledavanja ovih dvaju karaktera ponaosob, oni će biti međusobno
poređeni kako bi se, aplikacijom feminističke te jednim dijelom i psihoanalitičke teorije, dokučio razlog Beatricinih postupaka.
U radu se govori najprije o liku Here u kontekstu ‘diskursa ženstvenosti’,
potom o liku Beatrice u kontekstu ‘feminističkog diskursa’, da bi se na kraju,
to jest u trećem poglavlju, izvršilo poređenje ova dva oprečna diskursa. Ovo
posljednje poglavlje će ilustrirati načine na koje jedan određeni diskurs postaje uzrokom razvoja drugog, njemu oprečnog diskursa, koji potom utječe na
„promjenu strukture i sadržaja,“ prvog diskursa, dajući „ženama i muškarcima
prostor u kojem se mogu oduprijeti i izgraditi osjećaj vlastite ličnosti.“5
2 Drakakis, John. “Trust and Transgression: The Discursive Practices of Much Ado about
Nothing.” Post-Structuralist Readings of English Poetry. Cambridge: Cambridge University Press, 1987, str. 64.
3 Mills, Sara. Discourse. London: Routledge, 1997. Str. 78.
4 Ibid., str. 100.
5 Ibid., str. 94.
PREGLED
57
2. Hera i „diskurs ženstvenosti“
Usprkos činjenici da je pojam ženstvenosti društvena konstrukcija sa višestrukim značenjima, kao i tome da su strukture diskursa diskontinuirane
prakse budući da „vremenom podliježu promjenama zbog otpora pružanog od
strane žena, te zbog promjena u društvenim strukturama“6, rad tretira ‘diskurs
ženstvenosti’, koji je strogo vezan normama elizabetanskog društva. Stoga,
pojam ‘diskursa ženstvenosti’ u ovom radu odnosi se na diskurs unutar kojeg
su definirane osobine svojstvene ženi elizabetanskog patrijarhalnog društva.
U elizabetanskom društvu je bilo praktično nemoguće da djevojka ostane
neudata i ekonomski neovisna. Brakovi su, kao i u srednjem vijeku, bili ugovarani od strane roditelja. Udajom žena je postajala muževo vlasništvo te je
tako gubila sva zakonska prava. Jedina alternativa braku su bili brojni samostani ili konventi. Na taj način žena je pripadala ili muškarcu ili crkvi, gdje je
poimana kao „kćerka Eve“, čije „žensko tijelo je bivalo svjedokom živog simbola prve ljudske sramote.“7 Općenito, žena je smatrana inferiornom u odnosu
na muškarca. Njezina zadaća je bila da bude dobra supruga, da rađa i odgaja
djecu te da vodi brigu o kući. Stoga nije teško razumjeti zašto je nevinost žene,
tj. njena čast imala veliki značaj u ovakvom društvenom ambijentu.
Što se tiče karaktera lika Here može se reći da ona predstavlja pravi model
čestite žene elizabetanskog doba. Ideal sa kojim se Hera poistovjećuje nesumnjivo kontrastira šale o frivolnim i nemoralnim ženama. Kao što Mary C.
Williams primjećuje, „njezina djevičanska čednost i opće priznanje iste predstavljaju ne samo njezinu čast već i njezin identitet, kao i prihvatanje od strane
društva u kojem živi.“8 Hera je predstavljena kao konvencionalno ženstvena,
blaga, skromna, ranjiva i poslušna; ona je „lice bez glasa” čija uloga je da „ispunjava ili zrcali očekivanja drugih o tome kakva bi žena trebala da bude.“9
Prema tome, Hera je „manje karakter nego šifra ili ogledalo drugih
karaktera.“10 Mnogi književni kritičari su primijetili nebuloznost njezinog karaktera prepoznavši Heru kao ono ‘ništa’ oko čega se diglo mnogo vike u ovoj
6 Ibid., str. 88.
7 Pitt, Angela. Shakespeare’s Women. London: David i Charles, 1981, str. 15.
8 Wiliams, Mary C. „Much Ado About Chastity in Much Ado About Nothing.“ Renaissance
Papers, 1984, str.
38.
9 Cook, Carol. „‘The Sign och Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in
Much Ado About Nothing.“ PMLA: Publications of the Modern Language Association of
America, 101:2, 1986. Str. 191.
10 Ibidem.
58
PREGLED
komediji. Iako se Hera pojavljuje u prva četiri čina, ona rijetko kad progovara.
U prvom prizoru uvodnog čina ona ima samo jednu repliku kojom objašnjava
Beatricinu primjedbu. O njezinoj ljepoti i vrijednosti saznajemo preko drugih
likova, kao što se i njezino vjenčanje za Claudija planira neovisno o njezinom mišljenju. U ovoj komediji Hera je portretirana prvenstveno posredstvom
svog djelovanja na Claudija. Prema tome, proučavajući lik Claudija, čitalac
zapravo otkriva lik Here.
Raspitujući se o Heri, Claudio kaže: „Zar se takav dragi kamen može
kupiti?“11 Ovo romantično poimanje suprotnog spola je, kako John Crick kaže,
„utemeljeno na ostvarenju ekonomske osnove modernih brakova Messininog
društva“12, ili, kako Carol Cook ističe, ova „ekstravagantna pohvala ne izražava
vatrenu petrarkističku čežnju, već posebnu vrstu gramzljivosti koja proizlazi
iz strasti za posjedovanjem.“13 Stoga se relacija između Here i Claudija može
posmatrati kao relacija između subjekta i objekta, ili kako je David Horowitz
opisuje „jednostrana relacija, odnos osobe prema stvari u kojem je jedna strana aktivni posjednik dok je druga strana samo pasivno posjedništvo.“14 Prema
Horowitzu ljubav je antiteza ovakvoj relaciji; ona je obostrana i proistječe iz
samog odnosa između dvoje ljudi. Claudio se ponaša poslovno, što odgovara
običajima elizabetanskog doba.15 Nakon što je prvo utvrdio da je Hera nasljednica Leonata, Claudio poduzima slijedeći korak, što ukazuje na činjenicu
da je Claudio lovac na miraz. On je veoma oprezan i prije nego izjavi svoju
ljubav Heri nestrpljiv je da procijeni njezinu vrijednost u očima drugih muškaraca, što se očituje u njegovoj molbi upućenoj Benedicku da mu iskreno
kaže svoje mišljenje o ovoj mladoj dami. Nakon Don Pedrovog uvjeravanja da
je „gospođica [...] toga zaista vrijedna“, Claudio mu s nevjericom odgovara:
11 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. Social reading and
publishing platform: Scribd. Web. 05.02.2012. <http://www.scribd.com/>. (1.1.144).
12 Crick, John. “Messina.” Twentieth Century Interpretations of Much Ado About Nothing:
A Collection of Critical Essays. Ed. Walter R. Davis. Englewood Cliffs, New Jersey: Prentice Hall, 1969, str. 36.
13 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in
Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of
America 101:2 , 1986, str.192.
14 Horowitz, David. “Imagining the Real.” Twentieth Century Interpretations of Much Ado
About Nothing: A Collection of Critical Essays. Ed. Walter R. Davis. Englewood Cliffs,
New Jersey: Prentice Hall, 1969, str.45.
15 Prouty, Charles, T. The Sources of Much Ado about Nothing. New Haven: Yale University
Press, 1950, str. 43-50.
PREGLED
59
„Vi govorite, gospodaru, da me uhvatite!“16 Ukazujući na Claudijevu želju
za „ugodno senzualnom nevinom nevjestom,“ Mary C. Williams objašnjava
kako „nije teško voljeti takvu ženu, ali je problem vjerovati joj“ budući da se
„ugodna senzualnost lahko može pretvoriti u gnusnu senzualnost.“17 U prvom
prizoru drugog čina Claudio nadalje otkriva svoje sumnje slijepo vjerujući u
Don Johnovu tvrdnju da je Don Pedro osvojio Heru. Tako Claudio, u kratkom
monologu, daje oduška vlastitom osjećaju prevare:
Odgovaram mu mjesto Benedetta,
Al Claudijevim slušam ušima
Zle glase te. Da prijateljstvo je
U svemu stalno, samo ne u službi
I poslovima ljubavi – pa zato
Nek svako srce svojim jezikom
U ljubavi se služi, svako oko
Nek samo vrši svoje poslove,
A posredniku neka ne vjeruje,
Ljepota jer je kao vještica
I vjernost se na njenim čarima
Rastapa u krv. To se događa
Svak dan, pa ipak nisam sumnjao.
Sad zbogom, Hero!18
Ovaj monolog otkriva suptilni način na koji se govorom prebacuje krivica sa prividnog objekta, Don Pedra, na „vješticu“, žensku ljepotu. Premda
nije osobito optužena, Hera je okarakterizirana kao arhetip destruktivne žen16 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.
scribd.com/>. (1.1.146).
17 Wiliams, Mary C. „Much Ado About Chastity in Much Ado About Nothing.“ Renaissance
Papers, 1984, str. 38.
18 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.
scribd.com/>. (2.1.160- 161).
60
PREGLED
ske moći – „vračare posredstvom čijih čini muškarac biva lišen vlastite volje
i razriješen solidarnosti muških veza koje bivaju pretočene u ‘krv’ strasti i
žestine.“19 Claudijeve aluzije u citiranom monologu jasno pokazuju njegovu
percepciju o Heri kao seksualnom biću sklonom prevari. Iznenada Claudio
počinje posmatrati Heru kao „moćnu prijetnju,“ što ukazuje na njegovo prvobitno „imaginarno poimanje deseksualizirane Here koju je želio oženiti.“20
Kada naposljetku saznaje da je Don Pedro, zapravo, pokušao pridobiti Heru
za njega, Claudio se vraća romantičnoj percepciji o njoj, koja je očito uobičajeno shvatanje „tradicionalnog ženstvenog stereotipa ... pasivnog, ranjivog i
ovisnog stvorenja koje nije sklono nasilju ni seksualnim željama.“21 Identičan
postupak se ponavlja u katastrofi četvrtog i petog čina. Dakle, u Claudijevom
rezoniranju postoji implikacija da žene definira njihova seksualnost: one su
ili djevice ili kurve. Bitno je napomenuti da ovaj odnos ilustrira tzv. „cuckold
fear“22, strah prisutan kod muškaraca Šekspirovog doba.
Claudijev žestoki ispad u katastrofalnoj sceni u crkvi, gdje je oklevetao
i osramotio nevinu Heru, se doima šokirajućim iako čitalac može naslutiti
predstojeću nevolju. Već na početku komedije čitalac biva upoznat sa Don
Johnovim zlim namjerama i iz njegovog prvog pokušaja da sabotira/spriječi
Claudijevu ljubav, čitaocu biva jasno da je „Claudijevo nepovjerenje prema
vještičijim moćima ženske ljepote lahko potaknuti“23 Ako ne ranije, Claudijevo nepovjerenje prema ženama se jasno pokazuje u drugom prizoru trećeg
čina gdje se Don John obraća Claudiju sljedećim riječima: „gospođica vam
je nevjerna“24 Don Johnova obmana ima snažan psihološki efekt na Claudija.
19 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in
Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of
America 101:2 , 1986, str.193.
20 Ibidem.
21 Green, Keith, and LeBihan Jill. Critical Theory &Practice. London: Routledge, 1996.
Str.234.
22 Strah muža daće biti prevaren. Chuckold ili Rogonja je povijesno pogrdni naziv za čovjeka koji ima nevjernu suprugu. Riječ, koja je zabilježena u upotrebi od 13. stoljeća, potječe
od riječi ‘cuckoo’ ili ptice kukavice, od kojih neke vrste (parazitske) polažu jaja u gnijezdima drugih ptica.
23 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in
Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of
America 101:2 , 1986. Str.193.
24 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.
scribd.com/>. (3.2.188).
PREGLED
61
Nazivajući Heru „svačija Hera“25, uz suptilnu upotrebu verbalno seksualnih
naznaka on opisuje prizor koji će Claudio vidjeti: „pođite noćas sa mnom
pa ćete vidjeti gdje se netko penje na njen prozor, upravo uoči vjenčanog joj
dana“26. Svojim govorom Don John ruši Claudijevu imaginarnu predodžbu o
slatkoj i skromnoj Heri, potičući njegovu maštu na stvaranje nove seksualizirane predodžbe o nevjernoj Heri. Evidentno je da je Claudio, uzviknuvši: „O
nevoljo, čudno naopaka!“27 po saopćavanju Don Johnove priče, bez sumnje
povjerovao u nju. Claudijeva optužba pred samim oltarom reflektira komercijalnu jednostranu prirodu njegove veze sa Herom. Nakon što je postala bezvrijedna u njegovim očima, Claudio odlučno želi da uništi njenu vrijednost
u očima svih muškaraca. Na ovakav način Claudio gubi samo jedan ‘dragi
kamen’ precijenjene vrijednosti, no njegov svijet ostaje netaknut, budući da je
on ostao van sfere istinske romantične egzistencije, usvajajući samo njezinu
retoriku. Stoga, „pristupanje oltaru za Claudija jednostavno predstavlja ceremoniju odlaska na tržište“28 Claudio očigledno nikada nije istinski volio Heru
i njegovo kompletno poimanje nje je bilo samo površno.
Claudijevo podijeljeno shvatanje Herinog identiteta očituje se u momentu
kada Leonato iznosi pretpostavku da je Claudio možebiti, usljed za mladoženju prirodnog nestrpljenja, sam kušao „savladat otpor njene mladosti i djevičanstvo njeno skrši[ti],“ što Claudio poriče riječima: „Ne, Leonato, nikad
nisam ja / Salijeto je preslobodnom riječi, / Već ljubio je kao sestru brat / Sa
stidljivošću iskrenom i čistom.“29 Prema mišljenju Cook, Hera mora biti „neprijeteći aseksualni primalac Claudijeve ‘dražesne’ bratske ljubavi, u suprotnom ona postaje varljiva ljepota čije vještičije moći uništavaju muškarce.“30
Claudio osjeća prisustvo podvojenosti između Herine površine i njezine skrivene prirode, te, nazivajući je „truhlom narandžom“ govori:
25
26
27
28
Ibidem.
Ibidem.
Ibidem, str 189.
Horowitz, David. “Imagining the Real.” Twentieth Century Interpretations of Much Ado
About Nothing: A Collection of Critical Essays. Ed. Walter R. Davis. Englewood Cliffs,
New Jersey: Prentice Hall, 1969, str.45.
29 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.
scribd.com/>. (4.1.204).
30 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in
Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of
America 101:2, 1986, str.194.
62
PREGLED
O dragi kneže, to je plemenita
Zahvalnost, kojoj vi me učite
Ej, Leonato, uzmite je natrag –
Ne poklanjajte trulu naranču
Svom prijatelju. Ona je tek slika
I priviđenje svoje časti, Gle,
Crveni se ko neka djevica.
O kako sjajnim vidom istine
Zaodijeva se često lukav grijeh!
Ne navire li krv joj kao svjedok
Vrline, da bezazlenu joj čednost
Posvjedoči? I ne biste l’ se svi,
Svi zakleli što tu je gledate,
Po vanjštini da je djevica?
Al nije to, jer znade već za žar
U razbludnome krevetu i njeno
Crvenilo je grijeh, a nije čednost. 31
U određenom smislu Hera i jeste „slika i priviđenje svoje časti.“ Njezino
mjesto u svijetu ove komedije je jasno određeno ovim prizorom, u kojem ona
u potpunoj tišini i konačno nesvjesno postaje znak koji čitaju i interpretiraju
drugi likovi komedije. Lišena autoriteta da predstavlja samu sebe onako kako
to ona želi, čitalac je shvata onakvom kakvom je drugi predstavljaju. „Krv“
vidljiva na licu Here tumači se kao znak njezinog duševnog stanja, te kao
dokaz njezinog promiskuiteta. Kako bi izrazio suprotnosti koje sačinjavaju
Herin identitet, Claudio slikovito opisuje dva oprečna arhetipa žene:
I pisao bih o tom! Činiš se
Baš ko Diana u svom krugu, čista
Ko pupoljak što sad će se rascvjetat –
31 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.
scribd.com/>. (4.1.203-204).
PREGLED
63
Al krvlju si neobuzdanija
No Venera il one site zvijeri
Što divljaju u bijesnoj putenosti.32
Prema tome, ako ne govorimo o unutarnjoj ljepoti, vanjska ljepota postaje
varka, što Claudio pokazuje u svojoj agoniji razmišljanja o tome kako se Hera
‘doima’. Jasno je da se Herine vrline, kao i njezina čast povezuju sa njezinom
fizičkom nevinosti, što ukazuje na činjenicu da se duhovno, uprkos brojnim
aluzijama na dušu i duhovno u ovoj komediji, ipak predstavlja tijelom i tjelesnim. Apsurdno je da Claudio putem fizičkih znakova može vidjeti Herinu
nevjeru. Posjedujući sposobnost ‘čitanja’ žena, Claudio nagovještava kako će
je ubuduće koristiti: „Jer sva ću sada vrata ljubavi / Zaključati i sumnja će mi
visjet / Pred očima, te sva će se ljepota / Pretvorit u opačinu i svu / Milinu će
izgubit zanavijek.“33
Čak je i Leonato brzo i olahko ubijeđen u krivicu njegove kćerke, i jedva
čuvši njezino jednostavno poricanje, poseže za Claudijevom metodom ‘čitanja’ Here. „Zar može da poreče sramni grijeh / Što svu joj krv je prožeo?“ pita
se otac, prizivajući smrt svoga djeteta: „O, nemoj / Oživjet, Hero, ni otvorit
oči“34. Leonato čak odbija povjerovat u sugestiju redovnika da se možda i oni
koji optužuju Heru griješe: „To ne može biti, redovniče! / Ni ona sama vidiš
da ne taji, / Pa čemu onda gledaš isprikom / Zaodjenuti, što stoji pred nama / U
pravoj svojoj tu golotinji?“35 Prema tome, „golotinja“ Herinog grijeha je samo
potvrđena njezinom šutnjom, koja se ironično smatra vrlinom u kontekstu elizabetanske konvencionalne ženstvenosti, koja pak nije ništa drugo nego konstrukcija muškog uma. Ističući svoje vlasništvo nad Herom, Leonato govori:
„Da, moja, koju sveđ sam ljubio, / I moja, koju sveđ sam slavio, / I moja, kojom sam se dičio - / Toliko moja, te ni samom sebi / Svoj nisam bio, cijeneć se
po tebi.“36 Žena, podrazumijevajući i njezinu seksualnost, se smatrala isključivim vlasništvom muškarca unutar patrijarhalnog sistema vrijednosti. Stoga
možemo reći da je i njezina nevinost bila samo produžetak muškog ponosa.
32
33
34
35
36
64
Ibidem, str. 204.
Ibidem, str. 206 (4.1.206).
Ibidem, str. 207 (4.1.207).
Ibidem, str. 209 (4.1.209).
Ibidem, str. 207 (4.1.207-208).
PREGLED
Čak i redovnik tumači Heru na svoj vlastiti način. On vjeruje da je Hera
nevina, jer je imao priliku primijetiti kako „tisuć’ puta nevini je stid / Anđelskom joj bjelinom rumen tu / Odnosio. I vatra plamtjela je / U oku joj, da spali
potvore, / Što knezovi ih baciše na čistu / I djevičansku vjernost njezinu.“37
Redovnikov plan je da lažnim proglašavanjem Here mrtvom promijeni način
na koji Claudio shvata Heru projicirajući dirljivu sliku iste u njegovoj mašti,
kako bi se svaki mili dio života njezina prikazao još milijim „njegovu oku
i duševnom pogledu.“38 Premda dobronamjeran, redovnikov plan svjedoči o
činjenici da Hera nije ništa drugo do imidž kreiran od strane drugih likova, i
štaviše, od strane muških likova ove komedije. U rigoroznom svijetu ove komedije Hera jedino smrću može iskupiti svoje grijehe. Herina nevinost, stoga,
ne predstavlja bilo što, već sve u njezinom životu.
Onog momenta kada Claudio saznaje da je Hera uistinu nevina, on se jednostavno vraća svojoj prvobitnoj percepciji o njoj: „O mila Hero, sad se tvoja
slika / U divnom sjaju javlja preda mnom / Ko onda kad se u te zagledah!“39
Tek nakon što lik Here biva očišćen ljage razuzdane Venerine strasti, ona zavređuje „besmrtnu slavu“, te se može vratit na scenu poput čedne Dijane.40
Prema Carol Cook Herino žensko tijelo predstavlja najveću prijetnju, jer se
muškarci plaše ženske seksualnosti, na što ukazuje činjenica da „tek kada
Hera postaje spomenikom, njezina signifikantna moć biva ukroćena. Karakter njezinog lika biva iznova definiran kako bi se uskladio sa patrijarhalnim
poretkom u smislu bestjelesnog ideala – ‘slike i priviđenja svoje časti.’“41.
Prizor koji eksplicitno dramatizira ušutkivanje glasa žene ispoljen je u momentu. kada Claudio stavlja nadgrobni natpis na Herin grob. Na natpisu stoji
slijedeće: „Hang thou there upon the tomb, / Praising her when I am dumb“42,
što znači da će njegova riječ govoriti za nju i kada on više ne mogne govoriti,
tj. i nakon njegove smrti. Tako je muška riječ iznad ženske riječi; njegovo je
37
38
39
40
Ibidem, str. 209 (4.1.209).
Ibidem, str. 211 (4.1.211).
Ibidem, str. 230 (4.1.230).
Dijana je božica lova iz rimske mitologije. Ona je također zaštitnica djevica. Njezin glavni atribut, djevičanstvo, učinio ju je simbolom čednosti. U grčkoj mitologiji joj odgovara
Artemida, o kojoj su mitovi daleko brojniji.
41 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in
Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of
America 101:2 , 1986. Str.199.
42 Iz Šekspirovog originala: Claudio stavlja natpis na grobnicu doslovno govoreći: „visi tu
nad ovim grobom, /slaveć je i kad ja zanijemim“, što u citiranom prijevodu Milana Bogdanovića glasi: „Tu vrh groba visi njena / Slaveć je u sva vremena“ (5.3.237-238).
PREGLED
65
da govori za nju, a njezino je da šuti. Ostaci sličnih patrijarhalnih običaja su
se, u manjoj ili većoj mjeri, održali i u modernim društvima dvadesetprvog
stoljeća.
Harry Bergerov opis Herine životne sudbine na posve upečatljiv način sažima bit karaktera ovog lika:
Njezina sudbina je da svom ocu bude pasoš njegova ovjekovječenja,
roba na bračnom tržištu, plijen ljubavnog rata – neizbježno osvojena Heroina, ‘nadvladana komadom osione gline’ koji joj garantuje anonimnost
dajući joj svoje ime, čineći je svojim robom i trofejom kao konačnom
potvrdom svog vlastitog imena.“43 (prijevod: A. Arnautović)
Jedan posve oprečan karakter pasivne Here predstavlja njezina rođaka Beatrice, što je jasno ilustrirano u slijedećem poglavlju.
3. Beatrice i „feministički diskurs“
Dajući prednost muškom jeziku nad ženskim, ova Šekspirova komedija prikriva, ali ujedno i razotkriva mehanizme muške moći. Kako Cook objašnjava,
ova komedija „uspostavlja kompleksan niz asocijacija vezanih za riječ, mač
i falus, koje markiraju jezik kao domen muške privilegije i agresivnosti,“44 a
kao što je već u prethodnom poglavlju naznačeno, muškarac, u svijetu ove
komedije, zauzima mjesto govornika, manipulatora i interpretatora znakova
vidljivih u njegovom okruženju. Stoga možemo reći da falus kao označitelj
zauzima središnju poziciju u jeziku ove komedije, kojeg karakterizira patrijarhalni zakon kulture. No i kao takav, ovaj muški/falični jezik može biti prisvojen od strane žena, što dokazuje karakter lika Beatrice, koja sa domišljatom
duhovitošću satirizira muške pretenzije i kojoj „iz usta lete noževi i svaka joj
riječ bode. Da joj je dah tako strašan kao riječi, ništa ne bi moglo pokraj nje
živjeti“45
Neki književni kritičari poput Barbare Everett i Johna Cricka smatraju
Beatrice pobornikom „feminističkih principa“, te prototipom feministkinje.
43 Berger, Harry, Jr. “Against the Sink-a-Pace: Sexual and Family Politics in Much Ado
About Nothing.” Shakespeare Quarterly 33:3 (1982), str. 303. (U prijevodu autorice ovog
rada)
44 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in
Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of
America 101:2 , 1986, str.186.
45 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.
scribd.com/>. (2.1.163).
66
PREGLED
Mnogobrojni su argumenti koji idu u prilog jednoj ovakvoj interpretaciji karaktera lika Beatrice. Svojim smionim govorom ova odlučna i inteligentna
heroina ozbiljno mijenja konvencionalnu sliku muško-ženskih odnosa. Beatrice svakako uživa slobodu govora i mišljenja izvan granica koje se smatraju
prikladnim za fino odgojenu djevojku elizabetanskog doba. Šekspir je dao liku
Beatrice karakter neovisne žene koja se bori za svoja prava, odbijajući da se
pokori muškom autoritetu. Svojoj rođaki Heri upućuje oštar prigovor na njezino prešutno prihvatanje paternalnog autoriteta: „Dakako – mojoj je bratučedi
dužnost da klecne i da rekne: ‘Kako je tebi po volji, oče’. Ali ti ćeš, bratučedo,
ipak gledati da bude lijep čovjek, jer ćeš inače opet klecnuti i reći: ‘Oče, kako
je meni po volji.’“46 Beatrice se protivi bilo kakvoj prisili od strane drugih,
ljubomorno štiteći slobodu svoje vlastite volje. Na Leonatovu izrečenu želju
da je jednog dana vidi udatu, Beatrice kaže:
Nećeš, dokle god ne bude Bog gradio ljude od neke druge građe, a ne
od zemlje. Zar ne mora boljeti ženu da nad njom gospoduje hrpa proste
prašine? Da mora polagati račun o svom životu grudi opore ilovače?
Ne, striče, ja neću ni jednoga, Adamovi su sinovi moja braća, a ja zaista
držim da je grijeh udavati se u rod.47
Ovaj citat govori dovoljno o Beatricinoj domišljatosti. Cinizam njezinih
izjava o romantičnoj ljubavi i o braku se ogleda u načinu na koji Beatrice poredi prosidbu, svadbu te kajanje sa različitim vrstama plesa, pri čemu joj prosidba nalikuje vatrenom, burnom ali i ponešto luckastom plesu, dok je svadba
pristojan, čedan i na starinski način dostojanstven ples, nakon kojeg dolazi
kajanje, kad umorne noge sve mirnije i mirnije plešu, dok na kraju ne nađu
svoj smiraj u grobu. Prema Beatricinom shvatanju brak je samo preimenovano
kajanje ili kajanje pod drugim imenom.
Sa tvrdnjom da Beatricino razmetljivo verbalno izrugivanje konvencionalnih spolnih uloga nije ništa drugo do činjenje ustupaka istima samo na drugom
nivou, Carol Cook ističe kako Beatrice, umjesto suprotstavljanja vladajućem
muškom etosu Messine i sama djeluje u duhu istih pretpostavki i vrijednosti
toga društva. Nadalje Cook tvrdi da Beatrice prešutno prihvata prevladavajuće
društveno potcjenjivanje ‘ženskih’ osobina poput nemoći, ovisnosti i ranjivosti – shvatajući konvencionalno muško ponašanje kao jedini način zaštite
od muškog roda. Usvajajući „muški govor i smisao za humor, gađajući sugovornika verbalnim oštricama kao bijeg od ženske šutnje i neartikuliranog
46 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.
scribd.com/>. (2.1.156).
47 Ibidem, str.156.
PREGLED
67
izraza emocija,“ Cook smatra znakovitom činjenicu „kako malu prijetnju ona
[Beatrice] ustvari predstavlja za muškarce Messine, koji je uglavnom smatraju
kao prilično dobrog druga . . . ona ne izaziva ništa ni slično histeričnim reakcijama na Herin pretpostavljeni prijestup protiv društvenih i seksualnih kodova
Messine.“48 Poenta kritike Carol Cook zapravo jeste ta da su ženine „šutnja i
izloženost ranjivosti . . . istinske prijetnje muškarcima Messine, bolni podsjetnici spolnih razlika koje ustvari predstavljaju istinsko ogledalo [suprotnom
spolu].“49 Međutim, način na koji Cook rasuđuje suprotstavlja nepobitnoj činjenici da Beatrice nedvojbeno odbija prihvatiti konvencionalne uloge spolova. Istina, Beatrice pristaje na udaju, ali samo pod njezinim uvjetima. Ona
prihvata Benedicka tek nakon što njegovi muški kvaliteti simbolično bivaju
spojeni sa njezinim ženskim principima, to jest nakon što Benedick usvaja
njezin stav prema Claudiju, te na taj način dokazuje Beatrice da je on napravljen od ‘plemenitijeg metala’ nego li prosječni muškarac Messine. Djelujući
na sebi svojstven način, u skladu sa vlastitim željama i izborom, a ne onako
kako se očekuje od nje, u skladu sa muškim poimanjem žene i njezinog mjesta
u društvu, Beatrice dakako izaziva muški etos Messine. Svojim ponašanjem
ova junakinja se protivi kulturološkom obezvređivanju ženskih karakteristika,
pokazujući i dokazujući kako biti žena ne znači nužno i biti slaba, neodlučna,
ovisna i ranjiva. Opisivanje Beatricina govora, kao bijega od „ženske šutnje“
zasnovano je na pretpostavci da je šutnja nešto svojstveno ženama, što nikada
i nikako ne može biti istina, ma koliko ta osobina bila poželjna kod žene u
očima suprotnog joj spola. Njezin cilj nije suprotstavljati se muškarcima, nego
biti ravnopravna sa njima, što Beatrice očito jeste. Beatrice ne mora „izazivati
histerične reakcije“ kod muškaraca, što ni Hera na koncu ne čini, kako bi bila
jednaka njima. Hera je sve ono što muškarci žele da ona bude: njihova Hera/
Heroina, vještica, te konačno preporođena Hera/Heroina.
Kako bi ukazala na „kontradiktorne impulse“ kod Beatrice, Cook se poziva
na prvi prizor drugog čina gdje Beatrice moli Boga da joj nikada ne da muža:
„ako mi ne daruje muža, a za taj ću blagoslov svakog jutra i svake večeri
pred njim klečati,“50 da bi nakon Herine zaruke govorila posve drugim tonom:
„Gospode Bože, evo novog roda! Tako se sve na svijetu udomuje, samo mene
žeže sunce. Ja mogu sjediti gdje god u kutu i vikati: ‘Oj-oj-oj-oj!’ ne bi li mi
48 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in
Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of
America 101:2, 1986, str.190-191.
49 Ibidem, str. 191.
50 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.
scribd.com/>. (2.1.155).
68
PREGLED
došao muž.“51 Cook smatra da je u ovom slučaju Beatricin osjećaj izoliranosti
pravi, iako je ton kojim govori više lažno, gotovo podrugljivo jadikovanje.52
No, iako se Beatrice istinski osjeća izoliranom, to je cijena koju je ona očito
spremna platiti za svoju neovisnost.
Na samom početku komedije čitaocu je jasno da su Beatrice i Benedick
zaljubljeni jedno u drugo. U komediji postoje snažne naznake da je ona ranije
imala neuspješnu romantičnu vezu sa njim. Da je Beatrice još uvijek stalo do
Benedicka vidi se iz njezinih prvih riječi kojima se raspituje da li se živ vratio
iz rata. Priznavši Don Pedru kako je nekada imala Benedickovo srce, te da
je bila prinuđena vratiti mu ga, Beatrice kaže: „posudio mi ga je načas, a ja
sam mu za to dala kamate, dvolično srce za prosto. Jednom mi ga je, dakako,
oduzeo lažnim kockama, pa zato Vaša Milost možda pravo veli da sam ga
izgubila.“53 Uzevši u obzir spomenute tvrdnje, nije teško razumjeti Beatricinu
reakciju, kao i njezina osjećanja prema Benedicku, koja su hirovita i dvosmislena:
Zaljubljena osoba, koja je nesigurna hoće li joj ljubav biti uzvraćena, je u
stanju povećane osjetljivosti, te je stoga iznimno ranjiva. Dotična osoba
pokušava zadržati kontrolu nad situacijom poričući njezino postojanje,
postupajući kao da prezire ono što ustvari najviše voli. Ovakva reakcija
ne mora biti svjesna; ona može biti odbrambeni mehanizam kao odgovor na strah dotične osobe da bude povrijeđena, osobito ako je u svojoj
prošlosti doživjela da bude odbijena. Osobe oštrog uma i snažne ličnosti
najprije bivaju žrtve ovakve samoobmane, budući da su u stanju razumu
podrediti svoja osjećanja, te ubijediti druge u suprotno. Beatrice se uklapa u ovaj šablon. Ona je veoma inteligentna i jaka ličnost, sposobna da
utiče na druge i da upravlja njima.54 (prijevod: A. Arnautović)
Ovo psihološko objašnjenje Anđele Pitt se doima ne samo pogodnim nego
i kompletnim. Stoga, umjesto da se prepusti emocijama, ili, još gore, da postane žrtvom imaginarne ljubavne strasti, Beatrice pronalazi način na koji može
kontrolisati situaciju.
51 Ibidem, str. 165 (2.1.165).
52 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance…, str. 191.
53 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.
scribd.com/> .(2.1.164).
54 Pitt, Angela. Shakespeare’s Women. London: David & Charles, 1981, str. 108-9.(U prijevodu autorice ovog rada).
PREGLED
69
Prvi prizor trećeg čina predstavlja prekretnicu za Beatrice. Čuvši konverzaciju o sebi i Benedicku, ciljano smišljenu od strane Here i dvorkinje Ursule,
Beatrice saznaje kako je ljudi optužuju za ponos i oholost. Svoju spoznaju ona
izražava u slijedećem monologu:
U ušima mi gori! Što je to?
Zar tako im je mrzak ponos moj?
Da – sama vidim, oholost je zlo,
Otresti zato gordi rug ću svoj.
Ne, nikad nećeš, Benedetto, žalit –
Pitomi samo divlje srce moje
I žarku ljubav u njem’ ćeš raspalit,
Da zauvijek se naše duše spoje.
Od drugih čujem da si vrijedan sreće,
Al’ to i sama davno znadem veće. 55
Ovakva reakcija bi bila nemoguća da Beatrice nije već zaljubljena u Benedicka. Stoga je ova druga velika, pažljivo smišljena prevara u komediji samo
površna obmana, jer su Beatrice i Benedick uistinu zaljubljeni jedno u drugo.
U prvom prizoru četvrtog čina, nakon što Claudio osuđuje Heru, Benedick
iznenada započinje svoju ispovijest Beatrici slijedećim riječima: „Ja ne ljubim
ništa na svijetu koliko vas – nije li to čudno?“56 Nekih četrnaest redaka poslije, Benedick je već privolio Beatrice da mu odgovori: „U dobri ste me čas
prekinuli – jer upravo sam htjela priseći da vas ljubim.“57 A prema njezinoj
izjavi ljubav prema njemu joj je obuzela čitavo srce, te se nema čime zakleti.
Na njegov radosni usklik: „Zapovijedaj što da učinim – i sve ću za te uraditi,“
ona nenadano odgovara: „Ubijte Claudija!“58 Jasno je da se Beatrice ne želi
vezati za Benedicka prije no što on dokaže da zaista misli to što govori. Na
Benedickov upit da li je Claudio njezin neprijatelj ona odgovara:
55 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.
scribd.com/> .(3.1.184).
56 Ibidem, str. 213. (4.1.213).
57 Ibidem, str. 214. (4.1.214).
58 Ibidem.
70
PREGLED
Zar nije nitkov nad nitkovima kad je oklevetao, naružio i osramotio moju
rođaku? O, da sam ja muškarac! Što? Vući je za nos sve do žrtvenika, a
onda javnom optužbom, bezobzirnom klevetom, nemilosrdnom zlobom
– ! O Bože, da sam ja muškarac! Izjela bih mu srce javno na trgu!59
Cook smatra da je bitno prepoznati Beatricinu srdžbu kao imitaciju „uporne, brutalne i iracionalne muškosti, upravo pokazane Claudijevim i Leonatovim primjerom: njezin bijes je izazvan njezinom nemoći da ‘snagom vlastite
želje postane muškarac’, te da radi sve što muškarci rade. Ona oponaša mušku
etiku osvete, ranije izraženu od strane Leonata“60 Međutim, s obzirom na
činjenicu da se i žene mogu razbjesniti te osjećati osvetoljublje, posve je apsurdno kazati, kao što to Cook čini, da Beatrice „imitira“ muški bijes. Njezin
bijes je zapravo izazvan nepravdom nanesenom Heri, a ne „njezinom nemoći
da ‘snagom vlastite želje postane muškarac’“.
Beatricin gnjev se odnosi ne samo na kneževe i grofove, već na čitav muški
rod, kojemu, prema njezinu mišljenju, nedostaje muževnosti, jer se ista rastopila u udvornost, dok se junaštvo pretvorilo u komplimente, a „muškarci
su se pretvorili u jezike, i to vrlo čestite. Dosta je reći kakvu laž pa se na nju
zakleti i već si hrabar kao Herkul.“61 Benedick je zapravo od samog početka
predstavljan kao jedan izuzetno aktivan glas; njegov glavni atribut je govor.
Beatricinom naredbom/željom da ubije Claudija, Benedick biva izazvan da
dokaže svoju muškost. Budući da se u liku Claudija otkrivaju najgori aspekti
Messininog društva poput površnosti, samozadovoljstva/samodopadnosti kao
i nečovječnosti, može se reći da Beatricina izrečena želja „Ubijte Claudija!“
zapravo simbolizira njezinu želju da ubije njoj neprihvatljive i omražene konvencije Messine. Tek nakon što je očito proklamirala svoju osudu bezglasne
uloge žene kako u braku tako i u udvaračkim muško-ženskim odnosima šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, Beatrice pristaje na udaju za Benedicka, jer ga
voli, a ne zato što joj je rečeno da je on očajan za njom.
59 Ibidem, str. 215. (4.1.215).
60 Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in
Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of
America 101:2 , 1986, str.195-196.
61 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.
scribd.com/> .(4.1.215).
PREGLED
71
4. Hera i Beatrice
S obzirom na činjenicu da Beatrice nema roditelje, odnosno prvenstveno na
činjenicu da nema oca koji bi gospodario nad njom, u Herinim očima Beatrice
uživa zavidnu slobodu, slobodu koja joj daje mogućnost preuzimanja odgovornosti za samu sebe. Na taj način Beatrice ima slobodu da se bori sa muškaracima, koristeći njihovo vlastito oružje protiv njih. Beatricino nipodaštavaje
društvene uloge koju je Hera u svojstvu žene dužna ispuniti, kao i njezino
uporno kršenje normi koje je Hera naučena da poštuje, su zapravo posljedice,
čiji uzrok jeste upravo ta zavidna sloboda koju Beatrice uživa. Shodno tome
potpuno je legitimno reći da je Hera rob Messininih konvencija, dok je Beatrice njihov rebel.
Hera se divi i zavidi Beatrice, ali je istovremeno i osuđuje, što se da primijetiti iz njezinih odgovora maskiranom princu u drugom činu. Naime, na
Don Pedrov poziv Heri da bude sa njim u društvu, ona odgovara: „Možda ću
to reći, ako mi bude po volji.“62 Herin odgovor odražava borbu između dva
oprečna savjeta, iskazana u Leonatovu upozorenju Beatrice da se nikada neće
udati ako bude „tako oštra na jeziku“63, kao i u Antonijev savjetu Heri da u
svemu sluša svoga oca, te Beatricinu protivljenju Antoniju: „Dakako – mojoj
je bratučedi dužnost da klecne i da rekne: ‘Kako je tebi po volji, oče’. Ali ti
ćeš, bratučedo, ipak gledati da bude lijep čovjek, jer ćeš inače opet klecnuti i
reći: ‘Oče, kako je meni po volji’“.64 Čak i u svom pokušaju da oponaša Beatrice Hera poštuje svoju dužnost kćerke. Implicitno značenje Herine izjave
„ako mi bude po volji“ jeste „ako mi otac dopusti“. Njezin neuspjeli pokušaj
da svojom izjavom do kraja imitira Beatricino „kako je meni po volji“ postaje
zapravo „implicitno odbacivanje Beatricinog buntovnog stava.“65
Na Don Pedrov prijedlog da se prihvati jednog od „Herkulovih poslova“ te
nagna sinjor Benedicka i gospođicu Beatrice da „polude jedno za drugim od
ljubavi“, Hera spremno odgovara: „I ja ću svojim čednim silama poraditi da
mi bratučeda dobije valjana muža.“66 Premda se Hera upušta u ovaj posao sa
altruističnim motivima, njezino pomaganje se ubrzo pretvara u lov. Poredeći
Beatrice sa zlatnom ribom, Berger metaforično opisuje kako se Hera:
62
63
64
65
Ibidem, str. 157 (2.1.157).
Ibidem, str. 154 (2.1.154).
Ibidem, str. 156 (2.1.156).
Berger, Harry, Jr. “Against the Sink-a-Pace: Sexual and Family Politics in Much Ado
About Nothing.” Shakespeare Quarterly 33:3 (1982), str. 304.
66 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.
scribd.com/> .(2.1.167).
72
PREGLED
Sa Ursulom objeručke latila Kupidove strjelice, strijele za ptice i udice,
te otišla u zasjedu
. . . Hera se osigurava da je udica ljubavi oštra, kako bi ranjena Beatrice
mogla zajedno
sa mamcem progutat i svoj ponos . . . [Hera] je prinčevo kao i očevo
oružje, te oružje Cluba Muškaraca Messine, a ono o čemu ona željno
gudi je Beatricina oholost.“67 (Prijevod: A.Arnautović)
Energija kojom Hera grdi svoju rođaku otkriva da se ona zapravo više nego
pretvara da to što čini u Beatricinu korist. Naime, ona govori ono što uistinu
misli o Beatrice, verbalizirajući, po prvi put bez straha da će je neko prekinuti,
ono što zapravo osjeća: „priroda / još nije žensko srce stvorila / Od tvrđe građe
nego što je njeno. / Iz očiju joj sijeva oholost / I preziranje – što god zagledaju,
/ Sve preziru, a njezin duh toliko / Sam sebe cijeni da se drugo sve / Njoj čini
jadno. Ona ne može / Ni ljubiti niti ljubav hiniti / Ni zamisliti – tako je u sebe
/ Sva zaljubljena.“68 Na osnovu ovog citata može se zaključiti da Hera zapravo
ima negativno mišljenje o Beatrice. Ona smatra Beatrice sujetnom i oholom
osobom, koja odbija priznati i prihvatiti bilo što, ako se to što se ne poklapa
sa njezinim vlastitim shvatanjem. Povrh svega toga, Hera vidi Beatrice kao
osobu nesposobnu da voli. Ovakvo shvatanje karaktera lika Beatrice odgovara
standardima društvenih konvencija Messine, društveno nametnutim normama
kojima se Hera u potpunosti povinovala.
Hera, kao konvencionalna junakinja, ne odobrava nikakvo suprotstavljanje
očevima i muževima. Shodno onome čemu je naučena, Hera poima brak kao
nagradu za ženinu nevinost i krijepost, oprečno Beatrice koja se drsko usuđuje
definirati ga kao ništa drugo do puko kajanje. Usprkos svoj Herinoj kritici i
osudama Beatricinog buntovnog ponosa i njene neovisnosti, u Herinu govoru
se da naslutiti tračak zavisti i nevoljkog divljenja kada poredi Beatricin ponosni i opori duh sa duhom divlje sokolice na hridini. 69
S obzirom na polaznu tezu ovog rada, zastupljenu u stajalištu Sare Mills
o diskontinuitetu diskursnih struktura, koje svojevremeno podliježu promjenama zbog, između ostalog, „ženskog otpora prema njima,“70 dolazimo do
zaključka da je u Šekspirovoj komediji Mnogo vike ni za što upravo Beatrice
67 Berger, Harry, Jr. “Against the Sink-a-Pace, str. 305. (U prijevodu autorice ovoga rada)
68 Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.
scribd.com/> .(3.1.181).
69 Ibidem (3.1.180).
70 Mills, Sara. Discourse. London: Routledge, 1997, str. 88.
PREGLED
73
ta koja gradi osjećaj vlastite ličnosti, odupirući se prevladavajućem ‘diskursu ženstvenosti’ u društvenom životu Messine utjelovljenom u karakteru lika
Here, te na taj način postajući sjemenom nastanka drugog, njemu posve oprečnog „feminističkog diskursa“.
Osuđujući društvo kojemu je pojam neudate i neovisne žene potpuno nepoznat, društvo u kojem su brakovi ugovarani od strane roditelja, i u kojem
je udata žena tretirana kao vlasništvo muža kojemu je podređena, Beatrice se
protivi ovakvoj vrsti muško-ženskih odnosa. Ona želi obostranu relaciju koja
se temelji na ljubavi, ili nikakvu relaciju uopće. Ona ne želi biti konvencionalno ženstvena oponašajući uzor žene elizabetanskog doba, nego kreirati vlastiti uzor tako što će na samo sebi svojstven način biti ženstvena. Odbacujući
šutnju kao vrlinu žene, nastojeći da bude ne samo viđena, nego i saslušana,
Beatrice uspijeva izbjeći uobičajenu životnu priču žene koja je samo lice bez
glasa. U želji da bude definirana na osnovu svoje ličnosti, a ne na osnovu
spolne pripadnosti, bori se da održi svoj autoritet kako bi se mogla predstaviti
drugima onako kako ona želi. Usprkos činjenici da živi u društvu gdje se jezik
smatra domenom muške privilegije i muške agresivnosti, Beatrice pokazuje
da ne želi niti treba posrednika u govoru. Govoreći za sebe, bez posrednika,
u svijetu ove komedije ona ostaje subjekat oprečan tada općeprihvaćenom
poimanju žene objektom muškog čitanja, interpretiranja i manipuliranja, realizirana u karakteru lika Here. Satirizirajući muške pretenzije i kršeći Messinine
društvene konvencije, Beatrice odbija da se povinuje muškom autoritetu, te
stoga može uživati slobodu govora i mišljenja.
Odgovor na pitanje o mogućim razlozima Beatricinih postupaka djelomično se može pronaći u psihoanalitičkom objašnjenju Angele Pitt, koja se
koristi Frojdovom teorijom o odbrambenim mehanizmima. Zaljubljena, ali i
nesigurna u uzvraćanje ljubavi, Beatrice je u stanju povećane osjetljivosti. Da
bi zadržala kontrolu nad situacijom, ona pribjegava poricanju zaljubljenosti
prezirući Benedicka kojeg ustvari najviše voli. Njezina reakcija, bilo da je
svjesna ili nesvjesna, može se interpretirati kao odbrambeni mehanizam koji
eliminira njezin postojeći strah od emocionalne boli. Kao osoba snažne ličnosti , oštroumna Beatrice je sposobna razumom upravljati svojim osjećanjima,
te na taj način ubijediti druge u suprotno, tj. uvjeriti ih kako ona zapravo mrzi
Benedicka.
Drugo objašnjenje Beatricinih postupaka ogleda se u njezinoj reakciji protiv Here, heroine/junakinje Messininih konvencija. Utjelovljujući Messinin
prevladavajući „diskurs ženstvenosti“, Hera predstavlja sve što Beatrice uistinu prezire. Što se Hera u svojoj pokornosti više prilagođava odredbama
74
PREGLED
Messininog „diskursa ženstvenosti“, to Beatrice gromoglasnije protestira protiv istog. Stoga, svojim ponašanjem, koje se suprotstavlja spomenutom „diskursu ženstvenosti“, Beatrice kreira vlastiti diskurs, koji joj daje prostor da
se odupre prevladavajućem diskursu ženstvenosti, te na taj način izgrađuje
osjećaj vlastite ličnosti. U zaključnoj riječi ovog poglavlja jasno se potvrđuje
da upravo Messinin „diskurs ženstvenosti“ postaje uzrokom razvoja drugog,
njemu oprečnog diskursa, ovdje nazvanog „feminističkim diskursom“, koji će
vremenom utjecati na promjenu strukture i sadržaja prvog diskursa, te na taj
način doprinijeti promjenama u kojima će žene postajati aktivni subjekti koji
razmišljaju i reagiraju.
5. Zaključak
Polaznu tezu ovog rada čini stajalište Sare Mills da „tekstovi nisu zasnovani
na samo jednom diskursu”, da „više različitih diskursa djeluje u konstrukciji određenog teksta” i da su „ovi diskursi (...) često u konfliktu jedan sa
drugim“71. Polazeći od ovoga stajališta, u radu je utvrđeno da je upotrebom
dva oprečna diskursa Šekspir kreirao dva dijametralno različita ženska karaktera, Here i Beatrice.
Upotrebom ‘diskursa ženstvenosti’ autor je kreirao karakter Here, koja
predstavlja uzor nevine i moralne žene elizabetanskog doba. Kao što se veoma brzo ispostavlja, Herino djevičanstvo nije samo njezina čast, već i njezin
identitet, jer bez djevičanstva ona bi bila odbačena od strane društva u kojem
živi. Predstavljena kao konvencionalno ženstvena, ponizna, skromna, ranjiva,
poslušna, kao djevica koja se vidi a ne čuje, ona je „lice bez glasa,“ čija uloga
je da „ispunjava ili zrcali očekivanja drugih o tome kakva bi žena trebala da
bude.“72 Hera je pretežno tiha i rijetko kada govori. Čitaocu je predstavljena
prvenstveno na osnovi dojmova koje ostavlja na Claudija, koji je, u svojoj
želji da je posjeduje, posmatra kao „dragi kamen“, kao pasivno vlasništvo. Na
kraju komedije, Hera više nego rado prihvata ponuđeni joj brak, time prihvativši i ulogu relativno nemoćne žene u braku viktorijanskog doba.
Primjenom ‘feminističkog diskursa’ kreiran je karakter lika Beatrice, stamenog i neovisnog karaktera žene, koja otvoreno krši konvencionalne spolne
uloge u društvu Messine. Lavovski se boreći za svoja prava, Beatrice odbija
71 Ibid., str. 100.
72 Cook, Carol. „‘The Sign och Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in
Much Ado About Nothing.“ PMLA: Publications of the Modern Language Association of
America, 101:2, 1986, str. 191.
PREGLED
75
povinovati se muškom autoritetu kako bi nesmetano mogla uživati slobodu
govora i mišljenja. Njezini kritički stavovi joj ne dopuštaju da prihvati muža
po izboru drugih. Svojim oštrim jezikom, duhovitom domišljatošću te svojim držanjem, Beatrice se suprotstavlja društvenom potcjenjivanju ‘ženskih’
osobnih karakteristika, dokazujući da biti žena ne znači nužno i biti nemoćna,
ovisna i ranjiva. Svoju ljubav prema Benedicku ne želi pokazati prije no se
uvjeri da i on nju isto tako voli. Tek nakon što je očito proklamirala svoju
osudu bezglasne uloge žene kako u braku tako i u udvaračkim muško-ženskim
odnosima šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, Beatrice pristaje na udaju za
Benedicka iz ljubavi.
Nakon sagledavanja karaktera Here i karaktera Beatrice kroz prizmu diskursa unutar kojeg su nastali, izvršeno je međusobno poređenje ova dva lika,
pri čemu su ponuđena određena objašnjenja Beatricinih postupaka.
Beatricina zavidna sloboda ujedno predstavlja i razlog njezine borbe protiv
svega onog što Hera zapravo utjelovljuje. Diveći se i zavideći Beatrice, Hera
istodobno osuđuje Beatricin buntovni stav, kako bi ispunila svoju dužnost kao
kćerka. Iz prethodnog poglavlja može se zaključiti kako Hera zapravo ima
negativno mišljenje o Beatrice. Hera posmatra Beatrice kao sujetnu i oholu
osobu, koja ne priznaje ničije mišljenje, osim vlastitog, i koja je nesposobna
da voli. Za Heru brak predstavlja nagradu za ženinu nevinost i krijepost, dok
on, shodno Beatricinom poimanju braka, nije ništa drugo do kajanje.
Odgovor na pitanje o mogućim razlozima Beatricinih postupaka djelomično
se može objasniti uz pomoć Frojdove teorije o odbrambenim mehanizmima.
Zaljubljena a nesigurna u Benedickovu ljubav, Beatrice je u stanju povećane
osjetljivosti. Kako bi zadržala kontrolu nad situacijom ona poriče svoja osjećanja, postupajući kao da prezire predmet svoje ljubavi. Njezina reakcija je
odbrambeni mehanizam koji je čuva od moguće emocionalne boli. Beatricin
razum vlada njezinim osjećanjima. Ona uspijeva uvjeriti druge kako zapravo
nema nikakvih osjećanja prema Benedicku.
Drugo objašnjenje Beatricinih postupaka sadržano je u njezinoj reakciji protiv Here, koja u svom utjelovljenju Messininih konvencija sa prevladavajućim
„diskursom ženstvenosti“ predstavlja sve što Beatrice zapravo prezire. Što se
Hera u svojoj pokornosti više prilagođava odredbama Messininog „diskursa
ženstvenosti“, to Beatrice gromoglasnije protestira protiv istog. Stoga, svojim
ponašanjem, Beatrice kreira vlastiti diskurs, koji joj daje prostor da se odupre
prevladavajućem diskursu ženstvenosti, te na taj način izgradi osjećaj vlastite
ličnosti. Messinin „diskurs ženstvenosti“ postaje tako uzrokom razvoja drugog njemu oprečnog diskursa, ovdje nazvanog „feminističkim diskursom“,
76
PREGLED
koji će vremenom utjecati na promjenu strukture i sadržaja, prvog diskursa, te
na taj način doprinijeti promjenama u kojima će žene postajati aktivni subjekti
koji razmišljaju i reagiraju.
Izvori
Berger, Harry, Jr. “Against the Sink-a-Pace: Sexual and Family Politics in Much Ado About Nothing.” Shakespeare Quarterly 33:3 (1982): 302-313.
Cook, Carol. “’The Sign and Semblance of Her Honor’: Reading Gender Difference in
Much Ado about Nothing.” PMLA: Publications of the Modern Language Association of
America 101:2 (1986): 186-202.
Crick, John. “Messina.” Twentieth Century Interpretations of Much Ado About Nothing: A
Collection of Critical Essays. Ed. Walter R. Davis. Englewood Cliffs, New Jersey: Prentice Hall, 1969.
Drakakis, John. “Trust and Transgression: The Discursive Practices of Much Ado about
Nothing.” Post-Structuralist Readings of English Poetry. Cambridge: Cambridge University Press, 1987.
Fergusson, Francis. “Ritual and Insight.” Twentieth Century Interpretations of Much Ado
About Nothing: A Collection of Critical Essays. Ed. Walter R. Davis. Englewood Cliffs,
New Jersey: Prentice Hall, 1969.
Green, Keith, and LeBihan Jill. Critical Theory &Practice. London: Routledge, 1996.
Hays, Janice. “Those ‘soft and delicate desires’: Much Ado and the Distrust of Women.”
The Woman’s Part: Feminist Criticism of Shakespeare. Ed. Carolyn Ruth Swift Lenz,
Gayle Greene, and Carol Thomas Neely. Urbana: University of Illinois Press, 1980.
Horowitz, David. “Imagining the Real.” Twentieth Century Interpretations of Much Ado
About Nothing: A Collection of Critical Essays. Ed. Walter R. Davis. Englewood Cliffs,
New Jersey: Prentice Hall, 1969.
Jackson, Russell. “’Perfect Types of Womanhood’: Rosalind, Beatrice and Viola in Victorian Criticism and Performance.” Shakespeare Survey: An Annual Survey of Shakespearian Study and Production 32 (1979): 15-26.
Mills, Sara. Discourse. London: Routledge, 1997.
Mulryne, J. R. Shakespeare: Much Ado About Nothing. London: Edward Arnold (Publishers) LTD, 1965.
Pitt, Angela. Shakespeare’s Women. London: David & Charles, 1981.
Prouty, Charles, T. The Sources of Much Ado about Nothing. New Haven: Yale University
Press, 1950.
Shakespeare, William. Much Ado About Nothing. Ed. A. R. Humphreys. London: Methuen
& Co, 1981.
PREGLED
77
Taylor, Michael. “’Much Ado About Nothing’: the individual in Society.” Essays in Criticism: A Quarterly Journal of Literary Criticism 23 (1973): 146-53.
Williams, Mary C. “Much Ado About Chastity in Much Ado About Nothing.” Renaissance
Papers (1984): 37-45.
On-line izvori
Shakespeare, William. Mnogo vike ni za što. Preveo Milan Bogdanović. <http://www.
scribd.com/>
Dostupno na sljedećem linku:
http://www.scribd.com/doc/58699710/William-Shakespeare-Mnogo-vike-ni-za%C5%A1to.
78
PREGLED
Nurko Pobrić
UDK 34 (4)
VIŠESTRUKI KONSTITUCIONALIZMI EVROPE
EUROPE’S MULTIPLE CONSTITUTIONALISM
Sažetak
U radu se problematiziraju osnovni razlozi neuspjeha evropskog ustavnog projekta. Radi jasnijeg razumijevanja problema izlažu se u osnovnim naznakama
najznačajniji razvojni putevi konstitucionalizma u Evropi. Posebno se analiziraju razvoj i karakteristike engleske ustavnosti, te značaj i karakteristike
ustava i ustavnosti u Francuskoj. U sklopu razmatranja osnovne teme rada, u
radu se daje kraći prikaz karakteristika ustava i ustavnosti u Sjevernoj Americi, odnosno u Sjedinjenim Američkim Državama i uticaj te ustavnosti na konstitucionalizme u Evropi. U radu se daje osvrt i na različita shvatanja ustava,
nastala u jasno odvojenim ustavnim kulturama. I pored neuspjeha evropskog
ustavnog projekta, u radu se potvrđuje postojanje zajedničkog pravnog poretka Evropske unije, koji se zasniva na međunarodnim ugovorima, uz postojanje
zajedničkih pravnih načela, koje prihvataju države članice, kao i postojanje
pravnih akata organa Evropske unije koje izravno primjenjuju njene članice.
Upravo spomenuta zajednička načela nadilaze sklop međunarodnih postojećih ugovora, koji imaju konstitutivni značaj, i čine (navedena zajednička načela) pravne stečevine Evropske unije. Na kraju rada se zaključuje da model
konstitucionalizacije Evrope u biti odgovara engleskom tipu evolucionarnog
ustavnog poretka. Također se (na kraju rada) izvodi zaključak da je pokušaj
konstitucionalizacije Evropske unije prema kontinentalnoevropskom uzoru
pokazao izraženo nepovjerenje, te da je evropski integracijski pokret u političkom domenu doveo u ozbiljnu krizu.
Ključne riječi: evropski ustav, evropski ustavni proces, razvoj konstitucionalizama u Evropi, različite ustavne kulture, evropske predodžbe o ustavu i
ustavnosti.
Summary
This paper discusses the main reasons for the failing of the European constitutional project. For a clearer understanding of the problems exposed in the
PREGLED
79
outlines of the most important developmental pathways of constitutionalism
in Europe, the development and characteristics of the English constitution,
and the significance and characteristics of constitutions and constitutionalism
in France are being specifically analyzed. Within the main topics of discussion, the paper gives a brief display of constitution and constitutionalism in
North America, or in the United States and the impact on the constitutionality
of constitutionalism in Europe. This paper gives an overview on the different
conceptions of the constitution, made ​​clear in a separate constitutional culture. Despite the failure of the European constitutional project, the paper confirms the existence of a common legal system of the European Union, which is
based on international treaties, the existence of common law principles, which
the Member States have accepted, as well as the existence of acts of organs
of the European Union directly applied by its members. The aforesaid common principles beyond the existing framework of international agreements,
having the constitutional significance, and (listed common principles) are of
the acquis of the European Union. Finally, the author concludes that the constitutionalisation of Europe model to be corresponding to the English type of
evolutionary constitutional order. Also (in the end) the conclusion is drawn
that the constitutionalisation of the European Union’s attempt to model the
Civil shown expressed distrust, and that the European integration movement
in the political domain has led to seriou crisis.
Key words: European Constitution, Europe’s constitutional process, the
development of constitutionalism in Europe, the various constitutional culture, European notions of the constitution and constitutionality.
I
Neuspio pokušaj donošenja Ustavnog ugovora (evropskog ustava) i poteškoće
u usvajanju Lisabonskog ugovora, upućuju na potrebu kraće analize višestrukih kostitucionalizama Evrope, koji su (ti konstitucionalizmi) značajno utjecali ne neusvajanje evropskog ustava i na poteškoće pri usvajanju Lisabonskog ugovora. Zapravo, kazano ukratko, u Evropskoj uniji za sada ne postoji
„ustavni trenutak“1, odnosno ne postoje politički i drugi uslovi za donošenje
1 Teoriju „ustavnih trenutaka“ formulirao je Bruce Ackerman, imajući u vidu američki
ustavnopravni razvitak. Govoreći općenito ona pretpostavlja da se proces donošenja „višeg zakona“ (higher lawmaking) ili ustavne politike, odnosno izricanje ustavne volje naroda, odvija u trenucima teške krize odnosno u ključnim transformativnim razdobljima u
razvoju nekog društva. Brucke Ackerman i Neal Katyal, Our Unkon-ventional Founding,
(1995) 62 UNIVERSITY CHICAGO LAW REVIEW, 475., navedeno prema: Podolnjak,
80
PREGLED
evropskog ustava. Kada će taj „ustavni trenutak“ doći teško je predvidjeti.
Naravno, u Evropskoj uniji nije se odustalo od daljih institucionalnih reformi Unije, koje će morati odgovoriti budućim izazovima, ali je, može se reći,
„prećutno dogovoreno“ da se, za sada, ne daje prioritet Evropskom ustavnom ugovoru (evropskom ustavu). Razlog za navedeni stav je prvenstveno postojanje „političkog (ne)raspoloženja“ u nekim zemljama članicama. U
svakom slučaju, stagnacija u evropskom ustavnom procesu može se objasniti
neriješenim političkim nesuglasicama (konfliktima) i odnosima moći unutar
članica Evropske unije. Političke rasprave unutar Evropske unije u odnosu na
„problem ustavotvorstva“, mogu se jedino ocijeniti kao politički pokušaj, bar
za određeno vrijeme, da se zaustavi realiziranje ideje o donošenju evropskog
ustava, s tim da se ne mora odrediti da li će i u kojem smjeru (i kada?) biti
nastavljen ustavni proces. Može se zapaziti da evroskeptici odbijaju promjenu legitimacijske osnove s međunarodnih ugovora na evropski ustav s argumentom da ne postoji evropski narod. Prema ovom stajalištu, čini se da ne
postoji subjekt procesa donošenja evropskog ustava, odnosno da ne postoji
ona kolektivna jednina koja se označava kao „narod“, koji („narod“) bi se
trebao samokonstituirati u građane nove države. Teza o nepostojanju naroda
doživjela je kritiku iz pojmovnih i empirijskih razloga, a i iz razloga što naciju
građana ne treba miješati s pretpolitičkom sudbinskom zajednicom, obilježenom zajedničkim porijeklom, jezikom i historijom. Time se zanemaruje voluntaristički karakter nacije (kao jedan od mogućih pristupa određenju pojma
nacije), čiji kolektivni identitet ne postoji ni prije demokratskog procesa iz
kojeg proizlazi, a ni neovisno o njemu. No, izgleda, ipak, prihvatljivim stajalište „da je evropsko primarno pravo ugovora potpuno funkcionalni ekvivalent
državnom ustavu.“2 Funkcionalni ekvivalent evropskog ustava u usporedbi s
nacionalnim ustavima, mora se priznati, ima značajne nedostatke, ali taj ustav
treba pojmiti kao krajnje dinamičnu instituciju, instituciju u stalnoj promjeni.
„Jedna od njegovih osobenosti bez presedana leži u tome da se ne mijenja i ne
preobražava reaktivno kao državni ustavi, prilagođavajući se zbilji koja se mijenja, već on (deliberativnim) promjenama i (latentnom) preobrazbom iz koraka u korak aktivno stvara, suoblikuje i refleksivno kodificira evropsku ustavnu
zbilju“.3 U ovom slučaju u pitanju je ustav u materijalnom određenju, kako je
to određenje „opisano“ u nauci ustavnog prava. U kontekstu navedenog, može
R., Od Laekena do Lisabona – uspon i pad Ustavnog ugovora., Reforma Evropske unije
(2009), Zagreb: Narodne novine d. d., str. 30.
2 Brunkhorst, H., (2004), Solidarnost-Od građanskog prijateljstva do Globalne pravne zajednice, Beograd/Zagreb: Beogradski krug-Multimedijalni institut, str. 207.
3 Isto, str. 207.
PREGLED
81
se reći da je evropski ustav trajno, plansko i neplansko ustavotvorstvo, odnosno „ustav u preobrazbi“. Evolucija evropskih ugovora u funkcionalni ustavni
ekvivalent može ubilježiti na svoj račun značajne dobitke u građanskim pravima. Ali, upravo u ovom domenu pokazuje se skliskost jedne puko funkcionalne „ustavne evolucije“ i nepostojanje „ustavne revolucije“. Evropski ustav u
preobrazbi nastaje bez sudjelovanja evropskog naroda. Jer, „ciljno određenje
sve prisnije integracije naroda na temelju demokratskog principa i podjednako pozitivno-pravno propisano daljnje razvijanje prava građana Unije može
samo Evropski narod“.4 Samo takav narod koji može dovesti do važenja zajedničku volju građana Evrope, uz uvažavanje „nacionalnih identiteta“ država
članica, može iz faktičkog ustava (državnih ugovora) stvoriti legitimni ustav
građana. U Evropskoj uniji su (za sada) jedini ustavotvorci države potpisnice
ugovora, a ne i građani Unije ili njihovi izabrani zastupnici. U tom slučaju
„građani Unije“ čine „rudimentaran“ evropski narod koji je barem u fazi postanka ili „u nastojanju“. Uočljiv demokratski deficit, u odnosu na „evropsko
ustavotvorstvo“ organizacionopravno se objašnjava stavom o strukturi međunarodnopravnih ugovora koji su u Evropskoj uniji nametnuli drugačiji tip
ustava u odnosu na nacionalnodržavni tip ustava. Izvor funkcionalnog ustava
Evropske unije je sklapanje ugovora između država članica, a ne ustavotvorna
vlast naroda. „Unutrašnji temelj važenja evropskog primarnog i sekundarnog
prava je ugovor između vlada.“5 Stoga, evropska konstitucionalizacija više je
„administrativna“ nego demokratska. Pri svemu rečenom treba imati u vidu
da je „politički sistem EU veoma decentralizovan i usitnjen, zasnovan na dobrovoljnom obavezivanju država članica i njihovih građana oslonjen na niže
organizacione jedinice (tj. na postojeće nacionalne države) za administriranje
prinude i drugih oblika državnih ovlašćenja.“6 U kontekstu citiranog stava
izvodi se i zaključak „da EU može da funkcioniše kao pravni i politički sistem
bez potpunog preobražaja teritorijalne organizacije države, što nije slučaj sa
evolucijom grada-države u nacionalnu državu u ranom modernom periodu
evropske istorije“.7 Čini se da se iskristalizirao zajednički nazivnik (unutar
Evropske unije) da bi donošenje evropskog ustava predstavljalo (u budućnosti) „neki veliki uspjeh“ za Evropsku uniju. Umjesto evropskog ustava, ponuđena su tzv. mala rješenja, u bitnim tačkama manje ili više neodređena. Rješenja o kojima je riječ, svode se na sitne prepravke ustavnog ugovora, uglavnom
motivirane defanzivnom političkom taktikom. U svakom slučaju, „EU traži
4
5
6
7
82
Isto, str. 212.
Isto, str. 217.
Hiks, S. (2007), Politički sistem Evropske unije, Beograd: Službeni glasnik, str. 26.
Isto, str. 26.
PREGLED
nove puteve kojima bi se izbjegla dominacija supranacionalnih institucija nad
državama članicama EU.“8
Sve naznačeno, u biti je samo ponavljanje onog što je već postojalo i prije
početka pregovora o Evropskom ustavnom ugovoru. Problem je, zapravo, bio
i ostao da države članice imaju različite stavove (i predodžbe) o procesima i
finalitetima političke integracije Evropske unije. U krajnjoj liniji distinkcije u odnosu na problem integracije unutar Evropske unije kreću se u okviru
polaziranih stajališta o „evropskoj naddržavnosti“, „federalnom ustroju političke Evrope“, s jedne strane, i održavanje „tradicionalne suverenosti država“
(članica), s druge strane. Temeljne divergencije u diskusijama oko evropskog
ustava, nisu se manifestirale samo u odnosu na reforme evropskih institucija, već su se doticale temeljnih ideja ustava ili s njim povezanih očekivanja.
Stoga, diskusija o ustavu postigla je status qua ante. Naime, na samom početku rasprave o potrebi temeljne institucionalne reforme uočen je kontraverzan
pristup problemu iskazan u vidu pitanja, a implicite i u vidu stava – da li je za
bilo kakvu institucionalnu reformu uopće potreban ustav ili je dovoljna zbirka
ugovora slična ustavu. Jedna strana u ustavu je vidjela mogućnost konstitucionalizacije Evrope, po uzoru na ustave nacionalnih država, dok je druga
dovodila u pitanje konstitucionalnu pretpostavku državnosti (Evropske unije),
i time smatrala pogrešnim proces „analogan ustavu“. Izabrani konvencijski
postupak da se evropski ustavni ugovor izradi uz sudjelovanje parlamentarnih
zastupnika i dostavi na potpis Vijeću ministara, nije mogao sakriti činjenicu
da su dva pitanja ostala nerazjašnjena. Prvo, da akt donošenja ustava ne treba
shvatiti kao konstitucijski akt „evropskog naroda“, već da države članice i
dalje nastupaju kao ustavotvorna vlast. Čak ni evropski ustavni ugovor nije se
mogao odvojiti od tradicionalnog ugovornog modusa. S druge strane, ostalo je
otvoreno pitanje da li se uopće može govoriti o evropskom ustavu kad Evropska unija nije političko-pravna struktura usporediva s državom. Jer, općenito se
ustavi identificiraju s nacionalnom državom, te se za pretpostavku ustava traži
postojanje suverene nacionalne države. Budući da projekt zajedničkog ustava
evropskih država (članica Evropske unije) nije primjeren navedenoj paradigmi konstitucionalizma, činilo se da je projekt donošenja evropskog ustava
unaprijed kvalificiran problematičnim ili čak osuđenim na propast. Dvojna
struktura jednog istovremeno zajedničkog nadnacionalnog i kooperativnog
međudržavnog sistema, kakav je izgradila Evropska unija, bila je uzrok da se
projekt evropskog ustava smatra i vrlo preambicioznim i problematičnim.
8 Bašić, N. (2008) , Savremena Evropa u tranziciji, Bihać: Pravni fakultet Univerziteta u
Bihaću.
PREGLED
83
Nesporazumi oko pojma ustava, s obzirom na privremeni neuspjeh evropskog ustavnog projekta mogli bi se označiti završenim, a i irelevantnim. Međutim, ovakav zaključak, samo je na prvi pogled tačan. Rasprave o evropskom
ustavu pokazale su dublje divergencije političke tradicije, kao i razlike u političkim stajalištima u državama Evropske unije, koje se očigledno pokazuju i
u aktuelnim političkim djelovanjima, a koje će i u budućnosti biti odlučujuće
u diskusiji o načinu i obliku političke strukturiranosti Evrope. U diskusiji o
evropskom ustavu jasno se prepoznaju evropske ustavne kulture u kojima
se različito poima smisao i svrha ustava i koje kao takve sadržavaju različite
perspektive u odnosu na projekt donošenja evropskog ustava. Iz navedenog
razloga, s pravom se može postaviti i pitanje – može li s obzirom na mnogostruke konstitucionalizme u Evropi, uopće postojati pravi evropski konstitucionalizam koji bi mogao rezultirati do temelja transnacionalnog političkog
prostora, kao i evropskog ustava, odnosno da li je različita ustavna tradicija
tako otporna na prilagođavanje i promjene da se svaka ideja evropskog ustava odbije od tvrde realnosti koje se nazivaju sukobom ustavnih kultura. Jer,
mnogostruki konstitucionalizmi u Evropi različito vrednuju značaj nekih od
gradivnih političko-pravnih pojmova države, ustava i ustavnosti (vladavine
prava), kao što su suverenitet, legitimitet, politička obligacija i sl.
II
Radi jasnijeg razumijevanja problema izložit ćemo, u osnovi (i osnovne)
razvojne puteve konstitucionalizma u Evropi. Engleska do danas ne posjeduje
pisani ustav. Bez obzira na nepostojanje, pisanog, kodificiranog ustava, Englezi su uvijek bili uvjereni da imaju ustav. Kolektivno shvatanje da Englezi
imaju ustav seže do 13. stoljeća, a djelimično i ranije, ako se ima u vidu postepeni historijski razvoj Engleske, pa i njen razvoj u domenu legislative. Zaista, neki temeljni zakonodavni dokumenti, koji su predstavljali stečena prava
Engleza i ograničavali vlast monarhije, kao što su Magna Charta, Petition of
Right i Declaration of Rights, bili su temeljni zakoni kvazikonstitucionalnog
ranga. Osim temeljnih zakona tzv. drevni ustav (Ancient Constitution) činili su
cjelokupno običajno pravo (Common Law) Činjenica da se i konvencije ustavne prakse (ustavne konvencije) smatraju dijelom ustava objašnjava razliku engleske u odnosu na kontinentalnoevropske ustavne tradicije. Dok se u kontinentalnoj Evropi o ustavu u pravilu govori samo kao o juridički oblikovanom
aktu, a ostali zakoni (neki od njih) ubrajaju se u ustav u materijalnom određenju, englesko se poimanje ustava proteže i na način postupanja s osnovnim načelima poretka i postupka. Zato se ustavima smatraju sve institucije, postupci
84
PREGLED
i načini ponašanja koji su korelativni s pisanim osnovnim zakonima, s običajnim pravom i nepisanim pravilima ustavne prakse. Za razliku od kontinentalnoevropske i sjevernoameričke ustavne tradicije, načini postupanja i norme
koje potpadaju pod pojam ustava (constitution) ne izvode se iz nadređenih
maksima, već se više dobivaju na osnovu sistematizacije sistema institucija i
njihova razvoja. „Engleski ustav ponekad se određuje kao tvorevina koja se
sastoji od više slojeva. Pored pravnog, za cjelovitu spoznaju engleskog ustava,
od presudne važnosti je proučavanje tzv. konvencionalnog sloja. Ovaj „sloj“
čine pravila koja nisu pravne prirode a putem kojih se uređuju „najosjetljiviji“
odnosi između glavnih ustavnih činilaca, vlade, parlamenta i kralja.“9 Engleski
ustav je pravni, ali i politički, historijski i kulturološki fenomen. Stoljećima je
bio oličenje osnovnih vrijednosti svakog modernog pravnog poretka, kao što
su konstitucionalizam i vladavina prava. Može se reći da je englesko shvatanje
ustava specifično, jer se ustav poima kao dokument pragmatičnog i nedovršenog karaktera, što znači da pravna odrednica nije odlučujuća u odnosu na
pojam ustava. Engleski ustav je primarno „politički ustav“, pa je iz tog razloga
podvrgnut stalnoj promjeni koju posebno potiče suvereni organ – engleski
parlament. Također, od značaja je britanska ustavna kultura, koja u ustavu
izražava historijski i stvarni poredak i ne upućuje na konstituirajući osnivački
akt, već se iskazuje kao proces kumulativnog donošenja ustava. Sve navedeno je razlog što engleski ustavni poredak može egzistirati i bez formalno
jedinstvenog ustavnog akta. Koncept tzv. parlamentarne suverenosti je aranžman koji može opasno da se približi decizionizmu, „pošto se tu implicira da
narodni mandat daje parlamentu pravo da autoritativnim odlukama određuje
šta je pravo. To je u direktnoj suprotnosti sa načelom vladavine prava, koja se
bazira na premisi da formu zakona ne može dobiti svaka većinski legitimirana volja nosilaca vlasti.“10 Upravo članstvo u Evropskoj zajednici (Evropskoj
uniji) za Ujedinjeno kraljevstvo značilo je sučeljavanje dva načela – „načela
suverenosti parlamenta i načela suprematije prava EZ.“11 Ključno pitanje na
koje današnji engleski ustav mora dati odgovor jeste, da li se navedena načela
isključuju ili ih je moguće na određen način pomiriti. „Stoga se ustavna debata
u Ujedinjenom kraljevstvu uglavnom usmjerava na ustavnost reinterpretacije tradicionalnog tumačenja suverenosti Parlamenta, te pravne osnove učinka
pravnih pravila europskog prava u unutrašnjem pravnom poretku.“12
9 Petrov, V.(2007), Engleski ustav, Beograd: Službeni glasnik, str. 17.
10 Dimitrijević, N. (2007), Ustavna demokratija shvaćena kontekstualno, Beograd: Edicija
REČ, str. 90. i 91.
