Zapošljavanje i radni odnosi u željezničkom sektoru Izvršni sažetak Uvod U proteklih 30 godina europski željeznički sektor svjedok je vlastitog sustavnog propadanja u smislu raspoloživosti infrastrukture kao i transportnih kapaciteta. Sektor je također prošao kroz intenzivno restrukturiranje kao rezultat zakonodavstva EU-a radi poticanja konkurencije. Unatoč ovim reformama u većini zemalja sektor zadržava gotovo monopolističku strukturu s jednim davateljem usluga koji je obično u potpunom državnom vlasništvu. Ovo izvješće pruža komparativne informacije za 26 europskih država: 27 država članica EU-a (osim Cipra i Malte gdje ne postoji mreža željeznica) i Norvešku. Radi ovog istraživanja sektor je podijeljen u dvije potkategorije: uslugu željezničkog transporta (prijevoz putnika i tereta) te upravljanje željezničkom infrastrukturom. U usporedbi s ostalim načinima transporta važnost željeznica smanjila se u 27 država članica EU-a, posebno u području teretnog transporta. Udio željeznica prema ostalim načinima kopnenoga teretnog transporta (cestovni, riječni i cjevovodni) pao je s 19,7% 2000. godine na 16,5% 2009. godine. Udio putničkog prijevoza željeznicom u usporedbi s drugim načinima kopnenog prijevoza bio je oko 7% u 27 država članica EU-a 2009. godine – malen pomak od 1998. godine. Podaci dostupni za 2009. godinu pokazuju da je ekonomska i financijska kriza znatnije pogodila željeznički teretni prijevoz nego putnički prijevoz. Unatoč tome željeznica je i dalje siguran i ekološki prihvatljiv način prijevoza s visokim transportnim kapacitetom. Revitalizacija željezničkog sektora stoga je prioritet u zajedničkoj politici prijevoza EU-a. Politička pozadina Mnogi razvici u željezničkom sektoru tijekom prošla dva desetljeća pokrenuti su zakonodavstvom EU-a čiji je cilj bio otvaranje sektora konkurenciji i poboljšanje konkurentnosti. Godine 1991. Direktiva Europskog vijeća 91/440/EEC o razvitku željeznice u Zajednici propisala je da se željezničkim tvrtkama mora upravljati kao komercijalnim tvrtkama, neovisno od države. Direktiva također zahtijeva razlikovanje između pružanja usluga transporta te upravljanja infrastrukturom. Tri paketa europskih direktiva, poznati kao 'željeznički paketi', pokrenuti 2001., 2004. i 2007. godine nastavili su reformu sektora koju vodi EU. Kao rezultat restrukturiranja koje je pokrenulo zakonodavstvo EU-a, željezničke tvrtke smanjile su troškove i povećale učinkovitost uz jasne implikacije za razine zapošljavanja, organizaciju rada i strukturu tržišta. Zakonodavstvo EU-a zalagalo se za liberalizaciju sektora, ali ne za privatizaciju željezničkih tvrtki, a mnogi stariji nacionalni monopoli i dalje ostaju tvrtke u potpunom državnom vlasništvu. Međutim, razvile su se u dioničarska društva podijeljena na različite entitete što u nekim slučajevima dovodi do složenih organizacijskih aranžmana poput francuskog SNCFog ili njemačke DB grupe uz mnogo društava-kćeri. Rijetki su primjeri država gdje je proces liberalizacije doveo do toga da željezničke tvrtke prijeđu iz državnog u privatno vlasništvo, s Ujedinjenim Kraljevstvom kao poznatijim primjerom. Iako tvrtke u vlasništvu države zadržavaju dominantan položaj na tržištu, nove tvrtke u privatnom vlasništvu ušle su na to tržište što dovodi do sve većeg stupnja konkurencije, uglavnom u sektoru željezničkoga teretnog transporta. Ključni nalazi Struktura sektora Općenito, sektor zadržava gotovo monopolističku strukturu gdje jedan davatelj usluga dominira tržištem. U željezničkom putničkom prijevozu neke države imaju jednog davatelja usluga, ili jednog u kombinaciji s drugim lokalnim i regionalnim javnim davateljima usluga. Privatni davatelji usluga, koji obično pokrivaju lokalne ili regionalne rute, postoje u mnogim državama te sve jače prodiru na tržište. Tržište željezničkoga teretnog transporta potpuno se otvorilo za konkurenciju 2007. godine. Razina konkurencije na ovom je tržištu viša: česta su zajednička ulaganja, partnerstva i podružnice koje