11 Petrov, V., nav. rad, str. 137.
12 Rodin, S. (1997), Europska integracija i ustavno pravo, Zagreb: Institut za međunarodne
PREGLED
85
Razvoj konstitucionalizma u Francuskoj odvijao se u drugačijem smjeru,
mada ni u Francuskoj pisani ustav nije bio ni približno toliko bitan kao u Sjevernoj Americi ili kasnije u Njemačkoj. Francuzi su od 1971. godine imali mnogo ustava, koji su primarno imali karakter instrumenta vladanja. Nacija je za
Francuze bila važnija od ustava. Do 1789. godine naciju je predstavljao kralj, a
poslije toga narod i njegova suverenost. Nacija je bila osnovna politička jedinica Francuske, pa ustav tu jedinicu, za razliku od SAD, nije morao konstituirati.
Suverenost francuske nacije iskazivala se u suverenosti zakona i zakonodavca.
Zakon je izraz opće volje francuske nacije. U Ustavu Francuske iz 1791. godine
pisalo je da „u Francuskoj nema višeg autoriteta od autoriteta zakona“. Posljedica ovakvog „rangiranja“ zakona proizlazila je i činjenica da u Francuskoj nije
bilo ustavne sudske vlasti. Ustavno vijeće koje je uspostavila Peta republika, po
svom se ustrojstvu i statusu ne može situirati u ustavnosudsku instancu. Dakle,
u Francuskoj nije izgrađivana ustavnosudska vlast, kakva se, na primjer, razvila
u SAD. Može se reći da prema važećem Ustavu Francuske „država je neka vrsta
inkarnacije rusoovskih prihvaćene opšte volje koja uživa ili proizvodi jednodušnu podršku naroda.“13 Inače, u političko-pravnoj teoriji se ističe da Ruso
pod slobodom nije podrazumijevao „negativnu“ slobodu pojedinca od uplitanja
drugih u njegovu privatnu sferu, „već sudjelovanje svih punopravnih članova
društva u javnoj vlasti koja smije da se upliće u svaku oblast života svakog
građanina.“14 Liberalni teoretičari iz prve polovine 20. stoljeća tačno su predvidjeli da bi sloboda u ovom „pozitivnom“ određenju lako mogla uništiti previše
„negativnih“ sloboda koje su oni smatrali „svetinjama“.
Usporedba engleskog ustavnog razvoja s francuskim pokazuje da je bilo različitih puteva oblikovanja modernog konstitucionalizma u Evropi. Engleska
je imala dugu ustavnu tradiciju, bez normativne kodifikacije ustavnog poretka.
Građanski rat i revolucija 17. stoljeća i bez formalne ustavne povelje, rezultirali
su potvrđivanjem tradicionalnih prava Engleza i do jačanja suverenosti parlamenta. Potom se ustavni poredak demokratizirao reformama izbornog prava
u 19. i 20. stoljeću. Više nije bila potrebna ustavotvorna vlast koja bi revolucionarno djelovala i zamijenila važeći politički poredak. Na taj način engleski ustavni poredak je bio utjelovljen u trajnim institucijama, u slobodarskim
pravima Engleza i običajnom pravu koje sudovi čuvaju, tumače i primjenjuju.
Iako Engleska nema pisani ustav, ustavni poredak ipak ima dvostepeni sistem.
Parlamentarni sistem znači suverenost zakonodavstva, a prava i slobode prvenodnose, str. 127.
13 Vasović, V. (2006) , Savremene demokratije I, Beograd: Službeni glasnik, str. 148.
14 Berlin, I. (1998), Dva koncepta slobode, Savremena politička filozofija, Novi Sad: Izdavačka knjižnica Zorana Stojanovića, str. 191.
86
PREGLED
stveno regulira zakon. Postoje i temeljni zakoni poduprti običajem i uvjerenjem,
u kojima se osnovnim pravima i slobodama daje više značenje, pa ih parlament
i sudovi tretiraju kao stečena prava. Taj se sistem može pozvati na legitimaciju
historijskog uma, dugotrajne tradicije i opću prihvaćenost. Francuska ima tradiciju pisanog i pravno oblikovanog ustava koji se smatra donesenim aktom
demokratske ustavotvorne vlasti. Pa, ipak, i u Francuskoj, temeljni poredak i
političko jedinstvo zajednice ne stvaraju se ustavom. Nacija i republika su iznad
ustava i one mu daju pretežno instrumentalni karakter. Narodni suverenitet politički se izražava u zakonu, i na taj način shvaćen, narodni suverenitet, u biti,
nije ograničen ustavom.
Treći razvojni put evropskog konstitucionalizma pokazuje zaobilazni put
preko Sjeverne Amerike, gdje se u vidu revolucionarne transformacije engleske ustavne tradicije uspostavila nova konstitucionalna paradigma, koja će povratno djelovati na kontinentalnoevropski razvoj ustava i ustavnosti. Sjeverni
Amerikanci nadovezali su se na engleski razvoj prava i sloboda, te su ih, kao i
Englezi prihvatili kao tradicionalna prava. Poslije su došli do shvatanja prava
i ustava koje je Deklaraciji o nezavisnosti iz 1776. godine dalo revolucionarno obilježje. Prema Deklaraciji politički poredak je trebalo urediti na načelima
koja se građanima čine prikladnim za garanciju njihove sigurnosti i sreće. Cilj
i svrha svake demokratske državne (političke) vlasti, bili su, prije svega, očuvanje i zaštita ljudskih i građanskih sloboda, koja su se smatrala samorazumljivim. Svaki se politički poredak morao zasnivati na tim pravima, i samo pod tim
uvjetom mogao se smatrati legitimnim, a najbolju garanciju pružala je pravna
kodifikacija u obliku ustava. Ustav je imao zadatak da konstituira poredak koji
daje prednost spomenutim pravima. Na taj način je demokratski suveren, kao
uređena vlast, morao prihvatiti konstitucionalne obaveze. Tako je u SAD-u uspostavljena umjerena, konstitucionalno ograničena demokratija. Ustav je imao
prioritet pred zakonskim pravom, a institucija ustavne sudske vlasti morala je
braniti taj prioritet od „političkih nasrtaja“. Ukratko, tri su osnovna izvora Ustava SAD: rješenja iz bogate prakse pojedinih država, neke ideje engleskog ustava
i neke liberalne misli, posebno Lokove i Monteskjeove ideje.15 Tako je rođena
ustavna demokratija i demokratija temeljnih prava, a to je u osnovi značilo, da
su i većinskoj demokratskoj vlasti postavljene ustavne granice, i to prije svega
temeljnim pravima i slobodama. Mogli bismo se, u kontekstu rečenog, složiti
s konstatacijom da „mada je u najvećem broju slučajeva ustavotvorac suvereni
gospodar procedure, ponekad odnosi između političkih snaga utječu i na to da
ustavotvorac pokaže i sklonost samoograničenju.“16
15 Vidjeti, Vasović, V., nav. rad, str. 148.
16 Bačić, A.(1997), Ustavno pravo, Split: Pravni fakultet, str. 15.
PREGLED
87
Dakle, u SAD-u se formirala konstitucionalna paradigma moderne ustavne demokratije, koja će, posebno poslije Drugog svjetskog rata i za Evropu
pridobiti značaj modela. To je posebno vidljivo za one evropske zemlje koje
su uspostavile nove ustavne poretke nakon završetka diktatura ili autoritarnih
režima (Španija, Grčka, Portugal). Tu su ustavi imali veliko konstitucionalno
značenje jer su uspostavili nove političke institucije i procedure i time dali
politici novi pravni okvir. Uz sve razlike u pojedinostima, model ustavne demokratije sve više se potvrđivao. Osnovna ljudska i građanska prava dobila
su ustavni rang. Viši rang ustava osobito se pokušavao učiniti institucionalno
trajnom uspostavom sudske kontrole ustavnosti zakona. Tako je sjevernoamerički model bitno obilježio treći razvojni put evropskog konstitucionalizma.
III
U razvoju evropskog konstitucionalizma, jasno se mogu uočiti tri shvatanja
ustava, koja su nastala u jasno odvojenim ustavnim kulturama. Historijskoevolulucionarni ustavni koncept odlikuje stvaranje ustava u dugotrajnom historijskom procesu. Regulacija takvog ustava utemeljena je na običajima i
konvencijama. Ono što je razumno, potvrđuje se i preživljava historijske promjene. Ovakvo shvatanje ustava istovremeno je historijsko i političko. Ono
je manje pravnog i normativnog karaktera jer ustav nije konstituent političke
zajednice, nego je više izraz konkretne historijsko-političke uređenosti jedne zajednice i izraz postojećih i historijskih potvrđenih zakona i običaja. U
ovom slučaju, riječ je o deskriptivnom pojmu ustava, koji svoju normativnu
moć utemeljuje na normiranju faktičkog. Prema tome, ustav historijsko-evolucionarnog tipa, u najboljem slučaju, kodificira ono što već postoji Historijsko-evolucionarni ustavni koncept karakterističan je prvenstveno za englesku
tradiciju. Za engleski ustav se kaže da je „sazdan od protivrječnosti“. „On se
ukazuje kao spoj nespojivih dijelova. Nigdje drugdje takav spoj ne bi mogao
dati rezultate.“17 Pravna normativnost engleskog ustava je neznatna i jedva
da postoji nadređenost ustava u odnosu na politiku. Politička suverenost je
je privilegija parlamenta, a legitimnost političkog poretka proizlazi, s jedne
strane, iz priznatih i afirmiranih tradicionalnih pravila i konvencija, a s druge strane, iz parlamentarnog sistema koji je utemeljen na striktnoj vladavini
većine. Politički identitet države (političke zajednice) razvija se historijski.
Za pretpostavljeni, odnosno uobičajeni „model“ evropskog ustava to znači da
tamo gdje nema historijski izgrađenog identiteta ni političkog jedinstva, nema
ni ustava. Ostvarena uređenost evropske integracije, pa i njeno empirijsko po17 Popov, V., nav. rad, str. 48.
88
PREGLED
stojanje, ne čini nužnim izradu novog (evropskog) ustava, pogotovo ne ustava
s konstitutivnom, tj. osnivačkom funkcijom.
Od historijsko-evolucionarnog ustavnog koncepta, razlikuje se racionalnovoluntaristički koncept. Ustav kao poredak političkog života utemeljen je na
aktu volje ustavotvorne vlasti. Ovaj koncept ustava, nije historijski izrastao,
već je svjesno koncipiran i „stavljen“ na snagu. Utoliko ustav te vrste ima
i konstitucionalno značenje za institucionalni i proceduralni poredak. Takav
ustav izražava i jedinstvo političke zajednice, ali on tu političku zajednicu ne
stvara. U ovoj „odrednici“ ustava postoji određeno zajedništvo s historijskoevolucionarnim ustavnom konceptu. Legitimacijske resurse ustavu daju ideje
o državi, naciji ili republici i s njima povezane predodžbe o poretku. „Demokratska legitimacija u tom smislu provodi se na osnovi pozitivnog ustavnog prava i u skladu s njim. Ali ona ne seže preko njega.“18 U tom kontekstu
ustav ima instrumentalnu funkciju, jer je zbirka pravila, procedura i institucija i samo u okviru toga stiče svoju normativnu, odnosno regulativnu moć.
Paradigmatski je primjer takvog ustavnog koncepta francuski ustavni razvoj.
Centralne ideje o poretku povezane su s nacijom i republikom, a ne s ustavom.
Legitimacijski identitet republike i nacije produkt su revolucionarne tradicije
utemeljene na idejama iz 1789. godine. Suverenitet se izražava u volji naroda
(demosa) i zakona koji je on donio. Za projekt evropskog ustava ova ustavna
tradicija donosi restrikcije prezentirane kao zadrške naspram evropskih integracija koje prelaze tradicionalne barijere suverenosti. Ova ustavna tradicija
isključuje svako evropsko zakonodavstvo koje bi bilo osnivački akt evropske
savezne države, osim ako takvo zakonodavstvo nije izraz jedne prethodne političke zajednice i odgovarajućeg voljnog akta. Ali takav voljni akt na evropskoj razini vjerovatno ne postoji. Bez obzira na navedeno, evropski ustav kao
zbirka instrumentalnih pravila evropskog političkog institucionalnog sistema
može se uskladiti s racionalno-voluntarističkom ustavnom tradicijom.
Ustav dobiva sasvim drugačiju, istaknutu vrijednost, u racionalno-juridičkoj tradiciji. U ovom obliku ustavne tradicije, ustav utemeljuje jedinstvo političke zajednice, on konstituira novi poredak. I ovoj ustavnoj tradiciji ustavi
se donose svjesno, većinom uno aktu. Oni su također izraz ustavotvorne volje,
ali postoji razlika u odnosu na racionalno-voluntarističku tradiciju u njenoj
naglašenoj pravnoj oblikovanosti. Ustavi su pravni oblik političkog jedinstva
i imaju istaknut normativno-pravni kvalitet. Ti ustavi, u pravilu, imaju pravno
oblikovanu prednost u odnosu na proces stvaranja političke volje i političkog
odlučivanja, što se prvenstveno izražava u uspostavi ustavnih sudova s ovlašte18 Isense, J. (2004) , Država, ustav, demokracija, Zagreb: Politička kultura, str. 30.
PREGLED
89
njima kontrole demokratskog zakonodavca u vidu kontrole ustavnosti zakona.
U okviru ove ustavne tradicije ustavi se donose uglavnom nakon historijskih
prevrata, revolucija ili totalnih i reaktivnih ustavnih revizija. Oni su (ustavi)
u tom slučaju simbol „novog početka“. Politička zajednica legitimira se time
što poseže unatrag na akt donošenja ustava te se i nakon osnivanja referira na
ustav kao osnovni koncept političkog poretka. Za razliku od dviju prethodno
spomenutih ustavnih koncepcija, ustav u ovoj koncepciji ima prednost u odnosu na suverenost, jer se i suverenost naroda i suverenost parlamenta moraju
podrediti prednosti ustava. Ustavni okvir određuje legitimnost ukupnog političkog djelovanja i odlučivanja. Zato ustavi uz svoje instrumentalno značenje
za konstituiranu političku zajednicu, imaju značajno simboličko značenje, oni
imaju i funkciju stvaranja identiteta (ustavni patriotizam). Za racionalno-juridički ustavni koncept karakteristični su ustavi SAD-a i Savezne Republike
Njemačke. Ti su ustavi utemeljili neovisno stvaranje države u bivšim sjevernoameričkim kolonijama i uspostavili zapadnonjemačku demokratiju nakon
Drugog svjetskog rata. U oba slučaja je poslije revolucije, odnosno historijskog prevrata, donošenjem ustava institucionaliziran novi politički sistem.
Slična su iskustva stekle i neke srednjoevropske i istočnoevropske države nakon 1989. godine. Ovaj ustavni koncept sadrži potencijalnu perspektivu da
donošenjem novih ustava nanovo konstitucionalizira Evropu.
IV
Različiti razvojni putevi ustavnosti u Evropi, na prvi pogled, ograničavaju
mogući okvir daljih promjena „evropske ustavnosti“. Međutim, ovisnost o nekom putu ne mora onemogućiti ustavne promjene niti potpuno isključiti zbližavanje između odvojenih (i različitih) ustavnih kultura. U suprotnom, morao
bi se prihvatiti navodni determinizam historijsko različitih razvoja ustavnosti i
stoga projekt zajedničkog evropskog ustava smatrati neostvarivim. Jer, „ideja
Europe usmjerena je protiv statusa qua nacionalnih država, protiv rascjepkanosti, skučenosti, izdvajanja, protiv nacionalnog egoizma i antagonizma,
protiv težnji prema autarkiji i hegemoniji. Preovladavanje tih zala očekuje se
s one strane nacionalne države.“19 Različite ustavne kulture su se promijenile i
otvorile vanjskim utjecajima. Zapravo, „nacionalno motrište poznaje dvije – i
samo dvije – inačice europskog projekta regionalne integracije – ili savez država (interguvernmentalizam) ili savezna država (federalizam... Ta dva modela, normativno i politički gledano, vode u zabludu zato što niječu upravo ono
19 Isto, str. 291.
90
PREGLED
što je za stvarnost i budućnost bitno: Europu u razlikama.“20 U drugoj polovini
20. stoljeća razvili su se počeci evropske pravne kulture i fundus općeprihvaćenih predodžbi o evropskom pravnom poretku (evropski standardi), što je
povratno djelovalo na nacionalistički učvršćene ustavne tradicije. Zbog toga
se može zaključiti da postoji bar parcijalna konvergencija različitih razvojnih
puteva ustavnosti. Upravo iz razloga daljih procesa integracije i (re)organizacije institucija Evropske unije, u pojedinim zemljama, članicama Unije, vodile
su se i diskusije o mogućim ustavnim promjenama u tim zemljama.
U Velikoj Britaniji od 1980-tih godina vodile su se rasprave o britanskom
Ustavu, koje su se bitno razlikovalo od prethodno vođenih rasprava. Nije bilo
samo govora o problemima Ustava, već je sam Ustav identificiran kao problem britanske politike. Kritika Ustava odnosila se i na tradicionalna načela
britanskog ustavnog poretka: nepisani ustav, tradicionalni institucionalni poredak, jaki položaj parlamenta, kao i premijera i njegovog kabineta, nedemokratski karakter Gornjeg doma i centralizam države. Zahtjevi za radikalnu
ustavnu reviziju, a time i zahtjevi za donošenje jedinstvenog pisanog ustavnog
dokumenta, postali su sve glasniji. Time se tradicionalna ustavna kultura Velike Britanije našla pred iskušenjem. U istom smjeru išla je i jedna ustavna
promjena za koju se koristi pojam involucija i koja je bila usmjerena prema
federalnom otvaranju britanske jedinstvene države. Pronađene su regulacije
za samoupravu u Škotskoj, Sjevernoj Irskoj i Velsu. Faktički je uspostavljen
kvazifederalizam neobičan za britansku tradiciju, a koji je (uz ostalo) relativizirao i načelo parlamentarnog suvereniteta. Stoga se primjećuje „da je sazrela
svijest da se Ujedinjeno Kraljevstvo federalizuje u određenoj mjeri:“21 Ako je
u tome jasno da pojedine pokrajine ili provincije poput Škotske i Velsa, treba
da imaju svoje parlamente, što je i sada postala stvarnost (uz Sjevernu Irsku
koja je to već imala odranije), nije izvjesno dokle će proces federalizacije Velike Britanije ići i kakve će on imati posljedice na ukupnu strukturu političkog
sistema. Britanski sistem većinske demokratije morao je, na primjer, novim
izbornim sistemom uspostavljenim ispod centralnodržavne razine, prihvatiti
prva ograničenja. Ovim se opseg formalno pisanog ustava već prilično proširio. Integracija Evropske konvencije o ljudskim pravima u britansko pravo
dalji je polagani korak ustavnih promjena u Velikoj Britaniji. Stavljanje na
snagu zakona Human Rights Act značilo je mnogo više od prostog nastavljanja engleske ustavne tradicije, s obzirom da je prvi put u englesku ustavnu
tradiciju umetnut jedinstveni, povezani, pisani katalog temeljnih prava, s tim
20 Beck, U., Grande, E. (2006), Kozmopolitska Europa, Zagreb: Školska knjiga., str. 71.
21 Vasović, V., nav. rad, str. 425.
PREGLED
91
što se nije radilo samo o stečenim pravima Engleza, nego o kodifikaciji općeevropskog porijekla koja se počinje primjenjivati. Tako se britanski ustavni
poredak otvorio prema nadnacionalnim pravnim načelima. Čini se, da je sada
suverenitet Parlamenta dodatno ograničen time što se daju jamstva individualnog pravnog puta, režim vladavine zakona postaje strožiji, a autoritet Parlamenta drže pod nadzorom čuvari ustavnosti. Ali ne vodi samo Evropska
konvencija o ljudskim pravima do polagane, ali stalne i trajne promjene engleskog ustavnog poretka. U ustavni poredak Velike Britanije preko sudova i
sudske prakse ulazi i Evropsko zajedničko pravo. Odlukama sudova temeljito
je evropeiziran privredni sistem, te domen osnovnih prava, kao što je pravo na
slobodu mišljenja i izražavanja i sl. Tradicionalni ustavni poredak promijenjen
je transformacijom institucije lordova Gornjeg doma (law-lords) na način što
je ta institucija dobila i ulogu Vrhovnog suda (Supreme Court). Ovim, doduše, još nije uspostavljen vrhovni sud prema američkom modelu ili ustavni
sud, prema modelu ustavnog sudstva u zemljama u kojima ta vrsta sudova
postoji. Ali, ipak, neovisnost pravosuđa bitno je povećana osnivanjem novog,
neovisnog ustavnog organa, te je na taj način pravnodržavnim ograničenjem
dodatno relativizirana suverenost Vestministerske vlade. Ne može se isključiti
mogućnost da će i britanski Vrhovni sud analogno svom američkom imenjaku
jednom sam sebe ovlastiti da proglasi odluke Parlamenta nevažećim. Tada bi
britanska varijanta slučaja Marbury versus Madison revolucionarno izmijenila sadašnji ustavni poredak.
Kao određeni zaključak, može se ustvrditi da se tradicija polaganog, evolucionarnog prilagođavanja britanskog ustava promijenjenim okolnostima posljednjih godina ipak gubi, zbog sveukupno znatnih ustavnih promjena. Svakako, ustrajnost tradicionalnog promišljanja ustava još je izražena, ali promjene
imaju novi kvalitet: na mjesto tradicije i konvencija stupa svjesna promjena i
pretvaranje postojećeg oblika ustava u pisani ustav. Prednost historijske potvrđenosti i političkog oblikovanja ograničava se racionalno-voluntarističkim
ustavnim aktima i izgradnjom osnovnih pravnih zaštitnih mehanizama. Parlament i izvršna vlast sve više su vezani mehanizmima pravne države, kao što se
i centralna državna vlast u svojoj suverenosti sve više ograničava federalizacijom jedinstvene države. Kao finalitet ustavnih promjena u Velikoj Britaniji
mogla bi se pojaviti paradigma konstitucionalne demokratije koja već duže
vremena egzistira u kontinentalnoj Evropi.
I u Francuskoj je V Republici došlo do ustavnih promjena koje u svojoj
cjelovitosti upućuju na približavanje racionalno-juridičkom ustavnom konceptu sjevernoameričkog ili njemačkog tipa. Navedene promjene ne izražavaju se samo u decentralizaciji jedinstvene države koja se već duže vremena
92
PREGLED
provodi postepeno, ali ipak, gledano dugoročnije mijenja državno-političku
strukturu Francuske Posebno je uočljiva polagana institucionalna promjena,
koja je dovela do značajnijeg pomaka u pozitivnom vrednovanju pravnog sistema. Ustavno vijeće koje je utemeljeno u francuskom ustavu posljednjih
je desetljeća razvilo shvaćanje svoje društvene uloge koja se u velikoj mjeri
približava klasičnoj ustavnosudskoj kontroli zakona. „Glavna osobina Savjeta
(ili Vijeća, op. aut.) – status ustavne neodgovornosti, pozicija drugačija od
pozicije ustavnih vlasti, sastav oslonjen na profesionalne sudije, usredsređenost na kontrolu ustavnosti zakona, garantovanje temeljnih sloboda i prava, te
obezbeđenje funkcionalnog ekvilibrijuma u granicama novouvedenog ustavnog poretka – uopšte ne odudaraju od uporednih iskustava.“22 Ustavno vijeće,
prema Ustavu, kontrolira zakone u pogledu njihove ustavnosti u okviru normalnog zakonodavnog postupka, dakle prije objavljivanja zakona. Međutim,
ako se „ova pojavnost“ promatra s gledišta funkcionalnosti, posebno nakon
ustavnih promjena iz 1974. godine u pogledu nadležnosti, Ustavno vijeće i
u odnosu na demokratske većine, postepeno prerasta u ulogu ustavne sudske vlasti s pretenzijom čuvara Ustava. Prvi put je Ustavno vijeće 1970-tih
godina unijelo u svoju ustavnu jurisdikciju članove Deklaracije o ljudskim i
građanskim pravima iz 1789. godine. Može se reći da Ustavno vijeće sve više
ograničava suverenost zakonodavca i predodžbe da se suverenost izražava u
zakonu. Time Ustav i Ustavno vijeće zahtijevaju prednost pred političkim odlukama većine, što je, zapravo, otklon od tradicionalnog ustavnog koncepta s
naglašenim političkoinstrumentalnim značajem.
Pojmom ustavni blok (ili ustavni razvojni put) utvrđuje se razvoj koji vodi
od ponovnog otkrivanja pravog jurističkog ustavnog pojma preko autonomizacije ustavnog prava – i njegove disciplinarne izdiferenciranosti na univerzitetima – sve do nacrta racionalno juridičkog koncepta s jasnim procesom pravno
oblikovanog ustava i time perspektive nove konstitucionalne paradigme.
Dakle, mogu se jasno uočiti konvergancije između tri razvojna ustavna puta.
Pri tome su promjene usmjerene u istom pravcu: pisani oblik ustava i ustavnih akata koji ga mijenjaju, prednost ustava u odnosu na zakone, prevalencija
temeljnih ljudskih prava, ograničavanje političke vlasti mehanizmima pravne
države i uspostavljanje autoritativne i konačno obavezne instance za interpretaciju ustava – ustavne sudske vlasti. Ovakav je razvoj, za sada, samo u vidu
tendencije, ali se čini da će se kao paradigma hibridnog evropskog konstitucionalizma ustaliti model ustavne demokratije, koja se oblikuje i koja je ograničena prioritetno pravno oblikovanim poštivanjem temeljnih prava. Premda je
22 Bulajić, S.(2006), Čuvar Francuskog ustava, Beograd: Službeni glasnik, str. 116.
PREGLED
93
razvoj triju navedenih ustavnih koncepcija išao različitim putevima, ipak se,
uz potrebnu „dozu“ opreza, može govoriti o približavanju predodžbe o ustavu.
Konvergentne tendencije triju razvojnih puteva jedva se mogu previdjeti, a
izgleda da oni utječu i u općeevropsku ustavnu kulturu. Jer, konstitucionalna
demokratija je tip političkog poretka koji dijele sve evropske ustavne države. Pri tome, treba istaći da temeljna ljudska prava imaju istaknuto značenje.
Nisu se samo izdiferencirali pravni i politički sistem već i u samom pravnom
sistemu postoji jasno izražena hijerarhija pravnih normi. Time su prevladane i
monističke koncepcije o suverenosti, kao što je u Engleskoj bio slučaj sa Parlamentom, a u Francuskoj sa zakonom, koji je simbolički označavao suverenitet naroda. U modernim demokratskim ustavnim državama s podjelom vlasti,
središnje mjesto suverenosti ostaje za sada prazno, odnosno ne može se označiti kolektivni subjekt koji bi mogao polagati isključivo pravo na suverenost.
U vezi s navedenim je i konstatacija da se „načelo suverenosti nalazi u srcu
rasprave o modernosti. Suverenost je odavno izložena kritici, koja ipak nije
nastala unutar same pravno-političke dimenzije, mada je tu ukorijenjen njen,
u nekim aspektima najznačajniji oblik, uzorno predstavljen u tvrdnji Hansa
Kelzena, koji je tražio da se razori i samo njeno središte i zadao joj presudan
udarac u tom pravcu.“23 Na „prazno mjesto“ nosioca suverenosti stupa ustav
sa zahtjevom za supremacijom (za sebe). Institucionalno se pokušava osigurati prednost ustava putem ustavne sudske vlasti. Međutim, s osamostaljenjem
ustavnog sudstva, kojemu je zadaća (uz ostalo) da štiti i ostvaruje ljudska i
građanska prava i prema političkoj vlasti, povezana je i „pojavnost“ koja se
određuje kao juridifikacija politike. Skoro da je neminovno da u praksi „sudije
nameću značenje zakonima u procesu „konstrukcije“, koje ih prisiljava da biraju između većeg broja mogućih značenja i tumačenja.“24 Da li se u takvoj situaciji sud opredjeljuje za određenu „političku volju“ iskazanu u prihvaćenom
tumačenju zakona? Na ovaj (mogući) način realizirana ustavnosudska prakse
u kontroli ustavnosti zakona je „druga strana“ konstitucionalne demokratije.
Činjenica da se u modelu evropske konstitucionalne demokratije, kako
izgleda, iskristalizirala općeevropska pravna i politička kultura, ne može dati
odgovor na pitanje postoji li neki pravi evropski konstitucionalizam, prvenstveno iz razloga, što razvoj u ustavnu demokratiju racionalno-juridičkog tipa
ustava teče unutar nacionalnih i suverenih ustavnih država. Zato je konvergentni razvoj načelno spojiv sa zadržavanjem tradicionalnog nacionalnodržavnog
zahtjeva za suverenitet, pogotovo što je demokratsko načelo tradicionalno i
23 Bjađo de, Đ. (2008) , Raspravljati o suverenosti, Suveren i suverenost-Između pojma,
fikcije i političke emocije, Beograd: Sužbeni glasnik, str. 370.
24 Hejvud, E. (2004), Politika, Beograd: CLIO, str. 571.
94
PREGLED
samo upućeno na jasno određene i ograđene političke prostore. Stoga, hibridizacija konstitucionalizama nacionalnih država nipošto ne vodi ka konstitucionalizaciji transnacionalnog političkog prostora. Kompatibilnost historijski
različitih, ali u svom razvoju konvergentnih konstitucionalizama ne znači kvalitativan skok u „pravi“ evropski konstitucionalizam.
V
Ipak, vidi se da se i na razini Evropske unije nailazi na elemente one konstitucionalne predodžbe koja je prihvaćena i u državama članicama. Evropska unija ima zajednički poredak, koji se, doduše, zasniva na međunarodnim
ugovorima, ali ima i zajednička pravna načela za koja se smatra da ih države
članice prihvataju i dijele, prije svega putem Evropskog suda. Taj pravni poredak stalno se razvija i interpretira preko granica svog ugovornog porijekla, ali
to se ne događa samo putem političkih tijela, već u odlučujućoj mjeri putem
Evropskog suda. Upravo je taj sud, prelazeći značajno regulacije postojećih
ugovora, razvio pravni režim Evropske unije koji nadilazi sklop ugovora, pa
ga treba ubrojiti u zajedničke pravne stečevine (acquis communautare). Tako
se faktički iskristalizirao ustavni poredak Evropske unije, koji je „iza sebe“
ostavio prvobitni temelj ugovora i naglašenom dinamikom postigao kvalitetnu
transformaciju ka „pravom“ evropskom konstitucionalizma, uz jasno iskazivanje zajedničkih evropskih predodžbi o ustavu i ustavnosti. Time model konstitucionalizacije Evrope u biti odgovara engleskom tipu emergentnih konstitucionalnih poredaka. Taj oblik evolucionarnog ustavnog poretka odgovara
historijskoj logici evropskih integracija, koje su nastajale postepeno, prije
svega na području ekonomskih odnosa i tržišta, uz nadu da će se inegracija
proširiti i na politički sektor. Problemi u domenu političkih integracija, ne
mogu se rješavati samo pregovorima, već zahtijevaju uspostavu obuhvatnih
insitucionalnih i proceduralnih aranžmana. Zato se i projekt evropskog ustava
mogao ocijeniti upravo pokušajem stvaranja novih institucionalnih i proceduralnih aranžmana. Time ne bi bio poništen već postojeći emergentni ustavni
poredak, jer se nacrt evropskog ustava sastojao prije svega u tome da se spoje
dosadašnji ugovori i da se ustavu dodavanjem Povelje o temeljnim pravima
i uvodnih odredbi da novi legitimacijski osnov, te da se omoguće izmjene
institucionalnih postupaka odlučivanja, i to prije svega u okviru značajnog
proširenja Evropske unije.
Iz dosadašnjih integracijskih iskustava Evrope izrastao je vidljiv plan.
Nova konstitucionalizacija Evrope (pokušaj te konstitucionalizacije) prema
kontinentalnoevropskom uzoru pokazala je i izvjesna nepovjerenja prema
PREGLED
95
projektu evropskog ustava i dovela evropski integracioni projekt u ozbiljnu
krizu. Iako bi evropski ustav novim postupcima ojačao efikasnost Evropske
unije, građani Francuske i Holandije odbili su s ustavom simbolički povezane integracijske predodžbe o nadnacionalnom i transnacionalnom političkom prostoru. Navedena činjenica pokazuje da se u Evropskoj uniji, unatoč
zajedničkoj transnacionalnoj političkoj regulaciji, pristanak dobiva ili odbija
u modusu nacionalnodržavne legitimacije. Mješavine nadnacionalnih i međuvladinih postupaka omogućavaju nacionalnim elitama da, prema potrebi,
efikasno povežu nacionalno pripisivanje zasluga i evropsko shvatljive krivnje. Nacrt evropskog ustavnog ugovora služio je politizaciji Evropske unije
kao konstitucionalnog transnacionalnog prostora. Upravo simbolički „višak
važnosti“ koji je bio karakterističan za projekt evropskog ustava, bio je razlog
za neuspjeh tog projekta. No, ipak, i poslije neuspjeha evropskog ustavnog
projekta, raspoloženje u odnosu na ideju evropskog ustava, ostalo je pretežno
pozitivno. S druge strane, bilo bi pogrešno zaključiti da Evropska unija nema
nikakav ustav. Evropska unija se, unatoč potrebi institucionalnih reformi, temelji na ugovorom reguliranom, politički stabilnom dogovoru o evropskom
ustavu, primjerenom svojoj nadnacionalno-međuvladinoj dualnoj strukturi, te
se u sklopu mnogostrukih evropskih konstitucionalizama može smatrati primjerenim podrediti ga pojmu ustava, manje formalnim, a više materijalnim
određenjem.
96
PREGLED
Literatura
1.
Bačić, A. (1997), Ustavno pravo, Split: Pravni fakultet.
2.
Bašić, N. (2008), Savremena Evropa u tranziciji, Bihać: Pravni fakultet Univerziteta u
Bihaću.
3.
Beck, U., Grande, E. (2006), Kozmopolitska Europa, Zagreb: Školska knjiga.
4.
Berlin, I. (1998), Dva koncepta slobode, Savremena politička filozofija, Novi Sad:
Izdavačka knjižnica Zorana Stojanovića.
5.
Bjađo De, Đ. (2008), Raspravljati o suverenosti, Suveren i suverenost-Između pojma,
fikcije i političke emocije, Beograd: Službeni glasnik.
6.
Brunkhorst, H. (2004), Solidarnost-Od građanskog prijateljstva do Globalne
zajednice, Beograd/Zagreb: Multimedijalni institut.
7.
Bulajić, S. (2006), Čuvar Francuskog ustava, Beograd: Službeni glasnik.
8.
Dimitrijević, N.(2007), Ustavna demokratija shvaćena kontekstualno, Beograd:
Edicija REČ.
9.
Hejvud, E. (2004), Politika, Beograd: Službeni glasnik.
10.
Hik, S. (2007), Politički sistem Evropske unije, Beograd: Službeni glasnik.
11.
Isense, J. (2004), Država, ustav, demokracija, Zagreb: Politička kultura.
12.
Petrov, V.(2007), Engleski ustav, Beograd: Službeni glasnik.
13.
Podolnjak R, (2009), Od Laekena do Lisabona-Uspon i pad Ustavnog ugovora,
Reforma Evropske unije, Zagreb: Narodne novine d.d.
14
Rodin, S. (1997), Europska integracija i ustavno pravo, Zagreb: Institut za međunarodne
odnose.
15.
Vasović, V. (2006), Savremene demokratije I, Beograd: Službeni glasnik.
PREGLED
97
Milanka Miković
UDK 159.922.76-056.34 + 316.3
PREVENCIJA SOCIJALNE ISKLJUČENOSTI DJETETA
S INTELEKTUALNIM TEŠKOĆAMA
PREVENTION OF SOCIAL EXCLUSION OF CHILDREN
WITH INTELLECTUAL DISABILITIES
Sažetak
U radu je, pored određenja pojmova, posebno socijalna isključenost, odnosno socijalna uključenost, te dijete s intelektualnim teškoćama, dat i kraći
prikaz stanja u oblasti invalidnosti na području BiH. Takođe, istaknuto je da
stvaranje neophodnih pretpostavki za učestvovanje djeteta s intelektualnim
teškoćama, primjereno njegovim mogućnostima, u obrazovnim, rekreacijskim,
porodičnim i društvenim aktivnostima, uz punu socijalnu sigurnost njegove
porodice, čini bit prevencije socijalne isključenosti, odnosno stvaranja veće
socijalne uključenosti ove populacije. U tom kontekstu, kao najsveobuhvatniji
oblik preventivnog djelovanja društvene zajednice, posebno u sprečavanju i
smanjenju socijalne isključenosti djeteta s intelektualnim teškoćama navedeno je inkluzivno obrazovanje, zasnovano na principima jednakog prava i
jednake šanse za svako dijete pojedinačno.
Ključne riječi: dijete s intelektualnim teškoćama, socijalna isključenost,
siromaštvo, prevencija, porodica, socijalna sigurnost, inkluzivno obrazovanje, socijalna uključenost
Summary
In addition to definitions, this paper presents a short overview of situation in
the field of disability in Bosnia and Herzegovina. The paper also deals with
social exclusion and social inclusion of children with intellectual disabilities. Paper as well emphasize that the creation of necessary preconditions for
the participation of children with intellectual disabilities, in accordance with
their abilities, in educational, recreational, family and social activities, with
PREGLED
99
full social security of their families, makes the core of preventing the social
exclusion, i.e., creates larger social inclusion of this population. Within this
context, as the most comprehensive form of community’s preventive action,
especially in preventing and reducing social exclusion of children with intellectual disabilities, the inclusive education has been stated, based on the
principles of equal rights and chances for each child individually.
Key words: children with intellectual disabilities, social exclusion, poverty,
prevention, family, social security, inclusive education, social inclusion.
Uvod
U BiH ne postoji jedinstvena baza podataka o broju osoba s invaliditetom,
ali se prema nekim procjenama (Somun-Krupalija, 2009: 7) može zaključiti
da ova populacija čini oko 10 % ukupnog broja stanovnika, odnosno da je u
2008. godini broj osoba s invaliditetom iznosio oko 250.000. Takođe, prema
rezultatima provedenih istraživanja (Tsirunyan, 2005), u vezi sa društvenim
položajem, siromaštvom, mogućnošću ostvarivanja različitih prava i nivoom
socijalne isključenosti – osobe sa invaliditetom u BiH žive u sljedećim uslovima:
• za jednu petinu više od osoba koje to nisu suočene su sa siromaštvom;
• u odnosu na ostale kategorije stanovnika moraju češće koristiti zdravstvene usluge i više trošiti na zdravstvenu njegu, tako da troškovi zdravstvenih usluga i problemi pristupa zdravstvu, socijalnim uslugama, npr.
mobilnost i prevoz, predstavljaju glavnu prepreku za zdravstvenu njegu
ove populacije;
• imaju ograničen pristup obrazovanju, stoga je nivo pismenosti ove kategorije znatno niži od nivoa pismenosti drugih društvenih skupina;
• imaju ograničenu mogućnost zapošljavanja, najveći broj njih, i pored
toga što su radno sposobne i što traže posao, nije u radnom odnosu.
Ovo, posebno zbog činjenice što većina poslodavaca ne praktikuje mogućnost prilagođavanja određenih radnih mjesta ovoj populaciji čime
različiti poslovi nisu dostupni osobama s invaliditetom;
• porodice čiji je jedan ili više članova osoba s invaliditetom većinom
žive u lošim stambenim uslovima. Pored prenatrpanosti unutar stambene jedinice, često su prisutni i problemi pristupa pitkoj vodi i centralnom kanalizacionom odvodu.
100 PREGLED
Osobe s invaliditetom u BiH diskriminisane su i po drugim, brojnim osnovama, posebno prilikom ostvarivanja različitih prava, gdje postoji visok stepen diskriminacije među samom populacijom, odnosno pojedinim kategorijama osoba s invaliditetom. Ovo se posebno odnosi na diskriminaciju po osnovu
porijekla invalidnosti, različitosti naknada za osobe s istim postotkom invaliditeta, te diskriminaciju vezanu za mjesto življenja osobe s invaliditetom.1
Pored navedenog i podaci dobijeni u jednom od rijetkih istraživanja o socijalnoj isključenosti u BiH (UNDP, 2007), govore da su osobe s invaliditetom,
u skupu kojih su i djeca sa intelektualnim teškoćama, izloženije riziku od siromaštva i socijalne isključenosti nego druge kategorije stanovništva. Takođe,
uz konstataciju da se socijalna isključenost osoba sa invaliditetom u BiH, gotovo, podrazumijeva, ali se njene prave razmjere zanemaruju, ovo istraživanje
pokazalo je i slijedeće:
• broj osoba s invaliditetom koje se često, ili veoma često osjećaju beznadežno u svojim razmišljanjima o budućnosti (46,4%), gotovo je
dvostruko veći od broja osoba bez invaliditeta koje se tako osjećaju
(24,9%);
• postotak osoba s invaliditetom koje se često ili veoma često osjećaju
depresivno (47,8%), gotovo je tri puta veći od broja osoba bez invaliditeta koje se tako osjećaju (17,3%);
• osobe s invaliditetom kvalitet svog društvenog života na skali od 1-7
1 Diskriminacija po osnovu porijekla invalidnosti u FBiH ogleda se u tome što „ratni vojni
invalidi“ pravo na ličnu invalidninu mogu ostvariti sa najmanje 20 % invalidnosti, „civilne žrtve rata“ sa 60 %, dok „civilni“, odnosno tzv. neratni invalidi pravo na invalidninu
ostvaruju kad stepen tjelesnog oštećenja iznosi najmanje 90 %.
Razlika u naknadama koje mogu ostvariti sve tri kategorije sa istim postotkom invalidnosti
ogleda se u tome što, npr. 100 % „ratni vojni invalidi I kategorije“ dobijaju veći iznos
od “civilnih žrtava rata“ sa istim postotkom invaliditeta, koje opet dobijaju veći iznos
od tzv. civilnih, neratnih invalida. Tako sve osobe sa 100 % invaliditetom koje pripadaju
kategoriji tzv. neratnih invalida dobijaju isti iznos invalidnine, za razliku od „ratnih vojnih
invalida“ i “civilnih žrtava rata“ sa 100 % invaliditetom, koji su podijeljeni u dvije kategorije. Pored različitih iznosa lične invalidnine, razlike kod pobrojanih kategorija postoje i u
ostvarivanju iznosa naime naknade za tuđu njegu i pomoć, ortopedska pomagala i sl.
Diskriminacija u odnosu na mjesto življenja osoba s invaliditetom, pored razlike u iznosu
naknada u okviru entiteta, posebno se ogleda i u različitim naknadama na području FBiH,
koje zavise od finansijskih mogućnosti kantona, npr. razlika u naknadama na ime smještaja djeteta sa intelektualnim teškoćama, koje je bez roditeljskog staranja, u hraniteljsku
porodicu ili u ostvarivanju prava na dječiji dodatak. S druge strane, u FBiH, npr. u Kantonu Sarajevo, postoji i tzv. pozitivna diskriminacija gdje sva djeca sa invaliditetom primaju
dječiji dodatak uvećan za 50 %, u odnosu na iznos dječijeg dodatka za djecu koja to nisu.
PREGLED
101
ocjenjuju nižom ocjenom (3,68) od osoba bez invaliditeta (4,26);
• osobe s invaliditetom kvalitet svog slobodnog vremena na skali od 1-7
ocjenjuju nižom ocjenom (3,49) od osoba bez invaliditeta (4,06);
• osobe s invaliditetom ukupan kvalitet svog života na skali od 1-7 ocjenjuju nižom ocjenom (3,58) od osoba bez invaliditeta (4,39) (UNDP,
2007:38).
U istom istraživanju, posebno zabrinjava podatak da su osobe s invaliditetom praktično isključene iz procesa obrazovanja, jer ih je samo o,7% ostvarilo
mogućnost neke vrste obrazovanja, za razliku od osoba bez invaliditeta, gdje
je postotak 10 puta veći (9,6).
Slični pokazatelji dati su i u dokumentu «Politika u oblasti invalidnosti u
BiH»2 gdje se, pored konstatacije da je u BiH 50,32 % stanovništva socijalno
isključeno po nekoj osnovi, uz pretpostavku da je postotak socijalno isključenih osoba s invaliditetom mnogo veći, navodi i slijedeće: «Procjenjuje se da
čak 10% stanovnika BiH ima fizičke, senzorne, razvojne, mentalne ili emotivne oblike invalidnosti, a 30% ukupnog stanovništva je posredno ili neposredno pogođeno posljedicama fenomena invalidnosti. Pri tome, većina ovih
osoba je izložena izolaciji i nepotrebnoj patnji zbog stereotipa i staromodnih
praksi. Siromaštvo i nezaposlenost najviše pogađa osobe sa invaliditetom, a i
oni koji imaju zaposlenje najčešće su na minimalnim primanjima. Gotovo dvije trećine od ukupnog broja odraslih osoba sa invaliditetom živi blizu ili ispod
zvanične linije siromaštva. Značajne društvene, obrazovne, ekonomske, fizičke i transportne barijere sprečavaju većinu osoba sa invaliditetom da uživaju
u svojim osnovnim pravima. Ova situacija nije samo moralno neprihvatljiva,
već u velike ima negativan uticaj na ekonomiju zemlje i kvalitet života svake
osobe sa invaliditetom u BiH“ (Vijeće ministara BiH, 2008: 6-7).
Života u siromaštvu, označenog socijalnom isključenošću, u BiH nije pošteđena ni populacija djece sa intelektualnim teškoćama.3 Ova djeca su u većini briga porodice, prvenstveno roditelja, a potom djelimično i društva. Na
koji način pružiti bolju zaštitu i pomoć djetetu sa intelektualnim teškoćama,
kako ublažiti prisutno siromaštvo i obezbijediti, posebno socijalnu sigurnost
2 Dokument „Politika u oblasti invalidnosti“ usvojilo je Vijeće ministara BiH, na 46. sjednici, održanoj 8. maja 2008. godine. Dokument je, s ciljem da se stvore uslovi za njegovu
realizaciju, praćenje i evaluaciju, objavljen u Službenom glasniku BiH, br. 76/08.
3 Prema podacima datim u Strategiji socijalnog uključivanja BiH (2010:55) u BiH 2007.
godine bilo je evidentirano ukupno 3800 djece sa intelektualnim smetnjama, od čega 2000
na području FBiH, a 1800 i u RS.
102 PREGLED
porodici takvog djeteta, kako dijete sa intelektualnim teškoćama osposobiti
za samostalan život i time stvoriti mogućnost njegove veće socijalne uključenosti, kako razbiti predrasude i diskriminirajući odnos prema ovoj populaciji,
samo su neka od pitanja na koja odgovor treba tražiti, posebno u poduzimanju
različitih mjera preventivnog djelovanja od strane društvene zajednice.
Šta je socijalna isključenost?
Pojam socijalna isključenost, čija su upotreba i određenje nastali prvenstveno
u evropskim okvirima, prvi put se pominje, 1988. godine, u jednom od programa Evropske komisije za borbu protiv siromaštva. Godinu dana kasnije,
1989., pojam socijalna isključenost se nalazi u preambuli Evropske socijalne
povelje, a potom, 1996. godine, takođe u preambuli, i revidirane Socijalne
povelje. U ovom dokumentu je, pored različitih prava, među kojima je i pravo
osoba s invaliditetom na nezavisnost, socijalnu integraciju i učešće u životu
zajednice (tč. 15.), navedeno i pravo na zaštitu od siromaštva i socijalne isključenosti (tč. 30), kao jedno od novih prava ove populacije.
U stručnoj i naučnoj javnosti pojam socijalna isključenost iako, naročito
posljednjih desetak godina, često prisutan, još uvijek nije jasno određen, odnosno teorijski utemeljen i empirijski potvrđen. Tako je po nekim autorima
(Šućur, 2004) određenje ovog pojma dato samo u nazivu, jer se u sadržaju
većinom poklapa sa pojmovima siromaštvo, marginalizacija i diskriminacija.
Iako se u većini definicija navodi da socijalna isključenost pojedinca ili društvenih grupa podrazumijeva nemogućnost ostvarivanja različitih prava, npr.:
socijalnih, ekonomskih, političkih, obrazovnih i sl., koja su dostupna većini
članova društva, odnosno “nejednaku i neadekvatnu participaciju u društvenom životu“ (Duffy, 1998, prema Šućur, 2001:16), čini se da precizno određenje pojma socijalna isključenost najviše zavisi od konteksta. Stoga je, slijedeći
navedeno, socijalnu isključenost djeteta s intelektualnim teškoćama moguće
odrediti kao kontinuirani proces kojim se ova populacija sistemski stavlja u
nepovoljan, diskriminirajući položaj po osnovu invalidnosti, odnosno onesposobljenja, kako u javnim, npr. obrazovnom, zdravstvenom i socijalnom sistemu, tako i u društvenim institucijama, npr. sopstvenoj porodici, čime joj je
onemogućeno adekvatno učešće u životu zajednice.
Uopšteno, može se zaključiti da je socijalna isključenost višedimenzionalna ili socioekonomska; da podjednako obuhvata zajedničke i individualne
resurse; da predstavlja dinamički proces koji prati putanju između pune integracije i višestruke isključenosti; da je odnosna, pod čim se podrazumijeva
PREGLED
103
društvena distanciranost ili izolovanost, odbacivanje, ponižavanje, nedostatak
mreže društvene podrške i osporavanje učestvovanja; socijalna isključenost
je u određenom smislu aktivna, jer postoje sile ili agensi koji je pokreću; ona
je takođe i relativna u odnosu na kontekst. Nepoštovanje, diskriminisanje i
degradacija u tom smislu djeluju podjednako kao i siromaštvo definisano finanasijskim ograničenjima (UNDP, 2007: 16-17).
Svaki od pobrojanih aspekata socijalne isključenosti na području BiH je u
manjoj ili većoj mjeri prisutan u svakodnevnom životu većine djece sa intelektualnim teškoćama, s tim što su društvena distanciranost, odnosno izolovanost
i nemogućnost participacije u društvenom životu, ponižavanje i nedostatak
mreže socijalne podrške najpogubniji.
Dijete sa intelektualnim teškoćama: definicije i klasifikacija
Dijete s intelektualnim teškoćama pripada skupu djece s invaliditetom iako
se u svakodnevnoj praksi različitih profila stručnjaka, ali i u naučnoj i stručnoj
literaturi koriste različiti pojmovi za određenje ove populacije, od kojih su
najprisutniji: djeca s teškoćama u duševnom razvoju, psihički ometena djeca, djeca s mentalnom retardacijom, djeca sa mentalnim onesposobljenjem
i djeca sa ispod prosječnim intelektualnim funkcionisanjem. Neusklađenost
terminologije, većinom uslovljena nastojanjem da se u najvećoj mogućoj mjeri izbjegne stigmatizacija djeteta, u praksi može dovesti do nepoštivanja zakonskih propisa, odnosno uskraćivanja određenih prava ovoj populaciji, npr.
socijalnih, zdravstvenih i obrazovnih4. S druge strane, različiti naučni pristupi,
odnosno različite naučne discipline u teorijskom određenju same pojave polaze od različitih kriterijuma i aspekata. Tako se, npr. u medicinskoj nauci,
kao osnovni kriterijum definisanja uzima uzrok nastanka invalidnosti, u socijalnom definisanju ključni kriterijum je nivo socijalne adaptacije, dok se
kod pedagoškog određenja invaliditeta osnovnim smatra sposobnost djeteta
za usvajanje vaspitnog i obrazovnog procesa.
Za razliku od većine definicija djeteta s intelektualnim teškoćama, koje
se nalaze u društvenim naukama, medicinske definicije, date u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, 10. revizija (MKB 10, 1992.), i Dijagnostičko stati4
Neusklađenost terminologije prisutna je i u zakonodavstvu FBiH. Tako, npr. Zakon o
osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (čl. 12.,
tč.5), pored ostalih kategorija korisnika socijalne zaštite, navodi „osobe s invaliditetom i
osobe ometene u fizičkom ili psihičkom razvoju“, iz čega proizlazi da „osobe ometene u
fizičkom i psihičkom razvoju“ ne pripadaju kategoriji osoba s invaliditetom, odnosno da
su to dvije odvojene kategorije korisnika.
104 PREGLED
stičkom priručniku za duševne poremećaje (DSM IV, 1996.), koriste, izrazito stigmatizirajući, pojam mentalna retardacija. Tako definicija data u MKB
10, pored razlikovanja 4 nivoa intelektualnih teškoća (laka, umjerena, teža i
teška mentalna retardacija), mentalnom retardacijom naziva stanje zaostalog
ili nepotpunog razvoja uma, posebno označeno oštećenjem sposobnosti koje
se ispoljavaju za vrijeme razvoja, odnosno sposobnosti koje doprinose cjelokupnom nivou razvoja inteligencije (mišljenje, govor, motorika i sposobnost
ostvarivanja društvenih kontakata)5.
Nešto kraću definiciju sadrži DSM IV, gdje se pod mentalnom retardacijom označava značajno ispodprosječno intelektualno funkcionisanje, praćeno
značajnim ograničenjem adaptacionog funkcionisanja s početkom prije 18.
godine života6.
Razvrstavanje i procjenu stepena invalidnosti djeteta sa intelektualnim teškoćama u FBiH organizuju centri za socijalni rad, putem odgovarajućih komisija koje su u kantonima osnovane shodno zakonskim propisima, odnosno
odredbama Pravilnika o utvrđivanju preostale sposobnosti i razvrstavanju djece i omladine ometene u psihofizičkom razvoju7. Zajedničko svim pravilnicima
5
Dijete sa intelektualnim teškoćama, shodno MKB 10, razvrstava se u sljedeće četiri kategorije intelektualnih teškoća: laka mentalna retardacija, IQ (kvocijent inteligencije) približno 50-69, razvojna dob 7-12 godina, umjerena mentalna retardacija, IQ 35-49, razvojna dob 4-7 godina, teža mentalna retardacija, IQ 20-34, razvojna
dob 2-4 godine i teška mentalna retardacija, IQ ispod 20, razvojna dob do 2 godine.
Svaka od pobrojanih kategorija ima određene specifičnosti vezane za kognitivni, emocionalni i socijalni razvoj ličnosti djeteta, s tim da kod svake kategorije mogu postojati i neka
druga oštećenja, npr. cerebralna paraliza, oštećenja vida, sluha, govora, što se najčešće
određuje kao višestruko, odnosno kombinovano oštećenje.
6 Dijagnostički kriterijumi prema DSM IV podijeljeni su na A, B i C.
A kriterijum podrazumijeva ispodprosječno intelektualno funkcionisanje djeteta čiji je IQ
približno 70 i niži.
B kriterijum sadrži procjenu deficita ili oštećenja u području adaptacionog funkcionisanja
djeteta, primjereno određenim standardima vezanu za dob i kulturološku skupinu, u odnosu najmanje na dva od sljedećih područja: komuniciranje, briga o sebi, život kod kuće,
socijalne i interpersonalne vještine, upotreba zajedničkih sredstava, samouvjerenost, funkcionalne akademske vještine, slobodno vrijeme, zdravlje i sigurnost.
C kriterijum podrazumjeva značajno ograničenje adaptacionog funkcionisanja s početkom
prije 18. godine života (Kocijan-Hercigonja, 2000).
7 U svim komisijama, koje broje 3-5 stalnih članova, učešće, odnosno sastav određenih
profila stručnjaka, zavisno od vrste i stepena invalidnosti, je gotovo identičan: ljekar-pedijatar, klinički psiholog ili ljekar-neuropsihijatar, socijalni radnik, defektolog i ljekar specijalista za primarnu medicinsku dijagnozu.
Rješenje o razvrstavanju i stepenu invalidnosti djeteta sa intelektualnim teškoćama, na
PREGLED
105
je da se kao osnova još uvijek primjenjuju odredbe Pravilnika o razvrstavanju
i procjeni preostale radne sposobnosti SRBiH, koji je u skladu s MKB 10, ili
je u nove pravilnike preuzet najveći dio odredaba iz ovog pravilnika. Shodno
navedenom, svi pravilnici propisuju institucije, zdravstvene ustanove, centre
za socijalni rad, obrazovne ustanove i udruženja osoba s invaliditetom, i pojedince, roditelji i staraoci, koji su obavezni ili koji mogu zatražiti utvrđivanje
preostale sposobnosti i razvrstavanje djeteta sa intelektualnim teškoćama.
Polazeći od najboljeg interesa djeteta, pravilnici predviđaju da, pored različitih profila stručnjaka, u radu komisija mogu aktivno učestvovati i roditelji,
odnosno staraoci djeteta. Takođe, uz definisanje prava na osposobljavanje za
samostalan život i rad djeteta sa intelektualnim teškoćama, u zavisnosti od
težine utvrđenog stanja, pravilnici intelektualne teškoće, odnosno mentalnu
retardaciju definišu kao znatno otežano uključivanje u društveni život, uz naglasak da se obrazovanje i vaspitanje ove kategorije djece treba odvijati u „posebno organizovanom sistemu zaštite“ (dijete s lakšim intelektualnim teškoćama), odnosno „u posebnim institucijama kako bi savladala osnovne elemente
opismenjavanja“ (dijete s umjerenim intelektualnim teškoćama)8.
Intelektualne teškoće djeteta, vezano za zaustavljanje ili nedovršen razvoj
osnovu nalaza i mišljenja komisije izdaje nadležni centar za socijalni rad.
Podnosilac zahtjeva za razvrstavanje i ocjenu ili druga zainteresirana
služba, npr. centar za socijalni rad, obrazovna ustanova, može, u koliko nije
zadovoljna nalazom i mišljenjem prvostepene komisije, pokrenuti ponovnu
procjenu ili reviziju prvostepenog rješenja kod drugostepene komisije, koja se
osniva pri kantonalnom ministarstvu za rad i socijalnu politiku.
8 Prema čl. 31. Pravilnika o utvrđivanju preostale sposobnosti i razvrstavanju djece i omladine ometene u psihofizičkom razvoju, Kantona Sarajevo, „lako mentalno retardirana djeca su djeca koja se uz organizovanu i pojačanu brigu društvene zajednice mogu u posebno
organizovanom sistemu zaštite obrazovati i vaspitati, osposobiti za rad i uspješnu socijalizaciju, orijentaciono sa IQ od 50 do 70.
Umjereno retardirana djeca su djeca koja u posebnim institucijama mogu savladati osnovne elemente opismenjavanja, formirati radne navike, priučiti se jednostavnim radnim operacijama i socijalizirati se u tom stepenu da relativno samostalno mogu obavljati jednostavnije poslove u podijeljenom radnom procesu i na taj način se uz produženu pomoć
okoline uključiti u tokove društvenog života, orijentaciono sa IQ od 36 do 50.
Teže mentalno retardirana djeca su djeca koja u posebno organizovanom sistemu zaštite
mogu da savladaju osnovne elemente namjernog i gestovnog komuniciranja sa okolinom,
da steknu osnovne higijenske navike, navike samoposluživanja i formiranje određenih
pokreta, orijentaciono sa IQ od 21 do 35.
Teško mentalno retardirana djeca su ona kojima je potrebna trajna njega i pomoć i zaštita
u posebnim institucijama, orijentaciono sa IQ ispod 20.“
106 PREGLED
intelektualnog funkcionisanja, utvrđenog na osnovu medicinske, psihološke,
defektološke i socijalne ekspertize, shodno odredbama pravilnika, određuju
se, zavisno od utvrđenog stepena, kao znatno otežano uključivanje djeteta u
zajednicu, odnosno društveni život. Stepen utvrđenih intelektualnih teškoća
u praksi se direktno veže za ostvarivanje različitih prava ove populacije, posebno iz oblasti socijalne zaštite i obrazovanja, pri čemu se nerijetko zanemaruje činjenica da ni jedna kategorija djece sa intelektualnim teškoćama ne
čini homogenu grupu, jer se unutar iste kategorije djeca razlikuju ne samo po
individualnim potrebama, nego i po osobinama ličnosti, porodičnim prilikama, opštim mogućnostima osposobljavanja za samostalan život i obrazovanje
itd. U tom kontekstu danas sva razvijena društva nastoje da djeci sa intelektualnim teškoćama pruže jednaku šansu, da prema sposobnostima ravnopravno
s drugim članovima društva budu uključena i učestvuju u životu zajednice.
Ostvarivanje navedenog, što istovremeno predstavlja i svojevrsnu prevenciju
socijalne isključenosti ove populacije, moguće je, pored kontinuiranog rada na
jačanju individualnih sposobnosti djeteta sa intelektualnim teškoćama, postići
kako poštivanjem prava na život u sopstvenoj porodici, socio-ekonomskom
sigurnošću i poboljšanjem porodičnih prilika, tako i inkluzivnim obrazovanjem.
Život u porodičnom okruženju, društvena pomoć porodici i inkluzivno
obrazovanje – osnov prevencije socijalne isključenosti djeteta sa intelektualnim teškoćama
Pravo svakog djeteta, a posebno djeteta s intelektualnim teškoćama na život
u sopstvenoj porodici, koja predstavlja biološki, psihološki, socijalno i ekonomski jasno određenu i zasnovanu zajednicu i ničim zamjenjivu sredinu za
njegov pravilan rast i razvoj, čini osnov prevencije socijalne isključenosti.
Stoga je porodica djeteta s intelektualnim teškoćama , u odnosu na druge porodice, dodatno opterećena, ali i dodatno odgovorna kako za razvoj, tako i
za kvalitet njegovog života, koji dobrim dijelom zavisi ne samo od pružene
ljubavi, razumijevanja i podrške djetetu, nego i od osposobljenosti roditelja da
mu na najbolji način pomognu. Stav o tome da dijete s invaliditetom, odnosno
sa intelektualnim teškoćama preostale sposobnosti, uz postizanje optimalnog
razvoja i samostalnog funkcionisanja, te većeg nivoa integracije, može na najbolji način, putem različitih mehanizama socijalizacije, razvijati u porodičnoj
sredini danas je prihvaćen u svim naučnim disciplinama koje se bave ovom
populacijom.
PREGLED
107
Rano dijagnosticiranje i rehabilitacija, uz poboljšanje individualnih sposobnosti, što zahtijeva mnogo znanja, strpljenja, ljubavi i razumijevanja, posebno roditelja i profesionalaca, je osnovni faktor socijalne integracije djeteta sa
intelektualnim teškoćama. Pri tom je u kontaktu i radu s djetetom neophodno
poštivati njegovo dostojanstvo, ali i vjerovati da je promjena na bolje moguća.
U ovom kontekstu društvena podrška porodici, edukacija roditelja, ali i drugih članova porodice čine osnovne pretpostavke za što uspješnije ostvarenje,
posebno vaspitne i socijalizacijske funkcije porodice, od čega u velikoj mjeri
zavisi i efikasan način pomoći, odnosno nivo prevencije socijalne isključenosti djeteta.
Porodica koja uživa društvenu podršku i u kojoj je dijete s intelektualnim
teškoćama voljeno i prihvaćeno od svih članova je mjesto gdje se ono brže
razvija i lakše prilagođava zahtjevima sredine. Ovakav pristup je u skladu
i sa odredbama Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom9, u čijoj se
preambuli (tč. x) ističe „da je porodica prirodna i temeljna jedinica društva, te
da ima pravo na zaštitu društva i države, a da osobe s invaliditetom i članovi
njihovih porodica trebaju dobijati potrebnu zaštitu i pomoć, kako bi se porodicama omogućilo da pridonose punom i ravnopravnom uživanju prava osoba
s invaliditetom“.
Polazeći od prava djeteta sa invaliditetom na život u porodičnom okruženju, Konvencija, u čl.23 (tč.3), posebno naglašava «da djeca s invaliditetom
imaju jednaka prava u pogledu porodičnog života. Radi ostvarivanja tih prava, te kako bi se spriječilo sakrivanje, napuštanje, zanemarivanje i odvajanja
djece s invaliditetom, države potpisnice se obavezuju na osiguravanje ranih i
sveobuhvatnih informacija, usluga i potpore djeci s invaliditetom i njihovim
porodicama».U istom članu (tč. 4) Konvencija, takođe, nalaže i obavezu države na osiguranje neophodnih pretpostavki „da se dijete neće odvajati od svojih roditelja protivno njihovoj volje, osim u slučajevima ako nadležna tijela
nakon sudske ocjene, u skladu s mjerodavnim pravom i postupkom, utvrde da
je takvo odvajanje potrebno i u najboljem interesu djeteta. Ni u kojem slučaju
dijete neće biti odvojeno od roditelja na osnovu invaliditeta, bilo djeteta ili
jednog ili oba roditelja“.
U skladu sa ovim odredbama princip najbolji interes djeteta, pored obaveze
države da djetetu s invaliditetom, odnosno intelektualnim teškoćama omogući
život u sopstvenoj porodici, podrazumijeva i to da država svakom djetetu s
9 Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom Generalna skupština UN usvojila je u decembru 2006. godine. Konvencija je stupila na snagu 03.maja 2008. godine.
BiH je Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom ratifikovala krajem 2009. godine.
108 PREGLED
invaliditetom pojedinačno kad ga je, iz različitih, za dijete izrazito nepovoljnih okolnosti, neophodno odvojiti od roditelja obezbijedi odgovarajući oblik
zaštite i zbrinjavanja. Ovo tim prije što utvrđivanje najboljeg interesa djeteta s
intelektualnim teškoćama predstavlja veliku odgovornost, jer dijete, posebno
s težim i teškim intelektualnim teškoćama, bez obzira na dobni uzrast, nije
u mogućnosti da samo mjerodavno iskaže svoje mišljenje, odnosno šta je za
njega najbolje.
Svjesnost o značaju porodičnog kontinuiteta, bliskosti i afirmacije (Hessle,
1998:19), kao najboljeg interesa djeteta prisutna je i u čl. 23 (st. 5) Konvencije, gdje se naglašava obaveza države «da će, u slučajevima kad uža porodica
nije u stanju voditi brigu o djetetu s invaliditetom, poduzeti sve napore kako
bi osigurala alternativno zbrinjavanje u široj porodici, a kada to nije moguće,
unutar društvene zajednice u porodičnom okruženju“. Navedenim članom se,
pored značaja porodice u razvoju djeteta s invaliditetom, podvlači i njegova
potreba za poznatim socijalnim okruženjem, koje se, u slučajevima neophodnosti izmještanja djeteta iz sopstvene porodice, određuje kao “šira porodica“
ili “društvena zajednica u porodičnom okruženju“. U ovom kontekstu sintagma “unutar društvene zajednice u porodičnom okruženju“ veže se prvenstveno za neki od institucionalnih oblika sistema zaštite, koji je unutar društvene
zajednice, što bliže “porodičnom okruženju djeteta“, čime se stvaraju pretpostavke za nastavak kontakata, održavanje bliskosti i što je moguće veće
učešće bioloških roditelja, odnosno članova uže porodice u u svakodnevnom
životu djeteta.
U BiH zaštita, briga o razvoju, socijalizaciji i vaspitanju za većinu djece s
intelektualnim teškoćama se odvija u porodičnom okruženju, ali uz prisustvo
različitih ograničenja, koja su pored neadekvatne društvene zaštite, npr. loš
socioekonomski status porodice, nedovoljna educiranost roditelja, uslovljena
i prisutnim problemima u samoj porodici, npr. poremećeni porodični odnosi
i bolesti u prodici. Takođe, u jednom broju porodica prisustvo negativnih
emocionalnih reakcija roditelja, npr. osjećanje krivice, praćeno samooptuživanjem, strahom, gubitkom samopoštovanja, pretjeranim vezivanjem za dijete
i sl., nepovoljno utiče na razvoj, posebno individualnih sposobnosti djeteta.
S druge strane, postoje i slučajevi da neki roditelji izjednačavaju mogućnosti
djeteta s intelektualnim teškoćama sa mogućnostima zdravog djeteta, čime, a
da toga najčešće nisu ni svjesni, umjesto očekivanog uspjeha, dodatno povećavaju njegove frustracije i nesigurnost, odnosno socijalnu isključenost.
Pojava traženja uzajamne krivice i međusobnog optuživanja roditelja za
stanje i teškoće djeteta, kao i optuživanje stručnjaka, npr. ljekara za „neznaPREGLED
109
nje“, takođe prisutno u nekim porodicama, stvara dodatne probleme, koji su u
pojedinim slučajevima praćeni potragom roditelja za spasonosnim „lijekom“
kod različitih „bioenergičara“, „iscjeljitelja“, „čudotvoraca“ i sl. Ovakvo ponašanje roditelja, uz najčešće nekritičko prihvatanje različitih preporuka i
„lijekova“, pored toga što stvara dodatnu nesigurnost i frustraciju postepeno
može preći u naročiti oblik zlostavljanja djeteta, kojeg roditelji u pravilu nisu
ni svjesni.
Ukoliko se pobrojanom doda i to da u jednom, istina manjem, broju porodica još uvijek postoje ekstremni, za dijete s intelektualnim teškoćama pogubni oblici ponašanja, npr. skrivanje i držanje djeteta u izolaciji, onda se s
puno osnova može zaključiti da je u takvim slučajevima izmještanje djeteta
iz vlastite porodice, kako to Konvencija i preporučuje, u njegovom najboljem
interesu.
Problem provođenja najboljeg interesa djeteta s invaliditetom, odnosno
djeteta s intelektualnim teškoćama, za koje Konvencija UN o pravima djeteta
(čl. 23), posebno insistira na pravu „da uživa pun i kvalitetan život u uslovima koji obezbjeđuju dostojanstvo, unapređuju samopouzdanje i olakšavaju
njegovo aktivno učešće u zajednici“, u BiH se najkonkretnije može sagledati
kroz mogućnost primjene različitih, zakonom utvrđenih, oblika zbrinjavanja
djeteta s invaliditetom koje je bez roditeljskog staranja. Ovo tim prije što Konvencija UN o pravima djeteta (čl. 20) nalaže obavezu društvenoj zajednici
da identifikuje i razmatra više opcija za zbrinjavanje djeteta bez roditeljskog
staranja, odnosno obezbijedi njegovo adekvatno zbrinjavanje u okviru kojeg
vaninstitucionalni smještaj ima prioritet, jer se korištenje institucionalnog
smještaja smatra zadnjom i što je moguće kraćom opcijom. U skladu s ovim
opredjeljenjem, i poštivanjem najboljeg interesa djeteta, većina djece bez roditeljskog staranja u BiH smještena je u srodničku, odnosno, manji broj njih,
u drugu, hraniteljsku porodicu. Izuzetak čine djeca s invaliditetom, među kojima su i djeca s intelektualnim teškoćama, koja su u najvećem broju smještena
u institucijama, jer hraniteljske porodice gotovo da i ne pokazuju interes za
njihov prihvat (Miković, 2008.: 11).
Po završetku rata, a naročito posljednjih desetak godina u BiH je sve više
prisutno samoorganizovanje roditelja djece s intelektualnim teškoćama, posebno potaknuto preuzimanjem dijela lične odgovornosti za dobrobit sopstvenog djeteta, ali i spoznajom da zajednička aktivnost može pomoći poboljšanju
ne samo socijalnog statusa porodice, odnosno djeteta s intelektualnim teškoćama, nego i u ostvarivanju različitih prava. Međusobna saradnja i solidarnost
roditelja djece s intelektualnim teškoćama ogleda se, pored razmjene različitih
110 PREGLED
iskustava, i u prenošenju stečenih znanja na, u najvećem broju, mlade roditelje kod čijeg je djeteta tek dijagnosticiran ovaj oblik invaliditeta. Početni
šok, uplašenost i razočarenje kod roditelja novootkrivene djece, zahvaljujući
zajedničkom druženju i savjetima dobijenim od roditelja s dužim iskustvom,
polako jenjava, tako da ovaj oblik pomoći najčešće ima istu ili čak veću terapijsku moć i vrijednost od pomoći i savjeta stručnjaka, od čega najveću korist
ima dijete. Ovdje takođe treba istaći da društvena pomoć, koju porodica djeteta s intelektualnim teškoćama dobija u cilju njegove bolje zaštite, optimalnog
razvoja i veće uključenosti, u biti postiže puni smisao i svrhu, ako članove
porodice, a roditelje naročito, potakne na samoorganizovanje i samopomoć.
U BiH društvena pomoć djetetu sa intelektualnim teškoćama ostvaruje se
iz više izvora, od entitetskih, kantonalnih i opštinskih organa vlasti, preko nevladinih organizacija do nadležnih institucija, posebno socijalne zaštite, obrazovanja i zdravstva uz činjenicu da, prema Strategiji socijalnog uključivanja
(2010:55), određen broj djece nema zdravstveno osiguranje, zbog toga što ne
mogu biti osigurana po osnovu invaliditeta. Pored zdravstvenih i obrazovnih
usluga, djeca s intelektualnim teškoćama su najčešće korisnici različitih prava
iz oblasti socijalne zaštite od kojih dobrim dijelom zavisi i njihova socijalna
sigurnost, odnosno sigurnost njihove porodice. Ostvarivanje ovih prava, na
području FBiH odvija se na nivou opština, zavisno od finansijskih mogućnosti, putem centara za socijalni rad ili resornih odjeljenja opštinskih vlasti.
Tabela br.1: Različiti oblici, mjere i usluge socijalne zaštite koje su ostvarila djeca s intelektualnim teškoćama na području FBiH u 2008. godini
Godine starosti:
M
Ž
Ukupno
do 7 godina
196
215
411
7-14 godina
596
549
1145
15-16 godina
311
298
609
17-18 godina
273
190
463
Ukupno
1376
1252
2628
Izvor: Federalni Zavod za statistiku (2008): Statistički bilten, br 131: 20-21.
PREGLED
111
Prezentirani podaci se odnose na broj ostvarenih oblika, mjera i usluga
iz oblasti socijalne zaštite10 djeci s intelektualnim teškoćama, jer se prema
metodologiji prikupljanja podataka koju koristi Federalni Zavod za statistiku,
jedno dijete može evidentirati više puta, tačnije onoliko koliko je puta u toku
godine koristilo neka od tri navedena nivoa prava iz oblasti socijalne zaštite,
te je u skladu sa navedenim u tabeli prikazano 2628. ostvarenja nekog od pobrojanih prava. Broj ostvarenih prava u odnosu na spolnu strukturu korisnika
nešto je veći kod djece muškog nego kod djece ženskog spola. U odnosu na
starosnu dob djece sa intelektualnim teškoćama koja su ostvarila neko od navedenih prava iz oblasti socijalne zaštite evidentno je da je skupina djece od
7-14 godina najbrojnija, odnosno da djeca mlađa od 7 godina čine najmanju
skupinu korisnika. Navedeni pokazatelji, ukoliko se uporede s ukupnim brojem evidentirane djece s intelektualnim teškoćama na području FBiH, kojih je
prema podacima navedenim u Strategiji socijalnog uključivanja BiH (2010.:
6) u 2007. godini, evidentirano preko 2000., upućuju na zaključak da se najveći broj ove populacije “otkriva“ i evidentira poslije 7. godine života, što je
zabrinjavajuće, ali isto tako naučnoj i stručnoj javnosti godinama poznato.
Podatak da je u skupini djece mlađe od 7. godina, koja su ostvarila različita
prava iz oblasti socijalne zaštite, broj djevojčica nešto veći, nego dječaka ne
zaslužuje posebnu pažnju. Ipak, njega je, čak i u ovom kontekstu, polazeći od
kulturnog podneblja i mentaliteta stanovnika BiH, moguće tumačiti najmanje
na slijedeća dva načina: postoji mogućnost da se roditelji djevojčica češće
10 Prema metodološkom objašnjenju Federalnog Zavoda za statistiku (2008:7-13), korisnikom socijalne zaštite smatra se svaka osoba koja je u toku izvještajne godine jednom ili
više puta koristila određene oblike i mjere socijalne zaštite i usluge socijalnog rada.
Pod oblikom, mjerom ili uslugom podrazumijeva se svaki slučaj provedene zaštite na
osnovu zakona i propisa od strane centra za socijalni rad ili službe socijalne zaštite.
Podaci dati u tabeli br. 1 sadrže sljedeće oblike zaštite djeteta sa intelektualnim teškoćama:
starateljstvo, usvojenje, smještaj u predškolsku ustanovu (troškovi smještaja i boravka se
osiguravaju iz sredstava socijalne ili dječije zaštite), smještaj u ustanove socijalne zaštite,
smještaj u drugu porodicu, smještaj u učenički dom, ustanovu za djecu bez roditeljskog
staranja, ustanove za rehabilitaciju i zaštitu, te druge ustanove socijalne zaštite.
Mjere socijalne zaštite su: upućivanje na školovanje i osposobljavanje, ostale mjere socijalne zaštite (savjeti vezano za odgoj i razvoj djeteta, osiguravanje ljetovanja i oporavka,
regulisanje zdravstvene zaštite), pomoć za rehabilitaciju.
Novčane pomoći mogu biti: stalna novčana pomoć, jednokratna novčana pomoć (isplaćuje
se najviše dva puta godišnje) i dodatak za tuđu njegu i pomoć.
Ostali oblici zaštite i usluga su: razvrstavanje na temelju dijagnoze, pomoć u sređivanju
porodičnih odnosa (putem metode savjetovanja i davanja stručnog mišljenja), stručne ekspertize, pisani izvještaji, posredovanje u cilju osiguranja odgovarajuće pomoći kod drugih institucija, pomoć za ishranu, odjeću, obuću, ogrjev itd.
112 PREGLED
odlučuju na dijagnosticiranje intelektualnih teškoća i traženje pomoći, nego
roditelji dječaka, odnosno da je određen broj roditelja djevojčica s intelektualnim teškoćama u toku jedne godine više puta tražio i ostvario neko pravo
iz oblasti socijalne zaštite. Takođe, poređenjem ukupnog broja evidentirane
djece s intelektualnim teškoćama na području FBiH (preko 2000) s brojem
ostvarenih prava po osnovu socijalne zaštite ove kategorije, (2628) može se
zaključiti da je većina evidentirane djece ostvarila najmanje jedno od prava,
što se, obzirom na strukturu prava, ne može smatrati zadovoljavajućim. Ovo
posebno zbog toga što se u skupu ostvarenih prava nalazi i pravo na institucionalni smještaj, čime se dijete s intelektualnim teškoćama na kraći ili duži
period izmješta iz porodičnog okruženja, uz povećanje rizika od socijalne isključenosti.
Inkluzivno obrazovanje je, pored porodice, osnov sveobuhvatnog uključivanje djeteta s intelektualnijim teškoćama u zajednicu. Zasnovan na pravu
potpunog izjednačavanja ove kategorije djece s pravima tzv. prosječne populacije najmlađih ovaj koncept naglašava da svaki član pripada društvu i
doprinosi mu na svoj način (Snow, 1993., prema: Mišić, 1995). Dosadašnji
sistem obrazovanja u BiH većinom usmjeren na zadovoljavanje potreba tzv.
prosječne populacije, uz prisustvo uporednog sistema “specijalnog“ obrazovanja u posebnim školama za djecu s intelektualnim teškoćama, odnosno «specijalnog» obrazovanja u posebnim odjeljenjima redovnih škola, posljednjih
nekoliko godina doživljava određene promjene uvođenjem modela obrazovne
inkluzije. Primjena ovog modela, koliko god bila poželjna i u najboljem interesu djeteta s intelektualnim teškoćama, u praksi je praćena različitim problemima i teškoćama, među kojima su na prvom mjestu loša opremljenost škola i
nedovoljan broj educiranog kadra, čime se i dalje nastavlja proces segregacije
i socijalne isključenosti ove populacije.
Literatura
1. Američka psihijatrijska udruga (1996): DSM-IV, Jastrebarsko: Slap.
2. Hessle, S. (1998): Porodični kontinuitet, bliskost i afirmacija kao principi politike
dječijeg socijalnog staranja, u: Dervišbegovi. M, Hessle, S. (ur): Socijalni rad s djecom u poslijeratnim uslovima, Sarajevo: Fakultet političkih nauka, str. 19–36.
3. Hrvatski zavod za javno zdravstvo (1994): Međunarodna klasifikacija bolesti, srodnih zdravstvenih problema, 10. revizija, Svezak I, Zagreb: Medicinska naklada.
4. Kocijan-Hercigonja, D. i dr. (2000): Mentalna retardacija: biologijske osnove, klasifikacija i mentalnozdravstveni problemi, Jastrebarsko: Slap.
PREGLED
113
5. Miković, B. (2008): Vaninstitucionalni oblici zaštite djece bez roditeljskog staranja,
s posebnim osvrtom na praksu JU Kantonalni centar za socijalni rad, Sarajevo: Naša
škola, 44: 3–14.
6. Mišić, D. (1995): Inkluzija – korak dalje od integracije djece s teškoćama u razvoju,
Zagreb: Psiha, 4: 28–31.
7.
8. Parlament FBiH (1999): Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava
rata i zaštite porodice sa djecom, Sarajevo: Službene novine FBiH, 36/99., br. 54/04.,
39/06. i 14/09.
9. Parlament FBiH (2010): Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba s invaliditetom u FBiH, Službene novine FBiH, br. 9/10.
10. Skupština Kantona Sarajevo (2008): Pravilnik o utvrđivanju preostale radne sposobnosti i razvrstavanje djece i omladine u razvoju, Sarajevo: Službene novine KS, br.
26/08.
11. Somun-Krupalija, L. (ur)(2009): Novi pristupi u oblasti invalidnosti: Inkluzija i jednake mogućnosti, Sarajevo: Direkcija za ekonomsko planiranje u BiH.
12. Šućur, Z. (2001): Siromaštvo, teorije, koncepti, pokazatelji, Zagreb: Pravni fakultet.
13. Šućur, Z. (2004): Socijalna isključenost: pojam, pristupi i operacionalizacija, Revija
za sociologiju, 35 (1-2).
14. Tsirunyan, S. (2005): Invalidnost i siromaštvo – rezultati zasnovani na LSMS anketi u
BiH, Sarajevo: Konferencija o invalidnosti i siromaštvu u BiH (28.11.2005), Svjetska
banka/Lotos.
15. UN (1989): Konvencija o pravima djeteta.
16. UN (2006): Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom.
17. UNDP (2007): Socijalna uključenost u BiH-Izvještaj o humanom razvoju, Sarajevo.
18. Vijeće Evrope (1966): Evropska socijalna povelja.
19. Vijeće ministara BiH (2008): Politika u oblasti invalidnosti, Sarajevo: Službeni glasnik BiH, br. 76/08.
20. Vijeće ministara BiH (2010): Strategija socijalnog uključivanja BiH (nacrt).
114 PREGLED
Pogledi i mišljenja / Views and Opinions
Džemal Sokolović
UDK 008 + 316.3
MULTIKULTURALIZAM:
U POTRAZI ZA POJMOM
MULTICULTURALISM:
IN A SEARCH OF THE NOTION
Sažetak
Interes za multikulturalizmom se hipertrofirano javlja u dobu nacionalizma.
Članak polazi od hipoteze da su kultura i društvo dva međusobno uvjetovana
fenomena. Pretpostavka multikulturalizma je otvorenost kulture uopće, pa prema tome i svake posebne kulture. Sve su kulture otvorene, ali u vrlo različitom
stepenu, pa je stoga moguće govoriti i o zatvorenosti kultura. Autor predlaže
da se otvorenost-zatvorenost kulture posmatra u sljedećim oblicima: difuzija
kulturnih elemenata, kontakt kultura i multikulturalizam, s jedne strane, i homogenost, ksenofobičnost i represivnost kultura, s druge strane. Članak nudi
i sljedeću tipologiju multikulturalizama: marginalni, intramultikulturalizam,
stratifikacijski, minoritetski i amalgamski multikulturalizam. Iako teorijski
orijentiran, članak je posebno fokusiran na iskustvo Balkana i Bosne.
Ključne riječi: multikulturalizam, otvorenost-zatvorenost kultura, tipologija multikulturalizma
Summary
The interest in multiculturalism is occurring in the hypertrophic way during
the age of nationalism. This article starts with the hypothesis that culture and
society are two mutually conditioned phenomena. The assumption of multiculturalism is openness of a culture altogether, and thus of each specific culture.
All cultures are open, but in different degree, so it is also possible to talk about
the closure of cultures. The author proposes that the openness-inaccessibility
of culture should be seen in the following forms: f cultural elements diffusion,
contact of cultures and multiculturalism on the one hand and the homogeneity xenophobia and repressiveness of cultures, on the other side. The article
PREGLED
117
also offers the following typology of multiculturalism: marginal, intra-multiculturalism, stratificational, the minority and amalgam-like multiculturalism.
Despite its theoretical orientation, the article is specifically focused on the
experience of the Balkans and Bosnia.
Key words: multiculturalism, openness/closure of cultures, typology of
multiculturalism
Uvod
Nema nikakve sumnje da su se interes i potreba za multikulturalizmom, ma
šta pod tom maglovitom sintagmom podrazumijevali, hipertrofirano pojavili
u našem vremenu, vremenu nacionalizma (1). Ono što nije sasvim izvjesno
jeste pitanje da li su se interes i potreba javili zato što multikulturalizam danas postaje dominantan ili zato što odstupa pred euforijom nacionalizma. Ako
između nacionalizma, kao oblika društvenog grupiranja modernog vremena,
i multikulturalizma postoji ikakva veza, onda multikulturalizam definitivno
nije samo kulturni nego i socijalni fenomen. Društvo kao takvo – kao i svaka pojedinačna socijalna pojava – ima se posmatrati i kao rezultat kulturnog
razvitka čovjeka. I kultura kao takva, jednako kao i svaki pojedinačni kulturni fenomen, ima se također posmatrati kao plod socijalnog razvoja čovjeka.
Fenomeni društvo i kultura nisu entiteti, odvojeni i neovisni. Upravo zato polazna metodološka tačka ovog istraživanja će biti da su društvo i kultura međusobno povezani, uvjetovani i određeni. Ono što može biti predmet rasprave
jeste priroda njihovog odnosa, tj. u kojoj mjeri kultura određuje društvo i vice
versa, a posebno šta stoji u osnovi i jednog i drugog, determinirajući i njihov
međusobni odnos.
Prije nekoliko godina na jednoj konferenciji u Bergenu, nakon predavanja
o nacionalizmu, za koji sam tvrdio da postaje dominantnom odlikom našeg
doba, jedna slušateljka mi se suprotstavila tvrdeći da je, upravo obrnuto, multikulturalizam ono što karakterizira naše vrijeme. Na pitanje – gdje ona vidi
multikulturalizam – rekla je: „U Bergenu! Ovdje žive ljudi iz 180 etničkih
grupa.” Argument je bio impresivan. U Bosni, o kojoj se obično govorilo kao
paradigmi multikulturalnog društva u vremenu nacionalizma, a nakon dugog
perioda uzajamne tolerancije, respekta, pa i uživanja u drugima i drugačijima,
nije bilo moguće uspostaviti ravnotežu i toleranciju između samo tri etničke
grupe. Kako je to onda uspjelo u jednom gradu, ili jednom društvu, koji je zbir
ljudi iz 180 narodnih grupa? Znači li to da su stoljeća zajedničkog života tri
različita naroda, tri kulture i tri religije u Bosni bila samo privid multikultu118 PREGLED
ralizma koji je nestao čim su se otvorili procesi nacionalističkog grupiranja,
a da je bergenski model koegzistencije 180 različitih naroda, kultura i vjera,
započet prije samo nekoliko decenija, dokaz odsustva nacionalizma? Ovim
pitanjem ustvari želim potražiti rješenje za osnovnu teorijsku dilemu konceptualiziranja ovog pojma: da li je multikulturalizam zbir dvije, tri ili n kultura,
ili je multikulturalizam nešto više od puke sume, pa ma kolika ona bila? Ako
bi multikulturalizam bio samo zbir više kultura, onda bi moja bergenska oponentica bila upravu. Moje istraživanje pojma multikulturalizma, međutim, polazi od sasvim drugačije hipoteze. Multikulturalizam podrazumijeva kulturni
pluralizam, ali je nešto više od pukog zbira više kultura.
1. Dvosmisleni karakter multikulturalizma
Najjednostavnija percepcija multikulturalizma jeste ona koja pojmu multikulturalizma pristupa kao kulturi u pluralu. Da bismo razumjeli šta je kultura
u pluralu, tj. multikulturalizam već na nivou percepcije, moramo osigurati i
pretpostavke. U ovom slučaju premise pojma multikulturalizam, koje treba
tek odrediti, jesu: 1. pojam kulture, i 2. pojam jedne kulture, jer je kultura u
singularu uvjet da se shvati i kultura u pluralu, bez obzira da li se taj plural
sastojao od zbira tri ili 180 različitih pojedinačnih kultura. Međutim, upravo
ove premise najčešće nedostaju.
Lakoća kojom se danas upotrebljava pojam multikulturalizma proizlazi
iz toga što se pojmovi koji ga sačinjavaju naprosto podrazumijevaju. Šta je
to jedna kultura, koja je to kritična masa kulturnih elemenata neophodna da
bi se moglo govoriti o jednoj kulturi distinktivnoj od drugih, koji je (su) to
kriterij(i) – etnički, nacionalni, regionalni, politički, religijski, socijalni itd. –
koji definira(ju) jednu kulturu, gdje su granice koje je odvajaju od drugih pojedinačnih kultura i na kojima stupa u odnos s drugačijim kulturama i, najzad,
kada taj odnos s drugim kulturama poprima karakter fenomena zvanog multikulturalizam? S druge strane, postoje desetine, neki tvrde čak stotine definicija kulture, pa ipak pitanje – šta je kultura – ostaje i dalje otvoreno. Oba ova
pitanja će ostati neodgovorena za neko vrijeme i na ovom mjestu. Čitaocima
naprosto prepuštam da imaju na umu pojmove i kulture i jedne kulture, za koje
se podrazumijeva da ih već imaju, ma kakvi oni bili.
U dosadašnjim akademskim i neakademskim (političkim, ideološkim, žurnalističkim itd.) diskusijama o multikulturalizmu mogu se prepoznati dvije
tendencije: jedna koja podrazumijeva da je multikulturalizam nešto samo po
sebi pozitivno i kao takvo neupitno, i drugu koja ga a priori odbacuje podraPREGLED
119
zumijevajući da je nešto negativno i štetno. U oba slučaja multikulturalizam
se uzima kao nešto samo po sebi razumljivo. Potrebe za njegovim pojmovnim
definiranjem uopće nema. Ovako ambivalentna percepcija multikulturalizma,
od njegovog glorificiranja do satanizacije, ustvari je posljedica ambivalentnog
karaktera multikulturalizma kao takvog. Naime, multikulturalizam nije niti
nešto negativno ali ni pozitivno per se. Da li će jedno multikulturalno stanje
biti pozitivno ili negativno sa stanovišta društva zavisi od tog društva a ne od
multikulturalizma samog. Otuda dolazi i ambivalentan stav prema Balkanu:
s jedne strane, kao paradigmi multikulturalizma ali i, s druge, kao paradigmi
nacionalizma nastalom, izazvanom i hranjenom na tlu multikulturalizma.
Evropa, Zapad, svijet su opsjednuti misionarskom zadaćom da nauče Balkan pravom, održivom multikulturalizmu. I površni poznavalac Balkana, čak
i prije čitanja „Imagening the Balkans“, zna da je Balkan svojim iskustvom
i dostignućima u koegzistenciji različitih kultura, vjera, naroda, pa i čitavih
civilizacija obogatio multikulturalnu historiju čovječanstva. Da li neuspjesi
međunarodne zajednice u „restauraciji” multikulturalizma balkanskih društava proizlaze iz skorojevičkog stanja u kojem je učenik (svijet) postao učitelj,
očito nedovoljno uspješan, ili se radi o tome da su učenici (Balkan) zaista
beznadežno loši? Radi li se, dakle, o tome da Balkan još treba učiti od svijeta
lekciju koja se zove multikulturalizam, ili je svijet, ipak, imao još da nauči od
Balkana?
Slučaj Bosne, barem u skorije vrijeme, posebno je indikativan. Na ovom
primjeru se najpregnantnije potvrdilo gdje može dovesti misionarska namjera Zapada da mehanički presadi multikulturalno iskustvo iz jedne nacionalno unitarne sredine u jednu multietničku, religijski pluralističku, kulturno
kompozitnu sredinu kakav je Balkan. (2) Suočena s vlastitim permanentnim
neuspjesima da „restaurira” multietničko društvo u Bosni, međunarodna zajednica je sama morala priznati da jedina sfera koja je počela funkcionirati
multietnički jeste ona koja je izvan njene kontrole – mafija. „Arizona road”,
mjesto saradnje Bošnjaka, Hrvata i Srba, funkcionira u neposrednoj blizini
američkog garnizona i bez američkog blagoslova, na istom principu kao i,
recimo, Wall Street – interesu u gotovom.
Zapadne percepcije multikulturalizma su se sudarale sa bosanskim (balkanskim) realitetom multikulturalizma čak i u toku najžešćih borbi triju zaraćenih
strana. Uvjeren da se tamo vodi vjerski, etnički ili čak rat civilizacija, stranac
je ostajao zbunjen pred kontroverznom stvarnošću. Kada su u Mostaru 1993.
zaratili katolički Hrvati i muslimanski Bošnjaci, a topovi pravoslavnih Srba za
trenutak utihnuli, jedan bošnjački oficir, u stanju očajne nestašice artiljerijske
120 PREGLED
podrške, poziva svog bivšeg prijatelja srpskog artiljerca da mu pomogne. Ovaj
pristaje, uz upozorenje da će ga pola sata artiljerijske podrške po hrvatskim
položajima stajati 50 njemačkih maraka. Nakon što je 30 minuta prošlo, a artiljerijski plotuni preko muslimanskih glava nisu prestajali, Bošnjak je nazvao
svog srpskog kolegu i rekao da on ne može više platiti, ovaj mu je odgovorio:
„Ovo je na moj račun. Kuća časti.”
Oni koji sukob u Bosni, da bi zadovoljili zahtjeve svojih predstava i predrasuda, nazivaju sukobom civilizacijski veoma distinktivnih, očito ne znaju
mnogo o civilizacijskom multikulturalizmu. Kako neko ko dolazi iz kulture,
nacije ili civilizacije, u kojoj je naučen da se plaši drugačijih prije nego ih je i
vidio, mrzi ih čak i kada ih ne poznaje, i ubija najradije sa distance, da shvati
da se na Balkanu, tom multikulturalnom kazanu, ljudi ne mrze ni kada se ubijaju, ne boje ih se ni kada ih mrze, a tolerišu, respektiraju, pa čak i uživaju u
njihovoj distinktivnosti i kada ih se boje.
2. Otvorenost-zatvorenost kultura
Pretpostavka bilo kakvog diskursa o multikulturalizmu jeste premisa da je
kultura kao takva, a to znači i svaka pojedinačna kultura, bez obzira na kriterij
njene posebnosti, koji je odvaja od drugih kultura, otvorena za druge pojedinačne kulture. Na čemu zasnivamo ovu apriornu tvrdnju objasnit ćemo na
drugom mjestu. Pa ipak, pitanje da li su i koliko kulture otvorene ili zatvorene
ima smisla. Odgovor na ovo pitanje zavisi da li ga dajemo sa optimističkog ili
pesimističkog stanovišta.
Ne postoje apsolutno zatvorene kulture. Kulturna autarhija je historijska
devijacija; kulturne robinzonijade su sporadična pojava. Zato, s pravom, možemo reći da je otvorenost svojstvo kulture kao takve. Kulturni autarhizam ne
proizlazi iz kulture nego iz okolnosti u kojima se kultura nalazi. Ipak, mora
se priznati, kulture su otvorene u veoma različitom stepenu. Zato se i o zatvorenosti kultura može i mora govoriti, ali u sasvim relativnom smislu. Zavisno
od toga kakvim očima posmatramo, kulture su ili zatvorene ili otvorene. Ovo
podsjeća neodoljivo na priču o čaši do pola napunjenoj vodom. Za pesimistu
ona je poluprazna, za optimistu čaša je napola puna. Ista kultura je, dakle, u
jednoj percepciji zatvorena, a u drugoj otvorena. Mlada generacija je, recimo,
uvijek gladna kulturnih elemenata koji dolaze iz drugih kultura; u očima starijih, novotarije koje dolaze iz drugih kultura radije se percipiraju kao opasnost
za vlastitu kulturu i zahtijeva zaštitu od negativnih uticaja izvana. Razmotrimo ukratko fenomen otvorenosti-zatvorenosti kultura s oba stanovišta.
PREGLED
121
a) Stepeni otvorenosti kultura
Prvo ćemo otvorenost-zatvorenost kultura istražiti s optimističkog stanovišta, dakle sa stanovišta koje kulture percipira kao otvorene. Objektivno,
otvorenost kultura se pokazuje u različitom stepenu. Neke kulture su manje
otvorene, druge više. Stepen otvorenosti kultura određuje, ustvari, i stadije
otvorenosti odnosno zatvorenosti kultura. Predlažemo da otvorenost kultura
posmatramo u tri osnovna stadija ili stepena:
1. difuzija kulturnih elemenata iz jedne kulture u druge je početni oblik
otvorenosti;
2. kontakt kultura (bilo u konfliktnom ili prožimajućem obliku) je sljedeći,
obuhvatni i viši stepen otvorenosti-zatvorenosti kultura jednih prema drugima; i najzad,
3. multikulturalizam je najviši stepen otvorenosti jedne kulture drugima.
Razmotrimo svaki od ova tri nivoa ili stadija u razvitku otvorenosti pojedinačnih ili posebnih kultura.
1. Difuzija kulturnih elemenata. Govoriti o difuziji elemenata kulture, dakle “putovanju” pojedinih elemenata iz jedne u drugu kulturu, podrazumijeva
da je već izvršena izvjesna diverzifikacija na pojedinačne kulture. Osnova te
diverzifikacije može biti različita: socijalna (plemenska, etnička kultura itd.),
religijska (politeistička, monoteistička kultura itd.), politička (atenska, spartanska kultura itd.), ideološka (buržoaska, proleterska kultura itd.), regionalna
(balkanska, evropska, zapadna kultura itd.) i tako redom. U svakoj od ovih
pojedinačnih kultura koriste se elementi koji su difuzijom stigli iz neke druge,
susjedne ili veoma udaljene kulture.. Ljudi često nisu svjesni porijekla kulturnih elemenata koje upotrebljavaju ili prakticiraju u vlastitoj kulturi. Često se ti
elementi svjesno prisvajaju i smatraju autohtono vlastitim. Ono što se posebno
zanemaruje i čak svjesno ne priznaje jeste broj kulturnih elemenata koji nisu
autohtono naši, nego potiču iz drugih kultura. Štaviše, posebno se u nekim slučajevima nastoji prikriti kultura porijekla tih elemenata. U periodima različitih
nacionalizama, šovinizama ili rasizama svjesno se potiskuje, recimo, semitsko
ili islamsko ili afričko porijeklo nekog elementa kulture duboko prihvaćenog i
ukorijenjenog u vlastitoj. U periodu islamofobije, koja karakterizira savremeno stanje evropske i američke kulturne svijesti, posebno se potiskuje arapsko
porijeklo velikog broja kulturnih elemenata kojima je islamska civilizacija
zadužila Evropljane i čovječanstvo.
Smatra se, međutim, da se upravo najrazvijenije savremene kulture sastoje
od velikog broja elemenata koji potiču iz drugih kultura. Kulturna antropologija cijeni da tek svaki hiljaditi kulturni element potiče iz naše vlastite kulture
i naše generacije, dok preostalih 999 promila kulturnih elemenata dolaze difuzijom iz drugih kultura ili potiče od generacija koje su živjele prije nas. Pa
ipak, i pored toga, mi naše kulture zovemo ili zapadnom, ili evropskom, ili
britanskom, ili engleskom, ili čak viktorijanskom itd.
Ono sto karakterizira difuziju kulturnih elemenata jeste da se specifični
identitet kultura u odnosu ne gubi bez obzira na broj elemenata koji dolaze iz
drugih kultura.
2. Kontakt kultura. Viši stadij u razvoju otvorenosti kultura jeste kontakt
kultura. Pored difuzije velikog broja elemenata kulture iz jedne u drugu pojedinačnu kulturu, historija je zabilježila i slučajeve u kojima su čitave kulture
dolazile u međusobni dodir. Takvi slučajevi su bili posljedica ili velikih migracija čitavih kulturnih ili etničkih grupa, ili pak posljedica ratova ili velikih
ekonomskih migracija. Dok kod difuzije imamo migraciju elemenata kulture,
dotle kod kontakta kultura se radi o migraciji čitavih socijalnih grupa koje su
nosile sa sobom svoje kulture u cjelini.
Kontakti kultura u kojima su se susretale velike socijalne grupe mogli su
se dogoditi na dva načina: 1. kontakt kultura može biti konfliktualan, kao što
se dogodilo u mnogo slučajeva tokom historije. Konflikti nisu donosili samo
razaranje i uništavanje drugih kultura nego su vrlo često rezultirali visokim
stepenom akulturacije. 2. Kontakti kultura, pogotovo u slučaju velikih seoba
naroda, ali i savremenih političkih ili ekonomskih migracija, mogu imati i
prožimajući karakter.
Kao i kod difuzije kulturnih elemenata, tako se ni u slučaju kontakta kultura ne gubi specifični identitet kultura u odnosu. Bez obzira na veliki stepen
akulturacije pojedinačne kulture u kontaktu zadržavaju svoje specifične identitete. Po tome su difuzija kulturnih elemenata i kontakt kultura, bez obzira na
kvantitativnu razliku u stepenu miješanja dvije ili više kultura, kvalitativno
isti oblici otvorenosti.
3. Multikulturalizam je najviši stepen otvorenosti kultura. Kao takav, multikulturalizam prevazilazi difuziju kulturnih elemenata i kontakt kultura ne
samo u kvantitativnom nego i u kvalitativnom smislu. Sa multikulturalizmom
dolazi nešto novo. Ono što multikulturalizam odvaja od prethodna dva stepena otvorenosti kulture i čini njegovu esenciju jeste sljedeće. Kao što smo rekli,
kod difuzije kulturnih elemenata ili kontakta kultura se ne gubi specifični iden-
titet kultura u odnosu. Specifičnost kulturnih identiteta se ne gubi ni u slučaju
multikulturalizma, on ostaje, ali nastaje i novi, zajednički identitet dviju ili
više kultura; multikulturalizam je, prema tome, proces nastajanja dvostrukog
ili čak multipliciranog kulturnog identiteta. (3) Potrebno je, dakle, potcrtati
i upozoriti da multikulturalizam nije proces niti brisanja jednog identiteta i
prihvatanje drugog, niti pak nastajanje novog identiteta po cijenu odricanja od
prethodnih. Asimilacija kao supsumiranje jedne kulture drugom i u krajnjem
brisanje jednog identiteta drugim je proces suprotan multikulturalizmu. Multikulturalizam također nije ni integracija, tj. takav odnos kultura u kome se
zadržava specifični identitet kultura u kontaktu, ali i uspostavlja odnos izrazite
dominacije jedne kulture u odnosu na drugu. (4) Multikulturalizam je proces
nastajanja novog, zajedničkog, općeg kulturnog identiteta, uz potpuno zadržavanje posebnih ili pojedinačnih identiteta. Zato se i postavlja koliko teorijsko,
ali i sasvim pragmatično pitanje: gdje se zbiva proces multikulturalizma – u
Bergenu ili Bosni, u Skandinaviji ili na Balkanu?
b) Stepeni zatvorenosti kultura
Fenomen otvorenosti-zatvorenosti kultura se, kao što smo rekli, može posmatrati i sa pesimističkog stanovišta. U tom smislu, pitanje koje nas zanima
jeste u kakvom odnosu stoje otvorenost kulture, u svim njenim stepenima,
uključujući i multikulturalizam, sa stepenima zatvorenosti kulture. Posmatrana s pesimističkog stanovišta, otvorenost se pojavljuje kao zatvorenost i ispoljava u različitim stepenima odnosno stadijima.
Predlažemo da zatvorenost kultura razmotrimo kroz tri sljedeća stepena ili
stadija:
1. homogenost odnosno kohezivnost kultura;
2. ksenofobičnost i, najzad,
3. represivnost/agresivnost kultura.
Svaki od ovih stepena zatvorenosti kultura ima svoj kontrapunkt u odgovarajućim stepenima otvorenosti kultura. Tako su homogene odnosno kohezivne
kulture jedine sposobne za multikulturalizam, ksenofobičnost se pojavljuje u
slučaju kontakta kultura, dok je najviši stepen zatvorenosti kultura, koji se ispoljava kao represivnost/agresivnost, sposoban tek za difuziju pojedinih kulturnih elemenata iz drugih kultura.
1. Homogenost/kohezivnost kultura. Zvuči ”logično” da su homogene (grč.
homoios – jednak, isti, sličan; grč. genos – rod, vrsta) kulture manje otvorene
prema drugima i obrnuto. Iz svakodnevnog govora se nekritički preuzima da
su vrlo zatvorene kulture homogene. Međutim, čini se da stvarnost često nadilazi logiku. Otvorenost jedne kulture, naime, nije u obrnuto proporcionalnom
odnosu prema njenoj homogenosti. Homogene i kohezivne kulture mogu biti
veoma otvorene. Homogene ili kohezivne (lat. cohaerere – biti svezan, prionuti) kulture su vrlo receptivne za kulturne elemente koji dolaze iz drugih kultura; one su sklone i kontaktima s drugim kulturama kao takvim; i najzad, kao
vrhunac ove alogičnosti čini se da su upravo homogene i kohezivne kulture
sposobne za multikulturalizam. Homogene kulture su, naime, samouvjerene,
bez straha da će u kontaktu s drugima izgubiti svoj identitet i tek kao takve
imaju sposobnost da izgrade zajednički, multikulturni identitet bez opasnosti
za svoj vlastiti.
2. Ksenofobične (grč. xènos – stranac; grč. fobeomai – bojim se) kulture
mogu, također, biti otvorene prema drugim kulturama. Otvorenost prema stranom, tuđem i nepoznatom često je rado prihvaćena nužnost, iako i nedobrodošla opasnost za vlastiti identitet. Ovo se, naravno, odnosi na receptivnost
pojedinih kulturnih elemenata koji dolaze iz drugih kultura, pa i na globalni
kontakt s njima. Ksenofobične kulture, međutim, nikada nisu u stanju izgraditi
identitet koji bi dijelile s drugima i uporedo s vlastitim. Njihov strah od drugih
sprečava ih da svoju otvorenost, manje ili više potisnutu, pretvore u istinski
multikulturalizam. Kod ksenofobičnih kultura uočljiv je ne samo strah od drugih nego prije svega strah od vlastite otvorenosti. Naprimjer, briga za omladinu, kao najotvoreniji socijalni sloj, pretvara se u strah od vlastite omladine;
briga za njenu budućnost pretvara se u strah od njene sadašnjosti. Vrhunac
te bojaznosti je ustvari strah da ne budu žigosane kao zatvorene, zbog čega
njihova otvorenost ima često hipokritski karakter. Ksenofobične a otvorene
kulture pod otvorenošću najčešće podrazumijevaju misionarski odnos prema
drugim kulturama. Otvorenost u njihovoj percepciji je jednosmjerna. Druge
treba učiti kako se koristi topla voda, druge treba učiti demokratiji itd. Misionarski otvorene kulture su ili otvoreno misionarske, u slučajevima kada implementiraju svoje kulturne obrasce u drugim kulturama, ili hipokritski otvorene
u slučaju kada primaju strance u svoju vlastitu kulturu. Asimilaciju drugih
negiraju, ali je najradije označavaju eufemizmom integracija.(5) Efekt otvorenosti, međutim, može biti obrnut. Ksenofobične kulture su, naime, manje
homogene i manje kohezivne i stoga više izložene i ranjive u odnosu na “superiornije” kulture. Ovakve kulture su, i pored svih mjera, “žrtva” neželjenog
i nepredvidivog procesa multikulturalizacije u vlastitoj sredini.
PREGLED
125
3. Represivnost/agresivnost kultura. Kulture nisu samo homogene i ksenofobične nego se katkada razviju u represivne – kako u odnosu prema drugima
tako i, autorepresivne, u odnosu prema samima sebi – puritativne kulture.
Kulturni puritanizam nije samo oblik autorepresivnosti jedne kulture, nego
je i logična posljedica represivnosti u odnosu na druge kulture. Represivne
kulture su najčešće posljedica svoje ksenofobičnosti. Nedovoljno homogene
i samopouzdane, ksenofobične kulture ili postaju agresivno otvorene ili se
radije opredjeljuju za zatvaranje čak i po cijenu odricanja od mogućnosti da se
utiče na druge. Ni represivne kulture, međutim, ne mogu biti označene kao zatvorene. Ali (auto)represivne kulture su u stanju da se samo ograničeno otvore
prema drugima. Njihov kulturni puritanizam nikada neće prihvatiti multiplicirani identitet, ali izbjegavaju i kulturni kontakt. One i kao takve, represivne, još uvijek mogu biti otvorene za selektivnu recepciju pojedinih kulturnih
elemenata; one često znaju i da uživaju u egzotičnosti drugih, i upoređivanju
s njima, ali samo kao još jednom dokazu njihove vlastite samodovoljnosti,
inkompatibilnosti s drugima, superiornosti ili, najradije, ovisnosti drugih. Represivne kulture pretendiraju da izgledaju otvorene, one svoj strah od stranog
nastoje prikriti svojom agresivnošću, a najčešće odsustvo vlastite homogenosti i kohezivnosti pretvaraju u otvorenu autorepresivnost prema svemu što ne
zadovoljava kriterije njihovog kulturnog puritanizma. Ove kulture najčešće
svoj “superiorni” odnos prema drugima ne žele ni prikriti asimilacijom i najradije se opredjeljuju za oštre civilizacijske, kulturne, vjerske ili nacionalne
granice koje će nas držati na distanci. Endogamija represivnih kultura nužno
vodi u autorepresivnost i introvertiranu agresivnost. Najveća opasnost za njihov identitet ne dolazi od drugih, nego njihovog straha od drugih – multikulturalizma iznad svega.
3. Tipovi multikulturalizma
Postoji više tipova ili oblika u kojima se multikulturalizam, to stanje više od
jedne i stanje više od zbira dvije ili više kultura, ukratko stanje multipliciranog
kulturnog identiteta, ispoljava. Mogući tipovi multikulturalizma su sljedeći:
1. marginalni multikulturalizam (nastao na granici dvije kulture ili na
tačkama dodira pojedinih socijalnih grupa s drugim kulturama);
2. intramultikulturalizam (nastao dubokim podjelama unutar jedne homogene i često ksenofobične kulture, katkada nakon strašne netrpeljivosti i
agresivnosti);
3. slojeviti (stratificirani) ili submultikulturalizam (nastao dubokim soci126 PREGLED
jalnim raslojavanjem unutar jedne kulture, ali u kome se zadržava hijerarhijski
odnos između subkultura);
4. minoritetski multikulturalizam (u kojem dvije ili, češće, više kultura
stoje u međusobnom manifestno većinsko-manjinskom i, dakle, neravnopravnom odnosu, ali u kojem samo manjinske grupe poprimaju multikulturno stanje dvostrukog identiteta, dok većinska ili dominantna kulturna grupa zadržava isključivo svoj identitet i nastoji da integrira i asimilira manjinske);
5. amalgamski (ili balkanski ili bosanski) multikulturalizam (u kome dvije ili više kultura amalgamiraju svoje identitete u jedan zajednički, ali zadržavaju i razvijaju vlastite distinktivne identitete).
Tipovi multikulturalizma mogu da se označe i stepenima u razvitku ili historijskim fazama multikulturalizma. Ali to nikako ne podrazumijeva da su
ti stepeni ili faze međusobno viši ili niži. To će reći da multikulturalizam, tj.
sposobnost usvajanja multipliciranog kulturnog identiteta uopće ne treba smatrati višim u odnosu na kulturni purizam. Isto tako, bilo bi pogrešno reći da
su samo pojedini tipovi multikulturalizma karakteristični za određene kulture.
Jedno društvo ili jedna kultura može istovremeno da egzistira kroz različite tipove odnosa prema drugim kulturama, ili različite tipove multikulturalizma.
1. Marginalni multikulturalizam. Pod marginalnim multikulturalizmom
podrazumijevamo onu vrstu otvorenosti kultura jednih prema drugima koja se
zbiva na njihovim kulturnim, tj. socijalnim granicama. To znači da se marginalni multikulturalizam događa na periferiji ali i u samom središtu jedne kulture. Globalizacija je učinila marginalni multikulturalizam gotovo univerzalnim. Granice, kako geo-političke tako i socijalne, još uvijek postoje, nastojeći
održati homogenitet kultura, ali se i prekoračuju. Stapanje s drugim kulturama
događa se, međutim, najprije na marginama. Katkada geo-političkim ali često
i socijalnim. Na geo-političkoj, obično državnoj granici jedne kulture događa
se nezaustavljivi kontakt s drugim kulturama koji katkada ima za posljedicu
dvostruki kulturni identitet s obje strane granice. Kulturni centar može biti
veoma homogen, čak ksenofobičan prema susjednoj kulturi, pa i represivan
prema vlastitoj ukoliko ova pokaze isuviše naklonosti prema susjedima, ali se
na margini unatoč tome događa proces multikulturnog stapanja. Na margini
druge vrste, socijalnoj, na kojoj pojedini socijalni slojevi ili starosne grupe
pokazuju više naklonosti prema strancima i njihovim kulturama, također se
događa nešto sto nije samo koegzistencija dvije kulture. Neki socijalni slojevi,
u inače otvorenim ali homogenim kulturama više su ”ranjivi” na strane kulture
i manje ”imuni” na uticaje izvana. Čak i kada nisu izloženi otvorenoj represiji
ili izopčavanju iz vlastite kulture oni, s jedne strane, doprinose homogenizaciji
PREGLED
127
vlastite kulture, a s druge izazivaju samoizolaciju. Neke starosne grupe, ne
samo mladi, mogu također biti nosioci marginalnog multikulturalizma. Zbog
toga te grupe, i socijalne i starosne, mogu postati marginalne u vlastitoj kulturi, ili čak žigosane.
2. Intramultikulturalizam. Pod intramultikulturalizmom podrazumijevamo
takvo stanje dvostrukog kulturnog identiteta koje nije nastalo iz kontakta dvije
distinktivne kulture, nego cijepanjem jedne jedinstvene kulture. Paradigmatičan primjer ovog tipa multikulturalizma je nekoliko evropskih kršćanskih
društava koja su preostala nakon sukoba unutar Katoličke crkve, i reformacijom bila duboko podijeljena na protestantsku i katoličku kulturnu grupu. Ta
društva su nastavila egzistirati tolerantno kulturno distinktivna, ali i dijeliti
zajednički kulturni identitet. Rečeno na drugi način, ovo isto bi moglo glasiti:
da su ta društva zadržala zajednički kršćanski/etnički identitet ali i priznala
duboku podjelu na protestantski i katolički identitet. Prema tome, ma koliko
se nation-makers trudili da uspostave nacionalnu homogenost, razlika između
tih kultura ostaje osjetna.
U Bosni je intramultikulturalna tendencija također prisutna ali na drugoj,
etničkoj osnovi. Nekada jedinstvena etnička grupa, i njoj korespondentna
kultura, mada duboko podijeljena religijskim identitetima Čak i prije dolaska
islama, podijeljena je tek u drugoj polovini XIX vijeka i na nacionalnoj osnovi, dograđenoj na već postojeću religijsku distinktivnost. Ma koliko se nacionalisti među njima trudili da dokazu i pothrane međusobnu distinktivnost i
ma koliko njihove nacionalne kulture bile uistinu divergentne, Bosanci, tj. i
Bošnjaci i Srbi i Hrvati, dijele još uvijek i zajednički etnički kulturni identitet.
Neki među njima, često vrlo ekstremni, otkriju to tek kada odu u Hrvatsku,
Srbiju ili, čak, Tursku, i shvate da su novi domaćini distinktivniji od njihovih
starih bošnjačkih, hrvatskih, odnosno srpskih komšija. Kao sto je reformacija
proizvela kulturnu bifurkaciju unutar kršćanstva, tako se u Bosni dogodila nacionalna trifurkacija iz nekada zajedničkog i jedinstvenog etničkog korijena.
Intramultikulturalizam je, upravo zbog svog zajedničkog porijekla, često
neželjen i kao takav izvor uzajamnih predrasuda, žigosanja, tenzija i sukoba.
Ono što ga čini izvorom tenzija i konflikata nije velika distinktivnost između
zajedničkog i posebnih identiteta, nego upravo njihova bliskost. Posebni nacionalni identiteti koji se trude da budu sto distinktivniji međusobno, neprestano
su podsjećani zajedničkim identitetom da im to ipak ne polazi tako lako za
rukom.
128 PREGLED
3. Slojeviti/stratifikacijski ili submultikulturalizam. Kao i u prethodnom slučaju, tako i kod slojevitog ili submultikulturalizma se radi o jednoj jedinstvenoj kulturi kao zajedničkom izvoru nastanka dva ili više subkulturalnih identiteta. U jednoj subkulturalno podijeljenoj kulturi ljudi dijele kako specifični
subkulturalni tako i zajednički kulturni identitet. Ono što razlikuje intramultikulturalizam od submultikulturalizma jeste to što se u drugom slučaju radi o
identitetima koji su međusobno subordinirani, što se za intramultikulturalizam
ne može reći i čak izbjegava reći, ili pak kaže ali sa očitom predrasudom. Iako
se može postaviti pitanje adekvatnosti termina multikulturalizam, s obzirom
da se radi o subkulturama, ipak je moguće naći opravdane razloge. Subkulture
mogu biti distinktivnije međusobno nego u odnosu na sasvim posebne kulture.
Kastinski podijeljena društva su svakako najdrastičniji slučaj ovakvog multikulturalizma. Sva klasna društva su također submultikulturalna. U mnogim
slučajevima submultikulturalne su čak pojedine socijalne klase.
Najtipičniji je, ipak, slučaj odnosa između ruralnih i urbanih subkultura u
izvjesnim društvima. Podjela na grad i selo je jedna od najstarijih i najtrajnijih
socijalno-kulturnih podjela. Oštre razlike koje su se taložile stoljećima nije
mogao izbrisati samo jedan novi socijalno-ekonomski sistem. Nije to uspjelo
ni kapitalizmu ni socijalizmu. U nekim kulturama, zahvaljujući specifičnom
egalitarističkom socijalnom naslijeđu, ova subkulturalna podjela nije tako oštra i stoga nema karakter multikulturalizma. Međutim, u društvima koja su
imala specifičnu prošlost i duboke socijalne podjele, podjela na grad i selo ima
uistinu subkulturni karakter. Jazovi koji ih razdvajaju su katkada tako duboki
da su nerazumljivi i neprihvatljivi za ljude iz drugih kultura, posebno onih
gdje taj jaz nije tako oštar i razlika između subkultura nije tako uočljiva.
Pred dubokom podjelom između ruralne i urbane subkulture zbunio se u
Bosni i sam nacionalizam. U trenutku kada su se etničke grupe, u strahu jedna
od druge, nacionalno homogenizirale, shvatile su u jednom času da oni drugi
i nisu bili tako distinktivni koliko su im se tuđim učinili vlastiti “seljaci” ili
pak “građani”. Tako se događalo još u toku rata da su u nekoliko gradova pod
srpskom kontrolom Srbi tražili da im se vrate “njihovi muslimani”, u nemogućnosti da se homogeniziraju s vrlo distinktivnim “vlastitim seljacima”. Na
bošnjačkoj strani su se u nekim mjestima urbani Bošnjaci nakon rata počeli
identificirati s “braćom bilo koje vjere i ideologije” samo da bi se distancirali
od sve dominantnijih sunarodnjaka sa sela. U Čapljini, gradu koji je postao
“čisto” hrvatski nakon genocida nad Bošnjacima, jedan je Hrvat morao tokom
rata provesti godinu dana u hrvatskom logoru (dvostruko duže od Bošnjaka),
zato što se suprotstavljao izgonu muslimana iz grada i tvrdio za svoje sunarodnike da tjeraju “one koji su im civilizaciju i kulturu donijeli”.
PREGLED
129
Submultikulturalizmu je svojstven odnos subordinacije između pojedinih
subkultura, ali je neupitno, bez obzira na osnovu (etničku, vjersku ili socijalnu) subkulturalnosti, postojanje zajedničkog identiteta. Dvostruki kulturni
identitet, bez obzira na subordinaciju među subkulturama, je svojstven svima i
dakle univerzalan. U slučaju multikulturalizma koji nastaje na osnovi podjele
na urbanu i ruralnu subkulturu to znači da nisu samo seljaci ti koji, zadržavajući svoju ruralnu kulturu, uspostavljaju i zajedničku, nego su to i građani.
U slučaju Bosne, čija je urbana kultura doživjela barem tri šoka u posljednjih
sto godina, gotovo da je urbana kultura potpuno nestala i asimilirana od sela.
Bosna je danas puna anegdota o ponašanju ljudi sa sela u gradu. To je skoro
jedino još preostalo od gradskog duha. A nekada su se u Bosni pričale anegdote o ponašanju ljudi iz grada u selu.
4. Minoritetski multikulturalizam. Pod minoritetskim multikulturalizmom
podrazumijevamo takav oblik odnosa dvije ili, češće, više kultura koje stoje u međusobnom većinsko-manjinskom i, dakle, neravnopravnom odnosu,
u kojem samo manjinske grupe poprimaju multikulturno stanje dvostrukog
identiteta, dok većinska ili dominantna kulturna grupa zadržava isključivo
svoj identitet i nastoji da integrira i asimilira manjinske. Ovakav tip multikulturalizma nije fenomen novijeg datuma ali je u posljednjih nekoliko decenija
postao obilježje razvijenih industrijskih društava Zapada. Može se govoriti o
dva podtipa minoritetskog multikulturalizma. U prvom, manjine su starosjedilačke, bilo da su tu došle kada i dominantna grupa, bilo da su zatečene. U
drugom slučaju, radi se o manjinama sa distinktivnim kulturama koje su pristigle u novije vrijeme bilo kao rezultat ekonomske ili političke migracije. U oba
slučaja novi zajednički kulturni identitet grade isključivo manjine i dvostruki
kulturni identitet je svojstven samo njima.
Dominantna kultura domaćina može biti receptivna za mnoge kulturne elemente iz manjinske kulture; kultura većine je čak otvorena za kontakt s kulturom manjine u cjelini. Ali nikada dominantna kultura većine neće prihvatiti da
dijeli zajednički kulturni identitet s manjinama. Tolerancija je očita, respekt se
ukazuje, čak uživa u pojedinim kulturnim elementima. Ali ništa od ovoga se
ne može nazvati multikulturalizmom. Ovaj postoji samo na jednoj strani i zato
i nosi atribut minoritetni. Bošnjačke izbjeglice u Skandinaviji, kao i u drugim zemljama, i kao i druge useljeničke grupe, bili su oduševljeni norveškim
raspoloženjem za bosansku kuhinju. Svi su htjeli jesti bosansku pitu, burek
posebno, ali ne znam da je i jedna Norvežanka naučila razvijati jufku i sterati
burek! S druge strane, mnoge Bošnjakinje su već odavno odustale od pravljenja bosanske (turske) kahve i navikle se na bljutavu, tanku, bezličnu kahvu iz
automata, za koju se ne može reći ni da je norveška, jer je globalna. Obilježa130 PREGLED
vanje “muslimanskog Božića” postala je uobičajena navika među Turcima u
Njemačkoj, naprimjer.(6) Najveći broj Norvežana ili Nijemaca, međutim, i ne
zna šta je Bajram.
Minoritetni multikulturalizam je ustvari ili proces asimilacije/integracije
manjinskih kultura u dominantnu ili pak proces nastajanja novih subkultura
i kao takav nužno vodi hijerarhizaciji među kulturama. Ono što razlikuje minoritetni od subkulturalizma jeste to što kod minoritetnog multikulturalizma
nedostaje zajednička osnova. Stoga minoritetni multikulturalizam ima malo
izgleda da se razvije u bilo koji drugi tip. Minoritetni multikulturalizam, u
uslovima represivne nacionalizacije, koja se eufemistički zove naturalizacija,
ima malo izgleda da bude održiv.
5. Amalgamski (ili balkanski ili bosanski) multikulturalizam. Proces amalgamacije je, inače, dobivanje zlata i srebra ekstrakcijom iz njihovih rudača
pomoću topljenja u živi. U procesu amalgamskog tipa multikulturalizma radi
se o nečemu sličnom ali, kao i kod zlata i srebra (sjetimo se samo mita o kralju
Midasu!), ne treba izgubiti iz vida ni ambivalentni karakter multikulturalizma.
a) Amalgamacija najboljeg. Pod amalgamskim multikulturalizmom, dakle, podrazumijevamo proces nastajanja dvostrukog ili multipliciranog kulturnog identiteta u kome se u novorazvijenom, zajedničkom identitetu izdvajaju najbolje crte posebnih identiteta. Drugim riječima, ono što je najbolje
u kulturama drugih se prihvata i amalgamira s najboljim u vlastitoj kulturi,
kao preferentnim za druge. Nazivamo ga i balkanskim ili bosanskim (atribut
jugoslavenski je također bio moguć u vrijeme kada je Jugoslavija postojala u
svom autentičnom i autohtonom obliku) iz jednostavnog razloga. Budući da
na Balkanu, kao i u Bosni kao samo jednom užem miljeu, ne postoji socijalna
grupa koja ima apsolutnu većinu, zbog čega niko nije ni u manjini – za razliku
od većine drugih multikulturalnih sredina – rezultat tog procesa je, naravno,
ne samo potpuno novi, nego i, očekivati je, viši kulturni identitet.
Naravno, nejasno je i svakako upitno šta je to viši kulturni identitet. Na to
pitanje nije lako odgovoriti. Možda nemoguće. Ali čak i ako je tako, to ne znači da određena gradacija ne postoji. Ona se mora priznati čak i po cijenu da ju
je nemoguće precizno definirati. Pouzdano se može reći da u svakom kulturnom identitetu postoje preferirani, dakle viši i niži elementi; jednako, postoje
i preferirani i manje preferirani, pa i nepoželjni kulturni identiteti. Smatramo
da na Balkanu, zbog spomenutog specifičnog spleta okolnosti, postoji ta naklonost prema drugima i čak preferiranje zajedničkog. Nigdje kao na Balkanu
multikulturalizam nije tako uočljiv. Nigdje kao tu se ne toleriraju drugi, ne
PREGLED
131
respektiraju drugačiji i, najzad, nigdje se ne zna uživati u tuđem kao na Balkanu. S obzirom na kvalitativnu razliku novonastalog zajedničkog identiteta u
odnosu na svaki posebni, to i nije neobično. U periodima kulturne otvorenosti
amalgamski multikulturalizam je paradigmatičan, najviši i može se reći najpoželjniji tip multikulturalizma.
Ipak se, s pravom i neizbježno, odmah postavlja pitanje: ako je multikulturalizam tu dostigao tako visok stepen, zašto su onda tenzije među različitim
identitetima na Balkanu, u Jugoslaviji, a posebno u Bosni, intenzivnije – do
mržnje, a sukobi oštriji – do okrutnosti? Da li su to tenzije i sukobi između veoma distinktivnih, što je eksplicitno u ideji o sukobu civilizacija (7), ili se radi
o tenzijama i sukobima između veoma bliskih, srodnih identiteta? I najzad,
ako se u ovom slučaju radi o tenzijama i sukobima između posebnih (kulturnih, etničkih, vjerskih itd.) identiteta i zajedničkog (bosanskog, jugoslavenskog ili balkanskog), ili zbog zajedničkog identiteta, onda se nužno postavlja
pitanje odgovornosti multikulturalizma samog i njegovog raison d`être.
Istraživači najradije, i bez grize savjesti, te tenzije i sukobe, sve do posljednjeg u Bosni, nazivaju etničkim, vjerskim ili civilizacijskim. (8) Produbljenija
analiza, međutim, uvijek može dokazati da se nijedan od tih sukoba ne može
označiti nijednim od ovih atributa. (9) Štaviše, nijedan se sukob kao takav ne
može definirati ni jednim od ovih atributa. Čak i kada bi jedni naspram drugih
stajali svih 8.527.800 Srba i 4.633.300 Hrvata, koliko ih je bilo u Jugoslaviji
prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine, to ne bi bio dovoljan
indikator da se njihov sukob nazove etničkim. Tenzije na Balkanu nisu religijske, iako religijske granice – između islama i kršćanstva, ili katoličanstva
i pravoslavlja – idu posred poluostrva; socijalni jazovi, koji na Balkanu postoje kao i u drugim dijelovima svijeta, uopće nisu najdublji među etničkim
grupama, mada nigdje kao ovdje ne postoji takva koncentracija velikog broja
naroda na tako malom prostoru; najmanje tačno i najpovršnije je sukobe na
Balkanu nazivati civilizacijskim, unatoč činjenici da je Balkan istovremeno i
historijska metropola nekih od najznačajnijih svjetskih civilizacija i periferija
na kojoj se susreću druge. Pa ipak tenzije i sukobi koji potresaju Balkan su u
osnovi kulturno utemeljeni.
Na Balkanu se, naime, i pored tako visoko dostignutog stepena multikulturalizma, i pored dakle amalgamiranog zajedničkog (dvostrukog, pa i trostrukog u slučaju Bosne) kulturnog identiteta, periodi saradnje, harmonije i
sloge smjenjuju s neobično iracionalnim vremenima u kojima se kidaju najprirodnije veze, u kojima haos postaje sistem, a duboki jazovi razdvajaju i
najsrodnije. Dvadeseti vijek je bio upravo vrijeme u kome je Balkan postao
132 PREGLED
paradigma onoga što je suprotno multikulturalizmu. Stoga nije neobično da je
savremeni svijet pod “Balkanom” usvojio sinonim suprotan toleranciji, jedinstvu i saradnji. Takva predstava i predrasuda o Balkanu je razumljiva, ali nije
tačna.(10) Jednako je, međutim, netačna i predstava i predrasuda o Balkanu
kao idiličnom, tolerantnom, multikulturalnom stjecištu različitih naroda, religija, kultura. Čini se da je ispravno jedino reći: tačne su obje pod uslovom da
uključuju i onu drugu, sasvim suprotnu. I tek pod tim uslovom možemo reći
da nisu ni predstave ni predrasude. Balkan je, dakle, mjesto kako ksenofobije
tako i ksenofilije, i nacionalne isključivosti i multikulturalizma, krstaških ratova i ekumenizma, genocida ili “etničkih čišćenja” i – etničkog promiskuiteta.
Zato ga je teško shvatiti – čak i kada ga se prihvata.
Stoljeća koja su prethodila dvadesetom bila su ono vrijeme u kome je Balkan dostigao najviši stepen u razvitku multikulturalizma i pokazao čovječanstvu mogućnost ne samo koegzistencije između distinktivnih kultura nego i
mogućnost dualnog identiteta, dakle mogućnost koegzistencije između posebnih kulturnih identiteta, na jednoj, i zajedničkog identiteta, na drugoj strani. U
Bosni su, naprimjer, pored posebnih etničkih ili religijskih identiteta – recimo,
bošnjačkog, hrvatskog i srpskog, postojali i bosanski i jugoslavenski, dakle
zajednički identiteti. Niko ne može poreći da bosanski franjevci nisu dijelili i
hrvatski i bosanski identitet istovremeno.(11) Mora se također priznati da nigdje kao u Bosni nije jugoslavenski identitet bio tako prihvaćen u periodu druge Jugoslavije, unatoč činjenici da joj je “Jugoslavija” onako okrutno kasnije
uzvratila. I danas je Tito, kao simbol tog jugoslavenstva, dio tog identiteta više
nego bilo gdje drugdje.(12) Slično se može reći i za ranije periode, bilo onaj
otomanski ili austrougarski. Fes je, naprimjer, kao jedan kulturni element koji
vodi porijeklo iz Maroka i nema nikakve veze ni sa islamskom ni sa turskom
kulturom, dospio do Bosne difuzijom kroz tadašnje Otomansko carstvo, bio
žestoko odbijan od muslimana u Bosni, jer se konzervativni Bošnjaci nisu
htjeli odreći turbana. Zatim je bio opće prihvaćen, nosili su ga i Srbi i Hrvati,
čak i katolički svećenici (13), da bi danas Bošnjaci bili, možda, među posljednjim muslimanima koji još smatraju fes obilježjem svoga identiteta. Bosna
uopće nije balkanski izuzetak; ona je samo paradigmatska za Balkan. Ljudi
iz različitih kultura (ma sta pod jednom kulturom podrazumijevali), vjera i
etničkih grupa, su uvijek, pored svog posebnog bili otvoreni za druge, sire
i zajedničke identitete. Makedonski identitet nije samo specifičan po svom
multikulturalnom porijeklu, nego i po svom multikulturalnom opredjeljenju.
Pored, razumljivo, promakedonski opredijeljenih Makedonaca među njima je
bilo probugarski, prosrpski i čak proturski orijentiranih; ipak je među Makedoncima uvijek bilo onih multikulturalno opredijeljenih: opredijeljeni za širi
PREGLED
133
jugoslavenski i balkanski identitet, nisu odustajali od svog vlastitog makedonskog identiteta.(14)
Otkuda ovo dvostruko, ambivalentno balkansko multikulturalno iskustvo?
Šta je to što određuje da se na Balkanu, u Jugoslaviji, Bosni smjenjuju periodi
otvorenosti prema drugim kulturama, do ksenofilije, s periodima u kojima se
pojedine kulture zatvaraju u sebe, do ksenofobičnosti i represivnosti? Zbog
čega oni koji su dosegli multikulturalizam najvišeg tipa, onaj u kojem se zajednički identitet preferira u odnosu na vlastiti, posebni, u jednom trenutku,
gotovo preko noći, počinju, artificijelno i katkada karikaturalno, graditi posebne identitete samo da bi se razlikovali od drugih?
b) Najgore – nusprodukt amalgamacije. Nigdje se kao tu, na Balkanu, ne
može uočiti tako jasno i druga strana ambivalentnosti multikulturalizma. Tačno je da se nigdje kao tu ljudi nisu u tolikoj mjeri identificirali kroz zajedničku
amalgamiranu kulturu. Ali nigdje kao na Balkanu ljudi nisu svjesni superiornosti zajedničkog identiteta. U periodima saradnje, harmonije i sloge, zajednički identitet se preferira, vlastiti distinktivni katkada potiskuje. Ideja jugoslavenstva je rođena u svom autentičnom obliku kod Hrvata; identifikacija sa
srpstvom podijelila je crnogorski narod na one koji su se odricali crnogorstva
kao posebnog identiteta i one koji su se odricali i jugoslavenstva samo da ne
budu identificirani sa Srbima; Bošnjaci su se, u vrijeme kada nisu mogli biti ni
to što jesu ni Jugoslaveni, opredjeljivali i kao Srbi, i kao Hrvati, pa i kao Slovenci i Crnogorci.(15) Pisac, i nobelovac Ivo Andrić je svom hrvatskom, bosanskom i jugoslavenskom identitetu dodao i – srpski; bošnjački pisac Meša
Selimović se opredjeljivao kao Srbin; srpski pisac Mirko Kovač je, ne mireći
se sa srpskim nacionalizmom, otišao u Hrvatsku. U Beogradu je prije posljednjeg rata latinica dominirala u javnoj upotrebi nad ćirilicom; bošnjački nacionalisti su u toku rata zazirali od ćirilice i ekavice, mada je originalno bosansko
pismo – bosančica – također bilo ćirilično, a ekavskom varijantom bosanskog
govori se i u nekim dijelovima Bosne. Među pristalicama beogradskog režima, vjerovatno identificiran s jugoslavenstvom, ostao je do kraja i poznati
albanski glumac s Kosova Bekim Fehmiu (16); među Srbima koji su se tokom
bosanskog rata priključili bošnjačkoj strani, bilo je i Srba – ambasadora Jugoslavije. Neki su se intelektualci među bosanskim Hrvatima, ipak vratili u Bosnu nakon sto su u Zagrebu ili Splitu shvatili da tamo ne spadaju; oni su sada
među najoštrijim kritičarima hrvatskog nacionalizma u Bosni. Ukratko, čak i
u najodsudnijim trenucima za zajednički identitet, najtragičnijim periodima
multikulturalizma, postojali su oni koji ga se nisu odricali. Upravo u periodima podjela i rascjepa zajednički amalgamirani identitet je pokazivao ne samo
svoju održivost i imunitet nego i superiornost.
134 PREGLED
Međutim, i u periodima cvjetanja multikulturalizma odnosi među pojedinim
kulturama nisu bili bez tenzija. Za analitičkog pesimistu uvijek je bilo moguće
detektirati potencijalne konflikte. Enigma balkanskog multikulturalizma bila
je tako zbunjujuća: za strance ali i za Bosance, Jugoslavene, Balkance.
Amalgamski multikulturalizam jeste produkt najboljeg iz posebnih kultura.
Ali šta je sa onim što je preostalo u svakoj od tih posebnih kultura? Da li su,
naime, svi sposobni da prihvate to zajedničko i bolje? Sta se događalo sa onima koji nisu mogli preko granice vlastite kulture? Ono što preostaje od multikulturalizma, a preostaje od svakog, čak i amalgamiranog, jeste nacionalizam.
(17) To je ona druga strana ambivalentnosti multikulturalizma. Nesposoban da
prihvati zajednički identitet nacionalizam, ustvari, nije otvoren ni za identitet
drugih kao takav. Nacionalizam je u dvostrukom sukobu: s posebnim kulturama drugih i nastajućim zajedničkim identitetom. Sukob u Jugoslaviji nije bio
samo sukob između različitih kulturnih identiteta, vrlo ili malo distinktivnih,
svejedno, nego i sukob sa zajedničkim identitetom. To nije bio samo sukob
između srpskog i hrvatskog, naprimjer, nego i sa jugoslavenskim, sa obje strane. Nacionalizam je samo nastojao da predstavi taj sukob kao sukob između
vrlo distinktivnih, između onih koji su za zajednički identitet i onih koji su za
posebne identitete. Hrvatskom nacionalisti nije smetalo samo sve što je srpsko
nego i jugoslavenski identitet, dakle implicite i svi drugi posebni identiteti;
čim je Hrvatska dobila nezavisnost do rascjepa je došlo i prema Slovencima, a
da ne govorimo prema Bošnjacima. Srpskom nacionalisti nikada nije bilo stalo do jugoslavenstva; on je uvijek mrzio hrvatski, kao i druge identitete, zato
što ne priznaju srpski kao jugoslavenski identitet. Srpski nacionalist je mrzio
ne samo hrvatskog nacionalistu, koji je mrzio njega, nego i projugoslavenskog
Hrvata. Danas kada je, nakon odlaska sa srpske scene hipokritskog jugoslavenstva, srpski nacionalizam pokazao svoje pravo lice, njemu nije stalo ni do
Crne Gore, preferirajući neadekvatnom imenu Jugoslavija adekvatnije – Srbija. S druge strane, budući da hrvatsko-srpski, i bilo koji drugi, nacionalista
nije u stanju da se bori protiv zajedničkog identiteta ni u jeziku ni u košarci,
jer je superiornost očita, njemu treba srpski odnosno hrvatski nacionalista da
bi dokazao svoju superiornost.
Problem, dakle, nije u zajedničkom identitetu nego u onome što je preostalo od posebnih identiteta nakon što je nastao zajednički. Ali to još uvijek ne
znači da je problem izvan multikulturalizma. Nacionalizam je, ipak, fenomen
koji prati proces multikulturalizma. (18) U periodima nacionalizma, tj. periodima u kojima posebni (etnički, vjerski, katkada regionalni) kulturni identiteti
postaju zatvoreni, ta svijest o superiornosti zajedničkog identiteta u odnosu
na uži, nacionalni ili vjerski ili bilo koji drugi, koja je do jučer bila osnovom
PREGLED
135
uzajamnog približavanja, postaje sada uzrokom otpora prema svemu zajedničkom, svemu tuđem i čak negiranja vlastitog ukoliko je ono prihvaćeno od
drugih. Nacionalista uspostavlja granice, kako stare koje su nekada bile izbrisane, tako i nove koje nikada nisu postojale. On se plaši upoređivanja s drugima. Strah od zajedničkog je strah od superiornog i boljeg. Strah od boljeg i
superiornijeg je samo dokaz vlastite inferiornosti i mizernosti. Kulturne granice samo služe da se uspostave političke granice kako bi se zaštitila nacionalna
prosječnost ili čak proglasila genijalnošću.(19) Nacionalisti se posebno plaše
ičeg zajedničkog. Kompleks manje vrijednosti tjera ih da ga se riješe i zato
postaju agresivni prema tom višem i ulaze u sukob s njim. Nije Jugoslavija nestala zbog toga što su Srbi i Hrvati veoma distinktivni nego zato što su i jedni
i drugi bili bolji dok su bili i Jugoslaveni, i za sebe i za druge. Jugoslavenstvo
nije nestalo ni zato što su srpstvo i hrvatstvo bili potisnuti, nego je jugoslavenstvo smetalo srpskim i hrvatskim nacionalistima zato što je u njemu učestvovalo i bošnjaštvo, i slovenstvo, i crnogorstvo, i makedonstvo, i albanstvo itd.,
i tek kao takvo bilo bolje. I samo dotle dok su u jugoslavenskom identitetu
učestvovali mnogi, ono je bilo superiorno. U trenutku kada se srpstvo počelo
izdavati za jugoslavenstvo, ono niti je bilo jugoslavenstvo ni superiorno. Isto
vrijedi i za bosanski ili balkanski multikulturalni identitet.
Karakterističan je slučaj Bosne još jednom. Predrasude, ili namjerno isfabricirane predstave, o “drevnoj mržnji” (20), ali i one o “prirodnom savezništvu”
pojedinih etničkih grupa, otpadaju već kada se pogleda kada su i pod kojim
uslovima Bošnjaci, Hrvati i Srbi u Bosni bili u sukobu ili pak savezništvu. Za
vrijeme Turske, u kojoj su muslimanski Bošnjaci bili povlašteni, pravoslavni
Srbi i katolički Hrvati su biti saveznici; za vrijeme Austro-Ugarske, prihvaćenoj od katoličkih Hrvata u Bosni, antiaustrijsku i čak protursku alijansu su
pravili Bošnjaci i Srbi, koji su čak preferirali sultanov suverenitet keiserovom, a za vrijeme prve Jugoslavije, koja je svakako bila (malčice!) naklonjena
pravoslavnim Srbima, došlo je do približavanja Bošnjaka i Hrvata. I to je,
ustvari, istina, rečena ukratko, o “drevnoj” mržnji i “prirodnom” savezništvu.
Ona se izbjegava među “zapadnim liderima u njihovim javnim komentarima
o bosanskom ratu” već i zbog toga što ona ukazuje i na izvore – kako mržnje
tako i savezništava među balkanskim narodima.(21) Na mjesto mržnje došlo
je “bratstvo-jedinstvo” u vrijeme Drugog svjetskog rata i druge Jugoslavije;
“prirodno savezništvo” raspalo se kao balon od sapunice u sukobu Hrvata i
Bošnjaka ratne 1993, jednako kao što su se raspadala i ranija savezništva. Mržnje i savezništva u Bosni, Jugoslaviji i na Balkanu nisu ni vječna ni prirodna.
Ni njihovi uzroci nisu ni vječni ni prirodni. Zato su i pomirenja opet moguća,
i samo su ona vječna i prirodna. Doduše, za pomirenje su ovoga puta potrebni
136 PREGLED
istina i kazna. Ovog puta nema ni Partije ni Tita. I danas bi Tito, nakon svega
sto se dogodilo tokom posljednjeg rata, vjerovatno, rekao: “Dajte mi vlast (tj.
Partiju) i TV i napravit ću ‘bratstvo-jedinstvo’ za šest mjeseci!” Ili bi, možda,
ipak, kao na onom sarajevskom ratnom grafitu, u kojem ga je neki Sarajlija
očajnički pozivao u pomoć: “Tito, vrati se!” – umoran i od Bosne i Jugoslavije i Balkana, radije rekao: “Nisam lud!” Nema nade da će se Tito, Partija
ili “bratstvo-jedinstvo” više ikada vratiti. Važnije je nadati se da Amerikanci
budu dovoljno ludi da tamo (ovdje) ostanu što duže.
Notes
1. Ovakva ocjena posebno smeta Willu Kymlicki, Politics in the Vernacular, Oxford
University Press, 2001, str. 203–204.
2. Warren Zimmermann, Origins of a Catastrophe: Yugoslavia and its destroyers America’s last ambassador tells what happened and why, Times Books/Random House, New York/Toronto, 1996.
3. Džemal Sokolović, Identità: causa o risultato del conflitto? – La Bosnia è solo un
caso, “Futuribili”, 1-2, Gorizia, 1998.
4. Ole-Fredrik Einarsen, Hva mener vi med integrering – egentlig?, sosiolog og programkoordinator i Norsk Folkehjelp www.
5. John McGarry, Brendan O`Leary, The Politics of Ethnic Conflict Regulations, Routledge, London, 1993.
6. Mile Lasić, Trka za poklonima, “Oslobođenje”, 25. 12. 2000.
7. Samuel P. Huntington, The Clash of Civilizations?, “Foreign Affairs”, Summer 1993,
Vol. 72, No.3; Samuel P. Huntington, The Clash of Civilizations and the Remaking of
World Order, Simon&Schuster, New York, 1996; vidjeti moju kritiku Huntingtonove
ideje izloženu u “Memorandum sa Harvarda”, Behar, 1997, br. 30.
8. Posebno je široko raširen termin “etnički sukob”. Upotrebljava ga i Zlatko Isaković, Democratization, Democracy and Ethnic Conflicts in the Balkans, “Southeast
European Politics”, Vol 1, No. 1, October 2000. Samo se po sebi razumije da se svi
konflikti u kojima su prepoznatljivi etnički identiteti učesnika definiraju kao etnički.
Čini se da to dolazi stoga što se čak ni sam pojam konflikta ne definira drugačije nego
tautološki: “Conflict in general could be defined as dynamic and manifest conflict
processes consisting of certain phases.”
9. To sam pokušao i učiniti: Džemal Sokolović, Is there an ethnic problem?, “Balkan
forum”, Skopje, No 4(13), 1995; također u Džemal Sokolović, Nation vs. People,
Bosnia is just a Case, Cambridge Scholars Press (Publishing), New Castle, the U.K.,
2006, i Nacija protiv Naroda, Biblioteka XX vijek, Beograd, 2006.
10. Maria Todorova, Imagining the Balkans, Oxford University Press, 1997, str. 5.
PREGLED
137
11. Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, Zagreb, IZ, 1990, str. 45.
12. Tone Bringa, Tito, in John Borneman, ed., Death of the Father: An Anthropology of
Closure in Political Authority, forthcoming.
13. Svein Mønnesland, 1001 days, Sypress Forlag, Oslo, 2001; vidjeti sliku sa naslovne strane knjige Stevana K. Pavlowitca, Serbia, The History behind the Name,
Hurst&Company, London, 2002.
14. Hugh Poulton, Who are the Macedonians? Hurst&Company, London, 2000, str. 56,
81. i 99.
15. Muhamed Hadžijahić, ibidem, str. 227
16. Predrag Matvejević, S puta po Srbiji, neobjavljeni rukopis.
17. Stjepan Siber, Država, iznad svega, (intervju), DANI, br. 188, 2001.
18. Zanimljivu analizu između multikulturalizma i nacionalizmu, na primjeru Australije,
nudi Nobuaki Suyyama, Australian Multiculturalism Reconsidered: with Reference
to Nationalism, “Journal of Teikyo Heisei University”, Vol.18, December 2006, Ichihara City, Japan.
19. Džemal Sokolović, Nacija protiv naroda, Oslo, Sypress Forlag, 1997.
20. Noel Malkolm, Bosnia – A Short History, Macmillan, London 1994, str. 20.
21. Sabrina P. Ramet i Letty Coffin, German Foreign Policy Towards the Yugoslav Successor States, 1991-1999, ”Problems of Post-Communism”, januar – februar 2001.
138 PREGLED
Arnela Bratovčić
UDK 659.3 : 329
ODNOS MEDIJA I POLITIČKIH STRANAKA
RELATIONSHIP BETWEEN THE MEDIA AND POLITICAL
PARTIES
Sažetak
Rad ima za cilj dati skroman doprinos razumijevanju odnosa medija i političkih stranaka, sa fokusom na ulogu medija kao primarnih aktera u političkom
životu, najviše u predizbornim aktivnostima. Bez dobro organizovanog, nezavisnog i profesionalnog medijskog praćenja, teško je zamisliti fer, poštene
i slobodne izbore. U razvijenim demokratijama masovni mediji su mnogo
objektivniji i u pravilu nezavisniji od vladajućih stranaka, za razliku od zemalja u tranziciji gdje se informativni sistem dosta kontroliše i podložan je
uticaju vladajućih struktura.
Ključne riječi: mediji, sloboda mišljenja i izražavanja, manipulisanje
Summary
The paper’s goal is providing a modest contribution to understanding the relationship between media and political parties, focusing on the role of the media
as the primary actors in political life, mostly during the pre-election activities.
Without well-organized, independent and professional media coverage, it is
difficult to imagine fair, honest and free elections. In developed democracies,
the mass media are far more objective and generally more independent of the
ruling party, as opposed to countries in transition where information systems
are to the large extent controlled and subject to influence by the authorities.
Key words: media, freedom of opinion and expression, manipulating
Uvod
Odnos politike, medija i javnog mnijenja već decenijama je predmet teorijske
rasprave. O važnosti i moći medija objektivno postoje dva shvatanja. Jedno
PREGLED
139
je da je uticaj medija ogroman, snažan i direktan i da medijski sadržaji utiču
direktno na građane kao krajnje korisnike, a drugo da je taj uticaj veoma mali,
odnosno da su građani manje zainteresovani za medijske sadržaje, jer već imaju formirana mišljenja o onome o čemu mediji izvještavaju, pa je time uticaj
medija ograničen samo na aktiviranje već postojećih mišljenja.
Mediji, kao nezavisni centri moći, su primarni izvor informacija o radu vlasti u državi, ali i o političkim, kulturnim i drugim ključnim dešavanjima unutar
jedne države, čime predstavljaju veoma važan faktor za kreiranje preduslova
za donošenje ispravnih odluka građana. Ukoliko svoju funkciju obavljaju na
pravi način, onda su bitan faktor putem kojeg građani mogu učestvovati u
javnom životu društva, iznoseći svoje interese i raspravljajući o djelovanju
vlasti. Da bi se omogućila informativna funkcija medija, to zahtjeva kvalitetno
i raznovrsno medijsko izvještavanje o temama, kao i otvorenost medijskog
prostora različitim učesnicima.
Na primjeru Bosne i Hercegovine i drugih zemalja u tranziciji, vidljivo je
da se mediji suočavaju sa nizom prepreka u ostvarivanju svoje demokratske
uloge, poput fragmentacije medijskog prostora, nedostatka povjerenja građana, medijske regulacije i neadekvatnih mehanizama finansiranja medija.
Sloboda mišljenja i izražavanja
Sloboda mišljenja i izražavanja, uključujući slobodu primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg sredstva bez obzira na granice (član 19. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine), jedno je od osnovnih građanskih i političkih prava koje je ugrađeno u sve instrumente koji se
odnose na ljudska prava.
Tako je već Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine,
izražen značaj slobode izražavanja i štampe, u kojoj se navodi da „slobodno
saopćavanje misli i ubjeđenja jedno je od najdragocjenijih prava čovjeka; prema tome, svaki građanin može slobodno govoriti, pisati, objavljivati s tim što
odgovara za zloupotrebu ove slobode u slučajevima predviđenim zakonom“.
Također je sloboda mišljenja i izražavanja propisana i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine (član. 19.) i Evropskom
konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. godine
(član 10.), ali je stavom 2. istog člana Konvencije sloboda mišljenja i izražavanja izložena „uslovima, ograničenjima ili sankcijama koje su neophodne u
demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, tertorijalnog integriteta, sprečavanje nereda ili zločina...“, jer, iako je pluralizam mišljenja potreba
razvoja demokratskog društva, sloboda izražavanja nije apsolutno pravo.
140 PREGLED
Navedeni međunarodni instrumenti direktno su uvršteni u Aneks 4. Općeg
okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini – Ustav Bosne i Hercegovine, Aneks 1. – dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati
u Bosni i Hercegovini i Aneks 6. – Sporazum o ljudskim pravima.
(Ne)zavisnost medija
Danas je politika u modernim državama nezamisliva bez djelovanja masovnih
medija. U razvijenim demokratijama masovni mediji su mnogo objektivniji i
u pravilu nezavisniji od vladajućih stranaka, za razliku od zemalja u tranziciji
gdje se informativni sistem dosta kontroliše i podložan je uticaju vladajućih
struktura. Osnovna odlika prisustva demokratije u političkom sistemu jedne
zemlje je nivo dostignute samostalnosti i nezavisnosti informativnog sistema
u odnosu na institucije koje imaju političku moć.
Jedan od osnovnih uslova ostvarivanja demokratije je javnost „koja je nezamisliva tamo gdje je sistem informisanja pod cenzurom institucija političkog sistema, vladajućih stranaka i njihovih vođa, finasijskih moćnika, lobija
itd.“1
Javnost je pojam kojim se označava masa građana koji imaju relativno
trajan i aktivan odnos prema dešavanjima u društvu i koji svoje stavove izražavaju putem političkih stranaka, u cilju obezbjeđenja učešća u procesima donošenja odluka od općeg značaja. Oblik svijesti javnosti jednog dijela društva
o odobravanju ili osporavanju, podržavanju ili protivljenju prema određenim
mjerama, odlukama i postupcima koji su od interesa za društvenu zajednicu,
a formira se prvenstveno putem medija, predstavlja javno mnijenje. Bez slobode izražavanja nemoguće je stvaranje javnog mnijenja kao elementa demokratije modernog političkog sistema.
Masovni mediji, političke stranke kao i druge institucije mogu izazvati i
usmjeriti javno mnijenje o nekom pitanju koje smatraju bitnim. Uticaj javnosti
i javnog mnijenja je veliki, jer su javni rad i poštivanje javnog mnijenja bitni
preduslovi da politička stranka uspije u ostvarivanju programskih ciljeva.
Razvoj profesionalnih i nezavisnih medija građanima može pružiti više
transparentan i učinkovit rad vlasti te pružiti informacije potrebne za donošenje odluka i sudjelovanje u društvu. Činjenica je da danas medijski prostor u
Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama, za razliku od prethodnih godina,
bolje služi potrebama građana, međutim, nastavak ekonomske krize i manjak
1 Duraković, N., „Uporedni politički sistemi“, Sarajevo, 2007, str. 36.
PREGLED
141
demokratske tradicije dovodi medije do političke podijeljenosti i potkopava
njihovu nezavisnost. Mogućnost medija da dosljedno i profesionalno obavljaju svoj posao, zavisi i od stepena finansijske nezavisnosti tog medija, podrške
pravnom i zakonskom okviru koji će omogućiti medijima da djeluju bez straha od cenzure, zloupotrebe ili drugih pritisaka na rad medija.