osnivaju strane grupe što dovodi do sve veće razine internacionalizacije određenih tvrtki Radni odnosi Željeznički sektor ima jedinstven sustav radnih odnosa zbog velikog udjela zaposlenosti u tvrtkama u državnom vlasništvu. Većina država članica EU-a ima vodeću tvrtku čija je infrastruktura u potpunom državnom vlasništvu. Međutim, postoji više tvrtki jer se aktivnosti poput održavanja i popravaka sve više podugovaraju s podružnicama u okviru glavne grupe ili se sklapaju ugovori s privatnim tvrtkama. Nisu česte organizacije poslodavca specifične za sektor uključene u kolektivne pregovore s više poslodavaca. U stvari, neke države nemaju organizacije poslodavca zbog nadmoćne uloge nacionalnih željezničkih tvrtki. U nekim slučajevima organizacije poslodavca predstavljaju samo entitete koji pripadaju grupi u državnom vlasništvu i obično pokrivaju šire segmente javnog sektora. U ostalim slučajevima postoje organizacije poslodavca uključene u kolektivne pregovore s više poslodavaca, ali sporazumi isključuju već postojeću tvrtku koja predstavlja veći dio zaposlenosti u sektoru. Trendovi u zapošljavanju Većina osoba zaposlenih u ovom sektoru su muškarci. Broj zaposlenih veći je u državama s velikom željezničkom mrežom poput Francuske, Njemačke i Poljske. Sindikati su vrlo brojni: u više od polovice 26 proučenih država postoji ih pet ili više. Stope gustoće relativno su više nego u drugim sektorima, a neki sindikati pokrivaju specifične profesionalne grupe poput vozača lokomotiva. Ovisno o fazi restrukturiranja reforme su zahvatile područje zapošljavanja kvantitativno i kvalitativno. Cjelokupni broj zaposlenih smanjio se dok su radni odnosi prešli iz zakonodavstva javnog sektora u privatno zakonodavstvo. Pokriće kolektivnih pregovora u sektoru vrlo je visoko, a kolektivni pregovori na razini tvrtke prevladavaju u većini država. Nejasna je razlika između kolektivnih pregovora na razini tvrtke i kolektivnih pregovora u sektoru s više poslodavaca. Razlog leži u tome što je opseg pregovora na razini tvrtke za zaposlenike u državnom sektoru mnogo relevantniji od pregovora u sektoru s više poslodavaca koji mogu postojati za druge privatne željezničke prijevoznike. Od 2001. do 2010. godine zaposlenost u pružanju usluga željezničkog transporta (putničkog i teretnog) znatno se smanjila u većini europskih država, a posebice u državama poput Austrije, Češke Republike, Estonije, Njemačke, Portugala i Slovačke. U mnogim europskim državama nastavilo se otpuštanje radne snage zbog tekućih procesa restrukturiranja u već postojećim tvrtkama. U većini država zaposlenici se zapošljavaju na temelju ugovora u skladu s privatnim zakonodavstvom, a njihovi radni uvjeti određuju se eventualnim kolektivnim ugovorima na razini sektora i tvrtke. U nekim državama poput Belgije, Francuske i Luksemburga zaposlenici nacionalnog davatelja usluga u vlasništvu države zadržali su svoj specifični status. Godine 2004. socijalni partneri na europskoj razini potpisali su dva važna sporazuma o radnim uvjetima u željezničkom sektoru, od kojih je jedan kasnije usvojen kao direktiva. Godine 2007. europski socijalni partneri donijeli su dvije zajedničke preporuke: jednu o mogućnosti zapošljavanja i drugu o boljem zastupanju i integraciji žena, od kojih obje sadrže redovne procese daljnjeg praćenja. Socijalni partneri na nacionalnoj razini također imaju važnu ulogu u poboljšanju uvjeta rada u tom sektoru. Izvješće opisuje širok raspon rezultata kolektivnih pregovora i mjera tvrtki u različitim europskim državama u područjima kao što su zaštita na radu, rodna jednakost, ravnoteža poslovnog i privatnog života, nasilje i zlostavljanje na poslu, strukovna izobrazba, mogućnost zapošljavanja i drugi aspekti radnih uvjeta. Dodatne informacije Izvješće Zapošljavanje i radni odnosi u željezničkom sektoru dostupno je na www.eurofound.europa.eu/eiro/studies/tn1109030s/index.htm Za više informacija kontaktirajte Carlosa Vacasa, referenta za istraživanje [email protected] EF/12/17/HR 1