Manipulisanje medijima
Kontrolom medija, diktiranjem sadržaja u njima, neistinitim iznošenjem informacija, isključivanjem određenih vrsta sadržaja kao i javnih osoba poput
političara ili novinara, direktno se manipuliše javnim mnijenjem. Direktan
uticaj nad funkcionisanjem sistema informisanja, kroz različita lobiranja političkih ali i drugih snaga nad medijima sa ciljem zastupanja njihovih interesa,
može omogućiti ostvarivanje vlasti nad istim. Vrlo često vladajuća struktura
pokušava da ograniči pristup novim medijima zbog različitih gledišta ili sadržaja koji bi mogao biti suprotan njihovoj politici.2
Tehnike manipulacije medijima poznate su i teorijski razrađene i dijele se
na: „direktne (agenda setting: skretanje pozornosti na „naše“ teme, pseudo-događaj, korištenje funkcija kao elemenata vrijednosti svijesti, prikriveni oglasi)
i indirektne (sprega s vlasnicima, uticaj na urednike, novinari članovi užeg
vođstva stranke, novinari simpatizeri stranke).“3 Stoga se vladajuće političke
stranke bore da zadrže monopol nad sistemom informisanja, što je posebno
izraženo u zemljama tranzicije u kojima vladajuće stranke „insistiraju na opstojnosti starog sistema informiranja zasnovanog na rigidnoj ideološkoj i političkoj selekciji, cenzuri i monopolu nad tzv. državnim medijima. Uz to ide i
monopol nad kadrovskom politikom u cjelokupnom sistemu informiranja, što
im završava pola posla prilikom svakih izbora.“4
2 Sloboda informisanja, izražavanja i medija bila je posebno važna tokom hladnog rata,
kada ljudi u socijalističkim zemljama Istočne Evrope nisu imali pristup inostranoj štampi.
Vlade nekih zemalja su pokušale ograničiti i upotrebu satelitskih antena kako bi spriječile
svoje građane da prate inostrane kanale. I danas ima zemalja koje ograničavaju pristup
internetu u cilju sprječavanje pretraživanja web stranica koje se smatraju nepoželjnim.
3 Malović, S., „Mediji i izbori: manipulacije jače od regulative“, u „Politička misao“, Vol
XL, br. 4, 2003, str. 48.
4 Duraković, N „Uporedni politički sistemi“, Sarajevo, 2007, str. 36.
142 PREGLED
Uloga medija u političkim procesima
O značaju medija u političkim procesima govori i činjenica da se o medijima
govori kao o dodatnoj vlasti u državi, pored zakonodavne, izvršne i sudske.
Uloga medija u političkom životu je demokratska, i pored uloge pružanja informacija o dešavanjima u društvu, važnu ulogu ima i u edukovanju javnosti
na koji način pruža mogućnost da javnost stvara svoje mišljenje o određenim
pitanjima. Mediji različito iskazuju gledišta na suštinu demokratskih i političkih procesa, ali ipak mogu prikazati gotovo cjelovitu sliku pitanja o kojem
se raspravlja. Pored uloge medija o obavještavanju o globalnim problemima i
edukovanju javnosti, mediji isto tako mogu biti jedan od instrumenata državne
propagande ili pojedinačnih i drugih interesa.
Savremene informacijsko-komunikacijske tehnologije nude priliku za razvoj demokratije uspostavom novih komunikacijskih modela između građana,
javnih institucija i političkih aktera, stvarajući tako uslove za nove vidove
učešća građana u odlučivanju o stvarima od javnog interesa.
U Bosni i Hercegovini korištenje novih komunikacijskih tehnologija još
uvijek je u fazi razvoja, jer su web stranice prije svega informativnog karaktera, a veoma malo participativnog, odnosno, potencijali novih komunikacijskih
modela nisu iskorišteni dovoljno da bi podstakli takvu vrstu participacije građana, posebno uzimajući u obzir političku apatiju i nepovjerenje građana prema institucijama vlasti i političkim liderima, što predstavlja ozbiljan problem
za razvoj demokratije u Bosni i Hercegovini. Savremene komunikacijske tehnologije sve više otežavaju nadzor dotoka informacija, čime je „budućnost
web informiranja u demokratizaciji, pluralizmu mišljenja, participativnom
novinarstvu i interakciji koje će sve više imati obilježja neprekinutog poliloga,
a sve manje monopolske masmedijske aktivnosti“.5
Mediji imaju veliku ulogu u izbornom procesu, pri čemu su masovni mediji
( štampani mediji, radio, televizija, internet i drugi oblici elektronske distribucije informacija) nezamjenjivi u provođenju demokratskih izbora. Bez dobrog
medijskog praćenja teško je zamisliti slobodne i fer izbore.
Mediji imaju ulogu da istraživanjem i proučavanjem uspjeha i padova vladajuće strukture informišu javnost u djelovanju i učinkovitosti njihovih izabranih predstavnika, omogućavaju sudjelovanje javnosti u izbornom procesu
ne samo uvidom u rad institucija vlasti nego i edukacijom građana o njihovim
pravima, izvještavanjem o toku izborne kampanje, omogućavanjem komuniciranja političkih opcija sa biračima, izvještavanjem o procesu i rezultatima
5
Osmančević, E., „Demokratičnost www komuniciranja“, Sarajevo, 2009, str. 80.
PREGLED
143
glasanja, posmatranjem cjelovitog izbornog procesa sa iznošenjem njegove
djelotvornosti i pravednosti.
Da je međunarodna zajednica veoma ozbiljno shvatila ulogu medija posebno u izbornom procesu, govori i to da je „Vijeće Evrope u Preporuci broj
R (99)15 Odbora ministara državama članicama u mjerama koje se tiču medijskog praćenja izbornih kampanja naglasila nezavisnost u vrijeme izbora, te
kako izvještavanje mora biti pošteno, uravnoteženo i nepristrasno“.6 Međutim,
čak ni navedena pravila o ulozi medija za vrijeme izbora, a niti međunarodni
standardi nisu garant poštenog i nepristrasnog izvještavanja.
Zakonski okvir u BiH
U Bosni i Hercegovini je usvajanjem Izbornog zakona Bosne i Hercegovine7
kao i podzakonskih akata, ova materija prilično kvalitetno regulisana. Prema
tim propisima insistira se na nepristrasnosti i ravnopravnosti u predstavljanju
političkih subjekata i definišu principi medijskog predstavljanja izborne kampanje.
Odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine propisano je da će mediji pravedno, profesionalno i stručno pratiti izborne aktivnosti uz dosljedno
poštivanje novinarskog kodeksa, te opće prihvaćenih principa i pravila, posebno slobode izražavanje. Uz praćenje predizborne aktivnosti, mediji se moraju pridržavati principa uravnoteženosti, poštenja i nepristrasnosti, a posebno
elektronski mediji koji navedene principe moraju poštovati u informativnim
emisijama, pogotovo u emisijama aktuelnih vijesti, u intervjuima, raspravama o aktuelnim političkim temama, poput okruglih stolova i slično, koje nisu
tematski u direktnoj vezi sa izbornim aktivnostima političkih subjekata ali bi
mogle imati uticaj na raspoloženje birača. Novinari i voditelji u elektronskim
medijima ne smiju u redovnim i posebnim emisijama iznositi svoju eventualnu stranačku pripadnost ili naklonost. Elektronski mediji dužni su besplatno i
u potpunosti objavljivati saopćenja i informacije Centralne izborne komisije
BiH kako bi birači bili informisani o svim aspektima izbornog procesa, a također i o rezultatima istraživanja javnog mnijenja. U toku 24 sata prije otvaranja
6 „Takođe su i nevladine organizacije, poput Article 19 iz Londona usvojile svoje preporuke
o ulozi medija u izborima, ali i medijske kuće poput BBC, koji je posvetio cijelo poglavlje
19 svojih smjernica“ Malović, S., „Mediji i izbori: manipulacije jače od regulative“, u
„Politička misao“, Vol XL, br. 4, 2003, str. 45.
7 “Službeni glasnik BiH“ br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05,
65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i 32/10.
144 PREGLED
biračkih mjesta u BiH ne smije biti nikakvog medijskog izvještavanja o bilo
kakvoj aktivnosti koja se odnosi na političku i izbornu kampanju. Period izborne šutnje traje do zatvaranja biračkih mjesta.
Do 2004. godine Zakonom je bilo zabranjeno plaćeno političko oglašavanje, ali je ta odredba ukinuta i sada je na snazi odredba koja omogućava svim
političkim subjektima plaćeno političko oglašavanje (oglasi, javni pozivi, spotovi i sl.) u periodu od 30 dana prije održavanja izbora.
Također su propisani uvjeti po kojima elektronski mediji imaju pravo da
odbiju emitirati političko oglašavanje. Javni elektronski mediji dužni su u periodu od 30 dana prije održavanje izbora, ravnopravno i fer predstavljati političke subjekte i informisati javnost o pitanjima u vezi sa izbornom kampanjom
i izbornim procesom, te će u istom periodu omogućiti političkim subjektima
besplatan termin za neposredno obraćanje. Za razliku od javnih, privatni elektronski mediji dužni su omogućiti pod jednakim uslovima u periodu od 30
dana prije dana održavanja izbora plaćeno političko oglašavanje političkim
subjektima.8
Izborni zakon, međutim, ne tretira pitanje štampanih medija u Bosni i Hercegovini tokom izborne kampanje zbog čega je primjetno da isti redovno krše
izborna pravila, pa i na dan izborne šutnje, jer ne podliježu zakonskim sankcijama, što predstavlja moguću prepreku za napredak vođenja izborne kampanje
u skladu sa najvišim demokratskim standardima. Tako je Izbornim zakonom
BiH (član 16.17.) propisano da politički subjekti svoje primjedbe na sadržaj u
štampanim medijima u vezi sa praćenjem izborne kampanje upućuju Vijeću za
štampu. Kao nevladina organizacija koju čine predstavnici štampanih medija
kao i drugi pojedinci iz nevladinog sektora, Vijeće je propisalo Kodeks za
štampu koji je izveden iz postojećih evropskih standarda novinarske prakse i
smatra se moralno obavezujućim za sve novinare, urednike, vlasnike i izdavače novina. „Za razliku od RAK koja redovno i često vrlo oštro kažnjava ispade
televizijskih i radio stanica, jedino sredstvo na koje se Vijeće za štampu može
osloniti je objavljivanje periodičnih izvještaja, u kojima se navode evidentirana kršenja novinarskog kodeksa, ali izvještaji ne utječu na smanjenje govora
mržnje i ostalih prijestupa u koje se upuštaju printani mediji, odnosno njihovi
kreatori“.9
8 Opširnije o ovome: poglavlje 16. Izbornog zakona BiH.
9 Kebo, O., „Govor mržnje u medijima – političko-žurnalistički kič“, objavljeno u zborniku
„Medijska spoticanja u vremenu tranzicije“, Media plan institut, Sarajevo, 2005, str. 211.
PREGLED
145
Regulatorna agencija za komunikacije (RAK), kao organ nadležan za praćenje rada elektronskih medija, primjenjuje svoj Pravilnik o postupku rješavanja kršenja uslova, dozvola i propisa Regulatorne agencije za komunikacije
(„Službeni glasnik BiH“ broj: 18/05) u svim slučajevima u kojima se elektronski mediji ne budu pridržavali odredbi Poglavlja 16. Izbornog zakona BiH i
odredbi Pravilnika o medijskom predstavljanju političkih subjekata u periodu
od dana raspisivanja izbora do dana održavanja izbora.
Poseban problem u Bosni i Hercegovini je vlasnička struktura medija, gdje
se otvara politički prostor za uticaj na medije. Nikada se jasnije nisu mogli
prepoznati politički uticaji vlasnika medija na uređivačku politiku. Jedan od
takvih primjera je osnivač i predsjednik političke stranke SBB BiH, a ujedno već dugi niz godina i vlasnik većeg broja štampanih medija, od kojih je
„Dnevni avaz“ najtiražniji dnevni časopis u Bosni i Hercegovini.10 Promocija
jednih političkih stavova, a ocjenjivanje negativnim svega što rade druge političke opcije, nesporno govori o zloupotrebi medija u predizborne svrhe, čime
mediji izlaze iz okvira funkcije u kojoj trebaju djelovati i postaju neka vrsta
političkog oruđa.
Helsinški komitet za ljudska prava u Bosni i Hercegovini u Izvještaju11
o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini za period januar – decembar
2010. godine ističe da „uprkos naporima različitih organizacija koje okupljaju
10 „Na hrvatskom spektru političkog i medijskog utjecaja nema nacionalnih TV stanica. TV
FBiH rijetki Hrvati doživljavaju kao svoju, lokalne televizije u Mostaru nemaju presudan
uticaj na izbornu trku. Hrvatska politička elita je više okrenuta tiskovnim medijima, posebno dnevnim. U Mostaru izlazi bosanskohercegovačko izdanje Večernjeg lista i Dnevni
list. Analitičari smatraju da Večernji list ozbiljna i utjecajna novina koja je otvorenija i
bliskija HDZ BiH u odnosu na druge stranke, dok u Dnevnom listu dominira uređivačka
politika protiv HDZ BiH, a prednost imaju HSP BiH, HDZ 1990 i Radom za boljitak.
I kod Bošnjaka je zanimljiva situacija. Analitičari procjenjuju da je najgledanija FTV apsolutno bliska SDP, dok za BHT niko ne tvrdi da je pristrana i njoj se priznaje apsolutna neovisnost i izbalansiranost programu, ali manji utjecaj. Utjecaj na Hayat TV, prema analitičarima ima SBiH i SBB. Od dnevnih novina, najtiražniji „Dnevni avaz“ nekada je bio bilten
SDA, pa SBiH, danas je ozbiljan dnevnik i propagandno sredstvo vlasnika novoosnovane
stranke SBB BiH. „Oslobođenje“ je bilo i ostalo najbliže SDP, kao i „Dani“, a njima se
pripisuje i blagi uticaj na OBN televiziju.
Na srpskoj sceni vrijedi također podijeljeno društvo i medijima. Lider SNSD kontroliše veći
broj medija, RTS je pod punom kontrolom, kao i najutjecajnije novine Nezavisne novine
i Glas Srpski. BN TV ipak nije pod kontrolom SNSD kao ni Alternativna TV, jer za prvu
smatraju analitičari kontrolira radikalni SDS, a drugu opozicija najviše PDP. Dnevnik Press izdanje niko ne kontroliše i ono je kritično spram svih politika“. Zoran Tomić, „Predizborno kroćenje medija u BiH“, www.caportal.info, 16. 05. 2010. g.
11 www.bh-hchr.org.
146 PREGLED
medijske profesionalce, medijska scena ima velikih poteškoća da se zaštiti od
neprofesionalnog djelovanja nekih pojedinaca ili čitavih redakcija, što je djelimično i posljedica političkih misija kojih su se prihvatili neki novinari i redakcije svodeći novinarstvo isključivo na zaštitu nacionalnih interesa“. Također
se ističe veliki broj slučajeva kršenja medijskih sloboda i prava novinara, a
najčešće fizički napadi, prijetnje, uskraćivanje informacija i slično.
Najbolji pokazatelj slobode medija i njihove zavisnosti i političkog uticaja
u Bosni i Hercegovini, prikazala je i Američka nevladina organizacija za promicanje sloboda „Freedom House“ u „Izvještaju o slobodi medija u svijetu“
za 2010. godinu, kojim je BiH svrstana u zemlje sa „djelimično slobodnim“
medijima na 96. mjestu od ukupno 196. zemalja12.
U rezultatima Ispitivanja javnog mnijenja o slobodama medija u Bosni i
Hercegovini13 navodi se da ispitanici kao najvažnije prepreke slobodnom radu
medija doživljavaju političku zavisnost, opću političku klimu u zemlji i finansijsku zavisnost medija, te smatraju da su političke stranke i političari najveći
kršitelji novinarskih prava u BiH.
Pitanje uticaja i važnosti medija u izbornoj kampanji od izuzetnog je značaja posebno kada se ima u vidu njihova uloga u stvarnom uticanju na odluke birača. „Svjetska istraživanja pokazuju da različiti mediji imaju različitu
ulogu tokom kampanje. Neki mediji su bolji za oblikovanje imidža kandidata i stranke (vizuelni) dok su drugi korisniji za plasiranje sadržaja (novine).
Interpersonalnoj komunikaciji pripisuje se najjača persuazija, tj. uvjeravanje
birača“.14
Kako su mediji u tranzicijskim zemljama, posebno u vrijeme izbornih aktivnosti, veoma podložni uticaju političkih vladajućih struktura koje ih koriste
u cilju svoje promocije, to isti pod takvim uticajem vrlo često sadržaje svojih
programa prikazuju kroz govor mržnje, izražen zbog uticaja politike političkog
subjekta kojeg „zastupaju“. Veliki izazov zakonskom sankcionisanju govora
mržnje jeste poštivanje slobode izražavanja, kao jednog od osnovnih ljudskih
prava. Kako je zbog predratnih, ratnih i poslijeratnih dešavanja govor mržnje
kontinuirano prisutan u medijima u Bosni i Hercegovini, time je na neki način
postao i dio „kulture“ našeg društva, zbog čega se ne može očekivati njegovo
brzo eliminisanje.
12 www.dnevniavaz.com.
13 www.media.ba.
14 Zoran Tomić, „Predizborno kroćenje medija u BiH“, www.caportal.info, 16. 05. 2010. g.
PREGLED
147
U Bosni i Hercegovini postoji snažna potreba političkih subjekata da utiču
na medije i da preko njih u javnosti ukazuju na podršku za svoje političke
platforme, odnosno da se u svakodnevnim izvještavanjima iznesu njihove interpretacije zbivanja, i predstave kao jedinstvene.
Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini govori o tome da su mediji upoznati sa profesionalnim i etičkim standardima koji postoje u novinarstvu, ali da
nažalost ne postoji optimalan prostor za primjenu tih pravila zbog političkih
i drugih pritisaka, a sa druge strane u nešto manjem obimu ne postoji ni dovoljno snažna volja novinara da na profesionalan način odgovore izazovu fer
i pravednog izvještavanja. „Sloboda govora u našoj se komunikacijskoj praksi
realizira kao potpuno odsustvo odgovornosti za javno izrečeno. Bezbroj je
primjera laži, obmana, smišljenih u političkim kabinetima, kojima se naprosto
sluđuju građani (glasači). Bez imalo sumnje, provjere, bez kritičkog odnosa,
te se informacije gotovo svakodnevno plasiraju u medijima, što na njihovog
prosječnog konzumenta ostavlja posljedice tragično-iskrivljenog doživljaja
stvarnosti“15.
Prema tome, budućnost medija kao i medijskih sadržaja od javnog interesa
zavisi i zavisit će od niza javnih politika usmjerenih na kreiranje normalnog
zakonskog i institucionalnog okruženja u Bosni i Hercegovini, u kojima je
osigurana njihova nezavisnost o političkim centrima moći.
Zaključna razmatranja
Sloboda mišljenja i izražavanja jedno je od osnovnih ljudskih prava u demokratskim sistemima u kojima svako, ne samo državljani, ima pravo reći šta misli. Pristup informacijama i slobodan dotok istih, glavna je odlika otvorenog i
pluralističkog društva.
Različite konvencije i zakoni koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini
garantuju, kako običnim građanima tako i medijskim profesionalcima, slobodu mišljenja i izražavanja koja je neophodan segment svakog demokratskog
društva. Također, ti propisi obavezuju novinare i medijske kuće da fer, pošteno, profesionalno i nepristrasno izvještavaju javnost, uz političku nezavisnost.
Međutim, kakvo je faktičko stanje, odnosno koliko mediji u Bosni i Hercegovini poštuju postojeće zakone i osnovna načela profesije, ali i koliko im
se omogućava poštivanje istih, zavisi od niza faktora, mada je poznato da su
nažalost često pod nekim višim uticajima.
15 Osmančević. E. „Majske pobjede i tuge“ str. 27. objavljeno u „Fatalna privlačnost bezvlašća“, 2010.
148 PREGLED
Bosanskohercegovački medijski prostor karakteriše veoma snažna manipulacija medijima od strane političkih stranaka što je posebno izraženo u vrijeme
predizbornih aktivnosti, kao i izloženost prijetnjama i napadima na novinare
što doprinosi ugrožavanju njihovih osnovnih sloboda. S toga je uloga medija
u izbornom procesu izuzetna, sa obavezom da javnosti pruže potpune, istinite
i nepristrasne informacije, kako bi građani mogli svoju odluku o izboru donijeti savjesno i nezavisno, kao što imaju obavezu prema političkim strankama i
kandidatima da njihove poruke blagovremeno i tačno prenesu građanima.
Mediji u Bosni i Hercegovini ne mogu se nazvati slobodnim sve dok djeluju u jednom nacionalno-teritorijalno podijeljenom medijskom prostoru. Najuticajnije političke stranke našle su prostor da prenošenjem sukoba na političkoj sceni ovladaju i medijskim prostorom, koji je kao i društvo u Bosni i
Hercegovini, podijeljeno.
Štampani mediji i televizijske stanice, najviše su izloženi političkom uticaju, pa čak i javni servisi od kojih se najviše očekuje kada je u pitanju sloboda
medija. Izborni zakon Bosne i Hercegovine ne tretira pitanje štampanih medija tokom izborne kampanje, pa tako ni njihovog sankcionisanja za kršenje
izbornih pravila, a poznato je da isti upravo zbog prevelikog političkog uticaja
najčešće ih i krše, što je posljedica nepostojećih zakonskih rješenja i strogih
sankcija. Privatni mediji su također izloženi političkim pritiscima, ali i dodatnim ekonomskim, čime postaju taoci vladajuće političke strukture. Čini se da
su jedino za sada, internet (novi) mediji u odnosu na druge medije, prilično
nezavisni jer pružaju mogućnost gotovo potpunog i slobodnog informisanja,
raznovrsnog medijskog izvještavanja, otvorenost medijskog prostora različitim učesnicima, kao i otežanog nadzora dotoka informacija.
Kako pravo na slobodu mišljenja i izražavanja nije samo jedan od temelja
demokratije, nego i preduslov za ostvarivanje mnogih drugih prava i sloboda,
time za postojanje demokratije nije dovoljno samo u ustave zemalja uvesti
odredbe o poštivanju ljudskih prava i sloboda građana, nego obezbijediti i
uslove za ostvarivanje istih, a posebno zakonitost i javnost rada državnih i
drugih javnih organa, slobodno djelovanje svih političkih subjekata koji poštuju demokratska pravila, kao i nezavisnost sistema informisanja. Državna
tijela, pored nadzora u radu medija i njihovog ponašanja, treba da istima pruže
slobodan rad i zaštitu, jer bez slobode i nezavisnosti medija nema ni slobodnih
izbora. S toga je profesionalizam medija značajno pitanje medijskog razvoja i
jačanja političke kulture.
PREGLED
149
Literatura
1.
Duraković, Nijaz „Uporedni politički sistemi“, Sarajevo, 2007.
2.
Kebo, Ozren „Govor mržnje u medijima“ objavljeno u zborniku „ Medijska
spoticanja u vremenu tranzicije“, Media plan institut, Sarajevo, 2005.
3.
Malović, Stjepan „Mediji i izbori: manipulacije jače od regulative“, objavljeno u
„Politička misao“, Vol XL br. 4, 2003.
4.
Osmančević, Enes „Demokratičnost www komuniciranja“, Sarajevo, 2009.
5.
Osmančević, Enes „Majske pobjede i tuge, objavljeno u „Fatalna privlačnost
bezvlašća“, 2010.
Ostali izvori
1.
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima.
2.
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
3.
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima.
4.
Ustav Bosne i Hercegovine
5.
Izborni zakon BiH(„Službeni glasnik BiH“ br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02,
4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08 i
32/10).
Web site
1.
www.caportal.info.
2.
www.dnevniavaz.com.
3.
www.bh-hchr.org.
4.
www.media.ba.
150 PREGLED
Dalibor Bingas
UDK 343.21
POLITIČKE KULTURE, SOCIJALNA EPISTEMOLOGIJA I
ISTINA U KRIVIČNOPROCESNOM PRAVU
POLITICAL CULTURE, SOCIAL EPISTEMOLOGY AND
TRUTH IN THE CRIMINAL PROCEDURE
Sažetak
Promjene koje su 2003. godine provedene u našem krivičnom zakonodavstvu
postavljaju pitanje opravdanosti radikalnih transplantacija prava. Različiti
proceduralni sistemi krivičnog prava uslovljeni su različitim tipovima političkih kultura. Tako, uporedo sa pravnim kulturama prema kojima je osnovni cilj
kriminalne procedure utvrđivanje istine o krivičnoj odgovornosti okrivljenog,
postoje shvatanja da se krivična procedura zasniva na proceduralnoj pravdi.
Članak pokušava da ustanovi topičku šemu u okviru koje bi mogli potražiti
odgovor na pitanje da li je normativna arhitektura našeg novog proceduralnog prava, koja favorizuje vrijednosti adversarnog sistema, kompatibilna sa
našim temeljnim kulturnim, političkim i epistemološkim tradicijama.
Ključne riječi: krivična procedura, proceduralna pravda, politička kultura, socijalna epistemologija
Summary
The changes which were implemented to our criminal legislation in 2003 raise
the issue of justifying such radical law transplants. Different procedural systems of criminal justice are governed by different types of political culture(s).
Hence along with these legal cultures, according to which the main goal of
criminal procedure is establishing the truth about the criminal responsibility
of the accused, there is also the idea that criminal procedure is based on procedural justice. This article attempts to establish a topical scheme in which
we can examine whether the normative architecture of our new procedural
legislation, which favors the values of the adversarial system, is compatible
with our basic political, cultural and epistemological traditions.
PREGLED
151
Key words: criminal procedure, procedural justice, political culture, social
epistemology
Uvod
Polovinom 2003. godine usvojene su izmjene procesnih krivičnih zakona Bosne i Hercegovine (BiH).1 Izuzev transplantacije pravnih ideja i instituta, na
ovaj je način provedena i transplantacija jedne drugačije političke kulture i
filozofije prava. Među izmjenama najznačajnije su one kojima se preuzima
stranačka konstrukcija krivičnog postupka, te uvode nova pravila prihvatljivosti dokaza, što dovodi do kompromitacije načela utvrđivanja materijalne
istine,2 a sve u svrhu promocije vrijednosti etičkog individualizma.
1 Zakoni su nametnuti odlukom Visokog predstavnika i pod snažnim pritiskom međunarodne birokratije. Ipak, treba znati da su se slične promjena zadesile i preostale postkomunističke zemlje, pa čak i u Italiju još 1988. godine. Radi se dakle o dubokima društvenim
transformacija koje se dešavaju pod pritiskom novog svjetskog poretka, sa njegovim „sopstvenim institucijama i strukturama moći, koje suspenduju prethodne strukture povezane
sa nacionalnom državom.“ (Veltmeyer H. urednik: Globalization and antiglobalization:
dynamics of change in the new world order; Ashgate Pub. Co.; 2005. str. 12.) Socijalni
inženjering na polju transplantacije „poželjne“ pravne kulture pokrenuo je procese uništenja „zajednica kulturnog tipa“ koje nisu zasnovane samo na „eksplicitnim pravilima i
regulativama, već na etičkim običajima i recipročnim moralnim obavezama, koji su interiorizirani od svakog člana zajednice.“ Fukujama, F.: Sudar kultura; Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva Beograd, 1997.g., str. 16.
2 Epistemologija prava oduvijek je počivala na premisama teorije korespondencije. Ključni
standardi dokaznog prava poput „intimnog sudijskog uvjerenja“ kontinentalnog prava, ili
„izvan razumne sumnje“ anglosaksonskog prva, predstavljaju samo pravnu formulaciju
internog (psihičkog ili naturalističkog) elementa teorije korespondencije. Sudijsko uvjerenje je zapravo znanje koje ima osobinu opravdanog vjerovanja do kojeg sud dolazi na
osnovu valjanih razloga ili adekvatnih svjedočanstva. (Feldman, R.: Metodološki naturalizam u epistemologiji; Greco J., Sosa E., urednici; Epistemologija, vodič u teorije znanja;
Jesenski i Turk, Zagreb 2004. str. 211.) Teorija korespondencije ne samo da je najstarija
i u filozofiji najšire prihvaćena od Aristotela sve do B. Russela, nego nema plauzibilne
alternative. Odmak od teorije korespondencije u posljednje tri dekade manje je napredak,
a više stvar intelektualne mode. Koherentizam i eksternalizam ne bi bili naročito privlačni
kada ih njihovi pobornici ne bi smatrali alternativom internalističkom fundacionalizmu.
(BonJour, L.: Dijalektika fundacionalizma i koheretizma; Greco, str.147.) Prema teoriji
korespondencije (internalističkog fundacionalizma ili realističke koncepcije istine) istina
je svojstvo logičkog suda, a sastoji se u slaganju misli i stvari (adequatio intellectus et rei),
dakle, korespondenciji suda sa onim o čemu sudimo, a što je takvo kakvo jeste, bez obzira
kako mi o njemu sudili. Ovako shvaćena istina – opravdano vjerovanje da takvo slaganje
postoji – nije neko interno svojstvo suda, nego to svojstvo sud posjeduje u odnosu prema
realnosti.
152 PREGLED
Teško je reći kakvi su dosadašnji efekti promjena, te šta će nam one donijeti u budućnosti. Bilo bi jednostavno prikloniti se optimističkom, proevropskom konformizmu, koji nas uvjerava kako se radi o nužnoj reformi od
koje ćemo imati koristi. 3 Naša je teza, međutim, da treba porazmisliti o
izvornim značenjima i posljedicama ideja koje prihvatamo pod krinkom
osavremenjivanja krivičnog postupka,4 jer, da parafraziramo Fukyjamu,
dekretom se može uspostaviti centralna banka ili vojska, ali pitanje je da
li se dekretom može promijeniti shvatanje istine. 5 U ovom radu neće se
govoriti o najširim aspektima ovog problema; članak će se ograničiti na
ispitivanje epistemološke veze između političkih kultura i različitih modela krivičnog postupka.
1.
Tipologija političkih kultura
U cilju uspostavljanja opšteg istraživačkog okvira potrebno je, na prvom mjestu, progovoriti o tipologiji političkih kultura u okviru kojih se razvijaju sistemi epistemičkog vrednovanja. Moguće su različite klasifikacije teorijskih i
empirijskih oblika političke kulture.6 Ukoliko primijenimo funkcionalističke
kriterije govorićemo o parohijalnom, podaničkom, participativnom ili građanskom tipu; ako usvojimo ideološko-vrijednosne kriterije prepoznaćemo moralističku, individualističku i konzervativnu političku kulturu. Dok, sa jedne
3 Tzv. zemlje u tranziciji podvrgnute su konstantnom „demokratskom pritisku“. Tako je
u Bukureštu od 13. do 15. maja 2007. godina održana Regionalna ekspertna konferencija u organizaciji fondacije Konrad Adenauer koja je imala za cilj da raspravi probleme
„osnovnih ljudskih prava i sloboda“ kroz pitanja: pravo optuženog na pravičan postupak,
pravo okrivljenog da šuti i ne odgovara na postavljena pitanja, pravo okrivljenog da bude
informisan o svojim pravima itd. Sijerčić-Čolić, H.; Regionalna ekspertna konferencija
„zaštita ljudskih prava u Evropi: prava osumnjičenih i optuženih u krivičnim postupcima
u Jugoistočnoj Evropi“ (Bukurešt, Rumunija, 13-15. Maj 2007.); Pravna misao, Sarajevo;
br. 38/2007/ 5- 6, str. 73. – 77.
4 Mirjan Damaška, profesor na Yale univerzitetu i priznati autoritet u oblasti američkog i
komparativnog procesnog prava, skeptičan je u pogledu brzopletog napuštanje domaćih
procesnih tradicija. On predlaže da se o promjenama odlučuje „na osnovi realistične procjene prednosti i nedostataka alternativnih uređenja kaznenog postupka.” Damaška M.: O
nekim učincima stranački oblikovanog pripremnog kaznenog postupka; Hrvatski ljetopis
za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 14. broj 1/2007. str. 3.-14.
5 Stabilne društvene institucije, kaže Fukujama, ne mogu se uspostaviti na dekretski način
na koji se stvara centralna banka ili vojska. Uspješnost društvenih institucija zavisi od
običaja, navika i morala ljudi. Fukujama, F. op. cit. u bilj. 1. str. 14.
6 Vujčić, V.: Tipologija političke kulture, Politička misao; Fakultet političkih znanosti Zagreb; Vol XXXV, (1998.), br. 4, str. 98. – 131.
PREGLED
153
strane, F. Hayek političku filozofiju posmatra kao socijalističku (komunitarnu), konzervativnu i liberalnu,7 dotle A. Wildavsky razlikuje četiri tipa političke orijentacije: individualističku, hijerarhijsku, egalitarističku i fatalističku.8
Može se takođe govoriti i o liberalnom, konzervativnom i radikalnom profilu
političke kulture. Sve ove tipologije mogu poslužiti kao referentni okvir za
analiziranje kulturnih tradicija, religije, obrazovanja, organizacije vlasti nekog
naroda ili države.9 Njihova značajna heuristička i hermenautička vrijednost
pokazuje se naročito pri mapiranjima razlika i sličnosti u temeljnim vrijednosnim opredjeljenjima različitih kultura i civilizacija, kao što je tu učinjeno
u globalnim komparativnim analizama kakve su Kulturne dimenzije Geerta
Hosteda,10 ili WVS - Pregled svjetskih vrijednosti,11 čijim podacima ćemo se
koristiti u ovom radu.
Sada, kada smo slobodniji da o političkim kulturama razmišljamo kao o
velikim teorijama, ili o temeljnim vjerovanjima o svrhama vlasti12 – dakle,
mimo nametnutog izbora za ili protiv demokratije, za ili protiv ljudskih prava
– možemo reći da Wildavsky o tipovima kultura govori kao o ravnopravnim
odgovorima na pitanja socijalnog života. Za njega je kultura individualizma
samo jedna od zasebnih političkih orijentacija koja traži malo propisa i ograničenja, i u kojoj prisilu treba ograničiti na zaštitu ljudi i njihovog vlasništva
kako bi pojedinci slobodno slijedili sopstvene interese. Sa duge strane, kultura
hijerahije orijentisana je prema statusu i ulogama ljudi u društvu, dok kultura
egalitarizma obilježava ona društva u kojima postoji odanost kolektivnom odlučivanju kao načinu povezivanja pojedinaca i eliminaciji nejednakosti među
članovima zajednice. Kultura fatalizma razvija se u kombinaciji slabih grupa
i jakih propisa, što može dovesti do uticaja vjerskog fanatizma. Posebno je
važno naglasiti slijedeće: premda se kultura individualizma zasniva na takmi7 Hayek, F. A., Why I Am Not a Conservative; Constitution of Liberty; Chicago: The University of Chicago Press, 1960, tač. 2. str. 2.
8 Vujčić, op. cit. u bilj. 6, str. 98.
9 Vujčić, ibid.
10 Geert Hofstede, profesor emeritus na Mastricht univerzitetu, istražuje globalne kulturne
razlike. Rezultati njegovih istraživanja dostupni su na stranici: Geert Hofstede™ Cultural
Dimensions, Hofstede, G. Itm International, (http://www.geert-hofstede.com/hofstede_
iran.shtml).
11 WVS - Pregled svjetskih vrijednosti (The World Values Survey- WVS) je svjetska mreža
istraživača iz oblasti društvenih nauka. Prati promjene kulturnih vrijednosti i njihove uticaje na duštveni i politički život. WVS u saradnji sa Evropskim vrijednosnim studijama
(European Values Study - EVS) sproveo je u periodu 1981 -2007. reprezentativne nacionalne ankete u 97. zemalja koje pokrivaju skoro 90 % svijetskog stanovništva. The World
Values Survey- WV, (http://www.worldvaluessurvey.org/).
12 Vujčić, op. cit. u bilj. 6, str. 116.
154 PREGLED
čenju za moć, kultura hijerarhije na kontroli ljudskih odnosa i moći, a kultura
egalitarizma na distribuciji jednakosti – svaka od ove tri političke orijentacije,
a ne isključivo kultura individualizma, omogućava politički pluralizam i demokratiju.13
2.
Socijalna epistemologija
Posmatrano iz ugla socijalne epistemologije, svaka od ovih političkih kultura,
ili velikih teorija društva, podupire i uobličava specifične obrasce saznanja.14
Kulture omogućavaju opažanja, sjećanja i razmišljanja; u njihovim okvirima
odvijaju se neprestani i neprekinuti društveno usmjereni načine proizvodnje
istine, ili, bolje rečeno, ostvaruju se uslovi za djelovanje zajedničkih sistema
epistemičkog vrednovanja koji odgovaraju na centralno pitanje epistemologije
šta je to istina. Ovi zajednički sistemi vrednovanja društveno su usmjereni zato
što o pojmu istine i standardima epistemičkog vrednovanja učimo uočavajući
spoznajna stanja drugih članova društva.15 Zajedničko vrednovanje unapređuje spoznaju tako što djeluje kroz društveni sistem provjere i sankcionisanja, a
njegov sadržaj stoji u uskoj vezi sa spoznajnim funkcijama specifičnih kultura
i političkih orijentacija. Ako sistem epistemičkog vrednovanja služi glavnim
društvenim svrhama, onda on opredjeljuje i epistemologiju krivičnog prava.
Ili, kako je to kaže prof. Damaška, „kao što su Don Quijote i njegov štitonoša
bili osjetljivi na različite oblike realnosti, tako i pravnici obrazovani u različitim sustavima vlasti mogu promatrati isti predmet, a vidjeti druge stvari.“16
Međutim, učestale su tvrdnje kako su neki standardi pravne epistemologije,
poput načela materijalne istine, razvijeni u totalitarnim režimima, dok su neki
drugi, poput, „imanentne procesne istine“, svojstveni demokratskim političkim sistemima. 17 Nakon krute ideološke podjele političkih kultura na crne i
bijele, gdje su one crne automatski otpisane, predlaže nam da se napustimo
zastarjelu korespondencijsku teoriju istine.18; 19
13 Ibid., str. 118.
14 Shmitt, F.: Socijalna epistemologija; Greco, op. cit. u bilj. 2, str. 439–440.
15 Individualistički pristup saznanju polazi od toga da sva vjerovanja moraju biti opravdana
iz prve ruke, a ne po svjedočanstvu društvenog znanja. Greco, op. cit. u bilj. 2, str. 442.
16 Damaška, M.: Lica pravosuđa i državna vlast; Globus, Zagreb, 2008, str. 71.
17 Uzelac, A., Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu , 42/ 4, 1992, str. 419–432.
18 Ne kaže se, naravno, koja bi teorija istine trebala stupiti na mjesto teorije korespondencije, osim možda semantičke teorije, kao jedne od „znanstveno najozbiljnijih teorija istine“.
Uzelac, ibid., str. 429.
19 „Nažalost“, ističe se u krugovima međunarodnih eksperata,“ princip utvrđivanja materijalne istine, za koji lično vjerujem da više nigdje nema ustavni stuas, još uvijek snažno utiPREGLED
155
Sada se pokazuje metodološka vrijednost prethodnog izlaganja o tipologijama političkih kultura. Demokratija, naime, nije rezervisana za političku
kulturu individualizma.20 Ali, čak i da je jeste, čak i da su alternativne kulture
inferiorne, što se implicira, to još uvijek ne znači da transplantacija drugačijih
obrazaca saznanja ne predstavlja čin epistemičkog nasilja, ili brisanja kultura,
što su neki od centralnih pojmova savremenih postkolonijalnih studija. 21 U
okviru tih istraživanja razvijene su i metode za raskrinkavanje suptilnih mehanizama kulturnog imperijalizma, posebno njegovih logocentričnih pretpostavki među kojima je i ona o univerzalnoj vrijednosti kulture ljudskih prava.22
3.
Primjena teorijskih modela
Primijenivši svoj model Wildavsky je utvrdio kako su čak i političke kulture
Evrope obilježene vrlo jakom hijerarhijom, umjerenim individualizmom, te
slabim egalitarizmom, a samo politička kultura Sjedinjenih Američkih Država (SAD) predstavlja kombinaciju jakog individualizma, slabe hijerarhije, te
fluktuirajućeg egalitarizma. 23 Slične vrijednosti pokazuju i mjerenja Kulturnih dimenzijama G. Hofstede.24 (tabele 1–6).
če na krivične sudove.“ Thaman, S.C.: Truth or Due Process: The Use of Illegaly Gathered
Ecidence In The Criminal Trial; General Report on Criminal Procedure: XVIII Congress
of the International Academy of Comparative Law: Washington, D.C. July 25-Aug. 1,
2010; str. 62.
20 Amerikanci su bili iznenađeni kada su saznali da Japan praktikuje demokratiju i kapitalizam prema kulturnim normama koje su različite od onih u SAD. Japanski poslovni ljudi,
naprimjer, radije kupuju jedni od drugih, umjesto od stranih kompanija koje za istu cijenu
nude bolji kvalitet. Fukujama, op. cit. u bilj. 1. str. 14.
21 O postkolonijalnim studijama vidjeti: Spivak, G. C.: “Can the Subaltern Speak?” Cary
Nelson and Lawrence Grossberg’s in Marxism and the Interpretation of Culture, 1988. str.
271. – 312.
22 Insistiranje na tome da se ljudska prava pretvore u globalno javno dobro “u najboljem
slučaju postaje strategija za političko ponašanje koje oblikuje nemilosrdnu transformaciju
normativnosti ljudskih prava, ali, ne kao cilj, nego kao sredstvo za cilj, pri čemu se cilj
ogleda u praksama, procesima, i institucijama vlasti. Moto ‘nema vlade bez ljudskih prava’ uspio je transformisati ljudska prava u cilj novog imperijalizma.“ Mackleid-Garcia S.,
Cali B., urednici: The legalzation of human rights: mutidisciplinary perspective on human
rights and human rights law; Routledge, 2005. str. 191.
23 Vujčić, op. cit. u bilj. 6, str. 98.
24 Geert Hofstede™ Cultural Dimensions, Hofstede, G. Itm International. Dostupno na:
(http://www.geert-hofstede.com/hofstede_iran.shtml).
Tabela 1
Tabela 3
Tabela 5
Tabela 2
Tabela 4
Tabela 6
PREGLED
157
Ako pogledamo ponuđene tabele Hofstedovih kulturnih vrijednosti, 25 zapazićemo kako je PDI – indeks hijerarhijskih vrijednosti, viši na nivou prosjeka
starih članica Evropske Unije (EU) 26 nego u SAD, ali je zato u najrazvijenijim
članicama EU niži nego u SAD. Posebnu pažnju potrebno je obratiti na UAI
– indeks istine, kao pokazatelju stepena okrenutosti prema zajedničkim vrijednostima, koji mjeri vrlo značajne razlike između prosjeka EU i SAD. Ova je
razlika velika čak i između SAD i zemalja Skandinavije, koje su po individualizmu skoro dostigle SAD. Ovo je važno zbog toga što nije teško zaključiti
kako je široka okrenutost društva „traženju istine“ podrazumijeva i potrebu
da se ta istina utvrđuje i u krivičnom postupku. Nasuprot tome, kulturi koja je
tolerantna prema različitim shvatanjima istine, i koja načelno ne priznaje ideju
opšteg dobra (osim ako je to dobro kapitalizam), nužna su proceduralna pomagala da bi sudska „istina“ ostala vrijednosno neutralna pri rješavanju sukoba
među konkurentnim stranačkim istinama.
U Hrvatskoj, prema procjeni prof. Vujčića,27 na djelu je kombinacija snažne hijerarhijske kulture, jakog egalitarizma, te slabog ili fluktuirajućeg individualizma. Ne bi trebalo isključiti i odgovarajuće taloge kulture fatalizma.
Smatramo kako nema posebnih razloga zbog kojih ova procjena ne bi važila
i za BIH, sa napomenom kako je prema ponuđenoj mapi kulturnih vrijednosti
iz WVS - Pregleda svjetskih vrijednosti (mapa br. 1),28 naša zemlja pozicionirana jednako kao i Hrvatska kada su u pitanju racionalističke vrijednosti, ali je
manje okrenuta individualizmu (vrijednostima samorealizacije).
25 Evo kako G. Hofstede objašnjava vrijednosti obuhvaćene anketama:
(PDI) Indeks udaljenosti od vlasti označava stepen u kome manje moćni pripadnici
organizacija i institucija očekuju i prihvataju nejednaku raspodjelu vlasti.
(IDV) Individualizam nasuprot kolektivizmu, pokazuje stepen do kojeg su pojedinci integrisani u grupe. Mi ćemo ga za potrebe ovoga rada nazvati indeks inividualizma.
(MAS) Muškost nasuprot feminizmu, pokazuje prihvaćenost tradicionalnih rodnih uloga
polova.
(UAI) Indeks društvene tolerancije prema nesigurnosti odnosi se u krajnjoj liniji na „traženje istine“, zbog čega ćemo ga nazvati indeks istine. On pokazuje do koje mjere kultura
programira svoje članove da se osjećaju neugodno ili ugodno u nepoznatim i iznenađujućim situacijama. To su kulture koje na filozofskom i religijskom planu vjeruju u „jednu
apsolutnu istinu“. Suprotna kultura tolerantnija je prema različitim mišljenjima, pokušava
da ima što manje pravila, a na filozofskom i religijskom nivou dozvoljava različitim misaonim strujanjima da postoje jedna pored drugih.
(LTO) Dugoročna, nasuprot kratkoročnoj životnoj orijentaciji
26 Anketiranjem nije obuhvaćena ni jedna nova članica EU osim Poljske
27 Vujčić, op. cit. u bilj. 6, str. 118.
28 The World Values Survey- WVS; http://www.worldvaluessurvey.org/.
158 PREGLED
Mapa br. 1.
Prema WVS mapi kulturnih vrijednosti pozicionirani smo kao Bosnia u
velikoj ex-komunističkoj
zoni (obilježena crvenom
linijom), tačno na sredini
između racionalnih i tradicionalnih vrijednosti;
na razmeđu između pravoslavne i katoličke Evrope, ali bliže vrijednostima
„preživljavanja“
nego
individualizma. SAD su
manje racionalne od BiH,
ali sa daleko višim indeksom individualizma-samorealizacije.
4.
Krivične procedure zasnovane na proceduralnoj pravdi
Samo se po sebi razumije kako će svaka od ovih političkih kultura, ili barem
tako govori teorija, organizovati pravosuđe u skladu sa svojim temeljnim orijentacijama.29 Uobičajeno je tvrditi kako je, zahvaljujući tradicionalnom nepovjerenju u državnu vlast, Amerika ustrojila epistemičke standarde svojstvene političkoj kulturi individualizma, koje možda najbolje objašnjava Ferdinad
fon Hayek u svojoj filozofiji neoliberalizma.30 Američka krivična procedura
polazi od duboko ukorijenjene pretpostavke kako država ne samo da nema
29 O uticaju oblika organizacije državne vlasti na ciljeve pravosuđa: Damaška, M.: Lica
pravosuđa i državna vlast; Globus, Zagreb, 2008.
30 Nobelovac Freederick von Hayek spada u red najuticajnijih ličnosti 20 stoljeća. Ovaj patrijarh neoliberalizma, mislilac dao je najznačajniji dobrinos liberalnoj teoriji nakon J. S.
Milla. U njegovom nominalstičkom svijetu ljudi mogu znati samo sopstvene partikularne
istine iz oblasti njihovog polja djelovanja. Ni jedan pojedinac, ili grupa, ne može imati
kvalitetno znanje o opštim interesima društva, pa čak ni interesima drugih pojedinaca.
Ustvari, ne postoji neka istina koja formuliše opšte dobro. Pojedinci djeluju, svako za
sebe, rukovođeni znanjem o sopstveniom položaju u svijetu, mada o konačnim posljedicama svojih radnji ne mogu imati prethodno znanje. Hayek, F. A.: Law, Legislation and
Liberty: The mirage of social justice; Routledge, 1976. str. 145 i sl.
PREGLED
159
nesputanu vlast nad pojedincima, 31 što je stvar shvatanja društvene hijerarhije, nego da stranke u bilateralno organizovanom postupku prezentiraju porotnom sudu ravnopravne verzije istine.32 Sud se između njih opredjeljuje, ali mu
nije dopušteno aktivno istraživanje činjenica, pošto sud u takvim političkim
kulturama ne reprezentuje ideju opšteg dobra. 33 Dosljedno tome, činjenična
ili mala premisa pravnog silogizma može ostati nepotpuna. To može dovesti
do aporetične situacije u kojoj postoje pouzdani dokazi, ali ti dokazi ne mogu
iz vanjskog svijeta prodrijeti u krivični postupak. Ovo je i sama suština epistemičkog načela proceduralne pravde koje od 2003. godine postaje dio našeg
procesnog prava.
Koncept proceduralne pravde nije jednostavan. Zasniva se na tvrdnji da
je pravo stvar interpretacije ideje dobra. Pri tome se ne misli na pravnu interpretaciju u užem smislu, tj. klasičnu pravnu dogmatiku; nego na propitivanje
političkog smisla i značenja prava. U dobro integrisanim društvima koja dijele
zajedničke vrijednosti, tj. imaju visok UAI indeks, pitanje interpretacije prava
31 Dok je na Kontinentu država doživljavana kao zaštitnik opšteg dobra, dotle je V. Britaniji
i njenim kolonijama, posebno Americi, dužnost države ograničena na stvaranje uslova
u kojima će pojedinci slobodo tragati za svojim sopstvenim (ispravnim) interesima. U
tom smislu američka Deklaracija o nezavisnosti predstavlja američku formu neokalvinizma. Troeltsch, E.: The Social Teaching of Christian Churches, II; Presbytrian Publishing
Corp., 1992. str 939. endnota 418). U tom smislu Odluka Vrhovnog suda SAD Calder v.
Bull, 3. US 386, 1798. prema kojoj država nema ovlaštenje da nametne zakon koji povređuje prirodna prava, čak ako ta prava nisu pomenuta u ustavu.
32 „U temeljima stranački oblikovanog postupka stoji neizrečena pretpostavka da istina proizlazi iz sukoba dvaju stranačkih vektora.” Damaška, M.: O nekim učincima stranački
oblikovanog pripremnog kaznenog postupka, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu,
Zagreb, vol. 14, broj 1/2007, str. 7.
33 Zagovornici stranački oblikovanog postupka, kaže Damaška ”rado se pozivaju i na epistemološke prednosti dijalektičke metode, u skladu s kojom je suprotstavljanje oprečnih teza
najbolji način da se utvrdi istina.” Ne treba međutim zaboraviti “da primjena te metode zahtijeva nepristranu težnju za istinom nositelja suprotstavljenih teza.” Ta težnja upitna već
i zato što branilac teži utvrđivanju istine samo kad se ona ne kosi s interesima njegova klijenta. “Značajno je s tim u vezi da i angloameričke zemlje, koje u svom pravosuđu veličaju
konfliktni stil utvrđivanja činjenica, na mnogim drugim područjima posežu za službenim
istragama. Njima utvrđuju činjenice o ekološkim tragedijama, padovima aviona, epidemijama, ubojstvima političara i mnogim drugim važnim događajima. Nikome ne pada
na pamet da u svrhu utvrđivanja istine o tim važnim događajima osnuje dvije komisije sa
zadaćom da svaka od njih istražuju oprečnu činjeničnu hipotezu. Pa i sami angloamerički
pravnici, voditelji stranačkih izvida ne vjeruju u to da je suprotstavljanje oprečnih verzija
nekog događaja najbolji način da ustanove pravo stanje stvari. Kad bi u to vjerovali, bila
bi im dužnost da – kad god je to financijski moguće – zaposle dva detektiva sa zadaćom
da istražuju suprotne hipoteze. Damaška, ibid., 10–11.
160 PREGLED
nije od presudnog značaja, budući da se ne postavlja pitanje njegovog šireg
tumačenja. Ali, ako ne postoji dominanto poimanje zajedničkih društvenih
vrijednosti, tj. ako postoji niska razina UAI indeksa, otvara se pitanje legitimiteta prava kao obavezujućeg moralnog univerzuma. U političkim kulturama
sa visokim indeksom individualizma, sa široko izraženom pluralnošću konkurentnih koncepcija dobra, pluralnost se štiti kroz raspodjelu ljudskih prava. 34
Pravda ne može počivati na većinskim shvatanjima ili na etici sudije koja je
smještena u određeni istorijski, normativni i kulturni kontekst.35 Kako se ne bi
desilo da većina zavlada manjinom, ili da se ispravnost žrtvuje principu pravne sigurnosti, kao što to čini pravni pozitivizam, pravda koristi procedure kao
mostove između pravde i demokratije.36 Čista proceduralna pravda postiže se,
prema Rawlsu, tek kada „ne postoji nezavisan kriterijum za ispravan rezultat,
umjesto toga postoji ispravna i nepristrasna procedura, tako da je ishod na sličan način ispravan i nepristrasan, kakav god bio,“ pod uslovom da je postupak
proveden u skladu sa pravilima 37
Proceduralnoj pravdi mogu se staviti prigovori koji se standardno upućuju
koherencijskoj teoriji istine. Kao prvo, tu je „prigovor izolacije“, ili problem
unosa podataka, koji kaže da će insistiranje na tzv. integritetu krivičnog postupka, koji u cijelosti zavisi od pravila, na kraju dovesti do apsurdnog ishoda
prema kome je presudu moguće opravdati i u odsustvu unosa podataka iz
vanprocesnog svijeta. Drugi prigovor govori o zamislivoj situaciji u kojoj će
dvije oprečne presude biti proceduralno ispravne. Ipak, glavni prigovor ekstremnom procesualisti je taj da objasni zašto vjeruje kako će presude, koje se
temelje prvenstveno na procesnoj legitimaciji, dovesti do osude krivca i oslobađanja nevinog, što je ipak glavni razlog za vođenje krivičnog postupka.38 34 Rosenfeld, M.: Just Interpretations; Univeristy of California Press, 1998, str. 1–5.
35 Na ovaj način načela proceduralne pravde povezuju se sa tzv. manjinskim pravima. „Manje formalizovan pristup kontinentalnih sistema“, kaže se, „može dobro odgovarati društvu u kome svi imaju isto ili slično porijeklo. Ali, on ne odgovara tamo gdje se ne vjeruje
manjinskim grupama, i gdje te grupe ne vjeruju većini i njihovim policijskim snagama.
U odsustvu zajedničkih normi formalni opis prava od strane sudova ili zakonodavaca, i
njihovo provođenje od strane branioca, od suštinskog je značaja.“ Bradley C.M. urednik:
Criminal Procedure, A Worldwide Study, Second Edition, Carolina Academic Press, Durham, North Carolina, 2007. str. XXIV.
36 Rosenfeld, op. cit. u bilj. 34, st. 115. i sl.
37 Rols, Dž.: Teorija pravde, JP Službeni list SRJ Beograd, 1988, str. 92–93.
38 BonJour, L.: Dijalektika fundacionalizma i koherentizma; Greco, Greco, op. cit. u bilj. 2,
str. 158–159.
PREGLED
161
Ovaj zadnji prigovor traži dodatno objašnjenje. Naime, iako se često koristi
gore pomenuta Rawlsova definicija čiste proceduralne pravde, treba primijetiti da Rawls pribjegava tom pojmu tek ukoliko ne postoji „nezavisan kriterijum za ispravan rezultat“. Kao primjer čiste proceduralne pravde on navodi
kockanje. Osobe se klade, ulažu novac, a raspodjela novca se potom vrši nepristrasno u skladu sa prethodno poznatim pravilima. U tom slučaju ne postoji
nezavisan kriterijum na koji bi se igrači mogli pozvati. Svaki ishod je jednako
dobar ukoliko se postupilo u skladu sa pravilima. Kada je riječ o pravosuđu,
međutim, Rawls smatra da je prisutan nezavisan kriterijum, a taj je da krivci
budu osuđeni a nevini oslobođeni. Stoga se u krivičnom postupku ne može
reći da je svaki ishod jednako dobar.39
5.
Krivične procedure zasnovane na načelu materijalne istine
Zemlje koje pravdu povezuju sa načelom materijalne istine, među njima Njemačka, Francuska, Holandija, ili neke zemlje izvan Evrope poput Japana,40
imaju visok UAI indeks (tabele 4 - 5) i pripadaju, u većoj ili manjoj mjeri,
hijerarhijskom tipu političke kulture. Njihov krivični postupak slijedi ciljeve
koji odražavaju moralni stav većine. Krivični sud stoga samostalno istražuje
istinu o krivičnom djelu, a tumačenje prava je tehničko, ne etičko ili političko
pitanje.41
Princip materijalne istine (Prinzip der materiellen Wahrheit), koji prvenstveno predviđaju čl. 155. st. 2. i čl. 244. st. 2. njemačkog procesnog zakona
(Strafprozeßordnung, StPO),42 nije pretrpio ograničenja na polju kontrole suda
nad procesom utvrđivanja činjenica, nego na polju prihvatljivosti dokaza.43
39 Rols, op. cit. u bilj. 37. str. 92-93.
40 Čak i japanski procesni zakon pretrpio određene uticaje američkog, njemačkog i francuskog procesnog prava. Bradley, op. cit. u bilj. 35. str. XXVI
41 Rosenfeld, op. cit. u bilj. 34. str. 1-5.
42 Čl. 155. st. 2. propisuje da je sud „ovlašten i dužan“ da, krećući se u okvirima optužnice
„djeluje nezavisno, a posebno, neće biti ograničen zahtjevima stranaka.“ U čl. 244 st. 1.
predviđa se da će sud, u cilju utvrđivanja istine, proširiti dokazivanje na sve činjenice potrebne da bi se utvrdila istina. Prema st. 5. istog člana sud će odbiti izvođenje onih dokaza
koji nisu bitni za utvrđivanje istine. Utvrđivanje istine ugrađeno je i u odredbe čl. 112.
st. 2. tač. 1.c), koje reguliše osnov za pritvor, „ukoliko postoji opasnost da će okrivljeni
uništiti okaze koji služe utvrđivanju istine,“ jednako kao i u čl. 247. u vezi sa ispitivanjem
zaštićenog svjedoka. Buffalo Criminal Law Center, Criminal Law Resources on the Internet (http://www.iuscomp.org/gla/statutes/StPO.htm)
43 Eser, A.:Funkcionalne promjene procesnih maksima krivičnog prava: na putu k “reprivati-
162 PREGLED
Njemački krivični sud rukovodi se istražnim načelom koje nalaže sudiji da
utvrdi istinu o krivičnom događaju i ne ograničavajući se pri tome na dokazne
prijedloge stranaka. On će utvrditi sve dokaze koji mogu uticati na odluku, pa
glavnim pretresom dominira prije potraga za istinom nego spor među strankama.44 U Japanu ne samo sudovi, nego i 92% javnih tužilaca, smatra kako je
„rasvjetljavanje istine“ osnovni cilj krivičnog postupka. Po njihovim mišljenju to je najbolji način da se već u ranoj fazi postupka odvoje krivi od nevino osumnjičenih.45 Japanci se čude spremnosti Amerikanaca da insistiraju na
individualnim pravima i onda kada to ide na štetu opšteg dobra. Zbog toga su
skloni da ukazuju na superiornost određenih aspekata svog kulturnog naslijeđa, kao što je pokornost autoritetu, stavljanje težišta na porodične vrijednosti,
što po njihovom mišljenju predstavlja izvor društvene vitalnosti.46 Nema ipak
nikakve sumnje da se i u Evropi sve otvorenije govori o načelu pravičnosti kao
temeljnom načelu procesnog prava. Druga je stvar međutim koliko teorijski
stavovi utiču na zakonodavstvo i judikaturu kontinentalnih država.47
Zaključne napomene
Moguće su različite klasifikacije teorijskih i empirijskih oblika političkih
kultura. One omogućavaju komparativnu analizu razlika i sličnosti u temeljnim vrijednosnim opredjeljenjima, pravnim tradicijama, sistemima obrazovanja i organizaciji vlasti različitih naroda ili država. Svaka kultura podupire
specifične obrasce saznanja, tj. sisteme epistemičkog vrednovanja, koji potom
opredjeljuju ciljeve i procesne maksime krivičnog procesnog prava.
Prema tipologiji Wildavskog i WVS mapi Pregleda svjetskih vrijednosti,
vidljivo je da naša zemlja pripada drugačijem tipu političke kulture od SAD.
Podatak koji ukazuje na izvor razlika je onaj (mapa br. 1.) prema kome su u
ziranju” krivičnog postupka; Zbomik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 42 (2) 167-191(1992),
str. 173.
44 Delmas-Marty, M., i dr.: European criminal procedures, Cambridge Studies in International and Comparative Law; Cambridge University Press, 2002. str. 309. i 315.
45 Johnson, D.T. : The Japanese way of justice: prosecutin crime in Japan; Oxford Universitu
Press, 2001. str. 124.
46 Fukujama, op. cit. u bilj. 1. str. 15.
47 Kada se u Njemačkoj povela debata o prihvatljivosti dokaza dobijenih neovlaštenim prisluškivanjem, Claus Roxin, najveći njemački autoritet u oblasti krivično-procesnog prava, smatrao je kako bi to bilo suprotno samoj suštini pravičnog postupka. Veliki senat
Saveznog vrhovnog suda zauzeo je suprotno stanovište. Damaška, M.: Dokazno pravo u
kaznenom postupku: oris novih tendencija; Pravni fakultet u Zagrebu, 2001. str. 2. – 12.
PREGLED
163
BiH više na cijeni racionalističke vrijednosti.48 Politička kultura u BiH predstavlja, po svemu sudeći, kombinaciju snažne hijerarhije, jakog egalitarizma,
te slabog ili fluktuirajućeg individualizma. Tom tipu političke kulture odgovarao bi civilnopravni sistem krivične procedure. Istina, Hofstedove Kulturne
dimenzije nemaju procjenu za našu zemlju i zemlje bivše Jugoslavije, ali, ako
se zadržimo na konzervativnoj pretpostavci da smo bliže Portugalu (tabela 6),
nego prosjeku starih članica EU (tabela 2), razlike u odnosu na SAD su ogromne, naročito kada je riječ o UAI indeksu istine, koji je za SAD vjerovatno
najniži na svijetu.
U okviru uspostavljene teorijske šeme trebao bi se nalaziti odgovor na pitanje o optimalnom proceduralnom modelu za Bosnu i Hercegovinu. U ovom
radu nemoguće je riješiti ovu dilemu, 49 ali moguće je kazati slijedeće: čak i
ako smo nezadovoljni procesnim pravilima koja reflektuju glavnu kontinentalnu struju moralne tradicije, još ćemo manje biti zadovoljni alternativom
koja čitav sadržaj moralnosti i pravde prepušta savjesti svakog pojedinačnog
subjekta. 50
48 Sve do „Prvog svjetskog rata, pa čak i do Velike depresije, Amerikanci kao narod vjerovali da su ustav i pravni sistem utemeljeni kroz zavjet bogu po kojem je ova zemlja vođena
misijom da bude ‘svjetionik ostalim nacijama’. Tek u dvije zadnje generacije prosvjetiteljski koncept zakona koji je samo instrumentalan i od ljudi stvoren, što je u suprotnosti sa
konceptom zakona kao naredbe, koja je djelom ljudski izum, a dijelom zaviještan, uvuklo
se ne samo u ideologiju intelektualaca u socijalnu svijest svih slojeva društva.“ Berman,
H. J.: Faith and Order: The Reconciliacion of Law ond Religion; Emory university studies
of Law and Religion, 1993. str. 205.
49 Jedno od najspornijih tumačenja novih procesnih zakona, kaže Simović, odnosi se na načelo materijalne istine i obavezu suda da izvodi dokaze. Ovo je prema nekim mišljenjima
u suprotnosti sa adversarnom strukturom istrage i glavnog pretresa. To se opet svodi na
pitanje da li su procesni zakoni u dovoljnoj mjeri zagarantovali jednakost strana u postupku. Simović. M. N.: Praktični komentar Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske;
Visoka škola unutrašnjih poslova, Banja Luka, 2006. str. 53.
50 Meki, Dž.: Etika, opšta teorija o ispravnom i neispravnom; Plato, Beograd, 2004. str.
121.
164 PREGLED
Literatura
1. Berman, H. J.: Faith and Order: The Reconciliacion of Law ond Religion; Emory university studies of Law and Religion, 1993.
2. Bradley C.M. urednik: Criminal Procedure, A Worldwide Study, Second Edition, Carolina Academic Press, Durham, North Carolina, 2007.
3. Buffalo Criminal Law Center, Criminal Law Resources on the Internet, (http://www.
iuscomp.org/gla/statutes/StPO.htm).
4. Damaška M.: O nekim učincima stranački oblikovanog pripremnog kaznenog postupka; Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Zagreb, vol. 14. broj 1/2007.
5. Damaška, M.: Dokazno pravo u kaznenom postupku: oris novih tendencija; Pravni
fakultet u Zagrebu, 2001.
6. Damaška, M.: Lica pravosuđa i državna vlast; Globus, Zagreb, 2008.
7. Delmas-Marty, M., i dr.: European criminal procedures, Cambridge Studies in International and Comparative Law; Cambridge University Press, 2002.
8. Eser, A.: Funkcionalne promjene procesnih maksima krivičnog prava: na putu k “reprivatiziranju” krivičnog postupka; Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 42/2. 1992.
9. Fukujama, F.: Sudar kultura; Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd, 1997.
10.Geert Hofstede™ Cultural Dimensions, Hofstede, G. Itm International, (http://www.
geert-hofstede.com/hofstede_iran.shtml).
11.Greco J., Sosa E., urednici; Epistemologija, vodič u teorije znanja; Jesenski i Turk,
Zagreb, 2004.
12.Hayek, F. A., Why I Am Not a Conservative; Constitution of Liberty; Chicago: The
University of Chicago Press, 1960.
13.Hayek, F. A.: Law, Legislation and Liberty: The mirage of social justice; Routledge,
1976.
14.Johnson, D.T. : The Japanese way of justice: prosecution crime in Japan; Oxford Universitu Press, 2001.
15.Mackleid-Garcia S., Cali B., urednici: The legalzation of human rights: mutidisciplinary perspective on human rights and human rights law; Routledge, 2005.
16.Meki, Dž.: Etika, opšta teorija o ispravnom i neispravnom; Plato, Beograd, 2004.
17.Rols, Dž.: Teorija pravde, JP Službeni list SRJ Beograd, 1988.
18.Rosenfeld, M.: Just Interpretations; Univeristy of California Press, 1998.
19.Sijerčić-Čolić, H.: Regionalna ekspertna konferencija „zaštita ljudskih prava u Evropi: prava osumnjičenih i optuženih u krivičnim postupcima u Jugoistočnoj Evropi“;
Bukurešt, Rumunija, 13-15, maj 2007.; Pravna misao, Sarajevo; br. 38, 5/6. 2007.
20.Simović. M. N.: Praktični komentar Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske;
PREGLED
165
Visoka škola unutrašnjih poslova, Banja Luka, 2006.
21.Spivak, G. C.: “Can the Subaltern Speak?”; Cary Nelson and Lawrence Grossberg’s in
Marxism and the Interpretation of Culture, 1988.
22.Thaman, S.C.: Truth or Due Process: The Use of Illegaly Gathered Ecidence In The
Criminal Trial; General Report on Criminal Procedure: XVIII Congress of the International Academy of Comparative Law: Washington, D.C. July 25-Aug. 1, 2010; str.
62.
23.The World Values Survey- WVS, (http://www.worldvaluessurvey.org/)
24.Troeltsch, E.: The Social Teaching of Christian Churches, II; Presbytrian Publishing
Corp., 1992.
25.Uzelac, A., Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu , 42/ 4, 1992.
26.Veltmeyer H. urednik: Globalization and antiglobalization: dynamics of change in the
new world order; Ashgate Pub. Co. 2005.
27.Vujčić, V.: Tipologija političke kulture, Politička misao; Fakultet političkih znanosti
Zagreb; Vol XXXV, (1998), br. 4.
166 PREGLED
Jasna Bošnjović
UDK 65.012.327
MENADŽMENT RADNE USPJEŠNOSTI
PERFORMANCE APPRAISAL MANAGEMENT
Sažetak
Temeljna svrha ovog rada je da, u svjetlu novog pristupa ljudskim potencijalima, ukaže na značaj upravljanja radnom uspješnošću, te da prikaže najčešće
korištene metode i tehnike upravljanja i mjerenja radne uspješnosti. Također,
u radu se želi ukazati značaj upravljanja radnom uspješnošću sa stanovišta
pojedinca i institucije. Menadžment radnog učinka povezuje individualne napore sa organizacijskim strateškim planom i postaje tako segment praćenja i
poboljšanja ukupne organizacijske uspješnosti, a također i doprinosi razvoju
potencijala uposlenika i razvoju njegove karijere, te kao takav ima funkciju
kontrole i samokontrole. Istovremeno, menadžment radne uspješnosti predstavlja kamen temeljac efikasnog i efektivnog rada poslovnih organizacija.
Analizom metoda i tehnika savremenog koncepta upravljanja radnom uspješnošću, koncept menadžmenta ljudskih resursa dobija jednu potpuno novu i
prirodnu dimenziju koja nameće potrebu da bude općeprihvaćena.
Ključne riječi: menadžment ljudskih resursa, menadžment radne uspješnosti
Summary
In the light of a new approach to human resources that defines people as
assets, as sources and more than that- they are also much more – they possess
a deep essential, innate value in and of themselves, and not just as economically valuable resources, the objective of this paper is to strenghten the
importance of performance appraisal management. The second objective of
the paper is to give detailed overview of methods and technique that are common in use in this field. Managing performance links individual efforts to
the organisational strategic plan thus becoming a segment of monitoring and
improving overall organisation performance, and also contributes to the professional development and career development of employees and as such functions as both control and self-control. By analysis methods and techniques of
PREGLED
167
a contemporary concept of performance management, the concept of human
resources management acquires a new and natural dimension that must be
generally recognised.
Keywords: human resources management, performance appraisal management
Uvod
Savremeni poslovni zahtjevi, tehnološki napredak, izazovi globalizacije i
društvena očekivanja proizveli su novi pristup upravljanja organizacijama. Od
osamdesetih godina XX vijeka, u okviru organizacijskog menadžmenta, počinje se razvijati zasebna funkcija nazvana menadžment ljudskih resursa, koja u
fokus razmatranja stavlja način upravljanja ljudskim resursima kao značajan
uslov za ostvarivanje dugoročne konkurentske prednosti i opstanak poslovnih organizacija. Koncepcija menadžmenta ljudskih potencijala u potpunosti
zamjenjuje dotadašnju koncepciju i funkciju personalnog menadžmenta ili,
kako se još nazivala, personalne administracije. Razlika između njih je u suštinskoj promjeni, u pristupu ljudskoj dimenziji organizacijske uspješnosti.
Novi pristup označava novi sadržaj i način djelovanja, u usporedbi sa dotadašnjom personalnom funkcijom. Umjesto funkcije rješavanja problema radnih
i međuljudskih odnosa, radnog morala, otklanjanja nezadovoljstva i slično,
razvija se poslovna funkcija usmjerena ka podizanju opće organizacijske sposobnosti i uspješnosti, stvaranju profita i konkurentskoj prednosti u izuzetno
promjenjivoj i konkurentskoj poslovnoj okolini. Danas poslove karakteriše
mnogo oštrija konkurencija nego što je bila ranije, pa je poslodavcima, sve
više, potrebno upravljanje ljudskim resursima da se pozabavi strateškim pitanjima, uključujući konkurentnost i performanse njihovih firmi. Pretvaranje
personalne administracije u menadžment ljudskih resursa odražava činjenicu
da u današnjem poslovnom okruženju radnici s visokim stepenom obučenosti
i posvećenosti, a ne mašine, često predstavljaju glavnu i pravu održivu konkurentsku prednost firme.
Menadžment ljudskih resursa ima za cilj da pronađe način kako da pomogne top menadžmentu u ostvarivanju strateških ciljeva poslovne organizacije.
Evaluacija (ocjena) uspješnosti (performansi) vrši se radi praćenja i podizanja opće organizacijske sposobnosti i ostvarivanja strategijskih ciljeva.
Ocjena uspješnosti, osim ocjene rezultata rada – da li je radni zadatak na nivou
radnog mjesta obavljen na željeni način – podrazumijeva i aspekt ponaša168 PREGLED
nja uposlenika na nivou radnog mjesta, u smislu da li se uposlenik ponaša u
skladu sa vrijednostima i normama promovisanim u organizacijskom sistemu
vrijednosti. Procjena uspješnosti temelj je za donošenje kvalitetnih odluka u
vezi s nagrađivanjem. Procjena individualnih potencijala omogućava stvaranje slike o potencijalima organizacije i na bazi nje se pravi portfolio ljudskih
resursa. Informacije dobivene procjenom potencijala uposlenih služe i za profesionalno usmjeravanje i raspoređivanje ljudi na ona radna mjesta koja bolje
odgovaraju njihovim mogućnostima. Bez procjene uspješnosti nemoguće je
planirati razvoj individualne karijere. Problemi uspješnosti vrlo često upućuju
na nedostatak potrebnih znanja i vještina, pa praćenje i procjena uspješnosti
služe za utvrđivanje obrazovnih procjena organizacije. Evaluacija performansi zahtijeva postavljanje standarda i kriterija radne uspješnosti, te primjenu različitih tehnika i metoda evaluacije koje je razvila teorija i dosadašnja praksa
menadžmenta ljudskih resursa.
Ocjenjivanje se može vršiti u različitim vremenskim intervalima i mogu
ga provoditi: nadređeni menadžeri, saradnici i kolege, sam radnik na nivou
radnog mjesta (samoocjenjivanje), podređeni i klijenti, odnosno vanjski saradnici.
Razlika između
administracije
menadžmenta
ljudskih
resursa
i
personalne
Razlika između njih je u suštinskoj promjeni u pristupu ljudskoj dimenziji
organizacijske uspješnosti. Novi pristup označava novi sadržaj i način djelovanja u usporedbi sa dotadašnjom personalnom funkcijom. Umjesto funkcije
rješavanja problema radnih i međuljudskih odnosa, radnog morala, otklanjanja
nezadovoljstva i slično, razvija se poslovna funkcija usmjerena na podizanje
opće organizacijske sposobnosti i uspješnosti, stvaranje profita i konkurentske
prednosti u izuzetno promjenjivoj i konkurentskoj poslovnoj okolini.
To postaje ključna razvojna i strategijska funkcija savremenih poslovnih organizacija, te najjače oružje menadžmenta u povećanju organizacijske
uspješnosti. Često se ističu velike promjene koje unosi menadžment ljudskih
potencijala u usporedbi s personalnom funkcijom i administracijom. Menadžment ljudskih potencijala mnogo je kompleksniji od personalne funkcije tradicionalne poslovne organizacije. On je u samoj suštini danas vrlo popularne i
sveobuhvatne koncepcije reinžinjeringa poslovnih procesa. Suštinu te razlike
najsažetije izražava sljedeća konstatacija Jamesa Champyja, poznatog inicijatora i kreatora koncepcije reinžinjeringa: «Bilo je mnogo jednostavnije u doba
PREGLED
169
staroga korporacijskog «stroja»: zapošljavali ste ljude da rade za vas. Tako ste
ih birali, ocjenjivali i nagrađivali na temelju njihove sposobnosti obavljanja
specifične zadaće. To više ne funkcionira: reinženjering zahtijeva da zapošljavamo ljude da rade s nama, kao dio zajedničkih aspiracija, ideala i povjerenja.
Sposobnost provedbe specifične zadaće nije dovoljna; danas trebamo ljude
koji dodaju vrijednost u svaki proces koji dotaknu, i koji donosi vrijednosti
našoj kompaniji.»1
Teorijski model menadžmenta radne uspješnosti
Značaj upravljanja radnom uspješnošću
Praćenje i ocjenjivanje radne uspješnosti pretpostavka je obavljanja niza zadataka menadžmenta ljudskih potencijala. To je kontinuirani proces vrednovanja i usmjeravanja ponašanja i rezultata rada u radnoj situaciji. Sastavni
je dio upravljanja uspješnošću (performance management) kao novoga i sve
važnijeg zadatka menadžmenta. Upravljanje uspješnošću odnosi se na sve
menadžerske aktivnosti i instrumente, uključujući i procjenu uspješnosti, koji
osiguravaju postizanje ciljeva uspješnosti i strategijskih ciljeva organizacije.
U upravljanju uspješnošću bitno je povezati sve organizacijske ciljeve i
rezultate s individualnim ciljevima i rezultatima rada. Stoga je praćenje i ocjenjivanje individualne radne uspješnosti važan segment praćenja i poboljšavanja ukupne organizacijske uspješnosti.
Procjena radnog učinka, ako se
koristi na najbolji način, jeste sredstvo pomoću kojeg svi u organizaciji shvataju istinski važne ciljeve i smatraju se odgovornim za njihovo ispunjavanje.
Procjena radnog učinka je alat koji organizacija posjeduje kako bi omogućila
ostvarenje strateških ciljeva, usmjerila energiju članova organizacije na ostvarenje svoje misije i potkrijepila značaj da svi žive u skladu sa vizijom i vrijednostima kompanije.
Procjena radnog učinka, kao dio upravljanja ljudskim potencijalima, ne
služi kao metoda kažnjavanja već kao metoda razvoja i maksimiranja doprinosa svake osobe u određenom timu. Djelotvorna procjena je, prema mišljenju mnogih autora, ključni instrument menadžmenta ljudskih potencijala za
upravljanje radnom uspješnošću i razvojem. Općenito se smatra da je praćenje
i procjenjivanje uspješnosti „kamen temeljac djelotvornog sistema ljudskih
potencijala”, od vitalne važnosti u svakom sistemu koji želi povezati uspješ1
Bahtijarević- Šiber, Fikreta (1999): Management ljudskih potencijala, Goldem marketing, Zagreb, str. 15.
170 PREGLED
nost organizacije i uspješnost ljudi.2 Menadžment radne uspješnosti objedinjuje postavljanje ciljeva, obučavanje uposlenih, ocjenjivanje i nagrađivanje.
Danas se evaluacija i upravljanje radnom uspješnosti shvata mnogo ozbiljnije
nego ranije. Na taj način poslovne organizacije se staraju o tome da uposleni
doprinose ostvarivanju organizacionih ciljeva.
Pretpostavke upravljanja radnom uspješnošću
Da bi sistem praćenja i procjene, odnosno menadžmenta uspješnosti, postigao
svoju svrhu mora udovoljavati određenim zahtjevima. Pretpostavlja razvoj
sistema, pokazatelja i metoda praćenja radne uspješnosti i kontinuirano i sistemsko ocjenjivanje i vrednovanje uspješnosti svakog pojedinca, a temelji se
na pretpostavci da su ustanovljeni standardi u pogledu učinka, kao i da ćete
uposlenom dati povratne informacije i podsticaje, kako biste mu pomogli da
otkloni nedostatke u svom radu ili da nastavi ostvarivati natprosječne rezultate. Podrazumijeva se ili pretpostavlja da je sa uposlenim postignut dogovor o njegovim ključnim radnim zadacima i da postoji razumijevanje općih i
konkretnih ciljeva koje treba ostvariti. Zatim, da su identifikovane najvažnije
kompetencije koje uposleni mora pokazati u obavljanju svog posla, i da je na
temelju svega toga sačinjen odgovarajući individualni plan razvoja. Upravljanje radnom uspješnošću, također, pretpostavlja postojanje prakse pomoću koje
menadžeri utvrđuju ciljeve i posao određene osobe, razvijaju njene vještine i
sposobnosti, procjenjuju da li je njeno ponašanje usmjereno ka ostvarivanju
ciljeva i zatim je nagrađuju na način koji bi trebalo da odgovara potrebama
kompanije i njenim ličnim ciljevima u pogledu karijere. Zamisao je da ti ciljevi budu međusobno saglasni i da svi budu u skladu sa onim što kompanija
želi da ostvari.
Metode upravljanja radnom uspješnošću
Radna uspješnost najčešće se procjenjuje nekom od metoda procjene. Metode
procjene se vrlo često upotrebljavaju i tamo gdje postoje objektivni pokazatelji kao njihova dopuna jer mogu obuhvatiti širi raspon ponašanja i pokazatelja
radne uspješnosti. Prema Dessleru (2007), kod mnogih poslova oni su često
jedini način diferenciranja i ocjenjivanja uspješnosti. Razvijene su, i koriste
se, brojne metode i tehnike.
2 Bahtijarević-Šiber, F. (1999) Management ljudskih potencijala. Zagreb: Golden marketing, str. 506–507.
PREGLED
171
Metoda grafičke skale za procjenu
Grafička skala sadrži niz osobina i opis mogućeg rezultata za svaku od njih.
Navedene su osobine (kao što su kvalitet i pouzdanost) i obim mogućih vrijednosti (npr. od „nezadovoljavajućeg” do „izuzetan”) za svaku od osobina.
Supervizor je osoba određena da procjenjuje i upisuje odgovarajuće oznaku u
polje koje najviše odgovara učinku određene osobe i zatim sabira rezultate za
sve osobine.
Metoda naizmjeničnog rangiranja
Rangiranje uposlenih od najgoreg do najboljeg, prema osobini ili osobinama,
još je jedna metoda ocjenjivanja koji se često koristi. Ova metoda je najstarija
metoda. S obzirom na to da je lakše napraviti razliku između najgorih i najboljih uposlenih nego ih rangirati, metoda naizmjeničnog rangiranja predstavlja
korisno rješenje. Za to se koristi posebno pripremljeni formular, pri čemu se
određuje uposleni koji je najbolji prema osobini koja se mjeri, kao i onaj koji je
najgori; zatim se među preostalim uposlenim naizmjenično određuju najbolji i
najgori sve dok se svi uposleni ne procijene. Preporučuje se da se prvo izdvoje
različite, posebne dimenzije radne uspješnosti, tj. da se uposlenici rangiraju
posebno na svakoj dimenziji. Ti posebni rangovi za različite dimenzije radne
uspješnosti mogu utvrđivanjem prosječnog ranga pretvoriti u jedinstveni rang
radne uspješnosti. Metoda rangiranja može se koristiti samo kod relativno manjeg broja ljudi (od 10 do 20) i relativno je laka kod izdvajanja najboljih i
najslabijih, dok je teže diferencirati saradnika u srednjem dijelu ranga.
Metoda poređenja parova
Metodom poređenja parova svaki podređeni koga treba procijeniti upoređuje
se sa svakim drugim podređenim na osnovu svake osobine.
Pretpostavimo da treba procijeniti pet uposlenih. Koriste se tabele, koje
prikazuju sve moguće parove uposlenih za svaku osobinu. Zatim za svaku
osobinu, supervizor određuje (oznakama plus ili minus) ko je bolji uposleni u
određenom paru. Nakon toga, izračunava se koliko puta je određeni uposlenik
bio bolji. Da bi usporedio svakoga saradnika sa svakim, menadžer ili procjenitelj mora napraviti N(N-1)/2 uspoređivanja pri čemu N znači broj saradnika.
To znači da menadžer za 20 saradnika treba napraviti 190, a za 40 saradnika
780 usporedbi da bi došao do njihovoga ranga radne uspješnosti. Ovo ukazuje
da je riječ o metodi koja veoma usložnjava posao procjene i traži mnogo više
vremena. Stoga je i ona pogodna samo ako je riječ o malom broju uposlenika.
172 PREGLED
Metoda prisilne distribucije
Metoda prisilne distribucije funkcioniše tako što menadžer raspoređuje unaprijed određene procente podređenih osoba u kategorije rangirane prema učinku, kao kad profesor ocjenjuje učenike “na osnovu normi”. Otprilike četvrtina
kompanija sa liste Fortune 500 (lista najvećih kompanija u SAD koja se svake
godine objavljuje u časopisu „Fortune”), uključujući Sun, Microsoft; Intel koriste metodu prisilne distribucije. Ova metoda može biti korisna u sljedećim
primjerima:
Jedan procjenitelja treba procijeniti veliki broj saradnika;
Dovoljno je grubo razlikovanje;
Može se pretpostaviti da distribucija radne uspješnosti saradnika odgovara
procjenitelja normalnoj distribuciji.
Zadatak procjenitelja je da procjenjivanje rasporede u nekoliko, najčešće
pet, kategorija radne uspješnosti, s tim da svaka kategorija ima unaprijed određen postotak onih koji su u nju mogu svrstati. U uslovima dobre selekcije,
raspoređivanja, obučavanja i motivisanja uposlenika pretpostavka normalne
distribucije uspješnosti ne mora odgovarati stvarnosti pa to može menadžerima činiti problem pri procjeni. Problem može biti i mnogo grupa klasifikacija
uposlenih u nekoliko (3-5) kategorija u kojima nesumnjivo postoje unutrašnje
razlike među uposlenima.
Iako se metoda prisilne distribucije često koristi u evaluaciji, neki je izbjegavaju. Jedno ispitivanje je pokazalo da je 77% ispitanih poslodavaca “donekle zadovoljno” primjenom ove metode, dok preostalih 23% nije zadovoljno.
Najveće primjedbe su sljedeće: 44% kaže da loše utječe na samopuzdanje
uposlenih, a 47% da dovodi do nepravednih postupaka unutar odjeljenja, budući da “timovi visokih performansi moraju odstraniti 10% svojih uposlenika,
dok se timovima niskih performansi ipak dozvoljava da zadrže 90% svojih”3.
Neki autori tu metodu pogrdno nazivaju procjena “rangiraj i odbaci”.
Poslodavci kod ove metode moraju biti pažljivi da njihove planove ocjenjivanja ne mogu zloupotrijebiti menadžeri. Ljudski faktor i predrasude menadžera mogu ugroziti ocjenjivanje. Kako bi se uvjerili da predrasude ne utječu na ocjenjivanje, poslodavci treba da preduzmu nekoliko koraka. Treba da
odrede komisiju za reviziju koja će provjeriti da li je uposleni zaslužno nisko
rangiran. Ocjenjivače treba obučiti da budu objektivni i razmotrite upotrebu
evaluacije od „360 stepeni” (ili barem većeg broja ispitivača) zajedno sa metodom prisilne distribucije.
3 Dessler, G. (2007) Osnovi menadžmenta ljudskih resursa. Beograd: Data Status, str. 191.
PREGLED
173
Metoda „360 stepeni”
Metoda „360 stepeni” je metoda u kojoj učestvuje veći broj onih koji ocjenjuju, nadređeni, podređeni, klijenti.
Metoda praćenja neuobičajenih rezultata
Metoda praćenja neuobičajenih rezultata podrazumijeva vođenje evidencije o
neuobičajeno dobrim ili nepoželjnim postupcima određene osobe na radnom
mjestu, kao i analiziranja te evidencije s uposlenim u unaprijed utvrđenim
terminima.
Poslodavci često koriste metodu praćenja neuobičajenih rezultata kao dopunu metode ocjenjivanja ili rangiranja. Na taj način se doprinositi tome da
supervizor razmišlja o ocjeni određene osobe tokom godine, budući da se neuobičajeni rezultati s vremenom gomilaju. Vođenje stalne evidencije o neuobičajenim rezultatima također treba da pruži konkretne primjere za ono što bi
podređeni mogli da urade kako bi otklonili moguće nedostatke u radu, kao i da
omogući da se rad popravi i sredinom godine, ako se za tim ukaže potreba.
Bihevioralno zavisne skale procjene
Bihevioralno zavisne skale procjene (behaviorally anchored rating scale –
BARS) predstavljaju metodu evaluacije koja kombinuje koristi od praćenja
neuobičajenih rezultata i mjerljivih ocjena, tako što kvantitativnu skalu vezuje
za konkretne narativne primjere dobrog i lošeg radnog učinka.
Metoda upravljanja postavljanjem ciljeva
Upravljanje postavljanjem ciljeva (management by objective – MBO) je metoda koja zahtijeva od menadžera da postavi konkretne mjerljive ciljeve svakom uposlenom i da potom s vremena na vrijeme razmatra s tim uposlenikom
napredak koji je ostvario u ostvarivanju ciljeva. Termin upravljanje postavljanjem ciljeva odnosi se na organizacioni program postavljanja ciljeva i procjene učinka koji se sastoji iz šest koraka:
Postaviti organizacione ciljeve. Utvrditi organizacioni plan za sljedeću godinu i postaviti ciljeve.
Postaviti sektorske ciljeve. Rukovodioci odjeljenja i njihovi nadređeni zajednički postavljaju ciljeve za svoja odjeljenja.
174 PREGLED
Razmotriti sektorske ciljeve. Rukovodioci odjeljenja i njihovi nadređeni
zajednički postavljaju ciljeve za svoja odjeljenja.
Razmotriti sektorske ciljeve. Rukovodioci odjeljenja razmatraju ciljeve
odjeljenja sa svim podređenim i traže od njih da opišu individualne ciljeve.
Drugim riječima, kako svaki uposleni u datom odjeljenju može da doprinese
ostvarivanju ciljeva tog odjeljenja?
Analizirati učinak i razmotriti rezultate. Rukovodioci odjeljenja porede
stvarni učinak svakog uposlenog sa očekivanim rezultatima.
Pružiti povratne informacije. Rukovodioci odjeljenja s vremena na vrijeme održavaju sastanke s podređenima kako bi analizirali učinak, pri čemu
se razmatra i procjenjuje napredak koji su podređeni ostvarili u postizanju
očekivanih rezultata.
Prema Bahtijarević-Šiber4, postoje neka opća pravila kojih se treba pridržavati kod postavljanja ciljeva u svrhu postizanja veće radne uspješnosti:
Temeljna pravila pri određenju ciljeva u vezi sa poboljšanjem uspješnosti:
• ne treba postaviti previše ciljeva;
• ciljeve treba postaviti zajedno sa saradnikom;
• trebaju biti povezani sa dogovorenim ličnim ciljevima;
• ne smiju biti rigidni i moraju se moći revidirati;
• moraju biti mjerljivi i količinski izrazljivi; u najmanju ruku treba razraditi
način određivanja postizanja;
• trebaju biti jasni, nedvosmisleni, konkretni i izazovni;
• trebaju biti realistični i ostvarljivi u kontekstu ograničenja vezanih uz sposobnosti, potencijal i resurse;
• treba utvrditi i pribilježiti ograničenja koja mogu utjecati na postignuće;
• ciljevi se trebaju odnositi na poboljšanje u kvalitetu, kvantitetu, vremenu
i troškovima;
• treba utvrditi vremenske okvire, termine analize i „miljokaze” na putu poboljšanja i razvoja;
• postavljanje ciljeva treba ugraditi u plan procjene i akcije;
• treba se dogovoriti i složiti o tome na koji način će oba učesnika dogovora
znati ostvaruju li se ciljevi i koliko dobro.
4 Bahtijarević-Šiber, F. (1999) Management ljudskih potencijala. Zagreb: Golden marketing, str. 512.
PREGLED
175
Kompjuterizovani i internetski sistemi za procjenu učinka
Dostupno je nekoliko relativno jeftinih softverskih programa za ocjenu učinka.
Ti programi uglavnom omogućavaju menadžerima da vode bilješke o svojim
podređenim tokom godine i da potom ocjenjuju niz njihovih radnih osobina
koje su kompjuterski određene. Program zatim pravi pismeni izvještaj koji
objašnjava svaki aspekt evaluacije.
Primjer takvih sistema je program Employee Appraiser (koji je razvila korporacija Austin-Haine iz kalifornijskog grada San Matea) koji nudi više od
deset dimenzija procjene, uključujući pouzdanost, inicijativu, komunikaciju,
donošenje odluka, liderstvo, rasuđivanje i planiranje i produktivnost. U okviru
svake dimenzije postoje različiti faktori učinka, koji su također predstavljeni u
vidu menija. Naprimjer, pod „komunikacijom” postoje posebni faktori koji se
odnose na pisanje, verbalnu komunikaciju, spremnost za prihvatanje povratnih
informacija i kritika, vještine slušanja, sposobnost usredsređivanja na željene
rezultate, otvorenost i dostavljene informacija drugima. Kad korisnik pritisne
tasterom miša na neki faktor učinka, dobija naprednu verziju grafičke skale za
procjenu. Međutim, umjesto brojeva, Employee Appraiser koristi „bihevioralno zavisne primjere”. Naprimjer, u verbalnoj komunikaciji postoji šest opcija
koje sežu od „jasno prezentuje ideje” do “nije dovoljno organizovan”. Nakon
što menadžer odabere frazu koja najpreciznije opisuje uposlenog, Employee
Apraiser daje opisnu ocjenu.
PerformancePro.net je internet-sistem za procjenu učinka koji je proizvela kompanija Exxceed iz Chicaga. Taj sistem pomaže menadžeru i njegovim podređenima u utvrđivanju radnih ciljeva svakog uposlenog i u provođenju godišnje procjene njihovog učinka.
Elektronski sistemi za praćenje radne efektivnosti
Elektronski sistemi za praćenje radne efektivnosti (electronic performance monitoring – EPM) koriste tehnologiju kompjuterskih mreža kako bi menadžerima omogućili da pristupe kompjuterima i telefonima svojih uposlenih. Na
taj način, ti sistemi omogućavaju menadžerima da u svakom trenutku tokom
dana utvrde kojim tempom uposleni rade, koliki je stepen tačnosti njihovog
rada, kada su pokrenuli i isključili računar, pa čak i koliko vremena provode
na pauzi.
Istraživanja ukazuju na to da elektronski sistemi za praćenje radne efikasnosti mogu da povećaju produktivnost u određenim okolnostima. Naprimjer,
pri obavljanju jednostavnijih rutinskih poslova, potpuno obučeni uposlenici
176 PREGLED
čiji je rad nadgledan unosili su više podataka od jednako obučenih uposlenika
čiji rad nije nadgledan. Međutim, EPM sistemi mogu imati i negativne posljedice. Isto istraživanje je pokazalo da slabo obučeni uposlenici čiji je rad strogo nadgledan imaju slabije rezultate nego jednako obučeni uposleni koji nisu
nadgledani dok rade. Empirijska istraživanja također pružaju čvrste dokaze o
povezanosti EPM sistema s većim nivoom stresa.
Razgovori o procjeni radnog učinka
Razgovor o procjeni radnog učinka je formalni sistem koji omogućava evaluaciju kvaliteta radnog učinka uposlenika u organizaciji5. Ovu procjenu obično priprema neposredni rukovodilac uposlenika. Procedura obično zahtijeva
od nadređenog da popuni standardizovani obrazac za procjenu koji ocjenjuje
uposlenika u nekoliko dimenzija i potom diskutuje o rezultatima evaluacije sa
uposlenikom. Ona treba biti kontinuiran proces koji se realizuje u četiri faze.
Prva faza: Planiranje radnog učinka. Na početku godine menadžer i uposleni se sastaju na sastanku koji ima za cilj planiranje radnog učinka. Obično je
riječ o jednosatnoj sesiji tokom koje razgovaraju o tome šta će uposleni postići
tokom narednih 12 mjeseci (ključne nadležnosti radnog mjesta uposlenog i
ciljevi i projekti na kojima će ta osoba raditi), zatim kako će ta osoba raditi
taj posao (oblici ponašanja i kompetencije koje organizacija očekuje od svojih
uposlenih). Zatim se razgovara o planovima za razvoj karijere uposlenog ili
generalno o planovima za razvoj.
Druga faza: Realizacija radnog učinka. Tokom godine uposlenik radi na
ostvarenju dugoročnih ciljeva, kratkoročnih ciljeva i ključnih nadležnosti radnog mjesta. Menadžer uposlenom pruža ciljano usavršavanje, to jest coaching, i povratne informacije o njegovom radu, to jest feedback, da bi povećao
vjerovatnoću za uspjeh. On stvara uslove koji motivišu i rješava sve eventualne probleme u postizanju rezultata. Polovinom godine, a možda i češće, oni se
sastaju kako bi preispitali dotadašnji učinak zaposlenog u odnosu na planove i
ciljeve o kojima su razgovarali na sastanku povodom planiranja radnog učinka.
Treća faza: ocjena radnog učinka. Kako se približava vrijeme za formalnu
procjenu radnog učinka, menadžer razmišlja o tome koliko je podređeni bio
uspješan tokom godine, pribavlja različite formulare i papirologiju koje organizacija koristi za procjenu i popunjava ih. Tada menadžer može dati procjenu
5 Grout, D. (2008) Procena i unapređenje radnog učinka. Novi Sad: Asee, str. 21.
PREGLED
177
za promjenu plate uposlenika na osnovu kvaliteta njegovog rada. Popunjeni
obrazac za procjenu obično preispituje i odobrava pretpostavljeni procjenitelja. Ostali, možda rukovodilac sektora ili menadžer za sistem nagrađivanja,
mogu isto tako da preispitaju i odobre procjenu.
Četvrta faza: Preispitivanje radnog učinka. Menadžer i podređeni se sastaju, obično na jedan sat. Oni preispituju formular za procjenu koji je menadžer
popunio i razgovaraju o tome koliko je uposlenik bio uspješan tokom proteklih dvanaest mjeseci. Na kraju ovog sastanka oni utvrđuju datum ponovnog
sastanka, kada će razgovarati o planiranju radnog učinka za narednih 12 mjeseci, i od tog trenutka proces upravljanja radnim učinkom počinje iznova.
Od čega procjena radnog učinka vode porijeklo?
Postoje veoma davni primjeri procjene radnog učinka u Americi stari preko
stotinu godina. Sistem nagrađivanja u saveznim državnim organima postojao
je još 1887. godine. Lord i Tejlor uveli su procjenu radnog učinka 1914. godine. Na mnoge kompanije je uticao „naučni menadžment“ Frederika Tejlora s
početka dvadesetoga vijeka i procjena radnog učinka koju je on iskonstruisao.
Prije Drugog svjetskog rata, međutim, veoma malo organizacija je provodilo
formalne procjene radnog učinka. Nekoliko kompanija i vojska su bili jedini
koji su ovu proceduru redovno primjenjivali. Većina procjena koje su provođenje više su se koncentrisale na ličnost uposlenika i crte ličnosti nego na
stvarna postignuća u odnosu na ciljeve i formalnu analizu oblika ponašanja
koji su doveli do tih rezultata. Potom, inventivna ideja 1950-ih Pitera Drakera
o upravljanju pomoću ciljeva (MBO – Management by Objectives) i knjiga
Daglasa Makgregora The Human Side of Enterprise (Ljudska strana preduzeća), koja je predstavila njegovu zamisao Teorije X i teorije Y, privukla je
veliku pažnju. Jedan broj kompanija je prešao sa ocjenjivanja crta ličnosti
na razvijanje procedure koja s koncentrisala na postavljanje ciljeva i koja je
učinila da proces procjene postane zajednička odgovornost uposlenog i menadžera. Od vremena Drakerovog i Makgregorovog rada, procedura procjene
radnog učinka se u tolikoj mjeri razvila da danas ogromna većina kompanija
posjeduje formalne sisteme procjene.
Da bi se obavila procjena radnog učinka putem razgovora, potrebno je održati minimalno dva sastanka. Jedan na početku godine – sastanak na kom se
planira radni učinak i na kojem se razgovara o značajnim rezultatima koje
treba postići tokom narednih dvanaest mjeseci. Na tom sastanku, analizira
se opis posla, misija, vizija i vrijednosti organizacije, ciljeve svog sektora i
178 PREGLED
najvažnije elemente obrasca za procjenu radnog učinka. Drugi sastanak biće
na kraju godine, posto se napiše procjena i pošto ju je šef odobrio. Na ovom
sastanku preispituje se radni učinak, razgovor se vodi o onome šta je uposlenik postigao u proteklih dvanaest mjeseci, preispituju se potrebe za razvojem
a potom se napravi plan za narednih 12 mjeseci. Pored ova dva obavezna
sastanka, svakako ce se menadžeri viđati i sastajati sa svojim ljudima kako
bi redovno razgovarali o radnom učinku. Sprovodi se i srednjoročna analiza
polovinom godine.
Koliko vremena odnosi procjena radnog učinka?
Sastanak za planiranje traje 45 minuta do sat vremena, jednom godišnje. Pisanje jedne procjene radnog učinka iziskuje još jedan sat, možda sat i po. A
razgovor o procjeni radnog učinka oduzima oko četrdeset i pet minuta kod
većine uposlenih.
To je oko tri sata. I još dodatnih tri sata za pripremu, razmišljanje i planiranje. To je već šest sati po osobi.
Imamo tačno 2000 radnih sati u godini (8 sati na dan x 5 dana u nedjelji x
50 nedjelja godišnje = 2000 sati). Šest sati prema tome predstavlja 0,3 procenta menadžerovog vremena koje je posvetio upravljanju radnim učinkom svakog zaposlenog. Koje su to „važnije stvari” koje menadžer mora da uradi?
Zašto je menadžment učinka važan?
Efikasan menadžment individualnog učinka je krucijalan u dosezanju organizacijske vizije i procesa stvaranja kulture temeljene na učinku. To je osnovna i
visoko važna obaveza menadžmenta za koju bi se trebali osjećati odgovornim
svi menadžeri.
Menadžment učinka pomaže da se izbjegne haos učinka, situacija koja
postoji u mnogim organizacijama gdje uposlenici rade naporno, ali njihovi
napori ne vode organizaciju u željenom pravcu. Praznine se javljaju kada
se radni napori ne povezuju dovoljno. Redundancija se dešava kada nekoliko
uposlenika započinje iste zadatke bez valjane koordinacije. U najgorem slučaju, uposlenici mogu biti kontradiktorni jedni drugima.
Menadžment učinka koji povezuje individualne radne napore sa organizacijskim strateškim planom i koji osigurava da su uposlenici vezani za plan
je najbolji način da se izbjegne nenamjensko korištenje resursa, uključujući
neefikasno i neefektivno korištenje ljudskih napora, vremena i talenta.
PREGLED
179
Pored toga, sistem menadžmenta učinka pruža fundamentalno ispravan
put koji vodi učinak uposlenika. Potrebe ljudi i želja da znaju šta se od njih
očekuje, kako rade, šta je učinjeno dobro, i koje promjene su potrebne.
Najzad, sposobnost da se razlikuje i svrsihodno raspoznaju dostignuća i željeno ponašanje govori o tome šta je važno i vrednovano u organizaciji. Ljudi
trebaju znati na koji način oni doprinose uspjehu organizacije, i potrebno im
je odgovarajuće priznanje i nagrada za njihove uspjehe. Sistem menadžmenta
učinka je suštinski za povezivanje priznavanja i nagrada sa ispunjavanjem
organizacijskih ciljeva. Oni pomjeraju organizaciju naprijed od kulture bazirane na šefovima ili kulture bazirane na najboljim naporima ka kulturi istinski
baziranoj na radnom učinku.
Elementi menadžment prakse povezane sa kulturom na temelju mjerenja
radnog učinka:
• jasno artikulisana misija i operativna vizija koja je prihvaćena i shvaćena; svaki uposlenik razumije kako njegov-njen rad doprinosi organizacijskoj misiji;
• klima koja ohrabruje ljude da dotaknu nove probleme i zadatke i da
traže nove i bolje načine za ostvarivanje ciljeva;
• organizacijski ciljevi koji su kredibilni, kao i mjerljivi ili verificirani;
• odjel, radna jedinica, ciljevi tima koji su jasno povezani sa uspjehom
organizacije;
• individualni ciljevi i mjere koji su direktno povezani sa uspješnim
učinkom, uposlenici učestvuju u razvoju mjera;
• edukacija i razvoj kao investicija u profesionalni rast ljudskih resursa i
uspješnog radnog učinka;
• redovita komunikacija koja drži uposlenike informiranim o rezultatima
radnog učinka; komunikacija prepoznaje važnost uposlenikovih napora
i pomažu uposlenicima da razumiju kako njihovi napori doprinose
uspjehu organizacije;
• redovna povratna ocjena koja uposlenike vodi i ohrabruje razvoj karijere;
• sistem priznavanja i nagrađivanja koji jača važnost dobrih rezultata na
svim nivoima, uključujući i finansijske i nefinansijske nagrade; sistem
ohrabruje ljude da sarađuju i rade zajedno. Postoje prilike za uposlenike da proslave svoje uspjehe;
180 PREGLED
• adekvatan finansijski sistem da omogući oruđa i potrebne tehnologije
za uspjeh.6
Pravni zahtjevi za sistem procjene radnog učinka
Još je jedno pitanje od važnosti za sistem procjene radnog učinka a to je koji
su to pravni zahtjevi za sistem procjene radnog učinka?
Prvo, ne postoji pravni zahtjev da kompanija mora imati sistem za procjenu
radnog učinka. Nijedan zakon ne primorava organizaciju da preispituje radni
učinak svojih članova. Ako kompanija zaista odluči da uvede sistem za procjenu radnog učinka, ona mora biti sigurna da je sistem u skladu sa zakonima7.
U očima zakona procjena radnog učinka je ispit zapošljavanja. Zbog toga se
ona razmatra na sličan način kao i drugi aspekti procesa zapošljavanja: prvobitno regrutovanje, selekcija i zapošljavanje, unapređenje, naknada i prekid
radnog odnosa. Kao rezultat, pravni zahtjevi za sistem procjene radnog učinka
su slični onima za druge testove selekcije.
Rizik od pravnih poteškoća i neprilika može se svesti na minimum, ukoliko
se ispoštuje šest osnovnih principa dobre prakse menadžmenta:
Zasnovati procjenu radnog učinka na analizi radnog mjesta
Dakle, ne na crtama ličnosti uposlenika. Kada uposlenik i menadžer razmatraju važne opće i konkretizovane ciljeve koje će taj zaposleni da realizuje
tokom godine i u odnosu na koje će njegov radni učinak biti ocjenjivan, to je
analiza radnog mjesta. Ako menadžer procjenjuje određene oblike ponašanja, očekivano ponašanje i ophođenje koje je potrebno ispoljavati u skladu sa
očekivanjima kompanije, i potom diskutuje o tim očekivanjima i njihovom
značaju sa svakim podređenim, to je analiza radnog mjesta.
Pojednostaviti. Komplikovani formulari koji nastoje omogućiti cjelokupnu
i kompletnu evaluaciju svakog aspekta radnog učinka pojedinca samo frustriraju menadžere i dozvoljavaju da njihove predrasude nadvladaju objektivnost.
Idealan formular za procjenu radnog učinka od procjenjivača traži da ocjeni
uposlenika u pet oblasti:
Ključne kompetencije u organizaciji. To su vještine, osobine, crte ličnosti i
ponašanje koje se očekuje od svakoga u organizaciji, bez obzira na radno mje6 Risher, Howard 2002: „ Pay for Performance: The Keys to Making it Work“, Public
Perosnal Management.
7 Grout, D. (2008) Procena i unapređenje radnog učinka. Novi Sad: Asee, str. 37.
PREGLED
181
sto ili položaj u organizaciji. „Moral i poštenje” i „usredsređenost na klijenta”
mogle bi biti ključne kompetencije za koje se očekuje da ih svaki uposlenik u
kompaniji demonstrira.
Kompetencije unutar grupe srodnih poslova. Ovo su kompetencije koje važe
za najveće porodice radnih mjesta. Neke od tipičnih porodica radnih mjesta su
menadžerska/upravljačka, prodajna, stručna i proizvodna.
Ključne nadležnosti radnog mjesta – najvažnije nadležnosti ili zadaci radnog
mjesta. Idealan opis radnog mjesta trebalo bi da navede konkretno koje su to
ključne nadležnosti tog radnog mjesta.
Projekti i ciljevi – aktivnosti tog uposlenog koje prevazilaze konkretne zadatke i odgovornosti navedene u opisu radnog mjesta.
Najvažnija dostignuća – broj najvažnijih dostignuća uposlenika u toku godine.
Provjeriti postoji li diskriminacija – potrebno je pratiti dvije oblasti kako bi
se uvjerili da se organizacija nosi s najmanjim rizikom od sudskog spora: kao
prvo, same procedure procjene radnog učinka kompanije; kao drugo, kadrovske
odluke koje se zasnivaju na podacima iz procjene radnog učinka.
Obučavati procjenjivače da precizno vrše procjenu radnog učinka i da efektivno provode razgovore o procjeni. U idealnoj situaciji, svaka organizacija treba da provede formalan i sveobuhvatan program obuke koji moraju da pohađaju
svi menadžeri, kao preduslov za provođenje procjene radnog učinka. Organizacije, također, treba da provode godišnja ponavljanja obuke za sve procjenitelje,
neposredno pred godišnju procjenu radnog učinka i diskusiju o rezultatima.
Omogućiti preispitivanje od višeg rukovodstva prije nego što procjenu preispitate zajedno sa zaposlenim. Najveći broj organizacija zahtijeva da menadžer
koji popunjava formular za procjenu dostavi taj formular svom pretpostavljenom na preispitivanje i odobravanje prije nego što ga da uposleniku. Menadžeri
koji su ponekad hiroviti ili samovoljni (a kamoli direktno diskriminatorni), često
su u svojim procjenama barem malo oprezniji, znajući da će njihov nadređeni
morati preispitati i odobriti ono što su oni prethodno odobrili.
Menadžere na visokim pozicijama treba podsticati da urade više od pukog
udaranja pečata na procjene koje su im dostavljene na preispitivanje.
Omogućiti neki instrument žalbe, npr. omogućiti pojedincu koji za sebe vjeruje da je žrtva netačne procjene da iznese svoju stranu priče i da to bude formalno zabilježeno.
182 PREGLED
Zaključak
Od osamdesetih godina dvadesetog vijeka veoma su se promijenili poslovni
zahtjevi, zabilježen je nagli tehnološki napredak, stalno se javljaju novi izazovi globalizacije i rastu društvena očekivanja. Tradicionalni pristup upravljanja
organizacijom zamijenjen je potpuno novim pristupom, u okviru koga ključna
dimenzija pripada ljudskom faktoru. U okviru organizacijskog menadžmenta
počinje se razvijati posebna funkcija nazvana menadžment ljudskih resursa
(engl. Human Resource Management, skraćeno HRM), koja u fokus razmatranja stavlja način upravljanja ljudskim resursima i njihovim potencijalima.
Ova poslovna funkcija u ranijem periodu je egzistirala kao kadrovska ili personalna funkcija koja je bila zaokupljena problemima radnih i međuljudskih
odnosa, radnog morala, otklanjanja nezadovoljstva i slično.
Funkcija menadžmenta radne uspješnosti je u većini slučajeva u početnim
stadijima razvoja i provedbe. Postojeći kapaciteti, kao i metodološki okvir za
provedbu planiranja ljudskih potencijala, kako na strateškom tako i na institucionalnom nivou, nedovoljni su. Neophodno je postići da poslovna organizacija ima definisanu strategiju, misiju i viziju. U skladu s tim, ljudske potencijale potrebno je zasnivati na prethodno provedenim analizama. Sistem plata i
nagrađivanja treba detaljno razraditi, i ugraditi kriterije efikasnosti i odgovornosti. Ono što ide u prilog razvoju menadžmenta radne uspješnosti jeste sve
veći značaj koji se pridaje efikasnosti menadžmenta individualnog učinka, kao
sredstva za dosezanje organizacijske vizije i procesa stvaranja kulture temeljene na učinku. To je osnovna i visoko važna obaveza menadžmenta za koju
bi se trebali osjećati odgovornim svi menadžeri. Na temelju svega navedenog,
može se ustvrditi da je neophodno ispuniti sljedeće pretpostavke:
U okviru organizacijske strategije, projektovati smjer i način upravljanja
ljudskim potencijalima;
Umjesto upošljavanja ljudi da rade „za vas”, što je karakteristično za personalnu funkciju, prihvatiti koncept upošljavanje ljudi da rade „s vama”, kao
dio zajedničkih aspiracija, ideala i povjerenja, pri čemu je neophodno razvijati sistemski pristup pribavljanju, selekciji, procjeni uspješnosti, obrazovanju,
nagrađivanju i komuniciranju sa uposlenima;
Za razliku od personalne funkcije, gdje je briga o uposlenicima pripadala
uposlenicima za tzv. kadrovske poslove, brigu o ljudskim resursima treba prenijeti na izvršne menadžere;
PREGLED
183
Individualni zahtjevi uposlenih moraju biti usaglašeni sa organizacijskim
zahtjevima i ciljevima institucije, što je jedna od ključnih pretpostavki za jaku
poslovnu i organizacijsku integraciju
Neophodno je utvrditi ciljeve, na organizacijskom nivou i na nivou pojedinca, kao i odrediti standarde mjere;
U unutrašnjim aktima poslovne organizacije predvidjeti mogućnost razvoja
karijere uposlenika na temelju provjere učinka rada, ili razviti sistem nagrađivanja. Literatura
1.
Bahtijarević-Šiber, Fikreta (1999) Management ljudskih potencijala. Zagreb: Golden
marketing.
2. Dessler, Gary (2007) Osnovi menadžmenta ljudskih resursa, IV izdanje. Beograd:
Data Status.
3. Graham, Julia (2004) Performance-Based Culture, The Journal for Quality and Participation, Vol. 27, No. 1, March 2004, Washington.
4. Grout, Dik (2008) Procena i unapređenje radnog učinka. Beograd: Asee.
5. Hartley, Lisa (2006) Best Practices in Performance Management, Special Advertising
Supplement to Work Force Management, New York.
6. Risher, Howard 2002: „ Pay for Performance: The Keys to Making it Work“, Public
Personal Management, Volume 31 No. 3 Fall 2002. Pp. 317-333
7. Šunje, Aziz (2003) Top-menadžer i strateg, Sarajevo: Tirada.
8. Šunje, Aziz (2009) Menadžment ljudskih resursa, materijal sa predavanja, Sarajevo.
9. Weihrich, H.; Koontz, H. (1993) Menadžment. Zagreb: Mate.
On-line izvori
1. www.aqp.org
2. www.bitc.org.uk
3. www.HBSPress.org
4. www.datastatus.co.yu
5. www.shrm.org
6. www.undp.hr
7. www.siescoms.en
8. www.uniqa.ba
9. www.efsa.unsa.ba
10. www.unsa.ba
11. www.fpn.unsa.ba
184 PREGLED
Nedžad Smailagić
UDK 340.114
RESTORATIVNA PRAVDA:
NOVI OBLIK Gledanja i REAKCIJE NA KRIMINALITET1
rESTORATIVE JUSTICE:
NEW WAY OF PERCEIVING and RESPONDING TO CRIME 2
Sažetak
U ovom radu autor je svoju pažnju usmjerio na koncept restorativne pravde
kao mogući odgovor društva (odnosno države) u borbi protiv kriminaliteta.
Zasnivajući se na kritici klasičnog krivičnopravnog sistema zasnovanog na
retribuciji, ovaj koncept – prvenstveno utemeljen na načelu ispravljanja negativnih implikacija koje nastaju izvršenjem krivičnog djela – doživio je svoju
potpunu afirmaciju posljednjih četrdesetak godina. Autor polazi od osnovne
postavke da restorativni koncept borbe protiv kriminaliteta ne isključuje retributivni koncept i obratno. Analiziran je pojam restorativne pravde i definirani su osnovni pojmovi. Restorativnu pravdu promatra u dvije dimenzije, i to
kao (i) alternativa tradicionalnom krivičnopravnom sistemu zasnovanom na
retribuciji i (ii) kao proces, ishod ili skup načela. Dat je presjek historijskog
razvoja ovog koncepta kroz ideje začetnika ovog koncepta u modernom smi1 Ovaj prilog predstavlja prerađeni dio rada pod naslovom Koncept restorativne pravde kao
odgovor društva na kriminalitet napisanog u okviru predmeta Restorativna pravda za maloljetnike pod mentorstvom prof. dr Hajrije Sijerčić-Čolić. Odlukom Rektora Univerziteta
u Sarajevu od 21. decembra 2010. godine ovaj rad nagrađen je iz Fonda Akademik Edhem
Čamo za naučnoistraživački rad studenata Univerziteta u Sarajevu. Prilog prati izmjene i
dopune u zakonodavstvu zaključno sa 15. decembrom 2011. godine.
2 2 This contribution represents a reworked portion of the paper entitled: The Concept of Restorative Justice as Social Response to the Criminal produced within the subject Juvenile
Restorative Justice under the mentorship of Prof. Hajrija Sijerčić – Čolić, PhD. Pursuant
to the Decision by University of Sarajevo’s Rector dated December, 21 2010, this paper
was awarded with a prize from the “Academician Edhem Čamo” Fund for scientific and
research activities of University of Sarajevo’s students. This contribution follows amendments and changes to the law finished with December 15, 2010.
PREGLED
185
slu riječi - Alberta Eglasha i Nilsa Christia. Prezentirana su načela, ciljevi i
mjesto restorativne pravde u savremenom konceptu borbe protiv kriminaliteta. Zasebno su analizirana načela personalizma, popravljanja štete nastale
izvršenjem krivičnog djela, učešća i reintegracije, kao osnovna načela restorativne pravde. Autor razmatra modele koegzistencije restorativne pravde sa
tradicionalnim retributivniom modelom. Zatim se uspoređuju retributivni i
restorativni pristup i izvode glavne značajke koncepta restorativne pravde.
U petom dijelu autor skicira kritike naspram restorativne pravde u pogledu
procesnih prava optuženog te međunarodnopravne standarde.
Ključne riječi: restorativna pravda, retributivna pravda, načela restorativne pravde, žrtva krvičnog djela, medijacija.
Summary
In this paper author is focused on the concept of restorative justice as possible
response of the society (i.e. the state) against the crime. Based on the criticism
of the classical response by means of retributive criminal law, this concept –
primarily founded on the principle of repairing negative implications caused
by the criminal offence – has been fully affirmed for the last forty years. Author starts from the basic assumption that restorative concept does not exclude
the retributive one and vice versa. Firstly the notion of restorative justice and
other terms are defined. Author observes restorative justice in two dimensions:
(i) as an alternative to traditional criminal law approach based on retribution and (ii) as process, outcome and set of principles. The second part gives
a historical overview of development of this concept by presenting ideas of
founders of restorative justice in modern terms: Albert Eglash and Nils Christie. In focus of the third part are the principles, goals and place of restorative
justice in overall criminal justice policy. Principles of personalism, repairing
the harm caused by criminal offence, participation of all parties related to the
criminal offence and reintegration, are separately analysed. Author also examines modes of coexistence of restorative justice with traditional criminal law
approach. In the fourth part the author compares restorative justice approach
with criminal law and derives basic characteristics of restorative justice. In
the fifth part the author outlines basic objections to restorative justice in regard to due process rights and confronts such objections to international legal
standards on restorative justice.
Key words: restorative justice, retributive justice, principles of restorative
justice, victim of criminal offence, mediation.
186 PREGLED
Uvod
Analizirajući sredstva kojima se koristi država u borbi protiv kriminaliteta
nameće se potreba za pronalaženjem odgovora na nekoliko važnih pitanja.
Da li je koncept borbe protiv kriminaliteta posredstvom države zasnovan na
retributivnoj pravdi odgovarajući model borbe? Zašto je upravo taj model preovlađujući u svijetu? Da li je retributivni model borbe jedini mogući put? Da
li su sve zainteresirane strane (ponajprije počinilac, žrtva, društvena zajednica
pa i država) zadovoljne trenutnim načinom borbe? Kakav je položaj žrtve i
kakva su njena prava i obaveze u krivičnom i restorativnom procesu? Zašto
je koncept restorativne pravde doživio afirmaciju u komparativnopravnim rješenjima posljednjih četrdesetak godina? Ova ali i mnoga druga pitanja se već
odavno postavljaju u raspravama o različitim mogućnostima i modelima reakcije na kriminalitet. Takve rasprave rezultat su shvatanja da krivično pravo treba da bude jedno od sredstava reakcije na kriminalitet.3 Ove rasprave također
podstiču i razmišljanja o alternativnim mehanizmima unutar ili izvan krivičnog prava, dok radikalniji stavovi propituju, na temelju kriminalnopolitičkih
rezultata te drugačijih shvatanja krivičnog djela, i svrsishodnost postojanja
krivičnog prava, što je za posljedicu imalo razvoj pokreta koji se u krivičnim
naukama označava kao abolicionizam koji je u svojim temeljima zasnovan na
idejama radikalne i mirotvorne kriminologije.
Predmet ovog rada je koncept restorativne pravde kao mogući odgovor
društva u borbi protiv kriminaliteta. Rad treba ispitati zašto se ovaj koncept
javio, utvrdi osnovna načela restorativne pravde te treba da usporedi klasični
retributivni model sa konceptom restorativne pravde.
Ovaj drevni, ali u praksi relativno nov pristup u borbi protiv kriminaliteta,
odnosno po društvo štetnih ponašanja, danas više nije izoliran slučaj u pojedinim državama. Prema posljednjim istraživanjima, u preko stotinu država
širom svijeta aktivno se primjenjuju neki od modela restorativne pravde (Van
Ness, 2005: 1), dok se na univerzalnom i regionalnom međunarodnopravnom
planu javljaju dokumenti i direktive koji propagiraju korištenje restorativne
3 Iako načelo legitimnosti, kao temeljno načelo savremenog krivičnog prava, izražava stav
da krivično pravo treba biti posljednje sredstvo u zaštiti određenih vrijednosti (odnosno
treba biti posljednji racionalni vid reakcije, lat. ultima ratio societas), što u osnovi podrazumijeva ograničenje krivičnopravne represije na način da se njegova upotreba svodi na
nužni minimum, a istovremeno se afirmira korištenje drugih manje represivnih i adekvatnijih mjera za „svođenje kriminaliteta u granice podnošljivosti“, praktična iskustva ne
potvrđuju taj doktrinarni i kriminalnopolitički stav o supsidijarnosti krivičnog prava nego
upravo pokazuju izražen naglasak krivičnopravne (dakle, represivne) reakcije u odnosu na
ostale vidove.
PREGLED
187
pravde kao kriminalnopolitičkog instrumenta.4 Dakle, predmet rada je restorativna pravda u službi borbe protiv kriminaliteta, kao uži pojam od restorativne
pravde kao načina rješavanja raznovrsnih sporova.5
Rad je strukturiran u pet dijelova. U prvom dijelu se analizira pojam restorativne pravde i definiraju se osnovni pojmovi. Restorativna pravda se promatra u dvije dimenzije, i to kao (i) alternativa tradicionalnom krivičnopravnom sistemu zasnovanom na retribuciji i (ii) kao proces, ishod ili skup načela.
Predmet drugog dijela rada je historijski razvoj koncepta restorativne pravde,
prikazan kroz ideje začetnika ovog koncepta u modernom smislu riječi: Alberta Eglasha koji je zastupao ideju o kreativnoj restituciji, te Nilsa Christia koji
počinjeno krivično djelo shvata kao svojinu - vlasništvo onih koji su u njega
umiješani. Predmet trećeg dijela rada su načela, ciljevi i mjesto restorativne
pravde u savremenom konceptu borbe protiv kriminaliteta. Zasebno se analiziraju načela personalizma, popravljanja štete nastale izvršenjem krivičnog
djela, učešća i reintegracije, kao osnovna načela restorativne pravde. U okviru ovog dijela rada razmatraju se modeli koegzistencije restorativne pravde
sa tradicionalnim retributivniom modelom borbe protiv kriminaliteta. Četvrti
dio rada uspoređuje klasični retributivni i restorativni pristup i izvodi glavne značajke koncepta restorativne pravde. Kako je neformalnost bitna odlika
restorativne pravde, u petom dijelu rada skiciramo osnovne kritike koje se u
teoriji upućuju ovom konceptu, posebno u smislu procesnih garancija prema
4 Tome, u najkraćem svjedoče slijedeći dokumenti: na univerzalnom planu treba istaći Deklaraciju UN-a o osnovnim načelima primjene programa restorativne pravde u krivičnim
stvarima (eng. United Nations Basic principles on the use of restorative justice programmes in criminal matters, UN Economic and Social Council Res. 2002/12 w/ Annex).
Na evropskom kontinentu, pod okriljem Vijeća Evrope, tu je Preporuka Vijeća ministara
državama članicama o korištenju medijacije u krivičnim stvarima (Reccomendation No.
R (99) 19 of the Committee of Ministers to member states concerning mediation in criminal matters) sa pripadajućim uputstvima iz 2007. godine, a u okviru Evropske unije tu
je Okvirna odluka Evropskog vijeća o položaju žrtava u krivičnom postupku od 15 marta
2001. godine (Council Framework Decision of 15 March 2001 on the standing of victims
in criminal proceedings, Official Journal of the European Communities, L 82/1).
5 Restorativna pravda može se primijeniti i izvan područja krivičnog prava. Restorativni
principi primjenjuju se i u primjeni disciplinskim mjera u školama, rješavanju raznovrsnih
konflikata u zajednici i aktivnostima usmjerenih ka izgradnji mira na konfliktnim područjima (Džamonja-Ignjatović i Žegarac, 2008: 466). Konkretnije, radi se npr., o vršnjačkoj
medijaciji u školi, porodičnim medijacijama za djecu čiji se roditelji razvode, susjedskim
medijacijama, različitim medijacijama u zajednici, političkim i međunarodnim medijacijama, komercijalnim medijacijama (Ranđelović, 2006: 192). Mjesta primjeni modela
restorativne pravde ima i u sredinama nakon situacija masovnih kršenja ljudskih prava ili
sukoba, u smislu tranzicione pravde.
188 PREGLED
počiniocu krivičnog djela prema kojem se restorativni proces vodi. Na kraju
se iznose zaključci.
1.
Pojam restorativne pravde
Već dugo vremena je prisutna teza da krivičnopravni odgovor društva zasnovan na retribuciji6, odnosno kažnjavanju počinioca krivičnog djela, nije dovoljan (Eglash, 1958), nije prikladan (Christie, 1977; Christie, 2006: 7) ili
je potpuno pogrešan (Hulsman, 2010: 37-58)7 jer stavlja akcenat na krivično
djelo i počinioca krivičnog djela, dok se istovremeno ignoriraju i zanemaruju
potrebe i interesi žrtava.8 Krivičnopravni sistem se ne obazire da li (provedeni
krivični) postupak „vraća društvu izvršioca krivičnog dela kao rehabilitivanog
ili popravljenog pojedinca ...“, a društvo općenito se više interesiralo za kažnjavanje krivca nego za njegov popravak (Eliot, 1962: 14). Osnovna je teza
da «politika i praksa krivičnopravnog sistema nisu pokazale efikasnim u smanjenju stope kriminaliteta i pružanju građanima sigurnosti i dobijanju podrške
od strane sudskih vlasti» (Ćopić, 2007: 26, slično Eliot, 1962: 14).9 Prisutna
6 Retribucija (lat. re-tribuo – natrag dati, vratiti) u filozofiji kažnjavanja i krivičnog prava
je filozofski i etički smjer (retribtivizam) odnosno sadržaj tzv. retributivnih ili represivnih
krivičnopravnih sankcija (lat. repressio – potiskivanje, suzbijanje, reprimere – potiskivati,
suzbijati) kojima je primarna svrha uzvratiti i prisilom suzbiti zlo počinjeno ili naneseno
krivičnim djelom. U modernoj krivičnopravnoj teoriji i praksi, retribucija se ne poistovjećuje sa odmazdom, jer je za razliku od odmazde vezana krivnjom počinioca i jer se primjenjuje razmjerno pričinjenom zlu, samo u prijeko potrebnoj mjeri (Usp. Hovatić, 2001:
512).
7 Holandski kriminolog Louk Hulsman (1923-2009) u svojoj knjizi Izgubljene kazne temeljno propituje svrhovitost krivičnopravne reakcije ističući ideju abolicionizma, odnosno potpunog ukidanja krivičnog prava sa argumentacijom da ono nije u stanju da kriminalitet kao negativno društvenu pojavu svede u „granice podnošljivosti“, ne omogućuje
resocijalizaciju osuđenika, ignoriše stvarne potrebe žrtava i društvene zajednice. Zato on
smatra da je dekriminalitacija jedina alternativa, dok bi se krivičnopravna reakcija zadržala samo za ona djela koja ugrožavaju društvo kao totalitet.
8 Za potrebe ovog rada žrtva je «osoba koja je individualno ili kolektivno doživjela povredu, uključujući fizičku ili mentalnu povredu, emocionalnu patnju, ekonomski gubitak ili
suštinsko ograničenje osnovnih prava kroz radnje ili propuštanja koje su rezultat krivičnog
djela» (član 1. UN Declaration of Basic Principles of Justice for Victims of Crime and
Abuse of Power, UN General Assembly A/RES/40/34, 29. novembra 1985.).
9 S tim u vezi, kao tri bitna elementa retribucije ističu se: osuda nezakonitog ponašanja,
utvrđivanje odgovornosti počinioca, i ponovno uspostavljanje moralnog balansa kažnjavanjem počinioca, tj. «vraćanjem patnje počiniocu za zlo prouzrokovano krivičnim djelom» (Walgrave, 2010: 36).
PREGLED
189
mišljenja ističu da su se krivična zakonodavstva niza zemalja pokazala uspješnim u domenu osuđivanja i kažnjavanja počinioca krivičnog djela kao i krutog
provođenja pravde, ali su se istovremeno pokazala poprilično neuspješnim
u pogledu trajnijeg rješavanja sukoba, poboljšanja međuljudskih odnosa kao
i u preveniranju počinjenja krivičnih djela u budućnosti (Ranđelović, 2006:
189). U tom kontekstu restorativna pravda se može posmatrati kao kritika
tradicionalnog retributivnog koncepta borbe protiv kriminala i istovremeno
kao njegova nadopuna, jer nastoji uspostaviti odgovarajući balans između interesa i potreba počinioca krivičnog djela, žrtve i društvene zajednice. Kao
koncept, restorativna pravda predstavlja model afirmiranja restitutivnih10 i reparativnih11 pristupa u borbi protiv kriminaliteta koji se ostvaruje kroz različite modele prema sebi svojstvenim načelima. Historijski posmatrano, korijeni
restorativne pravde nalaze se u pokretima za prava žrtava, komunitarizmu i
kritičkoj kriminologiji (Walgrave, 2010: 30).
Restorativna pravda posmatra se kao (i) alternativa krivičnopravnom sistemu, i(li), (ii) kao proces, ishod ili skup načela u cjelokupnim nastojanjima
društva u suzbijanju kriminaliteta (Ćopić, 2007: 27-28). Kada se posmatra
kao alternativa krivičnopravnom sistemu, onda se misli na to da taj sistem ne
postiže svoje ciljeve (Christie, 2006: 7),12 a da žrtva krivičnog djela, osim u
dokaznom postupku u formi aktivnog i(li) pasivnog dokaznog sredstva, treba
imati odgovarajuću ulogu u sankcioniranju počinioca (Kovčo, 2001: 125), jer,
kako ističe Fletcher, krivično pravo ističe dvije dimenzije konflikta koji nastaje izvršenjem krivičnog djela. Prva dimenzija konflikta je između počinioca
10 Restitucija, općenito, podrazumijeva obnavljanje nečega ili vraćanje u prijašnje stanje.
U krivičnom pravu podrazumijeva nadoknadu štete koju počinilac krivičnog djela vraća
žrtvi, odnosno oštećenom u novcu, robi ili drugačije. Restitucija, također, je mjera nadoknade štete koju sud naloži počiniocu krivičnog djela bilo uz krivičnu sankciju ili bez
krivične sankcije (Usp. Sket, et al. 2001: 128).
11 Reparacija, odšteta, naknada ili povrat štete tj. radnje kojima počinilac krivičnog djela
popravlja štetu koju je prouzrokovao bilo žrtvi ili zajednici (Usp. Sket et al. 2001: 127).
12 U istom radu, Christie govoreći o smrti i umiranju, i o kriminalitetu i kažnjavanju, pravi
paralelu između smrti i kriminala kao procesa i učešća, na način da se u oba slučaja radi
o ritualima u kojem emocije (bi trebale) imaju dominantnu ulogu. U slučaju smrti radi
se o ritualu bdijenja, dok se u slučaju kriminaliteta radi o potrebi zaliječenja. Međutim,
savremeni koncept borbe protiv kriminaliteta retributivnim mjerama odiše formalnom
kontrolom i kažnjavanje zauzima najdominantniju poziciju, u tom kontekstu, na strani
žrtve, sve je manje prostora ia izražavanje tuge, ljutnje i drugih emocionalnih stanja koje
nastupanje neke štete nosi. Proces, u ime žrtve, vodi i kažnjava država, a žrtva ostaje izvan
tog sistema. Christie se pita gdje su tu prava i gdje su osjećanja žrtve? Njegov odgovor je
restorativna pravda i njeni modeli kao rituali (Christie, 2006: 5-7).
190 PREGLED
krivičnog djela i žrtve, a druga dimenzija postoji između počinioca djela i države (Fletcher, 2007: 4).13 Retributivni pristup naglašava ovu drugu dimenziju
konflikta, dok je prva dimenzija naglašavanjem druge prešla u drugi plan, ili
je u potpunosti izostavljena.
U kontekstu shvatanja restorativne pravde kao alternative krivičnopravnom pristupu, prisutna je teza da krivičnopravni pristup ne donosi korist ni
počiniocu ni žrtvi (Ćopić, 2007: 26): žrtve u krivičnom postupku su sekundarno viktimizirane (jer svjedočeći ili na drugi način, opet moraju prolaziti kroz
teška iskustva posljedica krivičnog djela prema njima) jer im sistem poriče
moć koja im je već jednom oduzeta od strane počinioca, a njihova uloga je
minimalizovana.14 Tako posmatrano, razvoj restorativne pravde vođen je idejom potrebe aktivnijeg uključivanja žrtve u krivičnopravni sistem i humanijim
postupanjem sa učiniocem, ali i davanjem prilike žrtvi i zajednici da učestvuju
u rehabilitaciji učinioca (Ćopić, 2006: 26 prema Weitkamp, 2000). Kritika
retributivnog pristupa putem restorativne pravde također znači da retributivna
pravda ima značajan udio u profiliranju pojma, sadržaja i opsega restorativne
pravde. Postoje gledišta da restorativna pravda predstavlja vid modernizacije
krivičnog pravosuđa (Senior et al., 2007: 114). Kritika krivičnog pravosuđa
putem restorativne pravde, i to u procesnoj komponenti izaziva mišljenja da
je današnjem formalnom krivičnom postupku potrebna značajnija reforma, i
da bi krivično pravosuđe sa reformiranim procesnim elementima u potpunosti
ispunilo očekivanja onih koji danas krivično pravosuđe kritikuju (Duff et al.,
2007: 9). Skeptičniji stavovi idu u pravcu da, bez obzira na pojavu i široku
rasprostranjenost restorativnih modela, žrtvama se na odgovarajući način štite
interesi jedino u okviru klasičnog krivičnog postupka i da se učešće žrtava u
krivičnom postupku treba više propagirati (Wolhuter et al., 2009: 215). Međutim, u komparativnom pravu jasna su rješenja a u teoriji glasna mišljenja
da se žrtvama ne može pomoći djelimičnim reformama, nego jedino novom
paradigmom zvanom restorativna pravda (Strang i Sherman, 2003: 25).
Kada se određuje restorativna pravda kao proces, ishod ili skup načela,
dolazi se do još složenijeg zadatka definisanja, zavisno od toga kojim elementima se daje primat. Deklaracija UN-a o osnovnim načelima primjene progra13 Fletcher pravilno ističe da prava optuženog i prava žrtve stoje u međusobnoj konfrontaciji, a razlika je u konceptima shvatanja počinioca i žrtve, odnosno na nivou razlikovanja
koncepta pravde (eng. justice) i pravičnosti (eng. fairness). Žrtve traže pravdu, na način da
se počinioca treba kazniti, a počinilac traži pravičnost – pravičan postupak, sa procesnim
garancijama u vezi nevinosti i krivnje (Fletcher, 2007: 4).
14 Tako npr. u krivičnom postupku BiH o pravima i obavezama žrtava krivičnog djela v.
Sijerčić-Čolić (2008a: 243-252).
PREGLED
191
ma restorativne pravde u krivičnim stvarima (u daljem tekstu: Deklaracija) ne
daje jedinstvenu definiciju, već prihvata oba načina definisanja restorativne
pravde: kao restorativnog procesa i kao restorativnog ishoda.15 U smislu člana 2. Deklaracije, restorativni proces podrazumijeva svaki proces u kojem
žrtva i počinilac, i, gdje je to moguće, drugi učesnici i predstavnici društvene
zajednice pogođeni krivičnim djelom, učestvuju zajedno u razrješenju pitanja
vezanih za krivično djelo uz pomoć treće strane. Slijedi da Deklaracija pod
restorativnim procesima podrazumijeva medijaciju, pomirenje, konferencije i
suđenja u krugu. Ovakvo, restriktivno ili minimalističko shvatanje restorativne
pravde za temelj uzima proces naglašavajući važnost susreta učesnika poslije
učinjena krivičnog djela (Van Ness, 2005: 3). Kritičari ovakvog restriktivnog
shvatanja ističu da je restorativna pravda nešto što nadilazi skup tehnika, da
je pitanju filozofija koja prožima različite akcije u različitoj mjeri, da je kompas, a ne mapa, odnosno šablon ponuđenih tehnika prevazilaženja problem a
koji nastaju krivičnim djelom (slično, Džamonja-Ignjatović i Žegarac, 2008:
466, prema Zehr, 2002). Shvaćena kao restorativni ishod, ona podrazumijeva
sporazum sklopljen kao rezultat restorativnog procesa koji uključuju odgovore i programe kao što su reparacija, restitucija i društveno koristan rad, s
ciljem ispunjavanja individualnih i kolektivnih potreba i odgovornosti strana
i postizanja reintegracije žrtve i počinioca krivičnog djela u društvo (član 3.
Deklaracije). Pod strankama u smislu člana 4. Deklaracije podrazumijevaju se
žrtva, počinilac, ili bilo koji drugi pojedinci ili članovi zajednice koji mogu
biti uključeni u restorativni proces. Određenja restorativne pravde bazirana
na ishodu u teoriji se nazivaju maksimalističkim shvatanjima, jer pored restorativnog procesa (medijacija, pomirenje, konferencije i suđenja u krugu)
restorativni program je potpun onda kad rezultira odgovarajućim ishodima
i vrijednostima kao što su npr. podrška žrtvama, pomoć počiniocima da se
reintegrišu u društvenu zajednicu, učešće žrtava u postupcima itd. Istraživanja
pokazuju da se stopa recidivizma značajno smanjuje kada se radi o slučajevima koji su prošli neki od mehanizama restorativne pravde (Van Ness, 2005:
6). Vrijednosti koja leže u osnovi restorativne pravde moguće je klasificirati
na slijedeći način (Džamonja-Ignjatović i Žegarac, 2008: 466):
 restorativna pravda usmjerena je na kvalitet života u društvu kao centralna vrijednost društvenog ponašanja. Kvalitet života treba se samostalno tumačiti, a ne mora biti nužno u suprotnosti sa pravnim i društvenim poretkom.
15 Tako i Van Ness (2005: 2).
192 PREGLED
 kvalitet života najviše zavisi od motivacije i posvećenosti svih onih koji
učestvuju u životu društva.
 većina ljudi spremna je i sposobna da iznađe konstruktivna rješenja kroz
međusobnu komunikaciju za sve vrste sporova među njima.16
 različita krivična djela, sukobi ili nepravde se vide kao prijetnja ili narušavanje kvaliteta života u društvu, a ne samo kao kršenje pravne norme.
 odgovor na sukob kao prijetnju ili narušavanje kvaliteta života usmjeren je direktno na očuvanje ili popravljanje života u društvu na nivou
individualne žrtve, ili međuljudskih odnosa, ili zajednice i društvenog
poretka.
 odgovor na krivična djela, sukobe ili nepravdu je dijalog koji uključuje
sve one koji su povezani sa posljedicama pomenutog krivičnog djela,
sukoba ili nepravde.17
Kada se restorativna pravda promatra kao kritika retributivnog pristupa
borbi protiv kriminaliteta i kao proces, ishod ili skup načela, onda se treba
imati na umu da je restorativna pravda nastala radi razlikovanja dvije vrste
reakcija (Kovčo, 2001: 123): (i) odgovora države na kriminalitet zasnovan na
sankcijama koje impliciraju nanošenje boli, (ii) odgovora usmjerenog na uklanjanje (putem kompenzacije ili restitucije) prouzrokovane štete te smanjenju
bili proizašle iz počinjenja krivičnog djela, a čiji se nastanak općenito vezuje
za pokret ojačavanja uloge žrtve u krivičnom pravosuđu. Kada se pokušava
dati sveobuhvatna definicija onda se može reći da je restorativna pravda teorija pravde koja daje naglasak popravljanju štete nastale počinjenjem krivičnog djela, a koja se postiže procesima inkluzije (uključivanja) i saradnje među
ljudima (Van Ness, 2005: 3), uz napomenu da na strani počinioca krivičnog
djela njegov psihički odnos prema počinjenom krivičnom djelu mora biti afirmativan, tj. ili da se osjeća krivim za počinjeno djelo ili da je proglašen krivim
od strane nezavisnog i nepristrasnog krivičnog suda zasnovanog na zakonu. U
slučaju da je krivnja počinioca krivičnog djela, kao njegov psihički odnos prema tom djelu, i dalje sporno pravno pitanje, nema mjesta primjeni niti jednog
modela restorativne pravde jer se restorativni procesi i ishodi ne mogu bazirati
na negaciji krivnje.
16 Zbog toga se modeli restorativne pravde nekad označavaju i kao «restorativni dijalozi» (v.
Umbreit et al., 2005: 268).
17 Ibid.
PREGLED
193
2.
Historijski razvoj: ideje Alberta Eglasha i Nilsa Christia
Iako je koncept restorativne pravde veoma star i u kulturama zastupljen, širenjem retributivnog pristupa izgubila je na značaju i primjeni.18 U historijskom smislu, koncept restorativne pravde je stariji od retributivnog koncepta.
Međutim, sa normanskim osvajanjima Britanije 1066. godine, Henry I uvodi
propise o zločinima protiv «kraljevskog mira». Prema raspoloživim podacima, do kraja XI stoljeća krivična djela se više nisu posmatrala na interpersonalnoj ravni kao djelo jednog čovjeka protiv drugog čovjeka, već kao djela
protiv države. Međutim, o praktičnom razvoju restorativne pravde govori tek
u drugoj polovini XX stoljeća,19 sa snažnim uporištem u idejama «pokreta
za neformalnu pravdu» koje se uklapaju u jedan širi, tzv. diverziono pravnosociološki koncept čija je bit u ograničavanju uloge države na «nepristrasnog
Trećeg» i davanje prednosti neformalnim oblicima rješavanja sukoba nastalih
izvršenjem krivičnog djela (Ćopić, 2007: 26).
Kada se razmatra historija restorativne pravde, nužno se nameću ideje
o kreativnoj restituciji koje je 1958. godine uveo američki psiholog Albert
Eglash. Kritizirajući klasični krivičnopravni sistem kao neefikasan i nehuman, Eglash uvodi pojam kreativna restitucija kao istoznačnicu za (i) bilo
koji konstruktivni akt, (ii) koji je kreativan i neograničen, (iii) vođenog, ali
samoodređenog ponašanja, koji se (iv) može realizirati i u grupi. Radeći sa
zatvorenicima, zagovarao je ideju da štićenici kroz proces kreativne restitucije
mogu sebi pomoći i u tom pravcu usmjerio rehabilitativni program. Retributivni pristup krivično djelo shvata isključivo kao djelo protiv države. Državu, odnosno društvo interesuje samo povreda njene autonomije, a prekršiocu
se nalaže da plati ono što je prouzrokovao, navodeći kao ilustraciju situaciju
krađe i oštećenja automobila u kojem slučaju počinilac se osuđuje na kaznu
zatvora, a niko se ne pita šta je sa vlasnikom otuđenog i oštećenog automobila.
S druge strane, Eglash ističe da je kod restitucije i reparacije naglasak na šteti
koju je pretrpjela žrtva, tj. oštećena strana. Dakle, konstruktivno djelovanje
treba biti učinjeno prema žrtvi od strane počinioca. Dalje ističe da iako je
restitucija voljna radnja, ona ipak zahtijeva vodstvo, tj. odgovarajuće upute,
18 Historijski gledano, ideje restorativne pravde starije su od danas mnogo rasprostranjenijeg modela retributivne pravde. Temeljna načela ovog koncepta sadržana su u Ur-Namovom zakoniku (c. 2060. godine p.n.e.) prema kojem restitucija bila propisana za krvne
delikte. Hamurabijevim zakonikom (c. 1700. godine p.n.e.) restitucija kao sankcija bila
je predviđena za imovinske delikte. U rimskom pravu, prema Zakonu dvanaest pločica
(449. godine n.e.) osuđeni kradljivac je za sankciju plaćao dvostruku vrijednost ukradene
stvari.
19 O čemu svjedoče počeci praktične primjene modela restorativne pravde.
194 PREGLED
a počinilac koji je uspješno prošao proces kreativne restitucije prema žrtvi u
sebi doživljava osjećaj zadovoljstva i samopouzdanja. S druge strane, u slučaju da je počinilac odslužio kaznu i na taj način izravnao dug prema društvu,
isti se osjeća slobodnim da počini novo krivično djelo. Zaključujući svoju
kritiku krivičnog pravosuđa, Eglash ističe da je restitucija psihološka vježba
kojom se gradi zdrav ljudski ego. U slučaju poremećaja ponašanja (kao npr.
usljed alkoholizma, ovisnosti, delinkvencije isl.), cilj svakog rehabilitativnog
programa je jačanje ega, samokontrole i prosudbe (Eglash, 1958: 619-622).
Dvadesetak godina kasnije, 1977. godine, norveški krimonolog Nils Christie u svom članku Konflikti kao svojina (eng. Conflicts as Property) iznio je
tezu krivično djelo predstavlja konflikt, a konflikt je svojina onih koji su u njega, neposredno ili posredno, umiješani (počinilac, žrtva i zajednica) i oni su ti
koji taj konflikt trebaju razriješiti umjesto mnoštva profesionalnih lica (pravnika u ulogama sudija, tužilaca i advokata) koji u klasičnom krivičnopravnom
sistemu uzimaju, «kradu» taj konflikt od onih kojima pripada i provode ga po
pravilima javnog prava (Christie, 1977: 2). Od ostalih prigovora koje iznosi
na račun krivičnog postupka sankcioniranog od strane države, Christie posebno naglašava nezavidan položaj žrtve krivičnog djela, za koju kaže da je
„dvostruki gubitnik“: prvo je gubitnik u odnosu na počinioca krivičnog djela,
a u drugom slučaju žrtva je gubitnik u odnosu na državu koja joj negira pravo
na potpuno učešće u postupku protiv počinioca (Christie, 1977: 3). Nasuprot
tome, ističe se, restorativnoj pravdi pripisuje se sposobnost vraćanja pravde u
društvenu zajednicu u kojoj je tradicionalni krivičnopravni sistem povezan sa
mjerama opsesije unutar društvene zajednice (Kostić, 2007: 6).
Pod uticajem ideja Eglasha i Christia počinje se širiti ideja restorativne
pravde, a praktična iskustva pokazuju nekoliko različitih modela u upotrebi, buđenjem drevnih načina rješavanja sukoba. Danas primjenu restorativne pravde proklamiraju i univerzalne i regionalne međunarodne organizacije
kroz svoje, već spomenute, dokumente i direktive.
3.
Načela, ciljevi i položaj restorativne pravde
3.1. Jednaki su ciljevi klasičnog retributivnog i restorativnog pristupa, a ogledaju se u ispravljanju svih negativnih implikacija kriminalnog ponašanja
(Waldmann, 2004: 356). Pristupi kojima koje koriste ova dva koncepta su različiti. U slučaju retributivnog koncepta radi se o klasičnom krivičnom postupku pred zakonom ustanovljenim sudom, a u slučaju restorativne pravde radi se
o direktnoj ili indirektnoj komunikaciji i iznalaženju rješenja. Posebni ciljevi
PREGLED
195
restorativne pravde ističu se kroz: (i) naglašavanje prava i zaštite žrtvama u
formi popravljanja sveukupne štete i povreda nanesenih žrtvi te uključivanjem
zajednice u proces reparacije, (ii) dobrovoljno prihvatanje odgovornosti od
strane počinioca krivičnog djela, (iii) osnaženje kolektivnih moralnih standarda, i (iv) rad na individualnom i kolektivnom osjećaju sigurnosti (Kovčo,
2001: 124). Bez obzira na to o kojem se restorativnom modelu ili procesu radi,
kao i širini samog pojma, izdvajaju se četiri osnovna načela restorativne pravde: (i) načelo personalizma, (ii) načelo popravljanja štete nastale izvršenjem
krivičnog djela, (iii) načelo učešća i (iv) načelo reintegracije (Ćopić, 2007:
31).
Načelo personalizma ogleda se primarno u shvatanju krivičnog djela kao
povrede ljudi, odnosno kao napad na međuljudske odnose. U drugom planu je
shvatanje krivičnog djela kao povrede pravnih normi države. Počinjenjem krivičnog djela povrede i šteta se nanose neposrednim (osobe direktno pogođene
krivičnim djelom) i posrednim (članovi porodice neposredne žrtve, prijatelji
i poznanici) žrtvama te široj ili užoj društvenoj zajednici. Modeli restorativne
pravde nastoje ove narušene međuljudske odnose popraviti s ciljem uspostavljanja harmonije (Ćopić, 2007: 32). Posebno je naglašen aktivan položaj žrtava u restorativnim procesima te pružanje pomoći s ciljem mogućih zaliječenja
svih posljedica nastalih izvršenjem krivičnog djela. Krivičnopravni sistem je
fokusiran na počinioca i njegova procesna prava, dok su žrtve ostale u drugom
planu. S druge strane, počiniocima se kroz restorativne procese pomaže da
izbjegnu ponavljanje krivičnih djela ubuduće (Liebmann, 2007: 26).
Načelo popravljanja štete nastale izvršenjem krivičnog djela se sastoji od
dvije komponente: odgovornosti i obaveze. Odgovornost se ne utvrđuje, već
je počinilac prihvata. Krivnja počinioca krivičnog djela, odnosno njegov psihički odnos prema učinjenom djelu, ne smije biti sporna, što znači da je počinilac svjestan onoga šta je učinio i prihvata odgovornost za počinjeno krivično djelo i prouzrokovane posljedice. Prihvatanje odgovornosti podrazumijeva
prihvatanje odgovornosti za popravljanje štete nastale izvršenjem krivičnog
djela. Prihvatanje odgovornosti je polazna tačka koncepta restorativne pravde
(Liebmann, 2007: 26). Odgovornost počinioca podrazumijeva njegovu obavezu da popravi štetu u što je moguće većoj mjeri (npr., izvinjenjem, naknadom
štete, radom u korist žrtve ili društvene zajednice). Situacija u kojoj je počinjeno krivično djelo, stvara obavezu društvenoj zajednici ima odgovornost
pružanja podrške žrtvi, vođenje računa o dobrobiti svojih članova i za napore
usmjerene ka (re)integraciji počinioca krivičnog djela u društvenu zajednicu.
To je važan aspekt popravljanja posljedica (popravljanje štete i obnavljanja
narušenih odnosa) nastalih izvršenjem krivičnog djela (Ćopić, 2007: 32). U
196 PREGLED
procesima rehabilitacije, pogotovo nakon odsluženja zatvorske kazne, osuđenicima je potrebna pomoć u smislu pronalaženja smještaja, posla ili kontakata
s ciljem postajanja «pozitivnih» društvene zajednice (Liebmann, 2007: 27).
Načelo učešća zainteresiranih strana. S ciljem postizanja očekivanih ishoda, u restorativnim procesima potrebno je učešće svih zainteresiranih strana
koje su neposredno ili posredno pogođeni krivičnim djelom. Poželjno je učešće i ostalih zainteresiranih, kao što su rodbina stranaka kao i predstavnici
društvene zajednice. U okviru restorativnih procesa svi zainteresirani imaju
jedinstvenu šansu da sudjeluju u razrješenju sukoba nastalog izvršenjem krivičnog djela. Posebno je ovo važno za žrtve i počinioca. Žrtvama je uvijek
važno znati zašto su baš oni kao pojedinci žrtve tog djela, ili, u slučaju provalne krađe, zašto baš njihova kuća ili stan, odnosno imovina itd. S druge strane,
počinioci imaju priliku da upoznaju žrtvu i da čuju kako je njihova radnja utjecala na žrtve. Kako je neformalnost bitna karakteristika restorativnih procesa,
za razliku od strogo formalnih sudskih procesa, svi učesnici imaju priliku da
direktno komuniciraju. Učešćem svih zainteresiranih strana podstiče se oporavak i (re)integracija počinioca u društvenu zajednicu, pruža se podrška i ophodi se s njim s poštovanjem, što umanjuje mogućnost njegovog isključivanja iz
društva, odnosno društvene zajednice. Uključivanjem članova zajednice utiče
se na njeno jačanje i moguće sprečavanje ponavljanja krivičnih djela (Ćopić,
2007: 32).
Kroz načelo reintegracije nastoje se reintegrirati i žrtva i počinilac krivičnog djela. Restorativna pravda se smatra konstruktivnom odgovorom na
kriminalitet koji teži maksimalnom reintegrisanju posebno počinioca u društvenu zajednicu a ne njegovom isključivanju ili stigmatizaciji. Uloga žrtve u
klasičnom krivičnom postupku je marginalizovana, a skoro uvijek su i diskriminisane i stigmatizivane ne samo na sudu već i u svojoj bližoj okolini, što negativno utječe na proces njenog oporavka od traume izazvane viktimizacijom
(Ćopić, 2007: 32).
PREGLED
197
Prednosti koncepta restorativne pravde u odnosu na počinioca i na žrtvu
krivičnog djela vide se u slijedećoj tabeli:
Prednosti u odnosu na počinioca

prihvatanje odgovornosti za učinjeno djelo i razumijevanje posljedica koje je takvo djelo imalo
na žrtvu,

mogućnost izražavanja subjektivnog odnosa (i žaljenja) za učinjeno djelo,

mogućnost popravljanja štete samostalno ili uz pomoć porodice,
Prednosti u odnosu na žrtvu
direktno uključena u razrješenje sukoba i
uklanjanje posljedica krivičnog djela,
dobiti odgovore na pitanja od strane počinioca krivičnog djela,
izraziti osjećaje u odnosu na počinjeno krivično djelo,
dobiti restituciju/reparaciju,

doprinos restituciji/reparacijama,
dobiti izvinjenje,

izvinuti se žrtvi,
ako je moguće, (re)uspostaviti odnos počiniocem krivičnog djela,

kada je to pogodno, obnoviti odnos sa žrtvom,
završetak postupka.

završetak postupka.
3.2. U bliskoj vezi sa načelima su i ciljevi restorativne pravde, koji se ogledaju
u slijedećem (UNODC, 2006: 9-11):
 podrška žrtvama, dajući im nedostajući glas, omogućavajući im da izraze svoje potrebe i da učestvuju u rješavanju sporova u vezi za počinjenim krivičnim djelom i pružajući im pomoć,
 popravljanje odnosa narušenih počinjenjem krivičnog djela, barem u
djelu koji se odnosi na dogovor kako se suočiti s takvim djelom, gdje se
mirotvorstvo, rješavanje sporova i ponovna izgradnja narušenih odnosa
se smatraju osnovnim načinima postizanja pravde i podrške žrtvi, počiniocu i interesima društvene zajednice,
 označavanje kriminogenog ponašanja kao društveno neprihvatljivog i
potvrđivanje društvenih vrijednosti,20
20 Iako je označavanje kriminogenog ponašanja kao neprihvatljivog i potvrđivanje društvenih vrijednosti općenito i cilj krivičnopravne represije, metode između ova dva pristupa se
značajno razlikuju.
198 PREGLED
 podsticanje preuzimanja odgovornosti svih strana u postupku, a pogotovo počinioca krivičnog djela,
 identifikacija restorativnih, ka budućnosti orijentiranih ishoda u formi
popravljanja štete ili izvinjenja, te pružanja odgovarajućih ishoda koji
će odgovarati društvenoj zajednici,
 smanjenje stope recidivizma podsticanjem promjena kod počinilaca i
organizacija njihove reintegracije u društvo, i
 identifikacija faktora koji vode do pojave počinjenja krivičnih djela i
obavještavanje odgovornih agencija koje rade projektima smanjenja
stope kriminaliteta.
3.3. Mjesto restorativne pravde u sistemu krivičnog pravosuđa varira od
države do države. Modeli restorativne pravde prije nadopunjuju nego zamjenjuju klasični krivičnopravni sistem. U Deklaraciji se, u članu 6. propisuje da
se programi restorativne pravde mogu koristiti u bilo kojoj fazi tradicionalnog
krivičnog postupka. U praksi se izdvajaju četiri moguće opcije upotrebe nekom od modela i načela restorativne pravde u slučaju da se određeni predmet
nalazi u sistemu krivičnog pravosuđa. Prvo, moguća je primjena na okviru
policije (ili druge agencije za sprovođenje zakona) u fazi prije optuženja. Takve slučajeve susrećemo u Novom Zelandu i Velikoj Britaniji kada se radi o
slučajevima maloljetniče delinkvencije (Van Ness, 2005: 6).21 Drugo, moguće
je da tužilac primjeni neki od modela restorativne pravde, najčešće u fazi nakon podizanja optužnice, ali prije početka glavnog pretresa. Takva je situacija
u Austriji kod upućivanja predmeta na medijaciju, i u Njemačkoj u slučajevima kada se prema maloljetnoj osobi vodi krivični postupak (Van Ness, 2005:
6). Slično je i u našem pravu, gdje se tužilac u odnosu na maloljetne osobe u
sukobu sa zakonom može primjenom načela oportuniteta koristiti nekim od
alternativnih oblika reakcije na maloljetničku delinkvenciju, odnosno izricanjem odgojnih preporuka (Sijerčić-Čolić, 2010: 5-6, Sijerčić-Čolić, 2008b:
195). Treće, nekim od modela restorativne pravde može se koristiti i sud u fazi
prije početka glavnog pretresa ili u postupku pred izricanje krivičnopravne
sankcije. Takva je situacija, npr., u Italiji, gdje sud može odrediti proces medi21 Usvajanjem Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima krivičnom postupku u entitetu Republika Srpska (Službeni glasnik RS br. 13/10) te u Brčko Distriktu BiH
(usvojen na 54. sjednici Skupštine Brčko Distrikta BiH 10. novembra 2011. godine) uveden je institut policijskog upozorenja kao alternativna mjera za maloljetnike koji se prvi
put nalaze u sukobu sa zakonom. Također se očekuje donošenje sličnog zakona i za Federaciju BiH. V. opširnije Sijerčić-Čolić i Vranj, 2011: 231-232.
PREGLED
199
jacije između maloljetnog počinioca i žrtve, a u slučaju uspjeha može uslovno
odgoditi glavni pretres i odrediti period kušnje za počinioca (Van Ness, 2005:
7). Takva slična situacija postoji i u pojedinim državama Sjedinjenih Američkih Država (Joskić, 2010: 174). Četvrto, modeli restorativne pravde primjenjuju i u fazi nakon izricanja krivičnopravne sankcije, odnosno za vrijeme
izdržavanja kazne zatvora u zavodima za izvršenje krivičnih sankcija ili izvan
njih. Takvi restorativni programi u zavodima podrazumijevaju npr., upoznavanje počinioca sa žrtvom, njihovim porodicama i sl., čak i u slučajevima
osuđenih na smrtnu kaznu u saveznoj državi Teksas u Sjedinjenim Američkim
Državama (Van Ness, 2005: 7).
Slučaj koji nije
predmet krivičnog
pravosuđa
Neformalno
upućivanje
Faza
Faza
istrage
glavnog pretresa
Upućivanjeod
stranepolicijeili
tužilaštva
Upućivanjeod
stranetužilaštva
Prvostepeni
postupak prije
izricanja kazne
Upućivanjeod
stranesuda
Faza odsluženja
kazne
Upućivanjeod
strane
službenikaza
uslovneosude
Faza nakon
izdržavanja kazne
Upućivanjeod
stranezavoda
zaizvršenje
krivičnih
sankcija
Organiza
pomilovanjeili
NVOsektor
RESTORATIVNA PRAVDA
UNODC, 2006: 14
Grafički prikaz pokazuje moguće opcije primjene modela restorativne
pravde od strane različitih organa u određenoj fazi krivičnog postupka. Praksa
pokazuje da se, u slučaju da se radi o težem krivičnom djelu, primjena nekog
od modela restorativne pravde primjenjuje u kasnijoj fazi krivičnog postupka, odnosno u fazi izvršenja krivičnopravne sankcije izrečene u pravosnažno
okončanom krivičnom postupku.
4.
Usporedba retributivnog i restorativnog koncepta
U literaturi se mnogo raspravlja o usporedbama retributivnog i restorativnog
koncepta (npr. Mirosavljević, 2010: 53, Liebmann, 2007: 32, Waldmann,
2004: 356-363, Umbreit et al. 2005: 257). Zajedničko i za retributivni i resto200 PREGLED
rativni pristup je u tome da oba nastoje ispraviti loše posljedice prouzrokovane počinjenjem krivičnog djela i vratiti stvari o normalan odnos stvari, te da se
počinilac proglasi odgovornim za djelo (Waldmann, 2004: 356). Smatra se da
restorativna pravda nastoji ove ciljeve postići putem komunikativnog procesa
(dakle, putem dijaloga) u kojem će žrtva iznijeti kako je doživjela predmetno
krivično djelo i kakve je to posljedice u odnosu na nju imalo, dok će počinilac prihvatiti odgovornost za svoje radnje i posljedice koje su prouzrokovane
(Waldmann, 2004: 356). S druge strane, retributivni pristup kao oblik reakcije
na kriminalitet naglasak stavlja na državu kao aparat koji se brine za vođenje
krivičnih postupaka protiv onih koji krše pravne norme. Donošenje odluke o
krivnji ili nevinosti osobe prema kojoj je upravljen krivičnopravni zahtjev države i izricanje krivičnopravne sankcije, u slučaju ispunjenja zakonskih uvjeta, predstavlja društveno prihvatljiv cilj krivičnog postupka, o kojem se država
brine. On se posebno ogleda u iznalaženju odgovora na slijedeća pitanja: (i)
da li je u konkretnom slučaju izvršeno krivično djelo, (ii) da li je osoba prema
kojoj je upravljen krivičnopravni zahtjev počinila krivično djelo, (iii) da li je
ta osoba kriva ili nije kriva za djelo koje joj se stavlja na teret i da li se u smislu materijalnog krivičnog prava mogu primijeniti krivičnopravne sankcije?
(Sijerčić-Čolić, 2008a: 28).
PREGLED
201
Retributivni i restorativni pristup
Ishod
Postupak
Učesnici/
Stranke
Problem
Retributivni pristup
Restorativni pristup
Krivično djelo je usko određeno
kao kršenje zakona države
(država u izražaju), povreda
apstraktne norme, kršenje zakona.
Krivično djelo kao povreda odnosa, kao
povreda jedne osobe od strane druge
osobe
Samo pravna pitanja su bitna.
Cjelokupni kontekst krivičnog djela je
bitan.
Država u izražaju kao žrtva.
Povreda pojedinaca.
Država (aktivni učesnik) i
počinilac (pasivni učesnik).
Žrtva i počinilac kao primarni učesnici,
te društvena zajednica i država.
Adversaran, autoritativan,
tehnički, impersonalan.
Dijalog, međustranački sporazum,
aktivno učešće stranaka, razmjena
informacija.
Fokus na utvrđivanju krivnje, na
okrivljavanju.
Fokus je na potrebama i obavezama.
Primjena «strategije
neutralizacije».
Empatija i odgovornost.
Nametanje boli i patnje.
Popravljanje štete utvrđivanjem potreba i
obaveza: zaliječenje, rješenje problema.
Kazna kao negacija negacije.
Šteta počinioca balansirana mogućnošću
ispravljanja štete.
Orijentiran na prošlost.
Orijentiran na budućnost.
Kako se iz gornjeg prikaza vidi, retributivni pristup počinjeno krivično djelo shvata kao zločin protiv države, kao kršenje pravne norme koju je odredila
i koju obezbjeđuje država. Restorativni model, suprotno tome, krivično djelo
shvata kao prouzrokovanje štete od strane počinioca žrtvi i društvenoj zajednici, odnosno kao rušenje međuljudskih odnosa između počinioca i žrtve, i zajednice. Retributivni pristup shvata krivično djelo kao rezultat slobodne volje.
Naime, čovjek je slobodno biće i kao takvo, odgovara za svoje postupke. Re202 PREGLED
storativni model, shvata krivično djelo kao rezultat interakcije različitih faktora i procesa između glavnih aktera djela. U krivičnom postupku utvrđuju se
isključivo pravno relevantne činjenice, tj. one činjenice na osnovu kojih će se
primijeniti materijalno i procesno krivično pravo bitno za konkretni krivični
događaj. Za razliku od toga, za restorativni model bitan je cjelokupni kontekst
spornog događaja. Dakle, temelj krivičnog postupka je utvrđivanje djela i
radnje, odnosno ustanovljavanja krivnje, osjećaja krivnje, a temelj restorativnog postupka je utvrđivanje oštećenja i mogućih načina ostranjivanja štete,
odnosno na rješavanju problema, na odgovornostima i obavezama. Krivični
postupak je adversaran i podstiče takmičenje između stranaka u postupku. Za
razliku od toga, postupak u restorativnom konceptu je u formi dijaloga i dogovaranja, te postizanja uzajamnosti. U krivičnom postupku stranke zastupaju
profesionalci (pravnici), a žrtva i počinilac imaju marginaliziranu ulogu, dok
u restorativnom postpku stranke neposredno nastupaju, a fokus je na centralnoj ulozi žrtve. U okviru retributivnog pristupa, odgovornost za djelovanje
usmjerena je sa države na počinioca, žrtva se ignorira a počinilac je također
pasivan. U restorativnom procesu uloga žrtve i počinioca je aktivna i u problemu i u rješavanju. Naime, postupak je baziran na podsticanju odgovornosti
i naglašenim potrebama žrtve. Retributivni koncept podrazumijeva unaprijed
date norme kao mjerilo razrješenja spora, dok se u restorativnom procesu norme razjašnjavaju kroz restorativni proces. Konačno, spor se po retributivnom
konceptu smatra razriješenim sa raščišćavanjem pitanja krivnje i izricanjem
(pravične) kazne. U restorativnom procesu, spor se razrješava popravljanjem
štete i(li) pomirenjem stranaka ako je to moguće. Za razliku od retributivnog
koncepta gdje je nametanje boli služi da bi se kaznilo te odvratilo, u restorativnom procesu bol nije cilj, cilj je odšteta kao sredstvo rehabilitacije obje
strane, tj. cilj je pomirenje te ispravljanje nastale štete. U pogledu subjekta
koji razrješuje spor, u retributivnom krivičnom postupku je to sud ili porota.
Rješenje takvog subjekta je monocentrično oblikovano (kriv/nije kriv, pobjeda/poraz), dok u restorativnom procesu spor razrješavaju same stranke uz
eventualnu pomoć treće nepristrasne strane. Za razliku od retributivnog koncepta, počinilac u restorativnom procesu se suočava sa posljedicama svoga
djela i preuzima odgovornost, te aktivno učestvuje pri otklanjanju posljedica
djela. Konačno, radi se i o različitom tumačenju koncepta pravičnosti u retributivnom i restorativnom konceptu. U retributivnom smislu, pravičnost se
shvata kao srazmjernost između težine djela i krivnje na jednoj strani, i kazne,
odnosno krivičnopravne sankcije, na drugoj strani. U restorativnom smislu,
pravičnost je osjećaj poštenog rješenja među strankama, odnosno shvata se
kao stanje pravilnih odnosa između ljudi i u zajednici.
PREGLED
203
5.
Kritike nasuprot koncepta restorativne pravde
Izuzev konceptualnih prigovora koje zastupaju zagovornici krivičnog prava
(Ashworth, 1993; Albrecht, 2001), kao novom vidu društvene reakcije na krivično djelo, njegove posljedice i subjekte, restorativnoj pravdi - u teoriji - se
mogu pripisati određeni prigovori. Srž tih prigovora počiva na činjenici da je
ovaj koncept zasnovan na neformalnosti i fleksibilnosti u otklanjanju posljedica krivičnog djela. Različito od toga, klasični krivični postupak odlikuju
domaćim i međunarodnim pravom utvrđen okvir prava, garancija i obaveza
procesnih subjekata i strogo određen red krivičnoprocesnih radnji. U tom smislu moguće je prigovoriti da se u restorativnim modelima krši međunarodnim
pravom zagarantovano pravo na pravičan postupak u krivičnim stvarima. U
odgovoru, prije svega, treba istaći da vrijednosti koje zagovara restorativna
pravda ni u kom slučaju ne krše pravo na pravičan postupak (Morris, 2002:
601). U tu svrhu je donesena Deklaracija UN-a o primjeni načela restorativne
pravde u krivičnim stvarima iz 2002. godine u kojoj su sadržane odgovarajuće
upute državama koje nastoje inkorporirati restorativne procese u svoje pravne
sisteme na način da se i žrtve i počinioci tretiraju jednako i bez diskriminacije,
a da su istovremeno njihova prava i slobode u odgovarajućoj mjeri zaštićeni.
Van Ness u svojoj studiji (2005: 10) analizira pet najznačajnijih procesnih
garancija iz prava na pravičan postupak po međunarodnom pravu koji mogu
biti predmetom rasprave o njihovim mogućim kršenjima u restorativnom procesu i uspoređuje ih za standardima propisanim u Deklaraciji. U pogledu prava na priznavanje statusa i jednaku zakonsku zaštitu javlja se, zbog neformalnosti restorativnog procesa, problem mogućeg diskriminatornog ponašanja. U
tom smislu, članom 9. Deklaracije propisuje se da razlike koje vode debalansu
jednakosti strana, kao što su kulturne razlike između stranaka, trebaju uzeti u
obzir prilikom upućivanja predmeta ili njegovog provođenja kroz restorativni
proces. Članom 18. se predviđa da voditelji restorativnog procesa trebaju biti
nepristrasni i da trebaju poštovati dignitet stranaka i takvo međusobno ophođenje među strankama. Problem koji se može javiti, a u vezi sa općeprihvaćenom zabranom zabranom mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili
kažnjavanja, je problem da stranke u restorativnom procesu možda ne mogu
odgovarajuće odrediti kakve vrste obaveza počinilac treba preuzeti. Jedan od
načina prevazilaženja ovog problema je stavljanje u obavezu zadataka koji su
proporcionalni u odnosu na druge počinioce u drugim sporazumima. Drugi
način bi bio putem sudske kontrole obaveza preuzetih restorativnim procesom. U tom smislu idu i odredbe Deklaracije kojima se, u članu 7. nalaže da da
se sporazumi donose usaglašavanjem volja stranaka i da se treba raditi o razumnim i proporcionalnim obavezama, a članom 15. propisuje se da se određuje
njihova sudska kontrola. Treći problem vezuje se za pretpostavku nevinosti
jer je pretpostavka restorativnih procesa prihvatanje krivnje/odgovornosti počinioca krivičnog djela. Ovo priznanje bi se moglo kasnije koristiti kao dokaz
protiv optuženog u slučaju da restorativni proces ne uspije i predmet se uputi na krivični postupak. Deklaracija se ovim pitanjima bavi na više mjesta.
Članom 7. Deklaracije određuje se da restorativnim procesima ima mjesta
samo onda kada postoji dovoljno dokaza o krivnji počinioca, dok se članom
8. utvrđuje da učešće počinioca u restorativnom procesu se ne može koristiti
kao dokaz priznanja krivnje u kasnijem krivičnom postupku. Nadalje, odredbom člana 14. propisuje se da u slučaju da je pristup javnosti restorativnom
procesu bio ograničen, da se rasprave u procesu povjerljive, dok se odredbe
članova 16. i 17. bave situacijama kada nije postignut sporazum ili kada sporazum nije u potpunosti implementiran, u kom slučaju se predmet vraća u
krivično pravosuđe. U takvim situacija, nemogućnost postizanja sporazuma
ili neispunjavanje uvjeta iz sporazuma, isti se ne smije koristiti kao dokaz
u krivičnom postupku koji slijedi. Slijedeći problem koji se javlja vezuje se
direktno za pravo na pravično suđenje, jer se počinioci (ako se radi o diverzionom modelu) odriču prava na suđenje pred sudom u strogom smislu riječi
kada se odluče na restorativni proces. Kada su u pitanju procesne garancije,
Deklaracija u članu 7. određuje da restorativnom procesu ima mjesta samo u
slučaju da su i počinilac i žrtva saglasni da se provede restorativni proces. Oni
imaju mogućnost da se povuku iz procesa u bilo kojem trenutku. Sporazumi se
usaglašavaju na dobrovoljnoj bazi. Odredbom člana 17. Deklaracije propisuje
se da se procesne garancije pravičnog postupka moraju poštovati prilikom
upućivanja predmeta u restorativni proces. Između ostalog, to podrazumijeva da su strane u potpunosti upoznate o njihovim pravima, prirodi procesa
i mogućim posljedicama njihove odluke. Isključena je mogućnost prisile ili
navođenja na učešće u restorativnom procesu ili na prihvatanje restorativnog
ishoda. Javlja se i problem u vezi sa pravom na odbranu putem branioca.
Naime, stranke mogu biti u situaciji da nisu upoznate sa odredbama Deklaracije i domaćeg prava kada se radi o restorativnim procesima. Činjenica je
da se restorativnim procesima isključuje ili ograničava uloga profesionalnih
branilaca (Ikpa, 2007: 303). Članom 13. Deklaracije propisuje se da u skladu
sa nacionalnim pravom, žrtva i počinilac bi trebale imati pravo na pravnog
zastupnika u vezi sa restorativnim procesom, a u slučaju nepoznavanja jezika
na kojem se restorativni postupak vodi i obezbjeđenje prijevoda. Maloljetnici
bi, uz to, trebali pomoć roditelja ili staratelja.
PREGLED
205
Zaključci
Koncept restorativne pravde predstavlja fleksibilan odgovor na kriminalitet u
kojem počinilac i žrtva, zajedno sa društvenom zajednicom teže ka ponovnom
uspostavljaju stanja narušenog počinjenjem krivičnog djela. Razvijajući se na
kritici retributivnog koncepta borbe protiv kriminaliteta, restorativna pravda
kroz svoje modele poštuje dignitet i jednakost svih osoba u procesu, te radi na
izgradnji i promoviranju društvenih vrijednosti kroz zaliječenje žrtve, počinioca i zajednice, primjenom različitih procesa: medijacije između žrtve i počinioca, vijeća za reparacije, porodičnih konferencija i suđenja u krugu, s ciljem
postizanja odgovarajućih ishoda: izvinjenje, pomirenje, simbolična ili stvarna
naknada pričinjene štete. Bez obzira da li se shvata kao alternativa krivičnopravnom sistemu ili kao proces, ishod ili skup načela, restorativna pravda se
koristi pomirljivim metodama u borbi protiv kriminaliteta koje su orjentirane
ka budućnosti, sa posebnim naglaskom šta se može učiniti da se narušeni društveni odnosi izglade, i ako je to moguće, vrate na nivo pred počinjenje krivičnog djela. Glavni subjekti restorativnih procesa, počinilac i žrtva, kroz ove
modele imaju priliku da saznaju iskustva jedni od drugih nastala izvršenjem
krivičnog djela. Svi subjekti pa i društvena zajednica pomažu jedni drugima
u prevazilaženju problema koji su doveli do krivične situacije. To se posebno
odnosi na pomoć počiniocu u procesu rehabilitacije i postupku naknade štete
žrtvi. Komparativnopravna rješenja pokazuju da restorativna pravda kao koncept se nije razvila da bude oponent klasičnom retributivnom pristupu borbe
protiv kriminaliteta, nego upravo kao njegova nadopuna. To podrazumijeva
koegzistenciju retributivnih i restorativnih procesa. Na koji način i u kolikoj mjeri se nacionalne kriminalne politike oslanjati na koncept restorativne
pravde zavisi od kategorije počinioca i težine krivičnog djela. Brojna iskustva
pokazuju, kako smo vidjeli, naglašenu upotrebu instituta restorativne pravde
kada su u pitanju maloljetne osobe u sukobu sa zakonom ili punoljetna lica
koja su počinila lakša krivična djela, posebno kada se radi o situaciji kada je
pojedinac prvi put „s one strane zakona.“
206 PREGLED
Literatura
1.
Albrecht, H. J. (2001). „Restorative Justice - Answers to Questions that Nobody Has
Put Forward” u: Victim policies and criminal justice on the road to restorative justice - A collection of essays in honour of Tony Peters (Fattah, E. i Parmentier, S., ur.).
Leuven: Leuven University Press, str. 295-314.
2.
Ashworth, A. (1993). „Some Doubts about Restorative Justice“, Criminal Law Forum, Vol. 4 - br. 2/1993: 277-299.
3.
Braithwaite, J. (2002). Restorative justice and responsive regulation. New York:
Oxford University Press.
4.
Christie, N. (1977). „Conflicts as Property“, British Journal of Criminology, Vol. 17
– br. 1/1977, str. 1-15.
5.
Christie, N. (2006). „Odgovori na gubitke“, Temida, Vol. 2006, str. 5-10.
6.
Cragg, W. (1992). The practice of punishment: Towards a theory of restorative justice.
New York: Routledge.
7.
Ćopić, M. (2007). „Pojam i osnovni principi restorativne pravde“, Temida, br. 2007,
str. 25-35.
8.
Džamonja Ignjatović, T.; Žegarac, N. (2008). „Restorativna pravda između filozofije
i empirije“, Godišnjak Fakulteta političkih nauka u Beogradu, Beograd, God. II, br.
2/2008.
9.
Duff, A.; Farmer, L.; Marshal, S.; Tadros, V. (2007). The Trial on Trial: Volume 3.
Towards a Normative Theory of Criminal Trial. Oxford: Hard Publishing (citira se
kao: Duff et al., 2007).
10.
Eliot, M. A. (1962). Zločin u savremenom društvu. Sarajevo: Veselin Masleša.
11.
Eglash, A. (1958). «Creative Restitution: A Broader Meaning For an Old Term», Journal of Criminal Law, Criminology, and Police Science, Vol. 48, No. 6/1958, str.
619-622.
12.
Fletcher, G. (2007). The Grammar of Criminal Law. American, Comparative and International. Volume One: Foundations. Oxford/New York: Oxford University Press.
13.
Horvatić, Ž. (gl. ur.). (2001). Rječnik kaznenog prava. Zagreb: Masmedia.
14.
Hulsman, L. i Bernat de Celis, J. (2010). Izgubljene kazne. Krivični sistem pod znakom
pitanja (prevod). Ed. Crimen. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu.
15.
Joksić, I. (2010). „Specifičnosti diverzionih programa u Sjedinjenim Američkim Državama“, Strani pravni život, br. 1/2010, str. 169-181.
16.
Kostić, S. (2007). „Uspostavljanje standarda za restorativnu pravdu“, Temida, Vol.
2007, str. 5-14.
17.
Kovčo, I. (2001). „Kazna zatvora – zašto i kuda?“, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo
i praksu, Vol. 8, br. 2/2001, str. 117-136.
PREGLED
207
18.
Lanni, A. (2005). «The Future of Community Justice», Harvard Civil Rights-Civil
Liberties Law Review, br. 40, str. 359-405.
19.
Liebmann, M. (2007). Restorative Justice: How It Works. London/Philadelphia, PA:
Jessica Kingsley Publishers.
20.
Menkel-Meadow, C. (2007). “Restorative Justice: What Is It and Does It Work?”,
Annual Review of Law and Social Sciences, vol. 3/2007, str. 10:1-10:27.
21.
Mirosavljević, A. (2010). „Modeli restorativne pravde u svijetu za mlade u sukobu
sa zakonom i pregled istraživanja njihove učinkovitosti“, Kriminologija i socijalna
integracija, Vol. 18 – br. 1/2010, str. 53-64.
22.
Ranđelović, D. (2006). „Efikasnost i neki domeni primjene medijacije između žrtve i
počinioca“, Godišnjak za psihologiju, Vol. 4 – br. 4-5/2006, str. 189-205.
23.
Senior, P.; Crowther-Dowey, C.; Long, M. (2007). Understanding modernisation
in criminal justice. Berkshire: Open University Press. (citira se kao: Senior et al.,
2007).
24.
Sijerčić-Čolić, H. i Vranj, V. (2011). Uvod u penologiju i izvršno krivično pravo Bosne
I Hercegovine. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu.
25.
Sijerčić-Čolić, H. (2010). Juvenile justice as a key element of national human rights
policy and restorative juvenile justice – recent trends in juvenile delinquency and juvenile justice in Bosnia and Herzegovina, Referat na Prvom svjetskom kongresu o
restorativnoj pravdi, Peru, 2009.
26.
Sijerčić-Čolić, H. (2008a). Krivično procesno pravo. Knjiga I: Krivičnoprocesni subjekti i krivičnoprocesne radnje. Drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Sarajevo:
Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu.
27.
Sijerčić-Čolić, H. (2008b). Krivično procesno pravo. Knjiga II: Tok redovnog krivičnog postupka i posebni postupci. Drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Sarajevo:
Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu.
28.
Sket, I,; Sijerčić-Čolić, H.; Langusch, E. (2001). Dictionary of Criminology and Criminal Justice. Sarajevo: OSCE Democratisation Department and Embassy of the Federal Republic of Germany.
29.
Strang, H.; Sherman, L. (2003). «Repairing the Harm: Victims and Restorative Justice», Utah Law Review, Vol. 15, No. 1, str. 15-42.
30.
Tőrzs, E. (2010). «Mediation and the Mediation Procedure in Hungary for Adult Offenders», u: European Best Practices of Restorative Justice in Criminal Procedure
2010. Budapest: Ministry of Justice and Law Enforcement ,str. 130-135.
31.
Umbreit, M.; Vos, B.; Coates, R.; Loghtfoot, E. (2005). «Restorative Justive in the
Twenty-First Century: A Social Movement Full of Opportunities and Pitfalls», Marquette Law Review, Vol. 89, str. 251-304. (citira se kao: Umbreit et al., 2005).
32.
United Nations Office on Drugs and Crime. (2006). Handbook on Restorative Justice
Programmes. New York: United Nations (citira se kao: UNODC, 2006).
208 PREGLED
33.
Van Ness, D. (2005). „An Overview of Restorative Justice Around the World“, Eleventh United Nations Congress on Crime Prevention and Criminal Justice. Vancouver: International Centre for Criminal Law Reform and Criminal Justice Policy.
34.
Waldman, E. (2004). «Healing Harts of Righting Wrongs?: A Mediation on the Goals
of «Restorative Justice», Hamline Journal of Public Law & Policy, Vol. 25, No. 2, str.
355-374.
35.
Walgrave, L. (2010). «Restorative Justice Potentials and Key Solutions» u: European
Best Practices of Restorative Justice in Criminal Procedure 2010. Budapest: Ministry
of Justice and Law Enforcement, str. 29-44.
36.
Wolhuter, L.; Olley, N.; Denhan. (2009). Victimology. Victimisation and Victims’ Rights. London/New York: Routledge-Cavendish (citira se kao: Wolhuter et. al., 2009).
37.
Woolford, A.; Ratner, R.S. (2008). Informal Reckonings: Conflict resolution in mediation, restorative justice and reparations. Oxon: Routledge Cavendish.
38.
Zernova, M. (2007). Restorative Justice: Ideals and Realities. Aldershot: Ashgate Publishing Ltd.
PREGLED
209
Prikazi i osvrti / Reviews and Comments
Safet Bandžović
UDK 32 + 316.4 (049.3)
POLITIKA I DRUŠTVO1
POLITICS AND SOCIETY2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Olge Popović-Obradović „Kakva ili kolika država:
ogledi o političkoj i društvenoj istoriji Srbije XIX-XXI veka“
Summary
The text is a review of the book entitled: What size and what kind of the state:
essays about political and social history of Serbia from XIX to XXI century by
Olga Popović-Obradović
Najvažnija uloga knjige, napisao je Borhes, jeste da podstakne čovjeka da
misli. Problemi „zatamnjene prošlosti”, „skrivenih strana historije“, „kulture zaborava“ i selektivnog društvenog sjećanja izazivaju znatnu pozornost u
„historiografijama tranzicije” na postjugoslavenskom prostoru. Nužno je multiperspektivno raščlanjivanje i redefiniranje odnosa prema vlastitoj prošlosti,
baziranoj na racionalnim prosudbama historijskih etapa i dionica. Ona se pritom, shvaćena kao složenost, ne može ocjenjivati samo iz lokalne perspektive,
niti se mogu ignorirati naučna tumačenja i dostignuća u okruženju. Temeljnije
analize mogu otvoriti šire vidike za drugačija promišljanja prethodnih zbivanja, pri čemu se ne radi toliko o novim saznanjima nego više o pomjeranjima
akcenta, istraživanjima zanemarenih segmenata višeslojne prošlosti, neideologiziranim i drugačijim uglovima promatranja koji iziskuju potrebe novog
vremena. Historija kao polifoničan i višeznačan proces umnogome je ovisna
od historičara – ključnih činilaca koji započinju od sadašnjeg da bi rastumačili
jučerašnje, težeći da stručni sintetički, ali u znatnoj mjeri i analitički rezultat
dovedu što bliže svom vremenu.
1 Prikaz knjige Olge Popović-Obradović, Kakva ili kolika država: ogledi o političkoj i društvenoj istoriji Srbije XIX-XXI veka, priredila i pogovor napisala Latinka Perović, izd. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd 2009., str. 643.
2 Review of the book: What size and what kind of the state: essays about political and social
history of Serbia from XIX to XXI century by Olga Popović-Obradović
PREGLED
213
Historijsku nauku, koja je po definiciji aksiološka, skeptična i kritična,
simboliziraju svakako i značajni naučnici. Među njima je i dr. Olga PopovićObradović (1954–2007), rano preminula pravna historičarka, čija je značajna
studija Parlamentarizam u Srbiji od 1903. do 1914. godine (Beograd, 1998),
identificirajući njegov kontroverzni karakter, razvejala mitove, apriorna stanovišta i ustaljena nekritička mišljenja o tom navodnom “zlatnom dobu” ranog
srpskog parlamentarizma, koje je na kraju XX stoljeća postalo važna poluga
srpskog nacionalizma. U njenu, posthumno objavljenu knjigu Kakva ili kolika
država: ogledi o političkoj i društvenoj istoriji Srbije XIX-XXI veka, uz uvodni
članak dr. Latinke Perović pod naslovom Olga Popović-Obradović i njeno
čitanje istorije Srbije u moderno doba, uvršteno je više njenih radova svrstanih u šest tematskih cjelina: Ustavnost i vladavina prava; Politički koncepti
srpskih elita; Modernizacija bez modernosti; Novi državni okvir: Kraljevina
Srba, Hrvata i Slovenaca; Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija:
početak kraja; Istoričar kao savremenik: znanjem protiv upotrebe istorije. Tematske cjeline su podijeljene u 16 poglavlja (I–XVI), koja sadrže rasprave,
članke i intervjue. Knjiga ima i priloge: I Naučni razvoj Olge Popović-Obradović; II Prijatelji i kolege o ličnosti Olge Popović-Obradović. U prilogu III
nalaze se tekstovi o prvom i drugom izdanju njene studije Parlamentarizam u
Srbiji od 1903. do 1914. godine, a u poglavlju IV prijedlozi za englesko izdanje spomenute studije. Na kraju je data i bibliografija autorice.
U Srbiji, koja u regionu u tome nije izuzetak, neosporno postoji više historiografija, od kvazinaučne, preko one ušančene u zastarjele istraživačke
metode i “užeglo znanje” do savremene, pri čemu svaka živi svojim životom,
u međusobnim sporovima ili ignoriranjima, kao i sa različitim sferama uticaja. Neki historičari (Č. Antić) smatraju da su srpski intelektualci koji vjeruju da je srpski narod historijski i civilizacijski suprotstavljen modernizaciji,
malobrojni ali uticajni: „Stvorena je već bogata literatura koja potkrepljuje
tezu da upravo Srbi nisu bili spremni ni sposobni da izgrade demokratsku
državu, da nisu poznavali ni dozvoljavali građanske slobode, niti bili spremni da plate skupu cenu neophodne modernizacije“. Knjiga Kakva ili kolika
država: ogledi o političkoj i društvenoj istoriji Srbije XIX-XXI veka, produkt
savremene, manjinske kritičke historiografije, bitna je kako za razumijevanje
ukupnog djela autorice, kontroverznih dionica novije historije Srbije, njenih
hroničnih problema da se emancipira i modernizira, ali i različitih pogleda
među srpskim historičarima. Sva fundamentalna pitanja, za Srbiju XIX i XX
stoljeća, promatrano u cjelini, svodiva su na dva osnovna: prvo je odnos prema vrijednostima savremenog doba ili prema modernizaciji u najširem smislu
riječi, ono što se često određuje kao odnos Srbije prema Zapadu; drugo je na214 PREGLED
cionalni program Srbije kao izraz njenog odnosa prema susjednim narodima
i Srbima van svog državnog teritorija. Suština moderne srpske državne ideje,
po njenom sudu, bila je i ostala državno ujedinjenje svih zemalja koje se,
po navodnom etničkom ili historijskom pravu, smatraju srpskim. Ta državna
ideja je odavno nazvana “osveta Kosova”, te je, po pravilu, podrazumijevala
rat za teritorije, ne nužno Kosovo, odnosno svakako ne i samo njega. Državno
pitanje tretirano je kao pitanje teritorije i granica. Sagledavajući u historijskoj
perspektivi uzroke i posljedice savremenih političkih zbivanja u Srbiji Olga
Popović-Obradović je identificirala dominantne i recesivne obrasce političke
kulture u Srbiji koji se, u različitim političkim režimima i državno-pravnim
formacijama, mahom preslikavaju. Osnovna vododijelnica, po njoj je “odnos
prema Zapadu kao kulturno-civilizacijskom modelu“ (str. 328).
Posebnu pažnju posvetila je mitovima vezanim za navodno “zlatno doba”
srpske demokratije (1903–1914), njegovoj instrumentalizaciji krajem XX stoljeća i aktuelizaciji kako bi se u njemu našao oslonac tezi o navodno autentično demokratskom karakteru srpske državotvorne ideje i njenoj evropskoj liberalnoj orijentaciji. Politička sadržina parlamentarnih institucija u Srbiji bitno
je, međutim, odstupala od osnovnih načela parlamentarne države. Uvođenje
parlamentarnih institucija 1903. i njihovo jedanaestogodišnje funkcioniranje
predstavlja “tipičan primer recesije modernih političkih institucija u predmodernom društvu”. Mit o “zlatnom dobu” stvorili su već njegovi savremenici
– radikali. Tada je on postao važan politički instrument, korišten za legitimiranje brutalnog ubistva kraljevskog para Obrenović, političkog progona novog
režima, bojkota međunarodne zajednice koji je, u različitom intenzitetu, trajao
sve do 1914. godine, ali i za prikrivanje snažnog političkog uticaja vojske.
Ona je, naime, pobjedom velikodržavnog nacionalizma, stekla uloga kreatora
i vrhovnog arbitra vanjske, a posredno i unutarnje politike. Srpski oficiri su
bili pioniri “modernog srpskog nacionalizma”, govorio je Nikola Stojanović.
Dok je vojska u političkom životu pod Obrenovićima stajala pod kraljem,
dolaskom Petra Karađorđevića na prijesto, postalo je obrnuto. Ona će svoje
političke ciljeve ostvarivati preko institucija režima, koristeći se autoritetom
sile koja je stvorila novi režim i koja ga je mogla i osporiti. Srbija je, rukovođena politikom ujedinjenja srpskog naroda i širenja državne teritorije, razdoblje 1903–1914, “provela ili u stanju rata ili pripremajući se za rat” (str. 243).
Takva politika je vojsku učinila jednom od najznačajnijih državnih institucija.
Osnovna sadržina snažnog nacionalizma podrazumijevala je rat. Jovan Cvijić
je 1907. zalažući se za “novi srpski patriotizam”, pisao: “Svet treba da zna
i da se uveri da Srbija može da operiše sa mnogo većom celinom, no što je
njena teritorija. Od Srbije mogu da pođu najveće teritorijalne transformacije
PREGLED
215
Balkanskog poluostrva… mi moramo biti zemlja koja je za rat spremna”. Za
politiku etničkog nacionalizma zločini su bili legitimno sredstvo. Formirana je
paravojna organizacija “Narodna odbrana”, sa zadatkom da pripremi gerilu u
Bosni i Hercegovini, pokrenuti su novi listovi koji su propagirali militarizaciju
društva, a 1911. stvorena je tajna oficirska organizacija “Ujedinjenje ili smrt”
koja je preko svog lista “Pijemont” obznanjivala srpskom narodu “vrednosti
i ciljeve na kojima će raditi”. Zato bi se, po autorici, “zlatno doba demokratije” prije moglo nazvati “zlatnim dobom” srpskog nacionalizma, ratništva i
militarizma. Opasni i megalomanski stereotipi, koji nastaju mitologiziranjem,
posebno u vremenima krize mogu postati problematični “primjeri za ugled”.
Ova knjiga detaljnije razotkriva mitotvorne obrasce u korijenu srpske politike. Razmatrajući preovlađujuću retoriku mistike političke svijesti, krajem
XIX i početkom XX stoljeća, iza koje su stajali precizno definirani politički
ciljevi, određeni nacionalni program, čija je personifikacija bio Nikola Pašić,
koji je objašnjavao kako je za njega nacionalna sloboda cijelog srpskog naroda bila veći i jači ideal, nego što je bila građanska sloboda Srba u Kraljevini
Srbiji, autorica ukazuje na popa Milana Đurića, čuvenog radikala, njegove
gromke nastupe u srpskom parlamentu u godinama pred izbijanje Prvog svjetskog rata. Zadatak učitelja u Srbiji, bio je, po njemu, uvijek da “vaspitava
decu, da znaju zavetnu misao, kosovske junake… da vaspitavaju podmladak
kako će kao budući građani pokajati Kosovo i stvoriti Veliku Srbiju”, odnosno
da majka čuva ovce ili žanje ječam i pšenicu, “ali svom sinčiću peva i sprema
ga, da sveti Kosovo, da stvori veliku Srbiju”. Govoreći 1908. povodom aneksije Bosne i Hercegovine, Đurić je poručivao: “Srpski narod robovao je i borio
se… samo da osveti Kosovo, i da raskomadano Srpstvo oslobodi… taj amanet
kosovski u početku prošlog veka podigao je naše pretke… Mi ne smemo stajati skrštenih ruku, kad nam se čupa iz nedara srce srpskoga naroda… Bosne,
stare srpske kraljevine i Hercegovine – vojvodine Sv. Save”. Partijska država, kao stalna težnja Radikalne stranke, predstavlja najpostojaniju tekovinu
srpskog radikalizma. Ona je pustila „duboke korene, nadživela sve ideološke
mene Radikalne stranke i postala sastavni deo političke kulture i mentaliteta
u Srbiji“.
Organicističko shvatanje nacije proteže granice koje treba dostignuti do
posljednjeg saplemenika. Jovanu M. Žujeviću, izaslaniku srpske vlade u Francuskoj na kraju Prvog svjetskog rata, zastupniku upravo ovakve srpske imperijalne politike, tadašnji francuski ministar inostranih poslova je kazao: “Gospodine, gdje ste vi vidjeli glavu u kojoj je pod kapom svaki pramen kose?”.
Ideologije se lahko ne mijenjaju. Većina srbijanskih političara nakon 1918.
nije mogla prevazići svoja nacionalna ograničenja, niti je mogla da prihvati
216 PREGLED
da u novoj, složenoj i osjetljivoj višenacionalnoj zajednici – Kraljevini SHS,
nisu mogla važiti ista pravila političke igre kao u maloj ali homogenoj, pretkumanovskoj Kraljevini Srbiji. Analitičari kazuju da nije moguće jednoznačno
definirati nacionalne ciljeve, ma kako historija podučavala: nikakav njen tok
„a posebno onaj povoljan, ne može da se naruči“ (S. Jauković). Dilema –
„srpska“ ili „srbijanska“ politika, ili, kako autorica navodi „moderna ili Velika
Srbija“, samo je prividno izgubila značaj nakon 1918. godine. U trenucima
krize jugoslavenske države uvijek je iznova revitalizirana. Svaka ustavna promjena izazivala je, u socijalističkom periodu, otpor u Srbiji, ali nijedan takav
kao Ustav iz 1974. koji je bio posljednji pokušaj održanja Jugoslavije kao
složene države. Ustavna revizija krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih
godina XX stoljeća aktuelizirala je srpsko nacionalno pitanje i rezultirala formuliranjem svesrpske nacionalpolitičke platforme kao jedine prihvatljive alternative centralističkoj Jugoslaviji. Koncepcija Jugoslavije kao sporazumne
zajednice, kao i politika „moderne Srbije“ i „srbijanske politike“ koju su u
Srbiji simbolizirali liberali Marka Nikezića, eksplicite odbacujući stav da se
prava Srba u drugim jugoslavenskim republikama brane u Beogradu, izgubila
je, prethodno, svoju historijsku bitku: nije „prevazišla pojedinca“, niti je postala orijentacija. Srbija je odbacila nacionalni program liberala, a sa njim i
njihov modernizatorski projekat koji je od nacionalnog bio nerazlučiv. Ironija
novije srpske historije, iznosi Olga Popović-Obradović, je u tome da je upravo
pod okriljem srpskih liberala, u atmosferi dotada nepoznatih sloboda u poratnoj Jugoslaviji, rekonsolidiran srpski nacionalistički projekat koji će srušiti i
same liberale, a zatim i Jugoslaviju. I što je najznačajnije – poraziti „modernu
Srbiju“. Srbija je osamdesetih godina prošloga stoljeća posrnula u antimodernizam: ključno pitanje je tada bilo: kolika, a ne kakva država. Autorica ustvrđuje da znamenita Osma sjednica CK Srbije nije bila nimalo bezazlen događaj
u historiji Jugoslavije, daleko od prostog unutarpartijskog obračuna u borbi za
vlast, da je, zapravo označila radikalan otklon od dotadašnje nacionalne politike srpskih komunista i početak realiziranja drugog, suprotnog – etnonacionalističkog i velikodržavnog programa, koga je tada poraženi Ivan Stambolić
nazvao „memorandumskom“ politikom i već na samom početku zla ocijenio
kao „In memoriam“ Jugoslaviji. To je bio stari srpski nacionalni program, onaj
koji je prethodio pobjedi komunista 1945. i koji je oživljen nakon 1974. godine. Bilo je to odbacivanje politike unutarjugoslavenskog dogovora i usvajanje
politike srpske dominacije Jugoslavijom, makar i po cijenu rata i zločina. Tada
je parola „osvete Kosova“ ponovo postala ratni poklič.
Srpski nacionalizam je, po mišljenju dr. L. Perović, uvijek bio privržen jednakosti, sabornosti, narodnoj državi koja je isto što i društvo. Zaostalost se
PREGLED
217
poistovjećivala sa identitetom, dok je nedostatak osjećaja za modernizaciju
nadoknađivan mitom o stranim zavjerama. Evropa nije trauma srpskih masa
već srpske elite. Modernizacija nije potreba da se liči na druge, već da bi se
među drugima živjelo ravnopravno. Srbija je, po mišljenju autorice, politiku
modernizacije izjednačavala sa nerazumijevanjem nacionalnog interesa Srba,
a nosioce takve politike prepuštala zaboravu. Neke od njih je, „ne uspevajući
da ih drukčije zaustavi, i fizički eliminisala“ (str. 449). Narodi, države i političari, u principu, malo toga uče od historije. Olga Popović-Obradović piše da
je preovlađujuća društvena svijest srpskog naroda „duboko arhaična, da njom
dominira agrarno-kolektivistički mentalitet sa izrazito autoritarnom političkom
kulturom, indiferentnost prema individualnim pravima i slobodama, netolerancija prema drugom i drukčijem i iznad svega strah od modernizacije“ (str. 53).
Ubistvo premijera Zorana Đinđića 2003. ima identičnu ideološku, antievropsku pozadinu, kao i ubistvo 1903. posljednjeg kralja iz dinastije Obrenovića. U
Srbiji, iznosi autorica, postoji tradicionalna opsesija ustavima, teško objašnjiva
vjera da se upravo preko njih mogu zaustaviti i preusmjeravati autentični historijski procesi. Uz istodobno neobično povjerenje u životne moći ustava postoji
i krajnji nemar, čak indiferentnost prema elementarnoj ustavnosti i zakonitosti; jedna paradoksalna kombinacija fasciniranosti ali i nipodaštavanja ustavne
norme.
Olga Popović-Obradović je „srpski slučaj“ promatrala u historijskom, socijalnom i kulturnom kontekstu balkanskih naroda, pa je i sam komunistički
poredak situirala u taj kontekst. Bila je svjesna da je federativna formula bila
jedina racionalna ideja, pretpostavka složenih, multietničkih društava, kao što
je bila Jugoslavija – „zbira različitosti“, u kojoj „biti zajedno“ nije značilo i
„biti isto“. Srpska identifikacija sa Jugoslavijom kao vlastitom državom u kojoj žive i drugi narodi bila je osnova sukoba i njenog razaranja. Latentni otpor
složenoj državi koja nije mogla počivati na argumentima sile, već na načelima ravnopravnosti, u Srbiji je postao otvoren kada je komunistički režim
izgubio legitimacijski osnov. Autorica ustvrđuje da je u Miloševićevom režimu
izvršena institucionalna reforma kojoj se ne može poreći da je, „bez obzira na
brojne manjkavosti, stvorila osnovne ustavne pretpostavke za uspostavljanje
modernog demokratskog poretka. Uvedeno je načelo podele vlasti, višepartijski sistem, neposredni izbori, uspostavljen parlament i liberalizovani mediji;
čak je i ministar vojske prvi put u istoriji Srbije imenovan iz redova građanskih lica“. Međutim, umjesto da utru put uspostavi pluralističke demokratije,
tržišne ekonomije i vladavine prava, „moderne političke institucije poslužile su
kao mimikrija za pokrivanje, odnosno svojevrsno legitimisanje jednog totalnog
arhaičnog, antimodernog političkog projekta koji je uz to još bio i zločinački.
218 PREGLED
Pitanje državnih granica i etnička homogenizacija definisani su kao primarni
interes srpskog naroda, pred kojim sloboda pojedinca kao vrednost ili nestaje
ili, u najboljem slučaju, ima tek drugorazredni značaj“ (str. 325). Ona 1993.
zaključuje da nakon posljednjih ratova na Balkanu nije više moguća jugoslavenska država, da jugoslavenski narodi moraju rješavati nacionalno pitanje
van zajedničkih državnih okvira, te da je životni interes srpskog naroda da, „sa
svoje strane, za rešenje tog pitanja u budućnosti uobliči program koji će isključivati rat kao način njegovog ostvarenja“ (str. 437).
U Srbiji je, tokom dramatičnih Miloševićevih “godina raspleta”, javna i
kritička djelatnost nosila svojevrsni rizik i često se doimala kao usamljeni glas
“vapajućeg u pustinji”. Huk populizma nadjačavao je glasove razuma. U svijetu palanke, navode pisci, važnije je dobro se držati ustaljenih običaja nego biti
ličnost. Na Balkanu je inače izražena sklonost ka ostrakizmu intelektualaca, ka
lahkoći zaborava umnih i istaknutih, nerijetko progonjenih i omalovažavanih.
Pred složenim izazovima kraja XX stoljeća, Olga Popović-Obradović se intelektualno angažirala i izvan svoje struke, dajući doprinos da se na te izazove, u
atmosferi militirizirane i nacionalizmom ostrašćene društveno-političke kulture, daju racionalniji odgovori. Postavlja jasna pitanja o krivici i odgovornosti
za zločine počinjene u ime srpskog naroda tokom „postjugoslavenskih ratova“:
„Pitanje svih pitanja jeste u tome da li ćemo priznanje i osudu zločina interiorizovati kao svoj sopstveni moralni zakon, te da li ćemo opstati kao ljudi. Ukoliko to izostane, zločin će postati sastavni deo našeg identiteta i Srbija nikad neće
postati normalna zemlja. Ali, za unormaljivanje Srbije neophodno je i političko
prosvećivanje, na prvom mestu razumevanje suštine politike i ideologije koja
je završila u zločinu. To je politika koja je nužno odvela u genocid, koja je
zapravo sama genocidna... Legitimisanje takve politike je put u budući rat i genocid. Dok se to ne shvati i ne prizna, i dok se takva politika i ideologija ne delegitimišu u Beogradu, ne možemo reći da je politika genocida postala deo naše
prošlosti“ (str. 497). To suočavanje je svakako i moralno pitanje. Indiferentnost
prema zločinima iz bliske prošlosti može se smatrati posljedicama nepostojanja političke volje, organiziranog poricanja od strane državnog vrha, potrebe za
neuznemiravanjem i zaboravom koja je emotivno lakša od iskrenog pogleda u
počinjena nedjela. Ne pristajući na sveopće posrnuće Srbije, o čemu svjedoče i
intervjui objavljeni u ovoj knjizi, vjerujući u misiju liberalnog srpskog intelektualca, reagirala je iz perspektive historičara. Tako, između ostaloga, ukazuje
da se, pod pokroviteljstvom profesionalne historiografije, odvijao neviđeni revizionizam u nauci, “čiji je glavni cilj obezvređivanje antifašističkog nasleđa,
a glavna okosnica primitivni antikomunizam i rehabilitovanje četništva kao
najprečišćenijeg istorijskog oblika etnonacionalne velikodržavne ideologije”.
PREGLED
219
I Dobrica Ćosić upozorava 2011. da je kama bila „glavno oružje te bradate
vojske pod šubarama“. Zakoni o njihovoj rehabilitaciji predstavljaju kršenje
obavezujućih međunarodnih normi o kažnjavanju zločina protiv čovječnosti
po kojima nema zastarjelosti krivičnog gonjenja za takva djela. Problematično
je svako naknadno legaliziranje političkog i kriminalnog nasilja, pretvaranje
nečasnih djela u pozitivnu historiju.
Predmet sjećanja jedne nacije u manjoj mjeri ovisi „od njene prošlosti nego
od njene sadašnjosti“, koja određuje javno sjećanje. Kolektivna prošlost se, sa
specifičnim nacionalnim kodovima percepcije, uveliko razlikuje od objektivnog historiografskog znanja. Svaka nacija istovremeno je sazdana kao zajednica kolektivnog pamćenja i zaborava. Organizirani zaborav je svjestan, namjeran čin, vođen interesima. Dogmatska historiografija, kao i tvorci mitova još
uvijek znaju da čuvaju čitave legende u “interesu naroda”, odnosno politike i
epohe, oblikujući popularna shvatanja i ignorirajući „nepodobna“ stručna tumačenja. Tvorci zamišljenih historija i sami se zavaravaju da je prošlost bila
upravo onakva kako im se čini da je trebala biti. Granica, između onoga što se
u davnini doista mislilo i onoga što se danas vjeruje da se nekada mislilo, nestaje. Mukotrpan je put od ukorijenjenih zabluda do svijesti koja nije bazirana
na mitovima i predrasudama, uvriježenim stavovima, tvrdokornim uvjerenjima, interesnim manipulacijama, već na racionalnom i objektivnom sagledavanju historijskih shvatanja. Politika, pak, nerijetko mijenja historijski kontekst i
prilagođava ga potrebama sadašnjosti, nastojeći da historiografija ostane njen
instrument. Mnogi događaji, stvarni ili fiktivni, zato ne prolaze, ne postaju historija, već se „gomilaju i sakupljaju u akumulaciono jezero inercije koje guši
svaku autentičnost sadašnjosti“ (S. Basara). Nacionalistička indoktrinacija štetno utiče na naučnu interpretaciju. Problematično je shvatanje historiografije ne
kao nauke, već kao servisa tekuće nacionalne politike koji proizvodi izolirane,
samodovoljne „istine“. Nauka, upozoravaju sociolozi, ne trpi pluralizam istina,
„već ih hijerarhizuje“. Kritičko promišljanje značajan je uslov za racionalno
djelovanje i uspostavu vrijednosnih sistema. Kao što pokazuje i ova knjiga
nema alternative bez sadržajne samoanalize, bez izgradnje historijske svijesti i
sposobnosti samostalnog kritičkog shvatanja i tumačenja prošlosti. Tabui pripadaju ideologijama.
220 PREGLED
Nevad Kahteran
UDK 297 : 294 (049.3)
MOSTOVI IZMEĐU ISLAMSKIH I BUDISTIČKIH
VJEROVANJA1
BRIDGES BETWEEN ISLAMIC AND BUDDHIST BELIEVES2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige „Dodirne tačke između islama i budizma“ Reza Shah
Kazemija, Fons Vitae, 2010., 143 str.
Summary
The text is review of book „Common ground between Islam & Buddhism“ by
Reza Shah Kazemi, Fons Vitae, 2010, pp 143.
Ovo nadasve zanimljivo i jedno od pionirskih djela, koje nastoji pronaći dodirne tačke između islama i budizma, napisano je uz neprocjenljivu pripomoć
i upućivanje Richarda Weingartena i Paula Towseya iz muslimanskog rakursa
gledanja na ovu problematiku i to iz pera jednog od istaknutih komparativista
religije i perenijalističkog mislitelja Shah Reza Kazemija (vidjeti šire: http://
www.worldwisdom.com/public/authors/Reza-Shah-Kazemi.aspx).
Nastanak djela su potaknuli, s jedne strane, Dalaj Lama, i s druge, princ
Ghazi bin Muhammad bin Talal, autor Otvorenog pisma, kojeg je u oktobru
2007. godine potpisalo 138 muslimanskih učenjaka, a koje je potaknulo historijski globalni mirovni pokret između muslimana i kršćana (vidjeti: www.
acommonword.com ). Dakle, knjiga je napisana kao nastavak iste inicijative i
vrsta je protezanja globalnog napora na uspostavi boljeg dijaloga i razumijevanja između islama i budizma. Usprkos brojnim nepomirljivim i nepremostivim doktrinarnim, teološkim, juridičkim i drugim razlikovnostima koje jamačno postoje između ove dvije religijske tradicije, Shah Reza Kazemi istinski
vjeruje da tekstovi smireni između dvaju korica ove knjige mogu omogućiti
objema zajednicama da respektiraju jedna drugu ne samo kao ljudska bića općenito, već napose kao muslimani i budisti, temeljeći ujedno svoja stajališta na
normativnim učenjima islama i budizma i ističući važne sličnosti i usporedbe
između ove dvije, a napose sljedeće:
1 Tekst je prikaz knjige Dodirne tačke između islama i budizma Reza Shah Kazemija, Fons
Vitae, 2010., 143 str.
2 The text is review of book Common ground between Islam & Buddhism by Reza Shah
Kazemi, Fons Vitae, 2010, pp 143.
PREGLED
221
vjerovanje u Vrhovnu Istinu (al-Haqq), koja je jednako tako Apsolutna
Istina i Apsolutna Zbilja, te Izvor Milosti i Vodstva ljudskim bićima.
2) vjerovanje da je svaka duša odgovorna prema principu pravde na onom
svijetu i da je ovaj princip duboko ukorijenjen u samoj naravi Apsolutne
Zbilje.
3) vjerovanje u kategorički moralni imperativ pokazivanja samilosti i sažaljenja prema svakom, ukoliko nije u središnjim kozmogonijskim i eshatološkim funkcijama milosti.
4) vjerovanje da su ljudska bića u stanju posjedovati nadracionalnu spoznaju, izvorište spasenja na onom i prosvjetljenja u ovom svijetu.
5) vjerovanje u mogućnost nepovredivog stanja za ljudska bića, te da bi
sve trebalo težiti ovom stanju nepovredivosti.
6) vjerovanje u efikasnost i nužnost duhovne prakse: bilo da je ovo poprimilo oblik usrdne molitve, kontemplativne meditacije, ili metodske
invokacije (zazivanja).
7) vjerovanje u nužnost odvajanja od ovog svijeta, od ego-a i njegovih
strastvenih želja.
Uostalom, djelo predstavlja jedan od prvih pokušaja znanstvene usporedbe
između budizma kao takvog i islama kao takvog u našem modernom razdoblju i ova vrsta učenosti, napose perzijsko-sanskrtske učenosti, jeste prijeko
potrebni skriti link u lancu intelektualne historije čovječanstva danas. Zahvaljujući tomu je Kraljevska Aal Bayt fondacija za islamsku misao u Jordanu
pokrenula inicijativu u septembru 2007. godine da se formulira muslimanski odgovor na unekoliko kontroverzno predavanje aktualnog pape Benedikta XVI u Regensburgu, a spomenuti princ je upravo autor Otvorenog pisma.
Ova knjiga je drugo poglavlje te iste inicijative, dakle, nastavak A Common
Word (zajedničke riječi) kao Common Ground (dodirne tačke), tj. propitivanje
islamskih sličnosti sa budističkim učenjima. Otuda, autor nema krzmanja kod
priznanja da postoje brojne temeljne razlikovnosti, čak nepremostivi jazovi,
koji odjeljuju islam i budizam – započinjući sa ključnim pitanjem o tome da li
se budizam može nazvati teističkom religijom, ili uopće religijom. Knjiga je
ujedno pokušaj uspostave boljeg razumijevanja središnjih budističkih principa u svjetlu islamske duhovnosti koji raskrivaju značajne dodirne tačke među
njima.
Naravno, vidno je istaknuta distinkcija između doktrinarnog učenja
(‘aqīda) i njegove spiritualne mudrosti (ma’rifa), koja je u tješnjoj vezi sa
kontemplacijom, pročišćenjem ljudskih srca i mističkim dimenzijama kojima
obje religijske tradicije streme. Otuda u knjizi dubleti poput: Dhmarma – alHaqq, Karunā – Rahmah, Shūnya – Shahāda, Anicca – Zuhd, Tanhā – hawā,
1)
222 PREGLED
anattā – fanā’, koji su više analogni prije nego identični pojmovi. Također,
vrlo važno naglašavanje, knjiga razvija inkluzivnije razumijevanje pojma
Ahl al-Kitāb (sljedbenika Knjige, koji su pored muslimana tradicionalno
uključivali Jevreje i kršćane, kao i sabejce i zoroastrijce). Stoga se zagovaratelji ove otvorenije interpretacije Ahl al-Kitāb-a oslanjaju na kur’anski
ajet (87:19), koji ukazuje na izvore vodstva u ranijim knjigama (suhuf alūlā), kao i ranije narode (26: 196) (zubur al-awwalīn, tj. svete tekstove).
Ovaj izraz se pomalja na nekoliko mjesta u Kur’anu: 35:25; 3:184; 16:44;
i 54:52, gdje je uvijek riječ o svetim tekstovima manjeg značaja u usporedbi sa Tevratom, Biblijom i Kur’anom i iz čega izvodimo zaključak da
je riječ o odobravanju ukoliko već ne iskazivanju štovanja, prije negoli
kur’anskog ukazivanju na pogrešne svete tekstove iz čega postaje jasno
da se pojam Ahl al-Kitāb-a, tj. sljedbenika Knjige (buchreligionen) nije
ograničen samo na Jevreje i kršćane. Dodatni razlog prosvjećivanja ovoga
inkluzivnijeg razumijevanja jeste sljedeći nalaz: 2010. godine je barem 80
procenata svjetske populacije od 6,7 milijardi pripadalo četiri najbrojnije
svjetske religije. Dakle, četiri od pet ljudi na planeti Zemlji su kršćani (32
procenta), ili muslimani (23 procenta), ili hindui (14 procenata), ili pak
budisti (12 procenata).
Konačno, kroz tri središnja poglavlja: 1. Postavljanje scene; 2. Jedinstvo: najveći zajednički nazivnik; 3. Etika suzdržanosti i samilosti; Epilog:
Dodirne tačke svetosti; Buddha u Kur’anu? šejha Hamze Yusufa; Biografije autora i Bibliografiju, ova knjiga nastoji pomoći muslimanima da shvate
budizam kao istinsku religiju ili Dīn, a budistima da shvate islam kao autentičnu Dharmu, te da postanu jedni drugima bliži u uzajamnom razumijevanju, uvažavanju i suosjećanju, jer ona uistinu ilustrira suštinski cilj i
A Common Word inicijative i sadašnjeg projekta Common Ground (vidjeti
napose: Miroslav Volf, Ghazi bin Muhammad, Melissa Yarrington (eds.),
A Common Word – Muslims and Christians on Loving God and Neighbor,
Grand Rapids, Michigan/Cambridge UK: William B. Eerdmans, 2010.):
slaviti istinsku raznolikost ljudskog roda, uz duboku vjeru i ubjeđenje da
muslimani koji žive sa budistima od Amerike do Malezije mogu se okoristiti
kroz ovu vrstu učenosti i inkluzivnije razumijevanje milosti, suosjećanja,
mudrosti i uzajamnog uvažavanja koje islam i budizam dijele, te da istinski
mogu poslužiti na korist i dobrobit ljudskog roda u cijelosti.
Enes Pašalić
UDK 323 (497.6)(049.3)
NORMATIVNA SNAGA FAKTIČNOG1
THE NORMATIVE POWER OF THE ACTUAL2
Kritički osvrt na knjigu Matthewa Parisha „A Free City in the Balkans: Reconstructing a divided society in Bosnia“
A critical review of the book: A Free City in the Balkans: Reconstructing a
Divided Society in Bosnia by Matthew Parish
Sažetak
Kritičkom analizom knjige bivšeg savjetnika, supervizora za Brčko Matthewa
Parisha „A Free city in the Balkans: Reconstruction a divided society in Bosnia“ pokušavaju se sagledati teorijske ali i praktično-političke pretpostavke
na kojima Parish temelji svoje stavove o «permanentnoj etničkoj mržnji» u
BiH i neminovnosti njene podjele. Parishev konstruktivistički pristup novoj
međunarodnoj mirovnoj agendi «state-buildinga», implementiranoj u BiH nakon rata 1992–1995, studijem slučaja Brčko Distrikta BiH, apsolutizirao je
ulogu međunarodne birokracije, bez čije permanentne podrške projekt očuvanja BiH je nemoguća misija. Ta podrška je, u određenom periodu, bila uspješna jedino u Brčkom, i to «slučajno», zahvaljujući «pravim ljudima, na pravom
mjestu, u pravo vrijeme».
Parish je bosansku socijalnu realnost sveo na etničku mržnju i sukob, ne
pridajući bilo kakav značaj modelu mirovnog sporazuma. No, bez obzira na
podršku međunarodne zajednice, svako zajedništvo bez elementarnih sociokulturnih i političkih pretpostavki je neodrživo. Hiljadugodišnja «de facto» opstojnost BiH je afirmirala «bosansku običajnost, «bosanski habitus»,
koji nije isključivo «etnička mržnja», nego i bosanska identiteta zajedništva.
Uspjeh mirovne misije u Brčkom je potvrdio važnost modela mirovnog sporazuma. Mirovna misija u BiH je mogla biti uspješnija da se slijedio Horowitzev
1 U ovom broju „Pregleda“ objavljujemo drugi dio teksta (17-33 str.).
2 In this issue of Pregled, the second part of the text (pgs 17-33) is published.
PREGLED
225
integrirajući model (Konačna arbitražna odluka), nego Lijpartov segregirajući model (Djetonski mirovni sporazum). Ono što nedostaje BiH je bosanski
AUCTORITAS (Suveren), koji se već odavno internacionalizirao. Stoga je BiH
prostor permanentnih pregovora o mogućnosti zajedničkog života a da dogovor, kao ni podjela, nisu na vidiku.
Ključne riječi: etnička mržnja, podjela BiH, konstruktivizam, state-building, međunarodna birokracija, bosanska običajnost, bosanski habitus, integrirajući, segregirajući, permanentni pregovori
Summary
A critical analysis of the book: A Free City in the Balkans: Reconstructing
and Divided Society in Bosnia by Matthew Parish, Brčko Supervisor’s former
advisor, will try to look at the theoretical, but practical and political assumptions, on which the Parish based his views about the “permanent ethnic hatred” in B&H and its inevitable division. Parish’s constructivist approach to
the new international “state-building” peace agenda, implemented in Bosnia
after the 1992-1995 war by the case study of Brčko District of B&H, raised
to the level of absolute the role of international bureaucracies, without whose
permanent support the ongoing project of preserving Bosnia seems to be impossible. During a certain period, this support was successful only in Brčko,
however “accidentally”, owing “to the right people, at the right place, at the
right time.”
Parish reduced Bosnian social reality to the ethnic hatred and conflict, not
giving any importance to the model of a peace agreement. Regardless of the
international community’s support, any kind of fellowship (community) without elementary socio-cultural and political assumptions is unsustainable. Thousand years long ‘de facto’ existence of B&H has also affirmed “the Bosnian
customs,” “the Bosnian habitus” that is not “ethnic hatred” exclusively, but
also the Bosnian fellowship’s identity. The success of peacekeeping missions
in Brčko confirmed the importance of the model of the peace agreement. The
UN peacekeeping mission in Bosnia would have been successful if it followed
the Horowitz integrating model (Final Award), not Lijparts segregating model
(DPA). The missing element in Bosnia is the Bosnian “AUCTORITAS” (Sovereign), which has been already internationalized. Therefore, B&H is a place
of permanent negotiations on the possibility of living together where there is
no any sort of agreement, or division in sight. Key words: ethnic hatred, division of Bosnia, constructivism, state-building, international bureaucracy, Bosnian customary, Bosnian habitus, integrating, segregated, negotiations
226 PREGLED
Propast supervizije
Gubitak interesa američke administracije za Brčko, nakana visokog predstavnika da okonča superviziju, odstupanje od konačne arbitražne odluke, gubitak
autoriteta arbitra Owena, razlozi su, smatra Parish, koji su doveli do povlačenja međunarodne administracije iz Brčkog. Distrikt je time izgubio svoj „elan
vital“ na kojem se temeljio njegov prosperitet.
Prvobitna Ashdownova nakana da zatvori kancelariju OHR-a u Brčkom
nije dobila suglasnost Supervizora Susane Johnson, koja je ovlaštena konačnom arbitražnom odlukom da procijeni da li su ispunjeni uslovi za tako nešto.
Njena procjena je bila da stvari idu u suprotnom pravcu. Isključenje Brčkog
iz rasprave o ustavnim reformama, kao i iz procesa prenosa ovlasti na državni
nivo, bili su opasni presedani koji su dovodili u pitanje sam opstanak Distrikta.3
U nakani da zaštiti Distrikt supervizor Johnson se obratila arbitru Owenu.
Owen je pozvao predstavnike entiteta, OHR Sarajevo i Brčko na «proceduralnu konferenciju»na kojoj se trebalo odlučiti o statusu Distrikta.4 U sklopu
konferencije Owen donosi adendum na konačnu odluku u kojem stoji: «Tako
dugo dok entiteti postoje pod Ustavom BiH, svaki transfer na državu podržan
od entiteta učinjen bez ekvivalentnog prenosa od, ili suglasnosti, Distrikta bit
će suprotan ili nelegalan u odnosu na Konačnu odluku, ako transfer ima značajan efekt na sposobnost Distrikta da funkcioniše kao jedinstvena unitarna
multietnička demokratska vlada.»5
Ovaj „adendum“ bio je kompromis, smatra Parish, podložan mnoštvu interpretacija. On je značajno umanjivao sposobnost Distrikta da funkcionira u
skladu sa konačnom arbitražnom odlukom. No, i kao takav je ignoriran. Nikada nije ni preveden, niti distribuiran. Američka vlada i ambasador u BiH nisu
imali bilo kakav principijelan stav o ovoj stvari, što je potvrđivalo da je Distrikt izgubio njihovu podršku. Nakon toga Tribunal se više nije spominjao.6
3
Matthew Parish, „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 178.
4 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 179.
5 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 193.
6 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 194.
PREGLED
227
U međuvremenu je State Departmant septembra 2006. godine na mjesto
Johnsonove postavio Raffi Gregoriana, uglednog političkog savjetnika NATO-a, koji će istovremeno obavljati funkcije supervizora i visokog predstavnika za BiH. On je trebao da razriješi odnos države BiH i Distrikta, okonča
procedure pred Tribunalom, te zatvori ured OHR-a u Brčkom.
U cilju stvaranja pretpostavki za gašenje OHR-a u Brčkom, Gregorian donosi amandmane na Statut Distrikta 2008. godine. Tim amandmanima uveden
je konsocijacijski mehanizam u funkcioniranje Vlade i Skupštine Distrikta.
Uvedene su nacionalne kvote oko izglasavanja određenih odluka vezanih za
budžet, jezik, kulturu i još neka pitanja. Mada ovi amandmani nisu bili tako
radikalni kao oni doneseni na ustave entiteta, ipak su izmijenili arhitektoniku
konačne odluke, što je sugeriralo neodrživost tog modela.7
Amandmanom na Ustav BiH, marta 2009. godine, Gregorian je želio okončati priču o statusu Distrikta. Ovaj amandman bio je «daleko ispod potreba
da se obezbijedi budućnost Distriktu». Njime je legalni status Distrikta ostao
otvorenim, ali je praktično Distrikt ostao bez direktne prezentacije na državnom nivou.8
Nakon toga Distrikt je izgubio svoj raniji smisao. Postao je „potemkinovo
selo“ za međunarodne posjetitelje, sa veoma mračnim scenarijem za budućnost.9
Budućnost Distrikta
Kada izgubi svoje specifičnosti, Brčko će dijeliti sudbinu BiH, smatra Parish.
Gašenjem supervizije i smanjenjem budžeta veoma brzo će doći do obnove
nacionalnih podjela. Skupština i Vlada će se teško usuglašavati, a neovisnost
sudstva bit će dovedena u pitanje. Pod pritiscima izvana otvorit će se pitanje
kome Brčko pripada?10
Da bi se Brčko očuvalo kao multietnička zajednica u BiH potrebno je da
lokalni političari supstituiraju međunarodnu birokraciju. No, takvih političara
u provincijalnom gradu, sa provincijalnim mentalitetom i ruralnom kulturom
nema.11
7 Isto, str. 194.
8 Isto, str. 194.
9 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 195. i 196.
10 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 196.
11 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bo-
228 PREGLED
Druga mogućnost da se Brčko očuva je da se postigne postdejtonski dogovor o očuvanju BiH kao cjelovite države. No, država BiH može se očuvati samo uz pomoć međunarodne birokracije (visokog predstavnika). Kada se
međunarodna birokracija povuče „narodna volja i politička logika bosanske
konstitucije će prevladati“.12 Tada će se i Brčko podijeliti.13
Šta smo naučili?
U završnom poglavlju «Šta smo naučili» Parish ističe da je njegova konstruktivistička analiza pokazala da međunarodni mirovni projekt „state buildinga“ u
BiH ima potencijal za uspjeh. Međunarodna birokracija može da bude model,
«koji postiže izuzetne rezultate».14 Brčko je dragulj postkonfliktne integracije
sa uspješnom reintegracijom stanovništva, uspješnom ekonomijom, funkcionalnim multietničkim javnim institucijama.15
Glavni faktor uspjeha mirovne misije je „međunarodna diktatura“, zaključuje Parish. Ta diktatura je u Brčkom bila prisutna od samog početka, od
prvih arbitražnih odluka koje su donošene bez suglasnosti strana u sukobu.
Uspješnost supervizora, pa dakle i mirovne misije, ovisila je od „financijskih
i ljudskih resursa», od «pravne moći njegovih odluka», od „podrške vojnih
snaga“, „kontinuiteta dobrih supervizora i njegovih suradnika“, „mandata bez
vremenskog ograničenja“.16
Da bi donekle ublažio svoj konstruktivistički solipsizam po kojem međunarodna birokracija kreira novu međunarodnu stvarnost voluntaristički „ex
nihilo“, Parish ga pokušava uskladiti sa drugim elementima mirovne misije:
političkom kulturom spornih područja i različitim normativnim osnovama mirovne misije.
U BiH kulturne pretpostavke za uspješno funkcioniranje međunarodnog
diktatora on nalazi u «preegzistentnoj diktatorskoj kulturi» komunističkog
perioda. Supervizor kao «najviša moć» („higher power“) lako se uklopio u
naslijeđenu kulturu komunističkih diktatura.17
snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 197. i 198.
12 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 198.
13 „Brcko will be torn apart in the process“. Isto, str. 199.
14 Isto, str. 200.
15 Isto, str. 201.
16 Isto, str. 207.
17 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in BoPREGLED
229
Specifična normativna rješenja za BiH, Brčko i Mostar Parish nije mogao
prenebregnuti. U Mostaru se radilo o konsocijacijskom modelu „power sharinga“, koji nije bio zastupljen u Brčkom.18 Ta razlika je vidljiva i kada se
porede Dejtonski sporazum i konačna odluka. «Dejtonskim ustavom, kao i
mostarskim rješenjem, institucionalizirala se etnička podjela», koja «motivira
nacionalističku retoriku i demotiviše kooperaciju». Tamo gdje se primjenjivao
konsocijacijski model etničke zajednice ostale su odvojene, dok je u brčanskom slučaju došlo do integracije.19
No, bez obzira na ove uvide Parishev konačni stav je uvijek isti. Mirovni
projekt „state-buildinga“ ovisi isključivo o međunarodnoj birokraciji. Pošto je
logično pretpostaviti da će međunarodna zajednica, prije ili kasnije, napustiti
sporno područje, onda je isto tako neminovno zaključiti da se to sporno područje mora vratiti u „prirodno stanje“ rata svih protiv svih.
Na kraju, ovakva Parisheva logika čini pervertiranima same pretpostavke
sopstvene analize. Na početno pitanje šta je to bilo specifično što je dovelo
do uspjeha Distrikta, Parish odgovara da je uspjeh međunarodne birokracije
„u stvari bio slučajan“. „Pravi ljudi su se našli na pravome mjestu, u pravo
vrijeme“ i to je sve.20 Tako je Parish uspjeh mirovne misije u Brčkom sveo na
slučajnost.
Epilog
Početnu dilemu o mogućnosti „izgradnje države“ i „rekonstrukciji podijeljenog društva“ u BiH Parish dovodi do epiloga. „Izgradnja države“ i „rekonstrukcija društva“ u BiH je moguća isključivo putem diktature međunarodne
birokracije, što uspjeh Distrikta potvrđuje, ali i tada samo slučajno („pravi ljudi na pravom mjestu…“), bez garancije da se to može ponoviti u budućnosti.21
U BiH taj se uspjeh nije mogao ponoviti jer:
- međunarodna birokracija nije pokazala dovoljno sposobnosti na nivou
snia“, I.B.Tauris, 2010, str. 214.
18 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 200. i 201.
19 Isto, str. 214. i 223.
20 „The success of such organisations in competently pursuing their mission is very contingent upon having the right people in the right place at the right time“… „success is very
much left up to chance“. Isto, str. 227.
21 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 226. i 227.
230 PREGLED
BiH da uspješno realizira Dejtonski mirovni sporazum, što je dovelo do neuspjeha i proizvelo dodatni kaos,
- BiH nema unutarnjeg civilizacijskog i političkog potencijala za demokratsku konstituciju države i društva
Uslov za očuvanje BiH je novi postdejtonski dogovor. Taj unutarbosanski postdejtonski dogovor je, po Parishu, više hipotetičan, jer nema ni jednog
primjera u povijesti BiH koji bi davao takve mogućnosti. Bez permanentne
međunarodne podrške projekt održanja cjelovite BiH je nemoguća misija.22
Ako se međunarodna birokracija, prije ili kasnije mora povući iz BiH, a
rekonstrukcija društva i izgradnja države nije moguća bez diktature međunarodne birokracije, onda je „suštinska mogućnost za BiH već sada jasna“.23 Tu
„bitnu mogućnost“ razrješenja krize u BiH Parish ipak nije eksplicite iznio u
knjizi „A Free City in the Balkns: Raconstructing a divided society“.24 Ona je
sadržana van korica knjige, ali je njen sastavni dio.
U tekstu «Republika Srpska-After Independence» Parish piše: «U jugoistočnoj Europi će uskoro nastati nova država, Republika Srpska, kao osma
po redu država koja nastaje iz krvavih jugoslavenskih ratova 1990-ih... Svrha
ovoga teksta je da se taj rizik preduprijedi stimuliranjem ozbiljne rasprave o
tome šta učiniti kada se neizbježno već dogodi.»25
Ovdje Parish naravno ne misli da se preduprijedi izdvajanje Republike Srpske iz BiH, nego da se preduprijede eventualne posljedice koje bi se mogle
desiti tim odvajanjem (događanjem neizbježnog). Vraćanje ratu je po njemu
«indikator političkog primitivizma. Političke granice nisu vrijedne umiranja»26
Cijela knjiga „A Free City in the Balkns: Raconstructing a divided society“
22 „The Dayton state has been held together only by coercive and unaccountable powers of
the High Representative and the Supervisor“. Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 199.
23 „But the essential choice for the country is already clear:“. Isto, str. 225. i 227.
24 Parish govori „o mogućnosti odgode neizbježnog“, „o mračnom scenariju“ za BiH, o „narednim godinama Balkanske historije koje će donijeti konačan odgovor na to pitanje“, ali
izbjegava povući eksplicitan zaključak o onome što je po njemu „neminovnost“, o podjeli
BiH i stvaranju nove političke realnosti na ovim prostorima. Isto, str. 199, 225. i 227.
O toj neminovnosti govori na drugim mjestima.
25 Matthew Parish: “Republika Srpska – After Independence“, www.contemporaryrelations.
eu/.../Republika_Srpska_After_Independence.pd.
26 Intervju sa Parishom: The future of Bosnien now lies with Bosnians, not with outsider,
http://www.transconflict.com/2010/09/the-future-of-bosnia-now-lies-with-bosnians-notwith-outsiders-079/.
PREGLED
231
je u stvari elaborat o „neizbježnom“, o kreiranju nove političke realnosti na
Balkanu. Njen je zadatak da to „neizbježno“ obrazloži.
Parish ne govori o formalno-pravnim pretpostavkama otcjepljenja R Srpske jer zna da se njeno otcjepljenje ne može formalno-pravno utemeljiti. Legalitet R Srpske izveden je iz Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kršenjem
tog sporazuma ( a jednostrano izdvajanje R Srpske iz BiH jeste kršenje Dejtonskog sporazuma) ništi se legalna osnova postojanja R Srpske. Stoga Parish nigdje ne spominje normativno-pravni osnov otcjepljenja R Srpske, niti
normativni osnov smatra bitnim. Na pitanje šta ga čini tako sigurnim da će
R Srpska neizbježno biti neovisna, on odgovara: «U velikoj mjeri ona je već
neovisna»27. Iste tvrdnje ponavlja na drugom mjestu kada kaže da «de facto R
Srpska jeste neovisna»28. «Kakva god njena historija bila, RS ne može nestati
jer je isuviše moćna».29
Republika Srpska je „faith accompli“, svršen čin koji uspostavlja faktično
stanje bez standardne procedure. „De facto state“ temelji se na efektivnosti
(effectiveness), efektivnoj kontroli određene teritorije.30 Po Parishu, i ne samo
po Parishu, R Srpska „de facto“ jeste država.
Mogućnost otcjepljenja R Srpske i njeno osamostaljenje kao neovisne države Parish ne izvodi iz norme (prava). Neovisnost R Srpske proizlazi iz «NORMATIVE KRAFT DES FAKTISCHEN».31 Iz faktičnog stanja državnosti („de
facto state“) R Srpske, Parish izvodi važenje principa „ex factis juris oritum“.
Faktično stanje određuje pravno stanje. Pošto R Srpska faktički jeste država,
ona je nova politička realnost na ovim prostorima. To je epilog Parisheve knjige „A Free City in the Balkns: Raconstructing a divided society“.
27 Isto.
28 M. Parish: Controversy and criticism: an author’s reflections, www.matthewparish.com/
blog2/.
29 The future of Bosnien now lies with Bosnians, not with outsider, http://www.transconflict.
com/2010/09/the-future-of-bosnia-now-lies-with-bosnians-not-with-outsiders-079/.
30 Sergo Turmanidze: „Status oft he De facto state in Public International Law“, Hamburg,
2010, str. 9.
31 Suština principa «NORMATIVE CRAFT DES FAKTISCHEN» („normativna snaga
faktičnog) je da faktično stanje određuje pravno stanje (laws-creating influence of fact).
Njime se najozbiljnije bavio G. Jellinek: Uber die normative Kraft des Faktischen, vidi u
Sergo Turminidze: „Status of the De Facto in public International Law“, Hamburg, 2010.
232 PREGLED
Konstruktivizam Matthewa Parisha
Pošto se epilog knjige temelji na radikalno konstruktivističkom pristupu međunarodnim odnosima (novoj mirovnoj agendi međunarodne zajednice), a da
se pri tome autor nije potrudio da svoju teorijsko-metodološku poziciju podrobnije pojasni, izvršit ćemo „proširenje“ njegovog teorijskog polazišta kako
bi svestranije sagledali teorijske premise na kojima gradi svoje stavove.
John Searl u svojoj knjizi „The construction of social reality“ tvrdi da postoje dva ontološka nivoa stvarnosti:
„Fakta na nižem nivou koje naziva prirodna („brute“) fakta koja postoje
neovisno od ljudi i njihovih institucija. Ta fakta na višem nivou, koja naziva
institucionalna fakta. Ona su ovisna o ljudskim institucijama i prije svega povezana sa „kolektivnom intencionalnošću“.32
„Institucionalna fakta nastaju putem suglasnosti ljudi. Ona egzistiraju samo
zato što mi vjerujemo da ona egzistiraju. Te su stvari kao novac, vlasništvo,
vlada, brak.“33
Jackson and Sorensen definiraju opće stavove konstruktivističke teorije
međunarodnih odnosa:
„Međunarodni sistem nije nešto „out there“, kao solarni sistem. On ne egzistira po sebi, nego kao intersubjektivni svijet ljudi. Međunarodni sistem je
set ideja, misli i normi aranžiranih od ljudi na određenom mjestu u određeno
vrijeme. Ako se misli i ideje koje određuju život međunarodnih odnosa mijenjaju, mijenja se i sam sistem jer se sastoji od tih misli i ideja“.34
Vincent Pouliot ističe:
„Socijalni fakti su suština konstruktivizma. Socijalnu realnost, uključujući i međunarodne odnose, konstituiraju socijalni agenti putem socijalnih
normi“35.
32 Barry Smith and John Searl: „The construction of social reality: An Exchanage“, American Journal of Economic and Sociology, citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/
download?doi=10.1.1.23.580&rep.
33 Searle: „The construction of social reality“, New York: The Free Press: 1995, str. 1.
34 Jackson-Sorensen: „Intruduction to Internationla relations. Theories and approaches“,
Oxford University Press, 2010, str. 162.
35 Vincent Pouliot: „The Essence of constructivism“, Journal of international relations and
development, Volumen 7, Number 3, 2004, str. 319.
PREGLED
233
Iz ovih općih odredbi konstruktivizma mogu se izvesti osnovni elementi
konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa:
- međunarodni odnosi (sistem) ne postoje tamo negdje neovisno od ljudi. Oni su društveno konstituirana socijalna realnost,
- tu socijalnu realnost konstituiraju socijalni agenti. Osnovni agenti suvremenih međunarodnih odnosa su međunarodne organizacije, odnosno birokracija međunarodnih organizacija,
- socijalni agenti konstituiraju socijalnu realnost (međunarodnu stvarnost) putem ideja, vrijednosti i normi, a ne materijalnih interesa. Danas se
može govoriti o globalizaciji liberalno-demokratskih vrijednosti i normi.
- mehanizmi putem kojih međunarodni agenti konstituiraju međunarodnu stvarnost su govor, socijalizacija, jezičke igre, ubjeđivanje, retorička i komunikativna praksa…
- socijalna realnost (međunarodni odnosi) se konstituira u vremenu i
prostoru
Ove opće odredbe konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa mogu
se svesti na: a) socijalnu realnost, b) ideje, vrijednosti i norme i c) socijalne
agente. Funkciju i značaj ova tri elementa konstruktivističkog pristupa međunarodnim odnosima pokušat ćemo sagledati u Parishevoj analizi mirovne
misije međunarodne zajednice u BiH.
Parish apsolutizira ulogu socijalnog agenta (međunarodne birokracije) koja
konstruira „ex nihilo“ međunarodnu realnost u postkonfliktnim društvima, ne
pridajući pri tome gotovo nikakav značaj prostorno-vremenskim specifičnostima socijalne realnosti koja se rekonstruira, kao ni specifičnostima ideja,
vrijednosti i normi (mirovnim sporazumima) putem kojih se rekonstruira.
Time Parish svoju teorijsku poziciju svodi na neku vrstu „konstruktivističkog
solipsizma“, koji negira svako postojanje socijalne realnosti neovisno od socijalnog agenta. Stoga on na kraju čitav mirovni projekt svodi na subjektivni
voluntarizam i slučajnost. Pri tome se zaboravlja pitanje o samoj „ontološkoj
osnovi konstrukcije“.36 Konstrukcija socijalne realnosti, pa i međunarodnog
poretka, ne nastaje „ex nihilo“. Pretpostavka konstrukcije su i „reificirana socijalna fakta“ (reify social facts)37 koja „esencijaliziraju svijet“ za koji „konstruktivisti ostaju agnostici“.38
36 Vincent Pouliot: „The Essence of constructivism“, Journal of internetional relations and
development, Volumen 7, Number 3, 2004, str. 321.
37 Isto.
38 Vincent Pouliot: „The Essence of constructivism“, Journal of internetional relations and
development, Volumen 7, Number 3, 2004, str. 321.
234 PREGLED
Jednom reificirana (institucionalizirana) socijalna fakta postaju „objektivna
fakta“ koja socijalni agenti ne mogu ignorirati. Oni postaju „institucionalizirana fakta“, dio poretka stvari koji jeste kreacija ljudi. Searle za institucionalizirana (reificirana) fakta kaže da su „ontološki subjektivna ali epistemološki
objektivna“.39.
Bilo bi krajnje nekorektno i neistinito reći da je Parish potpuni agnostik
bosanske socijalne realnosti. No, on bosansku realnost svodi na one karakteristike koje odgovaraju njegovom krajnjem zaključku o podjeli BiH. Za njega,
ona je trajno „invalidna“ i kao takva nesposobna za autonomnu demokratsku
rekonstrukciju. Temeljne odrednice te “invalidnosti“ su etnička mržnja i građanski sukob.
Bosanska socijalna realnost
a)
Građanski rat:
Parish, i ne samo Parish, sukob u BiH pogrešno definira kao građanski rat.
Građanski rat je po definiciji „rat između organizovanih grupa unutar iste nacionalne države ili republike»40. Nećemo sporiti da u BiH nije bilo elemenata
građanskog rata, ali je taj sukob po svojoj suštini bio „međunarodni sukob“.
Sud u Hagu, u slučaju Tužilac protiv Tadića, utvrdio je da oružani sukob u
BiH bio međunarodni sukob, jer vojska bosanskih Srba (VRS) i vojska Jugoslavenske armije (JA), nisu bile dvije odvojene vojske.41 To je činjenica koju
Parish sasvim zanemaruje.
Koncepti stvaranja Herceg Bosne, odnosno R Srpske, nikada nisu bili koncepti isključivo bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. To su bili koncepti Srba
i Hrvata kojima je sjedište u Beogradu, odnosno Zagrebu. Da li bi podjela
BiH za Srbe i Hrvate uopće imali smisla da se BiH graniči sa Slovenijom,
Albanijom ili nekom drugom neutralnom zemljom? Isključujući Srbiju i Hr39 Vincent Pouliot: „The Essence of constructivism“, Journal of internetional relations and
development, Volumen 7, Number 3, 2004, str. 329.
40 Vidi http://en.wikipedia.org/wiki/Civil_war.
41 Međunarodni sud u Hagu je u slučaju tužilac protiv Tadića utvrdio da se sukob u BiH
može tretirati kao međunarodni sukob. Vidi Lindsay Moir: „The Law of international armed conflict“, Cambridge studies in international and comparative Law, 2004. „It found
that, after May 1992. the Bosnian Serb Army (VRS) and the Federal Yugoslav Army (VJ)
did not mount to the two separate armies in any genuine sense…Hence, even after 19. May
92. the armed conflict in Bosnia and Hercegovina between Bosnian Serbs and the Central
autorities of BiH must be classified as an international armed conflict“, str. 50.
PREGLED
235
vatsku, kao bitne faktore sukoba u BiH, Parish je kreirao neistinitu premisu o
„unutrašnjem sukobu“, koja je uticala na njegov teorijsko-metodološki pristup
bosanskoj stvarnosti, kao i na njegove praktično-političke stavove.42
b) Etnički sukob
Parish građanski rat u BiH tretira kao etnički rat, a da kategoriju „etnosa“43
uopće ne definira, kako bi provjerio da li se njen sadržaj može primijeniti na
bosanske narode (Srbe, Hrvate i Bošnjake). Zatim, u skladu s anglosaksonskom tradicijom, etničnosti podvodi pod rasna određenja.44 Etničke razlike
tako postaju nefleksibilne i nepromjenljive razlike.45 Definirati sukob u BiH
kao građanski rat, a onda ga podvesti pod etnički (rasni) sukob, znači taj sukob
učiniti prirodnim, stalnim i permanentnim, koji u finalu dovodi ili do istrebljenja neke od strana u sukobu ili do njihovog fizičkog razdvajanja.46
U BiH je postala praksa da se identiteti (razlike, sukobi) Srba, Hrvata i
Bošnjaka podvode pod kategoriju etničkog, što dodatno zamagljuje prirodu
njihovog odnosa. Svako preciznije teorijsko definiranje ovih kategorija, kao i
analiza njihove historijsko-praktične primjene bi pokazalo da to nema smisla.
I teorijski i praktično identiteti (razlike, sukobi) Srba, Hrvata i Bošnjaka se
ne mogu podvesti pod kategoriju etničkog. Vera Križišnik Bukić kaže «da su
Srbi, Hrvati i Bošnjaci na etničkom i narodnosnom nivou identični, a na nacionalnom različiti.47
42 „Susjedski uticaji su u prošlosti i sadašnjosti Bosne uvijek imali odlučujuću ulogu. Aktualni trenutak bosanske stvarnosti uopće nije moguće objasniti bez poznavanja historije
susjedskih odnosa. Ta pozadina je danas i sutra bitna komponenta bosanske identitete.“
Vera Križišnik Bukić: „Bosanski identitet“, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997, str. 78.
43 Slijedeći Webera etnos možemo definirati kao „skupina ljudi koja vjeruje u zajedničko porijeklo“. Vidi Zbornik Študije o etnonacionalizmu, Ljubljana, 1991. Naglasak je na
odrednici „vjeruju“. Narodi u BiH tako mogu vjerovati u zajedničko slavensko porijeklo,
ali mogu vjerovati i u različito porijeklo Srba, Hrvata i Bošnjaka.
44 Vidi u HANDBOOK OF RACIAL-CULTURAL PSYCHOLOGY AND COUNSELING
Edited by ROBERT T. CARTER, John Wiley & Sons, Inc. 2005. o zamjeni kategorije
multikulturalnosti kategorijom rasno-kulturnih razlika.
45 Rasa i karakteristike povezane s njom su nefleksibilne i stalne. Rijetko se mijenjaju, čak i
stoljećima. Vidi isto, Introduction XVII.
46 «The only solution available for either ethic group are to retreat to an area where one’s
owen group is dominant, or to expel the members of the opposing group from one’s territory.» Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in
Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 15.
47 Vera Križišnik Bukić: „Bosanski identitet“, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997. Ona govori
236 PREGLED
I mnogi drugi autori rat u BiH određuju kao etnički. No, za razliku od
Parisha oni definiraju značenje kategorije etnos. Ben Fowkes pravi razliku
između etnosa i nacije, tako što naciju definira kao grupu ljudi koja ima državu, a etnos kao potencijalnu naciju. Etnos je grupa ljudi koja teži da postane
nacija, odnosno da ima svoju državu.48 Isto tako Stave Fenton kaže za etnos
da je „socijalna grupa koja traži svoju političku autonomiju ili državu“.49 Govoriti o sukobu u BiH kao sukobu oko definiranja države, odnosno oko statusa
pojedinih nacija unutar/van države, mnogo je primjerenije, nego svoditi sukob
Srba, Hrvata i Bošnjaka na primordijalni etnički ili rasni sukob. Brubaker sukob oko definiranja države naziva «nacionaliziranje države» («nationalizing
state»).50 Svesti sukoba u BiH na primordijalni etno-rasni sukoba Srba, Hrvata
i Bošnjaka znači utemeljiti razloge za permanentno posredovanje međunarodne birokracije ili primjenu teoriju podjele.
Uspjeh mirovne misije u Brčkom je pokazao da se rat u BiH ne može svesti
na permanentni etno-rasni sukob. Kada se definicija države prihvati ili nametne, kao što je bio slučaj u Brčkom, razlike među bosanskohercegovačkim narodima gube svoj destruktivni potencijal. Integracija društva i funkcioniranje
multietničkih institucija u Brčkom to potvrđuje. Ono što je dovelo do uspjeha
mirovne misije u Brčkom nešto je više od Parisheve „slučajnosti“.
Ideje, vrijednosti i norme
Konstruktivizam pridaje izuzetan značaj uticaju idejnog faktora u oblikovanju međunarodnih odnosa. Globalna racionalizacija svijeta učinila je da ideje,
vrijednosti i norme dobiju univerzalni karakter. Stoga su ideje, vrijednosti i
norme od suštinskog značaja za razumijevanje međunarodnog poretka.51
o višestoljetnom postojanju bosanskog identiteta zbog kojeg bi „bosansku etničku zajednicu, po školskim mjerilima, već u srednjem vijeku smjeli tretirati kao bosanski narod…
Od XV stoljeća dalje počinje se, još ne sasvim izoblikovan bosanski narodni (nacionalni)
identitet, cijepati“, str. 66.
48 Ben Fowkes: „Ethnicity and Ethnic Conflict in the Post-Communist World“, Palgrave,
2002.
49 Steve Feuton: „Ethnicity“, Cambridge, Polity, 2003. st. 52 i 53 u Mark Vanderwerf: „National identity in BiH“, www.GlobalMissiology.org april 2009.
50 Marc Helbling: «Re-conceptualizing the construction of nations with Bourdieu’s help»,
CRONEM conference 07, 2007.
51 Jackson-Sorensen: „Intruduction to Internationla relations. Theories and approaches“,
Oxford University Press, 2010, str. 163.
PREGLED
237
Ideje, vrijednosti i norme reguliraju ponašanje ljudi, utiču na identitet ljudi
i njihove odnose. Usvajaju se putem ubjeđivanja, ali i putem prisile. Suština
normi je ipak u njihovoj ubjedljivosti (prihvatljivosti).52
Međunarodne mirovne misije u postkonfliktnim društvima temelje se na
setu ideja, vrijednosti i normi, sadržanih u mirovnim sporazumima. Postoje
dva modela mirovnih sporazuma, segregacijski i kooperativni, smatra Bieber.
Segregacijski model je Lijhpartov konsocijacijski ili „power-sharing“ model.
Drugi model je Horowitzev integracijski model („iniciative based system“).53
U BiH su implementirana oba normativna modela, segregacijski, objektiviziran u Daytonskom mirovnom sporazumu, i integrirajući, sadržan u Konačnoj arbitražnoj odluci za Brčko. Parish u više navrata ukazuje na razlike između ova dva mirovna sporazuma. „Namjera međunarodne zajednice
da sačuva BiH kao jedinstvenu državu na osnovu Dejtonskog sporazuma ne
izgleda odbranjiva na bilo koji racionalan način“, jer „Dejtonska konstitucija ima strukturu koja vodi podjeli zemlje“.54 „Konačna arbitražna odluka je
kreirala nešto sasvim novo i specifično“, naglašava Parish.55 Institucionalni
model Distrikta nije poznavao mehanizme „power-sharing-a“ sa nacionalnim
kvotama i pravom veta. Bio je to liberalno-demokratski model koji je u prvi
plan stavljao jednakost građana, a čak eksplicite „zabranjivao svaku podjelu
Distrikta na nacionalnoj osnovi“.56 Na takvoj, gotovo rigidnoj demokratskoj
osnovi došlo je do reintegracije u ratu podijeljenog društva i funkcioniranja
multinacionalnih institucija.
Mada svjestan činjenice o različitim normativnim vrijednostima Dejtonskog mirovnog sporazuma i Konačne arbitražne odluke za Brčko, Parish joj
ne pridaje nikakav praktičan značaj. Zato Parish nema odgovora na pitanje
zašto je Konačna arbitražna odluka bila integrirajuće aplikabilna na bosansku
stvarnost u Brčkom a Dejtonski sporazum ne, osim na način birokratskog voluntarizma ili puke slučajnosti. Stoga i ne uzima u obzir mogućnost koju iznosi Davida Chandlera da bi „mirovni proces u BiH bio mnogo uspješniji da se
slijedio Horowitzev «integrirajući», nego Lijpartov «segregirajući», model.57
52 Annika Biorkdahl: „Normative influence in world politics“, Workshop No.7, 2004.
53 F. Bieber: „Institutionalizing Ethnicity in Former Yugoslavia“, The Global Review of
Ethnopolitics Vol. 2 no. 2, januar, 2003,
54 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 55.
55 Isto.
56 Vidi konačnu arbitražnu odluku za Brčko.
57
238 PREGLED
David Chandler: „Bosnia-Faking democracy after Dayton“, Pluto Press, 2000.
Socijalni agenti
Konceptualizirane na Weberovom pojmu „racionalnosti“ međunarodne organizacije, odnosno birokracija međunarodnih organizacija predstavlja najmoćnijeg socijalnog agenta kreiranja međunarodnog poretka. Svoju moć ona
temelji na sposobnosti produciranja ideja, znanja, vrijednosti i normi, kojima
rekonfiguriraju socijalnu realnost, posredujući između socijalnih aktera i socijalnog konteksta.58 Suština birokracije se otjelovljuje u njenoj racionalnosti,
odnosno u njenom racionaliziranju iracionalnog socijalnog okruženja.59
Bitnu ulogu međunarodne birokracije u kreiranju međunarodnih odnosa
Parish je apsolutizirao. Mirovni projekt „state-buildinga“ u BiH učinio je ovisnim isključivo o „racionalnom“ autoritetu međunarodne birokracije (Visokog
predstavnika i Supervizora za Brčko).
Apsolutiziranjem birokracije Parish je sopstvenu metodičku poziciju zapleo u Weberov „paradoks dominacije“.60 Birokratski „paradoks dominacije“
proizlazi iz temeljnog zadatka birokracije da racionalnim učini iracionalno
socijalno-političko okruženje. Racionaliziranjem okruženja birokracija ukida
razloge svoga sopstvenog postojanja (iracionalno okruženje). Stoga je u njenom djelovanju prisutan „intrinsički pritisak“ da racionaliziranje socijalnopolitičke stvarnosti provede na način koji uvijek iznova producira potrebu za
birokratskom intervencijom. Tako se birokratska racionalnost pretvara u svoju
suprotnost, produkciju iracionalnosti.61
Implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma je svojevrstan primjer birokratskog „paradoksa dominacije“. S ciljem da racionalizira bosansku iracionalnost međunarodna birokracija implementira normu (Dejtonski sporazum)
koja uvijek iznova producira iracionalnost, a time i potrebu za birokratskom
racionalnom intervencijom. Pri tome se uzrok iracionalnosti uvijek traži u socijalnoj realnosti, a ne u idejama, vrijednostima i normama koje birokracija
implementira, ili u samoj birokratskoj intervenciji. Ukoliko dođe do racionalizacije socio-političkog okruženja, kao što je bio slučaj u Brčkom, onda je to
zasluga isključivo birokracije. Tako se apsolutizira permanentna potreba za
birokracijom.
58 Annika Bjorkdhal: „Normative influence in world politics“, Workshop No.7, 2004.
59 Martha Finnemore: „Norms, culture and world politics:insights from sociology’s institucionalism, International organization 50,2, Spring 1996, 325–347.
60 Sebastian Gehart: „ A rational agenda: A Weberian cocnept International organizations’
powere in IR, www2.warwick.ac.uk/fac/soc/.../a_rational_agenda_crips_27oct2010.pdf.
61 Sebastian Gehart: „ A rational agenda: A Weberian cocnept International organizations’
powere in IR, www2.warwick.ac.uk/fac/soc/.../a_rational_agenda_crips_27oct2010.pdf.
PREGLED
239
Druga slabost Parishevog apsolutiziranja birokracije je dekontekstualiziranje njene racionalnosti, odnosno transcendiranje kulturnog konteksta njenog
važenja. Stoga Parish ne može odgovoriti na pitanje zašto su neke ideje, norme
i vrijednosti adekvatne i aplikabilne (Konačna arbitražna odluka za Brčko), a
druge ne (Dejtonski sporazum), osim na način da se aplikabilnost normi učini
ovisnim isključivo o birokratskoj racionalnosti.
Tako Parish normativnu osnovu mirovnog projekta supstituira apsolutiziranjem moći međunarodnih organizacija. Visoki predstavnik za BiH i Supervizor za Brčko ne djeluju kao „supervizori implementacije mirovnog sporazuma
i moć koja reagira u vanrednim prilikama („emergence power“). Oni postaju
„integralni i najvažniji“ dio ustavno-pravnog sistema. 62 U stvari, oni preuzimaju ulogu ustavno-pravnog sistema (norme).
Važnost međunarodne birokracije u BiH je nesporno ogromna. Bez međunarodnog prisustva teško je i zamisliti efikasno funkcioniranje, pa i samu održivost, dejtonskog ustavno-pravnog poretka. No, da bi se objektivno sagledala
uloga i važnost međunarodne birokracije (Visokog predstavnika i Supervizora
za Brčko) u BiH, ona se mora analitički adekvatno pozicionirati u ustavnopravnu strukturu dejtonske BiH, odnosno Brčko Distrikta. Za tako nešto je potrebno na nivou ustavne strukture vlasti BiH, kao i statutarnog ustrojstva vlasti
Distrikta, razlikovati, „pouvoir constituant“ („konstituirajuću moć“) od „pouvoir constitue“ („konstituirane moći“). „Pouvoir constitue“ („konstituirana
moć“) je legalno definirana moć i ona proizlazi iz ustavne konstitucije. Njene
funkcije definirane su ustavom. To nije krajnja moć, jer ne može konstituirati
samu sebe. Stoga postoji moć koja je iznad nje, moć koja je suverena i koja
stvara Ustav. Ta fundamentalna moć se naziva „pouvoir constituant“ („konstituirajuća moć“). Ona je suverena i neograničena, jer nema ništa iznad nje
što je može ograničavati. Ona egzistira kao krajnji izvor moći izvan ustavnog
poretka. Dok pravni poredak funkcionira „pouvoir constituant“ („konstituirajuću moć“) miruje. Javlja se u vanrednim prilikama, kada je pravni poredak
suspendiran ili ne funkcionira63
62 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010. st. 88,90,112,113. Za Supervizora Parish navodi da „under the
Final Aword, he became a fourth branch of government, whose influence and decisions
pervaded every District public institution“. St.113. To isto vrijedi i za Visokog predstavnika. „After the Bonn conference of the PIC, OHR progressively came to see itself as having
the last word on every Dayton issue and indeed every legal issue in the entire country“, str.
90.
63 Carl Schmitt: „Political Theology“, The MIT Press. 1985. Vidi Enes Pašalić: „Brčanski
simulakrum“, Godišnjak BZK, 2008, str. 81.
240 PREGLED
Parish pogrešno tvrdi da su Visoki predstavnik za BiH i Supervizor za Brčko „integralni i najvažniji“ dio ustavne strukture vlasti („Pouvoir constitue“„konstituirane moći“) BiH. Ustvari, oni su predstavnici bosanskog „suverena“
(„pouvoir constituant“-„konstituirajuće moći“). „Suveren je onaj ko odlučuje
o vanrednom stanju“64, a to znači „ko odlučuje u situaciji konflikta o tome šta
predstavlja javni interes ili interes države, javnu sigurnost i poredak, la salut
public…“65 U BiH je suveren međunarodna zajednica. Ona je zaustavila rat
(odlučila o vanrednom stanju) i uspostavila poredak (Dejtonski mirovni sporazum). Njeni reprezentanti su Visoki predstavnik i Supervizor. Bonska deklaracija PIC-a od decembra 1997. godine, kojom se proširuju ovlasti Visokog
predstavnika, ostaje kod njegovog određenja kao „power emergency“, kao
predstavnika „suverena“ („konstituirajuće moći“). Njome se ovlašćuje Visoki
predstavnik da djeluje „kada strane nisu u stanju da postignu dogovor“66, dakle, kada država ne funkcionira.
Parisheva tvrdnja da su Visoki predstavnik i Supervizor „integralni i najvažniji“ dio ustavno-pravnog sistema BiH može se samo uslovno i djelomično
prihvatiti. Sastavni dio ustavno-pravnog sistema BiH nije Visoki predstavnik,
ali jesu predstavnici međunarodne zajednice. Dejtonsko institucionaliziranje
nacionalnog putem nacionalnih kvota i prava veta u oba doma parlamenta BiH
onemogućilo je autonomno poopćavanje interesa na nivo BiH.67 Krajnji autoritet u BiH za prevladavanje nacionalnog veta i donošenja konačnih odluka je
Ustavni sud BiH. U Ustavnom sudu BiH su zastupljeni i predstavnici međunarodne zajednice koji praktično odlučuju o svim spornim pitanjima.68 Tako
„sastavni i najvažniji“ dio dejtonske ustavno-pravne strukture BiH (Ustavni sud) čine i predstavnici međunarodne zajednice, jer Dejtonska BiH ni na
nivou „konstituirane moći“ ne može efikasno odlučivati. To nije bio slučaj
sa Distriktom. U tome je bitna razlika između Konačne arbitražne odluke i
Dejtonskog sporazuma, koju Parish ne respektira. U Brčkom je „konstituirana
moć“ (Skupština, Vlada…) funkcionirala gotovo bez uplitanja Supervizora
(„suverena“).69
64 Carl Schmitt: „Political Theology“, The MIT Press, str. 5.
65 Isto, str. 6.
66 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 88.
67 Ustav BiH, član IV, 3, e. „Predložena odluka Parlamentarne skupštine može biti proglašena destruktivnom po vitalne interese bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda…“.
68 Ustav BiH, član VI, 1a („Četiri člana bira Predstavnički dom Federacije, a dva člana
Skupština RS. Preostala tri člana bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava nakon
konsultacija sa Predsjedništvom“).
69 Brčanska Skupština i Vlada („Pouvoir constitue“) su autonomno funkcionirale gotovo
PREGLED
241
Ukazivanjem na manjkavosti Parisheve konstruktivističke argumentacije o
neodrživosti BiH bez međunarodne diktature i njegove tvrdnje o neminovnosti njene podjele ne znači da nekritički pristajemo na ideologizirane obmane i
samoobmane o hiljadugodišnjoj bosanskoj državnosti, o zavnobihovskoj građanskoj BiH, koja je evoluirala u demokratsku građansku BiH, o suverenom
bosanskom narodu… Već samo prisustvo Visokog predstavnika i Supervizora
indiciraju „invalidnost“ BiH, odnosno njen društveni i politički deficit. No,
to ne znači da je bez međunarodnog posredovanja, njena podjela neminovna,
kao što to tvrdi Parish. Opstanak jedne zajednice nije moguć isključivo na
integrirajućoj prisili međunarodne zajednice. Bez minimuma socio-kulturnih
i političkih pretpostavki, svako zajedništvo na duži rok je neodrživo.70 Stoga,
ukoliko bi, kako to tvrdi Parish, historija BiH bila isključivo historija etničke
mržnje i sukoba onda BiH, i sa međunarodnom zajednicom i bez međunarodne zajednice, ne bi opstala. No, to očigledno nije tako.
Stav o održivosti BiH temeljimo upravo na principu iz kojeg Parish izvodi
mogućnost secesije R Srpske i neminovnost podjele BiH, na principu „normativne snage faktičnog“ («NORMATIVE KRAFT DES FAKTISCHEN»).
Ni srednjovjekovni križari, ni raspadi otomanske imperije, Austro-Ugarske
monarhije, Kraljevine i Socijalističke Jugoslavije, ni najnovija agresija Srbije i Hrvatske nisu doveli u pitanje hiljadugodišnje „de facto state“ („corpus
separatum“) BiH. Snaga bosanske faktičnosti čini BiH feniksom koji se iz
sopstvenog pepela obnavlja.
Naravno, njeno „de facto state“ ne izvodi se iz „ništa“. Svako „de facto state“ pretpostavlja normu sopstvene egzistencije.71 „Ono što jeste“ je nastalo kao
rezultat nekog „treba da bude“, nekog poželjnog poretka stvari, a ne pukog
bez uplitanja supervizora od nalogom donesenog Zakona o obrazovanju (2001. godine).
Naravno, to ne znači da bi ove institucije funkcionirale bez prisustva supervizora.
70 Analizirajući odnos organizacionih formi i kulture međunarodnih odnosa Martha Finnemore naglašava da implementacija novih organizacionih formi ovisi o kulturi, odnosno da
je socijalna struktura ontološki primarna u odnosu na produktivnu moć socijalnih agenata.
Konstruktivisti su to izgubili iz vida dajući pretjeranu važnost socijalnim agentima, tvrdi Finnemore. Vidi Martha Finnemore: „Norm, culture and world politics:insights from
sociology’s institucionalism“, International organization 50, 1996, str. 325–347.
71 «Facts alone are powerless to create law. For facts to have significance an anterior legal
system must be assumed to exist which investe facts with normative sense.», M. Koskenniemi: «,From Apology to Utopia, The structure of International legal Argument», u
Sergo Turmanidze: „Status oft he De facto state in Public International Law“, Hamburg,
2010, str. 379.
242 PREGLED
fakticiteta, bar kada je ljudski poredak u pitanju.72 Ljudski poredak ili međunarodni poredak, pošto se ovdje radi o političkim zajednicama, pretpostavlja
svoju vrhovnu normu. Ta vrhovna norma humaniteta ili međunarodnog poretka je „jus cogens“ norma, obvezujuća norma koja važi za sve.73 „Jus cogens“
norma implicira da je ljudski poredak (čovječnost, humanost), nije nemoguć
na zločinu protiv čovječnosti, da međunarodni poredak nije moguć na zločinu.74 „De facto state“ BiH utemeljeno je na „jus cogens“ normi.75 Time omogućeno hiljadugodišnje povijesno iskustvo bosanskih banova i kraljeva, crkve
bosanske i bosančice, bosanskog europejstva Franje Jukića, zavnobihovskog
bratstva i jedinstva i bosanskih ljiljana nataloženo u bosanskom „habitusu“76,
u bosanskoj „običajnosti“77, u bosanskoj „kolektivnoj intencionalnosti“78 proizvelo je organski i transendentnu supstancu koja nije isključivo mržnja i sukob, nego i bosanska identiteta zajedništva.
No, „bosanska običajnost“, „bosanski habitus“, bosanska „kolektivna
intencionalnost“ nema jednoznačnu objektivnu egzistenciju, nego predstavlja
„sistem dispozicija“ „konceptualne rastezljivosti“ („conceptual stretching“),
72 „Contemporary empirical research on norms is aimed precisely at showing how the „ought“ become the „is“.“ Finnemore-Sikkink: „International norm dynamics and Politicaj
change“, International organization, Vol. 52, No 4, str. 916.
73 Sergo Turmanidze: „Status oft he De facto state in Public International Law“, Hamburg,
2010. st. 318. Nije nam namjera da ovdje otvaramo Pandorinu kutiju upotrebe «Jus cogens» norme, nego samo da naglasimo, oslanjajući se na Heideggera, da svaki ljudski
poredak implicira neko razumjevanje Bitka kao pretpostavku sopstvene opstojnosti. Vidi:
William Large: «Heidegger’s Being and Time», Edinburgh, 2008.
74 „Jus cogen je „compelling law“ bez kojeg nema, ne samo međunarodnog poretka, nego
ljudski poretka uopće. Vidi http://en.wikipedia.org/wiki/Peremptory_norm.
75 Krajnja je moralna perverzija, protivna «jus cogens» normi, u ovome trenutku zamisliti R
Srpsku kao samostalnu državu sa srebreničkim i ostalim mezarima, kao što radi Parish.
76 Bourdieu govori o povijesnom iskustvu inkarniranom u tijelu čovjeka i objektiviziranom
u stvarima. Habitus je dispozicija akumulirana kolektivnom historijom u tijelo čovjeka
i kao takva objektivna pretpostavka njegovog djelovanja. Vidi Vincent Pouliot: „Puting
practice theory in practice“, Cophenhagen, 2010, str. 2–3.
77 Za Hegela je „običajnost“ ili „etička supstanca“ (Sittlickeit) rezultat odnosa ljudi koja
egzistira iznad ljudi u formi prava. dužnosti, morala neovisno o pojedincu, bez koje bi
slobodna volja bila samovolja. To je „općenitost unesena u subjektivnu volju, kao navika,
način mišljenja i karakter, on je običaj“. Hegel: „Enciklopedija filozofski znanost, Veselin
Masleša-Svjetlost Sarajevo, str. 413.
78 Searle govori da postoji realni svijet kao objektivna činjenica koja ovisi o ljudskoj saglasnosti. Stvari egzistiraju ako ljudi vjeruju da one egzistiraju, ako postoji kolektivna intencionalnost da one egzistiraju. Vidi Searle: „The Construction of social reality“, Penguin.
PREGLED
243
koje teže priznanju („search for recognition“) u simboličkom poretku.79 Prostor simboličkog je prostor označioca, prostor interpretacija, interesa, moći,
tumačenja i zakona. Interpretacija se legitimizira «esencijaliziranjem» «sistema dispozicija». Ono što postaje bitno kod interpretacija nisu objektivne
karakteristike socijalne realnosti (društvenih grupa), nego neki sadržaji koji
postaju «granični marker» između grupa. Samointerpretacija ovisi o interpretaciji Drugoga. Neka interpretacija stiče svoju dominaciju putem borbe. Politička moć određuje dominantnu interpretaciju.80 „Auctoritas, non veritas facit
legem“. Simboličko (Zakon) postaje ono što je saznato, potvrđeno i priznato
od političke moći.81 Da li će „bosanska običajnost“, „bosanski habitus“ biti
prepoznati i priznati u bosanskom simbolnom prostoru kao jedinstvena slavenska etničnost, srednjovjekovnih dobrih Bošnjana, bosanskih Srba, Hrvata
i Bošnjaka ili kao primordijalna srpska i hrvatska etničnost, srednjovjekovnih
poturica, koji se vraćaju svesrpstvu, odnosno svehrvatstvu zavisi od bosanskog AUCTORITASA (Suverena).
No, bosanski «AUCTORITAS» („simbolički prostor“) se već odavno
«internacionalizirao»82. Pitanje bosanskog suvereniteta nije bosansko nacionalno pitanje, nego internacionalno geostrateško, civilizacijsko-religijsko
pitanje. Stoga BiH jeste prostor permanentnih pregovora o tome kako da se
živi zajedno, a da dogovor, kao ni podjela, nisu na vidiku. Nesposobni na dogovor, prisiljeni na razgovor, čekamo odluku Suverena. Subjekt demokratske
konstitucije (Suveren) već odavno nije Demos ili Narod, nego „međunarodno
regulativno tijelo“ koje nadgleda političke procese u novim demokracijama83,
u cilju očuvanja „mirne Bosne“.
79 Roger Brubaker: „Social theory as habitus“, in Bourdieu: Critical perspektives, 1993, str.
212–234.
80 Marc Helbling: «Re-conceptualizing the construction of nations with Bourdieu’s help»,
CRONEM conference 07, 2007.
81 Gorge Steinmetz: „Bourdieu’s Disavowal of Lacan: Psychoanalitic Theory and the concept of „Habitus“ and „Symbolic Capital“, Constellations Volume 13, No,4, 2006, str.
454.
82 Richmond i Frank govore o bosanskom suverenu kao o odnosu između međunarodne
vlade, nacionalnih/lokalnih političkih lidera i bosanskog naroda, uključujućii naknadno i
Hrvatsku i Srbiju (FRY) kao potpisnike Daytonskog sporazuma. Tako interpretacija BiH,
odnosno subjekt interpretacije modaliteta rekonstrukcije BiH uključuje regionalni aspekt
(Srbiju Hrvatsku), internacionalni aspekt (Rusija, SAD, EU , te elemente islamskog svijeta). Vidjeti Oliver P. Richmond and Jason Franks: «Between Partition and Pluralism: The
Bosnian Jigsaw and an «ambivalent peace», Centar for Peace and conflict studies, www.
st-andrews.ac.uk/.../Bosnia%20and%20the%20Liberal%20Peace%202008.pdf.
83 David Chandler: „Bosnia-Faking democracy after Dayton“, Pluto Press, 2000.
244 PREGLED
Ta nesposobnost bosanskog političkog simbolnog označioca da očuva normu zajedništva potvrđuje slučaj Distrikta. U Brčkom je „bosanski habitus“
prihvatio normu multinacionalnog zajedništva (Konačnu arbitražnu odluku),
te je uz asistenciju međunarodne birokracije (Supervizora) postignut značajan
rezultat u integraciji društva i uspostavi multietničkih institucija. S najavom
odlaska Suverena (Supervizora) u prvi plan je izbila bahatost lokalnih političara, bez dovoljno intelektualnog kapitala. Za Brčko danas zasigurno ne važi
izjava Carla Biltda da „ono što se dešava u Brčkom, će odrediti sudbinu Bosne,
a možda i sudbinu Balkana“84. Brčko je propustilo svoju povijesnu priliku da
iskoristi pogodnosti Konačne arbitražne odluke i spremnost američke administracije da asistira u izgradnji prosperitetne multinacionalne zajednice, koja bi
bila model za BiH. Za neuspjeh Distrikta ne može se kriviti ni međunarodna
birokracija, ni resantimani prošlosti, ni nacionalne stranke, nego isključivo
civilizacijska insuficijentnost i nesposobnost lokalnih političara. Brčko je danas „Potemkinovo selo“ iza kojeg međunarodna birokracija i lokalni političari
kriju jedan neuspješan projekt. Kada se skinu „Potemkinove“ maske, otkrit
će se samoživost, oholost i bahatost lokalnih političara, vođena neutaživom
provincijalnom požudom i pohlepom, legitimiranom dodvoričkom političkom
kulturom Brčaka, u produciranju kriminal, korupciju, moralne, intelektualne i
političke prostituciju, koji su doveli Distrikt na ivicu kolapsa i otvorene političke krize.85 Ako je znanje početak svijesti o slobodi. a početak znanja „gnothi seauton“ (spoznaja samoga sebe), onda knjiga Mathew Parisha „Free City
in the Balkans: Reconstructing a divided society in Bosnia“ može biti početak
znanja za Brčake.
84 Matthew Parish: „A Free City in the Balkans: Reconstructting a divided society in Bosnia“, I.B.Tauris, 2010, str. 48.
85 Spor oko smjene gradonačelnika Pajića zbog sukoba interesa mogao bi smaknuti „potemkinove“ maske iza kojih bi se mogla vidjeti socijalna bijeda grada sa najvećim budžetom u
BiH, tužbe protiv Distrikta zbog loših ugovora u iznosu od oko 400 mil. KM, koji prijete
njegovoj financijskoj samoodrživosti, provincijalna zapuštenost obrazovanje i zdravstvo,
nizak nivo javnih usluga, gotovo otvoreni kriminal i korupcija lokalnih političara, što će u
finalu skončati u najaplikabilnijoj bosanskoj formi krize – u nacionalizmu.
PREGLED
245
Mirko Pejanović
UDK 23/28 : 297 (049.3)
O NAŠEM RELIGIJSKOM ISKUSTVU1
ON OUR RELIGIOUS EXPERIENCE2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige „Moj susjed musliman“ Ivana Cvitkovića, Školska knjiga, Zagreb, 2011.
Summary
The text is review of book „My neighbour Muslim” by Ivan Cvitković, Školska
knjiga, Zagreb, 2011.
Knjiga „Moj susjed musliman“ profesora Ivana Cvitkovića, štampana u
izdanju „Školske knjige“ (Zagreb, 2011. godine), predstavlja sveobuhvatnu
sociološku istraživačku studiju o odnosu hrišćanstva i islama.
U svom pristupu istraživanju autor fenomene nastanka i razvoja monoteističkih religija kao i odnosa među religijama elaborira u društveno-istorijskom kontekstu.
Pri tome, autor postiže dubinski sociološki uvid u doktrinarna učenja islama i hrišćanstva i položaj ovih religija u socijalnoj zbilji savremenog života
ljudi u Evropi.
Knjiga je sadržajno oblikovana u 17 zasebnih istraživačkih cjelina, odnosno poglavlja. U prvoj od ovih cjelina autor profesor Cvitković obrađuje najvažnije aspekte nastanka i širenja islama u svijetu.
1 Tekst je prikaz knjige Moj susjed musliman Ivana Cvitkovića, Školska knjiga, Zagreb,
2011.
2 The text is review of book My neighbour Muslim by Ivan Cvitković, Školska knjiga, Zagreb, 2011
PREGLED
247
Širenju islama doprinijelo je dosta pojednostavljena vjerska i ritualna
osnova u odnosu na druge svjetske religije. Islam kao religija postao je
dominantan u regijama: srednji istok, Mala Azija, Jugoistočna Azija, Indonezija, Pakistan, Bangladeš, Malezija, sjeverna i istočna Afrika, područje
Kavkaza itd.
Od devetog do jedanaestog stoljeća islam se proširio preko sjeverne
Afrike do Španije. Od tog vremena islam je i religija na evropskom prostoru (progon muslimana iz Španije usljedio je 1609. godine). Islam dolazi
u Evropu i sa širenjem Otomanskog carstva u jugoistočnoj Evropi tokom
XIV i XV stoljeća. Sljedbenici islama, autohtono stanovništvo tih prostora,
danas žive u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji, Bugarskoj i
drugim zemljama Zapadnog Balkana.
Tokom XX stoljeća u zapadno evropske zemlje dolaze pripadnici islama
iz političkih, ali ponajviše po osnovu ekonomske imigracije, najviše iz sjevernoafričkih država, zatim Turske, Indije i Pakistana.
Prema ostvarenim uvidima krajem XX i početkom XXI stoljeća islam je
treća religija u Evropskoj uniji sa 20 miliona sljedbenika.
Egzistencija i razvoj islama kao religije u zemljama Evropske unije i
ostvarivanje vjerskih sloboda muslimana u evropskim demokratskim državama predmet je elaboracije u više poglavlja kao istraživačkih tematskih cjelina unutar sadržaja knjige. Za čitaoce će biti veoma dragocjeno
spoznati analize i zaključna stajališta profesora Cvitkovića o: stanju među
muslimanima i političkim kretanjima među muslimanima; moralnim vrijednostima hrišćana i muslimana; sličnostima i razlikama u vjerovanjima
kršćana i muslimana; odnosu kršćana na Zapadu prema islamu i muslimanima i odnosu muslimana prema zapadu, kršćanstvu i kršćanima.
Za stručnu javnost biće posebno poučne istraživačke cjeline i sociološke spoznaje koje obuhvataju društveno-istorijska i savremena kretanja u
pogledu:
-
islama i kršćanstva u kontekstu demokracije i vjerskih sloboda;
-
muslimana u Evropi i Evropskoj uniji;
-
konflikta i nesporazuma;
-
kontroverzi o pojmu „džihad“.
Cvitković, takođe, analizira društveni status muslimanke kao i kontroverze oko vehabizma.
Svoju istraživačku studiju Moj susjed musliman autor zaokružuje zaključnim dijelom kojem daje naslov Šta raditi?
U traženju odgovora šta raditi profesor Cvitković izlaže sintetizovano stajalište o odnosu kršćanstva i islama u Evropi kao i o mogućnostima dijaloga
i tolerancije između pripadnika ove dvije svjetske religije. Autor u završnoj
rečenici postavlja pitanje: hoće li biti dovoljno XXI stoljeće da se nadvladaju
predrasude koje imaju kršćani o muslimanima i muslimani o kršćanima?
Predrasude između muslimana i kršćana su nastajale kroz vijekove unutar velikih društveno-istorijskih promjena. Kršćanski ratovi, osvajački pohodi
Otomanske imperije u XV, XVI i XVII stoljeću, imperijalna vladavina zemalja evropskog zapada nad narodima i zemljama islamskog svijeta do druge
polovine XX stoljeća, siromaštvo ljudi u zemljama Afrike, Srednjeg istoka i
Azije, kulturološka zatvorenost zapadno evropskih zemalja, totalitarni režimi
vladavine u znatnom broju islamskih zemalja jesu društveno-istorijske silnice
koje su oblikovale i oblikuju nepovoljno socijalno okruženje za povezivanje
ljudi na ideji općeg dobra, univerzalne zaštite ljudskih prava, pravde i napretka u socijalnom razvoju neovisno od vjerske, rasne i političke pripadnosti.
U pitanju su zapravo istorijske silnice koje otežavaju i usporavaju dinamiku
DIJALOGA između sljedbenika islama i kršćanstva u Evropi.
U društveno-istorijskom kretanju izgradnje mira u Evropi i svijetu dijalog i
međusobno razumijevanje islama i kršćanstva čine važnu osnovu zajedničkog
života ljudi u Evropi kao višereligijskoj i multikulturalnoj zajednici naroda i
država.
U ovom kontekstu profesor Cvitković, u svom zaključnom razmatranju zasniva više načelnih stajališta bitnih za odnose sljedbenika islama i kršćanstva
u Evropi i zemalja Evropske unije.
Autor svoje stajalište najprije situira u ravan jedne misli Đure Šušnjića,
koju citira na 267. stranici knjige: „Izgleda da su dijalog i tolerancija jedini
lijek za sve boljke društvenog života“. Potom svoje stajalište autor veže i za
stav vodstva Katoličke crkve iskazanog u osnovama socijalnog učenja na sljedeći način: „Znak koji danas budi nadu jeste činjenica da različite religije i
kulture pokazuju otvorenost za dijalog i da uviđaju nužnost što hitnijeg ujedinjenja svih snaga u prilog pravde, bratstva, mira i rasta ljudske ličnosti“. (citat
na 267 stranici knjige)
Za toleranciju je bitno da kod vjernika, bilo da su kršćani ili muslimani,
prevladava svijest o ravnopravnosti religija. Ako jedna religija hoće apsolutnu istinu za sebe, onda nije moguć dijalog. Profesor Cvitković podcrtava da
PREGLED
249
do načela ravnopravnosti religija, religijskih zajednica i njihovih pripadnika
trebaju držati državne institucije. U argumentaciji ovog načela interpretira se i
Eydijeva (Eydi Akbar) misao: „sa stajališta Kur’ana časnog, temelj svih Božijih vjera je isti i nema prednosti jedne vjere u odnosu na drugu“. (citat na 267
stranici knjige) Na upit koja je religija najbolja sociolog Cvitković odgovara:
ona koja ne nameće svoje norme i vrjednote drugima. Neka u Evropi i svijetu,
građani i građanke budu ono što žele: muslimani, kršćani, hindusi, pa i ateisti.
Na temelju sličnosti i razlika u vjerovanjima između kršćana i muslimana
u petom poglavlju, profesor Cvitković zasniva stajalište da je dijalog put koji
vodi poštivanju i toleriranju različitosti. Ovo stajalište se pojašnjava i stavovima sadržanim u dokumentima Drugog vatikanskog koncila: „poštivanje i
ljubav treba da se gaje i prema onima koji od nas drukčije misle i drukčije
postupaju u vjerskim pitanjima...“. (citat na 269 stranici knjige)
Poseban poticaj islamsko-kršćanskom dijalogu dao je održani katoličkomuslimanski forum u Rimu u novembru 2008. godine.
Kršćani i muslimani teološku osnovu za dijalog mogu naći u svojim svetim
knjigama – Novom zavjetu i Kur’anu. Svoje stanovište o dijalogu profesor
Cvitković zaokružuje tako što zapisuje „u DIJALOGU treba sugovornika prihvatiti onakvim kakav jeste, u njegovoj drugosti, s punim respektom prema
njemu. Preduvjet za dijalog muslimana i kršćana jesu uzajamno poštovanje i
priznanje, bez obzira na različitosti“ (str. 270).
U odvijanju dijaloga valjalo bi, prema autoru, uključiti obrazovne institucije religijskih zajednica i vjernike. Nasuprot ovoj težnji ekstremisti, oni koji
stvaraju teškoće u međusobnim odnosima „niti se susreću niti vode dijalog“
(Cvitković, str. 271). Dijalog dominatno vode eksperti iz religijskih zajednica.
U evropskim integracijskim procesima dijalog između islama i kršćanstva,
odnosno kršćana i muslimana, može dati novu dinamiku u priključivanju zemalja zapadnog Balkana i Turske u članstvo Evropske unije. Autor uviđa, na
temelju izvedenih istraživanja, da je dugotrajan proces integrisanja Turske u
Evropsku uniju opterećen izostankom dijaloga i povjerenja između kršćana na
jednoj strani i muslimana, na drugoj.
Ako muslimani i kršćani žele iskren dijalog i saradnju onda se trebaju što
prije osloboditi predrasuda jednih o drugima. Evropa se susrela sa islamom na
četiri načina: osvajanjem najprije Pirinejskog poluotoka, o poslije osmanskim
osvajanjem balkanskog prostora; zatim doseljavanjem iz bivših evropskih ko250 PREGLED
lonija; migracijom radne snage od druge polovine XX stoljeća, te konverzijama. Iz vremena otomanskog osvajanja Evropa ima muslimane koji čine
autohtono evropsko stanovništvo. Radi se o Albancima u Albaniji, Kosovu
i Makedoniji, Pomacima u Bugarskoj i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.
(Manje skupine muslimana postoje i u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Makedoniji).
Islam i muslimane u Bosni i Hercegovini profesor Cvitković promatra u
širem društveno-istorijskom kontekstu. Na više mjesta u knjizi razmatra se
uspješnost modela zajedničkog života židova, kršćana i muslimana koji je preživio više od pet stoljeća za razliku od dva povijesna modela u Evropi koja su
propala u Siciliji i Španiji. Profesor Cvitković je sociološkim uvidom označio
procese koji početkom XXI stoljeća, u znatnoj mjeri zbog posljedica agresivnog rata protiv Bošnjaka, zagovaraju oblike vjerovanja muslimana u Bosni i
Hercegovini koji stvaraju duhovne zidove prema hrišćanima.
Nužno je slijediti i sačuvati povijesno iskustvo tolerancije između muslimana i kršćana u Bosni i Hercegovini. A to iskustvo je mirna egzistencija u
toleranciji sljedbenika islama, kršćanstva i židovstva na istom geografskom,
socijalnom i kulturološkom prostoru.
U Bosni i Hercegovini su u užim lokalnim zajednicama, u manjim i većim
gradovima, na malim udaljenostima građeni i čuvani vjerski objekti: crkve,
džamije, sinagoge. Za razliku od šireg evropskog prostora musliman je kršćaninu u Bosni i Hercegovini susjed sa kojim se dijeli isti prostor, isti socijalni
i ekonomski uslovi življenja, ista multikulturna osnova življenja u javnom
prostoru i javnim i državnim institucijama. Posljedice rata jesu umanjile socijalnu i demografsku osnovu zajedničkog življenja u najvećem broju gradskih
naselja Bosne i Hercegovine, ali nisu uništile svijest, iskustvo i volju vjernika
u svim socijalnim slojevima da žive zajednički multikulturni život u odnosima
međuvjerske tolerancije. Sa ovog stajališta Bosna i Hercegovina je povijesni
model egzistencije islama i kršćanstva na bosanskohercegovačkom, a time i
evropskom prostoru. Poznato je da 80% građana BiH podržava integraciju
BiH u Evropsku uniju, a u građanskoj strukturi su pretežno muslimani i kršćani. O nemogućnosti zajedničkog življenja nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma ne govore građani. Naprotiv govore radikalni pripadnici stranačkih
elita. Nerijetko ih slijede i pojedini članovi vodstva vjerskih zajednica.
Povodom promocije knjige profesora Cvitkovića „Moj susjed musliman“,
želim i ovo reći: profesoru Cvitkoviću pripada zahvalnost njegove uže akademske zajednice – nastavnika i studenata Fakulteta političkih nauka za doprinos razvoju i afirmaciji sociologije religije. Zahvalnost pripada i izdavaču.
PREGLED
251
„Školska knjiga“ kao i njen urednik Dražen Budiša zaslužuje sve pohvale za
izdavački i poduhvat.
Mi iz akademske zajednice bi se obradovali ako bi knjiga profesora Cvitkovića „Moj susjed musliman“ doživjela izdanje na nekom od evropskih jezika:
njemačkom, engleskom, poljskom kao i na arapskom jeziku.
Studentima, naučnoj i stručnoj javnosti iskreno preporučujem knjigu profesora Cvitkovića „Moj susjed musliman“.
252 PREGLED
Snježana Šušnjara
UDK 37 (73) (049.3)
DVA DISKURSA AMERIČKOG OBRAZOVNOG SUSTAVA1
TWO DISCOURSES ON THE AMERICAN EDUCATIONAL
SYSTEM2
Sažetak
Tekst je prikaz knjige Thomasa Armstronga „Najbolje škole: kako istraživanje
razvoja čovjeka može usmjeriti pedagošku praksu“.
Summary
The text contains a review of the book entitled “The Best Schools: How Human Development Research Should Inform Educational Practice” by Thomas
Armstrong.
Knjiga Najbolje škole: kako istraživanje razvoja čovjeka može usmjeriti
pedagošku praksu priređena je, kako u predgovoru David Elkind ističe, da
bi pokušala odgonetnuti što je cilj odgoja. Je li to pripremanje mladih da bi
uspjeli na testovima i dobili dobre ocjene ili je cilj odgoja u «osposobljavanju
mladih ljudi da samostalno misle i da ne prihvaćaju prvu ideju koja do njih
stigne», kako je to mudro Piaget primijetio.
Upravo o tome se govori u ovoj knjizi u kojoj autor izdvaja dva pedagoška
diskursa koji danas dominiraju američkim obrazovnim sustavom. To su diskurs akademskog postignuća, itekako prisutan na ovoj pedagoškoj sceni, koji
snagu obrazovanja vidi u učenju za testove i njihovu što efikasnijem rješavanju, i diskurs razvoja čovjeka koji se može naći u nekim javnim i privatnim
Prikaz knjige Thomasa Armstronga, Najbolje škole: kako istraživanje razvoja čovjeka
može usmjeriti pedagošku praksu, Educa, Zagreb, 2008, str. 195.
2 The review of a book by Thomas Armstrong “The Best Schools: How Human Development Research Should Inform Educational Practice”, Croatian edition, Educa, Zagreb,
2008, 195 pgs.
1
PREGLED
253
školama koje nastoje svoje kurikulume prilagoditi potrebama razvoja, interesa
i sposobnostima svojih učenika. Upravo ovaj diskurs prevladava, prema Armstrongu, u školama koje on naziva najboljim. Diskurs akademskog postignuća
je, pak, prisutan u školama koje učenike, poradi zadovoljavanja zakonskih i
drugih birokratskih odredbi, dovode čak do psihičke iscrpljenosti i nasilnog
ponašanja.
Knjiga je koncepcijski podijeljena u 6 poglavlja.
U uvodu autor ističe kako je cilj knjige opisati najbolje primjere prakse u
odgoju koje su povezane s razvojem čovjeka. Knjiga sadrži više od 50 primjera
škola koje provode diskurs humanog razvoja i time postižu najbolja praktična
ostvarenja. Autor ističe svoju zabrinutost sve prisutnijim trendom u Americi i
svijetu «da se rezultati testova i ‘strogi akademski kurikulum’ upotrebljavaju
kao osnovni kriterij za određivanje superiornosti školske sredine.» (str. 10)
Umjesto toga, autoru je važnije odgovoriti na pitanje koliko škole uistinu odgovaraju stvarnim potrebama učenika. Armstrong želi potaknuti pedagoge da se
posebno usmjere na odgojne potrebe djece sukladno njihovoj dobi, te izražava
bojazan zbog činjenice postojanja sve većeg pritiska na svim razinama dječjeg
uzrasta radi postizanja akademskog učinka, što onda «navodi pedagoge na
zanemarivanje pravih razvojnih potreba djece i adolescenata». (str. 14) Pritisak radi postizanja viših rezultata pri testiranju i zahtjev da svi učenici pokažu
visoku razinu sposobnosti čitanja, računanja i poznavanja prirodnih znanosti
ima negativan učinak na kasnije faze odgoja djeteta, tvrdi autor. U učeniku
adolescentu ovaj pritisak dovodi do stresa ili nasilnog ponašanja desetogodišnjaka, do pomanjkanja pažnje učenika trećeg razreda, a djetetu predškolskog
uzrasta takvim se zahtjevima oduzima djetinjstvo. Autor upozorava da se moramo vratiti važnim pitanjima ljudskog odrastanja i učenja ukoliko ne želimo
da, stalnim forsiranjem djece za postizanjem visokih rezultata na testovima, ne
izgubimo bitku s vremenom i stvarnošću, te kulturu kakvu danas imamo.
Kako bi upoznao čitatelje s pojmom diskursa akademskog postignuća, autor
u prvom poglavlju knjige pod nazivom Diskurs akademskog postignuća iznosi
kratku povijest ove pojave, te navodi dvanaest negativnih posljedica ovakve
pedagoške prakse. Neke od njih su učenje za testove, te neposvećivanje pažnje
individualnim, kulturnim i etičkim razlikama koje su, zapravo, posljedica američkog zakona o školstvu pod nazivom «Nijedno se dijete ne zapostavlja».
Diskurs akademskog postignuća zanemaruje strukovnu izobrazbu, jer je
naglasak na središnjim akademskim predmetima (čitanju, pisanju, matematici
i prirodnim znanostima). Zapostavljeni su umjetnost, glazba, tjelesna kultura i
254 PREGLED
dr., tako da djeca ostaju osiromašena za ova područja i ne mogu razvijati svoje
prirodne sklonosti. Primjenom ovog diskursa učitelji i učenici su prisiljeni na
puko memoriranje činjenica kako bi se što bolje pripremili za testiranje. Tako
već postoje savjetnici koji obučavaju učitelje kako što bolje podučiti učenike
za postizanje uspješnih rezultata na testu. Negativna posljedica toga je da učenici vješto uče kako varati i plagirati na testovima jer je školski uspjeh čvrsto
vezan za samo nekoliko najrizičnijih testova koji se primjenjuju tijekom godine. Također su i učitelji i ravnatelji škola ohrabreni manipulirati rezultatima
testovima, jer su oni jedino što je bitno i što će školu dovesti na dobar glas. Da
bi postigli što bolje rezultate na testovima, učenici se još okreću i stimulirajućim sredstvima kako bi ostali budni dok uče. Tako su neki uzimali od svojih
vršnjaka njima legitimno propisan lijek za liječenje ADD/ADHD sindroma, te
sebe dovodili u zdravstvenu opasnost (tikovi, ovisnost, psihoza). «Pritom je
tragedija epskih proporcija činjenica da se to događa u društvu u kojemu se
već sada pojavljuje nevjerojatan stupanj stresa i unutarnje razlomljenosti.»
(str. 99)
Autor, također, upozorava da se eksperti za nastavu učitelji i pedagozi a
ne političari i državni činovnici i kompanije za izradu testova, koji se slabo
razumiju u proces nastave i učenja trebaju angažirati oko izrade kurikuluma.
Zbog sve većeg i stalnog povećanja zahtjeva iz pojedinih predmeta, te anksioznosti uzrokovanih testiranjem koje omogućava daljnji uspjeh i napredak,
učenici postaju razdražljivi, ne mogu spavati, imaju glavobolje i teškoće koncentracije, bol u želucu, agresivnost i teškoće u učenju. Autor potom navodi
primjere iz škola, kojima potkrepljuje svoje tvrdnje. (str. 39) I učitelji su također izloženi stresu, jer su prisiljeni izvoditi nastavu u uvjetima koje nisu sami
odabrali i sankcijama, koje ih čekaju ako ne pripreme učenike za testiranje na
zadovoljavajući način. «Dio razloga što učitelji doživljavaju simptome izgaranja (burn out) jest njihova iznimno velika briga da budu uspješni, a pritom
ne mogu kontrolirati bitne okolnosti u svezi s tim.» (str. 39)
U drugom poglavlju, pod nazivom Diskurs razvoja čovjeka, autor iznosi
i pojašnjenje i povijest diskursa razvoja čovjeka, navodeći deset pozitivnih
karakteristika ovog pedagoškog pristupa odgojno-obrazovnom procesu. Ovaj
pristup podrazumijeva osposobljavanje svih učenika da ostvare svoje individualne potencijale i sposobnosti, kako su to davno propagirali i provodili u
praksu Montessori, Piaget, Dewey i dr. U diskursu razvoja čovjeka, Armstrong
naglašava da pedagozi i istraživači odgoja veliku pozornost trebaju pridavati
velikim kvalitativnim razlikama u fizičkome, emocionalnome, kognitivnome
i duhovnome svijetu djece različite dobi ili uzrasta. On, također, ističe da je
PREGLED
255
današnje vrijeme teško vrijeme za pedagoge koji vjeruju da je učenje samo
po sebi nešto vrijedno i da je osnovni cilj škole pristupiti odgoju učenika kao
cjelovitim ljudskim ličnostima. S druge strane, oni koji se posebno zalažu za
diskurs akademskog postignuća jesu oni koji imaju moć, tipa državnih službenika na području odgoja i obrazovanja, inspektori, ravnatelji i dr.
Suprotstavljajući ova dva diskursa, Armstrong ističe da je u diskursu razvoja čovjeka naglasak na ljudskom biću a ne na akademskom aspektu, te da
stoga ovaj diskurs ima širu perspektivu, jer akademski aspekt «nešto je što
ne živi i što je objektivno i konačno». Suprotno tomu ‘humano’ je entitet koji
živi, subjektivan je i uvjerljivo beskrajan… ‘Akademičnost’ je ovdje vani, u
obliku knjiga, testova, predavanja, zahtjeva, nastavnih programa, i tako dalje.
‘Humano’ je naprotiv, tu unutra – tu mi govorimo o samima sebi.» (str. 46)
Iz svega ovoga proizlazi, prema Armstrongu, da je «najvažniji aspekt učenja postati cjelovito ljudsko biće». Stoga je i «vrednovanje razvoja potpunog
ljudskog bića proces koji je smislen, u stalnom je kretanju, kvalitativan je i
sam po sebi obuhvaća razvoj čovjeka.» (str. 50–51) Ovaj diskurs daje prednost kurikulumu koji stavlja učenika pred smislene izbore, koji je fleksibilan i
prilagođen individualnim potrebama učenika. Diskurs razvoja čovjeka se bavi
prošlošću, sadašnjošću i budućnošću svakog učenika i on je ipsativan – od
samog sebe, uspoređuje sadašnje i ranije učinke osobe. Ovaj diskurs svoju
valjanost temelji na bogatstvu ljudskog iskustva, na tradiciji humanizma i dijelom je ‘terenskog’ nastojanja praktičara (učitelja, npr.) koji su inspirirani
kreativnim misliocima s područja pedagogije i psihologije. Sreća je polazište
ovog diskursa. «Sretnost i nesretnost racionalnoga, društvenog živog bića ne
ovisi o tome što on osjeća, nego o tome što on radi; jednako kao što se njegova
vrlina i poročnost ne sastoje od osjećaja nego od činjenja.» (Bartlet, 1919:
941; str. 58)
U ostalim poglavljima knjige autor jezgrovito prikazuje kako se diskurs
razvoja čovjeka može učinkovito primijeniti na predškolskoj i osnovnoškolskoj razini, te razini niže i više srednje škole. Autor ističe kako je došlo do
promjena u definiranju pojma «primjereno razvoju», da rezultati testiranja u
sklopu diskursa akademskog postignuća omogućavaju pedagogu brz i lak put
do dokumentiranja rezultata nastave, ali diskurs razvoja čovjeka ima dugoročne koristi za pojedinca ali i društvo u cjelini. «Danas se gotovo čini da je izraz
‘razvojni’ poprimio značenje ‘usporedbe učenikova postignuća pri početnom
testiranju s njegovim postignućem pri završnom testiranju. Posljedica toga je
da izraz ‘razvojno primjerena praksa’ više ne označava s kojim se oblicima
256 PREGLED
odgojne prakse djeca određene dobi trebaju baviti, nego kojim se praksama
ona mogu baviti.» (str. 12)
Tako u 3. poglavlju pod naslovom Program odgoja u ranom djetinjstvu:
igra, Armstrong ističe važnost igre kao značajnog odgojnog čimbenika, ističući kako je učenje u tom razdoblju zapravo usmjereno prema „unutarnjem“
životu djeteta. Stoga, smatra on, kreatori kurikuluma za odgoj u ranom djetinjstvu trebaju voditi računa o spontanim interesima djeteta, te «da stvarne
potrebe djeteta te dobi zahtijevaju međudjelovanje s realnim svijetom, tj. svijetom osjeta, a nikako s ‘virtualnim svijetom’.» (str.12) Prema Armstrongu,
igra treba biti glavna i presudna potreba predškolske djece i polaznika dječjih
vrtića, tražeći napuštanje prakse prijenosa akademskih sadržaja koja su teret
djeci i škode njihovu rastu i razvoju.
Poglavlje 4. pod nazivom Osnovna škola: učenje o načinu funkcioniranja
škola ističe ulogu odgoja u ovoj dobi kojime treba usmjeriti dijete na pojave
oko njega i objašnjenja kako svijet djeluje na način da dijete postane akterom
u aktivnostima stvarnog života. Pogrešni su oni oblici nastave koji dijete udaljavaju od svijeta, prisilno ih stavljajući u umjetno okruženje učenja. «Osim
toga, kad su učenici aktivni u razrednim aktivnostima koje angažiraju njihove društvene, emocionalne, kreativne, fizičke i duhovne sposobnosti, tada
je mnogo manje vjerojatno da će se u njih pojaviti potreba za aktivnostima
kojima će ometati proces učenja.» (str. 74) Međutim, u osnovnim školama se
primjenjuju programi poučavanja u obliku ‘nacrta’ (scripted programs), koji
djecu tjeraju na ponavljanje jednog te istog sadržaja dok ne zapamte. Takav
kurikulum je „ponižavajući i lišava smisla“, istaknula je jedna iskusna učiteljica, buneći se protiv takvog pristupa. Takva nastava je odijeljena od stvarnog
svijeta. (str. 114)
U 5. poglavlju Niža srednja škola: društveno, emocionalno i metakognitivno odrastanje, autor naglašava da djeca te dobi stječu sposobnosti zaključivanja višeg reda, te stoga u ovom dijelu odrastanja, odgoj treba bazirati na socijalnome, emocionalnome i metakognitivnom razvoju, kako i naslov kazuje.
Međutim, zahvaljujući zakonu Nijedno se dijete ne zapostavlja, koji zahtijeva
ujednačeno visoke rezultate na testovima cjelokupnog raspona kurikuluma,
od dječjeg vrtića do 12. godine školovanja, ne uzimajući u obzir različite etape
razvoja djeteta u djetinjstvu i adolescenciji, o ovome se ne vodi računa. Ovaj
zakon se ne obazire niti na potrebe srednjih škola, niti na razvojne potrebe
djeteta. (str. 127) Dalje u ovom poglavlju autor podrobno objašnjava razvojne
potrebe adolescenta i neprimjerene postupke u školama. «Jedna od tragedija
PREGLED
257
suvremenog života jest to da nema više potpuno razvijenih rituala prijelaza
adolescenata iz djetinjstva u dob odraslih. Rezultat toga je činjenica da mnogi
adolscenti nastoje stvoriti vlastite rituale prijelaza uz pomoć eksperimentiranja opojnim drogama, jurnjavom autocestama, ulaženjem u rizične spolne
aktivnosti, sudjelovanjem u skupinama nasilnika, pijančevanjem. To im služi
za odjeljivanje od djetinjstva…» (str. 131) Da ne bi sve izgledalo crno, autor
daje i pozitivne primjere škola u kojima vlada kreativnost, zdrava klima, male
zajednice učenja, angažirano učenje itd. Npr. u harvardskom projektu Nulta
praktična inteligencija za škole izrađen je materijal za motiviranje učenika
da sami kreiraju vlastite pristupe učenju, da planiraju i promišljaju. (str. 142)
«Kada mlađi tinejdžeri pišu pjesme, oblikuju u glini, rišu, slikaju, plešu i pjevaju, oni su stvaralački uključeni u oblikovanje samih sebe kao autonomnih
pojedinaca. A to je i najveća korist za društvo.» (str. 143)
Poglavlje 6. Viša srednja škola: priprema učenika za neovisan život u stvarnom svijetu kazuje o važnosti pripreme djeteta za samostalnost i neovisnost
u životu. Ovdje autor daje primjer Billa Gatesa koji je, obraćajući se jednom
prigodom prosvjetarima, višu srednju školu nazvao zastarjelom i optužio da
ona ne poučava za rad u 21. stoljeću. Naglasio je «Mi imamo jednu od najviših
stopa ‘otpadanja’ u višim srednjim školama od svih zemalja industrijaliziranog svijeta. Osim toga, mnogi koji završe višu srednju školu ne idu na sveučilište. A mnogi koji idu na sveučilište nisu za nj pripremljeni – i završe tako
da ‘otpadnu’.» Gates je znao što govori jer je i on bio učenik koji je „otpao“.
Napustio je Harvard. (str. 150) I nije bio jedini. Autor navodi popis uspješnih
ljudi u Americi koji su „otpali“ tijekom studija, pa su tu i Erik Erikson, te
William Faukner. (str. 151) Autor opet ističe neprimjerenost škole razvojnom
uzrastu učenika, navodeći razvojno primjerene i razvojno neprimjerene postupke u ovoj vrsti škole, ističući velike bezlične škole, te nazivajući školu –
šopingom svega i svačega. Također, kritizira diferenciranje učenika u skupine
ili smjerove prema sposobnostima (tracking), što znatno smanjuje kvalitetu
iskustva učenja za učenike koji su svrstani u najniže smjerove. Najniži smjerovi predstavljaju nastavu u kojima učenici uče napamet, „bubaju“, koriste
dosadne udžbenike, uče postupke preživljavanja dok se učenici u višim smjerovima bave rješavanjem problema višeg reda, kritičkim mišljenjem, kreativnim pisanjem i dr. «Donošenje administrativnih odluka o budućnosti učenika
prije negoli im je mozak potpuno razvijen, prije nego što je samim učenicima
dopušteno da se izraze o svojim profesionalnim aspiracijama i kad je češće
riječ o djelovanju socijalnih i rasnih nejednakosti nego o stvarnim razlikama
među ljudima, sve to dovodi do osude mnogih učenika da žive život koji ne
258 PREGLED
odgovara njihovu razvojnom potencijalu.» (str. 156) Dalje, autor navodi primjere dobrih škola koje pomažu učenicima da se koriste svojim mozgom, uče
ih da manje znači više, usmjeravaju ih na dubinu sadržaja a ne na pokrivanje
cijelog sadržaja, postavljaju ciljeve koji se odnose na sve učenike. Naglasak je
stavljen na činjenicu da je učenik – radnik a učitelj – predradnik (coach-trener)
itd. (str. 159)
Autor, također, preporuča kakav bi odnos trebao biti između učitelja i učenika obzirom na njihov uzrast. «Na razini ranog djetinjstva ja bih na taj odnos
gledao u smislu djeteta kao osobe koja se igra, a odgajatelja kao onoga tko
mu to olakšava. U osnovnoj školi na učenika bih gledao kao radnika, a učitelja kao predradnika; u nižoj srednjoj školi učenika bih smatrao istraživačem,
a učitelja voditeljem, te u višoj srednjoj školi učenika naučnikom, a nastavnika
mentorom.» (str. 159)
U svim ovim poglavljima Armstrong daje praktične prijedloge i primjere
koji bi trebali poboljšati praksu i ukazati na postojeće nedostatke u američkom
obrazovanju. Pokazujući primjere škola koje primjenjuju diskurs akademskog
postignuća, autor nas navodi na razmišljanje i poticaj što treba prihvatiti u
praksi a što izbjegnuti zbog dobrobiti djece i njihove budućnosti. Stoga je
ova knjiga, zbog obilja primjera, doista vrijedna za pročitati i toliko različita
od pukih teorijskih razmatranja. Ona nas tjera da se zamislimo i nad našom
školskom praksom i stremljenjima kojima nas zakon sve više upućuje, a koji
nisu daleko od diskursa akademskog postignuća, koji nam nameću birokratski
aparati i ljudi koji s praksom nemaju puno doticaja. «Na kraju treba spomenuti da se zahtjevi za valjanošću diskursa razvoja čovjeka često temelje na
zdravorazumskom iskustvu onih koji osobno sudjeluju, u učenju, a zahtjevi
diskursa akademskog postignuća obično se temelje na apstraktnim podacima
koje iznose eksperti sa strane.» (str. 56)
PREGLED
259
Okrugli sto / Round Table Discussions
Avdo Sućeska
(1927-2001)
Povodom deset godina od smrti akademika prof. dr Avde Sućeske, na Pravnom fakultetu u Sarajevu, u četvrtak, 22. decembra 2011. godine, održan je
okrugli sto na kome su, njegovi prijatelji, kolege i saradnici govorili o njegovom liku i djelu.
Avdo Sućeska
(1927-2001)
The round table discussion on the occasion of marking the 10th anniversary
of Academician Avdo Sućeska’s death had been held at the Faculty of Law in
Sarajevo on Thursday 22nd of December 2011, where his friends, colleagues
and associates spoke about his personality and opus.
PREGLED
263
Dr. Mustafa Imamović, professor emeritus
Pravni fakultet
Sarajevo
KLASNOST I NACIONALNOST U HISTORIOGRAFSKOM
DJELU AVDE SUĆESKE
Jučer se 21. decembra navršilo deset godina od smrti Avde Sućeske, redovnog profesora Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu u penziji.
Pošto ovdje ima mladih ljudi kojima je Avdo Sućeska manje-više nepoznato ime, bit ću slobodan da prije svog tematskog izlaganja predstavim Avdu
Sućesku sa nekoliko osnovnih podataka.
Rođen je 5. maja 1927. u Jasenici kod Rogatice. Školovao se u Sarajevu, a
doktorirao na Pravnom fakultetu u Beogradu.
Avdo Sućeska se od mladih dana posvetio historijskoj nauci i univerzitetskoj karijeri i u njoj brzo ali sigurno prošao put od asistenta do redovnog
profesora, direktora Orijentalnog instituta u Sarajevu i člana Akademije nauka i umjetnosti BiH. Bio je i ostao uzor mnogim generacijama naše nauke.
Posebnu je odgovornost iskazivao prema jednom broju mlađih ljudi koje je
prihvatio kao svoje još neiskusne ali talentirane kolege, drugove i saborce. U
njima je vidio buduće vodeće ličnosti naše historijske nauke, kojima je nesebično prenosio potrebna znanja, kontakte i neophodne informacije.
Najveći dio svog života i stvaralačke energije Avdo Sućeska posvetio je
usponu i razvitku Pravnog fakulteta u Sarajevu kao nastavne i naučne ustanove, na kojoj je kao student, asistent i nastavnik proveo više od četrdeset
godina. Formiranje nacionalne historije države i prava kao nastavne i naučne
discipline na Pravnom fakultetu u Sarajevu i općenito u Bosni i Hercegovini,
u velikoj mjeri djelo dr. Avde Sućeske. Profesor Sućeska pripada prvoj generaciji studenata Pravnog fakulteta u Sarajevu, na kojem je diplomirao 1950,
nakon čega je izabran za asistenta na predmetu Istorija države i prava naroda
Jugoslavije.
Još kao asistent Sućeska se opredijelio i odlučio za studij i proučavanje državno-pravnog razvitka Bosne osmanskog doba, sa težištem na dva posljednja
vijeka turske uprave, tj. XVIII i prvu polovinu XIX stoljeća. Iz te je oblasti,
prije svega na osnovu obimnih arhivskih istraživanja, napisao i objavio niz
PREGLED
265
značajnih radova koji su ga svrstali u red vodećih osmanista i pravnih historičara na prostorima bivše Jugoslavije, ali i šire u Evropi i svijetu. Tu svoju poziciju Avdo Sućeska je gradio strpljivim istraživačkim radom i velikom
naučnom akribijom, kojom se odlikuju već njegovi prvi radovi i studije iz
pedesetih godina, kao što su Vakufski krediti u Sarajevu u XVI vijeku, Mjesto
muteselima u lokalnoj upravi do tanzimata, Malikana ­- doživotni zakup državnih dobara u osmanskoj državi i dr.
Kao sasvim svjesnu reakciju na dotadašnja tumačenja ekonomsko-političke
i državno-pravne historije Bosne XVIII i XIX stoljeća, Avdo Sućeskaje 1965.
objavio svoje najveće djelo, monografiju Ajani – ­prilog izučavanju lokalne
vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka. Ovom monografijom i sa nešto
kasnijom studijom Seljačke bune u Bosni u XVII i XVIII stoljeću (1969), Sućeska je izvršio svojevrsnu revoluciju u bosanskoj i općenito jugoslavenskoj historijskoj nauci uvođenjem klasne komponente u razmatranje povijesti Bosne
i bosanskih muslimana, tj. Bošnjaka. Time je cjelokupna pozicija Bošnjaka u
Osmanskom carstvu redefinirana, što je Sućeska eksplicirao u studiji Položaj
Muslimana u osmanskoj državi, objavljenoj 1974. godine.
Na tom tragu, Sućeska je tokom godina svog plodnog naučnog rada napisao i objavio brojne studije, članke i rasprave o različitim pravnim i političkim
pitanjima historije Bosne i okolnih zemalja osmanskog vremena. Posebno se
bavio pitanjima ustroja, evolucije i pravnog reguliranja agrarnih, u prvom redu
čiflučkih odnosa i poreskim sistemom, te njihovim ekonomskim, demografskim i političkim posljedicama. Ovim problemima prof. Sućeska je posvetio
više velikih studija među kojima su Popis čifluka u rogatičkom kadiluku iz
1835. godine, Prvi pokušaj regulisanja agrarnih odnosa u BiH u XIX stoljeću,
Evolucija u nasljeđivanju odžakluk timara u Bosanskom pašaluku, Ekonomske i društveno-političke posljedice pojačanog oporezivanja u Osmanskom
carstvu u XVII i XVIII stoljeću, Uticaj migracionih kretanja na oblikovanje
agrarnih odnosa u BiH u periodu osmanske vladavine itd.
Avdo Sućeska je u ovim i drugim svojim radovima jasno pokazao da proces
čiflučenja nije samo vodio i doveo do uspostavljanja novih staleških i klasnih
odnosa u bosanskom agraru nego je istovremeno izazvao značajne demografske promjene i pomjeranja u strukturi stanovništva Bosne i Hercegovine, što
se posebno odrazilo na njegov nacionalno-politički razvitak. Još prije pojave
Avde Sućeske u nauci je bilo napora i pokušaja da se historija osmanskog
doba razmatra kroz njegovu socijalno-ekonomsku strukturu. To se, međutim,
radilo uglavnom deduktivnom metodom, tako što su se opće zakonitosti u
razvitku društveno-ekonomskih formacija i klasnih odnosa, kao već navodno
266 PREGLED
dokazanih činjenica, apstraktno primjenjivale na historiju osmanske i postosmanske Bosne. Sve se to miješalo sa brojnim nacionalističkim natruhama
građanske historiografije i njenim paternalističkim pogledima na Bosnu i njenu prošlost. Nasuprot tome, profesor Sućeska je išao induktivnom metodom,
od pojedinačnih ka općim činjenicama i zaključcima. On je s dubokim uvjerenjem prihvatao Marxovo učenje o proizvodnim odnosima, društvenim klasama, ekonomskim formacijama i pravno­političkoj nadgradnji, ali je potvrdu za
njegovu aplikaciju na konkretne bosanske prilike tražio u izvornoj arhivskoj
građi. U tom su smislu svi njegovi radovi zasnovani na obimnim istraživanjima izvorne građe po arhivima i bibliotekama Sarajeva, Istanbula, Beča, Ankare, Minhena itd. On je tako, s pravom, u naučnim raspravama često isticao,
pozivajući se na Marxa, da su ga njegova istraživanja dovela do rezultata koje
izlaže. Tu je obično dodavao Marxovu konstataciju iz Komunističkog manifesta, da je historija svakog dosadašnjeg društva, osim prvobitne zajednice,
historija klasnih borbi.
Do pojave originalnih naučno-istraživačkih radova prof. Sućeske, klasna
struktura osmanske Bosne svodila se na njenu vjersku komponentu i podjelu.
Smatralo se i pisalo tako kao da su svi muslimani pripadnici jedne klase ili
jednog vladajućeg staleža, dok su svi kršćani ili hrišćani pripadnici potčinjene
klase. Profesor Sućeska je svojim brojnim studijama i raspravama nedvosmisleno pokazao da je među muslimanima u Bosni osmanskog razdoblja, bez
obzira na vjersku solidarnost, postojala jasna, a često i oštra staleška, odnosno
klasna podjela. On je svojim istraživanjima otkrio muslimansko seljaštvo kao
temeljnu i najbrojniju društvenu skupinu među Bošnjacima i izveo ga na pozornicu historijskih zbivanja. Nacionalistička srpsko-hrvatska historiografija
uporno se držala političke predrasude po kojoj «muslimanski element» u Bosni čine «bezi i gradska fukara». Odatle se u službenoj historiografiji historija
Bosne svodila na historiju srpskih seljaka XIX i prve polovine XX stoljeća.
Avdo Sućeska je svojim spisima argumentirano razbio taj mit kao osnov srpske nacionalističke hegemonije u zvaničnoj historiografiji. Iz njegovih istraživačkih studija snažno je izronila ogromna bosansko­muslimanska seljačka
masa, kao osnov i stalno vrelo bošnjačkog naroda, odnosno nacije.
Pored toga, profesor Sućeska je dao odlučujući doprinos legitimiziranju
proučavanja nacionalno-političkog razvitka bosanskih muslimana, odnosno
Bošnjaka. Taj se doprinos ogleda prije svega u njegovom hrabrom nastojanju
da bošnjački intelektualci steknu pravo da slobodno razmišljaju o povijesnoj
sudbini svog naroda. Početkom septembra 1969. u Ohridu je održan Peti kongres historičara Jugoslavije, na kojem se raspravljalo o etničkim i nacionalnim
procesima na jugoslavenskom tlu od doseljavanja Slavena do kraja Drugog
PREGLED
267
svjetskog rata. Ovaj je kongres ušao u historiju kao prvi veliki znanstveni
forum na kojem je nacionalno pitanje Bošnjaka postavljeno kao legitimna naučna tema. U tom je pogledu ključno mjesto imao referat profesora Sućeske
o «historijskim osnovama posebnosti bosanskohercegovačkih muslimana».
Naučno veoma utemeljen, ovaj je referat postao osnovom za sva dalja istraživanja nacionalnog pitanja Bošnjaka koja su potom uslijedila. Taj se proces,
bez obzira na sve otpore i pritiske, ali i političke rizike koji su se u vezi s njim
javljali, nije više mogao zaustaviti. Onima koji su u tom pogledu kalkulirali i
kolebali se Avdo je znao često reći, opet parafrazirajući Marxa iz Manifesta,
da proleteri nemaju šta da izgube osim vlastitih okova, a dobit će cijeli svijet. Avdo je dosljedno smatrao da svako napuštanje vlastite individualnosti
predstavlja neku vrstu smrti. Življenje je razmišljanje za sebe i o sebi, kako
za pojedinca tako i za narod. I pojedinac i narod prestaju postojati onda kada
više nisu svjesni sebe.
Pri tome je prof. Sućeska uvijek vodio računa o unutrašnjim konstelacijama i odnosu snaga u tadašnjem bosanskom i jugoslavenskom društvu. Drugim
riječima, profesor Sućeska je bio historičar sa razvijenim osjećanjem filozofije
povijesti i datih političkih realnosti.
Danas se s pravom može reći da se Avdo Sućeska, kao rijetko ko prije njega, stručno i kvalificirano, bavio državnopravnom historijom Osmanskog carstva i posljednjim stoljećima njegove vladavine na Balkanu i državno-pravnim elementima u prošlosti južnoslavenskih naroda pod turskom vlašću. Avdo
Sućeska je spojio u sebi temeljna pravnička znanja s dobrim poznavanjem i
savjesnom primjenom Marxovog historijskog metoda. On je obradi državnopravnih problema Bosne i okolnih zemalja pristupao kao pravi studijski radnik u oblasti historije. Pri tome je sa lijepom i svestranom širinom realistički
zahvatao probleme bez ikakvog idealiziranja ustanova i odnosa prošlosti, kao
izraza datih klasnih protivrječnosti.
268 PREGLED
Prof. dr. Fikret Karčić
Pravni fakultet
Sarajevo
ŠERIJATSKO PRAVO U DJELU PROF. DR. AVDE SUĆESKE
Kao pravni historičar osmanskog perioda prof. dr. Avdo Sućeska se neminovno bavio šerijatskim pravom. Naime, šerijat je uz kanun (svjetovno zakonodavstvo) činio osnovu pravnog sistema osmanske države. Sama osmanska
država bila je ideološki utemeljena na jednom historijskom tumačenju islama
i turskih plemenskih tradicija.
Samo šerijatsko pravo tretira se u djelu prof. dr. Avde Sućeske u nekoliko
aspekata:
1.
bavljenje pojedinim institutima šerijatskog prava.
Prof. dr. Avdo Sućeska bavio se u svom djelu određenim institutima šerijatskog prava. U skladu sa svojim općim interesom za društveno-ekonomska i
politička pitanja, on je obrađivao one institute šerijatskog prava koji su najuže
vezani za spomenutu sferu. Takvi su bili instituti: raja (zavisno stanovništvo
osmanske države), kefilema (uzajamno jamčenje stanovnika jednog lokaliteta u pogledu zakonitog ponašanja), muafijet (oslobađanje od poreza), porezi,
vakufi i vakufski krediti, krivično pravo u osmanskom periodu uključujući
šerijatsku i kanunsku komponentu.
2.
Bavljenje šerijatskim sudstvom.
Ovom temom posebno funkcijom kadije, prof. dr. Sućeska se bavio u svom
magnum opusu- knjizi Ajani – prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme Turaka (Sarajevo, Naučno društvo SR BiH, 1965). Glavna
teza prof. dr. Sućeske izražena u ovom djelu je da je kadija u osmanskoj državi nadomještao nedostatak lokalnog organa opće nadležnosti. Tako je kadija,
pored uobičajenih poslova presuđivanja po šerijatu i kanunu, vršio i druge
poslove od kontrole tržišta do nadgledanja opće mobilizacije.
3. Korištenje protokola šerijatskih sudova kao prvorazrednog historijskog
izvora.
PREGLED
269
Šerijatski sudovi u osmanskoj državi su vodili protokole (sidžille) u koje su
upisivali sve detalje sporova koje su presuđivali uključujući imena stranaka,
predmet spora, presudu i svjedoke. Osim toga u ovim protokolima su u punom
tekstu navođeni i svi akti centralne i provincijske vlasti koji su bili upućeni
kadijama. Na taj način sidžilli šerijatskih sudova predstavljaju prvorazredni
historijski izvor ne samo za važeće pravo („pravo u akciji“) nego i za političku, ekonomsku i kulturnu historiju određene zemlje ili grada. Ova orijentacija
je vidljiva u knjizi Ajani, gdje se među izvorima na prvom mjestu spominje
neizdata arhivska građa a posebno sidžilli sarajevskog kadiluka (86), koji se
čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, sidžilli iz raznim kadiluka Bosanskog pašaluka (61), koji su se čuvali u Orijentalnom institutu u
Sarajevu, te sidžill bitoljskog kadije, čuvan u Državnom arhivu Makedonije.
Može se reći da je u bavljenju šerijatskim pravom prof. dr. Avdo Sućeska
bio na tragu savremenih tendencija pravne historije, koja se od „prava u knjigama“ okrenula prema „pravu u akciji“.
270 PREGLED
Prof. dr. Enes Durmišević
Pravni fakultet
Sarajevo
AJANI I LOKALNA UPRAVA U OSMANSKOM CARSTVU U
DJELU PROF. AVDE SUĆESKE
Proučavanjem osmanske lokalne vlasti utvrđuje se položaj zavisnog stanovništva (raje) u osmanskoj državi, jer preko organa lokalne vlasti država
ima neposredni kontakt sa najširim slojevima stanovništva. Mogućnost većeg
ili manjeg uticaja centralne vlasti na odnose između zavisnog stanovništva i
feudalaca, kao nosioca vlasti s jedne, i mogućnosti većih ili manjih zloupotreba s druge strane, zavisilo je od načina kako je ta vlast uspostavljena. Stoga,
izučavanje lokalne vlasti omogućuje bolje sagledavanje osobenosti feudalizma, jer se upravo u domenu lokalne vlasti najbolje ispoljava priroda jednog
feudalizma.
O lokalnoj upravi u osmanskoj državi, prije Sućeske, pisali su Hazim Šabanović, Hamdija Kreševljaković, Branislav Đurđev i Konstantin Bastajić.
Profesor Sućeska, u izučavanju ove teme ide dalje, i dotadašnja općeprihvaćena shvatanja južnoslavenske historiografije o višestoljetnoj osmanskoj vlasti
na Balkanu uveliko dovodi u pitanje. U svojim istraživanjima, on se najviše
koristi rezultatima koje pronalazi u arhivima širom tadašnje Jugoslavije i Istanbula, ali i rezultatima turskih osmanista, a posebno Ismaila Hakkija Uzunčarširlija.
U osmanskom feudalizmu lokalna vlast spadala je u domen određenih feudalnih slojeva, a ne centralne vlasti, zbog toga što su kroz lokalnu vlast osiguravani materijalni interesi određenih feudalnih slojeva, pa su organi te vlasti
ubirali određene prihode, ili su vršili policijsku vlast, koja također nosi u sebi
određeni materijalni interes. U tome se uglavnom i iscrpljuje obim te vlasti.
Karakteristike osmanskog feudalnog (timarskog) sistema ispoljavale su se
u tome što lokalnu vlast na svojim feudalnim posjedima nisu uživali svi feudalci (spahije ili timarlije), kao i u tome što je ona bila manjeg obima u poređenju sa vlašću feudalaca u evropskom feudalizmu. U osmanskoj državi svi
feudalci bili su lišeni tzv. sudskog imuniteta.
PREGLED
271
Osmanska feudalna organizacija bitno je određivala lokalnu vlast, pri čemu
je u principu bila postavljena na sličnu osnovu na kojoj je počivala lokalna
vlast u zapadnoevropskim, ili u južnoslavenskim feudalnim državama. Ali to
ne znači da se ta vlast iscrpljivala u feudalnoj organizaciji. Pored te organizacije, koja je bila osnovna vojna organizacija, u osmanskoj državi postojale su
još pomoćne i stalne vojne formacije, koje su uživale svoju unutrašnju autonomiju, utičući zbog toga na strukturu lokalne vlasti. Najzad, centralna vlast,
je svoje posebne interese u provincijama ostvarivala posredstvom svojih posebnih organa, a uvid u poslovanje ostalih organa lokalne vlasti, posredstvom
sudskog organa, kadije.
Organizaciju lokalne vlasti u osmanskoj državi činili su:
1. feudalna (timarska organizacija);
2. janjičarska organizacija: janjičarski aga (u većim gradovima), serdar (u
manjim naseljima), kethuda yeri (mjesni čehaja – komandant mjesne carske konjice - carskih spahija), jajabaša (sakupljač devširme);
3. pomoćni vojni redovi: mussellimi, juruci, vojnuci, martolozi i njihove starješine subaše, vojničke čeribaše, martoloz-baše itd;
4. knezovi (seoski i nahijski) i primićuri kao lokana vlast kod vlaškog stanovništva;
5. upravna vlast u gradovima, esnafske organizacije, skupština esnafa (londža) na čijem čelu stoji čehaja ili ustabaša, jigit (izvršni organ londže,
inače znači hrabar i odvažan čovjek, dobar jahač konja), čauš (pomoćnik čehaje, izvršilac njegovih naloga), muhtesib (tržišni inspektor), pasvan
ili pasban (noćni čuvar), šehir emin (gradski povjerenik), šehir kethodasi
(gradski ćehaja) itd.; i
6. svi službenici koji su bili u direktnoj službi centralne vlasti: džumruk emin
(carinski povjerenik), harač emin ili harač aga (ukupljač harača), bazar
emin (tržišni povjerenik) itd.
U osmanskom državnom sistemu posebno mjesto u lokalnoj upravi, zauzimao je organ pravosuđa – kadija.
Spahijska (feudalna) organizacija u osmanskoj državi bila je bitno određena oblikom svojine, koja je bila drukčija od feudalne svojine na Zapadu.
Osnovni oblik svojine na zemlju bila je državna svojina (erazi miri). To je
specifičan oblik tzv. podijeljene feudalne svojine na zemlju, sa vrlo naglaše272 PREGLED
nim vrhovnim svojinskim pravom vladara (sultana), koji je jedini bio ovlašten
da pojedine dijelove te zemlje dodjeljuje spahijama ili timarlijama (feudalcima), ali i oduzima dodijeljenu im zemlju.
Podjelu državne zemlje, koju je vršio sultan među različite slojeve spahijske klase, poznat je pod nazivom timarski sistem, a feudalna organizacija,
koja je bila izgrađena na tom sistemu timarska organizacija. Kroz timarski sistem, sultan je vršio raspored zemlje zaslužnim ratnicima, zadržavajući znatan
dio zemlje lično za sebe.
Feudalni (timarski) sistem predstavljao je osnovu društvenog sistema države i jezgro njenog vojno-političkog mehanizma. Kao takav on je uticao i na
izgradnju određenog tipa lokalne uprave, koja je kao i u ostalim feudalnim
državama bila šarolika i nejedinstvena.
U feudalnoj državi lokalna uprava je bila uslovljena obimom prava feudalaca na posjedu, odnosno obimom i sadržajem tzv. feudalnih imuniteta. Kako
je osmanska država bila feudalna, to je organizacija lokalne uprave i u njoj
bila uslovljena obimom feudalnih imuniteta osmanskih feudalaca. Ali dok su
svi feudalci na Zapadu i u južnoslavenskim feudalnim državama uživali feudalne imunitete, u osmanskoj državi, feudalni imuniteti ogromnog broja sitnih feudalaca, spahija – bili su jako ograničeni. S obzirom na obim imuniteta
feudalaca, u osmanskoj državi postojale su dvije kategorije feuda – slobodni
(serbest) i neslobodni (serbestsiz)feudi (posjedi).
Nemogućnost daljnjih osvajanja i kriza klasičnih osmanskih institucija,
izazvala je potrebu za novim snagama koje bi preuzele na sebe mnogobrojne
poslove u osmanskim provincijama u kojima je sve više slabila centralna vlast.
Novi poslovi, koji su značili povećanje tereta za sve slojeve društva (u prvom
redu raje) i raspodjelu tih tereta na novoj, drugačijoj osnovi, bitno su uticali na
pojavu novog tipa lokalnog upravnog funkcionera, čija će se funkcija u nekim
stvarima protezati na sve slojeve stanovništva na području jednog kadiluka ili
nahije. Bila je to funkcija ajana.
Riječ ajan je arapskog porijekla (ar. ‘ayn – ’a‘yān = oko, izvor), i ovdje
znači uglednik (vojni komandant). U osmanskoj administraciji, sve vrijeme
se koristila arapska množina kao jednina. U historijskoj literaturi nalazimo
nekoliko termina riječi ajan, koja u kombinaciji sa drugim političko-pravnim
terminima nosi novo značenje za razliku od izvornog, pa imamo izvedenice:
devlet-i ayān – najviši funkcioner, i
ricāl-i ayān – državni prvaci (ljudi), najistaknutiji ljudi, bogati (nekad i
duhovna elita (muftije i ulema), oni su češće časni ljudi (ešrāf).
PREGLED
273
Profesor Sućeska navodi najstariji primjer, upotrebe termina ajan, koji potiče iz 1469. godine. Spominje se u jednoj presudi (hudždžet) sarajevskog kadije
Mahmuta. Presuda je donesena povodom spora oko svojine na zemlju između
seljaka iz sela Dusine u kreševskoj nahiji i nekog Davud-bega. Spor je riješen
u korist seljaka. Ispred imena Davud-begovog stoji: „Fahr-ul ayān Davud-beg
– ponos uglednih Davud-beg“. Pretpostavka je da je Davud-beg pripadao sloju visokih feudalaca (zaima). U istoj presudi spominje se i bosanski sandžakbeg Mehmed-beg, ali je on spomenut sa drugim epitetima, predviđenim za
rang sandžak-bega: „fahr-ul umerā il-kirām Bosna sancaği begi Mehmed-beg
hazretlerine – ponosu plemenitih emira, bosanskom sandžak-begu, njegovoj
ekselenciji, Mehmed-begu“.1
Za instituciju ajanluka, prof. Sućeska tvrdi da predstavlja veoma interesantan historijsko-pravni fenomen, i da je bio potpuno nepoznat ranijoj državno-pravnoj praksi muslimanskih država, pa i ranijoj državno-pravnoj praksi Osmanskog carstva. On tvrdi da ajanluk predstavlja potpuno „samoniklu
osmansku državno-pravnu ustanovu, koja je organski izrasla iz osnova kvantitativnog i kvalitativnog narastanja određenih vrsta državnih poslova, koji su
u posebnim unutrašnjim društveno-političkim uslovima i spoljnopolitičkim
teškoćama počev od druge polovine XVII stoljeća počeli da se obavljaju uz
pomoć i putem vilajetskih ajana“.2
U vrijeme nastanka, ajanluk se može definirati kao „skup dužnosti i ovlaštenja vezanih za obavljanje, aktima centralne i provincijske uprave, određenih državnih poslova sa područja lokalne uprave (kadiluka) putem ajana. U
tom smislu ajanluk predstavlja određen skup dužnosti i prava, koji se mogu
označiti jednim terminom: ajanska funkcija (ayānlik)“.3
Uz ajana, u ovom periodu javlja se i funkcija vilajetskog ajana, koju su
mogli vršiti najuglednija lica u provincijama Osmanskog carstva. To su bili:
starješine spahijske organizacije u provincijama, zaimi, starješine pomoćnih
vojnih odreda i janjičarske organizacije u provincijama (serdar, janjičarski
aga), zatim organi lokalne uprave i članovi divana provincijskih paša (vojvode, subaše, mutesellimi, vezirov čehaja, defterdari) koji su također spadali u
rang zaima, viši predstavnici uleme (muftije, kadije, muderrisi) i bogati trgovci. Ukratko, u krug vilajetskih ajana spadali su svi istaknutiji funkcioneri voj1 Avdo Sućeska, Ajani – prilog izučavanju lokalne vlasti u našim zemljama za vrijeme
Turaka“, Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Djela, knjiga XXII, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, Sarajevo, 1965, str. 21.
2 Isto, str. 92.
3 Isto, str. 93.
274 PREGLED
nih organizacija i upravne vlasti u provincijama. U širi krug vilajetskih ajana
spadali su svi istaknutiji predstavnici povlaštenih slojeva osmanskog društva
u provincijama.
Posmatrajući instituciju ajanluka iz aspekta državno-pravne historije, možemo kazati da ona predstavlja pojavu u državno-pravnoj historiji osmanske
države iz koje je u procesu neminovnog raspadanja starih osmanskih ustanova
izrastao novi oblik lokalne uprave, oblik koji karakterizira opća nadležnost za
sve poslove, čime se karakteriziraju organi lokalne uprave razvijenog oblika
feudalne države – apsolutne monarhije.
Što se tiče nastanka ajanluka u Bosni (Bosanskom pašaluku), njegovo porijeklo i društveno-politička suština, slična je kao i u ostalim provincijama
Osmanskoga carstva, s tim što se ajanluk u Bosni sporije razvijao i formirao,
jer je proces raspadanja klasičnih osmanskih ustanova u Bosni tekao sporije.
Ajanluk u Bosni se odlikuje i nekim drugim specifičnostima kao što su:
specifičan razvoj muslimanskog feudalnog sloja, prihvatanje islama procentualno više nego u drugim provincijama, ustanova kapetanija i kapetana, te
granični karakter Bosanskog pašaluka.
Svi pobrojani momenti su na svoj način djelovali na osobenosti u razvoju
ajanluka u Bosni, gdje se on u znatnom broju kadiluka i nahija našao već na
početku u posjedu nasljednih kapetana. U kadilucima u kojima nije bilo kapetana, ajanluk je najčešće bio u rukama najistaknutijih begovskih porodica.
Nakon što su janjičari postali balast u Osmanskoj državi, ajani, kao novi
nosioci lokalne uprave, učestvovali su u obračunu sultana Mahmut II sa janjičarima. Bila je to poznata Povelja o savezu i slozi (Senedi ittifāq) iz 1808.
godine, koju su potpisali sultan Mahmut II i čuveni ajan iz Ruščuka, Mustafa
Bajraktar. Nakon sporazuma i obračuna sa janjičarima, Mustafa Bajraktar je
imenovan velikim vezirom sultana Mahmuta II.
U fazi reformi (tanzimat) i ajani dolaze pod udar centralne vlasti, pa i
Mustafa Bajraktar, jer su kao i janjičari, u određenom historijskom trenutku
preobrazili se u svoju suprotnost: od nosilaca napretka i razvitka Osmanskog
carstva, postali su njegovi rušitelji zadržavajući svoje privilegije (isključivo
pravo) za koje su smatrali, kao i svi privilegirani slojevi kroz povijest ljudskoga roda, da su zauvijek i vječne.
Svi ovi organi lokalne uprave u osmanskoj državi bili su lišeni sudskog
imuniteta, jer je centralna vlast, preko kadije zadržala pravo suđenja i sveukupne kontrole djelovanja svih lokalnih organa vlasti.
PREGLED
275
Doc. dr. Dževad Drino
Pravni fakultet
Zenica
PRAVNA PRIRODA FIDEIKOMISA RIMSKOG PRAVA I
VAKUFSKE IMOVINE ŠERIJATSKOG PRAVA
- Humanitas et litterae ad honorem – akademik Avdo Sućeska Razmatranje uticaja rimskog prava na šerijatsko pravo je predmet nerijetko
suprotstavljenih mišljenja naučnika i teoretičara. U Bejrutu je 1973. godine
štampana zbirka tekstova koju je priredio Muhammed Hamidullah pod nazivom, „Da li je rimsko pravo uticalo na islamsku pravnu nauku?“,1 čija je
najveća vrijednost upravo ta što je objavila različite stavove o vezama fikha i
rimskog prava.
Pored odbljesaka predislamskih pravnih običaja, smatra se da su posredstvom Bizanta u šerijatsko pravo stigli mnogi rimskopravni instituti kao što je
pignus, locatio conductio - pretočen u istovrsni arapski ugovor idžara, brojne
su pozajmice iz bizantskog prava. Također se smatra da su iz perzijskog prava
mnogi propisi koji se tiču javnog prava, financija, organizacije vlasti i državne
uprave.
Klasična rimska jurisprudencija poznavala je dva posebna tipa zapisa,
odnosno namjene pojedinih imovinskih koristi na teret nasljednopravnog
ovlaštenika (oneratus), ali u prilog nekom licu (honoratus), i to su ustanove
legata i fideikomisa. Dok je legat (legatum) predstavljao zapis civilnog prava i
on je dar ostavitelja (decuius) nekoj osobi (legatarius) na teret nasljednikove
imovine, fideikomis (fideicommissum) predstavlja neformalni zapis kojim se
opterećuje nasljednika, ali i legatara ili obdarenog darovanjem za slučaj smrti
(fiduciarius), u korist jasno određene treće osobe (fideicommissarius). U nauci nije pobliže istraživan odnos ovog rimskopravnog instituta sa institutima
šerijatskog nasljednog prava, stoga je kratka rasprava uglednog bosanskog alima Mehmeda Alija Ćerimovića („Vakuf - Nekolike kratke napomene“, Glasnik Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije, Sarajevo, IX/1941.,
br.3., str.69-80) u kojoj je poredio Evladijjet vakuf i fideikomise rimskog pra1 Hamudullah,M., Hel lil-kanun er-rumi tesir ala el-fikh el-islami, Bejrut, 1973.
PREGLED
277
va, poslužila kao osnova za razmatranje pravne prirode ovih ustanova, dvaju
velikih, ali i različitih pravnih sistema.2
Nasljedno pravo najstarijeg perioda razvitka Rima je jedno od najkompleksnijih pitanja njegove pravne historije o kome su postavljene mnogo teorije:
Bonfanteova teorija tvrdi da je testament u rimskoj historiji raniji od zakonskog nasljeđivanja3, što dalje razvija i Levy-Bruhl4, dok Arangio-Ruiz nalazi,
slično kao u staroj Grčkoj, roditelja nasljeđivao najprije njegov descedent i da
je testament uveden ako otac porodice njih nije imao.5 Ustanova fideikomisa
je bila raširena već krajem republike i služila je u svrhu ostavine licima koja
nisu sposobna za sticanje naslijeđa ili legata (peregrinima), ispočetka bez
ikakva pravnog učinka i ispunjenje usmene ili pismene molbe je zavisilo od
nasljednikovog poštenja (fides). Fideikomis (fideicommissum) predstavlja neformalni zapis, molba kojom se opterećuje nasljednika, legatara ili fiduciariusa u korist neke treće osobe (fideicommissarius) i dobili su pravnu zaštitu
tek u doba cara Augusta.6 Iako je zakon lex Falcidia, po svjedočenju Gaja,
donesen 40. godine stare ere, njime je utvrđeno da nasljedniku mora ostati
barem četvrtina ostavštvine (quarta Falcidia)7, pa je ova odredba protegnuta
putem senatusconsultum Pegasianum i na fideikomise, posebno na nasljednika.8 Da bi se izbjeglo vezivanje imovine kroz dulje vrijeme, prihvaćena je
praksa da je fideikomisar u doba smrti decuiusa, morao biti u životu. Stoga
je tzv. porodični fideikomis, kojim se imovina vezivala u porodici po strogo
utvrđenom nasljednom redu, izdanak postklasičnog rimskog prava.
Kako se sastavljao fideikomis?
2
3
4
5
6
Ćerimović, M. A., 69–80.
Bonfante P., Corso di diritto romano, Milano, 1958, VI, 37.
Levy-Bruhl H., Intestatus, Pariz, 1953, 33.
Arangio-Ruiz V., Instituzioni di diritto romano, Napoli, 1966, 508.
Za rješavanje odnosa u početku su bili nadležni konzuli, a od doba Klaudija poseban
državni organ - praetor fideicommissariusa u provincijama je to dužnost provincijskih
namjesnika (Romac, A., 394). Augustus je počasni naziv koji je rimski Senat dodijelio 27.
g. nove ere Oktavijanu, u znak zasluga „u odbrani Republike“, mada je on zapravo uveo
prvo prikriveni, a kasnije otvoreni monarhijski poredak.
7 Lata est itaque lex Falcidia, qua cautum est, ne plus ei legare liceat quam dodrantem,
itaque necesse est, ut heres quartam partem hereditatis habeat - Gai, Institutiones, prev.
O. Stanojević, Beograd, 1974, 227.
8 SC Pegasianum je donijet u doba cara Vespazijana (69-79.), tačnije 75. godine nove ere,
vjerovatni autor i predlagač zakona je slavni pravnik Pegasus, tada na čelu prokulovske
pravne škole.
278 PREGLED
Rekosmo da su neformalni, često sastavljani i usmenom izjavom, ali
najčešće upotrebom kodicila - malog pisma (codicillus) koje je prilagano
uz oporuku. Predmet fideikomisa - davanje određene stvari, oprost dugovanja, nerijetko i oslobađanje roba, čak i prepuštanje čitave zaostavštine trećoj
osobi (tzv. univerzalni fideikomis). Justinijan je formalno zadržao pojmove
legata i fideikomisa, ali je ukinuo razliku, ukinuo SC Pegasianum i njegov
sadržaj prenio u SC Trebellianum9. Zadržat ćemo se na kategoriji porodičnog
fideikomisa (fideicommissum familiae relictum), koji se razvio iz instituta supstitucija nasljednog prava, i ovdje je primjenjivana u većoj mjeri. Nije riječ
samo o vulgarnoj supstituciji, nego je decuius mogao naložiti fideikomisaru
da protokom određenog vremena ili pod jasno određenim uslovima ostavinu
izruči drugome, drugi trećemu itd. supstitutu (substitutio fideicommissaria).
Niti prvi nasljednik niti svi kasniji korisnici porodičnog fideikomisa nisu
smjeli ni raspolaganjima za života niti mortis causa otuđiti takvu imovinu
i time onemogućiti pravo porodičnih fideikomisara.10 Takvim supstitucijama
se nalagalo fideikomisaru, za slučaj smrti, da mora ostavinu ili jedan njen
dio prepustiti određenom članu porodice, najčešće prvorođenom sinu. Ovakav
rimskopravni institut porodičnog fideikomisa, zanimljivo, preuzet je u feudalizmu iz jednostavnog razloga - osiguravao je trajno imovinu istoj plemićkoj
porodici.11
Vakuf je ustanova šerijatskog prava zasnovana na hadisu i znači stavljanje neke stvari naređenjem vlasnika izvan prometa – res extra commercium i
zavještanje u vjerskoprosvjetne, socijalne i druge humanitarne svrhe, pa se
može porediti sa res res sacre et religiose divini iuris rimskog prava.12 Vasijjet je odredba kojom ostavitelj prije smrti čini naređenje kojim raspoređuje
cijelu imovinu /ako nema nasljednika ili ima, ali uz njihovu privolu, ili jedan određeni dio do 1/3 imovine/ ako ima nasljednika, odnosno, određuje u
pogledu pojedinih imovinskih predmeta, da se to izvrši iza njegove smrti
kao dobročinstvo. Pretpostavke za valjanost vasijjeta su:
9 Donijet 56. g. nove ere u doba cara Nerona (54-68. g.). Justinijan interpolira Ulpijanov
tekst o fideikomisima - D. 30, fr. 1. U Institucijama Justinijan opširno obrazlaže fidekomise u drugoj knjizi, XXIII-XXV.
10 Horvat M., Rimsko pravo, Zagreb, 1984, 343.
11 Austrijski građanski zakonik (ABGB) je dopuštao porodični fideikomis, što je tumačeno
kompromisom sa feudalnim poretkom pri donošenju ove kodifikacije.
12 Karčić F., O uticaju šerijata na predratno jugoslovensko pravo, u monografiji: Studije o
šerijatskom pravu i institucijama, Sarajevo 2011, 153. Autor ukazuje na stavove i mišljenja akademika Mehmeda Begovića i šerijatskog suca Mehmeda Alija Ćerimovića.
PREGLED
279
1. da oporučitelj bude sposoban raspoređivati svoju imovinu;
2. da je onaj kome je vasijet učinjen - MUSA-LEH, u času smrti ostavitelja
na životu ili bar da je začet, da je sposoban sticati imovinu i da iza smrti
ostavitelja izjavi da taj vasijjet prima;
3. da ne bude raspoređeno više od 1/3 imovine;
4. da ostavitelj nije prezadužen;
5. da ne bude vasijet učinjen zakonskom nasljedniku.13
Vakuf je, prema Fikretu Karčiću, otjelotvorenje islamskog koncepta „trajnog dobročinstva“ (sadeka džarije), gdje volja vakifa ima snagu zakona!14 U
XX stoljeću dolazi do naglašavanja razlika koje postoje između općekorisnih
(hajri, srf) i porodičnih (ehli ,evladijjet), koja nije postojala u klasičnim
pravnim tekstovima. Postojala je jasna tendencija da se evladijet vakufi
prikažu kao da nisu zakladna ili zadužbinska dobra, nego da su ona vlasništvo
vakifovih potomaka koji ga nasljeđuju po zakonskom redu nasljeđivanja uz
klauzulu plaćanja svote koju je vakif odredio. Upravo su porodični vakufi
takve vrste zadužbina kod kojih pravo vlasništva pripada zakladnoj ustanovi,
a pravo plodouživanja (ususfructus) , bilo djelomično bilo u cijelosti, vakif
zadržava za sebe za svoga života i za svoje direktne potomke. Stoga su mnogi
teoretičari tražili sličnosti i razlike sa rimskopravnim fideikomisima, među
njima i Ćerimović, koji ističe slijedeće:
1. evladijjet vakuf je zakladna, zadužbinska ustanova dok fideikomisi to
nisu;
2. fideikomis smrću jednog fideikomisora prelazi u vlasništvo drugoga, samo
bez prava otuđenja dok je evladijjet vakuf vlasništvo vakufa, lazim, neopozivo za sva vremena;
3. nad radom fideikomisora pravo nadzora imaju drugi zakonski nasljednici,
dok su kod vakufa isključivo vakufski organi;
4. vakuf ostaje kao srf vakuf ako izumru lica koja su vakfijom pozvana da
uživaju prihod, a kod prestanka fideikomisa supstitucija slobodno raspolaže
dobrom za slučaj smrti;
5. fideikomisi gube značaj u prelazu s feudalnog prava, a vakufi ostaju kao
trajna kategorija šerijatskog prava.
13 Ćerimović, M. A., Šerijatsko nasljedno pravo (Feraiz), Sarajevo, 1937, 43.
14 Karčić, F., Glavne tendencije u pravnom uređenju vakufa u nekim muslimanskim zemljama, ibid, 356.
280 PREGLED
Zaključujući raspravu,potrebno je za podvući da najvažniju razliku čini
pravna priroda oba instituta: osnovna obilježja vakufa pripadaju sadržajima
pobožnosti (Birra i ihsana) i hajrata, rekaba je gola svojina vakufa a prihod
mogu uživati i vakifova djeca i njihovi potomci po odredbama vakfije. Po njihovu nestanku i izumiranju, za razliku od fideikomisa, prihod pripada sirotinji, ako vakfijom nije drugačije određeno. Položaj ususfructoara kod vakufa
je značajan jer su kod fideikomisa pravi i jedini vlasnici imovine isključivo
potomci ostavitelja, dok je neopozivost uvakufljenja i izjave date pred svjedocima, pogotovo ako je izvršena i registracija (tesdžil) u potpunoj suprotnosti
sa fideikomisima gdje je ostavitelj apsolutno slobodan vršiti promjene sve do
svoje smrti!
Na kraju, potrebno je istaći mišljenje profesora Hamidullaha koji izričito
navodi da ni kod jednog naroda prije islama, uključivši Grke, Rimljane, Kineze, Indijce, Egipćane, Babilonce, Feničane, Perzijance i druge, ne možemo
pronaći pravnu disciplinu koja bi se bavila filozofijom prava, izvorima, metodama, tumačenjima i slično, što su muslimani nazvali usuli fikh, a moderna
jurisprudencija metodologijom prava!15
15 Karčić, F., ibid., 25.
PREGLED
281
Prof. dr. Enes Pelidija
Filozofski fakultet
Sarajevo
SJEĆANJE NA PRIJATELJA I UČITELJA – AKADEMIKA
AVDU SUĆESKU
Među ljudima koji su me svojim djelima zadužili za cio život, akademik
prof. dr. Avdo Sućeska zauzima jedno od prvih mjesta. Još kao student na
Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu čitao sam više do tada
objavljenih radova akademika Sućeske u stručnim časopisima kao što su: Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Prilozi za orijentalnu filologiju, kao i njegovo najvrednije djelo „Ajani – prilog izučavanju lokalne vlasti
u našim zemljama za vrijeme Turaka“.1 Već tada svojim naučnim pristupom,
kao i lahkoćom napisanog, privukli su mi pažnju radovi poznatog osmaniste.
Kao i o mnogim drugim istaknutim historičarima, čije radove sam čitao, a
lično ih nisam poznavao, vrlo često sam razmišljao o njima kao ličnostima.
Profesora Sućesku sam zamišljao kao dobro stariju ćutljivu osobu, povučenu
u sebe i vrlo tešku za komunikaciju. U to vrijeme nisam imao sreću da ga
neposredno upoznam. Do toga dolazi tek poslije diplomiranja, kada sam kao
asistent za osmanski period počeo raditi u Institutu za istoriju u Sarajevu od
septembra 1974. godine.
Već prvih radnih dana na Institutu, sprijateljio sam se sa dr. Rasimom Huremom. On je bio veliki prijatelj sa profesorom Sućeskom. Često su kontaktirali.
Jednog dana kod dr Hurema zatekao sam do tada nepoznatu osobu. Tada me je
Rasim upoznao sa prof. dr. Sućeskom. U tom prvom kontaktu sa profesorom,
bio sam iznenađen. Umjesto starijeg, namrštenog i povučenog čovjeka, kako
sam ga zamišljao, nalazio sam se pred relativno mladom, vedrom, nasmijanom i razgovorljivom ličnosti koja jasno i zvonkim glasom govori. Prva
pitanja koja mi je uputio bila su – odakle sam i šta trenutno radim? Pošto sam
kazao da sam iz Pljevalja, pitao me za više prijatelja koje je poznavao iz ovog
grada. Istovremeno mi je održao „kratki čas historije“ rodnog mjesta. Sve je
to proticalo u jednom prijatnom i interesantnom razgovoru. Kada sam mu
kazao da se upravo tih dana pripremam za prijemni ispit na postdiplomskom
1 Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Djela, knjiga XXII, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, Sarajevo, 1965. godine, str. 278.
PREGLED
283
studiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, te da trenutno čitam „Historiju naroda Jugoslavije I “2 i „Historiju naroda Jugoslavije II “3, odmah mi je savjetovao da što prije pročitam još nekoliko knjiga i članaka. Tom prilikom mi je
rekao da kada pročitam preporučeno, da dođem kod njega na Pravni fakultet i
porazgovaramo. U tom trenutku bio sam zbunjen sa svim što mi se dešavalo.
Ipak, tu moju sramežljivost nisam pokazao u onoj mjeri, kako je objektivno
bilo. Profesoru sam se zahvalio i kazao da ću nastojati što prije doći. Poslije
nekoliko dana dr. Hurem mi je rekao da ga je „Avdo“, kako su se po imenu
međusobno oslovljavali, zvao i pitao kada ću mu doći na razgovor. To me je
još više natjeralo da preporučeno pročitam u što kraćem vremenu. Tada sam
mu se javio. Mislio sam da će mi reći da dođem za dan-dva ili možda sljedeće
nedjelje. I ovoga puta sam se iznenadio. Profesor Sućeska, iako je uvijek imao
više obaveza, kazao mi je da dođem za dva sata u njegov kabinet. O tome
sam obavijestio dr. Hurema. Kako su njih dvojica iz istog mjesta (Rogatica) i
poznavali se duže vrijeme, to mi je Rasim kazao da sa profesorom, kako sam
akademika Sućesku do kraja života tako zvao, kazao da uvijek budem tačan i
držim se dogovora.
Sa velikim uzbuđenjem došao sam do profesorovog kabineta. Tiho sam pokucao na vrata i ušao. Bio je to prvi neposredni kontakt, kakvih je u narednim
godinama i decenijama bilo bezbroj. I ovoga puta profesor me dočekao veselo.
Prvo pitanje bilo mu je: „Jesi li pročitao one knjige koje sam ti preporučio?“
Na moj potvrdan odgovor upitao me šta mislim o pročitanom. Kada sam stidljivo za neke napisane historijske događaje pokazao izvjesnu dozu kritičnosti,
govoreći više „uvijeno“, sa zebnjom da ću naići na profesorovu negativnu
reakciju, čekalo me je novo iznenađenje. Ovoga puta profesor Sućeska kazao
mi je da mu je drago da sam u relativno kratkom vremenu pročitao sve što je
u prethodnom razgovoru preporučio, te da ne trebam prepričavati pročitano,
nego da to, kao i sve drugo pažljivo, studiozno čitam, ako želim da se, kako
je govorio, „bavim ozbiljnom naukom“. Tako je počelo moje višedecenijsko
poznanstvo, učenje, prijateljstvo i druženje sa profesorom.
Neposredno iza ovog razgovora, profesor Sućeska mi je preporučio da u
narednih nekoliko dana pročitam više članaka koji se odnose na osmanski
period tadašnje SFRJ. Ovoga puta bio je još precizniji. Rekao mi je da dođem
kod njega za pet dana. U tom trenutku sam se zabrinuo. Nije mi bilo teško
pronaći časopise u kojima su članci objavljeni, koliko vrijeme kako ću stići
sve navedeno pročitati. Odmah sam iz profesorovog kabineta otišao na Filo2 Beograd, 1954. godine, str. 818.
3 Zagreb, MCMLIX, str. 1421.
284 PREGLED
zofski fakultet. U biblioteci Odsjeka za historiju, gdje sam donedavno kao
demostrator bio angažiran, obratio sam se za pomoć bibliotekaru Fejzullah-ef.
Hadžibajriću. Bez problema našao sam sve časopise sa radovima koje sam
trebao pročitati. Moja sumnja da neću na vrijeme pročitati radove koje mi je
profesor Sućeska preporučio, pokazala se suvišnom. Dan prije nego što smo
se dogovorili već sam ih pročitao. Preostalo vrijeme koristio sam da se vratim
na neka mjesta u tim radovima za koje sam mislio da ih treba ponovo pročitati.
Poslije telefonskog poziva, ponovo sam došao profesoru. Ovoga puta razgovor je bio duži i detaljniji. Pri kraju razgovora kazao mi je da ne treba da se
plašim prijemnog ispita i da mirno mogu ići u Beograd. Posljednja rečenica u
ovom susretu bila mu je: „Ovo je tvoja nova životna etapa. Ideš u novu veliku
sredinu. Ako želiš da te kolege vremenom ozbiljno slušaju, moraš pet puta
više raditi od prosječnog. A da bi te cijenile, duplo više...“ Potpuno zbunjen
ovakvim savjetom, profesora sam upitao: „A kako ću to postići?“. Bez imalo
razmišljanja dobio sam kratak i jasan odgovor kojeg nikada neću zaboraviti,
a glasi: „Radi!“. Bila je ovo prva profesorova lekcija koju sam zapamtio i
prihvatio za cio život.
Sljedeća lekcija koju sam od profesora naučio bilo je da ne pišem opširno.
Neposredno iza položenog prijemnog ispita, kojeg su bez obzira na prosjek
ocjena u to vrijeme polagali svi kandidati za postdiplomski studij Filozofskog
fakulteta u Beogradu, pročitao sam knjigu Ešrefa Kovačevića, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj republici po odredbama Karlovačkog mira.4 Kada sam profesoru kazao da sam pročitao navedenu knjigu,
rekao mi je da napišem prikaz. Sav sretan i zadovoljan, za nekoliko dana
napisao sam prikaz spomenute knjige na punih 10 strana. Kako sam se kao
student bavio i novinarstvom, pišući i objavljujući članke u lokalnom listu
„Pljevaljske novine“, „Preporod – islamske informativne novine“ iz Sarajeva,
te drugim listovima, među kojima i u „Oslobođenju“ , kao dopisnik iz Crne
Gore, to sam mislio da imam određeno iskustvo u pisanju. Zato sam se nadao
da će me profesor pohvaliti za napisano. Bio sam više nego iznenađen, kada
sam napisani prikaz dao profesoru Sućeski. Prva njegova reakcija bila je: „Na
koliko si strana ovo napisao?.“ Kada sam mu sav ponosan kazao da je prikaz
napisan na deset strana, i ne pogledavši ga, vratio mi je uz napomenu: „Skrati, previše je!“ Iznenadio me je profesorov odgovor. Bio sam zbunjen, kao i
prilikom prvog susreta. Pitao sam ga zašto ne pročita i ukaže mi na propuste.
Ponovo je odgovorio: „Prikazi se ne pišu na toliko strana.“ Sada sam bio
pomalo i uvrijeđen. No, nemajući kuda, poslije kraćeg razgovora o drugim
temama, otišao sam iz profesorovog kabineta nezadovoljan.
4 „Svjetlost“, Izdavačko preduzeće, Sarajevo, 1973. godine, str. 325.
PREGLED
285
Ponovo sam pokušao da popravim i skratim prikaz. Poslije dva-tri dana
čitanja i skraćivanja teksta, napisano sam sveo na nešto više od sedam strana.
Upravo kada sam htio da se javim profesoru i kažem da sam skratio tekst,
telefonom me pozvao dr. Hurem i rekao da je kod njega „Avdo“ i da dođem.
Ovoga puta sa zebnjom otišao sam u radnu sobu dr. Rasima Hurema. Čim sam
ušao, profesor ne pozdravljajući me obratio mi se sa riječima „Jesi li napisao
kako treba?.“ Pokazao sam mu i ovu drugu verziju. Odmahnuo je glavom i rekao da prikaz ne treba biti napisan na više od tri-četiri stranice. Šutio sam. Kao
iskusni pedagog osjetio je moje nezadovoljstvo i nelagodu. Da me ohrabri,
kazao je: „Možeš ti to. Samo se više potrudi.?“ Zahvalio sam se i otišao, ostavljajući dvojicu prijatelja da nastave razgovor koji sam im prekinuo. Ponovo
sam poslije tri-četiri dana nazvao profesora Sućesku i kazao da sam napisani
tekst skratio na četiri i po stranice. Rekao mi je da je toga dana zauzet i da kod
njega dođem narednog dana. Tako sam i postupio. Po prvi put uzeo je da pročita napisano. Na više mjesta križao je pojedine riječi, pa i čitave rečenice. Poslije završenog čitanja i popravke kazao mi je da sve to prekucam i ponovo mu
donesem. Već sutradan u zakazano vrijeme ponovo sam bio u profesorovom
kabinetu. Kao i dan prije, uzeo je popravljeni prikaz. Pažljivo ga je pročitao i
sa manjim ispravkama i korekcijom rekao da napisano mogu predati redakciji
Priloga za istoriju. Prikaz je prihvaćen i štampan u spomenutom časopisu.5
Bila je ovo druga lekcija koju sam naučio od akademika Avde Sućeske.
U narednom periodu, sve druge napisane i objavljene radove i knjige, profesor mi je redovno čitao iako često nije bio recenzent. Svaki put mi je davao
najbolje stručne savjete, primjedbe i sugestije. Skoro uvijek bih sve, ili najveći
dio primjedbi prihvatio i bio zahvalan. No, bilo je slučajeva kada bih rekao
da neku primjedbu ili sugestiju nisam prihvatio. U tom trenutku smatrao sam
da sam u pravu. Tada bi obično kazao: „Radi ako misliš da je po tvome tako.“
Nikad se iza ovakvih razgovora nije ljuto, niti je naše prijateljstvo bilo umanjeno. Znao bi ponekad poslije toga kazati: „Pa nije ti ono bilo loše“. U drugoj situaciji bi kazao: „Vidiš da sam bio u pravu.“ Bili su to iskreni razgovori
puni razumijevanja i prijateljstva, a sa moje strane i neprekidno učenje od
cijenjenog profesora.
Kada je prof. dr. Avdo Sućeska od IP „Veselin Masleša“ dobio ponudu da
za štampu priredi „Izabrana djela Hamdije Kreševljakovića“ u četiri knjige,
ponudio mi je da to radimo zajedno. U međuvremenu sam na Filozofskom
fakultetu u Beogradu odbranio doktorsku disertaciju (1986). U naredne dvije
5 Prilozi instituta za istoriju, Sarajevo, godina XII, broj 10/2, Sarajevo 1974. godine, str.
391–393.
286 PREGLED
godine, uz vrlo korisne primjedbe i sugestije akademika Radovana Samardžića koji mi je bio mentor, kao i primjedbi članova Komisije pred kojima
sam branio doktorat (prof. dr. Dragoljub R. Živojinović i akademik Milan
Vasić), pripremao sam odbranjeni doktorat da objavim kao knjigu. Za sve to
vrijeme profesor Sućeska je pratio kako radim i dokle sam došao. Zajedno sa
mentorom akademikom Samardžićem bio mi je recenzent knjige „Bosanski
ejalet od Karlovačkog do Beogradskog mira (1699-1718)“. Upravo u vrijeme
profesorove ponude da radim na „Izabranim djelima“, navedena disertacija je
u izdanju biblioteke „Kulturno nasljeđe“ IP „Veselin Masleša“objavljena kao
knjiga.6
Po onome kako sam do tada radio, vjerovatno je profesor Sućeka i procijenio da bi me mogao angažirati na ovom izuzetno značajnom, stručnom i
odgovornom poslu. Dobivena ponuda, iako sam znao da je to veliki posao,
obradovala me. Bila je to za mene velika čast. Shvatio sam da je to indirektno
profesorovo priznanje na onome što sam do tada radio i uradio. U to vrijeme
iza nas je bilo zajedničko druženje i sa moje strane učenje od profesora skoro
punih 15 godina. Kako sam završio pripremanje svoje knjige za štampu, to
sam se u potpunosti predao preuzetom poslu. U naredne dvije godine skoro
sam svakodnevno u vezi ovog posla bio u kontaktu sa profesorom. Upravo
tada sam na najbolji način učio i ovaj dio historijskog „zanata“. Posebno mi
je to bilo korisno, jer sam radio na djelu jednog od najvećih i najznačajnijih
bosanskohercegovačkih i južnoslavenskih historičara, kakav je bio akademik
Hamdija Kreševljaković. Sa ove vremenske distance mogu kazati da sam tek
tada najvećim dijelom zaokružio svoje učenje. To iskustvo je dragocjeno i
prati me do današnjeg vremena. Bila je to treća po redu lekcija koju sam naučio, zahvaljujući akademiku Avdi Sućeski.
Ne malu korist imao sam idući sa prof. dr. Avdom Sućeskom na više domaćih i međunarodnih skupova. Posebno će mi u sjećanju ostati odlazak na
IX Kongres Saveza istoričara Jugoslavije koji je održan u Prištini od 27. do
30. septembra 1987. godine, na Međunarodni skup osmanista koji je održan u
septembru 1985. godine u Istanbulu i na Međunarodni znanstveni skup „Vojne krajine na tlu Jugoslavije 1699-1881. godine“ koji je održan u Zagrebu
15. i 16. 11. 1989. godine. Zahvaljujući profesoru, na svim ovim skupovima
upoznao sam veliki broj historičara, kako sa prostora tadašnje SFRJ, tako i
drugih brojnih evropskih i vanevropskih zemalja. Ta poznanstva sa kolegama,
posebno iz Republike Turske, bila su mi višestruko korisna. Najveću zaslugu
za to dugujem profesoru. Nove lekcije učenja nastavljene su sve do smrti poštovanog i cijenjenog profesora 21. 12. 2001. godine.
6 Sarajevo, 1989. godine, str. 300.
PREGLED
287
Imajući u vidu sve navedeno, posebno veliki naučni opus, pedagoški rad
i lični doprinos u mnogim prilikama kada je u pitanju Bosna i Hercegovina
kojoj je posvetio cio život, veliki je propust da akademiku Avdu Sućeski i poslije deset godina od napuštanja ovog svijeta nije u Sarajevu ili nekoj drugoj
sredini po njegovom imenu nazvana neka ulica ili obrazovno-kulturna institucija. Također je došlo vrijeme da kao i mnogim drugim velikim naučnicima
koji su iza sebe ostavili vrijedna djela ANU BiH, Pravni fakultet u Sarajevu
ili Orijentalni institut u Sarajevu prirede za štampu izabrana djela. To bi bio
dug prema velikom čovjeku, rodoljubu, pedagogu i cijenjenom naučniku koji
je i bez toga sa svojim studijama i radovima prisutan u historijskoj nauci i čiji
naučni radovi se svakodnevno citiraju.
288 PREGLED
Dr. Behija Zlatar
Orijentalni institut
Sarajevo
AKADEMIK AVDO SUĆESKA KAO DIREKTOR
ORIJENTALNOG INSTITUTA U SARAJEVU
Danas, kada se navršava deset godina od smrti akademika Avde Sućeske,
sa pijetetom se sjećam tog vrsnog naučnika, njegovog vedrog duha, mojih
prvih dana kada sam počela da radim u Orijentalnom institutu. On je tada bio
na čelu ove naučne institucije. Iako je bio profesor na Pravnom fakultetu, bio
je i direktor Orijentalnog instituta od 1969. do 1974. godine.
Znajući značaj Orijentalnog instituta, kao jedinstvene naučne institucije na
ovim prostorima, koja se bavi prikupljanjem, obrađivanjem i publikovanjem
historijskih izvora i rukopisne građe na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, gdje se izučava opća i kulturna historija Bosne i Hercegovine u doba
osmanske uprave, akademik Sućeska se posebno angažirao oko prijema mladih kadrova. U to vrijeme umro je i veliki osmanista Hazim Šabanović, a
Institut su napustile i dvije saradnice. Zbog toga se Avdo Sućeska kao direktor Orijentalnog instituta angažirao oko prijema pripravnika preko tadašnjeg
Fonda za nauku. Dobro je znao kako je potrebno dugo vremena da se mlađi
saradnici osposobe za naučno-istraživački rad.
Bio je član Redakcije i odgovorni urednik časopisa Prilozi za orijentalnu
filologiju, br. XIV-XV/1964-65.; br. XVI-XVII/1966-67, Sarajevo 1970.; br.
XVIII-XIX/1968-69., Sarajevo 1973.; br. XX-XXI/1970-71., Sarajevo 1974.,
gdje je objavljivao i svoje radove. To je časopis gdje se objavljuju originalni
istraživački radovi u kojima dominira naučni pristup. U ovom časopisu objavljena je i bibliografija radova akademika Sućeske1.
Rezultate svoga rada saradnici Orijentalnog instituta objavljuju i u seriji
Monumenta Turcica Historiam Slavorum Meridionalum Illustrantia, gdje se
objavljuju historijski izvori izuzetno značajni za historiju Balkana. U vrijeme
kada je Avdo Sućeska bio direktor Orijentalnog instituta objavljen je jedan veoma značajan historijski izvor Oblast Brankovića. Opširni katastarski popis
1
Emina Stanek, „Bibliografija radova akademika Avde Sućeske,“Prilozi za orijentalnu
filologiju (POF), 46/1996., Sarajevo 1997, str. 175–185.
PREGLED
289
iz 1455. godine, koji su priredili Hamid Hadžibegić, Adem Handžić i Ešref
Kovačević, a glavni urednik Hazim Šabanović, dok je odgovorni urednik bio
Avdo Sućeska. Tomus tertius, Serija II, Defteri, knj. 2, sv. 1 i 2, Sarajevo,
1972. Ovaj defter napisan je neposredno nakon zauzimanja i uspostavljanja
osmanske vlasti u oblasti Brankovića, i pruža veoma značajne podatke o naseljima, stanovništvu i o seoskoj privredi. Posebnu vrijednost predstavljaju
podaci o strukturi stanovništva na tom području.
Pored toga što je radio na kadrovskoj obnovi Orijentalnog instituta, kreiranju programa rada, poboljšanju izdavačke djelatnosti, Avdo Sućeska je učestvovao i u organizaciji naučnih skupova. Tako je 1973. godine održan simpozij o arapsko-islamskoj kulturi gdje je akademik Sućeska u uvodnoj riječi
govorio o specifičnostima naše orijentalistike.2 Tom prilikom, između ostalog,
ukazao je i na značaj izučavanja u oblasti orijentalistike.
U vrijeme kada je akademik Avdo Sućeska bio direktor, Orijentalni institut
sa svojom bogatom rukopisnom zbirkom i arhivom, te izuzetno vrijednom
specijalnom bibliotekom, bio je smješten u nekoliko prostorija Zemaljskog
muzeja, što nije odgovaralo potrebama jedne ovakve naučne institucije. Zbog
toga se je direktor angažirao na poboljšanju rada tražeći adekvatan prostor.
Institut je dobio prostorije u tadašnjoj ulici Veljka Čubrilovića u zgradi koja
je pripadala Izvršnom vijeću. U ove prostorije Institut je uselio nakon odlaska
Avde Sućeske sa dužnosti direktora Orijentalnog instituta.
Odlaskom sa mjesta direktora Orijentalnog instituta 1974. godine Avdo
Sućeska nije prekinuo veze sa ovom naučnom institucijom. Bio je član Naučnog vijeća, recenzirao naučne radove i projekte koji su se radili u Orijentalnom institutu a koji su po svojoj tematici bili bliski istraživanjima akademika
Sućeske, učestvovao u komisijama za odbranu magistarskih radova kao i u
komisijama za izbore u naučna i stručna zvanja i prijem mladih saradnika, a
u vrijeme obilježavanja pedesetogodišnjice postojanja i rada Orijentalnog instituta bio je na čelu Organizacionog odbora. Na svečanoj sjednici koja je tom
prilikom održana, između ostalog je rekao da je uvijek bio emotivno vezan za
ovu instituciju sa kojom je rastao kao naučni istraživač. Tom prilikom rekao
je da je Orijentalni institut ugrađen u temelje modernog društvenog i kulturnog razvoja ove zemlje „Programski zadaci koji su tada postavljeni (1950)
pred Institut mudro su i vizionarski osmišljeni, tako da ih ni nakon 50 godina
nema potrebe mijenjati ili dopunjavati“3. Ja bih rekla da su i nakon 60 godina
2 A. Sućeska, „Specifičnosti naše orijentalistike“ (POF), XXIV/1974., Sarajevo 1976, str.
9–11.
3 A. Sućeska, „Orijentalni institut je nadnacionalna institucija i takva treba da ostane“, Lji-
290 PREGLED
programski zadaci ostali isti, samo su se proširivali i dopunjavali u skladu sa
potrebama nauke.
Akademik Sućeska je govorio da je Orijentalni institut u vrijeme svoga
osnivanja zamišljen kao nadnacionalna i izvanpolitička institucija i kao takva
treba i da ostane.
Koliko je cijenio rad Orijentalnog instituta pokazuje i podatak da je smatrao da rezultati koje je ostvario Orijentalni institut su toliko značajni da se bez
njih ne može ni zamisliti dalji rad na izučavanju kulturne baštine i historije
naroda Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlašću.
Isticao je da je zahvaljujući kadrovima koji su radili a i rade u ovoj naučnoj
ustanovi, Orijentalni institut stekao ugled visoke naučne ustanove, ne samo u
Bosni i Hercegovini i na prostorima bivše Jugoslavije, nego i šire. Međunarodni ugled ova institucija je stekla u prvom redu zahvaljujući svojim edicijama koje, prema riječima akademika Sućeske imaju internacionalni karakter.
Ukazivao je na značaj arhivske građe, posebno iz arhiva Republike Turske,
koja je kako je on govorio „...prisilila historičare širom svijeta da pristupe
redefiniranju mnogih, do tog vremena, u historiji ustaljenih pogrešnih i nenaučnih shvatanja o osmanskom sistemu i historiji naroda koji su živjeli u
tom sistemu.“ Zbog toga je jedan od osnovnih zadataka Orijentalnog instituta,
obrada i izučavanje historijskih izvora. „Ne može se više historija praviti na
mitovima i predanjima“ govorio je akademik Sućeska.
Teško mu je palo stradanje Orijentalnog instituta 17. maja 1992. godine.
Htio je da vjeruje da je to bila posljedica suludih shvatanja pojedinaca.
Kada smo 2000. godine obilježavali pedestogodišnjicu rada Orijentalnog
instituta, akademik Sućeska bio je zabrinut za kadrovsku obnovu i usavršavanje kadrova, znajući da je dug put u edukaciji jednog orijentaliste, historičaraosmaniste. Ali danas, 10 godina nakon njegove smrti, mogu reći, da je briga
akademika Sućeske bila nepotrebna i sa ponosom konstatirati da u Institutu
ima mladih saradnika koji nastavljaju rad u izučavanju naše kulturne baštine
i historije Bosne u doba osmanske vladavine, čemu je i on posvetio brojne
svoje radove.
„Ova zemlja može biti ponosna što se na njenom tlu pojavila i u velikoj
mjeri razvila jedna ovakva naučna institucija, koja, bez sumnje, ima svoje
ugledno mjesto, ne samo u našoj zemlji već i u naučnim krugovima u svijetu“,
govorio je akademik Sućeska.
ljan, 23–30. Oktobar, 2000, str. 42–43.
PREGLED
291
Iako je kratko bio direktor Orijentalnog instituta, sve ovo pokazuje da je do
kraja života bio vezan za ovu instituciju, ne samo kao član Naučnog vijeća,
recenzent, urednik, član komisija za izbore u naučna i stručna zvanja, nego i
kao naučnik i prijatelj kuće za čiji razvoj je i sam dao značajan doprinos.
292 PREGLED
Isma Kamberović
BZK „Preporod“
Sarajevo
BIBLIOTEKA AKADEMIKA AVDE SUĆESKE
Akademik Avdo Sućeska je ratne 1993/1994. godine poklonio svoju privatnu biblioteku Bošnjačkoj zajednici kulture „Preporod“. Najzaslužniji za
ovaj profesorov gest svakako je prof. dr. Enes Pelidija. Evo već 18 godina mi
ponosno čuvamo i dajemo na uvid, ali samo u čitaonici, ovo naše najvrednije
blago. Nije bilo lahko sačuvati ovu biblioteku u ovom teškom vremenu kada
se susretnete sa čitaocima različitih profila: sa “zaboravnim“ doktorom nauka
bez vlastite biblioteke, kada vam doktor nauka išara knjigu, kada vam “novinarka“ istrgne desetak stranica iz Ljetopisa Mula-Mustafe Bašeskije, kada
čitalac zatraži, bez imalo ustezanja, da ponese kući knjigu staru sto godina itd.
Ipak smo, poštujući pravila i principe rada, uspjeli sačuvati sve ono što nam je
profesor Sućeska ostavio u amanet.
Sućeskina biblioteka smještena je u posebne ormare i vodi se kao poseban
fond. Svaka knjiga na naslovnoj stranici ima pečat sa nazivom „Biblioteka
akademika prof. dr. Avde Sućeske“. Sav knjižni fond je uredno zaveden u
dvije inventarske knjige, a sastoji se od 2.142 bibliografske jedinice, koje
čine knjige, zbornici, separati, enciklopedije, časopisi i arhivski materijal, koji
je zatim ispečatan, katalogiziran, klasificiran i smješten po UDK sistemu u
zatvorene ormare.
Godine 2006. „Preporod“ je sa Pravnim fakultetom, obilježio petu godišnjicu smrti akademika Avde Sućeske, objavljivanjem Stručnog kataloga
poklonjenih knjiga akademika prof. dr. Avde Sućeske Biblioteci Instituta za
bošnjačke studije BZK „Preporod“. Objavljivanjem ovoga kataloga, namjeravali smo široj javnosti pokazati koji se naslovi u ovoj biblioteci mogu pronaći, htjeli smo pokazati i odnos zaposlenika u „Preporodu“ prema poklonjenoj
knjizi, ali i da ostane zabilježen spisak poklonjenih knjiga kako ih niko nakon
nas ne bi mogao otuđiti.
Svaka privatna biblioteka otkriva puno o profilu vlasnika. Sućeskina biblioteka nam govori o njemu kao vrsnom intelektualcu, koji je imao široke
poglede, obrazovanje, znanje turskog, njemačkog i ruskog jezika i želju za
putovanjem.
PREGLED
293
Knjige u ovoj biblioteci nisu puno stare po godinama izdanja, ali su zanimljive po tome što su brižljivo sakupljane i donesene sa brojnih istraživačkih
i turističkih putovanja. Navest ćemo samo neka imena poznatijih stranih autora čija se djela nalaze u ovoj biblioteci: Fikret Adanir, Adnan Adivar Abdülhak, Sâmiha Ayverdi, Münir Aktepe, Franz Babinger, Gustav Bayerle, Bekir
Sitki Baykal, Őmer Lutfi Barkan, Wilhelm Barthold, Matihas Bernath, Karl
Binswanger, Titus Burckhardt, Bistra Cvetkova, Suraiya Faroqhi, Klaus-Detlev Grothusen, Gisela Haberer, Jozef Hammer, Ferdinand Hauptmann, Halil
Inalcik, Hasan Kaleši, Hans Joachim Kissling, Hans-Jürgen Kornrumpf, Hans
Georg Majer, Aleksandar Matkovski, Jozef Matuz, Vera Mutafčieva, Nagata
Yuzo, Virginia Paskaleva, Ismail Hakki Uzunçarşili, Zdenka Veselá-Přenosilová, Ernest Werner i još mnogi drugi zanimljivi autori i još interesantnije
knjige.
Veliki broj knjiga je na njemačkom, turskom, ruskom, bugarskom, francuskom i engleskom jeziku, a uglavnom se odnose na historiju osmanskog
perioda, pravo i islamistiku, a najzanimljivije je da se ove knjige danas uopće
ne mogu nabaviti u našoj zemlji i zato predstavljaju jednu veoma vrijednu
privatnu biblioteku.
Knjige su u ovom katalogu smještene po Univerzalnoj decimalnoj klasifikaciji, znači da su raspoređene u stručne grupe od 0 do 9 (općenita grupa, filozofija, religija, društvene nauke, prirodne nauke, primijenjene nauke, umjetnost,
književnost i historija), sa abecednim redoslijedom po prezimenima autora
unutar određene grupe. Bibliografski podaci su smješteni po Međunarodnom
standardu za monografske publikacije ISBD (M) i ISBD (S) Međunarodnom
standardu za serijske publikacije. Ovaj stručni katalog sadrži indeks ličnih
imena i indeks naslova.
Bibliografija
Na kraju ovoga kataloga objavljena je personalna bibliografija radova prof.
dr. Avde Sućeske. Profesorov naučni opus je već ranije bio predmetom bibliografske obrade na Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, kada
je povodom njegovog sedamdesetog rođendana (1997), bibliotekarka Emina
Stanek priredila bibliografiju njegovih radova, koja je objavljena u Prilozima
za orijentalnu filologiju, Orijentalnog instituta u Sarajevu, br. 46 (1997), i ta
bibliografija sadrži 120 bibliografskih jedinica. Bibliografija koja je priređena
u ovom katalogu sadrži 173 bibliografske jedinice, koje su raspoređene hronološkim redoslijedom, sa abecednim smještajem po naslovu članka unutar
294 PREGLED
godine. Bibliografski opis je urađen prema međunarodnim standardima za bibliografski opis. Prilikom izrade bibliografije imali smo direktni uvid u skoro
sve bibliografske jedinice. Ova bibliografija sadrži 4 samostalne knjige, (Ajani, Bošnjaci u osmanskoj državi, Državnopravni razvitak Bosne i Hercegovine
(2 izdanja), 10 ponovljenih izdanja udžbenika Istorija države i prava SFRJ,
122 stručna i naučna članka, 16 prikaza knjiga, 3 nekrologa, 3 enciklopedijske odrednice (ajan, defter, gradovi), ostalo pripada osvrtima i diskusijama o
različitim temama. Naučni radovi objavljeni su, osim na bosanskom, i na njemačkom (13 radova), turskom (6), engleskom (4), makedonskom (1), češkom
(1) i francuskom (1).
Predmeti Sućeskine bibliografije su uglavnom teme i pitanja iz osmanskog
perioda: muteselimi, ajani, ajanluci, turski dokumenti, malikane, taksiti, muafijeti, porezi, izgradnja šajki, organizacija vlasti, čifluci, čiflučenje, položaj
Jevreja i bosanskih muslimana u osmanskom periodu, agrarni odnosi, odžakluk timari, tekalifi šaka, seljačke bune, kefileme, gradsko stanovništvo u Srbiji, krivično pravo u osmansko doba, položaj i autonomija Poljica, posebnost
Bosne u osmansko doba, položaju Crne Gore, Bosanskog pašaluka, položaj
rudara, položaj stočara iz Dalmacije, položaj raje, srednjovjekovno pravo, bosanski graničari, migraciona kretanja, genocid nad Bošnjacima, turski kompleks kod Srba i dr.
Međutim, pošto je ova bibliografija urađena kao prilog katalogu koji ima
urađene indekse autora i naslova, te je ova bibliografija ostala bez predmetnog
indeksa, kako ne bi komplicirali stvari u katalogu.
Do sada je kataloški obrađena profesorova biblioteka, urađena je njegova
bibliografija radova, još nam ostaje da ubuduće uradimo bibliografiju radova
o profesoru Avdi Sućeski, a podaci govore da bi mogla biti duplo veća ova
bibliografija o profesoru, nego njegova autorska bibliografija, a to je samo
pokazatelj kvaliteta i aktuelnosti njegovih radova. Iako brojimo desetu godinu
od smrti profesora Sućeske, on je uveliko prisutan u historiografiji, njegova
djela se komentiraju, citiraju, pojedini radovi se ponovo objavljuju, čak su mu
njegovi fanovi iz rodne Rogatice izradili profil na Facebooku. Profesorova
dobrota i plemenitost se ne mogu nikako zaboraviti.
PREGLED
295
UPUTE ZA AUTORE
KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA PREGLED
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pregleda. U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji, ali i one koji ne podliježu tom postupku. Radovi se kategoriziraju u sljedeće osnovne kategorije:
- izvorni naučni članci;
- izlaganja sa naučnih i stručnih skupova;
- stručni članci;
- osvrti;
- prikazi;
- prilozi;
- prijevodi.
Objavljujemo:
a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene rezultate
istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom misijom časopisa;
b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodno nije objavljeno u zborniku radova skupa;
c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri tome
ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;
d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu sa osnovnom
misijom časopisa;
e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih stručnih
publikacija;
f) korisne priloge iz struke i za struku, a ne moraju predstavljati izvorna
istraživanja;
g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovaraju osnovnoj misiji
časopisa.
PREGLED
297
Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće uvjete:
1. radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman, font 12, prored
single), poslani elektronskim putem ili na CD-u (koji se šalje poštom);
2. naslovi trebaju biti jasni i informativni;
3. tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada elaboriraju pojedine
segmente jednog problema, sadržavati koncizne podnaslove;
4. u lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajati ime i
prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi;
5. u slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju obavezno
biti priložena objašnjenja;
6. svaki rad treba biti lektorisan, u protivnom neće biti objavljen;
7. svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s i na engleskom
jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorske elaboracije teme, u trećem
licu, ne više od 250 riječi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), ključne riječi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), te
na kraju rada spisak korištene literature. Bez navedenih elemenata
nijedan rad neće biti objavljen;
8. obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autorskog tabaka/
arka, odnosno šesnaest (16) kartica teksta;
9. u radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili srpski), kao
i pismo teksta (latinica ili ćirilica).
Radove slati na:
Redakcija Pregleda, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, 71000
Sarajevo
n/r gđa Fuada Muslić, sekretar redakcije
tel: (033) 221-946, e-mail: [email protected]
298 PREGLED
Author
Document
Category
Uncategorized
Views
37
File Size
1 722 KB
Tags
1/--pages
Report inappropriate content